P. 1
Velika Povijest Crkve Original)

Velika Povijest Crkve Original)

|Views: 1,311|Likes:
Published by jojinjo

More info:

Published by: jojinjo on Sep 14, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/20/2013

pdf

text

original

VELIKA POVIJEST CRKVE UVOD U CRKVENU POVlJEST 1.

POGLAVLJE
Predmet i metoda, razdioba i aktualnost a) Predmet crkvene povijesti jest rast Crkve, koju je Krist osnovao u vremenu i prostoru. Kako crkvena povijest taj svoj predmet prima od znanosti o vjeri i nosi vjerom, ona je teološka disciplina i razlikuje se od povijesti kršćanstva. No njezino teo1oško polazište, pojam Crkve, ne smije se shvatiti kao da bi struktura Crkve, koju pokazuje dogrnatika, morala biti apriorna shema povijesnog prikaza i njom se morala dokazati te bi tako sužavala i ometala povijesno-empirijske konstatacije njezinih životnih izraza, zasnovane na povijesnim vrelima; ono sadrži samo njezino božansko podrijetlo po Isusu Kristu, hijerarhijski i sakramentalni poredak koji je on utemeljio i asistenciju Duha Svetoga, koja joj je obećana, te njezino usmjerenje prema eshatološkoj punini, dakle elemente na kojima počiva njezina bitna istovjetnost u pojavnim oblicima koji se mijenjaju tj. njezin kontinuitet. Slika »crkvene Iađice« koja gotova i nepromijenjena plovi mlorima stoljeća manje je prikladna od usporedbe koju je već Vinko od Lerina upotrijebio kad Crkvu uspoređuje s rastom ljudskog tijela i usjevom »koji ne uključuje nikakvo smanjenje svojih značajki i nikakvu promjenu svoga bivstva« (Commontorium, pogl. 29). Kao što pšenično zrno niče i klija, tjera vlat i klas, a ipak uvijek ostaje pšenicom. tako se bit Crkve ostvaruje u povijesnom procesu u promjenljivim oblicima, ali uvijek ostaje istovjetna sa samom sobom. Njezin značaj kao povijesne veličine počiva isključivo na utjelovljenju Riječi i na njezinu ulasku u Ijudsku povijest, no prije svega na tome što je Krist želio Crkvu kao zajednicu Ijudi (narod Božji) pod vodstvom ljudi (kolegij apostola, episkopat, papinski primat) i time je učinio ovisnom o ljudskom djelovanju, ali i o Ijudskim slabostima. Ipak nije Crkvu prepustio samoj sebi. Njezina natpovijesna, transcendentna entelehija jest Sveti Duh, koji je čuva od za:blude, stvara i održava u njoj svetost, a može se potvrditi čudesima. Njegovo postojanje i djelovanje u Crkvi može se, kao i milost u duši pojedinca, otkriti iz povijesno dohvatljivih djelovanja, no ono samo jest predmet vjere. Iz zajedničkog djelovanja tog božanskog činioca s Ijudskim u vremenu i prostoru nastaje crkvena povijest. O pojmu Crkve ovisi razumijevanje i osmišljavanja crkvene povijesti. Pr,osvjetiteljima se činila »prirodnom društvenom tvorevinom koja u državi postoji uz mnoge druge«; po njihovu mišljenju, »nju je ustanovio Bog, ali Duh Božji ne stanuje u njoj«, naprotiv, njome vladaju Ijudi. Tom antropocentričkom shvaćanju suprotstavio je Mohler svoje teocentričko, pa crkvenu povijest definirao kao »niz razvoja svjetlosnog i životnog načela, koje je Krist predao Ijudima da bi ih ponovno sjedinio s Bogom i učinio sposobnima da slave Boga«. Kad je na prijelazu u 19. stoljeće historizam postavio zahtjev da se crkvena povijest stopi s profanom i da crkveni povjesničar postane profani historik, uveo je Albert Ehrhard naziv »povijesna teologija« i odredio kao zadatak opće crkvene povijesti »istraživanje i prikaz stvarnog toka povijesti kršćanstva i njegove organizirane pojave kao Crkve u toku svih vjekova iI1jezine prošlosti, u čitavom opsegu njezina postojanja i sa svih strana njezina života«. Početak i kraj crkvene povijesti počiva na teološkoj postavci. Crkvena povijest ne počinje ni s inkarnacijom ni s izborom i izaslanjem apostola, već sa silaskom Duha Svetoga na praopćinu na prve Duhove. Ona završava s ponovnim dolaskom Gospodinovim. Unutar tih kronoloških granica njezin su predmet svi životni izražaji Crkve: izvanjski, njezino širenje diljem kugle zemaljske (misije), njezin odnos prema nekršćanskim religijama i pred kršćanskim crkvenim zajednicama koje su od nje odijeljene (ekumena) i njezin odnos prema državi i društvu (crkvena politika i crkvena sociologija) ; nutarnji, oblikovanje i učiteljstveno utvrđivanje nauka vjere u borbi protiv zabluda uz pomoć teološke znanosti, navještenje vjere propovijedanjem i poukom kao i ispunjenje njezina sakramentalnog bića svetkovanjem liturgije i dijeljenjem sakramenata te njihova priprema, što je vrši dušobrižništvo, i njihovo djelovanje u kršćanskoj ljubavi, izgradnja crkvenog ustava kao noseće okosnice u svrhu vršenja učiteljske i svećeničke službe i na kraju utjecaj crkvenog djelovanja na sva područj,a kulture i ljudskog zajedničkog života.

Da je pojam Crkve osnovni element za određivanje predmeta i zadatka crkvene povijesti, proizlazi iz usporedbe s pojmovnim postavkama evangelističkih crkvenih historika. Crkvena povijest ne može se shvatiti hegelovski kao dijalektičko kretanje stanovite ideje (F. Ch. Baur), jer Crkva nije samo (božanska) ideja nego i (povijesna) činjenica. Njezin predmet nije samo »Crkva riječi« (W. v. Loewenich), »povijest tumačenja Svetog pisma« (G. Ebeling), »povijest evanđelja i njegova djelovanja u svijetu« (H. Bornkamm) ili Crkva koju susrećemo u Novom zavjetu (W. Delius); te definicije proizlaze iz protestantskog poimanja Crkve. Od novijih definicija evangeličkih crkvenih historika najbliža nam je ona K. D. Schmidta, koji kaže da je predmet crkvene povijesti »Krist, koji neprestano djeluje u svijetu, njegovo tijelo, koje Duh Sveti uvodi u svu istinu i povijest kojega je Božje no isto tako i potpuno ljudsko djelo«, ili definicija J. Chambona: »povijest kraljevstva Božjega na zemlji«; one, doduše, osiguravaju crkvenoj povijesti karakter znanosti o vjeri, no ostaju vezane uz pojam Crkve na kojem se temelje utoliko što je taj kod Schmidta uvjetovan Iuterovskim vjerskim spisima, a kod Chambona reformacijskim shvaćanjem Crkve. b) Metoda. Da bi ispunila svoju zadaću, crkvena se povijest služi historijskom metodom. Njezina primjena na gore definirani predmet, na Crkvu koja je vidljiva i u koju se vjeruje ne podliježe nikakvim ograničenjima od strane same stvari, no povremeno može doći do napetosti između vjere, odnosno teoloških postulata koje ljudi identificiraju s vjerom, i stvarnih ili samo prividno sigurnih rezultata znanosti, te će se tako crkveni povjesničar naći pred teškim odlukama. No znanstvena čistoća crkvene povijesti ostaje netaknuta. Ona je i teologija i povijesna znanost u strogom smislu riječi. Historijska metoda primjenjuje se u tri stupnja: 1. Kao svaka povijest, i crkvena je povijest vezana na svoja vrela. Ona je kadra o događajima i stanjima crkvene prošlosti reći samo ono i onoliko koliko nalazi u ispravno interpretiranim vrelima. Vrela (spomenici i pisani ostaci, književna vrela) moraju se tražiti (heuristika), njihova se autentičnost mora ispitati, moraju se objaviti kao provjereni tekstovi te ispitati s obzirom na njihov povijesni sadržaj. Prvi cilj tako provjerenih crkvenopovijesnih istraživanja jest utvrđivanje historijskih podataka i činjenica koje čine okosnicu svake povijesti. Bez njihova poznavanja nesiguran je ili se svodi na bestemeljnu konstrukciju svaki daljnji korak, bilo da je riječ o genetičkoj povezanosti, duhovnopovijesnom odnosu ili ekleziološkim rezultatima. Tek korištenjem vrela i njihovom kritičkom obradom razvila se crkvena povijest počevši od 17. stoljeća u znanost (v. poglavlje 3c). Na tom stupnju istraživanja zahvaljuje crlcvena povijest mnoge važne rezultate onim učenjacima koji nisu članovi Crkve p.a ne priznaju njezin značaj kao teološke discipline. Konfesionalno gledište dolazi jedva do izražaja. 2. No već uzročno povezivanje pronađenih činjenica, utvrđivanje motiva osobnih čina i time povezano prosuđivanje crkvenih osoba, vrednovanje religioznih i duhovnih gibanja i čitavih razdoblja nadilaze utvrđivanje činjenica i posižu za pretpostavkama i mjerilima koja se ne mogu dobiti iz same povijesti, ali joj ne smiju biti ni tuđa. Priznavanje ljudske slobodne volje sprečava postavljanje determinističkih historijskih zakona. Povijesna uzročnost mora ostati otvorena prema djelovanju i sudjelovanju transcendentnih faktora, mogućnost izvanrednih pojava (npr. mističnih pa čak i čudesnih) ne smije se apriori isključiti. Historijski pojmovi koje crkvena povijest oblikuje ili preuzima da bi obuhvatila skupine činjenica, religiozna ili duhovna strujanja, počivaju u pravilu kao i sam izbor materijala -na vrijednosnim sudovima pogotovo ako je riječ o primjeni kategorija kao »cvat«, »propadanje«, »zloupotreba« i »reforma«. Mjerila za prosuđivanje osoba i događaja ne smiju se uzeti iz sadašnjosti, nego se moraju prilagoditi stupnju povijesnog rasta Crkve. Time se ljudski promašaj ili grijeh ne relativizira i čovjek se ne rješava odgovornosti: postoji historijska krivnja i historijska zasluga. Ipak, ocjena crkvene povijesti nije nikakav »sud« nad crkvenom prošlosti. Filozofski, religiozni i crkveni stav povjesničara dolazi na tom drugom stupnju povijesnog prikaza i tada do izražaja kad se trudi da bude što objektivniji i nepristraniji. Razračunavanje sa sustavima filozofije povijesti, kao na primjer s historijskim materijalizmom ili Spenglerovim biološkim shvaćanjem povijesti, s historiografskim školama -kulturno- povijesnom ili sociološkom -ne ulazi u zadatak crkvene povijesti. Ali ne može se izbjeći utjecaj sistema i škola ne samo na ocjenu nego i na izbor materijala i književni oblik. Oblici koji se danas najčešće primjenjuju jesu biografija, monografija i esej. Biografija nastoji da neku povijesno značajnu ličnost obuhvati i u njezinoj individualnosti i kao sjecište snaga koje su djelovale u njezino doba. Ako želi poći dalje od prikaza izvanjskih živ,otnih podataka, mora raspolagati izjavama osobne prirode, kao što su pisma i dnevnici. Kronološki, topografski ili stvarno ograničena monografija obrađuje čitave epohe (npr. Duchesne i Lietzmann staru Crkvu, H. v. Schubert rani srednji vijek), pojedine zemlje (npr. A. Hauck crkvenu povijest Njemačke, G. Villada crkvenu povijest Španjolske, Tomek crkvenu povijest Austrije) i dijeceze; institucije kao što su papinstvo i crkveni redovi, pojedine događaje, kao koncile ili religiozne i

duhovne pokrete (tako Borst patarene, Maass jozefinizam). Uz strogo znanstvene monografije u novije vrijeme dobiva sve veće značenje esej, koji nastoji da u što konciznijoj i jezično savršenoj fonni, odričući se pri tom izvora i literarnih navoda, otvori širokom čitalačkom krugu jezgru povijesnih ličnosti i događaja. 3. Kao cjelina, crkvena se povijest može shvatiti samo kao povijest spasenja, a njezin konačni smisao abuhvatiti samo vjerom. Ona je trajna prisutnost Logosa u svijetu (putem navještanja) i ostvarenje Kristove zajednice po novozavjetnom Božjem narodu (u žrtvi i sakramentu), pri kojem zajedno djeluju služba i karizma. Ona je rast »tijela Kristova«, nije -kako je držala »teorija propadanja« -neprestano udaljavanje od ideala pracrkve ali ni stalan napredak, kako su mislili prosvjetitelji. Rast Crkve povremeno je ometan iznutra ili izvana, ona »oboljeva«, doživljava poraze i uspone. Ona nije zaručnica bez mrlje i prijekora, kao što su to sanjali spirutualisti svih vremena; pokrivena je prašinom vjekova, trpi od promašaja ljudi, progone je njezini neprijatelji -zbog toga je crkvena povijest teologija križa. Crkva nije savršenstvo, premda u svojoj biti ostaje sveta, ona ima potrebu za neprestanom obnovom (semper reformanda). Premda je u ovom svijetu ne može preteći neka duhovna Crkva, zadržava značaj provizornosti i očekuje savršenstvo. Kada uđe u paruziju, ležat će prevaljeni povijesni put u punom svjetlu, posljednji će se smisao svih događaja shvatiti, bit će jasni posljednji i konačni sudovi o čovjekovim zaslugama i krivnjama. Tek u eshatonu stapaju se povijesti Crkve, svijeta i spasenja. c) Razdioba crkvene povijesti ne može polaziti od apstraktnih kategorija filozofije povijesti, jednako ne može počivati na božanskom planu spasenja, kojega su temeljne linije dane doduše objavom, ali nam pojedinosti nisu poznate. Razdioba ne smije ovisiti o odnosu Crkve prema okolišnom svijetu, jer »,katolička Crkva nije identična ni s jednom kulturom«. Svaka periodizacija koja nastoji voditi računa o povijesnim činjenicama i olakšati njihovo razumijevanje ne smije gubiti iz vida okolnost da se nutarnji i vanjski rast Crkve, ostvaren po Duhu Svetom u suradnji s ljudskom slobodom, stalno odvija u uzajamnosti s kulturama. Sirenje Crkve po čitavoj kugli zemaljskoj (usporedba sa zrnom gorušice) kao i nutarnje prožimanje čovječanstva, kulturnih krugova naroda i društvenih poredaka (usporedba s kvascem) služe se povijesnim zbivanjima i prilagođavaju im se: povijest Crkve jest neka sredina između povijesti svijeta i povijesti spasenja. Periodizacija se pojavila kao problem tek onda kad su prevladane sheme povijesti svijeta i spasenja srednjovjekovne historiografije i analitička metoda centuriatora i Baroniusa. Srazmjerno kasno prihvaća se trojna razdioba (po Mohleru) na stari, srednji i novi vijek, koja je ušla u profanu povijest koncem 17. stoljeća, a da nikada nije postala isključivom. Dosad se još nije našlo načelo razdiobe koje bi u svakom pogledu bilo uvjerljivo i općenito priznato. Ako se polazi od jedinstva Crkve, pa se udaljavanja pojedinih Crkava poslije koncila 5. stoljeća, grčka shizma i vjerski raskol 16. stoljeća smatraju rezovima koji su tvorili razdoblja zanemaruju se jednako značajna unutarnja crkvena zbivanja, širenje i odnos prema kulturama. Odumiranje starog crkvenog prava (R. Sohm) i uspon papinstva, počevši od 11. stoljeća, predstavljaju u povijesti crkvenog ustava najdublju cezuru, no puštaju iz vida ostala gledišta. U ovom priručniku prihvaćena četvorna razdioba pokušava zadržati cjelokupnu pojavu i sliku Crkve u mijeni vremena i voditi računa ka:ko o vanjskim tako i o nutarnjim čimbenicima njezina razvitka. 1. Širenje i oblikovanje Crkve u helenističko-rimskom prostoru. Najmanje je sporno nutarnje i vanjsko jedinstvo prvog razdoblja. Izrasla iz židovskog matičnog tla, Crkva se širi u helenističko-rimskom kulturnom krugu po Rimskom carstvu, na istoku čak i izvan njegovih granica, pravno nepriznata i često progonjena do Konstantina Velikog, a od 4. stoljeća kao državna Crkva. Metropolijski ustav oslanja se na diobu Carstva, ekumenski koncili državni su koncili; prvenstveni položaj rimskog biskupa ne umanjuje široku autonomiju istočnih patrijarhata. S nastupom grčkih apologeta u 2. stoljeću kršćanstvo utvrđuje svoj odnos prema orijentalno-helenističko-rimskoj kulturi i religiji, služi se grčkom filozofijom pri formulaciji trinitarnih i kristoloških dogmi donesenih na prva četiri ekumenska koncila te antiknim izražajnim formama u kultu i umjetnosti. Uslijed kristoloških sporova odvajaju se nacionalne Crkve, nastale s onu stranu istočnih državnih granica, od bizantske državne i Crkve, dok se na tlu zapadnog carstva stvaraju kršćanske germanske ii .države arijevske (Istočni i Zapadni Goti) i rimske opservanoije (Franci). Specifično rimsko crkveno zdanje Grgura Velikog, kao i arapski juriš u 7. stoljeću, označuju preokret: cvatuće Crkve u sjevernoj Africi i Siriji propadaju, rimsko-germanski Zapad i Bizant otuđuju se jedan od drugoga. 2. Crkva kao entelehija kršćansko-zapadnjačke narodnosne zajednice (oko 700-1300). Dok se grčka Crkva usredotočila na održanje starokršćanske predaje, franačko i anglosasko prihvaćanje rimokatoličke vjere te »germanizacija« kršćanstva koja slijedi i savez papinstva s franačkom veledržavom u 8. stoljeću pružaju jedinstvenu mogućnost da se rimsko-germansko zajedništvo naroda, prošireno na zapadnoslavenske narode,

Štaufovci. prosvjetiteljstvo). Prosjački redovi 13. Istodobno se otvara težnjama da se ponovno uspostavi jedinstvo svih kršćana (ekumenski pokret). Unutar feudalističkog društvenog poretka predstavljaju gradska građanska kultura i rani kapitalizam nove zadatke za Crkvu. gubitak crkvene države predstavlja početak jačanja papina religiozno-moralnog autoriteta i izvan organizma Crkve. no pri tom se sve više zapliće u profanu politiku moći. Protestantskoj reformaciji suprotstavlja Crkva od Tridentskog koncila katoličku reformu. koncilijarizam). i 20. se počinje odvajati od kolonijalizma i evropeizma. b) intenziviranje religioznog života liturgijskim pokretom i laičkim apostolatom. odnosno obnovljeno zapadno carstvo (»vladavina laika«). U razvitku Crkve u 19. strogo znanstveno istraživanje i netendenciozno prikazivanje činjenica. Zwingli i Calvin nastoje provesti »reformaciju« -za kojom se već odavno težilo -i odjeljuju sjevernu Evropu potpuno. U feudalnom društvenom poretku. Svjetska Crkva u doba industrijalizacije. uspijeva čak da protureformacijom vrati izgubljeni teren. Jedinstvo misli propada zbog nominalizma. papinstvo se ne može oduprijeti državama pod apsolutističkom vladavinom. Crkva koja je prinuđena da određuje svoj stav prema ostalim svjetskim religijama (budizmu. c) definicije i vatikanskog koncila o primacijalnoj vlasti pape osiguravaju njegov položaj unutar Crkve. stoljeću slijedi kolonijalnu ekspanziju Evrope a u 20. Tko u svjetlu vjere proučava postanak i rast Crkve. Povijest koncila osvjetljuje neki sadašnji koncil. Po svojoj svjetskoj misiji. ostaje. reforme i reformacija. postaje Crkva stvarno svjetska. Priključak Rusije Bizantu i istočna shizma pojačavaju izolaciju. prevladava teokratsko kraljevstvo. a time i u »svijet«. Individualnija i subjektivnija pobožnost potiskuje objektivno-liturgijsku u pozadinu. Stišavanjem konfesionalnih borbi nastupa sekularizacija evropskog duha. ako je to uspjelo. Crkva više ne vodi zapadnjačku misao. Crkveno jedinstvo. hinduizmu. a crkveni monopol naobrazbe zbog razvoja laičkog obrazovanja (humanizam). a s Bizantom je bilo samo labavo povezano. Kad povijest misija istražuje probleme akomodacije i evropeizma. s kojim se Crkva susreće. onda daje značajan prinos za određivanje odnosa između Crkve i . Wyclif. Raspad kršćansko-zapadnjačkog kozmosa. prožme kršćanskim duhom i preuzme antikno obrazovanje (karolinška i otonovska renesansa). stoljeću mogu se razabrati tri tendencije: a) odvajanje od države. odgovori na pitanja koja joj svako vrijeme postavlja. novim oblicima dušobrižništva i redovničkog života. upoznaje njezine životne zakone te i sam dobiva u njoj čvrsto stajalište: njegov sentire ecclesiam postaje sentire cum ecclesia osiguran od svake krize. Pretpostavka te ekleziološke pragmatike.što ga je islamski obruč stegao. koja u 19. Crkvena povijest nije kabinet crkvenih starina: ona je njezino samorazumijevanje i stoga integrirajući dio ekleziologije. sve dok sredinom 11. 3. stoljeća papinstvo. Crkva kojoj je sada potrebna reforma postaje sama sebi problem (Marsilije Padovanski. a ne stvara ga. ne postane u toku višekratnih sukoba sa svjetovnom vlašću (borba za investituru. koje ona tek nedostatno rješava. ne shvaća je samo kakva bi imala biti nego kakva uistinu jest. jer je taj tek posljednja karika u dugom lancu. obnavlja religiozni život i crkvenu znanost. Reformatori Luter. svjedočanstva karizmatskog elementa koji u njoj djeluje. koja je postala paritetna ili laicistička. Fridrih I i Fridrih II) glavna sila u oblikovanju uređenja zapadnog svijeta te u rimskoj kuriji stvori sebi instrument centralne crkvene vlade. syllabus ). naravno. provala Mongola omogućuje povremeno probijanje islamskog pojasa i misijske pokušaje na Dalekom istoku. islamu) i prema ateističkom komunizmu. skolastika i kanonistika zacrtavaju istina neuniformni ali u svojim temeljnim crtama zatvoren sustav kršćanske misli i crkvenog poretka. koja joj izmiče (tzv. stoljeća prihvaćaju ideju siromaštva i posvećuju se uglavnom gradskom dušobrižništvu. onda crkvena povijest smije i mora stvarati zaključke za razumijevanje sadašnjosti i za odluke o pitanjima sadašnjosti. prodire u njezino božansko-ljudsko biće. štampa) te prihvaćanje socijalnog pitanja. Misije u novootkrivenoj Americi i Aziji proširuju njezino područje djelovanja. prijelaz prema svjetskoj misiji (14-18 stoljeće). koji se izgrađuje na sveučilištima. uspostavljeno je na koncilu u Konstanzu. s druge strane prilagođavanje ustavnim i demokratskim državnim oblicima i aktiviranju sve širih slojeva vjernika s pomoću modernih oblika utjecanja na mase (udruženja. zapadne nacionalne države doživljuju uspon. Povijest redova nije samo povijest pojedinačnih redova: oni su grane na stablu Crkve. križarski pohodi proširuju vidno polje. a srednju djelomice od papinstva. koje je obnovila grgurovska reforma. Univerzalizam dviju najviših vlasti blijedi. ugroženo zapadnjačkom shizmom. d) Aktualnost i životna vrijednost. U sporu s Filipom Lijepim formulira Bonifacije VIII teoriju o papinstvu uvjetovanu onim vremenom ali podliježe katastrofi u Anagniju. Samo onaj koji poznaje povijest nastojanja oko jedinstva moći će zauzeti realan i siguran stav prema ekumenskim naporima. oštar naglasak suprotnosti između kršćanskog i modernog mišljenja (neoskolastika. revolucija i sekularizacija razbijaju njezinu feudalnu ljusku. 4.

Vrijednost crkvene povijesti za odgoj jest u tome što ona otvara bogatstvo mogućnosti kršćans1ke egzistencije i suočava ga s ljudskim u Crkvi. kao »Martyrium Polycarpi«. 3. Na samom početku (I 1) stoji program: »Odlučio sam da u jednom spisu izvijestim o nasljednicima svetih apostola. No crkvena povijest neprestano prima pitanja iz suvremene crkvene problematike. POGLAVLJE Pomoćne znanosti Crkvena povijest služi se istom metodom pa tako i istim pomoćnim znanostima kao i opća povijest. koji je. kao i svaki povjesničar. ali ne isključuje pravu historiju. Crkveni povjesničar mora imati. objavljena 303. Kao cjelina. arhivistika. za osmišljavanje mu je potrebna vjera te tako postaje »tumačem djelatnosti Duha Svetoga na Zemlji«. »Otac crkvene povijesti« postao je Euzebije tek svojom »Crkvenom poviješću« (‘Eκκλησιαστικη ίστορία). ne samo »srca za povijest« (J. Njegov odnos prema crkvenoj povijesti određen je njegovim stajalištem u Crkvi. Bez nje se teško može zamisliti pročišćena ljubav prema vidljivoj Crkvi. Brandt. paleografija. grijeha i promašaja. diplomatika. nastavljena je. Droysen). o . Usred poplave apokrifnog i legendarnog spisateljstva stoje kao pravi svjedoci tog povijesnog smisla autentični stari akti mučenika. v. koji je bio srazmjerno živ kad su Evanđelja i Djela apostolska prikazivala u sebi završeno djelo Krista i apostola. ona je najdjelotvornija apologija Crkve. On ne pušta ravnodušno da se crkvena prošlost odvija pred njim poput nekog filma. npr. s problemom moći. nego je svjestan da je on kao njezin tumač u njoj aktivan. Povijest spasenja je starija no povijest Crkve. koja su oni uvrstili u svoje argumentacije. njegova vjera ne smanjuje nutarnju slobodu istraživanja istine ni volju za nepristranim sudom o ljudima i događajima. kartografija i statistika. (Stuttgart. o raspravi oko nekog ekumenskog koncila ili o ekumenskom pokretu. Crkvena povijest bistri prvotni smisao crkvenih institucija i oštri oko za nužne reforme (npr. Taj cilj može postići samo ako se iznese u svoj svojoj cijelosti. Eine Einfiihrung in die historischen Hilfswissenschaften. i proširena na 10 knjiga. Werkzeug des Historikers. značilo bi izručiti Crkvu pragmatizmu. njegovo metahistorijsko mjerilo isključuje svakako relativistički historizam. liturgijsku). akti Justina mučenika i Scilitanaca te historijska saopćenja apologeta (npr. 2. ali nije prihvatljiv kao noseće načelo istraživanja i prikazivanja. Praktično značenje za nju imaju kronologija. o vremenima koja su protekla od našeg Spasitelja do danas. heraldika i u širem smislu geografija. Nešto kasnije javlja se u »Kronikama svijeta« Seksta Julija Afrikanca (+ poslije 240) i Hipolita Rimskog (+ 235) težnja da se historijska činjenica utjelovljenja. Ograničiti crkvenu povijest na ono što je još sada u Crkvi živo ili se takvim smatra. Hegesipa i Ireneja). a ne samo u pregledima povijesti spasa ili apologetskim izvacima. POGLAVLJE Pisanje crkvene povijesti i znanost crkvene povijesti a) Počeci kršćanske historiografije u starini »Smisao za povijest. tj. G. Naravno »ni našu sadašnjost Crkve ne razumijemo ako nismo prethodno shvatili cijelu kršćansku prošlost«. postanak i rast Crkve barem sinkronistički ugradi u profanu i starozavjetnu povijest. neophodan kao pedagoško načelo. oblik tom tipu kršćanske historiografije za narednih tisuću i više godina. Izvrstan sažetak daje: A. dala je.. istina. nego »posjedovati kršćanski mentalitet i duh«. »Kronika svijeta« Euzebija Cezarejskog (+ 339). uzimajući u obzir događaje do 324. 1960). bibliotekarstvo. jer ugrožava njihov znanstveni karakter. istina u slobodnoj latinskoj preradbi koju je izvršio Jeronim. bio je gotovo zamro u vrijeme kad je iz Kristove objave izrasla Crkva i u borbi i progonu postala povijesna veličina« (Altaner). Objavljena u svom praobliku (7 knjiga) još prije Dioklecijanova progona.kulture.

u književnoj vještini. (podrobno samo do 421) stupa njegov vlastiti stav posve u pozadinu. ta posljednja knjiga nadopunjena je spisom o palestinskim mučenicima te panegiričnom vitom Konstantina istog autora. Latinska Crkva preuzela je u prvo vrijeme grčku historiografiju. upotrebljava dobra vrela. služeći se pri tom i nekanonskim vrelima (Filon. pisama i isprava. Euzebije je našao trojicu nastavljača koji pišu o istom vremenskom razdoblju. prešućujući često slabe strane svojih junaka. Euzebije saopćava brojne akte i donosi izvode iz izgubljenih spisa (npr. Rufin od Akvileje i dodao dvije knjige. da bi poviješću kršćana kao izabranog Božjeg naroda posvjedočio pobjedu Božju nad đavlom i pridonio »duhovnom dobru čitalaca« (III 24). uvrstio je mnogo sinodalnih poslanica. no izvješćuju i o nastalim herezama i o velikim crkvenim piscima te o progonima koje su provodili Zidovi i pogani. . Aleksandriji. zatim o sudbini koja je zadesil. pa je stoga nepristraniji i prije svega blaži prema hereticima. Prevladavajući eshatolo. Euzebijevu »Crkvenu povijest« latinski je preradio 403. također carigradski prokurator. broju i vremenu onih koji su se od pohlepe za novotarijama dali navesti na najgore zablude. novost je metafizička osnovica. do 428. Flavije. Dokumentarne potvrde i popisi biskupa uneseni su u kronološki okvir carskih tablica. ali je izgrađen »vještinom koja se ne smije prezreti« (Eduard Schwartz). Rufin i »Historia tripartita« postali su osnovne crkvenopovijesne knjige srednjeg vijeka. literarni oblik slijedi uzor profane historiografije. o svim odličnim crkvenim vođama i poglavarima u najuglednijim općinama. gotovo kronološkim redom djelovanje Isusa i apostola kao i poapostolsko doba (knjiga I-III). a X knjiga posvećena je pobjedi kršćana za Konstantina Velikog.« U skladu s tim programom opisuje Euzebije. do 425.brojnim velikim događajima u crkvenoj povijesti.a židovski narod neposredno nakon zločina na našem Spasitelju. Papije). slijedeće knjige (IVVII) sadržavaju popise biskupa apostolskih Crkava u Rimu.ški stav. Na Kasiodorovu pobudu preveo je monah Epifanije ona tri nastavka na latinski i stopio ih u »Historia tripartita« prema nekom grčkom uzoru koji je već postojao (Theodorus Lector). do 439. pa je zbog toga njegovo djelo daleko najvažnije historiografsko vrelo za prva tri stoljeća. nadalje o vremenima brojnih teških napadaja kojima je božanska riječ bila izložena kod pogana. u kojoj je opisana povijest kristoloških sporova (431-594) sa strogo pravovjernog stajališta. kojim još nitko nije išao«. koji siže od 323. manje je upleten u teološke sporove od svoga prethodnika. milostivom i punom ljubavi. Teodoret iz Cira piše naprotiv kao pristaša antiohijske škole. ali ne u pouzdanosti i kritičnosti. Sokrat iz Carigrada (+ poslije 439) grupira crkvena zbivanja od 305. Na ta tri Euzebijeva nastavljača nadovezuje se »Crkvena povijest« Evagrija Skolastika (+ oko 600). zatim o junacima koji su se borili za nauk prolijevajući krv i podnoseći muke. U njegovu prikazu događaja od 324. Josip). koga poznaje. ali istinoljubiva. o svima onima koji su bez prijekida usmeno i pismeno služili Božjoj riječi. da bi se kao bijesni vuci bez milosrđa oborili na Kristlovo stado. za koje je možda (prema Heseleru) upotrijebio kao predložak izgubljenu »Crkvenu povijest« Gelazija od Cezareje. nadvisio je Sokrata. Antrohiji i Jeruzalemu. no u kronologiji je pokatkad površan i netočan. usudio se ipak kao prvi stupiti na »pusti put. U svoj prikaz. na kraju o vjerskim svjedočanstvima u našim danima i o milosrđu našeg Otkupitelja. Sozomen. da bi se predstavili kao vođe do mudrosti koja nije nikakva mudrost. oko velikih careva. o osobama. »Progoni naših dana« naslov je knjiga VIII i IX. no kao mnogostran pisac umije pričati zorno i živo. U svojoj »Crkvenoj povijesti« nije Euzebije još uzrnogao ocrtati »genetički razvijenu sliku povijesti« (Altaner).

Materijali koje je Euzebije obrađivao doskora su se obrađivali i pojedinačno. Epifanije od Salamine sabrao je između 374. i 377. osamdeset hereza u svojem djelu »Kovčežić s lijekovima« (Πανάριον). Jeronim je 392. izdao prvi katalog kršćanskih spisatelja, koji obuhvaća 135 imena; taj su katalog nastavili oko 480. godine semipelagijanac Genadije, a u 7. stoljeću Izidor od Seville i Ildefons od Toleda. Također već u 4. st. počeli su se nadopunjavati popisi biskupa, no ne stvarnim materijalom iz starine, nego samo izračunatim vremenskim podacima. Takav je popis jeruzalemskih biskupa u Epifanija (66, 19 s) i katalog rimskih biskupa u Kronografa iz 354. godine; prva redakcija »Libri Pontificalis« (do Feliksa IV, 526/530) potječe iz 6. st. I na Istoku i na Zapadu počeli su se u drugoj polovici 4. stoljeća sakupljati sinodalni kanoni, mjerodavni za crkvenu disciplinu; najstarija grčka zbirka sačuvana izravnom predajom jest sustavno sređena zbirka Ivana Skolastika, nastala oko 550. Na Zapadu zbirka Dionizija Egzigva, nastala u Rimu oko 500, stoji na početku niza sličnih djela6. Akti koncila u Efezu (431) najstariji su sačuvani akti nekog ekumenskog koncila. Spise o povijesti donatističkog spora sabrao je između 330. i 347. Optat od Mileve, Augustin je 417. izvijestio o postanku pelagijanskog spora. Iz druge polovice 6. st. potječe u Rimu nastala zbirka papinskih i carskih pisama koja se po svom nalazištu zove »Collectio Avellana«. Kršćanska biografija koja siže u pretkonstantinsko vrijeme služi prije svega u nabožne svrhe, kao ona Ciprijana od Poncija, Atanazijeva Vita Antonii, život Makrine Grgura iz Nise, Paulinova Vita Ambrosii te Augustinov životopis Posidija. U Paladijevim monaškim biografijama, koje su nastale na lstoku, te u »Historia Lausiaca« potiskuju demonizam i bolesna potreba za čudesima povijesni izvještaj. Sličnu ulogu kao Rufinova obradba Euzebijeve »Crkvene povijesti« i njezini nastavci u »Historica tripartita« preuzela je, što se tiče povijesti svijeta i spasenja, Jeronimova preradba euzebijevske »Kronike svijeta«. Manju su važnost imale kratke »Kronike svijeta« Sulpicija Severa (do 400) te Prospera Akvitanskog (do 455), veći ugled stekao je »Chronicon« Izidora od Seville (do 615). No daleko važnije od tih zbirki materijala postale su za povijesnu misaonost ranog i razvijenog srednjeg vijeka Augustinove 24 knjige »De civitate Dei« (napisane 413/426): Božja država -zapravo Crkva kao sakramentalna zajednica -bori se neprekidno s civitas terrena, koja nije identična s nekom određenom državom, ,pa ni rimskom. Borba shvaćena između vjere i bezvjerja glavna je tema svjetske povijesti, shvaćene kao povijesti spasenja. Kao i Augustinova »Božja država«, tako su i istodobne »Historiae adversus paganos« Pavla Orozija apologija kršćanstva; obje žele dokazati da kršćanstvo nije krivo za tadašnje jade i neprilike. Povijest svijeta i spasenja raščlanjuje se u pravilu po jednoj od dviju temeljnih shema, koje se, dakako, mogu mijenjati na razne načine. Nadovezujući na Ps 89,4, da je pred Bogom tisuću godina kao jedan dan, dijeli se već u židovskim mesijanskim spisima povijest po analogiji šestodnevnog stvaranja u šest milenija, na koje bi se kao sedmi milenij trebalo nadovezati mesijansko kraljevstvo. Justin mučenik i Irenej prihvatili su tu diobu i objasnili je hilijastički: svijet će biti dovršen u isto toliko »dana« u koliko je stvoren. Nakon godine 6000. slijedi tisućugodišnje Kristovo kraljevstvo na Zemlji. Hipolit i Laktancije pretvorili su tu eshatološku shemu u kronološku. Jeronim je na njoj utemeljio svoju »Kroniku svijeta« a bila je poznata i Augustinu. Kod ovoga nalazimo osim toga paralelizam sa šest čovjekovih životnih doba (infantia, pueritia, adolescentia, iuventus, gravitas, senectus) i trostruku podjelu u smislu povijesti spasa: ante Iegem, sub Iege, sub gratia. Nauka o šest doba svijeta (aetates mundi) prešla je od Jeronima i Augustina preko Izidora od Seville i Bede (»De sex aetatibus mundi«) u srednji vijek. Druga uobičajena shema raščlanjuje svjetsku povijest prema četiri svjetska carstva: asirsko-babilonskom i perzijskom, carstvu Aleksandra Velikog i Imperium romanum. Ni ona nije kršćanskog podrijetla (u vrijeme augusta upotrebljava je Pompej Trog), no Jeronim ju je prenio u kršćansku povijesnu misao oslanjajući se na proroka Danijela (2,36 ss): Imperium romanum, koji je postao kršćanski, trajat će -kao posljednje od četiriju svjetskih carstava -do konca svijeta. Te se sheme još u 16. st. pridržavao Sleidan. b) Kršćanska historiografija, a ne crkvena povijest u srednjem vijeku Euzebijeva »Crkvena povijest« nije tokom cijelog srednjeg vijeka našla sljedbenika, iako se samo ime »crkvena povijest« tu i tamo javlja. Umjesto Crkve dolaze u prijelaznom razdoblju kao predmeti pisanja kršćanske povijesti pokršteni germanski narodi, kasnije samostani i biskupije, sveci. Srednjovjekovni kroničar i pisac anala miješa, ukoliko ne nastavlja Jeronimovu kroniku, redovito svoj izvještaj o doživljenoj sadašnjosti većinom s nekritički preuzetim vijestima starih autora, koje trebaju dati okvir cjelovitoj povijesnoj slici: pisac misli na način povjesničara svijeta i spasenja, a ne Crkve.

U prijelaznom vremenu ističu se kao prijenosnici povijesnog znanja tri autora: Rimljani Grgur od Toursa (+ 594) svojom »Poviješću Franaka«, kojoj je dodana kratka povijest tourskih biskupa; na narodnu povijest gleda se kao na pobjedu prave vjere; Zapadni Got Izidor od Seville (+ 636) svojom »Kronikom svijeta« do g. 615 (druga redakcija do 625), ali i svojim književnopovijesnim radom, svojim »Etimologijama« i svojom poviješću Zapadnih Gota; Anglosas Beda Casni (t 735) svojom »Historica Ecclesiastica gentis Anglorum«, u kojoj nastoji opisati kako je njegov narod »postao Crkva Kristova«, svojim spisima »O šest svjetskih doba« i svojom uputom za proračunavanje uskršnjeg datuma postao je »učiteljem cijelog srednjeg vijeka« (Levison). Kršćanska era, što ju je Dionizije Egzigvus opravdao u uskršnjoj tablici iz 532, stavlja Kristovo rođenje u godinu 754. ab urbe condita te ga fiksira kao središte datiranja, unijela je i na područje kronologije pobjedu shvaćanja u smislu povijesti spasenja. Povijest svijeta počinje Božjim stvaranjem čovjeka, prati vođenje ljudskog roda u Starom i Novom zavjetu na osnovi Biblije, na kraju povijest Kristova kraljevstva na zemlji, u kojem kršćanska država i Crkva stvaraju jedno tijelo što obuhvaća dobro i zlo, sve dok Gospodin na kraju vremena ne odvoji jedno od drugog i ne ostvari novi Jeruzalem. Spajanje ideje kraljevstva Božjeg s Crkvom urodilo je posljedicom da je srednji vijek poznavao, istina, pisanje kršćanske povijesti, ali ne crkvenu povijest u modernom smislu riječi: crkvena historiografija apsorbira čitavo područje povijesti (Zimmermann). Ona do razvijenog srednjeg vijeka gaji prvenstveno tri književna roda: kroniku svijeta, analistiku i vite. Brojne kronike svijeta ne crpe svoj materijal samo iz »Kronike« Euzebija, Jeronima i njihovih nastavljača, nego se pridržavaju i povijesnih shvaćanja oblikovanih u pokonstantinskoj državnoj Crkvi: vladavine careva daju kronološku okosnicu, u koju se uvrštava slijed papa i drugi svjetovni i crkveni događaji; što su bliži sadašnjosti, to češće sadrže vijesti iz vlastitog iskustva, to je veća njihova vrijednost kao vrela. Tako je »Chronicon« Regina od Prüma, koji počinje rođenjem Kristovim, sve do Ljudevita Pobožnog čista kompilacija, a od tog vremena do kraja djela u godini 906. dobro vrelo za kasno karolinško razdoblje. Kronika svijeta Hermana Hromog od Reichenaua (+ 1054 ), koja odražava mnogostrano znanje svog autora, odlikuje se brižnom upotrebom starijih predložaka, dok se u kasnijim dijelovima širi i postaje povijest carstva. Sigebert od Gemblouxa trudi se da u svojoj trijeznoj kronici (dovršenoj prije 1105) kronološki ispravno svrsta događaje u carstvu i Crkvi oslanjajući se na brojna vrela.Njime su se poslužili Frutolf od Michelsberga i Ekkehart od Aure u svojoj kronici, koja obuhvaća vrijeme do 1106, odnosno 1125. Cjedno od najboljih ostvarenja srednjovjekovnog pisanja povijesti), te donosi vrijedne vijesti o borbi za investituru. Dakako, kod Otona od Freisinga (+ 1185), najvećeg povijesnog mislioca njemačkog srednjeg vijeka, razaznaje se već iz naslova njegova djela da mu učitelji nisu Euzebije ni Jeronim nego Augustin. Imperium je za nj samo »sjena velikog imena«; on vjeruje da će se civitas Dei ostvariti u Imperium christianum te govori, eshatološki usmjeren, više religioznom čovjeku nego povjesničaru željnom znanja. Osnovna želja analista, ukoliko po službenoj dužnosti ne pišu državne anale, zapis je predajnih ili doživljenih sudbina njihove biskupije ili opatije. Ako su po svojem podrijetlu ili osobnim vemma uvučeni u velike svjetske događaje, onda se njihovo obzorje, dakako, širi, kao kod Thietmara od Merseburga (+1018). U sjedištima biskupija koje svojim školama sudjeluju u procvalom duhovnom životu saskog i salijskog carskog razdoblja, nastaju anali biskupija, tako u Hildesheimu, Magdeburgu, Liegeu i Trieru; ipak se samo neka djela te vrste razvijaju u prikaze biskupijske povijesti, kao na primjer FIodoardova (+ oko 966) povijest Crkve u Reimsu te »Gesta Hammaburgensis ecclesiae pontificum« Adama Bremenskog (+ posIije 1081 ) ; vrhunac takvih djela jest biografija nadbiskupa Adalberta Bremenskog. Memorijalne knjige i nekrolozi proizlaze iz želje da se zakladnici i dobročinitelji uključe u zajedništvo molitve i žrtve. Te knjige bilježe u svom kalendaru dane smrti, dok u mnogim samostanima (npr. Fulda i St. Blasien) anali umrlih bilježe smrtne slučajeve samostanskih žitelja i dobročinitelja. U vitama koje su većinom vite svetaca, ali ne uvijek, prevladava nabožna težnja. Život izvanrednih ljudi treba da služi kia:o primjer vrline (opis slijedi shemu četiriju kardinalnih i triju božanskih kreposti), a njihova prisnost s Bogom dokazuje se čudesima. Zato su »virtutes« i »miracula« glavna tema. Ta težnja, kiao i upotreba antiknih (Svetonije, Salustije) i kršćanskih uzora (Sulpicije Sever), nikako ne isključuje stanovite konkretne crte kao i književne ciljeve. Ruotger u svom životopisu Bruna od Kolna (djelo je nastalo 967/969) daje primjer biskupa carstva kiakav on mora biti. Opat Norbert od Iburga ne prešujuće u svojem životopisu biskupa Benna od Osnabriicka (napisana između 1090. i 1108) njegove ljudske slabosti; čini to radi toga da bi čitalac mogao moliti za mir duše osnivaČa samostana. Eadmerov životopis Anzelma od Canterburyja, (napisan uskoro nakon njegove smrti 1109), zasniva se na saopćenjima samog sveca i na intimnom poznavanju njegove osobe; njegova svetost ne dokazuje se čudesima, nego nepokolebljivom vjernošću prema

