Professional Documents
Culture Documents
KNJIGA DRUGA
ISTRAGA
POJAM I CILJ
Istraga je faza prethodnog postupka koju sprovodi tuzilac protiv odredenog lica, zbog postojanja osnova
sumnje da je izvrsilo krivicno djelo. Ono sto daje "adversarni pecat" cjelokupnom novom sistemu
krivicnog postupka jeste postavka krivicnog postupka kao svojevrsne "krivicne parnice" sa snazno
naglasenom akuzatornoscu svake faze krivicnog postupka, u kojoj je tuzilac jedna od stranaka u
postupku, sa ovlascenjima da goni ucinioce krivicnih djela, pri cemu mu zakonodavac prepusta i daje
2
odgovornost za cjelokupan postupak otkrivanja i rasvjetljavanja krivicnih djela i njihovih ucinilaca na taj
nacin sto istragu u
stavlja u ovlascenje i duznost tuzioca, ogranicavajuci sudsku intervenciju u istrazi samo na slucajeve u
kojima istraga, odnosno pojedine radnje koje se provode u istrazi proizvode ili mogu da proizvedu takve
posljedice kojima mogu biti narusena ili ogranicena neka od omovnih ljudskih prava ili sloboda gradana.
Izvorni nosilac ovlascenja za sprovodenje istrage je tuzilac, koji moze neposredno provoditi istragu ili
pojedina ovlascenja prenijeti na ovlascena sluzbena lica koji rade po nalogu tuzioca, odnosno pod
njegovim nadzorom i rukovodenjem. Tuzilac odlucuje da li ce pojedine istrazne radnje provesti on
neposredno ili ce ih povjeriti ovlascenim sluzbenim licima. Obim istrage odreden je ispunjenjem cilja.
Istraga treba da traje dok cilj ne bude ostvaren. Istraga se moze voditi protiv nepoznatog lica, ali i protiv
vise lica alternativno za isto krivicno djelo, od kojih samo jedno moze biti ucinilac. Istrage nema u
knvicnom postupku prema maloljetnicima, vec se sprovodi pripremni postupak.
Osnovni uslov za pokretanje istrage protiv odredenog lica je postojanje osnova sumnje da je ono ucinilo
krivicno djelo, koja predstavlja polazni oblik sumnje za ovlascena sluzbena lica kojim obavezno zapocinje
kriminalisticka obrada. Radi se o obliku vjerovatnoce koji se zasniva na odredenim okolnostima koje
ukazuju na moguce postojanje krivicnog djela i nekog lica kao moguceg izvrsioca, odnosno o obliku
sumnje koji je obiljezen niskim diferencijalnim domasajem. Ona cesto tek omogucava donosenje
preliminarne kriminalisticke diferencijalne dijagnoze u pogledu postojanja krivicnog djela i moguceg
izvrsioca
i nazivaju je "dovoljna sumnja". U materijalnopravnom smislu ukljucuje prima facie kvalifikaciju.
Bez postojanja tog inicijalnog standarda dokazivanja, osnovano bi se moglo postaviti pitanje validnosti
svih preduzetih radnji tuzioca ili lica koja rade po njegovom nalogu, jer su istrazne radnje na osnovu
kojih je nesto utvrdeno preduzete u postupku za cije pokretanje nisu postojali zakonski uslovi izrazeni
kao osnov sumnje da je izvrseno krivicno djelo. Za razliku od toga, osnovana sumnja se ne moze
zasnivati na pretpostavkama, vec na stvarnim, konkretnim podacima. Podaci na kojima se ima zasnivati
zakljucak o postojanju osnova sumnje u konkretnom slucaju su oni sadrzani kako u prijavi, tako i u
obavjestenjima prikupljenim od raznih subjekata, kao i u zapisnicima o preduzetim istraznim radnjama, u
slucajevima kada su one preduzete prije donosenja naredbe o sprovodenju istrage. Izvori saznanja o
postojanju osnova sumnje o izvrsenom krivicnom djelu mogu biti svi oni koje predvida zakon i koji su
povezani sa konkretnim krivicnim djelom.
Novi zakon sustinski ne definise pojam istrage niti njegovu svrhu, vec kaze da "istraga obuhvata
aktivnosti preduzete od strane tuzioca ili ovlascenog lica u skladu sa ovim zakonom, ukljucujuci
prikupljanje i cuvanje izjava i dokaza". Medutim, propisano je da tuzilac ima pravo i duznost da odmah
po saznanju da je ucinjeno krivicno djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i
sprovodenja istrage, pronalazenja osumnjicenog, rukovodenja i nadzora nad istragom, kao i radi
upravljanja aktivnostima ovlascenih sluzbenih lica vezanih za pronalazenje osumnjicenog i prikupljanje
izjava i dokaza. Cilj istrage je potpuno i tacno utvrdivanje svih relevantnih cinjenica i okolnosti vezanih za
krivicno djelo i njegovog ucinioca, ali i da niko nevin ne bude krivicno gonjen ni osuden. Istraga ne sluzi
samo prikupljanju materijala za odluku o obustavi postupka ili podizanje optuznice, vec i da, u slucaju
podizanja optuznice i iznosenja stvari na
glavni pretres, olaksa glavni pretres prethodno sprovedenom istragom - na taj nacin sto ce prikupljati
osnovni dokazni materijal, osloboditi glavni pretres suvisnog i nekorisnog materijala i blagovremeno
provjeriti tvrdenja stranaka, koja cine glavni pretres suvisnim i obezbijediti prisustvo optuzenog u
postupku. Istragom se zeli izbjeci beskoristan glavni pretres i pripremiti nuzni materijal za glavni pretres.
Na ovaj nacin odreden je i obim istrage, jer se u njoj ne izvode svi dokazi, niti utvrduju sve cinjenice da
bi se samo ponovile na glavnom pretresu. U istrazi se ne prikupljaju svi dokazi i podaci koji mogu biti od
koristi za donosenje presude, vec samo oni koji su potrebni da bi se mogla donijeti odluka da li ce se
obustaviti postupak ili podici optuznica.
OSNOVNE KARAKTERISTIKE
Istragu karakterisu sljedeca svojstva: naglasenost principa istine, zakonitosti, humanosti, znatan stepen
ravnopravnosti stranaka, tuzilacki karakter, ogranicena javnost i pismenost. Principi istine, zakonitosti i
3
humanosti cine osnovna obiljezja cjelokupnog krivicnog postupka, a ne samo istrage, i oni su u zakonu
veoma jasno izrazeni. Naglasenost ovih principa proizilazi iz cjelokupne koncepcije ovog zakona. Prilikom
preduzimanja bilo koje istrazne radnje, bez obzira na to koji je subjekat odnosi, mora se postupati po
zakonu. Odstupanja od zakona u preduzimanju konkretne istrazne radnje nisu dozvoljena, a u suprotnom
nastaje nedopusten dokaz, koji se ne moze upotrijebiti u postupku. Isto tako, prilikom otkrivanja i
dokazivanja krivicnih djela i njihovih ucinilaca nadlezni drzavni organi represije duzni su istinito i potpuno
utvrditi relevantno cinjenicno stanje, kako bi se u postupku mogla donijeti sto objektivnija odluka.
Princip humanosti se zasniva na cinjenici da u toku obavljanja krivicnoprocesnih radnji u istrazi treba u
najvecoj mogucoj mjeri postovati ljudska prava slobode.
Znatan stepen ravnopravnosti, na kome se zasnivaju odnosi tuzioca i osumnjicenog, istovremeno je i
posljedica, ali i uslov, kontradiktornosti i raspravnosti istraznog postupka. Takav stepen ravnopravnosti
stranaka u istrazi proizilazi iz cinjenice da, nasuprot pravu tuzioca da donese odluku o sprovodenju
istrage, stoji pravo osumnjicenog da prije okoncanja istrage bude ispitan od strane tuzioca.
Istraga ima tuzilacki karakter, kako zbog organa koji je sprovode, tako i zbog prirode odnosa medu
glavnim krivicnoprocesnim subjektima. Odluku da se sprovede istraga donosi uvijek tuzilac, a on je i
sprovodi. Izuzetak od principa da je istraga tuzilacka postoji u tome sto mjere potrebne da se pronade
ucinilac krivicnog djela, da se sprijeci skrivanje ili bjekstvo osumnjicenog ili saucesnika, da se otkriju i
sacuvaju tragovi krivicnog djela i predmeti koji mogu posluziti kao dokazi, te da se prikupe sve
informacije koje mogu biti korisne u krivicnom postupku - moze preduzeti ovlasceno sluzbeno lice.
O ogranicenoj javnosti, kao svojstvu istrage, moze se govoriti samo uslovno i u relativnom smislu.
Javnost istrage je, naime, ogranicena, ako se uporeduje sa glavnim pretresom, kome je javnost bitna
odlika. Istragu sprovodi tuzilac, a osteceni, osumnjiceni, branilac i strucno lice mogu prisustvovati
pojedinim istraznim radnjama kada su na to ovlasceni po zakonu. Istrazne radnje se sprovode bez
prisustva publike, a sredstva javnog informisanja su, u pogledu obima i prirode podataka, upucena na
tuzioca. Tuzilac ima mogucnost da istrazni postupak sprovodi tajno, ali u trenutku kada za sprovodenje
istrage sazna i osumnjiceni, on mora ostvariti pun kapacitet svog prava na odbranu koji mu obezbjeduje
zakon o krivicnom postupku, a u slucaju razlicitog tumacenja stranaka o cinjenicama i pravu, konacnu
ocjenu o tome daje sud.
Pismenost istrage je, sama po sebi, logicna i nuzna. lako je istraga djelimicno i raspravna, zapisivanje je
nuzni pratilac svake istrazne radnje. To proizilazi i iz cinjenice da se optuzba temelji na istraznom spisu, a
u izvjesnoj mjeri i odluke koje donosi sud na glavnom pretresu.
Sadrzina prijave
Zakon o krivicnom postupku, kao i zakoni i drugi propisi iz oblasti funkcionisanja ovlascenih sluzbenih lica
ne sadrze izricite odredbe o sadrzini prijave, osim djelimicno kada je rijec o izvjestaju ovlascenih
sluzbenih lica i sluzbenim i odgovornim licima u svim organima vlasti u BiH, javnim preduzecima i
ustanovama.
Medutim, mogu se sagledati uslovi koje mora ispunjavati prijava u pogledu svoga sadrzaja. U
svakodnevnoj kriminalistickoj i krivicnoprocesnoj praksi iskristalisali su se odredeni elementi koje treba
7
sadrzavati prijava. U pravilu, rijec je o cinjenicnom supstratu koji je odraz krivicnog dogadaja ili djela koje
se dogodilo u proslosti. Po mogucnosti, svaka prijava trebala bi sadrzavati:
1) licne podatke o prijaviocu, osim ako bi navodenje ovih podataka bilo stetno za njega;
2) podatke o krivicnom djelu, koji obuhvataju cinjenicni opis krivicnog djela u pogledu nacina, mjesta,
vremena i sredstava izvrsenja teventualno motiv;
3) sto detaljniji opis mjesta dogadaja i situacije na njemu;
4) opis corpora delicti;
5) ko ili sta je napadnuto;
6) da li je prijavilac izvrsio promjene na mjestu dogadaja (gdje, kako i zasto);
7) podatke o prijavljenom lieu, koji obuhvataju licne podatke, i to: ime i prezime, ime roditelja, mjesto
rodenja, prebivaliste ili boraviste, bracno i porodicno stanje, zanimanje i zaposlenost u momentu
izvrsenja krivicnog djela, socijalno porijeklo, zavrsenu skolu, imovinsko stanje, da li je pri izvrsenju djela
bio pod uticajem alkohola ili opojne droge i kako je to utvrdeno, kao i druge cinjenice iz zivota
prijavljenog i njegova svojstva (povratnik, itd);
8) vrijeme saznanja za krivicni dogadaj ili djelo;
9) podatke o ostecenom, vrste posljedica i uzroke stete;
10) saznanja koja su svojom djelatnoscu i aktivnoscu pribavila ovlascena sluzbena lica;
11) podatke o licima koja mogu potvrditi navode u prijavi ltd.
Ukoliko je ucinilac poznat, unose se podaci kojima prijavilac raspolaze, a posebno podaci u pogledu
stepena sumnje i na cemu se ta sumnja zasniva. Kada je to moguce, sa prijaviocem treba izaci na mjesto
dogadaja i pazljivo provjeriti da li se navodi u prijavi slazu sa zatecenim stanjem na mjestu dogadaja i da
li postoje protivrjecnosti izmedu ranijeg iskaza prijavioca i stanja zatecenog na lieu mjesta, tj. na mjestu
dogadaja. Iskaz dat na licu mjesta je izvoran iskaz i kao takav bi trebao biti vjerodostojniji.
U prijavi ce se, po potrebi, navesti i koje mjere i radnje ovlasceno sluzbeno lice namjerava da preduzme
poslije podnosenja prijave. Takode, potrebno je da prijava sadrzi imena lica koja su odbila da daju izjavu
o odredenim okolnostima koje su im poznate, da bi ih tuzilac eventualno kasnije pozvao kao svjedoke u
krivicnom postupku.
SPROVODENJE ISTRAGE
Istraga se pokrece naredbom tuzioca o sprovodenju istrage. Naredba za sprovodenje istrage se donosi
na osnovu postojanja osnova sumnje da je izvrseno krivicno djelo, sto predstavlja materijalni uslov za
sprovodenje istrage. Dakle, u odnosu na razlicite oblike sumnje o postojanju krivicnog djela, oblik sumnje
koji je potreban za sprovodenje istrage oznacava se kao osnovi sumnje. S tim u vezi, osnovi sumnje se
opisuju kao oblik vjerovatnosti koji se temelji na odredenim okolnostima i koji ukazuje na mogucnost
postojanja krivicnog djela i nekog lica kao moguceg izvrsioca.
Osnov sumnje da je izvrseno krivicno djelo nije standard sumnje koji je neminovno zasnovan na
neposrednim dokazima, nego onaj stepen sumnje koji postoji kada tuzilac sazna da postoje odredene
cinjenice i okolnosti koje, dovedene u vezu sa odredenim logickim hipotezama proizaslim iz odredenih
neposrednih ili posrednih dokaza, na osnovu iskustva mogu ukazivati da je izvrseno krivicno djelo.
Takav pristup, s jedne strane, tuziocu daje jedan snazan mehanizam razvijanja istrazne strategije i
taktike, koja ce mu nakon eventualnog podizanja i potvrdlvanja optuznice omoguciti izuzetno jaku
poziciju na glavnom pretresu na nacin da ce raspolagati dokazima koji su pribavljeni na zakonit nacin i
koji se proceduralno ne mogu rusiti, te ce preduprijediti eventualna iznenadenja odbrane, kako u
procesnom tako i u materijalnom smislu; s druge strane ce mu omoguciti svestrano sagledavanje svih
10
cinjenica koje idu u korist osumnjicenom, te na taj nacin znacajno onemoguciti podizanje optuznice
protiv lica za ciju krivnju nema dovoljno dokaza koji mogu dovesti do osudujuce presude.
Izvori saznanja o postojanju osnova sumnje o ucinjenom krivicnom djelu su svi oni koje predvida zakon.
Mada zakon izricito ne propisuje obavezu tuzioca o obavjestavanju osumnjicenog o donosenju naredbe o
sprovodenju istrage, osumnjiceni bi trebao biti obavijesten o toj naredbi osim ako bi to moglo dovesti u
opasnost cilj istrage. Protiv naredbe tuzioca o sprovodenju istrage nije dopustena zalba.
Zakon predvida jos jednu mogucnost za pokretanje istrage. To ce biti slucaj kad postoji rjesenje suda o
ponavljanju krivicnog postupka kojim se krivicni predmet vraca u stanje istrage. Takode, za sprovodenje
istrage potrebno je i da ne postoje zakonski osnovi koji iskljucuju sprovodenje istrage, kao sto je slucaj
sa licima koja uzivaju pravo imuniteta i na koja se primjenjuju odredbe medunarodnog prava, kao i lica
za cije je gonjenje potrebno pribaviti prethodno odobrenje nadleznog drzavnog organa.
O sprovodenju istrage donosi se naredba, koja predstavlja formalni uslov za njeno sprovodenje, i ona
sadrzi sljedece obavezne elemente:
1) podatke o uciniocu krivicnog djela ukoliko su poznati,
2) opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obiljezja krivicnog djela,
3) zakonski naziv Krivicnog djela,
4) okolnosti koje potvrduju osnove sumnje za sprovodenje istrage i
5) postojece dokaze.
U naredbi ce tuzilac navesti koje okolnosti treba istraziti i koje istrazne radnje treba preduzeti. Okolnosti
koje se istrazuju u toku istrage su one koje se odnose na obiljezja krivicnog djela, odnosno krivicnu
odgovornost osumnjicenog, a eventualno istrazivanje drugih okolnosti koje nisu vezane za krivicno djelo i
krivicnu odgovornost osumnjicenog - predstavljalo bi krsenje osnovnih Ijudskih i gradanskih prava
osumnjicenog i drugih lica. Naredba o sprovodenju istrage sluzi, dakle, uspjesnom i efikasnom vodenju
istrage i fakticki sadrzi dva dijela.
Prvi dio odnosi se na osnov i predmet istrage, dok je drugi dio njenog sadrzaja usmjeren na planiranje i
rukovodenje istragom. Prema tome, sadrzaj naredbe o sprovodenju istrage ukazuje da tuzilac
istovremeno odlucuje o postojanju osnova za istragu, o predmetu istrage, kao i o nacinu vodenja istrage
(istrazna strategija i taktika). Medutim, gledajuci naredbu o sprovodenju istrage kao cjelinu, a posebno
imajuci u vidu da ne postoji obaveza njenog dostavljanja, odnosno nepostojanje procesnih sankcija u
slucaju njenog nedonosenja, te cinjenicu da u odnosu na osumnjicenog ona ne proizvodi nikakvo pravno
dejstvo u smislu ogranicenja njegovih prava, kao i da je tuziocu data slobodna dispozicija u pogledu
njenog donosenja, proizilazi da je naredba o sprovodenju istrage interni akt tuzioca, inicijalni u istraznom
postupku, kojim tuzilac odlucuje o postojanju osnova sumnje da je izvrseno krivicno djelo i o predmetu
istrage, kojim on rukovodi istragom. Dakle, naredba o sprovodenju istrage ne moze se posmatrati kao
strogo formalni akt, odlucujuci za pravnu valjanost preduzetih radnji u istraznom postupku. Danom
donosenja naredbe pocinje teci zakonom propisani rok koji je dat tuziocu za sprovodenje istrage.
Sadrzaj istrage odreden je tako da u toku njenog sprovodenja tuzilac moze preduzeti sve istrazne
radnje, ukljucujuci ispitivanje osumnjicenog i saslusanje ostecenog i svjedoka, vrsenje uvidaja i
rekonstrukcije dogadaja, preduzimanje posebnih mjera koje obezbjeduju sigurnost svjedoka i informacija
i naredivanje potrebnih vjestacenja. Tuzilac je ovlascen preduzimati sve istrazne radnje, odnosno radnje
dokazivanja propisane zakonom, s tim sto u slucajevima kada je to propisano zakonom, prije
preduzimanja nekih od tih radnji, mora prethodno pribaviti naredbu sudije za prethodni postupak. O
preduzetim istraznim radnjama sastavlja se zapisnik u skladu sa zakonom.
Tuzilac ima pravo i da ne donese naredbu o sprovodenju istrage, ukoliko ocijeni da prikupljena saznanja i
dokazi o krivicnom djelu i/ili uciniocu ne predstavljaju potreban osnov za sprovodenje istrage. Tuzilac
nece narediti sprovodenje istrage ako je:
1) iz prijave i pratecih spisa ocigledno da prijavljeno djelo nije krivicno djelo,
2) ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice ucinilo krivicno djelo,
3) ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaceno amnestijom ili pomilovanjem ill postoje druge
okolnosti koje iskljucuju krivicno gonjenje.
O nesprovodenju istrage tuzilac donosi naredbu, i to u pisanoj formi, o cemu obavjestava ostecenog i
podnosioca prijave u roku od tri dana od dana donosenja naredbe o nesprovodenju istrage. Podnosilac
11
prijave i osteceni imaju pravo da uloze prituzbu uredu tuzioca u roku od osam dana. Prituzba je pravno
sredstvo usmjereno protiv postupka tuzioca, a ne protiv odluke donijete u postupku. S tim u vezi, ured
tuzioca izdaje naloge ili preduzima druge mjere saglasno ovlascenjima predvidenim zakonom u tuzilastvu.
O prituzbi se ne donosi formalna odluka. Poseban slucaj kad tuzilac nece narediti sprovodenje istrage
jeste kod primjene medunarodnog prava za lica sa imunitetom, kao i kad je zakonom propisano da se za
odredena lica krivicno gonjenje moze preduzeti samo po odobrenju nadleznog drzavnog organa.
Bez ovog odobrenja tuzilac ne moze pokrenuti istragu, niti podici optuznicu.
Uspjeh istrage zavisi, prije svega, od njenog planiranja, sto izilazi i iz odredbe u kojoj je utvrdeno
da ce u naredbi sprovodenje istrage tuzilac navesti "koje okolnosti treba istraziti i koje istrazne radnje
treba preduzeti". Planiranje istrage podrazumijeva nekoliko faza:
1) utvrdivanje poznatih cinjenica i okolnosti, kao i poznatih neposrednih ili posrednih dokaza vezanih za
eventualno krividno djelo i ucinioca;
2) postavljanje hipoteza;
3) sagledavanje potrebe za primjenom eventualnih mjera za obezbjedenje prisustva osumnjicenog u
postupku;
4) ustanovljavanje koje cinjenice i okolnosti je u toku istrage neophodno utvrditi;
5) utvrdivanje kojim dokaznim sredstvima ce se utvrdivati pojedine cinjenice i okolnosti;
6) utvrdivanje koje istrazne radnje treba preduzeti, kao i da li je za neku od radnji potrebno traziti sudsko
odobrenje;
7) utvrdivanje subjekata koji ce biti nosioci pojedinih istraznih radnji;
8) utvrdivanje redoslijeda izvodenja istraznih radnji;
9) odredivanje vremenskog okvira za svaku istraznu radnju pojedinacno, kao i sve radnje zajedno.
Ovakvo planiranje istrage je potrebno provesti u saradnji sa ovlascenim sluzbenim licima, s tim da je
pravovremeno obavjestavanje tuzioca o svim preduzetim radnjama i novonastalim cinjenicama i
okolnostima od kljucne vaznosti za uspjeh cjelokupne istrage.
Uzimanje izjava
Pod pojmom "uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza" treba podrazumijevati sva saznanja do kojih
su ovlascena sluzbena lica dosla na osnovu svoje operativne djelatnosti. Zakonodavac je svakako imao u
vidu i hitne anticipirane radnje dokazivanja. Tim je pojmom obuhvaceno kako otkrivanje i obezbjedenje
dokaza, tako i njihovo izvodenje u neformalnom, dakle, spoznajnom, kriminalistickom smislu, te u
formalnom procesnom smislu.
Ovlasceno sluzbeno lice ima pravo i duznost da razgovara sa gradanima - da bi od njih dobilo podatke o
krivicnom djelu i uciniocu. Ono moze razgovarati sa svakim gradaninom za koga smatra da mu moze dati
pomenute podatke. Odredba zakona daje mogucnost ovlascenim sluzbenim licima da pozivaju gradane
da dodu u sluzbene prostorije radi prikupljanja izjava, s tim da pisani poziv mora sadrzavati razlog
pozivanja. Lice koje se odazove pozivu, nije duzno dati bilo kakvu izjavu, niti je duzno odgovarati na
pitanja postavljena od strane ovlascenog sluzbenog lica, osim davanja svojih licnih podataka, o cemu ce
ga ovlasceno sluzbeno lice pouciti. Prikupljanje izjava od gradana podrazumijeva podatke o krivicnom
djelu i uciniocu, kao i o svim drugim okolnostima koje mogu biti od koristi u krivicnom postupku.
Ovlasceno sluzbeno lice moze takva obavjestenja primiti usmeno i pismeno, te posredstvom
telekomunikacijskih sredstava.
Kad neko lice pristane na davanje izjave, zapisnici sa prikupljenim izjavama mogu se koristiti kao dokazi
u krivicnom postupku. Ne dolazi u obzir da osumnjiceni prethodno daje iskaz, a onda se iskaz unese u
zapisnik u prisustvu branioca.
O preduzetim mjerama i radnjama, kao i o prikupljenim izjavama i dokazima, ovlasceno sluzbeno lice
sastavlja izvjestaj koji dostavlja tuziocu. Izvjestaj moze da sadrzi pravnu kvalifikaciju krivicnog djela, ali
mora da obuhvati cinjenicni opis, sa navodenjem prikupljenih izjava i dokaza, i to kako onih koji idu na
teret osumnjicenom, tako i onih koji idu u njegovu korist. Uz izvjestaj se dostavljaju i predmeti, skice,
fotografije, pribavljeni izvjestaji, spisi o preduzetim radnjama i mjerama, sluzbene zabiljeske, izjave i
drugi materijali koji mogu biti korisni za uspjesno vodenje postupka, ukljucujuci sve cinjenice i dokaze
koji idu u korist osumnjicenom. Zakonodavac je u obliku generalne klauzule ostavio mogucnost
ovlascenim sluzbenim licima i za dostavljanje drugih priloga. Pod "drugim materijalima", izmedu ostalog,
treba podrazumijevati i sva policijska, operativna i obavjestajna saznanja i analize, koji nemaju snagu
dokaza, ali mogu biti od velike koristi za pravilno razumijevanje svih okolnosti ucinjenog krivicnog djela,
kao i za planiranje i modeliranje toka krivicnog postupka. To, npr., mogu biti poligrami, ako je vrseno
poligrafsko ispitivanje. Navedeni prilozi omogucavaju tuziocu donosenje objektivne odluke u pravcu
krivicnog progona.
Ako ovlasceno sluzbeno lice, poslije podnosenja izvjestaja, sazna za nove cinjenice, dokaze ili tragove
krivicnog djela, duzno je prikupiti potrebna obavjestenja i izvjestaj o tome, kao dopunu prethodnog
izvjestaja, odmah dostaviti tuziocu. Svakako da ove naknadne spoznaje moraju biti krivicnopravno
relevantne. Ti novi podaci odnosice se na naknadno otkrivena krivicna djela vec prijavljenog lica, nove
cinjenice dokaznog karaktera i otkrivene nove ucesnike. Dopuna izvjestaja za ovlascena sluzbena lica je
obavezna u slucajevima kada je podnesen izvjestaj samo za krivicno djelo, a ucinilac je naknadno
otkriven. Poseban izvjestaj kao dopuna prethodnog izvjestaja podnosi se i onda ako ucinilac nije trenutno
dostupan, ali je otkriven, odnosno poznat. Zakon nije propisao oblik dopune izvjestaja ovlascenih
sluzbenih lica, vec je to pitanje prepustio praksi. Zato, kada je rijec o posebnom izvjestaju kao dopuni
15
ranijeg izvjestaja, u sadrzajnom smislu vrijedi sve ono sto je receno za izvjestaj. Naknadna saznanja o
cinjenicama, dokazima i tragovima krivicnog djela moraju, medutim, biti nova. Osnovni kriterij za
saznavanje novih cinjenica, unutar redovne djelatnosti tih organa, jeste da se radi o odlucnim
cinjenicama. S druge strane, ovlascena sluzbena lica nisu ovlascena, bez inicijative i zahtjeva tuzioca,
nista preduzimati u vezi s krivicnim djelom koje su prijavili, jer bi se, u suprotnom, radilo o nekom obliku
paralelne istrage, sto zakon ne dozvoljava.
Zakonodavac je dao mogucnost tuziocu da prikuplja obavjestenja i od lica koja se nalaze u pritvoru.
Razgovor se moze voditi radi otkrivanja drugih krivicnih djela istog lica, njegovih saucesnika ili krivicnih
djela drugih ucinilaca, sto podlijeze prethodnom odobrenju suda. Naime, ukoliko postoje razlozi za
pozivanje nekog lica iz pritvora, tuzilac ce se zahtjevom obratiti sudu.
Uvidaj i vjestacenje
Ovlasceno sluzbeno lice, nakon obavjestavanja tuzioca, duzno je izvrsiti uvidaj i odrediti potrebna
vjestacenja, osim obdukcije i ekshumacije lesa. Zakon ne propisuje obavezu tuzioca da prisustvuje
vrsenju uvidaja, tako da je njegovo prisustvo na mjestu vrsenia, uvidaja stvar diskrecione ocjene samog
tuzioca.
Uvidaj se preduzima kad je za utvrdivanje neke vazne cinjenice u postupku potrebno neposredno
opazanje. Sprovodenje uvidaja je potrebno bez obzira na tezinu i vrstu slucaja, uvijek kada se osnovano
pretpostavlja da ce se neposrednim opazanjem na licu mjesta i drugim radnjama u okviru uvidaja otkriti,
utvrditi i razjasniti cinjenice i okolnosti vazne za krividni postupak.
Iz zakonske norme je vidljivo da ne postoji formalnopravni osnov preduzimanja uvidaja u vidu pismene i
obrazlozene naredbe, zahtjeva, rjesenja i si. Njegovo preduzimanje je moguce ako se pojavi potreba za
neposrednim opazanjem vazne cinjenice u postupku, iz cega proizilazi da je potreban samo materijalni
uslov. Raznovrsnost dogadaja, promjenjivost toka izvrsenja, mnostvo uzroka i posljedica i mogucnost
razlicitih metoda i sredstava, predstavljaju faktore koji ne dozvoljavaju stvaranje stalnih, nepromjenjivih i
krutih pravila, narocito onih koja odreduju pravac postupanja u svakom predmetu, te ogranicavaju
trazenje drugih puteva za njegovo razjasnjenje. Medutim, culna spoznaja bez intenzivnog kriminalistickog
razmisljanja, kriminalistickog spoznajnog procesa, nije dovoljna za spoznaju sustine materijalnih objekata
uvidaja. To podrazumijeva proucavanje situacije na mjestu uvidaja kako bi se utvrdena stanja, svojstva i
obiljezja materijalnih dokaznih informacija dovela u vezu sa konkretnim krivicinim djelom. Situacija je jos
delikatnija kada se radi o mikrotragovima na mjestu uvidaja, jer se oni uopste ne mogu otkriti culnim
opazanjem. Za njihovo otkrivanje nisu uvijek dovoljni ni operativni kriminalisticko-tehnicki instrumenti,
vec upotreba sofisticirane istrazne laboratorijske instrumentalne tehnike.
18
Kompleksni pojam uvidaja obuhvata, u stvari, cjelokupan rad uvidajnog organa, od momenta dolaska na
mjesto krivicnog dogadaja pa do okoncanja posla vezanog za konkretni dogadaj i taj se rad ne sastoji
samo u culnom opazanju, vec je neposredno culno opazanje samo jedan dio uvidaja. Pri tome je
planiranje najvaznija komponenta svake kriminalisticke radnje. To znaci da je u svakom konkretnom
slucaju potrebno utvrditi pitanja koja treba razjasniti, radnje koje treba izvrsiti, redoslijed kojim ce se
radnje provoditi i pojedina pitanja razjasnjavati, kao i rokove u kojima ce se pojedine radnje provesti.
Metodicnost uvidaja sastoji se u dosljednosti preduzimanja utvrdenih taktickih radnji i planskoj primjeni
potrebnih kriminalisticko-tehnickih metoda.
Inace, primarna nadleznost za donosenje naredbe o odredivanju vjestacenja pripada tuziocu ili sudu.
Za odredivanje uvidaja u zakonu se propisuje samo materijalni uslov, bez odredivanja u ciju nadleznost
spada njegovo sprovodenje, ali se moze uzeti da je za njega primarno nadlezan organ koji vodi postupak
(u istrazi tuzilac, a kasnije sud). Prema tome, nadleznost ovlascenih sluzbenih lica u odnosu na uvidaj i
vjestacenje je sekundarna i uslovljena:
sekundarna jer su za te radnje primarno nadlezni drugi organi (tuzilac i sud), a
uslovljena, jer te radnje ovlascena sluzbena lica mogu preduzeti samo u izuzetnim okolnostima, te
nakon sto o tome obavijeste tuzioca.
U odnosu na vjestacenje, ova nadleznost ovlascenih sluzbenih lica je u odredenoj mjeri i predmetno
ogranicena, jer su dvije vrste vjestacenja, odnosno dvije podvrste jednog vjestacenja, apsolutno
iskljucene iz nadleznosti ovlascenog sluzbenog lica, a to su obdukcija i ekshumacija.
Ako je tuzilac prisutan na licu mjesta u toku vrsenja uvidaja od strane ovlascenih sluzbenih lica, moze
traziti da ovlasceno sluzbeno lice izvrsi odredene radnje koje on smatra neophodnim. Ova se cinjenica
treba konstatovati i u zapisniku o vrsenju uvidaja, pa bi takav zapisnik, pored ovlascenog sluzbenog lica,
trebao potpisati i tuzilac. Medutim, tuzilac ima pravo i mogucnost da u potpunosti preuzme vrsenje
uvidaja i u tom slucaju zapisnik o vrsenju uvidaja sacinjava i potpisuje tuzilac. Sve radnje preduzete
tokom uvidaja moraju se dokumentovati i detaljno obrazloziti kako u zapisniku, tako i u posebnom
sluzbenom izvestaju.
OBDUKCIJA I EKSHUMACIJA
U svim slucajevima u kojima postoji sumnja ili je ocigledno da je smrt prouzrokovana krivicnim djelom ili
je u vezi sa ucinjenjem krivicnog djela, tuzilac je obavezan da naredi vrsenje obdukcije. Postojanje
sumnje, kao jednog od uslova za naredivanje obdukcije, procjenjuje tuzilac na osnovu svih raspolozivih
saznanja o krivicnom djelu. U tom cilju, kad god je to moguce, potrebno je izvrsiti pregled lesa od strane
strucnog lica ili vjestaka, sto moze odrediti i ovlasceno sluzbeno lice. Obdukcija se vrsi u skladu sa
nacelima medicinske nauke, na nacin propisan odredbama zakona. Kad je les zakopan, odredice se
ekshumacija u cilju pregleda i obdukcije, o cemu naredbu donosi sud, i to na zahtjev tuzioca.
19
glavnom pretresu moze biti tesko ostvarivo ili povezano sa neopravdano visokim troskovima dolaska.
Postojanje ovog uslova svodi se na procjenu nadleznog organa, a to je sudija za prethodni postupak.
Formalni uslov za ovakvo saslusanje svjedoka sastoji se u odgovarajucoj procesnoj inicijativi koja se
ogleda u postojanju prijedloga stranaka ili branioca, kao i prihvatanju tog prijedloga od strane sudije za
prethodni postupak koji tada donosi naredbu da se izjava tog svjedoka uzme na posebnom saslusanju.
