Professional Documents
Culture Documents
KNJIGA PRVA
3
Osnovne procesne pretpostavke
Kada se krivicni postupak odredi kao procesnopravni odnos, javlja se pitanje koje su pretpostavke
neophodne za njegovo zasnivanje i odrzavanje u toku. Nepostojanje osnovnih procesnih pretpostavki je
nedostatak jednog od bitnih elemenata u pojmu procesnog subjekta ili u pojmu procesne radnje.
Podrazumijeva se da su osnovne procesne pretpostavke odredene ako su utvrdeni.elementi koji cine
osnovne procesne pojmove (procesne subjekte i procesne radnje).
Osnovne procesne pretpostavke su uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi procesnopravni odnos (u cjelini
ili u pojedinim stadijumima i fazama) mogao da se, povodom konkretnog krivicnopravnog zahtjeva,
obrazuje, razvija i zavrsi.
Osnovne procesne pretpostavke su uslovi neophodni za postojanje procesnopravnog
odnosa, za omogucavanje procesa i donosenje odluke uopste. Za obrazovanje krivicnoprocesnog odnosa
neophodno je da postoje tri glavna procesna subjekta: sud, tuzilac i osumnjiceni, odnosno optuzeni, te
da su radnje koje oni preduzimaju procesne radnje. Ako neki od tih subjekata ne postoji ili ih nema
uopste ili radnje koje oni obavljaju nisu procesne radnje, nece se moci zasnovati procesnopravni odnos.
Od osnovnih procesnih pretpostavki treba razlikovati nedostatke koji postoje na strani procesnih
subjekata ili procesnih radnji (npr. greska u sastavu suda), koji ne sprecavaju zasnivanje
procesnopravnog odnosa. Procesni odnos i proces u takvim slucajevima postoje, ali su nepravilni ili
nezakoniti. Odluka donesena uz takve nedostatke predstavlja osnov pravnom lijeku. Nedostatak
procesne pretpostavke ne moze se nadomjestiti, jer ako ta pretpostavka nije ispunjena, procesnopravni
odnos (krivicni postupak) ne moze biti obrazovan, a radnje preduzete u takvom postupku, ukljucujuci i
donijete odluke, nemaju nikakav znacaj za pravni poredak, tj. ne sticu pravnu snagu i nikoga ne
obavezuju.
Osnovne procesne pretpostavke treba razlikovati i od zakonskih pretpostavki za preduzimanje pojedinih
procesnih radnji (npr. za odrzavanje glavnog pretresa), kao i od uslova kaznjivosti, koji ulaze u opsti
pojam krivicnog djela i pripadaju materijalnom krivicnom pravu. Postojanje krivicnog djela ne zavisi
od postojanja procesnih pretpostavki.
Forme krivicnog postupka
Forme krivicnog postupka mogu biti opste i posebne, s tim da je opsta ona forma postupka koja je
utvrdena u zakonu kao tipicna (normalna). U zakonu je propisan opsti krivicni postupak koji nije vezan
za odredeni sud, niti za odredenu kategoriju osumnjicenih, odnosno optuzenih.
Posebni krivicni postupci za odredene kategorije sudova propisuju postupanje razlicito od
tipicnog (normalnog). Zakon o krivicnom postupku ne predvida nikakvu posebnu potpunu formu
postupanja, ali u pogledu postupka za izdavanje kaznenog naloga, postupka prema
maloljetnicima, postupka protiv pravnih lica i postupka za izricanje sudske opomene
regulise neke modifikacije u odnosu na tipicno postupanje.
Sa posebnim vrstama krivicnih postupaka ne treba mijesati tzv. posebne nekrivicne postupke.
Posebni postupci nisu krivicni postupci, jer se oni vode povodom krivicnog postupka (prije, u toku ili po
zavrsetku). To su postupci: za primjenu mjera bezbjednosti, oduzimanje imovinske koristi, opozivanje
uslovne osude, za donosenje odluke o brisanju osude ili prestanku mjera bezbjednosti i pravnih posljedica
osude, za pruzanje medunarodne pravne pomoci i izdavanje osumnjicenih, odnosno optuzenih i
osudenih lica, za naknadu stete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava lica neopravdano osudenih i
neosnovano lisenih slobode i postupak za izdavanje potjernice i objave.
Historijski posmatrano, prema polozaju subjekata u postupku, postupak moze dobiti formu optuznog
(akuzatorskog), istraznog (inkvizitorskog) i mjesovitog postupka. Postupak je optuzni ako su tri
osnovne procesne funkcije - optuzbe, odbrane i sudenja, povjerene odvojenim procesnim subjektima
(tuziocu, osumnjicenom, odnosno optuzenom i sudu). Postupak je inkvizitorski ako su sve tri osnovne
funkcije sjedinjene u licnosti sudije. Postupak je mjesovit kada u pojedinim stadijumima preovladuju elementi
jednog (istraznog u prethodnom), a u drugim elementi drugog postupka (optuznog u glavnom postupku).
Obim krivicnog procesnog odnosa
Krivicnog postupka ne moze biti bez prethodne sudske odluke kojom sud odlucuje da li postoje zakonski
osnovi za vodenje postupka. Polazeci od toga, kao i od zastite ljudskih prava i sloboda, a posebno od
pretpostavke nevinosti, treba uzeti da je krivicni postupak pokrenut potvrdivanjem optuznice (ne u
4
momentu donosenja naredbe tuzioca o sprovodenju istrage, odnosno podizanja optuznice, jer ti akti ne
obavezuju sudiju)
U postupku za izdavanje kaznenog naloga, postupak je, takode, pokrenut kada sudija potvrdi optuznicu,
posto se prethodno slozio sa zahtjevom za izdavanje kaznenqg naloga poslije cega se zakazuje saslusanje
optuzenog.
U postupku prema maloljetnicima, postupak pocinje prihvatanjem zahtjeva tuzioca za pokretanje pripremnog
postupka, koji vrsi sudija za maloljetnike, odnosno u slucaju njegovog neslaganja - donosenjem odluke vijeca
za maloljetnike da se pripremni postupak sprovede. Kako sudija za maloljetnike ne donosi formalnu odluku o
prihvatanju zahtjeva tuzioca, niti za to ima odredeni rok, postupak je, u stvari, pokrenut prvom procesnom
radnjom sudije za maloljetnike, koja pokazuje j da je zahtjev prihvacen.
Ako zakonom nije drukcije odredeno i ako se radi o krivicnim djelima s propisanom kaznom zatvora preko pet
godina, posljedice pokretanja krivicnog postupka, odnosno ogranicenje odredenih prava nastupa
potvrdivanjem optuznice. U odnosu na krivicna djela za koja je propisana kazna zatvora do pet godina ili
novcana kazna kao glavna kazna, posljedice pokretanja krivicnog postupka nastupaju danom donosenja
osudujuce presude, bez obzira na to da li je presuda stupila na pravnu snagu.
Krivicni proces se zavrsava pravnosnaznim rjesenjem o obustavi postupka ili pravnosnaznom presudom.
Zavrseni krivicni postupak moze se aktuelizirati u slucaju vanrednog pravnog lijeka ponavljanja krivicnog
postupka.
2) Prvi poslijeratni Zakon o krivicnom postupku, donijet 12. oktobra 1948. godine, uz tzv. privremene
mjere utvrdene Uvodnim zakonom za Krivicni zakonik (od 27. februara 1951. godine), bio je na snazi do
1. januara 1954. godine. PredstavIjao je postupak u kome je tuzilastvo bilo sa ogromnim ovlascenjima.
Zakon je pripremljen u velikoj mjeri po ugledu na sovjetsko procesno zakonodavstvo, sa osnovnim
ciljem uspostavljanja i zastite novog drustvenog poretka. Umjesto principa sudske nezavisnosti, tzv.
princip partijnosti predstavlja osnovno nacelo sudske organizacije i postupka. Prethodni postupak vodi
sam javni tuzilac, sa velikim ovlascenjima koja mu pripadaju kao drzavnom organu, a ne procesnoj
stranki. Protiv optuznice, koju podnosi javni tuzilac, nema prigovora. Supsidijarna tuzba ne postoji.
Odbrana preko branioca moguca je samo u dijelu postupka koji se vodi pred sudom.
8
3) Zakonik o krivicnom postupku, od 10. septembra 1953. godine, zamijenio je zakon o krivicnom
postupku od 12. oktobra 1948. godine. Novim zakonikom je, pored ostalog, odredivanje pritvora i
istraznog zatvora i vodenje isljedenja, koje je ranije obuhvatalo i izvidaj i istragu, izuzeto iz nadleznosti
javnog tuzilastva i prenijeto u nadleznost suda (istraga i istrazni zatvor) i policije (izvidaj i pritvor).
Trajanje istraznog zatvora do optuzenja ograniceno je na devet mjeseci, sa pravom zalbe protiv rjesenja
o odredivanju pritvora i istraznog zatvora. Dozvoljen je prigovor na optuznicu. U odredenim slucajevima
dozvoljena je i zalba protiv drugostepene presude. Priznato je pravo na naknadu imovinske stele
neopravdano osudenim licima i licima nezakonito lisenim slobode.
Novelom Zakonika iz 1959. godine priznato je pravo strankama i braniocu da u izvidaju prisustvuju
ispitivanju svjedoka, kada je bilo vjerovatno da svjedoknece doci na glavni pretres ili kad je izvidajni
organ nasao da je to cjelishodno. Uveden je obavezni pritvor poslije izricanja prvostepene presude
kojom je izrecena kazna strogog zatvora od pet godina ili teza kazna. Utvrdeno je da rok za zalbu tece od
kasnijeg dana prijema ako se presuda dostavlja i okrivljenom i braniocu. Na drugi nacin i deta Ijnije su
organizovani postupak prema maloljetnicima i postupak za rehabilitaciju i brisanje osude.
Novela iz 1962. godine odnosila se na opoziv uslovnog otpusta.
U Noveli iz 1965. godine preformulisana je klauzula o pretpostavci nevinosti, tako sto je umjesto "ne
smatra se krivim" receno "ne moze biti smatran uciniocem krivicnog djela”. Utvrdeno je pravilo da
pritvor odreduje sud, a policija samo po odredenim osnovama ili uz poseban uslov. Mogucnost zalbe
protiv drugostepene presude prosirena je i na presude Vrhovnog vojnog suda. Predvidena je mogucnost
sudenja u odsustvu protiv okrivljenog koji je ispitan, uz uslov da na pretres nije dosao, iako je pozvan, a
radi se o postupku pred opstinskim sudom za krivicno djelo za koje je kao glavna kazna propisana kazna
zatvora ili blaza kazna.
Kao nov institut ustanovljena je javna sjednica pred drugostepenim sudom. Po zahtjevu za zastitu
zakonitosti, sud je na stetu okrivljenog mogao samo da utvrdi povredu zakona. Detaljno je normiran
skraceni postupak.
4) Poslije Ustava SFRJ iz 1974. godine donijet je novi Zakon o krivicnom rostupku, 24. decembra 1976.
godine. U stvari, radi se o izmijenjenom i jopunjenom Zakoniku iz 1953. godine. I naziv "Zakonik"
zamijenjen je nazivom "Zakon", sa obrazlozenjem da jugoslovenski pravni sistem ne poznaje normativni
akt sa takvim nazivom i zbog toga sto cjelokupna procesna materija (npr. stvarna nadleznost) nije
obuhvacena tekstom. Odredbama ovog zakona krivicni postupak je uskladen sa Ustavom SFRJ i ustavima
republika i autonomnih pokrajina. U prvom redu, izmijenjene su odredbe koje se ticu organizacije
sudova, buduci to spada u nadleznost republika i pokrajina. Novi Zakon o krivicnom postupku ne
odreduje vise ni stvarnu nadleznost sudova, jer to pripada republickom i pokrajinskom
zakonodavstvu.
Korigovana je defmicija pretpostavke nevinosti na "ne moze biti smatran krivim". U nacelu je
raspravljeno pitanje upotrebe jezika naroda i narodnosti u postupku.
Pravo da se izuzece trazi zbog okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost, ograniceno je samo na
period do pocetka glavnog pretresa. Prosirena je obavezna odbrana. Odvojeno od vjestacenja, normiran
je uvidaj, jer se uvidjelo da su to dvije odvojene i razlicite krivicnoprocesne radnje i relativno samostalna
dokazna sredstva. Uvedeni su i posebno strucno lice i normiran njegov procesni polozaj, kao i
rekonstrukcija dogadaja, kao posebna krivicnoprocesna radnja.
Propisana je duznost izdvajanja iz spisa svih obavjestenja koja je policija uzela od okrivljenog i lica koja
ne mogu biti svjedoci ili su oslobodena duznosti svjedocenja. Ustanovljena je obaveza dostavljanja
braniocu optuznog akta i odluka ili pismena od kojeg tece rok za zalbu ili za odgovor na zalbu.
Prosirena je i mogucnost koriscenja neposredne optuznice i omoguceno ispitivanje optuznice i po
sluzbenoj duznosti od predsjednika sudeceg vijeca. Produzen je rok za prigovor protiv optuznice na
osam dana, a za zalbu protiv presude (osim u skracenom postupku) na 15 dana. Pritvor do 30 dana bilo
je moguce odrediti zbog izbjegavanja okrivljenog da dode na glavni pretres. Nacelo mutabiliteta
prenijeto je i na drugostepeni postupak. Prosireno je nacelo oportuniteta u postupku prema
maloljetnicima, all je uvedena mogucnost da se ovaj postupak spoji s postupkom prema punoljetnom
lieu. Ponavljanje postupka za okrivljenog kome je sudeno u odsustvu, dozvoljeno je na njegov zahtjev, a
ne ex offi-cio. Propisana je mogucnost podnosenja zalbe i protiv volje okrivljenog, kada je izrecena
smrtna kazna. Pritvor iz razloga uvedenog novelom iz 1970. godine bio je dozvoljen i poslije izricanja
9
prvostepene presude. Beneficium cohaesionis je u trecem stepenu prosiren na okrivljene koji nisu imali
pravo na zalbu. Isto tako, od znacaja je, po izuzetku, i zalba Saveznom sudu, kao i zahtjev za
vanredno preispitivanje pravnosnazne presude, jer je njima inoviran sistem pravnih lijekova. Javni
tuzilac je dobio pravo da se prilikom objavljivanja oslobadajuce presude odrekne zalbe i u roku od osam
dana podigne novu optuznicu za krivicno djelo iz istog cinjenicnog sklopa, uz uslov da to djelo nije teze
od onog iz ranije optuznice. Prvi put rok za izjavljivanje pravnog lijeka ili odgovora na zalbu tece od
dostavljanja pismena braniocu.
lzmjenama i dopunama Zakona o krivicnom postupku (od 13. marta 1985. godine) bilo je, izmedu
ostalog, propisano: da branilac ne moze biti lice koje je u istom predmetu bilo sudija ili tuzilac; da je
odbrana obavezna i u postupku po vanre-dnim pravnim lijekovima ako je izrecena smrtna kazna;
postupanje prilikom izdvajanja iskaza na kojima se ne moze zasnivati odluka i obavjestenja koje je
pribavila policija; pravo okrivljenog da zahtijeva skracenje roka koji mu je dat za pripremu odbra-ne;
poucavanje okrivljenog o duznosti da prijavi promjenu adrese i o posljedicama neprijavljivanja; pravo da
se zahtjev za vanredno preispitivanje pravnosnazne presude moze koristiti i zato sto je u drugom ili
trecem stepenu ucestvovao sudija koji je morao biti izuzet ili zato sto je okrivljenom uskraceno pravo da
upotrebljava svoj jezik. Odredeno je da rok za izjavljivanje pravnog lijeka ili odgovora na zalbu tece od
dostavljanja pismena okrivljenom.
Ustav BiH, od 14. decembra 1995. godine, unijeto je niz novih vaznih pravila vezanih za krivicni
postupak, a odredena pitanja ljudskih prava i sloboda rijesena su na drukciji nacin u odnosu na
rjesenja koja su bila sadrzana u Ustavu SFRJ iz 1974. godine. Naime, Ustav BiH, Ustav FBiH i Ustav RS
uvode nekoliko novih ljudskih prava i sloboda, a neka od dotadasnjih znacajno prosiruju. Ta pitanja
vezana su, prije svega, za: pravo na upotrebu svog jezika, pritvor, pravo na odbranu osumnjicenog,
odnosno optuzenog, prava lica lisenog slobode, pretres stana, nepovredivost tajne pisama i drugih
sredstava opstenja, javnost glavnog pretresa, prava na upotrebu pravnog lijeka, ponavljanje krivicnog
postupka i naknadu stete neopravdano osudenim licima i licima neosnova-no lisenim slobode. Od tada
do donosenja najnovijeg krivicnog procesnog zakonodavstva postojala je, posebno u RS, upadljiva
nesaglasnost uzmedu Ustava BiH i entitetskih zakona o krivicnom postupku - u pogledu prava i
osnova za odredivanje pritvora nekih od prava koja se odnose na ucesce branioca, razloga za
pretresanje stana itd.
Ustavom BiH izricito je utvrdeno da ce BiH i oba entiteta osigurati najvisi nivo medunarodno priznatih
ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i da ce u tu svrhu postojati Komisija za Ijudska prava za BiH, na
nacin kao sto je to predvideno u Aneksu 6 Opsteg okvirnog sporazuma. Pored toga, u Aneksu I Ustava
BiH sadrzan je spisak od 15 najznacajnijih medunarodnih sporazuma o ljudskim pravima koji se
primjenjuju u BiH. Medu njima su i MPGPP, Evropska konvencija o sprecavanju mucenja, nehumanog ili
ponizavajuceg tretmana ili kaznjavanja i dr. Pored toga, u Aneksu Ustava FBiH sadrzani su instrumenti
za zastitu ljudskih prava (ukupno 21) koji imaju pravnu snagu ustavnih odredaba.
Ovako koncipirane ustavne odredbe, koje cine osnovu unutrasnjeg pravnog sistema BiH i entiteta,
trebalo je da nadu izraz i u odgovarajucim zakonima, u koje spadaju i zakoni o krivicnom postupku.
Drugo, kao instrument za zastitu ljudskih prava i sloboda, krivicni postupak ima zadatak da stiti i pruzi
satisfakciju u slucaju povrede ili ugrozavanja prava i sloboda priznatih ustavom, kao i da onemoguci
krsenje sloboda i prava garantovanih gradanima ukljucenim u krivicni postupak.
Trece, ostvarivanje i zastita sloboda i prava gradana u krivicnom postupku zavisi od mnogobrojnih i
raznovrsnih uslova, medu kojima znacajnu ulogu igra i stanje u oblasti zakonodavstva, buduci da i ono
treba da omoguci tu realizaciju.
10
kome se zakoni primjenjuju od momenta njihovog stupanja na snagu. Krivicni postupak se, prema tome, vodi
prema odredbama zakona koji je na snazi u casu preduzimanja radnje. Iz toga pravila izlazi da nije vazno
sto je neko krivicno djelo ucinjeno prije stupanja na snagu zakona o krivicnom postupku (neki teoreticari
pogresno govore o "povratnom djelovanju" normi krivicnog procesnog prava), vec se pretpostavke za
preduzimanje i valjanost neke procesne radnje odreduju prema zakonu koji je vazio u vrijeme njenog
preduzimanja. Period od objavljivanja zakona do njegovog stupanja na snagu, odnosno pocetka primjene
(vacatio legis) duzi je kod zakona iz krivicnopravne oblasti, s obzirom na njihovu prirodu i potrebu da se
izvrse odredene pripreme za njihovu uspjesnu primjenu.
Zakon o krivicnom postupku vazi, dakle, od dana njegovog stupanja na snagu, ako nije drukcije propisano. S
druge strane, prestaje da vazi donosenjem novog zakona, koji se donosi umjesto njega (tzv. abrogacijska
klauzula). Novi procesni zakon primjenjuje se i na sve procesne radnje u nezapocetim ili vec zapocetim
postupcima, koje treba preduzeti poslije njegovog stupanja na snagu, tako da sve procesne radnje, izvedene
po starom zakonu, u potpuno dovrsenim ili nedovrsenim postupcima, ostaju na snazi. Od ovog pravila
najvazniji izuzeci su sljedeci:
a)Za krivicne predmete u kojima je optuznica stupila na pravnu snagu, postupci se nastavljaju po
dosadasnjim propisima ako zakonom nije drukcije odredeno
b) za krivicne predmete koji su vec presudeni u drugom stepenu i kod kojihje na taj nacin proces skoro
pri kraju.
c) Ako je na dan stupanja na snagu zakona o krivicnom postupku bio u toku neki rok on ce se racunati po
dosadasnjem zakonu o krivicnom postupku, ako je to, s obzirom na duzinu roka, za stranke povoljnije.
d) Na ponavljanje krivicnog postupka pravnosnazno dovrsenog prije 1. januara 1954. godine
primjenjuju se jos uvijek odredbe Zakona o krivicnom postupku iz 1948. Staro krivicno procesno
pravo primjenjuje se i u pogledu naknade stete neopravdano osudenim yaeosnovano lisenim slobode
prije 1. januara 1954. godine .
11
Krivicno procesno pravo u BiH vazi za sva lica na koja se mogu primijeniti krivicni zakoni. Pri torn je
svejedno da li su u pitanju domaci ili strani drzavljani i da li se nalaze u zemlji ili u inostranstvu. Od
ovog pravila postoje izuzeci u pogledu jednog broja lica. To su lica koja uzivaju krivicni procesni
imunitet, a sto znaci da se protiv njih ne moze uopste voditi krivicni postupak, ili moze, ali samo uz
odobrenje odredenog drzavnog organa.
Krivicnoprocesni imunitet iskljucuje krivicno gonjenje odredenog lica, tj. sprecava da se ono u
krivicnom postupku pojavi u svojstvu osumnjicenog, iako postoje svi drugi stvarni i pravni uslovi za
vodenje krivicnog postupka. S druge strane, materijalnopravni imunitet, propisan materijalnim
krivicnim pravom, za krivicno djelo izvrseno pri glasanju ili davanju misljenja (u parlamentu ili kao
sudije ili tuzioci) predstavlja osnov za iskljucenje krivicnog djela, krivicne odgovornosti ili kaznjivosti
odredenog lica. Kako se u slucaju takvog imuniteta ne moze pokrenuti niti zapoceti krivicni postupak
jer ne postoji krivica, odnosno kaznjivost ucinioca, materijalnopravni imunitet ima za posljedicu
postojanje krivicnoprocesnog imuniteta.
Postoji vise krivicnih procesnih imuniteta.
Imunitet je apsolutan (opsti) kada sprecava gonjenje za svako krivicno djelo (npr. diplomatski ili
poslanicki imunitet).
Imunitet je relativan ili funkcionalan kada se odnosi samo na pojedina krivicna djela koja se ticu
funkcije zbog koje je dat (npr. imunitet koji uzivaju sudije i tuzioci).
Imunitet moze biti stalan (traje i po prestanku funkcije) ili privremen, koji prestaje istekom funkcije koja
ga je opravdavala.
Imunitet moze biti bezuslovan (ne moze se oduzeti prije isteka funkcije) ili uslovan, koji vazi ako ga
nadlezni organ ne ukine (bez obzjra na to sto funkcija jos traje)
Imununiteti se dijele i na unutrasnje i medunarodnopravne (ili diplomatske). Medunarodnopravni
imunitet sastoji se u zabrani da se protiv lica koja ga uzivaju pokrece krivicni postupak u zemlji u kojoj
ona vrse svoju misiju.124 U smislu propisa medunarodnog javnog prava, u nekim slucajevima ne moze
se voditi krivicni postupak protiv nekih lica jer uzivaju krivicnoprocesni imunitet. U drugim
slucajevima radi se o medunarodnopravnoj zastiti nekih prostorija (zgrade, stanovi i si), u kojima se ne
mogu vrsiti bilo kakve procesne radnje krivicnog postupka, cak i da se krivicni postupak vodi i protiv lica
koje ne uziva imunitet po medunarodnom javnom pravu. Na kraju, postoji i medunarodnopravna zastita
izvjesnih arhiva, dokumenata i putnickog prtljaga (tzv. valize), pa organi krivicnog postupka BiH ne
mogu u takvim arhivama i sa takvim dokumentima i prtljagom vrsiti nikakve krivicnoprocesne radnje.
Lice koje uziva ovaj imunitet ne moze ga se odreci, jer mu on nije dat kao licna privilegija, nego radi
vrsenja njegove funkcije.
Kad su u pitanju unutrasnji imuniteti, potrebno je prethodno odobrenje nadleznog drzavnog organa
za krivicno gonjenje pojedinih lica, s tim da tuzilac ne moze sprovesti istragu niti podici optuznicu, ako ne
podnese dokaz da je odobrenje dato. Kad je presuda izrecena iako nije bilo potrebnog odobrenja, postoji
apsolutna povreda krivicnog postupka.
Prema odredbama Zakona o imunitetu BiH (clan 3 stav 1), imunitet od krivicnog gonjenja uzivaju
samo poslanici i clanovi Parlamentarne skupstine BiH.
Ovdje se radi o funkcionalnom imunitetu, sto znaci da oni nece krivicno odgovorati za bilo koji postupak
izvrsen u okviru njihovih duznosti u Parlamentarnoj skupstini BiH. Medutim, ovakav imunitet nije opsta
prepreka za krivicno gonjenje, pa se protiv lica koja uzivaju ovaj imunitet primjenjuju pravila vodenja
krivicnog postupka propisana zakonom.
Sudije i tuzioci uzivaju samo funkcionalni imunitet: ne mogu biti krivicno gonjeni, uhapseni ili zadrzani u
pritvoru niti mogu odgovarati u gradanskom postupku za misljenja koja daju ili za odluke koje donose u
okviru svojih sluzbenih duznosti. Isto tako, posjedovanje imuniteta nece sprijeciti ni odgoditi istragu u
krivicnom ili gradanskom postupku koja se u nekoj stvari u skladu sa zakonom vodi protiv sudije ili
tuzioca.
U teoretskim razmatranjima o sustini imuniteta teoreticari se uglavnom slazu da se imunitet pojavljuje u
dva oblika, i to: imunitet neodgovornosti i imunitet nepovredivosti. Ova dva oblika zajedno omogucuju
punu slobodu vrsenja funkcije clanova parlamenta. Imunitet neodgovornosti djeluje automatski, a
imunitet nepovredivosti samo ako se parlamentarac na njega pozove. Svaki od ova dva oblika
parlamentarnog imuniteta ima svoje posebne osnove, posebnu sadrzinu kao i posebne posljedice.126
Imunitet neodgovornosti stiti parlamentarca kada vrsi parlamentarnu funkciju, dok imunitet
nepovredivosti stiti parlamentarca kad ne vrsi parlamentarnu funkciju. Imunitetom neodgovornosti
12
pokrivena je neodgovornost parlamentarca za govor, izrazeno misljenje i glas dat u parlamentu.
Neodgovornost, dakle, pokriva akte parlamentarca ucinjene u vrsenju njegove funkcije. To je sustinski
materijalni imunitet koji sprecava svako sudsko gonjenje parlamentarca za misljenje i glas u parlamentu.
Za svoje govore i misljenja izvan parlamenta, parlamentarac je odgovoran kao i svaki drugi gradanin.
Neodgovornost parlamentaraca je privilegija javnopravnog karaktera, data parlamentarcu u njegovom
svojstvu nosioca javnopravne funkcije, a ne kao privatnog lica radi zastite njegovih licnih interesa, nego
radi interesa funkcije. Imunitet neodgovornosti stiti lice od pravne odgovornosti za djela koja su
obuhvacena imunitetom. Imunitet nepovredivosti stiti lica od hapsenja ili pritvaranja u pogledu djela koja
su obuhvacena imunitetom. Imunitet neodgovornosti djeluje automatski, a imunitet nepovredivosti samo
ako se na njega pozove nosilac imuniteta. Imunitet neodgovornosti pokriva akte nosioca imuniteta u
vrsenju funkcije. Imunitet neodgovornosti je, u sustini, materijalni imunitet koji sprecava svako sudsko
gonjenje za akte ucinjene u okviru funkcije - znaci akte preko kojih se odvija radnja institucije. U onoj
mjeri u kojoj se primjenjuje na lice koje obavlja odredenu funkciju, ovaj imunitet moze da se smatra
statusnim imunitetom ili imunitetom ratione personae. Nakon prestanka obavljanja funkcije, imunitet
djeluje ratione materiae u pogledu akata koji su ucinjeni ranije u okviru vrsenja sluzbene funkcije, da bi
se sprijecilo da institucija ili funkcija koju je lice obavljalo bude indirektno napadnuta pravnim dejstvom
protiv prethodnog nosioca funkcije kada nosilac tekuce funkcije uziva imunitet. Imunitet
nepovredivosti je proceduralni imunitet, koji sprecava primjenu opsteg prava na nosioca javne
funkcije i bez odobrenja nadleznog organa on ne moze da bude lisen slobode. Svrha ovog imuniteta je
da garantuje slobodu od hapsenja (siri od imuniteta neodgovornosti). Imunitet neodgovornosti se odnosi
samo na krivicna djela u okviru funkcije koja se vrsi, ali ne i na krivicna djela koja su pocinjena drugim
djelima.
Zakonima o imunitetu koji vaze na teritoriji BiH ne predvida se samo statusni imunitet ili imunitet ratione
personae u toku trajanja javnog mandata. Oni, takode, predvidaju imunitet ratione materiae od gradanske
i krivicne odgovornosti u pogledu djela ucinjenih u okviru funkcije delegata i clanova Parlamentarne
skupstine BiH, delegata i clanova Parlamenta FBiH i clanova skupstina kantona, odnosno poslanika u
Narodnoj skupstini RS i delegata u Vijecu naroda RS, cak i onda kada prestanu da obavljaju funkcije. Ovim
zakonima se takode predvida i slican imunitet od gradanske, a u nekim slucajevima i krivicne
odgovornosti, za izvjesne nosioce izvrsne vlasti. Ratio ovih zakona je da se uspostavi ravnoteza izmedu
potrebe za zastitom integriteta zakonodavnih i izvrsnih institucija i potrebe da se preduprijedi da pojedinci
u takvim institucijama zloupotrijebe ovlascenja, te da se obezbijedi javna odgovornost lica koja obavljaju
izabrane duznosti, dok se istovremeno obezbjeduje da takva lica uzivaju takve vidove imuniteta kakvi su
primjereni za ispravno vrsenje njihovih funkcija.
14
Nase pozitivno pravo poznaje niz propisa kojima je svrha da osiguraju jedinstvo pravnog poretka, i to u
dva pravca. Najprije, potrebno je osigurati da svi propisi naseg pravnog poretka sacinjavaju jedinstvenu
logicnu cjelinu, u kojoj nema protivrjecja. Pored toga, trazi se jedinstveno tumacenje pravnih propisa.
Jedinstva pravnog poretka nema ako razliciti drzavni organi isti pravni propis razlicito tumace. Da bi
omogucilo uklanjanje protivrjecnosti koje bi se mogle pojaviti izmectu propisa razlicitog znacaja, nase
ustavno pravo je uvelo, pored ostalog, i posebne organe kojima je povjerilo uklanjanje takvih
protivrjecnosti. Ti organi su Ustavni sud BiH, Ustavni sud FBiH i Ustavni sud RS.
Tumacenje i analogija dobijaju sve veci znacaj i u krivicnom procesnom pravu. Sve cesce izmjene i
dopune zakona i drugih propisa, hitnost u postupku njihovog donosenja i slicno, traze koriscenje
tumacenja. Poseban znacaj ima autenticno tumacenje propisa, posebno zakona. Pod autenticnim
tumacenjem pravnih propisa podrazumijeva se tumacenje tih propisa koje daje organ koji ih je donio.
Ono je obavezno za one koji propis primjenjuju.
Jedinstvenoj primjeni normi krivicnog procesnog prava doprinose i nacelni pravm stavovi o pitanjima koji
su od interesa za primjenjivanje federalnih zakona koje zauzima Vrhovni sud FBiH na prosirenoj opstoj
sjednici (clan 35 tacka 5 ZSFBiH). Jedinstveno tumacenje pravnih propisa, kada su u pitanju sudovi, bez
sumnje lakse bi se sprovelo kada bi nacelni pravni stavovi bili obavezni za nize sudove. Treba, medutim,
iniati u vidu da bi takvo uredenje sudova onemogucavalo nezavisnost sudova u primjeni prava, dakle i u
tumacenju pravnih propisa, sto je jedan od osnova ustavnog principa nezavisnosti sudstva. Zadatak je sudije
da utvrdi smisao norme koju treba primijeniti, a nacelne pravne stavove Vrhovnog suda FBiH prihvatice
samo onda ako se slozi sa argumentima na kojima se oni zasnivaju.
15
identicni sa subjektima krivicnog procesnog odnosa. Imovinskopravni zahtjev stavlja lice koje je
ovlasceno da taj zahtjev ostvaruje u parnici, a pravilu, nije tuzilac. Isto tako, u nekim slucajevima, lice
prema kome se moze postaviti imovinskopravni zahtjev nije osumnjiceni, odnosno optuzeni.
Subjekti procesnog odnosa nemaju nikakvih ovlascenja u pogledu raspolaganja formama
krivicnoprocesnog odnosa, dok, nasuprot tome, mogu raspolagati ne samo formalnom, vec i
materijalnom sadrzinom pripojenog imovinskopravnog odnosa.
16
bila su minimalna, a licna odbrana skoro nemoguca. Inkvirent je na pocetku istrage stavljao optuzenog
(inkvizita) u istrazni zatvor, koji je u svim slucajevima bio obligatoran.
Organizevanjem sistema zakonskih dokaza, sudija ne ocjenjuje dokaze konkretno, njihovom logickom i
psiholoskom analizom, kao sto je cinio u optuznom postupku, vec ih cijeni po vrijednosti koja im je
apstraktno i unaprijed u zakonu odredena. Sudija ne moze da osudi ako nije prikupljena kolicina i kakvoca
dokaza odredena u zakonu (negativna teorija zakonskih dokaza), odnosno mora da osudi ako je
prikupljena kolicina i kakvoca dokaza odredena u zakonu (pozitivna teorija zakonskih dokaza). Ako
inkvirent nije bio u mogucnosti da pribavi onu kolicinu i kakvocu dokaza koja se zakonom trazi, to je
postizao torturom (fizicko mucenje okrivljenog radi dobijanja priznanja). Priznanje je bilo najjaci dokaz,
tzv. kraljica dokaza (regina probandi). Tortura nije bila neki oblik zloupotrebe isljednih organa, nesto
nedozvoljeno, vec, naprotiv, pravni institut, primjenjivan najprije putem prakse, kao i drugi procesni
instituti toga vremena, a kasnije regulisan zakonom.
Sve radnje obavljene u istrazi morale su se zapisnicki konstatovati. Nakon zavrsene istrage, inkvirent je
dostavljao spise predmeta sudskom vijecu ovlascenom da donese presudu o inkvizitovoj krivicnoj
odgovornosti. Sud je u postupku, u kome nije imao pravo ucestvovati inkvirent, donosio presudu
iskljucivo na osnovu spisa. Osim osudujuce i oslobadajuce presude, postojalo je i oslobadanje usljed
nedostatka dokaza (absolutio ab instantia), po kome je ucinilac i dalje sumnjiv da je ucinio krivicno
djelo, pa se postupak mogao obnoviti. "Otpusteni ispod sudenja", ciji je daljnji pravni polozaj bio vrlo
nesiguran, nije se kasnije, u slucaju novog zapocinjanja postupka, mogao braniti prigovorom da je
njegov krivicni predmet pravnosnazno rijesen.
I pored svojih nedostataka, inkvizitorski postupak je imao i korisnih posljedica. Ovaj postupak je
doprinio definitivnom shvatanju da je drzava duzna da se brine da ucinioci krivicnih djela budu otkriveni i
kaznjeni i da se to ne smije prepustiti slucaju. Krivicni progon mora biti briga nadleznog drzavnog
organa koji ce to raditi po sluzbenoj duznosti kada na bilo koji nacin sazna da je vjerovatno da je
izvrseno krivicno djelo.
Mjesovito nacelo
Savremeni krivicni postupak evropskih kontinentalnih zemalja zasniva se na mjesovuom nacelu,
uvedenom francuskim Zakonikom o krivicnom postupku iz 1808. godine, koji je, uz znacajne izmjene,
vazio u Francuskoj do 1959. godine. Savremeni evropski kontinentalni krivicni postupak mjesovitog tipa
u prvom stepenu dijeli se, prije svega, na dva osnovna dijela: pripremni postupak (izvidaj, istraga) i
glavni pretres, sa donosenjem i objavljivanjem odluke. Pored ta dva osnovna dijela, postoji i treci,
prelazni dio (postupak optuzenja, sa eventualnom kontrolom ispravnosti optuzbe). Novi princip
organizacije krivicnog postupka nije mogao biti pronaden u novom doktrinarno cistom modelu, pa je
stvoren kombinovanjem elemenata optuznog postupka (koji obezbjeduju prava stranaka, posebno
optuzenog) i elemenata istraznog postupka (koji garantuju efikasnost i ostale zahtjeve javnog interesa).
Osnovna karakteristika mjesovitog postupka, preuzeta iz akuzatorskog modela krivicnog postupka, jeste
da su funkcije optuzbe, odbrane i sudenja odvojene i predate posebnim organima, u cemu je sadrzana
garancija objektivnog sudenja. Gonjenje vrsi tuzilac i postupka nema bez tuzioca, koji odreduje obim i
predmet sudenja. Vrsenje gonjenja pripada, po pravilu, posebno organizovanom javnom tuzilastvu,
koje je drzavni organ, a pokrece postupak po sluzbenoj duznosti (ex officio), bez obzira na to da li to zeli
eventualni osteceni gradanin. Sam optuzeni ima neogranicene procesne mogucnosti odbrane (pravo na
pomoc branioca, pravo da zna koje mu se djelo stavlja na teret, pravo na sutnju, pravo na predlaganje
izvodenja dokaza i prisustvovanje njihovom izvodenju, ukljucujuci i razgledanje spisa predmeta). Na
glavnom pretresu vaze osnovna krivicnoprocesna nacela (javnosti, usmenosti, kontradiktornosti,
neposrednosti i dr) i u njemu, pored suda, ucestvuju i stranke. Sud donosi presudu na osnovu dokaza
koji su izneseni na glavnom pretresu, uz pravo stranaka da ispituju svjedoke i vjestake.
Mjesoviti krivicni postupak prihvata i elemente inkvizitorskog postupka: podjela na pripremni stadijum,
stadijum istrage i stadijum glavnog pretresa; poseban drzavni organ goni izvrsioce krivicnih djela ex
officio, bez obzira na volju lica koje je krivicnim djelom osteceno; isti organ krivicnog postupka vrsi i
krivicno gonjenje i istrazivanje cinjenica; pripremni postupak je tajan i pravo odbrane u njemu ograniceno
(to se posebno odnosi na pravo osumnjicenog da razgleda spise predmeta koji ga terete); pravo suda da
na glavnom pretresu ispituje svjedoke i vjestake.
17
Za aktuelno krivicno procesno pravo u u BiH mozemo reci daje rezultat "pomirenja" dvije pravne kulture:
kontinentalne ili evropske i anglosaksonske, odnosno angloamericke. Na to su u znacajnoj mjeri uticali
promijenjeni koncept istrage i njeno povjeravanje tuziocu, kao i propisivanje niza procesnih instrumenata
kojima se podrzava borba protiv organizovanog kriminaliteta.
Najvise inkvizitorskih elemenata savremeni krivicni postupak u BiH ima u istrazi, ali se u istrazi,
naravno, ne primjenjuje tortura. Imajuci u vidu strukturu ove faze krivicnog postupka, najznacajniji
inkvizitorski elemenat u istrazi proizilazi iz cinjenice da istragu nareduje i sprovodi tuzilac, te on
upravlja aktivnostima ovlascenih sluzbenih lica vezanih za pronalazenje osumnjicenog i prikupljanje
izjava i dokaza. Tuzilac u toku sprovodenja istrage vrsi, dakle, ne samo funkciju gonjenja, nego i
istrazivanja krivicnih djela. Elemente inkvizicione tradicije mozemo naci i u cinjenici da sve istrazne
radnje koje su potrebne za postizanje cilja istrage (podizanje optuznice ili obustava istrage) tuzilac
preduzima po sluzbenoj duznosti, ali i na prijedlog osumnjicenog i njegovog branioca, te u pravu
tuzioca da ispita osumnjicenog.
Akuzatorski elementi u istrazi proizilaze i iz sljedecih elemenata
1) Krivicni postupak se ne moze pokrenuti niti voditi bez zahtjeva tuzioca. Tvfaredba o sprovodenju
istrage obavezuje^tuzioca, i ako on obustavi istragu, sud nema mogucnost nastaviti postupak.
2) lako u istrazi postoje procesne stranke (tuzilac i osumnjiceni), nije potrebno da svakoj istraznoj radnji
mora prisustvovati i osumnjiceni. Ovdje je rijec o ogranicenoj kontradiktornosti, za razliku od odredivanja
pritvora, kada lice kome treba odrediti pritvor mora prethodno biti izvedeno pred sudiju za prethodni
postupak. Jacanje kontradiktornosti u istrazi podrazumijeva se i u slucaju sudskog obezbjedenja dokaza, a
odnosi se na saslusanje svjedoka pod uslovima koji vaze za salusanje na glavnom pretresu (clan 223
stav 1 u vezi sa clanom 262). Ovim "posredovanjem", koje je neotudivo pravo suda, premoscuju se
odredene krizne situacije i, uz primjenu nacela kontradiktornosti, priprema dokazni materijal za glavni
pretres.
3) Pravo osumnjicenog i njegovog branioca da razmatraju spise i razgledaju pribavljene predmete koji idu u
korist osumnjicenog lica (clan 47 stav 1). Ovo pravo se braniocu moze uskratiti ako se radi o spisima i
predmetima cije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
4) Ako se osumnjiceni nalazi u pritvoru, ima pravo odmah komunicirati s braniocem, usmeno ili pismeno
5) Pravo osumnjicenog da ne daje iskaz i ne odgovara na postavljena pitanja vazi i u fazi istrage.
6) Mogucnost osumnjicenog i njegovog branioca da pregovaraju sa tuziocem o uslovima priznavanja krivnje
Na glavnom pretresu poseban znacaj imaju nacelo kontradiktornosti i neki drugi elementi koji karakterisu
akuzatorski sistem, dok je inkviziciona maksima manje znacajna. U smislu akuzatorskog krivicnog postupka
koncipirane su i odredbe zakona koje se odnose na pocetak glavnog pretresa koji pocinje citanjem optuznice,
nakon cega optuzeni i njegov branilac mogu izloziti odbranu i ukratko iznijeti dokaze in favorem. Osim toga,
novi koncept dokaznog postupka na glavnom pretresu pruza priliku strankama da iznesu svoje navode i
ospore navode suprotne stranke. Od posebnog znacaja je odredba (karakteristicna za akuzatorski model
krivicnog postupka) koja se odnosi na stranacko ispitivanje svjedoka I vjestaka, i to putem direktnog i
unakrsnog ispitivanja. S druge strane, elementi inkvizitorskog sadrzaja na glavnom pretresu mogu se naci i
u mogucnosti suda da u toku dokaznog postupka naredi izvodenje dokaza, te u aktivnoj poziciji koju sud
ima tokom ispitivanja svjedoka i vjestaka. Najzad, inkvizitorska forma glavnog pretresa moze se naci i u
duznosti suda da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrdivanje istine i otklanjanje svega sto
odugovlaci krivicni postupak, a ne doprinosi razjasnjenju stvari.
19
trecestepeni sud. Ovi izuzeci predvideni su u clanu 333 stav 1 ZKPFBiH i clanu 324 stav 1 ZKPRS, gdje je
propisano da ce u krivicnoj stvari odlucivati trecestepeni sud, ako je drugostepeni sud izrekao novu
osudujucu presudu (ZKPRS), ili ako je drugostepeni sud preinacio presudu prvostepenog suda kojom je
optuzeni osloboden od optuzbe i izrekao presudu kojom se optuzeni oglasava krivim (ZKPFBiH i ZKPRS).
Medutim, da li ce drugostepeni, odnosno trecestepeni sud doci u situaciju da odlucuje, to zavisi od lica koja
su ovlascena da podnose redovne pravne lijekove. To znaci da drugostepeni i trecestepeni sud nikada ne
mogu da odlucuju o jednoj krivicnoj stvari po sluzbenoj duznosti.
Nacelo samostalnosti i nezavisnosti sudova znaci da su sudovi u svom radu li i nezavisni, tj. da na
njihov rad niko ne moze uticati. To znaci da sudije u vrsenju sudijske funkcije slobodno tumace i primjenjuju
zakon i cuvaju ustavnost i zakonitost, primjenjujuci slobodno sudijsko uvjerenje o ocjeni dokaza. Ovo nacelo
proistice iz nacela podjele vlasti, prema kome sudsku vlast vrse sudovi. Potvrda samostalnosti i nezavisnosti
sudova je zakonska odredba prema kojoj sudija ne smije biti clan niti obavljati bilo kakvu duznost u
organima politickih stranaka, odnosno udruzenjima ili fondacijama povezanim s polititickim strankama i
uzdrzavace se od ucesca u aktivnostima politickih stranaka koje imaju javni karakter.
20
Opstinski sudovi u FBiH (koji se u RS nazivaju osnovni sudovi) su nadlezni sprovode samo prvostepeni
krivicni postupak za krivicna djela odredene tezine ii izlaganja o stvarnoj nadleznosti). Ovi sudovi se
osnivaju za podrucje jedne ili opstina u kantonu (u FBiH), odnosno za podrucje jedne ili vise opstina (u
RS). Sudije opstinskog (osnovnog) suda bira Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH. Sredstva za rad
opstinskih sudova obezbjeduju kantoni, a za osnovne sudove – budzet RS.
Osnovni sud BDBiH je nadlezan da u prvom stepenu rjesava sve krivicne imete.Ukoliko posebne
okolnosti nalazu, a sam sud ustanovi da je to u interesu isnosti i ekonomicnosti postupka, Osnovni sud
BDBiH i Apelacioni sud BDBiH mogu zasjedati van sjedista suda, i to na nekom drugom mjestu u Brcko
distriktu. iije Osnovnog suda BDBiH bira Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH, a sredstva i rad ovog suda
obezbjeduju se u budzetu BDBiH.
Kantonalni sudovi (koji se u RS nazivaju okruzni sudovi) sude u prvom stepenu za krivicna djela iz
svoje stvarne nedleznosti i u drugom stepenu po zalbama stranaka protiv presuda opstinskog (osnovnog)
suda. Kantonalni (okruzni) sudovi vrse i druge zakonom odredene poslove u obavljanju krivicne sudske
funkcije (vidjeti izlaganja o stvarnoj nadleznosti). Kantonalni sudovi se osnivaju za podrucje jednog kantona,
a okruzni za podrucje dva ili vise osnovnih sudova. Sudije kantonalnog lokruznog) suda bira Visoko sudsko i
tuzilacko vijece BiH. Uslove za rad kantonalnih sudova obezbjeduju kantoni, a okruznih sudova - budzet RS.
Apelacioni sud BDBiH je sud drugog stepena u odnosu na Osnovni sud BDBiH. Sudije Apelacionog suda
BDBiH bira Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH, a sredstva za rad ovog suda obezbjeduju se u budzetu
BDBiH.
Vrhovni sud FBiH (sa sjedistem u Sarajevu) i Vrhovni sud RS (sa sjedistem u Banjoj Luci) su sudovi
trece instance, tj. odlucuju o zalbama protiv drugostepenih odluka kantonalnih (okruznih) sudova, kad je
takva zalba izuzetno dozvoljena i obavljaju druge poslove odredene zakonom. Sudije vrhovnih sudova
bira Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH, a sredstva za njihov rad obezbjeduju se u budzetu FBiH,
odnosno budzetu RS.
Odjeljenja van sjedista suda se osnivaju i ukidaju zakonom i trajno su smjestena u mjestu koje se
nalazi na podrucju suda, ali van njegovog sjedista. U odjeljenju van sjedista suda, sud, u pravilu, obavlja
sve poslove iz svoje nadleznosti za podrucje za koje je odjeljenje osnovano, a njegovim radom rukovodi
predsjednik suda. Predsjednik suda uputstvom utvrduje mjesto vodenja postupka i nacin formiranja
sudskih vijeca u predmetima u kojima broj sudija rasporedenih u odjeljenju van sjedista suda nije
dovoljan za postupanje po pravilima sudskog postupka, s tim da pri donosenju ovog uputstva predsjednik
suda vodi racuna o efikasnosti rada suda i ekonomicnosti sudskog postupka. Izuzetno, predsjednik suda u
pojedinacnom predmetu, na zahtjev postupajuceg sudije, moze iz razloga efikasnosti, smanjenja troskova ili
drugih opravdanih razloga odrediti da se postupak, odnosno pojedine radnje u postupku vode i van mjesta u
kome bi se inace trebale voditi.
Odluku da se odrzavaju sudski dani moze donijeti sud, i to radivodenja postupaka ili obavljanja drugih
poslova u mjestima koja se nalaze na podrucju suda, ali van njegovog sjedista, odnosno odjeljenja van
sjedista suda. Odluke o mjestu i vremenu odrzavanja sudskih dana donosi predsjednik suda, sto se
objavljuje na oglasnoj tabli suda, kao i na oglasnoj tabli u zgradi u kojoj se odrzavaju sudski dani.
Sudska uprava postoji u svim sudovima, pocev od opstinskih (osnovnih), do vrhovnih sudova, odnosno
Suda BiH i Apelacionog suda BDBiH. Na celu sudske uprave je predsjednik suda, koji je odgovoran za
rukovodenje cjelokupnim sudom i sudskom upravom. On predstavlja sud pred drugim organima i
organizacijama, moze pojedine svoje nadleznosti prenijeti na sudije ili radnike suda i odreduje sudiju koji
ce vrsiti duznost predsjednika suda u njegovom odsustvu.
Poslove iz djelokruga pravosudne uprave na nivou FBiH i RS vrse Federalno ministarstvo pravde, odnosno
Ministarstvo pravde RS. Inace, poslovi pravosudne uprave koji su u nadleznosti mini stars tava pravde
odnose se na vrsenje nadzora i pracenje primjene zakona o sudovima i drugih propisa koji se odnose na
organizaciju i poslovanje sudova; pracenje obavljanja poslova sudske uprave; davanje saglasnosti na
pravilnik o unutrasnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u sudovima; saradnju sa predsjednikom
suda u rjesavanju prituzbi koje primi ministarstvo pravde, a koje se odnose na sudsku upravu; davanje
prijedloga predsjedniku suda i saradnju s njim radi unapredenja organizacije i poslovanja suda;
prikupljanje statistickih podataka o radu sudova i davanje uputstava sudovima za prikupljanje, vodtenje
21
I stavljanje tih podataka; obezbjedenje materijalnih uslova za rad sudova i vrsenje nadleznosti u vezi sa
sudskim budzetom, u skladu sa zakonom.
22
nepristrasno ili stetiti ugledu sudijske duznosti. Iz ove odredbe proizilazi da sudija moze vrsiti i neku
drugu sluzbu, posao ili duznost, pod uslovom da to ne dovodi u pitanje samostalnost, nezavisnost i
ugled suda i sudije;
b)sudija ne smije clan niti obavljati bilo kakvu duznost u organima politickih stranaka, odnosno
uzenjima ili fondacijama povezanim s politickim strankama i mora se uzdrzavati ucesca u aktivnostima
politickih stranaka koje imaju javni karakter;
c)sudija ne smije biti clan bilo kakve organizacije koja vrsi diskriminaciju na osnovu rase, boje, polne
opredijeljenosti, vjerske pripadnosti ili etnickog porijekla ili nacionalne pripadnosti, niti smije ugovoriti
koriscenje objekata koji pripadaju takvim organizacijama i mora istupiti iz takvih organizacija odmah
nakon sto sazna za takvo njihovo postupanje.
Uz to, postoji i zabrana vrsenja javnih duznosti, duznosti iz ivne oblasti i drugih duznosti,na
osnovu kojih sudija ne smije:
a)vrsiti bilo kakvu drugu javnu duznost koja je nespojiva s vrsenjem sudijske losti, osim ako ZVSTV nije
drukcije propisano;
b) biti advokat, notar ili ivljati druge poslove koji se obavljaju uz naplatu, a koji su nespojivi s vrsenjem
losti sudije, osim ako zakonom nije drukcije propisano. Za posao izvan suda sudija bi primao honorar,
po pravilu nesrazmjerno visok, i to bi u mnogim slucajevima predstavljalo uvodenje sudije u
primanje mita, pored mnogih drugih nezgoda (honorarni posao bi bio obavljan u vrijeme kada treba vrsiti
sudijske duznosti ili se sudijski posao ne bi obavljao usljed premorenosti ili bi sudija i nesvjesno bio
blagonaklon prema strankama od kojih mu zavisi posao i tome slicno). Izuzetno, sudije mogu biti
ukljucene u akademske, nastavne ili slicne aktivnosti u cilju educiranja javnosti i biti za njih nagradene;
c) biti clanovi upravnog ili nadzornog odbora javnih ili privatnih preduzeca ili drugih pravnih lica
d) obavljati bilo kakve druge duznosti koje mogu ometati vrsenje duznosti sudije
Nezavisnost sudija obezbjeduje se i raznim mjerama koje sprecavaju medusobni uticaj sudija u
istom sudu. Tako, na primjer, ova nezavisnost se kod donosenja sudskih odluka u vijecima obezbeduje
tako da predsjednik vijeca glasa posljednji.
Sudska nezavisnost obezbjeduje se i odvajanjem sudske od drugih vlasti, pri cemu je posebno znacajno
da se odvoji sudska od izvrsne vlasti. Ovu nezavisnost suda garantuje vec spomenuti ustavni princip
podjele vlasti. U praksi, ta nezavisnost. prije svega, zavisi od toga kako je rijeseno pitanje nadzora nad
radom pravosudne uprave i finansiranja rada sudova.
Pod sudijom po pozivu razumiju se oni koji su kao sudije u radnom odnosu i koji pripadaju stalnom
sudskom redu. Osnovna obiljezja, medutim, koja odreduju vrsenje funkcije sudije kao zanimanja ili
profesije, su, uglavnom, ista: strucnost, stalnost, trajnost, nagradivanje i dr. Sudija gradanin ne vrsi
funkciju stalno, nego povremeno, uz drugo glavno zanimanje.
Ideja o ucescu gradana u sudenju stara je koliko i sudstvo. Ova ideja ostvarivana je na razlicite
nacine i u razlicitoj formi, zavisno od stepena razvoja drustva.
Pravo porotno sudenje je oblik sudenja u kojem gradani obrazuju posebno sudsko njece. tzv. porotu. U
sustini, porota je duzna da utvrdi cinjenicno stanje i da na osnovu toga oglasi optuzenog krivim ill da ga
oslobodi od optuzbe.
Posebno vijece, sastavljeno od pozivnih sudija (ili sudija pojedinac), rjesava pravna pitanja i, na
osnovu odluke porote da je optuzeni kriv, izrice krivicnu sankciju.
Porotno sudenje u nepravom vidu je takav oblik ucesca gradana u sudenju, u kome pozivne i gradani
kao sudije porotnici obrazuju jedno jedinstveno vijece, tzv. mjesoviti vid ucesca gradana u sudenju.
Subjektivna sposobnost sudije
Subjektivna sposobnost sudije javlja se u dva vida: kao apstraktna (opsta) sposobnost za ucestvovanje u
bilo kom procesu i kao konkretna (relativna) sposobnost, tj. sposobnost jednog apstraktno sposobnog
sudije da ucestvuje u postupku po odredenoj krivicnoj stvari. Da bi neko lice bilo sudija i da bi moglo
ucestvovati u sudenju, mora biti imenovano za sudiju, u skladu sa zakonom, I uvedeno u sudijsku
duznost kod suda u kojem je sudija. Uvodenje u duznost postize se stupanjem na duznost po datoj
svecanoj izjavi. Prije stupanja na duznost, imenovani sudija daje svecanu izjavu usmeno pred
predsjednikom Visokog sudskog i tuzilackog vijeca BiH ili clanom ovog vijeca koga ovlasti predsjednik,
kao i stavljanjem potpisa na izjavi. Tekst svecane izjave utvrden je ZVSTV, a njome sudija prije stupanja
na duznost daje obavezu da ce se u svom radu pridrzavati Ustava i zakona, da ce donositi odluke po
svom najboljem znanju, da ce svoju duznost vrsiti savjesno, odgovorno i nepristrasno u cilju provodenja
vladavine zakona i da ce stititi slobode i prava pojedinaca zagarantovane Ustavom BiH.
Imenovanje sudija
Nacelno, sudije je potrebno birati, odnosno razrjesavati na nacin kojim se obezbjeduje sposobnost za vrsenje
sudijske funkcije i nezavisnost izabranih sudija. Ovo pitanje posebno je znacajno u drzavama koje
obezbeduju stalnost sudijske funkcije, gdje izabrani sudija ostaje na toj funkciji do kraja radnog vijeka. U
pogledu imenovanja sudija po pozivu, teorijski su moguca dva nacina: postavljenje sudija od nadleznog
drzavnog organa ili izbor.
Posto je vrsenje sudijske funkcije sa drustvenog aspekta veoma odgovorna duznost, u zakonodavstvu se
posebna paznja posvecuje normiranju opstih uslova koje treba da ispunjava jedno lice da bi bilo sposobno
za sticanje svojstva sudije. Medu tim uslovima posebno se isticu strucna sposobnost i moralna podobnost.
Jedno lice za sticanje svojstva sudije treba da ispunjava najprije uslove za sticanje svojstva sudije uopste,
kao i posebne uslove za sticanje svojstva sudije odredenog suda.
Da bi jedno lice steklo svojstvo sudije mora da ispunjava sljedece opste uslove:
24
a)da je drzavljanin BiH;
b) da je intelektualno i fizicki sposobno da obavlja sudijsku duznost;
c)da ima diplomu pravnog fakulteta iz BiH ili SFRJ ili nekog drugog pravnog fakulteta, pod uslovom da je
diploma koju je izdao taj pravni fakultet nostrificirana u skladu sa zakonom
d) da ima polozen pravosudni ispit u BiH ili u SFRJ;
e) izuzetno, da ima polozen pravosudni ispit u periodu od 6. aprila 1992. do 31. marta 2004. godine u nekoj
od drzava koje su ranije bile dio SFRJ i da je vrsilo duznost sudije ili tuzioca u BiH u periodu od 6. aprila
1992. do 31. marta 2004. godine;
f) da se odlikuje profesionalnom nepristrasnoscu, visokim moralnim kvalitetima i ookazanim strucnim
sposobnostima, kao i da ima odgovarajucu obuku i strucnu spremu
Osim ovih opstih uslova, kao poseban uslov predvideno je i radno iskustvo na slovima pravne struke,
koje je razlicito i zavisno je od suda za koji se sudija bira. Prema tome, za sudiju opstinskog (osnovnog)
suda moze biti izabrano lice koje, pored uslova, ima najmanje tri godine radnog iskustva na pravnim
poslovima nakon polozenog pravosudnog ispita. Za sudiju kantonalnog (okruznog) suda poseban uslov
radno iskustvo od najmanje pet godina (kao sudija, tuzilac, advokat), a za sudije vrhovnih sudova
FBiH i RS i Apelacionog suda BDBiH - najmanje osam godina.
Sudije Suda BiH moraju imati najmanje osam godina relevantnog radnog iskustva na pravnim
poslovima nakon polozenog pravosudnog ispita. Izuzetak su tog suda koje su se zatekle na duznosti
na dan stupanja na snagu Zakona o Sudu BiH, a prije imenovanja za sudije su imali najmanje 15
godina iskustva u radu profesori ili docenti pravnih fakulteta u BiH, koji su mogli da nastave obavljati
sudije Suda BiH bez obzira na to da li imaju polozen pravosudni ispit.
Dodatni sudija mora ispunjavati profesionalne uslove propisane za sudiju suda u koji se dodatni
sudija imenuje. Za dodatnog sudiju moze biti imenovan sudija ili tuzilac u penziji, i to do navrsene
starosne dobi od 72 godine.
Pravosudni ispit je uslov za izbor svakog sudije. Taj uslov moze biti zami jenjen nekom visom
strucnom kvalifikacijom (magisterijum ili doktorat pravnih i) iz predmeta krivicno pravo (materijalno
i procesno), gradansko pravo materijalno i procesno), iz porodicnog, privrednog, upravnog, radnog
i ustavnog prava kao i za sudije ustavnih sudova kojima je u smislu zakona Ministarstvo pravde izdalo
rjesenje.
Izborni postupak
Odredbe o imenovanju sudija sadrzane su u ZVSTV. Ovaj postupak utvrduje svojim poslovnikom Visoko
sudsko i tuzilacko vijece BiH koje moze zahtijevati koriscenje standardnog prijavnog materijala.
Imenovanju sudija prethodi javni konkurs za upraznjena mjesta koji se objavljuje za cijelu teritoriju BiH i to
na nacin koji odredi Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH.
To vijece ima podvijeca za predlaganje kandidata sastavljena od pet clanova (za sudijska mjesta u FBiH i
RS odnosno najmanje tri clana (za sudijska mjesta na nivou BiH i BDBiH). U vijecima od tri clana, podvijeca
obavljaju razgovor sa kandidatima za upraznjeno mjesto, i to na osnovu sposobnosti, podobnosti i
strucnosti, te sacinjenu rang listu kandidata dostavljaju Visokom sudskom i tuzilackom vijecu BiH koje
donosi konacnu odluku o imenovanju. Niko ne moze biti imenovan za sudiju ukoliko sa njim prethodno nije
obavljen razgovor. Prilikom donosenja odluke o imenovanju Vijece vodi racuna o kriterijumima (strucno
znanje, radno iskustvo i radni rezultati. sposobnost pokazana kroz objavljivanje naucnih radova i druge
aktivnosti u struci. komunikativnost, odnosi sa radnim kolegama itd.) i moze (radi provjere strucnosti
kandidata u skladu sa ovim kriterijumima) uvesti kvalifikaciono testiranje kandidata u pisanoj formi koje
obuhvata devet oblasti. U slucaju da se obavlja pismeno testiranje kandidata, Vijece ce se pobrinuti da lica
koja ocjenjuju test tokom procesa ocjenjivanja ne znaju identitet lica koje je radilo test.
Vijece primjenjuje i odgovarajuce ustavne odredbe kojima se ureduju jednaka prava konstitutivnih naroda
i ostalih. Zakonska je obaveza da imenovanja na svim nivoima pravosuda treba da imaju za cilj i postizanje
jednakosti polova. Isto tako, Vijece moze traziti da mu se u pisanoj formi dostave misljenja o strucnim
i drugim kvaliflkacijama kandidata. Lice imenovano na duznost sudije preuzima duznost na dan koji
25
odredi Vijece. Ako iz razloga koji nisu opravdani imenovano lice ne preuzme duznost u vremenskom
roku koji odredi Visoko sudsko i tuzilacko vijece.
Vijece ponistava odluke o imenovanju i na tu duznost imenuje drugo lice iz rupe prijavljenih
kandidata, ili ce ponovno objaviti konkurs za to upraznjeno mjesta.
Odluka o imenovanju kandidata na duznost sudije sadrzi obrazlozenje u pisanoj formi. Tu odluku
Vijece moze ponistiti, pa ce na tu duznost imenovati drugo lice iz grupe prijavljenih kandidata ili ce
ponovno objaviti konkurs za to upraznjeno mjesto.
Predsjednike i sudije, ukljucujuci i dodatne sudije, bira i razrjesava Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH,
koje cini 15 clanova. Clanovi Vijeca su lica visokih moralnih kvaliteta i profesionalne nepristrasnosti,
poznata po djelotvornosti, strucnosti i profesionalnoj nepristrasnosti, te nezavisna i nepristrasna u
obavljanju svojih duznosti. Sastav Vijeca, po pravilu, odrazava sastav naroda i polnu zastupljenost u BiH.
Clanovi Vijeca imaju mandat od cetiri godine i mogu bid birani najvise dva puta uzastopno. Lice koje je
imalo dva uzastopna mandata, ne moze ponovo biti izabrano za clana Vijeca prije isteka roka od
cetiri godine od kraja prethodnog mandata
Sudijska funkcija je stalna. Predsjednici sudova biraju se na sest godina (Sud BIH, sudovi entiteta,
kantonalni, odnosno okruzni sudovi) odnosno cetiri godine (opstinski, odnosno osnovni sudovi) i mogu
biti ponovo birani. Predsjednik suda je jedan od sudija imenovanih u odnosni sud i treba da
posjeduje dokazane rukovodne i organizacione sposobnosti bitne za rad tog suda .
Odgovornost sudije
Sudija je nezavisan, ali je, u isto vrijeme, i odgovoran za eventualne zloupotrebe sudijske funkcije.
Sudijska odgovoraost (krivicna, gradanska, disciplinska i politicka), koja ne smije da narusava njegovu
nezavisnost, sustinski se razlikuje od odgovornosti drugih zaposlenih u drzavnim organima.
a) Krivicna odgovornost sudije. Sudija odgovara samo za krivicna djela ucinjena u vrsenju sluzbene
duznosti sa umisljajem. Za krivicnu odgovornost sudije vaze odredbe o krivicnoj odgovornosti drugih
sluzbenih lica.
Sudije uzivaju materijalnopravne i procesnopravne imunitete (sudija ne moze biti krivicno gonjen,
uhapsen ili zadrzan u pritvoru niti moze odgovarati u gradanskom postupku za misljenje koje daje ili za
odluku koju fccese u okviru svojih sluzbnih duznosti.
b) Gradanska odgovornost sudije. Ovo pitanje je u tijesnoj vezi sa institutom nezavisnosti sudije, tako
da za stetu koju sudija ucini svojim nezakonitim ill nepravilnim radom gradanima ili pravnim licima odgovara
BiH, odnosno entitet (kanton) ili Brcko distrikt koji finansiraju rad sudova.
