You are on page 1of 155

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

KNJIGA DRUGA

Prof. Dr. Miodrag Simović


PRETHODNI POSTUPAK

POJAM, ZADATAKI OBILJEZJA PRETHODNOG POSTUPKA


Svrha prethodnog postupka je prikupljanje dokaza o vjerovatnom krivicnom djelu i njegovom uciniocu
kako bi se u odnosu na potonjeg moglo odluciti hoce li biti podvrgnut sudenju ill ce se postupak protiv
njega obustaviti. Sadrzina istrage definisana je u zakonu kao obuhvatanje aktivnosti preduzetih od strane
tuzioca ili ovlascenog sluzbenog lica u skladu sa ovim zakonom, ukljucujuci prikupljanje i cuvanje izjava i
dokaza. Zajedno sa postupkom optuzivanja, istraga ulazi u stadijum prethodnog postupka koji je
neophodan za stadijum glavnog postupka. lako sadrzina faze stavljanja pod optuzbu nije u zakonu
posebno definisana, ona se moze odrediti na osnovu prirode procesnih radnji koje spadaju u ovu fazu
postupka. U njoj sudija za prethodno saslusanje vrsi prethodnu ocjenu zahtjeva tuzioca, iznijetog u
optuznici, da se optuzeni izvede pred sud. Opravdanost prethodnog postupka proistice, prije svega, iz
cinjenice da se njime sprecava proizvoljno izvodenje optuzenog pred sud i omogucava zasnivanje
optuzbe na procesnom materijalu, te kontrola optuzbe.
U odnosu na glavni, u prethodnom postupku ne mogu se u potpunosti sprovesti nacela javnosti,
usmenosti i kontradiktornosti. Potpunim sprovodenjem ovih nacela prethodni postupak bi izgubio svoj
karakter i, umjesto dva stadijuma postupka, prethodnog i glavnog, dobila bi se dva glavna stadijuma, bez
prethodnog. Odvojenost prethodnog i glavnog postupka nije smetnja jedinstvenosti krivicnog postupka,
tako da se spisi prethodnog postupka mogu koristiti i u glavnom postupku. Ne moze se (a priori) zauzeti
stav da istrazni materijal, sakupljen u prethodnom postupku, nema dokazne vrijednosti ili da ima manju
dokaznu vrijednost od materijala sakupljenog u glavnom postupku.
Prethodni stadij krivicnog postupka obuhvata cjelinu propisa koji ureduju polozaj, odnose i postupanje
subjekata u prikupljanju podataka o krivicnom djelu, uciniocu, zrtvi i drugim okolnostima u cilju da se
vjerovatni izvrsilac izvede pred sud koji ce odluciti o njegovoj krivnji i primjeni krivicnih sankcija ill o
obustavi postupka. Tradicionalno, prethodni postupak ima funkciju pripreme sredisnjeg stadijuma
krivicnog postupka, pa se, s obzirom na to, moze oznaciti i kao pripremni postupak.
On je usmjeren ka ustanovljavanju ima li jasnih, konkretnih i (kontradiktorno) provjerenih dokaza za
podizanje optuzbe. On u savremenim evropskim procesnim sistemima obuhvata tri cjeline:
 tradicionalna pravila o "krivicnoj istrazi", u najsirem smislu rijeci,
 optuzivanje i
 nove oblike postupanja ante indicium, kojima se smjera ka zamjeni krivicnog postupka drugim
radnjama ili rjesavatiju sukoba na nacin razlicit od krivicnog postupka.
Najvazniji oblici takvih postupanja u evropskom krivicnom pravu su:
 mirenje uz povlacenje krivicne tuzbe,
 sporazum izvrsioca i zrtve, uz ispunjenje odredenih obaveza,
 odlucivanje drzavnog organa o krivicnom gonjenju prema nacelu svrsishodnosti i
 razni oblici donosenja sudske odluke po skracenom postupku.
Temeljitija analiza pokazuje da unutar prethodnog postupka postoje posebne svrhe pojedinih radnji ili
grupa radnji ili odredenih podstadija prethodnog postupka. U procesnom smislu, prethodni postupak
stvara uslove za prelaz u glavni stadijum, sredivanjem materijala i njegovim objedinjavanjem u optuzbi,
pribavljanjem podataka potrebnih za uredan tok glavnog stadijuma.

ISTRAGA
POJAM I CILJ
Istraga je faza prethodnog postupka koju sprovodi tuzilac protiv odredenog lica, zbog postojanja osnova
sumnje da je izvrsilo krivicno djelo. Ono sto daje "adversarni pecat" cjelokupnom novom sistemu
krivicnog postupka jeste postavka krivicnog postupka kao svojevrsne "krivicne parnice" sa snazno
naglasenom akuzatornoscu svake faze krivicnog postupka, u kojoj je tuzilac jedna od stranaka u
postupku, sa ovlascenjima da goni ucinioce krivicnih djela, pri cemu mu zakonodavac prepusta i daje

2
odgovornost za cjelokupan postupak otkrivanja i rasvjetljavanja krivicnih djela i njihovih ucinilaca na taj
nacin sto istragu u
stavlja u ovlascenje i duznost tuzioca, ogranicavajuci sudsku intervenciju u istrazi samo na slucajeve u
kojima istraga, odnosno pojedine radnje koje se provode u istrazi proizvode ili mogu da proizvedu takve
posljedice kojima mogu biti narusena ili ogranicena neka od omovnih ljudskih prava ili sloboda gradana.
Izvorni nosilac ovlascenja za sprovodenje istrage je tuzilac, koji moze neposredno provoditi istragu ili
pojedina ovlascenja prenijeti na ovlascena sluzbena lica koji rade po nalogu tuzioca, odnosno pod
njegovim nadzorom i rukovodenjem. Tuzilac odlucuje da li ce pojedine istrazne radnje provesti on
neposredno ili ce ih povjeriti ovlascenim sluzbenim licima. Obim istrage odreden je ispunjenjem cilja.
Istraga treba da traje dok cilj ne bude ostvaren. Istraga se moze voditi protiv nepoznatog lica, ali i protiv
vise lica alternativno za isto krivicno djelo, od kojih samo jedno moze biti ucinilac. Istrage nema u
knvicnom postupku prema maloljetnicima, vec se sprovodi pripremni postupak.
Osnovni uslov za pokretanje istrage protiv odredenog lica je postojanje osnova sumnje da je ono ucinilo
krivicno djelo, koja predstavlja polazni oblik sumnje za ovlascena sluzbena lica kojim obavezno zapocinje
kriminalisticka obrada. Radi se o obliku vjerovatnoce koji se zasniva na odredenim okolnostima koje
ukazuju na moguce postojanje krivicnog djela i nekog lica kao moguceg izvrsioca, odnosno o obliku
sumnje koji je obiljezen niskim diferencijalnim domasajem. Ona cesto tek omogucava donosenje
preliminarne kriminalisticke diferencijalne dijagnoze u pogledu postojanja krivicnog djela i moguceg
izvrsioca
i nazivaju je "dovoljna sumnja". U materijalnopravnom smislu ukljucuje prima facie kvalifikaciju.
Bez postojanja tog inicijalnog standarda dokazivanja, osnovano bi se moglo postaviti pitanje validnosti
svih preduzetih radnji tuzioca ili lica koja rade po njegovom nalogu, jer su istrazne radnje na osnovu
kojih je nesto utvrdeno preduzete u postupku za cije pokretanje nisu postojali zakonski uslovi izrazeni
kao osnov sumnje da je izvrseno krivicno djelo. Za razliku od toga, osnovana sumnja se ne moze
zasnivati na pretpostavkama, vec na stvarnim, konkretnim podacima. Podaci na kojima se ima zasnivati
zakljucak o postojanju osnova sumnje u konkretnom slucaju su oni sadrzani kako u prijavi, tako i u
obavjestenjima prikupljenim od raznih subjekata, kao i u zapisnicima o preduzetim istraznim radnjama, u
slucajevima kada su one preduzete prije donosenja naredbe o sprovodenju istrage. Izvori saznanja o
postojanju osnova sumnje o izvrsenom krivicnom djelu mogu biti svi oni koje predvida zakon i koji su
povezani sa konkretnim krivicnim djelom.
Novi zakon sustinski ne definise pojam istrage niti njegovu svrhu, vec kaze da "istraga obuhvata
aktivnosti preduzete od strane tuzioca ili ovlascenog lica u skladu sa ovim zakonom, ukljucujuci
prikupljanje i cuvanje izjava i dokaza". Medutim, propisano je da tuzilac ima pravo i duznost da odmah
po saznanju da je ucinjeno krivicno djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i
sprovodenja istrage, pronalazenja osumnjicenog, rukovodenja i nadzora nad istragom, kao i radi
upravljanja aktivnostima ovlascenih sluzbenih lica vezanih za pronalazenje osumnjicenog i prikupljanje
izjava i dokaza. Cilj istrage je potpuno i tacno utvrdivanje svih relevantnih cinjenica i okolnosti vezanih za
krivicno djelo i njegovog ucinioca, ali i da niko nevin ne bude krivicno gonjen ni osuden. Istraga ne sluzi
samo prikupljanju materijala za odluku o obustavi postupka ili podizanje optuznice, vec i da, u slucaju
podizanja optuznice i iznosenja stvari na
glavni pretres, olaksa glavni pretres prethodno sprovedenom istragom - na taj nacin sto ce prikupljati
osnovni dokazni materijal, osloboditi glavni pretres suvisnog i nekorisnog materijala i blagovremeno
provjeriti tvrdenja stranaka, koja cine glavni pretres suvisnim i obezbijediti prisustvo optuzenog u
postupku. Istragom se zeli izbjeci beskoristan glavni pretres i pripremiti nuzni materijal za glavni pretres.
Na ovaj nacin odreden je i obim istrage, jer se u njoj ne izvode svi dokazi, niti utvrduju sve cinjenice da
bi se samo ponovile na glavnom pretresu. U istrazi se ne prikupljaju svi dokazi i podaci koji mogu biti od
koristi za donosenje presude, vec samo oni koji su potrebni da bi se mogla donijeti odluka da li ce se
obustaviti postupak ili podici optuznica.

OSNOVNE KARAKTERISTIKE
Istragu karakterisu sljedeca svojstva: naglasenost principa istine, zakonitosti, humanosti, znatan stepen
ravnopravnosti stranaka, tuzilacki karakter, ogranicena javnost i pismenost. Principi istine, zakonitosti i
3
humanosti cine osnovna obiljezja cjelokupnog krivicnog postupka, a ne samo istrage, i oni su u zakonu
veoma jasno izrazeni. Naglasenost ovih principa proizilazi iz cjelokupne koncepcije ovog zakona. Prilikom
preduzimanja bilo koje istrazne radnje, bez obzira na to koji je subjekat odnosi, mora se postupati po
zakonu. Odstupanja od zakona u preduzimanju konkretne istrazne radnje nisu dozvoljena, a u suprotnom
nastaje nedopusten dokaz, koji se ne moze upotrijebiti u postupku. Isto tako, prilikom otkrivanja i
dokazivanja krivicnih djela i njihovih ucinilaca nadlezni drzavni organi represije duzni su istinito i potpuno
utvrditi relevantno cinjenicno stanje, kako bi se u postupku mogla donijeti sto objektivnija odluka.
Princip humanosti se zasniva na cinjenici da u toku obavljanja krivicnoprocesnih radnji u istrazi treba u
najvecoj mogucoj mjeri postovati ljudska prava slobode.
Znatan stepen ravnopravnosti, na kome se zasnivaju odnosi tuzioca i osumnjicenog, istovremeno je i
posljedica, ali i uslov, kontradiktornosti i raspravnosti istraznog postupka. Takav stepen ravnopravnosti
stranaka u istrazi proizilazi iz cinjenice da, nasuprot pravu tuzioca da donese odluku o sprovodenju
istrage, stoji pravo osumnjicenog da prije okoncanja istrage bude ispitan od strane tuzioca.
Istraga ima tuzilacki karakter, kako zbog organa koji je sprovode, tako i zbog prirode odnosa medu
glavnim krivicnoprocesnim subjektima. Odluku da se sprovede istraga donosi uvijek tuzilac, a on je i
sprovodi. Izuzetak od principa da je istraga tuzilacka postoji u tome sto mjere potrebne da se pronade
ucinilac krivicnog djela, da se sprijeci skrivanje ili bjekstvo osumnjicenog ili saucesnika, da se otkriju i
sacuvaju tragovi krivicnog djela i predmeti koji mogu posluziti kao dokazi, te da se prikupe sve
informacije koje mogu biti korisne u krivicnom postupku - moze preduzeti ovlasceno sluzbeno lice.
O ogranicenoj javnosti, kao svojstvu istrage, moze se govoriti samo uslovno i u relativnom smislu.
Javnost istrage je, naime, ogranicena, ako se uporeduje sa glavnim pretresom, kome je javnost bitna
odlika. Istragu sprovodi tuzilac, a osteceni, osumnjiceni, branilac i strucno lice mogu prisustvovati
pojedinim istraznim radnjama kada su na to ovlasceni po zakonu. Istrazne radnje se sprovode bez
prisustva publike, a sredstva javnog informisanja su, u pogledu obima i prirode podataka, upucena na
tuzioca. Tuzilac ima mogucnost da istrazni postupak sprovodi tajno, ali u trenutku kada za sprovodenje
istrage sazna i osumnjiceni, on mora ostvariti pun kapacitet svog prava na odbranu koji mu obezbjeduje
zakon o krivicnom postupku, a u slucaju razlicitog tumacenja stranaka o cinjenicama i pravu, konacnu
ocjenu o tome daje sud.
Pismenost istrage je, sama po sebi, logicna i nuzna. lako je istraga djelimicno i raspravna, zapisivanje je
nuzni pratilac svake istrazne radnje. To proizilazi i iz cinjenice da se optuzba temelji na istraznom spisu, a
u izvjesnoj mjeri i odluke koje donosi sud na glavnom pretresu.

PRIJAVLJIVANJE KRIVICNOG DJELA


Za otkrivanje (pronalazenje) i utvrdivanje krivicnih djela primarno ex lege i fakticki odgovorna su
ovlascena sluzbena lica. Ona su duzna da samostalno i aktivno djeluju na pravovremenom saznanju za
krivicne dogadaje, odnosno krivicna djela i njihove ucinioce (otkrivanje ad rem i ad personam).
Otkrivanje krivicnih djela i ucinilaca vazna je i slozena, planska i kontinuirana djelatnost ovih lica,
ogranicena krivicnoprocesnim normama. Iz odredbaba zakona, proizilazi da su svi organi duzni planski
tragati i pronalaziti osnove sumnje koje upucuju na postojanje krivicnog djela. Tek kada ti organi otkriju
(pronadu) prve, u pravilu inicijalne orijentacijsko - eliminacijske operativne indicije, angazuju se na
otkrivackoj djelatnosti. Radi se o inicijalnim osnovama sumnje, ciji je zadatak pokretanje odgovarajuceg
postupka, koji podrazumijeva kriminalisticku kontrolu i kriminalisticku obradu.
Sistematsko traganje za osnovama sumnje je trajni zadatak ovlascenih sluzbenih lica. Bez traganja nema
saznavanja za dogadaje od interesa za rad ovih organa. Medutim, saznavanje moze, ali ne mora biti,
pocetak otkrivanja. Radi se, zapravo, o specificnoj represivno- preventivnoj djelatnosti. lako se, u osnovi,
radi o represivnoj djelatnosti, ona, dijalekticki gledano, istovremeno ima i veliku preventivnu funkciju,
koju neki nazivaju "prevencijom kroz represiju". Upravo ta specificnost poslova koje obavljaju ovlascena
sluzbena lica povlaci za sobom i postojanje nekih posebnosti u sistemu njihove organizacije, u skladu sa
zakonskim ovlascenjima i metodama koje ona primjenjuju u radu, u obimu i nacinu na koji osiguravaju
izvrsavanje zadataka iz svog djelokruga. Specificnost funkcije ovlascenih sluzbenih lica ogleda se i u tome
sto oni raspolazu organizovanom prinudom prilikom izvrsavanja zadataka i poslova koji zahtijevaju
upotrebu prinude.
4
U kriminalistickoj praksi iskristalizovali su se sljedeci nacini prijave za pripremanje ili izvrsenje krivicnih
dogadaja ili djela:
 prijavom (dojavom) fizickih lica (osteoenog, svjedoka i samoprijavljivanjem ucinioca);
 prijavom pravnih lica (organa drzavne vlasti, inspekcijske sluzbe, carine, centara za socijalnu
zastitu, zdravstvenih ustanova i dr);
 vlastitom djelatnoscu ovlascenih sluzbenih lica, primarno policijskih organa;
 hvatanjem na djelu;
 putem anonimnih i pseudonimnih prijava;
 javnim pogovorom;
 putem masovnih medija i
 putem povjerljivih lica (informatori i dr.).

Pojam, sustina i znacaj prijave


Otkrivanje krivicnog djela obavlja se najcesce putem prijave, a izuzetno i glasom o tome da je ucinjeno
krivicno djelo, ako glas dopre do tuzioca. Kao krivicnoprocesni akt, prijava otkriva da je izvrseno krivicno
djelo i o tome obavjestava nadleznog tuzioca. Poseban znacaj u sastavljanju, odnosno prijemu prijava i
njihovom dostavljanju tuziocu, imaju policijski organi. Ovi organi svoju aktivnost usmjeravaju u pravcu
pocetnih saznanja o krivicnom djelu i uciniocu. Do saznanja o jednom broju krivicnih djela policijski
organi dolaze putem drugih, a najcesce od ostecenih fizickih ili pravnih lica.
Mada je prijava krivicnoprocesni akt koji pruza prva saznanja o izvrsenom krivicnom djelu i cesto
prouzrokuje i pokretanje krivicnog postupka, zakon ne daje njenu definiciju. Zakonom o krivicnom
postupku, a ni u teoriji krivicnog procesnog prava nije definisan pojam (krivicne) prijave (notitia criminis,
denuntiatio). Isto tako, nije definisan ni njen sadrzaj, osim djelimicno kada je rijec o prijavi ovlascenih
sluzbenih lica.
Zato u odredivanju pojma prijave treba poci od uopstavanja prakse o prijavljivanju krivicnih djela i
ucinilaca i od teorijskih shvatanja. Nedostatak izricite zakonske definicije prijave nadoknaduje se time sto
je postupak u vezi sa podnesenom prijavom regulisan zakonom.
Prijava je krivicnoprocesni akt kojim fizicko ili pravno lice obavjestava nadleznog tuzioca o tome daje
izvrseno krivicno djelo i pri tome ukazuje (ili bez toga) i na odredeno lice kao eventualnog izvrsioca tog
krivicnog djela. Ona je pisano ili usmeno obavjestenje o izvrsenom krivicnom djelu, upuceno tuziocu
neposredno ili posredno. Prijavom, odnosno izvjestajem se smatra obavjestenje da je ucinjeno ili
pokusano krivicno djelo i eventualno obavijest o uciniocu tog dijela. U najsirem smislu rijeci, pod
prijavom, odnosno izvjestajem podrazumijeva se necije saopstenje o odredenom dogadaju koji indicira
na krivicno djelo ili o samom krivicnom djelu, dato u namjeri (ili barem u ocekivanju) da to rezultira
krivicnim progonom.
Za ovlascena sluzbena lica (ako ona primaju prijavu) njen sadrzaj predstavlja izvor saznanja za niz
dogadaja, stanja ili situacija. Kao takva, prijava je, ujedno, ne samo najcesci i uobicajeni nego i najvazniji
nacin saznanja o izvrsenom krivicnom djelu i njegovom uciniocu.
Iz do sada navedenog proizilazi da je prijava obavijest u usmenoj, pismenoj ill nekoj drugoj formi o
postojanju sumnje da je ucinjeno krivicno djelo, data sa ciljem da se izazove krivicni progon, sto ne mora
biti izricito navedeno, nego se pretpostavlja, ali je obicno vidljivo iz njenog sadrzaja. Ona je neformalni
krivicnoprocesni akt kojim se saznaje za ucinjeno krivicno djelo. Drugo, ona je radnja kojom neko lice
(fizicko ili pravno) obavjestava organ represije (nadlezan ili nenadlezan za prijem prijave) o tome da je
navodno ucinjeno krivicno djelo, sa mogucim istovremenim oznacavanjem lica za koje se sumnja da je
ucinilo krivicno djelo. Ona je neformalni akt na temelju kojeg ovlascena sluzbena lica preduzimaju
potrebne mjere (i radnje), dakle akt koji pruza prva saznanja o ucinjenom krivicnom djelu.
Prema tome ko ih podnosi, prijave mogu biti sluzbene i privatne.
Sluzbena prijava je akt kojim sluzbeno i odgovorno lice u organima vlasti, preduzecima i ustanovama
obavjestavaju tuzioca o krivicnom djelu, o kome su oni obavijesteni ili za koje saznaju na koji drugi nacin.
5
Saznanja o krivicnom djelu do kojih sluzbeno i odgovorno lice u ovim organima, preduzecima i
ustanovama dodu van vrsenja svoje djelatnosti u organu, odnosno preduzecu i ustanovi, jesu saznanja
gradana, za koja vaze odredbe o privatnoj prijavi.
Sluzbene prijave - najcesce podnose policijski organi, cija je osnovna aktivnost na planu sprecavanja i
suzbijanja kriminaliteta upravo otkrivanje i prijavljivanje krivicnih djela i njihovih ucinilaca, te je, kao
takva, i posebno razradena i odnosi se na sva ovlascena sluzbena lica. Prijavu ovlasceno sluzbeno lice
podnosi ili prosljeduje tuziocu, sto zavisi od izvora, odnosno saznanja za krivicno djelo. U vezi s tim
postoje i dvije vrste prijava koje ovlascena sluzbena lica dostavljaju tuziocu:
 prijave koje su rezultirale iz neposredne aktivnosti ovlascenih sluzbenih lica, pa zato i
samoinicijativno podnesene tuziocu, i
 pismene i usmene prijave koje drugi subjekti dostavljaju ovlascenim sluzbenim licima, pa ih oni
prosljeduju tuziocu u pismenoj formi, kao prijave drugih subjekata.
Ako se radi o krivicnom djelu koje se goni po odobrenju nadleznog drzavnog organa, sluzbena prijava
moze se spojiti sa ovim odobrenjem. Podnoseci prijavu, sluzbeno ili odgovorno lice ce preduzeti mjere da
bi se sacuvali tragovi krivicnog djela, predmeti na kojima je ili pomocu kojih je ucinjeno krivicno djelo i
drugi dokazi o njemu i obavijestice ovlasceno sluzbeno lice ili tuzilastvo bez odlaganja, ali nisu ovlasceni
da preduzimaju procesne radnje u vezi sa prikupljanjem dokaza. U primjeni ovih mjera se mora
obezbijediti da se stanje tragova, predmeta krivicnog djela i drugih dokaza ni na koji nacin ne smije
mijenjati.
Postavlja se pitanje da li odgovorno i sluzbeno lice podlijezu obavezi prijavljivanja i onda kad nije doslo
do izvrsenja krivicnog djela, ali postoje odredena saznanja da ce doci do njegovog izvrsenja. U najmanju
ruku, ovo bi trebalo da bude obuhvaceno obaveznim prijavljivanjem, bar u onim slucajevima kad je i
sama priprema krivicnog djela kaznjiva u skladu sa odredbama KZBiH, s tim da bi optimalno rjesenje bilo
kad bi sumnja predstavljala osnov za nastupanje obaveze obavjestavanja ovlascenog sluzbenog lica ili
tuzilastva o krivicnom djelu, bez obzira na fazu u kojoj se to djelo nalazi.
Pored toga, zdravstveni radnici, nastavnici, vaspitaci, roditelji, staraoci, usvojioci i druga lica koja su
ovlascena ili duzna da pruzaju zastitu i pomoc maloljetnim licima, da vrse nadzor, odgajanje i
vaspitavanje maloljetnika, a koja saznaju ili ocijene da postoji sumnja da je maloljetno lice zrtva
seksualnog, fizickog ili nekog drugog zlostavljanja, duzna su o toj sumnji odmah obavijestiti ovlasceno
sluzbeno lice ili tuzioca.
U ovom slucaju i samo postojanje sumnje je dovoljan preduslov za nastupanje obaveze obavjestavanja
ovlascenog sluzbenog lica ili tuzilastva.
Privatna prijava je akt kojim pojedini gradanin ili pravno lice obavjestava tuzioca (neposredno ili preko
drugih zakonom odredenih drzavnih organa) o krivicnom djelu. Privatna prijava moze poteci od svakog
lica, bez obzira na to da li je ono osteceno ili ugrozeno krivicnim djelom, pa i od samog izvrsioca
krivicnog djela, saizvrsioca i saucesnika. Od gradana koji prijavljuju krivicna djela ne trazi se bilo kakva
pravna i procesna
sposobnost, jer je ovo prijavljivanje u drustvenom interesu otkrivanja krivicnih djela i njihovih ucinilaca.
Odredba zakona propisuje da "gradanin ima pravo prijaviti izvrsenje krivicnog djela", sto znaci da je ona
cisto deklarativne prirode i predstavlja apel na moral i svijest gradana. Za razliku od te odredbe koja nije
obavezujuca, slijedeca odredba propisuje obavezu i duznost prijavljivanja izvrsenog krivicnog djela za
svakog, i to kada i samo neprijavljivanje krivicnog djela predstavlja krivicno djelo.
Od ovog pravila postoji izuzetak koji se odnosi na ona lica koja ne podlijezu obavezi prijavljivanja
krivicnog djela, a to su:
 lice kojem je ucinilac bracni partner,
 lice koje zivi s njim u vanbracnoj zajednici,
 srodnik po krvi u pravoj liniji, brat ili sestra, usvojilac ili usvojenik i njihov bracni partner ili lice s
kojim zive u vanbracnoj zajednici ili koje je branilac,
 Ijekar ili vjerski ispovjednik ucinioca.
Zakonodavac je predvidio i posebnu situaciju koja se odnosi na lica koja su optuzena od strane
Medunarodnog krivicnog suda. U ovoj situaciji potrebno je, kao preduslov za prijavljivanje, da se zna za
optuznicu Medunarodnog krivicnog suda i kretanje ili mjesto gdje se nalazi optuzeni, ako blagovremeni
6
pronalazak tog lica zavisi od takve prijave. Ovdje se ne radi o obavezi prijavljivanja izvrsenja krivicnog
djela, vec o obavezi izvjestavanja o kretanju i mjestu skrivanja optuzenog koji se nalazi u bjekstvu.
Posmatrano sa aspekta obaveznosti prijavljivanja krivicnog djela, prijave mogu biti obavezne i
fakultativne (dobrovoljne). Obaveza prijavljivanja krivicnih djela propisana je, prije svega, za sluzbena i
odgovorna lica u svim organima vlasti, javnim preduzecima i ustanovama koja su duzna da prijave
krivicna djela o kojima su obavijestena ili za koja saznaju na koji drugi nacin. Ovi subjekti, prema tome,
ne mogu cijeniti hoce li prijaviti krivicno djelo, vec im je to zakonska obaveza. Slicno obavezi navedenih
lica, zdravstveni radnici, nastavnici, vaspitaci, roditelji, staraoci, usvojioci i druga lica imaju pomenutu
obavezu da o sumnji da je maloljetno lice zrtva seksualnog, fizickog ili nekog drugog zlostavljanja -
obavijeste ovlasceno sluzbeno bee ili tuzioca. U zakonu, medutim, nije izricito predvidena sankcija za
nepodnosenje obavezne prijave, s tim da gradani imaju obavezu prijavljivanja krivicnih djela samo u
slucaju izvrsenja cnih djela za koja je propisana teza kazna, jer neprijavljivanjem ovih krivicnih djela cine
i sami krivicno djelo. Naime, gradani su duzni da prijave izvrsioca krivicnog djela ili izvrsenje krivicnog
djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Isto tako, obaveza je sluzbenog ili odgovornog lica
da prijavi krivicno djelo za koje su saznalo u vrsenju svoje duznosti, ako se za to krivicno djelo moze
izreci kazna zatvora pet godina ili teza kazna. U slucaju nepostovanja ove zakonske obaveze, gradani,
odnosno sluzbena ili odgovorna lica mogu izvrsiti krivicno djelo neprijavljivanja krivicnog djela ili ucinioca
i na taj nacin biti i krivicno odgovorni. Pri tome, treba imati u vidu i cinjenicu da podnosenjem prijave
podnosilac preuzima odgovornost za laznu prijavu, bez obzira na to sto pokretanje krivicnog postupka ne
zavisi od njega, vec od tuzioca, jer je lazno prijavljivanje krivicno djelo.
Prema nacinu podnosenja, prijava moze biti u pisanoj formi ili usmena. U slucaju kada se prijava podnosi
usmeno, prijavilac ce se upozoriti na posljedice laznog prijavljivanja. Neupozorenje prijavioca od strane
tuzioca na ovu okolnost prilikom predaje prijave tuziocu, nece predstavljati osnov za oslobadanje od
krivicnog gonjenja prijavioca za krivicno djelo laznog prijavljivanja. Lice koje navode iz lazne prijave
potvrdi i na sudu u svojstvu svjedoka, odgovarace samo za djelo laznog prijavljivanja, a ne i za djelo
davanja laznog iskaza ili, pak, oba djela. O usmenoj prijavi obavezno se sastavlja zapisnik koji potpisuje
podnosilac prijave, a ako je prijava saopstena telefonom - sacinice se sluzbena zabiljeska.
Podnesena pismena krivicna prijava moze biti potpisana ili anonimna. Potpisivanje prijave laznim imenom
nije krivicno djelo falsifikata, jer se prijava ne smatra ispravom u smislu odredaba KZBiH, niti dokazom u
smislu odredaba istog zakona. Anonimne prijave mogu nastati iz raznih razloga (strah podnosioca da se
ne izlozi eventualnoj opasnosti, prezir sredine u kojoj zivi i si). Jasno je da neprovjerena anonimna
krivicna prijava ne moze biti povod za pokretanje krivicnog postupka prema odredenom licu, ali svaka
anonimna prijava koja daje kakav - takav izgled ozbiljnosti treba da bude provjerena van krivicnog
postupka.
Na kraju, sadrzina prijave moze biti lazna ili istinita, odnosno potpuna djelimicno potpuna ili nepotpuna,
sto zavisi od podataka o krivicnom djelu i uciniocu, kao i od podnesenih dokaza.
Znacaj prijave uslovljen je kvalitetom njene sadrzine. Kvalitet krivicne prijave zavisi od preduzetih mjera i
radnji nadleznih organa, rezultata ovih organa na otkrivanju i obezbjedenju tragova i predmeta krivicnog
djela, saznanja ko bi se mogao pojaviti kao svjedok i si. Prijava moze pruziti i vrlo znacajna obavjestenja
o cinjenicama koje su uslovile izvrsenje krivicnog djela, sto tokom krivicnog postupka moze doprinijeti
boljem razjasnjenju i rasvjetljenju krivicne stvari. Prijava je pocetak ukljucivanja veceg broja subjekata u
postupak, kako bi se krivicna stvar rasvijetlila, a ukoliko je dobro pripremljena i dokumentovana
materijalnim dokazima, moze ubrzati pokretanje i vodenje krivicnog postupka.

Sadrzina prijave
Zakon o krivicnom postupku, kao i zakoni i drugi propisi iz oblasti funkcionisanja ovlascenih sluzbenih lica
ne sadrze izricite odredbe o sadrzini prijave, osim djelimicno kada je rijec o izvjestaju ovlascenih
sluzbenih lica i sluzbenim i odgovornim licima u svim organima vlasti u BiH, javnim preduzecima i
ustanovama.
Medutim, mogu se sagledati uslovi koje mora ispunjavati prijava u pogledu svoga sadrzaja. U
svakodnevnoj kriminalistickoj i krivicnoprocesnoj praksi iskristalisali su se odredeni elementi koje treba

7
sadrzavati prijava. U pravilu, rijec je o cinjenicnom supstratu koji je odraz krivicnog dogadaja ili djela koje
se dogodilo u proslosti. Po mogucnosti, svaka prijava trebala bi sadrzavati:
1) licne podatke o prijaviocu, osim ako bi navodenje ovih podataka bilo stetno za njega;
2) podatke o krivicnom djelu, koji obuhvataju cinjenicni opis krivicnog djela u pogledu nacina, mjesta,
vremena i sredstava izvrsenja teventualno motiv;
3) sto detaljniji opis mjesta dogadaja i situacije na njemu;
4) opis corpora delicti;
5) ko ili sta je napadnuto;
6) da li je prijavilac izvrsio promjene na mjestu dogadaja (gdje, kako i zasto);
7) podatke o prijavljenom lieu, koji obuhvataju licne podatke, i to: ime i prezime, ime roditelja, mjesto
rodenja, prebivaliste ili boraviste, bracno i porodicno stanje, zanimanje i zaposlenost u momentu
izvrsenja krivicnog djela, socijalno porijeklo, zavrsenu skolu, imovinsko stanje, da li je pri izvrsenju djela
bio pod uticajem alkohola ili opojne droge i kako je to utvrdeno, kao i druge cinjenice iz zivota
prijavljenog i njegova svojstva (povratnik, itd);
8) vrijeme saznanja za krivicni dogadaj ili djelo;
9) podatke o ostecenom, vrste posljedica i uzroke stete;
10) saznanja koja su svojom djelatnoscu i aktivnoscu pribavila ovlascena sluzbena lica;
11) podatke o licima koja mogu potvrditi navode u prijavi ltd.
Ukoliko je ucinilac poznat, unose se podaci kojima prijavilac raspolaze, a posebno podaci u pogledu
stepena sumnje i na cemu se ta sumnja zasniva. Kada je to moguce, sa prijaviocem treba izaci na mjesto
dogadaja i pazljivo provjeriti da li se navodi u prijavi slazu sa zatecenim stanjem na mjestu dogadaja i da
li postoje protivrjecnosti izmedu ranijeg iskaza prijavioca i stanja zatecenog na lieu mjesta, tj. na mjestu
dogadaja. Iskaz dat na licu mjesta je izvoran iskaz i kao takav bi trebao biti vjerodostojniji.
U prijavi ce se, po potrebi, navesti i koje mjere i radnje ovlasceno sluzbeno lice namjerava da preduzme
poslije podnosenja prijave. Takode, potrebno je da prijava sadrzi imena lica koja su odbila da daju izjavu
o odredenim okolnostima koje su im poznate, da bi ih tuzilac eventualno kasnije pozvao kao svjedoke u
krivicnom postupku.

Prijava ovlascenog sluzbenog lica


Prijave ovlascenog sluzbenog lica mogu biti razlicite s obzirom na izvore saznanja za krivicno djelo i
ucinioca. Radi se o prijavama koje rezultiraju iz neposredne i vlastite aktivnosti ovlascenih sluzbenih lica i
o prijavama drugih subjekata koje su u pismenom ili usmenom obliku dostavljene ovlascenim sluzbenim
licima
a) Prijava koju ovlascena sluzbena lica podnose na osnovu sopstvene aktivnosti.
Ovlascena sluzbena lica svoju aktivnost usmjeravaju u pravcu otkrivanja krivicnog djela i ucinioca i to na
osnovu zakonskih ovlascenja. Obaveza je ovih organa da preduzmu odredene potrazne radnje onog
momenta kada su na bilo koji nacin dosli do saznanja da postoje osnovi sumnje o izvrsenju krivicnog
djela. Cilj preduzetih potraznih radnji je da se pronade ucinilac krivicnog djela, da se sprijeci skrivanje ili
bjekstvo osumnjicenog ili saucesnika, da se otkriju i obezbijede tragovi krivicnog djela i predmeti koji
mogu posluziti kao dokaz, kao i da se prikupe i sve informacije koje bi mogle biti od koristi u krivicnom
postupku.
Na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, ovlascena sluzbena lica sastavljaju izvjestaj i
podnose ga nadleznom tuziocu. Ako je prijava ranije dostavljena, a sazna se za nove cinjenice i dokaze ili
tragove krivicnog djela, onda se dostavlja poseban izvjestaj, kao dopuna prethodnog izvjestaja.
Ovlasceno sluzbeno lice sastavlja prijavu na osnovu obavjestenja i podataka pribavljenih kriminalistickom
obradom odredenog kriminalnog dogadaja, odnosno povodom rezultata primjene odredenih mjera i
radnji koje ovlasceno sluzbeno lice preduzima povodom konkretnog krivicnog dogadaja i njegovog
ucinioca, ukoliko je poznat. Ukoliko je ucinilac krivicnog djela nepoznat, ovlasceno sluzbeno lice podnosi
prijavu protiv nepoznatog ucinioca i istovremeno nastavlja sa preduzimanjem odgovarajucih potraznih
radnji radi otkrivanja ucinioca.
Zakon propisuje da se izvjestaj ovlascenog sluzbenog lica temelji na prikupljenim izjavama i dokazima.
Rijec je o osiguranim i izvedenim dokazima u spoznajnom (kriminalistickom) i procesnom smislu. Radi
8
njihove preglednosti, potrebno ih je locirati na jednom mjestu, po pravilu, na kraju izvjestaja i, po
mogucnosti, po njihovoj dokaznoj snazi. To su dokazi iz kojih se izvode zakljucci o postojanju "osnova
sumnje" o postojanju krivicnog djela i nekog lica kao ucinioca. Pri tome, rijec je kako o dokazima koji
terete, tako i o onima koji idu u korist prijavljenog lica. Medutim, da bi relevantne cinjenice i okolnosti iz
stvarnosti postale dokaz, moraju biti spoznate (otkrivene) i fiksirane i u zakonom propisanoj procesnoj
formi.
b) Prijave podnesene od drugih subjekata koje ovlascena sluzbena lica prosljeduju tuziocu.
Kao sto je izneseno, gradani imaju pravo prijaviti izvrsenje krivicnog djela. Prijava se podnosi nadleznom
tuziocu, a izuzetno sudu i ovlascenim sluzbenim licima. Medutim, u praksi gradani najcesce prijavljuju
krivicna djela ovlascenim sluzbenim licima. S obzirom na to da nije odreden vremenski rok u kome se
moraju podnijeti prijave koje ovlasceno sluzbeno lice sastavlja po sopstvenoj inicijativi, to su i prijave
blagovremene sve do nastupanja zastarjelosti krivicnog gonjenja. Medutim, ako je prijava podnesena
nenadleznom sudu ili tuzilastvu ili ovlascenom sluzbenom lieu, oni ce tu prijavu primiti i odmah (znaci bez
odlaganja) je dostaviti nadleznom tuziocu. Ovi subjekti nemaju pravo da ulaze u ocjenu osnovanosti
prijave, niti da daju kvalifikaciju krivicnog djela, jer to pravo pripada tuziocu. Pri tome se ne pravi razlika
ni u odnosu na one prijave koje zbog oskudnosti podataka ne pruzaju tuziocu dovoljno elemenata za
dalje postupanje. Najcesce su to pismene prijave podnesene ovlascenom sluzbenom licu, koje ne sadrze
cak ni osnove sumnje, niti druge najneophodnije elemente na osnovu kojih bi tuzilac mogao da donese
odgovarajucu odluku.
c) Angazovanje ovlascenih sluzbenih lica po podnesenim krivicnim prijavama.
Poslije podnosenja ili prosljedivanja prijave tuziocu, postupanje ovlascenih sluzbenih lica je razlicito i ne
moze se unaprijed precizno odrediti, s obzirom na to da zavisi od raznih okolnosti vezanih za svaki
konkretan slucaj. To postupanje zavisi i od stava tuzioca, mada je i objektivno uslovljeno sadrzinom i
kvalitetom prijave. Obaveza operativnog postupanja, odnosno prikupljanja dokaza za ovlascena sluzbena
lica, ne prestaje podnosenjem krivicne prijave. Neodredivanje roka do kojeg ovlascena sluzbena lica
mogu djelovati u vezi sa prijavom, daje mogucnost njihovog angazovanja cak i do okoncanja krivicnog
postupka. Medutim, poslije podnosenja prijave, ovlascena sluzbena lica gube pravo njenog povlacenja,
pa sva daljnja postupanja ovih lica po prijavljenom krivicnom djelu usmjerava tuzilac. S tim u vezi,
ovlascena sluzbena lica obavezna su da odmah obavijeste tuzioca o svakoj radnji koju preduzimaju.
d) Poseban izvjestaj kao dopuna prijave.
Ako ovlasceno sluzbeno lice poslije podnesene prijave (zakon upotrebljava izraz "izvjestaj"), koja se
sastavlja na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, sazna za nove cinjenice, dokaze ili
tragove krivicnog djela, duzno je prikupljati potrebna obavjestenja i izvjestaj o tome kao dopunu
prethodnog izvjestaja odmah predati tuziocu. To ce biti obicno onda kada su u pitanju prijave po kojima
se mogu otkriti i obezbijediti kakvi tragovi krivicnog djela ili predmeti koji mogu posluziti kao dokaz.
Dopuna prijave obavezna je u slucaj u kada je ucinilac bio nepoznat u momentu podnosenja, pa je
naknadnom aktivnoscu otkriven, odnosno krivicno djelo rasvijetljeno. Poseban izvjestaj, kao dopunu
prijave, ovlasceno
sluzbeno lice dostavlja tuziocu ako ono samoinicijativnom djelatnoscu otkrije krivicno djelo koje je ucinilo
prijavljeno lice, a za koje se nije znalo u vrijeme podnosenja prijave. Ovlasceno sluzbeno lice isto postupa
i ako se naknadno utvrde nove cinjenice u pogledu vrste i obima posljedica kod vec prijavljenog djela.

Postupak podnosenja prijave


Prijava se podnosi nadleznom tuziocu, tj. tuziocu koji je nadlezan da preduzme krivicno gonjenje za
odredeno krivicno djelo. Medutim, predvidena je i mogucnost podnosenja prijave i nenadleznom tuziocu,
sudu ili ovlascenom sluzbenom lieu. U takvom slucaju ovi organi ce primiti prijavu i odmah je dostaviti
nadleznom tuziocu. Ako prikupljena obavjestenja ne pruze osnove sumnje o izvrsenom krivicnom djelu,
ovlasceno sluzbeno lice nece podnositi prijavu, ali treba da obavijesti tuzioca o dogadaju i rezultatima
razjasnjenja, jer tuzilac treba da bude obavijesten o svakom radu ovlascenih sluzbenih lica na
prikupljanju obavjestenja o krivicnim djelima.

Procesno dejstvo prijave


9
Prijava je cesto prvi izvor saznanja o mogucnosti postojanja krivicnog djela i eventualno mogucem
uciniocu i ucesnicima, te raspolozivim dokazima koji potkrjepljuju odredenu sumnju u razlicitom
dijapazonu vjerovatnoce, odnosno mogucnosti. Prijava, po prirodi stvari, treba biti opisni odraz krivicnog
djela koje se prijavljuje. Ona je i osnov i povod za pokretanje krivicnog progona. Prijavom se ne dokazuje
postojanje krivicnog djela i njegovog ucinioca, nego se upozorava na njih. Drugim rijecima, prijava ne
moze sluziti kao dokaz u krivicnom postupku.
Prijavom se tuzilac obavjestava da je izvrseno krivicno djelo, kao i o eventualnom njegovom izvrsiocu.
Njome se ne dokazuje krivicno djelo koje je u njoj sadrzano, niti koja druga cinjenica. Isto tako, prijava
ne obavezuje tuzioca na pokretanje krivicnog postupka, jer o tome da li su ispunjeni uslovi za to, tuzilac
cijeni samostalno. Kao takva, prijava predstavlja samo povod i osnov za pokretanje krivicnog postupka,
ali nema znacaj dokaza, pa ne moze biti ni citana kao dokaz na glavnom pretresu, odnosno ni sud se
stoga ne moze pozvati na prijavu u svojoj presudi.
Podnosenjem prijave i njenim prijemom kod nadleznog tuzioca, podnosilac prijave nije vise u poziciji da
njome raspolaze. Prijavilac nema niikakvog uticaja na postupak, cak ni onda kada je prijavio samog sebe,
u cilju da se rascisti neopravdana sumnja koja ga tereti. Eventualna izjava podnosioca prijave o
povlacenju prijave, nema nikakvog uticaja na daljnje aktivnosti po prijavi. Uticaja moze biti samo utoliko
sto povlacenje prijave, s obzirom na razloge koji se navode za povlacenje, moze umanjiti vjerodostojnost
prijave, a ako je prijava bila lazna, moze eventualno uticati na smanjenje kazne za krivicno djelo laznog
prijavljivanja.

Drugi nacini saznanja tuzioca za krivicno djelo


Krivicno gonjenje moze se preduzeti i bez prijave. O krivicnom djelu tuzilac moze da sazna i na druge
nacine (neposrednim opazanjem ili posrednim putem, tj. posredstvom glasa o izvrsenom krivicnom djelu)
i tada je duzan da postupi isto kao da je primio prijavu. Obaveza preduzimanja krivicnog gonjenja u
takvim slucajevima posljedica je principa legaliteta krivicnog gonjenja, koji obavezuje tuzioca na
preduzimanje krivicnog gonjenja bez obzira na nacin na koji je saznao za izvrseno krivicno djelo.
Neposredno saznanje tuzioca o krivicnom djelu postoji ako tuzilac neposredno zapazi radnju koja
predstavlja krivicno djelo (npr. krivicna djela izvrsena na glavnom pretresu u njegovom prisustvu) ili
sazna za krivicno djelo u toku pretresa po nekom drugom krivicnom djelu (krivicno djelo otkriveno na
glavnom pretresu), preko napisa ili oglasa u novinama, prilikom prisustvovanja javnim skupovima itd.
Pocetna saznanja o izvrsenom krivicnom djelu i njegovom uciniocu mogu se steci i putem javnog
pogovaranja, odnosno glasina. U svakom od ovih slucajeva, tuzilac je obavezan da preduzme krivicno
gonjenje, ne cekajuci da o izvrsenom krivicnom djelu primi prijavu. Prema tome, ima se zakljuciti da je
prijava u osnovi inicijativni krivicnoprocesni akt koji moze, ali ne mora, da prethodi krivicnom gonjenju.

SPROVODENJE ISTRAGE
Istraga se pokrece naredbom tuzioca o sprovodenju istrage. Naredba za sprovodenje istrage se donosi
na osnovu postojanja osnova sumnje da je izvrseno krivicno djelo, sto predstavlja materijalni uslov za
sprovodenje istrage. Dakle, u odnosu na razlicite oblike sumnje o postojanju krivicnog djela, oblik sumnje
koji je potreban za sprovodenje istrage oznacava se kao osnovi sumnje. S tim u vezi, osnovi sumnje se
opisuju kao oblik vjerovatnosti koji se temelji na odredenim okolnostima i koji ukazuje na mogucnost
postojanja krivicnog djela i nekog lica kao moguceg izvrsioca.
Osnov sumnje da je izvrseno krivicno djelo nije standard sumnje koji je neminovno zasnovan na
neposrednim dokazima, nego onaj stepen sumnje koji postoji kada tuzilac sazna da postoje odredene
cinjenice i okolnosti koje, dovedene u vezu sa odredenim logickim hipotezama proizaslim iz odredenih
neposrednih ili posrednih dokaza, na osnovu iskustva mogu ukazivati da je izvrseno krivicno djelo.
Takav pristup, s jedne strane, tuziocu daje jedan snazan mehanizam razvijanja istrazne strategije i
taktike, koja ce mu nakon eventualnog podizanja i potvrdlvanja optuznice omoguciti izuzetno jaku
poziciju na glavnom pretresu na nacin da ce raspolagati dokazima koji su pribavljeni na zakonit nacin i
koji se proceduralno ne mogu rusiti, te ce preduprijediti eventualna iznenadenja odbrane, kako u
procesnom tako i u materijalnom smislu; s druge strane ce mu omoguciti svestrano sagledavanje svih

10
cinjenica koje idu u korist osumnjicenom, te na taj nacin znacajno onemoguciti podizanje optuznice
protiv lica za ciju krivnju nema dovoljno dokaza koji mogu dovesti do osudujuce presude.
Izvori saznanja o postojanju osnova sumnje o ucinjenom krivicnom djelu su svi oni koje predvida zakon.
Mada zakon izricito ne propisuje obavezu tuzioca o obavjestavanju osumnjicenog o donosenju naredbe o
sprovodenju istrage, osumnjiceni bi trebao biti obavijesten o toj naredbi osim ako bi to moglo dovesti u
opasnost cilj istrage. Protiv naredbe tuzioca o sprovodenju istrage nije dopustena zalba.
Zakon predvida jos jednu mogucnost za pokretanje istrage. To ce biti slucaj kad postoji rjesenje suda o
ponavljanju krivicnog postupka kojim se krivicni predmet vraca u stanje istrage. Takode, za sprovodenje
istrage potrebno je i da ne postoje zakonski osnovi koji iskljucuju sprovodenje istrage, kao sto je slucaj
sa licima koja uzivaju pravo imuniteta i na koja se primjenjuju odredbe medunarodnog prava, kao i lica
za cije je gonjenje potrebno pribaviti prethodno odobrenje nadleznog drzavnog organa.
O sprovodenju istrage donosi se naredba, koja predstavlja formalni uslov za njeno sprovodenje, i ona
sadrzi sljedece obavezne elemente:
1) podatke o uciniocu krivicnog djela ukoliko su poznati,
2) opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obiljezja krivicnog djela,
3) zakonski naziv Krivicnog djela,
4) okolnosti koje potvrduju osnove sumnje za sprovodenje istrage i
5) postojece dokaze.
U naredbi ce tuzilac navesti koje okolnosti treba istraziti i koje istrazne radnje treba preduzeti. Okolnosti
koje se istrazuju u toku istrage su one koje se odnose na obiljezja krivicnog djela, odnosno krivicnu
odgovornost osumnjicenog, a eventualno istrazivanje drugih okolnosti koje nisu vezane za krivicno djelo i
krivicnu odgovornost osumnjicenog - predstavljalo bi krsenje osnovnih Ijudskih i gradanskih prava
osumnjicenog i drugih lica. Naredba o sprovodenju istrage sluzi, dakle, uspjesnom i efikasnom vodenju
istrage i fakticki sadrzi dva dijela.
Prvi dio odnosi se na osnov i predmet istrage, dok je drugi dio njenog sadrzaja usmjeren na planiranje i
rukovodenje istragom. Prema tome, sadrzaj naredbe o sprovodenju istrage ukazuje da tuzilac
istovremeno odlucuje o postojanju osnova za istragu, o predmetu istrage, kao i o nacinu vodenja istrage
(istrazna strategija i taktika). Medutim, gledajuci naredbu o sprovodenju istrage kao cjelinu, a posebno
imajuci u vidu da ne postoji obaveza njenog dostavljanja, odnosno nepostojanje procesnih sankcija u
slucaju njenog nedonosenja, te cinjenicu da u odnosu na osumnjicenog ona ne proizvodi nikakvo pravno
dejstvo u smislu ogranicenja njegovih prava, kao i da je tuziocu data slobodna dispozicija u pogledu
njenog donosenja, proizilazi da je naredba o sprovodenju istrage interni akt tuzioca, inicijalni u istraznom
postupku, kojim tuzilac odlucuje o postojanju osnova sumnje da je izvrseno krivicno djelo i o predmetu
istrage, kojim on rukovodi istragom. Dakle, naredba o sprovodenju istrage ne moze se posmatrati kao
strogo formalni akt, odlucujuci za pravnu valjanost preduzetih radnji u istraznom postupku. Danom
donosenja naredbe pocinje teci zakonom propisani rok koji je dat tuziocu za sprovodenje istrage.
Sadrzaj istrage odreden je tako da u toku njenog sprovodenja tuzilac moze preduzeti sve istrazne
radnje, ukljucujuci ispitivanje osumnjicenog i saslusanje ostecenog i svjedoka, vrsenje uvidaja i
rekonstrukcije dogadaja, preduzimanje posebnih mjera koje obezbjeduju sigurnost svjedoka i informacija
i naredivanje potrebnih vjestacenja. Tuzilac je ovlascen preduzimati sve istrazne radnje, odnosno radnje
dokazivanja propisane zakonom, s tim sto u slucajevima kada je to propisano zakonom, prije
preduzimanja nekih od tih radnji, mora prethodno pribaviti naredbu sudije za prethodni postupak. O
preduzetim istraznim radnjama sastavlja se zapisnik u skladu sa zakonom.
Tuzilac ima pravo i da ne donese naredbu o sprovodenju istrage, ukoliko ocijeni da prikupljena saznanja i
dokazi o krivicnom djelu i/ili uciniocu ne predstavljaju potreban osnov za sprovodenje istrage. Tuzilac
nece narediti sprovodenje istrage ako je:
1) iz prijave i pratecih spisa ocigledno da prijavljeno djelo nije krivicno djelo,
2) ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice ucinilo krivicno djelo,
3) ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaceno amnestijom ili pomilovanjem ill postoje druge
okolnosti koje iskljucuju krivicno gonjenje.
O nesprovodenju istrage tuzilac donosi naredbu, i to u pisanoj formi, o cemu obavjestava ostecenog i
podnosioca prijave u roku od tri dana od dana donosenja naredbe o nesprovodenju istrage. Podnosilac
11
prijave i osteceni imaju pravo da uloze prituzbu uredu tuzioca u roku od osam dana. Prituzba je pravno
sredstvo usmjereno protiv postupka tuzioca, a ne protiv odluke donijete u postupku. S tim u vezi, ured
tuzioca izdaje naloge ili preduzima druge mjere saglasno ovlascenjima predvidenim zakonom u tuzilastvu.
O prituzbi se ne donosi formalna odluka. Poseban slucaj kad tuzilac nece narediti sprovodenje istrage
jeste kod primjene medunarodnog prava za lica sa imunitetom, kao i kad je zakonom propisano da se za
odredena lica krivicno gonjenje moze preduzeti samo po odobrenju nadleznog drzavnog organa.
Bez ovog odobrenja tuzilac ne moze pokrenuti istragu, niti podici optuznicu.
Uspjeh istrage zavisi, prije svega, od njenog planiranja, sto izilazi i iz odredbe u kojoj je utvrdeno
da ce u naredbi sprovodenje istrage tuzilac navesti "koje okolnosti treba istraziti i koje istrazne radnje
treba preduzeti". Planiranje istrage podrazumijeva nekoliko faza:
1) utvrdivanje poznatih cinjenica i okolnosti, kao i poznatih neposrednih ili posrednih dokaza vezanih za
eventualno krividno djelo i ucinioca;
2) postavljanje hipoteza;
3) sagledavanje potrebe za primjenom eventualnih mjera za obezbjedenje prisustva osumnjicenog u
postupku;
4) ustanovljavanje koje cinjenice i okolnosti je u toku istrage neophodno utvrditi;
5) utvrdivanje kojim dokaznim sredstvima ce se utvrdivati pojedine cinjenice i okolnosti;
6) utvrdivanje koje istrazne radnje treba preduzeti, kao i da li je za neku od radnji potrebno traziti sudsko
odobrenje;
7) utvrdivanje subjekata koji ce biti nosioci pojedinih istraznih radnji;
8) utvrdivanje redoslijeda izvodenja istraznih radnji;
9) odredivanje vremenskog okvira za svaku istraznu radnju pojedinacno, kao i sve radnje zajedno.
Ovakvo planiranje istrage je potrebno provesti u saradnji sa ovlascenim sluzbenim licima, s tim da je
pravovremeno obavjestavanje tuzioca o svim preduzetim radnjama i novonastalim cinjenicama i
okolnostima od kljucne vaznosti za uspjeh cjelokupne istrage.

NADZOR TUZIOCA NAD RADOM OVLASCENIH SLUZBENIH LICA


Odredena ovlascenja koja se odnose na pronalazenje i hvatanje ucinilaca krivicnih djela, kao i
prikupljanje dokaza, odnosno preduzimanje svih drugih radnji kojima ostvaruju svoju osnovnu funkciju
(sprecavanje i suzbijanje svih oblika kriminaliteta), imaju i ovlascena sluzbena lica. Od uspjesnosti
njihovog djelovanja i kvaliteta i obima njihove saradnje sa tuziocem, u najvecoj mjeri zavisi i uspjesnost
otkrivanja krivicnih djela i njihovih izvrsilaca, sto je u skladu sa njihovim svojstvom organa otkrivanja.
Materijalni uslov da bi ovlascena sluzbena lica vrsila odredene radnje jeste da postoje osnovi sumnje da
je izvrseno krivicno djelo, pri cemu su moguce dvije situacije:
 prva, ako je u pitanju krivicno djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet godina i
 druga, ako se radi o krivicnom djelu s propisanom kaznom zatvora do pet godina.
Poseban formalni uslov za preduzimanje tih radnji od strane ovlascenih sluzbenih lica ne postoji, vec se
radi o faktickom vrsenju odredenih radnji, ali postoje izvjesni formalni aspekti koji se odnose na duznost
obavjestavanja o tome tuzioca i omogucavanja da on vrsi nadzor nad radom ovlascenih sluzbenih lica.
Rukovodenje i nadzor tuzioca nad radom ovlascenih sluzbenih bca podrazumijeva aktivnu ulogu tuzioca u
istrazi vec od postojanja osnova sumnje da je izvrseno krivicno djelo. Rukovodenje predstavlja aktivniji
odnos tuzioca, uz njegovo neposredno i aktivno ucesce u planiranju i izvodenju odredenih istraznih
radnji, analiziranje, sumiranje itd, a nadzor - pasivniji angazman tuzioca u istrazi, u kojem tuzilac
inicijativu i dinamiku istrage prepusta ovlascenim sluzbenim licima, nadziruci njihov rad u smislu njihove
zakonitosti i efikasnosti i pomazuci im u tom radu. Ono zapocinje samim planiranjem istrage i traje tokom
cijele istrage, kroz primjenu odgovarajuce strategije i taktike, primjerene okolnostima svakog pojedinog
slucaja, uz obavezno obavjestavanje tuzioca od strane ovlascenih sluzbenih lica o svim preduzetim
aktivnostima.
Rukovodenje istragom podrazumijeva da tuzilac moze odredene istrazne radnje obaviti neposredno, a
druge povjeriti ovlascenim sluzbenim licima. Znacaj nadzora tuzioca nad radom ovlascenih sluzbenih lica
je, prije svega, u funkciji ostvarenja zakonitosti i pravicnosti postupka i predstavlja dodatni instrument
osiguranja primjene i zastite ljudskih prava sloboda. Medutim, zakonom se samo uspostavlja institut ovog
12
nadzora, ali se ne definise i nacin i postupak njegovog ostvarivanja i primjene, sto treba regulisati drugim
propisima.

Krivicna djela s propisanom kaznom zatvora preko pet godina


Ako postoje osnovi sumnje da je izvrseno krivicno djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet godina,
ovlasceno sluzbeno lice je nuzno odmah obavijestiti tuzioca i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne
mjere koje se odnose na lica ili dokaze.
Na lica se odnose mjere da se pronade ucinilac krivicnog djela, da se sprijeci skrivanje ili bjekstvo
osumnjicenog ili saucesnika.
U pogledu dokaza mogu se preduzeti mjere da se otkriju i sacuvaju tragovi krivicnog djela i predmeti koji
mogu posluziti kao dokazi, te da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivicnom postupku.
Ovlasceno sluzbeno lice je obavezno prikupljati dokaze koji idu i u korist i na stetu osumnjicenog, a
nadredenost tuzioca nad njihovim radom nastupa u trenutku saznanja da postoje osnovi sumnje da je
ucinjeno krivicno djelo. Ovaj nadzor se manifestuje na tri nacina, tako da tuzilac:
 osigurava strudnu podrsku i tumacenje krivicnopravnih odredaba, kako materijalnog tako i
procesnog krivicnog prava, te vodi racuna o primjeni i zastiti ljudskih prava gradana u postupcima
ovlascenih sluzbenih lica
 izdaje potrebne naredbe i uputstva ovlascenim sluzbenim licima u smislu prikupljanja informacija i
dokaza na zakonom dopusten nacin,
 ucestvuje u procesnim radnjama i drugim postupanjima u toku istrage, a koje se odnose na
angazman ovlascenih sluzbenih lica.
Kada postoje osnovi sumnje da je izvrseno krivicno djelo zaprijeceno kaznom zatvora preko pet godina,
ovlasceno sluzbeno lice duzno je u slucaju opasnosti od odlaganja preduzeti neophodne radnje da se
pronade ucinilac krivicnog djela, da se sprijeci skrivanje ili bjekstvo osumnjicenog ili saucesnika, da se
otkriju i sacuvaju tragovi krivicnog djela i predmeti koji mogu posluziti kao dokazi, te da se prikupe sve
informacije koje mogu biti korisne u krivicnom postupku. Djelokrug ovlascenih sluzbenih lica u ovakvim
situacijama ogranicen je samo na radnje koje su neophodne, a ne na sve potrebne radnje. Prilikom
preduzimanja ovih radnji, ovlasceno sluzbeno lice duzno je postupati po zakonu, a o svemu sto je
preduzeto duzno je odmah obavijestiti tuzioca i dostaviti mu prikupljene predmete koji mogu posluziti
kao dokaz.

Krivicna djela s propisanom kaznom zatvora do pet godina


Ako postoje osnovi sumnje da je izvrseno krivicno djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora do
pet godina, ovlasceno sluzbeno lice je duzno obavijestiti tuzioca o svim raspolozivim informacijama,
radnjama i mjerama koje je preduzelo, i to najkasnije sedam dana od dana saznanja o postojanju osnova
sumnje da je krivicno djelo ucinjeno. Racunanje roka od sedam dana treba da otpocne od trenutka
izvrsenja krivicnog djela, odnosno od trenutka kad se doslo do saznanja da je krivicno djelo ucinjeno, a
koja saznanja je registrovalo ovlasceno sluzbeno lice, kako usmeno tako i pismeno. Isto tako, postavlja
se pitanje pravne kvalifikacije djela, posto ce od toga direktno zavisiti kad nastupa obaveza
obavjestavanja tuzioca. Ako prikupljena saznanja pokazuju na postojanje osnova sumnje za vise razlicitih
krivicnih djela, ovlasceno sluzbeno lice treba konkretan slucaj cijeniti kroz tezu i ozbiljniju kvalifikaciju
krivicnog djela, te o takvom krivicnom djelu obavijestiti tuzioca.
Ova zakonska odredba znacajna je i u kontekstu pitanja da li je u ovom slucaju napravljen izuzetak od
pravila da je tuzilac jedini izvorni podosilac krivicne istrage, odnosno da li izvorna ovlascenja imaju i
ovlascena sluzbena lica, i to za krivicna djela za koja je propisana blaza krivicna sankcija.
U ovim situacijama je, radi cjelishodnosti i ekonomicnosti, postavljena zakonska pretpostavka o prenosu
ovlascenja za pokretanje istrage sa tuzioca na ovlascena sluzbena lica i naknadnoj validaciji tako
pokrenute istrage, a nikako da se tuziocu oduzimaju njegova izvorna ovlascenja nosioca krivicne istrage i
povjeravaju ovlascenim sluzbenim licima.
U slucajevima, kad ovlasceno sluzbeno lice obavijesti tuzioca o postojanju osnova sumnje da je ucinjeno
krivicno djelo, tuzilac ce donijeti naredbu o sprovodenju istrage. Medutim, tuzilac ce naredbu o
sprovodenju istrage donijeti samo u onim slucajevima kad to ocijeni potrebnim, sto znaci da tuzilac nece
13
donijeti ovu naredbu u svakom slucaju postojanja osnova sumnje da je izvrseno krivicno djelo. Medutim,
u trenutku u kojem se u istrazi zahtijeva odredena sudska odluka, odnosno radnja (pretres, privremeno
oduzimanje predmeta, pritvor, posebne istrazne radnje i dr.), takva naredba se mora donijeti, i to u
pisanoj formi, i predociti sudiji za prethodni postupak uz zahtjev za donosenje odredene naredbe ill
rjesenja, jer je to jedini nacin da sud stekne uvid u osnov, predmet i rezultate dotadasnje istrage, te
ocijeni opravdanost zahtjeva za donosenje trazene odluke.

RADNJE KOJE PREDUZIMA OVLASCENO SLUZBENO LICE


Ovlasceno sluzbeno lice moze obavljati raznovrsne radnje u cilju ostvarenja cilja istrage. Osnov za to
predstavljaju odredbe kojima se regulise postupanje ovlascenih sluzbenih lica u otkrivanju krivicnih djela i
njihovih ucinilaca, odnosno utvrduju mjere i radnje koje ovlasceno sluzbeno lice moze preduzeti u cilju
ispunjenja zadataka, kao i postupak kojeg se ovlasceno sluzbeno lice mora pridrzavati kod primjene ovih
mjera i radnji. Znacaj ovih odredaba ocituje se i u tome sto mjere i radnje iz ovog clana koje ovlasceno
sluzbeno lice preduzima predstavljaju mjere i radnje krivicnog postupka i izjave i dokazi prikupljeni na
takav nacin se mogu koristiti kao dokazi u krivicnom postupku.
U cilju pronalaska ucinioca krivicnog djela, sprecavanja skrivanja ili bjekstva osumnjicenog, pronalaska
tragova i predmeta koji mogu posluziti kao dokazi, kao i prikupljanja potrebnih informacija, ovlasceno
sluzbeno lice moze:
 prikupljati potrebne izjave od lica;
 izvrsiti potreban pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga;
 ograniciti kretanje na odredenom prostoru za vrijeme potrebno da se otiavi odredena radnja;
 preduzeti potrebne mjere u vezi s utvrdivanjem identiteta licaj predmeta;
 raspisati potragu za licem i stvarima za kojima se traga;
 u prisustvu odgovornog lica pretraziti odredene objekte i prostorije drzavnih organa, javnih
preduzeca i ustanova i obaviti uvid u odredenu njihovu dokumentaciju,
 preduzeti druge potrebne mjere i radnje.
Pored toga, ovlasceno sluzbeno lice ima mogucnost preduzimanja i drugih radnji koje se svode na
poseban oblik lisenja slobode (zadrzavanje na mjestu izvrsenja krivicnog djela), kao i radnji koje spadaju
u
nadleznost prvenstveno tuzioca, ali ih, pod zakonom utvrdenim uslovima, moze sprovesti i ovlasceno
sluzbeno lice (uvidaj i vjestacenje, osim obdukcije i ekshumacije).
Ovlasceno sluzbeno lice ima pravo da zadrzi do sest casova lica zatecena na mjestu izvrsenja krivicnog
djela radi prikupljanja obavjestenja - ako ta lica mogu dati obavjestenja vazna za krivicni postupak, moze
izvrsiti fotografisanje, uzimati otiske prstiju tih lica i si. Po obavjestenju (a bez odobrenja tuzioca),
ovlasceno sluzbeno lice moze izvrsiti opste radnje dokazivanja, kao npr. uvidaj, odrediti potrebna
vjestacenja (osim odredene vrste vjestacenja i radnji, kao sto su npr. obdukcija i ekshumacija lesa).
Fakticki, (ovlasceno sluzbeno lice moze preduzeti skoro sve radnje dokazivanja, uz duznost
obavjestavanja tuzioca, ali obavjestenje tuzioca nije zakonski uslov za preduzimanje tih radnji, vec
objektivni formalni uslov ocjene njihove zakonitosti. Isto tako, u pogledu opstih radnji dokazivanja -
pretresanja stana, prostorija i lica i privremenog oduzimanja predmeta i imovine ovlasceno sluzbeno lice
moze staviti sudu prijedlog za izdavanje naredbe za izvodenje ovih radnji uz odobrenje tuzioca, ukoliko
ocijeni da su ove radnje neophodne radi dokazivanja cinjenica u istrazi. Radi obezbjedenja prisustva
osumnjicenog u toku svoje istrage, ovlasceno sluzbeno lice takode moze zadrzati osumnjicenog do 24
sata - ako ocijeni da postoji osnov sumnje da je to lice ucinilo krivicno djelo. U svim ovim slucajevima
ovlasceno sluzbeno lice se pojavljuje kao subjekt operativnog dijela istrage, dok je tuzilac fakticki subjekt
pravnog dijela istrage. Njihove duznosti u istrazi su fakticki neodvojive i cine jednu cjelinu i cilj im je
gonjenje ucinilaca krivicnog djela, odnosno dokazivanje njihove krivicne odgovornosti pred sudom i
izricanje krivicnopravne sankcije.
U stvari, osim u izuzetnim siucajevima, tuzilac ne moze ispuniti svoju zakonsku obavezu gonjenja
ucinilaca krivicnog djela bez operativnog dijela istrage. Situacije u kojima konkretni krivicni predmet
omogucava da tuzilac sam (bez operativnog dijela istrage) sprovede cijeli istrazni postupak su u praksi
netipicne i rijetke.
14
S druge strane, tuzilac ima zakonsku obavezu da preduzme gonjenje ucinioca za kojeg je ovlasceno
sluzbeno lice utvrdilo da je ucinilac krivicnog djela, odnosno da postoji osnov sumnje da je on izvrsio
krivicno djelo. I u slucajevima kada podaci i informacije o izvrsenom krivicnom djelu (preko gradana ili
sluzbenih i odgovornih lica u organima vlasti, javnim preduzecima i ustanovama) dodu do tuzioca, tuzilac
ce u najcescem broju slucajeva trebati obavijestiti ovlascena sluzbena lica, jer bez njih fakticki ne moze
sprovesti operativni dio istrage.
O cinjenicama i okolnostima koje su utvrdene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji
su pronadeni ill oduzeti, sastavice se zapisnik ill sluzbena zabiljeska. Kad je to moguce, izjave od gradana
treba uzimati u formi zapisnika, sto je i obaveza. Pisanu zabiljesku potpisuje samo ovlasceno sluzbeno
lice, a zapisnik - gradanin koji je daje i ovlasceno sluzbeno lice.

Uzimanje izjava
Pod pojmom "uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza" treba podrazumijevati sva saznanja do kojih
su ovlascena sluzbena lica dosla na osnovu svoje operativne djelatnosti. Zakonodavac je svakako imao u
vidu i hitne anticipirane radnje dokazivanja. Tim je pojmom obuhvaceno kako otkrivanje i obezbjedenje
dokaza, tako i njihovo izvodenje u neformalnom, dakle, spoznajnom, kriminalistickom smislu, te u
formalnom procesnom smislu.
Ovlasceno sluzbeno lice ima pravo i duznost da razgovara sa gradanima - da bi od njih dobilo podatke o
krivicnom djelu i uciniocu. Ono moze razgovarati sa svakim gradaninom za koga smatra da mu moze dati
pomenute podatke. Odredba zakona daje mogucnost ovlascenim sluzbenim licima da pozivaju gradane
da dodu u sluzbene prostorije radi prikupljanja izjava, s tim da pisani poziv mora sadrzavati razlog
pozivanja. Lice koje se odazove pozivu, nije duzno dati bilo kakvu izjavu, niti je duzno odgovarati na
pitanja postavljena od strane ovlascenog sluzbenog lica, osim davanja svojih licnih podataka, o cemu ce
ga ovlasceno sluzbeno lice pouciti. Prikupljanje izjava od gradana podrazumijeva podatke o krivicnom
djelu i uciniocu, kao i o svim drugim okolnostima koje mogu biti od koristi u krivicnom postupku.
Ovlasceno sluzbeno lice moze takva obavjestenja primiti usmeno i pismeno, te posredstvom
telekomunikacijskih sredstava.
Kad neko lice pristane na davanje izjave, zapisnici sa prikupljenim izjavama mogu se koristiti kao dokazi
u krivicnom postupku. Ne dolazi u obzir da osumnjiceni prethodno daje iskaz, a onda se iskaz unese u
zapisnik u prisustvu branioca.
O preduzetim mjerama i radnjama, kao i o prikupljenim izjavama i dokazima, ovlasceno sluzbeno lice
sastavlja izvjestaj koji dostavlja tuziocu. Izvjestaj moze da sadrzi pravnu kvalifikaciju krivicnog djela, ali
mora da obuhvati cinjenicni opis, sa navodenjem prikupljenih izjava i dokaza, i to kako onih koji idu na
teret osumnjicenom, tako i onih koji idu u njegovu korist. Uz izvjestaj se dostavljaju i predmeti, skice,
fotografije, pribavljeni izvjestaji, spisi o preduzetim radnjama i mjerama, sluzbene zabiljeske, izjave i
drugi materijali koji mogu biti korisni za uspjesno vodenje postupka, ukljucujuci sve cinjenice i dokaze
koji idu u korist osumnjicenom. Zakonodavac je u obliku generalne klauzule ostavio mogucnost
ovlascenim sluzbenim licima i za dostavljanje drugih priloga. Pod "drugim materijalima", izmedu ostalog,
treba podrazumijevati i sva policijska, operativna i obavjestajna saznanja i analize, koji nemaju snagu
dokaza, ali mogu biti od velike koristi za pravilno razumijevanje svih okolnosti ucinjenog krivicnog djela,
kao i za planiranje i modeliranje toka krivicnog postupka. To, npr., mogu biti poligrami, ako je vrseno
poligrafsko ispitivanje. Navedeni prilozi omogucavaju tuziocu donosenje objektivne odluke u pravcu
krivicnog progona.
Ako ovlasceno sluzbeno lice, poslije podnosenja izvjestaja, sazna za nove cinjenice, dokaze ili tragove
krivicnog djela, duzno je prikupiti potrebna obavjestenja i izvjestaj o tome, kao dopunu prethodnog
izvjestaja, odmah dostaviti tuziocu. Svakako da ove naknadne spoznaje moraju biti krivicnopravno
relevantne. Ti novi podaci odnosice se na naknadno otkrivena krivicna djela vec prijavljenog lica, nove
cinjenice dokaznog karaktera i otkrivene nove ucesnike. Dopuna izvjestaja za ovlascena sluzbena lica je
obavezna u slucajevima kada je podnesen izvjestaj samo za krivicno djelo, a ucinilac je naknadno
otkriven. Poseban izvjestaj kao dopuna prethodnog izvjestaja podnosi se i onda ako ucinilac nije trenutno
dostupan, ali je otkriven, odnosno poznat. Zakon nije propisao oblik dopune izvjestaja ovlascenih
sluzbenih lica, vec je to pitanje prepustio praksi. Zato, kada je rijec o posebnom izvjestaju kao dopuni
15
ranijeg izvjestaja, u sadrzajnom smislu vrijedi sve ono sto je receno za izvjestaj. Naknadna saznanja o
cinjenicama, dokazima i tragovima krivicnog djela moraju, medutim, biti nova. Osnovni kriterij za
saznavanje novih cinjenica, unutar redovne djelatnosti tih organa, jeste da se radi o odlucnim
cinjenicama. S druge strane, ovlascena sluzbena lica nisu ovlascena, bez inicijative i zahtjeva tuzioca,
nista preduzimati u vezi s krivicnim djelom koje su prijavili, jer bi se, u suprotnom, radilo o nekom obliku
paralelne istrage, sto zakon ne dozvoljava.
Zakonodavac je dao mogucnost tuziocu da prikuplja obavjestenja i od lica koja se nalaze u pritvoru.
Razgovor se moze voditi radi otkrivanja drugih krivicnih djela istog lica, njegovih saucesnika ili krivicnih
djela drugih ucinilaca, sto podlijeze prethodnom odobrenju suda. Naime, ukoliko postoje razlozi za
pozivanje nekog lica iz pritvora, tuzilac ce se zahtjevom obratiti sudu.

Druge mjere i radnje ovlascenih sluzbenih lica


Ovlasceno sluzbeno lice moze vrsiti i potrebne preglede prevoznih sredstava, putnika i prtljage.
Pod prevoznim sredstvima se podrazumijevaju sva sredstva koja mogu posluziti za prevoz ljudi i stvari, i
to bez obzira na osnovnu namjenu. U pregled prevoznih sredstava, lica i prtljaga, spadaju svi postupci
kontrole prostora u vozilu za koje nije potrebno primijeniti nikakvu posebnu tehniku, pa u takvom slucaju
ovlascenim sluzbenim licima nije potrebno posebno odobrenje suda. Pregled, s obzirom na intenzitet,
uvijek ukljucuje samo okolnosti koje su predmet opazanja culima prosjecnog covjeka i koje su dostupne
tim culima bez ikakvih prepreka. Pregled prevoznog sredstva i prtljaga obuhvata samo pregled onih
dijelova vozila (prtljaga) koji su vizuelno dostupni licu koje vrsi pregled, dok svako daljnje pretrazivanje,
posebno u slucaju otvaranja pritvorenih prostora (prtljaznika i prtljaga), predstavlja dublje zadiranje u
privatnost lica cije se vozilo pretresa, zbog cega je takvu radnju moguce valjano provesti samo u
zakonom propisanoj formi, tj. kao istraznu radnju pretresa.
Pregled iskljucuje otvaranje i pretrazivanje unutrasnjih dijelova vozila i prtljaga, kontrolu sadrzaja
dzepova odjece ili, pak, donjih dijelova odjece do kojih se dolazi skidanjem. Cilj pregleda je pronalazenje
cinjenica znacajnih za krivicni postupak, pri cemu je ovlasceno sluzbeno lice ograniceno na vlastita cula i,
eventualno, prikladna pomagala za povecanje efikasnosti ljudskih cula.
Odredivanje granica pregleda zapravo je odredivanje pocetne zone zahvata u nepovredivost lica i stvari,
ali istovremeno i odredivanje granice do koje ta radnja moze ici. Prevozno sredstvo treba shvatiti u
najsirem smislu rijeci, kao svako sredstvo koje sluzi prenosu ljudi i dobara premjestanjem s jednog
mjesta na drugo.
Kod pregleda lica ne smiju se skidati proteze unutar tijela (npr. zubalo) ili proteze tjelesnih udova ili
dijelova tijela. Ne smije se nikako upotrijebiti sredstvo istrazne tehnike koje moze ugroziti ili ostetiti
zdravlje lica, s obzirom na posebne okolnosti (primjera radi, ugraden stimulator rada srca). Ako lice
prema kome se preduzima pregled, na zahtjev ovlascenog sluzbenog lica ili na vlastitu inicijativu,
dobrovoljno pokaze sadrzaj unutrasnjih dijelova odjece ili dobrovoljno preda stvar, pregled se ne
pretvara u pretres.
Isto vrijedi i za dobrovoljno otkljucavanje pretinca vozila. To ostaje pregled, a eventualno privremeno
oduzimanje takvog predmeta valjan nacin obezbjedenja dokaznog predrneta.
Pod prtljagom se podrazumijeva rucni prtljag, dakle stvari koje putnik ima u vozilu ili na vozilu ili koje on
cuva ili nadzire. Pregled prtljaga obuhvata vanjski pregled svih stvari koje sadrzi prtljag. Ulazak u
unutrasniu strukturu, poput ulaska u zakljucanu torbu ili kovceg je pretres. Pri pregledu se mogu koristi
razna pomagala (npr. dresirani pas i rentgenski aparat).
Ovaj pregled treba razlikovati od pretresanja stana, prostorija i lica (kao radnje dokazivanja). Kad se
ustanovi da se pregledom ne moze u potpunosti ostvariti razlog preduzimanja pregleda, tj. pronalazenje
tragova krivicnog djela i drugih dokaza, ovlasceno sluzbeno lice ce izvrsiti pretresanje bez naredbe. Ako
je to moguce, ovlasceno sluzbeno lice ce zahtijevati izdavanje naredbe od strane suda, odnosno tuzioca.
O izvrsenom pretresu ovlasceno sluzbeno lice ce saciniti zapisnik, a o pregledu - zapisnik ili sluzbenu
zabiljesku.
Ovlasceno sluzbeno lice moze ograniciti kretanje na odredenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi
odredena radnja. Ogranicenje kretanja traje najkrace potrebno vrijeme, a odnosi se na neodredeni broj
lica koja se zateknu na mjestu gdje se ogranicenje primjenjuje. Ono predstavlja odredeni vid lisenja
16
slobode, ciji cilj je pronalazak ucinioca krivicnog djela, osiguranje tragova krivicnog djela i predmeta koji
poticu ili su korisceni prilikom izvrsenja krivicnog djela. Privremeno ogranicenje kretanja izvodi se kao
blokada, racija, zasjeda i klopka. U siri pojam klopke ulaze i uredaji bezbjednosno-tehnicke zastite koje
nije postavila policija (kamere u banci, bezbjednosne barijere, alarmi). To su tehnicke snimke van
krivicnog postupka koje se u zavisnosti od konkretnog slucaja mogu upotrijebiti kao dokaz. Tako
pronadeni tragovi i predmeti imace procesnu vrijednost samo ako su pribavljeni na zakonom propisan
nacin i ako primjena mjere ogranicenja kretanja nije prouzrokovala krsenje osnovnih ljudskih prava i
sloboda.
Ovlasceno sluzbeno lice moze preduzimati sve potrebne mjere radi utvrdivanja identiteta lica i predmeta,
tj. ustanovljavanja svih obiljezja po kojima se ona razlikuju od svih ostalih. To je osnovna odredba za
kriminalisticku identifikaciju kao utvrdlvanje nepoznatog na osnovu poznatog. Ovdje se, prije svega, radi
o postupku kriminalisticke identifikacije, koja ima zadatak da utvrdi nepoznatog ucinioca krivicnog djela;
lice ciji je identitet nepoznat; lice koje krije svoje podatke ili koje nije u stanju da saopsti podatke o sebi
ili da se utvrdi identitet lesa, tjelesnih ostataka i si. Pojedina individualna obiljezja po kojima se jedno lice
razlikuje od drugog mogu biti anatomska (npr. otisci papilarnih linija), bioloska (npr. DNK formula) i
ostala (npr. osobenost rukopisa).
Radi pronalaska ucinioca krivicnog djela, sprecavanja skrivanja i bjekstva osumnjicenog ill saucesnika,
kao i pronalaska stvari ovlasceno sluzbeno lice moze raspisati potragu za licima i stvarima za kojima se
traga.
Ovu potragu treba razlikovati od potjernice i objave. Potraga se moze raspisati i za drugim licima, kao sto
su osteceni, svjedok i druga lica, koja mogu pruziti korisna saznanja za krivicni postupak. Isto tako,
potraga se moze raspisati i za nestalim licima.
Ovlasceno sluzbeno lice ima i mogucnost pretrazivanja odredenih objekata i prostorija drzavnih organa,
javnih preduzeca i ustanova, kao i mogucnost uvida u odredenu njihovu dokumentaciju. Ovo
pretrazivanje i uvid u dokumentaciju moraju biti preduzeti uz prisustvo odgovomog lica tog drzavnog
organa, odnosno javnog preduzeca ili ustanove. Ova radnja se razlikuje od radnje pretresanja stana,
ostalih prostorija i pokretnih stvari i uvidaja, jer je ovlasceno sluzbeno lice ograniceno u pretrazivanju
samo na one objekte, prostorije dokumentaciju za koje se vjeruje da su u vezi sa krivicnim djelom. Uvid
u dokumentaciju podrazumijeva i preslikavanje originalne dokumentacije (fotokopiranje, skeniranje,
fotografisanje, prepisivanje), a kad je to potrebno, od odgovornog lica treba traziti da uporedi
istovjetnost kopija sa originalom i da tu istovjetnost ovjeri, odnosno parafira. Ako se dokumentacija iznosi
iz prostorija bez pristanka, tada valja primijeniti odredbe o privremenom oduzimanju predmeta.
Ovlasceno sluzbeno lice moze preduzimati i druge potrebne mjere i radnje radi izvrsenja zadataka. lako
se ne propisuje koje su to radnje, treba smatrati da su to sve one kriminalisticke i operativne mjere i
radnje kojima se moze postici izvrsenje zadatka, a medu koje spadaju, izmedu ostalih, prikupljanje
saznanja uz prikrivanje svrhe prikupljanja, prikupljanje saznanja uz prikrivanje svojstva ovlastenog
sluzbenog lica, prikupljanje saznanja od informatora, provjera pripadnosti telekomunikacijskih adresa
(npr. brojevi telefonskih pretplatnika, adrese elektronske poste, web stranica, elektronskog potpisa).
U svim slucajevima upotrebe informatora mora postojati njegov dobroljni pristanak na saradnju sa
ovlascenim sluzbenim licem.
Pregled lica mjesta izvrsenja krivicnog djela i njegovo obezbjedenje jedan je od izuzetno znacajnih uslova
za razjasnjavanje kriminalnog dogadaja i spada u red primarnih zadataka ovlascenih sluzbenih lica. Pod
mjestom izvrsenja krivicnog djela u kriminalistickom znacenju, obicno se podrazumijeva kako sam prostor
gde je izvrseno krivicno djelo, tako i njegova bliza i dalja okolina, kao i svako mjesto gde se mogu
pronaci tragovi.
Pregled lica mjesta pruza znacajnu pomoc u objasnjenju kriminalnog dogadaja i hvatanju ucinilaca.
Tragovi pronadeni tom prilikom u vecini slucajeva dopustaju zakljucke o ponasanju, motivu i izgledu
ucinioca. Ovakvi tragovi cesto govore o ponasanju ucinioca prije i poslije izvrsenog krivicnog djela, a u
kasnijem postupku uvijek i ponovo pomazu u rasvjetljavanju krivicnog djela. Tragovi omogucavaju i
utvrdivanje pravca dalje aktivnosti na hvatanju osumnjicenih lica, pronalazenje zrtve i svjedoka. Pored
toga, oni pruzaju znacajnu pomoc i prilikom saslusavanja i suocenja, a sami za sebe mogu biti i predmeti
dokazivanja.
17
Zadrzavanje na mjestu izvrsenja krivicnog djela
Zadrzavanje na mjestu izvrsenja krivicnog djela predstavlja poseban oblik kratkotrajnog ogranicenja
slobode od strane ovlascenog sluzbenog lica, i to pod uslovima propisanim zakonom. Ovlasceno sluzbeno
lice ima pravo da lica zatecena na mjestu izvrsenja krivicnog djela zadrzi radi prikupljanja izjava ako ta
lica mogu dati obavjestenja vazna za krivicni postupak, i o tome je duzno obavijestiti tuzioca.
To obavjestavanje moze biti usmeno ili pismeno. Pitanje sta se smatra mjestom izvrsenja krivicnog djela
svodi se na procjenu ovlascenog sluzbenog lica kad se ima smatrati da je lice zateceno na mjestu
izvrsenja krivicnog djela, kao i da li ono moze dati obavjestenja vazna za krivicni postupak. Pod
"zaticanjem na mjestu izvrsenja krivicnog djela" podrazumijeva se kako situacija zaticanja pri samom
preduzimanju radnje izvrsenja, tako i situacije koje su joj bliske.
Zadrzavanje na mjestu izvrsenja krivicnog djela, kao i mogucnost da to lice moze dati obavjestenja vazna
za krivicni postupak, predstavlja materijalni uslov za njegovo zadrzavanje. Podaci vazni za krivicni
postupak ovise od konkretnih okolnosti slucaja. Tu, prije svege, dolaze podaci o krivicnom djelu. Ovdje
dolaze i razliciti podaci koji nisu vezani uz pojavu krivicnog djela, nego imaju drukcije, procesno znacenje
(primjera radi, podaci o kretanju ucinioca nakon izvrsenja djela, promjenama na stvarima, prostoru,
dolasku lica itd. Ne trazi se poseban formalni uslov za ovakvo zadrzavanje, niti se donosi bilo kakva
odluka koja se odnosi na zadrzavanje, ali je ovaj oblik ogranicenja licne slobode ogranicen tako da ne
moze trajati duze od sest sati.
Ovlascenim sluzbenim licima data su i neka zakonska ovlascenja za preduzimanje mjera koje znace
prinudu nad osumnjicenim. To su fotografisanje i javno objavljivanje fotografije osumnjicenog i
daktiloskopiranje osumnjicenog i drugih lica. Fotografisanje i uzimanje otisaka papilamih linija mogu se
primijeniti samo nad licem za koje postoje osnovi sumnje da je ucinilac krivicnog djela. Javno
objavljivanje fotografije (putem sredstava javnog informisanja ili na drugi shodan nadin) moze se vrsiti za
onog osumnjicienog kada to doprinosi efikasnosti krivicnog postupka, ali samo po odobrenju tuzioca.
Uzimanje otisaka prstiju od lica za koja postoji vjerovatnoca da su mogla doci u dodir s tim predmetima
dolazi u obzir samo ako je potrebno da se utvrdi od koga poticu otisci prstiju na pojedinim predmetima.
S druge strane, lice prema kome je preduzeta neka od ovih radnji ima pravo da podnese prituzbu
tuziocu.

Uvidaj i vjestacenje
Ovlasceno sluzbeno lice, nakon obavjestavanja tuzioca, duzno je izvrsiti uvidaj i odrediti potrebna
vjestacenja, osim obdukcije i ekshumacije lesa. Zakon ne propisuje obavezu tuzioca da prisustvuje
vrsenju uvidaja, tako da je njegovo prisustvo na mjestu vrsenia, uvidaja stvar diskrecione ocjene samog
tuzioca.
Uvidaj se preduzima kad je za utvrdivanje neke vazne cinjenice u postupku potrebno neposredno
opazanje. Sprovodenje uvidaja je potrebno bez obzira na tezinu i vrstu slucaja, uvijek kada se osnovano
pretpostavlja da ce se neposrednim opazanjem na licu mjesta i drugim radnjama u okviru uvidaja otkriti,
utvrditi i razjasniti cinjenice i okolnosti vazne za krividni postupak.
Iz zakonske norme je vidljivo da ne postoji formalnopravni osnov preduzimanja uvidaja u vidu pismene i
obrazlozene naredbe, zahtjeva, rjesenja i si. Njegovo preduzimanje je moguce ako se pojavi potreba za
neposrednim opazanjem vazne cinjenice u postupku, iz cega proizilazi da je potreban samo materijalni
uslov. Raznovrsnost dogadaja, promjenjivost toka izvrsenja, mnostvo uzroka i posljedica i mogucnost
razlicitih metoda i sredstava, predstavljaju faktore koji ne dozvoljavaju stvaranje stalnih, nepromjenjivih i
krutih pravila, narocito onih koja odreduju pravac postupanja u svakom predmetu, te ogranicavaju
trazenje drugih puteva za njegovo razjasnjenje. Medutim, culna spoznaja bez intenzivnog kriminalistickog
razmisljanja, kriminalistickog spoznajnog procesa, nije dovoljna za spoznaju sustine materijalnih objekata
uvidaja. To podrazumijeva proucavanje situacije na mjestu uvidaja kako bi se utvrdena stanja, svojstva i
obiljezja materijalnih dokaznih informacija dovela u vezu sa konkretnim krivicinim djelom. Situacija je jos
delikatnija kada se radi o mikrotragovima na mjestu uvidaja, jer se oni uopste ne mogu otkriti culnim
opazanjem. Za njihovo otkrivanje nisu uvijek dovoljni ni operativni kriminalisticko-tehnicki instrumenti,
vec upotreba sofisticirane istrazne laboratorijske instrumentalne tehnike.
18
Kompleksni pojam uvidaja obuhvata, u stvari, cjelokupan rad uvidajnog organa, od momenta dolaska na
mjesto krivicnog dogadaja pa do okoncanja posla vezanog za konkretni dogadaj i taj se rad ne sastoji
samo u culnom opazanju, vec je neposredno culno opazanje samo jedan dio uvidaja. Pri tome je
planiranje najvaznija komponenta svake kriminalisticke radnje. To znaci da je u svakom konkretnom
slucaju potrebno utvrditi pitanja koja treba razjasniti, radnje koje treba izvrsiti, redoslijed kojim ce se
radnje provoditi i pojedina pitanja razjasnjavati, kao i rokove u kojima ce se pojedine radnje provesti.
Metodicnost uvidaja sastoji se u dosljednosti preduzimanja utvrdenih taktickih radnji i planskoj primjeni
potrebnih kriminalisticko-tehnickih metoda.
Inace, primarna nadleznost za donosenje naredbe o odredivanju vjestacenja pripada tuziocu ili sudu.
Za odredivanje uvidaja u zakonu se propisuje samo materijalni uslov, bez odredivanja u ciju nadleznost
spada njegovo sprovodenje, ali se moze uzeti da je za njega primarno nadlezan organ koji vodi postupak
(u istrazi tuzilac, a kasnije sud). Prema tome, nadleznost ovlascenih sluzbenih lica u odnosu na uvidaj i
vjestacenje je sekundarna i uslovljena:
 sekundarna jer su za te radnje primarno nadlezni drugi organi (tuzilac i sud), a
 uslovljena, jer te radnje ovlascena sluzbena lica mogu preduzeti samo u izuzetnim okolnostima, te
nakon sto o tome obavijeste tuzioca.
U odnosu na vjestacenje, ova nadleznost ovlascenih sluzbenih lica je u odredenoj mjeri i predmetno
ogranicena, jer su dvije vrste vjestacenja, odnosno dvije podvrste jednog vjestacenja, apsolutno
iskljucene iz nadleznosti ovlascenog sluzbenog lica, a to su obdukcija i ekshumacija.
Ako je tuzilac prisutan na licu mjesta u toku vrsenja uvidaja od strane ovlascenih sluzbenih lica, moze
traziti da ovlasceno sluzbeno lice izvrsi odredene radnje koje on smatra neophodnim. Ova se cinjenica
treba konstatovati i u zapisniku o vrsenju uvidaja, pa bi takav zapisnik, pored ovlascenog sluzbenog lica,
trebao potpisati i tuzilac. Medutim, tuzilac ima pravo i mogucnost da u potpunosti preuzme vrsenje
uvidaja i u tom slucaju zapisnik o vrsenju uvidaja sacinjava i potpisuje tuzilac. Sve radnje preduzete
tokom uvidaja moraju se dokumentovati i detaljno obrazloziti kako u zapisniku, tako i u posebnom
sluzbenom izvestaju.

OBDUKCIJA I EKSHUMACIJA
U svim slucajevima u kojima postoji sumnja ili je ocigledno da je smrt prouzrokovana krivicnim djelom ili
je u vezi sa ucinjenjem krivicnog djela, tuzilac je obavezan da naredi vrsenje obdukcije. Postojanje
sumnje, kao jednog od uslova za naredivanje obdukcije, procjenjuje tuzilac na osnovu svih raspolozivih
saznanja o krivicnom djelu. U tom cilju, kad god je to moguce, potrebno je izvrsiti pregled lesa od strane
strucnog lica ili vjestaka, sto moze odrediti i ovlasceno sluzbeno lice. Obdukcija se vrsi u skladu sa
nacelima medicinske nauke, na nacin propisan odredbama zakona. Kad je les zakopan, odredice se
ekshumacija u cilju pregleda i obdukcije, o cemu naredbu donosi sud, i to na zahtjev tuzioca.