monastičkom idealu. Počevši od 13. stoljeća, potpada hagiografska literatura pod utjecaj zbirki primjera sabranih radi propovijedi. To pokazuje, na primjer, život Engelberta od Kolna, što ga je napisao cistercit Cezarije od Heisterbacha, te odnos tog spisa prema zbirkama primjera istog autora. Vite velikih osnivača redova, npr. svetog Franje Asiškog, izrasle su iz želje redova za normativnom slikom svojih osnivača. Kako se čini, reformni pokret u 11. stoljeću i borba za investituru dali su novi poticaj crkvenoj historiografiji, izazvavši možda i preokret. Borba za samostalnost duhovne vlasti i za slobodu Crkve protiv vladavine laika u njoj dovodi Crkvu kao takvu opet u središte pažnje pisanja povijesti. U književnosti reforme nastupa ecclesia primitiva, ne samo pracrkva nego i stara Crkva kao ideal prema kojem bi se trebala reformirati sadašnja Crkva, njezin kler i monasi. Ponovno se javlja čak i oznaka »crkvena povijest«. Hugo od Fleuryja obećava čitaocima u prologu svog djela »Historia ecclesiastica« (druga redakcija koja je zaključena 1110) da će ih voditi tajnama Crkve skrivenim u povijesti. No, iza tog naslova krije se opet samo kompilacija povijesti svijeta i spasenja. A ni istoimeno djelo Orderika Vitalisa, koje završava s godinom 1141, bez obzira na svoju originalnost ne ispunjava još nikako ono što obećaje; Ecclesia Dei označava kod njega i cijelu Crkvu i pojedinačne Crkve, gesta Dei događaju se u Crkvi i na njoj, a ne po njoj. Ivan od Salisburyja (+ 1188), tajnik Tome BecJketa i kasniji biskup od Chartresa, pronicljiv je promatrač. Za njega je povijest Crkve, početak koje bilježe Djela apostolska a Euzebije rast, već povijest sacerdociuma, dakle povijest papa, kao i dva stoljeća kasnije za dominikanca Bartolomeja od Luccae, čija »Historica ecclesiastica nova« poistovjećuje Regnum Christi s Regnum Pontificium: za suvremenika Bonifacija VIII i Ivana XXII ne postoji više dualizam obaju carstava. Ni njegovo djelo nije bilo prava crkvena povijest. Klica nove crkvene historiografije, koja izbija u stvaralačkom 12. stoljeću, nije se bila razvila. Naprotiv, Crkva je baš tada postala predmetom teologije povijesti. Rupert od Deutza (+ 1129) pripisuje stvaranje, otkupljenje i posvećenje trima osobama Trojstva; posvećenje je djelo sedam darova Duha Svetoga koji djeluje u Crkvi. Kao ni Rupert, tako ni Gerhoh od Reichersperga, koji se na nj oslanja, ne želi izvještavati o činjenicama, nego tumačiti i istraživati njihove simboličke odnose. Anzelmo od Havelberga (+ 1158), razvijajući ranija tumačenja apokalipse, dijeli crkvenu povijest na sedam odsjeka: bijeli konj je pracrkva, riđi vrijeme progona, vranac upad hereza, zelenko označuje lažnu braću koju su monasi onemogućili; naredna razdoblja pripadaju konačnom vremenu. Duh Sveti obnavlja s pomoću monaha svijet; on je također počelo rasta Crkve. Od Anzelma je još samo jedan korak do Joakima de Fiore (+1202), kalabreškog cistercitskog opata, koji u svojem komentaru apokalipse dijeli povijest spasenja u tri razdoblja: razdoblje Oca, Stari zavjet u kojem je vladao Zakon; razdablje Sina, Novi zavjet u kojem vladaju vjera i milost. Njegove nesavršenosti nestati će u predstojećem razdoblju Duha Svetoga, koje donosi puninu milosti i vladavinu ljubavi. Na mjesto sadašnje nesavršene petrovske Crkve stupa u vrijeme, koje se proračunava iz Svetog pisma (oko 1260), savršena ivanovska duhovna Crkva, u kojoj će se navještavati evangelium aeternum. Sadašnja Crkva nije konačan oblik tvorevine koju je Isus osnovao. Nju će jednom zamijeniti duhovna Crkva. Joakimova povijesna slika nije oblikovala samo povijesno shvaćanje franjevačkih spiritualista, koji su u Franji Asiškom gledali vjesnika ili barem preteču toga vječnog evanđelja, kao Ubertino de Casale i Petar Ivan Olivi, nego je utjecala i na onako živog historiografa kao što je Salimbene Parmski, a čak ni za Bonaventuru nije pravi smisao razmatranja povijesti »razumijevanje prošlosti nego proroštvo o onom što će doći«. Kasna srednjovjekovna apokaliptika često slijedi joakimovske misli. Nikola od Cuesa uspoređuje historijski život Isusa Krista sa životom njegova mističkog tijela, Crkve: svakoj Gospodinovoj godini života odgovara u crkvenoj povijesti razdoblje od 50 godina; budući da se u 29. godini Isusova života pojavio njegov preteča, to će se oko 1450. godine probuditi Duh Sveti u Crkvi, sveci će proširiti kraljevstvo Božje po svem svijetu, no tada će -u skladu s Gospodinovom tridesetom godinom -početi povijest trpljenja Crkve i progon po Antikristu. Polazište tih teologija povijesti, nezadovoljavajuće stanje tadašnje Crkve koje je vapilo za reformom dje1ovalo je i na način gledanja na crkvenu prošlost i došlo do izražaja u tzv. teoriji propadanja: crkvena povijest je neprestani otpad od idealnog stanja precrkve. Ta se teorija povremeno zaodijeva u nauku o razdobljima. Na zlatno doba mučeničke Crkve nadovezuje se srebrno velikih crkvenih otaca, brončano monaha i napakon sadašnje, željezno doba, u kojemu moralno propadanje izaziva Božju kaznu. Teorija propadanja ne umanjuje, poput teologije povijesti i apokaliptike, važnost povijesnih činjenica. Nalazimo .je ne samo u reformnim spisima nego i kod tako značajnih historiografija kao što su Dietrich od Niema i Toma Ebendorfer. No, od 13. do kraja 15. stoljeća poznavanje povijesne prošlosti Crkve jedva raste. Pisci se zadovoljavaju time da sažmu ono što već postoji, kao Vincencije od Beauvaisa (+ 1264 ) u svom »Speculum

tom velikom djelu prethodio je 1556. benediktincima pripadaju i Bernard Guidonis (+1331) i Antonin Firentinski (+1459). liturgijskih knjiga i propisa za službu Božju. i on unakažen mnogim pogreškama i zamjenama. a dijelom tek započetih protuspisa (Conrad Braun. dakako. Istina. posljedica je. još vrlo nesavršena izdanja koncila Merlina i Crabbea. Beatus Rhenanus izdao je 1523. ili mu nastoje dati pregledniji oblik. Ludolfu od Sagana i Martinu od Alpartila. velika shizma u Dietrichu od Niema. pisao je svoje anale »u obranu starine svetih tradicija i vlasti svete rimske . vrela. Iz njegova kruga izašla su prva izdanja starih crkvenih historičara. zahtijevala je crkvenu povijest koja bi je opravdala. latinsku redakciju Euzebijeve »Crkvene povijesti« i »Historia tripartita«. Pojedinačna pisma i zbirke pisama omogućuju prave. koju je poduzeo Lorenzo Valla. Izrađuju se katalozi biskupa i opata. čija kronika želi povijesnim primjerima moralno djelovati. kao na primjer aragonskih poslanika kuriji. daka1ko. Ta se građa upotpunjuje popisima imovine. on zauzima vrlo važno mjesto u povijesti ponovnog oživljavanja smisla za crkvenu povijest. Genadije i Izidor od Seville) nastavljaju u 12. do 18. niz registara suplika. koji počinje s Klementom VI. koja je teoriji o propaqanju dala posve nov smisao. a veliki redovi pišu svoje kronike. Vilim Eisengrein. Ali od 13. Kritika »Konstantinove darovnice«. koja se osjeća već kod Mateja Parižanina i kod Aleksandara od Roesa.historiale«. Lutherova povijesna slika Crkve uvjetovana je uvjerenjem da je krivnjom pape i aristotelovske skolastike prava biblijska nauka spasenja već četiri stoljeća iskrivljavana. kao Martin od Troppaua (+1278) u svojoj tabelarnoj kronici careva i papa koja se često nastavljala i prevodila na jezike raznih naroda. isprava. prodrlo se u jezik i duh stare Crkve i spoznalo njezino ustrojstvo. Ta povijesna slika. iako nepotpuno. pojačava se kod francuskih papinskih životopisaca iz doba avinjonskog sužanjstva i zapadne shizme. Iako je Erazmo po svojoj prirodi bio jezikoslovac a ne povjesničar. Vrela koja su dotada stajala na raspolaganju samo u neizvornom obliku i iz druge ruke (npr. a temeljita reforma Crkve moguća samo povratkom k upravo toj nauci uklanjanjem »ljudskih odredaba«. dakako. koji su proizašli iz predavanja u oratoriju Filipa Nerija i prikazivali u 12 svezaka povijest Crkve do Inocenta III na temeIju bogatih. daju uvid u tok crkvenih raspri. akti koncila i državnih sabora. Baronius je bio svjestan da donosi nešto novo. najrazličitijih pisama i akata. Petar Kanizije) i Bigneov sistematski uređen zbornik starijih crkvenih spisatelja te napokon epohalne »Annales ecclesiastici« oratorijanca Cezara Baroniusa (+1607) . stoljeća Prinos koji je humanizam dao oživljavanju crkvene povijesti proizlazi iz njegove lozinke: ad fontes! Nadvladao je sušu kompendija kasnog srednjeg vijeka time što je otvorio vrela. Snažna nacionalna nota. sve su obilnije zbirke isprava i regesta njemačkih biskupija i zemalja te gradova. što se tiče ranijeg vremena. knjigama kopija i računa i poreznim listama. stoljeća. tako npr. stoljeća njihova su djela sve manje važna za pisanje crkvene povijesti. koji postaju sve značajniji za crkvenu povijest. stoljeću Sigebert iz Gemblouxa i Honorije Augustodunensis -pokazuje slab napredak u katalogu Henrika Brüsselskog koji se prije pripisivao Henriku od Genta. veliki događaji u crkvenoj povijesti nalazili su svoje historičare. još rijetki poslanički izvještaji. a bazelski Koncil u Ivanu od Segovije. probudio se smisao za literarnu vrstu. ali bez pokušaja neke periodizacije. ponajprije za staru crkvenu povijest. obuhvaća od pontifikata Leona XIII 7365 svezaka. Kod pripremnih radova iskrsla su pitanja autentičnosti. koju je strogi luteran Matthias Flacius (zapravo Vlačić 1520-1575) napisao uz pomoć Ivana Wiganda i drugih suradnika a po razdiobi i mjestu postanka naziva se »Magdeburške centurije«. uslijedili su Euzebije i Teodoret u grčkom izvornom tekstu. To što su se njima služili za izradbu crkvene povijesti. Vatikanski registri sačuvani su od godine 1198. samo stilistička preradba »Liber Pontificalis«. Kao ta dva pisca. a 1544. dijelom doslovce citiranih. tek vjerskog raskola. individualne crte. Gracijan) sada su izravno dostupna. Gotovo istodobno objelodanjena su. katalog svjedoka evangeličke istine pod papinstvom. ali je. no pošlo se dalje tek kad je knjigotisak počeo širiti ne samo pojedine spise crkvenih otaca i kasnijih crkvenih pisaca nego priređivati sveukupna izdanja. »Historia ecclesiastica«. Brojni kompendiji papinske povijesti daju tek možda suvremenim papama nove. Počevši od 14. Povijest crkvene književnosti -njezina starocrkvena standardna djela (Jeronim. bio je novi početak. pokušala je obiljem sistematski sređenih navoda iz vrela dokazati da je luteranstvo a ne papinska Crkva u skladu s naukom stare Crkve. Tek se katalog spisatelja benediktinskog opata Ivana Trithemiusa (+1516) temelji na široko zasnovanim istraživanjima. Papinske vite Bartolomeja Platine (+1481 ) bile su. Žestok napadaj izazvao je najprije čitav niz dijelom stvarno nedostatnih. sudionika koncila u Konstanzu i Baselu. c) Procvat crkvene povijesti od 16. kojoj stoji na raspolaganju sve opsežniji materijal u obliku sačuvanih ostataka. zatim jedno stoljeće kasnije kod Arnolda Geylhovena od Rotterdama (+1442) i u sličnim djelima. oštro profilirane biografije. a istina.

zasjenilo druge. a proslijedili ih još jednom i bolje oratorijanac Odorik Raynaldus (+1671 ) i Jakob Laderchi (+1738). utemeljio je Antonije Bosio (+1629) kršćansku arheologiju. što su ga pripremili Thomas Blampin (+1710) i Pierre Coustant (+1721). koja je priredio najveći maurinski učenjak i utemeljitelj diplomatike Jean Mabillon (+1707). Bollandov odlični nasljednik Daniel Papebroch (+1714) branio je u jednoj »Responsio« (1696/97) metodu koju su »bolandisti« primjenjivali protiv književnih napadaja i španjolske inkvizicije. Nakon ponovnog otkrića katakomba za Grgura XllI. prokrčio je u sistematskoj teologiji put povijesnom dokazu i tako postao ocem znanstvene kronologije. Isti put od još nekritičkog nagomilavanja materijala do kritičke preglednosti prošle su i zbirke života svetaca. Blondelov dokaz pseudoizidorskih krivotvorina). Nakon što je Luigi Lippomani (+1559) uz pomoć G. izdao je Museum Bollandianum u Antwerpenu 52 folio-sveska. stoljeću: katoličkim izdanjima. Na početku novog stoljeća u kratkim su razmacima dvojezična izdanja grčkih crkvenih otaca. da izda stare vite svetaca u njihovim autentičnim (ne humanistički obrađenim) tekstovima. koja su se tiskala u Rimu. Usprkos Bellarminovoj opomeni. za papinski primat i autoritet koncila. S bolandistima su se natjecali kao kritički obrađivači crkvenopovijesnih vrela benediktinci francuske kongregacije sv. rasporedivši građu po kalendaru.Crkve prije svega protiv novatora našeg vremena«. Prethodila su im već 1667. 1729/1763) benediktinca Remija Ceilliera zaustavila se na 13. Isusovac Dionizije Petavius (+1652). rimskih crkava55. publicirali su se. ipak je izdavanje opsežnih zbirki vrela nezaustavljivo vodilo izgradnji historijsko-kritičke metode i time crkvenoj povijesti kao znanosti. koja se raspoznaje po stanovitim značajkama. počela su njegova subraća Ivan Bolland (+1665) i Gottfried Henskens (+1681) od godine 1643. On i njegov učenik Edmond Martene (+1739) postali su . Louvainu i drugdje. To je u prvom redu izdanje Augustina (1679/1700). augustinac Onofrije Panvinio (+1569) nagomilao je materijal za povijest papa. Guglielmo Sirleto (+1584) dao je Cerviniju i Seripandu. a apostolstvo njezine nauke. Aguirre (Spanjolska). djela Bernarda od Clairvauxa. ponekad po prvi put. tekstovi vrela s izričito apologetskom svrhom. Nakon što je Suffridus Petri 1580. Time je kontroverzna teologija dobila već u početku tradicionalističko-historijsku intonaciju. tiskao starije kataloge pisaca. maurinci. legatima na Tridentskom koncilu. Iako je vladajuća apologetska tendencija katkada sprečavala da se prihvate sigurni rezultati protestantske kritike (npr. na osnovi koje je kartuzijanac Laurencije Surius ( t 1578) . nego sistematski traženih rukopisa. tzv. slijedili su u kratkim razmacima »Epitome« Angela Roccae (1594). patristički materijal kao osnovicu tridentskih definicija vjere. stoljeću. tiskana većinom u Rimu. Sirleta izdao prvu kompilaciju. ne na osnovi slučajno nađenih. dakle s apologetskim namjerama. D. Nužda da se posredstvom teoloških autora starijeg i novijeg doba prikupe informacije dala je nov poticaj povijesti crkvene književnosti.stoljeća stvorio je jansenist Louis-Ellies Du Pin djelom »Nouvelle bibliotheque des auteurs ecclesiastiques« (1684/91) i njegovim nastavcima kudikamo najbogatiji priručnik povijesti crkvene književnosti. stoljeća ostali su standardno djelo katoličkog pisanja crkvene povijesti. ostvarivati taj plan izdavajući »Acta sanctorum«. Ta dijelom značajna ostvarenja daleko su nadmašena izdanjima maurinaca. Sve do 19. koja su izrasla na primjernom zajedničkom radu. Potkraj 17 . stavlja se nasuprot krivoj. što su većim dijelom bila prešla u protestantski posjed. kardinalskog kolegija. I oni su nastavljali što se započelo u 16. i sam izdavač Epifanija od Salamine. Do svoga ukinuća (1788). Za izdvajanje crkvene povijesti iz svjetovne povijesti i povijesti spaenja bilo je odlučna okolnost što je crkveni raskol doveo do oštrije: uže formulacije pojma Crkve. te izdanje Krizostoma od Bernarda Montfaucona (+1741). zamislio je isusovac Heribert Rosweyde 1607. koje je. pripravio »provjerene živote svetaca« u 6 svezaka (1570/1575). opsežan »Apparatus sacer« Antonija Possevina (1606) i Bellarminova knjižica za potrebe prakse »De scriptoribus ecclesiasticis« (1613). Herveta i G. Belgijanac Albert Le Mire (t 1640) nastavio je Trithemiusov katalog. ne manje važne napore u istraživanju crkvene povijesti. kasnije je isusovac Hardouin (+1729) dao najbolje. Nastavio ih je Poljak Abraham Bzovius (+1637) do Pija V. Tražila su se i našla kod crkvenih otaca i u starim liturgijama svjedočanstva za misnu žrtvu i stvarnu prisutnost. ne baš s punim pravom. kontinuitet njezina učiteljstva i visoka dob njezinih institucija dokazati na osnovi autentičnih vrela. proširivši je. ali se kao takva mora i povijesno iskazati. Hartzheim (Njemačka) i Wilkins (Engleska). Istinska Kristova Crkva. Paralela su im zbirke nacionalnih koncila: Sirmond (Francuska). Ta su izdanja trebala braniti i pobuđivati štovanje svetaca. »Histoire generale des auteurs sacres et ecclesiastiques« (23 sveska. nadomještati izdanja crkvenih otaca. »Editio Romana« (1608/1612) dala je prvi put i grčke tekstove. a J. Već su starija izdanja koncila zahvatila zbirke kanona prije ranog srednjeg vijeka. Mansi (+1769) najopsežnije (»amplissima«) izdanje općih i mnogih partikularnih koncila. Maura.

S druge strane ne može se nijekati da je kod protestanata odvajanje crkvene povijesti od profane. koja su nastala u 17. nego su više-manje služili opravdanju galikanskog pojma Crkve. To su u prvom redu Mabillonovi »Annales OSB« te »Acta Sanctorum OSB« koja su im prethodila. Gledište povijesti spasenja. ali je izdana usprkos tome bez bitnih ispravaka godine 1699. Dominikanac Alfons Chacon (Ciaconius. Istina. Muratorija (+1750). Cardinalium« prvi priručnik papinske povijesti. bila je zbirka 230 rasprava. nastavio se obračun s protestantizmom na polju historije. R. sastavljeni mozaički iz citata vrela. Daleko ju je natkrilila »Gallia Christiana« braće St.Echard dali najbolji leksikon pisaca. stoljeća nastali u duhovno vodećoj Francuskoj. u prvom redu o pitanjima naučavanja. S. kad su ojačale miroljubive težnje. kao L. Znatno veću pažnju nego sva kontroverznohistorijska djela privukla je povijest tridentinskog koncila servita Paola Sarpija. isusovca Farlatija »Illyricum sacrum« i opata Gerberta od St. Veliki prikazi crkvene povijesti. koje je započeo Melanchton.. stoljeću. Tu slavu dijele s velikim izdanjima vrela talijanskih učenjaka 18. . Ako se. Daleko najbolje ostvarenje. ima pred očima da su u to vrijeme mnoge biskupije i samostani dobili dokumentarno obrađene povijesti i da su za biografije crkvenih Iičnosti stvoreni dijelom izvrsni priručnici. Blasiena da se ponovno lati svojih starijih planova o »Germania Sacra«. franjevac Helyot prvi je pokušao napisati cjelovitu povijest redovništva.. stoljeća. koji je u toku dvaju stoljeća vladao višim školstvom. ali tek 1741. razmišljao o planu da priredi tečajeve crkvene. tako je i projekt zbornika čitave crkvene hijerarhije »Orbis christianus« prefekta vatikanskog arhiva Giuseppea Garampija (+1792) zastao u pripravnim radovima. koji je 1609. »Selecta historiae ecclesiasticae capita et . i braće Pietra i Girolama Ballerinija. upotrebljavaju se djelomično i danas. smatrao je sam sebe historijskom apologijom. +1599) stvorio je svojim posthumno tiskanim (1601/02) djelom »Vitae et res gestae Pontificum Romanorum et S. i 18.dissertationes« dominikanca Natalisa Alexandera (+1724). Gotovo se više učinilo na povijesti redova.und Ketzerhistorie« (2 sveska 1699/1700) po kojem su osobna pobožnost a ne dogma i institucije pravi predmet crkvene povijesti. potakli su druge redove da izdaju slična opsežna povijesna djela. jer je pod maskom prividno trijeznog činjeničnog izvještaja bila u stvari široko planiran napadaj na posttridentinsko papinstvo. Lenaina de Tillemonta (+1698).Ripoll i A. Isti isusovački general Aquaviva. Bolandistima i maurincima zahvaljuje crkvena povijest spoznaju da svaki povijesni izričaj mora počivati na autentičnim vrelima koja su izdana po strogim pravilima filološke kritike. njemačkim i talijanskim knjižnicama doveli su do otkrića brojnih dotad neobjavljenih vrela. onda se zaista moramo zapitati: kako je historiografija upotrijebila ta vrela i pomoćna sredstva koja su se nagomilala u toku dvaju stoljeća? Pisanje crkvene povijesti nije moglo držati korak s tim proširenjem vidokruga i profinjenijim istraživačkim metodama. koje se i nadalje zadržalo i u Bossuetovim »Discours« našlo posljednji klasični izraz. koji se zasnivao na mnogo boljim vrelima. Česti posjeti maurinaca francuskim. a P. nije trebalo predstavljati nikakvu zapreku. bio ju je isključio u »ratio studiorum«.Quetif i J. u Rimu se u privatnim krugovima njegovala crkvena povijest. nisu izrasli iz nastave. A. jezično majstorski odgovor isusovca Pietra Sforze Pallavicina. koju je po narudžbi sinode francuskog klera iz 1710. u monografijama isusovca Louisa Maimbourga. priredio Martene i njegovi suradnici66. Zbog svojih galikanskih nazora stavljena je na indeks. E. jedva je utjecalo na katoličku historiografiju. još je nekritička što se tiče starijeg razdoblja. Dominikancima su J. koji su od sredine 17. nehotice pogodovalo sekularizaciji profane povijesti ali je pridonijelo osamostaljenju crkvene. »Annales ordinis minorum« irskog franjevca Luke Waddinga (+1657) i leksikon pisaca franjevačkog reda koji ih je nadopunjavao. Pietističko shvaćanje.svojim djelom »De antiquis ecclesiae ritibus« (1700-1702) inicijatori liturgijske znanosti. no i s piscima velikih povijesno-statističkih djela za povijest papa. »Memoires« L. iz normalnog plana nastave. osobito koncilske. Marthe. koje je zastupao Gottfried Arnold u svojem djelu »Unpartheyische Kirchen. biskupija i redova. nedostajao je poticaj nastave. Kao i »Gernlania Sacra«. npr. dobio je rimski kolegij katedru za taj predmet. te je sa svoje strane potakla španjolskog augustinca Enrica Fl6reza da napiše svoju »Espafia Sagrada«. Svako historijsko istraživanje stoji na njihovim ramenima. povijesti za naprednije. belgijskim. Bremond najopsežniji bullarium reda. napose u Italiji. I nakon svršetka vjerskih ratova. pod naslovom »Historia ecclesiastica veteris novique Testamenti« i doživjela još osam novih izdanja. sređenih po stoljećima. što ga je nastavio Agostino Oldoini. Da bi se crkvena povijest shvatila kao cjelina i kao takva raščlanila. Izdanja tekstova koja su oni priredili. nadalje. Dakako. neusporedivog izdavača talijanskih vrela za povijest srednjeg vijeka. »Italia Sacra« cistercita Ferdinanda Ughellija (+1670) sadrži zbirku kataloga biskupa talijanskih biskupija.

ograničili su se na prikaz stare crkvene povijesti do 513. godine; Claude Fleury (+1723) doveo je svojih 20 svezaka crkvene povijesti »Histoire ecclesiastique« (1691/1720) do koncila u Konstanzu. Njezin kritički smisao, koji se školovao na Mabillonu, i njezin dopadljiv stil osigurali su joj velik uspjeh, no njezine galikanske tendencije izazvale su protivljenje dominikanca G. A. Orsija, čija je »Istoria ecclesiastica« (1747/62) obuhvaćala samo prvih šest stoljeća, ali je bila nekoliko puta nastavljena i tiskana još u 19. stoljeću. Uz ta djela u više svezaka, pružao je skromnu sliku »Breviarium historiae ecclesiasticae usibus academicis accomodatum« augustinca Gianlorenza Bertija (+1766); ipak je značio prekretnicu, jer je služio nastavi crkvene povijesti. d) Crkvena povijest kao teološki nastavni predmet Uvođenje crkvene povijesti u nastavni plan sveučilišta počelo je u protestantskoj Njemačkoj: u toku obnove nakon tridesetogodišnjeg rata dobilo je sveučilište u Helmstedtu 1650. zasebnu profesuru za crkvenu povijest, a slijedila su gotovo sva protestantska sveučilišta u Njemačkoj. U brojnim priručnicima crkvene povijesti86, koji su služili u akademskoj nastavi, polako je crkvena povijest u užem smislu potiskivala biblijsku povijest spasenja, pogotovo onu Starog zavjeta; polako je nestajala i podjela po stoljećima, ustupajući mjesto periodizaciji po unutarnjim kriterijima. Zadržalo se usmjerenje u smislu pedagogije spasenja i polemički stav, koji je -dolazio do izražaja pogotovo u obradbi i ocjeni srednjeg vijeka. »Compendium Gothanum« (1666), namijenjen nastavi na gimnaziji u Gothi -njegov autor Veit Ludwig v. Seckendorff, kao i kasniji nastavljači E. S. Cyprian i Ch. W. F. Walch, isticali su se kao povjesničari reformacije -posvetio je Starom zavjetu još jednu trećinu svog opsega, zadržavši podjelu po stoljećima, ali ipak sadrži već začetke periodizacije, jer je pracrkvu obradio kao zasebno razdoblje dok daljnja razdoblja počinju s Konstantinom, Karlom Velikim i Lutherom. »Summarium historiae ecclesiasticae« ( 1697) leipziškog profesora Adama Rechenberga razlikovao je pet perioda: 1. Ecclesia plantata, 1-3. stoljeća; 2. Ecclesia libertate gaudens, 4-6. st.; 3. Ecclesia pressa et obscurata, 7-10. st.; 4. Ecclesia gemens ac lamentans, 11-15. st.; 5. Ecclesia repurgata et liberata, 16. i 17. stoljeće. 8( (Rim, 1838), u 50 sv. Ali tek je Ivan Lorenz Mosheim (+1755), »otac protestantske crkvene povijesti«, utro put znanstvenom načinu promatranja cjelokupne povijesti Crkve. U svojim “Institutiones historiae eccleasticae antiquioris« (1737) definirao je crkvenu povijest kao “oprezno i istinito pripovijedanje o svim vanjskim i unutarnjim događajima u onom društvu ljudi koje je ime dobilo od Krista; to pripovijedanje namjerava povezivanjem uzroka i posljedica spoznati božansku Providnost, koja djeluje pri osnivanju i održavanju toga društva te tako postići da budemo pobožni i mudri«. Ne isključivši Božje djelovanje u crkvenoj povijesti, u njezino se središte stavlja čovjek, Crkva se istražuje kao ljudsko opće dobro u svojem razvoju, a na osnovi zakona koji vrijede za opću povijest. Mosheimovo gledanje na povijest i njegov naglašen pragmatizam vode u prosvjetiteljstvo, koje potpuno prevladava u djelu “Historia religionis et ecclesiae christianae« (1777) njegova učenika Johanna Schrockha. U tom »prosvjećenom« obliku presađena je crkvena povijest od sredine 18. stoljeća na katolička sveučilišta, i to najprije u habsburškom carstvu. Nastavni plan koji je carica Marija Terezija propisala g. 1752. a izradio ga jansenist Gerhard van Swieten, predvidio je »duhovnu historiju« kao obavezni predmet. U kojem se duhu trebala provoditi nastava, vidi se iz upute za profesore (1775) koju je nadahnuo opat Rautenstrauch: ona treba biti pragmatička, tj. upotrebljiva i korisna u praktičnoj primjeni; treba pokazati »prave granice duhovne i svjetovne vlasti«, naravno u smislu državne Crkve, te obrađivati prvenstveno prva stoljeća i najnovije vrijeme (dakle ne srednji vijek); profesor se upućuje da o crkvenim činjenicama »rezonira« da bi tako izoštrio moć rasuđivanja svojih učenika i na njih moralno utjecao. Austrijski uzor slijedila su katolička sveučilišta u Njemačkoj: Ingolstadt, Heidelberg, Mainz i Bonn. Kako Bertijev »Breviarium« nije odgovarao državnocrkvenim, proturimskim i prosvjetiteljskim tendencijama vladajućeg smjera, uveo je Josip II Schrockhov protestantski priručnik, a kasnije (1788) nakon prosvjeda bečkog nadbiskupa Migazzija »Institutiones historiae ecclesiasticae Novi Testamenti« Švabe Mathiasa Dannenmayra, koje su 1790. izašle kao »Leitfaden in der Kirchengeschichte” (4 sveska) u njemačkoj obradbi. Dannenmayrov priručnik bio je umjereno prosvjetiteljski, ali odlučno proturimski. Crkvenu je povijest dijelio u pet epoha, koje su razgraničene Konstantinom Velikim, Karlom Velikim, Grgurom VII i Lutherom, i svaku od njih obradio po stalnoj shemi (širenje, uređenje, pisci, nauka, hereze, liturgija, disciplina, koncili). Ako se ne obaziremo na osnovna shvaćanja koja stoje pod Schrockhovim utjecajem, mora se priznati da je autor pokušao savladati materijal i smogao hrabrosti da pokatkad izrekne i

veoma mudre ocjene. Slične vodiče i »uvode« u svrhu nastave dali su pod različitim naslovima: Alioz (1791), Aschenbrenner (1789), Batz (1797), Becker (1782), Gmeiner (1787), Gollowitz (1791), Jung (1776), Lumper (1788), Pelka (1793), Pronat (1779), Sappel (1783), Schmalfus (1792/93), Schneller (1777), Wiesner (1788), Wolf (1793/1803). Izričito racionalističko bilo je izdanje »Christliche Religions- und Kirchengeschichte« Kaspara Roykoa (4 sveska, 1789/95 ), te anonimno izdanje Milbillerove »Geschichte der christlichen Religion und Kirche« (2 sveska, 1792/93). Umjereniji epigoni prosvjetiteljske crkvene povijesti održali su se još dugo u 19. stoljeću; tako su »Die grossen Kirchenversammlungen des 15. und 16. Jahrhunderts« J. H. v. Wessenberga izašli tek 1840. Koliko god je prodor prosvjetiteljstva, dapače, racionalizma, u historiografiju bio opasan, ipak je uvođenje crkvene povijesti u teološku nastavu i time uvjetovan nastanak brojnih priručnika pridonijelo stvaranju nove cjelovite slike crkvene povijesti, dakako, pod drugim predznakom i na novim temeljima. U izričitoj suprotnosti prema prosvjetiteljstvu, njegovim brzim sudovima, njegovoj državnoj crkvenosti i preziranju srednjeg vijeka, trudila se romantična historiografija s mnogo ljubavi i vjere da se uživi u veliku prošlost Crkve, prije svega u dotada prezreni srednji vijek, i otkrila veličinu papinstva. Chateaubriandov »Genie du Christianisme« (1802), »Du Pape« (1819) Josepha de Maistrea, koliko god bili manjkavi i nekritički u donošenju činjenica, probudili su smisao za veliku religioznu tradiciju i kulturna ostvarenja Crkve, koji su smisao racionalizam i proturimsko raspoloženje prosvjetiteljskog stoljeća bili osujetili. Friedrich Leopold Graf zu Stolberg (+1819) obnovio je u svojoj »Geschichte der Religion Jesu Christi« (15 svezaka, 1806/18) stanovišta Augustina i Bossueta u smislu povijesti spasenja, dapače, vratio se -odrekavši se podjele na epohe -čistoj kronografiji; pisao je povijest Kristove religije, a ne povijest Crkve. No time što je kao njezin posljednji smisao spoznao »dublje utemeljenje vjere s pomoću povijesti«, dobilo je njegovo djelo »epohalno značenje za ponovno buđenje ozbiljnih crkvenopovijesnih studija, a poglavito za obnovu kršćanskog duha« (Janssen). Stolbergovo religiozno držanje dijelio je Theodor Katerkamp, nikao iz mi.insterskog kruga u svojoj »Kirchengeschichte« (5 svezaka, 1823/34). On je ipak vodio više računa o prirodnim uzrocima zbivanja. Prosvjetiteljska historiografija promatrala je Crkvu kao ustanovu za dizanje morala i naobrazbe naroda te time korisnu za državu; sad je ponovno otkriveno njezino transcendentno-nadnaravno biće, njezina nezavisnost od države i njezina univerzalnost. e) Crkvena povijest kao historijsko-teološka znanost u 19. i 20. stoljeću Novo utemeljenje crkvene povijesti kao teološke i povijesne znanosti djelo je Ivana Adama Möhlera (17961838). Pod utjecajem »pektoralnog teoioga« Neandera u Berlinu, a prije svega sistematičara tübinške škole Ivana Sebastijana Dreya (+1853) i u raspravama s njemačkim idealizmom (Hegel, F. Ch. Baur), otkrio je Möhler bitnu povijesnost kršćanstva kao organski razvoj vrhunaravne objave, napustio spiritualistički pojam Crkve svog ranog djela »Einheit der Kirche« (1825) povratio svojom definicijom (v. gore pogl. la) crkvenoj povijesti njezin univerzalan smjer, koji je izgubila u prosvjetiteljstvu i jozefinizmu. Znanstveno djelo rano preminulog ostalo je, istina, fragmentarno, ali je već njegov nasljednik u Tübingenu, Carl Joseph Hefele (1809-1893), ostvario svojim djelom »Conciliengeschichte« (7 svezaka, 1855/74 ), u mnogim pojedinostima doduše zastarjelo, ali najtrajnije i do danas nepremašeno ostvarenje njemačke crkvene povijesne znanosti. Hefeleov nasljednik Franz Xaver Funk (+1907) pokazao se svojim istraživanjima stare crkvene povijesti najoštrija kritička glava tiibinške škole. Johannes Joseph Ignaz Döllinger (1799/1890) triput je započinjao opći prikaz crkvene povijesti, što ju je Möhler dao samo u svojim predavanjima, koja je P. Gams izdao (1867/68) poslije njegove smrti: u obradbi Hortigovog »Handbuch der christlichen Kirchengeschichte« (1828), u vlastitom priručniku (1836) i u široko zamišljenim monografijama »Heidentum und Judentum als Vorhalle des Christentums« (1857) i »Christentum und Kirche in den ersten drei Jahrhunderten« (1860); ništa od toga nije dovršeno. U Mohlerovoj »Symbolik« jasnije razrađena razlika među konfesijama, što ju je prosvjetiteljstvo bilo zamaglilo, inspirirala je Dollingerovu »Reformation« (1846/48). Na vrhuncu svog djelovanja neosporno najučeniji crkveni povjesničar svoga vremena -u misaonoj dubini nadmašivao ga je samo J ohn Henry Newman -djelovao je svojom miinchenskom školom daleko izvan Njemačke na Francusku i Englesku (Lord Acton), ali je došao u sukob s neoskolastikom i rimskom kurijom, najprije u pitanju Crkvene države, a onda nepogrešivosti; kako se nije podvrgao I vatikanskom koncilu, izopćen je iz Crkve. Dollingerova katastrofa teško se odrazila na studije crkvene povijesti u Njemačkoj, no nije mogla spriječiti njihov daljnji uspon. Teološki temelji bili su položeni, slijedila je izgradnja otvaranjem novih vrela i

specijalnim istraživanjima, a sve usko isprepleteno sa snažno procvalom povijesnom znanošću »historijskog stoljeća«. Prvi korak bio je da se velika izdavačka ostvarenja 17. i 18 stoljeća učine pristupačnijima. Poslovno nadareni abbe J. P. Migne (t 1875) reproducirao je u svojim dvjema patrološkim serijama tekstove kojima je u ono vrijeme raspolagao. Novo izdanje »Bullarium Romanum« A. Tomasettija (po mjestu izdanja, Torinu, Taurinense, 1857j12) bilo je samo novi otisak Cocquelinea (1739/44). Nove, profinjenijim filološkim metodama obrađene tekstove crkvenih otaca dale su od 1860. Bečka akademija znanosti u »Corpus scriptorum ecclesiasticorum latinorum« i Berlinska akademija od 1897. u »Griechische christliche Schriftsteller der ersten drei Jahrhunderte«. Izdavanje srednjovjekovnih i novijih povijesnih vrela u najboljem tekstovnom obliku, što se često smatralo nacionalno značajnim i podupiralo, mnogo je koristilo crkvenoj povijesti. U »Monumenta Germaniae Historica« (osn. 1819. a 1874. preuzeta od njemačke države) izašla su za crkvenu povijest tako značajna vrela kao pisma Grgura Velikog i sv. Bonifacija, Libri Carolini, Registar Grgura VII i Kronika Otona Freisinškog. Suradnici MG izvanredno su istančali kritiku teksta i književnosti, što su je zasnovali bolandisti i maurinci; u diplomatici je Theodor Sickel preuzeo i poboljšao metode Delislea i njegove Ecole des chartes; M. Tangel, E. von Ottenthal, a nadasve Paul Kehr dali su se na istraživanje papinske kancelarije i povelja (v. pogl. 2 d). Nakon otvaranja državnih arhiva poslije srpanjske i ožujske revolucije, dobila je crkvena povijest veoma bogata vrela o novijem vremenu u velikim nacionalnim zbirkama: »Collection des Documents inedits sur l'histoire de France« (od 1835), »Collecci6n de documentos ineditos« (od 1842) te »Calendar of State Papers« (od 1856). Istodobno je počeo vatikanski arhivar Augustin Theiner (+1874) u opsežnim »Monumenta« otvarati vrela za povijest Crkvene države, Irske te Zapadnih i Južnih Slavena, a konvertit Hugo Laemmer (+1918) dao je uvid u bogatstvo rimskih arhiva i biblioteka za povijest reformacije i protureformacije. Epohalno je bilo tek otvaranje vatikanskog arhiva (Regolamento pape Leona XIII od 1. 5. 1884), što je dovelo do ustanovljenja brojnih nacionalnih povijesnih institucija u Rimu, ali i do velikih pothvata kao što je izdanje izvještaja nuncijatura iz 16. i 17. stoljeća, »Concilium Tridentinum« (izdalo Gorres-Gesellschaff) , pionirska istraživanja dominikanca Henrika Daniflea (+1905) i isusovca Franza Ehrlea (+1934) i napokon »Geschichte der papste« Ludwiga von Pastora (+1928), što je najiscrpnije djelo crkvene povijesti ovog stoljeća. Kao i »Geschichte des Deutschen Volkes« njegova učitelja Johannesa Janssena (+1891), i Pastorova »Povijest papa« nastala je iz obrambene nužde u kojoj se našao njemački katolicizam uslijed »Kulturkampfa«. Brz porast pristupačnih vrela, stalno poboljšavanje metoda i pomoćnih sredstava te sve veći broj znanstvenih monografija i pojedinačnih istraživanja nije, međutim, u 19. stoljeću -drukčije nego u 17. i 18. -umanjio volju za sintezom već stoga što je akademska nastava tražila udžbenike i priručnike. Te su knjige, za razliku od opsežne »Histoire universelle de l'Eglise catholique« R. F. Rohrbachera (29 svezaka, 1842/49), koja je bila namijenjena širokoj publici, bile primorane da drže korak s istraživanjem i prihvate konkurenciju brojnih dijelom izvrsnih protestantskih prikaza, kao što su crkvene povijesti J .K. L. Gieselera (5 svezaka, 1853/63), K. R. Hagenbacha (7 svezaka, 1869/72), W. Mollera-K. Kaweraua (3 sveska, 1889/1907). »Handbuch« J. J. Rittera (+1857) stajao je u ranijim nakladama još pod hermesovskim utjecajem (3 sveska, 1826/35), a sredinom stoljeća vodeća povijest »Universalgeschichte der christlichen Kirche« Johannesa Alzoga (+1878) oslanjala se na Mohlerova predavanja. Poslije I vatikanskog koncila potisnuo ju je »Handbuch der Allgemeinen Kirchengeschichte« Josepha Hergenrothera (1879. postao kardinal, t 1890) koji je u različitim obradbama (posljednja potpuna u 4 sv. J. P. Kirscha, 1911/17) preživio još u naše stoljeće. Posebno akademskoj upotrebi bili su namijenjeni priručnici F. X. Krausa, znamenitog učenjaka i na području povijesti umjetnosti i arheologije (prvo izdanje 1872/75), Tübinžanina F. X. Funka (1886), Aloisa Knopflera (1895), koji je potjecao iz tübinške škole ali predavao u Miinchenu. Svi su oni doživjeli brojna izdanja. Sa znanstvenog gledišta bili su najupotrebljivije nastavne knjige svog vremena, ali vrlo jako kritičkopozitivistički usmjereni na egzaktno donošenje činjenice. U tom smislu razlikovali su se priručnici Heinricha Brücka (prvo izd. 1874), koji je potekao iz škole u Mainzu, i trierskog profesora Jakoba Marxa (1903) svojom naglašenom strogom crkvenošću. Danas je »Kirchengeschichte« Karla Bihlmeyera, koja se oslanja na Funkov priručnik a koju je nakon Bihlmeyerove smrti (1942) obradio H. Tiichle, svojom sažetom formulacijom i svojim bogatstvom literature najbolji cjeloviti prikaz srednjeg opsega (3. sv., I 121951, II 121948, III 121956; talijanska obradba J. Roggera u 4 sv.). Kao i većina starijih priručnika preuzela je u profanoj povijesti uobičajenu trojnu razdiobu na stari, srednji i novi vijek, iako je to stanovit nazadak u usporedbi s mnogim priručnikom prosvjetiteljstva. Širim krugovima namijenjeno je djelo »Die katholische Kirche im Wandel der Zeiten und Volker« A. Ehrharda i W. Neussa (4. sveska, 1959) i »Geschichte der Kirche in

.inchen« ( 1899) . (npr. st. napose u povijesnoj: 1. u 20. 3.»Romische Quartalschrift für christliche Archaologie und Kirchengeschichte«. Lacombe. i koji je s početkom donosio uglavnom istraživanja povijesti reformacije. Martina. Finkea i St. Ch. G. stoljeću nadošli su i drugi (npr. . bes. koji su odigrali značajnu ulogu u procvatu crkvenopovijesnih studija u Svicarskoj i Francuskoj. 1936. 1922/30). »Archivum Franciscanum historicum« (1908) i »Archivo Ibero-Americano« (1914). Todesco (6 sv.und Zisterzienserorden« (1880). osjeća se poslije drugog svjetskog rata snažna težnja prema teologiji povijesti i ekleziologiji. i Grevingovog »Reformationsgeschichtliche Studien und Texte« (1905). 1905. koji je 1880. U neophodno potreban središnji organ znanstvenog rada razvio se časopis »Revue d'histoire ecclesiastique«. P. u izdavanju kojih je sudjelovao A.. imala »Nederlands archief voor Kerkgeschiedenis«. »Revue Mabillon« i »Analectes de l'ordre de Premontre« (oba 1905). »Archiv für Elsassische Kirchengeschichte«.u Janssens Geschichte des Deutschen Volkes« (1898).und Dogmengeschichte« (1900). Istraživanja koja su za časopise bila preopsežna objavljivana su u nizovima: H. osnovalo Gorres-Gesellschaft. Knopfler i »Forschungen zur christlichen Literatur. koji je 1900. »Archiv für Mittelrheinische Kirschengeschichte«. Brieger 1876. 1855. koje je izdavao A. održao se »Zeitschrift für schweizerische Kirchengeschichte« (1907) i »Revue d'histoire de l'Eglise de France« (1910). »Kirchengeschichtliche Studien«. 1909/21) i napokon u 24. čitavo razdoblje crkvene povijesti obasiže »Die Geschichte der papste« F. Nekoliko velikih redova stvorilo je još prije prvog svjetskog rata časopise za njegu svoje povijesti: »Studien und Mitteilungen aus dem Benediktiner. louvainski đak. L. »Freiburger Diozesanarchiv«. izd. Naprotiv. Seppelta (2. Sdralek izdavali su od 1891. »Archiv für Schlesische Kirchengeschichte«.. Franchi de Cavalieri. fakulteti i redovi brojne nizove publikacija. Poulet.. U Italiji su pisali udžbenike L. koji je pod vodstvom Antuna De Waala (t 1917). U Italiji su uslijed modernističkih sporova prestali izlaziti »Miscellanea di Storia Ecclesiastica« ( 1902 ) i » Rivista storico-cri tica delle Scienze teologiche« (1904). sv. Schrors i M. tome su nalik »Veroffentlichungen des Kirchenhistorischen Seminars Mi. Mourret. Sve veća specijalizacija urodila je dijeljenjein crkvene povijesti na specijalna područja i njihovim osamostaljivanjem. Kao reakcija na specijalizaciju. Časopisi za dijecezansku povijest bili su nastali u Njemačkoj u 19. X. nastali su i ondje po njemačkom uzoru udžbenici (npr. 1938/43) i P.Guilday. 1949). koje od toga vremena privlače na se crkvenopovijesna istraživanja. Naglašavanje istraživanja tražilo je osnivanje posebnih crkvenopovijesnih časopisa i nizova publikacijalooa. uvelike razmahala. 1931). Saba (3 sv. 1926) i opsežni priručnici: F. napose pionirskim istraživanjima i prikazima Louisa Duchesnea (+1922) i Pierrea Batiffola (+1929) kršćanske antike. Uz časopise izdaju crkvena sveučilišta. stoljeća. što ga je osnovao protestantski teolog Th. 1934/47). 6 sv. Prethodio im je Harnackov niz »Texte und Untersuchungen zur Geschichte der altchristlichen Literatur«. Marion-V. Uz »Zeitschrift für Kirchengeschichte«. osnovao Alfred Cauchie u Louvainu. 2. Mercati i P. Hughes (3 sv. usprkos suradnji tako odličnih učenjaka kao što su bili G. »Annalen des Historischen Vereins für den Niederrhein. 1. Lortza (2°1959). jer je osim članaka i recenzija donosio potpunu bibliografiju svih radova značajnih za crkvenu povijest. od kojih je Sdralek odvojio svoje »Kirchengeschichtliche Abhandlungen«. talijanska obradba od 1938). Naglašavanje istraživanja dovelo je do osnivanja brojnih crkvenopovijesnih časopisa i nizova publikacija.ideengeschichtlicher Betrachtung« J. do koncentracije istraživanja u institutima i odgajanja budućih istraživača u seminarima. osnovao je u Sjevernoj Americi »Catholic historical Review« (1917). das alte Erzbistum Koln«. Finkeovog » Vorreformationsgeschichtliche Forschungen« (1900). Ehrhard. tadašnja aktualnost povijesti reformacije izrazila se otprilike u isto vrijeme u osnivanju triju nizova: Pastorovog »Erlauterungen und Erganzungen z. U brojnim udžbenicima i cjelovitim prikazima -nemoguće ih je i beskorisno nabrajati -dolazi do izražaja činjenica da je prevladalo promatranje Crkve kao historijske veličine. pojavio se 1887 . »Histoire generale de 1'Eglise« (9. u Engleskoj Ph. Schwaiger od 1954) i »Papstgeschichte« istog autora u jednom svesku.. (1882). Ehsesa donosio radove o rimskoj arheologiji i novootvorenim vrelima iz vatikanskog arhiva. 1926. 1865). brojne prinose za crkvenu povijest sadržavao je »Historisches Jahrbuch«. H. Postavši teološkom i povijesnom znanošću. svesku zamišljena ali još nedovršena »Histoire de 1'Eglise« pod vodstvom A. ali i na pozitivizam 19. Nizozemska je još od 1900. A. (od 1935. zahvatile su je iste tendencije koje se opažaju u znanosti našeg vremena. Flichea i V. Tek na početku stoljeća kad se crkvena povijest u Francuskoj. no isto tako i priznavanje crkvene povijesti kao teološke discipline. izd. Paschini (3 sv.

od 1882). A. sv. 31945/55). P. Cl. od 1957). 21885-1888) nisu stajala na raspolaganju ni jednoj prijašnjoj generaciji istraživača. »Texte und Untersuchungen zur Geschichte der altchristlichen Literatur«. E. 31903/1913) nije. Stegmilller). 1931. F. Lehmann. u Englesko j međukonfesionalni »J oumal of Ecclesiastical History« ( 1950). Landgraf). što je urodilo podizanjem posebnih katedara. kao što su srednjovjekovna biblijska egzegeza i povijest propovijedanja. izd.. Traube. S »Dictionnaire de theologie catholique« (1902/50) mogu se mjeriti »Dictionnaire d'archeologie chretienne et de liturgie« (1924/53) i 1912. sv. a dijelom istraživanje skolastike koje je procvalo potkraj stoljeća (H. Baeumker. koje je poduzeo papa Pio XI. izd.. sažela se (vremenski) i produbila (metodički) u patrologiju. Povijest crkvene književnosti. ali ga nisu prekinuli. Francuska. koja se zasnivala na međunarodnoj suradnji. O novim publikacijama informirao je »Bulletin d'ancienne litterature«. prilog »Revue benedictine«. koja sadrži i povijest teologije (3. »Bibliographia patristica«. osnivanjem posebnih časopisa i pisanjem zasebnih udžbenika. augustinski eremiti i kapucini povijesne institute kojima je povjereno izdavanje vrela i časopisa iz povijesti vlastitih redova. napose za Italiju. Grabmann. Hauck. »Nomenclator litterarius« isusovca Huga Hurtera (5 svezaka. na engleskom govornom području »Patrology« J.i -Waitzova »Quellenkunde der deutschen Geschichte« (91931) olakšale su informiranje o prijašnjim radovima. 5. Poslije drugog svjetskog rata nastali su mnogi novi crkvenopovijesni časopisi: u Sjevemoj Americi »Traditio« (1943). Cayrea. B. Djela tako kolosalne učenosti kao što su »Repertoire« U. dominikanci. u Španjolskoj »Hispania Sacra« ( 1948 ) . Konstitucija »Deus scientiarum Dominus« od 24. Pojava modernizma i prvi svjetski rat ometali su procvat crkvenopovijesnog istraživanja. Povijest srednjovjekovne teološke literature preuzela je dijelom srednjolatinska filologija (L. u Francuskoj »Patrologie« F. Manitius. A. Geyer. Buchbergera ili »Lexikon für Theologie und Kirche« (1930/38. Nekako u isto vrijeme organizirali su isusovci. Quastena (3. Gamsa oslanjala samo na tiskana vrela »Hierarchia catholica« (od 1898) minorita Konrada Eubela i njegovih nasljednika poslužila se za povijesnu statistiku episkopata u međuvremenu otvorenim vatikanskim arhivom. Crkveno povijesni sadržaj teoloških enciklopedija neprestano se povećavao: to se jasno vidi ako se usporedi 2. Za tako široka područja. Izvrsne bibliografije. 2. koji je odgajao nastavnike i arhivare. U Njemačkoj su najvažniji »Geschichte der altkirchlichen Literatur« (5. koja je u 18. za izgradnju koje velike je zasluge stekla njemačka protestantska škola (Adolf v. u Italiji »Rivista di storia deIla Chiesa in Italia« (1947). orl 1957). crkvenopovijesni fakultet. Curtius). ali je nadmašio Du Pina i Ceilliera. . 1950/60). jezičnim istraživanjima najviše su se bavile »Vigiliae Christianae« (od 1947). stoljeću prihvaćena u teološki nastavni plan zajedno s crkvenom poviješću. S protestantske strane nisu bogatstvo i cjelovitost »Realencyclopadie fi. Za njegovo širenje preko granice vodećih zemalja (Njemačka. Njezini rezultati su sažimani u udžbenike i priručnike. a od 1959. izdanje Wetzer-Welteovog »Kirchenlexikona« (1882-1901) i »Kirchliches Handlexikon« (1904/12) M. 2. R.ir protestantische Theologie und Kirche« (3. Ehrle. M. Specijalizacija istraživanja dovela je do osamostaljenja pojedinih disciplina i njihova istupanja iz opće crkvene povijesti. 1896/1913) potpuno dostignuti ni u odličnoj ali drukčije usmjerenoj »Religion in Geschichte und Gegenwart« (3. Chevaliera (prvi put 1877/86) i njegova »Topo-Bibliographie« (1894/1903) te »Regesta pontificum Romanorum« Ph. Altanera. Grabmann (1933). zadužila je teološke fakultete i crkvene visoke škole da urede seminarske vježbe koje će razvijati vježbanje u metodi. Sažetu ali sadržajno bogatu »Geschichte der Theologie seit Vaterzeit« napisao je M. sv. Belgija) bilo je od velike važnosti preuređenje crkvenih studija. istraživanja su tek u počecima (F. mogao zamijeniti starije leksikone pisaca redova. M.Stalno poboljšavanje znanstvenih sredstava olakšavalo je njihovo napredovanje. Harnack. započeti ali nedovršeni »Dictionnaire d'histoire et de geographie ecclesiastique« . Jaffea (1851. izd. kao za Njemačku Dahlmann. istina. Španjolsku i Latinsku Ameriku. Dok se »Series episcoporum« (1873) benediktinca B. Denifle. Na Gregoriani u Rimu osnovan je 1934. 1913/32) Otona Bardenhewera i »Patrologie« (61960) B.