C) Prestanak mandata za vrsenje duznosti. Uslove za prestanak mandata za vrsenje ouznosti sudije,
ZVSTV sveo je na manji broj i iskljucio mogucnost njegpvog prosirenja. Sudiji ce, prestati mandat:
1) kad navrsi starosnu dob propisanu za obavezan odlazaku penziju;
2) za predsjednika suda nakon isteka perioda za koji je imenovan;
3) u slucaju podnosenja ostavke;
4) u slucaju razrjesenja od strane Vispkog sudskog i tuzilackog vijeca BiH - kao rezultat disciplinskog
postupka;
5) ako se dokaze, na osnovu medicinske dokumentacije, da je trajno izgubio radnu spososobnost za
obavljanje sudijske funkcije
d) Udaljenje sudije od duznosti. Sudija se obavezno privremeno udaljava od duznosti dok se nalazi u
pritvoru i takvo udaljenje traje dok je odreden pritvor. Medutim, Vijece moze produziti udaljenje od
vrsenja duznosti i kad pritvor sudiji bude ukinut. Fakultatiyno (diskreciono) udaljenje sudije od duznosti
moguce je u sljedecim slucajevima:
1) ako je protiv njega pokrenuta istraga u krivicnom postupku;
2) ako je protiv njega tuzilac podigao optuznicu za krivicno djelo
3) ako je protiv njega pokrenut postupak za njegovo razrjesenje
4) ako je protiv njega pokrenut disciplinski postupak za disciplinski prekrsaj, a Vijece utvrdi da se
disciplinska odgovornpst ne moze utvrditi ako se sudija ne udalji tokom postupka od vrsenja duznosti; 5)
ako je vrsenje sluzbenih duznosti otezano zbog njegovog mentalnog, emocionalnog ili fizickog stanja
26
Odluku o suspenziji sudije donosi Prvostepena disciplinska kormsija Vijeca, i o sluzbenoj duznosti, na
zahtjev Ureda disciplinskog tuzioca ili na zahtjev sjednika suda koji je "nadreden" torn sudiji.
Apstraktno sposoban sudija, koji to postaje izborom i uvodenjem u duznost, biti i konkretno sposoban
da bi ucestvovao u postupku po jednoj krivicnoj stvari. Da bi mogao suditi u konkretnom slucaju,
sudija mora biti objektivan (nepristrasan). Konkretna sposobnost sudije obezbjeduje se raznim oblicima
izuzeca.
Izuzece sudije je ustanova krivicnog procesnog prava putem koje se iz krivicnog postupka odstranjuje
sudija u slucaju kada postoje razlozi koji ga cine nepodobnim za vrsenje sudijske funkcije ili pobuduju sumnju
u njihovu nepristrasnost i na taj nacin se istovremeno doprinosi objektivnom i nepristrasnom ostvarivanju
krivicnoprocesnog zadatka. Zadatak ove krivicnoprocesne ustanove je da iz vrsenja sudijske funkcije odstrani
sudiju koji se javlja kao nepodoban za sudenje u konkretnoj krivicnoj stvari. Nepristrasnost sudije se
odnosi, prije svega, na odnos prema strankama u sporu, a Evropski sud za ljudska prava to utvrduje
na osnovu subjektivnog i objektivnog kriterijuma. Subjektivni test se tice licnog ubjedenja odredenog
sudije u slucaju. To je tzv. licna nepristrasnost koja se pretpostavlja dok se ne dokaze suprotno.
Objektivni test se odnosi na utvrdlvanje da li je sudija obezbijedio dovoljne garancije da bi se iskljucile bilo
kakve opravdane sumnje u vezi sa postojanjem njegove nepristrasnosti. To znaci da sudija ne smije da bude
opterecen predrasudama u vezi sa odlukom koju donosi, ne smije da dozvoli da u sudnici bude pod uticajem
spoljnih informacija, niti da ga njegove licne emocije vode tokom postupka i da uticu na formiranje
njegovog misljenja, vec da svoje misljenje mora da zasniva na onom sto je izneseno na sudenju.
lzuzece je odstranjivanje sudije iz postupka zbog sumnje u njegovu nepristrasnost, koju izaziva
odredena veza izmedu sudije i predmeta sudenja ili pojedinih ucesnika u postupku.Ta veza predstavlja
osnov izuzeca i mora biti konkretna. Zato se moze traziti samo izuzece poimenicno odredenog sudije,
ne i svih sudija jednog suda ili izuzece svih sudova. Osnov izuzeca, takode, ne moze biti sumnja
stranke u pravno znanje (strucnost) i nezavisnost sudije, jer je to pitanje apstraktne sposobnosti sudije,
koje se rjesava u postupku izbora i razrjesenja.
Neki osnovi zbog kojih inace apstraktno sposoban sudija ne moze ucestvovati u radu po konkretnoj
krivicnoj stvari takvog su znacaja da, sami po sebi, cim postoje izazivaju nepovjerenje u njegovu
nepristrasnost i takav se obavezno zamjenjuje drugim. Takvi osnovi su u zakonu taksativno nabrojani,
a izuzece koje se na njima zasniva naziva se iskljucenje.
Druga grupa osnova je manjeg znacaja, a zbog svoje mnogobrojnosti i raznovrsnosti ne nabrajaju se u
zakonu. Ti osnovi se u zakonu navode samo uopsteno, a posto je vise u pitanju interes stranaka,
ostavlja im se mogucnost da, ako sumnjaju u njegovu nepristrasnost, traze odstranjenje sudije u
konkretnom slucaju. Izuzece iz ovih razloga naziva se odstranjenje.
U nekim slucajevima, do izuzeca moze doci i na zahtjev samog sudije, ako postoji neki od osnova za
iskljucenje ili odstranjenje,I tada se radi o uzdrzanju. U zakonu nije moguce uzdrzanje bez
navodenja razloga ili ako se razlozi ne mogu podvesti pod osnove izuzeca.
Osnovi izuzeca
U zakonu su pojedinacno navedeni konkretizovani razlozi za obavezno izuzece (iskljucenje) sudije:
1) Kada je ostecen krivicnim djelom koje je predmet postupka
2) Kada mu je osumnjiceni, odnosno optuzeni, njegov branilac, tuzilac, osteceni, njegov zakonski
zastupnik ili punomocnik, bracni, odnosno vanbracni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog
stepena, u pobocnoj liniji do cetvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena
3) Kada je sa osumnjicenim, odnosno optuzenim, njegovim braniocem, tuziocem ili ostecenim u odnosu
staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika
4) Kada je u istom krivicnom predmetu ucestvovao kao sudija za prethodni 1 ? , sudija za prethodno
saslusanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik il punomocnik ostecenog, odnosno tuzioca ili
je saslusan kao svjedok ili kao vjestak
27
5) Kada je u istom predmetu ucestvovao u donosenju odluke koja se pobija zalbom
6) Ako postoje druge okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost
Postupak izuzeca
Zahtjev za izuzece mogu podnijeti i stranke i branilac. Izuzece je u javnom interesu i zato ga moze traziti
bilo koja stranka.Posto je branilac ovlascen da u korist optuzenog preduzima sve radnje koje mole
preduzeti i osumnjiceni, odnosno optuzeni, to znaci da branilac moze traziti izuzece i bez posebnog
ovlascenja osumnjicenog, odnosno optuzenog, ali ne moze protiv njegove volje. lzuzece se ne moze
postaviti tako da se trazi izuzimanje cijelog suda ili cijelog vijeca. Moze se traziti samo izuzece
poimenicno odredenog sudije koji u predmetu postupa tj. koji vrsi sudijsku duznost u odredenom
predmetu.
Zahtjev za odstranjenje sudije stranka i branilac mogu podnijeti do pocetka glavnog pretresa. Zahtjev za
iskljucenje sudije moze biti podnijet u svim stadijumima i fazama postupka, ali poslije pocetka glavnog
pretresa, ako je osnov iskljucenja stranka kasnije saznala i zahtjev podnijela odmah po saznanju, najdalje
do zavrsetka glavnog pretresa.
Bez obzira na to koji je osnov zahtjeva za izuzece, svaki zahtjev mora kumulativno ispunjavati dva
uslova: da je individualno odreden i da je obrazlozen. Zahtjev za izuzece mora da se odnosi na
individualno tacno odredenog i imenovanog sudiju.
Postupak za izuzece vodi se u okviru krivicnog postupka, ali je po svojoj prirodi neka vrsta posebnog
upravnog postupka. Zbog toga, po zahtjevu za izuzece koji podnosi stranka ili branilac odlucuje opsta
sjednica. Prije donosenja rjesenja o izuzecu pribavice se izjava sudije ili predsjednika suda cije se
izuzece trazi, a, po potrebi, sprovesce se i drugi uvidaji. Sudija je duzan da sam pokrene pitanje ovog
izuzeca ako stoji neki od osnova. Sudija cim sazna za neke od ovih osnova za iskljucenje, duzan je da
prekine svaki rad u predmetu (nepodoban sudija) i da o tome obavijesti predsjednika suda. Ako je u
pitanju iskljucenje predsjednika suda, o tome odlucuje opsta sjednica. Sudija koji smatra da postoji
razlog za njegovo odstranjenje obavjestava o tome predsjednika suda, ali moze preduzimati i dalje
procesne radnje koje ne trpe odlaganje - sudija pod sumnjom. Prije donosenja rjesenja o izuzecu
pribavice se izjava sudiie ili predsjednika suda cije se izuzece trazi, a, po potrebi, sprovesce se i drugi
izvidaji.
Mogucnost pobijanja rjesenja povodom zahtjeva za izuzece ogranicena je na najneophodniju mjeru,
kako se ne bi komplikovao i odugovlacio postupak, a da bi se ipak obezbijedila odgovarajuca prava
stranaka. O zahtjevu se odlucuje u formi rjesenja, a zahtjev se moze odbacjti, odbiti ili usvojiti. Zahtjev
se odbacuje bez ulazenja u ispitivanje po sustini:
1) ako je izjavljen od neovlascenog lica
2) ako je neblagovremen
3) ako stranka nije trazila poimenicno izuzece sudije ili ako nisu navedeni razlozi zbog kojih se trazi
izuzece ili su navedeni razlozi koji su vec bili odbijeni
4) Zahtjev se odbija ako se utvrdi da razlozi navedeni u njemu nisu osnovani. Odbijanjem zahtjeva
prestaje suspenzija sudije
Protiv rjesenja kojim se usvaja zahtjev za izuzece nije dozvoljena zalba.
Druga izuzeca
Odredbe o izuzecu sudije shodno se primjenjuju i na izuzece tuzilaca i lica koja su na osnovu zakona
ovlascena da tuzioca zastupaju u postupku, zapisnicare. sudske tumace, strucna lica, kao i na vjestake -
ako za njih nije sta drugo odredeno. Postoji mogucnost izuzeca ovlascenih sluzbenih lica kada u slucajevima
predvidenim u zakonu preduzimaju pojedine istrazne radnje. Tuzilac je nadlezan da odlucuje o izuzecu svih
onih lica koja su ovlascena da ga zamjenjuju, kao i o izuzecu ovlascenih sluzbenih lica, a o izuzecu tuzioca
odlucuje kolegij tuzilastva. Svjedok je, po prirodi stvari, nezamjenjiv, pa njegovog izuzeca nema. O
izuzecu zapisnicara. tumaca, strucnog lica i vjestaka odlucuje sudija, predsjednik vijeca ili vijece. zavisno
od faze i forme postupka.
Redovne nadleznosti
Stvarna nadleznost
Stvarna nadleznost uopste pravo je i duznost jednog suda prvog stepena da sudi odredeno krivicno djelo
zbog njegove prirode, drugih njegovih osobina i svojstava njegovog izvrsioca. Stvarna nadleznost moze
se postaviti tako sto ce se za svaku vrstu prvostepenih sudova oznaciti vrsta krivicnih djela koja ce oni
suditi ili se moze odrediti tako da ce se jednoj vrsti krivicnih sudova dati u stvarnu nadleznost krivicna
djela zaprijecena kaznama odredene vrste i tezine, a krivicna djela preko te granice drugoj vrsti sudova ili
sto ce se ovi nacini kombinovati.
Prvostepena sudenja za krivicna djela pripadaju sudovima opste nadleznosti (Sud BiH, opstinski,
odnosno osnovni i kantonalni, odnosno okruzni sudovi)
Sud BiH je stvarno nadlezan:
1) da sudi u prvom stepenu u krivicnim stvarima u granicama svoje stvarne nadleznosti odredene
zakonom
2) da odlucuje o zalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu;
3) da odlucuje o ponavljanju krivicnog postupka u slucajevima propisanim ovim zakonom;
4) da rjesava sukob nadleznosti u krivicnim stvarima izmedu sudova FBiH i RS, kao i sudova entiteta i
sudova BDBiH;
5) da odlucuje o pitanjima koja se ticu provodenja medunarodnih i meduentitetskih krivicnih propisa,
ukljucujuci i odnose s Interpolom i drugim medunarodnim policijskim organima, kao i o transferu
osudenih lica, izrucenju i predaji lica po zahtjevu bilo kojeg organa na teritoriji BiH, druge drzave,
odnosno medunarodnog suda ili tribunala;
6)a obavlja i druge poslove propisane zakonom
Sud BiH je, dalje, nadlezan za krivicna djela kada ta krivicna djela:
29
a) ugrozavaju suverenitet, teritorijalni integritet, politicku nezavisnost, nacionalnu bezbjednost i
medunarodni subjektivitet BiH
b) mogu imati ozbiljne reperkusije i stetne posljedice za privredu BiH ili mogu izazvati druge stetne
posljedice za BiH ili ozbiljnu ekonomsku stetu ili druge stetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili
BDBiH
U nadleznosti Suda BiH je takode i zauzimanje konacnog i pravno obavezujuceg stava vezanog za
provodenje zakona BiH i medunarodnih ugovora na zahtjev bilo kojeg suda entiteta ili bilo kojeg suda
BDBiH kojem je povjereno provodenje zakona BiH.
Na teritoriji FBiH i RS nadleznost prvostepenih krivicnih sudova regulisana je na istovjetan nacin. Analiza
odredaba zakona o sudovima upucuje na zakljucak da je prvostepena stvarna nadleznost podijeljena
izmedu dva suda i da osnovni kriterijum predstavlja tezina krivicnih djela (kazna zatvora do 10,
odnosno preko 10 godina).
Opstinski, odnosno osnovni sud je nadlezan u krivicnim predmetima:
1) da u prvom stepenu sudi za krivicna djela za koja je zakonom predvidena kao glavna novcana
kazna ili kazna zatvora do 10 godina, ako posebnim zakonom nije odredena nadleznost drugog
suda, zatim za krivicna djela za koja je Sud BiH prenio nadleznost na opstinski, odnosno osnovni
sud i u svim krivicnim postupcima prema maloljetnicima
2) da postupa tokom istrage i nakon podizanja optuznice u skladu sa zakonom;
3) da odlucuje o vanrednim pravnim lijekovima kad je to zakonom predvideno
Pored navedene osnovne stvarne nadleznosti osnovnih, odnosno opstinskih sudova u krivicnim
predmetima, zakoni o sudovima regulisu i nadleznost ovih sudova u ostalim predmetima, sto mozemo
oznaciti kao njihovu dopunsku nadleznost. U okviru nje, ono sto je povezano sa krivicnim postupkom
odnosi se na:
1) odlucivanje o brisanju osude i prestanku mjere bezbjednosti i pravnih posljedica osude na
osnovu sudske odluke;
2) vrsenje poslova medunarodne pravne pornoci, ako zakonom nije odredeno da neke od tih
poslova vrsi kantonalni, odnosno okruzni sud
Kantonalni, odnosno okruzni sudovi su u prvom stepenu nadlezni:
1) da sude za krivicna djela za koja je zakonom predvidena kazna zatvora preko 10 godina ili
dugotrajni zatvor, ako posebnim zakonom nije odredena nadleznost drugog suda;
2) da postupaju tokom istrage i nakon podizanja optuznice u skladu sa zakonom
3) da sude za krivicna djela za koja je Sud BiH prenio nadleznost na okruzni sud
Kao dopunska nadleznost kantonalnih, odnosno okruznih sudova moze se oznaciti rjesavanje
nekih drugih predmeta, odnosno vodenje posebnih postupaka koji se odnose na primjenu pojedinih
(uglavnom krivicnopravnih) instituta. Tu spada:
1) odlucivanje o priznanju stranih sudskih odluka;
2) odlucivanje o brisanju osude na osnovu sudske odluke i prestanku mjera bezbjednosti i pravnih
posljedica osude na osnovu sudske odluke;
3) rjesavanje sukoba nadleznosti izmedu opstinskih, odnosno jvnih sudova sa svog podrucja;
4) pruzanje poslova medunarodne pravne pomoci u krivicnim stvarima
Zakoni o sudovima su odredili polozaj Vrhovnog suda FBiH i Vrhovnog suda RS kao najviseg suda.
Vrhovni sud, kada je rijec o krivicnim predmetima, nadlezan je da odlucuje:
1) o redovnim pravnim lijekovima protiv odluka ntonalnih, odnosno okruznih sudova, ako je to
zakonom predvideno;
2) o vanrednim pravnim lijekovima protiv pravnosnaznih odluka sudova, ukoliko je to zakonom odredeno
3) o pravnim lijekovima protiv odluka svog vijeca, ako zakonom onikcije nije odredeno
4) da rjesava sukobe nadleznosti izmedu sudova, ako zakonom nije drukcije odredeno
5) da odlucuje o prenosenju mjesne nadleznosti s jednog suda na drugi, kad je to odredeno zakonom
6) da obavlja druge poslove odredene zakonom
Osnovni sud BDBiH je nadlezan da u prvom stepenu sudi za sve krivicne predmete. Apelacioni sud BDBiH je
nadlezan da odlucuje o:
30
1) redovnim pravnim lijekovima izjavljenim na odluke Osnovnog suda;
2) vanrednim pravnim lijekovima izjavljenim na pravnosnazne sudske odluke
Funkcionalna nadleznost
Funkcionalna (poslovna) nadleznost je pravo I duznost jednog suda, odnosno sudskog organa da obavi dio
krivicnog postupka, dok drugi dio postupka u istoj stvari treba da above drugi sudovi Hi drugi sudski organi u
sastavu istog suda. To je raspodjela poslova u postupku na vise razlicitih sudskih organa, odnosno sudova.
Cjelokupni krivicni postupak dijeli se na vise dijelova (faze, stadijumi i instance), koji imaju razlicitu
sadrzinu i procesne ciljeve. Prvostepeni krivicni postupak spada u funkcionalnu nadleznost prvostepenog
suda, a postupak pred sudom pravnog lijeka - u funkcionalnu nadleznost visih sudova (drugog i treceg
stepena). Sam prvostepeni krivicni postupak dijeli se na razne faze i stadijume, koji spadaju u funkcionalnu
nadleznost razlicitih organa prvostepenog suda (u fazi istrage i postupku stavljanja pod optuzbu ucestvuju
sudija za prethodni postupak i sudija za prethodno saslusanje; glavni pretres vode vijece ili sudija pojedinac;
maloljetnicima sudi sudija za maloljetnike itd). To je funkcionalna nadleznost po fazama ili stadijumima
postupka.
Ovlascenja sudije za prethodni postupak protezu se, prije svega, na istragu i odnose se na zastitu
osnovnih ljudskih prava i sloboda i sudsko obezbjedenje dokaza. Sudiji za prethodni postupak dostavljaju
se i dokazi radi obavjestavanja branioca i on odobrava naredbu za prinudno dovodenje svjedoka, koju je
izdao tuzilac, te donosi rjesenje o izricanju novcane kazne do 5.000 KM ili izdaje naredbu za prinudno
dovodenje svjedoka u slucaju njegovog neodazivanja na uredno dostavljeni poziv …
Sudija za prethodno saslusanje se javlja nakon podizanja optuznice i ima ovlastenja sudije za
prethodni postupak. U slucaju odredivanja pritvora, odnosno njegovog produzenja, za prethodno saslusanje
31
vrsi kontrolu nad izvrsenjem pritvora i postupanjem sa zatvorenicima. Sudija za prethodno saslusanje
dostavlja optuznicu optuzenom i odlucuje o optuznici, razmatra sporazum umnjicenog, odnosno
optuzenog i njegovog branioca sa tuziocem o uslovima priznanja krivnje za djelo za koje se osumnjiceni,
odnosno optuzeni tereti.
U toku glavnog pretresa sud realizuje funkciju sudenja u inokosnom i zbornoln sastavu. Tako,
predsjednik vijeca: odlucuje o izuzecu zapisnicara, sudskog tumaca, strucnog lica i vjestaka;
postavlja branioca zbog slabog imovnog stanja; rukovodi vijecanjem i glasanjem i glasa posljednji;
odlucuje o povracaju u predasnje stanje; donosi rjesenje o jemstvu i o njegovom ukidanju, poucava
optuzenog i ostecenog o pravu na zalbu, kao i o pravu na odgovor na zalbu; odreduje da se izvide cinjenice i
pribave dokazi prilikom ponavljanja postupka.
Vijece, kao zborni sastav, pojavljuje se u funkciji rukovodioca glavnog pretresa i odlucuje: o razdvajanju
postupka, o izuzecu zapisnicara, sudskog tumaca, strucnog lica i vjestaka, o iskljucenju javnosti, da se
zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu procitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu ltd. Najzad, u
inokosnom sastavu pojavljuje se i sudija pojedinac koji donosi konacnu odluku o krivicnoj stvari u
postupku za izdavanje kaznenog naloga, kao i u postupku prema maloljetnicima.
Sudovi pravnog lijeka takode odlucuju o jednoj krivicnoj stvari u inokosnom i zbornom sastavu. U
inokosnom sastavu pojavljuju se predsjednik vijeca (koji prima pravni lijek i citav spis krivicnog predmeta,
ispituje blagovremenost i dozvoljenost, a zatim odreduje sudiju izvjestioca) i sudija izvjestilac (ciji je
zadatak da pripremi predmet za odlucivanje). U zbornom sastavu pojavljuje se vijece od trojice sudija.
Na kraju, pored upravne funkcije, u vrsenju sudijske funkcije ucestvuje u odredenoj mjeri i predsjednik
suda koji, izmedu ostalog, moze biti predsjednik vijeca za odlucivanje na glavnom pretresu ili u sjednici
vijeca, vrsi nadzor nad izvrsavanjem pritvora i odreduje dopunske sudije.
Vanredne nadleznosti
Redovne nadleznosti vrijede za sva krivicna djela odredene kategorije, vanredne nadleznosti su:
nadleznost po medusobnoj vezi krivicnih djela , prenesena (delegirana) nadleznost i
naredena nadleznost
32
Prenesena (delegirana) nadleinost
Prenosenje (delegiranje) nadleznosti postoji kada se iz razloga odredenih u zakonu oduzima postupanje po
jednom odredenom krivicnom predmetu od mjesno nadleznog suda i predaje drugom, inace mjesno
nenadleznom sudu. Rijec je, zapravo, o jednoj vrsti vanredne mjesne nadleznosti, kojom se ne moze
mijenjati stvarna nadleznost suda. Prema razlogu za prenosenje mjesne nadleznosti, postoje dvije vrste
prenosenja:
Nuzno prenosenje, koje se vrsi kada je mjesno nadlezni sud sprijecen iz pravnih ili stvarnih
razloga da postupa u pojedinom slucaju. To mogu biti, na primjer, situacije kada u sudu nema
dovoljan broj sudija za obrazovanje vijeca (zbog izuzeca) i zbog sprijecenosti sudije da prisustvuje
sudenju, iz faktickih razloga (bolest, epidemija, poplava, zemljotres i si). Prenosenje se vrsi samo s
obzirom na konkretnu krivicnu stvaf.
Prenosenje ako postoje vazni razlozi. Ovi razlozi nisu navedeni u zakonu, ali se podrazumijeva
da ovdje nisu ukljuceni razlozi za nuzno delegiranje. Razlog za ovo delegiranje mjesne nadleznosti
moze da bude u opasnosti od nereda i nemira za vrijeme postupka pred nadleznim sudom ili u teskocama
da se obezbijedi nepristrasno i objektivno sudenje zbog prevelikog uzbudenja mjesnog stanovnistva ili
nekog drugog uzroka koji stvara nepovoljnu atmosferu za normalno sudenje (npr. ako se postupak vodi
protiv sudije toga suda ili njegovog bliskog srodnika) i si. Ovdje nadlezni sud nije sprijecen da postupa, ali
je cjelishodnije da postupa neki drugi stvarno nadlezni sud.
Postupak prenosenja zbog pravne ili stvarne sprijecenosti moze pokrenuti samo sud kod koga se taj
razlog pojavio, s tim da odlucuje neposredno visi sud, koji, po saslusanju stranaka i branioca, moze
odrediti drugi stvarno nadlezan sud na svom podrucju da sprovede postupak. Protiv rjesenja o
prenosenju nadleznosti zalba nije dozvoljena.
Prenosenje na drugi sud iz vaznih razloga vrsi sud odreden zakonom ili Vrhovni sud FBiH za vodenje
postupka na podrucju drugog kantona, odnosno Vrhovni sud RS. Rjesenje o prenosenju, protiv koga nije
dozvoljena zalba, moze se donijeti na prijedlog sudije za prethodni postupak, sudije za prethodno
saslusanje, sudije ili predsjednika vijeca ili na prijedlog jedne od stranaka ili branioca.
Sud BiH da moze delegirati (prenijeti) vodenje postupka za krivicno djelo iz svoje nadleznosti na neki drugi
sud na cijem je podrucju krivicno djelo ucinjeno ill pokusano, samo u odnosu na pojedini predmet, ne i u
odnosu na individualno neodredene predmete. To svoje ovlascenje Sud BiH moze koristiti samo pod uslovom
ako postoje vazni razlozi da se delegira vodenje postupka iz njegove nadleznosti na neki drugi sud. Vazan
razlog za prenosenje vodenja postupka na neki drugi sud bi npr. moglo biti to sto Sud BiH ne moze iz nekih
razloga sacuvati vanjski utisak nepristrasnosti i nezavisnosti za sudenje u odredenom krivicnom predmetu
(npr. u prvom slucaju vodi se postupak protiv sudije Suda BiH, a u drugom slucaju sudija u vrsenju svoje
duznosti bi bio podreden jednoj od stranaka u postupku). Medutim, pored postojanja vaznih razloga, potrebno
je jos kumulativno da su ispunjeni i uslovi:
1) da glavni pretres nije poceo
2) da se ne radi o krivicnom djelu protiv integriteta
Prijedlog za ovu delegaciju vodenja postupka mogu podnijeti stranke ili branilac.
Naredena nadleznost
Ovdje je rijec o naredenoj nadleznosti (ordinacija nadleznosti), kada se nadleznost ne moze odrediti ni
po kojem drugom kriteriju. Naime, moguce je, mada su ti slucajevi rijetki (ne zna se tacno mjesto izvrsenja
krivicnog djela ili je krivicno djelo izvrseno u inostranstvu, osumnjiceni, odnosno optuzeni u BiH nema
boraviste i prebivaliste ili na njenoj drzavnoj teritoriji nije uhvacen i si.), da se prema odredbama zakona ne
moze ustanoviti koji je sud mjesno nadlezan. Tada ce Vrhovni sud FBiH, odnosno Vrhovni sud RS odrediti
jedan od stvarno nadleznih sudova pred kojim ce se sprovesti postupak, vodeci racuna o slicnim vec
pomenutim "vaznim razlozima”.
33
Znacaj nadleznosti u krivicnim predmetima je veliki, jer i od odredaba o toj nadleznosti zavisi zastita prava
gradana u krivicnom postupku i efikasnost krivicnopravne represije.
Znacaj stvarne nadleznosti je znatno veci od znacaja mjesne nadleznosti. Kod stvarne nadleznosti, koja je
prilagodena karakteristikama krivicnog djela i njegovog ucinioca, polazi se od pretpostavke razlicite
osposobljenosti i vjestine sudije. Zbog toga je povreda odredaba o stvarnoj nadleznosti bitna povreda
odredaba krivicnog postupka koja dovodi do ukidanja presude. Sud je duzan da o svojoj stvarnoj nadleznosti
brine u toku cijelog krivicnog postupka, s tim da i stranke u torn pravcu mogu u svakom momenta isticati
prigovor.
Znacaj mjesne nadleznosti je manji od znacaja stvarne nadleznosti, jer nije u pitanju podobnost nenadleznog
suda, vec samo povreda pravila o raspodjeli krivicnih stvari izmedu jednakih sudova, tako da je to
sekundarna subordinarna nadleznosti. Greska u odredivanju te nadleznosti nije ni apsolutna ni relativna
povreda postupka i staranje o mjesnoj nadleznosti ograniceno je do potvrdivanja optuznice.
Znacaj funkcionalne nadleznosti slican je stvarnoj nadleznosti, jer funkcionalna nadleznost treba da
obezbjeduje dobro sudenje. U zakonima o sudovima ne postoji razlika izmedu stvarne i funkcionalne
nadleznosti i sve sto vazi za stvarnu, vazi i za funkcionalnu nadleznost, racunajuci i povrede pravila o
nadleznosti.
Ocjena nadleznosti
Ukoliko u zakonu nije drukcije odredeno, nadleznost se ispituje u svakom stadijumu i stepenu postupka.
Prije svakog drugog pitanja i na samom pocetku krivicnog postupka sud mora prethodno utvrditi da li je
nadlezan. I same stranke i branilac mogu ukazivati i prigovarati sudu na njegovu nadleznost, izazivajuci
njegovu ocjenu i odluku o tom pitanju.
Po zakonu, sud je duzan da pazi na svoju stvarnu i mjesnu nadleznost. Svoju stvarnu nadleznost sud ispituje
ne samo na pocetku, vec i u toku postupka, ali ako na kraju prvostepenog postupka (prije izricanja
presude) sud utvrdi da nije stvarno nadlezan, donijece presudu kojom se optuzba odbija. U pogledu mjesne
nadleznosti, sud se poslije potvrdivanja optuznice ne moze oglasiti nenadleznim, niti stranke poslije toga
mogu izricati prigovor mjesne nadleznosti.
Cim sud, po sluzbenoj duznosti ili po prigovoru stranaka i branioca, ocijeni da nije nadlezan, duzan je oglasiti
se nenadleznim. Ako to ucini prije glavnog pretresa, donijece rjesenje i po pravnosnaznosti tog rjesenja
dostaviti ga, sa ostalim spisima, nadleznom sudu. Protiv tog rjesenja stranke i branilac imaju pravo
zalbe, osim rjesenja koje donosi sudija za prethodno saslusanje kada odlucuje o prigovoru kojim se
osporava nadleznost suda.
Ako sud na glavnom pretresu ocijeni da nije stvarno nadlezan, donijece presudu kojom se optuzba
odbija, nakon koje tuzilac (ako je ne bude pobijao zalbom) moze podnijeti tuzbu stvarno nadleznom sudu.
Ako sud, cijeneci svoju nadleznost, po prigovoru stranaka nade da je nadlezan, nastavice postupak, bez
donosenja posebne formalne odluke (rjesenja) o tome. Izuzetak od navedenog pravila predstavlja jedino
procesna situacija kada sudija za prethodno saslusanje ispituje prethodne prigovore kojima optuzeni,
odnosno branilac osporava nadleznost suda kada postoji obaveza donosenja rjesenja kojim se odbija
prigovor o stvarnoj nadleznosti suda (rjesenje se mora donijeti i u slucaju ako se prigovor usvaja i sud
oglasava nenadleznim). Protiv tih rjesenja zalba nije dozvoljena.
Sukob nadleznosti
Sukob nadleznosti je slucaj u kojem se misljenja vise drzavnih organa, odnosno sudova koji
nastupaju u krivicnom postupku razilaze oko pitanja koji od njih treba rjesavati konkretni krivicni predmet.
Sukob nadleznosti (stvarne ili mjesne) moze nastati izmedu samih sudova ili izmedu sudova i drugih
drzavnih organa. Kada su u pitanju sudovi, sukob nadleznosti nije moguc izmedu unutrasnjih
organizacionih jedinica istog suda. Rjesavanje sukoba nadleznosti izmedu sudova i drugih drzavnih
organa nije regulisano ni u krivicnom, ni u drugim postupcima. Pretpostavka za sukob nadleznosti je
jednovremenost i istovjetnost krivicnog djela, tj. njegovih cinjenicnih elemenata.
U povodu sukoba nadleznosti mora se provesti poseban postupak za rjesavanje sukoba nadleznosti,
predviden za slucajeve negativnog sukoba nadleznosti. Sud koji se smatra nenadleznim oglasice se
rjesenjem nenadleznim, dostavice rjesenje strankama i braniocu i po pravnosnaznosti tog rjesenja ustupice
34
predmet nadleznom sudu. Protiv tog rjesenja stranke mogu izjaviti zalbu, u kom slucaju ce drugostepeni
sud svojim rjesenjem utvrditi nadleznost odgovarajuceg suda, pod uslovom da je drugostepeni sud u isto
vrijeme i sud nadlezan da rjesava sukob nadleznosti izmedu tih sudova. Ako zalbe nije bilo, sud kome je
predmet ustupljen, ako smatra sebe nenadleznim, nece donositi rjesenje o tome, vec ce pokrenuti postupak
za rjesavanje sukoba nadleznosti. U ovom slucaju radi se o negativnom sukobu nadleznosti, koji, dakle,
postoji kada se vise sudova oglase nenadleznim. Moguc je, medutim, iako rijetko, i pozitivan sukob
nadleznosti, koji postoji kada vise sudova sebe smatraju nadleznim, odbijajuci ustupanje predmeta na
trazenje drugog suda.
Sukob nadleznosti izmedu sudova rjesava zajednicki neposredno visi sud.
Svaki od sudova koji se spore o nadleznosti duzan je, dok se sukob ne rijesi, preduzimati radnje za koje
postoji opasnost od odlaganja. Protiv rjesenja kojim se odlucuje o sukobu nadleznosti zalba nije
dozvoljena.
PRAVNA POMOC
Medusobni odnosi sudova, kao i sudova i drugih drzavnih organa, manifestuju se i kroz institut pravne
pomoci. Procesne radnje krivicnog postupka svaki sud preduzima u okviru svoje nadleznosti i na svome
podrucju. Dogada se, medutim, da je za potrebe suda potrebno obaviti neke radnje za koje su nadlezni
drugi drzavni organi, kao i obaviti procesne radnje izvan podrucja teritorijalne nadleznosti toga suda (na
podrucju drugog suda). Obavljanje ovakvih radnji, sudovi i drugi drzavni organi vrse putem pravne pomoci
koja moze biti unutrasnja (domacem sudu pruzaju pomoc domaci sudovi ili drugi drzavni organi) i
medunarodna (domacem sudu pomoc ukazuju strani sudovi ili strani drzavni organi). Unutrasnja pravna
pomoc moze biti u uzem smislu (uzajamna pomoc jednog suda drugom u obavljanju krivicnoprocesnih
radnji) i u sirem smislu (pomoc sudovima od drugih drzavnih organa u obavljanju drugih pravnih radnji i
tehnickih i drugih strucnih poslova).
Ukazivanje pravne pomoci se, po pravilu, vrsi dostavljanjem pismene molbe sudu ill organu od kojeg se
pomoc trazi. Ako je to neophodno, uz zamolnicu se salju i spisi. Zamoljeni organ obavlja pravnu pomoc po
propisima koji vaze za postupak koji se pred njim vodi i on moze odbiti pruzanje pomoci ako ocijeni
da bi to bilo nezakonito ili da nije nadlezan (ne moze se upustati u cjelishodnost radnje za koju se moli).
Zamoljeni organ, u slucaju potrebe, vrsi i druge radnje koje su sa njom u vezi.
Ostvarivanje pravne pomoci i sluzbena saradnja u krivicnim procesima uredena je Zakonom o pravnoj
pomoci i sluzbenoj saradnji u krivicnim stvarima izmedu FBiH, RS i BDBiH, kojim se priznaju, na uzajamnoj
osnovi, odluke svih sudova na teritoriji BiH i organi za sprovodenje zakona u tim stvarima. Pod pojmom
"pravna pomoc" u smislu ovog zakona smatra se uzajamna pomoc sudova, a pod pojmom "sluzbena
saradnja" - uzajamna saradnja organa za provodenje zakona, saradnja izmedu sudova i organa za
provodenje zakona, te saradnja izmedu sudova, odnosno organa za provodenje zakona i drugih organa
vlasti.
Procesne stranke su tuzilac i osumnjiceni, odnosno optuzeni. Branilac nije stranka u krivicnom postupku.
No, to jos uvijek ne znaci da je krivicni postupak tzv. cisti "stranacki" postupak, te da su tuzilac i
osumnjiceni, odnosno optuzeni stranke kao sto su tuzilac i tuzeni u gradanskom parnicnom postupku.
Pojam procesnih stranaka spominje se i u drugim odredbama zakona. Medutim, na strani procesnih
stranaka moze se pojaviti vise lica, i to na strani tuzioca - osteceni. S druge strane, na strani optuzenog
moze postojati vise saoptuzenih (saizvrsilaca ili saucesnika). U tim slucajevima postoji sticaj procesnih
stranaka.
1. STRANACKA SPOSOBNOST
35
Stranacka sposobnost je apstraktna procesnopravna mogucnost da se bude tuzilac ili osumnjiceni,
odnosno optuzeni u postupku.
Tuzilac ima sposobnost kao stranka u postupku samim tim sto je drzavni organ. On je izabran u
posebnom postupku i pod uslovima koji garantuju da samostalno obavlja krivicnoprocesne radnje. Ako iz
nekog razloga naknadno tu sposobnost izgubi, o tome ce se rjesavati izvan krivicnog postupka (u
postupku razrjesenja od tuzilacke funkcije).
Svako lice prema kome se, po odredbama materijalnog krivicnog prava, mogu primijeniti krivicne
sankcije, ima stranacku sposobnost osumnjicenog, odnosno optuzenog u postupku. Tu sposobnost imaju
fizicko i pravno lice, all osumnjiceni. odnosno optuzeni ne moze biti svaki izvrsilac krivicnog djela. Tako,
na primjer, prema maloljetnom lieu ispod 14 godina (dijete) ne mogu se primijeniti nikakve sankcije.
2. PROCESNA SPOSOBNOST
Procesna sposobnost je mogucnost tuzioca ili osumnjicenog, odnosno optuzenog koji ima stranacku
sposobnost, da obavlja radnje u procesu. Procesna sposobnost se ne mora uvijek podudarati sa
stranackom sposobnoscu.
Tuzilac, kao nosilac funkcije u drzavnom organu, uvijek ima procesnu sposoonost za preduzimanje
procesnih radnji. Razlog je u tome jer je u drzavnu sluzbu imenovan prema zakonskim uslovima koji
jemce pravilno preduzimanje tih radnji.
Osumnjiceni, odnosno optuzeni koji je sposoban da bude stranka u postupku, po pravilu, sposoban je i da
vrsi radnje u postupku. Ako je osumnjiceni, odnosno optuzeni fakticki nesposoban da vrsi procesne radnje
(gluv, slijep, umobolan itd), obezbjeduje mu se obavezna odbrana (preko branioca). U krivicnom postupku
iskljuceno je zastupanje osumnjicenog, odnosno optuzenog, jer on odgovara licno. Pravna lica u krivicnom
postupku nastupaju preko svojih zastupnika i branilaca.
Uracunljivost osumnjicenog, odnosno optuzenog cijeni se u momentu izvrsenja krivicnog djela, a ne u
momentu sudenja. Ako dusevno oboljenje nastupi poslije izvrsenja krivicnog djela, to ne utice na krivicnu
odgovornost osumnjicenog, odnosno optuzenog, ali ima uticaj na tok krivicnog postupka.
37
Pravo da se ne bude dva puta suden ili kaznjen u istoj krivicnoj stvari predvidaju, prije svega,
medunarodni dokumenti (MPGPP I EKLJP).
Nacelo ne bis in idem obuhvata dva kumulativna uslova (da bi se moglo primijeniti ovo nacelo, oba
uslova moraju biti ostvarena):
a) da je krivicni postupak voden protiv odredenog lica za odredeno krivicno djelo ("niko ne moze biti
vo suden za krivicno djelo za koje je vec bio suden")
b) da je donesena pravnosnazna sudska odluka u torn krivicnom predmetu.
Dakle, zabrana dvostrukog sudenja se odnosi i na i na djelo za koje je bilo sudeno.
Nacelo oficijelnosti
Nacelo oficijelnosti krivicnog progona (gonjenja) istorijski potice iz inkvizicionog krivicnog postupka. Ono
se zasniva na pravilu da odredeni drzavni li zapocinju i sprovode krivicni postupak po sluzbenoj duznosti i
to iskljucivo u venom interesu, bez ikakvog obzira na to da li to zeli lice koje je eventualno osteceno
krivicnim djelom. Nacelo oficijelnosti utvrduje pravo nadleznog tuzioca da vodi postupak za
ostvarivanje kaznenog zahtjeva drzave protiv izvrsioca krivicnog djela i to po svojoj inicijativi i u javnom
interesu (ex officio), bez obzira na to da li to trazi osteceno lice. Suprotnost oficijelnom je neoficijelni
(dispozitivni) jiostupak, prema kojem se pravo krivicnog gonjenja prepusta nahodenju ostecenog.
Ogranicenja nacela oficijelnosti javljaju se u obliku procesne ustanove prijedloga ostecenog za krivicno
gonjenje.
Prijedlog ostecenog za krivicno gonjenje treba da predstavlja procesnu pretpostavku koja je
neophodna da bi tuzilac mogao da pokrene krivicni postupak. Od volje ostecenog treba da zavisi da li
ce se krivicni postupak ne samo pokrenuti vec i nastaviti i redovno okoncati kod navedenih krivicnih
djela. Naime, u slucaju ovih krivicnih djela, tuzilac ne bi mogao donijeti naredbu o sprovodenju istrage
niti podici optuznicu, sve dok ovlasceno lice ne stavi prijedlog za krivicno gonjenje. No, kad tuzilac primi
prijedlog za krivicno gonjenje, on dalje postupa kao i u slucajevima kada se radi o drugim krivicnim
djelima. Pri odlucivanju o tome da li ce se staviti prijedlog, lice ovlasceno na stavljanje prijedloga nije
vezano nikakvim obavezama koje proisticu iz zakona, vec iskljucivo svojim shvatanjem i osjecanjem
38
cjelishodnosti krivicnog gonjenja odredenog izvrsioca. Da bi se preduzelo gonjenje po prijedlogu
ostecenog, potrebno je da osteceni takav prijedlog uputi nadleznom tuziocu u roku od tri mjeseca od
dana kad je osteceni saznao za krivicno djelo i ucinioca.
Nacelo legaliteta
Ovo nacelo znaci da tuzilac mora preduzeti krivicno gonjenje dim se steknu uslovi predvideni u zakonu,
bez obzira na to da li postoje neki drugi razlozi koji bi mogli ukazivati da se gonjenje ne preduzme.
Uslovi odredeni zakonom, koji obavezuju tuzioca na pokretanje krivicnog postupka, mogu biti
pravne (ako krivicnom gonjenju nema pravnih smetnji) ili stvarne prirode (postojanje osnovane
sumnje da je odredeno lice izvrsilo krivicno djelo). Da li su ispunjeni ovi uslovi, cijeni tuzilac.
Nacelu legaliteta suprotno je nacelo oportuniteta. Prema tom nacelu, tuzilac u svakom pojedinom slucaju
cijeni da li je cjelishodno (oportuno) krivicno gonjenje, za cije je pokretanje, inace, ispunjeni svi uslovi
odredeni zakonom. Ovo nacelo obrazlaze se mnogobrojnim i raznovrsnim razlozima, a jedan od njih je da
se izbjegne gonjenje za krivicna djela koja nemaju veci drustveni znacaj, kada bi gonjenje jvih ucinilaca
bilo beskorisno, a nekad i stetno.
Zakon o krivicnom postupku prihvata nacelo legaliteta, ne iskljucujuci mogucnost da se, u izvjesnim
slucajevima (za gonjenje nekih krivicnih odnosno njihovih ucinilaca) primijeni nacelo oportuniteta, kada
je to izricito propisano zakonom. Izuzeci od principa legaliteta krivicnoggonjenjapropisani su za:
- krivicna djela u kojima tuzilac daje imunitet svjedoku
- krivicna djela za koja se goni po odobrenju
- krivicna djela za koja su predvideni posebni uslovi za krivicno gonjenje
- laksa krivicna djela ciji su pocinioci maloljetna lica
- krivicna djela o kojima se raspravlja u postupku protiv pravnih lica
- krivicna djela cije se krivicno gonjenje ustupiti stranoj drzavi
- postupak ekstradicije
Nacelo mutabiliteta
Nacela oficijelnosti i legaliteta ustanovljavaju pravo nadleznog tuzioca da raspolaze tuzbenim zahtjevom
prije pokrenutog krivicnog postupka. Nacelom mutabiliteta, odnosno imutabiliteta rjesava se pitanje
raspolaganja tuzbom u toku krivicnog postupka. Sustina je u tome da li tuzilac moze da u toku
postupka mijenja svoj stav u pogledu krivicnog gonjenja ili je ta mogucnost iskljucena. U prvom
slucaju, rijec je o principu mutabiliteta, koji ostavlja mogucnost pune slobode ovlascenom tuziocu da
do zavrsetka glavnog pretresa moze odustati od krivicnog goojenja, ako zakljuci da ne postoje osnovi
(stvarni i pravni) za dalje gonjenje. U drugom slucaju, radi se o principu imutabiliteta, koji
onemogucuje ovlascenom tuziocu da, posto je pokrenuo postupak, odustane od gonjenja. Pri tome,
treba praviti razliku izmedu raspolaganja krivicnopravnim zahtjevom (materijalnim zahtjevom. pravom na
kaznu) i raspolaganja krivicnoprocesnim zahtjevom (raspolaganja tuzborn. raspolaganja formalnom
sadrzinom procesnog zahtjeva), jer tuzilac ne moze ni u kom slucaju raspolagati krivicnopravnim
zahtjevom koji pripada drustvenoj zajednici i kojeg se drustvena zajednica moze odreci preko drugih
organa, drugih ustanova i drugih akata, npr. preko amnestije, pomilovanja, zastarjelosti itd.
Nacelo mutabiliteta usvojeno je u nasem zakonodavstvu o krivicnom postupku. Ovlasceni tuzilac ima
pravo da u toku prvostepenog krivicnog postupka, pa i na pretresu pred drugostepenim sudom,
odustane od krivicnog gonjenja izjavom koju u tom smislu da sudu, bez obaveze davanja razloga zbog
kojih to cini.
Tuzilac moze u svakom trenutku obustaviti istragu, i to naredbom o obustavi istrage, kada je duzan o
tome obavijestiti ostecenog. Tuzilac ima mogucnost da ponovo otvori istragu u toi pravnoj stvari.
Poseban slucaj odustajanja od krivicnog gonjenja je kod davanja imuniteta svjedoku. Imunitet svjedoka
ne predstavlja i apsolutni imunitet od krivicnog gonjenja, jer svjedoa koji da iskaz pod imunitetom moze
biti krivicno gonjen u slucaju davanja laznog iskaza, kao i za okolnosti koje bi dovele do njegovog
krivicnog gonjenja, a koje nisu obuhvacene ovim imunitetom.
Tuzilac
39
Pojam, funkcije i pravna priroda
Tuzilac je stranka u krivicnom postupku, ali i drzavni organ, sa zadatkom da goni pocinioce krivicnih
djela. Ustanovljenje, djelokrug i unutrasnja organizacija tuzilastava u BiH propisani su zakonima o
tuzilastu. Tuzilastva imaju pravo i duznost da, u okviru ostvarivanja svojih funkcija, na vlastitu inicijativu
ili na zahtjev, izvjestavaju najvise drzavne organe o primjeni krivicnog zakona, kao i o svom radu.
U pogledu svoje pravne prirode, tuzilastvo se razlikuje od suda, jer ne vrsi sudsku funkciju i nije, kao
sud, nezavisan organ. Tuzilastvo je nezavisno od sudstva I policije i nijedno lice niti organ nema pravo da
nareduje ill utice na tuzilasto u vrsenju njegove funkcije. Funkcija tuzilastva u sustini je upravna, ali
tuzilastvo nije organ opste uprave, vec poseban upravni organ koji postupa u oblasti pravosuda u
sprovodenju pravosudne upravne funkcije, koji saraduje sa sudom, podjednako odvojen od suda i od
uprave. Moze se reci da je tuzilastvo, po svojoj prirodi, poseban upravno - pravosudni drzavni organ.
Tuzilac ima specificnu pravnu prirodu i zbog jos jedne okolnosti: on je istovremeno i strankau postupku i
drzavni organ.
Kao stranka u postupku tuzilac ima priblizno ista ovlascenja kao i suprotna stranka (osumnjiceni,
odnosno optuzeni), sto je u skladu sa zakonskim rjesenjima o jednakom polozaju stranaka u postupku.
Uloga tuzioca je u direktnoj vezi sa primjenom nacela akuzatornosti, po kome se krivicni postupak moze
pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tuzioca. Da bi se ostvarili preduslovi za pokretanje i sprovodenje
krivicnog postupka, potrebno je raspolagati saznanjima i dokazima o postojanju krivicnog djela i
njegovog ucinioca, do cega tuzilac dolazi postupanjem u skladu sa svojim pravima i duznostima na
njegovom otkrivanju.
U funkciji drzavnog organa (kada njegova aktivnost treba da se odlikuje objektivnoscu i nepristrasnoscu),
tuzilac djeluje radi postizanja pravilne i zakonite odluke i sprovodenja zakonitog postupka uopste,
opredjeljujuci se, pri pokretanju, odnosno odrzavanju postupka, prema postojanju, odnosno nepostojanju
zakonskih uslova za vodenje postupka.
43
uglavnom, nije sporno, jer je to sadrzano u aktu o krivicnom djelu (prijava i si). U slucaju ako se to ne
moze utvrditi, postupak se ne moze pokrenuti.
Identifikacija se vrsi imenom i prezimenom osumnjicenog, nadimkom ako ga ima, imenom i prezimenom
roditelja, djevojackim licnim imenom majke, mjestom rodenja, mjestom stanovanja, danom, mjesecom i
godinom rodenja, narodnoscu i drzavljanstvom, jedinstvenim maticnim brojem gradana drzavljana BiH,
zanimanjem, porodicnim prilikama, podacima o tome kakve skole zavrsio, da li je, gdje i kada sluzio
vojsku, odnosno da li ima cin rezervnog vojnog starjesine, da li se vodi u vojnoj evidenciji i pri kom
organu nadleznom za love odbrane, o odlikovanjima, imovnom stanju, eventualnoj ranijoj osudivanosti i
vodenju postupka za koje drugo krivicno djelo, a ako je maloljetan - ko mu je zakonski zastupnik.
Identifikacija se postize licnom kartom, izvodom maticne knjige rodenih, izvodom iz kaznene
evidencije, uporedivanjem daktiloskopskih otisaka, fotografijom, prepoznavanjem i si. Identifikacija
moze biti neostvarljiva (osumnjiceni je gluv i nijem, a ne zna da pise ili je sposoban ali odbija i govori) i
to nije smetnja da se krivicni postupak vodi, pa se u takvom slucaju vrsi njegovo identiflkovanje na drugi
nacin (fotografijom, licnim opisom, daktiloskopskim otisciima i si.). Ako je identifikacija pogresna, nije od
znacaja cijom je to greskom nastalo, a posljedica je ispravka generalija u postupku propisanom za
ispravku materijalnih gresaka.
Lice protiv koga se vodi krivicni postupak, kao pasivna procesna stranka, stice svojstvo procesnog
subjekta od otvaranja krivicnog postupka. Posto je to opsti pojam, za to lice upotrebljava razlicite nazive.
Osumnjiceni je lice za koje postoje avi sumnje da je ucinilo krivicno djelo (clan Pojam optuzenog se
odnosi na lice protiv kojeg je potvrdena jedna ili vise tacaka u optuznici. To znaci da osumnjiceni, u
slucaju optuzenja za vise radnji i iz njih proizislih vise krivicnih djela razvrstanih u vise tacaka jedne
optuznice, status optuzenog dobija i ako je potvrdena samo jedna ili neke od vise tacaka optuznice. U
pogledu nivoa sumnje, optuzeno lice od njicenog lica razlikuje upravo stepen vjerovatnoce, a to je
postojanje dovoljno iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je optuzeno lice izvrsilo krivicno djelo.
Svojstvo osudenog lica pripada onom licu za je pravnosnaznom odlukom utvrdeno da je krivicno
odgovorno za odredeno krivicno djelo.
U odnosu na stepen sumnje, za osudenog se sa sigurnoscu utvrduje da je krivicno odgovoran za
odredeno krivicno djelop Pravnosnazna odluka kojom je utvrdeno da je lice krivicno odgovorno za
odrecleno krivicno djelo, moze biti presuda kojom se lice oglasava krivim, bez obzira na to da li je
izrecena krivicnopravna sankcija, kao i presuda kojom se izrice kazneni nalog.
Optuzeni je i lice protiv kojeg je u postupku za izdavanje kaznenog naloga potvrdena optuznica. Pojmom
osudeni obuhvacen je i maloljetnik kojem je izrecena kazna maloljetnickog zatvora, ali ne i lice za koje je
presudom utvrdeno da je izvrsilo djelo u stanju neuracunljivosti.
Svojstvo oslobodenog osudeni dobija kada stupi na pravnu snagu izrecena mu oslobadajuca presuda.
Svojstvo osudenog prestaje pravnosnaznoscu rjesenja o obustavi postupka, oslobadajuce presude i
presude kojom se optuzba odbija. To svojstvo on moze steci ponovo samo donosenjem rjesenja o
ponavljanju postupka.
49
se izjasni o svim cinjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve cinjenice i dokaze koji mu idu u
korist. Pored toga, mora mu se osigurati dovoljno vremena za spremanje odbrane.
U istrazi, osumnjiceni, odnosno optuzeni, izmedu ostalog, moze razmatrati spise i razgledati pribavljene
predmete koji mu idu u korist, osim ako je rijec o spisima i predmetima cije bi otkrivanje moglo dovesti u
opasnost cilj istrage.
U postupku optuzivanja optuzeni se u roku od 15 dana od dana dostavljanja optuznice izjasnjava da li
priznaje krivnju za svaku tacku optuznice, da li namjerava podnijeti prethodne prigovore, te navodi
dokaze koje treba izvesti na glavnom pretresu.
Na glavnom pretresu optuzeni ucestvuje u kontradiktornom postupku, sa mogucnoscu da izvodi svoje
dokaze i iznosi svoje misljenje.
Poslije donijete presude tuzeni ima pravo na redovne pravne lijekove i vanredni pravni lijek.
Pravo na vrsenje materijalne odbrane osumnjicenog, odnosno optuzenog zakon daje jos nekim
srodnicima i zakonskim zastupnicima. Tako, na primjer, za osumnjicenog, odnosno optuzenog mogu
branioca uzeti i njegov zakonski zastupnik, bracni odnosno vanbracni drug, krvni srodnik u pravoj liniji do
bilo kog stepena, posvojilac, usvojenik, brat, sestra ili hranilac.
Zalbu u korist optuzenog podnijeti njegov zakonski zastupnik, bracni odnosno vanbracni drug, roditelj ili i
usvojilac, odnosno usvojenik, a ista ova lica mogu podnijeti zatjev za ponavljanje krivicnog postupka u
korist osudenog poslije njegove smrti.
c) Izbor branioca.
Osim kod odbrane siromasnih, branioca potpuno slobodno bira osumnjiceni, odnosno optuzeni kako u
slucaju fakultativne, tako i kod obavezne odbrane. Branilac koga je izabrao osumnjiceni, odnosno
optuzeni slobodan je, takode da se primi odbrane ili da je odbije. Branioca osumnjicenom, odnosno
optuzenom mogu uzeti i njegovi zakonski zastupnici, bracni odnosno vanbracni drug, srodnici po krvi u
pravoj liniji do bilo kog stepena, usvojilac, usvojenik, brat, sestra i hranilac. Svako od ovih lica ima
samostalno pravo da uzme branioca osumnjicenom, odnosno optuzenom, kako u slucaju obavezne, tako
i kod fakultativne odbrane, bez obzira na to da li se osumnjiceni, odnosno optuzeni nalazi u pritvoru ili na
slobodi i da li vec ima branioca. Osumnjiceni, odnosno optuzeni moze odbiti branioca koga su mu
izabrala ova lica i uzeti drugog branioca ili ostati bez branioca. Uzimanje branioca vrsi se izdavanjem
pismenog punomocja, koje branilac podnosi sudu. Izjava o uzimanju branioca moze biti data i u zapisnik
pred organom koji vodi postupak.
d) Postavljanje branioca.
Pored branioca koga uzima sam osumnjiceni. odnosno optuzeni ili ovlascena lica, postoji i branilac
postavljen po sluzbenoj duznosti. Za postavljanje branioca po sluzbenoj duznosti nije potrebna izjava
osumnjicenog, odnosno optuzenog da ne zeli da uzme branioca. Dovoljno je da nema branioca u vrijeme
kada bi obavezno morao da ga ima ili mu ga ne postave ovlastena lica.Ako osumnjiceni, odnosno
optuzeni u slucajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca ili branioca ne angazuju ovlastena lica,
branioca ce mu postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno
predsjednik vijeca za dalji tok krivicnog postupka do pravnosnaznosti presude, a ako je izrecena kazna
dugotrajnog zatvora - i u postupku po pravnom lijeku. U slucaju postavljanja branioca, osumnjiceni,
odnosno optuzeni ce se prvo pozvati da sam izabere branioca sa predocene liste. Ukoliko osumnjiceni,
odnosno optuzeni sam ne izabere branioca sa predocene liste, branioca ce postaviti sud. Osumnjiceni,
odnosno optuzeni se obavjestava o postavljanju branioca - da bi mogao da koristi njegovu pomoc i da bi
mogao traziti zamjenu, onako isto kao sto branilac moze traziti razrjesenje. Postavljeni branilac duzan je
da prihvati odbranu i samo iz opravdanih razloga moze traziti da bude razrijesen. Braniocu postavljenom
po sluzbenoj duznosti prestaje funkcija cim osumnjiceni, odnosno optuzeni uzme drugog branioca, a
postavljeni branilac tada se razrjesava. Nagradu i troskove branioca postavljenog po sluzbenoj duznosti
kod obavezne odbrane snosi i, odnosno optuzeni, kao da je branioca sam izabrao.
Drugi slucaj postavljanja branioca po sluzbenoj duznosti je kod odbrane siromasnih. O zahtjevu za
postavljanje branioca siromasnih odlucuje i branioca postavlja sudija za prethodni postupak, sudija za
prethodno saslusanje, sudija, odnosno predsjednik vijeca. Osumnjiceni, odnosno optuzeni kod odbrane
siromasnih moze u svako doba izjaviti da mu branilac vise nije potreban i umjesto njega uzeti drugog
branioca ili ostati bez branioca. Troskovi branioca siromasnih nadoknaduju se iz budzeta.
d) Vrijeme nastupanja formalne odbrane. Osumnjiceni, odnosno optuzeni
moze imati branioca u toku cijelog krivicnog postupka, tj. od njegovog pocetka do kraja. Osumnjiceni se
na to opominje na pocetku ispitivanja. To se cini i u prvom pozivu koji se salje osumnjicenom. Isto tako,
lice liseno slobode od strane policijskog organa se mora odmah pouciti o pravu da uzme branioca.
Osumnjicenom se na pocetku ispitivanja postavlja pitanje da li ce se ovim pravom koristiti i odgovor
unosi u zapisnik. Ako pouka da se moze imati branilac i da branilac moze prisustvovati ispitu nije data,
odnosno ako pouka i odgovor osumnjicenog nisu unijeti u zapisnik, na iskazu osumnjicenog ne moze se
zasnivati sudska odluka.
e) Broj branilaca. Jedan osumnjiceni, odnosno optuzeni moze imati vise branilaca (visestruka formalna
odbrana), a smatra se da je odbrana obezbijedena kada u postupku ucestvuje jedan od branilaca.
U torn slucaju samo jedan od njih ce imati status glavnog branioca. Kada osumnjiceni, odnosno optuzeni
ima vise branilaca, onda je svaki od njih ovlascen da samostalno preduzima sve radnje u korist odbrane
osumnjicenog, odnosno optuzenog, na koje je ovlascen po zakonu. No, u takvom slucaju je potrebna
52
saradnja branilaca kako ne bi doslo do kontradiktornih ili paralelnih prijedloga, odnosno do toga da se
propusti neka radnja koja je neophodna.
Vise osumnjicenih, odnosno optuzenih moze uzeti jednog branioca, osim ako branioca postavlja sud u
slucaju obavezne odbrane po sluzbenoj duznosti i odbrane siromasnih (zajednicka formalna odbrana).
f) Procesi polozaj branioca. Branilac ucestvuje u krivicnom postupku, ali nije subjekt tog postupka, jer
obavlja svoju aktivnost u tudem procesnopravnom odnosu. On je pomagac osumnjicenog, odnosno
optuzenog, a ne njegov punomocnik, jer specificnost krivicne odgovornosti iskljucuje zastupanje.
U vrsenju svoje odbrane branilac je samostalan i u odnosu na sud i u odnosu na tuzioca, a, u odredenoj
mjeri, i prema osumnjicenom, odnosno optuzenom. lako su odnosi branioca i osumnjicenog, odnosno
optuzenog zasnovani na povjerenju, s tim da aktivnost branioca ne smije ici na stetu osumnjicenog,
odnosno optuzenog, osumnjiceni, odnosno optuzeni moze odustati od nekih akata svoga branioca (npr.
od zalbe), ali i branilac moze, protiv volje osumnjicenog, odnosno optuzenog preduzimati neke procesne
radnje (npr. izjaviti zalbu u korist maloljetnika).
Prema sudu i ciljevima krivicnog postupka branilac mora biti lojalan, tj. postizanje cilja krivicnog postupka
on ne smije sprecavati i ometati, ali nije duzan da sa sudom saraduje u ostvarivanju toga cilja, odnosno
da pomaze u utvrdivanju materijalne istine, jer bi se tada od branioca pretvorio u tuzioca optuzenog.
g) Prestanak branilacke duznosti. Sporazum o formalnoj odbrani u krivicnom postupku osumnjicenog,
odnosno optuzenog i branioca je, po svom sadrzaju vrsta gradanskopravnog ugovora o punomocstvu,
iako branilac nije punomocnik osumnjicenog, odnosno optuzenog. I jedna i druga strana mogu istupiti iz
toga odnosa prije zavrsetka krivicnog postupka, s tim da osumnjiceni, odnosno optuzeni moze opozvati
punomocje, a branilac ga otkazati. Prava i duznosti branioca ne prestaju u slucaju opoziva punomocja,
sve dok sudija, odnosno vijece ne razrijesi branioca njegovih prava i duznosti. Formalna odbrana prestaje
smrcu osumnjicenog, odnosno optuzenog ili branioca, ali to nisu jedini slucajevi prestanka branilacke
duznosti. Drugi slucajevi u kojima advokatu prestaje pravo na obavljanje advokatske djelatnosti (stalno i
privremeno) utvrduju se zakonom o advokaturi i statutom advokatske komore.
53
e) Da prisustvuje glavnom pretresu, gdje je njegova aktivnost naividljivija. To posebno dolazi do izrazaja
u dokaznom postupku i u zavrsnoj rijeci.
f) Da u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog podnosi pravne lijekove protiv odluka koje se donose u
toku postupka ili kojima se zavrsava krivicni postupak.
g) Da zahtijeva nagradu za svoj rad i naknadu troskova koje je u odbrani osumnjicenog, odnosno
optuzenog imao.
Duznosti branioca, koje odgovaraju iznesenim pravima, jesu:
a) Da prihvati odbranu, sto uvijek vazi kada je u pitanju branilac postavljen po sluzbenoj duznosti. Ako se
radi o slobodnom izboru branioca, i ovdje, po pravilu, postoji duznost prihvatanja odbrane, ali zakoni o
advokaturi utvrduju vise slucajeva u kojima advokat moze odbiti da se primi odbrane. Statutom i
kodeksom advokatske ctike mogu se utvrditi i drugi razlozi zbog kojih advokat moze da odbije pruzanje
pravne pomoci. Takvi izuzeci se u jednom broju slucajeva moraju dopustiti, jer advokatske kancelarije
mogu biti specijalizovane za druge vrste zastupanja ili preopterecene poslom ili imati neki drugi opravdan
razlog za odbijanje pomoci optuzenom u krivicnom postupku, jer bi se i tada moglo desiti da neki
optuzeni u nekim slucajevima ne bi mogli naci branioca ili bi do njega teze dolazili.
Postavljenog branioca osumnjiceni, odnosno optuzeni uvijek moze zamijeniti braniocem koga je sam
uzeo. Kod obavezne odbrane ne moze biti razrjesenja ranijeg branioca uok osumnjiceni, odnosno
optuzeni ne uzme novog. Kod odbrane siromasnih, osumnjiceni, odnosno optuzeni u svako doba moze
izjaviti da mu branilac vise nije potreban i sud mora razrijesiti branioca, bez obzira na to da li je uzet
drugi branilac. Funkcija postavljenog branioca ne prestaje automatski izborom novog, vec da se o tome
mora donijeti rjesenje ("razrijesice se"). Pravo da trazi da bude razrijesen moze i sam branilac, ali samo
na nacin predviden zakonom.U oba slucaja o razrjesenju branioca odlucuje u toku istrage sudija za
prethodni postupak, nakon podizanja optuznice sudija za prethodno saslusanje, a u toku glavnog
pretresa - sudija, odnosno vijece. a protiv ove odluke nije dopustena zalba.
b) Da osumnjicenom, odnosno optuzenom pruzi strucnu pomoc u postupku. To podrazumijeva
preduzimanje svih radnji i mjera usmjerenih ka tome da osumnjicenom, odnosno optuzenom pomognu u
njegovoj odbrani. Ogranicenje branioca je u tome sto odbranu ne smije da podrzava nemoralnim
sredstvima, ne smije da falsifikuje istinu, stvara lazne dokaze, unistava tragove, namjerno sud navodi na
krivi put, niti da umjesto odbrane osumnjicenog, odnosno optuzenog, brani izvrsenje krivicnog djela
(pitanje dozvoljenosti ili nedozvoljenosti djela i pitanje njegove drustvene opasnosti je rijeseno zakonom i
branilac ne moze, nasuprot zakonu, dokazivati da je izvrsenje djela na svome mjestu i da je optuzeni
trebalo da ga izvrsi).