SUDSKO OBEZBJEDENJE DOKAZA


Sudsko obezbjedenje dokaza dolazi u obzir kada je moguce ocekivati da ce se pojaviti teskoce u vezi sa
prisustvom svjedoka na glavnom pretresu, kao i obezbjedenjem drugih dokaza za koje postoji
vjerovatnoca da se nece moci izvesti na glavnom pretresu. Takvo izvodenje dokaza je izuzetak u odnosu
na nacelo neposrednosti, s tim da i ovom slucaju svjedok daje svoj iskaz pred sudom, ali ne onim koji
vodi glavni pretres. Isto vazi i u odnosu na druge dokaze, jer se dosljedno postuje pravilo da se dokazi
izvode pred sudom.
Sudsko obezbjedenje dokaza je dozvoljeno u odnosu na:
 slusanje svjedoka i
 druge dokaze.
Materijalni uslov za saslusanje vjedoka, prije glavnog pretresa, kako bi se njegov iskaz koristio na
glavnom pretresu, jeste da je to u interesu pravde i da postoji mogucnost da svjedok nece biti dostupan
sudu za vrijeme sudenja, sto obrazlaze ona strana koja predlaze sudsko obezbjedenje dokaza. Na
primjer, to bi bili slucajevi kad se radi o svjedoku za koga je, zbog zdravstvenog stanja ili pretrpljenih
povreda, izgledno da nece dozivjeti glavni pretres ili o svjedoku koji je strani drzavljanin cije prisustvo na

19
glavnom pretresu moze biti tesko ostvarivo ili povezano sa neopravdano visokim troskovima dolaska.
Postojanje ovog uslova svodi se na procjenu nadleznog organa, a to je sudija za prethodni postupak.
Formalni uslov za ovakvo saslusanje svjedoka sastoji se u odgovarajucoj procesnoj inicijativi koja se
ogleda u postojanju prijedloga stranaka ili branioca, kao i prihvatanju tog prijedloga od strane sudije za
prethodni postupak koji tada donosi naredbu da se izjava tog svjedoka uzme na posebnom saslusanju.
To saslusanje ce se sprovesti kao direktno i unakrsno, a, po potrebi, i dodatno ispitivanje svjedoka,
kojem prisustvuju sudija za prethodni postupak (koji je naredio saslusanje svjedoka kao sudsko
obezbjedenje dokaza), stranke i branilac.
I pod uslovom da je izjava svjedoka pribavljena na nacin koji se trazi za sudsko obezbjedenje dokaza,
takva izjava se na glavnom pretresu nece koristiti automatski. Naime, prije upotrebe ove izjave, stranka,
odnosno branilac koji trazi da se izjava uzme u obzir kao dokaz na glavnom pretresu, mora dokazati da
je, i pored svih ulozenih napora da se osigura prisustvo svjedoka na glavnom pretresu, svjedok ostao
nedostupan.
U ovom slucaju je teret dokazivanja objektivne nemogucnosti obezbjedenja prisustva svjedoka sudenju,
odnosno njihovog odazivanja pozivu za glavni pretres, na licu koje je prethodno predlozilo njegovo
saslusanje prije glavnog pretresa. Ukoliko je obezbijedeno prisustvo svjedoka i ako svjedok prisustvuje
glavnom pretresu, takva izjava se nece upotrijebiti, vec ce se svjedok ispitati na nacin predviden za
ispitivanje svjedoka na glavnom pretresu.
U odnosu na druge dokaze koje je potrebno obezbijediti prije glavnog pretresa, ne traze se strogo
odredeni materijalni i formalni uslovi. Potrebno je samo da stranke ili branilac smatraju da ce doci do
nestanka odredenog dokaza, odnosno do nemogucnosti izvodenja takvog dokaza na glavnom pretresu,
kada mogu predloziti sudiji za prethodni postupak preduzimanje neophodne radnje u cilju obezbjedenja
dokaza.
Ako sudija za prethodni postupak prihvati prijedlog o preduzimanju radnje dokazivanja, obavijestice o
tome stranke i branioca. Preduzimanje neophodnih radnji dokazivanja znaci da ce sudija za prethodni
postupak neposredno izvrsiti izvidaj (neposredno opazanje) i konstatovanje cinjenicnog stanja ili narediti
preduzimanje drugih radnji u svrhu obezbjedenja dokaza.
Ako sudija za prethodni postupak odbije prijedlog za obezbjedenje dokaza, bilo da se radi o prijedlogu za
saslusanje svjedoka ili o inicijativi za obezbjedenje drugih dokaza, donijece rjesenje protiv kojeg se moze
izjaviti zalba vijecu. Posto se ne precizira rok za ulaganje zalbe, treba smatrati da se radi o opstem roku
na zalbu od tri dana od dana dostavljanja rjesenja. Ako bi se potreba sudskog obezbjedenja dokaza
pojavila poslije podizanja optuznice, onda bi o tome do pocetka glavnog pretresa odlucivao sudija za
prethodno saslusanje. Nakon pocetka glavnog pretresa sudija, odnosno predsjednik vijeca moze narediti
saslusanje svjedoka ili vjestaka van sudnice.
Postoji, dakle, mogucnost odrzavanja jednog segmenta sudenja prije samog glavnog pretresa; drugim
rijecima, anticipira se nesto sto ce se dogoditi na sudu. Ishod svih radnji preduzetih u ovoj fazi je isti kao
da su one bile izvedene na glavnom pretresu i primjenjuju se isti principi koji bi se primjenjivali i na
glavnom pretresu. Jedina razlika je u tome sto u ovom slucaju sudija cijeni i da li je dokaz relevantan i da
li ce biti moguce kasnije izvodenje ovog dokaza, dok na glavnom pretresu on cijeni samo da li je dokaz
relevantan.
U vezi sa ovom odredbom postavlja se i pitanje pod kojim okolnostima sudija za prethodni postupak
treba odobriti zahtjev za sudsko obezbjedenje dokaza. Zakon je vrlo jasan sto se tice postojanja
odgovarajucih okolnosti pod kojima sudija za prethodni postupak treba narediti da se uzme izjava
svjedoka ili preduzmu druge neophodne radnje u cilju obezbjedenja drugih dokaza prije sudenja:
 ako postoji mogucnost da svjedok nece biti dostupan sudu za vrijeme sudenja ili
 ako postoji mogucnost da odredeni dokaz nestane ili
 ako moze doci do nemogucnosti izvodenja takvog dokaza na glavnom pretresu
Sud ce odobriti ovakav zahtjev jedino kada je on "u interesu pravde". To ce ovisiti o pojedinostima
svakog konkretnog slucaja.

ZAVRSETAK ISTRAGE

20
Istraga se moze zavrsiti na dva nacina, sto zavisi od rezultata do kojih se doslo u njenom sprovodenju.
Jedan od nacina okoncanja istrage je njena obustava, do koje dolazi u slucaju kada rezultati istrage
ukazuju da nema mjesta optuzbi.
Drugi nacin zavrsetka istrage je okoncanje istrage, do koje dolazi u slucaju kada rezultati sprovedenih
istraznih radnji ukazu da ima mjesta optuzbi.

Obustava istrage
Pravo da obustavi istragu ima samo tuzilac, koji istragu obustavlja naredbom o obustavi istrage.
Naredbom tuzioca istraga se obustavlja kada tuzilac odlucujuci o bilo kom pitanju u toku istrage, ustanovi
da:
 Djelo koje je ucinio osumnjiceni nije krivicno djelo. U ovom slucaju radi se o djelu koje ne
sadrze sve elemente i obiljezja krivicnog djela, kao i o djelu u pogledu kojeg postoje razlozi koji
iskljucuju protivpravnost, a koji su propisani krivicnim zakonom.
 Nema dovoljno dokaza da je osumnjiceni ucinio krivicno djelo. Ovdje se radi o tome da
se raspolaze dokazima o tome da je krivicno djelo ucinjeno, ali ne postoji dovoljno dokaza da je
isumnjiceni ucinilac krivicnog djela. To je situacija nepostojanja dokaza, razlicita od situacije kad
djelo nije dokazano. Da li su odredeni dokazi dovoljni za ocjenu da li treba obustaviti istragu po
ovom osnovu, fakticko je pitanje, koje se cijeni u svakom konkretnom slucaju.
 Djelo je obuhvaceno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom ili postoje druge smetnje
koje iskljucuju krivicno gonjenje. Pod drugim smetnjama koje iskljucuju krivicno jonjenje
podrazumijevaju se smrt ili dusevno oboljenje osumnjicenog nakon izvrsenja krivicnog djela,
pravnosnazno presudena stvar i imunitet prema medunarodnom pravu.
O donosenju naredbe o obustavi istrage tuzilac je duzan obavijestiti ostecenog koji ima pravo na
podnosenje prituzbe uredu tuzioca u roku od osam dana.

Okoncanje istrage
Tuzilac okoncava istragu kad nade da je stanje stvari dovoljno razjasnjeno da se moze podici optuznica.
Da li je stanje svari u istrazi dovoljno razjasnjeno da se moze podici optuznica, ocjenjuje sam tuzilac.
To podrazumijeva razjasnjenje o kom se krivicnom djelu radi, ko je ucinilac, kao i sa kojim se dokazima
raspolaze. Okoncanje istrage zabiljezice se u spisu u formi zabiljeske.
Tuzilac je duzan saslusati osumnjicenog prije okoncanja istrage i podizanja optuznice, i to pod uslovom
da osumnjiceni ranije nije bio saslusan. Tuzilac, dakle, nema obavezu saslusanja osumnjicenog odmah po
donosenju naredbe o sprovodenju istrage, vec tu mogucnost ima sve do samog okoncanja istrage.
Medutim, tuzilac treba da upozna osumnjicenog sa donosenjem naredbe o sprovodenju istrage u sto
kracem roku od trenutka donosenja naredbe. Na ovakav nacin eliminise se mogucnost krsenja prava
osumnjicenog u smislu prava na pripremanje odbrane i aktivnog ucesca u postupku, a sto bi mogao biti
slucaj kad osumnjiceni ne bi znao da se protiv njega vodi istraga sve do samog okoncanja istrage.
Ako se istraga ne zavrsi u roku od sest mjeseci od donosenja naredbe o sprovodenju istrage, potrebne
mjere da bi se istraga okoncala preduzece kolegij tuzilastva.
Obaveza preduzimanja ovih mjera postoji neovisno o uzrocima produzenja trajanja istrage. Zakon ne
odreduje koje su to potrebne mjere koje kolegij tuzilastva treba da preduzme. Nesporno je, medutim, da
kolegij treba da utvrdi iz kojih razloga istraga nije zavrsena u ovom roku, te da odredi koje je mjere i
aktivnosti potrebno preduzeti u cilju okoncanja istrage. Ako se radi o istrazi koja po svom obimu i
slozenosti nije realno ni mogla da se zavrsi u ovom roku, kolegij tuzilastva moze razmotriti, pored
ostalog, mogucnost angazovanja dodatnog broja tuzilaca, kao i drugog strucnog osoblja, i to u cilju sto
brzeg okoncanja istrage. Ovu mogucnost treba primijeniti samo onda kad je izgledno da ce se
preduzimanjem potrebnih mjera i radnji doci do dovoljno dokaza za podizanje optuznice.

POSTUPAK STAVLJANJA POD OPTUZBU

UOPSTE O POSTUPKU STAVLJANJA POD OPTUZBU

21
Poslije zavrsene istrage, postupak pred sudom moze biti nastavljen samo na osnovu odgovarajuceg
optuznog akta (optuznice) tuzioca. Postupak stavljanja pod optuzbu je druga faza prethodnog postupka,
a sastoji se iz postupka pripreme, podizanja i upucivanja optuznice sudiji za prethodno saslusanje,
potvrdivanja ili odbijanja svih ili pojedinih tacaka optuznice, izjasnjenja o krivnji, poricanja ili priznanja
krivnje, pregovaranja o krivnji i sporazuma o priznanju krivnje, povlacenja optuznice i prethodnih
prigovora. Kontrolni dio ove faze postupka uslovljen je postojanjem prethodnih prigovora optuzenog ili
branioca, bez koga se sud prije glavnog pretresa ne moze upustati u ocjenu da li je optuznica osnovana
(cinjenicno i pravno), ali sud uvijek i po sluzbenoj duznosti cijeni da li optuznica ispunjava odredenu
formu. Cilj je da se sprijeci da se na glavnom pretresu pojavi neuredan optuzni akt, odnosno neosnovano
sudenje optuzenom. Na taj nacin omogucava se nastavljanje ili obustavljanje krivicnog postupka u
konkretnoj krivicnoj stvari. Prakticno, vrsi se preliminarno ispitivanje krivicnog predmeta, cime se tuzilac
ogranicava u mogucnosti nepotrebnog izvodenja optuzenog pred sud i sudenja po optuzbi koja ne
ispunjava zakonske uslove.
Prvo preliminarno ispitivanje optuzbe vrsi sudija za prethodno saslusanje kroz formalnu i cinjenicnu
kontrolu optuznice, procesnim radnjama ispitivanja urednosti optuznice u formalnom smislu i odlucivanja
o optuznici, a druga i zavrsna kontrola optuznice vrsi se na inicijativu optuzenog i branioca kroz procesnu
ustanovu prethodnih prigovora.
Optuznica je jedini optuzni akt u redovnom krivicnom postupku koji priprema i u pismenoj formi podize
tuzilac.
Procesni akti optuzenja u posebnim postupcima su:
 optuznica sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga u postupku za izdavanje kaznenog naloga
 obrazlozeni prijedlog sudiji za maloljetnike za izricanje vaspitne mjere ili kazne (u postupku prema
maloljetnicima)
 optuznica sa prijedlogom da sud utvrdi da je osumnjiceni ucinio krivicno djelo u stanju
neuracunljivosti (u postupku protiv neuracunljivih ucinilaca)

POJAM OPTUZNICE
Optuznica je u zakonskoj formi sastavljen akt tuzioca kojim se omogucava odvijanje krivicnog postupka
pred nadleznim sudom i rjesenje krivicne stvari koja je predmet postupka. lako se optuznicom, na nacin
kako je uredeno zakonom, ne stavlja zahtjev za oglasavanje optuzenog krivim, optuznica sama po sebi,
podrazumijeva zahtijevanje osude - koja ne obavezuje sud.
Optuznica je neophodna forma koja slijedi poslije zavrsene istrage. Optuznicom se omedava predmet
sudenja: odreduje se lice kome treba da se sudi i djelo za koje treba da mu se sudi, tj. istorijski dogadaj
koji je predmet sudenja (stvarna osnovica optuzbe), pored toga sto tuzilac precizira svoj stav i u pogledu
pravne kvalifikacije djela (pravna osnovica optuzbe). To je znacajno za sud, jer se odreduje predmet
sudskog raspravljanja, u cijim granicama se sud mora kretati. Pored toga, optuznicom se optuzeni
upoznaje sa osnovima optuzbe, da bi sa svojim braniocem mogao pripremiti odgovarajucu odbranu.
O djelu za koje se tereti, osumnjiceni se upoznaje i prije podnosenja optuznice (npr. vec na prvom
ispitivanju), ali je to oznacavanje krivnje privremeno, na osnovu dokaza prikupljenih u tom postupku.
Svaki prekrsaj za koji je vezano lisenje slobode i mogucnost izricanja zatvorske kazne ili pretvaranje
novcane kazne u zatvorsku kaznu, treba podvesti pod krivicnu optuzbu. Saglasno tome, krivicna optuzba
se moze opisati i "kao zvanicno obavjestenje pojedincu od strane nadlezne vlasti o tvrdnji da je ucinio
krivicno djelo". No, u praksi je Sud otisao i dalje pa je zakljucio da optuzba moze postojati vec u fazi u
kojoj tuzilastvo daje prijedlog razrjesenja spora (sporazum o priznanju krivnje), cak i ako je taj prijedlog
dat u okviru provjere koja nije provedena u kontekstu otkrivanja tog krivicnog djela, pa i kad nema
obavjestenja o postupku krivicnog gonjenja.
Praksa je Suda da u nekim situacijama oblik krivicne optuzbe mogu imati i druge mjere koje sadrze
implikacije takvog navoda ili koje na slican nacin sustinski uticu na situaciju osumnjicenog. Primjeri takvih
mjera su pretres stana i oduzimanje predmeta, zahtjev da se ukine imunitet lica i naredba sudije o
pecacenju zgrade.
Krivicna optuzba je autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domacem zakonu okvalifikovano
22
kao prekrsaj (ill neko drugo djelo) moze, ipak, da pokrene pitanje krivicne optuzbe, ako je sustinski
karakter legislativne seme po svojoj prirodi krivicni, a ne gradanski. Ovim se zeli obezbijediti da drzava
ne moze da izbjegne obavezu da obezbijedi pravicno saslusanje jednostavnim kvalifikovanjem nekog
djela nekrivicnim u svom zakonodavstvu. Da bi se odredilo da li je sustinski tarakter legislativne seme
krivicni, sudovi moraju da razmotre citav niz faktora, ukljucujuci posebno:
 da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona da sprijece ili kazne odredeno ponasanje;
 ako postoji taj cilj, da li on implicira ponasanje koje treba da bude sprijeceno ili kaznjeno i
 koja visina kazne moze da se nametne za sankcionisano djelo.
Posto je zatvor nesumnjivo krivicna sankcija, on daje jednom, inace disciplinskom ili administrativnom
postupku, uvijek krivicni karakter. To se odnosi i na svaku tjelesnu kaznu, ako ona postoji. Uz to, svako
ogranicenje slobode nije istovremeno i lisenje slobode, ali lisenje slobode kao kazna obicno cini neku
normu prije krivicnom nego disciplinskom.
Kada konkretna kazna nije zatvorska ili prijetnja zatvorom nego novcana kazna, sud uzima u razmatranje
da li se radi o materijalnoj naknadi stete ili je zapravo ona u sustini kazna kojom se odvraca od
ponovljenog krivicnog djela. Samo u ovom drugom slucaju smatra se da ovakva kazna spada u krivicnu
sferu.

DIZANJE OPTUZNICE I SADRZINA OPTUZNICE


Krivicni postupci u BiH su sagradeni na akuzatorskom (optuznom) nacelu, tako da sudija ne moze
zapoceti postupak ako to ne zatrazi tuzilac, koji snosi teret prikupljanja dokaza. Kada u toku istrage
tuzilac nade da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjiceni ucinio
krivicno djelo, pripremice i uputiti optuznicu sudiji za prethodno saslusanje.
To je materijalni uslov za podizanje optuznice koji se svodi na odredenu procjenu tuzioca. Ta procjena se
odnosi na dokaze do kojih je tuzilac dosao tokom istrage i njihov znacaj u odnosu na djelo koje se stavlja
na teret osumnjicenom i koje je prethodno bilo predmet istrage.
Za podizanje optuznice neophodan je standard dokazivanja koji se sastoji u postojanju dovoljno dokaza
iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je upravo osumnjiceni ucinio krivicno djelo. Priprema optuznice
podrazumijeva procesne radnje tuzioca koje se sastoje u analizi dokaza prikupljenih tokom istrage,
cinjenicnom i pravnom zakljucku i sastavljanju optuznice u pisanoj formi. Nakon toga nastupaju dvije
vazne procesne posljedice:
 osumnjiceni, odnosno optuzeni i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze
 stranke i branilac mogu predlagati sudiji za prethodno saslusanje preduzimanje radnji koje se
odnose na sudsko obezbjedenje dokaza.
Zakon ne predvida poseban rok za podizanje optuznice nakon okoncanja istrage, ali ce optuznica biti
podignuta bez odlaganja ako je stanje stvari dovoljno razjasnjeno da se optuznica moze podici.
Neopravdano kasnjenje u preduzimanju procesne radnje podizanja optuznice moze biti razlog za
pokretanje disciplinskog postupka protiv tuzioca.
Formalni uslov za podizanje optuznice odnosi se na dva aspekta: svojstvo lica ovlascenog na podnosenje
optuznice i sadrzaj optuznice.
Podizanjem optuznice osumnjiceni i branilac sticu pravo uvida u sve spise i dokaze. Takode, nakon
podizanja optuznice branilac moze izvrsiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata. Isto tako, stranke i
branilac imaju pravo predlaganja sudskog obezbjedenja dokaza i nakon podizanja optuznice, i to pod
istim uslovima kao u fazi istrage. U tom slucaju, tuzilac, osumnjiceni i branilac svoje prijedloge upucuju
sudiji za prethodno saslusanje.
Ako postoje uslovi za njeno podizanje, tuzilac sastavlja optuznicu, vodeci racuna o njenoj formi i sadrzini,
koje su odredene zakonom. Da bi optuznica formalnopravno bila uredna, ona treba da sadrzi obavezne i
fakultativne elemente. Sadrzaj optuznice pokazuje da je optuznica formalni (procesni) akt sa precizno
odredenim elementima, koji u pisanoj formi sastavlja tuzilac.
Sadrzaj optuznice cine tri dijela.
U prvom, uvodnom, dijelu navode se podaci o sudu pred kojim treba da se odrzi glavni pretres, ime i
prezime osumnjicenog, s licnim podacima.
Drugi dio sadrzi pravnu kvalifikaciju krivicnog djela, a treci cinjenicni opis djela.
23
Obavezni elementi optuznice, bez obzira na to ko je podnosi, jesu slijedeci:
 Naziv suda
 Individualizacija osumnjicenog. To su: ime i prezime osumnjicenog, sa licnim podacima.
Posebno su zancajni podaci o ranijim osudama i izdrzanim kaznama, vodenju drugih krivicnih
postupaka i trajanju pritvora ukoliko se osumnjiceni nalazio ili se jos uvijek nalazi u pritvoru.
 Konkretizacija krivicnog djela kao cinjenicnog stanja. Ovaj dio optuznice sadrzi opis djela
iz koga proizilaze zakonska obiljezja krivicnog djela, vrijeme (temporalni aspekt) i mjesto izvrsenja
(lokalni aspeki) krivicnog djela, predmet na kome je (viktimoloski aspeki) i sredstvo kojim je
izvrseno krivicno djelo kao i ostale okolnosti potrebne da se krividno djelo sto preciznije odredi.
Radi se o cinjenicnom osnovu optuznice, kojim se oznacava i izvrsilac. Cinjenicni osnov optuzbe
odreduje i ogranicava predmet sudenja, zbog cega i postoji vezanost presude za optuzbu.
 Zakonski naziv krivicnog djela, sa navodenjem odredaba krivicnog zakona. Radi se o pravnoj
kvalifikaciji krivicnog djela, sto znaci podvodenju cinjenica pod zakonske odredbe o
odgovarajucem krivicnom djelu (pravni osnov optuzbe). Zakonski naziv krivicnog djela je naziv
djela prema odgovarajucem krivicnom zakonu, uz navodenje zakonske odredbe koja odgovara
tom krivicnom djelu, cime tuzilac daje pravnu ocjenu djela iz optuzbe, odnosno odreduje pravnu
kvalifikaciju krivicnog djela. Kao i u slucaju konkretizacije osumnjicenog, ni pravna kvalifikacija
krivicnog djela ne moze biti alternativna.
 Prijedlog dokaza koje treba izvesti, uz naznacenje imena svjedoka i vjestaka, spisa koje
treba procitati i predmeta koji sluze kao dofaz. O tome koje ce dokaze predloziti, odlucuje sam
tuzilac, sto zavisi od njegove ocjene stanja cinjenicnog materijala prikupljenog u prethodnom
postupku. Prijedlog o dokazima koje treba izvesti uvijek pretpostavlja neposredno izvodenje
dokaza, pa oni moraju biti precizno oznaceni, od imena svjedoka i vjestaka sa potpunim
adresama, do tacne oznake spisa i predmeta koje treba procitati ili predociti tokom postupka.
 Rezlutat istrage. Rezultat istrage je poseban vid skracenog obrazlozenja, cinjenicni zakljucak
tuzioca o dokazima koje je on proveo i za koje je predlozio da se izvedu na glavnom pretresu.
Dakle, nema potrebe da se navodi sadrzaj pojedinacnih dokaza, jer se sudiji za prethodno
saslusanje uz optuznicu dostavjja kompletan materijal koji potkrepljuje navode optuznice.
 Materijal koji potkrepljuje navode optuznice. Taj materijal treba da je dovoljan da bi sudija
za prethodno jaslusanje donio odluku o potvrdivanju ili odbijanju svih ili pojedinih tocaka
optuznice. Materijal koji potkrepljuje navode optuznice podrazumijeva sve vrste dokaza: zapisnici
o ispitivanju osumnjicenog, iskazi svjedoka, nalaz i misljenja vjestaka, oduzeti predmeti, pismena
dokumentacija, sluzbene zabiljeske, skice, proracuni, analize, fotodokumentacija, razni tehnicki
snimci itd.
Uz navedene obavezne elemente, optuznica moze da sadrzi i neke fakultalivne elemente. Oni se odnose
na moguce prijedloge tuzioca u odnosu na pritvor osumnjicenog, u kom smislu tuzilac u optuznici moze
staviti dva prijedloga.
Prvo, da se odredi pritvor protiv osumnjicenog koji je na slobodi. Drugo, da se osumnjiceni koji je u
pritvoru pusti na slobodu ili da se pritvor produzi. Pored iznesenih, tuzilac u optuznici ne moze davati i
druge prijedloge.
Prijedlog za odredivanje pritvora moze se postaviti ako se osumnjiceni u trenutku podizanja optuznice
nalazi na slobodi. Ako se osumnjiceni nalazi u pritvoru, predlozice se produzenje pritvora ili pustanje na
slobodu. Posto zakon poznaje tri vrste pritvora (pritvor u istrazi, pritvor nakon potvrdivanja optuznice i
pritvor nakon izricanja presude), ne postoji mogucnost odredivanja ili produzenja pritvora nakon
podizanja optuznice a prije njenog potvrdivanja. To znaci da se o prijedlogu koji se tice pritvora moze
odluciti samo poslije potvrdivanja ili odbijanja svih tacaka optuznice. Prakticno, prvo se odlucuje o
potvrdivanju optuznice, a odmah potom i o pritvoru. Isto tako, ako je osumnjiceni na slobodi - odluka o
pritvoru moze biti donesena tek nakon potvrdivanja optuznice. Za donosenje rjesenja o odredivanju ili
ukidanju pritvora nadlezan je sudija za prethodno saslusanje. O produzenju pritvora odlucuje vijece.
Protiv navedenih odluka sudije za prethodno saslusanje dozvoljena je zalba o kojoj odlucuje vijece, dok
je protiv odluke vanraspravnog vijeca o produzenju pritvora dozvoljena zalba o kojoj odlucuje vijece

24
drugostepenog suda. Ako sudija za prethodno saslusanje ne prihvati prijedlog tuzioca o odredivanju
pritvora, on ce zatraziti da o tome odluci vanraspravno vijece.
Jednom optuznicom moze se obuhvatiti vise krivicnih djela ili vise osumnjicenih. Potrebno je, pri tome,
da su ispunjeni isti uslovi kao i kod spajanja postupka, tako da se i u fazi podizanja optuznice
jednostavno rjesava moguci problem spajanja krivicnog ostupka.
Kod trajnih krivicnih djela, optuznim aktom se osumnjicenom moze taviti na teret period od momenta
preduzimanja prve radnje, pa sve do odnosenja optuznice sudu. Tuzilac moze staviti osumnjicenom na
teret samo krivicno djelo koje je izvrseno, a ne neko buduce krivicno djelo, u momentu podizanja
optuznog akta. Ako je optuznim aktom osumnjicenom stavljeno na teret da je izvrsio krivicno djelo od
momenta preduzimanja prve radnje, "pa do danas", to je pravilno sud zauzeo stav da rijeci "do danas"
znace do momenta podnosenja optuznog akta sudu.

POSTUPANJE SUDA SA OPTUZNICOM


U skladu s cinjenicom da je sastavljanje pisane optuznice djelatnost tuzioca, kontrola nad formalnostima
u tom dijelu postupka pripada sudu. Ovlascenje za to ima sudija za prethodno saslusanje koji razlicite
greske u sastavljanju i sadrzini optuznice moze sankcionisati njenim djelimicnim potpunim odbijanjem.
Odmah po prijemu optuznice, sudija za prethodno saslusanje ocjenjuje da li je optuznica propisno
sastavljena. Sudija prethodno saslusanje ispituje u ovom smislu, po sluzbenoj duznosti, da li optuznica
sadrzi navedene formalne elemente, jer bi, usljed njihovog nedostatka, vodenje glavnog pretresa bilo
otezano ili onemoguceno - bez upustanja u sadrzinu i osnovanost optuznice. Ovom procesnom radnjom
vrsi se formalnopravna kontrola optuznice. Pri tome je sudija za prethodno saslusanje ovlascen i da,
po potrebi, pozove tuzioca da ispravi, odnosno dopuni optuznicu kako bi se po njoj moglo postupati.
Kontrola sadrzine i osnovanosti optuznice vrsi se povodom prethodnih prigovora optuzenog protiv
optuznice.
Prvu cinjenicnu kontrolu optuznice vrsi sudija za prethodno saslusanje, i to po sluzbenoj duznosti, a
predmet ispitivanja je cinjenicni osnov optuznice, njen dispozitiv i materijali koje je tuzilac dostavio uz
optuznicu. Sudija za prethodno saslusanje prilikom potvrdivanja optuznice proucava svaku njenu tacku i
materijale koje mu je dostavio tuzilac, kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje. Time se rjesava
pitanje da li dokazi i materijali koje je prikupio tuzilac tokom istrage potkrepljuju osnovanost optuznice,
odnosno da li postoji osnovana sumnja da je osumnjiceni ucinio krivicno djelo u vrijeme i na nacin kako
mu je to optuznicom stavljeno na teret. Sudija za prethodno saslusanje potvrctuje ili odbija sve ili
pojedine tacke optuznice, zavisno od sadrzaja optuznice, tj. od toga da li optuznica ima jednu ili vise
tacaka. Tacke optuznice predstavljaju pojedinacne, samostalne opise djela iz kojih proizlaze zakonska
obiljezja jednog krivicnog djela, krivicnih djela ucinjenih u sticaju ili produzenog krivicnog djela.
Odluka o optuznici donosi se u roku od osam dana od dana prijema optuzbe u sud, i to bez pozivanja i
prisustva stranaka. Ukoliko odbije sve ili pojedine tacke optuznice, sudija za prethodno saslusanje donosi
rjesenje koje dostavlja tuziocu. Protiv ovog rjesenja tuziocu zalba nije dozvoljena. Poslije potvrdivanja
optuznice ne mogu se vise ispitivati cinjenice navedene u optuznici, osim na glavnom pretresu (u
dokaznom postupku) i pri donosenju presude.
Potvrdivanje optuznice uredeno je razlicito u posebnim postupcima.
 Tako, u postupku za izdavanje kaznenog naloga sudija koji odlucuje o zahtjevu, ako se slozi sa
zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga, potvrdice optuznicu i zakazati saslusanje optuzenog.
 U postupku prema neuracunljivim uciniocima krivicnih djela potvrdivanje optuznice se vrsi kako bi
se mogao odrzati glavni pretres - radi utvrdivanja da li je optuzeni ucinio krivicno djelo u tom
stanju.
 U postupku prema maloljetnicima, medutim, ne vrsi se potvrdivanje optuznice, jer se odredbe o
postupku optuzivanja ne primjenjuju prema maloljetnicima.
Poslije ispitivanja sastava optuznice i njenog potvrdivanja, postupak po optuznici se nastavlja njenim
dostavljanjem optuzenom. Nacin i rokovi dostavljanja optuznice optuzenom zavise od toga da li se
optuzeni nalazi u pritvoru ili na slobodi. Ako se optuzeni nalazi na slobodi, optuznica mu se dostavlja bez
odlaganja, a ako se nalazi u pritvoru, onda se dostavljanje optuznice vrsi u roku od 24 sata po
potvrdivanju optuznice. Prakticno, potvrdena optuznica se uvijek dostavlja odmah nakon potvrdivanja, ali
25
ako se optuzeni nalazi u pritvoru - sudija za prethodpo saslusanje duzan je postupati s posebnom
hitnoscu. Uz dostavu potvrdene optuznice, sudija za prethodno saslusanje obavjestava optuzenog da se
odredenog dana, a najkasnije 15 dana od dana dostavljanja potvrdene optuznice, javi u sud - kako bi se
izjasnio da li priznaje ili porice krivnju za svaku tacku optuznice, da li namjerava podnositi prethodne
prigovore i da navede prijedloge svojih dokaza koje treba izvesti na glavnom pretresu. Zahtjevi
efikasnosti nalazu da se uz potvrdenu optuznicu optuzenom, istovremeno, dostavi i poziv radi izjasnjenja
o krivnji.

PROCESNE POSLJEDICE POTVRDIVANJA OPTUZNICE


Nakon potvrdivanja pojedinih ili svih tacaka optuznice, osumnjiceni dobija status optuzenog, sto za
posljedicu ima ogranicenje odredenih prava, odnosno nastupanja pravnih posljedica pokretanja
postupka. Potvrdena optuznica dostavlja se optuzenom i njegovom braniocu ako optuzeni ima branioca,
a ako optuzeni nije izabrao branioca - onda ce se branilac postaviti.
Naravno, tuzilac kao jedna od stranaka u postupku mora biti upoznat sa pozitivnim ishodom odlucivanja
o optuznici kako bi ucestvovao u daljem toku krivicnog postupka, pa, prakticno, sud potvrdenu optuznicu
dostavlja i tuziocu, zajedno sa pozivom za rociste, na kome ce se optuzeni izjasniti o krivnji po svim
tackama potvrdene optuznice.

PODNOSENJE NOVE ILI IZMIJENJENE OPTUZNICE


Nakon odbijanja svih ili pojedinih tacaka u optuznici, tuzilac moze podnijeti novu ili izmijenjenu
optuznicu, koja moze biti zasnovana na novim dokazima. Nova ili izmijenjena optuznica treba biti
zasnovana na novim dokazima, jer je prethodna optuznica odbijena zbog toga sto sudija za prethodno
saslusanje nije utvrdio postojanje osnovane sumnje. Nova, odnosno izmijenjena optuznica se podnosi na
potvrdivanje, za razliku od optuznice izmijenjene na glavnom pretresu, koja se ne potvrduje. Prilikom
potvrdivanja nove, odnosno izmijenjene optuznice, postupa se u skladu sa opstim pravilima koja se
odnose na taj oblik sudske kontrole optuznice.

PRELIMINARNI STAV OPTUZENOG U ODNOSU NA NAVODE IZ OPTUZBE


Preliminarni stav optuzenog u odnosu na navode iz optuzbe predstavlja, u stvari, njegov stav u odnosu
na potencijalnu krivnju za krivicno djelo koje je predmet optuzbe, a zavisno od toga da li on prihvata
krivnju ili je negira, zavisi i moguci tip postupka. Pregovaranje o krivnji je procesna ustanova koja je, kao
efikasan model zavrsetka krivicnog postupka, najzastupljenija u angloamerickom sistemu krivicnog
postupka, a karakterise je potpuni izostanak dokaznog postupka. S obzirom na to, priznanje krivnje je u
slicnim formama sve vise zastupljeno i u krivicnim postupcima koji pripadaju evropskom kontinentalnom
pravu.
Prilikom izjasnjavanja o krivnji optuzeni iznosi svoj stav u odnosu na navode u optuzbi. Dalji tok postupka
odvija se zavisno od toga da li se optuzeni izjasnio kao kriv (prihvata optuzne navode u cijelosti) ili da se
ne smatra krivim (u potpunosti ili djelimicno odbija optuzne navode). Zakonom je regulisana i situacija
ukoliko se optuzeni ne izjasni o krivnji. Tada postoji apsolutna pretpostavka da se optuzeni izjasnjava da
nije kriv, odnosno da porice krivnju, pa ce sudija za prethodno saslusanje po sluzbenoj duznosti unijeti u
zapisnik da optuzeni porice krivnju. Ovo je logicno rjesenje, jer optuzeni samo na izricit i nedvosmislen
nacin moze priznati krivicno djelo koje mu se stavlja na teret, a priznanje krivnje se nikada ne smije i ne
moze pretpostavljati, dok je, obrnuto, negiranje krivnje moguce pretpostaviti i ono se mora pretpostaviti,
ukoliko ne postoji striktna izjava optuzenog o tom vaznom pitanju.
lzjavu o krivnji optuzeni daje sudiji za prethodno saslusanje u prisustvu tuzioca i branioca. Izjava se unosi
u zapisnik. Ovo je prvo neposredno pojavljivanje optuzenog pred sudom od kada je zapoceo krivicni
postupak protiv njega, i to ako se brani sa slobode.

Izjasnjavanje optuzenog da je kriv


U krivicnopravnom smislu izjava optuzenog kojom on prihvata krivnju predstavlja jedan vid njegovog
priznanja pred sudom. Ako se optuzeni izjasni da je kriv, sudija za prethodno saslusanje upucuje predmet
sudiji, odnosno vijecu radi zakazivanja rocista za utvrdivanje postojanja uslova za pregovaranje o krivnji.
26
Zakon ne odreduje rok u kome postupa sudija za prethodno saslusanje, ali je nesporno da se ova radnja
mora preduzeti bez odlaganja. Najcesci razlozi koji uticu na odluku optuzenog da se potvrdno izjasni o
krivnji su cvrsti dokazi optuzbe i cinjenica da se priznanje krivnje, u pravilu, uzima kao olaksavajuca
okolnost prilikom odmjeravanja kazne.
Ako je jednom optuznicom obuhvaceno vise optuzenih, pa se neki od njih izjasne da su krivi, krivicni
postupak se u odnosu na njih moze razdvojiti. U odnosu na optuzene koji su priznali krivnju, nastavlja se
postupak izricanja presude bez odrzavanja glavnog pretresa, i to ako sud prihvati izjavu o priznanju
krivnje, a prema optuzenim koji su negirali krivnju ili sud odbaci njihovu izjavu o priznanju krivnje -
nastavlja se redovan krivicni postupak.
Ukoliko se optuzeni proglasi krivim nakon zavrsetka glavnog pretresa ili promijeni svoju prvobitnu izjavu
o poricanju krivnje i naknadno prizna krivnju, njegova izjava o poricanju krivnje nece biti uzeta u obzir
kod odmjeravanja sankcije. U ovom slucaju radi se o zabrani da se uzme u obzir izjava o poricanju
krivnje, i to kao otezavajuca okolnost prilikom odmjeravanja krivicnopravne sankcije.
Prvobitna izjava o poricanju krivnje ne uzima se u obzir kod odmjeravanja sankcije u dva slucaja.
Prvo, ako optuzeni ne promijeni svoju prvobitnu izjavu o poricanju krivnje i nakon odrzanog glavnog
pretresa bude oglasen krivim i drugo, ako optuzeni tokom dokaznog postupka promijeni prvobitnu izjavu
o poricanju krivnje i naknadno prizna krivnju. Ova zabrana se, prije svega, odnosi na sud i onemogucava
da se ranije negiranje krivnje optuzenog upotrijebi protiv njega, na njegovu stetu, prilikom odmjeravanja
krivicnopravne sankcije.

lzjasnjavanje optuzenog da nije kriv


Poricanje navoda sadrzanih u optuznici ima znacaj za tok krivicnog postupka utoliko sto se ne moze
svesti na pretres za izricanje krivicnopravne sankcije, kao u slucaju kada optuzeni prizna krivnju.
Ukoliko se optuzeni izjasni da nije kriv, nakon unosenja izjave o poricanju krivnje u zapisnik, sudija za
prethodno saslusanje prosljeduje predmet sudiji, odnosno vijecu kojem je predmet dodijeljen, i to u
svrhu zakazivanja glavnog pretresa, koji se zakazuje u roku od 60 dana od dana izjasnjavanja o krivnji.
Ovaj rok se moze izuzetno produziti za jos 30 dana, i to na prijedlog zainteresovane strane, najcesce
optuzenog i njegovog branioca - radi pripreme odbrane. Zakon ne odreduje rok za upucivanje predmeta
sudiji, odnosno vijecu, ali se ocekuje da to bude bez odlaganja, odmah nakon unosenja izjave o poricanju
krivnje u zapisnik, odnosno donosenja odluke o prethodnim prigovorima. I u slucaju ako dode do
odbacivanja izjave o priznanju krivnje, predmet se upucuje sudiji, odnosno vijecu - radi odrzavanja
glavnog pretresa.

RAZMATRANJE IZJAVE O PRIZNANJU KRIVNJE


Izjava o priznanju krivnje je predmet odgovarajuce sudske kontrole, izmedu ostalog, i zbog toga jer je
moguce da optuzeni lazno prizna krivnju. Pored toga, i iz osnovnih etickih razloga se takva vrsta
priznanja optuzenog mora podvrci odredenoj kontroli, kako se ne bi dopustilo da optuzeni prizna djelo u
zabludi, bez svijesti o procesnim i faktickim posljedicama tog cina i iz drugih slicnih razloga koji bi takvu
izjavu kompromitovali kako sa stanovista njenog legaliteta, tako i sa aspekta osnovnog krivicnoprocesnog
legitimiteta tako znacajne izjave optuzenog.
Prilikom razmatranja izjave o priznanju krivnje sudija, odnosno vijece provjerava vise kumulativno
postavljenih elemenata. Najprije, da se do izjave o priznanju krivnje doslo dobrovoljno, svjesno i sa
razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja s mogucim posljedicama, ukljucujuci i posljedice vezane za
imovinskopravni zahtjev i troskove krivicnog postupka. Priznanje mora biti potpuno i nedvosmisleno,
svjesno i bez sumnje u uracunljivost optuzenog, i ne smije biti posljedica prijetnje, iznude, neznanja,
nerazumijevanja, trajne dusevne bolesti, privremene dusevne poremecenosti, itd.
Pri tome, ako optuzeni nije uzeo branioca, sud ce utvrditi da li su ispunjeni uslovi za njegovo postavljanje
(slozenost predmeta, inentalno stanje optuzenog, interesi pravde ill interesi pravicnosti).
Nakon utvrdivanja navedenih okolnosti mora se utvrditi i postojanje drugog elementa u okviru procesne
radnje razmatranja krivnje, koji je kumulativan i odnosi se na provjeravanje da li postoji dovoljno dokaza
o krivnji optuzenog. Postojanje dovoljno dokaza o krivnji optuzenog u prakticnom smislu predstavlja
utvrdivanje krivicne odgovornosti optuzenog, jer se krivicnopravna sankcija moze izreci samo krivicno
27
odgovornom uciniocu krivicnog djela. Ovaj elemenat, koji je neophodan da bi se izjava o priznanju
krivnje prihvatila, zahtijeva postojanje dovoljno dokaza o izvrsenju krivicnog djela i o tome da je krivicno
djelo izvrseno u uracunljivom stanju, umisljajno ili iz nehata, ako zakon predvida krivicnu odgovornost i
za nehat. Prakticno, utvrduju se elementi krivicne odgovornosti optuzenog na osnovu materijala koje je
sudiji za prethodno saslusanje dostavio tuzilac, zajedno sa optuznicom, i na osnovu sadrzaja same izjave
optuzenog o priznanju krivnje koju provjerava sud.
Ako sud prihvati izjavu o priznanju krivnje, izjava o priznanju optuzenog unosi se u zapisnik i istovremeno
se odreduje datum odrzavanja pretresa za izricanje krivicnopravne sankcije, i to najkasnije u roku od tri
dana od dana prihvatanja izjave o priznanju krivnje. Pretres za izricanje krivicnopravne sankcije zakazuje
i vodi sudija pojedinac, odnosno vijece koje je razmatralo i prihvatilo izjavu o priznanju krivnje.
Medutim, odluka suda o prihvatanju izjave o priznanju krivnje je konacna i ne moze se izmijeniti na
pretresu za izricanje krivicnopravne sankcije. Protiv presude donesene na osnovu prihvatanja izjave o
priznanju krivnje dozvoljena je zalba zbog odluke o krivicnopravnoj sankciji, ali zalba nije iskljucena ni po
ostalim zalbenim osnovima, iako, zbog prirode ove procesne ustanove, zalba po drugim zalbenim
osnovima, u pravilu, nema velike izglede za uspjeh.
Protiv presude donesene na osnovu sporazuma o priznanju krivnje dozvoljena je zalba iz svih zalbenih
osnova, osim zalbenog osnova odluke o krivicnopravnim sankcijama - ako je optuzenom izrecena
krivicnopravna sankcija predvidena u tom sporazumu. Zalba je dopustena protiv takve presude i iz
osnova odluke o krivicnopravnim sankcijama ako su optuzenom presudom izrecene krivicnopravne
sankcije koje nisu predvidene u sporazumu o priznanju krivnje, ukljucujuci i odluku o kazni koja je stroza
ili blaza od one predvidene u sporazumu.
Ako sud odbaci izjavu o priznanju knvnje, o tome se obavjestavaju stranke i branilac i to se konstatuje u
zapisnik. Na taj nacin se zavrsava postupak razmatranja izjave o priznanju krivnje i nastavlja redovan
krivicni postupak. Isto tako, izjava o priznanju krivnje ne moze se koristiti kao dokaz u krivicnom
postupku. Prakticno, sudu se dostavlja popratni akt u vidu obavjestenja o datumu zavrsetka postupka
razmatranja izjave o priznanju krivnje, jer od ovog datuma tece rok za zakazivanje glavnog pretresa.
Ovo pravilo se primjenjuje i prilikom odbacivanja sporazuma o priznanju krivnje.

PREGOVARANJE O KRIVNJI
Osumnjiceni, odnosno optuzeni i njegov branilac mogu prije glavnog pretresa pregovarati sa tuziocem o
uslovima priznavanja krivnje za djelo za koje se osumnjiceni, odnosno optuzeni tereti. Krajnji cilj
pregovaranja o krivnji je zakljucenje sporazuma o priznanju krivnje (ugovora u pisanom obliku) koji
sacinjavaju tuzilac, osumnjiceni, odnosno optuzeni i njegov branilac.
Sporazum o priznanju krivnje je sporazum sui generis, ne i ugovor koji sacinjavaju stranke i branilac s
ciljem okoncanja odredenog krivicnoprocesnog predmeta bez odrzavanja glavnog pretresa koji obavezno
podnose sudu, a koji proizvodi pravne posljedice ne neposredno, vec putem presude koju donosi sud,
nakon sto je prethodno prihvatio sporazum. On je koristan i efikasan institut u rjesavanju krivicnih
predmeta na djelotvoran nacin. Ovaj sporazum predstavlja prednost ne samo za tuzioca nego i za
branioca.
Za tuzioca je to brzo i jeftino osigurana presuda: sporazumom ce ustedjeti vrijeme koje bi potrosio
vodenjem redovnog krivicnog postupka, a samim tim ce smanjiti broj predmeta u sudu i ostaviti dovoljno
sredstava za krivicno gonjenje ucinilaca koji predstavljaju ozbiljniju prijetnju drustvu.
Nagodba je, takode, pogodno sredstvo i za teske predmete, posebno u slucajevima krivicnih djela sa
medunarodnim elementom (tada tuzilac moze usloviti sklapanje nagodbe davanjem istinitog
svjedocenja).
U drugim situacijama, tuzilac moze pregovarati o nagodbi bez prisustva ostecene strane, zeleci, na
primjer, izbjeci da zrtva silovanja bude izlozena sudenju. Putem ove nagodbe tuzilac, takode, moze
primorati optuzenog da prihvati neku kaznu zatvora, po pravilu manju od one koja bi mu bila izrecena
ako bi doslo do sudenja. Na kraju, nagodba omogucava tuziocu da osigura osudu u slucajevima kada
osjeca da je osumnjiceni, odnosno optuzeni kriv, a pretpostavlja da ce imati problema da obezbijedi
dokaze za sudenje. Da li ce se tuzilac odluciti na sporazum o krivnji, zavisi i od slozenosti predmeta,

28
duzine istrage, ranije osudivanosti optuzenog i sl. Predmet sporazuma su uslovi pod kojima osumnjiceni,
odnosno optuzeni priznaje krivnju i oni se prvenstveno odnose na vrstu i visinu krivicne sankcije.
Moze se dogovoriti izricanje kazne ispod zakonskog minimuma (primjenom odredbaba o ublazavanju
kazne), blaza vrsta kazne ili blaza vrsta krivicne sankcije. Zakon ne ogranicava pregovarace da sankciju
precizno odrede, i to prema ustaljenoj sudskoj praksi, cime se smanjuje rizik od odbacivanja sporazuma.
Ne moze se dogovoriti kazna ili druga krivicnopravna sankcija koju ne predvida krivicni zakon ili koja se
ne moze izreci primjenom zakonskih odredaba o ublazavanju kazne. Takav sporazum bi morao biti
odbacen kao nezakonit.
Sporazum o priznanju krivnje mora se odnositi na sve tacke optuznice, jer nema djelimicnog priznanja
krivnje i na bazi takvog priznanja sacinjavanja nepotpunog sporazuma o priznanju krivnje.
Takon sto se sporazum o priznanju krivnje sacini pismenoj formi, potpise od strane ucesnika u procesu
pregovaranja (tuzilac, optuzeni i branilac) i dostavi sudu na razmatranje, pocinje odgovarajuca procesna
aktivnost suda u cilju usvajanja ili odbacivanja sporazuma. Osumnjiceni, odnosno optuzeni i njegov
branilac mogu pregovarati sa tuziocem o uslovima priznanja krivnje u svim fazama postupka, dok se sam
sporazum moze saciniti i dostaviti sudu tek poslije potvrdlvanja optuznice. Predmet sporazuma mogu biti
sva krivicna djela propisana u krivicnom zakonu, bez obzira na propisanu krivicnopravnu sankciju.
Sporazum prihvata ili odbacuje sudija za prethodno saslusanje, sudija pojedinac, odnosno vijece, sto
zavisi od faze krivicnog postupka u kojoj se sporazum podnese na razmatranje. Za razliku od procesne
ustanove izjave o priznanju krivnje gdje krivicnopravnu sankciju izrice sudija, odnosno vijece koje je
izjavu prihvatilo, ovdje sporazum o priznanju moze prihvatiti i sudija za prethodno saslusanje, ali je on
iskljucen iz postupka izricanja krivicnopravne sankcije.
Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno
vijece provjeravaju vise kumulativno postavljenih uslova.
 Najprije, da li je do sporazuma o priznanju krivnje doslo dobrovoljno, svjesno i sa
razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja optuzenog s mogucim zakonskim posljedicama,
ukljucujuci i posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev i troskove krivicnog postupka
 Nakon toga, provjerava se da li postoji dovoljno dokaza o krivnji osumnjicenog, odnosno
optuzenog
 Treci elemenat je specifican i odnosi se na razumijevanje osumnjicenog, odnosno optuzenog da
se sporazumom o priznanju krivnje odrice prava na sudenje i da ne moze uloziti zalbu na
krivicnopravnu sankciju koja ce mu se izreci
Ukoliko optuzeni, odnosno njegov branilac izjavi zalbu zbog odluke o krivicnopravnoj sankciji, zalba ce se
odbaciti kao nedopustena. Gubitak prava na zalbu na izrecenu krivicnopravnu sankciju za optuzenog
nastaje u trenutku prihvatanja sporazuma o priznanju krivnje od strane suda. Mogucnost podnosenja
zalbe po ostalim zalbenim osnovama nije izricito iskljucena (iako je optuzeni nedvosmisleno priznao
krivnju i svjesno se odrekao prava na sudenje), ali eventualno izjavljena zalba po drugim zalbenim
osnovima prakticno tesko moze uticati na promjenu odluke o glavnoj stvari (postojanje krivicnog djela,
krivicna odgovornost i krivicnopravna sankcija). Razlog tome je cinjenica da se optuzeni odrekao prava
na sudenje, a bez sudenja odnosno glavnog pretresa, po pravilu, nije moguce utvrditi ostale osnove za
izjavljivanje pravnog lijeka (bitne povrede odredaba krivicnog postupka, povrede krivicnog zakona i
pogresno ili nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje). Ako bi tuzilac, ipak, izjavio zalbu zbog odluke o
krivicnopravnoj sankciji, tu zalbu treba odbaciti kao nedopustenu (osnov za to bi bila povreda prava na
pravicno sudenje, odnosno jednakost stranaka u postupku). Medutim, stranke i branilac imaju pravo da
izjave zalbu zbog odluke o krivicnopravnoj sankciji ako sud ne izrekne krivicnopravnu sankciju predvidenu
u sporazumu o priznanju krivnje koji je sud prihvatio. Ipak, ako je u sporazumu predvidena
krivicnopravna sankcija koju zakon ne propisuje za krivicno djelo ili se ta sankcija u konkretnom slucaju
ne moze uopste izreci prema opstim pravilima za odmjeravanje kazne, sud ne moze izreci takvu
krivicnopravnu sankciju, iako je predvidena sporazumom, vec krivicnopravnu sankciju u skladu sa
zakonom. Naravno, u tom slucaju zalba je dozvoljena po svim zalbenim osnovima, jer sud nije izrekao
krivicnopravnu sankciju predvidenu sporazumom.

ODLUKE SUDA O PRIZNAVANJU KRIVNJE


29
Sudsko odobrenje sporazuma je posljednja barijera na putu rjesavanja predmeta nagodbom. U odnosu
na sporazum o priznavanju krivnje, uloga suda je kontrolna. Sud moze sporazum prihvatiti ili odbaciti.
U ovom slucaju osnov presude nije sudenje po optuznici nego na osnovu sporazuma, i to putem saglasno
izrazenih volja stranaka za donosenje takve presude.
U slucaju prihvatanja sporazuma o priznanju krivnje, dalji postupak je isti kao kod izjave o priznanju
krivnje: izjava osumnjicenog, odnosno optuzenog ce se unijeti u zapisnik i istovremeno ce se odrediti
datum odrzavanja pretresa za izricanje krivicnopravne sankcije, predvidene sporazumom o priznavanju
krivnje. Odluka o prihvatanju sporazuma je konacna i ne moze se izmijeniti na pretresu za izricanje
krivicnopravne sankcije. Pretres se mora odrzati u roku od najkasnije tri dana ili istog dana nakon
prihvatanja sporazuma o priznanju krivnje - ako je odluku o prihvatanju donio sudija pojedinac, odnosno
vijece.
U pretresu za izricanje krivicnopravne sankcije sudice novi sudija odnosno vijece ako je sporazum
prihvatio sudija za prethodno saslusanje, jer je sudija za prethodno saslusanje iskljucen iz sudenja.
Medutim, ako je do sporazuma doslo prije pocetka ili u toku trajanja glavnog pretresa, ne postoje
procesne smetnje da taj sudija, odnosno vijece razmotri i prihvati sporazum i izrekne krivicnopravnu
sankciju predvidenu sporazumom. Ova procesna mogucnost postoji i u postupku po redovnom pravnom
lijeku zalbe na presudu prvostepenog suda - ukoliko vijece drugostepenog suda povodom zalbe ukine
prvostepenu presudu i odredi pretres, a sporazum se dostavi na pretresu pred vijecem drugostepenog
suda.
Ukoliko sud odbaci sporazum o priznanju krivnje, on ce o tome obavijestiti stranke i branioca i to
konstatovati u zapisnik. U tom slucaju se postupak nastavlja po pravilima koja vaze za fazu postupka u
kojoj je sacinjen i dostavljen na razmatranje sporazum o priznanju krivnje. Odluka o odbacivanju
sporazuma o priznanju krivnje je konacna i ne dostavlja se strankama, niti stranke imaju zakonsku
mogucnost pobijanja ove odluke. Priznanje krivnje u slucaju odbacivanja sporazuma u bilo kojoj fazi
postupka (pred sudijom za prethodno saslusanje, sudijom, odnosno vijecem) ne moze se koristiti kao
dokaz u daljem toku krivicnog postupka.
O rezultatima pregovaranja o krivnji sud uvijek obavjestava ostecenog, i to kako o cinjenici da je
sporazum o priznanju krivnje prihvacen i pod kojim uslovima, tako i da je sporazum odbacen. Drugih
mogucnosti u odnosu na pregovaranje tuzioca i odbrane i priznavanje krivnje - osteceni nema. Medutim,
sud bi trebalo, prilikom razmatranja sporazuma, voditi racuna i o tome da li ce dogovorena sankcija
zadovoljiti ostecenog. Interes ostecenog nije moguce ignorisati u krivicnim djelima koja podrazumijevaju
imovinskopravni zahtjev. Zbog toga, sud treba odbaciti sporazum o krivnji ukoliko nade da je njime
doveden u pitanje interes javnosti i ako on ide protiv interesa ostecenog.
Postoji krsenje prava na pravicno sudenje iz Ustava BiH i EKLJP kada se osudujuca presuda u najvecoj
mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji je sa tuziocem sklopio sporazum o priznanju krivnje, a sud ne daje
logicno i uvjerljivo obrazlozenje za ocjenu, kako tog, tako i drugih provedenih dokaza, vec se ta ocjena
doima proizvoljnom. Kod pribavljanja dokaza ovim putem, odnosno kod obezbjedenja svjedocenja uz
koriscenje ovog instituta u zemlji kontinentalnog pravnog sistema, kao sto je BiH, neophodno je i na
ovakvu vrstu dokaza primijeniti druga, osnovna nacela krivicnog procesnog prava, kao sto su brizljiva i
savjesna ocjena dokaza pojedinacno i u medusobnoj vezi, te princip in dubio pro reo. Primjenom nacela
slobodne ocjene dokaza, sudovi ne mogu a priori dati vecu vrijednost ovom dokazu zato sto je dobijen na
osnovu sporazuma o priznanju krivnje sa svjedokom koji je ranije bio optuzen za isto djelo. Naprotiv,
sudovi moraju i ovaj dokaz cijeniti na isti nacin i po istim pravilima koje zakon predvida za svaki drugi
izvedeni dokaz, dakle, pojedinacno i zajedno sa drugim dokazima, te dovesti sve provedene dokaze u
uzajamnu logicnu vezu. Ovo je narocito vazno u situaciji kada ne postoji niti jedan drugi neposredni
dokaz, a posredni dokazi nisu takvi da bi predstavljali sistem cvrsto i logicki povezanih indicija. Redovni
sudovi ne mogu samo reci da odredenom svjedoku ne vjeruju samo zato sto je njegov iskaz u
suprotnosti sa iskazom nekog drugog svjedoka kome vjeruju, niti je dovoljno da dokaze samo
subjektivno kvalifikuju kao uvjerljive, tacne i objektivne, odnosno kao neuvjerljive, subjektivne i
usmjerene na pomaganje optuzenom. Ovakvo obrazlozenje ne zadovoljava ni obavezu postovanja
principa in dubio pro reo.

30
Tim prije, sto sud, tuzilac i drugi organi imaju prema zakonu obavezu utvrditi sve cinjenice - kako one
koje idu na teret, tako i one koje idu u korist optuzenog. Zbog primjene principa in dubio pro reo,
cinjenice koje idu na teret optuzenog moraju biti sa sigurnoscu utvrdene, za razliku od cinjenica koje idu
u korist optuzenog, a koje se uzimaju za utvrdene cak i onda kada su samo vjerovatne, tj. kada postoji
sumnja u njihovo postojanje.

POVLACENJE OPTUZNICE
Povlacenje optuznice je jedno od procesnih prava kojim raspolaze tuzilac, u skladu sa nacelom
akuzatornosti. Ono predstavlja odstupanje od principa legaliteta krivicnog gonjenja i realizaciju principa
mutabiliteta. Ovo pravo tuzilac moze koristiti, bez prethodnog odobrenja, do potvrdivanja optuznice.
Nakon toga, pa do pocetka glavnog pretresa, optuznica se moze povuci samo uz prethodno odobrenje
sudije za prethodno saslusanje koji je potvrdio optuznicu, sto predstavlja jedan od vidova sudske
kontrole optuzne funkcije u krivicnom postupku. Nakon sto je poceo glavni pretres, tuzilac ne moze na
ovaj nacin povlaciti optuznicu i njegov odustanak od krivicnog gonjenja u toj fazi krivicnog postupka
predstavlja jedan od razloga za donosenje presude kojom se optuzba odbija.
Izjava tuzioca o odustajanju od daljeg krivicnog gonjenja neopoziva je i kao takva predstavlja okolnost
koja trajno iskljucuje krivicno gonjenje, odnosno predstavlja trajnu smetnju za podizanje optuznice protiv
istog lica za isto krivicno djelo.
Bez obzira na to kako je doslo do povlacenja optuznice (prije potvroivanja ili nakon potvrdivanja,
odnosno sa ili bez sudskog odobrenja), procesne posljedice su iste: sudija za prethodno saslusanje
donosi rjesenje kojim se krivicni postupak obustavlja. O obustavljanju krivicnog postupka odmah se
obavjestavaju osumnjiceni, odnosno optuzeni i branilac, kao i osteceni. Protiv ovog rjesenja dozvoljena je
zalba, o kojoj odlucuje vijece. Povlacenje optuznice prije potvrdivanja ne predstavlja presudenu stvar, pa
tuzilac uvijek moze podici novu optuznicu. Ovo pravo tuzilac gubi ukoliko do povlacenja optuznice dode
nakon potvrdivanja, jer je ta procesna situacija identicna kao da je do odustanka od optuznice doslo na
glavnom pretresu.

PRETHODNI PRIGOVORI
Prethodnim prigovorima se vrsi posebna sudska kontrola optuzbe, i to na inicijativu optuzenog i branioca.
To je razlika od potvrdivanja optuznice koja predstavlja svojevrsnu cinjenicnu kontrolu optuznice od
strane sudije za prethodno saslusanje koja se preduzima po sluzbenoj duznosti. Prvu kontrolu mozemo
nazvati sudskom, cinjenicnom ili obaveznom kontrolom optuznice, a drugu, posrednom, stranackom ili
fakultativnom kontrolom optuznice. Svrha i jedne i druge vrste kontrole optuzbe je da se optuzeni
nepotrebno ne izvodi pred sud - ako za sudenje nisu ispunjeni zakonski uslovi.
Prethodnim prigovorima se:
 Osporava nadleznost. Prakticno, prethodnim prigovorima bi se u konkretnom slucaju mogla
osporavati samo stvarna nadleznost na koju sud pazi po sluzbenoj duznosti. Ako sudija za
prethodno saslusanje usvoji ovaj prigovor, on ce predmet ustupiti nadleznom sudu na odluku. Taj
sud je obavezan postupati po potvrdenoj optuznici, pri cemu, naravno, moze prije meritornog
odlucivanja izazvati i sukob nadleznosti - u slucaju da smatra da on nije nadlezan za postupanje.
Prigovor mjesne nadleznosti ne dovodi se u pitanje, jer mjesna nadleznost Suda BiH nije sporna.
 Ukazuje na formalne nedostatke u optuznici. Optuznica se moze osporavati i zbog
formalnih nedostataka ukoliko ne sadrzi sve predvidene podatke. Nedostaci u optuznici se odnose
na obavezne elemente optuznice i oni su od znacaja za ispitivanje vrednosti optuznice u
formalnopravnom smislu. Ukoliko tuzilac ne postupi po uputama suda, optuznica se odbacuje.
Tuziocu ostaje mogucnost podizanja nove ili izmijenjene optuznice.
 Osporava zakonitost dokaza ili dobijenog priznanja. Prethodni prigovori kojima se
osporava zakonitost dokaza ticu se zakonitosti svih dokaza koji su izvedeni tokom istrage, i to
putem radnji dokazivanja ili posebnih istraznih radnji. Moguce je osporavati i priznanje
osumnjicenog - ako je ono dobijeno nepostovanjem clana 78 (povreda bilo kojeg prava
propisanog ovom odredbom, moze uzrokovati nezakonitost dobijenog priznanja i na njemu
pronadenog dokaza). Protiv odluke sudije za prethodno saslusanje zalba nije dozvoljena, pa se
31
dokazi koji su proglaseni nezakonitim izdvajaju od ostalog dokaznog materijala i cuvaju kod sudije
za prethodno saslusanje. O nezakonitosti pojedinih dokaza i o njihovom izdvajanju i cuvanju
sudija za prethodno saslusanje odlucuje rjesenjem. Dalja sudbina optuznice zavisi od kvaliteta
preostalih dokaza i odluke tuzioca da li sa preostalim dokazima moze ici na glavni pretres; ukoliko
dokazima kojima raspolaze tuzilac ne moze dokazati osnovanost optuznice, on ce donijeti odluku
o njenom povlacenju.
 Zahtijeva spajanje ili razdvajanje postupka. Bitan uslov da bi prigovor bio osnovan jeste da
postoje dvije ili vise optuznica podignutih protiv jednog lica optuzenog za vise krivicnih djela
(subjektivni koneksitet) ili dvije ili vise optuznica podignutih protiv vise lica zbog jednog krivicnog
djela (objektivni koneksitet) ili dvije ili vise optuznica podignutih protiv vise lica optuzenih za vise
krivicnih djela (mjesoviti koneksitet). Spajanje postupka u prve dvije situacije je pravilo, ali nije
obavezno i nema nikakvih procesnih posljedica ako se tako ne uradi. Kod trece situacije nema
obaveznog spajanja postupka, ali sud moze odluciti da spoji takve odvojene postupke i donese
jednu presudu. Odluka o spajanju ili razdvajanju postupka moze se donijeti po sluzbenoj duznosti,
i to do zavrsetka glavnog pretresa. Prakticno, tuzilac to moze uciniti prilikom podizanja optuznice,
a optuzeni i njegov branilac - podnosenjem prethodnih prigovora. Kod donosenja odluke sudija za
prethodno saslusanje mora uvijek imati u vidu medusobnu povezanost krivicnih djela, dokaza,
optuzenih, a eventualno i ostecenih. On posebno mora imati u vidu da se spajanje postupka vrsi
u istoj procesnoj situaciji (sve optuznice su potvrdene, svi optuzeni su porekli ili priznali krivnju).
Odluka o spajanju ili razdvajanju postupka ne smije da steti samom postupku i pravu na sudenje
bez odlaganja. Isto tako, mora se voditi racuna i o pravima optuzenog koji nepovoljne odluke u
ovoj fazi postupka vise ne moze otkloniti u kasnijim fazama krivicnog postupka.
 Osporava odluka o odbijanju zahtjeva za postavljanje branioca. Prethodnim prigovorima
moze se osporavati i odluka o odbijanju zahtjeva za postavljanje branioca, odnosno besplatna
odbrana optuzenog koji zbog slabog imovnog stanja ne moze snositi troskove odbrane. Prakticno,
predmet ovog prigovora moze biti samo odluka sudije za prethodni postupak koji je u toku istrage
odbio takav zahtjev osumnjicenog. Ova procesna situacija iskljucuje mogucnost da isto lice
postupa i kao sudija za prethodni postupak i kao sudija za prethodno saslusanje.
Rok za podnosenje prethodnih prigovora je 15 dana od dana urucenja potvrdene optuznice. Pravo na
podnosenje prethodnih prigovora pripada optuzenom, odnosno braniocu, iako zakon ne odreduje ko su
ovlascena lica za podnosenje prethodnih prigovora. Prethodni prigovori podnose se pismeno i o njima
odlucuje sudija za prethodno saslusanje, i to najkasnije do dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijecu u
svrhu zakazivanja glavnog pretresa. Rok za podnosenje prethodnih prigovora relativno je kratak u
situacijama kad optuzeni prizna krivnju, a izjava o priznanju kasnije bude odbacena, s obzirom na to da
se rok racuna od dana urucenja potvrdene optuznice.
O prethodnim prigovorima odlucuje sudija za prethodno saslusanje, i to jednim rjesenjem protiv kojeg
zalba nije dozvoljena. Pored toga, sudija za prethodno saslusanje ne moze ucestvovati u sudenju (ni kao
sudija pojedinac, odnosno clan vijeca).
Zakon ne odreduje vrste rjesenja koje ce donijeti sudija za prethodno saslusanje, ali se prethodni
prigovor moze odbaciti kao neblagovremen (podnesen poslije isteka roka od 15 dana) ili nedozvoljen
(npr. podnesen od neovlascenog lica, kao i zbog povrede krivicnog zakona ili pogresno ili nepotpuno
utvrdenog cinjenicnog stanja). Isto tako, svi ili samo neki prigovori mogu biti odbijeni kao neosnovani,
odnosno prihvaceni kao osnovani. Korisno je, prije donosenja odluke, prethodne prigovore dostaviti
tuziocu - kako bi se mogao izjasniti o navodima odbrane. Osim toga, zakon ne sprecava sudiju za
prethodno saslusanje da zakaze i odrzi rociste povodom podnesenih prigovora, pogotovo ako se
osporava zakonitost priznanja osumnjicenog ili stvarna nadleznost suda. Na ovaj nacin stranke pod
jednakim uslovima ucestvuju u svakoj fazi krivicnog postupka, cime se obezbjeduje pravican postupak.
Negativan stav prema optuzbi je u procesno-tehnickom smislu zametnuce "opsteg spora" izmedu tuzioca
i optuzenog, u kojem tuzilac mora dokazati krivnju optuzenog. Slijedi, dakle, provodenje glavnog
pretresa, prema zakonom utvrdenom redosljedu.

32
POJAM GLAVNOG POSTUPKA
Glavni postupak, kao stadijum krivicnog postupka, obuhvata skup radnji procesnih subjekata kojima se
definitivno odlucuje o osnovanosti krivicne tuzbe. Kao sredisnji dio krivicnog postupka, on nije obavezan
stadijum opsteg krivicnog postupka jer je, na primjer, moguce da se na osnovu priznanja osumnjicenog,
odnosno optuzenog odrzi samo pretres za izricanje krivicnopravne sankcije.
Pored toga, ako se glavni pretres zavrsi presudom kojom se optuzba odbija, to takode predstavlja
rjesavanje krivicne stvari samo na jednom formalnom nivou, bez direktnog rjesenja meritornih pitanja
koja se odnose na krivicno djelo i krivicnu odgovornost, a koja se ni inace ne mogu rijesiti bez prethodno
utvrdenog cinjenicnog stanja koje, ako postoji neki razlog za donosenje odbijajuce presude, uopste i
nece biti predmet takvog glavnog pretresa.
Cjelokupna aktivnost u glavnom postupku sastoji se, uglavnom, u sudenju, ali sadrzi i elemente
istrazivanja. lako od rezultata prethodnog postupka cesto zavisi uspjeh glavnog pretresa, prethodni
postupak, ipak, sluzi glavnom pretresu i njemu je podreden. Prelazak na glavni postupak ujedno znaci da
stranke i branilac nisu iskoristili procesnu mogucnost da se krivicni postupak zavrsi na jedan od tri nacina
u kojima ne dolazi do odrzavanja glavnog pretresa (priznanie krivnje, sporazum o priznanju krivnje ili
izdavanje kaznenog naloga).
Prvostepeni glavni postupak obuhvata: glavni pretres i donosenje i objavljivanje prvostepene presude.
U njemu se rjesava o glavnom pitanju krivicnog postupka:
 da li je optuzeni ucinio krivicno djelo,
 da li je kriv i moze li mu se u smislu odredaba krivicnog zakona izreci krivicna sankcija za to djelo.
Da bi se to moglo uciniti, potrebno je da optuznica tuzioca bude pravnosnazna, da na glavni pretres dodu
sva pozvana lica, te da se nakon sto optuzeni ili njegov branilac izlozi svoju odbranu i ukratko iznese
dokaze koje ce ponuditi u svojoj odbrani, provede dokazni postupak koji ce potvrditi ili opovrgnuti tvrdnje
tuzioca o krivicnom djelu i krivnji optuzenog.
Kad zapocne glavni pretres, on se, po pravilu, zavrsava presudom, osim u slucaju sudske opomene, kada
se donosi rjesenje. Glavni pretres je centralni i najvazniji dio krivicnog postupka, cije su odredbe
rasporedene u sedam odjeljaka:
 javnost glavnog pretresa,
 rukovodenje glavnim pretresom,
 pretpostavke za odrzavanje glavnog pretresa,
 odlaganje i prekidanje glavnog pretresa,
 zapisnik o glavnom pretresu,
 pocetak glavnog pretresa i
 dokazni postupak.
Karakterise ga raspravljanje krivicne stvari i izvodenje dokaza od strane stranaka i branioca, uz
rukovodecu ulogu suda. Uz to, sudija, odnosno vijece mogu i sami da narede izvodenje odredenih
dokaza, i to bez ikakvih ogranicenja vezanih za stav stranaka i branioca o tome. Prema tome, izvodenje
dokaza na glavnom pretresu je primarno duznost stranaka (dominira raspravno nacelo), a supsidijarno -
suda. Na taj nacin zakon bitno doprinosi ideji da glavni pretres mora predstavljati spor izmedu dvije
suprotstavljene stranke, koje imaju izjednacene procesne mogucnosti za provodenje svojih procesnih
funkcija (optuzba - funkcija krivicnog gonjenja; optuzeni i branilac - funkcija odbrane). Takvo
raspravljenje krivicne stvari predstavlja dominantno obiljezje nacela ravnopravnosti ili kontradiktornosti
koje do punog izrazaja dolazi bas u fazi glavnog pretresa, sto takode vazi i za nacelo javnosti (jer je
glavni pretres, po pravilu, javan, a samo po izuzetku javnost moze biti iskljucena), te nacelo usmenosti i
neposrednosti.

GLAVNI PRETRES

POJAM I ZADATAK GLAVNOG PRETRESA

33
Glavni pretres je faza glavnog postupka u kojoj se pred presudnim sudom svestrano i potpuno raspravlja
kako o optuznom aktu tuzioca, tako i o svim dokazima na kojima ce se zasnivati sudska odluka, odnosno
i o svim pravnim pitanjima koja se pojave prilikom sudenja u konkretnom slucaju.
Po svojoj formalnopravnoj prirodi, glavni pretres je rociste: skup stranaka u odredeno vrijeme pred
sudom u cilju kontradiktornog, usmenog, javnog i neposrednog izvodenja dokaza i raspravljanja o
osnovanosti tuzbe. Istovremeno, glavni pretres je i skup medusobno povezanih i jedinstvenih radnji koje
se obavljaju u krivicnom procesu. Sudska odluka na osnovu glavnog pretresa moze se donijeti samo na
osnovu cinjenica koje su utvrdene dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Ako nesto nije izneseno na
glavnom pretresu, ne moze biti predmet odlucivanja. Princip je da je glavni pretres neophodna
pretpostavka za svako krivicno sudenje, tako da osnovica presude moze biti samo ono sto je obavljeno
na glavnom pretresu.
Zadatak glavnog pretresa je svestrano i potpuno rasvjetljavanje konkretne krivicne stvari, odnosno
donosenje adekvatne sudske odluke. Zadatak glavnog pretresa je da svestrano i potpuno rasvijetli sve
cinjenice do stepena istinitosti neophodnog za donosenje presude. To se ostvaruje primjenom niza
krivicnoprocesnih nacela, koja na glavnom pretresu dolaze do punog izrazaja.
Glavni pretres treba razlikovati od zasjedanja suda koje traje sve vrijeme dok je sudece vijece u sudnici i
obuhvata glavni pretres i odredene radnje koje glavnom pretresu prethode i sleduju. Zasjedanje je siri
pojam od glavnog pretresa. Dakle, glavni pretres je samo jedan dio aktivnosti koja se vrsi u zasjedanju.
Otvaranjem zasjedanja glavni pretres jos nije poceo. Time je zapocelo zasjedanje glavnog pretresa, ali
glavni pretres zapocinje tek citanjem (predocavanjem) optuznice.

RETPOSTAVKE ZA ODRZAVANJE GLAVNOG PRETRESA


Da bi se krivicni postupak mogao zasnovati i dalje odvijati, moraju biti ispunjeni odredeni zakonski uslovi.
Osnovna pretpostavka za odrzavanje glavnog pretresa je prisustvo pozvanih lica, prije svega glavnih
procesnih subjekata. O ispunjenosti ove pretpostavke stara se sudija, odnosno predsjednik vijeca, koji je
duzan, kada otvori zasjedanje i objavi predmet glavnog pretresa, da utvrdi da li su na glavni pretres
dosla sva pozvana lica, pa ako nisu - provjerava da li su im pozivi dostavljeni i da li su svoj izostanak
opravdali. lako je dolazak pozvanih lica opsta pretpostavka za odrzavanje glavnog pretresa, nedolazak
bilo koga od pozvanih nema iste posljedice na mogucnost odrzavanja glavnog pretresa. To zavisi, prije
svega, od procesnog polozaja i funkcije pozvanog lica.
Subjekti cije je prisustvo obavezno dijele se na dvije vrste:
 subjekti cije je prisustvo apsolutno obavezno, sto znaci da se bez njih pretres ni u kom
slucaju ne moze odrzati (ovdje spadaju: sud; zapisnicar; tuzilac, odnosno lice koje ga zamjenjuje;
optuzeni i branilac)
 subjekti cije je prisustvo relativno obavezno, sto znaci da se glavni pretres, ako je to
moguce - nece odloziti, vec ce se odrzati i bez njihovog prisustva, a tu spadaju sviedoci i vjestaci
Nedolazak tuzioca.
Ako tuzilac ili lice koje ga zamjenjuje i koje je uredno pozvano ne dode na glavni pretres, glavni pretres
ce se odloziti. Glavni pretres se ne moze odrzati sa pripravnikom ili strucnim saradnikom tuzilastva, jer
ova lica nisu ona koja zamjenjuju tuzioca: pretres odrzan u prisustvu pripravnika ili saradnika tuzioca je
odrzan bez ovlascenog tuzioca. Ukoliko je glavni pretres odrzan bez tuzioca ili lica koje ga zamjenjuje, to
bi predstavljalo odrzavanje glavnog pretresa bez lica cije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu
obavezno, cime bi bila ucinjena bitna povreda odredaba krivicnog postupka, zbog koje se presuda mora
ukinuti - ako u tom pravcu bude izjavljena zalba.
Medutim, nedolazak tuzioca ili lica koje ga zamjenjuje na glavni pretres nema nikakvih procesnih
posljedica za optuzenog, bez obzira na to da li je uredno primio poziv. Sankcionisanje izostanka sa
glavnog pretresa tuzioca, odnosno lica koje ga zamjenjuje, pod uslovom da je uredno pozvano na glavni
pretres, postize se tako sto ce u tom slucaju sudija, odnosno predsjednik vijeca pozvati tuzioca, odnosno
lice koje ga zamjenjuje da iznese razloge svog izostanka sa glavnog pretresa. Na osnovu takve izjave,
sudija, odnosno predsjednik vijeca ocjenjuje da li je nedolazak na glavni pretres tuzioca ili lica koje ga
zamjenjuje bio

34
opravdan, pa ako nije - moze mu izreci novcanu kaznu do 5.000 KM. Takva novcana kazna se izrice
rjesenjem, protiv kojeg tuzilac, odnosno lice koja ga zamjenjuje moze izjaviti zalbu o kojoj odlucuje
vijece drugostepenog suda. Ako se tuzilac, odnosno lice koje ga zamjenjuje kaznjava, o tome se
obavjestava Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH.
Nedolazak optuzenog.
Nase zakonodavstvo je prihvatilo stav da se glavni pretres ne moze drzati bez prisustva optuzenog.
Sam nedolazak optuzenog proizvodi nekoliko posljedica:
 Prinudno dovodenje optuzenog. Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce narediti da se na
glavni pretres prinudno dovede optuzeni koji je uredno pozvan, a na glavni pretres nije dosao, niti
je svoj izostanak opravdao. Privodenje optuzenog sudija, odnosno predsjednik vijeca ne moze
narediti prije odrzanog glavnog pretresa. Ako do privodenja optuzeni opravda izostanak, sudija
odnosno predsjednik vrjeca ce opozvati naredbu o prinudnom dovodenju.
 Odlaganje glavnog pretresa. Do odlaganja glavnog pretresa zbog nedolaska optuzenog dolazi
u slucaju kada se njegovo prinudno dovodenje ne moze izvrsiti odmah. U takvom slucaju, sudija,
odnosno predsjednik vijeca ce odluciti da se glavni pretres ne odrzi i narediti da se optuzeni na
sljedeci pretres prinudno dovede. Medutim, ako do privodenja optuzeni opravda izostanak, sudija,
odnosno predsjednik vijeca ce opozvati naredbu o prinudnom dovodenju.
 Odredivanje pritvora. Do odredivanja pritvora radi obezbjedivanja prisustva optuzenog na
glavnom pretresu moze da dode samo u slucaju ukoliko su kumulativno ispunjena dva uslova: 1)
uslov koji se odnosi na prethodno sprovedenu procesnu radnju i ponasanje optuzenog (kada je
optuzeni uredno pozvan na glavni pretres i ocigledno izbjegava da dode) i 2) uslov koji se odnosi
na prethodnu neuspjesnost blaze mjere procesne pnnude (ako prinudno dovodenje nije uspjelo).
U torn slucaju, protiv optuzenog moze biti odreden pritvor i pored toga sto ne postoje razlozi za
primjenu ove mjere. Odluku o odredivanju pritvora radi obezbjedenja prisustva optuzenog na
glavnom pretresu donosi sudija, odnosno predsjednik vijeca. Pritvor se odreduje rjesenjem, protiv
koga je dozvoljena zalba, i to u roku od tri dana od dana dostavljanja rjesenja, koja ne odlaze
njegovo izvrsenje. Branilac optuzenog protiv koga je odreden pritvor ima pravo da podnese zalbu
na rjesenje o odredivanju pritvora, i to i prije nego sto je optuzeni pronaden i pritvoren, a rok za
zalbu u torn slucaju tece od dana dostavljanja tog rjesenja braniocu. Pritvor odreden po ovom
osnovu moze trajati do objavljivanja presude, a najduze 30 dana, s tim sto moze biti i ranije
ukinut - ako prestanu razlozi za njega. U slucaju da presuda ne bude objavljena u tom roku,
pritvor se mora ukinuti, ali ako nakon objavljivanja presude budu postojali uslovi za pritvor, on se
moze produziti po nekom od predvidenih osnova.
 Zabrana sudenia u odsustvu. Optuzenom se ne moze suditi u odsustvu. Obaveza da se sudi
samo u prisustvu optuzenog usvojena je odnedavno i u nasem krivicnom procesnom
zakonodavstvu. Medutim, postojeca pravila o sudskim postupcima, sadrzana u takvim
instrumentima kakvi su MPGPP i EKLJP, tumacena su od strane relevantnih medunarodnih organa
tako da ne zabranjuju sudenje u odsustvu. U zakonu nije propisano kada se smatra da je
optuzeni u bjekstvu ili da nije dostizan drzavnim organima. No, prema skoro jedinstvenom
shvatanju sudske prakse, smatra se da je optuzeni u bjekstvu kada mu se ne zna ni adresa, ni
boraviste, ni prebivaliste, niti, pak, bilo koje mjesto gdje bi se mogao pronaci, i pored toga sto je
pokusano da se, preko rodaka, poznanika, raspisivanjem potjernice ili na neki drugi nacin pribavi
njegova adresa. Bez znacaja je da li se odbjegli optuzeni nalazi u zemlji ili inostranstvu - bitno je
da postoje pravne i stvarne smetnje da sud obezbijedi njegovo prisustvo na glavnom pretresu.
Nedolazak branioca.
Obavezno prisustvo branioca predstavlja jos jedan aspekt obaveznog prisustva subjekata koji zastupaju
odbranu u krividnom postupku, ali, naravno, branilac nema svojstvo stranke i njegovo je prisustvo
obavezno samo onda kada u toj fazi postupka uopste i postoji strucna odbrana. Posljedice nedolaska
branioca su slicne onim koje nastupaju u slucaju izostanka tuzioca ili lica koje ga zamjenjuje. Glavni
pretres ce se odloziti ukoliko su kumulativno ispunjena dva uslova:
 da je branilac uredno pozvan i
 da ne dode na glavni pretres
35
Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce pozvati branioca da objasni razloge svog nedolaska i na osnovu
izjave branioca, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce utvrditi da li branilac treba biti kaznjen. Sudija,
odnosno predsjednik vijeca moze kazniti novcanom kaznom do 5.000 KM branioca ukoliko su
kumulativno ispunjena dva uslova:
 branilac se nije odazvao na uredan poziv suda za glavni pretres i
 branilac nije opravdao svoj izostanak
Sve pretpostavke moraju zajedno postojati. Kada se branilac u ovakvim slucajevima kaznjava,
obavjestava se advokatska komora ciji je on clan. Na rjesenje o kaznjavanju branioca koji nije pristupio
na glavni pretres nema uticaja to sto je nakon donosenja rjesenja branilac - uz zalbu dostavio otkaz
punomoci.
Ako se radi o braniocu postavljenom po sluzbenoj duznosti, moguce je da on bude razrijesen iz razloga
utvrdenih u clanu 49. Tada se tuzenom rjesenjem postavlja novi branilac. Novom braniocu mora ostaviti
dovoljno vremena za pripremanje odbrane, a taj vremenski period ne moze biti kraci od 15 dana ako se
radi o krivicnom djelu s propisanom kaznom zatvora deset godina ili tezom kaznom. Ovaj rok nije
apsolutnog kajaktera i moze biti i kraci, ako su kumulatiyno ispunjena dva uslova:
 ako se optuzeni odrekne ovog prava i
 da se sudija, odnosno predsjednik vijeca uvjeri da krace vrijeme za pripremu odbrane nece uticati
na pravo optuzenog na pravedno sudenje
Glavni pretres je odrzan bez lica cije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno, ako je
branilac, na sopstveni zahtjev, a po odobrenju suda napustio sudnicu prije zakljucenja glavnog pretresa,
u postupku u kojem je obavezna odbrana. Kada je glavni pretres odrzan bez prisustva uredno pozvanog
branioca optuzenog, a optuzeni nije pozvan da uzme drugog branioca, niti je o tome na zapisnik
doneseno rjesenje sa obrazlozenjem da odsustvo branioca ne bi bilo stetno za odbranu, na taj nacin je
povrijedeno pravo optuzenog na odbranu, a kada ni u obrazlozenju presude nisu navedeni razlozi zbog
cega je glavni pretres voden bez prisustva branioca optuzenog, time je ucinjena i bitna povreda
odredaba krivicnog postupka, koja povlaci ukidanje presude, bez ispitivanja presude po daljnjim zalbenim
osnovama. Takode, ako uredno pozvani branilac nije obavijestio sud o razlozima nedolaska, nisu
ispunjeni uslovi za odrzavanje glavnog pretresa u odsustvu branioca, ako optuzeni nije upucen da uzme
drugog branioca, a u rjesenju o odrzavanju glavnog pretresa nisu navedeni razlozi iz kojih sud zakljucuje
odrzavanje glavnog pretresa u odsutnosti branilaca nije stetno po branu optuzenih. Medutim, kada je
branilac napustio glavni pretres u
predmetu u kome nije obavezna odbrana uz saglasnost optuzenog, u zalbi se ne moze pozivati na to da
je time bilo povrijedeno pravo na odbranu. Isto tako, u predmetima gdje nije obavezna odbrana, branilac
moze biti pozvan na glavni pretres i preko optuzenog.
Nedolazak svjedoka ili vjestaka.
Svjedocenje je opsta gradanska duznost, koja, izmedu ostalog, obuhvata i duznost odazivanja svjedoka
na poziv sudije, odnosno predsjednika vijeca. Isto tako, obavezu odazivanja na poziv sudije, odnosno
predsjednika vijeca ima i vjestak. Medutim, odsustvo svjedoka, odnosno vjestaka sa glavnog pretresa
nema obavezne stroge procesne posljedice u odnosu na glavni pretres: glavni pretres se moze, ali ne
mora odloziti, sto zavisi od procjene suda, odnosno od fakticke procesne situacije. Medutim, ukoliko
nema mogucnosti za izvodenje drugih dokaza, a svjedok ili vjestak cije je saslusanje planirano nije dosao
na glavni pretres, tada se glavni pretres nece odrzati. On se nece odrzati ni kada je moguce izvodenje
drugih dokaza, ali sudija, odnosno predsjednik vijeca procijeni da je potrebno da se prije toga saslusa
svjedok ili vjestak, koji nije dosao na glavni pretres.
Osnovna procesna posljedica neopravdanog nedolaska svjedoka ili vjestaka na glavni pretres sastoji se u
mogucnosti sankcionisanja takvog ponasanja, i to na dva nacina:
 prinudno dovodenje i
 novcano kaznjavanje.
Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze narediti prinudno dovodenje svjedoka ili vjestaka ukoliko su
kumulativno ispunjena tri uslova:
 ako je svjedok ili vjestak uredno pozvan i
 nije dosao na glavni pretres, kao i
36
 ako svjedok ili vjestak nije opravdao izostanak.
Pod istim uslovima, sudija, odnosno predsjednik vijeca moze kazniti svjedoka ili vjestaka novcanom
kaznom do 5.000 KM. Takvo kaznjavanje novcanom kaznom se vrsi prije odlaganja ili prekida glavnog
pretresa, donosenjem rjesenja koje se unosi u zapisnik o glavnom pretresu i koje se kasnije mora
pismeno izraditi i dostaviti kaznjenom svjedoku ili vjestaku, a protiv tog rjesenja dozvoljena je zalba. O
zalbi protiv rjesenja sudije, odnosno predsjednika vijeca prvostepenog suda o kaznjavanju svjedoka
novcanom kaznom
zbog neopravdanog izostanka sa glavnog pretresa, uvijek je nadlezno odlucivati vijece drugostepenog
suda,
a ne vanraspravno vijece prvostepenog suda. Naredba o privodenju i rjesenje o kaznjavanju svjedoka ili
vjestaka mogu se opozvati kada svjedok ill vjestak naknadno u toku trajanja glavnog pretresa pristupi ili
naknadno po njegovom zavrsetku opravda svoj izostanak. Opoziv naredbe o privodenju, odnosno
rjesenja o kaznjavanju svjedoka ili vjestaka je moguc samo prije izvrsenja ovih sudskih odluka.
U slucaju nedolaska svjedoka ili vjestaka na glavni pretres, mogucnost odlaganja glavnog pretresa je
fakultativnog karaktera. Naime, ako svjedok ili vjestak koji je uredno pozvan ne pristupi na glavni
pretres, onda sudija, odnosno predsjednik vijeca odlucuje da li glavni pretres treba odloziti. Ako pored
svjedoka ili vjestaka koji nisu pristupili, treba saslusati i druge svjedoke ili vjestake koji su pristupili, onda
glavni pretres ne treba odlagati: izvode se dokazi koji se mogu izvesti, nakon cega ce se glavni pretres
odloziti i na novom glavnom pretresu saslusati svjedoci ili vjestaci koji nisu pristupili. Za razliku od
navedene situacije, ako treba saslusati samo svjedoke, odnosno vjestake koji nisu pristupili na glavni
pretres, onda nema dvojbe da sudija, odnosno predsjednik vijeca mora rjesenjem odloziti glavni pretres.
Nedolazak ostecenog. U odnosu na "obicnog" ostecenog, zakon ne propisuje procesnu posljedicu u
slucaju njegovog nedolaska na glavni pretres iako je uredno pozvan. Situacija je drukcija ako se sudija,
odnosno predsjednik vijeca odluci da osteceni bude saslusan na glavnom pretresu; u svojstvu svjedoka.
U takvom slucaju na tog ostecenog primjenjuju se sve procesne posljedice njegovog nedolaska na glavni
pretres o kojem je uredno obavijesten kao i za svjedoka.
Na kraju, treba istaci da se glavni pretres ne moze odrzati ni bez prisustva tumaca, ako je po zakonu
njegovo prisustvo obavezno, iako o tome nema izricite zakonske odredbe.

RUKOVODENJE GLAVNIM PRETRESOM


Rukovodenje glavnim pretresom znaci staranje o preduzimanju procesnih radnji iz kojih se sastoji glavni
pretres, u skladu sa zakonom, na nacin na koji se najbolje ostvaruju ciljevi postupka. Glavnim pretresom,
u principu, rukovodi sudija, odnosno predsjednik vijeca, ali je vrsenje nekih radnji rukovodenja glavnim
pretresom povjereno i samom vijecu, kada je to u zakonu izricito propisano. Ako su neke radnje
rukovodenja glavnim pretresom date u nadleznost vijecu, u tim slucajevima vijece zamjenjuje
predsjednika vijeca ili vrsi svojevrsnu kontrolu njegovog rada u rukovodenju. Rukovodenje glavnim
pretresom podrazumijeva ovlascenja, odnosno obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeca:
 da se stara o svestranom pretresanju predmeta, utvrdivanju istine i otklanjanju svega sto
odugovlaci postupak, a ne doprinosi razjasnjenju stvari;
 ukoliko zakonom nije drukcije propisano, da odlucuje o prijedlozima stranaka i branioca;
 da se stara o odredivanju redoslijeda radnji glavnog pretresa;
 da se stara o odrzavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda;
 da se stara o redu i procesnoj disciplini;
 odlucuje o dopustivosti pitanja ili dokaza;
 odlucuje o prekidu glavnog pretresa;
 stara se o zapisniku sa glavnog pretresa i prepisu zapisnika o iskazu svjedoka ili vjestaka;
 daje rijec strankama i braniocu za direktno i unakrsno ispitivanje svjedoka i vjestaka, te vrsi
dodatno ispitivanje ukoliko je potrebno;
 ukoliko je potrebno nareduje saslusanje svjedoka, odnosno vjestaka van sudnice;
 objavljuje da je dokazni postupak zavrsen;
 daje zavrsne rijeci tuziocu, ostecenom, braniocu, optuzenom i objavljuje daje glavni pretres
dovrsen.
37
Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeca se uvijek objavljuju i, s kratkim obrazlozenjem razmatranih
cinjenica, unose u zapisnik o glavnom pretresu.
Stranke i branilac ne mogu uticati na mjere koje ulaze u iskljucivu ingerenciju sudije, odnosno
predsjednika vijeca na glavnom pretresu. Oni, primjera radi, ne mogu uticati na odluku sudije, odnosno
predsjednika vijeca o pretresu svih lica koja ucestvuju na glavnom pretresu niti na njihovu odluku o
provodenju mjera radi sprecavanja dogovaranja svjedoka, vjestaka i stranaka. No, to ne znaci da takva
mjera ne moze biti promijenjena, ali kako je rijec o procesnoj odluci upravljanja glavnim pretresom, ona
moze biti izmijenjena samo odlukom sudije, odnosno predsjednika vijeca.

TOK GLAVNOG PRETRESA


Redovan tok glavnog pretresa odreden je zakonom, medutim, sudija, odnosno predsjednik vijeca moze
odrediti da se odstupi od redovnog toka raspravljanja zbog posebnih okolnosti, a narocito zbog broja
optuzenih, broja krivicnih djela i obima dokaznog materijala, utvrdujuci najcjelishodniji red postupanja.
Ovakvo ovlascenje znaci da sudija, odnosno predsjednik vijeca moze odstupiti od propisanog redoslijeda
procesnih radnji, ali da bez obzira na to mora izvrsiti sve potrebne procesne radnje - kako bi se ostvarila
svrha glavnog pretresa. Odstupanje od propisanog redoslijeda procesnih radnji moze se izvrsiti i na nacin
da se provedu procesne radnje u odnosu na jedno krivicno djelo, pa tek onda u odnosu na drugo krivicno
djelo.
U postupku protiv maloljetnika moguce je jos vece odstupanje od redovnog toka glavnog pretresa.
O odstupanju od propisanog redoslijeda procesnih radnji donosi se rjesenje, koje se unosi u zapisnik o
glavnom pretresu i protiv kojeg nije dozvoljena zalba.
Za vrijeme redovnog toka glavnog pretresa preduzima se niz procesnih radnji i on obuhvata:
 otvaranje zasjedanja;
 pocetak glavnog pretresa
 dokazni postupak i
 rijec stranaka

Ulazak sudije, odnosno vijeca u sudnicu


Prilikom ulaska sudije ili vijeca u sudnicu i prilikom njihovog izlaska iz sudnice, svi prisutni, na poziv
ovlascenog lica, treba da ustanu, sto predstavlja znak postovanja suda, sudije pojedinca, odnosno vijeca
koje sudi u konkretnom predmetu. Radi se o prvom kontaktu sudije, odnosno sudskog vijeca sa
strankama, braniocem i publikom, cime se svim prisutnim licima u sudnici upucuje jasna poruka da se
moraju pristojno ponasati i da ne smiju ometati rad suda, i to sve do zavrsetka glavnog pretresa, sto
glavnom pretresu, u odredenoj mjeri, daje karakter solenitetnog (svecanog).
Isto tako, stranke i drugi ucesnici postupka duzni su da ustanu kad se obracaju sudu, osim ako za to
postoje opravdane prepreke. Pored toga, da bi se obratili sudu, ucesnici u krivicnom postupku prethodno
trebaju dobiti odobrenje od sudije, odnosno predsjednika vijeca.
Simbolican znacaj ima i cinjenica da sudije u toku sudenja i prilikom javnog objavljivanja odluka nose
sudsku togu. Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH propisuje koriscenje i izgled sudske toge, a Federalno
ministarstvo pravde, odnosno Ministarstvo pravde RS osigurava njenu nabavku i raspodjelu. Cilj je da se i
na taj nacin istakne posebno dostojanstvo sudijske profesije, a sudija se na jedan ocigledan simbolican
nacin "izdize", te se tako jasno ukazuje na njegovu posebnu posvecenost zakonitom i pravicnom rjesenju
krivicne stvari, koja je predmet krivicinog postupka.

