P. 1
KRIVIČNO PROCESNO PRAVO, 1

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO, 1

5.0

|Views: 21,489|Likes:
Published by TajoBa
Krivično procesno pravo
prof dr Miodrag Simović
Knjiga prva
Krivično procesno pravo
prof dr Miodrag Simović
Knjiga prva

More info:

Published by: TajoBa on Sep 18, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

04/09/2015

pdf

text

original

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

KNJIGA PRVA Prof. Dr. Miodrag Simović

POJAM I PREDMET KRIVICNOG POSTUPKA I KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA Krivicno procesno pravo je grana krivicnopravnih nauka koja se odnosi na krivicni postupak. Prema tome, krivicni postupak (krivicni proces) je predmet (objekt) krivicnog procesnog

prava. U krivicnom postupku drzava, preko drzavnih organa i nekih drugih lica, preduzima na odgovarajuci nacin cijeli niz radnji da bi u konkretnom slucaju, ako postoji sumnja da je izvrseno krivicno djelo, primijenila odredbe materijalnog krivicnog prava. POJAM KRIVICNOG POSTUPKA U teoriji krivicnog procesnog prava postoje tri shvatanja o odredivanju pojma krivicnog postupka. Prvo shvatanje se zasniva na davanju primata krivicnoprocesnoj radnji koja se shvata kao realni (fizicki) fenomen, zbog cega se ovaj pojam krivicnog postupka naziva realistickim. Drugo shvatanje se zasniva na davanju primata krivicnoprocesnom odnosu koji se shvata kao cisto pravni fenomen, zbog cega se ovaj pojam krivicnog postupka naziva pravnim (juristickim). Najzad, susrecemo i tzv realisticko-pravno (realisticko-juristicko) odredenje pojma krivicnog postupka, gdje se, u sustini, radi o jednom kompromisu u kome se krivicni postupak nastoji sagledati kompleksno i sa spoljasnje strane, polazeci od krivicnoprocesne radnje i sa unutrasnje, polazeci od krivicnoprocesnog odnosa. Za objasnjenje sustine posebno su znacajna dva pojma krivicnog postupka, i to realisticki i pravni. Realisticni pojam kricvicnog postupka Krivicni postupak, posmatran u svojoj spoljnoj manifestaciji, kao fizicki fenomen, jeste skup krivicnoprocesnih radnji procesnih subjekata: suda i stranaka (tuzioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog), regulisanih procesnim propisima i upravljenih na postizanje sudske odluke po obvinjenju za krivicno djelo ili odluke o drugim procesnim odnosima koji su u vezi sa krivicnim djelom, a zahtijevaju ucesce i odluku suda. Krivicni postupak je, dakle, skup zakonom uredenih procesnih radnji procesnih subjekata, koje u odredenom procesnom cilju preduzimaju procesni subjekti. Pravni pojam krivicnog postupka Izvrsenjem krivicnog djela stvara se izmedu drzave i izvrsioca djela jedan materijamopravni odnos. Za drzavu se stvara pravo i duznost da prema izvrsiocu, cija odgovornost bude utvrdena, primijeni krivicni zakon. Za osumnjicenog, odnosno optuzenog istovremeno, rada se odgovarajuce pravo da njegova krivicna odgovornost bude utvrdena i sankcija eventualno odredena i izvrsena pod pretpostavkom i u granicama odredenim zakonom. Odnos koji tako nastaje izmedu drzave i osumnjicenog, odnosno optuzenog, pravni je odnos, jer je regulisan pravom i ustanovljava pravo i obaveze za obje strane. Materijalnopravni odnos je sustinski i konkretan, ali je hipotetican, jer njegovo stvarno postojanje i obim tek treba da se utvrde i to se raspravljanje i utvrdivanje vrsi u krivicnom postupku. Krivicni postupak, posmatran po svojoj unutrasnjoj strani (po pravnoj prirodi, juristicki), takode je pravni odnos, nezavisan od materijalnopravnog odnosa, procesnopravni odnos. Krivicni postupak je pravni odnos jer je regulisan pravom, a procesne radnje su tako postavljene da se sa pravnog gledista javljaju kao vrsenje prava ili ispunjenje duznosti procesnih subjekata. Krivicni procesni odnos razvija se izmedu suda, osumnjicenog, odnosno optuzenog i tuzioca (procesnih subjekata): sud ima odredena prava i duznosti prema strankama (osumnjicenom, odnosno optuzenom i tuziocu), a stranke odredena prava i duznosti prema sudu i izmedu sebe, tj. pravni odnos je trostran. Obaveze jednog subjekta su, po pravilu, pravaza drugog, pored toga sto postoje i samostalna prava i obaveze pojedinih subjekata. Uodnosu izmedu stranaka i suda, sud ima opstu duznost da im pruzi pravnu zastitu: obavezan je da primi tuzbu, da o postavljenom zahtjevu donese odluku u skladu sa zakonom i da radi toga obavi sve procesne radnje koje se pokazu potrebnim. Osumnjiceni, odnosno optuzeni ima opstu duznost da stupi u otpoceti proces i da podnosi, trpi proces, bez obaveze na neko cinjenje, sem obaveze odazivanja pozivu suda, a, pored toga, ima i niz prava koja omogucavaju njegovu odbranu i zastitu njegove licnosti. Opsta duznost tuzioca je zasnivanje procesnopravnog odnosa, u cemu je tuzilac, vise ili manje, vezan u odlucivanju, u smislu da li je pokretanje postupka zasnovano na nacelu legaliteta ili na nacelu oportuniteta. Za odnos izmedu stranaka karakteristicno je da je tuzilac obavezan

2

da gonjenje vrsi objektivno, cemu odgovara pravo osumnjicenog, odnosno optuzenog da, u protivnom, trazi njegovo izuzece.

Karakteristike krivicnog postupka Krivicni postunajc ima sljedece karakteristike: 1) Krivicni postupak je prinudan odnos za stranke i za sud, jer je ureden prinudnim pravom (ius cogens). Tuzilac odlucuje o pokretanju postupka, ali je obavezan da ga pokrene i vodi ukoliko su uslovi za vodenje postupka ispunjeni. Osumnjiceni, odnosno optuzeni se sa svoje strane mora upustiti u procesnopravni odnos i dopustiti da se protiv njega otvori i vodi postupak, a od njegove volje zavisi jedino davanje iskaza i preduzimanje radnji odbrane. Sud je duzan, ako su ispunjene zakonske pretpostavke, da postupi po tuzbi.14 Iz prinudnog svojstva krivicnog postupka proizilazi i njegov javnopravni karakter. 2) Postupak je, u isto vrijeme, instrumentalan (formalan), jer nije sam sebi cilj, vec'sluzi utvrdivanju jednog drugog odnosa (materijalnopravnog i eventualnih koneksnih nekrivicnih odnosa). On je, dakle, sredstvo ill instrument za ozivotvprenje krivicnog zakona 3) Postupak je sekurTdarnog karaktera: zasniva se na pretpostavci prethodog postojanja materijalnopravnog odnosa izmedu drzave i osumnjicenog, odnosno optuzenog, a ima za cilj da utvrdi postojanje ili nepostojanje tog drugog odnosa i, u slucaju postojanja, da ga raspravi. U krivicnom postupku treba nastojati da bude kaznjen svaki poznati ucinilac krivicnog djela ili, drugim rijecima, da nijedan poznati krivicno odgovorni ucinilac ne izbjegne krivicni postupak i ne ostane bez krivicne sajikcije. To je primarni cilj zastite interesa pojedinca i drustvene zajednice kao cjeline. 4) Krivicni procesnopravni odnos je trostran, jer se zasniva i tece izmedu tri procesna subjekta: suda, tuzioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog - u fazi presudivanja obavezno, a u fazi prethodnog postupka ponekad, i samo izmedu dva subjekta. Od sva tri subjekta, jedino tuzilac stupa dobrovoljno u taj odnos, zasnivajuci ga, u stvari, podnosenjem optuzbe. Sadrzinu procesnopravnog odnosa tako cine tri posebno regulisana procesnopravna odnosa, tj. tri grupe prava i duznosti: odnos izmedu tuzioca i suda, odnos izmedu osumnjicenog, odnosno optuzenog i suda i medusobni odnos izmedu tuzioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog pdnos se ne moze zamisliti samo kao odnos izmedu tuzioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog, tako da sud bude van procesnog odnosa, niti samo kao odnos izmedu osumnjicenog, odnosno optuzenog i suda ili tuzioca i suda, tako da ne bi bilo odnosa izmedu tuzioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog. 5) Krivicni procesnopravni odnos je jedinstven, jer se, dinamicki posmatrano, jedinstveno formira od svih medusobnih odnosa procesnih subjekata, ali je, u isto vrijeme, i slozen, kompleksan. Procesnopravni odnos je jedinstven, jer prolazi kroz razne faze i stepene, sa istim subjektima i predmetom odnosa. Procesnopravni odnos je i slozen, jer obuhvata niz pravnih odnosa koje procesni subjekti vrse preko procesnih radnji. Podjela procesa na stadijume moze biti razlicito postavljena u zakonu. U nasem zakonodavstvu krivicni postupak ima dva stadijuma: prethodni postupak i glavni postupak (po pravilu, sa podjelom svakog od ovih stadijuma na pojedine faze). Stadijum prethodnog postupka sluzi pripremanju sudenja o samoj stvari (glavnog' pretresa) i raspravljanju pitanja da li jedna krivicna stvar treba da izade na sudenje ili postupak treba obustaviti bez izlazenja na sudenje. Ovaj postupak obuhvata istragu i stavljanje osumnjicenog pod optuzbu. Stadijum glavnog postupka, koji slijedi nakon prethodnog postupka, predstavlja dio postupka u kome se krivicna stvar konacno raspravlja. Ovaj stadijum obuhvata: a) glavni pretres; b) donosenje i objavljivanje presude (sve ovo predstavlja postupak u prvojn stepenu) c) postupak po pravnim lijekovima (postupak pred visim sudom). 6) Krivicni postupak mora bid tako organizovan da obezbjeduje pravicno sudenje. Pravo na pravicno sudenje je bitna odrednica kvaliteta pojma vladavine prava i zbog toga je od posebnog znacaja da se to pravo u praksi realizuje sto je moguce vise. Postupak mora biti pravican, odnosno odvijati se u razumnom vremenskom roku I zadovoljavati odredene zahtjeve koji se ticu razmatranja spora i saopstavanja presude.

3

Pravo na pravicno sudenje daje, inter alia, mogucnost da se predoce razlozi za donosenje sudske odluke u odredenom pravcu, buduci da to omogucava optuzenom da djelotvorno koristi raspolozive pravne lijekove. Medutim, clan 6 EKLJP ne predvida da sud ispituje sve argumente koje su strane izlozile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazlozenju presude. Ustavni sud BiH nije nadlezan da vrsi provjeru utvrdenih cinjenica i nacina na koji su nizestepeni sudovi protumacili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke nizih sudova krse ustavna prava.

4

Osnovne procesne pretpostavke Kada se krivicni postupak odredi kao procesnopravni odnos, javlja se pitanje koje su pretpostavke neophodne za njegovo zasnivanje i odrzavanje u toku. Nepostojanje osnovnih procesnih pretpostavki je nedostatak jednog od bitnih elemenata u pojmu procesnog subjekta ili u pojmu procesne radnje. Podrazumijeva se da su osnovne procesne pretpostavke odredene ako su utvrdeni.elementi koji cine osnovne procesne pojmove (procesne subjekte i procesne radnje). Osnovne procesne pretpostavke su uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi procesnopravni odnos (u cjelini ili u pojedinim stadijumima i fazama) mogao da se, povodom konkretnog krivicnopravnog zahtjeva, obrazuje, razvija i zavrsi. Osnovne procesne pretpostavke su uslovi neophodni za postojanje procesnopravnog odnosa, za omogucavanje procesa i donosenje odluke uopste. Za obrazovanje krivicnoprocesnog odnosa neophodno je da postoje tri glavna procesna subjekta: sud, tuzilac i osumnjiceni, odnosno optuzeni, te da su radnje koje oni preduzimaju procesne radnje. Ako neki od tih subjekata ne postoji ili ih nema uopste ili radnje koje oni obavljaju nisu procesne radnje, nece se moci zasnovati procesnopravni odnos. Od osnovnih procesnih pretpostavki treba razlikovati nedostatke koji postoje na strani procesnih subjekata ili procesnih radnji (npr. greska u sastavu suda), koji ne sprecavaju zasnivanje procesnopravnog odnosa. Procesni odnos i proces u takvim slucajevima postoje, ali su nepravilni ili nezakoniti. Odluka donesena uz takve nedostatke predstavlja osnov pravnom lijeku. Nedostatak procesne pretpostavke ne moze se nadomjestiti, jer ako ta pretpostavka nije ispunjena, procesnopravni odnos (krivicni postupak) ne moze biti obrazovan, a radnje preduzete u takvom postupku, ukljucujuci i donijete odluke, nemaju nikakav znacaj za pravni poredak, tj. ne sticu pravnu snagu i nikoga ne obavezuju. Osnovne procesne pretpostavke treba razlikovati i od zakonskih pretpostavki za preduzimanje pojedinih procesnih radnji (npr. za odrzavanje glavnog pretresa), kao i od uslova kaznjivosti, koji ulaze u opsti pojam krivicnog djela i pripadaju materijalnom krivicnom pravu. Postojanje krivicnog djela ne zavisi od postojanja procesnih pretpostavki. Forme krivicnog postupka Forme krivicnog postupka mogu biti opste i posebne, s tim da je opsta ona forma postupka koja je utvrdena u zakonu kao tipicna (normalna). U zakonu je propisan opsti krivicni postupak koji nije vezan za odredeni sud, niti za odredenu kategoriju osumnjicenih, odnosno optuzenih. Posebni krivicni postupci za odredene kategorije sudova propisuju postupanje razlicito od tipicnog (normalnog). Zakon o krivicnom postupku ne predvida nikakvu posebnu potpunu formu postupanja, ali u pogledu postupka za izdavanje kaznenog naloga, postupka prema maloljetnicima, postupka protiv pravnih lica i postupka za izricanje sudske opomene regulise neke modifikacije u odnosu na tipicno postupanje. Sa posebnim vrstama krivicnih postupaka ne treba mijesati tzv. posebne nekrivicne postupke. Posebni postupci nisu krivicni postupci, jer se oni vode povodom krivicnog postupka (prije, u toku ili po zavrsetku). To su postupci: za primjenu mjera bezbjednosti, oduzimanje imovinske koristi, opozivanje uslovne osude, za donosenje odluke o brisanju osude ili prestanku mjera bezbjednosti i pravnih posljedica osude, za pruzanje medunarodne pravne pomoci i izdavanje osumnjicenih, odnosno optuzenih i osudenih lica, za naknadu stete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava lica neopravdano osudenih i neosnovano lisenih slobode i postupak za izdavanje potjernice i objave. Historijski posmatrano, prema polozaju subjekata u postupku, postupak moze dobiti formu optuznog (akuzatorskog), istraznog (inkvizitorskog) i mjesovitog postupka. Postupak je optuzni ako su tri osnovne procesne funkcije - optuzbe, odbrane i sudenja, povjerene odvojenim procesnim subjektima (tuziocu, osumnjicenom, odnosno optuzenom i sudu). Postupak je inkvizitorski ako su sve tri osnovne funkcije sjedinjene u licnosti sudije. Postupak je

5

mjesovit kada u pojedinim stadijumima preovladuju elementi jednog (istraznog u prethodnom), a u drugim elementi drugog postupka (optuznog u glavnom postupku). Obim krivicnog procesnog odnosa Krivicnog postupka ne moze biti bez prethodne sudske odluke kojom sud odlucuje da li postoje zakonski osnovi za vodenje postupka. Polazeci od toga, kao i od zastite ljudskih prava i sloboda, a posebno od pretpostavke nevinosti, treba uzeti da je krivicni postupak pokrenut potvrdivanjem optuznice (ne u momentu donosenja naredbe tuzioca o sprovodenju istrage, odnosno podizanja optuznice, jer ti akti ne obavezuju sudiju) U postupku za izdavanje kaznenog naloga, postupak je, takode, pokrenut kada sudija potvrdi optuznicu, posto se prethodno slozio sa zahtjevom za izdavanje kaznenqg naloga poslije cega se zakazuje saslusanje optuzenog. U postupku prema maloljetnicima, postupak pocinje prihvatanjem zahtjeva tuzioca za pokretanje pripremnog postupka, koji vrsi sudija za maloljetnike, odnosno u slucaju njegovog neslaganja - donosenjem odluke vijeca za maloljetnike da se pripremni postupak sprovede. Kako sudija za maloljetnike ne donosi formalnu odluku o prihvatanju zahtjeva tuzioca, niti za to ima odredeni rok, postupak je, u stvari, pokrenut prvom procesnom radnjom sudije za maloljetnike, koja pokazuje j da je zahtjev prihvacen. Ako zakonom nije drukcije odredeno i ako se radi o krivicnim djelima s propisanom kaznom zatvora preko pet godina, posljedice pokretanja krivicnog postupka, odnosno ogranicenje odredenih prava nastupa potvrdivanjem optuznice. U odnosu na krivicna djela za koja je propisana kazna zatvora do pet godina ili novcana kazna kao glavna kazna, posljedice pokretanja krivicnog postupka nastupaju danom donosenja osudujuce presude, bez obzira na to da li je presuda stupila na pravnu snagu. Krivicni proces se zavrsava pravnosnaznim rjesenjem o obustavi postupka ili pravnosnaznom presudom. Zavrseni krivicni postupak moze se aktuelizirati u slucaju vanrednog pravnog lijeka ponavljanja krivicnog postupka. CILJEVI I OPRAVDANJE KRIVICNOG POSTUPKAj Neposredni cilj krivicnog postupka je omogucavanje primjene materijalnog krivicnog prava na konkretan slucaj, tj. utvrdivanje sudskom odlukom da li je krivicno djelo izvrseno, da li ga je izvrsio optuzeni, da li se optuzenom moze izreci krivicna sankcija. Pored ovog neposrednog, krivicni proces ima i konacni cilj, koji je istovjetan sa ciljem materijalnog krivicnog prava (cijem ostvarenju krivicni proces sluzi), a sastoji se u odbrani ili obezbjedenju drustvenog poretka od kriminaliteta. Utvrdenjem krivice ili neduznosti za pretpostavljenu povredu javnog poretka, opisanu kao krivicno djelo, te krivice njenog ucinioca, ostvaruje se drzavna djelatnost javnog kaznjavanja i kroz autoritet sudski izrecene kazne u pravnosnaznoj presudi otklanja neizvjesnost u odnosima izmedu pripadnika drustvene zajednice. Pored ovog opsteg cilja, postoje posebni ciljevi pojedinih stadijuma i faza postupka, koji se uklapaju u opsti cilj. U krivicnom postupku stalno su prisutna dva suprotstavljena interesa. Sa jedne strane, postoji interes osumnjicenog, odnosno optuzenog, kao pretpostavljenog krivca, da se sto manje ogranicavaju njegova prava i slobode, dok se definitivno ne utvrdi da je krivicno odgovoran. Interes osumnjicenog, odnosno optuzenog da mu gradanska prava i slobode ne budu ograniceni zbog vodenja krivicnog postupka i da mu se prizna najsira mogucnost da se brani, dolazi, medutim, u sukob sa jednim drugim interesom: da drustveni poredak bude efikasno i brzo zasticen od kriminaliteta. Zbog toga, pravila krivicnog procesa treba da obezbijede represiju, ali i da osiguraju da niko nevin ne bude osuden prije no sto se na zakonom propisan nacin utvrdi da je kriv. Ostvarenje tog zadatka podrazumijeva zastitu nevinog od neopravdanog krivicnog gonjenja ili osude, ali i garantovanje pravom izvrsiocu da nece trpjeti teze posljedice od onih koje po zakonu treba da podnese. Opravdanje krivicnog postupka nalazi se u cinjenici da je to najsigurniji nacin reagovanja na kriminalitet, jer obezbjeduje da nevin nece biti osuden i da kriv nece izbjeci krivicnu sankciju. U stvari, potreba za krivicnim postupkom dolazi iz istih onih razloga koji opravdavaju i potrebu za pravom i zakonitoscu uopste.

6

POJAM, PREDMET I DIOBA KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA Pojam krivicnog procesnog prava Krivicno procesno pravo je skup pravnih propisa kojima se odreduju procesne radnje, njihova forma i unutrasnja vrijednost i odreduju procesni subjekti kao vrsioci tih radnji i njihov pravni polozaj (prava i duznosti). Pojam krivicnog procesnog prava ostao bi nepotpun ako ne bi obuhvatio i predmete koji se eventualno javljaju van krivicnog zahtjeva, ali su predmet krivicnog procesnog prava (imovinskopravni zahtjev, prejudicijalna pitanja i troskovi postupka), kao i propise o predmetima cije rjesavanje predstavlja uslov za vodenje krivicnog postupka ili su nastali kao posljedica sprovedenog krivicnog postupka (postupak ekstradicije, naknada stete neopravdano osudenim licima, izdavanje potjernice i objave, brisanje osude i dr). Predmet krivicnog procesnog prava Predmet krivicnog procesa je utvrdivanje postojanja krivicnopravnog zahtjeva drzave u pojedinoj krivicnoj stvari pokrenutoj povodom ucinjenog krivicnog djela. Taj se predmet okoncava donosenjem pravnosnazne odluke o toj stvari. Krivicni postupak se razlikuje od krivicnog izvrsenja, jer je proces usmjeren na donosenje odluke, a izvrsenje na sprovodenje donijete odluke, tako da u izvrsenju nema procesnog odnosa. Pravo krivicnog izvrsenja je posebno pravo, odvojeno od krivicnog procesnog prava, bez obzira na to sto se neke odredbe o njemu nalaze i u krivicnom zakonu i zakonu o krivicnom postupku i bez obzira na to da li se krivicno izvrsenje u zakonu postavlja kao akt suda ili kao akt organa uprave. Izvrsenje sudskih odluka je predmet krivicnog izvrsnog prava, a ne krivicnog procesnog praya. Uredenje organizacije pravosudnih organa (sudova i tuzilastava), iako ima veliki znacaj za krivicni postupak, nije predmet krivicnog procesnog prava. U krivicno procesno pravo spadaju samo one norme iz zakona o sudovima i zakona o tuzilastvu koje se ticu konkretnog vrsenja pravosudne funkcije, a ne i ostale odredbe. Dioba krivicnog procesnog Krivicno procesno pravo se moze podijeliti i razvrstati u nekoliko grupa, a uobicajene su sljedece: a) Redovno i vanredno krivicno procesno pravo. Redovno krivicno procesno pravo zasnovano je na savremenim standardima i nacelima procesnog sistema. Vanredno procesno krivicno pravo odstupa od ovih standarda i nacela, iz razloga oportuniteta. b) Opste i posebno krivicno procesno pravo. Opste krivicno procesno pravo vazi za sve krivicne stvari i sve osumnjicene, odnosno optuzene, ukoliko izricito nije propisan izuzetak. Posebno krivicno procesno pravo vazi samo za sudenje odredenih krivicnih djela ili za odredena lica. Sfera primjene posebnog krivicnog procesnog prava ogranicena je intuitu personae ili ratione materiae. Tako, na primjer, moze postojati vojno krivicno procesno pravo, krivicno procesno pravo za maloljetnike itd c) Osnovno i dopunsko krivicno procesno pravo. Osnovno krivicno procesfro pravo sadrzano je u zakonu o krivicnom postupku, a dopunsko (koje ureduje samo pojedina pitanja krivicnog postupka) - u drugim zakonima i propisima krivicnog procesnog prava. d) Glavno i sporedno krivicno procesno pravo. Glavno krivicno procesno pravo odnosi se iskljucivo na krivicnu procesnu materiju. Tu spada osnovno i dopunsko krivicno procesno pravo. Sporedno krivicno procesno pravo odnosi se na neku drugu materiju, ne na krivicni postupak, ali sadrzi pojedine odredbe koje se odnose ili imaju uticaja na krivicni postupak. U sporedno krivicno procesno pravo spadaju, na primjer, odredbe Ustava BiH o zabrani mucenja, necovjecnog ili ponizavajuceg tretmana ili kazni, pravu na licnu slobodu i sigurnost, pravu na pravicno saslusanje i drugim pravima u vezi sa krivicnim postupkom, pravu na privatni i porodicni zivot, dom i prepisku… e) Trajno i privremeno krivicno procesno pravo. Podjela se vrsi s obzirom na to dali je vrijeme vazenja unaprijed odredeno.

7

f) Unutrasnje i medunarodno krivicno procesno pravo. U unutrasnje pravo spadaju svi propisi domaceg krivicnog procesnog prava, a u medunarodno ratifikovani medunarodni ugovori i opsteprihvacena pravila medunarodnog prava koja se odnose na krivicni postupak i krivicno pravo. IZVORI KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA Izvori krivicnog procesnog prava su zakonski i podzakonski propisi i medunarodni ugovori. Oni se mogu podijeliti na izvore krivicnog procesnog prava uopste i na konkretne izvore krivicnog procesnog prava u BiH. IZVORI KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA UOPSTE Nastanak krivicnog procesnog prava Krivicno procesno pravo nastaje normativnom aktivnoscu nadleznih drzavnih organa, u obliku zakona, drugih propisa i opstih akata. Naravno, razlicitost koncepcija pravnog sistema zemalja s common law i zemalja romanske tradicije (zemlje kontinentalne Evrope) otvorila je pitanje sta se sve moze smatrati zakonom: da li samo onaj izvor prava koji je to u formalnom smislu ili onaj koji je to u materijalnom smislu. Evropski sud za ljudska prava je u svojoj presudi u predmetu The Sunday Times definitivno zauzeo stanoviste da i obicajno pravo predstavlja zakon u smislu EKLJP. Isto tako, zakonom se smatraju i drugi pravni akti koje su donijeli nadlezni drzavni organi (uredbe, podzakonski akti i sl.) Kao izvor prava od donosenja novog krivicnog procesnog zakonodavstva u BiH moze se smatrati i pravicnost, koja predstavlja "prirodno i urodeno osjecanje pravde svakog covjeka, pa i onoga koji sudi u krivicnom postupku". Pravicnost je, iznad svega, vazna za primjenu prava, narocito pri odmjeravanju sankcija, ali ne predstavlja stvaranje norme, vec pravilnu primjenu diskrecione vlasti sudije i pravilnu primjenu interpretativnih i korektivnih ovlascenja koja su data sudiji. Stanovista zauzeta u nauci o krivicnom procesnom pravu takocte nisu izvor prava, jer predstavljaju izlaganje teoretskih pitanja i naucnu obradu pozitivnog prava i imaju veliki znacaj za primjenu prava. Sudija se u svojoj odluci ne poziva na naucne interpretacije pojedinih pravnih normi, vec na sopstveno shvatanje zakona, koje je ubjedljivije i pravilnije ako je zasnovano na dobrom poznavanju stavova krivicnoprocesne nauke. Kao kriterijum sta se moze smatrati izvorom prava, vazi sljedece pravilo: nije izvor krivicnog procesnog prava sve sto utice na formiranje odluke u konkretnom slucaju, vec samo ono sto obavezuje na odredenu odluku. Obavezno se primjenjuje samo pravna norma. Izvori javljanja krivicnog procesnog prava Krivicne procesnopravne norme mogu biti sadrzane u zakonu ili podzakonskom aktu. To su apstraktni izvori krivicnog procesnog prava, odnosno forme u kojima se ovo pravo moze javiti. Osnovno krivicno procesno pravo javlja se u formi zakona, a sporedno moze biti sadrzano i u podzakonskim pravnim aktima. Pravne propise krivicnog procesnog prava (osnovnog i sporednog) donose Parlamentarna skqrjstina BiH, Parlament Federacije BiH, Narodna skupstina RS I Skupstina BDBiH. KONKRETNI IZVORI KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA BIH S obzirom na njihovo porijeklo, konkretni izvori krivicnog procesnog prava BiH mogu biti unutrasnji ili medunarodni, a s obzirom na njihov rang - ustavni, zakonski ili podzakonski akti. U odnosu na pitanje u kojoj je mjeri njihov sadrzaj posvecen regulisanju krivicnog postupka, oni mogu biti glavni ili sporedni izvori krivicnog procesnog prava. 1) Glavni unutrasnji izvor zakonskog ranga cine ZKPBiH, ZKPFBiH, ZKPRS 2) Glavni unutrasnji izvori podzakonskog ranga su brojni i ovdje, izmedu ostalog, spadaju: Uredba sa zakonskom snagom o izrucenju po molbi Medunarodnog suda, Uputstvo o primjeni pravila u postupku ekstradicije za nadlezne institucije BiH, Federacije BiH, RS i BDBiH, Odluka o naknadi troskova krivicnog postupka prema Zakonu o krivicnom postupku

8

BIH, Pravilnik o kucnom redu u ustanovama za izdrzavanje krivicne sankcije, mjere pritvora ili drugih mjera BiH itd. 3) Glavni medunarodni izvori krivicnog procesnog prava su: EKLJP, MPGPP i Univerzalna deklaracija o pravima covjeka iz 1948. godine. Ovdje treba spomenuti Uredbu o ratifikaciji EKLJP, izmijenjene i dopunjene protokolima broj 3, 5 i 8 i dopunjene Protokolom broj 2, te protokole 1, 4, 6, 7, 9, 10 i II. Tu dolaze i Protokol 12 i Protokol 13 EKLJP, koji se odnosi na ukidanje smrtne kazne u svim okolnostima. Uz to, vazno je spomenuti i Odluku o ratifikaciji Drugog fakultativnog protokola uz MPGPP, ciji je cilj ukidanje smrtne kazne. 4) Sporedni unutrasnji izvori krivicnog procelhog prava u BiH mogu biti ustavnog (Ustav BiH, Ustav Federacije BiH, ustavi kantona, Ustav RS i Statut BDBiH) i zakonskog karaktera. U najvaznije zakone koji regulisu druga pravna podrucja, ali sadrze i pojedine odredbe krivicnog procesnog prava ili se odnose na organizaciju organa krivicnog postupka (sudova, tuzilastava, ovlascenih sluzbenih lica, advokature itd) spadaju: ZSBiH, ZTBiH, Zakon o zastiti svjedoka pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka, Zakon o programu zastite svjedoka, ZVSTBiH, Zakon o imunitetu BiH, Zakon o sudskoj policiji BiH, Zakon o obavjestajno-bezbjednosnoj agenciji BiH, Zakon o policijskim sluzbenicima BiH, Zakon o Drzavnoj agenciji za istrage i zastitu, Zakon o Drzavnoj granicnoj sluzbi BiH, Zakon o ustupanju predmeta od strane Medunarodnog krivicnog suda za bivsu Jugoslaviju Tuzilastvu BiH i koriscenju dokaza pribavljenih od strane Medunarodnog krivicnog suda za bivsu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u BiH i dr. 5) Medunarodni sporedni izvori su: Konvencija protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponizavajucih kazni i postupaka iz 1984. godine, Evropska konvencija o suzbijanju terorizma, Medunarodna konvencija o suzbijanju fmansiranja terorizma, Medunarodna konvencija o suzbijanju teroristickih bombaskih napada, Konvencija UN protiv transnacionalnog organizevanog kriminaliteta, sa dopunskim protokolima iz 2000. godine… ISTORIJA KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA BOSNE I HERCEGOVINE 1. KRIVICNO PROCESNO PRAVO OD 1918. GODINE I U KRALJEVINI JUGOSLAVIJlJ Prva jugoslovenska drzava (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) naslijedila je raznoliku pravnu regulativu o krivicnom postupku. Jedno vrijeme, poslije stvaranja te drzave, 1918. godine, na teritoriji koja je usla u sastav nove drzave vazilo je sest razlicitih krivicnoprocesnih zakonodavsta. Bosna i Hercegovina je imala Zakon o krivicnom postupku, od 1891. godine, sacinjen, takocte, prema austrijskom Zakoniku iz 1873. godine. Jedinstveni Zakonik o krivicnom sudskom postupku za Kraljevinu Jugosfeviju donijet je 16. februara 1929. godine, a stupio je na snagu 1. januara 1930. godine. Zakonik je pripadao tipu krivicnog postupka zasnovanog na austrijskom Zakoniku o krivicnom postupku od 1873. godine i odgovarao je njemacko-austrijskom tipu krivicnog postupka akuzatorskog procesnog sistema. Bio je u skladu sa savremenim standardima liberalne evropske drzave, sa nizom rjesenja koja se ni danas ne mogu smatrati zastarjelim. Postupak je zasnovan na optuznom principu i uvijek se pokrece na zahtjev ovlascenog tuzioca (javnog, privatnog ili supsidijarnog). Sudovi su sastavljeni samo od sudija po pozivu. Postupak je detaljno regulisan kao postupak pred okruznim sudom, s tim da sadrzi i odredbe za postupak pred sudijom pojedincem, za postupak protiv mladih maloljetnika i protiv nepoznatih, odsutnih i odbjeglih izvrsilaca krivicnih djela. Okrivljeni je imao siroka prava na formalnu odbranu u svakom stadijumu postupka. Sistem pravnih lijekova je, sa gledista logike, bio savrseno konstruisan, ali pretjerano komplikovan (tri redovna pravna lijeka protiv presude), formalisticki postavljen i parnicarima nepristupacan (reviziju protiv presude okruznog suda kao zbornog, zbog toga, obavezno je morao sacinjavati advokat) 2. KRIVlCNO PROCESNO PRAVO SOCIJALISTlCKE JUGOSLAVIJE

9

1) Za vrijeme Drugog svjetskog rata, na podrucjima koja su kontrolisale partizanske jedinice, sudenje krivicnih stvari vrsili su narodnooslobodilacki odbori i vojne vlasti. Donjieto je vise propisa koji su segmentarno regulisali dio materije krivicnog postupka. Od posebnog znacaja donosenje Naredbe o osnivanju vojnih sudova iz 1942. godine (koja je regulisala tok krivicnog postupka pied prvostepenim vojnim sudom, a krivicni postupak se dijelio na dva stadijuma: isljedenje i sudenje) i Uredbe o vojnim sudovima iz 1944. godine (sa podjelom prvostepenog krivicnog postupka na stadijume prethodnog i glavnog krivicnog postupka). Na osnovu Zakona o nevaznosti pravnih propisa donijetih prije 6. aprila 1941. godine za vrijeme neprijateljske okupacije (iz 1946. godine), primjenjivana su i pravna pravila Zakonika o sudskom krivicnom postupku za Kraljevinu Jugoslaviju, iz 1929. godine, pod uslovom da nisu u suprotnosti sa Ustavom FNRJ, ustavima narodnih republika, zakonima i opstim vazecim propisima donijetim od nadlgznih organa npve drzave, kao i sa nacelima ustavnog poretka FNRJ i njenih republika. 2) Prvi poslijeratni Zakon o krivicnom postupku, donijet 12. oktobra 1948. godine, uz tzv. privremene mjere utvrdene Uvodnim zakonom za Krivicni zakonik (od 27. februara 1951. godine), bio je na snazi do 1. januara 1954. godine. PredstavIjao je postupak u kome je tuzilastvo bilo sa ogromnim ovlascenjima. Zakon je pripremljen u velikoj mjeri po ugledu na sovjetsko procesno zakonodavstvo, sa osnovnim ciljem uspostavljanja i zastite novog drustvenog poretka. Umjesto principa sudske nezavisnosti, tzv. princip partijnosti predstavlja osnovno nacelo sudske organizacije i postupka. Prethodni postupak vodi sam javni tuzilac, sa velikim ovlascenjima koja mu pripadaju kao drzavnom organu, a ne procesnoj stranki. Protiv optuznice, koju podnosi javni tuzilac, nema prigovora. Supsidijarna tuzba ne postoji. Odbrana preko branioca moguca je samo u dijelu postupka koji se vodi pred sudom. 3) Zakonik o krivicnom postupku, od 10. septembra 1953. godine, zamijenio je zakon o krivicnom postupku od 12. oktobra 1948. godine. Novim zakonikom je, pored ostalog, odredivanje pritvora i istraznog zatvora i vodenje isljedenja, koje je ranije obuhvatalo i izvidaj i istragu, izuzeto iz nadleznosti javnog tuzilastva i prenijeto u nadleznost suda (istraga i istrazni zatvor) i policije (izvidaj i pritvor). Trajanje istraznog zatvora do optuzenja ograniceno je na devet mjeseci, sa pravom zalbe protiv rjesenja o odredivanju pritvora i istraznog zatvora. Dozvoljen je prigovor na optuznicu. U odredenim slucajevima dozvoljena je i zalba protiv drugostepene presude. Priznato je pravo na naknadu imovinske stele neopravdano osudenim licima i licima nezakonito lisenim slobode. Novelom Zakonika iz 1959. godine priznato je pravo strankama i braniocu da u izvidaju prisustvuju ispitivanju svjedoka, kada je bilo vjerovatno da svjedoknece doci na glavni pretres ili kad je izvidajni organ nasao da je to cjelishodno. Uveden je obavezni pritvor poslije izricanja prvostepene presude kojom je izrecena kazna strogog zatvora od pet godina ili teza kazna. Utvrdeno je da rok za zalbu tece od kasnijeg dana prijema ako se presuda dostavlja i okrivljenom i braniocu. Na drugi nacin i detaIjnije su organizovani postupak prema maloljetnicima i postupak za rehabilitaciju i brisanje osude. Novela iz 1962. godine odnosila se na opoziv uslovnog otpusta. U Noveli iz 1965. godine preformulisana je klauzula o pretpostavci nevinosti, tako sto je umjesto "ne smatra se krivim" receno "ne moze biti smatran uciniocem krivicnog djela”. Utvrdeno je pravilo da pritvor odreduje sud, a policija samo po odredenim osnovama ili uz poseban uslov. Mogucnost zalbe protiv drugostepene presude prosirena je i na presude Vrhovnog vojnog suda. Predvidena je mogucnost sudenja u odsustvu protiv okrivljenog koji je ispitan, uz uslov da na pretres nije dosao, iako je pozvan, a radi se o postupku pred opstinskim sudom za krivicno djelo za koje je kao glavna kazna propisana kazna zatvora ili blaza kazna.

10

Kao nov institut ustanovljena je javna sjednica pred drugostepenim sudom. Po zahtjevu za zastitu zakonitosti, sud je na stetu okrivljenog mogao samo da utvrdi povredu zakona. Detaljno je normiran skraceni postupak. 4) Poslije Ustava SFRJ iz 1974. godine donijet je novi Zakon o krivicnom rostupku, 24. decembra 1976. godine. U stvari, radi se o izmijenjenom i jopunjenom Zakoniku iz 1953. godine. I naziv "Zakonik" zamijenjen je nazivom "Zakon", sa obrazlozenjem da jugoslovenski pravni sistem ne poznaje normativni akt sa takvim nazivom i zbog toga sto cjelokupna procesna materija (npr. stvarna nadleznost) nije obuhvacena tekstom. Odredbama ovog zakona krivicni postupak je uskladen sa Ustavom SFRJ i ustavima republika i autonomnih pokrajina. U prvom redu, izmijenjene su odredbe koje se ticu organizacije sudova, buduci to spada u nadleznost republika i pokrajina. Novi Zakon o krivicnom postupku ne odreduje vise ni stvarnu nadleznost sudova, jer to pripada republickom i pokrajinskom zakonodavstvu. Korigovana je defmicija pretpostavke nevinosti na "ne moze biti smatran krivim". U nacelu je raspravljeno pitanje upotrebe jezika naroda i narodnosti u postupku. Pravo da se izuzece trazi zbog okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost, ograniceno je samo na period do pocetka glavnog pretresa. Prosirena je obavezna odbrana. Odvojeno od vjestacenja, normiran je uvidaj, jer se uvidjelo da su to dvije odvojene i razlicite krivicnoprocesne radnje i relativno samostalna dokazna sredstva. Uvedeni su i posebno strucno lice i normiran njegov procesni polozaj, kao i rekonstrukcija dogadaja, kao posebna krivicnoprocesna radnja. Propisana je duznost izdvajanja iz spisa svih obavjestenja koja je policija uzela od okrivljenog i lica koja ne mogu biti svjedoci ili su oslobodena duznosti svjedocenja. Ustanovljena je obaveza dostavljanja braniocu optuznog akta i odluka ili pismena od kojeg tece rok za zalbu ili za odgovor na zalbu. Prosirena je i mogucnost koriscenja neposredne optuznice i omoguceno ispitivanje optuznice i po sluzbenoj duznosti od predsjednika sudeceg vijeca. Produzen je rok za prigovor protiv optuznice na osam dana, a za zalbu protiv presude (osim u skracenom postupku) na 15 dana. Pritvor do 30 dana bilo je moguce odrediti zbog izbjegavanja okrivljenog da dode na glavni pretres. Nacelo mutabiliteta prenijeto je i na drugostepeni postupak. Prosireno je nacelo oportuniteta u postupku prema maloljetnicima, all je uvedena mogucnost da se ovaj postupak spoji s postupkom prema punoljetnom lieu. Ponavljanje postupka za okrivljenog kome je sudeno u odsustvu, dozvoljeno je na njegov zahtjev, a ne ex offi-cio. Propisana je mogucnost podnosenja zalbe i protiv volje okrivljenog, kada je izrecena smrtna kazna. Pritvor iz razloga uvedenog novelom iz 1970. godine bio je dozvoljen i poslije izricanja prvostepene presude. Beneficium cohaesionis je u trecem stepenu prosiren na okrivljene koji nisu imali pravo na zalbu. Isto tako, od znacaja je, po izuzetku, i zalba Saveznom sudu, kao i zahtjev za vanredno preispitivanje pravnosnazne presude, jer je njima inoviran sistem pravnih lijekova. Javni tuzilac je dobio pravo da se prilikom objavljivanja oslobadajuce presude odrekne zalbe i u roku od osam dana podigne novu optuznicu za krivicno djelo iz istog cinjenicnog sklopa, uz uslov da to djelo nije teze od onog iz ranije optuznice. Prvi put rok za izjavljivanje pravnog lijeka ili odgovora na zalbu tece od dostavljanja pismena braniocu. lzmjenama i dopunama Zakona o krivicnom postupku (od 13. marta 1985. godine) bilo je, izmedu ostalog, propisano: da branilac ne moze biti lice koje je u istom predmetu bilo sudija ili tuzilac; da je odbrana obavezna i u postupku po vanre-dnim pravnim lijekovima ako je izrecena smrtna kazna; postupanje prilikom izdvajanja iskaza na kojima se ne moze zasnivati odluka i obavjestenja koje je pribavila policija; pravo okrivljenog da zahtijeva skracenje roka koji mu je dat za pripremu odbra-ne; poucavanje okrivljenog o duznosti da prijavi promjenu adrese i o posljedicama neprijavljivanja; pravo da se zahtjev za vanredno preispitivanje pravnosnazne presude moze koristiti i zato sto je u drugom ili trecem stepenu ucestvovao sudija koji je morao biti izuzet ili zato sto je okrivljenom uskraceno pravo da upotrebljava svoj jezik. Odredeno je da rok za izjavljivanje pravnog lijeka ili odgovora na zalbu tece od dostavljanja pismena okrivljenom.

11

3. KRIVICNO PROCESNO PRAVO BIH Ustav BiH, od 14. decembra 1995. godine, unijeto je niz novih vaznih pravila vezanih za krivicni postupak, a odredena pitanja ljudskih prava i sloboda rijesena su na drukciji nacin u odnosu na rjesenja koja su bila sadrzana u Ustavu SFRJ iz 1974. godine. Naime, Ustav BiH, Ustav FBiH i Ustav RS uvode nekoliko novih ljudskih prava i sloboda, a neka od dotadasnjih znacajno prosiruju. Ta pitanja vezana su, prije svega, za: pravo na upotrebu svog jezika, pritvor, pravo na odbranu osumnjicenog, odnosno optuzenog, prava lica lisenog slobode, pretres stana, nepovredivost tajne pisama i drugih sredstava opstenja, javnost glavnog pretresa, prava na upotrebu pravnog lijeka, ponavljanje krivicnog postupka i naknadu stete neopravdano osudenim licima i licima neosnova-no lisenim slobode. Od tada do donosenja najnovijeg krivicnog procesnog zakonodavstva postojala je, posebno u RS, upadljiva nesaglasnost uzmedu Ustava BiH i entitetskih zakona o krivicnom postupku - u pogledu prava i osnova za odredivanje pritvora nekih od prava koja se odnose na ucesce branioca, razloga za pretresanje stana itd. Ustavom BiH izricito je utvrdeno da ce BiH i oba entiteta osigurati najvisi nivo medunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i da ce u tu svrhu postojati Komisija za Ijudska prava za BiH, na nacin kao sto je to predvideno u Aneksu 6 Opsteg okvirnog sporazuma. Pored toga, u Aneksu I Ustava BiH sadrzan je spisak od 15 najznacajnijih medunarodnih sporazuma o ljudskim pravima koji se primjenjuju u BiH. Medu njima su i MPGPP, Evropska konvencija o sprecavanju mucenja, nehumanog ili ponizavajuceg tretmana ili kaznjavanja i dr. Pored toga, u Aneksu Ustava FBiH sadrzani su instrumenti za zastitu ljudskih prava (ukupno 21) koji imaju pravnu snagu ustavnih odredaba. Ovako koncipirane ustavne odredbe, koje cine osnovu unutrasnjeg pravnog sistema BiH i entiteta, trebalo je da nadu izraz i u odgovarajucim zakonima, u koje spadaju i zakoni o krivicnom postupku. Drugo, kao instrument za zastitu ljudskih prava i sloboda, krivicni postupak ima zadatak da stiti i pruzi satisfakciju u slucaju povrede ili ugrozavanja prava i sloboda priznatih ustavom, kao i da onemoguci krsenje sloboda i prava garantovanih gradanima ukljucenim u krivicni postupak. Trece, ostvarivanje i zastita sloboda i prava gradana u krivicnom postupku zavisi od mnogobrojnih i raznovrsnih uslova, medu kojima znacajnu ulogu igra i stanje u oblasti zakonodavstva, buduci da i ono treba da omoguci tu realizaciju. VAZENJE KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA Krivicno procesno pravo, kao i druga pozitivna prava, nije univerzalno, vec je ograniceno i vremenski i prostorno. Moguca su i ogranicenja njegovog vazenja u pogledu lica i predmeta na koje se primjenjuje. 1.VREMENSKO VAZENJE KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA Osnovno pitanje koje se ovdje postavlja jeste odredivanje momenta u kome pocinje i momenta u kome prestaje da vazi krivicnoprocesni zakon. U vezi sa prvim pitanjem vazi pravilo tempus regit actum, prema kome se zakoni primjenjuju od momenta njihovog stupanja na snagu. Krivicni postupak se, prema tome, vodi prema odredbama zakona koji je na snazi u casu preduzimanja radnje. Iz toga pravila izlazi da nije vazno sto je neko krivicno djelo ucinjeno prije stupanja na snagu zakona o krivicnom postupku (neki teoreticari pogresno govore o "povratnom djelovanju" normi krivicnog procesnog prava), vec se pretpostavke za preduzimanje i valjanost neke procesne radnje odreduju prema zakonu koji je vazio u vrijeme njenog preduzimanja. Period od objavljivanja zakona do njegovog stupanja na snagu, odnosno pocetka primjene (vacatio legis) duzi je kod zakona iz krivicnopravne oblasti, s obzirom na njihovu prirodu i potrebu da se izvrse odredene pripreme za njihovu uspjesnu primjenu. Zakon o krivicnom postupku vazi, dakle, od dana njegovog stupanja na snagu, ako nije drukcije propisano. S druge strane, prestaje da vazi donosenjem novog zakona, koji se donosi umjesto njega (tzv. abrogacijska klauzula). Novi procesni zakon primjenjuje se i na sve procesne radnje u nezapocetim ili vec zapocetim postupcima, koje treba preduzeti poslije

12

njegovog stupanja na snagu, tako da sve procesne radnje, izvedene po starom zakonu, u potpuno dovrsenim ili nedovrsenim postupcima, ostaju na snazi. Od ovog pravila najvazniji izuzeci su sljedeci: a)Za krivicne predmete u kojima je optuznica stupila na pravnu snagu, postupci se nastavljaju po dosadasnjim propisima ako zakonom nije drukcije odredeno b) za krivicne predmete koji su vec presudeni u drugom stepenu i kod kojihje na taj nacin proces skoro pri kraju. c) Ako je na dan stupanja na snagu zakona o krivicnom postupku bio u toku neki rok on ce se racunati po dosadasnjem zakonu o krivicnom postupku, ako je to, s obzirom na duzinu roka, za stranke povoljnije. d) Na ponavljanje krivicnog postupka pravnosnazno dovrsenog prije 1. januara 1954. godine primjenjuju se jos uvijek odredbe Zakona o krivicnom postupku iz 1948. Staro krivicno procesno pravo primjenjuje se i u pogledu naknade stete neopravdano osudenim yaeosnovano lisenim slobode prije 1. januara 1954. godine . 2.PROSTORNO VAZENJE KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA U pogledu prostornog vazenja krivicnog procesnog prava, vazi u osnovi teritonjalni princip (locus regit actum). Krivicni postupak na domacoj teritoriji vodi se po odredbama domacih krivicnih procesnih propisa i sudovi i drugi organi koji ucestvuju u krivicnom postupku smiju u torn postupku primjenjivati samo nase pravo ("pravo suda", tzv. lex fori). Zakon o krivicnom postupku primjenjuje se pred sudovima u BiH bez obzira na to da li se postupak vodi prema domacem drzavljaninu ili strancu, da li je krivicno djelo ucinjeno u zemlji ili u inostranstvu i bez obzira na to da li je djelo izvrseno prema domacem drzavljaninu ili prema strancu. To podrazumijeva da strani procesni krivicni zakon ne moze bid primijenjen od domacih i inostranih organa postupka na teritoriji BiH. Prema tome, vaznost krivicnog procesnog prava BiH ogranicena je same na teritoriju ove drzave, iako se inostrani drzavni organi katkada sluze rezultatima procesnih djelatnosti sto su ih u BiH, po njenim propisima, obavili njeni organi, pruzajuci stranim sudovima medunarodnu pravnu pomoc. Dejstvo domacih krivicnih propisa moze biti izuzetno iskljuceno ili ogranrceno na domacoj teritoriji u sljedecim slucajevima: a) Kada se o tome sporazumiju drzave. Strana drzava moze pristati da na njenoj teritoriji krivicno pravosude vrsi druga drzava za njene drzavljane koji tu borave, po sporazumu. b) Strani propisi mogu se primjenjivati i u slucaju okupacije, bez pristanka domace drzave. c) Na sopstvenoj teritoriji domace pravo se ne primjenjuje na neka podrucja na kojima se nalaze diplomatske prostorije. To su tzv. eksteritorijalna mjesta, tj. privilegovana mjesta koja su izuzeta od vrsenja sudske vlasti, zato sto su sjedista lica koja uzivaju licni krivicnoprocesni imunitet iz medunarodnopravnih razloga. Tim prostorijama organi domace drzave nemaju pravo pristupa, osim uz pristanak sefa misije, te na torn dijelu teritorije ne mogu vrsiti procesne radnje krivicnog postupka i primjenjivati krivicno procesno pravo. d) Krivicni procesni propisi domace drzave ne primjenjuju se na strane ratne brodove koji se nalaze u nasem obalnom moru po dozvoli domacih vlasti. Eksteritorijalnost ne uzivaju ostali strani brodovi u obalnom moru (trgovacki, turisticki i dr). Propisi domaceg krivicnog procesnog prava ne primjenjuju se ni na strane vojne vazduhoplove koji se u drugoj drzavi nadu po dozvoli te drzave. 3. VAZENJE KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA U POGLEDU LICA Krivicno procesno pravo u BiH vazi za sva lica na koja se mogu primijeniti krivicni zakoni. Pri torn je svejedno da li su u pitanju domaci ili strani drzavljani i da li se nalaze u zemlji ili u inostranstvu. Od ovog pravila postoje izuzeci u pogledu jednog broja lica. To su lica koja uzivaju krivicni procesni imunitet, a sto znaci da se protiv njih ne moze uopste voditi krivicni postupak, ili moze, ali samo uz odobrenje odredenog drzavnog organa. Krivicnoprocesni imunitet iskljucuje krivicno gonjenje odredenog lica, tj. sprecava da se ono u krivicnom postupku pojavi u svojstvu osumnjicenog, iako postoje svi drugi stvarni i pravni uslovi za vodenje krivicnog postupka. S druge strane, materijalnopravni imunitet,

13

propisan materijalnim krivicnim pravom, za krivicno djelo izvrseno pri glasanju ili davanju misljenja (u parlamentu ili kao sudije ili tuzioci) predstavlja osnov za iskljucenje krivicnog djela, krivicne odgovornosti ili kaznjivosti odredenog lica. Kako se u slucaju takvog imuniteta ne moze pokrenuti niti zapoceti krivicni postupak jer ne postoji krivica, odnosno kaznjivost ucinioca, materijalnopravni imunitet ima za posljedicu postojanje krivicnoprocesnog imuniteta. Postoji vise krivicnih procesnih imuniteta. Imunitet je apsolutan (opsti) kada sprecava gonjenje za svako krivicno djelo (npr. diplomatski ili poslanicki imunitet). Imunitet je relativan ili funkcionalan kada se odnosi samo na pojedina krivicna djela koja se ticu funkcije zbog koje je dat (npr. imunitet koji uzivaju sudije i tuzioci). Imunitet moze biti stalan (traje i po prestanku funkcije) ili privremen, koji prestaje istekom funkcije koja ga je opravdavala. Imunitet moze biti bezuslovan (ne moze se oduzeti prije isteka funkcije) ili uslovan, koji vazi ako ga nadlezni organ ne ukine (bez obzjra na to sto funkcija jos traje) Imununiteti se dijele i na unutrasnje i medunarodnopravne (ili diplomatske). Medunarodnopravni imunitet sastoji se u zabrani da se protiv lica koja ga uzivaju pokrece krivicni postupak u zemlji u kojoj ona vrse svoju misiju.124 U smislu propisa medunarodnog javnog prava, u nekim slucajevima ne moze se voditi krivicni postupak protiv nekih lica jer uzivaju krivicnoprocesni imunitet. U drugim slucajevima radi se o medunarodnopravnoj zastiti nekih prostorija (zgrade, stanovi i si), u kojima se ne mogu vrsiti bilo kakve procesne radnje krivicnog postupka, cak i da se krivicni postupak vodi i protiv lica koje ne uziva imunitet po medunarodnom javnom pravu. Na kraju, postoji i medunarodnopravna zastita izvjesnih arhiva, dokumenata i putnickog prtljaga (tzv. valize), pa organi krivicnog postupka BiH ne mogu u takvim arhivama i sa takvim dokumentima i prtljagom vrsiti nikakve krivicnoprocesne radnje. Lice koje uziva ovaj imunitet ne moze ga se odreci, jer mu on nije dat kao licna privilegija, nego radi vrsenja njegove funkcije. Kad su u pitanju unutrasnji imuniteti, potrebno je prethodno odobrenje nadleznog drzavnog organa za krivicno gonjenje pojedinih lica, s tim da tuzilac ne moze sprovesti istragu niti podici optuznicu, ako ne podnese dokaz da je odobrenje dato. Kad je presuda izrecena iako nije bilo potrebnog odobrenja, postoji apsolutna povreda krivicnog postupka. Prema odredbama Zakona o imunitetu BiH (clan 3 stav 1), imunitet od krivicnog gonjenja uzivaju samo poslanici i clanovi Parlamentarne skupstine BiH. Ovdje se radi o funkcionalnom imunitetu, sto znaci da oni nece krivicno odgovorati za bilo koji postupak izvrsen u okviru njihovih duznosti u Parlamentarnoj skupstini BiH. Medutim, ovakav imunitet nije opsta prepreka za krivicno gonjenje, pa se protiv lica koja uzivaju ovaj imunitet primjenjuju pravila vodenja krivicnog postupka propisana zakonom. Sudije i tuzioci uzivaju samo funkcionalni imunitet: ne mogu biti krivicno gonjeni, uhapseni ili zadrzani u pritvoru niti mogu odgovarati u gradanskom postupku za misljenja koja daju ili za odluke koje donose u okviru svojih sluzbenih duznosti. Isto tako, posjedovanje imuniteta nece sprijeciti ni odgoditi istragu u krivicnom ili gradanskom postupku koja se u nekoj stvari u skladu sa zakonom vodi protiv sudije ili tuzioca. U teoretskim razmatranjima o sustini imuniteta teoreticari se uglavnom slazu da se imunitet pojavljuje u dva oblika, i to: imunitet neodgovornosti i imunitet nepovredivosti. Ova dva oblika zajedno omogucuju punu slobodu vrsenja funkcije clanova parlamenta. Imunitet neodgovornosti djeluje automatski, a imunitet nepovredivosti samo ako se parlamentarac na njega pozove. Svaki od ova dva oblika parlamentarnog imuniteta ima svoje posebne osnove, posebnu sadrzinu kao i posebne posljedice.126 Imunitet neodgovornosti stiti parlamentarca kada vrsi parlamentarnu funkciju, dok imunitet nepovredivosti stiti parlamentarca kad ne vrsi parlamentarnu funkciju. Imunitetom neodgovornosti pokrivena je neodgovornost parlamentarca za govor, izrazeno misljenje i glas dat u parlamentu. Neodgovornost, dakle, pokriva akte parlamentarca ucinjene u vrsenju njegove funkcije. To je sustinski materijalni imunitet koji sprecava svako sudsko gonjenje parlamentarca za misljenje i glas u parlamentu. Za svoje govore i misljenja izvan parlamenta, parlamentarac je odgovoran kao i svaki drugi gradanin. Neodgovornost parlamentaraca je privilegija

14

javnopravnog karaktera, data parlamentarcu u njegovom svojstvu nosioca javnopravne funkcije, a ne kao privatnog lica radi zastite njegovih licnih interesa, nego radi interesa funkcije. Imunitet neodgovornosti stiti lice od pravne odgovornosti za djela koja su obuhvacena imunitetom. Imunitet nepovredivosti stiti lica od hapsenja ili pritvaranja u pogledu djela koja su obuhvacena imunitetom. Imunitet neodgovornosti djeluje automatski, a imunitet nepovredivosti samo ako se na njega pozove nosilac imuniteta. Imunitet neodgovornosti pokriva akte nosioca imuniteta u vrsenju funkcije. Imunitet neodgovornosti je, u sustini, materijalni imunitet koji sprecava svako sudsko gonjenje za akte ucinjene u okviru funkcije - znaci akte preko kojih se odvija radnja institucije. U onoj mjeri u kojoj se primjenjuje na lice koje obavlja odredenu funkciju, ovaj imunitet moze da se smatra statusnim imunitetom ili imunitetom ratione personae. Nakon prestanka obavljanja funkcije, imunitet djeluje ratione materiae u pogledu akata koji su ucinjeni ranije u okviru vrsenja sluzbene funkcije, da bi se sprijecilo da institucija ili funkcija koju je lice obavljalo bude indirektno napadnuta pravnim dejstvom protiv prethodnog nosioca funkcije kada nosilac tekuce funkcije uziva imunitet. Imunitet nepovredivosti je proceduralni imunitet, koji sprecava primjenu opsteg prava na nosioca javne funkcije i bez odobrenja nadleznog organa on ne moze da bude lisen slobode. Svrha ovog imuniteta je da garantuje slobodu od hapsenja (siri od imuniteta neodgovornosti). Imunitet neodgovornosti se odnosi samo na krivicna djela u okviru funkcije koja se vrsi, ali ne i na krivicna djela koja su pocinjena drugim djelima. Zakonima o imunitetu koji vaze na teritoriji BiH ne predvida se samo statusni imunitet ili imunitet ratione personae u toku trajanja javnog mandata. Oni, takode, predvidaju imunitet ratione materiae od gradanske i krivicne odgovornosti u pogledu djela ucinjenih u okviru funkcije delegata i clanova Parlamentarne skupstine BiH, delegata i clanova Parlamenta FBiH i clanova skupstina kantona, odnosno poslanika u Narodnoj skupstini RS i delegata u Vijecu naroda RS, cak i onda kada prestanu da obavljaju funkcije. Ovim zakonima se takode predvida i slican imunitet od gradanske, a u nekim slucajevima i krivicne odgovornosti, za izvjesne nosioce izvrsne vlasti. Ratio ovih zakona je da se uspostavi ravnoteza izmedu potrebe za zastitom integriteta zakonodavnih i izvrsnih institucija i potrebe da se preduprijedi da pojedinci u takvim institucijama zloupotrijebe ovlascenja, te da se obezbijedi javna odgovornost lica koja obavljaju izabrane duznosti, dok se istovremeno obezbjeduje da takva lica uzivaju takve vidove imuniteta kakvi su primjereni za ispravno vrsenje njihovih funkcija. 4. VAZENJE KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA U POGLEDU PREDMETA Krivicno procesno pravo vazi za postupanje i odlucivanje o onome sto moze biti glavni predmet (causa criminalis) ili sporedni predmet (imovinskopravni zahtjev, prejudicijalna pitanja i troskovi postupka) krivicnog postupka. Osim toga, krivicno procesno pravo regulise i postupak rjesavanja pojedinih specijalnih i dopunskih procesnih predmeta koji nastaju u toku postupka po glavnom predmetu ili kao posljedica sprovedenog krivicnog postupka (medunarodna pravna pomoc, ekstradicija, naknada stete zbog neopravdane osude, brisanje osude i dr). ODNOS KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA PREMA OSTALIM GRANAM A PRAVA 1) U krivicnom postupku primjenjuju se na ucinioce krivicnog djela, osim kazni, i druge krivicne sankcije: uslovna osuda, mjere bezbjednosti i vaspitne mjere (clan 5 KZBiH). Medutim, nisu samo krivicna djela pracena primjenom kazni, nego se kazna primjenjuje i na ucinioce nekih drugih kaznjivih djela. Ta druga kaznjiva djela, pored krivicnih, na koja se primjenjuju kazne su: prekrsaji i disciplinski kaznjiva djela. Materijalnopravna priroda u vezi sa kaznjavanjem za svaku od ove dvije vrste kaznjivih djela uredena je posebnim pravnim propisima (materijalnim kaznenim pravima). Na ucinioce svake od ove dvije grupe kaznjivih djela primjenjuju se kazne u posebnom postupku (procesu) koji je normiran posebnim procesnim pravom. Tako imamo prekrsajni postupak (proces), koji je ureden

15

prekrsajnim procesnim pravom, i disciplinski kazneni postupak (proces), ureden disciplinskim procesnim pravom. Prema tome, pored krivicnog procesa, kao kaznenog procesa, i krivicnog procesnog prava, kao prava kojim je ureden taj proces, postoje u BiH jos dva kaznena procesa i dva kaznena procesna prava. I pored postojanja slicnosti (ista dokazna sredstva, slicni osnovni principi i sadrzaj procesnih radnji, itd), postoje i znacajne razlike u uredenju pojedinih od tih postupaka. Prije svega, svaki od tih postupaka vode razliciti organi. Krivicne sankcije za krivicna djela mogu izricati samo sudovi. Kazne i druge mjere za prekrsaje izricu sudovi za prekrsaje, a izuzetno i neki drugi drzavni organi. Sankcije za disciplinske krivice izricu posebno odredeni disciplinski organi (disciplinske komisije). Vazno je pri torn zapamtiti da pravni poredak u nacelu iskljucuje kumulaciju krivicnog i prekrsajnog postupka: za neko ponasanje koje bi istovremeno ispunjavalqjgravna obiljezja krivicnog djela i prekrsaja, prednost uvijek ima krivicni postupak. S obzirom na to da su krivicna djela nacelno veceg intenziteta drustvene opasnosti i da se za njih izricu stroze sankcije, krivicni postupak je zakonom detaljno regulisan. Ostali kazneni postupci su, po pravilu, kraci i jednostavniji. Medutim, s obzirom na slicnu svrhu svih kaznenih postupaka, i u navedenim posebnim postupcima, u odredenim granicama, tj. ako nema posebnih propisa, shodno se primjenjuju odredbe krivicnog postupka. 2) lako u krivicnom postupku, osim suda, ucestvuju i tuzilac i ovlascena sluzbena" lica, to je u osnovi sudski postupak. Parnicni postupak je takode sudski postupak, jer se parnica odvija samo pred sudom. Dakle, isti organ (sud) donosi odluke i u krivicnomj_u parnicnom postupku, pa stoga oba procesna prava spadaju u granu sudskog prava. Osnovno razgranicenje ova dva postupka moze se postaviti s obzirom na njihove razlicite objekte (predmete). U krivicnom postupku sudovi odlucuju o rimjeni krivicne sankcije na izvrsioca krivicnog djela, dok u parnicnom postupku ud odlucuje o imovinskopravnim i drugim gradanskopravnim sporovima fizickih i ravnih lica. Medutim, u odredenim slucajevima moze se i u krivicnom postupku jesavati neko gradanskopravno pitanje, za koje je inace nadlezan parnicni sud. Pored toga, krivicni postupak se vodi ex officio i krivicne sankcije se primjenjuju po sluzbenoj duznosti, kad god se utvrdi da za to postoje pravne pietpostavke, dok se parnicni postupak vodi samo kada stranka postavi tuzbom svoj zahtjev. U toku gradanske parnice, stranke, po pravilu, imaju pravo slobodno raspolagati svojim pravnim zahtjevima, dok se u krivicnom postupku, u principu, sudi bez obzira na voliu zainteresovane stranke. Odnos izmedu ovih postupaka ogleda se i u tome sto parnicni i krivicni postupak sadrze ista dokazna sredstva i procesna nacela, iako su neka nacela u xyjedinim parnicnim situacijama drukcije izrazena. Tako i parnicni postupak poznaje nacelo slobodne ocjene dokaza, nacelo usmenosti i neposrednosti itd. Medutim, sve te : druge slicnosti ne uklanjaju bitnu razliku izmedu oba postupka, s obzirom na razlicit predmet postupka (krivicna stvar - gradanska stvar, causa civilis) i kvalitativnu razliku u pravnoj prirodi jednog i drugog postupka. Zato je parnicni postupak i regulisan posebnim zakonom. 3) Utvrdivanje vaznih cinjenica u krivicnom postupku najcesce nije moguce bezz pomoci i oslonca na druge nauke, koje krivicni postupak istrazuju sa drugih, vanpravnih aspekata. Radi se o dopunskim i pomocnim krivicnoprocesnim naukama. U dopunske krivicnoprocesne nauke spadaju: istorija krivicnog procesnog prava, •poredno krivicno procesno pravo, medunarodno krivicno procesno pravo, psihologija krivicnog postupka, krivicnoprocesna politika, krivicnoprocesna sociologija i filozofija krivicnog postupka.Pomocne krivicnoprocesne nauke su: kriminalistika, sudska medicina, kriminologija, pravna logika i pravna etika. TUMACENJE KRIVICNOG PROCESNOG PRAVA Tumacenje je logicki metod za iznalazenje pravog smisla i domasaja pravne norme ikao metod je van mogucnosti pravnog regulisanja. Prilikom tumacenja normi krivicnog procesnog prava primjenjuju se pravila iz opste teorije prava, sa odredenim izuzecima.

16

Potrebno je istaci da je primjena analogije dozvoljena i u krivicnom procesnom pravu i to za popunjavanje praznina u zakonu. Analogija se u krivicnom procesnom pravu primjenjuje, prije svega, u slucajevima izricito predvidenim u samom zakonu. Za primjenu analogije trazi se da se radi o slucajnoj praznini, a ne o namjernom iskljucenju nekog rjesenja. Analogija mora da se krece u granjcama ciljeva postupka i u skladu sa osnovnim principima koji upravljaju postupkom. Nase pozitivno pravo poznaje niz propisa kojima je svrha da osiguraju jedinstvo pravnog poretka, i to u dva pravca. Najprije, potrebno je osigurati da svi propisi naseg pravnog poretka sacinjavaju jedinstvenu logicnu cjelinu, u kojoj nema protivrjecja. Pored toga, trazi se jedinstveno tumacenje pravnih propisa. Jedinstva pravnog poretka nema ako razliciti drzavni organi isti pravni propis razlicito tumace. Da bi omogucilo uklanjanje protivrjecnosti koje bi se mogle pojaviti izmectu propisa razlicitog znacaja, nase ustavno pravo je uvelo, pored ostalog, i posebne organe kojima je povjerilo uklanjanje takvih protivrjecnosti. Ti organi su Ustavni sud BiH, Ustavni sud FBiH i Ustavni sud RS. Tumacenje i analogija dobijaju sve veci znacaj i u krivicnom procesnom pravu. Sve cesce izmjene i dopune zakona i drugih propisa, hitnost u postupku njihovog donosenja i slicno, traze koriscenje tumacenja. Poseban znacaj ima autenticno tumacenje propisa, posebno zakona. Pod autenticnim tumacenjem pravnih propisa podrazumijeva se tumacenje tih propisa koje daje organ koji ih je donio. Ono je obavezno za one koji propis primjenjuju. Jedinstvenoj primjeni normi krivicnog procesnog prava doprinose i nacelni pravm stavovi o pitanjima koji su od interesa za primjenjivanje federalnih zakona koje zauzima Vrhovni sud FBiH na prosirenoj opstoj sjednici (clan 35 tacka 5 ZSFBiH). Jedinstveno tumacenje pravnih propisa, kada su u pitanju sudovi, bez sumnje lakse bi se sprovelo kada bi nacelni pravni stavovi bili obavezni za nize sudove. Treba, medutim, iniati u vidu da bi takvo uredenje sudova onemogucavalo nezavisnost sudova u primjeni prava, dakle i u tumacenju pravnih propisa, sto je jedan od osnova ustavnog principa nezavisnosti sudstva. Zadatak je sudije da utvrdi smisao norme koju treba primijeniti, a nacelne pravne stavove Vrhovnog suda FBiH prihvatice samo onda ako se slozi sa argumentima na kojima se oni zasnivaju. SUBJEKTI KRIVICNOG POSTUPKA POJAM I VRSTE PROCESNIH SUBJEKATA Pojam procesnih subjekata Krivicnoprocesni subjekti su procesno sposobna fizicka ili pravna lica koja na osnovu zakonom predvidenih prava i duznosti u krivicnom postupku, preduzimanjem odredenih radnji, stupaju u krivicnoprocesni odnos, odnosno doprinose ostvarenju krivicnoprocesnog zadatka. Sva lica koja ucestvuju u krivicnom postupku nisu procesni subjekti. Naslov procesnog subjekta imaju samo oni ucesnici krivicnog postupka koji stupaju u krivicni procesnopravni odnos i u njemu vrse procesnopravnu funkciju - sudenja, gonjenja i odbrane (procesni subjekti u uzem smislu) ili imaju odredena druga prava i obaveze (procesni subjekti u sirem smislu, kao sto je npr. osteceni).Prema tome, procesni subjekt je subjekt krivicnog procesnog odnosa. Vrste procesnih subjekata Procesni subjekti su samo ona lica koja su neophodna da bi se mogao zasnovati, teci i okoncati krivicnoprocesni odnos. Glavni ili osnovni procesni subjekti su sud (kao samostalni i nezavisni drzavni organ), tuzilac (koji vrsi funkciju krivicnog gonjenja) i osumnjiceni, odnosno optuzeni koji vrsi funkciju odbrane. Tuzilac i osumnjiceni, odnosno optuzeni su procesne stranke, tako da su glavni procesni subjekti sud i stranke.

17

Osim glavnih subjekata krivicnog procesnog odnosa (sud, tuzilac i osumnjiceni, odnosno optuzeni), postoje i sporedni procesni subjekti koji imaju odredena i ogranicena ovlascenja u krivicnom postupku. Tu spadaju osteceni, koji se na strani tuzioca, bez obzira na to da li mu pripada imovinskopravni zahtjev, pravno ill fizicko lice, prema kojem treba izreci mjeru bezbjednosti oduzimanja imovinske koristi (na strain osumnjicenog, odnosno optuzenog) i organ starateljstva u postupku prema maloljetnicima (na strani suda). U okviru krivicnog postupka mogu da se pojave i lica koja nisu subjekti icprocesnog odnosa, vec subjekti pripojenog (adhezionog) imovinskopravnog snog odnosa. Ovdje se raspravlja i o imovinskopravnom, tj. gradanskom proisteklom iz krivicnog djela koje je osnovni predmet krivicnog postupka. ekti ovog sporednog (akcesornog ill adhezionog) procesnog odnosa ne moraju identicni sa subjektima krivicnog procesnog odnosa. Imovinskopravni zahtjev stavlja lice koje je ovlasceno da taj zahtjev ostvaruje u parnici, a pravilu, nije tuzilac. Isto tako, u nekim slucajevima, lice prema kome se moze postaviti imovinskopravni zahtjev nije osumnjiceni, odnosno optuzeni. Subjekti procesnog odnosa nemaju nikakvih ovlascenja u pogledu raspolaganja formama krivicnoprocesnog odnosa, dok, nasuprot tome, mogu raspolagati ne samo formalnom, vec i materijalnom sadrzinom pripojenog imovinskopravnog odnosa. MEDUSOBNI ODNOSI PROCESNIH SUBJEKATA Polozaj procesnih subjekata (suda i stranaka) zavisi od tipa krivicnog postupka i pravnih propisa kojima se taj polozaj regulise. Medutim, procesni subjekti nisu ravnopravni, jer su i tuzilac, a narocito osumnjiceni, odnosno optuzeni, u izvjesnoj mjeri potcinjeni sudu. Osim toga, sud rukovodi postupkom, moze obavezati stranke na odredena cinjenja ili necinjenja i ima disciplinsku vlast nad njima. Polozaj osumnjicenog, odnosno optuzenog se razlikuje od polozaja tuzioca: pored toga sto je subjekt procesnog odnosa, on je i predmet istrazivanja u procesu, ali nije objekt krivicnog postupka. OSNOVNA PROCESNA NACELA O PROCESNIM SUBJEKTIMAJ Posmatrano historijski, krivicni postupak je bio: optuzni (akuzatorski), istrazni (inkvizitorski) i savremeni (mjesoviti, tj. akiizatorsko - inkvizitorski). Krivicni postupak bilo kojeg istorijskog razdoblja i bilo koje zemlje moze se podvesti pod jedan od ova tri tipa krivicnog postupka. Polozaj procesnih subjekata u tim postupcima bitno se razlikuje. Optuzno (akuzatorsko) nacelo Optuzno nacelo u krivicnom postupku postoji ako su osnovne procesne funkcije (gonjenje, odbrana i presudenje) povjerene odvojenim i nezavisnim subjektima. Kao stranke u postupku, tuzilac i optuzeni su potpuno ravnopravni. Postupak se pokrece na zahtjev tuzioca, koji ne mora biti drzavni organ. Optuzeni, koji vrsi funkciju odbrane, samostalan je subjekt, sa mogucnoscu vrsenja odbrane licno ili preko strucnog branioca. Optuzeni je duzan da se upusti u proces koji je protiv njega pokrenut, sa obavezom da se odazove na poziv suda i daje odgovor na tuzbu. Njegova obaveza da odgovori na tuzbu sastoji se samo u tome da izjavi smatra li tuzbu osnovanom. U cisto akuzatorskom postupku, koji pociva na racionalnoj osnovi, ako tuzilac ne dokaze osnovanost svoje tuzbe, sud ce optuzenog osloboditi optuzbe. Prema tome, u nacelu, teret dokaza snosi tuzilac. Uloga suda u ovom postupku je pasivna. Postupak je oblikovan kao spor izmedu dvije stranke pred nepristrasnim sudom. Objektivan polozaj suda obezbjeduje se cinjenicom da sud ne moze zapoceti krivicni postupak po sopstvenoj inicijativi, nego samo aktom tuzioca (nacelo nemo index sine actore, tj. nema postupka bez tuzioca). Pored toga, pravilo je da u ovom postupku dokaze prikupljaju i iznose stranke (najprije stranka koja je pozvala svjedoka, a zatim suprotna stranka -unakrsno ispitivanje). U savremenom akuzatorskom postupku, sudija, ipak, smije izvoditi dokaze koje smatra potrebnim. Da bi

18

sud zadrzao svoj objektivan stav, ispitivanje svjedoka i vjestaka na glavnom pretresu prepusteno je strankama. Po prirodi stvari, raspravljanje u ovom postupku je usmeno, ali i neposredno i kontradiktorno. Optuzni postupak je obicno bio i javan, a pri ocjeni dokaza u njemu je primjenjivano slobodno uvjerenje sudije, ali to nisu sustinske karakteristike optuznog postupka. Ako se u akuzatorskom postupku prije pretresa vodi pripremni postupak, cija je svrha da se odluci da li ce osumnjiceni biti izveden pred sud, i takav pripremni postupak ima akuzatorski karakter. Istrazno (inkvizitorsko) nacelo Ovaj postupak je susta suprotnost akuzatorskom postupku. Osnovna karakteristika istraznog (inkvizitorskog) nacela je u tome sto u istraznom postupku ne postoje stranke, te sto su sve tri osnovne procesne funkcije (gonjenje, odbrana i sudenje) povjerene sudu. Inkvizitorski postupak se dijeli na istragu i sudenje. Prebacivanjem tezista postupka u istragu, koju sprovodi posebni istrazitelj inkvirent), istrazni postupak se zasnivao na nacelu tajnosti i pismenosti. Prava optuzenog u postupku bila su minimalna, a licna odbrana skoro nemoguca. Inkvirent je na pocetku istrage stavljao optuzenog (inkvizita) u istrazni zatvor, koji je u svim slucajevima bio obligatoran. Organizevanjem sistema zakonskih dokaza, sudija ne ocjenjuje dokaze konkretno, njihovom logickom i psiholoskom analizom, kao sto je cinio u optuznom postupku, vec ih cijeni po vrijednosti koja im je apstraktno i unaprijed u zakonu odredena. Sudija ne moze da osudi ako nije prikupljena kolicina i kakvoca dokaza odredena u zakonu (negativna teorija zakonskih dokaza), odnosno mora da osudi ako je prikupljena kolicina i kakvoca dokaza odredena u zakonu (pozitivna teorija zakonskih dokaza). Ako inkvirent nije bio u mogucnosti da pribavi onu kolicinu i kakvocu dokaza koja se zakonom trazi, to je postizao torturom (fizicko mucenje okrivljenog radi dobijanja priznanja). Priznanje je bilo najjaci dokaz, tzv. kraljica dokaza (regina probandi). Tortura nije bila neki oblik zloupotrebe isljednih organa, nesto nedozvoljeno, vec, naprotiv, pravni institut, primjenjivan najprije putem prakse, kao i drugi procesni instituti toga vremena, a kasnije regulisan zakonom. Sve radnje obavljene u istrazi morale su se zapisnicki konstatovati. Nakon zavrsene istrage, inkvirent je dostavljao spise predmeta sudskom vijecu ovlascenom da donese presudu o inkvizitovoj krivicnoj odgovornosti. Sud je u postupku, u kome nije imao pravo ucestvovati inkvirent, donosio presudu iskljucivo na osnovu spisa. Osim osudujuce i oslobadajuce presude, postojalo je i oslobadanje usljed nedostatka dokaza (absolutio ab instantia), po kome je ucinilac i dalje sumnjiv da je ucinio krivicno djelo, pa se postupak mogao obnoviti. "Otpusteni ispod sudenja", ciji je daljnji pravni polozaj bio vrlo nesiguran, nije se kasnije, u slucaju novog zapocinjanja postupka, mogao braniti prigovorom da je njegov krivicni predmet pravnosnazno rijesen. I pored svojih nedostataka, inkvizitorski postupak je imao i korisnih posljedica. Ovaj postupak je doprinio definitivnom shvatanju da je drzava duzna da se brine da ucinioci krivicnih djela budu otkriveni i kaznjeni i da se to ne smije prepustiti slucaju. Krivicni progon mora biti briga nadleznog drzavnog organa koji ce to raditi po sluzbenoj duznosti kada na bilo koji nacin sazna da je vjerovatno da je izvrseno krivicno djelo. Mjesovito nacelo Savremeni krivicni postupak evropskih kontinentalnih zemalja zasniva se na mjesovuom nacelu, uvedenom francuskim Zakonikom o krivicnom postupku iz 1808. godine, koji je, uz znacajne izmjene, vazio u Francuskoj do 1959. godine. Savremeni evropski kontinentalni krivicni postupak mjesovitog tipa u prvom stepenu dijeli se, prije svega, na dva osnovna dijela: pripremni postupak (izvidaj, istraga) i glavni pretres, sa donosenjem i objavljivanjem odluke. Pored ta dva osnovna dijela, postoji i treci, prelazni dio (postupak optuzenja, sa eventualnom kontrolom ispravnosti optuzbe). Novi princip organizacije krivicnog postupka nije mogao biti pronaden u novom doktrinarno cistom modelu, pa je stvoren kombinovanjem

19

elemenata optuznog postupka (koji obezbjeduju prava stranaka, posebno optuzenog) i elemenata istraznog postupka (koji garantuju efikasnost i ostale zahtjeve javnog interesa). Osnovna karakteristika mjesovitog postupka, preuzeta iz akuzatorskog modela krivicnog postupka, jeste da su funkcije optuzbe, odbrane i sudenja odvojene i predate posebnim organima, u cemu je sadrzana garancija objektivnog sudenja. Gonjenje vrsi tuzilac i postupka nema bez tuzioca, koji odreduje obim i predmet sudenja. Vrsenje gonjenja pripada, po pravilu, posebno organizovanom javnom tuzilastvu, koje je drzavni organ, a pokrece postupak po sluzbenoj duznosti (ex officio), bez obzira na to da li to zeli eventualni osteceni gradanin. Sam optuzeni ima neogranicene procesne mogucnosti odbrane (pravo na pomoc branioca, pravo da zna koje mu se djelo stavlja na teret, pravo na sutnju, pravo na predlaganje izvodenja dokaza i prisustvovanje njihovom izvodenju, ukljucujuci i razgledanje spisa predmeta). Na glavnom pretresu vaze osnovna krivicnoprocesna nacela (javnosti, usmenosti, kontradiktornosti, neposrednosti i dr) i u njemu, pored suda, ucestvuju i stranke. Sud donosi presudu na osnovu dokaza koji su izneseni na glavnom pretresu, uz pravo stranaka da ispituju svjedoke i vjestake. Mjesoviti krivicni postupak prihvata i elemente inkvizitorskog postupka: podjela na pripremni stadijum, stadijum istrage i stadijum glavnog pretresa; poseban drzavni organ goni izvrsioce krivicnih djela ex officio, bez obzira na volju lica koje je krivicnim djelom osteceno; isti organ krivicnog postupka vrsi i krivicno gonjenje i istrazivanje cinjenica; pripremni postupak je tajan i pravo odbrane u njemu ograniceno (to se posebno odnosi na pravo osumnjicenog da razgleda spise predmeta koji ga terete); pravo suda da na glavnom pretresu ispituje svjedoke i vjestake. Za aktuelno krivicno procesno pravo u u BiH mozemo reci daje rezultat "pomirenja" dvije pravne kulture: kontinentalne ili evropske i anglosaksonske, odnosno angloamericke. Na to su u znacajnoj mjeri uticali promijenjeni koncept istrage i njeno povjeravanje tuziocu, kao i propisivanje niza procesnih instrumenata kojima se podrzava borba protiv organizovanog kriminaliteta. Najvise inkvizitorskih elemenata savremeni krivicni postupak u BiH ima u istrazi, ali se u istrazi, naravno, ne primjenjuje tortura. Imajuci u vidu strukturu ove faze krivicnog postupka, najznacajniji inkvizitorski elemenat u istrazi proizilazi iz cinjenice da istragu nareduje i sprovodi tuzilac, te on upravlja aktivnostima ovlascenih sluzbenih lica vezanih za pronalazenje osumnjicenog i prikupljanje izjava i dokaza. Tuzilac u toku sprovodenja istrage vrsi, dakle, ne samo funkciju gonjenja, nego i istrazivanja krivicnih djela. Elemente inkvizicione tradicije mozemo naci i u cinjenici da sve istrazne radnje koje su potrebne za postizanje cilja istrage (podizanje optuznice ili obustava istrage) tuzilac preduzima po sluzbenoj duznosti, ali i na prijedlog osumnjicenog i njegovog branioca, te u pravu tuzioca da ispita osumnjicenog. Akuzatorski elementi u istrazi proizilaze i iz sljedecih elemenata 1) Krivicni postupak se ne moze pokrenuti niti voditi bez zahtjeva tuzioca. Tvfaredba o sprovodenju istrage obavezuje^tuzioca, i ako on obustavi istragu, sud nema mogucnost nastaviti postupak. 2) lako u istrazi postoje procesne stranke (tuzilac i osumnjiceni), nije potrebno da svakoj istraznoj radnji mora prisustvovati i osumnjiceni. Ovdje je rijec o ogranicenoj kontradiktornosti, za razliku od odredivanja pritvora, kada lice kome treba odrediti pritvor mora prethodno biti izvedeno pred sudiju za prethodni postupak. Jacanje kontradiktornosti u istrazi podrazumijeva se i u slucaju sudskog obezbjedenja dokaza, a odnosi se na saslusanje svjedoka pod uslovima koji vaze za salusanje na glavnom pretresu (clan 223 stav 1 u vezi sa clanom 262). Ovim "posredovanjem", koje je neotudivo pravo suda, premoscuju se odredene krizne situacije i, uz primjenu nacela kontradiktornosti, priprema dokazni materijal za glavni pretres. 3) Pravo osumnjicenog i njegovog branioca da razmatraju spise i razgledaju pribavljene predmete koji idu u korist osumnjicenog lica (clan 47 stav 1). Ovo pravo se braniocu moze uskratiti ako se radi o spisima i predmetima cije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

20

4) Ako se osumnjiceni nalazi u pritvoru, ima pravo odmah komunicirati s braniocem, usmeno ili pismeno 5) Pravo osumnjicenog da ne daje iskaz i ne odgovara na postavljena pitanja vazi i u fazi istrage. 6) Mogucnost osumnjicenog i njegovog branioca da pregovaraju sa tuziocem o uslovima priznavanja krivnje Na glavnom pretresu poseban znacaj imaju nacelo kontradiktornosti i neki drugi elementi koji karakterisu akuzatorski sistem, dok je inkviziciona maksima manje znacajna. U smislu akuzatorskog krivicnog postupka koncipirane su i odredbe zakona koje se odnose na pocetak glavnog pretresa koji pocinje citanjem optuznice, nakon cega optuzeni i njegov branilac mogu izloziti odbranu i ukratko iznijeti dokaze in favorem. Osim toga, novi koncept dokaznog postupka na glavnom pretresu pruza priliku strankama da iznesu svoje navode i ospore navode suprotne stranke. Od posebnog znacaja je odredba (karakteristicna za akuzatorski model krivicnog postupka) koja se odnosi na stranacko ispitivanje svjedoka I vjestaka, i to putem direktnog i unakrsnog ispitivanja. S druge strane, elementi inkvizitorskog sadrzaja na glavnom pretresu mogu se naci i u mogucnosti suda da u toku dokaznog postupka naredi izvodenje dokaza, te u aktivnoj poziciji koju sud ima tokom ispitivanja svjedoka i vjestaka. Najzad, inkvizitorska forma glavnog pretresa moze se naci i u duznosti suda da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrdivanje istine i otklanjanje svega sto odugovlaci krivicni postupak, a ne doprinosi razjasnjenju stvari. POJAM I VRSTE KRIVICNIH SUDOVA Poiam krivicnog suda Sudovi su samostalni i nezavisni od zakonodavne i izvrsne vlasti i njima pripada sudska vlast. U vrsenju sudske vlasti sudovi su duzni da stite ljudska prava i slobode, utvrdena prava i interese pravnih subjekata i zakonitost. Najzad, sudovi su zakoniti, jer se organizacija, osnivanje, nadleznost i sastav sudova i postupak pred sudovima ureduje zakonom. U savremenim pravnim sistemima sud je pravosudni drzavni organ koji vrsi sudsku funkciju. Primjenu materijalnog krivicnog prava na konkretan slucaj moze vrsiti samo sud. Sud je jedinstven, u okviru jedinstvene funkcije (ne postoje kod nas posebni krivicni sudovi) i u njegovu nadleznost spada sudenje krivicnih, gradanskih i drugih stvari, u skladu sa zakonom. Zbog toga izraz "krivicni sud", koji se uobicajeno polrebljava radi lakoce izrazavanja, treba shvatiti uslovno, kao oznaku za dio jedinstvenog suda koji se bavi vrsenjem krivicnog pravosuda. Funkcija krivicnog suda je istovremeno i ovlascenje i duznost, tako da sud ne moze odbiti rjesavanje krivicne stvari i donosenje odluke. Suprotno postupanje moze predstavljati rivicno djelo zloupotrebe polozaja ili ovlascenja. Pravo kaznjavanja, koje pripada sudu ne podrazumijeva mehanicku primjenu predvidenih sankcija, vec povezivanje pravnih normi sa konkretnim okolnostima, koje se ticu kako djela tako i njegovog ucionioca. To ukazuje na kreativnu ulogu krivicnog suda. Pojam "sud" ima dva znacenja. Sa ustavnog ili organizacionog gledista, sud je posebna vrsta organa u kojem se vrsi pravosude i za koji vaze opsti propisi o pravnim organima te vrste, ukoliko posebnim zakonom o sudovima nije drukcije odredeno. Tako shvacenom sudu, u ciji sastav ne ulaze samo sudije, vec i cjelokupno drugo sudsko osoblje (pomocno, tehnicko, administrativno), ne pripada pravo da sudi pojedinoj krivicnoj stvari. U procesnom smislu, sud je organ (vijece i sudija ojedinac) koji je ovlascen da raspravlja pojedinu krivicnu stvar. Pojam suda u procesnom smislu podrazumijeva sud koji neposredno vrsi sudsku funkciju, tj. nadlezan je da rjesava krivicne, gradanske i upravne stvari, dok je sud u ustavnom smislu izraz upravne i unutrasnje organizacije pravosuda. Kada je rijec o pojmu suda ustavnom smislu, obicno se ima u vidu tzv. sudska i pravosudna uprava, koja se stara o organizacionim i materijalnim pitanjima, s ciljem da stvori materijalne, kadrovske i druge uslove za uspjesnu realizaciju sudijske funkcije.

21

U okviru suda moze postojati vise razlicitih sudskih organa (sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija pojedinac, vijece za glavni pretres, zalbeno vijece itd). Sve sudije jednog suda ne ucestvuju u donosenju pojedinih odluka, vec sude ti sudski organi. U sudu se obrazuju, takode, i sudska odjeljenja, prema sustini materije koju pojedina vijeca raspravljaju (krivicno odjeljenje, koje obuhvata sva krivicna, i gradansko odjeljenje, koje obuhvata sva gradanska vijeca, s dm da su u kantonalnim, odnosno okruznim sudovima moguca i druga odjeljenja). Odjeljenje ne sudi u pojedinoj krivicnoj stvari, vec vrsi druge poslove odredene sudskim poslovnikom, a u njihov sastav ulaze vijeca, odnosno sudije koji odlucuju o stvarima iz iste pravne oblasti. U odjeljenju se odrzavaju sjednice na kojima se razmatraju pitanja od interesa za rad odjeljenja, a narocito: organizovanje unutrasnjeg poslovanja odjeljenja, pracenje stanja poslovanja odjeljenja, unapredenje metoda rada odjeljenja i profesionalna obuka sudija, strucnih saradnika i pripravnika - diplomiranih pravnika. U sudovima se odrzavaju i opste sjednice svih sudija koje se sazivaju kada je to predvideno pravilima sudskog postupka. Za punovaznost odlucivanja na opstoj sjednici potrebno je prisustvo najmanje dvije trecine sudija, a odluke se donose vecinom glasova prisutnih sudija, s tim da ovu sjednicu saziva i njenim radom rukovodi predsjednik suda. Krivicni sud je sastavni dio sudova opste i specijalizovane nadleznosti, zbog toga sto se krivicno pravosude vrsi u okviru jedinstvene pravosudne funkcije. To znaci da krivicni sud nije poseban sud, vec poseban sastav suda opste i specijalizovane nadleznosti, koji je nadlezan da rasvijetli i rijesi krivicnu stvar. Ukupno posmatrano, uredenje i organizacija sudova u BiH zasnivaju se na sljedecrm nacelima: (a) nacelo izbornosti i razrjesivosti sudija, (b) nacelo zbornosti u vrsenju sudijske funkcije, (c) nacelo visestepenog odlucivanja i (d) nacelo samostalnosti i nezavisnosti sudova Nacelom izbornosti i razrjesivosti sudija rjesava se pitanje sticanja svojstava sudije i prestanka tog svojstva. Naime, svojstvo sudije moze se steci na dva nacina: postavljanjem jednog lica za sudiju i izborom. Postavljenjem lice stice svojstvo sudije trajno, dok se izbor vrsi na odredeno vrijeme, s tim da moze da dode i do reizbora sudije ako ispunjava uslove. Nas zakonodavac je nacelom izbornosti i razrjesivosti sudija predvidio da se svojstvo sudije slice za stalno, jer je predvideno da je sudijska funkcija stalna. Nacelo zbornosti odnosi se na nacin rada sudova. Naime, sudovi rade na rasvjetlananju krivicnih stvari, po pravilu, u zbornom sastavu kao kolegijalna tijela, tj. u vijecima. Ovo nacelo je dosljedno sprovedeno u svim sudovima - nizim i visim. Od primjene ovog nacela postoji jedan izuzetak, kojim se omogucava inokosno odlucivanje sudije pojedinca. Ovaj izuzetak predviden je u opstinskim (osnovnim) sudovima za najlaksa krivicna djela koja su tacno odredena u zakonu. Naime, radi se o krivicnim djelima za koja je propisana kao glavna kazna novcana kazna ill kazna zatvora do pet godina. Inace, vrijednost ovog nacela je ocigledna, jer njegova primjena doprinosi svestranom i objektivnom rasvjetljavanju i rjesavanju krivicnih stvari. Nacelo visestepenosti odlucivanja znaci da u jednoj krivicnoj stvari odlucuje vise nizih i visih sudova. U zakonu je predvideno kao pravilo da u jednoj krivicnoj stvari odlucuju sudovi u dva stepena, tj. prvostepeni i drugostepeni sudovi. Od ovog pravila postoje izuzeci na osnovu kojih u krivicnoj stvari moze odlucivati i trecestepeni sud. Ovi izuzeci predvideni su u clanu 333 stav 1 ZKPFBiH i clanu 324 stav 1 ZKPRS, gdje je propisano da ce u krivicnoj stvari odlucivati trecestepeni sud, ako je drugostepeni sud izrekao novu osudujucu presudu (ZKPRS), ili ako je drugostepeni sud preinacio presudu prvostepenog suda kojom je optuzeni osloboden od optuzbe i izrekao presudu kojom se optuzeni oglasava krivim (ZKPFBiH i ZKPRS). Medutim, da li ce drugostepeni, odnosno trecestepeni sud doci u situaciju da odlucuje, to zavisi od lica koja su ovlascena da podnose redovne pravne lijekove. To znaci da drugostepeni i trecestepeni sud nikada ne mogu da odlucuju o jednoj krivicnoj stvari po sluzbenoj duznosti. Nacelo samostalnosti i nezavisnosti sudova znaci da su sudovi u svom radu li i nezavisni, tj. da na njihov rad niko ne moze uticati. To znaci da sudije u vrsenju sudijske funkcije slobodno tumace i primjenjuju zakon i cuvaju ustavnost i zakonitost, primjenjujuci slobodno sudijsko uvjerenje o ocjeni dokaza. Ovo nacelo proistice iz nacela podjele vlasti, prema kome sudsku

22

vlast vrse sudovi. Potvrda samostalnosti i nezavisnosti sudova je zakonska odredba prema kojoj sudija ne smije biti clan niti obavljati bilo kakvu duznost u organima politickih stranaka, odnosno udruzenjima ili fondacijama povezanim s polititickim strankama i uzdrzavace se od ucesca u aktivnostima politickih stranaka koje imaju javni karakter. Vrste krivicnih sudova uopste Uobicajeno je da se sudovi, u pogledu ovlascenja koja imaju u odnosu na sudenje, dijele na redovne i vanredne. Redovni su oni sudovi ciji su organizacija I postupak redovni, jer se zasnivaju na opsteusvojenim pravnim standardima. Redovni sudovi mogu biti sudovi opste nadleznosti i specijalizovani sudovi. Sudovi opste nadleznosti sude, po pravilu, za sva krivicna djela i za sve optuzene, sem onih iz nadleznosti specijalizovanih sudova. Specijalizovani sudovi sude samo za odredena krivicna djela ili samo za krivicna djela odredenih ucinilaca (ratione materiae ili intuitu personae). Takvi su ranije bili vojni sudovi. Vanredni sudovi (koji se osnivaju kao privremeni ili stalni), u sudenju za odredene krivicne predmete ili u pogledu organizacije, odstupaju od redovnih sudova. Pored toga, sudovi mogu biti pozivni (bez gradana), mjesoviti (u kojima gradam sude ravnopravno sa pozivnim sudijama) i porotni (gdje gradani odlucuju o cinjenicnim, a pozivne sudije o pravnim pitanjima). Krivicni sudovi u BiH su pozivni. Znacajna je i podjela sudova prema rangu i stepenu, odnosno instanci. Sudovi kojiirurfe povjereno sudenje sa drustvenog gledista znacajnijih i tezih krivicnih djela su sudovi viseg ranga, a sudovi kojima je povjereno sudenje sa drustvenog gledista laksih i manje znacajnih krivicnih djela su sudovi nizeg ranga (rang je vezan za prvostepenu stvarnu nadleznost). Sud vise instance je onaj koji ispituje (podvrgava svojoj ocjeni) odluku drugog suda radi eventualne izmjene. Sud viseg stepena je, u isto vrijeme, i sud viseg ranga prema sudu nizeg stepena. Sud najni/e (prve) instance je prvostepeni sud, a sudovi vise instance su sudovi pravnih lijekova. U BiH postoje cetiri prvostepena suda: Sud BiH, zatim opstinski, odnosno osnovni i kantonalni, odnosno okruzni sudovi. Opstinski, odnosno osnovni sud je sud nizeg ranga u odnosu na kantonalni, odnosno okruzni, iako oba sude u prvom stepenu. Prvostepeni sud u BDBiH je Osnovni sud BDBiH. S obzirom na funkcionalnu nadleznost, od znacaja je i podjela sudova na istrazne i presudne. Istrazni sudovi su oni koji vode prethodni postupak, a presudni sudovi odlucuju o krivicnoj stvari u meritumu. Vrste krivicnih sudova u BIH Sudovi se osnivaju i ukidaju zakononm. Parlamentarna skupstina BiH je usvojila pomenuti zakon u istovjetnom tekstu, koji je kasnije mijenjan i dopunjavan. Osnivanjem Suda BiH omoguceno je pruzanje sudske zastite u stvarima koje spadaju u nadleznost drzave BiH, sto prema utavu BiH predstavlja preduslov za uspostavljanje vladavine prava u BiH. Sud ima svoju stvarnu nadleznost i u krivicnopravnoj oblasti, cije je izvoriste u clanu Ill/lg) . -a BiH koji odreduje da je nadleznost institucija BiH provodenje medunarodnih i mstluentitetskih propisa, ukljucujuci i odnose sa Interpolom. Znacenje te ustavne odredbe se svodi na primjenu i koordinaciju medunarodnih i meduentitetskih krivicnopravnih propisa u situacijama kada medunarodni kriminalitet prelazi granice odnosno kada entitetski kriminalitet prelazi granice entiteta, a u sve. to su ukljuceni i odnosi sa Interpolom. Opstinski sudovi u FBiH (koji se u RS nazivaju osnovni sudovi) su nadlezni sprovode samo prvostepeni krivicni postupak za krivicna djela odredene tezine ii izlaganja o stvarnoj nadleznosti). Ovi sudovi se osnivaju za podrucje jedne ili opstina u kantonu (u FBiH), odnosno za podrucje jedne ili vise opstina (u RS). Sudije opstinskog (osnovnog) suda bira Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH. Sredstva za rad opstinskih sudova obezbjeduju kantoni, a za osnovne sudove – budzet RS.

23

Osnovni sud BDBiH je nadlezan da u prvom stepenu rjesava sve krivicne imete.Ukoliko posebne okolnosti nalazu, a sam sud ustanovi da je to u interesu isnosti i ekonomicnosti postupka, Osnovni sud BDBiH i Apelacioni sud BDBiH mogu zasjedati van sjedista suda, i to na nekom drugom mjestu u Brcko distriktu. iije Osnovnog suda BDBiH bira Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH, a sredstva i rad ovog suda obezbjeduju se u budzetu BDBiH. Kantonalni sudovi (koji se u RS nazivaju okruzni sudovi) sude u prvom stepenu za krivicna djela iz svoje stvarne nedleznosti i u drugom stepenu po zalbama stranaka protiv presuda opstinskog (osnovnog) suda. Kantonalni (okruzni) sudovi vrse i druge zakonom odredene poslove u obavljanju krivicne sudske funkcije (vidjeti izlaganja o stvarnoj nadleznosti). Kantonalni sudovi se osnivaju za podrucje jednog kantona, a okruzni za podrucje dva ili vise osnovnih sudova. Sudije kantonalnog lokruznog) suda bira Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH. Uslove za rad kantonalnih sudova obezbjeduju kantoni, a okruznih sudova - budzet RS. Apelacioni sud BDBiH je sud drugog stepena u odnosu na Osnovni sud BDBiH. Sudije Apelacionog suda BDBiH bira Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH, a sredstva za rad ovog suda obezbjeduju se u budzetu BDBiH. Vrhovni sud FBiH (sa sjedistem u Sarajevu) i Vrhovni sud RS (sa sjedistem u Banjoj Luci) su sudovi trece instance, tj. odlucuju o zalbama protiv drugostepenih odluka kantonalnih (okruznih) sudova, kad je takva zalba izuzetno dozvoljena i obavljaju druge poslove odredene zakonom. Sudije vrhovnih sudova bira Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH, a sredstva za njihov rad obezbjeduju se u budzetu FBiH, odnosno budzetu RS. Odjeljenja van sjedista suda se osnivaju i ukidaju zakonom i trajno su smjestena u mjestu koje se nalazi na podrucju suda, ali van njegovog sjedista. U odjeljenju van sjedista suda, sud, u pravilu, obavlja sve poslove iz svoje nadleznosti za podrucje za koje je odjeljenje osnovano, a njegovim radom rukovodi predsjednik suda. Predsjednik suda uputstvom utvrduje mjesto vodenja postupka i nacin formiranja sudskih vijeca u predmetima u kojima broj sudija rasporedenih u odjeljenju van sjedista suda nije dovoljan za postupanje po pravilima sudskog postupka, s tim da pri donosenju ovog uputstva predsjednik suda vodi racuna o efikasnosti rada suda i ekonomicnosti sudskog postupka. Izuzetno, predsjednik suda u pojedinacnom predmetu, na zahtjev postupajuceg sudije, moze iz razloga efikasnosti, smanjenja troskova ili drugih opravdanih razloga odrediti da se postupak, odnosno pojedine radnje u postupku vode i van mjesta u kome bi se inace trebale voditi. Odluku da se odrzavaju sudski dani moze donijeti sud, i to radivodenja postupaka ili obavljanja drugih poslova u mjestima koja se nalaze na podrucju suda, ali van njegovog sjedista, odnosno odjeljenja van sjedista suda. Odluke o mjestu i vremenu odrzavanja sudskih dana donosi predsjednik suda, sto se objavljuje na oglasnoj tabli suda, kao i na oglasnoj tabli u zgradi u kojoj se odrzavaju sudski dani. Sudska uprava postoji u svim sudovima, pocev od opstinskih (osnovnih), do vrhovnih sudova, odnosno Suda BiH i Apelacionog suda BDBiH. Na celu sudske uprave je predsjednik suda, koji je odgovoran za rukovodenje cjelokupnim sudom i sudskom upravom. On predstavlja sud pred drugim organima i organizacijama, moze pojedine svoje nadleznosti prenijeti na sudije ili radnike suda i odreduje sudiju koji ce vrsiti duznost predsjednika suda u njegovom odsustvu. Poslove iz djelokruga pravosudne uprave na nivou FBiH i RS vrse Federalno ministarstvo pravde, odnosno Ministarstvo pravde RS. Inace, poslovi pravosudne uprave koji su u nadleznosti mini stars tava pravde odnose se na vrsenje nadzora i pracenje primjene zakona o sudovima i drugih propisa koji se odnose na organizaciju i poslovanje sudova; pracenje obavljanja poslova sudske uprave; davanje saglasnosti na pravilnik o unutrasnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u sudovima; saradnju sa predsjednikom suda u rjesavanju prituzbi koje primi ministarstvo pravde, a koje se odnose na sudsku upravu; davanje prijedloga predsjedniku suda i saradnju s njim radi unapredenja organizacije i poslovanja suda; prikupljanje statistickih podataka o radu sudova i davanje uputstava sudovima za

24

prikupljanje, vodtenje I stavljanje tih podataka; obezbjedenje materijalnih uslova za rad sudova i vrsenje nadleznosti u vezi sa sudskim budzetom, u skladu sa zakonom. NEZAVISNOST SUDA I SUDIJA Nacelo nezavisnosti suda i sudije znaci da su sudovi, a time i sudije u svome radu nezavisni, tj. da na njihov rad ne moze niko uticati.To je nezavisnost prema predstavnicima legislative i egzekutive, kao i prema svakom drugom uticaju. Zabrana uticanja na sud ne odnosi se samo na drzavne organe, nego i na sve druge (politicke organizacije, sredstva javnog informisanja, javno mnjenje, stranke u postupku i dr). Sudska nezavisnost moze biti shvacena kao stvarna ili supstancijalna ivilnost (koja treba da obezbijedi nezavisno vrsenje sudske funkcije, tj. :injenost sudije zakonu), licna nezavisnost (koja stiti sudiju od kontrole i uticaja sne vlasti i obezbjeduje njegovu podobnost da se odupre svakom drugom uticaju), kolektivna nezavisnost (suda kao drzavnog organa), interna nezavisnost (koja treba da eliminise uticaj drugih sudija, viseg autoriteta ili viseg ranga na sudiju koji postupa i odredenom slucaju). Licna nezavisnost sudije zavisi od nacina, uslova i postupka imenovanja i razrjesenja, odgovornosti i unapredenja, materijalne sigurnosti i si. Od posebnog je znacaja ustanova stalnosti sudske funkcije, uvedena i u Ustav FBiH, s ciljem da se obezbijedi nezavisan polozaj suda i sudija. Sudska funkcija je stalna, ali ne i dozivotna, jer prestaje zbog ispunjenja uslova za penziju. lako krupna tekovina nase nove sudske organizacije, stalnost nije dovoljna da obezbijedi sudsku nezavisnost, jer, kao sto moze postojati nezavisan sudija koji nije stalan, tako se moze naci i stalan sudija koji nije nezavisan. Nezavisnost sudije treba da se obezbijedi i garantovanjem da on nece biti kaznjavan premjestanjem iz jednog suda u drugi, sto se postize ustanovom nepokretnosti (nepremjestivosti) sudije. To se osigurava garantovanjem sudiji da moze biti rasporeden na rad u drugi sud istog ili nizeg nivoa pod uslovom da na to pristane taj sudija. Ovo upucivanje je ograniceno: a) na period od najduze sest mjeseci, ako u sudu u koji se sudija privremeno upucuje nema dovoljan broj sudija; b) na period od najduze 12 mjeseci, ako u je u sudu u kojem sudija redovno vrsi duznost sudije privremeno smanjen obim posla; c) na period od najduze 12 mjeseci, radi pornoci u otklanjanju zaostalih nerijesenih precfrneta u sudu u koji se sudija privremeno upucuje; d) na neodredeni period, ako je sudija upucen u drugi sud radi rada na odredenom predmetu, jer je zbog izuzeca sudija u torn sudu bilo neophodno privremeno upucivanje sudije iz drugog suda kako bi radio na torn predmetu; e)na neodredeni period, ako se sudija suda u kojem se vrsi upucivanje nalazi na oosustvu u duzem trajanju. Medutim, sudija se ne moze privremeno uputiti u drugi sud vise od dva puta uzastopno, osim ako je u meduvremenu vrsio duznost sudije u sudu u koji je imenovan u periodu od najmanje 12 mjeseci. Od upucivanja u drugi sud uz pristanak sudije, treba razlikovati upucivanje bez pristanka sudije (clan 51 ZVSTV). Sudija se moze bez njegovog pristanka uputiti u drugi sud da vrsi duznost sudije na period od najduze tri mjeseca, i to samo u slucaju ako se takvo upucivanje vrsi u cilju njegovog ucesca u radu na pojedinacnom predmetu u sudu u koji se vrsi upucivanje ili u slucaju da nijedan drugi sudija nije pristao na to. Treba imati u vidu da se sudija ne moze privremeno uputiti u drugi sud bez njegovog pristanka ako je privremeno upucivan u drugi sud u prethodnih 12 mjeseci. Odluku o privremenom upucivanju sudije na rad u drugi sud donosi Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH, i to na zahtjev predsjednika suda koji zeli da se sudija privremeno uputi u sud ciji je on predsjednik. Obaveza je Visokog sudskog i tuzilackog vijeca BiH da obavi konsultacije s predsjednikom suda koji je podnio kao i sasudijom koji je planiran za privremeno upucivanje, te sa predsjednikom suda u kojem sudija redovno vrsi sudijsku duznost.

25

Inkompatibilnost sudijske funkcije sa obavljanjem drugih funkcija, poslova i aktivnosti predvida ZVSTV, kao jednu od garancija sudske nezavisnosti. U opstu zabranu vrsenja nespojivih funkcija, spadaju sljedece zabrane: a)sudija ne smije obavljati bilo kakvu duznost koja je nespojiva s njegovom duznosti ili duznost za koju se moze smatrati da ometa ravno i nepristrasno vrsenje duznosti sudije ili koja moze imati negativan uticaj na ivisnost ili ugled sudijske duznosti, dovesti u sumnju njegovu sposobnost da jpa nepristrasno ili stetiti ugledu sudijske duznosti. Iz ove odredbe proizilazi da sudija moze vrsiti i neku drugu sluzbu, posao ili duznost, pod uslovom da to ne dovodi u pitanje samostalnost, nezavisnost i ugled suda i sudije; b)sudija ne smije clan niti obavljati bilo kakvu duznost u organima politickih stranaka, odnosno uzenjima ili fondacijama povezanim s politickim strankama i mora se uzdrzavati ucesca u aktivnostima politickih stranaka koje imaju javni karakter; c)sudija ne smije biti clan bilo kakve organizacije koja vrsi diskriminaciju na osnovu rase, boje, polne opredijeljenosti, vjerske pripadnosti ili etnickog porijekla ili nacionalne pripadnosti, niti smije ugovoriti koriscenje objekata koji pripadaju takvim organizacijama i mora istupiti iz takvih organizacija odmah nakon sto sazna za takvo njihovo postupanje. Uz to, postoji i zabrana vrsenja javnih duznosti, duznosti iz ivne oblasti i drugih duznosti,na osnovu kojih sudija ne smije: a)vrsiti bilo kakvu drugu javnu duznost koja je nespojiva s vrsenjem sudijske losti, osim ako ZVSTV nije drukcije propisano; b) biti advokat, notar ili ivljati druge poslove koji se obavljaju uz naplatu, a koji su nespojivi s vrsenjem losti sudije, osim ako zakonom nije drukcije propisano. Za posao izvan suda sudija bi primao honorar, po pravilu nesrazmjerno visok, i to bi u mnogim slucajevima predstavljalo uvodenje sudije u primanje mita, pored mnogih drugih nezgoda (honorarni posao bi bio obavljan u vrijeme kada treba vrsiti sudijske duznosti ili se sudijski posao ne bi obavljao usljed premorenosti ili bi sudija i nesvjesno bio blagonaklon prema strankama od kojih mu zavisi posao i tome slicno). Izuzetno, sudije mogu biti ukljucene u akademske, nastavne ili slicne aktivnosti u cilju educiranja javnosti i biti za njih nagradene; c) biti clanovi upravnog ili nadzornog odbora javnih ili privatnih preduzeca ili drugih pravnih lica d) obavljati bilo kakve druge duznosti koje mogu ometati vrsenje duznosti sudije Nezavisnost sudija obezbjeduje se i raznim mjerama koje sprecavaju medusobni uticaj sudija u istom sudu. Tako, na primjer, ova nezavisnost se kod donosenja sudskih odluka u vijecima obezbeduje tako da predsjednik vijeca glasa posljednji. Sudska nezavisnost obezbjeduje se i odvajanjem sudske od drugih vlasti, pri cemu je posebno znacajno da se odvoji sudska od izvrsne vlasti. Ovu nezavisnost suda garantuje vec spomenuti ustavni princip podjele vlasti. U praksi, ta nezavisnost. prije svega, zavisi od toga kako je rijeseno pitanje nadzora nad radom pravosudne uprave i finansiranja rada sudova. UNUTRASNJE UREDENJE SUDOVA Unutrasnje uredenje sudova odnosi se, prije svega, na brojni sastav suda. ucesce gradana u vrsenju pravosuda, imenovanje i razrjesenje sudija (apstraktna sposobnost) i izuzece sudija (konkretna sposobnost) Brojni sastav suda Kao organ u postupku, sud moze biti sastavljen od jednog sudije (sudija pojedinac) ili od vise sudija (vijece). Brojni av suda je zakonom odreden na sljedeci nacin: 1) U prvom stepenu sudovi sude u vijecima sastavljenim od trojice sudija za icna djela za koja se po zakonu moze izreci kazna zatvora od pet godina ili teza kazna 2) Sudija pojedinac u prvostepenom sudu sudi krivicna djela za koja je jisana kao glavna novcana kazna ili kazna zatvora do pet. Ovaj sudija sprovodi i postupak za

26

izdavanje kaznenog naloga. Sudija pojedinac, kao sudija za maloljetnike, sprovodi pripremni postupak i vrsi druge duznosti 3) U drugom stepenu sudovi sude u vijecima sastavljenim od trojice sudija 4) U trecem stepenu sudovi sude u vijecima sastavljenim od pet sudija. Sudenje u trecem stepenu dato je Vrhovnom sudu FBiH, odnosno vrhovnom sudu RS. 5) U vijecu sastavljenom od trojica sudije sud odlucuje o zalbama protiv kada je to odredeno zakonom i donosi odluke van glavnog pretresa (tzv. vanraspravno vijece). U sudovima u kojima se, zbog nedovoljnog broja sudija, ne moze obrazovati to vijece, a koji sude samo u prvom stepenu, resavanje ovih stvari prelazi u nadleznost takvog vijeca neposredno viseg suda, ako zakonom nije drukcije odredeno. 6) Osim sudije pojedinca koji sudi odredena krivicna djela, u prvostepenim sudovima postoje i druge sudije koje ne sude, vec kao pojedinci donose druge odluke, odnosno obavljaju druge radnje u postupku. To su: sudija za prethodni postupak, ijudija za prethodno saslusanje, predsjednik suda i predsjednik vijeca. 7) U vijecu sastavljenom od trojice sudija, sud odlucuje i o zahtjevu za ponavljanje postupka Ucesce gradana u vrsenju krivicnog pravosuda Kod obrazovanja suda kao vijeca postavlja se i pitanje da li ce se obrazovati sud iskljucivo od stalnih sudija (sudija po pozivu), kojima je to jedino zanimanje ili ce se sastaviti mjesoviti sud, od sudija po pozivu i gradana, ili, najzad, sud sastavljen samo od sudija gradana (koji se sudenjem bave povremeno, kao gradanskom duznoscu). Od ova tri logicki moguca rjesenja,

u savremenom pravu zborni sudski organi obrazuju se ili iskljucivp od sudija po pozivu ili kao mjesoviti kolegijumi sudija po pozivu i sudija gradana. Pod sudijom po pozivu razumiju se oni koji su kao sudije u radnom odnosu i koji pripadaju stalnom sudskom redu. Osnovna obiljezja, medutim, koja odreduju vrsenje funkcije sudije kao zanimanja ili profesije, su, uglavnom, ista: strucnost, stalnost, trajnost, nagradivanje i dr. Sudija gradanin ne vrsi funkciju stalno, nego povremeno, uz drugo glavno zanimanje. Ideja o ucescu gradana u sudenju stara je koliko i sudstvo. Ova ideja ostvarivana je na razlicite nacine i u razlicitoj formi, zavisno od stepena razvoja drustva. Pravo porotno sudenje je oblik sudenja u kojem gradani obrazuju posebno sudsko njece. tzv. porotu. U sustini, porota je duzna da utvrdi cinjenicno stanje i da na osnovu toga oglasi optuzenog krivim ill da ga oslobodi od optuzbe. Posebno vijece, sastavljeno od pozivnih sudija (ili sudija pojedinac), rjesava pravna pitanja i, na osnovu odluke porote da je optuzeni kriv, izrice krivicnu sankciju. Porotno sudenje u nepravom vidu je takav oblik ucesca gradana u sudenju, u kome pozivne i gradani kao sudije porotnici obrazuju jedno jedinstveno vijece, tzv. mjesoviti vid ucesca gradana u sudenju. Subjektivna sposobnost sudije Subjektivna sposobnost sudije javlja se u dva vida: kao apstraktna (opsta) sposobnost za ucestvovanje u bilo kom procesu i kao konkretna (relativna) sposobnost, tj. sposobnost jednog apstraktno sposobnog sudije da ucestvuje u postupku po odredenoj krivicnoj stvari. Da bi neko lice bilo sudija i da bi moglo ucestvovati u sudenju, mora biti imenovano za sudiju, u skladu sa zakonom, I uvedeno u sudijsku duznost kod suda u kojem je sudija. Uvodenje u duznost postize se stupanjem na duznost po datoj svecanoj izjavi. Prije stupanja na duznost, imenovani sudija daje svecanu izjavu usmeno pred predsjednikom Visokog sudskog i tuzilackog vijeca BiH ili clanom ovog vijeca koga ovlasti predsjednik, kao i stavljanjem potpisa na izjavi. Tekst svecane izjave utvrden je ZVSTV, a njome sudija prije stupanja na duznost daje obavezu da ce se u svom radu pridrzavati Ustava i zakona, da ce donositi odluke po svom najboljem znanju, da ce svoju duznost vrsiti savjesno, odgovorno i

27

nepristrasno u cilju provodenja vladavine zakona i da ce stititi slobode i prava pojedinaca zagarantovane Ustavom BiH. Imenovanje sudija Nacelno, sudije je potrebno birati, odnosno razrjesavati na nacin kojim se obezbjeduje sposobnost za vrsenje sudijske funkcije i nezavisnost izabranih sudija. Ovo pitanje posebno je znacajno u drzavama koje obezbeduju stalnost sudijske funkcije, gdje izabrani sudija ostaje na toj funkciji do kraja radnog vijeka. U pogledu imenovanja sudija po pozivu, teorijski su moguca dva nacina: postavljenje sudija od nadleznog drzavnog organa ili izbor. Posto je vrsenje sudijske funkcije sa drustvenog aspekta veoma odgovorna duznost, u zakonodavstvu se posebna paznja posvecuje normiranju opstih uslova koje treba da ispunjava jedno lice da bi bilo sposobno za sticanje svojstva sudije. Medu tim uslovima posebno se isticu strucna sposobnost i moralna podobnost. Jedno lice za sticanje svojstva sudije treba da ispunjava najprije uslove za sticanje svojstva sudije uopste, kao i posebne uslove za sticanje svojstva sudije odredenog suda. Da bi jedno lice steklo svojstvo sudije mora da ispunjava sljedece opste uslove: a)da je drzavljanin BiH; b) da je intelektualno i fizicki sposobno da obavlja sudijsku duznost; c)da ima diplomu pravnog fakulteta iz BiH ili SFRJ ili nekog drugog pravnog fakulteta, pod uslovom da je diploma koju je izdao taj pravni fakultet nostrificirana u skladu sa zakonom d) da ima polozen pravosudni ispit u BiH ili u SFRJ; e) izuzetno, da ima polozen pravosudni ispit u periodu od 6. aprila 1992. do 31. marta 2004. godine u nekoj od drzava koje su ranije bile dio SFRJ i da je vrsilo duznost sudije ili tuzioca u BiH u periodu od 6. aprila 1992. do 31. marta 2004. godine; f) da se odlikuje profesionalnom nepristrasnoscu, visokim moralnim kvalitetima i ookazanim strucnim sposobnostima, kao i da ima odgovarajucu obuku i strucnu spremu Osim ovih opstih uslova, kao poseban uslov predvideno je i radno iskustvo na slovima pravne struke, koje je razlicito i zavisno je od suda za koji se sudija bira. Prema tome, za sudiju opstinskog (osnovnog) suda moze biti izabrano lice koje, pored uslova, ima najmanje tri godine radnog iskustva na pravnim poslovima nakon polozenog pravosudnog ispita. Za sudiju kantonalnog (okruznog) suda poseban uslov radno iskustvo od najmanje pet godina (kao sudija, tuzilac, advokat), a za sudije vrhovnih sudova FBiH i RS i Apelacionog suda BDBiH - najmanje osam godina. Sudije Suda BiH moraju imati najmanje osam godina relevantnog radnog iskustva na pravnim poslovima nakon polozenog pravosudnog ispita. Izuzetak su tog suda koje su se zatekle na duznosti na dan stupanja na snagu Zakona o Sudu BiH, a prije imenovanja za sudije su imali najmanje 15 godina iskustva u radu profesori ili docenti pravnih fakulteta u BiH, koji su mogli da nastave obavljati sudije Suda BiH bez obzira na to da li imaju polozen pravosudni ispit. Dodatni sudija mora ispunjavati profesionalne uslove propisane za sudiju suda u koji se dodatni sudija imenuje. Za dodatnog sudiju moze biti imenovan sudija ili tuzilac u penziji, i to do navrsene starosne dobi od 72 godine. Pravosudni ispit je uslov za izbor svakog sudije. Taj uslov moze biti zamijenjen nekom visom strucnom kvalifikacijom (magisterijum ili doktorat pravnih i) iz predmeta krivicno pravo (materijalno i procesno), gradansko pravo materijalno i procesno), iz porodicnog, privrednog, upravnog, radnog i ustavnog prava kao i za sudije ustavnih sudova kojima je u smislu zakona Ministarstvo pravde izdalo rjesenje.

Izborni postupak Odredbe o imenovanju sudija sadrzane su u ZVSTV. Ovaj postupak utvrduje svojim poslovnikom Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH koje moze zahtijevati koriscenje standardnog prijavnog materijala. Imenovanju sudija prethodi javni konkurs za upraznjena

28

mjesta koji se objavljuje za cijelu teritoriju BiH i to na nacin koji odredi Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH. To vijece ima podvijeca za predlaganje kandidata sastavljena od pet clanova (za sudijska mjesta u FBiH i RS odnosno najmanje tri clana (za sudijska mjesta na nivou BiH i BDBiH). U vijecima od tri clana, podvijeca obavljaju razgovor sa kandidatima za upraznjeno mjesto, i to na osnovu sposobnosti, podobnosti i strucnosti, te sacinjenu rang listu kandidata dostavljaju Visokom sudskom i tuzilackom vijecu BiH koje donosi konacnu odluku o imenovanju. Niko ne moze biti imenovan za sudiju ukoliko sa njim prethodno nije obavljen razgovor. Prilikom donosenja odluke o imenovanju Vijece vodi racuna o kriterijumima (strucno znanje, radno iskustvo i radni rezultati. sposobnost pokazana kroz objavljivanje naucnih radova i druge aktivnosti u struci. komunikativnost, odnosi sa radnim kolegama itd.) i moze (radi provjere strucnosti kandidata u skladu sa ovim kriterijumima) uvesti kvalifikaciono testiranje kandidata u pisanoj formi koje obuhvata devet oblasti. U slucaju da se obavlja pismeno testiranje kandidata, Vijece ce se pobrinuti da lica koja ocjenjuju test tokom procesa ocjenjivanja ne znaju identitet lica koje je radilo test. Vijece primjenjuje i odgovarajuce ustavne odredbe kojima se ureduju jednaka prava konstitutivnih naroda i ostalih. Zakonska je obaveza da imenovanja na svim nivoima pravosuda treba da imaju za cilj i postizanje jednakosti polova. Isto tako, Vijece moze traziti da mu se u pisanoj formi dostave misljenja o strucnim i drugim kvaliflkacijama kandidata. Lice imenovano na duznost sudije preuzima duznost na dan koji odredi Vijece. Ako iz razloga koji nisu opravdani imenovano lice ne preuzme duznost u vremenskom roku koji odredi Visoko sudsko i tuzilacko vijece. Vijece ponistava odluke o imenovanju i na tu duznost imenuje drugo lice iz rupe prijavljenih kandidata, ili ce ponovno objaviti konkurs za to upraznjeno mjesta. Odluka o imenovanju kandidata na duznost sudije sadrzi obrazlozenje u pisanoj formi. Tu odluku Vijece moze ponistiti, pa ce na tu duznost imenovati drugo lice iz grupe prijavljenih kandidata ili ce ponovno objaviti konkurs za to upraznjeno mjesto. Predsjednike i sudije, ukljucujuci i dodatne sudije, bira i razrjesava Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH, koje cini 15 clanova. Clanovi Vijeca su lica visokih moralnih kvaliteta i profesionalne nepristrasnosti, poznata po djelotvornosti, strucnosti i profesionalnoj nepristrasnosti, te nezavisna i nepristrasna u obavljanju svojih duznosti. Sastav Vijeca, po pravilu, odrazava sastav naroda i polnu zastupljenost u BiH. Clanovi Vijeca imaju mandat od cetiri godine i mogu bid birani najvise dva puta uzastopno. Lice koje je imalo dva uzastopna mandata, ne moze ponovo biti izabrano za clana Vijeca prije isteka roka od cetiri godine od kraja prethodnog mandata Sudijska funkcija je stalna. Predsjednici sudova biraju se na sest godina (Sud BIH, sudovi entiteta, kantonalni, odnosno okruzni sudovi) odnosno cetiri godine (opstinski, odnosno osnovni sudovi) i mogu biti ponovo birani. Predsjednik suda je jedan od sudija imenovanih u odnosni sud i treba da posjeduje dokazane rukovodne i organizacione sposobnosti bitne za rad tog suda. Odgovornost sudije Sudija je nezavisan, ali je, u isto vrijeme, i odgovoran za eventualne zloupotrebe sudijske funkcije. Sudijska odgovoraost (krivicna, gradanska, disciplinska i politicka), koja ne smije da narusava njegovu nezavisnost, sustinski se razlikuje od odgovornosti drugih zaposlenih u drzavnim organima. a) Krivicna odgovornost sudije. Sudija odgovara samo za krivicna djela ucinjena u vrsenju sluzbene duznosti sa umisljajem. Za krivicnu odgovornost sudije vaze odredbe o krivicnoj odgovornosti drugih sluzbenih lica. Sudije uzivaju materijalnopravne i procesnopravne imunitete (sudija ne moze biti krivicno gonjen, uhapsen ili zadrzan u pritvoru niti moze odgovarati u gradanskom postupku za misljenje koje daje ili za odluku koju fccese u okviru svojih sluzbnih duznosti. b) Gradanska odgovornost sudije. Ovo pitanje je u tijesnoj vezi sa institutom nezavisnosti sudije, tako da za stetu koju sudija ucini svojim nezakonitim ill nepravilnim radom gradanima

29

ili pravnim licima odgovara BiH, odnosno entitet (kanton) ili Brcko distrikt koji finansiraju rad sudova. C) Prestanak mandata za vrsenje duznosti. Uslove za prestanak mandata za vrsenje ouznosti sudije, ZVSTV sveo je na manji broj i iskljucio mogucnost njegpvog prosirenja. Sudiji ce, prestati mandat: 1) kad navrsi starosnu dob propisanu za obavezan odlazaku penziju; 2) za predsjednika suda nakon isteka perioda za koji je imenovan; 3) u slucaju podnosenja ostavke; 4) u slucaju razrjesenja od strane Vispkog sudskog i tuzilackog vijeca BiH - kao rezultat disciplinskog postupka; 5) ako se dokaze, na osnovu medicinske dokumentacije, da je trajno izgubio radnu spososobnost za obavljanje sudijske funkcije d) Udaljenje sudije od duznosti. Sudija se obavezno privremeno udaljava od duznosti dok se nalazi u pritvoru i takvo udaljenje traje dok je odreden pritvor. Medutim, Vijece moze produziti udaljenje od vrsenja duznosti i kad pritvor sudiji bude ukinut. Fakultatiyno (diskreciono) udaljenje sudije od duznosti moguce je u sljedecim slucajevima: 1) ako je protiv njega pokrenuta istraga u krivicnom postupku; 2) ako je protiv njega tuzilac podigao optuznicu za krivicno djelo 3) ako je protiv njega pokrenut postupak za njegovo razrjesenje 4) ako je protiv njega pokrenut disciplinski postupak za disciplinski prekrsaj, a Vijece utvrdi da se disciplinska odgovornpst ne moze utvrditi ako se sudija ne udalji tokom postupka od vrsenja duznosti; 5) ako je vrsenje sluzbenih duznosti otezano zbog njegovog mentalnog, emocionalnog ili fizickog stanja Odluku o suspenziji sudije donosi Prvostepena disciplinska kormsija Vijeca, i o sluzbenoj duznosti, na zahtjev Ureda disciplinskog tuzioca ili na zahtjev sjednika suda koji je "nadreden" torn sudiji. Konkretna sposobnost sudije Apstraktno sposoban sudija, koji to postaje izborom i uvodenjem u duznost, biti i konkretno sposoban da bi ucestvovao u postupku po jednoj krivicnoj stvari. Da bi mogao suditi u konkretnom slucaju, sudija mora biti objektivan (nepristrasan). Konkretna sposobnost sudije obezbjeduje se raznim oblicima izuzeca. Pojam i vrste izuzeca Izuzece sudije je ustanova krivicnog procesnog prava putem koje se iz krivicnog postupka odstranjuje sudija u slucaju kada postoje razlozi koji ga cine nepodobnim za vrsenje sudijske funkcije ili pobuduju sumnju u njihovu nepristrasnost i na taj nacin se istovremeno doprinosi objektivnom i nepristrasnom ostvarivanju krivicnoprocesnog zadatka. Zadatak ove krivicnoprocesne ustanove je da iz vrsenja sudijske funkcije odstrani sudiju koji se javlja kao nepodoban za sudenje u konkretnoj krivicnoj stvari. Nepristrasnost sudije se odnosi, prije svega, na odnos prema strankama u sporu, a Evropski sud za ljudska prava to utvrduje na osnovu subjektivnog i objektivnog kriterijuma. Subjektivni test se tice licnog ubjedenja odredenog sudije u slucaju. To je tzv. licna nepristrasnost koja se pretpostavlja dok se ne dokaze suprotno. Objektivni test se odnosi na utvrdlvanje da li je sudija obezbijedio dovoljne garancije da bi se iskljucile bilo kakve opravdane sumnje u vezi sa postojanjem njegove nepristrasnosti. To znaci da sudija ne smije da bude opterecen predrasudama u vezi sa odlukom koju donosi, ne smije da dozvoli da u sudnici bude pod uticajem spoljnih informacija, niti da ga njegove licne emocije vode tokom postupka i da uticu na formiranje njegovog misljenja, vec da svoje misljenje mora da zasniva na onom sto je izneseno na sudenju. lzuzece je odstranjivanje sudije iz postupka zbog sumnje u njegovu nepristrasnost, koju izaziva odredena veza izmedu sudije i predmeta sudenja ili pojedinih ucesnika u postupku.Ta veza predstavlja osnov izuzeca i mora biti konkretna. Zato se moze traziti

30

samo izuzece poimenicno odredenog sudije, ne i svih sudija jednog suda ili izuzece svih sudova. Osnov izuzeca, takode, ne moze biti sumnja stranke u pravno znanje (strucnost) i nezavisnost sudije, jer je to pitanje apstraktne sposobnosti sudije, koje se rjesava u postupku izbora i razrjesenja. Neki osnovi zbog kojih inace apstraktno sposoban sudija ne moze ucestvovati u radu po konkretnoj krivicnoj stvari takvog su znacaja da, sami po sebi, cim postoje izazivaju nepovjerenje u njegovu nepristrasnost i takav se obavezno zamjenjuje drugim. Takvi osnovi su u zakonu taksativno nabrojani, a izuzece koje se na njima zasniva naziva se iskljucenje. Druga grupa osnova je manjeg znacaja, a zbog svoje mnogobrojnosti i raznovrsnosti ne nabrajaju se u zakonu. Ti osnovi se u zakonu navode samo uopsteno, a posto je vise u pitanju interes stranaka, ostavlja im se mogucnost da, ako sumnjaju u njegovu nepristrasnost, traze odstranjenje sudije u konkretnom slucaju. Izuzece iz ovih razloga naziva se odstranjenje. U nekim slucajevima, do izuzeca moze doci i na zahtjev samog sudije, ako postoji neki od osnova za iskljucenje ili odstranjenje,I tada se radi o uzdrzanju. U zakonu nije moguce uzdrzanje bez navodenja razloga ili ako se razlozi ne mogu podvesti pod osnove izuzeca. Osnovi izuzeca U zakonu su pojedinacno navedeni konkretizovani razlozi za obavezno izuzece (iskljucenje) sudije: 1) Kada je ostecen krivicnim djelom koje je predmet postupka 2) Kada mu je osumnjiceni, odnosno optuzeni, njegov branilac, tuzilac, osteceni, njegov zakonski zastupnik ili punomocnik, bracni, odnosno vanbracni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobocnoj liniji do cetvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena 3) Kada je sa osumnjicenim, odnosno optuzenim, njegovim braniocem, tuziocem ili ostecenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika 4) Kada je u istom krivicnom predmetu ucestvovao kao sudija za prethodni 1 ? , sudija za prethodno saslusanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik il punomocnik ostecenog, odnosno tuzioca ili je saslusan kao svjedok ili kao vjestak 5) Kada je u istom predmetu ucestvovao u donosenju odluke koja se pobija zalbom 6) Ako postoje druge okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost Postupak izuzeca Zahtjev za izuzece mogu podnijeti i stranke i branilac. Izuzece je u javnom interesu i zato ga moze traziti bilo koja stranka.Posto je branilac ovlascen da u korist optuzenog preduzima sve radnje koje mole preduzeti i osumnjiceni, odnosno optuzeni, to znaci da branilac moze traziti izuzece i bez posebnog ovlascenja osumnjicenog, odnosno optuzenog, ali ne moze protiv njegove volje. lzuzece se ne moze postaviti tako da se trazi izuzimanje cijelog suda ili cijelog vijeca. Moze se traziti samo izuzece poimenicno odredenog sudije koji u predmetu postupa tj. koji vrsi sudijsku duznost u odredenom predmetu. Zahtjev za odstranjenje sudije stranka i branilac mogu podnijeti do pocetka glavnog pretresa. Zahtjev za iskljucenje sudije moze biti podnijet u svim stadijumima i fazama postupka, ali poslije pocetka glavnog pretresa, ako je osnov iskljucenja stranka kasnije saznala i zahtjev podnijela odmah po saznanju, najdalje do zavrsetka glavnog pretresa. Bez obzira na to koji je osnov zahtjeva za izuzece, svaki zahtjev mora kumulativno ispunjavati dva uslova: da je individualno odreden i da je obrazlozen. Zahtjev za izuzece mora da se odnosi na individualno tacno odredenog i imenovanog sudiju. Postupak za izuzece vodi se u okviru krivicnog postupka, ali je po svojoj prirodi neka vrsta posebnog upravnog postupka. Zbog toga, po zahtjevu za izuzece koji podnosi stranka ili branilac odlucuje opsta sjednica. Prije donosenja rjesenja o izuzecu pribavice se izjava sudije ili predsjednika suda cije se izuzece trazi, a, po potrebi, sprovesce se i drugi uvidaji.