To saslusanje ce se sprovesti kao direktno i unakrsno, a, po potrebi, i dodatno ispitivanje svjedoka,
kojem prisustvuju sudija za prethodni postupak (koji je naredio saslusanje svjedoka kao sudsko
obezbjedenje dokaza), stranke i branilac.
I pod uslovom da je izjava svjedoka pribavljena na nacin koji se trazi za sudsko obezbjedenje dokaza,
takva izjava se na glavnom pretresu nece koristiti automatski. Naime, prije upotrebe ove izjave, stranka,
odnosno branilac koji trazi da se izjava uzme u obzir kao dokaz na glavnom pretresu, mora dokazati da
je, i pored svih ulozenih napora da se osigura prisustvo svjedoka na glavnom pretresu, svjedok ostao
nedostupan.
U ovom slucaju je teret dokazivanja objektivne nemogucnosti obezbjedenja prisustva svjedoka sudenju,
odnosno njihovog odazivanja pozivu za glavni pretres, na licu koje je prethodno predlozilo njegovo
saslusanje prije glavnog pretresa. Ukoliko je obezbijedeno prisustvo svjedoka i ako svjedok prisustvuje
glavnom pretresu, takva izjava se nece upotrijebiti, vec ce se svjedok ispitati na nacin predviden za
ispitivanje svjedoka na glavnom pretresu.
U odnosu na druge dokaze koje je potrebno obezbijediti prije glavnog pretresa, ne traze se strogo
odredeni materijalni i formalni uslovi. Potrebno je samo da stranke ili branilac smatraju da ce doci do
nestanka odredenog dokaza, odnosno do nemogucnosti izvodenja takvog dokaza na glavnom pretresu,
kada mogu predloziti sudiji za prethodni postupak preduzimanje neophodne radnje u cilju obezbjedenja
dokaza.
Ako sudija za prethodni postupak prihvati prijedlog o preduzimanju radnje dokazivanja, obavijestice o
tome stranke i branioca. Preduzimanje neophodnih radnji dokazivanja znaci da ce sudija za prethodni
postupak neposredno izvrsiti izvidaj (neposredno opazanje) i konstatovanje cinjenicnog stanja ili narediti
preduzimanje drugih radnji u svrhu obezbjedenja dokaza.
Ako sudija za prethodni postupak odbije prijedlog za obezbjedenje dokaza, bilo da se radi o prijedlogu za
saslusanje svjedoka ili o inicijativi za obezbjedenje drugih dokaza, donijece rjesenje protiv kojeg se moze
izjaviti zalba vijecu. Posto se ne precizira rok za ulaganje zalbe, treba smatrati da se radi o opstem roku
na zalbu od tri dana od dana dostavljanja rjesenja. Ako bi se potreba sudskog obezbjedenja dokaza
pojavila poslije podizanja optuznice, onda bi o tome do pocetka glavnog pretresa odlucivao sudija za
prethodno saslusanje. Nakon pocetka glavnog pretresa sudija, odnosno predsjednik vijeca moze narediti
saslusanje svjedoka ili vjestaka van sudnice.
Postoji, dakle, mogucnost odrzavanja jednog segmenta sudenja prije samog glavnog pretresa; drugim
rijecima, anticipira se nesto sto ce se dogoditi na sudu. Ishod svih radnji preduzetih u ovoj fazi je isti kao
da su one bile izvedene na glavnom pretresu i primjenjuju se isti principi koji bi se primjenjivali i na
glavnom pretresu. Jedina razlika je u tome sto u ovom slucaju sudija cijeni i da li je dokaz relevantan i da
li ce biti moguce kasnije izvodenje ovog dokaza, dok na glavnom pretresu on cijeni samo da li je dokaz
relevantan.
U vezi sa ovom odredbom postavlja se i pitanje pod kojim okolnostima sudija za prethodni postupak
treba odobriti zahtjev za sudsko obezbjedenje dokaza. Zakon je vrlo jasan sto se tice postojanja
odgovarajucih okolnosti pod kojima sudija za prethodni postupak treba narediti da se uzme izjava
svjedoka ili preduzmu druge neophodne radnje u cilju obezbjedenja drugih dokaza prije sudenja:
ako postoji mogucnost da svjedok nece biti dostupan sudu za vrijeme sudenja ili
ako postoji mogucnost da odredeni dokaz nestane ili
ako moze doci do nemogucnosti izvodenja takvog dokaza na glavnom pretresu
Sud ce odobriti ovakav zahtjev jedino kada je on "u interesu pravde". To ce ovisiti o pojedinostima
svakog konkretnog slucaja.
ZAVRSETAK ISTRAGE
20
Istraga se moze zavrsiti na dva nacina, sto zavisi od rezultata do kojih se doslo u njenom sprovodenju.
Jedan od nacina okoncanja istrage je njena obustava, do koje dolazi u slucaju kada rezultati istrage
ukazuju da nema mjesta optuzbi.
Drugi nacin zavrsetka istrage je okoncanje istrage, do koje dolazi u slucaju kada rezultati sprovedenih
istraznih radnji ukazu da ima mjesta optuzbi.
Obustava istrage
Pravo da obustavi istragu ima samo tuzilac, koji istragu obustavlja naredbom o obustavi istrage.
Naredbom tuzioca istraga se obustavlja kada tuzilac odlucujuci o bilo kom pitanju u toku istrage, ustanovi
da:
Djelo koje je ucinio osumnjiceni nije krivicno djelo. U ovom slucaju radi se o djelu koje ne
sadrze sve elemente i obiljezja krivicnog djela, kao i o djelu u pogledu kojeg postoje razlozi koji
iskljucuju protivpravnost, a koji su propisani krivicnim zakonom.
Nema dovoljno dokaza da je osumnjiceni ucinio krivicno djelo. Ovdje se radi o tome da
se raspolaze dokazima o tome da je krivicno djelo ucinjeno, ali ne postoji dovoljno dokaza da je
isumnjiceni ucinilac krivicnog djela. To je situacija nepostojanja dokaza, razlicita od situacije kad
djelo nije dokazano. Da li su odredeni dokazi dovoljni za ocjenu da li treba obustaviti istragu po
ovom osnovu, fakticko je pitanje, koje se cijeni u svakom konkretnom slucaju.
Djelo je obuhvaceno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom ili postoje druge smetnje
koje iskljucuju krivicno gonjenje. Pod drugim smetnjama koje iskljucuju krivicno jonjenje
podrazumijevaju se smrt ili dusevno oboljenje osumnjicenog nakon izvrsenja krivicnog djela,
pravnosnazno presudena stvar i imunitet prema medunarodnom pravu.
O donosenju naredbe o obustavi istrage tuzilac je duzan obavijestiti ostecenog koji ima pravo na
podnosenje prituzbe uredu tuzioca u roku od osam dana.
Okoncanje istrage
Tuzilac okoncava istragu kad nade da je stanje stvari dovoljno razjasnjeno da se moze podici optuznica.
Da li je stanje svari u istrazi dovoljno razjasnjeno da se moze podici optuznica, ocjenjuje sam tuzilac.
To podrazumijeva razjasnjenje o kom se krivicnom djelu radi, ko je ucinilac, kao i sa kojim se dokazima
raspolaze. Okoncanje istrage zabiljezice se u spisu u formi zabiljeske.
Tuzilac je duzan saslusati osumnjicenog prije okoncanja istrage i podizanja optuznice, i to pod uslovom
da osumnjiceni ranije nije bio saslusan. Tuzilac, dakle, nema obavezu saslusanja osumnjicenog odmah po
donosenju naredbe o sprovodenju istrage, vec tu mogucnost ima sve do samog okoncanja istrage.
Medutim, tuzilac treba da upozna osumnjicenog sa donosenjem naredbe o sprovodenju istrage u sto
kracem roku od trenutka donosenja naredbe. Na ovakav nacin eliminise se mogucnost krsenja prava
osumnjicenog u smislu prava na pripremanje odbrane i aktivnog ucesca u postupku, a sto bi mogao biti
slucaj kad osumnjiceni ne bi znao da se protiv njega vodi istraga sve do samog okoncanja istrage.
Ako se istraga ne zavrsi u roku od sest mjeseci od donosenja naredbe o sprovodenju istrage, potrebne
mjere da bi se istraga okoncala preduzece kolegij tuzilastva.
Obaveza preduzimanja ovih mjera postoji neovisno o uzrocima produzenja trajanja istrage. Zakon ne
odreduje koje su to potrebne mjere koje kolegij tuzilastva treba da preduzme. Nesporno je, medutim, da
kolegij treba da utvrdi iz kojih razloga istraga nije zavrsena u ovom roku, te da odredi koje je mjere i
aktivnosti potrebno preduzeti u cilju okoncanja istrage. Ako se radi o istrazi koja po svom obimu i
slozenosti nije realno ni mogla da se zavrsi u ovom roku, kolegij tuzilastva moze razmotriti, pored
ostalog, mogucnost angazovanja dodatnog broja tuzilaca, kao i drugog strucnog osoblja, i to u cilju sto
brzeg okoncanja istrage. Ovu mogucnost treba primijeniti samo onda kad je izgledno da ce se
preduzimanjem potrebnih mjera i radnji doci do dovoljno dokaza za podizanje optuznice.
21
Poslije zavrsene istrage, postupak pred sudom moze biti nastavljen samo na osnovu odgovarajuceg
optuznog akta (optuznice) tuzioca. Postupak stavljanja pod optuzbu je druga faza prethodnog postupka,
a sastoji se iz postupka pripreme, podizanja i upucivanja optuznice sudiji za prethodno saslusanje,
potvrdivanja ili odbijanja svih ili pojedinih tacaka optuznice, izjasnjenja o krivnji, poricanja ili priznanja
krivnje, pregovaranja o krivnji i sporazuma o priznanju krivnje, povlacenja optuznice i prethodnih
prigovora. Kontrolni dio ove faze postupka uslovljen je postojanjem prethodnih prigovora optuzenog ili
branioca, bez koga se sud prije glavnog pretresa ne moze upustati u ocjenu da li je optuznica osnovana
(cinjenicno i pravno), ali sud uvijek i po sluzbenoj duznosti cijeni da li optuznica ispunjava odredenu
formu. Cilj je da se sprijeci da se na glavnom pretresu pojavi neuredan optuzni akt, odnosno neosnovano
sudenje optuzenom. Na taj nacin omogucava se nastavljanje ili obustavljanje krivicnog postupka u
konkretnoj krivicnoj stvari. Prakticno, vrsi se preliminarno ispitivanje krivicnog predmeta, cime se tuzilac
ogranicava u mogucnosti nepotrebnog izvodenja optuzenog pred sud i sudenja po optuzbi koja ne
ispunjava zakonske uslove.
Prvo preliminarno ispitivanje optuzbe vrsi sudija za prethodno saslusanje kroz formalnu i cinjenicnu
kontrolu optuznice, procesnim radnjama ispitivanja urednosti optuznice u formalnom smislu i odlucivanja
o optuznici, a druga i zavrsna kontrola optuznice vrsi se na inicijativu optuzenog i branioca kroz procesnu
ustanovu prethodnih prigovora.
Optuznica je jedini optuzni akt u redovnom krivicnom postupku koji priprema i u pismenoj formi podize
tuzilac.
Procesni akti optuzenja u posebnim postupcima su:
optuznica sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga u postupku za izdavanje kaznenog naloga
obrazlozeni prijedlog sudiji za maloljetnike za izricanje vaspitne mjere ili kazne (u postupku prema
maloljetnicima)
optuznica sa prijedlogom da sud utvrdi da je osumnjiceni ucinio krivicno djelo u stanju
neuracunljivosti (u postupku protiv neuracunljivih ucinilaca)
POJAM OPTUZNICE
Optuznica je u zakonskoj formi sastavljen akt tuzioca kojim se omogucava odvijanje krivicnog postupka
pred nadleznim sudom i rjesenje krivicne stvari koja je predmet postupka. lako se optuznicom, na nacin
kako je uredeno zakonom, ne stavlja zahtjev za oglasavanje optuzenog krivim, optuznica sama po sebi,
podrazumijeva zahtijevanje osude - koja ne obavezuje sud.
Optuznica je neophodna forma koja slijedi poslije zavrsene istrage. Optuznicom se omedava predmet
sudenja: odreduje se lice kome treba da se sudi i djelo za koje treba da mu se sudi, tj. istorijski dogadaj
koji je predmet sudenja (stvarna osnovica optuzbe), pored toga sto tuzilac precizira svoj stav i u pogledu
pravne kvalifikacije djela (pravna osnovica optuzbe). To je znacajno za sud, jer se odreduje predmet
sudskog raspravljanja, u cijim granicama se sud mora kretati. Pored toga, optuznicom se optuzeni
upoznaje sa osnovima optuzbe, da bi sa svojim braniocem mogao pripremiti odgovarajucu odbranu.
O djelu za koje se tereti, osumnjiceni se upoznaje i prije podnosenja optuznice (npr. vec na prvom
ispitivanju), ali je to oznacavanje krivnje privremeno, na osnovu dokaza prikupljenih u tom postupku.
Svaki prekrsaj za koji je vezano lisenje slobode i mogucnost izricanja zatvorske kazne ili pretvaranje
novcane kazne u zatvorsku kaznu, treba podvesti pod krivicnu optuzbu. Saglasno tome, krivicna optuzba
se moze opisati i "kao zvanicno obavjestenje pojedincu od strane nadlezne vlasti o tvrdnji da je ucinio
krivicno djelo". No, u praksi je Sud otisao i dalje pa je zakljucio da optuzba moze postojati vec u fazi u
kojoj tuzilastvo daje prijedlog razrjesenja spora (sporazum o priznanju krivnje), cak i ako je taj prijedlog
dat u okviru provjere koja nije provedena u kontekstu otkrivanja tog krivicnog djela, pa i kad nema
obavjestenja o postupku krivicnog gonjenja.
Praksa je Suda da u nekim situacijama oblik krivicne optuzbe mogu imati i druge mjere koje sadrze
implikacije takvog navoda ili koje na slican nacin sustinski uticu na situaciju osumnjicenog. Primjeri takvih
mjera su pretres stana i oduzimanje predmeta, zahtjev da se ukine imunitet lica i naredba sudije o
pecacenju zgrade.
Krivicna optuzba je autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domacem zakonu okvalifikovano
22
kao prekrsaj (ill neko drugo djelo) moze, ipak, da pokrene pitanje krivicne optuzbe, ako je sustinski
karakter legislativne seme po svojoj prirodi krivicni, a ne gradanski. Ovim se zeli obezbijediti da drzava
ne moze da izbjegne obavezu da obezbijedi pravicno saslusanje jednostavnim kvalifikovanjem nekog
djela nekrivicnim u svom zakonodavstvu. Da bi se odredilo da li je sustinski tarakter legislativne seme
krivicni, sudovi moraju da razmotre citav niz faktora, ukljucujuci posebno:
da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona da sprijece ili kazne odredeno ponasanje;
ako postoji taj cilj, da li on implicira ponasanje koje treba da bude sprijeceno ili kaznjeno i
koja visina kazne moze da se nametne za sankcionisano djelo.
Posto je zatvor nesumnjivo krivicna sankcija, on daje jednom, inace disciplinskom ili administrativnom
postupku, uvijek krivicni karakter. To se odnosi i na svaku tjelesnu kaznu, ako ona postoji. Uz to, svako
ogranicenje slobode nije istovremeno i lisenje slobode, ali lisenje slobode kao kazna obicno cini neku
normu prije krivicnom nego disciplinskom.
Kada konkretna kazna nije zatvorska ili prijetnja zatvorom nego novcana kazna, sud uzima u razmatranje
da li se radi o materijalnoj naknadi stete ili je zapravo ona u sustini kazna kojom se odvraca od
ponovljenog krivicnog djela. Samo u ovom drugom slucaju smatra se da ovakva kazna spada u krivicnu
sferu.
24
drugostepenog suda. Ako sudija za prethodno saslusanje ne prihvati prijedlog tuzioca o odredivanju
pritvora, on ce zatraziti da o tome odluci vanraspravno vijece.
Jednom optuznicom moze se obuhvatiti vise krivicnih djela ili vise osumnjicenih. Potrebno je, pri tome,
da su ispunjeni isti uslovi kao i kod spajanja postupka, tako da se i u fazi podizanja optuznice
jednostavno rjesava moguci problem spajanja krivicnog ostupka.
Kod trajnih krivicnih djela, optuznim aktom se osumnjicenom moze taviti na teret period od momenta
preduzimanja prve radnje, pa sve do odnosenja optuznice sudu. Tuzilac moze staviti osumnjicenom na
teret samo krivicno djelo koje je izvrseno, a ne neko buduce krivicno djelo, u momentu podizanja
optuznog akta. Ako je optuznim aktom osumnjicenom stavljeno na teret da je izvrsio krivicno djelo od
momenta preduzimanja prve radnje, "pa do danas", to je pravilno sud zauzeo stav da rijeci "do danas"
znace do momenta podnosenja optuznog akta sudu.
PREGOVARANJE O KRIVNJI
Osumnjiceni, odnosno optuzeni i njegov branilac mogu prije glavnog pretresa pregovarati sa tuziocem o
uslovima priznavanja krivnje za djelo za koje se osumnjiceni, odnosno optuzeni tereti. Krajnji cilj
pregovaranja o krivnji je zakljucenje sporazuma o priznanju krivnje (ugovora u pisanom obliku) koji
sacinjavaju tuzilac, osumnjiceni, odnosno optuzeni i njegov branilac.
Sporazum o priznanju krivnje je sporazum sui generis, ne i ugovor koji sacinjavaju stranke i branilac s
ciljem okoncanja odredenog krivicnoprocesnog predmeta bez odrzavanja glavnog pretresa koji obavezno
podnose sudu, a koji proizvodi pravne posljedice ne neposredno, vec putem presude koju donosi sud,
nakon sto je prethodno prihvatio sporazum. On je koristan i efikasan institut u rjesavanju krivicnih
predmeta na djelotvoran nacin. Ovaj sporazum predstavlja prednost ne samo za tuzioca nego i za
branioca.
Za tuzioca je to brzo i jeftino osigurana presuda: sporazumom ce ustedjeti vrijeme koje bi potrosio
vodenjem redovnog krivicnog postupka, a samim tim ce smanjiti broj predmeta u sudu i ostaviti dovoljno
sredstava za krivicno gonjenje ucinilaca koji predstavljaju ozbiljniju prijetnju drustvu.
Nagodba je, takode, pogodno sredstvo i za teske predmete, posebno u slucajevima krivicnih djela sa
medunarodnim elementom (tada tuzilac moze usloviti sklapanje nagodbe davanjem istinitog
svjedocenja).
U drugim situacijama, tuzilac moze pregovarati o nagodbi bez prisustva ostecene strane, zeleci, na
primjer, izbjeci da zrtva silovanja bude izlozena sudenju. Putem ove nagodbe tuzilac, takode, moze
primorati optuzenog da prihvati neku kaznu zatvora, po pravilu manju od one koja bi mu bila izrecena
ako bi doslo do sudenja. Na kraju, nagodba omogucava tuziocu da osigura osudu u slucajevima kada
osjeca da je osumnjiceni, odnosno optuzeni kriv, a pretpostavlja da ce imati problema da obezbijedi
dokaze za sudenje. Da li ce se tuzilac odluciti na sporazum o krivnji, zavisi i od slozenosti predmeta,
28
duzine istrage, ranije osudivanosti optuzenog i sl. Predmet sporazuma su uslovi pod kojima osumnjiceni,
odnosno optuzeni priznaje krivnju i oni se prvenstveno odnose na vrstu i visinu krivicne sankcije.
Moze se dogovoriti izricanje kazne ispod zakonskog minimuma (primjenom odredbaba o ublazavanju
kazne), blaza vrsta kazne ili blaza vrsta krivicne sankcije. Zakon ne ogranicava pregovarace da sankciju
precizno odrede, i to prema ustaljenoj sudskoj praksi, cime se smanjuje rizik od odbacivanja sporazuma.
Ne moze se dogovoriti kazna ili druga krivicnopravna sankcija koju ne predvida krivicni zakon ili koja se
ne moze izreci primjenom zakonskih odredaba o ublazavanju kazne. Takav sporazum bi morao biti
odbacen kao nezakonit.
Sporazum o priznanju krivnje mora se odnositi na sve tacke optuznice, jer nema djelimicnog priznanja
krivnje i na bazi takvog priznanja sacinjavanja nepotpunog sporazuma o priznanju krivnje.
Takon sto se sporazum o priznanju krivnje sacini pismenoj formi, potpise od strane ucesnika u procesu
pregovaranja (tuzilac, optuzeni i branilac) i dostavi sudu na razmatranje, pocinje odgovarajuca procesna
aktivnost suda u cilju usvajanja ili odbacivanja sporazuma. Osumnjiceni, odnosno optuzeni i njegov
branilac mogu pregovarati sa tuziocem o uslovima priznanja krivnje u svim fazama postupka, dok se sam
sporazum moze saciniti i dostaviti sudu tek poslije potvrdlvanja optuznice. Predmet sporazuma mogu biti
sva krivicna djela propisana u krivicnom zakonu, bez obzira na propisanu krivicnopravnu sankciju.
Sporazum prihvata ili odbacuje sudija za prethodno saslusanje, sudija pojedinac, odnosno vijece, sto
zavisi od faze krivicnog postupka u kojoj se sporazum podnese na razmatranje. Za razliku od procesne
ustanove izjave o priznanju krivnje gdje krivicnopravnu sankciju izrice sudija, odnosno vijece koje je
izjavu prihvatilo, ovdje sporazum o priznanju moze prihvatiti i sudija za prethodno saslusanje, ali je on
iskljucen iz postupka izricanja krivicnopravne sankcije.
Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno
vijece provjeravaju vise kumulativno postavljenih uslova.
Najprije, da li je do sporazuma o priznanju krivnje doslo dobrovoljno, svjesno i sa
razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja optuzenog s mogucim zakonskim posljedicama,
ukljucujuci i posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev i troskove krivicnog postupka
Nakon toga, provjerava se da li postoji dovoljno dokaza o krivnji osumnjicenog, odnosno
optuzenog
Treci elemenat je specifican i odnosi se na razumijevanje osumnjicenog, odnosno optuzenog da
se sporazumom o priznanju krivnje odrice prava na sudenje i da ne moze uloziti zalbu na
krivicnopravnu sankciju koja ce mu se izreci
Ukoliko optuzeni, odnosno njegov branilac izjavi zalbu zbog odluke o krivicnopravnoj sankciji, zalba ce se
odbaciti kao nedopustena. Gubitak prava na zalbu na izrecenu krivicnopravnu sankciju za optuzenog
nastaje u trenutku prihvatanja sporazuma o priznanju krivnje od strane suda. Mogucnost podnosenja
zalbe po ostalim zalbenim osnovama nije izricito iskljucena (iako je optuzeni nedvosmisleno priznao
krivnju i svjesno se odrekao prava na sudenje), ali eventualno izjavljena zalba po drugim zalbenim
osnovima prakticno tesko moze uticati na promjenu odluke o glavnoj stvari (postojanje krivicnog djela,
krivicna odgovornost i krivicnopravna sankcija). Razlog tome je cinjenica da se optuzeni odrekao prava
na sudenje, a bez sudenja odnosno glavnog pretresa, po pravilu, nije moguce utvrditi ostale osnove za
izjavljivanje pravnog lijeka (bitne povrede odredaba krivicnog postupka, povrede krivicnog zakona i
pogresno ili nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje). Ako bi tuzilac, ipak, izjavio zalbu zbog odluke o
krivicnopravnoj sankciji, tu zalbu treba odbaciti kao nedopustenu (osnov za to bi bila povreda prava na
pravicno sudenje, odnosno jednakost stranaka u postupku). Medutim, stranke i branilac imaju pravo da
izjave zalbu zbog odluke o krivicnopravnoj sankciji ako sud ne izrekne krivicnopravnu sankciju predvidenu
u sporazumu o priznanju krivnje koji je sud prihvatio. Ipak, ako je u sporazumu predvidena
krivicnopravna sankcija koju zakon ne propisuje za krivicno djelo ili se ta sankcija u konkretnom slucaju
ne moze uopste izreci prema opstim pravilima za odmjeravanje kazne, sud ne moze izreci takvu
krivicnopravnu sankciju, iako je predvidena sporazumom, vec krivicnopravnu sankciju u skladu sa
zakonom. Naravno, u tom slucaju zalba je dozvoljena po svim zalbenim osnovima, jer sud nije izrekao
krivicnopravnu sankciju predvidenu sporazumom.
30
Tim prije, sto sud, tuzilac i drugi organi imaju prema zakonu obavezu utvrditi sve cinjenice - kako one
koje idu na teret, tako i one koje idu u korist optuzenog. Zbog primjene principa in dubio pro reo,
cinjenice koje idu na teret optuzenog moraju biti sa sigurnoscu utvrdene, za razliku od cinjenica koje idu
u korist optuzenog, a koje se uzimaju za utvrdene cak i onda kada su samo vjerovatne, tj. kada postoji
sumnja u njihovo postojanje.
POVLACENJE OPTUZNICE
Povlacenje optuznice je jedno od procesnih prava kojim raspolaze tuzilac, u skladu sa nacelom
akuzatornosti. Ono predstavlja odstupanje od principa legaliteta krivicnog gonjenja i realizaciju principa
mutabiliteta. Ovo pravo tuzilac moze koristiti, bez prethodnog odobrenja, do potvrdivanja optuznice.
Nakon toga, pa do pocetka glavnog pretresa, optuznica se moze povuci samo uz prethodno odobrenje
sudije za prethodno saslusanje koji je potvrdio optuznicu, sto predstavlja jedan od vidova sudske
kontrole optuzne funkcije u krivicnom postupku. Nakon sto je poceo glavni pretres, tuzilac ne moze na
ovaj nacin povlaciti optuznicu i njegov odustanak od krivicnog gonjenja u toj fazi krivicnog postupka
predstavlja jedan od razloga za donosenje presude kojom se optuzba odbija.
Izjava tuzioca o odustajanju od daljeg krivicnog gonjenja neopoziva je i kao takva predstavlja okolnost
koja trajno iskljucuje krivicno gonjenje, odnosno predstavlja trajnu smetnju za podizanje optuznice protiv
istog lica za isto krivicno djelo.
Bez obzira na to kako je doslo do povlacenja optuznice (prije potvroivanja ili nakon potvrdivanja,
odnosno sa ili bez sudskog odobrenja), procesne posljedice su iste: sudija za prethodno saslusanje
donosi rjesenje kojim se krivicni postupak obustavlja. O obustavljanju krivicnog postupka odmah se
obavjestavaju osumnjiceni, odnosno optuzeni i branilac, kao i osteceni. Protiv ovog rjesenja dozvoljena je
zalba, o kojoj odlucuje vijece. Povlacenje optuznice prije potvrdivanja ne predstavlja presudenu stvar, pa
tuzilac uvijek moze podici novu optuznicu. Ovo pravo tuzilac gubi ukoliko do povlacenja optuznice dode
nakon potvrdivanja, jer je ta procesna situacija identicna kao da je do odustanka od optuznice doslo na
glavnom pretresu.
PRETHODNI PRIGOVORI
Prethodnim prigovorima se vrsi posebna sudska kontrola optuzbe, i to na inicijativu optuzenog i branioca.
To je razlika od potvrdivanja optuznice koja predstavlja svojevrsnu cinjenicnu kontrolu optuznice od
strane sudije za prethodno saslusanje koja se preduzima po sluzbenoj duznosti. Prvu kontrolu mozemo
nazvati sudskom, cinjenicnom ili obaveznom kontrolom optuznice, a drugu, posrednom, stranackom ili
fakultativnom kontrolom optuznice. Svrha i jedne i druge vrste kontrole optuzbe je da se optuzeni
nepotrebno ne izvodi pred sud - ako za sudenje nisu ispunjeni zakonski uslovi.
Prethodnim prigovorima se:
Osporava nadleznost. Prakticno, prethodnim prigovorima bi se u konkretnom slucaju mogla
osporavati samo stvarna nadleznost na koju sud pazi po sluzbenoj duznosti. Ako sudija za
prethodno saslusanje usvoji ovaj prigovor, on ce predmet ustupiti nadleznom sudu na odluku. Taj
sud je obavezan postupati po potvrdenoj optuznici, pri cemu, naravno, moze prije meritornog
odlucivanja izazvati i sukob nadleznosti - u slucaju da smatra da on nije nadlezan za postupanje.
Prigovor mjesne nadleznosti ne dovodi se u pitanje, jer mjesna nadleznost Suda BiH nije sporna.
Ukazuje na formalne nedostatke u optuznici. Optuznica se moze osporavati i zbog
formalnih nedostataka ukoliko ne sadrzi sve predvidene podatke. Nedostaci u optuznici se odnose
na obavezne elemente optuznice i oni su od znacaja za ispitivanje vrednosti optuznice u
formalnopravnom smislu. Ukoliko tuzilac ne postupi po uputama suda, optuznica se odbacuje.
Tuziocu ostaje mogucnost podizanja nove ili izmijenjene optuznice.
Osporava zakonitost dokaza ili dobijenog priznanja. Prethodni prigovori kojima se
osporava zakonitost dokaza ticu se zakonitosti svih dokaza koji su izvedeni tokom istrage, i to
putem radnji dokazivanja ili posebnih istraznih radnji. Moguce je osporavati i priznanje
osumnjicenog - ako je ono dobijeno nepostovanjem clana 78 (povreda bilo kojeg prava
propisanog ovom odredbom, moze uzrokovati nezakonitost dobijenog priznanja i na njemu
pronadenog dokaza). Protiv odluke sudije za prethodno saslusanje zalba nije dozvoljena, pa se
31
dokazi koji su proglaseni nezakonitim izdvajaju od ostalog dokaznog materijala i cuvaju kod sudije
za prethodno saslusanje. O nezakonitosti pojedinih dokaza i o njihovom izdvajanju i cuvanju
sudija za prethodno saslusanje odlucuje rjesenjem. Dalja sudbina optuznice zavisi od kvaliteta
preostalih dokaza i odluke tuzioca da li sa preostalim dokazima moze ici na glavni pretres; ukoliko
dokazima kojima raspolaze tuzilac ne moze dokazati osnovanost optuznice, on ce donijeti odluku
o njenom povlacenju.
Zahtijeva spajanje ili razdvajanje postupka. Bitan uslov da bi prigovor bio osnovan jeste da
postoje dvije ili vise optuznica podignutih protiv jednog lica optuzenog za vise krivicnih djela
(subjektivni koneksitet) ili dvije ili vise optuznica podignutih protiv vise lica zbog jednog krivicnog
djela (objektivni koneksitet) ili dvije ili vise optuznica podignutih protiv vise lica optuzenih za vise
krivicnih djela (mjesoviti koneksitet). Spajanje postupka u prve dvije situacije je pravilo, ali nije
obavezno i nema nikakvih procesnih posljedica ako se tako ne uradi. Kod trece situacije nema
obaveznog spajanja postupka, ali sud moze odluciti da spoji takve odvojene postupke i donese
jednu presudu. Odluka o spajanju ili razdvajanju postupka moze se donijeti po sluzbenoj duznosti,
i to do zavrsetka glavnog pretresa. Prakticno, tuzilac to moze uciniti prilikom podizanja optuznice,
a optuzeni i njegov branilac - podnosenjem prethodnih prigovora. Kod donosenja odluke sudija za
prethodno saslusanje mora uvijek imati u vidu medusobnu povezanost krivicnih djela, dokaza,
optuzenih, a eventualno i ostecenih. On posebno mora imati u vidu da se spajanje postupka vrsi
u istoj procesnoj situaciji (sve optuznice su potvrdene, svi optuzeni su porekli ili priznali krivnju).
Odluka o spajanju ili razdvajanju postupka ne smije da steti samom postupku i pravu na sudenje
bez odlaganja. Isto tako, mora se voditi racuna i o pravima optuzenog koji nepovoljne odluke u
ovoj fazi postupka vise ne moze otkloniti u kasnijim fazama krivicnog postupka.
Osporava odluka o odbijanju zahtjeva za postavljanje branioca. Prethodnim prigovorima
moze se osporavati i odluka o odbijanju zahtjeva za postavljanje branioca, odnosno besplatna
odbrana optuzenog koji zbog slabog imovnog stanja ne moze snositi troskove odbrane. Prakticno,
predmet ovog prigovora moze biti samo odluka sudije za prethodni postupak koji je u toku istrage
odbio takav zahtjev osumnjicenog. Ova procesna situacija iskljucuje mogucnost da isto lice
postupa i kao sudija za prethodni postupak i kao sudija za prethodno saslusanje.
Rok za podnosenje prethodnih prigovora je 15 dana od dana urucenja potvrdene optuznice. Pravo na
podnosenje prethodnih prigovora pripada optuzenom, odnosno braniocu, iako zakon ne odreduje ko su
ovlascena lica za podnosenje prethodnih prigovora. Prethodni prigovori podnose se pismeno i o njima
odlucuje sudija za prethodno saslusanje, i to najkasnije do dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijecu u
svrhu zakazivanja glavnog pretresa. Rok za podnosenje prethodnih prigovora relativno je kratak u
situacijama kad optuzeni prizna krivnju, a izjava o priznanju kasnije bude odbacena, s obzirom na to da
se rok racuna od dana urucenja potvrdene optuznice.
O prethodnim prigovorima odlucuje sudija za prethodno saslusanje, i to jednim rjesenjem protiv kojeg
zalba nije dozvoljena. Pored toga, sudija za prethodno saslusanje ne moze ucestvovati u sudenju (ni kao
sudija pojedinac, odnosno clan vijeca).
Zakon ne odreduje vrste rjesenja koje ce donijeti sudija za prethodno saslusanje, ali se prethodni
prigovor moze odbaciti kao neblagovremen (podnesen poslije isteka roka od 15 dana) ili nedozvoljen
(npr. podnesen od neovlascenog lica, kao i zbog povrede krivicnog zakona ili pogresno ili nepotpuno
utvrdenog cinjenicnog stanja). Isto tako, svi ili samo neki prigovori mogu biti odbijeni kao neosnovani,
odnosno prihvaceni kao osnovani. Korisno je, prije donosenja odluke, prethodne prigovore dostaviti
tuziocu - kako bi se mogao izjasniti o navodima odbrane. Osim toga, zakon ne sprecava sudiju za
prethodno saslusanje da zakaze i odrzi rociste povodom podnesenih prigovora, pogotovo ako se
osporava zakonitost priznanja osumnjicenog ili stvarna nadleznost suda. Na ovaj nacin stranke pod
jednakim uslovima ucestvuju u svakoj fazi krivicnog postupka, cime se obezbjeduje pravican postupak.
Negativan stav prema optuzbi je u procesno-tehnickom smislu zametnuce "opsteg spora" izmedu tuzioca
i optuzenog, u kojem tuzilac mora dokazati krivnju optuzenog. Slijedi, dakle, provodenje glavnog
pretresa, prema zakonom utvrdenom redosljedu.