Odgovornost branioca moze biti krivicna ili gradanska, a ako se radi o advokatu - i disciplinska. Advokati i
advokatski pripravnici odgovorni su za savjesno vrsenje advokatske duznosti i za cuvanje ugleda
advokatske djelatnosti. Statutom komore utvrduju se organi koji vode postupak zbog povrede
advokatskih duznosti, a ureduje se i nacin donosenja opsteg akta kojim je ta oblast regulisana.
Neku vrstu disciplinske vlasti nad braniocem u postupku, koja povlaci kaznu ima i sud. Branilac moze da
koristi samo zakonom dozvoljena sredstva, a ako koristi nedozvoljena, posljedice, u nacelu, treba da
snosi samo on, a ne i osumnjiceni, odnosno optuzeni. Zato, razlog za iskljucenje branioca postoji i u
pogledu lica koje zloupotrebljava kontakt s osumnjicenim, odnosno optuzenim koji je u pritvoru kako bi
osumnjiceni, odnosno optuzeni ucinio krivicno djelo ili ugrozio bezbjednost ustanove u kojoj se pritvor
izvrsava. Da li se zloupotrebljava kontakt sa osumnjicenim, odnosno optuzenim, to je quaestio facti koje
se procjenjuje u svakom konkretnom slucaju. U slucaju zloupotrebe, pozvace se osumnjiceni, odnosno
optuzeni da u odredenom roku uzme drugog branioca. Ako je rijec o obaveznoj odbrani, a osumnjiceni,
odnosno optuzeni sam ne uzme branioca ili branioca ne angazuju ovlastena lica, branioca ce
osumnjicenom, odnosno optuzenom postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno
saslusanje, sudijadija, odnosno predsjednik vijeca. U ovom slucaju osumnjiceni, odnosno optuzeni ima
pravo na branioca do pravosnaznosti presude, a ako je izrecena la dugotrajnog zatvora - i u postupku po
pravnom lijeku. Novom braniocu se, medutim, mora ostaviti dovoljno vremena za pripremu odbrane
osumnjicenog, odnosno optuzenog. Takode, stav je zakona da za vrijeme trajanja iskljucenja tuzilac ne
moze braniti osumnjicenog, odnosno optuzenog u drugom postupku, odnosno braniti druge osumnjicene
ili optuzene u istom ili razdvojenom postupku, sto in favorem defensionis. Takav branilac ne bi mogao
54
ostvariti ciljeve odbrane koji sastoje u pronalazenju, izlaganju i tumacenju kao istinitih cinjenica koje idu
u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog.
Odluka o iskljucenju donosi se na posebnom saslusanju branioca, kome prisustvuju tuzilac, osumnjiceni,
odnosnd optuzeni, branilac i predstavnik advokatske komore ciji je branilac clan. Prisustvo predstavnika
advokatske komore ciji je advokat (branilac) clan, moze da posluzi kao indikacija na potrebu
preduzimanja radnji na koje je komora ovlascena.
Donosenje rjesenja o iskljucenju je u nadleznosti suda. Pod uslovom da su ispunjeni uslovi za donosenje
rjesenja o iskljucenju, To rjesenje donosi prije pocetka glavnog pretresa vanraspravno vijece. Ako se
takva situacija pojavi na glavnom pretresu, rjesenje donosi sudija, odnosno vijece. Uz to, u postupku
pred vijecem drugostepenog suda rjesenje o iskljucenju branioca donosi vijece nadlezno za odlucivanje u
drugostepenom postupku.
OSTECENI
Pojam ostecenog
To je lice cije je licno ili imovinsko pravo krivicnim djelom povrijedeno ili ugrozeno. Osteceni nije samo
lice cije je licno i imovinsko pravo povrijedeno ili ugrozeno, vec on ima i znacajnu ulogu u krivicnom
postupku, cesto i kao svjedok u dokaznom postupku, jer je u nekim slucajevima najbolje i
najneposrednije upoznat sa situacijom, kako onom koja je prethodila izvrsavanju krivicnog djela tako i
onom kada je doslo do njegovog izvrsenja. Ovo pravo ne mora biti imovinsko, nego moze biti i licno
(cast, ugled, rak. ocinstvo i si.) i ne mora biti povrijedeno, vec je dovoljno samo da je ugrozeno. Pojam
ostecenog nije vezan za pravo na ulaganje imovinskopravnog zahtjeva kao ni isticanje tog zahtjeva u
toku krivicnog postupka. Osteceni moze biti i lice koje nije pretrpjelo nikakvu stetu u gradanskopravnom
smislu, pa mu ne pripada imovinskopravni zahtjev. Ako je osteceni takvu stetu pretrpio izvrsenjem
krivicnog ijela. nebitno je da li je imovinskopravni zahtjev postavio. Ukoliko imovinskopravni zahtjev
postoji, bez znacaja je to da li je on postavljen u krivicnom ili u parnicnom postupku.
Krivicno procesno pravo priznaje status ostecenog sirokom krugu lica koja u velikom broju slucajeva nisu
pasivni subjekti krivicnog djela. Krivicno pravo poznaje pojam ostecenog kao zrtve krivicnog djela. Zrtva
je pasivni subjekat krivicnog djela.
Osteceni moze biti pravno i fizicko lice, ali se najcesce pod pojmom ostecenog podrazurmjevaju fizicka
lica. Pitanje koje lice to moze biti nekada se daje u samom krivicnom zakonu, gdje se pojam ostecenog
podudara sa gramatickim objektom krivicnog djela
Kod krivicnog djela ubistva osteceni su lica koja je poginuli izdrzavao ili redovno pomagao, pa su mogli
zahtijevati izdrzavanje od poginulog, kao i clanovi uze porodice optuzenog (bracni drug, djeca, roditelji,
braca i sestre) koji su trpjeli dusevne bolove.
ORGAN STARATELJSTVA
Osnovna prava i duznosti organa starateljstva, kao sporednog procesnog subjekta na strani suda,
utvrdena su u postupku na maloljetnicima. Pored toga, organ starateljstva pojavljuje se i kao pomocni
organ suda, dostavljajuci sudu, na njegov zahtjev, izvjestaj o svim okolnostima koje se ticu licnosti
maloljetnika, sredini i prilikama pod kojima maloljetnik zivi, vrseci nadzor nad maloljetnikom u toku
pripremnog postupka, dostavljajuci obavjestenje o izvrsenju vaspitnih mjera, davanjem izvjestaja sudu
prije donosenja odluke.
Kao sporedni procesni subjekt, organ starateljstva ima znacajan broj prava. Organ starateljstva uvijek se
obavjestava o obustavi krivicnog postupka prema maloljetniku koji u vrijeme izvrsenja krivicnog djela nije
imao 14 godina, da bi preduzeo mjere staranja. Organ starateljstva ima pravo da se upozna sa tokom
postupka prema maloljetniku, da u toku postupka stavlja prijedloge i da ukazuje na cinjenice i dokaze
koji su od vaznosti za donosenje pravilne odluke. Tuzilac je obavezan da ga obavijesti o svakom
pokretanju postupka prema maloljetniku i o svom prijedlogu za obustavljanje postupka.
Po odobrenju sudije za maloljetnike, predstavnik organa starateljstva moze prisustvovati izvodenju
procesnih radnji u pripremnom postupku, stavljati prijedloge i upucivati pitanja licima koja se ispituju,
odnosno saslusavaju. Organ sljstva se poziva na glavni pretres. Za njega ne vazi odredba o iskjucenju
javnosti u postupku prema maloljetnicima, niti se moze udaljiti sa glavnog pretresa, kao neka druga lica.
Organ starateljstva ima pravo da predlaze izmjenu odluke o izrecenoj vaspitnoj mjeri, odnosno
obustavljanju log izvrsenja.
Zakonski zastupnici
Zakonski zastupnici su lica koja u postupku preduzimaju procesne radnje u ime i za racun procesno
nesposobne stranke koju zastupaju i sa dejstvom za tu stranku. Zakonski zastupnik ima prava i duznosti
kao i zastupana stranka, a radnje koje obavi zastupnik imaju istu vaznost kao da ih je obavila sama
stranka. Preko zakonskih zastupnika u krivicnom postupku rade procesno nesposobna lica koja se u
procesu mogu javiti kao osteceni ili pravna lica. Osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze imati zakonskog
zastupnika, jer je njegova odgovornost licna, s tim da mu se u slucaju nesposobnosti za obavljanje
57
procesnih radnji obezbjeduje obavezna odbrana. Postupak koji zakonski zastupnik vodi nema nikakvog
dejstva u odnosu na zakonskog zastupnika: ukoliko dode do kakve osude, osuduje se stranka, a ne
zakonski zastupnik, a ako se nesto dosuduje, dosuduje se stranki, a ne zakonskom zastupniku.
Zakonski zastupnici maloljetnika su njegovi roditelji, koji roditeljska prava vrse sporazumno, odnosno
staratelji, kada maloljetnici nisu pod roditeljskim staranjem. Punoljetnicima kojima je potpuno ili
djelimicno oduzeta poslovna sposobnost (tako da nisu u stanju da se sami staraju o svojoj licnosti,
pravima i obavezama), zakonski zastupnici su staratelji odredeni u posebnom postupku.
Maioljetnom licu i lieu lisenom poslovne sposobnosti, staraoca odrectuje nadlezni organ starateljstva, a
ne krivicni sud.
Zakonski zastupnici imaju sljedeca prava i duznosti:
mogu uzeti branioca osumnjicenom, odnosno optuzenom
nuzni izdaci zakonskog zastunika ostecenog spadaju u troskove krivicnog postupka
snose troskove krivicnog postupka prouzrokavane svojom krivicom, kao i odogvarajuci dio
pausalnog iznosa
na njih se ne odnose odredbe zakona o iskljucenju javnosti
preko njih se vrsi pozivanje maloljetnika
Svako pravno lice u krivicnom postupku mora imati svoga zastupnika. Razlog tome je cinjenica da pravno
lice nema subjektivni identitet kao sto je to slucaj sa fizickim licima i sto osumnjiceno, odnosno optuzeno
ili osudeno pravno lice ne moze samo nastupati u krivicnom postupku. Prava zastupnika su u potpunosti
identicna pravima koja u postupku imaju osumnjiceni, odnosno optuzeni ili osudeni.
Punomocnici
Punomocnik je lice koje je za vrsenje procesnih radnji ovlastila procesno sposobna stranka ili zakonski
zastupnik procesno nesposobne stranke, koje u njih ime i za njihov racun obavlja te radnje, koje se po
zakonu ne moraju obavljati licno. Punomocnik radi u ime i u interesu vlastodavca koji je jedini subjekt
procesnog odnosa, da bi se vlastodavac oslobodio tereta licnog ucesca u krivicnom postupku ili da bi u
tom postupku bio strucno predstavljen. Osumnjiceni, odnosno optuzeni moze imati samo branioca, koji
mu pomaze, ali ne i punomocnika, koji bi, umjesto njega, radio u procesu.
Punomocnik moze biti svako fizicko lice koje uziva poslovnu sposobnost i on ne mora imati strucnu
pravnu spremu. Pored toga, ako punomocnik ima strucnu pravnu spremu, ne mora biti advokat. Organ
pred kojim se punomocnik pojavljuje duzan je da po sluzbenoj duznosti ustanovi da li je punomocnik
uredno ovlascen i da ako je to potrebno, naredi otklanjanje nedostataka. S obzirom na to da krivicni
58
postupak ne sadrzi skoro nikakve odredbe o vrsenju punomocnikovih ovlascenja shodno se primjenjuju
odgovarajuce odredbe zakona o parnicnom postupku.
Na punomocnika se ne odnose odredbe zakona o iskljucenju javnosti, ali se on moze kazniti zbog
narusavanja reda i procesne discipline.
Pomocnici suda
U ulozi pomocnika na strani suda mogu da se pojave:
a) Strucno lice. Ono pomaze organu krivicnog postupka na osnovu svog posebnog strucnog znanja ili
vjestine, i to na planu davanja savjeta, instrukcija ili drugih vidova pomoci u rjesavanju pojednih strucnih
i tehnickih pitanja, ili na planu pruzanja strucno-tehnicke pomoci organu krivicnog postupka i
krivicnoprocesnim strankama.
To mogu biti pojedinci odgovarajuce struke ili, u slucaju potrebe, strucne ustanove. Ova lica nisu
vjestaci, vec samo na trazenje i, ne utvrdujuci cinjenice, objasnjavaju organu krivicnog postupka i
krivicnoprocesnim strankama tehnicka i strucna pitanja i znacaj prikupljenog materijala, da bi se oni
mogli opredijeliti u kom pravcu i kojim sredstvima dalje prikupljati dokaze i sta dalje poduzeti. Strucna
lica, cije misljenje ima samo savjetodavan karakter, najcesce se koriste kada se radi o rjesavanju da li se
neki dokaz uopste moze pribaviti. Oni su duzni da svoje savjete i objasnjenja daju po svom najboljem
znanju i u tom smislu odgovaraju za dati savjet i objasnjenje. Polazeci od stanovista da ova lica moraju
svoju funkciju vrsiti nepristrasno, zakon propisuje da se na njih, na odgovarajuci nacin, primjenjuju
odredbe o izuzecu sudija.
Najbitnija i sustinska razlika izmedu vjestaka i strucnog lica je u sadrzini i prirodi njihove djelatnosti u
krivicnom postupku. Naime, procesna djelatnost vjestaka uvijek je usmjerena na dobijanje novog dokaza,
a rezultat njegove djelatnosti se materijalizuje kroz nalaz i misljenje, tj. kroz iskaz vjestaka koji je
dokazno sredstvo.
S druge strane, djelatnost strucnog lica, koja nema karakter dokaznog svojstva, realizuje se u iskazu koji
moze biti u formi savjeta ili misljenja o nekom strucnom pitanju. Strucno lice moze, na primjer, sugerisati
organu krivicnog postupka da je za utvrdivanje neke sporne cinjenice potrebno primijeniti posebno
strucno znanje iz odredene naucne oblasti, ali ne moze licno utvrdivati takvu cinjenicu, jer je u to
ovlascen jedino vjestak.
b) Zapisnicar. Zapisnicar u krivicnom postupku je lice koje procesne radnje pismeno utvrduje i
ozvanicava. O svakoj radnji preduzetoj u toku krivicnog postupka sastavlja se zapisnik, a o radu na
glavnom pretresu vodi se zapisnik o glavnom pretresu. Zapisnik pise zapisnicar, a samo kada se
pretresanje stana ili lica ili se radnja preduzima van sluzbenih prostorija organa, a zapisnicar se ne moze
obezbijediti, zapisnik moze pisati lice koje preduzima radnje.
Zapisnicar pise zapisnik tako sto u njega unosi ono sto mu sudija glasno kazuje, a zatim oba potpisuju
zapisnik. Zapisnicar je, po pravilu, zaposlen u organu koji preduzima procesnu radnju, ali ako ima
potrebe, za zapisnicara moze biti uzeto svako lice koje je dovoljno pismeno i razumije sluzbeni jezik.
Zapisnicar ulazi i u sastav vijeca i mora biti neprekidno na glavnom pretresu i prisustvovati izvodenju
procesnih radnji. Zapisnicar moze biti izuzet iz istih razloga koji su predvideni za izuzece sudije.
O izuzecu zapisnicara odlucuje vijece ili predsjednik vijeca ili sudija, ali ucesce na glavnom pretresu
zapisnicara koji se po zakonu morao izuzeti, ne predstavlja apsolutnu povredu kri vicnqg postupka (za
razliku od sudije).
c) Tumaci. Tumaci su lica koja, na zahtjev tuzioca ili suda, prevode izjave (pismeno ili usmeno) pojedinih
ucesnika postupka na jezik u sluzbenoj upotrebi u sudu i obratno, kao i mimicke znakove kojima se
prilikom davanja izjava sluze gluvi, nijemi i gluvonijemi ucesnici postupka. Tumac je pomagac tuziocu i
sudu u obavljanju procesnih radnji i za razliku od vjestaka (koji je dokazno sredstvo, je: saopstava svoj
59
nalaz i misljenje o cinjenicama koje su predmet dokaza) ne pruza nikakvo sopstveno misljenje o
predmetu dokaza. Uobicajeno je razlikovanje tumac za usmene i mimicke izjave (tumac u uzem smislu) i
tumaca za pismene izjave (prevodilac). Tumac je jedan, a imenuje ga organ kod koga tumaci.
Ako tumac nije ranije zaklet, polozice zakletvu da ce vjerno prenijeti pitanja koja se svjedoku upucuju i
izjave koje on bude davao. Pravilo je da svjedok koji je gluv ili nijem i ne zna citati i pisati daje zakletvu,
odnosno izjavu preko tumaca.
U postupku prema maloljetniku tumac se odreduje ako ne poznaje jezik na kome se vodi postupak.
Troskovi za tumace ulaze u troskove krivicnog postupka.
Tumaci moraju biti strucni, o cemu se vodi racuna prilikom utvrdivanja stalnog spiska tumaca. Odredbe o
tumacima sadrzane su u pravilnicima o stalnim sudskim tumacima i dopunjuju se shodnom primjenom
odredaba zakona o krivicnom postupku o vjestacima.
d) Strucni saradnici i pripravnici. Pored sudija koji neposredno vrse sudijsku funkciju, u sudovima postoji
potreban broj sudijskih pomocnika, tj. strucnih saradnika i sudijskih pripravnika. Broj strucnih saradnika i
sudijskih pripravnika u sudu utvrduje se aktom unutrasnje organizacije i sistematizacije radnih mjesta. U
siri krug sudijskih pomocnika, osim strucnih saradnika i sudijskih pripravnika, spada i odreden broj
radnika koji obavljaju administrativne, tehnicke i druge poslove u sudu.
Strucni saradnik u sudu moze biti samo diplomirani pravnik sa polozenim pravosncmim ispitom. Posto
ima polozen pravosudni ispit, predvideno je da strucni saradnik pomaze sudiji u vrsenju sudijske funkcije.
Konkretnije, on vrsi analizu pravnih pitanja, priprema predmete za sudenje, te obavlja, samostalno ili pod
nadzorom i po uputstvima sudije, druge strucne poslove predvidene zakonom ili pravilnikom.
Pored strucnih saradnika, u sudovima postoji potreban broj sudijskih pripravnika. Za sudijskog
pripravnika moze biti primljen diplomirani pravnik koji ipunjava opste uslove za sticanje svojstva radnika
u drzavnim organima. Predvideno me da se pripravnik prima na odredeno vrijeme, a najduze na dvije
godine. On, pod nadzorom sudije ili strucnog saradnika, obavlja iste poslove kao i strucni saradnici, s tim
sto ne moze donositi odluke u predmetima. Edukacija sudijskih pripravnika odvija se u skladu sa
programom pocetne obuke, koji utvrduje Centar za edukaciju sudija i tuzilaca FBiH, odnosno Centar za
edukaciju sudija i tuzilaca RS.
Sudovi mogu primati na praksu i pripravnike-volontere. Odredbe zakona se odnose na sudijske
pripravnike, shodno se primjenjuju i na pripravnike-volontere. Pripravnicima-volonterima za vrijeme
obavljanja prakse ne pripada naknada za rad, niti druga prava, osim ako posebnim zakonom nije
drukcije odredeno, odnosno imaju pravo na zdravstveno osiguranje i osiguranje za slucaj nesrece na
poslu.
e) Organi starateljstva, o kojima je bilo rijeci u izlaganju o sporednim procesnim subjektima, kao
pomocnim sudskim organima.
f) OvIasceno sluzbeno lice je "lice koje ima odgovarajuca ovlascenja unutar policijskih organa u BiH,
ukljucujuci Drzavnu agenciju za istrage i zastitu, Drzavnu granicnu sluzbu, sudsku i finansijsku policiju,
kao i unutar carinskih organa, poreskih organa i organa vojne policije u BiH". Rijec je, dakle, o razlicitim
organima koji funkcionisu na razlicitim nivoima, pocev od drzavnog, zatim entitetskih, pa do Brcko
Distrikta.
U pojedinim slucajevima pominje se iskljucivo policijski organ,a u nekim (naredba za dovodenje) pominje
se iskljucivo sudska policija.
Pri pokusaju definisanja pojma policijskih organa, paznju treba obratiti na sadrzaj ovlascenja pojedinih
drzavnih organa koji se bave raznim vidovima suzbijanja kriminala. Pri tome, jasno je da to nisu svi
organi koji u svim nazivu imaju rijec "policija" (misli se na sudsku policiju, finansijsku policiju i vojnu
policiju). Mada su i to. u sirem smislu, policijski organi, njihova funkcija je ipak limitirana u odnosu na
organe unutrasnjih poslova. Ta limitacija odnosi se ponajvise na pitanje stvarne nadleznosti (npr.
otkrivanje i istrazivanje finansijskog kriminala od strane finansijske policije), ali i na djelokrug (npr. organi
vojne policije). Zato pod policijskim organima treba podrazumijevati iskljucivo ovlascena sluzbena lica
ministarstava unutrasnjih poslova.
Poslovi iz nadleznosti Drzavne agencije za istrage i zastitu (SIPA) obuhvataju:
60
- sprecavanje, otkrivanje i istraga krivicnih djela iz nadleznosti Su BiH, a posebno organizovanog
kriminala, terorizma, ratnih zlocina, trgovine ljudima i drugih krivicnih djela protiv covjecnosti i vrijednosti
zasticenih medunarodnim pravom, kao i "teskog finansijskog kriminala
- prikupljanje obavjestenja i podataka o navedenim krivicnim djelima, kao i pracenje i analiza
bezbjednosne situacije i pojava koje pogoduju nastanku i razvoju kriminaliteta
- pruzanje pomoci Sudu BiH i Tuzilastvu BiH u prikupljanju obavjestenja, kao i izvrsavanje naloga Suda
BiH i glavnog tuzioca BiH;
- fizicka i tehnicka zastita lica, objekata i druge imovine zasticene po Zakonu o Drzavnoj agenciji za
istrage i zastitu
- zastita svjedoka
- sprovodenje medunarodnih sporazuma o policijskoj saradnji i drugih medunarodnih instrumenata u
njenoj nadleznosti
- kriminalisticka ekspertiza
- ostali poslovi propisani zakonom i drugim propisima
g) Drzavna granicna sluzba (DGS) je uspostavljena radi obavljanja policijsiih poslova vezanih za
nadzor i kontrolu prelaska granice BiH i drugih poslova propisanih zakonom.
U nadleznosti drzavne granicne sluzbe su poslovi:
1) sprovodenje odredaba Zakona o nadzoru i kontroli prelaska drzavne granice, kako je utvrdeno
Zakonom o Drzavnoj granicnoj sluzbi;
2) sprovodenje odredaba Zakona i kretanju i boravku stranaca i azilu, kako je to utvrdeno Zakonom o
Drzavnoj granicoj sluzbi;
3) sprecavanje, otkrivanje i istrazivanje krivicnih djela koja su propisana krivrcnim zakonima u BiH, kada:
a) su ta djela usmjerena protiv zbjednosti drzavne granice ili protiv izvrsenja poslova i zadataka iz
nadleznosti DGS-a
b) se ta krivicna djela moraju goniti u skladu sa odredbama o zloupotrebi javnih isprava koje sluze kao
dokaz identiteta, o putnoj ispravi i obavezi posjedovanja vize, odredbama o kretanju i boravku stranaca i
azilu, ukoliko su ucinjena prilikom prelaska granice ili su direktno vezana za prelazak drzavne granice
c) ta krivicna djela obuhvataju prevoz robe preko drzavne granice ciji promet nije dopusten, robe bez
sluzbenog odobrenja ili u slucaju krsenja vazece zabrane, ukoliko je DGS-u dodijeljena duznost nadzora
takvog odobrenja i zabrana na osnovu drugog propisa ili administrativnog sporazuma sa organima
odgovornim za takvo gonjenje;
4) sprecavanje, otkrivanje i istrazivanje drugih krivicnih djela na zahtjev nadleznog organa
5) precavanje, otkrivanje i istrazivanje prekrsaja koji su propisani Zakonom nadzoru i kontroli prelaska
drzavne granice, Zakonom o kretanju i boravku stranaca,azilu i drugim propisima kao i drugih prekrsaja
na zahtjev nadleznog organa
6) preduzimanje mjera zastite vazdusnog civilnog saobracaja i bezbjednosti prostorija medunarodnih
aerodroma u BiH;
7) izvrsavanje i drugih poslova propisanih zakonom i drugim propisima
h) Sudska policija pribavlja informacije, pruza pomoc sudovima i tuzilastvima u izvrsavanju sudskih
naredbi za prinudno dovodenje svjedoka i osumnjicenih, odnosno optuzenih lica, sprovodi osudena lica u
ustanovu za izvrsenje sankcija po naredbi suda, odrzava red u sudnici i bezbjednost sudija i drugih lica
zaposlenih u sudu, interno obezbjeduje zgradu suda, te izvrsava druge sudske naloge. Ona izvrsava
naloge suda koji seodnose na pretres imovine i lica, privremeno oduzimanje predmeta, obezbjedenje
provodenja izvrsnih naloga suda, kao i drugih naloga suda ciji je cilj uspjesno odvijanje sudskog
postupka.
i) Finansijska policija obavlja sirok spektar poslova i zadataka koji se odnos na:
1) kontrolu zakonitosti, ispravnosti i blagovremenosti obracuna i uplate drzavnih prihoda, javnih prihoda i
prihoda iz posebnih fondova pravnih lica;
2) kontrolu o ostvarivanja i iskazivanja knjigovodstva, odnosno poreskih prijava prometa robe i usluga,
prihoda, plata i drugih elemenata od znacaja za utvrdivanje javnih prihoda;
3) kontrolu prijavljivanja imovine i nekretnina koje podlijezu oporezivanju;
4) kontrolu kupovine dionica ili udjela prilikom pretvaranja drzavnog vlasnistva, i dr.
61
j) Carinski organi kao ovlascena sluzbena lica) mogu:
1) traziti potrebne ii formacije od gradana
2) izvrsiti pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga,
3) za neophodno vrijeme ograniciti kretanje na odredenom prostoru;
4) da preduzmu potrebne mjere u vezi s utvrdivanjem istovjetnosti lica i predmeta
5) da u prisustvu odgovornog lica obave pregled odredenih objekata, prostorija i prostora pravnih lica i
ostvare uvid u odredenu dokumentaciju, kao i da preduzmu druge neophodne mjere i radnje;
6) da privremeno oduzmu predmete za koje se pretpostavlja da su posluzili za izvrsenje carinskog
krivicnog
7) da po naredbi izvrse pretresanje stana i lica
8) da privremeno zadrze lica
9) da obave odredene radnje uvidaja i
10) da podnesa izvjestaj nadleznom tuzilastvu.
Carinski sluzbenici mogu provoditi vecinu mjera i radnji kao i policijski sluzbenici, s tim sto su limitirani na
carinska krivicna djela.
62
Osnovni predmet krivicnog postupka je krivicna stvar (causa criminalis), odnosno ustanovljenje da li je
izvrseno krivicno djelo, da li je optuzeni kriv i da li su ispunjeni zakonski uslovi za izricanje krivicne
sankcije.
Sporedni predmet krivicnog postupka pripada drugoj grani prava, a ne krivicnopravnoj, a u krivicnom
postupku javlja se, eventualno, uz osnovni predmet postupka. U krivicnom postupku se o sporednom
predmetu raspravlja i odlucuje zbog veze koja postoji izmedu sporednog i osnovnog predmeta krivicnog
postupka, jer bi se o predmetima te vrste, inace, odlucivalo u drugim sudskim ili nesudskim postupcima.
Ako bi krivicni postupak imao neogranicen broj sporednih predmeta, to bi bilo od stete za sudenje
osnovnih predmeta krivicnog postupka, koji se mogu suditi samo u krivicnom postupku.
Zbog toga se mogucnost sudenja nekrivicnih stvari u krivicnom postupku svodi na manji broj
najznacajnijih slucajeva.
Predmet krivicnog postupka su samo krivicna djela, ne i prekrsaji, koji su regulisam zakonima o
prekrsajima. Ne postoji mogucnost spajanja u jedan postupak i sudenja pred jednim organom za krivicno
djelo i prekrsaj.
Imovinskopravni zahtjev
Krivicno djelo, osim krivicnopravnih, proizvodi i druge, najcesce gradanskopravne posljedice.
Mnogobrojne posljedice izvrsenog krivicnog djela manifestuju se, prije svega, u steti nanijetoj dobrima
drugih pravnih i fizickih lica. U takvim slucajevima krivicno djelo u sebi sadrzi i gradanskopravni delikt,
koji ostecenom daje pravo da, uz krivicnopravni, postavi i imovinskopravni zahtjev. Iako se zahtjevi takve
prirode redovno raspravljaju u parnicnom postupku, zakon o krivicnom postupku dozvoljava da budu
64
postavljeni, uz osnovni predmet, i u krivicnom postupku. Takvo pridruzivanje pociva na okolnosti da su
cesto pravno relevantne cinjenice krivicnog djela i krivnje istovremeno pravno relevantne za
gradanskopravnu, najcesce odstetnu, odgovornost ucinioca krivicnog djela.
Stoga je u interesu procesne ekonomije da krivicni sud, kada vec utvrduje te cinjenice odlucuje o krivnji,
istovremeno odluci i o gradanskopravnoj odgovornosti, te najcesce i steti koja potice iz krivicnog
djela.Takav nacin odlucivanja, medutim, ne mijenja karakter gradanskopravne tuzbe, bez obzira na to sto
se presuduje pred krivicnirn sudom. Uz odredene modifikacije u postupku ostvarivanja, zahtjev ostaje
gradanska tuzba koju krivicni sud rjesava primjenom gradanskog materijalnog prava, odlukom koja ima
sve karakteristike gradanske presude. Prema pravnoj prirodi, to je i gradanski predmet za koji vrijede
pravila gradanskog prava, uz posebne odredbe zakona o krivicnom postupku.
Mogucnost ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku ima visestruke prednosti. Prije
svega, postupak je jeftiniji, jer umjesto dva odvojena postupka vodi se jedan jedinstven. Postupak
ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku je brzi i jednostavniji, bez slozenih
podnesaka koji se traze u parnicnom postupku. Pored toga, spajanje je korisno i zbog manje mogucnosti
pojave protivrjecnosti u odlukama o krivicnoj i gradanskoj stvari nego kada se postupak vodi odvojeno.
Zrtvi krivicnog djela ujedno se time omogucuje brze obestecenje nego kad bi morala najprije cekati na
pravnosnazno okoncanje krivicnog postupka pa tek onda mogla protiv osudenog ucinioca krivicnog djela
pokrenuti gradansku parnicu.
Realizacija imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku ima, medutim. i stetnih efekata na sam
krivicni postupak. Raspravljanje o imovinskopravnom zahtjevu nerijetko, pogotovo ako nicim nije
uslovljeno, dovodi do odugovlacenja postupka o glavnoj stvari, prijeteci da glavni predmet bude potisnut
u drugi plan, a sam postupak izgubi svoja krivicnopravna obiljezja. Zbog toga se propisuje niz
ogranicenja ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku, a u zakonu o krivicnom
postupku ta ogranicenja su sljedeca:
a) Imovinskopravni zahtjev koji je nastao usljed izvrsenja krivicnog djela raspravice se na prijedlog
ovlascenog lica u krivicnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlacio ovaj postupak. O
imovinskopravnom zahtjevu odlucuje se samo uz uslov (pozitivni uslovi da je ovlasceno lice podnijelo
imovinskopravni zahtjev i (negativni uslov) da se time bitno ne odugovlaci krivicni postupak.
b) O podnesenom imovinskopravnom zatjevu sud moze odluciti samo u presudi kojom se optuzeni
oglasava krivim. Ako krivicni postupak zavrsi rjesenjem o obustavi postupka, oslobadajucom presudom ili
presudom kojom se optuzba odbija, uputice se,osteceni da imovinskopravni zahtjev moze ostvarivati u
parnici.
c) Ako podaci krivicnog postupka ne pruzaju pouzdan osnov za potpuno ili djelimicno presudenje, sud ce
ostecenog uputiti imovinskopravni zahtjev moze da ostvaruje u parnici.
d) Sud neod lucuje o imovinskopravnom zahtjevu prema maloljetniku, osim ako nije prema njemu
izrekao kaznu maloljetnickog zatvora.
e) Odlucivanju o imovinskopravnom zahtjevu data je forma koja omogucava da se postupak pravnih
jekova uprosti i iskljuci svaka zalba ostecenog protiv odluke o imovinskopravnom ihtjevu. Sud ne moze
odbiti postavljeni imovinskopravni zahtjev ni onda kada je on nesumnjivo neosnovan, vec samo
podnosioca uputiti na parnicu, u cjelini ili djelimicno. Upucivanje na parnicni postupak ne predstavlja
meritornu odluku, vec samo premjestanje predmeta spora u drugu sudsku jurisdikciju. zbog toga
osteceni u povodu odluke krivicnog suda o imovinskopravnom zahtjevu nikada nema interes za izjavom
zalbe
f) Od svih mnogobrojnih imovinskopravnih potrazivanja, koja bi se u slucajevima izvrsenja krivicnih djela
mogla postaviti u krivicnom postupku, dozvoljena su samo tri: za naknadu stete, povracaj stvari ili
ponistaj odredenog pravnog posla. Drugi imovinskopravni zahtjevi npr. utvrdivanje nedostojnosti za
nasljedivanje, opozivanje testamenta, ponistaj braka si.) ne mogu se ostvarivati u krivicnom postupku.
Povracaj stvari
Povracaj stvari se odnosi na svojinu, drzavinu ili detenciju stvari oduzetih krivicnim djelom i predstavlja
neposredan i najpotpuniji oblik obesteceni (obestecenje u naturi, umjesto obestecenja po vrijednosti).
Povracaj stvari u korist ovlascenog lica moze se izreci samo ako je u krivicnom oostupku postavljen
zahtjev u tom smislu, ne i po sluzbenoj duznosti.
Povracaj stvari sud moze narediti samo ako utvrdi da je stvar prije izvrsenja bila kod ostecenog po
nekom pravnom osnovu i da se u vrijeme dosudenja nalazi kod optuzenog ili kod nekog ucesnika na
glavnom pretresu ili kod lica kome su je oni dali na cuvanje. Povracaj stvari predstavlja potpuni
restitutio in integrum slucaju ako ovlasceni na imovinskopravni zahtjev moze dokazati da je bio vlasnik
posjednik ili zakoniti drzalac stvari koja mu je krivicnim djelom oduzeta, te da se stvar nalazi kod
optuzenog, nekog drugog ucesnika krivicnog djela ili lica kome su oni dali stvar na cuvanje (ako ju je
optuzeni unistio ili dalje otudio, moze se trazi samo naknada stete).
Ne trazi se da je u pitanju svojina, dovoljni su i zakonita drzavina ili detencija. Ako je stvar po nekom
punovaznom osnovu kod treceg lica, a optuzenog se moze traziti samo naknada stete. Da bi krivicni sud
mogao dosuditi ovi vrstu imovinskopravnog zahtjeva, trazi se, isto tako, da je stvar ostala ista (in specis)
po vrsti i po namjeni, kao u vrijeme izvrsenja krivicnog djela. Ne moze se dosuditi povracaj stvari koju je
optuzeni preradio i pretvorio u drugu stvar, ali osteceni moze tada traziti i dobiti naknadu stete.
U krivicnom postupku sud samo raspravlja a povracaju stvari koja se tice osumnjicenog, odnosno
optuzenog i ostecenog. Spor o predmetu izmedu ostecenog i treceg lica ili izmedu trecih lica raspravlja se
u parnicnom postupku. Moze se traziti samo povracaj stvari koje su pripadale ostecenom, ali ne i
povracaj stvari koje su pribavljene novcem protivpravno pribavljenim od ostecenog. Ako se vise
ostecenih spore o svojini stvari, uputice se na parnicu, a sud ce ukrivicnom postupku odrediti samo
cuvanje stvari kao privremenu mjeru obezbjedenja.
66
dvobracnosti ne moze se ponistiti brak, iako je i to pravni posao nastao izvrsenjem krivicnog djela, ali ne
i pravni posao iz oblasti imovinskog prava.
Naknada stete
lzvrsenjem krivicnog djela u svakom slucaju nastaje stetna posljedica. U nekim slucajevima ta steta
pogada ne samo licnost, nego i imovinu ostecenog, sto daje pravo na njenu naknadu u krivicnom
postupku. Prema Zakonu o obligacionim odnosima, steta je umanjenje drustvenih sredstava ili necije
imovine (obicna steta) ili sprecavanje njihovog uvecanja koje se moglo osnovano ocekivati (izmakla
dobit), kao i nanosenje drugome fizickog ili psihickog bola ili straha (nematerijalna steta). U pravnoj
teoriji steta se definise kao negativna razlika izmedu iznosa imovine koju ima ostecenik i iznosa imovine
koju bi imao da ta imovina nije smanjena stetnim dogadajem ili, jednostavno, kao umanjenje imovine.
Ako je protivpravnom radnjom ostecena imovina, kakav imovinski interes, odnosno fizicki integritet nekog
lica, tada je rijec o materijalnoj steti, a ako je takvom radnjom povrijedeno neko nematerijalno dobro
ostecenog, onda se radi o nematerijalnoj steti.
Osteceni krivicnim djelom ima pravo na naknadu svih ovih steta. Naknada neimovmske stete je
specificna naknada koja se ne sastoji u uspostavljanju jednog ranijeg stanja, vec u davanju imovinske
satisfakcije koja treba da pruzi ostecenom zadovoljenje koje ce kompenzirati trpljenja koja je imao ili koja
jos traju. Ova naknada dosuduje se za pretrpljene fizicke bolove, za pretrpljene dusevne bolove,
naruzetiosti, povrede ugleda, casti, slobode i prava licnosti, kao i za pretrpljeni strah
Naknada za nematerijalnu stetu je novcana ili moralna (objavljivanje presude ispravke, povlacenje izjave
kojom je povreda ucinjena i tome slicno).
U svim slucajevima, naknada koja se trazi moze poticati direktno iz krivicnog djela i zasnivati se na
interesu koji je zasticen zakonom.
67
nema i ostala prava koja ostecenom pripadaju kao sporednom procesnom subjektu, jer su ona vezana
iskljucivo za licnost ostecenog.
2) Lice prema kome se moze postaviti imovinskopravni zahtjev. Prema nasem zakonu, imovinskopravni
zahtjev moze se postaviti samo prema osumnjicenom, odnosno optuzenom. Ovo rjesenje je prihvaceno,
jer se i krivicna i gradanska stvar koja iz nje proizilazi zasnivaju na istoj cinjenicnoj situaciji, pa lice koje
krivicno odgovara, po pravilu, odgovorno je i za imovinskopravni zahtjev proistekao iz krivicnog djela.
Zbog toga se u zakonu ne pravi razlika izmedu osumnjicenog, odnosno optuzenog kao krivicno
odgovornog i osumnjicenog, ocnosno optuzenog kao gradanski odgovornog.
U slucajevima kada za stetu nastalu izvrsenjem krivicnog djela ne odgovara osumnjiceni, odnosno
optuzeni, nego trece lice, i to prema odredbama imovinskog prava, imovinskopravni zahtjev moze se
postaviti samo u parnicnom postupku. Tako, na primjer, roditelji maloljetnog ucinioca krivicnog djela,
odnosno druga lica kojima je povjereno staranje o maloljetniku, odgovaraju pod odredenim uslovima
(osim ako dokazu da je steta nastala bez njihove krivice) za stetu koju je maloljetnik prouzrokovao
izvrsenjem krivicnog djela, pa se zahtjev ne moze postaviti u krivicnom postupku, ni prema
osumnjicenom, odnosno optuzenom maloljetniku, ni prema lieu odgovornom za stetu.
Takav zahtjev moze se postaviti samo u parnicnom postupku, a ne prema osumnjicenom, odnosno
optuzenom u krivicnom postupku, niti eventualno prema osiguravajucem drustvu, bez obzira na njegovu
odgovornost prema osumnjicenom, dnosno optuzenom kao osiguraniku.
3) Stranacka i procesna sposobnost stranaka imovinskopravnog odnosa. U imovinskopravnom odnosu
pripojenom krivicnom postupku, kao stranke mogu se pojaviti lice ovlasceno na postavljanje
imovinskopravnog zahtjeva i osumnjiceni, odnosno optuzeni. Stranacku sposobnost za postavljanje
imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom postupku ima lice sposobno da bude tuzilac u parnicnom
postupku. Prema odredbama parnicnog postupka, lica koja nemaju procesnu sposobnost moraju biti
zastupana u preduzimanju procesnih radnji, putem zakonskih zastupnika. Ako je !ice ovlasceno na
postavljanje imovinskopravnog zahtjeva maloljetno, zastupaju ga roditelji ili staratelji, s tim sto je
maloljetni ostecenik koji je navrsio 16 godina ovlascen da i sam daje izjave i preduzima radnje u
postupku. Lica kojima je oduzeu poslovna sposobnost u postupku rade preko staratelja, a pravna lica
preko svojih predstavnika. Ovlasceno lice koje je procesno sposobno za postavljanje imovinskopravnog
zahtjeva moze raditi i preko punomocnika.
U pogledu sposobnosti osumnjicenog, odnosno optuzenog, on ima tu sposobnost i u pripojenom
procesnopravnom odnosu, ako je ima u krivicnom postupku, naravno pod uslovom da po propisima
gradanskog prava odgovara za pricinjenu stetu. Ako za stetu odgovara neko drugi, osumnjiceni,
odnosno optuzeni ne moze biti stranka ni u krivicnom ni u parnicnom postupku. Ako je osumnjicerni
odnosno optuzeni stvarno nesposoban za preduzimanje procesnih radnji, radi suprotstavljanja
imovinskopravnom zahtjevu, pravnu pomoc mu pruza branilac, koji je u tom slucaju obavezan.
69
Postupak medijacije
Sud moze predloziti ostecenom i optuzenom, odnosno braniocu sprovodenje postupka medijacije (engl.
mediation) putem medijatora u skladu s zakonom, ako ocijeni da je imovinskopravni zahtjev takav da je
svrsishodno da ga uputi na medijaciju. Prijedlog za upucivanje na medijaciju mogu dati i osteceni i
optuzeni, odnosno branilac, i to do zavrsetka glavnog pretresa. U pitanju je jedan od oblika alternativnih
formi rjesavanja sporova. On, prije svega. treba da doprinese rasterecenju sudova, smanjenjem broja
predmeta u radu, kao i snizenju troskova postupka i duzine njegovog trajanja, povecanju kvaliteta
rjesavanja sporova, povjerenju u sud. Iz sudskog ugla medijacija znaci pesredovanje i pomirenje, ciji je
cilj da se izbjegne dug i skup sudski postupak, da se rijese stari predmeti, da se ubrza rad na sudecim
predmetima, da se smanji cpterecenost suda manje slozenim predmetima i, naravno, da sve to da ima
rezultat da stranke do pravde dodu u razumnom roku. Iz tih razloga je ogroman broj zemalja u
posljednje dvije decenije inkorporirao medijaciju unutar svojih sistema i stvorio zakonske uslove za njeno
uspjesno funkcionisanje.
Poslovi medijacije se posebnim zakonom prenose na udruzenja ili udruzenje, i to po proceduri utvrdenoj
tim zakonom, a vodi ih medijator pojedinac, osim ako se stranke dogovore postupak vodi vise
medijatora. Medijator je trece, neutralno lice koje posreduje rjesavanju spora izmedu stranaka u skladu
sa principima medijacije, pomazuci nastojanju da se postigne obostrano prihvatljivo rjesenje spora.
Stranke u sporu zajednicki biraju medijatora, i to sa liste medijatora, a u slucaju da se ne mogu
dogovoriti, medijatora za njihov spor imenuje udruzenje medijatora. Sporazum o medijaciji se ulaze u
spis predmeta kod nadleznog suda i to ako je postupak medijacije pokrenut u toku ili nakon pokretanja
sudskog postupka. Cilj medijacije je da stranke u sporu postignu sporazum, prije ili nakon pokretanja
sudskog postupka i to do zakljucenja glavnoj pretresa. Cak i kad se pokrene postupak pred sudom, sudija
moze, ako to ocijeni svrsishodnim, na pripremnom rocistu predloziti strankama da spor pokusaju rijesiti u
postupku medijacije.
Postupak medijacije je dobrovoljan i povjerljiv i sprovodi se bez odugovlacenja, a pokrece se pismenim
ugovorom koji potpisuju stranke u sporu i medijator. Ako su se stranke u toku parnicnog postupka
sporazumjele (same ili na prijedlog sudije) da spor pokusaju rijesiti u postupku medijacije, sud ce
odgoditi rociste na period od najmanje 30 dana. Za medijaciju je bitno da stranke u sporu fizicka lica,
moraju obavezno biti prisutna medijaciji, ali njihov interes stranaka u postupku mogu zastupati zakonski
zastupnici ili punomocnici. Pored medijatora i stranaka, odnosno njihovih zastupnika ili punomocnika,
postupku mogu prisustvovati i treca lica, all samo uz saglasnost stranaka. Stranke moraju medijatoru
blagovremeno dostaviti svu relevantnu dokumentaciju u vezi sa predmetom spora. S druge strane,
obaveza je medijatora da na pocetku postupka ukratko upozna stranke sa ciljem medijacije, postupkom
koji ce biti sproveden, kao i ulogom medijatora i stranaka u postupku.
Postupak medijacije moze prekinuti bilo koja stranka i to u bilo kom trenutku postupka, a medijator - ako
ocijeni da dalje vodenje postupka nije svrsishodno, odnosno ako postoje ili se u toku postupka pojave
razlozi koji ga sprecavaju da bude neutralan i nepristrasan. Medutim, kad se postigne rjesenje spora
stranke uz pomoc medijatora sastavljaju pismeni sporazum o nagodbi i odmah ga potpisuju. Ovaj
sporazum ima snagu izvrsnog naslova, dakle vazi i izvrsava se isto kao i sudska presuda. lako placena
medijacija nije kompatibilna sa mogucim rjesenjem mandatornog upucivanja u alternatvno rjesavanje
sporova, nagradu i naknadu troskova medijatora, u visini propisanoj aktom Udruzenja medijatora, kao i
druge neophodne troskove za sprovodenje postupka medijacije, stranke snose u jednakim dijelovima,
osim ako ugovorom o medijaciji nije drukcije odredeno.
71
nepravo. Oslobadajucom presudom se ne rjesava prethodno pitanje nekog prava ili pravnog odnosa
relevantnog za parnicni postupak.
Postojanje krivicne presude sud ne uzima po sluzbenoj duznosti. Taj prigovor u svakoj fazi postupka
mogu da istaknu stranke. Ako je prethodnom pitanju, od cijeg rjesenja zavisi primjena krivicnog zakona,
vec donio odluku gradanski sud ili neki drugi organ, takva odluka ne veze krivicni sud u pogledu ocjene
da li je ucinjeno odredeno krivicno djelo. Uticaj se, dakle. ne iskljucuje ako se odluka gradanskog suda
odnosi na neko drugo prejudicijalno pitanje. Proizilazi da odluku o prethodnom pitanju koju je donio sud
u nekom drugom postupku ili neki drugi organ, ne moze promijeniti sud u krivicnom postupku. Medutim,
sud nije vezan takvom odlukom u pogledu ocjene da li je izvrseno odredeno krivicno djelo, a o pitanju
postojanja krivicnog djela raspravlja po pravilima krivicnog postupka.
Prejudicijalna pitanja
U svakom postupku, pa i krivicnom, moguce je da je raspravljanje stvari koja je predmet procesa zavisno
od prethodnog rjesenja nekog drugog pravnog pitanja koje je razlicito od prirode tog procesa. To drugo
pravno pitanje, kada se radi o krivicnom postupku, odnosi se, dakle, na drugu granu materijalnog prava
(gradansku, upravnu. medunarodnu itd.) i rjesava ga u drugom (ne krivicnom) postupku (parnicnom,
upravnom, vanparnicnom, izvrsnom) sud ili drugi drzavni organ. To su tzv. prejudicijalna ili prethodna
pitanja, koja su zapravo pravna pitanja koja sama za sebe nisu predmet krivicnog postupka, ali bez cijeg
rjesenja nije moguce odluciti o glavnom pitanju krivicnog postupka, odnosno donijeti osudujucu presudu.
Da bi neko pitanje bilo prejudicijalno, mora biti:
1) pravno (postojanje braka, srodstva. drzavljanstva, svojstva radnika, saglasnosti pojedinih zakona i
drugih propisa sa ustavom i podzakonskih akata sa zakonom itd.), a ne cinjenicno;
2) takvo da se odnosi na materijalno krivicno pravo i da od njegovog prethodnog rjesavanja zavisi
primjena materijalnog krivicnog prava, ne i krivicnog postupka
3) podobno za samostalno rjesavanje u nekom drugom postupku, sto znaci da samostalno predstavlja
cjelinu koja se moze rjesavati u tom postupku.
Prejudicijalna pitanja odnose se na postojanje samog krivicnog djela ili krivicne odgovornosti ili na uslove
za primjenu krivicnih sankcija. U stvari, prejudicijalna su pravna pitanja koja predstavljaju poseban
elemenat u zakonskom opisu odredenog krivicnog djela ili su poseban uslov krivicne odgovornosti ili
uslov za izricanje krivicne sankcije.Da li je jedno pitanje prejudicijalno za rjesavanje krivicne stvari, u
svakom konkretnom slucaju procjenjuje sud, po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog stranaka.
Nas zakon se, u vezi sa ovim pitanjem, opredijelio za stav po kome krivicni sud ima ovlascenje da sam
rijesi svako prejudicijalno pitanje koje nije rijesio sud u drugom postupku ili drugi drzavni organ, ali da
nije obavezan da ga sam raspravi. Ako primjena krivicnog zakona zavisi od prethodne odluke o kakvom
pravnom pitanju za cije odlucivanje je nadlezan sud u kom drugom postupku ili neki drugi organ, sud koji
sudi u krivicnom predmetu moze sam rijesiti i to pitanje po odredbama koje vaze za dokazivanje u
krivicnom postupku. Medutim, krivicni sud moze i zastati sa postupkom i pricekati da to pitanje rijesi sud
u drugom postupku ili drugi organ. Ako je odlucio da ne zastane sa postupkom nego da prejudicijalno nje
rijesi sam, rjesenje tog pitanja od strane krivicnog suda djeluje samo u krivicnom predmetu u kojem on
raspravlja.
Pred krivicnim sudom ce se raspraviti prejudicijalno pitanje ako je njegovo raspravljanje pred nadleznim
sudom ili nekim drugim organom nemoguce (npr. zbog snih smetnji).
Raspravljanje prejudicijalnog pitanja je raspravljanje sa gledista logike, ne u cilju stvaranja obavezne
odluke po tom pitanju, koja bi vazila van konkretne krivicne stvari.Rjesenje ovog pravnog pitanja koje
vrsi krivicni sud ima dejstvo za krivicni predmet koji ovaj sud raspravlja.
Raspravljanje o prejudicijalnom pitanjima krivicni sud vrsi po odredbama koje vaze za dokazivanje u
krivicnom postupku. Na ovaj nacin obezbjeduje se jedinstvo krivicnog postupka pred istim krivicnim
sudom i, istovremeno, izbjegava kombinovanje vise sudskih postupaka. Ako je o takvom prethodnom
pitanju vec donio odluku sud u kom drugom postupku ili neki drugi organ, takva odluka ne veze krivicni
sud u pogledu ocjene da li je ucinjeno odredeno krivicno.
To znaci da ostale odluke o prejudicijalnim pitanjima, donijete od drugih organa i drugom postupku, vezu
krivicni sud i one ne mogu biti izmijenjene u krivicnom stupku. Razlog za takvu slobodu krivicnog suda u
rjesavanju prejudicijalnih pitanja lazi se u u procjeni zakonodavca da postupci drugih sudova ili nekih
72
drugih organa ispunjavaju sve kvalitativne zahtjeve u pogledu pravilnosti i potpunosti utvrdivanja njenica
kakvi se traze u krivicnom postupku - zbog drukcije konstrukcije tih stupaka ili razlicitog pravnog polozaja
ucesnika u njima.
Od prejudicijalnih pitanja treba razlikovati druga prethodna pitanja. Ovim pojmom zakon oznacava
pitanja koja treba riiesiti prije rjesavanja o glavnoj stvari. To su, primjera radi, procesne pretpostavke i
druga pitanja.
73
6) Troskove tehnickog pregleda vozila, analize krvi i prevoza lesa do mjesta obdukcije. Ove troskove
snosi sud na osnovu racuna ovlascene ustanove za tehnicki pregled vozila i zdravstvene ustanove.
7) Pausalni iznos. Za razliku od do sada navedenih troskova koji obuhvataju precizno utvrdene izdatke,
pausalni iznos utvrduje se globalno i predstavlja naknadu za sitne sudske izdatke koji se ne mogu
evidentirati i specificirati (troskovi utrosenog kancelarijskog materijala, audio ili video snimanja i sl.)
Ovaj iznos se ne placa nikada unaprijed, nego prilikom donosenja odluke o troskovima krivicnog
postupka u okviru iznosa predvidenog posebnim propisom, s obzirom na trajanje i slozenoil postupka i
imovno stanje lica obaveznog da plati taj iznos
8) Nagradu i nuzne izdatke branioca. U ZKPBiH sadrzane su odredbe koje se odnose na nagradu i nuzne
izdatke branioca po sluzbenoj duznosti za: sastavljanje podnesaka, ucesce branioca u prethodnom
postupku (istrazi), odbranu optuzenog na glavnom pretresu,pritvorske predmete, pregovore o krivnji i
zakljucivanje sporazuma o priznavanja krivnje, izjasnjavanje o krivnji, pravne lijekove, zastupanje vise
lica i naknadn troskova.
9) Nuzne izdatke ostecenog i njegovog zakonskog zastupnika.
Troskovi prevodenja na jezik ucesnika u krivicnom postupku (tuzilac. osumnjiceni, optuzeni, branilac,
svjedok i vjestak), nece se naplacivati od lica koja su duzna da ih naknade na kraju postupka i oni
padaju na teret budzetskih sredstava. U ove troskove ulaze troskovi usmenog prevodenja na jezik
ucesnika u krivicnom postupku, all i troskovi prevodenja i prepis pismena na jezik i pismo ucesnika u
postupku prilikom dostavljanja.
Odluka o troskovima
U svakoj presudi i rjesenju kojim se obustavlja krivicni postupak odlucice se ko ce snositi troskove
postupka i koliko oni iznose. Ako se nadoknaduje odredena vrsta troskova potrebna u pojedinom slucaju,
sud prethodno ocijeniti da li su takvi troskovi bili potrebni. Troskovi krivicnog postupka mogu odredivati
samo u tom postupku. Odluka o troskovima krivicnog postupka donosi po sluzbenoj duznosti ukoliko se
radi o troskovima iz clana 185 stav 2 tac. a)-f), koji su unaprijed isplaceni iz sredstava organa koji je
vodio krivicni postupak i o pausalnom iznosu iz clana 185 stav 2 tacka g). O troskovima iz clana 185 stav
2 tac. i i) sud donosi odluku na zahtjev zainteresovane stranke, u kojoj moraju biti specificirane radnje i
odreden iznos za svaku od njih.
Ako troskove treba da naknadi jedna stranka drugoj, ili u budzet, ili da ih snosi sama o ttroskovima se
odlucuje u presudi. Izuzetak su presuda kojom se optuzba odbija zbog nenadleznosti (tada odlucuje
nadlezni sud) i rjesenje kojim se postupak obustavlja (tada se donosi posebno rjesenje). Odlukom o
glavnoj stvari ne mogu se osudivati na placanje troskova lica koja nisu stranke u postupku, niti se
stranka moze obavezivati na isplatu troskova trecim licima koja nisu stranke. U ovim slucajevima, pitanje
troskova rjesava se posebnim rjesenjem, osim ako se o troskovima koje snosi optuzeni rjesava u odluci o
glavnoj stvari. Na ovaj nacin, tim licima se omogucava pravo zalbe, jer, s obzirom na.to da nisu stranke,
ne mogu se zaliti na presudu, odnosno rjesenje o obustavi postupka. Odluka o troskovima bice donijeta
posebnim rjesenjem i u onim slucajevima kada su prilikom donosenja presude ili rjesenja kojim se
postupak obustavlja nedostajali podaci o visini troskova. Zahtjev sa podacima o visini troskova moze se
podnijeti najkasnije u roku od sest mjeseci od dana dostavljanja pravnosnazne presude ili rjesenja licu
koje ima pravo da postavi takav zahtjev.
Ako se pitanje troskova ne moze raspraviti u presudi, ono se u cjelini rjesava posebnim rjesenjem. Ovo
pitanje se ne moze djelimicno raspraviti u presudi, a ostli dio rjesavati posebnim rjesenjem. Ako bi
prvostepeni sud, ipak, donio takvu odluka visi sud bi poslije zalbe ukinuo presudu zbog nepotpuno
utvrdenog cinjenicnog stanja i onda oba pitanja raspravio rjesenjem.
PROCESNE RADNJE
Krivicni postupak sacinjavaju radnje procesnih subjekata (procesne radnje), da bi se pnpremio materijal
za sudsku odluku. Krivicni postupak se zato i definise kao skup zakonom uredenih procesnih radnji koje
preduzimaju procesni subjekti. Zbog toga su procesne radnje bice (elemenat) krivicnog postupka, pored
procesnih subjekata, koji su drugo njegovo bice. Procesne radnje su djelatnosti procesnih subjekata
obaveznih ili ovlascenih za njihovo vrsenje, obavljene u procesu, kojima se neposredno utice na
zasnivanje, tok ili okoncanje procesnog odnosa, a cije su pretposjavke, vrsenje i dejstvo odredeni u
procesnom zakonu.
Procesne radnje su vrsta pravnih radnji zbog toga sto proizvode pravne posljedice i regulisane su
pravom. Od drugih pravnih radnji one se razlikuju jer su procesnopravne - obavljaju se u procesu i,
posredno ili neposredno, sluze ciljevima procesa. Prema tome, procesne radnje se preduzimaju na
osnovu zakonom utvrdenih prava i duznosti procesnih subjekata, sto znaci da i za njihovo obavljanje vazi
princip zakonitosti (kao garancija od eventualnih zloupotreba). Procesna radnja je tjelesno (fizicko)
drzanje, cinjenje ili necinjenje procesnih subjekata (glavnih ili sporednih) i njihovih zastupnika ili
pomagaca. Radnje drugih lica u postupku (svjedoka, vjestaka itd.) nisu njihove procesne radnje, vec
radnje subjekata (suda ili stranaka) koji se njima koriste. Da bi imala procesnopravno dejstvo, procesna
radnja mora da bude voljno drzanje procesnog subjekta da se ostvari ta radnja. Dovoljna je volja
subjekta u odnosu na drzanje (cinjenje ili necinjenje), a bez znacaja je da li je postojala volja u odnosu
na posljedicu (na procesno dejstvo radnje).
Procesna radnja treba da je izvrsena za vrijeme trajanja procesa ili u cilju zasnivanja procesa, dakle u
toku ili prije krivicnog postupka. Radnje koje nisu neposredno usmjerene u tom pravcu, nisu procesne.
Za sam pojam procesne radnje, medutim, bez znacaja je da li ona objektivno pomaze ostvarenju opsteg
procesnog cilja ili je za ostvarenje toga cilja bez ikakve koristi, cak i stetna (npr. lazno svjedocenje).
Cilj procesne radnje (zasnivanje, razvijanje i zavrsavanje procesa) ne mora se poklapati sa ciljem procesa
kao cjeline (utvrdivanje kaznenopravnog zahtjeva), jer subjekti preduzimaju procesne radnje saobrazno
svom procesnom interesu (tuzilac da bi zasnovao procesni odnos, a osumnjiceni, odnosno opuzeni da bi
sprijecio njegovo zasnivanje), koji moze da bude suprotan cilju postupka.
I takve radnje ostaju procesne, bez obzira na to da li su procesno cjelishodne.
U toku postupka mogu se pojaviti procesne cinjenice (npr. smrt ili dusevno oboljenje osumnjicenog,
odnosno opuzenog), koje se razlikuju od procesnih radnji time sto nemaju karakter voljne djelatnosti
procesnih subjekata, iako uticu na procesni odnos. Procesne cinjenice su stanja i dogadaji koji se uzimaju
u obzir prilikom neke procesne radnje i neposredno uticu na postupak.
Uzevsi u obzir procesne subjekte koji ih vrse, procesne radnje se dijele na radnje suda i radnje stranaka.
Procesne radnje suda su:
a) radnje dokazivanja,
2) radnje procesne prinude,
3) radnje odlucivanja,
4)radnje rukovodenja postupkom.
5) radnje dostavljanja,
76
Procesne radnje stranaka su mnogobrojne i raznovrsne, a uobicajena je njihova podjela na radnje
odbrane (koje vrsi osumnjiceni, odnosno opuzeni) i radnje optuzenja (koje vrsi tuzilac). U pogledu trecih
lica, tzv. nepravih procesnih subjekata (svjedoka, vjestaka i si), koji nisu procesni subjekti, njihove radnje
su procesne radnje subjekata koji ih pozivaju u postupak, a ne njihove. Radnje stranaka, pak, prema
tradicionalnoj diobi teorije u zemljama njemacke pravne tradicije dijele se na radnje uticanja na volju
procesnih organa s ciljem da se izdejstvuje kakva odluka, npr. razliciti prijedlozi ili zahtjevi stranaka ili
njihove tvrdnje), te radnje koje same po sebi, bez uticaja na volju procesnog organa, ostvaruju procesni
cilj - stvaranje odredene situacije u krivicnom postupku (npr. izjava o odustanku od krivicnog gonjenja, o
odricanju od prava na zalbu, o odricanju od prava na uskraciyanje iskaza).
Procesne radnje se i po formi i po sadrzini izvode na nacin propisan zakonom (princip zakonitosti
procesnih radnji). Medutim, vaznost procesne radnje ostaje i onda kada ona nije obavljena u skladu sa
zakonom (neperfektna procesna radnja), zbog cega zakon propisuje mjere da se na vrijeme sprijeci
njihovo nastajanje. S obzirom na taj kriterijum, procesne radnje u krivicnom postupku dijele se na
pravilne i nepravilne.
Polazeci od stadijuma preduzimanja, procesne radnje suda mogu biti istrazne (preduzimaju se u istrazi i
postupku stavljanja pod optuzbu, u skladu sa zakonom) i sudece (obavljaju ih sudeci sudski organi u cilju
donosenja sudske odluke). S tim u vezi, treba istaci da, izuzetno, procesne radnje mogu biti i policijske,
preduzete u istrazi.
S obzirom na mjesto preduzimanja, procesne radnje mogu biti sudske (vrse se u sudu ili vansudske
obavljaju se van sudske zgrade). I sudska i vansudska procesna radnja.moze biti uvidaj
Procesne radnje se mogu dijeliti i prema drugim kriterijima, tako npr. prema svom sadrzaju (npr. izjave
volje kao sto su optuzni akt tuzioca i zalba, te izjave o znanju, kao sto je svj.edocenje i vjestacenje) ili
obliku (npr. usmene ili pisane, te realne akte).
Moguce su i postoje i druge klasifikacije procesnih radnji, ali su one manjeg znacaja. Naime, ima
teoreticara koji sve procesne radnje dijele na dozvoljene i nedozvoljene, a medu nedozvoljenim radnjama
razlikuju radnje koje su izricito zabranjene i radnje koje nisu izricito zabranjene.
NACELO JAVNOSTI
NACELO NEPOSREDNOSTI
Pojam i znacaj
Ovo nacelo se u evropskim kontinentalnim zemljama pojavilo kao reakcija na inkvizitorski postupak u
kojem je sudija onaj koji donosi odluku na osnovu zapisnika iz istrage koji imaju karakter vanrednog
dokaznog sredstva. Razrada ovog nacela omogucena je u zakonu primjenom niza odredaba cija je
sustina da stranke tokom krivicnog postupka imaju mogucnost da iznose svoje argumente i da se
izjasnjavaju o onome sto izlaze suprotna stranka.
Nacelo neposrednosti odnosi se na nacin na koji se sud i drugi procesni subjekti upoznaju sa procesnom
sadrzinom. Smisao toga nacela je da se dokazi na glavnom pretresu i pri donosenju presude moraju, u
nacelu, ocjenjivati u njihovom izvornom (primarnom) obliku, a ne posredno iz drugih izvora u
sekundarnom obliku (svjedoci po cuvenju, citanje zapisnika umjesto neposrednog ispitivanja svjedoka). U
uzem smislu, to nacelo odreduje da se dokazi moraju izvoditi pred sudom bez posredovanja drugog
organa.
Raspravni sud, dakle, mora uvijek u dokaznom postupku sam ostvariti kontakt s izvornim dokazom (tzv.
formalna neposrednost ili nacelo neposrednosti u uzem smislu): ne smije izvodenje dokaza prepustiti
nekom drugom organu i zatim citati zapisnik koji je on o tom dokazu sastavio. No, on ne smije ni
zamijeniti jedan izvorni dokaz izvodenjem nekog drugog dokaza o njegovom sadrzaju nego mora uvijek
nastojati da se pribavi i na pretresu izvede taj izvorni dokaz (tzv. materijalna neposrednost ili nacelo
neposrednosti u sirem smislu).
Kod neposrednog postupka izlaganja stranaka, izvodenje dokaza u postupku i sve ostale radnje potrebne
za formiranje odluke moraju biti izvedene pred sudom, koji ce donijeti odluku, tako da sud prima bez
posredovanja drugih organa culne utiske o cjelokupnom procesnom materijalu na kome ce se zasnivati
njegova odluka, a ne na osnovu spisa ili referata tuzioca, na prepisu zapisnika o iskazu osumnjicenog
datom u drugoj krivicnoj stvari, bez provjeravanja na pretresu. Postoji direktan dodir suda sa
krivicnoprocesnim strankama, s licnim izvorima dokaza kao i sa izvornim materijalnim dokaznim
sredstvima. I obrnuto, postupak je posredan ako sud presuduje na osnovu tudih zapazanja (spisa).