31

Sudija je duzan da sam pokrene pitanje ovog izuzeca ako stoji neki od osnova. Sudija cim sazna za neke od ovih osnova za iskljucenje, duzan je da prekine svaki rad u predmetu (nepodoban sudija) i da o tome obavijesti predsjednika suda. Ako je u pitanju iskljucenje predsjednika suda, o tome odlucuje opsta sjednica. Sudija koji smatra da postoji razlog za njegovo odstranjenje obavjestava o tome predsjednika suda, ali moze preduzimati i dalje procesne radnje koje ne trpe odlaganje - sudija pod sumnjom. Prije donosenja rjesenja o izuzecu pribavice se izjava sudiie ili predsjednika suda cije se izuzece trazi, a, po potrebi, sprovesce se i drugi izvidaji. Mogucnost pobijanja rjesenja povodom zahtjeva za izuzece ogranicena je na najneophodniju mjeru, kako se ne bi komplikovao i odugovlacio postupak, a da bi se ipak obezbijedila odgovarajuca prava stranaka. O zahtjevu se odlucuje u formi rjesenja, a zahtjev se moze odbacjti, odbiti ili usvojiti. Zahtjev se odbacuje bez ulazenja u ispitivanje po sustini: 1) ako je izjavljen od neovlascenog lica 2) ako je neblagovremen 3) ako stranka nije trazila poimenicno izuzece sudije ili ako nisu navedeni razlozi zbog kojih se trazi izuzece ili su navedeni razlozi koji su vec bili odbijeni 4) Zahtjev se odbija ako se utvrdi da razlozi navedeni u njemu nisu osnovani. Odbijanjem zahtjeva prestaje suspenzija sudije Protiv rjesenja kojim se usvaja zahtjev za izuzece nije dozvoljena zalba. Druga izuzeca Odredbe o izuzecu sudije shodno se primjenjuju i na izuzece tuzilaca i lica koja su na osnovu zakona ovlascena da tuzioca zastupaju u postupku, zapisnicare. sudske tumace, strucna lica, kao i na vjestake - ako za njih nije sta drugo odredeno. Postoji mogucnost izuzeca ovlascenih sluzbenih lica kada u slucajevima predvidenim u zakonu preduzimaju pojedine istrazne radnje. Tuzilac je nadlezan da odlucuje o izuzecu svih onih lica koja su ovlascena da ga zamjenjuju, kao i o izuzecu ovlascenih sluzbenih lica, a o izuzecu tuzioca odlucuje kolegij tuzilastva. Svjedok je, po prirodi stvari, nezamjenjiv, pa njegovog izuzeca nema. O izuzecu zapisnicara. tumaca, strucnog lica i vjestaka odlucuje sudija, predsjednik vijeca ili vijece. zavisno od faze i forme postupka. SPOLJASNJE UREDENJE SUDOVA Spoljasnje uredenje sudova svodi se, uglavnom, na pitanja sudskih nadleznosti i pravne pomoci. Razmatranje i rjesenje problematike nadleznosti tijesno je povezano sa prirodom i tezinom krivicnih djela, kao i uredenjem krivicnog pravosuda. Veliki broj prvostepenih sudova razlicite vrste (opstinski, odnosno osnovni i kantonalni. odnosno okruzni), kao posljedica razlicitog stepena slozenosti krivicnih predmeta i njihove nejednake drustvene opasnosti, uzrokovao je da se sudovi medusobno razlikuju, prije svega prema materiji o kojoj raspravljaju i odlucuju. Radi se o raspodjeli krivicnih stvari na sudove po sadrzini, tj. u nadleznosti u materiji (stvarna nadleznost). Isto tako, postojanje velikog broja istovrsnih sudova (opstinski, odnosno osnovni i kantonalni, odnosno okruzni i dr.) zahtijeva da se odredi podrucje ill stvori kriterijum druge vrste, po kome ce moci da se odredi koji od sudova iste vrste (npr. koji od opstinskih, odnosno osnovnih sudova) treba da presudi jednu stvar koja spada u nadleznost te vrste sudova. To je nadleznost po podrucju (mjesna nadleznost). Najzad, u istom krivicnom predmetu odredeni poslovi mogu bid rasporedeni izmedu raznih sudova, odnosno sudskih organa, sto cini funkcionalnu nadleznost. Za odredivanje stvarne nadleznosti bitna je tezina krivicnog djela; za mjesnu nadleznost od znacaja su izvjesne cinjenice koje se odnose na krivicno djelo (mjesto izvrsenja) ili cinjenice koje se odnose na njegovog ucinioca (prebivaliste, odnosno boraviste), dok funkcionaina nadleznost podrazumijeva podjelu poslova u okviru jednog suda, a zavisi od polozaja sudije u postupku.

32

Sudske nadleznosti u krivicnim stvarima Nadleznost je pravo i duznost jednog suda da rasvijetli i rijesi odredenu krivicnu stvar, u skladu sa zakonom. To je djelokrug suda, utvrden unaprijed zakonskim propisima. Iz ovakvog karaktera sudske nadleznosti proizilazi da se ona ne moze mijenjati dogovorom stranaka ili odlukom suda, da se nadleznost sudova moze ustanovljavati i mijenjati samo zakonom, kao i da su svi organi postupka duzni, po sluzbenoj duznosti, voditi racuna o svojoj nadleznosti, cak i onda kada je to pitanje ranije razmatrano od nekog drugog organa koji je rjesavao o toj stvari. Nadleznosti u krivicnim stvarima mogu biti redovne i vanredne. Redovne su: stvarna, mjesna i funkcionaina, a vanredne: nadleznost po medusobnoj vezi krivicnih djela, delegirana i naredena. Redovne nadleznosti Stvarna nadleznost Stvarna nadleznost uopste pravo je i duznost jednog suda prvog stepena da sudi odredeno krivicno djelo zbog njegove prirode, drugih njegovih osobina i svojstava njegovog izvrsioca. Stvarna nadleznost moze se postaviti tako sto ce se za svaku vrstu prvostepenih sudova oznaciti vrsta krivicnih djela koja ce oni suditi ili se moze odrediti tako da ce se jednoj vrsti krivicnih sudova dati u stvarnu nadleznost krivicna djela zaprijecena kaznama odredene vrste i tezine, a krivicna djela preko te granice drugoj vrsti sudova ili sto ce se ovi nacini kombinovati. Prvostepena sudenja za krivicna djela pripadaju sudovima opste nadleznosti (Sud BiH, opstinski, odnosno osnovni i kantonalni, odnosno okruzni sudovi) Sud BiH je stvarno nadlezan: 1) da sudi u prvom stepenu u krivicnim stvarima u granicama svoje stvarne nadleznosti odredene zakonom 2) da odlucuje o zalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu; 3) da odlucuje o ponavljanju krivicnog postupka u slucajevima propisanim ovim zakonom; 4) da rjesava sukob nadleznosti u krivicnim stvarima izmedu sudova FBiH i RS, kao i sudova entiteta i sudova BDBiH; 5) da odlucuje o pitanjima koja se ticu provodenja medunarodnih i meduentitetskih krivicnih propisa, ukljucujuci i odnose s Interpolom i drugim medunarodnim policijskim organima, kao i o transferu osudenih lica, izrucenju i predaji lica po zahtjevu bilo kojeg organa na teritoriji BiH, druge drzave, odnosno medunarodnog suda ili tribunala; 6)a obavlja i druge poslove propisane zakonom Sud BiH je, dalje, nadlezan za krivicna djela kada ta krivicna djela: a) ugrozavaju suverenitet, teritorijalni integritet, politicku nezavisnost, nacionalnu bezbjednost i medunarodni subjektivitet BiH b) mogu imati ozbiljne reperkusije i stetne posljedice za privredu BiH ili mogu izazvati druge stetne posljedice za BiH ili ozbiljnu ekonomsku stetu ili druge stetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili BDBiH U nadleznosti Suda BiH je takode i zauzimanje konacnog i pravno obavezujuceg stava vezanog za provodenje zakona BiH i medunarodnih ugovora na zahtjev bilo kojeg suda entiteta ili bilo kojeg suda BDBiH kojem je povjereno provodenje zakona BiH. Na teritoriji FBiH i RS nadleznost prvostepenih krivicnih sudova regulisana je na istovjetan nacin. Analiza odredaba zakona o sudovima upucuje na zakljucak da je prvostepena stvarna nadleznost podijeljena izmedu dva suda i da osnovni kriterijum predstavlja tezina krivicnih djela (kazna zatvora do 10, odnosno preko 10 godina). Opstinski, odnosno osnovni sud je nadlezan u krivicnim predmetima: 1) da u prvom stepenu sudi za krivicna djela za koja je zakonom predvidena kao glavna novcana kazna ili kazna zatvora do 10 godina, ako posebnim zakonom nije

33

odredena nadleznost drugog suda, zatim za krivicna djela za koja je Sud BiH prenio nadleznost na opstinski, odnosno osnovni sud i u svim krivicnim postupcima prema maloljetnicima 2) da postupa tokom istrage i nakon podizanja optuznice u skladu sa zakonom; 3) da odlucuje o vanrednim pravnim lijekovima kad je to zakonom predvideno Pored navedene osnovne stvarne nadleznosti osnovnih, odnosno opstinskih sudova u krivicnim predmetima, zakoni o sudovima regulisu i nadleznost ovih sudova u ostalim predmetima, sto mozemo oznaciti kao njihovu dopunsku nadleznost. U okviru nje, ono sto je povezano sa krivicnim postupkom odnosi se na: 1) odlucivanje o brisanju osude i prestanku mjere bezbjednosti i pravnih posljedica osude na osnovu sudske odluke; 2) vrsenje poslova medunarodne pravne pornoci, ako zakonom nije odredeno da neke od tih poslova vrsi kantonalni, odnosno okruzni sud Kantonalni, odnosno okruzni sudovi su u prvom stepenu nadlezni: 1) da sude za krivicna djela za koja je zakonom predvidena kazna zatvora preko 10 godina ili dugotrajni zatvor, ako posebnim zakonom nije odredena nadleznost drugog suda; 2) da postupaju tokom istrage i nakon podizanja optuznice u skladu sa zakonom 3) da sude za krivicna djela za koja je Sud BiH prenio nadleznost na okruzni sud Kao dopunska nadleznost kantonalnih, odnosno okruznih sudova moze se oznaciti rjesavanje nekih drugih predmeta, odnosno vodenje posebnih postupaka koji se odnose na primjenu pojedinih (uglavnom krivicnopravnih) instituta. Tu spada: 1) odlucivanje o priznanju stranih sudskih odluka; 2) odlucivanje o brisanju osude na osnovu sudske odluke i prestanku mjera bezbjednosti i pravnih posljedica osude na osnovu sudske odluke; 3) rjesavanje sukoba nadleznosti izmedu opstinskih, odnosno jvnih sudova sa svog podrucja; 4) pruzanje poslova medunarodne pravne pomoci u krivicnim stvarima Zakoni o sudovima su odredili polozaj Vrhovnog suda FBiH i Vrhovnog suda RS kao najviseg suda. Vrhovni sud, kada je rijec o krivicnim predmetima, nadlezan je da odlucuje: 1) o redovnim pravnim lijekovima protiv odluka ntonalnih, odnosno okruznih sudova, ako je to zakonom predvideno; 2) o vanrednim pravnim lijekovima protiv pravnosnaznih odluka sudova, ukoliko je to zakonom odredeno 3) o pravnim lijekovima protiv odluka svog vijeca, ako zakonom onikcije nije odredeno 4) da rjesava sukobe nadleznosti izmedu sudova, ako zakonom nije drukcije odredeno 5) da odlucuje o prenosenju mjesne nadleznosti s jednog suda na drugi, kad je to odredeno zakonom 6) da obavlja druge poslove odredene zakonom Osnovni sud BDBiH je nadlezan da u prvom stepenu sudi za sve krivicne predmete. Apelacioni sud BDBiH je nadlezan da odlucuje o: 1) redovnim pravnim lijekovima izjavljenim na odluke Osnovnog suda; 2) vanrednim pravnim lijekovima izjavljenim na pravnosnazne sudske odluke Mjesna (teritorijalna) nadleznost Mjesna nadleznost je pravo i duznost stvarno nadleznog suda da presudi krivicno djelo zbog teritorijalnog odnosa koji postoji izmedu suda i krivicnog djela, odnosno njegovog izvrsioca. Mjesna nadleznost krivicnog suda je u potpunosti regulisana zakonom o krivicnom postupku. 1) Mjesna nadleznost po mjestu izvrsenja krivicnog djela (forum delicti i). Pravilo za odredivanje mjesne nadleznosti kazuje daje to sud na cijem je podrucju krivicno djelo izvrseno ili pokusano. U torn pogledu moze se razlikovati vise situacija po kojima je djelo izvrseno kako u mjestu gdje je ucinilac radio ili je bio duzan da radi, tako i u mjestu gdje je posljedica nastupila. Slicno je i sa odredivanjem mjesta u kome je izvrseno pripremanje i pokusaj

34

krivicnog djela. Obje radnje smatraju se izvrsenim kako u mjestu gdje je ucinilac radio, tako i u mjestu gdje je po njegovom umisljaju posljedica trebala ili je mogla da nastupi (teorija ubikviteta). Kod krivicnih djela koja su izvrsena ili pokusana na podrucijima raznih sudova ill na granici tih podrucja ili je neizvjesno na kom su podrucju izvrsena, odnosno pokusana, nadlezan je onaj sud koji je prvi potvrdio optuznicu, a ako optuznica nije potvrdena - onda sud koji je prvi primio optuznicu na potvrdivanje. U ovom slucaju radi se o nadleznosti po redu prvenstva (forum praeventionis). Mjesna nadleznost po prebivalistu ili boravistu osumnjicenog, odnosno optuzenog (forum domicilii), kao pomocni kriterijum, dolazi u obzir u dva slucaja od kojih je prvi uspostavljen iz faktickih, a drugi iz pravnih razloga. Ovakvo odredivanje nadleznosti predstavlja izuzetak od opsteg pravila da se mjesna nadleznost suda odreduje prema mjestu izvrsenja krivicnog djela. Fakticki razlozi koji dovode do toga da se kao mjesno nadlezan pojavi sud prebivalista ili boravista osumnjicenog, odnosno optuzenog jesu: ako nije poznato mjesto izvrsenja krivicnog djela ili ako je to mjesto van teritorije FBiH, odnosno RS. Pravni razlog za mjesnu nadleznost krivicnog suda na cijem podrucju osumnjiceni, odnosno optuzeni ima prebivaliste ili boraviste postoji ako je ovaj sud vec zapoceo krivicni postupak. Prebivaliste je opstina ili distrikt u kome se drzavljanin rustanio s namjerom da tamo stalno zivi, a boraviste - opstina ili distrikt u kome se drzavljanin nastanio s namjerom da tamo privremeno zivi. Mjesna nadleznost po mjestu gdje je osumnjiceni, odnosno optuzeni uhvaccn ili se sam prijavio (forum deprehensionis) dolazi u obzir kada se ne zna mjesto izvrsenja krivicnog djela ili je ono u inostranstvu, a osumnjiceni, odnosno optuzeni u FBiH, odnosnc RS nema prebivaliste i boraviste. U torn slucaju dolazi u obzir mjesna nadleznost suda na cijem je podrucju osumnjiceni, odnosno optuzeni i uhvacen ili se sam prijavio. Funkcionalna nadleznost Funkcionalna (poslovna) nadleznost je pravo I duznost jednog suda, odnosno sudskog organa da obavi dio krivicnog postupka, dok drugi dio postupka u istoj stvari treba da above drugi sudovi Hi drugi sudski organi u sastavu istog suda. To je raspodjela poslova u postupku na vise razlicitih sudskih organa, odnosno sudova. Cjelokupni krivicni postupak dijeli se na vise dijelova (faze, stadijumi i instance), koji imaju razlicitu sadrzinu i procesne ciljeve. Prvostepeni krivicni postupak spada u funkcionalnu nadleznost prvostepenog suda, a postupak pred sudom pravnog lijeka - u funkcionalnu nadleznost visih sudova (drugog i treceg stepena). Sam prvostepeni krivicni postupak dijeli se na razne faze i stadijume, koji spadaju u funkcionalnu nadleznost razlicitih organa prvostepenog suda (u fazi istrage i postupku stavljanja pod optuzbu ucestvuju sudija za prethodni postupak i sudija za prethodno saslusanje; glavni pretres vode vijece ili sudija pojedinac; maloljetnicima sudi sudija za maloljetnike itd). To je funkcionalna nadleznost po fazama ili stadijumima postupka. Ovlascenja sudije za prethodni postupak protezu se, prije svega, na istragu i odnose se na zastitu osnovnih ljudskih prava i sloboda i sudsko obezbjedenje dokaza. Sudiji za prethodni postupak dostavljaju se i dokazi radi obavjestavanja branioca i on odobrava naredbu za prinudno dovodenje svjedoka, koju je izdao tuzilac, te donosi rjesenje o izricanju novcane kazne do 5.000 KM ili izdaje naredbu za prinudno dovodenje svjedoka u slucaju njegovog neodazivanja na uredno dostavljeni poziv … Sudija za prethodno saslusanje se javlja nakon podizanja optuznice i ima ovlastenja sudije za prethodni postupak. U slucaju odredivanja pritvora, odnosno njegovog produzenja, za prethodno saslusanje vrsi kontrolu nad izvrsenjem pritvora i postupanjem sa zatvorenicima. Sudija za prethodno saslusanje dostavlja optuznicu optuzenom i odlucuje o optuznici, razmatra sporazum umnjicenog, odnosno optuzenog i njegovog branioca sa tuziocem o uslovima priznanja krivnje za djelo za koje se osumnjiceni, odnosno optuzeni tereti.

35

U toku glavnog pretresa sud realizuje funkciju sudenja u inokosnom i zbornoln sastavu. Tako, predsjednik vijeca: odlucuje o izuzecu zapisnicara, sudskog tumaca, strucnog lica i vjestaka; postavlja branioca zbog slabog imovnog stanja; rukovodi vijecanjem i glasanjem i glasa posljednji; odlucuje o povracaju u predasnje stanje; donosi rjesenje o jemstvu i o njegovom ukidanju, poucava optuzenog i ostecenog o pravu na zalbu, kao i o pravu na odgovor na zalbu; odreduje da se izvide cinjenice i pribave dokazi prilikom ponavljanja postupka. Vijece, kao zborni sastav, pojavljuje se u funkciji rukovodioca glavnog pretresa i odlucuje: o razdvajanju postupka, o izuzecu zapisnicara, sudskog tumaca, strucnog lica i vjestaka, o iskljucenju javnosti, da se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu procitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu ltd. Najzad, u inokosnom sastavu pojavljuje se i sudija pojedinac koji donosi konacnu odluku o krivicnoj stvari u postupku za izdavanje kaznenog naloga, kao i u postupku prema maloljetnicima. Sudovi pravnog lijeka takode odlucuju o jednoj krivicnoj stvari u inokosnom i zbornom sastavu. U inokosnom sastavu pojavljuju se predsjednik vijeca (koji prima pravni lijek i citav spis krivicnog predmeta, ispituje blagovremenost i dozvoljenost, a zatim odreduje sudiju izvjestioca) i sudija izvjestilac (ciji je zadatak da pripremi predmet za odlucivanje). U zbornom sastavu pojavljuje se vijece od trojice sudija. Na kraju, pored upravne funkcije, u vrsenju sudijske funkcije ucestvuje u odredenoj mjeri i predsjednik suda koji, izmedu ostalog, moze biti predsjednik vijeca za odlucivanje na glavnom pretresu ili u sjednici vijeca, vrsi nadzor nad izvrsavanjem pritvora i odreduje dopunske sudije. Vanredne nadleznosti Redovne nadleznosti vrijede za sva krivicna djela odredene kategorije, vanredne nadleznosti su: nadleznost po medusobnoj vezi krivicnih djela, prenesena (delegirana) nadleznost i naredena nadleznost Nadleznost po medusobnoj vezi krivicnih djela U slucaju kada postoji veza izmedu vise krivicnih predmeta (koneksitet), moguce je njihovo spajanje i sudenje u jedinstvenom postupku pred istim sudom. Ta veza krivicnih stvari moze biti subjektivna (kada jedan osumnjiceni, odnosno optuzeni odgovara za vise krivicnih djela), objektivna (kada vise osumnjicenih, odnosno optuzenih odgovaraju za jedno zajednicko krivicno djelo) ili mjesovita (kada postoji objektivni koneksitet, a jedan od osumnjicenih, odnosno optuzenih odgovara za najmanje jedno svoje samostalno krivicno djelo). Mjesoviti (subjektivno-objektivni) koneksitet postoji u slucajevima kada je vise lica optuzeno za izvrsenje jednog ili vise krivicnih djela (objektivni koneksitet), a neko od tih lica je optuzeno samo i za jos neko drugo krivicno djelo (subjektivni koneksitet). U slucaju subjektivnog koneksiteta, ako neka krivicna djela spadaju u stvarnu nadleznost nizeg (opstinskog, odnosno osnovnog), a druga u stvarnu nadleznost viseg (kantonalnog, odnosno okruznog) suda, jedinstven krivicni postupak sprovesce sud stvarno nadlezan za najteze krivicno djelo, tj. visi (kantonalni, odnosno okruzni) sud. Mjesna nadleznost kod subjektivnog koneksiteta (kada osumnjiceni, odnosno optuzeni odgovara za vise krivicnih djela spojenih u jedinstveni postupak, koja bi inace trebalo da sudi vise sudova iste vrste) odreduje se prema prvenstvu potvrdivanja optuznice, a ako optuznice nisu potvrdene - sudu koji je prviprimio optuznicu na potvrdivanje. Odredivanje stvarne nadleznosti kod objektivnog koneksiteta se ne javlja, jer izvrsioci i saucesnici o kojima se ovdje radi odgovaraju za isto krivicno djelo, a stvarna nadleznost je odrectena prema krivicnom djelu. U pogledu mjesne nadleznosti kod objektivnog koneksiteta, ako su u pitanju saizvrsioci, a radnje preduzete na podrucju vise sudova, nadlezan je sud koji

36

je prvi potvrdio optuznicu, a ako su jedni izvrsioci a drugi saucesnici krivicnog djela - sud koji je mjesno nadlezan za izvrsioca. Kod mjesovitog koneksiteta stvarna nadleznost odreduje se prema najtezem krivicnom djelu, a mjesna (ako su djela iste stvarne nadleznosti, a sa podrucja raznih sudova) prema prvenstvu potvrdivanja optuznice odnosno prvenstvu otpocinjanja postupka. Prenesena (delegirana) nadleinost Prenosenje (delegiranje) nadleznosti postoji kada se iz razloga odredenih u zakonu oduzima postupanje po jednom odredenom krivicnom predmetu od mjesno nadleznog suda i predaje drugom, inace mjesno nenadleznom sudu. Rijec je, zapravo, o jednoj vrsti vanredne mjesne nadleznosti, kojom se ne moze mijenjati stvarna nadleznost suda. Prema razlogu za prenosenje mjesne nadleznosti, postoje dvije vrste prenosenja: Nuzno prenosenje, koje se vrsi kada je mjesno nadlezni sud sprijecen iz pravnih ili stvarnih razloga da postupa u pojedinom slucaju. To mogu biti, na primjer, situacije kada u sudu nema dovoljan broj sudija za obrazovanje vijeca (zbog izuzeca) i zbog sprijecenosti sudije da prisustvuje sudenju, iz faktickih razloga (bolest, epidemija, poplava, zemljotres i si). Prenosenje se vrsi samo s obzirom na konkretnu krivicnu stvaf. Prenosenje ako postoje vazni razlozi. Ovi razlozi nisu navedeni u zakonu, ali se podrazumijeva da ovdje nisu ukljuceni razlozi za nuzno delegiranje. Razlog za ovo delegiranje mjesne nadleznosti moze da bude u opasnosti od nereda i nemira za vrijeme postupka pred nadleznim sudom ili u teskocama da se obezbijedi nepristrasno i objektivno sudenje zbog prevelikog uzbudenja mjesnog stanovnistva ili nekog drugog uzroka koji stvara nepovoljnu atmosferu za normalno sudenje (npr. ako se postupak vodi protiv sudije toga suda ili njegovog bliskog srodnika) i si. Ovdje nadlezni sud nije sprijecen da postupa, ali je cjelishodnije da postupa neki drugi stvarno nadlezni sud. Postupak prenosenja zbog pravne ili stvarne sprijecenosti moze pokrenuti samo sud kod koga se taj razlog pojavio, s tim da odlucuje neposredno visi sud, koji, po saslusanju stranaka i branioca, moze odrediti drugi stvarno nadlezan sud na svom podrucju da sprovede postupak. Protiv rjesenja o prenosenju nadleznosti zalba nije dozvoljena. Prenosenje na drugi sud iz vaznih razloga vrsi sud odreden zakonom ili Vrhovni sud FBiH za vodenje postupka na podrucju drugog kantona, odnosno Vrhovni sud RS. Rjesenje o prenosenju, protiv koga nije dozvoljena zalba, moze se donijeti na prijedlog sudije za prethodni postupak, sudije za prethodno saslusanje, sudije ili predsjednika vijeca ili na prijedlog jedne od stranaka ili branioca. Sud BiH da moze delegirati (prenijeti) vodenje postupka za krivicno djelo iz svoje nadleznosti na neki drugi sud na cijem je podrucju krivicno djelo ucinjeno ill pokusano, samo u odnosu na pojedini predmet, ne i u odnosu na individualno neodredene predmete. To svoje ovlascenje Sud BiH moze koristiti samo pod uslovom ako postoje vazni razlozi da se delegira vodenje postupka iz njegove nadleznosti na neki drugi sud. Vazan razlog za prenosenje vodenja postupka na neki drugi sud bi npr. moglo biti to sto Sud BiH ne moze iz nekih razloga sacuvati vanjski utisak nepristrasnosti i nezavisnosti za sudenje u odredenom krivicnom predmetu (npr. u prvom slucaju vodi se postupak protiv sudije Suda BiH, a u drugom slucaju sudija u vrsenju svoje duznosti bi bio podreden jednoj od stranaka u postupku). Medutim, pored postojanja vaznih razloga, potrebno je jos kumulativno da su ispunjeni i uslovi: 1) da glavni pretres nije poceo 2) da se ne radi o krivicnom djelu protiv integriteta Prijedlog za ovu delegaciju vodenja postupka mogu podnijeti stranke ili branilac. Naredena nadleznost Ovdje je rijec o naredenoj nadleznosti (ordinacija nadleznosti), kada se nadleznost ne moze odrediti ni po kojem drugom kriteriju. Naime, moguce je, mada su ti slucajevi rijetki (ne zna se tacno mjesto izvrsenja krivicnog djela ili je krivicno djelo izvrseno u inostranstvu,

37

osumnjiceni, odnosno optuzeni u BiH nema boraviste i prebivaliste ili na njenoj drzavnoj teritoriji nije uhvacen i si.), da se prema odredbama zakona ne moze ustanoviti koji je sud mjesno nadlezan. Tada ce Vrhovni sud FBiH, odnosno Vrhovni sud RS odrediti jedan od stvarno nadleznih sudova pred kojim ce se sprovesti postupak, vodeci racuna o slicnim vec pomenutim "vaznim razlozima”. Znacaj, ocjena i sukob nadleznosti Znacaj pojedinih vrsta nadleznost Znacaj nadleznosti u krivicnim predmetima je veliki, jer i od odredaba o toj nadleznosti zavisi zastita prava gradana u krivicnom postupku i efikasnost krivicnopravne represije. Znacaj stvarne nadleznosti je znatno veci od znacaja mjesne nadleznosti. Kod stvarne nadleznosti, koja je prilagodena karakteristikama krivicnog djela i njegovog ucinioca, polazi se od pretpostavke razlicite osposobljenosti i vjestine sudije. Zbog toga je povreda odredaba o stvarnoj nadleznosti bitna povreda odredaba krivicnog postupka koja dovodi do ukidanja presude. Sud je duzan da o svojoj stvarnoj nadleznosti brine u toku cijelog krivicnog postupka, s tim da i stranke u torn pravcu mogu u svakom momenta isticati prigovor. Znacaj mjesne nadleznosti je manji od znacaja stvarne nadleznosti, jer nije u pitanju podobnost nenadleznog suda, vec samo povreda pravila o raspodjeli krivicnih stvari izmedu jednakih sudova, tako da je to sekundarna subordinarna nadleznosti. Greska u odredivanju te nadleznosti nije ni apsolutna ni relativna povreda postupka i staranje o mjesnoj nadleznosti ograniceno je do potvrdivanja optuznice. Znacaj funkcionalne nadleznosti slican je stvarnoj nadleznosti, jer funkcionalna nadleznost treba da obezbjeduje dobro sudenje. U zakonima o sudovima ne postoji razlika izmedu stvarne i funkcionalne nadleznosti i sve sto vazi za stvarnu, vazi i za funkcionalnu nadleznost, racunajuci i povrede pravila o nadleznosti. Ocjena nadleznosti Ukoliko u zakonu nije drukcije odredeno, nadleznost se ispituje u svakom stadijumu i stepenu postupka. Prije svakog drugog pitanja i na samom pocetku krivicnog postupka sud mora prethodno utvrditi da li je nadlezan. I same stranke i branilac mogu ukazivati i prigovarati sudu na njegovu nadleznost, izazivajuci njegovu ocjenu i odluku o tom pitanju. Po zakonu, sud je duzan da pazi na svoju stvarnu i mjesnu nadleznost. Svoju stvarnu nadleznost sud ispituje ne samo na pocetku, vec i u toku postupka, ali ako na kraju prvostepenog postupka (prije izricanja presude) sud utvrdi da nije stvarno nadlezan, donijece presudu kojom se optuzba odbija. U pogledu mjesne nadleznosti, sud se poslije potvrdivanja optuznice ne moze oglasiti nenadleznim, niti stranke poslije toga mogu izricati prigovor mjesne nadleznosti. Cim sud, po sluzbenoj duznosti ili po prigovoru stranaka i branioca, ocijeni da nije nadlezan, duzan je oglasiti se nenadleznim. Ako to ucini prije glavnog pretresa, donijece rjesenje i po pravnosnaznosti tog rjesenja dostaviti ga, sa ostalim spisima, nadleznom sudu. Protiv tog rjesenja stranke i branilac imaju pravo zalbe, osim rjesenja koje donosi sudija za prethodno saslusanje kada odlucuje o prigovoru kojim se osporava nadleznost suda. Ako sud na glavnom pretresu ocijeni da nije stvarno nadlezan, donijece presudu kojom se optuzba odbija, nakon koje tuzilac (ako je ne bude pobijao zalbom) moze podnijeti tuzbu stvarno nadleznom sudu. Ako sud, cijeneci svoju nadleznost, po prigovoru stranaka nade da je nadlezan, nastavice postupak, bez donosenja posebne formalne odluke (rjesenja) o tome. Izuzetak od navedenog pravila predstavlja jedino procesna situacija kada sudija za prethodno saslusanje ispituje prethodne prigovore kojima optuzeni, odnosno branilac osporava nadleznost suda kada postoji obaveza donosenja rjesenja kojim se odbija prigovor o stvarnoj nadleznosti suda (rjesenje se mora donijeti i u slucaju ako se prigovor usvaja i sud oglasava nenadleznim). Protiv tih rjesenja zalba nije dozvoljena.

38

Sukob nadleznosti Sukob nadleznosti je slucaj u kojem se misljenja vise drzavnih organa, odnosno sudova koji nastupaju u krivicnom postupku razilaze oko pitanja koji od njih treba rjesavati konkretni krivicni predmet. Sukob nadleznosti (stvarne ili mjesne) moze nastati izmedu samih sudova ili izmedu sudova i drugih drzavnih organa. Kada su u pitanju sudovi, sukob nadleznosti nije moguc izmedu unutrasnjih organizacionih jedinica istog suda. Rjesavanje sukoba nadleznosti izmedu sudova i drugih drzavnih organa nije regulisano ni u krivicnom, ni u drugim postupcima. Pretpostavka za sukob nadleznosti je jednovremenost i istovjetnost krivicnog djela, tj. njegovih cinjenicnih elemenata. U povodu sukoba nadleznosti mora se provesti poseban postupak za rjesavanje sukoba nadleznosti, predviden za slucajeve negativnog sukoba nadleznosti. Sud koji se smatra nenadleznim oglasice se rjesenjem nenadleznim, dostavice rjesenje strankama i braniocu i po pravnosnaznosti tog rjesenja ustupice predmet nadleznom sudu. Protiv tog rjesenja stranke mogu izjaviti zalbu, u kom slucaju ce drugostepeni sud svojim rjesenjem utvrditi nadleznost odgovarajuceg suda, pod uslovom da je drugostepeni sud u isto vrijeme i sud nadlezan da rjesava sukob nadleznosti izmedu tih sudova. Ako zalbe nije bilo, sud kome je predmet ustupljen, ako smatra sebe nenadleznim, nece donositi rjesenje o tome, vec ce pokrenuti postupak za rjesavanje sukoba nadleznosti. U ovom slucaju radi se o negativnom sukobu nadleznosti, koji, dakle, postoji kada se vise sudova oglase nenadleznim. Moguc je, medutim, iako rijetko, i pozitivan sukob nadleznosti, koji postoji kada vise sudova sebe smatraju nadleznim, odbijajuci ustupanje predmeta na trazenje drugog suda. Sukob nadleznosti izmedu sudova rjesava zajednicki neposredno visi sud. Svaki od sudova koji se spore o nadleznosti duzan je, dok se sukob ne rijesi, preduzimati radnje za koje postoji opasnost od odlaganja. Protiv rjesenja kojim se odlucuje o sukobu nadleznosti zalba nije dozvoljena. PRAVNA POMOC Medusobni odnosi sudova, kao i sudova i drugih drzavnih organa, manifestuju se i kroz institut pravne pomoci. Procesne radnje krivicnog postupka svaki sud preduzima u okviru svoje nadleznosti i na svome podrucju. Dogada se, medutim, da je za potrebe suda potrebno obaviti neke radnje za koje su nadlezni drugi drzavni organi, kao i obaviti procesne radnje izvan podrucja teritorijalne nadleznosti toga suda (na podrucju drugog suda). Obavljanje ovakvih radnji, sudovi i drugi drzavni organi vrse putem pravne pomoci koja moze biti unutrasnja (domacem sudu pruzaju pomoc domaci sudovi ili drugi drzavni organi) i medunarodna (domacem sudu pomoc ukazuju strani sudovi ili strani drzavni organi). Unutrasnja pravna pomoc moze biti u uzem smislu (uzajamna pomoc jednog suda drugom u obavljanju krivicnoprocesnih radnji) i u sirem smislu (pomoc sudovima od drugih drzavnih organa u obavljanju drugih pravnih radnji i tehnickih i drugih strucnih poslova). Ukazivanje pravne pomoci se, po pravilu, vrsi dostavljanjem pismene molbe sudu ill organu od kojeg se pomoc trazi. Ako je to neophodno, uz zamolnicu se salju i spisi. Zamoljeni organ obavlja pravnu pomoc po propisima koji vaze za postupak koji se pred njim vodi i on moze odbiti pruzanje pomoci ako ocijeni da bi to bilo nezakonito ili da nije nadlezan (ne moze se upustati u cjelishodnost radnje za koju se moli). Zamoljeni organ, u slucaju potrebe, vrsi i druge radnje koje su sa njom u vezi. Ostvarivanje pravne pomoci i sluzbena saradnja u krivicnim procesima uredena je Zakonom o pravnoj pomoci i sluzbenoj saradnji u krivicnim stvarima izmedu FBiH, RS i BDBiH, kojim se priznaju, na uzajamnoj osnovi, odluke svih sudova na teritoriji BiH i organi za sprovodenje zakona u tim stvarima. Pod pojmom "pravna pomoc" u smislu ovog zakona smatra se uzajamna pomoc sudova, a pod pojmom "sluzbena saradnja" - uzajamna saradnja organa za

39

provodenje zakona, saradnja izmedu sudova i organa za provodenje zakona, te saradnja izmedu sudova, odnosno organa za provodenje zakona i drugih organa vlasti.

STRANKE U KRIVICNOM POSTUPKU Procesne stranke su tuzilac i osumnjiceni, odnosno optuzeni. Branilac nije stranka u krivicnom postupku. No, to jos uvijek ne znaci da je krivicni postupak tzv. cisti "stranacki" postupak, te da su tuzilac i osumnjiceni, odnosno optuzeni stranke kao sto su tuzilac i tuzeni u gradanskom parnicnom postupku. Pojam procesnih stranaka spominje se i u drugim odredbama zakona. Medutim, na strani procesnih stranaka moze se pojaviti vise lica, i to na strani tuzioca - osteceni. S druge strane, na strani optuzenog moze postojati vise saoptuzenih (saizvrsilaca ili saucesnika). U tim slucajevima postoji sticaj procesnih stranaka. 1. STRANACKA SPOSOBNOST Stranacka sposobnost je apstraktna procesnopravna mogucnost da se bude tuzilac ili osumnjiceni, odnosno optuzeni u postupku. Tuzilac ima sposobnost kao stranka u postupku samim tim sto je drzavni organ. On je izabran u posebnom postupku i pod uslovima koji garantuju da samostalno obavlja krivicnoprocesne radnje. Ako iz nekog razloga naknadno tu sposobnost izgubi, o tome ce se rjesavati izvan krivicnog postupka (u postupku razrjesenja od tuzilacke funkcije). Svako lice prema kome se, po odredbama materijalnog krivicnog prava, mogu primijeniti krivicne sankcije, ima stranacku sposobnost osumnjicenog, odnosno optuzenog u postupku. Tu sposobnost imaju fizicko i pravno lice, all osumnjiceni. odnosno optuzeni ne moze biti svaki izvrsilac krivicnog djela. Tako, na primjer, prema maloljetnom lieu ispod 14 godina (dijete) ne mogu se primijeniti nikakve sankcije. 2. PROCESNA SPOSOBNOST Procesna sposobnost je mogucnost tuzioca ili osumnjicenog, odnosno optuzenog koji ima stranacku sposobnost, da obavlja radnje u procesu. Procesna sposobnost se ne mora uvijek podudarati sa stranackom sposobnoscu. Tuzilac, kao nosilac funkcije u drzavnom organu, uvijek ima procesnu sposoonost za preduzimanje procesnih radnji. Razlog je u tome jer je u drzavnu sluzbu imenovan prema zakonskim uslovima koji jemce pravilno preduzimanje tih radnji. Osumnjiceni, odnosno optuzeni koji je sposoban da bude stranka u postupku, po pravilu, sposoban je i da vrsi radnje u postupku. Ako je osumnjiceni, odnosno optuzeni fakticki nesposoban da vrsi procesne radnje (gluv, slijep, umobolan itd), obezbjeduje mu se obavezna odbrana (preko branioca). U krivicnom postupku iskljuceno je zastupanje osumnjicenog, odnosno optuzenog, jer on odgovara licno. Pravna lica u krivicnom postupku nastupaju preko svojih zastupnika i branilaca. Uracunljivost osumnjicenog, odnosno optuzenog cijeni se u momentu izvrsenja krivicnog djela, a ne u momentu sudenja. Ako dusevno oboljenje nastupi poslije izvrsenja krivicnog djela, to ne utice na krivicnu odgovornost osumnjicenog, odnosno optuzenog, ali ima uticaj na tok krivicnog postupka. 3. PROCESNA NACELA O STRANKAMA Nacelo kontradiktornosti Nacelo kontradiktornosti (raspravnosti), koje nije posebno formulisano u zakonu, vec izlazi iz procesnog polozaja koji je dat tuziocu i osumnjicenom, odnosno optuzenom, propisivanjem njihovih ovlascenja u postupku, sastoji se u pruzanju mogucnosti svakoj stranki da tokom postupka iznese sopstveni stav o pitanjima koja ulaze u predmet raspravljanja i da se, po

40

pravilu, u neposrednoj diskusiji izjasni o stavovima protivne stranke i stavlja prijedloge radi rjesavanja spornih pitanja i zastite svojih prava. Nacelo kontradiktornosti znaci omogucavanje od suda strankama da iznose svoje navode i tvrdnje i to kako one koji im idu u korist tako i da se suprotstavljaju navodima i tvrdnjama suprotne stranke svojim argumentima. Ovim nacelom se svakoj od stranaka pruza mogucnost da se izjasni u pogledu procesnih dejstava druge stranke (da im protivrijeci) prije nego bude donesena odluka suda. Najvaznije je djelovanje tog nacela u postupku izvodenja dokaza koje valja izvoditi kontradiktorno. Otuda se ovaj drugi smisao nacela kontradiktornosti oznacava kao argumentativna kontradiktornost. Cilj ovog nacela je da doprinese ravnopravnosti stranaka i njihovoj efikasnijoj zastiti prava. Kontradiktorno raspravljanje postize se omogucavanjem prava strankama da stavljaju svoje prijedloge (koji mogu bid specificni ill opsti), da postavljaju pitanja i iznose svoje misljenje, te da izvode svoje dokaze. Da bi se ta prava vrsila, zakon garantuje fizicko prisustvo stranaka (koje se obezbjeduje pozivanjem, zabranom sudenja u odsustvu stranaka, privremenim podmirivanjem troskova iz sredstava budzeta, tako da troskovi putovanja ne sprecavaju dolazak stranaka pred sud i dr). blagovremeno upoznavanje stranaka sa materijalom postupka i vremenom preduzimanja procesnih radnji, kao i mogucnost davanja izjava i prijedloga. Pozicija suda u kontradiktornom raspravljanju zavisi od toga da li se radi o optuznom postupku (gdje je sudija pasivan u izvodenju dokaza i za inicijative stranaka) ill o mjesovitom postupku, koji ne iskljucuje aktivnost suda na utvrdivanju istine. U istrazi ovo nacelo dolazi do izrazaja prilikom ispitivanja osumnjicenog. Naime, tuzilac i ovlascena sluzbena lica u toj fazi mogu uzimati izjavu od osumnjicenog lica i ukoliko ova radnja bude preduzeta na nacin koji propisuje zakon, zapisnik o takvoj izjavi moze se upotrijebiti kao dokaz. To znaci da tuzilac i ovlascena sluzbena lica, izmedu ostalog, osumnjicenog moraju pouciti da, izjasnjavajuci se o djelu koje mu se stavlja na teret, moze iznijeti sve cinjenice i dokaze koji mu idu u korist. Prije okoncanja istrage tuzilac ce saslusati osumnjicenog - ukoliko osumnjiceni ranije nije bio saslusan. U fazi postupka optuzivanja izjavu o krivnji optuzeni daje sudiji za prethodno saslusanje u prisustvu tuzioca i branioca. Pored toga, osumnjiceni, odnosno optuzeni i njegov branilac mogu pregovarati s tuziocem o uslovima priznavanja krivnje za djelo za koje se osumnjiceni, odnosno optuzeni tereti. Kod prethodnih prigovora na optuznicu nacelo kontradiktornosti je izrazeno u manjoj mjeri, jer se prigovor, uglavnom, moze odnositi na formalna, a ne na sustinska pitanja. Jedino u slucaju kada se prethodnim prigovorima osporava zakonitost dokaza ili dobijenog priznanja, sud moze, odlucujuci po takvom prigovoru, prigovor uvaziti, pa, na primjer, utvrditi da je dokaz na kome se zasniva optuznica nezakonit. Nacelo kontradiktornosti dolazi u cijelosti do izrazaja na glavnom pretresu u kojem stranke i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze. U toj fazi postupka stranke i branilac postavljaju pitanja svjedocima i vjestacima, a u slucaju vise optuzenih oni mogu postavljati pitanja jedni drugima. Na glavnom pretresu stranke usmeno i neposredno iznose svoje tvrdnje kojima potkrjepljuju svoja stanovista, kao i one kojima negiraju navode suprotne stranke. Tako svjedoka najprije ispituje stranka iqja ga je pozvala (direktno ispitivanje) da bi njegovim iskazom pokazala istinitost svojih navoda. Nakon toga svjedoka ispituje suprotna strana. odnosno branilac (unakrsno ispitivanje) kako bi od svjedoka dobila odgovore koji umanjuju znacaj njegovog prvog iskaza, a mozda i odgovore - prilog vlastitih navoda. Konacno, stranka koja se pozvala na svjedoka dobija priliku da ga jos jednom ispita, da bi se ustanovio pravi smisao odgovora koje je svjedok dao na protivispitivanju. Nekoliko pravila regulise direktno ispitivanje: zabrana postavljanja sugestivnih pitanja osim u slucaju potrebe razjasnjavanja izjave svjedoka; ogranicava se m-gucnost "osvjezavanja memorije" svjedoka; zabrana unakrsnog ispitivanja vlastitog svjedoka radi njegove diskreditacije; zabranjena su pitanja koja su, po ocjeni sudije, odnosno predsjednika vijeca nedopustena ili nevazna za predmet itd. U unakrsnom ispitivanju pitanja svjedoku od strane suprotne stranke ogranicavaju se i odnose samo na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od strane stranke koja je pozvala svjedoka. Nasuprot tome, u ponovnom ispitivanju

41

pitanja svjedoku od strane stranke koja ga je pozvala ogranicavaju se i odnose na pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od strane suprotne stranke. Pri saslusanju vjestaka, on, najprije, usmeno iznosi svoj nalaz i misljenje na glavnom pretresu, nakon cega ce biti ispitan direktno, unakrsno i dodatno od stranaka i branioca. Uopsteno, posto je cilj unakrsnog ispitivanja provjeravanje istinitosti navoda svjedoka, zakon dopusta suprotnoj stranci razlicite taktike ispitivanja namijenjene da se razotkriju protivrjecnosti i manjkavosti u iskazu, odnosno da se izazove sumnja u vjerodostojnost iskaza, pa cak i da se baci sjena na licnost svjedoka. U sustini nacela kontradiktornosti lezi potreba da se strankama, posebno optuzenom i njegovom braniocu omoguci da se izjasne o svim odlucnim cinjenicama od kojih zavisi primjena prava u konkretnom slucaju. Time se omogucuje i ostvarivanje prava na odbranu. Stoga povreda ovog nacela moze dovesti do povrede prava na o-branu, sto predstavlja bitnu povredu odredaba krivicnog postupka zbog koje se presuda u postupku po zalbi, ako se na ovu povredu zalbom osnovano ukazuje, mora ukinuti. Nacelo ne bis in idem Ovdje se radi o nacelu neponovljivosti svojstva procesnih subjekata u istoj krivicnoj stvari. Nacelo znaci da se isto lice u istoj krivicnoj stvari ne moze pojaviti (istovremeno ili sukcesivno) dva ili vise puta u svojstvu tuzioca ili osumnjicenog, odnosno optuzenog, kako onda kada je stvar pravnosnazno presudena (to je dejstvo res iudicata koje nastupa kao posljedica materijalne pravnosnaznosti sudskih odluka), tako i onda kada bi po istoj stvari, koja jos nije pravnosnazno raspravljena, trebalo da se vodi istovremeno, izmedu istih stranaka, vise procesa, tj. nacelo se dakle tice ne samo pravnosnazno presudene stvari, nego i postupka u toku (litispendentio). Princip neponovljivosti krivicnog procesnog subjekta dolazi do izrazaja, po pravilu, upotrebom prigovora presudene stvari (res iudicata). Nacelo ne bis in idem (ne ponovo o istom) u sustini predstavlja zabranu ponovnog sudenja u istoj krivicnoj stvari. Pravo da se ne bude dva puta suden ili kaznjen u istoj krivicnoj stvari predvidaju, prije svega, medunarodni dokumenti (MPGPP I EKLJP). Nacelo ne bis in idem obuhvata dva kumulativna uslova (da bi se moglo primijeniti ovo nacelo, oba uslova moraju biti ostvarena): a) da je krivicni postupak voden protiv odredenog lica za odredeno krivicno djelo ("niko ne moze biti vo suden za krivicno djelo za koje je vec bio suden") b) da je donesena pravnosnazna sudska odluka u torn krivicnom predmetu. Dakle, zabrana dvostrukog sudenja se odnosi i na i na djelo za koje je bilo sudeno. TUZILAC I KRIVICNA TUZBA Pojam krivicne tuzbe Krivicna tuzba je procesna aktivnost ovlascenog subjekta (tuzioca), kojom se od suda trazi da otvori krivicni postupak i utvrdi postojanje krivicnopravnog zahtjeva u konkretnom slucaju i izrekne optuzenom odgovarajuca zakonska sankcija. Krivicna tuzba nije samo optuzni akt (optuznica - tuzba u formalnom smislu), vec i svaka druga radnja ovlascenog tuzioca kojoj je cilj otvaranje i odrzavanje u toku krivicnog postupka (tuzba u materijalnom smislu). Zadatak je krivicne tuzbe da otvori krivicni postupak i ogranici predmet sudenja u konkretnom slucaju i oba zadatka su posljedica optuznog nacela krivicnog postupka. Organizovanje krivicne tuzbe Krivicna tuzba se organizuje na taj nacin sto se odreduje organ ili lice koje ce predstavljati tuzilacku stranu kao procesni subjekt, pokretati postupak i podnositi zahtjev o kome sud treba da odluci. Bez tog organa, odnosno lica ne moze se pokrenuti krivicni postupak: sud ne vodi krivicni postupak po sluzbenoj duznosti (ne eat index ex officio), nego samo na zahtjev ovlascenog tuzioca (nemo index sine actore). Krivicni postupak moze zapoceti samo na zahtjev ovlascenog tuzioca i ne moze se nastaviti ako ovlasceni tuzilac odustane od toga zahtjeva.

42

Organizovanje krivicne tuzbe zavisi od tipa krivicnog postupka. Ako je postupak postavljen na istraznom nacelu, funkciju sudenja i odbrane vrsi sud i, samim tim, ne postoji krivicna tuzba kao samostalna funkcija procesnog subiekta. U optuznom postupku, krivicnu tuzbu vrsi tuzilac kao posebni procesni subjekat. Krivicna tuzba se danas u svijetu organizuje, po pravilu, kao javna tuzba, koju u javnom interesu vrse posebni drzavni organi (tuzilastva). To je posljedica shvatanja da je krivicno djelo usmjereno ne samo protiv ostecenog pojedinca, vec i interesa drustvene zajednice u cjelini. Osnovna procesna naccla koja seodnosena krivicnu tuzbu Nacelo oficijelnosti Nacelo oficijelnosti krivicnog progona (gonjenja) istorijski potice iz inkvizicionog krivicnog postupka. Ono se zasniva na pravilu da odredeni drzavni li zapocinju i sprovode krivicni postupak po sluzbenoj duznosti i to iskljucivo u venom interesu, bez ikakvog obzira na to da li to zeli lice koje je eventualno osteceno krivicnim djelom. Nacelo oficijelnosti utvrduje pravo nadleznog tuzioca da vodi postupak za ostvarivanje kaznenog zahtjeva drzave protiv izvrsioca krivicnog djela i to po svojoj inicijativi i u javnom interesu (ex officio), bez obzira na to da li to trazi osteceno lice. Suprotnost oficijelnom je neoficijelni (dispozitivni) jiostupak, prema kojem se pravo krivicnog gonjenja prepusta nahodenju ostecenog. Ogranicenja nacela oficijelnosti javljaju se u obliku procesne ustanove prijedloga ostecenog za krivicno gonjenje. Prijedlog ostecenog za krivicno gonjenje treba da predstavlja procesnu pretpostavku koja je neophodna da bi tuzilac mogao da pokrene krivicni postupak. Od volje ostecenog treba da zavisi da li ce se krivicni postupak ne samo pokrenuti vec i nastaviti i redovno okoncati kod navedenih krivicnih djela. Naime, u slucaju ovih krivicnih djela, tuzilac ne bi mogao donijeti naredbu o sprovodenju istrage niti podici optuznicu, sve dok ovlasceno lice ne stavi prijedlog za krivicno gonjenje. No, kad tuzilac primi prijedlog za krivicno gonjenje, on dalje postupa kao i u slucajevima kada se radi o drugim krivicnim djelima. Pri odlucivanju o tome da li ce se staviti prijedlog, lice ovlasceno na stavljanje prijedloga nije vezano nikakvim obavezama koje proisticu iz zakona, vec iskljucivo svojim shvatanjem i osjecanjem cjelishodnosti krivicnog gonjenja odredenog izvrsioca. Da bi se preduzelo gonjenje po prijedlogu ostecenog, potrebno je da osteceni takav prijedlog uputi nadleznom tuziocu u roku od tri mjeseca od dana kad je osteceni saznao za krivicno djelo i ucinioca. Nacelo legaliteta Ovo nacelo znaci da tuzilac mora preduzeti krivicno gonjenje dim se steknu uslovi predvideni u zakonu, bez obzira na to da li postoje neki drugi razlozi koji bi mogli ukazivati da se gonjenje ne preduzme. Uslovi odredeni zakonom, koji obavezuju tuzioca na pokretanje krivicnog postupka, mogu biti pravne (ako krivicnom gonjenju nema pravnih smetnji) ili stvarne prirode (postojanje osnovane sumnje da je odredeno lice izvrsilo krivicno djelo). Da li su ispunjeni ovi uslovi, cijeni tuzilac. Nacelu legaliteta suprotno je nacelo oportuniteta. Prema tom nacelu, tuzilac u svakom pojedinom slucaju cijeni da li je cjelishodno (oportuno) krivicno gonjenje, za cije je pokretanje, inace, ispunjeni svi uslovi odredeni zakonom. Ovo nacelo obrazlaze se mnogobrojnim i raznovrsnim razlozima, a jedan od njih je da se izbjegne gonjenje za krivicna djela koja nemaju veci drustveni znacaj, kada bi gonjenje jvih ucinilaca bilo beskorisno, a nekad i stetno. Zakon o krivicnom postupku prihvata nacelo legaliteta, ne iskljucujuci mogucnost da se, u izvjesnim slucajevima (za gonjenje nekih krivicnih odnosno njihovih ucinilaca) primijeni nacelo oportuniteta, kada je to izricito propisano zakonom. Izuzeci od principa legaliteta krivicnoggonjenjapropisani su za: - krivicna djela u kojima tuzilac daje imunitet svjedoku

43

-

krivicna djela za koja se goni po odobrenju krivicna djela za koja su predvideni posebni uslovi za krivicno gonjenje laksa krivicna djela ciji su pocinioci maloljetna lica krivicna djela o kojima se raspravlja u postupku protiv pravnih lica krivicna djela cije se krivicno gonjenje ustupiti stranoj drzavi postupak ekstradicije

Nacelo mutabiliteta Nacela oficijelnosti i legaliteta ustanovljavaju pravo nadleznog tuzioca da raspolaze tuzbenim zahtjevom prije pokrenutog krivicnog postupka. Nacelom mutabiliteta, odnosno imutabiliteta rjesava se pitanje raspolaganja tuzbom u toku krivicnog postupka. Sustina je u tome da li tuzilac moze da u toku postupka mijenja svoj stav u pogledu krivicnog gonjenja ili je ta mogucnost iskljucena. U prvom slucaju, rijec je o principu mutabiliteta, koji ostavlja mogucnost pune slobode ovlascenom tuziocu da do zavrsetka glavnog pretresa moze odustati od krivicnog goojenja, ako zakljuci da ne postoje osnovi (stvarni i pravni) za dalje gonjenje. U drugom slucaju, radi se o principu imutabiliteta, koji onemogucuje ovlascenom tuziocu da, posto je pokrenuo postupak, odustane od gonjenja. Pri tome, treba praviti razliku izmedu raspolaganja krivicnopravnim zahtjevom (materijalnim zahtjevom. pravom na kaznu) i raspolaganja krivicnoprocesnim zahtjevom (raspolaganja tuzborn. raspolaganja formalnom sadrzinom procesnog zahtjeva), jer tuzilac ne moze ni u kom slucaju raspolagati krivicnopravnim zahtjevom koji pripada drustvenoj zajednici i kojeg se drustvena zajednica moze odreci preko drugih organa, drugih ustanova i drugih akata, npr. preko amnestije, pomilovanja, zastarjelosti itd. Nacelo mutabiliteta usvojeno je u nasem zakonodavstvu o krivicnom postupku. Ovlasceni tuzilac ima pravo da u toku prvostepenog krivicnog postupka, pa i na pretresu pred drugostepenim sudom, odustane od krivicnog gonjenja izjavom koju u tom smislu da sudu, bez obaveze davanja razloga zbog kojih to cini. Tuzilac moze u svakom trenutku obustaviti istragu, i to naredbom o obustavi istrage, kada je duzan o tome obavijestiti ostecenog. Tuzilac ima mogucnost da ponovo otvori istragu u toi pravnoj stvari. Poseban slucaj odustajanja od krivicnog gonjenja je kod davanja imuniteta svjedoku. Imunitet svjedoka ne predstavlja i apsolutni imunitet od krivicnog gonjenja, jer svjedoa koji da iskaz pod imunitetom moze biti krivicno gonjen u slucaju davanja laznog iskaza, kao i za okolnosti koje bi dovele do njegovog krivicnog gonjenja, a koje nisu obuhvacene ovim imunitetom. Tuzilac Pojam, funkcije i pravna priroda Tuzilac je stranka u krivicnom postupku, ali i drzavni organ, sa zadatkom da goni pocinioce krivicnih djela. Ustanovljenje, djelokrug i unutrasnja organizacija tuzilastava u BiH propisani su zakonima o tuzilastu. Tuzilastva imaju pravo i duznost da, u okviru ostvarivanja svojih funkcija, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev, izvjestavaju najvise drzavne organe o primjeni krivicnog zakona, kao i o svom radu. U pogledu svoje pravne prirode, tuzilastvo se razlikuje od suda, jer ne vrsi sudsku funkciju i nije, kao sud, nezavisan organ. Tuzilastvo je nezavisno od sudstva I policije i nijedno lice niti organ nema pravo da nareduje ill utice na tuzilasto u vrsenju njegove funkcije. Funkcija tuzilastva u sustini je upravna, ali tuzilastvo nije organ opste uprave, vec poseban upravni organ koji postupa u oblasti pravosuda u sprovodenju pravosudne upravne funkcije, koji saraduje sa sudom, podjednako odvojen od suda i od uprave. Moze se reci da je tuzilastvo, po svojoj prirodi, poseban upravno - pravosudni drzavni organ. Tuzilac ima specificnu pravnu prirodu i zbog jos jedne okolnosti: on je istovremeno i strankau postupku i drzavni organ. Kao stranka u postupku tuzilac ima priblizno ista ovlascenja kao i suprotna stranka (osumnjiceni, odnosno optuzeni), sto je u skladu sa zakonskim rjesenjima o jednakom

44

polozaju stranaka u postupku. Uloga tuzioca je u direktnoj vezi sa primjenom nacela akuzatornosti, po kome se krivicni postupak moze pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tuzioca. Da bi se ostvarili preduslovi za pokretanje i sprovodenje krivicnog postupka, potrebno je raspolagati saznanjima i dokazima o postojanju krivicnog djela i njegovog ucinioca, do cega tuzilac dolazi postupanjem u skladu sa svojim pravima i duznostima na njegovom otkrivanju. U funkciji drzavnog organa (kada njegova aktivnost treba da se odlikuje objektivnoscu i nepristrasnoscu), tuzilac djeluje radi postizanja pravilne i zakonite odluke i sprovodenja zakonitog postupka uopste, opredjeljujuci se, pri pokretanju, odnosno odrzavanju postupka, prema postojanju, odnosno nepostojanju zakonskih uslova za vodenje postupka. Prava i duznosti tuzioca Osnovno pravo i osnovna duznost tuzioca je otkrivanje i gonjenje ucinilaca rivicnih djela koja su u nadleznosti suda. Odgovornost tuzioca za otkrivanje krivicnih djela, a ne samo za njihovo gonjenje i procesuiranje, podrazumijeva obavezu njegovog angazovanja vec u ranoj fazi krivicnog postupka. Obaveze tuzioca su da: 1) Odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje daje ucinjeno krivicno djelo preeduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovodenja istrage, pronalazenja osumnjicenog, rukovodenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlascenih sluzbenih lica vezanim za pronalazenje injicenog i prikupljanje izjava i dokaz 2) sprovede istragu u skladu sa zakonom 3) daje imunitet u skladu sa zakonom 4) zahtijeva dostavljanje informacije od strane drzavnih organa, preduzeca pravnih I fizickih lica 5) izdaje pozive I naredbe I predlaze izdavanje poziva I naredbi u skladu sa zakonom 6) naredi ovlastenom sluzbenom licu da izvrsi naredbu izdatu od strane suda u skladu sa zakonom 7) predlaze izdavanje kaznenog naloga 8) podize I zastupa optuznicu pred sudom 9) podnosi pravne lijekove 10) obavlja I duge poslove predvidene zakonom Organizacija Tuzilastva u BIH Organizacija tuzilastva u BIH postavljena je tako da postoje slijedeca tuzilastva: • Tuzilastvo BIH • Federalno tuzilastvo i kantonalna tuzilastva (u FBiH) • Republicko tutilastvo i okruzna tuzilastva (u RS) • Javno tuzilastvo BDBiH Svako tuzilastvo imajednog glavnog tuzioca i jednog ili vise zamjenika glavnog tuzioca i tuzioce. Glavni tuzilac predstavlja tuzilastvo i rukovodi njegovim radom. Zamjenici tuzioca i tuzioci vrse poslove i zadatke koji su im povjereni od strane glavnog tuzioca i u pogledu izvrsenja tih poslova odgovaraju glavnom tuziocu. Poslove Tuzilastva BiH obavljaju glavni tuzilac, tri zamjenika glavnog tuziocaHkao i odrecteni broj tuzilaca. Zamjenici glavnog tuzioca i tuzioci imaju ista zakonska ovlascenja kao i glavni tuzilac i ovlasceni su da preduzmu svaku radnju u postupku pokrenutom pred Sudom BiH za koju je ovlascen glavni tuzilac. Njihovo postupanje pred Sudom BiH je obavezujuce za Tuzilastvo BiH, cak i u onim situacijama kad zamjenik glavnog tuzioca ili tuzilac postupi u suprotnosti sa instrukcijama i uputstvima izdatim od strane glavnog tuzioca. Isto vazi i za odnose glavnog tuzioca i njegovih zamjenika i tuzilaca u entitetima i Brcko distriktu. Glavni tuzilac, zamjenici glavnog tuzioca i tuzioci ne mogu obavljati sluzbu ili posao koji su zakonom utvrdeni kao nespojivi s njihovom funkcijom, i to pod istim uslovima koji vaze za sudije.

45

S obzirom na monokratski i hijerarhijski princip uredenja tuzilastva, imenovanje glavnih tuzilaca, zamjenika glavnog tuzioca i tuzilaca pobuduje poseban interes, jer su oni nosioci svih djelatnosti tuzilastva. Glavne tuzioce i njihove zamjenike i tuzioce imenuje i razrjesava Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH. ZVSTV propisuje iste uslove za imenovanje glavnih tuzilaca, zamjenika glavnog tuzioca i tuzilaca kao i za sudije (clan 21). Glavni tuzilac Tuzilastva BiH, glavni tuzilac FBiH, glavni tuzilac RS i zamjenici glavnog tuzioca Tuzilastva BiH, zamjenici glavnog tuzioca FBiH i zamjenici glavnog tuzioca RS moraju imati najmanje osam godina iskustva u radu kao sudije, tuzioci, advokati ili drugo relevantno pravno iskustvo nakon polozenog pravosudnog ispita, kao i dokazane rukovodne i organizacijske sposobnosti bitne za rad tog tuzilastva. Oni se imenuju na mandat od sest godina i mogu biti ponovo imenovani. Tuzioci Tuzilastva BiH i tuzioci entitetskih tuzilastava moraju imati najmanje pet godina odgovarajuceg relevantnog iskustva. Oni se imenuju na mandat neogranicenog trajanja, s tim sto im mandat moze prestati u slucaju da podnesu ostavku, navrse starosnu dob propisanu za obavezan odlazak u penziju ili ako budu razrijeseni duznosti iz razloga utvrdenih zakonom. Svim tuziocima koji se imenuju na odredeni mandat, taj mandat moze prestati u slucaju da podnesu ostavku, navrse starosnu dob propisanu za obavezan opdlazak u penziju ili ako budu razrijeseni duznosti iz razloga utvrdenih zakonom. Pitanje odgovornosti za stetu koju tuzilac ucini u vrsenju sluzbe rijeseno je tako sto ce Federacija BiH, odnosno RS odgovarati za tu stetu samo ako je ona ucinjena njegovim nepravilnim i nezakonitim radom. Medutim, FBiH, odnosno RS imaju pravo regresnog zahtjeva prema tuziocu ako je steta ucinjena namjerno ili iz krajnje nepaznje i to u roku od sest mjeseci od dana isplacene naknade. Stvarna i mjesna nadleznost tuzilastava podudara se sa stvarnom i mjesnom nadleznoscu sudova uopste. Stvarna nadleznost tuzilastava odredena je tako da izilastvo BiH postupa pred Sudom BiH, Federalno tuzilastvo pred Vrhovnim iom FBiH i Republicko tuzilastvo pred Vrhovnim sudom RS, te kantonalno (okruzno) tuzilastvo pred kantonalnim (okruznim) i opstinskim (osnovnim) sudom. Tuzilastvo postupa i pred drugim organima na svom podrucju, kada je za to ovlasceno zakonom. Javni tuzilac BDBiH preduzima radnje u ime distrikta, pred sudovima. Glavni federalni tuzilac, odnosno glavni republicki tuzilac rjesava o sukobu nadleznosti izmedu kantonalnih, odnosno okruznih tuzilastava. O sukobu nadleznosti unutar okruznih tuzilastava, odnosno unutar Republickog tuzilastva odlucuje nadlezni glavni okruzni tuzilac, odnosno glavni republicki tuzilac. Interna i eksterna organizacija tuzilastva Tuzilastvo u BiH nije uredeno kao jedinstvena organizacija za cijelu teritoriju drzave, u kojoj bi sva tuzilastva bila vertikalno povezana, od najnizih do najviseg, tako da bi Tuzilastvo BiH kao vrhovni tuzilacki organ bilo hijerarhijski nadredeno svim tuzilastvima u BiH. Tuzilastvo BiH u organizacijskom smislu nije ustrojeno po modelu vertikalne subordinacije i nema nizih organizacionih jedinica, vec djeluje u obimu koji je definisan odredbama o nadleznosti Suda Bih. U vrsenju njegovih funkcija, tuzilastvu se mora obezbijediti odgovarajuca samostalnost, uz eliminisanje svakog uticaja, posebno organa drzavne vlasti. Eksternu nezavisnost tuzilastvo mora imati, jer svoju funkciju vrsi na osnovu ustava i zakona i sto niko nema pravo da utice na javno tuzilastvo u vrsenju njegove ustavne i zakonske funkcije. Funkcionalnu nezavisnost u odnosu na druge organe tuzilastvo mora imati i zbog toga sto je duzno da stiti ustavnost i zakonitost u sudskim postupcima (krivicnom i prekrsajnom postupku, parnicnom, vanparnicnom, izvrsnom, upravnpm i drugim postupcima), u skladu sa zakonom. Eksternu i funkcionalnu samostalnost tuzilastva treba razlikovati od sudske nezavisnosti, koja je mnogo siri pojam, jer obuhvata i internu i svaku drugu samostalnost. lako su i sudovi i tuzilastva pravosudni organi, izmedu njih postoji znacajna razlika. Tuzilastva zahtijevaju stavljanje suda u pokret, za razliku od suda, kome pripada pravo i duznost da presuduje. Da bi se ostvarila ustavna uloga sudija, potrebno im je obezbijediti apsolutnu nezavisnost.

46

Takva nezavisnost tuziocu se ne moze obezbijediti, niti za tim ima stvarne potrebe. Medusobno, tuzilastvo i sud su potpuno samostalni, koordinirani organi, tako da sud ne moze preuzeti funkcije tuzilastva, niti tuzilastvo moze naredivati sudu. Isto tako, tuzilac ne moze prisustvovati odlucivanju suda. Glavni tuzilac odgovara za svoj rad i za rad tuzilastva Visokom sudskom i tuzilackom vijecu BiH. Zamjenici glavnog tuzioca i tuzioci odgovorni su za svoj rad glavnom tuziocu i Visokom sudskom i tuzilackom vijecu BiH. Djelovanje tuzilastva zasniva se na monokratskom uredenju, hijerarhijskoj organizaciji, pravu supstitucije i pravu devolucije. Monokratsko uredenje znaci da je jedno lice u tuzilastvu nosilac drzavnotuzilackih funkcija. Hijerarhijska organizacija znaci da postoji odnos podredenosti nizeg tuzioca prema visem tuziocu, odnosno nadredenosti viseg tuzioca nizem tuziocu. Iz hijerarhijske organizacije tuzilastva slijede pravo supstitucije i pravo devolucije. Pravo supstitucije jeste pravo viseg tuzioca da predmet iz nadleznosti nizeg tuzioca ustupi drugom nizem tuziocu. Pravo devolucije jeste pravo viseg tuzioca da preuzme predmet iz nadleznosti nizeg tuzioca i sam u njemu postupa. U pogledu unutrasnje organizacije, u tuzilastvu postoje strogi hijerarhijski odnosi. Interni hijerarhijski odnos u tuzilastvu je neophodan, u prvom redu - radi koordinacije i obezbjedenja jedinstvene politike krivicnog gonjenja, koja se na drugi nacin ne moze postici, jer tuzioci ne donose odluke kao sudije, da bi se o njima, povodom izjavljenih pravnih lijekova, izjasnjavao visi organ koji bi tada bio u prilici da stvara jedinstvenu politiku krivicnog gonjenja. U pogledu odnosa izmedu tuzilastava, glavni federalni tuzilac (u FBiH), odnosno glavni republicki tuzilac (u RS) moze davati opsta ili pojedinacna obavezna uputstva nizem (kantonalnom, odnosno okruznom) tuzilastvu za njegov rad, sprovoditi krivicne istrage i gonjenje pred kantonalnim (okruznim) i opstinskim (osnovnim). Zakonski uslov za to je da: 1) glavni rederalni tuzilac, odnosno glavni republicki tuzilac "ima razloga da posumnja" da kantonalna, odnosno okruzna tuzilastva nisu primijenila KZFBiH, odnosno KZRS ili 2) da se gonjenje ne moze efikasno sprovesti u nadleznosti kantonalnog (okruznog) tuzilastva. Pod obaveznim uputstvom za rad podrazumijevaju se uputstva opsteg karaktera u dcmosu na rad i aktivnosti tuzilaca, kao i uputstva za preduzimanje radnji u pojedinim predmetima. Obavezna uputstva za rad opsteg karaktera daje glavni federalni tuzilac, odnosno glavni republicki tuzilac u skladu sa pravilnikom o radu. Postoje i obavezujuca uputstva koje ima pravo da daje glavni federalni tuzilac, odnosno glavni republicki tuzilac, i to zamjenicima glavnog federalnog tuzioca, odnosno glavnog republickog tuzioca i federalnim tuziocima, odnosno republickim tuziocima u vezi s njihovim radom. Ovlascenje za davanje potrebnih uputstava tuzilastvima u FBiH, RS i BDBiH ima i glavni tuzilac BiH, i to u konkretnim predmetima koja su u nadleznosti Suda BiH. Radi se o dvije situacije. Prva se odnosi na predmete iz nadleznosti Suda BiH koji su se zatekli u radu kod sudova u entitetima i BDBiH, a u njima optuznica nije potvrdena. Pored mogucnosti podnosenja prijedloga Sudu BiH o preuzimanju ovih predmeta, glavni tuzilac BiH moze tuzilastvima u entitetima i BDBiH davati potrebna uputstva kako da postupaju u konkretnom predmetu. Druga siuacija se tice primjene odredbi o prenosenju vodenja postupka. lako se u ovom slucaju prenosi vodenje postupka za krivicna djela iz nadleznosti Suda BiH na drugi sud na cijem je podrucju krivicno djelo ucinjeno ili pokusano, glavni tuzilac ima pravo da u konkretnom predmetu daje potrebna uputstva tuzilastvu koje postupa pred sudom kojem je preneseno vodenje postupka. Po datim uputstvima, u konkretnim predmetima, a u cilju ostvarivanja osnovnihprava i duznosti, Tuzilastva BiH - tuzilastva FBiH, RS i BDBiH su obavezna postupati. Jedinstvo sluzbe i hijerarhijski odnos viseg i nizeg tuzilastva vidi se i iz ovlascenja viseg tuzioca da preduzme krivicno gonjenje iz nadleznosti nizeg tuzioca. Visi tuzilac moze sam preduzeti radnje za koje je nadlezan nizi tuzilac (nacelo devolucije ili avokacije). Visi tuzilac moze, isto tako, rad na pojedinoj stvari ili vrsenje odredene radnje iz nadleznosti nizeg

47

tuzioca povjeriti drugom nizem tuziocu (nacelo supstitucije ili delegacije). Za naredenu devoluciju ili supstituciju visi tuzilac nije duzan dati obrazlozenje nadleznom tuziocu ili sudu i preduzima ih po diskrecionoj ocjeni, rukovoden interesom funkcije koju obavlja. Uz to, glavni federalni tuzilac, odnosno glavni republicki tuzilac mogu ovlastiti svoje zamjenike ili federalnog tuzioca, odnosno republickog tuzioca: 1) da vode pojedine predmete iz djelokruga drugog zamjenika ili tuzioca; 2) da preduzimaju odredene radnje iz djelokruga drugog zamjenika ili tuzioca. U okviru svakog pojedinog tuzilastva postoji odnos nadredenosti i podredenosti izmedu glavnog tuzioca i njegovih zamjenika i tuzilaca. Uvijek odlucuje glavni tuzilac, koji, kao starjesina, rukovodi svim aktivnostima svojih zamjenika i tuzilaca, daje im obavezna uputstva, kojih se oni moraju pridrzavati. Ako se zamjenik glavnog tuzioca ill tuzilac ne slozi sa misljenjem glavnog tuzioca, moze traziti da bude zamijenjen, ali to ne obavezuje glavnog tuzioca. Osim toga, u svakoj fazi postupka glavni tuzilac moze sam uci u postupak ili odluciti da optuzbu zastupa drugi zamjenik glavnog tuzioca ili tuzilac (unutrasnja supstitucija). Pored toga sto je jedinstveno kao drzavni organ, postoji i jedinstvo i nedjeljivost u okviru svakog pojedinog tuzilastva. U svakom tuzilastvu postoji samo jedan glavni tuzilac, ostali su njegovi zamjenici tuzioci. Funkciju tuzilastva vrse glavni tuzilac, zamjenici glavnog tuzioca i tuzioci. Zamjenik glavnog tuzioca i tuzilac obavljaju poslove koje im povjeri glavni tuzilac i za njihovo vrsenje odgovaraju glavnom tuziocu. Zamjenik glavnog tuzioca i tuzilac mogu obavljati svaku radnju u postupku pred sudom ili drugim drzavnim organima za koju je zakonom ovlascen glavni tuzilac i za to im nije potrebno posebno ovlascenje ili punomoc. Polazeci od toga, sud i osumnjiceni. odnosno optuzeni nisu obavezni da ispituju da li predstavnik tuzilastva preduzima radnje u skladu sa uputstvom glavnog tuzioca. Zbog toga sto je tuzilastvo nedjeljivo, gonjenje, bez procesnih posljedica, moze zapoceti jedan, a nastaviti drugi predstavnik tuzilastva, jer oni, za razliku od sudija, mogu da se zamjenjuju u toku postupka. Iz unutrasnje hijerarhijske strukture tuzilastva proizilazi princip njegovog monokratskog uredenja. Tuzilastvo je urecteno monokratski, jer u njemu samo jedno lice predstavlja ovaj drzavni organ i licno odgovara za njegov rad. I onda kada u tuzilastvu ima vise zamjenika glavnog tuzioca i tuzilaca, uvijek odlucuje samo glavni tuzilac.

OSUMNJICENI, ODNOSNO OPTUZENI INJEGOVA ODBRANA Osumnjiceni, odnosno optuzeni Pojam osumnjicenog, odnosno optuzenog Osumnjiceni, odnosno optuzeni je procesni subjekt, i to fizicko (izuzetno i pravno) lice u odnosu na koje postoje osnovi sumnje da je izvrsilo krivicno djelo ili prema kome se vodi krivicni postupak zbog osnovane sumnje da je izvrsilo krivicno djelo, s ciljem da se utvrdi da li je to lice ucinilo krivicno djelo, da li je za to djelo krivicno odgovorno i, u slucaju ako su ti uslovi ispunjeni, da mu se izrekne odgovarajuca krivicna sankcija. Bez individualno odredenoe osumnjicenog, krivicnoprocesni odnos ne moze se zasnovati i odrzati u toku. Pojedine istrazne radnje, koje ne trpe odlaganje, mogu se obaviti i kada je izvrsilac krivicnog djela nepoznat, ali se istraga moze pokrenuti i protiv nepoznatog lica, dok se optuznica uvijek podize protiv odredenog lica. Individualizacija osumnjicenog, tj. odredivanje fizickog lica protiv koga ce se voditi krivicni postupak, vrsi se na osnovu licnih podataka o tom licu (idenliflkacija osumnjicenog). Utvrdivanje licnosti osumnjicenog, uglavnom, nije sporno, jer je to sadrzano u aktu o

48

krivicnom djelu (prijava i si). U slucaju ako se to ne moze utvrditi, postupak se ne moze pokrenuti. Identifikacija se vrsi imenom i prezimenom osumnjicenog, nadimkom ako ga ima, imenom i prezimenom roditelja, djevojackim licnim imenom majke, mjestom rodenja, mjestom stanovanja, danom, mjesecom i godinom rodenja, narodnoscu i drzavljanstvom, jedinstvenim maticnim brojem gradana drzavljana BiH, zanimanjem, porodicnim prilikama, podacima o tome kakve skole zavrsio, da li je, gdje i kada sluzio vojsku, odnosno da li ima cin rezervnog vojnog starjesine, da li se vodi u vojnoj evidenciji i pri kom organu nadleznom za love odbrane, o odlikovanjima, imovnom stanju, eventualnoj ranijoj osudivanosti i vodenju postupka za koje drugo krivicno djelo, a ako je maloljetan - ko mu je zakonski zastupnik. Identifikacija se postize licnom kartom, izvodom maticne knjige rodenih, izvodom iz kaznene evidencije, uporedivanjem daktiloskopskih otisaka, fotografijom, prepoznavanjem i si. Identifikacija moze biti neostvarljiva (osumnjiceni je gluv i nijem, a ne zna da pise ili je sposoban ali odbija i govori) i to nije smetnja da se krivicni postupak vodi, pa se u takvom slucaju vrsi njegovo identiflkovanje na drugi nacin (fotografijom, licnim opisom, daktiloskopskim otisciima i si.). Ako je identifikacija pogresna, nije od znacaja cijom je to greskom nastalo, a posljedica je ispravka generalija u postupku propisanom za ispravku materijalnih gresaka. Lice protiv koga se vodi krivicni postupak, kao pasivna procesna stranka, stice svojstvo procesnog subjekta od otvaranja krivicnog postupka. Posto je to opsti pojam, za to lice upotrebljava razlicite nazive. Osumnjiceni je lice za koje postoje avi sumnje da je ucinilo krivicno djelo (clan Pojam optuzenog se odnosi na lice protiv kojeg je potvrdena jedna ili vise tacaka u optuznici. To znaci da osumnjiceni, u slucaju optuzenja za vise radnji i iz njih proizislih vise krivicnih djela razvrstanih u vise tacaka jedne optuznice, status optuzenog dobija i ako je potvrdena samo jedna ili neke od vise tacaka optuznice. U pogledu nivoa sumnje, optuzeno lice od njicenog lica razlikuje upravo stepen vjerovatnoce, a to je postojanje dovoljno iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je optuzeno lice izvrsilo krivicno djelo. Svojstvo osudenog lica pripada onom licu za je pravnosnaznom odlukom utvrdeno da je krivicno odgovorno za odredeno krivicno djelo. U odnosu na stepen sumnje, za osudenog se sa sigurnoscu utvrduje da je krivicno odgovoran za odredeno krivicno djelop Pravnosnazna odluka kojom je utvrdeno da je lice krivicno odgovorno za odrecleno krivicno djelo, moze biti presuda kojom se lice oglasava krivim, bez obzira na to da li je izrecena krivicnopravna sankcija, kao i presuda kojom se izrice kazneni nalog. Optuzeni je i lice protiv kojeg je u postupku za izdavanje kaznenog naloga potvrdena optuznica. Pojmom osudeni obuhvacen je i maloljetnik kojem je izrecena kazna maloljetnickog zatvora, ali ne i lice za koje je presudom utvrdeno da je izvrsilo djelo u stanju neuracunljivosti. Svojstvo oslobodenog osudeni dobija kada stupi na pravnu snagu izrecena mu oslobadajuca presuda. Svojstvo osudenog prestaje pravnosnaznoscu rjesenja o obustavi postupka, oslobadajuce presude i presude kojom se optuzba odbija. To svojstvo on moze steci ponovo samo donosenjem rjesenja o ponavljanju postupka. Lica koja mogu imati svojstvo osumnjicenog, odnosno optuzenog Ova sposobnost se odreduje po materijalnom krivicnom pravu i nju imaju i fizicka i pravna lica, odnosno lica koja su krivicno djelo izvrsila u stanju neuracunljivosti i lica koja su krivicno djelo izvrsila kao maloljetnici. Pravna lica se mogu javiti i kao sporedni procesni subjekti na strani optuzenog, kada im treba izreci mjeru oduzimanja imovinske koristi koja im je krivicnim djelom optuzenog. lako to zakonom nije izricito navedeno, pod osumnjicenim licem se podrazumijeva ne samo izvrsilac ill saizvrsilac krivicnog djela, vec i podstrekac ili pomagac. U smislu postojanja pomenutog stepena sumnje ("osnovi sumnje"), izraz osumnjiceni se moze koristiti i za lice koje ne moze biti osumnjiceni u konkretnom krivicnom

49

postupku (npr. izvrsilac krivicnog djela koji tempore criminis nije navrsio 14 godina zivota ili dijete), zatim lice koje uziva materijalnopravni imunitet, lice koja uziva imunitet po medunarodnom pravu, te lice koje ima procesnopravni imunitet za vrijeme dok taj imunitet traje. Krivicni postupak moze se voditi samo protiv zivog osumnjicenog, odnosno optuzenog, pa ako smrt osumnjicenog, odnosno optuzenog nastupi u toku postupka, postupak ce se obustaviti rjesenjem suda u svakoj fazi postupka. Odstupanje od ovog pravila postoji u slucaju ponavljanja krivicnog postupka u korist umrlog osudenog. U stvari, ne radi se o krivicnom gonjenju mrtvog osumnjicenog, odnosno optuzenog, vec o rehabilitaciji njegove neopravdano kompromitovane casti u postupku koji se vodi sa njegovim braniocem. Prema materijalnom krivicnom pravu, ne mogu ni sva fizicka lica biti osumnjiceni, odnosno optuzeni u krivicnom postupku, a tu dolaze 1) lica koja su izuzeta od krivicnog gonjenja po ustavu, zakonu ili medunarodnem pravu (npr.diplomatski predstavnici stranih drzava ili medunarodnih organizacija 2) lica koja su poslije izvrsenja krivicnog djela oboljela od kakvog trajnog dusevnog oboljenja 3) djeca do 14 godina zivota koja se za izvrseno krivicno djelo ne mogu goniti i kazniti, vec predati na pojacano staranje roditeljima, starateljima ili kakvoj vaspitnoj ustanovi. Pri tome, treba uzeti u obzir da ova lica ne odgovaraju krivicno samo onda kada je nedvosmisleno utvrdeno da postoji osnov za to. Sve dok taj osnov nije izvjestan, postupak ne samo da je moguc, nego ga mora biti, bas u cilju ustanovljavanja da li osnov postoji.. Osumnjiceni, odnosno optuzeni kao subjekt krivicnog postupka Polozaj osumnjicenog, odnosno optuzenog u krivicnom postupku, kao dio opsteg polozaja covjeka u drustvu, zavisi od tipa krivicnog postupka. U krivicnom postupku, zasnovanom na optuznom nacelu, osumnjiceni, odnosno optuzeni je procesni subjekt, a u inkvizitorskom postupku - objekat postupka. Polozaj osumnjicenog, odnosno optuzenog u zakonu zavisi od stadijuma procesa, s tim da je on uvijek subjekt i stranka u postupku. Najpovoljniju poziciju osumnjiceni, odnosno optuzeni i ima na glavnom pretresu, gdje je ravnopravan sa tuziocem i uzivapravo puno odbrane. U istrazi i postupku stavljanja pod optuzbu, polozaj osumnjicenog, odnosno optuzenog je nesto drukciji, u mjeri u kojoj se u ovom postupku cine odstupanja od optuznog nacela. Obiljezje osumnjicenog, odnosno optuzenog , svako smatra nevinim za krivicno djelo iok se pravnosnaznom presudom ne utvrdi njegova krivica. lako je osumnjiceni, odnosno optuzeni, po pravilu, ravnopravan sa drugom strankom u postupku, njegov polozaj je tezi od pozicije tuzioca, narocito u istrazi. Prema osumnjicenom, odnosno optuzenom dolaze u obzir mjere procesne prinude, ukljucjuci i lisenje slobode i pritvor. Povoljniji polozaj osumnjicenog, odnosno rptuzenog u odnosu na tuzioca postoji u: • ustanovi zabrane preinacenja na gore, koja se odnosi samo na optuzenog; • pogodnosti pridruzivanja; • pravu posljednje rijeci u zavrsnim govorima na glavnom pretresu; • pravu na povracaj u predasnje stanje zbog propustenog roka za izjavu zalbe na presudu ili nekih rjesenja. Pored toga, privilegije osumnjicenog, odnosno optuzenog prerma tuziocu ogledaju se i kroz propisivanje da zalba izjavljena zbog pogresno ili nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja ili zbog povrede krivicnog zakona, a izjavljena u korist optuzenog, sadrzi u sebi i zalbu zbog odluke o krivicnoj sankciji i oduzimanja imovinske koristi i kod ponavljanja krivicnog postupka koje je sire kada ide u korist osudenog. Na kraju, vecina potrebna za donosenje odluke nekada se formira pribrajanjem glasova koji su za optuzenog najnepovoljniji, onima koji su za njega manje nepovoljni. Ove i druge ustanove in favorem defensionis imaju za cilj da poboljsaju polozaj osumnjicenog, odnosno optuzenog u postupku i ucine ga ravnopravnim prema tuzilackoj strani.

50

Upoznavanje licnosti osumnjicenog, odnosno optuzenog Savremeno krivicno pravo polazi od principijelnog stava da upoznavanju licnosti ucinioca krivicnog djela treba posvetiti znatno vecu paznju nego do sada, kada je ovo upoznavanje bilo vezano iskljucivo za krivicno djelo i krivicnu odgovornost. Tako, sud je pri izboru vaspitne mjere duzan uzeti u obzir uzrast maloljetnika, stepen njegove dusevne razvijenosti, njegova psihicka svojstva, njegove sklonosti, pobude iz kojih je djelo ucinjeno, dosadasnje vaspitanje, sredinu i prilike u kojima je zivio, tezinu krivicnog djela, podatak da li je prema njemu ranije bila izrecena vaspitna mjera ili kazna i sve druge okolnosti koje mogu biti od uticaja na izricanje vaspitne mjere. Licnost ucinioca, njegov raniji zivot, njegovo ponasanje poslije izvrsenog krivicnog djela, stepen krivicne odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je djelo ucinjeno, sud je duzan uzeti u obzir i u nekim drugim slucajevima, van postupka prema maloljetnicima – kod uslovne osude. Ovo pitanje zadire u slozenu problematiku individualizacije krivicnih sankcija i ima veliki teoretski i prakticni znacaj u borbi protiv kriminaliteta. Otkrivanje i analiza licnosti ucinioca krivicnog djela jedna je od presudnih mogucnosti u poznavanju i tumacenju slozenih drustvenih i psiholoskih mehanizama koji izazivaju kriminalno ponasanje. Zbog toga se, da bi se moglo odluciti da li osumnjicenog, odnosno optuzenog kazniti ili izreci kakvu drugu mjeru, mora uvijek raspolagati sa dovoljno podataka o njegovoj licnosti. U vezi s tim, potrebno je rasvijetliti konkretne uslove i okolnosti, pobude i motive koji su uslovili izvrsenje krivicnog djela, razjasnivsi proslost ucinioca, njegove navike i obicaje, ponasanje u radnoj sredini i privatnom zivotu itd. S druge strane, upoznavanje licnosti ucinioca krivicnog djela omogucava da se razjasne konkretni uslovi koji su pogodovali izvrsenju djela, a samim tim i preduzimanje mjera za uklanjanje faktora koji ih stvaraju. Bez uzimanja u obzir osobina licnosti ucinilaca krivicnih djela, nije moguce u praksi pripremiti i sprovesti ni efikasne mjere u prevenciji kriminaliteta. Pribavljanje podataka o osumnjicenom trazi se vec u momentu donosenja naredbe o sprovodenju istrage, kada je sasvim jasno u kom smislu treba pribaviti ove podatke. To ne znaci da se ti podaci ne mogu prikupljati i dopunjavati i na glavnom pretresu. U tom smislu vrijede pravila kao i za utvrdlvanje ostalih pravno relevantnih lica u krivicnom postupku. Pri tome se prikupljaju obavezno licni podaci o osumnjicenom, ako nedostaju ili ih treba provjeriti, podaci o ranijim osudama osumnjicenog, kao i podaci o njegovom ponasanju za "vrijeme izdrzavanja kazne ili druge sankcije vezane za lisenje slobode, ako je njihovo izvrsnje u toku. Ukoliko se to ocijeni potrebnim, mogu se prikupljati i drugi, kompletniji podaci o drugim okolnostima koje karakterisu licnost osumnjicenog iiji zivot, prilike u kojima zivi i slicno. Podaci o ranijem zivotu ce se traziti uglavnom u slucajevima kada je rijec o drustveno opasnijim i slozenijim kriminalnim slucajevima. U slucajevima koji indiciraju na dusevno oboljenje, odreduje se psihijatrijsko vjestacenje. Naravno, svi ti podaci o licnosti osumnjicenog po pravilu, u toku postupka provjeravaju i dopunjuju i podlozni su ocjeni, kao i svaki drugi dokaz i misljenje. Podatke o licnosti osumnjicenog prikupljaju, po pravilu, ovlascena sluzbena lica i tuzilac. Ovlascena sluzbena lica duzna su podatke o licnosti ucinioca krivicnog navesti u prijavi ili posebnom izvjestaju. Prijave policijskih organa moraju biti snabdjevene opsirnim podacima o prijavljenom licu, njegovom ponasanju, socijalnoj sredini itd, uz navodenje izvora

51

podataka. Od policijskih organa se traziti samo podaci iz njihovih evidencija, a ne i to da prikupljaju podatke o licnosti osumnjicenog, koji ne spadaju u njihov djelokrug. Navedene podatke pribavlja i tuzilac, neposredno ili preko drugih. Tuzilac je ovlascen zatraziti da ovlascena sluzbena lica ustupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivicnom postupku. Tu spadaju i obavjestenja koja se odnose na licnost ucinioca krivicnog djela. Ako se radi o krivicnom djelu za koje je propisana kazna zatvora do tri godine ili novcana kazna, tuzilac moze odluciti ne zahtijeva pokretanje krivicnog postupka, iako postoje dokazi da je maloljetnik ucinio krivicno djelo, ako smatra da ne bi bilo cjelishodno da se vodi postupak prema maloljetniku, s obzirom na prirodu krivicnog djela i okolnosti pod kojima je djelo njeno, raniji zivot maloljetnika i njegova licna svojstva. Radi utvrdivanja ovih okolnosti, tuzilac moze zatraziti obavjestenja od roditelja, odnosno staraoca maloljetnika, drugih lica i ustanova, a kada je to potrebno - moze ova lica i maloljetnika pozvati radi neposrednog obavjestavanja. Prava i duznosti osumnjicenog, odnosno optuzenog Da bi se mogao pojaviti kao stranka u postupku, osumnjiceni, odnosno optuzeni mora imati izvjesna prava i duznosti. Prava su mu potrebna da bi se mogao efikasno suprotstaviti optuzbi, a duznosti - jer se bez njih ne bi mogao sprovesti krivicni postupak. Osnovno pravo koje pripada osumnjicenom, odnosno optuzenom je pravo na odbranu, iz koga proisticu sva ostala njegova prava. Rijec je o pravu osumnjicenog, odnosno optuzenog, a ne i njegovoj duznosti. Pravo na materijalnu odbranu (pravo da se brani sam), kao i o pravo na formalnu ill strucnu odbranu (da se brani uz pomoc branioca) sadrze ustavne odredbe. To pravo se obezbjeduje u toku cijelog krivicnog postupka i ono postoji vec od trenutka lisenja slobode, odnosno od prvog ispitivanja. Propisano je da ce se osumnjicenom, odnosno optuzenom postaviti branilac u zakonom odredenim slucajevima, ako sam ne uzme branioca (obavezna odbrana). Opravdanje za postavljanje branioca, bez obzira na volju osumnjicenog, odnosno optuzenog lica, sadrzano je u okolnosti da se u tim slucajevima, po misljenju zakonodavca, on ne moze uspjesno braniti. Pri tom se uzima u obzir tezina krivicnog djela, specifican polozaj osumnjicenog, odnosno optuzenog lica, odnosno njegovi fizicki ili psihicki nedostaci, cime se uspostavlja mogucnost za pravedno sudenje. Pozitivno pravo odbrane predstavlja skup ovlascenja osumnjicenog, odnosno optuzenog da preduzima radnje u postupku i druge aktivnosti koje mu omogucuju da se brani od optuzbe. Radi se o sljedecim pravima: 1) Pravo da bude ispitan u prisustvu branioca koga sam izabere. Rijec je o pravu koje osumnjicem moze ostvarvati i prije nego sto je donijeta naredba o sprovodenju istrage, s obzirom na to da ovlascena sluzbena lica obavljaju ispitivanje osumnjicenog moraju da ga pouce da moze uzeti branioca po svom izboru koji moze biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slucajevima predvidenim zakonom. 2) Pravo da vec na prvom ispitu bude obavijesten o djelu za koje se tereti osnovima sumnje protiv njega i da mu se omoguci da se izjasni o djelu koje mu se a na teret i iznese sve cinjenice i dokaze koji mu idu u korist. 3) Pravo da uzme branioca koji ce mu pomagati u odbrani od optuzbe uopste i posebno u vrsenju pojedinih procesnih radnji. 4) Pravo preduzimanja radnji u postupku koje sluze njegovoj odbrani. (Pregovaraju sa tuziocem o uslovima priznavanja krivnje za do za koje se osumnjiceni, odnosno optuzeni tereti , da podnesu prethodne prigovore na optuznicu) 5) Pravo da u postupku uziva tretman dostojan covjeka, uz obavezu drzavnih organa koji ucestvuju u krivicnom postupku da to obezbijede. Negativno pravo odbrane predstavljaju ovlascenja osumnjicenog, odnosno optuzenog da ne obavlja izvjesne procesne radnje, ako bi njihovo vrsenje, po misljenju osumnjicenog, odnosno optuzenog, predstavljalo stetu za njegovu odbranu. Ovdje spadaju:

52

1) Pravo osumnjicenog, odnosno optuzenog da ne iznese svoju odbranu, niti odgovara na postavljena pitanja, o kom pravu od organa postupka mora biti poucen. Naime, iz brojnih prava koja su data osumnjicenom, odnosno optuzenom u krivicnom postupku proizlazi i njegovo pravo iz latinske maksime nemo tenetur prodere se ipsum (niko nije duzan da sam sebe izda). U kontinentalnoj Evropi je ova maksima povezana i sa EKLJP, iz koje izvire judikatura Evropskog suda za ljudska prava o tzv. privilegiju protiv samooptuzivanja. Posebno se mnogo problema postavlja u vezi sa pravom osumnjicenog na sutnju, sto se se obicno izjednacava s maksimom nemo tenetur. U Francuskoj se spominje i pravo na laz, jer se polazi od toga da sutnja cesto osumnjicenom stvarno steti, pa je prirodno da je doveden u situaciju da "glumi" nevinog i laze 2) Pravo osumnjicenog, odnosno optuzenog da odbije prijedlog tuzioca za zakjucenje sporazuma o priznanju krivnje. 3) Osurnnjiceni, odnosno optuzeni nije obavezan da na svome ispitu govori istinu. Uzakonu takva obaveza nije propisana, niti postoji sankcija za lazni iskaz koji u postupku pred sudom da osumnjiceni odnosno optuzeni. 4) Pravo osumnjicenog, odnosno optuzenog da se odrekne prava na zalbu ili odustane od vec izjavljene zalbe na presudu. Oumnjiceni, odnosno optuzeni u krivicnom postupku ima sljedece duznosti: 1) Da stupi u postupak i da omoguci postupak protiv sebe. 2) Da se odazove pozivu suda. 3) Da dopusti da bude predmet dokaza. To se odnosi na njegov tjelesni pregled i strucni pretres, vjestacenje ili analizu dezoksiribonukleinske kiseline (DNK).

Pravo osumnjicenog, odnosno optuzenog na pravicno Pravo na pravicno sudenje, odnosno pravo pojedinca da se gradanska tuzba ili krivicna tuzba protiv njega rijesi pred sudom uz prisustvo javnosti, proglaseno je poslije Drugog svjetskog rata univerzalnim ljudskim pravom. Ovo pravo je, kao takvo, potvrdeno i regionalnim konvencijama o ljudskim pravima. Smatra se da ovo pravo ima svoje pocetke u antickom i srednjovjekovnom pravu. Tako je, prije nego sto je zasticeno medunarodnim dokumentima (konvencijama), ovo pravo postojalo kao element unutrasnjeg prava pojedinih drzava. Medunarodnim instrumentima kodifikovani su pojedini elementi ovoga prava i moze se reci da se ono dalje razvijalo u interakciji nacionalnih i medunarodnog pravnog poretka. Ovo pravo prakticno znaci obavezu drzavne vlasti da svakom pojedincu obebijedi pristup sudu i zakonit i pravican tretman pred sudom, bez obzira na to zbog cega se neko i protiv koga se sudi, cak i kada su u pitanju najteza krivicna djela. Smatra se da je u medunarodne dokumente o ljudskim pravima ovo pravo ukljuceno pod uticajem anglosaksonske drzavnopravne tradicije. Pravo na zakonit i pravican sudski postupak (due process of law, fair trail) predvida niz znacajnih materijalno-pravnih i procesnopravnih garancija koje se ticu pristupa sudu, karaktera, nadleznosti i kompetentnosti suda, tretmana stranaka koje se sude, garancija optuzenog, izvodenja dokaza, koriscenja pravnih lijekova i tretmana maloljetnih lica pred sudovima. Ekspeditivnost u sudenju, u relativnom smislu, predstavlja medunarodni pravni standard. Predvidena je bilo kao pravo optuzenog da mu bude sudeno bez bespotrebnog odugovlacenja, bilo kao pravo na saslusanje u razumnom roku ili pravo na raspravljanje slucaja u razumnom roku. Relativni karakter ovog standarda proizilazi iz relativnosti logickih predikata "nepotrebno" i "razumno" i iz potrebe da se ekspeditivnost uskladi sa drugim, cesto suprotno usmjerenim standardima, kao sto su oni koji nalazu ostavljanje dovoljno

53

vremena optuzenom za pripremu odbrane, pravicno sudenje, jednakost sredstava i pravo optuzenog da predlaze i ispituje svjedoke u svoju korist, pod istim uslovima kakve ima i tuzilac. U praksi Evropskog suda, za procjenu "razumnog roka," posebno su se izdvojila tri kriterija: kornpleksnost predmeta, ponasanje podnosioca zahtjeva i ponasanje relevantnih vlasti. Smisao nacela prava na pravican postupak jeste da se ponude "sustinske garancije protiv samovoljnog gonjenja, presudivanja i kaznjavanja. Radi se, u stvari, o zabrani retroaktivnog djelovanja krivicnih djela i odgovornosti po torn osnovu. Pored navedenih nacela, Evropski sud za ljudska prava afirmisao je i treci princip o tome da organ koji primjenjuje krivicni propis "nece ga tumaciti presiroko, tj. analogijom. osim ako takva primjena ide u prilog optuzenom. Utvrdivanju krivicne odgovornosti mora prethoditi javna rasprava, u razu¬mnom roku i pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Pojam "nezavisnosti" tice se odnosa izmedu sudije i organa vlasti, a pojmom "nepristrasnosti" oznacava se odnos prema strankama u sporu. U praksi Evropskog suda za ljudska prava pravi se razlika izmedu tzv. subjektivnog pristupa nepristrasnosti (u pitanju je licna nepristrasnost clanova suda i ona se pretpostavlja dok se ne dokaze suprotno) i tzv. objektivnog pristupa nepristrasnosti (tice se sastava i organizacije suda. kao, na primjer, da li postoji preklapanje funkcija nekog od clanova suda) Pravo na sudenje bez odlaganja je pravo koje do sada u nasim zakonima o krivicnom postupku nije bilo postavljeno na nacelan nacin. Ovo pravo, sadrzi i tri obaveze za organe koji ucestvuju u postupku. Ono, najprije, predstavlja pravo osumnjicenog, odnosno optuzenog da u najkracem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude sudeno bez odlagadanja, sto je i obaveza za organe koji ucestvuju u postupku. Sljcdeca obaveza postoji za sud, a sastoji se u tome da je sud duzan da postupak provede bez odugovlacenja i onemoguci svakom zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja ucestvuju u postupku. Najzad, sud ima obavezu da trajanje pritvora svede na najkrace nuzno vrijeme. Niz je procesnih situacija u kojima su konkretizovana prava osumnjicenog, odnosno optuzenog da bude u najkracem razumnom roku izveden pred sud i da mu bude sudeno bez odlaganja, te odgovarajuce obaveze organa koji ucestvuju u postup¬ku. Tako, npr. ako se istraga ne zavrsi u roku od sest mjeseci od donosenja naredbe o sprovoctenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okoncala preduzece kolegij tuizilastva. Ili, sudija za prethodno saslusanje duzan je da podnijetu cptuznicu ispita u roku osam dana od dana kada je podnijeta sudu i da u tom roku potvrdi ili odbije sve ili pojedine njene tacke, nakon cega, ako potvrdi sve ili neke od tacaka optuznicu mora dostaviti optuzenom bez odlaganja, a ako se optuzeni nalazi u pritvoru, u roku 24 casa, te ga obavijestiti da ce u roku 15 dana od dana dostavljanja optuznice biti pozvan da se o njoj izjasni. Takode, nakon unosenja izjave o poricanju krivnje u zapisnik, sudija za prethodno saslusanje ce proslijediti predmet sudiji pojedincu, odnosno raspravnom vijecu, u svrhu zakazivanja glavnog pretresa i to najkasnije u roku od 60 dana od dana izjasnjenja o krivnji, ali se ovaj rok moze izuzetno produziti za jos 30 dana. ODBRANA OSUMNJICENOG, ODNOSNO OPTUZENOG Pojam, opravdanje i vrste odbrane osumnjicenog, odnosno optuzenog Odbrana je procesna aktivnost kojom se vrsi potpuno ill djelimicno suprotstavljanje optuzbi. Ona je posljedica procesnog polozaja osumnjicenog, odnosno optuzenog, kome se stavlja na teret da je izvrsio krivicno djelo i da je krivicno odgovoran, pa mora imati mogucnost da se brani, isticuci okolnosti suprotne elementima optuzbe. Potreba za odbranom postoji i kada osumnjiceni, odnosno optuzeni nema sta istaci protiv optuzbe. Opravdanje odbrane u toku krivicnog postupka je visestruko. Odbrana je garancija zakonitosti sudskih odluka i pravilnosti pravosuda uopste. To nije samo zahtjev

54

osumnjicenog, odnosno optuzenog, nego i interes drustvene zajednice u cjelini. Odbrana je potrebna ne samo u slucaju komplikovanih postupaka u kojima tek treba utvrditi da li je osumnjiceni, odnosno optuzeni kriv, vec i u slucaju kada je on nesumljivo kriv, jer i tada treba onemoguciti tezi postupak i teze posljedice prema njemu od onih koje predvida zakon. Odbranom se pruza zastita osumnjicenog, odnosno optuzenog ne samo od napada tuzioca, vec i od eventualno pogresne i nezakonite odluke suda. Odbrana osumnjicenog, odnosno optuzenog moze imati dva oblika: materijalni i formalni. Materijalna odbrana je ona koju osumnjiceni, odnosno optuzeni vrsi sam i koju za osumnjicenog, odnosno optuzenog vrse druga lica, osim branioca (npr. sud, tuzilac i drugi organi koji ucestvuju u krivicnom postupku iz clana 14; osumnjicenom, odnosno optuzenom bliska lica iz clana 293 stav 2 i dr). Odbrana koju osumnjiceni, odnosno optuzeni vrsi preko svog strucnog pomagaca (branilac) naziva se formalnom odbranom. Materijalna odbrana osumnjicenog, odnosno optuzenog Odbrana koju vrsi osumnjiceni, odnosno optuzeni licno u vidu pobijanja optuzbe u cjelini ili u pojedinim dijelovima i obaveza drzavnih organa koji ucestvuju u postupku, formulisana u zakonu, da idu na objektivno utvrdivanje stanja stvari i onda kada je ono u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog - cini materijalnu odbranu, koja je moguca i bez aktivnog drzanja osumnjicenog, odnosno optuzenog. Ako materijalnu odbranu vrsi sam osumnjiceni, odnosno optuzeni, onda je to licna odbrana. Ako materijalnu odbranu vrsi licno osumnjiceni, odnosno optuzeni, koji je najvise zainteresovan da se brani i pobija optuzbu, mogucnost za to pruza mu se vec u prvom saslusanju, kada mora biti obavijesten o djelu za koje se tereti i osnovima optuzbe. Osumnjicenom, odnosno optuzenom se mora omoguciti da se izjasni o svim cinjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve cinjenice i dokaze koji mu idu u korist. Pored toga, mora mu se osigurati dovoljno vremena za spremanje odbrane. U istrazi, osumnjiceni, odnosno optuzeni, izmedu ostalog, moze razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je rijec o spisima i predmetima cije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. U postupku optuzivanja optuzeni se u roku od 15 dana od dana dostavljanja optuznice izjasnjava da li priznaje krivnju za svaku tacku optuznice, da li namjerava podnijeti prethodne prigovore, te navodi dokaze koje treba izvesti na glavnom pretresu. Na glavnom pretresu optuzeni ucestvuje u kontradiktornom postupku, sa mogucnoscu da izvodi svoje dokaze i iznosi svoje misljenje. Poslije donijete presude tuzeni ima pravo na redovne pravne lijekove i vanredni pravni lijek. Pravo na vrsenje materijalne odbrane osumnjicenog, odnosno optuzenog zakon daje jos nekim srodnicima i zakonskim zastupnicima. Tako, na primjer, za osumnjicenog, odnosno optuzenog mogu branioca uzeti i njegov zakonski zastupnik, bracni odnosno vanbracni drug, krvni srodnik u pravoj liniji do bilo kog stepena, posvojilac, usvojenik, brat, sestra ili hranilac. Zalbu u korist optuzenog podnijeti njegov zakonski zastupnik, bracni odnosno vanbracni drug, roditelj ili i usvojilac, odnosno usvojenik, a ista ova lica mogu podnijeti zatjev za ponavljanje krivicnog postupka u korist osudenog poslije njegove smrti. Formalna odbrana osumnjicenog, odnosno optuzenog Pojam Formalna odbrana, koju osumnjicenii, odnosno optuzeni vrsi preko strucnog branioca, upotpunjava odbranu osumnjicenog, odnosno optuzenog, sluzi zastiti i ostvarivanju njegovih prava i, u krajnjoj liniji, boljem funkcionisanju pravosuda. Saradnja strucnog branioca u nekim slucajevima je samo dozvoljena (fakultativna formalna odbrana), a nekada se nalaze (obavezna formalna odbrana). Konacno, ako osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze sam uzeti branioca jer ne moze podmiriti njegove troskove, pod zakonskim uslovima moze mu se postaviti, na njegov zahtjev, branilac iz budzetskih sredstava, sto cini tzv. odbranu siromasnih. Vrste formalne odbrane

55

Zakon predvida tri vrste formalne odbrane: • obaveznu odbranu, • fakultativnu odbraim, • odbranu siromasnih. Obavezna odbrana. U zakonu se, formalna odbrana propisuje obaveznom za neke osumnjicene, odnosno optuzene koji su ocigledno bespomocni i nesposobni da se sami brane ili za neka teska krivicna djela. Prilikom odredivanja slucajeva obavezne odbrane, zakonodavac je uzeo kao kriterijum tezinu krivicnog djela, svojstvo ucinioca i stadij postupka. U pogledu tezine krivicnog djela, u pitanju su najteza krivicna djela, tj. krivicna djelaza koja je propisana kazna zatvora od deset godina ili teza kazna. U pogledu svojstva osumnjicenog, odnosno optuzenog, imaju se u vidu odredeni nedostaci u culima, tj. predvidena je obavezna formalna odbrana ako je osumnjiceni, odnosno optuzeni nijem ili gluh, odnosno ako postoje drugi nedostaci kod osumnjicenog, odnosno optuzenog koji ga cine nesposobnim da se sam brani. U tim slucajevima, ako osumnjiceni, odnosno optuzeni sam ne uzme branioca, postavice mu ga sud po sluzbenoj duznosti. To je obavezna formalna odbrana. Prema zakonu, slucajevi obavezne formalne odbrane su sljedeci; 1) Ako je osumnjiceni nijem ili gluh ili akoje osumnjicen za krivicno djelo za koje se moze izreci kazna dugotrajnog zatvora. Branioca tada osumnjiceni mora imati vec prilikom prvog ispitivanja, tj. i prije formalno zapocetog postupka. 2) Ako je osumnjicenom, odnosno optuzenom odreden pritvor. Osumnjiceni, odnosno optuzeni mora tada imati branioca odmah nakon sto mu je odreden pritvor, za vrijeme dok pritvor traje. 3) Ako se krivicni postupak vodi zbog krivicnog djela zbog koga se po krivicnom zakonu maze izreci kazna od deset godina zatvora ili teza kazna. U ovom slucaju, osumnjiceni mora imati branioca poslije podignute cptuznice, tj. u vrijeme dostavljanja optuznice, tako da u toku istrage (do podizanja optuznice) odbrana nije obavezna. Branilac mora postojati u vrijeme dostavljanja optuznice, da bi mogao eventualno uloziti prethodni prigovor protiv optuznice i u njemu, pored ostalog, istaci povredu postupka u toku istrage, u kojoj on nije ucestvovao. 4) Ako sud utvrdi da je to zbog slozenosti predmeta ili mentalnog stanja osumnjicenog, odnosno optuzenog u interesu pravde. Nesposobnost za odbranu u ovom slucaju jeste quaestio facti, sto utvrduje sud, a prema potrebi, provesce se psihijatrijsko vjestacenje. Da li postoje razlozi pravicnosti, odlucuje sud po diskrecionoj ocjeni. Ti razlozi su mnogo siri od ostalih koje zakon predvida za obaveznu odbranu, npr. slozenost cinjenicne osnovice inace lakog krivicnog djela. 5) U postupku prema maloljetnicima. Maloljetnik mora imati branioca od pocetka pripremnog postupka. 6) Ako je podignuta optuznica protiv osumnjicenog koji je izvrsio krivicno djelo u stanju neuracunljivosti. Branioca osumnjiceni mora imati poslije podnosenja prijedloga sudu u optuznici od strane tuzioca da se utvrdi da je osumnjceni izvrsio krivicno djelo u stanju neuracunljivosti. Fakultativna odbrana. Ako nije obavezna, odbrana osumnjicenog, odnosno optuzenog je fakultativna. Fakultativna je ona formalna odbrana koju osumnjiceni, odnosno optuzeni moze slobodno koristiti ako to zeli, sto mu zakon ne namece. Osumnjiceni, odnosno optuzeni moze imati branioca u toku cijelog krivicnog postuoka. Odbrana siromasnih. Kada ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivicno djelo za koje je propisana kazna zatvora tri godine ili teza kazna ili kada to zahtijevaju interes pravicnosti bez obzira na propisanu kaznu, osumnjicenom, odnosno optuzenom ce se. na njegov zahtjev, postaviti branilac, ako prema svom imovnom stanju ne moze snositi troskove odbrane. Ovdje se radi o cinjenici da osnovni uslovi koji opravdavaju institut obavezne odbrane u slucaju teskih krivicnih djela, mogu da se steknu i u odnosu na

56

osumnjicenog, odnosno optuzenog koji odgovara za laksa krivicna djela. Zbog toga je zakon predvidja mogucnost postavljanja branioca i u drugim opravdanim slucajevima, i to: 1) da se postupak vodi za krivicno djelo za koje je predvidena (propisana) kazna zatvora tri godine ili teza; 2) kada to zahtijevaju interest pravicnosti, bez obzira na propisanu kaznu; 3) da osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze prema svom imovnom stanju snositi troskove odbrane; 4) da osumnjiceni, odnosno optuzeni podnese zahtjev. Branioca tada postavlja sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno predsjednik vijeca, i to nakon sto je osumnjicenom, odnosno optuzenom pruzena prilika da sa predocene liste uzme advokata. Cilj je ovih odredbi da se osumnjiceni, odnosno optuzeni koji nema sredstava za placanje branioca, ne dovede, samo zbog toga, u nepovoljniji polozaj od imucnijeg osumnjicenog, odnosno optuzenog, ali samo pod odredenim uslovima - ovisnim i o tome da li to "zahtijevaju interesi pravicnosti". "Interesi pravicnosti" mogu postojatL prije svega, u posebnim specificnostima krivicnog djela koje je predmet optuzbe, zatim u licnosti osumnjicenog, odnosno optuzenog, sredini u kojoj je krivicno djelo izvrseno, broju osumnjicenih, odnosno optuzenih, pravnim pitanjima koje treba rijesiti i sl. Organizovanje formalne odbrane a) Ko moze biti branilac. Za branioca se moze uzeti samo advokat. Branilac ne moze biti neko ko nije advokat, cak ni onda kada ima odgovarajucu strucnu spremu i u bliskom je odnosu sa osumnjicenim, odnosno optuzenim. Advokatsku djelatnost, kao profesionalnu, vrse advokati kao pojedinci, u zajednickoj advokatskoj kancelariji ili udruzeni u advokatska drustva. b) Ko ne moze biti branilac. Branilac osumnjicenog, odnosno optuzenog ne moze biti: 1) psteceni, bracni odnosno vanbracni drug ostecenog ili tuzioca, njihov srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobocnoj liniji do cetvrtog stepena ili po tazbini do drugog 2) lice koje treba da svjedoci u pogledu cinjenica koje su mu poznate u svojstvu braniooca ili je pozvano kao svjedok 3) ako je u istom predmetu postupao kao sudija ili tuzilac, kao sto ni sudija ne moze biti lice koje je u istom krivicnom predmetu ucestvovalo kao branilac. Ne mogu se, osim toga, spojiti ni duznosti branioca i vjestaka, iako zakon o tome ne sadrzi odgovarajucu odredbu. c) Izbor branioca. Osim kod odbrane siromasnih, branioca potpuno slobodno bira osumnjiceni, odnosno optuzeni kako u slucaju fakultativne, tako i kod obavezne odbrane. Branilac koga je izabrao osumnjiceni, odnosno optuzeni slobodan je, takode da se primi odbrane ili da je odbije. Branioca osumnjicenom, odnosno optuzenom mogu uzeti i njegovi zakonski zastupnici, bracni odnosno vanbracni drug, srodnici po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, usvojilac, usvojenik, brat, sestra i hranilac. Svako od ovih lica ima samostalno pravo da uzme branioca osumnjicenom, odnosno optuzenom, kako u slucaju obavezne, tako i kod fakultativne odbrane, bez obzira na to da li se osumnjiceni, odnosno optuzeni nalazi u pritvoru ili na slobodi i da li vec ima branioca. Osumnjiceni, odnosno optuzeni moze odbiti branioca koga su mu izabrala ova lica i uzeti drugog branioca ili ostati bez branioca. Uzimanje branioca vrsi se izdavanjem pismenog punomocja, koje branilac podnosi sudu. Izjava o uzimanju branioca moze biti data i u zapisnik pred organom koji vodi postupak. d) Postavljanje branioca. Pored branioca koga uzima sam osumnjiceni. odnosno optuzeni ili ovlascena lica, postoji i branilac postavljen po sluzbenoj duznosti. Za postavljanje branioca po sluzbenoj duznosti

57

nije potrebna izjava osumnjicenog, odnosno optuzenog da ne zeli da uzme branioca. Dovoljno je da nema branioca u vrijeme kada bi obavezno morao da ga ima ili mu ga ne postave ovlastena lica.Ako osumnjiceni, odnosno optuzeni u slucajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca ili branioca ne angazuju ovlastena lica, branioca ce mu postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno predsjednik vijeca za dalji tok krivicnog postupka do pravnosnaznosti presude, a ako je izrecena kazna dugotrajnog zatvora - i u postupku po pravnom lijeku. U slucaju postavljanja branioca, osumnjiceni, odnosno optuzeni ce se prvo pozvati da sam izabere branioca sa predocene liste. Ukoliko osumnjiceni, odnosno optuzeni sam ne izabere branioca sa predocene liste, branioca ce postaviti sud. Osumnjiceni, odnosno optuzeni se obavjestava o postavljanju branioca - da bi mogao da koristi njegovu pomoc i da bi mogao traziti zamjenu, onako isto kao sto branilac moze traziti razrjesenje. Postavljeni branilac duzan je da prihvati odbranu i samo iz opravdanih razloga moze traziti da bude razrijesen. Braniocu postavljenom po sluzbenoj duznosti prestaje funkcija cim osumnjiceni, odnosno optuzeni uzme drugog branioca, a postavljeni branilac tada se razrjesava. Nagradu i troskove branioca postavljenog po sluzbenoj duznosti kod obavezne odbrane snosi i, odnosno optuzeni, kao da je branioca sam izabrao. Drugi slucaj postavljanja branioca po sluzbenoj duznosti je kod odbrane siromasnih. O zahtjevu za postavljanje branioca siromasnih odlucuje i branioca postavlja sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno predsjednik vijeca. Osumnjiceni, odnosno optuzeni kod odbrane siromasnih moze u svako doba izjaviti da mu branilac vise nije potreban i umjesto njega uzeti drugog branioca ili ostati bez branioca. Troskovi branioca siromasnih nadoknaduju se iz budzeta. d) Vrijeme nastupanja formalne odbrane. Osumnjiceni, odnosno optuzeni moze imati branioca u toku cijelog krivicnog postupka, tj. od njegovog pocetka do kraja. Osumnjiceni se na to opominje na pocetku ispitivanja. To se cini i u prvom pozivu koji se salje osumnjicenom. Isto tako, lice liseno slobode od strane policijskog organa se mora odmah pouciti o pravu da uzme branioca. Osumnjicenom se na pocetku ispitivanja postavlja pitanje da li ce se ovim pravom koristiti i odgovor unosi u zapisnik. Ako pouka da se moze imati branilac i da branilac moze prisustvovati ispitu nije data, odnosno ako pouka i odgovor osumnjicenog nisu unijeti u zapisnik, na iskazu osumnjicenog ne moze se zasnivati sudska odluka. e) Broj branilaca. Jedan osumnjiceni, odnosno optuzeni moze imati vise branilaca (visestruka formalna odbrana), a smatra se da je odbrana obezbijedena kada u postupku ucestvuje jedan od branilaca. U torn slucaju samo jedan od njih ce imati status glavnog branioca. Kada osumnjiceni, odnosno optuzeni ima vise branilaca, onda je svaki od njih ovlascen da samostalno preduzima sve radnje u korist odbrane osumnjicenog, odnosno optuzenog, na koje je ovlascen po zakonu. No, u takvom slucaju je potrebna saradnja branilaca kako ne bi doslo do kontradiktornih ili paralelnih prijedloga, odnosno do toga da se propusti neka radnja koja je neophodna. Vise osumnjicenih, odnosno optuzenih moze uzeti jednog branioca, osim ako branioca postavlja sud u slucaju obavezne odbrane po sluzbenoj duznosti i odbrane siromasnih (zajednicka formalna odbrana). f) Procesi polozaj branioca. Branilac ucestvuje u krivicnom postupku, ali nije subjekt tog postupka, jer obavlja svoju aktivnost u tudem procesnopravnom odnosu. On je pomagac osumnjicenog, odnosno optuzenog, a ne njegov punomocnik, jer specificnost krivicne odgovornosti iskljucuje zastupanje. U vrsenju svoje odbrane branilac je samostalan i u odnosu na sud i u odnosu na tuzioca, a, u odredenoj mjeri, i prema osumnjicenom, odnosno optuzenom. lako su odnosi branioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog zasnovani na povjerenju, s tim da aktivnost branioca ne smije ici na stetu osumnjicenog, odnosno optuzenog, osumnjiceni, odnosno optuzeni moze odustati od nekih akata svoga branioca (npr. od zalbe), ali i branilac moze, protiv volje

58

osumnjicenog, odnosno optuzenog preduzimati neke procesne radnje (npr. izjaviti zalbu u korist maloljetnika). Prema sudu i ciljevima krivicnog postupka branilac mora biti lojalan, tj. postizanje cilja krivicnog postupka on ne smije sprecavati i ometati, ali nije duzan da sa sudom saraduje u ostvarivanju toga cilja, odnosno da pomaze u utvrdivanju materijalne istine, jer bi se tada od branioca pretvorio u tuzioca optuzenog. g) Prestanak branilacke duznosti. Sporazum o formalnoj odbrani u krivicnom postupku osumnjicenog, odnosno optuzenog i branioca je, po svom sadrzaju vrsta gradanskopravnog ugovora o punomocstvu, iako branilac nije punomocnik osumnjicenog, odnosno optuzenog. I jedna i druga strana mogu istupiti iz toga odnosa prije zavrsetka krivicnog postupka, s tim da osumnjiceni, odnosno optuzeni moze opozvati punomocje, a branilac ga otkazati. Prava i duznosti branioca ne prestaju u slucaju opoziva punomocja, sve dok sudija, odnosno vijece ne razrijesi branioca njegovih prava i duznosti. Formalna odbrana prestaje smrcu osumnjicenog, odnosno optuzenog ili branioca, ali to nisu jedini slucajevi prestanka branilacke duznosti. Drugi slucajevi u kojima advokatu prestaje pravo na obavljanje advokatske djelatnosti (stalno i privremeno) utvrduju se zakonom o advokaturi i statutom advokatske komore. Prava, duznosti i odgovornost branioca U zakonu se govori samo o pravima branioca, ali su to, isto tako, i njegove duznosti. Prava branioca su, istovremeno, i njegove obaveze u interesu odbrane isumnjicenog, odnosno optuzenog.Duznosti branioca proizilaze i iz posebnih idredaba zakona o advokaturi. Neka od tih prava branioca koriste se samo u idredenoj fazi, druga u cijelom krivicnom postupku, a najvaznija su sljedeca: a) Da u toku istrage razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjicenom. Interesi istrage (npr. tezina krivicnog djela, broj osumnjicenih, otkrivanje dokaza za koje postoji opasnost od odlaganja, interesi cuvanja tajne, interesi javnog reda ili razlozi morala) su izuzetno razlog za privremeno uskracivanje prava braniocu na razmatranje spisa i predmeta koji sluze kao dokaz. Izuzetno, kada se osumnjiceni, odnosno optuzeni nalazi u pritvoru, branilac ce dostaviti sudiji za prethodni postupak dokaze radi obavjestavanja branioca. Kada se osumnjiceni, odnosno optuzeni nalazi u pritvoru, tuzilac u obavezi dostaviti sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslusanje dokaze radi obavjestavanja branioca. Osim toga, duznost je sudije za prethodni postupak, sudije za prethodno saslusanje, sudije, odnosno vijeca, kao i tuzioca da ka¬da dodu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili cinjenice koja moze po¬sluziti kao dokaz na sudenju - daje stave na uvid braniocu. b) Da se dopisuje i razgovara sa osumnjicenim, odnosno optuzenim koji se nalazi u pritvoru. U pogledu razgovora branioca se pritvorenim osumnjicenim, odnosno optuzenim, branilac ima pravo na povjerljiv razgovor s njim. Kontrola tog razgovora je dozvoljena, ali samo posmatranjem, ne i slusanjem. c) Da prisustvuje ispitu osumnjicenog, odnosno optuzenog. Ovo privo se ne moze ograniciti zakonom. Pravo se odnosi na svako ispitivanje osumnjicenog, odnosno optuzenog, ne samo prvo, nego i u daljem postupku (dokazni instupak i zavrsna rijec kao posljednji dio tog postupka). d) Da u svim fazama postupka preduzima sve neophodne radnje u cilju utvrdivanja cinjenica i prikupljanja dokaza, radi odbrane osumnjicenog, odnosno optuzenog. Pobijajuci optuzbu, branilac nije ogranicen samo dokazima koje je dala optuzba. e) Da prisustvuje glavnom pretresu, gdje je njegova aktivnost naividljivija. To posebno dolazi do izrazaja u dokaznom postupku i u zavrsnoj rijeci. f) Da u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog podnosi pravne lijekove protiv odluka koje se donose u toku postupka ili kojima se zavrsava krivicni postupak. g) Da zahtijeva nagradu za svoj rad i naknadu troskova koje je u odbrani osumnjicenog, odnosno optuzenog imao.