32
POJAM GLAVNOG POSTUPKA
Glavni postupak, kao stadijum krivicnog postupka, obuhvata skup radnji procesnih subjekata kojima se
definitivno odlucuje o osnovanosti krivicne tuzbe. Kao sredisnji dio krivicnog postupka, on nije obavezan
stadijum opsteg krivicnog postupka jer je, na primjer, moguce da se na osnovu priznanja osumnjicenog,
odnosno optuzenog odrzi samo pretres za izricanje krivicnopravne sankcije.
Pored toga, ako se glavni pretres zavrsi presudom kojom se optuzba odbija, to takode predstavlja
rjesavanje krivicne stvari samo na jednom formalnom nivou, bez direktnog rjesenja meritornih pitanja
koja se odnose na krivicno djelo i krivicnu odgovornost, a koja se ni inace ne mogu rijesiti bez prethodno
utvrdenog cinjenicnog stanja koje, ako postoji neki razlog za donosenje odbijajuce presude, uopste i
nece biti predmet takvog glavnog pretresa.
Cjelokupna aktivnost u glavnom postupku sastoji se, uglavnom, u sudenju, ali sadrzi i elemente
istrazivanja. lako od rezultata prethodnog postupka cesto zavisi uspjeh glavnog pretresa, prethodni
postupak, ipak, sluzi glavnom pretresu i njemu je podreden. Prelazak na glavni postupak ujedno znaci da
stranke i branilac nisu iskoristili procesnu mogucnost da se krivicni postupak zavrsi na jedan od tri nacina
u kojima ne dolazi do odrzavanja glavnog pretresa (priznanie krivnje, sporazum o priznanju krivnje ili
izdavanje kaznenog naloga).
Prvostepeni glavni postupak obuhvata: glavni pretres i donosenje i objavljivanje prvostepene presude.
U njemu se rjesava o glavnom pitanju krivicnog postupka:
da li je optuzeni ucinio krivicno djelo,
da li je kriv i moze li mu se u smislu odredaba krivicnog zakona izreci krivicna sankcija za to djelo.
Da bi se to moglo uciniti, potrebno je da optuznica tuzioca bude pravnosnazna, da na glavni pretres dodu
sva pozvana lica, te da se nakon sto optuzeni ili njegov branilac izlozi svoju odbranu i ukratko iznese
dokaze koje ce ponuditi u svojoj odbrani, provede dokazni postupak koji ce potvrditi ili opovrgnuti tvrdnje
tuzioca o krivicnom djelu i krivnji optuzenog.
Kad zapocne glavni pretres, on se, po pravilu, zavrsava presudom, osim u slucaju sudske opomene, kada
se donosi rjesenje. Glavni pretres je centralni i najvazniji dio krivicnog postupka, cije su odredbe
rasporedene u sedam odjeljaka:
javnost glavnog pretresa,
rukovodenje glavnim pretresom,
pretpostavke za odrzavanje glavnog pretresa,
odlaganje i prekidanje glavnog pretresa,
zapisnik o glavnom pretresu,
pocetak glavnog pretresa i
dokazni postupak.
Karakterise ga raspravljanje krivicne stvari i izvodenje dokaza od strane stranaka i branioca, uz
rukovodecu ulogu suda. Uz to, sudija, odnosno vijece mogu i sami da narede izvodenje odredenih
dokaza, i to bez ikakvih ogranicenja vezanih za stav stranaka i branioca o tome. Prema tome, izvodenje
dokaza na glavnom pretresu je primarno duznost stranaka (dominira raspravno nacelo), a supsidijarno -
suda. Na taj nacin zakon bitno doprinosi ideji da glavni pretres mora predstavljati spor izmedu dvije
suprotstavljene stranke, koje imaju izjednacene procesne mogucnosti za provodenje svojih procesnih
funkcija (optuzba - funkcija krivicnog gonjenja; optuzeni i branilac - funkcija odbrane). Takvo
raspravljenje krivicne stvari predstavlja dominantno obiljezje nacela ravnopravnosti ili kontradiktornosti
koje do punog izrazaja dolazi bas u fazi glavnog pretresa, sto takode vazi i za nacelo javnosti (jer je
glavni pretres, po pravilu, javan, a samo po izuzetku javnost moze biti iskljucena), te nacelo usmenosti i
neposrednosti.
GLAVNI PRETRES
33
Glavni pretres je faza glavnog postupka u kojoj se pred presudnim sudom svestrano i potpuno raspravlja
kako o optuznom aktu tuzioca, tako i o svim dokazima na kojima ce se zasnivati sudska odluka, odnosno
i o svim pravnim pitanjima koja se pojave prilikom sudenja u konkretnom slucaju.
Po svojoj formalnopravnoj prirodi, glavni pretres je rociste: skup stranaka u odredeno vrijeme pred
sudom u cilju kontradiktornog, usmenog, javnog i neposrednog izvodenja dokaza i raspravljanja o
osnovanosti tuzbe. Istovremeno, glavni pretres je i skup medusobno povezanih i jedinstvenih radnji koje
se obavljaju u krivicnom procesu. Sudska odluka na osnovu glavnog pretresa moze se donijeti samo na
osnovu cinjenica koje su utvrdene dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Ako nesto nije izneseno na
glavnom pretresu, ne moze biti predmet odlucivanja. Princip je da je glavni pretres neophodna
pretpostavka za svako krivicno sudenje, tako da osnovica presude moze biti samo ono sto je obavljeno
na glavnom pretresu.
Zadatak glavnog pretresa je svestrano i potpuno rasvjetljavanje konkretne krivicne stvari, odnosno
donosenje adekvatne sudske odluke. Zadatak glavnog pretresa je da svestrano i potpuno rasvijetli sve
cinjenice do stepena istinitosti neophodnog za donosenje presude. To se ostvaruje primjenom niza
krivicnoprocesnih nacela, koja na glavnom pretresu dolaze do punog izrazaja.
Glavni pretres treba razlikovati od zasjedanja suda koje traje sve vrijeme dok je sudece vijece u sudnici i
obuhvata glavni pretres i odredene radnje koje glavnom pretresu prethode i sleduju. Zasjedanje je siri
pojam od glavnog pretresa. Dakle, glavni pretres je samo jedan dio aktivnosti koja se vrsi u zasjedanju.
Otvaranjem zasjedanja glavni pretres jos nije poceo. Time je zapocelo zasjedanje glavnog pretresa, ali
glavni pretres zapocinje tek citanjem (predocavanjem) optuznice.
34
opravdan, pa ako nije - moze mu izreci novcanu kaznu do 5.000 KM. Takva novcana kazna se izrice
rjesenjem, protiv kojeg tuzilac, odnosno lice koja ga zamjenjuje moze izjaviti zalbu o kojoj odlucuje
vijece drugostepenog suda. Ako se tuzilac, odnosno lice koje ga zamjenjuje kaznjava, o tome se
obavjestava Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH.
Nedolazak optuzenog.
Nase zakonodavstvo je prihvatilo stav da se glavni pretres ne moze drzati bez prisustva optuzenog.
Sam nedolazak optuzenog proizvodi nekoliko posljedica:
Prinudno dovodenje optuzenog. Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce narediti da se na
glavni pretres prinudno dovede optuzeni koji je uredno pozvan, a na glavni pretres nije dosao, niti
je svoj izostanak opravdao. Privodenje optuzenog sudija, odnosno predsjednik vijeca ne moze
narediti prije odrzanog glavnog pretresa. Ako do privodenja optuzeni opravda izostanak, sudija
odnosno predsjednik vrjeca ce opozvati naredbu o prinudnom dovodenju.
Odlaganje glavnog pretresa. Do odlaganja glavnog pretresa zbog nedolaska optuzenog dolazi
u slucaju kada se njegovo prinudno dovodenje ne moze izvrsiti odmah. U takvom slucaju, sudija,
odnosno predsjednik vijeca ce odluciti da se glavni pretres ne odrzi i narediti da se optuzeni na
sljedeci pretres prinudno dovede. Medutim, ako do privodenja optuzeni opravda izostanak, sudija,
odnosno predsjednik vijeca ce opozvati naredbu o prinudnom dovodenju.
Odredivanje pritvora. Do odredivanja pritvora radi obezbjedivanja prisustva optuzenog na
glavnom pretresu moze da dode samo u slucaju ukoliko su kumulativno ispunjena dva uslova: 1)
uslov koji se odnosi na prethodno sprovedenu procesnu radnju i ponasanje optuzenog (kada je
optuzeni uredno pozvan na glavni pretres i ocigledno izbjegava da dode) i 2) uslov koji se odnosi
na prethodnu neuspjesnost blaze mjere procesne pnnude (ako prinudno dovodenje nije uspjelo).
U torn slucaju, protiv optuzenog moze biti odreden pritvor i pored toga sto ne postoje razlozi za
primjenu ove mjere. Odluku o odredivanju pritvora radi obezbjedenja prisustva optuzenog na
glavnom pretresu donosi sudija, odnosno predsjednik vijeca. Pritvor se odreduje rjesenjem, protiv
koga je dozvoljena zalba, i to u roku od tri dana od dana dostavljanja rjesenja, koja ne odlaze
njegovo izvrsenje. Branilac optuzenog protiv koga je odreden pritvor ima pravo da podnese zalbu
na rjesenje o odredivanju pritvora, i to i prije nego sto je optuzeni pronaden i pritvoren, a rok za
zalbu u torn slucaju tece od dana dostavljanja tog rjesenja braniocu. Pritvor odreden po ovom
osnovu moze trajati do objavljivanja presude, a najduze 30 dana, s tim sto moze biti i ranije
ukinut - ako prestanu razlozi za njega. U slucaju da presuda ne bude objavljena u tom roku,
pritvor se mora ukinuti, ali ako nakon objavljivanja presude budu postojali uslovi za pritvor, on se
moze produziti po nekom od predvidenih osnova.
Zabrana sudenia u odsustvu. Optuzenom se ne moze suditi u odsustvu. Obaveza da se sudi
samo u prisustvu optuzenog usvojena je odnedavno i u nasem krivicnom procesnom
zakonodavstvu. Medutim, postojeca pravila o sudskim postupcima, sadrzana u takvim
instrumentima kakvi su MPGPP i EKLJP, tumacena su od strane relevantnih medunarodnih organa
tako da ne zabranjuju sudenje u odsustvu. U zakonu nije propisano kada se smatra da je
optuzeni u bjekstvu ili da nije dostizan drzavnim organima. No, prema skoro jedinstvenom
shvatanju sudske prakse, smatra se da je optuzeni u bjekstvu kada mu se ne zna ni adresa, ni
boraviste, ni prebivaliste, niti, pak, bilo koje mjesto gdje bi se mogao pronaci, i pored toga sto je
pokusano da se, preko rodaka, poznanika, raspisivanjem potjernice ili na neki drugi nacin pribavi
njegova adresa. Bez znacaja je da li se odbjegli optuzeni nalazi u zemlji ili inostranstvu - bitno je
da postoje pravne i stvarne smetnje da sud obezbijedi njegovo prisustvo na glavnom pretresu.
Nedolazak branioca.
Obavezno prisustvo branioca predstavlja jos jedan aspekt obaveznog prisustva subjekata koji zastupaju
odbranu u krividnom postupku, ali, naravno, branilac nema svojstvo stranke i njegovo je prisustvo
obavezno samo onda kada u toj fazi postupka uopste i postoji strucna odbrana. Posljedice nedolaska
branioca su slicne onim koje nastupaju u slucaju izostanka tuzioca ili lica koje ga zamjenjuje. Glavni
pretres ce se odloziti ukoliko su kumulativno ispunjena dva uslova:
da je branilac uredno pozvan i
da ne dode na glavni pretres
35
Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce pozvati branioca da objasni razloge svog nedolaska i na osnovu
izjave branioca, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce utvrditi da li branilac treba biti kaznjen. Sudija,
odnosno predsjednik vijeca moze kazniti novcanom kaznom do 5.000 KM branioca ukoliko su
kumulativno ispunjena dva uslova:
branilac se nije odazvao na uredan poziv suda za glavni pretres i
branilac nije opravdao svoj izostanak
Sve pretpostavke moraju zajedno postojati. Kada se branilac u ovakvim slucajevima kaznjava,
obavjestava se advokatska komora ciji je on clan. Na rjesenje o kaznjavanju branioca koji nije pristupio
na glavni pretres nema uticaja to sto je nakon donosenja rjesenja branilac - uz zalbu dostavio otkaz
punomoci.
Ako se radi o braniocu postavljenom po sluzbenoj duznosti, moguce je da on bude razrijesen iz razloga
utvrdenih u clanu 49. Tada se tuzenom rjesenjem postavlja novi branilac. Novom braniocu mora ostaviti
dovoljno vremena za pripremanje odbrane, a taj vremenski period ne moze biti kraci od 15 dana ako se
radi o krivicnom djelu s propisanom kaznom zatvora deset godina ili tezom kaznom. Ovaj rok nije
apsolutnog kajaktera i moze biti i kraci, ako su kumulatiyno ispunjena dva uslova:
ako se optuzeni odrekne ovog prava i
da se sudija, odnosno predsjednik vijeca uvjeri da krace vrijeme za pripremu odbrane nece uticati
na pravo optuzenog na pravedno sudenje
Glavni pretres je odrzan bez lica cije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno, ako je
branilac, na sopstveni zahtjev, a po odobrenju suda napustio sudnicu prije zakljucenja glavnog pretresa,
u postupku u kojem je obavezna odbrana. Kada je glavni pretres odrzan bez prisustva uredno pozvanog
branioca optuzenog, a optuzeni nije pozvan da uzme drugog branioca, niti je o tome na zapisnik
doneseno rjesenje sa obrazlozenjem da odsustvo branioca ne bi bilo stetno za odbranu, na taj nacin je
povrijedeno pravo optuzenog na odbranu, a kada ni u obrazlozenju presude nisu navedeni razlozi zbog
cega je glavni pretres voden bez prisustva branioca optuzenog, time je ucinjena i bitna povreda
odredaba krivicnog postupka, koja povlaci ukidanje presude, bez ispitivanja presude po daljnjim zalbenim
osnovama. Takode, ako uredno pozvani branilac nije obavijestio sud o razlozima nedolaska, nisu
ispunjeni uslovi za odrzavanje glavnog pretresa u odsustvu branioca, ako optuzeni nije upucen da uzme
drugog branioca, a u rjesenju o odrzavanju glavnog pretresa nisu navedeni razlozi iz kojih sud zakljucuje
odrzavanje glavnog pretresa u odsutnosti branilaca nije stetno po branu optuzenih. Medutim, kada je
branilac napustio glavni pretres u
predmetu u kome nije obavezna odbrana uz saglasnost optuzenog, u zalbi se ne moze pozivati na to da
je time bilo povrijedeno pravo na odbranu. Isto tako, u predmetima gdje nije obavezna odbrana, branilac
moze biti pozvan na glavni pretres i preko optuzenog.
Nedolazak svjedoka ili vjestaka.
Svjedocenje je opsta gradanska duznost, koja, izmedu ostalog, obuhvata i duznost odazivanja svjedoka
na poziv sudije, odnosno predsjednika vijeca. Isto tako, obavezu odazivanja na poziv sudije, odnosno
predsjednika vijeca ima i vjestak. Medutim, odsustvo svjedoka, odnosno vjestaka sa glavnog pretresa
nema obavezne stroge procesne posljedice u odnosu na glavni pretres: glavni pretres se moze, ali ne
mora odloziti, sto zavisi od procjene suda, odnosno od fakticke procesne situacije. Medutim, ukoliko
nema mogucnosti za izvodenje drugih dokaza, a svjedok ili vjestak cije je saslusanje planirano nije dosao
na glavni pretres, tada se glavni pretres nece odrzati. On se nece odrzati ni kada je moguce izvodenje
drugih dokaza, ali sudija, odnosno predsjednik vijeca procijeni da je potrebno da se prije toga saslusa
svjedok ili vjestak, koji nije dosao na glavni pretres.
Osnovna procesna posljedica neopravdanog nedolaska svjedoka ili vjestaka na glavni pretres sastoji se u
mogucnosti sankcionisanja takvog ponasanja, i to na dva nacina:
prinudno dovodenje i
novcano kaznjavanje.
Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze narediti prinudno dovodenje svjedoka ili vjestaka ukoliko su
kumulativno ispunjena tri uslova:
ako je svjedok ili vjestak uredno pozvan i
nije dosao na glavni pretres, kao i
36
ako svjedok ili vjestak nije opravdao izostanak.
Pod istim uslovima, sudija, odnosno predsjednik vijeca moze kazniti svjedoka ili vjestaka novcanom
kaznom do 5.000 KM. Takvo kaznjavanje novcanom kaznom se vrsi prije odlaganja ili prekida glavnog
pretresa, donosenjem rjesenja koje se unosi u zapisnik o glavnom pretresu i koje se kasnije mora
pismeno izraditi i dostaviti kaznjenom svjedoku ili vjestaku, a protiv tog rjesenja dozvoljena je zalba. O
zalbi protiv rjesenja sudije, odnosno predsjednika vijeca prvostepenog suda o kaznjavanju svjedoka
novcanom kaznom
zbog neopravdanog izostanka sa glavnog pretresa, uvijek je nadlezno odlucivati vijece drugostepenog
suda,
a ne vanraspravno vijece prvostepenog suda. Naredba o privodenju i rjesenje o kaznjavanju svjedoka ili
vjestaka mogu se opozvati kada svjedok ill vjestak naknadno u toku trajanja glavnog pretresa pristupi ili
naknadno po njegovom zavrsetku opravda svoj izostanak. Opoziv naredbe o privodenju, odnosno
rjesenja o kaznjavanju svjedoka ili vjestaka je moguc samo prije izvrsenja ovih sudskih odluka.
U slucaju nedolaska svjedoka ili vjestaka na glavni pretres, mogucnost odlaganja glavnog pretresa je
fakultativnog karaktera. Naime, ako svjedok ili vjestak koji je uredno pozvan ne pristupi na glavni
pretres, onda sudija, odnosno predsjednik vijeca odlucuje da li glavni pretres treba odloziti. Ako pored
svjedoka ili vjestaka koji nisu pristupili, treba saslusati i druge svjedoke ili vjestake koji su pristupili, onda
glavni pretres ne treba odlagati: izvode se dokazi koji se mogu izvesti, nakon cega ce se glavni pretres
odloziti i na novom glavnom pretresu saslusati svjedoci ili vjestaci koji nisu pristupili. Za razliku od
navedene situacije, ako treba saslusati samo svjedoke, odnosno vjestake koji nisu pristupili na glavni
pretres, onda nema dvojbe da sudija, odnosno predsjednik vijeca mora rjesenjem odloziti glavni pretres.
Nedolazak ostecenog. U odnosu na "obicnog" ostecenog, zakon ne propisuje procesnu posljedicu u
slucaju njegovog nedolaska na glavni pretres iako je uredno pozvan. Situacija je drukcija ako se sudija,
odnosno predsjednik vijeca odluci da osteceni bude saslusan na glavnom pretresu; u svojstvu svjedoka.
U takvom slucaju na tog ostecenog primjenjuju se sve procesne posljedice njegovog nedolaska na glavni
pretres o kojem je uredno obavijesten kao i za svjedoka.
Na kraju, treba istaci da se glavni pretres ne moze odrzati ni bez prisustva tumaca, ako je po zakonu
njegovo prisustvo obavezno, iako o tome nema izricite zakonske odredbe.
Otvaranje zasjedanja
U ovom dijelu glavnog pretresa preduzimaju se procesne radnje provjeravanja da li su ispunjene
zakonom utvrdene pretpostavke za odrzavanje glavnog pretresa. Otvaranje zasjedanja znaci objavljivanje
strankama i publici da je sudija, odnosno vijece spremno da otpocne sa radom po predmetu koji spada u
njegov djelokrug, a po kome je zakazan glavni pretres za taj dan, oznacavajuci blize taj predmet.
Otvaranjem zasjedanja otpocinje rad u konkretnom predmetu i otvara se mogucnost ucesnicima u
38
postupku da, po zakonom utvrdenom redoslijedu, pocnu sa vrsenjem njihovih zakonskih ovlascenja.
Otvaranjem zasjedanja glavni pretres jos ne pocinje, glavni pretres pocinje citanjem optuznice.
Zasjedanje otvara sudija, odnosno predsjednik vijeca, u prisustvu clanova vijeca, lica pozvanih na glavni
pretres i publike. Po otvorenom zasjedanju, sudija, odnosno predsjednik vijeca objavljuje predmet
glavnog pretresa (sto podrazumijeva saopstavanje imena optuzenog i tuzioca, kao i navodenje krivicnog
djela za koje je potvrdena optuzba), utvrdujuci prozivkom da li su dosla sva pozvana lica, a ako nisu,
provjerice da li su im pozivi dostavljeni i da li su svoj izostanak opravdali. Pored toga, sudija, odnosno
predsjednik vijeca treba objaviti i sastav vijeca, i to zbog moguceg postavljanja zahtjeva za izuzece.
Sudija, odnosno predsjednik vijeca zatim odlucuje da li ce se glavni pretres odrzati bez pozvanih lica koja
nisu dosla ili ce se glavni pretres odloziti, odnosno odlucivanje o odlaganju ostaviti za kasnije. Nakon
toga, sudija, odnosno predsjednik vijeca poziva optuzenog i od njega uzima licne podatke (generalije),
radi utvrdivanja njegovog identiteta.
Poslije donosenja odluke da se glavni pretres odrzi, sudija, odnosno predsjednik vijeca utvrduje identitet
optuzenog (to je tzv. opsti ispit optuzenog), i to uzimanjem licnih podataka, koji mogu imati veliki znacaj
u daljem toku krivicnog postupka (prilikom odlucivanja o vrsti i visini krivicnopravne sankcije ukoliko
optuzeni bude oglasen krivim, odluke o troskovima krivicnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu itd).
Uz to, sudija, odnosno predsjednik vijeca uzimanjem podataka od optuzenog provjerava tacnost
podataka o optuzenom navedenih u optuznici. Ukoliko optuzeni odbije dati licne podatke, njegova
identifikacija se moze izvrsiti na osnovu licnih dokumenata, fotografija, podataka iz kriminalistickih
evidencija (npr. daktiloskopski podaci), DNK analize ili na drugi podoban nacin u kom pravcu sudija,
odnosno predsjednik vijeca moze narediti izvodenje dokaza radi identifikacije optuzenog.
Nakon utvrdivanja identiteta optuzenog, sudija, odnosno predsjednik vijeca ima sljedece obaveze:
upitace stranke i branioca da li imaju primjedbe na sastav vijeca i nadleznost suda i
dace odredena uputstva svjedocima i vjestacima
Primjedbe na sastav vijeca mogu biti predmet zahtjeva za izuzece, s tim da se izuzece ne moze traziti
poslije citanja optuznice, jer tada pocinje glavni pretres, osim ako se za razlog izuzeca saznalo kasnije.
Stranke mogu dovesti u pitanje samo stvarnu nadleznost suda, jer su primjedbe koje se odnose na
mjesnu nadleznost predmet prijedloga za prenosenje vodenja postupka. Ovo je prilika da se stranke i
ostali ucesnici u krivicnom postupku izjasne i o jeziku kojim ce se sluziti, jer ce se o ovom pravu pouciti
prije prvog ispitivanja.
Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce, nakon utvrdivanja identiteta optuzenog, uputiti svjedoke i vjestake
u za njih odredenu prostoriju van sudnice, gdje ce cekati dok budu pozvani da svjedoce i upozorice ih da
dok cekaju, o svojim iskazima ne razgovaraju sa drugim svjedocirna. Svrha ovakvog upozorenja je
obezbjedenje autenticnosti iskaza svjedoka, kao i izbjegavanje da svjedoci zahvaljujuci sugestiji drugih
svjedoka ili pod uticajem autosugestije, usljed razgovora sa drugim svjedocima o sopstvenom i njihovom
iskazu, ne izvitopere sopstveni iskaz, odnosno umanje njegovu originalnost i autenticnost. Prakticno,
nemoguce je sprijeciti razgovor i dogovaranje svjedoka prije ulaska u sud, ali svrha se postize mjerama u
sudu, jer svjedoci van sudnice ne znaju koja su pitanja postavljena svjedoku u sudnici prilikom direktnog
i unakrsnog ispitivanja. Kada su u pitanju vjestaci, njihovo neprisustvovanje glavnom pretresu prije nego
sto daju iskaz nije bezuslovno. Naime, na prijedlog tuzioca, optuzenog ili branioca, sudija, odnosno
predsjednik vijeca ce odobriti onim vjestacima na koje se prijedlog odnosi da prisustvuju toku pretresa u
sudnici.
Prisustvo vjestaka toku pretresa u sudnici moze biti posebno korisno ako se izvode novi dokazi ciji je
sadrzaj bitan za predmet vjestacenja, odnosno iznosenje nalaza i misljenja prilikom ispitivanja vjestaka
na glavnom pretresu.
Duznost je sudije, odnosno predsjednika vijeca da preduzme neophodne mjere kako bi sprijecio
medusobno komuniciranje svjedoka, vjestaka i stranaka, sto na samom glavnom pretresu cini
odrzavanjem reda u sudnici. Van glavnog pretresa komunikacija stranaka sa svjedocima i vjestacima je
neizbjezna, imajuci u vidu zakonsku podjelu dokaza na dokaze optuzbe i dokaze odbrane, pripremu
svjedoka za direktno i unakrsno ispitivanje itd. Medutim, komunikacija je nuzna i prije samog glavnog
pretresa - radi pregovaranja o uslovima priznanja krivnje i moguceg sacinjavanja sporazuma o priznanju
krivnje, radi razmjene dokaza. Na samom glavnom pretresu, u toku dokaznog postupka, stranke moraju
39
medusobno komunicirati, jer je to sustina novog dokaznog postupka. Dakle, ogranicenje stranaka u
komunikaciji moze se odnositi samo na postovanje procesne discipline i pravila preduzimanja pojedinih
procesnih radnji (npr. da li se unakrsno ispitivanje obavlja u okvirima prethodno obavljenog direktnog
ispitivanja, da li je svjedoku prilikom direktnog ispitivanja postavljeno sugestivno pitanje, itd). U svim
drugim situacijama komunikacija je neminovna i pozeljna, jer procesnu komunikaciju nalaze nacelo
kontradiktornosti koje strankama pruza mogucnost da iznesu svoje dokaze kroz direktno ispitivanje i
izjasne se o navodima suprotne stranke i njenim dokazima koriscenjem prava na unakrsno ispitivanje.
Sudija odnosno predsjednik vijeca je duzan da pruzi odredene upute i pouke. Ukoliko je prisutan
osteceni, ali jos nije podnio imovinskopravni zahtjev, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce ga pouciti da
moze podnijeti taj zahtjev do zakljucenja glavnog pretresa. Sudija, odnosno predsjednik vijeca je duzan
pouciti ostecenog o njegovim pravima:
da se imovinskopravni zahtjev moze postaviti do zavrsetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za
izricanje krivicnopravne sankcije;
da je duzan odredeno oznaciti zahtjev i podnijeti dokaze itd.
Poseban znacaj ima davanje pouka optuzenom, i to bez obzira na to da li optuzeni ima branioca, cime se,
izmedu ostalog, utice na efikasnije ostvarivanje njegovog prava na odbranu. Sudija, odnosno predsjednik
vijeca ce upozoriti optuzenog na potrebu pazljivog pracenja toka pretresa i poucice ga da moze iznositi
cinjenice i predlagati dokaze u svoju korist, da moze postavljati pitanja saoptuzenim, svjedocima i
vjestacima i da moze davati obrazlozenja u vezi s njihovim iskazima. Potreba pazljivog pracenja toka
pretresa je preduslov da bi se pravo na iznosenje cinjenica, predlaganje dokaza, postavljanje pitanja i
davanje obrazlozenja moglo uspjesno koristiti. Da bi optuzeni mogao pazljivo pratiti tok sudenja,
neophodno je njegovo neprekidno prisustvo na glavnom pretresu, bez obzira na to kojim ce se redom
izvoditi dokazi, osim udaljenja iz sudnice zbog narusavanja reda i procesne discipline ili udaljenja iz
sudnice primjenom mjera zastite svjedoka.
Prije pocetka glavnog pretresa mogu da se jave i neka preliminarna pitanja (ne prejudicijalna) koja se
moraju rijesiti prije glavnog pretresa - da ne bi doslo do povrede postupka i on se bespotrebno vodio
(npr. odlucivanje o izuzecu). Preliminarna pitanja treba razlikovati od prethodnih (prejudicijalnih) pitanja.
Za razliku od preliminarnih, prejudicijalna pitanja se odnose na meritum stvari. Raspravljanje
preliminarnih pitanja ima za cilj da sprijeci povrede postupka, kao i da onemoguci eventualno daljnje
vodenje krivicnog postupka. Preliminarna pitanja raspravljaju se logickim redom: npr. pitanje izuzeca
prije pitanja nadleznosti, jer od toga zavisi da li ce sud u datom sastavu moci da rjesava.
Dokazni postupak
U dokaznom postupku, kao kljucnom i najsadrzajnijem dijelu glavnog pretresa, preduzimaju se
odgovarajuce procesne radnje kojima se daju odgovori na sva pitanja materijalnopravne i
procesnopravne prirode kako bi se donijela odluka o krivicnoj stvari (krivicno djelo, krivicna odgovornost i
krivicnopravna sankcija). U toku dokaznog postupka do punog izrazaja dolazi zastita minimalnih prava
svakog ko je optuzen za krivicno djelo, a koja garantuju EKLJP i MPGPP koji prosiruje katalog navedenih
prava tako da obezbjeduje svakome ko je optuzen zbog krivicnog djela da se ne prisiljava da svjedoci
protiv sebe ili da prizna krivicu. Ovaj dio glavnog pretresa uvodi novi nacin utvrdivanja istine u krivicnom
postupku koji se realizuje kroz suceljavanja dvije suprotstavljene stranke koje izvode svoje dokaze i imaju
punu dokaznu inicijativu, zbog cega u strukturi dokaznog postupka dominiraju akuzatorski elementi.
Karakteristike tog postupka su javnost, usmenost, neposrednost i kontradiktornost glavnog pretresa, s
tim da je kontradiktornost vodeci princip izvodenja dokaza na glavnom pretresu, jer se procesne radnje
ispitivanja svjedoka, vjestaka i drugih dokaza obavljaju po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja, pa
se ovaj model krivicnog postupka naziva i adversarni (engl. adversary, suprotan, protivnik).
Prema ovom modelu, pismeno ili usmeno svjedocenje, dokument i drugi pisani materijal smatra se
dokazom samo ako ga kao takvog prihvati sud, i to posto saslusa argumente stranaka u postupku.
Drugim rijecima, dokazi ne postoje izvan sudskog postupka. Drugo osnovno nacelo, koje ne postoji u
anglosaksonskim sistemima i koje je jedinstveno za medunarodne postupke, jeste da sud nije vezan
strogim i formalnim pravilima dokazivanja, vec uziva veliku fleksibilnost i ne rukovodi se formalnim
standardima, vec opstim principima pravicnosti. Uz to, istina se u krivicnom postupku moze utvrdivati
primjenom elemenata istraznog modela krivicnog postupka, sa pravom suda da i sam naredi izvodenje
dokaza.
Naposlijetku, sud je zadrzao kontrolnu funkciju u izvodenju dokaza tako da se to izvodenje vrsi u skladu
sa pravilima odredenim u ovom zakonu, uz otklanjanje svega sto odugovlaci postupak, a ne doprinosi
razjasnjenju stvari.
Pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze imaju stranke i branilac. Pravo je stranaka i branioca da pozivaju
svjedoke, vjestake i izvode svoje dokaze, sto je imanentno njihovom polozaju u krivicnom postupku.
Svjedoke i vjestake na glavni pretres poziva sud, bez obzira na to ko je predlozio izvodenje tih dokaza.
Dokazi se izvode redoslijedom utvrdenim zakonom, koji polazi od podjele stranackih funkcija. Prakticno,
svi dokazi se mogu svrstati u tri osnovne grupe: dokazi optuzbe, dokazi odbrane i dokazi suda.
Izvodenje dokaza zapocinje stranka koja obavlja tuzilacku funkciju. Isto tako, izvodenje dokaza se
zasniva na nacelu kontradiktornosti, prema kojem svaka stranka ima pravo da osporava dokaze i stavove
suprotne stranke. Medutim, zakonom utvrden redoslijed sudija, odnosno vijece moze izmijeniti, ali samo
ako je to u interesu pravde, cime se obezbjeduje pravicno sudenje. Interesi pravde se mogu odnositi na
41
slozenost i obim dokaznog materijala, broj optuzenih i svjedoka, ali, isto tako, na tok glavnog pretresa
mogu uticati i interesi ostecene strane, pogotovu ako je to posljedica primjene mjera zastite svjedoka
pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka. Tako, sudije odlucuju o mogucim prigovorima suprotne strane na
odredena pitanja koja postavi tuzilac, odnosno branilac. Takode, sudije upravljaju predstavljanjem
slucaja tako sto omogucavaju svjedocenje ugrozenih svjedoka, odlucuju o prihvatljivosti ill relevantnosti
pojedinih dokaza, kontrolisu nacin ispitivanja svjedoka tako da se izbjegne bilo kakvo maltretiranje ili
zastrasivanje svjedoka i odlucuju o pisanim ili usmenim prijedlozima strana u pogledu ispitivanja
svjedoka.
Dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedecim redom:
dokazi optuzbe,
dokazi odbrane,
dokazi optuzbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika),
dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika),
dokazi cije je izvodenje naredio sudija, odnosno vijece,
sve relevantne informacije koje mogu pomoci sudiji, odnosno vijecu kod odmjeravanja
odgovarajuce krivicnopravne sankcije ako optuzeni bude proglasen krivim po jednoj ili vise tacaka
optuznice
Prema tome, na kraju predstavljanja slucaja odbrane, tuzilac moze izvoditi dokaze kojima se pobijaju
navodi odbrane (evidence in rebuttal, replika), odbrana potom moze odgovoriti na navode optuzbe
(evidence in rejoinder, duplika), a i sudija, odnosno sudsko vijece moze naloziti izvodenje odredenih
dokaza (court evidence, sudski dokazi). Po pravilu, svjedoke koje pozove sam sud, prvo ispituju sudije, a
potom unakrsno tuzilac i branilac: ovakav redoslijed je ustanovljen u korist odbrane koja na taj nacin ima
priliku da prije svojih pitanja cuje pitanja koja svjedoku postavljaju sudije i optuzba. Sud potom moze
ponovo ispitati svjedoka, uz uobicajenu ogradu da se u ponovnom ispitivanju ne pokrecu pitanja koja
prethodno nisu razmotrena u direktnom ili unakrsnom ispitivanju. Ako sud odluci da, ipak, ispituje o
takvim okolnostima, optuzba i odbrana imaju pravo na unakrsno ispitivanje.