Prosvjetiteljska strast za reformiranjem liturgije nije pogodovala povijesti liturgije. izdaje od 1935. Duchesnea. osnovao je Odo Casel »Jahrbuch für Liturgiewissenschaft« (od 1950. ali nijedan cjelovit prikaz koji bi se mogao usporediti s protestantskim povijestima dogmi A. Papinski orijentalni institut. Drugačije se razvijala povijest crkvenog prava. Geiselmann i A. »Archiv fi. Blumea (1886). 1748) stvorile pretpostavke da bi se moglo svladati simboličko tumačenje liturgije. kršćanska arheologija i hagiografija izašle su iz krila crkvene povijesti. »Handbuch der Dogmengeschichte« (M. Franza. još i danas neophodan (3. R. Seeberga i F. 1716) i L. čija »Geschichte der syrischen Literatur« (1922) uz »Geschichte der christlichen arabischen Literatur« (5 svezaka. Pitra (+1889). Harnacka.Slično kao kod povijesti kršćanske književnosti odvojila se iz »Antiquitates« kršćanska arheologija. Ona se mogla osloniti na velika ostvarenja Thomassina i Benedikta XIV. »Echos d'Orient« (1897) i »Oriens Christianus« (1901) što ga je osnovao Anton Baumstark (t 1948). U liturgici publikacije su vrela što su ih priredili E. Hagiografija je u »Analecta Bollandiana« (1882) dobila svoj vodeći časopis. koji je De Rossi osnovao 1836. niz drugih crkvenopovijesnih specijalnih disciplina nastao je recipročnim odnosom sa susjednim znanostima. izlaze u Wiirzburgu »Ostkirchliche Studien«. Godine 1837. C.J. bavi se samo poviješću pojedinih dogmi. natpisa i patrističkih tekstova pruži građu za poznavanje starokršćanskog života. osnovan 1917. M. Schulte (t 1914) priručnik koji je. a zatim i povijest dogmi stare Crkve L. kao npr. Godine 1921. tu su povijest . od 1951. S. stoljeću okoristila se pravnopovijesnom školom i dosegla vrhunce u protestantskim kanonistima Paulu Hinschiusu (+1889) i njegovu učeniku Ulrichu Stutzu (+1938). Bach) slijedila su mnoga. Njezina jednostrana rimska orijentacija kako dolazi do izražaja u monumentalnim djelima Josepha Wilperta (+1940) o slikarijama u katakombama. stoljeću (H. Schwane i J. nastali su prvi časopisi koji su se bavili poviješću i drugih istočnih Crkava: »Revue de l'Orient chretien« (1896). Tek se pionirskim istraživanjima L. Za to su u prvom redu zaslužni Brandschaw Society (1890). J. pa su tako istraživale i prikazivale određena područja povijesnog života Crkve. C. Patrologija. pogotovo u 19. Josip Assemani (+1768) i njegov istoimeni sinovac. dok se istodobno mogao povećati broj vrela. B. G. Za pontifikata Leon XIII koji se zanimao za pitanje istočnih Crkava. Za istraživanje grčko-ortodoksne književnosti i liturgije stekli su zasluge već Leon Allatius (+1669). »Bollettino di archeologia cristiana«. usprkos nedostacima. Za povijest vrela i literature kanonskog prava stvorio je Johann Friedrich v. koju je Gianbattista de Rossi (+1894 ) podigao na znanost kršćanske starine i odredio joj cilj da istraživanjem spomenika. »Reallexikon ftir Antike und Christentum«. koju je potisnulo tek djelo H. a izvrsna pomoćna sredstva u tri »Biblioteke« (Bibliotheca hagiographica graeca. J. Brauna. stoljeću. od 1941). kršćanskim sarkofazima i mozaicima. A. u 19. P. osnovao vodeći organ crkvene pravne povijesti. P. prevladana je iskapanjima i istraživanjima na kršćanskom Istoku (J. Leroquais. Klee. Klauser. Nakon osrednjih početaka u 19. u »Rivista di archeologia cristiana«. Muratori (»Liturgija Romana vetus«. Bishopa. Loofsa. On je jako utjecao na razvoj liturgijskog pokreta. Hippolyta Delehayea (+1941) i Paula Peetersa (+1950). 1944/53) Georga Grafa (t 1955) ubraja se među standardna djela kršćanske orijentalistike. usljed kojega je liturgijska znanost postala samostalnim teološkim predmetom. Najmanje se –na katoličkoj strani -uspjela povijest dogmi osloboditi veze s dogmatikom. Mohlberga i J. napisao je na njegov poticaj Albert Ehrhard prvu povijest teološke literature u Bizantskom carstvu (1897) . Dolger [+1940]. promijenjen je 1924. 1875/80) . Ali tek nakon što je Karl Krumbacher (+1909) osamostalio bizantinistiku. Martene. koji izlazi od 1951. slijede izdanja Ordines Romani i Pontificale Romanum M. J. kad se liturgika ukočila i svela na rubricistiku. Euzebius Renaudot (»Col1ectio liturgiarum Orientalium«. časopis »Orientalia Christiana periodica«. Batiffola. Kaufmann i drugi) i iscrpnim studijem odnosa između antike i kršćanstva (F. »Analecta hymnica« M. Becka »Kirche und theologische Literatur im Byzantinischen Reich« (1959). M. napose onda kad su se te znanosti orijentirale historijski. kanonistički odio časopisa »Zeitschrift der Savigny-Stiftung für Rechtsgeschichte«. +1946). novoosnovani kolegij bolandista procvao je pod vodstvom trojice izvrsnih predstojnika: Charlesa De Smedta (+1911). koji je 1908. A.ir Liturgiewissenschaft«) i njegovim godišnjim izvještajima dao gotovo potpun pregled novih izdanja na polju povijesti liturgije. dijelom i značajna. Kirsch (+1941). Schmaus.Strzygowski. a istodobno je Pio XI osnovao papinski institut za kršćansku arheologiju kojemu je prvi direktor bio J. Baeumera. u »Ephemerides liturgicae« (od 1887). J. u 19. Jungmanna probilo povijesno gledanje na liturgiju. Drevesa i C. povijesni način gledanja probio se i u drugim liturgijskim časopisima. sveska. Th. E. latina i orientalis). R. v. Tixeronta (1905/12). pojedinačna istraživanja. stoljeću kardinal Angelo Mai (+1854) i J. Grillmeier). Andrieua (t 1956) i liturgijskih rukopisa Francuske (V.

unapređivali Friedrich Maassen (+1900), kasnije P. Fournier (+1935) a u najnovije vrijeme Stephan Kuttner, koji je 1955. osnovao u Washingtonu Institut za povijest srednjovjekovnog crkvenog prava. Među sustavnim prikazima crkvenog prava isticao se uz klasični »Kirchenrecht« P. Hinschiusa, (6. sv., 1869/97 , pretisak Graz, 1959) udžbenik tübinškog kanonista J. B. Sägmüllera (+1942) brižnim uvažavanjem povijesti prava (1914, četvrta naklada, započeta nakon stupanja na snagu CIC-a, ostala je nedovršena). Do danas je nenadmašena »Verfassungsgeschichte der deutschen Kirche im Mittelalter« (21913) Alberta Werminghoffa. Pregledi M. Konigera (1926), I. Zeigera (1940/47) i Bertranda Kurtscheida (1941/43) bili su namijenjeni akademskoj nastavi; najbolji cjeloviti prikazi crkvene pravne povijesti na njemačkom jeziku potječu od Stutzova učenika H. E. Feina (S1955) i W. M. Plochla (21 Beč, 1960, 2II Beč, 1962, III Beč, 1959). Povijest misija osamostalila se tek kada je nauka o misijama postala znanošću. U protestantskoj Njemačkoj njezin je pionir bio Gustav Warneck (+1910). Prvi nosilac katoličke katedre za misijsku znanost (1914), crkveni povjesničar Joseph Schmidlin (+1944), gajio je u »Zeitschrift für Missionswissenschaft«, što ga je osnovao 1911, i u nizu »Missionswissenschaftliche Abhandlugen und Texte« već od početka povijest misija. Njegova »Katholische Missionsgeschichte« (1925) bila je prvi upotrebljiv priručnik toga predmeta. Nakon što je Pio XI ustanovio daljnje katedre i misiološki fakultet na Gregoriani (1932), slijedili su i drugi priručnici (P. Lesour 1937, F. J. Monthalban 21952, Th. Ohm, »Wichtige Daten der Missionsgeschichte« 21961, A. Mulders, »Missionsgeschichte« 1960) te veći prikazi (»Histoire universelle des Missions catholiques«, izd. S. 1 Delacroix, 4. sv ., bez god; K. S. Latourette, »A History of the Expansion of Cristianity«, 7 sv., 1937/47). U »Bibliotheca Missionum«, koju je osnovao R. Streit (dosad 22 sveska od 1916) dobila je misijska povijest gotovo kompletno bibliografsko pomoćno sredstvo koje od 1935. nadopunjuje tekuća »Bibliografia Missionaria« J .Rommerskirchena i drugih. Brojni časopisi, kao »Revue d'historie des Missions« (1924) i »Neue Zeitschrift fiir Missionswissenschaft« (1946) te različiti, nizovi kao »Studia missionalia« (1943), što ih izdaje Gregoriana, služe istraživanju kojemu prije svega misijska metodika (praksa krštenja, jezično pitanje, akomodacija, domaći kler ) neprestano zadaje nova pitanja. Koliko je važno prihvaćanje nove discipline u teološki nastavni plan za razvoj neke crkvenopovijesne specijalne znanosti, najbolje pokazuje povijest askeze i mistike, nastala posljednjih desetljeća. Asketskomistička teologija postala je nastavnim predmetom konstitucijom »Deus scientiarum« (1931); prethodno je (1919) uspostavljena odgovarajuća katedra na Gregoriani. U međuvremenu je izašlo monumentalno djelo H. Bremonda »Histoire litteraire du sentiment religieux en France« (12 sv., 1916/36) te prikaz P. Pourrata »La spiritualite chretienne« (4. sv., 1918/28); uz to su se pojavili historijski usmjereni časopisi: »Revue d'ascetique et de mystique« (1920), »Zeitschrift fiir Aszese und Mystik« (1926, od 1947. pod naslovom »Geist und Leben« ) ; kao i ove publikacije, tako su i druge, dijelom starije, ( »Etudes Carmelitaines« sve više gajile povijest; »Dictionnaire de Spiritualite« (od 1937) izvrstan je priručnik. Veliki redovi rade na posebnosti svoje askeze izdavajući svoje klasike (npr. Ignacija, Tereziju Avilsku), na brojnim pojedinačnim istraživanjima, a sad već i na cjelovitim prikazima (npr. J. de Guibert, »La spiritualite de la Compagnie de Jesus«, 1953). Za rješavanje daleko opsežnije zadaće, tj. izdavanje povijest katoličke pobožnosti, potrebni su još mnogi pripremni radovi; ovamo pripada gajenje religiozne etnologije (L. A. Veit [+1939] G. Schreiber i drugi). Iako su se spomenute crkvenohistorijske specijalne znanosti kao nastavni predmeti i opsegom uloženog istraživačkog rada osamostalile a u isti mah pripadaju srodnim teološkim disciplinama i drugim znanstvenim granama (kao što su povijest crkvene umjetnosti i crkvene glazbe, na koje se ovdje ne osvrćemo), ostaju pogotovu dogma, pravo, liturgija i misija predmeti opće crkvene povijesti, koja se nikada ne može odreći njihova istraživanja i prikazivanja ako želi obaviti svoj zadatak. Ona je majka, a spomenute grane njezine kćeri; u sustavu teoloških znanosti sve zajedno predstavljaju granu historijske teologije. 3. Kao u svim znanstvenim granama, tako se i u crkvenoj povijesti napredak spoznaje odvija prije svega unutar specijalnog istraživanja. Ono se toliko proširilo da nijedan učenjak nije kadar doći do pregleda nad čitavim područjem crkvene povijesti. Cjelovit prikaz, kao oni Fliche-Martina i ova knjiga, morali su se zato podijeliti na više autora. Ako se može govoriti o nekoj »reakciji« na taj razvoj, onda nikako u tom smislu kao da bismo se morali ili smjeli odreći rada na specijalnom istraživanju. »Reakcija« nije uperena protiv njega, nego želi više od toga. Ona želi izaći iz praktičkog pozitivizma koji je vladao na početku stoljeća i dati više od egzaktnog prikaza i povezivanja činjenica. Više se priklanja pragmatizmu kada koristi crkvenopovijesna zbivanja ekleziološki (J. Congar, H. Lubac, J. Danielou, K. i H. Rahner) ili ekumenski (J. Lortz). Više se priklanja teologiji povijesti kada povijest Crkve prikazuje u smislu povijesti spasenja te se tako vraća promatranju koje je vladalo do 17. stoljeća, ali je od tada ustupilo mjesto istraživanju vrela i prikazu

povijesnog toka, a bavi se problemima historizma, koje su nabacili E. Troeltsch i F .Meinecke, i povijesnosti Crkve kao takve. Tek će nas budućnost poučiti da li i koliko ti novi načini promatranja proširuju i produbljuju znanje o povijesti Crkve. PRVI DIO POČECI PRVI ODSJEK JUDEOKRSĆANSTVO

1. poglavlje Židovstvo u vrijeme Isusovo
Prema gledanju Novog zavjeta u smislu spasenja, došao je Isus Krist na ovaj svijet »kada je došla punina vremena (Gal 4,4; Mk 1,14). Čežnja za obećanim mesijom svakako je živjela u tadašnjem židovskom svijetu, ali kod većine ju je više podržavao težak politički položaj naroda nego religiozni motivi. Već više od pola stoljeća živio je židovski narod pod rimskim gospodstvom, koje je bilo to omraženije jer ga je zastupao čovjek koji je najsvetije nacionalne i religiozne osjećaje naroda duboko vrijeđao. Herod Veliki, sin Idumejca Antipatra, Cezarova prijatelja, dakle tuđinac, postigao je da mu je senat u Rimu prenio dostojanstvo židovskog kralja. Za uzvrat se morao obvezati da će na politički značajnom bliskoistočnom području štititi rimske interese, pogotovu nasuprot opasnim Partima. Područje koje mu je senat dodijelio morao je najprije zauzeti oružanom silom, pa ga je već od prvog dana kako je stupio na palestinsko tlo pratila mržnja naroda, koji mu se žestoko suprotstavio pod vodstvom hasmonejskog kneza Antigona. S rimskom pomoći uspjelo je Herodu zauzećem Jeruzalema g. 37. p. K. skršiti taj otpor. Nemilosrdno je istrijebio hasmonejsku dinastiju, koja je prije više od sto godina pod Judom Makabejcem i njegovom braćom u jedinstveno junačkoj borbi protiv sirijske vlasti obranila i vjersku slobodu židovstva. Istina, Herodu je doduše uspjelo da trajni bijes puka drži u šahu, ali su se njegova nastojanja da npr. novogradnjom hrama, utemeljenjem novih gradova, unapređivanjem gospodarstva i kulture svog kraljevstva pridobije srca svojih židovskih podanika izjalovila. Svojom oporukom razdijelio je državu među svoja tri mlađa sina; jezgru zemlje Judeju sa Samarijom i Idumejom predao je Arhelaju, koji je imao naslijediti i kraljevsku čast. Krajeve prema sjeveru dobio je Herod Antipa, a Bataneju, Trahonitidu i Auranitidu na sjeveroistoku Herodove države, preuzeo je Filip. Promjena vlade urodila je u Judeji ozbiljnim nemirima, koji su se mogli ugušiti samo s pomoću rimske vojske. Rimljanima se učinilo da Arhelaj nije nikakvo jamstvo za mir i sigurnost te je zato svrgnut god. 6. poslije Krista. Car August dao je zemlji novu upravu, kojoj su na čelu stajali rimski prokuratori i sa sjedištem u Cezariji. Imali su se brinuti u vezi s rimskim legatom Sirije za vojničko osiguranje i privrednu kontrolu područja, dok je sinedrij, posve židovska ustanova pod predsjedništvom velikog svećenika, bio nadležan za unutarnje poslove Židova. Ali ni taj novi poredak nije donio očekivano smirenje unutarnje politike. Za Židove je ostalo teško opterećenje njihove nacionalne svijesti što je jedna rimska kohorta stalno boravila u Jeruzalemu i što su im Rimljani određivali poreze. Mnogi prokurator je i previše nastupao kao predstavnik rimskog gospodstva, i tako se mržnja protiv tuđinske vlasti neprestano podgrijavala. Ali, najdublji uzrok trajno napetim odnosima između političkih gospodara i podjarmljenog naroda ima se u prvom redu tražiti u duhovno--religioznoj vlastitosti tog naroda, za koju Rimljani nisu imali gotovo nikakva razumijevanja. Religiozni položaj palestinskog židovstva U očima svoje okoline, židovski se narod odlikovao u prvom redu specifičnošću svojih religioznih uvjerenja, koja je usred inorodnih kultova i strujanja nastojao odlučno zadržati. Iako se u dnevnom životu nije bojao dodira s tom okolinom, ipak je bitne crte svoje vjere i svog religioznog života držao upadljivo žilavo, pa makar ga to stajalo najtežih žrtava i dovodilo u mnogostruku izolaciju nasuprot drugim narodima. Jezgra njegova uvjerenja bio je monoteizam; taj je narod čvrsto vjerovao da ga je u svim fazama njegove povijesti vodio jedini istinski Bog, Jahve, jer mu se već tako često, bilo neposrednim uplitajem ili riječju proroka, objavio kao njegov jedini gospodar. Iako je ta vjera u vodstvo pravednog i vjernog Boga kolebala u svojoj

snazi i neposrednosti, iako je u kasnije vrijeme bila izložena opasnosti stanovite ukočenosti zbog spekulacije rabina, ona se u narodu nikada nije izgubila. Pobožni pojedinac oblikovao je iz te vjere u svog Boga, koji ga vjerno i milosrdno vodi, svoj svakodnevni život, a narod kao cjelina vjerovao je da je savezom sa svojim Bogom izabran između svih naroda svijeta da bi jednom iz njega poteklo spasenje za sve narode. Ta se vjera hranila nadom u budućeg spasitelja i otkupitelja koga su proroci neumorno najavljivali kao mesiju. Ona je stalno podizala pojedinca kao i narod. Mesija će proizaći iz njegove sredine i u Izraelu uspostaviti kraljevstvo Božje i time podići Izrael nad sva carstva svijeta i biti mu kraljem. To očekivanje mesije i kraljevstva Božjeg bilo je u vremenima teških kušnji za vjersku i nacionalnu slobodu naroda najdublji izvor njegove snage i otpora. Budući da je vjerski život bio isprepleten s politikom, to je mesijanska ideja dakako lako poprimala previše ovozemaljski oblik što su ga uvjetovali dnevni jadi židovskog naroda, tako da su mnogi u mesiji gledali pretežno spasitelja od zemaljskih tegoba ili kasnije, sasvim konkretno, osloboditelja od omraženog rimskog jarma. Ali bilo je i u židovstvu toga vremena krugova koji nisu dali da se zaboravi bitno religiozno poslanje mesije, što su ga proroci nagovještali te su u njemu očekivali kralja loze Davidove koji će Jeruzalem očistiti i posvetiti, koji neće trpjeti zla ni nepravde a vladat će svetim narodom u svetom kraljevstvu (usp. Dn 7,9 13 27). Iz te žarke mesijanske nade rođene su one religiozne pjesme što ih nazivamo Salomonovim psalmima1, a koje, po uzoru na biblijske psalme živo i osvjedočeno izriču čežnju za obećanim spasiteljem, kao što to npr. čini pjesnik 17. psalma: “Daj, Gospodine, da im se ponovno uzdigne njihov kralj, sin Davidov, u vrijeme koje si ti izabrao, Bože, i da ti služi Izrael, tvoj sluga. Opaši ga snagom tako da smrvi vladara zločina, očisti Jeruzalem od pogana, koji ga sramotno gaze! Jer on će tada okupiti sveti narod, nad kojim pravedno vlada, i suditi će plemenima naroda koji je posvetio Gospodin, Bog njegov. On drži poganske narode u svojem jarmu tako da mu služe; slavi Gospodina javno pred čitavim svijetom. Posvećuje Jeruzalem i čini ga čistim kao što bijaše na početku. Nikakva se nepravda ne događa među njima u njegovo vrijeme, jer su svi sveti i jer je sad Gospodnji pomazanik kralj njihov. Blažen je onaj koji u to vrijeme bude živio! O Bože, daj da milost njegova uskoro zasja nad Izraelom! Neka nas on spasi od toga da nas bezbožni neprijatelji skvrnu. Sam Gospodin naš je kralj sada i u sve vjekove!” Uz monoteizam i očekivanje mesije, Zakon je imao odlučujuće značenje u religioznom svijetu tadašnjeg židovstva. Pokoravati se Zakonu, zadaća je koju religiozna svakidašnjica stalno postavlja pobožnom čovjeku čije se ozbiljno nastojanje upravlja prema izvršenju Zakona; ako pogriješi pa makar i iz neznanja, mora to okajati. Ali njegova vjernost Zakonu nalazi svoju nagradu već u ovom životu u blagoslovu skromnog blagostanja što ga Gospodin poklanja, no znatno više kad mu posljednji sud potvrdi da je u svojem ovozemaljskom životu bio pravedan te stoga smije primiti vječni život. Zakon je svakom Židovu dan u Svetom pismu, u duh kojeg se uvodio od rane mladosti u roditeljskoj kući i kasnije u posebnim školama. Sudjelovanje u službi Božjoj u hramu ili sinagogi, kojih je bilo u svim većim naseljima Palestine, podržavalo je poznavanje Pisma, koje se tamo tumačilo u posebnim propovijedima. Kako Zakon nije imao jednoznačna rješenja za sve situacije u životu, to je njegovo tumačenje bilo povjereno pismoznancima koji su tako postali važna ustanova u vjerskom životu židovstva. U načelu svi su Židovi visoko cijenili Zakon, a ipak je upravo Zakon davao povoda za cijepanje naroda u različite smjerove i stranke. Ove su se temeljile na nejednakom vrednovanju što se pridavalo utjecaju Zakona na cjelokupni život. Još prije početka makabejskih borbi nastao je pokret hasidima ili asideja, zajednice ozbiljnih muževa koji su u svrhu oblikovanja svog religioznog života ispitivali posljednju i najdublju volju Božju što stoji iza Zakona. Taj im se činio tako uzvišenim da su htjeli postaviti »ogradu oko Zakona« i onemogućiti svako, pa i svako nehotično, kršenje. Zakonu su htjeli služiti bezuvjetnom, čak na smrt spremnom poslušnošću i tako su pripravili ono požrtvovno držanje, kojim se odlikovao narod u vrijeme Makabejaca. Asideji nisu, međutim, mogli pridobiti sve za svoje ideale; osobito otmjene obitelji i vodstvo svećenstva držali su se po strani. Novi zavjet ih naziva saducejima, a zastupali su stanoviti racionalizam, koji je odbacivao vjeru u anđele i svijet duhova i rugao se prihvaćanju uskrsnuća od mrtvih. Za njih je u prvom redu pet Mojsijevih knjiga, Tora u pravom smislu riječi, imalo izrazit autoritativni karakter. U političkim su pitanjima bili skloni oportunističkom držanju prema gospodarima; sve u svemu činili su manjinu, iako dosta utjecajnu. Vjerska stranka, doduše ne po broju, ali po značenju za puk u početku prvog kršćanskog stoljeća najuglednija, bili su farizeji. Iako to ime znači otprilike nešto kao »odvojeni«, farizeji su svjesno nastojali da djeluju na
1

Osamnaest od tih psalama sačuvano je u grčkom prijevodu.

jer. kako se u Qumranu rado naziva sotona. Smatrali su se predstavnicima novog židovstva. a koja je iz sporednih stvari mogla izvesti najčudnije zaključke. Bog se mogao samo ili potpuno ljubiti ili posve odbaciti. Zbog svećenika sličnih Iaksnih nazora činilo se esenima da se ni služba u hramu ne obavlja čisto.13). nije ni farizejima pošlo za rukom da cijelo tadašnje židovstvo prožmu svojim religioznim shvaćanjima. kao titulu »rabija« ili prvo mjesto u sinagogi: katkada se osjeća u njegovoj osobnoj pobožnosti ohola samodopadnost zbog njegove vjernosti Zakonu. škola Samaja ili Hilela. u kojima se shvaćanjima prijašnjih učitelja pridavalo najveće značenje. Pokušaj da se bilo koja situacija u svakodnevnom životu obuhvati nekom interpretacijom Zakona doveo je do egzegeze za koju je svaka čestica riječi bila značajna. esenima. poslušnost Zakonu obavezuje na takav sveti rat. Taj je učitelj naviještao novo tumačenje Zakona. U javnom životu farizeju je bilo stalo da primjerom pokaže pravi stav prema Zakonu te je zato prihvaćao stanovite časti. Dvojica mesija odigrat će ulogu u toj konačnoj borbi: veliki svećenik konačnog vremena. da se povuku iz javnog života i pođu u samoću. koja se odsad osjećala »svetim ostatkom« istinskog Izraela. To je praktički značilo cijepanje Zakonu vjernih asideja na farizejsku struju i na brojčano mnogo manju grupu esena. jednog središta te sekte. Naravno. što im je u velikoj mjeri i uspjelo. zelota htjela je. bio je nužno bezbožnik. koje je bilo spremno i za mučeništvo. obogatili su mnogim novim elementima sliku koju su Plinije i Josip Flavije o njoj zacrtali. velika konačna borba između sinova svjetla i djece tame samo što nije započela. kraj svijeta. tako da je tradicija u pismoznanstvu kasnijeg vremena igrala prvorazrednu ulogu. a njihov nazor o Zakonu i njegovu obdržavanju treba vrijediti kao tipičan izraz židovske religioznosti u prvom stoljeću poslije Krista. Općina u Qumranu Vjernost Zakonu. Vodstvo je preuzela osoba koja se u qumranskim tekstovima naziva »učiteljem pravde« a kojoj se vjerojatno ima zahvaliti i prva organizacija sekte. Zeloti su aktivno otklanjali prodor svega poganskog i odbijali plaćanje poreza rimskom caru ili su čak podsticali na pozitivan otpor protiv poganskog tuđinskog gospodstva. Prema shvaćanju sekte. što su ga najavile. razumije se. Pod time su razumijevali bogaćenje narodnih vođa poganskim plijenom i blago tumačenje propisa o braku (Lv 18. No farizeji su »ogradu od Zakona« učinili još neprohodnijom. zato s visoka sažalno i prezirno gleda na grešnika. otkriveni na području ruševina Hirbet Qumrana. Tko se nije pridružio bezuvjetnom obdržavanju Zakona u i smislu esena. Belial je. koje se sastojalo u radikalnom vršenju Božje volje što je izražava Zakon. esene. npr. Bogati književni i arheološki nalazi koji su od 1947. odrekli su se posjećivanja hrarna i sudjelovanja u njegovim žrtvama te napustili zajedništvo s »ljudima propasti«. Njezin ishod donijet će sinovima svjetla. jer su morali donositi odluke što su za cio narod bile i provedive. po kojem su se blagdani morali svetkovati istoga dana u tjednu svake godine. što su si neki od njih dopuštali. početak vječnog mira i spasa. na narod koji ne zna ništa o Zakonu (Iv 7. Pri tom nije bilo polovičnosti. bacio u to vrijeme tri mreže na Izrael: blud. Tu svijest izabranja esenske zajednice nosila je misao pobožnog . već je na pomolu. »pomazanik iz Izraela«. Od asideja su preuzeli načelo o izvanjskoj važnosti Zakona u oblikovanju života pojedinca kao i narodne cjeline te se mogu smatrati kasnijim oblikom njihova razvoja.49).čitav narod i da prodru sa svojim religioznim shvaćanjima. njegovo potpuno i iskreno ispunjavanje nagnali su drugu jednu grupu židovskog naroda. zapadno od Mrtvog mora. Pred takvim držanjem morale su ustuknuti velike temeljne ideje o Bogu Izraela kao gospodaru povijesti čiju volju u poniznosti i pouzdanju valja slijediti i čije se milosrđe smije isprositi u molitvi punoj nade. Mnogo sudbonosnije bilo je kazuističko držanje u svim pitanjima ćudorednog života koje je iz toga slijedilo te onemogućavalo i iskrivljavalo slobodno moralno odlučivanje pojedinca. a vrhunac njezina utjecaja pada u prijelaz iz drugog u prvo stoljeće prije Krista. To potanko tumačenje Zakona našlo je svoj izraz u Mišni i Talmudu. Učitelj pravde je osim toga objavljivao novo shvaćanje proročkih objava Starog zavjeta. Sekta vuče korijene još iz makabejskih vremena. moglo se ići njegovim putem ili svjesno ustrajati u sljepoći vlastitog srca. Pri tom su farizejski pismoznanci u pojedniim slučajevima ipak morali činiti ustupke koji su protuslovili njihovim vlastitim načelima. prema njima. »pomazanik iz Arona«. Grupa tzv. a kad ni njihovi prigovori nisu ništa pomogli. jer su za svaku životnu situaciju željeli odrediti kakvo držanje traži Zakon. i vojvoda konačnog vremena. takoder vjerno služiti Zakonu ali naglašeno borbenim držanjem. Pri takvom kazuističkom držanju nisu se dale izbjeći razlike u mišljenju među pismoznancima i tako su se oblikovale stanovite škole tumačenja Pisma koje su nosile imena vodećih učenjaka. Volja za potpunim pokoravanjem Zakonu urodila je tako konkretnim posljedicama kao što je novo uvođenje židovskog blagdanskog kalendara. nepravedno stečeno bogatstvo i oskvrnuće hrama.

potvrđuju pretpostavku da je nekadašnji broj »apokalipsa« bio mnogo bogatiji od onoga što se sačuvalo. Njih 150 može se dokazati u vrijeme apostolskog propovijedanja na području Sredozemlja. On je ostao pridržan njihovim velikim protivnicima. Na daljnju povijest židovske religije eseni nisu imali više nikakva utjecaja. npr. koja je u nalazima u Hirbet Qumranu pronađena bar fragmentarno. novicijata. premda i nadalje ostaje dužnost da se mrze bezbožnici. a ljubav prema bližnjemu obuhvaća sada i onoga koji ne pripada zajednici.priznavanja Božje svemoći koja je ljude u nekoj vrsti predodređenosti dodijelila dijelom duhu istine i svjetla. tako da je židovska grupa. uostalom. koja je bila glavni razlog što u većem broju nisu prelazili na poganstvo svoje okoline. kao što se. židovski predložak oporuke dvanaest patrijarha. Osobiti propisi čišćenja tražili su mnogobrojna opetovana pranja. Iz toga se može zaključiti da kod esena nije bilo nekog dubljeg nutarnjeg razvoja. Vrijeme spasenja shvaća se kasnije kao neki povratak raja na zemlji. koja je bila najvjernija Zakonu. Središte tih općina bila je njihova sinagoga. Osobito su se bavili tkanjem i bojanjem . drugi fragmenti. Njihova okolina spominje njihov jaki osjećaj međusobne pripadnosti kao posebno istaknutu značajku. Spas djece svjetla nezaslužena je milost. pri čemu se polagala zakletva da će se poštivati pravila reda. spisa o Novom Jeruzalemu. Po društvenom položaju pripadali su uglavnom srednjem staležu. Taj radikalizam u naučavanju i praksa koja se iz njega razvila doveli su do organizacijskog okupljanja esena. Središte monaške esenske skupine u Qumranu razorili su 68. dok je poslovima upravljao savjet staraca s arhontom na čelu. ali i samostalni seljaci i zemljoposjednici. Noine knjige. ne može dokazati neka nutarnja srodnost ili čak ovisnost Isusa o qumranskoj sekti. zahtjev za herojskom vjernošću Zakonu još uvijek je vrijedio. dakako. kojoj je na čelu nadstojnik sinagoge kao vođa bogoslužnih sastanaka. Rimu. Henohova knjiga. Pri tom je vladao strogi hijerarhijski red. koja se bavila velikim događajima na svršetku svijeta: konačnom pobjedom nad zlom. Stanovite crte te esenske apokaliptike ukazuju na to da su se neka gledanja qumranske zajednice tijekom vremena promijenila te se npr. Iz ulomaka već poznatih spisa te vrste. iznimki i povlastica koje su vodile računa o njihovim vjerskim nazorima i bogoslužnim običajima. Zajednički obroci i vijećanja okupljali su članove. farizejima. na njega se zaziva Božji gnjev i prokletstvo. koji je svećenicima davao istaknut položaj. Veza koja je ujedinjavala Židove u dijaspori bila je njihova vjera. Prema bezbožniku nema sažaljenja nego ga progoni nemilosrdna mržnja. vjerojatno jedva nešto o njima znala. uskrsnućem od mrtvih. neke Knjige tajni. kao što su knjige jubileja. Od 8. poslije Krista. Poznato mu je također njihovo milosrdno pomaganje i onih kojih nisu bili članovi zajednice. može se sad s velikom vjerojatnošću naslutiti njihovo esensko podrijetlo. a pojedinih esena bilo je zacijelo posvuda u palestinskoj zemlji. Gdje god im je to broj dopuštao povezivali bi se u organizirane općine. Potanje govori samo Josip Flavije o njima nakon razorenja Jeruzalema. ideja mržnje stupa u pozadinu. bili su ratarski radnici i zakupnici. Izvanbiblijska književnost. ali je to moguće jer se njima ta borba mogla činiti kao konačni boj između sinova svjetla i sinova tame. Nema izričitih svjedočanstava o tom jesu li eseni sudjelovali u borbi protiv Rimljana prilikom ustanka 68-70. Dosad poznata literatura ne dopušta cjelovitu rekonstrukciju povijesti esenskog pokreta. tako su osobito velike židovske kolonije postojale u Antiohiji. Josip Flavije pogotovo šuti o njihovim mesijanskim predodžbama u to vrijeme i tom prilikom ne spominje ni Ivana Krstitelja ni Isusa iz Nazareta. a napose u Aleksandriji. no u blizoj okolici naselja živjeli su i oženjeni pristaše. apokaliptičku književnost. a dijelom duhu tame i nepravde. javlja veća blagost prema bezbožniku i grešniku. u Maloj Aziji i Egiptu mnogo ih se bavilo poljoprivredom. sudnjim danom i slavom spasenja koja nikad neće minuti. koje je u Qumranu poprimilo značaj reda. dapače grešnika i neprijatelja. pokazuje da se esenska grupa izvanredno zanimala za tzv. u koje se kao punopravni član stupalo tek nakon pokusnog roka. Tu se razvila Božja zajednica u monaško bratstvo. ostaci pokreta su u ustanku Bar-Kohbe bili tako desetkovani da se pokret više nije mogao reorganizirati. Židovska dijaspora Odlučujuće značenje za širenje kršćanstva u helenističkom svijetlu imat će židovstvo izvan palestinske matice-zemlje. slično qumranskim tekstovima ranog vremena ni apokaliptički ne poznaju neki jasno ocrtan lik mesije. To je. još više isticalo njihovu vlastitost i poseban položaj u javnom životu. gdje su im od pet velikih gradskih četvrti bile dodijeljene dvije. Razborito i spretno znali su Židovi dobiti od gradskih i državnih vlasti čitav niz obzira. Dotadašnji imutak pridošlih prelazio je u vlasništvo bratovštine. stoljeća prije Krista židovstvo se u nekoliko valova uslijed prisilnog preseljavanja ili dobrovoljnog iseljavanja proširilo po Maloj Aziji i čitavom Sredozemlju te je za prvih rimskih careva brojčano mnogostruko nadmašivalo stanovništvo Palestine: Privlačili su ih pogotovo veliki kulturni centri helenističkog razdoblja. uže bratstvo u Qumranu živjelo je neoženjeno. godine poslije Krista Rimljani.

koje je usklađeno s ukusom helenističkih čitalaca poučavalo kako su Mojsije i njegov narod praizvor svake kulture. ostao osvjedočen Židov. koju je povezanost stalno podržavao. govori na primjeran način djelovanje različitih filozofskih smjerova helenističkog vremena. koja se očito predavala na posebnoj židovskoj egzegetskoj školi u Aleksandriji. koje je kršćanstvo sačuvalo. Kao i drugi iseljenici. Što je preuzeo od helenističke mudrosti. nada se zajedno s drugovima u vjeri da će doći njihovu narodu Mesija koji će mu darovati pobjedu nad svim narodima zemlje i jedan novi raj. S ulaskom grčkog jezika u religiozno područje židovstva. čiji je neznani učitelj bio Mojsije. bilo je zapravo. Takav se utjecaj može najbolje osjetiti u duhovno najživljem središtu dijaspore. samo rani dar židovstva poganima. Ne napuštajući prvotni smisao riječi koje u Bibliji govore o događajima velike židovske prošlosti moglo se tako doprijeti do dubljeg tajnog smisla što se u njima krio. Jače od stoika utjecao je na duhovni svijet Filona »veoma sveti« Platon. koje svojom vrsno ispričanom legendom o postanku Septuaginte usmjeruje zanimanje prema svetim knjigama židovstva te . Iz njegova djela. To je bilo bitno uvjetovano njegovom idealnom i stvarnom povezanošću s palestinskom domovinom. to su kardinalne kreposti. poslije Krista). bilo je i samo židovstvo neizbježno izloženo kulturnom utjecaju helenizma u širem smislu i zahvatu helenističkih religioznih strujanja u užem. od kojih su neke prešle u kršćansku literaturu. koja se za prvih rimskih careva upotrebljavala kao priznati prijevod Biblije po čitavoj židovskoj dijaspori. kao i predodžbu o nesavršenom materijalnom svijetu. od kojeg je preuzeo ne samo njegovu filozofsku terminologiju. Pogotovo su egzegetske propovijedi bile upućene na novi idiom. pri tom je prednjačilo egipatsko židovstvo kad je u toku duljeg razdoblja prevelo pojedine knjige Starog zavjeta na grčki i tako stvorilo Septuagintu. Filon ostaje i izvana i iznutra povezan sa židovskim narodom. Nova okolina utjecala je po stanovitoj zakonitosti mnogostruko na židovstvo u dijaspori. Jeruzalem i njegov hram bili su središta te veze. Aristejino pismo. Natpisi pojedinačno govore o zvanju carinika.platna. ni zapostavljanja. Sam raj je bio simbol Božje mudrosti. suca ili dapače oficira. u Aleksandriji. čijem milosrđu i dobroti čovjek zahvaljuje sve i o čijoj je milosti potpuno ovisan. nego i duboko poštivanje duhovnog i čežnju za produhovljenim životom u tišini. pa i vjerske. prije svega njegovo poimanje o posredničkim snagama koje postoje između savršenog Boga i nesavršenog svijeta. On se mora poštivati svetkovanjem subote i ostalim zakonskim propisima na kojima je počivala nekadašnja veličina Izraela. U svijesti svakog odraslog Židova dijaspore živio je hram kao najviši simbol njegova vjerskog podrijetla. Platonski je obojena i njegova nauka o stvaranju. To je nužno dovodilo i do upotrebe tog jezika u bogoslužju u sinagogi. uvijek je čeznuo za tim da jednom na blagdan Pashe moli sa svojom palestinskom braćom u vjeri u njegovim prostorima. U tu literaturu ulazi i tzv. ni progoni što bi povremeno snašli židovstvo u dijaspori nisu ga mogli spriječiti da za svoja vjerska uvjerenja i svoju religioznu posebnost ne razvija poduzetnu i svrsishodnu propagandu. tako je vjerovao. No ni poruga ni grdnja. u filozofskoj terminologiji helenizma. sam um koji će u teologiji prvih kršćanskih stoljeća imati vrlo značajno i trajno djelovanje. ali tu nisu naišli na bezuvjetno poštovanje svojih poganskih sugrađana. koje kulminiraju u zahtjevu za asketskim svladavanjem nagonskog života. i Židovi su nakon nekog vremena napuštali svoj jezik i preuzimali svjetski jezik »koine«. Njegov Bog ostaje vječni Bog Starog zavjeta čije se ime ne može izgovoriti. u Evi čulnosti. tek se time duša oslobađa od tamnice tijela i osposobljuje za mističko uzdizanje koje je sjedinjuje s Bogom u »trijeznoj opojnosti« i predanju punom ljubavi. Taj je grad bio zavičaj Židova Filona (oko 40. u rajskom drvetu života simbol kreposti. od kojih je najviša logos. što se tiče vjere. naziva ih Božjim mislima. vrlo savjesno je svake godine donosio za nj svoj novčani doprinos. iz njega teku četiri rajske rijeke. Čitanje Svetog pisma na grčkom slijedile su molitve sastavljene na grčkom jeziku. Kad već grčka misao nije mogla ugroziti židovsku vjeru tako otvorenog i toj misli sklonog Židova poput Filona u njegovoj najdubljoj nutrini. Daljnji oslonac vjere bilo je već spomenuto prisno zajedništvo svih Židova dijaspore. Filon je. etičke smjernice. onda je to više bila osigurana vjera otaca kod prosječnog Židova dija'spore. Usprkos tom oduševljenom prihvaćanju helenističke filozofije svog vremena. koja je postizavala priličan uspjeh. Od Stoe je židovstvo preuzelo alegorijsku metodu tumačenja Pisma. koje je dovodilo do isključivosti i često davalo povoda za negodovanje poganskoj okolini te igralo stanovitu ulogu u opetovanim antisemitskim pokretima u Rimskom carstvu. U velegradu Aleksandriji već su zarana igrali značajnu ulogu kao bankari. U službi te propagande stajalo je ne baš neznatno spisateljstvo. a koji je u Adamu vidio simbol ljudskog razuma. I obredne zakone židovstva tumači Filon alegorijski i razvija iz njih. Njegovo opsežno literarno djelo doimlje nas se kao posljednji odjek razmišljanja na koja je helenistički duhovni svijet mogao potaći jednog obrazovanog i duhovno budnog Židova dijaspore. hramski porez.