59

Duznosti branioca, koje odgovaraju iznesenim pravima, jesu: a) Da prihvati odbranu, sto uvijek vazi kada je u pitanju branilac postavljen po sluzbenoj duznosti. Ako se radi o slobodnom izboru branioca, i ovdje, po pravilu, postoji duznost prihvatanja odbrane, ali zakoni o advokaturi utvrduju vise slucajeva u kojima advokat moze odbiti da se primi odbrane. Statutom i kodeksom advokatske ctike mogu se utvrditi i drugi razlozi zbog kojih advokat moze da odbije pruzanje pravne pomoci. Takvi izuzeci se u jednom broju slucajeva moraju dopustiti, jer advokatske kancelarije mogu biti specijalizovane za druge vrste zastupanja ili preopterecene poslom ili imati neki drugi opravdan razlog za odbijanje pomoci optuzenom u krivicnom postupku, jer bi se i tada moglo desiti da neki optuzeni u nekim slucajevima ne bi mogli naci branioca ili bi do njega teze dolazili. Postavljenog branioca osumnjiceni, odnosno optuzeni uvijek moze zamijeniti braniocem koga je sam uzeo. Kod obavezne odbrane ne moze biti razrjesenja ranijeg branioca uok osumnjiceni, odnosno optuzeni ne uzme novog. Kod odbrane siromasnih, osumnjiceni, odnosno optuzeni u svako doba moze izjaviti da mu branilac vise nije potreban i sud mora razrijesiti branioca, bez obzira na to da li je uzet drugi branilac. Funkcija postavljenog branioca ne prestaje automatski izborom novog, vec da se o tome mora donijeti rjesenje ("razrijesice se"). Pravo da trazi da bude razrijesen moze i sam branilac, ali samo na nacin predviden zakonom.U oba slucaja o razrjesenju branioca odlucuje u toku istrage sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optuznice sudija za prethodno saslusanje, a u toku glavnog pretresa - sudija, odnosno vijece. a protiv ove odluke nije dopustena zalba. b) Da osumnjicenom, odnosno optuzenom pruzi strucnu pomoc u postupku. To podrazumijeva preduzimanje svih radnji i mjera usmjerenih ka tome da osumnjicenom, odnosno optuzenom pomognu u njegovoj odbrani. Ogranicenje branioca je u tome sto odbranu ne smije da podrzava nemoralnim sredstvima, ne smije da falsifikuje istinu, stvara lazne dokaze, unistava tragove, namjerno sud navodi na krivi put, niti da umjesto odbrane osumnjicenog, odnosno optuzenog, brani izvrsenje krivicnog djela (pitanje dozvoljenosti ili nedozvoljenosti djela i pitanje njegove drustvene opasnosti je rijeseno zakonom i branilac ne moze, nasuprot zakonu, dokazivati da je izvrsenje djela na svome mjestu i da je optuzeni trebalo da ga izvrsi). Odgovornost branioca moze biti krivicna ili gradanska, a ako se radi o advokatu - i disciplinska. Advokati i advokatski pripravnici odgovorni su za savjesno vrsenje advokatske duznosti i za cuvanje ugleda advokatske djelatnosti. Statutom komore utvrduju se organi koji vode postupak zbog povrede advokatskih duznosti, a ureduje se i nacin donosenja opsteg akta kojim je ta oblast regulisana. Neku vrstu disciplinske vlasti nad braniocem u postupku, koja povlaci kaznu ima i sud. Branilac moze da koristi samo zakonom dozvoljena sredstva, a ako koristi nedozvoljena, posljedice, u nacelu, treba da snosi samo on, a ne i osumnjiceni, odnosno optuzeni. Zato, razlog za iskljucenje branioca postoji i u pogledu lica koje zloupotrebljava kontakt s osumnjicenim, odnosno optuzenim koji je u pritvoru kako bi osumnjiceni, odnosno optuzeni ucinio krivicno djelo ili ugrozio bezbjednost ustanove u kojoj se pritvor izvrsava. Da li se zloupotrebljava kontakt sa osumnjicenim, odnosno optuzenim, to je quaestio facti koje se procjenjuje u svakom konkretnom slucaju. U slucaju zloupotrebe, pozvace se osumnjiceni, odnosno optuzeni da u odredenom roku uzme drugog branioca. Ako je rijec o obaveznoj odbrani, a osumnjiceni, odnosno optuzeni sam ne uzme branioca ili branioca ne angazuju ovlastena lica, branioca ce osumnjicenom, odnosno optuzenom postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudijadija, odnosno predsjednik vijeca. U ovom slucaju osumnjiceni, odnosno optuzeni ima pravo na branioca do pravosnaznosti presude, a ako je izrecena la dugotrajnog zatvora - i u postupku po pravnom lijeku. Novom braniocu se, medutim, mora ostaviti dovoljno vremena za pripremu odbrane osumnjicenog, odnosno optuzenog. Takode, stav je zakona da za vrijeme trajanja iskljucenja tuzilac ne moze braniti osumnjicenog, odnosno optuzenog u drugom postupku, odnosno braniti druge osumnjicene ili optuzene u istom ili razdvojenom postupku, sto in favorem defensionis. Takav branilac ne

60

bi mogao ostvariti ciljeve odbrane koji sastoje u pronalazenju, izlaganju i tumacenju kao istinitih cinjenica koje idu u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog. Odluka o iskljucenju donosi se na posebnom saslusanju branioca, kome prisustvuju tuzilac, osumnjiceni, odnosnd optuzeni, branilac i predstavnik advokatske komore ciji je branilac clan. Prisustvo predstavnika advokatske komore ciji je advokat (branilac) clan, moze da posluzi kao indikacija na potrebu preduzimanja radnji na koje je komora ovlascena. Donosenje rjesenja o iskljucenju je u nadleznosti suda. Pod uslovom da su ispunjeni uslovi za donosenje rjesenja o iskljucenju, To rjesenje donosi prije pocetka glavnog pretresa vanraspravno vijece. Ako se takva situacija pojavi na glavnom pretresu, rjesenje donosi sudija, odnosno vijece. Uz to, u postupku pred vijecem drugostepenog suda rjesenje o iskljucenju branioca donosi vijece nadlezno za odlucivanje u drugostepenom postupku. SPOREDNI PROCESNI SUBJEKTI Sporedni procesni subjekti imaju izvjesna ovlascenja u krivicnom postupku, osim iva procesnog raspolaganja. Javljajuci se uz glavne procesne subjekte, u krivicnom upku sporedni procesni subjekti su: osteceni (na strani tuzioca), pravno ili fizicko lice (na strani osumnjicenog, odnosno optuzenog) i organ starateljstva (na strani suda). OSTECENI Pojam ostecenog To je lice cije je licno ili imovinsko pravo krivicnim djelom povrijedeno ili ugrozeno. Osteceni nije samo lice cije je licno i imovinsko pravo povrijedeno ili ugrozeno, vec on ima i znacajnu ulogu u krivicnom postupku, cesto i kao svjedok u dokaznom postupku, jer je u nekim slucajevima najbolje i najneposrednije upoznat sa situacijom, kako onom koja je prethodila izvrsavanju krivicnog djela tako i onom kada je doslo do njegovog izvrsenja. Ovo pravo ne mora biti imovinsko, nego moze biti i licno (cast, ugled, rak. ocinstvo i si.) i ne mora biti povrijedeno, vec je dovoljno samo da je ugrozeno. Pojam ostecenog nije vezan za pravo na ulaganje imovinskopravnog zahtjeva kao ni isticanje tog zahtjeva u toku krivicnog postupka. Osteceni moze biti i lice koje nije pretrpjelo nikakvu stetu u gradanskopravnom smislu, pa mu ne pripada imovinskopravni zahtjev. Ako je osteceni takvu stetu pretrpio izvrsenjem krivicnog ijela. nebitno je da li je imovinskopravni zahtjev postavio. Ukoliko imovinskopravni zahtjev postoji, bez znacaja je to da li je on postavljen u krivicnom ili u parnicnom postupku. Krivicno procesno pravo priznaje status ostecenog sirokom krugu lica koja u velikom broju slucajeva nisu pasivni subjekti krivicnog djela. Krivicno pravo poznaje pojam ostecenog kao zrtve krivicnog djela. Zrtva je pasivni subjekat krivicnog djela. Osteceni moze biti pravno i fizicko lice, ali se najcesce pod pojmom ostecenog podrazurmjevaju fizicka lica. Pitanje koje lice to moze biti nekada se daje u samom krivicnom zakonu, gdje se pojam ostecenog podudara sa gramatickim objektom krivicnog djela Kod krivicnog djela ubistva osteceni su lica koja je poginuli izdrzavao ili redovno pomagao, pa su mogli zahtijevati izdrzavanje od poginulog, kao i clanovi uze porodice optuzenog (bracni drug, djeca, roditelji, braca i sestre) koji su trpjeli dusevne bolove. Prava i duznosti ostecenog U nasem krivicnom postupku osteceni je ucesnik postupka, sa jednom odredenom situacijom, tacno predvidenom zakonom, koja ga cini nekom vrstom uzgrednog tuzioca. U prava i duznosti ostecenog spadaju: • kaznjavanje novcanom kaznom zbog uvrede • pitanje zapisnika • dostavija mu se ovjeren prepis odluke kojom je odluceno o imovinskopravnom zahtjevu • postavljanje imovinskopravnog zahtjeva (cl. 193 - 212); • u slucaju nepostupanja tuzioca po prijavi o izvrsenom krivicnom djelu, slice pravo na ulaganje prituzbe uredu tuzioca

61

• • • • • • • • • • • •

obavjeslava se kad tuzilac obustavi istragu i tada ima pravo na ulaganje prituzbe uredu tuzioca obavjestava ga sud o rezultatima pregovaranja o krivnji obavjestava se o povlacenju optuznice da prisustvuje na glavnom pretresu, s tim da ukoliko se iskljuci javnost, to se ne odnosi na ostecenog ukoliko je prisutan, podnosi imovinskopravni zahljev na glavnom pretresu da se obavijesti o vremenu i mjeslu ispilivanja svjedoka van sudnice i izvodenju rekonslrukcije da nakon zavrsetka dokaznog postupka na glavnom pretresu bude pozvan od strane sudije, odnosno predsjednika vijeca radi davanja svoje zavrsne rijeci i to poslije tuzioca da ga po objavljivanju presude sudija, odnosno predsjednik vijeca pouci o pravu na zalbu, kao i o pravu na odgovor na zalbu da mu se dostavi ovjereni prepis presude po zavrsenom pretresu i donijetoj presudi, osteceni ima pravo zalbe protiv presude i to samo na odluku o troskovima krivicnog postupka i o opravnom zahtjevu, ne i po drugim osnovima; obavjestava se od strane tuzioca da nije cjelishodno pokrenuti postupak prema maloljetniku poziva se na saslusanje radi utvrdivanja cinjenica koje se odnose na opozivanje uslovne osude

Osteceni kao svjedok Pored prava i duznosti koje se odnose na sve svjedoke, pa i ostecenog, postoje pravila koja vaze samo za ostecenog. Rijec je ili o posebnim kategorijama ostecenih ili o odredenim krivicnim djelima. U zakonu postoje cetiri takva slucaja: • Kada se saslusava maloljetno lice a narocito ako je je osteceno krivicnim djelom, postupa se obazrivo • Ostecenog krivicnim djelom nije dopusteno ispitivati o njegovom ranijem seksualnom zivotu prije izvrsenog krivicnog djela, a ako je takvo ispitivanje obavljeno takvom iskazu ne moze se zasnivati sudska odluka • U slucaju ako se radi o seksualnim deliklima, u postupku se ne mogu koristiti kao dokazi cinjenice koje se odnose na ranije seksualno ponasanje ostecene strane i njene seksualne predispozicije. Od ovog pravila postoji izuzetak koji se odnosi na potrebu diferencijacije odredenog dokaznog materijala, odnosno odredivanja porijekla odredenih tragova. • U slucaju ako se radi o krivicnim djelima protiv covjecnosti i vrijednosti zasticenih medunarodnim pravom pristanak zrtve se ne moze upotrijebiti u prilog odbrane optuzenog. Kada su u pitanju dokazi koji se odnose na raniji seksualni zivot i seksualno ponasanje ostecene strane i njene seksualne predispozicije, te dokazivanje krivicnih djela protiv covjecnosti i vrijednosti zasticenih medunarodnim pravom, a u vezi s eventualnim pristankom zrtve, prije prihvatanja dokaza koji su s tim povezani, obavice se odgovarajuce saslusanje, s koga je iskljucena javnost PRAVNO ILI FIZICKO LICE Pravno ili fizicko lice, kao sporedni procesni subjekt na strani osumnjicenog, odnosno optuzenog, javlja se u slucajevima krivicnih djela kod kojih imovinska korist ostvarena izvrsenjem krivicnog djela ne pripada uciniocu krivicnog djela, vec nekom pravnom licu, najcesce preduzecu ili drugom organu ili organizaciji ucinioca ili licu na koje je imovinska korist prenesena, po pravilu njegovim srodnicima.

62

Tada se imovinska korist ne moze oduzeti od osumnjicenog, odnosno optuzenog jer nije njegova, pa se pravno ili fizicko lice kome je imovinska korist iz krivicnog djela pripala mora ukljuciti u krivicni postupak da bi od osumnjicenog, odnosno optuzenog bila oduzeta imovinska korist koju je stekao na protivpravan nacin zbog veze sa osumnjicenim, odnosno optuzenim, ta lica se javljaju kao sporedni procesni subjekti na njegovoj strain. Prema odredbama zakona, kada dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivicnim djelom, lice na koje je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravnog lica pozvace se radi saslusanja na glavni pretres. U pozivu ce se upozoriti da ce se postupak sprovesti bez njihovog prisustva. Predstavnik pravnog lica saslusace se na glavnom pretresu poslije optuzenog. Lice na koje je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravnog lica imaju pravo da u vezi sa utvrdivanjem imovinske koristi predlazu dokaze i da, po ovlascenju sudije, odnosno predsjednika vijeca, postavljaju pitanja optuzenom. svjedocima i vjestacima. Iskljucenje javnosti sa glavnog pretresa ne odnosi se na lice na koje je imovinska korist prenesena i predstavnika pravnog lica. Ako sud tek u toku glavnog pretresa utvrdi da dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi, prekinuce glavni pretres i pozvati lice na koje je korist prenesena, kao i predstavnika pravnog lica. Ako im je sud izrekao mjeru oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivicnim djelom, ovjereni prepis presude, odnosno rjesenja dostavice se i tim licima. U pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivicnim djelom, ova lica mogu podnijeti zahtjev za ponavljanje krivicnog postupka. ORGAN STARATELJSTVA Osnovna prava i duznosti organa starateljstva, kao sporednog procesnog subjekta na strani suda, utvrdena su u postupku na maloljetnicima. Pored toga, organ starateljstva pojavljuje se i kao pomocni organ suda, dostavljajuci sudu, na njegov zahtjev, izvjestaj o svim okolnostima koje se ticu licnosti maloljetnika, sredini i prilikama pod kojima maloljetnik zivi, vrseci nadzor nad maloljetnikom u toku pripremnog postupka, dostavljajuci obavjestenje o izvrsenju vaspitnih mjera, davanjem izvjestaja sudu prije donosenja odluke. Kao sporedni procesni subjekt, organ starateljstva ima znacajan broj prava. Organ starateljstva uvijek se obavjestava o obustavi krivicnog postupka prema maloljetniku koji u vrijeme izvrsenja krivicnog djela nije imao 14 godina, da bi preduzeo mjere staranja. Organ starateljstva ima pravo da se upozna sa tokom postupka prema maloljetniku, da u toku postupka stavlja prijedloge i da ukazuje na cinjenice i dokaze koji su od vaznosti za donosenje pravilne odluke. Tuzilac je obavezan da ga obavijesti o svakom pokretanju postupka prema maloljetniku i o svom prijedlogu za obustavljanje postupka. Po odobrenju sudije za maloljetnike, predstavnik organa starateljstva moze prisustvovati izvodenju procesnih radnji u pripremnom postupku, stavljati prijedloge i upucivati pitanja licima koja se ispituju, odnosno saslusavaju. Organ sljstva se poziva na glavni pretres. Za njega ne vazi odredba o iskjucenju javnosti u postupku prema maloljetnicima, niti se moze udaljiti sa glavnog pretresa, kao neka druga lica. Organ starateljstva ima pravo da predlaze izmjenu odluke o izrecenoj vaspitnoj mjeri, odnosno obustavljanju log izvrsenja. OSTALI UCESNICI U POSTUPKU U krivicni postupak ukljucena su i druga lica, sa pravima i duznostima drukcijim od procesnih subjekata. Njihovo ucesce u krivicnom postupku vezano je za realizaciju odredenih zadataka, bez kojih se postupak ne bi mogao odvijati nesmetano. Ta lica su subjekti opsteg pravnog poretka i po tom osnovu im pripadaju odredena prava i duznosti, ali nisu subjekti krivicnog procesnopravnog odnosa. Radi se o zastupnicima i pomagacima procesnih subjekata i trecim licima koja ucestvuju u krivicnom postupku. ZASTUPNICI PROCESNIH SUBJEKATA Procesno nesposobna stranka u krivicnom postupku mora raditi preko drugog lica, ah i neka druga lica imaju pravo da u postupku preduzimaju radnje umjesto ili pored procesno

63

sposobne stranke. Pravilo je da stranke koje nisu procesno sposobne moraju raditi preko zakonskih zastupnika, te da ako su procesno sposobne ne moraju uopste ili pod odredenim uslovima (zavisno od vrste postupka) raditi licno, vec se mogu posluziti punomocnicima, dok je u nekim slucajevima moguca procesna zamjena (procesna supstitucija), pri kojoj odredeno lice istupa u postupku u svoje ime, ali u interesu odredenog procesnog subjekta. Ta lica se nazivaju zastupnicima procesnih stranaka, a mogu biti zakonski zastupnici, punomocnici i zamjenici (supstituti) procesnih stranaka. Zakonski zastupnici Zakonski zastupnici su lica koja u postupku preduzimaju procesne radnje u ime i za racun procesno nesposobne stranke koju zastupaju i sa dejstvom za tu stranku. Zakonski zastupnik ima prava i duznosti kao i zastupana stranka, a radnje koje obavi zastupnik imaju istu vaznost kao da ih je obavila sama stranka. Preko zakonskih zastupnika u krivicnom postupku rade procesno nesposobna lica koja se u procesu mogu javiti kao osteceni ili pravna lica. Osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze imati zakonskog zastupnika, jer je njegova odgovornost licna, s tim da mu se u slucaju nesposobnosti za obavljanje procesnih radnji obezbjeduje obavezna odbrana. Postupak koji zakonski zastupnik vodi nema nikakvog dejstva u odnosu na zakonskog zastupnika: ukoliko dode do kakve osude, osuduje se stranka, a ne zakonski zastupnik, a ako se nesto dosuduje, dosuduje se stranki, a ne zakonskom zastupniku. Zakonski zastupnici maloljetnika su njegovi roditelji, koji roditeljska prava vrse sporazumno, odnosno staratelji, kada maloljetnici nisu pod roditeljskim staranjem. Punoljetnicima kojima je potpuno ili djelimicno oduzeta poslovna sposobnost (tako da nisu u stanju da se sami staraju o svojoj licnosti, pravima i obavezama), zakonski zastupnici su staratelji odredeni u posebnom postupku. Maioljetnom licu i lieu lisenom poslovne sposobnosti, staraoca odrectuje nadlezni organ starateljstva, a ne krivicni sud. Zakonski zastupnici imaju sljedeca prava i duznosti: • mogu uzeti branioca osumnjicenom, odnosno optuzenom • nuzni izdaci zakonskog zastunika ostecenog spadaju u troskove krivicnog postupka • snose troskove krivicnog postupka prouzrokavane svojom krivicom, kao i odogvarajuci dio pausalnog iznosa • na njih se ne odnose odredbe zakona o iskljucenju javnosti • preko njih se vrsi pozivanje maloljetnika Svako pravno lice u krivicnom postupku mora imati svoga zastupnika. Razlog tome je cinjenica da pravno lice nema subjektivni identitet kao sto je to slucaj sa fizickim licima i sto osumnjiceno, odnosno optuzeno ili osudeno pravno lice ne moze samo nastupati u krivicnom postupku. Prava zastupnika su u potpunosti identicna pravima koja u postupku imaju osumnjiceni, odnosno optuzeni ili osudeni. Procesni zamjenici (supstituti) Procesni zamjenici su lica koja po svojoj inicijativi i u svoje ime i za racun procesne stranke preduzimaju pojedine procesne radnje u interesu jednog procesnog subjekta, koji je i sam procesno sposoban. Ovlascenje za preduzimanje pojedinih procesnih radnji daje se procesnim zamjenicima zbog pravne veze koja postoji izmedu njih i procesnog subjekta u cijem interesu postupaju. Procesni zamjenici i lica u cijem interesu rade su uvijek u nekom bliskom odnosu, najcesce srodnickom, ali ih noze vezivati i procesni predmet, u kome imaju zajednicki interes. Za razliku od punomocnika, procesni zamjenik crpi svoja ovlascenja iz zakona, a zadrzava ih dok traje osnov predviden u zakonu koji ga vezuje za odnosnog procesnog subjekta. Da li procesni subjekt moze oduzeti vrijednost procesnoj radnji koju je preduzeo procesni zamjenik, zavisi od konkretnih zakonskih odredbi.

64

U nasem zakonu utvrdeno je nekoliko slucajeva procesne zamjene. Lica srodna ili bliska osumnjicenom, odnosno optuzenom (zakonski zastupnik, bracni odnosno vanbracni drug, srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, usvojilac, usvojenik, brat, sestra ili hranilac) mogu osumnjicenom, odnosno optuzenom uzeti branioca. Zalbu na presudu u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog mogu izjaviti zakonski zastupnik, bracni odnosno vanbracni drug optuzenog, roditelj ili dijete i usvojilac, odnosno usvojenik. Ista lica mogu podnijeti i zahtjev za ponavljanje krivicnog postupka poslije smrti osudenog i to u korist osudenog. Punomocnici Punomocnik je lice koje je za vrsenje procesnih radnji ovlastila procesno sposobna stranka ili zakonski zastupnik procesno nesposobne stranke, koje u njih ime i za njihov racun obavlja te radnje, koje se po zakonu ne moraju obavljati licno. Punomocnik radi u ime i u interesu vlastodavca koji je jedini subjekt procesnog odnosa, da bi se vlastodavac oslobodio tereta licnog ucesca u krivicnom postupku ili da bi u tom postupku bio strucno predstavljen. Osumnjiceni, odnosno optuzeni moze imati samo branioca, koji mu pomaze, ali ne i punomocnika, koji bi, umjesto njega, radio u procesu. Punomocnik moze biti svako fizicko lice koje uziva poslovnu sposobnost i on ne mora imati strucnu pravnu spremu. Pored toga, ako punomocnik ima strucnu pravnu spremu, ne mora biti advokat. Organ pred kojim se punomocnik pojavljuje duzan je da po sluzbenoj duznosti ustanovi da li je punomocnik uredno ovlascen i da ako je to potrebno, naredi otklanjanje nedostataka. S obzirom na to da krivicni postupak ne sadrzi skoro nikakve odredbe o vrsenju punomocnikovih ovlascenja shodno se primjenjuju odgovarajuce odredbe zakona o parnicnom postupku. Na punomocnika se ne odnose odredbe zakona o iskljucenju javnosti, ali se on moze kazniti zbog narusavanja reda i procesne discipline. POMOCNICI (POMOCNI ORGANI) PROCESNIH SUBJEKATA Pomocnici procesnih subjekata (suda, tuzioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog) pomazu tim subjektima, na njihov poziv ili po naredbi, u vrsenju njihove procesne aktivnosti. Oni nisu ni glavni ni sporedni procesni subjekti i sami nemaju nikakvu procesnu autonomiju, ali njihova aktivnost u procesu ili u vezi sa procesom ima znacaja za krivicni postupak. Pomocnici suda U ulozi pomocnika na strani suda mogu da se pojave: a) Strucno lice. Ono pomaze organu krivicnog postupka na osnovu svog posebnog strucnog znanja ili vjestine, i to na planu davanja savjeta, instrukcija ili drugih vidova pomoci u rjesavanju pojednih strucnih i tehnickih pitanja, ili na planu pruzanja strucno-tehnicke pomoci organu krivicnog postupka i krivicnoprocesnim strankama. To mogu biti pojedinci odgovarajuce struke ili, u slucaju potrebe, strucne ustanove. Ova lica nisu vjestaci, vec samo na trazenje i, ne utvrdujuci cinjenice, objasnjavaju organu krivicnog postupka i krivicnoprocesnim strankama tehnicka i strucna pitanja i znacaj prikupljenog materijala, da bi se oni mogli opredijeliti u kom pravcu i kojim sredstvima dalje prikupljati dokaze i sta dalje poduzeti. Strucna lica, cije misljenje ima samo savjetodavan karakter, najcesce se koriste kada se radi o rjesavanju da li se neki dokaz uopste moze pribaviti. Oni su duzni da svoje savjete i objasnjenja daju po svom najboljem znanju i u tom smislu odgovaraju za dati savjet i objasnjenje. Polazeci od stanovista da ova lica moraju svoju funkciju vrsiti nepristrasno, zakon propisuje da se na njih, na odgovarajuci nacin, primjenjuju odredbe o izuzecu sudija. Najbitnija i sustinska razlika izmedu vjestaka i strucnog lica je u sadrzini i prirodi njihove djelatnosti u krivicnom postupku. Naime, procesna djelatnost vjestaka uvijek je usmjerena na dobijanje novog dokaza, a rezultat njegove djelatnosti se materijalizuje kroz nalaz i misljenje, tj. kroz iskaz vjestaka koji je dokazno sredstvo.

65

S druge strane, djelatnost strucnog lica, koja nema karakter dokaznog svojstva, realizuje se u iskazu koji moze biti u formi savjeta ili misljenja o nekom strucnom pitanju. Strucno lice moze, na primjer, sugerisati organu krivicnog postupka da je za utvrdivanje neke sporne cinjenice potrebno primijeniti posebno strucno znanje iz odredene naucne oblasti, ali ne moze licno utvrdivati takvu cinjenicu, jer je u to ovlascen jedino vjestak. b) Zapisnicar. Zapisnicar u krivicnom postupku je lice koje procesne radnje pismeno utvrduje i ozvanicava. O svakoj radnji preduzetoj u toku krivicnog postupka sastavlja se zapisnik, a o radu na glavnom pretresu vodi se zapisnik o glavnom pretresu. Zapisnik pise zapisnicar, a samo kada se pretresanje stana ili lica ili se radnja preduzima van sluzbenih prostorija organa, a zapisnicar se ne moze obezbijediti, zapisnik moze pisati lice koje preduzima radnje. Zapisnicar pise zapisnik tako sto u njega unosi ono sto mu sudija glasno kazuje, a zatim oba potpisuju zapisnik. Zapisnicar je, po pravilu, zaposlen u organu koji preduzima procesnu radnju, ali ako ima potrebe, za zapisnicara moze biti uzeto svako lice koje je dovoljno pismeno i razumije sluzbeni jezik. Zapisnicar ulazi i u sastav vijeca i mora biti neprekidno na glavnom pretresu i prisustvovati izvodenju procesnih radnji. Zapisnicar moze biti izuzet iz istih razloga koji su predvideni za izuzece sudije. O izuzecu zapisnicara odlucuje vijece ili predsjednik vijeca ili sudija, ali ucesce na glavnom pretresu zapisnicara koji se po zakonu morao izuzeti, ne predstavlja apsolutnu povredu kri vicnqg postupka (za razliku od sudije). c) Tumaci. Tumaci su lica koja, na zahtjev tuzioca ili suda, prevode izjave (pismeno ili usmeno) pojedinih ucesnika postupka na jezik u sluzbenoj upotrebi u sudu i obratno, kao i mimicke znakove kojima se prilikom davanja izjava sluze gluvi, nijemi i gluvonijemi ucesnici postupka. Tumac je pomagac tuziocu i sudu u obavljanju procesnih radnji i za razliku od vjestaka (koji je dokazno sredstvo, je: saopstava svoj nalaz i misljenje o cinjenicama koje su predmet dokaza) ne pruza nikakvo sopstveno misljenje o predmetu dokaza. Uobicajeno je razlikovanje tumac za usmene i mimicke izjave (tumac u uzem smislu) i tumaca za pismene izjave (prevodilac). Tumac je jedan, a imenuje ga organ kod koga tumaci. Ako tumac nije ranije zaklet, polozice zakletvu da ce vjerno prenijeti pitanja koja se svjedoku upucuju i izjave koje on bude davao. Pravilo je da svjedok koji je gluv ili nijem i ne zna citati i pisati daje zakletvu, odnosno izjavu preko tumaca. U postupku prema maloljetniku tumac se odreduje ako ne poznaje jezik na kome se vodi postupak. Troskovi za tumace ulaze u troskove krivicnog postupka. Tumaci moraju biti strucni, o cemu se vodi racuna prilikom utvrdivanja stalnog spiska tumaca. Odredbe o tumacima sadrzane su u pravilnicima o stalnim sudskim tumacima i dopunjuju se shodnom primjenom odredaba zakona o krivicnom postupku o vjestacima. d) Strucni saradnici i pripravnici. Pored sudija koji neposredno vrse sudijsku funkciju, u sudovima postoji potreban broj sudijskih pomocnika, tj. strucnih saradnika i sudijskih pripravnika. Broj strucnih saradnika i sudijskih pripravnika u sudu utvrduje se aktom unutrasnje organizacije i sistematizacije radnih mjesta. U siri krug sudijskih pomocnika, osim strucnih saradnika i sudijskih pripravnika, spada i odreden broj radnika koji obavljaju administrativne, tehnicke i druge poslove u sudu. Strucni saradnik u sudu moze biti samo diplomirani pravnik sa polozenim pravosncmim ispitom. Posto ima polozen pravosudni ispit, predvideno je da strucni saradnik pomaze sudiji u vrsenju sudijske funkcije. Konkretnije, on vrsi analizu pravnih pitanja, priprema predmete za sudenje, te obavlja, samostalno ili pod nadzorom i po uputstvima sudije, druge strucne poslove predvidene zakonom ili pravilnikom. Pored strucnih saradnika, u sudovima postoji potreban broj sudijskih pripravnika. Za sudijskog pripravnika moze biti primljen diplomirani pravnik koji ipunjava opste uslove za sticanje svojstva radnika u drzavnim organima. Predvideno me da se pripravnik prima na odredeno vrijeme, a najduze na dvije godine. On, pod nadzorom sudije ili strucnog saradnika, obavlja iste poslove kao i strucni saradnici, s tim sto ne moze donositi odluke u predmetima. Edukacija sudijskih pripravnika odvija se u skladu sa programom pocetne

66

obuke, koji utvrduje Centar za edukaciju sudija i tuzilaca FBiH, odnosno Centar za edukaciju sudija i tuzilaca RS. Sudovi mogu primati na praksu i pripravnike-volontere. Odredbe zakona se odnose na sudijske pripravnike, shodno se primjenjuju i na pripravnike-volontere. Pripravnicimavolonterima za vrijeme obavljanja prakse ne pripada naknada za rad, niti druga prava, osim ako posebnim zakonom nije drukcije odredeno, odnosno imaju pravo na zdravstveno osiguranje i osiguranje za slucaj nesrece na poslu. e) Organi starateljstva, o kojima je bilo rijeci u izlaganju o sporednim procesnim subjektima, kao pomocnim sudskim organima. f) OvIasceno sluzbeno lice je "lice koje ima odgovarajuca ovlascenja unutar policijskih organa u BiH, ukljucujuci Drzavnu agenciju za istrage i zastitu, Drzavnu granicnu sluzbu, sudsku i finansijsku policiju, kao i unutar carinskih organa, poreskih organa i organa vojne policije u BiH". Rijec je, dakle, o razlicitim organima koji funkcionisu na razlicitim nivoima, pocev od drzavnog, zatim entitetskih, pa do Brcko Distrikta. U pojedinim slucajevima pominje se iskljucivo policijski organ,a u nekim (naredba za dovodenje) pominje se iskljucivo sudska policija. Pri pokusaju definisanja pojma policijskih organa, paznju treba obratiti na sadrzaj ovlascenja pojedinih drzavnih organa koji se bave raznim vidovima suzbijanja kriminala. Pri tome, jasno je da to nisu svi organi koji u svim nazivu imaju rijec "policija" (misli se na sudsku policiju, finansijsku policiju i vojnu policiju). Mada su i to. u sirem smislu, policijski organi, njihova funkcija je ipak limitirana u odnosu na organe unutrasnjih poslova. Ta limitacija odnosi se ponajvise na pitanje stvarne nadleznosti (npr. otkrivanje i istrazivanje finansijskog kriminala od strane finansijske policije), ali i na djelokrug (npr. organi vojne policije). Zato pod policijskim organima treba podrazumijevati iskljucivo ovlascena sluzbena lica ministarstava unutrasnjih poslova. Poslovi iz nadleznosti Drzavne agencije za istrage i zastitu (SIPA) obuhvataju: - sprecavanje, otkrivanje i istraga krivicnih djela iz nadleznosti Su BiH, a posebno organizovanog kriminala, terorizma, ratnih zlocina, trgovine ljudima i drugih krivicnih djela protiv covjecnosti i vrijednosti zasticenih medunarodnim pravom, kao i "teskog finansijskog kriminala - prikupljanje obavjestenja i podataka o navedenim krivicnim djelima, kao i pracenje i analiza bezbjednosne situacije i pojava koje pogoduju nastanku i razvoju kriminaliteta - pruzanje pomoci Sudu BiH i Tuzilastvu BiH u prikupljanju obavjestenja, kao i izvrsavanje naloga Suda BiH i glavnog tuzioca BiH; - fizicka i tehnicka zastita lica, objekata i druge imovine zasticene po Zakonu o Drzavnoj agenciji za istrage i zastitu - zastita svjedoka - sprovodenje medunarodnih sporazuma o policijskoj saradnji i drugih medunarodnih instrumenata u njenoj nadleznosti - kriminalisticka ekspertiza - ostali poslovi propisani zakonom i drugim propisima g) Drzavna granicna sluzba (DGS) je uspostavljena radi obavljanja policijsiih poslova vezanih za nadzor i kontrolu prelaska granice BiH i drugih poslova propisanih zakonom. U nadleznosti drzavne granicne sluzbe su poslovi: 1) sprovodenje odredaba Zakona o nadzoru i kontroli prelaska drzavne granice, kako je utvrdeno Zakonom o Drzavnoj granicnoj sluzbi; 2) sprovodenje odredaba Zakona i kretanju i boravku stranaca i azilu, kako je to utvrdeno Zakonom o Drzavnoj granicoj sluzbi; 3) sprecavanje, otkrivanje i istrazivanje krivicnih djela koja su propisana krivrcnim zakonima u BiH, kada: a) su ta djela usmjerena protiv zbjednosti drzavne granice ili protiv izvrsenja poslova i zadataka iz nadleznosti DGS-a b) se ta krivicna djela moraju goniti u skladu sa odredbama o zloupotrebi javnih isprava koje sluze kao dokaz identiteta, o putnoj ispravi i obavezi posjedovanja vize, odredbama o

67

kretanju i boravku stranaca i azilu, ukoliko su ucinjena prilikom prelaska granice ili su direktno vezana za prelazak drzavne granice c) ta krivicna djela obuhvataju prevoz robe preko drzavne granice ciji promet nije dopusten, robe bez sluzbenog odobrenja ili u slucaju krsenja vazece zabrane, ukoliko je DGS-u dodijeljena duznost nadzora takvog odobrenja i zabrana na osnovu drugog propisa ili administrativnog sporazuma sa organima odgovornim za takvo gonjenje; 4) sprecavanje, otkrivanje i istrazivanje drugih krivicnih djela na zahtjev nadleznog organa 5) precavanje, otkrivanje i istrazivanje prekrsaja koji su propisani Zakonom nadzoru i kontroli prelaska drzavne granice, Zakonom o kretanju i boravku stranaca,azilu i drugim propisima kao i drugih prekrsaja na zahtjev nadleznog organa 6) preduzimanje mjera zastite vazdusnog civilnog saobracaja i bezbjednosti prostorija medunarodnih aerodroma u BiH; 7) izvrsavanje i drugih poslova propisanih zakonom i drugim propisima h) Sudska policija pribavlja informacije, pruza pomoc sudovima i tuzilastvima u izvrsavanju sudskih naredbi za prinudno dovodenje svjedoka i osumnjicenih, odnosno optuzenih lica, sprovodi osudena lica u ustanovu za izvrsenje sankcija po naredbi suda, odrzava red u sudnici i bezbjednost sudija i drugih lica zaposlenih u sudu, interno obezbjeduje zgradu suda, te izvrsava druge sudske naloge. Ona izvrsava naloge suda koji seodnose na pretres imovine i lica, privremeno oduzimanje predmeta, obezbjedenje provodenja izvrsnih naloga suda, kao i drugih naloga suda ciji je cilj uspjesno odvijanje sudskog postupka. i) Finansijska policija obavlja sirok spektar poslova i zadataka koji se odnos na: 1) kontrolu zakonitosti, ispravnosti i blagovremenosti obracuna i uplate drzavnih prihoda, javnih prihoda i prihoda iz posebnih fondova pravnih lica; 2) kontrolu o ostvarivanja i iskazivanja knjigovodstva, odnosno poreskih prijava prometa robe i usluga, prihoda, plata i drugih elemenata od znacaja za utvrdivanje javnih prihoda; 3) kontrolu prijavljivanja imovine i nekretnina koje podlijezu oporezivanju; 4) kontrolu kupovine dionica ili udjela prilikom pretvaranja drzavnog vlasnistva, i dr. j) Carinski organi kao ovlascena sluzbena lica) mogu: 1) traziti potrebne ii formacije od gradana 2) izvrsiti pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga, 3) za neophodno vrijeme ograniciti kretanje na odredenom prostoru; 4) da preduzmu potrebne mjere u vezi s utvrdivanjem istovjetnosti lica i predmeta 5) da u prisustvu odgovornog lica obave pregled odredenih objekata, prostorija i prostora pravnih lica i ostvare uvid u odredenu dokumentaciju, kao i da preduzmu druge neophodne mjere i radnje; 6) da privremeno oduzmu predmete za koje se pretpostavlja da su posluzili za izvrsenje carinskog krivicnog 7) da po naredbi izvrse pretresanje stana i lica 8) da privremeno zadrze lica 9) da obave odredene radnje uvidaja i 10) da podnesa izvjestaj nadleznom tuzilastvu. Carinski sluzbenici mogu provoditi vecinu mjera i radnji kao i policijski sluzbenici, s tim sto su limitirani na carinska krivicna djela. Ovlascena sluzbena lica poreskog organa mogu: 1) u postupku otkrivanja. istrazivanja, sprecavanja i prijavljivanja poreskih krivrcnih djela preduzima: odgovarajuce mjere i radnje, u skladu sa ovlascenjima policijskih organa; 2) saradivati sa organima nadleznim za provodenje istraga radi otkrivanja korupcije u poreskim organima 3) pozivati bilo koje lice radi davanja izjave i predocavanja dokumentacije potrebne za provodenje poreskih zakona; 4) ulaziti u svaki posjed ili prostorije gdje se cuvaju ili mogu cuvati knjige i evidencije ili drugi predmeti potrebni za provodenje poreskih zakona

68

S obziromna to da u BiH ne postoje vojna tuzilastva i vojni sudovi, novim krivicnim procesnim zakonodavstvom predvideno je da pred civilnim pravosudem postupaju i organi vojne policije. U skladu s tim, oni imaju status ovlascenih sluzbenih lica. Pomocnici procesnih subjekata Pomocnici tuzioca su ovlascena sluzbena lica, organi starateljstva, drugi drzavni organi od kojih on moze traziti pravnu pomoc i strucni saradnici i pripravnici u tuzilastvu. Strucni pomagac osumnjicenog, odnosno optuzenog je branilac, cija aktivnost pedstavlja formalnu odbranu. TRECA LICA U KRIVICNOM POSTUPKU Osim do sada pomenutih, u krivicnom postupku ucestvuju i treca lica (medu njima su najvazniji svjedoci i vjestaci) ili ona samo prisustvuju krivicnom postupku (publika, novinari, posmatraci nevladinih organizacija, domacih i medunarodnih). Za ishod postupka to su pravno nezainteresovana lica, ciji polozaj zakon odreduje propisujuci njihove obaveze, prava i ovlascenja. Oni sluze kao sredstva za utvrdivanje cinjenica vaznih za donosenje sudske odluke ili predstavljaju neku vrstu spontane ili organizovane javne kontrole sudskog rada i tome slicno. PREDMET KRIVICNOG POSTUPKA Pojam i vrste predmeta krivicnog postupka Predmet krivicnog postupka je materija o kojoj se raspravlja u postupku i o kojoj sud treba da donese odluku. Svaki krivicni postupak mora imati makar jedan osnovni predmet, uz koji mogu da se jave i jedan ili vise sporednih (akcesornih. eventualnih) predmeta postupka. Osnovni predmet krivicnog postupka je raspravljanje jednog konkretnog krivicnopravnog odnosa nastalog izvrsenjem krivicnog djela izmedu drustvene zajednice predstavljene drzavom i osumnjicenog, odnosno optuzenog. Osnovni predmet krivicnog postupka je krivicna stvar (causa criminalis), odnosno ustanovljenje da li je izvrseno krivicno djelo, da li je optuzeni kriv i da li su ispunjeni zakonski uslovi za izricanje krivicne sankcije. Sporedni predmet krivicnog postupka pripada drugoj grani prava, a ne krivicnopravnoj, a u krivicnom postupku javlja se, eventualno, uz osnovni predmet postupka. U krivicnom postupku se o sporednom predmetu raspravlja i odlucuje zbog veze koja postoji izmedu sporednog i osnovnog predmeta krivicnog postupka, jer bi se o predmetima te vrste, inace, odlucivalo u drugim sudskim ili nesudskim postupcima. Ako bi krivicni postupak imao neogranicen broj sporednih predmeta, to bi bilo od stete za sudenje osnovnih predmeta krivicnog postupka, koji se mogu suditi samo u krivicnom postupku. Zbog toga se mogucnost sudenja nekrivicnih stvari u krivicnom postupku svodi na manji broj najznacajnijih slucajeva. Predmet krivicnog postupka su samo krivicna djela, ne i prekrsaji, koji su regulisam zakonima o prekrsajima. Ne postoji mogucnost spajanja u jedan postupak i sudenja pred jednim organom za krivicno djelo i prekrsaj. KONEKSITET PREDMETA KRIVICNOG POSTUPKA Pojam koneksiteta odnosi se na uzajamnu vezu predmeta krivicnog postupka, sto moze imati vise osnovnih ili glavnih predmeta u odredenoj medusobnoj u krivicnom postupku moze se pojaviti jedan ili vise sporednih predmeta zbog njihove veze sa glavnim predmetom postupka. U ovim slucajevima medusobna veza sta krivicnog postupka proizvodi vise procesnopravnih posljedica, od kojih je najznacajnija mogucnost da se presude u jedinstvenom krivicnom postupku. Moguca je veza krivicnih stvari medusobno (homogeni koneksitet), ali i veza izmedu krivicnih stvari i stvari nekrivicne prirode (heterogeni koneksitet).

69

Homogeni koneksitet (veza krivicnih stvari medusobno) Ovaj koneksitet postoji kada se u dva ili vise krivicnih slucajeva podudaraju njihovi subjektivni ili objektivni elementi, tj. u svakom od ovih slucajeva isti je osumnjiceni, odnosno optuzeni ili krivicno djelo. Prema vezi koja postoji izmedu vise krivivicnih djela, odnosno vise ucinilaca, ovaj koneksitet moze biti subjektivni, objektivni ili mjesoviti. 1) Subjektivni (personalni) koneksitet (concursus delictorum) postoji kada jedno lice optuzeno za vise krivicnih djela. Koneksitet je subjektivan jer je veza izmedu predmeta postupka uspostavljena preko zajednicke licnosti izvrsioca, a izmedu samih krivicnih djela nikakve veze. Sa subjektivnim koneksitetom izjednacen je i slucaj kada je osteceni istovremeno izvrsio krivicno djelo prema osumnjicenom, odnosno optuzenom, gdje se kao osnov za spajanje postupka uzima prirodno jedinstvo dogadaja (forum reconventionis). Najvazniji razlog za spajanje je ovdje zajednica dokaza. 2) Objektivni (realni) koneksitet (consursus plurium ad delictum) postoji kada je vise lica, koja su u medusobnoj vezi (saizvrsioci, podstrekaci ili pomagaci), optuzeno za zajednicko krivicno djelo. U ovom slucaju veza izmedu vise posebnih predmeta ostvaruje se preko zajednickog krivicnog djela. Ove odredbe imaju posebnu vaznost u slucaju pripadnika zlocinacke organizacije, ali takode i onda to u izvrsenju djela ucestvuje vise ucinilaca kao skupina ljudi, grupa ljudi, organizovana grupa ljudi i organizovana grupa kriminalaca. 3) Mjesoviti koneksitet postoji kada je vise lica optuzeno za izvrsenje vise krivicnih djela, ali samo ako izmedu izvrsenih krivicnih djela postoji medusobna veza. Veza medu krivicnim djelima je stvarna, a ne pravna, i ona je quaestio facti. Procesni uticaj koneksiteta nastupa, po pravilu, po diskrecionoj ocjeni suda. Ukoliko do toga uticaja dode, on se manifestuje u spajanju krivicnih stvari u jedinstven postupak (sto moze dovesti do primjene posebnih pravila o vanrednoj nadleznosti i u izboru vrste postupka). Spajanje se, po pravilu. vrsi i donosi - jedna presuda u slucaju subjektivnog koneksiteta, kada isto lice odgovara za vise krivicnih djela; u slucaju kada je osteceni ucinio istovremeno krivicno djelo prema osumnjicenom, odnosno optuzenom; u slucaju objektivnog koneksiteta, tj. kada je u izvrsenju istog djela ucestvovalo vise lica u svojstvu izvrsilaca ili saucesnika, prikrivaca, pomagaca poslije izvrsenog djela. neprijavljivanja pripremanja ili izvrsenja krivicnog djela ili ucinioca. Spajanje predmeta ili provodenje jedinstvenog postupka i donosenje jedne presude moguce je samo u slucaju kada je vise lica optuzeno za vise krivicnih djela, a izmedu izvrsenih krivicnih djela postoji medusobna veza. Prijedlog za spajanje postupka mogu dati stranke i branilac, ali sud moze i bez takvog prijedloga po sluzbenoj duznosti odluciti da se izvrsi objedinjavanje postupka i provede jedinstveni postupak. Spajanje u jedan postupak radi izricanja jedne presude moguce je kod prvostepenog suda sve do zavrsetka glavnog pretresa. Spajanje postupka nikada nije obavezno, ali ako se donese odluka o spajanju postupaka, onda se provodi jedinstveni postupak i donosi jedna presuda. Od toga postoji izuzetak ako se u meduvremenu, prije donosenja presude, promijene okolnosti zbog kojih postupak treba razdvojiti. Prije glavnog pretresa rjesenje o spajanju postupka donosi vijece. Ukoliko se u odvojenim postupcima vode glavni pretresi, rjesenje o spajanju postupka donosi sudija, odnosno vijece, a funkcionalna nadleznost za njegovo donosenje se odreduje prema najtezem krivicnom djelu. Protiv rjesenja o spajanju postupka nije dozvoljena zalba, ali se ono moze pobijati u zalbi na presudu. Spajanje postupka prema maloljetniku sa postupkom protiv punoljetnih lica i njegovo sprovodenje po opstim odredbama ovog zakona moguce je samo ako je to neophodno za svestrano razjasnjenje stvari. Rjesenje o tome donosi sudija za maloljetnike nadleznog suda, na obrazlozeni prijedlog tuzioca, a protiv ovog rjesenja nije dozvoljena zalba. Sud koji je nadlezan moze iz vaznih razloga ili razloga cjelishodnosti do zavrsetka glavnog pretresa odluciti da se postupak za pojedina krivicna djela ili protiv pojedinih optuzenih

70

razdvoji i posebno dovrsi. To se desava u slucajevima kada vise nema razloga zbog kojih je spajanje izvrseno ili u se pojavili drugi razlozi koji cine da spajanje vise nije pogodno ili nije moguce. Do tada slozeni i jedinstveni proces prestaje da bude slozen i jedinstven i razbija se u pojedine procese ili postaje samo manje slozen i jedinstven na taj nacin sto u jedinstvenom procesu ostaje i dalje vise krivicnih stvari, ali se njihov broj smanjuje razdvajanjem pojedinih stvari ili grupa stvari. Rjesenje o razdvajanju postupka donosi sudija, odnosno vijece po saslusanju stranaka i branioca. Protiv rjesenja kojim je odredeno razdvajanje postupka ili kojim je odbijen prijedlog a razdvajanje postupka nije dozvoljena zalba, ali stranke i branilac mogu to rjesenje pobijati u zalbi na presudu. HETEROGENI KONEKSITET (VEZA KRIVICNOG I NEKRIVICNOG PREDMETA KRIVICNOG POSTUPKA) U krivicnom postupku moze se raspravljati i odlucivati, osim o osnovnom predmetu (causa criminalis), i o odredenom sporednom predmetu, koji nema krivicni karakter, ali je sa osnovnim predmetom u odredenoj vezi. Zakon omogucava da se uz osnovni ili glavni predmet krivicnog postupka mogu rjesavati odredeni imovinskopravni zahtjevi (povracaj stvari, ponistaj odredenog pravnog posla i naknada stete), troskovi postupka i prejudicijalna pitanja. Van tih slucajeva nije moguce uz krivicnu kumulirati nekrivicnu stvar, iako je to nekad logicno i iako stranke traze takvo spajanje ili na to pristaju. Spajanje nekrivicne stvari sa krivicnom nekada je obavezno. Odlucivanje o troskovima krivicnog postupka moze se vrsiti samo u krivicnom postupku, jer nema drugog postupka u kome bi se o tome odlucivalo. Odlucivanje o troskovima krivicnog stupka zbog toga je obavezan sporedni predmet krivicnog postupka. Nasuprot tome, imovinskopravni zahtjev i prejudicijalna pitanja su fakultativni sporedni predmeti krivicnog postupka, koji se mogu raspraviti u tom postupku, uz mogucnost da budu rijeseni u drugim odgovarajucim postupcima. Imovinskopravni zahtjev Krivicno djelo, osim krivicnopravnih, proizvodi i druge, najcesce gradanskopravne posljedice. Mnogobrojne posljedice izvrsenog krivicnog djela manifestuju se, prije svega, u steti nanijetoj dobrima drugih pravnih i fizickih lica. U takvim slucajevima krivicno djelo u sebi sadrzi i gradanskopravni delikt, koji ostecenom daje pravo da, uz krivicnopravni, postavi i imovinskopravni zahtjev. Iako se zahtjevi takve prirode redovno raspravljaju u parnicnom postupku, zakon o krivicnom postupku dozvoljava da budu postavljeni, uz osnovni predmet, i u krivicnom postupku. Takvo pridruzivanje pociva na okolnosti da su cesto pravno relevantne cinjenice krivicnog djela i krivnje istovremeno pravno relevantne za gradanskopravnu, najcesce odstetnu, odgovornost ucinioca krivicnog djela. Stoga je u interesu procesne ekonomije da krivicni sud, kada vec utvrduje te cinjenice odlucuje o krivnji, istovremeno odluci i o gradanskopravnoj odgovornosti, te najcesce i steti koja potice iz krivicnog djela.Takav nacin odlucivanja, medutim, ne mijenja karakter gradanskopravne tuzbe, bez obzira na to sto se presuduje pred krivicnirn sudom. Uz odredene modifikacije u postupku ostvarivanja, zahtjev ostaje gradanska tuzba koju krivicni sud rjesava primjenom gradanskog materijalnog prava, odlukom koja ima sve karakteristike gradanske presude. Prema pravnoj prirodi, to je i gradanski predmet za koji vrijede pravila gradanskog prava, uz posebne odredbe zakona o krivicnom postupku. Mogucnost ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku ima visestruke prednosti. Prije svega, postupak je jeftiniji, jer umjesto dva odvojena postupka vodi se jedan jedinstven. Postupak ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku je brzi i jednostavniji, bez slozenih podnesaka koji se traze u parnicnom postupku. Pored toga, spajanje je korisno i zbog manje mogucnosti pojave protivrjecnosti u odlukama o krivicnoj i

71

gradanskoj stvari nego kada se postupak vodi odvojeno. Zrtvi krivicnog djela ujedno se time omogucuje brze obestecenje nego kad bi morala najprije cekati na pravnosnazno okoncanje krivicnog postupka pa tek onda mogla protiv osudenog ucinioca krivicnog djela pokrenuti gradansku parnicu. Realizacija imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku ima, medutim. i stetnih efekata na sam krivicni postupak. Raspravljanje o imovinskopravnom zahtjevu nerijetko, pogotovo ako nicim nije uslovljeno, dovodi do odugovlacenja postupka o glavnoj stvari, prijeteci da glavni predmet bude potisnut u drugi plan, a sam postupak izgubi svoja krivicnopravna obiljezja. Zbog toga se propisuje niz ogranicenja ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku, a u zakonu o krivicnom postupku ta ogranicenja su sljedeca: a) Imovinskopravni zahtjev koji je nastao usljed izvrsenja krivicnog djela raspravice se na prijedlog ovlascenog lica u krivicnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlacio ovaj postupak. O imovinskopravnom zahtjevu odlucuje se samo uz uslov (pozitivni uslovi da je ovlasceno lice podnijelo imovinskopravni zahtjev i (negativni uslov) da se time bitno ne odugovlaci krivicni postupak. b) O podnesenom imovinskopravnom zatjevu sud moze odluciti samo u presudi kojom se optuzeni oglasava krivim. Ako krivicni postupak zavrsi rjesenjem o obustavi postupka, oslobadajucom presudom ili presudom kojom se optuzba odbija, uputice se,osteceni da imovinskopravni zahtjev moze ostvarivati u parnici. c) Ako podaci krivicnog postupka ne pruzaju pouzdan osnov za potpuno ili djelimicno presudenje, sud ce ostecenog uputiti imovinskopravni zahtjev moze da ostvaruje u parnici. d) Sud neod lucuje o imovinskopravnom zahtjevu prema maloljetniku, osim ako nije prema njemu izrekao kaznu maloljetnickog zatvora. e) Odlucivanju o imovinskopravnom zahtjevu data je forma koja omogucava da se postupak pravnih jekova uprosti i iskljuci svaka zalba ostecenog protiv odluke o imovinskopravnom ihtjevu. Sud ne moze odbiti postavljeni imovinskopravni zahtjev ni onda kada je on nesumnjivo neosnovan, vec samo podnosioca uputiti na parnicu, u cjelini ili djelimicno. Upucivanje na parnicni postupak ne predstavlja meritornu odluku, vec samo premjestanje predmeta spora u drugu sudsku jurisdikciju. zbog toga osteceni u povodu odluke krivicnog suda o imovinskopravnom zahtjevu nikada nema interes za izjavom zalbe f) Od svih mnogobrojnih imovinskopravnih potrazivanja, koja bi se u slucajevima izvrsenja krivicnih djela mogla postaviti u krivicnom postupku, dozvoljena su samo tri: za naknadu stete, povracaj stvari ili ponistaj odredenog pravnog posla. Drugi imovinskopravni zahtjevi npr. utvrdivanje nedostojnosti za nasljedivanje, opozivanje testamenta, ponistaj braka si.) ne mogu se ostvarivati u krivicnom postupku. Predmet imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku Postavljanje imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku moguce je samo u taksativno odredenim slucajevima, ne za svaku gradansku stvar, koneksnu krivicnoj. To su zahtjevi koji se odnose na naknadu stete, povracaj stvari ili ponistaj odredenog pravnog posla, a oni se mogu kumulirati. Radi se o nadleznosti suda ratione materiae. Drugi imovinskopravni zahtjevi ne mogu se postavljati u krivicnom postupku. Imovinskopravni zahtjev koji je predmet pripojenog postupka mora da potice iz krivicnog djela i da ga postavi zakonom ovlasceno lice. Pored toga, imovinskopravni zahtjev u krivicnom postupku moze se staviti samo ako je njegovo ostvarivanje moguce u parnicnom postupku, a ne i u nekom drugom postupku. Obaveza ispunjenja postavljenog imovinskopravnog zahtjeva mora da pada na optuzenog. Postavljanje imovinskopravnog zahtjeva poteklog iz krivicnog djela, koji po posebnom zakonskom propisu tereti neko trece lice, a ne ucinioca krivicnog djela, ne moze se postaviti u krivicnom postupku. Povracaj stvari Povracaj stvari se odnosi na svojinu, drzavinu ili detenciju stvari oduzetih krivicnim djelom i predstavlja neposredan i najpotpuniji oblik obesteceni (obestecenje u naturi, umjesto

72

obestecenja po vrijednosti). Povracaj stvari u korist ovlascenog lica moze se izreci samo ako je u krivicnom oostupku postavljen zahtjev u tom smislu, ne i po sluzbenoj duznosti. Povracaj stvari sud moze narediti samo ako utvrdi da je stvar prije izvrsenja bila kod ostecenog po nekom pravnom osnovu i da se u vrijeme dosudenja nalazi kod optuzenog ili kod nekog ucesnika na glavnom pretresu ili kod lica kome su je oni dali na cuvanje. Povracaj stvari predstavlja potpuni restitutio in integrum slucaju ako ovlasceni na imovinskopravni zahtjev moze dokazati da je bio vlasnik posjednik ili zakoniti drzalac stvari koja mu je krivicnim djelom oduzeta, te da se stvar nalazi kod optuzenog, nekog drugog ucesnika krivicnog djela ili lica kome su oni dali stvar na cuvanje (ako ju je optuzeni unistio ili dalje otudio, moze se trazi samo naknada stete). Ne trazi se da je u pitanju svojina, dovoljni su i zakonita drzavina ili detencija. Ako je stvar po nekom punovaznom osnovu kod treceg lica, a optuzenog se moze traziti samo naknada stete. Da bi krivicni sud mogao dosuditi ovi vrstu imovinskopravnog zahtjeva, trazi se, isto tako, da je stvar ostala ista (in specis) po vrsti i po namjeni, kao u vrijeme izvrsenja krivicnog djela. Ne moze se dosuditi povracaj stvari koju je optuzeni preradio i pretvorio u drugu stvar, ali osteceni moze tada traziti i dobiti naknadu stete. U krivicnom postupku sud samo raspravlja a povracaju stvari koja se tice osumnjicenog, odnosno optuzenog i ostecenog. Spor o predmetu izmedu ostecenog i treceg lica ili izmedu trecih lica raspravlja se u parnicnom postupku. Moze se traziti samo povracaj stvari koje su pripadale ostecenom, ali ne i povracaj stvari koje su pribavljene novcem protivpravno pribavljenim od ostecenog. Ako se vise ostecenih spore o svojini stvari, uputice se na parnicu, a sud ce ukrivicnom postupku odrediti samo cuvanje stvari kao privremenu mjeru obezbjedenja. Ponistaj odredenog pravnog posla Ako se imovinskopravni zahtjev odnosi na ponistaj odredenog pravnog posla. a sud nade da je zahtjev osnovan, izreci ce u presudi potpuni ili djelimicni ponistaj tog pravnog posla, s posljedicama koje otuda proisticu, ne dirajuci u prava trecih lica. Ponistaj pravnog posla u krivicnom postupku moze se traziti samo ako je on imovinskopravni, a nastao je neposredno usljed izvrsenja krivicnog djela. Ponistaj pravnog posla moze se zahtijevati ako je zbog krivicnog djela nastao kakav posao imovinskopravnog karaktera (npr. optuzeni je silom naveo ostecenog na ije ugovora o prodaji kuce). Potpun ili djelimican ponistaj pravnog posla, sa pravnim posljedicama ponistaja, koje sud izrice presudom, ne moze dirati u prava trecih lica, jer ta lica ne ucestvuju ni u krivicnom ni u pripojenom postupku i zbog toga nemaju mogucnost zalbe na presudu. U odnosu na treca lica, ponistaj pravnog posla i odredivanje pravnih posljedica koje iz toga proizilaze moze se postici samo u parnici. lsto tako, nametanje protivobaveze ostecenom u krivicnom postupku je moguce zbog toga sto lice koje je postavilo imovinskopravni zahtjev nema u krivicnom postupku mogucnosti zalbe protiv presude. Za ovu situaciju su zato ca dva rjesenja: ne raspraviti imovinskopravni zahtjev vec uputiti na parnicu ili raspraviti stvar ukoliko se ona tice obaveze optuzenog, a ostaviti da on u parnici trazi ostecenog ono sto mu po odredbama imovinskog prava pripada. Krivicni sud ne moze u krivicnom postupku ponistavati upravne akte zasnovane na krivicnim djelima. Povodom presude kojom je optuzeni oglasen krivim, akte ponistava nadlezni drzavni organ u odgovarajucem upravnom ili drugom postupku. Isto tako, u krivicnom postupku za krivicno djelo dvobracnosti ne moze se ponistiti brak, iako je i to pravni posao nastao izvrsenjem krivicnog djela, ali ne i pravni posao iz oblasti imovinskog prava. Naknada stete lzvrsenjem krivicnog djela u svakom slucaju nastaje stetna posljedica. U nekim slucajevima ta steta pogada ne samo licnost, nego i imovinu ostecenog, sto daje pravo na njenu naknadu u krivicnom postupku. Prema Zakonu o obligacionim odnosima, steta je umanjenje drustvenih sredstava ili necije imovine (obicna steta) ili sprecavanje njihovog uvecanja koje se moglo osnovano ocekivati (izmakla dobit), kao i nanosenje drugome fizickog ili psihickog

73

bola ili straha (nematerijalna steta). U pravnoj teoriji steta se definise kao negativna razlika izmedu iznosa imovine koju ima ostecenik i iznosa imovine koju bi imao da ta imovina nije smanjena stetnim dogadajem ili, jednostavno, kao umanjenje imovine. Ako je protivpravnom radnjom ostecena imovina, kakav imovinski interes, odnosno fizicki integritet nekog lica, tada je rijec o materijalnoj steti, a ako je takvom radnjom povrijedeno neko nematerijalno dobro ostecenog, onda se radi o nematerijalnoj steti. Osteceni krivicnim djelom ima pravo na naknadu svih ovih steta. Naknada neimovmske stete je specificna naknada koja se ne sastoji u uspostavljanju jednog ranijeg stanja, vec u davanju imovinske satisfakcije koja treba da pruzi ostecenom zadovoljenje koje ce kompenzirati trpljenja koja je imao ili koja jos traju. Ova naknada dosuduje se za pretrpljene fizicke bolove, za pretrpljene dusevne bolove, naruzetiosti, povrede ugleda, casti, slobode i prava licnosti, kao i za pretrpljeni strah Naknada za nematerijalnu stetu je novcana ili moralna (objavljivanje presude ispravke, povlacenje izjave kojom je povreda ucinjena i tome slicno). U svim slucajevima, naknada koja se trazi moze poticati direktno iz krivicnog djela i zasnivati se na interesu koji je zasticen zakonom. Subjekti imovinskopravnog odnosa Kada se u krivicnom postupku postavi imovinskopravni zahtjev, uz osnovni krivicnoprocesni odnos razvija se i poseban imovinski procesnopravni odnos izmedu lica ovlascenog na postavljanje imovinskopravnog zahtjeva i lica prema kome se zahtjev moze postaviti. Pitanje aktivne i pasivne legitimacije i procesne sposobnosti za raspravljanje imovinskopravnog zahtjeva mora prethodno da raspravi krivicni sud. 1) Lice ovlasceno na podnosenje imovinskopravnog zahtjeva. Pravo postavljanja imovinskopravnog zahtjeva ima osteceni u tzv. adhezionom postupku koji se pridruzuje krivicnom postupku. Pravo na podnosenje imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku ne vezuje se samo za licnost ostecenog krivicnim djelom, vec se priznaje svakom lieu koje je ovlasceno da takav zahtjev ostvaruje u parnici. Imovinskopravni zahtjev u krivicnom postupku ne moze ostvarivati osteceni, ako nije ovlascen da takav zahtjev postavi u parnici i obrnuto - moze ga postaviti lice koje nije osteceni, ako je ovlasceno da takav zahtjev podnese u parnici. Zbog toga se u zakonu govori o lieu ovlascenom na podnosenje imovinskopravnog zahtjeva, a ne ostecenom kao subjektu imovinskopravnog odnosa. Osteceni se ne javlja sa ovim zahtjevom kada u smislu gradanskog prava nema osnov za takvo potrazivanje ili ga je prenio na drugog ili vec ostvario ili ga ostvaruje u parnicnom postupku. Umjesto ostecenog, u svojstvu ove stranke mogu se javiti nasljednici ostecenog ili druga lica na koja je osteceni za zivota svoje imovinskopravno potrazivanje prenio nekim pravnim poslom, ako je nasljedlvanje i ustupanje potrazivanja ove vrste moguce prema propisima obligacionog prava. U slucaju smrti nekog lica, sud moze dosuditi clanovima njegove uze porodice (bracni drug, djeca i roditelji) i braci i sestrama (ako je izmedu njih i umrlog postojala trajnija zajednica zivota) pravicnu naknadu za njihove dusevne bolove. U slucaju narocito teskog invaliditeta nekog lica, sud moze dosuditi ovu naknadu i njegovom bracnom drugu,djeci i roditeljima. Pored toga, lice koje je poginuli izdrzavao ili redovno pomagao, kao i ono koje je po zakonu imalo pravo zahtijevati izdrzavanje od poginulog, ima pravo na naknadu stele koju trpi gubitkom izdrzavanja, odnosno pomaganja. U svim slucajevima kada se umjesto ostecenog pojavljuje neko drugo lice sa ovlascenjem da postavi imovinskopravni zahtjev, osteceni (ako postoji) ima status sporednog procesnog subjekta. Isto tako, lice na koje je pravnim poslom sa ostecenim preslo ovlascenje za ostvarivanje imovinskopravnog zahtijeva, nema i ostala prava koja ostecenom pripadaju kao sporednom procesnom subjektu, jer su ona vezana iskljucivo za licnost ostecenog. 2) Lice prema kome se moze postaviti imovinskopravni zahtjev. Prema nasem zakonu, imovinskopravni zahtjev moze se postaviti samo prema osumnjicenom, odnosno optuzenom. Ovo rjesenje je prihvaceno, jer se i krivicna i gradanska stvar koja iz nje proizilazi zasnivaju na istoj cinjenicnoj situaciji, pa lice koje krivicno odgovara, po pravilu,

74

odgovorno je i za imovinskopravni zahtjev proistekao iz krivicnog djela. Zbog toga se u zakonu ne pravi razlika izmedu osumnjicenog, odnosno optuzenog kao krivicno odgovornog i osumnjicenog, ocnosno optuzenog kao gradanski odgovornog. U slucajevima kada za stetu nastalu izvrsenjem krivicnog djela ne odgovara osumnjiceni, odnosno optuzeni, nego trece lice, i to prema odredbama imovinskog prava, imovinskopravni zahtjev moze se postaviti samo u parnicnom postupku. Tako, na primjer, roditelji maloljetnog ucinioca krivicnog djela, odnosno druga lica kojima je povjereno staranje o maloljetniku, odgovaraju pod odredenim uslovima (osim ako dokazu da je steta nastala bez njihove krivice) za stetu koju je maloljetnik prouzrokovao izvrsenjem krivicnog djela, pa se zahtjev ne moze postaviti u krivicnom postupku, ni prema osumnjicenom, odnosno optuzenom maloljetniku, ni prema lieu odgovornom za stetu. Takav zahtjev moze se postaviti samo u parnicnom postupku, a ne prema osumnjicenom, odnosno optuzenom u krivicnom postupku, niti eventualno prema osiguravajucem drustvu, bez obzira na njegovu odgovornost prema osumnjicenom, dnosno optuzenom kao osiguraniku. 3) Stranacka i procesna sposobnost stranaka imovinskopravnog odnosa. U imovinskopravnom odnosu pripojenom krivicnom postupku, kao stranke mogu se pojaviti lice ovlasceno na postavljanje imovinskopravnog zahtjeva i osumnjiceni, odnosno optuzeni. Stranacku sposobnost za postavljanje imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku ima lice sposobno da bude tuzilac u parnicnom postupku. Prema odredbama parnicnog postupka, lica koja nemaju procesnu sposobnost moraju biti zastupana u preduzimanju procesnih radnji, putem zakonskih zastupnika. Ako je !ice ovlasceno na postavljanje imovinskopravnog zahtjeva maloljetno, zastupaju ga roditelji ili staratelji, s tim sto je maloljetni ostecenik koji je navrsio 16 godina ovlascen da i sam daje izjave i preduzima radnje u postupku. Lica kojima je oduzeu poslovna sposobnost u postupku rade preko staratelja, a pravna lica preko svojih predstavnika. Ovlasceno lice koje je procesno sposobno za postavljanje imovinskopravnog zahtjeva moze raditi i preko punomocnika. U pogledu sposobnosti osumnjicenog, odnosno optuzenog, on ima tu sposobnost i u pripojenom procesnopravnom odnosu, ako je ima u krivicnom postupku, naravno pod uslovom da po propisima gradanskog prava odgovara za pricinjenu stetu. Ako za stetu odgovara neko drugi, osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze biti stranka ni u krivicnom ni u parnicnom postupku. Ako je osumnjicerni odnosno optuzeni stvarno nesposoban za preduzimanje procesnih radnji, radi suprotstavljanja imovinskopravnom zahtjevu, pravnu pomoc mu pruza branilac, koji je u tom slucaju obavezan. Postupak za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva Kao i u drugim sudskim postupcima, imovinskopravni odnos nastao izvrsenjem krivicnog djela ne mora se raspraviti ni u krivicnom postupku. Strankama je ostavljena mogucnost da svoje imovinskopravne odnose uopste, pa i one proistekle iz krivicnog djela, rasprave sporazumno, bez ucesca suda. Ako se, ipak, stranke odluce da takve imovinskopravne odnose traze sudskim putem, to mogu uciniti zasnivanjem imovinskopravnog spora pred parnicnim sudom ili postavljanjem tog zahtjeva u krivicnom postupku, da bi on bio rijesen uz glavnu krivicnu stvar, ukoliko nije odredeno drukcije. U oba slucaja raspravljanje o imovinskopravnom zahtjevu moguce je samo na inicijativu ovlascenog lica, a ne i po sluzbenoj duznosti. Medutim. postoji obaveza organa postupka da ako ovlasceno lice nije stavilo prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku do potvrdivanja optuznice, obavijesti ostecenog da se moze taj prijedlog staviti do zavrsetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za izricanje krivicnopravne sankcije. Ako su usljed krivicnog djela ostecena drustvena sredstva, a prijedlog nije stavljen, sud ce o tome obavijestiti organ ovlascen da se stara o zastiti tih sredstava. Ovlascena lica mogu do zavrsetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za izricanje krivicnopravne sankcije odustati od prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku i ostvarivati ga u parnici. Prenosenje zahtjeva iz jednog u drugi postupak ne povlaci nikakve stetne posljedice za ovlasceno lice. Ovlasceno lice koje je odustalo od ostvarivanja

75

imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku ne moze vise taj zahtjev postavljati u krivicnom postupku, osim ako zakonom nije drukcije odredeno. To lice, isto tako, moze u parnicnom postupku povuci tuzbu bez pristanka optuzenog prije nego sto je tuzba dostavljena tuzenom, ali i nakon dostave tuznom - sve do zakljucenja glavne rasprave, ako tuzeni na to pristane. Povlacenje tuzbe u parnicnom postupku je procesnopravna izjava upravljena sudu, kojom tuzilac masanifestuje svoju volju da odustaje od trazenja pravne zastite u pokrenutoj parnici, ali se time ne odrice trazenja pravne zastite u konkretnom predmetu. Tuzilac, dakle, u parnicnom postupku moze povuci tuzbu i svoj imovinskopravni zahtjev ostvarivati u knvicnom postupku, ali ne moze istovremeno zahtjev ostvarivati u krivicnom i pamicnom postupku. Ako je parnicni postupak u toku, krivicni sud ce rjesenjem konstatovati da osteceni nije ovlascen da imovinskopravni zahtjev postavi pred bivicnim sudom. Zahtjev koji je meritorno raspravljan u jednom postupku, ne moze k postaviti u drugom postupku. Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku podnosi se sudu. Prijedlog se moze podnijeti najkasnije do zavrsetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za izricanje krivicnopravne sankcije. Posto osteceni govori prije branioca i optuzenog, podrazumijeva se da bi se zahtjev morao postaviti prije tih govora. Propustanje ovog roka ima za posljedicu da se ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva moze traziti samo pred nadleznim parnicnim sudom. Lice ovlasceno na podnosenje prijedloga duzno je da odredeno oznaci svoj zahtjev i da podnese dokaze. Oznacavanje zahtjeva sastoji se u konkretizovanju koji se od oblika imovinskopravnog zahtjeva postavlja. To je potrebno, jer ovaj prijedlog zamjenjuje tuzbu parnicnog postupka, a sud se krece samo u granicama postavljenog zahtjeva. Sam osteceni, medutim, nije obavezan postavljenim zahtjevom i moze ga u toku postupka modifikovati prema izmijenjenoj situaciji. Tuzilac je duzan da prikupi dokaze i izvidi sta je potrebno za odlucivanje o imovinskopravnom zahtjevu vezanom za krivicno djelo. U pogledu stvarne i mjesne nadleznosti za raspravljanje o imovinskopravnom zahtjevh u krivicnom postupku, vaze odredbe zakona o krivicnom postupku kojima se odreduje stvarna i mjesna nadleznost za glavnu krivicnu stvar. Dokazni sistem i pravila o ocjeni dokaza krivicnog postupka primjenjuju se i za dokazivanje cinjenica u vezi sa imovinskopravnim zahtjevom. Pored toga, o imovinskopravnom zahtjevu odlucuje se u formi jedinstvene krivicne presude. U svemu ostalom, pri raspravljanju i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, primjenjuju odredbe parnicnog postupka, sto znaci da se ovlascenom lieu ne moze doznaciti vise nego sto je zahtijevalo, da ovlasceno lice moze odustati od stavljenog prijedloga, a moze i povuci svoj zahtjev. Optuzeni moze priznati zahtjev djelimicno ili u cjelini, ili ga osporiti, ali ako prizna trazbinu i bude osuden za krivicno djelo, trazbina ce dosuditi bez obzira na to da li podaci krivicnog postupka opravdavaju takvu odluku. Sam pristanak optuzenog na poravnanje ne moze se shvatiti kao priznanje krivicnog djela. Postignuto poravnanje nije smetnja kasnijoj oslobadajucoj presudi kao sto ni kasnija oslobadajuca presuda ne utice na zakljuceno poravnanje. O imovinskopravnom zahtjevu odlucuje sud. U presudi kojom optuzenog oglasava krivim sud moze ostecenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu moze dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimicno, a za ostatak ga uputiti na parnicu. Ako podaci krivicnog postupka ne pruzaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimicno presudenje, sud ce ostecenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini moze da ostvaruje u parnici. U slucaju presude kojom se optuzeni oslobada od optuzbe ili kojom se optuzba odbija ili kada se rjesenjem obustavi krivicni postupak, uputice ostecenog da imovinskopravni zahtjev moze ostvarivati u parnici. Upucivanje na parnicu radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva je obavezno i u postupku prema maloljetnicima, ako je prema maloljetniku primijenjena vaspitna mjera. Za razliku od krivicnog, gradanski sud ne moze odbiti odluku po zahtjevu za koji je nadlezan, jer odluka krivicnog suda ne znaci definitivno odbijanje sudenja, vec samo prebacivanje na drugu jurisdikciju. Medutim, krivicnom presudom se ne moze izreci da ovlasceno lice nema

76

pravo na postavljeni zahtjev, jer bi se, u suprotnom, morala dozvoliti zalba ovlascenom lieu na presudu. Iskljucenje takve zalbe izricito je predvideno. Odgovarajuce odredbe, koje su bitne za raspravljanje o imovinskopravnom zahtjevu, a ticu se naknade stete i ponistaja pravnog posla, sadrzane su u Zakonu o obligacionim odnosima. Postupak medijacije Sud moze predloziti ostecenom i optuzenom, odnosno braniocu sprovodenje postupka medijacije (engl. mediation) putem medijatora u skladu s zakonom, ako ocijeni da je imovinskopravni zahtjev takav da je svrsishodno da ga uputi na medijaciju. Prijedlog za upucivanje na medijaciju mogu dati i osteceni i optuzeni, odnosno branilac, i to do zavrsetka glavnog pretresa. U pitanju je jedan od oblika alternativnih formi rjesavanja sporova. On, prije svega. treba da doprinese rasterecenju sudova, smanjenjem broja predmeta u radu, kao i snizenju troskova postupka i duzine njegovog trajanja, povecanju kvaliteta rjesavanja sporova, povjerenju u sud. Iz sudskog ugla medijacija znaci pesredovanje i pomirenje, ciji je cilj da se izbjegne dug i skup sudski postupak, da se rijese stari predmeti, da se ubrza rad na sudecim predmetima, da se smanji cpterecenost suda manje slozenim predmetima i, naravno, da sve to da ima rezultat da stranke do pravde dodu u razumnom roku. Iz tih razloga je ogroman broj zemalja u posljednje dvije decenije inkorporirao medijaciju unutar svojih sistema i stvorio zakonske uslove za njeno uspjesno funkcionisanje. Poslovi medijacije se posebnim zakonom prenose na udruzenja ili udruzenje, i to po proceduri utvrdenoj tim zakonom, a vodi ih medijator pojedinac, osim ako se stranke dogovore postupak vodi vise medijatora. Medijator je trece, neutralno lice koje posreduje rjesavanju spora izmedu stranaka u skladu sa principima medijacije, pomazuci nastojanju da se postigne obostrano prihvatljivo rjesenje spora. Stranke u sporu zajednicki biraju medijatora, i to sa liste medijatora, a u slucaju da se ne mogu dogovoriti, medijatora za njihov spor imenuje udruzenje medijatora. Sporazum o medijaciji se ulaze u spis predmeta kod nadleznog suda i to ako je postupak medijacije pokrenut u toku ili nakon pokretanja sudskog postupka. Cilj medijacije je da stranke u sporu postignu sporazum, prije ili nakon pokretanja sudskog postupka i to do zakljucenja glavnoj pretresa. Cak i kad se pokrene postupak pred sudom, sudija moze, ako to ocijeni svrsishodnim, na pripremnom rocistu predloziti strankama da spor pokusaju rijesiti u postupku medijacije. Postupak medijacije je dobrovoljan i povjerljiv i sprovodi se bez odugovlacenja, a pokrece se pismenim ugovorom koji potpisuju stranke u sporu i medijator. Ako su se stranke u toku parnicnog postupka sporazumjele (same ili na prijedlog sudije) da spor pokusaju rijesiti u postupku medijacije, sud ce odgoditi rociste na period od najmanje 30 dana. Za medijaciju je bitno da stranke u sporu fizicka lica, moraju obavezno biti prisutna medijaciji, ali njihov interes stranaka u postupku mogu zastupati zakonski zastupnici ili punomocnici. Pored medijatora i stranaka, odnosno njihovih zastupnika ili punomocnika, postupku mogu prisustvovati i treca lica, all samo uz saglasnost stranaka. Stranke moraju medijatoru blagovremeno dostaviti svu relevantnu dokumentaciju u vezi sa predmetom spora. S druge strane, obaveza je medijatora da na pocetku postupka ukratko upozna stranke sa ciljem medijacije, postupkom koji ce biti sproveden, kao i ulogom medijatora i stranaka u postupku. Postupak medijacije moze prekinuti bilo koja stranka i to u bilo kom trenutku postupka, a medijator - ako ocijeni da dalje vodenje postupka nije svrsishodno, odnosno ako postoje ili se u toku postupka pojave razlozi koji ga sprecavaju da bude neutralan i nepristrasan. Medutim, kad se postigne rjesenje spora stranke uz pomoc medijatora sastavljaju pismeni sporazum o nagodbi i odmah ga potpisuju. Ovaj sporazum ima snagu izvrsnog naslova, dakle vazi i izvrsava se isto kao i sudska presuda. lako placena medijacija nije kompatibilna sa mogucim rjesenjem mandatornog upucivanja u alternatvno rjesavanje sporova, nagradu i naknadu troskova medijatora, u visini propisanoj aktom Udruzenja medijatora, kao i druge neophodne troskove za sprovodenje postupka medijacije, stranke snose u jednakim dijelovima, osim ako ugovorom o medijaciji nije drukcije odredeno.

77

Obezbjedenje i izvrsenje imovinskopravnog zahtjeva Obezbjedenje se odobrava na prijedlog lica ovlascenog da postavi imovinskopravni zahtjev. O tom zahtjevu rjesava sud. Zalba protiv rjesenja o privremenim mjerama obezbjedenja nije dozvoljena a u ostalim slucajevima o zalbi rjesava vijece. Zalba ne zadrzava izvrsenje rjesenja. Zahtjev za obezbjedenje imovinskopravnog zahtjeva postavlja se u parnicnom postupku ako se ostvaruje u tom postupku. Obezbjedenje se moze traziti od podnosenja prijave do pravnosnaznosti presude. Postupak donosenja rjesenja o odredivanju mjera obezbjedenja i postupak po pravnim sredstvima protiv rjesenja odvija se po odredbama zakona o krivicnom postupku. U pogledu vrsta mjera obezbjedenja i uslova da se obezbjedenje odobri, kao i nacina njihovog izvrsenja, primjenjuje se zakon o izvrsnom postupku Obezbjedenje vazi do donosenja pravnosnazne odluke krivicnog suda i djeli sudbinu te odluke. Ako se postupak obustavi ili izrekne oslobadajuca presuda ili presuda kojom se optuzba odbija, obezbjedenje prestaje. Osteceni tada moze traziti novo obezbjedenje pred parnicnim sudom u parnicnom postupku. Ako se donese osudujuca presuda, obezbjedenje ostaje i sluzi izvrsenju presude. Obezbjedenje ostaje i ako se postupak prekine. Obezbjectenje moze prestati odricanjem od obezbjedenja ovlascenog lica, a obavezno prestaje ako ovlasceno lice odustane od ostvarivanja imovinskopravnog zahtijeva u krivicnom postupku ili se odrekne zahtjeva. Ako osteceni ima zahtjev prema trecem licu zbog toga sto se kod njega nalaze stvari pribavljene krivicnim djelom ili zbog toga sto je ono usljed krivicnog djela doslo do imovinske koristi, sud moze u krivicnom postupku, na prijedlog ovlascenog lica i po odredbama koje vaze za izvrsni postupak, odrediti privreme mjere obezbjedenja i prema tom trecem lieu. U ovom slucaju nadleznost za donosenje rjesenja i za zalbu je ista kao kod privremenih mjera obezbjedenja prema osumnjicenom, odnosno optuzenom. U presudi kojom se optuzeni oglasava krivim, sud ce ili ukinuti pnvremene mjere obezbjedenja ako vec ranije nisu ukinute, ili ce ostecenog uputiti na parnicu, s tim sto ce se ove mjere ukinuti ako parnica ne bude pokrenuta u roku koji odredi sud. Ukoliko se radi o stvarima koje ne sluze kao dokaz, a "nesumnjivo" pripadaja ostecenom, te stvari ce se predati ostecenom i prije zavrsetka postupka. Izraz "nesumnjivo pripadanje" ne znaci da osteceni mora biti nuzno vlasnik stvari, vec moze biti i zakoniti posjednik. U toku krivicnog postupka sud moze odrediti samo cuvanje stvari, kao privremenu mjeru obezbjedenja, ako se vise ostecenih spore o svojini stvari. Ova mjera odreduje se poslije njihovog upucivanja na parnicu. Nije moguce od optuzenog presudom oduzeti stvar (i vratiti je ostecenom), a istovremeno ga obavezati na naknadu stele ili mu oduzeti imovinsku korist u visini vrijednosti stvari, jer bi na taj nacin optuzeni naknadivao stetu koja je vec nadoknadena (stvar je vracena), odnosno bila bi mu oduzeta imovinska korist koju nije ostvario (stvar mu je oduzeta). Medusobni uticaj krivicnopravne i gradanskopravne stvari U nasem pravu, krivicni postupak i gradanska parnica koji poticu iz istog cinjenicnog stanja mogu se pokrenuti, teci i okoncati nezavisno jedno od drugog. Parnicni sud moze, kada njegova odluka zavisi od prethodnog rjesenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o torn pitanju jos nije donio odluku sud ili drugi nadlezni organ (prethodno pitanje), sam rijesiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drukcije odredeno. Isto vazi i za krivicni postupak. Parnicni sud, isto tako moze odrediti prekid postupka i ako je odlucio da sam ne rjesava o prethodnom pitanju, odnosno ako se odluka o tuzbenom zahtjevu ne moze donijeti prije nego sto donesena odluka u krivicnom postupku. Postoji, medutim, i medusobni uticaj krivicne i gradanske presude, i to u dijelovima koji su im zajednicki. Ako je prethodno pitanje vec rijesio nadlezni organ pravnosnazno, parnicni sud je vezan takvom odlukom u granicama njene pravnosnaznosti, s tim da, ukoliko odluka djeluje erga omnes, sluzi parnicnom sudu kao rjesenje prethodnog pitanja, bez obzira na to ko su stanke u parnici, a ukoliko djeluje samo inter partes, parnicni sud je vezan njome ukoliko je izmedu istih licnih stranaka rijesen takav pravni odnos.

78

U parnicnom postupku sud je u pogledu postojanja krivicnog djel i krivicne odgovornosti ucinioca vezan za pravosnaznu presudu krivicnog suda kojom se optuzeni oglasava krivim. Ako presuda nije donesena, parnicni sud je slobodan da cijeni sva pitanja od znacaja njegovu odluku. Pored toga, ako je krivicni sud donio presudu kojom je optuzeni proglasen krivim, parnicni sud moze, ako to ima znacaja za pitanje postojanja stete i odgovornosti za stetu, utvrdivati postojanje okolnosti pod kojima je ucinjeno krivicno djelo. Ukoliko steta nije elemenat krivicnog djela, parnicni sud moze utvrditi, i pored presude krivicnog suda, da stete nema ili da je veca ili manja, a ako je steta elemenat krivicnog djela - ne moze ici ispod iznosa utvrdenog krivicnom presudom. Oslobadajuca presuda krivicnog suda ne vezuje parnicni sud, jer ta presuda ne mora uvijek znaciti i oslobadanje od gradanskopravne odgovornosti. Pojmovi krivicnih djela i pojam gradanskog neprava nisu istovjetni, i ako nesto nije krivicno djelo ne znaci da je u isto vrijeme iskljuceno da bude gradansko nepravo. Oslobadajucom presudom se ne rjesava prethodno pitanje nekog prava ili pravnog odnosa relevantnog za parnicni postupak. Postojanje krivicne presude sud ne uzima po sluzbenoj duznosti. Taj prigovor u svakoj fazi postupka mogu da istaknu stranke. Ako je prethodnom pitanju, od cijeg rjesenja zavisi primjena krivicnog zakona, vec donio odluku gradanski sud ili neki drugi organ, takva odluka ne veze krivicni sud u pogledu ocjene da li je ucinjeno odredeno krivicno djelo. Uticaj se, dakle. ne iskljucuje ako se odluka gradanskog suda odnosi na neko drugo prejudicijalno pitanje. Proizilazi da odluku o prethodnom pitanju koju je donio sud u nekom drugom postupku ili neki drugi organ, ne moze promijeniti sud u krivicnom postupku. Medutim, sud nije vezan takvom odlukom u pogledu ocjene da li je izvrseno odredeno krivicno djelo, a o pitanju postojanja krivicnog djela raspravlja po pravilima krivicnog postupka. Prejudicijalna pitanja U svakom postupku, pa i krivicnom, moguce je da je raspravljanje stvari koja je predmet procesa zavisno od prethodnog rjesenja nekog drugog pravnog pitanja koje je razlicito od prirode tog procesa. To drugo pravno pitanje, kada se radi o krivicnom postupku, odnosi se, dakle, na drugu granu materijalnog prava (gradansku, upravnu. medunarodnu itd.) i rjesava ga u drugom (ne krivicnom) postupku (parnicnom, upravnom, vanparnicnom, izvrsnom) sud ili drugi drzavni organ. To su tzv. prejudicijalna ili prethodna pitanja, koja su zapravo pravna pitanja koja sama za sebe nisu predmet krivicnog postupka, ali bez cijeg rjesenja nije moguce odluciti o glavnom pitanju krivicnog postupka, odnosno donijeti osudujucu presudu. Da bi neko pitanje bilo prejudicijalno, mora biti: 1) pravno (postojanje braka, srodstva. drzavljanstva, svojstva radnika, saglasnosti pojedinih zakona i drugih propisa sa ustavom i podzakonskih akata sa zakonom itd.), a ne cinjenicno; 2) takvo da se odnosi na materijalno krivicno pravo i da od njegovog prethodnog rjesavanja zavisi primjena materijalnog krivicnog prava, ne i krivicnog postupka 3) podobno za samostalno rjesavanje u nekom drugom postupku, sto znaci da samostalno predstavlja cjelinu koja se moze rjesavati u tom postupku. Prejudicijalna pitanja odnose se na postojanje samog krivicnog djela ili krivicne odgovornosti ili na uslove za primjenu krivicnih sankcija. U stvari, prejudicijalna su pravna pitanja koja predstavljaju poseban elemenat u zakonskom opisu odredenog krivicnog djela ili su poseban uslov krivicne odgovornosti ili uslov za izricanje krivicne sankcije.Da li je jedno pitanje prejudicijalno za rjesavanje krivicne stvari, u svakom konkretnom slucaju procjenjuje sud, po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog stranaka. Nas zakon se, u vezi sa ovim pitanjem, opredijelio za stav po kome krivicni sud ima ovlascenje da sam rijesi svako prejudicijalno pitanje koje nije rijesio sud u drugom postupku ili drugi drzavni organ, ali da nije obavezan da ga sam raspravi. Ako primjena krivicnog zakona zavisi od prethodne odluke o kakvom pravnom pitanju za cije odlucivanje je nadlezan sud u kom drugom postupku ili neki drugi organ, sud koji sudi u krivicnom predmetu moze sam rijesiti i to pitanje po odredbama koje vaze za dokazivanje u krivicnom postupku. Medutim, krivicni sud moze i zastati sa postupkom i pricekati da to pitanje rijesi sud u drugom postupku ili drugi organ. Ako je odlucio da ne zastane sa postupkom nego da

79

prejudicijalno nje rijesi sam, rjesenje tog pitanja od strane krivicnog suda djeluje samo u krivicnom predmetu u kojem on raspravlja. Pred krivicnim sudom ce se raspraviti prejudicijalno pitanje ako je njegovo raspravljanje pred nadleznim sudom ili nekim drugim organom nemoguce (npr. zbog snih smetnji). Raspravljanje prejudicijalnog pitanja je raspravljanje sa gledista logike, ne u cilju stvaranja obavezne odluke po tom pitanju, koja bi vazila van konkretne krivicne stvari.Rjesenje ovog pravnog pitanja koje vrsi krivicni sud ima dejstvo za krivicni predmet koji ovaj sud raspravlja. Raspravljanje o prejudicijalnom pitanjima krivicni sud vrsi po odredbama koje vaze za dokazivanje u krivicnom postupku. Na ovaj nacin obezbjeduje se jedinstvo krivicnog postupka pred istim krivicnim sudom i, istovremeno, izbjegava kombinovanje vise sudskih postupaka. Ako je o takvom prethodnom pitanju vec donio odluku sud u kom drugom postupku ili neki drugi organ, takva odluka ne veze krivicni sud u pogledu ocjene da li je ucinjeno odredeno krivicno. To znaci da ostale odluke o prejudicijalnim pitanjima, donijete od drugih organa i drugom postupku, vezu krivicni sud i one ne mogu biti izmijenjene u krivicnom stupku. Razlog za takvu slobodu krivicnog suda u rjesavanju prejudicijalnih pitanja lazi se u u procjeni zakonodavca da postupci drugih sudova ili nekih drugih organa ispunjavaju sve kvalitativne zahtjeve u pogledu pravilnosti i potpunosti utvrdivanja njenica kakvi se traze u krivicnom postupku - zbog drukcije konstrukcije tih stupaka ili razlicitog pravnog polozaja ucesnika u njima. Od prejudicijalnih pitanja treba razlikovati druga prethodna pitanja. Ovim pojmom zakon oznacava pitanja koja treba riiesiti prije rjesavanja o glavnoj stvari. To su, primjera radi, procesne pretpostavke i druga pitanja. Troskovi krivicnog postupka Pojam i vrste Svaki krivicni postupak izaziva odredene materijalne izdatke, koji su neophodni da bi procesni subjekti i druga lica mogli vrsiti radnje na koje su zakonom ovlascena. Prilikom odlucivanja o troskovima krivicnog postupka moraju se imati u vidu prava osumnjicenog, odnosno optuzenog na besplatnu pomoc branioca pa vlastitom izboru kada to nalazu interesi pravde i ako nemaju dovoljno sredstava da ga plate, kao i besplatnu pomoc tumaca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava u sudu. Postupak kojim se odreduje iznos troskova postupka mora da se sagledava kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio utvrdivanja gradanskih prava i obaveza. Navedena prava su direktno ugradena u zakon i koriste se pod uslovima predvidenim zakonom. Troskovi krivicnog postupka su izdaci ucinjenj povodom krivicnog postupka od njegovog pokretanja do zavrsetka.U troskove krivicnog postupka spadaju ne samo izdaci koje sud i stranke imaju u postupku po glavnoj stvari, vec i izdaci za sudenje sporednih predmeta (imovinskopravni zahtjeva, prejudicijalna pitanja) i vodenje incidentnih i posebnih postupaka, kao i izdaci u postupku po krivicnoj stvari poslije pravnosnaznosti presude (troskovi postupka izuzeca, postupka za izricanje mjera bezbjednosti, ekstradicije, vanrednog pravnog lijeka itd). U troskove krivicnog postupka ulaze i troskovi isplaceni unaprijed iz sredstava tuzilastva; dakle radi se o troskovima nastalim u fazi istrage, prije potvrdivanja optuznice, ali svakako o troskovima koji su ucinjeni povodom krivicnog postupka. Troskovi krivicnog postupka ne obuhvataju troskove izvrsenja krivicnih sankcija i policijskih radnji. U troskove postupka ne ulaze ni opsti izdaci potrebni za funkcionisanje tuzilastva i suda i obavljanje pravosuda, bez obzira na pojedini predmet (plate sudija i tuzilaca, putni troskovi i naknade sudijama, odrzavanje sudskih zgrada, troskovi za ogrev, rasvjetlenje i telefon i drugi funkcionalni izdaci), niti troskovi pravosudne uprave, jer se sredstva za tu namjenu obezbjeduju u odgovarajucem budzetu.

80

Imajuci u vidu da su izvjesni materijalni izdaci neophodni za uspjesno vodenje krivicnog postupka, te da bi se sprijecilo cinjenje izdataka koji nisu potrebni, zakon je taksativno odredio sta spada u troskove krivicnog postupka: 1) Troskovi za svjedoke, vjestake, tumace i strucna lica, kao i troskove uvidaja. U ovu grupu troskova krivicnog postupka spadaju stvarno ucinjeni nuzni izdaci. npr. putni troskovi, naknada za ishranu i prenociste, naknada za izgubljenu zaradu i naknada troskova za pratioca. 2) Podvozne troskove osumnjicenog, odnosno optuzenog. U ove troskove spadaju izdaci za podvoz osumnjicenog, odnosno optuzenog koji je na slobodi od sta njegovog stalnog prebivalista do sjedista organa kod koga je osumnjiceni, odnosno optuzeni pozvan, pri premjestaju zatvorenog sumnjicenog, odnosno iz jednog zatvora u drugi, izvodenju iz zatvora na lice mjesta i si. Ove troskove snosi osumnjiceni, odnosno optuzeni, bez obzira na ishod postupka. 3) Izdatke za dovodenje osumnjicenog, odnosno optuzenog ili lica lisenog slobode. Ove izdatke snosi osumnjiceni, odnosno optuzeni, ako ih je prouzrokovao svojom krivicom. 4) Podvozne i putne troskove sluzbenih lica. U ove troskove spadaju troskovi sluzbemh lica ucinjeni radi obavljanja procesnih radnji izvan sudske zgrade, npr. troskovi saslusanja svjedoka ili vjestaka van sudnice, kada oni nisu u mogucnosti da dodu pred sud ili je njihov dolazak povezan s nesrazmjernim teskocama. 5) jTroskove lijecenja osumnjicenog, odnosno optuzenog dok se nalazi u pritvoru, kao i troskove porodaja, osim troskova koji se isplacuju iz fonda za zdravstveno osiguranje. Naknada ovih troskova utvrduje se na osnovu racuna zdravstvene ustanove. 6) Troskove tehnickog pregleda vozila, analize krvi i prevoza lesa do mjesta obdukcije. Ove troskove snosi sud na osnovu racuna ovlascene ustanove za tehnicki pregled vozila i zdravstvene ustanove. 7) Pausalni iznos. Za razliku od do sada navedenih troskova koji obuhvataju precizno utvrdene izdatke, pausalni iznos utvrduje se globalno i predstavlja naknadu za sitne sudske izdatke koji se ne mogu evidentirati i specificirati (troskovi utrosenog kancelarijskog materijala, audio ili video snimanja i sl.) Ovaj iznos se ne placa nikada unaprijed, nego prilikom donosenja odluke o troskovima krivicnog postupka u okviru iznosa predvidenog posebnim propisom, s obzirom na trajanje i slozenoil postupka i imovno stanje lica obaveznog da plati taj iznos 8) Nagradu i nuzne izdatke branioca. U ZKPBiH sadrzane su odredbe koje se odnose na nagradu i nuzne izdatke branioca po sluzbenoj duznosti za: sastavljanje podnesaka, ucesce branioca u prethodnom postupku (istrazi), odbranu optuzenog na glavnom pretresu,pritvorske predmete, pregovore o krivnji i zakljucivanje sporazuma o priznavanja krivnje, izjasnjavanje o krivnji, pravne lijekove, zastupanje vise lica i naknadn troskova. 9) Nuzne izdatke ostecenog i njegovog zakonskog zastupnika. Troskovi prevodenja na jezik ucesnika u krivicnom postupku (tuzilac. osumnjiceni, optuzeni, branilac, svjedok i vjestak), nece se naplacivati od lica koja su duzna da ih naknade na kraju postupka i oni padaju na teret budzetskih sredstava. U ove troskove ulaze troskovi usmenog prevodenja na jezik ucesnika u krivicnom postupku, all i troskovi prevodenja i prepis pismena na jezik i pismo ucesnika u postupku prilikom dostavljanja. Prethodno snosenje troskova i naknada ucinjenih troskova Da bi se procesna radnja mogla uspjesno obaviti, bilo je nuzno zakonom propisati ko ce troskove postupka snositi privremeno i unaprijed, tj. u toku postupka (predujmljivanje troskova), te ko ce definitivno platiti ove troskove. U zakonu je zato odredeno da se troskovi kao i nuzni izdaci postavljenog branioca isplacuju iz sredstava organa koji vodi krivicni postupak unaprijed, a naplacuju se kasnije od lica koja su duzna da ih naknade u smislu zakona. Organ koji vodi krivicni postupak duzan je da sve troskove koji su unaprijed isplaceni unese popis koji se prilaze spisima (tzv. popis troskova). Svjedoci, vjestaci, tumaci,

81

strucna i druga lica mogu traziti da im se unaprijed isplati iznos potreban za putne troskove, a vjestaci i za troskove vjestacenja. Naknada troskova odreduje se na zahtjev lica koje ima pravo na naknadu. Organ koji vodi postupak duzan je da lice koje ima pravo na naknadu troskova upozori na to pravo, kao i na gubitak prava ako zahtjev ne stavi u odredenom roku ili nacin odreden zakonom. Ovo upozorenje, kao i izjava lica u vezi s njegovim zahtjevom za naknadu troskova, unijece se u zapisnik. Troskovi krivicnog postupka samo izuzetno padaju na odgovarajuci budzet i, po pravilu, snosi ih odgovorno lice. Pri tome se polazi od pravila da svako ko prouzrokuje stetu treba i da je nadoknadi, ali i cinjenice da su sredstva budzeta ogranicena. Kao kriterij ko je duzan naknaditi troskove, sluzi ishod samog postupka, tj. uspjeh ili neuspjeh. Medutim, bez obzira na konacni ishod postupka, ko u toku postupka pojedinim radnjama ili svojim drzanjem neopravdano prouzrokuje troskove, duzan je da ih snosi, jer se smatra da su nastali njegovom krivicom. Samo tuzilac se ne moze osuditi na naknadu troskova krivicnog postupka, jer je to drzavni organ koji funkciju krivicnog gonjenja ostvaruje po sluzbenoj duznosti. S tim u vezi, zakon utvrduje da su troskove krivicnog postupka duzni da naknade: 1) Optuzeni koji je oglasen krivim, bez obzira na to da li je osuden na kaznu. Optuzeni ce se osuditi na placanje troskova krivicnog postupka i kada je tek u postupku po pravnim lijekovima proglasen krivim. Lice koje je optuzeno za vise krivicnih djela nece se osuditi na naknadu troskova u pogledu djela za koje je oslobodeno od optuzbe, ukoliko se ti troskovi mogu izdvojiti iz ukupnih troskova. U presudi kojom je vise optuzenih oglaseno krivim, sud ce odrediti koliki ce troskova snositi svaki od njih a ako to nije mogucno, osudice sve optuzene solidarno snose troskove. Placanje pausalnog iznosa odredice se za svakog optuzenog posebno. Troskove krivicnog postupka koje je prouzrokovao svojom krivicom, kao i odgovarajuci dio pausalnog iznosa, optuzeni snosi bez obzira ishod postupka.U odluci kojom rjesava o troskovima, sud moze osloboditi optuzenog od duznosti da naknadi u cjelini ili djelimicno troskove krivicnog postupka, ako bi njihovim placanjem bi dovedeno u pitanje izdrzavanje optuzenog ili lica koja je on duzan da izdrzava. Ako se ove okolnosti utvrde poslije donosenja odluke o troskovira sudija moze posebnim rjesenjem osloboditi optuzenog od duznosti naknade troskova krivicnog postupka. Sud ne moze osloboditi optuzenog od placanja troskova koje treba naknaditi trecim licima. Ako je osumnjicenom, odnosno optuzenom postavljen branilac, a placanjern nagrade i nuznih izdataka bi bilo dovedeno u pitanje njegovo izdrzavanje ili izdrzavanje lica koje je on obavezan da izdrzava, nagrada nuzni izdaci branioca isplatice se iz budzetskih sredstava. Oslobadanje od placanja ovih troskova moze dobiti samo osumnjiceni, odnosno optuzeni u krivicnom postupku, ne i druga lica. U pogledu maloljetnika, sud ga moze osuditi na placanje troskova krivicnog postupka samo ako je maloljetniku izrekao kaznu. Ako je prema maloljetniku primijenjena vaspitna mjera, troskovi postupka padaju na teret budzetskih sredstava. 2) Budietska sredstva, u slucaju kada se obustavi krivicni postupak ili kada se donese presuda kojom se optuzeni oslobada od optuzbe ili kojom se optuzba odbija.U tom slucaju, izreci ce se u rjesenju, odnosno presudi da troskovi krivicnog postupka kao i nuzni izdaci optuzenog i nuzni izdaci i nagrada brabioca padaju na teret budzetskih sredstava. Kada sud odbije optuzbu zbog nenadleznosti, odluku o troskovima donijece nadlezni sud. 3) Lice koje je svjesno podnijelo laznu prijavu Nagradu i nuzne izdatke branioca duzno je platiti zastupano lice, bez obzira na to ko je prema odluci suda duzan da snosi troskove krivicnog postupka, osim ako po odredbama ovog zakona nagrada i nuzni izdaci branioca padaju na teret budzetskih sredstava. Branilac naplatu svoje nagrade i troskova trazi od svoje stranke, na osnovu ugovornog odnosa koji ima sa tom strankom. Bez znacaja je za branioca da li je neko trece lice osudeno da njegovoj stranki naknadi troskove koje je oko odbrane, odnosno zastupanja. Osumnjiceni, odnosno optuzeni je duzan da plati svog branioca i onda kada mu je branilac postavljen. Ako je osumnjicenom, odnosno optuzenom bio postavljen branilac, nagrada i nuzni izdaci isplacuju se iz budzetskih sredstava, kada bi isplatom od strane osumnjicenog, odnosno

82

optuzenog dovedeno u pitanje njegovo izdrzavanje ili izdrzavanje lica koja je on obavezan izdrzava. Odluka o troskovima U svakoj presudi i rjesenju kojim se obustavlja krivicni postupak odlucice se ko ce snositi troskove postupka i koliko oni iznose. Ako se nadoknaduje odredena vrsta troskova potrebna u pojedinom slucaju, sud prethodno ocijeniti da li su takvi troskovi bili potrebni. Troskovi krivicnog postupka mogu odredivati samo u tom postupku. Odluka o troskovima krivicnog postupka donosi po sluzbenoj duznosti ukoliko se radi o troskovima iz clana 185 stav 2 tac. a)-f), koji su unaprijed isplaceni iz sredstava organa koji je vodio krivicni postupak i o pausalnom iznosu iz clana 185 stav 2 tacka g). O troskovima iz clana 185 stav 2 tac. i i) sud donosi odluku na zahtjev zainteresovane stranke, u kojoj moraju biti specificirane radnje i odreden iznos za svaku od njih. Ako troskove treba da naknadi jedna stranka drugoj, ili u budzet, ili da ih snosi sama o ttroskovima se odlucuje u presudi. Izuzetak su presuda kojom se optuzba odbija zbog nenadleznosti (tada odlucuje nadlezni sud) i rjesenje kojim se postupak obustavlja (tada se donosi posebno rjesenje). Odlukom o glavnoj stvari ne mogu se osudivati na placanje troskova lica koja nisu stranke u postupku, niti se stranka moze obavezivati na isplatu troskova trecim licima koja nisu stranke. U ovim slucajevima, pitanje troskova rjesava se posebnim rjesenjem, osim ako se o troskovima koje snosi optuzeni rjesava u odluci o glavnoj stvari. Na ovaj nacin, tim licima se omogucava pravo zalbe, jer, s obzirom na.to da nisu stranke, ne mogu se zaliti na presudu, odnosno rjesenje o obustavi postupka. Odluka o troskovima bice donijeta posebnim rjesenjem i u onim slucajevima kada su prilikom donosenja presude ili rjesenja kojim se postupak obustavlja nedostajali podaci o visini troskova. Zahtjev sa podacima o visini troskova moze se podnijeti najkasnije u roku od sest mjeseci od dana dostavljanja pravnosnazne presude ili rjesenja licu koje ima pravo da postavi takav zahtjev. Ako se pitanje troskova ne moze raspraviti u presudi, ono se u cjelini rjesava posebnim rjesenjem. Ovo pitanje se ne moze djelimicno raspraviti u presudi, a ostli dio rjesavati posebnim rjesenjem. Ako bi prvostepeni sud, ipak, donio takvu odluka visi sud bi poslije zalbe ukinuo presudu zbog nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja i onda oba pitanja raspravio rjesenjem. Zalba na rjesenje i izvrsenje rjesenja o troskovima Ako je o troskovima krivicnog postupka rjesavano presudom, dozvoljena je zalba na presudu. Ako je o tome odluceno posebnim rjesenjem, o zalbi protiv tog rjesenja odlucuje vijece drugostepenog suda. Odluka se moze pobijati zbog povreda zakona, a moze se i osporavati visina troskova. lzvrsenje presude, odnosno rjesenja u pogledu troskova krivicnog postupka vrsi nadlezni sud po odredbama koje vaze za izvrsni postupak. Pri tome se odreduje i redosljed u naplati izmedu zainteresovamh i izmedu pojedinih vrsta troskova. Prinudna naplata troskova krivicnog postupka u korist budzeta vrsi po sluzbgnoj duznosti, a troskovi prinudne naplate prethodno isplacuju iz budzetskih sredstava. PROCESNE RADNJE O PROCESNIM RADNJAMA UOPSTE Krivicni postupak sacinjavaju radnje procesnih subjekata (procesne radnje), da bi se pnpremio materijal za sudsku odluku. Krivicni postupak se zato i definise kao skup zakonom uredenih procesnih radnji koje preduzimaju procesni subjekti. Zbog toga su procesne radnje bice (elemenat) krivicnog postupka, pored procesnih subjekata, koji su drugo njegovo bice. Procesne radnje su djelatnosti procesnih subjekata obaveznih ili ovlascenih za njihovo

83

vrsenje, obavljene u procesu, kojima se neposredno utice na zasnivanje, tok ili okoncanje procesnog odnosa, a cije su pretposjavke, vrsenje i dejstvo odredeni u procesnom zakonu. Procesne radnje su vrsta pravnih radnji zbog toga sto proizvode pravne posljedice i regulisane su pravom. Od drugih pravnih radnji one se razlikuju jer su procesnopravne obavljaju se u procesu i, posredno ili neposredno, sluze ciljevima procesa. Prema tome, procesne radnje se preduzimaju na osnovu zakonom utvrdenih prava i duznosti procesnih subjekata, sto znaci da i za njihovo obavljanje vazi princip zakonitosti (kao garancija od eventualnih zloupotreba). Procesna radnja je tjelesno (fizicko) drzanje, cinjenje ili necinjenje procesnih subjekata (glavnih ili sporednih) i njihovih zastupnika ili pomagaca. Radnje drugih lica u postupku (svjedoka, vjestaka itd.) nisu njihove procesne radnje, vec radnje subjekata (suda ili stranaka) koji se njima koriste. Da bi imala procesnopravno dejstvo, procesna radnja mora da bude voljno drzanje procesnog subjekta da se ostvari ta radnja. Dovoljna je volja subjekta u odnosu na drzanje (cinjenje ili necinjenje), a bez znacaja je da li je postojala volja u odnosu na posljedicu (na procesno dejstvo radnje). Procesna radnja treba da je izvrsena za vrijeme trajanja procesa ili u cilju zasnivanja procesa, dakle u toku ili prije krivicnog postupka. Radnje koje nisu neposredno usmjerene u tom pravcu, nisu procesne. Za sam pojam procesne radnje, medutim, bez znacaja je da li ona objektivno pomaze ostvarenju opsteg procesnog cilja ili je za ostvarenje toga cilja bez ikakve koristi, cak i stetna (npr. lazno svjedocenje). Cilj procesne radnje (zasnivanje, razvijanje i zavrsavanje procesa) ne mora se poklapati sa ciljem procesa kao cjeline (utvrdivanje kaznenopravnog zahtjeva), jer subjekti preduzimaju procesne radnje saobrazno svom procesnom interesu (tuzilac da bi zasnovao procesni odnos, a osumnjiceni, odnosno opuzeni da bi sprijecio njegovo zasnivanje), koji moze da bude suprotan cilju postupka. I takve radnje ostaju procesne, bez obzira na to da li su procesno cjelishodne. U toku postupka mogu se pojaviti procesne cinjenice (npr. smrt ili dusevno oboljenje osumnjicenog, odnosno opuzenog), koje se razlikuju od procesnih radnji time sto nemaju karakter voljne djelatnosti procesnih subjekata, iako uticu na procesni odnos. Procesne cinjenice su stanja i dogadaji koji se uzimaju u obzir prilikom neke procesne radnje i neposredno uticu na postupak. Uzevsi u obzir procesne subjekte koji ih vrse, procesne radnje se dijele na radnje suda i radnje stranaka. Procesne radnje suda su: a) radnje dokazivanja, 2) radnje procesne prinude, 3) radnje odlucivanja, 4)radnje rukovodenja postupkom. 5) radnje dostavljanja, Procesne radnje stranaka su mnogobrojne i raznovrsne, a uobicajena je njihova podjela na radnje odbrane (koje vrsi osumnjiceni, odnosno opuzeni) i radnje optuzenja (koje vrsi tuzilac). U pogledu trecih lica, tzv. nepravih procesnih subjekata (svjedoka, vjestaka i si), koji nisu procesni subjekti, njihove radnje su procesne radnje subjekata koji ih pozivaju u postupak, a ne njihove. Radnje stranaka, pak, prema tradicionalnoj diobi teorije u zemljama njemacke pravne tradicije dijele se na radnje uticanja na volju procesnih organa s ciljem da se izdejstvuje kakva odluka, npr. razliciti prijedlozi ili zahtjevi stranaka ili njihove tvrdnje), te radnje koje same po sebi, bez uticaja na volju procesnog organa, ostvaruju procesni cilj stvaranje odredene situacije u krivicnom postupku (npr. izjava o odustanku od krivicnog gonjenja, o odricanju od prava na zalbu, o odricanju od prava na uskraciyanje iskaza). Procesne radnje se i po formi i po sadrzini izvode na nacin propisan zakonom (princip zakonitosti procesnih radnji). Medutim, vaznost procesne radnje ostaje i onda kada ona nije obavljena u skladu sa zakonom (neperfektna procesna radnja), zbog cega zakon propisuje mjere da se na vrijeme sprijeci njihovo nastajanje. S obzirom na taj kriterijum, procesne radnje u krivicnom postupku dijele se na pravilne i nepravilne. Polazeci od stadijuma preduzimanja, procesne radnje suda mogu biti istrazne (preduzimaju se u istrazi i postupku stavljanja pod optuzbu, u skladu sa zakonom) i sudece (obavljaju ih

84

sudeci sudski organi u cilju donosenja sudske odluke). S tim u vezi, treba istaci da, izuzetno, procesne radnje mogu biti i policijske, preduzete u istrazi. S obzirom na mjesto preduzimanja, procesne radnje mogu biti sudske (vrse se u sudu ili vansudske obavljaju se van sudske zgrade). I sudska i vansudska procesna radnja.moze biti uvidaj Procesne radnje se mogu dijeliti i prema drugim kriterijima, tako npr. prema svom sadrzaju (npr. izjave volje kao sto su optuzni akt tuzioca i zalba, te izjave o znanju, kao sto je svj.edocenje i vjestacenje) ili obliku (npr. usmene ili pisane, te realne akte). Moguce su i postoje i druge klasifikacije procesnih radnji, ali su one manjeg znacaja. Naime, ima teoreticara koji sve procesne radnje dijele na dozvoljene i nedozvoljene, a medu nedozvoljenim radnjama razlikuju radnje koje su izricito zabranjene i radnje koje nisu izricito zabranjene. OSNOVNA NACELA KRIVICNOG POSTUPKA KOJA SE ODNOSE NA FORMU PROCESNIH RADNJI Pored procesnih principa koji se odnose na pojedine vrste procesnih radnji, postoje i nacela koja se ticu forme (nacina) preduzimanja procesnih radnji uopste. Osnovna nacela krivicnog postupka koja se odnose na formu procesnih radnji su: 1) nacelo usmenosti i nacelo pismenosti, 2) nacelo javnosti, 3) nacelo neposrednosti, 4) nacelo procesne ekonomije 5) nacelo lojalnosti i postenja ucesnika u postupku i suzbijanja zloupotrebe njihovih procesnih prava NACELO USMENOSTI I NACELO PISMENOSTl Nacelo usmenosti postoji kada stranke i drugi ucesnici svoje izjave, prijedloge i dokaznu gradu daju usmeno sudu i pruza im se mogucnost da se o njoj usmeno izjasne. Po nacelu usmenosti, optuzba se mora na pretresu iznijeti usmeno (procitati), iako je podnesena u pismenom obliku. Sudska odluka moze se zasnivati samo na onome sto je usmeno izlozeno i pretreseno pred sudom. I obrnuto, osnovica sudske odluke ne moze se zasnivati na materijalu koji nije bio predmet usmenog pretresanja, cak ni onda kada se takav materijal nalazi u spisima. Nacelo pismenosti postoji kada stranke izjave i prijedloge pismeno podnose sudu, a dokazna grada za sudsku odluku zasniva se na spisima predmeta. Bez znacaja je ono cega nema u spisima i stranke nemaju mogucnost da usmeno pred sudom pretresu i izloze svoje stavove u pogledu spisa. Nacelo usmenosti ne iskljucuje pisanu formu na glavnom pretresu, ali postavlja uslov da se odluka zasniva na usmeno izlozenom materijalu, cime usmenost sluzi kao uslov ostvarenja nacela javnosti i neposrednosti. Polazeci od iznesenog, moze se reci da se krivicni postupak BiH zasniva na nacelu usmenosti, ne iskljucujuci i primjenu nacela pismenosti. Nacelo usmenosti vrijedi narocito za glavni pretres i pretres pred drugostepenim sudom. Obaveza je suda da svoju presudu zasniva samo na cinjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, a glavni pretres je ureden kao usmeni postupak, gdje se najdosljednije obezbjeduje provodenje javnosti i kontradiktornosti pretresa. Usmeni pretres zapocinje otvaranjem glavnog pretresa. Usmenost je zastupljena i kada se cita optuznica od strane tuzioca. Nakon toga, tuzilac ce ukratko iznijeti dokaze na kojima temelji optuznicu, a optuzeni ili njegov branilac izloziti odbranu i ukratko iznijeti dokaze koje ce ponuditi u svojoj odbrani. Poslije toga, dolazi ispitivanje svjedoka (direktno, unakrsno i dodatno) i vjestaka, s tim da ce pisani nalaz i misljenje vjestaka biti prihvaceno kao dokazni materijal samo ukoliko je taj vjestak svjedocio na pretresu i bio unakrsno ispitan od suprotne stranke. Sudija, odnosno predsjednik vijeca glasno kazuje zapisnicaru sta ce biti uneseno u zapisnik, a stranke na isti nacin stavljaju primjedbe na zapisnik.