42
branilac), svjedok prica o temi koju je odredio ispitivac: pitanja su tematska i opisna. Pitanja treba da
budu jasna i razumljiva za sve ucesnike u postupku, a iskaz svjedoka - potpun, cime se iskljucuje ili
suzava prostor za unakrsno ispitivanje.
Unakrsno ispitivanje je ispitivanje svjedoka od suprotne stranke, odnosno branioca, tj. one stranke
koja ga nije predlozila kao svoj dokaz. Unakrsno ispitivanje je "ograniceno na pitanja razmatrana tokom
glavnog ispitivanja, na pitanje kredibiliteta svjedoka, kao i na one dokaze koje svjedok moze da pruzi, a
na kojima se zasniva slucaj strane koja vrsi unakrsno ispitivanje". Ovo ispitivanje se naziva i
neprijateljsko ispitivanje svjedoka, jer ima za cilj da dokaze da svjedok nije govorio istinu. Krajnji cilj
ovog ispitivanja je eliminisanje ili ublazavanje cinjenicnog i pravnog znacaja direktnog ispitivanja i ono se
preduzima samo ako je svjedok nanio stetu teoriji predmeta (tezi optuzbe, odnosno odbrane).
U tom slucaju se radi o destruktivnom svjedoku koji rusi koncepciju vodenja postupka u zeljenom pravcu
jedne od stranaka; za razliku od njega, konstruktivni svjedok, u pravilu, ne nanosi stetu, jer govori istinu,
pa nema potrebe za unakrsnim ispitivanjem. Preduslov svakog dobrog ispitivanja, a posebno unakrsnog
je prethodna priprema koja mora biti detaljnija i slozenija nego kod direktnog ispitivanja.
Dodatno (ponovno) ispitivanje svjedoka je tzv. drugo direktno ispitvanje svjedoka koje se preduzima
nakon sto je svjedok unakrsno ispitan od suprotne stranke. U tom ispitivanju stranka koja poziva
svjedoka moze traziti da svjedok objasni ili razjasni odredene tacke koje su se pojavile u unakrsnom
ispitivanju, a djeluju nepovoljno za njihov predmet. Cilj ovog ispitivanja je eliminacija ili ublazavanje
efekata unakrsnog ispitivanja ili, bolje receno, rehabilitacija, spasavanje svjedoka, pri cemu se ispitivanje,
naravno, ogranicava na pitanja i odgovore koji su bili predmet unakrsnog ispitivanja. Drugoj strani se
mora omoguciti pravo na ponovno unakrsno ispitivanje, i to u granicama prethodno obavljenog
dodatnog, ponovnog ispitivanja svjedoka. Ovo pravo se stice ukoliko se prilikom dodatnog direktnog
ispitivanja postave nova pitanja koja se odnose na nove okolnosti i dobiju odgovori koji na novi nacin
ugrozavaju poziciju jedne stranke (najcesce
optuzenog).
Ispitivanje svjedoka je nacelno stranackog karaktera, tako da svjedoka ispituje stranka koja ga je
pozvala, ali sudija, odnosno predsjednik i clanovi vijeca mogu u svakoj fazi ispitivanja postaviti svjedoku
odgovarajuce pitanje. Pitanja svjedoku od suprotne stranke ogranicavaju se i odnose na pitanja koja su
prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke koja je pozvala svjedoka.
Pitanja na ponovnom ispitivanju svjedoka od stranke koja ga je pozvala ogranicavaju se i odnose na
pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od suprotne stranke. Cilj ovakve predmetne ogranicenosti
postavljanja pitanja svjedoku je dvostruk: s jedne strane, tako se postupak ubrzava i ne gubi se vrijeme
na ispitivanje u pogledu cinjenica koje nisu relevantne, dok se, s druge strane, time ispoljava pretezno
stranacki karakter ispitivanja svjedoka. Nakon sto svjedok bude ispitan, sudija, odnosno predsjednik i
clanovi vijeca mu mogu postavljati pitanja.
Tokom direktnog ispitivanja tuzilac, odnosno odbrana se moraju uzdrzati od postavljanja sugestivnih
pitanja, tj. pitanja kojima se navodi na odgovor, odnosno koja vec sadrze trazeni odgovor (npr. "da li je
automobil bio crven"). Pitanja koja navode na odgovor koji se zeli cuti ne mogu se postavljati pri
direktnom ispitivanju, osim u slucaju potrebe razjasnjenja izjave svjedoka. U pravilu, pitanja koja navode
na odgovor koji se zeli cuti - dopustena su samo prilikom unakrsnog ispitivanja - da bi optuzba i odbrana
svjedoku predocila svoju verziju dogadaja i izazvala sumnju u tacnost iskaza ili kredibilitet svjedoka.
Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze dozvoliti upotrebu pitanja koja navode na odgovor koji se zeli
cuti i kada stranka pozove svjedoka suprotne stranke ili kada svjedok pokazuje odbojan stav ill ne zeli da
saraduje. U ovom je slucaju ponasanje svjedoka, odnosno izvjesna procesna opstrukcija s njegove
strane, materijalni uslov za dozvolu sugestivnog ispitivanja, ali pri tom sud mora nacelno da bude veoma
oprezan, jer mnogi svjedoci usljed formalnog faktora tzv. forenzicke zbunjenosti, odnosno jedne
specificne vrste stresa koju svaki covjek zadobija u kontaktu sa krivicnim postupkom i, uopste, u odnosu
na bilo koji sudski postupak, mogu da djeluju zbunjeno, bezvoljno ili cak odbojno, iako inace iskreno zele
da svojim iskazom doprinesu utvrdivanju istine i pravicnom rjesavanju krivicne stvari koja je predmet
postupka.
Mada je ispitivanje svjedoka nacelno povjereno subjektima koji vrse funkciju optuzbe ili odbrane u
krivicnom postupku, sud nije samo pasivni posmatrac stranackog izvodenja dokaza, vec, naprotiv, ima u
43
odredenoj i potrebnoj mjeri veoma aktivnu procesnu ulogu. Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce u
odgovarajucoj mjeri kontrolisati nacin i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvodenja dokaza, vodeci racuna o
sljedecim ciljevima:
da ispitivanje i izvodenje dokaza bude efikasno za utvrdivanje istine,
da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i
zastite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja.
Prilikom izvodenja dokaza koji je odreden od suda, sud ce ispitati svjedoka, a nakon toga dozvolice
strankama i braniocu da mu postavljaju pitanja. Izvodenje dokaza cije je izvodenje naredio sud vrsi se po
pravilima direktnog ispitivanja svjedoka, tako sto svjedoka prvo ispituje sudija, odnosno predsjednik
vijeca, a uz njegovu dozvolu pitanja postavljaju stranke i branilac - takode po pravilima direktnog
ispitivanja. Medutim, to ne znaci da stranke i branilac ne mogu iskoristiti pravo na unakrsno ispitivanje:
ako postoji potreba da se razjasni izjava svjedoka, svjedok pokazuje odbojan stav ili ne zeli da saraduje.
44
troskovima krivicnog postupka donosi sud, i to zavisno od ishoda postupka, odnosno od vrste sudske
odluke kojom je zavrsen krivicni postupak.
Prije ispitivanja vjestaka, sudija, odnosno predsjednik vijeca opomenuce ga i na njegovu duznost da
iznese nalaz i misljenje na najbolji moguci nacin i u skladu s vjestinom i pravilima struke i upozorice ga
da davanje laznog iskaza o nalazu i misljenju predstavlja krivicno djelo. Kao i inace, u slucajevima drugih
slicnih upozorenja, prije svega kao i kada se svjedok upozorava da je davanje laznog iskaza krivicno
djelo, svrha takvog prethodnog upozorenja je dvostruka:
fakticka - da se i na taj nacin utice na dobijanje istinitog iskaza, te na smanjenje mogucnosti za
davanje laznog iskaza, kao i
formalno - pravna, tako se davalac iskaza, odnosno u ovom slucaju vjestak, onemogucava u
eventualnom pozivanju na pravnu zabludu, ukoliko bi dao lazni iskaz.
Vjestak polaze zakletvu, odnosno daje izjavu prije svjedocenja. Zakletva, odnosno izjava se daje usmeno
i njen tekst glasi: "Zaklinjem se cascu i savjescu - izjavljujem da cu govoriti istinu i da cu tacno i potpuno
iznijeti svoj nalaz i misljenje“.
Svoj nalaz i misljenje vjestak izlaze usmeno na glavnom pretresu - da bi vjestak mogao biti ispitan od
strane obje stranke i branioca, i to po pravilima direktnog i unakrsnog, odnosno dodatnog ispitivanja.
U pogledu ovog ispitivanja shodno se primjenjuju pravila koja vaze za ispitivanje svjedoka. Da bi pisani
nalaz i misljenje vjestaka mogao biti prihvacen kao dokaz, vjestak mora svjedociti na glavnom pretresu i
biti ispitan od suprotne stranke po pravilima unakrsnog ispitivanja. Prema tome, pisani nalaz i misljenje
vjestaka ne moze se samo procitati na glavnom pretresu, vec se trazi neposredno prisustvo vjestaka i
njegovo svjedocenje na glavnom pretresu. Medutim, ukoliko suprotna stranka ne zeli unakrsno ispitati
vjestaka, dovoljna je cinjenica da je toj stranci bila pruzena mogucnost da unakrsno ispita vjestaka - da
bi pisani nalaz i misljenje bio prihvacen. Isto tako, sud ne moze svojim misljenjem da zamijeni misljenje
vjestaka sa kojim se ne slaze.
45
Prije svega, svjedocenje svjedoka ili vjestaka mora biti vazno za ishod sudenja (npr. jedini ocevidac
izvrsenja djela), a potom da njihov dolazak pred sud nije moguc ili je povezan s nesrazmjernim
teskocama (svjedok je nepokretan, ne moze da sjedi i si).
Sudija, odnosno predsjednik vijeca, stranke i branilac ce prisustvovati ispitivanju, a ispitivanje ce se
sprovesti po pravilima direktnog, unakrsnog i dodatnog ispitivanja.
Ako sudija, odnosno predsjednik vijeca nade da je to neophodno, ispitivanje svjedoka se moze izvrsiti
prilikom rekonstrukcije dogadaja van sudnice. Sudija, odnosno predsjednik vijeca, stranke i branilac ce
biti prisutni rekonstrukciji. Prakticno, ova procesna radnja se preduzima na procesno odreden nacin kako
bi se kasnije mogla izvesti na glavnom pretresu i prihvatiti kao dokazni materijal, a to znaci po pravilima
direktnog, unakrsnog i dodatnog ispitivanja svjedoka.
Ova odredba ne predvida mogucnost ispitivanja vjestaka prilikom rekonstrukcije dogadaja, ali je ne
iskljucuje: nema razloga da se i vjestak ne ispita prilikom rekonstrukcije ako se ukaze potreba za
razjasnjenjem cinjenicnog stanja nakon sto je svjedocio na glavnom pretresu, iznio svoj nalaz i misljenje i
bio unakrsno ispitan od suprotne stranke. Svrha ovakve zakonske mogucnosti je da se prisustvom
svjedoka tokom rekonstrukcije, kao i njihovim ispitivanjem na mjestu dogadaja, a u vezi s tom radnjom
dokazivanja, krivicno djelo kompletnije razjasni, te bolje iskoriste, kako dokazni potencijali same
rekonstrukcije, tako i ispitivanja svjedoka.
O ovakvom ispitivanju svjedoka ili vjestaka, odnosno izvodenju rekonstrukcije uvijek se obavjestavaju
odredena lica, s tim da je prisustvo nekih lica i obavezno. Stranke, branilac i osteceni uvijek se
obavjestavaju o vremenu i mjestu ispitivanja svjedoka ili izvodenju rekonstrukcije, s uputstvom da
stranke, branilac i svjedoci moraju prisustvovati ovim radnjama. Ispitivanje ce se sprovesti kao da se
izvodi na glavnom pretresu. Ako sudija, odnosno predsjednik vijeca nade da je to neophodno, na
ispitivanje maloljetnika kao svjedoka shodno se primjenjuju odredbe.
46
suda, mogu se postaviti ona pitanja koja bi bila postavljena da je svjedok prisutan na glavnom pretresu,
a koja potvrduju tezu optuzbe, odnosno odbrane.
I praksa Evropskog suda za ljudska prava omogucava citanje iskaza svjedoka datih u prethodnoj fazi
postupka. Medutim, presuda ne smije biti u odlucujucoj mjeri zasnovana na iskazima nedostupnih
svjedoka ciji se iskazi citaju na glavnom pretresu jer se jednoj strani u postupku uskracuje da izvede
dokaze koji osporavaju navode druge strane (u tom slucaju postoji krsenje koncepta pravicnog sudenja iz
EKLJP).
Radi se o "vaznim uzrocima" kada je sud svjedoka vise puta pozivao, a zatim utvrdio da se svjedok
nalazi na posebnom zadatku, odnosno kada domaci sud nema zakonske mogucnosti da osigura dolazak
svjedoka (stranog drzavljanina) na glavni pretres ili kada se svjedok nalazi na lijecenju u bolnici, pa se
njegov iskaz na zapisnik iz istrage moze procitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu.
Medutim, cinjenica da se svjedok u vrijeme odrzavanja glavnog pretresa nalazi na odsluzenju vojnog
roka, odnosno ocekivani dugotrajniji postupak urucenja poziva ostecenom strancu u stranoj drzavi ne
predstavlja "vazan uzrok" zbog kojeg bi njegov dolazak u sud bio nemoguc ill znatno otezan.
47
donesenu u prvom stepenu. Isto tako, sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni
ne moraju da budu svi izneseni u obrazlozenju presude.
lzmjena optuznice
Tuziocu je ostavljena mogucnost da, u slucaju kada nade da se izmijenilo cinjenicno stanje izneseno u
optuznici u toku glavnog pretresa (na osnovu izvedenih dokaza), izmijeni svoju optuznicu i prilagodi je
novom cinjenicnom stanju. Izmjena optuzbe predstavlja izuzetak od pravila da je optuznica pisani akt
tuzioca i da se podnosi u pisanoj formi.
Optuznica se, ne moze izmijeniti prije pocetka glavnog pretresa ili prije nego sto se utvrdi da je
izmijenjena cinjenicna situacija. Da li se cinjenicno stanje promijenilo, te da li treba mijenjati optuznicu,
cijeni sam tuzilac i sudija, odnosno vijece mu to ne moze naloziti. Za izmjenom optuznice nema potrebe
49
ako se nije izmijenilo cinjenicno stanje, vec samo tuziocevo shvatanje o pravnoj kvalifikaciji djela, jer sud
nije vezan za prijedloge tuzioca u pogledu pravne ocjene djela. Izmjena optuznice moguca je samo ako
se optuznica odnosi na isto lice i, u sustini, bitno isti dogadaj.
Ako je tuzilac izmijenio optuznicu, sud moze odgoditi glavni pretres, radi pripremanja odbrane.
Fakultativna mogucnost odgadanja glavnog pretresa proizlazi iz cinjenice da se izmjenom optuznice ne
mogu vrsiti obimnije izmjene u optuznici, koje zahtijevaju duze vrijeme za pripremu odbrane. Da li ce se
glavni pretres odgoditi, fakticko je pitanje koje se procjenjuje u svakom konkretnom slucaju. Medutim, u
istoj procesnoj situaciji zakon ne predvida mogucnost odgadanja glavnog pretresa radi pripremanja
izmijenjene optuznice od strane tuzioca, jer ogranicenje u obimu izmjene optuzbe ne zahtijeva posebno
vrijeme za njenu izmjenu koja mora biti u okviru istog dogadaja koji je vec iznesen u optuznici. U praksi,
svakom zahtjevu optuzenog ili branioca za odlaganje ili prekidanje sudenja radi pripremanja odbrane, u
pravilu, treba udovoljiti, i to zbog prava koje optuzenom osigurava odgovarajuce vrijeme i mogucnosti za
pripremu svoje odbrane, uz konsultaciju s braniocem po svom izboru.
Povreda ovog prava predstavlja bitnu povredu odredaba krivicnog postupka. Time sto optuzenom nije
data mogucnost da se izjasni na optuznicu cinjenicno izmijenjenu na glavnom pretresu, kojom izmjenom
se sustinski drukcije definise uloga optuzenog u izvrsenju djela, dovodeci ga u nepovoljniji polozaj,
povrijedena je i EKLJP.
Suprotno tome, kada su izmjenom optuznice na glavnom pretresu postojecem cinjenicnom stanju dodate
izvjesne okolnosti koje se odnose na bliza svojstva krivicnog djela koja ga konkretizuju i koja su bila
poznata optuzenom u toku citavog postupka, a pri tome su ostale nepromijenjene cinjenice koje
odreduju identitet djela, onda takva izmjena optuznice po sadrzaju i obimu ne iziskuje potrebu prekidanja
glavnog pretresa radi pripremanja odbrane. To sto je tuzilac u cinjenicni opis izreke optuznice unio
odredene cinjenice i okolnosti koje odudaraju od prvobitno utvrdenog cinjenicnog opisa optuznice, ne
predstavlja bitnu povredu odredaba krivicnog postupka, jer je tuzilac unio samo odredene cinjenice koje
pojasnjavaju izreku u smislu cinjenica koje su utvrdene na glavnom pretresu: ti dodaci se ne odnose na
bitne cinjenice i okolnosti, vec samo pojasnjavaju samo mjesto, vrijeme i nacin izvrsenja djela, i na takvu
izmjenu, koja ne dira u srz prvobitne optuznice, bio je ovlascen tuzilac.
U slucaju izmjene optuzbe, izmijenjena optuznica se ne dostavlja na potvrdivanje, a glavni pretres se
nastavlja po redoslijedu koji je odreden zakonom ili koji je odredio sudija, odnosno predsjednik vijeca.
Medutim, izmjena se mora kretati u granicama subjektivnog i objektivnog identiteta.
Zavrsetak dokaznog postupka
Nakon izvodenja svih dokaza, sudija, odnosno predsjednik vijeca pita stranke i branioca da li imaju jos
neki dokazni prijedlog. Ukoliko imaju, sud ce odluciti da li prihvata prijedlog. Ako se prijedlog prihvati,
glavni pretres se odlaze, odnosno prekida - da bi se pribavio novi dokaz i izvrsile pripreme optuzbe,
odnosno odbrane. Ako stranke i branilac nemaju nove dokazne prijedloge (ili njihov prijedlog bude
odbijen), sudija, odnosno predsjednik vijeca objavljuje da je dokazni postupak zavrsen i nakon zavrsnih
rijeci i objave da je glavni pretres zavrsen - mora donijeti presudu. Naime, sud nema zakonsku
mogucnost za dopunu dokaznog postupka poslije objave da je dokazni postupak, odnosno glavni pretres
zavrsen.
(Istina, odredba clana 165 stav 1 otvara pitanje potrebe dopune postupka, ali dopuna dokaznog
postupka nije moguca poslije povlacenja suda na vijecanje i glasanje radi donosenja presude, jer zakon
ne predvida mogucnost otvaranja glavnog pretresa u postupku izricanja presude.)
50
Zavrsna rijec tuzioca. Zavrsna rijec je posljednja mogucnost da tuzilac, predocavanjem cinjenica,
zakljucaka i pravnih tumacenja, ukaze sudu da je optuzeni kriv za ono za sta ga tereti optuznica. Za
razliku od uvodnog izlaganja, koje je pregled dokaza koji ce se izvesti na pretresu, zavrsna rijec tuzioca
je prikaz predocenih dokaza u odnosu na optuzbu. Tuzilac u svojoj zavrsnoj rijeci iznosi svoju ocjenu
dokaza izvedenih na glavnom pretresu, izlaze svoje zakljucke o cinjenicama vaznim za odluku i stavlja i
obrazlaze svoj prijedlog o krivicnoj odgovornosti optuzenog, o odredbama krivicnog zakona koje bi se
imale primijeniti, kao i o olaksavajucim i otezavajucim okolnostima koje bi trebalo uzeti u obzir prilikom
odmjeravanja kazne. Na kraju zavrsne rijeci tuzilac, osim uobicajenog prijedloga da se optuzeni oglasi
krivim, moze predloziti i izricanje odgovarajuce krivicnopravne sankcije. Isto tako, tuzilac moze odustati
od optuznice (jer glavni pretres jos nije zavrsen) i tada sud donosi presudu kojom se optuzba odbija.
Prakticno, postoji i mogucnost da tuzilac u zavrsnoj rijeci predlozi da sud donese presudu kojom se
optuzeni oslobada od optuzbe i tada bi sud trebao udovoljiti tom prijedlogu, jer bi u suprotnom
prekoracio optuzbu i ucinio bitnu povredu odredaba krivicnog postupka.
Zavrsna rijec ostecenog. U svojoj zavrsnoj rijeci osteceni moze, s obzirom na svoju funkciju u
krivicnom postupku, analizirati dokaze koji potvrduju osnovanost prijedloga za ostvarivanje
imovinskopravnog zahtjeva, koji se moze odnositi na naknadu stete, povrat stvari ili ponistenje
odredenog pravnog posla. Imovinskopravni zahtjev ostecenom moze biti dosuden samo ako optuzeni
bude oglasen krivim.
Zavrsna rijec optuzenog i branioca. Ako optuzeni ima branioca, u zavrsnoj rijeci govore i branilac i
optuzeni, s tim sto branilac govori prvi. Ovakvo rjesenje usvojeno je zbog toga sto branilac nije zastupnik
optuzenog, tako da branioceva zavrsna rijec ne moze zamijeniti rijec optuzenog. Poslije izlaganja
branioca, optuzeni ima pravo da sam govori, da se izjasni da li usvaja odbranu branioca i da tu odbranu
dopuni.
U slucajevima kada optuzeni nema branioca, on sam, ako to zeli, iznosi svoju odbranu. Medutim, i u
slucaju kada optuzeni ima branioca, posljednja rijec uvijek pripada optuzenom.
Poslije zavrsne rijeci branioca i optuzenog, moze doci do replike od strane tuzioca i ostecenog. Ova
situacija moze da se ponovi i vise puta, tj. moze doci do duplike, triplike i sl, s tim sto i u takvim
slucajevima optuzenom pripada posljednja rijec. Radi se, zapravo, o diskusiji koja moze nastati nakon
zavrsne rijeci stranaka, za koju vaze pravila za prve govore.
Zavrsna rijec stranaka ne moze se ograniciti na odredeno vrijeme. U zavrsnoj rijeci govori se onoliko
koliko se smatra potrebnim, ali ako optuznicu zastupa vise tuzilaca ili optuzeni ima vise od jednog
branioca, svi mogu dati zavrsnu rijec, s tim da se njihova izlaganja ne mogu ponavliati i mogu biti
vremenski ogranicena.
Zavrsna rijec je obavezna za stranke i branioca, ali optuzeni ne mora dati zavrsnu rijec ako to ne zeli.
Medutim, uskracivanje optuzenom prava na zavrsno izlaganje predstavlja povredu prava na odbranu, sto
je bitna povreda odredaba krivicnog postupka.
Poslije svih zavrsnih rijeci, obaveza je sudije, odnosno predsjednika vijeca da objavi da je glavni pretres
zavrsen, nakon cega se sud povlaci na vijecanje i glasanje, radi donosenja presude, jer vise ne postoji
zakonska mogucnost ponovnog otvaranja glavnog pretresa. Povlacenje suda na vijecanje i glasanje, radi
donosenja presude, znaci da se ova procesna radnja obavlja u prisustvu sudije pojedinca, odnosno
clanova vijeca i zapisnicara: zbog toga se sud moze povuci u posebnu prostoriju namijenjenu za
donosenje odluka ili ostati u sudnici iz koje ce udaljiti stranke, branioca i publiku, i to do izricanja i
objavljivanja presude.
51
Formalni i materijalni uslovi za odlaganje glavnog pretresa
Glavni pretres se moze odloziti samo ako su ispunjeni zakonom propisani formalni i materijalni uslovi.
Formalni uslov za odlaganje glavnog pretresa jeste da postoji odredeni zahtjev, na koji su ovlasceni
stranke ili branilac, kao i da taj zahtjev prihvati sudija, odnosno predsjednik vijeca, i to donosenjem
rjesenja o odlaganju glavnog pretresa.
Materijalni uslov za odlaganje glavnog pretresa sastoji se u postojanju nekog od alternativno navedenih
razloga:
ako treba pribaviti nove dokaze;
ako je optuzeni nakon izvrsenog krivicnog djela nesposoban da prisustvuje glavnom pretresu;
ako postoje druge smetnje da se glavni pretres uspjesno provede.
Potrebu pribavljanja novih dokaza (na zahtjev stranaka ili branioca) procjenjuje sudija, odnosno
predsjednik vijeca, a kada je u pitanju razlog za odlaganje glavnog pretresa zbog nesposobnosti
optuzenog da prisustvuje na glavnom pretresu, ocigledno je da zakonodavac pod tom sintagmom
podrazumijeva optuzenog koji zbog svog dusevnog stanja nema odgovarajuci stepen psihicke
sposobnosti za aktivno sudjelovanje na glavnom pretresu.
Odlaganje glavnog pretresa, zbog nastupanja takvog dusevnog stanja optuzenog nakon izvrsenja
krivicnog djela, moze uslijediti tek nakon sto je to stanje utvrdio vjestak psihijatar i ako je to stanje
privremenog karaktera. Medutim, ako je kod optuzenog nakon izvrsenog krivicnog djela nastupila
dusevna bolest zbog koje ne moze duze ucestvovati na glavnom pretresu, sud ce donijeti rjesenje o
prekidu postupka, koji ce se nastaviti kada se zdravstveno stanje optuzenog poboljsa.
Rjesenje kojim se odlaze glavni pretres unijece se u zapisnik i, po mogucnosti, odredice se dan i sat
nastavka glavnog pretresa. Sudija, odnosno predsjednik vijeca ce takode narediti obezbjedenje dokaza
koji se mogu izgubiti ili unistiti zbog odlaganja glavnog pretresa. Protiv rjesenja o odlaganju nije
dopustena zalba.
56
Stav optuzenog u odnosu na krivnju ima odlucujuci znacaj za dalji postupak povodom zahtjeva za
izdavanje kaznenog naloga. Ako optuzeni izjavi da nije kriv ili stavi prigovor na optuznicu, sudija ce
zakazati glavni pretres u roku od 30 dana i proslijediti optuznicu na dalji postupak.
U ovoj situaciji ne postoji potreba za dostavljanjem optuznice optuzenom, izjasnjenjem o krivnji,
razmatranju izjave o priznanju krivnje i pregovaranju o krivnji.
Razlog za to je sto se optuzeni vec izjasnio o krivnji pri saslusanju i imao pravo na ulaganje prigovora na
optuznicu u roku od 15 dana od dana dostavljanja optuznice. Ukoliko je optuzeni iskoristio pravo na
prigovor, ta cinjenica ce formirati osnov da sudija postupi identicno kao u slucaju kad se optuzeni izjasni
da nije kriv.
Ukoliko optuzeni izjavi da je kriv, kao i da prihvata predlozenu krivicnopravnu sankciju ili mjeru, sudija ce
pristupiti utvrdivanju krivnje, i to na osnovu iskaza o krivnji optuzenog i dokaza koje je ponudio tuzilac.
Ako utvrdi krivnju optuzenog, sudija ce presudom izdati kazneni nalog u skladu sa optuznicom.
57
Od starih, nepodesnih formi i tradicionalnog postupka mogu, u tom cilju, ostati samo one odredbe koje
ce omoguciti utvrdivanje istine i efikasnu odbranu maloljetnog ucinioca krivicnog djela.
Pored toga,za savremene pravne sisteme je u opstem smislu karakteristicno da obaveza posebne
krivicnopravne zastite djece i maloljetnika, uz duznost da se licima mladih starosnih kategorija nacelno
obezbijedi bolji polozaj u sistemu krivicnog prava (u materijalnom i procesnom krivicnom
zakonodavstvu), proizilazi i iz medunarodnopravnih akata, prije svega Konvenciji o pravima djeteta.
Krivicni postupak prema maloljetnicima u BiH je jos uvijek tradicionalni postupak, koji predvida izvjesna,
cak vrlo znatna, odstupanja od svojih opstih odredaba. S druge strane, nesporno je da ima pokusaja
ustanovljavanja sasvim novog postupka, ali su takvi pokusaji usamljeni i toliko embrionalnog karaktera
da se opste stanje ne bi moglo uopstavati.
Polaziste za ova razmatranja je stav zakona, u kome se, u pogledu postupka prema maloljetnicima, daju
samo pojedine odredbe, iako znacajne i mnogobrojne, dok se u pogledu ostalog - primjenjuju zakonske
odredbe o opstoj formi postupka, ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama glave XXVI o postupku prema
maloljetnicima. Posebnim odredbama regulisano je ono sto je potrebno za cjelishodnu primjenu mjera
propisanih u KZBiH, a odstranjeno je iz postupka ono sto bi moglo da ometa ostvarenje cilja postavljenog
u zakonu i sto nepovoljno utice na optuzenog maloljetnika.
Za primjenu odredaba o postupku prema maloljetnicima iz glave XXVI znacajan je uzrast ucinioca, kako u
vrijeme izvrsenja krivicnog djela, tako i u vrijeme pokretanja postupka, odnosno sudenja. Ucinioci
krivicnih djela prema kojima se primjenjuju odredbe o postupku prema maloljetnicima, treba da su izvrsili
krivicno djelo kao maloljetnici (dakle, stariji od 14 godina, jer do navrsene 14. godine nema krivicne
odgovornosti, pa se krivicni postupak obustavlja i o tome obavjestava organ starateljstva) i, pored toga,
da za vrijeme pokretanja postupka, odnosno sudenja nisu navrsili 21 godinu).
Ostale odredbe zakona primjenjuju se samo ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama glave XXVI.
U odnosu na mlada punoljetna lica (lica koja su izvrsila krivicno djelo kao punoljetna, a u vrijeme sudenja
nisu navrsila 21 godinu), ako se do pocetka glavnog pretresa utvrdi da dolazi u obzir da im se izrekne
vaspitna mjera - primjenjuje se opsti postupak, sa nekim osobenostima koje su izricito propisane za
postupak prema maloljetnicima. Prema punoljetnom licu koje je u vrijeme sudenja navrsilo dvadeset i
jednu godinu, a krivicno djelo je ucinilo kao stariji maloljetnik, primjenjivace se opste odredbe Zakona o
krivicnom postupku.
Ukoliko se do pocetka glavnog pretresa utvrdi postojanje uslova koji ukazuju da ce se i vaspitnom
mjerom postici svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne punoljetnom licu koje u vrijeme sudenja nije
navrsilo 21 godinu, obavezno se u proceduri koja se odvija protiv tog lica primjenjuju norme sadrzane u
odredbi clana 340 stav 2, cime se omogucava bolji procesni polozaj mladeg punoljetnika koji se
primjenom sljedecih odredaba zakona, u velikoj mjeri priblizava procesnom polozaju maloljetnika u
postupku prema maloljetnicima:
zabrana sudenja u odsustvu i obaveza obazrivog postupanja pri vrsenju procesnih radnji u cilju
izbjegavanja stetnog uticaja na maloljetnika (mladeg punoljetnika):
odredbe o braniocu maloljetnika;
nemogucnost oslobadanja od ouznosti svjedocenja o okolnostima potrebnim za upoznavapje
licnosti maloljetnika (mladeg punoljetnika) i prilika u kojima zivi;
posebna procesna ovlascenja organa starateljstva u postupku;
posebna pravila o pozivanju maloljetnika (mladeg punoljetnika) i nacinu dostavljanja spisa:
ogranicenja u pogledu objavljivanja toka postupka i publikovanja presude;
postupanje prema principu hitnosti tokom vodenja procedure:
odredbe o prikupljanju podataka o licnosti maloljetnika (mladeg punoljetnika) u pripremnom
postupku;
mogucnost privremenog smjestaja tokom postupka;
posebna pravila o pritvoru i smjestaju u toku postupka pred sudom
Ako se cinjenice koje se odnose na licnost maloljetnika i okolnosti pod kojima je djelo ucinjeno, a iz cega
proizilazi da se moze ocekivati da ce se i sa vaspitnom mjerom ostvariti svrha koja bi bila ostvarena
kaznom, utvrde tek na glavnom pretresu, ne dolazi do primjene navedenih pravila iz postupka prema
58
maloljetnicima, u okviru opsteg krivicnog postupka. Postavlja se pitanje ko treba da utvrdi ove cinjenice
prije glavnog pretresa, odnosno u prethodnom postupku.
To bi mogao jedino da bude sud, i to po sopstvenoj inicijativi ili na prijedlog stranaka, pri cemu sud nije
obavezan da u svakom postupku prema mladem punoljetnom lieu prije glavnog pretresa sprovede
ispitivanje u cilju utvrdivanju njegove dusevne razvijenosti, vec ce to uciniti samo ako se pojavi sumnja
da njegova dusevna razvijenost odgovara njegovom uzrastu.
Vaspitna mjera se mladem punoljetnom licu izrice rjesenjem, a ne presudom. Smatra se da je primjena
vaspitnih mjera prema mladem punoljetnom lieu iskljucena u tezim slucajevima koji se odlikuju tezinom
krivicnog djela, stepenom krivicne odgovornosti i stepenom sklonosti optuzenog asocijalnom ponasanju.
Kada je sud, primjenom opstih odredaba o odgovornosti punoljetnih lica, optuzenom izrekao kaznu
zatvora za krivicno djelo koje je izvrsio kao mladi punoljetnik, on nije duzan obrazlagati u presudi zasto
nije izrekao vaspitnu mjeru, niti se na takvom nedostatku obrazlozenja moze uspostaviti bitna povreda
odredaba krivicnog postupka.
Primjena odredaba koje se odnose na maloljetnike postaje slozenija se u slucaju kada su maloljetnici
ucestvovali u izvrsenju krivicnog djela zajedno sa punoljetnim licima. Ovo pitanje je u zakonu tako
rijeseno da je predvideno kao pravilo da ce se, u ovom slucaju, krivicni postupak prema maloljetniku
razdvojiti i sprovesti po odredbama krivicnog postupka prema maloljetnicima. Izuzetno, postupak prema
maloljetniku se moze spojiti sa postupkom prema punoljetnom lieu i sprovesti po opstim odredbama, ako
je spajanje postupka neophodno za svestrano razjasnjenje stvari. Rjesenje da se postupak vodi spojeno
donosi sudija za maloljetnike nadleznog suda, na obrazlozeni prijedlog tuzioca, a protiv tog rjesenja nije
dopustena zalba. Spajanje ovih postupaka moguce je do zavrsetka glavnog pretresa, a do tada i
razdvajanje opsteg postupka (ako prestanu razlozi koji su nalagali spajanje). U jedinstvenom postupku,
koji se sprovodi kao opsti postupak i prema maloljetnom i prema punoljetnom lieu, prema maloljetniku
ce se uvijek primijeniti odredene odredbe iz postupka prema maloljetnicima. Ostale odredbe krivicnog
postupka prema maloljetnicima primjenjuju se prema maloljetniku ako nisu u suprotnosti sa vodenjem
spojenog krivicnog postupka.