Nacelo neposrednosti odnosi se, prije svega, na radnje dokazivanja i odlucivanja i u neposrednoj je vezi
sa nacelom usmenosti, s tim da svaki usmeni postupak ne mora biti i neposredan.
Sprovodenje nacela neposredne sudske ocjene dokaza cuva sud od opasnosti da ocjenjuje dokaze u
nestvarnoj formi. Zatim, neposredna ocjena dokaza omogucava ne samo logicnu ocjenu dokaza (ocjena
dokaza u odnosu na logicnu vrijednost njihove sadrzine) vec i psiholosku ocjenu njihove uvjerljivosti koja
je neophodna, s obzirom na dokaze koji se sastoje u iskazima lica. Najzad, sprovodenje neposredne
ocjene dokaza omogucava ispitivanje osumnjicenog, odnosno optuzenog, te svjedoka i vjestaka.
Nacelo neposrednosti, koje nije direktno spomenuto u nacelima zakona, jedna je od garancija dobrog
sudenja. U neposrednom sudenju sud i stranke su u najpovoljnijoj situaciji da se upoznaju sa stanjem
stvari i dokazima, a stranke mogu i da se neposredno obracaju sudu i iznose svoje stavove u procesu. I
sam sud bolje sudi ako svoju presudu zasniva na iskazima svjedoka koje je sam saslusao, jer je tada u
mogucnosti da cijeni njihovo drzanje, odlucnost, pokrete i slicno, sto moze biti vrlo vazno, a ne vidi se iz
spisa. Sprovodenje ovog nacela omogucava logicku ocjenu dokaza. U svakom slucaju, ne smije se preko
ovog nacela olako prelaziti, ali mu ne treba pridavati prevelik znacaj, narocito pri ocjeni dokaza.
Neposrednost je u prethodnom postupku izuzetak, jer je u njemu, u stvari, ne moze biti. U tom
stadijumu se odlucuje relativno malo i priprema se za sudenje na glavnom pretresu. Mnogobrojne radnje
koje se obavljaju u tom postupku najcesce su razdvojene, i vremenski i prostorno, a i organ koji ih
sprovodi moze se slobodno mijenjati. Neposrednost zato dolazi do punog izrazaja na glavnom pretresu,
ali je i tamo samo pravilo, sa manjim ill vecim brojem izuzetaka.
81
Procesne ustanove za sprovodenje nacela neposrednosti
Od nacela neposrednosti se moze odstupiti samo u zakonom predvidenim slucajevima i to onda kada bez
takvog odstupanja ne moze lako ili uopste da se zavrsi krivicni postupak. Neosnovano odstupanje od
ovog nacela moze da dovede do nepotpuno ili pogresno utvrdenog cinjenicnog stanja, odnosno do bitne
povrede krivicnog postupka. U zakonu, nacelo neposrednosti dolazi do izrazaja u sljedecim procesnim
ustanovama:
a) Dokazi se na glavnom pretresu izvode, po pravilu, neposredno. Pravilo je da sud zasniva presudu
samo na cinjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Izuzetak je ako neposredno
izvodenje dokaza nije moguce i u slucajevima posebno predvidenim u zakonu. Tako:
1) Odstupanja od nacela neposrednosti su u zakonu opredijeljena i na one slucajeve gdje se na glavnom
pretresu moze dopustiti koriscenje iskaza datih u istrazi i zapisnika o dokaznom materijalu. Na glavnom
pretresu se mogu koristiti zapisnici o uvidaju na licu mjesta, o pretresanju stana ili lica, o oduzimanju
stvari, knjiga, zapisnika i ostalih dokaza, ali samo da bi se utvrdio njihov sadrzaj. Medutim, po ocjeni
sudije, odnosno predsjednika vijeca, njihov sadrzaj se moze i ukratko unijeti u zapisnik o glavnom
pretresu. Takode, za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije potrebni su originalno
pismeno, zapis ili fotografija, osim ako nije drukcije propisano zakonom. Izuzetno se moze koristiti kao
dokaz i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrdena kao neizmijenjena u odnosu na original.
2) Ovdje dolazi i mogucnost sudskog obezbjedenja dokaza: kada je u interesu pravde da se svjedok
saslusa kako bi se njegov iskaz koristio na glavnom pretresu zato sto postoji mogucnost da nece biti
dostupan sudu za vrijeme sudenja, sudija za prethodni postupak moze, na prijedlog stranaka ili branioca,
narediti da se izjava tog svjedoka uzme na posebnom saslusanju. Trazi se da prethodno stranka,
odnosno branilac koji trazi da se izjava uzme u obzir kao dokaz na glavnom pretresu, dokazu da je, i
pored svih ulozenih napora da se obezbijedi prisustvo svjedoka na glavnom pretresu, svjedok ostao
nedostupan, s tim da se ova izjava ne moze koristiti ako je svjedok prisutan na glavnom pretresu.
3) U slucajeve izuzetaka od nacela neposrednosti zakon svrstava i one u kojim sud smije odlagati i
prekidati glavni pretres, kao i one u kojima je propisane rokove za pismenu izradu presude moguce
izuzetno prekoraciti "u slozenim stvarima" do 30 dana.
b) Zabrana sudenja u odsustvu stranaka, posebno optuzenog. Prisustvo stranaka je, u prvom redu,
posljedica optuznog nacela i sluzi i ostvarenju nacela kontradiktornosti, a u izvjesnoj mjeri i nacela
neposrednosti. U odsustvu optuzenog, okolnosti od znacaja za njegovu odbranu najcesce ostaju
nepoznate sudu. Obaveza sudenja u prisustvu optuzenog neophodna je i zbog utvrdivanja vinosti i
odabira krivicne sankcije i u skladu je sa savremenim kriminoloskim zahtjevima i interesima drustvene
zajednice u cjelini.
I kada odbije davanje iskaza, prisustvo optuzenog je korisno za proces. Zbog toga, sloboda optuzenog da
dode ili ne dode na glavni pretres ne zavisi od njegove volje, jer se sukobliava sa visim interesima
sudenja, tako da se on mora prinuditi na ovu vrstu saradnje.
ZKP utvrduje da se „optuzenom ne moze suditi u odsustvu“ (postupak in contumatiam). Kad se kaze "ne
moze se suditi", to ne znaci da se ne mogu preduzimati neke radnje u istrazi. Naprotiv, istraga mora
zapoceti da bi se prikupili dokazi o krivicnom djelu, uciniocu, njegovim porodicnim i drugim prilikama i si.
-ako se to moze obezbijediti u njegovom odsustvu. U slucaju nedolaska optuzenog, glavni pretres se
odlaze, a sudija, odnosno predsjednik vijeca nareduje da se optuzeni na glavni pretres prinudno dovede.
Sudenje u odsustvu predstavlja izuzetak koji se moze primijeniti u samo zakonom propisanim
slucajevima. Smatra se da se ovo pravilo odnosi podjednako na glavno sudenje, kao i na naknadne zalbe,
gdje se razmatraju kako cinjenicna tako i pravna pitanja. Optuzeni ne moze koristiti svoje pravo na
odbranu i pravo da ispituje svjedoka ako mu nije dozvoljeno da bude prisutan u toku sudenja. Drugim
rijecima, pravo da se prisustvuje sudenju je fundamentalni princip prava na pravicno sudenje. Ipak,
Evropski sud za ljudska prava je zauzeo stanoviste da je sudenje u odsustvu (in absentia) dozvoljeno pod
odredenim uslovima. Na primjer, dozvoljeno je onda kada se optuzeni jasno i nedvosmisleno odrekao
prava da bude prisutan.
Isto tako, Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stav da sudenje u odsustvu moze biti dozvoljeno
u interesu provodenja pravde ili u slucajevima bolesti lica protiv kojeg se vodi krivicni postupak. Pored
82
toga, opravdano je i neprisustvovanje optuzenog sudenju ako je on nesposoban da prisustvuje, sto se
argumentuje time da optuzenog predstavlja njegov advokat koji je u stalnom kontaktu sa optuzenim.
Pravni sistem moze dozvoliti sudenje u odsustvu kada postoji dovoljan osnov za to, kao sto je,
nesumljivo, odricanje ili ako je to odricanje u interesu pravde.
Medutim, sudenje u odsustvu ne smije dovesti u pitanje zastitne mehanizme pravicnog sudenja, kao sto
je pravo pojedinca da se brani. Kada je dozvoljeno sudenje u odsustvu, drzavni organi moraju dati sve od
sebe u pokusajima da obavijeste optuzenog o nastupajucem sudenju i optuzenom mora biti obezbijeden
pravni zastupnik. U krivicnom postupku branilac nikada ne moze u potpunosti zamijeniti optuzenog i
zaista je nezamislivo da optuzeni dobije pravnu pomoc, a bez ikakve mogucnosti uspostavljanja kontakta
izmedu optuzenog i branioca. Pri tome, lice optuzeno za krivicno djelo ne smije da bude prinudeno da
dokazuje da ono nije tezilo da izbjegne pravdi ili da je njegova odsutnost bila uzrokovana visom silom.
Cak i kada uslovi za sudenje u odsustvu nisu u potpunosti ispunjeni, takvo sudenje ne predstavlja
povredu prava na pravicno saslusanje, ako ce optuzenom kasnije biti dozvoljeno da insistira da se obavi
novo saslusanje u predmetu. Pravo na ponovno saslusanje ne smije zavisiti od optuzenog koji se odrice
svog prava.
c) Nezamjenjivost sudija u toku glavnog pretresa i pri donosenju odluka.
Radi ostvarenja nacela neposrednosti i usmenosti, zahtijeva se da na glavnom pretresu sud mora biti
stalno i neprekidno u propisanom brojnom sastavu, sa istim sudijama, koji ce na kraju donijeti odluku.
Princip je da se sudije u toku pretresa ne mogu mijenjati i da svaka promjena sudije neminovno vodi
zapocinjanju pretresa iznova. Trazi se i fizicko i duhovno prisustvo sudije. Pravilo je posljedica
sprovodenja nacela neposrednosti, jer bi, u slucaju nastavljanja postupka, sudija koji je dosao u zamjenu
na kraju odlucivao jednim dijelom i na osnovu materijala koji pred njim nije izveden, oslanjajuci se na
spise i saznanja stecena od drugih, dakle, posredno. Zamjena je moguca ako je u izgledu da ce glavni
pretres duze trajati, odnosno ako se radi o slozenim postupcima. Tada predsjednik vijeca moze zatraziti
od predsjednika suda da odredi jednog ili dvojicu sudija da prisustvuju glavnom pretresu, kako bi
zamjenili clanove vijeca u slucaju njihove sprijecenosti. Takve dopunske sudije ucestvuju u cijelom
pretresu, samo ne pri donosenju odluka. Ako u toku pretresa koji clan vijeca izostane, zamjenjuje ga
dopunski sudija i pretres moze dalje nesmetano teci, a da time ne bude povrijedeno nacelo neposredne
ocjene dokaza. Ako se cijeli glavni pretres zavrsi a da nije otpao nijedan clan vijeca, prestaje funkcija
dopunskih sudija. Pri donosenju presude, dopunske sudije u takvom slucaju ne ucestvuju. Ni u ovom
slucaju neposrednost nije narusena, jer se cijeli glavni pretres odvija pred sudijom koji odlucuje.
d) Kontinuitet i koncentracija procesnih radnji. Procesne radnje glavnog pretresa postavljene su u zakonu
tako da teku povezano, bez veceg i nepotrebnog vremenskog prekida, a presuda se izrice neposredno po
zavrsenom glavnom pretresu ili sa kratkim odlaganjem (kontinuitet). Kontinuiranosti u sprovodenju
procesnih radnji pomaze dioba krivicnog postupka na stadijume, sa manjim ili vecim brojem procesnih
radnji koje se moraju obaviti u torn stadijumu, s tim da je suprotno postupanje obicno praceno
odgovarajucom procesnom sankcijom (koncentracija). U stvari, ne radi se o samostalnim procesnim
nacelima, vec o instrumentima za realizaciju nacela neposrednosti. Diskontinuitet i dekoncentracija
procesnih radnji onemogucavaju sprovodenje nacela neposrednosti, jer sadrzina izvedenih radnji i izjave
lica ne poticu vise iz neposrednog i licnog opazanja sudije, tako da se sudija ne mora oslanjati samo na
pamcenje (najcesce nesigurno) ili se podsjecati rekonstrukcijom spisa. Kontinuitet procesnih radnji znaci
da proces treba zavrsiti tako da se ne odlaze i ne prekida, a da u slucaju prekidanja ili odlaganja
zapocinje iznova.
Zahtjev kontinuiteta moze se u potpunosti sprovesti samo na glavnom pretresu i tako je, u nacelu,
rijeseno i u zakonu. Glavni pretres se odvija, koliko je to moguce. bez prekida, ali nuznih kracih prekida
mora biti, makar radi odmora ili proteka radnog vremena. Razlozi ekonomicnosti prouzrokovali su
opredjeljenje da svako prekidanje kontinuiteta ne znaci bezuslovnu povredu nacela neposrednosti. koja
dovodi do ponavljanja glavnog pretresa, pa se u zakonu pravi razlika izmedu prekidanja i odlaganja
glavnog pretresa. Ovdje spada i mogucnost da se presuda ne izrekne odmah poslije glavnog pretresa
nego najvise za tri dana, uz odredivanje vremena i mjesta objavljivanja presude. Nepostovanje tog roka
je relativna povreda formalnog zakona, koja moze dovesti do ukidanja presude. Na ovaj nacin,
odredivanjem tog roka obezbijeden je kontinuitet izmedu zavrsenog pretresa i izricanja presude.
83
NACELO PROCESNE EKONOMIJE
Nacelo procesne ekonomije sastoji se u postavljanju krivicnog postupka tako da se sa sto manjim
gubitkom vremena, sa sto manjim radom i sa sto manje troskova ostvari kako neposredni cilj svake
procesne radnje, tako i konacni cilj dobijanja pravilne i pravicne presude. Ono se obezbjeduje i
propisivanjem rokova u kojima sud mora donijeti odluku ili obaviti drugu procesnu radnju, najcesce u
slucajevima kada je osumnjiceni, odnosno optuzeni u pritvoru, a nekada uopste.
Pretpostavke za ostvarivanje procesne ekonomije obezbjeduju se, u prvom redu, samim zakonom,
izbjegavanjem procesnih formi koje nisu neophodne, koje usporavaju postupak i povecavaju troskove.
Propisivanje rokova za preduzimanje procesnih radnji, odstupanja od pojedinih procesnih nacela,
ustanovljavanje posebnih postupaka za sudenje laksih krivicnih djela, mjere za popravljanje nepravilnih
procesnih radnji, pravila o kontinuitetu njihovog obavljanja i drugih procesnih ustanova, imaju za cilj da
omoguce ekonomican i racionalan postupak. Ekonomicno postupanje zavisi od toga da li ce sud te
mogucnosti pravilno koristiti. To, najvecim dijelom, zavisi od organizacije rada u sudu.
Za ekonomicnost postupka poseban znacaj ima ekonomisanje vremenom. Krivicni postupak mora se
odvijati brzo, sa maksimalnom ustedom vremena, napora i sredstava. Zakasnjenja u postupku ne odlazu
samo konacno rjesavanje stvari, nego iziskuju i dodatne troskove i gubitak vremena. Zahtjev za
sprovodenje ovog nacela mora se, medutim, dovesti u sklad sa drugim procesnim nacelima, narocito
nacelom istine.
Nije obezbijedena pravna sigurnost gradana ako je postupak brz, a nepotpun, niti ako traje nesrazmjerno
dugo, usporavajuci postupak u drugim krivicnim stvarima. Zato cilj mora biti da se nade prava mjera u
ostvarivanju jednog i drugog nacela. Praksa pokazuje da je neekonomicnost postupka u najvecem broju
slucajeva prouzrokovana losim radom sudija i slabom organizacijom suda.
Najzad, treba podsjetiti da pretjerana zurba u sudskom radu cesto ide na stetu postupka i moze biti
stetnija od sporosti. Stalna briga da se ispune sudijske norme o broju rijesenih predmeta prisiljava sudije
da se manje staraju o kvalitetu svoga rada, sto, u krajnjoj liniji, utice na kvalitet sudskih odluka. To su
pretjerivanja u suprotnom pravcu, koja treba izbjegavati iznalazenjem kompromisnog rjesenja.
Nacelo lojalnosti i postenja ucesnika postupka znaci da su stranke i njihovi zastupnici duzni da u vrsenju
svojih procesnih aktivnosti postupaju ne samo ispravno, u skladu sa zakonom, nego i posteno, bez
zloupotreba. Bez obzira na to sto, saobrazno svojim posebnim interesima, mogu imati i svoje posebne
ciljeve koji se ne slazu sa ciljem postupka, stranke i drugi ucesnici, ukljucujuci i osumnjicenog, odnosno
optuzenog, moraju prema postupku biti lojalni. Osumnjiceni, odnosno optuzeni moze da cuti i daje
neistinit iskaz, ali ne moze da radi na stetu postupka, unistavajuci dokaze, ne odazivajuci se na poziv i sl.
PO ZKP sud duzan da onemoguci svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja ucestvuju u
postupku.
Zloupotreba prava stranaka nastaje zbog toga sto se objektivni ciljevi postupka i subjektivni ciljevi
stranaka u postupku ne slazu. Sud tezi pravilnoj presudi, a takvoj bi sudskoj odluci trebale teziti i stranke
(tuzilac i branilac), ali se to ne dogada uvijek, jer optuzeni i tuzilac teze sudskoj presudi koja je za njih
povoljnija, bez obzira na to da li je i pravilna, a sve to zajedno moze uticati ili utice na duzinu trajanja
krivicnog postupka. Obaveza ispravnog i postenog postupanja odnosi se i na tuzioca. Tako, na primjer,
tuzilac moze izjaviti zalbu kako na stetu, tako i u korist optuzenog. Tu obavezu imaju i sud, tuzilac i drugi
organi koji ucestvuju u krivicnom postupku, koji su duzni da s jednakom paznjom ispitaju i utvrde kako
cinjenice koje terete osumnjicenog, odnosno optuzenog, tako i one koje mu idu u korist. Svjedok je
duzan da govori istinu i ne smije nista precutati, uz upozorenje da davanje laznog iskaza predstavlja
krivicno djelo.
Vjestak je obavezan da predmet vjestacenja pazljivo razmotri, da tacno navede sve sto zapazi i utvrdi i
da svoje misljenje iznese nepristrasno i u skladu sa pravilima nauke ili vjestine.
84
Procesne zloupotrebe u postupku suzbija sud, sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Ove
zloupotrebe moraju se suzbijati zato sto stvaraju nepovjerenje u zakonitost i autoritet pravosuda,
doprinoseci vjerovanju da ishod postupka vise zavisi od raznih mahinacija branioca i tuzioca, nego od
vinosti ili nevinosti osumnjicenog, odnosno optuzenog. Suzbijanje procesnih zloupotreba zakon vrsi
propisivanjem uslova za nastupanje odredenih procesnih mjera (odlaganje pretresa, povracaj u
predasnje stanje, izuzece itd.), kao i kroz forme podnesaka. Tom cilju sluze i procesne sankcije. Tako, na
primjer, sud moze u toku postupka kazniti novcanom kaznom do 5.000 KM tuzioca, branioca,
punomocnika, zakonskog zastupnika ili ostecenog, ako su njihovi postupci ocigledno upravljeni na
odugovlacenje krivicnog postupka, s tim da ce se o kaznjavanju tuzioca obavijestiti Visoko sudsko i
tuzilacko vijece BiH, a o kaznjavanju branioca - nadlezna advokatska komora.
Ako tuzilac ne zavrsi istragu u roku od sest mjeseci od donosenja naredbe o sprovodenju istrage, mjere
potrebne da bi se istraga okoncala preduzece kolegij tuzilastva. Procesne zloupotrebe suzbijaju se i na taj
nacin sto sudija, odnosno predsjednik vijeca moze odrediti pritvor radi obezbjedenja prisustva optuzenog
na glavnom pretresu (ako optuzeni koji je uredno pozvan ocigledno izbjegava da dode na glavni pretres i
ako prinudno dovodenje nije uspjelo, a ne postoje razlozi za pritvor).
Podnesci
Podnesci su izjave i saopstenja koje stranke i drugi ucesnici u postupku upucuju organima pred kojima se
vodi postupak. To su optuznice, prijedlozi, pravni lijekovi i druge izjave i saopstenja. Izjave i saopstenja
podnose se pismeno ili se daju usmeno na zapisnik. U slucaju kada pismena ili usmena forma nije u
zakonu predvidena kao obavezna, stranke se slobodno opredjeljuju koju ce formu upotrijebiti.
Pismeno sastavljeni podnesci predaju se organu ovlascenom za prijem, neposredno ili postom (slanjem
obicne ili preporucene posiljke) ili nekim telekomunikacijskim sredstvom. Pritvorenici i osudenici
podneske predaju upravi zatvorske ustanove u kojoj se nalaze. Ako je podnesak koji stranka neposredno
predaje nedopusten, neblagovremen ill ocigledno neosnovan ili se predaja vrsi nenadleznom organu,
sluzbeno lice ovlasceno za prijem duzno je da na to ukaze stranki. Ako stranka ne odustane od svoje
namjere, podnesak ce biti primljen, uz zabiljesku da je stranki ukazano na nedostatak. Na isti nacin se
postupa i kada se izjava daje u zapisnik.
Podnesci moraju biti razumljivi i sadrzavati sve sto je potrebno da bi se po njima moglo postupati. Ako u
zakonu nije drukcije odredeno, sud ce podnosioca nerazumljivog i nepotpunog podneska pozvati da
podnesak ispravi, odnosno dopuni, a ako ovaj to ne ucini u odredenom roku, sud ce podnesak odbaciti.
U pozivu za ispravku, odnosno dopunu podneska podnosilac ce se upozoriti na posljedice propustanja.
Kod podnesaka cije je podnosenje vezano za zakonski rok, organ prilikom vracanja podneska na ispravku
odreduje i rok u kome podnesak treba vratiti.
Ukoliko podnesak bude ispravljen ili dopunjen u roku koji je odreden, smatrace se da je sudu predat
onog dana kada je prvi put podnesen. Nasuprot tome, ako podnosilac ne ispravi ili ne dopuni podnesak,
smatrace se da je povucen, a u slucaju da se to ucini po isteku roka - da je neblagovremen, pa ce
podnesak rjesenjem odbaciti. Protiv tog rjesenja dozvoljena je zalba vijecu drugostepenog suda.
Kada su u pitanju zapisnici o izjavama stranaka, koji zamjenjuju podneske, oni u pogledu forme
odgovaraju zapisnicima o sluzbenim procesnim radnjama, odnosno odgovarajucem pismenom podnesku
(prema sadrzini). Primanje izjave u zapisnik, ukoliko je u pitanju stranka koja nije vicna pravu, nije samo
tehnicka radnja pisanja i ovjeravanja izjave, vec davanje sadrzine aktu po zelji stranke, njegovo
sastavljanje, tj. ukazivanje ne samo tehnicke nego i pravne pomoci.
Zapisnici
Zapisnik je pismena isprava koju sastavlja nadlezni drzavni organ radi ozvanicenja toka i sadrzine
procesne radnje obavljene u postupku. Za razliku od podnesaka koji su pismeni sastavi procesnih
ucesnika koji se podnose pismeno ili se daju usmeno na zapisnik sudu, zapisnici su pisani sastavi koji
imaju znacenje javne isprave i sastavljaju se prilikom obavljanja procesnih radnji.
Vodenje zapisnika cesto je povezano sa nacelom neposrednosti i potrebom da se sacuva autenticnost
podataka o procesnim radnjama. Po svojoj pravnoj prirodi, zapisnik je javna isprava. Zapisnik se sastavlja
o svakoj radnji preduzetoj u toku krivicnog postupka i to istovremeno kada se radnja vrsi, a ako to nije
moguce, onda neposredno poslije toga.
Zapisnik moze da posluzi i kao zamjena za podnesak stranke. Za sluzbene radnje koje nisu i procesne
radnje, zapisnik moze biti zamijenjen sluzbenom biljeskom.
Opste odredbe o zapisnicima. Zakon govori o odredenim zapisnicima kod pojedinih procesnih radnji ili
grupa procesnih radnji. Posebne odredbe o specificnim vrstama zapisnika odnose se na zapisnik o
87
vijecanju i glasanju, pretresanju stana i lica, ispitivanju osumnjicenog, snimanju audio-vizuelnim
sredstvima, preduzetim istraznim radnjama, uvidaju, priznanju krivnje, glavnom pretresu, sjednici vijeca
itd.
Sastavljanje zapisnika je duznost sudije, ali zapisnik pise zapisnicar. Samo kod pretresanja stana i lica ili
kada se procesna radnja obavlja van sluzbenih prostorija organa, a nije moguce obezbijediti zapisnicara,
zapisnik moze pisati lice koje obavlja procesnu radnju. Kada zapisnik pise zapisnicar, zapisnik se sastavlja
na taj nacin sto lice koje preduzima radnju kazuje glasno zapisnicaru sta ce unijeti u zapisnik. Lieu koje
se ispituje dozvolice se da samo kazuje odgovore u zapisnik, a u slucaju zloupotrebe, ovo pravo mu se
moze uskratiti. Sastavljanje zapisnika ne moze izostati, ali je moguce da se zapisnik ne sacini
istovremeno sa preduzimanjem radnje.
U uvodni dio zapisnika se unosi naziv organa pred kojim se vrsi radnja, mjesto gdje se vrsi radnja, dan i
cas kada je radnja zapoceta i zavrsena, imena i prezimena prisutnih lica, njihovo procesno svojstvo, kao i
naznacenje krivicnog predmeta po kome se preduzima radnja. Glavni dio zapisnika treba da sadrzi bitne
podatke o toku i sadrzini preduzete radnje i u njega se doslovno unose postavljena pitanja i dati
odgovori. Ako su prilikom preduzimanja radnje oduzeti predmeti ili spisi, to ce se naznaciti u zapisniku, a
oduzete stvari ce se prikljuciti zapisniku ili ce se navesti gdje se nalaze na cuvanju. Prilikom preduzimanja
radnji kao sto je uvidaj, pretresanje stana ili lica ili prepoznavanje lica ili predmeta, u zapisnik ce se
unijeti i podaci koji su vazni s obzirom na prirodu radnje ili za utvrdivanje istovjetnosti pojedinih
predmeta (opis, mjere i velicina predmeta ili tragova, stavljanje oznake na predmetima i dr), a ako su
napravljene skice, crtezi, planovi, fotografije, filmski snimci i si., to ce se navesti u zapisniku i njemu
prikljuciti.
Zapisnik se mora voditi uredno i u njemu se ne smije nista izbrisati, dodati ili mijenjati. Ukoliko se
pojedina mjesta precrtavaju, moraju ostati citka. Sva preinacavanja, ispravke i dodaci unose se na kraju
zapisnika i moraju biti ovjereni od strane lica koje potpisuje zapisnik. Ispravke zapisnika vrse se, po
pravilu, prije potpisivanja zapisnika i ulaze u zapisnik. Zapisnik ce se uvijek procitati ako nije bilo
zapisnicara, i to ce se naznaciti u zapisniku. Ako je bilo prigovora u pogledu sadrzine zapisnika, navesce
se u zapisniku i ti prigovori.
Zapisnik potpisuje saslusano lice, a ako se zapisnik sastoji od vise listova - saslusano lice potpisuje svaki
list. Nepismeno lice umjesto potpisa stavlja otisak kaziprsta desne ruke, a zapisnicar ce ispod otiska
upisati njegovo ime i prezime. Ako se usljed nemogucnosti da se stavi otisak desnog kaziprsta stavlja
otisak nekog drugog prsta ili otisak prsta lijeve ruke, u zapisniku ce se naznaciti od kojeg je prsta i sa
koje ruke uzet otisak. Ako saslusano lice nema obje ruke, procitace zapisnik, a ako je nepismeno -
zapisnik ce mu se procitati i to ce se zabiljeziti u zapisniku. Ako saslusano lice odbije da potpise zapisnik
ili da stavi otisak prsta, zabiljezice se to u zapisniku i navesce se razlog odbijanja. Na kraju zapisnika
potpisace se tumac, ako ga je bilo, svjedoci cije je prisustvo obavezno pri preduzimanju istraznih radnji, a
pri precresanju i lice koje se pretresa ili ciji se stan pretresa. Ako zapisnik ne pise zapisnicar, zapisnik
potpisuju lica koja prisustvuju radnji. Ako takvih lica nema ili nisu u stanju da shvate sadrzinu zapisnika,
zapisnik potpisuju dva vjedoka, osim ako je nemoguce da se obezbijedi njihovo prisustvo. Odbijanje
potpisa biljezi se u zapisnik. Zapisnik, na kraju, potpisuje lice koje je preduzelo radnju i zapisnicar.
lPosebnu vrstu zapisnika predstavljaju tzv. tonski zapisnici, koji se sacinjavaju pomoc uredaja za zvucno
snimanje. Kod snimanje audio-vizuelnim sredstvima propisivano je da se sve preduzete radnje u toku
krivicnog postupka, u pravilu, snimaju uredajem za zvucno snimanje. Dakle, tuzilac ili ovlasceno sluzbeno
bi trebalo, u pravilu, uvijek vrsiti snimanje istraznih radnji uredajem za zvucno snimanje, a samo u
slucaju ako takve uredaje nemaju ili ih imaju ali su im u kvaru obaviti procesnu radnju i bez tog
snimanja. Medutim, i tada ostaje obaveza sacinjavanja klasicnog pisanog zapisnika.
Tuzilac ili ovlasceno no lice ce o tome prethodno obavijestiti lice koje se ispituje, odnosno saslusava
pouciti ga da ima pravo da zatrazi reprodukovanje snirnka kako bi provjerilo svoju izjavu. Pri torn, nije
potrebna saglasnost lica koje se ispituje, odnosno saslusava. Prilikom sacinjavanja tonskog zapisnika, u
njega tuzilac i ovlasceno sluzbeno lice moraju unijeti AA, zatim podatke potrebne za identifikaciju koja se
ispituje, odnosno saslusava, kao i podatak u kom svojstvu to lice daje. Ukoliko se vrsi zvucno snimanje
vise lica, onda se mora obezbijediti da se iz zapisnika razazna koje je od tih lica dalo izjavu. Nakon
zavrsenog ispitivanja, saslusanja, lice koje je ispitano, odnosno saslusano moze zahtijevati
88
reprodukovanje snimka, a zatim traziti da se unesu odredene ispravke i daju objasnjenja koja ce se
snimiti.
Uz tonski zapisnik posebno se vodi i pisani zapisnik u koji se unose sljedeci podaci:
1) o nacinu registrovanja iskaza - da je izvrseno zvucno snimanje;
2) o subjektu koji je iskaz registrovao - ko je izvrsio snimanje
3) o obavjestavanju lica koje daje iskaz - da je ispitano, odnosno saslusano lice prethodno obavijesteno o
snimanju
4) da je snimak reprodukovan
5) gdje se zvucni snimak cuva - ako nije prilozen spisima predmeta.
Dakle, ne vodi se klasicni pisani zapisnik o sadrzaju procesnih radnji. Nakon obavljene istrazne radnje
tuzilac moze odrediti da se zvucni snimak u cjelini ili djelimicno prepise i tada ga on mora pregledati,
ovjeriti i prikljuciti zapisniku o preduzimanju istrazne radnje.
U pravila koja regulisu snimanje audio-vizuelnim sredstvima spadaju i sljedeca:
1) Vrijeme cuvanja snimka - zvucni snimak se cuva do vremena do kojeg se cuva krivicni spis;
2) snimanje od strane lica koja imaju opravdan interes - tuzilac moze dopustiti da lica koja imaju
opravdan interes pomocu uredaja za zvucno snimanje snime izvodenje istrazne radnje;
3) shodno primjeni pravila koja se odnose na snimanje audio-vizuelnim sredstvima - te se odredbe
primjenjuju i kad se obavlja filmsko ili drugo snimanje istrazne radnje;
4) mogucnost javnog emitovanje snimka - bez obzira na to da li se radi o tonskom, filmskom ili drugom
snimanju istrazne radnje, sacinjeni snimci se ne mogu javno objaviti bez odobrenja stranaka i ucesnika
snimljene radnje.
Zapisnik o glavnom pretresu je, u sustini, podsjetnik o tome sta se dogadalo na glavnom pretresu.
Medutim, sud donosi presudu na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, a ne na osnovu
zapisnika. Poseban znacaj ovaj zapisnik ima ako se zalba protiv presude zasniva na povredi odredaba
postupka. O radu na glavnom pretresu obavezno se vodi zapisnik, u koji se mora doslovno unijeti cijeli
tok glavnog pretresa.
Ovo znaci potpuno unosenje u zapisnik o glavnom pretresu toka i sadrzaja preduzete radnje. Sudija,
odnos, predsjednik vijeca moze narediti da se odredeni dio zapisnika procita ili reprodukuje, a procitace
ga ili reprodukovati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branilac ili lice cija se izjava unosi u zapisnik.
Zapisnik o glavnom pretresu ne ogranicava se samo na tok glavnog pretresa, vec obuhvata cio rad
zasjedanja, do potpunog prestanka rada sudije, odnosno vijeca. U zapisnik ulaze i konstatacije o
otvaranju zasjedanja i prisustvu pozvanih lica, kao i potpuna izreka presude, uz naznacenje da li je
presuda javno objavljena (izreka presude sadrzana u zapisniku predstavlja izvornik), a ako je donijeto
rjesenje o pritvoru, mora se i ono unijeti u zapisnik o glavnom pretresu. Tako unesena izreka presude
treba da bude osnov za dalje postupanje suda, tj. za sastavljanje zapisnika o vijecanju i glasanju,
izricanje i objavljivanje presude i pismenu izradu presude.
Ratio legis obaveze unosenja izreke presude u zapisnik o glavnom pretresu zasniva se na potrebi
rjesavanja slucajeva iz prakse u kojima se pojavljuje razlika izmedu izvornika presude, objavljene
presude i pismeno izradene presude i time se omogucava i strankama, odnosno braniocu da izvrse
kontrolu identiteta izreke presude i optuzbe, pogotovu u onim slucajevima kada je tuzilac izmijenio
optuzbu.
Nevodenje zapisnika, iako je zapisnicar bio clan vijeca, predstavlja povredu odredaba. Ako nije bilo ni
zapisnicara u sastavu vijeca, postqji bitna povreda odredaba postupka (nepropisan sastav suda). Ova
povreda postoji i ako je zapisnik, umjesto zapisnicara, vodio sudija, odnosno predsjednik ili jedan od
clanova vijeca.
Na kraju, zapisnik o vijecanju i glasanju sadrzi tok glasanja (pitanja o kojima se glasato i donijeta
odluka). Iz ovog zapisnika mora se vidjeti ko je i povodom cega glasao i tok vijecanja i glasanja, sa
detaljima znacajnim za ocjenu zakonitosti odluke. Ovaj zapisnik mora se voditi za svaku donijetu odluku i
u njega se mora ubiljeziti vijecanje i glasanje o svim prijedlozima koje su stranke stavile na glavnom
pretresu, a sud donio odluku (pored vijecanja i glasanja o glavnoj stvari). Odvojena misljenja unose se u
zapisnik ili prikljucuju zapisniku, ako nisu unesena u zapisnik. Zapisnik o vijecanju i glasanju potpisuju svi
clanovi vijeca i zapisnicar. Zapisnik o vijecanju i glasanju zatvara se u poseban omot. Zapisnik moze
89
razgledati samo visi sud kada rjesava o pravnom lijeku i u tom slucaju duzan je da zapisnik ponovo
zatvori u poseban omot i da na omotu naznaci da je razgledao zapisnik. Ukoliko vijece viseg suda otvori
omot i razgleda zapisnik o vijecanju i glasanju, onda ono taj zapisnik zajedno sa starim omotom treba
ponovo zatvoriti u poseban omot na kome ce navesti da je razgledalo zapisnik. Tajnost vijecanja i
glasanja jedan je od uslova za nezavisno sudenje.
Spisi
Spise postupka u jednom krivicnom predmetu cine podnesci stranaka, zapisnici o izvedenim procesnim
radnjama, sudske odluke, pisani prilozi uz zapisnike i podneske i svi drugi pisani sastavi koji se odnose na
predmet. Odredbe tehnickog karaktera o spisima (osnivanje i popis spisa, rukovanje, arhiviranje, cuvanje
itd.) nalaze se u sudskom poslovniku. Zakon sadrzi odredbe o razmatranju spisa i razgledanju predmeta,
pod kojim se podrazumijeva saznavanje njihove sadrzine (citanjem i razgledanjem).
Zakon navodi vise oblika u kojima se mogu izraziti spisi i zabiljeske. To su: slova, rijeci, brojke ili njihov
ekvivalent, bez obzira na koji su nacin ostavili trag u vanjskom svijetu. Nacini na koje pomenuti oblici
mogu biti evidentirani su: rukopis, upotreba pisace masine, stampanje, fotokopiranje. fotografisanje,
koriscenje magnetnih impulsa, odnosno mehanickih, elektronskih ill nekih drugih oblika sakupljanja
podataka.
Potreba razmatranja procesnih spisa moze se javiti tokom i poslije zavrsetka krivicnog postupka. U toku
istrage, branilac ima pravo da razmatra spise koji idu u korist osumnjicenom, all mu se ovo pravo moze
uskratiti ako je rijec o spisima i predmetima cije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
Nakon podizanja optuznice, branilac osumnjicenog, odnosno optuzenog ima pravo uvida u sve spise.
Pored toga, sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, sudija, odnosno vijece, kao i
tuzilac duzni su, kada dodu u posjed bilo kojeg spisa koji moze posluziti kao dokaz na sudenju, staviti ih
na uvid braniocu. Branilac moze izvrsiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Pod istim uslovima koji vaze za razmatranje, zainteresovana lica mogu traziti da im se izdaju kopije
sudskih odluka ili ovjereni prepisi pojedinih akata. Ta lica, isto tako, mogu dobiti izvode iz sluzbenih
evidencija organa postupka i uvjerenja o cinjenicama.
90
procesna radnja (sve ili neke) koja se ne izvrsi u jednoj fazi postupka ne moze obaviti u sljedecim
(prekluzija), znaci, u krajnjoj liniji, uticanje na vrijeme procesnih radnji.
Tome sluzi i zakonsko regulisanje tempa preduzimanja procesnih radnji (odredivanjem da se te radnje
preduzimaju bez odlaganja, hitno, neposredno, odmah, istoga dana i si.), kao i vremena trajanja (rokova
za preduzimanje procesnih radnji i posljedica propustanja). U ovom kontekstu, najveci znacaj imaju
rokovi i povracaj u predasnje stanje.
Rokovi
91
Dilatorni (suspenzivni, odlozni) rokovi sastoje se u razmaku u vremenu u kome je zabranjeno
ostvarivanje odredene procesne radnje, koja je pravno moguca tek po proteku tog vremena (tako se
optuzenom kojem je odreden novi branilac na nom pretresu i novom braniocu ostavlja rok za pripremu
odbrane koji ne moze biti kraci od 15 dana, a glavni pretres mora biti odlozen i ne moze se nastaviti prije
isteka navedenog roka). Peremptorni (finalni, prekluzivni) rokovi ogranicavaju period vremena u kome se
moze obaviti odredena procesna aktivnost, pod prijetnjom prekluzije, kao procesne sankcije, koja
sprecava naknadno preduzimanje procesne radnje (istekom ovih rokova gubi se npr. pravo na
podnosenje prethodnih prigovora).
Stetne posljedice koje nastaju propustanjem prekluzivnih rokova podjednako pogadaju stranke i
branioca, sto je sa aspekta pravednog, pravicnog sudenja dobro rjesenje.
Instrukcioni (ordinatomi, monitorni, opominjuci, upucujuci) rokovi odreduju period vremena u kome je
dopusteno ili propisano izvrsenje neke procesne radnje, ali nepostovanje tih rokova ne povlaci procesnu
sankciju (jer se radnja moze izvrsiti i poslije isteka toga roka), nego prestanak nekih pogodnosti.
Instrukcioni rokovi vaze za sud i tuzioca (kada djeluje kao drzavni organ), ne i za stranke. Primjera radi,
ako vijece ne odluci o zalbi na rjesenje o odredivanju pritvora u roku od 48 sati, osumnjiceni se ne pusta
na slobodu; ako se istraga ne zavrsi u roku od sest mjeseci od donosenja naredbe o sprovodenju istrage,
potrebne mjere za okoncanje istrage preduzece kolegij tuzilastva, ali se istraga ne obustavlja; ako sudija,
odnosno vijece ne zakaze glavni pretres u roku od 60 dana od dana izjasnjavanja o krivnji, krivicni
postupak se ne obustavlja itd.
U odnosu na mogucnost produzavanja, rokovi mogu biti strogi (ne mogu se produziti) i obicni (mogu biti
produzeni). Ukoliko u zakonu nije dato posebno ovlascenje, zakonski rokovi se ne mogu produzavati.
Sudski rokovi mogu se produziti, ali samo u okviru odredenom zakonom. Zakonski rokovi se, isto tako,
izuzetno, mogu i skracivati. Ako je u pitanju rok koji je zakonom odreden radi zastite prava odbrane i
drugih procesnih prava osumnjicenog, odnosno optuzenog, taj rok se moze skratiti ako to zahtijeva
osumnjiceni, odnosno optuzeni i to pismeno ili usmeno na zapisnik pred sudom. Ako je rok istekao,
ostaje mogucnost povracaja u predasnje stanje ili odredivanje novog roka (pod zakonskim uslovima).
Prekid postoji kada se u zakonu priznaje odredenom dogadaju snaga da privremeno zaustavi tok roka, a
da se proteklo vrijeme ne nisti, tako da se tok roka nastavlja i ne pocinje iznova teci kada uzrok
prestane.
Od roka treba razlikovati rociste (termin), koje predstavlja odredeni dan i cas predviden za preduzimanje
procesne radnje (jedne ili vise), po pravilu uz ucesce vise ovlascenih subjekata. Rocista su vremenski
odredena doba u kojima se pred sudom preduzimaju odredene procesne radnje uz ucestvovanje
stranaka i drugih procesnih ucesnika. Naime, za razliku od roka, koji se, po pravilu, odnosi na vise lica i
znaci da ona mogu preduzeti djelatnost u odredenom periodu vremena, ali ne u istom trenutku, za
rociste je karakteristicno istovremeno preduzimanje djelatnosti vise subjekata na jednom mjestu. Tako
zakon poznaje rociste na kome se optuzeni izjasnjava da li priznaje ili porice krivnju, rociste na kome
sudija, odnosno vijece razmatra izjavu o priznanju krivnje, rociste za glavni pretres, rociste za sjednicu
vijeca drugostepenog suda itd. Rociste odreduje sud i njegovo propustanje ne sprecava odrzavanje
novog. Medutim, propustanje rocista moze imati odredene pravne posljedice za ucesnike postupka koji
su ga prouzrokovali (disciplinsko kaznjavanje, privodenje, pritvaranje i obustava postupka).
92
Ti rokovi se uvijek zavrsavaju u puni sat, odnosno u ponoc. Pri racunanju rokova, u jedan dan se
racunaju 24 sata, a mjesec se racuna po kalendarskom vremenu, tzv. computatio civilis.
Vrijeme u zapocetom satu ili danu, do pocetka roka, iako korisno za preduzimanje procesne radnje, ne
racuna se u rok. Zbog ovog nacina obracunavanja rokova, rok od jednog dana nije isto sto i rok od 24
sata, iako dan ima 24 sata. Obracunavanjem roka na sate, do pocetka toga roka gubi se najvise dio do
jednog sata, a kod racunanja rokova na dane, gubi se dio do punih 24 sata. Za procesnu stranku
povoljniji je rok koji se racuna na dane, jer u roku od jednog dana nekada moze da bude i skoro 48 sati
vremena korisnog za preduzimanje procesne radnje, a u roku od 24 sata najvise nepunih 25 sati.
Rokovi se zavrsavaju, ako su odredeni po mjesecima, odnosno godinama, protekom onog dana
posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kada je rok otpoceo. Ako toga
dana nema u posljednjem mjesecu, rok se zavrsava posljednjeg dana tog mjeseca. Kod rokova
odredenih na mjesece, mjesec se racuna po kalendarskom vremenu, sto znaci da rok tece istekom onog
dana posljednjeg mjeseca koji po svom broju odgovara broju onog dana kada je rok poceo teci, bez
obzira na to koliko je dana imao pojedini mjesec koji ulazi u rok (28, 29, 30 ili 31). Zbog toga rok od
mjesec dana nije uvijek 30 dana. Na ovaj nacin se obezbjeduje puni broj sati odnosno dana i iskljucuje
mogucnost skracivanja zakonskih rokova. Ako posljednji dan roka pada na drzavni praznik ili u subotu ili
nedjelju ili u neki drugi dan kada drzavni organ ne radi, rok istice protekom prvog narednog radnog
dana. Ne trazi se da su svi dani obuhvaceni rokom korisni za stranke, ali posljednji dan mora biti takav.
Odredbe o roku koji istice na drzavni praznik ili u subotu ili nedjelju odnose se, medutim, samo na rokove
koji se racunaju na dane, mjesece i godine, a ne i na rokove odredene na sate, tako da se rokovi
odredeni satima u pojedinim zakonskim rokovima ne mogu prevesti u rokove odredene danima. Ukoliko
se radi o roku odredenom na sate, on tece neovisno od radnog vremena i praznika, jer su u tim
slucajevima u pitanju hitne radnje, koje se preduzimaju u svako doba. Kao i u slucaju pocetka roka, tako
i kod isteka postoji znatna razlika izmedu roka od jednog dana i roka odredenog na 24 sata.
Izjava vezana za rok smatra se datom u roku ako je prije nego sto rok istekne predata onom ko je
ovlascen da je primi. O tome ko je ovlascen da primi izjavu, naznaceno je posebno za svaku vrstu izjava,
odnosno podnesaka. Tako, na primjer, prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivicnom
postupku podnosi se sudu pred kojim se vodi postupak; prijava nadleznom tuziocu, pismeno ili usmeno;
optuznica se dostavlja nadleznom sudiji za prethodno saslusanje itd. Ovo je neposredan, direktan nacin
predaje podnesaka. Kada je izjava upucena preko poste preporucenom posiljkom, telegrafom ili drugim
telekomunikacijskim sredstvom, dan slanja ili predaje posti smatra se kao dan predaje onome kome je
upucena. To znaci, ako je u pitanju obicna postanska posiljka, onda se kao dan predaje uzima dan
prijema posiljke u sud, bez obzira na to kada je podnesak predat na posti. Ako je podnesak koji je vezan
za rok zbog neznanja ili ocigledne omaske podnosioca predat ili upucen nenadleznom sudu prije isteka
roka, pa nadleznom sudu stigne poslije isteka roka, uzece se da je na vrijeme podnijet. Osumnjiceni,
odnosno optuzeni koji se nalazi u pritvoru moze izjavu koja je vezana za rok dati i na zapisnik kod suda
koji vodi postupak ili je predati upravi zatvora, a lice koje se nalazi na izdrzavanju kazne ili se nalazi u
nekoj ustanovi radi primjene mjere bezbjednosti ili vaspitne mjere moze takvu izjavu predati upravi
ustanove u kojoj je smjesteno. Dan kada je sastavljen takav zapisnik, odnosno kada je izjava predata
upravi ustanove, smatra se kao dan predaje organu koji je nadlezan da je primi.
Zakletva
Zakletva je svecana potvrda istinitosti (tacnije iskrenosti) iskaza ili obecanja da ce se dati takav iskaz, koji
u postupku pred sudom u zakonom propisanoj formi daje lice koje treba da bude saslusano ili je vec
saslusano. Cilj zakletve je da onemoguci lazni iskaz i da, koliko je to moguce, pojaca dokaznu snagu
iskaza. Danas zakletvu polazu svjedok, vjestak i tumac.
Zakletva moze biti data kao obecanje prije saslusanja da ce se iskaz dati isunito (obecavajuca,
promisorna zakletva) ili kao potvrda da je istinit iskaz koji je vec dat (potvrdna, asertorna zakletva).
Asertorna zakletva omogucava da se utvrdi tacan tekst iskaza prije zakletve, uz mogucnost da se bolje
sagleda potreba nametanja zakletve. Pored toga, asertornom zakletvom izbjegava se da zakletvu polazu
oni za koje se kasnije moze utvrditi da su iskljuceni kao svjedoci ill oslobodeni duznosti svjedocenja. Isto
tako, dobra strana promisorne zakletve je sto onome koji je daje unaprijed ukazuje na znacaj izjave koju
ce uciniti. Zakletva moze biti religiozna (sa pozivanjem na Boga i prizivanjem bozanske kazne i osvete za
onoga koji je daje i njegove najblize, ako iskaz nije istinit) ili laicka (sapozivanjem na cast i gradansku
savjest da ce se govoriti istina za one koji ne vjeruju).
Tendencija laiciziranja zakletve i nacina njenog polaganja pracena je i ublazavanjem obaveznosti
potvrdivanja iskaza zakletvom. Najzad, zakletva se u zakonu moze propisati kao obavezna za svaki slucaj
iskaza ili kao fakultativna (sud je nareduje kada smatra daje potrebno).
Po nasem pravu, od svjedoka se moze zahtijevati da polozi zakletvu, odnosno da da izjavu na svoj iskaz
samo na glavnom pretresu. Prije glavnog pretresa, od svjedoka se moze zahtijevati da polozi zakletvu,
odnosno da izjavu (promisorno polaganje zakletve, odnosno davanje izjave) samo izuzetno, i to ako
postoji bojazan da zbog bolesti ili drugih razloga (starosti, invalidnosti, dusevnog stanja i dr.) nece moci
doci na glavni pretres. Zakletva se polaze, odnosno daje izjava pred sudijom, odnosno predsjednikom
vijeca. Razlog zbog koga je polozena zakletva, odnosno data izjava prije glavnog pretresa navesce se u
zapisniku. Zakletva, odnosno davanje izjave svjedoka u nasem postupku je uvijek promisorno i polaze se,
odnosno daje prije svjedocenja. Zakletva, odnosno davanje izjave vjestaka je takode uvijek promisorno,
kao i zakletva tumaca. Nas zakon je usvojio laicku zakletvu, odnosno davanje izjave koja je fakultativna
za svjedoke prije glavnog pretresa, ali obavezna kako za svjedoke na glavnom pretresu tako i za vjestake
i tumace.
Zakletva, odnosno izjava se daje usmeno, a njen tekst je zakonom propisan i za tumaca, za svjedoka koji
daje zakletvu, odnosno izjavu prije glavnog pretresa, za svjedoka koji daje zakletvu, odnosno izjavu na
glavnom pretresu i za vjestaka. Sud nema nikakve mogucnosti da mijenja ili dopunjava ovaj tekst koji po
95
svojoj sadrzini nema religioznih elemenata i pogodan je za svjedoke, odnosno vjestake i tumace razlicitih
uvjerenja.
Svjedok zakletvu polaze, odnosno izjavu daje, usmeno, citanjem njenog teksta ili potvranim odgovorom
nakon saslusanog sadrzaja teksta zakletve, odnosno izjave, koju je procitao sudija, odnosno predsjednik
vijeca. Dok svjedok polaze zakletvu, odnosno daje izjavu, svi prisutni, ukljucujuci i sudiju, odnosno
sudsko vijece, moraju stajati da bi se zakletvi, odnosno izjavi dao svecan izgled.
Nijemi svjedoci koji znaju citati i pisati, potpisuju tekst zakletve, odnosno izjave, a gluhi ili nijemi svjedoci
koji ne znaju ni citati ni pisati - zaklece se, odnosno dati izjavu preko tumaca. Zakon propisuje da se ne
smiju zakleti, odnosno dati izjavu lica koja nisu punoljetna u trenutku saslusanja ili za koja je dokazano ili
za koja postoji osnovana sumnja da su izvrsila ili ucestvovala u krivicnom djelu zbog kojeg se saslusavaju
ili koja zbog dusevnog stanja ne mogu da shvate znacaj zakletve, odnosno izjave.
Zabrana zaklinjanja, odnosno davanja izjave maloljetnika temelji se, ocito, na stanovistu da oni jos ne
mogu shvatiti ozbiljnost zakletve, odnosno izjave (sto nije cest slucaj), a lica za koja se sumnja da su i
sama ucestvovala u krivicnom djelu, ne zaklinju se, odnosno ne daju izjavu jer se ne zeli da budu
prisiljena istinito iskazati i onda kada bi im to bilo na stetu. Takva lica imaju, uostalom, pravo da uskrate
odgovore na pojedina pitanja. Odbijanje i razlozi odbijanja svjedoka da polozi zakletvu, odnosno da
izjavu, unijece se u zapisnik. Odbijanje svjedoka da polozi zakletvu, odnosno da izjavu, ne mora znaciti
daje njegov iskaz neistinit, jer zakon ne pravi nikakvu razliku izmedu takvog iskazati iskaza svjedoka koji
je prije svjedocenja polozio zakletvu, odnosno dao izjavu.
Suocenje
Suocenje (confrontatio) je procesna radnja koja se sastoji u neposrednoj raspravi dva lica, vec saslusana
i ispitana, da bi se, u slucaju neslaganja njihovih iskaza u pogledu vaznih cinjenica i okolnosti, utvrdilo sta
je istinito. Suocenje ne treba vrsiti zbog nevaznih cinjenica ili nekih beznacajnih detalja u njihovim
iskazima. Suocenje treba da sprijeci pogresan ili lazan iskaz (u neposrednoj raspravi mogu biti otklonjena
slucajna neslaganja ili izmijenjen neistinit iskaz) i da sudiji pruzi materijal za ocjenu vjerodostojnosti
97
nesaglasnih iskaza. Ispitivanja i saslusanja vrse se pojedinacno, tako da nerijetko postoje neslaganja o
vaznim
okolnostima koje organ postupka prima na osnovu iskaza potrebno je tada da se nesaglasne izjave stave
jedna drugoj nasuprot i pokusa da se pomocu tog suprotstavljanja izvuce istina, na taj nacin sto ce se
neposrednim podsjecanjem na okolnosti slucaja, s jedne i druge strane, otkloniti slucajna neslaganja,
odnosno sto ce se iskaz koji nije istinit izmijeniti pod neposrednim suprotnim tvrdenjem druge strane
ili, najzad, sto ce sud, cuvsi objasnjenja jedne i druge strane o uzrocima neslaganja njihovih iskaza,
dobiti materijal za ocjenu vrijednosti tih iskaza. Lagati je, naime teze u prisustvu nekoga ko, takode,
poznaje cinjenice o kojima se neko ispituje.
Odjednom se mogu suociti samo dva lica i to samo ako se neslaganje odnosi na vazne cinjenice. Po
pravilu, prvo ce odgovarati lice za koje se doslo do zakljucka da je u vecoj mjeri sklono istini. Suocenje
nikada nije obavezno za organ pred kojim se vodi postupak, vec se ocjenjuje po slobodnoj ocjeni. U
zakonu se govori o suocenju svjedoka sa drugim svjedocima i o suocenju svjedoka sa osumnjicenim,
odnosno
optuzenim. Obaveza davanja svjedockog iskaza obuhvata i suocenje ali se osumnjiceni, odnosno
optuzeni ne moze prinuditi na suocenje, isto kao sto se ne moze prinuditi ni na davanje iskazaju suocenju
osumnjiceni, odnosno optuzeni nije duzan iskazivati, ali mora trpjeti konfrontaciju sa svjedokom; svjedok,
naprotiv, u skladu s opstom duznoscu iskazivanja, mora ne samo trpjeti konfrontaciju, nego i odgovarati
na sva pitanja koja mu stranke i sud postave.
Procesna radnja suocenja moze se obaviti kao potpuno suocenje (kad se vrsi u odnosu na cijeli iskaz) ili
djelimicno suocenje (kad se odnosi samo na one dijelove iskaza koji sadrze kontradiktorae informacije ili
objasnjenja). Suocenje podrazumijeva da se lica, ciji se iskazi u vaznim okolnostima ne slazu, postave
jedno prema drugom i od njih zahtijeva da medusobno razgovaraju u pogledu spornih tacaka svojih
iskaza i uzroka neslaganja. Zapravo, stvara se, u prisustvu organa postupka, neka vrsta kontradiktornosti
u iskazivanju izmedu lica ciji se iskazi ne slazu. Uloga organa postupka u tome je da odredi pitanja o
kojima ce se izvrsiti suocenje, da po potrebi podsjeti lica koja se suocavaju na ranije date iskaze, da
rukovodi postupkom i u zapisnik unese njegov tok i konacne izjave pri kojima su suocavana lica ostala. U
zapisnik o suocenju mogu se unositi konstatacije o izjavama lica, ne i oznacavanje njihovog drzanja za
vrijeme suocenja.
Rekonstrukcija dogadaja
Rekonstrukcija dogadaja ("sudski eksperiment") je metod provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrdivanja
cinjenica koje su od znacaja za razjasnjenje stvari. Ona se sastoji u vjestackom ponavljanju radnji ili
situacija koje su predmet sudenja, pod uslovima pod kojima se, prema izvedenim dokazima, dogadaj
dogodio u proslosti. Rijec je o simulaciji krivicnog dogadaja, koja mora biti pracena uslovima mjesta i
vremena slicnim onima koji su vladali u vrijeme izvrsenja krivicnog dogadaja.
Rekonstrukcija se moze obaviti da bi se provjerila sumnja koja se u vezi sa iskazom osumnjicenog,
odnosno optuzenog ili svjedoka javlja u pogledu pravilnosti percepcije i pamcenja (provjera sposobnosti
razlikovanja visine i boje zvuka, brzine kretanja, sposobnosti cula vida itd). Rekonstrukcija dogadaja
omogucava organu postupka da dode i do neposrednog saznanja o dogadajima i nekada je sastavni dio
uvidaja (tehnicko sredstvo), a nekada samostalna procesna radnja, odvojena od uvidaja. Postoje dvije
vrste rekonstrukcije: rekonstrukcija cjelokupnog krivicnog dogadaja ili potpuna rekonstrukcija i
rekonstrukcija pojedinih dijelova krivicnog dogadaja ili djelimicna rekonstrukcija.
Po analogiji, za rekonstrukciju vrijedi sve ono sto je receno za procesne formalnosti uvidaja.
Za vrsenje rekonstrukcije dogadaja u zakonu nisu propisane formalnosti izuzev sto je odredeno da ce se
u slucaju ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjicenih, odnosno optuzenih radnje ili situacije
razlicito prikazane - rekonstrukcija dogadaja posebno obaviti sa svakim od njih. Pri torn je vazno da se
ocuva anonimnost ucesnika kriminalnog dogadaja; zakon, uostalom, nalaze da se rekonstrukcija ne smije
vrsiti na nacin kojim se vrijeda javni red i moral ili se dovodi u opasnost zivot ili zdravlje Ijudi.
Rekonstrukcija dogadaja moze se vrsiti u toku cijelog postupka, i to u istrazi. zatim u fazi glavnog
pretresa i pretresa pred vijecem drugostepenog suda. U toku istrage rekonstrukciju preduzima tuzilac, a
nakon toga (zavisno od stadija postupka) rekonstrukciju vrsi sudija, odnosno predsjednik vijeca, a ukoliko
98
je prvostepena presuda ukinuta - predsjednik vijeca drugostepenog suda. Umjesto predsjednika vijeca,
rekonstrukciju dogadaja moze obaviti clan vijeca.
Ako se pri rekonstrukciji izvodi dokaz vjestacenjem, rijec je zapravo o dvije procesno razlicite radnje koje
se odvijaju u prostornom i fizickom smislu na istom prostoru i u isto vrijeme.
U torn slucaju za vjestacenje vaze odredbe o vjestacenju.
Opit (eksperiment, pokus) je naucno-istrazivacki postupak ili niz postupaka kojim se namjerno, u strogo
kontrolisanim i ponovljenim uslovima, izaziva neka pojava u svrhu njenog opazanja. On nije predviden u
zakonodavstvu BiH. Svrha opita ostvaruje se njegovim prerusavanjem u rekonstrukciju.
Uspjesna rekonstrukcija moze pruziti veoma korisne podatke za rasvjetljavanje i konacno rjesenje
krivicne stvari. U svakom slucaju, prema rezultatima rekonstrukcije treba se odnositi vrlo oprezno,
cijeneci njenu dokaznu vrijednost u tijesnoj vezi sa drugim dokazima.
Radnje dokazivanja su one radnje koje sud vrsi da bi formirao svoje ubjedenje o postojanju ili
nepostojanju cinjenica koje mogu biti od uticaja na njegovu odluku.Ovdje je rijec o dokazu u formalnom
smislu, koji se poklapa sa dokaznim postupanjem. Dokaz u materijalnom smislu je svaki dokazni osnov ili
razlog sadrzan u odredenom dokaznom sredstvu koji govori o istinitosti neke cinjenice vazne za
postupak.
Zadatak sudova je da rjesavaju pravne sporove, sto znaci utvrditi cinjenicno stanje i na tako utvrdeno
stanje primijeniti materijalno pravo. Prvo znaci rjesavanje cinjenicnog, a drugo pravnog pitanja.
Rjesavanje prvog pitanja predstavlja reprodukovanje izvjesnog fakta iz proslosti (dogadaja, ljudskog
postupka, radnje, odnosa) i utvrdivanje da li taj fakt odgovara uslovima propisanim u odredenoj pravnoj
normi.
Djelatnost suda pri utvrdlvanju cinjenicnog stanja sastoji se u utvrdivanju odlucnih cinjenica, kako su se
zaista odigrale u stvarnosti, odnosno kako postoje u stvarnosti (konkretno cinjenicno stanje) i u
zakljucivanju da li se tako utvrdeno cinjenicno stanje podudara sa apstraktnim cinjenicnim stanjem
opisanim u normi (apstraktno cinjenicno stanje). Pravna ocjena sastoji se u ocjeni da li na utvrdeno
cinjenicno stanje treba primijeniti u normi sadrzanu sankciju. Utvrdivanje cinjenicne situacije postize se
preduzimanjem radnji dokazivanja.
Pravilno utvrdivanje cinjenica u krivicnom postupku je osnovni i najvazniji zadatak sudova, ali je tezi nego
u drugim sudskim postupcima. Cinjenicno stanje je osnov svakog odlucivanja sudova, bilo da se radi o
102
rjesavanju materijalnopravnih ili procesnopravnih pitanja ili o donosenju odluke o glavnoj stvari ili o
sporednim, odnosno incidentnim pitanjima. Svaka sudska odluka zasnovana je na izvjesnim cinjenicama
koje su se desile u stvarnom zivotu, a sud ih u postupku mora rekonstruisati i, saobrazno procesnim
formama, iskoristiti da bi donio svoju odluku. Utvrdivanje cinjenica i njihovo podvodenje pod odredenu
pravnu normu zahtijeva znatne napore upravo onda kada sudija ne raspolaze nespornom cinjenicnom
podlogom, nego mora na bazi prikupljenih dokaza mukotrpno graditi prihvatljivu verziju spornog
dogadaja o kojem se vodi postupak. Kako se cesto iznosi, slucajevi u kojima se postavljaju pitanja
pronalazenja pravne norme ne cine toliko poteskoca koliko slucajevi u kojima se javljaju pitanja
utvrdivanja cinjenicnog stanja. Od pravilnog utvrdivanja cinjenicnog stanja zavisi pravilna primjena prava,
kao garancija zakonitosti sudskih odluka.
Potrebu i interes drustvene zajednice da se cinjenice u krivicnom postupku utvrde, prate mnogobrojne
teskoce. Prije svega, najveci interes da oteza prikupljanje dokaza i sprijeci utvrdivanje istine ima sam
osumnjiceni, odnosno optuzeni, ako je zaista kriv. U prilog osumnjicenom, odnosno optuzenom u torn
smislu ide i cinjenica sto se krivicno djelo desava najcesce iznenadno, tako da je tesko obezbijediti
unaprijed sigurne dokaze. Zbog toga se u krivicnom postupku mora dozvoliti upotreba svakog podobnog
dokaznog sredstva, od kojih su neka (najcesce svjedoci) nesigurna. Neke od ovih teskoca dolaze i otuda
sto uspjeh u dokazivanju cinjenica u krivicnom postupku zavisi i od toga koliko sudija poznaje druge
nepravne nauke, tehnike i vjestineju obavljanju toga posla sudija nema pomoci u pravnim naukama, vec
je upucen na zivotno iskustvo, poznavanje ljudi i uslova zivota, na pravila raznovrsnih kriminalistickih
tehnika, zakone psihologije, logike i slicno, tako da sudija, obrazovan iskljucivo kao pravnik, sposobnosti
potrebnih za utvrdivanje cinjenica nema ili ih ima sasvim malo, narocito na pocetku karijere, kada nema
jos ni zivotnog iskustva. Ovome treba dodati i novi zadatak utvrdivanja kriminoloske licnosti
osumnjicenog, odnosno optuzenog, radi pravilnog izricanja krivicne sankcije, sto iziskuje angazovanje
kadrova raznih specijalnosti (pored vjestaka) i otvara problem odnosa suda sa tim kadrovima.
Iz defnicije dokaza u materijafnom smislu moze se zakljuciti da se pojam dokaza sastoji iz tri elementa:
- predmet dokaza,
- dokazni osnov i
- dokazna sredstva
Cinjenica koju treba dokazati je predmet dokaza (thema probandi).
Predmet dokaza je tvrdnja (thesis probandi) o postojanju (probatio), rjede o nepostojanju (refutatio)
cinjenice.
Cinjenica koja je vec utvrdena i iz koje se izvodi zakljucak o istinitosti cinjenice koju treba dokazati naziva
se dokazni osnov ill razlog (argumentum probatio).
Izvori iz kojih se dobijaju cinjenice koje predstavljaju dokazni osnov nazivaju se dokazna sredstva
(instrumenta probandi). Dokazna sredstva su forme (oblici) u kojima se dokazni osnov pojavljuje.
Dokazni osnov sadrzan je u dokaznom sredstvu i sluzi utvrdivanju dokaznog predmeta.