85

Zbog njihove bliskosti, nacelo usmenosti treba razlikovati od nacela neposrednosti. Ta razlika je, u prvom redu, u tome sto se usmenost odnosi na cjelokupni saobracaj ucesnika u postupku, a neposrednost samo na dokazna sredstva. Osim toga, moguce je zadovoljiti nacelo usmenosti i ako se narusi nacelo neposrednosti (na primjer, ispitivanje svjedoka o sadrzini isprave ill citanje zapisnika o saslusanju svjedoka u istrazi). Izuzetak od nacela usmenosti sadrzi postupak za izdavanje kaznenog naloga. U torn postupku, koji se provodi za krivicna djela za koja je po zakonu zaprijecena kazna zatvora do pet godina ili novcana kazna kao glavna kazna, sudija moze na osnovu zahtjeva tuzioca, utemeljenog na "dovoljno dokaza koji pruzaju osnov za tvrdnju da je osumnjiceni ucinio krivicno djelo", bez provodenja glavnog pretresa, optuzenom izreci odredenu krivicnopravnu sankciju. Tek ako optuzeni izjavi da nije kriv ili stavi prigovor na optuznicu, sudija je duzan zakazati i provesti glavni pretres. Odstupanje od nacela usmenosti, a zajedno s tim i od nacela neposrednosti sudske ocjene dokaza i javnosti glavnog pretresa, nalazu ovdje zakonodavcu interesi procesne ekonomije. NACELO JAVNOSTI Pojam, svrha i opravdanje Javnost krivicnog postupka podrazumijeva prava gradana (stranaka i drugih) da mogu neposredno prisustvovati izvodenju procesnih radnji, kao i da o preduzimanju radnji budu obavijesteni preko sredstava javnog informisanja. Javnost, u uzem smislu (neposredna, fizicka), znaci prisustvovanje procesnim radnjama, a u sirem smislu (posredna, opsta, tehnicka), podrazumijeva mogucnost publiciteta i za lica koja su strana procesu. Neposredna javnost moze biti stranacka (pravo prisustvovanja procesnim radnjama ograniceno na stranke) i opsta (odnosi se i na treca lica - publiku). Obaveza javnog raspravljanja pred sudom obuhvata i mjere potrebne da bi zainteresovana lica mogla to pravo koristiti. Zahtjev medunarodnog prava da se postuje nacelo javnosti znaci da je postupak pred sudom dostupan javnosti, za sto je uslov da je on usmen i otvoren. Na taj nacin javna priroda postupka pomaze da se pravicnost sudenja osigura zastitom ucesnika u sporu od svojevoljnih odluka i omogucavanjem da drustvo kontrolise provodenje pravde. Kombinovana sa javnim objavljivanjem presude, javna priroda saslusanja sluzi da osigura da javnost bude blagovremeno i propisno informisana preko stampe, te da javnost moze pratiti javni proces. To ce doprinijeti osiguravanju povjerenja u provodenju pravde. Prisustvo publike i novinara moze se iskljuciti samo iz razloga morala, javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u demokratskom drustvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zastite privatnog zivota stranaka ili u mjeri koja je, po misljenju suda, nuzno potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naskodi interesima pravde. Javnost, u prvom redu, postoji iz politickih razloga i u obostranom je interesu kako drustvene zajednice tako i stranaka. Ovakva kontrola nad radom suda i drugih ucesnika u postupku doprinosi kvalitetnijem vrsenju pravosuda, a posebno kvalitetu sudskih odluka. Javnost smanjuje mogucnost pogresnog rada, pa i zloupotreba. Pored toga, javnost omogucava i pravilnije shvatanje sudskih odluka, jer se gradani mogu i licno uvjeriti da su te odluke donijete u skladu sa zakonom. Istovremeno, strankama se pruza mogucnost da njihove stavove i ocjene cuju i druga lica, osim ucesnika postupka. Pozitivna je strana javnosti i u tome sto gradani sticu dodatno povjerenje u pravosude i ucvrscuju licni osjecaj pravne sigurnosti. Nadalje, od javnosti rada moze se ocekivati da vaspitno utice na pojedince da se uzdrze od vrsenja krivicnih djela pred neumitnoscu krivicne represije i zasluzene kazne, te same neugodnosti i sramote koju donosi javno sudenje. Najzad, javnost podstice povoljnu drustvenu atmosferu u otkrivanju i prijavljivanju krivicnih djela. Javnost, medutim, ima i nesumnjivo negativnih posljedica. Potpuna i nekontrolisana javnost moze se iskoristiti za nedozvoljeno i neodgovorno nametanje misljenja sudu, a i osumnjiceni, odnosno optuzeni u takvoj situaciji nije u mogucnosti da kaze sve sto je relevantno za potpuno razjasnjenje stvari. Javni postupak moze biti povod znacajnih i

86

nezasluzenih neugodnosti za osumnjicenog, odnosno optuzenog i ostecenog, a nekada i za stranke. Stetu od javnosti pretresanja trpi i porodica osumnjicenog, odnosno optuzenog, sa raznim neugodnostima. Na kraju, davanje pretjeranog publiciteta krivicnom djelu i uciniocu moze doprinijeti sirenju kriminaliteta, putem sugestije i imitacije, narocito kada su u pitanju novi i savrseniji nacini izvrsenja krivicnih djela. Zbog iznesenog, ovo nacelo se ne moze sprovesti u krivicnom postupku potpuno dosljedno, niti na isti nacin u svim vrstama postupka i njihovim stadijumima. Nedostaci javnosti postupka eliminisu se iskljucenjem javnosti za pojedine faze postupka ili za pojedine radnje u postupku, u svim ili u pojedinim slucajevima, te primjenom javnosti sa odredenim modalitetima. U principu, javnost istrage i postupka optuzenja je ogranicena i odnosi se samo na stranke, ali i stranacka javnost nije potpuna. Ukoliko bi stranke prisustvovale svim procesnim radnjama u torn postupku, to bi usporavalo postupak i znacajno umanjivalo operativnost i efikasnost organa u prikupljanju dokaza. S druge strane, nije moguce ni potpuno iskljucenje javnosti ovog postupka. Isto tako, opsta javnost u tom postupku, koja bi znacila mogucnost prisustvovanja procesnim radnjama trecih lica, ne postoji, ali nije apsolutno iskljucena. To proizilazi iz same prirode ovog postupka koji iskljucuje ucesce publike. Nacelo javnosti svoj puni smisao nalazi na glavnom pretresu. Princip je da je glavni pretres javan. Javnost vrijedi i za sjednicu drugostepenog vijeca i pretres pred drugostepenim sudom. Pomenuto nacelo obuhvata i javno objavljivanje presude od strane suda. Pri tom, treba ukazati na to da i u slucaju ako je javnost bila iskljucena sa glavnog pretresa, izreka presude ce se uvijek objaviti u javnom zasjedanju. Konacno, valja dodati da se nacelo javnosti ne odnosi na vijecanje i glasanje, koje se vrsi u nejavnom zasjedanju. Nepostovanje nacela javnosti moze predstavljati bitnu povredu odredaba krivicnog postupka - ako je protivno zakonu bila iskljucena javnost sa glavnog pretresa. Kada se zalbom osnovano ukazuje na ovu povredu, presuda mora biti ukinuta. Javnost glavnog pretresa Javnost glavnog pretresa podrazumijeva da raspravljanju pred sudom mogu prisustvovati samo punoljetna lica, ciji broj zavisi od raspolozivog prostora u sudnici. Glavnom pretresu ne mogu prisustvovati maloljetna lica, osim ako se saslusavaju kao svjedoci ili osteceni. Postoji obaveza suda da u realizaciji nacela javnosti na oglasnoj tabli objavi vrijeme odrzavanja svih pretresa koji se odrzavaju toga dana i u dane neposredno nakon toga. Pored toga, prisustvo odredenih lica na glavnom pretresu moze biti uslovljeno odredenrm zahtjevima vezanim za odrzavanje reda i bezbjednosti. Tako, na primjer lica koja prisustvuju glavnom pretresu ne smiju nositi oruzje ili opasno crude, osim cuvara optuzenog, cuvara zatvora i lica kojima to dozvoli sudija ili predsjednik vijeca. U slucaju potrebe, sudija, odnosno predsjednik vijeca moze narediti sudskoj policiji pregled svih ili pojedinacnih lica koja ulaze u sudnicu radi utvrdenja da li imaju oruzje ili opasno orude. Opsta javnost postoji i kada sudija, odnosno predsjednik vijeca naredi da se iz zasjedanja uklone sva lica koja kao slusaoci prisustvuju glavnom pretresu, ako su se mjere za odrzavanje reda predvidene zakonom pokazale neefikasnim za obezbjedenje neometanog odrzavanja glavnog pretresa. Ovakvo iskljucenje ne cini pretres tajnim, jer u sudnicu moze uci druga publika. Za razliku od stranacke (koja se ne moze iskljuciti), opsta javnost moze biti iskljucena samo izuzetno, u slucajevima predvidenim zakonom. Kada se sudi maloljetniku, uvijek ce se iskljuciti javnost, ali sudija za maloljetnike moze dozvoliti da glavnom pretresu prisustvuju lica koja se bave zastitom i vaspitanjem maloljetnika ili suzbijanjem maloljetnickog kriminaliteta, kao i naucni radnici. Ako se punoljetnom i maloljetnom licu sudi zajedno, iskljucenje javnosti postoji samo za vrijerne dok se na glavnom pretresu razjasnjavaju pitanja koja se odnose na maloljetnika. U opstem postupku javnost moze biti iskljucena za konkretan slucaj, iz - u zakonu limitativno nabrojanih osnova, za cio pretres ili za njegov dio. Osnovi su sljedeci:

87

1) interesi drzavne bezbjednosti; 2) cuvanje drzavne, vojne, sluzbene ili vazne poslovne tajne; 3) cuvanje javnog reda; 4) zastita morala u demokratskom drustvu, licnog i intimnog zivota optuzenog ili ostecenog; 5) zastita interesa maloljetnika ili svjedoka. Svaki od ovih razloga posebn opredstavlja dovoljno osnova za iskljucenje javnosti. Odluku o iskljucenju javnosti, sudija, odnosno vijece moze donijeti po sluzbenoj duznosti ili na osnovu prijedloga stranaka i branioca, ali uvijek po njihovom saslusanju, i to pocev od otvaranja zasjedanja pa do zavrsetka glavnog pretresa. Ta odluka se donosi u formi rjesenja, koje mora biti obrazlozeno i javno objavljeno licima koja prisustvuju glavnom pretresu. Takvo rjesenje se moze pobijati samo u zalbi na presudu. Osim iskljucenja javnosti glavnog pretresa, zakon poznaje i iskljucenje nekih tehnickih sredstava obavjestavanja javnosti sa javnog glavnog pretresa. Ilustracije radi, u sudnici se ne mogu vrsiti filmska ili televizijska snimanja, ali, izuzetno, predsjednik suda moze odobriti takvo snimanje. Ako je snimanje odobreno, sudija, odnosno predsjednik vijeca na glavnom pretresu moze iz opravdanih razloga odluciti da se pojedini dijelovi glavnog pretresa ne snimaju. Cilj zabrane je da se ucesnicima pretresa obezbijede uslovi za punu koncentraciju i otkloni ono sto bi moglo da odvrati njihovu paznju, ono sto ne odgovara dostojanstvu suda ili nanosi stetu optuzenom i njegovoj odbrani. Kao korektiv iskljucenja opste javnosti sluzi omogucavanje prisustva glavnom pretresu odredenih lica. Stranacka javnost se odnosi na pravo stranaka da ucestvuju u preduzimanju procesnih radnji i u raspravi pred sudom. Zato se iskljucenje javnosti ne odnosi na stranke, ali ni na branioca, ostecenog, zakonskog zastupnika i punomocnika. Sudija, odnosno vijece moze dozvoliti da glavnom pretresu na kome je javnost tskljucena prisustvuju pojedina sluzbena lica, naucni i javni radnici, a na zahtjev optuzenog - moze to dozvoliti i njegovom bracnom, odnosno vanbracnom drugu i njegovim bliskim srodnicima. Njih ce sudija, odnosno vijece upozoriti da su duzna da kao tajnu cuvaju sve ono sto su na pretresu saznali i ukazace im na to da neovlasceno odavanje tajne predstavlja krivicno djelo. Sudija za maloljetnike, takode, moze dozvoliti da glavnom pretresu prisustvuju lica koja se bave zastitom i vaspitanjem maloljetnika ili suzbijanjem maloljetnickog kriminaliteta, kao i naucnici. Prisustvo ovih lica ima znacaja za posao kojim se ona bave odnosno naucnu ili javnu djelatnost. Stranacka javnost predstavlja conditio sine qua non za raspravljanje pred sudom, ali od nje postoje izuzeci, kao, na primjer, u slucaju ako sud odluci da udalji optuzenog iz sudnice. Stranacke i opste javnosti nema za vijecanje i glasanje u toku i na kraju glavnog pretresa i za rjesavanje u sjednici van glavnog pretresa. U ostalim fazama glavnog postupka nacelo javnosti je drukcije uredeno, u skladu sa prirodom i ciljem tih dijelova postupka: a) Postupak donosenja sudske odluke. Ovaj dio postupka je tajan i nema nikakve javnosti, ni stranacke ni opste. Vijecanje i glasanje vrsi se u tajnom zasedanju, a u prostoriji u kojoj se vrsi vijecanje i glasanje mogu biti prisutni samo clanovi vijeca i zapisnicar. U slucaju neovlascenog otkrivanja tajne vijecanja i glasanja, clanovi vijeca i zapisnicar odgovaraju za krivicno djelo povrede tajnosti postupka. b) Objavljivanje toka glavnog pretresa i donijetih odluka. Radi se o javnosti glavnog pretresa u sirem smislu, koja podrazumijeva da tok glavnog pretresa i donijete odluke mogu slobodno objavljivati sredstva javnog informisanja, ukoliko ne postoji zakonska zabrana. c) Objavljivanje presude. Javnost objavljivanja presude (rjesenja) logicna je posljedica nacela javnosti sudskog pretresa, jer javnost koja je prisustvovala pretresu zeli znati i njegov rezultat. Presuda se uvijek saopstava javno, pa i onda kada je javnost na glavnom pretresu bila iskljucena. Ako je javnost na glavnom pretresu bila iskljucena, izreka presude ce se uvijek procitati u javnom zasjedanju, a vijece ce odluciti da li ce i koliko iskljuciti javnost prilikom objavljivanja razloga presude. Objavljenu presudu moze kasnije svako da koristi i objavljuje u tekstu u kome je objavljena. Izuzetak je ucinjen u postupku prema maloljetniku,

88

u kome se bez dozvole suda, ne smije objaviti tok krivicnog postupka, niti odluka donesena u tom postupku, kao ni vrsiti video i audio snimanje tog postupka. Ako objavljivanje toka pretresa ili presude ima karakter zloupotrebe, ono moze povuci gradansku odgovornost (za uvredu). NACELO NEPOSREDNOSTI Pojam i znacaj Ovo nacelo se u evropskim kontinentalnim zemljama pojavilo kao reakcija na inkvizitorski postupak u kojem je sudija onaj koji donosi odluku na osnovu zapisnika iz istrage koji imaju karakter vanrednog dokaznog sredstva. Razrada ovog nacela omogucena je u zakonu primjenom niza odredaba cija je sustina da stranke tokom krivicnog postupka imaju mogucnost da iznose svoje argumente i da se izjasnjavaju o onome sto izlaze suprotna stranka. Nacelo neposrednosti odnosi se na nacin na koji se sud i drugi procesni subjekti upoznaju sa procesnom sadrzinom. Smisao toga nacela je da se dokazi na glavnom pretresu i pri donosenju presude moraju, u nacelu, ocjenjivati u njihovom izvornom (primarnom) obliku, a ne posredno iz drugih izvora u sekundarnom obliku (svjedoci po cuvenju, citanje zapisnika umjesto neposrednog ispitivanja svjedoka). U uzem smislu, to nacelo odreduje da se dokazi moraju izvoditi pred sudom bez posredovanja drugog organa. Raspravni sud, dakle, mora uvijek u dokaznom postupku sam ostvariti kontakt s izvornim dokazom (tzv. formalna neposrednost ili nacelo neposrednosti u uzem smislu): ne smije izvodenje dokaza prepustiti nekom drugom organu i zatim citati zapisnik koji je on o tom dokazu sastavio. No, on ne smije ni zamijeniti jedan izvorni dokaz izvodenjem nekog drugog dokaza o njegovom sadrzaju nego mora uvijek nastojati da se pribavi i na pretresu izvede taj izvorni dokaz (tzv. materijalna neposrednost ili nacelo neposrednosti u sirem smislu). Kod neposrednog postupka izlaganja stranaka, izvodenje dokaza u postupku i sve ostale radnje potrebne za formiranje odluke moraju biti izvedene pred sudom, koji ce donijeti odluku, tako da sud prima bez posredovanja drugih organa culne utiske o cjelokupnom procesnom materijalu na kome ce se zasnivati njegova odluka, a ne na osnovu spisa ili referata tuzioca, na prepisu zapisnika o iskazu osumnjicenog datom u drugoj krivicnoj stvari, bez provjeravanja na pretresu. Postoji direktan dodir suda sa krivicnoprocesnim strankama, s licnim izvorima dokaza kao i sa izvornim materijalnim dokaznim sredstvima. I obrnuto, postupak je posredan ako sud presuduje na osnovu tudih zapazanja (spisa). Nacelo neposrednosti odnosi se, prije svega, na radnje dokazivanja i odlucivanja i u neposrednoj je vezi sa nacelom usmenosti, s tim da svaki usmeni postupak ne mora biti i neposredan. Sprovodenje nacela neposredne sudske ocjene dokaza cuva sud od opasnosti da ocjenjuje dokaze u nestvarnoj formi. Zatim, neposredna ocjena dokaza omogucava ne samo logicnu ocjenu dokaza (ocjena dokaza u odnosu na logicnu vrijednost njihove sadrzine) vec i psiholosku ocjenu njihove uvjerljivosti koja je neophodna, s obzirom na dokaze koji se sastoje u iskazima lica. Najzad, sprovodenje neposredne ocjene dokaza omogucava ispitivanje osumnjicenog, odnosno optuzenog, te svjedoka i vjestaka. Nacelo neposrednosti, koje nije direktno spomenuto u nacelima zakona, jedna je od garancija dobrog sudenja. U neposrednom sudenju sud i stranke su u najpovoljnijoj situaciji da se upoznaju sa stanjem stvari i dokazima, a stranke mogu i da se neposredno obracaju sudu i iznose svoje stavove u procesu. I sam sud bolje sudi ako svoju presudu zasniva na iskazima svjedoka koje je sam saslusao, jer je tada u mogucnosti da cijeni njihovo drzanje, odlucnost, pokrete i slicno, sto moze biti vrlo vazno, a ne vidi se iz spisa. Sprovodenje ovog nacela omogucava logicku ocjenu dokaza. U svakom slucaju, ne smije se preko ovog nacela olako prelaziti, ali mu ne treba pridavati prevelik znacaj, narocito pri ocjeni dokaza. Neposrednost je u prethodnom postupku izuzetak, jer je u njemu, u stvari, ne moze biti. U tom stadijumu se odlucuje relativno malo i priprema se za sudenje na glavnom pretresu. Mnogobrojne radnje koje se obavljaju u tom postupku najcesce su razdvojene, i vremenski i

89

prostorno, a i organ koji ih sprovodi moze se slobodno mijenjati. Neposrednost zato dolazi do punog izrazaja na glavnom pretresu, ali je i tamo samo pravilo, sa manjim ill vecim brojem izuzetaka. Procesne ustanove za sprovodenje nacela neposrednosti Od nacela neposrednosti se moze odstupiti samo u zakonom predvidenim slucajevima i to onda kada bez takvog odstupanja ne moze lako ili uopste da se zavrsi krivicni postupak. Neosnovano odstupanje od ovog nacela moze da dovede do nepotpuno ili pogresno utvrdenog cinjenicnog stanja, odnosno do bitne povrede krivicnog postupka. U zakonu, nacelo neposrednosti dolazi do izrazaja u sljedecim procesnim ustanovama: a) Dokazi se na glavnom pretresu izvode, po pravilu, neposredno. Pravilo je da sud zasniva presudu samo na cinjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Izuzetak je ako neposredno izvodenje dokaza nije moguce i u slucajevima posebno predvidenim u zakonu. Tako: 1) Odstupanja od nacela neposrednosti su u zakonu opredijeljena i na one slucajeve gdje se na glavnom pretresu moze dopustiti koriscenje iskaza datih u istrazi i zapisnika o dokaznom materijalu. Na glavnom pretresu se mogu koristiti zapisnici o uvidaju na licu mjesta, o pretresanju stana ili lica, o oduzimanju stvari, knjiga, zapisnika i ostalih dokaza, ali samo da bi se utvrdio njihov sadrzaj. Medutim, po ocjeni sudije, odnosno predsjednika vijeca, njihov sadrzaj se moze i ukratko unijeti u zapisnik o glavnom pretresu. Takode, za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije potrebni su originalno pismeno, zapis ili fotografija, osim ako nije drukcije propisano zakonom. Izuzetno se moze koristiti kao dokaz i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrdena kao neizmijenjena u odnosu na original. 2) Ovdje dolazi i mogucnost sudskog obezbjedenja dokaza: kada je u interesu pravde da se svjedok saslusa kako bi se njegov iskaz koristio na glavnom pretresu zato sto postoji mogucnost da nece biti dostupan sudu za vrijeme sudenja, sudija za prethodni postupak moze, na prijedlog stranaka ili branioca, narediti da se izjava tog svjedoka uzme na posebnom saslusanju. Trazi se da prethodno stranka, odnosno branilac koji trazi da se izjava uzme u obzir kao dokaz na glavnom pretresu, dokazu da je, i pored svih ulozenih napora da se obezbijedi prisustvo svjedoka na glavnom pretresu, svjedok ostao nedostupan, s tim da se ova izjava ne moze koristiti ako je svjedok prisutan na glavnom pretresu. 3) U slucajeve izuzetaka od nacela neposrednosti zakon svrstava i one u kojim sud smije odlagati i prekidati glavni pretres, kao i one u kojima je propisane rokove za pismenu izradu presude moguce izuzetno prekoraciti "u slozenim stvarima" do 30 dana. b) Zabrana sudenja u odsustvu stranaka, posebno optuzenog. Prisustvo stranaka je, u prvom redu, posljedica optuznog nacela i sluzi i ostvarenju nacela kontradiktornosti, a u izvjesnoj mjeri i nacela neposrednosti. U odsustvu optuzenog, okolnosti od znacaja za njegovu odbranu najcesce ostaju nepoznate sudu. Obaveza sudenja u prisustvu optuzenog neophodna je i zbog utvrdivanja vinosti i odabira krivicne sankcije i u skladu je sa savremenim kriminoloskim zahtjevima i interesima drustvene zajednice u cjelini. I kada odbije davanje iskaza, prisustvo optuzenog je korisno za proces. Zbog toga, sloboda optuzenog da dode ili ne dode na glavni pretres ne zavisi od njegove volje, jer se sukobliava sa visim interesima sudenja, tako da se on mora prinuditi na ovu vrstu saradnje. ZKP utvrduje da se „optuzenom ne moze suditi u odsustvu“ (postupak in contumatiam). Kad se kaze "ne moze se suditi", to ne znaci da se ne mogu preduzimati neke radnje u istrazi. Naprotiv, istraga mora zapoceti da bi se prikupili dokazi o krivicnom djelu, uciniocu, njegovim porodicnim i drugim prilikama i si. -ako se to moze obezbijediti u njegovom odsustvu. U slucaju nedolaska optuzenog, glavni pretres se odlaze, a sudija, odnosno predsjednik vijeca nareduje da se optuzeni na glavni pretres prinudno dovede. Sudenje u odsustvu predstavlja izuzetak koji se moze primijeniti u samo zakonom propisanim slucajevima. Smatra se da se ovo pravilo odnosi podjednako na glavno sudenje, kao i na naknadne zalbe, gdje se razmatraju kako cinjenicna tako i pravna pitanja. Optuzeni ne moze koristiti svoje pravo na odbranu i pravo da ispituje svjedoka ako mu nije dozvoljeno

90

da bude prisutan u toku sudenja. Drugim rijecima, pravo da se prisustvuje sudenju je fundamentalni princip prava na pravicno sudenje. Ipak, Evropski sud za ljudska prava je zauzeo stanoviste da je sudenje u odsustvu (in absentia) dozvoljeno pod odredenim uslovima. Na primjer, dozvoljeno je onda kada se optuzeni jasno i nedvosmisleno odrekao prava da bude prisutan. Isto tako, Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stav da sudenje u odsustvu moze biti dozvoljeno u interesu provodenja pravde ili u slucajevima bolesti lica protiv kojeg se vodi krivicni postupak. Pored toga, opravdano je i neprisustvovanje optuzenog sudenju ako je on nesposoban da prisustvuje, sto se argumentuje time da optuzenog predstavlja njegov advokat koji je u stalnom kontaktu sa optuzenim. Pravni sistem moze dozvoliti sudenje u odsustvu kada postoji dovoljan osnov za to, kao sto je, nesumljivo, odricanje ili ako je to odricanje u interesu pravde. Medutim, sudenje u odsustvu ne smije dovesti u pitanje zastitne mehanizme pravicnog sudenja, kao sto je pravo pojedinca da se brani. Kada je dozvoljeno sudenje u odsustvu, drzavni organi moraju dati sve od sebe u pokusajima da obavijeste optuzenog o nastupajucem sudenju i optuzenom mora biti obezbijeden pravni zastupnik. U krivicnom postupku branilac nikada ne moze u potpunosti zamijeniti optuzenog i zaista je nezamislivo da optuzeni dobije pravnu pomoc, a bez ikakve mogucnosti uspostavljanja kontakta izmedu optuzenog i branioca. Pri tome, lice optuzeno za krivicno djelo ne smije da bude prinudeno da dokazuje da ono nije tezilo da izbjegne pravdi ili da je njegova odsutnost bila uzrokovana visom silom. Cak i kada uslovi za sudenje u odsustvu nisu u potpunosti ispunjeni, takvo sudenje ne predstavlja povredu prava na pravicno saslusanje, ako ce optuzenom kasnije biti dozvoljeno da insistira da se obavi novo saslusanje u predmetu. Pravo na ponovno saslusanje ne smije zavisiti od optuzenog koji se odrice svog prava. c) Nezamjenjivost sudija u toku glavnog pretresa i pri donosenju odluka. Radi ostvarenja nacela neposrednosti i usmenosti, zahtijeva se da na glavnom pretresu sud mora biti stalno i neprekidno u propisanom brojnom sastavu, sa istim sudijama, koji ce na kraju donijeti odluku. Princip je da se sudije u toku pretresa ne mogu mijenjati i da svaka promjena sudije neminovno vodi zapocinjanju pretresa iznova. Trazi se i fizicko i duhovno prisustvo sudije. Pravilo je posljedica sprovodenja nacela neposrednosti, jer bi, u slucaju nastavljanja postupka, sudija koji je dosao u zamjenu na kraju odlucivao jednim dijelom i na osnovu materijala koji pred njim nije izveden, oslanjajuci se na spise i saznanja stecena od drugih, dakle, posredno. Zamjena je moguca ako je u izgledu da ce glavni pretres duze trajati, odnosno ako se radi o slozenim postupcima. Tada predsjednik vijeca moze zatraziti od predsjednika suda da odredi jednog ili dvojicu sudija da prisustvuju glavnom pretresu, kako bi zamjenili clanove vijeca u slucaju njihove sprijecenosti. Takve dopunske sudije ucestvuju u cijelom pretresu, samo ne pri donosenju odluka. Ako u toku pretresa koji clan vijeca izostane, zamjenjuje ga dopunski sudija i pretres moze dalje nesmetano teci, a da time ne bude povrijedeno nacelo neposredne ocjene dokaza. Ako se cijeli glavni pretres zavrsi a da nije otpao nijedan clan vijeca, prestaje funkcija dopunskih sudija. Pri donosenju presude, dopunske sudije u takvom slucaju ne ucestvuju. Ni u ovom slucaju neposrednost nije narusena, jer se cijeli glavni pretres odvija pred sudijom koji odlucuje. d) Kontinuitet i koncentracija procesnih radnji. Procesne radnje glavnog pretresa postavljene su u zakonu tako da teku povezano, bez veceg i nepotrebnog vremenskog prekida, a presuda se izrice neposredno po zavrsenom glavnom pretresu ili sa kratkim odlaganjem (kontinuitet). Kontinuiranosti u sprovodenju procesnih radnji pomaze dioba krivicnog postupka na stadijume, sa manjim ili vecim brojem procesnih radnji koje se moraju obaviti u torn stadijumu, s tim da je suprotno postupanje obicno praceno odgovarajucom procesnom sankcijom (koncentracija). U stvari, ne radi se o samostalnim procesnim nacelima, vec o instrumentima za realizaciju nacela neposrednosti. Diskontinuitet i dekoncentracija procesnih radnji onemogucavaju sprovodenje nacela neposrednosti, jer sadrzina izvedenih radnji i izjave lica ne poticu vise iz neposrednog i licnog opazanja sudije, tako da se sudija ne mora oslanjati samo na pamcenje (najcesce nesigurno) ili se podsjecati rekonstrukcijom

91

spisa. Kontinuitet procesnih radnji znaci da proces treba zavrsiti tako da se ne odlaze i ne prekida, a da u slucaju prekidanja ili odlaganja zapocinje iznova. Zahtjev kontinuiteta moze se u potpunosti sprovesti samo na glavnom pretresu i tako je, u nacelu, rijeseno i u zakonu. Glavni pretres se odvija, koliko je to moguce. bez prekida, ali nuznih kracih prekida mora biti, makar radi odmora ili proteka radnog vremena. Razlozi ekonomicnosti prouzrokovali su opredjeljenje da svako prekidanje kontinuiteta ne znaci bezuslovnu povredu nacela neposrednosti. koja dovodi do ponavljanja glavnog pretresa, pa se u zakonu pravi razlika izmedu prekidanja i odlaganja glavnog pretresa. Ovdje spada i mogucnost da se presuda ne izrekne odmah poslije glavnog pretresa nego najvise za tri dana, uz odredivanje vremena i mjesta objavljivanja presude. Nepostovanje tog roka je relativna povreda formalnog zakona, koja moze dovesti do ukidanja presude. Na ovaj nacin, odredivanjem tog roka obezbijeden je kontinuitet izmedu zavrsenog pretresa i izricanja presude. NACELO PROCESNE EKONOMIJE Nacelo procesne ekonomije sastoji se u postavljanju krivicnog postupka tako da se sa sto manjim gubitkom vremena, sa sto manjim radom i sa sto manje troskova ostvari kako neposredni cilj svake procesne radnje, tako i konacni cilj dobijanja pravilne i pravicne presude. Ono se obezbjeduje i propisivanjem rokova u kojima sud mora donijeti odluku ili obaviti drugu procesnu radnju, najcesce u slucajevima kada je osumnjiceni, odnosno optuzeni u pritvoru, a nekada uopste. Pretpostavke za ostvarivanje procesne ekonomije obezbjeduju se, u prvom redu, samim zakonom, izbjegavanjem procesnih formi koje nisu neophodne, koje usporavaju postupak i povecavaju troskove. Propisivanje rokova za preduzimanje procesnih radnji, odstupanja od pojedinih procesnih nacela, ustanovljavanje posebnih postupaka za sudenje laksih krivicnih djela, mjere za popravljanje nepravilnih procesnih radnji, pravila o kontinuitetu njihovog obavljanja i drugih procesnih ustanova, imaju za cilj da omoguce ekonomican i racionalan postupak. Ekonomicno postupanje zavisi od toga da li ce sud te mogucnosti pravilno koristiti. To, najvecim dijelom, zavisi od organizacije rada u sudu. Za ekonomicnost postupka poseban znacaj ima ekonomisanje vremenom. Krivicni postupak mora se odvijati brzo, sa maksimalnom ustedom vremena, napora i sredstava. Zakasnjenja u postupku ne odlazu samo konacno rjesavanje stvari, nego iziskuju i dodatne troskove i gubitak vremena. Zahtjev za sprovodenje ovog nacela mora se, medutim, dovesti u sklad sa drugim procesnim nacelima, narocito nacelom istine. Nije obezbijedena pravna sigurnost gradana ako je postupak brz, a nepotpun, niti ako traje nesrazmjerno dugo, usporavajuci postupak u drugim krivicnim stvarima. Zato cilj mora biti da se nade prava mjera u ostvarivanju jednog i drugog nacela. Praksa pokazuje da je neekonomicnost postupka u najvecem broju slucajeva prouzrokovana losim radom sudija i slabom organizacijom suda. Najzad, treba podsjetiti da pretjerana zurba u sudskom radu cesto ide na stetu postupka i moze biti stetnija od sporosti. Stalna briga da se ispune sudijske norme o broju rijesenih predmeta prisiljava sudije da se manje staraju o kvalitetu svoga rada, sto, u krajnjoj liniji, utice na kvalitet sudskih odluka. To su pretjerivanja u suprotnom pravcu, koja treba izbjegavati iznalazenjem kompromisnog rjesenja. NACELO LOJALNOSTI I POSTENJA UCESNIKA POSTUPKA I SUZBIJANJA ZLOUPOTREBE NJIHOVIH PROCESNIH PRAVA Nacelo lojalnosti i postenja ucesnika postupka znaci da su stranke i njihovi zastupnici duzni da u vrsenju svojih procesnih aktivnosti postupaju ne samo ispravno, u skladu sa zakonom, nego i posteno, bez zloupotreba. Bez obzira na to sto, saobrazno svojim posebnim interesima, mogu imati i svoje posebne ciljeve koji se ne slazu sa ciljem postupka, stranke i drugi ucesnici, ukljucujuci i osumnjicenog, odnosno optuzenog, moraju prema postupku biti lojalni. Osumnjiceni, odnosno optuzeni moze da cuti i daje neistinit iskaz, ali ne moze da radi

92

na stetu postupka, unistavajuci dokaze, ne odazivajuci se na poziv i sl. PO ZKP sud duzan da onemoguci svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja ucestvuju u postupku. Zloupotreba prava stranaka nastaje zbog toga sto se objektivni ciljevi postupka i subjektivni ciljevi stranaka u postupku ne slazu. Sud tezi pravilnoj presudi, a takvoj bi sudskoj odluci trebale teziti i stranke (tuzilac i branilac), ali se to ne dogada uvijek, jer optuzeni i tuzilac teze sudskoj presudi koja je za njih povoljnija, bez obzira na to da li je i pravilna, a sve to zajedno moze uticati ili utice na duzinu trajanja krivicnog postupka. Obaveza ispravnog i postenog postupanja odnosi se i na tuzioca. Tako, na primjer, tuzilac moze izjaviti zalbu kako na stetu, tako i u korist optuzenog. Tu obavezu imaju i sud, tuzilac i drugi organi koji ucestvuju u krivicnom postupku, koji su duzni da s jednakom paznjom ispitaju i utvrde kako cinjenice koje terete osumnjicenog, odnosno optuzenog, tako i one koje mu idu u korist. Svjedok je duzan da govori istinu i ne smije nista precutati, uz upozorenje da davanje laznog iskaza predstavlja krivicno djelo. Vjestak je obavezan da predmet vjestacenja pazljivo razmotri, da tacno navede sve sto zapazi i utvrdi i da svoje misljenje iznese nepristrasno i u skladu sa pravilima nauke ili vjestine. Procesne zloupotrebe u postupku suzbija sud, sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Ove zloupotrebe moraju se suzbijati zato sto stvaraju nepovjerenje u zakonitost i autoritet pravosuda, doprinoseci vjerovanju da ishod postupka vise zavisi od raznih mahinacija branioca i tuzioca, nego od vinosti ili nevinosti osumnjicenog, odnosno optuzenog. Suzbijanje procesnih zloupotreba zakon vrsi propisivanjem uslova za nastupanje odredenih procesnih mjera (odlaganje pretresa, povracaj u predasnje stanje, izuzece itd.), kao i kroz forme podnesaka. Tom cilju sluze i procesne sankcije. Tako, na primjer, sud moze u toku postupka kazniti novcanom kaznom do 5.000 KM tuzioca, branioca, punomocnika, zakonskog zastupnika ili ostecenog, ako su njihovi postupci ocigledno upravljeni na odugovlacenje krivicnog postupka, s tim da ce se o kaznjavanju tuzioca obavijestiti Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH, a o kaznjavanju branioca - nadlezna advokatska komora. Ako tuzilac ne zavrsi istragu u roku od sest mjeseci od donosenja naredbe o sprovodenju istrage, mjere potrebne da bi se istraga okoncala preduzece kolegij tuzilastva. Procesne zloupotrebe suzbijaju se i na taj nacin sto sudija, odnosno predsjednik vijeca moze odrediti pritvor radi obezbjedenja prisustva optuzenog na glavnom pretresu (ako optuzeni koji je uredno pozvan ocigledno izbjegava da dode na glavni pretres i ako prinudno dovodenje nije uspjelo, a ne postoje razlozi za pritvor). FORMA, VRIJEME I SADRZINA PROCESNIH RADNJI Osim odredivanja procesnih subjekata koji vrse procesne radnje i samih procesnih radnji, krivicno procesno pravo regulise i strukturu procesnih radnji i njihov tok. U tom kontekstu, postoje norme koje se odnose na formu, vrijeme i sadrzinu procesnih radnji. Pored toga, propisuju se i procesne posljedice (procesne sankcije), za slucaj nepostovanja tih normi. FORMA PROCESNIH RADNJI Forma procesne radnje odnosi se na odredivanje nacina i mjesta njenog obavljanja. Forma zavisi od procesne radnje na koju se odnosi i uvijek joj je prilagodena. Zakon nema normi o formi koje bi se odnosile na sve procesne radnje, vec posebne odredbe o formi za pojedine radnje (ispitivanje osumnjicenog, odnosno optuzenog, saslusanje svjedoka, pretresanje stana itd). U ovom slucaju, rijec je o posebnim pravilima o formi procesnih radnji (posebne procesne forme). Ako forma za neku procesnu radnju nije propisana, procesni subjekt vrsi radnju na nacin koji smatra najpogodnijim za postizanje cilja, u skladu sa opstim odredbama o formama procesnih radnji i u skladu sa osnovnim nacelima postupka i osnovnim nacelima pravnog poretka. Medutim, postoje i izvjesna opsta pravila, izvedena iz osnovnih nacela krivicnog postupka (javnost, usmenost, pismenost, neposrednost) i opstih procesnih ustanova o izvodenju procesnih radnji (jezik i pismo, zapisnici, spisi itd.), koja su opstevazeca za sve procesne radnje. U pitanju su opsta pravila o formi procesnih radnji (opste procesne forme).

93

Znacaj procesnih formi je visestruk. S jedne strane, procesne forme obezbjeduju nesmetano vrsenje prava procesnih subjekata, u skladu sa zakonom. S druge strane, kao rezultat visegodisnjeg iskustva kako treba obaviti procesnu radnju, sa najmanje napora, vremena i troskova omogucavaju najoptimalniji procesni efekat. To doprinosi da sudske odluke budu sigurnije, objektivnije i kvalitetnije. Pridavanje ovakvog znacaja procesnim formama ima smisla samo pod uslovom ako su zakonske odredbe o formama cjelishodne, racionalne i ostvarljive, lisene nepotrebnih formalnosti. Procesne forme moraju biti postavljene razumljivo, tako da ih svi procesni subjekti, i bez narocite strucne spreme, mogu lako shvatiti, te prilagodene i u pogledu posljedica (sankcija), u slucaju ako ih procesni subjekti ne postuju. Rezultate u primjeni procesnih formi umanjuje njihova sablonska i mehanicka primjena od organa postupka. Pri tome se gubi iz vida da se iza propisane forme uvijek nalazi odredeni cilj i sadrzina. Ako se o tome ne vodi racuna, dobija se nepotrebna pedanterija i stetni formalizam. U stvari, radi se o procesnoj zloupotrebi i povredi procesne forme, koje se moraju suzbijati. O tome da li je potrebna neka procesna radnja, odlucuje se u zakonu. Nacelno, sud ne moze oslobadati od procesnih formi koje odreduje zakon. Ipak, u nekim slucajevima zakon je dao ovlastenje sudu da odstupi od propisane forme (npr. u postupku prema maloljetnicima). Nacin procesnih radnji Odredivanje nacina procesnih radnji ima razlicite ciljeve i moze da sluze omogucavanju stvarnog, a ne samo formalnog ucesca stranke u procesu; • obezbjedenju slobode odlucivanja procesnih subjekata u preduzimanju procesnih radnji i slobode odredivanja sadrzine procesne radnje; • obezbjedenju istinitosti rezultata; • pravilnosti obavljanja i pravilnosti rezultata procesnih radnji; • humanizaciji postupka ili cuvanju licnosti i dostojanstva osumnjicenog, odnosno optuzenog; • izbjegavanju nepotrebnog nanosenja stete i tehnickom olaksanju pri otklanjanju nedostataka procesne radnje Upotreba jezika i pisma u krivicnom postupku Nove odredbe zakona o krivicnom postupku rijesile su pitanje upotrebe jezika i pisma u krivicnom postupku na sasvim drukciji nacin nego sto je to bio slucaj ranije. Te odredbe garantuju svakom licu koje je optuzeno za krivicno djelo, odnosno uhapseno da odmah bude obavijesteno, na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optuzbe koja je podignuta protiv njega, odnosno o razlozima njegovog hapsenja. Treba, takode, istaci obavezu drzave da optuzenom obezbijedi uvijek besplatnu pomoc tumaca ako on ne razumije ili ne govori jezik na kojem se vodi postupak. Pitanje upotrebe jezika i pisma u krivicnom postupku zakon raspravlja kroz tri grupe pitanja: 1) Jezik na kome ucesnici postupka upucuju tuzbe, zalbe i druge podneske sudu i drugim organima koji ucestvuju u postupki. Znaci, procesni subjekti u pismenoj komunikaciji sa sudom, tuzilastvom i drugim orgamma koji ucestvuju u postupku koriste bosanski, hrvatski ili srpski jezik. 2) Jezik na kome se vodi postupak. U krivicnom postupku u ravnopravnoj su upotrebi sluzbeni jezici BiH - bosanski, hrvatski i srpski jezik, kao i oba pisma - cirilica i latinica.Takode, u postupku pred Sudom BiH i u kontaktu Suda BiH sa strankama u upotrebi su sluzbeni jezici i pisma BiH, s tim da ucesnici u postupku imaju pravo upotrebljavati bilo koji od sluzbenih jezika i pisama u svim radnjama postupka. Uz to, ovlascenje da koriste engleski jezik pred Sudom BiH imaju medunarodne sudije, i to u svim postupcima pred tim sudom. Takode, propisano je da su izuzetno od relevantnih odredbi ZKPBiH, medunarodni tuzioci ovlasceni koristiti engleski jezik, i to kao i sudije - u svim postupcima pred Sudom BiH ili u okviru poslova koji su u njihovoj nadleznosti.

94

Stranke, svjedoci i druga lica koja ucestvuju u postupku imaju pravo da upotrebljavaju svoj jezik. Ako lice ne razumije jedan od sluzbenih jezika BiH, osigurace se usmeno prevodenje onoga sto ono, odnosno drugi iznose, kao i prevodenje isprava i drugog pisanog dokaznog materijala. O pravu na prevodenje poucice se ova lica, koja se mogu odreci tog prava ako znaju jezik na kome se vodi postupak. U zapisniku ce se zabiljeziti da je data pouka i izjava ucesnika. Jezik koji smatra svojim, stranka odreduje posebnom izjavom, poslije upozorenja na ovo pravo. Ukoliko to iz okolnosti slucaja proizilazi, potrebno je razjasniti pitanje da li osumnjiceni, odnosno optuzeni razumije sluzbeni jezik na kome ce se odvijati krivicni postupak. Upotreba jednog jezika u postupku ne znaci da je ucesnik postupka taj jezik izabrao kao jezik postupka, niti oslobada organ postupka obaveze da utvrdi jezik postupka. Stranka ima pravo da upotrebljava svoj jezik, bez obzira na to da li zna jezik na kome se vodi postupak. Stranki koja koristi svoj jezik usmeno se prevode iskazi drugih ucesnika postupka, a ono sto ona iznosi prevodi se na jezik postupka. Isto se odnosi i na prevodenje isprava i drugog dokaznog materijala. Ako zna jezik na kome se vodi postupak, stranka se ovog prava moze odreci, sto se biljezi u zapisnik. Nepostupanje po ovim odredbama predstavlja apsolutnu povredu odredaba krivicnog postupka. Osumnjicenom, odnosno optuzenom koji ne zna jezik koji je u sluzbenoj upotrebi ili ga ne poznaje dobro, mora se obezbijediti sudski tumac i tako omoguciti da vec prilikom prvog ispitivanja, ali i kasnije prati tok postupka na jeziku koji razumije. Tumac ne moze biti clan sudskog vijeca, niti neko od ucesnika postupka. Troskovi prevodenja isplacuju se unaprijed iz budzetskih sredstava. Lice koje ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava u postupku, ima pravo na besplatne usluge tumaca ne samo pri prevodenju usmenih izjava, vec i svih pisanih dokumenata koji su znacajni za ostvarivanje prava na pravican postupak, i bez obzira na fazu postupka. Ucinjena je apsolutno bitna povreda odredaba krivicnog postupka ako glavnom pretresu nije prisustvovao tumac, a njegovo prisustvo je bilo obavezno. Ako u prethodnom postupku nije obezbijedeno prisustvo tumaca, to se moze isticati kao nedozvoljen dokaz u smislu prethodnih prigovora. 3) Jezik otpravaka odluka i drugih pismena koje upucuju sud i drugi organi koji ucestvuju u postupku. Pozive, odluke i druga pismena upucuju sud i drugi organi koji ucestvuju u krivicnom postupku na sluzbenim jezicima. Dakle, (sud i drugi organi koji ucestvuju u krivicnom postupku upucuju pismena ucesnicima u postupku na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku) Licu koje je liseno slobode ili se nalazi u pritvoru, zatim licu koje je na izdrzavanju kazne ili na obaveznom psihijatrijskom lijecenju, odnosno obaveznom lijecenju od zavisnosti dostavljaju se prevodi pismena. Prevodenje se vrsi na jezik kojim se to lice sluzi u krivicnom postupku. Pomenuta pismena dostavljaju se zajedno sa pismenim prevodom, i u tom slucaju se ne vrsi i usmeno prevodenje. Podnesci Podnesci su izjave i saopstenja koje stranke i drugi ucesnici u postupku upucuju organima pred kojima se vodi postupak. To su optuznice, prijedlozi, pravni lijekovi i druge izjave i saopstenja. Izjave i saopstenja podnose se pismeno ili se daju usmeno na zapisnik. U slucaju kada pismena ili usmena forma nije u zakonu predvidena kao obavezna, stranke se slobodno opredjeljuju koju ce formu upotrijebiti. Pismeno sastavljeni podnesci predaju se organu ovlascenom za prijem, neposredno ili postom (slanjem obicne ili preporucene posiljke) ili nekim telekomunikacijskim sredstvom. Pritvorenici i osudenici podneske predaju upravi zatvorske ustanove u kojoj se nalaze. Ako je podnesak koji stranka neposredno predaje nedopusten, neblagovremen ill ocigledno neosnovan ili se predaja vrsi nenadleznom organu, sluzbeno lice ovlasceno za prijem duzno je da na to ukaze stranki. Ako stranka ne odustane od svoje namjere, podnesak ce biti primljen, uz zabiljesku da je stranki ukazano na nedostatak. Na isti nacin se postupa i kada se izjava daje u zapisnik.

95

Podnesci moraju biti razumljivi i sadrzavati sve sto je potrebno da bi se po njima moglo postupati. Ako u zakonu nije drukcije odredeno, sud ce podnosioca nerazumljivog i nepotpunog podneska pozvati da podnesak ispravi, odnosno dopuni, a ako ovaj to ne ucini u odredenom roku, sud ce podnesak odbaciti. U pozivu za ispravku, odnosno dopunu podneska podnosilac ce se upozoriti na posljedice propustanja. Kod podnesaka cije je podnosenje vezano za zakonski rok, organ prilikom vracanja podneska na ispravku odreduje i rok u kome podnesak treba vratiti. Ukoliko podnesak bude ispravljen ili dopunjen u roku koji je odreden, smatrace se da je sudu predat onog dana kada je prvi put podnesen. Nasuprot tome, ako podnosilac ne ispravi ili ne dopuni podnesak, smatrace se da je povucen, a u slucaju da se to ucini po isteku roka - da je neblagovremen, pa ce podnesak rjesenjem odbaciti. Protiv tog rjesenja dozvoljena je zalba vijecu drugostepenog suda. Kada su u pitanju zapisnici o izjavama stranaka, koji zamjenjuju podneske, oni u pogledu forme odgovaraju zapisnicima o sluzbenim procesnim radnjama, odnosno odgovarajucem pismenom podnesku (prema sadrzini). Primanje izjave u zapisnik, ukoliko je u pitanju stranka koja nije vicna pravu, nije samo tehnicka radnja pisanja i ovjeravanja izjave, vec davanje sadrzine aktu po zelji stranke, njegovo sastavljanje, tj. ukazivanje ne samo tehnicke nego i pravne pomoci. Zapisnici Zapisnik je pismena isprava koju sastavlja nadlezni drzavni organ radi ozvanicenja toka i sadrzine procesne radnje obavljene u postupku. Za razliku od podnesaka koji su pismeni sastavi procesnih ucesnika koji se podnose pismeno ili se daju usmeno na zapisnik sudu, zapisnici su pisani sastavi koji imaju znacenje javne isprave i sastavljaju se prilikom obavljanja procesnih radnji. Vodenje zapisnika cesto je povezano sa nacelom neposrednosti i potrebom da se sacuva autenticnost podataka o procesnim radnjama. Po svojoj pravnoj prirodi, zapisnik je javna isprava. Zapisnik se sastavlja o svakoj radnji preduzetoj u toku krivicnog postupka i to istovremeno kada se radnja vrsi, a ako to nije moguce, onda neposredno poslije toga. Zapisnik moze da posluzi i kao zamjena za podnesak stranke. Za sluzbene radnje koje nisu i procesne radnje, zapisnik moze biti zamijenjen sluzbenom biljeskom. Opste odredbe o zapisnicima. Zakon govori o odredenim zapisnicima kod pojedinih procesnih radnji ili grupa procesnih radnji. Posebne odredbe o specificnim vrstama zapisnika odnose se na zapisnik o vijecanju i glasanju, pretresanju stana i lica, ispitivanju osumnjicenog, snimanju audio-vizuelnim sredstvima, preduzetim istraznim radnjama, uvidaju, priznanju krivnje, glavnom pretresu, sjednici vijeca itd. Sastavljanje zapisnika je duznost sudije, ali zapisnik pise zapisnicar. Samo kod pretresanja stana i lica ili kada se procesna radnja obavlja van sluzbenih prostorija organa, a nije moguce obezbijediti zapisnicara, zapisnik moze pisati lice koje obavlja procesnu radnju. Kada zapisnik pise zapisnicar, zapisnik se sastavlja na taj nacin sto lice koje preduzima radnju kazuje glasno zapisnicaru sta ce unijeti u zapisnik. Lieu koje se ispituje dozvolice se da samo kazuje odgovore u zapisnik, a u slucaju zloupotrebe, ovo pravo mu se moze uskratiti. Sastavljanje zapisnika ne moze izostati, ali je moguce da se zapisnik ne sacini istovremeno sa preduzimanjem radnje. U uvodni dio zapisnika se unosi naziv organa pred kojim se vrsi radnja, mjesto gdje se vrsi radnja, dan i cas kada je radnja zapoceta i zavrsena, imena i prezimena prisutnih lica, njihovo procesno svojstvo, kao i naznacenje krivicnog predmeta po kome se preduzima radnja. Glavni dio zapisnika treba da sadrzi bitne podatke o toku i sadrzini preduzete radnje i u njega se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori. Ako su prilikom preduzimanja radnje oduzeti predmeti ili spisi, to ce se naznaciti u zapisniku, a oduzete stvari ce se prikljuciti zapisniku ili ce se navesti gdje se nalaze na cuvanju. Prilikom preduzimanja radnji kao sto je uvidaj, pretresanje stana ili lica ili prepoznavanje lica ili predmeta, u zapisnik ce se unijeti i podaci koji su vazni s obzirom na prirodu radnje ili za utvrdivanje istovjetnosti pojedinih predmeta (opis, mjere i velicina predmeta ili tragova,

96

stavljanje oznake na predmetima i dr), a ako su napravljene skice, crtezi, planovi, fotografije, filmski snimci i si., to ce se navesti u zapisniku i njemu prikljuciti. Zapisnik se mora voditi uredno i u njemu se ne smije nista izbrisati, dodati ili mijenjati. Ukoliko se pojedina mjesta precrtavaju, moraju ostati citka. Sva preinacavanja, ispravke i dodaci unose se na kraju zapisnika i moraju biti ovjereni od strane lica koje potpisuje zapisnik. Ispravke zapisnika vrse se, po pravilu, prije potpisivanja zapisnika i ulaze u zapisnik. Zapisnik ce se uvijek procitati ako nije bilo zapisnicara, i to ce se naznaciti u zapisniku. Ako je bilo prigovora u pogledu sadrzine zapisnika, navesce se u zapisniku i ti prigovori. Zapisnik potpisuje saslusano lice, a ako se zapisnik sastoji od vise listova - saslusano lice potpisuje svaki list. Nepismeno lice umjesto potpisa stavlja otisak kaziprsta desne ruke, a zapisnicar ce ispod otiska upisati njegovo ime i prezime. Ako se usljed nemogucnosti da se stavi otisak desnog kaziprsta stavlja otisak nekog drugog prsta ili otisak prsta lijeve ruke, u zapisniku ce se naznaciti od kojeg je prsta i sa koje ruke uzet otisak. Ako saslusano lice nema obje ruke, procitace zapisnik, a ako je nepismeno - zapisnik ce mu se procitati i to ce se zabiljeziti u zapisniku. Ako saslusano lice odbije da potpise zapisnik ili da stavi otisak prsta, zabiljezice se to u zapisniku i navesce se razlog odbijanja. Na kraju zapisnika potpisace se tumac, ako ga je bilo, svjedoci cije je prisustvo obavezno pri preduzimanju istraznih radnji, a pri precresanju i lice koje se pretresa ili ciji se stan pretresa. Ako zapisnik ne pise zapisnicar, zapisnik potpisuju lica koja prisustvuju radnji. Ako takvih lica nema ili nisu u stanju da shvate sadrzinu zapisnika, zapisnik potpisuju dva vjedoka, osim ako je nemoguce da se obezbijedi njihovo prisustvo. Odbijanje potpisa biljezi se u zapisnik. Zapisnik, na kraju, potpisuje lice koje je preduzelo radnju i zapisnicar. lPosebnu vrstu zapisnika predstavljaju tzv. tonski zapisnici, koji se sacinjavaju pomoc uredaja za zvucno snimanje. Kod snimanje audio-vizuelnim sredstvima propisivano je da se sve preduzete radnje u toku krivicnog postupka, u pravilu, snimaju uredajem za zvucno snimanje. Dakle, tuzilac ili ovlasceno sluzbeno bi trebalo, u pravilu, uvijek vrsiti snimanje istraznih radnji uredajem za zvucno snimanje, a samo u slucaju ako takve uredaje nemaju ili ih imaju ali su im u kvaru obaviti procesnu radnju i bez tog snimanja. Medutim, i tada ostaje obaveza sacinjavanja klasicnog pisanog zapisnika. Tuzilac ili ovlasceno no lice ce o tome prethodno obavijestiti lice koje se ispituje, odnosno saslusava pouciti ga da ima pravo da zatrazi reprodukovanje snirnka kako bi provjerilo svoju izjavu. Pri torn, nije potrebna saglasnost lica koje se ispituje, odnosno saslusava. Prilikom sacinjavanja tonskog zapisnika, u njega tuzilac i ovlasceno sluzbeno lice moraju unijeti AA, zatim podatke potrebne za identifikaciju koja se ispituje, odnosno saslusava, kao i podatak u kom svojstvu to lice daje. Ukoliko se vrsi zvucno snimanje vise lica, onda se mora obezbijediti da se iz zapisnika razazna koje je od tih lica dalo izjavu. Nakon zavrsenog ispitivanja, saslusanja, lice koje je ispitano, odnosno saslusano moze zahtijevati reprodukovanje snimka, a zatim traziti da se unesu odredene ispravke i daju objasnjenja koja ce se snimiti. Uz tonski zapisnik posebno se vodi i pisani zapisnik u koji se unose sljedeci podaci: 1) o nacinu registrovanja iskaza - da je izvrseno zvucno snimanje; 2) o subjektu koji je iskaz registrovao - ko je izvrsio snimanje 3) o obavjestavanju lica koje daje iskaz - da je ispitano, odnosno saslusano lice prethodno obavijesteno o snimanju 4) da je snimak reprodukovan 5) gdje se zvucni snimak cuva - ako nije prilozen spisima predmeta. Dakle, ne vodi se klasicni pisani zapisnik o sadrzaju procesnih radnji. Nakon obavljene istrazne radnje tuzilac moze odrediti da se zvucni snimak u cjelini ili djelimicno prepise i tada ga on mora pregledati, ovjeriti i prikljuciti zapisniku o preduzimanju istrazne radnje. U pravila koja regulisu snimanje audio-vizuelnim sredstvima spadaju i sljedeca: 1) Vrijeme cuvanja snimka - zvucni snimak se cuva do vremena do kojeg se cuva krivicni spis;

97

2) snimanje od strane lica koja imaju opravdan interes - tuzilac moze dopustiti da lica koja imaju opravdan interes pomocu uredaja za zvucno snimanje snime izvodenje istrazne radnje; 3) shodno primjeni pravila koja se odnose na snimanje audio-vizuelnim sredstvima - te se odredbe primjenjuju i kad se obavlja filmsko ili drugo snimanje istrazne radnje; 4) mogucnost javnog emitovanje snimka - bez obzira na to da li se radi o tonskom, filmskom ili drugom snimanju istrazne radnje, sacinjeni snimci se ne mogu javno objaviti bez odobrenja stranaka i ucesnika snimljene radnje. Zapisnik o glavnom pretresu je, u sustini, podsjetnik o tome sta se dogadalo na glavnom pretresu. Medutim, sud donosi presudu na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, a ne na osnovu zapisnika. Poseban znacaj ovaj zapisnik ima ako se zalba protiv presude zasniva na povredi odredaba postupka. O radu na glavnom pretresu obavezno se vodi zapisnik, u koji se mora doslovno unijeti cijeli tok glavnog pretresa. Ovo znaci potpuno unosenje u zapisnik o glavnom pretresu toka i sadrzaja preduzete radnje. Sudija, odnos, predsjednik vijeca moze narediti da se odredeni dio zapisnika procita ili reprodukuje, a procitace ga ili reprodukovati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branilac ili lice cija se izjava unosi u zapisnik. Zapisnik o glavnom pretresu ne ogranicava se samo na tok glavnog pretresa, vec obuhvata cio rad zasjedanja, do potpunog prestanka rada sudije, odnosno vijeca. U zapisnik ulaze i konstatacije o otvaranju zasjedanja i prisustvu pozvanih lica, kao i potpuna izreka presude, uz naznacenje da li je presuda javno objavljena (izreka presude sadrzana u zapisniku predstavlja izvornik), a ako je donijeto rjesenje o pritvoru, mora se i ono unijeti u zapisnik o glavnom pretresu. Tako unesena izreka presude treba da bude osnov za dalje postupanje suda, tj. za sastavljanje zapisnika o vijecanju i glasanju, izricanje i objavljivanje presude i pismenu izradu presude. Ratio legis obaveze unosenja izreke presude u zapisnik o glavnom pretresu zasniva se na potrebi rjesavanja slucajeva iz prakse u kojima se pojavljuje razlika izmedu izvornika presude, objavljene presude i pismeno izradene presude i time se omogucava i strankama, odnosno braniocu da izvrse kontrolu identiteta izreke presude i optuzbe, pogotovu u onim slucajevima kada je tuzilac izmijenio optuzbu. Nevodenje zapisnika, iako je zapisnicar bio clan vijeca, predstavlja povredu odredaba. Ako nije bilo ni zapisnicara u sastavu vijeca, postqji bitna povreda odredaba postupka (nepropisan sastav suda). Ova povreda postoji i ako je zapisnik, umjesto zapisnicara, vodio sudija, odnosno predsjednik ili jedan od clanova vijeca. Na kraju, zapisnik o vijecanju i glasanju sadrzi tok glasanja (pitanja o kojima se glasato i donijeta odluka). Iz ovog zapisnika mora se vidjeti ko je i povodom cega glasao i tok vijecanja i glasanja, sa detaljima znacajnim za ocjenu zakonitosti odluke. Ovaj zapisnik mora se voditi za svaku donijetu odluku i u njega se mora ubiljeziti vijecanje i glasanje o svim prijedlozima koje su stranke stavile na glavnom pretresu, a sud donio odluku (pored vijecanja i glasanja o glavnoj stvari). Odvojena misljenja unose se u zapisnik ili prikljucuju zapisniku, ako nisu unesena u zapisnik. Zapisnik o vijecanju i glasanju potpisuju svi clanovi vijeca i zapisnicar. Zapisnik o vijecanju i glasanju zatvara se u poseban omot. Zapisnik moze razgledati samo visi sud kada rjesava o pravnom lijeku i u tom slucaju duzan je da zapisnik ponovo zatvori u poseban omot i da na omotu naznaci da je razgledao zapisnik. Ukoliko vijece viseg suda otvori omot i razgleda zapisnik o vijecanju i glasanju, onda ono taj zapisnik zajedno sa starim omotom treba ponovo zatvoriti u poseban omot na kome ce navesti da je razgledalo zapisnik. Tajnost vijecanja i glasanja jedan je od uslova za nezavisno sudenje. Spisi Spise postupka u jednom krivicnom predmetu cine podnesci stranaka, zapisnici o izvedenim procesnim radnjama, sudske odluke, pisani prilozi uz zapisnike i podneske i svi drugi pisani sastavi koji se odnose na predmet. Odredbe tehnickog karaktera o spisima (osnivanje i popis spisa, rukovanje, arhiviranje, cuvanje itd.) nalaze se u sudskom poslovniku. Zakon

98

sadrzi odredbe o razmatranju spisa i razgledanju predmeta, pod kojim se podrazumijeva saznavanje njihove sadrzine (citanjem i razgledanjem). Zakon navodi vise oblika u kojima se mogu izraziti spisi i zabiljeske. To su: slova, rijeci, brojke ili njihov ekvivalent, bez obzira na koji su nacin ostavili trag u vanjskom svijetu. Nacini na koje pomenuti oblici mogu biti evidentirani su: rukopis, upotreba pisace masine, stampanje, fotokopiranje. fotografisanje, koriscenje magnetnih impulsa, odnosno mehanickih, elektronskih ill nekih drugih oblika sakupljanja podataka. Potreba razmatranja procesnih spisa moze se javiti tokom i poslije zavrsetka krivicnog postupka. U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise koji idu u korist osumnjicenom, all mu se ovo pravo moze uskratiti ako je rijec o spisima i predmetima cije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Nakon podizanja optuznice, branilac osumnjicenog, odnosno optuzenog ima pravo uvida u sve spise. Pored toga, sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno vijece, kao i tuzilac duzni su, kada dodu u posjed bilo kojeg spisa koji moze posluziti kao dokaz na sudenju, staviti ih na uvid braniocu. Branilac moze izvrsiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata. Pod istim uslovima koji vaze za razmatranje, zainteresovana lica mogu traziti da im se izdaju kopije sudskih odluka ili ovjereni prepisi pojedinih akata. Ta lica, isto tako, mogu dobiti izvode iz sluzbenih evidencija organa postupka i uvjerenja o cinjenicama. Mjesto procesnih radnji Mjestom procesne radnje oznacava se mjesto u kome se preduzima procesna radnja. To mjesto mogu biti, na primjer, odredene prostorije (u sudskoj zgradi, stanu osumnjicenog, odnosno optuzenog ili svjedoka) ili mjesto van prostorija, moze biti u mjestu kao naselju (ulica, dvoriste), odnosno van naselja (zeleznicka pruga. suma i slicno) i ne moze se odredivati po proizvoljnom nahodenju suda. Odredivanje mjesta procesne radnje zavisi od prirode same radnje i okolnosti slucaja. Ilustracije radi, uvidaj se vrsi na mjestu dogadaja, ali se pojedine radnje mogu obaviti i u tuzilastvu. Pretres stana se, po prirodi same radnje, obavlja uvijek van sluzbenih prostorija. Vjestacenje se moze vrsiti na lieu mjesta, u strucnoj ustanovi, sudu ili stanu vjestaka itd. Odredivanjem mjesta procesnih radnji, ucesnici pozvani da im prisustvuju u mogucnosti su da ispune svoju duznost odazivanja pozivu. U suprotnom, ako stranka ne bi u odredeno vrijeme obavila procesnu radnju na mjestu te radnje, smatra se da je propustila rok, pa joj se, u odredenim slucajevima, moze izreci sankcija prinudnog privodenja. Van podrucja nadleznog organa procesne radnje se na drzavnoj teritoriji BiH preduzimaju putem pravne pomoci, a u inostranstvu preko ustanova medunarodne krivicnopravne pomoci. VRIJEME PROCESNIH RADNJI Da bi procesne radnje bile uskladene, prije svega vremenski, obavljaju se svakog radnog dana, izuzetno i u neradne dane i praznikom (ako ne trpe odlaganje). Procesne radnje mogu se vrsiti i nocu (npr. pretresanje) ili samo danju ako bi nocno ispitivanje predstavljalo sredstvo zamaranja kako bi se doslo do izjave tog lica. Odredbama zakona o vremenu preduzimanja procesnih radnji tezi se obezbijediti procesna disciplina, kontinuitet procesa i koordiniranje i koncentrisanje procesnih radnji. To se obezbjeduje raznim procesnim ustanovama, najprije propisivanjem redosljeda procesnih radnji. Podjela ukupnog toka krivicnog postupka, cjelokupnog slijeda procesnih radnji na pojedine faze postupka, sa posljedicom da se procesna radnja (sve ili neke) koja se ne izvrsi u jednoj fazi postupka ne moze obaviti u sljedecim (prekluzija), znaci, u krajnjoj liniji, uticanje na vrijeme procesnih radnji. Tome sluzi i zakonsko regulisanje tempa preduzimanja procesnih radnji (odredivanjem da se te radnje preduzimaju bez odlaganja, hitno, neposredno, odmah, istoga dana i si.), kao i

99

vremena trajanja (rokova za preduzimanje procesnih radnji i posljedica propustanja). U ovom kontekstu, najveci znacaj imaju rokovi i povracaj u predasnje stanje. Rokovi Pojam, cilj i vrste Rok je vremenski period u kojem se odredena procesna radnja mora preduzeti ili se ne smije preduzeti ili je treba preduzeti. Odredivanjem rokova za preduzimanje procesnih radnji obezbjeduje se procesna disciplina i efikasnost krivicnog postupka, a time i prava osumnjicenog, odnosno optuzenog na sudenje bez nepotrebnog odugovlacenja i sudenje u razumnom roku. Zajednicki cilj svih rokova u krivicnom postupku je stvaranje uslova za efikasnije vrsenje ovlascenja koja pripadaju strankama. U krajnjoj liniji, rokovi treba da omoguce brzi postupak i procesnu ekonomiju, te da obezbijede procesnu disciplinu. S obzirom na to da od postivanja rokova zavisi ostvarenje mnogih prava, kao i ispunjenje duznosti procesnih subjekata, zakon posebno regulise nacin racunanja rokova, pri cemu se mogu izdvojiti dva znacajna momenta, i to pocetak roka i posljednji dan njegovog trajanja, odnosno njegov zavrsetak. Odredbe zakona bave se procesnim rokovima, za razliku od materijalnih koji se odnose na materijalno krivicno pravo (npr. rokovi za gonjenje ili izvrsenje kazne, rokovi za rehabilitaciju i brisanje osude itd). Materijalni rokovi su znacajni i o njima se mora voditi racuna u krivicnom postupku, jer proizvode odredene posljedice i stanja od kojih zavisi mogucnost vodenja krivicnog postupka. Procesni rokovi odnose se na procesne radnje stranaka. Rokovi propisani za radnje suda i tuzioca u krivicnom postupku nisu pravi, nego instrukcioni rokovi. Polazeci od toga ko ih odreduje, rokovi mogu biti zakonski i sudski. Sudski su oni rokovi koje sudija odreduje na osnovu zakonskog ovlascenja, i to diskreciono, pri cemu se rukovodi okolnostima pojedinog slucaja. Pravi sudski rok postoji kad je odredivanje roka u potpunosti prepusteno krivicnom sudu (npr. kod nepotpune zalbe sud ce pozvati zalioca da u odredenom roku dopuni zalbu pismenim podneskom ili usmeno na zapisniku kod suda). Kod sudskog roka u nepravom smislu rijeci procesne odredbe dopustaju sudu da zakonom predvideni rok, pod odredenim uslovima, produzi (npr. u slozenim stvarima, na zahtjev stranaka i branioca, sud moze produziti rok za zalbu koji inace iznosi 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude). Zakonski su oni rokovi cije je trajanje neposredno odredeno u zakonu (npr. rokovi za podnosenje pravnih lijekova) i oni se ne mogu produziti, osim ako to zakon izricito dozvoljava. Suprotno tome, skracivanje rokova je dozvoljeno ukoliko to zahtijeva osumnjiceni, odnosno optuzeni, a u pitanju je rok koji je zakonom odreden radi zastite prava odbrane i drugih procesnih prava osumnjicenog, odnosno optuzenog. Takav rok je npr. rok od 24 sata za podnosenje zalbe protiv rjesenja o odredlvanju. Prerna nacinu na koji su odredeni, zakonski rokovi mogu biti odredenog (npr. tri dana, mjesec dana itd) i neodredenog trajanja (npr. pritvor zbog koluzijske opasnosti) zbog moguceg ometanja krivicnog postupka uticajem na svjedoke, saucesnike ili prikrivace - traje samo dok se ne obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor bio odreden). U slucaju kada se radi o zakonski neodredenim rokovima, trajanje roka zavisi od nastupanja izvjesnih okolnosti (npr. sud je duzan da vodi racuna o mjesnoj nadleznosti u redovnom postupku do potvrdivanja optuznice i poslije toga se ne moze proglasiti mjesno nenadleznim niti stranke mogu isticati prigovor mjesne nenadleznosti). Pocetak roka se ovdje racuna na isti nacin, ali se zato kod zavrsetka rokova primjenjuje drugo pravilo. Tu je bitno nastupanje okolnosti. odnosno procesnog trenutka za koji zakon vezuje trajanje ovakvog roka, tako da dan nastupanja okolnosti predstavlja zavrsetak i poslednji dan roka. Rokovi, dalje, mogu biti peremptorni, dilatorni i instrukcioni. Razlikovanje se vrsi s obzirom na to da li je dejstvom roka procesna aktivnost zabranjena, obavezna ili dozvoljena. Dilatorni (suspenzivni, odlozni) rokovi sastoje se u razmaku u vremenu u kome je zabranjeno ostvarivanje odredene procesne radnje, koja je pravno moguca tek po proteku tog vremena (tako se optuzenom kojem je odreden novi branilac na nom pretresu i novom

100

braniocu ostavlja rok za pripremu odbrane koji ne moze biti kraci od 15 dana, a glavni pretres mora biti odlozen i ne moze se nastaviti prije isteka navedenog roka). Peremptorni (finalni, prekluzivni) rokovi ogranicavaju period vremena u kome se moze obaviti odredena procesna aktivnost, pod prijetnjom prekluzije, kao procesne sankcije, koja sprecava naknadno preduzimanje procesne radnje (istekom ovih rokova gubi se npr. pravo na podnosenje prethodnih prigovora). Stetne posljedice koje nastaju propustanjem prekluzivnih rokova podjednako pogadaju stranke i branioca, sto je sa aspekta pravednog, pravicnog sudenja dobro rjesenje. Instrukcioni (ordinatomi, monitorni, opominjuci, upucujuci) rokovi odreduju period vremena u kome je dopusteno ili propisano izvrsenje neke procesne radnje, ali nepostovanje tih rokova ne povlaci procesnu sankciju (jer se radnja moze izvrsiti i poslije isteka toga roka), nego prestanak nekih pogodnosti. Instrukcioni rokovi vaze za sud i tuzioca (kada djeluje kao drzavni organ), ne i za stranke. Primjera radi, ako vijece ne odluci o zalbi na rjesenje o odredivanju pritvora u roku od 48 sati, osumnjiceni se ne pusta na slobodu; ako se istraga ne zavrsi u roku od sest mjeseci od donosenja naredbe o sprovodenju istrage, potrebne mjere za okoncanje istrage preduzece kolegij tuzilastva, ali se istraga ne obustavlja; ako sudija, odnosno vijece ne zakaze glavni pretres u roku od 60 dana od dana izjasnjavanja o krivnji, krivicni postupak se ne obustavlja itd. U odnosu na mogucnost produzavanja, rokovi mogu biti strogi (ne mogu se produziti) i obicni (mogu biti produzeni). Ukoliko u zakonu nije dato posebno ovlascenje, zakonski rokovi se ne mogu produzavati. Sudski rokovi mogu se produziti, ali samo u okviru odredenom zakonom. Zakonski rokovi se, isto tako, izuzetno, mogu i skracivati. Ako je u pitanju rok koji je zakonom odreden radi zastite prava odbrane i drugih procesnih prava osumnjicenog, odnosno optuzenog, taj rok se moze skratiti ako to zahtijeva osumnjiceni, odnosno optuzeni i to pismeno ili usmeno na zapisnik pred sudom. Ako je rok istekao, ostaje mogucnost povracaja u predasnje stanje ili odredivanje novog roka (pod zakonskim uslovima). Prekid postoji kada se u zakonu priznaje odredenom dogadaju snaga da privremeno zaustavi tok roka, a da se proteklo vrijeme ne nisti, tako da se tok roka nastavlja i ne pocinje iznova teci kada uzrok prestane. Od roka treba razlikovati rociste (termin), koje predstavlja odredeni dan i cas predviden za preduzimanje procesne radnje (jedne ili vise), po pravilu uz ucesce vise ovlascenih subjekata. Rocista su vremenski odredena doba u kojima se pred sudom preduzimaju odredene procesne radnje uz ucestvovanje stranaka i drugih procesnih ucesnika. Naime, za razliku od roka, koji se, po pravilu, odnosi na vise lica i znaci da ona mogu preduzeti djelatnost u odredenom periodu vremena, ali ne u istom trenutku, za rociste je karakteristicno istovremeno preduzimanje djelatnosti vise subjekata na jednom mjestu. Tako zakon poznaje rociste na kome se optuzeni izjasnjava da li priznaje ili porice krivnju, rociste na kome sudija, odnosno vijece razmatra izjavu o priznanju krivnje, rociste za glavni pretres, rociste za sjednicu vijeca drugostepenog suda itd. Rociste odreduje sud i njegovo propustanje ne sprecava odrzavanje novog. Medutim, propustanje rocista moze imati odredene pravne posljedice za ucesnike postupka koji su ga prouzrokovali (disciplinsko kaznjavanje, privodenje, pritvaranje i obustava postupka). Racunanje i tok rokova Rokovi se racunaju na sate, dane, mjesece i godine. Zakonski rokovi se odreduju na sate, dane, mjesece i godine, dok se sudski rokovi najcesce odreduju na dane. Npr. rok za podnosenje zalbe protiv rjesenja o odredlvanju pritvora je 24 sata od prijema rjesenja; rok za podnosenje prethodnih prigovora je 15 dana od dana urucenja optuznice; rok za zavrsetak istrage je sest mjeseci od donosenja naredbe o sprovodenju istrage. Rok pocinje teci od dogadaja odredenog u zakonu i od momenta koji odredi sud, ako su u pitanju sudovi. Kod rokova na sate i dane, ako rok tece od dostavljanja ili saopstenja, odnosno nastupanja dogadaja, sat ili dan kada je dostavljanje ili saopstenje ucinjeno, odnosno u koji pada dogadaj od kada treba racunati trajanje roka, ne uracunava se u rok, vec se za pocetak roka uzima prvi naredni sat, odnosno dan.

101

Ti rokovi se uvijek zavrsavaju u puni sat, odnosno u ponoc. Pri racunanju rokova, u jedan dan se racunaju 24 sata, a mjesec se racuna po kalendarskom vremenu, tzv. computatio civilis. Vrijeme u zapocetom satu ili danu, do pocetka roka, iako korisno za preduzimanje procesne radnje, ne racuna se u rok. Zbog ovog nacina obracunavanja rokova, rok od jednog dana nije isto sto i rok od 24 sata, iako dan ima 24 sata. Obracunavanjem roka na sate, do pocetka toga roka gubi se najvise dio do jednog sata, a kod racunanja rokova na dane, gubi se dio do punih 24 sata. Za procesnu stranku povoljniji je rok koji se racuna na dane, jer u roku od jednog dana nekada moze da bude i skoro 48 sati vremena korisnog za preduzimanje procesne radnje, a u roku od 24 sata najvise nepunih 25 sati. Rokovi se zavrsavaju, ako su odredeni po mjesecima, odnosno godinama, protekom onog dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kada je rok otpoceo. Ako toga dana nema u posljednjem mjesecu, rok se zavrsava posljednjeg dana tog mjeseca. Kod rokova odredenih na mjesece, mjesec se racuna po kalendarskom vremenu, sto znaci da rok tece istekom onog dana posljednjeg mjeseca koji po svom broju odgovara broju onog dana kada je rok poceo teci, bez obzira na to koliko je dana imao pojedini mjesec koji ulazi u rok (28, 29, 30 ili 31). Zbog toga rok od mjesec dana nije uvijek 30 dana. Na ovaj nacin se obezbjeduje puni broj sati odnosno dana i iskljucuje mogucnost skracivanja zakonskih rokova. Ako posljednji dan roka pada na drzavni praznik ili u subotu ili nedjelju ili u neki drugi dan kada drzavni organ ne radi, rok istice protekom prvog narednog radnog dana. Ne trazi se da su svi dani obuhvaceni rokom korisni za stranke, ali posljednji dan mora biti takav. Odredbe o roku koji istice na drzavni praznik ili u subotu ili nedjelju odnose se, medutim, samo na rokove koji se racunaju na dane, mjesece i godine, a ne i na rokove odredene na sate, tako da se rokovi odredeni satima u pojedinim zakonskim rokovima ne mogu prevesti u rokove odredene danima. Ukoliko se radi o roku odredenom na sate, on tece neovisno od radnog vremena i praznika, jer su u tim slucajevima u pitanju hitne radnje, koje se preduzimaju u svako doba. Kao i u slucaju pocetka roka, tako i kod isteka postoji znatna razlika izmedu roka od jednog dana i roka odredenog na 24 sata. Izjava vezana za rok smatra se datom u roku ako je prije nego sto rok istekne predata onom ko je ovlascen da je primi. O tome ko je ovlascen da primi izjavu, naznaceno je posebno za svaku vrstu izjava, odnosno podnesaka. Tako, na primjer, prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku podnosi se sudu pred kojim se vodi postupak; prijava nadleznom tuziocu, pismeno ili usmeno; optuznica se dostavlja nadleznom sudiji za prethodno saslusanje itd. Ovo je neposredan, direktan nacin predaje podnesaka. Kada je izjava upucena preko poste preporucenom posiljkom, telegrafom ili drugim telekomunikacijskim sredstvom, dan slanja ili predaje posti smatra se kao dan predaje onome kome je upucena. To znaci, ako je u pitanju obicna postanska posiljka, onda se kao dan predaje uzima dan prijema posiljke u sud, bez obzira na to kada je podnesak predat na posti. Ako je podnesak koji je vezan za rok zbog neznanja ili ocigledne omaske podnosioca predat ili upucen nenadleznom sudu prije isteka roka, pa nadleznom sudu stigne poslije isteka roka, uzece se da je na vrijeme podnijet. Osumnjiceni, odnosno optuzeni koji se nalazi u pritvoru moze izjavu koja je vezana za rok dati i na zapisnik kod suda koji vodi postupak ili je predati upravi zatvora, a lice koje se nalazi na izdrzavanju kazne ili se nalazi u nekoj ustanovi radi primjene mjere bezbjednosti ili vaspitne mjere moze takvu izjavu predati upravi ustanove u kojoj je smjesteno. Dan kada je sastavljen takav zapisnik, odnosno kada je izjava predata upravi ustanove, smatra se kao dan predaje organu koji je nadlezan da je primi. Povracaj u predasnje stanje Povracaj u predasnje stanje (restitutio in integrum) je pravno sredstvo kojim se odlukom suda otvara mogucnost obavljanja propustene procesne radnje ucesniku postupka kome je prekluzivni rok istekao bez njegove krivice. Da li postoji krivica ucesnika postupka usljed gubitka prava na vrsenje procesne radnje, fakticko je pitanje, koje cijeni sud. Ustanova povracaja u predasnje stanje nije opsta ustanova krivicnog procesnog prava vec izuzetna

102

mjera, dozvoljena samo za tacno odredene procesne radnje i ucesnike postupka, a moze se traziti iskljucivo kod propustanja procesnih rokova. Cilj ovog sredstva je da se saniraju posljedice opravdanog propustanja nekih rokova za odredene subjekte postupka. Povracaj u predasnje stanje opravdava se razlozima pravicnosti, ali je i pogodno sredstvo za odugovlacenje postupka i procesne zloupotrebe. Smatra se da je ustanova povracaja u predasnje stanje predvidena u krivicnom postupku zbog toga sto je data prednost utvrdivanju istine o jednoj krivicnoj stvari, kao i zahtjevima pravicnosti, jer bi, u protivnom. dolazilo do toga da ova okolnost utice na istinito i potpuno utvrdivanje cinjenica i dovodi do nepravicnosti prema licima koja su dosla u takvu situaciju bez svoje krivice. Polazeci od cilja krivicnog postupka, rokovi za izjave pravnih lijekova su prekluzivni i kratki. Opravdani razlozi mogu izuzetno zahtijevati da se propusteni rok dozvoli. Ovi razlozi mogu nastati kod svih subjekata pravnih lijekova, ali je u nasem zakonu pravo na povracaj u predasnje stanje dato samo u korist optuzenog. Pravo na povracaj u predasnje stanje pripada optuzenom koji iz opravdanih razloga propusti rok za izjavu zalbe na presudu ili na rjesenje o primjeni mjere bezbjednosti ili vaspitne mjere ili o oduzimanju imovinske koristi. Pravo na povracaj vezano je za licnost optuzenog i ne mogu ga koristiti druga lica koja su po zakonu ovlascena da izjave zalbu u korist optuzenog. Za povracaj u predasnje stanje zakon propisuje dva uslova, i to materijalni i formalni. Materijalni uslov za povracaj u predasnje stanje jeste da je optuzeni iz opravaanih razloga propustio rok za izjavu zalbe na pomenute sudske odluke. Opravdan je onaj razlog koji je nastao bez krivice optuzenog i dovoljan je da posluzi kao opravdanje za propustanje roka. Opravdanost razloga je cinjenicno pitanje koje sud ispituje po sluzbenoj duznosti. U osnove iz kojih se moze traziti povracaj u predasnje stanje dolaze, u prvom redu, visa sila (zakasnjenje sredstva javnog saobracaja, prekid saobracaja, iznenadna bolest itd) ili pogresan rad drzavnih organa (primjera radi, odbijanje prijemne kancelarije da primi podnesak, neskrivljeno neznanje za dostavu itd). To mogu biti iznenadne, nepredvidive i neocekivane stvarne zivotne cinjenice. Povracaj se ne moze traziti ako postoje druga pravna sredstva koja omogucavaju upotrebu pravnog lijeka. Optuzeni ne moze traziti povracaj u predasnje stanje ako je do propustanja roka doslo krivicom branioca. Formalni uslov za povracaj u predasnje stanje jeste: 1) da optuzeni molbu za povracaj u predasnje stanje podnese u roku od osam dana poslije prestanka uzroka zbog koga je propusten rok i 2) da sa blagovremenom molbom preda i zalbu, ali se povracaj u predasnje stanje ne moze traziti ako je od dana propustanja roka proteklo vise od tri mjeseca. Osmodnevni rok je subjektivan, jer se racuna od saznanja zalioca za propustanje. Poslije isteka objektivnog roka ne moze se traziti i dobiti povracaj u predasnje stanje, cak ni onda kada osmodnevni rok od saznanja za propustanje jos nije istekao ili nije ni poceo da tece. Ne moze se traziti povracaj u predasnje stanje ako je propusten rok za ovaj povracaj. Zalba ne mora biti podnesena istovremeno sa molbom za povracaj u predasnje stanje, nego moze i ranije. Postupak za dozvolu povracaj a u predasnje stanje pokrece se molbom optuzenog. O povracaju u predasnje stanje odlucuje sudija, odnosno predsjednik vijeca koje je donijelo presudu ili rjesenje koje se pobija zalbom. Odlucivanje o povracaju u predasnje stanje nije odlucivanje po diskrecionoj ocjeni i sudija, odnosno predsjednik vijeca, ako nade da su razlozi opravdani, mora dozvoliti povracaj, odnosno odbiti ga (ako razlozi ne stoje ili je zahtjev neblagovremen). Protiv rjesenja kojim se dozvoljava povracaj u predasnje stanje nije dozvoljena zalba. Molba za povracaj u predasnje stanje, po pravilu, ne zadrzava izvrsenje presude, odnosno rjesenja o primjeni mjere bezbjednosti ili vaspitne mjere ili mjere oduzimanja imovinske koristi, ali sud nadlezan za rjesavanje molbe moze odluciti da se sa izvrsenjem zastane do donosenja odluke po molbi. Poslije tog momenta pristupa se izvrsenju, bez cekanja na pravnosnaznost rjesenja o odbijanju. Sadrzina procesnih radnji

103

Procesne radnje se razlikuju po sadrzini i stoga zakon nema opstih odredaba o tome. Procesna radnja u pogledu sadrzine treba da odgovara opisu koji daje zakon. Sadrzina procesnih radnji propisana je kod pojedinih radnji ill proizilazi iz njihove sustine.Pored toga, sadrzina pojedinih vrsta sudskih vjestacenja odredena je pravilima odnosne struke, odnosno nauke. NEPRAVILNE PROCESNE RADNJE Pojam Propisujuci formu, vrijeme i sadrzinu procesnih radnji, zakon obavezuje procesne subjekte samo na radnje koje su izvrsene saobrazno zakonu (perfektne procesne radnje), tj. koje nisu manjkave (nepravilne procesne radnje). Zakon zato propisuje mjere ciji je cilj, s jedne strane, sprecavanje nastupanja nepravilnih procesnih radnji (preventivne mjere), a, s druge strane, i mjere u pogledu nepravilnih procesnih radnji, eventualno i subjektima koji ih preduzimaju. Nepravilne procesne radnje mogu biti vrlo razlicite, od beznacajnih do najkrupnijih, pa su i mjere za njihovo otklanjanje raznovrsne. Pravne posljedice neurednih procesnih radnji zavise od stepena i znacaja tih nepravilnosti za krivicni postupak. Preko pojedinih sitnih nepravilnosti, koje nisu bitne za rezultat postupka, prelazi se, druge se otklanjaju preduzimanjem raznih mjera popravljanja nepravilnih procesnih radnji, a samo u najznacajnijim slucajevima nepravilno preduzeta procesna radnja potire cjelokupan rezultat krivicnog postupka, tj. cini bezvrijednim i one radnje koje su pravilno preduzete i vraca proces na pocetak. Pri tom, treba voditi racuna o tome da opravdan zahtjev i potreba za korektnoscu procesnih radnji ne budu stetni za sustinu postupka. PREVENTIVNE MJERE I MJERE ZA OBEZBJEBENJE VJERODOSTOJNOSTI PROCESNIH RADNJI Pored posebnih, postoji i niz opstih mjera ciji je cilj da se sprijeci nepravilno preduzimanje i obezbijedi vjerodostojnost procesnih radnji. Tu spadaju: • zakletva svjedoka, vjestaka i tumaca, • svjedoci prisutni izvodenju procesne radnje, • prepoznavanje lica i stvari, • suocenje • rekonstrukcija dogadaja Zakletva Zakletva je svecana potvrda istinitosti (tacnije iskrenosti) iskaza ili obecanja da ce se dati takav iskaz, koji u postupku pred sudom u zakonom propisanoj formi daje lice koje treba da bude saslusano ili je vec saslusano. Cilj zakletve je da onemoguci lazni iskaz i da, koliko je to moguce, pojaca dokaznu snagu iskaza. Danas zakletvu polazu svjedok, vjestak i tumac. Zakletva moze biti data kao obecanje prije saslusanja da ce se iskaz dati isunito (obecavajuca, promisorna zakletva) ili kao potvrda da je istinit iskaz koji je vec dat (potvrdna, asertorna zakletva). Asertorna zakletva omogucava da se utvrdi tacan tekst iskaza prije zakletve, uz mogucnost da se bolje sagleda potreba nametanja zakletve. Pored toga, asertornom zakletvom izbjegava se da zakletvu polazu oni za koje se kasnije moze utvrditi da su iskljuceni kao svjedoci ill oslobodeni duznosti svjedocenja. Isto tako, dobra strana promisorne zakletve je sto onome koji je daje unaprijed ukazuje na znacaj izjave koju ce uciniti. Zakletva moze biti religiozna (sa pozivanjem na Boga i prizivanjem bozanske kazne i osvete za onoga koji je daje i njegove najblize, ako iskaz nije istinit) ili laicka (sapozivanjem na cast i gradansku savjest da ce se govoriti istina za one koji ne vjeruju). Tendencija laiciziranja zakletve i nacina njenog polaganja pracena je i ublazavanjem obaveznosti potvrdivanja iskaza zakletvom. Najzad, zakletva se u zakonu moze propisati kao obavezna za svaki slucaj iskaza ili kao fakultativna (sud je nareduje kada smatra daje potrebno).

104

Po nasem pravu, od svjedoka se moze zahtijevati da polozi zakletvu, odnosno da da izjavu na svoj iskaz samo na glavnom pretresu. Prije glavnog pretresa, od svjedoka se moze zahtijevati da polozi zakletvu, odnosno da izjavu (promisorno polaganje zakletve, odnosno davanje izjave) samo izuzetno, i to ako postoji bojazan da zbog bolesti ili drugih razloga (starosti, invalidnosti, dusevnog stanja i dr.) nece moci doci na glavni pretres. Zakletva se polaze, odnosno daje izjava pred sudijom, odnosno predsjednikom vijeca. Razlog zbog koga je polozena zakletva, odnosno data izjava prije glavnog pretresa navesce se u zapisniku. Zakletva, odnosno davanje izjave svjedoka u nasem postupku je uvijek promisorno i polaze se, odnosno daje prije svjedocenja. Zakletva, odnosno davanje izjave vjestaka je takode uvijek promisorno, kao i zakletva tumaca. Nas zakon je usvojio laicku zakletvu, odnosno davanje izjave koja je fakultativna za svjedoke prije glavnog pretresa, ali obavezna kako za svjedoke na glavnom pretresu tako i za vjestake i tumace. Zakletva, odnosno izjava se daje usmeno, a njen tekst je zakonom propisan i za tumaca, za svjedoka koji daje zakletvu, odnosno izjavu prije glavnog pretresa, za svjedoka koji daje zakletvu, odnosno izjavu na glavnom pretresu i za vjestaka. Sud nema nikakve mogucnosti da mijenja ili dopunjava ovaj tekst koji po svojoj sadrzini nema religioznih elemenata i pogodan je za svjedoke, odnosno vjestake i tumace razlicitih uvjerenja. Svjedok zakletvu polaze, odnosno izjavu daje, usmeno, citanjem njenog teksta ili potvranim odgovorom nakon saslusanog sadrzaja teksta zakletve, odnosno izjave, koju je procitao sudija, odnosno predsjednik vijeca. Dok svjedok polaze zakletvu, odnosno daje izjavu, svi prisutni, ukljucujuci i sudiju, odnosno sudsko vijece, moraju stajati da bi se zakletvi, odnosno izjavi dao svecan izgled. Nijemi svjedoci koji znaju citati i pisati, potpisuju tekst zakletve, odnosno izjave, a gluhi ili nijemi svjedoci koji ne znaju ni citati ni pisati - zaklece se, odnosno dati izjavu preko tumaca. Zakon propisuje da se ne smiju zakleti, odnosno dati izjavu lica koja nisu punoljetna u trenutku saslusanja ili za koja je dokazano ili za koja postoji osnovana sumnja da su izvrsila ili ucestvovala u krivicnom djelu zbog kojeg se saslusavaju ili koja zbog dusevnog stanja ne mogu da shvate znacaj zakletve, odnosno izjave. Zabrana zaklinjanja, odnosno davanja izjave maloljetnika temelji se, ocito, na stanovistu da oni jos ne mogu shvatiti ozbiljnost zakletve, odnosno izjave (sto nije cest slucaj), a lica za koja se sumnja da su i sama ucestvovala u krivicnom djelu, ne zaklinju se, odnosno ne daju izjavu jer se ne zeli da budu prisiljena istinito iskazati i onda kada bi im to bilo na stetu. Takva lica imaju, uostalom, pravo da uskrate odgovore na pojedina pitanja. Odbijanje i razlozi odbijanja svjedoka da polozi zakletvu, odnosno da izjavu, unijece se u zapisnik. Odbijanje svjedoka da polozi zakletvu, odnosno da izjavu, ne mora znaciti daje njegov iskaz neistinit, jer zakon ne pravi nikakvu razliku izmedu takvog iskazati iskaza svjedoka koji je prije svjedocenja polozio zakletvu, odnosno dao izjavu. Svjedoci prisutni procesnim radnjama U zakonu je predvideno prisustvo dva svjedoka, kod procesnih radnji pretresanja lica, odnosno stana i ostalih prostorija i pri otvaranju zadrzanih postanskih posiljki upucenih osumnjicenom, odnosno optuzenom ili posiljki koje on upucuje drugom. Ako se pretresanje vrsi bez naredbe za pretresanje, ono je moguce (iure proprio) i bez prisustva svjedoka, pri izvrsenju naredbe o dovodenju, prilikom lisenja slobode, ako postoji sumnja da to lice posjeduje vatreno ili hladno oruzje ili ako postoji sumnja da ce sakriti, unistiti ili rijesiti se predmeta koji se trebaju od njega oduzeti i upotrijebiti kao dokaz u krivicnom postupku. Razlozi za pretresanje bez prisustva svjedoka moraju se naznaciti u zapisniku. Prisustvo ovih svjedoka je predvideno kao posebno procesno jemstvo, i to polazeci od medumarodnog prava o pravima covjeka. Tim pravom uredena je zastita privatnog i porodicnog zivota, stana i prepiske, odnosno zasticeno pravo na privatnost, postovanje porodicnog zivota i stana, kao i druga prava koja se s tim u vezi postavljaju. Pod pravom na privatnost, postovanje porodicnog zivota i stana podrazumijeva se pravo na zastitu od svih zahvata kojima bi se ova prava ogranicavala, osim u unaprijed predvidenim, odnosno dozvoljenim slucajevima.

105

Pretresanju ima pravo da prisustvuje lice ciji se stan ill prostorije pretresaju ill njegov zastupnik ill neko od odraslih clanova domacinstva ili susjeda, a pretresanje se moze vrsiti samo u prisustvu dva punoljetna gradanina kao svjedoka (tzv. solenitetni svjedoci). Njihovo prisusvo ima za cilj obezbjedenje pravilnosti pretresanja stana ili drugog prostora. Vaznost prisustva svjedoka pojacana je obavezom organa koji obavlja pretres da svjedoke prije pocetka pretresanja upozori da paze kako se pretresanje vrsi, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore - ako smatraju da sadrzaj zapisnika nije tacan. U slucaju naknadnog osporavanja zakonitosti poduzetog pretresanja, ovi svjedoci se javljaju kao dokazno sredstvo u odnosu na okolnosti i nacin poduzimanja ove procesne radnje. Oni imaju pravo na naknadu nastalih troskova (kao i drugi svjedoci), jer prisustvovanje pretresanju u ovom smislu predstavlja gradansku duznost. Prisustvo dva svjedoka je obavezno i prilikom otvaranja privremeno oduzetih posiljki koje se nalaze kod preduzeca i lica koja vrse poslove poste i telekomunikacija. Ovi svjedoci treba da kontrolisu zakonito postupanje sa zadrzanim posiljkama i obezbijede da se rezultati dobiveni ovim postupkom objektivno ubiljeze u zapisnik. Inace, prilikom otvaranja ovih posiljki mora se paziti da se ne osteti pecat, a omot i adresa ce se sacuva. Prisutni svjedoci su duzni da prate tok pomenutih procesnih radnji i kontrolisu njihovu pravilnost, da pri potpisivanju zapisnika stave svoje eventualne primjedbe i da kasnije, ako ispravnost radnje bude osporavana, pojave kao pravi svjedoci o radnji. Prisutni svjedoci imaju pravo da procitaju zapisnik o radnji kojoj prisustvuju ili da zahtijevaju da im se procita, na sto je duzno da im ukaze lice koje preduzima radnju. Zapisnik se mora procitati ako nije bilo zapisnicara. Upozorenje, rezultat upozorenja i konstatacija o obaveznom citanju zapisnika unose se u zapisnik. U izboru prisutnih svjedoka slobodan je organ koji vrsi procesnu radnju. Zakon rormalno obavezuje da se kao svjedoci uzimaju punoljetna lica i da su istog pola kao i lica koja se pretresaju. Iskljuceno je da se za prisutne svjedoke uzimaju lica koja ne mogu biti svjedoci i koja su oslobodena duznosti svjedocenja. Lice kod koga se procesna radnja vrsi ne moze traziti izuzece ovih svjedoka (iako se oni mogu mijenjati), ali moze isticati razloge zbog kojih smatra da su svjedoci nepogodni i traziti zamjenu. Prilikom pretresanja sluzbenih prostorija ne postoje prisutni svjedoci i umjesto njih poziva se njihov starjesina ili rukovodilac da prisustvuje pretresanju. Prepoznavanje lica i stvari Prepoznavanje (recognitio) se sastoji u posmatranju lica ili predmeta u formi odredenoj zakonom, da bi se utvrdila njihova istovjetnost sa onim licima ill predmetima koji su ranije videni ill da bi se provjerio dati iskaz. Prepoznavanje se odnosi na lica ili predmete i moze se zahtijevati od svjedoka. Prepoznavanje lica i stvari razlikuje se od iskaza svjedoka (koji se odnosi na ranije zapazene cinjenice), jer se prepoznavanje odnosi na lica i predmete koji su pred svjedokom. Zakon govori o prepoznavanju kao o slozenoj istraznoj radnji u okviru radnje dokazivanja saslusanja svjedoka, koja ima elemente uvidaja i istrage. Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmete, trazice se od njega prvo da ih opise i da navede znakove po kojima se razlikuju, pa ce mu se oni tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguce - zajedno sa predmetima iste vrste. Jedina posebna forma koju je zakon propisao za prepoznavanje odnosi se na dobar kvalitet te radnje: objekt prepoznavanja, naime, smije se pokazati lieu koje ga treba prepoznati tek nakon sto ga ono prethodno opise, jer se jedino tako moze obezbijediti od pogresnog zakljucka da je neko lice prepoznalo ono sto je u odredenom trenutku naucilo, a ne ono sto mu je otprije bilo poznato. Prepoznavanje je valjano onda kad su ucesnici prepoznavanja izabrani izmedu slicnih lica ili predmeta. Ako se ovi predmeti ne mogu donijeti, svjedok se moze odvesti na mjesto gdje se oni nalaze Rezultat prepoznavanja moze biti razlicit - pozitivan ili negativan. Prepoznavanje je, u pravilu, sekvencijalno, i sastoji se od prethodne i glavne faze. U prethodnoj fazi lice koje prepoznaje mora opisati predmet prepoznavanja, tj navesti neka identifikacijska obiljezja po kojima moze prepoznati neko lice

106

ili predmet. Takvi opisi ranije videnog lica u sadrzajnom smislu moraju biti konkretni, bez nepreciznih i uopstenih opisivanja koja se, po prirodi stvari, mogu odnositi na veci broj lica. Tek poslije toga, obavlja se prepoznavanje u uzem smislu tako sto ce se od svjedoka zatraziti da izvrsi prepoznavanje lica, odnosno predmeta: od vise nepoznatih lica ili predmeta iste vrste, on treba da pokaze lice ili predmet koje bi trebalo da prepozna. Elemente obje faze treba unijeti u zapisnik o prepoznavanju. Taj zapisnik ce, kasnije, u eventualnom krivicnom postupku, posluziti kao dokaz sto je u kriminalistickom smislu posebno korisno kod krivicnih djela izvrsenih nasiljem, kod kojih zrtva tek treba prepoznati napadaca - da bi se protiv njega mogao pokrenuti krivicni postupak. U praksi se za prepoznavanje obezbjeduje najmanje pet lica ili predmeta, ali je moguce da njihov broj bude i veci. Kao i u angloamerickom sistemu, nuzno je obezbijediti ne samo nepoznata lica medu kojima svjedok treba prepoznati trazeno lice, vec ta lica jos moraju biti slicnog izgleda i priblizno iste visine, boje kose, slicno obucena i dr. Ukoliko je to moguce, treba napraviti fotografije ili audiovizuelne snimke lica. odnosno predmeta za prepoznavanje, kao i radnje samog prepoznavanja, jer to moze dodatno potkrijepiti autenticnost obavljene radnje. Suocenje Suocenje (confrontatio) je procesna radnja koja se sastoji u neposrednoj raspravi dva lica, vec saslusana i ispitana, da bi se, u slucaju neslaganja njihovih iskaza u pogledu vaznih cinjenica i okolnosti, utvrdilo sta je istinito. Suocenje ne treba vrsiti zbog nevaznih cinjenica ili nekih beznacajnih detalja u njihovim iskazima. Suocenje treba da sprijeci pogresan ili lazan iskaz (u neposrednoj raspravi mogu biti otklonjena slucajna neslaganja ili izmijenjen neistinit iskaz) i da sudiji pruzi materijal za ocjenu vjerodostojnosti nesaglasnih iskaza. Ispitivanja i saslusanja vrse se pojedinacno, tako da nerijetko postoje neslaganja o vaznim okolnostima koje organ postupka prima na osnovu iskaza potrebno je tada da se nesaglasne izjave stave jedna drugoj nasuprot i pokusa da se pomocu tog suprotstavljanja izvuce istina, na taj nacin sto ce se neposrednim podsjecanjem na okolnosti slucaja, s jedne i druge strane, otkloniti slucajna neslaganja, odnosno sto ce se iskaz koji nije istinit izmijeniti pod neposrednim suprotnim tvrdenjem druge strane ili, najzad, sto ce sud, cuvsi objasnjenja jedne i druge strane o uzrocima neslaganja njihovih iskaza, dobiti materijal za ocjenu vrijednosti tih iskaza. Lagati je, naime teze u prisustvu nekoga ko, takode, poznaje cinjenice o kojima se neko ispituje. Odjednom se mogu suociti samo dva lica i to samo ako se neslaganje odnosi na vazne cinjenice. Po pravilu, prvo ce odgovarati lice za koje se doslo do zakljucka da je u vecoj mjeri sklono istini. Suocenje nikada nije obavezno za organ pred kojim se vodi postupak, vec se ocjenjuje po slobodnoj ocjeni. U zakonu se govori o suocenju svjedoka sa drugim svjedocima i o suocenju svjedoka sa osumnjicenim, odnosno optuzenim. Obaveza davanja svjedockog iskaza obuhvata i suocenje ali se osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze prinuditi na suocenje, isto kao sto se ne moze prinuditi ni na davanje iskazaju suocenju osumnjiceni, odnosno optuzeni nije duzan iskazivati, ali mora trpjeti konfrontaciju sa svjedokom; svjedok, naprotiv, u skladu s opstom duznoscu iskazivanja, mora ne samo trpjeti konfrontaciju, nego i odgovarati na sva pitanja koja mu stranke i sud postave. Procesna radnja suocenja moze se obaviti kao potpuno suocenje (kad se vrsi u odnosu na cijeli iskaz) ili djelimicno suocenje (kad se odnosi samo na one dijelove iskaza koji sadrze kontradiktorae informacije ili objasnjenja). Suocenje podrazumijeva da se lica, ciji se iskazi u vaznim okolnostima ne slazu, postave jedno prema drugom i od njih zahtijeva da medusobno razgovaraju u pogledu spornih tacaka svojih iskaza i uzroka neslaganja. Zapravo, stvara se, u prisustvu organa postupka, neka vrsta kontradiktornosti u iskazivanju izmedu lica ciji se iskazi ne slazu. Uloga organa postupka u tome je da odredi pitanja o kojima ce se izvrsiti suocenje, da po potrebi podsjeti lica koja se suocavaju na ranije date iskaze, da rukovodi postupkom i u zapisnik unese njegov tok i konacne izjave pri kojima su suocavana lica ostala. U zapisnik o suocenju mogu se unositi konstatacije o izjavama lica, ne i oznacavanje njihovog drzanja za vrijeme suocenja.

107

Rekonstrukcija dogadaja Rekonstrukcija dogadaja ("sudski eksperiment") je metod provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrdivanja cinjenica koje su od znacaja za razjasnjenje stvari. Ona se sastoji u vjestackom ponavljanju radnji ili situacija koje su predmet sudenja, pod uslovima pod kojima se, prema izvedenim dokazima, dogadaj dogodio u proslosti. Rijec je o simulaciji krivicnog dogadaja, koja mora biti pracena uslovima mjesta i vremena slicnim onima koji su vladali u vrijeme izvrsenja krivicnog dogadaja. Rekonstrukcija se moze obaviti da bi se provjerila sumnja koja se u vezi sa iskazom osumnjicenog, odnosno optuzenog ili svjedoka javlja u pogledu pravilnosti percepcije i pamcenja (provjera sposobnosti razlikovanja visine i boje zvuka, brzine kretanja, sposobnosti cula vida itd). Rekonstrukcija dogadaja omogucava organu postupka da dode i do neposrednog saznanja o dogadajima i nekada je sastavni dio uvidaja (tehnicko sredstvo), a nekada samostalna procesna radnja, odvojena od uvidaja. Postoje dvije vrste rekonstrukcije: rekonstrukcija cjelokupnog krivicnog dogadaja ili potpuna rekonstrukcija i rekonstrukcija pojedinih dijelova krivicnog dogadaja ili djelimicna rekonstrukcija. Po analogiji, za rekonstrukciju vrijedi sve ono sto je receno za procesne formalnosti uvidaja. Za vrsenje rekonstrukcije dogadaja u zakonu nisu propisane formalnosti izuzev sto je odredeno da ce se u slucaju ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjicenih, odnosno optuzenih radnje ili situacije razlicito prikazane - rekonstrukcija dogadaja posebno obaviti sa svakim od njih. Pri torn je vazno da se ocuva anonimnost ucesnika kriminalnog dogadaja; zakon, uostalom, nalaze da se rekonstrukcija ne smije vrsiti na nacin kojim se vrijeda javni red i moral ili se dovodi u opasnost zivot ili zdravlje Ijudi. Rekonstrukcija dogadaja moze se vrsiti u toku cijelog postupka, i to u istrazi. zatim u fazi glavnog pretresa i pretresa pred vijecem drugostepenog suda. U toku istrage rekonstrukciju preduzima tuzilac, a nakon toga (zavisno od stadija postupka) rekonstrukciju vrsi sudija, odnosno predsjednik vijeca, a ukoliko je prvostepena presuda ukinuta - predsjednik vijeca drugostepenog suda. Umjesto predsjednika vijeca, rekonstrukciju dogadaja moze obaviti clan vijeca. Ako se pri rekonstrukciji izvodi dokaz vjestacenjem, rijec je zapravo o dvije procesno razlicite radnje koje se odvijaju u prostornom i fizickom smislu na istom prostoru i u isto vrijeme. U torn slucaju za vjestacenje vaze odredbe o vjestacenju. Opit (eksperiment, pokus) je naucno-istrazivacki postupak ili niz postupaka kojim se namjerno, u strogo kontrolisanim i ponovljenim uslovima, izaziva neka pojava u svrhu njenog opazanja. On nije predviden u zakonodavstvu BiH. Svrha opita ostvaruje se njegovim prerusavanjem u rekonstrukciju. Uspjesna rekonstrukcija moze pruziti veoma korisne podatke za rasvjetljavanje i konacno rjesenje krivicne stvari. U svakom slucaju, prema rezultatima rekonstrukcije treba se odnositi vrlo oprezno, cijeneci njenu dokaznu vrijednost u tijesnoj vezi sa drugim dokazima. MJERE ZA OLAKSAVANJE POSTOVANJA PROCESNIH NORMI Pretpostavka je da se stranke u vrsenju svojih procesnih ovlascenja i duznosti ne mogu uvijek rukovoditi samo logikom stvari, vec moraju poznavati i propise. To se, medutim, ne moze ocekivati od svih ucesnika postupka. Zato zakon, ne ogranicavajuci inicijativu tuzioca i suda u poucavanju stranaka u postupku, u nekim slucajevima obavezuje tuzioca i sud da upucuju stranke, odnosno druge ucesnike postupka u njihova prava i duznosti. Osumnjicenog, odnosno optuzenog ili drugo lice koje ucestvuje u postupku koje bi iz neznanja moglo propustiti neku radnju u postupku ili se iz neznanja ne bi koristilo svojim pravima, sud, tuzilac i drugi organi koji ucestvuju u postupku ce pouciti o pravima koja mu po zakonu pripadaju i o posljedicama propustanja radnje. Davanje pouke ima za cilj da sprijeci za nekog ucesnika postupka, nastupanje stetnih posljedica nastalih propustanjem radnje ili nekoriscenjem prava. Time se ne pomaze ucesniku postupka da u svom zahtjevu uspije, vec sprecava nastajanje stete, i to svakom, ne samo osumnjicenom, odnosno

108

optuzenom. Ako je to propisano, pouka se daje u pismenoj formi, inace je dovoljno usmeno ukazivanje koje ulazi u zapisnik procesne radnje (ako je pouka data u toku radnje), odnosno sluzbenu biljesku. Pouka se ne daje strucnim licima koja ucestvuju u postupku, jer ako pretrpe stetu, trpe je svojom krivicom. Propust u davanju pouke je relativno bitna povreda odredaba krivicnog postupkal. U sklopu ove odredbe nije davanje pouke onda kad je to zakonom izricito propisano, kao sto je npr. slucaj da se u pismeno izradenoj presudi optuzenom i ostecenom dostavlja i pouka o pravu na zalbu ili da se u pozivu za ispravku, odnosno dopunu podneska podnosilac upozorava na posljedice propustanja. MJERE U POGLEDU NEPRAVILNIH PROCESNIH RADNJI Te su mjere mnogobrojne i mogu se podijeliti u dvije grupe: • mjere popravljanja nepravtlnih procesnih radnji (kojima je cilj da se nedostaci procesne radnje otklone) • mjere sankcija (koje umanjuju ili iskljucuju procesnu vrijednost ovih radnji i prouzrokuju stetne posljedice za onoga koji je takvu radnju obavio) Popravljanje nepravilnih procesnih radnji Radi se o sredstvima utvrdenim zakonom, ciji je cilj da se eliminisu nepravilnosti u preduzetim procesnim radnjama. Za razliku od procesnih sankcija, koje negiraju procesnu radnju ili njene posljedice, mjere popravljanja ispravljaju nepravilnu procesnu radnju gdje spadaju sljedece mjere: 1) Konvalidacija ili konsolidacija. Konvalidacija je naknadno osnazenje jedne inace nepravilne procesne radnje, bez otklanjanja nepravilnosti, tj. njeno prosto pretvaranje u pravilnu procesnu radnju, kao izuzetak od pravila da ono sto je nezakonito, vremenom ne postaje zakonito (quod initio vitiosum est, nonpotest tractu temporis convalescere). Konvalidacija je moguca samo ako je zakon dopusta, uz, u pravilu, saglasnost subjekta ciji interes pogada nepravilna procesna radnja. Do konvalidacije moze doci odricanjem od primjene propisane forme od strane onog u cijem je interesu forma propisana ili pristajanjem na takvu radnju (npr. pristajanjem da se pretresanje stana izvrsi iako ne postoji naredba suda u torn smislu, pored toga sto postoji svijest o potrebi postojanja naredbe) ili zbog toga sto je radnja, uprkos povredi forme, proizvela svoje dejstvo u odnosu na sva zainteresovana lica (npr. dostavljac je, umjesto propisane dostave, ubacio poziv svjedoku kroz otvoren prozor u stan, jer ga nije zatekao kod kuce, a svjedok se torn pozivu odazvao). 2) Ispravka ili popravljanje. Na ovaj nacin otklanjaju se greske ili propustanja u nepravilno izvrsenoj procesnoj radnji, da bi ta radnja kasnije ostala na snazi. Primjera radi, optuzeni koji krivicom dostavljaca nije potpisao potvrdu o izvrsenom dostavljanju (dostavnicu) i urucenju pismeno izradene presude, pozvace se da potpise dostavnicu, bez novog dostavljanja. lli, sudija, odnosno predsjednik vijeca ili zapisnicar koji su propustili da potpisu zapisnik o glavnom pretresu, potpisuju zapisnik naknadno, kada se primijeti propustanje itd. U ovom kontekstu, od narocitog je znacaja ispravljanje pogresaka u pismeno izradenoj presudi. 3) Opozivanje. Procesna radnja se opoziva kada organ koji ju je obavio naknadno ustanovi da je nepravilna ili procesno irelevantna (necjelishodna). Na primjer, opozvace se odluka da se na glavnom pretresu zakune svjedok koji nije punoljetan u casu saslusanja, ako se uvidi nepravilnost odluke, a svjedok jos nije zaklet. lsto tako, u opravdanom slucaju sudija, odnosno predsjednik vijeca moze opozvati i odluku o kazni svjedoka ili vjestaka koji, iako uredno pozvan, nije dosao na glavni pretres, a izostanak nije opravdao. Ne moze se opozvati izrecena presuda, da bi se time naknadno otklonio nedostatak koji ona sadrzi. 4) Preinacenje. Procesna radnja moze biti i preinacena. Ilustracije radi, naredba o zakazivanju glavnog pretresa (sa razmakom vremena u kome se ne moze odrzati propisani rok od 60 dana od dana izjasnjavanja o krivnji, izuzetno 90 dana) moze se izmijeniti i odrediti drugi datum glavnog pretresa. lsto tako, ako je glavni pretres zakazan greskom u nedjelju ili drzavni prazrnik moze se preinacenjem naredbe o zakazivanju glavnog pretresa odrediti drugi dan za njegovo odrzavanje.

109

5) Ponavljanje. Nedostaci nepravilne procesne radnje nekada se mogu otkloniti samo njenim ponovnim izvodenjem. To je slucaj, u pravilu, sa svim manjkavim, nezakonitim ili propustenim radnjama u prethodnom postupku. Na primjer, ako je osumnjicenog u istrazi ispitao pripravnik u tuzilastvu, ispitivanje ce se ponoviti pred tuziocem. Sankcije za nepravilne procesne radnje Kao i norme krivicnog materijalnog prava, i krivicnoprocesne norme se sastoje iz dispozicije i sankcije. Dispozicija krivicnoprocesnih normi sadrzi naredenja vezana za strukturu i tok procesnih radnji, a njihovo postovanje obezbjeduju krivicnoprocesne sankcija. Sankcije krivicnog procesnog prava razlikuju se od sankcija materijalnog krivicnog prava, pored ostalog i po tome sto su, po pravilu, propisane grupno, za kategorije procesnih nepravilnosti, a u mnogo manjoj mjeri neposredno vezane za pojedine nepravilnosti, sto cini da je veza izmedu dispozicije i sankcije manje ocigledna, ponekad cak i teska za zapazanje. Iz cinjenice da su sankcije krivicnog procesnog prava manje uocljive, ne moze se zakljuciti da je ovo pravo sastavljeno samo od dispozicija. Sankcije za nepravilne procesne radnje su mnogobrojne i raznovrsne i obicno se dijele na: 1) Sankcije izvrsenja. Ove sankcije se primjenjuju odlukom suda i obezbjeduju prinudno izvrsenje naredene radnje. Npr. naredbu da se osumnjiceni, odnosno optuzeni dovede moze izdati sud ako je donijeto rjesenje o pritvora ili ako uredno pozvani osumnjiceni, odnosno optuzeni ne dode, a svoj izostanak ne opravda ili ako se nije moglo izvrsiti uredno dostavljanje poziva, a iz okolnosti ocigledno proizilazi da osumnjiceni odnosno optuzeni izbjegava prijem poziva. 2) Gradanskopravne sankcije. Ovim sankcijama naknaduje se steta prouzrokovana nepravilnom procesnom radnjom. Npr. osumnjiceni, odnosno optuzeni, branilac, zakonski zastupnik, svjedok, vjestak, prevodilac i strucno lice, bez obzira na ishod krivicnog postupka, snose troskove svog dovodenja, odgadanja istrazne radnje ili glavnog pretresa i ostale troskove postupka koje su prouzrokovali svojom krivicom, kao i odgovarajuci dio pausalnog iznosa. 3) Disciplinske sankcije. Ako tuzilac, branilac, osteceni, zakonski zastupnik, punomocnik ostecenog, svjedok, vjestak, tumac ili drugo lice koje prisustvuje glavnom pretresu ometa red ili se ne pokorava naredenjima sudije, odnosno predsjednika vijeca za odrzavanje reda sudija, odnosno predsjednik vijeca ce ga upozoriti. Ako upozorenje bude bezuspjesno, sudija, odnosno predsjednik vijeca moze narediti da se lice udalji iz sudnice i kazni novcanom kaznom do 10.000 KM. Radi se o disciplinskoj vlasti sudije, odnosno predsjednika vijeca prema ucesnicima postupka za nepravilno postupanje i drzanje u postupku. Osim toga, ako tuzilac ili branilac budu udaljeni iz sudnice, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce obavijestiti Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH ili advokatsku komoru ciji je branilac clan radi preduzimanja daljih mjera 4) Krivicne sankcije. Povreda dispozicije procesne norme nekada je zaprijecena i krivicnim djelom. Na primjer, svjedok, vjestak, prevodilac ili tumac - za krivicno djelo davanja laznog, ucesnik postupka koji neovlasceno otkrije ono sto je saznao u postupku - za krivicno djelo povrede tajnosti postupka. 5) Procesne sankcije. Postovanje normi o regulisanju procesnih aktivnosti obezbjeduje se i cisto procesnim sankcijama, koje se od drugih sankcija razlikuju po svojoj prirodi: imaju svoj uzrok u procesnoj aktivnosti, a njihovo dejstvo se takode krece u okviru procesne aktivnosti. Sastoje se u zabrani da se sudska odluka zasnuje na nepravilnoj procesnoj radnji, naknadnom umanjivanju ili potpunom oduzimanju pravnog dejstva nepravilnoj procesnoj radnji, zabrani da se procesna radnja preduzme po proteku odredenog roka, odbacivanju zahtjeva koji je podnijet mimo propisanih uslova bez ispitivanja njegove osnovanosti itd. Procesne sankcije su: a) Prekluzija. Sankcija se sastoji u zabrani da se izvrsi odredena procesna radnja koja nije obavljena u odredenom roku ili da se kasnije izvrse radnje u postupku, ako prethodno nisu izvrsene druge. Npr. sud se ne moze oglasiti mjesno nenadleznim posto optuznica bude potvrdenja, zalba protiv presude ne moze se podnijeti po proteku petnaestodnevnog

110

(odnosno tridesetodnevnog) roka predvidenog za njeno izjavljivanje. Ova procesna sankcija povlaci dvije posljedice: procesni subjekt gubi procesnu mogucnost u pitanju i vise ne moze da je ostvari, a radnje izvrsene poslije odredenog momenta nemaju pravne vrijednosti, tako da dejstvo nastupa, po pravilu, ipso iure (sud oglasava radnju bez vrijednosti i kada protivna strana ne prigovara). b) Oduzimanje ili umanjenje pravnog dejstva procesnim radnjama koje su izvrsene povredom procesnih normi. Procesne radnje izvrsene uz povredu procesnog zakona koji ih regulise moraju biti pracene sankcijama protiv tih povreda, a cilj im je da se te radnje vrse saglasno procesnim normama. Bitne nepravilnosti - apsolutne i relativne - u preduzimanju procesnih radnji predstavljaju osnov za ulaganje pravnih lijekova. Pri tome se za apsolutne smatra da su neoborivo uticale na donijetu presudu, dok se kod relativnih procesna sankcija vezuje samo za one povrede koje su uticale, odnosno mogle uticati na donijetu presudu. Ostale radnje ostaju na snazi, mada su izvrsene uz povredu procesnih normi. Ako se takve radnje u postupku dese, sud pravnog lijeka ce im oduzeti ili umanjiti pravno dejstvo, ukidanjem ili preinacenjem odluke nizeg suda (u nekim slucajevima samo primjedbom viseg suda na rad nizeg suda) i na taj nacin sankcionisati nedostatke odluke ili postupka u kome je ona donijeta. c) Nedopustivost. Nedopustivost je posljedica neispunjenja propisanih uslova za podnosenje odredenog zahtjeva, koja povlaci odbacivanje postavljenog zahtjeva bez upustanja u meritum, sa konstatacijom da se ne moze raspravljati o zahtjevu, jer ne postoje uslovi dopustenosti. Ako je neka procesna radnja preduzeta s odredenim, u zakonu predvidenim manama u pogledu oblika, tj. ako se procesni organ ili ucesnici krivicnog postupka pri njenom preduzimanju nisu pridrzavali od zakonodavca "ocekivanog", propisanog, modela ponasanja, zakon odreduje da se njeni rezultati moraju zanemariti (zabaciti). Postupak se nastavlja bez njenog ponavljanja i sve ostaje isto kao i ranije, quibus ante. Nedopustivost je u nekim slucajevima posljedica stava zauzetog u zakonu da izvodenje nekih procesnih radnji nije cjelishodno i opravdano (npr. izjavljivanje zalbe protiv presude suda drugog stepena osim izuzetno, ili od lica koje po zakonu na to nije ovlasceno), a nekada posljedica drugih procesnih sankcija (npr. prekluzije). Npr. zalba ce se odbaciti rjesenjem kao nedozvoljena ako se utvrdi da ju je izjavilo lice koje nije ovlasceno na podnosenje zalbe. d) Nepostojece procesne radnje. Pravno nepostojece su one procesne radnje koje su donesene u odsustvu procesnih pretpostavki, tako da te radnje, iako fakticki preduzete, nemaju nikakvog pravnog znacaja, niti odluke zasnovane na njima mogu steci pravnu snagu. Takve radnje pravno ne postoje, dakle one nisu ni manjkave ni neperfektne, tako da izmedu njih i ostalih procesnih radnji izvrsenih uz povredu zakona postoji bitna razlika. Procesna radnja izvrsena uz apsolutnu povredu procesnog zakona moze da izgubi svako pravno dejstvo, ali se to mora utvrditi u postupku i ta radnja stoji dok se to ne utvrdi, jer nijedna povreda zakona, pa ni apsolutna, ne djeluje ipso facto, takva procesna radnja je pod manom, ali je procesna radnja. Suprotno tome, nepostojece procesne radnje ne proizvode nikakvo pravno dejstvo i nije potreban nikakav postupak pravnog lijeka ili posebna odluka da bi se to utvrdilo. Zakon ne sadrzi odredbe o nepostojecim procesnim radnjama jer tim radnjama nedostaju pravni elementi da bi mogle nastati i biti pravno uredene, tako da se o njihovom postojanju moze zakljucivati samo logickim putem. Tako bi se, na osnovu iskustava iz prakse, procesnim radnjama bez ikakvog pravnog dejstva mogla tretirati presuda koju je izreklo lice koje jos nije sudija ili je prestalo da bude sudija ili presuda suda koji jos nije poceo sa radom. Nepostojece procesne radnje postojale bi i ako bi priznanje, umjesto osumnjicenog odnosno optuzenog, dao njegov branilac, te u slucaju kada bi uvidaj, umjesto tuzioca, obavio pripravnik itd. VRSTE PROCESNIH RADNJI Kriteriji za klasifikovanje procesnih radnji su razliciti. Obicno se procesne radnje dijele s obzirom na subjekte koji ih vrse i ciljeve koji se njima zele postici, i to na: a) Procesne radnje suda (racunajuci i radnje pomocnih sudskih organa): 1) Radnje dokazivanja,

111

2) Radnje procesne prinude, 3) Radnje odlucivanja 4) ostale procesne radnje suda, medu kojima se izdvajaju radnje rukovodenja postupkom, radnje odrzavanja reda i procesne discipline, radnje suzbijanja neurednog vrsenja procesnih duznosti i sprecavanja procesnih zloupotreba i radnje dostavljanja; b) Procesne radnje stranaka (tuzioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog) i ostecenog. Radnje stranaka, pak, prema tradicionalnoj diobi teorije u zemljama njemacke pravne tradicije, dijele se na: - radnje uticanja na volju procesnih organa s ciljem da se izdejstvuje kakva odluka (npr. razliciti prijedlozi ili zahtjevi stranaka ili njihove tvrdnje) - radnje, koje same po sebi, bez uticaja na volju procesnog organa, ostvaruju procesni cilj stvaranje odredene situacije u krivicnom postupku (npr. izjava o odustanku od krivicnog gonjenja, o odricanju od prava na zalbu, o odricanju od prava na uskracivanje iskaza). Procesne radnje se mogu dijeliti i prema drugim kriterijima.Tako, npr., prema svome sadrzaju (npr. izjave volje, kao sto je optuzni akt tuzioca i zalba, te izjave o znanju, kao sto je svjedocenje i vjestacenje) ili obliku (npr. na usmene ili pisane, kao i realne akte). PROCESNE RADNJE DOKAZIVANJA Dokazi i dokazivanje uopste Radnje dokazivanja su one radnje koje sud vrsi da bi formirao svoje ubjedenje o postojanju ili nepostojanju cinjenica koje mogu biti od uticaja na njegovu odluku.Ovdje je rijec o dokazu u formalnom smislu, koji se poklapa sa dokaznim postupanjem. Dokaz u materijalnom smislu je svaki dokazni osnov ili razlog sadrzan u odredenom dokaznom sredstvu koji govori o istinitosti neke cinjenice vazne za postupak. Zadatak sudova je da rjesavaju pravne sporove, sto znaci utvrditi cinjenicno stanje i na tako utvrdeno stanje primijeniti materijalno pravo. Prvo znaci rjesavanje cinjenicnog, a drugo pravnog pitanja. Rjesavanje prvog pitanja predstavlja reprodukovanje izvjesnog fakta iz proslosti (dogadaja, ljudskog postupka, radnje, odnosa) i utvrdivanje da li taj fakt odgovara uslovima propisanim u odredenoj pravnoj normi. Djelatnost suda pri utvrdlvanju cinjenicnog stanja sastoji se u utvrdivanju odlucnih cinjenica, kako su se zaista odigrale u stvarnosti, odnosno kako postoje u stvarnosti (konkretno cinjenicno stanje) i u zakljucivanju da li se tako utvrdeno cinjenicno stanje podudara sa apstraktnim cinjenicnim stanjem opisanim u normi (apstraktno cinjenicno stanje). Pravna ocjena sastoji se u ocjeni da li na utvrdeno cinjenicno stanje treba primijeniti u normi sadrzanu sankciju. Utvrdivanje cinjenicne situacije postize se preduzimanjem radnji dokazivanja. Pravilno utvrdivanje cinjenica u krivicnom postupku je osnovni i najvazniji zadatak sudova, ali je tezi nego u drugim sudskim postupcima. Cinjenicno stanje je osnov svakog odlucivanja sudova, bilo da se radi o rjesavanju materijalnopravnih ili procesnopravnih pitanja ili o donosenju odluke o glavnoj stvari ili o sporednim, odnosno incidentnim pitanjima. Svaka sudska odluka zasnovana je na izvjesnim cinjenicama koje su se desile u stvarnom zivotu, a sud ih u postupku mora rekonstruisati i, saobrazno procesnim formama, iskoristiti da bi donio svoju odluku. Utvrdivanje cinjenica i njihovo podvodenje pod odredenu pravnu normu zahtijeva znatne napore upravo onda kada sudija ne raspolaze nespornom cinjenicnom podlogom, nego mora na bazi prikupljenih dokaza mukotrpno graditi prihvatljivu verziju spornog dogadaja o kojem se vodi postupak. Kako se cesto iznosi, slucajevi u kojima se postavljaju pitanja pronalazenja pravne norme ne cine toliko poteskoca koliko slucajevi u kojima se javljaju pitanja utvrdivanja cinjenicnog stanja. Od pravilnog utvrdivanja cinjenicnog stanja zavisi pravilna primjena prava, kao garancija zakonitosti sudskih odluka. Potrebu i interes drustvene zajednice da se cinjenice u krivicnom postupku utvrde, prate mnogobrojne teskoce. Prije svega, najveci interes da oteza prikupljanje dokaza i sprijeci utvrdivanje istine ima sam osumnjiceni, odnosno optuzeni, ako je zaista kriv. U prilog osumnjicenom, odnosno optuzenom u torn smislu ide i cinjenica sto se krivicno djelo desava

112

najcesce iznenadno, tako da je tesko obezbijediti unaprijed sigurne dokaze. Zbog toga se u krivicnom postupku mora dozvoliti upotreba svakog podobnog dokaznog sredstva, od kojih su neka (najcesce svjedoci) nesigurna. Neke od ovih teskoca dolaze i otuda sto uspjeh u dokazivanju cinjenica u krivicnom postupku zavisi i od toga koliko sudija poznaje druge nepravne nauke, tehnike i vjestineju obavljanju toga posla sudija nema pomoci u pravnim naukama, vec je upucen na zivotno iskustvo, poznavanje ljudi i uslova zivota, na pravila raznovrsnih kriminalistickih tehnika, zakone psihologije, logike i slicno, tako da sudija, obrazovan iskljucivo kao pravnik, sposobnosti potrebnih za utvrdivanje cinjenica nema ili ih ima sasvim malo, narocito na pocetku karijere, kada nema jos ni zivotnog iskustva. Ovome treba dodati i novi zadatak utvrdivanja kriminoloske licnosti osumnjicenog, odnosno optuzenog, radi pravilnog izricanja krivicne sankcije, sto iziskuje angazovanje kadrova raznih specijalnosti (pored vjestaka) i otvara problem odnosa suda sa tim kadrovima. Iz defnicije dokaza u materijafnom smislu moze se zakljuciti da se pojam dokaza sastoji iz tri elementa: - predmet dokaza, - dokazni osnov i - dokazna sredstva Cinjenica koju treba dokazati je predmet dokaza (thema probandi). Predmet dokaza je tvrdnja (thesis probandi) o postojanju (probatio), rjede o nepostojanju (refutatio) cinjenice. Cinjenica koja je vec utvrdena i iz koje se izvodi zakljucak o istinitosti cinjenice koju treba dokazati naziva se dokazni osnov ill razlog (argumentum probatio). Izvori iz kojih se dobijaju cinjenice koje predstavljaju dokazni osnov nazivaju se dokazna sredstva (instrumenta probandi). Dokazna sredstva su forme (oblici) u kojima se dokazni osnov pojavljuje. Dokazni osnov sadrzan je u dokaznom sredstvu i sluzi utvrdivanju dokaznog predmeta. Dokazni osnovi su teorijski posmatrano, bezbrojni, za razliku od dokaznih sredstava, koja su ogranicena, jer su ograniceni i oblici u kojima se dokazni osnov javlja. Izmedu dokaznog osnova i dokaznog sredstva ne postoji ni kvantitativna podudarnost: pomocu jednog dokaznog sredstva moze se dokazivati vise dokaznih osnova. Izlozeni pojmovi bi na primjeru izgledali ovako: ako u konkretnom slucaju treba da se utvrdi da li je osumnjiceni izvrsio kradu za koju se optuzuje, onda je cinjenica oduzimanja tude pokretne stvari iz tudeg pritezanja u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi sebi ili drugom predmet dokaza, iskaz svjedoka da je osumnjicenog zatekao pri uzimanju stvari je dokazni osnov, a sam svjedok je dokazno sredstvo. Nacin dokaza (modus probandi) je posebna karakteristika dokaza u krivicnom postupku. Podobnost dokaznog sredstva da uvjeri sudiju u istinitost cinjenice koja je predmet dokazivanja naziva se dokaznom snagom (nervus probandi). Polazeci od dokazne snage, dokazi se dijele na: a) potpune i nepotpune - zavisno od toga da li se cinjenice utvrduju sa obiljezjem istinitosti ili kao vjerovatne. Potpun dokaz je onaj koji u cijelosti potvrduje istinitost ili neistinost neke sporne cinjenice, a nepotpun ili poludokaz cini to samo djelimicno. Presuda se moze zasnovati samo na potpunom dokazu, a nepotpun dokaz dovoljan je za procesne radnje koje se prema samom zakonu mogu preduzeti "ako postoje osnovi sumnje" ili "osnovana surnnja" ili "dovoljno osnova za sumnju“. b) neposredne ili posredne. Neposredni dokazi zasnivaju se na neposrednom opazanju cinjenica (uvidaj koji vrse organi postupka), a posredni na saznavanju cinjenica posrednim putem, preko drugih izvora (svjedoka, vjestaka, isprava itd. c) Dokaze u uzem smislu (neposredno, direktno opazanje cinjenica koje vrse organi krivicnog postupka o postojanju izvjesne pravno relevantne cinjenice) i dokaze u sirem smislu (indicije), tj. cinjenice koje nisu pravno relevantne, all na osnovu cijeg postojanja se logickom argumentacijom dolazi do zakljucka o postojanju pravno relevatne cinjenice. Da bi neka cinjenica u krivicnom

113

postupku posluzila kao indicija, dakle da bi se iz nje moglo logickim putem utvrditi postojanje pravno relevantne cinjenice, ta cinjenica (indicija) mora biti utvrdena. Manja vrijednost indicija proizilazi uopsteno iz toga sto one, zahtijevajuci od sudije logicko zakljucivanje o postojanju ili nepostojanju pravno relevantnih cinjenica na koje upucuju, pruzaju uvijek samo manji ili veci stepen vjerovatnoce o postojanju tih cinjenica. Izvor informacija o indicijama po pravilu, nalazi se u raznim predmetima koji su u vezi sa krivicnim dogadajem d) Dokazi optuzbe i dokazi odbrane. Osnov klasifikacije je u vrijednosti dokaza, polazeci od prirode stranackih zahtjeva u krivicnoj stvari. Dokazi optuzbe potkrepljuju optuzbu, a dokazi odbrane - odbranu. Vrijednost ove podjele je relativna, jer priroda dokaza zavisi od ocjene suda prilikom presudenja krivicne stvari. Sem toga, nastupanje i izvodenje dokaza moze poteci, pored stranaka, i od krivicnog suda. Isto tako, obaveza je tuzioca, kao predstavnika drzavnog organa, da izvodi kako optuzne, tako i odbrambene dokaze, radi utvrdivanja kako cinjenica koje terete osumnjicenog, odnosno optuzenog tako i onih koje idu u njihovu korist. e) Stvarni (realni, materijalni) i personalni (verbalni) dokazi. Ova klasifikacija ima svoj osnov u samom izvoru informacije, tj. u tome gdje se nalaze cinjenice koje ce biti iskoriscene kao dokaz u krivicnom postupku. Pod realnim dokazima podrazumijevaju se razne fizicke stvari koje mogu posluziti kao dokaz, s tim da one nisu nikakva posebna vrsta dokaza, nego pripadaju drugim dokazima (isprave) ili su predmet uvidaja ili vjestacenja. Iz njihovog zapazanja procesni organ crpi saznanja o cinjeniqama koje se utvrduju. Takav dokaz je sadrzaj isprave i sadrzaj tehnickog snimka. Personalni dokazi su iskazi odredenih lica (osumnjicenog, odnosno optuzenog, svjedoka, vjestaka). Opravdanost ove klasifikacije je u njenoj ociglednosti, a vrijednost, uglavnom, u tome sto je sud pri ocjeni stvarnih dokaza u mogucnosti da potrazi oslonac u dostignucima drugih nauka (prirodnih, tehnickih itd), dok je kod licnih dokaza prepusten uglavnom sebi, tj. svome znanju i umijecu. Zakon propisuje da se dokazi izvode na glavnom pretresu i da sud presudu smije zasnivati "samo na cinjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu“. Posto pod pojmom izvodenja dokaza podrazumijevamo svaku radnju utvrdivanja sadrzaja dokaza, ovo izvodenje se proteze i na istragu. U tom slucaju se, zapravo, rezultati izvodenja dokaza prije glavnog pretresa, njihovom zapisnickom legitimacijom "konzerviraju", kako bi se u slucaju potrebe mogli upotrijebiti na glavnom pretresu, umjesto ponovnog izvodenja istog dokaza. No, bez obzira na to o kojem se stadiju krivicnog postupka radi, izvodenju dokaza prethodi odluka o tome hoce li se neki dokaz koji je pribavljen izvesti ili ne. Ta odluka zavisi od propisa koji odreduju koje cinjenice u krivicnom postupku treba dokazivati, kao i od propisa koji ureduju koje se cinjenice ne smiju dokazivati. Pored njih, postoje i cinjenice koje se u postupku ne dokazuju. Predmet dokazivanja Cinjenice koje se u postupku dokazuju Predmet dokazivanja u krivicnom postupku su sve cinjenice od znacaja za sudsku odluku koje zahtijevaju dokazivanje. Predmet dokazivanja u odredenoj krivicnoj stvari su samo pravno relevantne (odlucne) cinjenice, tj. one koje su od znacaja za odlucivanje o toj stvari. Nazivaju se relevantnim cinjenicama, zato sto na ove cinjenice pravo nadovezuje odredene pravne posljedice. Kako se u krivicnom postupku primjenjuju krivicno materijalno i krivicno procesno pravo, na ove cinjenice se nadovezuju pravne posljedice ovih grana prava. Izuzetno, na cinjenice koje se utvrduju u krivicnom postupku mogu se nadovezivati posljedice i drugih grana prava, npr. gradanskog prava, u slucaju ako se cinjenice odnose na neko prejudicijalno pitanje iz ove grane prava ili na imovinskopravni zahtjev. Dokazuju se samo cinjenicna, ne i pravna pitanja (iura novit curia). Cinjenice koje se dokazuju mogu se

114

odnositi na krivicno materijalno i krivicno procesno pravo. Cinjenice koje se ticu materijalnog krivicnog prava (materijalno relevantne cinjenice) odnose se samo na krivicno djelo, krivicnu odgovornost i kaznjivost. To su cinjenice koje se odnose na djelo (objektivne) ili na licnost ucinioca djela (subjektivne). Objektivne cinjenice ticu se opstih obiljezja krivicnog djela, zajednickih za sva krivicna djela (radnja, predvidenost u zakonu, protivpravnost i krivica) ili posebnih obiljezja djela koje je predmet sudenja. Subjektivne cinjenice odnose se na odluke o krivicnoj odgovornosti i kaznjivost. Cinjenice materijalnog krivicnog prava odnose se i na kriminolosku licnost ucinioca i prognozu njegovog drzanja u buducnosti. Medu cinjenice koje se odnose na procesno pravo (procesno relevantne cinjenice) dolaze one koje su vazne za rjesavanje pitanja nadleznosti (mjesto izvrsenja djela, mjesto prebivalista ili boravista osumnjicenog, odnosno optuzenog itd), izuzece sudije, povracaj u predasnje stanje, priznavanje svojstva ostecenog itd. Osim cinjenica za cije postojanje krivicno (materijalno i procesno) pravo neposredno vezuje odredene posljedice, u krivicnom postupku se mogu utvrdivati i neke druge cinjenice od kojih ne zavisi primjena pravne norme, ali koje omogucavaju donosenje zakljucka o postojanju pravno relevantne cinjenice. One su, dakle ireleventne, nevazne, s gledista krivicnog prava, ali su vazne sa spoznajnog stanovista: nakon sto utvrdimo njihovo postojanje, logicnim zakljucivanjem mozemo donijeti zakljucak o postojanju ili nepostojanju pravno relevantne cinjenice. U teoriji krivicnog procesnog prava one se nazivaju indicijama ili indicijalnim cinjenicama koje ukljucuju sve one cinjenice koje dopustaju stvaranje zakljucka o pravno relevantnim cinjenicama, odnosno omogucavaju dokazivanje odlucnih cinjenica. Konacno, treca grupa cinjenica (osim pravno relevantnih cinjenica i indicija) odnosi se na pomocne cinjenice koje obuhvataju cinjenice na osnovu kojih se prosuduje i zakljucuje o kvalitetu, vjerodostojnosti i pouzdanosti nekog dokaza. Pomocne cinjenice subjekti krivicnog postupka ponekad utvrduju kad moraju provjeriti pouzdanost pojedinih izvora spoznaje o pravno relevantnim cinjenicama ili indicijama. Tako, npr. pomocnu cinjenicu predstavlja okolnost da je svjedok koji tvrdi da je vidio optuzenog pri provaljivanju u stan ili da se s mjesta provale hitno udaljava sa vrecom na ledima - kratkovidan; da je ostecena koja tvrdi da ju je optuzeni pokusao silovati njegova razvedena supruga koju je on napustio; da je pismo u kojem je optuzeni navodno priznao izvrsenje krivicnog djela, falsifikovalo trece lice i sl. Mozemo, dakle, zakljuciti da se u krivicnom postupku utvrduju tri vrste : pravno (materijalno i procesno) relevantne (odlucne) cinjenice, indicije i pomocne cinjenice, sto cini osnov trodiobe cinjenica u teoriji krivicnog procesnog prava. Ukoliko je rijec o podjeli pravno relevantnih cinjenica na dvije grupe (dvodioba cinjenica), razlikuju se glavne cinjenice i dokazujuce (posredne ili pomocne) cinjenice. Glavne cinjenice podrazumijevaju "sastav djela u svim njegovim elementima", odnosno predmet dokazivanja, a dokazne cinjenice obuhvataju sve cinjenice iz cije se veze i sveukupnosti sa drugim cinjenicama zakljucuje o glavnoj cinjenici. Na drugi nacin izvrsena dvodioba svih pravno relevantnih cinjenica razlikuje neposredno dokazujuce cinjenice koje same sobom potvrduju ili iskljucuju sve one cinjenice koje cine zakonsko bice djela, s jedne strane, i posredno dokazujuce cinjenice u koje spadaju indicije, pomocne cinjenice i iskustveni stavovi. Moguce su i drukcije klasifikacije cinjenica. Tako, cinjenice koje se dokazuju mogu biti spoljasnje ili unutrasnje (psiholoske). Spoljasnje cinjenice se manifestuju u spoljnjem svijetu (npr. sredstvo i posljedica radnje krivicnog djela) i daju se podvrci neposrednom ispitivanju, pa je zato njihovo utvrdivanje lakse. Unutrasnje cinjenice ticu se unutrasnjeg, dusevnog zivota licnosti (volja, svijest, namjera itd), a utvrduju se introspekcijom, psihijatrijskim i psiholoskim ispitivanjem ili zakljucivanjem koje sudija izvodi iz utvrdenih spoljnih cinjenica. Cinjenice koje se dokazuju mogu, dalje, biti pozitivne (afirmativne) ili negativne. Kod negativnih cinjenica trazi se da se utvrdi da jedna pojava, radnja ili stanje ne postoji. Negativna cinjenica koja treba da se dokaze implicira pozitivnu i dovoljno je da se dokaze suprotna pozitivna cinjenica, pored toga sto se mnoge negativne cinjenice mogu dokazivati neposredno (nepruzanje pomoci, neprijavljivanje krivicnog djela i sl). Neko ko je duzan da dokaze neku cinjemcu ne moze se toga osloboditi zato stoje negativno formulisana.