U slucaju ako je osumnjiceni ucinio vise krivicnih djela, od cega neka kao maloljetno, a neka kao
punoljetno lice, obavezno se vodi jedinstveni postupak pred vijecem koje sudi punoljetnim licima,
odnosno opsti postupak. Medutim, ukoliko je u pitanju produzeno krivicno djelo (kod koga su neke radnje
ucinjene dok je ucinilac bio maloljetan, a neke kada je ucinilac bio punoljetan), smatra se da se ove
radnje ne mogu dijeliti, jer se radi o jednom krivicnom djelu, i da je za sudenje nadlezan sudija za
maloljetnike, s tim sto se vodi opsti krivicni postupak.
U procesu prikljucenja Evropskoj uniji, BiH je dodatno intenzivirala prilagodavanje medunarodnim
standardima i cjelokupnog maloljetnickog zakonodavstva. Pritom su u fokosu i Konvencija UN o pravima
djeteta - CRC (1989), MPGPP, Standardna minimalna pravila UN za uredenje maloljetnickog pravosuda -
Beijing Rules (Pekinska pravila. 1985), Pravila UN za zastitu maloljetnika lisenih slobode - The Habana
Rules (1990)...
Obavezna odbrana
Propisano je da maloljetnik mora imati branioca od pocetka pripremnog postupka. Ovakvo zakonsko
rjesenje je u skladu sa tendencijom posebne zastite optuzenih koji su na bilo koji nacin ugrozeni, fizicki ili
psihicki. To odgovara i medunarodnim standardima o zastiti prava maloljetnika koji se izrazavaju kroz
nacelo o zastiti "najboljih interesa djeteta i maloljetnika".
Drukcije rjesenje predvideno je za punoljetne, gdje je receno da osumnjiceni, odnosno optuzeni moze
imati branioca u toku cijelog krivicnog postupka. Maloljetnik u svim slucajevima obavezno treba da ima
branioca i ne postoji mogucnost fakultativne odbrane; u suprotnom slucaju postoji bitna povreda
odredaba krivicnog postupka. Ukoliko maloljetnik ne poznaje jezik na kome se vodi krivicni postupak, sud
ce mu odrediti tumaca. Izbor branioca vrsi maloljetnik, kao i lica koja su mu bliska (zakonsk zastupnik ili
srodnici). Ukoliko navedena lica ne iskoriste ovu mogucnost, branioca, po sluzbenoj duznosti, postavlja
sudija za maloljetnike.
Sastav suda
Zakon o krivicnom postupku ne regulise detaljno sastav i nadleznost suda u postupku prema
maloljetnicima, jer se radi o materiji koja se ureduje drugim zakonima. Sud u prvostepenom postupku
prema maloljetnicima procesno nastupa u dva funkcionalna oblika, sto je potpuno prilagodeno podjeli
postupka u prvom stepenu na dvije faze (pripremni postupak prema maloljetniku i postupak pred
sudijom za maloljetnike - na rocistu ili na pretresu). Sud tako u pripremnom postupku funkcionise kroz
procesnu ulogu sudije za maloljetnike, koji vodi tu fazu postupka, a u kasnijoj fazi postupka, takode, ima
procesnu ulogu, kao sudeci sudija, koja i predstavlja sudenje u uzem smislu te rijeci.
U postupku prema maloljetnicima u prvom stepenu sudi sudija za maloljetnike, koji vodi i pripremni
postupak i obavlja i druge poslove u postupku prema maloljetnicima, u skladu s ovim zakonom. U zakonu
se ne kaze koje djelatnosti spadaju u vrsenje drugih poslova, ali je logicno da se u tu kategoriju
svrstavaju sve procesne radnje koje se sprovode uz vodenje postupka, kao sto je, na primjer, davanje
dozvole za posjetu maloljetniku koji se nalazi u pritvoru.
Za sastav suda u drugostepenom postupku karakteristicno je da je on takode specijalizovan i da sudi u
zbornom sastavu. Naime, vijece za maloljetnike u sastavu od trojice sudija odlucuje po zalbama protiv
odluke sudije za maloljetnike, u slucajevima predvidenim zakonom.
No, nema nikakve dvojbe da sudije za maloljetnike moraju imati smisla i afiniteta za rad sa
delinkventnom omladinom, ali i odgovarajuce kriminolosko obrazovanje, praksu i iskustvo.
Iskljucenje javnosti
U postupku prema maloljetnicima javnost je uvijek iskljucena, i to bez obzira na to da li je rijec o
pripremnom postupku, rocistu ili glavnom pretresu. Isto vazi i za postupak pred drugostepenim sudom.
Sudija za maloljetnike ce upozoriti lica koja prisustvuju rocistu ili glavnom pretresu na duznost cuvanja
tajne o onome sto su na rocistu ili glavnom pretresu saznala i da neovlasceno odavanje tajne predstavlja
krivicoo djelo.
Sudija za maloljetnike moze dopustiti da glavnom pretresu budu prisutna:
lica koja se have zastitom i vaspitanjem maloljetnika ili
suzbijanjem maloljetnicke delinkvencije, kao i
naucnici.
U rjesenju kojim se dozvoljava prisustvo odredenih lica na glavnom pretresu moraju se navesti njihova
imena i prezimena, kao i razlozi zbog kojihie ucinjen izuzetak od pravila sadrzanog u stavu 1 clana 365.
U toku glavnog pretresa sudija za maloljetnike moze narediti da se iz zasjedanja udalje sva ili pojedina
lica. To pravilo se, medutim, ne odnosi na tuzioca, branioca i predstavnika organa starateljstva.
Udaljenje lica sa glavnog pretresa moguce je na prijedlog stranaka, predstavnika organa starateljstva ili
po sluzbenoj duznosti, s tim da sudija za maloljetnike nije duzan da prethodno trazi njihovo misljenje ili
saglasnost.
Naposlijetku, za vrijeme izvodenja pojedinih dokaza ili govora stranaka, sudija za maloljetnike moze
narediti da se maloljetnik udalji iz zasjedanja. Udaljenje mimo ovog osnova predstavljalo bi sudenje
maloljetniku u odsustvu, sto je zabranjeno.
PRIPREMNI POSTUPAK
Pripremni postupak prema maloljetniku predstavlja prvu i obaveznu fazu postupka prema maloljetnicima,
a zavisno od njegovog ishoda moze doci do glavne faze postupka, koji se moze okoncati izricanjem
odredene krivicnopravne sankcije ili obustavom postupka, a moze doci i do obustave postupka, kada su
za to ispunjeni zakonski uslovi. Svrha pripremnog postupka nije samo prikupljanje dokaza i podatakra o
65
krivicnom djelu (sto je svrha istrage), nego je sudija za maloljetnike duzan prikupiti sve cinjenice i utvrditi
sve okolnosti potrebne za ocjenu licnosti maloljetnika, kako bi zatim tuzilac mogao donijeti odluku.
Kao specificnost pripremnog postupka istice se mogucnost sudije za maloljetnike da nareduje mjere
kojima se maloljetnik stiti od negativnih vanjskih uticaja; u tom postupku se ne utvrduju samo cinjenice
za donosenje odluke, vec se preduzimaju i mjere zastite maloljetnika i njegovog nadziranja.
Pripremni postupak prema maloljetniku je pokrenut kada sudija za maloljetnike preduzme prvu radnju po
zahtjevu za pokretanje pripremnog postupka.
67
Ako se tuzilac, na osnovu cinjenicnog stanja u spisu zavrsenog pripremnog postupka, odlucio na
predlaganje izricanja sankcije maloljetniku, stavice, u tom smislu, odgovarajuci prijedlog sudiji za
maloljetnike.
Prijedlog tuzioca da se maloljetnik kazni, odnosno da se prema njemu primijeni vaspitna mjera - treba da
sadrzi podatke nuzne za utvrdivanje identiteta (ime i prezime i godine zivota), a potom opis krivicnih
djela, dokaze iz kojih proizilazi da je maloljetnik izvrsio krivicno djelo, obrazlozenje koje treba da sadrzi
ocjenu dusevne razvijenosti maloljetnika i prijedlog da se maloljetnik kazni, odnosno du mu bude
izrecena vaspitna mjera ili kazna. Tuzilac nije duzan predlozi konkretnu vaspitnu mjeru, ali bi bilo korisno,
ukoliko to rezultat pripremnog postupka dopustaju, da se opredijeli bar za zavodsku i vanzavodsku
vaspitnu mjeru, a ako je to moguce - i za vrstu te mjere. S obzirom na to da obrazlozeni prijedlog tuzioca
ne prolazi sudsku kontrolu kao optuznica, povodom njega se odmah zakazuje rociste ili glavni pretres, a
protiv ovog prijedloga nisu dozvoljeni prethodni prigovori.
Tuzilac je duzan da prijedlog za izricanje sankcije maloljetniku ili, eventualno, za dopunu pripremnog
postupka - dostavi sudu u roku od osam dana od dana kada mu je spis dostavljen. Ovako kratak rok
zakon je predvidio zbog hitnosti postupka. ali se ne radi o prekluzivnom, nego samo o instruktivnom
roku.
PRVOSTEPENI POSTUPAK
Nakon sto se zavrsi pripremni postupak, postupak prema maloljetnicima prelazi u sljedeci dio pod
nazivom "Prvostepeni postupak" u kojem su normirani odrzavanja rocista, postupak na glavnom pretresu
i donosenje i objavljivanje odluka.
Postupak pred sudijom za maloljetnike moze se odvijati na rocistu i na glavnom pretresu. Sudija za
maloljetnike je duzan u roku od osam dana od dana prijema obrazlozenog prijedloga tuzioca, odnosno
donosenja odluke (na rocistu) da se odrzi glavni pretres, zakazati glavni pretres ili odrzati rociste za
izricanje vaspitne mjere. Za svako produzenje ovog roka sudija za maloljetnike mora imati odobrenje
predsjednika suda.
Da li ce, na osnovu prijedloga tuzioca za izricanje vaspitne mjere ili, izuzetno, odluke vijeca za
maloljetnike - sudija za maloljetnike zakazati rociste ili glavni pretres, zavisi iskljucivo od njegove ocjene.
U praksi, pak, odluka sudije za maloljetnike da zakaze rociste ili glavni pretres katkad ovisi i od prijedloga
tuzioca. Ako tuzilac predlaze da maloljetniku bude izrecena kazna ili se u prijedlogu za izricanje vaspitne
mjere predlaze zavodska vaspitni mjera, to ce opredjeljivati sudiju za maloljetnike da zakaze glavni
pretres jer se kazna i zavodska mjera mogu izreci samo nakon odrzanog pretresa. Zakon ne propisuje
pravila za zakazivanje rocista, odnosno glavnog pretresa, ali je sudska praksa oblikovala odredena
mjerila.
Rociste
Ako tuzilac predlaze izricanje vaspitne mjere, bez naznake njene vrste, sudija za maloljetnike ce, nakon
sto prouci spis predmeta, morati ocijeniti da li dolazi u obzir izricanje zavodske ili vanzavodske vaspitne
mjere. Ako se sudija za maloljetnike odluci da zakaze rociste, to znaci da je, na neki nacin, vec unaprijed
ocijenio da nije vjerovatno izricanje zavodske vaspitne mjere (koja moze biti upucivanje u vaspitnu
ustanovu, u vaspitno-popravni dom ili u drugu ustanovu za osposobljavanje).
Na rocistu se izricu disciplinska mjera upucivanja u disciplinski centar za maloljetnike i mjere pojacanog
nadzora (od strane roditelja, usvojioca ili staraoca; u drugoj porodici ili od strane nadleznog organa
socijalne zastite).
Bitne specificnosti rocista su: tajnost, ogranicena neposrednost u izvodenju dokaza, tj. primjena principa
posrednosti u izvodenju dokaza i ogranicena kontradiktornost.
Zakon ne obavezuje na obavjestavanje i pozivanje nekih lica na rociste na kome ce se raspravljati o
izricanju odgovarajuce vaspitne mjere, sto ne iskljucuje mogucnost da mu mogu prisustvovati tuzilac,
branilac, predstavnik organa starateljstva, maloljetnik, roditelji ili staralac.
U slucaju da su ta lica obavijestena o rocistu, ali se nisu odazvala, rociste ce se odrzati i u njihovoj
odsutnosti. Ukoliko je maloljetnik obavijesten o rocistu ali ne dode, ne moze se uzeti da je postupak
68
voden u njegovom odsustvu. Lica koja prisustvuju rocistu imaju pravo stavljati prijedloge u pogledu
dokaznog materijala ili vaspitne mjere koja se treba izreci. O rocistu se vodi zapisnik.
Takode, pravilo treba da bude da se samo izuzetno moze odrzati u odsustvu maloljetnika. Medutim,
obaveza je sudije za maloljetnike da saopsti maloljetniku vaspitnu mjeru koja mu je izrecena, npr.
pozivajuci ga u sud.
Sudija za maloljetnike ce zakazati glavni pretres i onda kad se ne ocekuje izricanje pomenutih
krivicnopravnih sankcija, ako smatra da prikupljeni dokazni materijal treba kontradiktorno razmotriti na
glavnom pretresu: tako ce izvodenjem dokaza na glavnom pretresu cinjenicno stanje biti pravilno i jasno
utvrdeno. Uz to, da se odrzi glavni pretres moze se odluciti na rocistu.
Ako bi kazna maloljetnickog zatvora ili zavodska vaspitna mjera bila izrecena na rocistu, to predstavlja
bitnu povredu odredaba krivicnog postupka. Inace, pravilo treba da bude da prema maloljetnim
uciniocima krivicnih djela treba primijeniti vaspitne mjere, a izuzetno, ako to okolnosti zahtijevaju –
kaznu maloljetnickog zatvora.
Glavni pretres
Ako sudija za maloljetnike zakaze glavni pretres umjesto rocista. Duzan je na pretres pozvati (pored lica
cije je prisustvo na glavnom pretresu obavezno) roditelje maloljetnika, odnosno staraoca i predstavnika
organa starateljstva, ali nedolazak tih lica ne sprecava odrzavanje glavnog pretresa. Glavni pretres ne
moze se sprovesti u odsustvu maloljetnika. Uz to, mora mu prisustvovati tuzilac, ako je stavio prijedlog
za izricanje kazne ili vaspitne mjere, kao i branilac.
Sa glavnog pretresa, kada se sudi maloljetniku, uvijek je iskljucena javnost. Pored toga, sudija za
maloljetnike moze odluciti da se iz zasjedanja udalje sva ili pojedina lica, pa i maloljetnik, sto zavisi od
njegove slobodne ocjene. Tuzilac, branilac i predstavnik organa starateljstva ne mogu biti udaljeni iz
zasjedanja. Dopusteno je, medutim, jedino da, prema diskrecionoj ocjeni sudije za maloljetnike, glavnom
pretresu prisustvuju lica koja se bave zastitom i vaspitanjem maloljetnika ili suzbijanjem maloljetnicke
delinkvencije, kao i naucni radnici.
Sudija za maloljetnike je ovlascen da, i bez prijedloga tuzioca, moze donijeti odluku na osnovu
cinjenicnog stanja koje je izmijenjeno na glavnom pretresu. Kada predstavnik organa starateljstva
prisustvuje glavnom pretresu, on moze stavljati prijedloge i ukazivati na cinjenice i dokaze koji su od
vaznosti za donosenje pravilne odluke. Sudija za maloljetnike je, ovlascen da odstupi od pravila kojima se
kod punoljetnih lica regulise priprema i rukovodenje glavnim pretresom, odlaganje i prekidanje glavnog
pretresa, zapisnik i tok glavnog pretresa, ako okolnosti konkretnog slucaja upucuju na zakljucak da
pridrzavanje tih pravila ne bi bilo cjelishodno. To podrazumijeva da se od navedenih pravila moze
odstupiti samo na nacin i u mjeri kojom se ne umanjuje zakonitost postupanja i ne ugrozava pravo
odbrane.
Treba napomenuti da se na glavni pretres shodno primjenjuju odredbe o glavnom pretresu iz redovnog
krivicnog postupka. To se posebno odnosi na izvodenje i ocjenu dokaza, gdje vaze principi
neposrednosti, usmenosti i kontradiktornosti. Zato se iskaz maloljetnika iz pripremnog postupka moze
koristiti prilikom unakrsnog ispitivanja i ocjene vjerodostojnosti njegovog svjedockog iskaza datog na
glavnom pretresu, i to u novom postupku protiv drugog optuzenog. Medutim, iskaz maloljetnika sadrzan
u zapisniku o njegovom ispitivanju u pripremnom postupku ne moze se samostalno prihvatiti i koristiti
kao dokaz, ako se maloljetnik pojavljuje u svojstvu osumnjicenog, a na glavnom pretresu u svojstvu
svjedoka.
U postupku prema maloljetnicima odlaganje ili prekidanje glavnog pretresa odreduje se samo izuzetno.
Razlog tome je sto glavni pretres treba da tece u kontinuitetu, jer je to od narocite vaznosti, odnosno u
vezi je s uzrastom ucinioca krivicnog djela, njegovom stigmatizacijom u zajednici u kojoj zivi, uticajem
(pozitivnim, ali i negativnim) glavnog pretresa na ponasanje maloljetnika, njegovim razumijevanjem i (ili)
prihvatanjem izvrsenog krivicnog djela, uspostavljanjem odnosa povjerenja izmedu sudije za maloljetnike
i drugih ucesnika u postupku i samog maloljetnika. To svakom odlaganju ili prekidanju glavnog pretresa
sudija za maloljetnike obavijestice predsjednika suda i iznijeti razloge za to.
70
zatvora utvrdi da je maloljetnik prije ili poslije izricanja ovih krivicno-pravnih sankcija ucinio krivicno
djelo.
PRAVNI LIJEKOVI
U glavi XXVI nalaze se odredbe o zalbi protiv presude i zalbi na rjesenje, zatim zabrani reformatio in
peius, kao i o ponavljanju krivicnog postupku.
Dozvoljenost zalbe
Regulisano je da je dopustena zalba protiv odluke sudije za maloljetnike prvostepenog suda kojom je
maloljetniku izrecena kazna ili vaspitna mjera, te protiv rjesenja o obustavi postupka.
Zalba na rjesenje o obustavi izvrsenja i izmjeni odluke o vaspitnim mjerama nije regulisana ovom
odredbom, vec se primjenjuju opste odredbe o zalbi na rjesenje.
O zalbama protiv odluke prvostepenog suda odlucuje vijece za maloljetnike drugostepenog suda,
sastavljeno od trojice sudija. S obzirom na to da zakon ne sadrzi posebne odredbe o dozvoljenosti zalbe
protiv drugih odluka suda tokom krivicnog postupka prema maloljetniku, ona se cijeni prema opstim
odredbama, ako one nisu u suprotnosti sa odredbama glave XXVI.
Postupak po zalbi
Rok za zalbu u postupku prema maloljetniku je osam dana od dana prijema presude, odnosno rjesenja.
U pogledu dostavljanja presude, odnosno rjesenja maloljetniku i braniocu, te pocetka roka za zalbu,
vrijede opste odredbe. I za odricanje i odustajanje od zalbe primjenjuju se opste odredbe. Zalba na
presudu kojom je maloljetniku izrecena kazna ima suspenzivno dejstvo, ali ako je maloljetnik u pritvoru -
moze se uputiti na
izdrzavanje kazne i prije pravnosnaznosti presude, ako to on zahtijeva.
Zalba protiv rjesenja kojim se izrice vaspitna mjera koja se izdrzava u ustanovi, zadrzava izvrsenje
rjesenja, ako sud, u saglasnosti s roditeljima maloljetnika i nakon saslusanja maloljetnika - ne odluci
71
drukcije. Prije donosenja odluke, sud je obavezan da saslusa maloljetnika, ali njegov pristanak, iako
pozeljan - nije neophodan.
72
Naravno, duznost ustanove u kojoj se izvrsava vaspitna mjera - da obavjestava sud, sadrzi i pravo suda
da zahtijeva dostavu takvog izvjestaja, u zakonski odredenom roku.
Funkcija suda ne svodi se na golo registrovanje toka i uspjeha vaspitne mjere radi eventualnog izriciranja
postupka obustave ili izmjene. Po ovoj zakonskoj odredbi, ovlascen je sudija za maloljetnike da preko
organa starateljstva pribavi obavjestenja o izvrsenju ostalih vaspitnih mjera (onih koje se ne izvrsavaju u
ustanovi, a to su sve mjere pojacanog nadzora i upucivanje u disciplinski centar za maloljetnike), a moze
odrediti da takav izvjestaj pribavi i odredeno strucno lice (socijalni radnik, defektolog i dr.).
Sud ce, moci zahtiejvati izvjestaj o toku izvrsenja vaspitne mjere upucivanja u disciplinski centar za
maloljetnike, bilo da se ova mjera izrice kao samostalna sankcija ili, pak prije izvrsenja mjere pojacanog
nadzora nadleznog organa socijalne zastite.
U vrsenju nadzora nad izvrsenjem vaspitnih mjera pojacanog nadzora roditelja, usvojioca ili staraoca,
pojacanog nadzora u drugoj porodici i pojacanog nadzora nadleznog organa socijalne zastite sud moze
ne samo inicirati postupak obustave i zamjene, vec i naloziti posebne obaveze uz ove mjere i ove
obaveze naknadno izmijeniti ili ukinuti.
74
Za to je, uz navedeni uslov, potrebno ostvarenje i jednog od uslova odredenih kao osnovi odgovornosti
pravnog lica.
Zakon propisuje i krug pravnih lica za "koje je iskljucena odgovornost za krivicna djela. Rijec je o BiH,
FBiH, RS, BDBiH, kantonu, gradu, opstini i mjesnoj zajednici. Njihovo iskljucenje od odgovornosti za
krivicna djela pravda se, najprije, cinjenicom da neki od njih su nosioci ius puniendi, pa bi u slucaju
postojanja njihove krivicnopravne deliktne sposobnosti mogli doci u situaciju da sami sebe kaznjavaju, a,
potom, i time da bi se, s obzirom da su sva ona korisnici budzetskih sredstava, njihovim kaznjavanjem
samo prelijevala budzetska sredstva. Sve ostale drustvene tvorevine mogu biti odgovorne za krivicno
djelo. KZBiH dopusta i mogucnost da se i nekim drugim zakonom za odredena pravna lica iskljuci ili
ogranici primjena pojedinih kazni ili drugih krivicnopravnih sankcija koje se mogu izreci pravnim licima.
Osnovna odgovornost pravnog lica za krivicno djelo je povezanost pravnog lica s izvrsenim krivicnim
djelom. Kumulativno bi se morala ispuniti dva uslova da bi postojala odgovornost pravnog lica za krivicno
djelo.
Prvi se odnosi na djelovanje ucinioca krivicnog djela i karakteristike tog djelovanja, a drugi na djelovanje
rukovodecih i nadzornih organa pravnog lica.
Prvi uslov za odgovornost pravnog lica za krivicno djelo jeste da je ucinilac krivicno djelo ucinio u ime, za
racun ili u korist pravnog lica - radnja ucinioca i njeni efekti se mogu pripisati pravnom lieu.
Moraju postojati okolnosti koje krivicno djelo i ucinioca vezuje za pravno lice, i to tako da se efekti radnji
ucinioca pripisuju pravnom lieu. Radi se o ovlascenju ucinioca da djeluje u ime, za racun ili u korist
pravnog lica. Ovlascenja mogu proizilaziti iz zakona ili drugih pravnih propisa, ukljucujuci i opste akte
pravnog lica, iz pojedinacnog akta pravnog lica, odnosno njenih upravljackih organa ili ugovora
zakljucenog izmedu ucinioca i pravnog lica.
Ucinilac krivicnog djela za koje pravno lice moze biti proglaseno odgovornom, ne mora biti lice koje ima
neku od rukovodecih pozicija u pravnom lieu, ne mora biti ni clan pravnog lica. Potrebno je da je on
krivicno djelo ucinio postupajuci po nekom pravnom osnovu u ime, za racun ili u korist pravnog lica. Taj
uslov ce biti ispunjen i onda kada radnja ucinioca predstavlja zloupotrebu datih ovlascenja i njihovim
prekocaeenjem.
Drugi uslov se tice doprinosa rukovodecih i nadzornih organa pravnog lica izvrsenju krivicnog djela. Ovim
organima mogu se smatrati i one strukture u pravnom lieu koje stvarno i prakticno vode poslovne
pravnog lica i usmjeravaju njegovo djelovanje. Pravno lice ce, prema ovom uslovu, biti odgovorno za
krivicno djelo koje je ucinilac ucinio u ime ili za racun ili u korist pravnog lica:
ako smisao ucinjenog krivicnog djela proizilazi iz zakljucka, naloga in odobrenja rukovodecih ili
nadzornih organa pravnog lica ili
su rukovodeci ili nadzorni organi pravnog lica uticali na ucinioca ili mu omogucili da ucini krivicno
djelo ili
ako pravno lice raspolaze protivpravno ostvarenom imovinskom koriscu ili koristi predmete
nastale krivicnim djelom ili
ako su rukovodeci ili nadzorni organi pravnog lica propustili duzni nadzor nad zakonitoscu rada
radnikaj
Doprinos pravnog lica izvrsenju krivicnog djela sastoji se i u donosenju odluke (zakljucka ili naloga)
rukovodecih ili nadzornih organa koje imaju obavezan usmjeravajuci pravac za djelovanje ucinioca,
odnosno u donosenju odluke (odobrenja) kojom se rukovodeci ili nadzorni organi pravnog lica
saglasavaju sa odredenim, vec zapocetim ili namjeravanim djelovanjem ucinioca, a koje je po svojoj
sadrzini takvo da njegova realizacija implicira izvrsenje krivicnog djela. Navedene odluke rukovodecih ili
nadzornih organa pravnog lica ne moraju biti donijete u nekom formalnom obliku; dovoljno je utvrditi da
je takav zakljucak, nalog ili odobrenje bio predmet razmatranja i odlucivanja navedenih organa i da je
ucinilac sa njima bio upoznat.
Eventualno, intenzitet doprinosa rukovodecih ili nadzornih organa pravnog lica moze biti takav da tuzilac
iz razloga cjelishodnosti moze odluciti da protiv pravnog lica ne zahtijeva pokretanje krivicnog postupka
(ako je doprinos pravnog lica izvrsenju krivicnog djela neznatan). Rukovodeci ili nadzorni organi su uticali
na ucinioca da ucini krivicno djelo kada su svojim radnjama doprinijeli da ucinilac donese ili ucvrsti
odluku da ucini krivicno djelo, a omogucili su uciniocu da ucini krivicno djelo onda kada su mu stvorili
75
uslove za izvrsenje krivicnog djela (npr. davanjem finansijskih ili drugih materijalnih sredstava za
izvrsenje krivicnog djela).
Raspolaganje sa protivpravno ostvarenom imovinskom koristi ili koriscenje predmeta nastalih krivicnim
djelom pretpostavlja da je krivicno djelo u formalnom smislu dovrseno, tj. da je ostvaren njegov zakonski
opis. U tom smislu se raspolaganje ostvarenom imovinskom koristi ili koriscenje predmetima nastalim
krivicnim djelom moze smatrati saglasavanjem rukovodecih ili nadzornih organa pravnog lica sa krivicnim
djelom koje je ucinilac vec ucinio u njeno ime, za njen racun ili u njenu korist i sa protivzakonitim
stanjem stvorenim njegovim izvrsenjem i predstavlja odrzavanje povrede zasticenog dobra. Duzni nadzor
podrazumijeva nadzor nad zakonitoscu rada radnika koji su rukovodeci ili nadzorni organi pravnog lica
duzni vrsiti po odgovarajucim propisima.
Za odgovornost pravnog lica za krivicno djelo koje je ucinilac ucinio u njeno ime, za njen racun ili u njenu
korist, zakon prihvata model subjektivne odgovornosti. Potrebno je svjesno djelovanje nadzornih ili
rukovodecih organa pravnog lica koje je objektivno doprinijelo izvrsenju krivicnog djela. Ono
podrazumijeva njihovu pravilnu predstavu o vlastitom djelovanju i uvijek se pretpostavlja, ali nije
iskljucena mogucnost dokazivanja suprotnog.
Odgovornost pravnog lica za krivicno djelo ne iskljucuje krivicnu odgovornost fizickih, tj. odgovornih lica
za izvrsenje krivicnog djela. Naravno, rijec je o fizickom lieu koje je ucinilac krivicnog djela za koje
odgovara i pravno lice. Nije rijec o fizickim, odnosno odgovornim licima u rukovodecim ili nadzornim
organima pravnog lica, koji su svojim radnjama preduzetim u okviru djelovanja rukovodeceg ili
nadzornog organa pravnog lica kqjim je ostvaren doprinos tih organa pravnog lica izvrsenju krivicnog
djela, ostvarili obiljezja odredenog krivicnog djela.
Ako u pravnom lieu, osim ucinioca, nema drugog lica ili organa koji bi mogli usmjeravati ili nadzirati
ucinioca, pravno lice odgovara za ucinjeno krivicno djelo u granicama odgovornosti ucinioca.
Radi se o dvije vrste pravnih lica: pravnim licima koje u svom clanstvu nemaju drugo lice, osim ucinioca i
pravnim licima koje, osim ucinioca, nemaju organa koji bi mogli usmjeravati ili nadzirati ucinioca - pravno
lice u svom personalnom sastavu ima i drugih clanova, osim ucinioca, ali nema organa personalno
razlicitog od ucinioca koji bi usmjeravao ili nadzirao ucinioca.
Ovakvo rjesenje odstupa od modela limitirane - izvedene odgovornosli i predstavlja model ekstremne
izvedene odgovornosti pravnog lica za krivicno djelo. Razlog je sto se odgovornost pravnog lica za
krivicno djelo ne vezuje samo uz protivpravno ostvarenje zakonskih obiljezja odredenog krivicnog djela
od strane fizickog lica kao ucinioca, nego i uz postojanje i granice odgovornosti ucinioca.
76
kazne), one se uzimaju u obzir i u postupku protiv pravnog lica. Ovo vazi, takode, i kada tece postupak
samo protiv pravnog lica.
82
dusevno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi. U toku ovog postupka optuzeni mora imati branioca zbog
svog mentalnog stanja.
Dusevno oboljenje moze nastati u bilo kojoj fazi krivicnog postupka npr. u fazi istrage ili poslije
potvrdivanja optuznice), a to znaci da je ova odredba primjenjiva ne samo na optuzenog vec i na
osumnjicenog.
Nakon donosenja rjesenja o prekidu postupka, dolazi do njegovog zastoja, sa dva moguca ishoda:
krivicni postupak ce se nastaviti kada se zdravstveno stanje optuzenog poboljsa, i to pod uslovom
da poboljsanje zdravstvenog stanja bude takvog stepena da optuzeni moze ucestvovati u
postupku i da nastavak postupka predlozi tuzilac. Zbog toga je obaveza tuzioca da uz zahtjev za
nastavak krivicnog postupka predoci i dokaze koji ukazuju da je zdravstveno stanje optuzenog
poboljsano u mjeri da ponovo moze ucestvovati u krivicnom postupku;
donijeti presudu kojom se optuzba odbija, ako u toku prekida postupka nastupi zastara krivicnog
gonjenja. Medutim, presuda se moze donijeti samo na osnovu odrzanog glavnog pretresa zbog
cega se u smislu ove procesne odredbe moze donijeti samo rjesenje kojim se krivicni postupak
obustavlja.
Protiv svih rjesenja stranke, odnosno branilac imaju pravo izjaviti zalbu o kojoj odlucuje vijece, i to ako je
rjesenje donio sudija za prethodni postupak, odnosno sudija za prethodno saslusanje.
U ostalim slucajevima, odnosno kasnijim fazama krivicnog postupka rjesenje donosi raspravno, odnosno
vanraspravno vijece. O zalbama protiv ovih rjesenja donesenih u stadijumu glavnog postupka odlucuje
vijece drugostepenog suda.
USLOVI ZA IZRICANJE
Mjera oduzimanja imovinske koristi sastoji se u oduzimanju svake imovinske koristi koja je pribavljena
krivicnim djelom. Prema KZBiH, primjenom ove mjere oduzima se novac, predmeti od vrijednosti i svaka
druga imovinska korist.
Pod novcem se podrazumijeva kako nas, tako i strani novac.
U predmete od vrijednosti spadaju: tehnicka roba, nakit napravljen od plemenitih metala, stari novac od
plemenitih metala, hartije od vrijednosti, itd., a kao druga imovinska korist smatra se nagrada za
izvrseno krivicno djelo koja se konkretno manifestuje u vidu razlicitih besplatnih usluga, sprjecavanje
nuznog smanjenja imovine, otklanjanje prepreka kako bi se na taj nacin omogucilo povecavanje imovine
86
itd. Imovinska korist koja se oduzima od ucinioca krivicnog djela ili, pak, od drugih subjekata jeste svaki
imovinski efekat koji znaci protivpravan dobitak za ucinioca.
Posebno treba istaci da u imovinsku korist ulaze samo one vrijednosti koje su neposredno pribavljene
izvrsenjem krivicnog djela.
U imovinsku korist ne ulaze predmeti koji je ucinilac pribavio krivicnim djelom, ukoliko se utvrdi da su ti
predmeti svojina ostecenog ili nekog drugog lica, kao ni predmeti kod kojih nije utvrdeno kome
pripadaju, odnosno cije su vlasnistvo.
Prvi uslov koji mora biti ispunjen da bi se imovinska korist mogla oduzeti od ucinioca krivicnog djela je da
se utvrdi da ona uopste postoji, odnosno da je ucinilac uopste pribavio protivpravnu imovinsku korist. Da
bi se izrekla mjera oduzimanja imovinske koristi, nije dovoljno samo da je nacin pribavljanja imovinske
koristi protivpravan, vec je potrebno da je i sama pribavljena imovinska korist protivpravna.
Drugi uslov koji mora da bude ispunjen da bi doslo do oduzimanja imovinske koristi jeste da postoji
sudska odluka kojom je utvrdeno izvrsenje krivicnog djela. To moze biti:
presuda kojom se optuzeni oglasava krivim:
sudska opomena;
rjesenje o primjeni vaspitne mjere i
presuda kojom se utvrduje da je optuzeni ucinio krivicno djelo u stanju neuracunljivosti posto se i
takvom odlukom utvrduje izvrsenje krivicnog djela.
To ne moze biti oslobadajuca presuda, jer se ovom presudom ne utvrduje postojanje krivicnog djela.
89
Postupak za opozivanje uslovne osude moze se pokrenuti po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog tuzioca.
Osteceni moze dati samo inicijativu za opozivanje uslovne osude. Postupak sprovodi sudija, odnosno
vijece koje je sudilo u prvom stepenu.