Otvaranje zasjedanja
U ovom dijelu glavnog pretresa preduzimaju se procesne radnje provjeravanja da li su ispunjene
zakonom utvrdene pretpostavke za odrzavanje glavnog pretresa. Otvaranje zasjedanja znaci objavljivanje
strankama i publici da je sudija, odnosno vijece spremno da otpocne sa radom po predmetu koji spada u
njegov djelokrug, a po kome je zakazan glavni pretres za taj dan, oznacavajuci blize taj predmet.
Otvaranjem zasjedanja otpocinje rad u konkretnom predmetu i otvara se mogucnost ucesnicima u

38
postupku da, po zakonom utvrdenom redoslijedu, pocnu sa vrsenjem njihovih zakonskih ovlascenja.
Otvaranjem zasjedanja glavni pretres jos ne pocinje, glavni pretres pocinje citanjem optuznice.
Zasjedanje otvara sudija, odnosno predsjednik vijeca, u prisustvu clanova vijeca, lica pozvanih na glavni
pretres i publike. Po otvorenom zasjedanju, sudija, odnosno predsjednik vijeca objavljuje predmet
glavnog pretresa (sto podrazumijeva saopstavanje imena optuzenog i tuzioca, kao i navodenje krivicnog
djela za koje je potvrdena optuzba), utvrdujuci prozivkom da li su dosla sva pozvana lica, a ako nisu,
provjerice da li su im pozivi dostavljeni i da li su svoj izostanak opravdali. Pored toga, sudija, odnosno
predsjednik vijeca treba objaviti i sastav vijeca, i to zbog moguceg postavljanja zahtjeva za izuzece.
Sudija, odnosno predsjednik vijeca zatim odlucuje da li ce se glavni pretres odrzati bez pozvanih lica koja
nisu dosla ili ce se glavni pretres odloziti, odnosno odlucivanje o odlaganju ostaviti za kasnije. Nakon
toga, sudija, odnosno predsjednik vijeca poziva optuzenog i od njega uzima licne podatke (generalije),
radi utvrdivanja njegovog identiteta.
Poslije donosenja odluke da se glavni pretres odrzi, sudija, odnosno predsjednik vijeca utvrduje identitet
optuzenog (to je tzv. opsti ispit optuzenog), i to uzimanjem licnih podataka, koji mogu imati veliki znacaj
u daljem toku krivicnog postupka (prilikom odlucivanja o vrsti i visini krivicnopravne sankcije ukoliko
optuzeni bude oglasen krivim, odluke o troskovima krivicnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu itd).
Uz to, sudija, odnosno predsjednik vijeca uzimanjem podataka od optuzenog provjerava tacnost
podataka o optuzenom navedenih u optuznici. Ukoliko optuzeni odbije dati licne podatke, njegova
identifikacija se moze izvrsiti na osnovu licnih dokumenata, fotografija, podataka iz kriminalistickih
evidencija (npr. daktiloskopski podaci), DNK analize ili na drugi podoban nacin u kom pravcu sudija,
odnosno predsjednik vijeca moze narediti izvodenje dokaza radi identifikacije optuzenog.
Nakon utvrdivanja identiteta optuzenog, sudija, odnosno predsjednik vijeca ima sljedece obaveze:
 upitace stranke i branioca da li imaju primjedbe na sastav vijeca i nadleznost suda i
 dace odredena uputstva svjedocima i vjestacima
Primjedbe na sastav vijeca mogu biti predmet zahtjeva za izuzece, s tim da se izuzece ne moze traziti
poslije citanja optuznice, jer tada pocinje glavni pretres, osim ako se za razlog izuzeca saznalo kasnije.
Stranke mogu dovesti u pitanje samo stvarnu nadleznost suda, jer su primjedbe koje se odnose na
mjesnu nadleznost predmet prijedloga za prenosenje vodenja postupka. Ovo je prilika da se stranke i
ostali ucesnici u krivicnom postupku izjasne i o jeziku kojim ce se sluziti, jer ce se o ovom pravu pouciti
prije prvog ispitivanja.
Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce, nakon utvrdivanja identiteta optuzenog, uputiti svjedoke i vjestake
u za njih odredenu prostoriju van sudnice, gdje ce cekati dok budu pozvani da svjedoce i upozorice ih da
dok cekaju, o svojim iskazima ne razgovaraju sa drugim svjedocirna. Svrha ovakvog upozorenja je
obezbjedenje autenticnosti iskaza svjedoka, kao i izbjegavanje da svjedoci zahvaljujuci sugestiji drugih
svjedoka ili pod uticajem autosugestije, usljed razgovora sa drugim svjedocima o sopstvenom i njihovom
iskazu, ne izvitopere sopstveni iskaz, odnosno umanje njegovu originalnost i autenticnost. Prakticno,
nemoguce je sprijeciti razgovor i dogovaranje svjedoka prije ulaska u sud, ali svrha se postize mjerama u
sudu, jer svjedoci van sudnice ne znaju koja su pitanja postavljena svjedoku u sudnici prilikom direktnog
i unakrsnog ispitivanja. Kada su u pitanju vjestaci, njihovo neprisustvovanje glavnom pretresu prije nego
sto daju iskaz nije bezuslovno. Naime, na prijedlog tuzioca, optuzenog ili branioca, sudija, odnosno
predsjednik vijeca ce odobriti onim vjestacima na koje se prijedlog odnosi da prisustvuju toku pretresa u
sudnici.
Prisustvo vjestaka toku pretresa u sudnici moze biti posebno korisno ako se izvode novi dokazi ciji je
sadrzaj bitan za predmet vjestacenja, odnosno iznosenje nalaza i misljenja prilikom ispitivanja vjestaka
na glavnom pretresu.
Duznost je sudije, odnosno predsjednika vijeca da preduzme neophodne mjere kako bi sprijecio
medusobno komuniciranje svjedoka, vjestaka i stranaka, sto na samom glavnom pretresu cini
odrzavanjem reda u sudnici. Van glavnog pretresa komunikacija stranaka sa svjedocima i vjestacima je
neizbjezna, imajuci u vidu zakonsku podjelu dokaza na dokaze optuzbe i dokaze odbrane, pripremu
svjedoka za direktno i unakrsno ispitivanje itd. Medutim, komunikacija je nuzna i prije samog glavnog
pretresa - radi pregovaranja o uslovima priznanja krivnje i moguceg sacinjavanja sporazuma o priznanju
krivnje, radi razmjene dokaza. Na samom glavnom pretresu, u toku dokaznog postupka, stranke moraju
39
medusobno komunicirati, jer je to sustina novog dokaznog postupka. Dakle, ogranicenje stranaka u
komunikaciji moze se odnositi samo na postovanje procesne discipline i pravila preduzimanja pojedinih
procesnih radnji (npr. da li se unakrsno ispitivanje obavlja u okvirima prethodno obavljenog direktnog
ispitivanja, da li je svjedoku prilikom direktnog ispitivanja postavljeno sugestivno pitanje, itd). U svim
drugim situacijama komunikacija je neminovna i pozeljna, jer procesnu komunikaciju nalaze nacelo
kontradiktornosti koje strankama pruza mogucnost da iznesu svoje dokaze kroz direktno ispitivanje i
izjasne se o navodima suprotne stranke i njenim dokazima koriscenjem prava na unakrsno ispitivanje.
Sudija odnosno predsjednik vijeca je duzan da pruzi odredene upute i pouke. Ukoliko je prisutan
osteceni, ali jos nije podnio imovinskopravni zahtjev, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce ga pouciti da
moze podnijeti taj zahtjev do zakljucenja glavnog pretresa. Sudija, odnosno predsjednik vijeca je duzan
pouciti ostecenog o njegovim pravima:
 da se imovinskopravni zahtjev moze postaviti do zavrsetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za
izricanje krivicnopravne sankcije;
 da je duzan odredeno oznaciti zahtjev i podnijeti dokaze itd.
Poseban znacaj ima davanje pouka optuzenom, i to bez obzira na to da li optuzeni ima branioca, cime se,
izmedu ostalog, utice na efikasnije ostvarivanje njegovog prava na odbranu. Sudija, odnosno predsjednik
vijeca ce upozoriti optuzenog na potrebu pazljivog pracenja toka pretresa i poucice ga da moze iznositi
cinjenice i predlagati dokaze u svoju korist, da moze postavljati pitanja saoptuzenim, svjedocima i
vjestacima i da moze davati obrazlozenja u vezi s njihovim iskazima. Potreba pazljivog pracenja toka
pretresa je preduslov da bi se pravo na iznosenje cinjenica, predlaganje dokaza, postavljanje pitanja i
davanje obrazlozenja moglo uspjesno koristiti. Da bi optuzeni mogao pazljivo pratiti tok sudenja,
neophodno je njegovo neprekidno prisustvo na glavnom pretresu, bez obzira na to kojim ce se redom
izvoditi dokazi, osim udaljenja iz sudnice zbog narusavanja reda i procesne discipline ili udaljenja iz
sudnice primjenom mjera zastite svjedoka.
Prije pocetka glavnog pretresa mogu da se jave i neka preliminarna pitanja (ne prejudicijalna) koja se
moraju rijesiti prije glavnog pretresa - da ne bi doslo do povrede postupka i on se bespotrebno vodio
(npr. odlucivanje o izuzecu). Preliminarna pitanja treba razlikovati od prethodnih (prejudicijalnih) pitanja.
Za razliku od preliminarnih, prejudicijalna pitanja se odnose na meritum stvari. Raspravljanje
preliminarnih pitanja ima za cilj da sprijeci povrede postupka, kao i da onemoguci eventualno daljnje
vodenje krivicnog postupka. Preliminarna pitanja raspravljaju se logickim redom: npr. pitanje izuzeca
prije pitanja nadleznosti, jer od toga zavisi da li ce sud u datom sastavu moci da rjesava.

Pocetak glavnog pretresa


Zakon pocetak glavnog pretresa ureduje prema odgovarajucoj strukturi akuzatorskog modela krivicnog
postupka koja je uskladena s medunarodnim izvorima osnovnih prava u krivicnom postupku.
Glavni pretres pocinje citanjem optuznice. Citanje optuznice je pravo i obaveza tuzioca. Ona se cita i
pored toga sto je strankama i sudiji, odnosno predsjedniku vijeca poznata, jer sa njenom sadrzinom
treba da se upoznaju i ostali clanovi vijeca, ucesnici u postupku i publika. Poslije citanja optuznice tuzilac
vise ne moze povuci optuznicu, ali mu ostaje pravo da do zavrsetka glavnog pretresa odustane od
optuznice.
Pored toga, tuzilac poslije pocetka glavnog pretresa moze na glavnom pretresu izmijeniti optuznicu.
Medutim, nakon otvaranja zasjedanja i objavljivanja predmeta glavnog pretresa pa do pocetka glavnog
pretresa, tuzilac nema pravo da izmijeni podnesenu optuznicu.
Nakon citanja optuznice, tuzilac ce ukratko iznijeti dokaze na kojima temelji optuznicu. Ovo tzv. uvodno
izlaganje (uvodna rijec ili uvodni govor) je obaveza i pravo tuzioca kojeg se on ne moze odreci.
To pravo tuzioca je prva njegova mogucnost da sudu navede cvrste i jasne dokaze na kojima zasniva
optuzbu koji ce biti izvedeni na glavnom pretresu. Uvodno izlaganje je prezentacija scenarija izvodenja
dokaza optuzbe, onoga sto ce tuzilac uraditi tokom dokaznog postupka; u stvari, to je predstavljanje
teorije optuzbe (koncept, teza), odnosno nacina kojim ce tuzilac dokazati osnovanost optuznice. Cesto se
kaze da je uvodno izlaganje tuzioca vodic ili mapa puta za svaki krivicni postupak.
Nakon citanja optuznice, sudija, odnosno predsjednik vijeca upitace optuzenog da li je razumio njene
navode. Objasniti optuznicu optuzenom "na nacin koji mu je razumljiv", prakticno znaci izloziti njene
40
pravne elemente na nacin pristupacan nepravniku, bez navodenja odredaba pravnih propisa i tehnickih
pravnih izraza, a dogadaj na koji se optuznica odnosi iznosi se u bitnim crtama. Potpuno razumijevanje
optuznih navoda, kao i dokaza na kojima se optuznica temelji, predstavlja conditio sine qua non za
mogucnost optuzenog da iznese svoju odbranu u krivicnom postupku, sto je istovremeno i uslov za
pravicno vodenje krivicnog postupka. Ako sudija, odnosno predsjednik vijeca ustanovi da optuzeni nije
razumio optuznicu, ukratko ce je izloziti optuzenom na nacin koji mu je razumljiv. U suprotnom, postoji
bitna povreda odredaba krivicnog postupka, jer sud u toku glavnog pretresa nije primijenio zakonsku
odredbu koja je mogla uticati na zakonito i pravilno donosenje presude.
Posto je prezentirana optuznica i tuzilac ukratko iznio dokaze na kojima je zasnovana optuznica, pruza se
mogucnost optuzenom ili njegovom braniocu da izloze odbranu i ukratko iznesu dokaze koje ce ponuditi
u svojoj odbrani. Ukoliko optuzeni zeli iznijeti dokaze odbrane, i njemu se mora dati pravo na uvodnu
rijec, jer postoji opasnost od povrede prava na odbranu i jednakosti stranaka u postupku.
Uvodna izlaganja su posebno znacajna kod cinjenicno i pravno slozenih predmeta. Isto tako, sudija,
odnosno vijece se na ovaj nacin upoznaju sa predmetom i cinjenicnim i pravnim zakljuccima stranaka.
Na osnovu uvodnog izlaganja sudija, odnosno vijece lakse organizuje trajanje glavnog pretresa, jer zna
sta je krajnji cilj optuzbe, odnosno odbrane: tako se povecava efikasnost postupka i omogucava da sud
koristi pravo da odbije izvodenje dokaza koji nemaju znacaja za predmet ili su nepotrebni.

Dokazni postupak
U dokaznom postupku, kao kljucnom i najsadrzajnijem dijelu glavnog pretresa, preduzimaju se
odgovarajuce procesne radnje kojima se daju odgovori na sva pitanja materijalnopravne i
procesnopravne prirode kako bi se donijela odluka o krivicnoj stvari (krivicno djelo, krivicna odgovornost i
krivicnopravna sankcija). U toku dokaznog postupka do punog izrazaja dolazi zastita minimalnih prava
svakog ko je optuzen za krivicno djelo, a koja garantuju EKLJP i MPGPP koji prosiruje katalog navedenih
prava tako da obezbjeduje svakome ko je optuzen zbog krivicnog djela da se ne prisiljava da svjedoci
protiv sebe ili da prizna krivicu. Ovaj dio glavnog pretresa uvodi novi nacin utvrdivanja istine u krivicnom
postupku koji se realizuje kroz suceljavanja dvije suprotstavljene stranke koje izvode svoje dokaze i imaju
punu dokaznu inicijativu, zbog cega u strukturi dokaznog postupka dominiraju akuzatorski elementi.
Karakteristike tog postupka su javnost, usmenost, neposrednost i kontradiktornost glavnog pretresa, s
tim da je kontradiktornost vodeci princip izvodenja dokaza na glavnom pretresu, jer se procesne radnje
ispitivanja svjedoka, vjestaka i drugih dokaza obavljaju po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja, pa
se ovaj model krivicnog postupka naziva i adversarni (engl. adversary, suprotan, protivnik).
Prema ovom modelu, pismeno ili usmeno svjedocenje, dokument i drugi pisani materijal smatra se
dokazom samo ako ga kao takvog prihvati sud, i to posto saslusa argumente stranaka u postupku.
Drugim rijecima, dokazi ne postoje izvan sudskog postupka. Drugo osnovno nacelo, koje ne postoji u
anglosaksonskim sistemima i koje je jedinstveno za medunarodne postupke, jeste da sud nije vezan
strogim i formalnim pravilima dokazivanja, vec uziva veliku fleksibilnost i ne rukovodi se formalnim
standardima, vec opstim principima pravicnosti. Uz to, istina se u krivicnom postupku moze utvrdivati
primjenom elemenata istraznog modela krivicnog postupka, sa pravom suda da i sam naredi izvodenje
dokaza.
Naposlijetku, sud je zadrzao kontrolnu funkciju u izvodenju dokaza tako da se to izvodenje vrsi u skladu
sa pravilima odredenim u ovom zakonu, uz otklanjanje svega sto odugovlaci postupak, a ne doprinosi
razjasnjenju stvari.
Pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze imaju stranke i branilac. Pravo je stranaka i branioca da pozivaju
svjedoke, vjestake i izvode svoje dokaze, sto je imanentno njihovom polozaju u krivicnom postupku.
Svjedoke i vjestake na glavni pretres poziva sud, bez obzira na to ko je predlozio izvodenje tih dokaza.
Dokazi se izvode redoslijedom utvrdenim zakonom, koji polazi od podjele stranackih funkcija. Prakticno,
svi dokazi se mogu svrstati u tri osnovne grupe: dokazi optuzbe, dokazi odbrane i dokazi suda.
Izvodenje dokaza zapocinje stranka koja obavlja tuzilacku funkciju. Isto tako, izvodenje dokaza se
zasniva na nacelu kontradiktornosti, prema kojem svaka stranka ima pravo da osporava dokaze i stavove
suprotne stranke. Medutim, zakonom utvrden redoslijed sudija, odnosno vijece moze izmijeniti, ali samo
ako je to u interesu pravde, cime se obezbjeduje pravicno sudenje. Interesi pravde se mogu odnositi na
41
slozenost i obim dokaznog materijala, broj optuzenih i svjedoka, ali, isto tako, na tok glavnog pretresa
mogu uticati i interesi ostecene strane, pogotovu ako je to posljedica primjene mjera zastite svjedoka
pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka. Tako, sudije odlucuju o mogucim prigovorima suprotne strane na
odredena pitanja koja postavi tuzilac, odnosno branilac. Takode, sudije upravljaju predstavljanjem
slucaja tako sto omogucavaju svjedocenje ugrozenih svjedoka, odlucuju o prihvatljivosti ill relevantnosti
pojedinih dokaza, kontrolisu nacin ispitivanja svjedoka tako da se izbjegne bilo kakvo maltretiranje ili
zastrasivanje svjedoka i odlucuju o pisanim ili usmenim prijedlozima strana u pogledu ispitivanja
svjedoka.
Dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedecim redom:
 dokazi optuzbe,
 dokazi odbrane,
 dokazi optuzbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika),
 dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika),
 dokazi cije je izvodenje naredio sudija, odnosno vijece,
 sve relevantne informacije koje mogu pomoci sudiji, odnosno vijecu kod odmjeravanja
odgovarajuce krivicnopravne sankcije ako optuzeni bude proglasen krivim po jednoj ili vise tacaka
optuznice
Prema tome, na kraju predstavljanja slucaja odbrane, tuzilac moze izvoditi dokaze kojima se pobijaju
navodi odbrane (evidence in rebuttal, replika), odbrana potom moze odgovoriti na navode optuzbe
(evidence in rejoinder, duplika), a i sudija, odnosno sudsko vijece moze naloziti izvodenje odredenih
dokaza (court evidence, sudski dokazi). Po pravilu, svjedoke koje pozove sam sud, prvo ispituju sudije, a
potom unakrsno tuzilac i branilac: ovakav redoslijed je ustanovljen u korist odbrane koja na taj nacin ima
priliku da prije svojih pitanja cuje pitanja koja svjedoku postavljaju sudije i optuzba. Sud potom moze
ponovo ispitati svjedoka, uz uobicajenu ogradu da se u ponovnom ispitivanju ne pokrecu pitanja koja
prethodno nisu razmotrena u direktnom ili unakrsnom ispitivanju. Ako sud odluci da, ipak, ispituje o
takvim okolnostima, optuzba i odbrana imaju pravo na unakrsno ispitivanje.

Saslusanje svjedoka na glavnom pretresu


Svi svjedoci prije svjedocenja polazu zakletvu ili daju izjavu koja zamjenjuje zakletvu. To predstavlja
razlicito zakonsko rjesenje od polaganja zakletve svjedoka prije glavnog pretresa koje ima fakultativni
karakter. Medutim, u oba slucaja zakletva se moze dati samo pred sudom. Zakletvu ne smiju polagati
maloljetna lica, lica koja zbog dusevnog stanja ne mogu da shvate znacaj zakletve i lica za koja je
dokazano ili postoji osnovana sumnja da su ucinila ili ucestvovala u krivicnom djelu zbog koga se
saslusavaju.
Tekst zakletve, odnosno izjave glasi: "Zaklinjem se cascu i savjescu - izjavljujem da cu govoriti istinu o
svemu sto ce me sud pitati i da necu uskratiti, dodati ili promijeniti nista meni poznato o ovom
predmetu". Ovaj tekst cita sudija, odnosno predsjednik vijeca, a istovjetan tekst ponavlja svjedok koji
polaze zakletvu ili se tekst zakletve predaje svjedoku koji ce tekst svecane izjave glasno procitati na
glavnom pretresu. Nijemi svjedoci koji znaju citati i pisati daju zakletvu, odnosno izjavu potpisivanjem
teksta zakletve, odnosno izjave, a gluhi svjedoci citaju tekst zakletve, odnosno izjave. Ako gluhi ili nijemi
svjedoci ne znaju citati i pisati, zakletva, odnosno izjava se daje preko tumaca.
Prilikom izvodenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje.
Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijece moze u svakom
trenutku postaviti pitanje svjedoku.

Direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje svjedoka


Vaze uobicajena pravila o prirodi i granicama direktnog (glavnog) ispitivanja, unakrsnog ispitivanja i
dodatnog (ponovnog) ispitivanja.
Direktno ispitivanje postoji kada svjedoka ispituje stranka, odnosno branilac koji je predlozio i pozvao
svjedoka kao svoj dokaz. Direktno ispitivanje je dijalog svjedoka i ispitivaca (tuzilac, optuzeni, odnosno

42
branilac), svjedok prica o temi koju je odredio ispitivac: pitanja su tematska i opisna. Pitanja treba da
budu jasna i razumljiva za sve ucesnike u postupku, a iskaz svjedoka - potpun, cime se iskljucuje ili
suzava prostor za unakrsno ispitivanje.
Unakrsno ispitivanje je ispitivanje svjedoka od suprotne stranke, odnosno branioca, tj. one stranke
koja ga nije predlozila kao svoj dokaz. Unakrsno ispitivanje je "ograniceno na pitanja razmatrana tokom
glavnog ispitivanja, na pitanje kredibiliteta svjedoka, kao i na one dokaze koje svjedok moze da pruzi, a
na kojima se zasniva slucaj strane koja vrsi unakrsno ispitivanje". Ovo ispitivanje se naziva i
neprijateljsko ispitivanje svjedoka, jer ima za cilj da dokaze da svjedok nije govorio istinu. Krajnji cilj
ovog ispitivanja je eliminisanje ili ublazavanje cinjenicnog i pravnog znacaja direktnog ispitivanja i ono se
preduzima samo ako je svjedok nanio stetu teoriji predmeta (tezi optuzbe, odnosno odbrane).
U tom slucaju se radi o destruktivnom svjedoku koji rusi koncepciju vodenja postupka u zeljenom pravcu
jedne od stranaka; za razliku od njega, konstruktivni svjedok, u pravilu, ne nanosi stetu, jer govori istinu,
pa nema potrebe za unakrsnim ispitivanjem. Preduslov svakog dobrog ispitivanja, a posebno unakrsnog
je prethodna priprema koja mora biti detaljnija i slozenija nego kod direktnog ispitivanja.
Dodatno (ponovno) ispitivanje svjedoka je tzv. drugo direktno ispitvanje svjedoka koje se preduzima
nakon sto je svjedok unakrsno ispitan od suprotne stranke. U tom ispitivanju stranka koja poziva
svjedoka moze traziti da svjedok objasni ili razjasni odredene tacke koje su se pojavile u unakrsnom
ispitivanju, a djeluju nepovoljno za njihov predmet. Cilj ovog ispitivanja je eliminacija ili ublazavanje
efekata unakrsnog ispitivanja ili, bolje receno, rehabilitacija, spasavanje svjedoka, pri cemu se ispitivanje,
naravno, ogranicava na pitanja i odgovore koji su bili predmet unakrsnog ispitivanja. Drugoj strani se
mora omoguciti pravo na ponovno unakrsno ispitivanje, i to u granicama prethodno obavljenog
dodatnog, ponovnog ispitivanja svjedoka. Ovo pravo se stice ukoliko se prilikom dodatnog direktnog
ispitivanja postave nova pitanja koja se odnose na nove okolnosti i dobiju odgovori koji na novi nacin
ugrozavaju poziciju jedne stranke (najcesce
optuzenog).
Ispitivanje svjedoka je nacelno stranackog karaktera, tako da svjedoka ispituje stranka koja ga je
pozvala, ali sudija, odnosno predsjednik i clanovi vijeca mogu u svakoj fazi ispitivanja postaviti svjedoku
odgovarajuce pitanje. Pitanja svjedoku od suprotne stranke ogranicavaju se i odnose na pitanja koja su
prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke koja je pozvala svjedoka.
Pitanja na ponovnom ispitivanju svjedoka od stranke koja ga je pozvala ogranicavaju se i odnose na
pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od suprotne stranke. Cilj ovakve predmetne ogranicenosti
postavljanja pitanja svjedoku je dvostruk: s jedne strane, tako se postupak ubrzava i ne gubi se vrijeme
na ispitivanje u pogledu cinjenica koje nisu relevantne, dok se, s druge strane, time ispoljava pretezno
stranacki karakter ispitivanja svjedoka. Nakon sto svjedok bude ispitan, sudija, odnosno predsjednik i
clanovi vijeca mu mogu postavljati pitanja.
Tokom direktnog ispitivanja tuzilac, odnosno odbrana se moraju uzdrzati od postavljanja sugestivnih
pitanja, tj. pitanja kojima se navodi na odgovor, odnosno koja vec sadrze trazeni odgovor (npr. "da li je
automobil bio crven"). Pitanja koja navode na odgovor koji se zeli cuti ne mogu se postavljati pri
direktnom ispitivanju, osim u slucaju potrebe razjasnjenja izjave svjedoka. U pravilu, pitanja koja navode
na odgovor koji se zeli cuti - dopustena su samo prilikom unakrsnog ispitivanja - da bi optuzba i odbrana
svjedoku predocila svoju verziju dogadaja i izazvala sumnju u tacnost iskaza ili kredibilitet svjedoka.
Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze dozvoliti upotrebu pitanja koja navode na odgovor koji se zeli
cuti i kada stranka pozove svjedoka suprotne stranke ili kada svjedok pokazuje odbojan stav ill ne zeli da
saraduje. U ovom je slucaju ponasanje svjedoka, odnosno izvjesna procesna opstrukcija s njegove
strane, materijalni uslov za dozvolu sugestivnog ispitivanja, ali pri tom sud mora nacelno da bude veoma
oprezan, jer mnogi svjedoci usljed formalnog faktora tzv. forenzicke zbunjenosti, odnosno jedne
specificne vrste stresa koju svaki covjek zadobija u kontaktu sa krivicnim postupkom i, uopste, u odnosu
na bilo koji sudski postupak, mogu da djeluju zbunjeno, bezvoljno ili cak odbojno, iako inace iskreno zele
da svojim iskazom doprinesu utvrdivanju istine i pravicnom rjesavanju krivicne stvari koja je predmet
postupka.
Mada je ispitivanje svjedoka nacelno povjereno subjektima koji vrse funkciju optuzbe ili odbrane u
krivicnom postupku, sud nije samo pasivni posmatrac stranackog izvodenja dokaza, vec, naprotiv, ima u
43
odredenoj i potrebnoj mjeri veoma aktivnu procesnu ulogu. Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce u
odgovarajucoj mjeri kontrolisati nacin i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvodenja dokaza, vodeci racuna o
sljedecim ciljevima:
 da ispitivanje i izvodenje dokaza bude efikasno za utvrdivanje istine,
 da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i
 zastite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja.
Prilikom izvodenja dokaza koji je odreden od suda, sud ce ispitati svjedoka, a nakon toga dozvolice
strankama i braniocu da mu postavljaju pitanja. Izvodenje dokaza cije je izvodenje naredio sud vrsi se po
pravilima direktnog ispitivanja svjedoka, tako sto svjedoka prvo ispituje sudija, odnosno predsjednik
vijeca, a uz njegovu dozvolu pitanja postavljaju stranke i branilac - takode po pravilima direktnog
ispitivanja. Medutim, to ne znaci da stranke i branilac ne mogu iskoristiti pravo na unakrsno ispitivanje:
ako postoji potreba da se razjasni izjava svjedoka, svjedok pokazuje odbojan stav ili ne zeli da saraduje.

Zastita svjedoka od vrijedanja, prijetnji i napada


Zastita svjedoka u krivicnom postupku obezbjeduje se na vise nacina, a posebno kroz Zakon o zastiti
svjedoka pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka BiH. Posebna pravila vaze u odnosu na svjedoke koji su na
glavnom pretresu izlozeni vrijedanju, prijetnji i napadu. Duznost da se stara o zastititi svjedoka od
vrijedanja, prijetnji i napada ima sudija, odnosno predsjednik vijeca. Sankcijama suda u cilju zastite
svjedoka moze biti izlozen svaki ucesnik u postupku, a ne samo stranke. U pitanju su sljedece aktivnosti i
procesne mogucnosti suda:
 Ako se radi o vrijedanju, prijetnji ili dovodenju u opasnost bezbjednosti svjedoka pred sudom, ali
ne o ozbiljnoj prijetnji, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce upozoriti ili novcano kazniti ucesnika
u postupku ili bilo koje drugo lice koje se na taj nacin ponasa prema svjedoku.
 U slucaju ozbiljne prijetnje svjedoku, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce obavijestiti tuzioca -
radi preduzimanja krivicnog gonjenja
 Policijske mjere neophodne za zastitu svjedoka preduzimaju se na prijedlog jedne od stranaka ili
branioca optuzenog, a vrstu i obim mjere nareduje sudija, odnosno predsjednik vijeca. Ove mjere
imaju za cilj potpunu zastitu svjedoka za vrijeme njegovog boravka u sudu prije davanja iskaza,
za vrijeme davanja iskaza u sudnici i poslije svjedocenja radi bezbjednog napustanja suda.

Kaznjavanje za odbijanje svjedocenja


Ako ta obaveza nije iskljucena zakonom, opsta je duznost svakog gradanina da svjedoci u krivicnom
postupku i da usmeno odgovara na postavljena pitanja. Odbijanje svjedocenja povlaci novcano
kaznjavanje svjedoka i to do 30.000 KM. Uslovi za novcano kaznjavanje svjedoka na glavnom pretresu
postavljeni su kumulativno:
 da svjedok odbije da svjedoci bez opravdanog razloga i
 da je to ucinio nakon upozorenja suda na posljedice takvog odbijanja.
Odsustvo opravdanog razloga za odbijanje svjedocenja je materijalni uslov, dok upozorenje na
mogucnost novcanog kaznjavanja predstavlja formalni uslov za kaznjavanje. Upitanju je diskreciona
ocjena sudije, odnosno predsjednika vijeca, koja zavisi od vaznosti iskaza svjedoka, njegove dokazne
vrijednosti, licnosti svjedoka, njegovog ukupnog ponasanja itd. Ako je odbijanje svjedocenja iskljucivo
izraz nepostovanja ugleda suda, onda bi svjedok morao biti kaznjen. O kaznjavanju se donosi posebno
rjesenje protiv koga je dozvoljena zalba koja nema suspenzivno dejstvo.

Angazovanje i ispitivanje vjestaka


Vjestaka na glavnom pretresu mogu angazovati stranke, branilac i sud. Obaveza je suda da slijedi isti
obrazac ispitivanja svojih sudskih vjestaka i onih vjestaka koje je pozvala odbrana. Sud nema procesnu
mogucnost da u nekoj ranijoj fazi krivicnog postupka samostalno naredi izvodenje dokaza vjestacenjem.
Pravilo je da vjestaka, prije svega, angazuju stranke i branilac (u okviru prikupljanja dokaza optuzbe,
odnosno odbrane), a izuzetno i sud (ako takvu odluku donese na glavnom pretresu). Troskove
vjestacenja na glavnom pretresu snosi ona strana koja je angazovala vjestaka, a konacnu odluku o

44
troskovima krivicnog postupka donosi sud, i to zavisno od ishoda postupka, odnosno od vrste sudske
odluke kojom je zavrsen krivicni postupak.
Prije ispitivanja vjestaka, sudija, odnosno predsjednik vijeca opomenuce ga i na njegovu duznost da
iznese nalaz i misljenje na najbolji moguci nacin i u skladu s vjestinom i pravilima struke i upozorice ga
da davanje laznog iskaza o nalazu i misljenju predstavlja krivicno djelo. Kao i inace, u slucajevima drugih
slicnih upozorenja, prije svega kao i kada se svjedok upozorava da je davanje laznog iskaza krivicno
djelo, svrha takvog prethodnog upozorenja je dvostruka:
 fakticka - da se i na taj nacin utice na dobijanje istinitog iskaza, te na smanjenje mogucnosti za
davanje laznog iskaza, kao i
 formalno - pravna, tako se davalac iskaza, odnosno u ovom slucaju vjestak, onemogucava u
eventualnom pozivanju na pravnu zabludu, ukoliko bi dao lazni iskaz.
Vjestak polaze zakletvu, odnosno daje izjavu prije svjedocenja. Zakletva, odnosno izjava se daje usmeno
i njen tekst glasi: "Zaklinjem se cascu i savjescu - izjavljujem da cu govoriti istinu i da cu tacno i potpuno
iznijeti svoj nalaz i misljenje“.
Svoj nalaz i misljenje vjestak izlaze usmeno na glavnom pretresu - da bi vjestak mogao biti ispitan od
strane obje stranke i branioca, i to po pravilima direktnog i unakrsnog, odnosno dodatnog ispitivanja.
U pogledu ovog ispitivanja shodno se primjenjuju pravila koja vaze za ispitivanje svjedoka. Da bi pisani
nalaz i misljenje vjestaka mogao biti prihvacen kao dokaz, vjestak mora svjedociti na glavnom pretresu i
biti ispitan od suprotne stranke po pravilima unakrsnog ispitivanja. Prema tome, pisani nalaz i misljenje
vjestaka ne moze se samo procitati na glavnom pretresu, vec se trazi neposredno prisustvo vjestaka i
njegovo svjedocenje na glavnom pretresu. Medutim, ukoliko suprotna stranka ne zeli unakrsno ispitati
vjestaka, dovoljna je cinjenica da je toj stranci bila pruzena mogucnost da unakrsno ispita vjestaka - da
bi pisani nalaz i misljenje bio prihvacen. Isto tako, sud ne moze svojim misljenjem da zamijeni misljenje
vjestaka sa kojim se ne slaze.

Zajednicka pravila ispitivanja svjedoka i vjestaka


Zajednicka pravila ispitivanja svjedoka i vjestaka posljedica su cinjenice da su oni, u sustini, u funkciji
davanja iskaza u krivicnom postupku.

Otpustanje svjedoka i vjestaka


Nakon ispitivanja na glavnom pretresu od strane stranaka i branioca, svjedoci i vjestaci mogu da budu:
 djelimicno otpusteni ili
 potpuno otpusteni.
U pravilu, svjedoci i vjestaci se nakon ispitivanja od strane stranaka i branioca otpustaju i cekaju ispred
sudnice, ukoliko sudija, odnosno predsjednik vijeca ne odluci da ih potpuno ne otpusti i oslobodi daljeg
boravka u sudu. Dok cekaju u posebnoj prostoriji van sudnice za saslusane svjedoke, ovi svjedoci ne
smiju o svojim iskazima razgovarati sa svjedocima koji jos nisu ispitani. Medutim, na prijedlog stranaka ili
branioca ili po sluzbenoj duznosti, sudija, odnosno predsjednik vijeca moze narediti da ispitani svjedoci i
vjestaci napuste sudnicu i da budu naknadno pozvani i ponovno ispitani u prisustvu ili odsustvu ostalih
svjedoka ili vjestaka.

Saslusanje van sudnice


Pravilo je da se svjedoci, odnosno vjestaci ispituju u sudnici, ali se od toga moze odstupiti ako su
ispunjeni zakonski uslovi. Ispitivanje svjedoka ili vjestaka van sudnice moguce je ako su ispunjeni
materijalni i formalni uslovi.
Materijalni uslov je sadrzan u dva kumulativna oblika: postojanje odredenih teskoca koje opravdavaju
ispitivanje svjedoka ili vjestaka u sudnici, a formalni - donosenje sudske odluke.
Ako se u toku sudenja sazna da svjedok ili vjestak nije u mogucnosti da dode pred sud ili da bi njegov
dolazak bio povezan s nesrazmjernim teskocama (prvi materijalni uslov), sudija, odnosno predsjednik
vijeca moze narediti da se svjedok, odnosno vjestak ispita van sudnice (formalni uslov) - ukoliko njegovo
svjedocenje smatra vaznim (drugi materijalni uslov).

45
Prije svega, svjedocenje svjedoka ili vjestaka mora biti vazno za ishod sudenja (npr. jedini ocevidac
izvrsenja djela), a potom da njihov dolazak pred sud nije moguc ili je povezan s nesrazmjernim
teskocama (svjedok je nepokretan, ne moze da sjedi i si).
Sudija, odnosno predsjednik vijeca, stranke i branilac ce prisustvovati ispitivanju, a ispitivanje ce se
sprovesti po pravilima direktnog, unakrsnog i dodatnog ispitivanja.
Ako sudija, odnosno predsjednik vijeca nade da je to neophodno, ispitivanje svjedoka se moze izvrsiti
prilikom rekonstrukcije dogadaja van sudnice. Sudija, odnosno predsjednik vijeca, stranke i branilac ce
biti prisutni rekonstrukciji. Prakticno, ova procesna radnja se preduzima na procesno odreden nacin kako
bi se kasnije mogla izvesti na glavnom pretresu i prihvatiti kao dokazni materijal, a to znaci po pravilima
direktnog, unakrsnog i dodatnog ispitivanja svjedoka.
Ova odredba ne predvida mogucnost ispitivanja vjestaka prilikom rekonstrukcije dogadaja, ali je ne
iskljucuje: nema razloga da se i vjestak ne ispita prilikom rekonstrukcije ako se ukaze potreba za
razjasnjenjem cinjenicnog stanja nakon sto je svjedocio na glavnom pretresu, iznio svoj nalaz i misljenje i
bio unakrsno ispitan od suprotne stranke. Svrha ovakve zakonske mogucnosti je da se prisustvom
svjedoka tokom rekonstrukcije, kao i njihovim ispitivanjem na mjestu dogadaja, a u vezi s tom radnjom
dokazivanja, krivicno djelo kompletnije razjasni, te bolje iskoriste, kako dokazni potencijali same
rekonstrukcije, tako i ispitivanja svjedoka.
O ovakvom ispitivanju svjedoka ili vjestaka, odnosno izvodenju rekonstrukcije uvijek se obavjestavaju
odredena lica, s tim da je prisustvo nekih lica i obavezno. Stranke, branilac i osteceni uvijek se
obavjestavaju o vremenu i mjestu ispitivanja svjedoka ili izvodenju rekonstrukcije, s uputstvom da
stranke, branilac i svjedoci moraju prisustvovati ovim radnjama. Ispitivanje ce se sprovesti kao da se
izvodi na glavnom pretresu. Ako sudija, odnosno predsjednik vijeca nade da je to neophodno, na
ispitivanje maloljetnika kao svjedoka shodno se primjenjuju odredbe.

lzuzeci od neposrednog sprovodenja dokaza


lskazi dati u istrazi dopusteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korisceni prilikom unakrsnog
ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, ali se u ovom slucaju licu moze dati
mogucnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. U pitanju su iskazi svjedoka, vjestaka ili
osumnjicenog koji se neposredno ispituju na glavnom pretresu, a svoje iskaze su ranije dali u istrazi,
najcesce ovlascenim sluzbenim licima, tuziocu ili, pak, braniocu. Predocavanje iskaza iz istrage dozvoljeno
je nakon davanja usmenog iskaza na glavnom pretresu, odnosno poslije direktnog ispitivanja.
Posto sud nije vezan niti ogranicen posebnim dokaznim pravilima, fakticko je pitanje u svakom
konkretnom predmetu da li ce on prihvatiti raniji ili kasniji iskaz, pojedine dijelove jednog ili drugog
iskaza ili odbaciti sve iskaze kao neprihvatljive. Medutim, ako se radi o iskazu osumnjicenog koji je on
dao u istrazi, a optuzeni na glavnom pretresu ne zeli iznijeti svoju odbranu, odnosno brani se cutanjem,
tada se njegov iskaz iz istrage ne moze koristiti kao dokaz. Naime, optuzeni na sudenju nista nije izjavio,
pa mu se ne mogu predocavati razlike u iskazima, niti on zeli da objasnjava ili pobija svoj prethodni
iskaz, jer se brani cutanjem.
Uz to, sud u krivicnom postupku ne moze odlucne cinjenice utvrdivati na osnovu iskaza svjedoka koji su
ispitani u parnicnom postupku, ukoliko oni nisu neposredno ispitani na glavnom pretresu.
lzuzetno, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeca procitati i koristiti
kao dokaz na glavnom pretresu samo u slucaju nekih od sljedecih alternativno navedenih okolnosti:
 ako su ispitana lica umrla,
 dusevno oboljela ili
 ne mogu se pronaci ili je
 njihov dolazak pred sud nemoguc ili je znatno otezan iz vaznih uzroka.
Za odluku sudije, odnosno vijeca (da bi se zapisnici o dokazima procitali) ne trazi se prijedlog ili
saglasnost stranaka ili branioca. Medutim, prijedlog za izvodenje ovih dokaza vec je ranije postavljen:
prilikom sudskog obezbjedenja dokaza, u optuznici, uvodnom izlaganju jedne ili druge stranke ili prilikom
izvodenja dokaza optuzbe, odnosno odbrane. Zapisnici o iskazima datim u istrazi su obicno dokazi
optuzbe ili odbrane, pa se drugoj strani mora omoguciti unakrsno ispitivanje takvih iskaza: uz dozvolu

46
suda, mogu se postaviti ona pitanja koja bi bila postavljena da je svjedok prisutan na glavnom pretresu,
a koja potvrduju tezu optuzbe, odnosno odbrane.
I praksa Evropskog suda za ljudska prava omogucava citanje iskaza svjedoka datih u prethodnoj fazi
postupka. Medutim, presuda ne smije biti u odlucujucoj mjeri zasnovana na iskazima nedostupnih
svjedoka ciji se iskazi citaju na glavnom pretresu jer se jednoj strani u postupku uskracuje da izvede
dokaze koji osporavaju navode druge strane (u tom slucaju postoji krsenje koncepta pravicnog sudenja iz
EKLJP).
Radi se o "vaznim uzrocima" kada je sud svjedoka vise puta pozivao, a zatim utvrdio da se svjedok
nalazi na posebnom zadatku, odnosno kada domaci sud nema zakonske mogucnosti da osigura dolazak
svjedoka (stranog drzavljanina) na glavni pretres ili kada se svjedok nalazi na lijecenju u bolnici, pa se
njegov iskaz na zapisnik iz istrage moze procitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu.
Medutim, cinjenica da se svjedok u vrijeme odrzavanja glavnog pretresa nalazi na odsluzenju vojnog
roka, odnosno ocekivani dugotrajniji postupak urucenja poziva ostecenom strancu u stranoj drzavi ne
predstavlja "vazan uzrok" zbog kojeg bi njegov dolazak u sud bio nemoguc ill znatno otezan.

Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz


Iako je izvodenje dokaza, po pravilu, povjereno strankama, uloga suda u tome nije pasivna. Njegova
uloga ogleda se ne samo u mogucnosti da i sam naredi izvodenje dokaza, vec i u procesnoj poziciji da ne
dozvoli odredena pitanja, odnosno odgovore na neka pitanja, kao i odredene dokaze. Sudija, odnosno
predsjednik vijeca ce zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je vec postavljeno - ako je to pitanje po
njegovoj ocjeni nedopusteno ili nevazno za predmet.
Pitanje je nedopusteno ako se odnosi na zakonom zabranjen nacin pribavljanja dokaza, na dokaz cija
upotreba po zakonu nije dopustena ili na cinjenicu koja se po zakonu ne moze dokazivati. Pitanje je
nevazno ako je cinjenica koja bi se trebala pitanjem utvrdivati vec utvrdena ili nije vazna za utvrdivanje,
odnosno ne postoji povezanost izmedu cinjenice koju treba utvrditi i odlucnih cinjenica ili se ta
povezanost zbog pravnih razloga ne moze utvrditi . Posto sudija, odnosno predsjednik vijeca rukovodi
glavnim pretresom, njegovo je pravo da zabrani pitanje i odgovor na pitanje bilo koje stranke i branioca
ako je pitanje ponovljeno (ranije postavljeno pitanje i dobiven odgovor), ako je pitanje nedozvoljeno
(unakrsno ispitivanje prelazi okvire direktnog ispitivanja: traze se odgovori na okolnosti i cinjenice koje
nisu bile predmet direktnog ispitivanja, niti se mogu dovesti u vezu sa predmetom svjedocenja,
pozvanom svjedoku suprotne stranke se postavljaju sugestivna pitanja bez prethodne dozvole suda) ili je
pitanje nevazno za predmet zato sto se ne odnosi na cinjenice koje se mogu dovesti u vezu sa
konkretnim slucajem.
Zabrana pitanja i odgovora na pitanje se odnosi na sve ucesnike u postupku, stranke, branioca i sudije.
Odluka sudije, odnosno predsjednika vijeca o zabrani pitanja ili odgovora na pitanje je konacna, ali
stranke i branilac imaju pravo tu odluku pobijati zalbom na presudu, ako je zbog zabrane pitanja i
odgovora na pitanje cinjenicno stanje pogresno ili nepotpuno utvrdeno.
Ako sudija, odnosno predsjednik vijeca zakljuci da okolnosti koje strane i branilac zele da dokazu nemaju
znacaja za predmet ili da je ponudeni dokaz nepotreban, odbice izvodenje takvog dokaza. Okolnosti,
odnosno dokaz nemaju znacaja za predmet ili su nepotrebni ako nisu relevantni, odnosno ako se
predlozeni dokazne odnosi na primjenu materijalnopravnih ili procesnopravnih normi.
O ovome, odnosno takvom kvalitetu dokaza sud se mora savjesno starati, jer bi suprotno postupanje
stvorilo mogucnost kako za odugovlacenje krivicnog postupka, tako i za njegovu eventualnu dokaznu
opstrukciju, kroz izvodenje dokaza koji su nepotrebni ili beznacajni u odnosu na konkretan krivicni
predmet, sto bi onda moglo znacajno da oteza ostvarivanje zakonom projektovane svrhe krivicnog
postupka.
Kad sud odbije prijedlog za izvodenje nekog dokaza, on nije povrijedio zakon, vec to moze biti okolnost
koja ukazuje na to da li je cinjenicno stanje pravilno i potpuno utvrdeno. Ovo zbog toga sto nijedna
odredba zakona, pa ni ona koja sadrzi nacelo istine pri utvrdivanju cinjenica, ne obavezuje sud da izvede
svaki predlozeni dokaz, kao sto ni nedostatak prijedloga ne oslobada sud duznosti da izvede potrebne
dokaze. Ova odluka sudije, odnosno predsjednika vijeca moze se pobijati samo zalbom na presudu

47
donesenu u prvom stepenu. Isto tako, sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni
ne moraju da budu svi izneseni u obrazlozenju presude.

Posebna pravila o dokazima u slucajevima seksualnih delikata


Posebna pravila dokazivanja postoje kada je rijec o seksualnom napadu. U ovakvim slucajevima i u
skladu sa savremenom praksom, pravila dokazivanja teze da zastite zrtvu napada. Shodno tome:
 nije potrebno izvodenje potkrepljujucih dokaza za iskaz zrtve;
 nije dozvoljeno isticati pristanak zrtve na seksualni odnos kao odbranu, ukoliko je zrtva bila
izlozena ili joj se prijetilo nasiljem, prinudom, pritvorom, psihickim pritiskom ili ako je zrtva
razumno vjerovala da ce, ako ne pristane na seksualni odnos, neko drugo lice biti izlozeno
prinudi, prijetnji ili strahu;
 prethodno seksualno ponasanje zrtve ne moze se prihvatiti kao dokaz. Ratio legis takvih posebnih
pravila svodi se na potrebu poboljsanja pravnog i procesnoe polozaja zrtve, odnosno pasivnog
subjekta takvih krivicnih djela. Prije svega je potrebno eliminisati, koliko je to objektivno moguce,
sve stetne posljedice sekundarne viktimizacije koja predstavlja fenomen da odredene zrtve
neminovno dozivljavaju jednu dodatnu traumatizaciju u samom krivicnom postupku, prilikom
suocavanja sa optuzenim, zatim, kada moraju da u razlicitim fazama postupka iznose svoja
iskustva u vezi s krivicnim djelom i si. Takva traumatizacija je u odredenoj mjeri neizbjezna i
predstavlja rezultat ne samo konstrukcije krivicnog postupka, vec i objektivne cinjenice da stetne,
a narocito psihicke posljedice krividnog djela, i to posebno odredenih vrsta djela, neminovno traju
u odredenom periodu, i, naravno, prifiinjavaju dodatni bol zrtvi.
U postupku se ne mogu koristiti kao dokazi cinjenice koje se odnose na ranije seksualno ponasanje
ostecene strane i njene seksualne predispozicije. Svrha ove zabrane je da se, s jedne strane, otkloni
mogucnost iznosenja u postupku cinjenica koje nisu direktno znacajne za rjesenje krivicnog predmeta,
dok one, s druge strane, mogu da budu sredstvo znacajnog psihickog pritiska na ostecenog, te da se
svedu na novo i dodatno ponizavanje zrtve, sto ne samo da nije humano, nego moze da dovede i do
straha od svjedocenja, moze uticati na davanje iskaza losijeg kvaliteta, te ukupno imati veoma negativan
dokazni efekat. Ranije seksualno ponasanje, u smislu ove zakonske odredbe, moze da se odnosi na broj
bracnih veza, upotrebu kontraceptivnih sredstava, broj trudnoca, broj pobacaja i sl.
Seksualne predispozicije ostecene strane mogu se odnositi i na homoseksualnost, transseksualnost i si.,
odnosno i na ranije ili naknadne sklonosti ostecene strane, a to znaci prije ili poslije izvrsenja krivicnog
djela. Uz to, ostecenog krivicmm djelom nije dozvoljeno ispitivati o njegovom seksualnom zivotu prije
izvrsenja krivicnog djela. Zbog toga je sud duzan zabraniti pitanje i odgovor na pitanje ako je ono
usmjereno na dokazivanje ranijeg seksualnog ponasanja ili seksualnih predispozicija ostecene strane,
odnosno odbiti izvodenje dokaza ako se dokazni prijedlozi odnose na pomenute okolnosti.
Izuzetno, moze se u postupku koristiti dokaz da sperma, medicinska dokumentacija o povredama ili drugi
materijalni dokazi poticu od drugog lica, a ne od optuzenog. Ovaj izuzetak je sastavni dio prava na
odbranu optuzenog, njegovog prava da izvede dokaze odbrane koji idu u njegovu korist, ali tako da
koristeci svoje pravo ne ugrozi interese ostecene strane.
U slucajevima izvrsenja krivicnih djela protiv covjecnosti i vrijednosti zasticenih medunarodnim pravom,
pristanak zrtve se ne moze upotrijebiti u prilog odbrane optuzenog. Ova zabrana se odnosi na krivicna
djela protiv covjecnosti i vrijednosti zasticenih medunarodnim pravom. Pristanak zrtve odnosi se na njeno
ponasanje u toku izvrsenja navedenih krivicnih djela, npr. cutanjem, nepruzanjem otpora, ltd., jer se
pretpostavlja prijetnja silom ill sama sila, posto vrijeme izvrsenja i okolnosti pod kojima se vrse ova
krivicna djela - umanjuju sposobnost zrtve na dobrovoljni i istinski pristanak.
Zbog toga se na osnovu cutanja, verbalnog pristanka ili nepruzanja otpora ne smije izvesti zakljucak da
je doslo do pristanka zrtve koji bi u drugim okolnostima iskljucio postojanje krivicnog djela. Stoga, ova
odredba uvodi posebna pravila o dokazima koja odstuoaju od principa in dubio pro reo i slobodne ocjene
dokaza.
Prije prihvatanja dokaza, u skladu s posebnim pravilima o dokazima u slucajevima seksualnih delikata,
obavice se odgovarajuce saslusanje, s koga je iskljucena javnost, jer se radi o zastiti morala, licnog i
intimnog zivota. Saslusanje ostecene strane vrsi se na zatvorenom dijelu glavnog pretresa sa koga je
48
iskljucena javnost, kako bi se zapisnik sa pratecom dokumentacijom lakse izdvojio iz zapisnika sa glavnog
pretresa i cuvao zapecacen u posebnom omotu.
Zapisnik sa saslusanja, sa zahtjevom i svom pratecom dokumentacijom, u pravilu, cuva se zapecacen u
posebnom omotu, osim ako sud ne odredi drukcije. Ovo se odnosi na sve vrste saslusanja: prije
odrzavanja glavnog pretresa u postupku sudskog obezbjedenja dokaza od strane sudije za prethodni
postupak ili sudije za prethodno saslusanje, saslusanje van sudnice i saslusanje, odnosno ispitivanje na
glavnom pretresu.

Posljedice priznanja optuzenog


Priznanje optuzenog na glavnom pretresu, ako je potpuno i u skladu s prije izvedenim dokazima,
oslobada sud duznosti da izvodi druge dokaze, izuzev onih od kojih zavisi odluka o krivicnopravnoj
sankciji.
Dakle, sud ne moze svoje cinjenicne zakljucke u presudi zasnivati iskljucivo na odbrani - priznanju
optuzenih.
Nasuprot dosadasnjem pravilu, priznanje optuzenog, ako nije ocigledno lazno, nepotpuno, protivrjecno ili
nejasno i ako je potkrijepljeno drugim dokazima, oslobada sud duznosti da izvodi druge dokaze, izuzev
onih od kojih zavisi vrsta i visina krivicnopravne sankcije. Te druge dokaze, dakle, sud mora izvesti u
mjeri neophodnoj za ocjenu da oni potkrepljuju priznanje optuzenog i daju osnov za zakljucak da je
priznanje potpuno, jasno, neprotivrjecno i istinito. Kada optuzeni na glavnom pretresu prizna izvrsenje
krivicnog djela, tada prvostepena presuda ne mora sadrzavati sve ono sto je propisano u zakonu.
Svakvo zakonsko rjesenje omogucava efikasno i brzo vodenje krivicnog postupka ukoliko postoji
nesporno priznanje od optuzenog, a istovremeno nista ne ukazuje na lazni karakter ili druge mane
takvog izjasnjavanja optuzenog, odnosno njegovu nepotkrijepljenost drugim dokazima. Zato je ovo
specifican model efikasnog zavrsavanja krivicnog postupaka u okviru redovnog krivicnog postupka koji se
od ostalih modela (priznanje krivnje, sporazum o priznanju krivnje i kazneni nalog) razlikuje po tome sto
dokazni postupak nije u potpunosti izostavljen. Medutim, skracenje dokaznog postupka koji je zapoceo je
znacajno, jer se, u pravilu, nece izvoditi dokazi odbrane, niti dokazi cije bi izvodenje mogao narediti
sudija, odnosno vijece, kao ni dokazi koji se odnose na repliku i dupliku stranaka.
Skupa sa novim propisima o nacinu ispitivanja optuzenog, jedna je od vaznijih sistemskih promjena u
zakonu i predstavlja znacajan i koristan iskorak ka optuznom nacelu. Optuzenom je ostavljena puna
suverenost u izboru odbrane. U pogledu priznanja, on vise nije otvoreni predmet nacela istine i
inkvizicionih kompetencija suda, nego subjekt kontradiktornog postupka i prava na odbranu. Sudu je,
ipak, ostavljena neophodna kontrolna uloga, koja se sastoji u provjeri logicke postojanosti priznanja i
procjeni da li drugi dokazi potkrepljuju priznanje.
Priznanje se mora tretirati kao svaki drugi dokaz i neizostavno treba provjeriti njegovu istinitost. Ima
dokaznu vrijednost samo ono priznanje kojim se saopstavaju cinjenice koje obuhvataju cjelinu krivicnog
djela pripremanje, izvrsenje, prikrivanje), objektivne okolnosti (nacin i sredstvo izvrsenja, korist
ostvarena djelom i mogucnosti njihovog pronalazenja) i subjektivne faktore koji su doprinijeli njegovom
nastanku imotiv izvrsenja, konkretni povod i licnost izvrsioca). U kriminalistici i dokaznoj teoriji se istice
da ima dokaznu vrijednost samo ono priznanje koje sadrzi detalje koji mogu biti poznati samo uciniocu i
koji se slazu sa drugim utvrdenim cinjenicama i dokazima. Kada se priznanje sastoji samo u tome da
osumnjiceni, odnosno optuzeni dopusti postojanje predocenih cinjenica, ono nema nikakve dokazne
snage.

lzmjena optuznice
Tuziocu je ostavljena mogucnost da, u slucaju kada nade da se izmijenilo cinjenicno stanje izneseno u
optuznici u toku glavnog pretresa (na osnovu izvedenih dokaza), izmijeni svoju optuznicu i prilagodi je
novom cinjenicnom stanju. Izmjena optuzbe predstavlja izuzetak od pravila da je optuznica pisani akt
tuzioca i da se podnosi u pisanoj formi.
Optuznica se, ne moze izmijeniti prije pocetka glavnog pretresa ili prije nego sto se utvrdi da je
izmijenjena cinjenicna situacija. Da li se cinjenicno stanje promijenilo, te da li treba mijenjati optuznicu,
cijeni sam tuzilac i sudija, odnosno vijece mu to ne moze naloziti. Za izmjenom optuznice nema potrebe
49
ako se nije izmijenilo cinjenicno stanje, vec samo tuziocevo shvatanje o pravnoj kvalifikaciji djela, jer sud
nije vezan za prijedloge tuzioca u pogledu pravne ocjene djela. Izmjena optuznice moguca je samo ako
se optuznica odnosi na isto lice i, u sustini, bitno isti dogadaj.
Ako je tuzilac izmijenio optuznicu, sud moze odgoditi glavni pretres, radi pripremanja odbrane.
Fakultativna mogucnost odgadanja glavnog pretresa proizlazi iz cinjenice da se izmjenom optuznice ne
mogu vrsiti obimnije izmjene u optuznici, koje zahtijevaju duze vrijeme za pripremu odbrane. Da li ce se
glavni pretres odgoditi, fakticko je pitanje koje se procjenjuje u svakom konkretnom slucaju. Medutim, u
istoj procesnoj situaciji zakon ne predvida mogucnost odgadanja glavnog pretresa radi pripremanja
izmijenjene optuznice od strane tuzioca, jer ogranicenje u obimu izmjene optuzbe ne zahtijeva posebno
vrijeme za njenu izmjenu koja mora biti u okviru istog dogadaja koji je vec iznesen u optuznici. U praksi,
svakom zahtjevu optuzenog ili branioca za odlaganje ili prekidanje sudenja radi pripremanja odbrane, u
pravilu, treba udovoljiti, i to zbog prava koje optuzenom osigurava odgovarajuce vrijeme i mogucnosti za
pripremu svoje odbrane, uz konsultaciju s braniocem po svom izboru.
Povreda ovog prava predstavlja bitnu povredu odredaba krivicnog postupka. Time sto optuzenom nije
data mogucnost da se izjasni na optuznicu cinjenicno izmijenjenu na glavnom pretresu, kojom izmjenom
se sustinski drukcije definise uloga optuzenog u izvrsenju djela, dovodeci ga u nepovoljniji polozaj,
povrijedena je i EKLJP.
Suprotno tome, kada su izmjenom optuznice na glavnom pretresu postojecem cinjenicnom stanju dodate
izvjesne okolnosti koje se odnose na bliza svojstva krivicnog djela koja ga konkretizuju i koja su bila
poznata optuzenom u toku citavog postupka, a pri tome su ostale nepromijenjene cinjenice koje
odreduju identitet djela, onda takva izmjena optuznice po sadrzaju i obimu ne iziskuje potrebu prekidanja
glavnog pretresa radi pripremanja odbrane. To sto je tuzilac u cinjenicni opis izreke optuznice unio
odredene cinjenice i okolnosti koje odudaraju od prvobitno utvrdenog cinjenicnog opisa optuznice, ne
predstavlja bitnu povredu odredaba krivicnog postupka, jer je tuzilac unio samo odredene cinjenice koje
pojasnjavaju izreku u smislu cinjenica koje su utvrdene na glavnom pretresu: ti dodaci se ne odnose na
bitne cinjenice i okolnosti, vec samo pojasnjavaju samo mjesto, vrijeme i nacin izvrsenja djela, i na takvu
izmjenu, koja ne dira u srz prvobitne optuznice, bio je ovlascen tuzilac.
U slucaju izmjene optuzbe, izmijenjena optuznica se ne dostavlja na potvrdivanje, a glavni pretres se
nastavlja po redoslijedu koji je odreden zakonom ili koji je odredio sudija, odnosno predsjednik vijeca.
Medutim, izmjena se mora kretati u granicama subjektivnog i objektivnog identiteta.
Zavrsetak dokaznog postupka
Nakon izvodenja svih dokaza, sudija, odnosno predsjednik vijeca pita stranke i branioca da li imaju jos
neki dokazni prijedlog. Ukoliko imaju, sud ce odluciti da li prihvata prijedlog. Ako se prijedlog prihvati,
glavni pretres se odlaze, odnosno prekida - da bi se pribavio novi dokaz i izvrsile pripreme optuzbe,
odnosno odbrane. Ako stranke i branilac nemaju nove dokazne prijedloge (ili njihov prijedlog bude
odbijen), sudija, odnosno predsjednik vijeca objavljuje da je dokazni postupak zavrsen i nakon zavrsnih
rijeci i objave da je glavni pretres zavrsen - mora donijeti presudu. Naime, sud nema zakonsku
mogucnost za dopunu dokaznog postupka poslije objave da je dokazni postupak, odnosno glavni pretres
zavrsen.
(Istina, odredba clana 165 stav 1 otvara pitanje potrebe dopune postupka, ali dopuna dokaznog
postupka nije moguca poslije povlacenja suda na vijecanje i glasanje radi donosenja presude, jer zakon
ne predvida mogucnost otvaranja glavnog pretresa u postupku izricanja presude.)

Zavrsna rijec i zavrsetak glavnog pretresa


Zavrsna rijec je posljednji dio glavnog pretresa, poslije dokaznog postupka, u kome stranke daju zavrsnu
rijec, tumaceci cinjenice i pravo i izjasnjavajuci se o materijalu iznesenom na glavnom pretresu.
Redoslijed izlaganja u ovom dijelu glavnog pretresa odreden je zakonom, a o postovanju redoslijeda vodi
racuna sudija, odnosno predsjednik vijeca, koji daje rijec strankama i to tako sto prvo govori tuzilac,
zatim osteceni, branilac, pa optuzeni. Optuzeni govori posljednji, da bi mogao komentarisati ono sto je
ranije receno, tako daje efekat njegovog govora najsnazniji. Ako optuzeni ima branioca, zavrsnu rijec
daju i on i njegov branilac.

50
Zavrsna rijec tuzioca. Zavrsna rijec je posljednja mogucnost da tuzilac, predocavanjem cinjenica,
zakljucaka i pravnih tumacenja, ukaze sudu da je optuzeni kriv za ono za sta ga tereti optuznica. Za
razliku od uvodnog izlaganja, koje je pregled dokaza koji ce se izvesti na pretresu, zavrsna rijec tuzioca
je prikaz predocenih dokaza u odnosu na optuzbu. Tuzilac u svojoj zavrsnoj rijeci iznosi svoju ocjenu
dokaza izvedenih na glavnom pretresu, izlaze svoje zakljucke o cinjenicama vaznim za odluku i stavlja i
obrazlaze svoj prijedlog o krivicnoj odgovornosti optuzenog, o odredbama krivicnog zakona koje bi se
imale primijeniti, kao i o olaksavajucim i otezavajucim okolnostima koje bi trebalo uzeti u obzir prilikom
odmjeravanja kazne. Na kraju zavrsne rijeci tuzilac, osim uobicajenog prijedloga da se optuzeni oglasi
krivim, moze predloziti i izricanje odgovarajuce krivicnopravne sankcije. Isto tako, tuzilac moze odustati
od optuznice (jer glavni pretres jos nije zavrsen) i tada sud donosi presudu kojom se optuzba odbija.
Prakticno, postoji i mogucnost da tuzilac u zavrsnoj rijeci predlozi da sud donese presudu kojom se
optuzeni oslobada od optuzbe i tada bi sud trebao udovoljiti tom prijedlogu, jer bi u suprotnom
prekoracio optuzbu i ucinio bitnu povredu odredaba krivicnog postupka.
Zavrsna rijec ostecenog. U svojoj zavrsnoj rijeci osteceni moze, s obzirom na svoju funkciju u
krivicnom postupku, analizirati dokaze koji potvrduju osnovanost prijedloga za ostvarivanje
imovinskopravnog zahtjeva, koji se moze odnositi na naknadu stete, povrat stvari ili ponistenje
odredenog pravnog posla. Imovinskopravni zahtjev ostecenom moze biti dosuden samo ako optuzeni
bude oglasen krivim.
Zavrsna rijec optuzenog i branioca. Ako optuzeni ima branioca, u zavrsnoj rijeci govore i branilac i
optuzeni, s tim sto branilac govori prvi. Ovakvo rjesenje usvojeno je zbog toga sto branilac nije zastupnik
optuzenog, tako da branioceva zavrsna rijec ne moze zamijeniti rijec optuzenog. Poslije izlaganja
branioca, optuzeni ima pravo da sam govori, da se izjasni da li usvaja odbranu branioca i da tu odbranu
dopuni.
U slucajevima kada optuzeni nema branioca, on sam, ako to zeli, iznosi svoju odbranu. Medutim, i u
slucaju kada optuzeni ima branioca, posljednja rijec uvijek pripada optuzenom.
Poslije zavrsne rijeci branioca i optuzenog, moze doci do replike od strane tuzioca i ostecenog. Ova
situacija moze da se ponovi i vise puta, tj. moze doci do duplike, triplike i sl, s tim sto i u takvim
slucajevima optuzenom pripada posljednja rijec. Radi se, zapravo, o diskusiji koja moze nastati nakon
zavrsne rijeci stranaka, za koju vaze pravila za prve govore.
Zavrsna rijec stranaka ne moze se ograniciti na odredeno vrijeme. U zavrsnoj rijeci govori se onoliko
koliko se smatra potrebnim, ali ako optuznicu zastupa vise tuzilaca ili optuzeni ima vise od jednog
branioca, svi mogu dati zavrsnu rijec, s tim da se njihova izlaganja ne mogu ponavliati i mogu biti
vremenski ogranicena.
Zavrsna rijec je obavezna za stranke i branioca, ali optuzeni ne mora dati zavrsnu rijec ako to ne zeli.
Medutim, uskracivanje optuzenom prava na zavrsno izlaganje predstavlja povredu prava na odbranu, sto
je bitna povreda odredaba krivicnog postupka.
Poslije svih zavrsnih rijeci, obaveza je sudije, odnosno predsjednika vijeca da objavi da je glavni pretres
zavrsen, nakon cega se sud povlaci na vijecanje i glasanje, radi donosenja presude, jer vise ne postoji
zakonska mogucnost ponovnog otvaranja glavnog pretresa. Povlacenje suda na vijecanje i glasanje, radi
donosenja presude, znaci da se ova procesna radnja obavlja u prisustvu sudije pojedinca, odnosno
clanova vijeca i zapisnicara: zbog toga se sud moze povuci u posebnu prostoriju namijenjenu za
donosenje odluka ili ostati u sudnici iz koje ce udaljiti stranke, branioca i publiku, i to do izricanja i
objavljivanja presude.

ODLAGANJE I PREKIDANJE GLAVNOG PRETRESA


Glavni pretres se, po pravilu, odvija bez prekida. Medutim, od ovog pravila postoje izuzeci kada dolazi do
odlaganja i prekidanja glavnog pretresa. Pitanje odlaganja i prekidanja glavnog pretresa najneposrednije
je vezano za nacelo neposrednosti i procesnu ustanovu kontinuiteta procesnih radnji, odnosno
uspostavljanje ravnoteze izmedu nacela neposrednosti i nacela procesne ekonomije. Pravilo je da se
glavni pretres drzi u zakazano vrijeme i da, kada zapocne, traje neprekidno do kraja. Nasuprot tome,
mogu se pojaviti razne smetnje koje to onemogucavaju.

51
Formalni i materijalni uslovi za odlaganje glavnog pretresa
Glavni pretres se moze odloziti samo ako su ispunjeni zakonom propisani formalni i materijalni uslovi.
Formalni uslov za odlaganje glavnog pretresa jeste da postoji odredeni zahtjev, na koji su ovlasceni
stranke ili branilac, kao i da taj zahtjev prihvati sudija, odnosno predsjednik vijeca, i to donosenjem
rjesenja o odlaganju glavnog pretresa.
Materijalni uslov za odlaganje glavnog pretresa sastoji se u postojanju nekog od alternativno navedenih
razloga:
 ako treba pribaviti nove dokaze;
 ako je optuzeni nakon izvrsenog krivicnog djela nesposoban da prisustvuje glavnom pretresu;
 ako postoje druge smetnje da se glavni pretres uspjesno provede.
Potrebu pribavljanja novih dokaza (na zahtjev stranaka ili branioca) procjenjuje sudija, odnosno
predsjednik vijeca, a kada je u pitanju razlog za odlaganje glavnog pretresa zbog nesposobnosti
optuzenog da prisustvuje na glavnom pretresu, ocigledno je da zakonodavac pod tom sintagmom
podrazumijeva optuzenog koji zbog svog dusevnog stanja nema odgovarajuci stepen psihicke
sposobnosti za aktivno sudjelovanje na glavnom pretresu.
Odlaganje glavnog pretresa, zbog nastupanja takvog dusevnog stanja optuzenog nakon izvrsenja
krivicnog djela, moze uslijediti tek nakon sto je to stanje utvrdio vjestak psihijatar i ako je to stanje
privremenog karaktera. Medutim, ako je kod optuzenog nakon izvrsenog krivicnog djela nastupila
dusevna bolest zbog koje ne moze duze ucestvovati na glavnom pretresu, sud ce donijeti rjesenje o
prekidu postupka, koji ce se nastaviti kada se zdravstveno stanje optuzenog poboljsa.
Rjesenje kojim se odlaze glavni pretres unijece se u zapisnik i, po mogucnosti, odredice se dan i sat
nastavka glavnog pretresa. Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce takode narediti obezbjedenje dokaza
koji se mogu izgubiti ili unistiti zbog odlaganja glavnog pretresa. Protiv rjesenja o odlaganju nije
dopustena zalba.

Nastavljanje odlozenog glavnog pretresa


Odlozeni glavni pretres se moze nastaviti, sto je redovna procesna situacija ili poceti iznova - sto
predstavlja vanrednu procesnu situaciju. Za dalji tok odlozenog glavnog pretresa vazna su dva momenta:
protek vremena i sastav suda.
Ako se glavni pretres koji je bio odlozen drzi pred istim sudijom, odnosno vijecem, pretres ce se nastaviti,
a sudija, odnosno predsjednik vijeca ce ukratko iznijeti tok ranijeg glavnog pretresa.
Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze odrediti da glavni pretres pocne iznova.
Glavni pretres koji je odlozen mora iznova poceti ako se izmijenio sastav vijeca, ali po saslusanju
stranaka vijece moze odluciti da se u ovakvom slucaju svjedoci i vjestaci ne saslusavaju ponovo i da se
ne vrsi novi uvidaj, nego da se procitaju iskazi svjedoka i vjestaka dati na ranijem glavnom pretresu,
odnosno da se procita zapisnik o uvidaju. U ovoj situaciji potreba za brzinom i efikasnoscu u krivicnom
postupku dobija prednost u odnosu na nacelo neposrednosti, mada i ovo nacelo u ovom slucaju trpi
izvjestan izuzetak, ali ne u odnosu na cjelokupno vijece, vec samo u odnosu na njegovog clana, odnosno
clanove koji su promijenjeni, s tim da je, pri tom, ostao isti predsjednik vijeca. Medutim, ako je
prvostepeni sud postupak zapoceo pred jednim vijecem, a nastavio pred drugim vijecem, time je
ucinjena bitna povreda odredaba krivicnog postupka zbog koje treba ukinuti prvostepenu presudu.
Ako je odlaganje trajalo duze od 30 dana ill ako se glavni pretres drzi pred drugim sudijom, odnosno
predsjednikom vijeca - glavni pretres mora iznova poceti i svi dokazi se moraju ponovno izvesti.

Prekid glavnog pretresa


Za razliku od odlaganja glavnog pretresa, prekid glavnog pretresa predstavlja kratkotrajni zastoj u
njegovom odvijanju, koji moze trajati najduze osam dana. Osim u slucajevima predvidenim zakonom o
krivicnom postupku, navedeni su tipicni razlozi prekida glavnog pretresa, i to alternativno:
 zbog odmora,
 zbog isteka radnog vremena;
 da bi se pribavio neki dokaz u kratkom vremenu ili
 zbog pripremanja optuzbe ili odbrane.
52
Prekinuti glavni pretres se nastavlja uvijek pred istim sudijom ili vijecem, a u slucaju ako to nije moguce
ili ako je prekid trajao duze od osam dana, onda treba postupiti na neki od nacina koji se odnose na
odlaganje glavnog pretresa.
O prekidu glavnog pretresa sudija, odnosno predsjednik vijeca mora donijeti rjesenje koje se unosi u
zapisnik o glavnom pretresu, a protiv njega nije dozvoljena zalba. Takvo rjesenje sudija, odnosno
predsjednik vijeca donosi na vlastitu inicijativu, kao i na prijedlog clanova vijeca (kada se sudi u vijecu),
odnosno stranaka ili branioca.
Prekidanje glavnog pretresa moguce je i kod kaznjavanja zbog narusavanja reda i saslusanje van
sudnice.

ODRZAVANJE REDA NA GLAVNOM PRETRESU


Normalno odvijanje glavnog pretresa podrazumijeva mir u sudnici i radnu atmosferu, te postovanje
dostojanstva i obezbjedenje bezbjednosti svih koji ucestvuju ili prate postupak. Da bi se obezbijedili ovi
uslovi, duznost je sudije, odnosno predsjednika vijeca da se stara o odrzavanju reda u sudnici i
dostojanstvu suda. U torn cilju njima stoje na raspolaganju i odredene mjere za odrzavanje reda na
glavnom pretresu, o kojima je bilo rijeci u izlaganju o pojedinim vrstama procesnih radnji.

ZAPISNICI O DOKAZNOM MATERIJALU


Zapisnici o dokaznom materijalu koji je prikupljen prije glavnog pretresa, i to o uvidaju na licu mjesta,
pretresanju stana ili lica, oduzimanju stvari, knjiga, zapisnika i ostalih dokaza iznijece se na glavnom
pretresu da bi se utvrdio njihov sadrzaj, a po ocjeni sudije, odnosno predsjednika vijeca njihov sadrzaj se
moze ukratko unijeti u zapisnik o glavnom pretresu. Na taj se nacin zapisnik o glavnom pretresu
dopunjava sadrzajima iz prethodnih stadijuma krivicnog postupka.
Za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, potrebni su originalno pismeno, zapis ili
fotografija, osim ako nije drukcije propisano ovim zakonom, ali se izuzetno moze koristiti kao dokaz i
ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrdena kao neizmijenjena u odnosu na original.
Ako u materijalima koje tuzilac dostavlja kao dokaz svoje tvrdnje nema originala ili ovjerenih kopija
originala, sud ne moze sa sigurnoscu utvrditi vjerodostojnost tih dokaza i kada bi sud prihvatio ove
dokaze, ucinio bi bitnu povredu krivicnog postupka, jer se na podnesenim dokazima ne moze zasnivati
njegova odluka. Dokazni materijal u vidu pismena ili zapisa se cita ukoliko se stranke i branilac drukcije
ne dogovore. Nepravilno je primijenjena odredba Zakona o krivicnom postupku BDBiH, ako sud zasniva
presudu na dokaznom materijalu koji je iznesen na glavnom pretresu, a zapisnici o dokaznom materijalu
nisu procitani na glavnom pretresu, niti su se stranke dogovorile da se ovi zapisnici ne citaju.

CUVANJE MATERIJALNIH DOKAZA


Materijalni dokazi imaju veliki znacaj u krivicnom postupku i oni su, po svojoj prirodi, objektivni i
nepristrasni u pogledu onog sto kazuju. Zbog toga je izuzetno vazno da se oni pravilno cuvaju i
obezbjedu.
Zato je izricito propisano da se tako pribavljeni materijalni dokazi u krivicnom postupku za koje je sudija,
odnosno predsjednik vijeca odredio da se pohrane i cuvaju u sudu, moraju pohraniti i cuvati u posebnoj
prostoriji suda. Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze u bilo koje vrijeme izdati naredbu koja se odnosi
na kontrolu i raspolaganje materijalnim dokazima. Naredba se izdaje ovlascenom licu suda, koje je
zaduzeno da cuva pohranjene materijalne dokaze.
U slucaju kada prikupljeni materijalni dokazi (zbog brojnosti ili velicine predmeta) premasuju prostorije
suda namijenjene za njihovo cuvanje i pohranjivanje, treba koristiti ovlascenje koje omogucava da se ti
dokazi ostave pod nadzorom podnosioca zahtjeva (tuzioca) ili izvrsioca naredbe (policijski organ). Propise
kojima ce se odrediti nacin i uslovi pod kojima se cuvaju materijalni dokazi donosi ministar pravde BiH.

DONOSENJE I OBJAVLJIVANJE PRESUDE


Po zavrsetku glavnog pretresa, sud donosi presudu. Kada sudija, odnosno predsjednik vijeca objavi da je
glavni pretres zavrsen, sud se povlaci na vijecanje i glasanje radi donosenja presude. Vijecanje i glasanje
obavlja se u tajnom zasjedanju, cime se onemogucava spoljni uticaj i omogucava koncentrisanje clanova
53
vijeca na donosenje presude. Prilikom vijecanja prvo se raspravlja pitanje nadleznosti, a odmah zatim i
da li je potrebna dopuna postupka, kao i o drugim prethodnim pitanjima.
Poslije zavrsetka glavnog pretresa, po pravilu, odmah se pristupa vijecanju i glasanju. Potrebno je ne
samo da se odluka odmah donese, nego i da se odmah javno objavi. Ta potreba proizilazi iz cinjenice da
su utisci sudije neposredno po zavrsetkuglavnog pretresa najsvjeziji, a postoji i mogucnost raznih uticaja
na sud. lzuzeci od ovog pravila postoje samo u komplikovanim slucajevima, kada se objavljivanje
presude moze odloziti. Donosenje i objavljivanje presude odmah po zavrsetku glavnog pretresa ima i
nezgodnu stranu: zato sto se objavljuje odmah, presuda ne mora biti u cjelini pismeno fiksirana i razlozi
se objavljuju usmeno i u bitnom.
Presuda se izrice i objavljuje u ime BiH, odnosno FBiH, RS i BDBiH, cime se daje svecaniji izgled i veci
autoritet ovom aktu. Iz istih razloga, objavljivanje presude svi prisutni saslusavaju stojeci.
Sintagmu "svi prisutni" treba tumaciti tako da se to odnosi i na sudiju, odnosno predsjednika vijeca.
Opisana svrha ne bi bila postignuta kad bi svi stajali, a sudija, odnosno predsjednik vijeca sjedio prilikom
citanja izreke presude. Saglasno navedenoj odredbi, prilikom kratkog usmenog obrazlaganja presude svi
prisutni u sudnici sjede. Nema razloga, niti zakon daje naslutiti da prisutni u sudnici usmeno obrazlozenje
sudije, odnosno predsjednika vijeca moraju saslusati stojeci. Usmeno obrazlozenje presude trebalo bi biti
kratko i sadrzavati osnovne razloge donosenja upravo takve presude, a od saopstenja koja tom prilikom
sudija, odnosno predsjednik vijeca treba dati, tu je samo ono o pravu na zalbu i obavezi odgovora na
zalbu. Medutim, ako je optuzenom izrecena uslovna osuda, on treba biti upozoren na njeno znacenje i na
uslove kojih se mora pridrzavati.

POSEBNI KRIVICNI POSTUPCI

O POSEBNIM KRIVICNIM POSTUPCIMA UOPSTE


Zakoni o krivicnom postupku svih drzava, pored redovne forme postupanja, predvidaju i odredena
odstupanja za neke kategorije ucinilaca krivicnih djela ili za pojedina krivicna djela, ciji je cilj
prilagodavanje osnovne procedure posebnim situacijama. Takvi postupci, u kojima se, takode, utvrduje
postojanje krivicnog djela, krivicna odgovornost i kaznjivost ucinioca, ali na specifican nacin u odnosu na
opsti krivicni postupak, nazivaju se posebni krivicni postupci.
Oni su ustanovljeni da se u njima sude krivicne stvari za koje se opsta forma krivicnog postupka pokazuje
kao neodgovarajuca ili nepotrebna. U nasem pravu u lakve postupke spadaju:
 postupak za izdavanje kaznenog naloga,
 postupak prema maloljetnicima,
 postupak protiv pravnih lica i
 postupak za izricanje sudske opomene
Ostupanje od opste forme ovdje nalaze tezina krivicnog djela izrazena vrstom i visinom propisane kazne,
gdje je, s obzirom na stepen drustvene opasnosti takvih djela, nepotrebno i neracionalno insistirati na
opstoj formi krivicnog postupka. Osim tezine krivicnog djela, i licnost ucinioca krivicnog djela nekad
nalaze odstupanje od opste forme, koja je suvisna, a nekad i nedovoljna za kompleksno upoznavanje
licnosti (u slucaju kad je rijec o maloljetnim uciniocima).
U svim navedenim slucajevima, zakon o krivicnom postupku sadrzi samo pojedine odredbe kojima se
iskljucuje primjena nekih opstih odredaba opsteg postupka. U nasem pozitivnom pravu ovi posebni
krivicni postupci nisu regulisam posebno ni posebnim zakonom ni u potpunosti, vec u posebnom odjeljku
zakona, i to tako sto je u torn odjeljku dat jedan broj posebnih odredaba koje pojedina pitanja u ovim
postupcima ureduju na drukciji i, s obzirom na predmet postupka, svrsishodniji nacin u odnosu na opsti
postupak. Odstupanja od redovnog postupka, po pravilu, odnose se na prvostepeni postupak (prethodni i
glavni), ali se ponekad odnose i na postupak pravnih lijekova. Za ona pitanja posebnih postupaka koja
tim odredbama nisu uredena drukdije, vaze odredbe opsteg krivicnog postupka.
54
POSTUPAK ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA

RATIO LEGIS POSTOJANJA POSTUPKA ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA


Postupak za izdavanje kaznenog naloga predstavlja posebni krivicni postupak koji je u osnovi jedna vrsta
skracenog postupka, i to za relativno laksa krivicna djela. Taj postupak se zasniva na ideji o nuznosti
uproscavanja i racionalizacije procesnih formi i neophodnosti njihovog prilagodavanja prirodi predmeta o
kome se sudi, da bi se sudilo brze i uspjesnije, a podjednako dobro i sigurno kao u potpunom krivicnom
postupku. Cilj je da se izbjegne glavni pretres, cime se postize pojednostavljenje i racionalizacija sudskog
postupka, sa namjerom da se sudski postupak ubrza i ucini uspjesnijim, a istovremeno da postupak bude
podjednako dobar i siguran kao redovni sudski postupak. Radi se, zapravo, o potpuno novoj vrsti
postupka, koja ima za cilj da se, pod odredenim pretpostavkama, uz garancije da nece biti ostecena
prava optuzenog niti pribjegavano zloupotrebama, za laksa krivicna djela do kraja uprosti i ubrza
postupak, a sankcija izrekne bez odrzavanja glavnog pretresa.
Osnovni kriteriji na osnovu kojih se odlucuje da li ce doci do postupka izdavanja kaznenog naloga jesu:
priroda predmeta krivicnog postupka i vrsta i visina zaprijecene krivicnopravne sankcije, te da li tuzilac
raspolaze sa dovoljno dokaza kojima moze, u optuznici, potkrijepiti svoj zahtjev za izdavanje kaznenog
naloga.
S druge strane, s obzirom na prirodu krivicnih djela koja se mogu rjesavati u ovakvom sumarnom
postupku, te stav optuzenog, od koga, u krajnjoj liniji, i zavisi da li ce se voditi ovakav jednostavniji
postupak, iskljucena je mogucnost povrede njegovih procesnih prava.

USLOVI ZA POKRETANJE I VODENJE POSTUPKA ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA


Da bi tuzilac bio u mogucnosti da zahtijeva pokretanje i sprovodenje postupka za izdavanje kaznenog
naloga, moraju biti ispunjeni odredeni preduslovi.
Prvi materijalni uslov je da je za odnosno krivicno djelo propisana kazna zatvora do pet godina ili
novcana kazna kao glavna kazna.
Drugi materijalni uslov je da tuzilac raspolaze sa dovoljno dokaza koji formiraju osnov zbog koga je
moguce tvrditi da je osumnjiceni ucinio predmetno krivicno djelo.
Materijalni uslov je, dakle, identican uslovu za podizanje optuznice u redovnom postupku, sto potvrduje i
cinjenica da tuzilac izdavanje kaznenog naloga trazi od suda u formi optuznice.
Formalni uslov za izdavanje kaznenog naloga sastoji se u odgovarajucoj procesnoj inicijativi tuzioca koja
je fakultativnog karaktera, tako sto tuzilac moze u optuznici zatraziti od suda da izda kazneni nalog - u
kojem ce optuzenom izreci odredenu krivicnopravnu sankciju ili mjeru bez provodenja glavnog pretresa.
Prijedlog tuzioca za sudiju nije obavezan, ali presudu kojom se izdaje kazneni nalog on ne moze donijeti
bez ovog prijedloga.
Tuzilac moze da zatrazi izricanje jedne ili vise od sljedecih taksativno pobrojanih krivicnopravnih sankcija
ili mjera: novcane kazne, uslovne osude i oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivicnim djelom ili
oduzimanja predmeta.
Tuzilac, prema tome, ne moze traziti u optuznici da se u postupku za izdavanje kaznenog naloga,
optuzenom izrekne kazna zatvora, i to bez obzira na cinjenicu da li je za konkretno krivicno djelo
predvidena kazna zatvora. Medutim, tuzilac nije ogranicen u pogledu odabira samo jedne krivicnopravne
sankcije ili mjere, vec mu je data mogucnost da, istovremeno, trazi izricanje, kako jedne, tako i vise
krivicnopravnih sankcija i (ili) mjera odjednom. Novcana kazna je ogranicena na iznos do 50.000 KM, cak
i u onim slucajevima kad je za predmetno krivicno djelo predvidena novcana kazna u iznosu vecem od
zakonskog maksimuma iz ovog clana.

STAV SUDA U ODNOSU NA ZAHTJEV ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA


Stav suda, odnosno u funkcionalnom obliku sudije pojedinca, u odnosu na zahtjev tuzioca za izdavanje
kaznenog naloga, moze biti:
 negativan - kada se zahtjev ne prihvata i
 pozitivan - kada se zahtjev tuzioca prihvata
55
Neprihvatanje zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga
Sudija nije duzan da prihvati zahtjev za izdavanje kaznenog naloga ali ima obavezu da ispita formalnu
ispravnost i materijalnu opravdanost.
U odnosu na formalnu ispravnost zahtjeva, sudija ispituje:
 da li postoje zakonske mogucnosti vodenja postupka za izdavanje kaznenog naloga (u odnosu na
vrstu krivicnog djela i sankciju koju predlaze tuzilac) i
 da li postoji osnov za spajanje postupka
Postoje tri razloga zbog kojih ce sudija odbaciti zahtjev za izdavanje kaznenog naloga.
Prvi je ako sudija ustanovi da postoji osnov za spajanje postupka. To se, prije svega, odnosi na situaciju
gdje je optuzeni po optuznici kojom se trazi izdavanje kaznenog naloga u isto vrijeme optuzen za vise
krivicnih djela ili se protiv istog lica pred sudom vode odvojeni postupci za vise krivicnih djela, kao i u
slucaju kad se zakrivicno djelo vode odvojeni postupci za vise lica.
Drugi razlog za odbacivanje kaznenog naloga jeste kad je to krivicno djelo za koje se ne moze zatraziti
izdavanje kaznenog naloga, a treci - ako je tuzilac zatrazio izricanje krivicnopravne sankcije ili mjere koja
prema zakonu nije dozvoljena.
Protiv rjesenja kojim sudija odbacuje zahtjev za izdavanje kaznenog naloga tuzilac moze podnijeti zalbu
vanraspravnom vijecu suda kojem je podnio takvu optuznicu sa zahtjevom za izdavanje takvog naloga.
To vijece mora o zalbi odluciti u roku 48 sati. Zakon izricito ne propisuje rok za zalbu na rjesenje o
odbacaju zahtjeva, pa se ima smatrati da tuzilac treba postupati u skladu sa opstim rokom za zalbu na
rjesenje od tri dana od dana dostavljanja rjesenja.
Kada ispituje materijalnu opravdanost zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga, sudija procjenjuje
cjelishodnost vodenja uproscenog postupka i svrsishodnost izricanja krivicne sankcije ili mjere koju u
svom zahtjevu predlaze tuzilac. S tim u vezi, propisuju se dvije situacije kada i zasto se sudija iz razloga
koji se ticu optuznice nece sloziti sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga. To je, uprvom redu, onda
kad podaci u optuznici ne pruzaju dovoljno osnova za izdavanje takvog naloga.
Druga situacija za takav stav suda moze lezati u njegovoj ocjeni da se prema tim podacima moze
ocekivati izricanje neke druge krivicnopravne sankcije ili mjere, a ne one koju je zatrazio tuzilac. U obje
ove situacije sudija ce postupiti sa optuznicom kao da je podnijeta na potvrdivanje i proslijediti je u dalji
postupak.

Prihvatanje zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga


Ako sudija nije odbacio kazneni nalog zbog nepostojanja pretpostavki za njegovo izdavanje, onda mu
jedino preostaje da se slozi sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga. On to manifestuje kroz dvije
svoje obavezne procesne aktivnosti, i to: potvrdivanje optuznice i zakazivanje saslusanja optuzenog.
Saslusanje optuzenog se ima odrzati u roku od 15 dana od dana dostavljanja optuznice. Prilikom
saslusanja optuzenog, kojem je potvrdena optuznica sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga sudija
ce:
 utvrditi da li je ispostovano pravo optuzenog da ga zastupa branilac,
 utvrditi da li je optuzeni razumio optuznicu i zahtjev tuzioca za izricanje krivicnopravne sankcije ili
mjere,
 upoznati optuzenog sa dokazima koje je prikupio tuzilac i pozvati ga na davanje izjave o
predocenim dokazima,
 pozvati optuzenog da se izjasni o krivnji i
 pozvati optuzenog da se izjasni o predlozenoj krivicnopravnoj sankciji ili mjeri.
Svrha svih ovih obaveza sudije je visestrana: ona se ogleda kako u provjeravanju postovanja odredenih
elemenata prava na odbranu optuzenog, tako i u upoznavanju optuzenog sa dokaznim i drugim
elementima optuznice, te upoznavanju sudije sa stavom optuzenog u odnosu na dokaze koji potkrepljuju
optuznicu, kao i u odnosu na njegov stav o optuznim navodima, prije svega u pogledu priznanja ili
negiranja krivnje.

56
Stav optuzenog u odnosu na krivnju ima odlucujuci znacaj za dalji postupak povodom zahtjeva za
izdavanje kaznenog naloga. Ako optuzeni izjavi da nije kriv ili stavi prigovor na optuznicu, sudija ce
zakazati glavni pretres u roku od 30 dana i proslijediti optuznicu na dalji postupak.
U ovoj situaciji ne postoji potreba za dostavljanjem optuznice optuzenom, izjasnjenjem o krivnji,
razmatranju izjave o priznanju krivnje i pregovaranju o krivnji.
Razlog za to je sto se optuzeni vec izjasnio o krivnji pri saslusanju i imao pravo na ulaganje prigovora na
optuznicu u roku od 15 dana od dana dostavljanja optuznice. Ukoliko je optuzeni iskoristio pravo na
prigovor, ta cinjenica ce formirati osnov da sudija postupi identicno kao u slucaju kad se optuzeni izjasni
da nije kriv.
Ukoliko optuzeni izjavi da je kriv, kao i da prihvata predlozenu krivicnopravnu sankciju ili mjeru, sudija ce
pristupiti utvrdivanju krivnje, i to na osnovu iskaza o krivnji optuzenog i dokaza koje je ponudio tuzilac.
Ako utvrdi krivnju optuzenog, sudija ce presudom izdati kazneni nalog u skladu sa optuznicom.

Odluka kojom se izdaje kazneni nalog i pravo na zalbu


Presuda kojom se izdaje kazneni nalog sadrzi propisane podatke. Ona je, prema tome, po svom sadrzaju,
identicna presudi koja se donosi po odrzanom glavnom pretresu.
Ta presuda bi, svakako, trebala sadrzavati navod da se prihvata zahtjev tuzioca i da se optuzenom izrice
kazna, odnosno mjera iz zahtjeva. Obrazlozenje presude kojom se izdaje kazneni nalog ogranicava se na
razloge koji opravdavaju izdavanje kaznenog naloga i oni trebaju biti ukratko navedeni. Rok za zalbu na
presudu kojom se izdaje kazneni nalog je osam dana od dana dostavljanja presude optuzenom i
njegovom braniocu. lako zakon ne iskljucuje mogucnost izjavljivanja zalbe i po ostalim zalbenim
osnovima predvidenim zakonom, zalba se prakticno moze izjaviti samo zbog odluke o krivicnopravnoj
sankciji, s obzirom na to da je krivnja priznata. Tuzilac ima pravo zalbe protiv presude kojom je izdat
krivicni nalog kada se kao zalbeni osnov istice povreda krivicnog zakona, ako sud nije u potpunosti
prihvatio zahtjev tuzioca za izdavanje krivicnog naloga ili je izrekao kaznu ill mjeru koju tuzilac nije
zahtijevao.
Presuda kojom se izdaje kazneni nalog dostavlja se optuzenom i njegovom braniocu, ako ga ima, kao i
tuziocu, kao i svaka druga presuda. Kazneni nalog je izdat, a dostavlja se presuda o njegovom izdavanju,
jer odredbe o propisanim nacinima dostave sudskih odluka ne poznaju dostavu kaznenog naloga, sto i
nije problem, buduci da je on izdat presudom. Ukoliko lice kome je presudom kojom se izdaje kazneni
nalog izrecena novcana kazna plati tu kaznu prije isteka roka za zalbu na presudu, to placanje se nece
smatrati odricanjem od prava na zalbu.

KRIVICNI POSTUPAK PREMA MALOLJETNICIMA

O KRIVICNOM POSTUPKU PREMA MALOLJETNICIMA UOPSTE


Savremeni krivicni postupak prema maloljetnicima pretrpio je znacajne transformacije, polazeci, prije
svega, od cinjenice da su u njega unijeta nova naucna saznanja, do kojih se doslo u proucavanju licnosti
maloljetnika. Korjenite promjene pretrpila su neka osnovna nacela krivicnog postupka (npr. nacelo
javnosti, razdvojenosti funkcije istrage i sudenja) i podredena osnovnom cilju - zastiti licnosti
maloljetnika.
Krivicni postupak prema maloljetnicima dobija posebnu vaznost i zbog posebnih rjesenja krivicne
odgovornosti maloljetnika, koje se, na odredeni nacin, manifestuju i kroz postupak u kome se ta
odgovornost inace i utvrduje. Na taj nacin, ovaj postupak se, uz nastojanje da sacuva osnovne odlike
krivicnog postupka uopste, zahvaljujuci novim naucnim saznanjima i mogucnostima njihove realizacije,
istovremeno prilagodavao licnosti maloljetnika. Sa ovim se paralelno mijenjao i cilj ovog postupka, u
kome nije rijec samo o tradicionalnom prikupljanju cinjenica i dokaza o krivicnom djelu. Tako i cilj postaje
dvostruk: treba prikupiti cinjenice o krivicnom djelu, ali, u skladu sa opsteusvojenim shvatanjima,
prikupljajuci podatke o licnosti - objasniti krivicno djelo, naci njegove dublje razloge.