115

Da bi bila predmet dokaza, cinjenica ne mora biti sporna, tako da se moraju dokazivati i nesporne cinjenice. Saglasnost stranaka o postojanju i znacaju cinjenica (za razliku od onoga sto, po pravilu, vazi u parnicnom postupku), sama po sebi nema znacaja i ne oslobada sud duznosti dokazivanja. Predmet dokazivanja su i cinjenice neposredno poznate sudiji i ne oslobadaju ga duznosti dokazivanja. Ako bi sudija koristio svoje licno saznanje steceno van procesa, njegovo svjedocanstvo kao svjedoka i njegova ocjena kao sudije izmakli bi javnosti i ne bi bill podvrgnuti kontradiktornom pretresanju, koje je sredstvo da se kontrolise tacnost i odredi znacaj dokaza. Cinjenice koje se u postupku ne dokazuju U krivicnom postupku se utvrduju sve cinjenice vazne za pravilno presudenje. Koje ce materijalnopravno relevantne cinjenice biti vazne za presudenje, zavisi od odgovarajuce norme materijalnog krivicnog prava, ali i od tvrdnji stranaka, prije svega tuzioca o postojanju takvih cinjenica. S druge strane, postojanje procesnopravno relevantnih cinjenica zavisi od odredene norme krivicnog procesnog prava. Krivicno procesno pravo, dakle, u pravilu, ne odreduje krug materijalnopravno relevantnih cinjenica koje sud mora utvrdivati. Medutim, neke cinjenice se u krivicnom postupku ne dokazuju, zbog toga sto je njihovo dokazivanje nepotrebno ili je, pak, zabranjeno. Ako bi se sve okolnosti procesa morale dokazivati, sudenje bi. prakticno, bilo onemoguceno, jer "cio zivot covjeka ne bi bio dovoljan da se rijesi najobicnija stvar". Cinjenice cije je dokazivanje nepotrebno To su pravno relevantne cinjenice koje sud u svojoj presudi koristi kao utvrdene, iako ih u toku postupka posebno ne dokazuje, jer su dokazi sami po sebi, zbog svoje ociglednosti, notornosti ili iz drugih razloga. Utvrdivanjem takvih cinjenica vrsio bi se uzaludan posao, suvisno trosio rad drzavnih organa i slucaj gubio na preglednosti zbog nepotrebnih formalnosti. Po tom osnovu ne dokazuju se: 1) Ocigledne cinjenice. To su cinjenice koje su dokaz same po sebi zbog svoje ociglednosti, pa nema potrebe da se dokazuju (npr. dokazivanje punoljetstva kod lica za koje ocigledno nema nikakve sumnje da je odavno izaslo iz maloljetstva, iako je to relevantna cinjenica od koje zavisi izbor sankcije, vrsta postupka i dr. 2) Notorne (opstepoznate) cinjenice. Notorne su one prirodne ili ljudske cinjenice ili fakticke situacije iz proslosti ili sadasnje o kojima je saznanje sa obiljezjem istine rasireno u sirem krugu ljudi, zbog nacina na koji su se te cinjenice stvarile ili zbog nacina na koji su se rasprostrle. S obzirom na to da se notorna cinjenica smatra ustanovljenom, kada pred sobom ima takvu cinjenicu, sud ce samo konstatovati njeno postupanje i s njom ce, bez dokazivanja, dalje postupati kao sa cinjenicom cija je istinitost utvrdena u krivicnom postupku. Pri torn se "poznatost" tumaci kao mogucnost da svaki razuman covjek prosjecnog zivotnog iskustva moze da zna takvu cinjenicu ili da se bez teskoca i bez potrebe posjedovanja posebnih strucnih znanja o njoj obavijesti iz pouzdanih, svima poznatih izvora. Notornost je identicna sa misljenjem veceg ili manjeg broja ljudi, tako da u pogledu ovih njenica sudija mora da upotrijebi i svoje neposredno saznanje. Notornost ne zamjenjuje dokaz ako nije istaknuta u postupku kao predmet saopstenja ili eventualne konradiktornosti. Da li je neka cinjenica opstepoznata, ocjenjuje sam sud, ali to nije predmet posebnog dokazivanja. Notorna cinjenica mora biti konkretna i odnositi se na konkretan dogadaj ili stanje, kao sto je vazan istorijski dogadaj (prestanak rata, bijanje pobune, strajk, vrijeme poplave), geografski podatak (razdaljina izmedu dva jesta) i sl. 3) Presumpcije. Presumpcije su ustanove kod kojih se na osnovu opsteg iskustva i prirodnog toka stvari (prirodne presumpcije) ili na osnovu zakona ravne presumpcije) uzima da, pod odredenim uslovima, postoji jedno cinjenicno stanje, koje neposredno nije dokazano kao istinito i bez njegovog posebnog dokazivanja. Presumpcija oslobada sudiju od duznosti dokazivanja i ona moze biti oboriva (trajna, apsolutna), bez mogucnosti dokazivanja protivnog (praesumptio is et de iure), tako da je suprotna situacija, i kada bi u konkretnom slucaju bila iazana, bez znacaja ili oboriva, relativna, privremena (praesumptio iuris tantum),

116

ako takve mogucnosti ima. Svaka presumpcija, i apsolutna i relativna, olaksava dokazivanje: subjekt koji koristi presumpciju ne podnosi nikakve dokaze o cinjenici koja je predmet dokaza, vec samo dokaz o tome da su ispunjene okolnosti koje su uslov presumpcije, pa se cinjenica koja je predmet dokaza smatra istinitom, konacnom kod apsolutne presumcije ili dok se protivno ne dokaze, a kod relativne, dovodi do dokazivanja cinjenjca koje su predmet dokaza samo u slucaju osporavanja, tj. svodi broj dokazivanja. U slucaju kada ne odgovaraju stvarnom stanju cinjenica, presumpcije se mogu osporavati, neposredno ili upotrebom posebnih procesnih ustanova za otklanjanje stete (npr. povracaj u predasnje stanje). Za razliku od presumpcija, fikcije (kao vjestacki konstruisano fakticko stanje) ne poticu iz iskustva prakticne stvarnosti i za njih se, po pravilu, unaprijed zna da ne odgovaraju stvarnosti. Kao direktno suprotne materijalnoj istini, fikcije su iskljucene iz krivicnog postupka. Jedna takva presumpcija materijalnog krivicnog prava jeste presumpcija cestitog covjeka. U civilizovanoj drzavi covjek treba da ima pravo da ga a priori smatraju casnim, pa se, stoga, od onoga koji tvrdi protivno mora zahtijevati da svoju tvrdnju dokaze. Osnov ove presumpcije je moralno nacelo "quisquis praesumitur bonus," tj. "pretpostavlja se da je svaki covjek dobar," kako bi u punoj mjeri uzivao osnovno pravo na postovanje svoga dostojanstva i casti. Presumpcije postoje i u krivicnom procesnom pravu i cilj im je da olaksaju dokazivanje. Prirodna presumpcija postoji, primjera radi, u krivicnom postupku u pogledu uracunljivosti (presumpcija uracunljivosti), smatra se da je svaki osumnjiceni, odnosno optuzeni dusevno zdrav dok se suprotno ne dokaze. Kako nam iskustvo pokazuje, kod najveceg broja ljudi ne postoje trajna ili privremena dusevna bolest, privremena dusevna poremecenost ili zaostali dusevni razvoj koji iskljucuju krivicnu odgovornost. Zato je nepotrebno za svako punoljetno lice utvrdivati da li je bilo uracunljivo u momentu izvrsenja krivicnog djela. To ce sud uciniti samo izuzetno, i to "ako se pojavi sumnja da je iskljucena ili smanjena uracunljivost osumnjicenog, odnosno optuzenog". Tada ce se uracunljivost utvrdivati psihijatrijskim vjestacenjem. Inace, sve procesne presumpcije postoje da bi se pomocu njih stvorila jasna procesna situacija. U vezi sa presumpcijama, treba pomenuti i presumpciju nevinosti, koja se sastoji u tome sto se osumnjiceni, odnosno optuzeni, sve do pravnosnaznosti osudujuce presude (dok se "ne utvrdi njegova krivnja"), smatra neviim. Drugim rijecima, niko se ne moze smatrati krivim dok se to ne utvrdi pravnosnaznom osudujucom presudom i sve dotle ima se smatrati nevinim. Ova je presumpcija ugradena u druge medunarodne pravne dokumente i ustave i zakone o krivicnom postupku mnogih drzava pai u procesnopravni sistem BiH. Radi se o tzv. privremenoj pretpostavci (praesumptio iuris tantum), koja vrijedi dok se suprotno ne dokaze. Ona se moze osporiti samo sudskom presudom kojom ce se utvrditi krivnja za izvrseno krivicno djelo i odnosi se i na radnje koje prethode krivicnom postupku, a kojima drzavni organi prikupljaju podatke i obavjestenja o izvrsenom krivicnom djelu. Elementi presumpcije nevinosti osumnjicenog, odnosno optuzenog su: 1) praesumptio boni viri (svako je nevin i niko se ne moze smatrati krivim za krivicno djelo 2) onus probandi (dok mu se pravnosnaznom presudom ne utvrdi krivnja) 3) in dubio pro reo (sumnja u pogledu cinjenica rjesava se na nacin najpovoljniji za osumnjicenog, odnosno optuzenog). Iz toga proizilazi da: 1),osumnjiceni, odnosno optuzeni nije duzan da se brani, s tim da je obavezan odazvati se na poziv organa koji vodi krivicni postupak; 2) osumnjiceni, odnosno optuzeni nije duzan dokazivati svoju nevinost i teret dokazivanja lezi na suprotnoj strani, dakle tuziocu; 3) sud mora donijeti oslobadajucu presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuzenog nego i u situaciji kad nije uvjeren u njegovu krivnju. Presumpcija nevinosti ce biti prekrsena ukoliko izjava javnog zvanicnika koja se tice lica optuzenog za krivicno djelo odrazava misljenje da je kriv prije nego sto mu to bude dokazano u skladu sa zakonom. Dovoljno je, cak i u nedostatku bilo kakvog formalnog

117

nalaza, odredeno obrazlozenje koje sugerise da zvanicnik smatra optuzenog krivim. Stavise, presumpcija nevinosti moze biti prekrsena ne samo od strane sudije ili suda vec i od strane drugih javnih vlasti. Medutim, to predstavlja li izjava javnog zvanicnika povredu presumpcije nevinosti, mora biti utvrdeno u kontekstu posebniih okolnosti u kojima je sporna izjava data. Propust sudije da strani koja je oslobodena optuzbe dosudi pokrivanje troskova, cime se implicira krivica, predstavlja jednu osnovu za povredu pod ovim naslovom. Slicno tome, izjave na konferencijama za stampu koje daju visi policijski zvanicnici i koje nedvosmisleno govore o krivici nekog lica, mogu dovesti do povrede presumpcije nevinosti, posebno ako je lice kasnije pusteno ili oslobodeno od optuzbe. Presumpcija nevinosti ne vrijedi pri odmjeravanju kazne, a nakon sto se optuzeni oglasi krivim, kao ni u postupku oduzimanja imovinske koristi nakon sto se optuzeni oglasi krivim za djelo koje mu je stavljeno na teret. Ona, takode, nije prepreka da se presuda zasnuje na priznanju krivnje od strane optuzenog i u torn slucaju ce sud morati u potpunosti utvrditi da je to priznanje dato slobodno, dok se iz izjave optuzenog, koja nije imala priznanje krivnje kao namjeru, takvo priznanje ne moze prihvatiti. Naposlijetku, pretpostavka nevinosti ima uticaj na tretman osumnjicenog, odnosno optuzenog u tom smislu da ne stiti lice od npr. odredivanja pritvora, ali pritvorski tretman, upravo zbog pretpostavke nevinosti, ne smije imati kazneni karakter. 4) Pravila iskustva. Radi se o definicijama, odnosno sudovima opsteg znaca stecenim iskustvom i izvedenim na osnovu posmatranja konkretnih slucajeva i njihovim uopstavanjem. Pravila iskustva obuhvataju i pravila nauke, odnosno struke, kao sto su odredena matematicka pravila, fizicki zakoni i si. Tako, na primjer. na osnovu fizickog zakona o neprobojnosti materije, osumnjiceni, odnosno optuzeni nije duzan da posebno dokazuje da nije bio na mjestu izvrsenja krivicnog djela, ako dokaze da je u to vrijeme bio na nekom drugom mjestu, zbog toga sto nije moguce postojanje dva tijela istovremeno na jednom mjestu. Radi se o tzv. alibiju. Alibi dokazuje odsustvo nekog lica sa jednog mjesta i prisustvo na drugom mjestu. Nemanje alibija nije dokaz da je dato lice izvrsilac krivicnog djela, kao sto ni ponudeni alibi ne znaci da osumnjiceni nije izvrsilac krivicnog djela. U svak slucaju, alibi treba utvrdivati i posmatrati u okviru cjelokupnog cinjenicnog stanja. 5) Pravne norme. One, po pravilu, nisu predmet dokazivanja, jer pretpostavka da sudije poznaju pravo. Izuzetno, predmet dokazivanja mogu biti i pravne norme, narocito inostranog prava, s tim da se nekada moze dokazivati i sama sadrzina normi domaceg prava (ako se odnose, na primjer, na odredena tehnici pravila, normative i standarde). Cinjenice cije je dokazivanje zabranjeno Pored cinjenica cije dokazivanje nije potrebno, postoje i cinjenice cije je dokazivanje moguce i za proces potrebno, ali koje se ne mogu dokazivati, jer je to izricito utvrdeno zakonom. Takav slucaj je kada se ne moze saslusati kao svjedok: lice koje bi svojim iskazom povrijedilo duznost cuvanja drzavne, vojne ili sluzbene tajne, dok ga nadlezni organ ne oslobodi te duznosti; branilac osumnjicenog, odnosno optuzenog u pogledu cinjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branioca; lice koje bi svojim iskazom povrijedilo duznost cuvanja profesionalne tajne (vjerski sluzbenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zastite izvora informacija, advokat, biljeznik, Ijekar, babica i dr.), osim ako je oslobodeno te duznosti posebnim propisom ili izjavom lica u ciju je korist ustanovljeno cuvanje tajne i maloljetno lice koje s obzirom na uzrast i dusevnu razvijenost nije sposobno shvatiti znacaj prava da ne mora svjedociti. Zatim, zabranjeno je utvrdivanje cinjenica kojima bi se narusila tematska vezanost presude za optuzbu (tzv. identitet optuzbe i presude), kao i cinjenica cijim bi se utvrdivanjem povrijedila zabrana reformatio in peius. Dokazna sredstva Pojam i nacin odredivanja dokaznih sredstava

118

Dokazna sredstva su izvori iz kojih se dobijaju dokazni osnovi, tj. izvori iz kojih se dobijaju cinjenice koje sluze kao podloga za izvodenje zakljucaka o istinitosti ili neistinitosti onoga sto je predmet dokaza. Postoje razni nacini za odredivanje sistema dokaznih sredstava, s tim da im je zajednicko obiljezje da stranke nemaju apsolutnu slobodu u izboru sta ce biti dokazno sredstvo. Dokazna sredstva, kojim stranke mogu da se sluze pri utvrdivanju cinjenica, mogu biti limitativno nabrojana u zakonu, tako da stranke ne mogu da upotrijebe druga dokazna sredstva, sem ovih. Sistem dokaznih sredstava odreduje se i tako sto se strankama prepusta sloboda da upotrijebe svako dokazno sredstvo podobno za utvrdivanje cinjenica, ako je to u skladu sa pravnim poretkom i osnovnim nacelima postupka. Nas zakon ne sadrzi odredbe o sistemu dokaznih sredstava i uslovima njihove primjene, nego samo odredbe o izvodenju dokaza pojedinim radnjama dokazivanja (ispitivanje osumnjicenog, odnosno optuzenog, saslusanje svjedoka, uvidaj i vjestacenje), s tim da se, osim ovih, mogu koristiti i druga dokazna sredstva (isprave, indicije itd). Pored toga, zakon sadrzi odredbe o zabrani koriscenja pojedinih dokaznih sredstava ili metoda za sticanje dokaza, ali to ne znaci da je dozvoljena upotreba ostalih dokaznih sredstava, koja zakonom nisu iskljucena, a suprotna su pravnom poretku i osnovnim nacelima postupka. Od pravila da se cinjenice u krivicnom postupku mogu dokazivati svim dozvoljehim dokaznim sredstvima, postoji nekoliko izuzetaka. Tako, na primjer, neke cinjenice koje predstavljaju osnov za ponavljanje krivicnog postupka zavrsenog pravnosnaznom presudom (npr. ako se dokaze da je presuda zasnovana na laznoj ispravi ili na laznom iskazu svjedoka, vjestaka ill tumaca ill ako se dokaze da je do presude doslo usljed krivicnog djela sudije ili lica koje je vrsilo istrazne radnje) moraju se dokazivati pravnosnaznom presudom o oglasavanju navedenih lica krivim za odnosna krivicna djela. Druga dokazna sredstva dolaze u obzir samo ako se postupak protiv ovih lica ne moze sprovesti zbog toga sto su umrla ili sto postoje okolnosti koje iskljucuju krivicno gonjenje. Slicno, cinjenica da postoji sumnja da se ne radi o prirodnoj smrti, utvrditi ce se odredenim dokaznim sredstvom (pregledom i obdukcijom lesa) itd. Nedozvoljena dokazna sredstva Pojam Nedozvoljena dokazna sredstva su ona koja su protivna pravnom poretku, nacelima postupka, nekoj izricitoj zakonskoj odredbi ili drustvenom moralu, iako bi, inace, bila podobna za utvrdivanje cinjenica koje su predmet dokazivanja. Primjena nedozvoljenih dokaznih sredstava vezana je posebno za napredak cjelokupne nauke, a posebno tehnickih disciplina. 0na sa sobom nosi i ogromne potencijalne opasnosti i prijeti da ugrozi elementarna covjekova prava. Naime, primjenom nekih novih metoda i sredstava, stvaraju se uslovi za prodor i u najskrovitije dijelove ljudske intime i otvaraju neka od fundamentalnih pitanja dopustenosti i granica primjene pojedinih dokaznih sredstava. Medutim, savremeni krivicni proces ne moze odgovoriti svojoj drustvenoj ulozi, niti zadacima koji se pred njega postavljaju, bez snaznog oslonca na druge nauke. Dakle, smisao ispravnog stava ne moze se sastojati u odbacivanju ili potpunom zanemarivanju novih metoda i sredstava, vec u svodenju njihove primjene u odgovarajuce pravne i eticke okvire. Zakon u nizu svojih odredaba propisuje da se na iskazima lica datim uz odredene povrede postupka ne moze zasnivati odluka suda, sto prakticno znaci da se te izjave ne mogu koristiti kao dokaz. Tako, nije dozvoljeno da se prema osumnjicenom, odnosno optuzenom ili svjedoku primijene medicinske intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se uticalo na njihovu volju pri davanju iskaza. Na iskazu osumnjicenog, odnosno optuzenog ne moze se zasnovati presuda ako se pribjeglo sili, prijetnji, prevari, narkoticima ili drugim slicnim sredstvima koja mogu uticati na slobodu odlucivanja i izrazavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja ili ako je osumnjiceni, odnosno optuzeni ispitan u odsustvu branioca (sem ako se kod neobavezne odbrane izricito odrekao toga prava). Na iskazu svjedoka ne moze se zasnivati sudska odluka ako je kao svjedok saslusano lice koje se ne moze saslusati u tome svojstvu ili lice koje nije obavezno

119

svjedociti, a nije na to upozoreno ili se nije izricito odreklo tog prava ili ako upozorenje, odnosno odricanje nije ubiljezeno u zapisnik. Na nalazu i misljenju vjestaka ne moze se zasnivati sudska odluka ako je za vjestaka uzeto lice koje ne moze biti saslusano kao svjedok ili koje je oslobodeno duznosti svjedocenja, kao ni lice prema kgme je krivicno djelo ucinjeno. Zabranjeno je od osumnjicenog, optuzenog ili bilo kojeg drugog lica koje ucestvuje u postupku iznudivati priznanje ili kakvu drugu izjavu. Pravila medunarodnog prava o pravima covjeka predvidaju da niko ne moze biti podvrgnut mucenju ili okrutnom, nehumanom ili ponizavajucem kaznjavanju ili postupanju. Posebno je zabranjeno da se neko lice podvrgne medicinskom ili naucnom eksperimentu bez njegovog pristanka. Prema Konvenciji protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponizavajucih kazni i postupaka, tortura je svaki akt kojim se jednom lieu namjerno nanosi bol ili teska tjelesna ili dusevna patnja - da bi se od tog lica ili nekog drugog lica dobilo obavjestenje ili priznanje. Pitanje da li je postupak nehuman, mora da bude procijenjeno prema okolnostima predmeta i preovladujucim stanovistima. Neljudski tretman mora imati minimalan stepen jacine. Procjena ovog minimuma je, po prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao sto su priroda i sadrzaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizicke i mentalne posljedice, a u nekim slucajevima i pol, starosna dob i zdravstveno stanje zrtve. Tvrdnja o ponizavajucem tretmanu je ozbiljna stvar i mora biti potkrijepljena jasnim dokazima o povredi, patnji ili trpljenju. Postupak mora da dostigne minimalni nivo ozbiljnosti i tretman mora uzrokovati visok stepen patnje zrtve. Iako zakon ne predvida da se dokazi pribavljeni na zakonom zabranjen nacin moraju izdvojiti iz spisa, smisao zabrane upotrebe ovakvih dokaza ogleda se upravo u njihovom izdvajanju iz spisa. U torn smislu, rjesenje o izdvajanju pravno nevaljanog dokaza donosi sudija za prethodno saslusanje, i to kako u postupku odlucivanja o optuznici, tako i prilikom odlucivanja o prethodnim prigovorima. Kao nezakoniti nacini pribavljanja dokaza navode se: - dokazi pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i medunarodnim ugovorima koje je ratifikovala BiH - dokazi koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.To bi, npr., bili dokazi koji su pribavljeni povredom prava na odbranu, povredom prava na dostojanstvo, ugled i cast ili povredom prava na nepovredivost licnog i porodicnog zivota. U pogledu dokaza koji su pribavljeni bitnim povredama procesnog zakona, kao primjeri se mogu navesti dokazi pribavljeni pretresanjem stana, prostorija i lica ako je pretresanje izvrseno bez sudske naredbe ili bez prisustva lica koja moraju biti prisutna pretresanju ili dokazi pribavljeni privremenim oduzimanjem pisama, telegrama, i drugih posiljki, ako su te mjere preduzete bez sudske naredbe ili bez prisustva dva svjedoka; dokazi pribavljeni primjenom posebnih istraznih radnji, ako su te radnje preduzete bez naredbe sudije za prethodni postupak itd. Zabrana upotrebe nezakonitih dokaza vrijedi u cijelom krivicnom postupku, od njegovog zapocinjanja do zavrsetka i odnosi se na sve predmete (glavne i sporedne), odnosno na sve oblike postupka. Spoznajna vrijednost ovakvih dokaza ne moze "konvalidirati" nezakonitost. Pojedina nedozvoljena dokazna sredstva Nastojanja da se organizevanom kriminalitetu stane na put naucnim sredstvima dovela su do upotrebe novih metoda koji se odnose na dobijanje iskaza, odnosno istinitog dokaza, prvenstveno od osumnjicenog, odnosno optuzenog otkrivanjem intimnih psiholoskih reakcija licnosti, a zatimna provjeravanje istinitosti datog iskaza otkrivanjem bioloskih reakcija licnosti. Ovim, naravno, nisu obuhvacene sve naucne metode i sredstva u otkrivanju i rasvjetljavanju krivicnih djela, kojima se otvara zastrasujuca perspektiva objedinjavanja administrativnih i medicinskih podataka o gradanima, pri cemu nisu na adekvatan nacin rijesena ni osnovna pitanja u vezi sa njihovom zastitom i koriscenjem. Polazeci od cinjenice da pitanje sistema dokaznih sredstava ima ne samo procesni, nego i drustveni znacaj, ovdje cemo se baviti samo nekim pitanjima problematicnih nacina pribavljanja dokaza.

120

Narkoanaliza i lobotomija Narkoanaliza (serum istine) predstavlja psihijatrijski terapeutski postupak koji se koristi u cilju lijecenja razlicitih psihickih poremecaja. Rijec je o metodu ispitivanja (podsvijesti) lica putem ubrizgavanja odredenih narkotickih sredstava (skopolamina, morfma, sodijum amitala, fenobarbitala, pentotala, eripana. muskarina i drugih alkaloida), koja dovode do slabljenja kontrolne funkcije nervnog sistema ispitanika. Usljed spustanja nivoa inhibicije do nivoa u kome ne djeluje svjesna cenzura, stvara se mogucnost da se od ispitanika dobije obavjestenje o izvrsenom krivicnom djelu. Trazi se pravilno doziranje tako da volja "stane". a shvatanje i pamcenje ostanu netaknuti. Probijeni bedemi psihicke odbrane stvaraju uslove za prodor u najskrovitije tajne ljudske intime. lako je od samih pocetaka primjene ove metode u psihijatriji postojalo izrazeno neslaganje u pogledu njene pouzdanosti, bilo je i onih koji su imali izuzetno visoko misljenje o njoj. Medutim, pocetno odusevljenje je ubrzo ustupilo mjesto znatno racionalnijem pristupu, u kome su sve vise dolazili do izrazaja stavovi da ispitivanje optuzenog koje se zasniva na koriscenju narkotickih sredstava, predstavlja nedozvoljeni atak na dostojanstvo i slobodu licnosti, koja se, bez svoje volje, dovodi u takvo stanje da nije u mogucnosti da raspolaze svojim dusevnim sposobnostima. Ova metoda se smatra modernim oblikom stavljanja ljudi na muke (torturom) i, osim toga, moze biti stetna za zdravlje i uzrokovati smrt ispitanika. Lobotomija prestavlja presijecanje nervnih puteva izmedu frontalnog (ceonog) reznja mozga i talamusa i hipotalamusa, sa efektom smanjivanja ili otklanjanja teskih poremecaja u ponasanju kod neizljecivih psihoza. Ona predstavlja neurohirurski zahvat na mozgu koji dovodi do promjena u psihickom zivotu pacijenta, s ciljem da se on smiri, kako bi nakon operacije postao manje emocionalno napet, ravnodusniji prema okolini i prijemciviji za korisne sugestije. Lobotomija je uvedena sredinom 30 - tih godina proslog vijeka i nagli razvoj dozivjela je 40 - tih i pocetkom 50 - godina, a zatim je pojavom novih lijekova koji su imali slicno ili pouzdanije dejstvo njena primjena pocela da opada. U vrijeme pune ekspanzije ova metoda se pocela koristiti i u sklopu zdravstvenog tretmana delinkvenata koji su, pored simptoma odredenog mentalnog poremecaja, ispoljavali sklonost da stalno ponavljaju odredenu vrstu krivicnog djela (npr. seksualni prestupnici). Takvi zahvati su zabranjeni kada se preduzimaju u cilju djelovanja na volju osumnjicenog, odnosno optuzenog, najcesce da bi se dobilo njegovo priznanje koje je nerijetko lazno. Koliko god takve operacije u slucaju izvjesnih dusevnih bolesti bile opravdane za svrhu popravljanja stanja pacijenta, vrsenje takvih zahvata, s trajnim poslijedicama, za svrhe krivicnog postupka (ne i lijecenje), ne moze se dopustiti, niti icim opravdati. Ukoliko je primjena lobotomije medicinski indicirana, takav zahvat preduzet lege artis, u interesu pacijenta, dozvoljen je pod odredenim uslovima. Ovi metodi su za sticanje iskaza osumnjicenog, odnosno optuzenog i svjedoka u zakonu izricito zabranjeni. Nije dopusteno da se na osumnjicenom, odnosno optuzenom ili svjedoku vrse medicinske intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se uticalo na njihovu volju pri davanju iskaza. Upotreba ovih nacina sticanja dokaza dovodila bi covjeka u narkoticko stanje bezvoljnosti i stavljala osumnjicenog, odnosno optuzenog u polozaj jedne ekspertize i objekta krivicnog postupka, a na bazi njegovih izjava (koje nisu date dobrovoljno i pri punoj svijesti), konstruisanje podloge za optuzbu i sudsku odluku potiralo bi pravo covjeka na licnost. Medutim, iako je na ovaj nacin zabrana primjene narkoanalize ucinjena nedvosmislenom, ostale su neke druge dileme koje su tijesno povezane sa njom. Radi se, naime, o narkodijagnozi, dijagnostickom postupku koji se koristi kao jedna od standardnih metoda za utvrdivanje dusevnog stanja osumnjicenog, odnosno optuzenog, narocito u slucajevima simulacije. Narkodijagnoza je primjena droga u svrhu da se vjestacenjem utvrdi psihicko stanje osumnjicenog, odnosno optuzenog. Mogucnosti njene primjene za ovu svrhu nisu zakonski regulisane, mada postoji jedna odluka nekadasnjeg Vrhovnog suda Jugoslavije, u kojoj je zauzet stav da je upotreba narkoanalize u dijagnosticke svrhe u krivicnom postupku "nedopustena i u suprotnosti sa osnovnim principima procedure. Nesumnjiva je cinjenica da

121

izmedu narkoanalize i narkodijagnoze postoji velika slicnost, koju isticu i psihijatri koji se vrlo skepticno drze prema mogucnosti razlikovanja ove dvije metode, pokazujuci da je ta podjela vise teoretska nego sto ima prakticni znacaj. S obzirom na to da narkodijagnoza ne proizvodi bol niti bilo kakve druge neugodnosti niti posljedice, moglo bi se, shvatiti da je ona dopustena, pa se na taj nacin, postojecim zakonskim konceptom ne obezbjeduje potpuna zastita licnosti osumnjicenog, odnosno optuzenog. Iako se i narkoanaliza i narkodijagnoza u krivicnom postupku koriste za utvrdivanje pravno relevantnih cinjenica, zakonodac je samo u pogledu jedne postavio zabranu. Bilo bi potpuno razumljivo da je zabrana prosirena i na narkodijagnozu. Primjena aparata za otkrivanje lazi Jedno od najkontroverznijih pitanja sa kojima se u posljednjih nekoliko decenija susretala praksa i teorija krivicnog postupka jeste primjena aparata za otkrivanje lazi. Od tih aparata najveci znacaj nesumnjivo ima poligraf (lie detector). Bilo je pokusaja da se laz otkriva i pomocu nekih drugih naprava koje su se bazirale na mjerenju odgovarajucih fizickih i fizioloskih parametara, ali njihova primjena nije ostavila uocljiviji trag. Danasnji tehnicki usavrseni i djelotvorni elektronski uredaji, koji se koriste za provjeravanje iskaza na emocionalnoj bazi, odnosno za "otkrivanje lazi", nisu nista drugo do usavrsene metode i sredstva primitivne medicine i psihologije poznate prije vise stotina, pa i hiljada godina. Tek nagli razvoj nauke u 19. i 20. vijeku, a posebno psihologije, omogucio je ulazak drustva i njegovih institucija u period naucnog otkrivanja lazi. Polazna tacka za to bila je nelagodnost koja se javlja kod izgovaranja lazi i strah da ce laz biti otkrivena. Poligraf danas predstavlja izuzetno usavrsen instrument i sadrzi neke od najvisih dometa elektronike, omogucavajuci vrlo precizno biljezenje svih promjena u krvnom pritisku i pulsu, disanju i psihogalvanskom refleksu ispitanika. Dovodenje tih promena u vezu sa postavljenim pitanjima i datim odgovorima (koji mogu biti samo "da" ili "ne") dobija se osnova za formiranje misljenja i donosenje konacnog suda o povezanosti ispitanika i krivicnog djela. Instrument bi osumnjicenog, odnosno optuzenog morao "uhvatiti u lazi" na osnovu uzbudenja registrovanih za vrijeme ispitivanja. Upotreba poligrafa i eksperimenti provedeni s njim postavljaju doktrini i praksi krivicnog procesnog prava odredena pitanja, posebno u vezi s mogucnoscu iskoriscenja poligrafskog nalaza u krivicnom postupku. Upotreba poligrafa i postupak poligrafskog testiranja posmatra se s gledista osnovnih nacela krivicnog procesnog prava, gdje nailazi na niz prigovora. Argumenti koji se navode protiv upotrebe poligrafa uglavnom se odnose na ogranicavanje slobode covjeka (uglavnom lica u statusu osumnjicenog, a katkad i optuzenog) s obzirom na deklarisanu dobrovoljnost i slobodu volje takvog lica na pristanak podvrgavanju poligrafskom testiranju. Bit ovog prigovora nije u dobrovoljnom pristanku na poligrafsko testiranje, dakle u cinu izrazavanja slobodne volje, u vjeri i nadi da ce se u nekom neformalom ili formalnom postupku potvrditi ili negirati neka cinjenica, nego u presumpciji krivnje (pa makar to lice bilo u statusu osumnjicenog) ako to lice odbije taj nacin ispitivanja. Stoga pristalice ovog prigovora tvrde kako ne moze biti rijeci o dobrovoljnom pristanku jer se samo ispitivanje obavlja u prostorijama policije gdje je kod ispitanika prisutan strah i unutrasnji psiholoski konflikt "dobrovoljnog pristajanja" na poligrafsko testiranje. Druga grupa prigovora uglavnom je koncentrisana na samu tehniku poligrafskog testiranja i instrument koji registruje psihofizioloske reakcije covjeka - ispitanika na postavljena pitanja. S tim u vezi, otvorena su i druga pitanja nepravnih nauka. Oni koji osporavaju visoko vrednovanje rezultata poligrafskog ispitivanja isticu da postojeci pokazatelji nisu dovoljno ubjedljivi i ne odrazavaju djelovanje svih faktora koji prate testiranje, zatim da postoji mogucnost svjesnog uticaja na ispitanika, da nije moguce izgraditi precizne kriterijume za razlikovanje simptomatske slike nevinih i krivih lica, odnosno da se i kod nevinog lica mogu pojaviti znaci fizioloskog reagovanja kao i kod krivca i dr. Medutim, treba ukazati na to da ovi argumenti nisu znacajniji u toj mjeri da bi mogli dovesti u pitanje samo postojanje poligrafa. Ne treba zanemariti cinjenicu da nema nijednog

122

dokaznog sredstva koje bi, samo po sebi, obezbjedivalo apsolutnu sigurnost, kao i to da niko od ozbiljnih autora u ovoj oblasti ne razmislja o koriscenju testovnih rezultata kao jedinom izvoru informacija u krivicnom postupku. Tehnoloska usavrsenost poligrafa predstavlja dovoljnu garanciju da ce na poligramu ostati tacno zabiljezene sve promjene u fizioloskim reakcijama. Glavne slabosti u primjeni ovog tehnickog pomagala leze u interpretaciji testovnih rezultata koju vrsi poligrafski ispitivac. Zbog toga odgovor na pitanje o opstoj pouzdanosti poligrafskog testiranja mora biti posmatran kroz prizmu ispunjenosti uslova koji se odnose na strucnost i iskustvo ispitivaca. Pored njih, moraju biti uzeti u obzir i svi drugi uslovi na koje su nauka i praksa ukazale i koji mogu bitno uticati na ishod samog ispitivanja. Shvacena na ovaj nacin, primjena poligrafa moze postati dio ukupne strategije kojom se danasnje drustvo suprotstavlja kriminalitetu. Veci znacaj ima, medutim, pitanje legitimnosti i legalnosti poligrafskog testiranja, kako sa stanovista opsteg pravnog poretka, tako i posebno ustavnog i krivicnog procesnog prava. Zakon nema odredaba o upotrebi poligrafa, niti se iz samog zakona moze izvuci decidiran zakljucak da li je upotreba ovog instrumenta dozvoljena. Rezultate poligrafskog testiranja trebalo bi prihvatiti samo kao jednu dijagnozu o krivici, odnosno orijentacionu indiciju koja usmjerava ka drugim dokazima i ono nikako ne smije biti shvaceno kao zamjena za klasicno dokazivanje. Takode, svoje misljenje o odlucnim cinjenicama sud mora donijeti potpuno nezavisno od poligrafskog nalaza. Samo tako se moze obezbijediti da praksa primjene poligrafa ne dobije negativne tendencije, a strpljenje i temeljitost u prikupljanju dokazne grade ne budu zamijenjeni brzim, efikasnim i ekonomicnim testiranjem. U torn pogledu, moze se reci da na dostignutom nivou razvoja tehnike ispitivanja na tome instrumentu, dijagnoza (misljenje) o krivici osumnjicenog, odnosno optuzenog, dobijena pomocu poligrafa, nije jos dovoljno pouzdana i da zbog toga ne moze biti upotrebljena kao dokaz u krivicnom postupku. Posljedice upotrebe nedozvoljenih dokaza Posto su dokazi pribavljeni na zakonom zabranjen nacin ili krsenjem osnovnih ljudskih prava i sloboda, te bitnim povredama zakona pravno nevaljani, to se i sudska odluka koja se temelji na takvim dokazima smatra nevaljanom i ukida se. Za razliku od ostalih slucajeva, ovdje izvedeni dokaz sam za sebe nije nezakonit. Medutim, on je nezakonit jer je pribavljen iz izvornog dokaza koji je nastao na nezakonit nacin (plod otrovne vocke, eng. fruit of the poisonous tree doctrine). Kriterij za ocjenu zakonitosti dokaza je izvorni dokaz. Znaci, ako je izvorni dokaz nezakonit, izvedeni dokaz je takode nezakonit ako se do njega doslo iskljucivo na osnovu izvornog nezakonitog dokaza; ako se za izvedeni dokaz saznalo i iz drugih izvora koji su valjani, dakle zakonitih dokaza, tada samo zbog toga izvedeni dokaz ne bi trebalo uzeti kao nezakonit dokaz. Postupak sa dokazima Postupak sa dokazima, radi utvrdivanja pravno relevantnih cinjenica, oduvijek je bio predmet regulacije, bilo obicajnog ili zakonskog prava. Postupak sa dokazima sastoji se iz • nastupanja dokaza, • izvodenja dokaza • ocjene dokaza Nastupanje dokaza Nastupanje dokaza predstavlja izjavu volje nadleznog organa da odredeni dokaz treba izvesti u cilju utvrdivanja odredene cinjenice. Odluka da se dokaz izvede nije vremenski ogranicena, vezivanjem za rokove ili stadijume postupka. U zakonu su odredene faze postupka u kojima je najpogodnije da se dokaz predlozi i izvede, ali stranka koja namjerno ili slucajno propusti jednu fazu postupka, moze dokaze izvoditi u sljedecim fazama. O tome kojim ce se dokaznim sredstvima koristiti, odlucuju slobodno stranke. Za neke cinjenice odredeno je da se mogu dokazivati samo odredenim dokaznim sredstvima (mora

123

se pravnosnaznom presudom dokazati da su navedena lica oglasena krivim za odnosna krivicna djela). U drugim slucajevima iz dokazivanja su iskljucena neka dokazna sredstva. Uloga suda u nastupanju dokaza zavisi od vrste krivicnog postupka. U savremenim krivicnim postupcima mjesovitog tipa vlada naceln sudske odgovornosti, po kome se sudija, uporedo sa djelatnoscu stranaka, stara o dokazivanju cinjenica vaznih za postupak. To se razlikuje od nacela odgovornosti stranaka (gdje stranke snose teret, ne i duznost dokazivanja - onus probandi), koje postoji BiH, ali i u parnicnom i cisto optuznom krivicnom postupku. Nacelo sudske odgovornosti je posljedica nacela oficijelnosti i nacela istrazivanja istine, a cilj mu je utvrdivanje istine o krivicnom djelu i krivcu. Kada je u pitanju sudska odgovornost, zadatak suda je, prema tome, da sakupi cio cinjenicni materijal o krivicnom slucaju i to po sluzbenoj duznosti, bez obzira na to da li on tereti optuzenog, a stranke u torn postupku ucestvuju u onoj mjeri koliko je to za njih korisno i potrebno. Sa nastupanjem dokaza stoji u vezi i nacelo procesne akvizicije (zajednickog rezultata procesnih subjekata). Sustina je u tome da je bez znacaja cinjenica od koga je (po sluzbenoj duznosti suda ili od stranaka) potekao dokaz. Dokaz, unijet u postupak, odvaja se od subjekta koji ga je unio i smatra se akvizicijom (tekovinom), stecenom za proces i na raspolaganju je svim procesnim subjektima i moze biti upotrebljen u svacijem interesu (testes et documenta per productionem fmnt communid). Jedna stranka moze da koristi za sebe dejstvo radnje izvrsene od druge stranke i dokaz unijet u postupak one ne mogu povuci ili ga se (obavezno za sud) odreci. Izvodenje dokaza Izvodenje dokaza predstavlja koriscenje, na nacin propisan zakonom, dokaznih sredstava, radi saznavanja cinjenica koje su predmet dokazivanja. Izvodenje dokaza odredeno je posebno za svako dokazno sredstvo (npr. dokaz svjedocima izvodi se saslusanjem svjedoka kao dokaznog sredstva). Izvodenje dokaza se, u pravilu, vrsi u vrijeme kada on treba da bude upotrebljen, zajedno sa drugim elementima potrebnim za odluku suda, ali je moguce i prije toga (da bi se obezbijedili za proces). Subjekt kome u postupku pripada izvodenje dokaza zavisi od tipa na kome je postavljen krivicni postupak. U cisto optuznom postupku dokaze izvode stranke, u prisustvu sudije. Svjedoka ispituje stranka koja ga je predlozila, a zatim suprotna stranka, a moze biti ispitan i od branioca optuzenog. Sudija koji odlucuje, u tome ne ucestvuje (moze samo zabraniti pitanje), jer se smatra da bi uzimanjem aktivne uloge povrijedio svoju nepristrasnost. Sasvim je suprotna situacija u istraznom postupku, gdje stranke nemaju nikakvog ucesca u izvodenju dokaza i izvodenje dokaza pripada samo sudu. U mjesovitom postupku dokaze izvodi sud, ali stranke ne samo da prisustvuju izvodenju dokaza, nego i aktivno ucestvuju u toj aktivnosti (u istrazi ograniceno, a na glavnom pretresu mnogo sire). U krivicnom postupku BiH se pravila dokazivanja cinjenica svode na pet nacela: 1) cinjenicnu osnovicu spora (sporne cinjenice - facts in issue) odreduju stranke u postupku uz izuzetek kada dokaze moze narediti i sudija, odnosno vijece); 2) tuzilac snosi pravnu duznost dokazivanja istinitosti svojih tvrdnji (burden of proof); 3) cinjenice se na glavnom pretresu mogu utvrditi samo na osnovu izvodenja i ocjenedokaza 4) izvodenje dokaza na glavnom pretresu koje se provodi striktno na kontradiktoran nacin, nadzire sudija, odnosno vijece i oni odlucuju o logickim pitanjima relevantnosti pojedinih dokaza i pravnim pitanjima njihove dopustivosti; 5) ocjena dokaza, uz neke izuzetke, slobodna je od pravnih pravila koja bi regulisala njihovu vrijednost. Novo krivicno procesno pravo BiH je prihvatilo nacelo rimskog prava da dokazivanje pravno relevantnih cinjenica pada na stranku koja ih tvrdi, a ne na onoga ko ih osporavaj. U tom smislu, tuzilac je pravno duzan dokazati navode svoje optuzbe, dok je optuzeni osloboden duznosti dokazivanja. Ocjena dokaza

124

Ocjena dokaza predstavlja posljednju, zavrsnu i najvazniju aktivnost suda kojom se postize krajnji cilj dokazivanja. Posto je cilj dokazivanja u krivicnom postupku utvrdivanje cinjenica vaznih za postupak, svaki izvedeni dokaz mora da se podvrgne ocjeni. Ocjenu o istinitosti ili neistinitosti cinjenice vrsi sud na glavnom pretresu i izlaze je u razlozima presude. Ocjenu dokaza sud vrsi i u drugim fazama postupka (odredivanje pritvora. potvrdivanje optuznice, itd), ali u druge svrhe. Ocjenu dokaza mogu da vrse i stranke: - tuzilac (prilikom donosenja naredbe o sprovodenju istrage i donosenja odluke o podizanju optuznice) - optuzeni (prilikom ulaganja prethodnih prigovora protiv optuznice i si.). Pri ocjeni dokaza sudija se sluzi logickim (metodom logicke dedukcije ili indukcije) i tehnickim ispitivanjem (primjenom naucnih i tehnickih metoda kojima se bavi kriminalistika i druge vanpravne nauke). Logicki i tehnicki metodi ocjene dokaza dopunjavaju se psiholoskom ocjenom, ako su u pitanju dokazi koji se odnose na iskaze lica, cime se bavi sudska psihologija. Naravno, najvazniju ulogu u ocjeni dokaza ima iskustvo sudije. Rezultat ocjene dokaza moze biti jace ili slabije uvjerenje o tome da li odnosna cinjenica (ili cinjenice) postoji ili ne postoji. Princip je da se jedna cinjenica dokazuje sa vise dokaznih osnova. Ako vise dokaznih osnova dokazuje neku cinjenicu na isti nacin, u pitanju je sticaj dokaza. Kolizija dokaza postoji ako vise dokaza predstavlja istu cinjenicu razlicito. Kada je to moguce, organ pred kojim se dokazuje trazi provjeru i potvrdu svoga suda u sticaju dokaza. Od pune izvjesnosti o istinitosti jedne cinjenice do pune neizvjesnosti postoji nekoliko stupnjeva, o kojima se mora voditi racuna. Sumnja je najnizi stupanj ubjedenja u istinitost neke cinjenice i postoji kada su razlozi koji govore za i protiv istinitosti jednaki ili su, cak, razlozi protiv jaci od osnova. Zakon i same osnove sumnje diferencira po intenzitetu i govori o osnovima sumnje i o osnovanoj sumnji. Osnovana sumnja (probable cause) je visi stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upucuju na zakljucak da je izvrseno krivicno djelo. Uz osnovanu sumnju, ovaj zakon koristi pojmove: osnovi sumnje, dovoljno osnova za sumnju i vjerovatnost. Osnovi sumnje su utvrdene cinjenice i okolnosti koje posredno ukazuju na mogucnost postojanja krivicnog djela, na odredeno lice kao ucinioca, kao i na blizu ili dalju vezu izmedu krivicnog djela i ucinioca.Teorija osnovanu sumnju odreduje kao visi stepen sumnje, koji se bazira na prikupljenim podacima i dokazima i cesto se za ovaj oblik sumnje koriste nazivi "sasvim dovoljna sumnja", "ozbiljna sumnja" i "razumna sumnja". Postojanje osnova sumnje ocjenjuju tuzilac, koji nareduje sprovodenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvrseno krivicno djelo i ovlascena sluzbena lica koja preduzimaju potrebne mjere u slucaju saznanja za krivicno djelo. O osnovanoj sumnji odlucuje sud (sudija za prethodni postupak kad odreduje pritvor; sudija za prethodno saslusanje prilikom potvrdivanja optuznice). Indirektno se osnovana sumnja odnosi na status lica koje ima svojstvo optuzenog, jer da bi se optuznica podigla, neophodno je da, prema misljenju tuzioca, postoji osnovana sumnja da je osumnjiceni ucinio krivicno djelo, a formalno on stice procesno svojstvo optuzenog kada jedna ili vise tacaka u optuznici bude potvrdena. Vjerovatnoca se nalazi izmedu izvjesnosti i sumnje i postoji kada sudija nije potpuno uvjeren u istinitost neke cinjenice koju utvrduje, tj. kada nije dosao do izvjesnosti, ali su ipak razlozi koji govore za istinitost cinjenice jaci od razloga koji stoje protiv, a zakon izricito dozvoljava da sud odluci na osnovu takvog nizeg stepena uvjerenja. Npr. pretresanje lica moze se preduzeti kada je vjerovatno da ce se pretresanjem pronaci predmeti ili tragovi vazni za krivicni postupak. Izvjesnost je postizanje takvog stepena uvjerenja u kome svi razlozi govore za istinitost relevantnih cinjenica, tako da se u njih ne moze posumnjati. Podrazumijeva se da izvjesnost mora postojati uvijek kada za donosenje odluke u zakonu nije propisan nizi stepen uvjerenja, a to vazi narocito za donosenje presude. Veca ili manja vjerovatnoca, odnosno sumnja dokazuje se, po pravilu, u istrazi, pri donosenju privremenih rjesenja.

125

Dokaze cijeni sud na glavnom pretresu (radi donosenja presude) i u toku postupka, u razne svrhe (kod donosenja rjesenja o pritvoru, potvrdivanja optuznice itd). Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazlozenju presude. Dokaze, naravno, cijene i stranke, sto nije bez znacaja, iako ne obavezuje sud. Glavni pretres je kontradiktoran uglavnom zbog suceljavanja misljenja stranaka o vrijednosti dokaza. Procesna nacela koja se odnose na radnje dokazivanja Onovna procesna nacela u vezi sa dokazivanjem su: • nacelo zakonske ocjene dokaza i ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju, • nacelo istine • nacelo "in dubio pro reo“

Zakonska ocjena dokaza i ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju Zakonska ocjena dokaza, karakteristicna za istrazni (inkvizicioni) krivicni postupak, postoji kada se ocjena izvedenih dokaza i utvrdivanje istinitosti cinjenica koje se njima dokazuju vrsi po pravilima propisanim u zakonu, u kojima je odredeno koja kolicina i kakvoca dokaza treba da se stekne da bi se cinjenice koje su predmet dokaza morale, odnosno mogle uzeti dokazanim. U prakticnoj primjeni zakona i ove ocjene, sudija je bio duzan da se strogo pridrzava zakona i da dokazima prizna onu vrijednost koja im je bila odredena zakonom, bez obzira na svoje licno ("intimno") uvjerenje o stvarnoj vrijednosti pojedinih dokaza. Zbog toga se smatra da je sudija, prema ovoj ocjeni, bio jedna vrsta tehnicara, koji je imao zadatak da utvrduje i kvantitet i kvalitet dokaza koji se traze za utvrdivanje cinjenica u krivicnoj stvari. Zakonska ocjena dokaza moze biti pozitivna i negativna. Prema pozitivnoj teoriji zakonskih dokaza, sud mora uzeti da je odredena odlucna cinjenica dokazana, prema tome i da je djelo izvrseno i da je optuzeni ucinilac, kada nastupi ona kolicina i kakvoca dokaza odredena zakonom. I obrnuto, sud mora uzeti da cinjenica nije dokazana ako zakonom propisanog kvantiteta i kvaliteta dokaza nema, pa ni onda kada bi njegovo uvjerenje, eventualno, bilo suprotno. To znaci da je, prema ovoj varijanti, sud bio potpuno vezan zakonom u pogledu utvrdivanja vrijednosti dokaza. U slucaju negativne teorije zakonskih dokaza, sud nije mogao uzeti da je odredena cinjenica dokazana (dakle, ni da postoji krivicno djelo ni krivicna odgovornost) ako se ne stekne ona kolicina i kakvoca dokaza propisana zakonom, ali ako se ta kolicina i kakvoca postigne, sudija je slobodan da po svom uvjerenju cijeni da li je cinjenica dokazana. U ovom slucaju, sudija ne mora, protivno svom uvjerenju, da proglasi jednu cinjenicu dokazanom, ali mora, suprotno svom misljenju, da odluci da cinjenica nije dokazana, ako se dokazi propisani zakonom nisu ostvarili, uprkos njegovom licnom ubjedenju da su dovoljni. Negativna teorija predstavlja kombinaciju pozitivne zakonske ocjene dokaza i ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju sudije, koja je pretpostavka za osudu optuzenog. Zakonska ocjena dokaza vise ne postoji. Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju postoji kada sudija vrsi ocjenu izvedenih dokaza o postojanju cinjenica na osnovu sopstvene analize, ne po pravilima utvrdenim u zakonu. Svoje slobodno uvjerenje o vrijednosti izvedenih dokaza sud formira na osnovu logicke analize i psiholoske ocjene dokaznog materijala, ne vezan nikakvim zakonskim pravilima o ocjeni dokaza, jedino sa obavezom da o toj ocjeni polozi racun u obrazlozenju svoje odluke. Na ovakav nacin, dokazni materijali su, po pravilu, i potpuni i svestrani. Odsustvo vezanosti i ogranicenosti suda formalnim dokaznim pravilima podrazumijeva da se ne odreduje vrijednost pojedinog dokaza, niti se bilo kojem od njih daje prvenstvo, vec se ostavlja sudiji da to ucini po svome uvjerenju. Slobodna ocjena dokaza je, dakle, ocjena oslobodena pravnih pravila, koja bi a priori odredivala vrijednost pojedinih dokaza. Izuzetno, trazi se da se odredene okolnosti dokazuju samo odredenim dokaznim sredstvom (npr. za ponavljanje postupka u korist osudenog okolnost daje pravnosnazna presuda zasnovana na laznom iskazu svjedoka dokazuje se

126

pravnosnaznom presudom da je svjedok oglasen krivim za krivicno djelo davanja laznog iskaza). Izuzetak od slobodne ocjene dokaza je i pravilo da se odredena cinjenica ne moze uzeti kao dokazana ako tome u prilog ne idu odredeni dokazi (npr. obavezne vrste vjestacenja), kao i posebna pravila o dokazima u slucajevima seksualnih delikata. Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju znaci slobodnu (ali razumnu i logicnu) ocjenu dokaznog materijala, a da bi takva bila, ona mora biti obrazlozena. Potreba i obaveza obrazlaganja odluke treba da iskljuci samovolju suda i omoguci uvid da li se ocjena dokaza kretala u zakonskim okvirima, te da li su pravilno primijenjeni zakoni logike o pravilnom misljenju i zakljucivanju. Sud je obavezan da u obrazlozenju odluke navede koje je cinjenice uzeo za dokazane i zbog cega. Sudija ne moze kao svoje uvjerenje dati bilo kakvo uvjerenje, vec uvjerenje dovoljno i neprotivrjecno obrazlozeno pravilima logike i dijalektike. Nedostaci, odredene vrste, u obrazlozenju presude cine apsolutnu povredu odredaba krivicnog. Predmet ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju je svaki dokaz za sebe i svi zajedno. Svaki dokaz se cijeni, ali ne izolovano od drugih dokaza. Sud je duzan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinacno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakljucak da li je neka cinjenica dokazana. Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju vazi samo za ocjenu vjerodostojnosti i vrijednosti izvedenih dokaza. Sudiju, medutim, obavezuju odredbe zakona o nastupanju i izvodenju dokaza. Sud moze slobodno da cijeni samo cinjenice i dokaze koji su izneseni na glavnom pretresu, na kojima zasniva presudu. Obavezivanje sudije da dokaze sprovede na nacin propisan u zakonu, ne smeta slobodnoj ocjeni dokaza, vec sluzi obezbjedenju verodostojnosti dokaza i postovanju prava stranaka pri izvodenju dokaza, a isto tako i ocuvanju reda u postupku i brzini postupka. Nacelo istine Cilj da niko nevin ne bude osuden, a da se uciniocu izrekne krivicnopravna sankcija pod uslovima propisanim u KZBiH i drugim zakonima BiH u kojima su propisana krivicna djela i u zakonom propisanom postupku iziskuje utvrdivanje niza cinjenica. Cinjenice, na kojima se zasniva sudska odluka, moraju biti utvrdene istinito, onako kako su se dogodile. Mora se pronaci pravi krivac i samo on kazniti, odnosno utvrditi puna i prava istina o krivicnom djelu i krivcu. Zbog toga u krivicnom postupku postoji opravdan zahtjev za dobijanje istine o cinjenicama u najpotpunijoj mogucoj mjeri. On predstavlja sadrzinu nacela istine. Nacelo istine propisuje da su sud, tuzilac i drugi organi koji ucestvuju u krivicnom postupku duzni da s jednakom paznjom ispituju i utvrduju kako cinjenice koje terete osumnjicenog, odnosno optuzenog, tako i one koje im idu u korist. Na ovaj nacin, u odnosu na same cinjenice koje se utvrduju u postupku, ovim zakonskim rjesenjem uvodi se standard "jednakog obzira" koji vazi u toku cijelog krivicnog postupka. Istina koja se utvrduje nije apsolutna istina koja bi podrazumiijevala potpunu podudarnost predstave suda o proslim dogadajima ili o sadasnjem stanju nekog predmeta sa stvarnoscu tog dogadaja, odnosno stanja i iskljucivala mogucnost suprotnog. Istina u krivicnom postupku je, istovremeno, i subjektivna, jer ista krivicna stvar ne mora dovesti do iste odluke raznih sudova. Ona je relativna, jer su i svi elementi koji se koriste za njeno utvrdivanje relativni (zapazanje, reprodukovanje uocenog ltd.). Ako bi istina u krivicnom postupku bila apsolutna, za nju bi bio dovoljan samo jedan dokaz, dok relativna istina (za koju se uvijek daje vise dokaza u istom smislu - sticaj dokaza) ne iskljucuje drugu relativnu istinu. Relativnost istine postignute u krivicnom postupku potvrduje i cinjenica da se ne proglasava laznim i ne kaznjava svaka teza suprotna onoj koja je prihvacena kao istinita i cinjenica da se ogranicava broj visih instanci pred kojima se ispituje krivicna presuda, te da se razni sudovi ili u raznim vremenima ili na raznim podrucjima zadovoljavaju razlicitim kvantumom dokaza da bi jednu cinjenicu uzeli dokazanom. Medu mnogim procesnim instrumentima koji sluze pronalazenju istine, pomenucemo najvaznije: 1) pravo suda, tuzioca i drugih organa koji ucestvuju u krivicnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje cinjenica nije vezano ni ograniceno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Isto tako, sud je duzan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinacno i u

127

vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakljucak da li je neka cinjenica dokazana. U ovim odredbama je izrazeno i nacelo slobodne ocjene dokaza (slobodno sudijsko uvjerenje). 2) na glavnom pretresu se ne izvode samo dokazi koje su predlozile stranke i branilac, vec i dokazi cije je izvodenje naredio sudija, odnosno vijece. Dakle, sud ima pravo i duznost da izvodi dokaze ex officio, a ne samo na prijedlog stranaka ili branioca. S tim u vezi, duznost je sudije, odnosno predsjednika vijeca da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrdivanje istine i otklanjanje svega sto odugovlaci postupak, a ne doprinosi razrjesenju stvari. Uz to, prilikom izvodenja dokaza cije je izvodenje naredio sudija, odnosno vijece, sud ce ispitati svjedoka, a nakon toga ce dozvoliti strankama i braniocu da postavljaju pitanja. 3) Utvrdivanje istine dolazi do izrazaja i u pravilu da pribavljanje dokaza u krivicnom postupku nije vezano ni za kakav rok. Dakle, nema prekluzije u pogledu dokaza koje podnose stranke i branilac. Novi dokazi mogu se iznositi u toku citavog prvostepenog krivicnog postupka, do zavrsetka glavnog pretresa, u zalbi protiv presude i na pretresu pred drugostepenim sudom (beneficium novorutn). Novi dokazi od bitnog znacaja mogu se iznositi nakon pravnosnaznosti presude i u zahtjevu za ponavljanje postupka. 4) Optuzenom i njegovom braniocu se mora omoguciti da iznosenjem dokaza odbrane pobijaju optuzbu (audiatur et altera pars). Zbog toga je zabranjeno sudenje u odsustvu optuzenog. 5) u cilju utvrdivanja istine, krivicni sud je ovlascen da rjesava i prejudicijalna (prethodna) pitanja. 6) dokazi se cijene po slobodnom uvjerenju sudije, a ne po formalnim zakonskim principima. Slobodno uvjerenje pojacano je, uz neke izuzetke, iskljucenjem presumpcija, fikcija i prekluzija iz krivicnog postupka. 7) Kad je rijec o tuziocu, obaveza utvrdivanja kako cinjenica koje terete osumnjicenog, odnosno optuzenog, tako i cinjenica koje im idu u korist je obaveza koju on ima kao drzavni organ, a ne kao stranka u postupku. Tako, npr., u toku sprovodenja istrage tuzilac moze preduzeti sve istrazne radnje, ukljucujuci ispitivanje osumnjicenog, saslusanje svjedoka, narediti vjestacenje, izvrsiti uvidaj i rekonstrukciju dogadaja.Ispitivanje i utvrdivanje cinjenica in favorem osumnjicenog je tuzioceva moralna i zakonska obaveza, koja postoji u toku cijelog krivicnog postupka. 8) Obaveza utvrdivanja cinjenica in peius i in favorem osumnjicenog, odnosno optuzenog lica veze se i uz druge organe koji ucestvuju u krivicnom postupku. U torn smislu, npr. ovlascena sluzbena lica su duzna, ako postoje osnovi sumnje da je izvrseno krivicno djelo, prikupljati potrebna obavjestenja i dokaze ne samo na stetu vec i u korist osumnjicenog lica. Isto tako, uz izvjestaj tuziocu o izvrsenom krivicnom djelu ovlascena sluzbena lica dostavljaju i sve cinjenice i dokaze koji idu u korist osumnjicenog lica. 9) Ostvarenju istine sluzi i konkretizacija nacela kontradiktornosti, usmenosti, javnosti, neposrednosti, a indirektno i sva ostala procesna nacela (optuzno nacelo. nacelo oficijelnosti i legaliteta itd). To, ipak, ne smeta da se, u sasvim izuzetnim slucajevima, od tog nacela odstupi. Izvjesna odstupanja od utvrdivanja istine konstituisana su radi zastite individualnih prava osumnjicenog, odnosno optuzenog i drugih lica i ne umanjuju vrijednost i znacaj tog nacela. Takva odstupanja predstavljaju, na primjer, pravo na sutnju; nacelo zakonitih dokaza; obligatorno i fakultativno oslobodenje od duznosti svjedocenja; identitet optuzbe i presude; zabrana preinacenja presude na gore - zabrana reformatio in peius i slucajevi u kojima se izvjesne cinjenice materijalnopravnog i procesnopravnog znacaja mogu dokazivati samo pravnosnaznom presudom, kada god takvo dokazivanje nije pravno nemoguce. Nacelo in dubio pro reo Princip in dubio pro reo (u slucaju sumnje, u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog), svodi se na to da se za cinjenice koje terete optuzenog, ako se ne uspiju dokazati (ne postigne se potpuna izvjesnost), smatra kao da ne postoje, dakle, kao daje u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog u pogledu njih dokazano protivno. Pravilo nalaze da

128

sudija, kada se u pogledu pitanja da li postoji cinjenica koja ide na stetu osumnjicenog, odnosno optuzenog nade u neotklonjivoj sumnji, mora uzeti da ona nije utvrdena i obrnuto, za slucaj sumnje u pogledu cinjenice koja ide u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog, mora da uzme daje utvrdena. Radi se o pravilu koje je suprotno logici i opstem principu da cinjenice vazne za presudu moraju biti potpuno utvrdene. Nacelo je jedna od pogodnosti koja se priznaje osumnjicenom, odnosno optuzenom, da bi se popravila njegova pozicija u postupku. Skup tih pogodnosti oznacava se kao favor defensionis (prednost odbrane). Pravilo in dubio pro reo, znaci da se dilema oko postojanja svih cinjenica koje idu u korist optuzenog (npr. okolnost daje postupao u nuznoj odbrani, okolnost da je nakon izvrsenog krivicnog djela priskocio u pomoc ostecenom i spasio mu zivot) rjesava tako da se u presudi utvrduje njihovo postojanje, a dilema u pogledu cinjenica koje idu na stetu optuzenog (npr. okolnosti koje predstavljaju obiljezja pojedinih krivicnih djela, povrat) rjesava na nacin da se u presudi uzima njihovo nepostojanje. Rezultati primjene pravila in dubio pro reo bice, dakle, izricanje presude "u korist" optuzenog, sto u slucaju dileme kod pravno relevantnih cinjenica predvidenih materijalnim krivicnim pravom ukljucuje ne samo blazu kaznu nego i oslobadajucu presudu - u onim slucajevima u kojima glavni pretres nije mogao razjasniti dilemu oko pitanja da li je optuzeni ucinio krivicno djelo iz optuzbe. Zakon predvida izricanje oslobadajuce presude "ako nije dokazano da je optuzeni ucinio krivicno djelo za koje se optuzuje". Dakle, ne samo u slucajevima u kojim uopste nije bilo dokaza za optuzbu, nego i u takvim u kojima bi ih bilo, ali bi oni bili nedovoljni da sud, na osnovu ocjene na glavnom pretresu, izvuce zakljucak o postojanju cinjenica iznesenih u optuzbi. U slucaju dileme oko pravno relevantnih cinjenica propisanih krivicnim procesnim pravom, primjena pravila in dubio pro reo dovesce na glavnom pretresu do presude kojom se optuzba odbija. U slucaju da se u pogledu pojedinih pitanja o kojima se glasa glasovi podijele na vise razlicitih misljenja, tako da nijedno od njih nema vecinu, razdvojiti pitanja i glasanje ce se ponavljati dok se ne postigne vecina. Ako se na taj nacin ne postigne vecina, odluka ce se donijeti tako sto ce se glasovi koji su najnepovoljniji za optuzenog pribrojiti glasovima koji su od ovih manje nepovoljni, sve dok se ne postigne potrebna vecina. Konkretno, vijece je u sumnji i u slucaju onoga sto je za optuzenog najnepovoljnije i onoga sto je manje nepovoljno, ali uzima ono sto je za optuzenog manje nepovoljno. Dakle, svaka sumnja u postojanje neke pravno relevantne cinjenice mora se odraziti u korist optuzenog. Zbog svega navedenog, cinjenice koje su in peius optuzenog moraju se utvrditi sa sigurnoscu, dakle, sud ne moze sumnjati u njihovo postojanje. U torn smislu, zakonodavac obavezuje sud da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinacno i u vezi s ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakljucak je li neka cinjenica dokazana. U pogledu sporednih predmeta krivicnog postupka, princip in dubio pro reo se odnosi na prejudicijalna pitanja, jer sud moze odluciti o tom pitanju po odredbama koje vaze za dokazivanje u krivicnom postupku. Kada je rijec o imovinskopravnom zahtjevu, ovo pravilo ne vrijedi, jer se o zahtjevu raspravlja u adhezionom postupku, bez obzira na to sto zahtjev police iz krivicnog djela. Pravilo in dubio pro reo ne odnosi se ni na ocjenjivanje vec utvrdenih cinjenica upostupku odmjeravanja kazne gdje se primjenjuju opsta pravila za odmjeravanje kazne. Radnje dokazivanja Radi se o dosadasnjim istraznim radnjama. Pored promjene naziva, izvrsena je i njihova promjena u sistematici zakona. Osim u ZKPRS, premjestene su iz odjeljka o istrazi u dio koji se odnosi na opste odredbe. Premjestanje je izvrseno iz razloga sto je ovakvo rjesenje, sa gledista sistematika zakona, adekvatnije, jer se ove radnje ne odnose samo na istragu vec i na glavni postupak. Dokazna sredstva mozemo da svedemo na osam klasicnih: • pretresanje stana, prostorija i lica; • privremeno oduzimanje predmeta i imovine • postupak sa sumnjivim stvarima;

129

ispitivanje osumnjicenog; saslusanje svjedoka; • uvidaj i rekonstrukcija dogadaja; • vjestacenje • isprave • indicije, kao najvaznije i najcesce koriscene radnje dokazivanja. Pretresanje stana prostorija i lica i privremeno oduzimanje predmeta i imovine su mjere prinude prema stvarima (stvarna prinuda), koje imaju za cilj da se uhvati osumnjiceni, odnosno optuzeni ili da se dode do odredenih predmeta vaznih za postupak, kada se zna gdje se i kod koga se nalaze. Pretresanje stana, prostorija i lica Pojam i vrste Pretresanje je materijalno istrazivanje nad licima ili stvarima u cilju pronalazenja tragova krivicnog djela ili predmeta vaznih za krivicni postupak (podrazumijevajuci tu i les) ili u cilju hvatanja osumnjicenog, odnosno optuzenog. Objekat pretresanja mogu biti lica (pretresanje lica) ili stan i druge prostorije (pretresanje stana). Pretresanje se moze odnositi na licnost i stan i druge prostorije osumnjicenog, odnosno optuzenog ili drugih lica, prostorije lica koja su zbog licnih odnosa sa osumnjicenim, odnosno optuzenim oslobodena duznosti svjedocenja, kao i na ta lica. Pretresanje se, po pravilu, vrsi u istrazi, ali je moguce i u daljim fazama postupka, ali je u kriminalistickom smislu najuspiesnije odmah nakon izvrsenog krivicnog djela. Pretresanje lica (licni pretres) predstavlja istrazivanje na tijelu ili u tijelu ili na odjeci, obuci i licnom prtljagu odredenog lica, kada je vjerovatno da je ta lice ucinilo krivicno djelo ili da ce se pretresanjem pronaci predmet ili tragovi krivicnog djela vazni za krivicni postupak. Pored ovih slucajeva, pretresanje lica se obavezno vrsi prilikom privodenja i lisenja slobode, ako postoji sumnja da lice ima pri sebi oruzje ili orude za napad ili ako postoji sumnja da ce odbaciti, sakriti ili unistiti predmete koje treba od njega oduzeti. Sredstva kojima se vrsi licni pretres su mnogobrojna i raznovrsna (pregled, ispitivanje tjelesnih supljina, rendgenoskopija itd). Licni pretres treba razlikovati od pregleda tijela (kao dokaznog sredstva, tj. uvidaja), koji se odnosi na odredeno utvrdivanje, a ne oduzimanje predmeta koji mogu posluziti kao dokaz. Stanom se smatra svaka prostorija ili prostor u kome se boravi ili moze boraviti makar i privremeno. Ostale prostorije zakon ne odreduje blize, ali pod njima treba podrazumijevati kako gradevine uz stan (garaze, supe, podrume i si.), tako i objekte koji nisu u vezi sa stanom (radionice, radnje, kolibe u vinogradu, torove ltd). Pretresanje se moze vrsiti i na drugim mjestima, koja nisu obuhvacena pojmom stana ill prostorije (dvorista, stogovi sijena, drva slozena u sumi, vozila i stvari na putu i si.), all pod uslovima koji vaze za vrsenje uvidaja (bez postavljanja uslova koji vrijede za pretresanje stana i ostalih prostorija). Vozila spadaju u pokretne stvari (automobili, vagoni, brodovi, vazduhoplovi), osim ako ne raspolazu posebnim prostorima za boravak ljudi koji se mogu smatrati stambenim jedinicama (kamp kucice, brodske kabine). Priroda prostora stana (nekretnina ili pokretna stvar), stvarna prava (vlasnik, samostalni i nesamostalni posjednik), namjena objekta (stambeni objekt, poslovni prostor, ugostiteljski objekt) i njegove tehnicke karakteristike (higijensko - tehnicke instalacije) imaju drugorazredno znacenje u odnosu na fakticku svrhu koriscenja prostora. U slucaju sumnje, valja uzeti da se prostor koristi kao stan. Zakon sadrzi samo procesne odredbe o pretresanju stana i ulazenju u tudi stan radi pretresanja (ne radi vrsenja drugih procesnih radnji, npr. uvidaja, vjestacenja, saslusanja nemocnih svjedoka), ciji je cilj da se obezbijedi ustavni princip o nepovredivosti stana, ali i pravilnost ove procesne radnje. Kao radnji dokazivanja pretresanju se pristupa u okviru djelatnosti na otkrivanju krivicnog djela i njegovog izvrsioca. Isto tako, pretresanje stana, prostorija i lica predstavlja vaznu i u

• •

130

praksi cestu radnju. Ova radnja dokazivanja je, takode, i mjera prinude, jer se njome nastoji obezbijediti prisustvo izvrsioca krivicnog djela sprovodenju krivicnog postupka (njegovim lisenjem slobode), pronaci tragovi krivicnog djela i predmeti vazni za krivicni postupak. Zbog toga se pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, kao i lica moze preduzeti samo pod tacno odredenim zakonskim uslovima. Procesnopravne posljedice nezakonitog pretresanja ogledaju se u nistavosti preduzete radnje, odnosno u nemogucnosti da se tako pribavljeni dokazi koriste u krivicnom postupku za donosenje odluke. Ukoliko se presuda zasniva na ovakvom dokazu, ucinjena je bitna povreda odredaba krivicnog postupka. Isto tako, optuzeni moze kao razlog za prethodni prigovor protiv optuznice istaci nezakonitost pretresanja i tako osporavati zakonitost pribavljenih dokaza. U praksi je slozeno pitanje razlikovanja izmedu pregleda prevoznih sredstava, putnika i prtljaga i pretresanja stana, prostorija i lica. Osnovna razlika je u tome sto su obim i granice istrazivanja u toku pregleda prevoznih sredstava, putnika i prtljaga znatno uzi nego kod pretresanja stana, prostorija i lica. Osim toga, za izvrsenje pregleda nije potrebna sudska naredba. Pregledom se otkrivaju izvori saznanja ili odredene okolnosti, ali se oni ne utvrduje kao cinjenice, jer se cinjenice utvrduju kroz druge formalne procesne radnje, kao sto su npr. pretresanje, uvidaj ili vjestacenje. Drugim rijecima, okolnosti koje su utvrdene pri poduzimanju pregleda prevoznih sredstava, putnika i prtljaga mogu posluziti kao vjerovatnost (ili odredeni stepen sumnje), a sto je odredeno kao zakonski uslov za pretresanje. Uslovi za pretresanje Materijalni uslov za pretresanje razlikuje se s obzirom na to da li se vrsi pretresanje stana i ostalih prostorija ili lica. On mora uvijek postojati da bi se moglo sprovesti pretresanje. Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari se moze odrediti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da ce se pri pretresanju: 1) pronaci pretpostavljeni izvrsilac krivicnog djela ili njegov saucesnik 2) otkriti tragovi krivicnog djela 3) pronaci predmeti vazni za krivicni postupak. Kad postoji dovoljno osnova za sumnju, odreduje se prema okolnostima u svakom pojedinacnom primjeru izvrsenja krivicnog djela. Princip srazmjernosti se, dakle, uvijek ogleda u legitimnom cilju pretresanja. Pojam "dovoljno osnova za sumnju" moze se razumjeti kao vjerovatnost o postojanju cinjenica, odnosno odredeni nivo sumnje koji se nalazi izmedu osnova sumnje (ili razloga za sumnju) i osnovane sumnje (ili viseg stepena sumnje zasnovanog na prikupljenim dokazima koji upucuju na zakljucak da je izvrseno krivicno djelo), kao i sumnja, zasnovana na odredenim dokazima ill saznanjima, koja upucuju na zakljucak da ce pretresanje dati odredene rezultate, bilo u pogledu izvrsioca i saucesnika, bilo u pogledu dokaza (tragova i predmeta) potrebnih za krivicni postupak. Dakle, ne moze se poduzeti pretresanje kako bi se utvrdilo postojanje osnova sumnje ill osnovane sumnje da je izvrseno krivicno djelo. Sa pretresanjem stana i ostalih prostorija se povezuje i pretresanje pokretnih stvari. Pravna mogucnost pretresanja pokretnih stvari, obuhvata i pretresanje kompjutera i slicnih uredaja za automatsku obradu podataka koji su s njima povezani. Korisnici ovih uredaja duzni su, na zahtjev suda, omoguciti pristup uredajima, predati diskete, trake ili neki drugi oblik na kome su pohranjeni podaci, kao i pruziti potrebna obavjestenja o tome kako se koriste ili upotrebljavaju ti uredaji. Neosnovano odbijanje ove duznosti povlaci procesnu sankciju koja je izjednacena sa sankcijom za odbijanje predaje predmeta koje treba privremeno oduzeti. Pretresanje kompjutera i drugih slicnih uredaja za automatsku obradu podataka treba obaviti uz pomoc strucnog lica, uz obavezu organa krivicnog postupka da posebno vodi racuna o tajnosti odredenih podataka za koje se saznalo pretresanjem. Materijalni uslov za pretresanje lica odredenje alternativno kao: a) vjerovatnoca da je to lice ucinilo krivicno djelo

131

b) vjerovatnoca da ce se pretresanjem pronaci predmeti ili tragovi vazni za krivicni postupak Vjerovatnoca ne mora imati obiljezja pouzdanosti u pogledu izvrsenja krivicnog djela, dovoljno je da postoji sumnja u tom pravcu. Ta radnja se moze preduzeti prema osumnjicenom i optuzenom, kao i prema svakom drugom lieu koje nije izvrsilac krivicnog djela, niti njegov saizvrsilac, odnosno saucesnik. Formalni uslov za pretresanje je naredba suda, koja mora biti pismena i obrazlozena. Podrazumijeva se da sud mora prethodno utvrditi postojanje zakonskih uslova za pretresanje. Da bi se moglo preduzeti pretresanje, potreban je zahtjev tuzioca ili zahtjev ovlascenih sluzbenih lica, koja su za isticanje takvog zahtjeva dobila odobrenje od tuzioca. Pretresanje bez naredbe Ovdje se radi o posebnom ovlascenju ovlascenih sluzbenih lica na preduzimanje hitnog pretresanja u stanu i drugim prostorijama ili pretresanja lica. Ovlascena sluzbena lica imaju posebno ovlascenje na ulazak u tudi stan i da, po potrebi, izvrse pretresanje stana ili drugih prostorija, bez sudske naredbe i bez sudskih svjedoka i to u sljedecim taksativno navedenim slucajevima: 1) ako drzalac stana to zeli; 2) ako neko zove u pomoc; 3) ako je potrebno uhvatiti izvrsioca krivicnog djela koji je zatecen na djelu; 4) radi sigurnosti ljudi i imovine; 5) ako se u stanu ill drugoj prostoriji nalazi lice koja se odlukom suda treba pritvoriti; 6) ako je u pitanju lice koje se mora prinudno dovesti 7) ako se u stanu ili drugoj prostoriji nalazi lice koje se tu sklonilo od gonjenja Prije ulaska u stan ili druge prostorije njihovom drzaocu ce se saopstiti razlog ulazenja bez sudske naredbe i bez svjedoka. O ulasku u tudi stan ili prostorije, a da pritom nije izvrseno i pretresanje, izdaje se odmah potvrda u kojoj ce se naznaciti razlog ulazenja bez sudske naredbe i bez sudskih svjedoka. Ukoliko je izvrseno i pretresanje, mora se sastaviti zapisnik o pretresanju, odnosno izdati posebna potvrda ako su oduzeti predmeti i isprave koji su u vezi sa pretresanjem. Pretresanje lica bez sudske naredbe za pretresanje i bez prisustva svjedoka moguce je ako je ispunjen jedan od zakonom utvrdenih alternativnih uslova: 1) prilikom izvrsavanja naredbe o dovodenju 2) prilikom lisenja slobode 3) ako postoji sumnja da to lice posjeduje vatreno ili hladno oruzje 4) ako postoji sumnja da ce lice sakriti, unistiti ili rijesiti se predmeta koji od njega trebada se oduzmu kao dokaz u krivicnom postupku U slucajevima pretresanja bez prisustva svjedoka, trebalo bi tok pretresa fiksirati tehnickim registracijama, npr. video zapisom ili filmskom kamerom. Duznost je ovlascenih sluzbenih lica da odmah po izvrsenom pretresanju bez sudske naredbe podnesu izvjestaj tuziocu u kome ce objasniti i razloge koji su ih sprijecili da prije preduzimanja pretresanja zahtijevaju izdavanje sudske naredbe. Tuzilac je duzan, po prijemu izvjestaja o preduzetom pretresanju bez naredbe suda, o tome odmah obavijestiti sudiju za prethodni postupak. Ovim se podrzava i stav prema kome tuzilac i sud (odnosno sudija za prethodni postupak) moraju biti upoznati s radnjama koje preduzimaju ovlascena sluzbena lica organa koji ucestvuju u krivicnom postupku. Naredba za pretresanje U odnosu na formu, zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje moze se podnijeti u pisanom ili usmenom obliku, s tim sto je pravilo da se zahtjev podnosi u pisanom obliku, u skladu sa zakonskim uslovima. Zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje ima slijedece obavezne elemente:

132

a) naziv suda, kao i ime i funkciju podnosioca zahtjeva b) cinjenice koje ukazuju na vjerovatnost da ce se lica, odnosno tragovi i predmeti naci na oznacenom ili opisanom mjestu ili kod odredenog lica; c) zahtjev da sud izda naredbu za pretresanje radi pronalazenja lica ili oduzimanja predmeta. Tacka a) predstavlja uvodni dio, a tac. b) i c) centralni dio zahtjeva. Iz njih moraju proizilaziti razlozi za pretresanje, kao i objekat, vrsta i sadrzina pretresanja Sa zahtjevom za izdavanje naredbe o pretresanju mogu se spojiti i odredeni prijediozi, koji predstavljaju fakultativne elemente tog zahtjeva: Prvo, zahtjev da se odstupi od zakonom utvrdenog redovnog vremena pretresanja. U tom smislu predvidene su okolnosti koje mogu opravdati izvrsavanje naredbe za pretresanje "u bilo koje vrijeme". Pretresanje "u bilo koje vrijeme" se moze preduzeti zato sto postoji osnovana sumnja: • da pretresanje nece moci biti izvrseno u vremenskom periodu od 6 casova ujutro do 21 cas uvece • da ce se trazeni predmeti skloniti ili unistiti ako se naredba ne izvrsi odmah; • da ce lice koje se trazi pobjeci ili uciniti drugo krivicno djelo ili ugroziti bezbjednost ovlascenog sluzbenog lica ili drugog lica ako se naredba ne izvrsi odmah ili u vremenskom periodu od 21 cas do sest casova Drugo, zahtjev da se odstupi od pravila da pretresanju prethodi predaja naredbe. U torn smislu, u zahtjevu sudu se moze predloziti da ovlasceno sluzbeno lice izvrsi naredbu za pretresanje bez njene prethodne predaje ako postoji osnovana sumnja: a) da se trazeni predmeti mogu lako i brzo unistiti ako se odmah ne oduzmu b) da predaja naredbe moze ugroziti bezbjednost ovlascenog sluzbenog lica ili drugog lica c) da ce lice koje se trazi uciniti drugo krivicno djelo ili ugroziti bezbjednost ovlascenog sluzbenog ili drugog lica Izuzetno je moguc i usmeni zahtjev za izdavanje naredbe, i to kad postoji opasnost od odlaganja, koja mora biti konkretna. Opasnost od odlaganja treba restriktivno tumaciti i objektivno cijeniti. Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje moze iznijeti tuzilac ili ovlascena sluzbena lica koja su dobila odobrenje od tuzioca da mogu postaviti pomenuti zahtjev. Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju moze se podnijeti sudiji za prethodni postupak i telefonom, radio-vezom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije. Takav zahtjev se, ipak, mora registrovati. Kad je podnesen takav zahtjev, sudija za prethodni postupak ce dalji tok razgovora zabiljeziti, a u slucaju kada se koristi zvucni ili stenografski zapisnik, sudija za prethodni postupak je duzan dati zapisnik na prepis, ovjeriti istovjetnost prepisa i predati originalni zapisnik i prepis sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe. U istom roku ce se predati kopija zapisnika, koja je nastala na osnovu doslovnog biljezenja razgovora sa podnosiocem zahtjeva. S obzirom na to da li je izdavanju naredbe za pretresanje prethodio zahtjev za njenim izdavanjem u pisanoj, odnosno usmenoj formi, moguce su dvije procesne situacije. Prvo, ako se radilo o zahtjevu u pisanoj formi, a sudija za prethodni postupak ustanovi da je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje opravdan. Tada ce ovaj sudija odobriti zahtjev i izdati naredbu za pretresanje. Drugo, ukoliko je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje podnijet usmeno, a sudija za prethodni postupak odluci da izda naredbu za pretresanje na osnovu takvog zahtjeva. Tada ce podnosilac takvog zahtjeva sam sastaviti naredbu i procitace je u cjelini sudiji za prethodni postupak. Ovo je potrebno kako bi sudija za prethodni postupak sagledao da li naredba sadrzi sve elemente koje po zakonu mora imati. Obavezni sadrzaj naredbe za pretresanje koja sadrzi sljedece elemente: a) naziv suda koji izdaje naredbu, osim kada se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva i potpis sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu; b) ako se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva, to ce se

133

c)
d)

e) f) g) h) i) j)

navesti, uz naznacenje imena sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu i vremena imjesta izdavanja; ime, odjel ili rang ovlascenog lica na koje se naredba odnosi; svrha pretresanja popis lica koje treba pronaci ili opis stvari koje su predmet pretresanja; odredivanje ili opis mjesta, prostorija ili lica koja se traze, s navodenjem adrese svojine, imena ili slicnog za sigurno utvrdivanje identiteta, uputstvo da se naredba ima izvrsiti izmedu 6 casova i 21 cas ili ovlascenje da se naredba moze izvrsiti u bilo koje vrijeme ako to sud izricito odredi; ovlascenje izvrsiocu naredbe da moze bez prethodne najave uci u prostorije koje se imaju pretresti ako to sud izricito odredi; uputstvo da se naredba i oduzete stvari donesu u sud bez odlaganja; pouku da osumnjiceni ima pravo obavijestiti branioca i da se pretresanje moze izvrsiti i bez prisustva branioca ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti

Izvrsenje naredbe o pretresanju Postupak pretresanja obuhvata pravila po kojima se vrsi pretresanje, kao i prava i duznosti ovlascenih sluzbenih lica i pasivnih aktera ove radnje dokazivanja (lica kod kojih se ili koja se pretresaju). Jedno od tih odnosi se na vrijeme izvrsenja naredbe za pretresanje. Naime, pretresanju se mora pristupiti, odnosno naredba za pretresanje izvrsiti najkasnije 15 dana od njenog izdavanja. Ukoliko se naredba ne izvrsi u torn roku, ona se mora ("bez odlaganja") vratiti sudu. Kao uslov za zakoniti pretres postavlja se pravilo njegovog preduzimanja u vremenskom periodu od 6 casova ujutro do 21 cas uvece. Odstupanje je dozvoljeno samo ako je u naredbi za pretresanje izricito dozvoljeno preduzimanje pretresanja "u bilo koje doba dana i noci." Takode, naredba za pretresanje se moze izvrsiti bilo kojeg dana u sedmici. Izvrsenje naredbe o pretresanju je pravo i duznost tuzioca. Medutim, tuzilac moze izvrsenje naredbe o pretresanju povjeriti ovlascenim sluzbenim licima, iako zakon u nekim svojim odredbama pominje samo ovlascena sluzbena lica. Nema sumnje da izvrsenje naredbe o pretresanju od strane ovlascenog sluzbenog lica ne sprecava tuzioca da prisustvuje pretresanju. Prije pocetka pretresanja ovlasceno sluzbeno lice mora onome kod koga ce se ili na kome ce se izvrsiti pretresanje dati obavjestenje o svojoj funkciji i razlogu dolaska i predati naredbu za pretresanje lieu kod kojeg ce se ili na kojem ce se izvrsiti pretresanje. Takode, prije pocetka pretresanja mora se lice kod kojeg ce se ili na kojem ce se izvrsiti pretresanje pouciti da ima pravo obavijestiti branioca o pretresanju i da se pretresanje moze izvrsiti i bez prisustva branioca ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti. Ako je nakon toga ovlascenom sluzbenom lieu pristup uskracen, ovlasceno sluzbeno lice moze upotrijebiti silu. Do upotrebe sile u skladu sa zakonom moglo bi doci u onim situacijama kad se lice cije se pretresanje treba preduzeti, i pored dobijenog obavjestenja o funkciji ovlascenog sluzbenog lica i predate naredbe za pretresanje - opire pretresanju. Pretresanju stana, ostalih prostorija ili lica prisustvuju dva punoljetna gradanina kao svjedoci. Prisustvo sudskih (solenitetnih) svjedoka je obavezno (osim u slucaju pretresanja bez naredbe), kako kod pretresanja stana, tako i kod pretresanja drugih prostorija, pokretnih stvari ili lica. U slucaju naknadnog osporavanja zakonitosti preduzetog pretresanja, ovi svjedoci ce biti dokazno sredstvo u odnosu na okolnosti i nacin preduzimanja ove procesne radnje. Organ koji vrsi pretresanje slobodno bira ove svjedoke, ali oni ne mogu biti iz kruga lica koja su u konkretnom primjeru oslobodena ili iskljucena od duznosti svjedocenja, niti to mogu biti sluzbena lica tuzilastva ili suda, jer je svojstvo sudskog svjedoka nespojivo sa navedenim funkcijama. Svjedoci ce se prije pocetka pretresanja upozoriti: a) da paze kako se pretresanje vrsi i b) da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore -

134

ako smatraju da sadrzaj zapisnika nije tacan. Kako zakon ne predvida nacin obezbjedenja prisustva svjedoka pretresanju stana, ostalih prostorija i lica, proizilazi da je to zadatak ovlascenih sluzbenih lica koja vrse pretresanje u konkretnom slucaju. Posebna pravila za pretresanje U posebna pravila za pretresanje stana ili drugih prostorija, kojima se odstupa od redovnog postupka pretresanja, spadaju: 1) Odstupanje od pravila obavjestavanja o funkciji aktivnog aktera pretresanja i razlozima za pretresanja. Naime, prilikom izvrsavanja naredbe za pretresanje kojom se odreduje pretresanje stana i drugih prostorija, ovlasceno sluzbeno lice nije duzno obavijestiti "bilo koga" o svojoj funkciji i razlozima pretresanja, vec moze odmah uci u stan ili druge prostorije ukoliko postoji neki od alternativno propisanih uslova: a) ako su stan ili druge prostorije prazne; b) ako ovlasceno sluzbeno lice opravdano smatra da su ove prostorije prazne; c) ako je ovlasceno sluzbeno lice naredbom o pretresanju izricito ovlasceno da ude bez prethodne najava Prva dva razloga su matenjalnog karaktera i svode se na odgovarajucu procjenu ovlascenog sluzbenog lica, dok je treci razlog cisto formalnog karaktera, jer se zasniva na postojanju odluke odgovarajuce sadrzine. 2) Pretresanje u prisustvu korisnika stana i drugih prostorija, odnosno drugog lica odgovarajuceg svojstva, uz dozvoljavanje izuzetka. Radi osiguranja pravilnosti pretresanja stana i ostalih prostorija, njihov korisnik ce se pozvati da prisustvuje pretresanju, a ako je on odsutan - pozvace se njegov zastupnik ili neko od odraslih clanova domacinstva ili susjeda. Odbijanje ovih lica da prisustvuju pretresanju, ne sprecava da se izvrsi pretresarrje. Ukoliko lice kod kojeg se pretresanje ima izvrsiti nije prisutno, naredba se ostavlja u prostoriji u kojoj se vrsi pretresanje, a pretresanje se izvrsava i bez njegovog prisutva. Pod korisnikom stana, odnosno drugih prostorija treba podrazumijevati lice koje ima pravo drzavine na objektima pretresanja, bilo da se radi o vlasniku, bilo da pravo drzavine ostvaruje po nekom drugom pravnom osnovu. 3) Pretresanje u sluzbenim prostorijama, kada se poziva njihov starjesina da bude prisutan tokom pretresanja. Odbijanje odgovornog lica da prisustvuje, ne sprecava da se obavi pretresanje u sluzbenim prostorijama. 4) Pretresanje advokatske kancelarije. U slucaju pretresanja advokatske kancelarije primjenjuju se kao lex specialis propisi o advokaturi. U torn smislu, pretresanje arhive i advokatske kancelarije moze, pod uslovima propisanim zakonom, odrediti nadlezni sud, i to samo u pogledu spisa i predmeta koji su izricito navedeni u naredbi o pretresanje. Takode, o pretresanju se mora obavijestiti nadlezna regionalna komora (u FBiH), odnosno zbor advokata (u RS), a pretresanju se ne moze pristupiti ukoliko mu ne prisustvuje uredno i blagovremeno obavijesteni ovlasceni predstavnik te komore. Isto tako, prilikom pretresanja advokatske kancelarije ne smije se povrijediti tajnost isprava i predmeta. Najzad, uzima se da dokazi pribavljeni suprotno pomenutim odredbama ne mogu biti korisceni u sudskom postupku protiv advokata i od njih zastupanih stranaka. 5) Pretresanje vojnog objekta. Tada se pismena naredba o pretresanju prethodno dostavlja vojnim vlastima, koje odreduju najmanje jedno vojno lice koje ce prisustvovati pretresanju. Pretresanje obavlja lice iz organa vojne policije. Postoji i posebno pravilo za pretresanja lica. Naime, pretresanje lica obavlja lice istog pola. Ova obaveza je predvidena bez obzira na to da li se pretresa lice muskog ili zenskog pola. Pretresanje lica ne dopusta tjelesne preglede. Za njih vaze posebni propisi. Zapisnik o pretresanju i oduzimanje predmeta na osnovu naredbe za pretresanje Zapisnik o pretresanju stana, prostorija ili lica sastavlja se odmah po obavljenom pretresanju. Zapisnik potpisuje lice kod kojeg se ili na kojem se vrsi pretresanje i lice cije je prisustvo obavezno. Ako lice kod kojeg je ili na kojem je izvrseno pretresanje odbije potpisati zapisnik o pretresanju, to ce se zabiljeziti u zapisniku. U zapisnik ce se unijeti i tacno opisati

135

predmeti i isprave koje se oduzimaju. Prilikom vrsenja pretresanja, oduzece se privremeno samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretresanja u konkretnom slucaju, dakle corpora delicti. O privremeno oduzetim predmetima, odnosno ispravama odmah se izdaje potvrda lieu od kojeg su predmeti i isprave oduzeti. Prilikom pretresanja stana, ostalih prostorija ili lica mogu se pronaci predmeti koji ukazuju na drugo krivicno djelo, a nisu u vezi s krivicnim djelom zbog koga je pretresanje naredeno. Lice koje vrsi pretresanje ovlasceno je da privremeno oduzme i takve predmete i oni ce se opisati u zapisniku o pretresanju, a o oduzimanju ce se odmah izdati potvrda. Takode, o privremenom oduzimanju predmeta odmah se obavjestava tuzilac - kako bi ustanovio da li ima osnova za pokretanje krivicnog postupka. Tim propisom zakonodavac naknadno uspostavlja pravni osnov za "pretres u istrazi" koji izvorno nije bio odobren i stoga se njegov obim moze samo restriktivno odrediti: "slucajni nalaz" sluzi kao osnov za novu prijavu za drugo krivicno djelo, razlicito od onog za koje je odreden pretres, a drzavni organi koji provode pretres nikad ne smiju tragati za "slucajnim" nalazima. Privremeno oduzeti predmeti ce se odmah vratiti ako su ispunjeni sljedeci kumulativni uslovi: • ako tuzilac ocijeni da nema osnova za pokretanje krivicnog postupka • ne postoje drugi zakonski razlozi za oduzimanje predmeta Predmeti upotrijebljeni pri pretresanju kompjutera i slicnih uredaja za automatsku obradu podataka vratice se nakon pretresanja njihovim korisnicima, ako nisu potrebni za daljnje vodenje krivicnog postupka. U pogledu zastite licnih podataka, do kojih se doslo pretresanjem, oni se mogu koristiti samo u svrhe krivicnog postupka. Kad ta svrha prestane, licni podaci se moraju izbrisati, i to "bez odlaganja". Zastitu licnih podataka ovdje, dakle, naglasavaju uslovi koji su kumulativno postavljeni: a) obaveznost njihovog brisanja ("izbrisace se") b) brisanje bez odlaganja. Nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlasceno sluzbeno lice ce napisati i potpisati potvrdu ciji su obavezni elementi: 1) navodenje oduzetih predmeta 2) naziv suda koji je izdao naredbu. Takva potvrda predstavlja formalan dokaz da je sud izdao naredbu za pretresanje (jer je na osnovu te naredbe izvrseno privremeno oduzimanje predmeta), te specifikuje ovlasceno sluzbeno lice koje je privremeno oduzelo predmete, kao i predmete koji su oduzeti. Time se sprecavaju eventualne zloupotrebe prilikom pretresanja i privremenog oduzimanja predmeta. Potvrda se obavezno urucuje odredenim licima, pri cemu su moguce dvije situacije. Prva, ako je predmet privremeno oduzet od odredenog lica, potvrda se mora se uruciti torn lieu. Druga, ako je predmet privremeno oduzet iz stana ili prostorije, takva potvrda mora se uruciti vlasniku, stanaru ili korisniku. O negativnom ishodu pretresanja (ako nisu oduzeti predmeti i isprave) ne izdaje se potvrda. Nakon oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlasceno sluzbeno lice mora, bez odlaganja, vratiti sudu naredbu, te predati predmete i spisak oduzetih predmeta. Daljnje aktivnosti suda vezane su uz kontrolu zakonitosti i pravilnosti pretresanja, kao i vrsenja nadzora nad privremeno oduzetim predmetima i ispravama. S tim u vezi, nakon prijema stvari oduzetih na osnovu naredbe za pretresanje, sud ce zadrzati predmete pod nadzorom suda do daljnje odluke ili odrediti da predmeti ostanu pod nadzorom podnosioca zahtjeva za izdavanje naredbe ili pod nadzorom ovlascenog izvrsioca naredbe. Privremeno oduzimanje predmeta i imovine Pojam i cilj Figurativno receno, privremeno oduzimanje predmeta i imovine je pritvor prema imovini, odnosno svojevrsni oblik ogranicavanja prava raspolaganja svojinom. Ova radnja

136

dokazivanja specificna je za istragu, ali je njeno preduzimanje moguce i prije zapocinjanja istrage, kao hitne istrazne radnje. Sastoji se u privremenom oduzimanju predmeta: 1) koji se po krivicnom zakonu imaju oduzeti ili 2) mogu posluziti kao dokaz u krivicnom postupku (ovi predmeti se mogu oznacmi kao corpus delicti). Ovo je materijalni uslov za privremeno oduzimanje predmeta i imovine koji postoji ako se alternativno radi o dvije grupe predmeta. Takvi predmeti privremeno ce se oduzeti i na osnovu sudske odluke ce se obezbijediti njihovo cuvanje. Onaj ko drzi ovakve predmete duzan je da ih preda po naredbi suda (tzv. edicijska duznost). Zatim se, prema principu kaskadnosti, lice koje odbije da preda predmete, moze kazniti novcanom kaznom do 50.000 KM, a u slucaju daljeg odbijanja - moze se zatvoriti. Zatvor traje do predaje predmeta ili do zavrsetka krivicnog postupka, a najduze 90 dana. Odluka o izricanju novcane kazne, odnosno zatvaranju lica koje odbija predati predmete je u formi rjesenja, koje donosi samo sud. Posto je ovaj oblik zatvaranja u sustini vrsta lisenja slobode, u odnosu na njega postoji mogucnost ulaganja redovnog pravnog lijeka, odnosno zalbe. Zalba je moguca i u odnosu na novcanu kaznu. Protiv rjesenja o prinudnim mjerama dopustena je zalba vijecu od trojice sudija. Zalba protiv rjesenja o zatvaranju ne zadrzava izvrsenje rjesenja, a zalba na rjesenje o izricanju novcane kazne ima suspenzivno dejstvo. U odnosu na odredena lica nije moguce primijeniti navedene procesne mjere u slucaju da odbiju predaju predmeta koje od njih na osnovu sudske naredbe treba oduzeti. To su: 1) osumnjiceni, odnosno optuzeni 2) lica koja su oslobodena duznosti svjedocenja Ratio legis ovakvog izuzetka je u tome da se postuje pravo osumnjicenog, odnosno optuzenog na odbranu: ako nisu duzni iznositi bilo kakve dokaze protiv sebe, nemaju ni obavezu da predaju predmete koji sluze kao dokaz u krivicnom postupku. U odnosu na lica koja su oslobodena duznosti svjedocenja, njihovo pravo na neizdavanje predmeta izvodi se iz prava na uskracivanje iskaza u krivicnom postupku. Naime, ako se neko lice ne smije siliti da samo preda trazeni predmet, dakle, ako to zavisi od njegove volje, onda se takav predmet ne moze od tog lica ni prinudno oduzeti. Pravila koja se odnose na duznost lica da preda trazene predmete, kao i mogucnost prinude u odnosu na njega odnose se i na podatke pohranjene u kompjuteru ili slicnim uredajima za automatsku obradu podataka. Pri njihovom pribavljanju, posebno ce se voditi racuna o propisima koji se odnose na cuvanje tajnosti odredenih podataka. Na ovaj nacin obezbjeduju se procesne garancije prilikom privremenog oduzimanja kompjuterskih i slicnih podataka. Privremeno oduzimanje predmeta i imovine odnosi se pojedine pokretne i nepokretne stvari, koje vrsi nadlezni drzavni organ i to protiv volje lica kod koga se nalaze i bez prethodnog pozivanja da ih preda, a u cilju obezbjedenja dokaza za krivicni postupak. Privremeno oduzimanje predmeta i imovine, po pravilu, slijedi pretresanju stana, prostorija i lica. Jedan oblik privremenog oduzimanja stvari predviden je u sčucaju, ako se prilikom pretresanja stana, prostorija ili lica nadu predmeti koji nemaju veze sa krivicnim djelom zbog koga je pretresanje naredeno, ali ukazuju na drugo krivicno djelo. Ti predmeti ce se opisati u zapisniku i privremeno oduzeti, a o oduzimanju ce se odmah izdati potvrda. Privremeno oduzimanje predmeta i imovine moze se narediti u cilju obezbjedenja kasnijeg izvrsenja krivicnim zakonom predvidene mjere bezbjednosti trajnog oduzimanja predmeta, ako ona bude izrecena. U tom smislu, ova procesna radnja, kao prinudna, ima i vanprocesni cilj (sluzi izvrsenju druge mjere), pored procesnog cilja (obezbjedenje dokaza u krivicnom postupku; osiguranje bezbjednosti ljudi i imovine sprecavanjem vrsenja krivicnih djela; doprinos efikasnijem odvijanju krivicnog postupka i uspjesnijem suzbijanju kriminaliteta. Ako su stvari oduzete iz procesnog cilja, vracaju se uvijek njihovom drzaocu kada se dokazni postupak zavrsi. Stvari oduzete iz vanprocesnog cilja vracaju se njihovom drzaocu zavisno od ishoda krivicnog postupka (stvari se vracaju, bez obzira na to da li je mjera bezbjednosti oduzimanja

137

predmeta izrecena, s tim sto se sa njima, ako je ova mjera izrecena. postupa na nacin predviden u krivicnom zakonu). Kao i kad je rijec o pretresanju stana, prostorija i lica, i ova radnja dokazivanja predstavlja ogranicenje pojedinih osnovnih prava covjeka, predvidenih ustavnim ili medunarodnim pravom o pravima covjeka (pravo na privatnost i slobodno dopisivanje i pravo na imovinu). Zbog toga se privremeno oduzimanje predmeta i imovine moze preduzeti samo pod zakonskim uslovima i u zakonom propisanom postupku. Formalni uslov za privremeno oduzimanje predmeta i imovine Formalni uslov za privremeno oduzimanje predmeta i imovine je postojanje sudske odluke u formi naredbe. Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tuzioca ili na prijedlog ovlascnog sluzbenog lica koje je dobilo odobrenje od tuzioca. U smislu funkcionalne nadleznosti, to je sudija za prethodni postupak (do podizanja optuznice), sudija za prethodno saslusanje (prije pocetka glavnog pretresa) i sudija, odnosno predsjednik vijeca na glavnom pretresu. Privremeno oduzeti predmeti se pohranjuju i cuvaju u posebnoj prostoriji suda, a sud moze odrediti da privremeno oduzeti predmeti ostanu pod nadzorom podnosioca zahtjeva za izdavanje naredbe za pretresanje ili pod nadzorom ovlascenog izvrsioca te naredbe. Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrzi sljedece obavezne elemenTe: 1) naziv suda; 2) pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta; 3) naznaku predmeta koji podlijezu oduzimanju; 4) ime lica od kojeg se oduzimaju predmeti; 5) jesto oduzimanja predmeta; 6) rok u kojem se predmeti imaju oduzeti 7) pouku o pravnom lijeku S obzirom na to da nije decidirano utvrdeno vrijeme u kojem se mora izvrsiti naredba za privremeno oduzimanje predmeta, smatra se da u trazenju odgovora na postavljeno pitanje treba slijediti zakonsko rjesenje o roku u kome se mora izvrsiti naredba za pretresanje, tj. odredbu o izvrsenju te naredbe najkasnije 15 dana od dana njenog izdavanja. Protiv naredbe o privremenom oduzimanju predmeta zalba nije dopustena. Zalba je dopustena samo protiv privremenog oduzimanja predmeta. Privremeno oduzimanje predmeta vrse ovlascena sluzbena lica, i to na osnovu izdate naredbe. Obaveza je tuzioca da naredi ovlascenom sluzbenom lieu da izvrsi naredbu izdatu od strane suda. Sud koji je izdao naredbu ne moze narediti ovlascenom sluzbenom lieu da je izvrsi. Prilikom oduzimanja predmeta treba da budu ispunjene odredene formalne pretpostavke koje se odnose na: a) utvrdivanje mjesta pronalaska predmeta - naznacenje gdje su pronadeni b) pripremu za identifikaciju predmeta - opisace se, a, po potrebi, i na drugi nacin osigurati utvrdivanje njihove istovjetnosti; c) formalno potvrdivanje vlasniku ili drzaocu da su mu predmeti privremeno oduzeti - za oduzete predmete izdace se potvrda Postupak privremenog oduzimanja predmeta Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku ce se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija i o tome izdati potvrda. Ako popis predmeta i dokumentacije nije moguc, predmeti i dokumentacija ce se staviti u omot i zapecatiti. Popis predmeta ili dokumentacije, koji su u zapecacenom omotu, moze se napraviti naknadno. U odnosu na predmete privremeno oduzete od fizickog, odnosno pravnog lica, postoji zabrana da se oni mogu: - prodati, - pokloniti ili

138

- sa njima na drugi nacin raspolagati Dakle, privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija ne mijenjaju vlasnika ili posjednika, jer se oni vracaju cim se utvrdi da njihovo zadrzavanje nije potrebno, a ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje. Zabrana raspolaganja predmetom na drugi nacin ukljucuje zabranu njegove direktne upotrebe, kao i svih drugih mogucih oblika njegovog koriscenja, poput davanja u zakup, pozajmljivanja, posluge i si. U odnosu na privremeno oduzimanje predmeta postoji mogucnost koriscenja posebnog pravnog lijeka. Lice od kojeg se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo zalbe. Zalba nema suspenzivno dejstvo, sto znaci da se, bez obzira na ulozeni pravni lijek, vrsi privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije. O zalbi odlucuje vanraspravno vijece. Zakonom je posebno naglaseno pravo tuzioca na izjavljivanje zalbe u slucaju da sud donese odluku o vracanju privremeno oduzetih predmeta ili dokumentacije. I o ovoj zalbi odlucuje vijece od trojice sudija. Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u sudu ili sud na drugi nacin osigurava njihovo cuvanje. Pravo uvida u te predmete i dokumentaciju ima tuzilac. U pogledu osumnjicenog, odnosno optuzenog i njegovog branioca, primjenjuju se odredbe o pregledu spisa i dokumentacije. Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrsi tuzilac. Njegova je duznost da o tome obavijesti fizicko, odnosno pravno lice od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca. Medutim, odsustvo navedenih lica ne sprecava tuzioca da izvrsi otvaranje i pregledanje predmeta i dokumentacije. U zapisniku o otvaranju i pregledanju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije naznacice se lica koja su prisustvovala ovoj radnji, odnosno u slucaju njihove odsutnosti - da su uredno obavijesteni. Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi racuna da njihov sadrzaj ne saznaju neovlascena lica. Predmeti koji su u toku krivicnog postupka privremeno oduzeti moraju se vratiti vlasniku ili drzaocu kad u toku postupka postane ocigledno: - da njihovo zadrzavanje nije u skladu sa clanom 65 i - da ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje po clanu 391 O okolnostima koje ukazuju na to da je ocigledno da zadrzavanje predmeta nije u skladu sa pomenutom zakonskom odredbom odlucuje sud u formi rjesenja, a protiv ovog rjesenja zalba je dozvoljena. U slucaju da se predmeti koji su u toku krivicnog postupka privremeno oduzeti ne vrate vlasniku, odnosno drzaocu prije njegovog zavrsetka, o njima ce se raspraviti u odluci o krivicnoj stvari. Privremeno oduzimanje predmeta bez naredbe Predmeti se mogu oduzeti i ako ne postoji naredba kao formalni uslov. U tom slucaju dovoljan je samo odgovarajuci materijalni uslov: - da se radi o predmetima koje po krivicnom zakonu treba oduzeti ili koji mogu posluziti kao dokaz u krivicnom postupku, kao i - da postoji opasnost od odlaganja. Uslov za obavljanje ove procesne radnje - opasnost od odlaganja - po svom sadrzaju mora biti takav da se ta opasnost moze otkloniti ovom radnjom. Smatra se da opasnost od odlaganja postoji u slucaju kada lice kod koga se predmet nalazi namjerava da ga unisti, zamijeni ili prepravi, odnosno kada dode do stvaranja mogucnosti da se kasnije oduzimanje predmeta ne bi moglo uopste realizovati ili bi bilo skopcano sa znatnim teskocama. Osnovni kriterijum pri odlucivanju o potrebi hitnog preduzimanja ove radnje dokazivanja je da se mora raditi o opasnosti da se njenim kasnijim izvodenjem ne bi postigli bitno isti rezultati. Ukoliko se lice koje se pretresa izricito usprotivi privremenom oduzimanju predmeta, tuzilac ce u roku od 72 sata od izvrsenog pretresanja podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta. Zakon ne odreduje rok u kome sudija za

139

prethodni postupak mora donijeti svoju odluku, ali, po prirodi stvari, takvo odlucivanje mora biti odmah po prijemu zahtjeva od strane tuzioca. Ako sudija za prethodni postupak odbije zahtjev tuzioca, nastupaju dvije posljedice, i to jedna koja se odnosi na dokaznu sudbinu predmeta i druga - na obavezu njihovog vracanja. Tako, oduzeti predmeti se ne mogu koristiti kao dokaz u krivicnom postupku i rprivremeno oduzeti predmeti ce se odmah vratiti lieu od kojeg su oduzeti. Posebni slucajevi privremenog oduzimanja predmeta Posebni slucajevi privremenog oduzimanja predmeta odnose se na: • privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih posiljki • privremeno oduzimanje finansijskih sredstava u vezi sa naredbom banci ili drugom pravnom licu • privremeno oduzimanje nezakonito stecene imovine 1) Privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih posiljki dolazi u obzir samo u dvije varijante: a) da su one upucene osumnjicenom, odnosnom optuzenom b) da ih on odasilje drugim licima, a, uz to, da se pisma, telegrami i druge posiljke nalaze kod preduzeca i lica koja vrse poslove poste i telekomunikacija. Pored ovog uslova, za privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih posiljki trazi se postojanje odredenog materijalnog i formalnog uslova. Materijalni uslov za privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih posiljki jeste da postoje okolnosti zbog kojih se s osnovom moze ocekivati da ce ove posiljke posluziti kao dokaz u postupku. Formalni uslov za privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih posiljki jeste postojanje odgovarajuce odluke u formi naredbe koju primarno izdaje sud i to na prijedlog tuzioca. Sekundarno, naredbu za privremeno oduzimanje posiljki moze izdati i tuzilac, ako postoji opasnost od odlaganja, s tim da ova naredba mora bid potvrdena od strane sudije za prethodni postupak u roku od 72 sata od privremenog oduzimanja posiljki. Tuzilac moze samo narediti privremeno oduzimanje posiljki, ali ih ne moze i otvarati dok ne dobije odobrenje od sudije za prethodni postupak. Ukoliko naredba tuzioca ne bude potvrdena, pisma, telegrami ili druge posiljke koje su privremeno oduzete - ne mogu se koristiti kao dokaz u krivicnom postupku. Vrijeme zadrzavanja po naredbi tuzioca uracunava se u vrijeme najduzeg trajanja ove mjere, ali samo pod uslovom da sudija za prethodni postupak potvrdi naredbu. Naredba o privremenom oduzimanju pisama, telegrama i drugih posiljki sadrzi sljedece obavezne elemente: - podatke o osumnjicenom, odnosno optuzenom na kojeg se naredba odnosi - nacin izvrsenja naredbe, - vrijerne trajanja mjere; - podatke o preduzecu koje ce izvrsiti naredenu mjeru Sobzirom na to da se ovim mjerama i radnjama ogranicava vazno pravo osumnjicenog, odnosno optuzenog, trajanje ovih mjera mora biti svedeno na najkrace nuzno vrijeme.Preduzete mjere mogu trajati najduze tri mjeseca, a iz vaznih razloga sudija za prethodni postupak moze produziti trajanje ovih mjera za jos tri mjeseca, s tim da ce se preduzete mjere ukinuti cim prestanu razlozi za njihovo daljnje preduzimanje. "Vazni razlozi" moraju se restriktivno tumaciti i po svojoj prirodi imaju karakter izuzetnosti, te su u vezi sa interesima obezbjedenja dokaza za krivicni postupak. Izricito je naglaseno da se mjera zadrzavanja i predaje posiljki ne moze ni pod kakvim uslovima primjenjivati na pisma, telegrame, i druge posiljke koje osumnjiceni, odnosno optuzeni i njegov branilac upucuju jedan drugom. Ukoliko to interesi postupka dopustaju, o preduzetim mjerama privremenog oduzimanja pisama, telegrama i drugih posiljki obavijestice se osumnjiceni, odnosno optuzeni protiv koga su primijenjene te mjere. Organ koji vodi krivicni postupak mora, dakle, utvrditi okolnosti zbog kojih bi primanje ili odasiljanje posiljki bilo stetno za interese krivicnog postupka (npr. ako bi primanje poste od

140

strane svjedoka, a koju je uputio osumnjiceni, bilo nepozeljno jer se radi o zastrasivanju svjedoka). lzdate posiljke otvara tuzilac u prisustvu dva svjedoka, a pri otvaranju ce se paziti da se ne povrijedi pecat, a omoti i adresa ce se sacuvati. O otvaranju ce se sastaviti zapisnik. Samo izuzetno, ako bi to imalo stetne posljedice za uspjesno vodenje krivicnog postupka, organ krivicnog postupka (ili tuzilac) moze odluciti da ne saopsti osumnjicenom, odnosno optuzenom ili lieu kome je posiljka upucena, sadrzinu zadrzane posiljke. Takode, pod istim uslovima se moze odluciti da im se ne preda zadrzana posiljka. Ta odluka moze obuhvatiti zadrzanu posiljku u cjelini ili djelimicno. Zatim, u interesu zastite privatnosti, porodica osumnjicenog, odnosno optuzenog obavjestava se samo o posiljci koja je upucena, ali ne i o njenoj sadrzini, i to pod uslovom da je osumnjiceni, odnosno optuzeni odsutan. Najzad, posiljka se mora vratiti posiljaocu ako osumnjiceni, odnosno optuzeni ne zatrazi njenu predaju. 2) Naredba banci ili drugom pravnom licu. Postupak izdavanja naredbe banci ili drugom pravnom lieu omogucava dobijanje informacija o finansijskim transakcijama odredenog lica kada je to potrebno za svrhe krivicnog postupka, te ogranicava pravo vlasnistva nad tim sredstvima i pravo na vrsenje finansijskih transakcija. Naime, sud moze, na prijedlog tuzioca, ako postoje osnovi sumnje da je neko lice izvrsilo krivicno djelo koje je povezano s dobivanjem imovinske koristi - narediti banci ili drugom pravnom lieu koje vrsi finansijsko poslovanje dostavljanje podataka o bankovnim depozitima i drugim finansijskim transakcijama i poslovima tog lica, kao i lica za koja se osnovano vjeruje da su ukljucena u te finansijske transakcije ili poslove osumnjicenog, odnosno optuzenog lica. Za izdavanje ove mjere traze se odredeni materijalni i formalni uslovi. Materijalni uslov je postojanje osnova sumnje, i to u odnosu na dvije cinjenice: 1) da je izvrseno krivicno djelo koje je povezano s dobijanjem imovinske koristi i 2) ako bi podaci o bankovnim depozitima i drugim fmansijskim transakcijama i poslovima tog lica mogli biti dokaz u krivicnom postupku, kao i lica za koja se osnovano vjeruje da su ukljucena u te transakcije ili poslove osumnjicenog, odnosno optuzenog lica Formalni uslov se sastoji u odgovarajucoj procesnoj inicijativi u slucaju sumnje da je ispunjen materijalni uslov. Odluku u formi naredbe donosi sud i to na osnovu obrazlozenog prijedloga tuzioca koji moze narediti banci ili drugom pravnom lieu koje vrsi finansijsko poslovanje dostavljanje podataka o finansijskim transakcijama, poslovima i depozitima tog lica, ali i drugih lica za koja se osnovano vjeruje da su ukljucena u finansijsko poslovanje osumnjicenog, odnosno optuzenog lica. U hitnim slucajevima naredbu banci ili drugom pravnom lieu moze odrediti i tuzilac, i to na osnovu naredbe. O tome ce tuzilac odmah obavijestiti sudiju za prethodni postupak i istovremeno zapecatiti dobijene podatke, dok sudija za prethodni postupak naredbom ne potvrdi postupak tuzioca, i to najkasnije u roku od 72 sata od preduzimanja mjera. U slucaju da sudija za prethodni postupak ne odobri mjere koje je naredio tuzilac, podatke koji su zapecaceni kod njega tuzilac ce vratiti (bez prethodnog otvaranja). lako zakon o tome ne govori, tuzilac bi morao ove podatke vratiti bez odlaganja, dakle, odmah po saznanju za odluku sudije za prethodni postupak. Pored izdavanja naredbe banci ili drugom pravnom lieu, tuzilac moze sudiji za prethodni postupak predloziti i odredivanje posebnih istraznih radnji. Time se zeli intenzivirati postupak utvrdivanja i pronalazenja nezakonito pribavljene imovine, kao i prikupljanje dokaza o tom. Kada su u pitanju finansijske transakcije, sud ima mogucnost da djeluje i preventivno. Naime, sud moze rjesenjem narediti pravnom ili fizickom lieu da privremeno obustavi izvrsenje finansijske transakcije za koju postoji sumnja (alternativno): • da predstavlja krivicno djelo, • da je namijenjena izvrsenju krivicnog ajela, • da sluzi prikrivanju krivicnog djela ili • prikrivanju dobiti ostvarene krivicnim djelom

141

Sprecavanje kriminalnih aktivnosti treba da omoguci i ovlascenje suda da finansijska sredstva namijenjena za finansijske transakcije, kao i gotovinski iznos novca domace i strane valute, privremeno oduzme, i to prema odredbama o privremenom oduzimanju predmeta, i pohrani na poseban racun, te cuva do zavrsetka krivicnog postupka, odnosno dok se ne steknu uslovi za njihovo vracanje. U ovoj aktivnosti organa krivicnog postupka moguce su, prema tome, sljedece operacije: • privremeno oduzimanje, • deponovanje na poseban racun i • cuvanje privremeno oduzetih sredstava Ove radnje cesto se oznacavaju kao preventivne mjere koje se odnose na obezbjedenje imovine koja je rezultat kriminalnih aktivnosti. Pravo zalbe na rjesenje suda o privremenoj obustavi sumnjivih transakcija, odnosno o privremenom oduzimanju finansijskih sredstava i novca namijenjenog navedenim finansijskim transakcijama imaju tuzilac, vlasnik finansijskih sredstava ili gotovinskog novca domace i strane valute, osumnjiceni, odnosno optuzeni, kao i pravno ili fizicko lice koje po naredbi suda treba postupiti. 3) Privremeno oduzimanje nezakonito stecene imovine. I za privremeno oduzimanje nezakonito stecene imovine traze se odredeni materijalni i formalni uslovi. Materijalni uslov jeste da se radi o imovini koja se ima oduzeti po krivicnom zakonu, kao i da se takvom mjerom sprecava koriscenje, otudenje ili raspolaganje torn imovinom. Formalni uslov jeste prijedlog tuzioca koji se podnosi sudu. Mjera se moze izreci u toku cijelog krivicnog postupka i doprinosi njegovom efikasnijem vodenju Ovlasceno sluzbeno lice moze, kada postoji opasnost od odlaganja, privremeno oduzeti nezakonito stecenu imovinu, zaplijeniti je ili preduzeti druge neophodne privremene mjere kako bi se sprijecilo bilo kakvo koriscenje, otudenje ili raspolaganje torn imovinom. O preduzetim mjerama ovlasceno sluzbeno lice mora odmah obavijestiti tuzioca, a te mjere moraju biti odobrene od strane suda u roku od 72 sata od preduzimanja mjera. Smisao ove odredbe je u tome da je sud obavezan da u roku od 72 sata donese svoju odluku, ali ne mora odobriti preduzete radnje. U slucaju da sud uskrati odobrenje, preduzete mjere ce se obustaviti, a oduzeti predmeti i imovina ce biti odmah vraceni lieu od kojeg su oduzeti. Postupak sa sumnjivim stvarima Sumnjive stvari, u gradanskopravnom smislu i po stavu zakonodavca, jesu tude stvari koje se nadu kod osumnjicenog, odnosno optuzenog, a njihov vlasnik je nepoznat. Nalazenje stvari za koju se ne zna cija je moze se desiti tokom radnje dokazivanja pretresanja stana, prostorija i lica, odnosno privremenog oduzimanja predmeta ili van toga. Stvar koja je pronadena moze, ali ne mora biti u vezi s krivicnim djelom za koje se vodi krivicni postupak. Uslov je da je njen vlasnik nepoznat. Nade li se kod osumnjicenog, odnosno optuzenog tuda stvar, a da se ne zna cija je, organ koji vodi postupak opisace tu stvar i opis objaviti na oglasnoj tabli opstine na cijem podrucju osumnjiceni, odnosno optuzeni ima prebivaliste i na cijem je podrucju krivicno djelo ucinjeno. U oglasu ce se pozvati vlasnik da se javi organu koji vodi postupak u roku od jedne godine od dana objavljivanja oglasa, jer ce se inace stvar prodati, a novae dobijen prodajom postati prihod budzeta. Ako se poslije oglasa pojavi vlasnik stvari i uz njegovu pomoc se dode do podataka da je osumnjiceni, odnosno optuzeni do predmeta dosao krivicnim djelom, nema smetnje da se protiv osumnjicenog, odnosno optuzenog pokrene postupak i za to djelo - ako nije nastupila zastarjelost. Ako se radi o stvarima vece vrijednosti, objavljivanje se moze izvrsiti i putem dnevnog lista. Pri odlucivanju o tome da li ce se objavljivanje izvrsiti u dnevnom listu treba imati u vidu ne samo trzisnu vrijednost predmeta, vec i kakvu korist, s obzirom na karakter, on ima za vlasnika. Vecu vrijednost treba ocjenjivati saglasno kriterijima predvidenim u materijalnom krivicnom zakonodavstvu. Medutim, ako je stvar podlozna kvarenju ili je njeno cuvanje vezano sa znatnim troskovima, ona ce se prodati po odredbama koje vaze za izvrsni postupak, a novac predati na cuvanje u

142

sudski depozit. Na isti nacin postupa se i kada nadena stvar pripada odbjeglom ili nepoznatom uciniocu krivicnog djela. Kada se u roku od jedne godine niko ne javi za stvari ili za novae dobijen od prodaje stvari, donijece se rjesenje da stvar postaje drzavna svejina, odnosno da se novac unese u budzet. Rjesenje kojim stvar postaje svojina BiH (odnosno FBiH, RS ili BDBiH) donosi organ koji vodi postupak u kojem je stvar pronadena, odnosno oduzeta. Rjesenje treba istaci na oglasnoj tabli suda, jer je vlasnik nepoznat. Vlasnik ima pravo da u parnici trazi povracaj stvari ili novca dobijenog od prodaje stvari, i to do isteka roka zastarjelosti potrazivanja, koji tece od dana objavljivanja oglasa. Ispitivanje osumnjicenog Pojam, pravna priroda i vrste iskaza osumnjicenog Iskaz osumnjicenog je izjava koju on daje u tom svojstvu o krivicnom djelu koje mu se stavlja na teret i drugim pitanjima krivicne stvari koja je predmet sudenja. Iskaz osumnjicenog je, prije svega, sredstvo odbrane osumnjicenog, ali moze da posluzi i kao dokazno sredstvo (koje se uzima u obzir prilikom utvrdivanja cinjenica. Vaznost ispitivanja osumnjicenog proizlazi i iz cinjenice da se na tu radnju neposredno ili posredno odnosi vise odredaba Ustava BiH, kao i najvazniji izvori medunarodnog prava o ljudskim pravima (MPGPP i EKLJP). Iskaz osumnjicenog koristi se kao vazno sredstvo ne samo zbog toga sto u nekim slucajevima nikakvih drugih dokaza nema, vec i zbog toga sto moze korisno posluziti za provjeru vjerodostojnosti i istinitosti drugih dokaza. Krivicni postupak se ne moze odreci upotrebe iskaza osumnjicenog kao dokaznog sredstva, jer je osumnjicenom, kao neposrednom ucesniku dogadaja o kome se sudi, po pravilu, najbolje poznato da li je i kako djelo izvrseno. Drzava bi se mogla odreci iskaza osumnjicenog kao dokaznog sredstva u krivicnom postupku jedino ako bi tuzilac uvijek ili uglavnom raspolagao sa dovoljno drugih dokaza, pomocu kojih bi se sa sigurnoscu mogle utvrditi cinjenice koje se u krivicnom postupku utvrduju. U tom slucaju, osumnjiceni bi u krivicnom postupku imao polozaj isljucivo procesnog subjekta. Iskaz osumnjicenog moze biti dokazno sredstvo i kada ne sadrzi priznanje, jer se elementi dokaza obezbjeduju iz svih dijelova njegovog iskaza koji se odnose na cinjenice koje su predmet dokaza. Sve dokazne elemente iskaza osumnjicenog tuzilac je obavezan da provjerava drugim dokaznim sredstvima. U nasem krivicnom postupku osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze u krivicnoj stvari u kojoj odgovara imati svojstvo svjedoka, cak ni onda kada treba da pruzi obavjestenja o cinjenicama koje se odnose na treca lica. Jedno lice moze biti saslusano kao svjedok samo ako u toj krivicnoj stvari nema svojstvo osumnjicenog, odnosno optuzenog. Poseban znacaj ima priznanje (confessio) koje osumnjiceni moze dati u svom iskazu. Priznanje predstavlja izjavu kojom osumnjiceni tereti sebe za izvrsenje krivicnog djela, odnosno djelimicno ili potpuno prihvata navode optuzbe kojima se oznacava kao ucinilac. Priznanje je jedan od najspornijih dokaza u krivicnom postupku, prema kome u sudskoj praksi i nauci postoji dosta predrasuda i ekstremnih tumacenja. Na jednoj strani, priznanje se nekada precjenjivalo, smatralo se idealnim dokazom, kraljicom dokaza (regina probationum) i svi napori su bili usmjereni ka njegovom dobijanju, sto se smatralo ciljem dokazivanja. Na drugoj strani, usljed sudskih zabluda koje su uslovljene neistinitim priznanjima, ono se potpuno omalovazavalo. Kao i obicno, istina je negdje na sredini. Priznanje postoji ako osumnjiceni u cjelini ili djelimicno prihvata optuzbu. Priznanje osumnjicenog, shvaceno u uzem smislu, jeste potvrdivanje osumnjicenog da je ucinio krivicno djelo. Priznanje u sirem smislu je svaka izjava osumnjicenog da je istinita neka vazna cinjenica koja se tice njegove krivice, a za njega je nepovoljna. Priznanje osumnjicenog mora biti izricito. Znaci da nema precutnog priznanja. Priznanje, dalje, moze biti: a) vansudsko i sudsko, prema tome da li je dobijeno pred sudom u krivicnom postupku ili van postupka; pred tuziocem, policijom ili nekim sluzbenim ili privatnim licern. I jedno i

143

drugo priznanje ima dokaznu vrijednost koja se cijeni po slobodnom uvjerenju, a razlika je samo u tome sto je dokazivanje vansudskim priznanjem slozenije. b) Prosto i kvalifikovano. Prosto priznanje postoji kada osumnjiceni priznaje ono za sto se optuzuje, bez ikakvih ogranicenja. Kvalifikovano priznanje postoji kada osumnjiceni, priznajuci izvrsenje djela, istice u isto vrijeme okolnosti koje iskljucuju krivicno djelo ili krivicnu odgovornost ili je bar umanjuju c) Potpuno i nepotpuno (djelimicno), prema tome da li osumnjiceni priznaje sve navode iz tuzbe koji mu se stavljaju na teret ili samo neke, a druge odbija d) Sudskim priznanjem u uzem smislu smatra se priznanje dato pred sudijom, odnosno sudecim vijecem na glavnom pretresu, a sudskim priznanjem u sirem smislu - priznanje dato pred nekim drugim organom krivicnog postupka. Sudsko priznanje u sirem smislu je slozeno na isti nacin kao i vansudsko priznanjej e) Dobrovoljno i neizbjezno priznanje, prema tome da li se osumnjiceni slobodno odlucuje da prizna ili to cini pod uticajem vec otkrivenih cinjenica i okolnosti. Problemi u vezi s ispitom osumnjicenog Slozena pitanja ispita osumnjicenog proizilaze, prije svega, iz cinjenice da on najbolje zna cinjenice o djelu koje mu se stavlja na teret, ali i da osumnjiceni ima interes da ne govori istinu, ako je to za njega nepovoljno. To je problem (kako ga neki nazivaju) "osumnjicenog kao aktivnog dokaznog sredstva", gdje osumnjiceni aktivnim ucescem, davanjem iskaza (u prvom redu priznanja), omogucava saznavanje istine, pri cemu se javlja pitanje da li na danasnjem stepenu drustvenog razvoja treba koristiti saradnju osumnjicenog, na koji je nacin koristiti, koji se metodi mogu primijeniti da bi se osumnjiceni privolio na tu saradnju i kojim je sredstvima dopusteno savladivanje otpora toj saradnji (npr. predocavanje materijalnih dokaza, ukazivanje na protivrjecnosti, pozivanje na savjest i cast, drzanje u neizvjesnosti o prikupljenim dokazima). Rjesenje tog problema u inkvizitorskom postupku postizalo se primjenom prinude prema osumnjicenom radi iznudivanja priznanja (na indirektan nacin - zakletvom ili direktno - fizickim mucenjem, torturom). Mucenje je u to vrijeme bilo u krivicnom postupku pravno normirani nacin "istrazivanja istine" ili "nacin izmamljivanja istine" (modus eruendae veritas, modus eliciendae veritas). Osumnjiceni je mogao biti osuden samo na osnovu sopstvenog priznanja, sto u velikom broju slucajeva nije odrazavalo pravo stanje stvari. Osumnjiceni koji bi torturu izdrzao, oslobadao se, sto se desavalo izuzetno rijetko. Savremeni mjesoviti postupak iskljucuje prinudu nad osumnjicenim radi dobijanja priznanja i istinitog iskaza, uz prestanak njegove pravne obaveze davanja iskaza. Osumnjicenom je prepusteno da slobodno odluci da li ce dati iskaz, a ako to odluci, slobodan je u ocjeni da li ce govoriti istinu. Potreba za istinitim iskazom, odnosno priznanjem osumnjicenog sada je manja kod cinjenice da je prihvacena ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju sudije. Osumnjiceni koji se odluci na davanje iskaza nije obavezan na davanje istinitog iskaza, niti na polaganje zakletve na iskaz. Iz postavke da osumnjiceni koji iskazuje nije duzan govoriti istinu, pogresno je zakljuciti da on ima "pravo da laze“. Posto je sud obavezan da utvrdi istinu o cinjenicama na kojima ce zasnovati svoju odluku, niko ne moze imati pravo da ga svojim laznim iskazom dovodi u zabludu. Ako se od osumnjicenog, iz poznatih nam humanih razloga, ne zahtijeva da govori istinu i da prizna ako je kriv, to jos ne znaci da mu se time daje "pravo na laz". Njegova laz se u krivicnom postupku samo tolerise. Osumnjiceni koji je odbio da odgovara, moze kasnije - naknadno dati iskaz ili vec dati iskaz mijenjati, bez ikakve stete za sebe. Ako njegov iskaz sadrzi priznanje, moze ga poreci. Osumnjiceni ne odgovara za lazni iskaz ako je jedini nedostatak tog iskaza da se on ne slaze sa stvarnim stanjem stvari. On odgovara, medutim, za lazan iskaz koji sadrzi obiljezja nekog krivicnog djela. Krivicna djela koja bi osumnjiceni mogao da ucini svojim laznim iskazom jesu, uglavnom, razni vidovi krivicnog djela laznog prijavljivanja i jos neka. Forma i sadrzina ispita osumnjicenog