uranjanjem u vodu i žrtvom postajali potpuni Židovi i time prihvaćali sve obveze židovskog Zakona. to je ono našlo ovdje prije svega kod prozelita i bogobojaznih otvoreno srce za svoju poruku. Njegov život i djelovanje.u nju spretno upliće propagandni opis Jeruzalema. Nasuprot tome. Kako su sinagoge bile polazišta za prakršćansko misijsko propovijedanje. koji su obrezanjem. propovijedanjem monoteizma i mojsijeva dekaloga. Dakako. »povijesnom« Isusu. jer su je kršćani preuzeli i iskorištavali za pobijanje vrijednosti mojsijevskog Zakona. koje hvale monoteizam te u prvom redu iz ispunjenih starih proroštava u povijesti židovskog naroda pokušavaju osmisliti povijest uopće i proricanjem budućeg konačnog suda nastoje potaknuti pogane da se priključe židovskoj vjeri. koji je postao temeljom kršćanskog morala. na čemu se Crkva temelji. To nas ipak ne tjera u radikalnu skepsu ako se pitamo može li se iz tih vrela još naći neki put k zemaljskom. Doduše. vidi se po velikom broju pogana koji su stupili u bliži odnos sa židovskom religijom. Spis s očitom apologetskom tendencijom sačinio je Josip Flavije svojim djelom »Protiv Apiona« u kojem slikanje nemirne povijesti židovskog naroda što ulijeva poštovanje. koja počiva na bezuvjetnom monoteizmu. koja se razvijala. pretpostavka su zato njezine povijesti. Došlo je do upornog naglašavanja važnosti Tore i njezino strogo rabinsko tumačenje probilo se sada i unutar židovstva dijaspore. Uz nekoliko poganskih i židovskih vijesti. Prema tome. Uspjeh te propagande koju je jamačno upotpunjavala i govorena riječ. »prozeliti«. u ranokršćanskoj književnosti i molitvenim tekstovima nasljeđe iz svijeta židovske dijaspore. oduševljen prikaz njegovih velikih vođa. koje su zato vrijedne što se svaki pokušaj nijekanja Isusove povijesne egzistencije stavlja izvan diskusije. koja je odmah postala Biblija mladog kršćanstva. upućivanje na neosporno djelovanje židovske pobožnosti i etike u narodnom životu morali su se dojmiti helenističkih čitalaca koji su tragali za religioznošću. O apsolutnim brojevima jedne i druge grupe ne pružaju vrela nikakvih podataka. štošta u bogoslužju. »život Isusov« u pravom smislu riječi ne može se iz njih izvesti. poglavlje Isus iz Nazareta i Crkva Povijest Crkve ukorijenjena je u Isusu iz Nazareta. u obliku prakršćanske propovijedi. tu su sliku zacrtale i oblikovale potrebe apostolskog propovijedanja i vjera koja ga je nosila. dakle. koji se rodio u upravo ocrtanom duhovno-religioznom svijetu palestinskog židovstva. to su poglavito spisi Novog zavjeta. U sukobu koji će se doskora razviti između kršćanske misije i židovstva dijaspore bitnu je ulogu uz dogmatske rasprave igrala borba za duše tih skupina. Iznošenje židovske teokracije. Otklanjali su sada i alegoričku metodu jednog Filona. Apostolsko naviještanje želi izričito posvjedočiti da je zemaljski Isus iz Nazareta upravo taj Isus koji se . od osobita značenja za naviještanje o njemu. djela i riječi Isusove iz njegova zemaljskog života. njihova bi djeca onda većinom i formalno prelazila na židovstvo. Propaganda za židovsku vjeru zapravo su 3-5 knjiga »Oracula Sibyllina«. Znatno veći bio je broj »bogobojaznih« koji doduše nisu htjeli prihvatiti za poganska shvaćanja neprilično obrezanje. o njemu onu sliku koja je živjela u predodžbenom svijetu i srcima njegovih prvih pristaša kad su ga poslije njegova uzašašća i po njegovu nalogu naviještali kao razapetog i uskrslog Mesiju. Da su kršćani imali više uspjeha pokazuje dosta dobro reakcija Židova rođenih u dijaspori koji su se sada udaljavali od Septuaginte i tražili nadomjestke jer su njihovu dotadašnju Bibliju kršćani tako uspješno upotrebljavali. ali ih je vjerojatno bilo u većini židovskih općina dijaspore. Izvršila je izvanredno važnu predradnju pripravljanjem Septuaginte. daju. slavili su subotu zajedno sa Židovima i preuzimali mnoge druge vjerske običaje. kao o važnim povijesnim podacima njegova životnog puta. proroka i mučenika kao i njegovih vjerskih zakona i običaja treba buditi simpatije za židovsku vjeru. Židovska dijaspora imala je veliko značenje za ranokršćansku misiju. Djela apostolska i nekoliko Pavlovih poslanica. njegova hrama i bogoslužja. I tri rana Evanđelja sadržavaju već odraz apostolskog propovijedanja o Isusu. ali se nisu mogli oduprijeti privlačnoj snazi monoteističke misli i službe Božje u sinagogi. te u isti mah svjedoče o njima. Formalni prijelaz na židovsku vjeru vršili su tzv. Ali ta vrela zahvaćaju ipak uvijek ponovno u taj život. mnoga je crta kršćanske liturgije. napose tri najstarija Evanđelja. Nijedno od njih nije povijesni životopis Isusa iz Nazareta koji bi pričao njegov životni put od početka do kraja sa svim poželjnim pojedinostima. 2. kao i židovskog svećenstva. vrela koja govore o tom životu i njegovu značenju za Crkvu posve su osobite prirode. ističu pojedine činjenice i događaje. što su kršćani tu i tamo izravno upotrijebili u svrhu protužidovske propagande.

ali da se Ocu mora služiti ispravnom pobožnošću. koja nastavlja njegove . nije vrijedan toga kraljevstva (Lk 9. koji je u liku goluba sišao na nj. On brižljivo priprema uspostavu te crkvene zajednice. objavljivao je sada Isus riječju i djelom da je došlo kraljevstvo Božje.18). ipak samo manjina njegova naroda postaje njegovim učenicima. Otpočeo je to upadljivim korakom kad je posjetio velikog propovjednika pokore i krstitelja Ivana na Jordanu i od njega primio krštenje. Na dvanaestoricu prenosi napokon svećeničku vlast.16.18). Iz te skupine bira dvanaestoricu. Četiri do pet godina prije početka naše ere rođen je Isus iz Nazareta od djevice Marije u Betlehemu i po židovskom običaju četrdeset dana nakon obrezanja prikazan je kao prvorođenac Gospodinu u jeruzalemskom hramu. Mt 28. U jasnom suprotstavljanju farizejskoj praksi izvanjski korektnog obdržavanja zakonskih propisa. Iako mu katkada kliču velike skupine naroda zbog njegovih čudesnih djela. čini se. gubave i duševno bolesne. U Isusovoj riječi i djelu osjeća se jasna tendencija koja smjera prema osnutku i rastu jedne takve vjerske zajednice. Poziva čitavog čovjeka da ga slijedi bez obzira na dosadašnja prijateljstva. njihovo poslanje obuhvaća također naviještanje kraljevstva Božjeg. pripada prvenstvo prebivanja u Očevu domu. slijepe. proglašuje Isus čistoću i iskrenost misli i namjere temeljnim zakonom moralnog djelovanja i time osobnoj savjesti pridaje presudnu ulogu u području religije. koja obuhvaća ljude sviju rasa. toliko su strogi uvjeti koje Isus postavlja za pripadnost Božjem kraljevstvu. apostoli su izričito imenovani učiteljima čijoj riječi narodi moraju vjerovati i u nju se pouzdati kao da je vlastita riječ Isusova (Lk 10. njegova riječ razdvaja poput mača dotadašnje zajedništvo. On nikako ne objavljuje samo individualnu pobožnost i religiju. on i za se traži nasljedovanje koje nikako nije moguće bez bolne samozataje. tko polaže ruku na plug i obazire se.26). Opasnost koja mu je zaprijetila od kralja Heroda primorala je njegovu majku i oca hranitelja Josipa na duži boravak u Egiptu.21). Samo je jednom prilikom zablistalo nešto od njegove buduće religiozne veličine kad je kao dvanaestogodišnjak raspravljao na nadmoćan način s pismoznancima o vjerskim pitanjima. da je pravednik samo onaj kome to Otac milostivo pokloni. Isus nadalje ponovno uspostavlja istinsku ljestvicu dužnosti. koje je Bog. tako očito kaznio za njihove grijehe. Simeon i Ana proročki najavili mesijansko poslanje djeteta. Tako se ipak s pomoću brižne historijske kritike može iz tih vrela utvrditi niz pojedinačnih činjenica i crta koje omogućuju da se stvori obris Isusova života. Tu zajednicu zove Isus sam svojom Crkvom i sebi pripisuje da ju je ustanovio svojim djelom (Mt 16. tako i ja šaljem vas« (Iv 20.49). pri čemu ga je »Bog pomazao Duhom Svetim«. a svoje roditelje upozorio na to da mora biti u kući Oca svoga. (Lk 2. Oni će preuzeti i nastaviti ono poslanje koje mu je prenio nebeski Otac: »Kao što je mene poslao Otac. tko zaista želi biti njegovim učenikom. vredniji od molitve u hramu jest razgovor s Ocem u samotnoj sobici. Tridesetak godina poslije svog rođenja napustio je Isus roditeljsku kuću i započeo svoje vjersko djelovanje u javnosti svoje domovine. Samouvjerena pravednost farizeja do temelja je potresena kad im se govori da se nebo više raduje jednom grešniku koji se pokaje. koja slijedi iz toliko hvaljenog unutarnjeg života s Ocem: važnije od pedantnog poštivanja subotnjeg mirovanja jest djelo pomoći sučovjeku. Dječak je rastao u seoskoj tišini a da nije pohađao neku rabinsku školu. poslanici.sada propovijeda. a ne samo Izrael. kojima pridaju ime apostoli. da su svi ljudi. nego poruku koja one što su je primili te je u sebi nose povezuje kao braću jedne vjerske obitelji. No prije svega jedinstveno je i novo slijedeće: k Ocu se može samo po Isusu. koje odviše lako zauzimaju u ljudskom srcu mjesto što pripada samo Bogu. taj mora napustiti vlastiti život (Lk 14. pri čemu su dva pobožna Izraelca. čijem su sudačkom pravorijeku podvrgnuti kao da ga je izrekao Gospodin (Mt 18. a glas Oca s neba posvjedočio da je on »njegov ljubljeni sin« (Mt 3. dok se obitelj poslije Herodove smrti mogla nastaniti u galilejskom Nazaretu. Ona zajednički moli svoga Oca da joj oprosti krivnju. Siromahe zove Isus blaženima jer su slobodni od zemaljskih briga za posjed i bogatstvo. nego devedeset devetorici pravednika.13 ss). obiteljske veze i posjed. s njima raspravlja o posebnim zadacima koji ih u toj zajednici ubuduće očekuju. Svjestan svog mesijanskog poslanja i Božjeg sinovstva koje je mogao potvrditi brojnim čudesima. Međutim. Koliko je ta poruka zvučila utješno dotad prezrenima i malima iz naroda. siromašnima i bolesnicima. Sadržajno. oni ne shvaćaju da u budućem kraljevstvu Božjem ljudsko djelovanje ne znači ništa.62). Najviši zakon religije koju je objavljivao bezuvjetna je ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. koji će u njegovoj pratnji zauzeti očito zasebno mjesto. da bi ga mogli vršiti. od kojega dolazi spasenje svim ljudima.20). svi koji se odlučuju da budu učenici pa su tako pozvani u Očevo kraljevstvo. Evanđelja uvijek nanovo i posve jasno ističu poseban položaj dvanaestorice. Njima posvećuje posebnu brigu. Nečuvena je bila njegova poruka da carinicima grešnicima. sačinjavaju novo zajedništvo. koliko je moćno djelovala njegova čudesna snaga na uzete. pozvani da stupe u nj. Takvi zahtjevi ne trpe više smirene obiteljske idile.

morala uputiti poganima i da je židovski kršćanin Pavao postao zakoniti misionar kod pogana uz privolu i po nalogu ostalih apostola. Uskoro je broj članova općine narastao na 5000 (Dj 3. s poslanjem Duha Svetoga počinje njezin povijesni život. Time ustanova koju je Isus pripravio u svojem preduskršnjem djelovanju. jer njihov pisac uzima iz građe samo ono što služi njegovu cilju: pokazati da je poruka o novom kraljevstvu Božjem bila. opet se bila okupila skupina od 120 vjernika. po kojoj jedinoj čovječanstvo može ponovno zadobiti spasenje. Pozivajući se na ime Isusovo.4). Vjera u njegov povratak. U početku je upravo jedva shvatljiva činjenica uskrsnuća Raspetoga ujedinila pobjegle učenike iznutra i izvana i povezala ih u zajednicu iste vjere i istog ispovijedanja. u kojoj naviješta Raspetoga i Uskrsloga kao istinskog Mesiju. ili 15. morao biti vjerodostojan svjedok Gospodinova životnog djela. a kasnije se spominje tek prigodno. ozdravljenje kljastog od rođenja . Kad počinje kazivanje Djela apostolskih. kandidat je.25 ss). koja pada na Matiju. koje je sada sve više raslo. Mlada općina osobito se utvrđuje događajima na prve Duhove kad je Duh Sveti uz izvanredne popratne pojave vihora i plamenih jezika sišao na okupljene vjernike i dao im hrabrost da javno svjedoče. Iako nerado. apostoli odbacuju prijetnju sa zapovijedi da ubuduće budu mirni (4.19. Vjerski vođe židovstva odlučno su otklonili njegovo mesijsko poslanje i progonili ga kao buntovnika sa sve većom mržnjom koja ih je napokon dovela do odluke da ga ubiju. namijenjena najprije Židovima. dakako. Iz skupine dvanaestorice poziva Isus napokon Petra na jedinstvenu zadaću. . temelji se napokon na Isusovoj smrti. No njezina sasvim nadnaravna osnovica leži. Odluka o izboru prepušta se u molitvi Bogu. Zato se nastanak i rast praopćine opisuje samo za prvih petnaest godina njezina postojanja. nisana između 30. Ona.28) te ima hraniti i posvećivati udove zajednice tajanstvenim sakramentalnim milosnim životom. Iv 21. apostoli dolaze opet u zatvor. posebnom formulom daje mu poslanje da pase ovce i jaganjce i jača braću (Mt 16. poglavlje Jeruzalemska praopćina Vanjski događaji Najvažnije vrelo koje govori o sudbini praopćine jesu prvih sedam poglavlja Djela apostolskih. na posve drugom području. dobiva okosnicu u obliku i izvana vidljivog sustava koji će se sada organički razvijati u prostoru i vremenu prema zakonima koje mu je usadio njegov utemeljitelj. Kad se zbog novih čudesa i opetovanih propovijedi broj vjernika povećava. U oduševljenju tog dana Petar drži veliku propovijed pred okupljenim narodom. dakako. Tako se Isusovo djelovanje u njegovu narodu naglo prekinulo nakon dvije ili tri godine. doduše. i kršenje ponovne zabrane da se govori u ime Isusovo predznaci su blizine prvog progona. koji su kod njegova uzašašća obećala dva anđela. ne pružaju cjelovitu sliku događaja. Imaju hrabrosti pred sinedrijem reći da Boga valja više slušati. Prvo šibanje kojim se kažnjavaju vođe jeruzalemske općine. bila je jedan od nosećih stupova u zdanju mlade Crkve.29). on je daje na znanje kockom. Ali za tri dana on je uskrsnuo. kao ostala jedanaestorica. Takvi uspjesi uznemirili su židovske vlasti. kad je riječ o Jeruzalemu. po Božjoj volji. koja se u čvrstoj vjeri u ponovni dolazak na nebo uzašlog Gospodina odlučila da izvrši naloge što ih je dobila u onih četrdeset dana između uskrsnuća i uzašašća. i 33. koje su pozvale apostole na saslušanje. Unutrašnjem jačanju odgovara vanjski rast općine.5-22). Petar govori u njihovo ime te i tu hrabro naviješta poruku o Raspetom. pokazivao se četrdeset dana češće svojim pristašama. dok nije bio uzet na nebo. što je u očima onih koji nisu vjerovali u njegovo poslanje značilo i konac kraljevstva Božjeg koje je naviještao. 3. Tako su pod Petrovim vodstvom najprije proveli dopunski izbor u apostolskom kolegiju. Umro je na križu 14.djelo Petra i Ivana .i Petrova propovijed donose daljnje uspjehe.1-4. iz koje jedino novo zdanje zajednice spasa onih koji su otkupljeni prima svoj tajanstveni život.18. U tu smrt morao je Isus poći jer se većina njegova naroda zatvorila pred njegovom porukom. uslijed Petrove propovijedi priključuje se oko 3000 Židova vjeri u Krista. jer im je broj 12 bio sakrosanktan. nego ljude (5. rimski je prokurator popustio njihovim zahtjevima i predao im Isusa iz Nazareta u ruke da ga razapnu. Smrću koja zaključuje djelo zadovoljštine i otkupljenja i uskrsnućem koje slavno potvrđuje njegovo djelo završava ustanovljenje Crkve. Mt 20. kao što je bio prorekao. godine kršćanske ere. određuje ga da bude stijena na kojoj će počivati njegova ustanova.velikosvećeničke zadaće u novoj zajednici (Iv 17. ali se odatle.

Kasnije je Petar opet posjećivao braću u vjeri izvan Jeruzalema -»svete«. a Jakovu odrubiti glavu mačem ( 42. u prvom redu u Judeji i Samariji. ili 43. Pri tom se ne zna jesu li to ime uvele poganske upravne vlasti. Još pod Petrovim vodstvom bilo je u Palestini pojedinačnih obraćenja među poganima. donijela je Crkvi opet mirnije dane i omogućila daljnje propovijedanje Gospodnje riječi.a prisutnost judeokršćana u gradovima kao Joppe i Lydda pokazuje da je pokret jačao i u udaljenijim krajevima Palestine. Kao prvi krug osoba te vrste posebno se izdiže kolegij dvanaestorice apostola iznad svih članova općine. kako ih zovu Djela apostolska (9. usudio im se reći da je Kristovim djelom Stari zavjet prestao. Nekoliko godina kasnije prestala je samostalnost jeruzalemske općine kad se židovski ustanak prptiv Rimljana pretvorio u katastrofu za čitav narod. Te su muževe apostoli postavili u službu molitvom i polaganjem ruku. Sudbina mlade Crkve krenula je drugim putem. Apostoli su na tom putovanju i sami misionirali te propovijedali po mnogim mjestima Samarije. ili je to napokon bilo -što s obzirom na Dj 1. Oni nisu. pa su se u godinama 66-67.Kako su s brojem članova rasle i zadaće. dakle. na kojem je igrao ulogu posrednika (Dj 15. vjera i pobožnost Židovski protivnici nazivali su grupu Isusovili pristaša »sektom Nazarenaca« ή των Ναζωραίων αίρεσις (Dj 24.9) -i u krilu svoje općine. a stradali su napose helenistički članovi. brigu o njoj povjerili su apostoli levitu Barnabi s Cipra. ta je zajednica od prvog početka raščlanjena zajednica. kad je Filip. bio u općini znatan. Židova iz grčke dijaspore. »općina. Crkva jest ime koje sami judeokršćani upotrebljavaju za taj skup (Dj 5. iselili istočno od Jordana. έκκλησία.2).13-21 ). ponovno je prekinut za Heroda Agripe. uživajući velik ugled u krugu ostalih apostola -Pavao ga nabraja s Petrom i Ivanom u »stupove« pracrkve (Gal 2. ili ga je kao nadimak upotrebljavala svjetina. naprotiv to uvjerenje ili okuplja oko zajedničkih religioznih čina te tako čini »općinu«. Oko dvadeset godina mogao je Jakov djelovati u Jeruzalemu.). poslije Krista). Grčka imena tih ljudi ukazuju na to da je broj takozvanih helenista. a Petar sam pokazao prihvaćanjem poganskog stotnika Kornelija da poruka evanđelja nije namijenjena samo Židovima.32) . Još za vrijeme postojanja praopćine u Jeruzalemu. mogla su se u sirijskoj prijestolnici Antiohiji sakupiti znatna skupina nekadašnjih pogana u kršćansku zajednicu.5) koja se prema tome u Jeruzalemu oblikovala u posebnu zajednicu pod imenom Isusa iz Nazareta.1 itd. I on je umro kao mučenik kad ga je 62. skupština«. No. Stjepanova smrt bila je znak za progon jeruzalemske općine. ali kad kamenovan umire mučeničkom smrću. godine mogla pogoditi mržnja velikog svećenika Anana. Kod njih je misioniranje s uspjehom bio započeo judeokršćanin Pavao. To širenje vjere u Krista izvan glavnog grada Palestine dalo je povoda apostolima Petru i Ivanu da posjete nove kršćane. Na samrti je po uzoru na svog Gospodina molio za neprijatelje.17). koji je bio nastupio nakon progona. pa je zato određeno sedam muževa za stolnu službu. bile su potrebne i organizatorske mjere. koji je apostolske vođe Petra i Jakova Starijeg dao zatvoriti. Dok su apostoli ostali u Jeruzalemu. Ustrojstvo. Između njih i palestinskih judeokršćana došlo je očito do napetosti. kamenovali ga i još živoga dali dotući. Ima u njoj različitih osoba i različitih krugova osoba. Ovdje se prvi put pojavio naziv Xριστιανοι (kršćani) za pristaše nove vjere. Budućnost mlade Crkve ležala je nakon razorenja Jeruzalema među poganskim narodima oko istočnog Sredozemlja. 8. Bacili su starca s visine hrama. Među helenistima ističe se Stjepan hrabrošću i vještinom u raspravljanju sa Židovima. oni izvršuju posebne zadaće što ih . da nije u to vrijeme zauvijek napustio Jeruzalem i otišao »na neko drugo mjesto« (Dj 12. gdje se dio njih nastanio u gradu Pelli. Kao što se iz Djela apostolskih wdi na prvi pogled. Iznenadna Herodova smrt godine 44. da bi se dodvorio Židovima glavnog grada (Dj 12. zbrinjavanje siromašnih i podupiranje dušobrižničke djelatnosti apostola (6. no sada su naviještali evanđelje diljem zemlje. kojima su u životu općine povjerene različite zadaće i funkcije. njegov strogo asketski život i vjernost židovskoj predaji pribavili su mu ime »pravednika«.11. Njegov ugled je mnogo vrijedio na tzv. Židovski kršćani očito nisu htjeli sudjelovati u toj borbi. jer se smrću Festa mjesto rimskog prokuratora upravo ispraznilo. želeći se razlikovati od židovstva ili bilo koje židovske sekte. mnogi su kršćani izbjegli opasnosti bijegom iz grada. koncilu apostola.16 nije nevjerojatno -ime koje su kršćani sebi dali sami. samo neki broj Židova koji dijele jednako uvjerenje o tome da je Isus pravi Mesija. pri čemu je osobito uspješna bila misija helenista Filipa u Samariji. mir. koja je uzeta u kanon Novog zavjeta. Sad je uprava općine prešla na Jakova Mlađeg. a inače individualno oblikuju svak svoj vjerski život.6-8 i 1 Petar 4. što ih uvijek primaju od višeg autoriteta. Brinuo se međutim i za judeokršćanske općine izvan glavnog grada: pisao im je poslanicu. krštenjem primio komornika etiopske kraljice Kandake u kršćansku općinu. u kojoj nemaju svi isti položaj. Apostoli su morali biti slobodni za misijsko propovijedanje. Možda bi i Petar doživio istu sudbinu. na koje su u Samariji polagali ruke da bi i oni primili Duha Svetoga.1-6).

koji pada na Matiju. Iako je Jakov kao mjesni upravitelj jeruzalemske općine predsjedao apostolskom koncilu. 24.1-7.20). npr.45. tako da se nakon otpada Jude njihov broj mora nadopuniti izborom. njihova je djelatnost »služenje« ( διακονειν ) (6. Petar govori u ime Kristovih pristaša na blagdan prvih Duhova (Dj 2. Djela apostolska ne nazivaju tu grupu službenika nikakvim posebnim imenom. pomoćnici apostola ili jeruzalemskog pastira u upravi praopćine.18.28). naprotiv oni su po svojoj naročitoj prikladnosti za takvu zadaću trebali svojom riječju obodriti i ojačati braću antiohijske općine. da osiguravaju stegu i red i osnivaju nove općine vjernika (8.8).19).8). da polaže ruke i tako posvećuje članove za posebne zadaće. o Petru je očito ovisilo priznavanje Pavla u novoj zajednici. koje Djela apostolska nazivaju »starješinama« . Usprkos tome apostol nije toliko gospodar koliko daleko više sluga i pastir u Crkvi.1). . dovodi do spora s nekim judeokršćanima.3) i Šimuna Maga (8. Njegovi posjeti »svetima« izvan Jeruzalema imaju značaj vizitacije (9. 15. Taj korak istina. to su Juda Barsaba i Sila. započinje molitvom. a izvještaj pokazuje da ono daleko nadilazi čistu karitativnu djelatnost. 5. s tim je povezan zadatak da predvodi u bogoslužnim svečanostima zajednice što se skuplja u vjeri Isusa: da daje krštenje. da je Gospodin pozvao Petra da jača braću i pase Kristovo stado. Govori u ime kolegija pred starješinama i pismoznancima (4.32). Tome se ne protivi što Petar jednom drugom prilikom ne nastupa baš autoritativno prema Jakovu. Područje zadatka trećeg kruga osoba. Njihov se zadatak. (11.8 ss). to potječe više od njegova kolebljiva karaktera nego od službenog položaja.2). Dj 20. Samo se jednom u jeruzalemskoj općini spominju i »proročki obdareni« muževi (15. sudjeluju u odlukama apostolskog koncila (15. ipak se prema Pavlu jasno razabire da je Petrov stav odlučio o pitanju je li ispravno što su poganski kršćani slobodni od mojsijeva zakona. tako da je sasvim jasno da samo najviši Božji autoritet može pozvati nekoga u službu apostola. koje izabiru i šalju u Antiohiju da tamošnje kršćane obavijeste o zaključcima apostolskog koncila. S tom je moći povezano pravo da općinom upravljaju svojim autoritetom. kojim se čovjek uključuje u zajednicu: da vodi vjersku gozbu.2). dakle. Cijelo njegovo djelovanje na području praopćine sve do dana kad je konačno napustio Jeruzalem da bi i on misionirao među poganima može se ispravno razumjeti samo onda ako ga shvatimo kao ostvarivanje naloga Gospodnjeg.30). igra prvorazrednu ulogu u teološkoj raspravi sa Židovima oko Kristova poslanja i važenja Starog zavjeta (Dj 6. nego molitvom i polaganjem apostolskih ruku. naime. On polazi nakon svojeg bijega iz Damaska u Jeruzalem »da bi upoznao Kefu« (Gal 1. U Djelima apostolskim češće se govori o djelovanju sedmorice. propovijeda nakon ozdravljenja kljastog od rođenja (3. ali upravo time pokazuje da je Petar odgovorni vođa praopćine. propovijeda kod Samarićana i u mnogim drugim gradovima (21. dok Filip djeluje kao misionar. Teško je reći mogu li se oni smatrati prethodnicima đakona u pavlovskim općinama. Po svom sadržaju proizlazi služba sedmorice iz unutrašnjih potreba mlade općine. Jedan od njih. prema tome. jer se time autoritativno odlučilo da evanđelje nije namijenjeno isključivo »onima iz obrezanja« nego i poganskim narodima te tako ima opći značaj. Njegova odluka da pripusti poganina Kornelija krštenju ima značaj smjernice. jer se djelatnost ovih ne može dobro razaznati. starješina sinagoga u židovskim općinama Palestine. o kojem.18). πρεσβύτεροι. U jeruzalemskoj praopćini kreću se te starješine uvijek u okolini apostola ili Jakova. koja je čvrsto utemeljena na njegovoj službi (Mt 16. Sam Krist je apostolima dao moć da u njegovo ime čine znakove i čudesa (Dj 2. Prijenos službe toj sedmorici ne provodi se u obliku pukog izbora u općini. glava židovskih patricijskih obitelji u jeruzalemskom sinedriju. smrti i uskrsnuću.42. Najodlučnija zadaća apostola jest njegovo svjedočenje o Isusovu životu. Među nosiocima apostolske službe razvija Petar djelatnost iz koje se vidi da mu među dvanaestoricom pripada vodeći položaj.14 s. To je služba već spomenute sedmorice muževa koji su pomagali apostolima u njihovoj djelatnosti i obavljali službu za stolovima kod siromaha općine. nije tako jasno određeno kao kod sedmorice.15 ss). Sliku koju pisac Djela apostolskih zacrtava o njegovu položaju značajno je potvrdio Pavao. No dopunski izbor ima isključivo vjerski značaj.32). u kojoj se simbolički izražava zajednička pripadnost. koji mu je mogao prenijeti samo neki viši autoritet. oni su. Stjepan. kao i pred sinedrijem (5. tj.2 ss). a Bog sam pokazuje kockom odluku. jer je uvijek bilo starješina.je Isus iz Nazareta do svojeg uzašašća namijenio krugu dvanaestorice koji je pozvao i u tu svrhu poučio. ukratko da svećeničkom funkcijom posreduje između Krista i njegove Crkve. Taj se posebni položaj može jasno razabrati već iz prikaza vanjskog života praopćine: Petar vodi dopunski izbor za apostolski kolegij i formulira molitvu koja se pri tom izriče. Nastupa sa sudačkim autoritetom prilikom slučaja Ananije i Safire (5. Praopćina osjeća da ne smije dirati u broj dvanaest tih muževa. govore Luka i Ivan. kao vođe općine. osim Mateja.12). Ime nije neka kršćanska novotvorina. Praopćina poznaje još jednu službu o kojoj govore Dj 6. nije zasnivao na nekoj posebnoj trajnoj službi.

pozvan od Boga da spasi čovječanstvo (5.42. Zato svjedoče da je svemogući Bog uskrisio Isusa od mrtvih. Bog uzvisio.20 ss).42).20) ili »riječ Gospodnja« (15. što daje apostolskom naviještanju njegovu posljednju jasnoću i nedvoumni smjer. dakle. jer je Židovima praopćine već njihovim podrijetlom ministerijalno svećeništvo bilo blisko i uživalo osobit ugled u krugovima pobožnih i onih koji su očekivali Mesiju.12).14).35. 7. koje se za osobite zadatke unutar općina posvećuju vjerskim obredima. I iz starozavjetne upotrebe dobro poznat naziv »sluga Božji« primjenjuje praopćina na Uskrsloga na jedan način koji pojačava i uzdiže njegovo mesijsko dostojanstvo. saznaje ona primitkom Duha Svetoga koji joj to potvrđuje. kao u Samariji (8. »Isus Krist« je onaj koji posredstvom apostola liječi (9. Isto tako je radikalno i novo.42 on je sudac živih i mrtvih koji sada vlada s nebesa. On je nadalje »Svetac i Pravednik« (3. kao što je po njemu već za njegova zemaljskog života činio znakove moći i čudesa. prema Petru (3.32) ili »kraljevstvo Božje i ime Isusa Krista« (8. To je prije svega uvjerenje da Uskrsli.22). Ne može spašavati obrezanje nego samo milost Gospodina (15. ali čovjek ga može ili prihvatiti ili otkloniti. prilikom krštenja stotnika Kornelija (10. 10. već praopćina poznaje raščlanjivanje na kler i laike. praopćina se nada da će čudesni znaci koji se događaju »po imenu tvoga svetoga sluge Isusa« potvrditi navještaoce evanđelja u njihovu poslanju (4. 5. 11. zato Petar zaklinje svoje slušatelje: »Spasite se . po Dj 10. jer se hijerarhijska raščlamba smatrala božanskim uređenjem.31). zove se on i Kyrios.26). Zato se praopćina obraća molitvom Kyriosu bez ikakva ustručavanja. Taj dolazak Duha Svetoga ponavlja se nakon Duhova uvijek kad se nova braća pridružuju vjeri u Uskrsloga. Stjepanu je tako prirodno da se u molitvi obraća Gospodinu Isusu. Događaj koji je kao nešto sasvim novo i revolucionarno prouzrokovao okupljanje Isusovih pristaša u praopćinu tj. Sve češće ga zovu »Krist«.44 ss).13).. i na veliko mnoštvo običnih vjernika. posebnu nutarnju. da mu t:o i u času smrti spontano dolazi na usne (Dj 7 . on je poslan da ljude odvrati od grijeha (3. s jednakim razlozima kao i samom Bogu (1. 11.36). protiv kojeg su se neprijatelji udružili (4. života koji vodi u život i koji je vrelo života. po uvjerenju praopćine.24). nasuprot dotadašnjem židovskom vjerskom svijetu. Vjera praopćine da spas dolazi samo od Isusa izgovara se s velikom isključivošću: »Spasenja nema ni po jednom drugom. zato mu pripada mjesto s desne Bogu i može mu se pridavati titula Kyriosa.11. 8. uvjerenje kršćana da je taj Isus pravi obećani Mesija. poslao s punomoćima Mesije da donese otkupljenje. 20. iz njezine sredine potječe izreka koju nam je prenio Pavao »Marana tha – dođi Gospodine« (1 Kor 16.7. doživljavali su kao činjenicu svi oni kojima se Uskrsli objavio. Evanđelje pokazuje put k tome spasenju. ali će na koncu vremena opet doći (1. jer tog je slugu. 3.1 ss). Vjera da u Isusu imaju Mesiju očituje se u različitim titulama dostojanstva koje mu pridaje apostolsko naviještanje i pobožnost praopćine. Činjenica uskrsnuća potvrđuje se. 9. propovijedanje spasenja najradije se označuje riječju εύαγγελίζεσθαι. »mir po Isusu Kristu« (10.59. 13. No ipak su pokajanje i unutarnje obraćanje pretpostavke za uništenje krivice (3. praopćina vjeruje da se bez njega nitko ne može spasiti.33) kao što je temelj misionarske odvažnosti i revnosti apostola i ostalih prakršćanskih .27) . Spasitelj. Taj Sveti Duh dijeli.1 11). starješina i sedmorice.Iz postojanja spomenutih nosilaca službi. nadnaravnu snagu koja djeluje i u pojedinom vjerniku (2.35). Prije svega.36). uskrsnuće Gospodinovo. koja ih u vjeri dijeli od njihove židovske braće. oduševljenje prakršćanskog zajedničkog života nije dalo da pri tom dođe do bilo kakvih napetosti.21. σωτήρ. ali i kad se općina okuplja na molitvu (4. No uskrsnuće je također temeljan element religiozne vjere iz koje praopćina živi i postaje stožerom apostolskog naviještanja.34). apostola. Sadržaj toga naviještanja jednostavno je »Isus Krist« (5.1 10 ss 42. kojeg naviještaju. Za apostole nije moglo biti jasnijeg i boljeg dokaza za mesijsko dostojanstvo Gospodina od uzvišenja Uskrsloga.38. Vijest o spasenju koje je donio Isus naziva se po uzoru na Isusa i u apostolskoj propovijedi »evanđelje« (15. 17). jasno se razabire da se već u praopćini članovi razl:ikuju i dijele na skupine osoba. kojim ga je sam Bog učinio (2. I drugi naslovi stavljaju Uskrsloga u Božju blizinu.40). Da je spasenje za praopćinu već započelo. zato ga trebaju vjerom prihvatiti svi koji se žele priključiti evanđelju.31).43.12).30).31. »obećanje« (13.1 ss).. pa tako njezina vjera u nj obuhvaća sve što je otkupljenjem po Isusu Kristu darovano čovječanstvu.59). Apostoli propovijedaju evanđelje »Isusa Krista« (5. Uskrsli je napokon. učvršćuje i produbljuje kao povijesni događaj i sadržaj vjere poslanjem Duha Svetoga na prvi blagdan Duhova (Dj 2. Zato jer je Isus Mesija. άρχηγός. jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojemu nam se treba spasiti« (4. Početak tog spasenja koje ostvaruje Isus jest oproštenje grijeha što ga je on donio (2. i taj naziv postaje kao drugo ime Isusa.19). no ono se ne osjeća kao jaz između jednih i drugih.38).!« (2. nije nitko drugi nego onaj zemaljski Isus iz Nazareta i zbog te identičnosti moraju apostoli naviještati i sve ono što je Isus prije svoje smrti naučavao riječju i djelom. Odsada će apostoli u svojim propovijedima stavljati u prvi plan tu odlučujuću novost. On je »sveti sluga Isus«.

Taj se nazor prilično dobro oslanja na Pavla. Djela apostolska pričaju kasnije (20. a u tzv. 6.11) te stoga živi u »radosti« (5. Tim darom naročito je obdaren Stjepan. tj. no ne vjeruje da bi zato morala napustiti naslijeđene oblike pobožnosti. napose.. od nje proizlazi njegova nadnaravna snaga. nisu doduše još potpuno ostvareni..33.8. 8.41. Zadržavaju se i nadalje molitveni sati Židova.10. na njemu se temelji članstvo u praopćini. nedostojni vječnoga života (13. oproštenje grijeha i uključenje u zajednicu onih koji vjeruju. kao što pokazuje Stjepanovo držanje. Rasprave na apostolskom koncilu dokazuju da u početku još nije bilo jedinstvenog mišljenja o obaveznom značaju starozavjetnog Zakona za praopćinu. Kraljevstvo Božje i vječni život. Ostali darovi koje je otkupljenje po Isusu Kristu donijelo vjernicima praopćine jesu (vječni) život i pripadnost kraljevstvu Božjem.29). dakle. s njome će tek doći »vremena utjehe« (3.23) i pri tom govori o »kruhu koji lomimo« u euharistijskom smislu (1 Kor 10.1). time postaje takav semasiološki razvoj izraza »lomljenje kruha« vrlo vjerojatan.46. dok je izbor srijede kao drugog posnog dana u tjednu slijedio istu predodžbu: bio je to dan kad je . 4.38). psalmi (3. 15. Zato kršćani praopćine. No pada u oči da se u apostolskom propovijedanju nikako ne naglašava vezanost za Zakon kao uvjet postizanja spasenja. dok su Židovi.8. nasuprot suboti. to će učiniti Gospodin kad jednom dođe.vjerovjesnika. u tu svrhu se izabire dan u tjednu koji u židovskoj službi Božjoj nije zauzimao nikakvo posebno mjesto. No praopćina vjeruje da se već nalazi u početku završnog vremena. samo se krštenje uvijek osjeća kao preduvjet primanja Duha. iako ta povezanost u predodžbama praopćine nije potpuno razjašnjena. koji se u svojem opisu Gospodnje večere poziva na praopćinu (1 Kor 11. no polaganje ruku može uslijediti i dulje vrijeme nakon krštenja.1.6 ss). Na krštenje se često nadovezuje polaganje ruku. Tako je Isusova osoba proglašena središtem tog kultnog čina. s time se također moglo lako povezati očekivanje da će Gospodin na taj dan opet doći.20).42). Izbor baš toga dana dade se lako izvesti iz činjenice da je to bio dan Gospodinova uskrsnuća. 13. istina. Lako se razumije što su kršćani izabirali petak jer je to dan Gospodinove smrti.24.31). i stoga se praopćina vruće nada skoroj paruziji Gospodina. ona je već dionik milosti (4. Jakovljevim klauzulama usvojeni su stanoviti obziri prema njoj da bi se tako olakšao mir u zajedničkom životu općina.46). očituje se i kod Barnabe i Pavla (11. koje posreduje u primanju Duha. suprotstavlja mu se nevjera (7. dobivati sve to veću važnost.u lomljenju kruha« (2. isto tako molitvene geste i uobičajeni tekstovi koji se upotrebljavaju u zajedničkoj molitvi. što se daje i poganima koji ispovijedaju vjeru u Uskrsloga (11. to je praopćini jasno.20 s). upravo judeokršćani na palestinskom području osjećaju se obavezni religioznim i bogoslužnim običajima otaca.18). Posebni putevi kršćanske pobožnosti ocrtavaju se i u izboru novih posnih dana. polaze i nadalje na molitvu u hram (Dj 2. jer se u praopćini krsti nedvoumno »u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha« (Dj 2. tako da obdarivanje Duhom Svetim nastupa tek kasnije. Isticanje tog izraza za tu svečanost sa sigurnošću pokazuje da su mislili na Gospodnju večeru.5. Zahtjev skupine koja je tražila da Zakon bude obavezan za sve vjernike bio je ipak odbijen. Iako u tome ne postoji neka konačna sigurnost.36). Tako se i u ovom slučaju ocrtava liturgijski razvoj u praopćini koji je išao svojim zasebnim putem. Ona će donijeti »ponovnu uspostavu svih stvari«.7) o tome kako su se »u prvi dan sedmice« sastajali da bi lomili kruh. Kao i Jakov Mlađi. odbijajući Mesiju.48) i »vesela i priprosta srca« (2.8.46 48). Ovdje nikako nije riječ o preuzimanju Ivanova krštenja. ona već posjeduje »mir po Isusu Kristu« (10. No obraćenim Židovima iz dijaspore značili su ti običaji malo.20). Šimun Mag ne shvaća njegovo nutarnje biće (8. Ona. ipak neki egzegeti misle pri tom na kultno svetkovanje spomena na Gospodinovu posljednju večeru i u oznaci »lomljenje kruha« vide naziv za euharistijsko slavlje što se moglo slaviti samo u kućama vjernika a koji je naziv već postao terminus technicus. S krštenjem je na stanovit način povezan primitak Duha Svetoga. pa i njezini glavari kao Petar i Ivan. Naviještanja kraljevstva Božjeg tema je koja se neprestano vraća u apostolskim nagovorima kao što je bila glavni predmet razgovora s Gospodinom nakon uskrsnuća. ima ga i Filip (6. 16.51). Apostoli u svojem naviještanju govore o tom životu (5. ali u praopćini još uvijek ne dolazi do potpunog bogoslužnog izdvajanja iz cjeline palestinskog židovstva. Istina je da se mogu ustanoviti neke klice koje će kasnije dovesti do samostalnih oblika pobožnosti i bogoslužja. Oni su »puni Duha Svetoga« i zato odvažno nastupaju (4. Na svemu tom vjerovanju gradi se religiozni život praopćine. 9. Pisac Djela apostolskih govori u svojem opisu života jeruzalemskih kršćana da su »bili postojani .40). Zbog sve većih napetosti između praopćine i starog židovstva morala je nedjelja kao posebna svetkovina kršćana. 8. nedjelja će postati dan kada će se zajednica vjernika sastajati radi svoje vlastite službe Božje. živi potpuno u prisutnosti uskrslog Gospodina. koji se razlikuju od tadašnjeg židovskog ponedjeljka i četvrtka. 9. 3.16). Već krštenje predstavlja takav bogoslužni čin posebna značaja.

Tako se već u praopćini jasno ocrtava nastojanje liturgijskog tjedna što ga oblikuje kršćanski misaoni svijet. te se tako i na bogoštovnom području sve više razabire suprotnost prema nekadašnjem židovstvu. Načelo dobrovoljnosti ne dopušta da se to prakršćansko zajedništvo dobara tumači u smislu modernih komunističkih ideja i prakse. Bratska ljubav. rimska vjerska politika nije u načelu dirala u religiozna osvjedočenja i oblike vjerske djelatnosti naroda koje je obuhvatila svojim imperijem. ako je učinio grijehe.32). nesebični i zato sposobni za velika ostvarenja.Gospodin uhvaćen pa je time počela njegova muka. dovodila je pojedine vjernike do toga da su se lako i radosno odricali posjedovanja svog privatnog imutka. Radi njega su se kršćani velikodušno odricali dobara ovoga svijeta te tako postajali iznutra slobodni. Pokušaj euhemerizma. činila ju je dovoljno jakom da ne postane malodušna i kad je paruzija izostala. Sažet pregled te šarolikosti religioznih strujanja na kraju pretkršćanskog razdoblja helenizma omogućit će nam da jasno vidimo i uvažimo zadaću pred kojom se našlo kršćanstvo kad je započelo pridobivati grčko-rimsko poganstvo za svoje ideale. već je među njima sve bilo zajedničko« (Dj 4. Doduše nosioci takvih . koje je početkom kršćanske ere vladalo u Sredozemlju. da bi mogli pomoći siromašnoj braći u općini. pa će molitva učinjena s vjerom spasiti bolesnika! Gospodin će ga podići i. samo još više razarao vjeru grčkog svijeta u bogove. religiozno držanje praopćine nosilo je uzvišeno i požrtvovno oduševljenje. ali njegovo tumačenje kozmosa. (po Grku Euhemeru) da postanak vjerovanja u mitske bogove tumači historijski a pojedine bogove prikazuje kao slavne ljude iz prošlosti kojima se iz poštovanja polako ukazivala božanska čast.14 s). urodilo je samo fizikalno determiniranom slikom svijeta i nije imalo mjesta za mitski svijet bogova ili za boga koji osobno upravlja svijetom. U užoj Grčkoj negativno je djelovala prije svega racionalistička kritika bogova. stoji šarolika slika religioznog svijeta. koje se oslanja na Demokritovu nauku o atomskim zakonima. Čak ako se poslanica obraća židovskim kršćanima dijaspore. poglavlje Religiozna situacija grčko-rimskog poganstva u susretu s kršćanstvom Nasuprot političkom i kulturnom jedinstvu. napose u stoika i epikurejaca. Takav zanos mlade Crkve crpio je svoju snagu najvećim dijelom iz već spomenutog očekivanja paruzije. teško da će im preporučivati religiozni običaj koji bi bio stran njegovoj vlastitoj općini. dobit će oproštenje« (5. Rim svojim političkim osvajanjima nikada nije pokušao podjarmljenim narodima nametnuti jedinstvenu vjeroispovijest i neki isključivi oblik bogoslužja. Nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo. O daljnim posebnostima unutar liturgije i kulta govori Jakovljeva poslanica koja zna za naročito pomazanje bolesnika. koja je zavladala u različitim filozofskim školama. Uzroci takvom razvoju su raznoliki. koja je rasla iz zanosa nove vjere. jer i taj stoički razum svijeta podliježe željeznom zakonu heimarmene. Epikur je sa svoje strane doduše odlučno otklanjao postojanje takvog nepromjenljivog sudbinskog zbivanja. koje dolazi do izražaja prije svega u djelotvornoj ljubavi: »Mnoštvo je vjernika bilo jedno srce i jedna duša. Na njezino je mjesto stupila monistička nauka Stoe o jednoj božanskoj providnosti (Πρόνοια) i o logosu kao razumu svijeta koji sve prožima i uređuje. tako za rimsko područje. različiti kako za grčko. što je bilo povjereno starješinama: »Boluje li tko među vama? Neka sebi dozove crkvene starješine! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje. Propadanje starogrčke i starorimske religije Prvom karakteristikom općeg religioznog položaja helenističkog svijeta na svršetku posljednjeg pretkršćanskog stoljeća treba smatrati nestajanje ugleda i utjecaja starogrčkog politeizma i specifične starorimske religije. nego da mladom kršćanstvu ukaže put u bolju budućnost. ali ta nauka nije dovela do prihvaćanja jednog osobnog boga koji je nad svijetom. Naprotiv. U tim je krugovima već odavno napuštena vjera u homerske bogove. DRUGI ODSJEK PUT U POGANSKI SVIJET 4. koja bdije nad svjetskim zbivanjem u vječnom optoku te tako logosu oduzima slobodu djelovanja. U cjelini. koja je izvirala iz vjere i temeljnog eshatološkog držanja praopćine. Ta moralno-religiozna snaga.