57
Od starih, nepodesnih formi i tradicionalnog postupka mogu, u tom cilju, ostati samo one odredbe koje
ce omoguciti utvrdivanje istine i efikasnu odbranu maloljetnog ucinioca krivicnog djela.
Pored toga,za savremene pravne sisteme je u opstem smislu karakteristicno da obaveza posebne
krivicnopravne zastite djece i maloljetnika, uz duznost da se licima mladih starosnih kategorija nacelno
obezbijedi bolji polozaj u sistemu krivicnog prava (u materijalnom i procesnom krivicnom
zakonodavstvu), proizilazi i iz medunarodnopravnih akata, prije svega Konvenciji o pravima djeteta.
Krivicni postupak prema maloljetnicima u BiH je jos uvijek tradicionalni postupak, koji predvida izvjesna,
cak vrlo znatna, odstupanja od svojih opstih odredaba. S druge strane, nesporno je da ima pokusaja
ustanovljavanja sasvim novog postupka, ali su takvi pokusaji usamljeni i toliko embrionalnog karaktera
da se opste stanje ne bi moglo uopstavati.
Polaziste za ova razmatranja je stav zakona, u kome se, u pogledu postupka prema maloljetnicima, daju
samo pojedine odredbe, iako znacajne i mnogobrojne, dok se u pogledu ostalog - primjenjuju zakonske
odredbe o opstoj formi postupka, ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama glave XXVI o postupku prema
maloljetnicima. Posebnim odredbama regulisano je ono sto je potrebno za cjelishodnu primjenu mjera
propisanih u KZBiH, a odstranjeno je iz postupka ono sto bi moglo da ometa ostvarenje cilja postavljenog
u zakonu i sto nepovoljno utice na optuzenog maloljetnika.
Za primjenu odredaba o postupku prema maloljetnicima iz glave XXVI znacajan je uzrast ucinioca, kako u
vrijeme izvrsenja krivicnog djela, tako i u vrijeme pokretanja postupka, odnosno sudenja. Ucinioci
krivicnih djela prema kojima se primjenjuju odredbe o postupku prema maloljetnicima, treba da su izvrsili
krivicno djelo kao maloljetnici (dakle, stariji od 14 godina, jer do navrsene 14. godine nema krivicne
odgovornosti, pa se krivicni postupak obustavlja i o tome obavjestava organ starateljstva) i, pored toga,
da za vrijeme pokretanja postupka, odnosno sudenja nisu navrsili 21 godinu).
Ostale odredbe zakona primjenjuju se samo ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama glave XXVI.
U odnosu na mlada punoljetna lica (lica koja su izvrsila krivicno djelo kao punoljetna, a u vrijeme sudenja
nisu navrsila 21 godinu), ako se do pocetka glavnog pretresa utvrdi da dolazi u obzir da im se izrekne
vaspitna mjera - primjenjuje se opsti postupak, sa nekim osobenostima koje su izricito propisane za
postupak prema maloljetnicima. Prema punoljetnom licu koje je u vrijeme sudenja navrsilo dvadeset i
jednu godinu, a krivicno djelo je ucinilo kao stariji maloljetnik, primjenjivace se opste odredbe Zakona o
krivicnom postupku.
Ukoliko se do pocetka glavnog pretresa utvrdi postojanje uslova koji ukazuju da ce se i vaspitnom
mjerom postici svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne punoljetnom licu koje u vrijeme sudenja nije
navrsilo 21 godinu, obavezno se u proceduri koja se odvija protiv tog lica primjenjuju norme sadrzane u
odredbi clana 340 stav 2, cime se omogucava bolji procesni polozaj mladeg punoljetnika koji se
primjenom sljedecih odredaba zakona, u velikoj mjeri priblizava procesnom polozaju maloljetnika u
postupku prema maloljetnicima:
 zabrana sudenja u odsustvu i obaveza obazrivog postupanja pri vrsenju procesnih radnji u cilju
izbjegavanja stetnog uticaja na maloljetnika (mladeg punoljetnika):
 odredbe o braniocu maloljetnika;
 nemogucnost oslobadanja od ouznosti svjedocenja o okolnostima potrebnim za upoznavapje
licnosti maloljetnika (mladeg punoljetnika) i prilika u kojima zivi;
 posebna procesna ovlascenja organa starateljstva u postupku;
 posebna pravila o pozivanju maloljetnika (mladeg punoljetnika) i nacinu dostavljanja spisa:
 ogranicenja u pogledu objavljivanja toka postupka i publikovanja presude;
 postupanje prema principu hitnosti tokom vodenja procedure:
 odredbe o prikupljanju podataka o licnosti maloljetnika (mladeg punoljetnika) u pripremnom
postupku;
 mogucnost privremenog smjestaja tokom postupka;
 posebna pravila o pritvoru i smjestaju u toku postupka pred sudom
Ako se cinjenice koje se odnose na licnost maloljetnika i okolnosti pod kojima je djelo ucinjeno, a iz cega
proizilazi da se moze ocekivati da ce se i sa vaspitnom mjerom ostvariti svrha koja bi bila ostvarena
kaznom, utvrde tek na glavnom pretresu, ne dolazi do primjene navedenih pravila iz postupka prema

58
maloljetnicima, u okviru opsteg krivicnog postupka. Postavlja se pitanje ko treba da utvrdi ove cinjenice
prije glavnog pretresa, odnosno u prethodnom postupku.
To bi mogao jedino da bude sud, i to po sopstvenoj inicijativi ili na prijedlog stranaka, pri cemu sud nije
obavezan da u svakom postupku prema mladem punoljetnom lieu prije glavnog pretresa sprovede
ispitivanje u cilju utvrdivanju njegove dusevne razvijenosti, vec ce to uciniti samo ako se pojavi sumnja
da njegova dusevna razvijenost odgovara njegovom uzrastu.
Vaspitna mjera se mladem punoljetnom licu izrice rjesenjem, a ne presudom. Smatra se da je primjena
vaspitnih mjera prema mladem punoljetnom lieu iskljucena u tezim slucajevima koji se odlikuju tezinom
krivicnog djela, stepenom krivicne odgovornosti i stepenom sklonosti optuzenog asocijalnom ponasanju.
Kada je sud, primjenom opstih odredaba o odgovornosti punoljetnih lica, optuzenom izrekao kaznu
zatvora za krivicno djelo koje je izvrsio kao mladi punoljetnik, on nije duzan obrazlagati u presudi zasto
nije izrekao vaspitnu mjeru, niti se na takvom nedostatku obrazlozenja moze uspostaviti bitna povreda
odredaba krivicnog postupka.
Primjena odredaba koje se odnose na maloljetnike postaje slozenija se u slucaju kada su maloljetnici
ucestvovali u izvrsenju krivicnog djela zajedno sa punoljetnim licima. Ovo pitanje je u zakonu tako
rijeseno da je predvideno kao pravilo da ce se, u ovom slucaju, krivicni postupak prema maloljetniku
razdvojiti i sprovesti po odredbama krivicnog postupka prema maloljetnicima. Izuzetno, postupak prema
maloljetniku se moze spojiti sa postupkom prema punoljetnom lieu i sprovesti po opstim odredbama, ako
je spajanje postupka neophodno za svestrano razjasnjenje stvari. Rjesenje da se postupak vodi spojeno
donosi sudija za maloljetnike nadleznog suda, na obrazlozeni prijedlog tuzioca, a protiv tog rjesenja nije
dopustena zalba. Spajanje ovih postupaka moguce je do zavrsetka glavnog pretresa, a do tada i
razdvajanje opsteg postupka (ako prestanu razlozi koji su nalagali spajanje). U jedinstvenom postupku,
koji se sprovodi kao opsti postupak i prema maloljetnom i prema punoljetnom lieu, prema maloljetniku
ce se uvijek primijeniti odredene odredbe iz postupka prema maloljetnicima. Ostale odredbe krivicnog
postupka prema maloljetnicima primjenjuju se prema maloljetniku ako nisu u suprotnosti sa vodenjem
spojenog krivicnog postupka.
U slucaju ako je osumnjiceni ucinio vise krivicnih djela, od cega neka kao maloljetno, a neka kao
punoljetno lice, obavezno se vodi jedinstveni postupak pred vijecem koje sudi punoljetnim licima,
odnosno opsti postupak. Medutim, ukoliko je u pitanju produzeno krivicno djelo (kod koga su neke radnje
ucinjene dok je ucinilac bio maloljetan, a neke kada je ucinilac bio punoljetan), smatra se da se ove
radnje ne mogu dijeliti, jer se radi o jednom krivicnom djelu, i da je za sudenje nadlezan sudija za
maloljetnike, s tim sto se vodi opsti krivicni postupak.
U procesu prikljucenja Evropskoj uniji, BiH je dodatno intenzivirala prilagodavanje medunarodnim
standardima i cjelokupnog maloljetnickog zakonodavstva. Pritom su u fokosu i Konvencija UN o pravima
djeteta - CRC (1989), MPGPP, Standardna minimalna pravila UN za uredenje maloljetnickog pravosuda -
Beijing Rules (Pekinska pravila. 1985), Pravila UN za zastitu maloljetnika lisenih slobode - The Habana
Rules (1990)...

OSNOVNE KARAKTERISTIKE POSTUPKA PREMA MALOLJETNICIMA


Krivicni postupak prema maloljetnicima spada u posebne krivicne postupke. Sustina je u tome da se u
odredenom postupku primjenjuju neka posebna pravila u odnosu na pravila koja vaze u opstem, odnosno
redovnom krivicnom postupku. U pogledu svih onih procesnih situacija koje se u posebnom krivicnom
postupku ne regulisu, vaze pravila koja egzistiraju u redovnom krivicnom postupku, a takvo postupanje
moze biti izricito nalozeno normama zakona o krivicnom postupku ili se mogu primjenjivati opsta pravila
o analognom postupanju. Na taj se nacin odnos izmedu redovnog (opsteg) i krivicnog postupka prema
maloljetnicima ispoljava kao relacija izmedu lex generalisa i lex specialisa.
Sustinske razlike izmedu krivicne procedure koja se odvija prema maloljetniku i redovnog (opsteg)
krivicnog postupka se ogledaju u povoljnijem procesnom polozaju maloljetnika u odnosu na punoljetnog
osumnjicenog, odnosno optuzenog.
Tako npr. sud mora posebno voditi racuna o dusevnoj razvijenosti, osjetljivosti i licnim svojstvima
maloljetnika, svi sluzbeni akteri krivicnog postupka prema maloljemicima su duzni da najhitnije postupaju
kako bi se postupak sto prije zavrsio itd.
59
Krivicni postupak prema maloljetmcima odlikuje se, nizom uocljivih specificnosti na materijalnom i
formalnom planu u odnosu na opsti (redovni) krivicni postupak, sto je prvenstveno posljedica nastojanja
drustva i drzave da u okviru pravnog poretka obezbijede poseban procesni polozaj maloljetnim
delinkventima.
Usljed toga, u krivicnom postupku prema maloljetnicima (narocito onom koji se obiljezava kao tzv.
protektivni model postupka), ne vaze odredena nacela koja se ustolicuju u redovnom krivicnom
postupku, a veci znacaj dobijaju neki drugi principi, koji ili uopste ne egzistiraju u opstem krivicnom
postupku ili nemaju onaj znacaj kakav ostvaruju u krivicnom postupku prema maloljetnicima.

Duznost obazrivog postupanja


Pri preduzimanju radnji kojima je prisutan maloljetnik, a narocito pri njegovom ispitivanju, organi koji
ucestvuju u postupku duzni su postupati obazrivo, vodeci racuna o dusevnoj razvijenosti, osjetljivosti i
licnim svojstvima maloljetnika, kako vodenje krivicnog postupka ne bi stetno uticalo na razvoj
maloljetnika. Duznost obazrivog postupanja u odnosu na maloljetnika, kao sustinski elemenat nacela
procesne protektivnosti u sudskoj proceduri koja se odvija prema maloljetniku, odnosi se jedino na
organe koji ucestvuju u postupku. lako je nesumnjivo da ovi organi u najvecem broju slucajeva ostvaruju
komunikaciju sa maloljetnikom, i to na procesno regulisan nacin, sto se prvenstveno odnosi na sud
(posebno kada ispituje maloljetnika), ta obaveza se mora protezati i na sve ostale aktere krivicne
procedure (npr. vjestake i strucna lica, psihologe i pedagoge, koji mogu da imaju znacajnu procesnu
ulogu u postupku prema maloljetniku i si.). Sud bi, pri tom, bio duzan da vodi racuna o postovanju te
obaveze, uz mogucnost da se, kada je potrebno, u slucaju nepostovanja navedenog zakonskog
imperativa, posluzi i odgovarajucim procesnim sankcijama, prije svega u zakonu predvidenom novcanom
kaznom.
Organi koji ucestvuju u postupku, u isto vrijeme, ne smiju da dozvole bilo kakvo nedisciplinovano
ponasanje maloljetnika i pogodnim mjerama moraju ga sprijeciti.

Obavezna odbrana
Propisano je da maloljetnik mora imati branioca od pocetka pripremnog postupka. Ovakvo zakonsko
rjesenje je u skladu sa tendencijom posebne zastite optuzenih koji su na bilo koji nacin ugrozeni, fizicki ili
psihicki. To odgovara i medunarodnim standardima o zastiti prava maloljetnika koji se izrazavaju kroz
nacelo o zastiti "najboljih interesa djeteta i maloljetnika".
Drukcije rjesenje predvideno je za punoljetne, gdje je receno da osumnjiceni, odnosno optuzeni moze
imati branioca u toku cijelog krivicnog postupka. Maloljetnik u svim slucajevima obavezno treba da ima
branioca i ne postoji mogucnost fakultativne odbrane; u suprotnom slucaju postoji bitna povreda
odredaba krivicnog postupka. Ukoliko maloljetnik ne poznaje jezik na kome se vodi krivicni postupak, sud
ce mu odrediti tumaca. Izbor branioca vrsi maloljetnik, kao i lica koja su mu bliska (zakonsk zastupnik ili
srodnici). Ukoliko navedena lica ne iskoriste ovu mogucnost, branioca, po sluzbenoj duznosti, postavlja
sudija za maloljetnike.

Mogucnost oslobodenja od duznosti svjedocenja u odnosu na odredeni predmet svjedocenja


Svjedocenje u postupku prema maloljetnicima ne ispoljava neke posebne specificnosti u odnosu na
svjedocenje u opstoj krivicnoj proceduri koje se odnosi na krivicno djelo. Medutim, svjedocenje u pogledu
licnosti ucinioca, u postupku prema maloljetnicima, u izvjesnoj mjeri je procesno modifikovano u odnosu
na pravila opste krivicne procedure. Ta procesna modifikacija se ogleda u izmjeni pravila opsteg krivicnog
postupka, koja sa odnose na mogucnost oslobadanja pojedinih svjedoka, odnosno odredenih kategorija
svjedoka, od generalne duznosti svjedocenja.
U postupku prema maloljetnicima od duznosti svjedocenja o okolnostima potrebnim za ocjenjivanje
dusevne razvijenosti maloljetnika, upoznavanje njegove licnosti i prilika u kojima zivi oslobodeni su samo
roditelji, staralac, usvojilac, socijalni radnik, vjerski ispovjednik, odnosno vjerski sluzbenik i branilac.
Ukoliko se svjedocenje odnosi na krivicno djelo, oslobodenje od duznosti svjedocenja ureduje se prema
opstim zakonskim odredbama o oslobodenju od duznosti svjedocenja.
Uloga organa starateljstva
60
Organ starateljstva ima posebnu ulogu u krivicnom postupku prema maloljetnicima. On nije stranka u
postupku, pa zato nema sva ona ovlascenja koja imaju tuzilac, maloljetnik i njegov branilac. Zakon mu,
medutim, daje odredena prava, kao i odredene obaveze u postupku, cijom realizacijom organ
starateljstva, takode, moze, saradujuci sa sudom i tuziocem, doprinijeti afirmaciji svrhe zbog koje se
prema maloljetniku vodi postupak.
U postupku prema maloljetnicima, organ starateljstva ima pravo da se upozna s tokom postupka, da u
toku postupka stavlja prijedloge i da ukazuje na cinjenice i dokaze koji su od vaznosti za donosenje
pravilne odluke, cime moze da ostvaruje aktivnu procesnu ulogu u postupku, te da na izvjestan nacin
postupa i poput stranke u postupku, mada nema to procesno svojstvo. Organ starateljstva moze i da
prihvati sprovodenje nadzora nad maloljetnikom na osnovu naredbe sudije za maloljetnike, i to tokom
trajanja pripremnog postupka prema maloljetniku, a ukoliko je to potrebno radi izdvajanja maloljetnika iz
sredine u kojoj je zivio ili radi pomoci, zastite ili smjestaja maloljetnika.
On ima vaznu ulogu i u prikupljanju i utvrdivanju podataka o licnosti maloljetnika - godine, dusevna
razvijenost, sredina i prilike u kojima zivi i druge okolnosti koje se ticu licnosti maloljetnika pri cemu ove
podatke organ starateljstva prikuplja na nekoliko nacina:
 na zahtjev sudije za maloljetnike,
 podnoseci izvjestaj o tome i
 prilikom izvrsavanja svojih drugih zakonskih ovlascenja.
Osim toga o svakom pokretanju postupka prema maloljetniku tuzilac ce obavijestiti nadlezni organ
starateljstva. Ova obaveza je u vezi sa procesnim pravom organa starateljstva da:
 daje misljenje tuziocu za upucivanje maloljetnika u prihvatiliste ili ustanovu za ispitivanje ili
vaspitanje
 u okviru mjere pojacanog nadzora organa starateljstva, daje prijedloge za izmjenu ili obustavu
vaspitne mjere sudu za maloljetnike koji je donio odluku u prvom stepenu.
Efektivnom ozivotvorenju njegovih drugih procesnih prava i procesnih mogucnosti sluze i sljedeca prava
organa starateljstva: mora biti pozvan na glavni pretres i ne moze biti udaljen sa glavnog pretresa.

Pozivanje maloljetnika i dostavljanje pismena maloljetnika


Pozivanje maloljetnika uvijek se vrsi preko roditelja, odnosno zakonskog zastupnika.
Maloljetnik se, dakle, ne poziva neposredno, nego posredstvom drugih lica. Dostavljanje odluka i drugih
pismena takode se vrsi uz neka odstupanja u odnosu na opste odredbe. Medutim, zabranjeno je da se
dostavljanje maloljetniku vrsi isticanjem na oglasnoj tabli suda. Isto tako, u odnosu na maloljetnike se ne
moze primijeniti ni odredba zakona o usmenom saopstavanju odluka niti bi bila relevantna usmena izjava
maloljetnika da se nece zaliti na odluku suda, koje odredbe, inace, mogu doci u obzir prema punoljetnim
uciniocima. Kod maloljetnika je ovakva zabrana opravdana iz vise razloga, a medu njima su najvazniji oni
koji se odnose na uzrast i nemogucnost da se u dovoljnoj mjeri shvati znacaj takve izjave, niti da se
procijeni domasaj svojih postupaka.

Objavljivanje toka krivicnog postupka


Procesna diskrecija u postupku prema maloljetnicima se ogleda u postojanju striktnih zakonskih pravila,
kojima se, u tom tipu krivicne procedure, nacelo javnosti svodi na najmanju mogucu (i nuzno potrebnu)
mjeru, u cilju potpune zastite interesa maloljetnika, efikasnijeg vodenja postupka, sprecavanja
stigmatizacije maloljetnog lica tokom trajanja procedure i posebno radi njegove lakse i uspjesnije
resocijalizacije poslije okoncanja krivicnog postupka i poslije izvrsenja krivicne sankcije, ukoliko dode do
njenog izricanja.
Na taj se nacin, sto je takode veoma vazno, omogucava i efikasnije izvrsenje krivicnih sankcija prema
maloljetnicima. Procesna diskrecija ima dva osnovna oblika:
 iskljucenje javnosti sa sudenja i
 procesna ogranicenja u pogledu obavjestavanja javnosti.
Za razliku od pravila opsteg krivicnog postupka, u postupku prema maloljetnicima je javnost uvijek
iskljucena sa sudenja, a smisao ovakvog normativnog rjesenja se ogleda u legislativnom nastojanju da se
sprijeci "razglasavanje slucaja", koje bi moglo da stetno utice na maloljetnika. Ne smije se objaviti tok
61
krivicnog postupka prema maloljetniku, ni odluka donesena u torn postupku, niti se moze vrsiti video i
audio snimanje toka postupka. Pravnosnazna odluka suda moze se objaviti ali bez navodenja licnih
podataka maloljetnika iz kojih se moze utvrditi njegov identitet. U sudskoj praksi se ustalilo shvatanje da
postoji procesna povreda odredbe zakona kojom se zabranjuje javnost sudenja maloljetniku, ukoliko se u
presudi koja je donijeta u opstem krivicnom postupku u pogledu krivicnog djela punoljetnog optuzenog,
navedu puna imena i prezimena maloljetnih saucesnika, s obzirom na to da se i na taj nacin prouzrokuju
stetne posljedice po maloljetnike, sto i predstavlja ratio legis zabrane javnog sudenja maloljetnicima.

Duznost hitnog postupanja


U postupku prema maloljetnicima izricito se nalaze organima i ustanovama koji u bilo kojem vidu
ucestvuju u postupku - da su duzni "najhitnije" postupati: organi koji ucestvuju u postupku prema
maloljetniku, kao i drugi organi i ustanove od kojih se traze obavjestenja, izvjestaji ili misljenja, duzni su
najhitnije postupiti - kako bi se postupak sto prije zavrsio. U istu svrhu, zakonodavac nalaze sudiji za
maloljetnike da svakih 15 dana obavjestava predsjednika suda o predmetima maloljetnika koji nisu
okoncani i o razlozima za to, pri cemu je, predsjednik suda duzan da preduzme neophodne mjere za
ubrzanje postupka. O tome u spisima mora ostati pisani trag. Ako sudija za maloljetnike ne bi
obavjestavao predsjednika suda, predsjednik suda je duzan pratiti rad na tim predmetima i traziti
potrebna obavjestenja. Uz to, odlaganje i prekidanje glavnog pretresa je u postupku prema
maloljetnicima izuzetnog karaktera, a sudija za maloljetnike je duzan da o razlozima svakog odlaganja i
prekidanja glavnog pretresa obaviiesti predsjednika suda.
Hitnost postupka prema maloljetnicima razumljiva je sama po sebi. Ako bi se ovaj postupak odugovlacio,
to bi dovodilo u pitanje i samu njegovu svrhu i smisao. U mjeri u kojoj protekne vise vremena od
kriminalnog ponasanja maloljetnika koje treba sankcionisati, slabiji je i problematicniji uticaj mjera koje
se preduzimaju. Dugotrajan, spor i razvucen postupak gubi svoj kriminalno-pedagoski efekat, pa u
znatnoj mjeri ugrozava vaspitni uticaj krivicnog postupka i uspjeh izvrsenja izrecene vaspitne mjere. Zato
je hitnost postupka jedna od nespornih maksima krivicnog postupka prema maloljetnicima.

Sastav suda
Zakon o krivicnom postupku ne regulise detaljno sastav i nadleznost suda u postupku prema
maloljetnicima, jer se radi o materiji koja se ureduje drugim zakonima. Sud u prvostepenom postupku
prema maloljetnicima procesno nastupa u dva funkcionalna oblika, sto je potpuno prilagodeno podjeli
postupka u prvom stepenu na dvije faze (pripremni postupak prema maloljetniku i postupak pred
sudijom za maloljetnike - na rocistu ili na pretresu). Sud tako u pripremnom postupku funkcionise kroz
procesnu ulogu sudije za maloljetnike, koji vodi tu fazu postupka, a u kasnijoj fazi postupka, takode, ima
procesnu ulogu, kao sudeci sudija, koja i predstavlja sudenje u uzem smislu te rijeci.
U postupku prema maloljetnicima u prvom stepenu sudi sudija za maloljetnike, koji vodi i pripremni
postupak i obavlja i druge poslove u postupku prema maloljetnicima, u skladu s ovim zakonom. U zakonu
se ne kaze koje djelatnosti spadaju u vrsenje drugih poslova, ali je logicno da se u tu kategoriju
svrstavaju sve procesne radnje koje se sprovode uz vodenje postupka, kao sto je, na primjer, davanje
dozvole za posjetu maloljetniku koji se nalazi u pritvoru.
Za sastav suda u drugostepenom postupku karakteristicno je da je on takode specijalizovan i da sudi u
zbornom sastavu. Naime, vijece za maloljetnike u sastavu od trojice sudija odlucuje po zalbama protiv
odluke sudije za maloljetnike, u slucajevima predvidenim zakonom.
No, nema nikakve dvojbe da sudije za maloljetnike moraju imati smisla i afiniteta za rad sa
delinkventnom omladinom, ali i odgovarajuce kriminolosko obrazovanje, praksu i iskustvo.

Pribavljanje podataka o licnosti maloljetnika


Dok je ispitivanje licnih i porodicnih prilika punoljetnih lica fakultativno, zakonodavac kod maloljetnika bio
sasvim odreden, zahtijevajuci da se posebno utvrde godine zivota maloljetnika, okolnosti potrebne za
ocjenu njegove dusevne razvijenosti, te da se ispita sredina u kojoj i prilike pod kojima maloljetnik zivi i
druge okolnosti koje se ticu njegove licnosti. Ti se podaci moraju pribaviti, dok ce se vjestacenje
62
maloljetnika koje sprovode ljekar, psiholog ili pedagog - narediti samo kada je to potrebno za utvrdivanje
zdravstvenog stanja maloljetnika, njegove dusevne razvijenosti, psihickih svojstava ili sklonosti.
Propustanje suda da u postupku prema maloljetniku utvrdi prilike u kojima je maloljetnik zivio i druge
okolnosti koje su potrebne za upoznavanje njegove licnosti, predstavlja povredu odredbe clana 355 stav
1 u vezi s clanom 297 stav 2 i dovodi do ukidanja presude.
Podatke o licnosti maloljetnika pribavlja sudija za maloljetnike. Navodi se i nacin na koji ce se podaci
prikupiti, kao i lica i institucije koje su duzne na torn zadatku u pripremnom postupku saradivati sa
sudijom za maloljetnike. Tako ce sudija za maloljetnike, radi utvrdivanja okolnosti licnih i porodicnih
prilika maloljetnika, saslusati svjedoke, tj. lica koja iz vlastitog saznanja raspolazu informacijama takve
prirode.
O okolnostima iz clana 355 stav 1 sudija za maloljetnike moze zatraziti izvjestaj organa starateljstva.
Da li ce se pribaviti izvjestaj organa starateljstva, zavisi od ocjene sudije za maloljetnike. Takode se
naglasava da sudija za maloljetnike moze pribavljanje podataka o licnosti "povjeriti" organu starateljstva.
Sudija za maloljetnike moze zatraziti da podatke o licnosti maloljetnika i sredini u kojoj on zivi prikupi
odredeno strucno lice (socijalni radnik, defektolog, psiholog i dr). Njihova uloga za tok krivicnog
postupka, posto su sa odgovarajucom socijalno - pedagoskom edukacionom osnovom, narocito je
znacajna.
Davanje ovakvog znacaja prikupljanju podataka o licnosti maloljetnika i sredini u kojoj on zivi, u osnovi je
protektivnog ili zastitnickog modela krivicnog postupka prema maloljetnicima, koji predstavlja tip
postupka koji dominira u savremenim krivicnoprocesnim sistemima.
Osnovne koncepcijske postavke zastitnickog modela se zasnivaju na davanju prevage socijalno-
pedagoskim i psiholoskim aspektima maloljetnicke delinkvencije, koja se primarno objasnjava
drustvenom uslovljenoscu, pri cemu se u drugi plan potiskuje problematika krivicnopravnog subjektiviteta
maloljetnika prema kojima se vodi postupak. Za taj je model, iz tih razloga, cak i karakteristicno da se u
cilju zastite licnosti maloljetnika, njihove resocijalizacije i prevaspitanja, potiskuju neka nacela iz domena
opste krivicne procedure, kojima se garantuje sloboda volje optuzenih i konsekventna zastita citavog niza
njihovih prava u postupku, od kojih neka imaju znacaj ustavnih garancija (poput pretpostavke nevinosti).
Vaznu ulogu u tom tipu postupka ima specijalizovani sudija za maloljetnike. Teziste postupka se prenosi
sa krivicnog djela koje je ucinjeno, na licnost ucinioca, tako da se u okviru postupka velika paznja
poklanja primjeni vanpravnih metoda upoznavanja licnosti maloljetnika, njegove porodice i sire socijalne
sredine, a pitanje krivice maloljetnika se potiskuje u drugi plan.

Princip oportuniteta krivicnog gonjenja u postupku prema maloljetnicima


Odredena odstupanja od nacela legaliteta zakon predvida i u postupku prema maloljetnicima, te, u
odredenim slucajevima i pod odredenim pretpostavkama, prepusta ocjeni tuzioca da li ce prema
maloljetniku zahtijevati pokrenuti krivicni postupak. Pretpostavke za primjenu principa oportuniteta,
moraju se, prije svega, raditi o krivicnom djelu za koje je zaprijecena novcana kazna ili kazna zatvora do
tri godine. Samo u tom slucaju tuzilac je ovlascen da ocijeni svrsishodnost pokretanja postupka, a tu
ocjenu duzan je zasnovati na: prirodi krivicnog djela, okolnostima pod kojima je ono ucinjeno, ranijem
zivotu maloljetnika i njegovim licnim svojstvima. Radi utvrdivanja ovih okolnosti, tuzilac moze zatraziti
obavjestenja od roditelja, odnosno staratelja maloljetnika, drugih lica i ustanova, a kad je to potrebno
moze ova lica i maloljetnika pozvati radi neposrednog obavjestavanja.
Materijal koji je tuzilac prikupio u okviru ovih aktivnosti, tj. rezultati razgovora sa pozvanim licima, mogu
se koristiti kao dokaz u krivicnom postupku, ako je tuzilac postupao u skladu sa odredbama zakona (npr.
ispitao maloljetnika. prethodno ga upozorivsi na njegovo pravo na odbranu ill uzeo iskaz od roditelja kao
svjedoka, prethodno ga upozorivsi na privilegiju nesvjedocenja). Uz to, tuzilac moze zatraziti misljenje
organa starateljstva o cjelishodnosti pokretanja postupka prema maloljetniku.
Ako za donosenje odluke o primjeni principa oportuniteta treba ispitati licna svojstva maloljetnika, tuzilac
moze, u sporazumu s organom starateljstva, uputiti maloljetnika u prihvatiliste ili u ustanovu za
ispitivanje ili vaspitanje, ali najduze 30 dana.
Upucivanju u odgovarajucu ustanovu mogu prethoditi konsultacije tuzioca sa psihologom, pedagogom,
defektologom ili nekim drugim strucnim licem.
63
Zbog prirode ustanove u koju se maloljetnik upucuje, te ogranicenja prava na slobodu, vrijeme
provedeno u toj ustanovi uracunava se u kaznu maloljetnickog zatvora - ukoliko ta kazna bude izrecena.
Od posebnog je znacaja odredba, koja ovlascuje tuzioca da se, pod odredenim pretpostavkama, posluzi
nacelom oportuniteta i, uporistem u tom nacelu, takode, odstupi od nacela legaliteta pokretanja krivicnog
postupka prema maloljetniku (iako je ovaj osnovano sumnjiv da je ucinio neko krivicno djelo).
Tuzilac je, naime, ovlascen da ne zahtijeva pokretanje krivicnog postupka prema maloljetniku za drugo
krivicno djelo ako je ovaj vec na izdrzavanju kazne ili vaspitne mjere, a s obzirom na tezinu ucinjenog
krivicnog djela i karakter kazne, odnosno vaspitne mjere koja se izvrsava, pokretanje novog postupka ne
bi bilo svrsishodno. Ova osnova za primjenu nacela oportuniteta nije limitirana apstraktnom tezinom
djela, pa ce moci biti primijenjena i za djela sa zaprijecenom kaznom duzom od tri godine zatvora. Isto
tako, ako tuzilac u toku pripremnog postupka utvrdi da je u toku izvrsenje krivicnopravne sankcije,
predlozice sudiji za maloljetnike obustavu postupka. O neslaganju sudije za maloljetnike sa prikdlogom
tuzioca odlucuje vijece za maloljetnike.
O svojoj odluci da, iz razloga oportuniteta, prema maloljetniku ne zahtijeva pokretanje krivicnog
postupka, tuzilac je duzan obavijestiti ne samo ostecenog, vec i organ starateljstva. Dbavijest ostecenog i
organa starateljstva o nepokretanju postupka prema maloljetniku mora sadrzavati razloge zbog kojih je
tuzilac donio takvu odluku. Ovi subjekti, medutim, nemaju mogucnost da iniciraju preispitivanje
pomenute odluke tuzioca zbog primjene principa oportuniteta.

Pritvor i privremeni smjestaj maloljetnika


Jedna od specificnosti postupka prema maloljetnicima jeste da organ koji vodi pripremni postupak (sudija
za maloljetnike) treba da vodi racuna o razlozima koji kod punoljetnog lica iziskuju primjenu mjera za
obezbjedenje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog u postupku, ukljucujuci i njegovo pritvaranje,
ali i o razlozima koji indiciraju primjenu mjere nadzora i zastite maloljetnika.
Zakon razlikuje pritvor od mjera koje se preduzimaju ako je to potrebno radi izdvajanja maloljetnika iz
sredine u kojoj je zivio ili radi pruzanja pomoci i zastite ili smjestaja maloljetnika.
Pritvor se moze narediti iz svih razloga navedenih u clanu 132 stav l^fac. a)-c). To znaci da se, prije
svega, mora raditi o maloljetniku za kojeg postoji osnovana, a ne bilo kakva sumnja da je ucinio krivicno
djelo, a, potom, mora postojati i barem jedan od razloga za pritvor, navedenih u tac. a)-c) stava 1 clana
358.945 Prema maloljetniku se, dakle, pritvor moze odrediti iz razloga:
 ako se maloljetnik krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
 ako postoji osnovana bojazan da ce maloljetnik unistiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili
tragove vazne za krivicni postupak ili ako narocite okolnosti ukazuju da ce maloljetnik ometati
krivicni postupak uticajem na svjedoke, saucesnike ili prikrivace i
 ako narocite okolnosti opravdavaju bojazan da ce maloljetnik ponoviti krivicno djelo ili da ce
dovrsiti pokusano krivicno djelo ili da ce uciniti krivicno djelo kojim prijeti, a za ta krivicna djela
moze se izreci kazna zatvora pet godina ili teza kazna. Odredbom stava 1 clana 358 nije
obuhvacen osnov prema kome se pritvor odreduje ako se radi o krivicnom djelu za koje se moze
izreci kazna zatvora deset godina ili teza kazna, a usljed nacina izvrsenja ili posljedica krivicnog
djela odredivanje pritvora je neophodno za sigurnost gradana ill imovine. Odredivanje pritvorskih
osnova na taj nacin motivisano je izuzetnoscu ove procesne mjere i interesima zastite
maloljetnika.
Izricito je naglaseno da ce se pritvor prema maloljetmku odrediti samo izuzetno, sto znaci da ga treba
primijeniti samo ako se drugim mjerama ista svrha ne moze postici.
Na osnovu rjesenja sudije za maloljetnike, pritvor moze trajati najduze mjesec dana, s tim da je vijece za
maloljetnike duzno obaviti kontrolu neophodnosti pritvora svakih deset dana. Protiv rjesenja o pritvoru
koje je donio sudija za maloljetnike, dozvoljena je zalba koja nema suspenzivno dejstvo, i to u roku od
24 sata od prijema rjesenja. O zalbi na rjesenje o pritvoru odlucuje vijece za maloljetnike u roku od 48
sati.
Vijece za maloljetnike istog suda moze, u slucaju postojanja zakonsKog razloga, produziti pritvor najduze
jos za dva mjeseca. Rjesenje o produzenju pritvora donosi se na obrazlozeni prijedlog sudije za
maloljetnike. Protiv ovog rjesenja dozvoljena je zalba, koja nema suspenzivno dejstvo. O zalbi odlucuje
64
vijece za maloljetnike drugostepenog suda. Ogranicenje trajanja pritvora prema maloljetnicima od
najduze tri mjeseca odnosi se iskljucivo na pritvor odreden i produzen u pripremnom postupku.
Nakon zavrsetka pripremnog postupka, pritvor moze da traje najduze jos sest mjeseci.
Dakle, maksimalno trajanje pritvora u postupku prema maloljetniku iznosi devet mjeseci (tri mjeseca u
pripremnom postupku) i sest mjeseci nakon zavrsetka pripremnog postupka.
Kad se govori o najduzem trajanju pritvora u postupku prema maloljetniku (devet mjeseci), onda to
trajanje ukljucuje u sebe i postupak po zalbi, tj. vrijeme do stupanja odluke na pravnu snagu.
Razumljivo je da je sudija za maloljetnike mora ukinuti pritvor cim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio
odreden. Medutim, u sastavu vijeca za maloljetnike koje donosi rjesenje o ukidanju pritvora moze biti
sudija koji vodi pripremni postupak.
U pogledu postupka sa pritvorenim maloljetnikom, shodno se primjenjuju odredbe o postupku sa
pritvorenicima, dopunjene clanom 359. Prema toj odredbi, maloljetnik izdrzava pritvor odvojeno od
punoljetnih lica Isto tako, sudija za maloljetnike ima prema pritvorenim maloljetnicima ista ovlascenja
koja po zakonu (u pogledu pritvorenika) pripadaju sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za
prethodno saslusanje.
Sudija za maloljetnike moze narediti da se prema maloljetniku u toku pripremnog postupka odredi:
 smjestaj u prihvatiliste, vaspitnu ili slicnu ustanovu,
 stavljanje pod nadzor organa starateljstva i
 predaja drugoj porodici.
Kao indikacija za primjenu jedne od ovih mjera, trazi se alternativno "izdvajanje maloljetnika iz sredine u
kojoj je zivio" ili "pruzanje pomoci, zastite ili smjestaja maloljetnika. Iako se troskovi smjestaja
maloljetnika isplacuju unaprijed iz budzetskih sredstava, i ulaze u troskove krivicnog postupka i ovim
mjerama znatno podize kriminalno - pedagoski efekat pripremnog postupka, odredba clana 357 stav 1 se
u praksi skoro nikako ne primjenjuje.

Iskljucenje javnosti
U postupku prema maloljetnicima javnost je uvijek iskljucena, i to bez obzira na to da li je rijec o
pripremnom postupku, rocistu ili glavnom pretresu. Isto vazi i za postupak pred drugostepenim sudom.
Sudija za maloljetnike ce upozoriti lica koja prisustvuju rocistu ili glavnom pretresu na duznost cuvanja
tajne o onome sto su na rocistu ili glavnom pretresu saznala i da neovlasceno odavanje tajne predstavlja
krivicoo djelo.
Sudija za maloljetnike moze dopustiti da glavnom pretresu budu prisutna:
 lica koja se have zastitom i vaspitanjem maloljetnika ili
 suzbijanjem maloljetnicke delinkvencije, kao i
 naucnici.
U rjesenju kojim se dozvoljava prisustvo odredenih lica na glavnom pretresu moraju se navesti njihova
imena i prezimena, kao i razlozi zbog kojihie ucinjen izuzetak od pravila sadrzanog u stavu 1 clana 365.
U toku glavnog pretresa sudija za maloljetnike moze narediti da se iz zasjedanja udalje sva ili pojedina
lica. To pravilo se, medutim, ne odnosi na tuzioca, branioca i predstavnika organa starateljstva.
Udaljenje lica sa glavnog pretresa moguce je na prijedlog stranaka, predstavnika organa starateljstva ili
po sluzbenoj duznosti, s tim da sudija za maloljetnike nije duzan da prethodno trazi njihovo misljenje ili
saglasnost.
Naposlijetku, za vrijeme izvodenja pojedinih dokaza ili govora stranaka, sudija za maloljetnike moze
narediti da se maloljetnik udalji iz zasjedanja. Udaljenje mimo ovog osnova predstavljalo bi sudenje
maloljetniku u odsustvu, sto je zabranjeno.

PRIPREMNI POSTUPAK
Pripremni postupak prema maloljetniku predstavlja prvu i obaveznu fazu postupka prema maloljetnicima,
a zavisno od njegovog ishoda moze doci do glavne faze postupka, koji se moze okoncati izricanjem
odredene krivicnopravne sankcije ili obustavom postupka, a moze doci i do obustave postupka, kada su
za to ispunjeni zakonski uslovi. Svrha pripremnog postupka nije samo prikupljanje dokaza i podatakra o

65
krivicnom djelu (sto je svrha istrage), nego je sudija za maloljetnike duzan prikupiti sve cinjenice i utvrditi
sve okolnosti potrebne za ocjenu licnosti maloljetnika, kako bi zatim tuzilac mogao donijeti odluku.
Kao specificnost pripremnog postupka istice se mogucnost sudije za maloljetnike da nareduje mjere
kojima se maloljetnik stiti od negativnih vanjskih uticaja; u tom postupku se ne utvrduju samo cinjenice
za donosenje odluke, vec se preduzimaju i mjere zastite maloljetnika i njegovog nadziranja.
Pripremni postupak prema maloljetniku je pokrenut kada sudija za maloljetnike preduzme prvu radnju po
zahtjevu za pokretanje pripremnog postupka.

Zahtjev za pokretanje pripremnog postupka i vaspitne preporuke


Prije donosenja odluke hoce li podnijeti zahtjev za pokretanje krivicnog postupka prema maloljetniku za
krivicno djelo iz clana 352 stav 1 (za koje je zakonom propisana novcana kazna kao glavna kazna ili
kazna zatvora do tri godine), tuzilac je duzan razmotriti mogucnost i opravdanost izricanja vaspitne
preporuke.
Ako se tuzilac odluci izreci vaspitnu preporuku, u rjesenju tuzioca ce se, izmedu ostalog, pored izricanja
jedne ili vise preporuka, konstatovati da se nece zahtijevati pokretanje postupka prema maloljetnom
izvrsiocu krivicnog djela. Protiv ovog rjesenja tuzioca zalba nije dozvoljena. Prije donosenja rjesenja o
izricanju vaspitne preporuke tuzilac mora utvrditi postojanje uslova za njenu primjenu:
 tezina krivicnog djela (provjeravanje da je rijec o krivicnom djelu za koje je propisana novcana
kazna kao glavna kazna ill kazna zatvora do tri godine. za koje se moze primijeniti vaspitna
preporuka )
 priznanje krivicnog djela od strane maloljetnika
 izrazena spremnost maloljetnika za pomirenje s ostecenim
Izbor i primjena izrecene vaspitne preporuke vrsi se u saradnji saroditeljima ili starateljima maloljetnika i
organima socijalnog staranja. U formalnopravnom smislu rijeci, tuzilac ne moze uslovljavati nepokretanje
krivicnog postupka izricanjem vaspitne preporuke ili njenim prihvatanjem od strane maloljetnika,
medutim, u realnosti pripremanja izricanja neke od ovih preporuka, tuzilac moze iskoristiti ovu
mogucnost i pozvati maloljetnika na saradnju.
Pripremni postupak zapocinje podnosenjem od strane tuzioca zahtjeva za pokretanje pripremnog
postupka. Zahtjev se podnosi sudiji za maloljetnike. Smatra se da zahtjev za pokretanje pripremnog
postupka treba da sadrzi licne podatke o maloljetniku, opis krivicnog djela koje mu tuzilac stavlja na
teret, pravnu kvalifikaciju. okolnosti iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je maloljetnik izvrsio krivicno
djelo i postojece dokaze. Polazeci od zakonskog odredenja da se ostale odredbe zakona (izvan glave
XXVI koja se odnosi na postupak prema maloljetnicima) primjenjuju ako nisu u suprotnosti s odredbama
postupka prema maloljetnicima, zakonski propisi o prijavljivanju krivicnog djela i aktivnostima ovlascenih
sluzbenih lica u toku istrage primjenjuju se i u slucaju kad krivicno djelo izvrsi malolietnik.
Ako odluci da izrekne vaspitnu preporuku, sudija za maloljetnike nece pokrenuti postupak protiv
maloljetnika, a protiv njegovog rjesenja nije dopustena zalba. Izvan slucajeva iz stava 1 clana 354, ako
se sudija za maloljetnike ne slozi sa zahtjevom za pokretanje pripremnog postupka, on ce zatraziti da o
tome odluci vijece za maloljetnike sastavljeno od trojice sudija. Vijece za maloljetnike moze odluciti da se
postupak prema maloljetniku pokrene pred sudijom za maloljetnike, odnosno da se postupak ne pokrene.
Odluka vijeca za maloljetnike je u formi rjesenja, na koje nije dozvoljena zalba.
Sudija za maloljetnike moze povjeriti policijskim organima da izvrse naredbu o pretresanju stana ili o
privremenom oduzirpanju predmeta. Preduzimanje ovih radnji obavlja se u skladu sa procesnim pravilima
o preduzimanju tih radnji.

Lica koja prisustvuju radnjama u pripremnom postupku


Sudija za maloljetnike sam odreduje nacin izvodenja pojedinih radnji drzeci se odredaba zakona u onoj
mjeri koja osigurava prava maloljetnika na odbranu, prava ostecenog i prikupljanje dokaza potrebnih za
odlucivanje. Radi se o radnjama dokazivanja koje u toku istrage protiv punoljetnog izvrsioca krivicnog
djela preduzimaju tuzilac i ovlascena sluzbena lica. Nacin izvodenja pojedinih radnji zavisi i od uzrasta
maloljetnika i tezine, odnosno vrste izvrsenog krivicnog djela.
66
Radnjama u pripremnom postupku mogu biti prisutni tuzilac i branilac. lako je propisano da radnjama u
pripremnom postupku mogu prisustvovati tuzilac i branilac, nema razloga smatrati da je zakonodavac
htio iskljuciti mogucnost da maloljetnik prisustvuje radnjama u pripremnom postupku ako je to u interesu
njegove odbrane. Prisustvovanje maloljetnika radnjama u pripremnom postupku ne protivi
se ni prirodi toga postupka, pa mu se to pravo moze uskratiti samo iz razloga iz kojih se na glavnom
pretresu moze narediti da se maloljetnik za izvodenje pojedinih dokaza, udalji iz zasjedanja.
Zakonom se omogucava da se ispitivanje maloljetnog licju kad je to potrebno, obavlja uz pomoc
pedagoga ili drugog strucnog lica.
Postavlja se pitanje na osnovu cega ce sudija za maloljetnike procijeniti da je potrebna takva pomoc u
ispitivanju, u cemu se ona sastoji i na koji se nacin efektivno realizuje, jer se zakonom samo odreduju
formalni procesni okviri za ovakvo odlucivanje. Smatra se da strucno asistiranje u ispitivanju maloljetnika
treba da bude krajnje izuzetno, te da se preduzima samo ukoliko je sasvim izvjesno da ce se na taj nacin
ostvariti bolji rezultati. Sam pedagog, odnosno psiholog ili drugo strucno lice ne moze prilikom ispitivanja
da potpuno zamijeni sudiju za maloljetnike, jer bi takva procesna supstitucija bila ne samo u neskladu sa
zahtjevima kriminalisticke taktike vec bi se svela na postupanje contra legem, sto bi, u krajnjoj liniji,
dovelo i do bitne povrede odredaba krivicnog postupka.
Osobitost je postupka prema maloljetniku da, po odobrenju sudije za maloljetnike, radnjama u postupku
mogu prisustvovati organ starateljstva i roditelj, odnosno staralac maloljetnika. Za razliku od prisustva
tuzioca, maloljetnika i njegovog branioca, prisustvo organa starateljstva ili roditelja ovisi o diskrecionoj
ocjeni sudije za maloljetnike. Njihovo prisustvo je iskljuceno samo onda ako to stetno utice na uspjesno
vodenje postupka prema maloljetniku ili otezava prikupljanje potrebnih cinjenica. Treba naglasiti da
prilikom prisustvovanja ovim radnjama pomenuta lica imaju pravo na aktivno ucesce - stavljanjem
prijedloga i upucivanjem pitanja lieu koje se ispituje, odnosno saslusava. Takode, ispitivanje maloljetnog
lica, kad je to potrebno, obavice se uz pomoc pedagoga ih drugog strucnog lica..

Okoncanje pripremnog postupka


Pripremni postupak se zavrsava nakon sto je sudija za maloljetnike ispitao sve okolnosti koje se odnose
na izvrsenje krivicnog djela i licnost maloljetnika. Tek tada sudija za maloljetnike moze spis zavrsenog
pripremnog postupka dostaviti na odluku nadleznom tuziocu.
Kada primi spis zavrsenog pripremnog postupka, tuzilac raspolaze sa tri mogucnosti.
On moze sudiji za maloljetnike vratiti spis, sa zahtjevom da postupak dopuni u odredenom pravcu (bilo u
pogledu cinjenica vezanih za utvrdenje djela, bilo onih koje se odnose na licnost, raniji zivot i prilike u
kojima maloljetnik zivi), predloziti obustavu postuvka ili staviti prijedlog za izricanje sankcije.
Ako u toku pripremnog postupka tuzilac nade da nema osnova za vodenje postupka prema maloljetniku
ili ako je u toku izvrsenje kazne ili vaspitne mjere, pa, s obzirom na tezinu toga krivicnog djela, ali i na
kaznu ili vaspitnu mjeru koja se izvrsava, ne bi imalo svrhe izricanje krivicnopravne sankcije, stavice
prijedlog sudiji za maloljetnike da se obustavi postupak. Tuzilac predlaze sudiji za maloljetnike obustavu
postupka iz istih razloga zbog kojih se obustavlja istraga:
 ako djelo koje je ucinio maloljetnik nije krivicno djelo
 nema dovoljno ookaza da je maloljetnik ucinio krivicno djelo
 postoje okolnosti koje iskljucuju krivicno gonjenje, kao, npr., zastar|elost ili amnestija.
Tuzilac je duzan da o prijedlogu za obustavu postupka obavijesti i nadlezni organ starateljstva.
Sudija za maloljetnike moze izraziti svoje neslaganje sa prijemogom tuzioca da se postupak prema
maloljetniku obustavi. U slucaju kada se sudija za maloljetnike ne slozi sa prijedlogom tuzioca za
obustavu postupka, sudija za maloljetnike je duzan da spis pripremnog postupka, sa prijedlogom za
obustavu, dostavi vijecu za maloljetnike koje donosi konacnu odluku. Sudija za maloljetnike, pritom, ne
donosi formalnu odluku, vec u dopisu o dostavljanju predmeta vijecu za maloljetnike iznosi svoje razloge
za vodenje postupka prema maloljetniku. Po odluci vijeca da nema mjesta obustavi postupka, dolazi do
rocista ili glavnog pretresa i do izricanja sankcije maloljetniku. Protiv rjesenja vijeca za maloljetnike koje
je doneseno zbog neslaganja sudije za maloljetnike i tuzioca zalba nije dozvoljena.

67
Ako se tuzilac, na osnovu cinjenicnog stanja u spisu zavrsenog pripremnog postupka, odlucio na
predlaganje izricanja sankcije maloljetniku, stavice, u tom smislu, odgovarajuci prijedlog sudiji za
maloljetnike.
Prijedlog tuzioca da se maloljetnik kazni, odnosno da se prema njemu primijeni vaspitna mjera - treba da
sadrzi podatke nuzne za utvrdivanje identiteta (ime i prezime i godine zivota), a potom opis krivicnih
djela, dokaze iz kojih proizilazi da je maloljetnik izvrsio krivicno djelo, obrazlozenje koje treba da sadrzi
ocjenu dusevne razvijenosti maloljetnika i prijedlog da se maloljetnik kazni, odnosno du mu bude
izrecena vaspitna mjera ili kazna. Tuzilac nije duzan predlozi konkretnu vaspitnu mjeru, ali bi bilo korisno,
ukoliko to rezultat pripremnog postupka dopustaju, da se opredijeli bar za zavodsku i vanzavodsku
vaspitnu mjeru, a ako je to moguce - i za vrstu te mjere. S obzirom na to da obrazlozeni prijedlog tuzioca
ne prolazi sudsku kontrolu kao optuznica, povodom njega se odmah zakazuje rociste ili glavni pretres, a
protiv ovog prijedloga nisu dozvoljeni prethodni prigovori.
Tuzilac je duzan da prijedlog za izricanje sankcije maloljetniku ili, eventualno, za dopunu pripremnog
postupka - dostavi sudu u roku od osam dana od dana kada mu je spis dostavljen. Ovako kratak rok
zakon je predvidio zbog hitnosti postupka. ali se ne radi o prekluzivnom, nego samo o instruktivnom
roku.

PRVOSTEPENI POSTUPAK
Nakon sto se zavrsi pripremni postupak, postupak prema maloljetnicima prelazi u sljedeci dio pod
nazivom "Prvostepeni postupak" u kojem su normirani odrzavanja rocista, postupak na glavnom pretresu
i donosenje i objavljivanje odluka.
Postupak pred sudijom za maloljetnike moze se odvijati na rocistu i na glavnom pretresu. Sudija za
maloljetnike je duzan u roku od osam dana od dana prijema obrazlozenog prijedloga tuzioca, odnosno
donosenja odluke (na rocistu) da se odrzi glavni pretres, zakazati glavni pretres ili odrzati rociste za
izricanje vaspitne mjere. Za svako produzenje ovog roka sudija za maloljetnike mora imati odobrenje
predsjednika suda.
Da li ce, na osnovu prijedloga tuzioca za izricanje vaspitne mjere ili, izuzetno, odluke vijeca za
maloljetnike - sudija za maloljetnike zakazati rociste ili glavni pretres, zavisi iskljucivo od njegove ocjene.
U praksi, pak, odluka sudije za maloljetnike da zakaze rociste ili glavni pretres katkad ovisi i od prijedloga
tuzioca. Ako tuzilac predlaze da maloljetniku bude izrecena kazna ili se u prijedlogu za izricanje vaspitne
mjere predlaze zavodska vaspitni mjera, to ce opredjeljivati sudiju za maloljetnike da zakaze glavni
pretres jer se kazna i zavodska mjera mogu izreci samo nakon odrzanog pretresa. Zakon ne propisuje
pravila za zakazivanje rocista, odnosno glavnog pretresa, ali je sudska praksa oblikovala odredena
mjerila.

Rociste
Ako tuzilac predlaze izricanje vaspitne mjere, bez naznake njene vrste, sudija za maloljetnike ce, nakon
sto prouci spis predmeta, morati ocijeniti da li dolazi u obzir izricanje zavodske ili vanzavodske vaspitne
mjere. Ako se sudija za maloljetnike odluci da zakaze rociste, to znaci da je, na neki nacin, vec unaprijed
ocijenio da nije vjerovatno izricanje zavodske vaspitne mjere (koja moze biti upucivanje u vaspitnu
ustanovu, u vaspitno-popravni dom ili u drugu ustanovu za osposobljavanje).
Na rocistu se izricu disciplinska mjera upucivanja u disciplinski centar za maloljetnike i mjere pojacanog
nadzora (od strane roditelja, usvojioca ili staraoca; u drugoj porodici ili od strane nadleznog organa
socijalne zastite).
Bitne specificnosti rocista su: tajnost, ogranicena neposrednost u izvodenju dokaza, tj. primjena principa
posrednosti u izvodenju dokaza i ogranicena kontradiktornost.
Zakon ne obavezuje na obavjestavanje i pozivanje nekih lica na rociste na kome ce se raspravljati o
izricanju odgovarajuce vaspitne mjere, sto ne iskljucuje mogucnost da mu mogu prisustvovati tuzilac,
branilac, predstavnik organa starateljstva, maloljetnik, roditelji ili staralac.
U slucaju da su ta lica obavijestena o rocistu, ali se nisu odazvala, rociste ce se odrzati i u njihovoj
odsutnosti. Ukoliko je maloljetnik obavijesten o rocistu ali ne dode, ne moze se uzeti da je postupak

68
voden u njegovom odsustvu. Lica koja prisustvuju rocistu imaju pravo stavljati prijedloge u pogledu
dokaznog materijala ili vaspitne mjere koja se treba izreci. O rocistu se vodi zapisnik.
Takode, pravilo treba da bude da se samo izuzetno moze odrzati u odsustvu maloljetnika. Medutim,
obaveza je sudije za maloljetnike da saopsti maloljetniku vaspitnu mjeru koja mu je izrecena, npr.
pozivajuci ga u sud.
Sudija za maloljetnike ce zakazati glavni pretres i onda kad se ne ocekuje izricanje pomenutih
krivicnopravnih sankcija, ako smatra da prikupljeni dokazni materijal treba kontradiktorno razmotriti na
glavnom pretresu: tako ce izvodenjem dokaza na glavnom pretresu cinjenicno stanje biti pravilno i jasno
utvrdeno. Uz to, da se odrzi glavni pretres moze se odluciti na rocistu.
Ako bi kazna maloljetnickog zatvora ili zavodska vaspitna mjera bila izrecena na rocistu, to predstavlja
bitnu povredu odredaba krivicnog postupka. Inace, pravilo treba da bude da prema maloljetnim
uciniocima krivicnih djela treba primijeniti vaspitne mjere, a izuzetno, ako to okolnosti zahtijevaju –
kaznu maloljetnickog zatvora.

Glavni pretres
Ako sudija za maloljetnike zakaze glavni pretres umjesto rocista. Duzan je na pretres pozvati (pored lica
cije je prisustvo na glavnom pretresu obavezno) roditelje maloljetnika, odnosno staraoca i predstavnika
organa starateljstva, ali nedolazak tih lica ne sprecava odrzavanje glavnog pretresa. Glavni pretres ne
moze se sprovesti u odsustvu maloljetnika. Uz to, mora mu prisustvovati tuzilac, ako je stavio prijedlog
za izricanje kazne ili vaspitne mjere, kao i branilac.
Sa glavnog pretresa, kada se sudi maloljetniku, uvijek je iskljucena javnost. Pored toga, sudija za
maloljetnike moze odluciti da se iz zasjedanja udalje sva ili pojedina lica, pa i maloljetnik, sto zavisi od
njegove slobodne ocjene. Tuzilac, branilac i predstavnik organa starateljstva ne mogu biti udaljeni iz
zasjedanja. Dopusteno je, medutim, jedino da, prema diskrecionoj ocjeni sudije za maloljetnike, glavnom
pretresu prisustvuju lica koja se bave zastitom i vaspitanjem maloljetnika ili suzbijanjem maloljetnicke
delinkvencije, kao i naucni radnici.
Sudija za maloljetnike je ovlascen da, i bez prijedloga tuzioca, moze donijeti odluku na osnovu
cinjenicnog stanja koje je izmijenjeno na glavnom pretresu. Kada predstavnik organa starateljstva
prisustvuje glavnom pretresu, on moze stavljati prijedloge i ukazivati na cinjenice i dokaze koji su od
vaznosti za donosenje pravilne odluke. Sudija za maloljetnike je, ovlascen da odstupi od pravila kojima se
kod punoljetnih lica regulise priprema i rukovodenje glavnim pretresom, odlaganje i prekidanje glavnog
pretresa, zapisnik i tok glavnog pretresa, ako okolnosti konkretnog slucaja upucuju na zakljucak da
pridrzavanje tih pravila ne bi bilo cjelishodno. To podrazumijeva da se od navedenih pravila moze
odstupiti samo na nacin i u mjeri kojom se ne umanjuje zakonitost postupanja i ne ugrozava pravo
odbrane.
Treba napomenuti da se na glavni pretres shodno primjenjuju odredbe o glavnom pretresu iz redovnog
krivicnog postupka. To se posebno odnosi na izvodenje i ocjenu dokaza, gdje vaze principi
neposrednosti, usmenosti i kontradiktornosti. Zato se iskaz maloljetnika iz pripremnog postupka moze
koristiti prilikom unakrsnog ispitivanja i ocjene vjerodostojnosti njegovog svjedockog iskaza datog na
glavnom pretresu, i to u novom postupku protiv drugog optuzenog. Medutim, iskaz maloljetnika sadrzan
u zapisniku o njegovom ispitivanju u pripremnom postupku ne moze se samostalno prihvatiti i koristiti
kao dokaz, ako se maloljetnik pojavljuje u svojstvu osumnjicenog, a na glavnom pretresu u svojstvu
svjedoka.
U postupku prema maloljetnicima odlaganje ili prekidanje glavnog pretresa odreduje se samo izuzetno.
Razlog tome je sto glavni pretres treba da tece u kontinuitetu, jer je to od narocite vaznosti, odnosno u
vezi je s uzrastom ucinioca krivicnog djela, njegovom stigmatizacijom u zajednici u kojoj zivi, uticajem
(pozitivnim, ali i negativnim) glavnog pretresa na ponasanje maloljetnika, njegovim razumijevanjem i (ili)
prihvatanjem izvrsenog krivicnog djela, uspostavljanjem odnosa povjerenja izmedu sudije za maloljetnike
i drugih ucesnika u postupku i samog maloljetnika. To svakom odlaganju ili prekidanju glavnog pretresa
sudija za maloljetnike obavijestice predsjednika suda i iznijeti razloge za to.

Odluke sudije za maloljetnike


69
U postupku prema maloljetnicima primjenjuju se, ako nisu u suprotnosti sa posebnim odredbama koje
vaze za maloljetnike, odredbe o izricanju presude, vrsti presude, objavljivanju presude i pismenoj izradi i
dostavljanju presude. Sudija za maloljetnike duzan je da odluku, donesenu nakon glavnog pretresa i
rocista, zasniva samo na cinjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Duznost savjesne
ocjene svakog dokaza pojedinacno i u vezi sa ostalim dokazima, kao osnove za izvodenje zakljucka da li
je cinjenica dokazana, u cijelosti vrijedi i za sudiju za maloljetnike.
Sudija za maloljetnike, bez obzira na to da li odlucuje na rocistu ili na glavnom pretresu, ima pravo da
izrekne krivicnopravnu sankciju maloljetniku, pri cemu je vezan jedino materijalnim krivicnim pravom i
interesima maloljetnika. U izboru krivicnopravne sankcije sudija za maloljetnike nije vezan za prijedlog
tuzioca, ali ako je tuzilac odustao od prijedloga, sudija za maloljetnike ne moze maloljetniku izreci kaznu
nego samo vaspitnu mjeru.
Ova zabrana je apsolutna, pa se u slucaju odustanka tuzioca postupak zavrsava rjesenjem o izricanju
vaspitne mjere, odnosno rjesenjem kojim se postupak prema maloljetniku obustavlja.
Sudija za maloljetnike donosi svoju odluku u obliku presude samo kada se maloljetniku izrice kazna. Sve
ostale odluke sudije za maloljetnike donose se u obliku rjesenja. Sudija moze rjesenjem postupak
obustaviti ili malolielniku izreci vaspitnu mjeru.
Rjesenje o obustavi postupka sudija za maloljetnike ce donijeti u sljedecim slucajevima:
 kada se u opstem postupku donosi presuda kojom se optuzba odbija.
 kada se u opstem postupku donosi oslobadajuca presuda. To su slucajevi kada se ne moze
utvrditi da je ponasanje koje se maloljetniku stavlja na teret krivicno djelo ili slucajevi u kojima su
utvrdene okolnosti koje iskljucuju krivicnu odgovornost ili ako nije dokazano da je maloljetnik
ucinio djelo za koje se optuzuje
 kada nade da maloljetniku nije cjelishodno izreci ni kaznu niti vaspitnu mjeru. Radi se o jednom
vidu primjene principa oportuniteta (cjelishodnosti) i to ne prilikom pokretanja krivicnog postupka,
nego u odlucivanju o krivicnoj sankciji. U ovom primjeru krivicno djelo postoji i maloljetnik je
izvrsilac, ali sudija za maloljetnike polazeci od interesa maloljetnika, kao i interesa zajednice,
smatra da izricanje kazne ili vaspitne mjere nije cjelishodno (npr. kod laksih krivicnih djela, zbog
godina zivota maloljetnika, ako je proteklo duze vremensko razdoblje od izvrsenja krivicnog djela,
a nije bilo recidivizma i si.). Za ocjenu postojanja teskih posljedica djela pri odlucivanju o
obustavljanju postupka prema maloljetniku zbog necjelishodnosti izricanja vaspitnih mjera, mora
se uzeti u obzir i brojnost ucinjenih krivicnih djela i visina pribavljene protivpravne imovinske
koristi. Isto tako, tezina ucinjenog krivicnog djela nije od iskljucivog uticaja, a nema ni presudni
znacaj za primjenu principa cjelishodnosti izricank vaspitne mjere.
Rjesenje o izricanju vaspitne mjere sadrzi izreku u kojoj se samo navodi vrsta vaspitne mjere, ali se
maloljetnik ne oglasava krivim za krivicno djelo koje mu se stavlja na teret. U izreku se, takode, ne unosi
ni opis krivicnog djela, jer utvrdivanje tog djela i krivicne odgovornosti nije glavni predmet sudenja
maloljetniku. U obrazlozenju rjesenja navesce se opis djela i okolnosti koje opravdavaju primjenu
izrecene vaspitne mjere, sto znaci da krivicno djelo mora biti individualizirano da bi se razlikovalo od
drugih krivicnih djela, ali i da bi se koristilo u slucaju eventualnog isticanja prigovora presudene stvari.
Vaspitna mjera mladem punoljetnom lieu takode, u formi rjesenja.
Presuda kojom se izrice kazna maloljetnickog zatvora jedina je kazna koja se moze izreci
maloljetniku. Ta kazna se izrice u formi predvidenoj za osudujucu presudu u opstem postupku. Teze
posljedice djela su jedna od okolnosti kriminalnopolitickog karaktera cije je postojanje i utvrdivanje
nuzno, koje sud mora obrazloziti i navesti u cemu se one sastoje, prilikom zakljucivanja da konkretnog
maloljetnog izvrsioca krivicnog djela treba kazniti. Neobrazlaganje ovih okolnosti predstavlja bitnu
povredu odredaba clana 297 stav 1 tacka k). U ovoj presudi sud moze maloljetnika osuditi na placanje
troskova krivicnog postupka i na ispunjenje imovinskopravnog zahtjeva, sto, inace, ne dolazi u obzir ako
se donosi rjesenje o izricanju vaspitne mjere.
Za krivicna djela ucinjena u sticaju nije moguca kumulacija maloljetnickog zatvora i vaspitne mjere, tako
da maloljetniku moze biti izrecena samo jedna vaspitna mjera ili samo kazna maloljetnickog zatvora.
Sudija za maloljetnike postupa na isti nacin kad poslije izrecene vaspitne mjere, odnosno maloljetnickog

70
zatvora utvrdi da je maloljetnik prije ili poslije izricanja ovih krivicno-pravnih sankcija ucinio krivicno
djelo.

Troskovi postupka i imovinskopravni zahtjev


Sudija za maloljetnike moze maloljetnika obavezati na placanje troskova krivicnog postupka i na
ispunjenje imovinskopravnog zahtjeva samo ako je maloljetniku izrekao kaznu maloljetnickog zatvora.
Bez obzira na zakonske obaveze roditelja prema djeci, sudija za maloljetnike nikada ne moze obavezati
roditelje maloljetnika na bilo kakvu radnju u vezi sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom, pa ni
onda kada se maloljetniku izrekne kazna maloljetnickog zatvora.
Ako je prema maloljetniku izrecena vaspitna mjera, troskovi postupka padaju na teret budzetskih
sredstava, a osteceni se radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva upucuje na parnicni postupak.
Na placanje troskova krivicnog postupka moze se obavezati i mlade punoljetno lice kome je izrecena
vaspitna mjera: ne postoje zakonske odredbe koje privileguju mlade punoljetno lice da bude oslobodeno
od placanja troskova krivicnog postupka i pausala u slucaju kad mu je izrecena vaspitna mjera.

PRAVNI LIJEKOVI
U glavi XXVI nalaze se odredbe o zalbi protiv presude i zalbi na rjesenje, zatim zabrani reformatio in
peius, kao i o ponavljanju krivicnog postupku.

Dozvoljenost zalbe
Regulisano je da je dopustena zalba protiv odluke sudije za maloljetnike prvostepenog suda kojom je
maloljetniku izrecena kazna ili vaspitna mjera, te protiv rjesenja o obustavi postupka.
Zalba na rjesenje o obustavi izvrsenja i izmjeni odluke o vaspitnim mjerama nije regulisana ovom
odredbom, vec se primjenjuju opste odredbe o zalbi na rjesenje.
O zalbama protiv odluke prvostepenog suda odlucuje vijece za maloljetnike drugostepenog suda,
sastavljeno od trojice sudija. S obzirom na to da zakon ne sadrzi posebne odredbe o dozvoljenosti zalbe
protiv drugih odluka suda tokom krivicnog postupka prema maloljetniku, ona se cijeni prema opstim
odredbama, ako one nisu u suprotnosti sa odredbama glave XXVI.

Lica ovlascena na zalbu


Lica ovlascena na zalbu protiv presude kojom je maloljetniku kazna, protiv rjesenja kojim je maloljetniku
izrecena vaspitna mjera i protiv rjesenja o obustavi postupka su ona koja imaju pravo zalbe protiv
presude su, u stvari, lica koja ovo pravo imaju i u postupku protiv punoljetnog izvrsioca. To su: tuzilac,
maloljetnik, branilac i osteceni, te lica koje su s maloljetnikom povezana posebnim i bliskim vezama i koja
mogu uloziti zalbu samo u korist maloljetnika. Branilac, tuzilac, bracni odnosno vanbracni drug, srodnik
po krvi u pravoj liniji, usvojilac, staralac, brat, sestra i hranilac mogu, medutim, podnijeti zalbu u korist
maloljetnika i protiv njegove volje.
Organ starateljstva nije ovlascen na podnosenje zalbe dok roditelji maloljetnika mogu podnijeti zalbu
samo u korist maloljetnika. Tuzilac moze podnijeti zalbu i na stetu i u korist maloljetnika. Osteceni se
moze zaliti zbog odluke sudije za maloljetnike o troskovima krivicnog postupka i zbog odluke o
imovinskopravnom zahtjevu. Razlozi za ulaganje zalbe su isti kao u postupku protiv punoljetnih lica.

Postupak po zalbi
Rok za zalbu u postupku prema maloljetniku je osam dana od dana prijema presude, odnosno rjesenja.
U pogledu dostavljanja presude, odnosno rjesenja maloljetniku i braniocu, te pocetka roka za zalbu,
vrijede opste odredbe. I za odricanje i odustajanje od zalbe primjenjuju se opste odredbe. Zalba na
presudu kojom je maloljetniku izrecena kazna ima suspenzivno dejstvo, ali ako je maloljetnik u pritvoru -
moze se uputiti na
izdrzavanje kazne i prije pravnosnaznosti presude, ako to on zahtijeva.
Zalba protiv rjesenja kojim se izrice vaspitna mjera koja se izdrzava u ustanovi, zadrzava izvrsenje
rjesenja, ako sud, u saglasnosti s roditeljima maloljetnika i nakon saslusanja maloljetnika - ne odluci

71
drukcije. Prije donosenja odluke, sud je obavezan da saslusa maloljetnika, ali njegov pristanak, iako
pozeljan - nije neophodan.

Postupak pred drugostepenim sudom i odluke suda po zalbi


Drugostepeni sud donosi odluku u sjednici vijeca ili na osnovu odrzanog pretresa. Na sjednicu vijeca za
maloljetnike uvijek ce se pozvati maloljetnik i njegov branilac, ali njihov nedolazak, ako su uredno
obavijesteni o sjednici, ne sprecava drugostepeni sud da odrzi sjednicu.
Tuzilac se, takode, obavjestava u skladu sa clanom 304.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu odnosno rjesenje u dijelu u kojem se ono pobija zalbom,
shodno opstim odredbama. Na sjednici vijeca za maloljetnike iskljucena je opsta javnost.
Drugostepeno vijece za maloljetnike moze zalbu:
 odbaciti kao neblagovremenu ili nedopustenu;
 odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu odluku ili
 preinaciti prvostepenu odluku ili ukinuti prvostepenu odluku i odrzati pretres
Mogucnost preinacenja prvostepene odluke, izricanjem teze mjere (kazne maloljetnickog zatvora ili
vaspitne mjere), uslovljena je postojanjem izricitog zalbenog prijedloga u torn pravcu ("samo ako je to
predlozeno u zalbi tuzioca")," s tim da se u sjednici vijeca moze uvijek izreci teza zavodska mjera
(odnosno maloljetnicki zatvor u duzem trajanju) od one izrecene prvostepenom odlukom, a ako
prvostepenom odlukom nije izrecena kazna maloljetnickog zatvora ili zavodska mjera - ova kazna ili
mjera moze se izreci samo nakon odrzanog pretresa.
Pretres se odrzava jer se maloljetnik izricanjem teze krivicnopravne sankcije dovodi u nepovoljni polozaj,
pa
mu je potrebno, prije donosenja stroze odluke, pruziti sve mogucnosti da se brani.
Odluke drugostepenog vijeca za maloljetnike donose se u obliku rjesenja, a presudom - kada se
preinacenjem prvostepene odluke maloljetniku izrice u sjednici vijeca kazna maloljetnickog zatvora u
duzem trajanju ili kada se nakon odrzanog pretresa izrice kazna maloljetnickog zatvora.

Ponavljanje krivicnog postupka


U postupku prema maloljetnicima moze se koristiti i vanredni pravn lijek - ponavljanje krivicnog
postupka, kao i u opstem postupku, i to uz odredene specificnosti utvrdene zakonom. Regulisano je da
se odredbe o ponavljanju krivicnog postupka, zavrsenog pravnosnaznom presudom, na shodan nacin
primjenjuju na ponavljanje postupka zavrsenog pravnosnaznim rjesenjem o primjeni vaspitne mjere ili o
obustavi postupka prema maloljetniku.
Ako je postupak prema maloljetniku zavrsen presudom, vrijede opste odredbe o ponavljanju krivicnog
postupka. Krivicni postupak se moze izuzetno ponoviti na stetu maloljetnika, ako se dokaze da je tuzilac
zloupotrebom sluzbenog polozaja odustao od prijedloga za izricanje krivicnopravne sankcije maloljetniku.
Ne moze se ponoviti postupak prema maloljetniku ako se pripremni postupak ne zavrsi pravnosnaznom
presudom, pravnosnaznim rjesenjem o primjeni vaspitne mjere ili o obustavi postupka prema
maloljetniku.

NADZOR SUDA NAD SPROVODENJEM MJERA


Odredena ovlascenja sud za maloljetnike ima i nakon izrecene mjere prilikom njenog izvrsenja, sto je
odraz savremenih kriminoloskih shvatanja da su postupak izricanja sankcije i njeno izvrsenje dijelovi
jedinstvenog procesa vaspitanja i prevaspitanja maloljetnika.
Na taj nacin funkcija suda za maloljetnike proteze se sve do donosenja odluke o obustavi izvrsenja
vaspitne mjere. Potpunije utvrdena prava i obaveze suda za maloljetnike u postupku izvrsenja vaspitnih
mjera regulisu se posebnim propisima iz oblasti izvrsenja krivicnopravnih sankcija.
Odredeni su instrumenti putem kojih sud moze ostvarivati nadzor nad sprovodenjem vaspitnih mjera koje
se izvrsavaju u ustanovi. Uprava ustanove u kojoj se izvrsava vaspitna mjera prema maloljetniku duzna
je svaka dva mjeseca dostavljati sudu, koji je izrekao ovu mjeru, izvjestaj o ponasanju maloljetnika, a
sudija za maloljetnike toga suda moze i sam obilaziti maloljetnike smjestene u ustanovi.

72
Naravno, duznost ustanove u kojoj se izvrsava vaspitna mjera - da obavjestava sud, sadrzi i pravo suda
da zahtijeva dostavu takvog izvjestaja, u zakonski odredenom roku.
Funkcija suda ne svodi se na golo registrovanje toka i uspjeha vaspitne mjere radi eventualnog izriciranja
postupka obustave ili izmjene. Po ovoj zakonskoj odredbi, ovlascen je sudija za maloljetnike da preko
organa starateljstva pribavi obavjestenja o izvrsenju ostalih vaspitnih mjera (onih koje se ne izvrsavaju u
ustanovi, a to su sve mjere pojacanog nadzora i upucivanje u disciplinski centar za maloljetnike), a moze
odrediti da takav izvjestaj pribavi i odredeno strucno lice (socijalni radnik, defektolog i dr.).
Sud ce, moci zahtiejvati izvjestaj o toku izvrsenja vaspitne mjere upucivanja u disciplinski centar za
maloljetnike, bilo da se ova mjera izrice kao samostalna sankcija ili, pak prije izvrsenja mjere pojacanog
nadzora nadleznog organa socijalne zastite.
U vrsenju nadzora nad izvrsenjem vaspitnih mjera pojacanog nadzora roditelja, usvojioca ili staraoca,
pojacanog nadzora u drugoj porodici i pojacanog nadzora nadleznog organa socijalne zastite sud moze
ne samo inicirati postupak obustave i zamjene, vec i naloziti posebne obaveze uz ove mjere i ove
obaveze naknadno izmijeniti ili ukinuti.

IZMJENA ODLUKE O VASPITNIM MJERAMA I OBUSTAVA NJIHOVOG IZVRSENJA


Kod svake krivicne sankcije, narocito sankcije sa ciljem prevaspitanja, uspjeh zavisi, s jedne strane, od
pravilnog izbpra sankcija, a, s druge strane, od nacina na koji se sankcija izvrsava.
Vaspitne mjere se izricu, po pravilu, u relativno neodredenom trajanju: obavezno traju jedan odredeni
minimum i ne smiju preci jedan odredeni maksimum, odreden i jedan i drugi u zakonu, a u tim
granicama traju dok se cilj ne postigne. Zbog toga je potrebno pracenje izvrsenja tih mjera, da bi bile
obustavljene
kada potreba prestane, odnosno da bi bile izmijenjene blazim ili strozim vaspitnim mjerama, ako to
rezultati izvrsenja traze.
Odluka o obustavi izvrsenja izrecene vaspitne mjere, zamjeni izrecene mjere drugom mjerom, izmjenama
kod izrecene mjere, kao i odluka da se izrecena mjera ne izvrsi, moze se donijeti kada je rjesenje kojim
je mjera izrecena postalo pravnosnazno. Izuzetak su mjere pojacanog nadzora, kod kojih je obustava
izvrsenja i zamjena drugom mjerom moguca i prije nego sto je odluka kojom je mjera izrecena postala
pravnosnazna.
Ovlasceni za pokretanje postupka zamjene i obustave su tuzilac, upravnik ustanove ili organ starateljstva
kome je poveren nadzor nad maloljetnikom, te sud po sluzbenoj duznosti.
Za donosenje odluke nadlezan je sud za maloljetnike koji je u prvom stepenu donio rjesenje o vaspitnoj
mjeri, cija se obustava ili zamjena predlaze.
Nema zakonskih smetnji da sud bude u istom sastavu kao i kada je izrecena vaspitna mjera.
Odluku o obustavi i zamjeni vaspitne mjere donosi sudija za maloljetnike. Zakon, medutim, ne precizira
da li odluku treba donijeti u sjednici vijeca ili na glavnom pretresu. Cijenimo da je donosenje odluke u
sjednici vijeca, u nacelu, u skladu sa intencijama maloljetnicke procedure, pogotovo sto vijece u sjednici
moze odluciti da se odrzi glavni pretres. Odlucivanje na glavnom pretresu bice opravdano kada se na bazi
raspolozivih i prikupljenih dokaza, saslusanja lica i pribavljenih izvjestaja od organa i ustanova navedenih
u clanu 374 stav 2, nece moci, bez njihove neposredne ocjene i eventualne dopune, na glavnom pretresu
utvrditi relevantne cinjenice za donosenje odluke da li treba obustaviti vaspitnu mjeru ili je izmijeniti i u
kom pravcu.
Postupajuci po clanu 374, sud ili obustavlja izvrsenje vaspitne mjere ili odlucuje da se nastavi izvrsenje
izrecene mjere ili da se izrecena mjera zamijeni drugom mjerom. Sve odluke po clanu 374 donose se u
procesnom obliku rjesenja. Protiv rjesenja sudije za maloljetnike dozvoljena je zalba po opstim
odredbama o zalbi na rjesenje.
POSTUPAK PROTIV PRAVNIH LICA

ODGOVORNOST PRAVNOG LICAZA KRIVICNO DJELO


Pocev od donosenja Ustava BiH, BiH je ratifikovala znatan broj konvencija donijetih na medunarodnom
planu u oblasti krivicnog prava. Medu njima poseban znacaj imaju konvencije kojim se ureduje pitanje
krivicne odgovornosti pravnih lica. To su:
73
 Krivicnopravna konvencija Vijeca Evrope protiv korupcije iz 1999. godine,
 Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala
 Medunarodna konvencija o suzbijanju finansiranja terorizma.
Ovim konvencijama se otvara novo poglavlje u krivicnom zakonodavstvu BiH, prije svega, uvodenjem
krivicne odgovornosti preduzeca i drugih pravnih lica. Cinjenica da su pravna lica cesto ukljucena u
drustveno-stetna ponasanja, ukazuje na to da je neophodno da se na ove radnje reaguje adekvatnim
kaznenim mjerama. Treba podsjetiti da je u pravnoj teoriji vec vise puta do sada isticana potreba
zamjene privrednoprestupne odgovornosti - krivicnom odgovornoscu pravnih lica.
Mogucnost uvrdivanja u domacem zakonodavstvu krivicne odgovornosti pravnih lica i odgovornih lica u
njima izricito je utvrdena odredbama Krivicnopravne konvencije protiv korupcije, i to tako sto se svaka
potpisnica obavezuje da usvoji takve zakonodavne i druge mjere koje mogu biti neophodne da bi se
obezbijedilo da pravna lica budu odgovorna zbog krivicnih djela aktivnog podmicivanja, trgovine uticajem
i pranja novca ustanovljenih u skladu sa ovom konvencijom, koja su ucinjena u njihovu korist od strane
bilo kog fizickog lica, koje deluje pojedinacno ill kao dio nekog organa tog pravnog lica, koje ima vodecu
poziciju unutar tog pravnog lica, na osnovu: punomocja da predstavlja to pravno lice ili ovlascenja da
donosi odluke u ime tog pravnog lica; ovlascenja da vrsi kontrolu unutar tog pravnog lica; kao i zbog
umijesanosti takvog fizickog lica kao pomagaca ili podstrekaca u pomenutim krivicnim djelima.
Komitet ministara Savjeta Evrope je jos 1988. godine donio preporuku u kojoj je drzavama clanicama
preporuceno uredenje pitanja odgovornosti pravnih lica za krivicna djela, cemu su slijedili brojni
dokumenti Savjeta Evrope sa istim zahtjevom. Medu takve spada, takode, Konvencija Savjeta Evrope o
zastiti prirodne okoline iz 1996. godine koja je vec u preambuli drzavama clanicama nalagala
uspostavljanje odgovornosti pravnih lica za krivicna djela ucinjena u njihovo ime, za njihov racun ili u
njihovu korist na stetu okoline. Drugi vazan dokumenat je preporuka Komiteta ministara Savjeta Evrope
sa nazivom Crime Policy in Europe in Time of Change koja u dijelu o privrednom kriminalu drzavama
jasno preporucuje uspostavljanje kaznene odgovornosti pravnih lica za krivicna djela. Program akcije
protiv korupcije, koji je donijet od strane Komiteta ministara Savjeta Evrope 1996. godine, posvecuje
veliku paznju odgovornosti pravnih lica za sva krivicna djela korupcije ucinjena u ime ili za racun pravnih
lica.
Gotovo istovjetan odnos u vezi ovog problema ima takode Evropska unija koja, takode, u nekoliko svojih
vaznih dokumenata potencira potrebu o odgovornosti pravnih lica za krivicna djela.
Temelji odgovornosti pravnih lica ukazuju da vise nece biti dovoljna samo objektivna odgovornost
pravnih lica, vec da je neophodno utvrditi poseban oblik krivicne odgovornosti koji ce biti prilagoden
karakteru i osobinama pravnih lica.
Glava XIV KZBiH sadrzi posebne odredbe o odgovornosti pravnih lica za krivicna djela i tim odredbama
utvrduju se pretpostavke odgovornosti pravnih lica za krivicna djela, kazne i druge krivicnopravne
sankcije koje se mogu izreci pravnom lieu, kao i pravne posljedice osude pravnog lica za krivicno djelo.
Te odredbe predstavljaju odstupanja od odredaba opsteg dijela KZBiH kojima se regulisu navedena
pitanja u odnosu na fizicko lice kao ucinioca krivicnog djela ili regulisu pojedina pitanja koja su specificna
za odgovornost pravnih lica za krivicna djela, a koja se ne javljaju kod krivicne odgovornosti fizickih lica.
Samo izvrsenje krivicnog djela KZBiH vezuje iskljucivo za fizicko lice. Taj zakon ne navodi izvrsenje
krivicnog djela pravnog lica, nego odgovornost pravnog lica za krivicno djelo koje je ucinilac ucinio u ime,
za racun ili korist pravnog lica. Na ovaj nacin se uspostavlja bitan uslov za odgovornost pravnog lica za
krivicno djelo, pa je za tu odgovornost potrebno da je ucinilac krivicno djelo ucinio u ime, za racun ili u
korist pravnog lica. Kako KZBiH odgovornost pravnog lica za krivicno djelo vezuje za djelo fizickog lica, a
ne i za njegovu krivicnu odgovornost, radi se o limitiranoj izvedenoj odgovornosti pravnog lica za krivicno
djelo.
Ukoliko postoji neki od osnova iskljucenja krivicne odgovornosti ucinioca krivicnog djela ucinjenog u ime,
za racun ili u korist pravnog lica (na primjer, neuracunljivost ili stvarna zabluda), to nije smetnja za
uspostavljanje odgovornosti pravnog lica za ucinjeno krivicno djelo - ako su ispunjeni propisani uslovi.
Medutim, izvrsenje krivicnog djela od strane ucinioca u ime, za racun ili u korist pravnog lica nije
dovoljno za zasnivanje odgovornosti pravnog lica za krivicno djelo.

74
Za to je, uz navedeni uslov, potrebno ostvarenje i jednog od uslova odredenih kao osnovi odgovornosti
pravnog lica.
Zakon propisuje i krug pravnih lica za "koje je iskljucena odgovornost za krivicna djela. Rijec je o BiH,
FBiH, RS, BDBiH, kantonu, gradu, opstini i mjesnoj zajednici. Njihovo iskljucenje od odgovornosti za
krivicna djela pravda se, najprije, cinjenicom da neki od njih su nosioci ius puniendi, pa bi u slucaju
postojanja njihove krivicnopravne deliktne sposobnosti mogli doci u situaciju da sami sebe kaznjavaju, a,
potom, i time da bi se, s obzirom da su sva ona korisnici budzetskih sredstava, njihovim kaznjavanjem
samo prelijevala budzetska sredstva. Sve ostale drustvene tvorevine mogu biti odgovorne za krivicno
djelo. KZBiH dopusta i mogucnost da se i nekim drugim zakonom za odredena pravna lica iskljuci ili
ogranici primjena pojedinih kazni ili drugih krivicnopravnih sankcija koje se mogu izreci pravnim licima.
Osnovna odgovornost pravnog lica za krivicno djelo je povezanost pravnog lica s izvrsenim krivicnim
djelom. Kumulativno bi se morala ispuniti dva uslova da bi postojala odgovornost pravnog lica za krivicno
djelo.
Prvi se odnosi na djelovanje ucinioca krivicnog djela i karakteristike tog djelovanja, a drugi na djelovanje
rukovodecih i nadzornih organa pravnog lica.
Prvi uslov za odgovornost pravnog lica za krivicno djelo jeste da je ucinilac krivicno djelo ucinio u ime, za
racun ili u korist pravnog lica - radnja ucinioca i njeni efekti se mogu pripisati pravnom lieu.
Moraju postojati okolnosti koje krivicno djelo i ucinioca vezuje za pravno lice, i to tako da se efekti radnji
ucinioca pripisuju pravnom lieu. Radi se o ovlascenju ucinioca da djeluje u ime, za racun ili u korist
pravnog lica. Ovlascenja mogu proizilaziti iz zakona ili drugih pravnih propisa, ukljucujuci i opste akte
pravnog lica, iz pojedinacnog akta pravnog lica, odnosno njenih upravljackih organa ili ugovora
zakljucenog izmedu ucinioca i pravnog lica.
Ucinilac krivicnog djela za koje pravno lice moze biti proglaseno odgovornom, ne mora biti lice koje ima
neku od rukovodecih pozicija u pravnom lieu, ne mora biti ni clan pravnog lica. Potrebno je da je on
krivicno djelo ucinio postupajuci po nekom pravnom osnovu u ime, za racun ili u korist pravnog lica. Taj
uslov ce biti ispunjen i onda kada radnja ucinioca predstavlja zloupotrebu datih ovlascenja i njihovim
prekocaeenjem.
Drugi uslov se tice doprinosa rukovodecih i nadzornih organa pravnog lica izvrsenju krivicnog djela. Ovim
organima mogu se smatrati i one strukture u pravnom lieu koje stvarno i prakticno vode poslovne
pravnog lica i usmjeravaju njegovo djelovanje. Pravno lice ce, prema ovom uslovu, biti odgovorno za
krivicno djelo koje je ucinilac ucinio u ime ili za racun ili u korist pravnog lica:
 ako smisao ucinjenog krivicnog djela proizilazi iz zakljucka, naloga in odobrenja rukovodecih ili
nadzornih organa pravnog lica ili
 su rukovodeci ili nadzorni organi pravnog lica uticali na ucinioca ili mu omogucili da ucini krivicno
djelo ili
 ako pravno lice raspolaze protivpravno ostvarenom imovinskom koriscu ili koristi predmete
nastale krivicnim djelom ili
 ako su rukovodeci ili nadzorni organi pravnog lica propustili duzni nadzor nad zakonitoscu rada
radnikaj
Doprinos pravnog lica izvrsenju krivicnog djela sastoji se i u donosenju odluke (zakljucka ili naloga)
rukovodecih ili nadzornih organa koje imaju obavezan usmjeravajuci pravac za djelovanje ucinioca,
odnosno u donosenju odluke (odobrenja) kojom se rukovodeci ili nadzorni organi pravnog lica
saglasavaju sa odredenim, vec zapocetim ili namjeravanim djelovanjem ucinioca, a koje je po svojoj
sadrzini takvo da njegova realizacija implicira izvrsenje krivicnog djela. Navedene odluke rukovodecih ili
nadzornih organa pravnog lica ne moraju biti donijete u nekom formalnom obliku; dovoljno je utvrditi da
je takav zakljucak, nalog ili odobrenje bio predmet razmatranja i odlucivanja navedenih organa i da je
ucinilac sa njima bio upoznat.
Eventualno, intenzitet doprinosa rukovodecih ili nadzornih organa pravnog lica moze biti takav da tuzilac
iz razloga cjelishodnosti moze odluciti da protiv pravnog lica ne zahtijeva pokretanje krivicnog postupka
(ako je doprinos pravnog lica izvrsenju krivicnog djela neznatan). Rukovodeci ili nadzorni organi su uticali
na ucinioca da ucini krivicno djelo kada su svojim radnjama doprinijeli da ucinilac donese ili ucvrsti
odluku da ucini krivicno djelo, a omogucili su uciniocu da ucini krivicno djelo onda kada su mu stvorili
75
uslove za izvrsenje krivicnog djela (npr. davanjem finansijskih ili drugih materijalnih sredstava za
izvrsenje krivicnog djela).
Raspolaganje sa protivpravno ostvarenom imovinskom koristi ili koriscenje predmeta nastalih krivicnim
djelom pretpostavlja da je krivicno djelo u formalnom smislu dovrseno, tj. da je ostvaren njegov zakonski
opis. U tom smislu se raspolaganje ostvarenom imovinskom koristi ili koriscenje predmetima nastalim
krivicnim djelom moze smatrati saglasavanjem rukovodecih ili nadzornih organa pravnog lica sa krivicnim
djelom koje je ucinilac vec ucinio u njeno ime, za njen racun ili u njenu korist i sa protivzakonitim
stanjem stvorenim njegovim izvrsenjem i predstavlja odrzavanje povrede zasticenog dobra. Duzni nadzor
podrazumijeva nadzor nad zakonitoscu rada radnika koji su rukovodeci ili nadzorni organi pravnog lica
duzni vrsiti po odgovarajucim propisima.
Za odgovornost pravnog lica za krivicno djelo koje je ucinilac ucinio u njeno ime, za njen racun ili u njenu
korist, zakon prihvata model subjektivne odgovornosti. Potrebno je svjesno djelovanje nadzornih ili
rukovodecih organa pravnog lica koje je objektivno doprinijelo izvrsenju krivicnog djela. Ono
podrazumijeva njihovu pravilnu predstavu o vlastitom djelovanju i uvijek se pretpostavlja, ali nije
iskljucena mogucnost dokazivanja suprotnog.
Odgovornost pravnog lica za krivicno djelo ne iskljucuje krivicnu odgovornost fizickih, tj. odgovornih lica
za izvrsenje krivicnog djela. Naravno, rijec je o fizickom lieu koje je ucinilac krivicnog djela za koje
odgovara i pravno lice. Nije rijec o fizickim, odnosno odgovornim licima u rukovodecim ili nadzornim
organima pravnog lica, koji su svojim radnjama preduzetim u okviru djelovanja rukovodeceg ili
nadzornog organa pravnog lica kqjim je ostvaren doprinos tih organa pravnog lica izvrsenju krivicnog
djela, ostvarili obiljezja odredenog krivicnog djela.
Ako u pravnom lieu, osim ucinioca, nema drugog lica ili organa koji bi mogli usmjeravati ili nadzirati
ucinioca, pravno lice odgovara za ucinjeno krivicno djelo u granicama odgovornosti ucinioca.
Radi se o dvije vrste pravnih lica: pravnim licima koje u svom clanstvu nemaju drugo lice, osim ucinioca i
pravnim licima koje, osim ucinioca, nemaju organa koji bi mogli usmjeravati ili nadzirati ucinioca - pravno
lice u svom personalnom sastavu ima i drugih clanova, osim ucinioca, ali nema organa personalno
razlicitog od ucinioca koji bi usmjeravao ili nadzirao ucinioca.
Ovakvo rjesenje odstupa od modela limitirane - izvedene odgovornosli i predstavlja model ekstremne
izvedene odgovornosti pravnog lica za krivicno djelo. Razlog je sto se odgovornost pravnog lica za
krivicno djelo ne vezuje samo uz protivpravno ostvarenje zakonskih obiljezja odredenog krivicnog djela
od strane fizickog lica kao ucinioca, nego i uz postojanje i granice odgovornosti ucinioca.

OPRAVDANJE POSEBNOG KRIVICNOG POSTUPKA PROTIV PRAVNIH LICA I ODNOS TOG


POSTUPKA SA OPSTIM KRIVICNIM POSTUPKOM
Ratio legis kreiranja posebnih pravila o krivicnom postupku prema pravnim licima utemeljen je na
rjesenjima sadrzanim u KZBiH. Njime su (u glavi XXVII) rijesena samo ona procesna pitanja koja je bilo
nuzno drukcije oblikovati u postupku prema pravnim licima.
Ako drukcije nije odredeno, u krivicnom postupku protiv pravnog lica shodno se primjenjuju
odgovarajuce odredbe zakona o opstem krivicnom postupku, cak i u slucaju ako se postupak vodi samo
protiv pravnog lica. Bitno je istaci da je ovakvo rjesenje ograniceno u primjeni, zbog toga sto sve
odredbe zakona o opstem krivicnom postupku nije moguce dosljedno primijeniti na pravna lica, usljed
bitno razlicitih svojstava fizickih i pravnih lica.
Stoga je potrebno odredbe ovog zakona primjenjivati smisleno, uz uvazavanje specificnosti statusa
pravnog lica u krivicnom postupku. Tako, npr., u slucaju glavnog pretresa, posebne odredbe prilagodene
su obiljezjima pravnog lica (redoslijed saslusanja i zavrsnih rijeci). Isto tako, propisane su i mjere
obezbjedenja za pravno lice koje predstavljaju supstituciju mjerama za obezbjedenje prisustva
osumnjicenog, odnosno optuzenog i uspjesno vodenje krivicnog postupka (glavu X), a kojima se postize
istovrsna svrha. Takve mjere su zabrana obavljanja jedne ili vise odredenih djelatnosti na odredeno
vrijeme, te zabrana statusnih promjena pravnog lica koje bi za posljedicu imale brisanje iz sudskog
registra. Ako je primjena pojedinih odredaba zakona (npr. o stvarnoj i mjesnoj nadleznosti, sastavu suda,
pravnim lijekovima, kaznenom nalogu) ovisna o odredenim okolnostima (npr. o vrsti i visini zaprijecene

76
kazne), one se uzimaju u obzir i u postupku protiv pravnog lica. Ovo vazi, takode, i kada tece postupak
samo protiv pravnog lica.

SPAJANJE KRIVICNOG POSTUPKA PROTIV PRAVNOG LICA SA KRIVICNIM POSTUPKOM


PROTIV FTZICKOG LICA I NJIHOVO JEDINSTVENO VODENJE
Pravilo je da se zbog istog krivicnog djela, protiv pravnog lica pokrece i vodi kriyicni postupak zajedno s
postupkom protiv ucinioca. Prilikom vodenja jedinstvenog postupka, da bi postojalo krivicno djelo
pravnog lica, mora se dokazati kauzalna veza izmedu krivicnog djela ucinioca i pravnog lica koja se
sastoji ili u povredi duznosti pravnog lica ili u ostvarivanju protivpravne imovinske koristi pravnog lica.
Izuzetno, zakon dozvoljava mogucnost da se postupak samo protiv pravnog lica moze pokrenuti,
odnosno voditi kada postoji neka od dvije alternativno propisane smetnje:
 ako protiv ucinioca krivicni postupak nije moguce pokrenuti, odnosno voditi iz zakonom propisanih
razloga (npr. smrt ili dusevno oboljenje ucinioca) ili
 ako je protiv njega krivicni postupak vec proveden.
Medutim, ukoliko ne postoje zakonske prepreke za vodenje postupka protiv fizickog lica, ne bi se smjelo
dopustiti pokretanje ni vodenje krivicnogpostupka protiv pravnog lica prije pokretanja postupka protiv
fizickog lica.
Kad se vodi jedinstven postupak protiv optuzenog pravnog lica i optuzenog fizickog lica, podize se jedna
optuznica i izrice jedna presuda. Sadrzaj ovakve optuznice je prosiren u odnosu na sadrzaj optuznice koja
se odnosi samo na fizicko lice.

MOGUCNOST TUZIOCA DA POSTUPI PREMA NACELU OPORTUNITETA KRIVICNOG GONJENJA


Propis koji se odnosi na princip akuzatornosti postupka, vazi i u odnosu na pravna lica.
Za gonjenje pravnih lica vazi, takode, kao osnovno nacelo, i nacelo legaliteta krivicnog gonjenja.
Medutim, kad je u pitanju gonjenje pravnih lica, nacelo legaliteta je vise ograniceno nego za gonjenje
ucinilaca krivicnih djela, tako da su granice primjene nacela oportuniteta kod pravnih lica postavljene
znatno sire u odnosu na fizicka lica. Zakon je odredbama alternativno predvidio situacije kad tuzilac ima
mogucnost da ne pokrene krivicni postupak, i to u slucajevima kad okolnosti slucaja ukazuju da vodenje
postupka ne bi bilo cjelishodno zbog toga sto:
 je doprinos pravnog lica izvrsenju krivicnog djela bio neznatan ili
 pravno lice nema imovine ili ima tako malo imovine da ne bi bila dovoljna ni za pokrice troskova
postupka ili
 je protiv pravnog lica pokrenut stecajni postupak ili
 je ucinilac krivicnog djela jedini vlasnik pravnog lica protiv koje bi se krivicni postupak inace
pokrenuo.
Svaki od navedenih razloga se utvrduje slobodnom procjenom tuzioca u konkretnom slucaju sto
predstavlja quaestio facti. Pritom se tuzilac nacelno, kao i svaki drugi sluzbeni akter krivicne procedure,
rukovodi svojim slobodnim uvjerenjem na osnovu slobodne ocjene dokaza koji govore u prilog ili protiv
postojanja nekog od razloga za postupanje prema nacelu oportuniteta krivicnog gonjenja.