Dokazni osnovi su teorijski posmatrano, bezbrojni, za razliku od dokaznih sredstava, koja su ogranicena,
jer su ograniceni i oblici u kojima se dokazni osnov javlja. Izmedu dokaznog osnova i dokaznog sredstva
ne postoji ni kvantitativna podudarnost: pomocu jednog dokaznog sredstva moze se dokazivati vise
dokaznih osnova. Izlozeni pojmovi bi na primjeru izgledali ovako: ako u konkretnom slucaju treba da se
utvrdi da li je osumnjiceni izvrsio kradu za koju se optuzuje, onda je cinjenica oduzimanja tude pokretne
stvari iz tudeg pritezanja u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi sebi ili drugom predmet
dokaza, iskaz svjedoka da je osumnjicenog zatekao pri uzimanju stvari je dokazni osnov, a sam svjedok
je dokazno sredstvo.
Nacin dokaza (modus probandi) je posebna karakteristika dokaza u krivicnom postupku. Podobnost
dokaznog sredstva da uvjeri sudiju u istinitost cinjenice koja je predmet dokazivanja naziva se dokaznom
snagom (nervus probandi).
Polazeci od dokazne snage, dokazi se dijele na:
a) potpune i nepotpune - zavisno od toga da li se cinjenice utvrduju sa obiljezjem istinitosti ili kao
vjerovatne. Potpun dokaz je onaj koji u cijelosti potvrduje istinitost ili neistinost neke sporne cinjenice, a
nepotpun ili poludokaz cini to samo djelimicno. Presuda se moze zasnovati samo na potpunom dokazu, a
103
nepotpun dokaz dovoljan je za procesne radnje koje se prema samom zakonu mogu preduzeti "ako
postoje osnovi sumnje" ili "osnovana surnnja" ili "dovoljno osnova za sumnju“.
b) neposredne ili posredne. Neposredni dokazi zasnivaju se na neposrednom opazanju cinjenica (uvidaj
koji vrse organi postupka), a posredni na saznavanju cinjenica posrednim putem, preko drugih izvora
(svjedoka, vjestaka, isprava itd.
c) Dokaze u uzem smislu (neposredno, direktno opazanje cinjenica koje vrse organi krivicnog postupka o
postojanju izvjesne pravno relevantne cinjenice) i dokaze u sirem smislu (indicije), tj. cinjenice koje
nisu pravno relevantne, all na osnovu cijeg postojanja se logickom argumentacijom dolazi do zakljucka o
postojanju pravno relevatne cinjenice. Da bi neka cinjenica u krivicnom postupku posluzila kao indicija,
dakle da bi se iz nje moglo logickim putem utvrditi postojanje pravno relevantne cinjenice, ta cinjenica
(indicija) mora biti utvrdena. Manja vrijednost indicija proizilazi uopsteno iz toga sto one, zahtijevajuci
od sudije logicko zakljucivanje o postojanju ili nepostojanju pravno relevantnih cinjenica na koje upucuju,
pruzaju uvijek samo manji ili veci stepen vjerovatnoce o postojanju tih cinjenica. Izvor informacija o
indicijama po pravilu, nalazi se u raznim predmetima koji su u vezi sa krivicnim dogadajem
d) Dokazi optuzbe i dokazi odbrane. Osnov klasifikacije je u vrijednosti dokaza, polazeci od prirode
stranackih zahtjeva u krivicnoj stvari. Dokazi optuzbe potkrepljuju optuzbu, a dokazi odbrane - odbranu.
Vrijednost ove podjele je relativna, jer priroda dokaza zavisi od ocjene suda prilikom presudenja krivicne
stvari. Sem toga, nastupanje i izvodenje dokaza moze poteci, pored stranaka, i od krivicnog suda. Isto
tako, obaveza je tuzioca, kao predstavnika drzavnog organa, da izvodi kako optuzne, tako i odbrambene
dokaze,
radi utvrdivanja kako cinjenica koje terete osumnjicenog, odnosno optuzenog tako i onih koje idu u
njihovu korist.
e) Stvarni (realni, materijalni) i personalni (verbalni) dokazi. Ova klasifikacija ima svoj osnov u samom
izvoru informacije, tj. u tome gdje se nalaze cinjenice koje ce biti iskoriscene kao dokaz u krivicnom
postupku. Pod realnim dokazima podrazumijevaju se razne fizicke stvari koje mogu posluziti kao
dokaz, s tim da one nisu nikakva posebna vrsta dokaza, nego pripadaju drugim dokazima (isprave) ili su
predmet uvidaja ili vjestacenja. Iz njihovog zapazanja procesni organ crpi saznanja o cinjeniqama koje se
utvrduju. Takav dokaz je sadrzaj isprave i sadrzaj tehnickog snimka. Personalni dokazi su iskazi
odredenih lica (osumnjicenog, odnosno optuzenog, svjedoka, vjestaka). Opravdanost ove klasifikacije je
u njenoj
ociglednosti, a vrijednost, uglavnom, u tome sto je sud pri ocjeni stvarnih dokaza u mogucnosti da
potrazi oslonac u dostignucima drugih nauka (prirodnih, tehnickih itd), dok je kod licnih dokaza
prepusten uglavnom sebi, tj. svome znanju i umijecu.
Zakon propisuje da se dokazi izvode na glavnom pretresu i da sud presudu smije zasnivati "samo na
cinjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu“. Posto pod pojmom izvodenja dokaza
podrazumijevamo svaku radnju utvrdivanja sadrzaja dokaza, ovo izvodenje se proteze i na istragu. U tom
slucaju se, zapravo, rezultati izvodenja dokaza prije glavnog pretresa, njihovom zapisnickom
legitimacijom "konzerviraju", kako bi se u slucaju potrebe mogli upotrijebiti na glavnom pretresu,
umjesto ponovnog izvodenja istog dokaza. No, bez obzira na to o kojem se stadiju krivicnog postupka
radi, izvodenju dokaza prethodi odluka o tome hoce li se neki dokaz koji je pribavljen izvesti ili ne. Ta
odluka zavisi od propisa koji odreduju koje cinjenice u krivicnom postupku treba dokazivati, kao i od
propisa koji ureduju koje se cinjenice ne smiju dokazivati. Pored njih, postoje i cinjenice koje se u
postupku ne dokazuju.
Predmet dokazivanja
Predmet dokazivanja u krivicnom postupku su sve cinjenice od znacaja za sudsku odluku koje zahtijevaju
dokazivanje. Predmet dokazivanja u odredenoj krivicnoj stvari su samo pravno relevantne (odlucne)
cinjenice, tj. one koje su od znacaja za odlucivanje o toj stvari. Nazivaju se relevantnim cinjenicama, zato
sto na ove cinjenice pravo nadovezuje odredene pravne posljedice. Kako se u krivicnom postupku
104
primjenjuju krivicno materijalno i krivicno procesno pravo, na ove cinjenice se nadovezuju pravne
posljedice ovih grana prava. Izuzetno, na cinjenice koje se utvrduju u krivicnom postupku mogu se
nadovezivati posljedice i drugih grana prava, npr. gradanskog prava, u slucaju ako se cinjenice odnose
na neko prejudicijalno pitanje iz ove grane prava ili na imovinskopravni zahtjev. Dokazuju se samo
cinjenicna, ne i pravna pitanja (iura novit curia). Cinjenice koje se dokazuju mogu se odnositi na krivicno
materijalno i krivicno procesno pravo. Cinjenice koje se ticu materijalnog krivicnog prava (materijalno
relevantne cinjenice) odnose se samo na krivicno djelo, krivicnu odgovornost i kaznjivost. To su cinjenice
koje se odnose na djelo (objektivne) ili na licnost ucinioca djela (subjektivne). Objektivne cinjenice ticu se
opstih obiljezja krivicnog djela, zajednickih za sva krivicna djela (radnja, predvidenost u zakonu,
protivpravnost i krivica) ili posebnih obiljezja djela koje je predmet sudenja. Subjektivne cinjenice odnose
se na odluke o krivicnoj odgovornosti i kaznjivost. Cinjenice materijalnog krivicnog prava odnose se i na
kriminolosku licnost ucinioca i prognozu njegovog drzanja u buducnosti. Medu cinjenice koje se odnose
na procesno pravo (procesno relevantne cinjenice) dolaze one koje su vazne za rjesavanje pitanja
nadleznosti (mjesto izvrsenja djela, mjesto prebivalista ili boravista osumnjicenog, odnosno optuzenog
itd), izuzece sudije, povracaj u predasnje stanje, priznavanje svojstva ostecenog itd.
Osim cinjenica za cije postojanje krivicno (materijalno i procesno) pravo neposredno vezuje odredene
posljedice, u krivicnom postupku se mogu utvrdivati i neke druge cinjenice od kojih ne zavisi primjena
pravne norme, ali koje omogucavaju donosenje zakljucka o postojanju pravno relevantne cinjenice. One
su, dakle ireleventne, nevazne, s gledista krivicnog prava, ali su vazne sa spoznajnog stanovista: nakon
sto utvrdimo njihovo postojanje, logicnim zakljucivanjem mozemo donijeti zakljucak o postojanju ili
nepostojanju pravno relevantne cinjenice. U teoriji krivicnog procesnog prava one se nazivaju indicijama
ili indicijalnim cinjenicama koje ukljucuju sve one cinjenice koje dopustaju stvaranje zakljucka o pravno
relevantnim cinjenicama, odnosno omogucavaju dokazivanje odlucnih cinjenica. Konacno, treca grupa
cinjenica (osim pravno relevantnih cinjenica i indicija) odnosi se na pomocne cinjenice koje obuhvataju
cinjenice na osnovu kojih se prosuduje i zakljucuje o kvalitetu, vjerodostojnosti i pouzdanosti nekog
dokaza. Pomocne cinjenice subjekti krivicnog postupka ponekad utvrduju kad moraju provjeriti
pouzdanost pojedinih izvora spoznaje o pravno relevantnim cinjenicama ili indicijama. Tako, npr.
pomocnu cinjenicu predstavlja okolnost da je svjedok koji tvrdi da je vidio optuzenog pri provaljivanju u
stan ili da se s mjesta provale hitno udaljava sa vrecom na ledima - kratkovidan; da je ostecena koja
tvrdi da ju je optuzeni pokusao silovati njegova razvedena supruga koju je on napustio; da je pismo u
kojem je optuzeni navodno priznao izvrsenje krivicnog djela, falsifikovalo trece lice i sl.
Mozemo, dakle, zakljuciti da se u krivicnom postupku utvrduju tri vrste : pravno (materijalno i procesno)
relevantne (odlucne) cinjenice, indicije i pomocne cinjenice, sto cini osnov trodiobe cinjenica u teoriji
krivicnog procesnog prava. Ukoliko je rijec o podjeli pravno relevantnih cinjenica na dvije grupe
(dvodioba cinjenica), razlikuju se glavne cinjenice i dokazujuce (posredne ili pomocne) cinjenice. Glavne
cinjenice podrazumijevaju "sastav djela u svim njegovim elementima", odnosno predmet dokazivanja, a
dokazne cinjenice obuhvataju sve cinjenice iz cije se veze i sveukupnosti sa drugim cinjenicama
zakljucuje o glavnoj cinjenici. Na drugi nacin izvrsena dvodioba svih pravno relevantnih cinjenica razlikuje
neposredno dokazujuce cinjenice koje same sobom potvrduju ili iskljucuju sve one cinjenice koje cine
zakonsko bice djela, s jedne strane, i posredno dokazujuce cinjenice u koje spadaju indicije, pomocne
cinjenice i iskustveni stavovi.
Moguce su i drukcije klasifikacije cinjenica. Tako, cinjenice koje se dokazuju mogu biti spoljasnje ili
unutrasnje (psiholoske). Spoljasnje cinjenice se manifestuju u spoljnjem svijetu (npr. sredstvo i
posljedica radnje krivicnog djela) i daju se podvrci neposrednom ispitivanju, pa je zato njihovo
utvrdivanje lakse. Unutrasnje cinjenice ticu se unutrasnjeg, dusevnog zivota licnosti (volja, svijest,
namjera itd), a utvrduju se introspekcijom, psihijatrijskim i psiholoskim ispitivanjem ili zakljucivanjem
koje sudija izvodi iz utvrdenih spoljnih cinjenica. Cinjenice koje se dokazuju mogu, dalje, biti pozitivne
(afirmativne) ili negativne. Kod negativnih cinjenica trazi se da se utvrdi da jedna pojava, radnja ili stanje
ne postoji. Negativna cinjenica koja treba da se dokaze implicira pozitivnu i dovoljno je da se dokaze
suprotna pozitivna cinjenica, pored toga sto se mnoge negativne cinjenice mogu dokazivati neposredno
(nepruzanje pomoci, neprijavljivanje krivicnog djela i sl). Neko ko je duzan da dokaze neku cinjemcu ne
moze se toga osloboditi zato stoje negativno formulisana.
105
Da bi bila predmet dokaza, cinjenica ne mora biti sporna, tako da se moraju dokazivati i nesporne
cinjenice. Saglasnost stranaka o postojanju i znacaju cinjenica (za razliku od onoga sto, po pravilu, vazi u
parnicnom postupku), sama po sebi nema znacaja i ne oslobada sud duznosti dokazivanja. Predmet
dokazivanja su i cinjenice neposredno poznate sudiji i ne oslobadaju ga duznosti dokazivanja. Ako bi
sudija koristio svoje licno saznanje steceno van procesa, njegovo svjedocanstvo kao svjedoka i njegova
ocjena kao sudije izmakli bi javnosti i ne bi bill podvrgnuti kontradiktornom pretresanju, koje je sredstvo
da se kontrolise tacnost i odredi znacaj dokaza.
Dokazna sredstva
Pojam
Nedozvoljena dokazna sredstva su ona koja su protivna pravnom poretku, nacelima postupka, nekoj
izricitoj zakonskoj odredbi ili drustvenom moralu, iako bi, inace, bila podobna za utvrdivanje cinjenica
koje su predmet dokazivanja. Primjena nedozvoljenih dokaznih sredstava vezana je posebno za napredak
cjelokupne nauke, a posebno tehnickih disciplina. 0na sa sobom nosi i ogromne potencijalne opasnosti i
prijeti da ugrozi elementarna covjekova prava. Naime, primjenom nekih novih metoda i sredstava,
stvaraju se uslovi za prodor i u najskrovitije dijelove ljudske intime i otvaraju neka od fundamentalnih
pitanja dopustenosti i granica primjene pojedinih dokaznih sredstava. Medutim, savremeni krivicni proces
ne moze odgovoriti svojoj drustvenoj ulozi, niti zadacima koji se pred njega postavljaju, bez snaznog
oslonca na druge nauke. Dakle, smisao ispravnog stava ne moze se sastojati u odbacivanju ili potpunom
zanemarivanju novih metoda i sredstava, vec u svodenju njihove primjene u odgovarajuce pravne i
eticke okvire.
Zakon u nizu svojih odredaba propisuje da se na iskazima lica datim uz odredene povrede postupka ne
moze zasnivati odluka suda, sto prakticno znaci da se te izjave ne mogu koristiti kao dokaz. Tako, nije
dozvoljeno da se prema osumnjicenom, odnosno optuzenom ili svjedoku primijene medicinske
intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se uticalo na njihovu volju pri davanju iskaza.
Na iskazu osumnjicenog, odnosno optuzenog ne moze se zasnovati presuda ako se pribjeglo sili, prijetnji,
prevari, narkoticima ili drugim slicnim sredstvima koja mogu uticati na slobodu odlucivanja i izrazavanja
volje prilikom davanja izjave ili priznanja ili ako je osumnjiceni, odnosno optuzeni ispitan u odsustvu
branioca (sem ako se kod neobavezne odbrane izricito odrekao toga prava). Na iskazu svjedoka ne moze
se zasnivati sudska odluka ako je kao svjedok saslusano lice koje se ne moze saslusati u tome svojstvu ili
lice koje nije obavezno svjedociti, a nije na to upozoreno ili se nije izricito odreklo tog prava ili ako
upozorenje, odnosno odricanje nije ubiljezeno u zapisnik. Na nalazu i misljenju vjestaka ne moze se
zasnivati sudska odluka ako je za vjestaka uzeto lice koje ne moze biti saslusano kao svjedok ili koje je
oslobodeno duznosti svjedocenja, kao ni lice prema kgme je krivicno djelo ucinjeno.
Zabranjeno je od osumnjicenog, optuzenog ili bilo kojeg drugog lica koje ucestvuje u postupku iznudivati
priznanje ili kakvu drugu izjavu. Pravila medunarodnog prava o pravima covjeka predvidaju da niko ne
moze biti podvrgnut mucenju ili okrutnom, nehumanom ili ponizavajucem kaznjavanju ili postupanju.
Posebno je zabranjeno da se neko lice podvrgne medicinskom ili naucnom eksperimentu bez njegovog
pristanka.
Prema Konvenciji protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponizavajucih kazni i postupaka, tortura je
svaki akt kojim se jednom lieu namjerno nanosi bol ili teska tjelesna ili dusevna patnja - da bi se od tog
lica ili nekog drugog lica dobilo obavjestenje ili priznanje. Pitanje da li je postupak nehuman, mora da
bude procijenjeno prema okolnostima predmeta i preovladujucim stanovistima. Neljudski tretman mora
imati minimalan stepen jacine. Procjena ovog minimuma je, po prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od svih
109
okolnosti predmeta, kao sto su priroda i sadrzaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizicke i mentalne
posljedice, a u nekim slucajevima i pol, starosna dob i zdravstveno stanje zrtve.
Tvrdnja o ponizavajucem tretmanu je ozbiljna stvar i mora biti potkrijepljena jasnim dokazima o povredi,
patnji ili trpljenju. Postupak mora da dostigne minimalni nivo ozbiljnosti i tretman mora uzrokovati visok
stepen patnje zrtve.
Iako zakon ne predvida da se dokazi pribavljeni na zakonom zabranjen nacin moraju izdvojiti iz spisa,
smisao zabrane upotrebe ovakvih dokaza ogleda se upravo u njihovom izdvajanju iz spisa. U torn smislu,
rjesenje o izdvajanju pravno nevaljanog dokaza donosi sudija za prethodno saslusanje, i to kako u
postupku odlucivanja o optuznici, tako i prilikom odlucivanja o prethodnim prigovorima.
Kao nezakoniti nacini pribavljanja dokaza navode se:
- dokazi pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i medunarodnim ugovorima
koje je ratifikovala BiH
- dokazi koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.To bi, npr., bili dokazi koji su pribavljeni
povredom prava na odbranu, povredom prava na dostojanstvo, ugled i cast ili povredom prava na
nepovredivost licnog i porodicnog zivota.
U pogledu dokaza koji su pribavljeni bitnim povredama procesnog zakona, kao primjeri se mogu navesti
dokazi pribavljeni pretresanjem stana, prostorija i lica ako je pretresanje izvrseno bez sudske naredbe ili
bez prisustva lica koja moraju biti prisutna pretresanju ili dokazi pribavljeni privremenim oduzimanjem
pisama, telegrama, i drugih posiljki, ako su te mjere preduzete bez sudske naredbe ili bez prisustva dva
svjedoka; dokazi pribavljeni primjenom posebnih istraznih radnji, ako su te radnje preduzete bez naredbe
sudije za prethodni postupak itd.
Zabrana upotrebe nezakonitih dokaza vrijedi u cijelom krivicnom postupku, od njegovog zapocinjanja do
zavrsetka i odnosi se na sve predmete (glavne i sporedne), odnosno na sve oblike postupka. Spoznajna
vrijednost ovakvih dokaza ne moze "konvalidirati" nezakonitost.
Narkoanaliza i lobotomija
Narkoanaliza (serum istine) predstavlja psihijatrijski terapeutski postupak koji se koristi u cilju
lijecenja razlicitih psihickih poremecaja. Rijec je o metodu ispitivanja (podsvijesti) lica putem
ubrizgavanja odredenih narkotickih sredstava (skopolamina, morfma, sodijum amitala, fenobarbitala,
pentotala, eripana. muskarina i drugih alkaloida), koja dovode do slabljenja kontrolne funkcije nervnog
sistema ispitanika.
Usljed spustanja nivoa inhibicije do nivoa u kome ne djeluje svjesna cenzura, stvara se mogucnost da se
od ispitanika dobije obavjestenje o izvrsenom krivicnom djelu. Trazi se pravilno doziranje tako da volja
"stane". a shvatanje i pamcenje ostanu netaknuti. Probijeni bedemi psihicke odbrane stvaraju uslove za
prodor u najskrovitije tajne ljudske intime.
lako je od samih pocetaka primjene ove metode u psihijatriji postojalo izrazeno neslaganje u pogledu
njene pouzdanosti, bilo je i onih koji su imali izuzetno visoko misljenje o njoj. Medutim, pocetno
odusevljenje je ubrzo ustupilo mjesto znatno racionalnijem pristupu, u kome su sve vise dolazili do
izrazaja stavovi da ispitivanje optuzenog koje se zasniva na koriscenju narkotickih sredstava, predstavlja
nedozvoljeni atak na dostojanstvo i slobodu licnosti, koja se, bez svoje volje, dovodi u takvo stanje da
nije u mogucnosti da raspolaze svojim dusevnim sposobnostima. Ova metoda se smatra modernim
110
oblikom stavljanja ljudi na muke (torturom) i, osim toga, moze biti stetna za zdravlje i uzrokovati smrt
ispitanika.
Lobotomija prestavlja presijecanje nervnih puteva izmedu frontalnog (ceonog) reznja mozga i talamusa
i hipotalamusa, sa efektom smanjivanja ili otklanjanja teskih poremecaja u ponasanju kod neizljecivih
psihoza. Ona predstavlja neurohirurski zahvat na mozgu koji dovodi do promjena u psihickom zivotu
pacijenta, s ciljem da se on smiri, kako bi nakon operacije postao manje emocionalno napet, ravnodusniji
prema okolini i prijemciviji za korisne sugestije. Lobotomija je uvedena sredinom 30 - tih godina proslog
vijeka i nagli razvoj dozivjela je 40 - tih i pocetkom 50 - godina, a zatim je pojavom novih lijekova koji su
imali slicno ili pouzdanije dejstvo njena primjena pocela da opada. U vrijeme pune ekspanzije ova
metoda se pocela koristiti i u sklopu zdravstvenog tretmana delinkvenata koji su, pored simptoma
odredenog mentalnog poremecaja, ispoljavali sklonost da stalno ponavljaju odredenu vrstu krivicnog
djela (npr. seksualni prestupnici). Takvi zahvati su zabranjeni kada se preduzimaju u cilju djelovanja na
volju osumnjicenog, odnosno optuzenog, najcesce da bi se dobilo njegovo priznanje koje je nerijetko
lazno. Koliko god takve operacije u slucaju izvjesnih dusevnih bolesti bile opravdane za svrhu
popravljanja stanja pacijenta, vrsenje takvih zahvata, s trajnim poslijedicama, za svrhe krivicnog
postupka (ne i lijecenje), ne moze se dopustiti, niti icim opravdati. Ukoliko je primjena lobotomije
medicinski indicirana, takav zahvat preduzet lege artis, u interesu pacijenta, dozvoljen je pod odredenim
uslovima.
Ovi metodi su za sticanje iskaza osumnjicenog, odnosno optuzenog i svjedoka u zakonu izricito
zabranjeni. Nije dopusteno da se na osumnjicenom, odnosno optuzenom ili svjedoku vrse medicinske
intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se uticalo na njihovu volju pri davanju iskaza.
Upotreba ovih nacina sticanja dokaza dovodila bi covjeka u narkoticko stanje bezvoljnosti i stavljala
osumnjicenog, odnosno optuzenog u polozaj jedne ekspertize i objekta krivicnog postupka, a na bazi
njegovih izjava (koje nisu date dobrovoljno i pri punoj svijesti), konstruisanje podloge za optuzbu i
sudsku odluku potiralo bi pravo covjeka na licnost.
Medutim, iako je na ovaj nacin zabrana primjene narkoanalize ucinjena nedvosmislenom, ostale su neke
druge dileme koje su tijesno povezane sa njom. Radi se, naime, o narkodijagnozi, dijagnostickom
postupku koji se koristi kao jedna od standardnih metoda za utvrdivanje dusevnog stanja osumnjicenog,
odnosno optuzenog, narocito u slucajevima simulacije. Narkodijagnoza je primjena droga u svrhu da se
vjestacenjem utvrdi psihicko stanje osumnjicenog, odnosno optuzenog. Mogucnosti njene primjene za
ovu svrhu nisu zakonski regulisane, mada postoji jedna odluka nekadasnjeg Vrhovnog suda Jugoslavije,
u kojoj je zauzet stav da je upotreba narkoanalize u dijagnosticke svrhe u krivicnom postupku
"nedopustena i u suprotnosti sa osnovnim principima procedure. Nesumnjiva je cinjenica da izmedu
narkoanalize i narkodijagnoze postoji velika slicnost, koju isticu i psihijatri koji se vrlo skepticno drze
prema mogucnosti razlikovanja ove dvije metode, pokazujuci da je ta podjela vise teoretska nego sto ima
prakticni znacaj. S obzirom na to da narkodijagnoza ne proizvodi bol niti bilo kakve druge neugodnosti
niti posljedice, moglo bi se, shvatiti da je ona dopustena, pa se na taj nacin, postojecim zakonskim
konceptom ne obezbjeduje potpuna zastita licnosti osumnjicenog, odnosno optuzenog. Iako se i
narkoanaliza i narkodijagnoza u krivicnom postupku koriste za utvrdivanje pravno relevantnih cinjenica,
zakonodac je samo u pogledu jedne postavio zabranu. Bilo bi potpuno razumljivo da je zabrana prosirena
i na narkodijagnozu.
Postupak sa dokazima
Postupak sa dokazima, radi utvrdivanja pravno relevantnih cinjenica, oduvijek je bio predmet regulacije,
bilo obicajnog ili zakonskog prava. Postupak sa dokazima sastoji se iz
nastupanja dokaza,
izvodenja dokaza
ocjene dokaza
Nastupanje dokaza
Nastupanje dokaza predstavlja izjavu volje nadleznog organa da odredeni dokaz treba izvesti u cilju
utvrdivanja odredene cinjenice. Odluka da se dokaz izvede nije vremenski ogranicena, vezivanjem za
rokove ili stadijume postupka. U zakonu su odredene faze postupka u kojima je najpogodnije da se dokaz
predlozi i izvede, ali stranka koja namjerno ili slucajno propusti jednu fazu postupka, moze dokaze
izvoditi u sljedecim fazama.
O tome kojim ce se dokaznim sredstvima koristiti, odlucuju slobodno stranke. Za neke cinjenice odredeno
je da se mogu dokazivati samo odredenim dokaznim sredstvima (mora se pravnosnaznom presudom
dokazati da su navedena lica oglasena krivim za odnosna krivicna djela). U drugim slucajevima iz
dokazivanja su iskljucena neka dokazna sredstva.
Uloga suda u nastupanju dokaza zavisi od vrste krivicnog postupka. U savremenim krivicnim postupcima
mjesovitog tipa vlada naceln sudske odgovornosti, po kome se sudija, uporedo sa djelatnoscu stranaka,
stara o dokazivanju cinjenica vaznih za postupak. To se razlikuje od nacela odgovornosti stranaka (gdje
stranke snose teret, ne i duznost dokazivanja - onus probandi), koje postoji BiH, ali i u parnicnom i cisto
optuznom krivicnom postupku.
Nacelo sudske odgovornosti je posljedica nacela oficijelnosti i nacela istrazivanja istine, a cilj mu je
utvrdivanje istine o krivicnom djelu i krivcu. Kada je u pitanju sudska odgovornost, zadatak suda je,
prema tome, da sakupi cio cinjenicni materijal o krivicnom slucaju i to po sluzbenoj duznosti, bez obzira
na to da li on tereti optuzenog, a stranke u torn postupku ucestvuju u onoj mjeri koliko je to za njih
korisno i potrebno.
Sa nastupanjem dokaza stoji u vezi i nacelo procesne akvizicije (zajednickog rezultata procesnih
subjekata). Sustina je u tome da je bez znacaja cinjenica od koga je (po sluzbenoj duznosti suda ili od
stranaka) potekao dokaz. Dokaz, unijet u postupak, odvaja se od subjekta koji ga je unio i smatra se
akvizicijom (tekovinom), stecenom za proces i na raspolaganju je svim procesnim subjektima i moze biti
upotrebljen u svacijem interesu (testes et documenta per productionem fmnt communid). Jedna stranka
moze da koristi za sebe dejstvo radnje izvrsene od druge stranke i dokaz unijet u postupak one ne mogu
povuci ili ga se (obavezno za sud) odreci.
Izvodenje dokaza
Izvodenje dokaza predstavlja koriscenje, na nacin propisan zakonom, dokaznih sredstava, radi
saznavanja cinjenica koje su predmet dokazivanja. Izvodenje dokaza odredeno je posebno za svako
dokazno sredstvo (npr. dokaz svjedocima izvodi se saslusanjem svjedoka kao dokaznog sredstva).
113
Izvodenje dokaza se, u pravilu, vrsi u vrijeme kada on treba da bude upotrebljen, zajedno sa drugim
elementima potrebnim za odluku suda, ali je moguce i prije toga (da bi se obezbijedili za proces).
Subjekt kome u postupku pripada izvodenje dokaza zavisi od tipa na kome je postavljen krivicni
postupak. U cisto optuznom postupku dokaze izvode stranke, u prisustvu sudije. Svjedoka ispituje
stranka koja ga je predlozila, a zatim suprotna stranka, a moze biti ispitan i od branioca optuzenog.
Sudija koji odlucuje, u tome ne ucestvuje (moze samo zabraniti pitanje), jer se smatra da bi uzimanjem
aktivne uloge povrijedio svoju nepristrasnost. Sasvim je suprotna situacija u istraznom postupku, gdje
stranke nemaju nikakvog ucesca u izvodenju dokaza i izvodenje dokaza pripada samo sudu. U
mjesovitom postupku dokaze izvodi sud, ali stranke ne samo da prisustvuju izvodenju dokaza, nego i
aktivno ucestvuju u toj aktivnosti (u istrazi ograniceno, a na glavnom pretresu mnogo sire).
U krivicnom postupku BiH se pravila dokazivanja cinjenica svode na pet nacela:
1) cinjenicnu osnovicu spora (sporne cinjenice - facts in issue) odreduju stranke u postupku uz izuzetek
kada dokaze moze narediti i sudija, odnosno vijece);
2) tuzilac snosi pravnu duznost dokazivanja istinitosti svojih tvrdnji (burden of proof);
3) cinjenice se na glavnom pretresu mogu utvrditi samo na osnovu izvodenja i ocjene-dokaza
4) izvodenje dokaza na glavnom pretresu koje se provodi striktno na kontradiktoran nacin, nadzire
sudija, odnosno vijece i oni odlucuju o logickim pitanjima relevantnosti pojedinih dokaza i pravnim
pitanjima njihove dopustivosti;
5) ocjena dokaza, uz neke izuzetke, slobodna je od pravnih pravila koja bi regulisala njihovu vrijednost.
Novo krivicno procesno pravo BiH je prihvatilo nacelo rimskog prava da dokazivanje pravno relevantnih
cinjenica pada na stranku koja ih tvrdi, a ne na onoga ko ih osporavaj. U tom smislu, tuzilac je pravno
duzan dokazati navode svoje optuzbe, dok je optuzeni osloboden duznosti dokazivanja.
Ocjena dokaza
Ocjena dokaza predstavlja posljednju, zavrsnu i najvazniju aktivnost suda kojom se postize krajnji cilj
dokazivanja.
Posto je cilj dokazivanja u krivicnom postupku utvrdivanje cinjenica vaznih za postupak, svaki izvedeni
dokaz mora da se podvrgne ocjeni. Ocjenu o istinitosti ili neistinitosti cinjenice vrsi sud na glavnom
pretresu i izlaze je u razlozima presude. Ocjenu dokaza sud vrsi i u drugim fazama postupka (odredivanje
pritvora. potvrdivanje optuznice, itd), ali u druge svrhe. Ocjenu dokaza mogu da vrse i stranke:
- tuzilac (prilikom donosenja naredbe o sprovodenju istrage i donosenja odluke o podizanju optuznice)
- optuzeni (prilikom ulaganja prethodnih prigovora protiv optuznice i si.).
Pri ocjeni dokaza sudija se sluzi logickim (metodom logicke dedukcije ili indukcije) i tehnickim
ispitivanjem (primjenom naucnih i tehnickih metoda kojima se bavi kriminalistika i druge vanpravne
nauke). Logicki i tehnicki metodi ocjene dokaza dopunjavaju se psiholoskom ocjenom, ako su u pitanju
dokazi koji se odnose na iskaze lica, cime se bavi sudska psihologija. Naravno, najvazniju ulogu u ocjeni
dokaza ima iskustvo sudije. Rezultat ocjene dokaza moze biti jace ili slabije uvjerenje o tome da li
odnosna cinjenica (ili cinjenice) postoji ili ne postoji.
Princip je da se jedna cinjenica dokazuje sa vise dokaznih osnova. Ako vise dokaznih osnova dokazuje
neku cinjenicu na isti nacin, u pitanju je sticaj dokaza. Kolizija dokaza postoji ako vise dokaza predstavlja
istu cinjenicu razlicito. Kada je to moguce, organ pred kojim se dokazuje trazi provjeru i potvrdu svoga
suda u sticaju dokaza. Od pune izvjesnosti o istinitosti jedne cinjenice do pune neizvjesnosti postoji
nekoliko stupnjeva, o kojima se mora voditi racuna. Sumnja je najnizi stupanj ubjedenja u istinitost neke
cinjenice i postoji kada su razlozi koji govore za i protiv istinitosti jednaki ili su, cak, razlozi protiv jaci od
osnova.
Zakon i same osnove sumnje diferencira po intenzitetu i govori o osnovima sumnje i o osnovanoj sumnji.
Osnovana sumnja (probable cause) je visi stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji
upucuju na zakljucak da je izvrseno krivicno djelo. Uz osnovanu sumnju, ovaj zakon koristi pojmove:
osnovi sumnje, dovoljno osnova za sumnju i vjerovatnost.
Osnovi sumnje su utvrdene cinjenice i okolnosti koje posredno ukazuju na mogucnost postojanja
krivicnog djela, na odredeno lice kao ucinioca, kao i na blizu ili dalju vezu izmedu krivicnog djela i
ucinioca.Teorija osnovanu sumnju odreduje kao visi stepen sumnje, koji se bazira na prikupljenim
114
podacima i dokazima i cesto se za ovaj oblik sumnje koriste nazivi "sasvim dovoljna sumnja", "ozbiljna
sumnja" i "razumna sumnja". Postojanje osnova sumnje ocjenjuju tuzilac, koji nareduje sprovodenje
istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvrseno krivicno djelo i ovlascena sluzbena lica koja preduzimaju
potrebne mjere u slucaju saznanja za krivicno djelo. O osnovanoj sumnji odlucuje sud (sudija za
prethodni postupak kad odreduje pritvor; sudija za prethodno saslusanje prilikom potvrdivanja
optuznice).
Indirektno se osnovana sumnja odnosi na status lica koje ima svojstvo optuzenog, jer da bi se optuznica
podigla, neophodno je da, prema misljenju tuzioca, postoji osnovana sumnja da je osumnjiceni ucinio
krivicno djelo, a formalno on stice procesno svojstvo optuzenog kada jedna ili vise tacaka u optuznici
bude potvrdena.
Vjerovatnoca se nalazi izmedu izvjesnosti i sumnje i postoji kada sudija nije potpuno uvjeren u istinitost
neke cinjenice koju utvrduje, tj. kada nije dosao do izvjesnosti, ali su ipak razlozi koji govore za istinitost
cinjenice jaci od razloga koji stoje protiv, a zakon izricito dozvoljava da sud odluci na osnovu takvog
nizeg stepena uvjerenja. Npr. pretresanje lica moze se preduzeti kada je vjerovatno da ce se
pretresanjem pronaci predmeti ili tragovi vazni za krivicni postupak.
Izvjesnost je postizanje takvog stepena uvjerenja u kome svi razlozi govore za istinitost relevantnih
cinjenica, tako da se u njih ne moze posumnjati. Podrazumijeva se da izvjesnost mora postojati uvijek
kada za donosenje odluke u zakonu nije propisan nizi stepen uvjerenja, a to vazi narocito za donosenje
presude. Veca ili manja vjerovatnoca, odnosno sumnja dokazuje se, po pravilu, u istrazi, pri donosenju
privremenih rjesenja.
Dokaze cijeni sud na glavnom pretresu (radi donosenja presude) i u toku postupka, u razne svrhe (kod
donosenja rjesenja o pritvoru, potvrdivanja optuznice itd). Sud mora da uzme u obzir argumente strana
u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazlozenju presude. Dokaze, naravno, cijene i
stranke, sto nije bez znacaja, iako ne obavezuje sud. Glavni pretres je kontradiktoran uglavnom zbog
suceljavanja misljenja stranaka o vrijednosti dokaza.
Nacelo istine
Cilj da niko nevin ne bude osuden, a da se uciniocu izrekne krivicnopravna sankcija pod uslovima
propisanim u KZBiH i drugim zakonima BiH u kojima su propisana krivicna djela i u zakonom propisanom
postupku iziskuje utvrdivanje niza cinjenica. Cinjenice, na kojima se zasniva sudska odluka, moraju biti
utvrdene istinito, onako kako su se dogodile. Mora se pronaci pravi krivac i samo on kazniti, odnosno
utvrditi puna i prava istina o krivicnom djelu i krivcu. Zbog toga u krivicnom postupku postoji opravdan
zahtjev za dobijanje istine o cinjenicama u najpotpunijoj mogucoj mjeri. On predstavlja sadrzinu nacela
istine.
Nacelo istine propisuje da su sud, tuzilac i drugi organi koji ucestvuju u krivicnom postupku duzni da s
jednakom paznjom ispituju i utvrduju kako cinjenice koje terete osumnjicenog, odnosno optuzenog, tako
i one koje im idu u korist. Na ovaj nacin, u odnosu na same cinjenice koje se utvrduju u postupku, ovim
zakonskim rjesenjem uvodi se standard "jednakog obzira" koji vazi u toku cijelog krivicnog postupka.
116
Istina koja se utvrduje nije apsolutna istina koja bi podrazumiijevala potpunu podudarnost predstave
suda o proslim dogadajima ili o sadasnjem stanju nekog predmeta sa stvarnoscu tog dogadaja, odnosno
stanja i iskljucivala mogucnost suprotnog. Istina u krivicnom postupku je, istovremeno, i subjektivna, jer
ista krivicna stvar ne mora dovesti do iste odluke raznih sudova. Ona je relativna, jer su i svi elementi
koji se koriste za njeno utvrdivanje relativni (zapazanje, reprodukovanje uocenog ltd.). Ako bi istina u
krivicnom postupku bila apsolutna, za nju bi bio dovoljan samo jedan dokaz, dok relativna istina (za koju
se uvijek daje vise dokaza u istom smislu - sticaj dokaza) ne iskljucuje drugu relativnu istinu. Relativnost
istine postignute u krivicnom postupku potvrduje i cinjenica da se ne proglasava laznim i ne kaznjava
svaka teza suprotna onoj koja je prihvacena kao istinita i cinjenica da se ogranicava broj visih instanci
pred kojima se ispituje krivicna presuda, te da se razni sudovi ili u raznim vremenima ili na raznim
podrucjima zadovoljavaju razlicitim kvantumom dokaza da bi jednu cinjenicu uzeli dokazanom.
Medu mnogim procesnim instrumentima koji sluze pronalazenju istine, pomenucemo najvaznije:
1) pravo suda, tuzioca i drugih organa koji ucestvuju u krivicnom postupku da ocjenjuju postojanje ili
nepostojanje cinjenica nije vezano ni ograniceno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Isto tako, sud
je duzan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinacno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve
ocjene izvede zakljucak da li je neka cinjenica dokazana. U ovim odredbama je izrazeno i nacelo
slobodne ocjene dokaza (slobodno sudijsko uvjerenje).
2) na glavnom pretresu se ne izvode samo dokazi koje su predlozile stranke i branilac, vec i dokazi cije je
izvodenje naredio sudija, odnosno vijece. Dakle, sud ima pravo i duznost da izvodi dokaze ex officio, a ne
samo na prijedlog stranaka ili branioca. S tim u vezi, duznost je sudije, odnosno predsjednika vijeca da
se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrdivanje istine i otklanjanje svega sto odugovlaci
postupak, a ne doprinosi razrjesenju stvari. Uz to, prilikom izvodenja dokaza cije je izvodenje naredio
sudija, odnosno vijece, sud ce ispitati svjedoka, a nakon toga ce dozvoliti strankama i braniocu da
postavljaju pitanja.
3) Utvrdivanje istine dolazi do izrazaja i u pravilu da pribavljanje dokaza u krivicnom postupku nije
vezano ni za kakav rok. Dakle, nema prekluzije u pogledu dokaza koje podnose stranke i branilac. Novi
dokazi mogu se iznositi u toku citavog prvostepenog krivicnog postupka, do zavrsetka glavnog pretresa,
u zalbi protiv presude i na pretresu pred drugostepenim sudom (beneficium novorutn). Novi dokazi od
bitnog znacaja mogu se iznositi nakon pravnosnaznosti presude i u zahtjevu za ponavljanje postupka.
4) Optuzenom i njegovom braniocu se mora omoguciti da iznosenjem dokaza odbrane pobijaju optuzbu
(audiatur et altera pars). Zbog toga je zabranjeno sudenje u odsustvu optuzenog.
5) u cilju utvrdivanja istine, krivicni sud je ovlascen da rjesava i prejudicijalna (prethodna) pitanja.
6) dokazi se cijene po slobodnom uvjerenju sudije, a ne po formalnim zakonskim principima. Slobodno
uvjerenje pojacano je, uz neke izuzetke, iskljucenjem presumpcija, fikcija i prekluzija iz krivicnog
postupka.
7) Kad je rijec o tuziocu, obaveza utvrdivanja kako cinjenica koje terete osumnjicenog, odnosno
optuzenog, tako i cinjenica koje im idu u korist je obaveza koju on ima kao drzavni organ, a ne kao
stranka u postupku. Tako, npr., u toku sprovodenja istrage tuzilac moze preduzeti sve istrazne radnje,
ukljucujuci ispitivanje osumnjicenog, saslusanje svjedoka, narediti vjestacenje, izvrsiti uvidaj i
rekonstrukciju dogadaja.Ispitivanje i utvrdivanje cinjenica in favorem osumnjicenog je tuzioceva moralna
i zakonska obaveza, koja postoji u toku cijelog krivicnog postupka.
8) Obaveza utvrdivanja cinjenica in peius i in favorem osumnjicenog, odnosno optuzenog lica veze se i uz
druge organe koji ucestvuju u krivicnom postupku. U torn smislu, npr. ovlascena sluzbena lica su duzna,
ako postoje osnovi sumnje da je izvrseno krivicno djelo, prikupljati potrebna obavjestenja i dokaze ne
samo na stetu vec i u korist osumnjicenog lica. Isto tako, uz izvjestaj tuziocu o izvrsenom krivicnom djelu
ovlascena sluzbena lica dostavljaju i sve cinjenice i dokaze koji idu u korist osumnjicenog lica.
9) Ostvarenju istine sluzi i konkretizacija nacela kontradiktornosti, usmenosti, javnosti, neposrednosti, a
indirektno i sva ostala procesna nacela (optuzno nacelo. nacelo oficijelnosti i legaliteta itd). To, ipak, ne
smeta da se, u sasvim izuzetnim slucajevima, od tog nacela odstupi.
Izvjesna odstupanja od utvrdivanja istine konstituisana su radi zastite individualnih prava osumnjicenog,
odnosno optuzenog i drugih lica i ne umanjuju vrijednost i znacaj tog nacela. Takva odstupanja
predstavljaju, na primjer, pravo na sutnju; nacelo zakonitih dokaza; obligatorno i fakultativno
117
oslobodenje od duznosti svjedocenja; identitet optuzbe i presude; zabrana preinacenja presude na gore -
zabrana reformatio in peius i slucajevi u kojima se izvjesne cinjenice materijalnopravnog i
procesnopravnog znacaja mogu dokazivati samo pravnosnaznom presudom, kada god takvo dokazivanje
nije pravno nemoguce.
Radnje dokazivanja
118
Radi se o dosadasnjim istraznim radnjama. Pored promjene naziva, izvrsena je i njihova promjena u
sistematici zakona. Osim u ZKPRS, premjestene su iz odjeljka o istrazi u dio koji se odnosi na opste
odredbe. Premjestanje je izvrseno iz razloga sto je ovakvo rjesenje, sa gledista sistematika zakona,
adekvatnije, jer se ove radnje ne odnose samo na istragu vec i na glavni postupak.
Dokazna sredstva mozemo da svedemo na osam klasicnih:
pretresanje stana, prostorija i lica;
privremeno oduzimanje predmeta i imovine
postupak sa sumnjivim stvarima;
ispitivanje osumnjicenog;
saslusanje svjedoka;
uvidaj i rekonstrukcija dogadaja;
vjestacenje
isprave
indicije, kao najvaznije i najcesce koriscene radnje dokazivanja.
Pretresanje stana prostorija i lica i privremeno oduzimanje predmeta i imovine su mjere prinude prema
stvarima (stvarna prinuda), koje imaju za cilj da se uhvati osumnjiceni, odnosno optuzeni ili da se dode
do odredenih predmeta vaznih za postupak, kada se zna gdje se i kod koga se nalaze.
Pojam i vrste
Pretresanje je materijalno istrazivanje nad licima ili stvarima u cilju pronalazenja tragova krivicnog djela
ili predmeta vaznih za krivicni postupak (podrazumijevajuci tu i les) ili u cilju hvatanja osumnjicenog,
odnosno optuzenog. Objekat pretresanja mogu biti lica (pretresanje lica) ili stan i druge prostorije
(pretresanje stana). Pretresanje se moze odnositi na licnost i stan i druge prostorije osumnjicenog,
odnosno optuzenog ili drugih lica, prostorije lica koja su zbog licnih odnosa sa osumnjicenim, odnosno
optuzenim oslobodena duznosti svjedocenja, kao i na ta lica. Pretresanje se, po pravilu, vrsi u istrazi, ali
je moguce i u daljim fazama postupka, ali je u kriminalistickom smislu najuspiesnije odmah nakon
izvrsenog krivicnog djela.
Pretresanje lica (licni pretres) predstavlja istrazivanje na tijelu ili u tijelu ili na odjeci, obuci i licnom
prtljagu odredenog lica, kada je vjerovatno da je ta lice ucinilo krivicno djelo ili da ce se pretresanjem
pronaci predmet ili tragovi krivicnog djela vazni za krivicni postupak. Pored ovih slucajeva, pretresanje
lica se obavezno vrsi prilikom privodenja i lisenja slobode, ako postoji sumnja da lice ima pri sebi oruzje
ili orude za napad ili ako postoji sumnja da ce odbaciti, sakriti ili unistiti predmete koje treba od njega
oduzeti. Sredstva kojima se vrsi licni pretres su mnogobrojna i raznovrsna (pregled, ispitivanje tjelesnih
supljina, rendgenoskopija itd). Licni pretres treba razlikovati od pregleda tijela (kao dokaznog sredstva,
tj. uvidaja), koji se odnosi na odredeno utvrdivanje, a ne oduzimanje predmeta koji mogu posluziti kao
dokaz.
Stanom se smatra svaka prostorija ili prostor u kome se boravi ili moze boraviti makar i privremeno.
Ostale prostorije zakon ne odreduje blize, ali pod njima treba podrazumijevati kako gradevine uz stan
(garaze, supe, podrume i si.), tako i objekte koji nisu u vezi sa stanom (radionice, radnje, kolibe u
vinogradu, torove ltd). Pretresanje se moze vrsiti i na drugim mjestima, koja nisu obuhvacena pojmom
stana ill prostorije (dvorista, stogovi sijena, drva slozena u sumi, vozila i stvari na putu i si.), all pod
uslovima koji vaze za vrsenje uvidaja (bez postavljanja uslova koji vrijede za pretresanje stana i ostalih
prostorija). Vozila spadaju u pokretne stvari (automobili, vagoni, brodovi, vazduhoplovi), osim ako ne
raspolazu posebnim prostorima za boravak ljudi koji se mogu smatrati stambenim jedinicama (kamp
kucice, brodske kabine). Priroda prostora stana (nekretnina ili pokretna stvar), stvarna prava (vlasnik,
samostalni i nesamostalni posjednik), namjena objekta (stambeni objekt, poslovni prostor, ugostiteljski
objekt) i njegove tehnicke karakteristike (higijensko - tehnicke instalacije) imaju drugorazredno znacenje
u odnosu na fakticku svrhu koriscenja prostora. U slucaju sumnje, valja uzeti da se prostor koristi kao
stan. Zakon sadrzi samo procesne odredbe o pretresanju stana i ulazenju u tudi stan radi pretresanja (ne
119
radi vrsenja drugih procesnih radnji, npr. uvidaja, vjestacenja, saslusanja nemocnih svjedoka), ciji je cilj
da se obezbijedi ustavni princip o nepovredivosti stana, ali i pravilnost ove procesne radnje.
Kao radnji dokazivanja pretresanju se pristupa u okviru djelatnosti na otkrivanju krivicnog djela i
njegovog izvrsioca. Isto tako, pretresanje stana, prostorija i lica predstavlja vaznu i u praksi cestu radnju.
Ova radnja dokazivanja je, takode, i mjera prinude, jer se njome nastoji obezbijediti prisustvo izvrsioca
krivicnog djela sprovodenju krivicnog postupka (njegovim lisenjem slobode), pronaci tragovi krivicnog
djela i predmeti vazni za krivicni postupak. Zbog toga se pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih
stvari, kao i lica moze preduzeti samo pod tacno odredenim zakonskim uslovima.
Procesnopravne posljedice nezakonitog pretresanja ogledaju se u nistavosti preduzete radnje, odnosno u
nemogucnosti da se tako pribavljeni dokazi koriste u krivicnom postupku za donosenje odluke. Ukoliko se
presuda zasniva na ovakvom dokazu, ucinjena je bitna povreda odredaba krivicnog postupka. Isto tako,
optuzeni moze kao razlog za prethodni prigovor protiv optuznice istaci nezakonitost pretresanja i tako
osporavati zakonitost pribavljenih dokaza.
U praksi je slozeno pitanje razlikovanja izmedu pregleda prevoznih sredstava, putnika i prtljaga i
pretresanja stana, prostorija i lica. Osnovna razlika je u tome sto su obim i granice istrazivanja u toku
pregleda prevoznih sredstava, putnika i prtljaga znatno uzi nego kod pretresanja stana, prostorija i lica.
Osim toga, za izvrsenje pregleda nije potrebna sudska naredba. Pregledom se otkrivaju izvori saznanja ili
odredene okolnosti, ali se oni ne utvrduje kao cinjenice, jer se cinjenice utvrduju kroz druge formalne
procesne radnje, kao sto su npr. pretresanje, uvidaj ili vjestacenje. Drugim rijecima, okolnosti koje su
utvrdene pri poduzimanju pregleda prevoznih sredstava, putnika i prtljaga mogu posluziti kao
vjerovatnost (ili odredeni stepen sumnje), a sto je odredeno kao zakonski uslov za pretresanje.
Uslovi za pretresanje
Materijalni uslov za pretresanje razlikuje se s obzirom na to da li se vrsi pretresanje stana i ostalih
prostorija ili lica. On mora uvijek postojati da bi se moglo sprovesti pretresanje.
Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari se moze odrediti samo onda ako ima dovoljno
osnova za sumnju da ce se pri pretresanju:
1) pronaci pretpostavljeni izvrsilac krivicnog djela ili njegov saucesnik
2) otkriti tragovi krivicnog djela
3) pronaci predmeti vazni za krivicni postupak.
Kad postoji dovoljno osnova za sumnju, odreduje se prema okolnostima u svakom pojedinacnom
primjeru izvrsenja krivicnog djela. Princip srazmjernosti se, dakle, uvijek ogleda u legitimnom cilju
pretresanja.
Pojam "dovoljno osnova za sumnju" moze se razumjeti kao vjerovatnost o postojanju cinjenica, odnosno
odredeni nivo sumnje koji se nalazi izmedu osnova sumnje (ili razloga za sumnju) i osnovane sumnje (ili
viseg stepena sumnje zasnovanog na prikupljenim dokazima koji upucuju na zakljucak da je izvrseno
krivicno djelo), kao i sumnja, zasnovana na odredenim dokazima ill saznanjima, koja upucuju na
zakljucak da ce pretresanje dati odredene rezultate, bilo u pogledu izvrsioca i saucesnika, bilo u pogledu
dokaza (tragova i predmeta) potrebnih za krivicni postupak. Dakle, ne moze se poduzeti pretresanje kako
bi se utvrdilo postojanje osnova sumnje ill osnovane sumnje da je izvrseno krivicno djelo.
Sa pretresanjem stana i ostalih prostorija se povezuje i pretresanje pokretnih stvari. Pravna mogucnost
pretresanja pokretnih stvari, obuhvata i pretresanje kompjutera i slicnih uredaja za automatsku obradu
podataka koji su s njima povezani. Korisnici ovih uredaja duzni su, na zahtjev suda, omoguciti pristup
uredajima, predati diskete, trake ili neki drugi oblik na kome su pohranjeni podaci, kao i pruziti potrebna
obavjestenja o tome kako se koriste ili upotrebljavaju ti uredaji.
Neosnovano odbijanje ove duznosti povlaci procesnu sankciju koja je izjednacena sa sankcijom za
odbijanje predaje predmeta koje treba privremeno oduzeti. Pretresanje kompjutera i drugih slicnih
uredaja za automatsku obradu podataka treba obaviti uz pomoc strucnog lica, uz obavezu organa
krivicnog postupka da posebno vodi racuna o tajnosti odredenih podataka za koje se saznalo
pretresanjem.
Materijalni uslov za pretresanje lica odredenje alternativno kao:
a) vjerovatnoca da je to lice ucinilo krivicno djelo
120
b) vjerovatnoca da ce se pretresanjem pronaci predmeti ili tragovi vazni za krivicni postupak
Vjerovatnoca ne mora imati obiljezja pouzdanosti u pogledu izvrsenja krivicnog djela, dovoljno je da
postoji sumnja u tom pravcu. Ta radnja se moze preduzeti prema osumnjicenom i optuzenom, kao i
prema svakom drugom lieu koje nije izvrsilac krivicnog djela, niti njegov saizvrsilac, odnosno saucesnik.
Formalni uslov za pretresanje je naredba suda, koja mora biti pismena i obrazlozena. Podrazumijeva se
da sud mora prethodno utvrditi postojanje zakonskih uslova za pretresanje. Da bi se moglo preduzeti
pretresanje, potreban je zahtjev tuzioca ili zahtjev ovlascenih sluzbenih lica, koja su za isticanje takvog
zahtjeva dobila odobrenje od tuzioca.
Naredba za pretresanje
U odnosu na formu, zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje moze se podnijeti u pisanom ili
usmenom obliku, s tim sto je pravilo da se zahtjev podnosi u pisanom obliku, u skladu sa zakonskim
uslovima.
Zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje ima slijedece obavezne elemente:
a) naziv suda, kao i ime i funkciju podnosioca zahtjeva
121
b) cinjenice koje ukazuju na vjerovatnost da ce se lica, odnosno tragovi i predmeti naci na oznacenom ili
opisanom mjestu ili kod odredenog lica;
c) zahtjev da sud izda naredbu za pretresanje radi pronalazenja lica ili oduzimanja predmeta.
Tacka a) predstavlja uvodni dio, a tac. b) i c) centralni dio zahtjeva. Iz njih moraju proizilaziti razlozi za
pretresanje, kao i objekat, vrsta i sadrzina pretresanja
Sa zahtjevom za izdavanje naredbe o pretresanju mogu se spojiti i odredeni prijediozi, koji predstavljaju
fakultativne elemente tog zahtjeva:
Prvo, zahtjev da se odstupi od zakonom utvrdenog redovnog vremena pretresanja. U tom smislu
predvidene su okolnosti koje mogu opravdati izvrsavanje naredbe za pretresanje "u bilo koje vrijeme".
Pretresanje "u bilo koje vrijeme" se moze preduzeti zato sto postoji osnovana sumnja:
da pretresanje nece moci biti izvrseno u vremenskom periodu od 6 casova ujutro do 21 cas uvece
da ce se trazeni predmeti skloniti ili unistiti ako se naredba ne izvrsi odmah;
da ce lice koje se trazi pobjeci ili uciniti drugo krivicno djelo ili ugroziti bezbjednost ovlascenog
sluzbenog lica ili drugog lica ako se naredba ne izvrsi odmah ili u vremenskom periodu od 21 cas
do sest casova
Drugo, zahtjev da se odstupi od pravila da pretresanju prethodi predaja naredbe. U torn smislu, u
zahtjevu sudu se moze predloziti da ovlasceno sluzbeno lice izvrsi naredbu za pretresanje bez njene
prethodne predaje ako postoji osnovana sumnja:
a) da se trazeni predmeti mogu lako i brzo unistiti ako se odmah ne oduzmu
b) da predaja naredbe moze ugroziti bezbjednost ovlascenog sluzbenog lica ili drugog lica
c) da ce lice koje se trazi uciniti drugo krivicno djelo ili ugroziti bezbjednost ovlascenog
sluzbenog ili drugog lica
Izuzetno je moguc i usmeni zahtjev za izdavanje naredbe, i to kad postoji opasnost od odlaganja, koja
mora biti konkretna. Opasnost od odlaganja treba restriktivno tumaciti i objektivno cijeniti. Usmeni
zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje moze iznijeti tuzilac ili ovlascena sluzbena lica koja su dobila
odobrenje od tuzioca da mogu postaviti pomenuti zahtjev. Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o
pretresanju moze se podnijeti sudiji za prethodni postupak i telefonom, radio-vezom ili drugim sredstvom
elektronske komunikacije. Takav zahtjev se, ipak, mora registrovati. Kad je podnesen takav zahtjev,
sudija za prethodni postupak ce dalji tok razgovora zabiljeziti, a u slucaju kada se koristi zvucni ili
stenografski zapisnik, sudija za prethodni postupak je duzan dati zapisnik na prepis, ovjeriti istovjetnost
prepisa i predati originalni zapisnik i prepis sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe. U istom roku ce
se predati kopija zapisnika, koja je nastala na osnovu doslovnog biljezenja razgovora sa podnosiocem
zahtjeva.
S obzirom na to da li je izdavanju naredbe za pretresanje prethodio zahtjev za njenim izdavanjem u
pisanoj, odnosno usmenoj formi, moguce su dvije procesne situacije.
Prvo, ako se radilo o zahtjevu u pisanoj formi, a sudija za prethodni postupak ustanovi da je zahtjev za
izdavanje naredbe za pretresanje opravdan. Tada ce ovaj sudija odobriti zahtjev i izdati naredbu za
pretresanje.
Drugo, ukoliko je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje podnijet usmeno, a sudija za prethodni
postupak odluci da izda naredbu za pretresanje na osnovu takvog zahtjeva. Tada ce podnosilac takvog
zahtjeva sam sastaviti naredbu i procitace je u cjelini sudiji za prethodni postupak. Ovo je potrebno kako
bi sudija za prethodni postupak sagledao da li naredba sadrzi sve elemente koje po zakonu mora imati.
Obavezni sadrzaj naredbe za pretresanje koja sadrzi sljedece elemente:
a) naziv suda koji izdaje naredbu, osim kada se naredba za pretresanje odobrava na osnovu
usmenog zahtjeva i potpis sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu;
b) ako se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva, to ce se navesti, uz
naznacenje imena sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu i vremena imjesta izdavanja;
c) ime, odjel ili rang ovlascenog lica na koje se naredba odnosi;
d) svrha pretresanja
e) popis lica koje treba pronaci ili opis stvari koje su predmet pretresanja;
f) odredivanje ili opis mjesta, prostorija ili lica koja se traze, s navodenjem adrese svojine, imena ili
slicnog za sigurno utvrdivanje identiteta,
122
g) uputstvo da se naredba ima izvrsiti izmedu 6 casova i 21 cas ili ovlascenje da se naredba moze
izvrsiti u bilo koje vrijeme ako to sud izricito odredi;
h) ovlascenje izvrsiocu naredbe da moze bez prethodne najave uci u prostorije koje se imaju
pretresti ako to sud izricito odredi;
i) uputstvo da se naredba i oduzete stvari donesu u sud bez odlaganja;
j) pouku da osumnjiceni ima pravo obavijestiti branioca i da se pretresanje moze izvrsiti i bez
prisustva branioca ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti
Pojam i cilj
Figurativno receno, privremeno oduzimanje predmeta i imovine je pritvor prema imovini, odnosno
svojevrsni oblik ogranicavanja prava raspolaganja svojinom. Ova radnja dokazivanja specificna je za
istragu, ali je njeno preduzimanje moguce i prije zapocinjanja istrage, kao hitne istrazne radnje.
Sastoji se u privremenom oduzimanju predmeta:
1) koji se po krivicnom zakonu imaju oduzeti ili
2) mogu posluziti kao dokaz u krivicnom postupku (ovi predmeti se mogu oznacmi kao corpus delicti).
Ovo je materijalni uslov za privremeno oduzimanje predmeta i imovine koji postoji ako se alternativno
radi o dvije grupe predmeta. Takvi predmeti privremeno ce se oduzeti i na osnovu sudske odluke ce se
obezbijediti njihovo cuvanje. Onaj ko drzi ovakve predmete duzan je da ih preda po naredbi suda (tzv.
edicijska duznost). Zatim se, prema principu kaskadnosti, lice koje odbije da preda predmete, moze
kazniti novcanom kaznom do 50.000 KM, a u slucaju daljeg odbijanja - moze se zatvoriti. Zatvor traje do
predaje predmeta ili do zavrsetka krivicnog postupka, a najduze 90 dana.
Odluka o izricanju novcane kazne, odnosno zatvaranju lica koje odbija predati predmete je u formi
rjesenja, koje donosi samo sud. Posto je ovaj oblik zatvaranja u sustini vrsta lisenja slobode, u odnosu na
njega postoji mogucnost ulaganja redovnog pravnog lijeka, odnosno zalbe. Zalba je moguca i u odnosu
na novcanu kaznu. Protiv rjesenja o prinudnim mjerama dopustena je zalba vijecu od trojice sudija.
Zalba protiv rjesenja o zatvaranju ne zadrzava izvrsenje rjesenja, a zalba na rjesenje o izricanju novcane
kazne ima suspenzivno dejstvo.
125
U odnosu na odredena lica nije moguce primijeniti navedene procesne mjere u slucaju da odbiju predaju
predmeta koje od njih na osnovu sudske naredbe treba oduzeti. To su:
1) osumnjiceni, odnosno optuzeni
2) lica koja su oslobodena duznosti svjedocenja
Ratio legis ovakvog izuzetka je u tome da se postuje pravo osumnjicenog, odnosno optuzenog na
odbranu: ako nisu duzni iznositi bilo kakve dokaze protiv sebe, nemaju ni obavezu da predaju predmete
koji sluze kao dokaz u krivicnom postupku. U odnosu na lica koja su oslobodena duznosti svjedocenja,
njihovo pravo na neizdavanje predmeta izvodi se iz prava na uskracivanje iskaza u krivicnom postupku.
Naime, ako se neko lice ne smije siliti da samo preda trazeni predmet, dakle, ako to zavisi od njegove
volje, onda se takav predmet ne moze od tog lica ni prinudno oduzeti.
Pravila koja se odnose na duznost lica da preda trazene predmete, kao i mogucnost prinude u odnosu na
njega odnose se i na podatke pohranjene u kompjuteru ili slicnim uredajima za automatsku obradu
podataka. Pri njihovom pribavljanju, posebno ce se voditi racuna o propisima koji se odnose na cuvanje
tajnosti odredenih podataka. Na ovaj nacin obezbjeduju se procesne garancije prilikom privremenog
oduzimanja kompjuterskih i slicnih podataka.
Privremeno oduzimanje predmeta i imovine odnosi se pojedine pokretne i nepokretne stvari, koje vrsi
nadlezni drzavni organ i to protiv volje lica kod koga se nalaze i bez prethodnog pozivanja da ih preda, a
u cilju obezbjedenja dokaza za krivicni postupak. Privremeno oduzimanje predmeta i imovine, po pravilu,
slijedi pretresanju stana, prostorija i lica.
Jedan oblik privremenog oduzimanja stvari predviden je u sčucaju, ako se prilikom pretresanja stana,
prostorija ili lica nadu predmeti koji nemaju veze sa krivicnim djelom zbog koga je pretresanje naredeno,
ali ukazuju na drugo krivicno djelo. Ti predmeti ce se opisati u zapisniku i privremeno oduzeti, a o
oduzimanju ce se odmah izdati potvrda.
Privremeno oduzimanje predmeta i imovine moze se narediti u cilju obezbjedenja kasnijeg izvrsenja
krivicnim zakonom predvidene mjere bezbjednosti trajnog oduzimanja predmeta, ako ona bude izrecena.
U tom smislu, ova procesna radnja, kao prinudna, ima i vanprocesni cilj (sluzi izvrsenju druge mjere),
pored procesnog cilja (obezbjedenje dokaza u krivicnom postupku; osiguranje bezbjednosti ljudi i
imovine sprecavanjem vrsenja krivicnih djela; doprinos efikasnijem odvijanju krivicnog postupka i
uspjesnijem suzbijanju kriminaliteta. Ako su stvari oduzete iz procesnog cilja, vracaju se uvijek njihovom
drzaocu kada se dokazni postupak zavrsi. Stvari oduzete iz vanprocesnog cilja vracaju se njihovom
drzaocu zavisno od ishoda krivicnog postupka (stvari se vracaju, bez obzira na to da li je mjera
bezbjednosti oduzimanja predmeta izrecena, s tim sto se sa njima, ako je ova mjera izrecena. postupa na
nacin predviden u krivicnom zakonu).
Kao i kad je rijec o pretresanju stana, prostorija i lica, i ova radnja dokazivanja predstavlja ogranicenje
pojedinih osnovnih prava covjeka, predvidenih ustavnim ili medunarodnim pravom o pravima covjeka
(pravo na privatnost i slobodno dopisivanje i pravo na imovinu). Zbog toga se privremeno oduzimanje
predmeta i imovine moze preduzeti samo pod zakonskim uslovima i u zakonom propisanom postupku.