144

Osnovna pravila izvodenja radnje ispitivanja osumnjicenog uredena su zakonom. Odredeno je se da osumnjiceni vec na prvom ispitivanju: a) mora biti obavijesten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega; b) zatim mu se mora omoguciti da se izjasni o svim cinjenicama i dokazima koji ga terete i c) da iznese sve cinjenice i dokaze koji mu idu u korist. Osumnjiceni nije duzan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja. Tim se pravom osumnjiceni, odnosno optuzeni moze posluziti tokom cijelog postupka. Takode je propisana zabrana iznudivanja priznanja osumnjicenog, odnosno optuzenog ill bilo koje druge izjave od njega ill drugog lica koje ucestvuje u krivicnom postupku. Zakon izricito odreduje u kojim slucajevima nepravilnosti pri ispitivanju osumnjicenog, odnosno optuzenog imaju za posljedicu nevaljan dokaz na kojem se ne smije temeljiti sudska odluka. Ostale odredbe imaju znacenje posebnih pravila. Osim navedenih, na ispitivanje osumnjicenog, odnosno optuzenog odnose se neke druge procesne odredbe, kao sto su propisi o upotrebi jezika i prevodenju, o pomoci neukom lieu, pravu na branioca, pozivanju, pravu na citanju zapisnika, tehnickom snimanju radnje i dr. Zabranjeno je preduzimanje sile, prijetnje, prevare, narkotika ili davanje drugih sredstava koja uticu na volju osumnjicenog, odnosno optuzenog pri davanju iskaza. Ispitivanje osumnjicenog u istrazi vrsi tuzilac. Ispit je moguc u svako doba, danju i nocu i u sve dane. Ciljevi ispitivanja osumnjicenog su predocavanje okrivljenja i pruzanje mogucnosti za odbranu, kao i razjasnjavanje subjektivnih i objektivnih okolnosti krivicnog djela, kako bi se mogli potvrditi ili odbaciti osnovi sumnje protiv njega. Ukoliko tuzilac vise zna o osumnjicenom, utoliko ce biti u stanju da lakse i uspjesnije sprovede ispitivanje. Optimalno je, ako je moguce, da se prije ispitivanja osumnjicenog saslusaju svjedoci. Kada ima vise osumnjicenih, potrebno je pravilno odrediti redosljed njihovog ispitivanja, s ciljem da se iskazi prethodno saslusanih iskoriste pri saslusanju ostalih. Kad se osumnjiceni prvi put ispituje, pitace se za: 1) osnovne identifikacione podatke (ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojacko porodicno ime majke) 2) gdje je roden, gdje stanuje, za dan, mjesec i godinu rodenja, 3) koje je narodnosti i ciji je drzavljanin 4) jedinstveni maticni broj gradana drzavljanina BiH, 5) osnovne mikrosocijalne podatke (cime se zanima, kakve su mu porodicne prilike, je li pismen, kakve je skole zavrsio), 6) podatke o vojnoj sluzbi (da li je, gdje i kad sluzio vojsku, odnosno ima li cin rezervnog vojnog starjesine, vodi li se u vojnoj evidenciji i kod kojeg organa nadleznog za poslove odbrane, da li je odlikovan), 7) kakvog je imovnog stanja, 8) eventualni recidivizam (da je li, kad i zasto osudivan, je li i kad je izrecenu kaznu izdrzao), 9) eventualni procesni koneksitet (da li se protiv njega vodi postupak za koje drugo krivicno djelo), 10) ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik Odgovori na opsta pitanja uzimaju se samo prilikom prvog ispitivanja. Na kasnijim ispitima uzima se samo ime i prezime, a u pogledu ostalog, poziva se na zapisnik sa ranijeg ispitivanja. Tuzilac u okviru opstih pitanja ne uzima druge podatke, ali moze u toku samog ispita traziti i druge cinjenice koje imaju veze sa licnoscu osumnjicenog, koje smatra vaznim za krivicnu stvar. Tuzilac je duzan da provjeri tacnost odgovora osumnjicenog na opsta pitanja, ako na tim odgovorima namjerava da zasnuje koju postavku optuzbe. Osumnjiceni ce se pouciti da je duzan odazvati se pozivu i odmah saopstiti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boraviste, a upozorice se i na posljedice koje ce snositi ako po tome ne postupi. On slobodno moze da mijenja adrese (mjesta stanovanja u mjestu boravista), ali ako namjerava da promijeni boraviste, on o toj namjeri mora prethodno da obavijesti tuzioca. Saopstavanje o namjeri ne znaci istovremeno i pravo tuzioca da zabrani osumnjicenom

145

promjenu boravista, jer je on i u tome slobodan, ali je nuzno da tuzilac zna gdje je boraviste osumnjicenog. Na pocetku ispitivanja osumnjicenom ce se saopstiti za koje krivicno djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poucice se i o sljedecim pravima: a) Da nije duzan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja. lako nisu izricito predvideni, pravo na sutnju i pravo da se ne svjedoci protiv sebe spadaju u opstepriznate medunarodne standarde, koji su u srzi pravicnog postupka. Njihova svrha, izmedu ostalog, jeste da zastite optuzenog od nepravilne prinude od strane vlasti i na taj nacin doprinesu da se izbjegnu greske u dijeljenju pravde. Pravo da se ne svjedoci protiv sebe posebno podrazumijeva da bi optuzba u krivicnom postupku trebalo da dokaze svoje tvrdnje protiv optuzenog, bez upotrebe dokaza koji su pribavljeni upotrebom sile ili prinude da bi se slomila volja optuzenog. U ovom smislu, ovo pravo je tijesno vezano za pretpostavku nevinosti. Pravo na sutnju nije, medutim, apsolutno i Evropski sud za ljudska prava prihvata zakljucke izvedene iz sutnje. S druge strane, EKLJP ne sprecava policiju da uzima otiske prstiju, uzorke DNK, urina i krvi, cak koristeci i prinudu. b) Da maze uzeti branioca po svom izboru koji moze biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slucajevima predvidenim zakonom. Ova odredba ima nacelno znacenje za odbranu kao funkciju u krivicnom postupku u koju ulaze procesne radnje preduzete s ciljem da se utvrde cinjenice u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog, primijene zakonski i drugi propisi koji su povoljniji za osumnjicenog, odnosno optuzenog i postigne najpovoljnija odluka za njega. Zakon polazi od koncepcije ogranicenog slobodnog izbora branioca, koji mora biti advokat. c) Da se maze izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve cinjenice i dokaze koji mu idu u korist. Osumnjicenom se mora omoguciti da se: 1 1) izjasni o svim cinjenicama i dokazima koje ga terete 2) iznese sve cinjenice i dokaze koje mu sluze za odbranu To je sredisnja faza ispitivanja osumnjicenog. d) Da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je rijec o spisima i predmetima cije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Pravo na razmatranje spisa i razgledanje pribavljenih predmeta je u toku istrage vezano za cinjenicu da su oni u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog. Odredba je usmjerena ka obezbjedenju prava odbrane. Rijec je, prije svega, o pristupu spisu predmeta, sto je jedna od najvaznijih pretpostavki dobre odbrane. e) Da ima pravo na besplatne usluge prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja. Jezik postupka se utvrduje na osnovu jasnog i izricitog izjasnjenja osumnjicenog na kome jeziku hoce da se vodi postupak. Osumnjicenom se mora ukazati da jednom utvrden jezik postupka ne moze da se mijenja do pravnosnaznosti okoncanja postupka. Posto se osumnjiceni jasno i odredeno opredijeli za jezik postupka, mora se donijeti rjesenje kojim se utvrduje jezik postupka. Rjesenje se ne donosi posebno, vec se unosi u zapisnik o ispitivanju, uz potpis osumnjicenog. Pravo na besplatnu pomoc prevodioca primjenjuje se ne samo na usmene izjave date na rocistu nego i na spise slucaja i prethodni postupak koje osumnjiceni mora biti u mogucnosti da razumije ili koje treba prevesti na jezik suda - da bi se obezbijedilo pravicno sudenje. U svjetlu potrebe da pravo to garantovano bude prakticno i efikasno, obaveza nadleznih vlasti nije ogranicena samo na odredivanje prevodioca, nego, ako im se na to ukaze paznja, ona moze obuhvatati i izvjestan stepen naknadne kontrole kvaliteta prevoda koji je obezbijeden. U slucajevima kada je prevod neophodan (pisani, a ne usmeni), treba osigurati prevod proceduralnih dokumenata. Osumnjiceni se moze dobrovoljno odreci tih prava, ali njegovo ispitivanje ne moze zapoceti ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabiljezi pismeno i dok ne bude potpisana od strane osumnjicenog. Pored toga, osumnjiceni se ni pod kojim okolnostima ne moze odreci prava na prisustvo branioca ako je njegova odbrana obavezna. U slucaju fakultativne odbrane osumnjiceni se moze odreci branioca za prvo ispitivanje, ali to odricanje mora biti

146

dobrovoljno, jasno i izricito unijeto u zapisnik o ispitivanju osumnjicenog i ovjereno njegovim potpisom. Ako odricanje ne ispunjava sve navedene uslove, onda se na takvom iskazu ne moze zasnivati sudska odluka. U slucajevima obavezne odbrane, ni eventualno odricanje osumnjicenog od prisustva branioca prvom ispitivanju nema pravnog dejstva, a ispit osumnjicenog bez prisustva branioca je nistav. Zakonom se posebno regulisu situacije koje se odnose na dva slucaja odricanja osumnjicenog od prava koja mu pripadaju tokom ispitivanja. U prvom slucaju radi se o odricanju od branioca, a u drugom odricanju od prava da ne odgovara na postavljena pitanja. U slucaju da se osumnjiceni odrekao prava da uzme branioca, a kasnije izrazi zelju da ga uzme, ispitivanje ce se odmah prekinuti i ponovo ce se nastaviti kada osumnjiceni dobije branioca ili mu se branilac postavi ili ako osumnjiceni izrazi zelju da nastavi da odgovara na pitanja. Ako se osumnjiceni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja, mora mu se i u torn slucaju omoguciti da se izjasni o svim cinjenicama i dokazima koji mu idu u korist. Sankcija je u tome sto se na iskazu osumnjicenog tada ne moze zasnivati nijedna sudska odluka. Ako bi se presuda zasnivala na iskazu osumnjicenog koji je pribavljen nekom povredom iz stava 6, to bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivicnog postupka. Posto je u pitanju nacelno apsolutna povreda, to bi povlacilo ukidanje presude i ne postoji mogucnost konvalidacije (ukoliko se ocijeni da bi i bez tog ili tih iskaza bila donijeta ista presuda). Registrovanje iskaza osumnjicenog Registrovanje iskaza osumnjicenog predstavlja njegovo biljezenje koje, s jedne strane, odrazava tok i rezultat procesne radnje ispitivanja osumnjicenog, a, s druge strane, sluzi kao izvor podataka o onome sto je u vezi sa krivicnim dogadajem lice opazalo ili cinilo i pred tuziocem o tome saopstilo. Registrovanje je moguce u dva oblika: obavezno (u formi zapisnika) i po pravilu (snimanjem na audio Hi video traku). O svakom ispitivanju osumnjicenog sacinjava se zapisnik u koji se unose bitni dijelovi iskaza. Posto se bitni dijelovi iskaza osumnjicenog unose doslovno u zapisnik, onda je to pravi izvorni iskaz osumnjicenog, bez preoblikovanja i on, sa stanovista izvornosti, ima posebnu vrijednos. Treba doslovno unijeti sva saopstenja u pogledu dokaznih cinjenica. Nakon sto je zapisnik sacinjen, osumnjicenom ce se procitati zapisnik i predati njegova kopija. Klasicni, pisani zapisnik je, u nacelu, nedovoljan. Zato je zakon utvrdio obavezu da se ispitivanje osumnjicenog u pravilu snima na audio ili video traku. Da bi audio ili video traka ispitivanja osumnjicenog bila dokaz u krivicnom postupku, moraju biti ispostovana sva pravila utvrdena kao: a) da je osumnjiceni obavijesten na jeziku koji govori i razumije da se ispitivanje snima na audio ili video traku; b) u slucaju prekida ispitivanja, razlog i vrijeme prekida ce se naznaciti u snimku, kao i vrijeme nastavljanja i zakljucenja ispitivanja; c) na kraju ispitivanja osumnjiceni ce dobiti mogucnost da pojasni sve sto je rekao i da doda sve sto zeli; d) zapis s trake ce se prepisati nakon zavrsetka ispitivanja, a kopija prepisa urucice se osumnjicenom zajedno s kopijom snimljene trake ili, ako je koriscena aparatura za istovremeno pravljenje veceg broja snimaka, urucice mu se jedna od originalno snimljenih traka; e) posto se napravi kopija originalne trake u svrhu prepisa, originalno snimljena traka ili jedna od originalno snimljenih traka ce se zapecatiti u prisustvu osumnjicenog, s ovjerom potpisa organa krivicnog postupka i osumnjicenog U suprotnom ce se raditi o nezakonitom dokazu, odnosno o apsolutno bitnoj povredi odredaba krivicnog postupka, koja dovodi do ukidanja presude. Ocjena iskaza osumnjicenog

147

Iskazu osumnjicenog, posebno kada sadrzi priznanje, i u teoriji i u praksi pridavan je razlicit znacaj. Stavovi su se kretali od bezuslovne dokazne vrijednosti priznanja (conffesio est regina probationem) do odricanja svake njegove dokazne vrijednosti. U nasem zakonu, prema ovom pitanju zauzet je sljedeci stav: Iskaz osumnjicenog, i kada sadrzi priznanje, cijeni se kao i svaki drugi dokaz. Za tu ocjenu, kao i uopste ocjenu bilo kojeg dokaza u krivicnom postupku, nema pravnih razlika. Iskaz osumnjicenog moze biti pun dokaz ill nemati nikakve dokazne vrijednosti, tako da sud, s obzirom na cjelokupan dokazni materijal, moze osloboditi optuzenog koji je priznao, a osuditi optuzenog koji nije priznao. U praksi se najcesce ne vjeruje odricanju, a vjeruje priznanju, zato sto se polazi od cinjenice da niko normalan nece iskazivati na svoju stetu. Priznanja data dobrovoljno mogu biti i pogresna i lazna. Pogresna priznanja nastaju iz zablude o okolnostima slucaja ili zbog halucinacija, dok su uzroci laznih priznanja mnogobrojni - profesionalni optuzenici (za nagradu), maloljetnici da bi spasili od odgovornosti roditelje i obrnuto itd. Ako je priznanje optuzenog na glavnom pretresu potpuno i u skladu s ranije izvedemm dokazima, u dokaznom postupku izvesce se samo oni dokazi koji se odnose na odluku o krivicnopravnoj sankciji. Ovo zakonsko rjesenje prihvata ublazenu obavezu sudije, odnosno predsjednika vijeca u pogledu utvrdivanja istine, jer napusta princip potpunog utvrdivanja istine na glavnom pretresu. Naravno, priznanje optuzenog mora biti u skladu sa ranije izvedenim dokazima (najcesce se radi o dokazima optuzbe). Trazi se podudarnost priznanja optuzenog i optuzbe u bitnim elementima. Dakle, u slucaju priznanja optuzenog, glavni pretres, odnosno dokazni postupak se reducira samo na izvodenje dokaza koji se odnose na odluku o krivicnopravnoj sankciji i oslobada sud i tuzioca da izvode druge dokaze. Time se doprinosi i efikasnosti postupka, odnosno usteduje se na vremenu. Od priznanja krivnje, sporazuma o priznanju krivnje i kaznenog naloga novi model priznanja optuzenog na glavnom pretresu razlikuje se po tome sto kod priznanja dokazni postupak nije u potpunosti izostavljen. U slucaju priznanja najcesce se nece izvoditi dokazi odbrane, niti dokazi cije bi izvodenje mogao narediti sudija, odnosno vijece, kao ni dokazi koji se odnose na repliku i dupliku stranaki. Naime, priznanje se daje odmah nakon izvodenja dokaza optuzbe, da bi se uopste mogla primijeniti pomenuta zakonska odredba koja je kumulativnog karaktera (potpuno priznanje na glavnom pretresu i saglasnost sa prije izvedenim dokazima). Ipak, priznanje optuzenog na glavnom pretresu je fakultativan nacin racionalizacije krivicnog postupka, koji je uslovljen procesnim ponasanjem optuzenog i pozitivnom ocjenom suda u pogledu uskladenosti priznanja s prije izvedenim dokazima. Saslusanje svjedoka Pojam svjedoka i svjedockog iskaza Svjedocki iskaz je izjava lica koje nije glavni procesni subjekt, data sudiji u toku postupka o culnom opazanju neke cinjenice iz proslosti koja ima znacaja za konkretan predmet krivicnog postupka, u cilju dokazivanja te cinjenice. Cinjenice se mogu odnositi kako na izvrsenje krivicnog djela, tako i na licnost ucinioca i druge vazne okolnosti. Svjedok je lice koje u postupku, na poziv suda, daje takav iskaz. Saslusanje svjedoka je slozena radnja koja pretpostavlja poznavanje ne samo procesnih odredaba koje regulisu ovu materiju nego i kriminalisticke taktike i psihologije. Predmet svjedockog iskaza su culna opazanja neke cinjenice iz proslosti, vazne za krivicni postupak. Iskaz svjedoka (izjava) daje se, po pravilu, u usmenoj formi. Sama obavjestenja mogu da poticu iz neposrednog (vlastitog) opazanja ili iz posrednog saznanja. Saznanje svjedoka o cinjenici koja je predmet dokaza ne mora da bude neposredno. Svjedok moze da sazna cinjenicu i posredno preko drugog lica (svjedocenje po cuvenju), u kom slucaju on navodi izvor saznanja. Moze se svjedociti i o onome sto se prica i govori. Svjedocenje se odnosi na cinjenice iz proslosti, a sadasnje cinjenice sud utvrduje neposredno uvidajem, a

148

ako je za to potrebna odredena strucna sprema - vjestacenjem. Iskaz svjedoka ne obuhvata njegovo misljenje, stavove i zakljucke o predmetu svjedocenja. Iskaz svjedoka treba da bude dat u toku postupka, i to tuziocu, odnosno sudu. Saopstenja data drugim organima (ovlascenim sluzbenim licima, organima drzavne uprave ili drugim drzavnim organima), makar uzeta i u formi zapisnika, nisu iskazi svjedoka u smislu krivicnog postupka. Ovlascena sluzbena lica mogu radi izvrsenja svojih zadataka traziti potrebna obavjestenja od gradana i pozivati gradane, ali ih ne mogu saslusavati kao svjedoke, jer krivicni postupak u kome to svojstvo sticu jos nije zapocet. Svjedokom se postaje tek posto je iskaz dat tuziocu, odnosno sudu. Svjedok nije procesni subjekt i, po pravilu, nezainteresovan je za ishod postupka. Osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze u isto vrijeme biti i svjedok u procesu u kome se javlja kao osumnjiceni, odnosno optuzeni, ni na sopstveno trazenje, ni na inicijativu protivne stranke ili suda, ni pod zakletvom ni bez zakletve. Zbog toga, osumnjiceni, odnosno optuzeni, za razliku od svjedoka, nema obavezu da daje iskaz i da govori istinu. Osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze biti svjedok ni u stvari ostalih saoptuzenih koji jednovremeno odgovaraju s njim kao saizvrsioci ili saucesnici u istom djelu, jer bi to otezavalo njegovu odbranu i moglo dovesti do laznog svjedocenja. Sa ulogom svjedoka ne slaze se ni uloga drugih procesnih subjekata, pored osumnjicenog, odnosno optuzenog (tuzioca i sudije). Isto vrijedi i za zapisnicara i tumaca. Nije moguce, ni pravno ni tehnicki, da sudija bude svjedok u krivicnoj stvari koju sudi. Ako se dogodi da na glavnom pretresu sudija koji sudi mora biti saslusan kao svjedok, vrsi se zamjena sudije i tada pretres pocinje iznova. Kada je u pitanju tuzilac, zamjena je moguca, bez stete za sam postupak, na samom glavnom pretresu. Prava i duznosti svjedoka i sankcije za neizvrsavanje duznosti Prava svjedoka Svjedok ima pravo na naknadu putnih troskova i na naknadu za izgubljenu zaradu (danguba). Ne pripada mu nikakva nagrada za svjedocenje. lako to zakon izricito ne propisuje, on ima pravo na tretman dostojan covjeka i postovanje ljudske licnosti. Takode, ima pravo na zastitu od vrijedanja, prijetnji i napada. Tom pravu odgovara odgovarajuca duznost sudije, odnosno predsjednika vijeca koji ce upozoriti ili novcano kazniti ucesnika u postupku ili bilo koje drugo lice koja vrijeda, prijeti ili dovodi u opasnost bezbjednost svjedoka pred sudom. U slucaju novcanog kaznjavanja, primjenjuje i udaljenje iz sudnice. Ako se radi o ozbiljnoj prijetnji svjedoku, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce obavijestiti tuzioca - radi preduzimanja krivicnog gonjenja, o cemu se donosi odluka u svakom konkretnom slucaju. Isto tako, na prijedlog stranke ili branioca, sudija, odnosno predsjednik vijeca naredice policijskim organima preduzimanje mjera neophodnih za zastitu svjedoka. Ove mjere imaju za cilj potpunu zastitu svjedoka za vrijeme njegovog boravka u sudu prije davanja iskaza, za vrijeme davanja iskaza u sudnici i poslije svjedocenja - radi bezbjednog napustanja suda. Posebne mjere zastite svjedoka predvidene su zakonom o zastiti svjedoka pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka. Duznosti svjedoka Svjedocenje je opsta duznost svih lica, domacih i stranih drzavljana, koja borave na teritoriji BiH, ukoliko zakonom nisu oslobodena te obaveze. Obaveza se odnosi na sva lica, bez obzira na polozaj, funkciju, obrazovanje, inteligenciju, uzrast i bez obzira na to da li je u pitanju civilno ili vojno lice itd., a sve zbog toga sto je svjedocka funkcija u pravilu nezamjenjiva i predstavlja opstu gradansktj duznost. Zakon ne postavlja bilo kakve uslove u pogledu psihickog ili fizickog stanja licnosti svjedoka. Granica starosti prakticno se nalazi na liniji mogucnosti zdravog rasudivanja i sposobnosti

149

iskazivanja. Obavezi svjedocenja podlijezu i lica koja uzivaju imunitet, jer ih ovaj imunitet ne oslobada od te duznosti. Svjedok ima obavezu svjedocenja prema tuziocu, odnosno sudu, a duznost svjedocenja nastupa po odluci tuzioca, odnosno, suda. Svjedocenje obuhvata obavezu svjedoka da se odazove na poziv, zatim da obavijesti o krivicnom djelu, uciniocu i drugim vaznim okolnostima i da, ukoliko su za to ispunjeni uslovi - promisorno polozi zakletvu, odnosno da izjavu. Obaveza odazivanja pozivu Poziv za svjedocenje dostavlja tuzilac, odnosno sud. Svjedok je duzan da se odazove pozivu tuzioca, odnosno suda i da licno dode pred tuzioca, odnosno sud koji ga poziva. Odazivanje pozivu tuzioca, odnosno suda je duznost svakog lica koje se poziva kao svjedok, pa i onog kojeg zakon izricito iskljucuje ili oslobada od opste duznosti svjedocenja. Ako se radi o saslusanju svjedoka prilikom sudskog obezbjedenja dokaza ili na glavnom pretresu, poziv svjedoku dostavlja sud. Kada je u pitanju maloljetno lice koje nije navrsilo 16 godina zivota, poziv za saslusanje kao svjedoku dostavlja mu se preko roditelja ili zakonskog zastupnika, osim ako to nije moguce zbog potrebe da se hitno postupa ili zbog drugih okolnosti. Ovakvo odstupanje u pogledu redovnog (posrednog) nacina dostavljanja treba vrlo restriktivno primjenjivati i to samo onda kada je to neophodno potrebno. Osim prijema poziva, roditelji, odnosno zakonski zastupnici nemaju druge obaveze. Kao svjedoci pozivaju se lica za koja je vjerovatno da ce moci dati obavjestenja o krivicnom djelu, uciniocu i o drugim vaznim okolnostima, o cemu odlucuje organ koji vodi postupak. Duznost odazivanja pozivu postoji pod pretpostavkom da je dolazak pred tuzioca, odnosno sud moguc. Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili teskih tjelesnih mana ne mogu odazvati pozivu, mogu se saslusati u svom stanu, bolnici ili na drugom mjestu. Obaveza davanja iskaza Lice pozvano kao svjedok duzno je dati iskaz, ako u zakonu nije drukcije odredeno, i dati ga istinito. U svom iskazu svjedok mora da izlozi sve sto mu je o predmetu poznato, tj. da nista sto zna o toj stvari ne precuti, a zatim ce mu se postavljati pitanja radi provjeravanja, dopune i razjasnjenja. Svjedoku se postavljaju pitanja ad personam i ad rem. Svjedok ce se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o cemu svjedoci. Svjedok je ispunio svoju obavezu davanja iskaza i onda kada izjavi da o onome o cemu se pita ne zna nista. Obaveza davanja iskaza obuhvata i obavezu suocenja sa drugim svjedokom ili osumnjicenim, odnosno optuzenim i obavezu prepoznavanja lica i stvari. Obaveza polaganja zakletve, odnosno davanja izjave U zakonu je zakletva svjedoka, odnosno davanje izjave predvideno samo kao mogucnost (sud moze zahtijevati od svjedoka da prije svjedocenja polozi zakletvu, odnosno da izjavu), koju sud koristi kada smatra da ce se na taj nacin dobiti istinitiji iskaz. Kada sud odluci da zakletvi, odnosno izjavi ima mjesta, svjedok je duzan da je polozi, ali nije predvidena posebna sankcija za njeno odbijanje. Zakletva, odnosno izjava se izuzetno moze dati i prije glavnog pretresa, i to samo ako postoji bojazan da svjedok zbog bolesti ili zbog drugih razloga nece moci doci na glavni pretresu. lako je u zakonu postavljena kao obavezna i promisorna, zakletva, odnosno izjava je u nekim slucajevima iskljucena zakonom. Ne smiju se zaklinjati, odnosno davati izjavu lica koja nisu punoljetna u casu saslusanja, ni lica za koja je dokazano ili za koja postoji osnovana sumnja da su izvrsila krivicno djelo ili ucestvovala u krivicnom djelu zbog koga se saslusavaju ili zbog dusevnog stanja ne mogu da shvate znacaj zakletve, odnosno izjave. Za maloljetnika je zakletva, odnosno izjava iskljucena zbog nemogucnosti da shvati znacaj zakletve, odnosno izjave, kao i zbog cinjenice da bi to na njega moglo stetno uticati.

150

Sankcije za nevrsenje svjedockih duznosti Prema svjedoku koji, bez opravdanog razloga, ne ispunjava svoje duznosti, primjenjuju se mjere ciji je cilj da se on prinudi da uredno i blagovremeno pristupa procesnim radnjama. Ako se svjedok ne odazove pozivu, niti svoj izostanak opravda, sud moze izreci novcanu kaznu do 5.000 KM ili narediti prinudno dovodenje. Obje sankcije su fakultativne, a mogu se odrediti alternativno ili zbirno. Novcana kazna se ne mora izreci, a umjesto privodenja, nedosavsem svjedoku se moze poslati novi poziv. Osim toga, svjedok je duzan da naknadi troskove svog dovodenja, odlaganja istrazne radnje ili glavnog pretresa i druge troskove postupka koje je prouzrokovao svojom krivicom. Rjesenje o novcanom kaznjavanju svjedoka i naredbu o njegovom privodenju u toku istrage donosi sudija za prethodni postupak. Izuzetno, naredbu moze izdati i tuzilac ukoliko uredno pozvani svjedok ne dode, a svoj izostanak ne opravda, s tim da ovu naredbu mora odobriti sudija za prethodni postupak u roku od 24 sata od izdavanja naredbe. Na glavnom pretresu rjesenje o kaznjavanju svjedoka i naredbu o njegovom privodenju donosi sudija, odnosno predsjednik vijeca. Naredbu za dovodenje svjedoka izvrsava sudska policija. Predvidena je mogucnost novcanog kaznjavanja do 30.000 KM svjedoka koji odbije da svjedoci. Za takvo novcano kaznjavanje potrebno je da su ispunjeni sljedeci uslovi: 1) da ne postoji neki zakonski osnov zbog koje svjedok moze odbiti svjedocenje, 2) da je svjedok upozoren na posljedice neopravdanog odbijanja da svjedoci i 3) da je tuzilac stavio prijedlog za novcano kaznjavanje svjedoka. O zalbi protiv rjesenja kojim je izrecena novcana kazna odlucuje uvijek vijece. Ne smatra se da odbija svjedocenje onaj koji izjavljuje da o predmetu saslusanja ne zna nista. Sankcije za odbijanje svjedocenja ne dolaze u obzir ni kada svjedok odbija iskaz, s pozivom zakonski osnov da se neko ne moze saslusati kao svjedok ili na oslobodenje od duznosti svjedocenja. Nesposobnost za svjedocenje i odbijanje svjedocenja U pozitivnim pravima neka lica se smatraju nesposobnim da budu svjedoci u krivicnom postupku, tako da od njih ne mogu biti uzimani svjedocki iskazi ni onda kada oni zele da ih daju. Ta ustanova procesnog prava naziva se iskljucenjem svjedoka zbog nesposobnosti. Na drugoj strani, nekim kategorijama lica priznaje se pravo da odbiju svjedocenje. Pored toga, moguce je pravo svjedoka da ne odgovora na pojedina pitanja. Iskljucenje svjedoka zbog nesposobnosti Posto je prihvaceno nacelo ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju suda, pravilo je da svako sposoban u krivicnom postupku moze biti svjedok. U nekim slucajevima, medutim, krivicno procesno pravo iskljucuje neka lica od svjedocenja, a to se zasniva na nesposobnosti odredenih lica da vrse svjedocku duznost u bilo kom procesu (apsolutno nesposobni svjedoci) ili na nesposobnosti da se kao svjedoci pojave u pojedinom krivicnom predmetu (relativno nesposobni svjedoci). Apsolutna nesposobnost svjedoka moze se zasnivati na njihovim nedostacima (fizickim, dusevnim ili moralnim), kojih ne smije biti da bi svjedok mogao zapaziti cinjenice i izloziti ih organu koji ga saslusava, odnosno da bi se njegovom iskazu mogla pokloniti vjerodostojnost. Relativna nesposobnost svjedoka (konkretno iskljucenje svjedoka) zasniva se na cinjenici da se iskaz jednog lica, apstraktno sposobnog da bude svjedok u jednoj krivicnoj stvari, pokazuje u konkretnom slucaju stetan za opste interese, ili je istupanje takvog lica kao svjedoka inkompatibilno sa funkcijom koju ono vrsi u odnosnom procesu. Slucajevi apsolutne nesopsobnosti svjedoka propisuju se zakonom, a relativna nesposobnost se podrazumijeva ili je izricito predvidena u zakonu Apsolutna nesposobnost za svjedocenje

151

Zakon ne iskljucuje lica nijedne kategorije kao apsolutno nesposobna da budu svjedoci. Svjedok moze biti svako lice, bez obzira na uzrast, dusevno stanje, fizicke nedostatke ltd, kao sto su djeca, dusevno oboljela lica, starci, gluvi, gluvonijemi, pijani i si. Sud moze odbiti da saslusa ovakva lica kao svjedoke, ali ne po osnovu zakonske zabrane njihovog saslusavanja kao svjedoka, vec zbog cinjenice da se kao svjedoci saslusavaju samo ona lica za koja je vjerovatno da ce biti u stanju da pruze u postupku korisne podatke o predmetu sudenja. S obzirom na to da se radi o faktickom pitanju, tuzilac, odnosno sud ga u svakom konkretnom slucaju rjesava posebno. Tuzilac, odnosno sud ce, naravno, bez obzira na to sto formalno iskljucenje u zakonu ne postoji, odbiti saslusanje kao svjedoka lica za koja je potpuno izvjesno da, s obzirom na stanje u kome se nalaze, ne mogu pruziti korisne podatke, ili je njihovo saslusanje, polazeci od tog stanja, nemoguce. Relativna nesposobnost svjedoka U ovom slucaju radi se o licima apsolutno sposobnim za svjedocenje, ali koja ne mogu biti saslusana u konkretnom krivicnom postupku, iako bi mogla dati korisna obavjestenja o krivicnom djelu, uciniocu i drugim relevantnim okolnostima slucaja. Relativno nesposobni svjedoci se, prema tome, ne mogu pojaviti kao svjedoci u konkretnom postupku, ali mogu u svim ostalim postupcima. Tu dolaze lica za koja se podrazumijeva da su relativno nesposobna kao svjedoci i lica koja su izricito zakonom iskljucena kao svjedoci. Lica koja se podrazumijevaju iskljucenim kao svjedoci. Iako ne postoji izricita zakonska odredba, podrazumijeva se da su iskljucena kao svjedoci lica koja u konkretnom postupku imaju neku drugu procesnu funkciju. Ovo iskljucenje ima osnov u razlozima neslaganja (inkompatibiliteta) funkcije svjedoka i funkcije (polozaja) koju to lice ima u odredenom procesu. Funkcija procesnih subjekata (sudije, tuzioca i osumnjicenog, odnosno optuzenog) u odredenoj krivicnoj stvari nespojiva je sa funkcijom svjedoka u istoj krivicnoj stvari, a to vazi i za zapisnicara i tumaca, odnosno i za vjestaka. Sudija ne moze vrsiti sudijske duznosti i rnora biti izuzet ako je u istom krivicnom predmetu saslusan kao svjedok. To vazi i za tuzioca i lica koja su na osnovu zakona ovlascena da ga zastupaju u postupku, zapisnicare, tumace i strucna lica. Ako sudija i tuzilac imaju saznanja vazna za postupak, mogu biti svjedoci samo ako prestanu vrsiti ulogu sudije, odnosno tuzioca, kada na njihovo mjesto dolaze druga lica, a oni se saslusavaju. Na glavnom pretresu to pitanje se rjesava zamjenom sudije, s tim sto pretres pocinje od pocetka. Kada je u pitanju tuzilac, njegova zamjena se moze (bez steta za tok postupka) izvrsiti na samom glavnom pretresu. Lica po zakonu izricito iskljucena kao svjedoci. Ta lica su: a) lica koja bi svojim iskazom povrijedila duznost cuvanja drzavne, vojne ili sluzbene tajne, dok ih nadlezni organ ne oslobodi te duznosti; b) branilac osumnjicenog, odnosno optuzenog u pogledu cinjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branioca; c) lice koje bi svojim iskazom povrijedilo duznost cuvanja profesionalne tajne (vjerski sluzbenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zastite izvora informacija, advokat, biljeznik, Ijekar, babica i dr.), osim ako je oslobodeno te duznosti posebnim propisom ili izjavom lica u ciju je korist ustanovljeno cuvanje tajne; d) maloljetno lice koje s obzirom na uzrast i dusevnu razvijenost nije sposobno shvatiti znacaj prava da ne mora svjedociti Ovakva lica ne mogu se saslusavati ni kada sama pristanu da svjedoce, niti ona sama mogu svjedociti ako to tuzilac, odnosno sud od njih trazi. Na njihovim iskazima ne moze se zasnivati sudska odluka. Medutim, i lica koja se ne mogu saslusati kao svjedoci moraju se odazvati pozivu. Jedan od osnova iskljucenja od duznosti svjedocenja jeste duznost cuvanja drzavne tajne, vojne tajne ili sluzbene tajne. Ukoliko je neizvjesno da li se radi o drzavnoj, vojnoj ili sluzbenoj tajni, treba pribaviti misljenje od organa koji je odredio tajnost tih podataka. Isto

152

tako, ako je to moguce, od tog organa treba zatraziti oslobadanje svjedoka od duznosti cuvanja tajne. Zabrana braniocu osumnjicenog, odnosno optuzenog da se saslusava kao svjedok u pogledu cinjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branioca, ustanovljena je u interesu slobode odbrane. Izmedu osumnjicenog, odnosno optuzenog i njegovog branioca mora postojati apsolutno povjerenje, koga ne bi bilo kada osumnjiceni, odnosno optuzeni ne bi znao da je branioca izricito zabranjeno ispitati kao svjedoka odnosno optuzenog o onome sto mu je osumnjiceni, odnosno optuzeni povjerio. Branilac se moze, medutim, saslusavati o okolnostima koje mu nisu postale poznate "u svojstvu branioca", ali tada prestaje biti branilac. Zabrana svjedocenja vazi i poslije prestanka branilacke duznosti. Kada bi se suprotno tumacilo postojanje apsolutne zabrane svjedocenja branioca u pogledu cinjenica koje su mu postale poznate kao braniocu, to bi moglo imati za posljedicu izigravanje ove zakonske odredbe, tako sto bi branilac otkazao punomoc ili u slucaju postavljenja trazio da bude razrijesen, a onda dao svjedocki iskaz. Pravilo je da se maloljetno lice, koje, s obzirom na uzrast i dusevnu razvijenost, nije sposobno da shvati znacaj prava ne mora svjedociti, ne moze se saslusati kao svjedok. Maloljetnik je tada relativno nesposoban svjedok. Odbijanje svjedocenja Kao izuzetak od opsteg pravila da je svjedocenje opsta duznost svih gradana, zakon ostavlja na volju gradanima da sami slobodno odluce da li ce svjedociti. Lica koja mogu odbiti svjedocenje uzivaju blagodet, privilegiju da uskrate davanje iskaza. Oslobodena su duznosti svjedocenja, odnosno svjedocenje mogu odbiti lijedeca lica: 1) bracni, odnosno vanbracni drug osumnjicenog, odnosno optuzenog, 2) roditelj ili dijete, usvojilac ill usvojenik osumnjicenog odnosno optuzenog U svakom konkretnom slucaju organ koji vodi postupak treba po sluzbenoj duznosti provjeriti da li se radi o licu koje spada u ovu kategoriju svjedoka. Ova ustanova uvedena je jer se poslo od polozaja koji bi neka lica imala u krivicnom postupku ako bi bila svjedoci. To se, iz humanih razloga, od takvog lica ne zahtijeva, jer se ono ne zeli siliti da u datom slucaju svojim iskazom nanese stetu optuzenom sa kojim je u tako bliskom odnosu. Pored toga, postavlja se i pitanje stvarne dokazne vrijednosti iskaza ovih lica. Zakonsko pravo da se odbije svjedocenje ne moze se koristiti djelimicno ili nepotpuno. Odbijanje svjedocenja je mogucnost koja se ne mora koristiti. Ako je neko ne koristi, on ima obaveze redovnog svjedoka (mora dati potpun i istinit iskaz, a za lazno svjedocenje odgovara krivicno). Lice koje ima osnova da uskrati svjedocenje prema jednom od osumnjicenih, odnosno optuzenih, oslobodeno je duznosti svjedocenja i prema ostalim osumnjicenim, odnosno optuzenim, ako se njegov iskaz prema prirodi stvari ne moze ograniciti samo na ostale osumnjicene, odnosno optuzene. Medutim, niko ne moze biti osloboden od duznosti da svjedoci o okolnostima potrebnim za ocjenjivanje dusevne razvijenosti maloljetnika, upoznavanje njegove licnosti i prilika u kojima zivi. U pogledu drugih okolnosti (koje se ticu krivicnog djela) i u postupku prema maloljetnicima postoji oslobodenje od duznosti svjedocenja. Od duznosti svjedocenja oslobodena su samo lica koja su u odredenom odnosu sa osumnjicenim, odnosno optuzenim, a ne i sa tuziocem ili ostecenim. Organ koji vodi krivicni postupak duzan je da upozori lica oslobodena duznosti svjedocenja, prije njihovog saslusanja ili cim sazna za njihov odnos prema osumnjicenom odnosno optuzenom, da ne moraju svjedociti, a upozorenje i odgovor se unose u zapisnik. Ako je kao svjedok saslusano lice koje moze odbiti svjedocenje ili je saslusano lice koje nije upozoreno da moze odbiti svjedocenje ili to upozorenje nije uneseno u zapisnik - na takvom iskazu se ne moze zasnivati sudska odluka. Ako nije upozoreno da ne mora svjedociti, lice koje je oslobodeno duznosti svjedocenja ne moze uciniti krivicno djelo davanja laznog iskaza. Svjedok koji moze odbiti svjedocenje samostalno odlucuje da li ce svjedociti, bez obaveze da obrazlozi svoj stav. Odbijanje ovog svjedoka da svjedoci ne moze proizvoditi nikakve stetne

153

posljedice za osumnjicenog, odnosno optuzenog. Osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze zahtijevati od privilegovanog svjedoka da svjedoci ili ne svjedoci, a niti taj svjedok treba obrazlagati svoju odluku vezanu za to pravo. I sama odluka da se svjedoci nije neopoziva, tako da lice koje je pristalo da svjedoci, moze kasnije odustati i obrnuto. Odluku da ne svjedoci svjedok moze donijeti sve do saslusanja na glavnom pretresu, a odbijanje iskaza povuci do kraja glavnog pretresa. Pravo svjedoka da ne odgovora na pojedina pitanja Ustanovu prava svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja moze koristiti svaki svjedok, a ona se odnosi samo na dio iskaza koji daje svjedok u postupku. Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izlozio krivicnom gonjenju. Treba naglasiti da zakon ne zabranjuje organu postupka da postavlja svjedoku i takva pitanja na koja bi odgovori izlozili svjedoka krivicnom gonjenju, vec samo daje svjedoku ovlascenje da na takva pitanja uskrati odgovor. Opravdanost razloga za uskracivanje odgovora u istrazi ocjenjuje tuzilac, a u toku glavnog pretresa sud. Ako oni ocijene da svjedok nema pravo da se koristi ovom beneficijom, svjedok se ne moze na to zaliti. Ovo dalje znaci da u torn slucaju svjedok mora odgovarati na postavljena pitanja, a ako to odbije - moze biti novcano kaznjen. Postoji mogucnost da svjedok, ipak, odgovara i na takva tzv. samooptuzujuca pitanja, i to ukoliko mu se da imunitet. Imunitet se daje odlukom tuzioca, a svjedok koji je dobio imunitet i koji je svjedocio, nece se krivicno goniti, osim ako je dao lazni iskaz. Koriscenje ove procesne ustanove u istrazi podrazumijeva da tuzilac odstupi od nacela legaliteta i da na osnovu svoje procjene svjedoku da tzv. tajni imunitet, a da za uzvrat od njega dobije odredene informacije ili da svjedok pristane da na drugi nacin saraduje sa tuziocem. Na glavnom pretresu je slicna situacija, s tim sto nakon procjene suda da svjedok ima pravo da uskrati odgovore na pitanja, tuzilac moze, pod istim uslovima kao i u istrazi, svjedoku dati tzv. javni imunitet. U oba slucaja, bilo da se radi o istrazi ili glavnom pretresu, tuzilac obavezno donosi odluku o imunitetu, koja treba sadrzavati uslove pod kojima se daje imunitet. S obzirom na ozbiljnost ove procesne ustanove i potrebu da se svjedoku obezbijede garancije da nakon sto on ispuni svoje obaveze nece biti krivicno gonjen, utvrdeno je da se odlukom suda moze svjedoku, za vrijeme trajanja saslusanja, odrediti advokat za savjetnika. Za postavljanje savjetnika svjedoku potrebno je da se ispune dva kumulativna uslova: 1) da je ocito da sam svjedok nije u stanju da koristi svoja prava za vrijeme saslusanja i 2) ako njegovi interesi ne mogu biti zasticeni na drugi nacin Postupak pri dokazivanju svjedocima I postupak dokazivanja svjedocima (kao i svaki dokazni postupak) sastoji se iz tri faze: 1) nastupanje svjedoka, 2) izvodenje dokaza svjedocima (saslusanje svjedoka) i 3) ocjena iskaza svjedoka Nastupanje svjedoka Kao svjedoci pozivaju se lica za koja je vjerovatno da ce modi da daju obavjestenja o krivicnom djelu i uciniocu i o drugim vaznim okolnostima. Koji ce svjedoci biti pozvani u postupak i u kom broju, odlucuju stranke i sud. Opsta pravila o nastupanju dokaza vaze i za nastupanje dokaza svjedocima, ali se svjedok moze i sam javiti organu koii vodi postupak. Izvodenje dokaza svjedocima Iskaz svjedoka pribavlja se njegovim saslusanjen. Propisana je duznost svjedoka da odgovore daje usmeno, ali to nije moguce primijeniti na nijeme i gluhonijeme svjedoke, pa je propisan nacin saslusanja te kategorije svjedoka. Prije samog saslusanja svjedok se upozorava na svoju osnovnu duznost i neka svoja prava. On se prethodno opominje:

154

1) da je duzan govoriti istinu, 2) da ne smije nista precutati 3) upozorava se da davanje laznog iskaza predstavlja krivicno djelo Sva ova upozorenja moraju biti unesena u zapisnik, kako bi se naknadno u slucaju potrebe moglo provjeriti da li su data. Nakon sto je svjedok upoznat sa svojom osnovnom duznoscu i posljedicama njenog krsenja, od njega se uzimaju njegovi osnovni podaci, kao i podaci koji se odnose na prirodu i vrstu njegovog odnosa sa osumnjicenim, odnosno optuzenim. Svjedoku se prvo postavljaju pitanja ad personam, a onda ad rem. On se pita za ime i prezime, ime oca ili majke, zanimanje, boraviste, mjesto i godinu rodenja i njegov odnos s osumnjicenim, odnosno optuzenim i ostecenim. Sud ne moze povecati broj ovih pitanja, ali ih moze postaviti kasnije u toku saslusanja. Na opsta pitanja moraju dati odgovor i lica koja mogu odbiti svjedocenje. Svjedok ce se upozoriti da je duzan da o promjeni adrese ili boravista obavijestiti sud. Poslije opstih pitanja, svjedok se poziva da iznese sve sto mu je o predmetu poznato, a zatim ce mu se postavljati pitanja radi provjeravanja, dopune i razjasnjenja. Iskaz treba da je spontan i da se razvija slobodno, svjedoci treba da se saslusavaju, a ne ispituju. Postavljanje tih pitanja ima cilj da se iskaz upotpuni i da se otklone protivrjecnosti i nejasnoce u iskazu - ako ih ima. Prilikom saslusanja svjedoka nije dopusteno sluziti se obmanom niti postavljati takva pitanja u kojima je vec sadrzano kako bi trebalo odgovoriti (tzv. sugestivna pitanja). Za razliku od ovog nacina ispitivanja svjedoka koji se primjenjuje u toku istrage, njihovo ispitivanje na glavnom pretresu ima sve elemente kontradiktornosti. Svjedok ce se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o cemu svjedoci. Ako se njihovi iskazi ne slazu u pogledu vaznih cinjenica, svjedoci se mogu suoci. Suoceni ce se o svakoj okolnosti, o kojoj se njihovi iskazi medusobno ne slazu, ponaosob saslusati i njihov odgovor unijeti u zapisnik a istovremeno se mogu suociti samo dva svjedoka. Osteceni koji se saslusava kao svjedok pitace se da li zeli da u krivicnom postupku ostvaruje imovinskopravni zahtjev. Od svjedoka se moze traziti i da prepozna pojedina lica ili pojedine predmete. Na saslusanje ostecenog - zrtve krivicnog djela odnosi se i odredba prema kojoj je zabranjeno takvo lice ispitivati o njegovom seksualnom zivotu prije ucinjenog krivicnog djela, ako je takvo ispitivanje obavljeno - na takvom iskazu ne moze se zasnivati sudska odluka. Time se izbjegava stigmatizacija ostecenog u javnosti i umanjuje mogucnost njegove sposobnosti davanja manje kvalitetnog iskaza, sto bi onda imalo teske dokazne posljedice. Posebne teskoce zadaje saslusanje maloljetnih svjedoka, posebno djece, ne samo zbog sadrzine iskaza, vec i iz cisto proceduralnih razloga (neiskustvo sudija u radu sa djecom, zbunjenost maloljetnika zbog dolaska u sudske prostorije itd). Zato je propisano da ce se prilikom saslusanja maloljetnog lica, narocito ako je ono osteceno krivicnim djelom, postupiti obazrivo, da saslusanje ne bi stetno uticalo na psihicko stanje maloljetnika. Ako je to potrebno, saslusanje maloljetnog lica obavice se uz pomoc pedagoga ili drugog strucnog lica. S obzirom na zivotnu dob, tjelesno i dusevno stanje ili druge opravdane interese, svjedok se moze saslusati putem tchnickih uredaja za prenos slike i zvuka (audio - video link) na nacin da mu stranke i branilac mogu postavljati pitanja bez prisustva u prostoriji gdje se svjedok nalazi, a za potrebe takvog ispitivanja moze se odrediti strucno lice. Rijec je o tzv. video konferencijskim vezama, kod kojih se za vrijeme obavljanja saslusanja svjedok nalazi u posebnoj prostoriji odvojenoj od prostorije u kojoj se nalaze sudija, odnosno vijece, stranke i branilac, koji mogu postavljati pitanja svjedoku. Time se fizicki odstupa od nacela neposrednosti, ali sustinski, pa i u krivicnopocesnom smislu se ono postuje, jer se saslusanje ostvaruje putem tehnicke veze, tokom samog sudenja, a svi ucesnici postupka, koji imaju to pravo, mogu da ostvare onu vrstu procesne komunikacije sa svjedokom ili ostecenim, koja je i inace moguca kada ta lica daju iskaz dok su fizicki prisutna u sudnici.

155

Kao razlozi za odredivanje ovakvog nacina saslusanja svjedoka navode se zivotna dob svjedoka, njegovo tjelesno i dusevno stanje, ali i postojanje drugih opravdanih interesa. Odredba ne navodi koji su to opravdani interesi, ali je sigurno da ce to biti neke situacije kada treba saslusati neko dijete, maloljetno lice, svjedoka - zrtvu krivicnog djela i si., sto ce zavisiti od procjene konkretnih okolnosti. Na taj nacin se sprecava sekundarna viktimizacija ovih i nekih drugih posebno osjetljivih kategorija ostecenih svjedoka, kao sto su zrtve seksualnih delikata, ali i uopste zastita od mogucih psihickih trauma davanja iskaza u sudnici u prisustvu optuzenog i drugih ucesnika postupka, sto cesto dovodi do tzv. forenzicke zbunjenosti svjedoka, te umanjuje dokazni kredibilitet njegovog iskaza. Zakon dozvoljava mogucnost da se saslusanje svjedoka moze snimati audio-vizuelnim sredstvima u svim fazama postupka. Za potrebe takvog snimanja moze se odrediti strucno lice koje poznaje tehniku upotrebe audio-vizuelnih sredstava. Snimanje saslusanja audiovizuelnim sredstvima je, medutim, obligatorno ukoliko se radi o saslusanju maloljetnih lica koja nisu navrsila 16 godina zivota i koja su ostecena krivicnim djelom. Obavezno je i audiovizuelno snimanje saslusanja svjedoka ako postoji osnov za bojazan da se on nece moci saslusati na glavnom pretresu (npr. tesko bolestan svjedok). Ocjena iskaza svjedoka Iskaz svjedoka je u praksi najcesi dokaz u krivicnom postupku, ali je ocjena dokazne vrijednosti svjedockog iskaza najteza od svih ocjena dokazne vrijednosti radnji dokazivanja. Procjena da ce novi tehnicki dokazi za utvrdivanje cinjenica zamijeniti subjektivne iskaze svjedoka, pokazala se nerealnom, jer su oni ograniceni samo na odredene slucajeve. Kod takvog stanja stvari, ostalo je jedino da se koriscenje svjedoka i ocjena vrijednosti njihovih iskaza postave tako da se uoceni nedostaci otklone ili svedu na sto manju mjeru, sto zavisi od tuzioca, odnosno sudije, koji treba, najprije, da pravilno culno primi iskaz svjedoka, a zatim da ocijeni njegovu vrijednost. To otezava rad tuzioca, odnosno sudije i pretpostavlja da, osim pravnih znanja, on poznaje i psihologiju i logiku. Osnovni problem pri ocjeni iskaza svjedoka jeste utvrditi u kojoj mjeri se izjava svjedoka o cinjenicama podudara sa stvarnim stanjem. Najveci broj svjedoka koji su vidjeli neki kriminalni dogadaj poticu iz kruga poznanika optuzenog ill ostecenog, prijatelja i rodaka od kojih je a priori tesko ocekivati potpun i pouzdan iskaz. I oni koji to nisu, cesto ne mogu dati takav iskaz, barem iz cetiri razloga: • zbog pogresaka u zapazanju (krivicno djelo je obicno nenadan i nasilni dogadaj, psihofizicko stanje nekog lica je takvo da ono nema dobre osjecaje i si.); • zbog nedostataka u sjecanju (nastupio je npr. potpuni zaborav, tzv. lazno sjecanje); • zbog pogresaka u imaginaciji (ljudi su skloni, pogotovo pred autoritetom vlasti, konfabulirati, mijenjati ili dopunjavati podatke iz sjecanja - da stvore Ijepsi dojam, da se prave vaznim itd.), kao i zbog pogresaka u rasudivanju (pogresna tumacenja podataka, nedostatak autokritike ili pretjeranost u njoj itd.). Osim istinitog iskaza (kada postoji podudarnost izmedu iskaza i realnosti cinjenica), postoje i lazan i pogresan iskaz. Iskaz je pogresan kada postoji nepodudaranje iskaza svjedoka sa realnoscu iz razloga koji su van volje i svijesti svjedoka. Pogresan iskaz moze nastati zbog gresaka prilikom primanja utisaka (greske u percepciji) i njihovog pamcenja, kao i zbog izlaganja onoga sto je svjedok primio (greske u reprodukovanju). Nepodudaranje iskaza svjedoka sa realnoscu moze da nastupi iz razloga koji zavise od volje i svijesti svjedoka, i tada je iskaz lazan. Cilj ovog iskaza je da tuzioca, odnosno sud dovede u zabludu, a moze poteci iz raznih motiva: licni interes, strah, ravnodusnost, zelja da se odrzi dobar odnos sa osumnjicenim, odnosno optuzenim i njegovom porodicom itd. Za samu krivicnu stvar koja se sudi nema poseban znacaj da li je iskaz svjedoka pogresan ili lazan, osim sto se za lazan iskaz svjedok moze krivicno goniti. Ipak, to razlikovanje moze da bude vazno za sam postupak saslusanja svjedoka: svjedok koji iskazuje pogresno, moze se daljim ispitivanjem ispraviti. Kriticku ocjenu iskaza svjedoka u pravcu pogresnosti i laznosti vrsi tuzilac, odnosno sudija, ciji je zadatak da prvo utvrdi da li je iskaz iskren ili lazan, a poslije toga da li je tacan ili pogresan.

156

Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka tuzilac, odnosno sudija mora uzeti u obzir vise elemenata, koji se cijene subjektivno i objektivno: a) da li je iskaz dat slobodno ili po nagovoru, pod prinudom i tome si., b) da li je svjedok fizicki i dusevno sposoban da zapazi cinjenice, zapamti ih i reprodukuje, c) da li njegov karakter i moraine osobine ulivaju povjerenje ili izazivaju podozrenje, d) da li je u nekom odnosu sa strankama (srodstva, sluzbene ili duznicke zavisnosti i si.) ili je nezavisan, e) da li je sadrzina datog iskaza logicna, cvrsta, postojana, jasna i opredijeljena, f) da li je iskaz rezultat neposrednog opazanja ili je u pitanju svedocenje po cuvenju, g) da li se iskaz slaze sa drugim dokazima i poznatim okolnostima slucaja, h) da li se slaze sa iskazima drugih svjedoka, i) da li potice sa zlavnog pretresa ili je dat samo u istrazi, j) da li je dat pod zakletvom. Pri ocjeni samog iskaza, mora se najprije cijeniti iskrenost svjedoka, sto ne podrazumijeva samo ispitivanje subjektivnosti svjedoka. Svjedok moze biti kulturan, castan, inteligentan, pa ipak da laze, sto je samo jedna opasnost od svjedocenja. Mnogo su cesci slucajevi svjedoka koji ne zele nikoga da prevare, u ocjenjivanju cega posebnu ulogu ima ostroumnost tuzioca, odnosno sudije. Zadatak je tuzioca, odnosno sudije zbog toga da u svakom konkretnom slucaju utvrdi koji od svjedoka zasluzuje povjerenje, a koga ce odbaciti kao nepouzdanog. Ukoliko je cinjenica manje vjerovatna, treba traziti ozbiljnije dokaze o njenom postojanju. Da bi njegov iskaz imao dokaznu snagu, trebalo bi da svjedok moze i hoce da kaze istinu, tj. da je sposoban da opazi cinjenice (inace je iskaz pogresan) i da je iskren (inace je iskaz lazan). Sudija ima potpunu slobodu da rezultatima izvedenih dokaza da dokaznu vrijednost za koju veruje. Isto onako kao sto jedan svjedok moze biti dovoljan dokaz, dva svjedoka koji potvrduju istu cinjenicu ne moraju biti dokaz o istinitosti te cinjenice, ako sud ima razloga da im ne vjeruje. Ne znaci da je lazan onaj iskaz koji se ne slaze sa vise saglasnih na drugoj strani. Moguce je da i vise iskaza istog svjedoka budu medusobno nesaglasni, i tada treba, uporedujuci ih sa drugim dokazima i poznatim cinjenicama, utvrditi koji je od njih vjerovatniji. Tu ocjenu daje samo prvostepeni ili drugostepeni sud poslije odrzanog pretresa. Posebno je znacajno pitanje vezano za pouzdanost iskaza svjedoka po cuvenju koje se tice pravila o najboljem dokazu. Ako postoji izbor izmedu vise dokaza o jednoj cinjenici, valja odabrati onaj medu njima koji omogucuje neposredni odnos izmedu dokaza i cinjenice i time najpouzdaniji zakljucak o toj cinjenici koja je predmet dokaza. To je pravilo prema kome su za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije potrebni njihovi originali, ako drukcije nije odredeno zakonom. U torn smislu govori se o primarnim dokazima, za razliku od nacelno manje pozdanih, sekundarnih dokaza, kod kojih nema te neposrednosti. U pogledu obrazlozenja sudske ocjene iskaza svjedoka, vaze ista pravila kao i kod drugih dokaza. Sud mora odredeno i potpuno iznijeti koje cinjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajuci, pri tome, narocito ocjenu verodostojnosti protivrjecnih dokaza. Medutim, cinjenica da sud nije prihvatio iskaz nekog svjedoka, ne znaci postojanje laznog iskaza. I obrnuto, cinjenica da je sud prihvatio iskaz nekog svjedoka, ne dokazuje njegovu apsolutnu istinitost. Istinitost ili neistinitost iskaza svjedoka cijeni se prema njegovoj saglasnosti sa dogadajem (objektivni kriterijum) i prema stvarnom saznanju svjedoka o dogadaju i njegovoj svijesti i htijenju da da lazan, odnosno istinit iskaz (subjektivni elemenat). Posebna pravila o zasticenom svjedoku Pojam zasticenog svjedoka Odredbama koje se odnose na pravila o zasticenom svjedoku predvida se zastita lica pozvanih u krivicnom postupku u svojstvu svjedoka. Na potrebu ozakonjenja ovog instituta

157

ukazala je praksa, s obzirom na to da su svjedoci cesto izlozeni prijetnjama, uvredama, pa i fizickim napadima. Medunarodne preporuke potenciraju dvije oblasti u kojima je neophodna posebna zastita svjedoka: organizovani kriminalitet i posebno osjetljivi (ranjivi, ugrozeni) svjedoci. U prvom slucaju, to je u funkciji efikasnijeg suzbijanja savremenih oblika kriminaliteta, a u drugom slucaju to zahtijeva potreba posebne obazrivosti prema nekim kategorijama lica. Posebno osjetljivi svjedoci su lica koja su posebno traumatizovana krivicnim djelom zbog svoje starosti, pola, zdravstvenog stanja, prirode izvrsenog krivicnog djela, njegovih posljedica, nacina i drugih okolnosti njegovog izvrsenj ili zbog drugih opravdanih razloga. Tu bi, primjera radi, spadala djeca, maloljetnici, zene, starci, dusevno oboljela lica i druga lica sa posebnim potrebama. S obzirom na prirodu krivicnog djela, izrazito ranjive bi bile zrtve seksualnog nasilja, nasilja u porodici i trgovine ljudima. Prema njima je potrebno primijeniti poseban nacin saslusanja kojim se stiti njihov identitet, pravo na privatnost i dostojanstvo, a koji moze sprijeciti sekundarau viktimizaciju. Njihovo saslusanje treba organizovati sto prije nakon izvrsenja djela, u sto je moguce ranijoj fazi postupka i bez kasnijeg ponavljanja na glavnom pretresu. Ogranicavanjem broja saslusanja pred sudom i izbjegavanjem neposrednog kontakta sa optuzenim, sprecava se njihova dodatna traumatizacija. Ukazuje se na mogucnost upotrebe savremenih tehnickih sredstava za prenos zvuka i slike (interna televizija, video link), putem kojih se obezbjeduje svjedocenje u odvojenoj prostoriji, uz mogucnost postavljanja pitanja od strane suda i stranaka. Preporucuju se i audio-vizuelni snimci iskaza svjedoka u istrazi i reprodukcija tih snimaka na glavnom pretresu, umjesto neposrednog saslusanja. Takode se predvida mogucnost saslusanja ovih svjedoka posredstvom strucnih lica. Ranjivim svjedocima treba obezbijediti psiholosku, socijalnu, pravnu, a po potrebi i finansijsku pomoc. Svjedok pod prijetnjom je onaj svjedok cija je licna bezbjednost ili bezbjednost njegove porodice dovedena u opasnost zbog njegovog ucesca u krivicnom postupku, kao rezultat prijetnji, zastrasivanja ili slicnih radnji koje su vezane za njegovo svjedocenje ili svjedok koji smatra da postoji razuman osnov za bojazan da bi takva opasnost vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog svjedocenja. Iz zakonske definicije je nedvosmisleno da se trazi konkretna opasnost za licnu ili porodicnu bezbjednost svjed-ka, a ne samo apstraktna opasnost. Ukoliko se lice koje zeli svjedoci hoce kvalifikovati kao "svjedok pod prijetnjom", nije dovoljna samo pretpostavka da postoji opasnost po njegovu bezbjednost ili bezbjednost njegove porodice. Postojanje opasnosti mora biti konkretizovano cinjenicom postojanja prijetnji, zatrasivanja ili slicnih radnji koje su neposredno vezane za svjedocenje. Zakon uspostavlja jasnu vezu izmedu postojanja opasnosti za bezbjednost svjedoka ili njegove porodice i vec ucinjenih prijetnji, zastrasivanja ili slicnih radnji. Dakle prijetnje, zastrasivanje ili slicne radnje prema svjedoku ili clanu njegove porodice treba da su se vec dogodile, jer za ocjenu da li je lice pod prijetnjom nisu dovoljne pretpostavke da bi se prijetnje ili zastrasivanja ili slicne radnje mogli dogoditi, ma kako one vjerovatne ili ozbiljne. Ugrozeni svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizicki ili psihicki traumatizovan okolnostima pod kojima je izvrseno krivicno delo ili koji pati od ozbiljnih psihickih poremecaja koji ga cine izuzetno osjetljivim, kao i dijete i maloljetnik. U prvu grupu ugrozenih svjedoka spadaju, u sustini, zrtve izvrsenog krivicnog djela, dakle ostecena lica. Ona su fizicki ili psihicki traumatizovana okolnostima pod kojima je djelo izvrseno. Zakon trazi da traumatizovanost bude ozbiljna, znaci u znatnom stepenu, i to u odnosu na ugrozavanje fizickog ili psihickog zdravlja toga lica. Druga kategorija ugrozenih svjedoka su lica koja pate od ozbiljnih psihickih poremecaja koji ih cine izuzetno osjetljivim. Uslovi "psihickog poremecaja" i "osjetljivosti" se traze kumulativno. Ovdje se ne radi o psihickim poremecajima kod svjedoka i njegovoj osjetljivosti koja je prouzrokovana krivicnim djelom povodom koga ovo lice treba svjedociti. Rijec je o poremecajima potpuno nevezanim za konkretno krivicno djelo ili postupak u kojem lice svjedoci. Najzad, kada su u pitanju djeca i maloljetnici, radi se o licima normalnog fizickog i psihickog razvoja, ali zbog zbog zivotne dobi u kojoj se nalaze njihovo pojavljivanje kao

158

svjedoka u krivicnom postupku moze uticati na njihov dalji, posebno psihicki razvoj. Ovo ce narocito biti slucaj kada se radi o teskim krivicnim djelima, ali su djeca i maloljetnici uvijek ugrozeni svjedoci, cak i u situacijama kada svjedoce o laksim krivicnim djelima. Otuda zakonodavac s pravom izdvaja i lica ove kategorije, imenujuci ih kao ugrozene svjedoke i ukazujuci na taj nacin organima koji ucestvuju u krivicnom postupku na potrebu narocitog opreza kada su ova lica pozvana da svjedoce. Zasticeni svjedok je onaj svjedok koji se saslusava prema odredbama Zakona o zastiti svjedoka. Prema zakonskoj formulaciji, u izuzetnim okolnostima kada postoji ocigledna opasnost za licnu bezbjednost svjedoka ili njegove porodice, koja je tako ozbiljna da postoje opravdani razlozi za vjerovanje da nije moguce da se ta opasnost umanji nakon sto je svjedok dao iskaz ili je vjerovatno da ce se opasnost povecati zbog davanja iskaza, sud moze izuzetno saslusati i zasticenog svjedoka. Jasno je da je definisanje sadrzine ove opasnosti u praksi najvaznije za stvarni domasaj zakona u vezi s primjenom ustanove zasticenog svjedoka. Posljedice nepostovanja zastite identiteta zasticenih svjedoka su i krivicnopravnog karaktera. Tako, KZBiH sadrzi novo krivicno djelo pod nazivom "Otkrivanje identiteta zasticenog svjedoka'. Prema zakonskom opisu, ovo djelo cini onaj ko neovlasceno drugom saopsti, preda ili preduzme drugu radnju s ciljem otkrivanja podataka o identitetu ili informacija koje mogu dovesti do otkrivanja identiteta lica koje je pruzilo dokaz ili treba pruziti dokaz pred institucijama BiH, a koje se po zakonu ne smiju objaviti ili su odlukom Suda BiH ili drugog nadleznog organa ili institucije BiH proglasene tajnim. U ovom slucaju propisana je kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine. Medutim, ako sudija Suda BiH ili drugo sluzbeno lice neovlascenom lieu ucini dostupnim podatke i informacije o identitetu zasticenog svjedoka, zaprijecena je kazna zatvora od sest mjeseci do pet godina. Isto tako, ako neko slucajno dode do otkrivenih, ali ne i objavljenih podataka i informacija o zasticenom svjedoku, pa te podatke ili informacije prenese ili ucini dostupnim, znajuci za njihovu prirodu, kaznice se novcanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. Pod odredenim uslovima, u vezi s ovim pitanjem moze doci u obzir i krivicno djelo povreda tajnosti postupka i odavanje sluzbene tajne. Neka pitanja iz oblasti zastite svjedoka i dileme u vezi s tim imala su epilog i pred Evropskim sudom za ljudska prava. Onemogucavanjem da se osporava kredibilitet zasticenog svjedoka, odnosno da se upozna sa identitetom zasticenog svjedoka, odbrana je lisena konkretnih mogucnosti da pokaze da to lice ima predrasuda, da je nepouzdano ill neprijateljski raspolozeno prema apelantu. Pod pojmom svjedoka, odnosno izjava koje nisu licno date u sudnici, prema stanovistu Evropskog suda, treba da se smatraju izjave "svjedoka" u mjeri u kojoj nacionalni sudovi takve izjave uzimaju u obzir. U principu, Evropski sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan nacin usvojene kao dokazna grada. Ali, u situaciji ako nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuzeni ispita svjedoke, presuda suda ne moze, iskljucivo i uglavnom, biti zasnovana na svjedocenju tog svjedoka. Odbijanjem suda da izvrsi ponovno saslusanje u vezi sa dodatnim pitanjima, odnosno radi pojasnjenja ranije datog iskaza, povrijeden je princip jednakosti strana u postupku. Mjere zastite svjedoka Sud moze odrediti one mjere zastite svjedoka koje smatra potrebnim, a koje su predvidene Zakonom o zastiti svjedoka, ukljucujuci primjenu vise mjera istovremeno (kumulacija zastitnih mjera). Konkretan izbor mjere koja ce biti primijenjena odvija se po principu kaskadnosti i srazmjernosti, tako da prilikom odlucivanja koja ce mjera zastite svjedoka biti primijenjena, sud nece odrediti tezu mjeru ako se ista svrha moze postici primjenom blaze mjere. Obavjestavanje svjedoka o mogucim zastitnim mjerama odvija se po sluzbenoj duznosti od strane suda, tuzioca i drugih organa koji ucestvuju u postupku, koji su duzni pouciti svjedoka pod prijetnjom i ugrozenog svjedoka o mjerama zastite svjedoka predvidenim Zakonom o zastiti svjedoka, s tim da se mjere zastite primjenjuju samo uz

159

saglasnost svjedoka. Svjedok pod prijetnjom i ugrozeni svjedok imaju pravo na pravnu pomoc i pomoc i podrsku organa za socijalno staranje, u skladu sa zakonom. Nadlezni organ krivicnog postupka je duzan o ukljucenju ugrozenog svjedoka u postupak dati odgovarajuce obavjestenje organu nadleznom za pitanja socijalnog staranja i omoguciti pruzanje pomoci tog organa, kao i psiholosku podrsku svjedoku, ukljucujuci i prisustvo odgovarajucih strucnih lica prilikom ispitivanja ill saslusanja. Nadlezni organ koji ce realizovati tu duznost obavjestenja je: u toku istrage tuzilac, a nakon podizanja optuznice sud, pod uslovom da postoji saglasnost svjedoka i bez objavljivanja licnih podataka o svjedoku. U toku glavnog pretresa sud moze saslusati svjedoke pod prijetnjom i ugrozene svjedoke, i to u "najskorije moguce vrijeme", uz mogucnost da saslusa te svjedoke drukcijem redosljedom od onog koji je utvrden zakonom o krivicnom postupku. Ratio legis ovih posebnih pravila, u odnosu na opsta krivicnoprocesna pravila, jeste da se brzim, odnosno pravovremenim saslusanjem ovih posebnih kategorija svjedoka obezbijede ciljevi radi cijeg ostvarenja se i preduzimaju odredene zastitne mjere, odnosno da se njihovo ispunjenje olaksa, odredeni svjedok zastiti od neugodnosti koje su moguce u postupku, sprijeci njegova dodatna traumatizacija i sl. Zadatak je sudije, odnosno predsjednika vijeca da u odgovarajucoj mjeri kontrolise nacin saslusanja svjedoka kada se saslusava ugrozeni svjedok, posebno u cilju zastite svjedoka od uznemiravanja i zbunjivanja. Izuzetno, ako utvrdi da je to "u najboljem interesu svjedoka", sud moze, uz saglasnost stranaka i branioca, saslusati ugrozenog svjedoka tako sto ce mu direktno postavljati pitanja u ime stranaka i branioca.U odnosu na posebne kategorije svjedoka, u krivicnom postupku postoji i mogucnost njihovog saslusanja van prostorije u kojoj se odrzava postupak. Pri odlucivanju o tome da li postoje "opravdani razlozi" da se svjedok ispita putem tehnickih uredaja za prenos slike i zvuka na nacin da stranke i branilac mogu postavljati pitanja, a da ne budu prisutni u istoj prostoriji sa svjedokom, vodice se racuna da se obezbijedi zastita svjedoka pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka. Zakon o zastiti svjedoka dozvoljava mogucnost udaljavanja optuzenog iz sudnice. Materijalni uslov za ovaj slucaj je da postoji opravdana bojazan da ce prisustvo optuzenog uticati na sposobnost svjedoka da svjedoci potpuno i tacno. Formalni uslov jeste postojanje odluke suda da optuzeni bude udaljen iz sudnice, do koje moze doci po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog stranaka i branioca, a nakon saslusanja protivne stranke i branioca. Ukoliko je optuzeni udaljen iz sudnice, njemu ce se omoguciti da prati svjedocenje: 1) putem tehnickih uredaja za prenos slike i zvuka, ili ce se 2) svjedocenje zabiljeziti i naknadno predociti optuzenom. U oba slucaja saslusanju svjedoka prisustvuje i branilac. Protiv rjesenja stranke i branilac mogu izjaviti zalbu, a o zalbi odlucuje vijece drugostepenog suda, i to u roku od 72 sata nakon prijema zalbe. Nakon sto se optuzenom predoci svjedocenje svjedoka, a prije nego sto se svjedok otpusti, braniocu i optuzenom ce se omoguciti da se medusobno konsultuju. Naime, pri odlucivanju da li se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu procitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu, sud ce uzeti u obzir i potrebu da se obezbijedi zastita sljedecih kategorija lica: 1) svjedoka pod prijetnjom, jer bi se oni, kao i njihova porodica mogli izloziti velikoj licnoj opasnosti, 2) ugrozenog svjedoka, koji bi se mogao izloziti znacajnoj dusevnoj boli ako bi se pojavio na glavnom pretresu. Zakon o zastiti svjedoka dozvoljava izuzetno i neka ogranicenja prava optuzenog i njegovog branioca da pregleda spise i dokumentaciju. U pitanju je krupno ogranicenje inace garantovanih procesnih prava optuzenog i njegovog branioca, ciji se ratio legis zasniva na zastiti svjedoka. Ova ogranicenja se primjenjuju onda kada bi otkrivanje nekih ili svih licnih podataka svjedoka ili drugih podataka doprinijelo otkrivanju identiteta svjedoka i ozbiljno dovelo u opasnost svjedoka pod prijetnjom. Tada sudija za prethodni postupak moze, na prijedlog tuzioca, rjesenjem odrediti da neki ili svi licni podaci svjedoka ostanu povjerljivi i

160

nakon podizanja optuznice. O podnosenju ovog prijedloga tuzilac mora odmah obavijestiti optuzenog i njegovog branioca. Takode, ako je to moguce, sudija za prethodni postupak ce, prije nego sto donese rjesenje, saslusati optuzenog i njegovog branioca i donijeti rjesenje u roku od 72 sata nakon prijema prijedloga, a protiv ovog rjesenja zalba nije dopustena. Ako sudija za prethodni postupak nije bio u mogucnosti da saslusa optuzenog i njegovog branioca prije donosenja pomenutog rjesenja, saslusace ih odmah po prijemu optuznice. Rjesenje o dodatnim mjerama za obezbjedenje anonimnosti svjedoka sud moze ukinuti po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog optuzenog ili njegovog branioca. Sud je, takode, obavezan da u svim fazama postupka, cim to bude moguce, kako bi se odbrana pripremila za ispitivanje svjedoka, otkrije dovoljno detalja na koje se odnosi rjesenje iz Zakona o zastiti svjedoka. Ovi podaci moraju biti otkriveni najkasnije u vrijeme kada svjedok daje iskaz na glavnom pretresu. Dodatne mjere kojima se obezbjectuje neotkrivanje identiteta svjedoka dolaze u obzir izuzetno. Materijalni uslov za takvo obezbjedenje jeste postojanje opravdane bojazni da ce se ozbiljno ugroziti licna bezbjednost svjedoka ill njegove porodice ako se neki ili svi licni podaci svjedoka objelodane i bojazni da ce ta opasnost postojati i nakon davanja iskaza svjedoka. Formalni uslov jeste donosenje odluke suda, po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog stranaka ili branioca, da licni podaci svjedoka ostanu povjerljivi onoliko dugo koliko se odredi da je to potrebno, a najvise 30 godina nakon sto odluka postane pravnosnazna. Ovim se, u velikoj mjeri, remete elementi prava na odbranu, a, s druge strane, moze se dovesti u pitanje i nacelni dokazni kredibilitet iskaza koji je dao anonimni svjedok. Sud moze, nakon saslusanja stranaka i branioca, odluciti da identitet svjedoka ne bude otkriven tako sto ce se dozvoliti svjedoku da svjedoci iza paravana ili koristi elektronski uredaj za promjenu glasa ili slike ili i slike i glasa, koriscenjem tehnickih uredaja za prenos slike i zvuka. Posebna pravila o saslusanju zasticenog svjedoka Materijalni uslov za saslusanje zasticenog svjedoka ogleda se u postojanju: 1) ocigledne opasnosti za licnu bezbjednost svjedoka ili njegove porodice, a opasnost je toliko ozbiljna da postoje opravdani razlozi za vjerovanje da nije moguce tu opasnost umanjiti nakon sto svjedok bude saslusan ili 2) ako je vjerovatno da ce se opasnost zbog davanja iskaza povecati. Formalni uslov za saslusanje zasticenog svjedoka sadrzan je u: 1) potrebi postojanja odgovarajuceg procesnog prijedloga za ovakvo saslusanje; 2) vodenju postupka po torn prijedlogu; 3) odluci suda. Ukoliko su ispunjeni ovi zakonski uslovi, svjedok ce dobiti status zasticenog svjedoka, jer se zbog njegove ugrozenosti samo tako moze ocekivati da ce ispuniti svoje svjedocke obaveze. Nakon sto svjedok dobije status zasticenog svjedoka, moze se saslusati. Efikasnu zastitu svjedoka u toku i nakon krivicnog postupka, kako bi im se omogucilo da slobodno i otvoreno svjedoce u krivicnom postupku pred Sudom BiH, obezbjeduje Zakon o programu zastite svjedoka u BiH. Sud moze utvrditi da je opravdano izvrsiti saslusanje zasticenog svjedoka po sluzbenoj duznosti ili na zahtjev tuzioca, osumnjicenog, odnosno optuzenog ili njegovog branioca. Zakonom se utvrduje obavezan sadrzaj prijedloga za ovakvo saslusanje. Prijedlog mora sadrzavati: a) podatke koji utvrctuju identitet svjedoka i postupak u kojem ce svjedok dati iskaz; b) cinjenice koje ukazuju na to da je licna bezbjednost svjedoka ili njegove porodice ugrozena zbog njegovog ucesca u postupku i c) okolnosti o kojima svjedok treba biti ispitan. Prijedlog mora biti podnesen sudu u zapecacenoj koverti, a na spoljnoj strani koverte mora biti jasno naznaceno da se radi o prijedlogu za saslusanje zasticenog svjedok. Koverta sa prijedlogom za saslusanje zasticenog svjedoka se, bez odlaganja, dostavlja predsjedniku suda, koji je obavezan prijedlog proslijediti odgovarajucem pretresnom vijecu ili, ako do tada jos nije potvrdena optuznica, izdati nalog kojim ce imenovati predsjednika i dva dodatna

161

clana vijeca koji ce raspravljati o torn pitanju. Takode, sud je ovlascen da pozove lice koje je podnijelo prijedlog da dodatno pojasni cinjenice od znacaja za prijedlog. Nakon prijema prijedloga za saslusanje zasticenog svjedoka, sud ce, bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema prijedloga, utvrditi da li je takvo saslusanje opravdano. Svoju odluku o tome sud zasniva na cinjenicama sadrzanim u prijedlogu za saslusanje zasticenog svjedoka i dokumentaciji o krivicnom predmetu koja je dostavljena sudu. Protiv odluke suda dopustena je zalba koja se mora podnijeti u pisanoj formi u roku od sedam dana od dana donosenja odluke suda, a nadlezno vijece razmatra zalbu bez odlaganja i donosi odluku najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zalbe. O odluci suda obavjestavaju se, bez odlaganja, sve stranke i to najkasnije tri dana od dana donosenja odluke o prijedlogu, bez bilo kakve informacije koja bi ukazivala na identitet svjedoka. Nakon pravnosnaznosti odluke da se odrzi saslusanje zasticenog svjedoka, sud zakazuje datum, vrijeme i mjesto saslusanja, cim to bude prakticno izvodljivo. Saslusanje zasticenog svjedoka provodi sud, u skladu sa odredbama zakona o krivicnom postupku koje se odnose na saslusanje svjedoka, osim ako nije drukcije odredeno Zakonom o zastiti svjedoka. Svjedok ce biti poucen: a) da se saslusava kao zasticeni svjedok; b) da se njegov identitet nece otkriti nikome, osim sudu i zapisnicaru; c) ako je dobio status zasticenog svjedoka, da se nece licno pojaviti pred sudom na bilo kojem saslusanju, osim na saslusanju zasticenog svjedoka i d) da ne moze biti prisiljen odgovarati na pitanja koja mogu ukazati na njegov identitet ili identitet clanova njegove porodice Obaveza je suda da detaljno saslusa svjedoka o okolnostima koje je naveo podnosilac prijedloga i o svim drugim relevantnim cinjenicama. Zapisnik o saslusanju zasticenog svjedoka ne sadrzi podatke o identitetu ovog svjedoka. U njega se unosi pseudonim za svjedoka koji odreduje sud, a koji ce se koristiti tokom krivicnog postupka i u odlukama suda. Sud je duzan da obezbijedi povjerljivost zapisnika o saslusanju zasticenog svjedoka, sto cini na sljedeci nacin: a) cuva zapisnik na bezbjednom mjestu i odvojeno od ostale dokumentacije krivicnog predmeta; b) vraca zapisnik na bezbjedno mjesto, nakon njegovog koriscenja na odgovarajucem saslusanju u krivicnom postupku i nakon donosenja pravnosnazne odluke i c) obezbeduje arhiviranje zapisnika na nacin koji dozvoljava pristup torn dokumentu samo predsjedniku krivicnog odjeljenja onoliko dugo koliko se odredi da je potrebno, a najduze 30 godina nakon sto odluka postane pravnosnazna. Zapisnik o iskazu zasticenog svjedoka se u krivicnom postupku koristi kao jedan od oblika odstupanja od nacela neposrednosti. Na glavnom pretresu sud ce narediti da se iskaz zasticenog svjedoka procita naglas iz zapisnika o saslusanju zasticenog svedoka i nije mu za to potrebna saglasnost stranaka. Odstupanje od ovog pravila dozvoljeno je uz saglasnost tuzioca, optuzenog i njegovog branioca. Medutim, svjedok se ne moze pozvati na davanje iskaza na bilo kojem saslusanju, sem na saslusanju zasticenog svjedoka. Ssud moze, po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog tuzioca ili optuzenog ill njegovog branioca, odluciti da se zasticenom svjedoku postave dodatna pitanja: 1) kako bi se pojasnio ranije dat iskaz ili 2) pitanja vezana za podatke koji nisu bili obuhvaceni ranije datim iskazom, a koja su od znacaja za predmet. U torn smislu, sud ce odrzati dodatno saslusanje zasticenog svjedoka, u mjeri potrebnoj za potpuno i pravilno utvrdivanje cinjenica. Pitanja i odgovori biljeze se i citaju naglas, na nacin propisan u Zakonu o zastiti svjedoka. Moze se zakljuciti, da je kontradiktorno saslusanje zasticenog svjedoka razlicito od onoga koje se vrsi prilikom sudskog obezbjedenja dokaza i na glavnom pretresu. Ovo saslusanje se ne provodi po modelu tzv. unakrsnog ispitivanja, nego zasticenog svjedoka ispituje sud, i to bez prisustva stranaka i branioca. Na glavnom pretresu sud cita zapisnik o saslusanju zasticenog svjedoka i zato mu nije potrebna saglasnost stranaka i branioca. Pored toga,

162

propisano je da sud moze zasticenom svjedoku postaviti dodatna pitanja. Ta pitanja treba da se odnose na razjasnjenje ranije datog iskaza ili mogu da budu u vezi s podacima koji nisu bili obuhvaceni ranijim iskazom, ali su znacajni za predmet. Posebno je znacajno da se opste odredbe vezane za otkrivanje informacija, propisane aktom o slobodi informisanja BiH, ne primjenjuju na obradu podataka svjedoka u skladu sa ovim zakonom. Isto tako, podaci vezani za mjere zastite svjedoka do kojih se dode u toku obavljanja sluzbenih duznosti vezanih za mjere zastite svjedoka, predstavljaju sluzbenu tajnu. Sud ili tuzilac ce upozoriti lica prisutna na saslusanju ili lica koja saznaju takve povjerljive podatke u toku svojih sluzbenih ili profesionalnih duznosti, da je neovlasceno otkrivanje takvih podataka krivicno djelo. Najzad, od lica koja vrse sluzbenu duznost vezanu za mjere zastite svjedoka i koja saznaju podatke iz stava 1 clana 24, ne moze se traziti u bilo u kojem postupku (pred sudom, tribunalom i si.) da dostave bilo koji dokument ili otkriju bilo kakav sadrzaj vezan za te podatke. Uvidaj i rekonstrukcija Pojam Uvidaj je neposredno i u zakonskoj formi preduzeto culno opazanje organa koji vodi postupak, o cinjenicama vaznim za rjesenje konkretnog krivicnopravnog slucaja i naknadu stete. Pri uvidaju u obzir dolaze culna opazanja svih vrsta i, za razliku od svjedocenja (gdje svjedok opaza cinjenice iz postupka, neformalno, van postupka), culna opazanja, da bi bila predmet uvidaja, moraju biti preduzeta u vrijeme vodenja postupka i na nacin propisan zakonom. Uvidaj vrsi organ koji vodi postupak. Uvidaj se vrsi kao sluzbena duznost procesnog organa i zbog toga njegovo eventualno opazanje relevantnih cinjenica van postupka nije uvidaj, vec osnov da bude saslusan kao svjedok. Uvidaj se moze preduzeti u istrazi i na glavnom pretresu. Cilj uvidaja je otkrivanje i prikupljanje materijalnih dokaza ili indicija o postojanju i vrsti krivicnog djela, koje mogu posluziti pronalazenju i identifikaciji ucinilaca djela ili o tome da se te cinjenice razjasne ili da se utvrde tragovi i posljedice krivicnog djela ili provjeri istinitost drugih dokaza. Posredstvom ove radnje dokazivanja omogucava se otkrivanje, ispitivanje i procesna verifikacija materijalnih promjena nastalih izvrsenjem krivicnog djela, tako da je uvidaj moguc samo kod krivicnih djela koja iza sebe ostavljaju tragove. Uvidaj se moze vrsiti i da bi se prikupili dokazi o iznosu stete, potrebni za dosudu imovinskopravnog zahtjeva. Predmet uvidaja mogu biti stvari (pokretne i nepokretne, gdje spada i pregled lesa), lica (tijelo osumnjicenog, odnosno optuzenog i drugih lica) i mjesta (ne samo mjesto izvrsenja krivicnog djela, nego i druga mjesta na kojim se mogu pronaci predmeti i tragovi krivicnog djela). Uvidaj stvari moze se odnositi na pokretne i nepokretne stvari osumnjicenog, odnosno optuzenog i trecih lica. Pokretne predmete duzan je onaj koji ih ima izdati na zahtjev suda. Medutim, uvidaj na pokretnim stvarima moze se vrsiti i na lieu mjesta, ako je te stvari tesko donijeti u zgradu organa koji vodi postupak ili je posebno vazno da se razmotre bas na mjestu na kome se nalaze. Ako vlasnik ili drzalac nepokretnosti ne dozvoli vrsenje uvidaja, uvidaj ce se provesti prinudno. Obaveza da se dozvoli pristup stvarima koje su predmet uvidaja vazi za svakoga, pa i kada se stvari nalaze u stanu (uz postovanje uslova koje za pretresanje stana utvrduje zakon). Uvidaj lica moze se vrsiti nad osumnjicenim bez obzira na njegov pristanak, ako je potrebno da se utvrde cinjenice vazne za krivicni postupak, a nad drugim licima, bez njihovog pristanka samo ako se mora utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi odredeni trag ili posljedica krivicnog djela. Uvidaj se preduzima na svakom mjestu na kome se mogu pronaci tragovi i predmeti krivicnog djela i cinjenice vazne za krivicni postupak. Mjesto na kome se vrsi uvidaj je svako mjesto u kojem se obavlja procesna radnja (organ koji vodi postupak ili mjesto u kojem se nalaze stvari ili lica koja su predmet uvidaja) i treba ga razlikovati od predmeta uvidaja, koji moze biti i svako drugo mjesto.

163

Zakon ne propisuje neki formalnopravni osnov za obavljanje uvidaja, kao sto je zahtjev, naredba ili rjesenje o uvidaju. Radi toga je za vrsenje uvidaja dovoljan samo materijalni uslov, a to je da je za utvrdivanje kakve vazne cinjenice u postupku potrebno neposredno opazanje. Ova zakonska odredba, kao i odredbe cl. 94, 217 i 221 predstavljaju pravne okvire za obavljanje uvidaja, "uz primjenu kriminalisticko-tehnickih i taktickih metoda koji su usmjereni na pronalazenje, obezbjedenje od unistenja i fiksiranje kriminalistickih i pravno relevantnih materijalnih informacija (predmeta, tragova krivicnog djela, situacije nastale krivicnim dogadajem) za potrebe eventualnog krivicnog postupka. Pri tome se koriste razni tehnicki instrumenti i sredstva, cijim koriscenjem rukovodi organ koji obavlja uvidaj, a neposredno ih upotrebljava i njima rukuje strucno lice. U okviru uvidaja, kao njegov sastavni dio ili kao dopuna uvidaja ili nacin provjeravanja ostalih radnji dokazivanja, moze biti izvrsena rekonstrukcija dogadaja. Rekonstrukcija se sastoji u provjeravanju izvedenih dokaza ili utvrdivanju cinjenica koje su od znacaja za razjasnjenje stvari koja se vrsi tako sto ce se ponoviti radnje ili situacije u uslovima pod kojima se prema izvedenim dokazima dogadaj odigrao. Rekonstrukcija se, po pravilu, vrsi na mjestu gdje se dogadaj zbio, a obavlja se tako da se, po mogucnosti, izvede cijeli dogadaj onako kako slijedi iz saslusanja osumnjicenog, odnosno optuzenog, iskaza svjedoka i vjestaka i drugih dokaza (uvidajne dokumentacije skica i fotografija), kao i cinjenica koje je organ utvrdio vlastitim opazanjem. Pri tome se upotrebljavaju ista ili (ako je to nemoguce) slicna materijalna sredstva koja su upotrebljena kod stvarnog dogadaja i obezbjeduje ucesce subjekata koji su opazili krivicni dogadaj ili ucestvovali u njemu. Rekonstrukciju odreduje organ koji vodi postupak. Sama po sebi, rekonstrukcija nije dokazno sredstvo, vec metod provjere dokaza koji se vrse preko uvidaja. Ona zbog toga ima vise veze sa ocjenom dokaza nego sa pitanjem dokaznih sredstava. Za izvodenje rekonstrukcije vaze pravila propisana za vrsenje uvidaja. Medutim, rekonstrukcija se ne smije vrsiti na nacin kojim se vrijeda javni red i moral ili se dovodi u opasnost zivot ili zdravlje ljudi. Prilikom obavljanja rekonstrukcije dogadaja moraju se postovati ljudska prava i voditi racuna o eventualnoj materijalnoj steti. Takode, u okviru rekonstrukcije mogu se, po potrebi, ponovo izvesti pojedini dokazi, pri cemu vaze odredbe zavisno od faze postupka. Osim toga, uvidaj i rekonstrukcija dogadaja se razlikuju i po tome sto se, za razliku od zapisnika o uvidaju, u zapisnik o rekonstrukciji mogu unositi izjave svjedoka ili vjestaka. Organizovanje uvidaja Priroda uvidaja i ciljevi koji se zele njime postici diktirali su da zakon ne sadrzi neka posebna pravila o organizovanju uvidaja. Radi se o neposrednom culnom opazanju i primjeni tehnickih sredstava i postupaka koji se odvijaju po odgovarajucim pravilima i zakonitostima odredene nauke, struke i vjestine. Umjesto oslonca u zakonu,organ koji vodi postupak pri uvidaju koristi pomoc strucnjaka, koji mu, prema potrebi, pomazu u pronalazenju, osiguravanju i opisivanju tragova, obavljaju potrebna mjerenja i snimanja, prave skice ili prikupljaju druge podatke. Kao procesna radnja, uvidaj se mora izvrsiti uz uvazavanje zakonom propisanih forrnalnosti. Uvidaj u istrazi je primarno u nadleznosti tuzioca koji sprovodi istragu. Sekundamo, nakon obavjestavanja tuzioca, uvidaj u istrazi moze izvrsiti i ovlasceno sluzbeno lice, a ako je tuzilac prisutan na lieu mjesta u toku vrsenja uvidaja od strane ovlascenih sluzbenih lica, moze traziti da ovlasceno sluzbeno lice radnje koje on smatra neophodnim, pri cemu se sve radnje preduzete tokom uvidaja moraju dokumentovati i detaljno obrazloziti kako u zapisniku, tako i u posebnom sluzbenom izvjestaju. Nakon podizanja optuznice uvidaj obavlja sudija za prethodno saslusanje, uvidaj na glavnom pretresu vrsi sudija, odnosno vijece, a van glavnog pretresa sudija ili predsjednik vijeca, odnosno clan vijedca. Isto tako, nakon ukidanja presude moze se obaviti uvidaj na pretresu pred drugostepenim vijecem ili odrediti da se uvidaj izvrsi van pretresa. Rekonstrukcija dogadaja se moze vrsiti u toku cijelog postupka, i to u istrazi, zatim u fazi glavnog pretresa i na pretresu pred drugostepenim sudom. U toku istrage rekonstrukciju dogadaja moze preduzeti samo tuzilac, a nakon toga (zavisno od stadija postupka) - sudija,

164

odnosno predsjednik vijeca, a ako je prvostepena presuda ukinuta, onda predsjednik drugostepenog vijeca. Umjesto predsjednika vijeca ili predsjednika drugostepenog vijeca, rekonstrukciju moze obaviti clan vijeca. Tuzilac i ovlasceno sluzbeno lice nemaju obavezu da na uvidaj pozovu osumnjicenog i njegovog branioca, bez obzira na to sto su oni mozda poznati u vrijeme njegovog obavljanja. Za razliku od toga, u drugim procesnim situacijama, kada je sud organ koji preduzima uvidaj, pozivanje stranaka i branioca je obligatorno. Kao radnja dokazivanja, uvidaj se mora obaviti uz pomoc strucnog lica kriminalistickotehnicke ili druge struke koja ce pomoci u pronalazenju, osiguranju ili opisivanju tragova, izvrsiti potrebna mjerenja i snimanja, saciniti skicu i fotodokumentaciju ili prikupiti i druge podatke. Kao strucna lica koja pruzaju pomoc organu koji obavlja uvidaj, mogu se angazovati i sluzbena lica policijskih organa. Od strucnog lica ne ovisi u kojem pravcu ce biti usmjerena njegova pomoc, vec organ koji rukovodi uvidajem ili rekonstrukcijom dogadaja treba strucnom lieu odrediti koje radnje treba obaviti, na koja pitanja treba dati odgovore i dr. Posto radnje strucnog lica imaju znacaj za rasvjetljavanje konkretne stvari, nuzno je sastaviti zapisnik. Na uvidaj ili rekonstrukciju moze se pozvati i vjestak, ako bi njegovo prisustvo bilo od koristi za davanje nalaza i misljenja. Tom prilikom vjestak moze predloziti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se lieu koja se saslusava postave odredena pitanja. U takvim slucajevima ne radi o nekakvom spajanju uvidaja i vjestacenja, jer se prilikom uvidaja ili rekonstrukcije dogadaja, u pravilu, ne vrsi vjestacenje. Ako bi se izuzetno ukazala potreba, da se na uvidaju ili rekonstrukciji dogadaja vrsi i vjestacenje, onda bi se o tim radnjama dokazivanja morala saciniti dva odvojena zapisnika. Dokazna snaga uvidaja Uvidaj je najpouzdaniji nacin utvrdivanja cinjenica u krivicnom postupku, jer organ koji ga sprovodi utvrduje cinjenice vlastitim opazanjem. Drugi nacin utvrdivanja cinjenica (pomocu dokaza) manje je pouzdan, jer tu organ krivicnog postupka ne saznaje cinjenice direktnim opazanjem (svojim culima), nego posredno, tako sto mu neko drugi (osumnjiceni, odnosno optuzeni, svjedok, vjestak) saopstavaju svoja opazanja tih cinjenica ili citanjem isprava i upotrebom tehnickih snimaka registrovanih cinjenica. Dokazni kredibilitet uvidaja proizlazi iz njegovog heuristickog karaktera, tj. iz mogucnosti otkrivanja na lieu mjesta cinjenica, prije svega materijalnih, koje su nastale izvrsenjem krivicnog djela. Medutim, i rezultati uvidaja mogu imati nedostatke kao i svako drugo posredno dokazno sredstvo. Najvecu dokaznu vrijednost ima uvidaj koji sud sprovodi na glavnom pretresu, neposredno opazajuci relevantne cinjenice. Treba posebno istaknuti da je savremena tehnika optickog registrovanja cinjenica omogucila da se cinjenice utvrdene uvidajem mogu i tehnicki (ne samo zapisnicki) registrovati. Na taj nacin reprodukcija tehnickog snimka pred raspravnim sudom daje gotovo vjernu sliku predmeta uvidaja, kao da je sam taj sud sproveo uvidaj. U svakom slucaju, stvarna dokazna vrijednost uvidaja, bez obzira na to da li je sproveden prije ili na glavnom pretresu, zavisi od slobodne ocjene suda. Iskaz vjestaka Pojam vjestaka i njegovog iskaza Iskaz vjestaka je izjava procesno nezainteresovanih lica, koje stranke i sud uzimaju da na osnovu strucne spreme ili vjestine (lege artis) stecene vrsenjem poziva opaze izvjesne cinjenice, okolnosti ili pojave ili da o njima daju svoje misljenje, jer za to strucna pravna sprema i opste obrazovanje sudija nisu dovoljni. Uglavnom se uzima da postoje tri grupe razloga za vjestacenje: a) saopstavanje opstih stavova nauke i umijeca, b) konkretne procesne cinjenice i c) posebno poznavanje stvari.

165

Vjestak, kao posebna vrsta svjedoka, nije potreban ako stranke i sud mogu razumjeti i vrednovati dokaze bez pomoci lica koja imaju specijalizovano razumijevanje i znanje o nekom predmetu. Polazeci od odredbe prema kojoj se "vjestacenje odreduje kad za utvrdivanje ili ocjenu neke vazne cinjenice treba pribaviti nalaz i misljenje lica koja raspolazu potrebnim strucnim znanjem" (ovo je materijalni uslov za odredivanje vjestacenja koji se sastoji u potrebi da se takvom radnjom prikupe odredene dokazne informacije), moze se zakljuciti da se zakonodavac ne bavi striktnim odredivanjem pojma vjestacenja, vec daje samo njegove elemente. To je ocito prepusteno naukama krivicnog procesnog prava i kriminalistike. Odredbe o vjestacenju vaze za sve slucajeve u krivicnom postupku kada se odreduju vjestak i vjestacenje. Vjestake obicno pozivaju tuzilac ili branilac osumnjicenog, odnosno optuzenog. U posebnim okolnostima, ako sudija i nakon svjedocenja vjestaka stranaka ne razumije cinjenice ill dokaze, sud moze osigurati svoje vlastite vjestake. Vjestacenje je djelatnost vjestaka na prikupljanju nalaza i misljenja. U nalazu vjestak daje ono sto je opazio i ispitivanjem utvrdio, a znacajno je za razjasnjenje relevantnih cinjenica. Misljenje, koje u cjelini mora biti osnovano i obrazlozeno, predstavlja vjestakovo rjesenje postavljenog zadatka i odgovor na istaknuta pitanja za rasvjetljenje vaznih cinjenica u konkretnoj krivicnoj stvari. Nalaz i misljenje se uobicajeno daju u jednom postupku, ali je moguce da se daje samo misljenje ili samo nalaz. Vjestacenje se danas prosiruje i na kriminolosko ispitivanje osumnjicenog, odnosno optuzenog u toku postupka i u toku izvrsenja mjera bezbjednosti i vaspitnih mjera neodredenog trajanja (kriminoloska ekspertiza), a do toga je doslo usljed evolucije materijalnog krivicnog prava i novih zahtjeva koji su stavljeni pred sud u vezi sa licnoscu osumnjicenog, odnosno optuzenog. Vjestaci pomazu strankama i sudu, ali to ne oduzima vjestacenju karakter radnje dokazivanja. Uostalom, svaka radnja dokazivanja pomaze strankama i sudu u utvrdivanju cinjenica. Ono sto vjestak ispituje predmet je dokaza, ono sto vjestak podnosi nije nikakav definitivni sud o predmetu dokaza, vec dokaz kao i svaki drugi koji sud tek treba da ocijeni i na osnovu toga da ga prihvati ili odbije. U odnosu na svjedoka, vjestak se razlikuje po tome sto svjedok svjedoci o cinjenicama iz proslosti (van postupka), a vjestak daje iskaz o sadasnjim cinjenicama koje je zapazio u postupku. Svjedok daje izjavu o dogadajima za koje nije potrebna posebna strucna sprema, a vjestak na osnovu strucnog znanja. Iskaz svjedoka, po svojoj sadrzini, prosta je reprodukcija zapazenih, zapamcenih cinjenica i ne obuhvata davanje misljenja, dok se od vjestaka trazi i strucni sud o cinjenicama. Svjedok se zato ne moze zamijeniti i ne moze biti izuzet, a vjestak moze. Medutim, za vjestaka se nece uzeti lice koje je saslusano kao svjedok. Sposobnost vjestaka i njihova prava i duznosti Sposobnost vjestaka Vjestak treba da raspolaze strucnom (tehnickom) i pravnom sposobnoscu za vjestacenje. U pogledu strucne sposobnosti, podrazumijeva se odredeno potrebno znanje (strucna sprema), koje ce mu omoguciti da zapazi odredene cinjenice i da o njima da svoj sud. Strucno znanje dokazuje se odgovarajucim svjedocanstvom ili diplomom o strucnoj spremi i osposobljenosti za vrsenje odredene djelatnosti ili iskustvu u vrsenju zanimanja, poziva ili vjestine. Strucnost vjestaka znaci kako formalno obrazovanje u odredenoj oblasti, tako i visegodisnje iskustvo, zapazene rezultate u radu, suvereno poznavanje i teoretskih i prakticnih problema odredene oblasti, vladanje savremenom metodologijom, stalno pracenje i upoznavanje sa razvojem i perspektivama u odgovarajucoj disciplini. Potrebna strucnost vjestaka je uvijek konkretna, kako obzirom na standarde konkretne strucne oblasti, tako i s obzirom na potrebe krivicnog postupka. lako raspolazu strucnim znanjem, neke kategorije lica, ipak, ne mogu biti vjestaci. Razlozi tome su u opasnosti od njihove pristrasnosti (lica koja mogu odbiti svjedocenje). Kod drugih

166

lica razlog tome je u okolnosti da odredena lica ne smiju iznositi odredene cinjenice. Pored toga, za vjestaka se ne moze uzeti ni lice prema kome je krivicno djelo ucinjeno. Zato se, u pogledu pravne sposobnosti, smatra da su pravno nesposobna da vrse duznost vjestaka: 1) lica koja ne mogu biti saslusana kao svjedoci 2) lica koja mogu odbiti svjedocenje 3) lice prema kome je krivicno djelo ucinjeno Pored toga, za vjestaka se ne moze odrediti Ijekar koji je lijecio umrlog. Medutim, prilikom obdukcije lesa, a radi davanja razjasnjenja o toku i okolnostima bolesti umrlog, Ijekar koji je lijecio umrlog moze se saslusati kao svjedok. Ako je neko od tih lica uzeto za vjestaka, na njegovom nalazu i misljenju ne moze se zasnivati sudska odluka, a ako do toga dode, onda je to apsolutno bitna povreda odredaba krivicnog postupka, koja, u slucaju zalbe po torn osnovu, dovodi do ukidanja odluke. Osim ovih lica, koja su iskljucena po odredbama zakona, od vjestacenja su iskljucena i sva lica lisena sposobnosti za pravne radnje uopste ili samo u vezi sa vjestacenjem (maloljetna lica, lica lisena poslovne sposobnosti i lica kojima je izrecena mjera bezbjednosti zabrane vrsenja poziva, djelatnosti ili duznosti). Objektivnosti vjestaka treba da doprinese i odredba da se propisi o izuzecu sudija primjenjuju shodno i na vjestake, ako za njih nije sta drugo odredeno. Razlozi za izuzece vjestaka postoje i u pogledu lica koje je zajedno sa osumnjicenim, odnosno optuzenim ili ostecenim u radnom odnosu u istom organu, preduzecu, drugom pravnom lieu ili kod samostalnog privrednika, kao i u pogledu lica koje je u radnom odnosu kod ostecenog ili osumnjicenog, odnosno optuzenog. Prava i duznosti vjestaka Vjestak ima pravo: 1) da ostvari uvid u predmet vjestacenja, da bi mogao da ga razmotri 2) da, kada je to potrebno. dobije odredenu materiju radi analize 3) da dobije razjasnjenja i da mu se dopusti razgledanje spisa 4) predloziti da se izvedu dokazi i pribave predmeti i podaci koji su od vaznosti za davanje nalaza i misljenja 5) predloziti da se (ako prisustvuje uvidaju, rekonstrukciji ili drugoj istraznoj radnji) razjasne pojedine okolnosti ili da se lieu koje se saslusava postave pojedina pitanja 6) pravo na nagradu i naknadu troskova i izgubljene zarade (posto nije duzan da besplatno vrsi svoju duznost). Vjestak je duzan: 1) da tuziocu, odnosno sudu dostavi svoj izvjestaj koji sadrzi sljedece: dokaze koje je pregledao, obavljene testove, nalaz i misljenje do kojeg je dosao i sve druge relevantne podatke koje vjestak smatra potrebnim za pravednu i objektivnu analizu 2) dostaviti nalaz i misljenje, kao i radni materijal, skice i zabiljeske organu koji ga je odredio 3) detaljno obrazloziti kako je dosao do odredenog misljenja 4) brizljivo razmotriti predmet vjestacenja 5) da se odazove pozivu, da podnese nalaz i misljenje i da polozi zakletvu. Vjestak je obavezan da se odazove pozivu organa koji ga je pozvao i da svoj iskaz. U slucaju neopravdanog izostanka, vjestak moze biti prinudno doveden i kaznjen novcano. Vjestakova obaveza je i da prije vjestacenja polozi zakletvu, ali za odbijanje ove obaveze nije predvidena sankcija. Zakletva vjestaka je obavezna. Vjestak ne moze da odgovara za neiskustvo i neznanje, jer je u torn pogledu pokriven nalogom tuzioca, odnosno sudije. Postupak vjestacenja Procesno regulisanje vjestacenja odnosi se na spoljnu stranu vjestacenja, tj. na postupak vjestacenja, a unutrasnja, sadrzajna strana vjestacenja tece po pravilima odnosne nauke ili vjestine i ne spada uopste u pravno regulisanje. Za razliku od drugih, dokazna radnja vjestacenja je u izvjesnom smislu specificna po tome sto je za njeno izvodenje, osim sto podlijeze krivicnoprocesnim pravilima, nuzno i da se odvija lege artis, odnosno istovremeno i

167

po pravilima posebne strucne oblasti, cijim znanjima vjestak vlada i primjenjuje ih u krivicnom postupku. Medutim, upravo iz tog razloga, organizevanje i postupak vjestacenja imaju poseban znacaj. Nastupanje vjestacenja Osnovni formalni uslov za vjestacenje je postojanje odluke o sprovodenju vjestacenja. Vjestacenje nastaje posto organ krivicnog postupka koji vodi postupak donese o tome pismenu naredbu u kojoj ce navesti cinjenice o kojima se vjestacenje obavlja. Zakon odreduje da se vjestacenje odreduje pismenom naredbom izdatom od strane tuzioca ili suda. Medutim vjestaka mogu angazovati optuzeni i njegov branilac. Iz naredbe se mora vidjeti sta je predmet vjestacenja i ko ce vrsiti vjestacenje, a protiv nje nema prava zalbe, niti drugog pravnog sredstva. Naredba o vrsenju vjestacenja mora da sadrzi tacno uputstvo o predmetu vjestacenja, obimu vjestacenja i pitanjima na koja treba dati odgovor. Takode, vjestacenje se moze odrediti kao hitna (anticipirana) radnja dokazivanja, a tada je odreduje ovlasceno sluzbeno lice. To proizilazi iz procesnih odredbi prema kojima je "ovlasceno sluzbeno lice, nakon obavjestavanja tuzioca, duzno izvrsiti uvidaj i odrediti potrebna vjestacenja, osim obdukcije i ekshumacije lesa". Prije svega, to se odnosi na slucajeve kada se prilikom vrsenja uvidaja na mjestu dogadaja ili pretresanjem pronade nepoznata materija za koju se sumnja da je u vezi sa izvrsenim krivicnim djelom. U takvim slucajevima je u pitanju preliminarno vjestacenje, i to ono koje je u neposrednoj vezi s preduzetim radnjama dokazivanja. Medutim, na mjestu dogadaja se ne mogu obaviti slozena vjestacenja, vec je to moguce jedino u sofisticiranoj laboratoriji. Ovlasceno sluzbeno lice moze odrediti i takva vjestacenja, i to pod nadzorom tuzioca. Sa stanovista organa koji nalaze vjestacenje, posebno su znacajna vjestacenja koja moze naloziti samo sud. Primjeri sudskih vjestacenja jesu: 1) ekshumacija (kao radnja pribavljanja predmeta vjestacenja) u toku istrage; 2) vjestacenje psihijatrijskim pregledom osumnjicenog, odnosno optuzenog, s njegovim slanjem na posmatranje 3) tjelesni pregled osumnjicenog, odnosno optuzenog i druge radnje s tim u vezi (osim ako postoji opasnost od odlaganja). Ako za odredenu vrstu vjestacenja postoji strucna ustanova ili se vjestacenje moze izvesti u okviru drzavnog organa, takva vjestacenja, a posebno slozenija, povjerice se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. Kada je vjestacenje povjereno ustanovi, odnosno organu, oni odreduju jednog ili vise strucnjaka koji ce izvrsiti vjestacenje. Vjestacenje sa vise vjestaka, koje je sve zastupljenije u nasoj praksi i ima sve vise pristalica, ne odreduje se zbog tezine djela, vec zbog slozenosti vjestacenja. Sam broj vjestaka ne mora uvijek znaciti i veci kvalitet vjestacenja. Pri tome, treba stalno imati u vidu da i zajednicko (grupno) vjestacenje u procesnom smislu ima isti znacaj kao i individualno (u nalazu i misljenju mora biti tacno navedeno koji je vjestak i sta vjestacio). Izvodenje vjestacenja Izvodenje vjestacenja sastoji se iz tri faze: • pripremanje vjestacenja, • vjestacenje (operativna faza) i • davanje iskaza a) Pripremanje vjestacenja. U ovoj fazi najvaznija duznost organa koji rukovodi postupkom je da oznaci predmet koji vjestaci treba da vjestace i postavi pitanja na koja oni treba da odgovore. Rukovodilac vjestacenja je duzan da se brine o tome da ne dode do povrede lica koje je podvrgnuto vjestacenju, odnosno do ostecenja ili unistenja predmeta vjestacenja. Pitanja koja se postavljaju vjestaku moraju biti tacno odredena i spadati u njegovu struku. Sam vjestak ne moze prosiriti listu pitanja koju je odredio organ postupka, ni na druga strucna pitanja, jos manje na pitanja za koja nije strucan (npr. pravna pitanja). Vjestak se poziva da predmet

168

vjestacenja brizljivo razmotri, tacno navede sve sto zapazi i nade i da svoje misljenje iznese nepristrasno i u skladu sa pravilima nauke ili vjestine. Vjestak se posebno upozorava na posljedice davanja laznog iskaza koje predstavlja krivicno djelo. Vjestaku se mogu davati razjasnjenja, a moze mu se dozvoliti i da razmatra spise. Vjestak moze predloziti da se izvedu dokazi ili pribave predmeti i podaci koji su od vaznosti za davanje nalaza i misljenja. Ako prisustvuje uvidaju, rekonstrukciji dogadaja ill drugoj istraznoj radnji, vjestak moze predloziti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se lieu koje se saslusava postave pojedina pitanja. b) Operativna faza. Vjestacenje se neposredno obavlja u operativnoj fazi. Nju sprovodi licno vjestak, primjenjujuci metode i sredstva u skladu sa strukom i pridrzavajuci se prilikom ispitivanja striktno postavljenih zahtjeva rukovodioca vjestacenja. Operativna faza je, u stvari, rad vjestaka po naredbi, odnosno zahtjevu za vjestacenje, a zavisi od samog predmeta vjestacenja. To moze biti razgledanje odredenih predmeta ili spisa i trazenje potrebnih razjasnjenja, zatim, predlaganje da se izvedu dokazi ili pribave predmeti i podaci koji su od vaznosti za davanje nalaza i misljenja, te prisustvovanje uvidaju, rekonstrukciji dogadaja ili drugoj radnji dokazivanja kada se, pored ostalog, mogu postavljati odredena pitanja i traziti razjasnjenje odredenih cinjenica, u okviru cega se, prema teorijskom stanovistu, mogu provesti situacijska, dijagnosticka i identifikacijska vjestacenja. Ako je za svrhe vjestacenja potrebno da se izvrsi analiza neke materije, vjestaku ce se, ako je to moguce, staviti na raspolaganje samo dio te materije, a ostatak ce se u potrebnoj kolicini obezbijediti za slucaj naknadnih analiza. Ukoliko smatra da je za davanje nalaza i misljenja potrebno izvesti jos neke dokaze i pribaviti jos neke predmete, vjestak to ne moze sam uciniti, vec moze jedino dati odgovarajuci prijedlog tuziocu, odnosno sudu. Uvodenje vjestacenja preko strucnih ustanova ili drzavnih organa zahtijevalo je odgovarajuce zakonske odredbe. Ako se vjestacenje povjerava strucnoj ustanovi ili drzavnom organu, organ koji vodi postupak upozorice na to da u davanju nalaza i misljenja ne moze ucestvovati lice za koje postoje razlozi za izuzece od vjestacenja predvideni u zakonu, kao i na posljedice davanja laznog nalaza i misljenja. Strucnoj ustanovi, odnosno drzavnom organu stavice se na raspolaganje materijal potreban za vjestacenje. Po zavrsenom vjestacenju, strucna ustanova, odnosno drzavni organ dostavlja pismeni nalaz i misljenje potpisano od lica koja su izvrsila vjestacenje. Vjestak dostavlja nalaz i misljenje, kao i radni materijal, skice i zabiljeske organu koji ga je. Pri tome, organ postupka u istom predmetu vjestacenja moze od jednog vjestaka traziti nalaz, a od drugog misljenje, jer se, npr., u konkretnom slucaju za nalaz i misljenje traze razlicite strucnosti i vjestine. Medutim, kada se radi o vjestacenju u drzavnom organu ili strucnoj ustanovi, onda se iskaz vjestaka u obliku nalaza i misljenja u pismenoj formi dostavlja sudu koji vodi postupak. U nalazu vjestak upisuje materijal koji je vjestacio, metode koje je primijenio i objektivne rezultate koje je postigao. U misljenju, vjestak iznosi svoje strucne zakljucke koji proizlaze iz objektivnog nalaza. Misljenje je odgovor na postavljena pitanja. Vjestak mora uvijek da navede razloge na osnovu kojih je dosao do zakljucaka i na osnovu kojih pravila nauke i tehnike. Vjestakov nalaz i misljenje treba da budu formulisani logicno, razumljivo i jasno, bez upotrebe strogo naucnih i strucnih izraza koji su poznati uskom krugu strucnjaka. c) Saslusanje vjestaka. Pravilo je da se vjestak na glavnom pretresu saslusava neposredno. Prije saslusanja vjestaka na glavnom pretresu, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce ga opomenuti na duznost da nalaz i misljenje da na najbolji moguci nacin i upozorice ga da davanje laznog iskaza o nalazu i misljenju predstavlja krivicno djelo. Svoj nalaz i misljenje vjestak na glavnom pretresu izlaze usmeno i u tom slucaju on ce biti unakrsno ispitan od strane obje stranke i branioca. Prethodno ce vjestak, po pravilima direktnog ispitivanja, usmeno i neposredno iznijeti svoj nalaz i misljenje, tako sto ce u nalazu iznijeti sve cinjenice na kojima zasniva misljenje.

169

Prakticno, priprema za unakrsno ispitivanje se ne moze ozbiljno izvrsiti bez angazovanja i strucne pomoci drugog vjestaka. Isto tako, pisani nalaz i misljenje vjestaka bice prihvaceni kao dokazni materijal samo ukoliko je taj vjestak svjedocio na glavnom pretresu i bio unakrsno ispitan od suprotne stranke. Ne postoji, dakle, mogucnost da se pismeni nalaz i misljenje vjestaka samo procitaju na glavnom pretresu, vec se trazi neposredno prisustvo svjedoka i njegovo svjedocenje na glavnom pretresu. Medutim, ukoliko suprotna stranka ne zeli unakrsno ispitati vjestaka, dovoljna je cinjenica da je toj stranci bila pruzena mogucnost da unakrsno ispita vjestaka kako bi pisani nalaz i misljenje bili prihvaceni, sto mora biti uneseno u zapisnik o glavnom pretresu. Sudska ocjena vjestakovog iskaza Prilikom svakog vjestacenja najznacajniji procesni problem nastaje kod dokazne snage iskaza vjestaka i njegove ocjene koju vrse sud i stranke. I kod vjestacenja sud opaza odredene vazne cinjenice i na osnovu utvrdenih okolnosti daje obrazlozenje zakljucaka do kojih je dosao po pravilima svoje struke. Izvjestaj vjestaka (nalaz i misljenje) sud cijeni po slobodnom uvjerenju. Medutim, fakticki misljenje vjestaka ima veliki znacaj i uticaj na donosenje odluka suda. Sudija je, izvan sumnje, slobodan u kritickoj ocjeni iskaza vjestaka, on je vjestak nad vjestacima. To ne znaci da pri ocjeni dokaza sud nije vezan nikakvim pravnim sredstvima. Potrebno je da to zakljucivanje bude takvo da bi ga, prema misljenju suda, mogao prihvatiti svaki nepristrasni i upuceni gradanin. Ne radi se, prema tome, ni o kakvom arbitriranju, vec o ocjeni koja mora biti zasnovana na cinjenicama, poznatim i priznatim u objektivnoj stvarnosti. Sudija je slobodan da cijeni iskaz vjestaka i moze ga prihvatiti ill odbaciti. Ako ne prihvati vjestakovo misljenje, to neslaganje mora uvjerljivo obrazloziti u presudi. Suprotno postupanje dovodi do bitne povrede krivicnog postupka, jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlucnim cinjenicama. U torn slucaju bi visi sud povodom zalbe morao ukinuti prvostepenu presudu. Druga rezerva je sto sud, ako ne prihvati konacno misljenje vjestaka, ne moze to misljenje zamijeniti svojim misljenjem. Sud, isto tako, ne moze vjestakovo misljenje modifikovati (prilagoditi) svom misljenju. Ako se, dakle, sud nije slozio ni sa konacnim misljenjem vjestaka, on mora smatrati da je vjestacenje neuspjelo i da je odnosna cinjenica koja se imala vjestacenjem utvrditi ostala neutvrdena, odnosno nedokazana. U tom slucaju postupa se po poznatom pravilu in dubio pro reo i pravno neutvrdena relevantna cinjenica konkretnog slucaja utvrduje se prema misljenju koje je najpovoljnije za optuzenog.

Posebni slucajevi vjestacenja Pojedina vjestacenja mogu biti mnogobrojna i raznovrsna, tako da se ne mogu ni nabrojati. Zakon zato odreduje samo opsta pravila vjestacenja, bez obzira na konkretne vrste. Ipak, za pojedine vrste vjestacenja, koje se najcesce javljaju (tjelesne povrede, psihijatrijsko vjestacenje) ili su od posebnog znacaja (ubistvo, falsifikovanje novca) ili su narocito komplikovana (trovanje, vjestacenje dezoksiribonukleinske kiseline), postoje dopunske odredbe koje se primjenjuju uz opste. Medutim, i u tim slucajevima ureduje se samo pravna strana vjestacenja, a ostala pitanja regulisu pravila odnosne nauke, odnosno vjestine. U zakonu se govori o sljedecim slucajevima vjestacenja: a) Vjestacenje u slucaju sumnje da je smrt prouzrokovana krivicnim djelom. Ovdje, pored sumnje da su izvrseni ubistvo i djeteubistvo, dolazi i vjestacenje u slucaju sumnje na krivicno djelo nedozvoljenog pobacaja. U tim slucajevima obavezno se preduzimaju pregled i obdukcija lesa, odnosno zacetka, a ako je les zakopan - odredice se ekshumacija, s ciljem pregleda i obdukcije.

170

Pri obdukciji lesa preduzece se potrebne mjere da se ustanovi identitet lesa, i u torn cilju posebno ce se opisati podaci o spoljnim i unutrasnjim tjelesnim osobinama lesa. Pregled i obdukcija tijela oznaka su za sudsko medicinsko vjestacenje razjasnjavanja nastupa smrti poznato kao autopsija. Ona se preduzima u svim slucajevima neprirodne smrti. Zakon ima, prije svega, u vidu slucajeve sumnjive smrti, tj. takve slucajeve kod kojih okolnosti upucuju na mogucnost postojanja nasilne smrti. Kad je u pitanju suicid, podaci o tome moraju biti pouzdani da bi se odlucilo da se ne vrsi pregled i obdukcija lesa. Slucajeve sumnjive smrti duzni su da prijave svi koji su duzni prijaviti krivicno djelo, a posebno mrtvozornik i zdravstvene ustanove. Pitanje vrste nasilne smrti jeste pravno, a ne cinjenicno pitanje, zbog cega ne treba zahtijevati od sudskomedicinskog vjestaka da se u svom zakljucku izjasni da li se radi o ubistvu, samoubistvu ili je posrijedi krivicnopravni slucaj. Kada se vjestacenje ne vrsi u specijalizovanoj medicinskoj ustanovi, pregled i obdukciju lesa vrsi Ijekar specijalista sudske medicine. Tim vjestacenjem rukovodi tuzilac i u zapisnik unosi nalaz i misljenje vjestaka. Za vjestaka se ne moze odrediti Ijekar koji je lijecio umrlog. Razlog za izuzece takvog Ijekara je opasnost od neobjektivngo vjestacenja, koje moze da bude posljedica kako pokusaja da se svjesno prikrije nesto sto tog ljekara kompromituje ili cak tereti (pogresna dijagnoza, neodgovarajuca terapija), tako i cinjenice da ce ljekar koji je lijecio umrlog najcesce, svjesno ili nesvjesno, poci od dijagnoze koju je ranije postavio i ostati pri njoj, cesto ne uzimajuci u obzir sve ono sto izlazi iz takve koncepcije. U slucaju da se sudska odluka dijelom temelji i na nalazu i misljenju vjestaka Ijekara koji je lijecio umrlog, radi se o bitnoj povredi odredaba zakona pa se, ukoliko je prihvatanje takvog nalaza i misljenja bilo ili moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donosenje presude, iz tih razloga moze izjaviti zalba na presudu. Medutim, Ijekar koji je lijecio umrlog moze se saslusati kao svjedok, radi davanja razjasnjenja o toku i okolnostima bolesti umrlog. U takvom slucaju Ijekar, koji je lijecio umrlog, pojavljuje se u svojstvu strucnog svjedoka. U svom misljenju vjestak sudske medicine ce narocito navesti uzrok smrti i vrijeme kada je smrt nastupila. Ako je na lesu nadena bilo kakva povreda, utvrdice se da li je tu povredu nanio ko drugi i ako jeste, onda cime, na koji nacin, koliko vremena prije nego sto je smrt nastupila i da li je ona prouzrokovala smrt. Ako je na lesu nadeno vise povreda, utvrdice se da li je svaka povreda izvrsena istim sredstvom i koja je povreda prouzrokovala smrt, a ako je vise smrtonosnih povreda, koja je od njih ili koje su svojim zajednickim djelovanjem bile uzrok smrti. Zakon obavezuje vjestaka da sto je moguce preciznije razjasni kauzalitet nastupa smrti, posebno u pogledu vise konkurentnih uzroka: a) kada je smrt prouzrokovana samom vrstom i opstom prirodom povrede, b) kad je smrt nastupila zbog licnog svojstva ili narocitog stanja organizma povrijedenog i c) kad je smrt nastupila zbog slucajnih okolnosti ili d) okolnosti pod kojima je povreda nanijeta. Pored toga, vjestak je duzan da obrati paznju na nadeni bioloski materijal (krv, pljuvacka, sperma, urin i dr.) i da ga opise i sacuva za biolosko vjestacenje - ako ono bude odredeno. Analiza tako pribavljenog materijala organskog porijekla moze biti iskoriscena u svrhu analize DNK i dolazi u obzir samo ako ce se tako pribaviti podaci vazni za uspjesno vodenje krivicnog postupka. Pri pregledu i obdukciji zacetka treba posebno utvrditi njegovu starost, sposobnost za vanmatericni zivot i uzrok smrti, a pri pregledu i obdukciji lesa novorodenceta - da li je rodeno zivo ili mrtvo, da li je bilo sposobno za zivot, koliko je dugo zivjelo, kao i vrijeme i uzrok smrti. Ako postoji sumnja na trovanje, sumnjive materije koje su nadene u lesu ili na drugom mjestu uputice se na vjestacenje ustanovi ili drzavnom organu koji vrsi toksikoloska ispitivanja. Sumnjive materije moraju se dostaviti na toksikolosku analizu iskljucivo ustanovama koje su osposobljene za takvu vrstu analiza. Individualnom vjestaku, cak i ako je osposobljen za vrsenje takvih analiza, ne moze se povjeriti ovakvo vjestacenje. Pri pregledu sumnjivih materija vjestak ce posebno utvrditi vrstu, kolicinu i dejstvo nadenog

171

otrova, a ako se radi o pregledu materija uzetih iz lesa, po mogucnosti i kolicinu upotrebljenog otrova. U slucajevima sumnje na trovanje prakticno se pojavljuje potreba ostavljanja dijelova materije za potrebe eventualne naknadne, odnosno dopunske analize, naravno ako ima dovoljno materije i ako je ona pogodna za cuvanje. U torn pravcu korisno je angazovanje strucnog lica. b) Vjestacenje tjelesnih povreda. Ovo vjestacenje se vrsi na tri nacina: 1) po pravilu, pregledom povrijedenog, a ako to nije moguce (kod potpuno izlijecenih povreda) ili nije potrebno 2) na osnovu medicinske dokumentacije ili 3) drugih podataka u spisima. Kada ce se i koji metod vjestacenja koristiti, zavisi od konkretne situacije i stvarnih mogucnosti. Ako su povrede na povrijedenom svjeze tako da je moguce neposrednim uvidom utvrditi stanje stvari, onda je najefikasnije izvrsiti pregled i vjestacenje odmah. Na osnovu medicinske dokumentacije vjestacenje se vrsi kada su, usljed proticanja vremena, povrede djelimicno ili u potpunosti sanirane, tako da primarno stanje povreda nije vidljivo. Povrijedeni se ne moze protiviti pregledu, a ako se i protivi - pregled se moze izvrsiti i protiv njegove volje. Posto tacno opise povrede, vjestak ce dati misljenje, narocito o vrsti i tezini svake pojedine povrede i njihovom ukupnom djelovanju s obzirom na njihovu prirodu ili posebne okolnosti slucaja, o tome kakvo dejstvo te povrede obicno proizvode, a kakvo su u konkretnom slucaju proizvele, cime su povrede izvrsene i na koji nacin. Vjestacenje tjelesnih povreda moglo bi se smatrati nepotrebnim kada bi sud u konkretnom slucaju raspolagao takvom dokumentacijom o povredi koja bi mogla u potpunosti zamijeniti iskaz vjestaka. c) Tjelesni pregled osumnjicenog, odnosno optuzenog. Rijec je o posebnoj vrsti vjestacenja, koje se preduzima i bez pristanka osumnjicenog, odnosno optuzenog, ako je potrebno da se utvrde cinjenice vazne za krivicni postupak. Tjelesni pregled je svaki pregled djelimicno ili potpuno nagog tijela ili dijelova tijela, u cilju utvrdivanja njegovog stanja. Ovaj pregled ima za cilj pronalazenje predmeta koji su u odjeci, ispod odjece, na povrsini tijela ili skriveni u tjelesnim supljinama. Osumnjiceni, odnosno optuzeni se ne moze usprotiviti trazenju i uzimanju tragova (tjelesnom pregledu), a ako bi se protivio - onda se to moze sprovesti i prinudno ("...i bez pristanka..."). Kakve mjere prinude treba preduzeti, zavisi od nacina otpora i vrste tragova koji se mogu pronaci, sto je quaestio facti. Tjelesni pregled drugih lica moze se bez njihovog pristanka preduzeti samo onda ako se mora utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi odreden trag ili posljedica krivicnog djela. Tjelesni pregled muskog lica moze vrsiti samo musko lice, a zenskog lica samo zensko lice. Uzimanje krvi i druge Ijekarske radnje, koje se po pravilima medicinske nauke preduzimaju radi analize i utvrdivanja drugih vaznih cinjenica za krivicni postupak, mogu se preduzeti i bez pristanka lica koje se pregleda, ako zbog toga ne bi nastupila kakva steta po njegovo zdravlje. Ove radnje, bez izuzetka, mora da obavlja samo strucno lice i to nakon sto utvrdi da upravo konkretna intervencija konkretnom lieu, s obzirom na njegovo opste stanje, nece skoditi. Preduzimanje Ijekarskih radnji bez volje osumnjicenog, odnosno optuzenog valja strogo razlikovati od prinude osumnjicenog, odnosno optuzenog da aktivno ucestvuje u Ijekarskim radnjama. Osumnjiceni, odnosno optuzeni, dakle, mora trpjeti Ijekarske radnje preduzete bez njegove volje, ali nema obaveze svojim aktivnim djelovanjem ucestvovati u tim radnjama. On je samo duzan trpjeti, ali nije obavezan ciniti. Prinuda na aktivnu radnju bila bi jednaka prinudi na davanje iskaza. Preduzimanje ovih radnji dopusteno je samo na osnovu naredbe suda, odnosno tuzioca (ako postoji opasnost od odlaganja). Prema osumnjicenom, odnosno optuzenom ili svjedoku nije dozvoljeno da se primijene medicinske intervencije (narkoanaliza, narkodijagnoza, lobotomija itd.) ili da im se daju takva sredstva kojima bi se uticalo na njihovu volju pri davanju iskaza.