Mnogo je važnija bila helenizacija čitavog Istoka. Sve više se kao osnovna ideja kulta probijala misao da se u svakom pojedinom vladaru vidljivo javlja sam bog. Ali baš ovo posljednje nije mogao postići. Poslije drugog punskog rata počela je sve veća helenizacija rimskih kultova. orijentalni kultovi strujali su u Grčku i dalje prema zapadu carstva. Vojnički osvajački pohodi posljednjeg stoljeća republike upoznali su i rimsku vojsku sa štovanjem Mitre. ali je kasnije populariziranje što ga je provodila ciničko-stoička dijatriba djelovalo razorno i na vjeru širih narodnih slojeva. Vladavina dijadoha prouzrokovala je i u samoj Grčkoj konačan rasap starih polisa a taj je sa svoje strane zahvatio religiozne kultove tih država ili njihovih generacija. Svi pokušaji senata i zabrinutih rimskih krugova da se te opasnosti uklone ostali su napokon bez uspjeha. Taj proces rastvaranja zahvatio je i starorimsku religiju. kao što se osobito vidi kod Horacija. članovi vodećih obitelji ponovno su preuzeli vjerske službe i funkcije. ponovno oživio zaboravljene svetkovine bogova. tako da je domovina osiromašila. usprkos novim oblicima. prešli su i njegovi oblici kulta u nova helenistička naselja na Istoku. kao »epiphanes« i »kyrios«. te su zato prihvaćali i njegovu kritiku bogova i determinističku sliku svijeta. Osobito u Rimu. Propadanju klasične grčke religije pogodovao je. Pred tako masivnim prodorom izgubila su stara božanstva sa svojim svetkovinama na važnosti te je tako počelo nezaustavljivo propadanje svećenstva koje je podupiralo starorimski kult. politički razvoj u istočnom Sredozemlju. grčkoj dotadašnjoj religiji i jedno posebno široko djelovanje. Još uvijek znatno sudjelovanje rimskog stanovništva u igrama koje vuku korijen iz kulta moglo je biti tek jadan nadomjestak.ideja mogli su se u prvo vrijeme naći samo u prosvijećenim krugovima višeg sloja. No religiozna supstancija bila je već preslaba a da bi se obnovljeni kult još mogao vršiti od srca. jer su našli voljno svećenstvo. Novoosnovani helenistički gradovi na Istoku privlačili su svojim ekonomskim mogućnostima mnoge Grke. koja je dovela do razmjene religioznih ideja i oblika njihova kultnog izražaja. Obratno. Nije se moglo spriječiti ni prodiranje helenističkih filozofskih ideja u rimske više slojeve. bez velikih teškoća Ptolomejevićima u Egiptu. Pozornica sa svojim latinskim obradbama grčke komedije i drugih pjesničkih tekstova upoznala je i narod s grčkim bogovima i mitologijom. tako da su se bogovi Grčke i Istoka uvelike izjednačili. iščezavanje religiozne supstancije. doduše. Kult vladara potječe s Istoka. počela su i orijentalna božanstva ulaziti u Rim i time sudjelovala u rastvaranju starorimske vjere. Taj je proces donio. Sam August je godine 12. On je doduše reorganizirao stare svećeničke kolegije. koja se izrazila u sve brojnijim hramovima grčkih božanstava i njihovih kipova na rimskom tlu. Car August je kao samovladar pokušao zaustaviti to opasno religiozno i moralno propadanje svog naroda i započeo dalekosežnu obnovu državne religije i uvjerenja koje ju je nosilo. To je uspjelo najprije dijadosima na Bliskom istoku. a sve uži dodir s istočnjačkim bićem otvorio je napokon vrata glavnog grada i štovanju kapadocijske Belone i egipatske Izide. obnovio svetišta. uzrokujući plitkost u starom vjerovanju i često. kojem su se kasnije pridružili drugi nazivi sakralnog značaja. ali ni time nije mogao ništa promijeniti. Taj su nazor mogli Aleksandar i njegovi nasljednici dalje izgrađivati kad su mu dodali elemente grčkog kulta heroja i stoičke ideje o većoj vrijednosti mudraca te tako postigli kultno poštivanje helenističkog kralja. nadalje. Od grčkih gradova Male Azije primili su helenistički vladari za svoje milosti i dobročinstva naslov »soter«.prije Krista. izravni utjecaj grčke književnosti na početke latinske uvelike je pogodovao heleniziranju vjerskog područja. te su se tako i ondje uskoro našli blistavi spomenici religiozne umjetnosti sa svojim karakterističnim helenističkim pečatom. Kult cara Ipak će jedan potez Augustove vjerslce politike imati dalekosežne posljedice i posebno značenje u borbi sa sve snažnijim kršćanstvom. jer je veza igara s vjerskom funkcijom već odavno nestala iz svijesti. gdje se već rano smatralo da vladareva moć ima vjersku osnovicu. ali su pri tom morali izgubiti znatan dio svojih prvotnih značajki. no duha starogrčke religije nije se u njima više moglo naći. Kad je rimska vlast zamijenila vladavinu dijadoha. preuzimanje istočnjačkog kulta vladara i pokušaj da se taj kult stavi u službu vjerske reorganizacije te da se u posebnom obliku kulta cara učini državnom religijom. pa je tako i privatna religiozna sfera velegradskih obitelji počela poboljevati. nije se skeptično držanje rimskih vodećih krugova prema staroj vjeri u bogove i državnom kultu moglo sakrivati. zajedno s vanjskim stilom života grčkoga polisa. čija religiozna skepsa nije više mogla dati nikakve posebne dubine njegovom »carmen saeculare« prilikom stogodišnjeg jubileja Rima godine 17 . bliska je bila misao da se . te su mnoga stara svetišta bila prepuštena propadanju. prije Krista postao pontifex maximus te tu čast trajno povezao s principatom. Kad su potkraj drugog punskog rata sibilske knjige zahtijevale uvođenje kulta maloazijske Cibele. te napokon pod utjecajem Egipta i Seleukovićima. Dok su helenističku sliku bogova prenosili uglavnom grčki gradovi donje Italije i Sicilije. koje je napose privlačio stoički misaoni svijet.

σωτηρία. jer je pax Augusta donijela mir i tim zemljama i tako joj pribavila izuzetan ugled. jer se u njemu navodno očituje božanstvo: zaklinjalo se genijem cara. Kako je carski kult bio najuže povezan s državnom vlašću. Velebnim ceremonijalom posvećuje se izabrani za službu božici. osnivačicom prava i državnog poretka. kao što to simbolično naznačuje godišnja sjetva i novi rast žita. Oktavijan je mogao uzeti titulu augustus. Kad Vergilije u svojoj četvrtoj eklogi pjeva kako se u Augustu očito ispunilo staro etruščansko proročanstvo po kojem će spasitelj doći na svijet kao dijete i započeti će zlatno doba. Augustu je bilo lako nadovezati na taj kult vladara u istočnim pokrajinama carstva kad je sebi zajedno s božicom Rima dao na tom području dizati hramove i statue. koja ima sakralan prizvuk. zaštitnicom progonjenih i osloboditeljicom iz svake nevolje. prožimaju ih. koji umire i opet ustaje. s bakljom u ruci i vijencem na glavi. uvijek svoj izvorni privatni značaj. uvrštenje među bogove. iako su uvelike utjecali na sve slojeve pučanstva u carstvu. u kojoj se isticala egzotična. U privatnim kućama valjalo je žrtvovati geniju cara. gospodaricom moreplovstva. a kršenje takve zakletve značilo je crimen laesae maiestatis. Tri istočnjačka kulturna kruga predstavljaju izvore iz kojih se novi kultovi ulijevaju u helenistički svijet: egipatski.vladarski kult prenese na njezine prestavnike i da se i njima iskazuju sakralne počasti. poslije Aleksandrovih pohoda. Ogrnut nebeskim ogrtačem. Tu je senat tek nakon careve smrti zaključivao hoće li mu se zbog njegovih zasluga za carstvo dodijeliti consecratio. tako će i on ustati na novi život. nego preuzimaju elemente već postojećih religioznih predodžbi. U njegovoj smrti vidi čovjek svoju vlastitu a kao Oziris. kojima valja pribrojiti u stanovitom razmaku iranski s njegovim posebnim kultom Mitre. Doduše. učvršćuju se sve više u ekonomskim i kulturnim središtima. koje je otklanjalo svaki oblik obožavanja čovjeka došlo jednom teoretski i praktički u sukob s državom. Napreduju najprije polako. Smatrali su je pronalazačicom ratarstva i pisma. oni mjerodavno sudjeluju u prenošenju kultova na Zapad. ukratko kako će naći svoje (vječno) »spasenje«. a nije otklanjao ni bogoštovne počasti. prolazi kroz sve elemente i moli se Suncu i bogovima. na koje sama Izida poziva dostojne javljajući im se u snu. Oni će mu pokazati kako će oblikovanjem svog moralnog života na ovome svijetu osigurati svoje postojanje na onom. premda ih u tom smislu nije preporučivao ni njihov način života ni zasluge za imperij. pružila za to mogućnosti. slabije na Zapadu. pripravio se kupelji očišćenja i desetodnevnim postom. Te su se počasti iskazivale vrlo rado upravo Augustovoj osobi. istočnjački su utjecaji djelovali u Rimu i nadalje. naprotiv. koje su poznate i iz službenog kulta Egipta. U toku prvog stoljeća nakon Krista neki su rimski carevi napustili mudro Augustovo suzdržavanje pa još za života tražili od svoje rimske okoline da ih poštuju kao bogove. Istočnjački misterijski kultovi mogli su započeti osvajanje klasičnih zemalja Zapada kad je helenizacija Istoka. Izida je dužim razvojem postala glavna božica. Boginja Izida častila se svake godine svečanom procesijom. kao Antonije. Kako je rimskoj republici nedostajao monarh. službeno izvršenje kojih je bilo u nadležnosti gradskih vlasti ili pokrajinskih sabora. predstavlja se zatim . Istočni misterijski kultovi Carski je kult bio službeno povezan s državom te je. Bez sumnje. to je u Rimu urodilo stanovitim obezvređivanjem carskoga kulta. senat je već Cezara pod titulom divus Julius uvrstio među nebesnike. Ipak je i na Zapadu bilo privatnih organizacija koje su se posvetile gajenju toga kulta. Grci maloazijske zapadne obale najotvoreniji su za taj novi religiozni svijet. Po svom sadržaju i obliku kultovi nisu isključivi. U Rimu i Italiji moralo se u načinu poštovanja vladara postupati opreznije. osjeća se i tu shvaćanje koje vladaru pripisuje božansko podrijetlo. snažnije na istoku. koja je čovječanstvu donijela uljudjenost i kulturu. istočnjački misterijski kultovi zadržali su. poštivao se hramovima i statuama sam Rim kao personifikacija te moći. To je osnovna misao tih misterija. odredio mu poseban kult i svećeništvo i tako započeo religiozno štovanje julijske kuće. U tajnom kultu koji je služio njezinu bogoštovlju pojavljuje se Oziris kao njezin muž. da bi u vrijeme careva posvuda dosegli vrhunac svog utjecaja. I pojedine rimske vojskovođe. povezuju crte srodnih božanstava s onima u središtu vlastitog štovanja i tako prinose svoj dio pojavi religioznog sinkretizma koji je karakterističan za helenističko razdoblje. bučnih glazbenika i drugih sudionika. pristajale su na Istoku bez teškoća na takve počasti. maloazijski i sirijski. U središtu egipatskog kulta stoje ponajprije božanske ličnosti Izide i Ozirisa. Stovatelji oplakuju njegovu smrt a njegovo se uskrsnuće slavi s veseljem. postao značajan i posvuda prisutan činilac. moramo mu pripisati posebnu važnost kad je kršćanstvo. To je stari egipatski bog raslinstva. Najdublji razlog njihove privlačne snage valja gledati u njihovu nastojanju da pojedincu dadu oslobađajući odgovor na njegovo egzistencijalno pitanje o njegovoj posmrtnoj sudbini. bizarna povorka ošišanog i u bijelo odjevenog svećenstva. a sada ga Izidin svećenik uvodi u svetište Izidina hrama: stupa na prag smrti.

posvuda se orio usklik hvale: »Serapis je pobjednik« (νικα ό Σάραπις). molitvama i snagom osjećaja zarobljavao mnoge tjeskobne i labilne duše. i već je godine 294. Ova tri misterijska kulta imaju usprkos razlikama u pojedinostima. u kojoj se izražava bol zbog prerane smrn i čežnja za pomlađujućim uskrsnućem. njegova božanstva su Atargatida. Mitrini vjernici škrope se bikovom krvlju te time posvećuju i postaju kandidati . I ona je povezana s muškim božanstvom. mistici. Njegov helenistički lijep kultni lik. jedno je Serapis”. uslijed koje umire. Pred kipom boginje izgovara zanosnu molitvu zahvalnosti. ali to više na zapadu carstva. ne samo što podsjeća na Zeusa i Eskulapa. čitavim Sredozemljem sve do Rima. gali. aleksandrijskog Serapejona.općini kao slika boga Sunca te slavi dan kad je ponovno rođen na novi život. boginja prirode slična Cibeli. U helenističko vrijeme njezin se kult brzo raširio preko granica njezine domovine. Jezgra mistične kultne svečanosti bio je godišnji spomendan Adonisove smrti. Pretjeranosti samosakaćenja. Prema mitu. bog koji umire i opet uskrsava. koji je time želio religiozno ujediniti Egipćane i Grke svog područja. Kult potječe iz iranskog svijeta. sigurno mu je u kasno helenističko doba. Sličnu ekstatičku crtu pokazuje i kult iz sirijskog primorskog grada Biblosa. što su bili povezani s bičevanjem. Njegov je središnji lik perzijski bog svjetla. Oni su se ekstatičkim plesovima. koji se. koju nalazimo po svim Mitrinim svetištima. U obredu posvete doživljava Atisov mistik sudbinu svoga boga simboličkom smrću i uskrsnućem. pribavila mnoge pristaše. jače javlja tek onda kad se kršćanstvo već bilo iznutra i izvana učvrstilo. što se zapaža u prirodi. kojom se obvezuje da će stalno imati pred očima njezino božansko lice i njezino sveto biće. orgijastičke crte kojega nisu Grcima bile posve strane ako su pomišljali na oblike kojima se u njih već prije častio Dioniz. Mala Azija je zavičaj kulta Velike majke. Zato Serapis u sebi ujedinjuje crte koje su bile bliske svim podanicima: i on se pridružuje Izidi. mitu ranio ga je vepar u lovu te umire od rana. On je istodobno gospodar sudbine te sigurno sprovodi dušu u drugi život. koji je najviše pristaša imao među rimskim vojnicima. Prema. tiz kojeg progovara dostojanstvena blagost i dobrostiva čovječnost. izražava se simbolički u mitu o mladenačkom heroju vegetacije. koju su Grci već rano poznavali. gdje Rim i njegova okolica-samo u Ostiji može se dokazati 15 Mitrinih svetišta -i sjeverna granica na Rajni postaju njegova važna središta. kojemu je služilo posebno svećenstvo tzv. a štovateljice boga javljale su kličući: »Adonis živi!« Simbolika i ovoga kulta. I on je heroj raslinstva. prikaz tog zbivanja središnji je motiv mitraističke kultne scene. njezin muž. Zemlje i Sunca. bog je smrti i života. Predodžbe o onostranosti prevladavaju napokon i u Mitrinu misterijskom kultu. Još ga i car Julijan časti izrekom iz koje se razabire monoteistička tendencija njegova lika: “Jedno je Zeus i Had i Helios. Taj mit osnovica je za divlji i neobičan misterijski kult. Pri svetoj gozbi priznaje da je postao Atisov mistik. Mitra. Uveden u Rimu. škrope ga krvlju bika. dovodili do posebne “mističke” mahnitosti koja je mogla ići i do svojevoljna lišavanja muškosti. iz koje izlazi kao ponovno rođen. Time se prikazuje sudbina čovjeka čija je tjeskobna i katkada nepojmljivo tragična smrt tištila kao mračan teret misao i osjećaj antike. mogle posebno privlačiti. obećanje spasenja bilo glavni motiv za pristup kultu. Ne bi li i za njega kao za mladoga mitskog boga moglo biti uskrsnuća u tajanstvenoj onostranosti! Već u mitu zacrtana mogućnost takve eshatološke nade morala je naći odaziva kod helenističkog čovjeka. Revna propaganda širila mu je kult iz središnjeg svetišta. Budi se na nov život i ponovno sjedinjuje s Velikom majkom. u svojem vanjskom obliku razvija se osobito u Kapadociji i onda širi od istoka prema zapadu najprije manje uspješno po srednjim pokrajinama Male Azije i po Egiptu. svakako. bog je spašen! Tako ćemo i mi nakon tegobe biti spašeni!« I tu je. koji se činio jekom s onoga svijeta te je pjesmom. Atis joj se iznevjeruje. zato grčka komedija nije svojim ruganjem poštedjela Cibeline svećenike koji su prolazili zemljom propovijedajući njezin kult. a jedan svećenik objavljuje novoposvećenima radosnu vijest: »Tješite se. koji je ugrabio bika što je pod vlašću Mjeseca te ga kolje po Apolonovu nalogu. boginje plodnosti Cibele. istina. Upravo zato što stare religije Grčke i Rima nisu znale pozitivno odgovoriti na to uzbudljivo pitanje. povezane s kultom. dakle. njegovo ga čitavo biće čini nadaleko štovanim pomagačem u materijelnoj i duševnoj nevolji. Riječ je o izrazito muškom kultu. herojem prirode Atisom. ali u proljeće će uskrsnuti kao blistavi proljetni bog. u ptolomejsko doba potisnuo je Ozirisa novi egipatski Serapis. i mlad lijep Adonis. tvorevina Ptolomeja I. kojega tragična smrt otima božici a koji opet ustaje na novi život. u Grčkoj jedva nalazi odaziva. koji nije jedinstven. Nakon kratkog vremena tuga se pretvarala u radost. očito zajedničku osnovnu misao: smrt i ponovno rađanje. svojim ljubavnikom. nisu. ulazi u bračnu ložnicu. kada su se žene Biblosa predavale bezgraničnoj tuzi i uz plač i jauk pokapale kip mladenačkog boga. Njegovu privlačnost još je više povećavao tajanstven i neobičan posvetni ceremonijal. priklanjao se on tim novim oblicima religioznog vjerovanja. a Cibela ga za to kažnjava mahnitošću.

mržnja na druge ljude. Ako je čovjek tako neizbježno podložan sudbonosnoj moći zvijezda. dizali u čast sedam bogova planeta posebne zgrade. isključiva karaktera mnogima otežavali pristup. Njihova proširenost po helenističkom svijetu i srazmjerna gustoća u većim naseljima pokazuju da broj pristaša nije bio baš tako malen. želja za senzacijom. Na čelu je tu po svoj prilici stajala astrologija. počevši od 4. Ali da bi čari i čarobnjačke formule bili djelotvorni. kako se to očituje u mnogim natpisima na grobovima onog vremena. prije svega. mora se poznavati tajanstveno ime boga ili demona a propisana formula mora se najtočnije primijeniti. a drugi. septizonije. Sveta gozba sjedinjuje članove i ove kultne zajednice i upućuje sudionike na zajednički sretan život na drugom svijetu. stoljeću prije Krista napisao je svećenik Petosiris u Egiptu osnovno astrološko djelo iz kojeg je kasnija astrološka literatura opetovano crpla. najmračnijeg trenutka u životu antiknog čovjeka tjeralo ga je uvijek opet u naručaj astrologije. Negativan stav akademika Karneada poništen je autoritetom Posejdonija. Po toj vjeri u demone. u kojoj je njezina nauka o sudbinskoj zakonitosti svega događaja u svijetu nalazila svoju potvrdu. prolazi sedam posvetnih stupnjeva do potpunog učenika Mitre. što se upravo u helenističko doba uvelike proširilo u raznim oblicima. koja se gradila kao da tajanstvenim činima može podvrći nesamo moć zvijezda nego i sve dobre i zle sile svemira. To većma su misterijski kultovi nailazili na odaziv kod ljudi iz srednjeg staleža. godine prije Krista osnovao astrološku školu na otoku Kosu. Još ih je najmanje bilo iz obrazovanih gornjih slojeva. usporedno sa sve većom fantastikom širio po cijelom helenističkom prostoru. Kandidat se priprema za primanje u misterije različitim kušnjama hrabrosti i pranjima. a čija se moć može slomiti čarolijom. Tako su religiozno vjerovanje i stare religije bile pogođene dubokim prezirom pristaša astrologije. koji se. besmisleno je obraćati se još molitvom božanstvu. čitav svijet nastavaju δαίμονες . I taj oblik antiknog praznovjerja pošao je od starog Istoka prema Zapadu i osobito u egipatskom čarobnjaštvu helenističkog razdoblja dospio u zastrašujući bezdan religiozne smućenosti. Kao što bog sunca Helios odvodi na svojim sunčanim kolima Mitru u nebesa. često su ropskim strahom ispitivali zvijezde ne samo o važnim pothvatima nego i o običnim i banalnim stvarima svagdašnjice. jeza pred užasnim i strašnim. ovi su radije tražili naknadu za svoje religiozne potrebe u filozofskim smjerovima onog vremena. čudna polubića između ljudi i bogova. kao Tiberije. Opsežna literatura širila je astrološku nauku višim i nižim slojevima te je svoje čitaoce uvodila u vjeru u sudbinu koju određuju zvijezde. Čarobnjačke knjige antike i brojni sačuvani čarobnjački papirusi otvaraju poučan vidik u taj svijet. bolest ili zdravlje. carski kult zato što se srazmjerno rijetko izvodio i što je. stoljeća prije Krista. κυριότητες i άρχοντες . imao premalo dodira sa seljačkim svijetom. neki Baalov svećenik iz Babilona -zavičaja sve astrologije -oko 280. Iako su njezine pristaše tvrdile da im astrologova izjava pruža sigurnost o njihovoj životnoj sudbini te ih tako oslobađa od brige i straha. misterijski kultovi zato što su zbog svog ezoterična. koliko god se . Pučka religija Kult cara i misterijske religije ipak nisu zbog svoje posebne strukture religiozno zadovoljavali sve ljude u sredozemnom prostoru. Sve više raste broj zlih demona. Presudna je bila okolnost što je stoička filozofija zauzela pozitivan stav prema astrologiji. strah pred mračnim i nerazumljivim u prirodi i svjetskom zbivanju. koje su postale središtima astroloških djelatnosti. Mediteransko područje se s njom bolje upoznalo kad je Berossos. ipak su se time samo zavaravali te upadali prije ili kasnije u tupi fatalizam. treba li se odazvati pozivu u neko društvo. Upravo pitanje o času smrti. nakon što je prihvaćen. Izlaz iz željeznog obruča astrološke sudbine nalazio je antikni čovjek u magiji. δυνάμεις . a u prvom redu dug život ili rana smrt. Na nj su se obraćali pogotovo zato da bi ispitali položaj zvijezda u času rođenja. Vjera u čarobnjaštvo zasniva se na onom silnom strahu pred demonima. U 2. jer je o tom položaju ovisio navodno čitav daljnji život. u kojem se neobuzdano iživljavaju ljudski pranagoni. Velika masa jednostavnog svijeta obraćala se zato nižim razinama praznovjerja. Vrela ne daju točne podatke o broju pristaša svih tih kultova. Treba li poći na put. koja je pripisivala zviježđima odlučujući utjecaj na ljudsku sudbinu. kao Marko Aurelije i Septimije Sever. tako se i učenik nada u svoje vlastito blistavo uzvišenje u onostranosti. koji je uvijek nalazio mnoge što su vjerovali u njegovu mudrost. uspjeh ili promašaj. koji je astrološkom vjerovanju dao privid znanstveno utemeljenog sustava i pribavio mu toliki ugled da su rimski carevi.spasenja. koji ljudima mogu i žele nauditi. vjerski osjećaj kojih još nije bio prigušio materijalni sjaj helenističke civilizacije te su težili za konkretnim dodirom s božanstvom i htjeli u simboličnim obredima naći osmišljenost života i posjedovati opipljivo jamstvo za bolju sudbinu na onome svijetu. treba li se okupati -sve je to ovisilo o izjavi astrologa. držali svoje dvorske astrologe.

zbirke kojih su nadaleko bile proširene. te tako očitovali religioznu površnost koja je proizlazila iz helenističke civilizacije što je sve više gubila svoju dubinu i nutarnjost. prijekršćanskog stoljeća u Epidauru na Peloponezu nadmašio je u helenističko doba prostran i veleban hram boga u Pergamu. car Julijan je u 4. Nadalje su misterijski kultovi naginjali vanjskim manifestacijama koje su bile proračunate tako da djeluju na osjetila.9-13 ss). liječiti bolesti ili ih uzrokovati. posebne sanjarice poučavale su lakovjerne ljude o smislu i dosegu stvari koje su u snu vidjeli. Eskulap je postao pomoćnik čovječanstva u nevolji. Kult cara morao je biti teška zapreka za mirno širenje nove vjere jer se poruka o Otkupitelju. u kojima se bez daljnjega prakticiralo čarobnjaštvo i zaklinjanje demona (Dj 8. Gdje god mu je bio podignut neki veći hram. Ona je cvala u Egiptu. koji sa svojim proročkim zrcalima i svetim pijetlima stoje na raspolaganju ljudima svih slojeva. iako je vjera u čudesa imala privrženika i među obrazovanim višim slojevima. samo što se i tu može ustanoviti pad s izvorno visoke razine do vašarskih oblika. Na kraju valja još reći da je nosilac snažne vjere u čudesa u helenističkom razdoblju bila pučka religija. ali upravo zato nadmoćan pomoćniku koji je nudio samo zemaljski spas. Pojedine crte misterijskih kultova dokazuju duboku težnju za otkupljenjem u tadašnjem čovječanstvu koje je moralo osluhnuti kad mu je vječno spasenje nudio jedan Soter. Isto je tako negativno morala djelovati bespoštedna i drska kritika bogova u to vrijeme. koji je davao oko 60. da liječi grudobolju i vodenu bolest. stoljeću pokušavao da ga opet uspostavi kao spasitelja čovječanstva nasuprot Spasitelju kršćana. Viši oblik proroštava sačinjavaju izreke sibilskih knjiga. koji vlada tom tajnom znanošću. pa je i najbizarnije tumačenje nalazilo one koji će u nj povjerovati. oslobađati od opsjednutosti. Tu valja najprije spomenuti onaj osjećaj praznine. doduše. Napokon je i . koje su. Njezini počeci sežu već u ivanovske knjige Novoga Zavjeta a ona traje sve do 4. kao neopitagoreizam i neoplatonska škola sa sve razvijenijom naukom o demonima. kljastima upotrebu udova. Od toga spasitelja Eskulapa očekuje se da udijeli slijepima vid. U 2. kamo su se stjecali hodočasnici sa svih strana da bi nakon pripremnih pranja u snu ili kod svetišta ozdravili ili doznali za lijek koji će pobijediti bolest. smirivati more. Samo kršćanstvo je vodilo protiv Eskulapa kao spasitelja dugu i tešku borbu. može mijenjati vrijeme. kojem su Rimljani hodočastili u Kampaniju. Utjecaj takve magije podržavale su i jačale stanovite filozofske struje. ili proročište Fortune u Prenesti. Država je osim toga mogla upotrijebiti sva sredstva prisile ako bi se pristaše evanđelja usudili prezreti taj državni kult ili ga i samo riječju napasti. postao je »spasitelj sviju«. druga su postala omiljena. Zaziva se bog Eskulap. U tu prazninu mogla je lako ući poruka koja je naviještanjem visokog moralnog ideala uspijevala utjecati upravo na one kojima se zgadio njihov dotadašnji život. mnogo pridonijele širokom demoniziranju religije u helenizmu. koje se smiju smatrati podlogom za poruku nove vjere. Od prvotnog liječnika i poluboga koji liječi bolesnike. koja je preziranjem vjerskih uvjerenja i oblika bogoštovlja starih religija pomagala razarati strahopočitanje pred religioznim uopće. S magijom je povezana vjera u tajanstveni smisao snova i vještina u njihovo tumačenje koje iz toga proizlazi. koji je sigurno zahvatio misaone naravi zbog promašaja starih religija. Njihove orgijske crte dovodile bi često do teških perverzija. stoljeća. teško mogla u svijetu odanom vanjštini probiti nasuprot sjajnom sakralnom liku na carskom prijestolju. No nasuprot tim negativnim momentima ima i pozitivnih crta u slici helenističke religioznosti. koji često u zlatu ili srebru prikazuju izliječeni dio tijela te tako svima posjetiocima hrama objavljuju čudesnu Eskulapovu moć.000 odgovora godišnje. bio bez ikakve zemaljske veličine.njezin tekst činio besmislenim. Još jedna negativna okolnost bio je i zastrašujući manjak morala u istočnjačkim misterijskim kultovima. Na sve pučke svečanosti dolaze redovito i »proroci«. koji je sa svoje strane potakao gradnju brojnih novih hramova. Stanovit utjecaj na tadašnju čarobnjačku literaturu valja pripisati i židovskim krugovima. kao Apolon kod Mileta. Veliko Eskulapovo svetište iz 4. dojam će biti najprije negativan ako joj suprotstavimo misionarski zadatak mladog kršćanstva. Glikon u Abunotejkosu na sjeveru Male Azije. zaklinjati mrtve i učiniti da se pojave. zahvaljuje se bogu skupocjenim zavjetnim darovima. doskora se razvilo proštenište. stoljeću poslije Krista postao je govornik Ailije Aristeides oduševljen prorok tog spasitelja. oslobađati iz okova. Ako je čudesno ozdravljenje uslijedilo. kojeg su u helenističko vrijeme poštivali kao nikada prije. koji je. nijemima govor. Kad je ugled Apolonova delfijskog proročišta i egipatskog Amonova pao. Nikakvo čudo da se vjera u mudrost proročanstva zadržala od starih vremena do helenizma. Podrugljiva ironija kojom su se prosvjećeni krugovi suprotstavili Pavlovoj propovijedi u Ateni jasno pokazuje kakvo je duševno raspoloženje morao ovdje savladati kršćanski misionar. Čudo za kojim čovjek najviše žudi ponovno je zadobivanje izgubljenog zdravlja. Ako pregledamo cjelokupnu situaciju helenističkog religioznog svijeta na početku kršćanske ere. koji je kao razbojnik smaknut na križu. rastavljati zaljubljene ili nekome osigurati ljubav drugoga. Čarobnjak. oko 200 ih se danas može ustanoviti.

1 Kor 15.18). prema Djelima apostolskim (9. usp. Njegov religiozni razvoj. pošalje u Antiohiju da ispita situaciju. Nije sigurno kad se obitelj onamo doselila. u prevelikoj privrženosti svojim očinskim predajama. 22. koji je dobio u posebnom viđenju..19 ss). Već je otac posjedovao nasljedno rimsko građansko pravo.3-18.3) obrazovao za učitelja Zakona. Kad je skupina Kristovih pristaša u Jeruzalemu počela privlačiti pažnju židovskih vlasti. Barnabi je pošlo za rukom da ga pridobije za misijski rad u sirijskom velegradu. Struktura pavlovskih općina. koji su uslijed progona nakon Stjepanova mučeništva morali napustiti Jeruzalem i skloniti se najprije u Antiohiju.3). proizvela je. i tek je njegovo upozorenje na neposredni Božji nalog.3-16. Podatke iz Djela apostolskih potvrđuje sam Pavao svojim potresnim svjedočanstvom: ». 26.9). članovi koje su ovdje nazvani »kršćanima« (Dj 11. Ali koliko god je Petrov postupak načelno važan on ipak još nije imao izravnih posljedica za povećanu misijsku djelatnost među poganima.2639). koja je bila osobito privržena Zakonu. tj. gdje mu je otac bio sedlar. Barnaba. Njegova misionarska djelatnost. Religiozni put apostola Pavla Kao i njegov najbliži suradnik. 5. dok neka kasna vijest govori da su joj preci potjecali iz Galileje.58. priključio se progoniteljima velikom revnošću i Pavao. Pavao u svojim poslanicama govori o događaju samo suzdržano (usp. koji je bio odgovoran za taj korak. koji je i sam potjecao iz židovske dijaspore na Cipru. koji je zanat izučio i sin. koja je prigrlila kršćanstvo. Gal . poglavlje Djelo apostola Pavla.13 s. Odobravao je primanje Grka u Crkvu i u isti mah stekao uvid od golemog povijesnog značenja: da na tom mjestu valja za propovijedanje nove vjere upotrijebiti srce i duh muža koji se nakon svog upadljivog obraćenja Kristu bio povukao u svoju cilicijsku domovinu. održala vjernost religioznim uvjerenjima i tradicijama židovstva.kako sam preko mjere proganjao Crkvu Božju i htio je uništiti te kako sam. za narode kojih je. došla je. sada također došla “punina vremena“ (Gal 4. njegovo rodno mjesto je Tarz u Ciliciji. čini se da još nije davao povoda za neki načelni stav praopćine.22-26). Pavao je po svoj prilici tek nakon Isusove smrti došao u Jeruzalem da bi se u školi farizeja Gamalijela (Dj 22. koji je iz progonioca načinio žarkog sljedbenika Isusa i njegova evanđelja. donekle uspjelo pomiriti judeokršćane s događajem. s njegovim živahnim prometom upoznao s mnogostrukim oblicima helenističkog života. koja se često opažala u dijaspori. izravna Isusova pojava. pogotovo nakon smaknuća đakona Stjepana (Dj 7 . . podrijetlom s Cipra i iz Cirene. i Pavao potječe iz židovske dijaspore. Ona je čvrstoćom.1-11.12-30). Uspjeh tog misionarskog prodora potakao je praopćinu da jednog od svojih članova.snažna težnja za monoteizmom. Na tu se povlasticu Pavao u svojem procesu pred rimskim namjesnikom mogao kasnije s uspjehom pozvati. i što mu je prije svega grčki koine. nekadašnjeg levita Barnabu. 8. Za kasniji rad misionara Pavla u gradskim središtima helenističke kulture bila je sretna i značajna okolnost što se u svojoj mladosti u ovećem gradu Tarzu. morala sačinjavati idealno polazište kršćanskog misijskog propovijedanja u poganskim zemljama antike. Munjevit i radikalan preokret. pogotovo jer je pripadala farizejskoj struji.4). Ondje »počeše propovijedati i Grcima i navješćivati im kao Radosnu vijest: Isus je Gospodin« i »velik broj i to onaj što prigrli vjeru obrati se Gospodinu« (Dj 11. bio je dovoljno neopterećen predrasudama da je mogao shvatiti važnost antiohijskih događaja. pozvala je duboko uznemirena općina vrlo ozbiljno na račun. Prvi prijem jednog poganina u zajednicu Kristovih vjernika. koja se očituje u religioznom svijetu helenizma. a nakon godine dana zajedničkog rada bio je osiguran opstanak prve veće poganskokršćanske zajednice. koji je postao svjetskim jezikom. Petra. koja je susrela Pavla kad se nalazio na putu u Damask da ondje progoni Kristove pristaše. dakle. još uvijek je odviše snažno djelovala izraelska svijest o vlastitom izabranju. njihova vjera i pobožnost. Judeokršćanstvo je samo krizom moglo doprijeti do spoznaje da mu je dužnost nositi poruku o otkupljenju po Isusu Kristu i u poganski svijet. bio isto tako poznat kao i aramejski jezik njegove obitelji. Prva brojno značajna skupina pogana. To snažniji je bio odjek što ga je izazvalo krštenje poganskog satnika Kornelija iz Cezareje i njegovih rođaka (Dj 10. Odlučujući korak učinila je skupina helenističkih judeokršćana. Savla-Pavla iz Tarza. napredovao u židovstvu i nadmašio sve vršnjake u svom narodu« (Gall. iz helenističkog kulturnog svijeta i pokazala da kršćanska vjera ovdje ne mora naići na nerazumijevanje i odbijanje. Filipovo krštenje etiopskog komornika (Dj 8.

Svuda se Pavao svojim propovijedima obraćao i jednoj i drugoj skupini. Izvještaj.30) i tu je vjerojatno došao – misijsku djelatnost u okolici i manjem opsegu ne treba isključiti – do posljednje jasnoće o putu svog misionarskog poslanja i oblicima naviještanja Radosne vijesti. apostolskom koncilu dosegao svoj prvi vrhunac i teoretsko rješenje. za glasnika koje je bio pozvan.49). jednako kao i Židovi. nastale kršćanske općine. FiI3. možda je raspra dosegla jednog ili drugog poganina. Tu je slobodu od Zakona za nove obraćenike. bio sirijski glavni grad Antiohija.16. na kojemu im se misionar mogao obratiti. Tako je nova vjera usred poganske okoline dobila brojne stanice iz kojih je kršćanska poruka mogla dalje djelovati. ali ipak daje jasno razaznati da je u pojavi Gospodinovoj morao vidjeti nadnaravni milosni poziv. Ikonij. Pogansko-kršćanska općina. i dijasporskim Židovima i bivšim poganima. To je očito glavni cilj Pavla. u pizidijskoj Antiohiji. i tako su u većini gradova. To je bio povod za onaj dalekosežni spor između Pavla i judaističke grupe unutar praopćine koji je na tzv. karakteristična crta koja se zapaža i kod mnogih kasnijih progona kršćana.9. odlučno odbila i zahtijevala obrezanje kao bitan uvjet za postizavanje spasenja (Dj 15. uskoro nakon njegova povratka neka krajnja struja palestinskih judeokršćana. koji su katkada huškali i svoje poganske sugrađane na nasilje. ali je još dugo ometao Pavlov misijski rad i njega samoga opetovano silio na odlučnu borbu za njegova najdublja uvjerenja. koje je dotaklo to prvo misijsko putovanje. Polazišta za misijski rad bila su uvijek sinagoge gradova po Sredozemlju. Rim 15. Pavao nije nalagao pogansko-kršćanskim općinama Male Azije obrezanje ni drugih židovskih obrednih propisa.1-5). koje se proteže do tzv. koji nikada više nije napustio nego ga slijedio bez kolebanja. 1 Kor 15. Spor je počeo u Antiohiji kad su »neki iz Judeje« tražili od poganskih kršćana tamošnje općine da se obrežu. kojima su na čelo stavljeni prikladni upravitelji. Pavlova misija Kad je Pavao spoznao da je pozvan da propovijeda među poganima. Kad je nakon višegodišnje šutnje ponovno počeo svojom djelatnošću u Antiohiji.15. mogu spasiti samo u Isusu Kristu (Gall. Njegova misijska putovanja pripravljala su se u nekoj vrsti misijskih baza.15 s). koji se. Na oba mjesta se sukobio s tako žestokom opozicijom da se našao u životnoj opasnosti. kao npr. sjedinjavala ih je ista kultura. Odlučilo se da se u Jeruzalem pošalje delegacija s Pavlom i Barnabom da razjasne spor. gdje su gradovi Antiohija u Pizidiji.1. što je njegovu životu pozivom za apostola dao konačan cilj. Misionare bi protjerivali silom. što ga o tom daju Djela apostolska. judaista. Uskoro nakon primitka krštenja i nakon povremenog boravka u nabatejskoj Arabiji. počeo je Pavao u sinagogama Damaska a kasnije u Jeruzalemu naviještati poruku svog života da je »Isus Mesija i Sin Božji« (Dj 9. među njima je bilo i pogana koji su se kao prozeliti i bogobojazni bili priključili židovstvu. bogobojaznih i prozelita. Iz izvještaja Djela apostolskih jasno se vidi da je većina Židova u dijaspori odlučno odbijala Pavlovu poruku. a po gradovima i isti jezik. Ipak je propovijed Pavla i njegovih pomoćnika većinom nalazila neko otvoreno srce. tu su dijasporski Židovi držali svoje vjerske sastanke. napose kod bivših pogana.20 22 26-29). apostolskog koncila u Jeruzalemu. Koliko god je Pavao bio svjestan da ga u njegovoj misijskoj djelatnosti vodi neposredno Božji duh. koja se ondje razvila. Barnabom i njegovim rođakom Ivanom Markom. Na mnogim mjestima. ipak se može govoriti o nekom misijskom planu koji je slijedio. koji se na jednom mjestu nije predugo zadržavao da produbi započeto. Vijećanje je dovelo . Listra i Derbe u provinciji Likaoniji i Perge u Pamfiliji bili cilj puta i rada.27). već jasno pokazuje posebnost Pavlove misijske metode. koji je njegove odluke često određivao do u pojedinosti. Grupa misionara pošla je najprije na otok Cipar. pružalo se njegovu pogledu tadašnje rimsko carstvo kao misijsko područje. gdje je radila u gradu Salamini. Odanle je put vodio na maloazijsko kopno. Takva je baza za prvo veće misijsko razdoblje. koja je središnja točka njegova naviještanja. bila mu je i pobuda i podrška za prvi veliki misijski pothvat što ga je Pavao započeo s dva pratioca. koine. Pavao je svakako rezultat tog prvog pothvata držao uspjehom. katkada uz zlostavljanja. Unutar njegovih granica stanovali su ljudi kojima se morala uputiti njegova poruka. U skladu sa svojim najdubljim teološkim uvidima o prestanku zakonskih obveza što ga donosi vjera u Krista kao Sina Božjeg. stoga se povukao u svoj zavičaj Tarz (Dj 9. Inicijativa je u tim događajima potjecala nedvoumno od Židova. tzv. znao je da je njegovo djelovanje namijenjeno poganima. i u jednoj i drugoj došlo je do protivljenja i prihvaćanja. nego mu je bilo stalo da obznani evanđelje u što više mjesta poganske Male Azije a njegovo daljnje širenje prepuštao je novostečenim Isusovim pristašama. jer njegov izvještaj misijskoj bazi u Antiohiji dosiže svoj vrhunac u riječima da je Bog njegovim djelom »otvorio poganima vrata vjere« (Dj 14. koji se priključio četici Kristovih pristaša (usp. Dj 13. Ikoniju i Listri došlo je do burnih raspri koje su se pretvarale u meteže.4). Obje su skupine raspravljale o propovijedima.

Put je vodio misionare. koje su napisane u Efezu.34. Revno naviještanje doskoro je stvorilo općinu koja se odijelila od tamošnje sinagoge. koja je trajala oko dvije godine.8 ) . Teškoće nisu stvarali samo Židovi. Ateni i Korintu propovijeda Pavao uvijek u tamošnjoj sinagogi i naviješta Isusa kao Mesiju (Dj 17 . odražava se u poslanicama (Gal. nego se uskoro morem vratio u Palestinu. Za povratak je Pavao izabrao najprije kopneni put preko Makedonije. a Pavao je uskoro zatim pošao s judeokršćanskim bračnim parom Akvilom i Priscilom. istina. odakle je Pavla noćno viđenje pozvalo u Makedoniju (Dj 16.11-40). u maloazijske krajeve. Maloazijsku obalu dosegli su u sjevernoj Troadi. od krvi.9). nego su se pojavile i s poganske strane kad se Demetriju. gdje su vjerojatno posjetili već prije osnovane općine. Takav prikaz stvari teško se može uskladiti s Pavlovim izvještajem u Poslanici Galaćanima. Jedan datirani natpis s tim imenom. napustio je Pavao grad i uputio se u Makedoniju i Grčku. a u Korintu se samo malobrojni Židovi priključuju evanđelju (Dj 17. No Pavlu nije uspjelo pridobiti judaiste za svoje shvaćanje. kojima se umjesto Barnabe priključio obrazovani Sila a kasnije i Timotej. koji sadrži poruku cara Klaudija Delfima. gdje je sa svojom općinom u Filipima . To je značilo omalovažavanje pa i napuštanje poganskih kršćana. Djela apostolska. No većina Židova otklanja ovdje poruku misionara i ogorčeno ih progoni. Grčki gradovi i nadalje ostaju težišta Pavlova djelovanja. no uz to je Jakov predložio da se od njih zatraži uzdržavanje od mesa žrtvovanog idolima. 18. osobito za Korint i one u Galaciji. u maloazijski Efez. ovdje je nastala njegova poslanica upućena rimskoj općini koju osobno još nije poznavao. No tamo nije otpočinjao nikakav intenzivniji misijski rad. U Filipima je poruka misionara ubrzo stekla pristaše. Tek nakon dugog djelovanja misionara došlo je do otpora Židova koji su optužili Apostola pred rimskim namjesnikom Galionom (Dj 18. tj. no vjerojatno su tada osnovali općine kojima se kasnije obraća Poslanica Galaćanima.24 29). Bereji. što je otpočela negdje ljeti 54. u njoj priopćuje svoju namjeru da sam dođe u glavni grad prije nego započne svoj misijski rad u Španjolskoj (Rim 15. koji su sačinjavali jezgru buduće vrlo živahne općine (Dj 16. bila je izvanredno uspješna. omogućio je da se Pavlov korintski boravak kronološki pobliže odredi i stavi u godinu 51-52. To nuka Pavla da ostane godinu i pol u tom gradu.1-10). koje u biti zadržava i dosadašnju misijsku metodu. Ahaju i prokonzularnu Aziju te se tako proteže u središte helenističkog kulturnog svijeta. Pavao je preuzeo i zadatak da u općinama svog misijskog područja skuplja novčane priloge za jeruzalemsku općinu.1-14. Efez će uskoro postati središtem zacijelo već dulje zamišljene misijske djelatnosti na maloazijskoj zapadnoj obali. od udavljenoga i od bluda (Dj 15. Pavao je to nedosljedno i kukavičko Petrovo ponašanje javno pokudio i strastveno objavljivao svoje uvjerenje »da čovjeka ne opravdava vršenje Zakona. vidi se po sukobu Petra i Pavla u Antiohiji. O trajanju njihova boravka i o rezultatima ne daju Djela nikakvih točnih podataka. gdje su u gradovima imali prilike održati misijske propovijedi. što je učinila vodeća osoba praopćine u jasnom proturječju s jeruzalemskim zaključcima. vlasniku radionice koja je izrađivala male srebrne Dijanine hramove.23). koje su u gradu poput Efeza bile gotovo neizbježne (Dj 19). Nakon kratkog boravka u Troadi ponovno se našao nekoliko mjeseci u Korintu. koji mu je u Korintu zdušno pomagao. 1 Kor). napose one u Galaciji. time su praapostoli priznali i nezavisnost pavlovske misije. Na putovanju. govore i o zaključku da se novoobraćenim poganskim kršćanima načelno ne stavljaju »nikakvi drugi tereti«.1-10). Možda je Jakov želio tom koncesijom židovstvu olakšati zajednički život kršćana židovskog i poganskog podrijetla unutar općine.16). najprije preko Cilicije i Likaonije. ipak su fanatično radili protiv njega i pokušavali mu otuđiti njegove općine.do načelnog prihvaćanja pavlovske teze da mojsijevski Zakon ne može nikako obvezivati poganske kršćane. posjetio je Pavao još galacijske i frigijske općine (Dj 18. čini se da je ta točka tek naknadno dovedena u vezu sa zaključcima jeruzalemskog sabora. Kako je teška bila njezina provedba u praksi. Galion je odbio židovsku tužbu. koje je započelo u Antiohiji.12-17). učinilo da Pavlovo propovijedanje ugrožava dohodak njegova posla te je zato inscenirao ustanak protiv misionara. kod njezinih članova morala su se iskorijeniti još mnoga čudna praznovjerna uvjerenja i običaji. nego samo vjera u Isusa Krista« (Gal 2. koji tako postaje središtem misijskog rada. U Solunu.28 s). U prva dva grada nastaju općine koje se sastoje od Židova i bivših pogana. no i puna teškoća i briga. Pavlova djelatnost u Efezu. judeokršćana iz Jakovljeve okoline. koji su se bili pojavili u Antiohiji. Petar je vjerojatno uskoro nakon jeruzalemskog sabora bio došao u Siriju i ondje prisustvovao zajedničkim obrocima u antiohijskoj općini. ali je to opet prekinuo »zbog straha od obrezanih«. ili 52-53. Drugu fazu Pavlova misijskog rada karakterizira novo misijsko područje koje obuhvaća u prvom redu provincije Makedoniju. ali je zato odjek kod pogana znatan. Nekako s jeseni 57. U Ateni je uspjeh malen. iako mu se nisu više suprostavljali u izravnoj diskusiji. o kojem Pavao govori u Poslanici Galaćanima 2. da bi tom karitativnom brigom smisleno posvjedočio povezanost poganskih i židovskih kršćana (Ga12. Briga za prije osnovane općine.