ZASTUPNIK IBRANILAC PRAVNOG LICA U KRIVICNOM POSTUPKU


Zakon dozvoljava mogucnost da se u u krivicnom postupku protiv pravnih lica mogu pojaviti i odredena
fizicka lica. Radi se o zastupniku i braniocu pravnog lica, koji se u krivicnom postupku javljaju na strani
odbrane.
Svako pravno lice u krivicnom postupku moze imati svoga zastupnika, koji je ovlascen za preduzimanje
svih radnji za koje je po ovom zakonu ovlascen osumnjiceni, odnosno optuzeni i osudeni.
Nasuprot tome, prisustvo branioca u krivicnom postupku je fakultativno: pravno lice moze, pored
zastupnika, imati branioca. Pravo na branioca je pravnom lieu dato kao mogucnost, pa se stoga na
pravno lice ne odnose odredbe o obaveznoj obrani. Jedino ogranicenje je da pravno i fizicko lice, kao
osumnjiceni, odnosno optuzeni, ne mogu imati istog branioca. Ovo rjesenje je sasvim logicno posto
postoji realna mogucnost da interesi fizickog i pravnog lica protiv kojih se istovremeno vodi krivicni
postupak dodu u
77
Koliziju.
Zastupnik pravnog lica u krivicnom postupku je onaj ko je ovlascen zastupati pravno lice:
 po zakonu,
 aktu nadleznog drzavnog organa ili po statutu,
 aktu o osnivanju ili
 drugom aktu pravnog lica
Ukoliko je unutar pravnog lica odredeno vise lica za zastupanje pravnog lica, pravno lice je duzno odrediti
samo jedno lice medu tim licima koje ce je zastupati u krivicnom postupku. Ovo je moguce uraditi
dostavljanjem sudu, u pismenoj formi, sluzbene obavijesti o zastupanju od strane pravnog lica ili
konstatovanjem takve cinjenice na zapisnik kod suda. Inace, sposobnost biti zastupnik pravnog lica u
krivicnom postupku ima svako potpuno poslovno sposobno fizicko lice. S obzirom na to da zakon ne
postavlja daljnje uslove u pogledu obrazovanja ili profesije zastupnika, te da osim lica koje su ovlascena
zastupati pravno lice na osnovu akta o registraciji pravnog lica, zastupnik moze biti odreden i davanjem
punomoci, krug lica koja mogu biti zastupnici pravnog lica u krivicnom postupku vrlo je sirok.
Ogranicenje u tome su lica koja ne mogu biti zastupnici osumnjicenog, odnosno optuzenog pravnog lica.
Kao i pri utvrdivanju odgovornog lica, da bi se utvrdilo koja lica imaju ovlascenje zastupati pravno lice,
potrebno je poznavati zakonske propise koji ureduju strukturu i ovlascenja u pojedinim pravnim licima.
Odredbama zakona daje se pravo zastupniku da ovlasti za zastupanje nekog drugog. Ovlascenje za
zastupanje mora biti dato pismeno ill usmeno na zapisnik kod suda. Ukoliko pravno lice prestane da
postoji prije pravnosnazno okoncanog postupka, zastupnika ce mu odrediti sud. U torn slucaju ce se
raditi o postavljenom zastupniku.
Pravno lice u krivicnom postupku moze imati samo jednog zastupnika, a sud mora svaki put utvrditi
identitet zastupnika i njegovo ovlascenje za zastupanje.
Naime, saslusanje vise zastupnika bi predstavljalo problem za sud i bilo tesko izvodljivo. Ovo ne znaci da
pravno lice ne moze mijenjati zastupnika u toku krivicnog postupka, jedino ogranicenje je da u pojedinoj
fazi krivicnog postupka, ne moze imati vise od jednog zastupnika.
Mada zakon nijednom odredbom nije naveo obavezu pravnog lica protiv kojeg se vodi krivicni postupak
da sudu dostavi podnesak kojim odreduje svog zastupnika, kao i dokaze o njegovom ovlascenju, o toj
obavezi sud ce obavijestiti pravno lice u prvom pozivu.
Odredena lica su iskljucena od mogucnosti da budu zastupnici pravnog lica u krivicnom postupku.
Zastupnik pravnog lica u krivicnom postunku ne moze biti:
 lice koje je pozvano kao svjedok
 lice protiv kojeg tece postupak zbog istog krivicnog djela, osim ako je jedini clan pravnog lica
U slucaju ako se kao zastupnik pravnog lica u krivicnom postupku pojavilo lice koje je iskljuceno od
mogucnosti da ima status zastupnika, sud ce pozvati pravno lice da nadlezni organ tog pravnog lica u
odredenom roku odredi drugog zastupnika i o tome pismeno obavijesti sud. U suprotnom ce zastupnika
odrediti sud i o tome obavijestiti pravno lice i zastupnika.
Da bi se pojednostavio postupak i izbjegle eventualne poteskoce sa njihovim dostavljanjem, pismena
namijenjena pravnom lieu, dostavljaju se i pravnom lieu i zastupniku. Dostavljanje se vrsi u skladu sa
odredbama zakona koje se odnose na dostavljanje. Dostavljanjem pismena, bilo pravnom lieu, bilo
zastupniku, smatrace se da je dostavljanje izvrseno i da su i pravno lice i zastupnik pravnog lica upoznati
sa sadrzajem dostavljenog pismena.
Troskovi zastupnika pravnog lica u krivicnom postupku su troskovi krivicnog postupka, pa se na ove
troskove primjenjuju odredbe cl. 185-192. Zakon posebno regulise pitanje troskova zastupnika pravnog
lica u slucajevima predvidenim u cl. 378 i 379 (troskovi postavljenog zastupnika): u takvim slucajevima,
troskove zastupnika pravnog lica ce unaprijed isplatiti organ koji vodi krivicni postupak, i to samo ako
pravno lice nema sredstava. Prije donosenja odluke o isplati troskova zastupnicima pravnog lica
postavljenim na osnovu odredbi cl. 378 i 379, organ koji vodi krivicni postupak i vrsi isplatu troskova,
duzan je utvrditi da pravno lice nema vlastitih sredstava za podmirivanje troskova zastupnika.

OPTUZNICA, SASLUSANJE I ZAVRSNA RIJEC U KRIVICNOM POSTUPKU PROTIV PRAVNOG


LICA
78
Pored sadrzaja propisanog zakonom, optuznica protiv pravnog lica mora sadrzavati jos nekoliko bitnih
elemenata, koje se izricito propisuju. Tako, optuznica protiv pravnog lica mora sadrzavati sljedece
obavezne elemente:
 naziv pravnog lica pod kojim pravno lice nastupa.u pravnom prometu,
 sjediste pravnog lica,
 opis krivicnog djela
 osnov odgovornosti pravnog lica.
U optuznici protiv pravnog lica, osnov odgovornosti pravnog lica mora biti smisleno obrazlozen u odnosu
na obrazlozenje osnova odgovornosti ucinioca. U, toku glavnog pretresa, a na osnovu cinjenice da je
optuzeni centrama figura krivicnog postupka, prednost je data fizickom lieu, tako da se prvo saslusava
optuzeni, a potom zastupnik pravnog lica. Ovakav redoslijed zasnovan je na cinjenici da odgovornost
pravnog lica pociva na odgovornosti odgovornog lica u pravnom lieu, te je stoga logicno da odgovorno
lice kao fizicko lice svoj stav o osnovanosti optuznice iznosi prvi, a nakon toga i zastupnik pravnog lica.
Posebno je ureden i redosljed izlaganja u odnosu na zavrsne rijeci stranaka i drugih subjekata krivicnog
postupka. Po zavrsenom dokaznom postupku, kao i zavrsnoj rijeci tuzioca i ostecenog, sudija, odnosno
predsjednik vijeca daje rijec braniocu, zatim zastupniku pravnog lica, te braniocu optuzenog i, na kraju
optuzenom.
PRESUDA PRAVNOM LICU I MJERE OBEZBJEDENJA
Mada je sadrzaj presude propisan u clanu 285, clan 385 propisuju dodatni sadrzaj koji mora biti
zastupljen u presudi pravnom lieu. Poseban sadrzaj presude pravnom lieu je posljedica specificnosti
postupka protiv pravnih lica i u logickoj je vezi sa sadrzajem optuznice protiv pravnog lica, koji se odnosi
na naziv pravnog lica pod kojim nastupa u pravnom prometu i sjediste pravog lica.
U uvodu presude se mora navesti:
 naziv pod kojim pravno liceij skladu s propisima nastupa u pravnom prometu i sjediste pravnog
lica
 identifikacijski podaci o zastupniku (ime i prezime zastupnika pravnog lica koji je bio prisutan na
glavnom pretresu).
Izreka presude mora da sadrzi:
 naziv pod kojim pravno lice u skladu s propisima nastupa u pravnom prometu i sjediste pravnog
lica
 zakonski propis po kojem je pravno lice optuzeno, po kojem se oslobada, optuzbe za to djelo ili
po kojem se optuzba odbija.
Primjena odgovarajucih mjera obezbjedenja izvrsenja krivicno-pravne sankcije ili druge procesne mjere
pravnom lieu je fakultativnog karaktera i zavisi od procjene suda.
U formalnom smislu, potrebno je da postoji odgovarajuca procesna inicijativa tuzioca. Da bi se
obezbijedilo izvrsenje kazne, oduzimanje imovine ili oduzimanje imovinske koristi data je mogucnost sudu
da protiv pravnog lica u krivicnom postupku odredi privremeno obezbjedenje.
Sud ce u ovom slucaju postupiti kao dio kod postupka rjesavanja imovinskopravnog zahtjeva.
Da bi sud postupio na ovakav nacin, potrebno je da postoji prijedlog tuzioca, koji mora biti obrazlozen.
Svrha ovih odredbi je u tome da se pravno lice, nakon pokretanja krivicnog postupka, onemoguci u
otudivanju (prodaja ili besplatna podjela imovine i sredstava) ili opterecivanju sredstava i imovine
pravnog lica kroz davanje imovine ili sredstava u zalog ili pod hipoteku.
Kada postoji opravdana bojazan da se unutar pravnog lica ponovi ucinjeno krivicno djelo, a za koje bi bilo
odgovorno pravno lice ili se prijeti izvrsenjem djela, sud moze pravnom lieu zabraniti obavljanje jedne ili
vise odredenih djelatnosti na odredeno vrijeme. Smisao ovih odredbi je u tome sto se pravnom lieu ne
moze izreci mjera pritvora, koja se u takvim situacijama izrice fizickom lieu, te da bi se postigla funkcija
mjere pritvora kod fizickih lica, propisuju odredene mjere prema pravnom lieu.
Sto se tice odredbe o zabrani obavljanja jedne ili vise djelatnosti pravnom lieu, nju je potrebno tumaciti i
kao mogucnost odredivanja potpune zabrane djelovanja pravnog lica.
Propisane su i odredene mjere ciji je cilj sprjecavanje eventualnih zloupotreba u vezi pravnog statusa
pravnog lica protiv kojeg je pokrenut krivicni postupak. U torn slucaju, sud moze, na prijedlog tuzioca ili
po sluzbenoj duznosti, zabraniti statusne promjene pravnog lica koje bi za posljedicu imale brisanje
79
pravnog lica iz sudskog registra, a odluka o ovoj zabrani se upisuje u sudski registar, sto podrazumijeva
da sud treba dostaviti svoju odluku mjesno nadleznom sudu kod kojeg je izvrsena registracija pravnog
lica i upis pravnog lica u sudski registar.

IZRICANJE SUDSKE OPOMENE


Za izricanje sudske opomene potrebno je da kumulativno budu ispunjena dva uslova:
 da se radi o krivicnom djelu za koje je propisan zatvor do jedne godine ili novcana kazna i
 da je krivicno djelo ucinjeno pod takvim olaksavajucim okolnostima koje ga u konkretnom slucaju
cine osobito lakim
Takode (dakle, kumulativno), okolnosti koje se ticu izvrsioca krivicnog djela. posebno njegovog odnosa
prema ostecenom i naknadi stete prouzrokovane krivicnim djelom, moraju biti takve da pokazuju da su
se stekli uslovi za postizanje svrhe krivicnopravnih sankcija bez kaznjavanja.
Sudska opomena se moze izreci i za krivicna djela za koje je propisana kazna zatvora do tri godine.
Pri odlucivanju hoce li izreci sudsku opomenu, sud ce, vodeci racuna o svrsi sudske opomene, posebno
uzeti u obzir licnost izvrsioca krivicnog djela, njegov raniji zivot, njegovo ponasanje poslije izvrsenja
krivicnog djela, stepen krivicne odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je krivicno djelo izvrseno.
Sudska opomena se moze izreci i za krivicna djela u sticaju, all samo onda ako je izricanje te
krivicnopravne sankcije moguce za svako od krivicnih djela izvrsenih u sticaju, odnosno ako su ispunjeni
navedeni zakonski uslovi.
S tim u vezi, ne utvrduje se sudska opomena za svako krivicno djelo, vec se za sva krivicna djela izrice
jedna sudska opomena. Sudska opomena se ne moze izreci maloljetnom uciniocu krivicnog djela. U
smislu svega izlozenog, specificnost sudske opomene je daje ta krivicnopravna sankcija po svom sadrzaju
mjera upozorenja. Iz tog razloga ZKPFBiH i ZKPRS predvidaju posebna procesna pravila za njeno
izricanje.
IZRICANJE, OBJAVA I SADRZAJ RJESENJA O SUDSKOJ OPOMENI
Sudska opomena, prije svega zato sto predstavlja najblazu sankciju, izrice se resenjem, iako je rijec o
presudenju krivicne stvari. Na taj nacin, prirodi ove mjere upozorenja prilagodena je i vrsta sudske
odluke koja se donosi u krivicnom postupku.
Sudska opomena se moze izreci rjesenjem samo u redovnom postupku, a ne i u postupku za izdavanje
kaznenog naloga. Isto tako, ukoliko nije sta drugo propisano, odredbe zakona koje se odnose na presudu
kojom se optuzeni proglasava krivim (osudujucu presudu), shodno se primjenjuju i na rjesenje o sudskoj
opomeni. Tako se rok za zalbu na rjesenje o sudskoj opomeni odreduje prema roku za ulaganje zalbe na
presudu.,taj rok iznosi 15 dana od dana dostavljanja prepisa rjesenja.
Rjesenje o sudskoj opomeni objavljuje se odmah po okoncanju glavnog pretresa, s bitnim razlozima.
Tom ce prilikom sudija upozoriti optuzenog da mu se za krivicno djelo koje je ucinio ne izrice kazna, jer
se ocekuje da ce i sudska opomena na njega dovoljno uticati da krivicna djela vise ne vrsi.
Smatra se da se na ovaj nacin, u javnom interesu, izvrsava ova specificna krivicnopravna sankcija.
Ako se rjesenje o sudskoj opomeni objavljuje u odsustvu optuzenog, sud ce ovakvo upozorenje unijeti u
obrazlozenje rjesenja. S obzirom na znacaj ovog upozorenja, podrazumijeva se da ono mora biti dato
stvarno i u neposrednoj formi.
Izreka rjesenja o sudskoj opomeni treba da sadrzi sljedece podatke:
 licne podatke o optuzenom,
 navodenje da se optuzenom izrice sudska opomena za djelo koje je bilo predmet optuzbe i
 zakonski naziv krivicnog djela.
Po logici stvari, podrazumijeva se da ova izreka mora sadrzavati i opis krivicnog djela. U rjesenju o
sudskoj opomeni optuzenom se moze izreci mjera bezbjednosti, mjera oduzimanja imovinske koristi i
vracanje predmeta, mjera objavljivanja rjesenja putem sredstava javnog informisanja i odluka o placanju
troskova krivicnog postupka i dosudenju imovinskopravnog zahtjeva.
Obrazlozenje rjesenja o sudskoj opomeni treba da sadrzi razloge kojima se sud rukovodio prilikom
izricanja sudske opomene. Pored toga, iz obrazlozenja se mora vidjeti da krivicno djelo postoji i da ga je
izvrsio optuzeni, iako to zakon izricito ne predvida, jer se bez toga i ne bi mogla izreci sudska opomena,
vec oslobadajuca presuda.
80
U izreci rjesenja o sudskoj opomeni optuzeni se ne oglasava krivim (ni maloljetnik se ne oglasava krivim
u rjesenju kojim mu se izrice vaspitna mjera), iako je logicka pretpostavka za donosenje ovog rjesenja da
je optuzeni ucinio krivicno djelo i da je za njega krivicno odgovoran, jer bi se, inace, donijela
oslobadajuca presuda. Neoglasavanje krivim lica prema kome se izrice sudska opomena i izricanje sudske
opomene rjesenjem, a ne presudom - propisano je da bi se izbjegla moralna degradacija i ponizavanje
optuzenog i istakao mali znacaj krivice, u cilju "humanizacije postupka", iako bi proglasavanje krivim bilo
bolje, jer se opomena upravo sastoji u prebacivanju (prekoru) za ucinjeno krivicno djelo.

KARAKTERISTIKE ZALBENOG POSTUPKA


Zakon o krivicnom postupku ne odreduje izricito rok za zalbu na rjesenje o sudskoj opomeni. Polazeci od
shodne primjene na sudsku opomenu odredbi zakona koje se odnose na presudu kojom se optuzem
oglasava krivim, rok za zalbu na sudsku opomenu je 15 dana.
Predvidena je i mogucnost odricanja od prava na zalbu i pismenu izradu rjesenja.
Kod osnova za pobijanje rjesenja o sudskoj opomeni zalbom, postoje odredene specificnosti u odnosu na
opsti postupak. Rjesenje o izricanju sudske opomene moze se pobijati zalbom uglavnom zbog istih
osnova kao i zalba protiv prvostepene presude:
 zbog povrede odredaba krivicnog postupka,
 pogresno ili nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje i
 povreda krivicnog zakona,
 kao i zbog toga sto nisu postojale okolnost: koje opravdavaju izricanje sudske opomene.
Rok za zalbu na sudsku opomenu je 15 dana.
S obzirom da se uz sudsku opomenu mogu izreci odluke o mjerama bezbjednosti, o oduzimanju
imovinske koristi, troskovima krivicnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, i one se mogu pobijati
zalbom. Pod uslovom da rjesenje o sudskoj opomeni sadrzi odluku o mjerama bezbjednosti, oduzimanju
imovinske koristi, troskovima krivicnog postupka ili imovinskopravnom zahtjevu, ova odluka se moze
pobijati iz razloga sto sud nije pravilno primijenio mjeru bezbjednosti ili oduzimanje imovinske koristi,
odnosno sto je odluku o troskovima krivicnog postupka ili imovinskopravnom zahtjevu donio protivno
zakonskim odredbama.
Uz povrede KZFBiH i povrede KZRS, odredbama su kao takve oznacene i povrede koje predstavljaju
prekoracenje ovlascenja koje sud ima po zakonu - prilikom izricanja sudske opomene, mjere bezbjednosti
ill oduzimanja imovinske koristi.
U postupku po zalbi na rjesenje o izricanju sudske opomene, drugostepeni sud moze donijeti dvije
odluke:
 da odbije zalbu kao neosnovanu (rjesenjem) i da potvrdi prvostepeno rjesenje o sudskoj opomeni
 da uvazi zalbu kao osnovanu i da rjesenje o sudskoj opomeni preinaci na dva nacina:
o moze donijeti osudujucu presudu ili
o moze donijeti oslobadajucu presudu, odnosno presudu kojom se optuzba odbija.
Sud moze donijeti osudujucu presudu i optuzenom izreci kaznu ili uslovnu osudu, pod sljedecim
uslovima:
 da postoji zalba tuzioca na stetu optuzenog;
 da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlucne cinjenice i
 da, po pravilnoj primjeni zakona, dolazi u obzir izricanje kazne.
Presudu kojom se optuzba odbija ili oslobadajucu presudu sud moze donijeti ako su ispunjeni sljedeci
uslovi:
 da postoji zalba bilo kog ovlascenog lica;
 da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlucne cinjenice i
 da popravilnoj primjeni zakona dolazi u obzir izricanje jedne od ovih presuda

POSEBNI NEKRIVICNI POSTUPCI

O POSEBNIM NEKRIVICNIM POSTUPCIMA UOPSTE


81
Pored opsteg krivicnog postupanja i posebnih krivicnih postupaka, u kojima se rjesava pitanje postojanja
krivicnog djela, krivicne odgovornosti i kaznjivosti ucinioca (sa odredenim specificnostima, posebnih u
odnosu na opsti krivicni postupak), postoje i posebni nekrivicni postupci.
Posebni nekrivicni postupci regulisu rjesavanje posebnih i dopunskih procesnih predmeta, poslije
zavrsenog postupanja po glavnom procesnom predmetu ili u toku tog postupanja. Tu spadaju:
 postupak za primjenu mjera bezbjednosti,
 oduzimanje imovinske koristi i opozivanje uslovne osude,
 postupak za donosenje odluke o brisanju osude ili prestanku mjera bezbjednosti i pravnih
posljedica osude,
 postupak za pruzanje medunarodne pravne pomoci i izvrsenje medunarodnih ugovora u
krivicnopravnim stvarima,
 postupak za izdavanje osumnjicenih, odnosno optuzenih i osudenih lica,
 postupak za naknadu stete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava lica neopravdano osudenih i
neosnovano lisenih slobode i postupak za izdavanje potjernice i objave.
Razloge za navedene postupke zakonska rjesenja nalaze, prije svega, u potrebi za lijecenjem
neuracunljivih i zavisnih ucinilaca krivicnih djela (postupci u slucaju dusevne bolesti, neuracunljivosti i
lijecenja od zavisnosti), odnosno preventivnog djelovanja i na moguce izvrsioce krivicnih djela i pravicnog
karaktera krivicnog postupka (oduzimanje predmeta, oduzimanje imovinske koristi, privremene mjere
obezbjedenja i postupak opozivanja uslovne osude).
U slucaju kada se radi o mjerama bezbjednosti i mjeri oduzimanja imovinske koristi, nije rijec o
posebnom postupku kojim bi se rjesavalo pitanje postojanja krivicnog djela. Naprotiv, ovdje se samo,
prilikom izricanja ovih krivicnih sankcija i mjera, primjenjuju posebne odredbe, koje ne vaze kada se
izrice kazna zatvora ili novcana kazna. Kada su u pitanju postupak za opozivanje uslovne osude,
postupak za rehabilitaciju,
postupak za naknadu stete neopravdano osudenom licu i licu neosnovano lisenom slobode i postupak za
brisanje osude, radi se o postupcima koji se primjenjuju nakon presudenja krivicne stvari, koji pomazu
ostvarenju krivicnoprocesnog zadatka - rasvjetljenju i rjesenju krivicne stvari i izricanju adekvatne
krivicne sankcije.
Najzad, specificnost postupaka koji se preduzimaju kada je u pitanju medunarodna pomoc u krivicnim
stvarima je u tome sto se, u sustini, radi o razlicitim nacinima pruzanja pomoci stranoj drzavi ili u
trazenju pomoci od strane drzave, radi borbe protiv kriminaliteta.

POSTUPAK U SLUCAJU NASTUPANJA DUSEVNE BOLESTI


Ako je kod optuzenog nakon izvrsenja krivicnog djela nastupila takva dusevna bolest da nije sposoban
ucestvovati u postupku, sud ce rjesenjem, nakon psihijatrijskog vjestacenja, prekinuti postupak i
optuzenog uputiti organu nadleznom za pitanja socijalnog staranja.
Postupak ce se prekinuti ako su ispunjena tri kumulativno postavljena uslova:
 da je kod optuzenog nakon izvrsenja krivicnog djela nastupila dusevna bolest,
 da je do te bolesti doslo nakon izvrsenja krivicnog djela i
 da optuzeni usljed toga nije sposoban ucestvovati u postupku
Ovdje se, prema tome, rjesava situacija kada u toku krivicnog postupka protiv optuzenog nastupi takva
dusevna bolest usljed koje nije sposoban ucestvovati u postupku. Dakle, optuzeni je krivicno djelo ucinio
u uracunljivom, odnosno smanjeno ili bitno smanjenom uracunljivom stanju, ali je bolest nastala poslije
izvrsenja krivicnog djela.
Ako je nastupila takva dusevna bolest, pravilo je da ce se tada stranke i branilac obratiti sudu sa
prijedlogom o prekidu postupka. Sud je u tom slucaju obavezan izvrsiti psihijatrijsko vjestacenje kako bi
se utvrdilo da li postoji dusevno oboljenje i da li ta bolest onemogucava ucestvovanje optuzenog u
postupku. Ako se utvrdi postojanje ovih okolnosti, sud ce rjesenjem prekinuti postupak i optuzenog
uputiti organu nadleznom za pitanja socijalnog staranja. Prema tome, ovdje sud ne utvrduje da li je
krivicno djelo ucinjeno i da li je osumnjiceni, odnosno optuzeni krivicno djelo izvrsio u stanju
neuracunljivosti, ali nadlezni organ u vanparnicnom postupku moze pokrenuti postupak zadrzavanja

82
dusevno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi. U toku ovog postupka optuzeni mora imati branioca zbog
svog mentalnog stanja.
Dusevno oboljenje moze nastati u bilo kojoj fazi krivicnog postupka npr. u fazi istrage ili poslije
potvrdivanja optuznice), a to znaci da je ova odredba primjenjiva ne samo na optuzenog vec i na
osumnjicenog.
Nakon donosenja rjesenja o prekidu postupka, dolazi do njegovog zastoja, sa dva moguca ishoda:
 krivicni postupak ce se nastaviti kada se zdravstveno stanje optuzenog poboljsa, i to pod uslovom
da poboljsanje zdravstvenog stanja bude takvog stepena da optuzeni moze ucestvovati u
postupku i da nastavak postupka predlozi tuzilac. Zbog toga je obaveza tuzioca da uz zahtjev za
nastavak krivicnog postupka predoci i dokaze koji ukazuju da je zdravstveno stanje optuzenog
poboljsano u mjeri da ponovo moze ucestvovati u krivicnom postupku;
 donijeti presudu kojom se optuzba odbija, ako u toku prekida postupka nastupi zastara krivicnog
gonjenja. Medutim, presuda se moze donijeti samo na osnovu odrzanog glavnog pretresa zbog
cega se u smislu ove procesne odredbe moze donijeti samo rjesenje kojim se krivicni postupak
obustavlja.
Protiv svih rjesenja stranke, odnosno branilac imaju pravo izjaviti zalbu o kojoj odlucuje vijece, i to ako je
rjesenje donio sudija za prethodni postupak, odnosno sudija za prethodno saslusanje.
U ostalim slucajevima, odnosno kasnijim fazama krivicnog postupka rjesenje donosi raspravno, odnosno
vanraspravno vijece. O zalbama protiv ovih rjesenja donesenih u stadijumu glavnog postupka odlucuje
vijece drugostepenog suda.

POSTUPAK U SLUCAJU NEURACUNLJIVOSTI


Protiv osumnjicenog koji je djelo ucinio u stanju neuracunljivosti tuzilac u optuznici postavlja prijedlog da
sud utvrdi navedenu okolnost. Presudom se, zatim, utvrduje da je osumnjiceni ucinio djelo, poslije toga
da je djelo ucinjeno u stanju neuracunljivosti i, na kraju, da se predmet uputi organu nadleznom za
pitanja socijalnog staranja - radi pokretanja odgovarajuceg postupka.
Kada je osumnjiceni ucinio krivicno djelo u stanju neuracunljivosti i tuzilac u optuznici, stavi prijedlog da
to sud utvrdi, onda sud o tome odlucuje presudom, a ne meritornim rjesenjem, jer za takvo rjesenje
nema zakonskog osnova.
Pojam osumnjiceni ukazuje da se optuznica ne dostavlja na potvrdivanje.
Medutim, posto se glavni pretres moze odrzati samo protiv lica prema kojem je optuznica potvrdena,
optuznica sa prijedlogom tuzioca da sud utvrdi da je osumnjiceni ucinio djelo u stanju neuracunljivosti
prethodno se upucuje sudiji za prethodno saslusanje radi postupka odlucivanja o optuznici.
Ukoliko se potvrde tacke optuznice za koje se predlaze utvrdivanje neuracunljivosti optuzenog u vrijeme
izvrsenja djela, prelazi se na glavni pretres na kome se izvode dokazi kako bi se utvrdilo da li je optuzeni
ucinio djelo u stanju neuracunljivosti.
Dakle, potvrdivanje optuznice je obavezno kako bi se mogao odrzati glavni pretres, dok je izjasnjenje o
krivnji iskljuceno, jer je uracunljivost pretpostavka za krivnju. Uz to, optuzenom se, ako to zeli, mora
omoguciti da se izjasni o optuznici (pretpostavka da je optuzeni neuracunljiv se tek treba dokazati) i
podnosenje prethodnih prigovora.
U ovom postupku je naglasak na utvrdivanju da li je uopste izvrseno krivicno djelo, ako jeste da li je
optuzeni ucinilac i da li je djelo ucinjeno u stanju neuracunljivosti. Ako se svi elementi utvrde, donosi se
presuda kojom se to utvrduje, a u izreci presude ce se navesti da se predmet upucuje organu nadleznom
za pitanja socijalnog staranja - radi pokretanja odgovarajuceg postupka.
Presudu donosi sudija, odnosno vijece, i to nakon odrzanog glavnog pretresa. Optuzeni prisustvuje
glavnom pretresu na kome se utvrduje njegova neuracunljivost, jer je zabranjeno sudenje u odsustvu.
Medutim, optuzeni se nece izjasnjavati o prijedlogu iz optuznice ako nije sposoban da ucestvuje u
postupku i ako ce to stetno uticati na njegovo zdravlje kao dusevno bolesnog lica, a o ovim okolnostima
mora se prethodno izjasniti vjestak - psihijatar.
Protiv presude stranke i branilac, kao i ovlastena lica, mogu izjaviti zalbu vijecu drugostepenog suda.
Nakon sto presuda postane pravnosnazna, predmet se upucuje organu nadleznom za pitanja socijalnog
staranja.
83
Odgovarajuci postupak, u kome ce se donijeti odluka o zadrzavanju dusevno bolesnih lica u zdravstvenoj
ustanovi jeste - vanparnicni postupak.
Entitetski zakoni o vanparnicnom postupku i Zakon o vanparnicnom postupku BDBiH ne ureduju,
medutim, pitanje zadrzavanja dusevno bolesnih lica koja su ucinila krivicno djelo u stanju
neuracunljivosti.
Podrazumijeva se da se u vanparnicnom postupku preuzima pismeni nalaz i misljenje vjestaka psihijatra
iz krivicnog postupka, u kome je utvrdivana neuracunljivost ucinioca u vrijeme izvrsenja krivicnog djela.
Medutim, predmet dokazivanja nisu bile okolnosti odlucne za zadrzavanje dusevno bolesnog lica, tacnije
postojanje opasnosti da usljed dusevne bolesti ucini novo krivicno djelo.
Sve ovo govori o neophodnosti donosenja posebnog zakona o zadrzavanju dusevno bolesnih lica u
zdravstvenoj ustanovi koji bi morao precizno odrediti uslove i postupak zadrzavanja, odnosno prinudnog
smjestaja dusevnih lica koja su izvrsila krivicno djelo u stanju neuracunljivosti, kao i dusevno bolesnih lica
uopste.
Glavni pretres u postupku utvrdivanja neuracunljivosti je na izvodenje dokaza i cinjenica relevantnih za
uracunljivost, odnosno neuracunljivost optuzenog u vrijeme izvrsenja krivicnog djela. Tuzilac ce odustati
od podnesenog prijedloga o upucivanju predmeta organu socijalnog staranja, ako se utvrdi da je
optuzeni ucinio djelo u stanju uracunljivosti ili smanjene uracunljivosti.
U ovom slucaju tuzilac moze predloziti izricanje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog lijecenja, s
tim da se ova mjera bezbjednosti moze izreci uz kaznu zatvora ili uz rad za opste dobro na slobodi ili uz
uslovnu osudu.
Ako se neuracunljivost utvrdi na samom glavnom pretresu, tuzilac moze izmijeniti optuznicu -
postavljanjem prijedloga da sud utvrdi da je osumnjiceni pocinio djelou stanju neuracunjivosti i da se
predmet uputi organu nadleznom za pitanje socijalnog staranja. U suprotnom, sud ce donijeti presudu
kojom se optuzeni oslobada od optuzbe, jer postoje okolnosti koje iskljucuju krivicnu odgovornost.
U slucaju kada je tuzilac podnio prijedlog da sud utvrdi da je osumnjiceni ucinio krivicno djelo u stanju
neuracunljivosti, osumnjiceni, odnosno optuzeni koji se nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi, nece
se pustiti na slobodu vec ce sud, na prijedlog tuzioca, donijeti rjesenje o privremenom zadrzavanju do
najvise deset dana od donosenja tog rjesenja. U ovom slucaju se ne donosi rjesenje o produzenju
pritvora, vec rjesenje o privremenom zadrzavanju. Protiv rjesenja o privremenom zadrzavanju zalba nije
dopustena.
Poslije podnosenja prijedloga da sud utvrdi da je osumnjiceni ucinio krivicno djelo u stanju
neuracunljivosti, osumnjiceni, odnosno optuzeni mora imati branioca. To predstavlja poseban vid
obavezne odbrane, s obzirom na mentalno stanje osumnjicenog, odnosno optuzenog. Pored toga,
odbrana je obavezna i ako se optuzeni vec nalazi u pritvoru, jer optuzeni mora imati branioca odmah po
odredivanju pritvora.

POSTUPAK U SLUCAJU OBAVEZNOG LIJECENJA OD ZAVISNOSTI


O ovoj se mjeri ne moze odlucivati bez nalaza i misljenja vjestaka.
Ovu mjeru sud moze izreci ako su ispunjeni sljedeci uslovi:
 da je ucinilac usljed stalne upotrebe alkohola ili opojnih droga dosao u stanje zavisnosti od tih
sredstava (namijenjena je alkoholomanima i narkomanima, dakle licima koja su dosla u stanje
zavisnosti od upotrebe alkohola ili droga);
 da postoji uzrocna veza izmedu zavisnosti ucinioca od alkohola ili opojnih droga i ucinjenog
krivicnog djela (dakle, moze se izreci i onom uciniocu koji je u vrijeme izvrsenja krivicnog djela
bio potpuno trijezan ili van momentalnog uticaja droge, bitno je da je ucinilac alkoholoman ili
narkoman i da je djelo izvrsio zbog zavisnosti od stalne upotrebe alkoholi ili droge);
 da usljed zavisnosti od stalne upotrebe alkohola ili opojnih droga postoji opasnost da ce ucinilac i
dalje vrsiti krivicna djela (konkretizacija zajednickog uslova za izricanje svih mjera bezbjednosti
-konkretizovana opasnost da ce ucinilac vrsiti krivicna djela vezana je za zavisnost od stalne
upotrebe alkohola ili opojnih droga) i
 da je uciniocu krivicnog djela izrecena kazna, uslovna osuda ili rad za opste dobro ni slobodi (ova
mjera se ne moze izreci uz sudsku opomenu niti uz oslobodenje od kazne),
84
Svi ovi uslovi moraju biti ispunjer: kumulativno. Ova mjera bezbjednosti se izrice uz istu krivicnopravnu
sankciju, u istom trajanju i na isti nacin kako je propisano i za mjeru obaveznog psihijatrijskog lijecenja.
Povrijeden je krivicni zakon na stetu optuzenog kad je u tacno odredenom trajanju odredeno trajanje
prema optuzenom primijenjene mjere bezbjednosti obaveznog lijecenja od zavisnosti.
Za primjenu ove mjere neophodno je da sud pribavi nalaz misljenje vjestaka, koji treba da se izjasni o
mogucnosti za lijecenje optuzenog.
U svom, po pravilu, pismenom nalazu i misljenju vjestak psihijatar treba da se izjasni o postojanju
zavisnosti od alkohola ili opojnih droga, kao i potrebi, mogucnostima i prognozi lijecenja optuzenog. Da
bi pismeni nalaz i misljenje vjestaka bio prihvacen, vjestak mora biti neposredno saslusan na glavnom
pretresu.
O mjeri bezbjednosti odlucuje sudija, odnosno vijece ni glavnom pretresu, i to prilikom donosenja odluke
o glavnoj stvari. Zakon ne predvida mogucnost prestanka ili obustave ove mjere, ali bi stranke : branilac
optuzenog, te ustanova, odnosno ljekar koji sprovodi lijecenje to mogli predloziti - ukoliko su prestali
razlozi zbog kojih je mjera izrecena.
U oba slucaja (prestanak ili obustava mjere obaveznog lijecenja od zavisnosti) odluka se donosi u formi
rjesenja, a protiv odluke dozvoljena je zalba o kojoj odlucuje vijece drugostepenog suda.
U slucaju kada je mjera bezbjednosti obaveznog lijecenja od zavisnosti izrecena uz uslovnu osudu, a
lijecenje se sprovodi na slobodi, optuzeni ne podvrgne lijecenju ili ga samovoljno napusti, sud je ovlascen
da po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog ustanove u kojoj se ucinilac lijecio ili trebao da lijeci, odredi
opozivanje uslovne osude ili prinudno izvrsenje mjere bezbjednosti.
Prije donosenja odluke sud je obavezan saslusati tuzioca i ucinioca, a, po potrebi, moze pribaviti i
misljenje ljekara. Ne trazi se pribavljanje nalaza i misljenja vjestaka nego samo pribaviti misljenje ljekara
ustanove u kojoj se ucinilac lijecio, odnosno trebao da zapocne sa lijecenjem.
Opozivanje uslovne osude ne utice na izrecenu mjeru bezbjednosti, posto je osnov za primjenu mjere
ranije utvrden, pa izrecena mjera bezbjednosti obavezno lijecenje od zavisnosti ostaje na snazi.
Ako se uslovna osuda opozove, sud moze presudom izreci krivicnopravnu sankciju (zatvor ili novcanu
kaznu), o cemu odluku donosi sudija, odnosno vijece, a protiv presude dozvoljena je zalba o kojoj
odlucuje vijece drugostepenog suda. S druge strane, ako se utvrdi da nisu ispunjeni uslovi za opozivanje
uslovne osude ili prinudno izvrsenje mjere bezbjednosti obaveznog lijecenja od zavisnosti, sud ce
rjesenjem obustaviti postupak.

IZRICANJE MJERE BEZBJEDNOSTI ODUZIMANJA PREDMETA


Mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta moze se izreci samo ako su ispunjeni predvideni uslovi:
 da postoji odluka kojom je utvrdeno postojanje krivicnog djela;
 da se radi o predmetima koji su upotrijebljeni ili su namijenjeni za izvrsenje krivicnog djela ili su
nastali izvrsenjem krivicnog djela, da postoji opasnost da ce biti ponovo upotrijebljeni za izvrsenje
krivicnog djela ili kada se u cilju zastite opste bezbjednosti ili iz moralnih razloga oduzimanje cini
apsolutno neophodno
 da su ti predmeti u svojini ucinioca krivicnog djela, a ako nisu - da njihovo oduzimanje zahtijevaju
razlozi opste bezbjednosti ill razlozi morala, s tim da se time ne dira u pravo trecih lica na
naknadu stete od ucinioca.
Pored opste odredbe o fakultativnom izricanju ove mjere bezbjednosti, KZBiH predvida da se u zakonom
moze propisati i obavezno oduzimanje predmeta. Tu se, takode, mora raditi samo o predmetima koji su
upotrijebljeni, namijenjeni ili su nastali izvrsenjem krivicnog djela.
Predmeti koji su upotrebljeni ili namijenjeni za izvrsenje krivicnog djela ili koji su nastali izvrsenjem
krivicnog djela, po pravilu, oduzimaju se u osudujucoj presudi, izricanjem mjere bezbjednosti oduzimanja
predmeta. Medutim, ovi predmeti se mogu oduzeti i putem posebnog rjesenja i to u dva slucaja.
Prvi slucaj je kada se krivicni postupak ne zavrsi presudom kojom se optuzeni oglasava krivim, a drugi -
kada je sud propustio da to uradi u presudi.
U slucaju kada se krivicni postupak ne zavrsi presudom kojom je optuzeni oglasen krivim, predmeti koji
se po KZBiH moraju oduzeti, obavezno se oduzimaju posebnim rjesenjem, ali samo pod uslovom da to
zahtijevaju interesi opste bezbjednosti. Predmeti koji se po KZBiH moraju oduzeti, mogu biti samo oni za
85
koje je kod pojedinih krivicnih djela propisano njihovo obavezno oduzimanje. Prema tome tri su osnovna
uslova za donosenje posebnog rjesenja:
 oduzimanje predmeta mora biti zakonom predvideno kao obavezno,
 krivicni postupak nije zavrsen presudom kojom se optuzeni oglasava krivim i
 oduzimanje predmeta zahtijevaju interesi opste bezbjednosti
Posebno rjesenje o oduzimanju ovih predmeta donosi sud pred kojim se vodio postupak, u casu kada je
postupak zavrsen, odnosno kada je obustavljen, i to u postupku u kome ne ucestvuju stranke, branilac i
ostali ucesnici u krivicnom postupku.
Ukoliko se pojavi spor o vlasnistvu oduzetih predmeta, posebno pravnosnazno rjesenje kojim je oduzet
predmet moze se izmijeniti u parnicnom postupku. Na ovaj nacin je zasticen interes vlasnika predmeta,
jer oni nisu ovlasceni da podnesu zahtjev za ponavljanie postupka kao lica od kojih je oduzeta imovinska
korist. U slucaju kada sud u presudi kojom se optuzeni oglasava krivim propusti da odluci o mjeri
oduzimanja predmeta, on moze donijeti posebno rjesenje o oduzimanju predmeta samo pod uslovom da
se radi o predmetima cije je oduzimanje po krivicnom zakonu obavezno i pod uslovom da to zahtijevaju
interesi opste bezbjednosti.
Oduzimanje predmeta u ovom slucaju ne predstavlja naknadno izricanje krivicne sankcije i ovdje se
mjera oduzimanja predmeta pojavljuje ne kao mjera bezbjednosti, vec kao posebna procesna mjera.
Tuzilac ima mogucnost da propust suda, ako sud nije izrekao mjeru bezbjednosti oduzimanje predmeta,
iako su za to postojali zakonski uslovi, otkloni podnosenjem zalbe protiv presude.
Posebno rjesenje donosi sudija, odnosno vijece koje se vec upoznalo sa dokazima i izvrsilo njihovu
ocjenu prilikom donosenja presude kojom se optuzeni oglasava krivim. Ako se posebno rjesenje ne
donese u trenutku kad je postupak zavrsen, odnosno odmah poslije izricanja presude kojom se optuzeni
oglasava krivim (npr. odlazak sudije ili sudije clana vijeca na novu duznost ili drugi razlog usljed kojeg
dode do izmjene u personalnom sastavu vijeca), niti tuzilac izjavi zalbu zbog odluke o oduzimanju
predmeta, ondaposebno rjesenje donosi vanraspravno vijece.
Naime, kada je postupak kojim je optuzeni oglasen krivim pravnosnazno okoncan, rjesenje o oduzimanju
predmeta moze donijeti vijece naknadno, kada je propusteno da se takva odluka donese, ali ne u toku
zalbenog postupka, vec po pravnosnaznosti presude, a nikako predsjednik vijeca prvostepenog suda, jer
predsjednik vijeca moze odlucivati samo u slucajevima koji su izricito predvideni zakonom.
Ovjereni prepis odluke o oduzimanju predmeta dostavice se vlasniku predmeta, ako je vlasnik poznat, ali
i strankama i braniocu. Ta lica su ovlascena na podnosenje zalbe protiv rjesenja o oduzimanju predmeta
o kojoj odlucuje vijece drugostepenog suda.
Protiv rjesenja o oduzimanju predmeta vlasnik predmeta ima pravo na zalbu, i to zbog nepostojanja
zakonskog osnova za oduzimanje predmeta. Smisao ove odredbe nije u iskljucenju prava na zalbu
ostalim subjektima zalbe, vec da se vlasnik predmeta ogranici na zakonom posebno odreden zalbeni
osnov.
Zbog toga, stranke i branilac, u postupku po zalbi na rjesenje, imaju pravo zalbe po svim zalbenim
osnovima. Preduslov za ulaganje zalbe je da je osteceni poznat i da mu je rjesenje dostavljeno; u
protivnom, ostecenom ostaje mogucnost zastite njegovih prava u parnicnom postupku.

IZRICANJE MJERE ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI

USLOVI ZA IZRICANJE
Mjera oduzimanja imovinske koristi sastoji se u oduzimanju svake imovinske koristi koja je pribavljena
krivicnim djelom. Prema KZBiH, primjenom ove mjere oduzima se novac, predmeti od vrijednosti i svaka
druga imovinska korist.
Pod novcem se podrazumijeva kako nas, tako i strani novac.
U predmete od vrijednosti spadaju: tehnicka roba, nakit napravljen od plemenitih metala, stari novac od
plemenitih metala, hartije od vrijednosti, itd., a kao druga imovinska korist smatra se nagrada za
izvrseno krivicno djelo koja se konkretno manifestuje u vidu razlicitih besplatnih usluga, sprjecavanje
nuznog smanjenja imovine, otklanjanje prepreka kako bi se na taj nacin omogucilo povecavanje imovine

86
itd. Imovinska korist koja se oduzima od ucinioca krivicnog djela ili, pak, od drugih subjekata jeste svaki
imovinski efekat koji znaci protivpravan dobitak za ucinioca.
Posebno treba istaci da u imovinsku korist ulaze samo one vrijednosti koje su neposredno pribavljene
izvrsenjem krivicnog djela.
U imovinsku korist ne ulaze predmeti koji je ucinilac pribavio krivicnim djelom, ukoliko se utvrdi da su ti
predmeti svojina ostecenog ili nekog drugog lica, kao ni predmeti kod kojih nije utvrdeno kome
pripadaju, odnosno cije su vlasnistvo.
Prvi uslov koji mora biti ispunjen da bi se imovinska korist mogla oduzeti od ucinioca krivicnog djela je da
se utvrdi da ona uopste postoji, odnosno da je ucinilac uopste pribavio protivpravnu imovinsku korist. Da
bi se izrekla mjera oduzimanja imovinske koristi, nije dovoljno samo da je nacin pribavljanja imovinske
koristi protivpravan, vec je potrebno da je i sama pribavljena imovinska korist protivpravna.
Drugi uslov koji mora da bude ispunjen da bi doslo do oduzimanja imovinske koristi jeste da postoji
sudska odluka kojom je utvrdeno izvrsenje krivicnog djela. To moze biti:
 presuda kojom se optuzeni oglasava krivim:
 sudska opomena;
 rjesenje o primjeni vaspitne mjere i
 presuda kojom se utvrduje da je optuzeni ucinio krivicno djelo u stanju neuracunljivosti posto se i
takvom odlukom utvrduje izvrsenje krivicnog djela.
To ne moze biti oslobadajuca presuda, jer se ovom presudom ne utvrduje postojanje krivicnog djela.

OBAVEZNOST ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI


Sud je obavezan da oduzme imovinsku korist cim utvrdi da je ona nastala izvrsenjem krivicnog djela.
Imovinsku korist sud utvrduje po sluzbenoj duznosti u krivicnom postupku koji se vodi za odnosno
krivicno djelo i za to nije potreban prijedlog tuzioca ili ostecenog. U izreci sudske odluke sud mora
navesti koji se predmet, odnosno novcani iznos oduzima ovom mjerom. Zbog toga sto je oduzimanje
imovinske koristi obavezno i sto se vrsi po sluzbenoj duznosti, tuzilac je duzan da u toku postupka
prikuplja dokaze i izvida okolnosti koje su od vaznosti za utvrdivanje imovinske koristi.
Sud je, u ovom slucaju osloboden izvodenja dokaza,ali je ovlascen izvoditi dokaze cije izvodenje sam
naredi.
Sud se ne moze upustati u ocjenu da li bi oduzimanje imovinske koristi u konkretnom slucaju bilo
cjelishodno.
Na kraju, oduzimanje imovinske koristi je obavezno, nezavisno od toga da li se njen nastanak poklapa sa
vremenom izvrsenja krivicnog djela, odnosno nezavisno od toga da li je ona nastala prije, za vrijeme ili
nakon izvrsenja krivicnog djela. Bitno je samo da je ona u kauzalnom odnosu sa izvrsenim krivicnim
djelom, bez obzira na to da li je kod ucinioca krivicnog djela pribavljena imovinska korist bila cilj izvrsenja
krivicnog djela.
Prilikom oduzimanja imovinske koristi, sud je ovlascen da po sluzbenoj duznosti odredi privremene mjere
obezbjedenja, po odredbama koje vaze za izvrsni postupak. Sud ce tako postupiti ako postoji
vjerovatnoca da je ostvarena imovinska korist i opasnost da se ona kasnije nece moci oduzeti od ucinioca
krivicnog djela. U takvom slucaju, primjenjuju se shodno odredbe o privremnim mjerama obezbjedenja,
tako da prijedlog za odredivanje privremene mjere obezbjedenja moze podnijeti i osteceni ili, ako je
ostecena drustvena imovina - organ koji je po zakonu duzan da se o njima stara.
Privremena mjera obezbjedenja moze biti upravljena bilo prema optuzenom, bilo prema licu na koje je
prenesena, kao sto moze biti upravljena i prema pravnom lieu i ona se, po pravilu, sastoji u zabrani
otudenja odredene imovine, a kada je u pitanju pravno lice - u blokiranju njegovog ziro racuna do
odredenog iznosa.
Obaveza suda je da oduzme imovinsku korist, bez obzira na njenu velicinu, dakle i u slucaju kada je ona
minimalna. Uz to, sud je obavezan da oduzme imovinsku korist - iako bi njeno utvrdivanje bilo skopcano
sa nesrazmjernim troskovima ili sa znatnim odugovlacenjem postupka. U tom slucaju, on je obavezan da
njenu visinu odreduje po slobodnoj ocjeni.
87
Drugostepeni sud, rjesavajuci po zalbi, moze uvaziti zalbu i ukinuti odluku o oduzimanju imovinske
koristi, uvaziti zalbu i utvrditi da se oduzima manji iznos od onog koji je utvrden u prvostepenoj odluci ili
pak odbiti zalbu kao neosnovanu i potvrditi osporenu odluku prvostepenog suda. U slucaju ukidanja
prvostepene odluke, zabrana reformatio in peius ne odnosi se na mjeru oduzimanja imovinske koristi.
Nasuprot zabrani reformatio in peius, nacelo pogodnosti pripajanja (beneficium cohaesionis) vazi i u
odnosu na mjeru oduzimanja imovinske koristi.

ODNOS MJERE ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI I IMOVINSKOPRAVNOG ZAHTJEVA


OSTECENOG
Sustinska razlika izmedu njih je, pored ostalog, u tome sto se imovinskopravni zahtjev dosuduje samo
ako ga osteceni postavi, a oduzimanje imovinske koristi vrsi se u korist zajednice po sluzbenoj duznosti.
Zakon o krivicnom postupku predvida da se imovinska korist utvrduje i oduzima samo u onom djelu koji
nije obuhvacen imovinskopravnim zahtjevom. To znaci da je zadovoljavanju imovinskopravnog zahtjeva u
krivicnom postupku dat primarni karakter, tako da u slucaju ako je takav zahtjev postavljen, oduzimanje
imovinske koristi se izrice samo ukoliko imovinska korist prelazi granice postavljenog imovinskopravnog
zahtjeva. Zbog toga se moze reci da je mjera oduzimanja imovinske koristi supsidijarnog karaktera u
odnosu na imovinskopravni zahtjev.
Supsidijarni karakter mjere oduzimanja imovinske koristi ogleda se u tome sto do njene primjene dolazi u
obzir samo ako korist vec nije oduzeta po nekom drugom osnovu.
Tako, u slucaju kada je osteceno lice samo povratilo stvari od ucinioca krivicnog djela i u slucaju kada se
imovinska korist sastoji u pribavljanju nekih predmeta koji su oduzeti izricanjem mjere bezbjednosti
oduzimanja predmeta, nece doci do primjene mjere oduzimanja imovinske koristi.
Medutim, na navedeni nacin nece se postupiti u slucaju kada je neko trece (drugo) lice nadoknadilo stetu
ostecenom licu, i to iz razloga sto osnovni smisao oduzimanja imovinske koristi nije obezbjedenje
obestecenja zrtve krivicnog djela, vec sprecavanje da se ucinilac obogati krivicnim djelom.
Na ovaj nacin zasticeni su interesi ostecenog u ovom krivicnom postupku. Medutim, ako osteceni povuce
svoj imovinskopravni zahtjev u toku postupka, imovinska korist koja je nastala izvrsenjem krivicnog djela
utvrduje se u cjelini po sluzbenoj duznosti. Moguca je i situacija da se oduzimanje imovinske koristi izvrsi
prije nego sto je postavljen imovinskopravni zahtjev: tada osteceni, moze zatraziti namirenje iz oduzete
vrijednosti.
Mjera oduzimanja imovinske koristi i imovinskopravni zahtjev su dva samostalna instituta, koja se cesto
medusobno dopunjavaju, onemogucavajuci na taj nacin da bilo ko zadrzi imovinsku korist pribavljenu
krivicnim djelom. Medutim, da bi ova dva instituta djelovala pravilno i efikasno, nuzna je odgovarajuca
procesna aktivnost odredenih subjekata, pa i suda, cega cesto nema, pa se, zbog toga, reparacija stete
ne vrsi blagovremeno ili se ne vrsi nikako, sto je narocito nezadovoljavajuce kada se radi o drustvenoj
imovini.
Sem toga, kada redovni sudovi i upute ostecenog na parnicu, rijetko izricu oduzimanje imovinske koristi,
iako za to postoje uslovi.

ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI OD PRAVNOG LICA


U slucaju kada je izvrsenjem krivicnog djela ucinilac pribavio imovinsku korist za pravno lice, ta se
imovinska korist obavezno oduzima i od tog pravnog lica. U pogledu polozaja lica na koje je imovinska
korist prenesena, kao i predstavnika pravnog lica, sud je obavezan da ih pozove na glavni pretres.
Trazi se da se navedena lica uredno pozovu na glavni pretres radi saslusanja, ali njihov nedolazak ne
sprecava provodenje postupka, na sta se oni upozoravaju prilikom pozivanja. Propustanje suda da
pozove navedena lica, predstavlja bitnu povredu odredaba krivicnog postupka.
Predstavnik pravnog lica ispitace se na glavnom pretresu poslije optuzenog. Na isti nacin postupice se u
odnosu na lice na koje je imovinska korist prenesena, ako to lice nije pozvano kao svjedok.
Predmet ispitivanja su relevantne cinjenice vezane za imovinsku korist. Prakticno, ova lica se ispituju po
pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja, imajuci u vidu kontradiktornu strukturu dokaznog postupka.
Ako tek na glavnom pretresu utvrdi da moze doci do oduzimanja imovinske koristi, sud ce prekinuti
glavni pretres i pozvati lice na koje je imovinska korist prenesena, kao i predstavnika pravnog lica.
88
Pozivanje se vrsi tako da ce se lica prilikom pozivanja upozoriti da ce se u slucaju nedolaska na glavni
pretres postupak provesti u njihovoj odsutnosti. Ukoliko na glavnom pretresu treba da dode do
iskljucenja javnosti, to se ne odnosi na lice na koje je imovinska korist prenesena, kao ni na predstavnika
pravnog lica.
Lice na koje je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravnog lica mogu da predlaze dokaze i da,
po dopustenju, sudije, odnosno predsjednika vijeca, postavljaju pitanja optuzenom, svjedocima i
vjestacima u vezi sa utvrdivanjem imovinske koristi.
Njihova uloga je da ospore povezanost krivicnog djela i nastalu imovinsku korist, odnosno da dokazu da
je imovinska korist posljedica nekog ranijeg pravnog posla, odnosno da je korist pribavljena zakonito
(npr. poklon, kupoprodaja, nasljede), da se pozivaju na zastarjelost krivicnog gonjenja, da dovedu u
sumnju postojanje bitnih elemenata krivicnog djela i si., jer bez sudske odluke kojom je utvrdeno da je
ucinjeno krivicno djelo nema oduzimanja imovinske koristi.
Treba istaci da ovaj predstavnik mora imati uredno ovlascenje za zastupanje u konkretnoj krivicnoj stvari,
sto podrazumijeva posebno punomocje. Nije, dakle, dovoljno generalno punomocje. Sud je, po sluzbenoj
duznosti, u obavezi da, prije nego sto predstavnik pravnog lica pocne da vrsi svoju funkciju, na
nesumnjiv nacin utvrdi da je taj predstavnik uredno ovlascen da zastupa to pravno lice i da daje
punovazne izjave u datom krivicnom postupku.
Ukoliko bi utvrdivanje visine imovinske koristi koju je steklo lice na koje je imovinska korist prenesena,
kao i pravno lice bilo skopcano sa nesrazmjernim teskocama ili znatno odugovlacilo krivicni postupak, sud
mora visinu te imovinske koristi odmjeriti po slobodnoj ocjeni.
Prethodno se na nesumnjiv nacin mora utvrditi osnov oduzimanja koji se sastoji u utvrdenju izvrsenja
krivicnog djela i cinjenici daje imovinska korist ostvarena. To omogucava da se sve poteskoce u postupku
oduzimanja imovinske koristi otklone na procesno jednostavan nacin: zakon je ovdje dao prednost
nacelu, odnosno pravu na sudenje bez odlaganja, jer bi u suprotnom bilo usporeno donosenje odluke o
krivicnoj stvari koja je glavni predmet krivicnog postupka.
Isto tako, ako dode do oduzimanja imovinske koristi od lica na koje je imovinska korist prenesena, kao i
pravnog lica, sud je obavezan da im dostavi ovjereni prepis presude, odnosno rjesenja kojim je oduzeta
ta imovinska korist. Razlog je sto oni imaju pravo zalbe na tu odluku, kao i pravo da zahtijevaju
ponavljanje krivicnog postupka u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi, iako se, inace, za
imovinskopravni zahtjev ne moze dobiti ovo ponavljanje. Zalba se moze izjaviti bez obzira na to da li su
navedena lica ucestvovala u postupku, i to po svim zalbenim osnovima.

ODLUKA O ODUZIMANJU IMOVINSKE KORISTI I PONAVLJANJE POSTUPKA


Zakon omogucava licu, od kojeg je pravnosnaznom odlukom oduzeta imovinska korist, pribavljena
krivicnim djelom, da trazi ponavljanje krivicnog postupka (samo) u pogledu te odluke.
U postupku oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se shodno odredbe o odricanju i odustajanju od
zalbi i nemogucnosti opozivanja izjave o odricanju i odustajanju od zalbe, dostavljanje zalbe na odgovor
suprotnoj stranci i pravo odgovora na zalbu i odredbe koje se odnose na pretres pred vijecem
drugostepenog suda. Osnovna karakteristika ovog ponavljanja je u tome sto se njime pobija samo odluka
o oduzimanju
imovinske koristi, odvojeno od ostalih dispozicija sadrzanih u presudi i drugim odlukama kojima se izrice
oduzimanje imovinske koristi. Sud odluku donosi u obliku rjesenja kojim se zahtjev odbija ili uvazava, a
odluka o oduzimanju imovinske koristi preinacuje (u cijelosti ili djelimicno). Protiv rjesenja dopustena je
zalba, kojom se mogu koristiti podnosilac zahtjeva i tuzilac. Zakon ne predvida poseban rok za zalbu
protiv tog rjesenja, pa treba uzeti da on iznosi tri dana.

POSTUPAK OPOZIVANJA USLOVNE OSUDE ZBOG NEISPUNJAVANJA OBAVEZA ODREDENIH U


USLOVNOJ OSUDI
Postupak za opozivanje uslovne osude moze se sprovesti ako osudeni u odredenom roku ne ispuni
utvrdene obaveze koje su odredene u uslovnoj osudi: ne vrati imovinsku korist pribavljenu krivicnim
djelom, ne nadoknadi stetu ili ne ispuni druge obaveze.

89
Postupak za opozivanje uslovne osude moze se pokrenuti po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog tuzioca.
Osteceni moze dati samo inicijativu za opozivanje uslovne osude. Postupak sprovodi sudija, odnosno
vijece koje je sudilo u prvom stepenu.
Da bi se utvrdilo postojanje ili nepostojanje uslova za opozivanje uslovne osude, sud je obavezan
zakazati posebno saslusanje radi utvrdivanja cinjenica. Na ovo rociste obavezno se pozivaju tuzilac,
osudeni i osteceni. Saslusanje se vrsi pred sudijom pojedincem ili vijecem koje je sudilo u prvom
stepenu. Prisustvo tuzioca i osudenog, odnosno branioca je obavezno, jer je zabranjeno sudenje u
odsustvu.
Opozivanje uslovne osude, nije za osudenog nista manje znacajno od njenog izricanja, tim vise sto svrha
saslusanja osudenog nije samo u tome da se provjeri je li on zaista ispunio obavezu koja mu je
nametnuta uslovnom osudom, nego i da se utvrde razlozi njenog neispunjenja za slucaj da obaveza nije
ispunjena. Osudeni ima pravo da svoj iskaz pri takvom saslusanju daje u prisustvu branioca, kao sto
moze na saslusanju, sam ili uz pomoc svog branioca, stavljati primjedbe i upozoravati na pojedine
cinjenice i okolnosti koje su vazne za donosenje odluke.
Prema tome, kada se imaju u vidu sva ta prava osudenog, onda propustanje suda da u postupku za
opozivanje uslovne osude saslusa osudenog i da ga obavijesti o saslusanju, predstavlja takvu povredu
krivicnog postupka koja je mogla uticati na zakonito i pravilno donosenje presude, sto znaci da je time
ostvarena bitna povreda odredaba krivicnog postupka.
Odluke povodom zahtjeva za opozivanje uslovne osude zavise od toga da li je sud utvrdio da je osudeni
izvrsio obaveze koje su mu nalozene u uslovnoj osudi. Ako sud nade da nema osnova za donosenje koje
od tih odluka, rjesenjem ce obustaviti postupak za opozivanje uslovne osude.
Medutim, ako sud utvrdi da osudeni nije ispunio obavezu koja mu je bila odredena u uslovnoj osudi, on
ne mora uvijek da opozove uslovnu osudu. Ako sud utvrdi da osudeni nije ispunio obavezu koja mu je
bila odredena presudom, donijece presudu kojom ce opozvati uslovnu osudu i odrediti da se utvrdena
kazna izvrsi ili odrediti novi rok za ispunjenje obaveze ili ukinuti taj uslov.
Ako osudeni u odredenom roku ne ispuni neku obavezu, sud moze najkasnije u roku od jedne godine od
dana od kada je proteklo vrijeme provjeravanja odrediti da se izvrsi kazna utvrdena u uslovnoj osudi.
Ispunjeni su uslovi da se presudom opozove uslovna osuda i kada osudeni za krivicno djelo prevare ne
vrati imovinsku korist ostecenom u ostavljenom roku. Protiv odluka koje se donesu u postupku
opozivanja uslovne osude moze se izjaviti zalba pod uslovima koji vaze za zalbu na presudu i zalbu na
rjesenje.
Pravo zalbe imaju stranke, branilac i osteceni. O zalbi na presudu i zalbi na rjesenje odlucuje vijece
drugostepenog suda. Protiv pravnosnazne presude moze se podnijeti i zahtjev za ponavljanje krivicnog
postupka.
Propisano je da su troskovi krivicnog postupka izdaci ucinjeni u povodu krivicnog postupka od njegovog
pokretanja do njegovog zavrsetka, dakle do pravnosnaznog okoncanja krivicnog postupka. Troskovi
nastali u postupku za opoziv uslovne osude (nuzni izdaci osudenog i nuzni izdaci i nagrada branilaca),
koji je obustavljen, jer je osudeni za vrijeme njegovog trajanja ispunio tzv. dvostruki uslov i platio
dugovanje, ne spadaju u izdatke koji u smislu zakona cine troskove krivicnog postupka, zato sto su
nastali poslije pravnosnaznosti presude u postupku njenog izvrsenja.

POSTUPAK ZA BRISANJE OSUDE

DAVANJE PODATAKA IZ KAZNENE EVIDENCIJE I BRISANJE OSUDE


Brisanje osude nastupa po sili zakona ili na osnovu sudske odluke, u zavisnosti od vrste sankcije koja je
izrecena osudenom. Ono je moguce na dva nacina, i to po sluzbenoj duznosti i po prijedlogu, odnosno
molbi osudenog. Kad su ispunjeni zakonski uslovi, odluku o brisanju ex officio donosi organ nadlezan za
vodenje poslova kaznene evidencije (obavezno vansudsko brisanje osude) ili sud po prijedlogu osudenog
(obavezno sudsko brisanje osude), ako nadlezni organ ne donese rjesenje o brisanju.
Po molbi osudenog pokrece se postupak za brisanje osude kad uslovi za brisanje ne nastupaju ex lege
(fakultativno sudsko brisanje osude). Medutim, u uvjerenju koje se izdaje gradanima na osnovu podataka
iz kaznene evidencije, brisana osuda i brisane pravne posljedice osude ne smiju se spominjati.
90
Dakle, brisana osuda i brisane pravne posljedice osude ostaju u kaznenoj evidenciji, buduci da se ne
ponistava upis osude kao kod procesne ustanove rehabilitacije. To se odnosi na sva uvjerenja koja se
izdaju gradanima, ako su im ti podaci potrebni radi ostvarivanja njihovih prava, bez obzira na to da li su
u pitanju prava u BiH ili u inostranstvu.
Ipak, mogucnost davanja svih podataka iz kaznene evidencije dozvoljena je pojedinim drzavnim
organima, a ostalim licima je iskljucena i zbog zastite privatnosti. Uz to, lice cija je osuda brisana smatra
se osudivanim licem i takva osuda se moze uzeti kao otezavajuca okolnost prilikom odmjeravanja kazne.

BRISANJE OSUDE PO SILI ZAKONA


Brisanje osude po sili zakona nastupa za odredene osude automatski, protekom odredenog vremena, pod
uslovom da osudeni u tom vremenu nije ucinio novo krivicno djelo. Duzina tog vremena u zakonu je
razlicito odredena, u zavisnosti od vrste krivicne sankcije koja je osudenom bila izrecena.
Naime, brisanje osude iz kaznene evidencije nastupa za osudujuce presude u kojima je ucinilac krivicnog
djela osloboden od kazne, ako u roku od jedne godine od dana pravnosnaznosti presude ne ucini novo
krivicno djelo; uslovna osuda se brise iz kaznene evidencije protekom roka od jedne godine od dana
prestanka vremena provjeravanja, ako za to vrijeme osudeni ne ucini novo krivicno djelo; novcana kazna
se brise iz kaznene evidencije protekom roka od tri godine od dana izvrsene, zastarjele ili oprostene
kazne, ako za to vrijeme osudeni ne ucini novo krivicno djelo; osuda na kaznu zatvora do jedne godine i
na kaznu maloljetnickog zatvora do jedne godine brise se iz kaznene evidencije protekom roka od pet
godina od dana izdrzane, zastarjele ili oprostene kazne, ako za to vrijeme osudeni ne ucini novo krivicno
djelo.
Zakonom odreden protek vremena i obaveza osudenog da u zakonom odredenom vremenu ne ucini novo
krivicno djelo, predstavljaju dva kumulativno postavljena uslova za brisanje osude po sili zakona. Pored
toga, osuda se ne moze brisati iz kaznene evidencije dok traje primjena mjera bezbjednosti; ako je u
toku roka za brisanje osude osudenom izrecena kazna zatvora preko tri godine (tada se nece brisati ni
ranija ni kasnija osuda); vise osuda protiv istog osudenog moze se brisati iz kaznene evidencije samo
istovremeno, i to ako su ispunjeni uslovi za brisanje svake od tih osuda.
Brisanje osude po zakonu moze nastupiti i prema pravnim licima, jer se za krivicna djela za koja se utvrdi
odgovornost pravnih lica moze izreci novcana kazna koja je predmet brisanja osude.
Bez obzira na to sto do brisanja osude na osnovu zakona dolazi automatski, nadlezni organ mora o tome
donijeti rjesenje po sluzbenoj duznosti, u odgovarajucem postupku. Takvo rjesenje, osim kada je u
pitanju uslovna osuda, donosi po sluzbenoj duznosti organ nadlezan za vodenje poslova kaznene
evidencije.
Ovaj organ prethodno vrsi potrebna provjeravanja, narocito da li je protiv osudenog u toku krivicni
postupak za neko novo krivicno djelo ucinjeno prije isteka roka predvidenog za brisanje osude.
Donosenje rjesenja se odlaze ako je takav postupak u toku, i to do okoncanja toga postupka. Ako
nadlezni organ ne donese rjesenje o brisanju osude, osudeni moze traziti da se utvrdi da je brisanje
osude nastupilo po zakonu. Medutim, ako nadlezni organ ne postupi po ovom zahtjevu osudenog u roku
od 30 dana od dana prijema zahtjeva, osudeni moze traziti od suda koji je u prvom stepenu izrekao
presudu - da donese rjesenje o brisanju osude. Posto se radi o pravu koje je utvrdeno ovim zakonom,
osudeni se direktno obraca sudu i ne mora pokrenuti upravni postupak ili upravni spor.
Obracanje sudu je dozvoljeno samo u slucaju cutanja nadleznog organa, a ne i kada je donijeto rjesenje
kojim se brisanje odbija. Protiv rjesenja suda dozvoljena je zalba (u skladu sa odredbom, po kojoj je
zalba protiv rjesenja suda donijeta u prvom stepenu uvijek dozvoljena, sem ako zakonom nije izricito
zabranjena, sto ovdje nije slucaj). Zalbu mogu izjaviti osudeni i tuzilac, u granicama svoga pravnog
interesa, i to vijecu drugostepenog suda.
Uslov za sudsko brisanje uslovne osude jeste da ona ne bude opozvana ni poslije jedne godine od dana
prestanka vremena provjeravanja. Sud po sluzbenoj duznosti donosi rjesenje o brisanju uslovne osude i
dostavlja ga osudenom i tuziocu koji imaju pravo zalbe, kao i organu nadlezenom za vodenje kaznene
evidencije.
Za razliku od brisanja uslovne osude po sluzbenoj duznosti od strane nadleznog organa u vansudskom
postupku (potrebno je da u roku jedne godine od dana prestanka vremena provjeravanja osudeni ne
91
ucini novo krivicno djelo), za sudsko brisanje uslovne osude trazi se da u istom zakonskom roku uslovna
osuda ne bude opozvana. To podrazumijeva da je osudeni u zakonskom roku ispunio neku od propisanih
obaveza (vratio imovinsku korist pribavljenu krivicnim djelom, nadoknadio stetu prouzrokovanu krivicnim
djelom ili je osloboden odredene obaveze). Rjesenje o brisanju uslovne osude donosi sudija, odnosno
vijece koje ga dostavlja osudenom, tuziocu i organu nadleznom za vodenje kaznene evidencije. Protiv
ovog rjesenja osudeni i tuzilac imaju pravo zalbe o kojoj odlucuje vijece drugostepenog suda.

BRISANJE OSUDE NA OSNOVU SUDSKE ODLUKE


Postupak brisanja osude na osnovu sudske odluke pokrece se molbom osudenog lica. Osudeni moze
traziti brisanje iz kaznene evidencije samo za osude na kaznu zatvora od jedne do tri godine, pod
uslovom da je protekao rok od pet godina od dana izdrzane, zastarjele ili oprostene kazne i da u ovom
roku osudeni ne ucini novo krivicno djelo.
Medutim, osuda na kaznu zatvora u vremenskom trajanju od jedne do tri godine, ipak, mora biti veca od
jedne godine, s obzirom na to da je kazna zatvora do jedne godine predmet brisanja osude po sili
zakona. Pored toga, sud je obavezan voditi racuna o vladanju osudenog poslije izdrzane kazne, prirodi
krivicnog djela i drugim okolnostima od znacaja za ocjenu opravdanosti brisanja osude.
Molbu moze podnijeti samo osudeni. Molba se podnosi sudiji, odnosno vijecu koje je sudilo u prvom
stepenu. Prije donosenja rjesenja sudija koji je za to odreden zakazace i provesti saslusanje tuzioca i
osudenog. Izvjestaj o ponasanju osudenog sudija moze zatraziti od policijskog organa ili uprave ustanove
u kojoj je osudeni izdrzavao kaznu.
Poslije provedenog postupka provjeravanja, koji nije obaveznog karaktera, vijece prvostepenog suda
donosi odluku o molbi za brisanje. Protiv donesene odluke pravo zalbe imaju stranke (podnosilac molbe,
tj. osudeni i tuzilac) i branilac, a o zalbi odlucuje vijece drugostepenog suda. Ako sud odbije molbu zato
sto osudeni svojim ponasanjem nije zasluzio brisanje osude, osudeni moze molbu ponoviti po isteku
jedne godine od dana pravnosnaznosti rjesenja o odbijanju molbe.

POSTUPAK ZA PRESTANAK ODREDENIH MJERA BEZBJEDNOSTI I PRAVNIH POSLJEDICA


OSUDE
Molba za prestanak primjene mjera bezbjednosti propisanih u KZBiH i drugih mjera propisanih zakonom
podnosi se sudu koji je sudio u prvom stepenu. Zakonom nije odreden krug lica koja su obuhvacena
pojmom podnosioca molbe, ali je logicno da je to siri krug lica od samih procesnih stranaka ili lica
ovlascenih za podnosenje zalbe u korist optuzenog.
Molilac se moze pozvati samo na cinjenice koje idu u prilog ukidanju mjera bezbjednosti i pravnih
posljedica osude i nije obavezan da pruzi dokaze o tome. S druge strane, sud utvrduje cinjenice na koje
se molilac pozvao, pazeci samo na sadrzinu molbe, ne i na njenu formalnu stranu.
Predmet molbe su mjere bezbjednosti i pravne posljedice osude:
 mjera bezbjednosti zabrane vrsenja poziva, djelatnosti ili duznosti, ako su protekle tri godine od
dana njenog izricanja i
 pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja odredenih prava, kad proteknu tri
godine od dana izdrzane, zastarjele ili oprostene kazne.
Nije dozvojena mogucnost prestanka primjene ostalih mjera bezbjednosti i pravnih posljedica osude u
ovom postupku, osim istekom roka trajanja mjere koji je odreden zakonom.
Po molbi postupa sudija kojeg odredi predsjednik vijeca (sudija clan vijeca ili sudija za prethodni
postupak) ili sudija pojedinac.
Prvo se vrsi prethodno ispitivanje molbe u pogledu ispunjavanja zakonskih uslova koji se odnose na
protek vremena odreden zakonom.
Zatim se prelazi na drugu fazu postupka u kojoj se saslusava podnosilac molbe radi utvrdivanja cinjenica
na koje se on u molbi poziva. Obaveza je sudije da na ovo saslusanje pozove tuzioca i podnosioca molbe
i tuzioca. Pored toga, sudija prikuplja dokaze potrebne za odluku, bez obzira na to da li se osudeni na
njih pozvao. S tim u vezi, sudija moze da zatrazi izvjestaj o ponasanju osudenog od policijskog organa ili
od ustanove u kojoj je osudeni kaznu izdrzao. Prakticno, utvrduju se iste cinjenice kao u postupku
brisanja osude na osnovu sudske odluke (ponasanje osudenog na slobodi, porodicni i radni status,
92
prognoza o buducem ponasanju, kao i licna zapazanja na izdrzavanju kazne koja ukazuju na mogucnost
potpune reintegracije osudenog u zivot na slobodi).
Trazenje ovih izvjestaja, medutim, nije obavezno i sudija je ovlascen da ponasanje osudenog poslije
izdrzane kazne utvrduje i drugim dokaznim sredstvima. Sud moze donijeti dvije odluke:
 odbiti molbu kao neosnovanu ili je
 prihvatiti i odrediti prestanak mjere bezbjednosti ili pravne posljedice osude.
Odluka se donosi u formi rjesenja, protiv koga je dozvoljena zalba. Zalbu mogu izjaviti podnosilac molbe i
tuzilac, a o zalbi odlucuje vijece drugostepenog suda. Ukidanje pravnih posljedica osude je uvijek
potpuno, bezuslovno i neopozivo. U slucaju kada sud donese odluku o odbijanju molbe, nova molba se
moze podnijeti tek poslije isteka roka od jedne godine od dana pravnosnaznosti rjesenja o odbijanju
ranije molbe.

POSTUPCI ZA PRUZANJE MEDUNARODNE KRIVICNOPRAVNE POMOCI

POJAM, ZNACAJ I PRAVNO REGULISANJE MEDUNARODNE KRIVICNOPRAVNE POMOCI


Jedna od glavnih karakteristika vremena u kome zivimo je veliki medunarodni promet ljudi i dobara.
Granice su politicke institucije nacionalnih drzava, uspostavljene politickim odlukama i propisane
odgovarajucim pravnim dokumentima. Prekogranicna saradnja postaje jedan od najznakovitijih
mehanizama evropskog integrisanja. Nazalost, jedna od negativnih posljedica prekogranicne saradnje je i
porast broja krivicnih djela koja vrse stranci ili koja su izvrsena na stetu stranaca, odnosno strane drzave,
cemu se drzave suprotstavljaju na razlicite nacine.
Uz ostale nacine, tu spada i donosenje propisa unutrasnjeg i medunarodnog prava, kojim se ureduju
materijalnopravni i procesni krivicnopravni odnosi izmedu drzavne vlasti i ucinilaca krivicnog djela u
kojem postoji elemenat inostranosti.
Skup ovih propisa u literaturi se najcesce naziva medunarodnim krivicnim pravom koje je u svom vecem
dijelu nastalo u drugoj polovini XIX vijeka, a koje se sada moze smatrati ne samo skupom, vec i
sistemom normi, obuhvatajuci nekoliko grupa propisa.
Naime, iako kriminal primarno i nadalje ostaje problem svake drzave, on se ubrzano pretvara u
opstesvjetski, dakle globalni problem covjecanstva. Moglo bi se reci da su u aktuelnoj fazi potpuno
nacionalni sadrzaji tog fenomena u stagnaciji ili cak redukciji, dok su globalni sadrzaji u akceleriranoj
ekspanziji. Proces oblikovanja medunarodne vladavine prava je u toku, pa se u prvoj deceniji XXI
vijeka moze opravdano ocekivati potpuniji i usaglaseniji sistem normi medunarodnog krivicnog prava kao
supranacionalnog prava i pocetak djelovanja ICC, s prosirenjem njegove stvarne nadleznosti i za
slucaieye transnacionalnog organizevanog kriminala.
Norme koje regulisu saradnju drzava, s obzirom na vodenje krivicnog postupka, odnosno vrsenje
krivicnog pravosuda u cjelini, nuzna su posljedica cinjenice da na teritoriji jedne drzave moze postojati
samo jedna suverena vlast. Ako je nekoj drzavi potrebno prisustvo ucinilaca krivicnog djela da bi im se
sudilo ili da bi se nad njima izvrsila krivicna sankcija, odnosno ako je za njen krivicni sud potrebno
pribaviti dokaze ili preduzeti neke druge procesne radnje na teritoriji druge drzave, nuzno je da ta druga
drzava (aktivno) saraduje, te da preduzme niz radnji kojima ce pomoci ostvarenje prava kaznjavanja
prve drzave: da izruci trazeno lice, prikupi potrebne dokaze, dostavi odredena pismena, pruzi potrebne
informacije itd.
Skup svih tih radnji regulisan je pravom medunarodne krivicnopravne pomoci u sirem smislu.
Prema tradicionalnoj podjeli, ona obuhvata ekstradiciju i ostalu - ili tzv. malu krivicnopravnu pomoc,
medunarodnu krivicnopravnu pomoc u uzem smislu, koja obuhvata saslusavanje svjedoka, dostavu
poziva i pismena, prikupljanje drugih dokaza (npr. putem pretrage i zapljene predmeta), pruzanje
odredenih informacija (npr. o upisima u kaznenu evidenciju i sl).
U jos sirem smislu pod medunarodnim krivicmim pravom podrazumijeva se ovlascenje neposredno pod
medunarodnim pravom za kaznjavanje od strane domacih sudova nekih najtezih medunarodnih zlocina s
kojima odnosna drzava, u pravilu, nema direktne veze. Tu se radi o zlocinima izvrsenim izvan nacionalne
teritorije od strane lica koja nisu ni u kakvoj vezi s tom drzavom. Radi se o primjeni principa
univerzaliteta.
93
U dokumentima Vijeca Evrope izvori medunarodne krivicnopravne saradnje razvrstavaju se na one o:
 ekstradiciji,
 medunarodnoj krivicnopravnoj pomoci,
 priznanju i izvrsenju odluka
 zastiti zrtava i
 na ostale izvore.
Neki autori razvrstavaju savremenu krivicnopravnu saradnju na:
 ekstradiciju,
 medunarodnu krivicnopravnu pomoc,
 izvrsenje strane krivicne presude,
 priznanje strane krivicne presude
 prenos krivicnog postupka.
U najnovije vrijeme tome se pridodaju i :
 privremeno oduzimanie dobiti od krivicnog djela,
 prikupljanje i razmjena podataka i
 regionalni i subregionalni pravosudni prostor.
U podrucju medunarodne krivicnopravne saradnje postoje opsta i zajednicka nacela. Neka medu njima su
opsta nacela medunarodnog krivicnog prava, ali takode i ona koja imaju vaznost, prije svega, za
medunarodnu krivicnopravnu saradnju. Vaznija su takva nacela
 identiteta norme (dvostruke kaznjivosti),
 reciprociteta (uzajamnosti),
 specijalnosti (odredenosti predmeta),
 ekstradibilnosti itd.
Domet i sadrzaj pojedinih nacela razlicit je kod pojedinih oblika medunarodne krivicnopravne saradnje.
Navedena nacela ne vaze jednako kod pojedinih vidova medunarodne krivicnopravne saradnje, a neka od
njih vaze samo za odredene oblike.
Kada je rijec o nacinu regulacije medunarodne krivicnopravne pomoci u medunarodnom pravu, poznato
je da se ona ostvaruje putem visestranih i dvostranih ugovora (konvencija). To je ujedno i daljnji moguci
osnov podjele na univerzalnu, regionalnu i dvostranu saradnju.
Medunarodna krivicnopravna pomoc pruza se po odredbama ZKPBiH, ukoliko nekim drugim zakonom BiH
ili medunarodnim ugovorom nije sto drugo odredeno. Ukoliko je medunarodna pravna pomoc regulisana
nekim drugim zakonom BiH ili medunarodnim ugovorom, oni imaju prednost nad odredbama ZKPBiH.
Prema tome, odredbe ovog zakona se primjenjuju samo onda kad ne postoje zakoni BiH ili medunarodni
ugovori koji regulisu pitanje pruzanja pravne pomoci, sto ne znaci da se istovremeno sa odredbama
ZKPBiH ne mogu primjenjivati odredbe i drugih zakona i medunarodnih ugovora. Naprotiv, kad postoje
odredene praznine ili odstupanja u odredenim rjesenjima, odredbe svih vazecih propisa kojima se
regulise pruzanje medunarodne krivicnopravne pomoci treba da se nadopunjuju. Uz to, moguce je pruziti
medunarodnu krivicnopravnu pomoc i u onim slucajevima kad ne postoje posebni propisi, jer se njeno
ostvarivanje vrsi na principu reejprociteta, ali ne moze biti u suprotnosti sa odredbama ZKPBiH.
Inace, tuzilastvo BiH je organ nadlezan za primanje zahtjeva za medunarodnu pravnu pomoc u krivicnim
stvarima, i to u skladu sa zakonom, multilateralnim bilateralnim sporazumima i konvencijama, ukljucujuci
i zahtjeve za izrucenje ili predaju trazenih lica od strane sudova ili organa na teritoriji BiH i drugih drzava,
odnosno medunarodnih sudova ili ICTY.

MEDUNARODNA KRIVICNOPRAVNA POMOC U UZEM SMISLU


Medunarodna krivicnopravna pomoc u uzem smislu obuhvata preduzimanje pojedinih radnji krivicnog
postupka od strane domacih sudova na molbu stranih procesnih organa, odnosno stranih procesnih
organa na molbu domacih sudova.
Taj postupak je pravno ureden, ali nije dio domaceg krivicnog postupka i na njega se, kao i kod
ekstradicije, odnose propisi medunarodnog i unutrasnjeg prava (najcesce krivicnog procesnog prava).

94
Za razliku od krivicnog postupka, koji ima za cilj utvrdivanje krivicnog djela, odgovornosti ucinioca i
primjenu krivicne sankcije, postupak pruzanja medunarodne krivicnopravne pomoci u uzem smislu vodi
se radi pomaganja u vodenju stranog krivicnog procesa.
Postupak pruzanja medunarodne krivicnopravne pomoci pokrece se podnosenjem molbe (zamolnice).
Postupak pocinje molbom inostranog ili domaceg suda za preduzimanje odredene krivicne procesne
radnje, koja se uvijek upucuje diplomatskim putem. Molba se sastavlja na jeziku zamoljene drzave ili joj
se prilaze prevod, ali ugovorom moze biti predvideno drukcije.
Dostavljanje molbi suda, odnosno tuzioca za medunarodnu krivicnopravnu pomoc vrsi se diplomatskim
putem, dostavljanjem molbi Ministarstvu pravde BiH. Ovo ministarstvo dalje prosljeduje primljene molbe
Ministarstvu inostranih poslova BiH. Zakonom nije predvideno neposredno dostavljanje molbe stranih ili
domacih sudova u slucajevima hitnosti, ali se takva tendencija zapaza u novijim medunarodnim
ugovorima.
Prema ZSFBiH i ZSRS, poslove medunarodne pravne pomoci vrse opstinski, odnosno osnovni sudovi, ako
zakonom nije odredeno da neke od tih poslova vrse kantonalni, odnosno okruzni sudovi. Ako se radi o
odlucivanju o priznanju stranih sudskih odluka, nadlezni su kantonalni, odnosno okruzni sudovi. O molbi
za izrucenje osumnjicenih, odnosno optuzenih i osudenih lica (ekstradicija) nadlezan je da postupa Sud
BiH.
Povodom molbe za preduzimanje neke krivicne procesne radnje, nadlezni sud moze donijeti dvije odluke.
Sud moze da odbije ovu molbu ili da je prihvati i obavi trazenu krivicnoprocesnu radnju. Sud moze odbiti
molbu strane drzave za preduzimanje neke krivicnoprocesne radnje ako ocijeni da je ova radnja
nedozvoljena ili da je nacin njenog vrsenja protivan zakonu o krivicnom postupku ili pravnom poretku.
Zakon o krivicnom postupku ne odreduje u kojoj formi se odlucuje o odbijanju ove molbe, ali, s obzirom
na to da se radnje medunarodne krivicnopravne pomoci obavljaju po domacem zakonu, odluku o
odbijanju treba donijeti u formi rjesenja.
Druga odluka koju sud moze da donese povodom molbe za preduzimanje krivicnih procesnih radnji je da
prihvati tu molbu i obavi krivicnoprocesnu radnju. Valja naglasiti da se pravna pomoc pruza samo u
trazenom obimu, tj. preduzimaju se samo one procesne radnje koje je strana drzava zatrazila u odnosu
na lice i krivicno djelo oznaceno u molbi.
Prelazenje tog okvira znacilo bi uplitanje u strani krivicni postupak. Zamoljena drzava moze sama ispraviti
jedino ocigledne pogreske u imenima, brojevima ili druge ocite pogreske u pisanju. Krivicne procesne
radnje koje treba preduzeti po molbi strane drzave mogu biti razlicite (npr. urucenje pismena, ispit nekog
lica ili suocenje).
U zakonu o krivicnom postupku nije propisano ko snosi troskove vrsenja krivicnih procesnih radnji u
okviru medunarodne krivicnopravne pomoci. Treba prihvatiti pravilo da zamoljena drzava, koja obavlja te
radnje - snosi i njihove troskove, sto je prihvaceno i u vecini medunarodnih ugovora. To, dakako,
pretpostavlja reciprocitet, tj. svaka drzava se mora obavezati na odricanje od naknade troskova. U
slucaju vanrednih troskova, snosi ih, po pravilu, drzava koja je uputila molbu za obavljanje odnosne
radnje.
U slucaju da se radi o pruzanju pravne pomoci iz nadleznosti Suda BiH, kada Ministarstvo pravde BiH,
kao nadlezno ministarstvo, primi molbu inostranog organa za pravnu pomoc, duzno je molbu dostaviti
Tuzilastvu BiH. Tuzilastvo BiH ce primljenu molbu proslijediti Sudu BiH, ukoliko se radi o preduzimanju
radnje iz nadleznosti Suda BiH. O dopustenosti i nacinu izvrsenja radnje koja je predmet molbe
inostranog organa, odlucuje Sud BiH, odnosno Tuzilastvo BiH, i to po zakonima BiH i u skladu sa svojom
nadleznoscu.
Kod odlucivanja o dopustenosti i nacinu izvrsenja radnje koja je predmet molbe, Sud BiH, odnosno
Tuzilastvo BiH ocjenjuju dopustenost radnje u provedbenom smislu, a ne u smislu valjanosti i
dopustenosti dokaza jer je pitanje dozvoljenosti dokaza u nadleznosti drzave moliteljice i o tome ne
odlucuje zamoljena drzava. Sud BiH, odnosno Tuzilastvo BiH ce dopustiti preduzimanje i one radnje koja
nije propisana ZKPBiH ili drugim zakonom BiH, ako je ta radnja dopustena prema propisima drzave
moliteljice i ako te radnje nisu nedozvoljene, odnosno suprotne odredbama domaceg krivicnog postupka.
Pored toga, ako je to predvideno ugovorom o medunarodnoj krivicnopravnoj pomoci, inostrani organi
mogu neposredno prisustvovati preduzimanju radnji koje su trazene molbom.
95
Na planu medunarodne saradnje u borbi protiv kriminaliteta, u medunarodnim ugovorima je, po pravilu,
predvidena centralizacija podataka o odredenim krivicnim djelima. Radi se o krivicnim djelima pravljenja i
stavljanja u opticaj falsifikovanog novca, neovlascene proizvodnje, preradivanja i prodaje opojnih droga i
otrova, trgovine bijelim robljem, proizvodnje i rasturanja pornografskih spisa, kao i drugim krivicnim
djelima u pogledu kojih je medunarodnim ugovorom predvidena centralizacija podataka. Centralizacija
podataka o ovim krivicnim djelima vrsi se na taj nacin sto je organ pred kojim se vodi krivicni postupak
za ova krivicna djela duzan da, bez odlaganja, dostavi nadleznom ministarstvu BiH podatke o krivicnom
djelu i uciniocu, a prvostepeni sud i pravnosnaznu presudu.
Ova obaveza proizilazi iz medunarodnih ugovora i konvencija kojima se predvida centralizacija podataka
za odredena krivicna djela. Kad je u pitanju krivicno djelo pranja novca, ili se radi o krivicnom djelu u vezi
s pranjem novca, podaci se moraju, bez odlaganja, dostaviti i organu BiH nadleznom za sprecavanje
pranja novca, odnosno Drzavnoj agenciji za istrage i zastitu (SIPA).

POSTUPAK ZA IZVRSENJE KRIVICNE PRESUDE INOSTRANOG SUDA


Presuda i druge odluke koje donosi krivicni sud vaze samo na teritoriji drzave ciji sud ih je donio.
Medutim, veliki medunarodni promet ljudi i dobara, koji je imao za posljedicu i porast kriminaliteta sa
elementom inostranosti, nametnuo je i pitanje - u kom obimu i pod kojim. uslovima krivicna presuda
donijeta u jednoj drzavi moze imati dejstvo u drugoj drzavi.
Novije doba je stanoviste o nepriznavanju stranih krivicnih odluka radikalno promijenilo i prostor
primjene priznanja i izvrsenja, stranih krivicnih presuda, kao i prenos njihovog izvrsenja, vec je znatno
razvijen. Stavise, to je jedno od podrucja medunarodne krivicnopravne saradnje s najdinamicnijim
razvojem.
Radi se o vise razlicitih ustanova.
Zakon o krivicnom postupku predvida generalnu zabranu izvrsenja krivicne presude inostranog suda u
BiH. Dakle, inostrana krivicna presuda ne moze se izvrsiti ne samo prema domacem drzavljaninu, vec ni
prema strancu koji boravi u nasoj zemlji (cak i ako je u pitanju presuda drzave ciji je drzavljanin), ni
prema lieu bez drzavljanstva (apatrid).
Medutim, kao izuzetak od ovog pravila predvideno je da ce domaci sud izvrsiti pravnosnaznu presudu
koju je izrekao inostrani sud jedino u pogledu sankcije, ali samo pod uslovom da je to predvideno
medunarodnim ugovorom i da sankciju izrekne i domaci sud, prema krivicnom zakonodavstvu BiH.
Pri izricanju sankcije, sud ce voditi racuna o opstim pravilima za izricanje kazne, vrsti krivicnog djela,
licnosti ucinioca, kao i cinjenici da tako izrecena kazna ne smije preci zakonski maksimum utvrden u
krivicnom zakonu. Uz to, sud je obavezan da postuje pravilo zabrane reformatio in peius, tako da
izrecena sankcija ne smije biti nepovoljnija po ucinioca. Pored ovih uslova za izvrsenje krivicne presude
inostranog suda, koje predvida Zakon o krivicnom postupku, medunarodni ugovori - predvidaju jos neke
uslove koji moraju biti ispunjeni.
Razmatranje priznanja strane krivicne presude mora poci od opstih, polaznih pretpostavki. Medu tim
pretpostavkama redoslijedom prva je identitet norme. Drugi uslov je pravnosnaznost presude. To su
dvije opste pretpostavke.
 Postojanje medunarodnog ugovora. Prvi uslov koji mora biti ispunjen da bi doslo do izvrsenja
krivicne presude inostranog suda jeste da o tome postoji medunarodni ugovor izmedu BiH i
odnosne drzave. Pored bilateralnih ugovora o izvrsenju krivicnih presuda inostranog suda, postoje
i multilateralni ugovori. Medu njima su najznacainiji: Evropska konvencija o medunarodnoj
valjanosti krivicnih presuda, i Evropska konvencija o transferu osudenih lica (obje donesene u
okviru Savjeta Evrope). Nacelno je stanoviste Evropske konvencije o medunarodnoj valjanosti
krivicnih presuda da se strana krivicna sankcija moze izvrsiti u zamoljenoj drzavi samo ako je
prethodno, u postupku egzekvature, sud te zemlje (ili neki drugi nadlezni organ) odlucio o njenoj
izvrsnosti.
 Osudeni mom biti drzavljanin BiH. Drugi uslov za izvrsenje strane Krivicne presude u nasoj zemlji
jeste da je ovom presudom osuden drzavljanin BiH. To indirektno proizilazi iz Zakona o krivicnom
postupku.

96
 Saglasnost osudenog. Zakon o krivicnom postupku ne trazi saglasnost osudenog za izvrsenje
strane krivicne presude.
 Pretpostavke u vezi sa krivicnim djelom. Osnovni uslov je da djelo mora biti krivicno djelo i prema
krivicnom zakonodavstvu BiH. Isto tako, nema izvrsenja strane krivicne presude za politicka,
vojna i fiskalna krivicna djela. Takode, trazi se da ne postoji suprotnost nacelima javnog poretka
ili bezbjednosti zamoljene drzave. Uz to, za isto krivicno djelo osudeni ne smije biti pravnosnazno
osuden ili osloboden u drzavi u kojoj kazna treba da bude izdrzana - nacelo ne bis in idem.
Smetnje izvrsenju strane krivicne presude su i: azil osudenog u zemlji izricanja presude, presuda
donesena u odsustvu itd.
 Preostali dio kazne mora biti u odredenom minimalnom vremenskom trajanju. U slucaju izvrsenja
strane krivicne presude, preostali dio kazne koju treba da izdrzi osudeni u zamoljenoj drzavi mora
da iznosi najmanje sest mjeseci u vrijeme podnosenja molbe. Ovaj uslov zakon o krivicnom
postupku ne predvida. Isti rok predvida i Konvencija o transferu osudenih lica. Ugovor sa
Austrijom predvida, medutim, krace trajanje preostalog dijela kazne - cetiri mjeseca.
 Domaci sud mora novom presudom izreci krivicnu sankciju u skladu sa krivicnim zakonodavstvom.
Domaci sud, na ovaj nacin, oglasava inostranu krivicnu presudu nacionalno izvrsivom. Inostrana
sudska odluka ne moze se preispitati u svim elementima, vec samo u pogledu odluke o krivicnoj
sankciji. U presudi naseg suda osudenom se ne mogu izreci sporedne sankcije i mjere kojih nije
bilo u presudi inostranog suda, ma koliko to bilo opravdano. U izreku presude mora se unijeti
naziv inostranog suda i potpuna izreka njegove presude, kao i konstatacija da je djelo kaznjivo i
po krivicnom zakonodavstvu BiH (uz citiranje odgovarajucih odredbi zakona i propisane sankcije).
Poslije toga, unosi se krivicna sankcija koju je izrekao nas sud, u skladu sa nasim krivicnim
zakonodavstvom, pri cemu je vazno da se osudeni ne oglasava krivim za ovo djelo. U
obrazlozenju presude domaceg suda moraju se navesti razlozi kojima se sud rukovodio prilikom
izricanja nove sankcije.
Pokretanje postupka za izvrsenje krivicne presude inostranog suda u nadleznosti je Ministarstva pravde
BiH. Zahtjev se podnosi pismeno, sa odgovarajucom dokumentacijom. S tim u vezi, Ministarstvo pravde
BiH cijeni da li se, s obzirom na podnijeti zahtjev (molbu) i prilozenu dokumentaciju, moze odobriti
izvrsenje strane pravnosnazne krivicne presude. Ovo ministarstvo ne donosi formalnu odluku (rjesenje) o
tome, vec samo odluku da li se izvrsenje moze ili ne moze sprovesti, o cemu izvjestava drugu ugovornu
stranu.
Stvarno nadlezan za izricanje nove krivicne sankcije je Sud BiH. Mjesno nadlezan je sud sa podrucja gdje
je osudeni imao posljednje prebivaliste u RS, a ako osudeni nije imao prebivaliste u RS - sud prema
mjestu njegovog rodenja. Ako osudeno lice nije imalo prebivaliste, niti je rodeno u RS, Vrhovni sud RS ce
odrediti jedan od stvarno nadleznih sudova u RS pred kojim ce se sprovesti postupak.
Odluku (u formi presude) donosi vanraspravno vijece. Sud ce, o sjednici vijeca, obavijestiti tuzioca,
osudenog i njegovog branioca. Nedolazak na sjednicu vijeca stranaka koje su uredno obavijestene, ne
predstavlja osnov za neodrzavanje sjednice. U tom slucaju, vijece ce odluku donijeti i bez njihovog
prisustva.
Protiv ove presude imaju pravo zalbe tuzilac, osudeni i njegov branilac. U zalbi se ne moze pobijati
presuda inostranog suda, vec samo presuda domaceg suda. Postupak po zalbi na ovu presudu je
identican zalbenom postupku po presudi suda u redovnom krivicnom postupku. Medutim, protiv ove
presude nije dozvoljen zahtjev za ponavljanje krivicnog postupka.
Medunarodni ugovori i unutrasnje pravo predvidaju i postupak podnosenja zahtjeva za prenos izvrsenja
krivicne presude u inostranstvo. Nase pravo nema odredaba o tom postupku. Propisano je samo da ce,
ako strani drzavljanin koga je osudio domaci sud ili neko drugo lice ovlasceno ugovorom, podnese molbu
prvostepenom sudu da osudeni izdrzava kaznu u svojoj zemlji - prvostepeni sud postupiti po
medunarodnom ugovoru. To znaci da u tom slucaju taj sud mora, kao i kada u postupku za pruzanje
medunarodne krivicnopravne pomoci sastavlja molbu i dostavlja je stranom organu, u smislu
medunarodnog ugovora - ispitati postoje li pretpostavke za izvrsenje nase krivicne presude u
inostranstvu.