172

Medutim, nije svaka mjera, koja ostavlja pojedincu bilo kakve emocionalne posljedice, ono sto spada pod opseg nehumanog tretmana, vec su to samo mjere koje "izazivaju veliku mentalnu i fizicku patnju pojedinca." d) Psihijatrijsko vjestacenje. Ovo vjestacenje je obavezno samo ako nastane sumnja da je uracunljivost osumnjicenog, odnosno optuzenog iskljucena ill smanjena ili da je osumnjiceni, odnosno optuzeni ucinio krivicno djelo zbog ovisnosti od alkohola ili opojnih droga ili da zbog dusevnih smetnji nije sposoban ucestvovati u postupku. Vjestacenje dusevnog stanja po ovom clanu moze se izvrsiti pred samim organom koji sprovodi krivicni postupak, analizom utvrdenih cinjenica i neposrednim dodirom sa osumnjicenim, odnosno optuzenim. Takvo ispitivanje praktikuje se kada je to moguce bez stete za pravilnost rezultata. Ako se u toku istrage osumnjiceni dobrovoljno ne podvrgne psihijatrijskom pregledu radi vjestacenja ili ako je prema misljenju vjestaka potrebno duze posmatranje, osumnjiceni ce se poslati na psihijatrijski pregled, odnosno na posmatranje u odgovarajucu zdravstvenu ustanovu o cemu rjesenje donosi sudija za prethodni postupak na prijedlog tuzioca, a posmatranje ne moze trajati duze od dva mjeseca. Medutim, ako kod ucinioca krivicnog djela nije utvrdena niti indukovana nijedna anomalija psihicke prirode koja bi zahtijevala duze posmatranje, dovoljan je psihijatrijski pregled ucinioca. Izbor konkretne zdravstvene ustanove vrsi sudija za prethodni postupak, a prema stavu sudske prakse, odgovarajuca zdravstvena ustanova na mora da bude specijalna bolnica za dusevne bolesti. Pri psihijatrijskom vjestacenju vazno je da se vjestak ne upusta u pravno pitanje ocjene uracunljivosti, nego samo u medicinska pitanja. Psihijatar ocjenjuje uticaj dusevnog stanja na sposobnost pravilnog saznavanja pojava spoljnjeg svijeta i upravljanja postupcima. Na taj nacin psihijatar pruza osnovu sudiji za rjesavanje pravnog pitanja o uracunljivosti ili neuracunljivosti. Sud trazi misljenje psihijatra ako sumnja da je osumnjiceni, odnosno optuzeni neuracunljiv ili smanjeno uracunljiv, ali ne da bi mu vjestak odgovorio da li je osumnjiceni, odnosno optuzeni uracunljiv ili nije uracunljiv. Ako vjestaci ustanove da je dusevno stanje osumnjicenog, odnosno optuzenog poremeceno, njihov je zadatak da odrede: a) prirodu, b) vrstu, c) stepen i d) trajnost poremecaja i da daju svoje misljenje o tome kakav je uticaj takvo dusevno stanje imalo i kakav jos ima na shvatanje i postupke osumnjicenog, odnosno optuzenog, kao i to da li je i u kojoj mjeri poremecaj dusevnog stanja postojao u vrijeme izvrsenja krivicnog djela. Znacajnim se cini i obezbijediti da se u svakom slucaju upucivanja pritvorenog u zdravstvenu ustanovu, radi vjestacenja ili lijecenja, sprijeci da se boravak u ovoj ustanovi iskoristi u neke druge svrhe (protivne ciljevima pritvora i si.). To je narocito tesko obezbijediti u zdravstvenim ustanovama opsteg tipa. Stoga je u propisano da ce sudija, ako se u zdravstvenu ustanovu upucuje osumnjiceni, odnosno optuzeni koji se nalazi u pritvoru, obavijestiti tu ustanovu o razlozima zbog kojih je odreden pritvor, da bi se preduzele mjere potrebne za obezbjedenje svrhe pritvora. Treba imati u vidu da pritvor i boravak u zdravstvenoj ustanovi radi ispitivanja dusevnog zdravlja, nisu mjere od istog znacaja za postupak i nemaju isti cilj. Pritvor je najteza mjera obezbjedenja prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog u krivicnom postupku, koja u odnosu na osumnjicenog, odnosno optuzenog ima prinudni karakter. Posmatranje u zdravstvenoj ustanovi ima za cilj utvrdivanje dusevnog stanja osumnjicenog, odnosno optuzenog, dobijanje podataka za konkretnu sudsku odluku i za adekvatan pristup osumnjicenom, odnosno optuzenom u samom krivicnom postupku i nakon njega. Osumnjicenom, odnosno optuzenom se vrijeme provedeno u ustanovi uracunava u pritvor, odnosno u kaznu - ako bude izrecena. Rjesenje o upucivanju u ustanovu donosi sudija za prethodni postupak i po torn rjesenju osumnjiceni moze ostati u zdravstvenoj ustanovi do

173

dva mjeseca, sto je vec izuzetak od odredbe po kojoj pritvor po rjesenju sudije za prethodni postupak moze trajati do mjesec dana. e) Vjestacenje poslovnih knjiga preduzima, kada je potrebno, organ pred kojim se vodi postupak, koji je duzan vjestacima naznaciti u kom pravcu i u kom obimu treba vrsiti vjestacenje i koje cinjenice i okolnosti treba utvrditi. Ako je za preduzimanje vjestacenja poslovnih knjiga preduzeca, drugih pravnih lica ili samostalnog privrednika nuzno da se prethodno sredi njihovo knjigovodstvo, troskovi sredivanja padaju na njihov teret. Naredbu o sredivanju knjigovodstva donosi organ koji vodi postupak, na osnovu obrazlozenog pismenog izvjestaja vjestaka kojem je nalozeno vjestacenje poslovnih knjiga. U naredbi ce se naznaciti i iznos koji je pravno lice ili samostalni privrednik duzan da polozi organu koji vodi postupak kao predujam za troskove oko sredivanja njegovog knjigovodstva. Prilikom ocjene da li je potrebno vrsiti sredivanje knjigovodstva, treba uvijek imati u vidu da za potrebe vjestacenja nije uvijek neophodno sredivanje kompletnog knjigovodstva, vec samo neki dio, pa je onda nuzno sredivanje onog dijela knjigovodstva koliko je nuzno za vrsenje vjestacenja. Naplata troskova, ukoliko njihov iznos nije bio predujmljen, vrsi se u korist organa koji je unaprijed isplatio troskove i nagradu vjestacima. f) Analiza DNK. Analizu DNK obavljati "institucija koja posjeduje potrebnu strucnost, u smislu osoblja i opreme, da obavlja forenzicku DNK analizu." Materijalni uslov za vrsenje analize DNK sastoji se u postojanju neophodne potrebe da se takvom analizom odredi identitet ili cinjenice da li tragovi materija koji su otkriveni poticu od osumnjicenog, odnosno optuzenog ili ostecenog. Formalni uslov za ovo vjestacenje se u zakonu posebno ne utvrduje, pa treba smatrati da u tom pogledu vaze opsta pravila koja se inace odnose na formalni uslov za odredivanje vjestacenja. U cilju utvrdivanja identiteta osumnjicenog, odnosno optuzenog, sa njegovog tijela se mogu uzeti celije radi analize DNK, a podaci dobijeni na ovaj nacin mogu se koristiti i u drugim krivicnim postupcima protiv istog lica, zbog cega se nalazi tih analiza pohranjuju na jednom mjestu i vode u posebnom registru pri Ministarstvu bezbjednosti BiH. Ovlascenje da donese pravilnik o nacinu prikupljanja i uzimanja uzoraka bioloskog materijala za potrebe analize DNK u krivicnom postupku, o nacinu pakovanja prikupljenog bioloskog materijala, cuvanja, obrade i pohranjivanja uzoraka i dobijenih rezultata DNK analiza u BiH - ima ministar pravde BiH. Analiza DNK, kao sofisticirana metoda, trazi jasna pravila uzimanja, manipulisanja, cuvanja i raspolaganja uzorcima i podacima do kojih se dode analizom tih uzoraka. Ona je najprecizniji metod identiflkacije svakog traga humanog porijekla, pa samim tim i najjaci dokaz o identitetu uzorka. Identifikacija lica na osnovu analize molekula DNK predstavlja metodu vjestacenja kojom se istrazuje sporni bioloski materijal tako sto se iz celije ekstrahuje DNK kako bi se posebnim metodama ispitali odredeni dijelovi njenog lanca sa ciljem da se identifikuje genetski materijal pojedinca, koji je individualan i neponovljiv. DNK profilisanje je proces koji pocinje kada se iz bioloskog traga ekstrahuju dijelovi genetskog materijala (DNK), kako bi se utvrdio genetski profil ostavioca, koji se vizuelizuje i prikazuje kao numericka vrijednost, a zavrsava sprovodenjem komparativne analize sa bioloskim uzorcima poznatog porijekla (ill drugim bioloskim uzorcima nepoznatog porijekla) kako bi se identifikovao ostavilac traga (ili utvrdilo ucesce istog lica u izvrsenju veceg broja krivicnih djela). Ova vrsta vjestacenja najcesce se naziva metoda utvrdivanja DNK otiska, cime se zeli ukazati na njenu preciznost pri izolovanju unikatnih dijelova u okviru DNK lanca i napraviti asocijacija na klasicne metode identifikacije po otiscima prstiju. Kao sto ne postoje dva lica koja imaju isti otisak prsta, ne postoje ni dva lica koja imaju isti genetski profil. Metoda je apsolutno pouzdana pri eliminaciji nevinih lica i veoma sigurna pri pozitivnoj identifikaciji izvrsilaca. Medutim, i pored toga sto je DNK vjestacenje nova i mocna

174

tehnologija, ona ne moze da zamijeni druge metode, na primjer, daktiloskopiju, vjestacenje tkanina, tragove oruda itd. Bez obzira na njenu superiornu diskriminacionu snagu, ona bi kao tehnologija izbora trebalo da bude upotrebljena paralelno sa drugim kriminalistickim metodama. U medunarodnim okvirima je veoma izrazena potreba za standardizacijom cjelokupnog postupka u okviru formiranja DNK dokaza. Sredinom i krajem devedesetih godina XX vijeka pocele su se u pojedinim razvijenim drzavama formirati kompjuterske baze podataka DNK profila ucinilaca krivicnih djela s ciljem da se poveca efikasnost nove metode. Sve baze podataka DNK profila sastoje se iz dva dijela: a) neidentifikovanih DNK profila, tj. baze podataka DNK profila dobijenih iz bioloskih materijala (tragova) fiksiranih sa lica mjesta krivicnih djela (odnosno od neidentifikovanih leseva) i b) baze podataka poznatih donatora, tj. lica ciji se DNK profili kompariraju sa neidentifikovanim tragovima. Drugi dio DNK baze, tj. baza poznatih donatora u razlicitim drzavama se na razlicite nacine odreduje. U nekima nju mogu da sacinjavaju DNK profili osumnjicenih lica, u drugima DNK profili samo osudenih lica. Evidentna je i pojava da se u velikom broju zemalja prosiruje krug lica ciji se DNK profili unose u baze (tj. prvobitna restriktivna rjesenja zamjenjuju se ekstenzivnim). Najveci kamen spoticanja je unosenje DNK profila osumnjicenih lica u baze podataka. Drzave ovaj problem pokusavaju da rijese najcesce usvajanjem kompromisnih rjesenja. S obzirom na osjetljivost materije, postoji tendencija da se uzimanje uzoraka za DNK vjestacenja i unos podataka u kompjuterske baze detaljno regulisu zakonom. Ovo je veoma osjetljiva materija koja duboko zadire u ljudska prava i slobode i podlozna je raznoraznim i ozbiljnim zloupotrebama. Imajuci u vidu pravni sistem BiH, ovu materiju bi trebalo regulisati posebnim zakonom.

Isprave Pojam i vrste isprava Isprava je predmet na kome su ljudskom djelatnoscu graficki, figurativno, slikom ili zvucno utisnuti podaci o cinjenicama koje su vazne za pravne odnose i pravni saobracaj. Isprave nisu samostalno dokazano sredstvo po svom sadrzaju, jer sadrze uvijek neko drugo postojece dokazno sredstvo (svjedodzbu, vjestacenje, priznanje ill indicije), tj. specijalni su oblik (graficki, figurativni ili zvucni) u kome se javljaju ostala dokazna sredstva ili su corpora delicti i tada predmet uvidaja, tako da se samo po svojoj formi javljaju kao posebno dokazno sredstvo. Za ostale isprave se kaze da nisu samostalno dokazno sredstvo ni u pogledu sadrzine ni u pogledu forme. lsprave su pismeni oblik u kome se javljaju ostala dokazna sredstva.Isprava moze biti sacinjena na materijalu bilo koje vrste (hartija, kamen, drvo, metal, filmska traka i dr), a njena sadrzina izrazena bilo kojim sredstvom izrazavanja (rukopis, stampa, fotografija, zvucni ili vidio zapis, crtez itd). Medu isprave ubrajamo, ponajprije, najrazlicitija pismena, koja mogu korisno posluziti kao dokazno sredstvo u krivicnom postupku. Da bi takav zapis mogao posluziti kao dokazno sredstvo u krivicnom postupku, nije potrebno, naravno, da je ucinjen bas za svrhe krivicnog postupka. Pojam isprave ili dokumenta definise KZBiH, navodeci da je to svaki predmet koji je podoban ili odreden da sluzi kao dokaz kakve cinjenice koja je od znacaja za pravne odnose. Dato je znacenje izraza "fotografija", "original", "kopija" i "telekomunikacijska adresa", cija je dokazna vrijednost u krivicnom postupku veoma znacajna. Fotografije su fotografski, digitalni i rendgenski snimci, video trake i filmovi. Fotografije koje se sacine za vrijeme vrsenja uvidaja predstavljaju tzv. tehnicko registrovanje cinjenica. Za potrebe krivicnog postupka original predstavlja spis, snimak ili slican ekvivalent kojim se

175

ostvaruje isto dejstvo od strane lica koje ga pise, snima ili izdaje ovim pojmom), zakonodavac nastoji da prati razvoj novih tehnologija i da raznovrsnim pojmovima to i obuhvati. Pojam original odreden je tako da obuhvata i fotografije, odnosno negative i kopije. Na kraju, za podatke koji se nalaze u kompjuteru ili slicnom uredaju za automatsku obradu podataka, originalno je sve sto se odstampa ili svaki okom vidljiv podatak koji je pohranjen u tim uredajima. Kopija je preslikavanje originala ili matrice, ukljucujuci uvecanja i umanjenja, mehanickim ili elektronskim presnimavanjem, hemijskom reprodukcijom ili nekom drugom ekvivalentnom tehnikom kojom se precizno reprodukuje original. Za potrebe krivicnog postupka telekomunikacijska adresa je svaki telefonski broj, bez obzira na to da li je linijski ili mobilni, odnosno elektronska (e-mail) ili internet adresa. Za pojam telekomunikacijska adresa, bitno je da odredenu adresu posjeduje ill koristi odredeno lice. Isprave mogu biti javne i privatne. Javnim ispravama nazivamo isprave koje su u propisanom obliku izdali organi vlasti u granicama svoje nadleznosti, kao i isprave koje su u takvom obliku izdala pravna lica u vrsenju javnog ovlascenja koje im je povjereno na osnovu zakona ili propisom zasnovanim na zakonu. Ostale isprave nazivamo privatnim. Od javne isprave treba razlikovati privatnu ispravu na kojoj je javni organ samo ovjerio potpis autora isprave, a nije izdao ispravu. Za razliku od parnicnog postupka, gdje javna isprava dokazuje istinitost onoga sto se u njoj potvrduje ili odreduje, dok se ne dokaze suprotno, zakon o krivicnom postupku nema takve odredbe. U krivicnom postupku, dakle, ne vrijedi presumpcija da su istinite cinjenice sadrzane u javnoj ispravi. Okolnost da je neka isprava javna, olaksava, medutim, u krivicnom postupku utvrdlvanje dokaznog svojstva isprave. Autenticnost javne isprave, tj. okolnost da ona potice od javnog organa, odnosno pravnog lica u vrsenju javnog ovlascenja, pretpostavlja se i u krivicnom postupku, ako ta isprava po svome izgledu ne pobuduje sumnju. Javne isprave mogu biti domace i strane. Inostrane javne isprave, koje su propisno ovjerene, imaju istu dokaznu snagu kao i domace, pod uslovom uzajamnosti i ako medunarodnim ugovorom nije drukcije odredeno. Prema sredstvima upotrebljenim za izrazavanje volje, odnosno sastavljanje isprava (pismo, figura, zvuk), one mogu biti graficke, figurativne i fonografske. Posto je pisanje osnovno sredstvo registracije cinjenica, graficke isprave su najmnogobrojnije. Kod figurativnih isprava predstavljanje se vrsi figurom (crtezom. plasticno ili masinski). U posebne vrste figurativnih isprava spadaju film i fotografija. Kinematografsko dokumentovanje ima vece reprezentativno dejstvo, ali je to kontrabalansirano manjim stepenom objektivnosti, zbog znacajnog uticaja licnog rada dokumentatora. Fonografske isprave su one koje sadrze zvucne zapise, a cinjenice koje treba da se dokazu zapazaju se culom sluha.

Postupak dokazivanja ispravom Postupak dokazivanja ispravom obuhvata pribavljanje isprave, dokazivanje njene istinitosti, upotrebu isprave i ocjenu dokazne snage isprave. a) Pribavljanje isprave. Da bi dosao do isprava koje se nalaze kod javnih organa, ustanova, preduzeca ill gradana pojedinaca, a mogu posluziti kao dokazi u krivicnom postupku, organ krivicnog postupka je ovlascen da zatrazi od tih subjekata da mu te isprave predaju. Ko drzi ovakve predmete, duzan je da ih preda na zahtjev suda. Ako je isprava, koja je organu krivicnog postupka potrebna kao dokazno sredstvo, pismo, telegram i druga posiljka koja je povjerena preduzecu i licu koje vrsi poslove poste i telekomunikacije, obavlja se poseban postupak zadrzavanja i predaje takve isprave sudu. Zakon predvida i posebne procesne radnje ciji je cilj, izmedu ostalog, pronalazenje i

176

oduzimanje isprava koje mogu posluziti kao dokazno sredstvo u krivicnom postupku. Radi se o pretresanju stana i ostalih prostorija osumnjicenog, odnosno optuzenog ili drugih lica i pretresanju lica. b) Dokazivanje istinitosti isprave. Da bi neka isprava bila uzeta u ocjenu kao dokaz, prethodno se mora utvrditi njeno svojstvo. Treba provjeriti ko je autor isprave, odakle su mu poznate cinjenice iznesene u ispravi, ko je sve (osim autora) ucestvovao u nastajanju isprave i, po potrebi, kada i gdje je isprava nastala. Ti podaci najcesce su sadrzani u samoj ispravi, tako da preostaje da se u takvom slucaju utvrdi samo autenticnost isprave. Ako je prvobitni tekst isprave naknadno preinacen, treba dokazivanjem utvrditi sta je zabiljezio prvobitni autor. c) Upotreba isprave. Isprave se u postupku koriste citanjem, podnosenjem (prezentacijom) i poznavanjem. Na taj nacin sadrzaj isprave saznaju i sud i stranke, sto omogucava upoznavanje sa cinjenicama koje se utvrduju u krivicnom postupku. Ako je iz bilo kog razloga ispravu nemoguce priloziti sudskom spisu, njen bitan sadrzaj biljezi se u zapisnik. Kao dokaz mogu se upotrebiti i isprave pribavljene na nezakonit nacin, uz odgovornost onoga ko ih tako pribavi. Kada isprava predstavlja predmet kojim je izvrseno krivicno djelo ili na kome je djelo izvrseno ili koji je nastao izvrsenjem krivicnog djela, na njoj se moze izvrsiti uvidaj, a po potrebi i vjestacenje. Zapisnici o uvidaju na lieu mjesta, o pretresanju stana i lica i o oduzimanju stvari, knjiga, zapisnika i ostalih dokaza iznijece se na glavnom pretresu radi utvrdivanja njihove sadrzine. Prema ocjeni sudije, odnosno predsjednika vijeca, moze se njihova sadrzina ukratko iznijeti u zapisnik o glavnom pretresu. Za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije potrebni su originalno pismeno, zapis ili fotografija, ako zakonom nije drukcije propisano. Izuzetno, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeca procitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slucaju ako su ispitana lica umrla, dusevno oboljela ili se ne mogu pronaci, ili je njihov dolazak pred sud nemoguc ili je znatno otezan iz vaznih uzroka. Prije nego sto pristupi ocjeni isprave kao dokaza, sud mora utvrditi da li se isprava moze uopste upotrijebiti kao dokaz. Ako sud smatra da isprava ima takva svojstva, moze je upotrebiti pri donosenju presude. Pri ocjeni sta dokazuje ta isprava, sud ce uzeti u obzir i druge (eventualne) dokaze o istim cinjenicama. d) Dokazna snaga isprave. Dokaznu vrijednost isprava sud cijeni po svom uvjerenju. Prema tome, ni javne ni privatne isprave nemaju obaveznu dokaznu snagu za sudiju. Javna isprava kojom se ovjerava data izjava ili potpis i onda kada je samo ovjeravanje nesporno, znaci samo to da su potpis, odnosno izjava u oznaceno vrijeme dati pred organom koji je izvrsio ovjeravanje, ali ne znaci da je istinita sama izjava koju je odnosno lice dalo ili potpisalo.Veca dokazna vrijednost isprava (u odnosu na obicne iskaze) potice otuda sto se one obicno sastavljaju u vrijeme kada se dogadaj odigrao, sto treba da potvrdi isprava. Uz to, mogucnost greske smanjuje cinjenica da, kada su u pitanju javne isprave, u njihovom sastavljanju ucestvuje drzavni organ. S druge strane, znacaj isprava umanjuje se time sto u njihovom sastavljanju ne ucestvuje sud. Indicije Pojam Indicije ili osnovi podozrenja su cinjenice koje same nisu predmet dokaza, cija je istinitost utvrdena, a iz kojih se moze zakljuciti, tj. posredno utvrditi da je jedna druga cinjenica koja je predmet dokaza, odnosno koja treba da se dokaze, takode istinita, jer ona prva stoji s njom u tijesnoj logickoj vezi.

177

Da bi jedna cinjenica bila indicija, ona mora biti nesporno utvrdena i mora biti u neposrednoj vezi sa cinjenicom koja je predmet dokazivanja. Mora se ispitati koliko se zakljucak koji proizilazi iz osnova podozrenja slaze sa ostalim dokazima i, ako se ne slaze, kojim dokazima treba pokloniti vjeru (npr. ako je utvrdeno da je blagajnik u vrijeme izvrsenja djela bio na sastanku u skupstini opstine, ostaje sumnja da je nekome mogao dati kljuceve za to vrijeme). Za organe krivicnog postupka indicije predstavljaju izvor saznanja o pravno relevantnim cinjenicama. One su posredni dokazi, jer se njima direktno ne utvrduje nista sto je predmet dokaza. Zato se ti dokazi zovu i kritickim i posrednim dokazma, dokazima rezonovanja ili sastavnim dokazima, jer se, po pravilu, trazi vise osnova podozrenja da bi se formirao pun dokaz ili da osnovi podozrenja pojacavaju neki drugi dokaz. Indicijalni zakljucak predstavlja zavrsnu fazu stvaranja jedne indicije jer povezuje iskustvena pravila i indicijame cinjenice, na osnovu cega se posredno zakljucuje i o cinjenicama koje ulaze u predmet dokazivanja. Zakon ne daje definiciju indicija, sto ne znaci da zabranjuje dokazivanje njima. U mnogo slucajeva upotrebljavaju se pojmovi "osnovi sumnje", "vjerovatnoca", "okolnosti na osnovu kojih se sa osnovom moze uzeti" i si., a to pretpostavlja dokazivanje indicijama. Istovremeno, sudska praksa je vrlo cesto u situaciji da donosi sudske odluke zasnovane na indicijama. Rezultat takvih okolnosti jeste istovremeno opstajanje upadljive protivrjecnosti: presuda zasnovanih na indicijalnom dokazivanju i stava dijela teorije da takve presude predstavljaju primjer pogresno i nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja. Dokazivanje indicijama i dokazna snaga indicija S obzirom na to da su indicije cinjenice, one moraju biti utvrdene u krivicnom postupku, bilo neposrednim opazanjem organa koji vodi postupak ill bilo kojim dokaznim sredstvom (priznanjem, uvidajem, iskazom svjedoka ill vjestaka itd). Da bi se greske izbjegle, tezi se da se osnovi podozrenja koriste samo u vezi sa drugim osnovama podozrenja, tako da njihov sticaj vrsi uzajamnu kontrolu i dopunu. lndicija koja nije utvrdena ne moze se uzeti u obzir pri utvrdivanju pravno relevantnih cinjenica. Sa gledista logike, zakljucci koji se izvode na osnovu indicija, po pravilu, dopustaju manju ili vecu vjerovatnocu da je cinjenicno stanje u realnosti bilo drukcije nego ono na koje upucuju indicije. Pri ocjeni dokaza po slobodnom uvjerenju, dokazna snaga osnova podozrenja cijeni se kao i dokazna snaga svakog drugog dokaza, sto znaci "svaki dokaz pojedinacno i u vezi sa ostalim dokazima". Posto jedna indicija obicno pruza samo odredenu vjerovatnocu da neka pravno znacajna cinjenica postoji ili ne postoji, a da bi to bilo sigurnije potrebno je, redovno, postojanje vise indicija koje treba medusobno da se podudaraju. U nekim izuzetnim slucajevima dovoljna je i samo jedna indicija. O tome koliko je indicija potrebno da bi se dobio puni dokaz, zakon ne govori, niti je to mogao uredivati, jer se radi o faktickom pitanju. Jedna indicija dovoljna je samo u slucaju ako za donosenje odluke suda zakon trazi samo sumnju ili vjerovatnocu. Odredivanje dokazne vrijednosti pojedinacnih indicija ne moze da se odvija nezavisno od cinjenice da odnos pojedinacne indicije prema spornom cinjenicnom stanju ima karakter relacije fragmenta prema cjelini i upravo u tim okvirima se, generalno uzevsi, nalaze sve slabosti i sve prednosti njene dokazne vrijednosti. Kod dokazivanja indicijama mogucnost greske moze nastati kako prilikom utvrdivanja postojanja osnova podozrenja (cinjenice iz koje treba izvesti zakljucak u pogledu predmeta dokaza), tako i kada se cijeni kakav znacaj ima osnov podozrenja u odnosu na cinjenicu koja je predmet dokazivanja. U torn postupku, gdje su znacajnije greske moguce u samom konstatovanju osnova podozrenja, vise nego kod drugih dokaza znacajna je snalazljivost i inteligencija sudije. Posebne istrazne radnje Pojam

178

Koriscenje savremenih naucnih i tehnoloskih dostignuca u sprecavanju i suzbijanju kriminaliteta, pogotovo u segmentu njegovog otkrivanja i obezbjedenja dokaza, smatra se imperativom u savremenim uslovima. U torn procesu, realizacijom pojedinih operativnih mjera i radnji, uz neophodno koriscenje tehnickih sredstava i metoda, moze doci i dolazi do zadiranja u pojedina ljudska prava i slobode. U javnosti se to cesto tumaci kao izraz nedemokraticnosti drustva i drzave, koja zloupotrebljava svoja ovlascenja u uspostavljanju kontrole nad privatnim zivotom svojih gradana. Pri tome se, najcesce, gubi iz vida cinjenica da svako krivicno djelo predstavlja ugrozavanje pojedinih prava i sloboda covjeka, a savremeni kriminalitet, pogotovo organizovani, podriva same osnove drustva, a samim tim i sva osnovna ljudska prava i slobode. Prema tome, nema dileme da li drzavni organi, posebno organi otkrivanja i gonjenja, a prvenstveno policijski organi, treba da koriste savremena tehnoloska dostignuca u suzbijanju kriminaliteta. Isto tako, ne bi smjelo da bude dileme da se pomenuta tehnicka sredstva i metode mogu koristiti ne samo u cilju obezbjedenja dokaza, vec i u cilju sprecavanja kriminaliteta, obezbjedenjem blagovremenih i kvalitetnih informacija o planiranju i pripremanju krivicnih djela. Kada je rijec o borbi protiv savremenog kriminaliteta, s pravom je primijeceno da organi krivicnog gonjenja mogu imati uspjeha u suzbijanju teskih krivicnih djela, a narocito organizevanog kriminala, samo uz koriscenje savremenih tehnickih sredstava. U torn cilju bi, prema shvatanju Evropskog suda za ljudska prava, zakonodavac morao da oznaci krug lica prema kojima moze biti primijenjena neka od takvih mjera, prirodu krivicnih djela koja pruzaju osnov za to, vremenske granice trajanja nadzora i snimanja, uslove za sastavljanje zapisnika o zabiljezenoj komunikaciji, nacine njihove kontrole, kao i da predvidi razloge za brisanje i unistavanje snimaka. Odredbe o posebnim istraznim radnjama privremeno ogranicavaju ustavna prava i slobode u vezi s krivicnim postupkom i stvarno znace pravno regulisanje posebnih mjera za borbu protiv najopasnijih oblika kriminaliteta - terorizma i organizovanog kriminaliteta. Takvim se mjerama, nesumnjivo, povecava djelotvornost drzavnih organa na racun zastite gradana, ali, uopsteno govoreci, to je ucinjeno u okvirima medunarodno prihvacenih standarda, jer mogucnost ogranicavanja prava na privatnost prihvata i EKLJP. Pri tome, ovdje svakako treba naglasiti da bi, bez pravnog regulisanja, ove mjere mogle postati sredstvom instrumentalizacije krivicnog postupka, pa je zakonsko odredivanje tih mjera jemstvo i njihove ogranicene primjene." Ipak, analizirajuci uslove za njihovu primjenu, moze se zakljuciti da se te mjere mogu relativno siroko primjenjivati. Taj zakljucak temeljimo najprije na odredbi po kojoj se posebne istrazne radnje mogu odrediti "ako se na drugi nacin ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo skopcano sa nesrazmjernim teskocama." Nije tesko zakljuciti da ce upravo zbog vrste krivicnih djela povodom kojih se odreduju, te teskoce u praksi bid najcesce jednostavno utvrditi i obrazloziti postojanje zakonskih uslova za primjenu tih radnji. Zatim, uprkos mogucnosti primjene posebnih istraznih radnji iskljucivo povodom najtezih krivicnih djela, za njihovu je primjenu dovoljno postojanje osnova sumnje o izvrsenju takvog djela od odredenog lica. Znacajno je navesti da se zakonskim odredbama ne odreduje nacin provodenja tih radnji, vec samo uslovi za njihovo provodenje. To omogucuje policijskom organu da ako dobije i kad dobije nalog sudije za prethodni postupak, spomenute radnje sprovede na nacin koji ce u konkretnom slucaju dati najbolje rezultate. Iz odredaba zakona vidljivo je da uloga sudije za prethodni postupak nije ogranicena samo na davanje naredbe. Da on ima i odredenu kontrolnu ulogu, vidljivo je iz odredbe kojom je predvideno da "mora pismenom naredbom, bez odlaganja, obustaviti izvrsenje preduzetih radnji ako su prestali razlozi zbog kojih su radnje odredene". Kontrolna uloga proizilazi i iz odredbe prema kojoj "sudija za prethodni postupak na osnovu pisanog izvjestaja tuzioca provjerava je li postupljeno po njegovoj naredbi". Uslovi za primjenu

179

Zakon propisuje iste uslove primjene posebnih istraznih radnji u skladu s postulatima pravne drzave. Postuje, pri tome, nacelo zakonske odredenosti zahvata u osnovna prava gradana na taj nacin sto primjenu tih prikrivenih radnji veze za krivicna djela: 1) protiv integriteta BiH, 2) protiv covjecnosti i vrijednosti zasticenih medunarodnim pravom, 3) terorizma i 4) za djela za koja se prema KZBiH moze izreci kazna zatvora najmanje tri godine ili teza kazna. Primjenu posebnih istraznih radnji nije moguce prosiriti na ostala krivicna djela a ako se primjenom tih radnji "slucajno" otkriju podaci i saznanja koja upucuju na izvrsenje nekog drugog krivicnog djela, mogu se dostaviti tuziocu na koriscenje samo ako se radi o krivicnom djelu iz prikazanog kataloga krivicnih djela. U protivnom ce se na taj nacin prikupljene informacije i podaci unistiti. Isto tako, primjena posebnih istraznih radnji ne moze se prosiriti na druga lica koja nisu oznacena u sudskoj naredbi kao izvrsioci ili da na drugi nacin ucestvuju u izvrsenju tacno odredenih krivicnih djela. Izuzetno, radnja nadzora i tehnickog snimanja telekomunikacija moze se odrediti i prema licima za koja postoje osnovi sumnje da uciniocu navedenih krivicnih djela prenose informacije u vezi s djelom, odnosno da se ucinilac koristi njihovim sredstvima telekomunikacija. Posebne istrazne radnje mogu se odrediti samo ako se na drugi nacin ne mogu pribaviti dokazi ill bi njihovo pribavljanje bilo skopcano s nesrazmjernim teskocama. To predstavlja materijalnopravni uslov za ogranicenje osnovnog prava na nepovredivost licnog ill porodicnog zivota, odnosno pridrzavanje nacela supsidijarnosti prilikom odredivanja primjene tih posebnih radnji koje nece biti dozvoljene ako bi se njihova svrha mogla postici drugim, blazim mjerama i radnjama propisanim zakonom. No, nacelo supsidijarnosti je usko povezano i s nacclom srazmjernosti - to znaci da se ove radnje nece primjenjivati ni kod "katoloskih" krivicnih djela ako se za konkretne oblike inkriminisanog (kaznjivog) ponasanja mogu izreci blage kazne, prilikom cega bi nastupio nesrazmjer izmedu tezine samog krivicnog djela i intenziteta zahvata u ljudska prava i slobode prilikom prikupljanja dokaza koji upucuju na postojanje tog djela i ucinioca, Posebne istrazne radnje mogu se odrediti prema odredenom lieu uz postojanje odredenih procesnopravnih razloga za njihovo preduzimanje: 1) ako postoje "osnovi sumnje" protiv lica da je samo ili s drugim licima ucestvovalo u krivicnom djelu; 2) ako nadlezni sudski organ (sudija za prethodni postupak) obrazlozenom pisanom naredbom (izuzetno usmenom) odredi njihovu primjenu; 3) trajanje primjene posebnih radnji ograniceno je na sest, odnosno tri mjeseca, s tim sto njihovu svrsishodnost nadzire sudija za prethodni postupak, tako da ce se u slucajevima da se postigne svrha, odnosno slucajevima uocavanja da ne postizu ocekivanu svrhu ili se uopste njihovom primjenom ne dobijaju podaci zbog kojih su odredeni - prekinuti njihova primjena. Formalni uslov za preduzimanje posebnih istraznih radnji jeste postojanje odgovarajuce odluke suda, kojoj prethodi inicijativa nadleznog organa. Nakon sto to ocijeni potrebnim, tuzilac daje obrazlozeni prijedlog sudiji za prethodni postupak radi primjene neke od posebnih istraznih radnji, a koji u slucaju prihvatanju prijedloga - donosi naredbu o primjeni posebne istrazne radnje nad tacno odredenim licima za koja postoje osnovi sumnje da su ucinioci ili ucesnici u tacno odredenom "kataloskom" krivicnom djelu. Nerijetko se u jednoj naredbi prema jednom lieu odreduje primjena vise posebnih radnji, sto ocito ovisi o sudskoj ocjeni svrsishodnosti njihove primjene. Tu naredbu sudija za prethodni postupak dostavlja na izvrsenje policijskom organu koji, ovisno o vrsti i trajanju odredene posebne radnje, osigurava kadrovske i tehnicke uslove nuzne za njihovo efikasno provodenje. Izuzetno, ako postoje dva kumulativno odredena uslova: 1) ako se pisana naredba ne moze dobiti na vrijeme i

180

2) ako postoji opasnost od odlaganja - moze se zapoceti sa izvrsenjem i na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak. U torn slucaju pisana naredba sudije za prethodni postupak mora biti pribavljena u roku od 24 sata od izdavanja usmene naredbe. Naredbu sudije za prethodni postupak za primjenu posebne istrazne radnje izvrsavaju policijski organi strucno osposobljeni za njenu primjenu. lako zakon o tome posebno ne govori, logicno je da se nakon ove provjere od strane sudije za prethodni postupak moze nastaviti daljnja procesna aktivnost organa krivicnog gonjenja. Ukoliko je okoncana istraga, onda tuzilac moze podici optuznicu, a tehnicke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na nacin propisan zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivicnom postupku. Pri tome, ne mogu se koristiti kao dokaz pribavljene informacije i podaci ukoliko se ne odnose na krivicna djela zbog kojih se moze odrediti posebna istrazna radnja. Naprotiv, ako tuzilac odustane od krivicnog gonjenja, odnosno ako informacije i podaci pribavljeni posebnom istraznom radnjom nisu potrebni za krivicni postupak, oni ce se unistiti pod nadzorom sudije za prethodni postupak. Odmah po okoncanju posebne istrazne radnje, bez obzira na njen ishod, mora se obavijestiti lice protiv kojeg je radnja preduzeta. Posebne uslove za primjenu posebnih istraznih radnji nalazimo u odredbama po kojima se primjena radnje tajnog nadzora i tehnickog snimanja telekomunikacija moze, samo pod vec opisanim uslovima, prosiriti s ucinioca na treca lica, ali samo izuzetno - ako postoje osnove sumnje da uciniocu ili od ucinioca prenose informacije u vezi s krivicnim djelom, odnosno da se ucinilac sluzi njihovim sredstvom telekomunikacija. Pored toga, pri izvrsenju posebnih istraznih radnji prikrivenog istrazitelja i informatora i simuliranog otkupa predmeta i simuliranog davanja potkupnine policijski organi ili druga lica ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na izvrsenje krivicnog djela. Na taj nacin se nedvosmisleno izrazava stanoviste da se u BiH upotreba tzv. agenata provokatora smatra zkonski i moralno nedopustivom mjerom. Time se nase pravo prikljucuje krugu kontinentalnih evropskih zemalja cija se prava u torn pitanju jako razlikuju npr. od americkog: prema tamosnjoj sudskoj praksi, tzv. "policijska provokacija" je vrsta odbrane u krivicnom postupku koja se sastoji u prigovoru da je krivicno djelo optuzenog posljedica djelovanja policijskog agenta provokatora premda optuzeni za to nije bio subjektivno "predisponiran" ili je, pak, on to ucinio zbog nedopustivih metoda nagovora agenta provokatora koje su bile takve da bi na izvrsenje djela navele bilo koje lice, koje ga inace ne bi ucinilo (sve to, naime, prema vladajucem tamosnjem ucenju iskljucuje postojanje kaznjive kriminalne volje). Vrste posebnih istraznih radnji propisana je mogucnost odredivanja sedam posebnih, prikrivenih istraznih radnji kojima se privremeno ogranicavaju ustavna prava gradana, koje na zahtjev tuzioca moze odrediti sudija za prethodni postupak protiv lica za koje postoje "osnove sumnje" da je samo izvrsilo ili s drugim licima ucestvovalo u tacno odredenim krivicnim djelima. Tih sedam posebnih istraznih radnji: 1) nadzor i tehnicko snimanje telekomunikacija, 2) pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka, 3) nadzor i tehnicko snimanje prostorija, 4) tajno pracenje i tehnicko snimanje lica i predmeta, 5) prikriveni istrazitelj i informator, 6) simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine 7) nadzirani prevoz i isporuka predmeta krivicnog djela, mozemo razvrstati na: • mjere tajne opservacije (nadzor i tehnicko snimanje telekomunikacija, pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka, nadzor i tehnicko snimanje prostorija, tajno pracenje i tehnicko snimanje lica i predmeta, nadzirani prevoz i isporuka predmeta krivicnog djela) i • mjere prodora u kriminalne grupe (upotreba prikrivenih istrazitelj a i informatora i

181

simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine). Posebne istrazne radnje se mogu podijeliti i na mjere audio i video nadzora (nadzor i tehnicko snimanje telekomunikacija, pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka, te nadzor i tehnicko snimanje prostorija) i mjere tajnih operacija (tajno pracenje i tehnicko snimanje lica i predmeta i nadzirani prevoz i isporuka predmeta krivicnog djela). Nadzor i tehnicko snimanje telekomunikacija Ova istrazna radnja sastoji se u tajnom nadzoru (prisluskivanju) i snimanju razgovora koji se vode sredstvima komunikacije na daljinu, i to njihovim "presretanjem". Tehnickim putem registrovana komunikacija izmedu nadziranih lica, nakon prepisa u izvornik, moze posluziti, prema slobodnom sudijskom uvjerenju, kao dokaz o izvrsenju odredenih krivicnih djela od nadziranih lica.Tom mjerom obuhvacen je nadzor i tehnicko snimanje svih sredstava za tehnicko komuniciranje na daljinu, npr. teleksa, telefaksa, elektronske poste i slicnih uredaja. U tehnickom pogledu taj nadzor se odnosi na sva tehnicka sredstva u bilo kojem obliku (stacioniranom, mobilnom, analognom, digitalnom, tonskom, slikovnom, integrisanom i dr.) koja korisnici upotrebljavaju - bilo preko postanskih (npr. privatni telefonski prikljucci, javne govornice i si.), bilo preko drugih organizacija (npr. telekomunikacije u prometu i si.), a na koja se proteze ustavopravna i krivicnopravna zastita. Policijski organi, zaduzeni za tehnicko provodenje ove posebne radnje, prije samog snimanja duzni su na tehnickom snimku zabiljeziti broj sudske naredbe na osnovu koje se postupa, mjesto i vrijeme pocetka primjene mjere, podatak da li je registracija mijenjana, kopirana i u koliko primjeraka, kao i vrijeme zavrsetka primjene ove radnje. Sudu se uvijek dostavlja izvornik tehnicke snimke, s nuznim podacima za mogucu provjeru vjerodostojnosti na taj nacin prikupljenih saznanja - kako bi se on tokom postupka mogao koristiti kao dokaz, predmet uvidaja ill vjestacenja. Pregled pronadenog ili privremeno oduzetog mobilnog telefona ne predstavlja posebnu radnju, nego pretres pokretne stvari kao "slicnog uredaja za automatsku obradu podataka" . Primjenom ove radnje ogranicavaju se ustavna prava na postovanje privatnog i porodicnog zivota, te prava na slobodu i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika opstenja. Iz samog naziva ovog prava jasno je da se ono odnosi na komunikaciju pisanjem (prepisku), s tim sto, prema stanovistu Evropskog suda za ljudska prava, pod izrazima "privatni zivot" i "prepiska" treba da se podrazumijevaju i telefonski razgovori (iako nisu izricito navedeni). Slijedom ovog stanovista, to bi, svakako, ukljucivalo i druge vidove telekomunikacionog opstenja medu ljudima (faks, elektronska posta i dr). Svi ti nacini komunikacije imaju karakter covjekovih intimnih razmisljanja, koja on zeli da saopsti samo odredenom lieu, tako da mijesanje u to sa strane, u sustini, znaci ogranicavanje njegove slobode, ulazenje u njegov privatni zivot i nepostovanje njegovih licnih osjecanja. S obzirom na siroke izuzetke od zabrane "mijesanja javnih vlasti" u ovo pravo, i ovdje je neophodno precizno regulisanje tih slucajeva u domacem zakonodavstvu. Pri tome, treba imati u vidu stanoviste Evropskog suda za ljudska prava da i pravo zatvorenika na necenzurisanu prepisku sa advokatom ili sudom ne trpi nikakva ogranicenja, mimo onih koja su inace predvidena. Pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka Kompjuterska obrada podataka, tzv. rasterska potraga, odnosi se na uporedivanje licnih podataka gradana pohranjenih u bazama podataka i drugim registrima sa podacima sadrzanim u policijskim evidencijama, registrima i bazama sa automatskom (elektronskom) obradom podataka, ako postoje osnovi sumnje da su izvrsena tacno odredena krivicna djela. Sravnjenje licnih podataka gradana je savremena kriminalisticka metoda kojom se, uz pomoc razlicitih informatickih tehnika, na brz nacin mogu izdvojiti i "sravniti" razlicite registrovane cinjenice u policijskim i ostalim bazama podataka i evidencijama, npr. visina

182

prijavljenog poreza, modus operandi, prouzrokovanje ili ucestvovanje u saobracajnoj nesreci, prelazak granice i dr., koja mogu ubrzati identifikaciju cinilaca krivicnih djela. Sravnjenje licnih podataka gradana, pohranjenih u raznim bazama i registrima, s policijskim evidencijama s automatskom obradom podataka je metoda savremene kriminalistike, pomocu koje se, koriscenjem razlicitih informatickih tehnika, povezuju licni podaci odredenog tipa u kriterije za pretrazivanje elektronskih baza podataka pomocu kojih se na brz i siguran nacin mogu izdvojiti obiljezja (kao npr. modus operandi) potrebna za identifikaciju nekog lica. Na taj nacin izdvojeno lice ulazi u krug "sumnjivih" za izvrsenje krivicnog djela ili ga nepostojanje takvih cinjenica, naravno, uz niz drugih razloga, moze eliminisati kao ucinioca krivicnog djela. Mada to odredbe naseg krivicnog procesnog zakonodavstva direktno ne predvidaju, jasno je da iz ove posebne istrazne radnje proizilazi obaveza rukovodioca baza i drugih registara s licnim podacima gradana s automatskom obradom podataka da policijskim organima omoguce sravnjenje. Pri tome, treba imati u vidu cinjenicu da je podatke u kompjuteru moguce izmijeniti ili unistiti u veoma kratkom vremenu, sto ukazuje na specificnost kompjuterskih dokaza, all i upucuje na obavezu nadleznih organa da uspostave blagovremenu kontrolu nad racunarom, upravo da bi se zastitili i obezbijedili znacajni podaci i programi. Tako prikupljena obavjestenja izbrisace se cim prestanu biti potrebna za uspjesno vodenje krivicnog postupka, a najkasnije u roku od sest mjeseci od dana njihove pohrane. Nadzor i tehnicko snimanje prostorija Nadzor i tehnicko (opticko i akusticko) snimanje prostorija policija provodi tajno, primjerenim tehnickim sredstvima, kako bi se postigla svrha sudskog odredivanja ove posebne radnje. Specificnost ove radnje posebno se ogleda u cinjenici da ona duboko zadire u osnovna prava drugih lica, tj. lica koji zive sa osumnjicenim, odnosno optuzenim. Stoga, posto je takvo nesto neizbjezno, treba voditi racuna o odredivanju trajanja radnje i nadzoru nad njenim provodenjem. Primjenom ove mjere mora se zahvatiti licni zivot drugih lica, jer se prilikom "ozvucenja" prostorija i nakon toga, zbog objektivnih razloga, snimaju razgovori izmedu svih lica koja su se u toj prostoriji zatekla, bez obzira na to sto prema nekim od tih lica nije poimenicno izdata naredba za nadzor.Primjena te posebne radnje podrazumijeva i ovlascenja za tajno ulazenje policijskih organa u tudi stan ili prostorije sa svrhom tajnog "ugradivanja" tehnickih uredaja za opticko i akusticko snimanje komunikacija, te nakon isteka roka primjene te posebne mjere - radi "demontiranja" tih tehnickih sredstava. Sprovodenje ove posebne radnje pretpostavlja visok stepen koordiniranosti i strucnotehnicke osposobljenosti policijskih organa. Primjenom ove radnje ogranicava se i ustavno pravo na nepovredivost stana. Izvjesno je da EKLJP daje veliku sirinu i mogucnost koriscenja sredstava nadzora i snimanja kojima bi se krsilo pravo na postovanje privatnog i porodicnog zivota. Bas zbog toga, pazljivo procjenjivanje pri odluci da li posegnuti za tim sredstvima, antipiciranje validnosti takvih dokaza na sudenju, a sve zbog opasnosti da se ne povrijede elementarna ljudska prava i slobode, velika je obaveza i odgovornost sudije za prethodni postupak - koji o tome odlucuje. Koristeci dostupne uporednopravne odredbe, a narocito imajuci u vidu neke od slucajeva iz prakse Evropskog suda za ljudska prava koji se upravo odnose na upotrebu protivpravno pribavljenih dokaza na sudenju, stice se utisak da nasi zakoni daleko restriktivnije i sa mnogo manje voluntarizma i ekstenzivnosti u koriscenju regulisu primjenu tih mjera za suzbijanje kriminala i otkrivanje ucinilaca tih djela. Odrednica "prostorije" podrazumijeva da je rijec o snimanju i nadzoru ne samo u stanovima lica za koja postoje osnovi sumnje da su sama ili sa drugim izvrsila pobrojana krivicna djela, vec i prostorijama javnih mjesta i institucija, a logickim tumacenjem to ne iskljucuje takvu vrstu nadzora i snimanja i u privatnim prostorijama drugih lica u kojima se nalaze, borave ill se zateknu lica za koja je izdata naredba sudije za

183

prethodni postupak o nadzoru i snimanju. Sve to, naravno, postavlja niz socijalno - etickih pitanja i moralnih dilema. Osim toga, postavlja se i pitanje tehnicke ispravnosti i korektnosti samog snimka. Tajno pracenje i tehnicko snimanje lica i predmeta Svrha je odredivanja i primjene ove posebne istrazne radnje utvrdivanje kruga lica s kojima se, kao i koliko cesto druzi, kontaktira i sastaje lice pod "pratnjom" ("opservacija"), te njegovih kao i pravaca kretanja i mjesta okupljanja. Tajnom pracenju je cilj prikupljanje podataka o kretanju i kontaktima odredenih lica (nadzirano kretanje) ili o postupanju s odredenim predmetom (nadzirano postupanje s predmetom). Konkretno, provodenje ove radnje podlijeze pravilima kriminalisticke taktike, uz upotrebu primjerenih tehnickih sredstava, sto ovisi od slucaja do slucaja ili vrste opservacije, koja moze biti stacionirana, dinamicna i kombinovana. Uz primjenu ove radnje, najcesce se primjenjuju i druge posebne radnje, npr. mjere nadzora i tehnickog snimanja prostorija i nadziranog prevoza i isporuke predmeta krivicnog djela. Tajno pracenje se moze obavljati pjesice, motornim vozilom ili drugim prevoznim sredstvom, a vrlo cesto i kombinovano, sto ce, u konkretnom slucaju, zavisiti od modusa operandi kriminalaca. Sva uocena lica, predmeti krivicnog djela i elementi kriminalne djelatnosti fiksiraju se fotografisanjem, video kamerom i (ili) tonskim snimanjem. Prikriveni istrazitelj i informator Upotreba prikrivenog istrazitelj a i informatora predstavlja najslozeniju posebnu istraznu radnju, cija primjena iziskuje ispunjenje najvise uslova, nuznih za ostvarenje svrhe njenog odredivanja (osiguranje dokaza, predmeta i tragova koji upucuju na izvrsenje krivicnog djela odredenih lica, odnosno pripadnika kriminalne grupe i ispunjenje isto toliko vaznih uslova koji garantuju tajnost). Osim toga, primjena ove radnje trazi zastitu tjelesnog integriteta lica koje se pojavljuje u ulozi prikrivenog istrazitelj a i informatora. Prikriveni istrazitelji su lica koja istrazuju i nastupaju pod izmijenjenim identitetom (tzv. legendom). Kriminalisticka praksa poznaje dvije vrste prikrivenih istrazitelja: obicni ("prigodni" prikriveni istrazitelji), koji su zapravo vise protagonisti posebne radnje simuliranog otkupa predmeta i pravi "undercover agents" (tajni agenti), s trajnim i razlicitim zadacima potpuno prikrivenog identiteta, duboko infiltrirani u kriminalnu grupu, gdje prate i izvjestavaju o planovima, vrsti i obimu kriminalnih djelatnosti pripadnika kriminalne grupe, sto moze biti pravno relevantno za provodenje krivicnog postupka. Prikriveni istrazitelj je lice, posebno pripremljeno, s promijenjenim identitetom i uklopljeno u kriminalnu organizaciju gdje djeluje saglasno odredenim smjernicama i uputama koje je primilo od tuzioca ili policijskog organa. Nakon sto bude prihvacen od clanova kriminalne organizacije, on ce biti u prilici da neposrednim opazanjem prikuplja informacije o konkretnim oblicima i nacinima izvrsenja krivicnih djela. Saznanja do kojih dolazi mora na pogodan i konspirativan nacin i blagovremeno dostavljati svojim pretpostavljenim, kako bi se mogao organizovati efikasan procesno-kriminalisticki rad lisenja slobode clanova kriminalne organizacije, te istrazivanja i dokazivanja njihove kriminalne djelatnosti. Od posebnog je znacaja obezbijediti pripremanje prikrivenog istrazitelja, nacin njegovog infiltriranja i metod rada u kriminalnoj organizaciji. Informator je lice koje policijskim organima povremeno ili trajno, all uvijek tajno (konspirativno), dostavlja informacije o aktivnostima kriminalnog karaktera. Jedan od osnovnih razloga koriscenja informatora jeste cinjenica da vrlo cesto (koriscenjem tradicionalnih metoda i sredstava) nije moguce prikupiti dokaze o izvrsenju konkretnih krivicnih djela. Zato informator moze bid kljucni svjedok na sudu u izricanju osudujuce presude organizatorima i vodama kriminalne djelatnosti. S obzirom na neposrednu zivotnu opasnost, u praksi pojedinih zemalja ovakvi informatori se pojavljuju u ulozi zasticenog svjedoka. Kao i u slucaju prikrivenog istrazitelja, informatori ne smiju preduzimati takve aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na izvrsenje krivicnog djela, jer bi to dovelo do iskljucenja krivicnog gonjenja podstrekavanog lica.

184

Imajuci u vidu ovakvu ulogu prikrivenog istrazitelja, kao i dosadasnja iskustva kod nas i u stranim zemljama u koriscenju operativnih veza (saradnik i informator), moze se konstatovati da ne postoji znak jednakosti izmedu prikrivenog istrazitelja i informatora. Razlika izmedu sadrzaja ova dva pojma je znacajna, pocev od lica na koja se odnose, njihovog izbora, pripreme, nacina rada, zastite i njihovog saslusanja kao svjedoka. Uz to, uobicajene dileme koje se neminovno javljaju uz koriscenje prikrivenih istrazitelja i informatora u vezi s izvrsenjem krivicnih djela, rjesavaju se u duhu instituta materijalnog krivicnog prava o krajnjoj nuzdi, sili i prijetnji kao razlogu iskljucenja protivpravnosti, odnosno krivnje za izvrseno djelo. Pravila kriminalistike nalazu da prikrivenog istrazitelja i informatora ne bi trebalo izlagati davanju javnog svjedockog iskaza, vec bi oni trebalo da ostanu anonimni (osim za uzak krug lica iz policije i suda), kako tokom trajanja "operacije" tako i nakon njenog zavrsetka. Suprotno postupanje bi moglo "kompromitovati" radnju i dovesti u zivotnu opasnost prikrivenog istrazitelja i informatora. S obzirom na to, tuzilac i sudija za prethodni postupak ce sastavljanjem ili prepisom zapisnika, bez navodenja licnih podataka prikrivenog istrazitelja i informatora ili na drugi odgovarajuci nacin, sprijeciti da neovlasceno lice, osumnjiceni i njegov branilac otkriju identitet prikrivenog istrazitelja i informatora. Konacno, zakonima o zastiti svjedoka pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka propisuje se, u slucaju opasnosti zbog ucesca u krivicnom postupku, posebna zastita i svjedoka pod prijetnjom. Ovaj svjedok se saslusava prema odredbama zakona o zastiti svjedoka pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka. Pri tome, dozvoljava se mogucnost da, ako postoje "opravdani razlozi" da se svjedok ispita putem tehnickih uredaja za prenos slike ili zvuka - stranka ili branilac mogu postavljati pitanja svjedoku, a da ne budu u istoj prostoriji sa svjedokom. Sud moze, takode, ovom svjedoku dozvoliti da svjedoci iza paravana ili koristi elektronski uredaj za promjenu glasa ili slike svjedoka ili i slike i glasa, tj. da svjedoci putem tehnickih uredaja za prenos slike i zvuka. Upotreba prikrivenog istrazitelja i informatora predstavlja novinu koja povlaci niz pitanja procesnog i kriminalistickog znacaja. U odredbama zakona navedeno je da pri izvrsenju mjera vezanih za djelatnost prikrivenog istrazitelja i informatora, policijski organi i druga lica ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na izvrsenje krivicnog djela, kao i da ovu istraznu radnju odreduje sudija za prethodni postupak, a naredbu izvrsava policijski organ, te se daje i mogucnost da se prikriveni istrazitelj saslusa kao svjedok. U ovom kontekstu postavlja se i pitanje ko moze biti prikriveni istrazitelj i informator (da li samo pripadnik policije ili i nekog drugog i kojeg organa i pod kojim uslovima) i pod kojim uslovima se prikriveni istrazitelj i informator moze saslusati kao svjedok; da li i pod kojim uslovima prikriveni istrazitelj i informator moze tokom svoje "misije" da koristi i tehnicka sredstva, kao i ulazak u stan i druge prostorije. Preciziranje odgovora na ova pitanja veoma je znacajno i sa kriminalistickog stanovista, jer se u planiranju i realizaciji ove posebne istrazne radnje moraju rijesiti mnogi problemi koji su vezani ne samo za djelatnost prikrivenog istrazitelja i informatora, nego, prije svega, za bezbjednost lica koje treba da bude u njegovoj ulozi. Treba, naposlijetku, napomenuti da u nasem procesnom zakonodavstvu nije decidirano odredeno vrijeme trajanja ove posebne istrazne radnje. Bez obzira na to logickim tumacenjem, se moze zakljuciti da bi ona mogla trajati najduze do sest mjeseci, s obziromna to da nijedna od preostalih sest istraznih radnji ne moze trajati duze. U suprotnom, tesko je vjerovati da je zakonodavac precutno ostavio sudu da u svakom konkretnom slucaju odredi trajanje ove radnje, imajuci u vidu cinjenicu da je ova posebna istrazna radnja specificna u odnosu na ostale. Simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine Ovo su mjere koje, takode, omogucuju prodor u kriminalne grupe i vazne su za konvergentna krivicna djela poput primanja i davanja dara i drugih oblika koristi. Iz samog naslova nedvojbeno proizilazi da je rijec o dvije razlicite radnje.

185

Simulirani otkup je posebno vazan kod narkokriminala, dok je simulirano davanje potkupnine svrsishodnije kod drugih delikata, kao npr. pri istrazivanju krivicnih djela primanja i davanja mita, kod kojih postoje teskoce u dokazivanju s obzirom na to da se radnja odvija najcesce izmedu dva lica. Cilj je dokazati visekratnost, kontinuiranost kriminalne djelatnosti odredenog lica, pogotovo ako postoje osnovi sumnje da se ono time bavi. Mjera simuliranog otkupa predmeta koji poticu od krivicnog djela ili su namijenjeni za izvrsenje krivicnog djela ili su na bili koji nacin povezani sa izvrsenjem krivicnog djela, takode, treba osigurati dokazni materijal za vodenje krivicnog postupka, posebno u slucajevima u kojima je nuzno dokazati i kontinuiranost kriminalnih djelatnosti nadziranih lica. Primjena te posebne radnje osigurava efikasnost pri dokazivanju izvrsenja krivicnih djela u vezi sa zloupotrebom droga, krijumcarenjem oruzja, eksploziva, automobila i falsifikovanjem novca. Otkup moze biti od visestruke koristi jer se tako, na primjer, moze utvrditi vrsta, kvalitet i porijeklo droge, mjesto i vrijeme preprodaje, eventualno i tajno skroviste, zatim identitet nekih clanova kriminalne organizacije, a simulirani kupac stice povjerenje koje moze biti korisno prilikom realizacije konkretnog slucaja. Prema potrebi, simulirani otkup se moze ponoviti nekoliko puta u toku istrazivanja jednog slucaja, s ciljem detaljnije pripreme za konacno rasvjetljavanje izvrsenja konkretne kriminalne djelatnosti i efikasnog lisenja slobode ucinioca. Simulirano davanje potkupnine se pretezno odnosi na otkrivanje tzv. koruptivnih delikata, cije dokazivanje uobicajenim dokaznim sredstvima predstavlja velike poteskoce organima krivicnog gonjenja. Radnja izvrsenja tih delikata, u pravilu, odvija se izmedu dva lica, a nerijetko i posredovanjem trecih lica, uz ciji angazman je tesko dokazati pravnu vezu izmedu, primjera radi, davaoca i primaoca, odnosno narucioca dara ili drugog lica koje zloupotrebljava svoj polozaj, odnosno ovlascenje. Ovom posebnom radnjom pokusavaju se prevladati uocene prepreke u dokazivanju tih drustveno stetnih i kaznjivih oblika ponasanja. lako zakoni o krivicnom postupku predvidaju mogucnost izvrsenja te radnje od strane policijskog organa, dosadasnja kriminalisticka praksa upucuje na to da bi tu radnju trebalo i dalje da provode gradani od kojih se i trazilo davanje dara, uz dobru kriminalisticko-tehnicku pripremu za uspjesno prikupljanje dokaza o izvrsenom krivicnom djelu, te uz odobrenje radnje od sudije za prethodni postupak, na prijedlog tuzioca. Nakon predaje iznosa simulirane potkupnine, mora se osigurati sudska naredba za pretresanja lica ili njegovog stana, odnosno drugih prostorija i procesnog osiguranja dokaza o izvrsenom krivicnom djelu. Simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine ne smiju, takode, predstavljati podstrekavanje na izvrsenje krivicnog djela. Trajanje ove radnje najcesce je kratko, posebno radnje simuliranog davanja potkupnine, koja se, gotovo u pravilu, "konzumira" jednokratnom upotrebom. Prema odredbama zakona, zahtjev za ovu posebnu istraznu radnju moze se odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv istog lica mora sadrzavati razloge koji opravdavaju njenu upotrebu. Nadzirani prevoz i isporuka predmeta krivicnog djela Ova radnja se u kriminalistickoj teoriji naziva i "propustanje", a namijenjena je prevashodno istrazivanju i dokazivanju narkokriminala. Sastoji se u nadziranju prevoza, odnosno transporta droge kao radnje izvrsenja krivicnog djela iz oblasti narkokriminala. Policija ne reaguje odmah, tj. ne preduzima nikakve represivne mjere prema licima koja trenutno vrse prevoz droge. Cilj je da se dode do konkretnih podataka i dokaza o ilegalnom izvoru snabdjevanja drogom, skladistu droge, kuririma, posrednicima i, eventualno, samom organizatoru konkretne ilegalne narkotransakcije, te stvore povoljni uslovi za realizaciju, odnosno hapsenje ucinilaca prilikom izvrsenja djela. Glavna je svrha ove mjere dokazivanje pripadnistva zlocinackoj organizaciji koja se bavi krijumcarenjem ili preprodajom opojne droge, oruzja, eksploziva, plemenitih metala, otpadnih materija, falsifikovanog novca, krijumcarene "visokotarifne" robe i si. Ova istrazna

186

radnja slicna je opservaciji, ali dok se opservacijom pokusava utvrditi sirina kriminalnog djelovanja s obzirom na prostor, vrstu kriminalne djelatnosti i brojnost clanstva u kriminalnom udruzenju, ovom radnjom nastoji se utvrditi narucilac i organizator kriminalnog "posla", te se na taj nacin "povezati" s dokazima koji upucuju na njegovu kriminalnu djelatnost. Postojanje ove radnje ujedno je i razlog iskljucenja protivpravnosti za postupanje policijskih sluzbenika, koji bi bez te mjere morali, na osnovu zakona, odmah reagovati i prijaviti postojanje krivicnog djela. U protivnom, bill bi izlozeni krivicnom gonjenju zbog izvrsenja krivicnog djela neprijavljivanja krivicnog djela izvrsioca, bez obzira na to sto bi se time prekinula mogucnost dokazivanja izvrsenja tog djela. Trajanje posebnih istraznih radnji Trajanje preduzimanja posebnih istraznih radnji odredeno je zavisno od toga o kojoj se radnji radi. U torn smislu, za nadzor i tehnicko snimanje telekomunikacija, pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka, nadzor i tehnicko snimanje prostorija, tajno pracenje i tehnicko snimanje lica i predmeta i nadzirani prevoz i isporuku predmeta krivicnog djela propisano je da "u prvom krugu" mogu trajati najduze do mjesec dana. Za simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine odredeno je da se mogu odnositi samo na jednokratni akt. Pored toga, dozvoljeno je produzavati ove mjere, i to u intervalima od po mjesec dana, s tim da mjere iz tac. a) - c) mogu trajati ukupno najduze sest mjeseci, a mjere iz tac. d) i g) ukupno najduze tri mjeseca. Zatim, za svako produzenje prethodno odredene mjere moraju postojati "posebno vazni razlozi". Zakon ne odreduje koji su to razlozi, ali imajuci u vidu specificnost ovih mjera kao i njihov uticaj na osnovna prava i slobode covjeka, opravdano je zakljuciti da razlozi moraju biti po svom znacaju izuzetni i odnositi se na cilj koji se zeli postici primjenom mjera, te oduzimanjem ili ogranicavanjem zajamcenih prava i sloboda covjeka. Najzad, za svako naredno produzenje prethodno naredene mjere mora postojati obrazlozeni prijedlog tuzioca, kao i obrazlozena pisana naredba sudije za prethodni postupak. U slucaju neslaganja tuzioca i sudije za prethodni postupak u pogledu produzenja roka trajanja mjere, konacna je odluka sudije za prethodni postupak, koji bi morao, vodeci racuna o konkretnim okolnostima slucaja, odrediti najkrace neophodno vrijeme za primjenu mjera kojima se ogranicavaju ljudska prava i slobode. Cuvanje prijedloga tuzioca i naredbe sudije za prethodni postupak Iz razloga tajnosti i eflkasnosti, naredba sudije za prethodni postupak kojom se odobrava izvrsenje posebne istrazne radnje, kao i prijedlog tuzioca cuvaju se u posebnom omotu. Prema tome, mora se sprijeciti prijevremeno saznanje za naredene mjere od strane onih lica koja bi mogla osujetiti njihovu svrhu. lako zakon o tome ne govori, smatra se ispravnim stav da se obrazlozeni prijedlog tuzioca i naredba sudije za prethodni postupak cuvaju kod suda. Takode, tuzilac i sudija za prethodni postupak su obavezni da sastavljanjem ili prepisom zapisnika, bez navodenja licnih podataka prikrivenog istrazitelja i informatora ili na drugi odgovarajuci nacin sprijece da neovlascena lica, osumnjiceni i njegov branilac otkriju identitet prikrivenog istrazitelja ili informatora. Ovakav propis je neophodan iz vise razloga, kao sto su sigurnost pomenutih lica, usmjeravanje procesnih i operativno-taktickih radnji u pravcu postizanja svrhe koja se zeli ovim mjerama ostvariti, sprecavanje otkrivanja identiteta navedenih lica siroj javnosti i potreba da se ponovo angazuju u nekom drugom predmetu, odnosno slucaju. Izvjestaj o posebnim istraznim radnjama Policijski organ koji je okoncao djelatnost provodenja posebne istrazne radnje duzan je odmah saciniti izvjestaj o tome i predati ga tuziocu. Uz taj izvjestaj, tuziocu se moraju predati i sve informacije, podaci i predmeti pribavljeni preduzetom radnjom. Sudija za prethodni postupak ce analizirati dobijeni izvjestaj s ciljem provjere postupanja po njegovoj naredbi. Na taj nacin on provjerava i samu zakonitost postupanja policijskog organa koji je

187

provodio posebnu istraznu radnju. Ako postoje "posebno vazni razlozi", sudija za prethodni postupak moze dozvoliti, na obrazlozeni prijedlog tuzioca, produzenje primjene vec nalozenih posebnih radnji. Podaci i informacije pribavljeni naredenim mjerama unistice se pod nadzorom sudije za prethodni postupak, koji ce o tome sastaviti posebni zapisnik, u dva slucaja: 1) ako tuzilac odustane od krivicnog gonjenja ili 2) ako prikupljene informacije i podaci nisu potrebni za krivicni postupak O preduzimanju radnji, razlozima za njihovo preduzimanje, informaciji da dobiveni materijal nije bio osnov za krivicno gonjenje i da je unisten, pismeno se obavjestava lice protiv kojeg je neka od takvih radnji bila preduzeta. Nakon prestanka primjene posebnih istraznih radnji, sudija za prethodni postupak ce, bez odlaganja, obavijestiti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta - da moze od suda zatraziti ispitivanje zakonitosti naredbe i nacina na koji je provedena mjera. Materijali, tj. podaci i informacije dobijeni preduzimanjem posebnih istraznih radnji cuvaju se dok se cuva sudski spis. Koriscenje dokaza pribavljenih posebnitn istraznim radnjama Izricito je propisano da se tehnicke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod zakonskim uslovima mogu koristiti kao dokazi u krivicnom postupku. Izvodenje dokaza saslusanjem ili gledanjem tehnickih snimki koje su "zabiljezile" cinjenice vazne za krivicni postupak ureduje se opstim pravilima o izvodenju i ocjeni dokaza na glavnom pretresu. Takode, izricito se propisuje da se prikriveni istrazitelj, informator, kao i druga lica koja su provela istraznu radnju simuliranog otkupa predmeta i simuliranog davanja potkupnine mogu saslusati kao svjedoci o toku provodenja ovih radnji. Ova lica se, dakle, mogu saslusavati samo o "toku provodenja radnji", s tim da ako se oni moraju pojaviti na glavnom pretresu u ulozi svjedoka, dolazi u obzir primjena odredbi o zastiti svjedoka, anonimnom svjedocenju i ispitivanju putem tehnickih uredaja za prenos slike i zvuka. Zabrana koriscenja dokazno zabranjenih podataka Ispunjenjem opstih i posebnih uslova za primjenu posebnih istraznih radnji, rezultati primjene tih radnji mogu se koristiti kao dokazna sredstva pred sudom - u protivnom ce se ta saznanja smatrati nezakonitim dokazima. Pravilo je da se izvjestaji i snimci mogu u krivicnom postupku koristiti u odnosu na lice i krivicno djelo za koje su i naredene. Medutim, iz ove odredbe proizilazi da se kao dokaz mogu koristiti informacije i podaci i onda ako se odnose na neko drugo krivicno djelo (dakle, ne na ono krivicno djelo za koje postoji sudska naredba o preduzimanju posebne istrazne radnje). "Slucajni nalazi" se, dakle, mogu koristiti za krivicno gonjenje i u odnosu na to slucajno otkriveno krivicno djelo, jer bi se inace prema zakonu mogla narediti primjena posebnih istraznih radnji za to drugo, slucajno otkriveno krivicno djelo. Smatra se ispravnim stav da u pogledu "slucajnih nalaza" treba odmah zatraziti novu ili dodatnu naredbu sudije za prethodni postupak za preduzimanje posebne istrazne radnje, a da se slucajno otkriveni dokazi mogu koristiti za odredlvanje osnova sumnje da je izvrseno ili da se vrsi krivicno djelo. Suprotno, ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobiveni preduzimanjem radnji iz clana 116 stav 2 ako ukazuju na neko drugo krivicno djelo koje je izvan liste krivicnih djela objavljenih u clanu 117. Na tako pribavljenim podacima i obavjestenjima (tzv. plodovi otrovane vocke) ne moze se temeljiti sudska odluka u krivicnom postupku. Posljedice povreda zakona pri njihovoj primjeni, odnosno izvrsavanju jeste neupotrebljivost pribavljenih podataka u dokazne svrhe, sto je vise nego dovoljan razlog za njihovo oprezno i zakonito izvrsenje. RADNJE PROCESNE PRINUDE PREMA LICIMA

188

O radnjama procesne prinude uopste i pretpostavkama za njihovu primjenu Za normalno odvijanje krivicnog postupka potrebno je obezbijediti prisustvo odredenih lica (osumnjicenog, odnosno optuzenog, svjedoka i vjestaka) i da sud moze raspolagati slobodno stvarima koje sluze kao dokazi za presudu. Prisustvo odredenih lica postize se redovno nametanjem gradanima opste duznosti odazivanja pozivu suda, a obezbjedenje stvari nametanjem njihovim drzaocima duznosti izdavanja stvari na zahtjev suda, cije neispunjenje povlaci pravne sankcije. Prisustvo lica i obezbjedenje stvari obezbjeduje se u nekim slucajevima prinudom dovoljnom da, u svakom slucaju, osigura procesne duznosti. Mjere prinude, iako znacajno ogranicavaju licnu slobodu gradana i slobodu raspolaganja stvarima, primjenjuju se samo izuzetno, ako duznost odazivanja pozivu suda i izdavanja stvari ne budu ispunjene dobrovoljno. Mjere obezbjedenja uvijek za gradane znace ogranicenja - bilo u pogledu njihove licne slobode, bilo u pogledu slobode raspolaganja stvarima, tako da, principijelno posmatrano, mogu biti legitimne tek poslije pravnosnaznosti osudujuce presude, kojom se utvrduje da je izvrseno krivicno djelo i da postoji krivicna odgovornost. Prije toga, primjena prinude u toku krivicnog postupka zasniva se samo na vjerovatnoci da je gradanin prema kome se ona primjenjuje ucinilac krivicnog djela i da je krivicno odgovoran. Ta vjerovatnoca se na kraju krivicnog postupka moze obesnaziti, pa se mjere procesne prinude uvijek odreduju sa rizikom da ce se definitivno pokazati kao nepotrebne i nepravicne. Ti stupnjevi vjerovatnoce, koji se u zakonu traze za razne situacije, oznacavaju se raznim terminima. Cilj radnji procesne prinude je iskljucivo sprecavanje neispunjenja procesnih duznosti ucesnika postupka i po tome se one razlikuju od kazni. Mjere prinude se primjenjuju pod dva opsta uslova: a) Da postoji odredena opasnost koju primjenom procesne prinude treba otkloniti i koja procesnu prinudu opravdava. Opravdanost odredlvanja ovih mjera nalazi se u samoj opasnosti od eventualnog nastupanja steta koje bi nastale ako se mjera ne bi preduzela. Opasnost mora biti konkretna, a njena procjena je nekad data unaprijed u zakonu, a nekad prepustena ocjeni suda u svakom slucaju posebno. Ocjena opasnosti, zbog toga sto je podloga za bitnu mjeru, vrsi se sumarno (sto ne znaci povrsno). b) Da postoji osnovana sumnja da je lice prema kojem se primjenjuje prinuda izvrsilac krivicnog djela. Vrste prinudnih procesnih radnji Mnogobrojnost i slozenost procesnih situacija, kojima treba obezbijediti zastitu, uzrokuje da su i mjere procesne prinude mnogobrojne i raznovrsne. One se mogu grupisati prema vise kriterijuma, a osnovna dioba je na mjere prinude prema licima i mjere prinude prema stvarima (s obzirom na objekat na koji se mjere odnose). Prema ciljevima koji se u krivicnom postupku zele postici, mjere procesne prinude dijele se na mjere za obezbjedenje dokaza (kada se mjere preduzimaju prema predmetima) i mjere za obezbjedenje nesmetanog toka postupka i izvrsenje buduce presude (tada se obezbeduje prisustvo osumnjicenog, odnosno optuzenog). Ovu klasifikaciju prihvatili su i nasi zakoni o krivicnom postupku. Imajuci u vidu vaznost prisustva subjekata u krivicnom postupku, zakonodavac je predvidio adekvatne mjere, cijom primjenom se uspjesno obezbjeduje prisustvo svih subjekata u krivicnom postupku, a narocito osumnjicenog, odnosno optuzenog. Koja ce od zakonom predvidenih mjera biti primijenjena u konkretnom slucaju, zavisi od funkcije koju vrsi subjekt i, samim tim, od njegovog polozaja u krivicnom postupku. Tako se predvidene mjere, po pravilu, nece primjenjivati prema tuziocu i sudijama, osim mjere obavjestenja, zbog toga sto priroda njihove sluzbe zahtijeva da stalno budu prisutni u krivicnom postupku. Prisustvo svjedoka i vjestaka se obezbjeduje pozivom i eventualno dovodenjem. Na isti nacin se, po pravilu, obezbjeduje i prisustvo gradana od kojih se prikupljaju obavjestenja u istrazi.

189

Mjere za obezbjedenje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog i uspjesno vodenje krivicnog postupka Imajuci u vidu vaznost prisustva subjekata u krivicnom postupku, zakonodavac je predvidio adekvatne mjere, cijom primjenom se uspjesno obezbeduje prisustvo svih subjekata u krivicnom postupku, a narocito osumnjicenog, odnosno optuzenog. Koja ce od zakonom predvidenih mjera biti primijenjena u konkretnom slucaju, zavisi od funkcije koju vrsi subjekt i, samim tim, od njegovog polozaja u krivicnom postupku. Tako se predvidene mjere, po pravilu, nece primjenjivati prema tuziocu i sudijama, osim mjere obavjestenja, zbog toga sto priroda njihove sluzbe zahtijeva da stalno budu prisutni u krivicnom postupku. Prisustvo svjedoka i vjestaka se obezbjeduje pozivom i eventualno dovodenjem. Na isti nacin se, po pravilu, obezbjeduje i prisustvo gradana od kojih se prikupljaju obavjestenja u istrazi. Radnje procesne prinude prema licima sastoje se, u vecoj ill manjoj mjeri, u ogranicenju licne slobode osumnjicenog, odnosno optuzenog, sto ne znaci uvijek lisenje slobode. Ove radnje sastoje se u razlicitim oblicima ogranicavanja licne slobode osumnjicenog, odnosno optuzenog, od kojih su lisenje slobode bez zatvaranja (dovodenje) i sa zatvaranjem (pritvor) najteze. Medutim, ove radnje pogadaju i druge ucesnike postupka (svjedoke, vjestake i tumace).Te mjere su raznovrsne i, pod odredenim uslovima, mogu biti primijenjene u svim razama postupka. Te mjere su: 1) poziv, 2) dovodenje, 3) zabrana napustanja boravista, 4) jemstvo i 5) pritvor Uz odredivanje liste mjera za obezbjedenje prisustva osumnjicenog. odnosno optuzenog, propisane su veoma znacajne nacelne odredbe o primjeni ovih mjera, prema kojim: 1) prilikom odlucivanja koju ce od navedenih mjera primijeniti, nadlezni organ se mora drzati uslova predvidenih u zakonu za svaku pojedinu mjeru posebno, 2) teza mjera se nece primijeniti ako se ista svrha moze postici primjenom blaze mjere i 3) svaka je mjera uslovljena posebnom faktickom situacijom koju ona mora pratiti, tako da se ukida po sluzbenoj duznosti kada prestanu razlozi koji su je izazvali, odnosno zamjenjuje drugom blazom mjerom kada se za to steknu uslovi. No, nije dovoljno da krivicno procesno pravo samo normom zakonskog ranga utvrdi mogucnost takvog zahvata; potrebno je, kao i u materijalnom krivicnom pravu, da zakonska norma s dovoljnim stepenom preciznosti odredi obim i nacin izvrsavanja ovlascenja drzavnih organa, postujuci, pri torn, legitimnost cilja koji bi mjerama na osnovu tin ovlascenja trebalo postici. EKLJP nalaze organima krivicnog postupka dvije obaveze: a) da, odmah po hapsenju, osumnjicenog izvedu pred sudiju ili drugi organ (sluzbenika) zakonom ovlascen da obavlja sudska ovlascenja, b) da provedu sudenje u razumnom roku ill da optuzenog puste do sudenja na slobodu (uz eventualne garancije za njegovu buducu prisutnost u postupku). Obaveza navedena pod (a) ima za cilj sprovodenje uhapsenog pred nadlezni organ koji mora uciniti dvije stvari. Kao prvo, mora ispitati zakonitost i osnovanost hapsenja. Kao drugo, u slucajevima kada je samo hapsenje zakonito i osnovano, mora donijeti odluku o tome hoce li u daljem postupku uhapseni biti pritvoren ili ce biti pusten na slobodu. Komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava su prilicno benevolentno cijenili da li je uhapseni priveden "promptly". Druga obaveza organa krivicnog postupka, ona navedena pod (b), sastoji se u tome da se, ako su nacelno ispunjeni uslovi za pritvor, optuzeni, uz eventualne garancije, pusti do sudenja na slobodu ili da se, ako je odreden pritvor - sudenje provede u razumnom vremenu. Pogresno bi bilo iz navedene odredbe zakljuciti kako u situaciji u kojoj optuzeni nije u pritvoru, bilo zato sto uopste nije bilo uslova za njegovo odredivanje, bilo zato sto je

190

optuzeni pusten do sudenja na slobodu (sa garancijama ili bez njih), ne postoji obaveza drzavnih organa da provedu postupak u razumnom roku. Posebno je vazna praksa Evropskog suda za ljudska prava i Komisije za ljudska prava po kojoj je razuman rok za sprovodenje postupka de facto izjednacen sa razumnim rokom za trajanje pritvora. Smatra se da ako sudenje nije odrzano u razumnom roku, ni trajanje pritvora nije u okvirima razumnog roka. Polazeci od toga, Evropski sud za ljudska prava i Komisija za ljudska prava su u vecem broju slucajeva odbacili stanoviste tuzene drzave prema kojem je obaveza provodenja sudenja u razumnom roku ispunjena ako je optuzeni izveden pred sud u takvom roku, bez obzira na to koliko je trajalo sudenje, za vrijeme kojeg je optuzeni bio u pritvoru. Prema Komisiji i Evropskom sudu, taj se rok ima racunati do donosenja presude, pa u okvire razumnog roka treba podvesti ne samo cekanje na sudenje, vec i samo trajanje postupka. Pozivanje Poziv je prva i najblaza mjera za obezbjedenje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog i drugih subjekata u krivicnom postupku. To je pismena naredba tuzioca, odnosno suda kojom se nalaze odredenom lieu da dode u odredeni dan i sat na odredeno mjesto radi preduzimanja odredene procesne radnje, pod prijetnjom zakonske sankcije u slucaju nedolaska. Poziv kao mjeru za obezbjedenje prisustva osumnjicenog u istrazi, po pravilu, moze da uputi samo tuzilac, a samo izuzetno i ovlasceno sluzbeno lice. Pozivanje se vrsi pismenom naredbom tuzioca (do podizanja optuznica), odnosno suda (poziv, citation), izuzetno i usmeno (ako se lice koje se jpoziva nalazi pred tuziocem, odnosno sudom, uz pouku o posljedicama nedolaska). Pozivanje izvrseno usmeno (citation verbalis) zabiljezice se u zapisniku koji ce pozvano lice potpisati, osim ako je to pozivanje zabiljezeno u zapisniku o glavnom pretresu i smatra se da je time izvrseno punovazno dostavljanje. Protiv poziva, kao i protiv svake naredbe u postupku, zalba nije dopustena, ali ako je poziv bio nepravilan, neodazivanje pozivu ne moze povuci stetne posljedice. Poziv sadrzi prinudu jer predstavlja zapovijest koja ogranicava slobodu pozvanog da po svom izboru odlucuje gdje ce se u odredeno vrijeme nalaziti. Sankcija za neopravdano neodazivanje pozivu sastoji se u primjeni mjera koje sadrze veci stepen prinude (dovodenje, novcano kaznjavanje i pritvor). Pozivanje je radnja procesne prinude koja sadrzi prijetnju kaznom prema optuzenom, svjedoku i vjestaku. Ucesnici postupka snose troskove svog dovodenja, odgadanja istrazne radnje ili glavnog pretresa i ostale troskove postupka koje su prouzrokovali svojom krivicom. Od pozivanja treba razlikovati obavjestavanje stranaka o preduzimanju procesnih radnji, koje nije prinudna mjera, ne povlaci duznost dolaska, niti stetne posljedice u slucaju izostanka (npr. o sjednici vijeca drugostepenog suda obavjestavaju se stranke i branilac optuzenog). Pozivanje je radnja vazna i sa gledista materijalnog prava, jer predstavlja akt kojim se prekida zastarjelost krivicnog gonjenja. Poziv ustanovljava duznost odazivanja samo kada je pravilan u pogledu sadrzine i nacina dostavljanja. Pozivanje se vrsi dostavljanjem zatvorenog pismenog poziva koji sadrzi: naziv organa koji poziva, ime i prezime osumnjicenog, odnosno optuzenog, naziv krivicnog djela koje mu se stavlja na teret, mjesto gdje osumnjiceni, odnosno optuzeni ima da dode, dan i cas kada treba da dode, naznacenje da se poziva u svojstvu osumnjicenog, odnosno optuzenog i upozorenje da ce u slucaju nedolaska biti prinudno doveden, da je duzan da odmah obavijesti tuzioca, odnosno sud o promjeni boravista, kao i sluzbeni pecat i potpis tuzioca, odnosno sudije koji poziva. Osumnjicenom, odnosno optuzenom ce se licno dostaviti poziv za prvo ispitivanje u istrazi, poziv za glavni pretres i poziv za pretres za odredivanje sankcije. U ostalim slucajevima dostavljanje poziva moze biti i posredno.

191

Kao prva i najblaza mjera za obezbjedenje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog u krivicnom postupku, poziv predstavlja i obavjestenje osumnjicenog, odnosno optuzenog o koriscenju zakonskog prava da prisustvuje izvodenju pojedinih istraznih radnji. Ovom mjerom obezbjeduje se prisustvo i drugih subjekata u krivicnom postupku, kao sto su osteceni, svjedok, vjestak, strucno lice, tumac, zakonski zastupnik i punomocnik, a isto vazi i za gradane od kojih ovlascena sluzbena lica prikupljaju obavjestenja u istrazi. Svjedok koji nije navrsio 16 godina poziva se, po pravilu, preko roditelja ili zakonskog zastupnika. Licima koja su lisena slobode pozivi se dostavljaju u sudu ili posredstvom uprave ustanove u kojoj su smjestena. Lice koji uziva diplomatski imunitet poziv se dostavlja putem Ministarstva inostranih poslova. I lice koje se poziva kao vjestak duzno je da se odazove pozivu. U pogledu sadrzine poziva za vjestake i druga pozvana lica, zakon ne sadrzi posebne odredbe, pa ce se analogno primijeniti ono sto je predvideno za sadrzinu poziva optuzenog i svjedoka. Pored obavezne sadrzine poziva, zakon daje i dopunsku sadrzinu poziva kod prvog pozivanja osumnjicenog. Naime, u slucaju kada se osumnjiceni prvi put poziva, poucice se u pozivu o pravu da uzme branioca i da branilac moze biti prisutan njegovom saslusanju, te o njegovim pravima. Uz poziv treba dostaviti i druge spise u vezi s njim, i to sve prema dostavnoj naredbi tuzioca, odnosno sudije. Osumnjiceni, odnosno optuzeni koji je usljed bolesti ili neke druge neotklonjive smetnje sprijecen da se odazove urednom pozivu, moze svoj nedolazak blagovremeno da opravda. Tuzilac, odnosno sud ga u torn slucaju moze ispitati tamo gdje se nalazi ili organizovati njegov prevoz do mjesta na kome se preduzima procesna radnja. Neodazivanje osumnjicenog, odnosno optuzenog na uredan poziv povlaci sankciju koja se sastoji u njegovom prinudnom dovodenju. Ako uredno pozvani osumnjiceni, odnosno optuzeni ocigledno izbjegava da dode na glavni pretres, sudija odnosno predsjednik vijeca ga moze pritvoriti i taj pritvor moze trajati do objavljivanja presude, ali najduze 30 dana. Dovodenje Za razliku od poziva, naredba za dovodenje je naredba za lisenje slobode, ali ne i naredba za zatvaranje. Dovodenje predstavlja sankciju izvrsenja za neuspjelo pozivanje i zbog toga se kaze da je to realni poziv. Prinuda se ovdje sastoji u lisenju slobode, ali ono, za razliku od pritvora, nije praceno zatvaranjem. Ova prinudna mjera moze se odrediti prema osumnjicenom, odnosno optuzenom, svjedoku i vjestaku. Naredbu da se osumnjiceni, odnosno optuzeni dovede moze izdati sud: 1) ako je donijeto rjesenje o pritvoru, 2) ako uredno pozvani osumnjiceni, odnosno optuzeni ne dode, a svoj izostanak ne opravda i 3) ako se nije moglo izvrsiti uredno dostavljanje poziva, a iz okolnosti ocigledno proizilazi da osumnjiceni, odnosno optuzeni izbjegava prijem poziva U svim ostalim slucajevima, izdavanje naredbe za dovodenje je samo mogucnost, umjesto koje moze da uslijedi (ponovno) pozivanje. Naredba za dovodenje optuzenog se izuzetno moze izdati i bez prethodnog pozivanja, samo u slucaju kada je protiv njega odreden pritvor. Treba imati u vidu da pozvano lice moze naknadno da opravda izostanak, pa tada objektivno nema osnova za donosenje naredbe za dovodenje, a ako je ona vec donijeta, onda je treba staviti van snage (opozvati). Mjerom dovodenja obezbjeduje se i prisustvo svjedoka, vjestaka i strucnog lica, ako se iz neopravdanih razloga ne odazovu urednom pozivu. Prisustvo gradanina u istrazi obezbijedice se ovom mjerom samo ako se on ne odazove na uredno urucen poziv za davanje obavjestenja, a u pozivu je bio upozoren da ce biti prinudno doveden ukoliko se ne bude odazvao.

192

Dovodenje moze da naredi samo sud, a izuzetno i tuzilac, a odluku suda, odnosno tuzioca koja ima formu naredbe, izvrsava sudska policija. Izuzetno, u hitnim slucajevima, naredbu za dovodenje moze izdati i tuzilac ukoliko uredno pozvan osumnjiceni ne dode a svoj izostanak ne opravda, s tim sto ovu naredbu mora odobriti sudija za prethodni postupak u roku od 24 casa od izdavanja naredbe. Lice kojem je povjereno izvrsenje naredbe, predaje naredbu optuzenom i poziva ga da pode s njim. Ako osumnjiceni, odnosno optuzeni to odbije, dovesce se prinudno. Troskove sprovodenja isplacuje unaprijed organ koji je izdao naredbu iz budzetskih sredstava. Troskovi se kasnije naplacuju od lica koje je po zakonu duzno da ih snosi. Ovlasceno sluzbeno lice koje izvrsava naredbu o dovodenju je ovlasceno da i bez posebne naredbe ude u tudi stan ili drugu prostoriju u kojoj se optuzeni nalazi i da po potrebi izvrsi pretresanje. Odluku o primjeni ove mjere nadlezni organ donosi uvijek u formi naredbe koja je u pisanoj formi. Posmatrano sa aspekta sadrzaja, naredba o dovodenju treba da sadrzi podatke (ime i prezime osumnjicenog, odnosno optuzenog koji se ima dovesti, naziv krivicnog djela koje mu se stavlja na teret - uz navodenje odredbe krivicnog zakona, razlog zbog koga se nareduje dovodenje, sluzbeni pecat i potpis sudije koji nareduje dovodenje) i protiv nje nije dozvoljena zalba. Izdavanje naredbe za dovodenje ne znaci da tome treba da slijedi pritvor, jer se moze primijeniti i blaza mjera (npr. zabrana napustanja boravista), ali je moguce i odrediti pritvor, sto zavisi od konkretnih okolnosti. Isto tako, ne znaci da se za izvrsenje rjesenja o pritvoru mora prethodno izdati naredba za privodenje.

Zabrana napustanja boravista Ustav BiH gradanima jemci slobodu kretanja i prebivalista. Na osnovu toga ovlascenja, zakon je predvidio mogucnost da sud osumnjicenom, odnosno optuzenom zabrani da bez odobrenja napusti mjesto boravista. Uslovi za odredivanje ove mjere se razlikuju od uslova za odredivanje pritvora koji se nareduje zbog toga sto se optuzeni krije ili sto postoji opasnost od njegovog bjekstva, jer je ovdje dovoljno da postoji samo bojazan da bi se mogao sakriti ili da ce otici u drugo mjesto, ne u cilju bjekstva, vec iz drugog razloga (npr. radi zaposlenja). U pitanju je mjera koja stoji na sredini izmedu potpune slobode i pritvora. Prinuda koju sadrzi se sastoji u ogranicenju slobode kretanja optuzenog bez lisenja slobode. Ta zabrana je relativnog karaktera, s obzirom na to da se mjesto boravista moze napustiti, ali samo ukoliko to odobri sud. Prosto obavjestavanje suda da ce se napustiti boraviste, nije dovoljno. Mjera je iskljucena ako je odreden pritvor, ali bi jse mogla javiti dao dopuna jemstva. Ona se moze odrediti umjesto ranije odredene stroze mjere (jemstvo i pritvor), kad se ova ukida zbog toga sto su prestali uslovi za njeno odrzavanje, i obrnuto, moze se u toku postupka zamijeniti strozom mjerom, ako se za strozu mjeru ispune uslovi ili ako zabrana bude prekrsena. Mjera zabrane napustanja boravista je fakultativnog karaktera i moze se odrediti obrazlozenim rjesenjem suda ukoliko postoje okolnosti koje alternativno ukazuju na to da bi osumnjiceni, odnosno optuzeni mogao: 1) pobjeci, 2) sakriti se ili 3) otici u nepoznato mjesto ili inostranstvo Kao i kod pritvora, sud mora da cijeni one okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, ali, isto tako, moze i mora da cijeni i one okolnosti koje ukazuju na to da ne postoji, odnosno da nece postojati opasnost od bjekstva. Postojanje opasnosti od bjekstva (koje se procesno manifestuje u tri modaliteta: 1) bjekstvo, 2) skrivanje, odnosno 3) odlazak u nepoznato mjesto ili inostranstvo)

193

predstavlja materijalni uslov za zabranu napustanja boravista. To se, u praksi, kao i drugi materijalni uslovi, svodi na odredenu procjenu suda u odgovarajucem funkcionalom sastavu. Formalni uslov predstavlja donosenje obrazlozenog rjesenja kojim se odreduje zabrana napustanja boravista, uz eventualno nametanje drugih zakonom predvidenih obaveza. Uz mjeru zabrane napustanja boravista, osumnjicenom, odnosno optuzenom moze biti nalozeno sest mjera navedenih koje se mogu grupisati prema svom cilju: 1) sprecavanje osumnjicenog, odnosno optuzenog da napusti boraviste i pobjegne (povremeno javljanje odredenom organu i privremeno oduzimanje putne isprave); 2) sprecavanje potencijalno opasnog drustvenog kontakta osumnjicenog, odnosno optuzenog (zabrana posjecivanja odredenih mjesta i zabrana sastajanja sa odredenim licima) i 3) zastita drustvene zajednice od odredenih opasnih situacija koje proizilaze iz djelatnosti osumnjicenog, odnosno optuzenog (zabrana preduzimanja odredenih poslovnih aktivnosti) ili njegove licnosti (privremeno oduzimanje vozacke dozvole). Te dopunske mjere nisu samostalne, vec se mogu izreci samo uz zabranu napustanja boravista. Osnovnu zabranu ne mora pratiti nijedna dopunska mjera, ali uz nju mogu biti nalozene jedna, vise ili sve dopunske mjere. Navedenim mjerama ne moze se ograniciti pravo optuzenog da nesmetano komunicira sa svojim braniocem. U toku istrage ove mjere odreduje i ukida sudija za prethodni postupak, poslije podizanja optuznice - sudija za prethodno saslusanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijecu u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - taj sudija, odnosno predsjednik vijeca. Prilikom odredivanja mjera optuzeni ce se u rjesenju o njihovom izricanju upozoriti na to da se protiv njega moze odrediti pritvor ako prekrsi izrecene zabrane. Mjere mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduze do pravnosnaznosti presude a sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, odnosno sudija ili predsjednik vijeca je duzan da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera jos potrebna. Stranke i branilac mogu izjaviti zalbu protiv rjesenja kojim se odreduju, produzavaju ili ukidaju navedene mjere, dok tuzilac moze zalbu uloziti i protiv rjesenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O zalbi odlucuje vanraspravno vijece, a ulozeni pravni lijek nema suspenzivno dejstvo u odnosu na izrecenu mjeru.

Jemstvo Pojam i vrste Da bi se obezbijedilo prisustvo osumnjicenog, odnosno optuzenog u krivicnom postupku, primjenjuje se i pritvor, koji pogada ne samo osumnjicenog, odnosno optuzenog, nego i drzavu, koja obezbjeduje sredstva za njegovo izdrzavanje i naknadu stete ako se pritvor pokaze neosnovanim. Zbog toga je pravilo da se pritvor izbjegava kada god je moguce da se isti cilj postigne nekim laksim sredstvom procesne prinude. Takva mjera obezbjedenja prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog, koja predstavlja zamjenu za pritvor, jeste jemstvo (cautio). Jemstvo ne sluzi samo kao garancija prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog na glavnom pretresu ili u nekom drugom stadijumu krivicnog postupka, vec kao garancija njegovog prisustva do kraja krivicnog postupka, a to znaci do njegovog pravnosnaznog okoncanja. Osumnjiceni, odnosno optuzeni kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor vec odreden samo zbog bojazni da ce pobjeci, moze se ostaviti na slobodi, odnosno moze se pustiti na slobodu ako on licno ili ko drugi za njega pruzi jemstvo da do kraja krivicnog postupka nece pobjeci, a sam osumnjiceni, odnosno optuzeni obeca da se nece kriti i da bez odobrenja nece napustiti svoje boraviste. Samo jemstvo sastoji se u polaganju, odnosno obecanju isplate odredenog novcanog iznosa osumnjicenog, odnosno optuzenog ili drugog lica kao zaloge da osumnjiceni, odnosno optuzeni do kraja krivicnog postupka nece pobjeci.

194

Sustinski cilj jemstva u zakonu jeste da se obezbijedi prisustvo osumnjicenog, odnosno optuzenog tokom trajanja krivicnog postupka. Cilj je da se izbjegne pritvor odreden, zbog opasnosti od bjekstva, prema osumnjicenom, odnosno optuzenom koji je na slobodi ili da se ukine pritvor prema osumnjicenom, odnosno optuzenom koji je po tom osnovu odreden. Zbog toga se jemstvom moze zamijeniti samo fakultativni pritvor koji je odreden ili ga treba odrediti zbog opasnosti od bjekstva osumnjicenog, odnosno optuzenog. Opasnost od bjekstva se moze manifestovati na razne nacine, sto predstavlja quaestio facti, zavisno kako od svih obiljezja konkretnog slucaja tako i od licnosti osumnjicenog, odnosno optuzenog. Sud svojom slobodnom procjenom sagledava da li postoji opasnost od bjekstva, pa ukoliko nade da takva bojazan zaista postoji, on rjesava i pitanje njenog otklanjanja, sto se moze uciniti na dva nacina: odredivanjem pritvora ili donosenjem rjesenja o jemstvu. Jemstvom se ne moze zamijeniti pritvor odreden po drugom osnovu. Medutim, i kada u slucaju opasnosti od bjekstva jemstvo dolazi u obzir, ono nije obavezno, vec ga, zavisno od svoje ocjene, odreduje sud. U svakom slucaju, jemstvo zavisi od osnova za pritvor: ako takvog osnova nema, ne moze se odrediti jemstvo. Uz to, jemstvo se ne moze traziti ako se pritvor ukida zbog zakonske obaveze. Jemstvo je mjera slicna zabrani napustanja boravista, jer predstavlja djelimicno ogranicenje slobode. Medutim, zamjena pritvora ovom mjerom nije uvijek moguca. Rijec je o mjeri koja sadrzi brojne specificnosti koje se, prije svega, odnose na razlog zbog kojeg se daje jemstvo, visinu, vrstu i predmet jemstva, postupak njegovog odredivanja, kao i prestanak te mjere procesne prinude. Jemstvo je stvarno (cautio realis) ako se njegov iznos prilikom pruzanja jemstva polaze u gotovom novcu ili se daje zaloga pokretnih stvari vece vrijednosti ili hipoteka na nepokretnim dobrima onoga koji daje jemstvo. Predmet jemstva mogu biti i papiri od vrijednosti i dragocjenosti. Stvarno jemstvo moze dati ili sam osumnjiceni, odnosno optuzeni ili trece lice samo ili osumnjiceni, odnosno optuzeni zajedno sa trecim licem. Lice koje je dalo jemstvo moze traziti tokom postupka smanjenje ili ukidanje jemstva. Jemstvo je licno ili verbalno (cautio verbalis), kada jedno ili vise lica daju samo obecanje da ce u slucaju bjekstva osumnjicenog, odnosno optuzenog platiti odredeni iznos novca, ali taj novae unaprijed ne polazu, niti za obecani iznos daju obezbjedenje na svojoj imovini. Kod stvarnog jemstva, predmet jemstva se unaprijed polaze, a kod verbalnog tek u slucaju bjekstva optuzenog. Ako licno jemstvo daje vise lica, tada ona za iznos jemstva odgovaraju solidarno. Licno jemstvo ne moze dati sam osumnjiceni, odnosno optuzeni. lako se pretpostavlja da ce jemac zbog licnog interesa uticati na to da se osumnjiceni, odnosno optuzeni pridrzava svojih obaveza, zakon ga u torn smislu ne obavezuje. Zbog toga se, u slucaju bjekstva osumnjicenog, odnosno optuzenog, kada placa iznos jemstva, jemac ne ispituje da li je odgovorno vrsio nadzor nad osumnjicenim, odnosno optuzenim i da li je bio u mogucnosti da sazna za njegovu namjeru bjekstva. Jemac ne moze da se poziva ni na kakvu visu silu, jer ga zakon ne obavezuje ni na kakvu radnju za koju bi mogao tvrditi daje u nemogucnosti daje vrsi. Jemstvo uvijek glasi na novcani iznos, bez obzira na to da li je stvarno ili licno. Iznos jemstva nije odreden zakonom, vec ga, po slobodnoj ocjeni, odreduje sud, s obzirom na tezinu krivicnog djela, licne i porodicne prilike osumnjicenog, odnosno optuzenog i imovno stanje lica koje daje jemstvo, pri cemu se, doduse u obzir mogu uzeti i spremnost optuzenog na placanje troskova postupka i novcane kazne. Na ovaj nacin, odredivanjem ovih mjerila, postoji mogucnost individualizacije jemstva, koja se moze prilagoditi u svakom konkretnom slucaju, tako da to nije samo privilegija onih koji imaju mnogo novca. Organ koji odlucuje o jemstvu duzan je po sluzbenoj duznosti utvrditi sve okolnosti vazne za donosenje pravilne odluke. Garantovanje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog odredenim novcanim iznosom mora pratiti i licno obecanje osumnjicenog, odnosno optuzenog da se nece kriti i da bez odobrenja nece napustiti svoje boraviste.

195

Jemstvo u krivicnom postupku je samostalno i nezavisno od jemstva u gradanskom pravu. Za razliku od jemstva u gradanskom pravu, u krivicnom postupku jemac odgovara neposredno i samostalno. Jemci nemaju pravo regresa prema optuzenom za ono sto su platili. Prakticno su oni platili svoj dug na koji su se licno obavezali, a ne dug optuzenog, tako da u eventualnom parnicnom postupku ne mogu traziti povracaj tih sredstava od optuzenog. Postupak odredivanja jemstva Pustanje na jemstvo moze traziti sam osumnjiceni, odnosno optuzeni ili neko drugi za njega (koji je spreman da pruzi jemstvo u odgovarajucem iznosu), ali bez saglasnosti osumnjicenog, odnosno optuzenog jemstva ne moze biti. O pravu da trazi jemstvo sud je duzan da pouci osumnjicenog, odnosno optuzeno. Jemstvo se moze traziti i dobiti u svim stadijumima postupka, pa i poslije izricanja prvostepene presude, da bi dotadasnji pritvor odreden zbog opasnosti bjekstva bio ukinut ili ne bi bio izvrsen. Inicijativa za jemstvo nikada ne potice od drzavnog organa po sluzbenoj duznosti. Osim toga, u zakonu nije propisana forma u kojoj se nudi primjena jemstva. Smatra se da se jemstvo moze ponuditi u pismenoj formi (podneskom) ili izjavom na zapisnik kod suda. Lice koje nudi jemstvo ne mora u svom prijedlogu da oznaci iznos jemstva ali je duzno da navede podatke koji su potrebni. Prije nego sto odluci o jemstvu, sud mora uzeti od osumnjicenog, odnosno optuzenog obecanje da se nece kriti i bez odobrenja napustiti boraviste. Usvajanje ili neusvajanje molbe za pustanje na jemstvo, ostavljeno je ocjeni oportuniteta ove mjere od strane sudije koji je nece dozvoliti ako nade da to nije dovoljno da obezbijedi prisustvo osumnjicenog, odnosno optuzenog. Nadleznost za donosenje rjesenja o jemstvu zavisi od faze krivicnog postupka. Prema ovom kriterijumu, u fazi istrage rjesenje o jemstvu donosi sudija za prethodni postupak, poslije podignute optuznice sudija za prethodno saslusanje, a nakon dostavljanja sudiji, odnosno vijecu u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - taj sudija, odnosno predsjednik vijeca. Rjesenje kojim se odreduje i ukida jemstvo donosi se po saslusanju tuzioca. U vezi sa jemstvom sud donosi odluke, uglavnom, u formi rjesenja, a izuzetno u obliku naredbe. Rjesenja o jemstvu su sljedeca: 1) rjesenje kojim se odbacuje zahtjev za primjenu jemstva, 2) rjesenje kojim se odbija zahtjev za primjenu jemstva, 3) rjesenje kojim se odreduje (prihvata) jemstvo, 4) rjesenje kojim se jemstvo ukida, 5) rjesenje kojim se jemstvo proglasava propalim (tj. kojim se iznos jemstva unosi u budzet) i 6) rjesenje kojim se odlucuje o zalbi izjavljenoj protiv nekog od rjesenja pod rednim brojem. Rjesenje o jemstvu se dostavlja tuziocu, osumnjicenom, odnosno optuzenom i njegovom braniocu, a odluku bi trebalo dostaviti i lieu koje je ponudilo jemstvo, ukoliko nije u pitanju osumnjiceni, odnosno optuzeni. Protiv tog rjesenja zalbu mogu da izjave tuzilac, osumnjiceni, odnosno optuzeni i branilac, u opstem roku zalbe na rjesenje koji iznosi tri dana. Protiv rjesenja o odredivanju jemstva zalbu moze izjaviti i trece lice, protiv rjesenja donijetih u prvom stepenu, pored stranke, zalbu mogu izjaviti i lica cija su prava povrijedena ako zakonom nije izricito odredeno da zalba nije dozvoljena. Prava treceg lica kao davaoca jemstva mogu biti povrijedena ukoliko je iznos jemstva odreden suvise visoko ili ako je vrijednost stvari koja je pruzena kao jemstvo procijenjena nerealno. Trece lice nema pravo da izjavi zalbu protiv rjesenja kojim se odbija prihvatanje jemstva, jer takvim rjesenjem nije povrijedeno nijedno njegovo pravo. Protiv tog rjesenja zalbu mogu da izjave osumnjiceni, odnosno optuzeni i branilac, a o zalbi odlucuje vanraspravno vijece.

196

Prestanak jemstva Jemstvo prestaje na dva nacina: tzv. propascu ili oslobodenjem od jemstva. Jemstvo "propada" ako osumnjiceni, odnosno optuzeni pobjegne. Vrijednost koja predstavlja predmet jemstva pripada budzetu iz koga se i finansiraju sudovi koji odreduju jemstvo. Bez obzira na razlog, jemstvo se uvijek ukida rjesenjem koje donosi isti sastav suda koji ga je i odredio, i to po pribavljenom misljenju tuzioca. Da li je osumnjiceni, odnosno optuzeni pobjegao, cijeni sud, s obzirom na okolnosti slucaja. Jemstvo uvijek propada u cjelini, a ne propada ako se osumnjiceni, odnosno optuzeni krije, jer za taj slucaj nije dato. Rjesenje o propasti jemstva donosi se bez cekanja na konacan ishod postupka. Rjesenje se dostavlja braniocu odbjeglog osumnjicenog, odnosno optuzenog, a ako branioca nema, istice se na oglasnoj tabli suda i s protekom osam dana od dana isticanja smatra se da je izvrseno punovazno dostavljanje. Propalo jemstvo ce se vratiti ako se krivicni postupak zavrsi obustavom postupka ili oslobadajucom presudom. Jemstvo postaje slobodno, sto znaci ukida se, u sljedecim slucajevima: 1) Ako vise ne postoje razlozi za pritvor koje jemstvo zamjenjuje ili ako se jemstvo moze zamijeniti blazom mjerom zabrane napustanja boravista 2) Ako se prema osumnjicenom, odnosno optuzenom odredi pritvor, jemstvo prestaje i zamjenjuje se pritvorom ako: a) osumnjiceni, odnosno optuzeni na uredan poziv ne dode, a izostanak ne opravda, b) ako se sprema za bjekstvo ili c) ako se protiv njega, posto je ostavljen na slobodi, pojavi koji drugi zakonski osnov za pritvor Drugi zakonski osnov za pritvor moze biti da se pojave nove okolnosti za njegovo naredivanje ili u novoj krivicnoj stvari osumnjicenog, odnosno optuzenog. Jemstvo postaje slobodno cim osumnjiceni, odnosno optuzeni u ovim slucajevima bude pritvoren i tada se moze izvrsiti rjesenje o ukidanju jemstva. Ako se ono sastoji u polozenoj svoti novca ili drugoj vrijednosti, ona se vraca, a ako se sastoji u hipoteci -ona se skida. Moguce je da se i u toku novonaredenog pritvora, ako su ispunjeni uslovi, ponovo trazi i dozvoli pustanje na jemstvo. 3) Donosenjem pravnosnazne odluke kojom se postupak protiv optuzenog okoncava" (rjesenje o obustavi postupka ili presuda). Medutim, ako se postupak zavrsi presudom kojom se optuzeni osuduje na kaznu zatvora, jemstvo se ukida tek kada osudeni pocne izdrzavanje kazne. U ostalim slucajevima kada se donosi osudujuca presuda, jemstvo postaje slobodno od dana pravnosnaznosti presude. 4) Kada lice koje je dalo jemstvo (ukljucujuci i samog osumnjicenog, odnosno optuzenog) odustane od datog jemstva. Tada jemstvo postaje slobodno, kada se osumnjiceni, odnosno optuzeni lisi slobode. Pritvor Opreventivnom lisenju slobode i njegovim oblicima uopste Preventivno lisenje slobode sastoji se u oduzimanju licne slobode zatvaranjem lica protiv koga krivicni postupak tece, prije pravnosnazne osudujuce presude, radi obezbjedenja odredenih ciljeva krivicnog postupka. Radi se o najtezoj mjeri procesne prinude, koja dolazi u obzir samo ako se interesi krivicnog postupka ne mogu zastititi nekom drugom blazom mjerom procesne prinude. Preventivno lisenje slobode je garancija za uspjesno vodenje postupka i za izvrsenje presude, jer osigurava flzicku prisutnost osumnjicenog, odnosno optuzenog njegovim stalnim drzanjem na raspolaganju sudu i sprecavanjem da ometa postupak (procesni cilj) i, u isto vrijeme, sprecava osumnjicenog, odnosno optuzenog da zavrsi zapoceto krivicno djelo ili da izvrsi nova, ako je takva situacija u izgledu. U nekim slucajevima preventivno lisenje slobode ima i cilj (iako u zakonu neizrecen) da sprijeci uznemirenje javnosti, do koga bi moglo doci ako bi lice koje je izvrsilo tesko krivicno djelo ostalo poslije izvrsenog djela na slobodi (vanprocesni cilj).

197

Pri svakom oduzimanju ili ogranicavanju slobode vrijedi nacelo zakonitosti sadrzaja, jer o tome odlucuje: 1) zakonom ustanovljen sud, odnosno drugi zakonom ovlascen organ; 2) u zakonu uredenom postupku; 3) na osnovu uslova propisanih zakonom U uslovima koji vaze za BiH to znaci da o oduzimanju ili ogranicavanju slobode u krivicnom postupku (to vazi i za prethodne radnje preduzete radi njegovog pokretanja) ne moze odlucivati niko drugi osim suda, odnosno (izuzetno, u istrazi) drugog zakonom ovlascenog organa. Pod zakonitoscu hapsenja i pritvora podrazumijeva se da razlozi hapsenja ili pritvaranja, kao i glavne odrednice i ogranicenja, budu predvideni zakonom zemlje potpisnice. Kao dozvoljene oblike lisenja slobode za potrebe krivicnog postupka EKLJP u navodi zakonito hapsenje ili pritvor lica, preduzete radi dovodenja tog lica pred nadleznu vlast kada postoji osnovana sumnja da je ucinilo krivicno djelo ili kada je razumno smatrati potrebnim da se sprijeci da to lice ucini krivicno djelo ili pobjegne nakon sto ga je ucinilo. Da bi mijesanje u prava prema EKLJP (u ovom slucaju lisenje slobode) bilo "zakonito", domaci zakon mora biti dovoljno precizan, zbog cega strane ugovornice sirom Evrope imaju obavezu da ispitaju svoje domace zakone da bi utvrdile da li postoje neprecizne odredbe koje se odnose na "izuzetne okolnosti", bez odredivanja ili bar ukazivanja na to sta bi takve okolnosti mogle biti. Povodom pitanja da li je lisenje slobode bilo sprovedeno "u skladu sa zakonom propisanim postupkom", Evropski sud za ljudska prava smatra da to znaci ne samo postovanje domaceg zakona, vec i da taj zakon mora imati odredene osobine i kvalitete; konkretno mora biti dovoljno dostupan i precizan da bi se izbjegla opasnost od proizvoljnog postupanja. Cak i ako je u toku krivicna istraga koja bi mogla opravdati pritvor, lisenje slobode nece biti opravdano ako je njegova istinska svrha da se postigne neki cilj koji nije dopusten. U skladu sa EKLJP, stav prema preventivnom lisenju slobode se kod nas promijenio. To lisenje slobode nije kazna, niti neka mjera odmazde, nego mjera koja obezbeduje prisustvo osumnjicenog, odnosno optuzenog i uspjesno vodenje krivicnog postupka. Ne postoje slucajevi u kojima je preventivno lisenje slobode po zakonu obavezno, a u ostalim slucajevima obaveza je suda da u svakom konkretnom predmetu cijeni da li ce ga odrediti. Kontroli pravilnosti odredivanja i trajanja preventivnog lisenja slobode sluzi i niz drugih zakonskih instrumenata. Tako, na primjer, nezakonito naredivanje preventivnog lisenja slobode inkriminisano je kao krivicno djelo i predvidena je naknada stete za zadrzavanje u pritvoru bez osnova. Pored toga, izdrzano preventivno lisenje slobode uracunava se u izdrzanu kaznu po odredbama materijalnog krivicnog prava, a vrijeme provedeno u odgovarajucoj zdravstvenoj ustanovi (na posmatranju) u pritvor, odnosno kaznu ako bude izrecena. Uz to, preventivno lisenje slobode ogranicava se na taj nacin sto se u zakonu odreduje njegovo najduze trajanje, po cijem isteku mora biti ukinuto, iako krivicni postupak nije zavrsen i osnovi po kojima je bio odreden jos stoje. U tom smislu je i cinjenica da se rezim preventivnog lisenja slobode razlikuje od rezima izvrsenja kazne lisenja slobode (koji je strozi). Najzad, u nasem pravu preventivno lisenje slobode se za neke kategorije krivaca iskljucuje ili ogranicava, uz mogucnost zamjene drugim mjerama: - maloljetnik se moze staviti u pritvor samo izuzetno, a, po pravilu, smjesta se u prihvatiliste, vaspitnu ili slicnu ustanovu ili se stavlja pod nadzor organa starateljstva ili predaje drugoj porodici; - osumnjiceni, odnosno optuzeni koji je izvrsio krivicno djelo u stanju neuracunljivosti, a nalazi se u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi, do zavrsetka postupka za primjenu mjere bezbjednosti privremeno se zadrzava najduze do deset dana Tome sluzi i opsta odredba da ce se u toku cijelog postupka pritvor ukinuti cim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio odreden. Pored toga, ispitivanje potrebe za pritvorom nije vezano za istek rokova, i duznost je svih organa koji ucestvuju u krivicnom postupku, koji moraju da postupaju sa narocitom hitnoscu.