Ispitivanje osumnjicenog
131
Priznanje postoji ako osumnjiceni u cjelini ili djelimicno prihvata optuzbu. Priznanje osumnjicenog,
shvaceno u uzem smislu, jeste potvrdivanje osumnjicenog da je ucinio krivicno djelo. Priznanje u sirem
smislu je svaka izjava osumnjicenog da je istinita neka vazna cinjenica koja se tice njegove krivice, a za
njega je nepovoljna. Priznanje osumnjicenog mora biti izricito. Znaci da nema precutnog priznanja.
Priznanje, dalje, moze biti:
a) vansudsko i sudsko, prema tome da li je dobijeno pred sudom u krivicnom postupku ili van postupka;
pred tuziocem, policijom ili nekim sluzbenim ili privatnim licern. I jedno i drugo priznanje ima dokaznu
vrijednost koja se cijeni po slobodnom uvjerenju, a razlika je samo u tome sto je dokazivanje vansudskim
priznanjem slozenije.
b) Prosto i kvalifikovano. Prosto priznanje postoji kada osumnjiceni priznaje ono za sto se optuzuje, bez
ikakvih ogranicenja. Kvalifikovano priznanje postoji kada osumnjiceni, priznajuci izvrsenje djela, istice u
isto vrijeme okolnosti koje iskljucuju krivicno djelo ili krivicnu odgovornost ili je bar umanjuju
c) Potpuno i nepotpuno (djelimicno), prema tome da li osumnjiceni priznaje sve navode iz tuzbe koji mu
se stavljaju na teret ili samo neke, a druge odbija
d) Sudskim priznanjem u uzem smislu smatra se priznanje dato pred sudijom, odnosno sudecim vijecem
na glavnom pretresu, a sudskim priznanjem u sirem smislu - priznanje dato pred nekim drugim organom
krivicnog postupka. Sudsko priznanje u sirem smislu je slozeno na isti nacin kao i vansudsko priznanjej
e) Dobrovoljno i neizbjezno priznanje, prema tome da li se osumnjiceni slobodno odlucuje da prizna ili to
cini pod uticajem vec otkrivenih cinjenica i okolnosti.
132
djela koja bi osumnjiceni mogao da ucini svojim laznim iskazom jesu, uglavnom, razni vidovi krivicnog
djela laznog prijavljivanja i jos neka.
133
On slobodno moze da mijenja adrese (mjesta stanovanja u mjestu boravista), ali ako namjerava da
promijeni boraviste, on o toj namjeri mora prethodno da obavijesti tuzioca. Saopstavanje o namjeri ne
znaci istovremeno i pravo tuzioca da zabrani osumnjicenom promjenu boravista, jer je on i u tome
slobodan, ali je nuzno da tuzilac zna gdje je boraviste osumnjicenog.
Na pocetku ispitivanja osumnjicenom ce se saopstiti za koje krivicno djelo se tereti i osnove sumnje
protiv njega, a poucice se i o sljedecim pravima:
a) Da nije duzan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja. lako nisu izricito predvideni,
pravo na sutnju i pravo da se ne svjedoci protiv sebe spadaju u opstepriznate medunarodne standarde,
koji su u srzi pravicnog postupka. Njihova svrha, izmedu ostalog, jeste da zastite optuzenog od
nepravilne prinude od strane vlasti i na taj nacin doprinesu da se izbjegnu greske u dijeljenju pravde.
Pravo da se ne svjedoci protiv sebe posebno podrazumijeva da bi optuzba u krivicnom postupku trebalo
da dokaze svoje tvrdnje protiv optuzenog, bez upotrebe dokaza koji su pribavljeni upotrebom sile ili
prinude da bi se slomila volja optuzenog. U ovom smislu, ovo pravo je tijesno vezano za pretpostavku
nevinosti.
Pravo na sutnju nije, medutim, apsolutno i Evropski sud za ljudska prava prihvata zakljucke izvedene iz
sutnje. S druge strane, EKLJP ne sprecava policiju da uzima otiske prstiju, uzorke DNK, urina i krvi, cak
koristeci i prinudu.
b) Da maze uzeti branioca po svom izboru koji moze biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima
pravo na branioca bez naknade u slucajevima predvidenim zakonom. Ova odredba ima nacelno znacenje
za odbranu kao funkciju u krivicnom postupku u koju ulaze procesne radnje preduzete s ciljem da se
utvrde cinjenice u korist osumnjicenog, odnosno optuzenog, primijene zakonski i drugi propisi koji su
povoljniji za osumnjicenog, odnosno optuzenog i postigne najpovoljnija odluka za njega. Zakon polazi od
koncepcije ogranicenog slobodnog izbora branioca, koji mora biti advokat.
c) Da se maze izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve cinjenice i dokaze koji mu idu u
korist. Osumnjicenom se mora omoguciti da se: 1
1) izjasni o svim cinjenicama i dokazima koje ga terete
2) iznese sve cinjenice i dokaze koje mu sluze za odbranu
To je sredisnja faza ispitivanja osumnjicenog.
d) Da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist,
osim ako je rijec o spisima i predmetima cije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Pravo na
razmatranje spisa i razgledanje pribavljenih predmeta je u toku istrage vezano za cinjenicu da su oni u
korist osumnjicenog, odnosno optuzenog. Odredba je usmjerena ka obezbjedenju prava odbrane. Rijec
je, prije svega, o pristupu spisu predmeta, sto je jedna od najvaznijih pretpostavki dobre odbrane.
e) Da ima pravo na besplatne usluge prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom
ispitivanja. Jezik postupka se utvrduje na osnovu jasnog i izricitog izjasnjenja osumnjicenog na kome
jeziku hoce da se vodi postupak. Osumnjicenom se mora ukazati da jednom utvrden jezik postupka ne
moze da se mijenja do pravnosnaznosti okoncanja postupka. Posto se osumnjiceni jasno i odredeno
opredijeli za jezik postupka, mora se donijeti rjesenje kojim se utvrduje jezik postupka. Rjesenje se ne
donosi posebno, vec se unosi u zapisnik o ispitivanju, uz potpis osumnjicenog.
Pravo na besplatnu pomoc prevodioca primjenjuje se ne samo na usmene izjave date na rocistu nego i
na spise slucaja i prethodni postupak koje osumnjiceni mora biti u mogucnosti da razumije ili koje treba
prevesti na jezik suda - da bi se obezbijedilo pravicno sudenje. U svjetlu potrebe da pravo to
garantovano bude prakticno i efikasno, obaveza nadleznih vlasti nije ogranicena samo na odredivanje
prevodioca, nego, ako im se na to ukaze paznja, ona moze obuhvatati i izvjestan stepen naknadne
kontrole kvaliteta prevoda koji je obezbijeden. U slucajevima kada je prevod neophodan (pisani, a ne
usmeni), treba osigurati prevod proceduralnih dokumenata.
Osumnjiceni se moze dobrovoljno odreci tih prava, ali njegovo ispitivanje ne moze zapoceti ukoliko se i
dok se njegova izjava o odricanju ne zabiljezi pismeno i dok ne bude potpisana od strane osumnjicenog.
Pored toga, osumnjiceni se ni pod kojim okolnostima ne moze odreci prava na prisustvo branioca ako je
njegova odbrana obavezna. U slucaju fakultativne odbrane osumnjiceni se moze odreci branioca za prvo
ispitivanje, ali to odricanje mora biti dobrovoljno, jasno i izricito unijeto u zapisnik o ispitivanju
osumnjicenog i ovjereno njegovim potpisom. Ako odricanje ne ispunjava sve navedene uslove, onda se
134
na takvom iskazu ne moze zasnivati sudska odluka. U slucajevima obavezne odbrane, ni eventualno
odricanje osumnjicenog od prisustva branioca prvom ispitivanju nema pravnog dejstva, a ispit
osumnjicenog bez prisustva branioca je nistav.
Zakonom se posebno regulisu situacije koje se odnose na dva slucaja odricanja osumnjicenog od prava
koja mu pripadaju tokom ispitivanja. U prvom slucaju radi se o odricanju od branioca, a u drugom
odricanju od prava da ne odgovara na postavljena pitanja. U slucaju da se osumnjiceni odrekao prava da
uzme branioca, a kasnije izrazi zelju da ga uzme, ispitivanje ce se odmah prekinuti i ponovo ce se
nastaviti kada osumnjiceni dobije branioca ili mu se branilac postavi ili ako osumnjiceni izrazi zelju da
nastavi da odgovara na pitanja.
Ako se osumnjiceni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja, mora mu se i u
torn slucaju omoguciti da se izjasni o svim cinjenicama i dokazima koji mu idu u korist.
Sankcija je u tome sto se na iskazu osumnjicenog tada ne moze zasnivati nijedna sudska odluka. Ako bi
se presuda zasnivala na iskazu osumnjicenog koji je pribavljen nekom povredom iz stava 6, to bi
predstavljalo bitnu povredu odredaba krivicnog postupka. Posto je u pitanju nacelno apsolutna povreda,
to bi povlacilo ukidanje presude i ne postoji mogucnost konvalidacije (ukoliko se ocijeni da bi i bez tog ili
tih iskaza bila donijeta ista presuda).
Saslusanje svjedoka
Prava svjedoka
Svjedok ima pravo na naknadu putnih troskova i na naknadu za izgubljenu zaradu (danguba). Ne pripada
mu nikakva nagrada za svjedocenje. lako to zakon izricito ne propisuje, on ima pravo na tretman
dostojan covjeka i postovanje ljudske licnosti.
Takode, ima pravo na zastitu od vrijedanja, prijetnji i napada. Tom pravu odgovara odgovarajuca
duznost sudije, odnosno predsjednika vijeca koji ce upozoriti ili novcano kazniti ucesnika u postupku ili
bilo koje drugo lice koja vrijeda, prijeti ili dovodi u opasnost bezbjednost svjedoka pred sudom. U slucaju
novcanog kaznjavanja, primjenjuje i udaljenje iz sudnice.
Ako se radi o ozbiljnoj prijetnji svjedoku, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce obavijestiti tuzioca - radi
preduzimanja krivicnog gonjenja, o cemu se donosi odluka u svakom konkretnom slucaju. Isto tako, na
prijedlog stranke ili branioca, sudija, odnosno predsjednik vijeca naredice policijskim organima
preduzimanje mjera neophodnih za zastitu svjedoka. Ove mjere imaju za cilj potpunu zastitu svjedoka za
vrijeme njegovog boravka u sudu prije davanja iskaza, za vrijeme davanja iskaza u sudnici i poslije
svjedocenja - radi bezbjednog napustanja suda. Posebne mjere zastite svjedoka predvidene su zakonom
o zastiti svjedoka pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka.
Duznosti svjedoka
Svjedocenje je opsta duznost svih lica, domacih i stranih drzavljana, koja borave na teritoriji BiH, ukoliko
zakonom nisu oslobodena te obaveze. Obaveza se odnosi na sva lica, bez obzira na polozaj, funkciju,
obrazovanje, inteligenciju, uzrast i bez obzira na to da li je u pitanju civilno ili vojno lice itd., a sve zbog
toga sto je svjedocka funkcija u pravilu nezamjenjiva i predstavlja opstu gradansktj duznost.
Zakon ne postavlja bilo kakve uslove u pogledu psihickog ili fizickog stanja licnosti svjedoka. Granica
starosti prakticno se nalazi na liniji mogucnosti zdravog rasudivanja i sposobnosti iskazivanja. Obavezi
svjedocenja podlijezu i lica koja uzivaju imunitet, jer ih ovaj imunitet ne oslobada od te duznosti.
Svjedok ima obavezu svjedocenja prema tuziocu, odnosno sudu, a duznost svjedocenja nastupa po
odluci tuzioca, odnosno, suda.
Svjedocenje obuhvata obavezu svjedoka da se odazove na poziv, zatim da obavijesti o krivicnom djelu,
uciniocu i drugim vaznim okolnostima i da, ukoliko su za to ispunjeni uslovi - promisorno polozi zakletvu,
odnosno da izjavu.
Odbijanje svjedocenja
Kao izuzetak od opsteg pravila da je svjedocenje opsta duznost svih gradana, zakon ostavlja na volju
gradanima da sami slobodno odluce da li ce svjedociti. Lica koja mogu odbiti svjedocenje uzivaju
blagodet, privilegiju da uskrate davanje iskaza. Oslobodena su duznosti svjedocenja, odnosno
svjedocenje mogu odbiti lijedeca lica:
1) bracni, odnosno vanbracni drug osumnjicenog, odnosno optuzenog,
2) roditelj ili dijete, usvojilac ill usvojenik osumnjicenog odnosno optuzenog
140
U svakom konkretnom slucaju organ koji vodi postupak treba po sluzbenoj duznosti provjeriti da li se radi
o licu koje spada u ovu kategoriju svjedoka. Ova ustanova uvedena je jer se poslo od polozaja koji bi
neka lica imala u krivicnom postupku ako bi bila svjedoci. To se, iz humanih razloga, od takvog lica ne
zahtijeva, jer se ono ne zeli siliti da u datom slucaju svojim iskazom nanese stetu optuzenom sa kojim je
u tako bliskom odnosu. Pored toga, postavlja se i pitanje stvarne dokazne vrijednosti iskaza ovih lica.
Zakonsko pravo da se odbije svjedocenje ne moze se koristiti djelimicno ili nepotpuno.
Odbijanje svjedocenja je mogucnost koja se ne mora koristiti. Ako je neko ne koristi, on ima obaveze
redovnog svjedoka (mora dati potpun i istinit iskaz, a za lazno svjedocenje odgovara krivicno). Lice koje
ima osnova da uskrati svjedocenje prema jednom od osumnjicenih, odnosno optuzenih, oslobodeno je
duznosti svjedocenja i prema ostalim osumnjicenim, odnosno optuzenim, ako se njegov iskaz prema
prirodi stvari ne moze ograniciti samo na ostale osumnjicene, odnosno optuzene. Medutim, niko ne moze
biti osloboden od duznosti da svjedoci o okolnostima potrebnim za ocjenjivanje dusevne razvijenosti
maloljetnika, upoznavanje njegove licnosti i prilika u kojima zivi.
U pogledu drugih okolnosti (koje se ticu krivicnog djela) i u postupku prema maloljetnicima postoji
oslobodenje od duznosti svjedocenja.
Od duznosti svjedocenja oslobodena su samo lica koja su u odredenom odnosu sa osumnjicenim,
odnosno optuzenim, a ne i sa tuziocem ili ostecenim. Organ koji vodi krivicni postupak duzan je da
upozori lica oslobodena duznosti svjedocenja, prije njihovog saslusanja ili cim sazna za njihov odnos
prema osumnjicenom odnosno optuzenom, da ne moraju svjedociti, a upozorenje i odgovor se unose u
zapisnik. Ako je kao svjedok saslusano lice koje moze odbiti svjedocenje ili je saslusano lice koje nije
upozoreno da moze odbiti svjedocenje ili to upozorenje nije uneseno u zapisnik - na takvom iskazu se ne
moze zasnivati sudska odluka. Ako nije upozoreno da ne mora svjedociti, lice koje je oslobodeno duznosti
svjedocenja ne moze uciniti krivicno djelo davanja laznog iskaza.
Svjedok koji moze odbiti svjedocenje samostalno odlucuje da li ce svjedociti, bez obaveze da obrazlozi
svoj stav. Odbijanje ovog svjedoka da svjedoci ne moze proizvoditi nikakve stetne posljedice za
osumnjicenog, odnosno optuzenog. Osumnjiceni, odnosno optuzeni ne moze zahtijevati od
privilegovanog svjedoka da svjedoci ili ne svjedoci, a niti taj svjedok treba obrazlagati svoju odluku
vezanu za to pravo. I sama odluka da se svjedoci nije neopoziva, tako da lice koje je pristalo da svjedoci,
moze kasnije odustati i obrnuto. Odluku da ne svjedoci svjedok moze donijeti sve do saslusanja na
glavnom pretresu, a odbijanje iskaza povuci do kraja glavnog pretresa.
141
S obzirom na ozbiljnost ove procesne ustanove i potrebu da se svjedoku obezbijede garancije da nakon
sto on ispuni svoje obaveze nece biti krivicno gonjen, utvrdeno je da se odlukom suda moze svjedoku, za
vrijeme trajanja saslusanja, odrediti advokat za savjetnika. Za postavljanje savjetnika svjedoku potrebno
je da se ispune dva kumulativna uslova:
1) da je ocito da sam svjedok nije u stanju da koristi svoja prava za vrijeme saslusanja i
2) ako njegovi interesi ne mogu biti zasticeni na drugi nacin
Nastupanje svjedoka
Kao svjedoci pozivaju se lica za koja je vjerovatno da ce modi da daju obavjestenja o krivicnom djelu i
uciniocu i o drugim vaznim okolnostima. Koji ce svjedoci biti pozvani u postupak i u kom broju, odlucuju
stranke i sud. Opsta pravila o nastupanju dokaza vaze i za nastupanje dokaza svjedocima, ali se svjedok
moze i sam javiti organu koii vodi postupak.
142
Na saslusanje ostecenog - zrtve krivicnog djela odnosi se i odredba prema kojoj je zabranjeno takvo lice
ispitivati o njegovom seksualnom zivotu prije ucinjenog krivicnog djela, ako je takvo ispitivanje obavljeno
- na takvom iskazu ne moze se zasnivati sudska odluka. Time se izbjegava stigmatizacija ostecenog u
javnosti i umanjuje mogucnost njegove sposobnosti davanja manje kvalitetnog iskaza, sto bi onda imalo
teske dokazne posljedice.
Posebne teskoce zadaje saslusanje maloljetnih svjedoka, posebno djece, ne samo zbog sadrzine iskaza,
vec i iz cisto proceduralnih razloga (neiskustvo sudija u radu sa djecom, zbunjenost maloljetnika zbog
dolaska u sudske prostorije itd). Zato je propisano da ce se prilikom saslusanja maloljetnog lica, narocito
ako je ono osteceno krivicnim djelom, postupiti obazrivo, da saslusanje ne bi stetno uticalo na psihicko
stanje maloljetnika. Ako je to potrebno, saslusanje maloljetnog lica obavice se uz pomoc pedagoga ili
drugog strucnog lica.
S obzirom na zivotnu dob, tjelesno i dusevno stanje ili druge opravdane interese, svjedok se moze
saslusati putem tchnickih uredaja za prenos slike i zvuka (audio - video link) na nacin da mu stranke i
branilac mogu postavljati pitanja bez prisustva u prostoriji gdje se svjedok nalazi, a za potrebe takvog
ispitivanja moze se odrediti strucno lice. Rijec je o tzv. video - konferencijskim vezama, kod kojih se za
vrijeme obavljanja saslusanja svjedok nalazi u posebnoj prostoriji odvojenoj od prostorije u kojoj se
nalaze sudija, odnosno vijece, stranke i branilac, koji mogu postavljati pitanja svjedoku.
Time se fizicki odstupa od nacela neposrednosti, ali sustinski, pa i u krivicnopocesnom smislu se ono
postuje, jer se saslusanje ostvaruje putem tehnicke veze, tokom samog sudenja, a svi ucesnici postupka,
koji imaju to pravo, mogu da ostvare onu vrstu procesne komunikacije sa svjedokom ili ostecenim, koja
je i inace moguca kada ta lica daju iskaz dok su fizicki prisutna u sudnici.
Kao razlozi za odredivanje ovakvog nacina saslusanja svjedoka navode se zivotna dob svjedoka, njegovo
tjelesno i dusevno stanje, ali i postojanje drugih opravdanih interesa. Odredba ne navodi koji su to
opravdani interesi, ali je sigurno da ce to biti neke situacije kada treba saslusati neko dijete, maloljetno
lice, svjedoka - zrtvu krivicnog djela i si., sto ce zavisiti od procjene konkretnih okolnosti. Na taj nacin se
sprecava sekundarna viktimizacija ovih i nekih drugih posebno osjetljivih kategorija ostecenih svjedoka,
kao sto su zrtve seksualnih delikata, ali i uopste zastita od mogucih psihickih trauma davanja iskaza u
sudnici u prisustvu optuzenog i drugih ucesnika postupka, sto cesto dovodi do tzv. forenzicke zbunjenosti
svjedoka, te umanjuje dokazni kredibilitet njegovog iskaza.
Zakon dozvoljava mogucnost da se saslusanje svjedoka moze snimati audio-vizuelnim sredstvima u svim
fazama postupka. Za potrebe takvog snimanja moze se odrediti strucno lice koje poznaje tehniku
upotrebe audio-vizuelnih sredstava. Snimanje saslusanja audio-vizuelnim sredstvima je, medutim,
obligatorno ukoliko se radi o saslusanju maloljetnih lica koja nisu navrsila 16 godina zivota i koja su
ostecena krivicnim djelom. Obavezno je i audio-vizuelno snimanje saslusanja svjedoka ako postoji osnov
za bojazan da se on nece moci saslusati na glavnom pretresu (npr. tesko bolestan svjedok).
144
se o primarnim dokazima, za razliku od nacelno manje pozdanih, sekundarnih dokaza, kod kojih nema te
neposrednosti.
U pogledu obrazlozenja sudske ocjene iskaza svjedoka, vaze ista pravila kao i kod drugih dokaza. Sud
mora odredeno i potpuno iznijeti koje cinjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane,
dajuci, pri tome, narocito ocjenu verodostojnosti protivrjecnih dokaza. Medutim, cinjenica da sud nije
prihvatio iskaz nekog svjedoka, ne znaci postojanje laznog iskaza. I obrnuto, cinjenica da je sud prihvatio
iskaz nekog svjedoka, ne dokazuje njegovu apsolutnu istinitost. Istinitost ili neistinitost iskaza svjedoka
cijeni se prema njegovoj saglasnosti sa dogadajem (objektivni kriterijum) i prema stvarnom saznanju
svjedoka o dogadaju i njegovoj svijesti i htijenju da da lazan, odnosno istinit iskaz (subjektivni elemenat).
145
pretpostavke da bi se prijetnje ili zastrasivanja ili slicne radnje mogli dogoditi, ma kako one vjerovatne ili
ozbiljne.
Ugrozeni svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizicki ili psihicki traumatizovan okolnostima pod
kojima je izvrseno krivicno delo ili koji pati od ozbiljnih psihickih poremecaja koji ga cine izuzetno
osjetljivim, kao i dijete i maloljetnik. U prvu grupu ugrozenih svjedoka spadaju, u sustini, zrtve izvrsenog
krivicnog djela, dakle ostecena lica. Ona su fizicki ili psihicki traumatizovana okolnostima pod kojima je
djelo izvrseno. Zakon trazi da traumatizovanost bude ozbiljna, znaci u znatnom stepenu, i to u odnosu na
ugrozavanje fizickog ili psihickog zdravlja toga lica.
Druga kategorija ugrozenih svjedoka su lica koja pate od ozbiljnih psihickih poremecaja koji ih cine
izuzetno osjetljivim. Uslovi "psihickog poremecaja" i "osjetljivosti" se traze kumulativno. Ovdje se ne radi
o psihickim poremecajima kod svjedoka i njegovoj osjetljivosti koja je prouzrokovana krivicnim djelom
povodom koga ovo lice treba svjedociti. Rijec je o poremecajima potpuno nevezanim za konkretno
krivicno djelo ili postupak u kojem lice svjedoci. Najzad, kada su u pitanju djeca i maloljetnici, radi se o
licima normalnog fizickog i psihickog razvoja, ali zbog zbog zivotne dobi u kojoj se nalaze njihovo
pojavljivanje kao svjedoka u krivicnom postupku moze uticati na njihov dalji, posebno psihicki razvoj.
Ovo ce narocito biti slucaj kada se radi o teskim krivicnim djelima, ali su djeca i maloljetnici uvijek
ugrozeni svjedoci, cak i u situacijama kada svjedoce o laksim krivicnim djelima. Otuda zakonodavac s
pravom izdvaja i lica ove kategorije, imenujuci ih kao ugrozene svjedoke i ukazujuci na taj nacin
organima koji ucestvuju u krivicnom postupku na potrebu narocitog opreza kada su ova lica pozvana da
svjedoce.
Zasticeni svjedok je onaj svjedok koji se saslusava prema odredbama Zakona o zastiti svjedoka.
Prema zakonskoj formulaciji, u izuzetnim okolnostima kada postoji ocigledna opasnost za licnu
bezbjednost svjedoka ili njegove porodice, koja je tako ozbiljna da postoje opravdani razlozi za
vjerovanje da nije moguce da se ta opasnost umanji nakon sto je svjedok dao iskaz ili je vjerovatno da
ce se opasnost povecati zbog davanja iskaza, sud moze izuzetno saslusati i zasticenog svjedoka.
Jasno je da je definisanje sadrzine ove opasnosti u praksi najvaznije za stvarni domasaj zakona u vezi s
primjenom ustanove zasticenog svjedoka.
Posljedice nepostovanja zastite identiteta zasticenih svjedoka su i krivicnopravnog karaktera. Tako, KZBiH
sadrzi novo krivicno djelo pod nazivom "Otkrivanje identiteta zasticenog svjedoka'. Prema zakonskom
opisu, ovo djelo cini onaj ko neovlasceno drugom saopsti, preda ili preduzme drugu radnju s ciljem
otkrivanja podataka o identitetu ili informacija koje mogu dovesti do otkrivanja identiteta lica koje je
pruzilo dokaz ili treba pruziti dokaz pred institucijama BiH, a koje se po zakonu ne smiju objaviti ili su
odlukom Suda BiH ili drugog nadleznog organa ili institucije BiH proglasene tajnim. U ovom slucaju
propisana je kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine. Medutim, ako sudija Suda BiH ili drugo sluzbeno
lice neovlascenom lieu ucini dostupnim podatke i informacije o identitetu zasticenog svjedoka,
zaprijecena je kazna zatvora od sest mjeseci do pet godina. Isto tako, ako neko slucajno dode do
otkrivenih, ali ne i objavljenih podataka i informacija o zasticenom svjedoku, pa te podatke ili informacije
prenese ili ucini dostupnim, znajuci za njihovu prirodu, kaznice se novcanom kaznom ili kaznom zatvora
do jedne godine.
Pod odredenim uslovima, u vezi s ovim pitanjem moze doci u obzir i krivicno djelo povreda tajnosti
postupka i odavanje sluzbene tajne.
Neka pitanja iz oblasti zastite svjedoka i dileme u vezi s tim imala su epilog i pred Evropskim sudom za
ljudska prava. Onemogucavanjem da se osporava kredibilitet zasticenog svjedoka, odnosno da se upozna
sa identitetom zasticenog svjedoka, odbrana je lisena konkretnih mogucnosti da pokaze da to lice ima
predrasuda, da je nepouzdano ill neprijateljski raspolozeno prema apelantu. Pod pojmom svjedoka,
odnosno izjava koje nisu licno date u sudnici, prema stanovistu Evropskog suda, treba da se smatraju
izjave "svjedoka" u mjeri u kojoj nacionalni sudovi takve izjave uzimaju u obzir. U principu, Evropski sud
ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan nacin usvojene kao dokazna grada. Ali, u situaciji
ako nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuzeni ispita svjedoke, presuda suda ne moze,
iskljucivo i uglavnom, biti zasnovana na svjedocenju tog svjedoka. Odbijanjem suda da izvrsi ponovno
saslusanje u vezi sa dodatnim pitanjima, odnosno radi pojasnjenja ranije datog iskaza, povrijeden je
princip jednakosti strana u postupku.
146
Mjere zastite svjedoka
Sud moze odrediti one mjere zastite svjedoka koje smatra potrebnim, a koje su predvidene Zakonom o
zastiti svjedoka, ukljucujuci primjenu vise mjera istovremeno (kumulacija zastitnih mjera). Konkretan
izbor mjere koja ce biti primijenjena odvija se po principu kaskadnosti i srazmjernosti, tako da prilikom
odlucivanja koja ce mjera zastite svjedoka biti primijenjena, sud nece odrediti tezu mjeru ako se ista
svrha moze postici primjenom blaze mjere. Obavjestavanje svjedoka o mogucim zastitnim mjerama
odvija se po sluzbenoj duznosti od strane suda, tuzioca i drugih organa koji ucestvuju u postupku, koji su
duzni pouciti svjedoka pod prijetnjom i ugrozenog svjedoka o mjerama zastite svjedoka predvidenim
Zakonom o zastiti svjedoka, s tim da se mjere zastite primjenjuju samo uz saglasnost svjedoka. Svjedok
pod prijetnjom i ugrozeni svjedok imaju pravo na pravnu pomoc i pomoc i podrsku organa za socijalno
staranje, u skladu sa zakonom.
Nadlezni organ krivicnog postupka je duzan o ukljucenju ugrozenog svjedoka u postupak dati
odgovarajuce obavjestenje organu nadleznom za pitanja socijalnog staranja i omoguciti pruzanje pomoci
tog organa, kao i psiholosku podrsku svjedoku, ukljucujuci i prisustvo odgovarajucih strucnih lica prilikom
ispitivanja ill saslusanja. Nadlezni organ koji ce realizovati tu duznost obavjestenja je: u toku istrage
tuzilac, a nakon podizanja optuznice sud, pod uslovom da postoji saglasnost svjedoka i bez objavljivanja
licnih podataka o svjedoku.
U toku glavnog pretresa sud moze saslusati svjedoke pod prijetnjom i ugrozene svjedoke, i to u
"najskorije moguce vrijeme", uz mogucnost da saslusa te svjedoke drukcijem redosljedom od onog koji
je utvrden zakonom o krivicnom postupku. Ratio legis ovih posebnih pravila, u odnosu na opsta
krivicnoprocesna pravila, jeste da se brzim, odnosno pravovremenim saslusanjem ovih posebnih
kategorija svjedoka obezbijede ciljevi radi cijeg ostvarenja se i preduzimaju odredene zastitne mjere,
odnosno da se njihovo ispunjenje olaksa, odredeni svjedok zastiti od neugodnosti koje su moguce u
postupku, sprijeci njegova dodatna traumatizacija i sl.
Zadatak je sudije, odnosno predsjednika vijeca da u odgovarajucoj mjeri kontrolise nacin saslusanja
svjedoka kada se saslusava ugrozeni svjedok, posebno u cilju zastite svjedoka od uznemiravanja i
zbunjivanja. Izuzetno, ako utvrdi da je to "u najboljem interesu svjedoka", sud moze, uz saglasnost
stranaka i branioca, saslusati ugrozenog svjedoka tako sto ce mu direktno postavljati pitanja u ime
stranaka i branioca.U odnosu na posebne kategorije svjedoka, u krivicnom postupku postoji i mogucnost
njihovog saslusanja van prostorije u kojoj se odrzava postupak. Pri odlucivanju o tome da li postoje
"opravdani razlozi" da se svjedok ispita putem tehnickih uredaja za prenos slike i zvuka na nacin da
stranke i branilac mogu postavljati pitanja, a da ne budu prisutni u istoj prostoriji sa svjedokom, vodice
se racuna da se obezbijedi zastita svjedoka pod prijetnjom i ugrozenih svjedoka.
Zakon o zastiti svjedoka dozvoljava mogucnost udaljavanja optuzenog iz sudnice.
Materijalni uslov za ovaj slucaj je da postoji opravdana bojazan da ce prisustvo optuzenog uticati na
sposobnost svjedoka da svjedoci potpuno i tacno.
Formalni uslov jeste postojanje odluke suda da optuzeni bude udaljen iz sudnice, do koje moze doci po
sluzbenoj duznosti ili na prijedlog stranaka i branioca, a nakon saslusanja protivne stranke i branioca.
Ukoliko je optuzeni udaljen iz sudnice, njemu ce se omoguciti da prati svjedocenje:
1) putem tehnickih uredaja za prenos slike i zvuka, ili ce se
2) svjedocenje zabiljeziti i naknadno predociti optuzenom.
U oba slucaja saslusanju svjedoka prisustvuje i branilac. Protiv rjesenja stranke i branilac mogu izjaviti
zalbu, a o zalbi odlucuje vijece drugostepenog suda, i to u roku od 72 sata nakon prijema zalbe. Nakon
sto se optuzenom predoci svjedocenje svjedoka, a prije nego sto se svjedok otpusti, braniocu i
optuzenom ce se omoguciti da se medusobno konsultuju.
Naime, pri odlucivanju da li se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu procitati i koristiti kao dokaz na
glavnom pretresu, sud ce uzeti u obzir i potrebu da se obezbijedi zastita sljedecih kategorija lica:
1) svjedoka pod prijetnjom, jer bi se oni, kao i njihova porodica mogli izloziti velikoj licnoj opasnosti,
2) ugrozenog svjedoka, koji bi se mogao izloziti znacajnoj dusevnoj boli ako bi se pojavio na glavnom
pretresu.
147
Zakon o zastiti svjedoka dozvoljava izuzetno i neka ogranicenja prava optuzenog i njegovog branioca da
pregleda spise i dokumentaciju. U pitanju je krupno ogranicenje inace garantovanih procesnih prava
optuzenog i njegovog branioca, ciji se ratio legis zasniva na zastiti svjedoka. Ova ogranicenja se
primjenjuju onda kada bi otkrivanje nekih ili svih licnih podataka svjedoka ili drugih podataka doprinijelo
otkrivanju identiteta svjedoka i ozbiljno dovelo u opasnost svjedoka pod prijetnjom. Tada sudija za
prethodni postupak moze, na prijedlog tuzioca, rjesenjem odrediti da neki ili svi licni podaci svjedoka
ostanu povjerljivi i nakon podizanja optuznice. O podnosenju ovog prijedloga tuzilac mora odmah
obavijestiti optuzenog i njegovog branioca. Takode, ako je to moguce, sudija za prethodni postupak ce,
prije nego sto donese rjesenje, saslusati optuzenog i njegovog branioca i donijeti rjesenje u roku od 72
sata nakon prijema prijedloga, a protiv ovog rjesenja zalba nije dopustena. Ako sudija za prethodni
postupak nije bio u mogucnosti da saslusa optuzenog i njegovog branioca prije donosenja pomenutog
rjesenja, saslusace ih odmah po prijemu optuznice. Rjesenje o dodatnim mjerama za obezbjedenje
anonimnosti svjedoka sud moze ukinuti po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog optuzenog ili njegovog
branioca. Sud je, takode, obavezan da u svim fazama postupka, cim to bude moguce, kako bi se odbrana
pripremila za ispitivanje svjedoka, otkrije dovoljno detalja na koje se odnosi rjesenje iz Zakona o zastiti
svjedoka. Ovi podaci moraju biti otkriveni najkasnije u vrijeme kada svjedok daje iskaz na glavnom
pretresu.
Dodatne mjere kojima se obezbjectuje neotkrivanje identiteta svjedoka dolaze u obzir izuzetno.
Materijalni uslov za takvo obezbjedenje jeste postojanje opravdane bojazni da ce se ozbiljno ugroziti licna
bezbjednost svjedoka ill njegove porodice ako se neki ili svi licni podaci svjedoka objelodane i bojazni da
ce ta opasnost postojati i nakon davanja iskaza svjedoka. Formalni uslov jeste donosenje odluke suda, po
sluzbenoj duznosti ili na prijedlog stranaka ili branioca, da licni podaci svjedoka ostanu povjerljivi onoliko
dugo koliko se odredi da je to potrebno, a najvise 30 godina nakon sto odluka postane pravnosnazna.
Ovim se, u velikoj mjeri, remete elementi prava na odbranu, a, s druge strane, moze se dovesti u pitanje
i nacelni dokazni kredibilitet iskaza koji je dao anonimni svjedok. Sud moze, nakon saslusanja stranaka i
branioca, odluciti da identitet svjedoka ne bude otkriven tako sto ce se dozvoliti svjedoku da svjedoci iza
paravana ili koristi elektronski uredaj za promjenu glasa ili slike ili i slike i glasa, koriscenjem tehnickih
uredaja za prenos slike i zvuka.
Posebna pravila o saslusanju zasticenog svjedoka
Materijalni uslov za saslusanje zasticenog svjedoka ogleda se u postojanju:
1) ocigledne opasnosti za licnu bezbjednost svjedoka ili njegove porodice, a opasnost je toliko ozbiljna da
postoje opravdani razlozi za vjerovanje da nije moguce tu opasnost umanjiti nakon sto svjedok bude
saslusan ili
2) ako je vjerovatno da ce se opasnost zbog davanja iskaza povecati.
Formalni uslov za saslusanje zasticenog svjedoka sadrzan je u:
1) potrebi postojanja odgovarajuceg procesnog prijedloga za ovakvo saslusanje;
2) vodenju postupka po torn prijedlogu;
3) odluci suda.
Ukoliko su ispunjeni ovi zakonski uslovi, svjedok ce dobiti status zasticenog svjedoka, jer se zbog njegove
ugrozenosti samo tako moze ocekivati da ce ispuniti svoje svjedocke obaveze. Nakon sto svjedok dobije
status zasticenog svjedoka, moze se saslusati. Efikasnu zastitu svjedoka u toku i nakon krivicnog
postupka, kako bi im se omogucilo da slobodno i otvoreno svjedoce u krivicnom postupku pred Sudom
BiH, obezbjeduje Zakon o programu zastite svjedoka u BiH.
Sud moze utvrditi da je opravdano izvrsiti saslusanje zasticenog svjedoka po sluzbenoj duznosti ili na
zahtjev tuzioca, osumnjicenog, odnosno optuzenog ili njegovog branioca. Zakonom se utvrduje obavezan
sadrzaj prijedloga za ovakvo saslusanje. Prijedlog mora sadrzavati:
a) podatke koji utvrctuju identitet svjedoka i postupak u kojem ce svjedok dati iskaz;
b) cinjenice koje ukazuju na to da je licna bezbjednost svjedoka ili njegove porodice ugrozena zbog
njegovog ucesca u postupku i
c) okolnosti o kojima svjedok treba biti ispitan.
Prijedlog mora biti podnesen sudu u zapecacenoj koverti, a na spoljnoj strani koverte mora biti jasno
naznaceno da se radi o prijedlogu za saslusanje zasticenog svjedok. Koverta sa prijedlogom za saslusanje
148
zasticenog svjedoka se, bez odlaganja, dostavlja predsjedniku suda, koji je obavezan prijedlog proslijediti
odgovarajucem pretresnom vijecu ili, ako do tada jos nije potvrdena optuznica, izdati nalog kojim ce
imenovati predsjednika i dva dodatna clana vijeca koji ce raspravljati o torn pitanju. Takode, sud je
ovlascen da pozove lice koje je podnijelo prijedlog da dodatno pojasni cinjenice od znacaja za prijedlog.
Nakon prijema prijedloga za saslusanje zasticenog svjedoka, sud ce, bez odlaganja, a najkasnije u roku
od 15 dana od dana prijema prijedloga, utvrditi da li je takvo saslusanje opravdano. Svoju odluku o tome
sud zasniva na cinjenicama sadrzanim u prijedlogu za saslusanje zasticenog svjedoka i dokumentaciji o
krivicnom predmetu koja je dostavljena sudu. Protiv odluke suda dopustena je zalba koja se mora
podnijeti u pisanoj formi u roku od sedam dana od dana donosenja odluke suda, a nadlezno vijece
razmatra zalbu bez odlaganja i donosi odluku najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zalbe. O
odluci suda obavjestavaju se, bez odlaganja, sve stranke i to najkasnije tri dana od dana donosenja
odluke o prijedlogu, bez bilo kakve informacije koja bi ukazivala na identitet svjedoka.
Nakon pravnosnaznosti odluke da se odrzi saslusanje zasticenog svjedoka, sud zakazuje datum, vrijeme i
mjesto saslusanja, cim to bude prakticno izvodljivo. Saslusanje zasticenog svjedoka provodi sud, u skladu
sa odredbama zakona o krivicnom postupku koje se odnose na saslusanje svjedoka, osim ako nije
drukcije odredeno Zakonom o zastiti svjedoka. Svjedok ce biti poucen:
a) da se saslusava kao zasticeni svjedok;
b) da se njegov identitet nece otkriti nikome, osim sudu i zapisnicaru;
c) ako je dobio status zasticenog svjedoka, da se nece licno pojaviti pred sudom na bilo kojem
saslusanju, osim na saslusanju zasticenog svjedoka i
d) da ne moze biti prisiljen odgovarati na pitanja koja mogu ukazati na njegov identitet ili identitet
clanova njegove porodice
Obaveza je suda da detaljno saslusa svjedoka o okolnostima koje je naveo podnosilac prijedloga i o svim
drugim relevantnim cinjenicama.
Zapisnik o saslusanju zasticenog svjedoka ne sadrzi podatke o identitetu ovog svjedoka. U njega se unosi
pseudonim za svjedoka koji odreduje sud, a koji ce se koristiti tokom krivicnog postupka i u odlukama
suda. Sud je duzan da obezbijedi povjerljivost zapisnika o saslusanju zasticenog svjedoka, sto cini na
sljedeci nacin:
a) cuva zapisnik na bezbjednom mjestu i odvojeno od ostale dokumentacije krivicnog predmeta;
b) vraca zapisnik na bezbjedno mjesto, nakon njegovog koriscenja na odgovarajucem saslusanju u
krivicnom postupku i nakon donosenja pravnosnazne odluke i
c) obezbeduje arhiviranje zapisnika na nacin koji dozvoljava pristup torn dokumentu samo predsjedniku
krivicnog odjeljenja onoliko dugo koliko se odredi da je potrebno, a najduze 30 godina nakon sto odluka
postane pravnosnazna.
Zapisnik o iskazu zasticenog svjedoka se u krivicnom postupku koristi kao jedan od oblika odstupanja od
nacela neposrednosti. Na glavnom pretresu sud ce narediti da se iskaz zasticenog svjedoka procita
naglas iz zapisnika o saslusanju zasticenog svedoka i nije mu za to potrebna saglasnost stranaka.
Odstupanje od ovog pravila dozvoljeno je uz saglasnost tuzioca, optuzenog i njegovog branioca.
Medutim, svjedok se ne moze pozvati na davanje iskaza na bilo kojem saslusanju, sem na saslusanju
zasticenog svjedoka.
Ssud moze, po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog tuzioca ili optuzenog ill njegovog branioca, odluciti da
se zasticenom svjedoku postave dodatna pitanja:
1) kako bi se pojasnio ranije dat iskaz ili
2) pitanja vezana za podatke koji nisu bili obuhvaceni ranije datim iskazom, a koja su od znacaja za
predmet.
U torn smislu, sud ce odrzati dodatno saslusanje zasticenog svjedoka, u mjeri potrebnoj za potpuno i
pravilno utvrdivanje cinjenica. Pitanja i odgovori biljeze se i citaju naglas, na nacin propisan u Zakonu o
zastiti svjedoka.
Moze se zakljuciti, da je kontradiktorno saslusanje zasticenog svjedoka razlicito od onoga koje se vrsi
prilikom sudskog obezbjedenja dokaza i na glavnom pretresu. Ovo saslusanje se ne provodi po modelu
tzv. unakrsnog ispitivanja, nego zasticenog svjedoka ispituje sud, i to bez prisustva stranaka i branioca.
Na glavnom pretresu sud cita zapisnik o saslusanju zasticenog svjedoka i zato mu nije potrebna
149
saglasnost stranaka i branioca. Pored toga, propisano je da sud moze zasticenom svjedoku postaviti
dodatna pitanja. Ta pitanja treba da se odnose na razjasnjenje ranije datog iskaza ili mogu da budu u
vezi s podacima koji nisu bili obuhvaceni ranijim iskazom, ali su znacajni za predmet.
Posebno je znacajno da se opste odredbe vezane za otkrivanje informacija, propisane aktom o slobodi
informisanja BiH, ne primjenjuju na obradu podataka svjedoka u skladu sa ovim zakonom. Isto tako,
podaci vezani za mjere zastite svjedoka do kojih se dode u toku obavljanja sluzbenih duznosti vezanih za
mjere zastite svjedoka, predstavljaju sluzbenu tajnu. Sud ili tuzilac ce upozoriti lica prisutna na saslusanju
ili lica koja saznaju takve povjerljive podatke u toku svojih sluzbenih ili profesionalnih duznosti, da je
neovlasceno otkrivanje takvih podataka krivicno djelo. Najzad, od lica koja vrse sluzbenu duznost vezanu
za mjere zastite svjedoka i koja saznaju podatke iz stava 1 clana 24, ne moze se traziti u bilo u kojem
postupku (pred sudom, tribunalom i si.) da dostave bilo koji dokument ili otkriju bilo kakav sadrzaj vezan
za te podatke.
Uvidaj i rekonstrukcija
Pojam
Uvidaj je neposredno i u zakonskoj formi preduzeto culno opazanje organa koji vodi postupak, o
cinjenicama vaznim za rjesenje konkretnog krivicnopravnog slucaja i naknadu stete. Pri uvidaju u obzir
dolaze culna opazanja svih vrsta i, za razliku od svjedocenja (gdje svjedok opaza cinjenice iz postupka,
neformalno, van postupka), culna opazanja, da bi bila predmet uvidaja, moraju biti preduzeta u vrijeme
vodenja postupka i na nacin propisan zakonom. Uvidaj vrsi organ koji vodi postupak. Uvidaj se vrsi kao
sluzbena duznost procesnog organa i zbog toga njegovo eventualno opazanje relevantnih cinjenica van
postupka nije uvidaj, vec osnov da bude saslusan kao svjedok. Uvidaj se moze preduzeti u istrazi i na
glavnom pretresu.
Cilj uvidaja je otkrivanje i prikupljanje materijalnih dokaza ili indicija o postojanju i vrsti krivicnog djela,
koje mogu posluziti pronalazenju i identifikaciji ucinilaca djela ili o tome da se te cinjenice razjasne ili da
se utvrde tragovi i posljedice krivicnog djela ili provjeri istinitost drugih dokaza.
Posredstvom ove radnje dokazivanja omogucava se otkrivanje, ispitivanje i procesna verifikacija
materijalnih promjena nastalih izvrsenjem krivicnog djela, tako da je uvidaj moguc samo kod krivicnih
djela koja iza sebe ostavljaju tragove. Uvidaj se moze vrsiti i da bi se prikupili dokazi o iznosu stete,
potrebni za dosudu imovinskopravnog zahtjeva.
Predmet uvidaja mogu biti stvari (pokretne i nepokretne, gdje spada i pregled lesa), lica (tijelo
osumnjicenog, odnosno optuzenog i drugih lica) i mjesta (ne samo mjesto izvrsenja krivicnog djela, nego
i druga mjesta na kojim se mogu pronaci predmeti i tragovi krivicnog djela). Uvidaj stvari moze se
odnositi na pokretne i nepokretne stvari osumnjicenog, odnosno optuzenog i trecih lica. Pokretne
predmete duzan je onaj koji ih ima izdati na zahtjev suda. Medutim, uvidaj na pokretnim stvarima moze
se vrsiti i na lieu mjesta, ako je te stvari tesko donijeti u zgradu organa koji vodi postupak ili je posebno
vazno da se razmotre bas na mjestu na kome se nalaze. Ako vlasnik ili drzalac nepokretnosti ne dozvoli
vrsenje uvidaja, uvidaj ce se provesti prinudno.
Obaveza da se dozvoli pristup stvarima koje su predmet uvidaja vazi za svakoga, pa i kada se stvari
nalaze u stanu (uz postovanje uslova koje za pretresanje stana utvrduje zakon).
Uvidaj lica moze se vrsiti nad osumnjicenim bez obzira na njegov pristanak, ako je potrebno da se utvrde
cinjenice vazne za krivicni postupak, a nad drugim licima, bez njihovog pristanka samo ako se mora
utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi odredeni trag ili posljedica krivicnog djela. Uvidaj se preduzima
na svakom mjestu na kome se mogu pronaci tragovi i predmeti krivicnog djela i cinjenice vazne za
krivicni postupak. Mjesto na kome se vrsi uvidaj je svako mjesto u kojem se obavlja procesna radnja
(organ koji vodi postupak ili mjesto u kojem se nalaze stvari ili lica koja su predmet uvidaja) i treba ga
razlikovati od predmeta uvidaja, koji moze biti i svako drugo mjesto.
Zakon ne propisuje neki formalnopravni osnov za obavljanje uvidaja, kao sto je zahtjev, naredba ili
rjesenje o uvidaju. Radi toga je za vrsenje uvidaja dovoljan samo materijalni uslov, a to je da je za
utvrdivanje kakve vazne cinjenice u postupku potrebno neposredno opazanje. Ova zakonska odredba,
kao i odredbe cl. 94, 217 i 221 predstavljaju pravne okvire za obavljanje uvidaja, "uz primjenu
150
kriminalisticko-tehnickih i taktickih metoda koji su usmjereni na pronalazenje, obezbjedenje od unistenja i
fiksiranje kriminalistickih i pravno relevantnih materijalnih informacija (predmeta, tragova krivicnog djela,
situacije nastale krivicnim dogadajem) za potrebe eventualnog krivicnog postupka. Pri tome se koriste
razni tehnicki instrumenti i sredstva, cijim koriscenjem rukovodi organ koji obavlja uvidaj, a neposredno
ih upotrebljava i njima rukuje strucno lice.
U okviru uvidaja, kao njegov sastavni dio ili kao dopuna uvidaja ili nacin provjeravanja ostalih radnji
dokazivanja, moze biti izvrsena rekonstrukcija dogadaja. Rekonstrukcija se sastoji u provjeravanju
izvedenih dokaza ili utvrdivanju cinjenica koje su od znacaja za razjasnjenje stvari koja se vrsi tako sto ce
se ponoviti radnje ili situacije u uslovima pod kojima se prema izvedenim dokazima dogadaj odigrao.
Rekonstrukcija se, po pravilu, vrsi na mjestu gdje se dogadaj zbio, a obavlja se tako da se, po
mogucnosti, izvede cijeli dogadaj onako kako slijedi iz saslusanja osumnjicenog, odnosno optuzenog,
iskaza svjedoka i vjestaka i drugih dokaza (uvidajne dokumentacije skica i fotografija), kao i cinjenica
koje je organ utvrdio vlastitim opazanjem. Pri tome se upotrebljavaju ista ili (ako je to nemoguce) slicna
materijalna sredstva koja su upotrebljena kod stvarnog dogadaja i obezbjeduje ucesce subjekata koji su
opazili krivicni dogadaj ili ucestvovali u njemu. Rekonstrukciju odreduje organ koji vodi postupak. Sama
po sebi, rekonstrukcija nije dokazno sredstvo, vec metod provjere dokaza koji se vrse preko uvidaja. Ona
zbog toga ima vise veze sa ocjenom dokaza nego sa pitanjem dokaznih sredstava. Za izvodenje
rekonstrukcije vaze pravila propisana za vrsenje uvidaja. Medutim, rekonstrukcija se ne smije vrsiti na
nacin kojim se vrijeda javni red i moral ili se dovodi u opasnost zivot ili zdravlje ljudi. Prilikom obavljanja
rekonstrukcije dogadaja moraju se postovati ljudska prava i voditi racuna o eventualnoj materijalnoj
steti. Takode, u okviru rekonstrukcije mogu se, po potrebi, ponovo izvesti pojedini dokazi, pri cemu vaze
odredbe zavisno od faze postupka. Osim toga, uvidaj i rekonstrukcija dogadaja se razlikuju i po tome sto
se, za razliku od zapisnika o uvidaju, u zapisnik o rekonstrukciji mogu unositi izjave svjedoka ili vjestaka.
Organizovanje uvidaja
Priroda uvidaja i ciljevi koji se zele njime postici diktirali su da zakon ne sadrzi neka posebna pravila o
organizovanju uvidaja. Radi se o neposrednom culnom opazanju i primjeni tehnickih sredstava i
postupaka koji se odvijaju po odgovarajucim pravilima i zakonitostima odredene nauke, struke i vjestine.
Umjesto oslonca u zakonu,organ koji vodi postupak pri uvidaju koristi pomoc strucnjaka, koji mu, prema
potrebi, pomazu u pronalazenju, osiguravanju i opisivanju tragova, obavljaju potrebna mjerenja i
snimanja, prave skice ili prikupljaju druge podatke. Kao procesna radnja, uvidaj se mora izvrsiti uz
uvazavanje zakonom propisanih forrnalnosti.
Uvidaj u istrazi je primarno u nadleznosti tuzioca koji sprovodi istragu. Sekundamo, nakon
obavjestavanja tuzioca, uvidaj u istrazi moze izvrsiti i ovlasceno sluzbeno lice, a ako je tuzilac prisutan na
lieu mjesta u toku vrsenja uvidaja od strane ovlascenih sluzbenih lica, moze traziti da ovlasceno sluzbeno
lice radnje koje on smatra neophodnim, pri cemu se sve radnje preduzete tokom uvidaja moraju
dokumentovati i detaljno obrazloziti kako u zapisniku, tako i u posebnom sluzbenom izvjestaju. Nakon
podizanja optuznice uvidaj obavlja sudija za prethodno saslusanje, uvidaj na glavnom pretresu vrsi
sudija, odnosno vijece, a van glavnog pretresa sudija ili predsjednik vijeca, odnosno clan vijedca.
Isto tako, nakon ukidanja presude moze se obaviti uvidaj na pretresu pred drugostepenim vijecem ili
odrediti da se uvidaj izvrsi van pretresa.
Rekonstrukcija dogadaja se moze vrsiti u toku cijelog postupka, i to u istrazi, zatim u fazi glavnog
pretresa i na pretresu pred drugostepenim sudom. U toku istrage rekonstrukciju dogadaja moze
preduzeti samo tuzilac, a nakon toga (zavisno od stadija postupka) - sudija, odnosno predsjednik vijeca,
a ako je prvostepena presuda ukinuta, onda predsjednik drugostepenog vijeca. Umjesto predsjednika
vijeca ili predsjednika drugostepenog vijeca, rekonstrukciju moze obaviti clan vijeca.
Tuzilac i ovlasceno sluzbeno lice nemaju obavezu da na uvidaj pozovu osumnjicenog i njegovog branioca,
bez obzira na to sto su oni mozda poznati u vrijeme njegovog obavljanja. Za razliku od toga, u drugim
procesnim situacijama, kada je sud organ koji preduzima uvidaj, pozivanje stranaka i branioca je
obligatorno.
Kao radnja dokazivanja, uvidaj se mora obaviti uz pomoc strucnog lica kriminalisticko-tehnicke ili druge
struke koja ce pomoci u pronalazenju, osiguranju ili opisivanju tragova, izvrsiti potrebna mjerenja i
151
snimanja, saciniti skicu i fotodokumentaciju ili prikupiti i druge podatke. Kao strucna lica koja pruzaju
pomoc organu koji obavlja uvidaj, mogu se angazovati i sluzbena lica policijskih organa. Od strucnog lica
ne ovisi u kojem pravcu ce biti usmjerena njegova pomoc, vec organ koji rukovodi uvidajem ili
rekonstrukcijom dogadaja treba strucnom lieu odrediti koje radnje treba obaviti, na koja pitanja treba
dati odgovore i dr. Posto radnje strucnog lica imaju znacaj za rasvjetljavanje konkretne stvari, nuzno je
sastaviti zapisnik.
Na uvidaj ili rekonstrukciju moze se pozvati i vjestak, ako bi njegovo prisustvo bilo od koristi za davanje
nalaza i misljenja. Tom prilikom vjestak moze predloziti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se lieu
koja se saslusava postave odredena pitanja. U takvim slucajevima ne radi o nekakvom spajanju uvidaja i
vjestacenja, jer se prilikom uvidaja ili rekonstrukcije dogadaja, u pravilu, ne vrsi vjestacenje. Ako bi se
izuzetno ukazala potreba, da se na uvidaju ili rekonstrukciji dogadaja vrsi i vjestacenje, onda bi se o tim
radnjama dokazivanja morala saciniti dva odvojena zapisnika.
Iskaz vjestaka
Sposobnost vjestaka
Vjestak treba da raspolaze strucnom (tehnickom) i pravnom sposobnoscu za vjestacenje. U pogledu
strucne sposobnosti, podrazumijeva se odredeno potrebno znanje (strucna sprema), koje ce mu
omoguciti da zapazi odredene cinjenice i da o njima da svoj sud. Strucno znanje dokazuje se
odgovarajucim svjedocanstvom ili diplomom o strucnoj spremi i osposobljenosti za vrsenje odredene
djelatnosti ili iskustvu u vrsenju zanimanja, poziva ili vjestine. Strucnost vjestaka znaci kako formalno
obrazovanje u odredenoj oblasti, tako i visegodisnje iskustvo, zapazene rezultate u radu, suvereno
poznavanje i teoretskih i prakticnih problema odredene oblasti, vladanje savremenom metodologijom,
stalno pracenje i upoznavanje sa razvojem i perspektivama u odgovarajucoj disciplini. Potrebna strucnost
vjestaka je uvijek konkretna, kako obzirom na standarde konkretne strucne oblasti, tako i s obzirom na
potrebe krivicnog postupka.
lako raspolazu strucnim znanjem, neke kategorije lica, ipak, ne mogu biti vjestaci. Razlozi tome su u
opasnosti od njihove pristrasnosti (lica koja mogu odbiti svjedocenje). Kod drugih lica razlog tome je u
okolnosti da odredena lica ne smiju iznositi odredene cinjenice. Pored toga, za vjestaka se ne moze uzeti
ni lice prema kome je krivicno djelo ucinjeno. Zato se, u pogledu pravne sposobnosti, smatra da su
pravno nesposobna da vrse duznost vjestaka:
1) lica koja ne mogu biti saslusana kao svjedoci
2) lica koja mogu odbiti svjedocenje
3) lice prema kome je krivicno djelo ucinjeno
Pored toga, za vjestaka se ne moze odrediti Ijekar koji je lijecio umrlog. Medutim, prilikom obdukcije
lesa, a radi davanja razjasnjenja o toku i okolnostima bolesti umrlog, Ijekar koji je lijecio umrlog moze se
saslusati kao svjedok. Ako je neko od tih lica uzeto za vjestaka, na njegovom nalazu i misljenju ne moze
se zasnivati sudska odluka, a ako do toga dode, onda je to apsolutno bitna povreda odredaba krivicnog
postupka, koja, u slucaju zalbe po torn osnovu, dovodi do ukidanja odluke.
Osim ovih lica, koja su iskljucena po odredbama zakona, od vjestacenja su iskljucena i sva lica lisena
sposobnosti za pravne radnje uopste ili samo u vezi sa vjestacenjem (maloljetna lica, lica lisena poslovne
sposobnosti i lica kojima je izrecena mjera bezbjednosti zabrane vrsenja poziva, djelatnosti ili duznosti).
Objektivnosti vjestaka treba da doprinese i odredba da se propisi o izuzecu sudija primjenjuju shodno i
na vjestake, ako za njih nije sta drugo odredeno.
153
Razlozi za izuzece vjestaka postoje i u pogledu lica koje je zajedno sa osumnjicenim, odnosno optuzenim
ili ostecenim u radnom odnosu u istom organu, preduzecu, drugom pravnom lieu ili kod samostalnog
privrednika, kao i u pogledu lica koje je u radnom odnosu kod ostecenog ili osumnjicenog, odnosno
optuzenog.
Postupak vjestacenja
Procesno regulisanje vjestacenja odnosi se na spoljnu stranu vjestacenja, tj. na postupak vjestacenja, a
unutrasnja, sadrzajna strana vjestacenja tece po pravilima odnosne nauke ili vjestine i ne spada uopste u
pravno regulisanje. Za razliku od drugih, dokazna radnja vjestacenja je u izvjesnom smislu specificna po
tome sto je za njeno izvodenje, osim sto podlijeze krivicnoprocesnim pravilima, nuzno i da se odvija lege
artis, odnosno istovremeno i po pravilima posebne strucne oblasti, cijim znanjima vjestak vlada i
primjenjuje ih u krivicnom postupku. Medutim, upravo iz tog razloga, organizevanje i postupak
vjestacenja imaju poseban znacaj.
Nastupanje vjestacenja
Osnovni formalni uslov za vjestacenje je postojanje odluke o sprovodenju vjestacenja. Vjestacenje
nastaje posto organ krivicnog postupka koji vodi postupak donese o tome pismenu naredbu u kojoj ce
navesti cinjenice o kojima se vjestacenje obavlja. Zakon odreduje da se vjestacenje odreduje pismenom
naredbom izdatom od strane tuzioca ili suda. Medutim vjestaka mogu angazovati optuzeni i njegov
branilac.
Iz naredbe se mora vidjeti sta je predmet vjestacenja i ko ce vrsiti vjestacenje, a protiv nje nema prava
zalbe, niti drugog pravnog sredstva. Naredba o vrsenju vjestacenja mora da sadrzi tacno uputstvo o
predmetu vjestacenja, obimu vjestacenja i pitanjima na koja treba dati odgovor.
Takode, vjestacenje se moze odrediti kao hitna (anticipirana) radnja dokazivanja, a tada je odreduje
ovlasceno sluzbeno lice. To proizilazi iz procesnih odredbi prema kojima je "ovlasceno sluzbeno lice,
nakon obavjestavanja tuzioca, duzno izvrsiti uvidaj i odrediti potrebna vjestacenja, osim obdukcije i
ekshumacije lesa". Prije svega, to se odnosi na slucajeve kada se prilikom vrsenja uvidaja na mjestu
dogadaja ili pretresanjem pronade nepoznata materija za koju se sumnja da je u vezi sa izvrsenim
krivicnim djelom.
154
U takvim slucajevima je u pitanju preliminarno vjestacenje, i to ono koje je u neposrednoj vezi s
preduzetim radnjama dokazivanja. Medutim, na mjestu dogadaja se ne mogu obaviti slozena vjestacenja,
vec je to moguce jedino u sofisticiranoj laboratoriji.
Ovlasceno sluzbeno lice moze odrediti i takva vjestacenja, i to pod nadzorom tuzioca.
Sa stanovista organa koji nalaze vjestacenje, posebno su znacajna vjestacenja koja moze naloziti samo
sud. Primjeri sudskih vjestacenja jesu:
1) ekshumacija (kao radnja pribavljanja predmeta vjestacenja) u toku istrage;
2) vjestacenje psihijatrijskim pregledom osumnjicenog, odnosno optuzenog, s njegovim slanjem na
posmatranje
3) tjelesni pregled osumnjicenog, odnosno optuzenog i druge radnje s tim u vezi (osim ako postoji
opasnost od odlaganja).
Ako za odredenu vrstu vjestacenja postoji strucna ustanova ili se vjestacenje moze izvesti u okviru
drzavnog organa, takva vjestacenja, a posebno slozenija, povjerice se, po pravilu, takvoj ustanovi,
odnosno organu. Kada je vjestacenje povjereno ustanovi, odnosno organu, oni odreduju jednog ili vise
strucnjaka koji ce izvrsiti vjestacenje. Vjestacenje sa vise vjestaka, koje je sve zastupljenije u nasoj
praksi i ima sve vise pristalica, ne odreduje se zbog tezine djela, vec zbog slozenosti vjestacenja. Sam
broj vjestaka ne mora uvijek znaciti i veci kvalitet vjestacenja. Pri tome, treba stalno imati u vidu da i
zajednicko (grupno) vjestacenje u procesnom smislu ima isti znacaj kao i individualno (u nalazu i
misljenju mora biti tacno navedeno koji je vjestak i sta vjestacio).
Izvodenje vjestacenja
Izvodenje vjestacenja sastoji se iz tri faze:
pripremanje vjestacenja,
vjestacenje (operativna faza) i
davanje iskaza
a) Pripremanje vjestacenja.
U ovoj fazi najvaznija duznost organa koji rukovodi postupkom je da oznaci predmet koji vjestaci treba
da vjestace i postavi pitanja na koja oni treba da odgovore. Rukovodilac vjestacenja je duzan da se brine
o tome da ne dode do povrede lica koje je podvrgnuto vjestacenju, odnosno do ostecenja ili unistenja
predmeta vjestacenja. Pitanja koja se postavljaju vjestaku moraju biti tacno odredena i spadati u njegovu
struku. Sam vjestak ne moze prosiriti listu pitanja koju je odredio organ postupka, ni na druga strucna
pitanja, jos manje na pitanja za koja nije strucan (npr. pravna pitanja). Vjestak se poziva da predmet
vjestacenja brizljivo razmotri, tacno navede sve sto zapazi i nade i da svoje misljenje iznese nepristrasno
i u skladu sa pravilima nauke ili vjestine. Vjestak se posebno upozorava na posljedice davanja laznog
iskaza koje predstavlja krivicno djelo. Vjestaku se mogu davati razjasnjenja, a moze mu se dozvoliti i da
razmatra spise. Vjestak moze predloziti da se izvedu dokazi ili pribave predmeti i podaci koji su od
vaznosti za davanje nalaza i misljenja. Ako prisustvuje uvidaju, rekonstrukciji dogadaja ill drugoj istraznoj
radnji, vjestak moze predloziti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se lieu koje se saslusava postave
pojedina pitanja.
b) Operativna faza.
Vjestacenje se neposredno obavlja u operativnoj fazi. Nju sprovodi licno vjestak, primjenjujuci metode i
sredstva u skladu sa strukom i pridrzavajuci se prilikom ispitivanja striktno postavljenih zahtjeva
rukovodioca vjestacenja. Operativna faza je, u stvari, rad vjestaka po naredbi, odnosno zahtjevu za
vjestacenje, a zavisi od samog predmeta vjestacenja. To moze biti razgledanje odredenih predmeta ili
spisa i trazenje potrebnih razjasnjenja, zatim, predlaganje da se izvedu dokazi ili pribave predmeti i
podaci koji su od vaznosti za davanje nalaza i misljenja, te prisustvovanje uvidaju, rekonstrukciji
dogadaja ili drugoj radnji dokazivanja kada se, pored ostalog, mogu postavljati odredena pitanja i traziti
razjasnjenje odredenih cinjenica, u okviru cega se, prema teorijskom stanovistu, mogu provesti
situacijska, dijagnosticka i identifikacijska vjestacenja. Ako je za svrhe vjestacenja potrebno da se izvrsi
analiza neke materije, vjestaku ce se, ako je to moguce, staviti na raspolaganje samo dio te materije, a
ostatak ce se u potrebnoj kolicini obezbijediti za slucaj naknadnih analiza.