Da bi se utvrdilo postojanje ili nepostojanje uslova za opozivanje uslovne osude, sud je obavezan
zakazati posebno saslusanje radi utvrdivanja cinjenica. Na ovo rociste obavezno se pozivaju tuzilac,
osudeni i osteceni. Saslusanje se vrsi pred sudijom pojedincem ili vijecem koje je sudilo u prvom
stepenu. Prisustvo tuzioca i osudenog, odnosno branioca je obavezno, jer je zabranjeno sudenje u
odsustvu.
Opozivanje uslovne osude, nije za osudenog nista manje znacajno od njenog izricanja, tim vise sto svrha
saslusanja osudenog nije samo u tome da se provjeri je li on zaista ispunio obavezu koja mu je
nametnuta uslovnom osudom, nego i da se utvrde razlozi njenog neispunjenja za slucaj da obaveza nije
ispunjena. Osudeni ima pravo da svoj iskaz pri takvom saslusanju daje u prisustvu branioca, kao sto
moze na saslusanju, sam ili uz pomoc svog branioca, stavljati primjedbe i upozoravati na pojedine
cinjenice i okolnosti koje su vazne za donosenje odluke.
Prema tome, kada se imaju u vidu sva ta prava osudenog, onda propustanje suda da u postupku za
opozivanje uslovne osude saslusa osudenog i da ga obavijesti o saslusanju, predstavlja takvu povredu
krivicnog postupka koja je mogla uticati na zakonito i pravilno donosenje presude, sto znaci da je time
ostvarena bitna povreda odredaba krivicnog postupka.
Odluke povodom zahtjeva za opozivanje uslovne osude zavise od toga da li je sud utvrdio da je osudeni
izvrsio obaveze koje su mu nalozene u uslovnoj osudi. Ako sud nade da nema osnova za donosenje koje
od tih odluka, rjesenjem ce obustaviti postupak za opozivanje uslovne osude.
Medutim, ako sud utvrdi da osudeni nije ispunio obavezu koja mu je bila odredena u uslovnoj osudi, on
ne mora uvijek da opozove uslovnu osudu. Ako sud utvrdi da osudeni nije ispunio obavezu koja mu je
bila odredena presudom, donijece presudu kojom ce opozvati uslovnu osudu i odrediti da se utvrdena
kazna izvrsi ili odrediti novi rok za ispunjenje obaveze ili ukinuti taj uslov.
Ako osudeni u odredenom roku ne ispuni neku obavezu, sud moze najkasnije u roku od jedne godine od
dana od kada je proteklo vrijeme provjeravanja odrediti da se izvrsi kazna utvrdena u uslovnoj osudi.
Ispunjeni su uslovi da se presudom opozove uslovna osuda i kada osudeni za krivicno djelo prevare ne
vrati imovinsku korist ostecenom u ostavljenom roku. Protiv odluka koje se donesu u postupku
opozivanja uslovne osude moze se izjaviti zalba pod uslovima koji vaze za zalbu na presudu i zalbu na
rjesenje.
Pravo zalbe imaju stranke, branilac i osteceni. O zalbi na presudu i zalbi na rjesenje odlucuje vijece
drugostepenog suda. Protiv pravnosnazne presude moze se podnijeti i zahtjev za ponavljanje krivicnog
postupka.
Propisano je da su troskovi krivicnog postupka izdaci ucinjeni u povodu krivicnog postupka od njegovog
pokretanja do njegovog zavrsetka, dakle do pravnosnaznog okoncanja krivicnog postupka. Troskovi
nastali u postupku za opoziv uslovne osude (nuzni izdaci osudenog i nuzni izdaci i nagrada branilaca),
koji je obustavljen, jer je osudeni za vrijeme njegovog trajanja ispunio tzv. dvostruki uslov i platio
dugovanje, ne spadaju u izdatke koji u smislu zakona cine troskove krivicnog postupka, zato sto su
nastali poslije pravnosnaznosti presude u postupku njenog izvrsenja.
94
Za razliku od krivicnog postupka, koji ima za cilj utvrdivanje krivicnog djela, odgovornosti ucinioca i
primjenu krivicne sankcije, postupak pruzanja medunarodne krivicnopravne pomoci u uzem smislu vodi
se radi pomaganja u vodenju stranog krivicnog procesa.
Postupak pruzanja medunarodne krivicnopravne pomoci pokrece se podnosenjem molbe (zamolnice).
Postupak pocinje molbom inostranog ili domaceg suda za preduzimanje odredene krivicne procesne
radnje, koja se uvijek upucuje diplomatskim putem. Molba se sastavlja na jeziku zamoljene drzave ili joj
se prilaze prevod, ali ugovorom moze biti predvideno drukcije.
Dostavljanje molbi suda, odnosno tuzioca za medunarodnu krivicnopravnu pomoc vrsi se diplomatskim
putem, dostavljanjem molbi Ministarstvu pravde BiH. Ovo ministarstvo dalje prosljeduje primljene molbe
Ministarstvu inostranih poslova BiH. Zakonom nije predvideno neposredno dostavljanje molbe stranih ili
domacih sudova u slucajevima hitnosti, ali se takva tendencija zapaza u novijim medunarodnim
ugovorima.
Prema ZSFBiH i ZSRS, poslove medunarodne pravne pomoci vrse opstinski, odnosno osnovni sudovi, ako
zakonom nije odredeno da neke od tih poslova vrse kantonalni, odnosno okruzni sudovi. Ako se radi o
odlucivanju o priznanju stranih sudskih odluka, nadlezni su kantonalni, odnosno okruzni sudovi. O molbi
za izrucenje osumnjicenih, odnosno optuzenih i osudenih lica (ekstradicija) nadlezan je da postupa Sud
BiH.
Povodom molbe za preduzimanje neke krivicne procesne radnje, nadlezni sud moze donijeti dvije odluke.
Sud moze da odbije ovu molbu ili da je prihvati i obavi trazenu krivicnoprocesnu radnju. Sud moze odbiti
molbu strane drzave za preduzimanje neke krivicnoprocesne radnje ako ocijeni da je ova radnja
nedozvoljena ili da je nacin njenog vrsenja protivan zakonu o krivicnom postupku ili pravnom poretku.
Zakon o krivicnom postupku ne odreduje u kojoj formi se odlucuje o odbijanju ove molbe, ali, s obzirom
na to da se radnje medunarodne krivicnopravne pomoci obavljaju po domacem zakonu, odluku o
odbijanju treba donijeti u formi rjesenja.
Druga odluka koju sud moze da donese povodom molbe za preduzimanje krivicnih procesnih radnji je da
prihvati tu molbu i obavi krivicnoprocesnu radnju. Valja naglasiti da se pravna pomoc pruza samo u
trazenom obimu, tj. preduzimaju se samo one procesne radnje koje je strana drzava zatrazila u odnosu
na lice i krivicno djelo oznaceno u molbi.
Prelazenje tog okvira znacilo bi uplitanje u strani krivicni postupak. Zamoljena drzava moze sama ispraviti
jedino ocigledne pogreske u imenima, brojevima ili druge ocite pogreske u pisanju. Krivicne procesne
radnje koje treba preduzeti po molbi strane drzave mogu biti razlicite (npr. urucenje pismena, ispit nekog
lica ili suocenje).
U zakonu o krivicnom postupku nije propisano ko snosi troskove vrsenja krivicnih procesnih radnji u
okviru medunarodne krivicnopravne pomoci. Treba prihvatiti pravilo da zamoljena drzava, koja obavlja te
radnje - snosi i njihove troskove, sto je prihvaceno i u vecini medunarodnih ugovora. To, dakako,
pretpostavlja reciprocitet, tj. svaka drzava se mora obavezati na odricanje od naknade troskova. U
slucaju vanrednih troskova, snosi ih, po pravilu, drzava koja je uputila molbu za obavljanje odnosne
radnje.
U slucaju da se radi o pruzanju pravne pomoci iz nadleznosti Suda BiH, kada Ministarstvo pravde BiH,
kao nadlezno ministarstvo, primi molbu inostranog organa za pravnu pomoc, duzno je molbu dostaviti
Tuzilastvu BiH. Tuzilastvo BiH ce primljenu molbu proslijediti Sudu BiH, ukoliko se radi o preduzimanju
radnje iz nadleznosti Suda BiH. O dopustenosti i nacinu izvrsenja radnje koja je predmet molbe
inostranog organa, odlucuje Sud BiH, odnosno Tuzilastvo BiH, i to po zakonima BiH i u skladu sa svojom
nadleznoscu.
Kod odlucivanja o dopustenosti i nacinu izvrsenja radnje koja je predmet molbe, Sud BiH, odnosno
Tuzilastvo BiH ocjenjuju dopustenost radnje u provedbenom smislu, a ne u smislu valjanosti i
dopustenosti dokaza jer je pitanje dozvoljenosti dokaza u nadleznosti drzave moliteljice i o tome ne
odlucuje zamoljena drzava. Sud BiH, odnosno Tuzilastvo BiH ce dopustiti preduzimanje i one radnje koja
nije propisana ZKPBiH ili drugim zakonom BiH, ako je ta radnja dopustena prema propisima drzave
moliteljice i ako te radnje nisu nedozvoljene, odnosno suprotne odredbama domaceg krivicnog postupka.
Pored toga, ako je to predvideno ugovorom o medunarodnoj krivicnopravnoj pomoci, inostrani organi
mogu neposredno prisustvovati preduzimanju radnji koje su trazene molbom.
95
Na planu medunarodne saradnje u borbi protiv kriminaliteta, u medunarodnim ugovorima je, po pravilu,
predvidena centralizacija podataka o odredenim krivicnim djelima. Radi se o krivicnim djelima pravljenja i
stavljanja u opticaj falsifikovanog novca, neovlascene proizvodnje, preradivanja i prodaje opojnih droga i
otrova, trgovine bijelim robljem, proizvodnje i rasturanja pornografskih spisa, kao i drugim krivicnim
djelima u pogledu kojih je medunarodnim ugovorom predvidena centralizacija podataka. Centralizacija
podataka o ovim krivicnim djelima vrsi se na taj nacin sto je organ pred kojim se vodi krivicni postupak
za ova krivicna djela duzan da, bez odlaganja, dostavi nadleznom ministarstvu BiH podatke o krivicnom
djelu i uciniocu, a prvostepeni sud i pravnosnaznu presudu.
Ova obaveza proizilazi iz medunarodnih ugovora i konvencija kojima se predvida centralizacija podataka
za odredena krivicna djela. Kad je u pitanju krivicno djelo pranja novca, ili se radi o krivicnom djelu u vezi
s pranjem novca, podaci se moraju, bez odlaganja, dostaviti i organu BiH nadleznom za sprecavanje
pranja novca, odnosno Drzavnoj agenciji za istrage i zastitu (SIPA).
96
Saglasnost osudenog. Zakon o krivicnom postupku ne trazi saglasnost osudenog za izvrsenje
strane krivicne presude.
Pretpostavke u vezi sa krivicnim djelom. Osnovni uslov je da djelo mora biti krivicno djelo i prema
krivicnom zakonodavstvu BiH. Isto tako, nema izvrsenja strane krivicne presude za politicka,
vojna i fiskalna krivicna djela. Takode, trazi se da ne postoji suprotnost nacelima javnog poretka
ili bezbjednosti zamoljene drzave. Uz to, za isto krivicno djelo osudeni ne smije biti pravnosnazno
osuden ili osloboden u drzavi u kojoj kazna treba da bude izdrzana - nacelo ne bis in idem.
Smetnje izvrsenju strane krivicne presude su i: azil osudenog u zemlji izricanja presude, presuda
donesena u odsustvu itd.
Preostali dio kazne mora biti u odredenom minimalnom vremenskom trajanju. U slucaju izvrsenja
strane krivicne presude, preostali dio kazne koju treba da izdrzi osudeni u zamoljenoj drzavi mora
da iznosi najmanje sest mjeseci u vrijeme podnosenja molbe. Ovaj uslov zakon o krivicnom
postupku ne predvida. Isti rok predvida i Konvencija o transferu osudenih lica. Ugovor sa
Austrijom predvida, medutim, krace trajanje preostalog dijela kazne - cetiri mjeseca.
Domaci sud mora novom presudom izreci krivicnu sankciju u skladu sa krivicnim zakonodavstvom.
Domaci sud, na ovaj nacin, oglasava inostranu krivicnu presudu nacionalno izvrsivom. Inostrana
sudska odluka ne moze se preispitati u svim elementima, vec samo u pogledu odluke o krivicnoj
sankciji. U presudi naseg suda osudenom se ne mogu izreci sporedne sankcije i mjere kojih nije
bilo u presudi inostranog suda, ma koliko to bilo opravdano. U izreku presude mora se unijeti
naziv inostranog suda i potpuna izreka njegove presude, kao i konstatacija da je djelo kaznjivo i
po krivicnom zakonodavstvu BiH (uz citiranje odgovarajucih odredbi zakona i propisane sankcije).
Poslije toga, unosi se krivicna sankcija koju je izrekao nas sud, u skladu sa nasim krivicnim
zakonodavstvom, pri cemu je vazno da se osudeni ne oglasava krivim za ovo djelo. U
obrazlozenju presude domaceg suda moraju se navesti razlozi kojima se sud rukovodio prilikom
izricanja nove sankcije.
Pokretanje postupka za izvrsenje krivicne presude inostranog suda u nadleznosti je Ministarstva pravde
BiH. Zahtjev se podnosi pismeno, sa odgovarajucom dokumentacijom. S tim u vezi, Ministarstvo pravde
BiH cijeni da li se, s obzirom na podnijeti zahtjev (molbu) i prilozenu dokumentaciju, moze odobriti
izvrsenje strane pravnosnazne krivicne presude. Ovo ministarstvo ne donosi formalnu odluku (rjesenje) o
tome, vec samo odluku da li se izvrsenje moze ili ne moze sprovesti, o cemu izvjestava drugu ugovornu
stranu.
Stvarno nadlezan za izricanje nove krivicne sankcije je Sud BiH. Mjesno nadlezan je sud sa podrucja gdje
je osudeni imao posljednje prebivaliste u RS, a ako osudeni nije imao prebivaliste u RS - sud prema
mjestu njegovog rodenja. Ako osudeno lice nije imalo prebivaliste, niti je rodeno u RS, Vrhovni sud RS ce
odrediti jedan od stvarno nadleznih sudova u RS pred kojim ce se sprovesti postupak.
Odluku (u formi presude) donosi vanraspravno vijece. Sud ce, o sjednici vijeca, obavijestiti tuzioca,
osudenog i njegovog branioca. Nedolazak na sjednicu vijeca stranaka koje su uredno obavijestene, ne
predstavlja osnov za neodrzavanje sjednice. U tom slucaju, vijece ce odluku donijeti i bez njihovog
prisustva.
Protiv ove presude imaju pravo zalbe tuzilac, osudeni i njegov branilac. U zalbi se ne moze pobijati
presuda inostranog suda, vec samo presuda domaceg suda. Postupak po zalbi na ovu presudu je
identican zalbenom postupku po presudi suda u redovnom krivicnom postupku. Medutim, protiv ove
presude nije dozvoljen zahtjev za ponavljanje krivicnog postupka.
Medunarodni ugovori i unutrasnje pravo predvidaju i postupak podnosenja zahtjeva za prenos izvrsenja
krivicne presude u inostranstvo. Nase pravo nema odredaba o tom postupku. Propisano je samo da ce,
ako strani drzavljanin koga je osudio domaci sud ili neko drugo lice ovlasceno ugovorom, podnese molbu
prvostepenom sudu da osudeni izdrzava kaznu u svojoj zemlji - prvostepeni sud postupiti po
medunarodnom ugovoru. To znaci da u tom slucaju taj sud mora, kao i kada u postupku za pruzanje
medunarodne krivicnopravne pomoci sastavlja molbu i dostavlja je stranom organu, u smislu
medunarodnog ugovora - ispitati postoje li pretpostavke za izvrsenje nase krivicne presude u
inostranstvu.
97
Ako je zamoljena drzava preuzela izvrsenje, privremeno prestaje daljnje izvrsenje u drzavi izricanja
presude, a pravo drzave izricanja presude na izvrsenje krivicne sankcije konacno prestaje kada je
osudeno lice potpuno izdrzalo kaznu ili drugu mjeru ili mu je ona konacno oprostena.
98
Ustupanje, odnosno preuzimanje krivicnog gonjenja zapocinje podnosenjem zahtjeva koji, po svojoj
medunarodnopravnoj formi, predstavlja molbu propisanog sadrzaja. Za taj sadrzaj vaze, po pravilu, opsti
propisi o sadrzaju molbe u postupku medunarodne krivicnopravne pomoci u uzem smislu. Uz molbu,
naravno, treba dostaviti prikupljene dokaze u drzavi moliteljici, kako bi se zamoljenoj drzavi omogucilo
pokretanje i vodenje krivicnog postupka. Odluku o ustupanju krivicnih spisa stranoj drzavi radi krivicnog
gonjenja mogu donijeti razliciti subjekti, u zavisnosti od faze krivicnog postupka. Prije podizanja
optuznice, odluku o ustupanju donosi tuzilac, a nakon podizanja optuznice i do ustupanja predmeta
sudiji, odnosno vijecu u svrhu zakazivanja glavnog pretresa odluku donosi sudija za prethodno
saslusanje, na prijedlog tuzioca.
100
Krivicnom procesnom pravu pripada onaj dio instituta izdavanja krivaca koji se odnosi na procesualna
sredstva i garancije kojima se predlaze, razmatra i odlucuje o zahtjevu za izdavanje.
Prema tome, ekstradicija ne predstavlja djelatnost krivicnog pravosuda, jer ne rezultira u primjeni
krivicne sankcije na ucinioca krivicnog djela, nego u realizaciji pravnih interesa strane drzave: drzava ne
kaznjava da bi izrucila, nego izrucuje da bi u stranoj zemlji ucinilac krivicnog djela bio kaznjen.
Izdavanje je pravni posao medu drzavama koji se ureduje primarno mnogostranim ili dvostranim
medunarodnim ugovorima ili supsidijarno unutrasnjim zakonom, odnosno ciji se sadrzaj ostvaruje
reciprocitetom.
Postupak izdavanja ureden je s vise medunarodnih mnogostranih ugovora. Treba razlikovati izvore u
okviru Vijeca Evrope i izvore u okviru Evropske Unije. U okrilju Vijeca Evrope dvije su "majke konvencije":
najvaznija Evropska konvencija o ekstradiciji, s dopunskim protokolima i
Evropska konvencija o suzbijanju terorizma.
U okvirima Evropske unije od:
1. jula 2004. godine stupio je na snagu Evropski nalog za hasenje,
Evropska konvencija o pojednostavljenju postupka o izdavanju,
Evropska konvencija koja se odnosi na izdavanje,
odgovarajuce odredbe Sehengenskog sporazuma
Ekstradicija krivaca po molbi strane drzave u BiH vrsi se na osnovu zakona BiH ili medunarodnih ugovora,
a ako oni ne postoje ili neko pitanje u njima nije regulisano, primjenjuju se odredbe ZKPBiH.
Odluka o ekstradiciji u nadleznosti je i sudskih i upravnih organa. Tako, odluku o tome da li su ispunjeni
zakonski uslovi za ekstradiciju donosi Sud BiH, ali konacnu odluku o tome da li ce se izdavanje izvrsiti
-donosi ministar pravde BiH.
Potrebno je da budu ispunjeni svi uslovi za ekstradiciju, predvideni ZKPBiH, tako da nepostojanje ma i
jednog od tih uslova - iskljucuje mogucnost izdavanja.
Postupak predaje osumnjicenih, odnosno optuzenih lica protiv kojih se vodi krivicni postupak pred
medunarodnim krivicnim sudovima, ureduje se posebnim zakonom. Obaveza saradnje sa medunarodnim
krivicnim sudovima proizilazi i iz Ustava BiH, kojim su se nadlezne vlasti u BiH obavezale na saradnju i
obezbjedenje neogranicenog pristupa ICTY i bilo kojoj drugoj organizaciji koju ovlaste Ujedinjene nacije
sa mandatom iz oblasti ljudskih prava i humanitarnog prava.
102
Redovno pokretanje postupka za izdavanje osumnjicenih, odnosno optuzenih i osudenih lica vrsi se po
molbi strane drzave, koja se upucuje diplomatskim putem. Uz molbu za izdavanje moraju se priloziti:
sredstva za utvrdivanje istovjetnosti osumnjicenog, optuzenog odnosno osudenog (tacan opis,
fotografije, otisci prstiju i si.);
uvjerenje ili drugi podaci o drzavljanstvu stranca;
optuznica ili presuda ili odluka o pritvoru ili koji drugi akt ravan ovoj odluci, u izvorniku ili
ovjerenom prepisu, u kome treba da je naznaceno ime i prezime lica cije se izdavanje trazi i ostali
podaci potrebni za utvrdivanje njegovog identiteta, opis djela, zakonski naziv krivicnog djela i
dokazi za sumnju,
izvod iz teksta krivicnog zakona strane drzave koji se ima primijeniti ili je primijenjen prema
osumnjicenom, optuzenom odnosno osudenom zbog djela povodom koga se trazi izdavanje, a
ako je djelo izvrseno na teritoriju trece drzave, onda i izvod iz teksta krivicnog zakona te drzave.
Ako su ovi prilozi sastavljeni na stranom jeziku, treba da je prilozen i ovjeren prevod na jednom
od sluzbenih jezika u BiH.
Po prijemu molbe za izdavanje, Ministarstvo inostranih poslova ce molbu proslijediti Ministarstvu pravde
BiH, koje je zatim duzno tu molbu odmah dostaviti Tuzilastvu BiH, koje je, inace, organ nadlezan za
primanje zahtjeva za medunarodnu pravnu pomoc u krivicnim stvarima, u skladu sa zakonima,
multilateralnim i bilateralnim sporazumima i konvencijama, ukljucujuci i zahtjeve za izdavanje ili predaju
trazenih lica od strane sudova ili organa na teritoriji BiH i drugih drzava, odnosno medunarodnih sudova
ili tribunala.
Ukoliko Tuzilastvo BiH utvrdi da molba nije potpuna, o tome ce obavijestiti stranu drzavu i nadlezni organ
drzave koji trazi izdavanje - da te nedostatke otkloni. U praksi ce Tuzilastvo BiH o tome obavijestiti
Ministarstvo pravde BiH koje ce to obavjestenje proslijediti Ministarstvu inostranih poslova - radi
obavjestavanja drzave moliteljijce.
Ako molba odgovara zahtjevima, sudija za prethodni postupak izdace naredbu da se stranac pritvori, ako
postoje razlozi za pritvor, odnosno preduzece druge mjere za obezbjedenje njegovog prisustva, osim ako
je vec iz same molbe ocigledno da nema mjesta izdavanju.
U "druge mjere" spadaju sve one mjere obezbjedenja koje moze po zakonu odrediti sudija za prethodni
postupak: zabrana napustanja boravista i jemstvo, s tim da se od stranca moze oduzeti i putna isprava.
Pritvor odreden po ovom osnovu moze trajati do okoncanja postupka za izdavanje, a ako prestanu razlozi
- moze ga sudija za prethodni postupak ukinuti i ranije.
Ako se ne zna prebivaliste ili boraviste stranca cije se izdavanje trazi, Tuzilastvo BiH ce prethodno utvrditi
tu cinjenicu putem nadleznog entitetskog ministarstva unutrasnjih poslova, odnosno Policije BDBiH.
Ako lice cija se ekstradicija zahtijeva u meduvremenu promijeni mjesto prebivalista odnosno boravista ili,
u cilju izbjegavanja hapsenja, prede s podrucja jednog entiteta na podrucje drugog entiteta, odnosno na
podrucje BDBiH, entitetsko ministarstvo unutrasnjih poslova na cijem podrucju je to lice imalo prethodno
prebivaliste, odnosno boraviste, odnosno Policija BDBiH trazice od entitetskog ministarstva unutrasnjih
poslova na cijem podrucju se to lice nalazi, odnosno od Policije BDBiH, da ga lisi slobode i preda.
Entitetska ministarstva unutrasnjih poslova, odnosno Policija BDBiH u ovim slucajevima obavezno
saraduju i ne mogu odbiti postupanje po zahtjevima za hapsenje i sprovodenje lica cija ekstradicija se
trazi.
Postupak pred tuziocem, kome je molba dostavljena, ima za cilj da utvrdi da li su ispunjene pretpostavke
za izdavanje stranca, odnosno da li je zahtjev za izdavanje osnovan. U tom smislu, tuzilac poziva stranca,
utvrduje njegovu istovjetnost i bez odlaganja mu saopstava zbog cega i na osnovu kojih dokaza se trazi
njegovo izdavanje i poziva ga da navede sve sta ima u svoju odbranu.
Kao sto se vidi, stranac se ne saslusava o krivicnom djelu, vec samo o podnijetoj molbi i prilozenoj
dokumentaciji, tako da nije rijec o ispitu osumnjicenog, odnosno optuzenog ili osudenog. Tuzilac ce
pouciti stranca da moze uzeti branioca po svom izboru koji moze biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i
da ima pravo na branioca bez naknade u slucajevima predvidenim zakonom. O saslusanju i odbrani
stranca sastavlja se zapisnik.
Pristanak stranca da bude izdat stranoj drzavi ne dovodi do obustave ovog postupka, niti obavezuje
organ koji odlucuje o izdavanju. Ako stranac prizna sve navode iz molbe za izdavanje, pa cak i ako da
103
svoju saglasnost za izdavanje, postupak izdavanja time nije okoncan, s obzirom na to da se uvijek mora
utvrditi postojanje svih pretpostavki.
Odluke suda
Odluku o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za ekstradiciju donosi vijece Suda BiH, nakon prijema
spisa od sudije za prethodni postupak. Vijece moze donijeti rjesenje da se molba za izdavanje stranca
odbije ili rjesenje da su ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo izdavanje.
Rjesenje da se molba za izdavanje stranca odbije sud donosi kada utvrdi da nisu ispunjene
zakonske pretpostavke za izdavanje. Protiv ovog rjesenja tuzilac se ne moze zaliti, ali je
104
predvidena obavezna sudska kontrola po sluzbenoj duznosti. Naime, ovo rjesenje se, po sluzbenoj
duznosti, dostavlja vijecu apelacionog odjeljenja, koje ga, po saslusanju tuzioca, moze potvrditi,
ukinuti ili preinaciti. Pravnosnazno rjesenje o odbijanju molbe za izdavanje vezuje ministra pravde
BiH i on, u tom slucaju, ne moze odobriti izdavanje stranca. Isto tako, odbijeni zahtjev za
izdavanje moze se ponoviti, sa novim podacima. Pravnosnazno rjesenje Suda BiH, kojim se odbija
izdavanje, dostavlja se, preko Ministarstva pravde BiH - Ministarstvu inostranih poslova, koje o
tome obavjestava stranu drzavu. Pravilo je da donosenjem rjesenja Suda BiH o odbijanju zahtjeva
za izdavanje, prestaje i pritvor nareden prema strancu, ali vijece Suda BiH moze narediti da se
stranac zadrzi u pritvoru do pravnosnaznosti rjesenja o odbijanju izdavanja. Sud to cini posebnim
rjesenjem, protiv koga je moguca zalba.
Rjesenje da su ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje stranca. Ovdje, dakle,
Sud BiH ne donosi odluku da se izdavanje izvrsi, vec rjesenjem utvrduje da su ispunjene zakonske
pretpostavke za izdavanje. Rjesenje kojim se utvrduje postojanje pretpostavki za izdavanje nije
deklaratorno, ono je meritorno rjesenje, s obzirom na to da bez postojanja tog rjesenja ne postoji
mogucnost izdavanja stranca. Protiv ovog rjesenja pravo zalbe ima samo stranac, i to vijecu
apelacionog odjeljenja Suda BiH, sto predstavlja nesumnjivu povoljnost za njega, jer se
omogucava da se u postupak ispitivanja osnovanosti zahtjeva za ekstradiciju - umetne jos jedna
sudska instanca, kao garancija ispravnosti konacne odluke. Dok se rjesenje o odbijanju molbe za
izdavanje razmatra po sluzbenoj duznosti, ovo rjesenje se razmatra samo po zalbi. Ako vijece
apelacionog odjeljenja povodom zalbe nade da su ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje
stranca, odnosno ako protiv takvog rjesenja vijeca ne bude podnesena zalba, predmet se
dostavlja Ministarstvu pravde BiH koje odlucuje o izdavanju. Konacnu odluku o tome donosi
ministar pravde BiH, kome se ovo rjesenje dostavlja nakon pravnosnaznosti, zajedno sa spisima.
Tranzit preko teritorije BiH lica cije izdavanje trazi jedna strana drzava od druge
Za tranzit (sprovodenje) osumnjicenog, odnosno optuzenog ili osudenog preko teritorije trece drzave
prilikom izdavanja, potreban je uvijek pristanak te drzave. Medunarodni ugovori obicno ustanovljavaju
obavezu te drzave da odobri taj tranzit ako se ne radi o krivicnom djelu za koje, po njenom pravu, nema
mjesta ekstradiciji ili se tome ne protive razlozi njenog javnog poretka.
Uz molbu za sprovodenje lica preko teritorije BiH dostavljaju se svi propisani dokumenti.
Zahtjev (molba) za odobrenje tranzita podnosi se i rjesava po istom postupku kao i zahtjev za zdavanje,
ali se u medunarodnim ugovorima, zbog hitnosti postupka, obicno predvida da ce zamoljena drzava
odluciti o zahtjevu podnesenom i bez propisanih formalnosti. O molbi odlucuje ministar pravde BiH, koji
moze donijeti odluku da tranzit dozvoli ili da tranzit ne dozvoli (ukoliko cijeni da se radi o o drzavljaninu
BiH ili o politickom ili vojnom rivicnom djelu). Troskovi ovog sprovodenja, pod uslovima reciprociteta,
padaju na teret sredstava budzeta BiH.
Izdavanje predmeta
U vezi sa postupkom za izdavanje osumnjicenih, odnosno optuzenih ili osudenih lica, predvidena je i
mogucnost predaje predmeta koji su oduzeti od stranca, na kojima je ili pomocu kojih je ucinjeno
krivicno djelo. Obaveza je sudije za prethodni postupak da, kada dobije molbu za izdavanje stranca -
sprovede izvidajne radnje, ne samo da bi utvrdio da li postoje pretpostavke za izdavanje stranca, vec i
radi predaje ovih predmeta stranoj drzavi. Izdavanje ovih predmeta vrsi se kada postoji poseban zahtjev
o tome, ali i u slucaju kada tog zahtjeva nema, ali je u toku postupak za izdavanje stranca. Zahtjev za
izdavanje predmeta moze se podnijeti istovremeno sa zahtjevom za izdavanje stranca, ali i samostalno.
Isto tako, predaja predmeta moze se izvrsiti istovremeno sa izdavanjem stranca, ali i naknadno, pa cak i
u slucaju kada nije doslo do izdavanja stranca (npr. zbog njegovog bjekstva ili bolesti).
108
Lice koje je provelo u pritvoru duze nego sto iznosi kazna zatvora na koju je osudeno.
Ukoliko je lice provelo u pritvoru duze nego sto iznosi kazna zatvora na koju je osudeno, ima
pravo na naknadu stete, koja se obracunava na razliku koja preostaje kada se pritvor uracunava
u kaznu zatvora. Pogresna procjena postojanja uslova za odredivanje pritvora nije okolnost koja
predstavlja nezakonitost ili pogresno postupanje drzavnih organa pri odredivanju pritvora. Sud ne
moze odgovarati za pogresnu ocjenu znacaja cinjenica koje sluze kao osnov za donosenje
njegove odluke. Isto tako, odugovlacenje krivicnog postupka u kome je odreden pritvor ne moze
rezultirati pravom na naknadu stete po tom osnovu jer radi se o situaciji kada je pritvor trajao
duze nego sto se, po uobicajenom toku stvari, moglo ocekivati. Pravo na naknadu stete po
osnovu nezakonitog pritvora se ostvaruje nezavisno od ishoda postupka, odnosno u svakom
stadijumu postupka kada se utvrdi nezakonitost u lisenju slobode.
Lisenje slobode je zakonito samo onda kada je u skladu sa zakonom predvidenom procedurom. Zahtjev
za zakonitoscu podrazumijeva ispunjenje i proceduralnih i materijalnih uslova. Zakonitost lisenja slobode
cijeni se, prije svega, u kontekstu nacionalnog prava. Za slucaj lisenja slobode potrebno je prvo utvrditi
da li je domacim pravom ispostovana procedura lisenja i da li postoji zakonski osnov za jedan ovakav cin.
Zakonski osnov lisenja slobode mora podrazumijevati i odgovarajucu cinjenicnu situaciju u kojoj ce osnov
pritvaranja biti sadrzan. Insistiranje da svako lisenje slobode mora biti u skladu sa unutrasnjim pravom,
ne znaci da to pravo moze biti suprotno principima sadrzanim EKLJP. Naprotiv, mora postojati saglasnost
unutrasnjeg prava sa evropskim standardima.
Postojanje zakonskog osnova za odredivanje lisenja slobode, ne znaci da on vise ne mora postojati. On
mora biti prisutan za cio period trajanja pritvora. Od trenutka kada je tokom trajanja pritvora zakonski
osnov prestao da postoji, a lice se jos uvijek nalazi u pritvoru, pocetno zakoniti pritvor postao je
nezakonit.
Da bi lisenje slobode, posmatrano iz ugla EKLJP i prakse Evropskog suda za ljudska prava bilo zakonito,
nije dovoljno da se zasniva na zakonskom osnovu u domacem zakonu. Potrebno je i odsustvo
proizvoljnosti i teznji ka postizanju nezakonitog cilja. Lisenje slobode odredeno na zakonskom osnovu po
domacem pravu, uz proizvoljno koriscenje ovlascenja i sa koriscenjem zakonskih ovlascenja da se ostvari
nezakonit cilj, nije u duhu EKLJP i smatra se nezakonitim.
Da bi lisenje slobode od strane Evropskog suda za ljudska prava bilo kvalifikovano zakonitim, uslov je i da
zakonske odredbe u unutrasnjem pravu imaju odgovarajuci kvalitet koji zahtijeva EKLJP. One moraju biti
dostupne i precizne, sa odgovarajucim garancijama koje ce stititi lica od proizvoljnosti. Zakon je
dostupan ako se lisenje slobode zasniva na zakonskoj odredbi koja je bila publikovana. Dostupni moraju
biti i podzakonski akti koji sluze sprovodenju zakona.
110
Postupak za naknadu stete neopravdano osudenom i neosnovano lisenom slobode odvija se odvojeno od
postupka ponavljanja krivicnog postupka i raspravlja se po njegovom zavrsetku. Ovaj postupak ima dvije
faze:
prvu, upravnu (pred organom uprave), koja je uvijek obavezna i ima za cilj da se postigne
sporazum o naknadi stete, i
drugu - sudsku, koja nije obavezna, a odvija se pred parnicnim sudom, ukoliko se sporazum o
naknadi stete ne postigne.