97
Ako je zamoljena drzava preuzela izvrsenje, privremeno prestaje daljnje izvrsenje u drzavi izricanja
presude, a pravo drzave izricanja presude na izvrsenje krivicne sankcije konacno prestaje kada je
osudeno lice potpuno izdrzalo kaznu ili drugu mjeru ili mu je ona konacno oprostena.

USTUPANJE KRIVICNOG GONJENJA STRANOJ DRZAVI


Prema KZBiH, krivicno zakonodavstvo BiH primjenjuje se i na stranca kao ucinioca knvicnog djela, a
propisuje izuzetak od primjene KZBiH, i to kroz mogucnost ustupanja krivicnog gonjenja i sudenja drzavi
u kojoj stranac ima prebivaliste. Ustupanje, u ovom smislu, predstavlja poseban zakonski osnov. Njime je
predvidena mogucnost za nase organe krivicnog postupka da, pod odredenim uslovima, krivicno gonjenje
stranog delinkventa, koji je na teritoriji BiH ucinio neko krivicno djelo - ustupe stranoj drzavi u kojoj on
ima prebivaliste. Radi se o samostalnoj ustanovi medunarodne krivicnopravne pomoci u sirem smislu,
koja se razlikuje od ostalih ustanova ove pomoci, kao sto su ekstradicija i medunarodna krivicnopravna
pomoc u uzem smislu. Jedna od tih osobenosti je, nesumnjivo, cinjenica da se drzava koja ustupa
krivicno gonjenje (drzava moliteljica) na taj nacin odrice izvrsavanja svoje jurisdikcije i suverene
prerogative. S druge strane, drzava koja preuzima krivicno gonjenje (zamoljena drzava), na zahtjev
drzave moliteljice (obicno drzava izvrsenja djela), izvrsava tu jurisdikciju i suverenu prerogativu i tako se
javlja, na prvi pogled, kao njen "zastupnik" u vrsenju jurisdikcije.

Pretpostavke za ustupanje krivicnog gonjenja


Da bi doslo do ustupanja krivicnog gonjenja stranoj drzavi, potrebno je da budu ispunjene odredene
pretpostavke, kako na medunarodnom tako i na unutrasnjem planu.
Kada se radi o unutrasnjem pravu, drzava moliteljica mora imati odgovarajuce propise koji organu
krivicnog gonjenja omogucavaju ocjenu cjelishodnosti ustupanja (nacelo oportuniteta krivicnog gonjenja,
sto je slucaj u nasem pravu).
U pogledu zamoljene drzave, trazi se ispunjenje uslova koji omogucavaju uspostavljanje njene
jurisdikcije (na osnovu zakonskih odredaba o prostornom vazenju krivicnog zakonodavstva, odnosno
medunarodnog ugovora).
Pored toga, trazi se i ispunjenje nekih drugih pretpostavki, kao sto su, na primjer, u nasem pravu - da se
osteceni ne protivi ustupanju ili, ako je to slucaj - da je dato obezbjedenje njegovog imovinskopravnog
zahtjeva. U vezi sa medunarodnim pravom, trazi se, najcesce, postojanje nacela identiteta norme i
reciprociteta, kao i da na postoje pravne smetnje za ovo gonjenje.

Ustupanje krivicnog gonjenja stranoj drzavi


Ustupanje krivicnih spisa stranoj drzavi radi krivicnog gonjenja i sudenja moguce je pod sljedecim
uslovima:
 da je krivicno djelo izvrseno na teritoriji BiH;
 da je u pitanju krivicno djelo za koje je predvidena kazna do deset godina zatvora;
 da je izvrsilac krivicnog djela stranac koji ima prebivaliste u stranoj drzavi;
 da se strana drzava ne protivi ovom ustupanju i
 da se osteceni, ako je nas drzavljanin, ne protivi ovom ustupanju, a ako se protivi - da je dato
obezbjedenje za ostvarivanje njegovog imovinskopravnog zahtjeva.
Ustupanje se nece dopustiti ako bi se njime stranac izlozio nepravednom postupku, nehumanom i
ponizavajucem postupanju i kaznjavanju.
Iz ovog proizilazi da ce tuzilac, odnosno Sud BiH, prije donosenja odluke o ustupanju krivicnog gonjenja,
ustanoviti da li su zakonski propisi o krivicnom postupku strane drzave uskladeni sa medunarodnim
konvencijama o zastiti ljudskih prava i sloboda, te da li ispuniavaju, u najmanju ruku, standarde
propisane domacim zakonodavstvom.

98
Ustupanje, odnosno preuzimanje krivicnog gonjenja zapocinje podnosenjem zahtjeva koji, po svojoj
medunarodnopravnoj formi, predstavlja molbu propisanog sadrzaja. Za taj sadrzaj vaze, po pravilu, opsti
propisi o sadrzaju molbe u postupku medunarodne krivicnopravne pomoci u uzem smislu. Uz molbu,
naravno, treba dostaviti prikupljene dokaze u drzavi moliteljici, kako bi se zamoljenoj drzavi omogucilo
pokretanje i vodenje krivicnog postupka. Odluku o ustupanju krivicnih spisa stranoj drzavi radi krivicnog
gonjenja mogu donijeti razliciti subjekti, u zavisnosti od faze krivicnog postupka. Prije podizanja
optuznice, odluku o ustupanju donosi tuzilac, a nakon podizanja optuznice i do ustupanja predmeta
sudiji, odnosno vijecu u svrhu zakazivanja glavnog pretresa odluku donosi sudija za prethodno
saslusanje, na prijedlog tuzioca.

Preuzimanje krivicnog gonjenja od strane drzave


Ovdje je rijec je o ustupanju spisa od organa strane drzave BiH - radi vodenja krivicnog postupka protiv
drzavljanina BiH. Naime, nadlezno ministarstvo BiH ce zahtjev strane drzave da se u BiH preuzme
krivicno gonjenje drzavljanina BiH ili lica koje ima prebivaliste u BiH za krivicno djelo iz nadleznosti Suda
BiH izvrseno van teritorije BiH, dostaviti sa spisima Tuzilastvu BiH. Ako je nadleznom organu strane
drzave
podnesen imovinskopravni zahtjev, s njim ce se postupiti kao da je podnijet Sudu BiH. Odlucujuci o
zahtjevu strane drzave, tuzilac moze da prihvati ili da odbije zahtjev.
Tuzilac ce zahtjev prihvatiti ako utvrdi da u dostavljenim spisima ima dovoljno elemenata za postojanje
osnova sumnje o ucinjenom krivicnom djelu. Bez obzira na vrstu odluke koju donese tuzilac, o tome se
mora obavijestiti strana drzava koja je uputila zahtjev, i to diplomatskim putem.
O odbijanju da se preuzme krivicno gonjenje, kao i o pravnosnaznoj odluci donesenoj u krividnom
postupku, obavijestice se strana drzava koja je uputila zahtjev.

IZDAVANJE OSUMNJICENIH, ODNOSNO OPTUZENIH I OSUDENIH LICA (EKSTRADICIJA)

Osnovni pojmovi o ekstradiciji


Posto je vazenje krivicnog zakonodavstva ograniceno teritorijom, organi jedne drzave, da bi sudili ili
izvrsili krivicnu sankciju uciniocu krivicnog djela koji je napustio njihovu teritoriju, moraju traziti od
organa druge drzave, u kojoj se taj izvrsilac nalazi, njegovu ekstradiciju (izdavanje, izrucenje, predaju).
Ekstradiciju mozemo definisati kao pravni posao medu drzavama (medunarodnopravno priznatim
subjektima), kojim se stranac ili lice bez drzavljanstva, na osnovu pravom uredenog postupka, izrucuje
drugoj drzavi - da bi mu se tamo sudilo za neko kaznjivo djelo ill da bi se nad njim, zbog toga djela,
izvrsila kazna (ili neka druga krivicna sankcija).
Pod ekstradicijom se podrazumijeva predaja ucinioca krivicnog djela od strane jedne drzave drugoj
drzavi, da mu se u toj drzavi sudi ili da u njoj izdrzi kaznu, ako mu je vec sudeno. Pojam ekstradicije
odreduje se i kao akt koji se sastoji u tome sto vlasti jedne drzave predaju izvjesno lice vlastima druge
drzave u cilju vodenja krivicnog postupka protiv njega ili u cilju izvrsenja kazne nad njim. Ekstradicija
predstavlja posebnu vrstu udaljavanja iz zemlje, to je izdavanje lica optuzenog za izvrsenje krivicnog
djela na osnovu zahtjeva organa strane drzave, a radi vodenja krivicnog postupka protiv njega.
U sustini, ekstradicija predstavlja najvazni vid medunarodne krivicnopravne pomoci, u cilju da se
onemoguci uciniocima krivicnih djela da izbjegnu krivicno gonjenje, odnosno izvrsenje kazne bjekstvom iz
jedne drzave u drugu.
Obezbjedenje prisustva krivca, koje se postize ekstradicijom, omogucava uspjesno vodenje krivicnog
postupka i, u krajnjoj liniji, doprinosi medunarodnoj saradnji u borbi protiv kriminaliteta. Dobro vodenje
krivicnog postupka podrazumijeva prisustvo osumnjicenog, odnosno optuzenog, narocito za teza krivicna
djela. Isto tako, prisustvo krivca je neophodno ako je potrebno izvrsiti presudu kojom je izrecena kazna
lisavanja slobode. I sama drzava u kojoj se krivac sklonio, od koje se trazi ekstradicija, ima, takode,
99
interes da se izvrsi izdavanje: rjesava se lica koje je na njenoj teritoriji izvrsilo krivicno djelo, a moglo bi
ih i dalje ciniti.
Ekstradicija je narocito nuzna ako se po krivicnom zakonu zemlje u koju se krivac sklonio ne kaznjavaju
krivicna djela izvrsena u inostranstvu - uopste ili kada su izvrsena od stranca, jer bi u tom slucaju
potpuno izostalo kaznjavanje ucinioca. Naglasak na unutrasnjem pravu rezultat je cinjenice da u
medunarodnoj zajednici nema vrhovnog zakonodavnog organa, da je ona decentralizovana i da tek
inkriminacijom konkretnih djela naznacenih u medunarodnim konvencijama moze biti ostvarena represija,
odnosno sudsko gonjenje i kaznjavanje tih djela. Postoji, medutim, sklonost da se krivicna djela
predvidena jednim brojem konvencija, koja se obicno povezuju sa terorizmom, kao sto su otmica aviona,
sabotaza na vazduhoplovima, zatim djela koja ugrozavaju medunarodno zasticena lica, kidnapovanje i
uzimanje talaca - smatraju medunarodnim krivicnim djelima.
Postoje razlicita misljenja o pravnoj prirodi ekstradicije.
Jedni smatraju da je ekstradicija sudski akt posebnog oblika, koji se sastoji u podvrgavanju kazni
ucinioca krivicnog djela u drzavi moliteljici, drugi - da je ekstradicija akt medunarodne krivicnopravne
pomoci, jer ne rezultira u primjeni kazne na delinkventa, nego u pomaganju realizacije pravnog interesa
strane drzave, a treci - da je ekstradicija jedna vrsta medunarodnog pravnog posla koji se, pored
sudskog postupka i odluke o davanju, sklapa izmedu vlada zainteresovanih drzava.
Analiza definicija ekstradicije pokazuje to da je ekstradicija :
 formalni, tj. zakonskom formom propisani proces
 da je to odnos izmedu dvije suverene drzave;
 da se izrucuje pojedinac koji je osumnjicen, optuzen ili proglasen krivim od strane drzave koja
portrazuje za krivicno djelo na osnovu zakona zemlje koja potrazuje;
 da je krivicno djelo za koje se pojedinac tereti ucinjeno van jurisdikcije zemlje koja izrucuje, a u
okviru jurisdikcije zemlje koja potrazuje i
 da je svrha ekstradicije omogucavanje drzavi koja zahtijeva izrucenje da provede sudski postupak
saglasno svom zakonodavstvu i privede ucinioca djela zakonskoj kazni.
Pravna priroda postupka izdavanja zavisi o tome koji sistem drzava prihvata i provodi, te u kakvoj se
ulozi ona nalazi. Postupak izdavanja se danas u poredbenom pravu ureduje kao:
 iskljucivo sudski,
 iskljucivo administrativni
 mjesoviti sudsko - administrativni postupak
Pojedini od ta tri osnovna sistema, koji ureduju postupak izdavanja, obuhvataju vise razlicitih oblika. To
je, prije svega, slucaj s mjesovitim sistemom u kojem odluka suda ima razlicitu vaznost, od
savjetodavnog misljenja do apsolutnog veta.
Izdavanje ukljucuje i slucajeve akcesorne ekstradicije i reekstradicije. O akcesornoj ekstradiciji se radi u
slucaju kada zamoljena drzava prihvatanjem naknadne molbe, prihvati da se protiv izdatog lica vodi
postupak i za krivicno djelo koje nije bilo predmet prvobitnog zahtjeva.
Reekstradicija znaci izdavanje lica od strane prvobitne drzave moliteljice, a uz pristanak prvobitne
zamoljene, trecoj drzavi, novoj moliteljici, radi sudenja ili izdrzavanja kazne.
Izdavanje ima svoju "vanjsku" stranu, uredenje uslova i sadrzaja ekstradicije, koju ureduje medunarodno
pravo i svoju "unutrasnju" stranu - utvrdivanje pretpostavki za ekstradiciju, koja se ravna prema
unutrasnjim prilima.
Od izdavanja u izlozenom smislu valja razlikovati druge ustanove. Posto se o izdavanju govori kao o
postupku predaje izmedu dvije drzave, predaja lica organima medunarodnih krivicnih sudova nije
izdavanje u smislu ove ustanove. Izdavanje nisu ni slucajevi prikrivene ekstradicije, a posebno
protjerivanje ili deportacija, odnosno otmica, lisenje slobode i fizicko dovodenje lica iz inostranstva.
Ukoliko se odredbama o izdavanju krivaca iskljucuje izdavanje ili ogranicavaju mogucnosti drzave koja
moli, odnosno ukoliko se, u vezi s im, priznaju individualna prava onom protiv koga je upucen zahtjev za
ekstradiciju, te odredbe pripadaju materijalnom pravu: krivicnom pravu i medunarodnom javnom pravu
(medunarodnom krivicnom pravu kao njegovom dijelu), jer se tu ne radi o procesnim formama, vec o
krivicnopravnom zahtjevu drzave koja moli i pravnim granicama koje ostavlja zamoljena drzava.

100
Krivicnom procesnom pravu pripada onaj dio instituta izdavanja krivaca koji se odnosi na procesualna
sredstva i garancije kojima se predlaze, razmatra i odlucuje o zahtjevu za izdavanje.
Prema tome, ekstradicija ne predstavlja djelatnost krivicnog pravosuda, jer ne rezultira u primjeni
krivicne sankcije na ucinioca krivicnog djela, nego u realizaciji pravnih interesa strane drzave: drzava ne
kaznjava da bi izrucila, nego izrucuje da bi u stranoj zemlji ucinilac krivicnog djela bio kaznjen.
Izdavanje je pravni posao medu drzavama koji se ureduje primarno mnogostranim ili dvostranim
medunarodnim ugovorima ili supsidijarno unutrasnjim zakonom, odnosno ciji se sadrzaj ostvaruje
reciprocitetom.
Postupak izdavanja ureden je s vise medunarodnih mnogostranih ugovora. Treba razlikovati izvore u
okviru Vijeca Evrope i izvore u okviru Evropske Unije. U okrilju Vijeca Evrope dvije su "majke konvencije":
 najvaznija Evropska konvencija o ekstradiciji, s dopunskim protokolima i
 Evropska konvencija o suzbijanju terorizma.
U okvirima Evropske unije od:
 1. jula 2004. godine stupio je na snagu Evropski nalog za hasenje,
 Evropska konvencija o pojednostavljenju postupka o izdavanju,
 Evropska konvencija koja se odnosi na izdavanje,
 odgovarajuce odredbe Sehengenskog sporazuma
Ekstradicija krivaca po molbi strane drzave u BiH vrsi se na osnovu zakona BiH ili medunarodnih ugovora,
a ako oni ne postoje ili neko pitanje u njima nije regulisano, primjenjuju se odredbe ZKPBiH.
Odluka o ekstradiciji u nadleznosti je i sudskih i upravnih organa. Tako, odluku o tome da li su ispunjeni
zakonski uslovi za ekstradiciju donosi Sud BiH, ali konacnu odluku o tome da li ce se izdavanje izvrsiti
-donosi ministar pravde BiH.
Potrebno je da budu ispunjeni svi uslovi za ekstradiciju, predvideni ZKPBiH, tako da nepostojanje ma i
jednog od tih uslova - iskljucuje mogucnost izdavanja.
Postupak predaje osumnjicenih, odnosno optuzenih lica protiv kojih se vodi krivicni postupak pred
medunarodnim krivicnim sudovima, ureduje se posebnim zakonom. Obaveza saradnje sa medunarodnim
krivicnim sudovima proizilazi i iz Ustava BiH, kojim su se nadlezne vlasti u BiH obavezale na saradnju i
obezbjedenje neogranicenog pristupa ICTY i bilo kojoj drugoj organizaciji koju ovlaste Ujedinjene nacije
sa mandatom iz oblasti ljudskih prava i humanitarnog prava.

Pretpostavke za ekstradiciju koje utvrduje sud


 Da lice cije se izdavanje trazi nije drzavljanin BiH. Posjedovanje drzavljanstva cijeni se u trenutku
odlucivanja o zahtjevu za izdavanje, iz cega proizilazi da se nece izruciti ni lice koje je steklo
drzavljanstvo BiH nakon izvrsenja krivicnog djela. Bez znacaja je da li je nas drzavljanin ucinio
krivicno djelo na teritoriji BiH ili na stranoj teritoriji, pa poslije toga dosao u BiH. Isto tako,
svejedno je da li je lice koje se izdaje strani drzavljanin ili lice bez drzavljanstva, a ako ima strano
drzavljanstvo - da li je drzavljanin drzave koja trazi izdavanje ili neke druge drzave. Iskljucen je i
tranzit drzavljanina BiH iz neke strane drzave preko nase teritorije, radi predaje nekoj trecoj
drzavi. Zbog zabrane izdavanja domaceg drzavljanina, drzava koja trazi izdavanje mora priloziti,
uz molbu - uvjerenje ili druge podatke o drzavljanstvu stranca.
 Da lice cije se izdavanje trazi ne uziva pravo azila u BiH, odnosno da nije upostupku trazenja azila
u Bosni i Hercegovini. Pravo azila sprecava ekstradicioni pritvor i ekstradiciju i utoliko ima veze sa
krivicnim procesnim pravom. Obicno se kaze da tamo gdje prestaje ekstradicija pocinje azil, ali se
neizdavanjem ne ostvaruje uvijek azil.
 Da krivicno djelo za koje se izdavanje trazi nije izvrseno na teritoriji BiH, protiv nje ili njenog
drzavljanina. Rijec je o tzv. klauzuli dvostruke inkriminacije, koja vrijedi samo za slucajeve
vanugovorne ekstradicije.
101
 Da je djelo za koje se trazi izdavanje krivicno djelo i po domacem zakonu i po zakonu drzave u
kojoj je izvrseno. Zbog toga se molbi za izdavanje mora priloziti i izvod iz teksta krivicnog zakona
strane drzave koji se ima primijeniti ili je primijenjen prema osumnjicenom, odnosno optuzenom
ili osudenom zbog djela povodom koga se trazi izdavanje, a ako je djelo izvrseno na teritoriju
trece drzave, onda i izvod iz teksta krivicnog zakona te drzave. Ovdje se radi o tzv. nacelu
identiteta (istovjetnosti) norme, koje znaci da ekstradicija dolazi u obzir samo ako je djelo za koje
se izrucenje trazi predvideno kao krivicno djelo u zakonima drzave moliteljice i zamoljene drzave.
 Da djelo za koje se trazi izdavanje nije politicko ili vojno krivicno djelo. Unutrasnji pravni akti
drzava, jednako kao i ugovori, sadrze izuzimanje politickog djela od ekstradicije. Neekstradicija za
ucinioce politickih djela sadrzana je i u posebnim ekstradicionim zakonima. Cista politicka djela su
uvijek usmjerena protiv drzave, to znaci protiv suverena, odnosno aktuelne vlasti, tj. protiv svih
podvrsta drzave koje proizlaze iz same drzave. Relativno politicko djelo, za razliku od cistog
politickog djela, mjesavina je politickih elemenata i izazvane privatne stete. To je slozena
struktura cistog politickog djela i djela obicnog kriminala. Problem relativnog politickog djela
postaje od ogromne vaznosti od onog trenutka kada teroristi, koji se mogu obucavati u jednoj
zemlji, ucine zlocin u drugoj, a izbjegnu u trecu drzavu, te pozivom na politicko djelo - zele da
umaknu ekstradiciji. U literaturi se izuzimanje politickog djela od ekstradicije obrazlaze i, u isto
vrijeme, pokusava opravdati tako sto se svrha njegovog postojanja vidi u zastiti: a) prava na
promovisanje politicikih promjena; b) lica cije se izdavanje trazi od podvrgavanja politickom
sudenju; c) funkcije neutralnosti u odnosu na unutrasnji sukob u konkretnoj zemlji. Osnov razloga
za izuzimanje politickog krivicnog djela od ekstradicije jeste suverenitet. Zabrana izrucenja za
vojna krivicna djela odnosi se na cisto vojna krivicna djela.
 Da po domacem zakonu nije nastupila zastarjelost krivicnog gonjenja ili zastarjelost izvrsenja
kazne prije nego sto je stranac pritvoren ili kao osumnjiceni, odnosno optuzeni saslusan, da
stranac cije se izrucenje trazi nije zbog istog djela od domaceg suda vec osuden ili da za isto
djelo nije od domaceg suda pravnosnazno osloboden, osim ako se sticu uslovi za ponavljanje
krivicnog postupka propisani ovim zakonom ili da protiv stranca nije u BiH zbog istog djela
pokrenut krivicni postupak, a ako je pokrenut postupak zbog djela ucinjenog prema drzavljaninu
BiH - da je polozeno obezbjedenje za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva ostecenog.
 Da je utvrden identitet lica cije se izdavanje trazi. Identitet se utvrduje tako sto se, uz molbu za
izdavanje, prilazu sredstva za utvrdivanje ovog identiteta (tacan opis lica, fotografije, otisci prstiju
i sl.)
 Da ima dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je stranac cije se izsavanje trazi ucinio krivicno
djelo (ako se trazi izdavanje osumnjicenog, odnosno optuzenog) ili da postoji pravnosnazna
presuda (ako se trazi izdavanje osudenog lica). U tom cilju, uz molbu za izdavanje stranca mora
biti prilozena optuznica ili presuda ili odluka o pritvoru ili koji drugi akt ravan ovoj odluci, u
izvorniku ili ovjerenom prepisu, u kome treba da je naznaceno ime i prezime lica cije se izdavanje
trazi i ostali podaci potrebni za utvrdivanje njegovog identiteta, opis djela, zakonski naziv
krivicnog djela i dokazi za sumnju.
 Da se izdavanje stranca ne trazi radi krivicnog gonjenja ili kaznjavanja zbog njegove rase, pola,
nacionalnog i etnickog porijekla, religijskog uvjerenja i politickih stavova, kao i da se izdavanje ne
trazi za krivicno djelo s propisanom smrtnom kaznom prema zakonu drzave koja trazi izdavanje,
osim ako drzava koja trazi izrucenje da jemstvo da se nece izreci ili izvrsiti smrtna kazna.

Pretpostavke za ekstradiciju koje ispituje ministar pravde BiH


Fakultativnu smetnju za ekstradiciju predstavlja cinjenica da je u pitanju krivicno djelo za koje je u
domacem zakonu predvidena kazna zatvora do tri godine ili ako je inostrani sud izrekao kaznu lisavanja
slobode do jedne godine zatvora. Kada ce ministar pravde BiH koristiti ovo ovlascenje, zavisi od ocjene
svakog konkretnog slucaja.

Redovan nacin pokretanje postupka i aktivnost Tuzilastva BiH

102
Redovno pokretanje postupka za izdavanje osumnjicenih, odnosno optuzenih i osudenih lica vrsi se po
molbi strane drzave, koja se upucuje diplomatskim putem. Uz molbu za izdavanje moraju se priloziti:
 sredstva za utvrdivanje istovjetnosti osumnjicenog, optuzenog odnosno osudenog (tacan opis,
fotografije, otisci prstiju i si.);
 uvjerenje ili drugi podaci o drzavljanstvu stranca;
 optuznica ili presuda ili odluka o pritvoru ili koji drugi akt ravan ovoj odluci, u izvorniku ili
ovjerenom prepisu, u kome treba da je naznaceno ime i prezime lica cije se izdavanje trazi i ostali
podaci potrebni za utvrdivanje njegovog identiteta, opis djela, zakonski naziv krivicnog djela i
dokazi za sumnju,
 izvod iz teksta krivicnog zakona strane drzave koji se ima primijeniti ili je primijenjen prema
osumnjicenom, optuzenom odnosno osudenom zbog djela povodom koga se trazi izdavanje, a
ako je djelo izvrseno na teritoriju trece drzave, onda i izvod iz teksta krivicnog zakona te drzave.
Ako su ovi prilozi sastavljeni na stranom jeziku, treba da je prilozen i ovjeren prevod na jednom
od sluzbenih jezika u BiH.
Po prijemu molbe za izdavanje, Ministarstvo inostranih poslova ce molbu proslijediti Ministarstvu pravde
BiH, koje je zatim duzno tu molbu odmah dostaviti Tuzilastvu BiH, koje je, inace, organ nadlezan za
primanje zahtjeva za medunarodnu pravnu pomoc u krivicnim stvarima, u skladu sa zakonima,
multilateralnim i bilateralnim sporazumima i konvencijama, ukljucujuci i zahtjeve za izdavanje ili predaju
trazenih lica od strane sudova ili organa na teritoriji BiH i drugih drzava, odnosno medunarodnih sudova
ili tribunala.
Ukoliko Tuzilastvo BiH utvrdi da molba nije potpuna, o tome ce obavijestiti stranu drzavu i nadlezni organ
drzave koji trazi izdavanje - da te nedostatke otkloni. U praksi ce Tuzilastvo BiH o tome obavijestiti
Ministarstvo pravde BiH koje ce to obavjestenje proslijediti Ministarstvu inostranih poslova - radi
obavjestavanja drzave moliteljijce.
Ako molba odgovara zahtjevima, sudija za prethodni postupak izdace naredbu da se stranac pritvori, ako
postoje razlozi za pritvor, odnosno preduzece druge mjere za obezbjedenje njegovog prisustva, osim ako
je vec iz same molbe ocigledno da nema mjesta izdavanju.
U "druge mjere" spadaju sve one mjere obezbjedenja koje moze po zakonu odrediti sudija za prethodni
postupak: zabrana napustanja boravista i jemstvo, s tim da se od stranca moze oduzeti i putna isprava.
Pritvor odreden po ovom osnovu moze trajati do okoncanja postupka za izdavanje, a ako prestanu razlozi
- moze ga sudija za prethodni postupak ukinuti i ranije.
Ako se ne zna prebivaliste ili boraviste stranca cije se izdavanje trazi, Tuzilastvo BiH ce prethodno utvrditi
tu cinjenicu putem nadleznog entitetskog ministarstva unutrasnjih poslova, odnosno Policije BDBiH.
Ako lice cija se ekstradicija zahtijeva u meduvremenu promijeni mjesto prebivalista odnosno boravista ili,
u cilju izbjegavanja hapsenja, prede s podrucja jednog entiteta na podrucje drugog entiteta, odnosno na
podrucje BDBiH, entitetsko ministarstvo unutrasnjih poslova na cijem podrucju je to lice imalo prethodno
prebivaliste, odnosno boraviste, odnosno Policija BDBiH trazice od entitetskog ministarstva unutrasnjih
poslova na cijem podrucju se to lice nalazi, odnosno od Policije BDBiH, da ga lisi slobode i preda.
Entitetska ministarstva unutrasnjih poslova, odnosno Policija BDBiH u ovim slucajevima obavezno
saraduju i ne mogu odbiti postupanje po zahtjevima za hapsenje i sprovodenje lica cija ekstradicija se
trazi.
Postupak pred tuziocem, kome je molba dostavljena, ima za cilj da utvrdi da li su ispunjene pretpostavke
za izdavanje stranca, odnosno da li je zahtjev za izdavanje osnovan. U tom smislu, tuzilac poziva stranca,
utvrduje njegovu istovjetnost i bez odlaganja mu saopstava zbog cega i na osnovu kojih dokaza se trazi
njegovo izdavanje i poziva ga da navede sve sta ima u svoju odbranu.
Kao sto se vidi, stranac se ne saslusava o krivicnom djelu, vec samo o podnijetoj molbi i prilozenoj
dokumentaciji, tako da nije rijec o ispitu osumnjicenog, odnosno optuzenog ili osudenog. Tuzilac ce
pouciti stranca da moze uzeti branioca po svom izboru koji moze biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i
da ima pravo na branioca bez naknade u slucajevima predvidenim zakonom. O saslusanju i odbrani
stranca sastavlja se zapisnik.
Pristanak stranca da bude izdat stranoj drzavi ne dovodi do obustave ovog postupka, niti obavezuje
organ koji odlucuje o izdavanju. Ako stranac prizna sve navode iz molbe za izdavanje, pa cak i ako da
103
svoju saglasnost za izdavanje, postupak izdavanja time nije okoncan, s obzirom na to da se uvijek mora
utvrditi postojanje svih pretpostavki.

Pokretanje postupka i aktivnost i izdavanje stranca u hitnim slucajevima


Ovaj postupak, inicira molbom strana drzava, ali je sadrzaj i nacin upucivanja ove molbe drukciji nego
kod redovne procedure. Naime, u hitnim slucajevima, kad postoji opasnost da ce stranac pobjeci ili da ce
se sakriti, a strana drzava je zatrazila privremeno pritvaranje stranca, nadlezni policijski organ moze
stranca lisiti slobode radi privodenja sudiji za prethodni postupak, i to na osnovu molbe nadleznog
inostranog organa, bez obzira na to kako je molba upucena.
U molbi treba da budu navedeni podaci za utvrdivanje istovjetnosti stranca, priroda i naziv krivicnog
djela, broj odluke, datum, mjesto i naziv inostranog organa koji je zatrazio pritvor i izjava da ce izdavanje
biti trazeno redovnim putem. Nacin na koji je molba upucena nema nikakvog znacaja za odluku sudije za
prethodni postupak da li ce stranca pritvoriti, ali ona mora sadrzavati navedene podatke.
Stranca lisenog slobode, policijski organ ce, bez odlaganja, privesti sudiji za prethodni postupak.
Kad se odredi pritvor, stranac bude sproveden sudiji za prethodni postupak, sudija za prethodni postupak
ce, nakon njegovog saslusanja, obavijestiti o pritvoru Ministarstvo pravde BiH, koje je u obavezi da
dostavljenu obavijest proslijedi Ministarstvu inostranih poslova.
Podrazumijeva se da ce se postupiti na isti nacina i ako sudija za prethodni postupak ne odredi pritvor
strancu.
Sudija ra prethodni postupak ce pustiti na slobodu stranca kad prestanu razlozi za pritvor ili ako molba za
izdavanje ne bude podnesena u roku koji je on odredio, vodeci racuna o udaljenosti drzave koja trazi
izdavanje, a koji ne moze biti duzi od tri mjeseca od dana pritvaranja stranca. O ovom roku obavijestice
se strana drzava.
Na molbu strane drzave vijece moze produziti ovaj rok u opravdanim slucajevima, ali najvise jos za tri
mjeseca. Kad propisana molba bude podnesena u odredenom roku, postupice sudija za prethodni
postupak.
Cisenje slobode vezano za trajanje ekstradicijskog postupka u nekoj stranoj drzavi ne uracunava se u
maksimalno trajanje pritvora pred domacim sudom, s obzirom na to da se radi o lisenju slobode na
osnovu kvalitativno razlicitih osnova. Ekstradicijski pritvor ima svrhu obezbjedenja prisustva stranca dok
se ne utvrdi postoje li zakonske pretpostavke za njegovo izdavanje u skladu s odredbama stranog zakona
i medunarodnih konvencija, pa se takav pritvor u ekstradicijskom postupku ne moze uracunavati u
pritvor tokom trajanja istrage kod domaceg suda.

Utvrdivanje pretpostavki za izdavanje stranca


Po zavrsetku ovih radnji i saslusanju tuzioca i branioca, sudija za prethodni postupak, po potrebi,
sprovodi i druge izvidajne radnje u cilju utvrdivanja da li postoje pretpostavke za izdavanje stranca,
odnosno za predaju predmeta na kojima je ili pomocu kojih je ucinjeno krivicno djelo, ako su ti predmeti
oduzeti od stranca.
Stranoj drzavi koja trazi izdavanje ucinioca krivicnog djela moze se, na njen zahtjev, zaplijeniti i uruciti
imovina koja je potrebna kao dokaz ili koja je stecena kao rezultat izvrsenja krivicnog djela, a koja se u
trenutku hapsenja zatekne u posjedu lica cije se izdavanje trazi ili koja se naknadno pronade.
Po zavrsenim izvidajima, sudija za prethodni postupak dostavlja spise izvidaja vijecu, sa svojim
misljenjem da ima, odnosno nema mjesta izdavanju, a ako se protiv stranca vodi krivicni postupak zbog
istog ili zbog drugog krivicnog djela kod domaceg suda , naznacice to sudija za prethodni postupak u
spisima.

Odluke suda
Odluku o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za ekstradiciju donosi vijece Suda BiH, nakon prijema
spisa od sudije za prethodni postupak. Vijece moze donijeti rjesenje da se molba za izdavanje stranca
odbije ili rjesenje da su ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo izdavanje.
 Rjesenje da se molba za izdavanje stranca odbije sud donosi kada utvrdi da nisu ispunjene
zakonske pretpostavke za izdavanje. Protiv ovog rjesenja tuzilac se ne moze zaliti, ali je
104
predvidena obavezna sudska kontrola po sluzbenoj duznosti. Naime, ovo rjesenje se, po sluzbenoj
duznosti, dostavlja vijecu apelacionog odjeljenja, koje ga, po saslusanju tuzioca, moze potvrditi,
ukinuti ili preinaciti. Pravnosnazno rjesenje o odbijanju molbe za izdavanje vezuje ministra pravde
BiH i on, u tom slucaju, ne moze odobriti izdavanje stranca. Isto tako, odbijeni zahtjev za
izdavanje moze se ponoviti, sa novim podacima. Pravnosnazno rjesenje Suda BiH, kojim se odbija
izdavanje, dostavlja se, preko Ministarstva pravde BiH - Ministarstvu inostranih poslova, koje o
tome obavjestava stranu drzavu. Pravilo je da donosenjem rjesenja Suda BiH o odbijanju zahtjeva
za izdavanje, prestaje i pritvor nareden prema strancu, ali vijece Suda BiH moze narediti da se
stranac zadrzi u pritvoru do pravnosnaznosti rjesenja o odbijanju izdavanja. Sud to cini posebnim
rjesenjem, protiv koga je moguca zalba.
 Rjesenje da su ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje stranca. Ovdje, dakle,
Sud BiH ne donosi odluku da se izdavanje izvrsi, vec rjesenjem utvrduje da su ispunjene zakonske
pretpostavke za izdavanje. Rjesenje kojim se utvrduje postojanje pretpostavki za izdavanje nije
deklaratorno, ono je meritorno rjesenje, s obzirom na to da bez postojanja tog rjesenja ne postoji
mogucnost izdavanja stranca. Protiv ovog rjesenja pravo zalbe ima samo stranac, i to vijecu
apelacionog odjeljenja Suda BiH, sto predstavlja nesumnjivu povoljnost za njega, jer se
omogucava da se u postupak ispitivanja osnovanosti zahtjeva za ekstradiciju - umetne jos jedna
sudska instanca, kao garancija ispravnosti konacne odluke. Dok se rjesenje o odbijanju molbe za
izdavanje razmatra po sluzbenoj duznosti, ovo rjesenje se razmatra samo po zalbi. Ako vijece
apelacionog odjeljenja povodom zalbe nade da su ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje
stranca, odnosno ako protiv takvog rjesenja vijeca ne bude podnesena zalba, predmet se
dostavlja Ministarstvu pravde BiH koje odlucuje o izdavanju. Konacnu odluku o tome donosi
ministar pravde BiH, kome se ovo rjesenje dostavlja nakon pravnosnaznosti, zajedno sa spisima.

Odluke Ministra pravde


Po prijemu pravnosnaznog rjesenja da su ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje stranca, ministar
pravde BiH donosi konacnu odluku o izdavanju stranca. On moze donijeti tri vrste odluka: da se
izdavanje ne dozvoli, da se izdavanje dozvoli ili da se izdavanje odlozi.
 Rjesenje kojim se ne dozvoljava izdavanje stranca ministar pravde BiH moze donijeti ako
utvrdi da je u pitanju krivicno djelo za koje je u domacem zakonu predvidena kazna zatvora do tri
godine ili ako je inostrani sud izrekao kaznu lisavanja slobode do jedne godine. Kada ce ministar
pravde BiH koristiti ovo ovlascenje, zavisi od ocjene svakog konkretnog slucaja. Medutim, ministar
pravde moze i iz drugih razloga, po diskrecionoj ocjeni, uskratiti ekstradiciju, obicno ako je u
pitanju politicki oportunitet, ali i iz konkretnih razloga.
 Rjesenje kojim se dozvoljava izdavanje stranca ministar pravce BiH donosi ako ocijeni da
ne postoje navedene smetnje za izdavanje (laka krivicna djela, politicki oportunitet). Ovo rjesenje
mora, po zakonu. obavezno da sadrzi klauzulu:
o da se stranac ne moze goniti za drugo - prije izdavanja ucinjeno krivicno djelo;
o da se prema njemu ne moze izvrsiti kazna za drugo - prije izdavanja ucinjeno krivicno
djelo,
o da se prema njemu ne moze primijeniti teza kazna od one na koju je osuden
o da se ne smije izdati trecoj drzavi radi gonjenja za krivicno djelo njeno prije dozvoljenog
izdavanja.
Kao sto se vidi, i BiH je usvojila nacelo specijaliteta, koje znaci da je drzava moliteljica ovlascena
krivicno goniti ili kazniti izdato lice samo za ona krivicna djela ucinjena prije podnosenja zahtjeva
za ekstradiciju, za koja je zamoljena drzava izdavanje odobrila. Osim navedenih uslova, ministar
pravde BiH moze postaviti i druge uslove za izdavanje. Ti uslovi se mogu, na primjer, odnositi na
mogucnost da stranac, po zavrsenom postupku u stranoj drzavi, bude vracen u nasu drzavu, ali i
na ogranicenja u vezi sa vrstom kazne (npr. iskljucenje smrtne kazne) ili visinom kazne i si.
Ekstradicija ce izostati ako strana drzava ne prihvati ove uslove. Medutim, ova ogranicenja
prestaju ako osumnjiceni, odnosno optuzeni ili osudeni pristane da mu se sudi i za druga krivicna
djela. Ako izdato lice izbjegne krivicni postupak ili izvrsenje kazne u inostranstvu i ponovo se vrati
105
na teritoriju drzave koja ga je izdala, novo izdavanje se vrsi faktickim putem, bez ikakvog
postupka i formalnosti.
Ministar pravde BiH odlucuje i o redu prvenstva u izdavanju stranca, kada izdavanje istog lica trazi
vise drzava, zbog istog ili razlicitih krivicnih djela. O tome ne odlucuje sud, jer sud utvrduje samo
da li je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izdavanje. Kriterijum za to odreden, prema
kome, kada izdavanje istog lica trazi vise stranih drzava zbog istog krivicnog djela, prvenstvo se
daje molbi drzave ciji je drzavljanin to lice, a ako ta drzava ne trazi izdavanje - molbi drzave na
cijoj teritoriji je izvrseno krivicno djelo, a ako je djelo izvrseno na teritoriji vise drzava ill se ne zna
gde je izvrseno - molbi drzave koja je prva trazila izdavanje. U slucaju razlicitih krivicnih djela
istog lica, prvenstvo ima molba drzave ciji je to lice drzavljanin, a ako ona ne trazi izdavanje -
molba drzave na cijem je podrucju izvrseno najteze krivicno djelo, a ako su djela iste tezine -
molba drzave koja je prva zatrazila zdavanje. Ako izdavanje istog lica trazi istovremeno vise
drzava bilo zbog istog ili zbog razlicitih djela, zamoljena drzava ce odlucivati uzimajuci u obzir sve
okolnosti, a prije svega relativnu tezinu krivicnih djela, mjesto izvrsenja, redoslijed podnosenja
zahtjeva, drzavljanstvo trazenog lica i mogucnost daljneg izdavanja u drugu drzavu.
 Rjesenje kojim se izdavanje stranca odlaze. Ovo rjesenje ministar pravde BiH moze donijeti
nakon sto prethodno utvrdi da je zdavanje dozvoljeno, a zato sto je zbog drugog krivicnog djela
kod naseg suda u toku krivicni postupak protiv stranca cije se izdavanje trazi ili sto se stranac
nalazi na izdrzavanju kazne u BiH. Izdavanje je tada moguce, ali se odlaze, i to do okoncanja
krivicnog postupka koji je i toku ili dok kazna ne bude izdrzana.

Tranzit preko teritorije BiH lica cije izdavanje trazi jedna strana drzava od druge
Za tranzit (sprovodenje) osumnjicenog, odnosno optuzenog ili osudenog preko teritorije trece drzave
prilikom izdavanja, potreban je uvijek pristanak te drzave. Medunarodni ugovori obicno ustanovljavaju
obavezu te drzave da odobri taj tranzit ako se ne radi o krivicnom djelu za koje, po njenom pravu, nema
mjesta ekstradiciji ili se tome ne protive razlozi njenog javnog poretka.
Uz molbu za sprovodenje lica preko teritorije BiH dostavljaju se svi propisani dokumenti.
Zahtjev (molba) za odobrenje tranzita podnosi se i rjesava po istom postupku kao i zahtjev za zdavanje,
ali se u medunarodnim ugovorima, zbog hitnosti postupka, obicno predvida da ce zamoljena drzava
odluciti o zahtjevu podnesenom i bez propisanih formalnosti. O molbi odlucuje ministar pravde BiH, koji
moze donijeti odluku da tranzit dozvoli ili da tranzit ne dozvoli (ukoliko cijeni da se radi o o drzavljaninu
BiH ili o politickom ili vojnom rivicnom djelu). Troskovi ovog sprovodenja, pod uslovima reciprociteta,
padaju na teret sredstava budzeta BiH.

Izdavanje predmeta
U vezi sa postupkom za izdavanje osumnjicenih, odnosno optuzenih ili osudenih lica, predvidena je i
mogucnost predaje predmeta koji su oduzeti od stranca, na kojima je ili pomocu kojih je ucinjeno
krivicno djelo. Obaveza je sudije za prethodni postupak da, kada dobije molbu za izdavanje stranca -
sprovede izvidajne radnje, ne samo da bi utvrdio da li postoje pretpostavke za izdavanje stranca, vec i
radi predaje ovih predmeta stranoj drzavi. Izdavanje ovih predmeta vrsi se kada postoji poseban zahtjev
o tome, ali i u slucaju kada tog zahtjeva nema, ali je u toku postupak za izdavanje stranca. Zahtjev za
izdavanje predmeta moze se podnijeti istovremeno sa zahtjevom za izdavanje stranca, ali i samostalno.
Isto tako, predaja predmeta moze se izvrsiti istovremeno sa izdavanjem stranca, ali i naknadno, pa cak i
u slucaju kada nije doslo do izdavanja stranca (npr. zbog njegovog bjekstva ili bolesti).

Izdavanje osumnjicenih, odnosno optuzenih ili osudenih lica po molbi BiH


U vezi sa ekstradicijom koju BiH trazi od strane drzave, u zakonu su regulisana samo pitanja koja se
odnose na postupanje nasih organa (pokretanje postupka i postupak poslije izvrsenog izdavanja).
Uslov za trazenje izdavanja je da se protiv toga lica u BiH vodi krivicni postupak ili treba da se izvrsi
kazna. Lice koje se trazi moze biti domaci drzavljanin ili stranac. O potrebi za izdavanjem odlucuje, po
svojoj diskrecionoj ocjeni, ministar pravde BiH, rukovodeci se razlozima efikasnosti krivicnog postupka i
izvrsenja krivicnih sankcija, ali i razlozima politickog oportuniteta. Ako je odlucio da treba od strane
106
drzave zatraziti izdavanje, ministar pravde BiH sastavlja molbu i diplomatskim putem podnosi je stranoj
drzavi.
Uz molbu se mora priloziti sve ono sto je i strana drzava duzna da prilozi kada izdavanje trazi od nase
zemlje.
U hitnom slucaju, kada postoji opasnost da ce trazeno lice pobjeci ili se sakriti, ministar pravde BiH ima
ovlascenje da od nadleznih stranih organa trazi da se prema licu cije se izdavanje zahtijeva preduzmu
potrebne mjere - radi njegovog pritvaranja. Ovaj postupak nije krivicni postupak, vec je u vezi sa
krivicnim postupkom koji ce se voditi, odnosno sa izvrsenjem kazne.
U molbi za privremeno pritvaranje posebno ce se navesti i podaci o istovjetnosti trazenog lica, priroda i
naziv krivicnog djela, broj odluke, datum, mjesto i naziv organa koji je odredio pritvor, odnosno podaci o
pravnosnaznosti presude, kao i izjava da ce se izdavanje traziti redovnim putem.
Nakon izvrsene ekstradicije, nasa drzava je duzna ispuniti uslove koje je prihvatila od zamoljene drzave.
Ako trazeno lice bude izdato nasoj zemlji, ono se moze krivicno goniti, odnosno prema njemu se moze
izvrsiti kazna samo za ono krivicno djelo za koje je odobreno izdavanje. Ako je izdavanje odobreno pod
odredenim uslovima u pogledu vrste ili visine kazne koja se moze izreci, odnosno izvrsiti i pod tim
uslovima bude prihvaceno, Sud BiH je pri izricanju kazne vezan tim uslovima, a ako se radi o izvrsenju
vec izrecene kazne, Sud BiH koji je sudio u posljednjem stepenu preinacice presudu i saobrazice izrecenu
kaznu uslovima izdavanja. U svakom slucaju, BiH ne bi mogla prihvatiti uslove u pogledu vrste i visine
kazne koji nisu u saglasnosti sa nasim pravnim sistemom. Ako je ekstradirano lice u stranoj drzavi
boravilo u pritvoru zbog krivicnog djela zbog koga je izdato, vrijeme koje je provelo u pritvoru uracunace
mu se u kaznu.

POSTUPAK ZA NAKNADU STETE, REHABILITACIJU I OSTVARIVANJE DRUGIH PRAVA LICA


NEOPRAVDANO OSUDENIH I NEOSNOVANO LISENIH SLOBODE

O RAZLOZIMA POSTOJANJA POSEBNOG POSTUPKA ZA NAKNADU STETE NEOPRAVDANO


OSUDENOM LICU I LICU NEOSNOVANO LISENOM SLOBODE
Iako je krivicni postupak po svojoj strukturi ureden tako da omogucuje potpuno i zakonito rasvjetljavanje
i razrjesenje krivicne stvari, tj. utvrdivanje istine, i pravilnu primjenu krivicnog zakona na utvrdeno
cinjenicno stanje, postoji mogucnost gresaka. Te greske osumnjiceni, odnosno optuzeni moze da pretrpi
kako u prethodnom, tako i u glavnom postupku, ali najveci znacaj, svakako, ima steta koju on pretrpi
usljed neopravdane osude.
Greske su moguce zbog krivice samog sudije (npr. pogresno uracunat izdrzani pritvor u izrecenu kaznu
zatvora), ali i krivice trecih lica (npr. svjedoka i vjestaka), ili krivica moze biti nicija (npr. zbog pojave
novih cinjenica i dokaza).

POJAM NEOPRAVDANO OSUDENOG LICA


Pravo na naknadu stete zbog neopravdane osude priznaje se neopravdano osudenom lieu.
Do pogresne osude dolazi zbog "ozbiljnih propusta u sudskom postupku kojih je bio na stetu osudenom".
Lice se smatra neopravdano osudenim ako se ispune u zakonu odredene pozitivne i negativne
pretpostavke.
Pozitivna pretpostavka da bi se neko lice smatralo neopravdano osudenim jeste da je prema njemu bila
pravnosnazno izrecena krivicnopravna sankcija ili da je oglaseno krivim, a oslobodeno od kazne, a kasnije
je povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravnosnazno obustavljen ili je
pravnosnaznom presudom oslobodeno od optuzbe ili je optuzba odbijena. Pravo na naknadu stete
priznaje se samo ako je pravnosnazna odluka o krivicnoj sankciji preinacena u postupku povodom
zahtjeva za ponavljanje postupka. Osudenom ne pripada naknada stete prouzrokovane neopravdanim
vodenjem krivicnog postupka u slucaju obustave postupka, oslobadajuce presude ili presude kojom se
optuzba odbija, donijetih u redovnom (prvostepenom ili drugostepenom) postupku.
Osudenom se, u ovom slucaju, priznaju samo njegovi nuzni izdaci, te nuzni izdaci i nagrada njegovom
braniocu, o cemu se odlucuje u redovnom postupku.
Negativne pretpostavke da bi se lice smatralo neopravdano osudenim, jesu sljedece:
107
 osudeni nije svojim laznim priznanjem ili na drugi nacin namjerno prouzrokovao svoju osudu,
osim akoje na to bio prinuden,
 da do obustave postupka ili presude kojom se optuzba odbija nije doslo zbog toga sto je u
ponovljenom postupku tuzilac odustao od krivicnog gonjenja, a do odustanka je doslo na osnovu
sporazuma sa osumnjicenim, odnosno optuzenim. U pitanju su najcesce licni interesi
osumnjicenog, odnosno optuzenog sa tuziocem, koji postigne sporazum sa tuziocem da odustane
od gonjenja.
 da u ponovljenom postupku optuzba nije odbijena zbog nenadleznosti suda, a ovlasceni tuzilac je
preduzeo gonjenje pred nadleznim sudom. Cilj ovog zakonskog rjesenja je da se onemogtrci
naknada stete u slucaju ako je optuzba odbijena zbog formalnog nedostatka (nenadleznosti
suda), tako da se pitanje neopravdanosti presude moze pojaviti u vezi sa presudom koju ce
donijeti nadlezni sud.
POJAM LICA NEOSNOVANO LISENOG SLOBODE
Pravo na naknadu stete, pored neopravdano osudenog lica, ima i lice koje je neosnovano liseno slobode,
ukoliko ispunjava pretpostavljene uslove.
U odnosu na neopravdano osudeno lice, pozicija neosnovano lisenog slobode je nepovoljnija. Zakon
predvida sljedece posebne slucajeve naknade stete, uvijek uz uslov da to lice svojim nedopustenim
postupcima nije prouzrokovalo lisavanje slobode:
 Lice nezakonito liseno slobode od strane policijskog organa. Ako je neko lice liseno
slobode od strane policijskog organa, pa kasnije protiv tog lica ne bude odreden pritvor, niti mu
vrijeme lisavanja slobode bude uracunato u kaznu za krivicno djelo ili prekrsaj, smatrace se da je
lisavanje slobode bilo nezakonito i ovo lice ce imati pravo na naknadu stete.
 Lice neopravdano pritvoreno (prema konacnom rezultatu krivicnog postupka). Zakon predvida
da se radi o neosnovanom lisavanju slobode i pravu na naknadu stele i u sljedeca dva slucaja:
o ako je neko lice bilo u pritvoru, a nije doslo do pokretanja krivicnog postupka ili
o ako je neko lice bilo u pritvoru i postupak je bio pokrenut, ali je kasnije postupak
obustavljen ili je donijeta oslobadajuca presuda ili presuda kojom se optuzba odbija.
Medutim, iskljuceno je pravo na naknadu stete i ako su ispunjeni uslovi (krivicni postupak zavrsen
odustankom tuzioca na osnovu sporazuma sa osumnjicenim odnosno optuzenim ili je u
ponovljenom postupku optuzba odbijena zbog nenadleznosti suda, a tuzilac preduzeo krivicno
gonjenje pred nadleznim sudom) ili je, pak, postupak obustavljen zbog smrti osumnjicenog
odnosno optuzenog.
 Lice koje je izdrzavalo kaznu lisenja slobode koja je po vanreanom pravnom lijeku
smanjena. Zakon predvida da pravo na naknadu stete ima i lice koje je izdrzavalo kaznu
lisavanja slobode, ako je ta kazna, povodom ponavljanja postupka, izmijenjena tako sto je tom
licu izrecena kazna lisavanja slobode u kracem trajanju od kazne koju je izdrzavalo ili je izrecena
krivicnopravna sankcija koja se ne sastoji u lisavanju slobode ili je to lice oglaseno krivim, a
oslobodeno od kazne.
 Lice nezakonito pritvoreno ili nezakonito zadrzano u pritvoru ili ustanovi za
izdrzavanje kazne ili mjere. Pravo na naknadu stete ima i lice koje je usljed pogreske ili
nezakonitog rada organa neosnovano liseno slobode ili je zadrzano duze u pritvoru ili ustanovi za
izdrzavanje kazne ili mjere. Ova odredba obuhvata tri situacije:
o nezakonito lisavanje slobode od strane organa, van slucajeva pritvora (npr. policijskih
organa,);
o zadrzavanje u pritvoru preko zakonom odredenog vremena;
o nezakonito zadrzavanje u ustanovi za izdrzavanje kazne ili mjere bezbjednosti ili vaspitne
mjere, preko vremena odredenog u presudi ili preko mjere odredene u zakonu
U zadrzavanje u pritvoru "usljed pogreske ili nezakonitog rada organa" ne bi se mogao podvesti
pritvor koji je trajao u zakonskim granicama, ali duze nego sto bi, inace, trebao trajati, a zbog
sporosti u radu suda. Naknada ovakve stete bi se, eventualno, mogla traziti u parnicnom
postupku.

108
 Lice koje je provelo u pritvoru duze nego sto iznosi kazna zatvora na koju je osudeno.
Ukoliko je lice provelo u pritvoru duze nego sto iznosi kazna zatvora na koju je osudeno, ima
pravo na naknadu stete, koja se obracunava na razliku koja preostaje kada se pritvor uracunava
u kaznu zatvora. Pogresna procjena postojanja uslova za odredivanje pritvora nije okolnost koja
predstavlja nezakonitost ili pogresno postupanje drzavnih organa pri odredivanju pritvora. Sud ne
moze odgovarati za pogresnu ocjenu znacaja cinjenica koje sluze kao osnov za donosenje
njegove odluke. Isto tako, odugovlacenje krivicnog postupka u kome je odreden pritvor ne moze
rezultirati pravom na naknadu stete po tom osnovu jer radi se o situaciji kada je pritvor trajao
duze nego sto se, po uobicajenom toku stvari, moglo ocekivati. Pravo na naknadu stete po
osnovu nezakonitog pritvora se ostvaruje nezavisno od ishoda postupka, odnosno u svakom
stadijumu postupka kada se utvrdi nezakonitost u lisenju slobode.
Lisenje slobode je zakonito samo onda kada je u skladu sa zakonom predvidenom procedurom. Zahtjev
za zakonitoscu podrazumijeva ispunjenje i proceduralnih i materijalnih uslova. Zakonitost lisenja slobode
cijeni se, prije svega, u kontekstu nacionalnog prava. Za slucaj lisenja slobode potrebno je prvo utvrditi
da li je domacim pravom ispostovana procedura lisenja i da li postoji zakonski osnov za jedan ovakav cin.
Zakonski osnov lisenja slobode mora podrazumijevati i odgovarajucu cinjenicnu situaciju u kojoj ce osnov
pritvaranja biti sadrzan. Insistiranje da svako lisenje slobode mora biti u skladu sa unutrasnjim pravom,
ne znaci da to pravo moze biti suprotno principima sadrzanim EKLJP. Naprotiv, mora postojati saglasnost
unutrasnjeg prava sa evropskim standardima.
Postojanje zakonskog osnova za odredivanje lisenja slobode, ne znaci da on vise ne mora postojati. On
mora biti prisutan za cio period trajanja pritvora. Od trenutka kada je tokom trajanja pritvora zakonski
osnov prestao da postoji, a lice se jos uvijek nalazi u pritvoru, pocetno zakoniti pritvor postao je
nezakonit.
Da bi lisenje slobode, posmatrano iz ugla EKLJP i prakse Evropskog suda za ljudska prava bilo zakonito,
nije dovoljno da se zasniva na zakonskom osnovu u domacem zakonu. Potrebno je i odsustvo
proizvoljnosti i teznji ka postizanju nezakonitog cilja. Lisenje slobode odredeno na zakonskom osnovu po
domacem pravu, uz proizvoljno koriscenje ovlascenja i sa koriscenjem zakonskih ovlascenja da se ostvari
nezakonit cilj, nije u duhu EKLJP i smatra se nezakonitim.
Da bi lisenje slobode od strane Evropskog suda za ljudska prava bilo kvalifikovano zakonitim, uslov je i da
zakonske odredbe u unutrasnjem pravu imaju odgovarajuci kvalitet koji zahtijeva EKLJP. One moraju biti
dostupne i precizne, sa odgovarajucim garancijama koje ce stititi lica od proizvoljnosti. Zakon je
dostupan ako se lisenje slobode zasniva na zakonskoj odredbi koja je bila publikovana. Dostupni moraju
biti i podzakonski akti koji sluze sprovodenju zakona.

NASLJEDNICI NEOPRAVDANO OSUDENOG LICA I LICA NEOSNOVANO LISENOG SLOBODE


Pravo na postavljanje zahtjeva za naknadu stete zbog neopravdane osude, odnosno neosnovanog lisenja
slobode pripada za zivota ostecenog iskljucivo ostecenom, koji moze raditi preko punomocnika ili
zakonskog zastupnika.
Nasljednici neopravdano osudenog lica i lica neosnovano lisenog slobode nasljeduju samo pravo ovog lica
na naknadu imovinske stete. Ako je osteceni vec pokrenuo postupak za naknadu stete, nasljednici mogu
nastaviti ovaj postupak samo u granicama postavljenog zahtjeva, i to samo u pogledu naknade imovinske
stete. Nasljednici ostecenog lica mogu pokrenuti ili nastaviti postupak za naknadu stete samo ako je
osteceno lice umrlo prije isteka roka zastarjelosti i ako se od zahtjeva nije odreklo.
Pravo na naknadu stete nasljednicima pripada u onom dijelu u kojem im pripada i nasljede, i oni tim
pravom raspolazu nezavisno jedan od drugog.

PASIVNA LEGITIMACIJA STRANKE PO ZAHTJEVU ZA NAKNADU STETE


Tuzba za naknadu stete se podnosi protiv BiH. Dakle, BiH je pasivno legitimisana stranka prema kojoj
moze biti usmjeren zahtjev za naknadu stete. Zahtjev ne moze biti upravljen prema zaposlenom u
organu koji je ucestvovao u krivicnom postupku i svojim nezakonitim ili nepravilnim radom prouzrokovao
stetu (nosioci pravosudnih funkcija, ovlascena sluzbena lica policijskih organa), cak ni uz tuzbu protiv
BiH.
109
Pitanje mogucnosti regresa BiH (koja je isplatila naknadu) prema lieu usljed cije je krivice nastala stela,
ne rjesava se Zakonom o krivicnom postupku.

VRSTE I OBLICI STETE KOJA SE NADOKNADUJE


Zakon o krivicom postupku govori samo o naknadi "stete". To znaci da se naknaduje svaka vrsta stete
(imovinska i neimovinska), tj. sve ono sto se prema propisima gradanskog prava podrazumijeva pod
stetom. Jedino ogranicenje odnosi se na nasljednike ostecenog lica, koji imaju pravo samo na naknadu
imovinske stete. Naknada koja se daje za pricinjenu stetu je imovinska, ali moze biti i neimovinska
(moralna reparacija, odnosno rehabilitacija). Posto su oblici pricinjene stete brojni, mnogobrojni su i
raznovrsni i oblici postavljenog zahtjeva za naknadu. O tome koji oblici stete daju pravo na naknadu,
odgovarajuce stavove zauzela je sudska praksa. Tokom vremena neka su se pitanja rascistila i stavovi
prakse ucvrstili, dok su se, po drugim, stavovi mijenjali zbog promijenjenih prilika, izmjene propisa ili
izmijenjenog nacina misljenja.
Jedan od najcescih zahtjeva za naknadu materijalne stete odnosi se na izgubljenu ili umanjenu zaradu.
Ako je radni odnos licu prestao zbog neopravdane osude ili neosnovanog lisavanja slobode, njemu je
priznavano pravo na naknadu imovinske stete, umjesto plate, za vrijeme provedeno na izdrzavanju kazne
zatvora, i to u visini plate koju je ostvarivao prije izdrzavanja kazne. Pravo na naknadu ima i osteceni koji
se prije izdrzavanja kazne izrecene neopravdanom osudom nalazio na radu u inostranstvu, kao i lica koja
su se prije ove osude bavila poslovima koji ne donose zaradu, ali imaju novcanu vrijednost (npr.
domacice).
Od iznosa koji je dosuden na ime naknade za izgubljenu platu ne mogu se odbiti iznosi koje je osudeni
primao za svoj rad u kazneno - popravnoj ustanovi, jer osudeni na izdrzavanju kazne nije u radnom
odnosu, niti je naknada za poslove koje obavlja - plata. Ako mu je radni odnos prestao zbog
neopravdane osude, pa se to lice kasnije zaposli u drugom preduzecu sa manjom platom, priznavana je
kao imovinska steta - razlika izmedu ranije i nove plate.
Pravo na naknadu stete imaju i nezaposlena lica koja su se prije neopravdane osude, stalno ili
privremeno, bavila poslovima koji donose zaradu. Sudovi su priznavali i naknadu za propale
poljoprivrijedne usjeve i smanjenje prinosa zbog neobavljenih radova koje je osteceni ranije obavljao, a
steta postoji i kada je porodica morala placati radnu snagu za obradu imanja. Pored toga, pravo na
naknadu stete nema lice kome je radni odnos prestao iz razloga koji nemaju uzrocnu vezu sa vodenjem
krivicnog postupka i neopravdanom osudom (npr. zbog proteka vremena kod radnog odnosa zasnovanog
na odredeno vriieme).
Lice koje je neopravdano osudeno ili neosnovano liseno slobode trpi i nesumnjivu nematerijalnu stetu.
Prije svega, mora da trpi zatvorsku atmosferu i kruta pravila zatvorske discipline. Nije vise slobodno da
ucestvuje u ma kojoj od brojnih aktivnosti, od kojih je bio sastavljen njegov svakodnevni zivot.
Najteze je, svakako, osecanje da mu je neopravdano oduzeta sloboda, te suocavanje sa bezizlaznoscu
situacije. Psihicko stanje osudenog narocito ce se pogorsati ako je on (sto je cest slucaj) zbog krivicnog
djela za koje je osuden odbacen od svoje okoline, porodice i prijatelja.
Najcesci zahtjevi na novcanu naknadu nematerijalne stete odnose se na stetu za pretrpljene psihicke
bolove tokom boravka u pritvoru ili na izdrzavanju kazne (osjecaj nesigurnosti, strah od ishoda postupka,
nemir i si), te na stetu zbog povrede casti i ugleda zbog neopravdane osude i neosnovanog lisavanja
slobode.
U rjesavanju zahtjeva za naknadu nematerijalne stete postavilo se kao sporno pitanje da li ostecenom za
oba vida pripada jedna naknada ili, pak, osteceni ima pravo na posebne naknade. Po jednom stanovistu,
ostecenom ne pripada pravo na odvojene naknade, jer kao oblik psihicke boli i nemira, nastalih u pritvoru
tokom ispitivanja, manifestuje se i osjecaj ponizenja i drustvene osude ostecenog, osumnjicenjem za
djelo koje nije ucinio, pa oslobadajuca presuda, ipso facto, predstavlja svojevrstan vid rehabilitacije,
odnosno ovakva odluka suda predstavlja jedan vid satisfakcije kojom je steta i te kako umanjena.

POSTUPAK ZA NAKNADU STETE

110
Postupak za naknadu stete neopravdano osudenom i neosnovano lisenom slobode odvija se odvojeno od
postupka ponavljanja krivicnog postupka i raspravlja se po njegovom zavrsetku. Ovaj postupak ima dvije
faze:
 prvu, upravnu (pred organom uprave), koja je uvijek obavezna i ima za cilj da se postigne
sporazum o naknadi stete, i
 drugu - sudsku, koja nije obavezna, a odvija se pred parnicnim sudom, ukoliko se sporazum o
naknadi stete ne postigne.
Prije podnosenja tuzbe sudu neopravdano osudeni i neosnovano liseni slobode duzan je da se, najprije,
svojim zahtjevom, obrati nadleznom ministarstvu (Ministarstvo pravde BiH), radi postizanja sporazuma o
postojanju stete i vrsti i visini stete. Do sporazuma se dolazi pregovaranjem u neposrednim razgovorima
izmedu ostecenog lica i ovlascenih predstavnika Ministarstva pravde BiH, ali je moguca i razmjena
podnesaka ili i jedno i drugo. Postupak tece po odredbama Zakona o upravnom postupku i u njemu se
mogu, po potrebi, izvoditi dokazi i prikupljati obavjestenja. Ako se postigne sporazum, odreduje se i vrsta
i visina naknade, o cemu se donosi rjesenje i time se postupak okoncava. Vrsta naknade se mora
odrediti, jer ne mora biti uvijek u novcu (cak ni kada je imovinska), kao i zbog toga sto se, ako je u
novcu, mogu odrediti razni nacini isplate. Rezultat sporazumijevanja ostecenog lica sa Ministarstvom
pravde BiH moze biti da do sporazuma nije moglo doci ili da je sporazum postignut samo djelimicno (u
pogledu nekih dijelova zahtjeva).
Ako Ministarstvo pravde BiH u toku ovog postupka dode do zakljucka da sporazum nije moguc, ono o
tome ne donosi rjesenje, nego samo obavjestava ostecenog, kako bi on mogao pokrenuti parnicu pred
sudom. Ako je postignut samo djelimicni sporazum, o tome Ministarstvo pravde BiH, takode, donosi
rjesenje, a za ostatak osteceni moze pokrenuti parnicu pred sudom.
Protiv rjesenja koje se donese moguca je zalba u upravnom postupku (upravni spor pred Sudom BiH), a
pravnosnazno rjesenje ima snagu izvrsnog naslova. Osteceno lice se moze tuzbom obratiti parnicnom
sudu ne samo ako ne postigne sporazum sa Ministarstvom pravde BiH, nego i onda kada Ministarstvo
pravde BiH ne donese nikakvu odluku u roku od tri mjeseca od podnosenja zahtjeva.
Ukoliko osteceni sa Ministarstvom pravde BiH ne postigne sporazum o naknadi stete ili Ministarstvo
pravde BiH ne donese odluku po zahtjevu za naknadu stete u roku od tri mjeseca od njegovog
podnosenja ili je postignut samo djelimican sporazum o naknadi stete, osteceni moze podnijeti tuzbu
nadleznom parnicnom sudu (Sudu BiH) za naknadu stete, i to u cjelini ili u nepriznatom dijelu.
Postupak pred parnicnim sudom odvija se po pravilima Zakona o parnicnom postupku. Parnicni sud je
obavezan da po sluzbenoj duznosti utvrdi da li je prethodno sproveden postupak za sporazumijevanje o
naknadi stete pred Ministarstvom pravde BiH, a zatim da izvodenjem odgovarajucih potrebnih dokaza
utvrdi postojanje stete i njen iznos.
Pravo na naknadu stete sud cijeni po odredbama Zakona o parnicnom postupku, a visinu i vrstu naknade
odreduje po odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Pri tome, parnicni sud je nevezan izjavama
jedne i druge stranke datim u postupku sporazumijevanja. U svakom slucaju, parnicni sud naknadu
odmjerava po slobodnom uvjerenju i za ono sto je utvrdeno - mora je dosudti u punom iznosu.
Zakon predvida da pravo na naknadu stete zastarjeva u roku od tri godine, sto znaci da se samo u tom
roku moze ostvariti.
Rok se racuna razlicito: od dana pravnosnaznosti (pravnosnaznost prvostepene presude kojom je
optuzeni osloboden optuzbe ili je optuzba odbijena, odnosno od dana pravnosnaznosti rjesenja tuzioca ili
suda kojim je postupak obustavljen) ili od dana prijema odluke viseg suda (ako je povodom zalbe
rjesavao visi sud).
U ovom roku mora biti pokrenut ne samo postupak pred organom uprave, vec i parnica pred sudom.

MORALNA REHABILITACIJA NEOPRAVDANO OSUDENOG LICA I LICA NEOSNOVANO


LISENOG SLOBODE
Pored naknade moralne (neimovinske) stete, koja se (kao i imovinska) daje u novcu, zakon omogucava
jos neka prava neopravdano osudenim licima i licima neosnovano lisenim slobode, da bi, u mjeri u kojoj
je to moguce, popravio stetne posljedice koje su pretrpjela zbog neopravdane osude ill neosnovanog
lisavanja slobode.
111
Obavjestavanje javnosti o neopravdanosti ranije osude, odnosno neosnovanosti lisavanja
slobode
Obavjestenje o odluci iz koje proizilazi neopravdanost ranije osude, odnosno neosnovanost lisavanja
slobode, sud donosi na trazenje ostecenog lica, postavljeno uz zahtjev za naknadu stete ili samostalno,
bilo zato sto nema stete koja se materijalno naknaduje ili sto ne zeli da postavi zahtjev za materijalnu
naknadu, iako ima pravo na nju. Ovo obavjestavanje ima tri oblika:
 Ako je slucaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano lisavanje slobode bio prikazivan
u sredstvima javnog informisanja i time bio povrijeden ugled toga lica, rehabilitacija se sastoji u
objavljivanju u novinama ili drugim sredstvima javnog informisanja saopstenja o odluci (ne i same
odluke), iz koje proizilazi neopravdanost ranije osude, odnosno neosnovanost lisavanja slobode.
 Ako slucaj nije prikazivan u sredstvima javnog informisanja, ali je neopravdano osudenom,
odnosno neosnovano lisenom slobode odlukom povrijeden ugled - rehabilitacija se, na zahtjev
ostecenog lica, vrsi dostavljanjem pomenutog saopstenja organu ili pravnom licu u kojem
osteceni radi, a ako je za njegovu rehabilitaciju to potrebno - i politickoj stranci ili udruzenju
gradana.
 Ako povodom vanrednog pravnog lijeka nije utvrdena neopravdanost presude, vec je doslo samo
do promjene pravne kvalifikacije djela, a usljed pravne kvalifikacije u ranijoj presudi je bio teze
povrijeden ugled osudenog lica, iako se za ovaj slucaj materijalna naknada ne daje.
Osudeno lice nema pravo na objavljivanje ako je laznim priznanjem ili na drugi nacin namjerno
prouzrokovalo svoju osudu, osim ako je na to bilo prinudeno, ili ako je svojim nedozvoljenim postupcima
prouzrokovalo lisavanje slobode.
Zahtjev se podnosi u roku od sest mjeseci sudu koji je sudio u prvom stepenu, u okviru koga o tome
odlucuje vanraspravno vijece. Postupak pred sudom odvija se shodno postupku povodom zahtjeva za
naknadu stete, s tim sto, po prirodi stvari, otpada postupak sporazumijevanja sa organom uprave.
Odluka se donosi u obliku rjesenja, kojim se zahtjev odbacuje, odbija ili se dozvoljava objavljivanje
saopstenja. Rjesenje kojim se dozvoljava objavljivanje saopstenja sadrzi i sam tekst saopstenja i
naznacenje sredstva javnog informisanja u kome ce se ono objaviti.
Inace, tekst saopstenja formulise sud. Treba, svakako, reci da se u sredstvu javnog informisanja
objavljuje samo saopstenje o odluci, a ne i sama odluka. Protiv rjesenja o odbacivanju ili odbijanju
zahtjeva dozvoljena je zalba visem sudu. Medutim, osteceni se moze zaliti i protiv rjesenja kojim je
dozvoljeno objavljivanje saopstenja, ako nije zadovoljan sadrzajem saopstenja ili vrstom sredstva javnog
informisanja koje je odredeno za objavljivanje saopstenja.
Ukoliko osteceni umre, pravo na podnosenje ovog zahtjeva ne prelazi na njegove nasljednike, kao kod
zahtjeva za naknadu stete, vec samo na bracnog, odnosno vanbracnog druga, djecu, roditelje, bracu i
sestre.

Ponistavanje upisa neopravdane osude u kaznenoj evidenciji


Kao jedan vid moralne rehabilitacije neopravdano osudenog lica, predvida se i obaveza suda koji je sudio
u prvom stepenu da, po sluzbenoj duznosti, ponisti upis neopravdane osude u kaznenoj evidenciji.
Rjesenje o tome dostavlja se organu nadleznom za vodenje kaznene evidencije. O ponistenom upisu ne
mogu se nikome davati podaci iz kaznene evidencije.
Za razliku od brisane osude ciji podaci fakticki i dalje ostaju u kaznenoj evidenciji i mogu se davati
odredenim organima, u potpunosti se ponistava upis neopravdane osude.
Tako se neopravdano osudeno lice dvostruko stiti: najprije ponistenjem upisa neopravdane osude u
kaznenoj evidenciji, ali i zabranom davanja podataka (bilo kome) o ponistenom upisu. Prema tome,
zabrana ima apsolutni karakter i odnosi se na sva fizicka i pravna lica, bez obzira na njihov interes za
takvim podacima.
Osim toga, lice koje je na bilo koji nacin doslo do podataka koji se odnose na neopravdanu osudu ili na
neosnovano lisenje slobode, ne smije upotrijebiti te podatke na nacin koji bi bio od stete za rehabilitaciju
lica protiv kojeg je voden krivicni postupak. Ova zabrana se odnosi ne samo na lica koja imaju pravo na
razmatranje i prepisivanje sudskog spisa, nego i na svako lice koje na bilo koji nacin dode do ovih
112
podataka. Zloupotreba ovih podataka moze da ima za posljedicu krivicnu ili gradansku odgovornost onih
lica koja te podatke upotrijebe na nacin koji narusava potpunu rehabilitaciju ostecenog.

Posebno pravo na priznavanje radnog staza, odnosno staza osiguranja


Zakon o krivicnom postupku propisuje da se licu kome je zbog neopravdane osude ili neosnovanog
lisenja slobode prestao radni odnos ili svojstvo osiguranika socijalnog osiguranja, priznaje radni staz,
odnosno staz osiguranja kao da je bilo na radu za vrijeme za koje je zbog neopravdane osude ili
neosnovanog lisenja slobode staz izgubilo.
U staz se uracunava i vrijeme nezaposlenosti do koje je doslo zbog neopravdane osude ili neosnovanog
lisenja slobode, a koja nije nastala krivnjom tog lica. Staz osiguranja koji je ovako priznat u cjelini se
uracunava u penzijski staz. Staz u punom trajanju se uzima u obzir prilikom rjesavanja o bilo kojem
pravu ostecenog lica, pravu na duzinu trajanja godisnjeg odmora, prava po osnovu minulog rada, prava
na novcanu nagradu s obzirom na duznu radnog staza, prava vezana za penzijski staz itd.
O priznavanju radnog staza i staza osiguranja ne odlucuje sud koji rjesava o naknadi stete, vec nadlezni
organ ili drugo pravno lice kada rjesava o konkretnim zahtjevima, odnosno o pravu na koje utice duzina
radnog staza, odnosno staza osiguranja.
U tom slucaju, ovaj organ je duzan da u radni i staz osiguranja uracuna vrijeme neopravdane osude i
neosnovanog lisavanja slobode. Ukoliko to ne ucini, osteceno lice moze podnijeti tuzbu sudu (koji je
nadlezan za tuzbu za naknadu stete), sa zahtjevom da sud utvrdi da je priznavanje vremena radnog
staza, odnosno staza osiguranja nastupilo po zakonu. Tuzba se podnosi protiv tog organa ili pravnog lica
i protiv BiH. Na zahtjev organa ili pravnog lica kod kojeg se pravo (na koje utice duzina radnog staza,
odnosno staza osiguranja) ostvaruje, isplatice se iz sredstava budzeta propisani doprinos za vrijeme za
koje je staz priznat.

POSTUPAK ZA IZDAVANJE POTJERNICE I OBJAVE


Prisustvo osumnjicenog, odnosno optuzenog u krivicnom postupku obezbjeduje se raznim mjerama: bez
prinude (poziv) ili prinudnim putem (dovodenje, pritvor). Mjere koje treba da posluze da se pronade
nepoznato prebivaliste ili boraviste osumnjicenog, odnosno optuzenog, kao i da se odbjegli osumnjiceni,
odnosno optuzeni ili onaj koji se krije - pronade i stavi na raspolaganje sud su: trazenje prebivalista ili
boravista osumnjicenog, odnosno optuzenog, potjernica i objava.
 Trazenje prebivalista ili boravista osumnjicenog, odnosno optuzenog (nepravi vid potjernice).
Ako se ne zna prebivaliste ili boraviste osumnjicenog, odnosno optuzenog, kada je to po
odredbama zakona neophodno, tuzilac, odnosno sud ce zatraziti od policijskih organa da
osumnjicenog, odnosno optuzenog potraze i sud obavijeste o njegovoj adresi. Radi se, u stvari, o
trazenju adrese osumnjicenog, odnosno optuzenog, cije prebivaliste ili boraviste nisu poznati, a
smatra se da ne treba raspisivati potjernicu ili uslovi za njeno izdavanje ne postoje. U torn
slucaju, tuzilac, odnosno sud ce zatraziti od policijskih organa da pronadu adresu osumnjicenog,
odnosno optuzenog i o tome obavijeste tuzioca, odnosno sud. Tuzilac, odnosno sud se obraca
onom policijskom organu za koji pretpostavlja da ce moci doci do adrese ili raspis istovremeno
upucuje na vise tih organa. Zadatak policijskih organa je samo da pronadu adresu osumnjicenog,
odnosno optuzenog i dostave je sudu. Ovakvo trazenje je moguce bez obzira na to koje je
krivicno djelo u pitanju i kakva je kazna zaprijecena. S tim u vezi, treba istaci obavezu
osumnjicenog, odnosno optuzenog da obavijesti sud o promjeni adrese i o namjeri da promjeni
prebivaliste.
 Potjernica predstavlja akt traganja za odredenim licima, za razliku od objave, koja je akt
traganja radi pronalazenja predmeta koji su u vezi sa krivicnim djelom. Potjernica se izdaje za
osumnjicenim, odnosno optuzenim u toku krivicnog postupka (pod odredenim uslovima) ili ako
osumnjiceni, odnosno optuzeni pobjegne iz ustanove u kojoj izdrzava kaznu. Sud pred kojim se
vodi krivicni postupak, moze narediti izdavanje potjernice za osumnjicenim, odnosno optuzenim:
ako je krivicni postupak pokrenut za krivicno djelo za koje je predvidena kazna zatvora od tri
godine ili teza kazna; ako je osumnjiceni, odnosno optuzeni u bjekstvu i ako postoji naredba za
dovodenje osumnjicenog, odnosno optuzenog ili rjesenje o odredivanju pritvora. Krivicni
113
postupak, dakle, mora biti vec pokrenut. Zakon ne propisuje sta je cilj potjernice, mada je jasno
da se radi o tome da se osumnjiceni, odnosno optuzeni pronade i dovede organu koji je raspisao
potjernicu, radi vodenja krivicnog postupka. Izdavanje potjernice je fakultativno, tako da sud u
svakom pojedinom slucaju cijeni da li ce je narediti ili ce koristiti neku drugu mogucnost radi
ostvarenja ovog cilja. Izdavanje potjernice naredice se i u slucaju bjekstva osumnjicenog,
odnosno optuzenog iz ustanove u kojoj izdrzava kaznu, bez obzira na visinu kazne i u slucaju
bjekstva iz ustanove u kojoj se izdrzava zavodska mjera vezana za lisavanje slobode. Za razliku
od potjernice koja se izdaje u toku krivicnog postupka (koja je fakultativna), izdavanje ovakve
potjernice je obavezno. Naredbu, u takvom slucaju, izdaje upravnik ustanove. Naredba kojom se
izdaje potjernica (bilo od suda, bilo od upravnika ustanove) dostavlja se, radi izvrsavanja,
policijskim organima koji raspisuju potjernicu. Bez naredbe suda ili upravnika ustanove, policijski
organ ne moze raspisati potjernicu.
 Ako su potrebni podaci o pojedinim predmetima koji su u vezi sa krivicnim djelom ili ove
predmete treba pronaci, a narocito ako je to potrebno radi ustanovljavanja istovjetnosti
pronadenog nepoznatog lesa, organ koji vodi krivicni postupak naredice izdavanje objave.
Objavom se trazi da se ovi podaci ili obavjestenja dostave organu koji vodi postupak. Cilj objave
je da se pronadu predmeti koji su u vezi sa krivicnim postupkom, odnosno da se oni identifikuju ili
da se pribave neka druga obavjestenja o njima. Objavu nareduje organ koji vodi postupak, a
raspisuje je ili policijski organ (kao kod potjernice) ili taj organ. Policijski organi mogu objavljivati i
fotografije leseva i nestalih lica, ako postoje osnovi sumnje da je do smrti, odnosno nestanka tih
lica doslo usljed krivicnog djela. Objavom se vrsi obracanje drzavnim organima, preduzecima i
drugim pravnim licima, kao i gradanima, i to - najcesce putem sredstava javnog informisanja, ali
je moguce i neposredno se obratiti odredenim licima od kojih se ocekuje dobijanje korisnih
obavjestenja. Podrazumijeva se da postoji moralna obaveza onih od kojih se ovi podaci traze - da
takve podatke i daju.
Organ koji je naredio izdavanje potjernice ili objave duzan je da je odmah povuce u sljedecim
slucajevima:
 kada se pronade trazeno lice ili predmet;
 kada nastupi zastarjelost krivicnog gonjenja ili izvrsenja kazne ili
 kada nastupe drugi razlozi zbog kojih potjernica ili objava nije vise potrebna.
Pod drugim razlozima mogu se smatrati smrt lica za koje je bila izdata potjernica, obustavljanje istrage
od strane tuzioca i sl. Povlacenje potjernice i objave vrsi se na isti nacin na koji i njihovo raspisivanje.
Potjernica vise nije potrebna i kada je postupak obustavljen zbog odustanka tuzioca od krivicnog
gonjenja.
Potjernicu i objavu raspisuje nadlezni policijski organ koji odreduje sud u svakom pojedinom slucaju,
odnosno ustanova iz koje je pobjeglo lice na izdrzavanju kazne ili zavodske mjere. Sud, odnosno
ustanova su slobodni u odredivanju nadleznog policijskog organa koji ce raspisati potjernicu, odnosno
objavu, pri cemu uzimaju u obzir sve okolnosti u konkretnom slucaju.
Postoji i tzv. medunarodna potjernica, koju raspisuje nadlezno ministarstvo BiH - radi medunarodne
saradnje u oblasti kriminaliteta. Raspisuje je Ministarstvo bezbjednosti BiH, odnosno Nacionalni ured
INTERPOL-a, koji je u sastavu Ministarstva bezbjednosti BiH, i to po proceduri propisanoj od strane
Generalnog sekretarijata Medunarodne organizacije kriminalisticke policije - INTERPOL-a. Ovo
ministarstvo moze raspisati potjernicu ako je vjerovatno da se lice za kojim je izdata potjernica nalazi u
inostranstvu. Rijec je o medunarodnoj policijskoj saradnji radi obavljanja odredenih procesnih radnji, koja
obuhvata raznovrsne policijske djelatnosti koje se mogu razvrstati prema razlicitim kriterijumima.
Primjeri regionalne saradnje jesu Evropski policijski ured - EUROPOL i SECI.
Dvostranu policijsku saradnju ureduju brojni dvostrani ugovori. Izvori prava medunarodne policijske
saradnje mogu se podijeliti u grupe izvora medunarodnog i unutrasnjeg prava. U najnovije vrijeme
javljaju se prve medunarodne odredbe o policijskom prikupljanju podataka u stranoj zemlji.

POSTUPAK PO PRAVNIM LIJEKOVIMA

114
O PRAVNIM LIJEKOVIMA UOPSTE
Pojam, znacaj i zadatak pravnih lijekova
Pravni lijekovi su vrsta pravnih sredstava kojima stranke i druga ovlascena lica u krivicnom postupku
pobijaju odluku suda o krivicnoj stvari koju smatraju nepravicnom ill nezakonitom, trazeci od suda
pravnog lijeka da je izmijeni ili ukine.
Pravni lijekovi (legal remedies, Rechtsmittel, remedia iuris) su procesne radnje subjekata u krivicnom
postupku kojima se pobija sudska odluka s ciljem da se ukine ili izmijeni donosenjem nove sudske
odluke. Pravni lijek je materijalizovani izraz nezadovoljstva odredenom sudskom odlukom u obliku
zakonskog pravnog sredstva.
Pojedini autori definisu pravne lijekove "kao sredstva ciji je cilj otklanjanje pogresnih sudskih odluka" ili
"kao sredstva za pobijanje presuda."
Za razliku od ostalih pravnih sredstava koja stoje na raspolaganju strankama i drugim ucesnicima radi
ostvarivanja njihovih prava i interesa u krivicnom postupku (zahtjevi, prigovori, prijedlozi, molbe, prituzbe
i si), pravni lijekovi su upravljeni protiv odluka suda. Pravnim lijekom pobija se odluka suda, dakle
dokazuje njena nepravilnost ili nezakonitost i po tom osnovu od neposredno viseg nadleznog suda trazi
preinacenje ili ukidanje te odluke. Smatra se, naime, da ispitivanje jedne krivicne stvari u dvije sudske
instance pruza dovoljno jemstvo za pravilnost i zakonitost postupka, a takode i za potpunu zastitu prava i
interesa stranaka u postupku. Znacenje pravnih lijekova ogleda se i u pospjesivanju efikasnijeg i
kvalitetnijeg rada i postupanja sudskih organa, cime se bitno pridonosi sveukupnoj afirmaciji pravosuda.
U svakom slucaju, pravni lijek je moguc samo pod uslovom da je donijeta odluka u prethodnom stepenu i
da ne postoji mogucnost da drugostepeni sud donese odluku umjesto prvostepenog.
Kada se zavrsi postupak u prvom stepenu, sudenje u daljim stepenima uslovljeno je upotrebom pravnih
lijekova. Postojanje postupka pravnih lijekova, zavisi od volje lica ovlascenih na njihovo podnosenje, s tim
da ta lica odreduju i obim i predmet odlucivanja, sem nekih izuzetaka.
Opravdanje upotrebe pravnih lijekova sadrzano je i u izvjesnosti donosenja pravilnije odluke u postupku
pravnog lijeka, koja se ogleda u vise vaznih cinjenica:
 izjavom pravnog lijeka krivicni se predmet iznosi pred visu instancu u kojoj su sudije s vecim
znanjem i iskustvom i boljim objektivnim uslovima rada;
 pravilnost donesene odluke podvrgava se ocjeni dvaju razlicitih foruma;
 drugostepeni sud je kvalitativno bolji;
 druge sudije ponovo ispituju istu stvar, sto znaci da se odluka formira kroz vise ispitivanja raznih
lica;
 postoji mogucnost iznosenja novih cinjenica i novih dokaza i si.
Opravdanje upotrebe pravnih lijekova nalazi se, prije svega, u potrebi sto potpunijeg ostvarivanja
osnovnog zadatka krivicnog postupka koji se sastoji u omogucavanju da se svaka krivicna stvar rijesi
zakonito i da se donese pravilna i pravedna odluka. Ustanova pravnog lijeka motivisana je nastojanjima
da svaka krivicna stvar bude zakonito rijesena, odnosno da se stvore procesne mogucnosti odlucivanja i
dovodenja do pravilne i zakonite odluke. To se, medutim, ne moze uvijek postici u postupku pred
prvostepenim sudom, i to kako u pogledu utvrdivanja cinjenica, tako i i u pogledu primjene zakona na
utvrdeno cinjenicno stanje. Greske su moguce bilo zbog propustanja i nezakonitosti radnji samih
stranaka, a tako i drugih ucesnika u krivicnom postupku. Nezakonite i nepravilne odluke nastaju i zbog
nesposobnosti i nezakonitog rada samih sudija, ali i zbog preopterecenosti sudija velikim brojem drugih
predmeta. Bolja odluka drugostepenog suda ocekuje se i zbog toga sto je sporni predmet izlozen ocjeni
dvije instance, pa zato druge sudije ponovo ispituju istu stvar, a postoji i mogucnost iznosenja novih
cinjenica i dokaza. Uz ovo, pravni lijekovi znacajno doprinose ujednacavanju i pravilnijem shvatanju
pojedinih instituta materijalnog i krivicnog procesnog prava. S tim u vezi, medunarodnopravna jemstva
prava na zalbu predvidena su u MPGPP i u EKLJP.
Isto tako, pravo na zalbu je neodvojivo od prava na pravicno sudenje iz EKLJP. Na osnovu tih
konvencijskih i ustavnih normi, svi procesni zakoni - krivicni, parnicni, upravni i drugi - neizostavno
sadrze i odredbe o pravnim lijekovima, posebno o pravu na zalbu protiv prvostepenih odluka.
U EKLJP utvrdeno je da svako kome su povrijedena prava i slobode predvidena u ovoj konvenciji ima
pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, cak i kada su povredu ovih prava i sloboda
115
izvrsila lica koja su postupala u sluzbenom svojstvu Evropski sud za ljudska prava je odredio da se zastita
pruzena clanom 13 treba protezati na svaciji sporni zahtjev da su njegova prava i slobode prema EKLJP
povrijedeni. Taj sud i Komisija za ljudska prava su dopustili siroku slobodu ocjene drzave u odredenju sta
je "djelotvornost": lijek mora biti djelotvoran u praksi kao i u zakonu, posebno u smislu da njegovo
provodenje ne smije biti neopravdano ometano radnjama ili propustima nadleznih organa tuzene drzave.
Evropski sud je utvrdio da pojam "pravni lijek" moze stvarno sadrzavati "grupu pravnih lijekova" i
pojasnio da pravni lijek moze biti "podvrgnut izvornim ogranicenjima okolnosti. Kada pojedinac ima
sporan zahtjev da je zrtva krsenja prava navedenih u EKLJP, on treba imati pravni lijek pred domacim
organom, i to kako da bi se odlucilo o njegovom zahtjevu, tako i zato da bi se, ako je to potrebno,
omogucila zalba.
I dosadasnji Dom za ljudska prava za BiH je zauzeo stav da pravni lijekovi koji su dostupni podnosiocu,
moraju biti dovoljno sigurni ne samo u teoriji nego i u praksi, a ako nije tako, nedostajace im neophodne
dostupnosti i efikasnosti.
Pravo na zalbu protiv sudskih krivicnih presuda nije samo ustavno i zakonsko pravo covjeka i gradanina
vec je i osnovno ljudsko pravo koje kao takvo predvida i jamci i EKLJP.

OSNOVI PRAVNIH LIJEKOVA


Osnovi pravnog lijeka su nedostaci kako u samoj odluci, tako i u postupku njenog donosenja, na osnovu
kojih se od viseg suda (suda koji ispituje odluku koja se pobija pravnim lijekom, instancijskog suda, index
ad quern) moze traziti ukidanje ill preinacenje odluke nizeg suda (index a quo). Osnovi pravnog lijeka se,
uglavnom, zasnivaju na neprimjeni ili pogresnoj primjeni zakona, kao i na nepravilno ili nepotpuno
utvrdenom cinjenicnom stanju.
U prvom slucaju (neprimjena ili nepravilna primjena zakona), radi se o pravnim nedostacima (pravne
greske, error iuris), gde je sud, prilikom donosenja odluke, povrijedio odredbe krivicnog postupka, tako
da postupak u kome je odluka donijeta nije u skladu sa zakonom (error in procedendo) ili je prilikom
primjene zakona na utvrdeno cinjenicno stanje pogresno primijenio krivicni zakon (error in iudicando).
U drugom slucaju (nepravilno ili nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje), radi se o cinjenicnim greskama
(error facti), na taj nacin sto sud nije imao u vidu sve potrebne cinjenice ili ih je uzeo u obzir, ali
pogresno ocijenio, pa nepravilno, u okviru zakona, izrekao krivicnu sankciju.
Kod odredivanja osnova pravnih lijekova bitno je obezbijediti, s jedne strane, efikasan sistem pravilnog
sudskog odlucivanja i, s druge strane, iskljuciti mogucnost nanosenja neopravdane stete nekoj stranki.
Polazeci od toga, da bi neka povreda zakona bila osnov pravnom lijeku, treba da je bitna.
Da li je neka povreda zakona bitna, propisuje se u samom zakonu, tako da osnov pravnom lijeku mogu
biti samo povrede zakona izricito utvrdene zakonom. Medutim, ni sve bitne povrede zakona koje mogu
biti osnov pravnom lijeku, nemaju istu vaznost.
Polazeci od toga, razlikuju se apsolutne i relativne povrede zakona, sto dalje znaci da sve bitne povrede
zakona nisu i apsolutne. Kod apsolutnih povreda zakona polazi se od neoborive pretpostavke da su one
imale stetan uticaj na odluku, uz iskljucivanje mogucnosti da se dokazuje suprotno. Trazi se samo da
podnosilac zalbe dokaze povredu, bez obaveze da dokazuje i uticaj te povrede na odluku.
Apsolutne povrede zakona obuhvataju sve povrede krivicnog postupka iz clana 297.
Kod relativnih povreda zakona ostavljeno je sudu da u svakom pojedinom slucaju ocjenjuje da li je
povreda uticala na zakonito i pravilno donosenje odluke. Zakonska formulacija, po kojoj relativna povreda
zakona, kao bitna, postoji ne samo kada je utvrdeno da je imala uticaja na zakonito i pravilno donosenje
odluke, nego i onda kada je mogla biti od uticaja, uproscava i sam postupak utvrdivanja veze izmedu
donijete odluke i ucinjene povrede.
Uz izneseno, za sve osnove pravnih lijekova vaze i neka druga pravila. Tako, na primjer, da bi bile osnov
pravnom lijeku, povrede krivicnog postupka moraju biti aktuelne, sto podrazumijeva da trebaju biti
istaknute u odgovarajucoj fazi krivicnog postupka, u kojoj su se dogodile. Isto tako, neke apsolutne
povrede krivicnog postupka mogu biti osnov pravnog lijeka samo pod uslovima koji ukazuju na ozbiljnost
povrede (presuda koja nema uopste razloga ili ako u njoj nema razloga o odlucnim cinjenicama itd).
Tretiranje povrede kao apsolutne ili uopste kao povrede koja moze biti osnov pravnom lijeku, nekada je
uslovljeno marljivoscu ili blagovremenom intervencijom stranke u pravcu otklanjanja nastupanja povrede,
116
drugim rijecima njenom neskrivljenoscu (npr. na apsolutnu povredu krivicnog postupka "ako je na
glavnom pretresu ucestvovao sudija koji se morao izuzeti", zalilac se moze pozvati samo ako nije mogao
da je istakne u toku glavnog pretresa ill je istakao, ali je sud nije uzeo u obzir).
Naposlijetku, ne mogu se, u smislu EKLJP, tek u postupku pred Ustavnim sudom BiH sa uspjehom isticati
prigovori koje je trebalo koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima, posebno u situaciji kada
zakon pruza specificno pravno sredstvo. Isto tako, EKLJP ne predvida da sud ispituje sve argumente koje
su strane izlozile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da
uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazlozenju
presude.