6.3 ss) ili daje uputu za bogoslužje (1 Kor 7. neko profano tijelo. koji vodi Pavlova misijska putovanja (Dj 16. Fil 2. Same Pavlove poslanice govore o organizatornim pitanjima samo ako im se daje povod. koji će ga prihvatiti« (Dj 28. na njezinom Gospodinu koji napokon po svojem Svetom Duhu upravlja Crkvom. to je odmah nastavio svoju misijsku djelatnost u obliku koji mu je bio moguć.47. Kako mu je blagi zatvor dopuštao dodir s vanjskim svijetom. Nakon ganutljivog oproštaja sa starješinama efeške općine otputovao je sa svojom pratnjom preko Tira. Ef 4. Djela se apostolska odriču opširnih prikaza u tom smislu u korist svog središnjeg interesa: opisa vanjskog puta kojim je prošla pavlovska misija.8.4 ss).9. dakle daju samo slučajne napomene. Jedni povjerovaše njegovim riječima.17 ss). koji kao takav mora proći kroz sve teškoće odricanja i poniženja (1 Kor.21) i njegovu djelovanju daje uspjeh (Dj 19. 1-17). naime.4-10. izrađuje i to uređenje radi života općine (1 Kor 3. zasnivaju se na ljudskom vijećanju i ljudskom dogovoru te su prema tome podložna promjenama. Drugo rimsko sužanjstvo dovelo ga je onda do mučeništva. 1 Kor 2. zapovijeda da se rodoskvrnitelj isključi iz zajednice Korinćana (1 Kor 5. žurilo mu se da uskoro dođe u Jeruzalem te praopćini preda novac koji je sabrao za siromahe. 2 Kor 6. kao kad npr. koji svoje korijenje vuče iz njegova neposrednog poziva za apostola pogana. 13. predstavnicima židovske općine u Rimu »izlagao (je) i svjedočio o kraljevstvu Božjem .19. i stigao nekako oko Duhova u Jeruzalem (Dj 21. Doduše. U toj svijesti donosi za svoje općine odluke koje obavezuju. kako je to već Isus tražio od svojih učenika (Mk 10.9-13. Tako pozvani. dakle. posjećujući usput kršćanske općine. ne postoji nikakav spis. svjesni su da ih je njihov vrhovni Gospodar uzeo u svoju službu te izvršavaju svoje zadaće u općini i na općini u duhu ljubavi koja služi. nastao u nekoj pavlovskoj općini. samo djelo ljudskih ruku. U Jeruzalemu je Pavlova misijska djelatnost u svojem dotadašnjem obliku prestala. to ih na to poziva napokon Duh Sveti. tako da se suđenje moralo održati u glavnom gradu Carstva (Dj 27-28). koji bi pružao cjelovit opis njezina svakodnevnog života i uvid u njezino uređenje.. čiji su oni organi (1 Kor 12. da ih uvjeri o Isusu . morat će naglasiti posebnost vrela..21).17.7). Isti Duh koji čini da mlada Crkva raste (Dj 2. Na tom posljednjem misijskom putovanju Pavao je prije svega davao upute za organizaciju svojih općina i zauzimao stav prema opasnim zabludama. odakle je pod vojnom pratnjom preveden u Rim. Ipak se i iz prigodnih izjava može jasno spoznati da u pavlovskim općinama vlada uređenje koje želi njihov vjerski život smisleno urediti i osigurati. 4. Uređenje pavlovskih općina Svaki pokušaj da se na pitanje organizacije ili »ustava« pavlovskih općina odgovori povijesnim sredstvima. Ako se. Prilikom jedne posjete hramu prepoznali su ga Židovi maloazijske dijaspore koji su pobunili svjetinu i htjeli ga ubiti. 2 Kor 12. 19.5) ili za moralno ponašanje vjernika (1 . Dakako da je to uređenje svoje vrste koje se ne može usporediti s pravilima koja sebi postavlja npr. 1 Kor 4. Time je dovršen njegov zadatak da opiše kako je evanđelje prevalilo svoj put od Jeruzalema do glavnog grada rimskog carstva...35). Stoga općine rado prihvaćaju taj red i ne osjećaju ga kao proturječje npr. Rim 15. jer je isti Duh koji poziva i jedne i druge.11.9 ss. S konstatacijom da je »ovo Božje spasenje poslano poganima. na kojoj se sama Crkva smatra utemeljenom tj. Ustrojstvo pavlovskih općina počiva na vrhunaravnoj osnovici. njegova su pravila. Ima mnogo znakova da je Pavao na procesu oslobođen i da je nakon toga izveo svoj plan puta u Španjolsku. No rimska ga je straža uzela u zaštitu. 27-23. »izgradnja« općina (2 Kor 10.12-16).10.29 s).42-45). koje još pada u Neronovu vladavinu. članovi općine namijenjuju posebnim zadacima koji služe takvom uređenju.1-17). Ali isto je tako prožet sviješću da mu je tom službom dana punomoć. a nigdje načelan i potpun stav. a onda se još jednom vratio na helenistički Istok. iako se ne može sa sigurnošću uvrstiti u sam Neronov progon. Ptolemaide i Cezareje. autoritet. Tit 1. Pavao se i u svojoj apostolskoj službi duboko osjeća kao »sluga Isusa Krista«.17). a onda preko Troade morem pošao u Milet. slobodnom djelovanju Duha u onima koji su karizmatski obdareni.28) završava Luka posljednji pavlovski govor svojeg djela. Prvo. a njezin zapovjednik dao odvesti namjesniku u Cezareju (Dj 21. U tom uređenju općina zauzima njihov osnivač Pavao jedinstven položaj. Usprkos vlastitim mračnim slutnjama i opomenama. O daljnoj sudbini Pavlova života Djela apostolska šute.proslavio Vazam. jer se prizvao na cara da izbjegne proces pred židovskim sinedrijem. Ovo posljednje pretpostavljaju pastoralne poslanice koje govore o događajima i situacijama što se mogu uvrstiti samo u jednu takvu završnu fazu njegova života. zbog koje se ne može zacrtati sasvim obuhvatna slika stvarnosti.3 ss. koji primjenjuje kada to traži uređenje. kamo je pozvao starješine efeške općine (Dj 20. a drugi ostadoše nevjerni« (Dj 28.

Oni ga čak ponegdje i ugrožavaju. proizlazi iz prirode same stvari. u središtu kojega stoji i mora stajati Krist.16). Ta vjera u Kiriosa.10). dakle. vrhunac jednog hijerarhijskog reda. Poziv na službu može se smisleno razumjeti samo kao trajan. oni stoga nisu trajno vezani uz određene osobe. 5. U uvodu Poslanice Filipljanima stoje uz episkope i đakoni kao nosioci posebnih zadaća u općini. koja njihovom bogoslužju kao i njihovoj vjerskoj svakidašnjici daje odlučujući pečat.17 19. U pojedinim općinama pozivaju se za članove tog hijerarhijskog reda i drugi muževi. Pavao prema tome. Propovijed o Kristu. iz koje je potekla poruka o Mesiji i spasenju što ga on donosi. Konačno je bitna crta u strukturi općina koje je Pavao osnovao da se ne smatraju zajednicama koje bi bile međusobno nezavisne te mogle ići vlastitim. individualnim vjerskim putem. kojima se povjeruju određene zadaće. mora se prihvatiti istinskom vjerom: »Ako ustima svojim priznajući Isusa Gospodina i srcem svojim vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih. Svojim neumornim propovijedanjem da kršćani svih općina služe jednom Gospodinu (1 Kor 8. Gledano sa stajališta crkvene povijesti. koji je i nakon svog odlaska ostao za njih najviši autoritet i u naučavanju i u vodstvu.5-11).12. U tom zadatku morali su po Božjoj volji primjerno imati udjela podređeni stupnjevi hijerarhijskog reda. u Gospodina koji je iz poniženja križa uzvišen i . stoji sa svojim autoritetom iza tih »nosilaca službi«. da je pozvan da nastavi djelo Isusa iz Nazareta i da pripravi općinu eshatona. ako je trebalo trajati djelo koje je Pavao utemeljio u svakom pojedinom mjestu. Da su oni bili vezani uz mjesne općine. Pavao ih za neke općine svog prvog misijskog pothvata u Listri. čija je punomoć dakle istovrsna s njegovom.13-17). temelji se na potpuno shvatljivom razvoju koji uz sve veći broj pripadnika općine sve jače ističe funkciju nosilaca uređenja. od provincije do provincije. koju je probudio i gajio.1-10. Crkva iz Židova i pogana (Ef 2. omogućila širenje kršćanstva u svijetu poganstva a da se pri tom Kristovi vjernici nisu rascijepili u dvije crkvene zajednice. kojima Pavao govori da ih je Duh Sveti učinio nadglednicima (έπίσκοποι) da bi vodili Crkvu Božju kao pastiri svoje stado (Dj 20.. tu Pavao ne dopušta nikakvu sumnju. nadglednici-starješine. kao i ostali apostoli. nego ispunjuju svoju zadaću u okviru određene općine. iz koje dakako daljnje misijsko djelovanje može zračiti u bližu okolinu. daje neposredno Duh Sveti. Nisu. Rim 12. za izvršavanje tih funkcija pripada im pravo nalaganja.17 28). Karizmatici nastupaju kod bogoslužnih sastanaka općine i svojim proročkim govorima i zanosnim zahvalama podržavaju u njima uzvišeno oduševljenje nove vjere.6). Tit 1. u prvom redu proroštvo i glasolaliju. Uz opunomoćene za uređenje općine nalaze se u pavlovskim zajednicama i obdareni karizmom.11). kojemu se pravu članovi općine po izričitoj Pavlovoj izjavi moraju pokoriti (1 Kor 16.6 ss). đakoni ne putuju kao Pavao i njegovi bliži suradnici od grada do grada.27) održavao je živom svijest da su kršćani svih općina »jedan Božji Izrael« (Gal 6. bilo je veliko djelo apostola naroda što je svecrkvena svijest u njegovim općinama. a nisu ni bitno potrebni za opstanak općina. čija je funkcija bitno drukčija.18).Sol 4.9). Pavao im je osim toga usadio u svijest da su snažnom vezom povezani s općinom u Jeruzalemu. kao na primjer skrb za siromahe i vođenje službe Božje. da su svi zajedno udovi jednog tijela (1 Kor 12. čuvari i jamci uređenja. Nosioci takvih funkcija zovu se (Dj 14. 1 Sol 5. da prema tome za nosioce istih funkcija postoje dva izraza. premda joj je podložna i u sebi ograničena. protiv čega Pavao mora opominjati ( 1 Kor 14). Vjerski život u pavlovskim općinama Vjerski život pavlovskih općina posjeduje kao jezgru koja ga oblikuje vjeru u proslavljenog Gospodina. jer ono izvanredno i tajanstveno u njihovu nastupu zavodi mnoge članove općine da precjenjuju njihove darove. i to svakome kako hoće. Ikoniju i u pizidijskoj Antiohiji upućuje u njihove zadaće polaganjem ruku i molitvom prije no što će otputovati.. Smije se uzeti da je riječ o istoj vrsti poziva kod starješina efeške općine. 15 s. kao što je Pavao i inače naglašavao brigu za »drugove u vjeri« (Gal 6. Stanovita povezanost među njima dana je već zbog osobe njihova osnivača.23) starješine. Iz te je veze potekla karikativna pomoć za siromahe jeruzalemske općine. Krist propovijeda« (Fill. jednu židovskog i drugu poganskog podrijetla te se tako potkraj apostolskog razdoblja nisu stvorile dvije kršćanske »konfesije«. Ovdje postaje jasno da nazivi »prezbiteri« i »episkopi« označuju isti krug osoba. Pavao prema tome nije za svoje općine samo najviši učiteljski autoritet nego i vrhovni sudac i zakonodavac. bit ćeš spašen« (Rim 10. zato Pavao prihvaća što ga za vrijeme njegova tamnovanja drugi misionari nastoje istisnuti svojim propovijedima pod uvjetom »što se na svaki način . Pavao je bio svjestan. Tako on odgovara Pavlovu naviještanju. prezbiteri. Da pastoralne poslanice daju jasniju sliku o prilikama. Iz kasnijih pastoralnih poslanica jasno se vidi da su imali područje zadaća koje se razlikovalo od zadataka prezbitera-episkopa (1 Tim 1. Njihove darove.

Kol 4.4. od članova praopćine. općinu Božju (1 Kor 10.22. »Lomljenje kruha« jednoznačno se prikazuje kao stvarno dioništvo u krvi i tijelu Gospodina. Hvale. nego čini djelotvornom Isusovu smrt zadovoljštine. Svojim naviještanjem Pavao se prvenstveno trudio da svoje vjernike dovede do spoznaje kako krštenje istoji u stvarnom odnosu s Kristovom smrću na križu i s njegovim uskrsnućem. nego općini mora i njezin stalni propovjednik nadalje nagoviještati »riječ pomirenja« s Bogom (2 Kor 5. od mrtvih na novi život (Rim 6. kao i Krist. između starog čovjeka grijeha i novog čovjeka slobode i istine. Rim 16. Za pavlovsku općinu je svetkovanje euharistije na kraju onaj izvor iz kojeg se hrani njezino nutarnje jedinstvo i uvijek nanovo potvrđuje.16). Čežnja za tim konačnim vremenom osjeća se upravo kod euharistijske gozbe u pokliku općine »Marana-tha – dođi Gospodine« (1 Kor 16. Samo zato što se kršćanin u krštenju pokapa zajedno s Kristom i tako čini da onaj stari čovjek umire. ono je povezano s gozbom koja treba jačati nutarnje veze između vjernika.3). pri čemu se katkada nelijepo javljaju društvene razlike među članovima općine (1 Kor 11. Tako propovijedi kao naviještanju Riječi pripada u pavlovskim općinama njezino čvrsto mjesto i prvorazredno značenje. okupljeni su potvrđivali govore riječju »amen« (1 Kor 14. No to sakramentamo utemeljeno jedinstvo mora se kod svih očitovati u međusobnom požrtvovnom obziru kojim se ne smije opovrći bratski cjelov na sastanku (1 Kor 16. Kod Pavla se jedva mogu naći pojedinosti o toku slavlja. sam »Božja sila i mudrost« (1 Kor 1.1 9-13). Ostvarenje novog vjerskog ideala u svakidašnjici stavljalo je poganskokršćanske općine pavlovskog misijskog područja pred ne male teškoće.7).18-21). koji će jednom prijeći u život s Kristom.24). zato jer svi njezini članovi imaju udjela u tom jednom kruhu koji je tijelo Kristovo. da hrabro i s utjehom očekuju ponovni dolazak Gospodinov i da jedni drugima služe u bratskoj ljubavi (Dj 14. čine u svojoj mnogobrojnosti ipak jedno tijelo. kao Sin Božji posjeduje s Ocem božansku narav.27).. njima će općina za sve zahvaljivati Ocu u ime Gospodina Isusa Krista (Ef 5. Kol 3. Sadržajno je kršćanska propovijed općini bila poduka o apostolskoj nauci o Raspetom i Uskrslom.18 ss. koje ni za Pavla ne predstavlja samo neku izvanjsku instituciju u kultu njegovih zajednica. kao u praopćini. 1 Kor 1.20). Otk 22. na koje se vjernici redovito okupljaju »prvog dana poslije subote« (Dj 20.16 s). između svjetla i tame. naviještanje evanđelja nije zadaća samo putujućih misionara (Dj 20. dakle.5-11) uključuje uvjerenje da u njemu stvarno stanuje sva punina božanstva (Kor 2. iako su možda tako teški slučajevi kao onaj bludnika iz Korinta iznimke (1 Kor 5. ustaje i kršćanin. Ne možete biti dionici stola Gospodnjega i stola vražjega« (1 Kor 10.9 s).16). Često ukazivanje na duh sloge i mira znak je da se . Zato je općina pri toj gozbi ispunjena hvalom i zahvalnošću (Ef 5. Iako se još ne daje neko posebno religiozno obrazloženje za izbor tog dana i njegovo isticanje među ostalima danima tjedna. duhovne pjesme i psalmi uvode u bogoslužnu svečanost. ta je žrtva neusporedivo veća negoli žrtva Starog zavjeta i potpuno različita od poganskih: »Zar nije posvećeni kalež koji posvećujemo zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? . daje tom sakramentu njegov neotuđivi kultni položaj u pavlovskom kršćanstvu. U zajednicu onih koji vjeruju u Gospodina ulazi se. koju je monoteizam i židovski moralni zakon bio digao na bitno višu moralnu razinu. U bogoslužju općine imali su napokon svoje mjesto i već spomenuti govori »proroka«. ona je dokazivala Božja djela iz Svetog pisma i iz toga izvodila vjeru u Krista. Duboko uvjerenje pavlovskih općina da se čovjek u kupki krštenja ne samo simbolično nego i posve stvarno ponovno rađa na novi život.15). Za službu Božju općine imućni članovi daju na raspolaganje svoje privatne kuće (1 Kor 16-19.1 2. 2 Kor 6. duha i puti. koja je često stajala u oštroj suprotnosti sa zahtjevima kršćanskog morala. Gospodnje večere.proslavljen (usp.17. 9. No to se jasnije ističe Pavlovo teološko produbljivanje razumijevanja euharističkog kulta.2-8). Fil 2..2-12.16 21). da on. ipak napuštanjem subote jasno počinje i kulturno odvajanje od židovstva. tom gozbom joj je darovano jamstvo onog konačnog zajedništva s Njim koje će donijeti Njegov ponovni dolazak. Žarište i vrhunac službe Božje jest svetkovanje Euharistije. Budući da se u vinu i kruhu doista prima krv i tijelo Gospodnje. krštenjem i samo krštenjem može se postići udio u spasenju. Sastanak općine bio je i mjesto na kojem se »naviještalo spasenje«.22. krštenjem.20)27. Fil 2. Pavlovska propovijed ne ponavlja bez razloga neprestano oštru suprotnost koju kršćanstvo uspostavlja između Krista i Belijala. Bogoslužje pavlovskih općina ugrađeno je u širi okvir sastanaka. Dioništvom u tom blagovanju potvrđuje se vjernicima uvijek iznova njihova neposredna povezanost s nebeskim Gospodinom. koju je uzeo na se »zbog naših grijeha« (1 Kor 15. tko nedostojno sudjeluje u toj gozbi izdaje Gospodina (1 Kor 11.1-11). Poganska okolina sa svojim duboko ukorijenjenim običajima u obiteljskom i poslovnom životu. Pri tom je parentski naglašavala dužnost vjernika da slave Oca.7 11.17-27). 1 Sol 2. tražila je od njih daleko više stege i samodiscipline nego npr. Da je u pojedinim općinama bilo članova koji su pred tim visokim idealom zakazali.17).20). može se zaključiti već iz neumornih opomena Apostola.

i 3. misijsko područje apostola Pavla jedva spominje. Djelovanje apostola Petra.10.2 s. jer ne želi. Azije i Bitinije. Iz mnogih se mjesta u 1.19 s).19). Gledajući sa stajališta literarne vrste. Petru i Ivanu. Ne spominje se ime rimskog misionara. Apokrifna Djela apostolska općecrkvenog podrijetla ili u pravovjernoj preradbi računaju sa živim zanimanjem običnog puka za slikovite pojedinosti iz života tih ličnosti kršćanske prošlosti i zahvaljuju mu svoj uspjeh. Brojni su kršćani čije se pomoći i nesebične suradnje u službi svetima može sjećati sa zahvalnošću. graditi na tuđem tlu (Rim 15. naglašujući kako smatra važnim da u svom misijskom radu »ne propovijeda Radosne vijesti gdje je Krist već poznat«. Nepavlovske općine među poganima Nasuprot pavlovskoj misiji. Kako Djela (2. kako kaže.39). tako npr. . U trenutku Apostolove smrti bio je svijet helenističke kulture protkan mrežom kršćanskih stanica. jer se. Kapadocije. Najjačim dokazom moralne snage koju je evanđelje uspjelo razviti na pavlovskom misijskom području. Drugi put Djela pretpostavljaju postojanje neke kršćanske općine na talijanskom tlu u Puteolima kraj Napulja. što je vjerojatno. junaci kojih se prikazuju po uzoru na profanu aretologiju. Vrela svjedoče samo o trima vodećim članovima apostolskog kolegija. načinu smrti i području djelovanja. apokrifnim Djelima apostolskim. Misao o nepavlovskim misijskim područjima smije se naći i u adresi 1. apostola nikako se ne mogu provjeriti. kad kažu da je Barnaba. može se o djelatnosti misionara. njima vlada težnja da se naučavanju tih krugova pribavi veći ugled nekim uglednim autorskim imenima. Od njih bi se u prvom redu očekivala misijska djelatnost u Palestini ili izvan nje. to se ta svesrdna pohvala sigurno treba visoko cijeniti. Fil 2. koji su osim njega radili na istoku ili zapadu Rimskog carstva. Pogotovo se osobe koje se u apokrifnim Djelima spominju kao drugovi ili pomoćnici apostola moraju smatrati tvorevinom mašte. koja više ili manje opširno govore o životu i smrti nekolicine apostola. stoljeće nastojalo ispuniti te praznine tzv. tako da dopuštaju neke konkretne spoznaje o njihovu djelovanju.2 s. no njihovi podaci o misijskoj djelatnosti. Njegov boravak i smrt u Rimu.1. mogli bismo ih smatrati prvim misionarima u tim krajevima. govoreći da je Pavao na svom putu u Rim sreo u tamošnjoj luci »braću« koja su ga pozvala k sebi (Dj 28.15). poglavlje Nepavlovske općine među poganima. onda se ovdje spominju tri koje ne pripadaju misijskom području Apostola naroda: Pont.9 s) ubrajaju i Židove iz Kapadocije i Ponta među one koji su doživjeli prve kršćanske Duhove u Jeruzalemu. što je značajno. Kapadocija i Bitinija. 1 Sol 5. Sam Pavao svjedoči o jednoj takvoj misijskoj djelatnosti. Ef 4. Kao vrela vrijede za religiozne predodžbe vremena koje ih je proizvelo. smije se smatrati daljnje postojanje njegovih općina i u poapostolsko vrijeme i kasnije. očito da bi djelovao u tamošnjoj misiji. No kao u većini takvih slučajeva i ovdje propusti vjerojatno nailaze na jači odjek negoli vjerno ostvarivanje moralnih zahtjeva. otputovao na Cipar (Dj 15.kršila zapovijed bratske ljubavi (1 Kor 1. ne spominje njihova imena ni gradove ili provincije u kojima su se takve općine razvile.13). U mnogim općinama sigurno je svjet1o bilo jače od sjene. zasnivaju na osnovanoj tradiciji. Jakovu. 1 SoI2. mnogo manje reći.14). Praznine u vrelima koje se tiču povijesti najranijeg kršćanstva napose su očite ako se pitamo o djelatnosti ili makar samo o životu apostola (izuzevši Petra. Ivana i Jakova ml). 6. Petrovo i Ivanovo valja još pobliže obraditi. Galacije. životna snaga kojih je osiguravala daljnje širenje kršćanske vjere u vremenu koje je nadolazilo. On je prema tome znao da postoje pogansko-kršćanske općine koje svoj osnutak zahvaljuju drugim misionarima. Isto tako su mu došli u susret članovi rimske općine. ako se ovdje. Ako Apostol o kršćanima u Filipima i Solunu može reći da su njegova »radost i kruna« (FiI4. koji su već znali za njegov dolazak (Dj 18. no sva pouzdana vrela šute. Tek je 2. Petrove poslanice upućene kršćanima Ponta. ti su spisi srodni s antiknim romanima i putopisima. u koje se stavlja apostolska djelatnost. Ukoliko oni potječu iz gnostičko-heretičkih krugova. Divno je proklijalo sjeme koje je unutar poganskog svijeta zasijao svojim propovijedanjem o moći milosti što se prima u Kristu i o sreći Božjeg posinaštva. Djela spominju nepavlovsku misiju samo usput. U najboljem slučaju moglo bi se pretpostaviti da se geografske napomene o pojedinim pokrajinama ili zemljama. Petrov grob. nakon svog rastanka s Pavlom. koja je po svojem djelovanju u širinu i dubinu bila najuspješnija. misle rimske provincije Istoka. Petrovoj poslanici jasno vidi da su novopridošli pristaše kršćanske vjere u tim provincijama bili nekadašnji pogani.

kao slučajni posjetioci. Ne može se razabrati ni razlog odlaska. Važnost je tog svjedočanstva u činjenici što je jedan iskaz s dalekog kršćanskog Istoka jasno potvrđuje znanje rimske općine o Petrovu boravku u njezinoj sredini.18 s). Petrove poslanice. a ni mjesto kamo se Petar spremao. Tertulijana iz Afrike. jednom stajala prema rimskoj općini u odnosu koji im je davao autoritativni položaj.17). Ignacije Antiohijski. S njime je podnijela mučeničku smrt velika skupina. Tu stoji: »Evo. Taj se proročki iskaz osvjetljuje ulomkom iz Petrove apokalipse. Dakako da nisu mogući nikakvi konkretni iskazi o postajama njegova puta u Rim. a ne možda samo prolazno. kojoj su još najbolje mogli biti poznati životi obojice vodećih apostola. apostolskom koncilu u Jeruzalemu. na Rim se ukazuje kao na mjesto Petrova boravka u zaključnim recima 1. Autor zaključnog poglavlja Ivanova evanđelja jasno ukazuje na Petrovu mučeničku smrt i očito mu je poznato njegovo smaknuće na križu (Iv 21. među njima i kršćanke koje su dali smaknuti preodjevene kao Danajide i Dirke. stoljeća. koji se jamačno ima datirati uoči sredine stoljeća.8. 16 ss) i u židovskoj apokaliptičkoj i rabinskoj literaturi. materoubojica (Neron) i da će jedan od dvanaestorice pasti u njegove ruke. kad su kršćani »zbog spletkarenja« podnijeli zlostavljanja i smrt. time se u prvom redu ima misliti na Rim. Predaja o Petrovu boravku u Rimu i o njegovu tamošnjem mučeništvu odviše je snažna. tebi sam sve objavio i protumačio. na što upućuje poistovjećivanje Rima s Babilonom u Ivanovoj apokalipsi (14. govori u stilu proročkih nagoviještanja o tome kako će sjetvu dvanaestorice apostola progoniti Belijal. koja su kronološki bliska i zajedno dostižu toliku snagu iskaza da praktički daju povijesnu sigurnost. K tim trima fundamentalnim iskazima priključuju se još dva daljnja koji zaokružuju sliku rimske tradicije o Petru. godinu. Biskup tradicijom najbogatije istočne poganskokršćanske općine na Istoku. Ta dvojica su. i da je uskoro poslije toga boravio u Antiohiji (Dj 15. dakle. O načinu i mjestu smaknuća Klement ne govori ništa. Među njima prvo mjesto zauzimaju Petar i Pavao: »Petar.6-9 daje neosporno svjedočanstvo da je Petar u vrijeme pisanja tog poglavlja već bio umro. stoljeća i nadalje se potvrđuje svjedočanstvima iz najrazličitijih predjela kamo se kršćanstvo proširilo. koji je zbog nepravedne zavisti podnio ne jednu ili dvije nego mnoge tegobe. U blizinu Ignacijeva pisma Rimljanima vodi nas treći dokumenat. Važnost njegova svjedočanstva za boravak i mučeništvo Petra u Rimu upravo se u posljednje vrijeme ponovno naglasila. Taj gotovo začuđujući izostanak bilo koje konkurentne tradicije treba se bez sumnje smatrati presudnim činiocem u kritičkom ispitivanju rimske tradicije. Zato pođi u grad bluda i ispij čašu koju sam ti nagovijestio«. Svoju molbu objašnjava poniznom rečenicom: »Ne zapovijedam vam to kao Petar i Pavao«.2 s). koju također treba datirati u početak 2. Gal 2. Rimska predaja o Petru temelji se na tim svjedočanstvima. tj. koja govori kao da je pisana u »Babilonu«. Obratno. U njemu Klement govori o slučajevima iz najbliže prošlosti. ali šuti o mjestu njegova mučeništva. Ireneja Lyonskog sa Zapada. postao je time svjedokom i otputovao u mjesto slave koje mu pripada«. moli kršćane Rima neka ga svojim zagovorom kod poganskih vlasti ne liše mučeništva što ga čeka u Rimu.Boravak i smrt apostola Petra u Rimu Djela apostolska zaključuju svoj izvještaj o Petrovoj djelatnosti u jeruzalemskoj praopćini neprozirnom napomenom da je »pošao na drugo mjesto« (Dj 12. koji ćemo kasnije opisati. koje se u svojoj kršćanskoj obradbi stavlja u 100. a da bi je tako slabo utemeljene hipoteze mogle obezvrijediti. Daleko značajnije je što tu tradiciju sebi ne prisvaja ni jedna druga kršćanska općina niti je koji glas iz toga vremena osporava ili stavlja u sumnju. boravili su tamo dulje kao aktivni članovi općine. Taj kombinirani tekst veoma potvrđuje i naglašuje pouzdanost rimske tradicije svojim znanjem o Petrovoj mučeničkoj smrti u Rimu pod Neronom. . i dopušta da se Petrova smrt dovede s tim u vezu i vremenski smjesti u sredinu šezdesetih godina. Prvo je svjedočanstvo rimskog podrijetla i nalazi se u pismu koje je Klement u ime svoje općine pisao u Korint. Ascensio Isaiae (4. njegova šutnja o takvoj pojedinosti očito pretpostavlja da njegovi čitaoci znaju za događaje koji su njemu samom vjerojatno neposredno poznati jer su se odigrali u njegovu mjestu i u njegovo vrijeme (u njegovoj generaciji). Rimska tradicija o Petru ne prekida se u toku 2.7.11-14). Sigurno je da je sudjelovao u tzv. tako svjedočanstvom biskupa Dionizija Korintskog s Istoka. Pokušaj da se u tom neodređenom izražavanju Djela apostolskih vidi vjerodostojna vijest o ranoj smrti Apostola jednako je besmislen kao i teza da Pavao u Poslanici Galaćanima 2. Bitan sadržaj tog svjedočanstva nalazimo ponovno u jednom pismu upućenom s Istoka rimskoj općini dvadeset godina kasnije. o vremenu njegova dolaska u glavni grad i o trajanju njegova boravka (uz prijekide?). Petre. To ukazuje na progon kršćana pod carem Neronom.

dakle. prenesene za vrijeme Valerijanova progona radi sigurnosti u San Sebastiano: i da su ondje ostale do svoje translacije u nove bazilike. znala da se Petrov grob nalazi ispod tropaiona na vatikanskom brežuljku. Nalaz je urodio nizom hipoteza. počevši od 3. koji je u rimskoj općini djelovao pod biskupom Zefirinom (199-217). oko godine 260. a posjeduje veoma stare mozaike. Datum 29. na Vatikanu Petrovu. od kojih dosad nijedna nije općenito prihvaćena. toliko se iznenada zamršuje situacija ako pitanje ograničimo na točno mjesto i eventualni sadržaj Petrova groba. Prostor neposredno ispod i ispred confessio sv. stoljeću zvala ecclesia apostolorum. što ga donosi Tacitov izvještaj o Neronovu progonu kao i 1. navodno je jedna skupina. koju predstavlja Gaj. Gaj pri tom ne daje nikakva povoda da to uvjerenje ne bi dijelila čitava rimska općina. jer pođeš li na Vatikan ili na cestu prema Ostiji. koji u Rimu nisu bez toga mogli opstati. Tu se literarnim svjedočanstvima kao važniji pridružuju iskazi arheologije. umjetnički često bogato opremljenih. pogotovo prema istoku. između ostalog i jedan za ranu kršćansku ikonografiju izvanredno vrijedan prikaz Krista-Heliosa. Iskopi vršeni godine 1917. mjesto štovanja obojice apostolskih prvaka na Via Appia ispod kasnije bazilike sv. pojedini nas grafiti primoravaju na pretpostavku da su kršćanski posjetioci bili uvjereni kako ondje stoje na mjestu apostolskih grobova. odnosno na Via Ostiensis. među njima nalazi se jedan jedini koji je potpuno kršćanski. kojima su posjetioci zazivali zagovor dvojice apostola. u Rimu uvjereni u to da Petrov grob leži na vatikanskom brežuljku. naznačen u blagdanskom kalendaru. nije više pouzdano znala za stvarno mjesto sahrane apostola. naći ćeš tamo trijumfalne grobove onih koji su osnovali ovu općinu«. sagrađenim oko 160. koja se još u 4. S obzirom na rimske pravne propise o sahrani. Veoma značajna iskapanja iz 1940-49. tako proučavanja iz pisanih vrela očito je da se u samom Rimu predaja o mjestu Petrova groba tokom vremena razdvojila. Vođe rimske općine morale su tu podvojenu tradiciju tolerirati sve do vremena poslije Konstantina. postojalo je. gledajući u cijelosti. Podatak da je vatikanski brežuljak mjesto Petrova smaknuća. dovodi se većinom u vezu s prvom kultnom ili liturgijskom svetkovinom. Nasuprot tome govori jedna nadopuna u rimskom kalendaru svetkovina iz 354. ali kako je nekropola samo dio mnogo većeg groblja. Mauzoleji su nastali u razdoblju oko 130-200. jer je još on dao izgraditi na oba mjesta bazilike. Klementovo pismo. lipnja slavio Petrov spomen pri Vatikanu. On je bio u sporu s tadašnjim upraviteljem rimske montanističke općine Proklom. potvrđuje i proširuje najprije svjedočanstvo obrazovanog Gaja. Na istočnoj strani . dakle. lipnja. koji su strogo zabranjivali otvaranje grobova. Gaj nadmašuje dokaze svog protivnika protuargumentom: »Ali ja mogu pokazati tropaia apostola. da se 258. a obojice in catacumbas. Veličina mu je oko 7x4 m (arheolozi ga zovu P) i prema zapadu je zatvoreno crvenim zidom. mauzoleja. čija su tjelesa tek nakon gradnje Konstatinovih apostolskih bazilika u njih prenesena. stoljeća. Martyrologium Hieronymianum (nakon 431). tako je Proklo argumentirao da grobovi apostola Filipa i njegove karizmatski obdarene kćeri u Hijerapolu dokazuju ispravnost montanističkog nazora. Dok su arheolozi zastupali tezu da su na Via Appia doista bila pokopana obojica apostola. što vjerojatno znači da su njihova tijela bila ondje nekoć sahranjena. a Pavlov na cesti prema Ostiji. Sebastijana. počela je gradnja grobova. pokazao se kao grobište koje prije Konstantinove gradnje nije bilo pod krovom. Sebastijana. koja je tek kasnije dobila ime sv. treći su poricali mogućnost translacije tijela apostola na Apijsku cestu. Iako iskapanja nisu otkrila nikakav grob koji bi se mogao smatrati mjestom sahrane apostola. godine. Napokon se kaže. a na Via Appia ecclesia apostolorum. pri čemu se radilo o dokazu posjeda »apostolskih« grobova da se posvjedoči autentičnost apostolske tradicije.Petrov grob Koliko god se može. sigurno već ranije. koju treba upotpuniti podacima iz tzv. gdje su se mogli očekivati podaci o Gajevu tropaionu. pozitivno odgovoriti na pitanje o Petrovu zadnjem boravku i mjestu smrti. u kojem su oba apostola bila počašćena refrigerijima. i to na Apijskoj cesti. Kako iz iskopina na rimskom tlu. A možda je Via Appia bila središte štovanja apostola neke shizmatske skupine. drugi su pretpostavljali da su relikvije iz grobova na Vatikanu. Kao što je već prije efeški biskup Polikrat u pitanju uskršnjeg datuma tvrdio da grobovi apostola i biskupa u Maloj Aziji jamče neporočnu predaju azijskog običaja. ispod Petrove bazilike dovela su najprije do otkrića velebne nekropole koja se proteže uz cestu što se penje prema zapadu i sastoji se od brojnih. nadgrobnim spomenicima. godine 29. no tamo se vjerojatno moglo urediti novo kultno mjesto kad je Valerijanov progon onemogućio posjet pravim grobovima. da postojanje dvaju mjesta za koja se držalo da kriju Petrov grob dokazuje kako rimska općina. Jedan nadgrobni natpis koji je sastavio papa Damaz kaže se da su dvojica apostola ondje jednom »stanovala«. Petra. na primjer novacijanaca. dokazali su postojanje takvog kultnog središta oko 260. da je druga bila uvjerena da se taj grob nalazi na Via Appia. kao što pokazuju brojni grafiti na stijenama kultne prostorije. Oko godine 200. bili su.

jer tada bi postojala mogućnost da se grob izgradi ili preuredi i usmjeri novogradnja. U zemlji ispod te ploče nije bilo nikakvih grobnih ostataka u pravom smislu riječi. sahrana u zajedničkom grobu. iako nema nikakvih drugih posebnih znakova da bi grobovi bili kršćanski. »Otkriveni« grob po svojim mjerama nije dovoljan da se sahrani muškarac. Postavka da je ovdje nađeno mjesto Petrova groba mora se. poglavlje Kršćanstvo u Ivanovskim spisima Polazeći kroz povijest kršćanstva 1. koja su s time bila povezana. kojoj pogotovo apokalipsa daje novo značajno obilježje. To su u prvom redu dvije crte: Kristov lik. No to uvjerenje koje su dijelili i graditelji Konstantinove bazilike vjerojatno ipak isključuje translaciju kostiju u novu baziliku na vatikanskom brežuljku. gledali onaj Gajev tropaion i držali da je ispod njega Petrov grob. koju su graditelji Konstantinove bazilike smatrali spomenikom po kojem se mora ravnati nova crkva usprkos svim opterećenjima. kao na primjer opeke. smatrali da se apostolov grob nalazi na vatikanskom brežuljku. jedan od njih može se. uzete u cjelini. uzimaju arheolozi da je polje P bilo pokriveno samo kršćanskim grobovima. grob η ipak zasjeca u navodno mjesto Petrove sahrane. i to postavljena tako da po mogućnosti ne zasjecaju onaj grob u sredini. nisu dosad zadovoljavajući riješene. U tim ivanovskim spisima. odnosno njegovo prvotno mjesto. iako ne jedinstveno. ali je i tu bilo jedno udubljenje na donjem rubu crkvenog zida. koja nedvoumno predstavlja samostalan stupanj svog životnog razvoja. dakle one točke razvoja kršćanske vjere i crkvenog života koje određuju povijest kršćanstva. Kako napokon nema nikakvih pouzdanih podataka o načinu Petrova smaknuća i sahrane ostaju s time povezane mogućnosti (spaljivanje nakon smaknuća. i slika Crkve. Veoma neugodno djeluje neznanje zašto prilikom izgradnje aedicule ili pogotovo prilikom neke translacije ili nakon neke silovite provale nisu preostale kosti pažljivo sahranjene. koja je sagrađena oko 160. ι). Pri tom uzimaju da je grob prilikom izgradnje crvenog zida. naravno oslanjati na indicije. Iz toga bi se moglo zaključiti da su ovdje svjesno pazili da ne povrijede već postojeći grob. Jedan je od njih još nađen in situ. Ispred donjeg udubljenja pokrivala je jedna ploča na podu prostor od oko 60 cm u četvorini. one zasad ne dopuštaju prihvaćanje shvaćanja da su iskapanja sa sigurnošću otkrila Petrov grob. η. Lako se može razabrati da je to jedna ne baš bogato oblikovana grobna aedicula. povrijeđenost groba objašnjava se zahvatima koji su nastali prilikom vjerojatne translacije ili se danas o njima uopće više ne može ništa reći. Nedostatak bilo kakvih pojedinosti koje bi označavale grob tumači se izvanrednim prilikama u kojima je Petar morao biti sahranjen. sudeći po jednoj cigli. Tako se čini da nije dokazano da su svi grobovi oko četvorine ispod ploče tropaiona kršćanski. dva kratka pisma i apokalipsu. pa se čini da njegov položaj prilikom izgradnje nije bio točno poznat. u kojem je ležala hrpa kostiju nekog starijeg čovjeka. odnosno aedicule. skraćen. koja bi se mogućnost sigurno bila koristila. Kao velika i usprkos svim hipotezama neriješena zagonetka ostaje mjesto štovanja apostola na Via Appia i nadalje zadatak istraživanja. i teškoćama terena. koji obuhvaćaju jedno evanđelje. sigurno su kršćani. Napadno je što su oko te asimetrički položene četvorine ležala četiri kasnija groba (γ. U iskopanoj četvorini ispod ploče na tlu aedicule vide oni mjesto gdje je Petar bio pokopan. što ga prije svega nagoviješta četvrto Evanđelje. Njihova dokazna moć ovisi odlučujuće o tome koliko mogu objasniti teškoće koje preostaju i nakon iskapanja. θ. Nadalje. koje je sa svake strane imalo po jedan stupić. a koja se u mnogim crtama razlikuje od ranih stadija praopćine i pavlovskog kršćanstva. Ovdje nam je stalo istaći osobito one crte koje su važne za crkvenu povijest. 7. koji su ga dali izgraditi. dokazna moć kojih se može različito vrednovati. čini se to za drugo stoljeće čak i isključeno. susrećemo se s cjelovitom slikom kršćanstva. godine. što se tiče dječjeg groba γ s cijevi za libacije. . Te teškoće. ali u kutu koji se otklanja otprilike 11 stupnjeva od okomice na crveni zid. osakaćenje mrtvog tijela. pripisuje apostolu Ivanu. Ona su ipak bez sumnje donijela veoma značajne spoznaje: pronađeni su vjerojatno ostaci Gajeva tropaiona.toga zida ugrađeno je dvostruko udubljenje (istodobno ili kasnije). sinu Zebedejevu i mlađem bratu Jakova Starijeg. Ne može se izbjeći pretpostavka da su u aediculi. Kako i drugi grobovi polja P ne sadrže nikada pepeo spaljenih nego samo sahranjena tijela. jednu dulju poslanicu s opomenama. hipoteze da bi se objasnilo skraćenje prvotnog groba ne djeluju jako uvjerljivo. stoljeća susrećemo se na kraju tog puta sa skupinom spisa koje tradicija već rano. uskraćivanje predaje mrtvog tijela kršćanima) i nadalje otvorene kao isto tolika pitanja. kao zatrpavanjem mauzoleja. datirati u vrijeme cara Vespazijana.