Prije podnosenja tuzbe sudu neopravdano osudeni i neosnovano liseni slobode duzan je da se, najprije,
svojim zahtjevom, obrati nadleznom ministarstvu (Ministarstvo pravde BiH), radi postizanja sporazuma o
postojanju stete i vrsti i visini stete. Do sporazuma se dolazi pregovaranjem u neposrednim razgovorima
izmedu ostecenog lica i ovlascenih predstavnika Ministarstva pravde BiH, ali je moguca i razmjena
podnesaka ili i jedno i drugo. Postupak tece po odredbama Zakona o upravnom postupku i u njemu se
mogu, po potrebi, izvoditi dokazi i prikupljati obavjestenja. Ako se postigne sporazum, odreduje se i vrsta
i visina naknade, o cemu se donosi rjesenje i time se postupak okoncava. Vrsta naknade se mora
odrediti, jer ne mora biti uvijek u novcu (cak ni kada je imovinska), kao i zbog toga sto se, ako je u
novcu, mogu odrediti razni nacini isplate. Rezultat sporazumijevanja ostecenog lica sa Ministarstvom
pravde BiH moze biti da do sporazuma nije moglo doci ili da je sporazum postignut samo djelimicno (u
pogledu nekih dijelova zahtjeva).
Ako Ministarstvo pravde BiH u toku ovog postupka dode do zakljucka da sporazum nije moguc, ono o
tome ne donosi rjesenje, nego samo obavjestava ostecenog, kako bi on mogao pokrenuti parnicu pred
sudom. Ako je postignut samo djelimicni sporazum, o tome Ministarstvo pravde BiH, takode, donosi
rjesenje, a za ostatak osteceni moze pokrenuti parnicu pred sudom.
Protiv rjesenja koje se donese moguca je zalba u upravnom postupku (upravni spor pred Sudom BiH), a
pravnosnazno rjesenje ima snagu izvrsnog naslova. Osteceno lice se moze tuzbom obratiti parnicnom
sudu ne samo ako ne postigne sporazum sa Ministarstvom pravde BiH, nego i onda kada Ministarstvo
pravde BiH ne donese nikakvu odluku u roku od tri mjeseca od podnosenja zahtjeva.
Ukoliko osteceni sa Ministarstvom pravde BiH ne postigne sporazum o naknadi stete ili Ministarstvo
pravde BiH ne donese odluku po zahtjevu za naknadu stete u roku od tri mjeseca od njegovog
podnosenja ili je postignut samo djelimican sporazum o naknadi stete, osteceni moze podnijeti tuzbu
nadleznom parnicnom sudu (Sudu BiH) za naknadu stete, i to u cjelini ili u nepriznatom dijelu.
Postupak pred parnicnim sudom odvija se po pravilima Zakona o parnicnom postupku. Parnicni sud je
obavezan da po sluzbenoj duznosti utvrdi da li je prethodno sproveden postupak za sporazumijevanje o
naknadi stete pred Ministarstvom pravde BiH, a zatim da izvodenjem odgovarajucih potrebnih dokaza
utvrdi postojanje stete i njen iznos.
Pravo na naknadu stete sud cijeni po odredbama Zakona o parnicnom postupku, a visinu i vrstu naknade
odreduje po odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Pri tome, parnicni sud je nevezan izjavama
jedne i druge stranke datim u postupku sporazumijevanja. U svakom slucaju, parnicni sud naknadu
odmjerava po slobodnom uvjerenju i za ono sto je utvrdeno - mora je dosudti u punom iznosu.
Zakon predvida da pravo na naknadu stete zastarjeva u roku od tri godine, sto znaci da se samo u tom
roku moze ostvariti.
Rok se racuna razlicito: od dana pravnosnaznosti (pravnosnaznost prvostepene presude kojom je
optuzeni osloboden optuzbe ili je optuzba odbijena, odnosno od dana pravnosnaznosti rjesenja tuzioca ili
suda kojim je postupak obustavljen) ili od dana prijema odluke viseg suda (ako je povodom zalbe
rjesavao visi sud).
U ovom roku mora biti pokrenut ne samo postupak pred organom uprave, vec i parnica pred sudom.
114
O PRAVNIM LIJEKOVIMA UOPSTE
Pojam, znacaj i zadatak pravnih lijekova
Pravni lijekovi su vrsta pravnih sredstava kojima stranke i druga ovlascena lica u krivicnom postupku
pobijaju odluku suda o krivicnoj stvari koju smatraju nepravicnom ill nezakonitom, trazeci od suda
pravnog lijeka da je izmijeni ili ukine.
Pravni lijekovi (legal remedies, Rechtsmittel, remedia iuris) su procesne radnje subjekata u krivicnom
postupku kojima se pobija sudska odluka s ciljem da se ukine ili izmijeni donosenjem nove sudske
odluke. Pravni lijek je materijalizovani izraz nezadovoljstva odredenom sudskom odlukom u obliku
zakonskog pravnog sredstva.
Pojedini autori definisu pravne lijekove "kao sredstva ciji je cilj otklanjanje pogresnih sudskih odluka" ili
"kao sredstva za pobijanje presuda."
Za razliku od ostalih pravnih sredstava koja stoje na raspolaganju strankama i drugim ucesnicima radi
ostvarivanja njihovih prava i interesa u krivicnom postupku (zahtjevi, prigovori, prijedlozi, molbe, prituzbe
i si), pravni lijekovi su upravljeni protiv odluka suda. Pravnim lijekom pobija se odluka suda, dakle
dokazuje njena nepravilnost ili nezakonitost i po tom osnovu od neposredno viseg nadleznog suda trazi
preinacenje ili ukidanje te odluke. Smatra se, naime, da ispitivanje jedne krivicne stvari u dvije sudske
instance pruza dovoljno jemstvo za pravilnost i zakonitost postupka, a takode i za potpunu zastitu prava i
interesa stranaka u postupku. Znacenje pravnih lijekova ogleda se i u pospjesivanju efikasnijeg i
kvalitetnijeg rada i postupanja sudskih organa, cime se bitno pridonosi sveukupnoj afirmaciji pravosuda.
U svakom slucaju, pravni lijek je moguc samo pod uslovom da je donijeta odluka u prethodnom stepenu i
da ne postoji mogucnost da drugostepeni sud donese odluku umjesto prvostepenog.
Kada se zavrsi postupak u prvom stepenu, sudenje u daljim stepenima uslovljeno je upotrebom pravnih
lijekova. Postojanje postupka pravnih lijekova, zavisi od volje lica ovlascenih na njihovo podnosenje, s tim
da ta lica odreduju i obim i predmet odlucivanja, sem nekih izuzetaka.
Opravdanje upotrebe pravnih lijekova sadrzano je i u izvjesnosti donosenja pravilnije odluke u postupku
pravnog lijeka, koja se ogleda u vise vaznih cinjenica:
izjavom pravnog lijeka krivicni se predmet iznosi pred visu instancu u kojoj su sudije s vecim
znanjem i iskustvom i boljim objektivnim uslovima rada;
pravilnost donesene odluke podvrgava se ocjeni dvaju razlicitih foruma;
drugostepeni sud je kvalitativno bolji;
druge sudije ponovo ispituju istu stvar, sto znaci da se odluka formira kroz vise ispitivanja raznih
lica;
postoji mogucnost iznosenja novih cinjenica i novih dokaza i si.
Opravdanje upotrebe pravnih lijekova nalazi se, prije svega, u potrebi sto potpunijeg ostvarivanja
osnovnog zadatka krivicnog postupka koji se sastoji u omogucavanju da se svaka krivicna stvar rijesi
zakonito i da se donese pravilna i pravedna odluka. Ustanova pravnog lijeka motivisana je nastojanjima
da svaka krivicna stvar bude zakonito rijesena, odnosno da se stvore procesne mogucnosti odlucivanja i
dovodenja do pravilne i zakonite odluke. To se, medutim, ne moze uvijek postici u postupku pred
prvostepenim sudom, i to kako u pogledu utvrdivanja cinjenica, tako i i u pogledu primjene zakona na
utvrdeno cinjenicno stanje. Greske su moguce bilo zbog propustanja i nezakonitosti radnji samih
stranaka, a tako i drugih ucesnika u krivicnom postupku. Nezakonite i nepravilne odluke nastaju i zbog
nesposobnosti i nezakonitog rada samih sudija, ali i zbog preopterecenosti sudija velikim brojem drugih
predmeta. Bolja odluka drugostepenog suda ocekuje se i zbog toga sto je sporni predmet izlozen ocjeni
dvije instance, pa zato druge sudije ponovo ispituju istu stvar, a postoji i mogucnost iznosenja novih
cinjenica i dokaza. Uz ovo, pravni lijekovi znacajno doprinose ujednacavanju i pravilnijem shvatanju
pojedinih instituta materijalnog i krivicnog procesnog prava. S tim u vezi, medunarodnopravna jemstva
prava na zalbu predvidena su u MPGPP i u EKLJP.
Isto tako, pravo na zalbu je neodvojivo od prava na pravicno sudenje iz EKLJP. Na osnovu tih
konvencijskih i ustavnih normi, svi procesni zakoni - krivicni, parnicni, upravni i drugi - neizostavno
sadrze i odredbe o pravnim lijekovima, posebno o pravu na zalbu protiv prvostepenih odluka.
U EKLJP utvrdeno je da svako kome su povrijedena prava i slobode predvidena u ovoj konvenciji ima
pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, cak i kada su povredu ovih prava i sloboda
115
izvrsila lica koja su postupala u sluzbenom svojstvu Evropski sud za ljudska prava je odredio da se zastita
pruzena clanom 13 treba protezati na svaciji sporni zahtjev da su njegova prava i slobode prema EKLJP
povrijedeni. Taj sud i Komisija za ljudska prava su dopustili siroku slobodu ocjene drzave u odredenju sta
je "djelotvornost": lijek mora biti djelotvoran u praksi kao i u zakonu, posebno u smislu da njegovo
provodenje ne smije biti neopravdano ometano radnjama ili propustima nadleznih organa tuzene drzave.
Evropski sud je utvrdio da pojam "pravni lijek" moze stvarno sadrzavati "grupu pravnih lijekova" i
pojasnio da pravni lijek moze biti "podvrgnut izvornim ogranicenjima okolnosti. Kada pojedinac ima
sporan zahtjev da je zrtva krsenja prava navedenih u EKLJP, on treba imati pravni lijek pred domacim
organom, i to kako da bi se odlucilo o njegovom zahtjevu, tako i zato da bi se, ako je to potrebno,
omogucila zalba.
I dosadasnji Dom za ljudska prava za BiH je zauzeo stav da pravni lijekovi koji su dostupni podnosiocu,
moraju biti dovoljno sigurni ne samo u teoriji nego i u praksi, a ako nije tako, nedostajace im neophodne
dostupnosti i efikasnosti.
Pravo na zalbu protiv sudskih krivicnih presuda nije samo ustavno i zakonsko pravo covjeka i gradanina
vec je i osnovno ljudsko pravo koje kao takvo predvida i jamci i EKLJP.
119
OGRANICENJA U POBIJANJU ODLUKE PRAVNIM LIJEKOM
U postupku pravnih lijekova nuzno je obezbijediti ostvarenje razlicitih ciljeva i nekih osnovnih nacela
krivicnog postupka. Pravni lijekovi su jedna od garancija da se dobije zakonita i pravilna presuda, koja ce
biti zasnovana na istini. Njima se, zapravo, na direktan nacin ostvaruju nacela pravednosti i zakonitosti.
S druge strane, vazno je ispostovati i nacelo procesne ucinkovitosti, jer je u interesu stranaka i drugih
ucesnika u postupku da se sto jednostavnije i sto brze rijesi predmetni slucaj. Tezi se, dakle, da se
krivicna stvar sto prije okonca i pristupi izvrsenju krivicne sankcije, ako ona bude izrecena. Postavlja se,
isto tako, i pitanje odredivanja mjere u kojoj ce ti ciljevi i nacela moci biti ostvareni u postupku pravnih
lijekova, sto ima za posljedicu i uvodenje nekih ogranicenja u njihovoj upotrebi.
Ova ogranicenja javljaju se u formi iskljucenja i odlaganja upotrebe pravnog lijeka.
Iskljucenje pravnog lijeka. Pravni lijek se iskljucuje kada ga mali znacaj ili privremenost odluke ne
opravdavaju ili kada ne postoji pravna mogucnost za organizovanje pravnog lijeka ili kada se zahtjevu za
upotrebu pravnog lijeka u odredenoj situaciji suprotstavlja neki interes koji se smatra visim i koji se
prvenstveno zeli zadovoljiti i si. To iskljucenje moze se odnositi na pojedine vrste odluka ili na neke
presude ili rjesenja. Pravni lijekovi su iskljuceni uglavnom kada su u pitanju naredbe i neka rjesenja, iako
ne samo stranke, nego i druga zainteresovana lica imaju interesa da se i protiv njih zale. Iskljucenje
zalbe, kada su u pitanju naredbe, proizilazi iz same njihove sustine: njima se samo upravlja postupkom i
ne odlucuje konacno. l sam koncept naredbi u zakonu je tako postavljen da se na njih moze uticati i bez
mogucnosti zalbe (zainteresovana lica mogu prigovarati na izdatu naredbu, a, pored toga, i organ koji ju
je donio moze je, ako se okolnosti promijene, izmijeniti). Kada je rijec o rjesenjima, za neka od njih
postoji i interes stranaka, ali i opsti interes - da se zalba dozvoli. Medutim, istovremeno, opsti interes
diktira da se u slucaju nekih rjesenja zalba iskljuci, sto se odnosi na veci broj rjesenja donijetih u
prethodnom postupku i postupku premanja presude. Potpuno iskljucenje zalbe na rjesenje bilo bi stetno,
a takva zalba, dobro konstruisana, ne samo sto ne usporava, nego naprotiv, ubrzava postupak. Pravni
lijekovi su iskljuceni protiv:
svih naredbi;
rjesenja donijetih u toku istrage, ukoliko zakonom nije ukcije odredeno;
rjesenja suda donesenih u prvom stepenu, kada je to za pojedina rjesenja u zakonu izricito
propisano;
svih rjesenja Vrhovnog suda RS;
drugostepenih presuda, osim izuzetaka utvrdenih u clanu 333 stav 1 ZKPFBiH i clanu 324 stav 1
ZKPRS;
presuda donijetih u trecem stepenu (ponavljanje krivicnog postupka).
Odlaganje pravnog lijeka. Do odlaganja upotrebe pravnog lijeka dolazi u onim slucajevima u kojima bi
samostalan pravni lijek protiv pojedinih rjesenja nepotrebno odugovlacio krivicni postupak ili ga cak i
onemogucavao, a naknadno ostavljanje njegovog rjesavanja ne proizvodi stetne posljedice za ovlascenog
subjekta pravnog lijeka. Tom subjektu ostavlja se mogucnost da se protiv ovakvog rjesenja zali
naknadno, uz glavnu krivicnu stvar, kada ona bude presudena. Tako je propisano da se rjesenja koja se
donose u cilju pripremanja glavnog pretresa i presude mogu pobijati samo u zalbi na presudu. Ta
rjesenja, sama po sebi, ne znace za stranku nikakvu stetu. Ona su za stranku stetna ako se stetno
reflektuju na konacnu odluku, tako da stete za stranku nema ako do konacne odluke ne dode, a ako do
konacne odluke dode - ta se rjesenja pobijaju zajedno sa pobijanjem konacne odluke.
Devolutivno dejstvo
Devolutivno dejstvo pravnog lijeka sastoji se u tome sto o ovom lijeku odlucuje drugi organ, a ne onaj
koji je donio odluku. Pravni lijekovi sa nedevolutivnim efektom predstavljaju izuzetak. Devolutivno
dejstvo, po pravilu, imaju redovni pravni lijekovi. Povodom redovnog pravnog lijeka, po pravilu, odlucuje
visi sud, a ne sud koji je donio pobijanu sudsku odluku. Izuzetak su zalba na presudu drugostepenog
123
suda, po kojoj u nekim slucajevima odlucuje isti sud (u drukcijem sastavu) i zalba na rjesenje, gdje,
takode, postoje slucajevi u kojima odlucuje isti sud (npr. po zalbi protiv rjesenja sudije za prethodni
postupak i sudije za prethodno saslusanje odlucuje vijece istog suda).
Do ovakvih ogranicenja devolutivnog dejstva dolazi uglavnom iz razloga hitnosti (kad je u pitanju zalba
protiv rjesenja) ili iz razloga koji leze u organizaciji sudova. Sa nedevolutivnim dejstvom je vanredni
pravni lijek zahtjev za ponavljanje krivicnog postupka. O ponavljanju krivicnog postupka odlucuje vijece
suda koji je u ranijem postupku sudio u prvom stepenu, s tim sto i prilikom odlucivanja u vijecu nece
ucestvovati sudija koji je ucestvovao u donosenju presude u ranijem postupku.
Sa devolutivnim pravnim lijekom ne treba zamjenjivati slucajeve kada se prvostepenom organu ostavlja
mogucnost da svoju odluku povuce po sopstvenoj inicijativi, pod odredenim uslovima, i da je zamijeni
drugom (nezakonite ili necjelishodne odluke o upravljanju postupkom), jer tu nema pravnog lijeka, ili
kada on ima ovlascenje da to ucini povodom pravnog lijeka stranke o kome bi trebalo da odlucuje visi
sud (to je cinjenje pravnog lijeka suvisnim, a ne rjesavanje o pravnom lijeku).
Isto tako, karakter nedevolutivnog odlucivanja nema odluka sudije, odnosno predsjednika vijeca
prvostepenog suda kojom se odbacuje neblagovremena i nedopustena zalba, jer se u ovom slucaju radi
o odlucivanju (ne i raspravljanju) o pravnom lijeku.
Suspenzivno dejstvo
Suspenzivno dejstvo pravnog lijeka postoji ako sprjecava da odluka stupi na pravnu snagu, a time i da se
izvrsi. Nasuprot tome, pravni lijek je sa nesuspenzivnim dejstvom ako se odluka moze izvrsiti, neovisno
od toga sto je u roku izjavljen pravni lijek, i prije nego sto je o njemu odluceno. Po svome dejstvu,
redovni pravni lijekovi su, po pravilu, suspenzivni, tj. odlazu izvrsenje pobijane odluke. Izuzetak su samo
neka rjesenja koja se izvrsavaju odmah poslije donosenja. Izuzeci od pravila da je pravni lijek sa
suspenzivnim dejstvom su sljedeci:
Zakonski je princip da zalba protiv rjesenja odlaze njegovo izvrsenje (ima suspenzivno dejstvo), te
da suspenzivno dejstvo ona nema samo ako je izricito propisano da zalba ne odlaze izvrsenje.
Takav karakter imaju neka rjesenja donesena u prethodnom postupku (npr. rjesenje o
odredivanju pritvora) i postupku ekstradicije.
Suspenzivno dejstvo nema vanredni pravni lijek ponavljanje krivicnog postupka. Razlozi tome su u
cinjenici da tvrdnje stranaka koje ulazu ovaj vanredni pravni lijek jos nisu dokazane, kao i
postojanje pravnosnazne presude kojoj je prethodio kompletno sproveden krivicni postupak.
Imajuci to u vidu, realno je pretpostaviti (dok se ne odluci po vanrednom pravnom lijeku) da je
osnovanija pravnosnazna presuda nego vanredni pravni lijek.
Osudem je u mogucnosti, kada to zeli, ako su ispunjeni zakonski uslovi, da stupi na izdrzavanje
kazne i prije pravnosnaznosti presude. Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze osudenog na
kaznu zatvora, koji se nalazi u pritvoru, uputiti rjesenjem, na njegov zahtjev, u ustanovu za
izdrzavanje kazne i prije pravnosnaznosti presude.
Isto tako, zalba protiv rjesenja kojim se izrice vaspitna mjera koja se izdrzava u ustanovi, zadrzava
izvrsenje rjesenja ako sudija za maloljetnike, u saglasnosti sa roditeljima maloljetnika i po saslusanju
maloljetnika, ne odredi drukcije.
Ekstenzivno dejstvo
Ekstenzivno dejstvo pravnog lijeka sastoji se u institutu pogodnosti pridruzivanja (beneficium
cohaesionis). Ovaj institut krivicnog procesnog prava predviden je u korist saoptuzenih u postupku
odlucivanja suda pravnog lijeka, poslije ulozenog pravnog lijeka. Sastoji se u obavezi drugostepenog
suda da, kada, povodom ma cije zalbe, utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuzenog
od koristi i za kojeg drugog saoptuzenog koji nije izjavio zalbu ili je nije izjavio u tom pravcu, postupi po
sluzbenoj duznosti kao da takva zalba postoji.
U teoriji je to dejstvo poznato kao pravilo - ekstenzivno dejstvo zalbe, nasuprot implicitnom dejstvu
zalbe, samo u korist onog u ciju korist se ulaze. Primjena ove pogodnosti moguca je jedino ako je
izjavljena zalba u korist optuzenog. Ovdje se ne radi samo o prosirenju ispitivanja preko osnova zalbe,
vec o ispitivanju presude bez zalbe.
124
Pravilo pogodnosti pridruzivanja treba da sprijeci da se sa optuzenima koji su oglaseni krivim istom
presudom i cija je pravna situacija jednaka - razlicito postupa. Znacaj povlastice pridruzivanja najbolje se
vidi iz podredivanja principa tzv. relativne pravnosnaznosti presude ostvarivanju ratio legisa ove
ustanove: neizjavljena zalba optuzenog ili zalba izjavljena u drugom pravcu u odnosu na uspjesno
realizovanu zalbu nekog od saoptuzenih - dovela bi do pravnosnaznosti presude protiv optuzenog koji se
nije zalio.
Medutim, primjenom ustanove beneficium cohaesionis nepobijani dio presude, kao i sama presuda protiv
optuzenog koji nije izjavio zalbu, bivaju preispitani, sto za posljedicu moze imati donosenje povoljnije
odluke za optuzenog, iako nije izjavio zalbu.
Ozivotvorenjem ustanove beneficium cohaesionis se, dakle, suspenduju dva pravila krivicnog postupka:
vezanost suda pravnog lijeka da povodom izjavljene zalbe ispituje samo pobijani dio presude
(tantum devolutum, quantum appellatum) i
vezanost viseg suda za osnove po kojima se presuda pobija (ne eat iudex ultra petita partium).
Prednost ostvarivanja ustanove beneficium cohaesionis nad uvazavanjem tzv. relativne pravnosnaznosti
presude, bez obzira na to da li se opravdavala pretpostavljanjem pravicnosti procesnim propisima,
posljedicom favor defensionis-a, teznjom za sprecavanje ocite nepravicnosti ili nuznoscu da se
onemoguci nejednak tretman pojedinih saoptuzenih u jedinstvenom krivicnom postupku - oslikava znacaj
ove ustanove.
Institut beneficium cohaesionis odnosi se na sve saoptuzene obuhvacene istom presudom, bez obzira na
to po kome je osnovu doslo do spajanja postupka. Djela mogu biti razlicita i ucinjena od raznih lica, ali
moraju biti obuhvacena istom presudom. Ovaj institut ne moze se primijeniti u pogledu saizvrsilaca i
saucesnika kojima je sudeno u odvojenim postupcima i doneseno vise posebnih presuda, sto u praksi
moze dovesti do nepravednih situacija. Naime, ukoliko prije izricanja presude bude donijeta odluka o
razdvajanju krivicnog postupka protiv nekog od saoptuzenih (najcesce saizvrsilaca), razlozi zbog kojih je
donijeta povoljnija presuda protiv ostalih saoptuzenih, nece se moci primijeniti i na saoptuzenog protiv
koga je postupak razdvojen. U protivnom, da postupak protiv jednog od optuzenih nije razdvojen,
primjenom ustanove beneficium cohaesionis donijela bi se odluka i u njegovu korist.
Institut beneficium cohaesionis primjenjuje se, pored postupka po zalbi na presudu prvostepenog suda, u
postupku po zalbi na presudu drugostepenog suda; u postupku po zalbi na rjesenje i kod ponavljanja
postupka.
Pogodnost pridruzivanja ne odnosi se, po prirodi stvari, na imovinskopravni zahtjev, iz istih razloga kao i
u parnicnom postupku, gdje, takode, ne vazi. Ako bi, hipoteticki posmatrano, saizvrsioci bili osudeni na
solidarnu naknadu stete pricinjene krivicnim djelom, a po zalbi jednog od saoptuzenih se u njegovu korist
donese povoljnija odluka, ta odluka se ne moze primijeniti i na ostale saoptuzene. Naravno, ako je
povoljnija odluka o imovinskopravnom zahtjevu po zalbi jednog od optuzenih posljedica obesnazivanja
osudujuce presude, primjenom povlastice povezanosti moze se anulirati osuda i prema ostalim
saoptuzenim, a time ce se, na indirektan nacin, u njihovu korist izmijeniti i odluka o imovinskopravnom
zahtjevu.
Pogodnost pridruzivanja se ne moze primijeniti ni u postupku po zalbi na rjesenje o odbijanju zahtjeva za
povracaj u predasnje stanje, cak i ako bi razlozi zbog kojih se trazi anuliranje prekluzije bili istovjetni kod
svih saoptuzenih. Naime, ne moze se bez aktivnosti saoptuzenog znati da li je propustanje podnosenja
molbe za povracaj u predasnje stanje posljedica sprijecenosti ili, pak, svjesne odluke.
Posebnu paznju zasluzuje sagledavanje primjene ustanove beneficium cohaesionis u postupku po zalbi
na presudu drugostepenog suda, u kome ova ustanova nadmasuje svoj prvobitni ratio legis. Naime,
izjavljena zalba na presudu drugostepenog suda nije vise od koristi samo, inace, procesno legitimisanom
optuzenom koji je propustio da izjavi zalbu ili je nije izjavio u tom pravcu, vec i optuzenom
(saoptuzenom) koji uopste nema procesnu legitimaciju za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. U ovom
slucaju beneficium cohaesionis dobija pravno - kreativnu ulogu, kao ustanova sui generis.
Zakon, pored ostalih, propisuje shodnu primjenu ove odredbe i u postupku po zalbi na rjesenje.
U teoriji krivicnog procesnog prava prevladava stanoviste da pogodnost pridruzivanja u postupku po zalbi
na rjesenje ima sire dejstvo, te da stoga razloge zbog kojih je sud pravnog lijeka donio odluku u korist
optuzenog - treba sto sire tumaciti. Uporisnu tacku ovog stava cini specificna pravna priroda zalbe na
125
rjesenje kao pravnog lijeka kojim se, po pravilu, meritorno ne rjesava krivicna stvar. Pored toga, istice se
da zakonodavac ne predvida analognu primjenu zakonskih odredaba koje regulisu osnove zalbe u
postupku po zalbi na rjesenje, niti, pak, odredaba o granicama ispitivanja pobijane presude. Iz ove
cinjenice se izvodi zakljucak da sud pravnog lijeka, striktno uzevsi, i nije vezan za osnove zalbe
predvidene zakonom i na razloge zalbe sadrzane u samoj zalbi.
Zakon nije striktno regulisao vazenje pogodnosti u postupku po zalbi na rjesenje o sudskoj opomeni.
Ratio legis ustanove beneficium cohaesionis bi nalagao vazenje ove povlastice i u ovom postupku.
Medutim, potrebno je imati u vidu specificnost sudske opomene kao krivicne sankcije, prilikom cijeg
izricanja se obavezno uzimaju u obzir licna svojstva, kao i okolnost da je ova krivicna sankcija lisena
represivnih elemenata: stoga se cini da je zakonodavac svjesno propustio da predvidi vazenje povlastice
pridruzivanja u postupku po zalbi na rjeserye o sudskoj opomeni.
Pogodnost pridruzivanja primjenjuje se i u postupku po zahtjevu za ponavljanje krivicnog postupka: sud
koji rjesava o osnovanosti podnijetog zahtjeva za ponavljanje krivicnog postupka, ima zakonsku obavezu
da primijeni ovu pogodnost. Ako bi tom prilikom sud propustio da primijeni ustanovu beneficium
cohaesionis, saoptuzenim ostaje mogucnost da podnesu zahjev za ponavljanje krivicnog postupka po
osnovu kojim je izdejstvovano ponavljanje krivicnog postupka po zahtjevu optuzenog, posto podnosenje
zahtjeva za ponavljanje krivicnog postupka nije vezano rokom.
Sadrzaj zalbe
Zakon odreduje sta zalba treba sadrzavati, odnosno kakve ona elemente mora imati da bi se smatrala
valjanom i da bi visi sud o njoj mogao ispravno odlucivati. Zalba koja sadrzi sve propisane elemente,
predstavlja valjan osnov za odlucivanje. Ti elementi su:
oznacenje presude protiv koje se podnosi zalba (naziv suda, broj i datum presude),
osnov za pobijanje presude,
obrazlozenje zalbe,
prijedlog da se pobijena presuda potpuno ili djelimicno ukine ili preinaci i
potpis lica koje podnosi zalbu.
Zakon, dalje, odreduje koji su od tih elemenata obavezni i ciji izostanak cini zalbu nevaljanom, koje od
njih (u slucaju njihova izostavljanja u zalbi) i u kojim slucajevima sam zakon nadomjesta svojom
pretpostavkom, te, napokon, koji elementi nisu neophodni i mogu izostati bez ikakvih stetnih posljedica.
Sadrzaj zalbe ne mora bid naveden zakonskim redoslijedom. Bitno je da se svi elementi nalaze u zalbi.
Zalba se mora posmatrati kompleksno, u ukupnosti njenog sadrzaja, a ne kroz izdvojene pojedine
dijelove.
lako je oznacenje presude bitan sastavni dio svake zalbe, da bi se znalo koja se odluka njome pobija, u
slucaju da ta naznaka izostane u zalbi, odnosno bude nedovoljno jasna, zakon dozvoljava utvrdivanje i na
bilo koji drugi nacin njeno odredenje.
Mogucnosti za utvrdivanje presude na koju se zalba odnosi, u slucaju propustanja njene naznake u zalbi,
razlicite su: tako, prvostepeni sud, kojem se zalba podnosi, moze najcesce iz njenog sadrzaja pronaci na
koju se njegovu presudu ona odnosi, a to moze postici iz oznake imena optuzenog (uz pomoc imenika ili
upisnika), iz oznake krivicnog djela, dana odrzanog pretresa i si., a, u svakom slucaju, taj sud moze od
zalioca kracim putem zatraziti podatke o tome. U suprotnom, sud primjenjuje slijedeci postupak: poziva
126
zalioca da u odredenom roku dopuni zalbu pismenim podneskom ili usmeno na zapisniku kod suda. Ako
zalilac ne postupi po ovom pozivu, sud ce odbaciti zalbu ako ne sadrzi podatke b), c) i e), a ako zalba ne
sadrzi podatak a) - odbacice je ako se ne moze utvrditi na koju se presudu odnosi. Ako je zalba
podnesena u korist optuzenog, dostavice se drugostepenom sudu ako se moze utvrditi na koju se
presudu odnosi, a odbacice se ako se to ne moze utvrditi. Prema tome, u zalbi se mora istaci neki od
osnova (ili vise njih, na osnovu kojih zakon omogucuje pobijanje presude).
Ako su zalbu koja ima sadrzajne nedostatke podnijeli osteceni koji ima punomocnika ili tuzilac, nije
predvidena obaveza suda da pozove zalioca na dopunu zalbe. Ukoliko ne sadrzi obavezne elemente, a ne
moze se utvrditi na koju se presudu odnosi, takva zalba ce se odbaciti. Zalba sa ovim nedostacima
podnesena u korist optuzenog koji ima branioca, dostavice se drugostepenom sudu ako se moze utvrditi
na koju se presudu odnosi, a odbacice se ako se to ne moze utvrditi.
Zakon se ne zadovoljava time da zalilac oznaci samo osnov pobijanja, vec trazi da on poblize opise i
objasni (dakle, obrazlozi) zasto presudu koju pobija smatra neispravnom. Pravilno postavljen i potpuno
oznacen prijedlog treba da sadrzi oznacenje u kojem pravcu se trazi da visi sud donese odluku (u korist
ili na stetu optuzenog), u pogledu kojeg dijela pobijane presude visi sud treba da intervenise svojom
odlukom i na koji nacin visi sud ce da donese svoju odluku (preinacenjem i kako, ili ukidanjem pobijane
presude, odnosno njenog pobijanog dijela. Medutim, zakon ne predvida nikakve konsekvence za slucaj
da taj elemenat izostane u zalbi, sto znaci da se taj prijedlog ne smatra nuznim dijelom zalbe. To,
istovremeno, znaci i da visi sud nije vezan postavljenim zalbenim prijedlogom. Na kraju izostanak potpisa
na zalbi predstavlja, u pravilu, samo neurednost pri njenom sastavljanju, pa je tesko potpis podnosioca
potpuno izjednaciti po znacenju sa ostalim nuznim elementima zalbe. Pri tome, treba imati na umu da
sam potpis nije dokaz autenticnosti oznacenog podnosioca, jer sud ne ispituje i istinitost stavljenog
potpisa.
Bitne povrede odredaba krivicnog postupka kao osnov pobijanja presude zalbom
Zakonske odredbe kojima je normiran krivicni postupak treba da obezbijede jednoobraznost postupanja
svih krivicnih sudova, uz iskljucenje mogucnosti nejednakog tretiranja bilo koga slucaja, da eliminisu
eventualnu samovolju sudija i osiguraju, u najvecoj mjeri, njihovu objektivnost. Pri tome, s obzirom na
znacenje procesnih odredaba i tezinu njihovih povreda, te na mogucnost, odnosno vjerovatnost njihovog
negativnog uticaja na valjanost presude, zakon postupa dvojako.
Jedne, najznacajnije i najteze povrede, definise poblize i nabraja ih taksativno, postavljajuci neoborivu
pretpostavku da su one negativno uticale na zakonitost i pravilnost izrecene presude.
Druge povrede ne nabraja i ne oznacava, vec ostavlja sudu da u svakom konkretnom slucaju ocijeni da li
je ustanovljena povreda postupka imala ili mogla imati takav negativan uticaj na izrecenu presudu
S obzirom na to, teorija dijeli povrede krivicnog postupka na apsolutne i relativne.
Razlika izmedu njih je u njihovom znacenju i uticaju na vaznost presude.
Kada vijece drugostepenog suda ustanovi opravdanost zalbenih prigovora u pogledu postojanja bitne
povrede krivicnog postupka, ne moze ukinuti prvostepenu presudu vec je mora preinaciti.
Uslov je da nema nekog razloga za ukidanje prvostepene presude zbog postojanja neke druge bitne
povrede odredaba krivicnog postupka ili pogresno ili nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja.
Ako visi sud ustanovi postojanje relativne povrede, on prethodno mora ocijeniti da li je ona u konkretnom
slucaju uticala ili je mogla uticati na zakonito i pravilno donosenje presude i tek ako ustanovi takvu
uzrocnu vezu izmedu povrede postupka i pobijane presude - ukida presudu.