VRSTE PRAVNIH LIJEKOVA


Pravni lijekovi se, uobicajeno, dijele na redovne i vanredne.
Redovni pravni lijekovi (remedium ordinarium) odnose se na odluke koje jos nisu postale pravnosnazne i
njima se onemogucava stupanje na pravnu snagu odluke nizeg suda, da bi odluku donio visi sud.
Vanredni pravni lijekovi (remedium extraordinarium) odnose se na odluke koje su stupile na pravnu
snagu. Redovnim pravnim lijekovima se "napadaju" nepravnosnazne sudske odluke". U interesu
pravicnosti i zakonitosti, vanredni pravni ljekovi prelaze preko tog formalnog principa.
Kod redovnih pravnih lijekova konkretna sudska odluka moze se napadati zbog svih, kako cinjenicnih,
tako i pravnih nedostataka, sa ciljem da se krivicna stvar ponovo ispita.
Vanredni pravni lijekovi mogu se koristiti samo izuzetno, u zakonom tacno odredenim slucajevima, i to
tek kada su iskorisceni redovni pravni lijekovi.
Uzimajuci u obzir osnov na kome se zasnivaju, moguce je razlikovanje potpunih i nepotpunih pravnih
lijekova. Kod potpunog pravnog lijeka odluka se moze pobijati i po pravnom i po cinjenicnom osnovu.
Takav je slucaj sa zalbom na prvostepenu presudu i zalbom na drugostepenu presudu.
Nepotpunim pravnim lijekom odluka se moze pobijati samo zbog povrede zakona (eventualno i zbog
nepravilno odmjerene krivicne sankcije), tako sto ce se navesti da je krivicni postupak nepravilno voden
ili da je krivicni zakon nepravilno primijenjen. Cinjenicno stanje se ne moze ponovo ocjenjivati, jer visi
sud moze cijeniti samo pravilnost primjene zakona prilikom utvrdivanja cinjenica, kao i na vec utvrdene
cinjenice. Ovom ogranicenju u pogledu osnova pravnog lijeka cesto je dodavano i drugo: visem sudu je
ostavljena samo mogucnost ukidanja nezakonite odluke, sa vracanjem nizem sudu na novu odluku, ako
je nova odluka potrebna, bez mogucnosti zamjenjivanja odluke nizeg suda svojom odlukom.
Ove ideje nije prihvatio nas zakon.
Dioba pravnih lijekova nekad se vrsi prema njihovom uticaju na izvrsenje odluke koja se pobija (pravni
lijekovi sa suspenzivnim i nesuspenzivnim dejstvom), prema organu pred koji pravni lijek iznosi stvar na
rjesavanje (pravni lijek sa devolutivnim i nedevolutivnim dejstvom) ili prema obimu do koga se moze ici u
ispitivanju odluke povodom pravnog lijeka u visem stepenu (ekstenzivno i neekstenzivno dejstvo), ali ta
dioba nema veceg znacaja (znacaj imaju pomenuta dejstva pravnog lijeka, za sebe)
Opsteprihvacena je i podjela pravnih lijekova na:
 cirkularne i remonstrativne,
 restriktivne i nerestriktivne,
 direktne i involvirane i
 pisane i usmene.
Cirkularni pravni lijekovi su oni o kojima odlucuje drugi sud istog ranga kao i onaj koji je donio pobijanu
odluku. Remonstrativni su oni pravni lijekovi o kojima odlucuje drugo vijece istog suda. Zalba protiv
rjesenja najcesce je remonstrativan pravni lijek.
Restriktivan efekat imaju oni pravni lijekovi cije se djelovanje ogranicava u zakonom propisanim
slucajevima. Ako zakon ne propisuje nikakva ogranicenja, rijec je o nerestriktivnom djelovanju pravnih
lijekova.
Direktan pravni lijek je onaj koji se moze samostalno izjaviti protiv sudske odluke. Involviran je onaj
pravni lijek koji se moze izjaviti samo uz zalbu protiv neke druge odluke.
S obzirom na nacin kako se podnose, postoje pisani i usmeni pravni lijekovi: u prvom slucaju je rijec o
zalbenim pisanim podnescima, a u drugom o usmeno izjavljenom pravnom lijeku.
117
Moguca je podjela pravnih lijekova i na:
 escindirajuce, kojima se ide za ukidanjem sudske odluke kao nistave (sententia nulld);
 provokatorne ili apelatorne, kojima se trazi preinacenje sporne odluke kao materijalno neispravne
(sententia iniqud),
 stranacke, koji mogu biti jednostrani (prigovor) i dvostrani (nistovna zalba, priziv);
 opste ili popularne (nadzorna prituzba);
 posebne pravne lijekove koji vrijede samo za pojedina lica.
Neki od tih pravnih lijekova danas nemaju neko posebno znacenje i vaznost.

SUBJEKTI PRAVNIH LIJEKOVA


Da bi neko bio subjekt pravnog lijeka, mora imati neposredni pravni interes za njegovu upotrebu.
Subjekt zalbe moze pobijati presudu samo ako ona pogada neki njegov (ili drugog subjekta u ciju korist
se podnosi zalba) neposredni pravni interes i u pravcu otklanjanja stete koju on trpi, a ne zbog pravnog
interesa suprotne stranke. Ako bi se, nasuprot tome, subjekt pravnog lijeka zalio u korist suprotne
stranke, to bi ne samo povrijedilo njegovo pravo da sam moze ocijeniti da li je presuda za njega stetna
vec i da li ce koristiti zalbu. Takva zalba bi bila nedopustena i morala bi se odbaciti.
Svojstvo subjekta pravnog lijeka priznato je, u prvom redu, strankama krivicnog procesnopravnog
odnosa, tj. tuziocu i optuzenom, s tim da subjekti pravnog lijeka mogu biti i neka druga lica, kako u
odnosu na odluku o glavnoj stvari, tako i na sporedne predmete.
Zalba, u prvom redu, postoji radi optuzbe ili odbrane, pa subjekti zalbe najcesce i jesu tuzilac i optuzeni
sa svojim braniocem. Najpotpunije pravo zalbe ima tuzilac, jer je moze izjaviti i na stetu i u korist
optuzenog. Medutim, svi subjekti pravnih lijekova nemaju ista prava na njihovu upotrebu.
Iako su odredeni osnovi na kojima se moze pobijati sudska odluka, to ne podrazumijeva da svaki subjekt
pravnog lijeka moze pobijati odluku po svim osnovama. Pri tome, treba imati u vidu da vise ne postoje i
neke povrede krivicnog postupka opsteg karaktera, koje je sud morao ispitati uvijek po sluzbenoj
duznosti,
povodom bilo cije zalbe, cak i onda kada se stranke na njih nisu pozvale. lako se pravni lijek vezuje za
interes subjekta koji ga izjavljuje, to nije zapreka da tuzilac izjavi pravni lijek i u korist optuzenog, jer se
radi o subjektu pravnog lijeka koji je duzan da se stara o objektivnom utvrdivanju istine i donosenju
pravilne presude.
Zakon dopusta da vise podnosilaca zalbe podnese vise zalbi protiv iste presude, i to na istoj procesnoj
strani. Nisu, dakle, u pitanju zalbe suprotstavljenih stranaka, nego zalbe koje je podnijelo vise ovlascenih
lica, primjera radi, u korist optuzenog (sam optuzeni, njegov branilac, tuzilac) ili na stetu optuzenog
(tuzilac, osteceni). Tada se radi o tzv. konkurenciji zalbi. Tako npr. ako je optuzeni podnio zalbu po
jednom osnovu, a druga ovlascena lica u njegovu korist po drugim zalbenim osnovama i iz drugih
razloga, u tom bi slucaju visi sud morao kao mjerodavnu uzeti zalbu samog optuzenog i po njoj donijeti
odluku. Ako je, medutim, pored optuzenog u njegovu korist zalbu podnio i tuzilac (s namjerom postizanja
pravicne i zakonite odluke), cini se da bi najpravilnije rjesenje bilo prednost dati onoj zalbi koja je
povoljnija za samog optuzenog.
Do konkurencije zalbi na stetu optuzenog moze doci onda kad na njegovu stetu, protiv iste presude zalbe
podnesu tuzilac i osteceni. Kolizija ovih zalbi rjesava se tako sto se prednost daje zalbi tuzioca.
Postavlja se pitanje da li postoji neposredan pravni interes optuzenog da izjavi zalbu protiv oslobadajuce
presude. Ovo pitanje postavlja se u kontekstu postupanja optuzenog, kada on, izjavljujuci zalbu protiv
oslobadajuce presude, trazi oslobadanje po drugom zakonskom osnovu (ne po onom koji je naveden u
presudi), koji je za njega povoljniji. Zalba optuzenog protiv oslobadajuce presude opravdana je onda
kada oslobadajuca presuda povlaci ne samo moralnu, vec i neposrednu, konkretnu, realnu stetu za
optuzenog. Zakon nema odredbi o tome, iz cega bi se mogao izvuci zakljucak da je ovu ustanovu
smatrao nepotrebnom (radi uproscavanja postupka pravnih lijekova i rasterecivanja suda ponovnog
odlucivanja o stvarima koje imaju mali drustveni znacaj).
Pravni lijek tuzioca. Tuzilac moze izjaviti zalbu kako na stetu, tako i u korist optuzenog, sto proistice iz
njegove opste duznosti (kao drzavnog organa) da tokom krivicnog postupka sa jednakom paznjom
118
istrazuje i utvrduje kako cinjenice koje terete optuzenog, tako i one koje mu idu u korist. Pravni lijek u
korist optuzenog tuzilac izjavljuje potpuno samostalno, tako da optuzeni ne moze uticati na to. Zalbu u
korist optuzenog tuzilac moze podnijeti u pogledu svih zalbenih osnova, osim u odnosu na odluku o
imovinskopravnom zahtjevu, jer to prevazilazi granice njegove funkcije.
Pravni lijek optuzenog. Optuzeni je ovlascen da pobija zalbu po svim osnovima zalbenim osnovima.
Optuzeni, medutim, ne moze izjaviti zalbu na presudu, na svoju stetu. Uz optuzenog, pravni lijek u
njegovu korist mogu izjaviti i njegov branilac i procesni zamjenici. S tim u vezi, zalbu na presudu u korist
optuzenog mogu podnijeti zakonski zastupnik, bracni, odnosno vanbracni drug optuzenog, roditelj ili
dijete i usvojilac, odnosno usvojenik, i to bez narocitog ovlascenja optuzenog, ali ne i protiv njegove
volje, osim kada je optuzenom izrecena kazna dugotrajnog zatvora. Ova lica imaju i pravo ulaganja
vanrednog pravnog lijeka zahtjeva za ponavljanje krivicnog postupka (poslije smrti osudenog). Medutim,
ukoliko se optuzeni odrekne prava na zalbu, prestaje njegovo pravo na podnosenje zalbe. Isto tako, ako
branilac i ta lica nakon toga podnesu zalbu ili su to ucinili prije odricanja optuzenog od zalbe, tada su sve
te zalbe protiv njegove volje, pa su kao takve nedopustene i moraju biti odbacene.
Branilac mora, zastupajuci optuzenog, da u korist optuzenog preduzme sve neophodne radnje koje idu u
korist optuzenog i zastite njegovih prava i moze izjaviti pravni lijek u korist optuzenog i bez njegovog
izricitog ovlascenja, ali ne i protiv volje optuzenog. Ovjereni prepis presude, od cijeg dostavljanja tece
rok za zalbu, dostavlja se optuzenom i braniocu. U torn slucaju, rok za izjavu zalbe tece od dana kad je
optuzenom ili njegovom braniocu dostavljen prepis presude. Kada optuzeni izjavi zalbe licno i preko svog
branioca, ima se uzeti da su to zalbe jednog procesnog subjekta (optuzenog), s obzirom na to da se u
obje zalbe kao podnosilac navodi optuzeni. Ako i optuzeni i branilac uloze pravni lijek, pa izmedu njihovih
pravnih lijekova postoji protivrjecnost, vodi se racuna o onome sto je u svom pravnom lijeku izjavio
optuzeni, a ako kontradikcije nema - vodi se racuna i o jednom i o drugom pravnom lijeku.
Optuzeni nema opravdanog pravnog interesa da mu se uz kaznu zatvora izrekne i mjera bezbjednosti
obaveznog psihijatrijskog lijecenja. Ovo zbog toga jer izricanje bilo koje krivicnopravne sankcije, pa i
navedene mjere bezbjednosti predstavlja primjenu pravne prinude na optuzenog. Zbog toga, kada
optuzeni u zalbi, izmedu ostalog, prigovara da mu je prvostepeni sud trebao izreci ovu mjeru
bezbjednosti, jer su za to bili ispunjeni propisani uslovi, onda zalba u tom dijelu nije izjavljena u njegovu
korist, vec, naprotiv, na njegovu stetu, pa je u torn dijelu nedopustena. Isto tako, nedopustena je zalba
kada je optuzenom izrecena uslovna osuda, a njegov branilac u zalbi predlozi da se optuzenom umjesto
uslovne osude izrekne novcana kazna, jer je takva zalba izjavljena na stetu optuzenog.
Zalba je nedopustena i kada je podnijeta od lica koje nije ovlasceno za podnosenje zalbe, a u takva lica
spadaju i ona koja su lisena poslovne sposobnosti i nalaze se pod starateljstvom.
Pravni lijek ostecenog. Osteceni kao sporedni procesni subjekt ima ograniceno pravo na zalbu protiv
presude. Ovo zbog toga jer on presudu moze pobijati samo zbog odluke suda o troskovima krivicnog
postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Posto je osteceni subjekt zalbe, i njemu se dostavlja
nepravnosnazna presuda, protiv koje on, u okvirima svog neposrednog pravnog interesa propisanog
zakonom, moze podnijeti zalbu, i to u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude.
Osteceni se ne moze zaliti protiv presude ako sud nije donio nikakvu odluku o imovinskopravnom
zahtjevu. Ovo stoga sto on time nije izgubio pravo da svoj zahtjev ostvaruje u parnici. Mogucnost
pobijanja presude zbog odluke o troskovima krivicnog postupka usvojena je zbog toga sto se presudom
moze odluciti o troskovima koje osteceni treba da snosi ili koji njemu treba da se nadoknade.
Pravni lijek lica kome je oduzet predmet ili lica od koga je oduzeta imovinska korist
pribavljena krivicnim djelom - moze se uloziti po svim osnovama, ali u granicama odgovarajuceg
pravnog interesa. Postoji, naime, mogucnost da sud u presudi drugim licima izrekne odluku o mjeri
bezbjednosti oduzimanja predmeta ili odluku o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivicnim djelom.
Obje te odluke se neposredno odnose na njihova prava i interese, jer se od njih oduzimaju predmeti koji
su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvrsenje krivicnog djela ili su nastali izvrsenjem krivicnog djela
ili se radi o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivicnim djelom. Zbog toga je zakonodavac odredio
da i takva lica mogu podnijeti zalbu protiv presude, i to samo u pogledu navedenih odluka. Dakle, pravo
na zalbu ovih lica je limitirano i ona ne mogu pobijati presudu iz drugih zalbenih osnova.

119
OGRANICENJA U POBIJANJU ODLUKE PRAVNIM LIJEKOM
U postupku pravnih lijekova nuzno je obezbijediti ostvarenje razlicitih ciljeva i nekih osnovnih nacela
krivicnog postupka. Pravni lijekovi su jedna od garancija da se dobije zakonita i pravilna presuda, koja ce
biti zasnovana na istini. Njima se, zapravo, na direktan nacin ostvaruju nacela pravednosti i zakonitosti.
S druge strane, vazno je ispostovati i nacelo procesne ucinkovitosti, jer je u interesu stranaka i drugih
ucesnika u postupku da se sto jednostavnije i sto brze rijesi predmetni slucaj. Tezi se, dakle, da se
krivicna stvar sto prije okonca i pristupi izvrsenju krivicne sankcije, ako ona bude izrecena. Postavlja se,
isto tako, i pitanje odredivanja mjere u kojoj ce ti ciljevi i nacela moci biti ostvareni u postupku pravnih
lijekova, sto ima za posljedicu i uvodenje nekih ogranicenja u njihovoj upotrebi.
Ova ogranicenja javljaju se u formi iskljucenja i odlaganja upotrebe pravnog lijeka.
Iskljucenje pravnog lijeka. Pravni lijek se iskljucuje kada ga mali znacaj ili privremenost odluke ne
opravdavaju ili kada ne postoji pravna mogucnost za organizovanje pravnog lijeka ili kada se zahtjevu za
upotrebu pravnog lijeka u odredenoj situaciji suprotstavlja neki interes koji se smatra visim i koji se
prvenstveno zeli zadovoljiti i si. To iskljucenje moze se odnositi na pojedine vrste odluka ili na neke
presude ili rjesenja. Pravni lijekovi su iskljuceni uglavnom kada su u pitanju naredbe i neka rjesenja, iako
ne samo stranke, nego i druga zainteresovana lica imaju interesa da se i protiv njih zale. Iskljucenje
zalbe, kada su u pitanju naredbe, proizilazi iz same njihove sustine: njima se samo upravlja postupkom i
ne odlucuje konacno. l sam koncept naredbi u zakonu je tako postavljen da se na njih moze uticati i bez
mogucnosti zalbe (zainteresovana lica mogu prigovarati na izdatu naredbu, a, pored toga, i organ koji ju
je donio moze je, ako se okolnosti promijene, izmijeniti). Kada je rijec o rjesenjima, za neka od njih
postoji i interes stranaka, ali i opsti interes - da se zalba dozvoli. Medutim, istovremeno, opsti interes
diktira da se u slucaju nekih rjesenja zalba iskljuci, sto se odnosi na veci broj rjesenja donijetih u
prethodnom postupku i postupku premanja presude. Potpuno iskljucenje zalbe na rjesenje bilo bi stetno,
a takva zalba, dobro konstruisana, ne samo sto ne usporava, nego naprotiv, ubrzava postupak. Pravni
lijekovi su iskljuceni protiv:
 svih naredbi;
 rjesenja donijetih u toku istrage, ukoliko zakonom nije ukcije odredeno;
 rjesenja suda donesenih u prvom stepenu, kada je to za pojedina rjesenja u zakonu izricito
propisano;
 svih rjesenja Vrhovnog suda RS;
 drugostepenih presuda, osim izuzetaka utvrdenih u clanu 333 stav 1 ZKPFBiH i clanu 324 stav 1
ZKPRS;
 presuda donijetih u trecem stepenu (ponavljanje krivicnog postupka).
Odlaganje pravnog lijeka. Do odlaganja upotrebe pravnog lijeka dolazi u onim slucajevima u kojima bi
samostalan pravni lijek protiv pojedinih rjesenja nepotrebno odugovlacio krivicni postupak ili ga cak i
onemogucavao, a naknadno ostavljanje njegovog rjesavanja ne proizvodi stetne posljedice za ovlascenog
subjekta pravnog lijeka. Tom subjektu ostavlja se mogucnost da se protiv ovakvog rjesenja zali
naknadno, uz glavnu krivicnu stvar, kada ona bude presudena. Tako je propisano da se rjesenja koja se
donose u cilju pripremanja glavnog pretresa i presude mogu pobijati samo u zalbi na presudu. Ta
rjesenja, sama po sebi, ne znace za stranku nikakvu stetu. Ona su za stranku stetna ako se stetno
reflektuju na konacnu odluku, tako da stete za stranku nema ako do konacne odluke ne dode, a ako do
konacne odluke dode - ta se rjesenja pobijaju zajedno sa pobijanjem konacne odluke.

OBIM POBIJANJA I RAZMATRANJA ODLUKE POBIJANE PRAVNIM LIJEKOM


Obim pobijanja odluke pravnim lijekom
Pravnim lijekom odluka se moze pobijati samo u okviru sadrzine koju zakon daje svakom pravnom lijeku,
zatim po osnovima koje pojedini pravni lijek obuhvata, kao i u granicama pravnog interesa subjekta
ovlascenog na pobijanje odluke. U tom kontekstu, subjekt pravnog lijeka je potpuno slobodan na
njegovo podnosenje, kao i u pogledu toga sta ce, u okviru zakona, obuhvatiti svojim pravnim lijekom. Na
taj nacin, on je ovlascen da odluku pobija u cjelini ili u pojedinim djelovima. U zalbi napresudu se,
medutim, mora, pored oznacenja presude protiv koje se izjavljuje zalba, navesti osnov za pobijanje
presude, obrazlozenje zalbe i prijedlog da se pobijana presuda potpuno ill djelimicno ukine ill preinaci.
120
Obim razmatranja odluke pobijane pravnim lijekom
Uopste
Pitanje obima u kome visi sud moze, povodom pravnog lijeka, razmatrati pobijanu odluku nizeg suda, u
principu je moguce rjesavati na tri nacina.
Prije svega, moguce je odrediti da subjekt pravnog lijeka, iznoseci svoje zalbene razloge i prijedloge,
istovremeno odreduje i okvire rada viseg suda, tako da se visi sud moze kretati samo u granicama onih
dijelova odluke koji se pobijaju. Takvo rjesenje moze da se pravda i relativnom (djelimicnom) pravnom
snagom presude (dijelovi odluke koji nisu pobijani pravnim lijekom stekli su relativnu materijalnu pravnu
snagu i ne mogu se mijenjati u postupku po pravnom lijeku), a nedostatak mu je u tome sto postoje
takvi nedostaci odluka, cije se pobijanje, iz razloga javnog interesa, ne moze ostaviti dispoziciji stranaka i
preko kojih sud koji odlucuje o pravnom lijeku, ako ih zapazi, ne moze preci.
Druga mogucnost je da se pravni lijek uzme samo kao povod za razmatranje pobijane odluke, tako da
visi sud nece biti vezan za njegovu sadrzinu. Ova mogucnost opravdava se cinjenicom sto stranka nije
uvijek u mogucnosti da pravilno ocijeni u kojim dijelovima moze osporenu odluku pobijati, a, uz to, u
odluci moze biti nedostataka o kojima se mora voditi racuna po sluzbenoj duznosti. S druge strane,
ovakvo razmatranje odluke opterecuje sud pravnog lijeka dodatnim poslovima i moze da utice na
pasivnije ponasanje tuzioca. Treci nacin sastoji se u tome da se visi sud krece, po pravilu, u okvirima
pravnog lijeka, a uz odredena odstupanja i preko tih okvira, koja su dozvoljena u javnom interesu.
Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija zalbom. Prema tome,
drugostepeni sud mora voditi racuna o osnovima pravnog lijeka, obrazlozenju i prijedlogu iz zalbe, jer od
toga
ovisi okvir, odnosno pravac ispitivanja presude. Tako se iz sadrzaja zalbe moze zakljuciti da li se presuda
pobija u cijelosti ili djelimicno (npr. u pogledu jednog ili svih krivicnih djela, zatim da li se pobija dio
presude kojim je optuzeni osloboden od optuzbe ili kojim je oglasen krivim ili oba ta dijela i dr.), nadalje
iz kojeg osnova se pobija presuda, iz kojih razloga i u kojem pravcu se pobija (npr. u zalbi se trazi
ukidanje presude ili njeno preinacenje tako da se krivicno djelo kvalifikuje po strozem ili blazem zakonu,
odnosho trazi se da se izrekne blaza ili stroza kazna i dr.).
U vezi sa prvim pitanjem, tj. da li visi sud moze ici preko osnova zalbe, indirektno se moze uzeti da je
stav zakona da visi sud razmatra pobijanu odluku polazeci od osnova istaknutih u zalbi za pobijanje
presude. Preko tih osnova visi sud moze ici samo u slucajevima izricito propisanim zakonom. Naime, ako
drugostepeni sud, povodom ma cije zalbe, utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist jednog
optuzenog od koristi i za koga od saoptuzenih koji nije izjavio zalbu ili je nije izjavio u tom pravcu,
postupice, po sluzbenoj duznosti, kao da takva zalba postoji. Posebno nabrojani slucajevi kada visi sud
moze ici preko osnova zalbe, pokazuje da zakon polazi od pravila da se stvar normalno ispituje u okviru
osnova zalbe.
Kada se radi o drugom pitanju (da li visi sud moze odlucivati nasuprot prijedlozima zalbe), visi sud
razmatra samo ono sto su stranke iznijele pred taj sud, ako zakon drukcije ne propisuje. Tako se
zabranjuje drugostepenom sudu da, u slucaju zalbe izjavljene samo u korist optuzenog, moze izmijeniti
presudu na stetu optuzenog. Isto tako, drugostepeno vijece za maloljetnike moze preinaciti prvostepenu
odluku izricanjem teze mjere prema maloljetniku - samo ako je to predlozeno u zalbi tuzioca.
Pored toga, sud drugog stepena moze presudom oglasiti optuzenog krivim i osuditi ga na kaznu (uslovno
ill bezuslovno) samo ako je zalbu protiv rjesenja izjavio tuzilac na stetu optuzenog, a prvostepeni sud
odlucne cinjenice pravilno utvrdio, ali, po pravilnoj primjeni zakona, dolazi u obzir izricanje kazne ili
uslovne osude.
Ukoliko se prilikom ispitivanja zalbe zakljuci da treba ukinuti presudu i odrediti odrzavanje pretresa zbog
postojanja bitne povrede odredaba krivicnog postupka, drugostepeni sud se ne moze upustati u ocjenu
opravdanosti nekog drugog zalbenog osnova (npr. povrede krivicnog zakona, pogresno ili nepotpuno
utvrdenog cinjenicnog stanja i dr.). Medutim, ako drugostepeni sud ustanovi da u smislu zalbenih
prigovora nije ucinjena bitna povreda odredaba krivicnog postupka ili je ucinjena, ali je on ne moze uzeti
u obzir, jer se na nju ne ukazuje zalbom, onda on mora ispitati zalbene prigovore iz osnova pogresno ili
nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja (ako je izjavljena zalba po torn osnovu). Ako je cinjenicno stanje
121
pogresno ili nepotpuno utvrdeno, drugostepeni sud ce, takode, uvazavajuci zalbu, rjesenjem ukinuti
presudu i odrediti odrzavanje pretresa. Tek nakon sto utvrdi da nisu opravdani zalbeni prigovori iz osnova
postojanja bitne povrede odredaba krivicnog postupka, odnosno pogresno ili nepotpuno utvrdenog
cinjenicnog stanja, drugostepeni sud moze ispitati zalbene prigovore u pogledu povrede krivicnog zakona
i odluke o krivicnopravnoj sankciji, troskovima krivicnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu i
objavljivanju presude.

Zabrana preinacenja nagore (zabrana reformatio in peius)


Pitanje da li sud pravnog lijeka moze ici van prijedloga izlozenog u pravnom lijeku optuzenog i
eventualno odluciti na stetu optuzenog, rijeseno je u nasem krivicnom procesnom pravu usvajanjem
instituta zabrane preinacenja nagore (zabrane reformatio in peius). Na osnovu ovog instituta, takvo
preinacenje je iskljuceno.
Reformatio in peius je drugostepeno preinacenje (reformatio) neke prvostepene odluke na stetu (in
peius) one stranke u ciju je korist izjavljen pravni lijek. Takvo preinacenje je u zakonu zabranjeno, utoliko
sto, ako
je zalba izjavljena samo u korist optuzenog, sud pravnog lijeka ne smije presudu izmijeniti na njegovu
stetu. Ova ustanova, medutim, nije usvojena u svim procesnim zakonodavstvima, niti je opste usvojena u
teoriji.
Zabrana preinacenja nagore pravda se pravicnoscu i procesnom potrebom ocuvanja slobode optuzenog
pri ulaganju pravnih lijekova, zeljom da se stvori situacija u kojoj ce se optuzeni, pri odlucivanju da li
upotrijebiti pravni lijek, rukovoditi iskljucivo svojim shvatanjem o pravilnosti ili nepravilnosti odluke,
nesputan strahom da ce, mozda, sopstvenom zalbom pogorsati svoj polozaj.
Osnova zabrane preinacenja nagore nalazi se u cinjenici da je zakonodavac zelio osigurati da pravni lijek
optuzenog za njega ne uzrokuje nepovoljniju sudsku odluku od pobijane - ako je samo on podnio pravni
lijek. Prirodno je da se pravni polozaj optuzenog moze pogorsati podnosenjem zalbe protivne stranke, ali
nije prirodno da se optuzeni vlastitom zalbom dovede u gori polozaj. Savremeno krivicno procesno pravo
ustanovom zabrane reformatio in peius osigurava slobodu optuzenom u donosenju njegove odluke o
podnosenju zalbe, te sigurnost da nece doci u tezi, nepovoljniji polozaj od onoga u kojem bi bio da nije
podnio zalbu. Pritom, on ne polazi samo od ocekivanog pozitivnog rjesenja zalbe, vec i od nastupanja i
ucinka svih mogucih negativnih procesnih posljedica koje mogu nastupiti povodom njegove zalbe.
Bez ove procesne ustanove, optuzeni bi bio u polozaju da bira izmeou dvije podjednako neprijatne stvari:
 da se zali, uz rizik da sopstvenom zalbom pogorsa svoj polozaj ili
 da se ne zali, cak i u slucaju kada bi njegova zalba bila osnovana, racunajuci da se nece zaliti ni
druga strana i da presuda bar nece biti nepovoljnija
Ustanovi zabrane preinacenja nagore daju se i neke zamjerke. Manje - vise opste je misljenje da zabrana
preinacenja nagore predstavlja odstupanje od nacela istrazivanja istine, jer visi sud kod ispitivanja
pravnog lijeka ne moze da preinaci presudu na stetu optuzenog i mora da potvrdi presudu kojom je
ocigledno povrijeden zakon u korist optuzenog. Uz to, navodi se da ova ustanova dovodi do ulaganja
velikog broja neosnovanih pravnih lijekova.
Zabrana reformatio in peius postoji ne samo u slucaju ako su samo optuzeni ili njegov branilac izjavili
zalbu, vec i u slucajevima ako su zalbu izjavila lica koja mogu izjaviti zalbu u korist optuzenog ili ako je
zalbu u korist optuzenog podnio tuzilac.
Argumentum a contrario proizilazi, da u slucaju tako podnesene zalbe, zabrana reformatio in peius stiti
optuzenog u pogledu nepovoljnijeg utvrdivanja cinjenicnog stanja, primjene krivicnog zakona, izricanja
stroze krivicnopravne sankcije nego sto je to bilo u pobijanoj presudi, izricanja mjere bezbjednosti i dr.
Zabrana reformatio in peius vazi u postupku po zalbi, i to kako za odlucivanje u sjednici vijeca
drugostepenog suda tako i na pretresu koji se odrzava nakon ukidanja prvostepene presude.
Ova zabrana obavezuje i u postupku pred sudom treceg stepena i u odnosu na zalbu na rjesenje.
Takode, zabrana reformatio in peius vrijedi i dalje u slucaju eventualnog ponavljanja krivicnog postupka
u korist osudenog ili ukoliko Ustavni sud BiH usvoji apelaciju osudenog i ukine presudu vijeca
drugostepenog suda i predmet vrati na ponovno odlucivanje.
Medutim, ovo pravilo ne odnosi se na duzinu trajanja pritvora.
122
Ako se pode od odredbe po kojoj se, ako je zalba izjavljena samo u korist optuzenog, presuda ne smije
izmijeniti na njegovu stetu, slijedi zakljucak da u takvom slucaju sud ne smije optuzenog osuditi ni po
strozem krivicnom zakonu (pravna ocjena djela), niti pak na strozu kaznu nego sto je bio optuzen
pravnosnaznom presudom.
Polazeci od iznesenog,institut zabrane reformatio in peius vazi u slucaju kada je pravni lijek izjavljen
samo u korist optuzenog, bez obzira na to ko ga je izjavio (argumentum a contrario). Sud nije vezan
ovom zabranom u slucaju kada je, pored pravnog lijeka u korist optuzenog, izjavljen i pravni lijek na
njegovu stetu (na primjer, ako je, pored zalbe u korist optuzenog, izjavljena i zalba tuzioca na stetu
optuzenog).
U takvom slucaju, sud pravnog lijeka nije vezan zabranom reformatio in peius i moze donijeti odluku i na
stetu optuzenog.
Krivicnoprocesni efekat povrede zabrane reformatio in peius sastoji se u tome sto bi njenom povredom
bila pocinjena apsolutna bitna povreda odredaba krivicnog postupka, sto je zakonska osnova, u pravilu,
ne za ukidanje takve presude vec za njeno preinacenje. Medutim, zalba ovlascenog tuzioca podnesena
protiv nove presude koja se zbog zabrane preinacenja nagore ne moze preinaciti na stetu optuzenog
zbog odluke o
sankciji, ne odbacuje se, vec se odbija kao neosnovana. Ovo zbog toga sto zabrana reformatio in peius
nije formalna zabrana, vec je to sadrzajna, meritorna, kompleksna zabrana, koja stvarno stiti optuzenog
od pogorsanja njegovog polozaja u odredenim procesnim situacijama.

Ispitivanje presude van okvira zalbe


Od pravila da sud ispituje presudu u okviru dijelova koji se pobijaju zalbom i po osnovima istaknutim u
zalbi izuzeci postoje u slucajevima objektivnog i subjektivnog prosirenja ispitivanja presude preko zalbe.
Slucaj objektivnog prosirenja ispitivanja presude preko zalbe sadrzan po kome zalba izjavljena u korist
optuzenog zbog nepotpuno ili pogresno utvrdenog cinjenicnog stanja ill zbog povrede krivicnog zakona,
sadrzi u sebi i zalbu zbog odluke o krivicnopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi.
U vezi s tim, vijece drugostepenog suda treba prvo ispitati osnovanost takve zalbe, pa ako ocijeni da su
njeni prigovori neosnovani ili da su osnovani samo prigovori koji se odnose na povredu krivicnog zakona,
tek onda pristupiti ispitivanju odluke o krivicnopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi.
Nasuprot tome, ukoliko vijece drugostepenog suda ocijeni da je opravdana takva zalba u pogledu
pogresno i nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja, onda ce rjesenjem ukinuti prvostepenu presudu i
odrediti odrzavanje pretresa, pa u tom slucaju nece ni moci u smislu ove zakonske odredbe ispitivati
odluku o krivicnopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi.
Medutim, ako zalilac u zalbi protiv prvostepene presude navede da se zali zbog pogresno i nepotpuno
utvrdenog cinjenicnog stanja, pa kasnije na javnoj sjednici odustane od te zalbe, isticuci da trazi samo
korekciju krivicne sankcije, drugostepeni sud je ovlascen da ispita prvostepenu presudu u dijelu odluke o
krivicnoj sankciji, ako iz sadrzaja zalbe proizilazi da se presuda pobija i po tom osnovu.
Kada je u pitanju subjektivno prosirenje ispitivanja presude preko zalbe, ispitivanje se ne prosiruje na
dalje dijelove ili tacke presude, vec se, pored zalioca, prosiruje na saoptuzene, putem ustanove
pogodnosti pripajanja (beneficium cohaesionis).

DEJSTVO PRAVNOG LIJEKA


Pod uslovom da je dopusten i blagovremen, redovni pravni lijek, po pravilu, ima devolutivno, suspenzivno
i ekstenzivno dejstvo. Pravni lijekovi u krivicnom postupku u BiH su uspostavljeni i kao jedinstveni (licima
ovlascenim na njihovo izjavljivanje daju mogucnost pobijanja cinjenicnih i pravnih pogresaka) i dvostrani
(na podnesenu zalbu stranke, uvijek ima pravo odgovoriti suprotna stranka).

Devolutivno dejstvo
Devolutivno dejstvo pravnog lijeka sastoji se u tome sto o ovom lijeku odlucuje drugi organ, a ne onaj
koji je donio odluku. Pravni lijekovi sa nedevolutivnim efektom predstavljaju izuzetak. Devolutivno
dejstvo, po pravilu, imaju redovni pravni lijekovi. Povodom redovnog pravnog lijeka, po pravilu, odlucuje
visi sud, a ne sud koji je donio pobijanu sudsku odluku. Izuzetak su zalba na presudu drugostepenog
123
suda, po kojoj u nekim slucajevima odlucuje isti sud (u drukcijem sastavu) i zalba na rjesenje, gdje,
takode, postoje slucajevi u kojima odlucuje isti sud (npr. po zalbi protiv rjesenja sudije za prethodni
postupak i sudije za prethodno saslusanje odlucuje vijece istog suda).
Do ovakvih ogranicenja devolutivnog dejstva dolazi uglavnom iz razloga hitnosti (kad je u pitanju zalba
protiv rjesenja) ili iz razloga koji leze u organizaciji sudova. Sa nedevolutivnim dejstvom je vanredni
pravni lijek zahtjev za ponavljanje krivicnog postupka. O ponavljanju krivicnog postupka odlucuje vijece
suda koji je u ranijem postupku sudio u prvom stepenu, s tim sto i prilikom odlucivanja u vijecu nece
ucestvovati sudija koji je ucestvovao u donosenju presude u ranijem postupku.
Sa devolutivnim pravnim lijekom ne treba zamjenjivati slucajeve kada se prvostepenom organu ostavlja
mogucnost da svoju odluku povuce po sopstvenoj inicijativi, pod odredenim uslovima, i da je zamijeni
drugom (nezakonite ili necjelishodne odluke o upravljanju postupkom), jer tu nema pravnog lijeka, ili
kada on ima ovlascenje da to ucini povodom pravnog lijeka stranke o kome bi trebalo da odlucuje visi
sud (to je cinjenje pravnog lijeka suvisnim, a ne rjesavanje o pravnom lijeku).
Isto tako, karakter nedevolutivnog odlucivanja nema odluka sudije, odnosno predsjednika vijeca
prvostepenog suda kojom se odbacuje neblagovremena i nedopustena zalba, jer se u ovom slucaju radi
o odlucivanju (ne i raspravljanju) o pravnom lijeku.

Suspenzivno dejstvo
Suspenzivno dejstvo pravnog lijeka postoji ako sprjecava da odluka stupi na pravnu snagu, a time i da se
izvrsi. Nasuprot tome, pravni lijek je sa nesuspenzivnim dejstvom ako se odluka moze izvrsiti, neovisno
od toga sto je u roku izjavljen pravni lijek, i prije nego sto je o njemu odluceno. Po svome dejstvu,
redovni pravni lijekovi su, po pravilu, suspenzivni, tj. odlazu izvrsenje pobijane odluke. Izuzetak su samo
neka rjesenja koja se izvrsavaju odmah poslije donosenja. Izuzeci od pravila da je pravni lijek sa
suspenzivnim dejstvom su sljedeci:
 Zakonski je princip da zalba protiv rjesenja odlaze njegovo izvrsenje (ima suspenzivno dejstvo), te
da suspenzivno dejstvo ona nema samo ako je izricito propisano da zalba ne odlaze izvrsenje.
Takav karakter imaju neka rjesenja donesena u prethodnom postupku (npr. rjesenje o
odredivanju pritvora) i postupku ekstradicije.
 Suspenzivno dejstvo nema vanredni pravni lijek ponavljanje krivicnog postupka. Razlozi tome su u
cinjenici da tvrdnje stranaka koje ulazu ovaj vanredni pravni lijek jos nisu dokazane, kao i
postojanje pravnosnazne presude kojoj je prethodio kompletno sproveden krivicni postupak.
Imajuci to u vidu, realno je pretpostaviti (dok se ne odluci po vanrednom pravnom lijeku) da je
osnovanija pravnosnazna presuda nego vanredni pravni lijek.
 Osudem je u mogucnosti, kada to zeli, ako su ispunjeni zakonski uslovi, da stupi na izdrzavanje
kazne i prije pravnosnaznosti presude. Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze osudenog na
kaznu zatvora, koji se nalazi u pritvoru, uputiti rjesenjem, na njegov zahtjev, u ustanovu za
izdrzavanje kazne i prije pravnosnaznosti presude.
Isto tako, zalba protiv rjesenja kojim se izrice vaspitna mjera koja se izdrzava u ustanovi, zadrzava
izvrsenje rjesenja ako sudija za maloljetnike, u saglasnosti sa roditeljima maloljetnika i po saslusanju
maloljetnika, ne odredi drukcije.

Ekstenzivno dejstvo
Ekstenzivno dejstvo pravnog lijeka sastoji se u institutu pogodnosti pridruzivanja (beneficium
cohaesionis). Ovaj institut krivicnog procesnog prava predviden je u korist saoptuzenih u postupku
odlucivanja suda pravnog lijeka, poslije ulozenog pravnog lijeka. Sastoji se u obavezi drugostepenog
suda da, kada, povodom ma cije zalbe, utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuzenog
od koristi i za kojeg drugog saoptuzenog koji nije izjavio zalbu ili je nije izjavio u tom pravcu, postupi po
sluzbenoj duznosti kao da takva zalba postoji.
U teoriji je to dejstvo poznato kao pravilo - ekstenzivno dejstvo zalbe, nasuprot implicitnom dejstvu
zalbe, samo u korist onog u ciju korist se ulaze. Primjena ove pogodnosti moguca je jedino ako je
izjavljena zalba u korist optuzenog. Ovdje se ne radi samo o prosirenju ispitivanja preko osnova zalbe,
vec o ispitivanju presude bez zalbe.
124
Pravilo pogodnosti pridruzivanja treba da sprijeci da se sa optuzenima koji su oglaseni krivim istom
presudom i cija je pravna situacija jednaka - razlicito postupa. Znacaj povlastice pridruzivanja najbolje se
vidi iz podredivanja principa tzv. relativne pravnosnaznosti presude ostvarivanju ratio legisa ove
ustanove: neizjavljena zalba optuzenog ili zalba izjavljena u drugom pravcu u odnosu na uspjesno
realizovanu zalbu nekog od saoptuzenih - dovela bi do pravnosnaznosti presude protiv optuzenog koji se
nije zalio.
Medutim, primjenom ustanove beneficium cohaesionis nepobijani dio presude, kao i sama presuda protiv
optuzenog koji nije izjavio zalbu, bivaju preispitani, sto za posljedicu moze imati donosenje povoljnije
odluke za optuzenog, iako nije izjavio zalbu.
Ozivotvorenjem ustanove beneficium cohaesionis se, dakle, suspenduju dva pravila krivicnog postupka:
 vezanost suda pravnog lijeka da povodom izjavljene zalbe ispituje samo pobijani dio presude
(tantum devolutum, quantum appellatum) i
 vezanost viseg suda za osnove po kojima se presuda pobija (ne eat iudex ultra petita partium).
Prednost ostvarivanja ustanove beneficium cohaesionis nad uvazavanjem tzv. relativne pravnosnaznosti
presude, bez obzira na to da li se opravdavala pretpostavljanjem pravicnosti procesnim propisima,
posljedicom favor defensionis-a, teznjom za sprecavanje ocite nepravicnosti ili nuznoscu da se
onemoguci nejednak tretman pojedinih saoptuzenih u jedinstvenom krivicnom postupku - oslikava znacaj
ove ustanove.
Institut beneficium cohaesionis odnosi se na sve saoptuzene obuhvacene istom presudom, bez obzira na
to po kome je osnovu doslo do spajanja postupka. Djela mogu biti razlicita i ucinjena od raznih lica, ali
moraju biti obuhvacena istom presudom. Ovaj institut ne moze se primijeniti u pogledu saizvrsilaca i
saucesnika kojima je sudeno u odvojenim postupcima i doneseno vise posebnih presuda, sto u praksi
moze dovesti do nepravednih situacija. Naime, ukoliko prije izricanja presude bude donijeta odluka o
razdvajanju krivicnog postupka protiv nekog od saoptuzenih (najcesce saizvrsilaca), razlozi zbog kojih je
donijeta povoljnija presuda protiv ostalih saoptuzenih, nece se moci primijeniti i na saoptuzenog protiv
koga je postupak razdvojen. U protivnom, da postupak protiv jednog od optuzenih nije razdvojen,
primjenom ustanove beneficium cohaesionis donijela bi se odluka i u njegovu korist.
Institut beneficium cohaesionis primjenjuje se, pored postupka po zalbi na presudu prvostepenog suda, u
postupku po zalbi na presudu drugostepenog suda; u postupku po zalbi na rjesenje i kod ponavljanja
postupka.
Pogodnost pridruzivanja ne odnosi se, po prirodi stvari, na imovinskopravni zahtjev, iz istih razloga kao i
u parnicnom postupku, gdje, takode, ne vazi. Ako bi, hipoteticki posmatrano, saizvrsioci bili osudeni na
solidarnu naknadu stete pricinjene krivicnim djelom, a po zalbi jednog od saoptuzenih se u njegovu korist
donese povoljnija odluka, ta odluka se ne moze primijeniti i na ostale saoptuzene. Naravno, ako je
povoljnija odluka o imovinskopravnom zahtjevu po zalbi jednog od optuzenih posljedica obesnazivanja
osudujuce presude, primjenom povlastice povezanosti moze se anulirati osuda i prema ostalim
saoptuzenim, a time ce se, na indirektan nacin, u njihovu korist izmijeniti i odluka o imovinskopravnom
zahtjevu.
Pogodnost pridruzivanja se ne moze primijeniti ni u postupku po zalbi na rjesenje o odbijanju zahtjeva za
povracaj u predasnje stanje, cak i ako bi razlozi zbog kojih se trazi anuliranje prekluzije bili istovjetni kod
svih saoptuzenih. Naime, ne moze se bez aktivnosti saoptuzenog znati da li je propustanje podnosenja
molbe za povracaj u predasnje stanje posljedica sprijecenosti ili, pak, svjesne odluke.
Posebnu paznju zasluzuje sagledavanje primjene ustanove beneficium cohaesionis u postupku po zalbi
na presudu drugostepenog suda, u kome ova ustanova nadmasuje svoj prvobitni ratio legis. Naime,
izjavljena zalba na presudu drugostepenog suda nije vise od koristi samo, inace, procesno legitimisanom
optuzenom koji je propustio da izjavi zalbu ili je nije izjavio u tom pravcu, vec i optuzenom
(saoptuzenom) koji uopste nema procesnu legitimaciju za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. U ovom
slucaju beneficium cohaesionis dobija pravno - kreativnu ulogu, kao ustanova sui generis.
Zakon, pored ostalih, propisuje shodnu primjenu ove odredbe i u postupku po zalbi na rjesenje.
U teoriji krivicnog procesnog prava prevladava stanoviste da pogodnost pridruzivanja u postupku po zalbi
na rjesenje ima sire dejstvo, te da stoga razloge zbog kojih je sud pravnog lijeka donio odluku u korist
optuzenog - treba sto sire tumaciti. Uporisnu tacku ovog stava cini specificna pravna priroda zalbe na
125
rjesenje kao pravnog lijeka kojim se, po pravilu, meritorno ne rjesava krivicna stvar. Pored toga, istice se
da zakonodavac ne predvida analognu primjenu zakonskih odredaba koje regulisu osnove zalbe u
postupku po zalbi na rjesenje, niti, pak, odredaba o granicama ispitivanja pobijane presude. Iz ove
cinjenice se izvodi zakljucak da sud pravnog lijeka, striktno uzevsi, i nije vezan za osnove zalbe
predvidene zakonom i na razloge zalbe sadrzane u samoj zalbi.
Zakon nije striktno regulisao vazenje pogodnosti u postupku po zalbi na rjesenje o sudskoj opomeni.
Ratio legis ustanove beneficium cohaesionis bi nalagao vazenje ove povlastice i u ovom postupku.
Medutim, potrebno je imati u vidu specificnost sudske opomene kao krivicne sankcije, prilikom cijeg
izricanja se obavezno uzimaju u obzir licna svojstva, kao i okolnost da je ova krivicna sankcija lisena
represivnih elemenata: stoga se cini da je zakonodavac svjesno propustio da predvidi vazenje povlastice
pridruzivanja u postupku po zalbi na rjeserye o sudskoj opomeni.
Pogodnost pridruzivanja primjenjuje se i u postupku po zahtjevu za ponavljanje krivicnog postupka: sud
koji rjesava o osnovanosti podnijetog zahtjeva za ponavljanje krivicnog postupka, ima zakonsku obavezu
da primijeni ovu pogodnost. Ako bi tom prilikom sud propustio da primijeni ustanovu beneficium
cohaesionis, saoptuzenim ostaje mogucnost da podnesu zahjev za ponavljanje krivicnog postupka po
osnovu kojim je izdejstvovano ponavljanje krivicnog postupka po zahtjevu optuzenog, posto podnosenje
zahtjeva za ponavljanje krivicnog postupka nije vezano rokom.

FORMALNOSTI UPOTREBE PRAVNIH LIJEKOVA


Uopste
Odredene formalnosti koje moraju biti ispunjene da bi se mogao upotrijebiti pravni lijek, i to one
najneophodnije, tako da ih stranke mogu ispuniti bez posebnih teskoca, propisuju se u svim
zakonodavstvima. Razloge koji opravdavaju podnosenje zalbe treba razlikovati od osnova zbog kojih se
presuda moze pobijati.
Osnovi se koriste za oznacenje sustine pobijanja (povreda krivicnog zakona, pogresno ili nepotpuno
utvrdeno cinjenicno stanje itd), a razlozi da opravdaju zalbene navode i prijedloge. Navodenje osnova
zalbe ne moze zamijeniti isticanje razloga, ali je moguce obrnuto. Uz to, od zalioca se trazi da svoje
razloge podvede pod jedan od osnova, a potrebni su sudu koji rjesava o zalbi, iako oni sud ne obavezuju.

Sadrzaj zalbe
Zakon odreduje sta zalba treba sadrzavati, odnosno kakve ona elemente mora imati da bi se smatrala
valjanom i da bi visi sud o njoj mogao ispravno odlucivati. Zalba koja sadrzi sve propisane elemente,
predstavlja valjan osnov za odlucivanje. Ti elementi su:
 oznacenje presude protiv koje se podnosi zalba (naziv suda, broj i datum presude),
 osnov za pobijanje presude,
 obrazlozenje zalbe,
 prijedlog da se pobijena presuda potpuno ili djelimicno ukine ili preinaci i
 potpis lica koje podnosi zalbu.
Zakon, dalje, odreduje koji su od tih elemenata obavezni i ciji izostanak cini zalbu nevaljanom, koje od
njih (u slucaju njihova izostavljanja u zalbi) i u kojim slucajevima sam zakon nadomjesta svojom
pretpostavkom, te, napokon, koji elementi nisu neophodni i mogu izostati bez ikakvih stetnih posljedica.
Sadrzaj zalbe ne mora bid naveden zakonskim redoslijedom. Bitno je da se svi elementi nalaze u zalbi.
Zalba se mora posmatrati kompleksno, u ukupnosti njenog sadrzaja, a ne kroz izdvojene pojedine
dijelove.
lako je oznacenje presude bitan sastavni dio svake zalbe, da bi se znalo koja se odluka njome pobija, u
slucaju da ta naznaka izostane u zalbi, odnosno bude nedovoljno jasna, zakon dozvoljava utvrdivanje i na
bilo koji drugi nacin njeno odredenje.
Mogucnosti za utvrdivanje presude na koju se zalba odnosi, u slucaju propustanja njene naznake u zalbi,
razlicite su: tako, prvostepeni sud, kojem se zalba podnosi, moze najcesce iz njenog sadrzaja pronaci na
koju se njegovu presudu ona odnosi, a to moze postici iz oznake imena optuzenog (uz pomoc imenika ili
upisnika), iz oznake krivicnog djela, dana odrzanog pretresa i si., a, u svakom slucaju, taj sud moze od
zalioca kracim putem zatraziti podatke o tome. U suprotnom, sud primjenjuje slijedeci postupak: poziva
126
zalioca da u odredenom roku dopuni zalbu pismenim podneskom ili usmeno na zapisniku kod suda. Ako
zalilac ne postupi po ovom pozivu, sud ce odbaciti zalbu ako ne sadrzi podatke b), c) i e), a ako zalba ne
sadrzi podatak a) - odbacice je ako se ne moze utvrditi na koju se presudu odnosi. Ako je zalba
podnesena u korist optuzenog, dostavice se drugostepenom sudu ako se moze utvrditi na koju se
presudu odnosi, a odbacice se ako se to ne moze utvrditi. Prema tome, u zalbi se mora istaci neki od
osnova (ili vise njih, na osnovu kojih zakon omogucuje pobijanje presude).
Ako su zalbu koja ima sadrzajne nedostatke podnijeli osteceni koji ima punomocnika ili tuzilac, nije
predvidena obaveza suda da pozove zalioca na dopunu zalbe. Ukoliko ne sadrzi obavezne elemente, a ne
moze se utvrditi na koju se presudu odnosi, takva zalba ce se odbaciti. Zalba sa ovim nedostacima
podnesena u korist optuzenog koji ima branioca, dostavice se drugostepenom sudu ako se moze utvrditi
na koju se presudu odnosi, a odbacice se ako se to ne moze utvrditi.
Zakon se ne zadovoljava time da zalilac oznaci samo osnov pobijanja, vec trazi da on poblize opise i
objasni (dakle, obrazlozi) zasto presudu koju pobija smatra neispravnom. Pravilno postavljen i potpuno
oznacen prijedlog treba da sadrzi oznacenje u kojem pravcu se trazi da visi sud donese odluku (u korist
ili na stetu optuzenog), u pogledu kojeg dijela pobijane presude visi sud treba da intervenise svojom
odlukom i na koji nacin visi sud ce da donese svoju odluku (preinacenjem i kako, ili ukidanjem pobijane
presude, odnosno njenog pobijanog dijela. Medutim, zakon ne predvida nikakve konsekvence za slucaj
da taj elemenat izostane u zalbi, sto znaci da se taj prijedlog ne smatra nuznim dijelom zalbe. To,
istovremeno, znaci i da visi sud nije vezan postavljenim zalbenim prijedlogom. Na kraju izostanak potpisa
na zalbi predstavlja, u pravilu, samo neurednost pri njenom sastavljanju, pa je tesko potpis podnosioca
potpuno izjednaciti po znacenju sa ostalim nuznim elementima zalbe. Pri tome, treba imati na umu da
sam potpis nije dokaz autenticnosti oznacenog podnosioca, jer sud ne ispituje i istinitost stavljenog
potpisa.

Nove cinjenice i novi dokazi


Zakon dopusta da se u zalbi iznose nove cinjenice i novi dokazi (tzv. beneficium novorum) koji i pored
duzne paznje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Za koriscenje takvih cinjenica i
dokaza zakon postavlja zaliocu uslov da je duzan navesti razlog zasto ih ranije nije iznio.
Pozivajuci se na nove cinjenice, zalilac je duzan navesti dokaze kojima bi se te cinjenice imale dokazati, a
pozivajuci se na nove dokaze - duzan je navesti cinjenice koje pomocu tih dokaza zeli dokazati.
Medutim, bez obzira na to sto je zalilac propustio navesti takve razloge ili ih je naveo, ali su neuvjerljivi
zbog cega nove cinjenice i novi dokazi nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, ili proizilazi da ih
nije iznio na glavnom pretresu iz taktickih razloga i si., mora se imati u vidu da bilo kakvi propusti u tom
pogledu nisu procesno sankcionisani.
Kako ovo upucuje na zakljucak da takva zakonska odredba, u stvari, ima za cilj postizanje stranacke
discipline, onda je jasno da sud u odnosu na takve zalbene navode mora ispitati da li su te nove cinjenice
i novi dokazi vazni i od uticaja na donosenje pravilne odluke.
S tim u vezi, sudija izvjestilac drugostepenog suda moze preko nizeg suda provjeravati navode zalbe u
vezi s novim cinjenicama i dokazima, njihovim postojanjem i vaznoscu. Nove cinjenice i novi dokazi u
izlozenom smislu jesu novoiznesene cinjenice ili dokazi, noviter relata (facta, probatio) novootkrivene
cinjenice ili dokazi, noviter reperta (facta, probatio).

Rokovi za izjavu pravnog lijeka


Redovni pravni lijekovi podnose se u odredenom roku. Za razliku od redovnih, vanredni pravni lijek
ponavljanje postupka ne vezuje se za rok, iako istek odredenog vremena moze imati znacaja u pogledu
mogucnosti njegovog izjavljivanja. Rokovi za pravne lijekove mogu se razlikovati u pogledu pojedinih
vrsta odluka, s tim da u tom smislu postoje razlike i izmedu odluka iste vrste.
Rok za zalbu protiv presude donijete u prvom stepenu je 15 dana, racunajuci od dana dostavljanja
prepisa presude i taj rok vazi za stranke i branioca. Drugim licima koja mogu podnijeti zalbu u korist
optuzenog, sud ne dostavlja presudu, ali ona imaju isti rok za zalbu koji pocinje teci od dana dostavljanja
prepisa presude optuzenom. Takode, lice ciji je predmet oduzet ili od kojeg je oduzeta imovinska korist
moze izjaviti zalbu u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude.
127
U slozenim stvarima, na zahtjev stranaka i branioca sud moze produziti rok za zalbu najvise za 15 dana.
Medutim, ako stranke i branilac podnesu zahtjev za produzenje zalbenog roka, onda od dana njegovog
podnosenja pa do odluke suda ne tece rok za zalbu. Ukoliko sud ocijeni da je podneseni zahtjev za
produzenje roka opravdan, odobrenje za produzenje roka mora obuhvatiti ne samo stranku koja je
uspjela sa zahtjevom, vec i protivnu stranku koja takav zahtjev nije podnijela.
Rok za zalbu na rjesenje je tri dana od dana dostavljanja rjesenja, ako zakonom nije drukcije odredeno.
Rok za presudu vazi i za rjesenje o sudskoj opomeni, kao i za rjesenje o vaspitnim mjerama.
Rokovi za podnosenje zalbe su prekluzivni, sto znaci da se ne mogu produzavati i da njihovim istekom
ovlasceno lice gubi pravo na zalbu.
U torn pogledu postoji samo jedan izuzetak, prema kome se optuzenom, koji iz opravdanih razloga
propusti rok za podnosenje zalbe na presudu (odnosno na meritorno rjesenje), moze dopustiti povracaj u
predasnje stanje radi podnosenja zalbe.

Predaja pravnog lijeka i dostavljanje na odgovor


Pravni lijek se podnosi visem sudu, a predaje sudu koji je izrekao prvostepenu odluku. Zakon dozvoljava
dostavljanje zalbe i preko poste preporucenom posiljkom, telegrafom ili drugim telekomunikacijskim
sredstvom. Ako se optuzeni nalazi u pritvoru, moze zalbu dati na zapisnik kod suda ili je predati upravi
zatvora, a lice koje se nalazi na izdrzavanju kazne ili se nalazi u nekoj ustanovi radi primjene mjere
bezbjednosti ili vaspitne mjere, moze takvu izjavu predati upravi ustanove u kojoj je smjesteno.
Sud nema ovlascenje da odbije prijem zalbe, bez obzira na to sto je uocio da zalba nije blagovremena ili
dopustena. Ovo zbog toga sto je prijem zalbe tehnicka radnja koja se razlikuje od radnje odlucivanja o
njenoj blagovremenosti ili dopustenosti.
Ako se radi o zalbi na presudu, zalba se predaje u dovoljnom broju primjeraka za sud, kao i za protivnu
stranku i branioca - radi davanja odgovora. U slucaju ako zalba nije predata, odnosno dostavljena u
dovoljnom broju primjeraka, sud ce pozvati podnosioca zalbe da u odredenom roku preda dovoljan broj
primjeraka. Ako podnosilac tako ne postupi, sud ce potrebne primjerke prepisati o trosku podnosioca.
Primjerak zalbe prvostepeni sud dostavlja protivnoj stranki i braniocu, koji mogu u roku od osam dana od
dana prijema podnijeti sudu odgovor na zalbu, koji se zatim, sa zalbom i svim spisima, dostavlja
drugostepenom sudu.
Ratio legis ove zakonske odredbe jeste realizacija nacela kontradiktornosti, prema kome je nuzno da
protivna stranka i branilac saznaju za postojanje zalbe i njen sadrzaj, te da ukoliko zele podnesu odgovor
na zalbu u kome mogu navesti protivrazloge.
Sud je u obavezi da odgovor protivne stranke ceka osam dana ili ce, i ako odgovor uslijedi kasnije,
postupiti po njemu, pod uslovom da je to moguce, s obzirom na stanje u kome se nalazi krivicni
postupak. Medutim, u zalbenom postupku se odlucuje samo o zalbi, a ne i o odgovoru na zalbu, sto
proizilazi i iz odredbe koja propisuje da vijece drugostepenog suda ispituje presudu u onom dijelu u
kojem se ona pobija zalbom.

Odricanje i odustanak od pravnog lijeka i dopuna pravnog lijeka


O tome da li ce koristiti pravni lijek, subjekti pravnih lijekova opredjeljuju se zavisno od svoje procjene.
S tim u vezi, oni se mogu odreci upotrebe pravnog lijeka ili od vec ulozenog pravnog lijeka odustati.
Pored toga, moguca je i dopuna pravnog lijeka. Pod odricanjem od prava na zalbu razumije se izjava lica
ovlascenog na podnosenje zalbe da se nece koristiti tim svojim pravom, dok se odustajanjem od zalbe
smatra izjava tog lica kojom ono povlaci svoju vec podnesenu zalbu. I jedno i drugo odrazje prava
dispozicije stranaka u zalbenom postupku.
U slucaju odricanja od pravnog lijeka, stranka izjavljuje da ne zeli koristiti pravni lijek. Izjava se daje
podneskom ili u zapisnik kod suda, a odricanje je moguce prilikom objavljivanja odluke ili nakon sto je
odluka dostavljena. Ako stranka propusti rok za izjavu pravnog lijeka, smatra se da se time precutno
odrekla njegove upotrebe. U redovnom postupku optuzeni se moze odreci prava na zalbu samo nakon
sto mu je presuda dostavljena. Tog prava optuzeni se moze odreci i prije (odmah po objavljivanju
presude), ako se tuzilac odrekao prava na zalbu, osim ako bi optuzeni po presudi imao da izdrzava kaznu
zatvora.
128
Tuzilac se moze odreci prava na zalbu od trenutka objavljivanja presude pa do isteka roka za podnosenje
zalbe. Branilac i lica ovlastena da uloze zalbu mogu se odreci prava na zalbu (koju su ovlasceni da
podnesu) samo uz pristanak, odnosno uz posebno ovlascenje optuzenog, dakle, ne i protiv njegove volje.
Odustati od zalbe mogu optuzeni i tuzilac. Optuzeni moze odustati od vec izjavljene zalbe - do donosenja
odluke drugostepenog suda, kao i od zalbe koju su izjavili njegov branilac ili ovlastena lica.
Tuzilac moze odustati i od zalbe koju je podnio u korist optuzenog, bez obzira na to da li optuzeni
pristaje na odustajanje.
Odustanak od zalbe mora biti izricit i izjavljen nadleznom sudu, pismeno ili usmeno neposredno tom
sudu. Kao i kod odricanja, ni odustanak od zalbe ne moze se izvoditi ni iz kakvih konkludentnih radnji
ovlascenog lica. Ako dode do odustanka, sud, kome je izjava u tom smislu data, donosi rjesenje o
odbacivanju pravnog lijeka. Odricanje i odustajanje od zalbe ne moze se opozvati, bez obzira na razlog
zbog kojeg su ucinjeni.
Iako to u zakonu nije izricito odredeno, moguca je i dopuna pravnog lijeka u naknadnom podnesku, pod
uslovom ako je ucinjena u roku za zalbu. Naime, moguce je da stranka, postujuci rok za zalbu, u svojim
podnescima (po pravilu - dopunom zalbe), uz ranije iznesene razloge, istice nove, odnosno mijenja
zalbene prijedloge, kao i da, osim pobijenih, pobija i druge dijelove presude.
Poslije isteka roka za zalbu, takvi dodaci nisu moguci. Dopuna zalbe koja je podnesena poslije isteka roka
za zalbu, smatra se novom zalbom, pa je, kao takvu, treba odbaciti. Medutim, ne bi bili ispunjeni
zakonski uslovi za odbacaj dopune zalbe optuzenog protiv prvostepene presude kao neblagovremene
kada se tom dopunom samo objasnjavaju, dopunjuju i prosiruju navodi iznijeti u okviru ranije istaknutih
zalbenih osnova.

REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI


U nasem krivicnom postupku postoje tri redovna pravna lijeka. To su:
 zalba na presudu prvostepenog suda,
 zalba na presudu drugostepenog suda i
 zalba na rjesene.

ZALBA NA PRESUDU PRVOSTEPENOG SUDA


Pojam i osnovi
Nakon izricanja prvostepene presude dolazi do izrazaja dispozicija stranaka, tako da iskljucivo od volje
stranaka ovisi hoce li uopste doci do preispitivanja pravilnosti i zakonitosti izrecene presude. Isto tako,
stranke odreduju granice, obim i smjer preispitivanja presude, ogranicavajuci time i sadrzaj odluke viseg
suda. Tu svoju dispoziciju, odnosno volju, stranke izrazavaju upravo podnesenom zalbom, njenim
sadrzajem, razlozima i pravcem pobijanja. Takav karakter i organizacija zalbenog postupka ukazuju na
vaznost zalbe i upozoravaju na potrebu ispravnog postavljanja zalbe, njenih osnova i razloga, da bi se
doprinijelo izricanju pravilne i zakonite presude i time, ujedno, zastitila prava i interesi stranke
nezadovoljne izrecenom presudom.
Zalba protiv prvostepene presude odnosi se na sve vrste presuda prvostepenih sudova, a osnovi ove
zalbe su jednaki. Ova zalba ima devolutivno dejstvo i po njoj uvijek rjesava neposredno visi sud. Isto
tako, zalba protiv prvostepene presude ima suspenzivno dejstvo (osim slucaja upucivanja na izdrzavanje
kazne na zahtjev optuzenog).
Zalba protiv prvostepene presude je potpuni pravni lijek, kojim se moze pobijati i pravna i cinjenicna
osnovica presude, jer je propisano da se presuda moze pobijati:
 zbog bitne povrede odredaba krivicnog postupka,
 zbog povrede krivicnog zakona,
 zbog pogresno ill nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja,
 zbog odluke o krivicnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troskovima krivicnog
postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem
sredstava javnog informisanja.
Prva dva osnova su cisto pravna (error iuris), treci je cinjenicni (error facti), a cetvrti mjesoviti (cinjenicno
- pravni).
129
Pravni osnov zalbe se odnosi na pogreske u primjeni krivicnog procesnog ili krivicnog materijalnog prava,
cinjenicni na pogresno ili nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje, a mjesoviti - na odluke o
krivicnopravnim sankcijama, oduzimanje imovinske koristi, troskove krivicnog postupka, imovinskopravne
zahtjeve, kao i na odluku o objavljivanju presude putem sredstava javnog informisanja.
Stranke ili druga ovlascena lica presudu mogu pobijati iz svih ili samo nekih zalbenih osnova, ali uvijek u
okviru svog neposrednog pravnog interesa. Kada je dozvoljena, po svim ovim osnovama moze se
izjavljivati i zalba protiv presude drugostepenog suda.
Sam redoslijed (hijerarhija) zalbenih osnova odreden je njihovom vaznoscu. Na taj je nacin istovremeno
odreden i redoslijed odlucivanja o pojedinom zalbenom osnovu u slucaju njihove kumulacije u zalbi.
Prema pravilu tzv. supsidijarne kumulacije, uzimanje u obzir i ispitivanje pobijane presude po visem
zalbenom osnovu, iskljucuje ispitivanje te presude po nizem zalbenom osnovu.

Bitne povrede odredaba krivicnog postupka kao osnov pobijanja presude zalbom
Zakonske odredbe kojima je normiran krivicni postupak treba da obezbijede jednoobraznost postupanja
svih krivicnih sudova, uz iskljucenje mogucnosti nejednakog tretiranja bilo koga slucaja, da eliminisu
eventualnu samovolju sudija i osiguraju, u najvecoj mjeri, njihovu objektivnost. Pri tome, s obzirom na
znacenje procesnih odredaba i tezinu njihovih povreda, te na mogucnost, odnosno vjerovatnost njihovog
negativnog uticaja na valjanost presude, zakon postupa dvojako.
Jedne, najznacajnije i najteze povrede, definise poblize i nabraja ih taksativno, postavljajuci neoborivu
pretpostavku da su one negativno uticale na zakonitost i pravilnost izrecene presude.
Druge povrede ne nabraja i ne oznacava, vec ostavlja sudu da u svakom konkretnom slucaju ocijeni da li
je ustanovljena povreda postupka imala ili mogla imati takav negativan uticaj na izrecenu presudu
S obzirom na to, teorija dijeli povrede krivicnog postupka na apsolutne i relativne.
Razlika izmedu njih je u njihovom znacenju i uticaju na vaznost presude.
Kada vijece drugostepenog suda ustanovi opravdanost zalbenih prigovora u pogledu postojanja bitne
povrede krivicnog postupka, ne moze ukinuti prvostepenu presudu vec je mora preinaciti.
Uslov je da nema nekog razloga za ukidanje prvostepene presude zbog postojanja neke druge bitne
povrede odredaba krivicnog postupka ili pogresno ili nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja.
Ako visi sud ustanovi postojanje relativne povrede, on prethodno mora ocijeniti da li je ona u konkretnom
slucaju uticala ili je mogla uticati na zakonito i pravilno donosenje presude i tek ako ustanovi takvu
uzrocnu vezu izmedu povrede postupka i pobijane presude - ukida presudu.

Apsolutne povrede odredaba krivicnog postupka


U apsolutno bitne povrede odredaba krivicnog postupka spadaju:
Povrede zakona koje se odnose na sud:
 ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude ucestvovao sudija
koji nije ucestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravnosnaznom odlukom izuzet od
sudenja. Ako sastav suda ne odgovara onome sto je predvideno, ucinjena je bitna povreda
krivicnog postupka. U praksi ce to biti slucajevi kada je umjesto vijeca sudio sudija
pojedinac.Takode su moguce situacije da tuzilac na glavnom pretresu izmijeni cinjenicni opis djela
i na taj nacin optuzenom stavi na teret kvalifikovani oblik istog krivicnog djela za koje je nadlezno
vijece: ako u tom slucaju sudija pojedinac nastavi sa sudenjem i donese presudu, ucinjena je
bitna povreda odredaba krivicnog postupka iz ove tacke. Medutim, ako vijece tek na glavnom
pretresu ustanovi da se sudenje obavlja u vecem brojnom sastavu nego sto je propisano, ne
postoji bitna povreda odredaba krivicnog postupka iz ove tacke. U pogledu ucesca u izricanju
presude sudije koji nije sudjelovao na glavnom pretresu, zakon, istina, ne naglasava da je nuzno
da sudija sudjeluje neprekidno na cijelom glavnom pretresu (od njegovog otvaranja do
zakljucivanja), na kojem se izrice presuda. Medutim, to proizilazi iz odredbe, prema kojoj sudije
moraju biti neprekidno prisutne na glavnom pretresu. U svakom slucaju, ukoliko se u toku
glavnog pretresa, zbog potrebe da neki clan vijeca napusti glavni pretres, vijece bude moralo
dopuniti novim clanom koji nije prisustvovao pretresu od njegova pocetka, pretres mora poceti
iznova.
130
 ako je na glavnom pretresu ucestvovao sudija koji se morao izuzeti. Odredbom iz ove
tacke je sankcionisano ucesce sudije u sudenju i pored toga sto se morao izuzeti po nekom od
osnova, bez obzira na to da li je njegovo izuzece trazeno.
 ako je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadlezan ili ako je nepravilno odbio
optuzbu zbog stvarne nenadleznosti. U ovom slucaju oglasava se apsolutnom povredom
postupka kako u slucaju u kojem je presudu donio stvarno nenadlezni sud, tako i u slucaju gde je
stvarno nadlezni sud nepravilno odbio da sudi, jer je i u jednom i u drugom slucaju uskraceno
optuzenom pravo da mu sudi stvarno nadlezni sud.
Povrede zakona koje se odnose na tuzioca i optuzbu:
 ako je sud povrijedio propise krivicnog postupka o postojanju odobrenja nadleznog
organa. Tuzilac ne moze narediti sprovodenje istrage niti podnijeti optuznicu u slucajevima kad
je zakonom propisano da je za krivicno gonjenje pojedinih lica potrebno prethodno odobrenje
nadleznog drzavnog organa, i to ukoliko ne podnese dokaz da je odobrenje dato. Ako protivno
tome bude odrzan glavni pretres i donesena presuda, to bi predstavljalo bitnu povredu postupka,
ali se u torn slucaju pobijana presuda ne ukida, vec preinacuje.
 ako sud svojom presudom nije potpuno rijesio predmet optuzbe. Sud mora svojom
presudom rijesiti u cijelosti optuzbu (pozitivno ili negativno, odnosno djelimicno pozitivno, a
djelimicno negativno), tako da nijedan dio optuzbe ne smije ostati bez odgovora. U protivnom,
ukoliko neki dio predmeta optuzbe ostane bez takvog odgovora suda u njegovoj presudi, radice
se o ovoj povredi postupka. Treba naglasiti da se ova povreda postupka odnosi samo na zahtjeve
optuzbe koji se ticu postojanja djela sto se optuzenom stavlja na teret i njegove krivnje, ali ne i u
pogledu ostalih zahtjeva, odnosno prijedloga sadrzanih u optuzbi (pravna oznaka djela, kazne,
mjere bezbjednosti, odredivanje pritvora. troskovi postupka i imovinskopravni zahtjev), jer u
pogledu njih sud nije vezan optuzbom. Prema tome, ukoliko sud ne odluci o takvom zahtjevu.
odnosno prijedlogu optuzbe ill ne na nacin i u pravcu u kojem su oni postavljeni u optuzbi, takvo
postupanje suda tuzilac nece moci pobijati kao povredu postupka, nego zbog drugih zalbenih
osnova, vec prema tome u cemu se ogleda pogreska suda. Konkretno, prvostepeni sud je, nakon
izmjene cinjenicnog opisa djela, ovlascen optuzenog proglasiti krivim za drukcije krivicno djelo od
onog iz optuznice, ali ne i za drugo krivicno djelo koje optuznicom nije ni stavljeno na teret
optuzenom, u kojem slucaju bi se radilo o povredi objektivnog identiteta optuzbe i presude. Ili,
ako iz opisa krivicnih djela u sticaju iz podnesene optuznice sud ispusti cinjenice i okolnosti koje
predstavljaju obiljezja jednog krivicnog djela i optuzenog oglasi krivim samo za drugo krivicno
djelo, time nije povrijedio objektivni identitet presude i optuzbe. Tu se radi o tome da sud svojom
presudom nije u potpunosti rijesio predmet optuzbe. Isto tako, to sto u krivicnom postupku
prvostepeni sud nije utvrdivao postojanje umisljaja na strani optuzenog, ne znaci da sud nije
potpuno rijesio predmet optuzbe. Zbog toga se takav propust suda ne moze podvesti pod bitnu
povredu odredaba krivicnog postupka, vec jedino pod zalbeni osnov nepotpuno utvrdenog
cinjenicnog stanja.
 ako je optuzba prekoracena. Ova povreda odnosi se na cinjenicu da se presuda moze odnositi
samo na lice koje je optuzeno i samo na djelo koje je predmet optuzbe sadrzane u potvrdenoj,
odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optuznici. U ovom slucaju, vezanost suda za djelo koje
je predmet optuzbe (u potvrdenoj ili na pretresu izmijenjenoj optuznici) odnosi se uvijek iskljucivo
na cinjenicni opis iz kojeg je djelo sastavljeno, dakle, na cinjenice koje su, sadrzane u optuznici,
jer samo na taj nacin tuzilac odreduje predmet i obim sudenja i sudske presude.
Povrede zakona koje se odnose na optuzenog:
 ako je glavni pretres odrzan bez lica cije je prisutvo na glavnom pretresu po zakonu
obavezno ili ako je optuzenom, braniocu ili ostecenom protivno njegovom zahtjevu,
uskraceno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati
tok glavnog pretresa. Povreda postupka, kada je u pitanju odrzavanje glavnog pretresa bez
prisustva lica cije je prisustvo po zakonu obavezno, odnosi se na optuzenog, branioca i tuzioca,
kao i tumaca (kada za to postoje zakonski uslovi). Pri tome, osnovna je pretpostavka da ta lica
budu uredno pozvana, jer, u protivnom, glavni pretres se ne moze odrzati u njihovom odsustvu.
131
Sa gledista uskracivanja sluzenja svojim jezikom, apsolutna povreda postupka postoji ako je
optuzenom, braniocu ili ostecenom uskraceno da se na glavnom pretresu sluzi svojim jezikom i da
na svome jeziku prati tok pretresa. Za postojanje te povrede postupka potrebno je da su ta lica
izricito zahtijevala da se koriste tim svojim pravom. Pri tome, irelevantno je da li poznaju jezik na
kojem se vodi pretres. Nema povrede prava na pravicno sudenje u slucaju kada je saslusanju
optuzenog, koji ne poznaje jezik koji je u sluzbenoj upotrebi u sudu, u prethodnom postupku pred
sudijom, na njegovo izricito trazenje, prisustvovao izabrani, a ne stalni sudski tumac za strani
jezik.
 ako je povrijedeno pravo na odbranu. Ovo podrazumijeva da nisu primijenjena ili su
nepravilno primijenjena pravila postupka na stetu optuzenog. Povreda prava na odbranu, u smislu
ove zakonske odredbe, predstavlja bitnu povredu odredaba krivicnog postupka i ima za posljedicu
ukidanje presude, ukoliko se na nju ukaze zalbom. Ova povreda ce, primjera radi, postojati kada
sud propusti da pouci optuzenog o pravima koje on ima na glavnom pretresu, usljed cega je
optuzeni u toku pretresa ostao uskracen da postavlja pitanja svjedocima i da iznosi primjedbe u
vezi sa njihovim iskazima i drugim izvedenim dokazima, vec je to pravo koristio samo njegov
branilac, ili ako je na glavnom pretresu samo procitan pismeni nalaz i misljenje vjestaka
neuropsihijatra, s obzirom na to da je u bilo potrebno saslusati te vjestake na glavnom pretresu.
Povrede zakona koje se odnose na presudu:
 ako se presuda zasniva na dokazu na home se po odredbama zakona ne moze
zasnovati presuda. Ova povreda postupka odnosi se, prije svega, na zabranjene, odnosno
nedopustene izvore saznanja. Dokazi na kojima se, po odredbama procesnog zakona, ne moze
zasnivati sudska odluka, ne mogu se u ovu svrhu koristiti ni posrednim putem. Predvidanjem ove
povrede htio se sprijeciti prodor takvih izvora saznanja i u presudu, odnosno njeno temeljenje na
takvim izvorima. Dovoljno je da bude koriscen nevaljani dokaz za donosenje presude, pa da se
izvede zakljucak o tome da je ucinjena ova povreda odredaba krivicnog postupka. Ta povreda ima
za posljedicu ukidanje prvostepene presude - ukoliko je na nju ukazano zalbom.
 ako je izreka presude nerazumljiva, protivrjecna sama sebi ili razlozima presude ili
ako presuda uopste ne sadrzi razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlucnim
cinjenicama. Nedostaci pobrojani u ovoj odredbi moraju se nalaziti iskljucivo u pismenom
sastavu presude (u postupanju suda prije i prilikom donosenja presude). Takvi nedostaci mogu se
nalaziti i izvan same presude, u postupcima ili propustima suda koji su se negativno odrazili na
sastav, odnosno sadrzaj presude, cime bi se postojanje ove povrede postupka pogresno prosirilo i
na slucajeve neispravne primjene procesnih odredaba i odredaba krivicnog zakona, kao i na
propuste pri utvrdivanju cinjenicnog stanja u pobijanoj presudi. U ovakvom slucaju presuda se ne
ukida zbog toga sto je nezakonito ili pogresno presudeno, vec zbog toga sto se u smislu zalbenih
prigovora ne moze utvrditi sta je i kako presudeno. Cinjenicni opis svakog pojedinacnog krivicnog
djela mora biti jasan, odreden i potpun, sto znaci da nije dozvoljeno u cinjenicom supstratu
unositi formulacije u kojima se upucuje na dijelove cinjenicnog opisa krivicnog djela drugog
optuzenog. Takva izreka bila bi nejasna i nerazumljiva, sto bi predstavljalo bitnu povredu
odredaba krivicnog postupka. Ista povreda ce postojati kada je sud u obrazlozenju presude u
pogledu istog dogadaja naveo razlicite cinjenicne zakljucke o postojanju odlucnih cinjenica i na
osnovu njih prvo izveo pravni zakljucak da je optuzeni postupao u nuznoj odbrani, a onda da je
prekoracio nuznu odbranu, odnosno kada sud u obrazlozenju prvostepene presude nije naveo
sadrzajne rezultate svih izvedenih dokaza na glavnom pretresu i izvrsio njihovu ocjenu, a niti je
dao razloge koje odlucne cinjenice postoje ili ne postoje, ili kada sud o dokaznom prijedlogu
odbrane za provodenje rekonstrukcije dogadaja, postavljenom na glavnom pretresu, nije donio
formalnu odluku, ni u obrazlozenju presude nije dao razloge zbog cega taj dokazni prijedlog nije
uvazio. Izreka pobijane presude je nerazumljiva i kada prvostepeni sud optuzenog osudi na
novcanu kaznu, a istovremeno ne odredi na koji nacin ce se ta kazna izvrsiti u slucaju njene
nenaplativosti, odnosno kada u pravnom opisu izreke presude kojom je optuzenog oglasio krivim
za krivicno djelo poreske utaje utvrdi da je optuzeni dao lazne podatke o svojim prihodima, a prije
toga u cinjenicnom opisu izreke uopste nije utvrdeno da li je i kom poreskom organu optuzeni
132
dao takve podatke ili kada se u pravnom opisu izreke presude optuzeni oglasi krivim sto je u dva
navrata laznu javnu ispravu upotrijebio kao pravu, iako u cinjenicnom opisu izreke uopste nije
utvrdeno da je ta isprava lazna i si. Izreka presude protivrjeci njenim razlozima kada prvostepeni
sud u izreci utvrdi da optuzeni nije obratio paznju na pjesake koji su namjeravali preci cestu,
nakon cega u obrazlozenju presude navodi da optuzeni nije obratio paznju na pjesake koje su
prelazili cestu.
Ostale bitne povrede zakona:
 ako je protivno zakonu bila iskljucena javnost na glavnom pretresu. Da bi takva povreda
bila ostvarena, potrebno je da javnost pretresa bude iskljucena protivno zakonu. To znaci da je
javnost bila iskljucena protivno pretpostavkama predvidenim u zakonu, koje izuzetno dopustaju
iskljucenje javnosti. Ta odredba predvida iskljucenje javnosti bilo sa cijelog pretresa, bilo samo sa
jednog njegovog dijela. Ova povreda postupka postoji i kada sud pogresno ocijeni postojanje
pretpostavki za iskljucenje javnosti. Zakon trazi da se o iskljucenju javnosti prethodno saslusaju
stranke, i da se o iskljucenju odluci rjesenjem, koje mora biti obrazlozeno i javno objavljeno (prije
nego sto publika bude odstranjena iz sudnice). Treba imati u vidu da i postupanje protivno
uslovima iz cl. 235 i 237 predstavlja, takode, iskljucenje javnosti protivno zakonu, prema tome,
apsolutnu povredu postupka.

Relativne povrede odredaba krivicnog postupka


Relativne povrede odredaba krivicnog postupka postoje ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa
ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donosenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju
odredbu ovog zakona, a to je bilo ili moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donosenje presude.
Povrede odredaba ove vrste spadaju u relativne povrede, ukoliko vec nisu posebno predvidene u
apsolutnim povredama krivicnog postupka. Clan zakona koji odreduje relativne povrede postupka,
ostavlja sudu na ocjenu da u svakom konkretnom slucaju odredi hoce li se pogresna primjena ma koje
od procesnih odredaba ili propustanje njihove primjene smatrati bitnom povredom postupka, te, kao
takva, povuci nistavost sprovedenog postupka i izrecene presude. Prema tome, tu moze doci u obzir
povreda (pogresna primjena ili neprimjena) bilo koje procesne odredbe, ukoliko visi sud u svakom
pojedinom slucaju ocijeni da je ona negativno uticala ili mogla uticati na zakonito (primjena materijalnog
ili formalnog zakona) i pravilno (cinjenicno stanje) donosenje presude.
Imajuci to u vidu, broj relativnih povreda i njihovih kombinacija skoro je neogranicen, uz samo jedno
ogranicenje - da su se one dogodile u vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku samog glavnog
pretresa. To znaci da povrede postupka koje nastanu prije toga (dakle, u istrazi, odnosno uopste u
postupku podizanja i potvrdivanja optuzbe) ne mogu doci u obzir.

Povrede krivicnog zakona


One se jos nazivaju i povredama materijalnog prava. Pod pojmom krivicni zakon treba razumjeti sve
zakone koji sadrze krivicnopravne odredbe, prema tome - ne samo KZBiH, nego i sve ostale zakone koji
sadrze krivicnopravne norme.
Povrede materijalnog (krivicnog) zakona postoje ako je krivicni zakon povrijeden u pitanju:
 da li je djelo za koje se optuzeni goni krivicno djelo. Ova povreda krivicnog zakona ispoljava se:
o kao pogresna pravna ocjena da li neka djelatnost predstavlja krivicno djelo,
o kao pogresna pravna ocjena postojanja pojedinih konstitutivnih obiljezja krivicnog djela i
o kao pogresna pravna ocjena postojanja osnova za iskljucenje protivpravnosti.
 Da li ima okolnosti koje iskljucuju krivicnu odgovornost. Okolnosti (osnovi) koje iskljucuju krivicnu
odgovornost su:
o nehat - ako zakon ne predvida odgovornost za taj oblik krivnje,
o neuracunljivost i
o stvarna zabluda.
Ova povreda zakona pojavljuje se u oba pravca: bilo da sud pogresno nade da uracunljivost ili
umisljaj i nehat postoje, odnosno da stvarna zabluda ne postoji i u svim tim slucajevima

133
optuzenog oglasi krivim, bilo da pogresno nade da uracunljivost, umisljaj ili nehat ne postoje,
odnosno da stvarna zabluda postoji. Ona optuzenog oslobodi od optuzbe.
 Da li ima okolnosti koje iskljucuju krivicno gonjenje, a narocito da li je nastupila zastarjelost
krivicnog gonjenja ili je gonjenje iskljuceno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar vec
pravnosnazno raspravljena.
 Da li je u pogledu krivicnog djela koje je predmet optuzbe primijenjen zakon koji se ne moze
primijeniti. Povrede zakona, predvidene u ovoj odredbi, odnose se iskljucivo na tzv. odluku o
krivnji i sastoje se, uglavnom, u pogresnom podvodenju utvrdene djelatnosti (cinjenicnog stanja),
za koju se optuzeni optuzuje, pod pravnu normu. Prema tome, kada je rijec o ovoj povredi
zakona, djelo ostaje uvijek krivicno djelo i optuzeni biva oglasen krivim za njegovo izvrsenje, ali
je, pri odredivanju njegove pravne kvalifikacije, primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti.
 Da li je odlukom o kazni ili uslovnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri bezbjednosti ili o oduzimanju
imovinske koristi prekoraceno ovlascenje koje sud ima po zakonu. U pitanju je nezakonita kazna,
krivicna sankcija ili mjera krivicnog zakona. Ove povrede zakona odnose se samo na odluku o
kazni i o ostalim navedenim sankcijama, a zakon ih oznacava kao prekoracenje ovlascenja koje
sud ima, po zakonu, pri njihovom izricanju. Ove sankcije sud izrice na osnovu zakona kojima je
propisano krivicno djelo zbog koga je optuzeni oglasen krivim. Povrede zakona u tom pravcu
ogledaju se u tome sto sud izrice i odmjerava kaznu za krivicno djelo ispod ili iznad posebnog
minimuma, odnosno maksimuma (ovde se apstrahuju slucajevi ublazavanja, odnosno
poostravanja propisane kazne), zatim, u tome sto sud izrekne vrstu kazne koja nije u zakonu
predvidena za neko krivicno djelo, odnosno izrekne sporednu kaznu i kada njeno izricanje nije
predvideno ili je ne izrekne, iako je njeno izricanje obligatorno.
 Da li su pravilno primijenjene odredbe o uracunavanju pritvora i izdrzane kazne. Povrede iz ove
tacke odnose se samo na primjenu zakona pri uracunavanju pritvora i vec izdrzane kazne u kaznu
koja se izrice presudom. One se sastoje u tome sto sud pogresno ocijeni treba li neki pritvor i
njegovo trajanje ili vec - izdrzanu kaznu uracunati u kaznu koja se izrice presudom.

Pogresno ili nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje kao osnov zalbe na presudu
Cinjenicno stanje je osnovni i najvazniji supstrat svakog krivicnog postupka, ono je osnov svekolikog
odlucivanja u tom postupku: tek na njemu se zasniva primjena prava, odnosno zakona, a od toga kako je
ono utvrdeno (pravilno, pogresno ili nepotpuno, s kakvim je stepenom uvjerljivosti utvrdeno i da li se i
kako ono moglo utvrditi) ovisi i primjena zakona (i kojeg), te ovakav ili onakav nacin njegove primjene,
prema tome - izricanje pravilne i zakonite presude.
Utvrdivanje cinjenicnog stanja je najznacajnija i najdelikatnija djelatnost suda u krivicnom postupku.
Kao cinjenice za potrebe krivicnog postupka oznacavaju se dogadaji i pojave koji su postojali ili postoje i
cije se postojanje mora u tom postupku rekonstruisati. Odlucne cinjenice su one na kojima se
neposredno zasniva primjena (materijalnog ili formalnog) zakona, dakle one o kojima neposredno ovisi
primjena prava. Samo one odlucne cinjenice koje su utvrdene u presudi mogu se smatrati da postoje, a
ne i druge cinjenice koje postoje izvan toga (nisu sadrzane u presudi). Prema tome, bez obzira na to sto
odlucne cinjenice jasno proizilaze iz izvedenih dokaza, uvijek se moraju izvesti zakljucci o njihovom
postojanju, jer u suprotnom nema utvrdenog cinjenicnog stanja.
Odlucne cinjenice mogu se podijeliti na procesnopravne odlucne cinjenice (od kojih zavisi primjena
brojnih procesnih odredaba kojima se ureduje sam postupak) i materijalnopravne odlucne cinjenice (od
kojih zavisi primjena materijalnih zakona, dakle krivicnih zakona).
Kada je rijec o materijalnopravnim odlucnim cinjenicama, treba naglasiti da tu ne spadaju samo one od
kojih zavisi postojanje krivicnog djela, njegova protivpravnost i krivicna odgovornost ucinioca, nego i
odluka o kazni i drugim sankcijama. To, dalje, znaci da su i cinjenice o kojima zavisi izricanje i
odmjeravanje kazne (i drugih sankcija), takode, odlucne cinjenice, bilo da ih zakon naziva olaksavajucim
ili otezavajucim, okolnostima za ublazavanje kazne, osnovima za ublazavanje kazne, osnovima za
oslobadanje od kazne itd. Ostale vazne cinjenice nemaju nikakvu direktnu vezu sa primjenom prava,
nego se koriste u postupku dokazivanja, odnosno utvrdivanja.

134
Cinjenicno stanje obuhvata skup samo odlucnih cinjenica. Buduci da cinjenicno stanje utvrduje iskljucivo
sud, utvrdenim cinjenicnim stanjem smatra se samo ono koje je sud utvrdio u svojoj presudi (odluci).
Izvan toga ne moze biti rijeci ni o kakvom utvrdenom cinjenicnom stanju.
Pogresno utvrdeno cinjenicno stanje postoji kada je u presudi neka octlucna cinjenica (ili vise njih)
pogresno utvrdena. Neka odlucna cinjenica pogresno je utvrdena kada nije istinito utvrdena, drugim
rijecima - kada nije utvrdena onako kako se dogodila u stvarnosti. Mectutim, s obzirom na to da ovdje ne
postoji mogucnost objektivnog ocjenjivanja, mora se poci od ocjene viseg suda (kada odlucuje povodom
zalbe o utvrdenom cinjenicnom stanju) i ocjene zalioca (kada zalbom pobija cinjenicno stanje), da bi se
ustanovilo odgovara li pojedina utvrdena odlucna cinjenica rezultatu provedenog dokaznog postupka. Pri
tome, istaknuti nedostaci i propusti pri utvrdivanju cinjenicnog stanja moraju u svakom pojedinom
slucaju uzrokovati pogresno cinjenicno stanje. Zato se mora, uz ustanovljenje postojanja tih nedostataka
i propusta, utvrdivati i jesu li oni u pojedinom slucaju uzrokovali, odnosno mogli uzrokovati pogresno
utvrdenje neke odlucne cinjenice. U pogledu zalioca koji pobija cinjenicno stanje, njegova ocjena da je to
stanje pogresno utvrdeno zasniva se, po pravilu, na uvjerenju da su nedostaci istaknuti u zalbenim
razlozima doveli do pogresnog utvrdivanja odlucne cinjenice. Sto se tice drugostepenog suda, njegova
ocjena, prilikom odlucivanja o zalbi u sjednici vijeca, ne dovodi do konacnog zakljucka da je cinjenicno
stanje pogresno utvrdeno, nego samo do sumnje u ispravnost utvrdenog cinjenicnog stanja, odnosno do
toga da samo smatra kako zbog pogresno utvrdenog cinjenicnog stanja treba narediti pretres pred
drugostepenim sudom. To je zato sto se, po zakonu, presuda, prema tome i cinjenicno stanje na kojem
ce se ona zasnivati, moze temeljiti samo na cinjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Cinjenicno stanje je nepotpuno utvrdeno kada je izostalo utvrdenje neke odlucne cinjenice, koje je u
datom slucaju bilo potrebno. Ocjena postojanja nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja, u krajnjoj liniji,
prebacuje se na pravno pitanje: koje je sve odredbe formalnog i materijalnog prava trebalo u datom
slucaju primijeniti i nalaze li se u utvrdenom cinjenicnom stanju sve odlucne cinjenice na kojima se
pravilna primjena tih odredaba mora zasnivati?
S tim u vezi, namece se logican odgovor: ukoliko u cinjenicnom stanju izostaje utvrdenje neke takve
odlucne cinjenice, to stanje je nepotpuno utvrdeno. Nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje postoji i kada
na to upozoravaju nove cinjenice ili novi dokazi. Pozivajuci se na nove cinjenice, zalilac je duzan da
navede dokaze kojima bi se te cinjenice imale dokazivati, te, pozivajuci se na nove dokaze, duzan je da
navede cinjenice koje pomocu tih dokaza zeli da dokaze. Trazi se, takode, da zalilac navede razloge zasto
te cinjenice i dokaze ranije nije iznio. Mogucnost iznosenja novih cinjenica i dokaza ima i protivnik
zalioca, koji u odgovoru na zalbu moze ne samo poricati navode protivnika, nego ih i pobijati novim
cinjenicama i dokazima. Nove cinjenice i dokazi nisu poseban osnov za ulaganje zalbe, vec samo sredstvo
kojim se utvrduje pogresnost ili nepotpunost utvrdenog cinjenicnog stanja, kao osnova za zalbu.
Najblaza procesna posljedica pogresnog, odnosno nepotpunog utvrdenja cinjenicnog stanja ogleda se u
tome sto stranka takvo njegovo utvrdenje moze pobijati zalbom, cime drugostepeni sud stice mogucnost
ispitivanja ispravnosti njegovog utvrdenja. Ukoliko drugostepeni sud, na osnovu takve zalbe, stekne
uvjerenje da je cinjenicno stanje utvrdeno pogresno ili nepotpuno, on ukida pobijanu presudu i nareduje
odrzavanje pretresa pred drugostepenim sudom.

Pobijanje presude zbog odluke o krivicnopravnoj sankciji, troskovima krivicnog postupka,


imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude
U pogledu kazne i uslovne osude, povreda predvidena ovim clanom postoji ako je sud glavnu ili sporednu
kaznu odmjerio bez prekoracenja zakonskih ovlascenja, ali je, u granicama zakona, nije pravilno odmjerio
s obzirom na okolnosti koje uticu da kazna bude manja ili veca ili sto je sud primijenio, ili nije primijenio
odredbe o ublazavanju kazne, o oslobadanju od kazne ili o uslovnoj osudi, iako su za to postojali
zakonski uslovi. Takve pogreske prilikom izricanja kazne mogu biti npr. sadrzane u tome da sud nije
pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti (otezavajuce ili olaksavajuce okolnosti) koje uticu da
kazna bude veca ili manja.
Kada su u pitanju mjere bezbjednosti, zakon propisuje da se odluka o njima moze pobijati ako je sud
nepravilno donio ovu odluku ili nije izrekao mjeru bezbjednosti, iako su za to postojali zakonski uslovi.
Iz istih razloga moze se pobijati odluka o troskovima krivicnog postupka.
135
Odluka o imovinskopravnom zahtjevu, kao i odluka o objavljivanju presude putem sredstava javnog
informisanja moze se pobijati kad je sud o ovim pitanjima donio odluku protivno zakonskim odredbama.

Postupka po zalbi pred sudom prvog stepena


Postupak po zalbi na presudu prvostepenog suda obuhvata niz zakonom predvidenih radnji, od kojih se
neke preduzimaju od strane suda cija se presuda pobija (prvostepeni sud), dok su druge radnje u
nadleznosti suda pravnog lijeka (drugostepeni sud). U vezi sa zalbom, prvostepeni sud vrsi neke tehnicke
radnje i neke radnje odlucivanja.