jer Ivanovi učenici nisu svog učitelja nikad štovali kao Logosa.31). pišući svoje Evanđelje. što ga čini prolog. jer ga je već Ignacije Antiohijski veoma vjerojatno poznavao. jer ne samo da niječu da je Isus Božji i da je nebeskog podrijetla (Iv 5. 13) najlakše se razumije ako je svoj sadašnji oblik dobila potkraj Domicijanove vladavine.17). 4. te da vjerujući imate život po njemu« (20. tako da spisi koji nose njegovo ime proizlaze iz njegova duha. Doista su poglavlja 13-17 mogla biti napisana samo za one čija vjera u Isusa kao Mesiju i Sina Božjeg ne podliježe nikakvoj sumnji.29). samo zaručnikov prijatelj (3. evanđelist je bio toliko širok da je prihvaćanjem pojma Logosa zacrtao Kristov lik koji je bez napuštanja vlastite neotuđive svojine otvorio evanđelju u rimsko-grčkom svijetu nove misijske mogućnosti. na to ukazuje okolnost što je koristi Papija i činjenica što je Polikarp od Smirne citira u svom pismu Filipljanima (7 .6 ss 20 s). nekog egipatskog kodeksa oko 130. koji sam ima Božju bit. božansku bit.1-22. koje . Gdje god su se židovi ili pogani sreli s likom Logosa u Ivanovu evanđelju. 12.Iako pitanje o autoru ivanovskih spisa nije dosad našlo općenito prihvaćeno rješenje. a kršćanske se općine na maloazijskoj zapadnoj obali mogu s velikom vjerojatnošću smatrati područjem na kojem su niknuli.22. Ako su čitaoci kojima se ovdje govori samo kršćani. sve to nedostaje dotadašnjem pojmu Logosa. su opisana da trajno vjerujete da je Isus Mesija. S tim Kristovim Iikom povezuje evanđelist jasnu svijest o univerzalnom poslanju kršćanstva. pogotovo što pisma maloazijskim općinama.21 ss. nije prorok. nego isključuju iz svojih sinagoga i one koji u nj vjeruju (9.42)65. I Apokalipsa je prema Irenejevim navodima vjerojatno nastala posljednjih godina vladavine cara Domicijana. Stvaralac prologa sigurno je spoznao značenje te kršćanske predodžbe o Logosu te joj uvrštenjem u četvrto Evanđelje osigurao neprocjenljivo djelovanje. Njezino jasno ukazivanje na sukob između Crkve i državnog carskog kulta (napose pogl. samo onaj koji pokazuje na janje što oduzima grijehe svijeta (1. iako teza da su Evanđelje i Apokalipsa u svom današnjem obliku djelo istog spisatelja nailazi na velike teškoće.31 ss. pretpostavlja takvo datiranje. Pri tom je autor Evanđelja. ipak se oni mogu datirati na kraj 1. jer je smatrala da je Mesija već bio došao s Ivanom Krstiteljem. Već je ondje ideja Logosa dobila svoj nezamjenljiv specifično kršćanski pečat što ga prolog nastoji posebnim dodacima zaštititi od nesporazuma. koji međutim nije bio neki hvalospjev gnostičke skupine Ivanu Krstitelju. Želi im objasniti da je s Isusom židovski ritualni zakon izgubio svoju važnost (2. To je sadržaj iskaza velebnog uvoda u Evanđelje. naviještajući ga kao Logosa koji postoji odvijeka. Kristovi vjernici i Židovi dijaspore. No tamo je u to vrijeme apostol Ivan bio istaknuta ličnost. da starozavjetni spisi svjedoče kako je on Mesija (5. Usprkos ukorijenjenosti u židovskoj misli.40-59). susreli su se s Isusovom osobom u takvom tumačenju koje nije dopuštalo sumnju u njegovo stvarno božanstvo. koji su se borili protiv takvih ideja.1 ). On im se oštro suprotstavlja. nego samo njezin svjedok (1.18. o njegovu značaju kao svjetske religije. Taj Logos je svjetlost čovjeka. da je s njim došla milost i istina (1. Specifično kršćanski doprinos sastoji se dakle u tome što je ono preuzelo pojam koji je nastupao u raznolikim varijacijama i dalo mu nedvojbeno kršćansko obilježje. a jedan ulomak papirusa s Iv 18. koja ona sadrži.28 ss). Iako je predodžba o Logosu bila u to vrijeme već raširena u različitim sferama – poznavala ju je već rana grčka filozofija. imao pred očima izrečen je na kraju njegova djela ovako: »A ova (čudesa). 8. osobnu samostalnost i utjelovljenje koja na tome počiva. premda su im možda tek njegovi učenici dali konačan oblik.39). pretpostavljaju takvu razinu razvoja unutarnjeg crkvenog života koja još nije postojala. Da je prva Ivanova poslanica nastala otprilike u isto vrijeme. Upravo u maloazijskom Efezu nastojala je jedna skupina Židova istisnuti pravog Mesiju. onda je Evanđelje željelo da vjeru u Mesiju i Kristovo Božje sinovstvo kod njih učvrsti i produbi. u stvarnom skladu s Pavlovom kristologijom moglo u svojoj pojmovnoj formulaciji otvoriti evanđelju put u nova područja. koje je. Ima mnogo znakova da je evanđelist pri tom upotrijebio postojeći himan Logosu. No iz čitalaca kojima se evanđelist obraća ne mogu se isključiti upravo ni oni krugovi koji su sumnjali ili osporavali da je Krist Mesija ili Sin Božji. nego je vjerojatno potjecala iz neke maloazijske kršćanske općine. Tim štovateljima Ivana Krstitelja suprotstavlja četvrto Evanđelje vlastito Krstiteljevo svjedočanstvo govoreći kako Krstitelj naglašuje da on nije Mesija. židovska mudrosna spekulacija kreće se u predodžbama koje su srodne ideji Logosa – upravo to što Ivanov prolog pripisuje Logosu. stoljeća. prema tome. što je qumranski tekstovi samo još naglašuju. Evanđelist nastoji da njegovi čitaoci. Ivanovo je evanđelje po svoj prilici na prijelazu iz prvog u drugo stoljeće već postojalo. nije svjetlost.). ako se spis smjesti u vrijeme prije godine 70. s njim je došlo pravo svjetlo na svijet. kod Filona je Logos posrednik između Boga i svijeta. morao imati u vidu Židove u dijaspori. koji je iz svoje preegzistencije došao na ovaj svijet kad je uzeo čovječju put. dođu do jedinstvene dubine i veličine shvaćanja Krista. koji je pisao grčki. Cilj koji je Ivan. Sin Božji. u gnozi nastupa kao »otkupitelj«.

euharistije. on je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta (1. i tako gube svoje božansko posinaštvo. Sudioništvo u euharistijskoj gozbi.53-58).24. No u pojedinostima pokazuje tako karakteristične crte. jer se prevelika pažnja poklanjala formulacijama koje ukazuju na individualno postizanje spasenja (3..1 s. 15. 5. kao poruka utjehe koja ohrabruje.16.7-10). 5. Njezino misijsko područje ostaje u biti isto kao i za prethodne generacije. Zajedništvo onih koji ovdje na zemlji slijede Jaganjca jača se u svojoj postojanosti pogledom na braću koja su već izdržala borbu.29). stoljeća narednom kršćanskom pokoljenju kao oporuku i zadatak te time izvršava djelo prvorazrednog crkvenopovijesnog značenja. Ivanovo evanđelje ne dopušta nikakve sumnje o tome da se sakramentalnim činom ulazi u zajednicu onih koji vjerom u Isusa stječu vječni život: ». Misijski uspjesi očito ni po . To je tema na koju se Apokalipsa opetovano vraća.26 s). 2. Doduše. kojoj će jednom pripadati svi.56. ali i univerzalnost Crkve. da svaki tko u nj vjeruje ima život vječni (3. ostavlja Ivan na završetku 1. Tako se zatvara luk između nebeske i zemaljske Crkve. U stvari autor ivanovskih spisa posjeduje veoma samostalan.52. on je poslan da se svijet po njemu spasi.9 s ). Samo unutar te zajednice postaje se dionikom i drugog izvora života. Prema predodžbama evanđelista Crkva je pozvana da usred neprijateljskog svijeta posvjedoči za Uskrslog i za spasenje koje je udijelio (15. U posjedu tih viđenja.16 5). živjet će nadalje kao novi Jeruzalem u Božjem kraljevstvu konačnog vremena. jer se ne drže istinske vjere u Krista i bratske ljubavi ( 1 Iv 2.1-5. duboko osmišljen pojam Crkve. da se jasno odvaja od apostolskog vremena u užem smislu. Njezina je sudbina sada povjerena novom pokoljenju.5).. tj. značajke svjesne crkvene zajednice. Jedinstvo će i ubuduće biti Crkvi osigurano time što je pastirska služba prenesena na Petra (21. koja također pokazuje nove vidove. TREĆI ODSJEK POAPOSTOLSKO DOBA Smrću posljednjeg apostola izgubila je mlada Crkva posljednju vodeću ličnost na koju se mogla obratiti kao na neposrednog svjedoka događaja iz života.15 ss). 11. koji svemu čovječanstvu donosi svjetlo i život. 4. 13. bilo da je predstavlja kao pratnju Jaganjca (14. ostaju i u Njemu i mogu donijeti plod.51.tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga. koji želi dati svojim čitaocima opetovanim prikazima.2 s.obasjava svakog čovjeka (Iv 1. Židovi kao i pogani (11. Crkva postaje Crkvom mučenika. Ta veličanstvena vizija savršene Crkve naviješta se konkretnoj Crkvi s kraja 1. što ga Duh isto tako daje kao pri krštenju. Iz njihove zajednice isključuju se »antikristi«. koje je svjesno da je na jedinstven način obavezno apostolskim tradicijama. Slikom o jednom pastiru i jednom stadu (Iv 10) pokazuje se prije svega unutrašnje jedinstvo i povezanost. koja se kao Janjetova zaručnica nalazi na putu prema svadbi. a time i spasenje. Samo u najtješnjoj trajnoj povezanosti s pravim trsom. stoljeća. Kad je stigla na cilj. Kristom. ekleziološki sadržaj Ivanova evanđelja često se krivo shvaćao. 6. Unutarnje tajanstveno biće ivanovske Crkve svijetli i u slici o trsu i mladicama (15. To donosi borbu s tim svijetom i stoga nužno i pravo mučeništvo. Duh kojeg će proslavljeni Gospodin poslati proizvodi to ponovno rođenje i udjeljuje novi božanski život.11).7). pri kojoj vjernici primaju pravo tijelo i krv uskrslog Gospodina (Iv 6. Uz tu Kristovu sliku javlja se u ivanovskim spisima i slika Crkve.1-8). »jer su prezreli svoj život sve do smrti« i pobijedili sotonu »Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva« (12. koju Isusova krv čisti od svih grijeha (1 Iv 1. posjeduju članovi Crkve istinski život.5). Isto tako se vjerovalo da se tu pokazuje nedovoljno zanimanje za djelotvoran misijski rad i dušobrižničko djelovanje.52). Tu sliku o božanskom Logosu. On daje svoje tijelo za život svijeta i polazi u smrt da bi ujedinio po svijetu raspršenu djecu Božju u jednu zajednicu (6. Stoga poapostolsko doba predstavlja fazu u povijesti mlade Crkve koja se može smatrati izravnim nastavkom već postojećih klica.9). Te nove crte manje se vide na vanjskom liku Crkve. ako bude opet pozvana da dade konkretno svjedočanstvo.20 s). Stvarnost te zajednice nastoji evanđelist osvijetliti i protumačiti slikama i Isusovim riječima koje su zauvijek ostale značajne. 17. bilo da Crkvu gleda u slici nebeske žene koja treba izdržati borbu sa zmajem (Otk 12).19 s. taj ne može ući u kraljevstvo nebesko« (3. sjedinjuje ih najtješnje s njime kao i međusobno i produbljuje njihovo zajedništvo na jedinstven način. i što se dogodilo pri umiranju i uskrsnuću Gospodina. koja se nalazila usred domicijanskog progona. prema vlastitom ispunjenju. koja je već iz Antiohije bila poduzela odlučujući korak kad se svojim propovijedanjem obratila helenističkom kulturnom prostoru. koja joj daju snagu ona kroči hrabro prema svojem cilju i na tom bogatstvu može obnoviti vlastitu postojanost. samo ako ostaju u tom zajedništvu. Pokrštenici sačinjavaju zajednicu pravovjernih.

zbog svoje naglašene posebnosti kojom su se držale daleko od svega što je bilo u vezi s poganskim kultom. da se u prvi mah može više govoriti o teologiji judeokršćanstva. dakle. Jedinstvo svih koji se priznaju Kristovim sljedbenicima smatra se zahtjevom osnivača Crkve i vjeruje se da je jedinstvo episkopata koje je on utemeljio na apostolskom nasljedstvu. koji sada nastaju. dolazi do lokalno ograničenih progona. Sami su kršćani takav postupak. Samo u pitanju crkvene discipline traži Crkva rješenja za nove situacije. ili ih je vukla pred civilne vlasti i burno tražila da se kazne. dok poganska država još ne nalazi jasnog stava za svoj odnos prema novoj religiji. polemika s njom i s gnozom. dakako. kako se može dokazati. Tek se kod apologeta osjeća jači dodir kršćanstva s religioznom filozofijom helenizma. Kako su kršćani iz svog uvjerenja izvodili praktičke zaključke u svakidašnjem životu i povukli se u apsolutnu odvojenost. No on se odvija u formama koje tako karakteristično oblikuju židovske predodžbe. Jednako se može zamijetiti sve jača svijest o nutarnjoj međusobnoj povezanosti svih kršćanskih općina. koje pojedinim općinama donosi jasno zacrtan monarhični episkopat te se posvuda probija i ustaljuje. jasno osjeća. koja se sada javlja kao jak protivnik. Razlog je napokon bio u onoj isključivosti kojim je nastupala kršćanska vjera. Jedva se može govoriti o nekom dubljem shvaćanju ili čak daljnjem izgrađivanju središnjih tema Pavlove teologije. iako se brojčani porast. nego jedinim pravim Bogom i jedinim spasiteljem svijeta. koja je tu i tamo postizala i priličan uspjeh. pri tome rimska općina osjeća obavezu veće odgovornosti za druge općine. Kako je samu sebe shvaćala. prije ili kasnije pobuditi pažnju svoje poganske okoline. oduzimajući im imovinu i život. 8. izuzevši poneki neprijateljski ispad prema židovstvu. Omiljena tema teološke diskusije ostaje spor sa židovstvom. tako i u svom svakodnevnom izražaju u molitvi i askezi. ona nije mogla biti tolerantna prema ni jednom drugom religioznom kultu te je tako dospjela u načelnu suprotnost prema rimskoj državnoj religiji. Progoni pod Neronom i Domicijanom. napose u velegradskim općinama carstva. neprijateljsku tendenciju. uz čiji kult nije smio postojati ni jedan drugi. Kršćanske općine. Time mlado kršćanstvo sve više pobuđuje zanimanje svoje poganske okoline. Uzrok odbojnom stavu poganstva prema pristašama kršćanske vjere treba. koje su nastale zbog slabosti pojedinih kršćana u progonima. Takvu neprijateljsku atmosferu pothranjivalo je. za poznavanje kojeg predstavljaju spisi apostolskih otaca. Sve je to tvorilo tlo iz kojeg je izrastao onaj opći negativni sud o kršćanima koji je u njima gledao bezvrijedan ološ što se iz razumljivih razloga morao plašiti svjetla javnosti. Pobožnost poapostolskog doba ostaje u velikoj mjeri vjerna apostolskoj predaji. u osobnim posjetima ili pismenim vijestima i u brižnom zanimanju za religiozno dobro druge općine. prva i najznačajnija vrela. židovstvo dijaspore. Tada je često bio dovoljan i najneznatniji povod da nepovjerenje i nagomilana mržnja poganskog pučanstva provali u akciji koja je katkada pripadnike nove vjere kažnjavala po vlastitom nahođenju. koja to više upada u oči što slične reakcije poganskih masa prema novim istočnjačkim kultovima. Što se tiče vrela za poznavanje strukture spora između poganstva i kršćanstva pretkonstantinskog razdoblja nailazimo na važnu . koje židovskim kršćanima nije moglo oprostiti njihov otpad od vjere otaca. istinski jamac svekršćanskog jedinstva. Pri tom su ti nekršćanski istočnjački kultovi najčešće razvijali živahnu propagandu. uvijek smatrali nepravednim proganjanjem i pokazivali malo razumijevanja za to što je njihova vjerska posebnost davala tome stanovit povod. tražiti u njoj samoj. morali su se svojoj poganskoj okolini pomalo pričinjati otvorenim neprijateljima svega religiozno oblikovanog kulturnog života antike. Tu se prvi put u Rimskom carstvu pojavio vjerski pokret koji svog Boga nije smatrao samo posebnim bogom. poglavlje Početak borbi između kršćanstva i rimske državne vlasti. Najveći napredak zapaža se u daljnjoj izgradnji crkvenog uređenja. morale su. kojima je povod najčešće antipatija poganskih pučkih slojeva.broju ni po društvenoj ljestvici novih pristaša nisu neka prekretnica. inače nisu bile uobičajene. No to je zanimanje od početka imalo negativnu. kako u užem sakramentalnom području krštenja i euharistije. Proces protiv kršćana pod Trajanom i Hadrijanom. koje su dolaskom kršćanske misije stale nicati u gradovima Rimskog carstva. uvjetuje daljnji teološki razvoj i čini novu fazu u povijesti rane Crkve. koja se očituje u srdačnim odnosima među općinama. Zatvaranje kršćana u se davalo je nadalje uvijek novu hranu i privid vjerodostojnosti onim mračnim glasinama koje su im pripisivale razvrat pri njihovim noćnim sastancima i alarmantno izopačenje njihova bogoštovlja. Težište razvoja u poapostolsko doba leži još sasvim na nutarnjem crkvenom području.

premašili stanovite prerogative carskog kulta i time izazvali sukobe. njegov ritual. stoljeću principata. svjesno odbijanje carskog kulta kod kršćana u 1. stoljeću postaje obračun između kršćanstva i poganske države načelna stvar. Isti su motivi bili kasnije još jednom mjerodavni za postupak rimskih vlasti protiv stanovitih vračeva. potječu većinom iz kršćanskog pera. proces je. Takvo gledanje na uzroke i posljedice ne isključuje nipošto potpuno priznavanje držanja kršćanskih mučenika. No u najnovije se vrijeme držalo da su se našli znakovi stava rimske države protiv kršćana koji bi se trebao datirati već na početak vladavine cara Klaudija. po svemu sudeći. tako da se npr. u drugom redu neprijateljsko držanje poganskog pučanstva. Tu naprotiv u prvom redu djeluje sam zahtjev isključivosti kršćanske religije. Taj osnovni pravac nije rimska religiozna politika napustila ni u 1. po njihovu mišljenju. Tekst Klaudijeva pisma ne navodi nužno na takvu interpretaciju. Sigurno je da se veza između rimske religije i države smatrala glavnim potpornjem državne egzistencije. dakle. Kako smo već spomenuli. koji su s primjernim heroizmom ispovijedali svoja vjerska uvjerenja i za sva vremena branili slobodu savjesti na području religije nasuprot svakoj zemaljskoj sili. Uzima se da je progona bilo deset. Tek u 3. Taj je car u jednom pismu pronađenom 1920. . stoljeću samo rijetko može smatrati motivom za postupak državnih vlasti protiv njih. kult cara. Razumije se da je u kasnijoj kršćanskoj historiografiji prevladala kršćanska ocjena događaja koja je na jednoj strani vidjela samo brutalnog progonitelja. Progoni pod Neronom i Domicijanom Prvi slučaj za koji se sigurno može utvrditi da se rimska državna vlast pobliže zabavila jednim kršćaninom smatrao se dosad slučaj apostola Pavla. dodao je rimskoj državnoj religiji novu bitnu komponentu. što ga je kasnije stigla zaslužena Božja kazna. Ali se njegov vanjski oblik. prije Krista. koju su sada navodno njezini misionari širili po Egiptu i drugdje po Rimskom carstvu. koji se pred prokuratorom Porcijem Festom 59. ugrožavaju rimsku državu. u republikansko doba s nepovjerenjem gledalo na prodiranje tuđih kultova s Istoka i ako su se godine 186. koji su svojim horoskopima i proroštvima sijali politički nemir. prilikom poznate afere s bakanalijama. Odustajanjem od te tradicionalne sheme. Tako se poganska državna vlast treba spominjati samo u stanovitim granicama kad se žele nabrojiti činioci kojima valja pripisati progone kršćana. progona. što je prije svega dovelo do dviju važnih spoznaja: prvo. omogućeno je objektivnije vrednovanje pitanja. Gledište jednog Laktancija i Euzebija fiksiralo je sve do najnovijeg vremena sliku o toku progona kršćana. razvijao ipak samo polako. ne može se u svakom rimskom caru ili namjesniku provincije pod čijom su vladavinom ili upravom kršćani našli smrt gledati čovjeka koji ih je u divljem bijesu progonio samo zbog njihove vjere. prizvao na cara i zato bio odveden u Rim. nego protiv nemoralnih ispada koji su se tu javljali i bili opasni za rimsku stegu i stoga indirektno i za javno dobro. Pojedinačni opisi kao i veći prikazi tzv. nisu opterećivali isključivo kršćane. Istina. No ako se npr.specijalnu situaciju. koji. povodi pojedinim događajima bili su često veoma raznoliki i moraju se ispitivati od slučaja do slučaja. Vjerojatnije je da su tek nemiri koji su izbili između kršćana i Židova ili poganskog pučanstva upozorili pogansku državnu vlast na poseban karakter novog vjerskog gibanja te se ona morala najprije umiješati da bi stekla kontrolu nad tim neredima. to one nisu usmjerene u prvom redu protiv vjerskih uvjerenja pristaša novih kultova. njihov neposluh u toj stvari primorat će ga »da svim sredstvima nastupi protiv njih. Tek postupno je onda došlo kod nje do uvjerenja da su kršćani oni koji ometaju dotadašnji vjerski mir i da oni. poduzele stanovite zaštitne mjere. Nadalje. Tek boljim sagledavanjem postalo je vlastima jasno da kršćani načelno otklanjaju i rimsku državnu religiju i tako. Ne postoji neka opširnija povijest s poganskog stanovišta. godine. međutim. pozivajući se na svoje rimsko građansko pravo. kako je izrastao na temelju božanskog štovanja što ga je August uživao prvenstveno u istočnim provincijama Carstva. načelima rimske religiozne politike protivilo se nastupanje sredstvima državne moći protiv pripadnika nekog vjerskog pokreta samo zbog njihove vjere. kada je država uvjerena da je nova religija sila koja ugrožava njezinu egzistenciju. Pod tom zarazom željela se razumjeti kršćanska vjera. a na drugoj izabrane i pravednike. koji su svojim postojanim mučeništvom zaslužili neprolaznu nebesku krunu. kao Neron i Domicijan. inicijativa za represalije protiv kršćana nije u početku potjecala od državne vlasti. astrologa i šarlatana. koju valja dobro uočiti. jer se taj broj u mističnoj anticipaciji nalazio izražen već u deset egipatskih zala. Tu car posebno zabranjuje Židovima egipatskog glavnog grada da onamo dovode svoje zemljake iz Sirije ili Egipta. ugrožavaju dotadašnju vjersku politiku Carstva. jer bi time širili neku vrstu zaraze po svem svijetu«. Samo su pojedini carevi. završio Pavlovim oslobođenjem: u Rimu očito u njegovoj vjeri nisu vidjeli nikakav prekršaj postojećih zakona ili državnog poretka. odgovorio na pritužbe dvostruke židovske (i grčke?) delegacije iz Aleksandrije koje mu je ona iznijela prilikom čestitanja stupanja na vlast.

Tako i tu posjeduje Tacitov izvještaj kao cjelina veću vjerodostojnost. iako su i po njegovu mišljenju zaslužili najstrože kazne zbog svoje pokvarenosti. Carska naredba o izgonu pogodila je i bračni par Akvilu i Priscilu. Spominjanje »velike skupine« i način smaknuća jedva dopuštaju sumnju da tu nije riječ o istim događajima koje je opisao Tacit. o kojoj govore Svetonije i Kasije Dion. Na događaje pod Neronom odnose se po svoj prilici i podaci o progonu kršćana koje Klement Rimski daje još prije konca stoljeća u svojoj poslanici korintskoj općini. on je. Ne spominjući Nerona izravno. Neronov postupak protiv kršćana nije imao nikakve zakonske osnovice. Da bi iskorijenio tu sumnju. Ovi su na to u velikom broju pohvatani (ingens multitudo) smaknuti po postupku koji se primjenjivao protiv palikuća: neke su kršćane ušili u životinjske kože i bacili divljim psima. uništio. nego je zahvatio cijelo Carstvo. pokazuje ponajprije da je rimska kršćanska općina u 7. godine. Vrlo se uporno među rimskim pučanstvom držala glasina da je sam car Neron odgovoran za strahovit požar. nego mjerom da se ukloni izvor nemira među rimskim pučanstvom. po Laktanciju. Srpnja 64. Protiv opstanka Neronova edikta o progonu najviše govori činjenica što se kasnije ni jedan stav rimskih vlasti prema kršćanskom pitanju nije pozivao na takvu Neronovu odredbu. prvi kršćanski pisac koji govori o progonima. Tome se odlučno protivi slijedeće: takav bi se edikt bio morao osjetiti po čitavom carstvu. navodno je Klaudije istjerao Židove iz Rima jer su stalno bili u zavadi. zbog toga ne dijeli ni sućut koju su tada prema njima pokazivali jer su bili žrtve okrutnog hira pojedinca. cilj Neronovih mjera bilo je potpuno istrebljenje kršćanstva. druge su odjenuli u lako zapaljiv materijal i spalili ih kao žive baklje navečer u Neronovim vrtovima. Prema tome se carev postupak još uvijek ne može smatrati reakcijom protiv kršćanstva. Tertulijan. Moralo bi se osim toga pretpostaviti da mjere iz 64. pa upravo i ona koja se tiču Istoka. što je prouzročio neki Krestos. istina. nego je proizašao iz . Pri tom je postupio tako da je prilikom prvog preslušavanja potkupio uhapšenike i naveo ih da denunciraju kršćane kao prave krivce. S mnogo više opravdanja može se povezati jedna druga mjera istoga cara s kršćanskim misioniranjem u Rimu. Neron je za svoje planove iskoristio bez ikakvih skrupula neprijateljsko držanje poganskog pučanstva prema kršćanima. Nadalje proizlazi da motiv Neronova progona kršćana nije bila spoznaja da nova religija ugrožava državu. dakle i na Istoku. To nije vjerojatno. »koji su zbog svojih nedjela bili omraženi«. Laktancije je jedini pisac koji tvrdi da se rimski progon za Nerona nije ograničio samo na glavni grad. koje je on tom prilikom stavio na raspolaganje. s jednom iznimkom: navodno je proskripcija kršćanskog imena jedini institutum Neronianum koji je ostao nakon damnatio memoriae cara Nerona. pa bismo se prema tome susreli s prvim posljedicama što ih je proizvela kršćanska poruka u židovskoj općini Rima. Pri tom je kršćanstvo na početku šezdesetih godina jedva moglo za rimsku vrhovnu vlast značiti toliko da bi se ona osjetila ponukanom da zakonskim mjerama nastupi protiv tog pokreta. Za Tacita nema sumnje da su kršćani nepravedno okrivljeni za palež. kaže kad jednom prilikom govori o progonu za Nerona da su sve mjere tog okrutnog vladara kasnije ukinute. nikako nije vjerojatno da bi Židovi u svrhu jačanja svog položaja dovodili u egipatski grad upravo one svoje zemljake koji su otpali i prešli na kršćanstvo. desetljeću prvog stoljeća brojila prilično mnogo članova. a Laktancijevo znanje o događajima pod Neronom nije ni inače pouzdano. koji je 16. ukazuje Klement na to da nije samo Petra i Pavla snašla nasilna smrt.2-4). Tako kao najraniji primjer postupka rimskih vlasti protiv pristaša kršćanske vjere ostaju događaji koji su se poslije požara Rima godine 64. Kasnija kršćanska apologetika većinom je u njemu dakako vidjela prvog rimskog cara koji je kršćanstvo kao takvo progonio iz vjerskih pobuda. koje su već opetovano dovodile do krvavih ispada. više gradskih četvrti potpuno. (Dj 18. Tacitov opis. već osnovica za zakon koji bi vrijedio na čitavom državnom području. umrla nakon užasnih muka. među njima i žene. koji se potom nastanio u Korintu. Za poznavanje pozadine tih događaja osobito je informativan izvještaj koji Tacit daje u svojim Analima. »nego je i velika skupina odabranika«. koji prihvaćaju da je Neron izdao edikt o općem progonu. ali sva vrela. car ju je -po Tacitu -prebacio na kršćane. godine nisu bile prolazni akt samovolje. Nadalje. Tu se upravo nameće identifikacija tog Krestosa s Kristom. Na tu se formulaciju pozivaju danas mnogi istraživači. koji je jamačno u bitnome ispravan. No podatak o Petru i Pavlu nije kronološki točan te ostaje otvoreno ima li se njihova smrt datirati prije ili poslije 64.formulacija se razumije bez teškoća u vezi sa stalnim zadjevicama među židovskim pučanstvom Aleksandrije te između tog pučanstva i grčkog. jer ostala vrela o tome šute. To pretpostavlja da je židovski bračni par već bio prešao na kršćansku vjeru. a neke dijelom. gdje je primio kao gosta apostola Pavla kad je ondje propovijedao oko godine 49/50. o tome šute. pod Neronom oborili na tamošnju kršćansku općinu. ali time nije htio pogoditi kršćansku vjeru kao takvu. jer ingens multitudo znači sigurno više od šačice pristaša. ali ga je carska odredba pogodila jer je pripadao židovskoj rasi. dakle.

Prema tome bi osnovica za progone protiv kršćana u istočnim provincijama bila bez sumnje optužba zbog povrede veličanstva. Kako Dio malo kasnije postupak tih ljudi naziva ασέβεια vidi se jasno da se time misli na crimen laesae maiestatis. iako o postojanju progona nema sumnje. te se vjerojatno u tom smislu moraju tumačiti i Tertulijanove riječi: obezvređivanje kršćana kao sumnjiva soja ljudi sposobnih za mračne zločine. da su pod Domicijanom konzul Flavije Klement i njegova žena Domitila optuženi i osuđeni »zbog bezbožnosti« (άθεότης). I napomene rimskog biskupa Klementa u njegovoj poslanici Korinćanima (1. uz Nerona. koji se prije s tim u vezi često navodio: tzv. poslao namjesniku. to je zahtjev cara da se njegova osoba smatra apsolutnom. Jednako se ne može dokazati da je jezgra današnjih Domitilinih katakombi na Via Ardeatina zapravo mjesto sahrane Rimljanke koju je Domicijan osudio. ako su ostale pri svojoj vjeri. Nije teško shvatiti da je to vrednovanje kršćanstva u poganskoj javnosti dobilo pomalo smisao pravog načela. što je Neron započeo (»id. jedva dopuštao mogućnosti da se izbjegne sukob. sada je progonom i smaknućima kršćana na neki način sankcionirano. Mnogo su oskudnija vrela koja govore o progonu kršćana pod carem Domicijanom. On je u svojoj apologiji za cara Marka naveo kao neprijatelja kršćana. jasno pokazuje da je u toj maloazijskoj provinciji bilo mnogo osoba koje su prijavljene državnoj upravi. Proces protiv kršćana pod Trajanom i Hadrijanom O pravnom položaju kršćana za vrijeme vladavine cara Trajana (98-117). u obliku reskripta. a pogotovo o postupku poganskih vlasti u Maloj Aziji. koja je bila uključena u otklanjanje kulta cara. ostalo je za duga vremena. quod a Nerone institutum est«). Kad prema tome Dion ovdje očito govori o kršćanima – kršćanskim ih imenom ne naziva ni inače u svojem djelu – onda se optužbom zbog bezboštva već pojavljuje motiv koji leži na dnu Domicijanova postupka. Zajedno s odgovorom koji je car osobno. Čini se da je osobito važna bilješka povjesničara Kasija Diona. konzul u godini 91. kojeg je Domicijan također osudio na smrt. Na tu proskripciju u javnom mnijenju mogle su se rimske državne vlasti ubuduće osloniti kad god su ih prilike silile da u konkretnom slučaju zauzmu stav prema pitanju treba li država postupiti protiv kršćana ili ih tolerirati. Tu ponajprije raspolažemo jasnim i nedvosmislenim iskazom Melitona Sardijskog. što se onda očituje u zahtjevima carskog kulta koji premašuju svaku mjeru. Napomeni Kasija Diona. i. koji je prilično bliz događajima. ne može se dokazati. iako se na temelju natpisa mogu naslutiti veze Domitile s područjem toga cemeterija.1) da su ga opasnosti i muke. stoljeća. U takav pogled na stvari mogu se svrstati i neke misli Apokalipse. grobnica Acilija u Priscilinim katakombama u Rimu nije nastala prije sredine 2. to je time progon obustavljen. Upravo je maloazijskim općinama morao Domicijanov zahtjev za božanskim štovanjem donijeti osobito teška opterećenja. Time se progon Crkve. ako se njezin postanak. koje su iznenada snašle kršćane spriječile da im prije piše ne mogu se razumjeti drukčije nego da je riječ o postupku toga cara protiv kršćana. skloni židovskim običajima«. daje nam . i cara Domicijana. No to se mišljenje ne može osloniti na arheološki nalaz. smaknut zbog svoje kršćanske vjere. koji je cvao na tom području Carstva. koji se time htio oprati od teške sumnje da je kriv za požar. Otada je kršćanska egzistencija u javnosti bila nemoguća. kao kršćani stavljene pred sud. smaknute. datira u posljednje godine 1. koje je u velikoj mjeri odredilo pravni položaj kršćana u Carstvu.samovolje vladara. što je dosad bilo mutno prisutno u svijesti poganskih masa. Službeni upit jednog pokrajinskog namjesnika Bitinije upravljen caru o tome kako da se u pojedinim krajnjim slučajevima vlada prema kršćanima. možemo bez daljnjega vjerovati. stoljeću na prvom mjestu. O opsegu progona i broju žrtava daju nam vrela samo oskudne konkretne podatke. No javno mišljenje o kršćanima zadržalo je nešto što je bilo u vezi s Neronovim korakom. Epiktetovo predbacivanje kršćanima što ludo i nepromišljeno srljaju u smrt pretpostavlja mjere protiv pristaša kršćanstva. jer je kult cara. Budući da Kasije Dion napominje da je car Nerva odbio optužbe zbog bezboštva i židovskog načina života. kao i primjedba namjesnika Plinija u njegovu pismu caru Trajanu da su na preslušavanju navodni kršćani tvrdili kako su se već prije dvadeset godina isto tako odrekli kršćanske vjere. Da je Acilije Glabrion. što ga pisac Apokalipse nagovještava. ne bismo znali ništa kad bismo bili upućeni samo na kršćanska vrela. I neki podaci nekršćanskih pisaca mogu se tumačiti u tom smislu. a s njima još »mnogi drugi. moralna proskripcija kršćanskog imena. saslušavane. bar što se tiče sadašnjeg oblika. temelji na sukobu između carskog kulta na Domicijanov način i kršćanskog poimanja Boga. stoljeća za što govore jaki razlozi. dakle zločin koji upravo u optužbi kršćana zbog bezbožnosti stoji u 2. da su u Rimu osim spomenutog konzulskog bračnog para bili u proces upleteni i »mnogi drugi«. ali niti isključiti.

Odgovor cara Trajana jednako jasno potvrđuje da dotad nije bilo nikakve opće odredbe koja bi pravno ujedinjavala postupak prema kršćanima. No pojedini slučajevi tokom procesa doveli su namjesnika u sumnju je li primijenjena metoda pravno besprijekorna. Jakovljev nasljednik. družbe koje država nije priznavala te nije dopuštala njihove sastanke. Biskup Simeon Jeruzalemski. ili 112. pa ni onda kada bi ih stavili na muke. Ne samo po gradovima. stoljeća zauzela rimska država prema kršćanima. kasnije se učvrstilo i postalo tako općim. preslušavanje je ponekad pokazalo da je mnoga prijava bila samo osvetoljubiva denuncijacija. anonimne prijave ne smiju se uzimati u obzir. Plinije je najprije postupao tako da je u toku saslušanja utvrđivao njihovu pripadnost kršćanstvu. Nedosljednosti koje sadrži carski reskript pokazuju da se takva maksima protivila priznatim načelima rimskog kaznenog prava. umro je na križu u starosti od 120 godina. O djelovanju Trajanova reskripta donose vrela samo oskudne vijesti. nego i po selima već je bila stekla mnogobrojne pristaše svih staleža i dobi. davao bi ih smaknuti. čak i ako je do tada bio kršćanin. Kao pozitivnu okolnost vjerojatno su kršćani osjetili carev naputak da se anonimne prijave ne smiju uzimati u obzir. time su bili zaštićeni od mnogih neprilika i mogli su se uz donekle oprezno ponašanje nadati relativno sigurnoj egzistenciji. ako zaniječe svoje kršćanstvo i potkrijepi to odricanje zazivanjem rimskih bogova. može se računati s time da će se velik dio vratiti opet poganstvu. Sa stanovitom sigurnošću mogu se samo dva mučeništva datirati u to razdoblje. Samo ako bi ostajali tvrdoglavi. dokazivali su to prizivajući bogove ili žrtvujući pred njihovim likom ili likom cara. Tko je takav prekršaj počinio. Pliniju daje nekoliko uputa koje će riješiti njegove teškoće: za kršćanima ne treba tragati. Bilo je neugodno i opasno što je taj reskript ostavio veliku slobodu sudu državnih nadzornih organa u provincijama. Drugi su govorili da su se već prije duljeg vremena odijelili od te religije. Mišljenje o toj skupini ljudi koje je nastalo za Nerona. naprotiv je situacija po carevu mišljenju takva da on ni sada ne bi želio dati nikakve norme općeg važenja. jer su se sačuvala imena žrtava. Kazniti valja samo onoga koji se prilikom preslušavanja priznaje kršćaninom i pri tome ostaje. a ne zna se ništa o sudbini onih koji su kao rimski građani bili odvojeni za proces u Rimu. Kršćanina koji je službeno dojavljen treba preslušati. njih se po tadašnjem pravu odvajalo da bi mogli biti odvedeni u Rim na suđenje. Očito je njegova sumnja bila: je li kršćansko ime dostatno za progon ili valja dokazati druge prijestupe. već prema stupnju osobne nezavisnosti rimskog činovnika od pritiska poganskog pučanstva mogao je progon u pojedinim provincijama buknuti i poprimiti oštre oblike ili je mogao vladati potpun mir. Povod namjesniku da se pozabavi tim ljudima dala je činjenica što se mnogi od njih nisu držali carske naredbe. Premda je kažnjivo već to što je netko kršćanin. Tako nije poznato ime ni jednog kršćanina u Bitiniji koji je izgubio život. ipak može izbjeći kaznu ako se odrekne svojeg ispovijedanja. Odnosi li se spominjanje progona u Polikarpovu pismu općini u Filipima na doba Trajanove vladavine. Kršćane su prijavljivali namjesničkim vlastima. ne traži se dokaz prekršaja nekih drugih zakona. On ni jednom riječju ne pita kako bi se ova ili ona formula nekog zakona protiv kršćana trebala interpretirati ili nadopuniti. godine. Trajanov reskript ne nastoji da te smjernice bilo kako potkrijepi ili opravda. Dakle. Jedno se iz Plinijeva pisma razabire sasvim jasno: namjesnik provincije Bitinije ne zna ni za kakav zakon ili državnu uredbu koji bi mogli vrijediti kao norma za postupak protiv pristaša kršćanske vjere. na dugom popisu s imenima navodnih kršćana ostali su prokazatelji anonimni. ne može se riješiti. Preslušavanje onih koji su se pred namjesnikom priznali kršćanima nije otkrilo nikakvih prekršaja postojećih zakona. svoje su izjave potkrepljivali dapače izričito I grdeći kršćanskog Boga. za kazneni postupak dovoljno je biti kršćanin. daje ponajprije dragocjene podatke o rasprostranjenosti kršćanske religije na području svoje službe. Svoje sumnje namjesnik je formulirao u nekoliko preciznih pitanja caru: Mora li se uzeti u obzir dob optuženika? Smije li se pomilovati ako bi se netko pokajao? Treba li kažnjavati samo ime (kršćanin) iako nema nikakvih drugih prijestupa? Treba li kažnjavati samo one prijestupe koji su povezani s kršćanskim imenom? Na kraju Plinije nastoji sugerirati caru odgovor koji bi mu omogućavao blag postupak: ako se bude s pokajnicima postupalo blago. one su očito caru same po sebi razumljive i dobro poznate kao izraz javnog mišljenja koje kola o kršćanima. a onda im pod prijetnjom smrtne kazne nalagao da se te vjere okane. da ga je dapače rimska vlast mogla usvojiti kao maksimu: nije dopušteno biti kršćanin. koji je svoju službu nastupio 111. ipak nosioci policijske vlasti nisu dužni sami od sebe tragati za kršćanima. Ignacije Antiohijski bio je po svoj prilici kao rimski građanin doveden u Rim i . pa su također žrtvovali pred likovima cara i bogova.dopisivanje između Plinija Mlađeg i njegova carskog gospodara veoma značajnu mogućnost da spoznamo stav koji je na početku 2. Na saslušanju su mnogi okrivljeni tvrdili da nikada nisu bili kršćani. katkada čak anonimno. isključivši rimske građane. ostat će nekažnjen. Plinije. koja je općenito zabranjivala heterije.

Vijesti o drugim mučeništvima za cara Trajana u kasnijim Aktima mučenika tako su sumnjive kvalitete da se iz njih ne mogu dobiti nikakvi sigurni podaci. vjerojatnija. javljaju se samo sporadički. bučeći po gradu. Ukoliko je kod tih pisaca riječ o jasno uočljivim pojedincima. Izazivaju ih uglavnom nemiri poganskog pučanstva i tek tako daju povoda za intervenciju državnog autoriteta. traži toliku množinu loše obrazloženih hipoteza da se tradicionalno mišljenje da je Polikarp umro za Antonina Pija čini vjerojatnijim. osuđen je na lomaču i spaljen u gradskom teatru. Pod Trajanovim nasljednikom Hadrijanom (117-138) opet se jedan namjesnik obraća svom carskom gospodaru za direktive o svom ponašaju prema kršćanima. No reskript je samo htio dati smjernice jednom prokonzulu za njegovo ponašanje u njegovoj provinciji. ne isključuje mogućnost da netko bude optužen samo zato što je kršćanin. Justin dodaje svojoj apologiji izvještaj koji očito na osnovi točnog poznavanja pojedinosti pripovijeda o smaknuću trojice kršćana u Rimu. stoljeću opća norma. kako izvještava Euzebije. 9. To su samo epigoni velikih likova iz apostolske ere koji sada gotovo oklijevajući posižu za perom da bi pisali o pitanjima kršćanskog životnog shvaćanja i poretka. Na drugom se mjestu rimski činovnik mogao bez daljnjega držati načela da je nomen Christianum već samo po sebi kažnjivo. doduše. Ni jedno vrelo ne govori o nekom stvarnom ili samo navodnom mučeništvu u provinciji Asia procunsularis. Teško je uvidjeti da je za državnog suca moglo biti razlike u stupnju koliko je tko kršćanin. Po njemu je Hadrijanov stav značio kršćanima olakšanje koje je uvelike nadilazilo Trajanove norme. U obliku pisma kršćanskoj općini Filomelija pripovijedaju kršćani iz Smirne kako su pogani. Progoni koji uslijed toga nastaju samo su lokalno ograničeni. Samo ako netko svojim imenom jamči za prijavu. pozivajući se na Ireneja. Hadrijan. a da se ne može navesti točan datum njegove smrti. U Hadrijanovu reskriptu htjela se vidjeti samo potvrda normi koje je postavio car Trajan. tražili od državne policije da se pobjegli biskup pronađe i dovede pred sud. No oni se sami osjećaju samo nasljednicima onih velikana do čije razine nikako ne dopiru. od apostolskih poslanica Novog zavjeta literaturi poapostolskog vremena. Iz neprijateljskog raspoloženja poganskog pučanstva razvija se shvaćanje da je pripadnost kršćanskoj vjeri nespojiva sa životnim običajima u Rimskom carstvu. No. stoljeća dovodi nas do ovih spoznaja: nema nijednog zakona koji bi držanje rimske države prema kršćanima propisivao za cijelo Carstvo. Taj pregled progona kršćana u Rimskom carstvu od Nerona do sredine 2. sastojao samo od dokaza da su osobe. ali nam je Justin u svojoj apologiji sačuvao Hadrijanov odgovor Getulijevu nasljedniku Minuciju Fundanu. Pismo prokonzula provincije Asia proconsularis Getulija Serenija Graniana caru izgubljeno je doduše. Tako je interpretacija. Još oštrije nego Trajan protivi se taj car anonimnim denuncijacijama kršćana i zahtjevima razularene svjetine da se kršćani kazne.ondje smaknut još za Trajana. Tada bi se dokaz. bilo nekoliko mučeništava. i samo ako netko može dokazati da su se optuženi »ogriješili o zakon« mora ih namjesnik »prema težini krvinje« osuditi. a ni u drugim se pokrajinama carstva ne mogu za Hadrijanove vladavine ustanoviti smaknuća kršćana. koje je naveo. ali njegov smještaj u razdoblju Marka Aurelija. Čak i . obuhvaćaju se časnim imenom »apostolskih otaca« kako bi se izreklo da se nalaze još u svjesnoj blizini apostolskog vremena i svijeta. Udio poganskog pučanstva u provođenju jednog procesa protiv kršćana osobito se vidi iz izvještaja općine u Smirni o smrti njezina biskupa Polikarpa. iz toga se razvija neka vrsta pravne maksime koja rimskim vlastima omogućuje da kažnjavaju pripadnost kršćanstvu kao takvu. no čini se da za kažnjavanje traži dokaz da se optuženi ogriješio o rimski zakon. Da je načelo kažnjavanja kršćana kao takvih ostalo i nadalje u 2. recimo. Točno datiranje tog martirija nailazi. na neke teškoće. dokazuje činjenica da je pod Hadrijanovim nasljednikom Antoninom Pijom (138-161). Broj žrtava ostaje razmjerno malen. koju Justin daje reskriptu. što čini već Euzebije. Isto tako pretpostavlja Hermin »Pastir« svojim napomenama o kršćanima koji su za vrijeme progona ostali vjerni ili su otpali procese protiv kršćana za cara Pija. prokonzul treba kažnjavati »prema težini krivnje«. Kako je on odbio da zaniječe Krista. treba se kršćanin staviti pred sud. poglavlje Religiozni svijet poapostolskog vremena u svjetlu njegove literature. kršćani. a upereni su protiv kršćana kao pojedinaca. kršćani su samo onda mogli biti kažnjeni ako im se dokazalo da su se ogriješili o postojeće državne zakone. koje je gradski prefekt osudio na smrt zbog njihova nepokolebiva ispovijedanja. Tko se obraća. koji je tužilac trebao pružiti. Veoma je vjerojatno da je Hadrijanov reskript osjetno popravio položaj kršćana. istina. neposredno će osjetiti golem razmak u obliku i sadržaju između jednih i drugih.