133
optuzenog oglasi krivim, bilo da pogresno nade da uracunljivost, umisljaj ili nehat ne postoje,
odnosno da stvarna zabluda postoji. Ona optuzenog oslobodi od optuzbe.
Da li ima okolnosti koje iskljucuju krivicno gonjenje, a narocito da li je nastupila zastarjelost
krivicnog gonjenja ili je gonjenje iskljuceno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar vec
pravnosnazno raspravljena.
Da li je u pogledu krivicnog djela koje je predmet optuzbe primijenjen zakon koji se ne moze
primijeniti. Povrede zakona, predvidene u ovoj odredbi, odnose se iskljucivo na tzv. odluku o
krivnji i sastoje se, uglavnom, u pogresnom podvodenju utvrdene djelatnosti (cinjenicnog stanja),
za koju se optuzeni optuzuje, pod pravnu normu. Prema tome, kada je rijec o ovoj povredi
zakona, djelo ostaje uvijek krivicno djelo i optuzeni biva oglasen krivim za njegovo izvrsenje, ali
je, pri odredivanju njegove pravne kvalifikacije, primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti.
Da li je odlukom o kazni ili uslovnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri bezbjednosti ili o oduzimanju
imovinske koristi prekoraceno ovlascenje koje sud ima po zakonu. U pitanju je nezakonita kazna,
krivicna sankcija ili mjera krivicnog zakona. Ove povrede zakona odnose se samo na odluku o
kazni i o ostalim navedenim sankcijama, a zakon ih oznacava kao prekoracenje ovlascenja koje
sud ima, po zakonu, pri njihovom izricanju. Ove sankcije sud izrice na osnovu zakona kojima je
propisano krivicno djelo zbog koga je optuzeni oglasen krivim. Povrede zakona u tom pravcu
ogledaju se u tome sto sud izrice i odmjerava kaznu za krivicno djelo ispod ili iznad posebnog
minimuma, odnosno maksimuma (ovde se apstrahuju slucajevi ublazavanja, odnosno
poostravanja propisane kazne), zatim, u tome sto sud izrekne vrstu kazne koja nije u zakonu
predvidena za neko krivicno djelo, odnosno izrekne sporednu kaznu i kada njeno izricanje nije
predvideno ili je ne izrekne, iako je njeno izricanje obligatorno.
Da li su pravilno primijenjene odredbe o uracunavanju pritvora i izdrzane kazne. Povrede iz ove
tacke odnose se samo na primjenu zakona pri uracunavanju pritvora i vec izdrzane kazne u kaznu
koja se izrice presudom. One se sastoje u tome sto sud pogresno ocijeni treba li neki pritvor i
njegovo trajanje ili vec - izdrzanu kaznu uracunati u kaznu koja se izrice presudom.
Pogresno ili nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje kao osnov zalbe na presudu
Cinjenicno stanje je osnovni i najvazniji supstrat svakog krivicnog postupka, ono je osnov svekolikog
odlucivanja u tom postupku: tek na njemu se zasniva primjena prava, odnosno zakona, a od toga kako je
ono utvrdeno (pravilno, pogresno ili nepotpuno, s kakvim je stepenom uvjerljivosti utvrdeno i da li se i
kako ono moglo utvrditi) ovisi i primjena zakona (i kojeg), te ovakav ili onakav nacin njegove primjene,
prema tome - izricanje pravilne i zakonite presude.
Utvrdivanje cinjenicnog stanja je najznacajnija i najdelikatnija djelatnost suda u krivicnom postupku.
Kao cinjenice za potrebe krivicnog postupka oznacavaju se dogadaji i pojave koji su postojali ili postoje i
cije se postojanje mora u tom postupku rekonstruisati. Odlucne cinjenice su one na kojima se
neposredno zasniva primjena (materijalnog ili formalnog) zakona, dakle one o kojima neposredno ovisi
primjena prava. Samo one odlucne cinjenice koje su utvrdene u presudi mogu se smatrati da postoje, a
ne i druge cinjenice koje postoje izvan toga (nisu sadrzane u presudi). Prema tome, bez obzira na to sto
odlucne cinjenice jasno proizilaze iz izvedenih dokaza, uvijek se moraju izvesti zakljucci o njihovom
postojanju, jer u suprotnom nema utvrdenog cinjenicnog stanja.
Odlucne cinjenice mogu se podijeliti na procesnopravne odlucne cinjenice (od kojih zavisi primjena
brojnih procesnih odredaba kojima se ureduje sam postupak) i materijalnopravne odlucne cinjenice (od
kojih zavisi primjena materijalnih zakona, dakle krivicnih zakona).
Kada je rijec o materijalnopravnim odlucnim cinjenicama, treba naglasiti da tu ne spadaju samo one od
kojih zavisi postojanje krivicnog djela, njegova protivpravnost i krivicna odgovornost ucinioca, nego i
odluka o kazni i drugim sankcijama. To, dalje, znaci da su i cinjenice o kojima zavisi izricanje i
odmjeravanje kazne (i drugih sankcija), takode, odlucne cinjenice, bilo da ih zakon naziva olaksavajucim
ili otezavajucim, okolnostima za ublazavanje kazne, osnovima za ublazavanje kazne, osnovima za
oslobadanje od kazne itd. Ostale vazne cinjenice nemaju nikakvu direktnu vezu sa primjenom prava,
nego se koriste u postupku dokazivanja, odnosno utvrdivanja.
134
Cinjenicno stanje obuhvata skup samo odlucnih cinjenica. Buduci da cinjenicno stanje utvrduje iskljucivo
sud, utvrdenim cinjenicnim stanjem smatra se samo ono koje je sud utvrdio u svojoj presudi (odluci).
Izvan toga ne moze biti rijeci ni o kakvom utvrdenom cinjenicnom stanju.
Pogresno utvrdeno cinjenicno stanje postoji kada je u presudi neka octlucna cinjenica (ili vise njih)
pogresno utvrdena. Neka odlucna cinjenica pogresno je utvrdena kada nije istinito utvrdena, drugim
rijecima - kada nije utvrdena onako kako se dogodila u stvarnosti. Mectutim, s obzirom na to da ovdje ne
postoji mogucnost objektivnog ocjenjivanja, mora se poci od ocjene viseg suda (kada odlucuje povodom
zalbe o utvrdenom cinjenicnom stanju) i ocjene zalioca (kada zalbom pobija cinjenicno stanje), da bi se
ustanovilo odgovara li pojedina utvrdena odlucna cinjenica rezultatu provedenog dokaznog postupka. Pri
tome, istaknuti nedostaci i propusti pri utvrdivanju cinjenicnog stanja moraju u svakom pojedinom
slucaju uzrokovati pogresno cinjenicno stanje. Zato se mora, uz ustanovljenje postojanja tih nedostataka
i propusta, utvrdivati i jesu li oni u pojedinom slucaju uzrokovali, odnosno mogli uzrokovati pogresno
utvrdenje neke odlucne cinjenice. U pogledu zalioca koji pobija cinjenicno stanje, njegova ocjena da je to
stanje pogresno utvrdeno zasniva se, po pravilu, na uvjerenju da su nedostaci istaknuti u zalbenim
razlozima doveli do pogresnog utvrdivanja odlucne cinjenice. Sto se tice drugostepenog suda, njegova
ocjena, prilikom odlucivanja o zalbi u sjednici vijeca, ne dovodi do konacnog zakljucka da je cinjenicno
stanje pogresno utvrdeno, nego samo do sumnje u ispravnost utvrdenog cinjenicnog stanja, odnosno do
toga da samo smatra kako zbog pogresno utvrdenog cinjenicnog stanja treba narediti pretres pred
drugostepenim sudom. To je zato sto se, po zakonu, presuda, prema tome i cinjenicno stanje na kojem
ce se ona zasnivati, moze temeljiti samo na cinjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Cinjenicno stanje je nepotpuno utvrdeno kada je izostalo utvrdenje neke odlucne cinjenice, koje je u
datom slucaju bilo potrebno. Ocjena postojanja nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja, u krajnjoj liniji,
prebacuje se na pravno pitanje: koje je sve odredbe formalnog i materijalnog prava trebalo u datom
slucaju primijeniti i nalaze li se u utvrdenom cinjenicnom stanju sve odlucne cinjenice na kojima se
pravilna primjena tih odredaba mora zasnivati?
S tim u vezi, namece se logican odgovor: ukoliko u cinjenicnom stanju izostaje utvrdenje neke takve
odlucne cinjenice, to stanje je nepotpuno utvrdeno. Nepotpuno utvrdeno cinjenicno stanje postoji i kada
na to upozoravaju nove cinjenice ili novi dokazi. Pozivajuci se na nove cinjenice, zalilac je duzan da
navede dokaze kojima bi se te cinjenice imale dokazivati, te, pozivajuci se na nove dokaze, duzan je da
navede cinjenice koje pomocu tih dokaza zeli da dokaze. Trazi se, takode, da zalilac navede razloge zasto
te cinjenice i dokaze ranije nije iznio. Mogucnost iznosenja novih cinjenica i dokaza ima i protivnik
zalioca, koji u odgovoru na zalbu moze ne samo poricati navode protivnika, nego ih i pobijati novim
cinjenicama i dokazima. Nove cinjenice i dokazi nisu poseban osnov za ulaganje zalbe, vec samo sredstvo
kojim se utvrduje pogresnost ili nepotpunost utvrdenog cinjenicnog stanja, kao osnova za zalbu.
Najblaza procesna posljedica pogresnog, odnosno nepotpunog utvrdenja cinjenicnog stanja ogleda se u
tome sto stranka takvo njegovo utvrdenje moze pobijati zalbom, cime drugostepeni sud stice mogucnost
ispitivanja ispravnosti njegovog utvrdenja. Ukoliko drugostepeni sud, na osnovu takve zalbe, stekne
uvjerenje da je cinjenicno stanje utvrdeno pogresno ili nepotpuno, on ukida pobijanu presudu i nareduje
odrzavanje pretresa pred drugostepenim sudom.
138
Drugostepeni sud moze u sjednici vijeca odbaciti zalbu kao neblagovremenu ili kao nedopustenu ili odbiti
zalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu ili preinaciti prvostepenu presudu ili ukinuti
presudu i odrzati pretres. Te odluke se, s obzirom na sadrzaj, mogu podijeliti na procesne i materijalne.
Formalne odluke su rjesenja koja drugostepeni sud donosi ne upustajuci se u razmatranje sadrzaja i
osnovanosti zalbe, nego zalbu odbacuje kao neblagovremenu ili nedopustenu.
Materijalne odluke ce drugostepeni sud donijeti u obliku presude kada odbije zalbu kao neosnovanu i
potvrdi prvostepenu presudu ili ako uvazavajuci zalbu, preinaci prvostepenu presudu ili ako ukine
prvostepenu presudu i odredi odrzavanje pretresa.
Sve ove odluke drugostepeni sud moze donijeti samo na osnovu odrzane sjednice vijeca. Medutim, ako
uvazi zalbu i rjesenjem ukine prvostepenu presudu, drugostepeni sud mora odrzati pretres na kome se
shodno primjenjuju odredbe koje se odnose na glavni pretres.
Odlucivanje vijeca drugostepenog suda pretpostavlja postojanje vise zalbi izjavljenih protiv iste presude.
U tom slucaju o svim zalbama protiv iste presude vijece drugostepenog suda odlucuje jednom odlukom,
ukljucujuci i situaciju kada utvrdi da je neka zalba neblagovremena ili nedopustena. U tim odlucivanjima,
odluke vijeca drugostepenog suda mogu biti jednostavne ili slozene, odnosno kombinovane (npr.
presudom odbijene kao neosnovane zalbe tuzioca i ostecenog, a djelimicno uvazena zalba optuzenog i
izrecena mu blaza kazna zatvora).
Drugostepeni sud moze:
Odbaciti zalbu kao neblagovremenu. Ovakvu odluku sud ce donijeti ako utvrdi da je zalba
podnijeta poslije zakonskog roka za njeno podnosenje. Da li je zalba blagovremena, cijeni
prvostepeni sud kome je zalba dostavljena. Negativna odluka (da je zalba neblagovremena)
utvrduje se pismeno (rjesenjem), dok se pozitivna odluka (konstatacija) da je zalba blagovremena
- ne utvrduje pisanim putem. Time je ostavljena mogucnost, odnosno obaveza i drugostepenom
sudu da cijeni blagovremenost zalbe. Drugostepeni sud duzan je da zalbu odbaci ako nade da je
neblagovremena i ne moze je vracati prvostepenom sudu da ponovo cijeni njenu blagovremenost,
iako je pravilo da zalbu kao neblagovremenu prevashodno odbacuje, i to rjesenjem, sudija,
odnosno predsjednik vijeca prvostepenog suda. Nepotpuna uputa suda o pravu na zalbu ne moze
dovesti do odbacivanja zalbe zbog njene neblagovremenosti, ako je podnesena u skladu s datom
uputom.
Odbaciti zalbu kao nedopustenu. Do odbacivanja zalbe kao nedoptrslene doci ce u slucaju
ako se utvrdi da je zalbu izjavilo lice koje nije ovlasceno na podnosenje zalbe ili lice koje se
odreklo zalbe ili ako se utvrdi odustanak od zalbe ili da je poslije odustanka ponovno podnesena
zalba ili ako zalba po zakonu nije dopustena. Zalba je podnesena od strane lica koje nije
ovlasceno na podnosenje zalbe, kada se nedvosmisleno moze zakljuciti da je zalba podnesena
protiv volje optuzenog. U slucaju ako se optuzeni odrekao prava na zalbu, onda je nedopustena
naknadno podnesena zalba njegovog branioca ili ostalih lica koja mogu izjaviti zalbu u njegovu
korist. Kao nedopustenu treba odbaciti i zalbu optuzenog protiv presude u kojoj je predlozeno da
mu se, pored kazne zatvora, izrekne mjera bezbjednosti lijecenja od ovisnosti i u slucaju kada su
ispunjeni uslovi za izricanje te sankcije.
Odbiti zalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostepenog suda. Takvu presudu
donosi drugostepeni sud, kada utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se ta presuda pobija. U
takvom slucaju zalba se odbija kao neosnovana (za razliku od odbacivanja zalbe kao
neblagovremene, odnosno nedopustene). To znaci da je drugostepeni sud ocijenio sve zalbene
osnove istaknute u zalbi i razloge iznesene u njoj, te nasao da oni ne stoje, dakle da je zalba
neosnovana. Time je drugostepeni sud rijesio konacnu sudbinu pobijane presude, koja, usljed
toga, slice i formalnu i materijalnu pravnosnaznost, ukoliko u zakonu nije iznimno predvidena
mogucnost njenog daljnjeg pobijanja redovnim pravnim lijekom. Drugostepena odluka ima formu
presude, cija izreka sadrzi dvije odluke, i to: prvu, kojom se zalba podnosioca odbija kao
neosnovana i drugu kojom se potvrduje prvostepena presuda. Drugostepena odluka kojom se
zalba podnosioca odbija kao neosnovana i potvrduje prvostepena presuda spada medu tzv.
jednostavne odluke vijeca drugostepenog suda, ali ta odluka moze biti sadrzana i u tzv. slozenim
139
presudama vijeca (npr. kada vijece drugostepenog suda odbaci kao neblagovremenu zalbu
tuzioca, a zalbu optuzenog odbije kao neosnovanu i potvrdi presudu vijeca drugostepenog suda).
Preinaciti prvostepenu presudu. Zakon predvida poseban nacin odlucivanja drugostepenog
suda - preinacenje prvostepene presude, sto se svodi na meritorno i konacno (ali drukcije)
odlucivanje drugostepenog suda o krivicnoj stvari. Zakon pruza to ovlascenje uz uslov da
drugostepeni sud utvrdi da su odlucne cinjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrdene i da, s
obzirom na utvrdeno cinjenicno stanje, po pravilnoj primjeni zakona, valja donijeti drukciju
presuduja prema stanju stvari i u slucaju povrede iz clana 297 stav 1 tac. f) i j). O tome vijece
drugostepenog suda donosi odluku u formi presude, koja predstavlja meritorno i konacno
odlucivanje u krivicnoj stvari. Prema tome, priroda navedenih nedostataka u prvostepenoj presudi
takva je da ih moze otkloniti drugostepeni sud u zalbenom postupku, tako sto ce presudom
preinaciti prvostepenu presudu. Tako npr. sud drugog stepena moze izmijeniti pravnu oznaku
djela samo ako utvrdi da su odlucne cinjenice pravilno utvrdene i da se, s obzirom na tako
pravilno utvrdeno stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukcija presuda. Medutim,
kada se, uvazavanjem zalbe, prvostepena presuda preinacava u pogledu pravne ocjene djela,
izrekom drugostepene presude se mora odluciti o krivicnoj sankciji i onda kada je ona istovjetna
krivicnoj sankciji izrecenoj prvostepenom presudom. Isto tako, u izreci presude kojom se
prvostepena presuda preinacava u pogledu odluke o kazni, drugostepeni sud nije duzan da
navede da se ne opoziva ranija uslovna osuda koja je prvostepenom presudom pogresno
opozvana. Ili, kada prvostepeni sud utvrdi da su u prvostepenom postupku ucinjene povrede zbog
kojih po zakonu ne moze da preinaci niti da ukine prvostepenu odluku, on ce to samo
konstatovati u obrazlozenju svoje odluke i sl. Kada drugostepeni sud preinacuje pobijanu
presudu, moze se to odraziti i na potrebu odredivanja ili ukidanja pritvora (ali samo iz osnova
predvidenih u clanu 138 st. 1 i 2). Tada je taj sud duzan donijeti o tome posebno rjesenje, protiv
kojeg nije dopustena zalba (clan 314 stav 2).
Ukinuti prvostepenu presudu i odrediti odrzavanje pretresa. Ovakvu odluku sud ce,
uvazavajuci zalbu, donijeti ako utvrdi: a) da postoji bitna povreda odredaba krivicnog postupka,
osim slucajeva koji se odnosi na preinacenje prvostepene presude ili b) da je potrebno izvesti
nove dokaze ili ponoviti u prvostepenom postupku vec izvedene dokaze usljed kojih je cinjenicno
stanje pogresno ili nepotpuno utvrdeno. U pogledu osnova iz tacke a), prvostepena presuda se
mora ukinuti jer se takve povrede ne mogu otkloniti bez odrzavanja pretresa, odnosno ne mogu
se sanirati preinacenjem presude. U tom slucaju vijece drugostepenog suda se ne upusta u
ispitivanje pogresno i nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja, pod uslovom da se zbog tog
zalbenog osnova pobija presuda. Ovo stoga sto ako se prvostepena presuda ukida zbog bitne
povrede odredaba krivicnog postupka, onda to znaci da su kako presuda tako i postupak u kome
je donesena nistavi, pa je zakonska pretpostavka a su nevaljani i svi ostali njeni sastojci (stvarna
osnovica presude). Kad je u pitanju tacka b), ne postoji mogucnost da se na sjednici vijeca
ispravlja cinjenicno stanje. Ako vijece drugostepenog suda ukida presudu zbog pogresno ili
nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja, ne moze se upustati u ispitivanje zalbenog osnova
povrede krivicnog zakona, jer je nemoguce raspravljati o pravilnoj ili nepravilnoj primjeni
krivicnog zakona kada se ne zna kakvo ce cinjenicno stanje biti utvrdeno nakon odrzanog
pretresa. Ukoliko ne stoje eventualni zalbeni prigovori zbog postojanja bitne povrede odredaba
krivicnog postupka ili pogresno i nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja ili takvi prigovori nisu ni
navedeni, onda se zbog povrede krivicnog zakona presuda moze samo preinaciti. Vijece
drugostepenog suda moze i djelimicno ukinuti prvostepenu presudu - i u odnosu na taj dio odrzati
pretres. Kriterijum za djelimicno ukidanje presude jeste da se pojedini dijelovi presude mogu
izdvojiti bez stele za pravilno presudenje. U tom kontekstu, sama cinjenica da se radi o vise
ucinilaca jednog krivicnog djela, ne mora biti smetnja da zalbeni sud potvrdi prvostepenu presudu
u pogledu nekih optuzenih, a u odnosu na druge da ukine presudu. Ako je prvostepena presuda
ukinuta djelimicno, onda ona pravno prestaje da postoji u obimu u kome je ukinuta, pa
drugostepeni sud u odnosu na taj dio mora odrediti pretres. Ako se optuzeni nalazi u pritvoru,
drugostepeni sud mora nakon ukidanja prvostepene presude ispitati da li jos uvijek postoje razlozi
140
za pritvor, pa zavisno od te ocjene donijeti rjesenje o produzenju ili ukidanju pritvora. Ovakva
obaveza znaci ne samo ispitivanje da li jos uvijek postoje razlozi za pritvor zbog kojih je on bio
odreden ili produzen, vec, isto tako, i da li se pojavio neki novi osnov za pritvor. Bez obzira na to
da li je doneseno rjesenje o produzenju ill ukidanju pritvora, protiv njega nije dozvoljena zalba.
Ako je optuzeni u pritvoru, drugostepeni sud je duzan donijeti odluku najkasnije u roku od tri
mjeseca od dana kada je primio spise. Nakon odrzanog pretresa vijece drugostepenog suda moze
donijeti formalnu presudu kojom se optuzba odbija i meritorne presude, i to: presudu kojom se
optuzeni oslobada od optuzbe, presudu kojom se optuzeni oglasava krivim i presudu kojom se
utvrduje da je optuzeni ucinio djelo u stanju neuracunljivosti.
141
svim tim slucajevima drugostepeni sud ispravlja sve takve povrede krivicnog zakona preinacenjem
oslobadajuce prvostepene presude i izricanjem osudujuce presude.
ZALBA NA RJESENJE
Pored presuda i meritornih rjesenja kojima se odlucuje o samoj krivicnoj stvari, donose se i brojna druga
rjesenja, kako prije samog pokretanja krivicnog postupka, tako i u njegovom toku, pa i poslije njegovog
zavrsetka. Takvim rjesenjima priprema se sprovodenje krivicnog postupka i upravlja tim postupkom, te
odlucuje o pojedinim incidentnim pitanjima u toku i van samog postupka, kao i poslije njegovog
okoncanja. To je potreba konstruisanja posebnog pravnog lijeka - zalbe na rjesenje, koji postoji pored
pravnog lijeka zalbe na presudu. Konstruisanje zalbe na rjesenje upravo se sastoji u tome da se
razgranice i odrede grupe slucajeva u kojima ce biti moguca samostalna zalba, grupe gdje ce se rjesenje
pobijati samo u zalbi na presudu i grupe u kojima ce zalba biti potpuno iskljucena i da se, u poredenju sa
zalbom na presudu, unesu jos neke izmjene u osnovne elemente ovog pravnog lijeka.
143
Pravo na podnosenje zalbe protiv rjesenja, zakon, u prvom redu. pruza strankama i ostalim ovlastnim
licima. Medutim, pojedinim vrstama rjesenja mogu biti tangirana i pojedina druga lica - svjedoci, vjestaci
i tumaci, te lica koja prisustvuju pretresu, odnosno javnoj sjednici, donosenjem rjesenja o novcanoj
kazni, zatim vlasnik predmeta koji se oduzima i dr.
Stoga, propisuje se da zalbu protiv rjesenja mogu podnijeti i druga lica cija su prava rjesenjem
povrijedena.
145
Do nastavljanja krivicnog postupka moze doci u slucaju u kojem je krivicni postupak rjesenjem
pravnosnazno obustavljen ili je presudom optuzba pravnosnazno odbijena zato sto nije bilo potrebnog
odobrenja. U tom slucaju postupak ce se na zahtjev tuzioca nastaviti cim prestanu uzroci zbog kojih su
donesene navedene odluke.
Pri tome je postupak jednostavan. Naime, ovlasceni tuzilac podnosi svoj zahtjev sudu koji treba da
nastavi postupak, iznoseci dokaze o prestanku procesnih smetnji. Na zahtjev tuzioca, sud donosi odmah
rjesenje o nastavljanju postupka, a postupak se nastavlja u onoj fazi u kojoj je bio obustavljen, odnosno
u kojoj je donesena presuda kojom se optuzba odbija, zbog cega se i ne moze govoriti o ponavljanju
krivicnog postupka u uzem smislu.
Osudeni ima pravo zalbe protiv takvog rjesenja, jer se ono uvijek donosi na njegovu stetu. O zalbi protiv
rjesenja vanraspravnog vijeca, kojim se donosi odluka o nastavljanju krivicnog postupka, odlucuje vijece
drugostepenog suda.
Uslovi za ponavljanje
Ponavljanje postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom moguce je kako u korist osudenog, tako i na
njegovu stetu, odnosno na stetu lica oslobodenog optuzbe i lica za koje je optuzba odbijena. Ponavljanje
postupka u korist osudenog ima za cilj da se on oslobodi optuzbe za krivicno djelo za koje je osuden ili
da se odbije optuzba za to krivicno djelo ili da on bude osuden po blazem krivicnom zakonu.
Ponavljanje na stetu ima za cilj da se oslobodeno lice, odnosno lice za koje je optuzba odbijena, osudi ili
da se osudeni osudi po strozem krivicnom zakonu.
146
Prema tome, ponavljanje postupka odnosi se na sve vrste presuda: presude kojima se optuzeni oglasava
krivim, oslobadajuce presude i presude kojima se optuzba odbija . Ukoliko optuzba nije odbijena zbog
toga sto nije bilo potrebnog odobrenja, kada ponavljanju nema uopste mjesta, vec se trazi nastavljanje
postupka.
Odredbe o ponavljanju krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom shodno se primjenjuju i
na ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznim rjesenjem o primjeni vaspitne mjere ili o
obustavi postupka prema maloljetniku. S obzirom na to da se odredbe zakona koje se odnose na presudu
kojom se optuzeni oglasava krivim shodno primjenjuju i na rjesenje o sudskoj opomeni, te odredbe
vrijede i za ponavljanje postupka po rjesenju kojim je izrecena sudska opomena. Zakon dozvoljava
ponavljanje krivicnog postupka i u pogledu oduzimanja imovinske koristi, koje mogu traziti pravna lica.
148
Krivicni postupak koji je okoncan pravnosnaznom presudom moze se ponoviti i na stetu optuzenog, i to
samo u jednom slucaju, koji se svodi na izvrsenje specificnog krivicnog djela od strane tuzioca, a imalo je
za posljedicu donosenje presude kojom se optuzba odbija. Naime, krivicni postupak se moze ponoviti na
stetu optuzenog ako je presuda kojom se optuzba odbija donesena zbog odustanka tuzioca od optuzbe,
a dokaze se da je do ovog odustanka doslo usljed krivicnog djela korupcije ili krivicnog djela protiv
sluzbene i druge duznosti tuzioca. Odustanak tuzioca od optuzbe treba da je ucinjen na glavnom
pretresu, jer je samo u tom slucaju moguce donosenje presude kojom se optuzba odbija. Podnosenje
zahtjeva za ponavljanje nije ograniceno rokom, ali je ocigledno da ova odredba ima smisla samo dok je
optuzeni ziv. Navedene okolnosti dokazuju se pravnosnaznom osudujucom presudom ili drugim dokazima
- ukoliko se krivicni postupak ne moze provesti iz objektivnih ili procesnih razloga.
Nadleznost suda
O zahtjevu za ponavljanje postupka odlucuje vijece od trojice sudija suda koji je u ranijem postupku
sudio u prvom stepenu. Ipak, predvida da pri rjesavanju o zahtjevu, u vijecu ne ucestvuje sudija koji je
ucestvovao u donosenju presude u ranijem postupku (kao sudija pojedinac, predsjednik vijeca ili clan
vijeca).
Naravno, navedene sudije nisu iskljucene iz sudenja u ponovljenom postupku ukoliko se dozvoli
ponavljanje krivicnog postupka, vec samo iz postupka odlucivanja po zahtjevu za ponavljanje. lnace, ova
procesna situacija bi se mogla podvesti pod razloge za izuzece, jer je u pitanju sudija koji je ucestvovao u
donosenju odluke koja se pobija vanrednim pravnim lijekom. U postupku odlucivanja o zahtjevu za
ponavljanje krivicnog postupka nece ucestvovati ni sudija za prethodno saslusanje ako je razmatrao i
prihvatio sporazum o priznanju krivnje, jer procesna radnja utvrdivanja postojanja dovoljno dokaza o
krivnji optuzenog predstavlja neposredno ucestvovanje u donosenju presude.
U zahtjevu se mora navesti po kom se zakonskom osnovu trazi ponavljanje i kojim se dokazima
potkrepljuju cinjenice na kojima se zahtjev zasniva. Ako zahtjev ne sadrzi ove podatke, sud ce pozvati
podnosioca da u odredenom roku zahtjev dopuni.
149
Nakon sto vijece primi zahtjev, ono o njemu odlucuje formalno, sto moze rezultirati odbacivanjem
zahtjeva, i meritorno, sto rezultira njegovim uvazavanjem ili odbijanjem.
150
Nakon sto budu sprovedeni izvidaji, predsjednik vijeca moze odrediti, po potrebi, i dopunu izvidaja
(nakon ocjene i prijedloga izvjestioca). Tek kada je sve to obavljeno, vijece pristupa odlucivanju o
samom zahtjevu.
151
Podrazumijeva se da samo podnosenje zahtjeva za ponavljanje postupka u korist osudenog ne moze
uticati na izvrsenje kazne zatvora na koju je on pravnosnazno osuden. Ipak, zakon, iz obzira prema
osudenom i radi predostroznosti da do odluke o zahtjevu on ne izdrzi kaznu od koje ce biti osloboden ili
da je izdrzi duze nego sto ce to biti odredeno novom presudom, predvida da ce sud, ako smatra, s
obzirom na podnesene dokaze, da osudeni u ponovljenom postupku moze biti osuden na takvu kaznu
prema kojoj bi se, kada bi se ona uracunala u vec izdrzanu kaznu, imao pustiti na slobodu ili da moze biti
osloboden optuzbe ili da optuzba moze biti odbijena - odrediti da se izvrsenje presude odlozi, odnosno
(ako je osudeni vec otpoceo izdrzavati kaznu) prekine. Ova odredba daje zahtjevu za ponavljanje
krivicnog postupka koji je podnesen u korist osudenog suspenzivno dejstvo, koje nije obaveznog, vec
fakultativnog karaktera za sud.
Uslovi za donosenje odluke suda o odlaganju ill prekidu izvrsenja presude, odnosno kazne odnose se na
preliminarnu ocjenu suda o mogucem povoljnom ishodu ponovljenog postupka u korist osudenog.
Situacija je drukcija kada rjesenje kojim se dopusta ponavljanje postupka postane pravnosnazno: tada
se,
u svakom slucaju obustavlja izvrsenje kazne (prema tome, ne moze otpoceti ni njeno izvrsenje).
Ovako blagonaklon odnos zakona prema osudenom licu treba svrstati medu favores defensionis.
Ipak, zakon predvida i izvjesne rezerve, kao osiguranje da osudeni ne bi, ostajanjem na slobodi,
zloupotrebio, odnosno izigrao pruzenu mu pogodnost. Naime, predvida se da ce sud, u slucaju kada
treba obustaviti izvrsenje kazne, na prijedlog tuzioca odrediti pritvor protiv osudenog, ako za to postoje
uslovi.
Protiv rjesenja o odredivanju pritvora dozvoljena je zalba, o kojoj odlucuje vijece drugostepenog suda.
Isto tako, kada se izvrsi ponavljanje krivicnog postupka, a novom presudom se ne odluci o uracunavanju
pritvora, predsjednik vijeca koji je donio tu presudu ce posebnim rjesenjem odluciti o uracunavanju
pritvora.
153
Pored toga, pravnosnaznost eliminise mogucnost da se u istoj krivicnoj stvari donesu razlicite odluke, ali i
oslobada sud eventualnosti da bespotrebno ponovo raspravlja o necem sto je vec presudeno. Opravdanje
pravnosnaznosti je u shvatljivoj potrebi da se svakom procesu ucini kraj, da bi se znalo sta je presudeno i
da se o tome vise nece suditi, te da bi presuda konacno mogla da proizvede svoja pravna dejstva.
Uobicajeno je razlikovanje formalne (spoljne) i materijalne (unutrasnje) pravnosnaznosti. Kriterijum za
ovo razlikovanje je uticaj koji sudska odluka (presuda) ima na pravni odnos koji se presudpm utvrduje.
Formalna pravnosnaznost sudske odluke je njeno svojstvo da se vise ne moze ili uopste ne moze pobijati
redovnim pravnim lijekovima. Nemogucnost pobijanja pred visom sudskom instancom proizilazi otuda sto
se to pravo, iako je postojalo - ugasilo (zbog odustanka, odricanja, istekom roka itd). Formalna pravna
snaga moze biti potpuna: ne moze se pobijati nijedan dio presude, ili djelimicna: ne mogu se pobijati
pojedini sastavni djelovi ni od kog ucesnika (apsolutna pravna snaga) ili samo od pojedinih ucesnika
(relativna pravna snaga.
Presude i rjesenja postaju pravnosnazni kada se vise ne mogu pobijati zalbom ili kada zalba nije
dozvoljena. Pitanje pravnosnaznosti se i ne postavlja kod naredbi, jer pravni lijek protiv njih nikada nije
dozvoljen, tako da one postaju izvrsne momentom njihovog donosenja. Formalna pravna snaga stice se
bez obzira na to da li je konkretna odluka u skladu sa zakonom, tako da moze sadrzavati i povrede
krivicnog zakona i krivicnog postupka. Trenutak sticanja formalne pravne snage ima veliki znacaj za
pojedine procesne situacije u krivicnom postupku (racunanje rokova zastarjelosti, davanje amnestije ili
pomilovanja itd).
Materijalna pravnosnaznost se sastoji u stvaranju prava u konkretnom slucaju izricanjem presude (odluka
je pravni naslov), sto iskljucuje mogucnost donosenja nove, drukcije ili istovjetne odluke (izuzev da u
eventualnom postupku ponavljanja postupka pravnosnazna presuda bude zamijenjena drugom
pravnosnaznom presudom), sto cini pozitivnu funkciju materijalne pravnosnaznosti, koja sluzi ciljevima
pravne sigurnosti i, u isto vrijeme, iskljucuje mogucnost da stranke - ciji je materijalnopravni odnos
raspravljen pravnosnaznom presudom - traze da se po istoj stvari vodi novi postupak, sto cini negativnu
funkciju materijalne pravnosnaznosti, koja sluzi procesnoj ekonomiji, otklanjanjem neogranicenog
trajanja postupka. Postojanje materijalne pravne snage presude je procesna smetnja: ako je stvar
pravnosnazno presudena, proces se ne moze nanovo zapoceti, a ako zapocne - optuzba ce biti odbijena.
Pravilo je da materijalna pravna snaga vazi za sve presude i rjesenje o obustavi postupka, ali i druge
odluke suda, ako nije izricito iskljucena ill, po prirodi stvari, ne moze doci u obzir.
155