Tehnicke radnje prvostepenog suda


Tehnicke radnje prvostepenog suda obuhvataju prijem zalbe i ispitivanje njene tehnicke ispravnosti.
Zalba se podnosi visem sudu, od koga se trazi odluka, ali se predaje sudu prvog stepena, koji je donio
presudu koja se pobija, i to u dovoljnom broju primjeraka za sud, protivnu stranku i branioca, radi
davanja odgovora. Prijem se ne moze odbiti zbog toga sto je zalba neblagovremena ili nedopustena, a
jos manje zbog toga sto je neosnovana. U slucaju da zalba bude dostavljena nenadleznom sudu ili
drugom drzavnom organu, taj je duzan da zalbu odmah dostavi nadleznom sudu. Ako zalba nije
podnijeta u dovoljnom
broju primjeraka, sud ce pozvati zalioca da u odredenom roku preda dovoljan broj primjeraka, a ako
zalilac ne postupi po naredenju suda - sud ce potrebne primjerke prepisati o trosku zalioca.
Prvostepeni sud ima opstu duznost, kada je u pitanju zalba, da ispita njenu urednost sa cisto tehnicke
strane i da je dostavi protivnoj stranki i braniocu na odgovor. Ako zalba ne ispunjava uslove propisane u
pogledu sadrzaja, a podnosilac zalbe nema branioca ili ako je zalbu podnio osteceni koji nema
punomocnika - prvostepeni sud poziva zalioca da u odredenom roku dopuni zalbu pismenim podneskom
ili usmeno na zapisnik kod suda. Ako zalilac to ne ucini, a u zalbi nedostaje osnov ili nedostaje
obrazlozenje ili potpis lica koje podnosi zalbu, zalba se odbacuje, a ako nedostaje samo podatak na koju
se presudu zalba odnosi, ona se odbacuje samo ako se to na drugi nacin ne moze utvrditi. Zalba
izjavljena u korist optuzenog ne odbacuje se ni onda kada poziv na dopunu ne uspije, vec se, ako se
moze utvrditi na koju se presudu zalba odnosi, spisi dostavljaju drugostepenom sudu.

Odlucivanje prvostepenog suda po zalbi


Sudija, odnosno predsjednik vjeca prvostepenog suda ovlascen je da rjesenjem odbaci neblagovremenu
zalbu (tj. onu koja je podnijeta poslije zakonskog roka) i nedopustenu zalbu (tj. onu koju je izjavilo lice
neovlasceno za podnosenje zalbe ili lice koje se odreklo ili odustalo od zalbe ili je poslije odustanka
ponovo izjavilo zalbu ili ako zalba po zakonu nije dopustena).
Ukoliko prvostepeni sud ne odbaci zalbu kao neblagovremenu i nedopustenu, dostavlja je protivnoj
stranki na odgovor, i to najkasnije u roku od osam dana od dana prijema, a po prijemu odgovora,
odnosno proteka roka za odgovor, dostavlja zalbu sa svim spisima drugostepenom sudu.

Postupak po zalbi pred drugostepenim sudom


Postupak pred drugostepenim sudom zapocinje onog trenutka kada spisi po zalbi pristignu u ovaj sud.
Vijece drugostepenog suda donosi odluku u sjednici vijeca ili na osnovu odrzanog pretresa. U okviru ovog
postupka razlikujemo: postupak van sjednice, rjesavanje u sjednici vijeca i rjesavanje na pretresu.

Postupak van sjednice


U postupku van sjednice ili pripremnom postupku za sjednicu drugostepenog suda meritorno se nista ne
rjesava, vec se vrse potrebne pripreme da bi se stvar rijesila u sjednici vijeca ili na drugostepenom
pretresu. Krivicni predmet sa zalbom, koji je stigao od prvostepenog suda, predaje se predsjedniku
zalbenog vijeca, koji odreduje sudiju izvjestioca. Sam sudija izvjestilac, kao clan zalbenog vijeca, nema
neka posebna ovlascenja u smislu donosenja odluke, ali ima obavezu da preduzme one radnje koje
omogucavaju da se na sjednici donese meritorna odluka.
Duznost izvjestioca je da prouci spise i pripremi predmet, da bi mogao da referise na sjednici ili na
drugostepenom pretresu. Sudija izvjestilac moze, po potrebi, od sudije, odnosno predsjednika vijeca koje
136
je donijelo pobijenu presudu pribaviti izvjestaj o povredama odredaba krivicnog postupka, a moze i
provjeriti navode zalbe u pogledu novih dokaza i novih cinjenica ili pribaviti potrebne izvjestaje ili spise.
Provjeravanje treba da posluzi da se, po mogucnosti, izbjegne situacija koja je, sa dozvoljavanjem
podnosenja novih cinjenica i dokaza u zalbenom postupku, skoro neizbjezna, da se zbog proizvoljno i
netacno navedenih dokaza u zalbi, prvostepena presuda ukida i stvar upucuje na ponovni glavni pretres i
da se tek tamo utvrdi da takve cinjenice i dokazi uopste ne postoje ili da sasvim drukcije izgledaju.
Kada sudija izvjestilac pripremi spis, predsjednik zalbenog vijeca ce zakazati sjednicu vijeca.

Postupak u sjednici vijeca


Sjednica vijeca drugostepenog suda je javna i o njoj se obavjestavaju tuzilac, optuzeni i njegov branilac.
O zakazanoj sjednici se ova lica (ukljucujuci i tuzioca) samo obavjestavaju, a ne pozivaju. Za obavljanje
radnje obavjestavanja o sjednici vijeca nije potrebna stroga procesna procedura, kao kada je u pitanju
radnja pozivanja. U pogledu nacina obavjestavanja o sjednici, u pravilu se vrsi dostavljanje pismene
obavijesti, a moze i usmeno.
Za odrzavanje sjednice se trazi da su tuzilac, optuzeni i njegov branilac uredno i blagovremeno o tome
obavijesteni. Kada se optuzenom ne moze uruciti obavjestenje o zakazanoj sjednici zbog promjene
adrese ili boravista, predsjednik vijeca drugostepenog suda mora uciniti napor da nade novu adresu
optuzenog, pa tek ako u tome ne uspije, da mu obavijest o sjednici vijeca dostavi preko oglasne ploce
suda.
Medutim. nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obavijesteni ne sprecava odrzavanje sjednice
vijeca. Izuzetak je ako se optuzeni nalazi u pritvoru ili na izdrzavanju kazne, kada se mora osigurati
njegovo prisustvo.
Zakon je postupanje u sjednici prosirio na opstu javnost i potpuno je izjednacio sa opstom javnoscu pred
prvostepenim sudom, time sto je u citiranoj odredbi propisao da se javnost sa sjednice vijeca moze
iskljuciti samo uz uslove odredene zakonom. Opsta javnost sjednice vijeca uslovljena je prisustvom
stranaka i branioca sjednici, a to znaci da, iako je sjednica zakazana kao javna i stranke o tome
obavijestene, nece biti dopustena opsta javnost ukoliko nijedna stranka ne bude prisutna sjednici.
Sjednica vijeca pocinje izlaganjem podnosioca zalbe, a nakon toga druga stranka izlaze odgovor na
zalbu. Prilikom tih izlaganja stranke i branilac imaju pravo iznositi navode iz zalbe, a nemaju pravo
neograniceno i izvan tih okvira izlagati nove zalbene osnove i razloge pobijanja presude. Vijece moze od
stranaka i branioca koji su prisutni zatraziti potrebno objasnjenje u vezi sa zalbom i odgovorom na zalbu,
a stranke i branilac predloziti da se procitaju pojedini spisi, a po dopustenju predsjednika vijeca - dati
objasnjenja za svoje stavove iz zalbe, odnosno odgovora na zalbu, ne ponavljajuci ono sto je sadrzano u
objasnjenjima.
U svemu ostalom sudi se na osnovu spisa.
O sjednici vijeca mora se voditi poseban zapisnik, u koji se, uz ostalo, unosi bitan sadrzaj sprovedenih
procesnih radnji i izreka donesene odluke, te podaci o tome da li je ona usmeno objavljena. Obaveza je
da se takav zapisnik prikljuci spisima. Taj zapisnik ostaje otvoren i pristupacan svim licima ovlascenim da
izvrse uvid u njega. Medutim, uz taj zapisnik sastavlja se poseban zapisnik o vijecanju i glasanju, koji
sadrzi tok glasanja i donesenu odluku i on se uvijek zatvara u poseban omot.
Utvrdena je i obaveza sudije, odnosno predsjednika vijeca prvostepenog suda da rjesenjem odbaci
neblagovremenu i nedopustenu zalbu. Medutim, ukoliko tako ne bude postupljeno, takvo rjesenje moze
donijeti vijece drugostepenog suda, i to i bez obavjestavanja stranaka i branioca o sjednici vijeca.
Ustavni sud BiH je ranije zauzeo stav EKLJP ne daje stranci neograniceno pravo da saslusava svjedoke
pred sudom. U stvari, na sudu je da ocijeni da li su izjave predlozenog svjedoka relevantne za
predmet i mogu li one da ponude korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi
postupak mora da ima odredenu diskreciju o ovim pitanjima, ali isto tako slijedi iz EKLJP da stranka u
postupku ne moze da ima prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogucnosti da iznese dokaze.
Ustavni sud BiH je u vise svojih odluka podsjetio da optuzeni moraju imati mogucnost da licno
prisustvuju sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na sudenje pred prvostepenim sudom. Medutim
pravo na pravicno sudenje takode podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima vise instance
koji odlucuju o zalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograniceno na procesna ili cisto
137
pravna pitanja, kada licno prisustvo optuzenog nije od znacaja. Ako zalbeni sud samo razmatra pitanje
materijalnog prava, rasprava u prisustvu optuzenog nije nuzna. Situacija je, medutim, drukcija ako se
zalbeni sud bavi razmatranjem cinjenica. Postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti,
tako sto optuzeni mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tuzilac, kao i
mogucnost da odgovori na iznesene navode i dostavi druge dokaze u korist svoje odbrane.
Nacelo kontradiktornosti, u svojoj biti, znaci priliku za stranke u krivicnom ili gradanskom postupku da
budu upoznate sa svim predocenim dokazima ili misljenjima, pa cak i onim koje je iznio nezavisni clan
drzavne sluzbe pravne pomoci, u smislu uticaja na sudsku odluku. Zato, ako o sjednici vijeca
drugostepenog suda optuzeni nije bio obavijesten, dok je tuzilac bio obavijesten i o navodima zalbe se
izjasnio na sjednici vijeca, ovakva situacija svakako znaci nepostovanje principa jednakosti pred
sudom.Takode, ako je ishod sudenja pred drugostepenim sudom bio od velikog znacaja za optuzenog,
cinjenica da je u zalbenom postupku, pred drugostepenim sudom ucestvovao tuzilac, narusava princip
kontradiktornosti postupka, pri cemu apelantu i njegovom braniocu nije bila data ta mogucnost. To
predstavlja povredu principa jednakosti stranaka u postupku sto je inherentan i jedan od osnovnih
principa EKLJP.
Isto tako, drugostepeni sud je povrijedio pravo optuzenog na materijalnu i formalnu odbranu kada je
sjednicu vijeca na kojoj se odlucivalo o zalbama optuzenih protiv prvostepene presude, odrzao bez
pozivanja optuzenih i njihovog branioca, a koji su u svojim zalbama zahtijevali prisustvo javnoj sjednici.
S druge strane, ako je tuzilac, u skladu sa zakonom, dao pismeni prijedlog bez dostavljanja novih dokaza
koji bi mogli imati uticaja na odluku, dok na sjednici vijeca suda nije bila prisutna nijedna od strana u
postupku, time nije povrijeden princip prava na odbranu, odnosno princip jednakosti i kontradiktornosti.
Do ove povrede nece doci ni ako apelant nije trazio prisustvovanje sjednici pred drugostepenim sudom,
uz istovremeno odsustvovanje ovlascenog tuzioca. Nema krsenja principa jednakosti pred sudom, kao
elementa prava na pravicno sudenje EKLJP, kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio
odluku na sjednici vijeca bez pretresa i bez izvodenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog
vijeca nije prisustvovala nijedna stranka u postupku.

Rjesavanje na pretresu pred drugostepenim sudom


Odrzavanje pretresa pred drugostepenim sudom predstavlja drugi moguci nacin razmatranja zalbe na
prvostepenu presudu. Pretres ce se odrzati ako drugostepeni sud ukine prvostepenu presudu. Pri tome,
odredbe o glavnom pretresu u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred
drugostepenim sudom. Podrazumijeva se da ce se shodno primjenjivati i odredbe o izricanju,
objavljivanju i pismenoj izradi presude.
Rjesenje o ukidanju prvostepene presude obavezuje vijece drugostepenog suda da zakaze i odrzi pretres.
Na tom pretresu, ovo vijece je obavezno da izvede sve procesne radnje navedene u drugostepenoj odluci
i da raspravi sva sporna pitanja na koja je u njoj ukazano. Zakazani pretres se ponavlja samo u onom
dijelu u kome se ponovo sudi, a to moze biti u cjelini (ako je rjesenjem ukinuta prvostepena presuda) ili
u pojedinim dijelovima (kada je presuda ukinuta djelimicno). U takvoj procesnoj situaciji pretres se vodi
na osnovu optuznice koja se odnosi na ukinutu presudu ili dio presude koji je ukinut i na osnovu
drugostepene odluke kojom je ukinuta prvostepena presuda koja sadrzi upute da li je potrebno ponovo
izvesti vec provedene dokaze ili neki od njih u prvostepenom postupku ili ce ti dokazi biti samo procitani.
Medutim, ako vijece drugostepenog suda ustanovi da je potrebno ponovo izvesti dokaze vec izvedene u
prvostepenom postupku, tada ce iskazi saslusanih svjedoka i vjestaka i pismeni nalaz i misljenje biti
prihvaceni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vjestaci prilikom svjedocenja bili unakrsno ispitani
od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to
bilo omoguceno kao i ukoliko se radi o dokazima cije je izvodenje naredio sud).
U torn sracaju njihovi iskazi na pretresu se mogu citati. Ovo pravilo se se ne odnosi na lica koja mogu
odbiti svjedocenje. O drugostepenom pretresu vodi se zapisnik, koji se sastavlja kao i zapismk o glavnom
pretresu.

Odluke drugostepenog suda po zalbi

138
Drugostepeni sud moze u sjednici vijeca odbaciti zalbu kao neblagovremenu ili kao nedopustenu ili odbiti
zalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu ili preinaciti prvostepenu presudu ili ukinuti
presudu i odrzati pretres. Te odluke se, s obzirom na sadrzaj, mogu podijeliti na procesne i materijalne.
Formalne odluke su rjesenja koja drugostepeni sud donosi ne upustajuci se u razmatranje sadrzaja i
osnovanosti zalbe, nego zalbu odbacuje kao neblagovremenu ili nedopustenu.
Materijalne odluke ce drugostepeni sud donijeti u obliku presude kada odbije zalbu kao neosnovanu i
potvrdi prvostepenu presudu ili ako uvazavajuci zalbu, preinaci prvostepenu presudu ili ako ukine
prvostepenu presudu i odredi odrzavanje pretresa.
Sve ove odluke drugostepeni sud moze donijeti samo na osnovu odrzane sjednice vijeca. Medutim, ako
uvazi zalbu i rjesenjem ukine prvostepenu presudu, drugostepeni sud mora odrzati pretres na kome se
shodno primjenjuju odredbe koje se odnose na glavni pretres.
Odlucivanje vijeca drugostepenog suda pretpostavlja postojanje vise zalbi izjavljenih protiv iste presude.
U tom slucaju o svim zalbama protiv iste presude vijece drugostepenog suda odlucuje jednom odlukom,
ukljucujuci i situaciju kada utvrdi da je neka zalba neblagovremena ili nedopustena. U tim odlucivanjima,
odluke vijeca drugostepenog suda mogu biti jednostavne ili slozene, odnosno kombinovane (npr.
presudom odbijene kao neosnovane zalbe tuzioca i ostecenog, a djelimicno uvazena zalba optuzenog i
izrecena mu blaza kazna zatvora).
Drugostepeni sud moze:
 Odbaciti zalbu kao neblagovremenu. Ovakvu odluku sud ce donijeti ako utvrdi da je zalba
podnijeta poslije zakonskog roka za njeno podnosenje. Da li je zalba blagovremena, cijeni
prvostepeni sud kome je zalba dostavljena. Negativna odluka (da je zalba neblagovremena)
utvrduje se pismeno (rjesenjem), dok se pozitivna odluka (konstatacija) da je zalba blagovremena
- ne utvrduje pisanim putem. Time je ostavljena mogucnost, odnosno obaveza i drugostepenom
sudu da cijeni blagovremenost zalbe. Drugostepeni sud duzan je da zalbu odbaci ako nade da je
neblagovremena i ne moze je vracati prvostepenom sudu da ponovo cijeni njenu blagovremenost,
iako je pravilo da zalbu kao neblagovremenu prevashodno odbacuje, i to rjesenjem, sudija,
odnosno predsjednik vijeca prvostepenog suda. Nepotpuna uputa suda o pravu na zalbu ne moze
dovesti do odbacivanja zalbe zbog njene neblagovremenosti, ako je podnesena u skladu s datom
uputom.
 Odbaciti zalbu kao nedopustenu. Do odbacivanja zalbe kao nedoptrslene doci ce u slucaju
ako se utvrdi da je zalbu izjavilo lice koje nije ovlasceno na podnosenje zalbe ili lice koje se
odreklo zalbe ili ako se utvrdi odustanak od zalbe ili da je poslije odustanka ponovno podnesena
zalba ili ako zalba po zakonu nije dopustena. Zalba je podnesena od strane lica koje nije
ovlasceno na podnosenje zalbe, kada se nedvosmisleno moze zakljuciti da je zalba podnesena
protiv volje optuzenog. U slucaju ako se optuzeni odrekao prava na zalbu, onda je nedopustena
naknadno podnesena zalba njegovog branioca ili ostalih lica koja mogu izjaviti zalbu u njegovu
korist. Kao nedopustenu treba odbaciti i zalbu optuzenog protiv presude u kojoj je predlozeno da
mu se, pored kazne zatvora, izrekne mjera bezbjednosti lijecenja od ovisnosti i u slucaju kada su
ispunjeni uslovi za izricanje te sankcije.
 Odbiti zalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostepenog suda. Takvu presudu
donosi drugostepeni sud, kada utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se ta presuda pobija. U
takvom slucaju zalba se odbija kao neosnovana (za razliku od odbacivanja zalbe kao
neblagovremene, odnosno nedopustene). To znaci da je drugostepeni sud ocijenio sve zalbene
osnove istaknute u zalbi i razloge iznesene u njoj, te nasao da oni ne stoje, dakle da je zalba
neosnovana. Time je drugostepeni sud rijesio konacnu sudbinu pobijane presude, koja, usljed
toga, slice i formalnu i materijalnu pravnosnaznost, ukoliko u zakonu nije iznimno predvidena
mogucnost njenog daljnjeg pobijanja redovnim pravnim lijekom. Drugostepena odluka ima formu
presude, cija izreka sadrzi dvije odluke, i to: prvu, kojom se zalba podnosioca odbija kao
neosnovana i drugu kojom se potvrduje prvostepena presuda. Drugostepena odluka kojom se
zalba podnosioca odbija kao neosnovana i potvrduje prvostepena presuda spada medu tzv.
jednostavne odluke vijeca drugostepenog suda, ali ta odluka moze biti sadrzana i u tzv. slozenim

139
presudama vijeca (npr. kada vijece drugostepenog suda odbaci kao neblagovremenu zalbu
tuzioca, a zalbu optuzenog odbije kao neosnovanu i potvrdi presudu vijeca drugostepenog suda).
 Preinaciti prvostepenu presudu. Zakon predvida poseban nacin odlucivanja drugostepenog
suda - preinacenje prvostepene presude, sto se svodi na meritorno i konacno (ali drukcije)
odlucivanje drugostepenog suda o krivicnoj stvari. Zakon pruza to ovlascenje uz uslov da
drugostepeni sud utvrdi da su odlucne cinjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrdene i da, s
obzirom na utvrdeno cinjenicno stanje, po pravilnoj primjeni zakona, valja donijeti drukciju
presuduja prema stanju stvari i u slucaju povrede iz clana 297 stav 1 tac. f) i j). O tome vijece
drugostepenog suda donosi odluku u formi presude, koja predstavlja meritorno i konacno
odlucivanje u krivicnoj stvari. Prema tome, priroda navedenih nedostataka u prvostepenoj presudi
takva je da ih moze otkloniti drugostepeni sud u zalbenom postupku, tako sto ce presudom
preinaciti prvostepenu presudu. Tako npr. sud drugog stepena moze izmijeniti pravnu oznaku
djela samo ako utvrdi da su odlucne cinjenice pravilno utvrdene i da se, s obzirom na tako
pravilno utvrdeno stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukcija presuda. Medutim,
kada se, uvazavanjem zalbe, prvostepena presuda preinacava u pogledu pravne ocjene djela,
izrekom drugostepene presude se mora odluciti o krivicnoj sankciji i onda kada je ona istovjetna
krivicnoj sankciji izrecenoj prvostepenom presudom. Isto tako, u izreci presude kojom se
prvostepena presuda preinacava u pogledu odluke o kazni, drugostepeni sud nije duzan da
navede da se ne opoziva ranija uslovna osuda koja je prvostepenom presudom pogresno
opozvana. Ili, kada prvostepeni sud utvrdi da su u prvostepenom postupku ucinjene povrede zbog
kojih po zakonu ne moze da preinaci niti da ukine prvostepenu odluku, on ce to samo
konstatovati u obrazlozenju svoje odluke i sl. Kada drugostepeni sud preinacuje pobijanu
presudu, moze se to odraziti i na potrebu odredivanja ili ukidanja pritvora (ali samo iz osnova
predvidenih u clanu 138 st. 1 i 2). Tada je taj sud duzan donijeti o tome posebno rjesenje, protiv
kojeg nije dopustena zalba (clan 314 stav 2).
 Ukinuti prvostepenu presudu i odrediti odrzavanje pretresa. Ovakvu odluku sud ce,
uvazavajuci zalbu, donijeti ako utvrdi: a) da postoji bitna povreda odredaba krivicnog postupka,
osim slucajeva koji se odnosi na preinacenje prvostepene presude ili b) da je potrebno izvesti
nove dokaze ili ponoviti u prvostepenom postupku vec izvedene dokaze usljed kojih je cinjenicno
stanje pogresno ili nepotpuno utvrdeno. U pogledu osnova iz tacke a), prvostepena presuda se
mora ukinuti jer se takve povrede ne mogu otkloniti bez odrzavanja pretresa, odnosno ne mogu
se sanirati preinacenjem presude. U tom slucaju vijece drugostepenog suda se ne upusta u
ispitivanje pogresno i nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja, pod uslovom da se zbog tog
zalbenog osnova pobija presuda. Ovo stoga sto ako se prvostepena presuda ukida zbog bitne
povrede odredaba krivicnog postupka, onda to znaci da su kako presuda tako i postupak u kome
je donesena nistavi, pa je zakonska pretpostavka a su nevaljani i svi ostali njeni sastojci (stvarna
osnovica presude). Kad je u pitanju tacka b), ne postoji mogucnost da se na sjednici vijeca
ispravlja cinjenicno stanje. Ako vijece drugostepenog suda ukida presudu zbog pogresno ili
nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja, ne moze se upustati u ispitivanje zalbenog osnova
povrede krivicnog zakona, jer je nemoguce raspravljati o pravilnoj ili nepravilnoj primjeni
krivicnog zakona kada se ne zna kakvo ce cinjenicno stanje biti utvrdeno nakon odrzanog
pretresa. Ukoliko ne stoje eventualni zalbeni prigovori zbog postojanja bitne povrede odredaba
krivicnog postupka ili pogresno i nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja ili takvi prigovori nisu ni
navedeni, onda se zbog povrede krivicnog zakona presuda moze samo preinaciti. Vijece
drugostepenog suda moze i djelimicno ukinuti prvostepenu presudu - i u odnosu na taj dio odrzati
pretres. Kriterijum za djelimicno ukidanje presude jeste da se pojedini dijelovi presude mogu
izdvojiti bez stele za pravilno presudenje. U tom kontekstu, sama cinjenica da se radi o vise
ucinilaca jednog krivicnog djela, ne mora biti smetnja da zalbeni sud potvrdi prvostepenu presudu
u pogledu nekih optuzenih, a u odnosu na druge da ukine presudu. Ako je prvostepena presuda
ukinuta djelimicno, onda ona pravno prestaje da postoji u obimu u kome je ukinuta, pa
drugostepeni sud u odnosu na taj dio mora odrediti pretres. Ako se optuzeni nalazi u pritvoru,
drugostepeni sud mora nakon ukidanja prvostepene presude ispitati da li jos uvijek postoje razlozi
140
za pritvor, pa zavisno od te ocjene donijeti rjesenje o produzenju ili ukidanju pritvora. Ovakva
obaveza znaci ne samo ispitivanje da li jos uvijek postoje razlozi za pritvor zbog kojih je on bio
odreden ili produzen, vec, isto tako, i da li se pojavio neki novi osnov za pritvor. Bez obzira na to
da li je doneseno rjesenje o produzenju ill ukidanju pritvora, protiv njega nije dozvoljena zalba.
Ako je optuzeni u pritvoru, drugostepeni sud je duzan donijeti odluku najkasnije u roku od tri
mjeseca od dana kada je primio spise. Nakon odrzanog pretresa vijece drugostepenog suda moze
donijeti formalnu presudu kojom se optuzba odbija i meritorne presude, i to: presudu kojom se
optuzeni oslobada od optuzbe, presudu kojom se optuzeni oglasava krivim i presudu kojom se
utvrduje da je optuzeni ucinio djelo u stanju neuracunljivosti.

Obrazlozenje odluke drugostepenog suda kojom se ukida prvostepena presuda


Svaka sudska odluka, pa i ona drugostepenog suda, mora imati obrazlozenje u kojem se navode i
objasnjavaju razlozi kojima se sud rukovodi pri donosenju odluke sadrzane u njenoj izreci odreduje,
posebno za odluke drugostepenog suda, sta one treoaju sadrzavati i tu su postavljeni samo minimalni
zakonski zahtjevi. U obrazlozenju presude, u dijelu kojim se ukida prvostepena presuda ili u rjesenju
kojim se ukida prvostepena presuda, navesce se samo kratki razlozi za ukidanje. Ovo podrazumijeva da
ako se prvostepena presuda ukida u potpunosti ili djelimicno zbog bitnih povreda odredaba krivicnog
postupka, u obrazlozenju drugostepene odluke ili dijela odluke treba navesti koje su odredbe povrijedene
i u cemu se te povrede sastoje. Ukoliko se prvostepena presuda ukida zbog pogresno ili nepotpuno
utvrdenog cinjenicnog stanja, treba ukratko navesti u cemu su sadrzani nedostaci u utvrdenom
cinjenicnom stanju, te zasto su novi dokazi vazni za donosenje pravilne odluke. Prema tome,
drugostepeni sud treba u obrazlozenju takve drugostepene odluke u bitnom dijelu ocijeniti zalbeni osnov
iz kojeg se u cijelosti ili djelimicno ukida prvostepena presuda i nije duzan baviti se svim detaljima na
koje u tom pravcu ukazuje zalba.

ZALBA NA PRESUDU DRUGOSTEPENOG SUDA


Noviji krivicni postupci sve vise sudenje svode na svega dvije instance: prvostepenu i drugostepenu.
Prema tome, oni dopustaju pobijanje prvostepene presude samo na jednu visu instancu. Nas zakon, iako
postavlja dvostepenost kao pravilo, dopusta, ali samo u nekim slucajevima, i pobijanje drugostepene
presude pred jos jednom instancom, cime je u nas krivicni postupak, makar kao iznimka, uvedena i treca
instanca. Predvidanje u zakonu trece instance u krivicnom postupku ne dolazi u koliziju ni sa ustavnim
normama, odnosno medunarodnim obavezama BiH.
Tako Univerzalna deklaracija o pravima covjeka, EKLJP i MPGPP proklamuju i zasticuju pravo covjeka na
podnosenje pravnog lijeka protiv sudskih odluka (beneficium appelationis). Jamci se gradanima pravo
zalbe protiv sudskih odluka donesenih u prvom stepenu, iz cega proizilazi da je postojanje druge instance
obavezno, ali ne i da je iskljucena mogucnost postojanja vise zalbenih instanci.

Slucajevi pobijanja drugostepene presude


Treca instanca dolazi u obzir:
 Ako je drugostepeni sud donio novu osudujucu presudu.
 Ako je sud koji rjesava u drugom stepenu preinacio prvostepenu presuda kojom je
optuzeni osloboden optuzbe i izrekao presudu kojom se optuzeni proglasava krivim.
Ovaj slucaj, je zasnivanje drugostepene presude, ali drukcijom primjenom zakona, odnosno
drukcijom pravnom ocjenom, na cinjenicnom stanju utvrdenom u prvostepenoj presudi, sto
rezultira preinacenjem oslobadajuce presude u osudujucu. Do takve promjene presude kojom je
optuzeni osloboden od optuzbe u presudu kojom se oglasava krivim moze doci samo na osnovu
zalbe tuzioca. Dopustanje trece instance u obrnutoj situaciji (preinacenja osudujuce presude u
oslobadajucu) po ovoj odredbi ne dolazi u obzir. Cinjenicno stanje utvrdeno u prvostepenoj
presudi pruza drugostepenom sudu potrebnu osnovicu za preinacenje oslobadajuce presude u
osudujucu kad god je prvostepeni sud pri izricanju oslobadajuce presude pogresno primijenio
krivicni zakon na utvrdeno cinjenicno stanje i time ostvario jednu od povreda krivicnog zakona. U

141
svim tim slucajevima drugostepeni sud ispravlja sve takve povrede krivicnog zakona preinacenjem
oslobadajuce prvostepene presude i izricanjem osudujuce presude.

Lica ovlascena na podnosenje zalbe protiv drugostepene presude i osnovi za pobijanje


drugostepene presude
U nedostatku drukcije zakonske odredbe, pravo na zalbu protiv drugostepene presude treba priznati svim
licima predvidenim u clanu 308 stav 1 ZKPFBiH i clanu 299 stav 2 ZKPRS. Isto tako, zalbu u korist
optuzenog moze podnijeti i tuzilac.

Nadleznost i postupak pred sudom treceg stepena


Zakonom je u nabrojanim slucajevima dozvoljena zalba sudu treceg stepena, a da Vrhovni sud FBiH,
odnosno Vrhovni sud RS odlucuje u sjednici. Sud treceg stepena sudi u vijecu sastavljenom od tri,
odnosno u vijecu od pet sudija. Treba naglasiti da u ovim vijecima ne mogu ucestvovati sudije koje su
ucestvovale u donosenju presude koja se pobija zalbom. Za postupak pred vrhovnim sudom vrijede sve
odredbe koje su predvidene za drugostepeni postupak. Proizilazi da se pred tim sudom moze odrzati i
pretres, cime je, implicite, dozvoljena mogucnost da taj sud neposredno utvrduje, odnosno preinacava
cinjenicno stanje, koje je vezano iskljucivo za odlucivanje na osnovu pretresa. S druge strane, proizilazi
da se pred sudom treceg stepena odrzava tzv. javna sjednica, i to u svemu prema pretpostavkama i na
predvideni nacin.
Zalba na trecu instancu predaje se prvostepenom sudu, koji je sa spisom dostavlja drugostepenom sudu,
a ovaj je, uz svoj spis, prosljeduje sudu treceg stepena. Prvostepeni sud, kada primi zalbu, duzan je
prethodno ispitati njenu blagovremenost i dopustenost. Blagovremenost i dopustenost zalbe ispituju
jednako i drugostepeni sud i sud treceg stepena.
Neblagovremena i nedopustena zalba odbacuje se rjesenjem. O podnesenoj zalbi sud treceg stepena
odlucuje meritorno, kao i drugostepeni sud. Vrhovni sud FBiH ima mogucnost da ispituje samo pravilnost
drugostepene, a ne i prvostepene presude. Upravo zbog toga, ako zalba iznosi opravdane prigovore,
Vrhovni sud FBiH moze ukinuti samo drugostepenu presudu, a nece dirati prvostepenu presudu.
Pri odlucivanju u trecoj instanci dolazi u obzir i zabrana reformatio in peius (tj. primjena odredaba koje
vaze za postupak u drugom stepenu),. Sto se tice beneficium cohaesionis, ta se pogodnost, prosiruje i na
saoptuzenog koji nije imao pravo izjaviti zalbu protiv drugostepene presude.

ZALBA NA RJESENJE
Pored presuda i meritornih rjesenja kojima se odlucuje o samoj krivicnoj stvari, donose se i brojna druga
rjesenja, kako prije samog pokretanja krivicnog postupka, tako i u njegovom toku, pa i poslije njegovog
zavrsetka. Takvim rjesenjima priprema se sprovodenje krivicnog postupka i upravlja tim postupkom, te
odlucuje o pojedinim incidentnim pitanjima u toku i van samog postupka, kao i poslije njegovog
okoncanja. To je potreba konstruisanja posebnog pravnog lijeka - zalbe na rjesenje, koji postoji pored
pravnog lijeka zalbe na presudu. Konstruisanje zalbe na rjesenje upravo se sastoji u tome da se
razgranice i odrede grupe slucajeva u kojima ce biti moguca samostalna zalba, grupe gdje ce se rjesenje
pobijati samo u zalbi na presudu i grupe u kojima ce zalba biti potpuno iskljucena i da se, u poredenju sa
zalbom na presudu, unesu jos neke izmjene u osnovne elemente ovog pravnog lijeka.

Dozvoljenost i dejstvo zalbe na rjesenje


Za razliku od zalbe na presudu, zalba na rjesenje nije moguca protiv svakog rjesenja. Slucajevi kad zalba
nije dopustena izricito su propisani zakonom. S tim u vezi, predvidene su tri grupe zalbi na rjesenje:
 na rjesenja na koja je zalba uvijek dopustena, ukoliko to pravo nije zakonom izricito uskraceno,
 rjesenja na koja zalba uopste nije dopustena i
 rjesenja gdje pravo na zalbu nije iskljuceno vec je samo odgodeno
Pri odredivanju koja se rjesenja mogu pobijati zalbom, a za koja je to iskljuceno, zakon se rukovodi, s
jedne strane, vaznoscu pitanja o kojem se odlucuje rjesenjem i, s druge strane, potrebom da se
dopustanjem zalbe protiv (nekih) rjesenja koja se donose u toku postupka sam postupak ne sjecka i ne
odugovlaci, a ponekad i autoritetom organa cije je rjesenje. Tako, zakon postavlja kao opste pravilo da
142
se protiv rjesenja suda donesenih u prvom stepenu moze podnijeti zalba uvijek kada u zakonu nije
izricito odredeno da zalba nije dopustena. To su rjesenja koja se, po pravilu, mogu pobijati zalbom.
Pri izlaganju o pitanju protiv kojih je rjesenja zalba dopustena, a protiv kojih je iskljucena, mora se, poci
putem eliminacije, tj. ustanovljenja protiv kojih rjesenja zalba nije dopustena kako bi odatle uslijedio
zakljucak da je protiv svih ostalih rjesenja zalba dopustena.
Iduci tim putem rjesenja protiv kojih nije dozvoljena zalba mogu se razvrstati ovako:
 Rjesenja za koja je u posebnim odredbama iskljucena zalba
 Rjesenja donesena u drugom stepenu.
 Rjesenja Suda BiH, Vrhovnog suda FBiH, Vrhovnog suda RS i Apelacionog suda BDBiH. To su
rjesenja protiv kojih uopste nije dozvoljena zalba. lskljucenje zalbe protiv tih rjesenja utemeljeno
je na autoritetu tog suda. Tu spadaju, kao najcesci, slucajevi u kojima ovaj sud odbacuje, kao
neblagovremenu ili nedopustenu, zalbu protiv njegove presude ili presude nizih sudova.
 Rjesenja protiv kojih nije dozvoljena samostalna zalba, ali se mogu pobijati u zalbi na presudu.
Ova rjesenja se nazivaju i rjesenja sa odgodenom zalbom. To su rjesenja koja se donose radi
pripremanja glavnog pretresa i presude, za koja je odredeno da nije dopustena posebna zalba, pa
se mogu pobijati (tek) u zalbi protiv presude. To ne znaci da pravo na zalbu ne postoji, ali bi
posebna zalba u toku priprema glavnog pretresa i presude znacila odugovlacenje postupka.
Naime, ukoliko bi bila dozvoljena zalba na rjesenje u toku priprema za glavni pretres i za vrijeme
glavnog pretresa, postupak bi morao stati do donosenja konacne odluke po zalbi od strane
drugostepenog vijeca ili, u drugom slucaju, kada bi se nastavilo sa postupkom, moglo bi se desiti
da konacna odluka po zalbi na rjesenje bude donesena nakon donosenja presude. Izuzetak od
ovog pravila je dopustanje posebne zalbe na rjesenje o uskracivanju zastupanja na glavnom
pretresu braniocu ili punomocniku ostecenog.
U vezi sa zalbom protiv rjesenja, pojavljuje se i pitanje njene suspenzivnosti, odnosno odgadanja
izvrsenja rjesenja protiv kojeg je podnesena zalba. Buduci da pojedine vrste rjesenja ne odlucuju o
vaznijim pitanjima ili mogu nepotrebno odugovlaciti postupak, a neka druga se, po prirodi stvari, moraju
odmah izvrsavati, moralo se odstupiti od opsteg pravila koje vrijedi za presude - da zalba uvijek odgada
izvrsenje.
To je ucinjeno u clanu, koji propisuje da zalba na rjesenje odlaze njegovo izvrsenje, ako u zakonu nije
drukcije odredeno. Prema tome, i zalba na rjesenje djeluje suspenzivno, ukoliko za pojedine slucajeve
nije drukcije predvideno.
Devolutivnost zalbe protiv rjesenja, kao i protiv svih ostalih sudskih odluka; ogleda se u tome sto o zalbi
odlucuje uvijek visi sud kao drugostepeni sto je izricito predvideno. Medutim, postoje slucajevi u kojima o
zalbi protiv rjesenja odlucuje vijece istog prvostepenog suda koji je donio rjesenje.
U takvim slucajevima, odluku o zalbi donosi vanraspravno vijece. Takvo odlucivanje odreduje, u prvom
redu, clan koji postavlja kao opste pravilo da to vijece odlucuje o zalbi protiv rjesenja sudije za prethodni
postupak, odnosno sudije za prethodno saslusanje (ako zakonom nije drukcije odredeno).

Rokovi za zalbu i lica ovlascena na podnosenje zalbe protiv rjesenja


U vezi sa rokom za izjavljivanje zalbe na rjesenje, zakon razlikuje opste i posebne rokove. Buduci da se
rjesenjima, u pravilu, odlucuje o manje vaznim pitanjima, o kojima je i samo odlucivanje jednostavnije,
te da se radi o pitanjima koja traze hitno rjesavanje, pa je i sastavljanje same zalbe jednostavnije, zakon
odreduje krace rokove za podnosenje zalbe. Zalba se podnosi sudu koji je donio rjesenje.
Opsti rok za podnosenje zalbe na rjesenje, ukoliko u zakonu nije drukcije odredeno,je da se zalba
podnosi u roku od tri dana od dana dostavljanja rjesenja. Saglasno tome, zakon odreduje za zalbu protiv
nekih rjesenja, s obzirom na njihovo znacenje - posebne rokove (duze od osam dana, a protiv drugih,
zbog potrebe sto hitnijeg rjesavanja - 24 sata).
Rok za zalbu od osam dana predviden je protiv tzv. meritornih rjesenja, i to samo u jednoj situaciji (kod
rjesenja o izricanju vaspitne mjere i o obustavi postupka prema maloljetniku).
Skraceni rok od 24 sata vrijedi za zalbu protiv pojedinih rjesenja o pritvoru, te protiv rjesenja o izricanju
disciplinske kazne za prestupe pritvorenika.

143
Pravo na podnosenje zalbe protiv rjesenja, zakon, u prvom redu. pruza strankama i ostalim ovlastnim
licima. Medutim, pojedinim vrstama rjesenja mogu biti tangirana i pojedina druga lica - svjedoci, vjestaci
i tumaci, te lica koja prisustvuju pretresu, odnosno javnoj sjednici, donosenjem rjesenja o novcanoj
kazni, zatim vlasnik predmeta koji se oduzima i dr.
Stoga, propisuje se da zalbu protiv rjesenja mogu podnijeti i druga lica cija su prava rjesenjem
povrijedena.

Osnovi za pobijanje rjesenja


Iako zakon, upucuje na primjenu u postupku po zalbi protiv rjesenja (na odgovarajuci nacin) pojedinih
odredaba koje vaze za postupak po zalbi protiv presude, nije se pozvao i na primjenu odredaba, koje
utvrduju osnove za pobijanje presude. To ne znaci da i rjesenja i postupak na osnovu koga su donesena
ne mogu biti podlozni povredama krivicnog postupka, odnosno da u njima ne mogu biti sadrzane
pojedine povrede krivicnog zakona, da ne mogu biti zasnovani na pogresnom ili nepotpunom cinjenicnom
stanju itd.
Ovdje treba izdvojiti rjesenje o sudskoj opomeni, za cije pobijanje vaze posebne odredbe.
Prema tome, u pogledu pobijanja rjesenja (apstrahujuci rjesenje o sudskoj opomeni), zakon, propustajuci
da uputi na odgovarajucu (shodnu), nije tu iskljucio njihovu primjenu (kada to odgovara), nego je time,
u stvari, samo prosirio mogucnost pobijanja rjesenja iz svih razloga iz kojih ona mogu biti nepravilna i
nezakonita.
Sto se tice sadrzaja zalbe protiv rjesenja i postupanja sa zalbom koja ne sadrzi propisane sastojke,
vrijede odredbe o sadrzaju zalbe. U zalbi protiv rjesenja mogu se iznositi nove cinjenice i novi dokazi.
Zalba protiv rjesenja ne dostavlja se protivnoj stranki, pa, prema tome, nije omoguceno podnosenje
odgovora na zalbu. To je posve razumljivo, jer odgovor na zalbu, u prilicnoj mjeri, odugovlaci postupak,
pa je bilo opravdano da se iskljuci njegovo podnosenje u postupku u kojem je naglasena brzina
odlucivanja.

Postupanje sa zalbom i odluke po zalbi na rjesenje


Zalba na rjesenje podnosi se sudu koji je donio rjesenje, a ovaj je, skupa sa svojim spisom, prosljeduje
sudu koji odlucuje o njoj. Sud, kojem je zalba podnesena, ispituje njenu blagovremenost i dopustenost.
Neblagovremenu i nedopustenu zalbu odbacuje sudija, odnosno predsjednik vijeca, koje je donijelo
pobijano rjesenje. Protiv tog rjesenja dopustena je zalba drugostepenom sudu.
O zalbi protiv rjesenja drugostepeni sud odlucuje u sjednici vjeca. Sjednica je nejavna. Izuzetno je
dopusteno odrzavanje javne sjednice, kada je u pitanju zalba protiv tzv. meritornih rjesenja.
Pri odlucivanju o zalbi na rjesenje, visi sud se krece u granicama zalbe. Pri odlucivanju o zalbi, visi sud je
vezan zabranom reformatio in peius. U tom postupku vrijedi i beneficium cohaesiones.
Sud koji rjesava po zalbi moze odbaciti zalbu kao neblagovremenu ill neobzvoljenu (ako je to propustio
uciniti prvostepeni sud, koji, u prvom redu, ima tu duznost), a moze zalbu odbiti kao neosnovanu ili je
uvaziti i u tom slucaju prvostepeno rjesenje preinaciti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno
odlucivanje.

VANREDNI PRAVNI LIJEK, PONAVLJANJE KRIVICNOG POSTUPKA


Prvostepena sudska odluka moze se u granicama zakona pobijati redovnim pravnim lijekovima. Kada
redovni pravni lijekovi budu iskorisceni i visi sud po njima donese svoju odluku ili stranke izricito ili
precutno (propustanjem roka) izraze svoju volju da se ne koriste redovnim pravnim lijekovima,
prvostepena odluka postaje pravnosnazna, odnosno stice snagu presudene stvari (postaje res iudicata),
pa je takva odluka tada izvrsna.
Pravnosnaznost sudske odluke ima za posljedicu da je ono sto je njome odluceno istinito, zakonito i
konacno. Pravnosnaznost je ustanovljena kako u interesu pojedinaca ostecenih krivicnim djelom, tako i u
opstem interesu i ima za posljedicu da se o presuderioj krivicnoj stvari ne moze vise raspravljati u
produzetku istog krivicnog postupka, niti eventualnim zasnivanjem novog krivicnog postupka.
Pravnosnaznost i njeno ovakvo dejstvo imaju svoj osnov u drustvenoj potrebi da svaki spor dobije svoj
kraj i u okolnosti potvrdenoj iskustvom da je pravnosnazno presudena stvar, u najvecem broju slucajeva,
144
istovremeno i stvar sa pravilno utvrdenim cinjenicnim stanjem i zakonito i pravilno presudena stvar.
Medutim, i pored takvog znacaja pravnosnaznosti i konacnosti sudske presude, dogada se da se takva
presuda, iako je prosla kroz sve dopustene instance ili nije prosla kroz te instance (stoga sto je stranka
propustila da je pobija), temelji, ipak, na pogresnom cinjenicnom stanju ili da sadrzi takve povrede
zakona koje diskvalifikuju njenu zakonitost.
U takvim slucajevima, namece se dilema da li sacuvati pravnosnaznost i konacnost presude, bez obzira
na uocene nedostatke ili dopustiti da se ponovo preispituje i pravnosnazna presuda.
U toj dilemi, zakonodavstva su se, uglavnom, opredijelila, rukovodena zahtjevima pravicnosti i
zakonitosti, da dozvole i mogucnost pobijanja pravnosnazne presude i to putem daljnjih pravnih lijekova.
Nas krivicni postupak predvida samo jedan vanredni pravni lijek: zahtjev za ponavljanje postupka.
Osnovna i zajednicka karakteristika ponavljanja postupka je u tome sto se on podnosi protiv
pravnosnaznih presuda (odluka). Medutim, ovaj vanredni pravni lijek ima i neke druge specificnosti koje
ga diferenciraju od redovnih pravnih lijekova, a one se ogledaju u njegovoj posebnoj svrsi, izuzetnosti,
ogranicenju mogucnosti pobijanja i osnova za pobijanje, razlicitosti subjekata za njegovo podnosenje itd.

POJAM I VRSTE PONAVLJANJA KRIVICNOG POSTUPKA


Ponavljanje krivicnog postupka zahtijeva se zbog toga sto se, usljed novih cinjenica i dokaza koji se sada
iznose pred sud, a kojima sud ranije nije raspolagao, cinjenicno stanje utvrdeno pravnosnaznom odlukom
pokazuje kao pogresno. Njime se pravnosnazna sudska odluka pobija zbog nedostataka u utvrdenom
cinjenicnom stanju, s tim da se u ponovljenom krivicnom postupku ovi nedostaci otklone i donese
zakonita i pravedna sudska odluka. Osnovna karakteristika ponavljanja postupka je postojanje novih
cinjenica koje se mogu pojaviti u razlicitim oblicima: novi dokazi, izvrsenje krivicnog djela od strane
procesnih subjekata (tuzilac, svjedok, vjestak, tumac, ovlasceno sluzbeno lice ili sudija), nove cinjenice i
novi dokazi i odluke Ustavnog suda BiH, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava.
Zahtjev za ponavljanje ne moze se postaviti radi ponovne ocjene starog dokaznog materijala, niti po
osnovu toga sto je sud pogresno primijenio zakon.
Kao vanredni pravni lijek, ponavljanje krivicnog postupka sluzi da otkloni greske sadrzane u cinjenicnoj
osnovici pravnosnazne presude krivicnog suda, ako se pojave nove cinjenice ili dokazi poslije
pravnosnazne odluke, bilo u korist ili na stetu optuzenog. Ponavljanje postupka odgovara nacelu istine,
ali je suprotno ustanovi pravnosnaznosti sudskih odluka i nacelu ne bis in idem.
Iz dosadasnje jurisprudencije Ustavnog suda BiH i organa EKLJP slijedi da zahtjev za ponavljanje
pravnosnazno okoncanog postupka ne predstavlja efektivni pravni lijek sve dok nema uspjeh i ne
rezultira ponovnim otvaranjem postupka. Samim tim, ovaj zahtjev ne zaustavlja rok od 60 dana za
podnosenje apelacije Ustavnom sudu BiH.
Propisuje se da se krivicni postupak koji je dovrsen pravnosnaznim rjesenjem ili pravnosnaznom
presudom moze ponoviti samo u slucajevima i pod uslovima predvidenim u zakonu i samo na zahtjev
ovlascenog lica. Slucajevi ponavljanja krivicnog postupka, obustavljenog pravnosnaznim rjesenjem,
odnose se na obustavu postupka.
Druga kategorija ponavljanja krivicnog postupka, obustavljenog pravnosnaznom presudom, obuhvata
slucajeve u kojima je postupak dovrsen pravnosnaznom presudom (ovdje treba uvrstiti izuzetno i neka
rjesenja kojima je o krivicnoj stvari meritorno odluceno). Od samog ponavljanja krivicnog postupka zakon
razlikuje procesnu ustanovu nastavljanja krivicnog postupka koja se ne moze uvrstiti pod ponavljanje
postupka u uzem smislu. U okviru ponavljanja postupka treba razlikovati dvije osnovne vrste: ponavljanje
u korist i na stetu osudenog zbog razloga nastalih u prethodnom postupku i na glavnom pretresu.
Ponavljanje Krivicnog postupka postoji i u posebnim postupcima: prema maloljetnicima, prema pravnim
licma i u pogledu mjere oduzimanja imovinske koristi.

Nastavljanje krivicnog postupka obustavljenog zbog procesnih smetnji


Nastavljanje krivicnog postupka obustavljenog zbog procesnih smetnji ne predstavlja pravo ponavljanje
krivicnog postupka, vec se postupak zavrsen rjesenjem ili procesnom presudom samo nastavlja kad se za
to steknu potrebni fakticki i zakonski uslovi.

145
Do nastavljanja krivicnog postupka moze doci u slucaju u kojem je krivicni postupak rjesenjem
pravnosnazno obustavljen ili je presudom optuzba pravnosnazno odbijena zato sto nije bilo potrebnog
odobrenja. U tom slucaju postupak ce se na zahtjev tuzioca nastaviti cim prestanu uzroci zbog kojih su
donesene navedene odluke.
Pri tome je postupak jednostavan. Naime, ovlasceni tuzilac podnosi svoj zahtjev sudu koji treba da
nastavi postupak, iznoseci dokaze o prestanku procesnih smetnji. Na zahtjev tuzioca, sud donosi odmah
rjesenje o nastavljanju postupka, a postupak se nastavlja u onoj fazi u kojoj je bio obustavljen, odnosno
u kojoj je donesena presuda kojom se optuzba odbija, zbog cega se i ne moze govoriti o ponavljanju
krivicnog postupka u uzem smislu.
Osudeni ima pravo zalbe protiv takvog rjesenja, jer se ono uvijek donosi na njegovu stetu. O zalbi protiv
rjesenja vanraspravnog vijeca, kojim se donosi odluka o nastavljanju krivicnog postupka, odlucuje vijece
drugostepenog suda.

Ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznim rjesenjem


Ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznim rjesenjem moguce je u dva slucaja:
 Ponavljanje obustavljenog postupka zbog novih dokaza. Tu dolaze u obzir slucajevi kada
je pravnosnaznim rjesenjem krivicni postupak obustavljen prije pocetka glavnog pretresa.
Ponavljanje postupka u ovim slucajevima moze se dopustiti na zahtjev tuzioca. Osnov za
ponavljanje postupka su podneseni novi dokazi, na osnovu kojih se sud moze uvjeriti da su se
stekli uslovi za ponovno pokretanje krivicnog postupka. Ovdje treba naglasiti da tu zakon
predvida izricito kao osnov za ponavljanje samo nove dokaze. Novi dokazi moraju uvjeriti sud da
su se stekli uslovi za ponovno pokretanje krivicnog postupka, sto procesno znaci dovoljno dokaza
iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je osumnjiceni pocinio krivicno djelo. Prakticno, radi se o
istom standardu dokazivanja koji je potreban za potvrdivanje optuznice. Trazi se samo da se
podnesu novi dokazi, pa je, prema tome, bez znacaja da li ih je tuzilac mogao prije podnijeti,
odnosno da li je za njih jos tada znao ili su se pojavili poslije obustave ranijeg postupka.
 Ponavljanje postupka obustavljenog usljed zloupotrebe sluzbenog polozaja tuzioca.
Prema ovoj odredbi, krivicni postupak koji je pravnosnazno obustavljen do pocetka glavnog
pretresa, moze se ponoviti u slucaju kada je tuzilac odustao od gonjenja, ako se dokaze da je do
odustanka doslo usljed krivicnog djela zloupotrebe sluzbenog polozaja tuzioca.
Dakle, ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznim rjesenjem moguce je po dva zakonska
osnova:
o podnosenjem novih dokaza i
o dokazivanjem da je do odustanka od gonjenja do pocetka glavnog pretresa doslo usljed
izvrsenja krivicnog djela zloupotrebe sluzbenog polozaja od strane tuzioca.
Zakon trazi kao uslov za ovakvo ponavljanje postupka da krivicno djelo zloupotrebe sluzbenog polozaja
tuzioca, koje cini osnovu za ponavljanje, bude dokazano pravnosnaznom presudom. Ako se postupak
protiv tuzioca ne moze sprovesti (zato sto je umro ili sto postoje okolnosti koje iskljucuju krivicno
gonjenje), krivicno djelo se moze utvrdlvati i drugim dokazima. Ponavljanje postupka, nije vezano za rok,
pa se ono moze traziti sve do zastare, odnosno gasenja na drugi nacin (zbog pomilovanja, amnestije)
prava na gonjenje.

Ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom

Uslovi za ponavljanje
Ponavljanje postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom moguce je kako u korist osudenog, tako i na
njegovu stetu, odnosno na stetu lica oslobodenog optuzbe i lica za koje je optuzba odbijena. Ponavljanje
postupka u korist osudenog ima za cilj da se on oslobodi optuzbe za krivicno djelo za koje je osuden ili
da se odbije optuzba za to krivicno djelo ili da on bude osuden po blazem krivicnom zakonu.
Ponavljanje na stetu ima za cilj da se oslobodeno lice, odnosno lice za koje je optuzba odbijena, osudi ili
da se osudeni osudi po strozem krivicnom zakonu.

146
Prema tome, ponavljanje postupka odnosi se na sve vrste presuda: presude kojima se optuzeni oglasava
krivim, oslobadajuce presude i presude kojima se optuzba odbija . Ukoliko optuzba nije odbijena zbog
toga sto nije bilo potrebnog odobrenja, kada ponavljanju nema uopste mjesta, vec se trazi nastavljanje
postupka.
Odredbe o ponavljanju krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom shodno se primjenjuju i
na ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznim rjesenjem o primjeni vaspitne mjere ili o
obustavi postupka prema maloljetniku. S obzirom na to da se odredbe zakona koje se odnose na presudu
kojom se optuzeni oglasava krivim shodno primjenjuju i na rjesenje o sudskoj opomeni, te odredbe
vrijede i za ponavljanje postupka po rjesenju kojim je izrecena sudska opomena. Zakon dozvoljava
ponavljanje krivicnog postupka i u pogledu oduzimanja imovinske koristi, koje mogu traziti pravna lica.

Slucajevi ponavljanja krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom


Ponavljanje krivicnog postupka koji je okoncan pravnosnaznom presudom postoji u dva oblika:
u korist osudenog i na stetu osudenog.

Ponavljanje krivicnog postupka u korist osudenog


Ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom u korist osudenog je tzv. pravo
ponavljanje postupka ili ponavljanje krivicnog postupka u uzem smislu. Za ponavljanje postupka
zavrsenog pravnosnaznom presudom u korist osudenog trazi se da se steknu zakonom odredeni uslovi
koji pokazuju postojanje uzrocne veze izmedu krivicnih djela odredenih lica, uglavnom ucesnika u
krivicnom postupku, i pravnosnazne presude u pogledu koje se trazi ponavljanje. Uslovi su u
pojavljivanju novih cinjenica i dokaza podobnih da proizvedu ono procesno dejstvo koje ponavljanjem
postupka treba da se postigne.
U obzir dolaze sljedeci slucajevi:
 Ako se dokaze da je presuda zasnovana na laznoj ispravi ili na laznom iskazu
svjedoka, vjestaka ili tumaca. Kod ovog slucaja, karakteristicno je to sto se za ponavljanje
postupka trazi da bude dokazano i krivicno djelo i uzrocna veza izmedu tog djela i pravnosnazne
presude, dakle da je u pogledu jednog i drugog postignuta puna izvjesnost. Prvi zahtjev, tj.
izvjesnost postojanja krivicnog djela, dokazuje se, u pravilu, pravnosnaznom osudom spomenutih
lica, odnosno osudom lica koja su falsifikovala ispravu. Medutim, zakon vodi racuna i o tome da
ce ponekad izostati takva osuda, jer se protiv tih lica ne moze sprovesti krivicni postupak, usljed
toga sto su umrla ili sto postoje okolnosti koje iskljucuju gonjenje, pa dopusta da se cinjenice
utvrduju i drugim dokazima. Sto se tice drugog zahtjeva, odnosno da bude dokazano kako je
presuda za koju se trazi ponavljanje zasnovana na krivicnom djelu, tj. da postoji uzrocna veza
izmedu krivicnog djela i sadrzaja te presude, najcesce ce sama osuda za krivicno djelo dokazivati
takvu uzrocnu vezu. U protivnom ce sud, na osnovu svog uvjerenja, utvrdivati tu uzrocnu vezu,
pri cemu ce morati ustanoviti punu izvjesnost postojanja te cinjenice. Ako je iskazivanje svjedoka
ili vjestaka objektivno lazno (svjedok ili vjestak vjeruje da govori istinu, ali to sto govori nije
istina), to bi bio osnov za ponavljanje krivicnog postupka.
 Ako se dokaze da je do presude doslo usljed krivicnog djela sudije ili lica koje je vrsilo
istrazne radnje. U pogledu ovog osnova za ponavljanje postupka, vrijedi, u vezi sa
dokazivanjem, odnosno utvrdlvanjem krivicnog djela i njegove uzrocne veze s presudom za koju
se trazi ponavljanje sve sto je izlozeno pod 1. Pod licem koje je obavljalo istrazne radnje treba
podrazumijevati ovlascena sluzbena lica iz clana 20 stav 1 tacka g), koja su po zakonu ovlascena
da sprovode pojedine istrazne radnje ili im to poveri tuzilac, odnosno radnje dokazivanja, posebne
istrazne radnje i druge radnje tokom istrage. Zbog toga lica koja su vrsila istrazne radnje krivicno
djelo mogu uciniti samo u fazi istrage (npr. iznudivanje iskaza). Sto se tice posebnog krivicnog
djela sudije i njegovog uticaja na presudu, ono se moze (rjede) otvoreno i neposredno ogledati u
nezakonitosti izrecene presude, a cesce se to ispoljava manje otvoreno i posredruo,
 Ako se iznesu nove cinjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored duzne paznje i
opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili u
vezi s rani jim dokazima podobni da prouzrokuju oslobadanje lica koje je bilo osudeno
147
ili njegovu osudu po blazem krivicnom zakonu. Nove cinjenice i novi dokazi na kojima se
zasniva zahtjev za ponavljanje krivicnog postupka moraju biti novi po svojoj sustini, sadrzaju, a
ne oni koji su bili izneseni u ranijem postupku i ocijenjeni u presudi. Naime, zahtjev za
ponavljanje krivicnog postupka ne moze se podnijeti zbog toga sto je sud pogresno ocijenio
dokaze, odnosno zbog novog tumacenja ranijih dokaza, ni zbog povrede zakona. Iz redakcije
teksta ove odredbe moze se zakljuciti da se kao osnova za ponavljanje postupka predvidaju nove
cinjenice i novi dokazi (dakle, u mnozini). Medutim, ponekad moze biti dovoljna i samo jedna
nova cinjenica, odnosno jedan novi dokaz, pa da vec to uzrokuje izmjenu pravnosnazne presude.
Buduci da zakon ne govori o odlucnim cinjenicama, nego samo o cinjenicama, to znaci da su tim
pojmom obuhvacene sve vrste cinjenica. Tu ce se raditi o odlucnim cinjenicama koje sacinjavaju
osnov za iskljucenje protivpravnosti ili krivicne odgovornosti.
 Ako je nekom licu za isto djelo vise puta sudeno ili ako je vise lica osudeno zbog istog
djela koje je moglo uciniti samo jedno lice ili neko od njih. Kao sto se vidi, ova odredba
razlikuje dva slucaja. Prvi je slucaj u kojem je isto lice sudeno za isto djelo dva (ili vise) puta.
Ovaj se slucaj protivi principu ne bis in idem, drugim rijecima da niko ne moze biti vise puta
suden za isto krivicno djelo. Da bi se po ovom osnovu dopustilo ponavljanje postupka, moraju
kontradiktorne presude biti pravnosnazne. Kada se uvazi zahtjev za ponavljanje postupka po
ovom osnovu, novo sudenje odnosi se na sve kontradiktorne presude, u stvari - sudi se od
pocetka za to isto djelo na koje se te presude odnose. Drugi slucaj odnosi se na situaciju u kojoj
je vise lica osudeno zbog istog djela, sto ga je moglo uciniti samo jedno lice ili samo neko od njih.
Ovdje se, za razliku od prethodnog slucaja, radi o koliziji (samo) osudujucih presuda. Osudujuce
presude, koje dolaze ovdje ukonkurenciju, moraju biti pravnosnazne.
 Ako se u slucaju osude za produzeno krivicno djelo ili za drugo Krivicno djelo koje po
zakonu obuhvata vise istovrsnih ili vise raznovrsnih radnji iznesu nove cinjenice ili
podnesu novi dokazi koji ukazuju da osudeni nije ucinio radnju koja je obuhvacena
djelom iz osude, a postojanje ovih cinjenica bi bilo od bitnog uticaja na odmjeravanje
kazne. Tu dolazi u obzir najprije, produzeno knvicno djelo. Ovaj razlog se odnosi i na razlicite
oblike prividnog sticaja (slozeno i kolektivno krivicno djelo) jer se kod svih navedenih instituta
uvijek uzima da postoji jedno krivicno djelo za koje se izrice jedna kazna (npr. otmica aviona ili
broda - slozeno krivicno djelo i trgovina ljudima - kolektivno krivicno djelo). Medutim, ovo se ne
odnosi na sticaj krivicnih djela (idealni i realni) koji podrazumijeva vise krivicnih djela izvrsenih od
jednog lica za koje se istovremeno sudi i izrice jedinstvena kazna, posto se prethodno utvrde
pojedinacne kazne za svako djelo. Novootkrivena radnja, odnosno djelo koje ulazi u sastav
produzenog, kolektivnog i slicnog krivicnog djela moraju biti izvrseni do izricanja, odnosno do
pravnosnaznosti presude za takvo krivicno djelo.
 Ako Ustavni sud BiH, Dom za ljudska prava ili Evropski sud za ljudska prava utvrdi da
su u toku postupka krsena ljudska prava i osnovne slobode i ako je presuda
zasnovana na tom krsenju. Uvodenje ovog zakonskog osnova je posljedica ustavnopravnog
nacela u odnosu na obaveznu, direktnu primjenu medunarodnih standarda u oblasti zastite
ljudskih prava i osnovnih sloboda. Pod ovaj zakonski osnov bi se mogle podvesti i odluke
Ustavnog suda BiH kojima se utvrduje nesaglasnost zakona sa Ustavom BiH i EKLJP, ako se na
tom zakonu zasniva pravnosnazna presuda krivicnog suda.
Kao sto je vec receno, mora se pravnosnaznom presudom dokazati da su navedena lica oglasena krivim
za odnosna krivicna djela (to predstavlja primarni standard dokazivanja u odnosu na navedene osnove za
ponavljanje krivicnog postupka). Supsidijarni standard dokazivanja dozvoljen je samo pod uslovom da se
protiv navedenih lica krivicni postupak ne moze provesti zbog njihove smrti ili postojanja okolnosti koje
po zakonu iskljucuju krivicno gonjenje, tada je utvrdivanje postojanja krivicnog djela dozvoljeno i putem
drugih dokaza, npr. saslusanjem svjedoka, grafoloskim vjestacenjem ill drugim podobnim dokaznim
sredstvima.

Ponavljanja krivicnog postupka na stetu osudenog

148
Krivicni postupak koji je okoncan pravnosnaznom presudom moze se ponoviti i na stetu optuzenog, i to
samo u jednom slucaju, koji se svodi na izvrsenje specificnog krivicnog djela od strane tuzioca, a imalo je
za posljedicu donosenje presude kojom se optuzba odbija. Naime, krivicni postupak se moze ponoviti na
stetu optuzenog ako je presuda kojom se optuzba odbija donesena zbog odustanka tuzioca od optuzbe,
a dokaze se da je do ovog odustanka doslo usljed krivicnog djela korupcije ili krivicnog djela protiv
sluzbene i druge duznosti tuzioca. Odustanak tuzioca od optuzbe treba da je ucinjen na glavnom
pretresu, jer je samo u tom slucaju moguce donosenje presude kojom se optuzba odbija. Podnosenje
zahtjeva za ponavljanje nije ograniceno rokom, ali je ocigledno da ova odredba ima smisla samo dok je
optuzeni ziv. Navedene okolnosti dokazuju se pravnosnaznom osudujucom presudom ili drugim dokazima
- ukoliko se krivicni postupak ne moze provesti iz objektivnih ili procesnih razloga.

LICA OVLASCENA NA PODNOSENJE ZAHTJEVA ZA PONAVLJANJE KRIVICNOG POSTUPKA


Pravo na podnosenje zahtjeva za ponavljanje za zivota osudenog pripada tuziocu, osudenom i njegovom
braniocu. Tuzilac zahtjev moze podnijeti kako u korist tako i na stetu optuzenog. Medutim, nakon smrti
osudenog niko, pa ni tuzilac, ne moze podnijeti zahtjev na stetu, vec samo u korist osudenog. To se
odnosi i na lica ovlascena za podnosenje zalbe (zakonski zastupnik, bracni, odnosno vanbracni drug
osudenog, roditelj ili dijete i usvojilac, odnosno usvojenik) koja su ovlasceni subjekti i za podnosenje
zahtjeva za ponavljanje postupka. Poslije smrti osudenog zahtjev za ponavljanje postupka u njegovu
korist mogu podnijeti ovlastena lica (zakonski zastupnik, bracni, odnosno vanbracni drug osudenog,
roditelj ili dijete i usvojilac, odnosno usvojenik) i tuzilac. Braniocu, koji je uzet ili postavljen u ranijem
postupku, nije za to potrebna posebna, odnosno nova punomoc.
Kada se radi o zahtjevu za ponavljanje postupka, on nije vezan ni za kakav rok, pa mu ne mogu stajati
na putu ni izdrzana kazna, zastarjelost. amnestija ili pomilovanje. Iz razloga pravicnosti zakon zeli da
putem ponavljanja postupka omoguci punu rehabilitaciju osudenog lica, bez obzira na to da li je ono jos
zivo i jesu li se tome isprijecile bilo kakve procesne smetnje.
Kada se radi o ponavljanju postupka u korist osudenog, zakon mu izlazi u susret jos i time sto obavezuje
sud, koji bi bio nadlezan da odlucuje o ponavljanju da, ako sazna da postoji razlog za ponavljanje
postupka, o tome obavijesti osudenog, odnosno lice koje je ovlasceno da u njegovu korist podnese
zahtjev. Ova odredba svoj osnov nalazi u obavezi suda i drugih organa koji ucestvuju u postupku na
jednakost u postupanju u pogledu utvrdivanja kako cinjenica koje terete optuzenog tako i onih koji mu
idu u korist.

POSTUPAK I ODLUCIVANJE PO ZAHTJEVU ZA PONAVLJANJE KRIVICNOG POSTUPKA


Sam postupak po ovom vanrednom pravnom lijeku ima dvije faze: prvu cini formalno i meritorno
odlucivanje o zahtjevu, a drugu - sam tok ponovljenog krivicnog postupka.

Nadleznost suda
O zahtjevu za ponavljanje postupka odlucuje vijece od trojice sudija suda koji je u ranijem postupku
sudio u prvom stepenu. Ipak, predvida da pri rjesavanju o zahtjevu, u vijecu ne ucestvuje sudija koji je
ucestvovao u donosenju presude u ranijem postupku (kao sudija pojedinac, predsjednik vijeca ili clan
vijeca).
Naravno, navedene sudije nisu iskljucene iz sudenja u ponovljenom postupku ukoliko se dozvoli
ponavljanje krivicnog postupka, vec samo iz postupka odlucivanja po zahtjevu za ponavljanje. lnace, ova
procesna situacija bi se mogla podvesti pod razloge za izuzece, jer je u pitanju sudija koji je ucestvovao u
donosenju odluke koja se pobija vanrednim pravnim lijekom. U postupku odlucivanja o zahtjevu za
ponavljanje krivicnog postupka nece ucestvovati ni sudija za prethodno saslusanje ako je razmatrao i
prihvatio sporazum o priznanju krivnje, jer procesna radnja utvrdivanja postojanja dovoljno dokaza o
krivnji optuzenog predstavlja neposredno ucestvovanje u donosenju presude.
U zahtjevu se mora navesti po kom se zakonskom osnovu trazi ponavljanje i kojim se dokazima
potkrepljuju cinjenice na kojima se zahtjev zasniva. Ako zahtjev ne sadrzi ove podatke, sud ce pozvati
podnosioca da u odredenom roku zahtjev dopuni.

149
Nakon sto vijece primi zahtjev, ono o njemu odlucuje formalno, sto moze rezultirati odbacivanjem
zahtjeva, i meritorno, sto rezultira njegovim uvazavanjem ili odbijanjem.

Formalno odlucivanje o zahtjevu


Vijece ispituje najprije dopustenost zahtjeva, pa ako nade da je nedopusten, odbacuje ga rjesenjem.
Vijece donosi takvo rjesenje u sljedecim slucajevima:
 Ako je zahtjev podnijelo neovlasceno lice.
 Ako nema zakonskih uslova za ponavljanje postupka. Ovamo dolaze u obzir slucajevi gdje
se zahtjev ne zasniva na nekoj od osnova predvidenih u clanu 326 i clanu 327 stav 1. To se
odnosi i na slucajeve u kojima je zahtjev na stetu osudenog podnesen poslije njihove smrti,
nakon izdrzane kazne, nastupjele zastarjelosti amnestije ili pomilovanja. Za zahtjev u torn smislu
nema zakonskih uslova i kada cinjenice i dokazi koji se u njemu iznose nisu novi itd.
 Ako su cinjenice i dokazi na kojima se zahtjev zasniva vec bili iznesem u ranijem
zahtjevu za ponavljanje postupka koji je odbijen pravnosnaznim rjesenjem suda. Na
taj nacin se zeli sprijeciti ponavljanje zahtjeva vise puta, i to zasnovahog na istim cinjenicama i
dokazima.
 Ako iznesene cinjenice ili dokazi ocigledno nisu podobni da se na osnovu njih dozvoli
ponavljanje. Takvu ocjenu nepodobnosti cinjenica i dokaza vijece donosi na osnovu samog
zahtjeva i spisa ranijeg postupka, dakle, prije nego sto se o zahtjevu izjasni u svom odgovoru
protivnik podnosioca zahtjeva i prije nego sto se izvide potrebne cinjenice ili pribave potrebni
dokazi.
 Ako se podnosilac zahtjeva nije odazvao pozivu suda da u odredgnom roku otkloni
nedostatke u zahtjevu.
Protiv rjesenja o odbacivanju zahtjeva za ponavljanje postupka dopustena je zalba visem sudu, za koju
rok iznosi tri dana.

Meritorno odlucivanje o zahtjevu


Ako vijece ne odbaci zahtjev, njegov prepis se dostavlja protivnoj stranki, koja ima pravo da u roku od
osam dana odgovori na zahtjev. Nakon sto odgovor na zahtjev stigne sudu, odnosno-nakon sto protekne
rok za njegovo podnosenje, predsjednik vijeca odreduje da se izvide cinjenice i pribave dokazi na koje se
podnosioci pozivaju u zahtjevu, odnosno u odgovoru na zahtjev.
Prvostepeni sud nije mogao da odbije zahtjev za ponavljanje pravnosnazno zavrsenog krivicnog postupka
prije nego sto ga dostavi protivnoj stranci koja ima pravo da u roku od osam dana odgovori na zahtjev, i
prije nego sto odredi da se izvide cinjenice i pribave dokazi na koje se poziva u zahtjevu. Medutim, kad je
prvostepeni sud dostavio zahtjev za ponavljanje krivicnog postupka protivnoj stranci na odgovor, onda ga
on vise nije mogao odbaciti, vec mora provesti izvidaje prema zahtjevu za ponavljanje. Ovo izvidanje
sprovodi, u pravilu, clan vijeca koga odredi predsjednik vijeca.
Izvidanje se odnosi samo na cinjenice i dokaze koji su izneseni u zahtjevu i odgovoru na zahtjev, a ne na
neke druge cinjenice ili dokaze koji nisu izneseni u tim aktima. Provodenje izvidaja treba da se svede
samo na provjeravanje postojanja cinjenica i pribavljanje dokaza sto se iznose u zahtjevu, a nikako ne i
na "utvrdivanje" cinjenica izvan toga zahtjeva ili na izvodenje i ocjenu drugih dokaza.
Sud ne moze ici izvan cinjenicnog okvira postavljenog u zahtjevu, niti van cinjenica i dokaza koji su
navedeni u odgovoru na zahtjev. Razlog tome je sto vijece u postupku ponavljanja nema ovlascenje da
samoinicijativno prikuplja i izvodi dokaze. Provodenje izvidaja treba da se svede samo na provjeravanje
postojanja cinjenica iznesenih u zahtjevu i u odgovoru na zahtjev i na prikupljanje dokaza koji se navode
u tim aktima. Izvidanje cinjenica u ovom smislu predstavlja provjeru sadrzaja iskaza novih svjedoka,
preliminarnu provjeru na okolnosti da li oni raspolazu saznanjima vezanim za krivicno djelo, da li se o tim
okolnostima mogu izjasniti na glavnom pretresu, itd., dok pribavljanje dokaza moze da se odnosi na
pronalazak predmeta koji se navode u zahtjevu, poslovnih knjiga, audio-vizuelnog zapisa o saslusanja
svjedoka u istrazi koji je bio izgubljen, zbog cega svjedok nije mogao biti uspjesno unakrsno ispitan na
odlucne cinjenice.

150
Nakon sto budu sprovedeni izvidaji, predsjednik vijeca moze odrediti, po potrebi, i dopunu izvidaja
(nakon ocjene i prijedloga izvjestioca). Tek kada je sve to obavljeno, vijece pristupa odlucivanju o
samom zahtjevu.

Odluke po zahtjevu za ponavljanje postupka


Svoje meritorne odluke o zahtjevu vijece donosi u nejavnoj sjednici, dakle uvijek u odsustvu stranaka i
branioca.
Odlucujuci meritorno o zahtjevu, vijece donosi rjesenje kojim uvazava zahtjev i dozvoljava ponavljanje
postupka ili zahtjev odbija, ako novi dokazi nisu podobni da dovedu do ponavljanja krivicnog postupka.
Buduci da je vijece pri odlucivanju o zahtjevu strogo vezano za osnove na kojima se zahtjev zasniva i
pravac u kojem se trazi revizija pravnosnazne presude, iskljucena je mogucnost donosenja odluke koja bi
bila nepovoljnija za podnosioca. Zato otpada potreba da se osudeni izricito zastiti od toga zabranom
reformatio in peius. Pri odlucivanju vijeca o osnovanosti zahtjeva dolazi do izrazaja beneficium
cohaesionis, sto znaci da ce vijece. ako ustanovi da razlozi, zbog kojih je dopustilo ponavljanje postupka
u korist osudenog, postoje i za bilo kog od saosudenih koji nije podnio zahtjev za ponavljanje postupka,
postupiti po sluzbenoj duznosti kao da takav zahtjev postoji. Ovo je jedini slucaj ponavljanja postupka po
sluzbenoj duznosti.
Ako vijece pri odlucivanju o zahtjevu ne dostigne izvjesnost o uzrocnoj vezi izmedu krivicnih djela
(zloupotreba sluzbenog polozaj tuzioca, presudi zasnovanoj na laznoj ispravi i krivicnog djela sudije ili lica
koje je vrsilo istrazne radnje) i pravnosnazne presude za koju se trazi ponavljanje, odnosno ako ne
dostigne, u nedostatku osude za takva krivicna djela, izvjesnost da su ona izvrsena, ono ce zahtjev
odbiti. Isto tako, vijece ce ako u ostalim slucajevima ne dostigne vjerovatnost o postojanju iznesenih
novih cinjenica ili dokaza i o njihovoj podobnosti da uzrokuju izmjenu pravnosnazne presude ili rjesenja,
odbiti svojim rjesenjem podneseni zahtjev. Jednako ce vijece postupiti i ako nade da ne postoji identitet
izmedu djela o kojima je rijec u toj odredbi (lice dva puta osudeno za isto djelo). Napokon odbijanje
zahtjeva slijedi i kada vijece negativno rijesi pomenuta pravna pitanja.
Prilikom odbijanja zahtjeva prvostepeni sud mora tacno navesti kada su i u kojoj fazi postupka iznijeti
dokazi na koje se u svom zahtjevu za ponavljanje postupka poziva osudeni, kako bi se tek potom mogla
valjano obrazloziti odluka o odbijanju takvog zahtjeva. Pritom, treba uporedivati sadrzaj okolnosti i
cinjenica koje proizlaze iz predlozenog dokaza, a na koje se poziva osudeni u svom zahtjevu sa isto
takvim sadrzajem dokaza na koje se osudeni pozivao u toku prvostepenog, a i drugostepenog postupka,
kako bi tek potom sud bio u mogucnosti ocijeniti predlozene dokaze i donosenje odluke.
Kada vijece uvazi zahtjev i dopusti ponavljanje postupka, ono svojim rjesenjem odlucuje, dalje, da se
odmah zakaze novi glavni pretres ili da se krivicni predmet vrati u stanje istrage.
Protiv navedenih rjesenja dozvoljena je zalba o kojoj odlucuje vijece drugostepenog suda.
Vracanje stvari u stanje istrage. Ovaj slucaj nastaje kada u ranijem postupku nije do kraja sprovedena
istraga, pa je treba dopuniti, odnosno zavrsiti. Po prirodi stvari, vijece ce donijeti takvu odluku u
sludajevima ponavljanja postupka iz osnova odustajanja od gonjenja uslijed krivicnog djela tuzioca, jer u
tim slucajevima dolazi do obustave postupka prije nego sto je sprovedena ili dovrsena istraga, ali, u
svakom slucaju, prije pocetka glavnog pretresa. Medutim, nije iskljuceno da se stvar vrati u stanje istrage
ili na dopunu istrage i kada je raniji postupak zavrsen pravnosnaznom presudom. Pri tome, ostaje dilema
kako ce se krivicna stvar vratiti u fazu istrage, jer su dvije faze prethodnog postupka (faza istrage i
postupak optuzivanja) vec zavrsene, a svi dokazi optuzbe, odbrane ili suda bili neposredno izvedeni na
glavnom pretresu. Najjednostavnije rjesenje je da se zakaze novi glavni pretres na kome ce se po
pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja neposredno izvesti svi dokazi koji su bili predmet izvidaja.
Zakazivanje novog glavnog pretresa. U drugu grupu odluka koje vijece donosi po zahtjevu za ponavljanje
postupka spada zakazivanje novog glavnog pretresa, na kojem ce se krivicna stvar ponovno raspraviti i
presuditi. To ce se desiti ne samo kada je raniji postupak zavrsen presudom, nego i kada je okoncan
rjesenjem o obustavi postupka.

Ponavljanje postupka i izvrsenje kazne

151
Podrazumijeva se da samo podnosenje zahtjeva za ponavljanje postupka u korist osudenog ne moze
uticati na izvrsenje kazne zatvora na koju je on pravnosnazno osuden. Ipak, zakon, iz obzira prema
osudenom i radi predostroznosti da do odluke o zahtjevu on ne izdrzi kaznu od koje ce biti osloboden ili
da je izdrzi duze nego sto ce to biti odredeno novom presudom, predvida da ce sud, ako smatra, s
obzirom na podnesene dokaze, da osudeni u ponovljenom postupku moze biti osuden na takvu kaznu
prema kojoj bi se, kada bi se ona uracunala u vec izdrzanu kaznu, imao pustiti na slobodu ili da moze biti
osloboden optuzbe ili da optuzba moze biti odbijena - odrediti da se izvrsenje presude odlozi, odnosno
(ako je osudeni vec otpoceo izdrzavati kaznu) prekine. Ova odredba daje zahtjevu za ponavljanje
krivicnog postupka koji je podnesen u korist osudenog suspenzivno dejstvo, koje nije obaveznog, vec
fakultativnog karaktera za sud.
Uslovi za donosenje odluke suda o odlaganju ill prekidu izvrsenja presude, odnosno kazne odnose se na
preliminarnu ocjenu suda o mogucem povoljnom ishodu ponovljenog postupka u korist osudenog.
Situacija je drukcija kada rjesenje kojim se dopusta ponavljanje postupka postane pravnosnazno: tada
se,
u svakom slucaju obustavlja izvrsenje kazne (prema tome, ne moze otpoceti ni njeno izvrsenje).
Ovako blagonaklon odnos zakona prema osudenom licu treba svrstati medu favores defensionis.
Ipak, zakon predvida i izvjesne rezerve, kao osiguranje da osudeni ne bi, ostajanjem na slobodi,
zloupotrebio, odnosno izigrao pruzenu mu pogodnost. Naime, predvida se da ce sud, u slucaju kada
treba obustaviti izvrsenje kazne, na prijedlog tuzioca odrediti pritvor protiv osudenog, ako za to postoje
uslovi.
Protiv rjesenja o odredivanju pritvora dozvoljena je zalba, o kojoj odlucuje vijece drugostepenog suda.
Isto tako, kada se izvrsi ponavljanje krivicnog postupka, a novom presudom se ne odluci o uracunavanju
pritvora, predsjednik vijeca koji je donio tu presudu ce posebnim rjesenjem odluciti o uracunavanju
pritvora.

Zalba protiv rjesenja po zahtjevu za ponavljanje postupka i odluke po zalbi


Protiv rjesenja o zahtjevu za ponavljanje postupka nezadovoljna stranka ima pravo zalbe. Rok za
podnosenje zalbe je tri dana, a o zalbi odlucuje drugostepeni sud. Podnesena zalba odlaze izvrsenje
rjesenja. Zalba se moze podnijeti kako protiv rjesenja kojim se zahtjev uvazava, tako i protiv rjesenja
kojim se zahtjev odbija. Ako osudeni umre prije isteka roka za zalbu, zalbu mogu podnijeti tuzilac i
srodnici. Donoseci odluku o zalbi, drugostepeni sud moze zalbu odbaciti kao neblagovremenu ili
nedopustenu, zatim, moze je odbiti kao neosnovanu ili zalbu uvaziti, pa pobijano rjesenje preinaciti ili
ukinuti i, po potrebi, stvar uputiti na ponovno odlucivanje.

Odlucivanje na osnovu novog glavnog pretresa


Za novi postupak vaze iste odredbe kao i za prvi postupak. Na novom sudenju dolazi u obzir izvodenje
novih dokaza i ranije iznesenih dokaza, odnosno svih onih dokaza koji su bitni za svestrano pretresanje
predmeta. Treba napomenuti da se ovdje pod novim cinjenicama i novim dokazima razumiju oni kojih
nije bilo u ranijem postupku, niti su bili izneseni u zahtjevu za ponavljanje ili u odgovoru na zahtjev. U
novom postupku mogu se angazovati novi vjestaci ili svjedoci, moguca je izmjena i odustanak od
optuzbe i sl.
Postoji mogucnost da novi postupak (slucajevi u kojima je rjesenjem o dopustanju ponavljanja odluceno
da se neposredno odredi glavni pretres) bude obustavljen do pocetka glavnog pretresa. U tom slucaju
mora se odluciti i o sudbini ranije presude. S tim u vezi, propisuje se da ce se rjesenjem o obustavi
postupka ukinuti i ta presuda.
Novo sudenje u ponovljenom postupku zavrsava se presudom. U izreci presude kojom je odluceno po
zahtjevu za ponavljanje postupka sud je duzan da izrekne da se ranija presuda djelimicno ili u cjelini
stavlja van snage ili da se ostavlja na snazi. S obzirom na rezultat sprovedenog pretresa, sud moze
ocijeniti da se ponovljeni postupak nije odrazio na cinjenicno stanje utvrdeno u ranijoj presudi i da ta
presuda ostaje neizmijenjena, pa je u tom slucaju svojom novom presudom ostavlja na snazi. Kada se,
povodom zahtjeva za ponavljanje postupka jednog od osudenih, u novom postupku donese presuda
kojom se ranija presuda ostavlja na snazi, tada treba naznaciti da se to odnosi na osudenog koji je
152
podnio zahtjev za ponavljanje. Kad osudeni u novom postupku, koji se vodi na osnovu rjesenja kojim je
dopusteno ponavljanje krivicnog postupka, ne uspije sa zahtjevom da se prijasnja presuda djelimicno ili u
cijelosti stavi van snage, sud nije ovlascen da u tom postupku promijeni prijasnju presudu u odluci o
kazni, jer je ta presuda u cijelosti ostala na snazi i tome se suprotstavlja nacelo pravnosnaznosti.
Ukoliko se ponavljanje postupka zavrsi uspjesno, odnosno rezultat glavnog pretresa pruzi unekoliko
drukcije cinjenicno stanje od onoga utvrdenog u ranijoj presudi, sud novom presudom utoliko preinacuje
cinjenicno stanje iz ranije presude, a na to se nadovezuje i izmjena kvalifikacije djela (na osnovu
novoutvrdenog cinjenicnog stanja), a potom slijedi i izricanje nove kazne (prema izmijenjenoj kvalifikaciji
djela).
U takvom slucaju, ranija presuda stavlja se u cijelosti van snage.
Predvida se jos jedan nacin odlucivanja u ponovljenom postupku (djelimicno stavljanje ranije presude
van snage). To se desava kada ranija presuda sadrzi vise dijelova (osudujuci, oslobadajuci) ili se odnosi
na vise krivicnih djela, pa zahtjev bude upravljen samo na jedan njen dio, odnosno samo na jedno
krivicno djelo ili kada zahtjev, koji je upravljen na vise dijelova ranije presude, odnosno na vise krivicnih
djela sadrzanih u njoj, bude uvazen samo u pogledu jednog njenog dijela, odnosno samo u pogledu
nekog krivicnog djela. Novom presudom donesenom u ponovljenom postupku, kojom se prema
rezultatima glavnog pretresa stavlja van snage ranija presuda, mora se odredeno i jasno navesti u kom
dijelu se ranija presuda stavlja van snage, a koji njen dio se ostavlja na snazi.
Propustanje suda da donese odluku o stavljanju van snage ili ostavljanje na snazi prethodne presude.
predstavlja bitnu povredu krivicnog postupka jer postojanje dvije razlicite presude u istoj krivicnoj stvari
presudu donesenu u ponovljenom krivicnom postupku cini nerazumljivom.
U novoj presudi sud moze izreci i neku sporednu kaznu, koje nije bilo u ranijoj presudi, odnosno moze
ispustiti sporednu kaznu izrecenu u ranijoj presudi, ukoliko za to postoje zakonski uslovi. To jednako
vrijedi i za odluku o mjeri bezbjednosti. U svim tim slucajevima, ako je ponavljanje bilo dopusteno po
zahtjevu podnesenom u korist osudenog ne smije odluka o kazni, odnosno o mjeri bezbjednosti za njega
biti nepovoljnija od one izrecene ranijom presudom, jer se tome isprecava zabrana reformatio in peius.
U pogledu troskova krivicnog postupka, problem se rjesava tako da se troskovima iz ranijeg postupka
pribrajaju troskovi ponovljenog postupka i odreduje se da ih nadoknadi lice na ciji teret ta naknada pada
prema novoj situaciji, koja nastane usljed ponavljanja postupka.
Kako pritvor u kojem se osudeni nalazio u ranijem postupku ili u ponovljenom postupku, tako i izdrzana
kazna po ranijoj presudi, uracunace se u kaznu izrecenu novom presudom, a ako je ponavljanje
odredeno samo za neko od djela za koje je optuzeni bio osuden - sud ce izreci novu jedinstvenu kaznu.
Protiv odluka donijetih u ponovljenom postupku dozvoljeni su svi redovni i vanredni pravni lijekovi, kao i
protiv odluka donijetih u prvobitnom postupku. Pravnim lijekom pobija se nova presuda, a to nije nistenje
stare. Nakon pravnosnaznosti nove presude, moze se ponovo traziti ponavljanje postupka.

PRAVNOSNAZNOST I IZVRSNOST SUDSKIH ODLUKA


Donesena sudska odluka moze proizvoditi odredeno pravno dejstvo tek kada postane pravnosnazna i
izvrsna. Ove odlike sudska odluka stice bilo posredstvom redovnih pravnih lijekova ili, pak, protekom roka
potrebnog za njihovo ulaganje. Za razliku od redovnih pravnih lijekova, koji, izmedu ostalog, treba da
obezbijede pravnosnaznost sudskih odluka, vanredni pravni lijek ponavljanje postupka treba da omoguci
da se sudske odluke, koje su postale pravnosnazne, usklade sa izvjesnim okolnostima nastalim poslije
pravnosnaznosti. Isto tako, odluka kojom je efektivan pravni lijek odbacen iz razloga sto osudeni nisu
ispostovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, placanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uslova i
si.), ne moze se smatrati konacnom.

PRAVNOSNAZNOST SUDSKIH ODLUKA


Svaki sudski spor mora se okoncati odgovarajucom sudskom odlukom o krivicnoj tuzbi. Osnov pravne
snage presude svodi se, u sustini, na ocuvanje pravne sigurnosti i jedinstva pravnog poretka (istovjetne
presude o istoj stvari stvaraju pravnu sigurnost, a razlicite se sukobljavaju sa jedinstvom pravnog
poretka).

153
Pored toga, pravnosnaznost eliminise mogucnost da se u istoj krivicnoj stvari donesu razlicite odluke, ali i
oslobada sud eventualnosti da bespotrebno ponovo raspravlja o necem sto je vec presudeno. Opravdanje
pravnosnaznosti je u shvatljivoj potrebi da se svakom procesu ucini kraj, da bi se znalo sta je presudeno i
da se o tome vise nece suditi, te da bi presuda konacno mogla da proizvede svoja pravna dejstva.
Uobicajeno je razlikovanje formalne (spoljne) i materijalne (unutrasnje) pravnosnaznosti. Kriterijum za
ovo razlikovanje je uticaj koji sudska odluka (presuda) ima na pravni odnos koji se presudpm utvrduje.
Formalna pravnosnaznost sudske odluke je njeno svojstvo da se vise ne moze ili uopste ne moze pobijati
redovnim pravnim lijekovima. Nemogucnost pobijanja pred visom sudskom instancom proizilazi otuda sto
se to pravo, iako je postojalo - ugasilo (zbog odustanka, odricanja, istekom roka itd). Formalna pravna
snaga moze biti potpuna: ne moze se pobijati nijedan dio presude, ili djelimicna: ne mogu se pobijati
pojedini sastavni djelovi ni od kog ucesnika (apsolutna pravna snaga) ili samo od pojedinih ucesnika
(relativna pravna snaga.
Presude i rjesenja postaju pravnosnazni kada se vise ne mogu pobijati zalbom ili kada zalba nije
dozvoljena. Pitanje pravnosnaznosti se i ne postavlja kod naredbi, jer pravni lijek protiv njih nikada nije
dozvoljen, tako da one postaju izvrsne momentom njihovog donosenja. Formalna pravna snaga stice se
bez obzira na to da li je konkretna odluka u skladu sa zakonom, tako da moze sadrzavati i povrede
krivicnog zakona i krivicnog postupka. Trenutak sticanja formalne pravne snage ima veliki znacaj za
pojedine procesne situacije u krivicnom postupku (racunanje rokova zastarjelosti, davanje amnestije ili
pomilovanja itd).
Materijalna pravnosnaznost se sastoji u stvaranju prava u konkretnom slucaju izricanjem presude (odluka
je pravni naslov), sto iskljucuje mogucnost donosenja nove, drukcije ili istovjetne odluke (izuzev da u
eventualnom postupku ponavljanja postupka pravnosnazna presuda bude zamijenjena drugom
pravnosnaznom presudom), sto cini pozitivnu funkciju materijalne pravnosnaznosti, koja sluzi ciljevima
pravne sigurnosti i, u isto vrijeme, iskljucuje mogucnost da stranke - ciji je materijalnopravni odnos
raspravljen pravnosnaznom presudom - traze da se po istoj stvari vodi novi postupak, sto cini negativnu
funkciju materijalne pravnosnaznosti, koja sluzi procesnoj ekonomiji, otklanjanjem neogranicenog
trajanja postupka. Postojanje materijalne pravne snage presude je procesna smetnja: ako je stvar
pravnosnazno presudena, proces se ne moze nanovo zapoceti, a ako zapocne - optuzba ce biti odbijena.
Pravilo je da materijalna pravna snaga vazi za sve presude i rjesenje o obustavi postupka, ali i druge
odluke suda, ako nije izricito iskljucena ill, po prirodi stvari, ne moze doci u obzir.

IZVRSNOST SUDSKIH ODLUKA


Pojam pravne snage treba odvojiti od pojma izvrsnosti. Tu razliku pravi i sam zakon, utvrdujuci da se
pravnosnazna presuda izvrsava kada je izvrseno njeno dostavljanje i kada za izvrsenje ne postoje
zakonske smetnje. Izvrsnost sudskih odluka je njihovo posebno svojstvo, koje se ogleda u odsustvu
smetnji za njihovo izvrsenje. Izvrsenje je daljnje svojstvo odluke koja je stala na pravnu snagu i znaci
mogucnost ostvarivanja zapovijesti sadrzane u presudi, tj. odsustvu smetnji koje bi to sprecavale.
Polazeci od toga da je sticanje pravnosnaznosti razlicito za pojedine vrste sudskih odluka, razlikuje se i
momenat nastupanja njihove izvrsnosti.
Izvrsnost presude nastupa kada ona postane pravnosnazna i kada za njeno izvrsenje ne postoje
zakonske smetnje. Od ovog pravila postoji samo jedan izuzetak, koji omogucava izvrsenje kazne zatvora
prije pravnosnaznosti presude kojom je ona izrecena. Uslovi za primjenu ovog izuzetka, koji
omogucavaju upucivanje optuzenog u ustanovu za izdrzavanje kazne zatvora i prije pravnosnaznosti
presude, jesu da se optuzeni nalazi u pritvoru i da on zahtijeva upucivanje u ovu ustanovu.
Izvrsnost rjesenja zavisi od toga da li je protiv njega dozvoljena zalba i, po pravilu, nastupa poslije
pravnosnaznosti rjesenja (kao i kod presude). Medutim, do izvrsenja rjesenja moze doci i prije njegove
pravnosnaznosti. S tim u vezi, treba razlikovati opstu zakonsku odredbu koja propisuje da se rjesenja
izvrsavaju kada postanu pravnosnazna, ukoliko zakonom nije drukcije odredeno, i posebne odredbe, u
kojima je odredeno da zalba ne odlaze izvrsenje rjesenja.
Izuzeci od suspenzivnog dejstva zalbe, koji omogucavaju izvrsenje rjesenja i prije njegove
pravnosnaznosti, predvideni su zakonom, s tim da postoji jedan izuzetak (kada i sam sud moze odluciti
da izvrsenje rjesenja zapocne prije njegove pravnosnaznosti). Takva mogucnost predvidena je u
154
postupku prema maloljetnicima, gdje sud, u saglasnosti sa roditeljima maloljetnika i po saslusanju
maloljetnika, moze odluciti da zalba protiv rjesenja kojim se izrice vaspitna mjera koja se izdrzava u
ustanovi - ne zadrzava izvrsenje rjesenja. Izvrsnost naredbe podrazumijeva posebna pravila, zbog
nemogucnosti njegovog pobijanja zalbom i odsustva pravnosnaznosti. Naredbe su, po pravilu, i izvrsne
momentom njihovog donosenja. Kod ovih odluka moguce je, ipak, odloziti njihovo izvrsenje, ukoliko to
naredi organ koji je naredbu izdao.
Tako, na primjer, nije dopustena zalba, pa se odmah pristupa izvrsenju naredbe tuzioca (npr. o
dovodenju ili o izvrsenju posebnih istraznih radnji) i sudske naredbe (npr. o pretresanju stana, prostora i
lica; o preduzimanju posebnih istraznih radnji, i dovodenju optuzenog na glavni pretres,).
Takode, procesni organ koji je izdao naredbu moze je i opozvati, tj. povuci ako to zahtijevaju konkretne
okolnosti.

155

You might also like