155
Ukoliko smatra da je za davanje nalaza i misljenja potrebno izvesti jos neke dokaze i pribaviti jos neke
predmete, vjestak to ne moze sam uciniti, vec moze jedino dati odgovarajuci prijedlog tuziocu, odnosno
sudu.
Uvodenje vjestacenja preko strucnih ustanova ili drzavnih organa zahtijevalo je odgovarajuce zakonske
odredbe. Ako se vjestacenje povjerava strucnoj ustanovi ili drzavnom organu, organ koji vodi postupak
upozorice na to da u davanju nalaza i misljenja ne moze ucestvovati lice za koje postoje razlozi za
izuzece od vjestacenja predvideni u zakonu, kao i na posljedice davanja laznog nalaza i misljenja.
Strucnoj ustanovi, odnosno drzavnom organu stavice se na raspolaganje materijal potreban za
vjestacenje. Po zavrsenom vjestacenju, strucna ustanova, odnosno drzavni organ dostavlja pismeni nalaz
i misljenje potpisano od lica koja su izvrsila vjestacenje.
Vjestak dostavlja nalaz i misljenje, kao i radni materijal, skice i zabiljeske organu koji ga je.
Pri tome, organ postupka u istom predmetu vjestacenja moze od jednog vjestaka traziti nalaz, a od
drugog misljenje, jer se, npr., u konkretnom slucaju za nalaz i misljenje traze razlicite strucnosti i
vjestine. Medutim, kada se radi o vjestacenju u drzavnom organu ili strucnoj ustanovi, onda se iskaz
vjestaka u obliku nalaza i misljenja u pismenoj formi dostavlja sudu koji vodi postupak.
U nalazu vjestak upisuje materijal koji je vjestacio, metode koje je primijenio i objektivne rezultate koje
je postigao. U misljenju, vjestak iznosi svoje strucne zakljucke koji proizlaze iz objektivnog nalaza.
Misljenje je odgovor na postavljena pitanja. Vjestak mora uvijek da navede razloge na osnovu kojih je
dosao do zakljucaka i na osnovu kojih pravila nauke i tehnike. Vjestakov nalaz i misljenje treba da budu
formulisani logicno, razumljivo i jasno, bez upotrebe strogo naucnih i strucnih izraza koji su poznati
uskom krugu strucnjaka.
c) Saslusanje vjestaka.
Pravilo je da se vjestak na glavnom pretresu saslusava neposredno. Prije saslusanja vjestaka na glavnom
pretresu, sudija, odnosno predsjednik vijeca ce ga opomenuti na duznost da nalaz i misljenje da na
najbolji moguci nacin i upozorice ga da davanje laznog iskaza o nalazu i misljenju predstavlja krivicno
djelo.
Svoj nalaz i misljenje vjestak na glavnom pretresu izlaze usmeno i u tom slucaju on ce biti unakrsno
ispitan od strane obje stranke i branioca. Prethodno ce vjestak, po pravilima direktnog ispitivanja,
usmeno i neposredno iznijeti svoj nalaz i misljenje, tako sto ce u nalazu iznijeti sve cinjenice na kojima
zasniva misljenje.
Prakticno, priprema za unakrsno ispitivanje se ne moze ozbiljno izvrsiti bez angazovanja i strucne pomoci
drugog vjestaka. Isto tako, pisani nalaz i misljenje vjestaka bice prihvaceni kao dokazni materijal samo
ukoliko je taj vjestak svjedocio na glavnom pretresu i bio unakrsno ispitan od suprotne stranke. Ne
postoji, dakle, mogucnost da se pismeni nalaz i misljenje vjestaka samo procitaju na glavnom pretresu,
vec se trazi neposredno prisustvo svjedoka i njegovo svjedocenje na glavnom pretresu. Medutim, ukoliko
suprotna stranka ne zeli unakrsno ispitati vjestaka, dovoljna je cinjenica da je toj stranci bila pruzena
mogucnost da unakrsno ispita vjestaka kako bi pisani nalaz i misljenje bili prihvaceni, sto mora biti
uneseno u zapisnik o glavnom pretresu.
f) Analiza DNK.
Analizu DNK obavljati "institucija koja posjeduje potrebnu strucnost, u smislu osoblja i opreme, da
obavlja forenzicku DNK analizu."
Materijalni uslov za vrsenje analize DNK sastoji se u postojanju neophodne potrebe da se takvom
analizom odredi identitet ili cinjenice da li tragovi materija koji su otkriveni poticu od osumnjicenog,
odnosno optuzenog ili ostecenog.
Formalni uslov za ovo vjestacenje se u zakonu posebno ne utvrduje, pa treba smatrati da u tom pogledu
vaze opsta pravila koja se inace odnose na formalni uslov za odredivanje vjestacenja.
U cilju utvrdivanja identiteta osumnjicenog, odnosno optuzenog, sa njegovog tijela se mogu uzeti celije
radi analize DNK, a podaci dobijeni na ovaj nacin mogu se koristiti i u drugim krivicnim postupcima protiv
istog lica, zbog cega se nalazi tih analiza pohranjuju na jednom mjestu i vode u posebnom registru pri
Ministarstvu bezbjednosti BiH. Ovlascenje da donese pravilnik o nacinu prikupljanja i uzimanja uzoraka
bioloskog materijala za potrebe analize DNK u krivicnom postupku, o nacinu pakovanja prikupljenog
bioloskog materijala, cuvanja, obrade i pohranjivanja uzoraka i dobijenih rezultata DNK analiza u BiH -
ima ministar pravde BiH.
Analiza DNK, kao sofisticirana metoda, trazi jasna pravila uzimanja, manipulisanja, cuvanja i raspolaganja
uzorcima i podacima do kojih se dode analizom tih uzoraka. Ona je najprecizniji metod identiflkacije
svakog traga humanog porijekla, pa samim tim i najjaci dokaz o identitetu uzorka. Identifikacija lica na
osnovu analize molekula DNK predstavlja metodu vjestacenja kojom se istrazuje sporni bioloski materijal
tako sto se iz celije ekstrahuje DNK kako bi se posebnim metodama ispitali odredeni dijelovi njenog lanca
sa ciljem da se identifikuje genetski materijal pojedinca, koji je individualan i neponovljiv.
DNK profilisanje je proces koji pocinje kada se iz bioloskog traga ekstrahuju dijelovi genetskog materijala
(DNK), kako bi se utvrdio genetski profil ostavioca, koji se vizuelizuje i prikazuje kao numericka
vrijednost, a zavrsava sprovodenjem komparativne analize sa bioloskim uzorcima poznatog porijekla (ill
drugim bioloskim uzorcima nepoznatog porijekla) kako bi se identifikovao ostavilac traga (ili utvrdilo
ucesce istog lica u izvrsenju veceg broja krivicnih djela). Ova vrsta vjestacenja najcesce se naziva
metoda utvrdivanja DNK otiska, cime se zeli ukazati na njenu preciznost pri izolovanju unikatnih dijelova
u okviru DNK lanca i napraviti asocijacija na klasicne metode identifikacije po otiscima prstiju. Kao sto ne
postoje dva lica koja imaju isti otisak prsta, ne postoje ni dva lica koja imaju isti genetski profil.
160
Metoda je apsolutno pouzdana pri eliminaciji nevinih lica i veoma sigurna pri pozitivnoj identifikaciji
izvrsilaca. Medutim, i pored toga sto je DNK vjestacenje nova i mocna tehnologija, ona ne moze da
zamijeni druge metode, na primjer, daktiloskopiju, vjestacenje tkanina, tragove oruda itd.
Bez obzira na njenu superiornu diskriminacionu snagu, ona bi kao tehnologija izbora trebalo da bude
upotrebljena paralelno sa drugim kriminalistickim metodama.
U medunarodnim okvirima je veoma izrazena potreba za standardizacijom cjelokupnog postupka u okviru
formiranja DNK dokaza. Sredinom i krajem devedesetih godina XX vijeka pocele su se u pojedinim
razvijenim drzavama formirati kompjuterske baze podataka DNK profila ucinilaca krivicnih djela s ciljem
da se poveca efikasnost nove metode. Sve baze podataka DNK profila sastoje se iz dva dijela:
a) neidentifikovanih DNK profila, tj. baze podataka DNK profila dobijenih iz bioloskih materijala (tragova)
fiksiranih sa lica mjesta krivicnih djela (odnosno od neidentifikovanih leseva) i
b) baze podataka poznatih donatora, tj. lica ciji se DNK profili kompariraju sa neidentifikovanim
tragovima. Drugi dio DNK baze, tj. baza poznatih donatora u razlicitim drzavama se na razlicite nacine
odreduje.
U nekima nju mogu da sacinjavaju DNK profili osumnjicenih lica, u drugima DNK profili samo osudenih
lica. Evidentna je i pojava da se u velikom broju zemalja prosiruje krug lica ciji se DNK profili unose u
baze (tj. prvobitna restriktivna rjesenja zamjenjuju se ekstenzivnim). Najveci kamen spoticanja je
unosenje DNK profila osumnjicenih lica u baze podataka. Drzave ovaj problem pokusavaju da rijese
najcesce usvajanjem kompromisnih rjesenja. S obzirom na osjetljivost materije, postoji tendencija da se
uzimanje uzoraka za DNK vjestacenja i unos podataka u kompjuterske baze detaljno regulisu zakonom.
Ovo je veoma osjetljiva materija koja duboko zadire u ljudska prava i slobode i podlozna je raznoraznim i
ozbiljnim zloupotrebama. Imajuci u vidu pravni sistem BiH, ovu materiju bi trebalo regulisati posebnim
zakonom.
Isprave
161
pise, snima ili izdaje ovim pojmom), zakonodavac nastoji da prati razvoj novih tehnologija i da
raznovrsnim pojmovima to i obuhvati.
Pojam original odreden je tako da obuhvata i fotografije, odnosno negative i kopije. Na kraju, za podatke
koji se nalaze u kompjuteru ili slicnom uredaju za automatsku obradu podataka, originalno je sve sto se
odstampa ili svaki okom vidljiv podatak koji je pohranjen u tim uredajima.
Kopija je preslikavanje originala ili matrice, ukljucujuci uvecanja i umanjenja, mehanickim ili elektronskim
presnimavanjem, hemijskom reprodukcijom ili nekom drugom ekvivalentnom tehnikom kojom se precizno
reprodukuje original. Za potrebe krivicnog postupka telekomunikacijska adresa je svaki telefonski broj,
bez obzira na to da li je linijski ili mobilni, odnosno elektronska (e-mail) ili internet adresa.
Za pojam telekomunikacijska adresa, bitno je da odredenu adresu posjeduje ill koristi odredeno lice.
Isprave mogu biti javne i privatne. Javnim ispravama nazivamo isprave koje su u propisanom obliku izdali
organi vlasti u granicama svoje nadleznosti, kao i isprave koje su u takvom obliku izdala pravna lica u
vrsenju javnog ovlascenja koje im je povjereno na osnovu zakona ili propisom zasnovanim na zakonu.
Ostale isprave nazivamo privatnim. Od javne isprave treba razlikovati privatnu ispravu na kojoj je javni
organ samo ovjerio potpis autora isprave, a nije izdao ispravu. Za razliku od parnicnog postupka, gdje
javna isprava dokazuje istinitost onoga sto se u njoj potvrduje ili odreduje, dok se ne dokaze suprotno,
zakon o krivicnom postupku nema takve odredbe. U krivicnom postupku, dakle, ne vrijedi presumpcija da
su istinite cinjenice sadrzane u javnoj ispravi. Okolnost da je neka isprava javna, olaksava, medutim, u
krivicnom postupku utvrdlvanje dokaznog svojstva isprave. Autenticnost javne isprave, tj. okolnost da
ona potice od javnog organa, odnosno pravnog lica u vrsenju javnog ovlascenja, pretpostavlja se i u
krivicnom postupku, ako ta isprava po svome izgledu ne pobuduje sumnju. Javne isprave mogu biti
domace i strane.
Inostrane javne isprave, koje su propisno ovjerene, imaju istu dokaznu snagu kao i domace, pod
uslovom uzajamnosti i ako medunarodnim ugovorom nije drukcije odredeno.
Prema sredstvima upotrebljenim za izrazavanje volje, odnosno sastavljanje isprava (pismo, figura, zvuk),
one mogu biti graficke, figurativne i fonografske. Posto je pisanje osnovno sredstvo registracije cinjenica,
graficke isprave su najmnogobrojnije. Kod figurativnih isprava predstavljanje se vrsi figurom (crtezom.
plasticno ili masinski). U posebne vrste figurativnih isprava spadaju film i fotografija.
Kinematografsko dokumentovanje ima vece reprezentativno dejstvo, ali je to kontrabalansirano manjim
stepenom objektivnosti, zbog znacajnog uticaja licnog rada dokumentatora. Fonografske isprave su one
koje sadrze zvucne zapise, a cinjenice koje treba da se dokazu zapazaju se culom sluha.
Indicije
Pojam
Indicije ili osnovi podozrenja su cinjenice koje same nisu predmet dokaza, cija je istinitost utvrdena, a iz
kojih se moze zakljuciti, tj. posredno utvrditi da je jedna druga cinjenica koja je predmet dokaza,
odnosno koja treba da se dokaze, takode istinita, jer ona prva stoji s njom u tijesnoj logickoj vezi.
Da bi jedna cinjenica bila indicija, ona mora biti nesporno utvrdena i mora biti u neposrednoj vezi sa
cinjenicom koja je predmet dokazivanja. Mora se ispitati koliko se zakljucak koji proizilazi iz osnova
podozrenja slaze sa ostalim dokazima i, ako se ne slaze, kojim dokazima treba pokloniti vjeru (npr. ako je
utvrdeno da je blagajnik u vrijeme izvrsenja djela bio na sastanku u skupstini opstine, ostaje sumnja da
je nekome mogao dati kljuceve za to vrijeme).
Za organe krivicnog postupka indicije predstavljaju izvor saznanja o pravno relevantnim cinjenicama. One
su posredni dokazi, jer se njima direktno ne utvrduje nista sto je predmet dokaza. Zato se ti dokazi zovu i
kritickim i posrednim dokazma, dokazima rezonovanja ili sastavnim dokazima, jer se, po pravilu, trazi vise
osnova podozrenja da bi se formirao pun dokaz ili da osnovi podozrenja pojacavaju neki drugi dokaz.
Indicijalni zakljucak predstavlja zavrsnu fazu stvaranja jedne indicije jer povezuje iskustvena pravila i
indicijame cinjenice, na osnovu cega se posredno zakljucuje i o cinjenicama koje ulaze u predmet
dokazivanja.
Zakon ne daje definiciju indicija, sto ne znaci da zabranjuje dokazivanje njima. U mnogo slucajeva
upotrebljavaju se pojmovi "osnovi sumnje", "vjerovatnoca", "okolnosti na osnovu kojih se sa osnovom
163
moze uzeti" i si., a to pretpostavlja dokazivanje indicijama. Istovremeno, sudska praksa je vrlo cesto u
situaciji da donosi sudske odluke zasnovane na indicijama. Rezultat takvih okolnosti jeste istovremeno
opstajanje upadljive protivrjecnosti: presuda zasnovanih na indicijalnom dokazivanju i stava dijela teorije
da takve presude predstavljaju primjer pogresno i nepotpuno utvrdenog cinjenicnog stanja.
Pojam
Koriscenje savremenih naucnih i tehnoloskih dostignuca u sprecavanju i suzbijanju kriminaliteta,
pogotovo u segmentu njegovog otkrivanja i obezbjedenja dokaza, smatra se imperativom u savremenim
uslovima. U torn procesu, realizacijom pojedinih operativnih mjera i radnji, uz neophodno koriscenje
tehnickih sredstava i metoda, moze doci i dolazi do zadiranja u pojedina ljudska prava i slobode. U
javnosti se to cesto tumaci kao izraz nedemokraticnosti drustva i drzave, koja zloupotrebljava svoja
ovlascenja u uspostavljanju kontrole nad privatnim zivotom svojih gradana. Pri tome se, najcesce, gubi iz
vida cinjenica da svako krivicno djelo predstavlja ugrozavanje pojedinih prava i sloboda covjeka, a
savremeni kriminalitet, pogotovo organizovani, podriva same osnove drustva, a samim tim i sva osnovna
ljudska prava i slobode. Prema tome, nema dileme da li drzavni organi, posebno organi otkrivanja i
gonjenja, a prvenstveno policijski organi, treba da koriste savremena tehnoloska dostignuca u suzbijanju
kriminaliteta.
Isto tako, ne bi smjelo da bude dileme da se pomenuta tehnicka sredstva i metode mogu koristiti ne
samo u cilju obezbjedenja dokaza, vec i u cilju sprecavanja kriminaliteta, obezbjedenjem blagovremenih i
kvalitetnih informacija o planiranju i pripremanju krivicnih djela.
Kada je rijec o borbi protiv savremenog kriminaliteta, s pravom je primijeceno da organi krivicnog
gonjenja mogu imati uspjeha u suzbijanju teskih krivicnih djela, a narocito organizevanog kriminala,
samo uz koriscenje savremenih tehnickih sredstava. U torn cilju bi, prema shvatanju Evropskog suda za
ljudska prava, zakonodavac morao da oznaci krug lica prema kojima moze biti primijenjena neka od
164
takvih mjera, prirodu krivicnih djela koja pruzaju osnov za to, vremenske granice trajanja nadzora i
snimanja, uslove za sastavljanje zapisnika o zabiljezenoj komunikaciji, nacine njihove kontrole, kao i da
predvidi razloge za brisanje i unistavanje snimaka.
Odredbe o posebnim istraznim radnjama privremeno ogranicavaju ustavna prava i slobode u vezi s
krivicnim postupkom i stvarno znace pravno regulisanje posebnih mjera za borbu protiv najopasnijih
oblika kriminaliteta - terorizma i organizovanog kriminaliteta. Takvim se mjerama, nesumnjivo, povecava
djelotvornost drzavnih organa na racun zastite gradana, ali, uopsteno govoreci, to je ucinjeno u okvirima
medunarodno prihvacenih standarda, jer mogucnost ogranicavanja prava na privatnost prihvata i EKLJP.
Pri tome, ovdje svakako treba naglasiti da bi, bez pravnog regulisanja, ove mjere mogle postati
sredstvom instrumentalizacije krivicnog postupka, pa je zakonsko odredivanje tih mjera jemstvo i njihove
ogranicene primjene."
Ipak, analizirajuci uslove za njihovu primjenu, moze se zakljuciti da se te mjere mogu relativno siroko
primjenjivati. Taj zakljucak temeljimo najprije na odredbi po kojoj se posebne istrazne radnje mogu
odrediti "ako se na drugi nacin ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo skopcano sa
nesrazmjernim teskocama." Nije tesko zakljuciti da ce upravo zbog vrste krivicnih djela povodom kojih se
odreduju, te teskoce u praksi bid najcesce jednostavno utvrditi i obrazloziti postojanje zakonskih uslova
za primjenu tih radnji. Zatim, uprkos mogucnosti primjene posebnih istraznih radnji iskljucivo povodom
najtezih krivicnih djela, za njihovu je primjenu dovoljno postojanje osnova sumnje o izvrsenju takvog
djela od odredenog lica.
Znacajno je navesti da se zakonskim odredbama ne odreduje nacin provodenja tih radnji, vec samo
uslovi za njihovo provodenje. To omogucuje policijskom organu da ako dobije i kad dobije nalog sudije
za prethodni postupak, spomenute radnje sprovede na nacin koji ce u konkretnom slucaju dati najbolje
rezultate. Iz odredaba zakona vidljivo je da uloga sudije za prethodni postupak nije ogranicena samo na
davanje naredbe. Da on ima i odredenu kontrolnu ulogu, vidljivo je iz odredbe kojom je predvideno da
"mora pismenom naredbom, bez odlaganja, obustaviti izvrsenje preduzetih radnji ako su prestali razlozi
zbog kojih su radnje odredene". Kontrolna uloga proizilazi i iz odredbe prema kojoj "sudija za prethodni
postupak na osnovu pisanog izvjestaja tuzioca provjerava je li postupljeno po njegovoj naredbi".
Uslovi za primjenu
Zakon propisuje iste uslove primjene posebnih istraznih radnji u skladu s postulatima pravne drzave.
Postuje, pri tome, nacelo zakonske odredenosti zahvata u osnovna prava gradana na taj nacin sto
primjenu tih prikrivenih radnji veze za krivicna djela:
1) protiv integriteta BiH,
2) protiv covjecnosti i vrijednosti zasticenih medunarodnim pravom,
3) terorizma i
4) za djela za koja se prema KZBiH moze izreci kazna zatvora najmanje tri godine ili teza kazna.
Primjenu posebnih istraznih radnji nije moguce prosiriti na ostala krivicna djela a ako se primjenom tih
radnji "slucajno" otkriju podaci i saznanja koja upucuju na izvrsenje nekog drugog krivicnog djela, mogu
se dostaviti tuziocu na koriscenje samo ako se radi o krivicnom djelu iz prikazanog kataloga krivicnih
djela.
U protivnom ce se na taj nacin prikupljene informacije i podaci unistiti. Isto tako, primjena posebnih
istraznih radnji ne moze se prosiriti na druga lica koja nisu oznacena u sudskoj naredbi kao izvrsioci ili da
na drugi nacin ucestvuju u izvrsenju tacno odredenih krivicnih djela. Izuzetno, radnja nadzora i tehnickog
snimanja telekomunikacija moze se odrediti i prema licima za koja postoje osnovi sumnje da uciniocu
navedenih krivicnih djela prenose informacije u vezi s djelom, odnosno da se ucinilac koristi njihovim
sredstvima telekomunikacija.
Posebne istrazne radnje mogu se odrediti samo ako se na drugi nacin ne mogu pribaviti dokazi ill bi
njihovo pribavljanje bilo skopcano s nesrazmjernim teskocama. To predstavlja materijalnopravni uslov za
ogranicenje osnovnog prava na nepovredivost licnog ill porodicnog zivota, odnosno pridrzavanje nacela
supsidijarnosti prilikom odredivanja primjene tih posebnih radnji koje nece biti dozvoljene ako bi se
njihova svrha mogla postici drugim, blazim mjerama i radnjama propisanim zakonom.
165
No, nacelo supsidijarnosti je usko povezano i s nacclom srazmjernosti - to znaci da se ove radnje nece
primjenjivati ni kod "katoloskih" krivicnih djela ako se za konkretne oblike inkriminisanog (kaznjivog)
ponasanja mogu izreci blage kazne, prilikom cega bi nastupio nesrazmjer izmedu tezine samog krivicnog
djela i intenziteta zahvata u ljudska prava i slobode prilikom prikupljanja dokaza koji upucuju na
postojanje tog djela i ucinioca,
Posebne istrazne radnje mogu se odrediti prema odredenom lieu uz postojanje odredenih
procesnopravnih razloga za njihovo preduzimanje:
1) ako postoje "osnovi sumnje" protiv lica da je samo ili s drugim licima ucestvovalo u krivicnom djelu;
2) ako nadlezni sudski organ (sudija za prethodni postupak) obrazlozenom pisanom naredbom (izuzetno
usmenom) odredi njihovu primjenu;
3) trajanje primjene posebnih radnji ograniceno je na sest, odnosno tri mjeseca, s tim sto njihovu
svrsishodnost nadzire sudija za prethodni postupak, tako da ce se u slucajevima da se postigne svrha,
odnosno slucajevima uocavanja da ne postizu ocekivanu svrhu ili se uopste njihovom primjenom ne
dobijaju podaci zbog kojih su odredeni - prekinuti njihova primjena.
Formalni uslov za preduzimanje posebnih istraznih radnji jeste postojanje odgovarajuce odluke suda,
kojoj prethodi inicijativa nadleznog organa. Nakon sto to ocijeni potrebnim, tuzilac daje obrazlozeni
prijedlog sudiji za prethodni postupak radi primjene neke od posebnih istraznih radnji, a koji u slucaju
prihvatanju prijedloga - donosi naredbu o primjeni posebne istrazne radnje nad tacno odredenim licima
za koja postoje osnovi sumnje da su ucinioci ili ucesnici u tacno odredenom "kataloskom" krivicnom
djelu. Nerijetko se u jednoj naredbi prema jednom lieu odreduje primjena vise posebnih radnji, sto ocito
ovisi o sudskoj ocjeni svrsishodnosti njihove primjene. Tu naredbu sudija za prethodni postupak dostavlja
na izvrsenje policijskom organu koji, ovisno o vrsti i trajanju odredene posebne radnje, osigurava
kadrovske i tehnicke uslove nuzne za njihovo efikasno provodenje. Izuzetno, ako postoje dva
kumulativno odredena uslova:
1) ako se pisana naredba ne moze dobiti na vrijeme i
2) ako postoji opasnost od odlaganja - moze se zapoceti sa izvrsenjem i na osnovu usmene naredbe
sudije za prethodni postupak. U torn slucaju pisana naredba sudije za prethodni postupak mora biti
pribavljena u roku od 24 sata od izdavanja usmene naredbe.
Naredbu sudije za prethodni postupak za primjenu posebne istrazne radnje izvrsavaju policijski organi
strucno osposobljeni za njenu primjenu.
lako zakon o tome posebno ne govori, logicno je da se nakon ove provjere od strane sudije za prethodni
postupak moze nastaviti daljnja procesna aktivnost organa krivicnog gonjenja. Ukoliko je okoncana
istraga, onda tuzilac moze podici optuznicu, a tehnicke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod
uslovima i na nacin propisan zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivicnom postupku. Pri tome, ne
mogu se koristiti kao dokaz pribavljene informacije i podaci ukoliko se ne odnose na krivicna djela zbog
kojih se moze odrediti posebna istrazna radnja. Naprotiv, ako tuzilac odustane od krivicnog gonjenja,
odnosno ako informacije i podaci pribavljeni posebnom istraznom radnjom nisu potrebni za krivicni
postupak, oni ce se unistiti pod nadzorom sudije za prethodni postupak. Odmah po okoncanju posebne
istrazne radnje, bez obzira na njen ishod, mora se obavijestiti lice protiv kojeg je radnja preduzeta.
Posebne uslove za primjenu posebnih istraznih radnji nalazimo u odredbama po kojima se primjena
radnje tajnog nadzora i tehnickog snimanja telekomunikacija moze, samo pod vec opisanim uslovima,
prosiriti s ucinioca na treca lica, ali samo izuzetno - ako postoje osnove sumnje da uciniocu ili od ucinioca
prenose informacije u vezi s krivicnim djelom, odnosno da se ucinilac sluzi njihovim sredstvom
telekomunikacija. Pored toga, pri izvrsenju posebnih istraznih radnji prikrivenog istrazitelja i informatora i
simuliranog otkupa predmeta i simuliranog davanja potkupnine policijski organi ili druga lica ne smiju
preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na izvrsenje krivicnog djela. Na taj nacin se
nedvosmisleno izrazava stanoviste da se u BiH upotreba tzv. agenata provokatora smatra z-konski i
moralno nedopustivom mjerom. Time se nase pravo prikljucuje krugu kontinentalnih evropskih zemalja
cija se prava u torn pitanju jako razlikuju npr. od americkog: prema tamosnjoj sudskoj praksi, tzv.
"policijska provokacija" je vrsta odbrane u krivicnom postupku koja se sastoji u prigovoru da je krivicno
djelo optuzenog posljedica djelovanja policijskog agenta provokatora premda optuzeni za to nije bio
subjektivno "predisponiran" ili je, pak, on to ucinio zbog nedopustivih metoda nagovora agenta
166
provokatora koje su bile takve da bi na izvrsenje djela navele bilo koje lice, koje ga inace ne bi ucinilo
(sve to, naime, prema vladajucem tamosnjem ucenju iskljucuje postojanje kaznjive kriminalne volje).
174
Radnje procesne prinude prema licima sastoje se, u vecoj ill manjoj mjeri, u ogranicenju licne slobode
osumnjicenog, odnosno optuzenog, sto ne znaci uvijek lisenje slobode. Ove radnje sastoje se u razlicitim
oblicima ogranicavanja licne slobode osumnjicenog, odnosno optuzenog, od kojih su lisenje slobode bez
zatvaranja (dovodenje) i sa zatvaranjem (pritvor) najteze. Medutim, ove radnje pogadaju i druge
ucesnike postupka (svjedoke, vjestake i tumace).Te mjere su raznovrsne i, pod odredenim uslovima,
mogu biti primijenjene u svim razama postupka. Te mjere su:
1) poziv,
2) dovodenje,
3) zabrana napustanja boravista,
4) jemstvo i
5) pritvor
Uz odredivanje liste mjera za obezbjedenje prisustva osumnjicenog. odnosno optuzenog, propisane su
veoma znacajne nacelne odredbe o primjeni ovih mjera, prema kojim:
1) prilikom odlucivanja koju ce od navedenih mjera primijeniti, nadlezni organ se mora drzati uslova
predvidenih u zakonu za svaku pojedinu mjeru posebno,
2) teza mjera se nece primijeniti ako se ista svrha moze postici primjenom blaze mjere i
3) svaka je mjera uslovljena posebnom faktickom situacijom koju ona mora pratiti, tako da se ukida po
sluzbenoj duznosti kada prestanu razlozi koji su je izazvali, odnosno zamjenjuje drugom blazom mjerom
kada se za to steknu uslovi.
No, nije dovoljno da krivicno procesno pravo samo normom zakonskog ranga utvrdi mogucnost takvog
zahvata; potrebno je, kao i u materijalnom krivicnom pravu, da zakonska norma s dovoljnim stepenom
preciznosti odredi obim i nacin izvrsavanja ovlascenja drzavnih organa, postujuci, pri torn, legitimnost
cilja koji bi mjerama na osnovu tin ovlascenja trebalo postici.
EKLJP nalaze organima krivicnog postupka dvije obaveze:
a) da, odmah po hapsenju, osumnjicenog izvedu pred sudiju ili drugi organ (sluzbenika) zakonom
ovlascen da obavlja sudska ovlascenja,
b) da provedu sudenje u razumnom roku ill da optuzenog puste do sudenja na slobodu (uz eventualne
garancije za njegovu buducu prisutnost u postupku).
Obaveza navedena pod (a) ima za cilj sprovodenje uhapsenog pred nadlezni organ koji mora uciniti dvije
stvari. Kao prvo, mora ispitati zakonitost i osnovanost hapsenja. Kao drugo, u slucajevima kada je samo
hapsenje zakonito i osnovano, mora donijeti odluku o tome hoce li u daljem postupku uhapseni biti
pritvoren ili ce biti pusten na slobodu. Komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava su
prilicno benevolentno cijenili da li je uhapseni priveden "promptly".
Druga obaveza organa krivicnog postupka, ona navedena pod (b), sastoji se u tome da se, ako su
nacelno ispunjeni uslovi za pritvor, optuzeni, uz eventualne garancije, pusti do sudenja na slobodu ili da
se, ako je odreden pritvor - sudenje provede u razumnom vremenu. Pogresno bi bilo iz navedene
odredbe zakljuciti kako u situaciji u kojoj optuzeni nije u pritvoru, bilo zato sto uopste nije bilo uslova za
njegovo odredivanje, bilo zato sto je optuzeni pusten do sudenja na slobodu (sa garancijama ili bez njih),
ne postoji obaveza drzavnih organa da provedu postupak u razumnom roku.
Posebno je vazna praksa Evropskog suda za ljudska prava i Komisije za ljudska prava po kojoj je
razuman rok za sprovodenje postupka de facto izjednacen sa razumnim rokom za trajanje pritvora.
Smatra se da ako sudenje nije odrzano u razumnom roku, ni trajanje pritvora nije u okvirima razumnog
roka. Polazeci od toga, Evropski sud za ljudska prava i Komisija za ljudska prava su u vecem broju
slucajeva odbacili stanoviste tuzene drzave prema kojem je obaveza provodenja sudenja u razumnom
roku ispunjena ako je optuzeni izveden pred sud u takvom roku, bez obzira na to koliko je trajalo
sudenje, za vrijeme kojeg je optuzeni bio u pritvoru. Prema Komisiji i Evropskom sudu, taj se rok ima
racunati do donosenja presude, pa u okvire razumnog roka treba podvesti ne samo cekanje na sudenje,
vec i samo trajanje
postupka.
Pozivanje
175
Poziv je prva i najblaza mjera za obezbjedenje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog i drugih
subjekata u krivicnom postupku. To je pismena naredba tuzioca, odnosno suda kojom se nalaze
odredenom lieu da dode u odredeni dan i sat na odredeno mjesto radi preduzimanja odredene procesne
radnje, pod prijetnjom zakonske sankcije u slucaju nedolaska. Poziv kao mjeru za obezbjedenje prisustva
osumnjicenog u istrazi, po pravilu, moze da uputi samo tuzilac, a samo izuzetno i ovlasceno sluzbeno
lice.
Pozivanje se vrsi pismenom naredbom tuzioca (do podizanja optuznica), odnosno suda (poziv, citation),
izuzetno i usmeno (ako se lice koje se jpoziva nalazi pred tuziocem, odnosno sudom, uz pouku o
posljedicama nedolaska). Pozivanje izvrseno usmeno (citation verbalis) zabiljezice se u zapisniku koji ce
pozvano lice potpisati, osim ako je to pozivanje zabiljezeno u zapisniku o glavnom pretresu i smatra se
da je time izvrseno punovazno dostavljanje.
Protiv poziva, kao i protiv svake naredbe u postupku, zalba nije dopustena, ali ako je poziv bio
nepravilan, neodazivanje pozivu ne moze povuci stetne posljedice. Poziv sadrzi prinudu jer predstavlja
zapovijest koja ogranicava slobodu pozvanog da po svom izboru odlucuje gdje ce se u odredeno vrijeme
nalaziti.
Sankcija za neopravdano neodazivanje pozivu sastoji se u primjeni mjera koje sadrze veci stepen prinude
(dovodenje, novcano kaznjavanje i pritvor).
Pozivanje je radnja procesne prinude koja sadrzi prijetnju kaznom prema optuzenom, svjedoku i
vjestaku.
Ucesnici postupka snose troskove svog dovodenja, odgadanja istrazne radnje ili glavnog pretresa i ostale
troskove postupka koje su prouzrokovali svojom krivicom. Od pozivanja treba razlikovati obavjestavanje
stranaka o preduzimanju procesnih radnji, koje nije prinudna mjera, ne povlaci duznost dolaska, niti
stetne posljedice u slucaju izostanka (npr. o sjednici vijeca drugostepenog suda obavjestavaju se stranke
i branilac optuzenog).
Pozivanje je radnja vazna i sa gledista materijalnog prava, jer predstavlja akt kojim se prekida
zastarjelost krivicnog gonjenja. Poziv ustanovljava duznost odazivanja samo kada je pravilan u pogledu
sadrzine i nacina dostavljanja.
Pozivanje se vrsi dostavljanjem zatvorenog pismenog poziva koji sadrzi: naziv organa koji poziva, ime i
prezime osumnjicenog, odnosno optuzenog, naziv krivicnog djela koje mu se stavlja na teret, mjesto gdje
osumnjiceni, odnosno optuzeni ima da dode, dan i cas kada treba da dode, naznacenje da se poziva u
svojstvu osumnjicenog, odnosno optuzenog i upozorenje da ce u slucaju nedolaska biti prinudno
doveden, da je duzan da odmah obavijesti tuzioca, odnosno sud o promjeni boravista, kao i sluzbeni
pecat i potpis tuzioca, odnosno sudije koji poziva.
Osumnjicenom, odnosno optuzenom ce se licno dostaviti poziv za prvo ispitivanje u istrazi, poziv za
glavni pretres i poziv za pretres za odredivanje sankcije. U ostalim slucajevima dostavljanje poziva moze
biti i posredno.
Kao prva i najblaza mjera za obezbjedenje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog u krivicnom
postupku, poziv predstavlja i obavjestenje osumnjicenog, odnosno optuzenog o koriscenju zakonskog
prava da prisustvuje izvodenju pojedinih istraznih radnji.
Ovom mjerom obezbjeduje se prisustvo i drugih subjekata u krivicnom postupku, kao sto su osteceni,
svjedok, vjestak, strucno lice, tumac, zakonski zastupnik i punomocnik, a isto vazi i za gradane od kojih
ovlascena sluzbena lica prikupljaju obavjestenja u istrazi.
Svjedok koji nije navrsio 16 godina poziva se, po pravilu, preko roditelja ili zakonskog zastupnika.
Licima koja su lisena slobode pozivi se dostavljaju u sudu ili posredstvom uprave ustanove u kojoj su
smjestena. Lice koji uziva diplomatski imunitet poziv se dostavlja putem Ministarstva inostranih poslova.
I lice koje se poziva kao vjestak duzno je da se odazove pozivu. U pogledu sadrzine poziva za vjestake i
druga pozvana lica, zakon ne sadrzi posebne odredbe, pa ce se analogno primijeniti ono sto je
predvideno za sadrzinu poziva optuzenog i svjedoka.
Pored obavezne sadrzine poziva, zakon daje i dopunsku sadrzinu poziva kod prvog pozivanja
osumnjicenog. Naime, u slucaju kada se osumnjiceni prvi put poziva, poucice se u pozivu o pravu da
uzme branioca i da branilac moze biti prisutan njegovom saslusanju, te o njegovim pravima.
176
Uz poziv treba dostaviti i druge spise u vezi s njim, i to sve prema dostavnoj naredbi tuzioca, odnosno
sudije.
Osumnjiceni, odnosno optuzeni koji je usljed bolesti ili neke druge neotklonjive smetnje sprijecen da se
odazove urednom pozivu, moze svoj nedolazak blagovremeno da opravda. Tuzilac, odnosno sud ga u
torn slucaju moze ispitati tamo gdje se nalazi ili organizovati njegov prevoz do mjesta na kome se
preduzima procesna radnja.
Neodazivanje osumnjicenog, odnosno optuzenog na uredan poziv povlaci sankciju koja se sastoji u
njegovom prinudnom dovodenju. Ako uredno pozvani osumnjiceni, odnosno optuzeni ocigledno izbjegava
da dode na glavni pretres, sudija odnosno predsjednik vijeca ga moze pritvoriti i taj pritvor moze trajati
do objavljivanja presude, ali najduze 30 dana.
Dovodenje
Za razliku od poziva, naredba za dovodenje je naredba za lisenje slobode, ali ne i naredba za zatvaranje.
Dovodenje predstavlja sankciju izvrsenja za neuspjelo pozivanje i zbog toga se kaze da je to realni poziv.
Prinuda se ovdje sastoji u lisenju slobode, ali ono, za razliku od pritvora, nije praceno zatvaranjem.
Ova prinudna mjera moze se odrediti prema osumnjicenom, odnosno optuzenom, svjedoku i vjestaku.
Naredbu da se osumnjiceni, odnosno optuzeni dovede moze izdati sud:
1) ako je donijeto rjesenje o pritvoru,
2) ako uredno pozvani osumnjiceni, odnosno optuzeni ne dode, a svoj izostanak ne opravda i
3) ako se nije moglo izvrsiti uredno dostavljanje poziva, a iz okolnosti ocigledno proizilazi da osumnjiceni,
odnosno optuzeni izbjegava prijem poziva
U svim ostalim slucajevima, izdavanje naredbe za dovodenje je samo mogucnost, umjesto koje moze da
uslijedi (ponovno) pozivanje. Naredba za dovodenje optuzenog se izuzetno moze izdati i bez prethodnog
pozivanja, samo u slucaju kada je protiv njega odreden pritvor. Treba imati u vidu da pozvano lice moze
naknadno da opravda izostanak, pa tada objektivno nema osnova za donosenje naredbe za dovodenje, a
ako je ona vec donijeta, onda je treba staviti van snage (opozvati).
Mjerom dovodenja obezbjeduje se i prisustvo svjedoka, vjestaka i strucnog lica, ako se iz neopravdanih
razloga ne odazovu urednom pozivu. Prisustvo gradanina u istrazi obezbijedice se ovom mjerom samo
ako se on ne odazove na uredno urucen poziv za davanje obavjestenja, a u pozivu je bio upozoren da ce
biti prinudno doveden ukoliko se ne bude odazvao.
Dovodenje moze da naredi samo sud, a izuzetno i tuzilac, a odluku suda, odnosno tuzioca koja ima
formu naredbe, izvrsava sudska policija.
Izuzetno, u hitnim slucajevima, naredbu za dovodenje moze izdati i tuzilac ukoliko uredno pozvan
osumnjiceni ne dode a svoj izostanak ne opravda, s tim sto ovu naredbu mora odobriti sudija za
prethodni postupak u roku od 24 casa od izdavanja naredbe. Lice kojem je povjereno izvrsenje naredbe,
predaje naredbu optuzenom i poziva ga da pode s njim. Ako osumnjiceni, odnosno optuzeni to odbije,
dovesce se prinudno. Troskove sprovodenja isplacuje unaprijed organ koji je izdao naredbu iz budzetskih
sredstava. Troskovi se kasnije naplacuju od lica koje je po zakonu duzno da ih snosi. Ovlasceno sluzbeno
lice koje izvrsava naredbu o dovodenju je ovlasceno da i bez posebne naredbe ude u tudi stan ili drugu
prostoriju u kojoj se optuzeni nalazi i da po potrebi izvrsi pretresanje.
Odluku o primjeni ove mjere nadlezni organ donosi uvijek u formi naredbe koja je u pisanoj formi.
Posmatrano sa aspekta sadrzaja, naredba o dovodenju treba da sadrzi podatke (ime i prezime
osumnjicenog, odnosno optuzenog koji se ima dovesti, naziv krivicnog djela koje mu se stavlja na teret -
uz navodenje odredbe krivicnog zakona, razlog zbog koga se nareduje dovodenje, sluzbeni pecat i potpis
sudije koji nareduje dovodenje) i protiv nje nije dozvoljena zalba. Izdavanje naredbe za dovodenje ne
znaci da tome treba da slijedi pritvor, jer se moze primijeniti i blaza mjera (npr. zabrana napustanja
boravista), ali je moguce i odrediti pritvor, sto zavisi od konkretnih okolnosti. Isto tako, ne znaci da se za
izvrsenje rjesenja o pritvoru mora prethodno izdati naredba za privodenje.
177
Zabrana napustanja boravista
Ustav BiH gradanima jemci slobodu kretanja i prebivalista. Na osnovu toga ovlascenja, zakon je predvidio
mogucnost da sud osumnjicenom, odnosno optuzenom zabrani da bez odobrenja napusti mjesto
boravista. Uslovi za odredivanje ove mjere se razlikuju od uslova za odredivanje pritvora koji se nareduje
zbog toga sto se optuzeni krije ili sto postoji opasnost od njegovog bjekstva, jer je ovdje dovoljno da
postoji samo bojazan da bi se mogao sakriti ili da ce otici u drugo mjesto, ne u cilju bjekstva, vec iz
drugog razloga (npr. radi zaposlenja).
U pitanju je mjera koja stoji na sredini izmedu potpune slobode i pritvora. Prinuda koju sadrzi se sastoji u
ogranicenju slobode kretanja optuzenog bez lisenja slobode. Ta zabrana je relativnog karaktera, s
obzirom na to da se mjesto boravista moze napustiti, ali samo ukoliko to odobri sud. Prosto
obavjestavanje suda da ce se napustiti boraviste, nije dovoljno. Mjera je iskljucena ako je odreden
pritvor, ali bi jse mogla javiti dao dopuna jemstva. Ona se moze odrediti umjesto ranije odredene stroze
mjere (jemstvo i pritvor), kad se ova ukida zbog toga sto su prestali uslovi za njeno odrzavanje, i
obrnuto, moze se u toku postupka zamijeniti strozom mjerom, ako se za strozu mjeru ispune uslovi ili
ako zabrana bude prekrsena.
Mjera zabrane napustanja boravista je fakultativnog karaktera i moze se odrediti obrazlozenim rjesenjem
suda ukoliko postoje okolnosti koje alternativno ukazuju na to da bi osumnjiceni, odnosno optuzeni
mogao: 1) pobjeci,
2) sakriti se ili
3) otici u nepoznato mjesto ili inostranstvo
Kao i kod pritvora, sud mora da cijeni one okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, ali, isto tako,
moze i mora da cijeni i one okolnosti koje ukazuju na to da ne postoji, odnosno da nece postojati
opasnost od bjekstva. Postojanje opasnosti od bjekstva (koje se procesno manifestuje u tri modaliteta:
1) bjekstvo,
2) skrivanje, odnosno
3) odlazak u nepoznato mjesto ili inostranstvo)
predstavlja materijalni uslov za zabranu napustanja boravista. To se, u praksi, kao i drugi materijalni
uslovi, svodi na odredenu procjenu suda u odgovarajucem funkcionalom sastavu.
Formalni uslov predstavlja donosenje obrazlozenog rjesenja kojim se odreduje zabrana napustanja
boravista, uz eventualno nametanje drugih zakonom predvidenih obaveza.
Uz mjeru zabrane napustanja boravista, osumnjicenom, odnosno optuzenom moze biti nalozeno sest
mjera navedenih koje se mogu grupisati prema svom cilju:
1) sprecavanje osumnjicenog, odnosno optuzenog da napusti boraviste i pobjegne (povremeno javljanje
odredenom organu i privremeno oduzimanje putne isprave);
2) sprecavanje potencijalno opasnog drustvenog kontakta osumnjicenog, odnosno optuzenog (zabrana
posjecivanja odredenih mjesta i zabrana sastajanja sa odredenim licima) i
3) zastita drustvene zajednice od odredenih opasnih situacija koje proizilaze iz djelatnosti osumnjicenog,
odnosno optuzenog (zabrana preduzimanja odredenih poslovnih aktivnosti) ili njegove licnosti
(privremeno oduzimanje vozacke dozvole).
Te dopunske mjere nisu samostalne, vec se mogu izreci samo uz zabranu napustanja boravista. Osnovnu
zabranu ne mora pratiti nijedna dopunska mjera, ali uz nju mogu biti nalozene jedna, vise ili sve
dopunske mjere. Navedenim mjerama ne moze se ograniciti pravo optuzenog da nesmetano komunicira
sa svojim braniocem.
U toku istrage ove mjere odreduje i ukida sudija za prethodni postupak, poslije podizanja optuznice -
sudija za prethodno saslusanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijecu u svrhu
zakazivanja glavnog pretresa - taj sudija, odnosno predsjednik vijeca. Prilikom odredivanja mjera
optuzeni ce se u rjesenju o njihovom izricanju upozoriti na to da se protiv njega moze odrediti pritvor ako
prekrsi izrecene zabrane.
Mjere mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduze do pravnosnaznosti presude a sudija za
prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje, odnosno sudija ili predsjednik vijeca je duzan da
svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera jos potrebna. Stranke i branilac mogu izjaviti zalbu
protiv rjesenja kojim se odreduju, produzavaju ili ukidaju navedene mjere, dok tuzilac moze zalbu uloziti i
178
protiv rjesenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O zalbi odlucuje vanraspravno vijece,
a ulozeni pravni lijek nema suspenzivno dejstvo u odnosu na izrecenu mjeru.
Jemstvo
Pojam i vrste
Da bi se obezbijedilo prisustvo osumnjicenog, odnosno optuzenog u krivicnom postupku, primjenjuje se i
pritvor, koji pogada ne samo osumnjicenog, odnosno optuzenog, nego i drzavu, koja obezbjeduje
sredstva za njegovo izdrzavanje i naknadu stete ako se pritvor pokaze neosnovanim. Zbog toga je pravilo
da se pritvor izbjegava kada god je moguce da se isti cilj postigne nekim laksim sredstvom procesne
prinude.
Takva mjera obezbjedenja prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog, koja predstavlja zamjenu za
pritvor, jeste jemstvo (cautio). Jemstvo ne sluzi samo kao garancija prisustva osumnjicenog, odnosno
optuzenog na glavnom pretresu ili u nekom drugom stadijumu krivicnog postupka, vec kao garancija
njegovog prisustva do kraja krivicnog postupka, a to znaci do njegovog pravnosnaznog okoncanja.
Osumnjiceni, odnosno optuzeni kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor vec odreden samo zbog
bojazni da ce pobjeci, moze se ostaviti na slobodi, odnosno moze se pustiti na slobodu ako on licno ili ko
drugi za njega pruzi jemstvo da do kraja krivicnog postupka nece pobjeci, a sam osumnjiceni, odnosno
optuzeni obeca da se nece kriti i da bez odobrenja nece napustiti svoje boraviste. Samo jemstvo sastoji
se u polaganju, odnosno obecanju isplate odredenog novcanog iznosa osumnjicenog, odnosno
optuzenog ili drugog lica kao zaloge da osumnjiceni, odnosno optuzeni do kraja krivicnog postupka nece
pobjeci.
Sustinski cilj jemstva u zakonu jeste da se obezbijedi prisustvo osumnjicenog, odnosno optuzenog tokom
trajanja krivicnog postupka. Cilj je da se izbjegne pritvor odreden, zbog opasnosti od bjekstva, prema
osumnjicenom, odnosno optuzenom koji je na slobodi ili da se ukine pritvor prema osumnjicenom,
odnosno optuzenom koji je po tom osnovu odreden.
Zbog toga se jemstvom moze zamijeniti samo fakultativni pritvor koji je odreden ili ga treba odrediti zbog
opasnosti od bjekstva osumnjicenog, odnosno optuzenog. Opasnost od bjekstva se moze manifestovati
na razne nacine, sto predstavlja quaestio facti, zavisno kako od svih obiljezja konkretnog slucaja tako i
od licnosti osumnjicenog, odnosno optuzenog. Sud svojom slobodnom procjenom sagledava da li postoji
opasnost od bjekstva, pa ukoliko nade da takva bojazan zaista postoji, on rjesava i pitanje njenog
otklanjanja, sto se moze uciniti na dva nacina: odredivanjem pritvora ili donosenjem rjesenja o jemstvu.
Jemstvom se ne moze zamijeniti pritvor odreden po drugom osnovu. Medutim, i kada u slucaju opasnosti
od bjekstva jemstvo dolazi u obzir, ono nije obavezno, vec ga, zavisno od svoje ocjene, odreduje sud.
U svakom slucaju, jemstvo zavisi od osnova za pritvor: ako takvog osnova nema, ne moze se odrediti
jemstvo. Uz to, jemstvo se ne moze traziti ako se pritvor ukida zbog zakonske obaveze.
Jemstvo je mjera slicna zabrani napustanja boravista, jer predstavlja djelimicno ogranicenje slobode.
Medutim, zamjena pritvora ovom mjerom nije uvijek moguca.
Rijec je o mjeri koja sadrzi brojne specificnosti koje se, prije svega, odnose na razlog zbog kojeg se daje
jemstvo, visinu, vrstu i predmet jemstva, postupak njegovog odredivanja, kao i prestanak te mjere
procesne prinude.
Jemstvo je stvarno (cautio realis) ako se njegov iznos prilikom pruzanja jemstva polaze u gotovom novcu
ili se daje zaloga pokretnih stvari vece vrijednosti ili hipoteka na nepokretnim dobrima onoga koji daje
jemstvo. Predmet jemstva mogu biti i papiri od vrijednosti i dragocjenosti. Stvarno jemstvo moze dati ili
sam osumnjiceni, odnosno optuzeni ili trece lice samo ili osumnjiceni, odnosno optuzeni zajedno sa
trecim licem. Lice koje je dalo jemstvo moze traziti tokom postupka smanjenje ili ukidanje jemstva.
Jemstvo je licno ili verbalno (cautio verbalis), kada jedno ili vise lica daju samo obecanje da ce u slucaju
bjekstva osumnjicenog, odnosno optuzenog platiti odredeni iznos novca, ali taj novae unaprijed ne
polazu, niti za obecani iznos daju obezbjedenje na svojoj imovini.
179
Kod stvarnog jemstva, predmet jemstva se unaprijed polaze, a kod verbalnog tek u slucaju bjekstva
optuzenog. Ako licno jemstvo daje vise lica, tada ona za iznos jemstva odgovaraju solidarno. Licno
jemstvo ne moze dati sam osumnjiceni, odnosno optuzeni. lako se pretpostavlja da ce jemac zbog licnog
interesa uticati na to da se osumnjiceni, odnosno optuzeni pridrzava svojih obaveza, zakon ga u torn
smislu ne obavezuje. Zbog toga se, u slucaju bjekstva osumnjicenog, odnosno optuzenog, kada placa
iznos jemstva, jemac ne ispituje da li je odgovorno vrsio nadzor nad osumnjicenim, odnosno optuzenim i
da li je bio u mogucnosti da sazna za njegovu namjeru bjekstva. Jemac ne moze da se poziva ni na
kakvu visu silu, jer ga zakon ne obavezuje ni na kakvu radnju za koju bi mogao tvrditi daje u
nemogucnosti daje vrsi.
Jemstvo uvijek glasi na novcani iznos, bez obzira na to da li je stvarno ili licno. Iznos jemstva nije
odreden zakonom, vec ga, po slobodnoj ocjeni, odreduje sud, s obzirom na tezinu krivicnog djela, licne i
porodicne prilike osumnjicenog, odnosno optuzenog i imovno stanje lica koje daje jemstvo, pri cemu se,
doduse u obzir mogu uzeti i spremnost optuzenog na placanje troskova postupka i novcane kazne.
Na ovaj nacin, odredivanjem ovih mjerila, postoji mogucnost individualizacije jemstva, koja se moze
prilagoditi u svakom konkretnom slucaju, tako da to nije samo privilegija onih koji imaju mnogo novca.
Organ koji odlucuje o jemstvu duzan je po sluzbenoj duznosti utvrditi sve okolnosti vazne za donosenje
pravilne odluke. Garantovanje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog odredenim novcanim iznosom
mora pratiti i licno obecanje osumnjicenog, odnosno optuzenog da se nece kriti i da bez odobrenja nece
napustiti svoje boraviste.
Jemstvo u krivicnom postupku je samostalno i nezavisno od jemstva u gradanskom pravu. Za razliku od
jemstva u gradanskom pravu, u krivicnom postupku jemac odgovara neposredno i samostalno. Jemci
nemaju pravo regresa prema optuzenom za ono sto su platili. Prakticno su oni platili svoj dug na koji su
se licno obavezali, a ne dug optuzenog, tako da u eventualnom parnicnom postupku ne mogu traziti
povracaj tih sredstava od optuzenog.
Prestanak jemstva
Jemstvo prestaje na dva nacina: tzv. propascu ili oslobodenjem od jemstva.
Jemstvo "propada" ako osumnjiceni, odnosno optuzeni pobjegne. Vrijednost koja predstavlja predmet
jemstva pripada budzetu iz koga se i finansiraju sudovi koji odreduju jemstvo. Bez obzira na razlog,
jemstvo se uvijek ukida rjesenjem koje donosi isti sastav suda koji ga je i odredio, i to po pribavljenom
misljenju tuzioca. Da li je osumnjiceni, odnosno optuzeni pobjegao, cijeni sud, s obzirom na okolnosti
slucaja. Jemstvo uvijek propada u cjelini, a ne propada ako se osumnjiceni, odnosno optuzeni krije, jer
za taj slucaj nije dato. Rjesenje o propasti jemstva donosi se bez cekanja na konacan ishod postupka.
Rjesenje se dostavlja braniocu odbjeglog osumnjicenog, odnosno optuzenog, a ako branioca nema, istice
se na oglasnoj tabli suda i s protekom osam dana od dana isticanja smatra se da je izvrseno punovazno
dostavljanje. Propalo jemstvo ce se vratiti ako se krivicni postupak zavrsi obustavom postupka ili
oslobadajucom presudom.
Jemstvo postaje slobodno, sto znaci ukida se, u sljedecim slucajevima:
1) Ako vise ne postoje razlozi za pritvor koje jemstvo zamjenjuje ili ako se jemstvo moze zamijeniti
blazom mjerom zabrane napustanja boravista
2) Ako se prema osumnjicenom, odnosno optuzenom odredi pritvor, jemstvo prestaje i zamjenjuje se
pritvorom ako:
a) osumnjiceni, odnosno optuzeni na uredan poziv ne dode, a izostanak ne opravda,
b) ako se sprema za bjekstvo ili
c) ako se protiv njega, posto je ostavljen na slobodi, pojavi koji drugi zakonski osnov za pritvor
Drugi zakonski osnov za pritvor moze biti da se pojave nove okolnosti za njegovo naredivanje ili u novoj
krivicnoj stvari osumnjicenog, odnosno optuzenog.
Jemstvo postaje slobodno cim osumnjiceni, odnosno optuzeni u ovim slucajevima bude pritvoren i tada
se moze izvrsiti rjesenje o ukidanju jemstva. Ako se ono sastoji u polozenoj svoti novca ili drugoj
vrijednosti, ona se vraca, a ako se sastoji u hipoteci -ona se skida. Moguce je da se i u toku
novonaredenog pritvora, ako su ispunjeni uslovi, ponovo trazi i dozvoli pustanje na jemstvo.
3) Donosenjem pravnosnazne odluke kojom se postupak protiv optuzenog okoncava" (rjesenje o
obustavi postupka ili presuda). Medutim, ako se postupak zavrsi presudom kojom se optuzeni osuduje na
kaznu zatvora, jemstvo se ukida tek kada osudeni pocne izdrzavanje kazne. U ostalim slucajevima kada
se donosi osudujuca presuda, jemstvo postaje slobodno od dana pravnosnaznosti presude.
4) Kada lice koje je dalo jemstvo (ukljucujuci i samog osumnjicenog, odnosno optuzenog) odustane od
datog jemstva. Tada jemstvo postaje slobodno, kada se osumnjiceni, odnosno optuzeni lisi slobode.
Pritvor
181
Preventivno lisenje slobode sastoji se u oduzimanju licne slobode zatvaranjem lica protiv koga krivicni
postupak tece, prije pravnosnazne osudujuce presude, radi obezbjedenja odredenih ciljeva krivicnog
postupka. Radi se o najtezoj mjeri procesne prinude, koja dolazi u obzir samo ako se interesi krivicnog
postupka ne mogu zastititi nekom drugom blazom mjerom procesne prinude. Preventivno lisenje slobode
je garancija za uspjesno vodenje postupka i za izvrsenje presude, jer osigurava flzicku prisutnost
osumnjicenog, odnosno optuzenog njegovim stalnim drzanjem na raspolaganju sudu i sprecavanjem da
ometa postupak (procesni cilj) i, u isto vrijeme, sprecava osumnjicenog, odnosno optuzenog da zavrsi
zapoceto krivicno djelo ili da izvrsi nova, ako je takva situacija u izgledu.
U nekim slucajevima preventivno lisenje slobode ima i cilj (iako u zakonu neizrecen) da sprijeci
uznemirenje javnosti, do koga bi moglo doci ako bi lice koje je izvrsilo tesko krivicno djelo ostalo poslije
izvrsenog djela na slobodi (vanprocesni cilj).
Pri svakom oduzimanju ili ogranicavanju slobode vrijedi nacelo zakonitosti sadrzaja, jer o tome odlucuje:
1) zakonom ustanovljen sud, odnosno drugi zakonom ovlascen organ;
2) u zakonu uredenom postupku;
3) na osnovu uslova propisanih zakonom
U uslovima koji vaze za BiH to znaci da o oduzimanju ili ogranicavanju slobode u krivicnom postupku (to
vazi i za prethodne radnje preduzete radi njegovog pokretanja) ne moze odlucivati niko drugi osim suda,
odnosno (izuzetno, u istrazi) drugog zakonom ovlascenog organa. Pod zakonitoscu hapsenja i pritvora
podrazumijeva se da razlozi hapsenja ili pritvaranja, kao i glavne odrednice i ogranicenja, budu
predvideni zakonom zemlje potpisnice. Kao dozvoljene oblike lisenja slobode za potrebe krivicnog
postupka EKLJP u navodi zakonito hapsenje ili pritvor lica, preduzete radi dovodenja tog lica pred
nadleznu vlast kada postoji osnovana sumnja da je ucinilo krivicno djelo ili kada je razumno smatrati
potrebnim da se sprijeci da to lice ucini krivicno djelo ili pobjegne nakon sto ga je ucinilo.
Da bi mijesanje u prava prema EKLJP (u ovom slucaju lisenje slobode) bilo "zakonito", domaci zakon
mora biti dovoljno precizan, zbog cega strane ugovornice sirom Evrope imaju obavezu da ispitaju svoje
domace zakone da bi utvrdile da li postoje neprecizne odredbe koje se odnose na "izuzetne okolnosti",
bez odredivanja ili bar ukazivanja na to sta bi takve okolnosti mogle biti.
Povodom pitanja da li je lisenje slobode bilo sprovedeno "u skladu sa zakonom propisanim postupkom",
Evropski sud za ljudska prava smatra da to znaci ne samo postovanje domaceg zakona, vec i da taj
zakon mora imati odredene osobine i kvalitete; konkretno mora biti dovoljno dostupan i precizan da bi se
izbjegla opasnost od proizvoljnog postupanja.
Cak i ako je u toku krivicna istraga koja bi mogla opravdati pritvor, lisenje slobode nece biti opravdano
ako je njegova istinska svrha da se postigne neki cilj koji nije dopusten.
U skladu sa EKLJP, stav prema preventivnom lisenju slobode se kod nas promijenio. To lisenje slobode
nije kazna, niti neka mjera odmazde, nego mjera koja obezbeduje prisustvo osumnjicenog, odnosno
optuzenog i uspjesno vodenje krivicnog postupka. Ne postoje slucajevi u kojima je preventivno lisenje
slobode po zakonu obavezno, a u ostalim slucajevima obaveza je suda da u svakom konkretnom
predmetu cijeni da li ce ga odrediti. Kontroli pravilnosti odredivanja i trajanja preventivnog lisenja
slobode sluzi i niz drugih zakonskih instrumenata. Tako, na primjer, nezakonito naredivanje preventivnog
lisenja slobode inkriminisano je kao krivicno djelo i predvidena je naknada stete za zadrzavanje u pritvoru
bez osnova. Pored toga, izdrzano preventivno lisenje slobode uracunava se u izdrzanu kaznu po
odredbama materijalnog krivicnog prava, a vrijeme provedeno u odgovarajucoj zdravstvenoj ustanovi (na
posmatranju) u pritvor, odnosno kaznu ako bude izrecena. Uz to, preventivno lisenje slobode ogranicava
se na taj nacin sto se u zakonu odreduje njegovo najduze trajanje, po cijem isteku mora biti ukinuto,
iako krivicni postupak nije zavrsen i osnovi po kojima je bio odreden jos stoje. U tom smislu je i cinjenica
da se rezim preventivnog lisenja slobode razlikuje od rezima izvrsenja kazne lisenja slobode (koji je
strozi).
Najzad, u nasem pravu preventivno lisenje slobode se za neke kategorije krivaca iskljucuje ili ogranicava,
uz mogucnost zamjene drugim mjerama:
- maloljetnik se moze staviti u pritvor samo izuzetno, a, po pravilu, smjesta se u prihvatiliste, vaspitnu ili
slicnu ustanovu ili se stavlja pod nadzor organa starateljstva ili predaje drugoj porodici;
182
- osumnjiceni, odnosno optuzeni koji je izvrsio krivicno djelo u stanju neuracunljivosti, a nalazi se u
pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi, do zavrsetka postupka za primjenu mjere bezbjednosti privremeno se
zadrzava najduze do deset dana
Tome sluzi i opsta odredba da ce se u toku cijelog postupka pritvor ukinuti cim prestanu razlozi na
osnovu kojih je bio odreden. Pored toga, ispitivanje potrebe za pritvorom nije vezano za istek rokova, i
duznost je svih organa koji ucestvuju u krivicnom postupku, koji moraju da postupaju sa narocitom
hitnoscu.
Nasi zakoni od preventivnih oblika lisenja slobode poznaju samo pritvor. Pored pritvora, kao preventivnog
lisenja slobode, postoje i drugi oblici lisenja slobode, koji se ili ne odnose na osumnjicenog i krivicni
postupak (narusavanje javnog reda i mira) ili se odnose, ali se preduzimaju u druge svrhe (radi
sprovodenja osumnjicenog tuziocu). Ovakvo lisenje slobode moze biti ucinjeno od strane policijskih
organa, odnosno ovlascenih sluzbenih lica, ali ne moze biti praceno zatvaranjem.
183
nemaju za cilj kazniti neko lice, vec ostvariti neki od etapnih procesnih ciljeva. Tri pravna osnova na
kojima se (zakonito) hapsenje ili pritvor mogu temeljiti, prema izricitoj odredbi EKLJP, jesu:
a) dovodenje lica za koje se osnovano sumnja da je ucinilo kaznjivu radnju pred nadlezni organ
b) potreba sprecavanja izvrsenja krivicnog djela i
c) sprecavanje bjekstva ucinioca kaznjivog djela nakon njegovog izvrsenja.
Navedena tri osnova za odredivanje pritvora ili hapsenje mogli bismo, kako je to uobicajeno u
terminologji strucne literature, nazvati posebnim uslovima. Postojanje osnovane sumnje da je neko
lice izvrsilo krivicno djelo, zbog toga sto taj uslov mora biti ispunjen u svim slucajevima hapsenja i
pritvora, u skladu s uobicajenom terminologijom, mozemo oznaciti opstim uslovom za odredivanje
pritvora ili hapsenja.
Osnovana sumnja nizi je stepen izvjesnosti da je krivicno djelo ucinjeno i da ga je ucinilo odredeno lice
nego sto je to onaj stepen vjerovatnoce koji se zahtijeva za osudu. U trenutku hapsenja ili pritvaranja
osnovana sumnja ne mora obuhvatati cinjenicni i pravni totalitet slucaja.
3) Pritvor se odreduje pismenim rjesenjem suda. Sadrzina rjesenja o pritvoru je uvijek ista, bez obzira na
to ko ga i u kojoj fazi krivicnog postupka donosi. O tim pitanjima svaka odluka o pritvoru mora imati
jasne, odredene i potpune razloge. To je nuzno s obzirom na sve razloge za pritvor, ali je posebno vazno
u slucaju pritvorskog razloga reitemcijske opasnosti, tj. ponavljanja krivicnog djela ili dovrsenja krivicnog
djela, odnosno izvrsenja krivicnog djela kojim optuzeni prijeti.