198

Nasi zakoni od preventivnih oblika lisenja slobode poznaju samo pritvor. Pored pritvora, kao preventivnog lisenja slobode, postoje i drugi oblici lisenja slobode, koji se ili ne odnose na osumnjicenog i krivicni postupak (narusavanje javnog reda i mira) ili se odnose, ali se preduzimaju u druge svrhe (radi sprovodenja osumnjicenog tuziocu). Ovakvo lisenje slobode moze biti ucinjeno od strane policijskih organa, odnosno ovlascenih sluzbenih lica, ali ne moze biti praceno zatvaranjem. Pojam i vrste pritvora Pritvor je preventivno lisenje slobode lica za koje postoji osnovana sumnja da je izvrsilo krivicno djelo koje odreduje sud, na tacno predvideno vrijeme, kada se ispune zakonom propisani uslovi, a radi postizanja odredenih procesnih i vanprocesnih ciljeva. On predstavlja jednu od mjera za obezbedenje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog i uspjesno vodenje krivicnog postupka i, istovremeno, najtezu od predvidenih prinudnih mjera. Od ostalih mjera prinude izdvaja se po sadrzaju koji ga cini najtezom mjerom i po ciljevima koji se ovom mjerom postizu. Tako, po svom sadrzaju, ova mjera podrazumijeva veci stepen ogranicenja slobode optuzenog koji se manifestuje u lisavanju slobode za odredeno vrijeme, dok se druge mjere prinude ogledaju u ogranicavanju slobode kretanja ili komuniciranja ili bavljenjem odredenim poslovnim aktivnostima. Posmatrano sa aspekta uslova za izricanje ove mjere, proizilazi da primjena ove mjere prevazilazi okvir zajednickog cilja ovih mjera definisanog u vidu obezbjedenja prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog i uspjesnog vodenje postupka, jer je odredivanje pritvora motivisano i preventivnim djelovanjima prema osumnjicenom, odnosno optuzenom da ne ucini novo krivicno djelo ili ne dovrsi pokusano djelo, odnosno zastitom sigurnosti gradana i imovine. Upravo tezina ove mjere je cini izuzetnom i to s aspekta nadleznosti za odredivanje pritvora (samo sud odreduje pritvor), uslova za odredivanje pritvora, duzine trajanja (mora biti svedena na najkrace nuzno vrijeme, uz postavljanje vremenskog okvira za pojedine faze postupka), brzine postupanja svih organa koji ucestvuju u krivicnom postupku i organa koji im pruzaju pravnu pomoc (posebna hitnost), kao i obaveznog sudskog nadzora nad trajanjem ove mjere, kontrole zakonitosti i opravdanosti pritvora, te izdrzavanja ove mjere. Zakonom predvidena opsta pravila o pritvoru su sljedeca: 1) Pritvor se moze odrediti samo pod uslovima odredenim zakonom. Kako bi tu istu svrhu, dakle obezbjedenje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog bilo sto lakse postici, predvida se veliki broj drugih mjera kojima bi se mogao zamijeniti pritvor. Pritvor moze trajati samo dok je to nuzno, a nuznost odreduje konkretne okolnosti u kojima se ispunjavaju razlozi za pritvor. Cim se izmijene te okolnosti, tako da prestanu razlozi za pritvor, njega valja ukinuti i tuzenog pustiti na slobodu. Na prestanak razloga za pritvor organ koji vodi postupak pazi po sluzbenoj duznost. U interpretaciji EKLJP to bi znacilo da se osumnjiceni, odnosno optuzeni mora pustiti na slobodu do sudenja, bez obzira na to sto ce se sudenje odrzati u razumnom roku, ako postoji mogucnost da se procesni cilj (prisustvovanje glavnom pretresu, npr.) ostvari drugim sredstvom (jemstvom, npr.). Ispitivanje zakonitosti obuhvata ne samo formalni aspekt vec i materijalni, pri cemu su referentne pravne norme, i one domaceg prava i one EKLJP. 2) Pritvor je mjera obezbjedenja prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog koju sud odreduje prema zakonom propisanim uslovima prema licu koje je osnovano sumnjivo da je ucinilo krivicno djelo, a sastoji se u lisenju slobode tog lica. EKLJP predvida tri eksplicitna pravna osnova za hapsenje, odnosno pritvor, pri cemu ne specificira da li se sva tri osnova odnose i na hapsenje i na pritvor ili se neki od tih osnova odnose na hapsenje ili samo na pritvor. Pravni osnovi o kojim je rijec mogli bismo oznaciti i dopustivim ciljevima lisenja slobode za potrebe krivicnog postupka, jer hapsenje i pritvor, kao procesne mjere, nemaju za cilj kazniti neko lice, vec ostvariti neki od etapnih procesnih ciljeva. Tri pravna osnova na kojima se (zakonito) hapsenje ili pritvor mogu temeljiti, prema izricitoj odredbi EKLJP, jesu: a) dovodenje lica za koje se osnovano sumnja da je ucinilo kaznjivu radnju pred nadlezni organ

199

b) potreba sprecavanja izvrsenja krivicnog djela i c) sprecavanje bjekstva ucinioca kaznjivog djela nakon njegovog izvrsenja. Navedena tri osnova za odredivanje pritvora ili hapsenje mogli bismo, kako je to uobicajeno u terminologji strucne literature, nazvati posebnim uslovima. Postojanje osnovane sumnje da je neko lice izvrsilo krivicno djelo, zbog toga sto taj uslov mora biti ispunjen u svim slucajevima hapsenja i pritvora, u skladu s uobicajenom terminologijom, mozemo oznaciti opstim uslovom za odredivanje pritvora ili hapsenja. Osnovana sumnja nizi je stepen izvjesnosti da je krivicno djelo ucinjeno i da ga je ucinilo odredeno lice nego sto je to onaj stepen vjerovatnoce koji se zahtijeva za osudu. U trenutku hapsenja ili pritvaranja osnovana sumnja ne mora obuhvatati cinjenicni i pravni totalitet slucaja. 3) Pritvor se odreduje pismenim rjesenjem suda. Sadrzina rjesenja o pritvoru je uvijek ista, bez obzira na to ko ga i u kojoj fazi krivicnog postupka donosi. O tim pitanjima svaka odluka o pritvoru mora imati jasne, odredene i potpune razloge. To je nuzno s obzirom na sve razloge za pritvor, ali je posebno vazno u slucaju pritvorskog razloga reitemcijske opasnosti, tj. ponavljanja krivicnog djela ili dovrsenja krivicnog djela, odnosno izvrsenja krivicnog djela kojim optuzeni prijeti. 4) Postupci u kojima je odreden pritvor vode se posebno hitno, uz stalno preispitivanje razloga zbog kojih je pritvor odreden i zakonskih uslova njegove primjene. Sud je duzan u svakom pojedinom slucaju prosudivati vodi li se konkretni krivicni postupak, tokom kojeg je osumnjiceni, odnosno optuzeni u pritvoru, posebno hitno, odnosno udovoljava li trajanje sudenja u takvom krivicnom postupku standardu razumnog roka. Iz te obaveze proizlazi i duznost suda da pri odlucivanju o produzenju pritvora ocjenjuje razumnost dotadasnje duzine trajanja pritvora u odnosu na dotadasnju duzinu trajanja krivicnog postupka, odnosno na radnje koje su do tada u postupku provedene. 5) Zakon sadrzi odgovarajuca rjesenja i u odredbama koje se odnose na postupak sa pritvorenicima. Saglasno medunarodnim normama koje tretiraju ovu materiju, precizirana su ogranicenja prava pritvorenika S obzirom na tezinu zakonom predvidenih osnova za odredivanje pritvora, odnosno tezinu krivicnog djela koje se stavlja na teret osumnjicenom, odnosno optuzenom zakon je ustanovio samo jednu vrstu pritvora - fakultativni (moguci) i ne poznaje obavezni (obligatorni) pritvor. Osnovi za odredivanje pritvora Opsti (materijalnopravni) osnov za odredivanje pritvora je postojanje osnovane sumnje da je ucinjeno krivicno. Ustrajavanje osnovane sumnje da je lice koje je pritvoreno ucinilo krivicno djelo, jeste uslov sine qua non za zakonitost produzenja pritvora, ali poslije proteka izvjesnog vremena on vise nije dovoljan. Evropski sud za ljudska prava tada mora odrediti da li drugi osnovi dati od strane sudskih vlasti i dalje daju opravdanje za pritvaranje. Tamo gdje su ovakvi osnovi "relevantni" i "dovoljni", Evropski sud za ljudska prava takode mora de se uvjeri i da su nadlezne nacionalne vlasti pokazale "posebnu revnost" u provodenju postupka. "Obaveze propisane zakonom", zbog kojih lice moze biti pritvoreno, posebne su, a ne opste obaveze (kao sto je obaveza da se postuje postojeci pravni poredak). Pritvor je fakultativan (moguc) ako protiv lica postoji (pored osnovane sumnje da je ucinuo krivicno djelo) i neki od posebnih osnova za utvrdivanje pritvora (periculum libertatis) koji su limitativno nabrojani. Postojanje ovih osnova u svakom konkretnom slucaju utvrduje sud koji odreduje pritvor. Taj organ utvrduje i neophodnost primjene fakultativnog pritvora. Osnovi za pritvor (causae arresti) su sljedeci: a) Pritvor radi obezbjedenja prisustva optuzenog u krivicnom postupku. Pritvor se moze odrediti, uz ispunjenje opsteg uslova (osnovana sumnja) ako se optuzeni krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva (periculum fuga). U ovoj tacki prakticno postoje dva osnova za odredivanje pritvora, i to: 1) ako se ucinilac krije i 2) postojanje drugih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva

200

Da bi se pritvor odredio, dovoljno je, uz opsti uslov, ispunjenje bilo kojeg od dva navedena osnova. Kada se optuzeni krije, fakticko je pitanje, ali se pod tim podrazumijevaju mjere i radnje koje je optuzeni preduzeo sa namjerom da izbjegne odazivanje, odnosno prisustvo u krivicnom postupku. To moze da bude skrivanje u mjestvu prebivalista, tako da za njega ne znaju njegovi susjedi, ukucani i si.; ako mu je adresa poznata (nije promijenio adresu), ali izbjegava da primi uredan poziv; ako promijeni adresu, a o tome ne obavijesti sud. Utvrdivanje postojanja situacije kada se optuzeni krije, nije ni tesko ni slozeno. U tom slucaju se optuzeni moze naci potragom, te narediti dovodenje, nakon cega mu se moze odrediti pritvor. Najkomplikovanija je i najvise teskoca u prakticnom radu stvara situacija "ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva". Teorijski uzeto i apstraktno posmatrano, poslije izvrsenja svakog krivicnog djela moze se pretpostaviti da ce optuzeni nastojati da izbjegne organima krivicnog postupka, ali ta pretpostavka ne moze biti razlog za odredivanje pritvora. U literaturi se na osnovu istrazivanja sudske prakse nalaze sljedece konkretne okolnosti na osnovu kojih su sudovi najcesce zakljucivali da postoji opasnost od bjekstva: optuzeni je zaista u bjekstvu; nema prebivaliste ili boraviste ili stalno zaposJenje; stalno mijenja adresu; dao je krive podatke o boravistu; ako je za optuzenim bila raspisana potjernica; optuzeni je strani drzavljanin. b) Koluzijska opasnost kao osnov za odredivanje pritvora. Koluzijska opasnost je pritvorski osnov koji postoji u slucaju osnovane bojazni da ce osumnjiceni, odnosno optuzeni unistiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove koji su vazni za krivicni postupak ili ako narocite okolnosti ukazuju na to da ce on ometati krivicni postupak uticajem na svjedoke, saucesnike ili prikrivace. U istrazivanoj, te u drugoj dostupnoj sudskoj praksi najcesci razlozi odredivanja pritvora zbog koluzijske opasnosti bili su: - cinjenicno verifikovanje neposrednog ili posrednog pokusaja osumnjicenog da utice na svjedoke ili saucesnike - opasnost od unistavanja dokumentacije kod privrednih krivicnih djela, - opasnost od dogovora saucesnika krivicnih djela, - poslovni odnosi optuzenog i svjedoka, te pritisci i prijetnje prema svjedocima. Najcesci slucajevi, ipak, bili su oni kojima se pritvorom nastojalo sprijeciti dogovoranje saizvrsilaca krivicnih djela. S druge strane, okolnost da ce u daljem toku istrage biti ispitani svjedoci istovremeno, ne znaci jos i opasnost ometanja istrage uticajem na te svjedoke. c) Pritvor zbog iteracijske opasnosti (opasnost od nove kriminalne djelatnosti optuzenog). Primjena ovog pritvorskog osnova ovisi o dva pravna standarda: kao prvo, potrebno je da bude ispunjen opsti uslov za odredivanje pritvora (postojanje osnovane sumnje da je optuzeni ucinio krivicno djelo), te da, uz to postoje narocite okolnosti koje opravdavaju bojazan da ce osumnjiceni, odnosno optuzeni ponoviti krivicno djelo ili dovrsiti pokusano krivicno djelo, odnosno uciniti krivicno djelo kojim prijeti, a za to krivicno djelo se maze izreci kazna zatvora pet godina ili teza kazna. Ovaj pritvor ima vanprocesni cilj, a njegova veza sa krivicnim postupkom u konkretnoj stvari ogleda se upravo u tome sto se odreduje povodom krivicnog djela. Posebnost ovog pritvorskog razloga jeste sto se ocjena o postojanju pritvorskog osnova zapravo svodi na prognozu buduceg vladanja osumnjicenog, odnosno optuzenog, tj. na prognozu o izvrsenju krivicnog djela koje u trenutku donosenja takve ocjene nije zapoceto. Za takvu ocjenu mora postojati osnovana sumnja, konkretna i specificna. Konkretne okolnosti koje su sudovi u obrazlozenjima rjesenja o pritvoru najcesce navodili mogu se svrstati u tri grupe: - okolnosti djela (povrat - posebno specijalni, nacin izvrsenja, kraci vremenski interval u kome je osumnjiceni, odnosno optuzeni izvrsio vise krivicnih djela, karakter odnosa ucinilac zrtva); - licna svojstva optuzenog (patologija licnosti,( zdravstveno stanje) i socijalni faktori (optuzeni nema boraviste, nezaposlen je, sklon skitnji, sredstva za zivot pribavljena cinjenjem krivicnih djela11)

201

- opasnost da ce optuzeni uciniti krivicno djelo kojim prijeti najrjede je koriscena okolnost na osnovu koje se odreduje pritvor zbog iteracijske opasnosti. d) Pritvor zbog potrebe sigurnosti gradana ili imovine. Pritvor se moze odrediti ako se radi o krivicnom djelu za koje se moze izreci kazna zatvora deset godina ili teza kazna, a usljed nacina izvrsenja ili posljedica krivicnog djela odredivanje pritvora neophodno je za sigurnost gradana ili imovine, s tim da se u slucaju kada se radi o krivicnom djelu terorizma, smatra da postoji pretpostavka, koja se moze pobijati, da je ugrozena sigurnost gradana i imovine. Osnovi za odredivanje pritvora prema ovoj odredbi razlikuju se od ranije vazecih, koji su uvijek jasno bili povezani sa vjerovatnom djelatnoscu osumnjicenog, odnosno optuzenog, bilo u postupku ili izvan njega. Primarni cilj pritvora odredenog po ovom osnovu je ocuvanje sigurnosti, a procesni ciljevi su neznatni. Izmedu svih uslova koji treba kumulativno da se ispune da bi se mogao odrediti pritvor po ovom osnovu, najobjektivniji i bolje receno jedini uslov koji je objektiviziran jeste visina zakonom predvidene kazne za ucinjeno djelo (10 godina ili teza kazna). To su, dakle, djela kod kojih je predviden poseban minimum, a poseban maksimum ne (dakle, primjenjuje se opsti maksimum). Kako se iz izlozenog vidi, vec prema ovom uslovu moze se zakljuciti da se ovdje radi o najtezim krivicnim djelima. Svi drugi uslovi su manje-vise subjektivni i zasnivaju se na odgovarajucim ocjenama i procjenama, sto izaziva i odredene posljedice na planu primjene u praksi. Primjena navedenog osnova zahtijeva logicko tumacenje pravne norme principom argumentum a minore ad mains (zakljucivanjem da je nesto dopusteno za tezi slucaj, kada je dopusteno u laksem slucaju). e) U zakonu postoji jos jedan poseban osnov za odredivanje pritvora: ako optuzeni koji je uredno pozvan ocigledno izbjegava da dode na glavni pretres i ako prinudno dovodenje nije uspjelo. Tada sudija, odnosno predsjednik vijeca moze odrediti pritvor radi obezbjedenja prisustva optuzenog na glavnom pretresu. Ovaj se pritvor moze odrediti samo na glavnom pretresu. Pritvor, ako ranije ne bude ukinut, traje do objavljivanja presude, a najduze 30 dana. U slucaju da presuda ne bude objavljena u tom roku, pritvor se mora ukinuti, ali ako nakon objavljivanja presude budu postojali uslovi za pritvor, on se mora produziti po nekom od predvidenih osnova. Moguce je da u toku postupka dode do promjene osnova po kome je odreden pritvor i to tako da se (uz postojeci) pojavi novi osnov ili da treba jedan osnov zamijeniti drugim. Tada se prvobitno rjesenje mora izmijeniti, ukinuti ili zamijeniti novim u skladu sa novonastalom situacijom. Kao sto je izneseno, pritvor po navedenim osnovima nije moguc u svakoj fazi postupka. Uz to, pritvor po ovim osnovima nije moguc ni u svakoj vrsti krivicnog postupka. Izlozena pravila vaze u opstem postupku. Slucajevi lisenja slobode, osim pritvora Od pritvora treba razlikovati druge slucajeve lisenja slobode osumnjicenog, odnosno optuzenog da je izvrsio krivicno djelo, ali bez ucesca suda, bez zatvaranja i bez rjesenja. Ti slucajevi su sljedeci: 1) Lisenje slobode i zadrzavanje. lako zakon vise nema odredaba koje ovlascuju nesudske organe da odrede pritvor, dato je ovlascenje policijskom organu da lisi slobode neko lice i to najduze do 24 sata. To lisenje dolazi u obzir samo ako postoje osnovi sumnje da je takvo lice ucinilo krivicno djelo i ako postoji ma koji zakonski razlog za pritvor. Cilj ovog lisenja slobode osumnjicenog je da se omoguci njegovo prisustvo, dok ga tuzilac ne ispita i donese odluku da li ce postaviti zahtjev za odredivanje pritvora. Zato se ovo zadrzavanje naziva "preventivnim", za razliku od "istraznog zadrzavanja", koje je po roku krace, a ovlascenom sluzbenom lieu treba da omoguci, u kriminalisticki znacajnom momentu nakon hapsenja, prikupljanje potrebnih dokaza. Lisenje slobode je fakticka mjera o kojoj policijski organ ne donosi nikakvo rjesenje. Ne postoji nikakvo najduze vrijeme lisenja slobode: ono je onoliko koliko je potrebno da se lice liseno slobode sprovede tuziocu. Umjesto roka, postoji odredba da se lice liseno slobode "bez odlaganja", a najkasnije u roku od 24 sata sprovede -tuziocu. Prilikom dovodenja,

202

policijski organ ce obavijestiti tuzioca o razlozima i o vremenu lisenja slobode, a upotreba sile prilikom dovodenja dopustena je u skladu sa zakonom. Licu lisenom slobode moraju se saopstiti najznacajnije cinjenicne i pravne osnove za hapsenje, ali jednostavnim jezikom, bez tehnickih termina, kako bi ih uhapseni mogao razumjeti. Lice liseno slobode, ukoliko ne bude sprovedeno tuziocu u roku od 24 sata - mora se pustiti na slobodu. Ovom odredbom podrzava se opsta tendencija da je sud jedini drzavni organ koji ima pravo odrediti oduzimanje slobode u trajanju koje nema karakter "trenutnog oduzimanja slobode". Obaveza je tuzioca da lice liseno slobode ispita bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata i u tom roku odluci da li ce to lice pustiti na slobodu ili ce sudiji za prethodni postupak postaviti zahtjev za odredivanje pritvora. Uz to, sudija za prethodni postupak ce odmah, a najkasnije u roku od 24 sata donijeti odluku o odredivanju pritvora ili o pustanju na slobodu. Medutim, ako sudija za prethodni postupak ne prihvati prijedlog za odredivanje pritvora, zatrazice da o tome odluci vijece. Prilikom pokusaja definisanja i blizeg pojmovnog odredenja pojma "lisenje slobode", kljucni problem koji se namece su slicnosti i razlike izmedu tog pojma i pojma "ogranicenje slobode,". Pod lisenjem slobode se podrazumijeva lisenje slobode: 1) nakon izricanja presude 2) nakon odredlvanja pritvora 3) i zadrzavanje od strane policijskih organa 4) stranca. U okvir ogranicenja slobode spada: 1) prinudno dovodenje svjedoka 2) prinudno dovodenje osumnjicenog, odnosno optuzenog 3) zadrzavanje lica zatecenih na lieu mjesta izvrsenja krivicnog djela Onemogucavanje slobode daljeg kretanja se moze posmatrati u tezem (oduzimanje slobode) i blazem obliku (ogranicavanje slobode). Oduzimanje slobode podrazumijeva sprecavanje svakog kretanja i zadrzavanja (u pravilu) u zatvorenom prostoru i to pod fizickim nadzorom, a ogranicenje slobode - postupanje ovlascenih sluzbenih lica, u okviru zakonskih ovlascenja, koje se manifestuje u limitiranju (ogranicenju) kretanja na odredenom mjestu (objektu, prostoru) ili ogranicenju kretanja prilikom izvrsenja sluzbenih radnji (npr. prinuda prilikom dovodenja). Za ogranicenje slobode se ne traze uslovi kao kod lisenja slobode. Isto tako, kod lisenja slobode se obavezno primjenjuju sredstva prinude (sredstva za vezivanje), dok se kod ogranicenja slobode ona samo izuzetno mogu primijeniti. Dalje, mjera ogranicenja slobode traje kratko (od nekoliko minuta do nekoliko sati - najduze sest), dok mjera lisenja slobode traje duze (24 casa ili ako se radi o pritvoru i duze) itd. Zakon poznaje i termin "hapsenje", koji se odnosi na lisenje slobode stranca, ciji je cilj izvrsenje odluke o odredivanju pritvora od strane sudije za prethodni postupak. 2) Opste pravo zadrzavanja. Zadrzati lice koje je zateceno na izvrsenju krivicnog djela (citizen's arrest) moze i svaki gradanin. Zadrzano lice mora se odmah predati sudu, tuziocu ili najblizem policijskom organu, a ako se to ne moze uciniti - mora se odmah obavijestiti jedan od tih organa. Ovo je jedna situacija u kojoj pojedinac preduzima radnju koja pripada drzavnim organima, jer nije prisutan drzavni organ koji je za to nadlezan. Treba da se zakljuci da je ovo zadrzavanje fakultativno, jer u zakonu stoji izraz "moze zadrzati". Zakon nema blizih odredbi o tome kad se uzima da je neko lice zateceno in actu na izvrsenju krivicnog djela - in flagranti, ali je u krivicnom procesnom pravu zastupljeno restriktivno tumacenje ove situacije po kom ona postoji kada je lice iznenadeno ili videno od policijskog organa ili od nekog drugog u momentu kad je u akciji, tj. u momentu kada preduzima radnju izvrsenja krivicnog djela. Gradanin je duzan drzati to lice dok ne dodu ovi organi, obicno policijski ili na mjestu gdje je zadrzano ili na nekom drugom pogodnijem mjestu, pogodnijem za predupredivanje bjekstva, kao i za zastitu gradanina od moguceg napada zadrzanog lica. Svaki izlazak iz okvira ovog clana predstavlja krivicno djelo protivpravnog lisenja slobode. 3) Zadrzavanje na mjestu izvrsenja krivicnog djela. Zadrzavanje je mjera ogranicenja slobode kretanja prinudnim boravkom u odredenom prostoru. Sustina je u tome da se ovlascenim sluzbenim licima daje mogucnost da lica zatecena na mjestu izvrsenja krivicnog

203

djela zadrze radi prikupljanja obavjestenja vaznih za krivicni postupak, o cemu se obavjestava tuzilac. Zadrzavanje moze trajati najduze sest sati. Isto tako, lica za koja postoje osnovi sumnje da su ucinila krivicno djelo, mogu se fotografisati i od njih se uzimati otisci prstiju i to u svrhu identifikacije i utvrdlvanja istovjetnosti lica. To je moguce i bez pristanka tih lica. Kada to doprinosi efikasnosti postupka, ovlasceno sluzbeno lice moze javno objaviti fotografije tih lica, ali samo po odobrenju tuzioca. Uz to, radi identifikacije otisaka prstiju sa pojedinih predmeta, ovlascena sluzbena lica mogu uzimati otiske prstiju od lica za koja postoji vjerovatnoca da su mogla doci u dodir s tim predmetima. U cilju zastite prava lica prema kome je preduzeta neka od ovih radnji, je utvrdeno da takvo lice ima pravo da podnese prituzbu tuziocu. I ovdje se radi o jednom obliku preventivnog lisenja slobode, ali prema licima za koja nema nikakve sumnje da su izvrsioci krivicnog djela. Mjera je izrazito privremenog karaktera i, u sustini, ne mijenja jasno formulisan stav zakona da se preventivno lisenje slobode odreduje samo protiv vjerovatnih izvrsilaca krivicnih djela. 4) Lisenje slobode stranca. U postupku ekstradicije, u hitnim slucajevima, kada postoji opasnost da ce stranac pobjeci ili da ce se sakriti, a strana drzava je zatrazila privremeno pritvaranje stranca, nadlezni policijski organ moze stranca lisiti slobode radi privodenja sudiji za prethodni postupak i to na osnovu molbe nadleznog inostranog organa, bez obzira na to kako je molba upucena. Rijec je o stvarno hitnim slucajevima (npr. medunarodna potjernica), kada bi stranac, ako ne bi bio pritvoren, mogao pobjeci. Nacin na koji je molba upucena nema nikakvog znacaja za odluku sudije za prethodni postupak da li ce stranca pritvoriti, ali molba mora sadrzavati podatke koji se odnose na utvrdlvanje identiteta stranca, prirodu i naziv krivicnog djela, broj odluke, datum, mjesto i naziv inostranog organa koji je zatrazio pritvor, kao i izjavu da ce izrucenje biti trazeno redovnim putem. Stranca lisenog slobode, policijski organ ce, bez odlaganja, privesti sudiji za prethodni postupak. Nadleznost za odredivanje pritvora Jedno od znacajnih pitanja vezanih za pritvor je koji organ je nadlezan za njegovo odredivanje. Pritvor se moze odrediti u istrazi, poslije potvrdivanja optuznice i nakon izricanja presude. Odreduje ga sud, i to rjesenjem, a na prijedlog tuzioca. Bez prijedloga tuzioca nije moguce odrediti pritvor. a) Pritvor u istrazi. Nadleznost za odredivanje pritvora u istrazi pripada sudiji za prethodni postupak koji ce prije donosenja rjesenja o odredivanju pritvora preispitati osnovanost zahtjeva za odredivanje pritvora. Medutim, nadleznost moze pripadati i vanraspravnom vijecu - ako sudija za prethodni postupak ne prihvati prijedlog tuzioca o odredivanju pritvora, tada ce zatraziti da o tome odluci to vijece. Ukoliko vijece donese rjesenje kojim se odbija prijedlog tuzioca za odredivanje pritvora prema osumnjicenom, protiv tog rjesenja tuzilac nema pravo zalbe, pa ce vijece drugostepenog suda izjavljenu zalbu tuzioca odbaciti kao nedopustenu. b) Pritvor nakon potvrdivanja optuznice. O odredivanju pritvora tada odlucuje sudija za prethodno saslusanje, a o produzenju pritvora – vijece. Ako se sudija za prethodno saslusanje ne slozi sa prijedlogom tuzioca o odredivanju pritvora, odluku donosi vijece. Kontrola opravdanosti pritvora se vrsi po isteku svaka dva mjeseca od dana donosenja posljednjeg rjesenja o pritvoru c) Pritvor poslije izricanja prvostepene presude. Ovaj pritvor je moguc kada snd izrekne presudu na kaznu zatvora, a postoje razlozi za odredivanje pritvora. Pritvor odreduje sudija, odnosno vijece koje je izreklo presudu. Odluka o pritvoru Pritvor se odreduje rjesenjem suda. Znacaj odluke (rjesenja) o odredivanju pritvora zakonodavac je posebno apostrofirao na taj nacin sto je odredio sadrzinu tog rjesenja, sto on, inace, cini kada su u pitanju znacajnije odluke. Propisano je da rjesenje sadrzi: - ime i prezime lica koje se lisava slobode,

204

- krivicno djelo koje mu se stavlja na teret, - zakonski osnov za pritvor, - obrazlozenje, - pouku o pravu na zalbu, - pecat i potpis sudije koji je odredio pritvor Bez obzira na to sto je zakonodavac odredio sadrzaj rjesenja o odredivanju pritvoru, ne znaci da rjesenje ne treba da sadrzi i neke druge podatke. U torn smislu korisno je da se u rjesenju navede cas lisenja slobode i cas predaje rjesenja, te da se naznaci rok do koga po torn rjesenju moze trajati pritvor. Svi ovi elementi mogu da uticu na opredjeljenje pritvorenog lica da li ce koristiti pravo zalbe, a time posredno i na efikasnost krivicnog postupka. Rjesenje o pritvoru predaje se lieu na koje se odnosi u casu pritvaranja, a u spisima se mora naznaciti sat lisenja slobode i sat predaje. "U casu pritvaranja" znaci pravni standard koji namece duznost da se rjesenje o pritvoru pritvoreniku preda neposredno nakon sto je on stavljen u pritvor. To je uputstvo sudu, bez procesnih posljedica u slucaju nepridrzavanja, ali sa mogucom vanprocesnom odgovornoscu. Obavezom da se u spisu oznaci vrijeme predaje rjesenja o pritvoru, zakon poblize odreduje njegovu neposrednu predaju. Protiv rjesenja o odredivanju pritvora pritvoreno lice moze izjaviti zalbu vijecu u roku od 24 sata od casa prijema rjesenjaj. Pocetak trajanja roka od casa prijema rjesenja u skladu je sa nizom drugih procesnih pravila koja se odnose na ustanovu pritvora, a prije svega s pravilom da se pritvor odreduje pismenim rjesenjem i da se ono predaje lieu na koje se odnosi. Medutim, ako se pritvoreno lice prvi put ispituje poslije isteka roka od 24 sata od predaje rjesenja, zalba se moze izjaviti prilikom tog prvog ispitivanja, bez obzira sto je prosao rok od 24 sata. Inace, ovaj rok od 24 sata predstavlja izuzetak od opsteg pravila da se zalba na rjesenje izjavljuje u roku od tri dana. Nesumnjivo da je to zbog neophodnog brzog odlucivanja o ovoj mjeri koja pogada pritvoreno lice, pa svaki cas proveden u pritvoru moze da ima ozbiljne posljedice na to lice. tjalba nema suspenzivno dejstvo, jer u protivnom bi postojala opasnost da pritvoreno lice izvrsenje rjesenja osujeti bjekstvom. Ta zalba, zajedno sa prepisom rjesenja o pritvoru, dostavlja se vijecu koje rjesava po zalbi i koje je duzno da donese rijesenje po zalbi u roku od 48 casova od casa prijema zalbe. Trajanje pritvora Trajanje pritvora je razlicito u pojednim fazama krivicnog postupka. a) Trajanje pritvora u istrazi. Trajanje pritvora u istrazi zavisi od toga da li se postupak vodi za krivicno djelo za koje se moze izreci kazna zatvora do deset godina ili deset godina, odnosno teza kazna. Za krivicna djela za koja je zaprijecena kazna zatvora do deset godina, pritvor moze trajati najduze tri mjeseca. U okviru tog roka po rjesenju sudije za prethodni postupak, pritvor moze trajati najduze mjesec dana od dana lisenja slobode. Poslije tog roka osumnjiceni se moze zadrzati u pritvoru samo na osnovu rjesenja o produzenju pritvora. Pritvor se moze produziti za najvise dva mjeseca i to odlukom vijeca, na obrazlozeni prijedlog tuzioca. Protiv rjesenja vijeca dopustena je zalba o kojoj odlucuje vijece drugostepenog suda, a zalba ne zadrzava izvrsenje rjesenja. U pogledu krivicnih djela za koja se moze izreci kazna zatvora deset godina ili teza kazna i ako postoje narocito vazni razlozi, pritvor se moze produziti, na obrazlozeni prijedlog tuzioca, za jos najduze tri mjeseca, tako da moze trajati najduze sest mjeseci. Protiv rjesenja vijeca dopustena je zalba o kojoj odlucuje vijece drugostepenog suda, a zalba ne zadrzava izvrsenje rjesenja. Dakle, do potvrdivanja optuznice pritvor moze, sa svim produzenjima, maksimalno trajati sest mjeseci. Isto tako, nema procesne mogucnosti za produzenje jednom ukinutog pritvora u toku odredenog krivicnog postupka, vec se pritvor mora ponovo odrediti. Pri tome, stalno se mora imati u vidu zakonom utvrdena obaveza za sve organe koji ucestvuju u krivicnom postupku da postupaju sa posebnom hitnoscu ako se osumnjiceni, odnosno optuzeni nalazi u pritvoru, kao i da se pritvor mora ukinuti cim prestanu razlozi na osnovu kojih je odreden.

205

Ako se do isteka navedenih rokova ne potvrdi optuznica, osumnjiceni ce se pustiti na slobodu. Ako se istraga prosiri na novo krivicno djelo za koje postoji potreba odredivanja pritvora, za novoodredeni pritvor vaze novi rokovi nezavisno od trajanja ranije odredenog pritvora jer je u pitanju novo krivicno djelo za koje je pokrenut novi postupak. Sasvim je druga situacija ako se protiv osumnjicenog ukine pritvor, pa se u toku istrage za isto krivicno djelo pojave nove okolnosti koje zahtijevaju ponovno odredivanje pritvora, bilo po istom osnovu po kome je pritvor vec bio odreden ili po nekom drugom osnovu. U torn slucaju u maksimalni rok trajanja pritvora uracunava se i vrijeme koje je osumnjiceni vec proveo u pritvoru, jer se radi o postupku za isto krivicno djelo, pa se trajanje pritvora racuna kao jedna cjelina. b) Trajanje pritvora nakon potvrdivanja optuznice. Pritvor se moze odrediti, produziti ili ukinuti i nakon potvrdivanja optuznice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrsi po isteku svaka dva mjeseca od dana donosenja posljednjeg rjesenja o pritvoru, a zalba protiv ovog rjesenja ne zadrzava njegovo izvrsenje. Nakon potvrdivanja optuznice, pritvor moze trajati najduze jednu godinu. Ako za to vrijeme ne bude izrecena prvostepena presuda, pritvor ce se ukinuti i optuzeni pustiti na slobodu. To znaci da se vrijeme trajanja ovog pritvora od jedne godine ne moze produziti ni u kom slucaju, jer je to maksimalno vrijeme trajanja pritvora od potvrdivanja optuznice do izricanja prvostepene presude. c) Pritvor poslije izricanja prvostepene presude. Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor moze trajati najduze jos sest mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrecena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinacuje ili potvrduje, pritvor ce se ukinuti i optuzeni pustiti na slobodu. Ako u roku od sest mjeseci bude izrecena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor moze trajati najduze jos jednu godinu od izricanja drugostepene odluke. Ono sto karakterise trajanje pritvora poslije izricanja prvostepene presude jeste to sto se ne vrsi obavezna dvomjesecna kontrola opravdanosti trajanja pritvora, kao sto je to slucaj kod pritvora poslije potvrdivanja optuznice. To ne znaci da se i tada ne moze vrsiti kontrola osnovanosti odredivanja pritvora, odnosno kontrola opravdanosti njegovog daljeg trajanja. Naime, optuzeni moze i u toku zalbenog postupka podnositi prijedloge za njegovo ukidanje, a sud mora ocijeniti da li i dalje postoje razlozi za odredivanje pritvora i o tome donijeti odgovarajucu odluku. Pored toga, u slucaju ukidanja i preinacenja presude, zalbeni sud je duzan da ispita da li jos postoje razlozi za pritvor i da donese rjesenje o njegovom ukidanju ili produzenju. Ukidanje pritvora Svaka mjera za obezbjedenje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog i uspjesno vodenje krivicnog postupka predstavlja, na odgovarajuci nacin, manje ili vece ogranicenje slobode gradana, sto ukazuje na izuzetan znacaj njihovog pravilnog odabira u svakom konkretnom slucaju, a, isto tako, i ukidanje pritvora, kada se ostvari njegova svrha. S tim u vezi, imperativna je obaveza da se u toku cijelog postupka pritvor mora ukinuti cirn prestanu razlozi na osnovu kojih je bio odreden. Ukidanje, dakle, nije vezano za prijedloge stranaka i branioca i duznost je svih organa koji ucestvuju u krivicnom postupku i organa koji im pruzaju pravnu pomoc da postupaju sa narocitom hitnoscu ako se osumnjiceni, odnosno optuzeni nalazi u pritvoru. Pritvor se mora ukinuti u svakom stadijumu postupka ako su prestali uslovi za njegovo odredivanje ili su protekli rokovi njegovog najduzeg trajanja (nedostatak procesnih pretpostavki) ili kao posljedica izricanja odredenih presuda (nedostatak materijalnih pretpostavki za odrzavanje pritvora). Naime, pritvor ce se uvijek ukinuti ako je optuzeni osloboden od optuzbe ili je optuzba odbijena ili ako je oglasen krivim, a osloboden od kazne ili je osuden samo na novcanu kaznu ili je uslovno osuden ill je zbog uracunavanja pritvora kaznu vec izdrzao. U svim tim slucajevima pritvor se ukida, jer sa donosenjem bilo koje od tih odluka nastaje neoboriva zakonska pretpostavka da vise nema osnova za odredivanje i dalje trajanje pritvora i sto pritvor gubi ulogu koju ima u krivicnom postupku. Pritvor koji je odreden ili produzen nakon izricanja presude, traje do pravnosnaznosti presude, ali najduze dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrecene u prvostepenoj presudi. Momentom isteka te kazne,

206

prestaje i trajanje pritvora, odnosno tada se on mora ukinuti, a optuzeni je na taj nacin u pritvoru izdrzao kaznu izrecenu nepravnosnaznom presudom. Ovdje je izvrsenje kazne prije pravnosnaznosti presude nastupilo nezavisno od volje optuzenog, ali je moguce i na njegov zahtjev: na zahtjev optuzenog, koji se poslije izricanja kazne zatvora nalazi u pritvoru, sudija, odnosno predsjednik vijeca moze optuzenog rjesenjem uputiti u ustanovu za izdrzavanje kazne i prije pravnosnaznosti presude. O ukidanju pritvora mora se donijeti rjesenje, bez obzira na to po kome se osnovu pritvor ukida, pa i onda kada se ukida zbog proteka najduzeg roka trajanja. Pritvor moze biti ukinut na prijedlog stranaka branioca ili po sluzbenoj duznosti. Stranke i branilac mogu staviti prijedlog za ukidanje pritvora uvijek i ponavljati ga neograniceno. U toku istrage, a prije isteka roka trajanja pritvora, sudija za prethodni postupak moze rjesenjem ukinuti pritvor po prethodnom saslusanju tuzioca, a protiv tog rjesenja tuzilac moze podnijeti zalbu vijecu koje je duzno donijeti odluku u roku od 48 sati. Protiv rjesenja kojim se odbija prijedlog za ukidanje pritvora zalba nije dopustena. Ako poslije izricanja prvostepene presude u roku od najduze sest mjeseci ne bude izrecena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinacuje ili potvrduje, pritvor ce biti ukinut i optuzeni pusten na slobodu. Pritvor se uvijek ukida istekom izrecene kazne. Izvrsenje pritvora i postupak sa pritvorenicima Polozaj osumnjicenog, odnosno optuzenog koji se nalazi u pritvoru dosta se razlikuje od polozaja osumnjicenog, odnosno optuzenog prema kome nije odreden pritvor, iako i jednog i drugog stiti pretpostavka nevinosti. Da bi polozaj pritvorenih lica bio sto povoljniji i da bi se suzbile moguce zloupotrebe u postupanju sa pritvorenicima, zakon je regulisao postupak sa pritvorenicima. Osnovni stav zakonodavca u postupku sa pritvorenicima sastoji se u tome da se u toku izdrzavanja pritvora ne smije vrijedati licnost i dostojanstvo pritvorenika, te da se prava i slobode pritvorenika mogu ograniciti samo u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi koje je odreden pritvor, sprijeci bjekstvo pritvorenika i izvrsenje krivicnog djela i otkloni opasnost po zivot i zdravlje ljudi. Isto tako, ovlascena lica sudske policije i straze ustanove pri izvrsavanju pritvora smiju upotrijebiti prinudna sredstva samo u slucajevima odredenim zakonom. Pritvor po svojoj prirodi predstavlja preventivno lisenje slobode, a svrha mu je da se obezbijedi prisustvo optuzenog u krivicnom postupku i uspjesno vodenje krivicnog postupka. U torn smislu osnovna je intencija zakona, kada je rijec o postupku sa pritvorenicima - da pritvorenicima treba nametnuti samo ona ogranicenja koja zahtijeva naznacena svrha pritvora ("da se ostvari svrha radi koje je odreden pritvor, sprijeci bjekstvo pritvorenika, sprijeci izvrsenje krivicnog djela i otkloni opasnost po zivot i zdravlje ljudi"). Posebna pravila o postupanju sa pritvorenicima Ova pravila se odnose na smjestaj, kao i zivot i rad pritvorenika. a) Smjestaj pritvorenika. Posto se pritvor razlikuje od kazne lisenja slobode, moraju postojati i evidentne razlike polozaja pritvorenika i osudenih lica, uz naglasenu tendenciju da ogranicenje slobode u pritvoru bude sto snosljivije, tako da bi polozaj pritvorenika bio sto blizi polozaju optuzenog koji nije u pritvoru, odnosno manje slican polozaju osudenog lica. Da se polozaj ovih lica razlikuje, dokaz je i odredba prema kojoj se pritvorenici ne smjestaju u istu prostoriju u kojoj se nalaze osudena lica. Kada je rijec o smjestaju pritvorenika, onda se odgovarajuca grupisanja i razdvajanja vrse iz razlicitih razloga, najcesce moralnih, vaspitnih, procesnih i dr. Po zakonu je jos jedno odvajanje obavezno - odvajanje po polu, a sva druga razdvajanja (maloljetnika od punoljetnih, razdvajanje saucesnika, razdvajanje povratnika) vrsi se ako to ne sprecavaju objektivne okolnosti. O realizaciji ovih razdvajanja brine se sudija za prethodni postupak, odnosno sudija za prethodno saslusanje i to u saradnji sa upravom ustanove u kojoj se nalaze pritvorena lica. Odredbe po kojima u istoj prostoriji ne mogu biti

207

zatvorena lica koja su istog pola, zatim da se, po pravilu, u istu prostoriju nece smjestavati pritvorenici s licima koje izdrazavaju kaznu zatvora i, najzad, da se pritvorenik nece smjestati u istu prostoriju sa drugim licima koja bi mogla stetno na njega uticati ili sa licima s kojima bi druzenje moglo stetno uticati na vodenje postupka - usaglasene su sa Standardnim minimalnim pravilima za postupanje sa zatvorenim licima. 2) Pravila o zivotu i radu pritvorenika. Odredba predvida dva prava pritvorenika: - pravo na neprekidni odmor od osam sati i kretanje na otvorenom prostoru najmanje dva sata tokom dana Jedno od osnovnih prava pritvorenika jeste pravo na neprekidni osmocasovni odmor u vremenu od 24 casa. Neprekidni odmor, po pravilu, treba da se obezbijedi nocu, posto nocna ispitivanja nisu u skladu sa duhom nase krivicne procedure. To bi se moglo tolerisati kada ispitivanje pocne preko dana - da bi se nastavilo nocu, s tim da nocni dio ispitivanja bude kraci. Obezbjedenje kretanja na otvorenom prostoru od najmanje dva casa dnevno - daje se bez obzira na to da li zatvor u kome je smjesten pritvorenik raspolaze podesnim ogradenim prostorom. Dakle, ovo pravo je bezuslovno. Privatnost pritvorenika, koliko priroda pritvora dopusta, mora biti postovana. Tokom boravka u pritvoru pritvorenik kod sebe moze imati predmete za licnu upotrebu, higijenske potrepstine, o svom trosku nabavljati knjige, novine i drugu stampu, te imati druge predmete u kolicini i velicini koja ne ometa boravak u prostoriji i ne remeti kucni red. Prilikom prijema u pritvor od pritvorenika ce se prilikom licne pretrage oduzeti predmeti u vezi s krivicnim djelom, a ostali predmeti koje pritvorenik ne smije imati u pritvoru prema njegovoj ce se uputi pohraniti i cuvati ili predati lieu koje odredi pritvorenik. Pravo na komunikaciju pritvorenika sa braniocem i drugim licima Pritvorenik ima pravo na posjete lica po svom izboru, osim u slucaju kada sudija za prethodni postupak donese pisanu odluku o zabrani odredenih posjeta zbog njihovog stetnog uticaja na tok postupka. Pitanje posjete Ijekara je posebno specificno i delikatno, jer ono moze da predstavlja stvarnu potrebu pritvorenika. Buduci da svaki zatvor ima svoga Ijekara (stalnog ili honorarnog), neophodno je prije odobrenja posjete Ijekara, konsultovati zatvorskog Ijekara i sprijeciti sve pokusaje zloupotrebe prava na posjetu Ijekara. Kada je pritvor odreden prema strancu, posebne obaveze slijede prema medunarodnim odredbama. Zakon dopusta posjetu diplomatskog i konzularnog predstavnika strane drzave, koja se mora odvijati u skladu sa medunarodnim pravom i internim propisima kojima se regulise pritvor, osim u slucaju kada sudija za prethodni postupak donese pisanu odluku o zabrani odredenih posjeta zbog njihovog stenog uticaja na tok postupka. Pritvorenik nije ogranicen krugom lica sa kojima se moze dopisivati, pod uslovom da ta prepiska nije od stete za postupak. Povjerljiva prepiska koja je od stete za postupak - moze se uskratiti, bez obzira na to od koga potice (biskih srodnika ili drugih lica). Odluku o tome donosi sudija za prethodni postupak,s tim da se pritvoreniku ne moze zabraniti slanje molbi, prituzbi i zalbi. Postoje i posebna pravila u odnosu na pravo pritvorenika da koristi telefonsku vezu radi komunikacije sa spoljnim svijetom. Pritvorenik ne moze koristiti mobitel, ali ima pravo, u skladu s kucnim redom a pod nadzorom uprave pritvora, o svom trosku obavljati telefonske razgovore i u tu svrhu uprava pritvora pritvorenicima osigurava potreban broj javnih telefonskih prikljucaka. Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija ili predsjednik vijeca mogu zbog razloga bezbjednosti ili postojanja nekog od razloga za pritvor (osim zbog tezine djela i njegovog efekta po sigurnost gradana), rjesenjem ograniciti ili zabraniti pritvoreniku koriscenje telefona. Kontrolisanje opstenja izmedu osumnjicenog, odnosno optuzenog i branioca ne moze biti zamijenjeno potpunom zabranom opstenja ili ogranicenjem komuniciranja izmedu njih u mjeri koja bi dovela u pitanje pruzanje strucne pomoci u odbrani pritvorenom licu. Ali,

208

pruzanje strucne pomoci pritvorenom lieu od strane branioca, koje pretpostavlja garantovanje prava komuniciranja izmedu njih, ne smije biti zloupotrebljeno za ometanje istrage i onemogucavanje ili otezavanje utvrdivanja istine. U kojoj mjeri komunikacija izmedu osumnjicenog i branioca ovom kontrolom moze biti ogranicena, diskreciono cijeni sudija. Obilazak pritvorenika Predsjednik suda, sudija za prethodni postupak ili sudija, odnosno predsjednik vijeca mogu u svako doba obilaziti pritvorenike, s njima razgovarati i od njih primati prituzbe. Tuzilac ne moze prisustvovati obilascima predsjednika suda ili odredenog sudije, a ne moze pritvorenike obilaziti ni samostalno. Ovdje je tuzilac tretiran kao stranka u postupku, a ne kao drzavni organ. Garantuje se pravo pritvorenika da podnose predstavke (molbe,zalbe i druge podneske; u pisanoj ill usraenoj formi, pojedinacno ili grupno) i to narocito u vezi: 1) sa povredom njihovih ustavnih i zakonskih prava postupanjem ovlascenih zavodskih sluzbenika ili namjestenika; 2) s tim da li su prema toj kategoriji lica primijenjena minimalna evropska pravila o postupanju sa pritvorenicima; 3) s tim da li su postovana Ijudska prava, odnosno da li je humane postupano, uz ocuvanje fizickog i mentalnog zdravlja ove kategorije lica; 4) s tim da li su primijenjeni jednak tretman i jednaki uslovi boravka i rada tih lica; 5) s tim da li su pravilno primijenjene odredbe o kucnom redu, pogodnostima, godisnjem odmoru, kao i sva druga pitanja vezana za rad, nastavu, sportske, kulturne, informativne i druge slicne oktivnosti i 6) s tim da li se pravilno primjenjuju i sva druga prava koja proizilaze iz zakona i podzakonskih akata iz ove oblasti. Od posebnog je znacaja da zbog podnosenja predstavki pritvorenici ne smiju trpjeti nikakve stetne posljedice, niti zbog toga mogu biti pozvani na odgovornost, osim ako time cine krivicno djelo, kao i da o predstavci ne moze rjesavati lice protiv koga je ona podnesena. Odgovor na predstavke daje se u najkracem mogucem roku, ali ne duzem od 30 dana, osim ako se radi o "tezim protivpravnim navodima", cija povreda zahtijeva duzi period - kada se odgovor, po mogucnosti, daje u roku od 60 dana. Kucni red u ustanovama za izdrzavanje pritvora U postupanju s pritvorenicima primjenjuju se odredbe ZKPBiH i Zakona BiH o izvrsenju krivicnih sankcija, pritvora i drugih mjera koje regulisu pitanja smjestaja, ishrane, zdravstvene zastite, upotrebe sredstava prinude i naknade pricinjene stete i za vrijeme izvrsenja pritvora. U tom postupanju ne smije biti diskriminacije zasnovane na etnickoj pripadnosti, rasi, boji koze, polu, seksualnom opredjeljenju, jeziku, religiji ili vjerovanju, politickim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom i socijalnom porijeklu, srodstvu, ekonomskom ili nekom drugom statusu. U zavod se moze smjestiti samo lice za koje je nadlezni sud donio rjesenje o odredivanju, odnosno produzenju pritvora i izdao nalog zavodu da to lice primi na izdrzavanje mjere pritvora. Samo nalog suda ili samo rjesenje suda o odredivanju ili produzenju pritvora nisu dovoljni da se lice primi. Pritvorenici imaju pravo jednom sedmicno primati posjete clanova svojih porodica ili drugih lica po svom izboru. Lica koja dolaze u posjetu pritvorenicima moraju imati pismeni poziv od strane pritvorenika, koji odobrava nadlezni sluzbenik zavoda. Pravo na odredene posjete se pritvoreniku moze uskratiti pisanom odlukom sudije za prethodni postupak - ako bi takva posjeta mogla stetno djelovati na tok krivicnog postupka. Isto ovlascenje sudija za prethodni postupak ima i u odnosu na strane drzavljane. Uz to, sudija za prethodni postupak moze pritvoreniku koji odrzava povjerljivu prepisku s bilo kojim drugim licem, pisanom odlukom zabraniti tu prepisku. Medutim, ova ogranicenja se ne odnose na veze pritvorenika s braniocem.

209

RADNJE ODLUCIVANJA Radnje odlucivanja i sudske odluke uopste Pojam i vrste odlucivanja Odlucivanje je posebna vrsta procesnih radnji krivicnog postupka, kojima sud, primjenom apstraktne norme zakona, ustanovljava sta je pravo u konkretnom slucaju. Cilj odlucivanja je primjena prava na konkretan slucaj i uvijek mu prethodi dokazivanje. Radnje odlucivanja obavljaju se ne samo na kraju, nego i u toku krivicnog postupka, kroz rjesavanje ne samo glavnog predmeta postupka, nego i drugih potrebnih pitanja, od kojih zavisi njegovo zakonito i efikasno sprovodenje. Medutim, najvaznije radnje odlucivanja su one koje se odnose na glavni predmet krivicnog postupka (rjesavanje pitanja kaznjavanja osumnjicenog, odnosno optuzenog), a dolaze na kraju toga postupka. Polazeci od toga, moze se reci da je odlucivanje u krivicnom postupku materijalno (kada se rjesavaju pitanja primjene materijalnog krivicnog prava) i procesualno (koje se odnosi na rjesavanje drugih pitanja). Odlucivanje u krivicnom postupku pripada sudu, i to u granicama njegove stvarne i mjesne nadleznosti. Samo je vlast suda u donosenju odluka potpuna: sud donosi sve odluke u postupku, kako u pojedinim pitanjima, tako i o osnovnoj, glavnoj stvari. Drugi organi, ako imaju posebno zakonsko ovlascenje za donosenje nekih odluka (rjesenja i), ne obavezuju tim odlukama druge ucesnike u postupku, nego, po pravilu, njih same. Sud odlucuje o svim pitanjima u postupku, neovisno od toga da li su cinjenicna ili pravna, da li se donose na pretresu ili u sjednici vijeca i da li je pretres u toku ili je zavrsen. U odnosu na svoju prirodu, odlucivanje u krivicnom postupku moze biti meritorno (sustinsko) ili formalno (procesno). Kod meritornog odlucivanja ispituje se stvarno stanje stvari i donosi odluka kojom se zahtjev usvaja, kao osnovan ili odbija, kao neosnovan. Formalnim odlucivanjem ne ispituje se osnovanost samog zahtjeva, vec postojanje zakonom propisane prepreke koja onemogucava razmatranje njegove sustine (npr. zato sto je izjavljen neblagovremeno ili od neovlascenog lica). Formalno odlucivanje sadrzano je u odluci kojom se zahtjev odbacuje. Prema funkciji sudsko odlucivanje moze biti zakljucno. tj. takvo u kojem se zavrsava postupak u odredenom stadiju (npr. rjesenje o prethodnim prigovorima protiv optuznice,; prvostepena presuda nakon zavrsetka glavnog pretresa,; drugostepena presuda nakon postupka po zalbi) ili u cjelini (presuda koja je postala pravnosnazna), kao i interimno, tj. takvo kojim se rjesava o pitanjima od prethodne vaznosti za donosenje zakljucne odluke (npr. rjesenja o pojedinim pitanjima preduzimanja procesnih radnji, zapocinjanja ili zakljucenja pojednih procesnih radnji). Pojam i vrste sudskih odluka Sudske odluke oznacavaju sve oblike odlucivanja sudskih organa u krivicnom postupku. Njima se, u stvari, izrazava volja suda o primjeni zakona na konkretan slucaj koji je predmet odlucivanja. Zajedno sa podnescima stranaka i drugih ucesnika u postupku, sudske odluke ulaze u spis predmeta, s ciljem da posluze kao pisani trag da je neka procesna radnja izvedena. Prema svojoj formi, sudske odluke donijete u krivicnom postupku mogu imati oblik (formu) presude, rjesenja i naredbe. Pojedine vrste odluka nisu definisane u zakonu, niti je opstom odredbom propisano kada ce se koja od njih donijeti, osim sto je regulisano da presudu donosi samo sud, a rjesenja i naredbe - i drugi organi koji ucestvuju u krivicnom postupku. 1) Presuda. Presuda je najvaznija odluka u krivicnom postupku. To je takva sudska odluka kojom se konkretni krivicnoprocesni odnos, koji je predmet postupka, raspravlja za tu instancu. U vecini slucajeva presudom se raspravlja i sama krivicna stvar i to tako sto se optuzeni oglasava krivim ili oslobada od optuzbe (materijalne presude). Moguce je, isto

210

tako, da se, zbog procesnih smetnji, presudom okonca procesni odnos i bez rjesavanja same krivicne stvari i to donosenjem presude kojom se optuzba odbija (formalne ili procesualne presude). Drugi drzavni organi ne mogu nikada donositi presudu, ali presuda nije posljednja odluka koja se moze donijeti u postupku. Naime, poslije prvostepene presude, moguca je i presuda suda drugog stepena, a nekada i suda treceg stepena. Presuda postaje konacna samo onda kada se vise ne moze pobijati redovnim pravnim lijekovima. Glavni pretres se, po pravilu, zavrsava presudom. U prvostepenom postupku presudu je moguce donijeti i van glavnog pretresa, ako se izrice krivicnopravna sankcija nakon sto se prihvati izjava o priznanju krivnje, odnosno ako se prihvati sporazum o priznanju krivnje. U zalbenom postupku, pred sudom drugog (i treceg stepena) presuda se moze donijeti i u sjednici vijeca. U postupku za izdavanje kaznenog naloga, taj nalog se izdaje presudom. Presuda se u postupku prema maloljetnicima moze izreci samo kada se oni osuduju na kaznu maloljetnickog zatvora. Zatim, i u postupku protiv pravnih lica izrice se presuda itd. Pored toga, ni glavni pretres u prvom stepenu ne mora se uvijek zavrsiti presudom: sudska opomena izrice se rjesenjem, a rjesenje se donosi i kada se postupak prema maloljetniku obustavlja ili mu se izrice vaspitna mjera. Presudom se okoncava postupak za odredenu procesnu instancu. Izuzetak od pravila da je zalba na presudu dopustena predviden je i kod instituta pregovaranja o krivnji. Jedan od uslova za postizanje sporazuma o priznanju krivnje je da osumnjiceni, odnosno optuzeni razumije da se sporazumom o priznanju krivnje odrice prava na sudenje i da ne moze uloziti zalbu na krivicnopravnu sankciju koja mu se ima izreci. U zakonom odredenim okolnostima presuda dobiva obiljezje pravnosnaznosti i izvrsnosti. 2) Rjesenje. To je odluka kojom se, po pravilu, ne raspravlja glavni predmet postupka, nego rjesavaju pojedina procesna pitanja u toku ili, eventualno, po zavrsetku postupka. lako sluze donosenju presude, postoje i neka rjesenja kojima se (kao i presudom) krivicna stvar definitivno razrjesava i postupak okoncava. Takav znacaj ima, na primjer, rjesenje o obustavi postupka u slucaju ako tuzilac povuce optuznicu. Glavni pretres se okoncava rjesenjem: - ako optuzeni umre - ako se maloljetniku izrekne vaspitna mjera - ako vijece za maloljetnike obustavi postupak prema maloljetniku. Osim toga, glavni pretres se prekida rjesenjem ako optuzeni nakon izvrsenog krivicnog djela dusevno oboli. Procesne situacije u kojima se u zakonu odlucuje rjesenjem, mnogobrojne su i raznovrsne (primjera radi, o izuzecu sudije, odredivanju jemstva, odredivanju pritvora, odlaganju glavnog pretresa i kaznjavanju za odbijanje svjedocenja). Forma i sadrzaj rjesenja u zakonu su odredeni izricito samo za odredene slucajeve (npr. rjesenje o odredivanju pritvora, rjesenje o sudskoj opomeni i rjesenje kojim se maloljetniku izrice vaspitna mjera). Protiv rjesenja je zalba uvijek dozvoljena, ukoliko zakonom nije drukcije odredeno. 3) Naredba je svaka druga odluka koja u zakonu nije oznacena kao presuda ill rjesenje. To su obicno odluke kojima se odreduje primjena nekog sredstva procesne prinude, adresirana na organe drzavne izvrsne vlasti (npr. naredba za pretresanje i naredba o dovodenju). Naredbe najcesce izdaje tuzilac, odnosno sudija pojedinac (sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno predsjednik vijeca, a nekada i vijece). Njima se upravlja tokom krivicnog postupka ili odlucuje o preduzimanju pojedinih procesnih radnji. To su operativne odluke tuzioca, odnosno suda, upucene ne samo ucesnicima u postupku i

211

licima van tuzilastva, odnosno suda, vec i zaposlenim u tuzilastvu, odnosno sudu. Ako se odnose na zaposlene u tuzilastvu, odnosno sudu, tada su internog karaktera, sto dozvoljava upotrebu skracenih formulacija i pojednostavljenja, ali ne tako da naredba postane nerazumljiva. U odnosu na druge odluke, za naredbe je bitno da se nikada ne mogu pobijati zalbom. To je posljedica cinjenice da se naredbama nikada nista meritorno ne odlucuje i da se u svako doba, promjenom prilika, mogu opozvati ili izmijeniti. Naredbu, u pravilu, uzrokuje procesna situacija, zato njena promjena moze zahtijevati opoziv naredbe. Zbog toga naredba ne ukljucuje pravnosnaznost i ne moze se opozvati sve dok nije izvrsena. Protiv naredbe nije dozvoljena zalba, ali je moguce da zainteresovana strana ulozi prituzbu – prigovor (npr. protiv naredbe tuzioca o obustavi istrage). Pored toga, naredbe su obicno bez pismenog obrazlozenja. Sve to, naravno, ne znaci da se, prema ukazanoj potrebi, u toku postupka ne bi smio pri sastavljanju neke naredbe na odgovarajuci nacin primijeniti takav model akta kakav imaju presude i rjesenja. Na to, uostalom, upucuje, u izvjesnom smislu, i sam zakon, kada za neke naredbe izricito propisuje njihov sadrzaj. Zakon, npr., propisuje sadrzaj naredbe za pretresanje, zatim naredbe za dovodenje osumnjicenog, odnosno optuzenog (osim tacno odredenih podataka, mora sadrzavati i razlog iz kojeg se nareduje dovodenje), naredbe za odredivanje posebnih istraznih radnji, naredbe o sprovodenju istrage itd.

Struktura sudskih odluka Kakvu ce formu imati sam akt pojedinih sudskih odluka i kako izgleda njegova sadrzina, u zakonu je propisano samo za presudu. U pogledu sadrzine rjesenja i naredbi, zakon nema opste odredbe, vec za pojedine slucajeve odreduje sta treba da sadrze i kako izgledaju. Pravilo je da se sve sudske odluke sastoje od uvoda, izreke (dispozitiva), obrazlozenja, pouke o pravnom lijeku i djela za ozvanicenje. Sve ove dijelove moraju imati presuda i neka rjesenja. Druga rjesenja i naredbe imaju samo neke od ovih dijelova. Struktura odluka uslovljena je i prirodom odlucivanja. 1) Uvod ill rubrum (odnosno, kako se taj dio u praksi popularno naziva -"glava" odluke) sluzi, u sustini, individualizaciji i identifikaciji odluke. Neophodno je, naime, da svako ko koristi odluku, vec na samom pocetku bude informisan o kojoj i kakvoj odluci je rijec. To znaci da podaci u uvodu moraju dati, u prvom redu, odgovor na pitanja o kojoj je vrsti odluke rijec, u kojem je krivicnom predmetu donesena, kada je donesena i ko ju je donio. Uvod presude sadrzi: - naznacenje da se presuda izrice u ime BiH, - naziv suda, ime i prezime predsjednika i clanova vijeca i zapisnicara, ime i prezime optuzenog, - krivicno djelo za koje je optuzen, kao i to da li je bio prisutan na glavnom pretresu, - dan glavnog pretresa i to da li je glavni pretres bio javan, - ime i prezime tuzioca, branioca, zakonskog zastupnika i punomocnika koji su bili prisutni na glavnom pretresu i - dan objavljivanja izrecene presude 2) Izreka (dispozitiv) je najvazniji dio odluke. Njome se u najsazetijem obliku izrazava odluka (stav, dispozicija) suda o pitanju koje je predmet odlucivanja, s odredenim pravnim posljedicama za stranke i ucesnike u postupku. Zbog takvog znacenja, njenje sadrzaj za pojedine odluke, narocito za presude, zakonom vise ili manje odreden. Sadrzaj izreke prvostepene presude izricito je odreden i obuhvata licne podatke o optuzenom i odluku kojom se optuzeni oglasava krivim za djelo za koje je optuzen ili kojom se oslobada od optuzbe za to djelo ili kojom se optuzba odbija. 3) Obrazlozenje je dio odluke koji sadrzi prikaz logickog postupka kojim je sud dosao do cinjenicnih utvrdenja i na njima zasnovanih pravnih zakljucaka. Ono mora sadrzavati razloge

212

iz kojih je sud uzeo pravno relevantne cinjenice utvrdenim, kao i pravna shvatanja koja su uslovila rjesenje pravnih pitanja u uvodu. U komunikologijskom smislu krivicna presuda pripada monologijskom zanru verbalne komunikacije u kojoj je naglasena analiza i uloga dokazivanja. U osnovi pisanog sastava obrazlozenja presude mora biti: - uvodni dio (exordium), - sredisnji dio (disputatio) i - zavrsni dio (conclusio) Razlozi presude moraju biti jasni i moraju odgovoriti na kljucna pitanja, sto ukljucuje i stil pisanj. U pisanom sastavu presude mora biti sasvim jasan omjer cinjenica i generalizacija, stepen analize, polaziste sinteze, stepenovanje u saznanj i ukratko - algoritamska svojstva cjeline teksta. Neshvatanje ili zanemarivanje takve sustine obrazlozenja odluke dovodi do toga da se mnoge izreke odluka naknadno vise nikako ili veoma tesko mogu opravdati valjanim razlozima. Pismeno izradena presuda nije namijenjena samo strankama, koje su upoznate sa predmetom postupka i njegovim tokom i mogu je pobijati pravnim lijekovima, nego i visem sudu, da bi mu se olaksalo preispitivanje odluke, jer nije ucestvovao u postupku sto je prethodio odluci. Da bi se sve te svrhe obrazlaganja u potrebnoj mjeri osigurale, tj. koliko je to za pojedinu vrstu odluke neophodno, zakon od slucaja do slucaja odreduje sadrzaj obrazlozenja, pri cemu je narocito iscrpan kada je rijec o obrazlozenju presude. U obrazlozenju presude sud ce iznijeti razloge za svaku tacku presude i odredeno i potpuno iznijeti koje cinjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajuci, pri tome, narocito ocjenu vjerodostojnosti protivrjecnih dokaza, navodeci iz kojih razloga nije uvazio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlucio da se ne saslusa neposredno svjedok ili vjestak ciji je iskaz procitan, kojim razlozima se rukovodio pri rjesavanju pravnih pitanja, a narocito pri utvrdivanju da li postoji krivicno djelo i krivicna odgovornost optuzenog, i pri primjenjivanju odredenih odredaba krivicnog zakona na optuzenog i njegovo djelo. Ako je optuzenom izrecena kazna, u obrazlozenju ce se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Posebno ce sud obrazloziti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublaziti ili optuzenog osloboditi od kazne ili izreci uslovnu osudu ili da treba izreci mjeru bezbjednosti ili oduzimanja imovinske koristi. Ako se optuzeni oslobada od optuzbe, u obrazlozenju ce se narocito navesti iz kojih se razloga navedenih to cini. U obrazlozenju presude kojom se optuzba odbija sud se nece upustati u ocjenu glavne stvari, nego ce se ograniciti samo na razloge za odbijanje optuzbe. Isto tako, razraden je i sadrzaj obrazlozenja odluka drugostepenog suda (sto vrijedi i za obrazlozenja odluka suda treceg stepena), narocito ako se tim odlukama ukidaju pobijane nizestepene odluke zbog bitnih povreda odredaba krivicnog postupka ili zbog pogresno, odnosno nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja. Medutim, sadrzaj obrazlozenja za mnoge druge odluke dat je najcesce samo najjednostavnijoj, prostoj formi. Znacaj koji se pridaje obrazlozenju presude vidi se i po tome sto je odredene njegove nedostatke zakon predvidio kao apsolutne povrede krivicnog postupka, zbog kojih visi sud presudu ukida, uz neoborivu pretpostavku da takav nedostatak utice na zakonitost presude. Povreda postoji ako je izreka presude nerazumljiva, protivrjecna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopste ne sadrzi razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlucnim cinjenicama. 4) Pouka o pravnom lijeku je, takode, sastavni dio svih sudskih odluka protiv kojih je dopustena zalba. Ta pouka sadrzi uputstvo kakav je pravni lijek dopusten, u kom roku, te kome i u kolikom broju primjeraka moze nezadovoljna stranka podnijeti pravni lijek. 5) Konacno, osim navedenih osnovnih dijelova, svaka odluka mora sadrzavati jos jedan neophodan dio koji sluzi autentiflkaciji, ozvanicenju odluke. Presudu potpisuju sudija, odnosno predsjednik vijeca i zapisnicar. Ostali clanovi vijeca potpisuju samo zapisnik o glavnom pretresu.

213

Postupak odlucivanja Kod odlucivanja treba razlikovati tri faze: 1) izricanje (donosenje, formiranje) odluke, 2) saopstavanje izrecene odluke i 3) pismena izrada odluke. Izricanje odluka Izricanje (ili donosenje) odluka podrazumijeva postupak njihovog nastanka i formiranja i on zavisi od toga da li odluku donosi sudija pojedinac ili vijece. Postupak donosenja odluke sudije pojedinca je unutrasnji psihicko - logicki proces sudije, koji nije potrebno a niti moguce regulisati pravilima postupka. Zakon, stoga, sadrzi samo odredbe o izricanju odluka vijeca , pri kojem uvijek postoji potreba da da se usklade razlicita misljenja njegovih clanova i tako izrekne jedna (od nekoliko mogucih) odluka. Odluka vijeca donosi se poslije vijecanja i glasanja. U donosenju odluke ucestvuju samo sudije, ne i zapisnicar, iako on ulazi u sastav vijeca. Vijecanje je diskusija (savjetovanje) i izmjena misljenja izmedu clanova vijeca o tome kakvu odluku donijeti u predmetu koji se raspravlja. Da bi se odluka donijela u vijecu, u tome mora da ucestvuje svaki clan vijeca. Glasanje je izjasnjavanje i definitivno opredjeljenje svakog clana vijeca za odredenu odluku (od vise mogucih) o pojedinom pitanju o kome se odlucuje. Ako se radi o presudi, vijecanje i glasanje mora se nastaviti neposredno poslije glavnog pretresa. Pravila o vijecanju i glasanju, koja sadrzi zakon, vaze za sve odluke. Pored toga, postoje i posebna pravila o vijecanju i glasanju u slucaju donosenja presude. Vijecanjem i glasanjem rukovodi predsjednik vijeca, koji glasa posljednji i duzan je da se stara da se sva pitanja svestrano i potpuno razmotre. Zadatak je predsjednika vijeca da odredi pitanja o kojima ce se glasati i utvrdi rezultat glasanja. Redosljed pitanja o kojima se glasa u vijecu odreden je zakonom. Redosljed je sljedeci: Prvo se glasa da li je sud nadlezan i da li je potrebna dopuna postupka, kao i o drugim prethodnim pitanjima, pa se zatim prelazi na rjesavanje o glavnoj stvari. Pri odlucivanju o glavnoj stvari, ukoliko se radi o presudi, najpre se glasa da li je optuzeni ucinio krivicno djelo (mora se odgovoriti na pitanje da li je djelo uopste izvrseno, da li je krivicno djelo i da li je optuzeni izvrsilac) i da li je krivicno odgovoran. Poslije toga, i prema rezultatu glasanja, odlucuje se i o eventualnoj primjeni kazni i drugih krivicnih sankcija, troskovima krivicnog postupka, imovinskopravnim zahtjevima i ostalim pitanjima o kojima treba donijeti odluku. Negativan odgovor na bilo koje od postavljenih pitanja cini nepotrebnim dalje vijecanje i glasanje. Ako optuzeni odgovara za vise krivicnih djela, glasa se o krivicnoj odgovornosti i kazni za svako djelo posebno, a zatim o jedinstvenoj kazni za sva djela u pogledu kojih treba izreci jedinstvenu kaznu. Vijecanje i glasanje, prilikom donosenja odluka, vrsi se u tajnom zasjedanju, tako da u prostoriji u kojoj se vrsi vijecanje i glasanje mogu biti prisutni samo clanovi vijeca i zapisnicar, sto je garancija slobodnog odlucivanja suda. Tajnost postupka odlucivanja obezbjeduje se tako sto se sud odvaja od ostalih ucesnika postupka i publike radi donosenja odluke (povlaci se u drugu prostoriju ili odstranjuje javnost iz sudnice). Tajnost vijecanja i glasanja obezbjedena je i vodenjem posebnog zapisnika o vijecanju i glasanju (cija sadrzina nije pristupacna strankama), a koji je odvojen od zapisnika o glavnom pretresu. Zapisnik o vijecanju i glasanju zatvara se u poseban omot i moze ga razgledati samo visi sud kada rjesava o pravnom lijeku. Svaki sudija clan vijeca obavezan je da javnim glasanjem u vijecu izrazi svoje misljenje o svim pitanjima koja su predmet odlucivanja. Izuzetak postoji kod vijecanja i glasanja o presudi, pri cemu clan vijeca koji je glasao da se optuzeni oslobodi optuzbe ili da se presuda ukine i ostao u manjini, nije obavezan da glasa o sankciji, ali ako ne glasa, uzima se da je pristao na glas koji je za optuzenog najpovoljniji.

214

Ovakav sudija je osloboden samo glasanja o sankciji, a o svim ostalim pitanjima duzan je da glasa. Za odluku se trazi vecina glasova svih clanova vijeca, tj. apsolutna vecina, a svi glasovi jednako vrijede. Vecine nema ako se glasovi podijele na vise od dva razlicita misljenja. Pitanje postizanja apsolutne vecine, u slucaju kada se o pojedinim pitanjima o kojima se glasa podijele glasovi na vise raznih misljenja, tako da nijedno nema vecinu, rijeseno je tako sto se pitanja razdvajaju i glasanje ponavlja dok se ne postigne vecina. Ako se na ovaj nacin ne postigne vecina, odluka ce se donijeti na taj nacin sto se glasovi koji su najnepovoljniji za optuzenog pribrajaju glasovima koji su za njega manje nepovoljni, sve dok se ne postigne potrebna vecina. U ovom slucaju, radi se o primjeni pravila in dubio pro reo. Ako postane sporno sta je povoljnije za optuzenog, o tome ce se glasati kao o prethodnom pitanju. Zakon ovdje, dakle, stvara fikciju postojanja odredenog glasa kojeg u stvarnosti nema i to slijedom pravila in dubio mitius kojim se omogucava da se relativna vecina glasova u vijecu pretvori u apsolutnu vecinu koja je neophodan uslov za donosenje odluke. U stvarnosti, medutim, ta odluka nije sastavljena od sadrzajno istovjetnih glasova, vec je stvorena mehanicki, prema kriteriju najblizeg medu razlicitim, cak suprotstavljenim stanovistima. Izdvojeno misljenje (dissenting opinion) unosi se u zapisnik o vijecanju i glasanju ili se prikljucuje torn zapisniku. Na zahtjev clana vijeca koji je izdvojio glas, to se obavezno navodi u obrazlozenju presude. Glasanje se vrsi usmeno i u okviru vijeca javno i njime (kao i vijecanjem) rukovodi predsjednik vijeca. Nezavisnost je obezbijedena i redom glasanja, jer prvo glasa sudija najmladi po naimenovanju. Taj redoslijed nalaze potreba da se mladi clanovi vijeca ocuvaju od prevelikog, ponekad mozda stetnog, autoriteta starijih. Predsjednik vijeca uvijek glasa posljednji, a u odlucivanjima u kojima postoji izvjestilac, izvjestilac glasa prvi. Saopstavanje odluke Saopstavanje odluke je upoznavanje sa njenom sadrzinom lica koja treba da budu upoznata i imaju interes da je saznaju. Odluke se saopstavaju objavljivanjem ili dostavljanjem ili i objavljivanjem i dostavljanjem. Objavljivanje odluke je njeno usmeno saopstavanje prisutnim zainteresovanim licima. Dostavljanje se sastoji u predaji ovjerenog prepisa odluke zainteresovanim licima kojima se ona po zakonu mora saopstiti. Presude se saopstavaju i objavljivanjem i dostavljanjem, a druge sudske odluke samo objavljivanjem ili samo dostavljanjem. U zakonu je postavljeno kao opste pravilo da se odluke usmeno objavljuju prisutnim, a dostavljaju u ovjerenom prepisu zainteresovanim licima odsutnim pri objavljivanju, i to pravilo vazi ukoliko nije zakonom drukcije odredeno. Tako, na primjer, rjesenje o pritvoru predaje se lieu na koje se odnosi, naredba o pretresanju predaje se lieu kod koga ce se ili na kome ce se pretresanje izvrsiti (odluke sudije, odnosno predsjednika vijeca se uvijek objavljuju i sa kratkim obrazlozenjem razmatranih cinjenica unose u zapisnik o glavnom pretresu itd. Ukoliko se odluka usmeno saopstava, organ koji vrsi saopstavanje naznacuje to u zapisniku i u spisu, a lice kome je saopstenje ucinjeno - to potvrduje svojim potpisom (sa naznacenjem datuma, a, po potrebi, i sata saopstenja, ako je to od znacaja za postupak - npr. kod saopstenja rjesenja o pritvoru). Ako zainteresovano lice izjavi da se nece zaliti, ovjereni prepis usmeno saopstene odluke nece mu se dostaviti, ako zakonom nije drukcije odredeno. Prema tome, lieu kome je odluka usmeno saopstena, izdace se ovjeren prepis odluke jedino ako ono protiv odluke moze izjaviti posebnu zalbu. U vezi sa nacinom objavljivanja sudskih odluka, zakon sadrzi samo odredbe o objavljivanju presude. Presuda se objavljuje odmah poslije izricanja, i to cini sudija, odnosno predsjednik vijeca. Ako sud nije u mogucnosti da istog dana po zavrsetku glavnog pretresa izrekne presudu, odlozice objavljivanje presude najvise za tri dana i odredice vrijeme i mjesto objavljivanja presude. Objavljivanje se sastoji u javnom citanju izreke i kratkom saopstavanju razloga presude, u prisustvu stranaka i branioca, njihovih zakonskih zastupnika, punomocnika.

215

Objavljivanje ce se izvrsiti i kada neko od njih nije prisutan. Objavljivanju presude mogu prisustvovati gradani koji nemaju neposredni pravni interes u konkretnom krivicnom predmetu. Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze narediti da optuzenom, koji je odsutan, presudu usmeno saopsti sudija, odnosno predsjednik vijeca ili da mu se presuda samo dostavi. Objavljivanje je uvijek javno, a ako je javnost na glavnom pretresu bila iskljucena, izreka presude ce se uvijek procitati u javnom zasjedanju. Vijece ce odluciti da li ce i koliko iskljuciti javnost prilikom objavljivanja razloga presude. Svi prisutni saslusace citanje izreke presude stojeci, cime se izrazava postovanje suda i odluka koje on donosi. Pismena izrada sudskih odluka Poslije izricanja, odluka se sastavlja napismeno, po pravilu, odmah poslije objavljivanja. Time odluka dobija oblik sluzbenog akta i snagu javne isprave, pruzajuci autentican dokaz o svom postojanju i sadrzini i omogucavajuci kontrolu svoje zakonitosti i ispitivanje pravilnosti u daljem stepenu (u postupku po pravnim lijekovima). Sa takvog - tehnickog stanovista, svaka pismena odluka, bez obzira na to kako se vrsi njeno umnozavanje, uvijek ima svoj prvi pismeno izradeni primjerak (izvornik) i ostale primjerke (prepise, otiske, odnosno otpravke). Presuda koja je objavljena, mora se pismeno izraditi u roku od 15 dana po objavljivanju, a u slozenijim stvarima izuzetno u roku od 30 dana. Ako presuda nije izradena u tim rokovima, sudija, odnosno predsjednik vijeca je duzan da obavijesti predsjednika suda zbog cega to nije ucinjeno. Predsjednik suda ima obavezu da, po potrebi, preduzima mjere da se presuda sto prije izradi. U postupku za izdavanje kaznenog naloga zakon ne propisuje poseban rok, sto znaci da bi u tom postupku koji se odvija za laksa krivicna djela rok za pismenu izradu presude morao biti 15 dana bez izuzetka. U postupku prema maloljetniku, presuda kojom se izrice maloljetnicki zatvor mora se izraditi u roku od osam dana, a u posebnim slozenim slucajevima taj rok moze iznositi 15 dana od dana objavljivanja presude. Isti rok vrijedi i za pismenu izradu rjesenja kojim se izrice vaspitna mjera. Ako odluku donosi vijece, ono to cini nakon vijecanja i glasanja u tajnom zasjedanju. Donesena odluka, uz potpis svih clanova vijeca i zapisnicara, biljezi se u zapisnik o vijecanju i glasanju i naziva se originalom. Original odluke obuhvata samo izreku odluke i momentom objavljivanja definitivno je utvrden i odreden. On je osnov svemu sto slijedi (saopstavanje, objavljivanje, pismeno oblikovanje odluke itd. su u funkciji one odluke koja je izvijecana). Izvornik mora da sadrzi neizmijenjeni original odluke i ostale po zakonu neophodne dijelove. Medutim, ako odluku donosi samo jedan sudija (sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno predsjednik vijeca) stvari stoje nesto drukcije. U tom slucaju izostaje vijecanje i izglasavanje odluke, kao i njeno biljezenje u zapisnik o vijecanju i glasanju. Izvornik se tada priblizio pismeno izradenoj odluci, jer ce ga predstavljati ona odluka koju je sudija izrekao i odmah saopstio zainteresovanim licima. Prakticno, poklapanje izvornika i pismeno izradene presude nastaje tek kada sudija izradi odluku, ulozi je u spise predmeta i potom saopsti zainteresovanim licima, usmeno i neposredno ill posredno dostavljanjem ovjerenog prepisa. O presudama posebno Vrste presuda Krivicnom presudom rjesavaju se tri osnovna pitanja. Prije svega, u svakoj krivicnoj stvari mora se utvrditi da li su ispunjeni uslovi za vodenje postupka, odnosno postoje li smetnje za njegovo vodenje. Ako tih uslova nema ili se smetnje ne mogu otkloniti, sud ce, bez upustanja u sustinu krivicnopravnog zahtjeva, donijeti presudu kojom se optuzba odbija. Presuda kojom se optuzba odbija je formalna (procesualna), jer se njome konstatuje da nisu ispunjene pretpostavke da bi se odlucivalo o samoj stvari.

216

Sljedece pitanje na koje sud mora odgovoriti, ako je prethodno pozitivno rijesio, jeste da li je optuzeni ucinio krivicno djelo i da li je krivicno odgovoran. Ako na jedno od ovih pitanja odgovori negativno, sud donosi oslobadajucu presudu. Ako, pak, na ova pitanja odgovori potvrdno, sud donosi presudu kojom se optuzeni oglasava krivim i poslije toga se upusta u trece osnovno pitanje, tj. odlucivanje o krivicnoj sankciji. Oslobadajucom presudom i presudom kojom se optuzeni oglasava krivim rjesava se predmet sudenja u sustini i utvrduje postojanje ili nepostojanje prava drzave na kaznjavanje optuzenog. Te se presude nazivaju sustinskim (materijalnim, supstancijalnim, meritornim). Za svaku vrstu presude data je samo spoljna forma, a za osudujucu presudu i sadrzina. Po pravilu, sve tri ove presude su odvojeni i posebni akti, ali ako optuzba obuhvata vise krivicnih djela, u presudi ce se izreci da li se i za koje djelo optuzba odbija ili se optuzeni oslobada od optuzbe ili se oglasava krivim. To znaci da jedinstvena presuda (kada je vise krivicnih stvari spojeno u jedan postupak) moze sadrzavati sve tri ove odluke. Presuda kojom se optuzba odbija Presudom kojom se optuzba odbija sud se ne upusta u meritorno raspravljanje stvari koja je predmet sudenja, nego samo utvrduje da postoje odredene pravne smetnje da se o toj stvari sudi ili da taj sud o toj stvari sudi. O ovim procesnim smetnjama sud vodi racuna po sluzbenoj duznosti. Zakonski uslovi za donosenje presude kojom se optuzba odbija odgovaraju procesnim smetnjama zbog kojih se ne donosi naredba o sprovodenju istrage ili se istraga obustavlja, ili tuzilac povlaci optuznicu. Obrazlozenje ove presude ogranicava se samo na razloge za odbijanje optuzbe. Ako se donese presuda kojom se optuzba odbija, troskovi krivicnog postupka padaju na teret budzetskih sredstava, a u pogledu imovinskopravnog zahtjeva osteceni se upucuje u parnicni postupak. Isto tako, sud mora odmah po donosenju presude kojom se optuzba odbija donijeti rjesenje o ukidanju pritvora. Zatim, sudija za maloljetnike ce rjesenjem obustaviti postupak u slucajevima kad sud donosi presudu kojom se optuzba odbija. Presudu kojom se optuzba odbija sud donosi u slucajevima navedenim u clanu 283, s tim da formulacija "ako postoje druge okolnosti koje iskljucuju krivicno gonjenje") pokazuje da je ovo nabrajanje primjera radi i da ne iskljucuje i druge nenabrojane slucajeve. Nabrojani slucajevi su sljedeci: 1) Ako sud nije stvarno nadlezan zapresudenje. Kad otpocne glavni pretres, sud se ne moze oglasiti nenadleznim, vec donosi presudu kojom se optuzba odbija. Prije zapocinjanja glavnog pretresa, sud donosi rjesenje kojim se oglasava nenadleznim i po pravnosnaznosti rjesenja ustupa predmet nadleznom sudu. Inace, sud je duzan po sluzbenoj duznosti paziti na svoju nadleznost i cim primijeti da nije nadlezan, oglasice se nenadleznim i ustupiti predmet nadleznom sudu. Pritom je sud duzan preduzeti one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odlaganja. 2) Ako je postupak voden bez zahtjeva tuzioca. Bez znacaja je da li je zantjev poticao od neovlascenog tuzioca ili uopste nije bilo zahtjeva. Ova se procesna smetnja moze pojaviti u toku cijelog krivicnog postupka, a ako se desi na glavnom pretresu - donosi se presuda kojom se optuzba odbija. Primjer da se postupak vodi bez zahtjeva tuzioca bio bi onda kad bi tuzilac odustao od gonjenja na glavnom pretresu a sud nastavio krivicni postupak. 3) Ako je tuzilac od zapocinjanja do zavrsetka glavnog pretresa odustao od optuznice. Tuzilac moze uvijek, do zavrsetka glavnog pretresa, ne navodeci razloge, odustati od optuzbe (nacelo mutabiliteta) i tako sprijeciti donosenje meritorne presude. Optuzeni ne moze traziti, iako bi imao opravdane razloge, da se postupak, uprkos odustanku tuzioca, nastavi i da se izrekne meritorna presuda. Odustanak tuzioca na glavnom pretresu treba da bude izrican. Tuzilac moze odustati od krivicnopravnog zahtjeva od zapocinjanja do zavrsetka glavnog pretresa. Tuzilac moze odustati od optuznice i u drugostepenom postupku.

217

U slucaju da tuzilac (uz odobrenje sudije za prethodno saslusanje koji je potvrdio optuznicu) odustane od optuznice u toku priprema za glavni pretres, postupak se obustavlja rjesenjem, o cemu se odmah obavjestavaju optuzeni i njegov branilac, kao i osteceni. 4) Ako nije bilo posebnog odobrenja ili ako je nadlezni drzavni organ odustao od odbbrenja. Odobrenje za krivicno gonjenje se veze uz pojedina lica i bez prethodnog odobrenja tuzilac ne moze provesti istragu, niti podici optuznicu. Nakon zavrsetka glavnog pretresa ne moze se odustati od datog odobrenja. Poslije presude kojom se optuzba odbija, jer nije bilo potrebnog odobrenja, postupak se moze nastaviti ako odobrenje bude naknadno dato. U slucaju sumnje o statusu lica koje uziva imunitet prema pravilima medunarodnog prava, potrebno je traziti objasnjenje od nadleznog ministarstva BiH. 5) Ako je optuzeni za isto krivicno djelo vec pravnosnazno osuden, osloboden od optuzbe ili je postupak protiv njega rjesenjem pravnosnazno obustavljen. Ovaj razlog je stanje presudene stvari (res iudicata) koje sprecava da se o istoj stvari ponovo sudi (ne bis in idem). Za postojanje presudene stvari u ovom slucaju je potrebno utvrditi identitet (subjektivni i objektivni) izmedu djela koje je obuhvaceno ranije donesenom pravnosnaznom odlukom (meritornom presudom ili rjesenjem o obustavljanju postupka) i djela koje je predmet presude kojom se optuzba odbija. U vezi sa ovom odredbom, sporno je i pitanje kako utvrditi da li postoji identitet djela i licnosti izmedu stvari koja se sudi i stvari obuhvacene ranijom odlukom. Rjesenje ovog slucaja je u ponavljanju krivicnog postupka, ako bi postojanje ovih cinjenica bilo od bitnog uticaja na odmjeravanje kazne. 6) Ako je optuzeni aktom amnestije ili pomilovanja osloboden od gonjenja ili se krivicno gonjenje ne moze preduzeti zbog zastarjelosti ili ako postoje druge okolnosti koje iskljucuju krivicno gonjenje. Zastarjelost gonjenja utvrduje se po sluzbenoj duznosti i moze se istaci u svakom stadijumu postupka. Ona ima objektivni karakter i nastupa in rem, prema svim ucesnicima djela, ako nije bilo prekida. Osim nabrojanih primjera, presuda kojom se optuzba odbija moze biti izrecena i u svim drugim slucajevima postojanja okolnosti koje, prema krivicnom zakonu, iskljucuju krivicno gonjenje. Ovdje bi, na primjer, spadali slucajevi lica koja uzivaju diplomatski imunitet; kada je optuzeni umro po zavrsetku glavnog pretresa, a prije izrecene presude; vodenje postupka prema lieu koje nema 14 godina; podstrekavanje na izvrsenje krivicnog djela prilikom preduzimanja posebnih istraznih radnji prikrivenog istrazitelja i informatora ili simuliranog otkupa predmeta i simuliranog davanja potkupnine itd. Zahtjev za ponavljanje krivicnog postupka u korist osudenog moze se podnijeti bez obzira na zastarjelost krivicnog gonjenja. Presuda kojom se optuzeni oglasava krivim Presuda kojom se optuzeni oglasava krivim (kondemnatorna presuda) izrice se kada sud nade da je osnovan krivicni zahtjev tuzioca, uz odredivanje sankcije koja odgovara odgovornosti optuzenog ili bez toga. Presuda kojom se optuzeni oglasava krivim ne mora uvijek glasiti na kaznu, kao sto je slucaj kod osudujuce presude, koja je jedna vrsta presude kojom se optuzeni oglasava krivim. Moguca je presuda kojom se utvrduje kazna bez njenog izvrsenja - uslovna osuda ili se izrecena kazna zatvora zamjenjuje radom za opste dobro na slobodi. Presuda kojom se optuzeni oglasava krivim moze sadrzavati i samo konstataciju o utvrdenoj krivicnoj odgovornosti za izvrseno krivicno djelo, sa oslobadanjem od kazne. Takva mogucnost, medutim, treba da je utvrdena krivicnim zakonom (npr. kod prekoracenja nuzne odbrane usljed jake razdrazenosti ili straha izazvanog napadom, prekoracenja krajnje nuzde pod osobito olaksavajucim okolnostima, nepodobnog pokusaja, dobrovoljnog odustanka, pravne zablude itd). Sud moze donijeti i presudu kojom se izdaje kazneni nalog. U postupku protiv pravnih lica, presuda pravnom lieu mora sadrzavati i podatke iz clana 385. U postupku prema maloljetniku, presuda kojom se izrice kazna maloljetnickog zatvora donosi se, takode, u obliku iz clana 285 (clan 368 stav 4).

218

Presuda kojom se optuzeni oglasava krivim mora sadrzavati podatke: 1) Za koje se djelo optuzeni oglasava krivim, uz naznacenje cinjenica i okolnosti koje cine obiljezje krivicnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena odredene odredbe krivicnog zakona. To je cinjenicni osnov presude iz koga se vidi da li je presudeno djelo identicno sa onim iz optuzbe. Pravilno se primjecuje da ako sud nije u mogucnosti da konkretizuje sva obiljezja krivicnog djela, onda se ne moze govoriti o pravilno i potpuno utvrdenom cinjenicnom stanju. 2) Zakonski naziv krivicnog djela i koje su odredbe krivicnog zakona primijenjene. To je pravni osnov presude. Naziv krivicnog djela unosi se u dispozitiv presude ako krivicno djelo ima poseban naziv, a ako ga nema - vrsi se pozivanje na odgovarajucu odredbu zakona. Uz to, naznacavaju se i ostale odredbe koje su primijenjene pri donosenju presude (o odmjeravanju kazne, ublazavanju kazne, oslobodenju od kazne, uslovnoj osudi, sticaju, itd). U suprotnom, izreka presude je nerazumljiva, sto predstavlja bitnu povredu odredaba krivicnog postupka. 3) Kakva se kazna izrice optuzenom Hi da se on po odredbama krivicnog zakona oslobada od kazne. Radi se o glavnim i sporednim kaznama i njihovom trajanju, odnosno iznosu. Ako su u pitanju krivicna djela u sticaju, u izreku presude unosi se kazna utvrdena za svako pojedino krivicno djelo, a zatim kazna koja je izrecena za sva djela u sticaju. Oslobodenje od kazne ulazi u presudu samo ako ga sud, poslije utvrdlvanja krivicne odgovornosti, izrekne na osnovu zakonskog ovlascenja. Ukoliko sud izrekne novcanu kaznu, u izreci presude se odreduje rok placanja novcane kazne. U pogledu oslobodenja od kazne, optuzeno lice se oglasava krivom, ali se oslobada od kazne. 4) Odluku o uslovnoj osudi, ako je sud izrice umjesto kazne. U ovom dijelu dispozitiva presude kojom se optuzeni oglasava krivim odreduje se rok na koji je odlozeno izvrsenje kazne, opsti uslov za odlaganje izvrsenja i eventualno posebni uslovi. U odluci o uslovnoj osudi sud utvrduje kaznu i istovrerneno odreduje da se ona nece izvrsiti ako optuzeni za vrijeme koje sud odredi ne izvrsi novo krivicno djelo. 5) Odluku o mjerama bezbjednosti, o oduzimanju imovinske koristi i odluku o vracanju predmeta ako predmeti do tada nisu vraceni vlasniku, odnosno drzaocu. Mjere bezbjednosti su: - obavezno psihijatrijsko lijecenje, - obavezno lijecenje od zavisnosti, - zabrana vrsenja poziva, djelatnosti ili duznosti i oduzimanje predmeta. S obzirom na to da niko ne moze zadrzati imovinsku korist pribavljenu krivicnim djelom, ona se oduzima sudskom odlukom kojom je utvrdeno da je krivicno djelo izvrseno i pod zakonskim uslovima. Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivicnim djelom moze se izreci i u presudi kojom se izrice kazneni nalog. Visinu iznosa imovinske koristi sud utvrduje po slobodnoj ocjeni, ako bi inace njeno utvrdivanje bilo povezano sa nesrazmjernim teskocama ili sa znatnim odugovlacenjem postupka. 6) Odluku o uracunavanju pritvora ili vec izdrzane kazne, ukoliko je optuzeni vec bio u pritvoru ili na izdrzavanju kazne za to krivicno djelo. U pritvor se uracunava i vrijeme koje osumnjiceni, odnosno optuzeni provede u zdravstvenoj ustanovi radi vjestacenja psihijatrijskim pregledom. Vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako lisenje slobode u vezi sa krivicnim djelom, uracunava se u izrecenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetnickog zatvora ili novcanu kaznu. Pri svakom uracunavanju izjednacava se dan pritvora, dan lisenja slobode, dan maloljetnickog zatvora, dan zatvora, dan dugotrajnog zatvora i iznos od 50 KM. U izreci presude mora se odredeno navesti vrijeme koje je lice provelo u pritvoru, kao i podatak da se to vrijeme uracunava u izrecenu kaznu; na isti nacin treba postupiti prilikom uracunavanja vec izdrzane kazne.

219

7) Odluku o troskovima krivicnog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu, kao i o tome da se pravnosnazna presuda ima objaviti putem sredstava javnog informisanja. Objavljivanje presude putem sredstava javnog informisanja ne predstavlja krivicnopravnu sankciju, vec nacin nadoknade tzv. moraine stete. Preko sredstava javnog informisanja objavljuje se samo presuda kojom se optuzeni oglasava krivim, ne i oslobadajuca presuda, gdje takva potreba moze biti jos veca. Kada odluci da objavi presudu, sud mora odrediti i u kome ce se obimu ona objaviti (u cjelini ili u izvodu, i u kakvom izvodu), kao i na koji nacin (u kojim sredstvima javnog informisanja i kada). Odluka o usvajanju imovinskopravnog zahtjeva ne moze se naci u drugim presudama. Postoji mogucnost ulaganja zalbe i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informisanja. Ako je optuzenom izrecena novcana kazna, u presudi ce se odrediti rok u kojem se novcana kazna ima platiti i nacin zamjene izvrsenja novcane kazne u slucaju da se novcana kazna ne moze naplatiti. Novcana kazna moze se izreci kao glavna i kao sporedna kazna. Ona se izrice u dnevnim iznosima, a ako to nije moguce - moze se izreci u odredenom iznosu. Novcana kazna se ne naplacuje prinudno, ali se moze pod zakonskim uslovima zamijeniti kaznom zatvora. Rok placanja novcane kazne ne moze biti kraci od 15 dana ni duzi od sest mjeseci. Odluku u formi rjesenja o isplati novcane kazne u otplatama donosi vijece, i protiv njega je dozvoljena zalba. Presuda kojom se optuzeni oslobada od optuzbe (oslobadajuca presuda) Oslobadajucom (liberatornom) presudom sud porice osnovanost krivicnog zahtjeva tuzioca koji je predmet optuzbe i zbog toga utvrduje da nema mjesta izricanju presude kojom se optuzeni oglasava krivim. Ako je potrebno oduzeti predmete koji se po KZBiH moraju oduzeti, jer to zahtijevaju interesi opste sigurnosti, uz oslobadajucu presudu donosi se posebno rjesenje. Razlozi zbog kojih sud moze osloboditi optuzenog od optuzbe nabrojani su u clanu 284. Van ovih zakonskih razloga nije moguce u nekom drugom slucaju donijeti oslobadajucu presudu. Radi se o sljedecim slucajevima: 1) Ako djelo za koje se optuzeni optuzuje nije zakonom propisano kao krivicno djelo. Djelo za koje se optuzeni optuzuje nije po zakonu krivicno djelo ako kao takvo nije predvideno krivicnim zakonom ili mu nedostaje neki od drugih opstih elemenata predvidenih krivicnim zakonom (djelo covjeka, tj. posljedice prouzrokovane ljudskom radnjom, protivpravnost; odredenost djela u zakonu i drustvena opasnost) Djelo nije krivicno ni onda kada sadrzi sva opsta obiljezja jednog konkretnog krivicnog djela, ali kada postoji neki zakonom utvrdeni osnov iskljucenja protivpravnosti (nuzna odbrana i krajnja nuzda) ili je ono malog znacaja. U posebne osnove koji iskljucuju krivicno djelo spadaju: a) pristanak povrijedenog, b) samopovreda, c) vrsenje svoje duznosti i d) pravo disciplinskog i vaspitnog kaznjavanja Za neprijavljivanje krivicnog djela ili izvrsioca i pomoc izvrsiocu poslije izvrsenog krivicnog djela nece se kazniti lice koje se nalazi u posebnim licnim ili srodnickim vezama sa izvrsiocem odredenog krivicnog djela ili je rijec o braniocu, Ijekaru ili vjerskom ispovjedniku izvrsioca. Postupak se vodi zbog djela (dogadaja) koje je predmet optuzbe, ne o pravnoj kvalifikaciji koju je dao tuzilac, koja ne veze sud. Zbog toga se nece izreci oslobadajuca presuda ako se cinjenicni opis u optuznici pokaze tacan, a njegovo podvodenje pod zakon zastupljeno u optuzbi pogresno (pogresna pravna kvalifikacija). U ovom slucaju sud ce izreci presudu kojom se optuzeni oglasava krivim za pravilnu kvalifikaciju. Ali, ako se cinjenicno stanje dato u optuznici pokaze drukcijim, tako da ukazuje na bice drugog krivicnog djela, a tuzilac u tom smislu ne izmijeni svoju optuzbu, sud ce izreci oslobadajucu presudu, bez obzira na to sto iz utvrdenog cinjenicnog stanja na

220

glavnom pretresu proizilazi drugo krivicno djelo optuzenog. Ako sud nade da krivicno djelo nije izvrseno u obimu oznacenom u optuznom aktu, izreci ce samo osudujucu presudu u obimu koji je utvrden, a u razlozima izloziti da izvrsenje u vecem obimu nije dokazano. To vrijedi i za kolektivno i produzeno krivicno djelo, ako pojedina djela koja ulaze u njihov sastav i obuhvacena su optuznicom ne budu dokazana na glavnom pretresu. Drukcije se postupa ako nema produzenog krivicnog djela, vec je u pitanju vise krivicnih djela u realnom sticaju. Tada ce se optuzenom za utvrdena krivicna djela izreci jedinstvena kazna, a za nedokazana djela - oslobodice se optuzbe. 2) Ako postoje okolnosti koje iskljucuju krivicnu odgovornost optuzenog. Po ovom osnovu, oslobadajuca presuda se moze izreci samo ako je utvrdeno izvrsenje krivicnog djela i to da je optuzeni ucinilac. Okolnosti koje prema KZRS iskljucuju krivicnu odgovornost jesu: • neuracunljivost, • stvarna zabluda, • materijalnopravni imunitet zastupnika, odnosno poslanika za izrazeno misljenje i dati glas u parlamentu, kao i svi drugi slucajevi u kojima krivicni zakon propisuje da izvrsilac krivicnog djela nije krivicno odgovoran Oslobadajuca presuda se donosi i onda kada krivicna odgovornost ne postoji zbog toga sto krivicno djelo nije ucinjeno sa umisljajem, odnosno iz nehata, ako se i nehat trazi za krivicnu odgovornost. Ako na glavnom pretresu sud utvrdi da optuzeno lice nije bilo uracunljivo u vrijeme izvrsenja djela, a tuzilac ne stavi prijedlog u smislu clana 389, donijece se oslobadajuca presuda po clanu 284 tacka b). 3) Ako nije dokazano daje optuzeni ucinio krivicno djelo za koje se optuzuje. Do oslobodenja po ovom osnovu dolazi kada nije sporno daje izvrseno krivicno djelo, ali nema (ili su nedovoljni) dokaza da ga je izvrsio optuzeni (nacelo in dubiopro reo). Pretpostavka je daje sud prije donosenja presude izveo sve potrebne dokaze koji se odnose na ucinilastvo, tako da u obrazlozenju presude ne moze ostati dilema da li je optuzeni i dalje sumnjiv. Zakonski redoslijed osnova oslobodenja, koji je odreden prema sistemskom mjestu pojedinih osnova u krivicnom materijalnom pravu, ne znaci bezuslovno da je raniji osnov uvijek povoljniji za optuzenog. Oslobadajuca presuda moze se donijeti po bilo kom od ovih osnova koji moraju jasno i odredeno biti navedeni u obrazlozenju presude. Ako nema takvih razloga ili su oni nejasni, ostvarena je bitna povreda odredaba krivicnog postupka. Pored oznake o oslobodenju, sa opisom krivicnog djela koje je predmet sudenja, oslobadajuca presuda moze sadrzavati jos samo odluku o troskovima postupka i odluku o upucivanju podnosioca imovinskopravnog zahtjeva na parnicu. U pogledu oduzetih predmeta, donosi se odluka o njihovom vracanju, ako to nije ucinjeno ranije i ako ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje. Osnov po kome se optuzeni oslobada izlaze se u obrazlozenju, a ne u dispozitivu oslobadajuce presude. Optuzeni moze izjaviti zalbu i na presudu kojom se oslobada od optuzbe ako smatra da je trebalo da bude osloboden po nekom od osnova koji je za njega povoljniji. Odnos presude i optuzbe Optuzba se odnosi na odredeno lice i odredeno krivicno djelo, koji su predmet optuzbe. Oni su cinjenicna osnovica optuzbe, za razliku od pravne osnovice optuzbe, u kojoj tuzilac daje svoje misljenje o pravnoj kvalifikaciji krivicnog djela koje je izvrsio optuzeni. Presuda mora rijesiti optuzbu, tako da izmedu predmeta optuzbe i predmeta presude mora da postoji podudarnost (identitet ili istovjetnost), i to kako u pogledu obima, tako i u pogledu sadrzine. Presuda se ne moze upustati u sustinsko raspravljanje stvari ako dode do izmjena cinjenicne osnovice optuzbe na glavnom pretresu u pogledu djela, a te izmjene ne budu obuhvacene izmijenjenom optuzbom. Isto tako, ne moze se presudom osuditi lice koje nije optuzeno, pa i ako sud na glavnom pretresu nesumnjivo utvrdi daje drugo lice, a ne optuzeni, ucinilo krivicno djelo.

221

Zahtjev podudarnosti predmeta optuzbe i presude vazan je iz vise razloga. Prije svega, to proizilazi iz postupka koji je zasnovan na optuznom nacelu, u kome se sudi samo na zahtjev ovlascenog tuzioca i o onome sto je sadrzina tog zahtjeva. Prema tome, predmet spora odreduje tuzilac, a ne sud i sud moze samo tuzbu prihvatiti ili odbiti. Sudenje o onome sto nije obuhvaceno optuzbom je gonjenje bez tuzioca, a takvog gonjenja u optuznom postupku ne moze biti, ako za pojedine slucajeve u zakonu ne bi bilo odredeno drukcije. Obuhvatanje novog cinjenicnog stanja, bez izmjene optuzbe, s jedne strane, znaci sudenje bez optuzbe (u pogledu onog sto je novo), a, s druge strane, neiscrpljivanje optuzbe (u pogledu onog sto je obuhvaceno optuzbom koja nije izmijenjena). Identitet predmeta optuzbe i presude zahtijevaju i vazni prakticni razlozi. Bez formulisanja optuzbe i njenog predocavanja optuzenom prije glavnog pretresa, optuzeni ne bi mogao koristiti svoje pravo na odbranu. Pod takvim uslovima ne bi bilo moguce organizovati ni kontradiktorno raspravljanje, jer optuzeni ne zna od cega treba da se brani, niti na kojoj ce se cinjenicnoj konstrukciji zadrzati sud. Pri razmatranju ovog pitanja mora se stalno imati u vidu interes optuzbe i odbrane, ali i potreba da sud ne bude bezuslovno vezan samim optuznim aktom. S tim u vezi, ne postoji, niti je neophodna formalna podudarnost izmedu optuzbe i presude, koja bi znacila obavezu suda da po svakoj optuznici donese posebnu presudu, jos manje da se za svako krivicno djelo i svakog optuzenog, obuhvacene jednom optuznicom, mora donijeti posebna presuda. Isto tako, sud nije vezan optuznim aktom koji se odnosi na tuziocevu ocjenu nadleznosti. Sud se moze oglasiti stvarno nenadleznim uvijek (na glavnom pretresu presudom kojom se optuzba odbija), a mjesno - do potvrdivanja optuznice. Medutim, presuda se mora podudarati sa optuzbom u pogledu cinjenicnog stanja (ne i u pogledu pravne kvalifikacije djela optuzenog). Sud prilikom donosenja presude nije vezan tuziocevim podvodenjem cinjenicne osnovice pod zakon i moze tu osnovicu pravno kvalifikovati drukcije (blaze ili stroze). Sto se tice pravne ocjene djela, zakon ne veze sud za stav tuzioca iz razloga sto sud mora poznavati pravnu normu sadrzanu u pravnim propisima i primijeniti je na konkretnu krivicnu stvar. Na osnovu istog cinjenicnog stanja moguce je da tuzilac i sud dodu do razlicitih zakljucaka, jer ocjena tuzioca moze biti pogresna ili sud ima drukciji stav o pravnoj ocjeni djela. Razumljivo je da ce do promjene pravne ocjene djela doci i zato sto odredena cinjenica iz opisa djela u optuznici ostane nedokazana ili se utvrdi da ne postoji. Sud, takode, nije vezan prijedlozima tuzioca o odmjeravanju kazne. Prema tome, mora postojati identitet cinjenicne osnovice optuzbe i presude i to kako subjektivni (u pogledu optuzenog), tako i objektivni identitet (u pogledu njegovog djela). Ovaj identitet znaci da sud svoju presudu moze izreci samo prema onom lieu i samo za ono djelo koji su navedeni u optuzbi tuzioca. Sud, dakle, ne moze presudom obuhvatiti drugo lice ili drugo djelo koje nije obuhvaceno optuzbom, osim ako tuzilac, pod zakonom odredenim uslovima, izmijeni svoju optuzbu u pogledu djela. Sud zasniva presudu samo na cinjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Cinjenicni identitet ili identitet djela sacinjava odredenje djela i lica kojem se sudi. Identitet u sirem smislu obuhvata, osim identiteta djela, i pravni identitet, odnosno krivicno djelo, dakle ukljucuje i pravnu kvalifikaciju krivicnog djela. U pogledu subjektivnog identiteta, trazi se da sud sudi samo licu koje je obuhvaceno optuznicom kao optuzeni, tako da optuzeni ne moze biti zamijenjen drugim licem. Ako sud utvrdi da krivicno djelo nije ucinio optuzeni, nego drugo lice, moze izreci samo oslobadajucu presudu prema optuzenom, ali ne i osudujucu presudu prema uciniocu krivicnog djela protiv koga nije podignuta optuznica. Kod objektivnog identiteta utvrduje se da li je cinjenicno stanje onakvo kakvo je dato u optuznici ili je drukcije. Ako sud na pretresu nade da se cinjenicno stanje razlikuje u odnosu na ono opisano u optuzbi, izricanje oslobadajuce presude moze se izbjeci aktivnoscu tuzioca, koji je ovlascen da u toku glavnog pretresa svoj optuzni akt mijenja. Ako tok glavnog pretresa ukaze na to da je cinjenicno stanje izmijenjeno i da se razlikuje od stanja prikazanog u optuznom aktu, tada dolazi do izmjene optuznice. Ako tuzilac u toku

222

glavnog pretresa nade da izvedeni dokazi ukazuju na to da se izmijenilo cinjenicno stanje izneseno u optuznici, on moze na glavnom pretresu izmijeniti optuznicu. Radi pripremanja odbrane, sud moze u takvom slucaju odgoditi glavni pretres. Ako se utvrdi drugo cinjenicno stanje, a ne dode do izmjene optuznice, sud oslobada optuzenog od optuzbe (nije utvrcteno da je optuzeni ucinio krivicno djelo za koje se optuzuje). Strogi stav zakona ublazen je na samom pocetku primjene, jedinstveno prihvacenim stavom da se sud mora drzati cinjenicnog opisa u optuznici samo kada bi iduci mimo njega prekoracio optuzbu, a da prekoracenja optuzbe nema ako on odlucuje o cinjenicnom stanju koje se pokazalo na glavnom pretresu, a povoljnije je za optuzenog (pod uslovom da se, ipak, radi o istom djelu, odnosno dogadaju u sustini). Medutim, ne moze se govoriti o identitetu optuzbe i presude ukoliko se presuda temelji na cinjenicama koje su razlicite od cinjenica sadrzanih u optuznom aktu, bez obzira na to da li su cinjenice sadrzane u presudi in favorem, odnosno in peius optuzenog lica. Objektivni identitet postoji ako je i u optuzbi i u presudi rijec o istom djelu, odnosno dogadaju. Identitet je sacuvan i ako je djelo drukcije, ali je, u sustini, ostalo isto, sa nekim promjenama u pogledu pojedinih okolnosti slucaja (npr. u pogledu mjesta, vremena i nacina izvrsenja, oblika vinosti i posljedica djela). Tada se presuda moze donijeti bez izmjene optuzbe. Nasuprot tome, identitet je narusen ako je u pitanju drugo djelo u odnosu na ono koje je predmet optuzbe (tok procesa pokazao da se radi o promjeni i same sustine dogadaja). Ovakvo vezivanje objektivnog identiteta za izmjenu cinjenicnog stanja otvara pitanja koje cinjenice treba smatrati bitnim i sustinskim, a koje djelo drugim. Pokusaji davanja odgovora na ova pitanja, ni u zakonodavstvu ni u procesnoj teoriji nisu dali prakticne rezultate. Zbog toga se ta pitanja u sudskoj praksi rjesavaju za svaku situaciju konkretno. Medutim, objektivni identitet optuzbe i presude nece biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na blize svojstvo krivicnog djela ili okolnosti koje blize odreduju krivicno djelo ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, zatim ako se u presudi potpunije ili preciznije odredi uopsteni cinjenicni opis djela iz optuznog akta ili ako je lice optuzeno za produzeno krivicno djelo, a na glavnom pretresu se utvrdi da se radi o sticaju krivicnih djela buduci da sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju djela koju je tuzilac dao u optuznici. Obavezu identiteta izmedu cinjenicne osnovice optuzbe i presude utvrduje i zakon. Presuda se mora odnositi samo na lice koje je optuzeno (subjektivni identitet) i samo na djelo koje je predmet optuzbe sadrzane u podnesenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optuznici (objektivni identitet). Presuda suda preko toga je prekoracenje optuzbe, a presuda ispod toga je nepotpuno rjesavanje predmeta optuzbe. Ove situacije predstavljaju apsolutnu povredu krivicnog postupka, zbog koje se presuda u zalbenom postupku ukida. U postupku prema maloljetnicima identitet izmedu presude i optuzbe rjesava se na taj nacin sto je sudija za maloljetnike ovlascen da i bez prijedloga tuzioca donese odluku na osnovu cinjenicnog stanja koje je izmijenjeno na glavnom pretresu. Nije povrijeden identitet optuzbe i presude time: - sto je u izreci presude sud unio cinjenice koje ne sadrzi optuznica, a koje znace ili izmjenu samo nekih elemenata nacina izvrsenja krivicnog djela ili preobracaju izvrsilastvo u saizvrsilastvo u istom djelu; - kada je sud, postupajuci po optuzbi za krivicno djelo ubistva, optuzenog oglasio krivim za krivicno djelo teske tjelesne povrede na temelju utvrdenog cinjenicnog stanja na glavnom pretresu, koje se odnosi na isti dogadaj; - sto je na temelju rezultata izvedenih dokaza sud u cinjenicni opis krivicnog djela ubistva u izreci presude naveo da je optuzeni olako drzao da je puska prazna i da nece opaliti, pa onda njegove radnje pravno kvalifikovao kao krivicno djelo ubistva iz nehata; - sto iz opisa krivicnih djela u sticaju iz podnesene optuznice sud ispusti cinjenice i okolnosti koje predstavljaju obiljezja jednog krivicnog djela i optuzenog oglasi krivim samo za drugo

223

krivicno djelo (tu se radi o tome da sud svojom presudom nije u potpunosti rijesio predmet optuzbe); - sto u presudi, u skladu sa, na glavnom pretresu utvrdenim, cinjenicnim stanjem, sud izmijeni cinjenicni opis djela u odnosu na opis djela iz optuznice i optuzenog oglasi krivim za, u osnovi, isto krivicno djelo, ali sa laksim oblikom vinosti; - sto sud optuzenog, kome je optuznicom stavljeno na teret jedno krivicno djelo, oglasi krivim za drugo krivicno djelo, pod uslovom da u izreci presude ne doda nijedan elemenat djela koji nije bio naveden u optuznici, odnosno pod uslovom da su u cinjenicnom opisu djela u optuznici sadrzani svi bitni elementi tog djela za koje ga oglasava krivim; - sto je u izreku presude unio opis radnje koji optuznica ne sadrzi, ukoliko je ta dopuna ostala u okviru zakonskih obiljezja krivicnog djela opisanog u optuznici; - sto su u cinjenicnom opisu djela u izreci izmijenjene cinjenice ili okolnosti koje konkretizuju krivicno djelo, ali koje nisu pravno relevantne za izmjenu predmeta optuzbe; - sto je sud djelatnost optuzenog pravno oznacio kao krivicno djelo tjelesne povrede umjesto kao krivicno djelo ubistva itd. S druge strane, ostvarena je bitna povreda odredaba krivicnog postupka prekoracenjem optuzbe, kada sud nakon ispustanja cinjenica i okolnosti iz opisa djela u optuznici, optuzene oglasi krivim za drugo djelo u odnosu na ono iz optuznice, pa i pod uslovom da je ono lakse od djela iz optuznice; - ako je ucinilac bio optuzen da je neovlasceno drzao i nudio na prodaju opojne droge, a sud ga oglasi krivim za prikrivanje; - ako se optuznicom stavlja izvrsiocu na teret da je oduzeo okvir za pistolj, a optuzeni bude osuden za oduzimanje pistolja; - kad je sud oglasio optuzenog krivim zbog voznje neprilagodenom brzinom, iako ga tuzilac tereti samo zbog voznje u alkoholiziranom stanju; - kad je sud prvog stepena optuzenog (a tuzilac nije izmijenio optuzbu) osudio umjesto krivicno djelo ubistvo u pokusaju, za krivicno djelo nasilnog ponasanja; - kad je sud osudio optuzenog za krivicno djelo sprecavanja sluzbenog lica u obavljanju sluzbene duznosti, iako se on optuznicom tereti za ucinjeno krivicno djelo teskog ubistva sluzbenog lica u pokusaju; - kad je sud optuzenog koji je bio optuzen da je izvrsio cetiri krivicna djela u pokusaju, proglasio krivim zbog krivicnog djela dovodenja u opasnost opsteopasnom radnjom ili sredstvom i si. Nedostaci u presudi i njihovo otklanjanje Poslije zavrsenog glavnog pretresa, sud izrice presudu koja moze da sadrzi razne nedostatke, pocevsi od ociglednih tehnickih gresaka i neslaganja nastalih u raznim fazama njene obrade, a moze se dogoditi i da svojom presudom sud potpuno ne rijesi predmet optuzbe. Na kraju, presuda moze biti pogresna ili nezakonita. Ovi nedostaci otklanjaju se ispravljanjem i dopunom presude i upotrebom pravnih lijekova. Ispravljanje presude Presuda moze sadrzavati ocigledne tehnicke greske u imenima i brojevima i druge slicne greske (npr. propustanje naznacavanja ili pogresno upisivanje jednog od sudija u uvodu presude, pogresno navodenje zakonskog propisa ili pojedine zakonske odredbe u obrazlozenju). Nedostaci mogu nastati i pri uoblicavanju presude (npr. propustanje da se odvoje pojedini dijelovi presude). Greske mogu da se ocituju i u neslaganju tekstova presude izmedu pojedinih sukcesivnih faza kroz koje presuda prolazi od izricanja do dostavljanja ovjerenog prepisa strankama. Najmanja je mogucnost neslaganja izmedu izrecene i objavljene presude, jer se izreka presude u bitnom odmah unosi u zapisnik o glavnom pretresu, a sudija, odnosno predsjednik vijeca pri objavljivanju cita dispozitiv presude iz tog zapisnika. Razlozi za ispravljanje presude jesu pogreske: 1) u imenima i brojevima,

224

2) druge ocigledne pogreske u pisanju i racunanju, kao i 3) nedostaci u obliku i 4) nesaglasnost pismeno izradene presude s izvornikom presude. Ovo su formalne ili tehnicke pogreske. Ispravku formalnih gresaka i neslaganja vrsi sud koji je donio presudu. On na taj nacin ne mijenja presudu, nego vrsi ispravke ociglednih gresaka, sto koristi strankama. Nedostatke ispravlja sudija, odnosno predsjednik vijeca koji je donio presudu, na prijedlog stranaka i branioca ili po sluzbenoj duznosti, nevezan rokom. Ispravka se vrsi posebnim rjesenjem. Protiv rjesenja o ispravci moguca je zalba (koja se ne moze zasnivati na tome da je ispravljanje protivno zakonu), koja ne zadrzava izvrsenje rjesenja. O zalbi odlucuje visi sud. Po pravnosnaznosti rjesenja, ispravka se unosi u pismeno izradenu presudu. Moguce je da se ispravke ne unose u sam prepis presude, vec prepis presude i rjesenje o ispravci prepisa cine jednu cjelinu. Ako se izvrsi ispravka bilo kog dijela dispozitiva presude kojim se optuzeni oglasava krivim (osim odluke o uracunavanju pritvora ili vec izdrzane kazne), rjesenje o ispravci dostavice se licima iz clana;289. U torn slucaju, rok za zalbu protiv presude tece od dana dostavljanja tog rjesenja, protiv koga posebna zalba nije dozvoljena. Zalilac moze u zalbi isticati da pismeno izradena presuda ne odgovara izvorniku presude, ali u torn dijelu njegova zalba nije zalba protiv presude, vec zahtjev za ispravku pismeno izradene presude, koji je stranka mogla postaviti i van zalbe, nevezano za rok. Dopuna presude Nisu rijetki slucajevi da sud propusti da u presudi odluci o pojedinom pitanju o kojem je trebalo odluciti. Tada se o tome odlucuje naknadno, a to odlucivanje predstavlja dopunu presude. Dopuna presude je moguca ako je zakon izricno dozvoljava. Tako, na primjer, dozvoljeno je da se o troskovima krivicnog postupka odlucuje posebnim rjesenjem, osim ako se o troskovima koje snosi optuzeni rjesava u odluci o glavnoj stvari. Posebno rjesenje donosi sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno predsjednik vijeca i protiv njega je zalba dozvoljena, a o njoj rjesava vijece ako je rjesenje doneseno u fazi istrage ili nakon podizanja optuznice, a prije zakazivanja glavnog pretresa, a ako se rjesenje donese na glavnom pretresu u prvom stepenu, o zalbi odlucuje vijece drugostepenog suda. Na ovaj nacin se sprecava usporavanje krivicnog postupka jer se o takvoj zalbi odlucuje po pravilima postupka zalbe na rjesenje i ona nema nikakvog uticaja na odluku o glavnoj stvari, na nastupanje pravnosnaznosti, izvrsenje presude itd. Ako se pojavi sumnja u dopustenost izvrsenja sudske odluke ili o racunanju kazne ili ako u pravnosnaznoj presudi nije odluceno o uracunavanju pritvora ili ranije izdrzane kazne ili uracunavanje nije pravilno izvrseno, odlucivace se o tome posebnim rjesenjem. O tome odlucuje sudija, odnosno predsjednik vijeca koje je sudilo u prvom stepenu, a zalba ne zadrzava izvrsenje rjesenja, osim ako sud ne odredi drukcije. Ako je u presudi kojom je optuzeni oglasen krivim propusteno da se izrekne mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta koji se po krivicnom zakonu moraju oduzeti, sud o tome donosi posebno rjesenje. Posebno rjesenje donosi sudija, odnosno vijece koje se vec upoznalo sa dokazima i izvrsilo njihovu ocjenu prilikom donosenja presude kojom se optuzeni oglasava krivim. Naknadno rjesenje o onome sto je propusteno da se rijesi, fakticki je dopuna presude, iako nema oblik formalnog dopunjavanja presude, vec oblik samostalnog rjesenja. Moze se, medutim, dogoditi da sud svojom presudom ne rijesi potpuno predmet optuzbe, ali tada je iskljucena dopuna presude. To je povreda odredaba krivicnog postupka, koja se otklanja upotrebom pravnih lijekova. Cinjenicne greske i povrede zakona u presudi

225

Cinjenicne greske i povrede zakona u presudi otklanjaju se upotrebom pravnih lijekova. Do pravnosnaznosti presude mogu se koristiti redovni pravni lijekovi, a poslije pravnosnaznosti - vanredni pravni lijekovi. Ostale procesne radnje suda Osim radnji dokazivanja, procesne prinude i odlucivanja, u krivicnom postupku postoje i druge procesne radnje suda. Medu njima poseban znacaj imaju: • radnje rukovodenja postupkom, • radnje odrzavanja reda i procesne discipline, • radnje suzbijanja nedisciplinovanog vrsenja procesnih duznosti i • procesne radnje dostavljanja. Radnje rukovodenja postupkom Radnje rukovodenja postupkom sluze da obezbijede redovan tok i nesmetan razvoj krivicnog postupka. One se preduzimaju kako u istrazi i postupku optuzivanja, tako i u glavnom postupku, a obavljaju ih nadlezni organi u toj fazi postupka. Ove radnje regulisane su zakonom i cilj im je da se obezbijedi strankama slobodno i nesmetano vrsenje njihovih prava i osigura sto potpunije utvrdivanje istine. U radnje rukovodenja postupkom spada: - staranje za svestrano pretresanje predmeta, utvrdivanje istine i otklanjanje svega sto odugovlaci postupak, a ne doprinosi razjasnjenju stvari, - odlucivanje o prijedlozima stranaka i branioca, - odredivanje redoslijeda radnji glavnog pretresa, - staranje o odrzavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda, - staranje o redu i procesnoj disciplini, - davanje rijeci strankama i braniocu za direktno i unakrsno ispitivanje svjedoka i vjestaka, kao i dodatno ispitivanje, ukoliko je potrebno, - staranje o zapisniku sa glavnog pretresa i prepisu zapisnika o iskazu svjedoka ili vjestaka, - odlucivanje o dopustivosti pitanja ill dokaza, - prekidanje glavnog pretresa, - naredivanje saslusanja svjedoka, odnosno vjestaka van sudnice, - objavljivanje da je dokazni postupak zavrsen, - davanje zavrsne rijeci tuziocu ostecenom, braniocu i optuzenom i objavljivanje da je glavni pretres zavrsen, - objavljivanje odluke i si. Ove radnje preduzima sudija, odnosno predsjednik vijeca. Istragom rukovodi tuzilac, a glavnim pretresom - sudija, odnosno predsjednik vijeca, ako za pojedinu radnju glavnog pretresa nije drukcije odredeno. Radnje rukovodenja imaju poseban znacaj na glavnom pretresu zbog mnostva procesnih radnji i velikog broja lica koja u njemu ucestvuju. Prema tim odredbama, najvazniju ulogu u rukovodenju glavnim pretresom ima sudija, odnosno predsjednik vijeca, ali u slucajevima predvidenim u zakonu, o rukovodenju glavnim pretresom odlucuje vijece. Medu odredbe o rukovodenju glavnim pretresom spadaju i odredbe koje se odnose na postupanje sudije, odnosno predsjednika vijeca u slucaju izvrsenja krivicnog djela na glavnom pretresu. Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeca donose se u formi rjesenja, koje se unosi u zapisnik o glavnom pretresu. To rjesenje se ne izraduje posebno i samim tim se ne dostavlja strankama i braniocu, odnosno drugim licima. Izuzetno, neka rjesenja protiv kojih je dozvoljena zalba, pismeno se izraduju i dostavljaju licima na koje se odnose. Ni sudija ni predsjednik vijeca nisu vezani svojim rjesenjem koje se odnosi na rukovodenje pretresom i, sa promijenjenim prilikama, mogu ga tokom pretresa mijenjati. Radnje odrzavanja reda i procesne discipline Radnje odrzavanja reda i procesne discipline sluze da omoguce nesmetan rad i izvrsenje procesnih radnji u postupku. S tim ciljem, sud i organi istrage imaju pravo da preduzimaju

226

odgovarajuce mjere i izricu kazne. Radnje za odrzavanje reda i procesne discipline preduzimaju se s ciljem da se sprijeci remecenje reda (preventivne mjere) ili da se sankcionisu slucajevi u kojima do remecenja ipak dode (represivne mjere). To je duznost tuzioca i sudije, odnosno predsjednika vijeca, s tim da je obaveza sudije, odnosno predsjednika vijeca da se stara o odrzavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda. Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze, odmah poslije otvaranja zasjedanja, upozoriti lica koja prisustvuju glavnom pretresu da se pristojno ponasaju i ne ometaju rad suda. Ovakvo upozorenje (generalna opomena) je narocito pozeljno na onim glavnim pretresima, gdje je zbog velikog zanimanja javnosti, prisutan veci broj lica. Pored toga, lica koja prisustvuju glavnom pretresu ne smiju nositi oruzje ili opasno orude, osim cuvara optuzenog i lica kojima to dozvoli sudija, odnosno predsjednik vijeca. Ova pravila se analogno mogu primijeniti i u istrazi. Mjere za odrzavanje reda u postupku su: (1) Upozorenje. Izricanje upozorenja je prethodni uslov za primjenu teze disciplinske mjere. Upozorenje moze biti izreceno individualno ili kolektivno, a upisuje se u zapisnik o procesnoj radnji, sa obrazlozenjem zbog cega je izreceno. Kao disciplinska mjera, upozorenje se moze izreci i tuziocu. Ako tuzilac ili lice koje ga zamjenjuje narusava red, o tome ce sudija, odnosno predsjednik vijeca obavijestiti Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH. (2) Udaljenje. Ova mjera moze se izreci poslije upozorenja i to individualno ili kolektivno. Pojedinacno udaljenje moze se izreci optuzenom za odredeni vremenski period, ukoliko on i nakon upozorenja nastavi s nedolicnim ponasanjem zbog kojeg je opravdano njegovo udaljenje iz sudnice. Kolektivno udaljenje predvideno je, tako da ukoliko su se mjere za odrzavanje reda u sudnici pokazale neefikasnim, sudija, odnosno predsjednik vijeca moze zavisno od situacije narediti da se sa zasjedanja udalje neka ili sva lica koja kao slusaoci prisustvuju glavnom pretresu. Iskljucenje svih slusaoca (publike) ne predstavlja iskljucenje javnosti sa glavnog pretresa. (3) Uskracivanje odbrane ili zastupanja na glavnom pretresu. Braniocu ili punomocniku ostecenog koji, nakon sto je kaznjen, produzi da narusava red, sudija, odnosno predsjednik vijeca moze uskratiti dalje zastupanje na glavnom pretresu. Rjesenje o tome, s obrazlozenjem, unosi se u zapisnik o glavnom pretresu, a protiv ovog rjesenja dopustena je posebna zalba. Glavni pretres ce se prekinuti ili odloziti, dok optuzeni ne uzme drugog branioca i ne pripremi se za odbranu. (4) Naknada troskova izazvanih odlaganjem istrazne radnje ili glavnog pretresa. Ove troskove duzna su da snose lica koja su skrivila odlaganje ili udaljenje zbog cega je doslo do odlaganja, odnosno branilac ili punomocnik koji su skrivili uskracivanje odbrane. Ovoj mjeri ima mjesta samo ako je do odlaganja doslo usljed remecenja reda. (5) Novcana kazna. Ova mjera se moze izreci poslije upozorenja, i to zajedno sa udaljenjem, svakom lieu (osim optuzenom) koje ometa red ili se ne pokorava naredenjima sudije, odnosno predsjednika vijeca u cilju odrzavanja reda. Ako tuzilac ili branilac budu udaljeni iz sudnice, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce obavijestiti Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH ili advokatsku komoru ciji je branilac clan - radi preduzimanja daljih mjera. Isto tako, branioca ili punomocnika ostecenog koji, nakon sto je kaznjen, produzi da narusava red, sudija, odnosno predsjednik vijeca moze kazniti novcanom kaznom do 30.000 KM. Rjesenje o tome, s obrazlozenjem, unosi se u zapisnik o glavnom pretresu, a protiv ovog rjesenja dopustena je posebna zalba. (6) Sankcije krivicnog zakona. Ako je remecenje reda u isto vrijeme i krivicno djelo, moguce je pokretanje krivicnog postupka prema svakom uciniocu, pa i prema onima kojima je izricanje novcane kazne nemoguce. Ako ucinjeno remecenje reda ima vid prekrsaja, gonjenje za prekrsaj se ne preduzima, jer je kazna za prekrsaj apsorbovana ovom kaznom. Radnje suzbijanja neurednog vrsenja procesnih duznosti Ove radnje se primjenjuju, prije svega, prema osumnjicenom, odnosno optuzenom, svjedoku i vjestaku koji se nisu odazvali pozivu, i to u istrazi i na glavnom pretresu. Za primjenu ovih mjera trazi se da je lice uredno pozvano i da svoj nedolazak nije opravdalo. Pravilnost

227

pozivanja podrazumijeva kako urednost sadrzine poziva, tako i same predaje poziva. Neblagovremen poziv moze posluziti kao opravdanje za nedolazak. Mjere za sprecavanje procesnih zloupotreba, izrice sud po sopstvenoj inicijativi. Ne trazi se prijedlog tuzioca, niti prethodno saslusanje lica kojima se mjere i kazne izricu. Procesne radnje dostavljanja Dostavljanje je nacin saopstavanja sudskih odluka (pored usmenog objavljivanja) i upoznavanja jedne stranke sa podnescima suprotne stranke. Za ovaj akt vezu se vrlo znacajne procesne posljedice, pa i sama mogucnost vodenja krivicnog postupka. Da bi se izbjegle teskoce, zakon sadrzi niz mjera ciji je cilj da obezbijede i olaksaju dostavljanje. Odredeno je da se sudske odluke, ako zakonom nije drukcije odredeno, saopstavaju usmenim objavljivanjem, ako su zainteresovana lica prisutna, a dostavljanjem ovjerenog prepisa odluke, ako su odsutna. Medutim, odluke nisu jedini procesni akti za koje vazi dostavljanje. Obaveza da se pojedini pismeni akti, posredstvom suda, dostave suprotnoj stranki vazi, na primjer, i za optuznicu, zalbu i zahtjev za ponavljanje postupka. Predmet dostavljanja su pismena, koja obuhvataju odluke suda i drugih organa koji ucestvuju u krivicnom postupku i pismena akta stranaka koja po odredbama postupka treba da budu dostavljena suprotnoj stranki. Dostavljanje se vrsi naredbom tuzioca, odnosno suda. Pismena se dostavljaju, po pravilu, preko poste, ali se dostavljanje moze vrsiti i preko sluzbenog lica organa koji je odluku donio ili neposredno kod tog organa. Preko koga ce se izvrsiti dostavljanje, naznacava se u dostavnoj naredbi. Lica koja ucestvuju u postupku, osim optuzenog, mogu se o pozivu za glavni pretres ili drugom pozivu, kao i o odluci o odlaganju glavnog pretresa ili drugih zakazanih radnji, obavijestiti telegramom ili telefonom, ako se prema okolnostima moze pretpostaviti da ce obavijest izvrsenu na taj nacin primiti lice kojoj je upucena. O ovom pozivanju ili obavjestavanju sastavice se na spisu sluzbena zabiljeska, koja je samo dokaz da je poziv ili obavjestenje o odluci poslano telegramom ili telefonom, a ne i dokaz da ih je ucesnik u postupku primio. Ubrzani nacin dostavljanja, po svom obliku, predstavlja posredno dostavljanje i nije moguc za dostavu odluka od cijeg dostavljanja tece rok za zalbu ili odgovor na zalbu. Prema lieu koje se obavjestava telegramom ili telefonom i kojem se pozivi i odluke dostavljaju preko drugog ucesnika postupka, mogu nastupiti stetne posljedice predvidene za propustanje samo ako se utvrdi da je poziv ili odluku primilo blagovremeno i da je bilo pouceno o posljedicama propustanja. U nekim slucajevima propisano je dostavljanje preko posebnih organa. Na primjer, licama lisenim slobode dostavljanje se vrsi u sudu ili preko uprave ustanove u kojoj su smjestena. Pored toga, licima koja uzivaju pravo imuniteta u BiH, ako medunarodni ugovori sta drugo ne odreduju, dostavljanje se izvrsava preko nadleznog ministarstva BiH, a drzavljanima BiH, ako se ne primjenjuje postupak posredstvom diplomatskog ili konzularnog predstavnistva BiH u stranoj drzavi, pod uslovom: 1) da se strana drzava ne protivi takvom nacinu dostavljanja i 2) da lice kome se dostavljanje obavlja dobrovoljno pristaje da primi pismeno. Ovlasceno lice zaposleno u diplomatskom ili konzularnom predstavnistvu potpisuje dostavnicu kao dostavljac ako je pismeno uruceno u samom predstavnistvu, a ako je pismeno dostavljeno postom - potvrduje to na dostavnici. Tuziocu se odluke i druga pismena ili obavjestenja dostavljaju predajom pisarnici tuzilastva, s tim da kad se vrsi dostavljanje odluka kod kojih od dana dostavljanja tece rok - kao dan dostavljanja smatra se dan predaje pismena pisarnici tuzilastva. Takvo postupanje je nuzno, jer se dostavnica kao potvrda o izvrsenom dostavljanju mora vratiti sudu i uloziti u odgovarajuci predmet, da bi se uvijek moglo provjeriti kada je i od koga pismeno ili obavjestenje primljeno u tuzilastvo. U slucajevima koje zakon ne predvida, dostavljanje se vrsi po odredbama zakona o parnicnom postupku (npr. dostavljanje pravnim licima). Mectutim, shodna primjena tog zakona je moguca samo u slucajevima ako su za to bill ispunjeni uslovi, pa, posljedicno tome, ako se neko dostavljanje izvrsilo po odredbama parnicnog postupka i pored toga sto

228

je moglo biti izvrseno po odredbama krivicnog postupka, onda to ima za procesnu posljedicu, da se takvo dostavljanje ne moze smatrati urednim. Zbog toga bi se moralo izvrsiti novo dostavljanje po odredbama zakona o krivicnom postupku. Dostavljanje se vrsi onome na koga se pismeno odnosi. Kada ucesnik postupka ima zakonskog zastupnika ili punomocnika, dostavljanje se vrsi zakonskom zastupniku, odnosno punomocniku, a ne zastupanom lieu. Dostavljanje se nikada ne vrsi i zastupniku (ili punomocniku) i zastupanom. Branilac nije punomocnik osumnjicenog, odnosno optuzenog, vec njegov pomagac u odbrani i zbog toga se ovo pravilo na njega ne odnosi. Ako se pismeno ima dostaviti braniocu osumnjicenog, odnosno optuzenog, a on ima vise branilaca, dovoljno je da se dostavi jednom od njih. Zakon predvida dve vrste dostavljanja: licno dostavljanje i dostavljanje u zamjenu (posredna dostava). Licna dostava (dostava "u ruke") sastoji se u predaji pismena neposredno onome kome je upuceno. Ako se, medutim, lice kome se pismeno mora licno dostaviti ne zatekne na mjestu gdje se dostavljanje ima izvrsiti, dostavljac ce se obavijestiti kad i na kom mjestu moze to lice da zatekne i ostavice kod jednog od lica (odraslog clana domacinstva ili susjeda, a ako se dostavljanje vrsi na radnom mjestu, onda i kod lica zaduzenog za prijem poste ili kod lica koje je zaposleno na istom radnom mjestu) pismenu obavijest da radi primanja pismena lice kome je ono upuceno bude u odredeni dan i sat u svom stanu ili na svom radnom mjestu. Ako i poslije ovog dostavljac ne zatekne lice kome se pismeno dostavlja, pristupa se dostavljanju u zamjenu, tj. pismeno se predaje nekom od vec pomenutih lica) i smatrace se da je licno dostavljanje time izvrseno. Dostavljanje u zamjenu (posredno dostavljanje) sastoji se u predaji pismena drugom odredenom lieu, umjesto lica koje ga je trebalo primiti, ako zakonom nije odredeno da se pismena moraju licno dostaviti. Pravilo je i u ovom slucaju da se pismeno predaje licno, all ako se primalac ne zatekne u stanu ili na radnom mjestu, ne zakazuje mu se rociste radi neposredne predaje, vec se predaja odmah vrsi nekom od odraslih clanova domacinstva koji je duzan da primi pismeno, a ako se oni ne zateknu u stanu, ono se predaje susjedu, ako on na to pristane. Ako se dostavljanje vrsi na radnom mjestu, pa se lice tu ne zatekne, dostavljanje se moze izvrsiti lieu ovlascenom za prijem poste, koje je duzno da primi pismeno ili lieu zaposlenom na istom radnom mjestu, ako ono pristane da ga primi. Za ovaj oblik dostavljanja predvidene su, dakle, dvije kategorije supsidijarnih primalaca, i to: 1) lica koja su obavezna da prime pismeno i 2) lica koja mogu da prime pismeno samo po pristanku. Ako se utvrdi da je lice kome pismeno treba predati odsutno i da mu zbog toga pomenuta lica ne mogu predati na vrijeme pismeno, pismeno ce se vratiti, uz naznacavanje gdje se odsutni nalazi. Nakon sto dobije informaciju da je primalac odsutan, dostavljac nema pravo da ulazi u stan ili kancelariju ili neko drugo mjesto kako bi zaista provjerio da li je primalac odsutan, vec zavisno od situacije mora da postupi na neki od navedenih nacina. Nacin dostavljanja zavisi od vrste pismena koje se dostavlja i od lica kome se dostavljanje vrsi. Osumnjicenom, odnosno optuzenom se poziv za prvo ispitivanje u istrazi, poziv za glavni pretres i poziv za pretres za odredivanje sankcije dostavljaju uvijek licno, bez obzira na to da li on ima branioca. Optuzenom koji nema branioca licno se dostavljaju optuznica, presuda i druge odluke od cijeg dostavljanja tece rok za zalbu, kao i zalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora, ali, po zahtjevu optuzenog, presuda i druge odluke dostavice se lieu koje on odredi. Ako optuzeni nema branioca i treba da mu se dostavi presuda kojom mu je izrecena kazna zatvora, a dostavljanje ne moze da se izvrsi na njegovu dosadasnju adresu, sud ce optuzenom postaviti branioca po sluzbenoj duznosti, koji vrsi tu duznost dok se ne sazna nova adresa optuzenog. Postavljenom braniocu se odreduje potreban rok da se upozna sa spisom, pa mu se tek poslije toga dostavlja presuda i postupak nastavlja. Ako je u pitanju koja druga odluka od cijeg dostavljanja tece rok za zalbu ili zalba protivne stranke koja se dostavlja na odgovor, a novu adresu dostavljac nije mogao saznati, ta se odluka, odnosno zalba istice na oglasnoj tabli suda i protekom osam dana od isticanja smatra se da je izvrseno pravilno dostavljanje.

229

Ako optuzeni ima branioca, optuznica i sve odluke od cijeg dostavljanja tece rok za zalbu, kao i zalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora, dostavice se i braniocu i optuzenom, po propisima za dostavljanje u zamjenu. U torn slucaju, rok za izjavu pravnog lijeka, odnosno odgovora na zalbu tece od dana dostavljanja pismena optuzenom ili braniocu. Ako se odluka, odnosno zalba ne moze dostaviti optuzenom zato sto nije prijavio promjenu adrese - odluka, odnosno zalba istaci ce se na oglasnoj tabli suda i protekom osam dana od dana isticanja smatra se da je izvrseno punovazno dostavljanje. Potvrdu o izvrsenom dostavljanju (dostavnica) potpisuju primalac i dostavljac. Dostavnica je dokaz o izvrsenoj dostavi, u kojoj se, na propisan nacin, evidentira da je dostavljanje izvrseno i kada je izvrseno. Primalac na dostavnici sam upisuje dan prijema. Ako je on nepismen ill nije u stanju da se sam potpise, potpisace ga dostavljac i naznaciti dan prijema i staviti napomenu zasto je potpisao primaoca. Ako primalac odbije da potpise dostavnicu, dostavljac ce to na njoj zabiljeziti i naznaciti dan predaje, cime je dostavljanje izvrseno. Lice kome se dostavljanje vrsi ne moze se prinuditi da pismeno primi. Pravilnost dostavljanja, u slucaju odbijanja prijema, obezbijedena je propisivanjem: kada primalac ili odrasli clan njegovog domacinstva odbije da primi pismeno, dostavljac ce zabiljeziti na dostavnici dan, cas i razlog odbijanja prijema, a pismeno ce ostaviti u stanu ili u prostoriji gdje je primalac zaposlen i time je dostavljanje izvrseno. Pri tome, primalac ili odrasli clan njegovog domacinstva nisu obavezni da dostavljacu iznose razloge odbijanja, niti je zbog toga moguce primijeniti neke prinudne mjere da bi oni to ucinili. Medutim, tada primalac moze trpjeti posljedice prouzrokovane propustanjem prijema pismena (npr. trebao je da primi presudu protiv koje je mogao izjaviti zalbu).

230