4) Postupci u kojima je odreden pritvor vode se posebno hitno, uz stalno preispitivanje razloga zbog kojih
je pritvor odreden i zakonskih uslova njegove primjene. Sud je duzan u svakom pojedinom slucaju
prosudivati vodi li se konkretni krivicni postupak, tokom kojeg je osumnjiceni, odnosno optuzeni u
pritvoru, posebno hitno, odnosno udovoljava li trajanje sudenja u takvom krivicnom postupku standardu
razumnog roka.
Iz te obaveze proizlazi i duznost suda da pri odlucivanju o produzenju pritvora ocjenjuje razumnost
dotadasnje duzine trajanja pritvora u odnosu na dotadasnju duzinu trajanja krivicnog postupka, odnosno
na radnje koje su do tada u postupku provedene.
5) Zakon sadrzi odgovarajuca rjesenja i u odredbama koje se odnose na postupak sa pritvorenicima.
Saglasno medunarodnim normama koje tretiraju ovu materiju, precizirana su ogranicenja prava
pritvorenika
S obzirom na tezinu zakonom predvidenih osnova za odredivanje pritvora, odnosno tezinu krivicnog djela
koje se stavlja na teret osumnjicenom, odnosno optuzenom zakon je ustanovio samo jednu vrstu pritvora
- fakultativni (moguci) i ne poznaje obavezni (obligatorni) pritvor.
Osnovi za odredivanje pritvora
Opsti (materijalnopravni) osnov za odredivanje pritvora je postojanje osnovane sumnje da je ucinjeno
krivicno. Ustrajavanje osnovane sumnje da je lice koje je pritvoreno ucinilo krivicno djelo, jeste uslov sine
qua non za zakonitost produzenja pritvora, ali poslije proteka izvjesnog vremena on vise nije dovoljan.
Evropski sud za ljudska prava tada mora odrediti da li drugi osnovi dati od strane sudskih vlasti i dalje
daju opravdanje za pritvaranje. Tamo gdje su ovakvi osnovi "relevantni" i "dovoljni", Evropski sud za
ljudska prava takode mora de se uvjeri i da su nadlezne nacionalne vlasti pokazale "posebnu revnost" u
provodenju postupka. "Obaveze propisane zakonom", zbog kojih lice moze biti pritvoreno, posebne su, a
ne opste obaveze (kao sto je obaveza da se postuje postojeci pravni poredak).
Pritvor je fakultativan (moguc) ako protiv lica postoji (pored osnovane sumnje da je ucinuo krivicno
djelo) i neki od posebnih osnova za utvrdivanje pritvora (periculum libertatis) koji su limitativno
nabrojani. Postojanje ovih osnova u svakom konkretnom slucaju utvrduje sud koji odreduje pritvor. Taj
organ utvrduje i neophodnost primjene fakultativnog pritvora. Osnovi za pritvor (causae arresti) su
sljedeci:
a) Pritvor radi obezbjedenja prisustva optuzenog u krivicnom postupku. Pritvor se moze odrediti, uz
ispunjenje opsteg uslova (osnovana sumnja) ako se optuzeni krije ili ako postoje druge okolnosti koje
ukazuju na opasnost od bjekstva (periculum fuga). U ovoj tacki prakticno postoje dva osnova za
odredivanje pritvora, i to:
1) ako se ucinilac krije i
2) postojanje drugih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva
184
Da bi se pritvor odredio, dovoljno je, uz opsti uslov, ispunjenje bilo kojeg od dva navedena osnova.
Kada se optuzeni krije, fakticko je pitanje, ali se pod tim podrazumijevaju mjere i radnje koje je optuzeni
preduzeo sa namjerom da izbjegne odazivanje, odnosno prisustvo u krivicnom postupku. To moze da
bude skrivanje u mjestvu prebivalista, tako da za njega ne znaju njegovi susjedi, ukucani i si.; ako mu je
adresa poznata (nije promijenio adresu), ali izbjegava da primi uredan poziv; ako promijeni adresu, a o
tome ne obavijesti sud.
Utvrdivanje postojanja situacije kada se optuzeni krije, nije ni tesko ni slozeno. U tom slucaju se optuzeni
moze naci potragom, te narediti dovodenje, nakon cega mu se moze odrediti pritvor.
Najkomplikovanija je i najvise teskoca u prakticnom radu stvara situacija "ako postoje druge okolnosti
koje ukazuju na opasnost od bjekstva". Teorijski uzeto i apstraktno posmatrano, poslije izvrsenja svakog
krivicnog djela moze se pretpostaviti da ce optuzeni nastojati da izbjegne organima krivicnog postupka,
ali ta pretpostavka ne moze biti razlog za odredivanje pritvora. U literaturi se na osnovu istrazivanja
sudske prakse nalaze sljedece konkretne okolnosti na osnovu kojih su sudovi najcesce zakljucivali da
postoji opasnost od bjekstva: optuzeni je zaista u bjekstvu; nema prebivaliste ili boraviste ili stalno
zaposJenje; stalno mijenja adresu; dao je krive podatke o boravistu; ako je za optuzenim bila raspisana
potjernica; optuzeni je strani drzavljanin.
b) Koluzijska opasnost kao osnov za odredivanje pritvora. Koluzijska opasnost je pritvorski osnov koji
postoji u slucaju osnovane bojazni da ce osumnjiceni, odnosno optuzeni unistiti, sakriti, izmijeniti ili
falsifikovati dokaze ili tragove koji su vazni za krivicni postupak ili ako narocite okolnosti ukazuju na to da
ce on ometati krivicni postupak uticajem na svjedoke, saucesnike ili prikrivace. U istrazivanoj, te u drugoj
dostupnoj sudskoj praksi najcesci razlozi odredivanja pritvora zbog koluzijske opasnosti bili su:
- cinjenicno verifikovanje neposrednog ili posrednog pokusaja osumnjicenog da utice na svjedoke ili
saucesnike
- opasnost od unistavanja dokumentacije kod privrednih krivicnih djela,
- opasnost od dogovora saucesnika krivicnih djela,
- poslovni odnosi optuzenog i svjedoka, te pritisci i prijetnje prema svjedocima.
Najcesci slucajevi, ipak, bili su oni kojima se pritvorom nastojalo sprijeciti dogovoranje saizvrsilaca
krivicnih djela. S druge strane, okolnost da ce u daljem toku istrage biti ispitani svjedoci istovremeno, ne
znaci jos i opasnost ometanja istrage uticajem na te svjedoke.
c) Pritvor zbog iteracijske opasnosti (opasnost od nove kriminalne djelatnosti optuzenog).
Primjena ovog pritvorskog osnova ovisi o dva pravna standarda: kao prvo, potrebno je da bude ispunjen
opsti uslov za odredivanje pritvora (postojanje osnovane sumnje da je optuzeni ucinio krivicno djelo), te
da, uz to postoje narocite okolnosti koje opravdavaju bojazan da ce osumnjiceni, odnosno optuzeni
ponoviti krivicno djelo ili dovrsiti pokusano krivicno djelo, odnosno uciniti krivicno djelo kojim prijeti, a za
to krivicno djelo se maze izreci kazna zatvora pet godina ili teza kazna. Ovaj pritvor ima vanprocesni cilj,
a njegova veza sa krivicnim postupkom u konkretnoj stvari ogleda se upravo u tome sto se odreduje
povodom krivicnog djela. Posebnost ovog pritvorskog razloga jeste sto se ocjena o postojanju pritvorskog
osnova zapravo svodi na prognozu buduceg vladanja osumnjicenog, odnosno optuzenog, tj. na prognozu
o izvrsenju krivicnog djela koje u trenutku donosenja takve ocjene nije zapoceto. Za takvu ocjenu mora
postojati osnovana sumnja, konkretna i specificna. Konkretne okolnosti koje su sudovi u obrazlozenjima
rjesenja o pritvoru najcesce navodili mogu se svrstati u tri grupe:
- okolnosti djela (povrat - posebno specijalni, nacin izvrsenja, kraci vremenski interval u kome je
osumnjiceni, odnosno optuzeni izvrsio vise krivicnih djela, karakter odnosa ucinilac - zrtva);
- licna svojstva optuzenog (patologija licnosti,( zdravstveno stanje) i socijalni faktori (optuzeni nema
boraviste, nezaposlen je, sklon skitnji, sredstva za zivot pribavljena cinjenjem krivicnih djela11)
- opasnost da ce optuzeni uciniti krivicno djelo kojim prijeti najrjede je koriscena okolnost na osnovu koje
se odreduje pritvor zbog iteracijske opasnosti.
d) Pritvor zbog potrebe sigurnosti gradana ili imovine. Pritvor se moze odrediti ako se radi o krivicnom
djelu za koje se moze izreci kazna zatvora deset godina ili teza kazna, a usljed nacina izvrsenja ili
posljedica krivicnog djela odredivanje pritvora neophodno je za sigurnost gradana ili imovine, s tim da se
u slucaju kada se radi o krivicnom djelu terorizma, smatra da postoji pretpostavka, koja se moze pobijati,
da je ugrozena sigurnost gradana i imovine. Osnovi za odredivanje pritvora prema ovoj odredbi razlikuju
185
se od ranije vazecih, koji su uvijek jasno bili povezani sa vjerovatnom djelatnoscu osumnjicenog,
odnosno optuzenog, bilo u postupku ili izvan njega. Primarni cilj pritvora odredenog po ovom osnovu je
ocuvanje sigurnosti, a procesni ciljevi su neznatni. Izmedu svih uslova koji treba kumulativno da se
ispune da bi se mogao odrediti pritvor po ovom osnovu, najobjektivniji i bolje receno jedini uslov koji je
objektiviziran jeste visina zakonom predvidene kazne za ucinjeno djelo (10 godina ili teza kazna). To su,
dakle, djela kod kojih je predviden poseban minimum, a poseban maksimum ne (dakle, primjenjuje se
opsti maksimum). Kako se iz izlozenog vidi, vec prema ovom uslovu moze se zakljuciti da se ovdje radi o
najtezim krivicnim djelima. Svi drugi uslovi su manje-vise subjektivni i zasnivaju se na odgovarajucim
ocjenama i procjenama, sto izaziva i odredene posljedice na planu primjene u praksi. Primjena
navedenog osnova zahtijeva logicko tumacenje pravne norme principom argumentum a minore ad mains
(zakljucivanjem da je nesto dopusteno za tezi slucaj, kada je dopusteno u laksem slucaju).
e) U zakonu postoji jos jedan poseban osnov za odredivanje pritvora: ako optuzeni koji je uredno pozvan
ocigledno izbjegava da dode na glavni pretres i ako prinudno dovodenje nije uspjelo. Tada sudija,
odnosno predsjednik vijeca moze odrediti pritvor radi obezbjedenja prisustva optuzenog na glavnom
pretresu. Ovaj se pritvor moze odrediti samo na glavnom pretresu. Pritvor, ako ranije ne bude ukinut,
traje do objavljivanja presude, a najduze 30 dana. U slucaju da presuda ne bude objavljena u tom roku,
pritvor se mora ukinuti, ali ako nakon objavljivanja presude budu postojali uslovi za pritvor, on se mora
produziti po nekom od predvidenih osnova.
Moguce je da u toku postupka dode do promjene osnova po kome je odreden pritvor i to tako da se (uz
postojeci) pojavi novi osnov ili da treba jedan osnov zamijeniti drugim. Tada se prvobitno rjesenje mora
izmijeniti, ukinuti ili zamijeniti novim u skladu sa novonastalom situacijom.
Kao sto je izneseno, pritvor po navedenim osnovima nije moguc u svakoj fazi postupka. Uz to, pritvor po
ovim osnovima nije moguc ni u svakoj vrsti krivicnog postupka. Izlozena pravila vaze u opstem postupku.
186
Prilikom pokusaja definisanja i blizeg pojmovnog odredenja pojma "lisenje slobode", kljucni problem koji
se namece su slicnosti i razlike izmedu tog pojma i pojma "ogranicenje slobode,". Pod lisenjem slobode
se podrazumijeva lisenje slobode:
1) nakon izricanja presude
2) nakon odredlvanja pritvora
3) i zadrzavanje od strane policijskih organa
4) stranca.
U okvir ogranicenja slobode spada:
1) prinudno dovodenje svjedoka
2) prinudno dovodenje osumnjicenog, odnosno optuzenog
3) zadrzavanje lica zatecenih na lieu mjesta izvrsenja krivicnog djela
Onemogucavanje slobode daljeg kretanja se moze posmatrati u tezem (oduzimanje slobode) i blazem
obliku (ogranicavanje slobode). Oduzimanje slobode podrazumijeva sprecavanje svakog kretanja i
zadrzavanja (u pravilu) u zatvorenom prostoru i to pod fizickim nadzorom, a ogranicenje slobode -
postupanje ovlascenih sluzbenih lica, u okviru zakonskih ovlascenja, koje se manifestuje u limitiranju
(ogranicenju) kretanja na odredenom mjestu (objektu, prostoru) ili ogranicenju kretanja prilikom
izvrsenja sluzbenih radnji (npr. prinuda prilikom dovodenja). Za ogranicenje slobode se ne traze uslovi
kao kod lisenja slobode. Isto tako, kod lisenja slobode se obavezno primjenjuju sredstva prinude
(sredstva za vezivanje), dok se kod ogranicenja slobode ona samo izuzetno mogu primijeniti. Dalje,
mjera ogranicenja slobode traje kratko (od nekoliko minuta do nekoliko sati - najduze sest), dok mjera
lisenja slobode traje duze (24 casa ili ako se radi o pritvoru i duze) itd. Zakon poznaje i termin
"hapsenje", koji se odnosi na lisenje slobode stranca, ciji je cilj izvrsenje odluke o odredivanju pritvora od
strane sudije za prethodni postupak.
2) Opste pravo zadrzavanja. Zadrzati lice koje je zateceno na izvrsenju krivicnog djela (citizen's arrest)
moze i svaki gradanin. Zadrzano lice mora se odmah predati sudu, tuziocu ili najblizem policijskom
organu, a ako se to ne moze uciniti - mora se odmah obavijestiti jedan od tih organa. Ovo je jedna
situacija u kojoj pojedinac preduzima radnju koja pripada drzavnim organima, jer nije prisutan drzavni
organ koji je za to nadlezan. Treba da se zakljuci da je ovo zadrzavanje fakultativno, jer u zakonu stoji
izraz "moze zadrzati". Zakon nema blizih odredbi o tome kad se uzima da je neko lice zateceno in actu na
izvrsenju krivicnog djela - in flagranti, ali je u krivicnom procesnom pravu zastupljeno restriktivno
tumacenje ove situacije po kom ona postoji kada je lice iznenadeno ili videno od policijskog organa ili od
nekog drugog u momentu kad je u akciji, tj. u momentu kada preduzima radnju izvrsenja krivicnog djela.
Gradanin je duzan drzati to lice dok ne dodu ovi organi, obicno policijski ili na mjestu gdje je zadrzano ili
na nekom drugom pogodnijem mjestu, pogodnijem za predupredivanje bjekstva, kao i za zastitu
gradanina od moguceg napada zadrzanog lica. Svaki izlazak iz okvira ovog clana predstavlja krivicno
djelo protivpravnog lisenja slobode.
3) Zadrzavanje na mjestu izvrsenja krivicnog djela. Zadrzavanje je mjera ogranicenja slobode kretanja
prinudnim boravkom u odredenom prostoru. Sustina je u tome da se ovlascenim sluzbenim licima daje
mogucnost da lica zatecena na mjestu izvrsenja krivicnog djela zadrze radi prikupljanja obavjestenja
vaznih za krivicni postupak, o cemu se obavjestava tuzilac. Zadrzavanje moze trajati najduze sest sati.
Isto tako, lica za koja postoje osnovi sumnje da su ucinila krivicno djelo, mogu se fotografisati i od njih
se uzimati otisci prstiju i to u svrhu identifikacije i utvrdlvanja istovjetnosti lica. To je moguce i bez
pristanka tih lica. Kada to doprinosi efikasnosti postupka, ovlasceno sluzbeno lice moze javno objaviti
fotografije tih lica, ali samo po odobrenju tuzioca. Uz to, radi identifikacije otisaka prstiju sa pojedinih
predmeta, ovlascena sluzbena lica mogu uzimati otiske prstiju od lica za koja postoji vjerovatnoca da su
mogla doci u dodir s tim predmetima. U cilju zastite prava lica prema kome je preduzeta neka od ovih
radnji, je utvrdeno da takvo lice ima pravo da podnese prituzbu tuziocu. I ovdje se radi o jednom obliku
preventivnog lisenja slobode, ali prema licima za koja nema nikakve sumnje da su izvrsioci krivicnog
djela. Mjera je izrazito privremenog karaktera i, u sustini, ne mijenja jasno formulisan stav zakona da se
preventivno lisenje slobode odreduje samo protiv vjerovatnih izvrsilaca krivicnih djela.
4) Lisenje slobode stranca. U postupku ekstradicije, u hitnim slucajevima, kada postoji opasnost da ce
stranac pobjeci ili da ce se sakriti, a strana drzava je zatrazila privremeno pritvaranje stranca, nadlezni
187
policijski organ moze stranca lisiti slobode radi privodenja sudiji za prethodni postupak i to na osnovu
molbe nadleznog inostranog organa, bez obzira na to kako je molba upucena. Rijec je o stvarno hitnim
slucajevima (npr. medunarodna potjernica), kada bi stranac, ako ne bi bio pritvoren, mogao pobjeci.
Nacin na koji je molba upucena nema nikakvog znacaja za odluku sudije za prethodni postupak da li ce
stranca pritvoriti, ali molba mora sadrzavati podatke koji se odnose na utvrdlvanje identiteta stranca,
prirodu i naziv krivicnog djela, broj odluke, datum, mjesto i naziv inostranog organa koji je zatrazio
pritvor, kao i izjavu da ce izrucenje biti trazeno redovnim putem. Stranca lisenog slobode, policijski organ
ce, bez odlaganja, privesti sudiji za prethodni postupak.
Odluka o pritvoru
Pritvor se odreduje rjesenjem suda. Znacaj odluke (rjesenja) o odredivanju pritvora zakonodavac je
posebno apostrofirao na taj nacin sto je odredio sadrzinu tog rjesenja, sto on, inace, cini kada su u
pitanju znacajnije odluke. Propisano je da rjesenje sadrzi:
- ime i prezime lica koje se lisava slobode,
- krivicno djelo koje mu se stavlja na teret,
- zakonski osnov za pritvor,
- obrazlozenje,
- pouku o pravu na zalbu,
- pecat i potpis sudije koji je odredio pritvor
Bez obzira na to sto je zakonodavac odredio sadrzaj rjesenja o odredivanju pritvoru, ne znaci da rjesenje
ne treba da sadrzi i neke druge podatke. U torn smislu korisno je da se u rjesenju navede cas lisenja
slobode i cas predaje rjesenja, te da se naznaci rok do koga po torn rjesenju moze trajati pritvor. Svi ovi
elementi mogu da uticu na opredjeljenje pritvorenog lica da li ce koristiti pravo zalbe, a time posredno i
na efikasnost krivicnog postupka.
Rjesenje o pritvoru predaje se lieu na koje se odnosi u casu pritvaranja, a u spisima se mora naznaciti
sat lisenja slobode i sat predaje. "U casu pritvaranja" znaci pravni standard koji namece duznost da se
rjesenje o pritvoru pritvoreniku preda neposredno nakon sto je on stavljen u pritvor. To je uputstvo
sudu, bez procesnih posljedica u slucaju nepridrzavanja, ali sa mogucom vanprocesnom odgovornoscu.
Obavezom da se u spisu oznaci vrijeme predaje rjesenja o pritvoru, zakon poblize odreduje njegovu
neposrednu predaju.
188
Protiv rjesenja o odredivanju pritvora pritvoreno lice moze izjaviti zalbu vijecu u roku od 24 sata od casa
prijema rjesenjaj. Pocetak trajanja roka od casa prijema rjesenja u skladu je sa nizom drugih procesnih
pravila koja se odnose na ustanovu pritvora, a prije svega s pravilom da se pritvor odreduje pismenim
rjesenjem i da se ono predaje lieu na koje se odnosi. Medutim, ako se pritvoreno lice prvi put ispituje
poslije isteka roka od 24 sata od predaje rjesenja, zalba se moze izjaviti prilikom tog prvog ispitivanja,
bez obzira sto je prosao rok od 24 sata. Inace, ovaj rok od 24 sata predstavlja izuzetak od opsteg pravila
da se zalba na rjesenje izjavljuje u roku od tri dana. Nesumnjivo da je to zbog neophodnog brzog
odlucivanja o ovoj mjeri koja pogada pritvoreno lice, pa svaki cas proveden u pritvoru moze da ima
ozbiljne posljedice na to lice. tjalba nema suspenzivno dejstvo, jer u protivnom bi postojala opasnost da
pritvoreno lice izvrsenje rjesenja osujeti bjekstvom. Ta zalba, zajedno sa prepisom rjesenja o pritvoru,
dostavlja se vijecu koje rjesava po zalbi i koje je duzno da donese rijesenje po zalbi u roku od 48 casova
od casa prijema zalbe.
Trajanje pritvora
Trajanje pritvora je razlicito u pojednim fazama krivicnog postupka.
a) Trajanje pritvora u istrazi. Trajanje pritvora u istrazi zavisi od toga da li se postupak vodi za krivicno
djelo za koje se moze izreci kazna zatvora do deset godina ili deset godina, odnosno teza kazna. Za
krivicna djela za koja je zaprijecena kazna zatvora do deset godina, pritvor moze trajati najduze tri
mjeseca. U okviru tog roka po rjesenju sudije za prethodni postupak, pritvor moze trajati najduze mjesec
dana od dana lisenja slobode. Poslije tog roka osumnjiceni se moze zadrzati u pritvoru samo na osnovu
rjesenja o produzenju pritvora. Pritvor se moze produziti za najvise dva mjeseca i to odlukom vijeca, na
obrazlozeni prijedlog tuzioca. Protiv rjesenja vijeca dopustena je zalba o kojoj odlucuje vijece
drugostepenog suda, a zalba ne zadrzava izvrsenje rjesenja.
U pogledu krivicnih djela za koja se moze izreci kazna zatvora deset godina ili teza kazna i ako postoje
narocito vazni razlozi, pritvor se moze produziti, na obrazlozeni prijedlog tuzioca, za jos najduze tri
mjeseca, tako da moze trajati najduze sest mjeseci. Protiv rjesenja vijeca dopustena je zalba o kojoj
odlucuje vijece drugostepenog suda, a zalba ne zadrzava izvrsenje rjesenja. Dakle, do potvrdivanja
optuznice pritvor moze, sa svim produzenjima, maksimalno trajati sest mjeseci. Isto tako, nema procesne
mogucnosti za produzenje jednom ukinutog pritvora u toku odredenog krivicnog postupka, vec se pritvor
mora ponovo odrediti.
Pri tome, stalno se mora imati u vidu zakonom utvrdena obaveza za sve organe koji ucestvuju u
krivicnom postupku da postupaju sa posebnom hitnoscu ako se osumnjiceni, odnosno optuzeni nalazi u
pritvoru, kao i da se pritvor mora ukinuti cim prestanu razlozi na osnovu kojih je odreden.
Ako se do isteka navedenih rokova ne potvrdi optuznica, osumnjiceni ce se pustiti na slobodu.
Ako se istraga prosiri na novo krivicno djelo za koje postoji potreba odredivanja pritvora, za
novoodredeni pritvor vaze novi rokovi nezavisno od trajanja ranije odredenog pritvora jer je u pitanju
novo krivicno djelo za koje je pokrenut novi postupak. Sasvim je druga situacija ako se protiv
osumnjicenog ukine pritvor, pa se u toku istrage za isto krivicno djelo pojave nove okolnosti koje
zahtijevaju ponovno odredivanje pritvora, bilo po istom osnovu po kome je pritvor vec bio odreden ili po
nekom drugom osnovu. U torn slucaju u maksimalni rok trajanja pritvora uracunava se i vrijeme koje je
osumnjiceni vec proveo u pritvoru, jer se radi o postupku za isto krivicno djelo, pa se trajanje pritvora
racuna kao jedna cjelina.
b) Trajanje pritvora nakon potvrdivanja optuznice. Pritvor se moze odrediti, produziti ili ukinuti i nakon
potvrdivanja optuznice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrsi po isteku svaka dva mjeseca od dana
donosenja posljednjeg rjesenja o pritvoru, a zalba protiv ovog rjesenja ne zadrzava njegovo izvrsenje.
Nakon potvrdivanja optuznice, pritvor moze trajati najduze jednu godinu. Ako za to vrijeme ne bude
izrecena prvostepena presuda, pritvor ce se ukinuti i optuzeni pustiti na slobodu. To znaci da se vrijeme
trajanja ovog pritvora od jedne godine ne moze produziti ni u kom slucaju, jer je to maksimalno vrijeme
trajanja pritvora od potvrdivanja optuznice do izricanja prvostepene presude.
c) Pritvor poslije izricanja prvostepene presude. Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor moze
trajati najduze jos sest mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrecena drugostepena presuda kojom se
prvostepena presuda preinacuje ili potvrduje, pritvor ce se ukinuti i optuzeni pustiti na slobodu. Ako u
189
roku od sest mjeseci bude izrecena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor
moze trajati najduze jos jednu godinu od izricanja drugostepene odluke. Ono sto karakterise trajanje
pritvora poslije izricanja prvostepene presude jeste to sto se ne vrsi obavezna dvomjesecna kontrola
opravdanosti trajanja pritvora, kao sto je to slucaj kod pritvora poslije potvrdivanja optuznice. To ne
znaci da se i tada ne moze vrsiti kontrola osnovanosti odredivanja pritvora, odnosno kontrola
opravdanosti njegovog daljeg trajanja. Naime, optuzeni moze i u toku zalbenog postupka podnositi
prijedloge za njegovo ukidanje, a sud mora ocijeniti da li i dalje postoje razlozi za odredivanje pritvora i o
tome donijeti odgovarajucu odluku.
Pored toga, u slucaju ukidanja i preinacenja presude, zalbeni sud je duzan da ispita da li jos postoje
razlozi za pritvor i da donese rjesenje o njegovom ukidanju ili produzenju.
Ukidanje pritvora
Svaka mjera za obezbjedenje prisustva osumnjicenog, odnosno optuzenog i uspjesno vodenje krivicnog
postupka predstavlja, na odgovarajuci nacin, manje ili vece ogranicenje slobode gradana, sto ukazuje na
izuzetan znacaj njihovog pravilnog odabira u svakom konkretnom slucaju, a, isto tako, i ukidanje
pritvora, kada se ostvari njegova svrha. S tim u vezi, imperativna je obaveza da se u toku cijelog
postupka pritvor mora ukinuti cirn prestanu razlozi na osnovu kojih je bio odreden. Ukidanje, dakle, nije
vezano za prijedloge stranaka i branioca i duznost je svih organa koji ucestvuju u krivicnom postupku i
organa koji im pruzaju pravnu pomoc da postupaju sa narocitom hitnoscu ako se osumnjiceni, odnosno
optuzeni nalazi u pritvoru. Pritvor se mora ukinuti u svakom stadijumu postupka ako su prestali uslovi za
njegovo odredivanje ili su protekli rokovi njegovog najduzeg trajanja (nedostatak procesnih pretpostavki)
ili kao posljedica izricanja odredenih presuda (nedostatak materijalnih pretpostavki za odrzavanje
pritvora).
Naime, pritvor ce se uvijek ukinuti ako je optuzeni osloboden od optuzbe ili je optuzba odbijena ili ako je
oglasen krivim, a osloboden od kazne ili je osuden samo na novcanu kaznu ili je uslovno osuden ill je
zbog uracunavanja pritvora kaznu vec izdrzao.
U svim tim slucajevima pritvor se ukida, jer sa donosenjem bilo koje od tih odluka nastaje neoboriva
zakonska pretpostavka da vise nema osnova za odredivanje i dalje trajanje pritvora i sto pritvor gubi
ulogu koju ima u krivicnom postupku. Pritvor koji je odreden ili produzen nakon izricanja presude, traje
do pravnosnaznosti presude, ali najduze dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrecene u prvostepenoj
presudi. Momentom isteka te kazne, prestaje i trajanje pritvora, odnosno tada se on mora ukinuti, a
optuzeni je na taj nacin u pritvoru izdrzao kaznu izrecenu nepravnosnaznom presudom. Ovdje je
izvrsenje kazne prije pravnosnaznosti presude nastupilo nezavisno od volje optuzenog, ali je moguce i na
njegov zahtjev: na zahtjev optuzenog, koji se poslije izricanja kazne zatvora nalazi u pritvoru, sudija,
odnosno predsjednik vijeca moze optuzenog rjesenjem uputiti u ustanovu za izdrzavanje kazne i prije
pravnosnaznosti presude.
O ukidanju pritvora mora se donijeti rjesenje, bez obzira na to po kome se osnovu pritvor ukida, pa i
onda kada se ukida zbog proteka najduzeg roka trajanja. Pritvor moze biti ukinut na prijedlog stranaka
branioca ili po sluzbenoj duznosti. Stranke i branilac mogu staviti prijedlog za ukidanje pritvora uvijek i
ponavljati ga neograniceno.
U toku istrage, a prije isteka roka trajanja pritvora, sudija za prethodni postupak moze rjesenjem ukinuti
pritvor po prethodnom saslusanju tuzioca, a protiv tog rjesenja tuzilac moze podnijeti zalbu vijecu koje je
duzno donijeti odluku u roku od 48 sati. Protiv rjesenja kojim se odbija prijedlog za ukidanje pritvora
zalba nije dopustena.
Ako poslije izricanja prvostepene presude u roku od najduze sest mjeseci ne bude izrecena drugostepena
presuda kojom se prvostepena presuda preinacuje ili potvrduje, pritvor ce biti ukinut i optuzeni pusten na
slobodu. Pritvor se uvijek ukida istekom izrecene kazne.
190
pretpostavka nevinosti. Da bi polozaj pritvorenih lica bio sto povoljniji i da bi se suzbile moguce
zloupotrebe u postupanju sa pritvorenicima, zakon je regulisao postupak sa pritvorenicima.
Osnovni stav zakonodavca u postupku sa pritvorenicima sastoji se u tome da se u toku izdrzavanja
pritvora ne smije vrijedati licnost i dostojanstvo pritvorenika, te da se prava i slobode pritvorenika mogu
ograniciti samo u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi koje je odreden pritvor, sprijeci bjekstvo
pritvorenika i izvrsenje krivicnog djela i otkloni opasnost po zivot i zdravlje ljudi. Isto tako, ovlascena lica
sudske policije i straze ustanove pri izvrsavanju pritvora smiju upotrijebiti prinudna sredstva samo u
slucajevima odredenim zakonom.
Pritvor po svojoj prirodi predstavlja preventivno lisenje slobode, a svrha mu je da se obezbijedi prisustvo
optuzenog u krivicnom postupku i uspjesno vodenje krivicnog postupka. U torn smislu osnovna je
intencija zakona, kada je rijec o postupku sa pritvorenicima - da pritvorenicima treba nametnuti samo
ona ogranicenja koja zahtijeva naznacena svrha pritvora ("da se ostvari svrha radi koje je odreden
pritvor, sprijeci bjekstvo pritvorenika, sprijeci izvrsenje krivicnog djela i otkloni opasnost po zivot i
zdravlje ljudi").
Obilazak pritvorenika
Predsjednik suda, sudija za prethodni postupak ili sudija, odnosno predsjednik vijeca mogu u svako doba
obilaziti pritvorenike, s njima razgovarati i od njih primati prituzbe.
Tuzilac ne moze prisustvovati obilascima predsjednika suda ili odredenog sudije, a ne moze pritvorenike
obilaziti ni samostalno. Ovdje je tuzilac tretiran kao stranka u postupku, a ne kao drzavni organ.
Garantuje se pravo pritvorenika da podnose predstavke (molbe,zalbe i druge podneske; u pisanoj ill
usraenoj formi, pojedinacno ili grupno) i to narocito u vezi:
1) sa povredom njihovih ustavnih i zakonskih prava postupanjem ovlascenih zavodskih sluzbenika ili
namjestenika;
2) s tim da li su prema toj kategoriji lica primijenjena minimalna evropska pravila o postupanju sa
pritvorenicima;
3) s tim da li su postovana Ijudska prava, odnosno da li je humane postupano, uz ocuvanje fizickog i
mentalnog zdravlja ove kategorije lica;
4) s tim da li su primijenjeni jednak tretman i jednaki uslovi boravka i rada tih lica;
5) s tim da li su pravilno primijenjene odredbe o kucnom redu, pogodnostima, godisnjem odmoru, kao i
sva druga pitanja vezana za rad, nastavu, sportske, kulturne, informativne i druge slicne oktivnosti i
6) s tim da li se pravilno primjenjuju i sva druga prava koja proizilaze iz zakona i podzakonskih akata iz
ove oblasti.
Od posebnog je znacaja da zbog podnosenja predstavki pritvorenici ne smiju trpjeti nikakve stetne
posljedice, niti zbog toga mogu biti pozvani na odgovornost, osim ako time cine krivicno djelo, kao i da o
predstavci ne moze rjesavati lice protiv koga je ona podnesena. Odgovor na predstavke daje se u
192
najkracem mogucem roku, ali ne duzem od 30 dana, osim ako se radi o "tezim protivpravnim navodima",
cija povreda zahtijeva duzi period - kada se odgovor, po mogucnosti, daje u roku od 60 dana.
RADNJE ODLUCIVANJA
196
4) Pouka o pravnom lijeku je, takode, sastavni dio svih sudskih odluka protiv kojih je dopustena zalba. Ta
pouka sadrzi uputstvo kakav je pravni lijek dopusten, u kom roku, te kome i u kolikom broju primjeraka
moze nezadovoljna stranka podnijeti pravni lijek.
5) Konacno, osim navedenih osnovnih dijelova, svaka odluka mora sadrzavati jos jedan neophodan dio
koji sluzi autentiflkaciji, ozvanicenju odluke. Presudu potpisuju sudija, odnosno predsjednik vijeca i
zapisnicar. Ostali clanovi vijeca potpisuju samo zapisnik o glavnom pretresu.
Postupak odlucivanja
Kod odlucivanja treba razlikovati tri faze:
1) izricanje (donosenje, formiranje) odluke,
2) saopstavanje izrecene odluke i
3) pismena izrada odluke.
Izricanje odluka
Izricanje (ili donosenje) odluka podrazumijeva postupak njihovog nastanka i formiranja i on zavisi od
toga da li odluku donosi sudija pojedinac ili vijece.
Postupak donosenja odluke sudije pojedinca je unutrasnji psihicko - logicki proces sudije, koji nije
potrebno a niti moguce regulisati pravilima postupka. Zakon, stoga, sadrzi samo odredbe o izricanju
odluka vijeca , pri kojem uvijek postoji potreba da da se usklade razlicita misljenja njegovih clanova i
tako izrekne jedna (od nekoliko mogucih) odluka.
Odluka vijeca donosi se poslije vijecanja i glasanja. U donosenju odluke ucestvuju samo sudije, ne i
zapisnicar, iako on ulazi u sastav vijeca. Vijecanje je diskusija (savjetovanje) i izmjena misljenja izmedu
clanova vijeca o tome kakvu odluku donijeti u predmetu koji se raspravlja. Da bi se odluka donijela u
vijecu, u tome mora da ucestvuje svaki clan vijeca. Glasanje je izjasnjavanje i definitivno opredjeljenje
svakog clana vijeca za odredenu odluku (od vise mogucih) o pojedinom pitanju o kome se odlucuje.
Ako se radi o presudi, vijecanje i glasanje mora se nastaviti neposredno poslije glavnog pretresa. Pravila
o vijecanju i glasanju, koja sadrzi zakon, vaze za sve odluke. Pored toga, postoje i posebna pravila o
vijecanju i glasanju u slucaju donosenja presude.
Vijecanjem i glasanjem rukovodi predsjednik vijeca, koji glasa posljednji i duzan je da se stara da se sva
pitanja svestrano i potpuno razmotre. Zadatak je predsjednika vijeca da odredi pitanja o kojima ce se
glasati i utvrdi rezultat glasanja. Redosljed pitanja o kojima se glasa u vijecu odreden je zakonom.
Redosljed je sljedeci:
Prvo se glasa da li je sud nadlezan i da li je potrebna dopuna postupka, kao i o drugim prethodnim
pitanjima, pa se zatim prelazi na rjesavanje o glavnoj stvari.
Pri odlucivanju o glavnoj stvari, ukoliko se radi o presudi, najpre se glasa da li je optuzeni ucinio krivicno
djelo (mora se odgovoriti na pitanje da li je djelo uopste izvrseno, da li je krivicno djelo i da li je optuzeni
izvrsilac) i da li je krivicno odgovoran.
Poslije toga, i prema rezultatu glasanja, odlucuje se i o eventualnoj primjeni kazni i drugih krivicnih
sankcija, troskovima krivicnog postupka, imovinskopravnim zahtjevima i ostalim pitanjima o kojima treba
donijeti odluku.
Negativan odgovor na bilo koje od postavljenih pitanja cini nepotrebnim dalje vijecanje i glasanje.
Ako optuzeni odgovara za vise krivicnih djela, glasa se o krivicnoj odgovornosti i kazni za svako djelo
posebno, a zatim o jedinstvenoj kazni za sva djela u pogledu kojih treba izreci jedinstvenu kaznu.
Vijecanje i glasanje, prilikom donosenja odluka, vrsi se u tajnom zasjedanju, tako da u prostoriji u kojoj
se vrsi vijecanje i glasanje mogu biti prisutni samo clanovi vijeca i zapisnicar, sto je garancija slobodnog
odlucivanja suda. Tajnost postupka odlucivanja obezbjeduje se tako sto se sud odvaja od ostalih
ucesnika postupka i publike radi donosenja odluke (povlaci se u drugu prostoriju ili odstranjuje javnost iz
sudnice). Tajnost vijecanja i glasanja obezbjedena je i vodenjem posebnog zapisnika o vijecanju i
glasanju (cija sadrzina nije pristupacna strankama), a koji je odvojen od zapisnika o glavnom pretresu.
Zapisnik o vijecanju i glasanju zatvara se u poseban omot i moze ga razgledati samo visi sud kada
rjesava o pravnom lijeku.
197
Svaki sudija clan vijeca obavezan je da javnim glasanjem u vijecu izrazi svoje misljenje o svim pitanjima
koja su predmet odlucivanja. Izuzetak postoji kod vijecanja i glasanja o presudi, pri cemu clan vijeca koji
je glasao da se optuzeni oslobodi optuzbe ili da se presuda ukine i ostao u manjini, nije obavezan da
glasa o sankciji, ali ako ne glasa, uzima se da je pristao na glas koji je za optuzenog najpovoljniji.
Ovakav sudija je osloboden samo glasanja o sankciji, a o svim ostalim pitanjima duzan je da glasa.
Za odluku se trazi vecina glasova svih clanova vijeca, tj. apsolutna vecina, a svi glasovi jednako vrijede.
Vecine nema ako se glasovi podijele na vise od dva razlicita misljenja. Pitanje postizanja apsolutne
vecine, u slucaju kada se o pojedinim pitanjima o kojima se glasa podijele glasovi na vise raznih
misljenja, tako da nijedno nema vecinu, rijeseno je tako sto se pitanja razdvajaju i glasanje ponavlja dok
se ne postigne vecina. Ako se na ovaj nacin ne postigne vecina, odluka ce se donijeti na taj nacin sto se
glasovi koji su najnepovoljniji za optuzenog pribrajaju glasovima koji su za njega manje nepovoljni, sve
dok se ne postigne potrebna vecina. U ovom slucaju, radi se o primjeni pravila in dubio pro reo.
Ako postane sporno sta je povoljnije za optuzenog, o tome ce se glasati kao o prethodnom pitanju.
Zakon ovdje, dakle, stvara fikciju postojanja odredenog glasa kojeg u stvarnosti nema i to slijedom
pravila in dubio mitius kojim se omogucava da se relativna vecina glasova u vijecu pretvori u apsolutnu
vecinu koja je neophodan uslov za donosenje odluke. U stvarnosti, medutim, ta odluka nije sastavljena
od sadrzajno istovjetnih glasova, vec je stvorena mehanicki, prema kriteriju najblizeg medu razlicitim, cak
suprotstavljenim stanovistima.
Izdvojeno misljenje (dissenting opinion) unosi se u zapisnik o vijecanju i glasanju ili se prikljucuje torn
zapisniku. Na zahtjev clana vijeca koji je izdvojio glas, to se obavezno navodi u obrazlozenju presude.
Glasanje se vrsi usmeno i u okviru vijeca javno i njime (kao i vijecanjem) rukovodi predsjednik vijeca.
Nezavisnost je obezbijedena i redom glasanja, jer prvo glasa sudija najmladi po naimenovanju. Taj
redoslijed nalaze potreba da se mladi clanovi vijeca ocuvaju od prevelikog, ponekad mozda stetnog,
autoriteta starijih. Predsjednik vijeca uvijek glasa posljednji, a u odlucivanjima u kojima postoji izvjestilac,
izvjestilac glasa prvi.
Saopstavanje odluke
Saopstavanje odluke je upoznavanje sa njenom sadrzinom lica koja treba da budu upoznata i imaju
interes da je saznaju. Odluke se saopstavaju objavljivanjem ili dostavljanjem ili i objavljivanjem i
dostavljanjem. Objavljivanje odluke je njeno usmeno saopstavanje prisutnim zainteresovanim licima.
Dostavljanje se sastoji u predaji ovjerenog prepisa odluke zainteresovanim licima kojima se ona po
zakonu mora saopstiti. Presude se saopstavaju i objavljivanjem i dostavljanjem, a druge sudske odluke
samo objavljivanjem ili samo dostavljanjem. U zakonu je postavljeno kao opste pravilo da se odluke
usmeno objavljuju prisutnim, a dostavljaju u ovjerenom prepisu zainteresovanim licima odsutnim pri
objavljivanju, i to pravilo vazi ukoliko nije zakonom drukcije odredeno.
Tako, na primjer, rjesenje o pritvoru predaje se lieu na koje se odnosi, naredba o pretresanju predaje se
lieu kod koga ce se ili na kome ce se pretresanje izvrsiti (odluke sudije, odnosno predsjednika vijeca se
uvijek objavljuju i sa kratkim obrazlozenjem razmatranih cinjenica unose u zapisnik o glavnom pretresu
itd. Ukoliko se odluka usmeno saopstava, organ koji vrsi saopstavanje naznacuje to u zapisniku i u spisu,
a lice kome je saopstenje ucinjeno - to potvrduje svojim potpisom (sa naznacenjem datuma, a, po
potrebi, i sata saopstenja, ako je to od znacaja za postupak - npr. kod saopstenja rjesenja o pritvoru).
Ako zainteresovano lice izjavi da se nece zaliti, ovjereni prepis usmeno saopstene odluke nece mu se
dostaviti, ako zakonom nije drukcije odredeno. Prema tome, lieu kome je odluka usmeno saopstena,
izdace se ovjeren prepis odluke jedino ako ono protiv odluke moze izjaviti posebnu zalbu.
U vezi sa nacinom objavljivanja sudskih odluka, zakon sadrzi samo odredbe o objavljivanju presude.
Presuda se objavljuje odmah poslije izricanja, i to cini sudija, odnosno predsjednik vijeca. Ako sud nije u
mogucnosti da istog dana po zavrsetku glavnog pretresa izrekne presudu, odlozice objavljivanje presude
najvise za tri dana i odredice vrijeme i mjesto objavljivanja presude. Objavljivanje se sastoji u javnom
citanju izreke i kratkom saopstavanju razloga presude, u prisustvu stranaka i branioca, njihovih zakonskih
zastupnika, punomocnika. Objavljivanje ce se izvrsiti i kada neko od njih nije prisutan. Objavljivanju
presude mogu prisustvovati gradani koji nemaju neposredni pravni interes u konkretnom krivicnom
predmetu. Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze narediti da optuzenom, koji je odsutan, presudu
198
usmeno saopsti sudija, odnosno predsjednik vijeca ili da mu se presuda samo dostavi. Objavljivanje je
uvijek javno, a ako je javnost na glavnom pretresu bila iskljucena, izreka presude ce se uvijek procitati u
javnom zasjedanju. Vijece ce odluciti da li ce i koliko iskljuciti javnost prilikom objavljivanja razloga
presude.
Svi prisutni saslusace citanje izreke presude stojeci, cime se izrazava postovanje suda i odluka koje on
donosi.
O presudama posebno
Vrste presuda
Krivicnom presudom rjesavaju se tri osnovna pitanja. Prije svega, u svakoj krivicnoj stvari mora se
utvrditi da li su ispunjeni uslovi za vodenje postupka, odnosno postoje li smetnje za njegovo vodenje.
Ako tih uslova nema ili se smetnje ne mogu otkloniti, sud ce, bez upustanja u sustinu krivicnopravnog
zahtjeva, donijeti presudu kojom se optuzba odbija.
Presuda kojom se optuzba odbija je formalna (procesualna), jer se njome konstatuje da nisu ispunjene
pretpostavke da bi se odlucivalo o samoj stvari.
Sljedece pitanje na koje sud mora odgovoriti, ako je prethodno pozitivno rijesio, jeste da li je optuzeni
ucinio krivicno djelo i da li je krivicno odgovoran. Ako na jedno od ovih pitanja odgovori negativno, sud
donosi oslobadajucu presudu.
199
Ako, pak, na ova pitanja odgovori potvrdno, sud donosi presudu kojom se optuzeni oglasava krivim i
poslije toga se upusta u trece osnovno pitanje, tj. odlucivanje o krivicnoj sankciji.
Oslobadajucom presudom i presudom kojom se optuzeni oglasava krivim rjesava se predmet sudenja u
sustini i utvrduje postojanje ili nepostojanje prava drzave na kaznjavanje optuzenog.
Te se presude nazivaju sustinskim (materijalnim, supstancijalnim, meritornim).
Za svaku vrstu presude data je samo spoljna forma, a za osudujucu presudu i sadrzina.
Po pravilu, sve tri ove presude su odvojeni i posebni akti, ali ako optuzba obuhvata vise krivicnih djela, u
presudi ce se izreci da li se i za koje djelo optuzba odbija ili se optuzeni oslobada od optuzbe ili se
oglasava krivim. To znaci da jedinstvena presuda (kada je vise krivicnih stvari spojeno u jedan postupak)
moze sadrzavati sve tri ove odluke.
204
Sud, dakle, ne moze presudom obuhvatiti drugo lice ili drugo djelo koje nije obuhvaceno optuzbom, osim
ako tuzilac, pod zakonom odredenim uslovima, izmijeni svoju optuzbu u pogledu djela.
Sud zasniva presudu samo na cinjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Cinjenicni
identitet ili identitet djela sacinjava odredenje djela i lica kojem se sudi. Identitet u sirem smislu
obuhvata, osim identiteta djela, i pravni identitet, odnosno krivicno djelo, dakle ukljucuje i pravnu
kvalifikaciju krivicnog djela.
U pogledu subjektivnog identiteta, trazi se da sud sudi samo licu koje je obuhvaceno optuznicom kao
optuzeni, tako da optuzeni ne moze biti zamijenjen drugim licem. Ako sud utvrdi da krivicno djelo nije
ucinio optuzeni, nego drugo lice, moze izreci samo oslobadajucu presudu prema optuzenom, ali ne i
osudujucu presudu prema uciniocu krivicnog djela protiv koga nije podignuta optuznica.
Kod objektivnog identiteta utvrduje se da li je cinjenicno stanje onakvo kakvo je dato u optuznici ili je
drukcije. Ako sud na pretresu nade da se cinjenicno stanje razlikuje u odnosu na ono opisano u optuzbi,
izricanje oslobadajuce presude moze se izbjeci aktivnoscu tuzioca, koji je ovlascen da u toku glavnog
pretresa svoj optuzni akt mijenja.
Ako tok glavnog pretresa ukaze na to da je cinjenicno stanje izmijenjeno i da se razlikuje od stanja
prikazanog u optuznom aktu, tada dolazi do izmjene optuznice. Ako tuzilac u toku glavnog pretresa nade
da izvedeni dokazi ukazuju na to da se izmijenilo cinjenicno stanje izneseno u optuznici, on moze na
glavnom pretresu izmijeniti optuznicu.
Radi pripremanja odbrane, sud moze u takvom slucaju odgoditi glavni pretres. Ako se utvrdi drugo
cinjenicno stanje, a ne dode do izmjene optuznice, sud oslobada optuzenog od optuzbe (nije utvrcteno
da je optuzeni ucinio krivicno djelo za koje se optuzuje).
Strogi stav zakona ublazen je na samom pocetku primjene, jedinstveno prihvacenim stavom da se sud
mora drzati cinjenicnog opisa u optuznici samo kada bi iduci mimo njega prekoracio optuzbu, a da
prekoracenja optuzbe nema ako on odlucuje o cinjenicnom stanju koje se pokazalo na glavnom pretresu,
a povoljnije je za optuzenog (pod uslovom da se, ipak, radi o istom djelu, odnosno dogadaju u sustini).
Medutim, ne moze se govoriti o identitetu optuzbe i presude ukoliko se presuda temelji na cinjenicama
koje su razlicite od cinjenica sadrzanih u optuznom aktu, bez obzira na to da li su cinjenice sadrzane u
presudi in favorem, odnosno in peius optuzenog lica.
Objektivni identitet postoji ako je i u optuzbi i u presudi rijec o istom djelu, odnosno dogadaju. Identitet
je sacuvan i ako je djelo drukcije, ali je, u sustini, ostalo isto, sa nekim promjenama u pogledu pojedinih
okolnosti slucaja (npr. u pogledu mjesta, vremena i nacina izvrsenja, oblika vinosti i posljedica djela).
Tada se presuda moze donijeti bez izmjene optuzbe. Nasuprot tome, identitet je narusen ako je u pitanju
drugo djelo u odnosu na ono koje je predmet optuzbe (tok procesa pokazao da se radi o promjeni i same
sustine dogadaja).
Ovakvo vezivanje objektivnog identiteta za izmjenu cinjenicnog stanja otvara pitanja koje cinjenice treba
smatrati bitnim i sustinskim, a koje djelo drugim. Pokusaji davanja odgovora na ova pitanja, ni u
zakonodavstvu ni u procesnoj teoriji nisu dali prakticne rezultate. Zbog toga se ta pitanja u sudskoj
praksi rjesavaju za svaku situaciju konkretno. Medutim, objektivni identitet optuzbe i presude nece biti
doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na blize svojstvo krivicnog djela ili
okolnosti koje blize odreduju krivicno djelo ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis
djela, zatim ako se u presudi potpunije ili preciznije odredi uopsteni cinjenicni opis djela iz optuznog akta
ili ako je lice optuzeno za produzeno krivicno djelo, a na glavnom pretresu se utvrdi da se radi o sticaju
krivicnih djela buduci da sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju djela koju je tuzilac dao u optuznici.
Obavezu identiteta izmedu cinjenicne osnovice optuzbe i presude utvrduje i zakon.
Presuda se mora odnositi samo na lice koje je optuzeno (subjektivni identitet) i samo na djelo koje je
predmet optuzbe sadrzane u podnesenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optuznici (objektivni
identitet). Presuda suda preko toga je prekoracenje optuzbe, a presuda ispod toga je nepotpuno
rjesavanje predmeta optuzbe. Ove situacije predstavljaju apsolutnu povredu krivicnog postupka, zbog
koje se presuda u zalbenom postupku ukida.
U postupku prema maloljetnicima identitet izmedu presude i optuzbe rjesava se na taj nacin sto je sudija
za maloljetnike ovlascen da i bez prijedloga tuzioca donese odluku na osnovu cinjenicnog stanja koje je
izmijenjeno na glavnom pretresu.
205
Nije povrijeden identitet optuzbe i presude time:
- sto je u izreci presude sud unio cinjenice koje ne sadrzi optuznica, a koje znace ili izmjenu samo nekih
elemenata nacina izvrsenja krivicnog djela ili preobracaju izvrsilastvo u saizvrsilastvo u istom djelu;
- kada je sud, postupajuci po optuzbi za krivicno djelo ubistva, optuzenog oglasio krivim za krivicno djelo
teske tjelesne povrede na temelju utvrdenog cinjenicnog stanja na glavnom pretresu, koje se odnosi na
isti dogadaj;
- sto je na temelju rezultata izvedenih dokaza sud u cinjenicni opis krivicnog djela ubistva u izreci
presude naveo da je optuzeni olako drzao da je puska prazna i da nece opaliti, pa onda njegove radnje
pravno kvalifikovao kao krivicno djelo ubistva iz nehata;
- sto iz opisa krivicnih djela u sticaju iz podnesene optuznice sud ispusti cinjenice i okolnosti koje
predstavljaju obiljezja jednog krivicnog djela i optuzenog oglasi krivim samo za drugo krivicno djelo (tu
se radi o tome da sud svojom presudom nije u potpunosti rijesio predmet optuzbe);
- sto u presudi, u skladu sa, na glavnom pretresu utvrdenim, cinjenicnim stanjem, sud izmijeni cinjenicni
opis djela u odnosu na opis djela iz optuznice i optuzenog oglasi krivim za, u osnovi, isto krivicno djelo,
ali sa laksim oblikom vinosti;
- sto sud optuzenog, kome je optuznicom stavljeno na teret jedno krivicno djelo, oglasi krivim za drugo
krivicno djelo, pod uslovom da u izreci presude ne doda nijedan elemenat djela koji nije bio naveden u
optuznici, odnosno pod uslovom da su u cinjenicnom opisu djela u optuznici sadrzani svi bitni elementi
tog djela za koje ga oglasava krivim;
- sto je u izreku presude unio opis radnje koji optuznica ne sadrzi, ukoliko je ta dopuna ostala u okviru
zakonskih obiljezja krivicnog djela opisanog u optuznici;
- sto su u cinjenicnom opisu djela u izreci izmijenjene cinjenice ili okolnosti koje konkretizuju krivicno
djelo, ali koje nisu pravno relevantne za izmjenu predmeta optuzbe;
- sto je sud djelatnost optuzenog pravno oznacio kao krivicno djelo tjelesne povrede umjesto kao krivicno
djelo ubistva itd.
S druge strane, ostvarena je bitna povreda odredaba krivicnog postupka prekoracenjem optuzbe, kada
sud nakon ispustanja cinjenica i okolnosti iz opisa djela u optuznici, optuzene oglasi krivim za drugo djelo
u odnosu na ono iz optuznice, pa i pod uslovom da je ono lakse od djela iz optuznice;
- ako je ucinilac bio optuzen da je neovlasceno drzao i nudio na prodaju opojne droge, a sud ga oglasi
krivim za prikrivanje;
- ako se optuznicom stavlja izvrsiocu na teret da je oduzeo okvir za pistolj, a optuzeni bude osuden za
oduzimanje pistolja;
- kad je sud oglasio optuzenog krivim zbog voznje neprilagodenom brzinom, iako ga tuzilac tereti samo
zbog voznje u alkoholiziranom stanju;
- kad je sud prvog stepena optuzenog (a tuzilac nije izmijenio optuzbu) osudio umjesto krivicno djelo
ubistvo u pokusaju, za krivicno djelo nasilnog ponasanja;
- kad je sud osudio optuzenog za krivicno djelo sprecavanja sluzbenog lica u obavljanju sluzbene
duznosti, iako se on optuznicom tereti za ucinjeno krivicno djelo teskog ubistva sluzbenog lica u
pokusaju;
- kad je sud optuzenog koji je bio optuzen da je izvrsio cetiri krivicna djela u pokusaju, proglasio krivim
zbog krivicnog djela dovodenja u opasnost opsteopasnom radnjom ili sredstvom i si.
Ispravljanje presude
Presuda moze sadrzavati ocigledne tehnicke greske u imenima i brojevima i druge slicne greske (npr.
propustanje naznacavanja ili pogresno upisivanje jednog od sudija u uvodu presude, pogresno navodenje
zakonskog propisa ili pojedine zakonske odredbe u obrazlozenju). Nedostaci mogu nastati i pri
206
uoblicavanju presude (npr. propustanje da se odvoje pojedini dijelovi presude). Greske mogu da se
ocituju i u neslaganju tekstova presude izmedu pojedinih sukcesivnih faza kroz koje presuda prolazi od
izricanja do dostavljanja ovjerenog prepisa strankama. Najmanja je mogucnost neslaganja izmedu
izrecene i objavljene presude, jer se izreka presude u bitnom odmah unosi u zapisnik o glavnom
pretresu, a sudija, odnosno predsjednik vijeca pri objavljivanju cita dispozitiv presude iz tog zapisnika.
Razlozi za ispravljanje presude jesu pogreske:
1) u imenima i brojevima,
2) druge ocigledne pogreske u pisanju i racunanju, kao i
3) nedostaci u obliku i
4) nesaglasnost pismeno izradene presude s izvornikom presude.
Ovo su formalne ili tehnicke pogreske.
Ispravku formalnih gresaka i neslaganja vrsi sud koji je donio presudu. On na taj nacin ne mijenja
presudu, nego vrsi ispravke ociglednih gresaka, sto koristi strankama. Nedostatke ispravlja sudija,
odnosno predsjednik vijeca koji je donio presudu, na prijedlog stranaka i branioca ili po sluzbenoj
duznosti, nevezan rokom. Ispravka se vrsi posebnim rjesenjem. Protiv rjesenja o ispravci moguca je
zalba (koja se ne moze zasnivati na tome da je ispravljanje protivno zakonu), koja ne zadrzava izvrsenje
rjesenja. O zalbi odlucuje visi sud. Po pravnosnaznosti rjesenja, ispravka se unosi u pismeno izradenu
presudu. Moguce je da se ispravke ne unose u sam prepis presude, vec prepis presude i rjesenje o
ispravci prepisa cine jednu cjelinu.
Ako se izvrsi ispravka bilo kog dijela dispozitiva presude kojim se optuzeni oglasava krivim (osim odluke o
uracunavanju pritvora ili vec izdrzane kazne), rjesenje o ispravci dostavice se licima iz clana;289.
U torn slucaju, rok za zalbu protiv presude tece od dana dostavljanja tog rjesenja, protiv koga posebna
zalba nije dozvoljena. Zalilac moze u zalbi isticati da pismeno izradena presuda ne odgovara izvorniku
presude, ali u torn dijelu njegova zalba nije zalba protiv presude, vec zahtjev za ispravku pismeno
izradene presude, koji je stranka mogla postaviti i van zalbe, nevezano za rok.
Dopuna presude
Nisu rijetki slucajevi da sud propusti da u presudi odluci o pojedinom pitanju o kojem je trebalo odluciti.
Tada se o tome odlucuje naknadno, a to odlucivanje predstavlja dopunu presude. Dopuna presude je
moguca ako je zakon izricno dozvoljava. Tako, na primjer, dozvoljeno je da se o troskovima krivicnog
postupka odlucuje posebnim rjesenjem, osim ako se o troskovima koje snosi optuzeni rjesava u odluci o
glavnoj stvari. Posebno rjesenje donosi sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslusanje,
sudija, odnosno predsjednik vijeca i protiv njega je zalba dozvoljena, a o njoj rjesava vijece ako je
rjesenje doneseno u fazi istrage ili nakon podizanja optuznice, a prije zakazivanja glavnog pretresa, a ako
se rjesenje donese na glavnom pretresu u prvom stepenu, o zalbi odlucuje vijece drugostepenog suda.
Na ovaj nacin se sprecava usporavanje krivicnog postupka jer se o takvoj zalbi odlucuje po pravilima
postupka zalbe na rjesenje i ona nema nikakvog uticaja na odluku o glavnoj stvari, na nastupanje
pravnosnaznosti, izvrsenje presude itd.
Ako se pojavi sumnja u dopustenost izvrsenja sudske odluke ili o racunanju kazne ili ako u pravnosnaznoj
presudi nije odluceno o uracunavanju pritvora ili ranije izdrzane kazne ili uracunavanje nije pravilno
izvrseno, odlucivace se o tome posebnim rjesenjem. O tome odlucuje sudija, odnosno predsjednik vijeca
koje je sudilo u prvom stepenu, a zalba ne zadrzava izvrsenje rjesenja, osim ako sud ne odredi drukcije.
Ako je u presudi kojom je optuzeni oglasen krivim propusteno da se izrekne mjera bezbjednosti
oduzimanja predmeta koji se po krivicnom zakonu moraju oduzeti, sud o tome donosi posebno rjesenje.
Posebno rjesenje donosi sudija, odnosno vijece koje se vec upoznalo sa dokazima i izvrsilo njihovu
ocjenu prilikom donosenja presude kojom se optuzeni oglasava krivim.
Naknadno rjesenje o onome sto je propusteno da se rijesi, fakticki je dopuna presude, iako nema oblik
formalnog dopunjavanja presude, vec oblik samostalnog rjesenja.
Moze se, medutim, dogoditi da sud svojom presudom ne rijesi potpuno predmet optuzbe, ali tada je
iskljucena dopuna presude. To je povreda odredaba krivicnog postupka, koja se otklanja upotrebom
pravnih lijekova.
207
Cinjenicne greske i povrede zakona u presudi
Cinjenicne greske i povrede zakona u presudi otklanjaju se upotrebom pravnih lijekova. Do
pravnosnaznosti presude mogu se koristiti redovni pravni lijekovi, a poslije pravnosnaznosti - vanredni
pravni lijekovi.
208
Radnje odrzavanja reda i procesne discipline sluze da omoguce nesmetan rad i izvrsenje procesnih radnji
u postupku. S tim ciljem, sud i organi istrage imaju pravo da preduzimaju odgovarajuce mjere i izricu
kazne. Radnje za odrzavanje reda i procesne discipline preduzimaju se s ciljem da se sprijeci remecenje
reda (preventivne mjere) ili da se sankcionisu slucajevi u kojima do remecenja ipak dode (represivne
mjere).
To je duznost tuzioca i sudije, odnosno predsjednika vijeca, s tim da je obaveza sudije, odnosno
predsjednika vijeca da se stara o odrzavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda.
Sudija, odnosno predsjednik vijeca moze, odmah poslije otvaranja zasjedanja, upozoriti lica koja
prisustvuju glavnom pretresu da se pristojno ponasaju i ne ometaju rad suda. Ovakvo upozorenje
(generalna opomena) je narocito pozeljno na onim glavnim pretresima, gdje je zbog velikog zanimanja
javnosti, prisutan veci broj lica. Pored toga, lica koja prisustvuju glavnom pretresu ne smiju nositi oruzje
ili opasno orude, osim cuvara optuzenog i lica kojima to dozvoli sudija, odnosno predsjednik vijeca. Ova
pravila se analogno mogu primijeniti i u istrazi. Mjere za odrzavanje reda u postupku su:
(1) Upozorenje. Izricanje upozorenja je prethodni uslov za primjenu teze disciplinske mjere. Upozorenje
moze biti izreceno individualno ili kolektivno, a upisuje se u zapisnik o procesnoj radnji, sa obrazlozenjem
zbog cega je izreceno. Kao disciplinska mjera, upozorenje se moze izreci i tuziocu. Ako tuzilac ili lice koje
ga
zamjenjuje narusava red, o tome ce sudija, odnosno predsjednik vijeca obavijestiti Visoko sudsko i
tuzilacko vijece BiH.
(2) Udaljenje. Ova mjera moze se izreci poslije upozorenja i to individualno ili kolektivno. Pojedinacno
udaljenje moze se izreci optuzenom za odredeni vremenski period, ukoliko on i nakon upozorenja nastavi
s nedolicnim ponasanjem zbog kojeg je opravdano njegovo udaljenje iz sudnice. Kolektivno udaljenje
predvideno je, tako da ukoliko su se mjere za odrzavanje reda u sudnici pokazale neefikasnim, sudija,
odnosno predsjednik vijeca moze zavisno od situacije narediti da se sa zasjedanja udalje neka ili sva lica
koja kao slusaoci prisustvuju glavnom pretresu. Iskljucenje svih slusaoca (publike) ne predstavlja
iskljucenje javnosti sa glavnog pretresa.
(3) Uskracivanje odbrane ili zastupanja na glavnom pretresu. Braniocu ili punomocniku ostecenog koji,
nakon sto je kaznjen, produzi da narusava red, sudija, odnosno predsjednik vijeca moze uskratiti dalje
zastupanje na glavnom pretresu. Rjesenje o tome, s obrazlozenjem, unosi se u zapisnik o glavnom
pretresu, a protiv ovog rjesenja dopustena je posebna zalba. Glavni pretres ce se prekinuti ili odloziti,
dok optuzeni ne uzme drugog branioca i ne pripremi se za odbranu.
(4) Naknada troskova izazvanih odlaganjem istrazne radnje ili glavnog pretresa. Ove troskove duzna su
da snose lica koja su skrivila odlaganje ili udaljenje zbog cega je doslo do odlaganja, odnosno branilac ili
punomocnik koji su skrivili uskracivanje odbrane. Ovoj mjeri ima mjesta samo ako je do odlaganja doslo
usljed remecenja reda.
(5) Novcana kazna. Ova mjera se moze izreci poslije upozorenja, i to zajedno sa udaljenjem, svakom lieu
(osim optuzenom) koje ometa red ili se ne pokorava naredenjima sudije, odnosno predsjednika vijeca u
cilju odrzavanja reda. Ako tuzilac ili branilac budu udaljeni iz sudnice, sudija, odnosno predsjednik vijeca
ce obavijestiti Visoko sudsko i tuzilacko vijece BiH ili advokatsku komoru ciji je branilac clan - radi
preduzimanja daljih mjera. Isto tako, branioca ili punomocnika ostecenog koji, nakon sto je kaznjen,
produzi da narusava red, sudija, odnosno predsjednik vijeca moze kazniti novcanom kaznom do 30.000
KM. Rjesenje o tome, s obrazlozenjem, unosi se u zapisnik o glavnom pretresu, a protiv ovog rjesenja
dopustena je posebna zalba.
(6) Sankcije krivicnog zakona. Ako je remecenje reda u isto vrijeme i krivicno djelo, moguce je
pokretanje krivicnog postupka prema svakom uciniocu, pa i prema onima kojima je izricanje novcane
kazne nemoguce. Ako ucinjeno remecenje reda ima vid prekrsaja, gonjenje za prekrsaj se ne preduzima,
jer je kazna za prekrsaj apsorbovana ovom kaznom.
212