u kojima se kao kršćanski propovjednik obraća korintskoj općini moleći je da s njim (molitvom koju je sam formulirao) slavi Boga. dati tek nastalim općinama u Siriji naputak za nutarnje uređenje života. premda je jedan ili drugi dodatak mogao biti uvršten i kasnije. Poapostolska literatura živi uvelike od apostolskog nasljedstva. Neki spisi. koji je u toku jednog vala progona za posljednjih godina vladavine cara Trajana (98-117) osuđen da bude bačen zvijerima te je u Rimu podnio mučeničku smrt. a Klement Rimski vidi u »odličnim apostolima« nedostižan uzor vlastite generacije. točno poznavao. no bliži je svijetu Starog zavjeta i židovskom načinu mišljenja. 59-61 64). jer je prema nedvosmislenoj izjavi svog učenika Ireneja bio u neposrednoj vezi s više apostola. prije svega stoička. nije mu tuđa. jeka je i utjecaj apostolske tradicije. Kako se Polikarp i osobno sastao s papom Anicetom u Rimu (oko 154/55. Klement je tu poslanicu pisao očito u svojstvu upravitelja rimske općine. stoljeće u Siriji tako da je u nju ugrađen jedan židovski spis o »Dva puta«. kao što to pokazuju apokrifni spisi koji se uskoro javljaju. naslovnik jednog od sedam pisama biskupa Ignacija. Redaktorova je svrha bila očita. Usprkos njegovoj negativnoj ocjeni . npr. Naročito su za osobnu pobožnost autora informativni oni dijelovi pisma (pogl. Pri pokušaju da se taj corpus Ignatianum koristi za poznavanje poapostolske teologije i pobožnosti ne smije se previdjeti da tih sedam pisama predstavlja tipičnu improvizaciju na smrt osuđenog sužnja koji je pisao pred očima svojih ne baš obzirnih čuvara. neke vrlo odmjerene i u mirnoj meditaciji napisane teološke rasprave. To vrednije je to neposredno iz samog života proizašlo svjedočanstvo o vjeri. tako da se u Klementu htjelo vidjeti nekog obraćenika iz židovske dijaspore. Ignacije Antiohijski. koje valja pripisati prvom ili drugom poapostolskom pokoljenju. pa je izvještaje o životu i nauci Gospodina. raspravlja sa židovstvom. pobožnosti i uređenju života kršćanskih općina na početku 2. Na putu u glavni grad Carstva napisao je sedam pisama. Na čelu tih spisa stoji »Nauka apostola«. dakle. U njemu se susrećemo s nosiocem i posrednikom apostolske tradicije prvoga reda. Ignacije Antiohijski. koji nakon razorenja Jeruzalema. Povod kršćanskoj općini Rima za tu poslanicu jest vijest o žalosnom raskolu unutar korintske Crkve. Ono što Didahe govori o nutarnjim crkvenim prilikama navodi na relativno rano datiranje. stoljeća. o čemu govori već najranija predaja. Magnezije i Trallesa u luci Smirni. kao i u tematici i njezinu opravdanju. Najprofiliraniji lik među apostolskim ocima jest biskup jedne velike kršćanske općine na Istoku. dok su pisma kršćanima Filadelfije. Helenistička filozofija. vjerojatno uoči godine 130. ili su anonimni ili apokrifni. kako je često završavao svoje homilije u službi Božjoj u Rimu. a helenističkom obrazovanju u cjelini vrlo je otvoren. tako tu prvorazredan svjedok prenosi apostolsku tradiciju sve do druge polovice 2. »Poslanica apostola. Barnabina poslanica – aleksandrijska tradicija pripisivala ju je već zarana Pavlovu pomoćniku. iako se njegovo mjesto na popisu rimskih biskupa ne može sigurno odrediti. Smirne i njihovu biskupu Polikarpu napisana u Troadi. Djela Pavlova. Rimska općina je svjesna da je s vjerskom braćom iz Korinta vezuje duboka solidarnost te ih usrdno opominje da uspostave crkveno jedinstvo. U Smirni je napisao i pismo rimskim kršćanima. tj. To nisu.vjerski najživlji među njima. od toga tri kršćanskim općinama Efeza. I o strukturi službi unutar Crkve daje nam poslanica dobrodošle podatke. Njihova autentičnost vrijedi danas. zna da se nipošto ne smije s njima uspoređivati. Polikarp iz Smirne. nakon neobičnih lutanja pretjerane kritike koja nije bila bez predrasuda. ono čime apostolski oci raspolažu. ali posjeduju ipak veliku vrijednost svjedočanstva ako se želi odgovoriti na pitanje o vjerskom životu toga razdoblja. koji je doveo do toga da je grupa mlađih članova općine odstranila prokušane prezbitere iz njihove službe. gdje su članovi tih općina bili posjetili veoma uglednog antiohijskog biskupa. kad se susreo s Ignacijem.. Slika koju oni daju o religioznom životu i misli svoga doba upravo zato zaslužuje posebnu pažnju. nego spontani izljev plemenitog upravitelja jedne kršćanske općine. U jeziku i stilu. bio je već biskup te maloazijske općine. Ugled apostola ostaje neokrnjen. stoljeća. te ovim sjajnim imenima žele osigurati veće zanimanje. Niz apostolskih otaca otvara Klement Rimski kojega možemo smatrati autorom poduljeg pisma što ga je rimska općina neposredno potkraj stoljeća uputila korintskoj Crkvi. očituje se literarna naobrazba autora Klementa kao i njegova religiozna i teološka posebnost. Didahe. Barnabina poslanica. Od nekadašnjeg bogatstva njegovih pastirskih pisama sačuvalo se samo jedno kratko pisamce i jedna dulja poslanica općini u Filipima. Petrova misijska propovijed. do 166/67). Ona nam daje dragocjen uvid u pitanja koja su se kršćanskom dušobrižniku onog vremena činila najvažnijim u času kad se obraćao kršćanima općine koju je poznavao. Tzv. kojega prožima ljubav prema Kristu i čežnja za mučeništvom. dok sam tekst ne spominje nikakva autora – djelo je nekog kršćanina bez znanstvenih pretenzija. koja je nastala vjerojatno na prijelazu u 2. Ivanova« itd. koju je napisao uskoro nakon Ignacijeve smrti. kao potpuno sigurna. koje su dali kao očevici.

možda su to nasljednici judeokršćana u praopćini. I Klement naglašava da je zapisao usmene predaje starih prezbitera koje sežu sve do apostola. Obećanja data narodu saveza ostvarila su se kad je jedan novi narod. jer je on kao dragocjen posjed prešao k novom i istinskom Izraelu. koji zna da je lsus prolio svoju krv za naše spasenje i tako čitavom svijetu zaslužio milost pokajanja. koja odvraća od židovskog posta i molitvenog običaja. Ako se ta skica kršćanske literature poapostolskog vremena uzme kao osnovica za prikaz tadašnjih temeljnih teoloških shvaćanja i vjerskog života. gdje ga zamjenjuje izričita simpatija prema Židovima. u prvoj Klementovoj poslanici. po kojemu je tijelo Isusa Krista trpjelo za naše grijehe i pribavilo nam vječni život. još u mnogo čemu srodna židovskoj. suprotstavlja kršćanska strana tezu da je ona uslijed nevjere i otpada židovskog naroda istinski Izrael. ali svaki kršćanin zna da je On otac Isusa Krista. Židovstvo je svojim doslovnim shvaćanjem zakona tako bitno promašilo smisao kultnih i obrednih propisa da je iz toga nastalo gotovo pogansko idolopoklonstvo i bezakonje (άνομία). kako sam kaže. U njegovo pripovijedanje upletene su iskrene. kao npr. novog svježeg zamaha. drugi ga poapostolski spisatelji vide oštrije. koji je preuzeo nasljedstvo naroda što ga je Bog odbacio. vrlo je jako utjecao na kristologiju poapostolskog vremena. Egiptu. tako da se iz te struje tradicija mogu dobiti spoznaje o karakteru poapostolske teologije. a prema Muratorijevu ulomku brat je rimskog biskupa Pija (oko 140-154). U drugim spisima toga vremena stupa protužidovsko držanje u pozadini. prizvuk pobjedničkog pouzdanja. marljivo od starijih ili onih koji su se s njima družili. Prvi. ali i u Rimu. Neki priprosti član općine. koji potječe iz judeokršćanske sredine. ostalo je nedirnuto i u Crkvi poapostolskog doba. ili još jasnije Ignacije Antiohijski. No u mnogim sačuvanim molitvenim tekstovima toga vremena osjeća se nov prizvuk. Taj dokaz iz Svetog pisma o Isusovu mesijskom poslanju. upravlja se kao uvijek Bogu Abrahama. nekada ponudio Izraelu svoj savez. Najoštrije to izgovara autor Barnabine poslanice. U isto se vrijeme treba napokon datirati i tzv. govori o svojoj teškoj sudbini. stoljeća i epistula apostolorum. Tako se s osjećajem . Osim tih pisanih vrela postojala je u poapostolsko vrijeme još jedna struja usmenih predaja. Sadržajno se te predaje »starijih« odnose na nauku o anđelima. a on sam nam poklonio novi odnos prema Ocu. Kako Klementovi prezbiteri možda i nisu identični s Papijinim krugom azijskih »starijih«. Svom djelu dao je naslov »Pastir« po središnjem liku. Bog je. Bog ga je dokrajčio kad je dopustio da propadne hram. o kojima svjedoče osobito Papija i Klement Aleksandrijski. vjerojatno najstariji primjer jedne propovijedi koja je održana prilikom službe Božje u nekoj općini (Korintu?) oko sredine 2. Klement Rimski. »Pastir« je izvanredno važno vrelo za nazore tadašnje rimske kršćanske općine o značenju pokore unutar cjeline kršćanskog života. drugo Klementovo pismo. ali ta tvrdnja igra veliku ulogu i kod Ignacija Antiohijskog. narod kršćana. nisu vidjeli da se u njemu ispunjavaju obećanja Starog zavjeta. priznao Isusa kao Mesiju. doduše. kao i o misijskom radu apostola te upozorava na krive učitelje. ali istodobno preuzima židovske elemente za liturgiju euharistije. kao npr. a čovječanstvu donio »nov zakon Gospodina našega Isusa Krista«. Nerazumijevanje Starog zavjeta dovodi napokon do toga da Židovi otklanjaju Isusa. na hilijastičke ideje. Već u konačnu fazu poapostolskog razdoblja vodi neobično taman spis. koji je svoju građu uzimao iz vlastitih zbirki svjedočanstava. Dok oštro protužidovsko držanje Barnabe suzuje njegovo razumijevanje soteriološkog značenja Kristova lika. koji u drugom dijelu knjige nastupa kao učitelj kršćana te zapovijedima i usporedbama opominje na pokoru. katkad naivno zacrtane slike iz života Crkve. doduše. Maloj Aziji. koja je prenosila apostolsku tradiciju. a pogotovo u Herminu Pastiru. autor kojeg se naziva Herma. predaje »starijih«. Tvrdnji židovstva da kao izabrani narod ono jedino posjeduje Božja obećanja. a Crkva u njemu nastupa u različitim obličjima. Život mnogih kršćana tišti autora. spis koji u obliku poslanice najprije želi reproducirati Isusove razgovore s njegovim učenicima nakon uskrsnuća. sakupljao ih je. Kršćanska molitva uzima i nadalje svoje oblike iz Starog zavjeta. Uvod u djelo apokaliptički je obojen. tu zacijelo misli na članove prve jeruzalemske općine. po svjedočanstvu Ireneja »učenik Ivanov i drug Polikarpov«. nameće se kao osobito karakteristična crta rasprava sa suvremenim židovstvom. o uskrsnuću i konačnom sudu. kojemu predbacuje načelno nerazumijevanje Starog zavjeta. Kršćanska je molitva.židovstva. na tumačenje prvih poglavlja geneze. Ona se pokazuje svuda gdje se jače kršćanske općine susreću sa židovstvom dijaspore. koji bez teoloških i spekulativnih interesa s dubokom ozbiljnošću zahtijeva moralnu reformu kršćanske općine. Priznavanje židovstva na starozavjetni zakon je ništavno. Izaka i Jakova. Protužidovska polemika očita je i u Didahe. tako u prvom redu u Siriji. Središnje mjesto koje je Gospodin dao molitvi u pobožnosti svojih učenika. a zatim govori na način apokalipse o Gospodinovoj paruziji. upotrebljava židovske misaone oblike te je svjedok judeokršćanskog karaktera poapostolske teologije. ali se Izrael opetovano odavao idolopoklonstvu te je time sam odbio ponuđeni savez. to su tzv. koji proizlazi iz svijesti o otkupljenju. koji su nakon razorenja Jeruzalema došli u Aleksandriju.

Život Krista postaje uzorom života njegovim vjernicima. nasljedovanje Krista temeljnim držanjem kršćanske pobožnosti. za pomoć nevoljnima. Sina i Duha Svetoga«. Upadljiva crta poapostolske pobožnosti jest njezina kristocentričnost. darovi koje je donijelo krštenje mogu se izgubiti. Prema shvaćanju Didahe ona je žrtva. iz toga slijedi za svakoga krštenika moralna obveza »da sačuva pečat«. Važnije je. naime. To ne isključuje da se privatna molitva već zarana obraćala i Isusu Kristu. Ona se slavi na dan Gospodnji. jer svi oni uživaju na jednom oltaru jedno tijelo i jednu čašu. kako su ih formulirali biskupi. može u svojoj čistoći ugroziti grijehom. velikog svećenika. Kršćanin je svjestan da krštenjem prima pečat troosobnog Boga čijoj se vlasti na taj način podvrgava. zato kršćani moraju svoje grijehe priznati prije no što će slaviti euharistiju. u zajedništvo Crkve. doduše. koga je osobito zanimalo pitanje o smislu i djelovanju krsta. Izjave o euharistiji u spisima poapostolskog vremena rjeđe su i suzdržanije. Molitve mučenika Kristu u svojoj punini i sadržajnosti daju naslutiti kako je duboko intimno moralo biti zazivanje Krista već u najranije vrijeme. dapače. Krštenjem primaju pečat Božjeg Sina. mora ostati i bez kruha Gospodnjeg«. prijeti smrt. da se uvijek krsti »u ime Oca. trinitarna formula jest jednostavno formula krštenja. ono ga ostvaruje.3 može se samo teško razumjeti polazeći od kršćanske istine kao takve. Krist će odsad oblikovati život kršćanina i morati mu biti bojna oprema. njegove zapovijedi su smjernica za djelovanje. krštenjem postaje otkupljenje po Isusu Kristu dostupno čovjeku. to se ovdje ne mogu koristiti. Euharistijsko zajedništvo nije samo simbol crkvenog jedinstva. po kojemu ih je posvetio. No taj se pečat može slomiti. za to i za sve drugo hvali ga i slavi. tako sjedinjuje sve vjernike među sobom. koja. molitva se podastire Ocu u ime njegova sina Isusa Krista. Za pojedinca ona je lijek koji daje besmrtnost. Euharistija može. ono sjedinjuje sve one koji ga primaju u jednom Duhu. U njima naglašuju odnos prema Ocu po uzoru na Gospodina kako je on molio. za kojega se spasiteljska snaga krsne vode temelji na Kristovoj muci. Sin je Božji sada zakon. osim toga u euharistiji ne smije imati. 2 Didahe 10. Didahe smatra važnim da se obred krštenja izvodi ispravno. Kao što euharistija povezuje pojedinca s Kristom. poželjno je uranjanje u »živu« (tekuću) vodu. novi član uključuje se u zajedništvo onih koje ujedinjuje vjera u Gospodina. To vrijedi napose za sakramenat inicijacije. Onome tko se iz nje isključuje jer ne želi priznati »da je ona tijelo našega Spasitelja Isusa Krista«. moli Oca i za darove za koje će uvijek kršćanin zazivati svojega Boga: za mir i pravdu u svijetu. časti ga sada i u vijeke i potkrepljuje svoju hvalu s »amen«. Sakramentalni svijet nije doduše u literaturi apostolskih otaca tako oštro ocrtan kao u kasnija vremena. Ignacije Antiohijski gleda euharistiju u dubokoj vezi s jedinstvom svih vjernika u Kristu. čak je poganinu Pliniju (oko 112) poznato da kršćani svom Gospodinu pjevaju himne. istina. Značenje krštenja naglašava se zahtijevom da se provede pripravni post. Pavlova predodžba o krštenju kao susahrani i suuskrsnuću s Kristom možda se ondje označuje uranjanjem kao uobičajenim oblikom krštenja. u vjeri i ljubavi. međutim. prije svega njegovo je obredno oblikovanje još u nastajanju. za mudrost moćnima. Kako euharistijski karakter molitava u Didahe 9 i 10 ne stoji na sigumim temeljima. tiče čitave općine. bez čega nema spasenja. jer hrani život u Kristu i tako jamči uskrsnuće na vječni život. no u posebnim je slučajevima dovoljno da se glava krštenika polije tri puta krsnom vodom. koja se. tek to pečaćenje čini čovjeka Kristovim učenikom.udio onaj tko živi nepomiren sa svojim bližnjim. I autor Barnabine poslanice poznaje duboku povezanost između križa i krštenja. krštenje se. za kršćansko krštenje. U svojoj hijeratskoj suzdržljivosti odaju ti tekstovi nedvosmisleno svoju bliskost s molitvenim oblicima liturgije. »ako netko nije unutar oltarskog prostora. no ona se uvijek sa zahvalnošću spominje velikog djela da je Otac izabrao kršćane od sviju kao one koji ljube Oca po njegovu sinu Isusu Kristu. . Kristova volja je norma ćudorednog života kršćana. predstojnici euharistijskog svetkovanja. naglašava Ignacije Antiohijski. O tome je osvjedočen i Herma. što ga je prihvatila kršćanska liturgija. sredstvo protiv smrti.sreće iskazuje hvala Ocu za novi život koji je u Isusu darovao čovječanstvu. ali je njegov osnovni položaj u cjelini kršćanske pobožnosti ipak jasan. Iste je boje i svježine i velika molitva zahvalnica u Klementovoj poslanici. istina.2 zahvaljuje. koji obavezuje krštenika i krstitelja i u kojem trebaju sudjelovati po mogućnosti i drugi članovi općine. Po njemu krst proizvodi novi život kršćana koji »kao mrtvi uranjaju u vodu. Euharistija je kršćanima dana kao hrana i piće što nadmašuje svaku zemaljsku hranu jer poklanja vječni život po Isusu2. ono mu donosi oproštenje njegovih grijeha. Trijumfalnu hvalu izriče Polikarp ocu Isusa Krista za mučeništvo. ostvariti to jedinstvo samo ako se slavi sa zakonitim biskupom ili s njegovim ovlaštenikom. Na nju se misli i onda kada Didahe na drugom mjestu govori o »krštenju u ime Gospodina«. a kao živi nanovo izranjaju«. i daje im da uđu u kraljevstvo Božje. jer se za nju već 10.

stoljeću na široj osnovici i sa snažnijim odjekom. Istina je da za kršćanina iza Kristove volje stoji volja Očeva. Ignacije Antiohijski je neumoran vjesnik tog jedinstva. koja je na istom mjestu poznavala više sinagoga. napredak u izgradnji crkvenog uređenja u tom je razdoblju daleko opsežniji i važniji. Zavladala je mlakost i pospanost. njegov je spas u pitanju. u kojem svaki ud ima zadaću prema svojoj važnosti. i tko se tada više ne bude nalazio unutar kule. dakle više okupljanja u manje skupine. Herma još ne raspravlja o problemu neoprostivosti stanovitih grijeha. članovi kojega jednoglasno slave Gospodina. jer je pohlepa za posjedom i bogatstvom mnoge odvela od vjere te su svoj život prilagodili životu pogana. tko Crkvi ne bude pripadao kao čist član. Herma želi posredovati naglašavajući pri tom vrlo ozbiljno kao zabrinut propovjednik da se nakon te. . bilo već goruće. koji. pozdravlja Božju Crkvu u Korintu. koja boravi u Rimu u tuđini. neće se moći spasiti. Opća Crkva. Pred novim progonom koji prijeti javlja se opasnost da će slično kolebljivo i strašljivo držanje zahvatiti neke kršćane. Monarhični episkopat. koji se u svoj svojoj oštrini odrazio u Herminu »Pastiru«. ali je pitanje pokore oko 140. U usporedbi s razvojem teologije poapostolskog vremena. ipak se posvuda može utvrditi daljnji razvoj ranijih klica. Odatle opomene biskupa. u Magneziji. dakle. Ali ako netko stalno pada i opetovano želi pokorom okajati grijehe. dokazuje nemogućnost daljnih pokora eshatološki. Božja Crkva. poglavlje Izgradnja crkvenog uređenja. jer zemaljski posjed cijene više nego vjernost svojem Gospodinu. Život u Kristu i njegovu nasljeđivanju predstavlja ideal. neki su se od njih u progonu odlikovali kao priznavaoci i mučenici. prilikom koje se najjasnije pokazuje jedinstvo poapostolske općine. ali se ona očituje u primjeru Isusa Krista. Osim tih nedostataka nade i hrabrosti u trenucima opasnosti vidi Herma i druge promašaje u rimskoj Crkvi. Crkvi koja na teritoriju Rimljana prednjači. općina u Smirni šalje Crkvi Božjoj u Filomelionu izvještaj o mučeničkoj smrti svog biskupa Polikarpa. koje nastoji prikazati različitim slikama i usporedbama. Drugo zlo koje se proširilo u rimskoj općini jest častohlepje i borba za prva mjesta sa svim negativnim posljedicama za mir i jedinstvo unutar općine. Promašaj takvih kršćana stavlja mladu Crkvu pred problem. onoj u Efezu. doduše. Između tog shvaćanja i prije spomenutog naučavanja da je krštenje jedina pokora. Nema kršćanina koji ne bi pripadao jednoj takvoj lokalnoj općini. mišljenje koje je višekratnu pokoru smatralo mogućom. koje neprestano pozivaju k nasljedovanju Boga i njegova Sina. niti koje povezuje uređenje poapostolske Crkve s organizacijom pavlovske općine jasno su vidljive. 10. neke zatvorene naseobine okupljaju se posvuda u pojedinačne općine ili lokalne Crkve. obvezuje sve. još jednom udijeljene. Doduše. pa Hermin »Pastir« daje poučan uvid u raspravu koju je to pitanje razmahalo tada u rimskoj općini.koja u mučeništvu nalazi najviši oblik svoje potvrde. Ta će se rasprava ponovno rasplamsati u 3. No Bog daje svim palima još jednom mogućnost da čine pokoru. Postojalo je. Ignacije upravlja svoja pisma jasno ocrtanim pojedinačnim Crkvama. To povezivanje Kristovih pristaša u nekom gradu u jednu jedinu zajednicu jasno se odvaja od organizacijskih oblika ondašnje židovske dijaspore. kao zajednica putnika koja slijedi Gospodinove smjernice. općina je kao zbor. neki učitelji postavljaju to čak kao zakon. Kršćani nekog grada. oni su se puni straha kolebali da li da niječu ili priznaju i tek su se nakon dužeg oklijevanja odlučili da trpe za kršćansko ime. ili su grešnici svoje spasenje zauvijek proigrali? Pastir poučava Hermu kako bi kršćanskom idealu odgovaralo kad bi krštenje ostalo jedini oblik opraštanja grijeha. ali drugi nisu bili dorasli tom opterećenju. Pojedinačne općine i njihovi službenici. Sa svom svojom braćom u vjeri sjedinjuje se da slavi euharistiju. i koji ga slijedi dolazi k Ocu ili jest u Ocu. Za njih progon znači najveću opasnost. Takvo rivalstvo ugrožava napose starješine i đakone. mogućnosti pokore stečeno pomirenje ne smije nipošto više ugroziti. te time daje poapostolskom razdoblju crkvene povijesti posebnu važnost. ali za kojim poneki kršćanin i zaostaje. Postoji li za tako teške promašaje mogućnost zadovoljštine. uskoro će Crkva biti dovršena. većina članova rimske općine ostala je vjerna svojim krsnim obvezama. jer zna kakvim je opterećenjima izložen čovjek zbog svoje slabosti i đavolje zlobe. očito. Položaj rimske općine. taj neka se ne podaje varavoj nadi. Za autora prve Klementove poslanice harmonija svemira ili ustrojstvo ljudskog tijela. Istina. koji vodi do bogatijih organizacijskih oblika i u pojedinim općinama i na području opće Crkve. to više što je kuća uskoro dovršena. Najprije se u jasnijim obrisima javlja pojedinačna kršćanska općina u svojem vlastitom značenju i svojoj funkciji za cjelokupni organizam mlade Crkve. Herma.

dvadesetih godina 2. a naziv »episkop« pripada isključivo najvišem službeniku općine. Polikarpu iz Smirne otkriva se putem objave način njegove smrti. Svaka pojedina općina ima samo jednog episkopa. On je poslao Isusa Krista koji je apostolima dao zadaću da naviještaju evanđelje. Članovi kršćanske općine mogu se prema njima ponašati samo tako da pažljivo izbjegavaju svako zajedništvo s njima i da se kao vjernici još jače međusobno povežu. Općina je sa svojim biskupom jedinstvena u misli i molitvi. tko se. Biskup može od svojih vjernika tražiti takvo držanje samo zato što on njima predstavlja Krista. Samo Ignacijeva pisma strogo luče te tri službe. razdvojila se u dvije službe. I Ignacije osjeća da ga vodi Duh kad opominje Filadelfijce da budu jedinstveni sa svojim biskupom i prezbiterijem. dvije stvari bitno djeluju zajedno . a drugu predstavljaju đakoni. samo s njim slavi ona agapu i euharistiju. tako je i u poapostolsko vrijeme osobito maloazijsko kršćanstvo ugroženo od heretičkih skupina. Tako se za Klementa Rimskog autoritet predstojnika općine temelji na Kristovu nalogu kojim je poslao apostole od kojih kršćanske općine moraju svu svoju vlast upravljanja izvoditi u neprekinutu slijedu. na zavist. kojemu je potčinjen kolegij prezbitera i đakona. Apostolski oci razvili su dijelom već i teologiju crkvene službe. koji su Kristu pripisivali prividno tijelo i tvrdili da židovski zakon i nadalje vrijedi. nosioci kojih su episkopi. Na tu opasnost upozoravaju Didahe i Pseudobarnaba. U njegovu autoritetu imaju udjela prezbiteri i đakoni. autoritet koje se konačno svodi na Boga. za nosioce starješinstva u Crkvi. krštenje i ženidba također su dio njegove službe. svjestan je da posjeduje nebeske tajne.simbolizira jedinstvo općine. ali toga ima i u rimskoj općini u Hermino vrijeme. sad ondje. nego i Smirni. Didahe spominje samo episkope i đakone. koju valja smatrati korijenom tolikih zala u religioznoj povijesti Izraela. zavisti i ogovaranju što stvaraju klimu razdora. ne samo npr. a oni su u skladu s nalogom koji su dobili postavili biskupe i đakone. Hermaga vidi u slici kule koja je izgrađena na ugaonom kamenu Kristu. jer ga opasno može ugroziti sklonost prema pravdaštvu i zavisti koje razdvajaju zajednicu. koji je onaj pravi. biskup svake općine. Teža je bila situacija u Korintu. Tako. Ignacije Antiohijski usmjerava svoj napadaj na zastupnike doketizma. koje se javljaju sad ovdje. prezbiteri i đakoni. iako se sada pojmovno tako oštro ne razlikuju kao kasnije. Ta životno nužna zbijenost općine jest dobro koje se uvijek ponovno mora stvarati. Potkraj poapostolskog vremena susrećemo u Herminu Pastiru još uvijek dvostruko ime episkopa. poznaje vidljive i nevidljive stvari. prezbitera ili episkopa. koja je u apostolsko vrijeme poznavala dvostruki naziv za svog nosioca: episkop. u Antiohiji. odnosno ne razabire se iz vrela. prezbiterima se općina treba pokoravati kao apostolima. odnosno prezbitera. stoljeća monarhički episkopat. iako se prava pozadina korintskih zbivanja ne može dokučiti. uslijed kojeg su vodeći članovi općine bili istisnuti iz svojih funkcija. njega treba slušati kao što Isus Krist sluša Oca. kao oni koji krivo naučavaju. Time su shizma i hereza proglašene velikim neprijateljima jedinstva ranokršćanske općine. sastoji se vodstvo pojedinačne općine od dviju skupina ljudi. Rimska općina duboko je zabrinuta zbog tih događaja i svojom ih poslanicom oštro osuđuje. ili pak samovolja u shvaćanju kršćanske nauke. na čije mjesto imaju poslije njihove smrti stupiti drugi prokušani muževi da bi preuzeli njihovu službu kod vjernika. Nosioci službe gledaju sa svoje strane svoje poslanje posve u svjetlu tog nadnaravnog podrijetla i svjesni su da ih u ispunjavanju njihovih zadataka vodi Duh. a Polikarp samo prezbitere i i đakone. čini se da se monarhički episkopat učvrstio gotovo po cijelom području širenja kršćanstva. Jedna služba. u đakonima treba poštivati Božji zakon. I u Rimu su Hermi poznati pokušaji da se uvedu tuđe nauke. Ignacije izgrađuje teologiju biskupske službe prema jednoj drugoj strani. nije riječ uvijek o izričitom raskolu koji se ukrućuje u nepomirljivosti. on je najrječitiji odvjetnik potpunog i bezuvjetnog jedinstva i povezanosti između biskupa i općine. rimska poslanica svodi duboki rascjep. Jedva da koji spis poapostolskog vremena šuti o shizmatskim tendencijama. Prema možda najstarijem dokumentu poapostolskog vremena. Crkveno vodstvo organizira obranu od hereza pozivajući na borbu i upozoravajući druge općine već sada gotovo na isti način kako će uskoro svim snagama morati postupiti protiv heretičke gnoze. Vrela ne dopuštaju da se zacrtaju pojedine faze tog razvoja ni da se spozna je li posvuda tekao na sličan način. pismu rimske općine korintskoj. u općini koja je nekoć bila ugledna baš zbog svojeg bratskog duha. bez biskupa se u općini ništa ne smije događati. Ubrzo nakon 150. jedna nosi dvojaku oznaku. iako nevidljivi. Duh naređuje Klementu Rimskom da uputi svoju opomenu Korinćanima. suprotstavlja se Gospodinu. Apostolskim ocima važnija je opasnost od hereze. dok drugdje prije toga ili nakon toga taj razvoj još nije okončan. odnosno prezbiter. Kao što su već pastoralne i Ivanove poslanice morale upozoriti na opasnost od heretičkog iskrivljavanja kršćanske nauke. koji vođenje pojedinačne općine jednoznačno daje u ruke jednom biskupu. uz koje se spominju đakoni i učitelji. a eto već i u mladom kršćanstvu. nego često u častoljublju. Filadelfiji i Filipima. U Antiohiji i u nekim maloazijskim općinama postoji dakle. suprotstavi biskupovu autoritetu.

Već kod apostolskih otaca nalazimo brojna prizivanja na tradiciju. Herma ne traži za sebe nikakvu vlast naučavanja kojoj bi se predstojnici općine trebali pokoriti. autor »Pastira« koji je imao mnoga viđenja što ih mora priopćiti i vjernicima. svi koji su primili pečat jedno su u istoj vjeri. čini se da se našao pravi sklad između zadataka jednih i drugih. izolirano i samodostatno. čuvari apostolskih predaja. Ne samo da se misionar prima kao brat kada susreće vjernike u nekom gradu. on je izvan kritike. Svi narodi moraju spoznati da su kršćani »narod Božji. koja nadilazi mjesni karakter. biskup. doduše. čak i običan kršćanin kojega njegovo zvanje vodi u tuđinu. kao Herma ili autor Barnabine poslanice. za svoj novi narod Krist je prinio svoje tijelo. Jedan od proroka rimske općine je Herma. njima je. predsjedaju agapama. ali u svojem nutarnjem sadržaju posvuda predstavlja istu jezgru kršćanske liturgije. svi oni nailaze na bratsko gostoprimstvo gdje god se nalazi skupina kršćana. No njihova pretenzija da imaju Duha mora se pokazati pred općinom kao opravdana. čija se sposobnost. Nutarnje jedinstvo opće Crkve osiguravaju i druge snage. koji ne naučavaju istinu i traže samo novac. Oslanjajući se na to dvoje. vjerojatno u korist »učitelja«. Pojedini članovi takvih općina mogu se pohvaliti posve naročitim posjedovanjem Duha. međutim. koja se odrazuje u svakoj pojedinoj općini. tj. Sve općine zajedno čine nov narod. Židovi i pogani u jedno jedino tijelo. Djelovanje Duha Svetoga ne ograničava se. Pojedinačna općina poapostolskog vremena ne živi. naviještaju istinsku nauku. Nekoliko desetljeća kasnije montanizam će još jednom staviti ulogu proroka u prvi plan i prisiliti crkveni autoritet da zauzme konačan stav. ugled kojega pada. prema tome. međutim. »katoličkom Crkvom«. susreću ga s poštovanjem. tijelo Crkve Krlstove. namijenjena neka uloga u sastancima općine. Oni nastupaju kao učitelji. može. jamci su nepatvorenosti evanđelja. Jedinstvo ispovijedanja nasto. Živahno dopisivanje općine s općinom održava živom svijest o jedinom velikom univerzalnom zajedništvu. dakle. za nju želi pridobiti prezbitere općine. Vjera i bogoslužje osigurani su nadalje time što se neprestano mjere crkvenom predajom. u mudrosti. samo na nosioce službi. Jer tu ne smije i ne može ući nikakva novost ljudskog podrijetla. mora strogo ispitati. vjernost prema predaji pretpostavka je postojanja vjerskih istina i jedinstva kulta. te se još povremeno osjećaju slične napetosti kao i prije između laika obdarenih Duhom i vodstva općine. svjesna je da je sa svim drugima povezana u jedan jedini organizam. dakle službene vođe. Njezin je nevidljivi biskup Krist. univerzalnu Crkvu. U svakidašnjem životu doživljava vjernik jedinstvo i univerzalnost svoje Crkve na raznolike načine. svećenik ili đakon koji ima prenijeti neku poruku. koja se u svom vanjskom obliku i mnogim molitvenim tekstovima. Tu očito nema više rivaliteta između obdarenih Duhom i nosilaca službe. kultu i apostolskoj tradiciji može po vjerovanju toga vremena osigurati napokon samo onaj koji je istinski gospodar i zaštitnik tog jedinstva – Krist. kad nastupa u općini. u moralnoj čistoći Korinćana posebne milosne darove Duha. pod Kristovom zastavom sjedinjuju se vjernici. u istoj ljubavi. To u prvom redu vrijedi za Didahe. božansko podrijetlo njihova autoriteta i upravljanje Duha Božjega. Klement Rimski vidi u vjeri. koju može samo djelomično predati dalje. oni vode euharistijske svečanosti. govori se o vlastitoj tuzi i veselju. kroz koji struji nadnaravni životni princip: Krist Gospodin. međutim. Međusobno se izmijenjuju vijesti.ii se sačuvati vjerskom formulom. Jedinstvo u vjeri. poduzimaju se dapače daleka putovanja da bi se zajedno pretresla važna pitanja vjerskog značaja. koja se razvija od početnih priprostih oblika do preciznijih iskaza. iz njega govori Duh. govori li iz njega zaista to treba utvrditi vodstvo općine. nego se još uvijek posvuda primjećuje i kod vjernika u poapostolskim općinama. postojao još u poapostolsko vrijeme. Herma zna da ima i krivih proroka. koja »prorocima« daje posebno mjesto u općini. Stječe se dojam da se redaktor Didahe ovdje bori za proročki ideal. Prokušanom i istinskom proroku pripada priznanje. Njezino katoličanstvo je tako upadljiv znak da se po njegovoj prisutnosti može raspoznati prava Crkva. jer ima krivih proroka. . Ignacije Antiohijski prvi naziva tu zajednicu vjernika. ona je u bitnim točkama posvuda ista i kao formula pri krštenju urezuje se u pamćenje svim vjernicima.da bi biskup i njegovi pomoćnici mogli udovoljiti zadaćama svoje službe: apostolsko. posvećuju se služenju siromašnima. oni treba da »izriču hvalu«. koja se smatra apostolskom baštinom te se ne smije krivotvoriti. prosuđivati o njemu značilo bi griješiti protiv Gospodina. koji su i u općinama Magnezije. tako da euharistiju može biskup Polikarp iz maloazijske Smirne služiti i usred rimske općine. njemu se stoga obraća ta Crkva uvodnim molitvama da okupi narod Božji sa svih strana svijeta u jedinstvo i da ga u njemu čuva. koji se otkrivaju svojim djelima. ovce njegove paše«. Karizmatski dar je. Jedinstvo kulta osigurano je slavljenjem euharistije. Efeza i Smirne obilno prisutni. Ona se odnose na vrlo važnu stvar – pokoru. lokalno razlikovati. koji tvrdi da je primio duboku »spoznaju«.

Doduše. Taj adopcijanski i doketski obojen Kristov lik . No one su ih preoblikovale u suprotnosti s autentičnim judeokršćanstvom i time se odijelile i od njega i od pobiblijskog židovstva. Napokon. npr. Pravovjerni kršćani kao i pristaše ili osnivači sektaških ili heretičkih pokreta – spomenimo samo Polikarpa od Smirne. rimska poslanica nastoji uspostaviti mir opominjući i savjetujući. Biskupi poput Ignacija i Polikarpa ne upravljaju svoje riječi opomene i ohrabrenja vjernicima drugih općina samo iz osjećaja neke puke solidarnosti. kaže se o rimskoj općini da je nasuprot drugima nastupila kao učiteljica. Upravo ovo posljednje pitanje davalo je. koje je od službenog židovstva već dijelila različita religiozna praksa. Do tog odvajanja došlo je očito već nakon smrti Jakova Mlađeg. 11. koje se usredotočilo na dva osnovna pitanja: kristologiju i obaveznu vrijednost mojsijevskog zakona. prihvatili kršćanski sadržaj i time još jače naglasili svoju posebnost. vjerojatno donosi nešto u biti točno kad govori o Cerintu da je potkraj 1. snažna struja vanjskih kršćana. neposredno nakon što je pisano. Kako se čini. poglavlje Heterodoksna judeokršćanska strujanja Već zarana razvile su se uz ortodoksno judeokršćanstvo praopćine i poapostolskog razdoblja i druge židovske skupine. u Korintu i u ostaloj Crkvi. upravo jedinstven: obilje epiteta punih duboka štovanja i hvale jedva se može protumačiti samo temperamentom ili nakanom pisca. kad je judaistička skupina pokušala proturiti svog kandidata Tebutisa protiv Simeona. već unutar praopćine i u pavlovskim zajednicama građu za mnoge sukobe i moralo je prije ili kasnije navesti Crkvu da isključi »judaiste« ako su nastojali naturiti kršćanima iz poganstva obdržavanje Zakona kao nužno za spasenje. nego to čine naprotiv iz jasnog osjećaja dužnosti. ali govor poprima povremeno i odlučan. No nije nam poznat ni jedan biskup poapostolskog doba koji bi otprilike s jednakim autoritetom kao u svojoj općini ulazio u prilike drugih mjesnih Crkava ili možda davao smjernice cjelokupnoj Crkvi. s kojim su ipak imale zajedničke osnovne crte kasnožidovske apokaliptike i priznavanja Zakona. stoljeća živio u zapadnoj Maloj Aziji i o Isusu tvrdio da je bio prirodni sin Marije i Josipa. Justina. Iseljenje ortodoksnih judeokršćana u područje istočno od Jordana i s tim u vezi njihovo raspršavanje po Celesiriji oslabilo je njihovu nutarnju povezanost i učinilo ih osjetljivima za utjecaje koji su dolazili od židovskog sektaštva. Ovdje se u svijesti izvanrimskih kršćana već nazire mišljenje da rimskoj općini pripada neko prvenstvo. No. što bi onda mogli koristiti u svom zavičaju. To je daleko prije rimska općina kao takva. ukazuje na osobitu privlačnost te općine. čiji je zanosni uvod. koji zahtijeva pokornost. uslijed svojih veza s Malom Azijom. u smislu ideje primata. kako je rečeno. I tu se baz sumnje očituje neko prvenstvo rimske općine. Ono se prije svega razabire u pismu Rimljanima Ignacija Antiohijskog. No za opću je Crkvu pitanje Krista bivalo sve važnije tako da je postalo odlučujućim kriterijem za pravovjernost pojedinih judeokršćana ili judeokršćanskih općina. Ignacije ne spominje biskupa rimske općine.Iako biskup ima svoje pravo područje djelovanja u svojoj općini. Treba nadalje uvažiti ugled koji je prvo Klementovo pismo uživalo. I Klement Rimski stoji previše iza rimske općine kao takve a da bismo mu na osnovi poslanice korintskoj općini mogli pripisati neko svjesno pravo usmjeravanja nošeno posebnim autoritetom. kako se iznad svih ljudi isticao pravednošću. pravovaljano izabranog Jakovljeva nasljednika. koja se ne može protumačiti samo činjenicom što je postojala u glavnom gradu Carstva. ali Irenej. to je navodno nakon njegova krštenja na nj sišao Krist u obliku goluba. Hegezipa. koje su u svoje naučavanje i službu Božju preuzele kršćanske elemente. razboritošću i mudrošću. Sigurno je Cerintova kristologija bila za pravovjerne judeokršćane pobuda da ga najoštrije napadaju. navodno je samo Isus trpio i uskrsnuo. Jer ne postoje nikakvi povodi za tvrdnju da su u Korintu zahtijevali mišljenje Rima. Prije Isusove smrti Krist ga je opet napustio. njegov je lik i naučavanje osobito kod Epifanija iskrivljen fantastičnim legendarnim crtama. od tog je vremena naviještao do tada nepoznatog Oca i činio čudesa. koja tu nastupa sa stavom koji prelazi mjeru svijesti o bratskoj solidarnosti. koliko na načelno različitim shvaćanjima naučavanja. u usporedbi s riječima njegovih drugih pisama. ipak nije isključeno da su židovski sektaši. gdje se katkada smatralo nadahnutim. te se njegova riječ o prednjačenju Rima u ljubavi ( = djelotvorna ljubav) ne može stoga nipošto razumjeti u smislu posebnog osobnog položaja njezina biskupa. koji su posjećivali Rim. Aludirajući očito na poslanicu Korinćanima. Njihovo odvajanje od ortodoksnog judeokršćanstva nije se zasnivalo toliko na drukčijoj religioznoj praksi. nastoje u Rimu postići podršku ili priznanje. ipak nije bez svake odgovornosti za cjelokupnu Crkvu. gotovo prijeteći ton.

a drugome nad sadašnjim. koji kasnije upotrebljavaju Pseudoklementine. sudjelovanjem u svetoj gozbi s vodom i kruhom te svetkovanjem subote i nedjelje. S takvom su kristologijom povezivali odlučan zahtjev za poštivanjem Zakona. jer se takva mogla temeljiti samo na osobnom poznanstvu s Isusom. kako je bilo uobičajeno među kršćanima. jednu koja u Isusu vidi pukog čovjeka. To su najprije bile krive perikope. poslije Krista. koji ovog prvog nije poznavao. dakle. koji je već u Adamu i Mojsiju bio nastupio s posebnim poslanjem. stoljeća. koje predstavljaju iskrivljenje Božje volje. koji se u Pavlovim poslanicama javljaju kao protivnici Pavlove misijske djelatnosti. Ranokršćanski hereziolozi nastoje da to ime izvedu od osobe zvane Ebion. Time bi se ebionitski pokret . čijim se raznim radovima o Bibliji mogao služiti još Origen. Uslijed prihvaćanja mojsijevskog zakona i otklanjanja soteriološkog značenja Kristove smrti. No kasnije su u kristologiji u pitanju obaveznog značenja Mojsijeva zakona zastupali gledišta koja su bila heterodoksna i dovela ih do otcjepljenja od opće Crkve. dakle. nisu drugo do li obmane što su ih nadahnuli demoni. poslije Krista naselili u Transjordaniji i Celesiriji. može se govoriti o stanovitom antipavlinizmu ebionita. a sada je kao Isus trebao pridobiti židovstvo za čišće obdržavanje nepatvorenog Zakona. Podatak za odredivanje vremena otcjepljenja možda nam daje Justin Mučenik. U najnovije vrijeme ukazuje se na srodne crte između ebionita. kad govori o cerintovcima. Bog je od početka ustanovio jedan dobar i jedan zao princip. Tu reformu Zakona ostvario je Isus svojom naukom. dok Pavao navodno temelji svoj poziv na viđenjima i objavama. koje. ostaju problematični. nego prirodni sin jednog zemaljskog bračnog para te ga je Bog zbog primjernog ispunjavanja Zakona uzdigao za Mesiju. Privrženici pokreta smatraju. »neprijateljski čovjek« koji je krivotvorio prve Isusove misli. Taj je zadatak trebao ispuniti naučavanjem Božje riječi. od svojih se pogrešaka ebionit čisti dnevnim pranjima. Slijedeće se značajke mogu smatrati karakterističnim za autentično ebionitstvo heterodoksnog pečata: u shvaćanju postanka svijeta zastupaju ebioniti dualističke ideje. Isusa iz Nazareta posvetio je Bog za Mesiju. prvome je dana vlast nad budućim svijetom. koji se istina. jer je. dakle ne nekim izvanrednim djelom spasenja a ni otkupiteljskom smrću. Međutim o znatnom je pokretu riječ kod judeokršćanske skupine. ime vjerojatno vlastitom oznakom. koji sadrži »Petrove propovijedi« . »Kerygmata Petrou« pokazuju i stanovitu antitrinitarnu tendenciju i zabacuju trinitarno tumačenje starozavjetnih mjesta. međutim. esena i qumranskih Židova. Neki su se ebioniti otvorili i gnostičkim idejama i slijedili bizarne spekulacije. obećani mesijski prorok. koji je možda potjecao iz židovskih sektaških krugova. Ebionisti odlučno odbijaju njegovu legitimaciju apostola. Od ebionitskih spisa valja spomenuti jedno vlastito Evanđelje. Po imenu poznat teološki pisac ebionita bio je prevodilac Biblije Simah (Symmachos). jer je Krist ostavio Isusa prilikom njegove smrti. Po tome je Pavao bio veliki neprijatelj Zakona. koje su kasnije unesene u Mojsijev zakon. Ebionitski lik Krista prema tome bitno je određen njegovim adopcijanskim značajem i nijekanjem soteriološkog značenja Kristova života i smrti. Kako u stavu prema Kristu. on je pokazao što je u Zakonu pravo te odgovara Božjoj volji. koji su samo za se bili vjerni Zakonu. Nalazimo ga prije svega u »Kerygmata Petrou« ebionističkom traktatu iz prve polovice 2. Po tome bi rascjep između ortodoksnih i heretičkih ebionita trebalo datirati u vrijeme oko godine 150. razlikovao vrhovnog boga od stvaraoca svijeta. ali vjerojatnije je da naziv potječe od hebrejske riječi ‘ebjon (siromašan). Ebionitsku misao nalazimo nadalje u jednom traktatu iz prve polovice 2. tako i u ocjeni Zakona i žrtava bilo je raznih tendencija i nijansa. Čini se da Cerint nije okupio mnogo pristaša. koje je vjerojatno bilo Evanđelje po Mateju. koja naznačuje njihov skroman način života. njegovu svećenstvu i krvnim žrtvama. Na mjesto žrtve dolazi život u siromaštvu i zajedništvu dobara. a pogane za Boga. Epifanije nam je prenio neke njegove ulomke. i drugu koja ga priznaje kao Mesiju i Sina Božjeg. Time je on bio i »istinski prorok«. a obradio ga je redaktor Pseudoklementina. Odbio je svaku žrtvu u bogoštovlju. po Ireneju. dobar princip je Krist. pa zato ni njegova smrt nema značaj žrtve. Epifanijevi podaci. a što joj protuslovi. nije bio Božji Sin koji postoji već otprije. Heterodoksni pokret ebionita ne predstavlja u svojoj daljnjoj povijesti jedinstvenu sliku. koje se prvenstveno opažaju u njihovu stavu prema hramu. stoljeća. a zatim prije svega krvne Žrtve. nešto od te odbojnosti osjeća se još u neobičnoj Irenejevoj napomeni da je apostola Ivana Cerintovo naučavanje potaklo da napiše svoje evanđelje. obrađeno u ebionističkom smislu. Ovdje ebioniti nastupaju tako reći kao baštinici judaista. koji razlikuje dvije skupine judeokršćana. trebao očistiti od svojih nedostataka. on. koju ebionisti otklanjaju. Euzebije zna da je Cerint nadalje branio grubi hilijazam. na dan njegova krštenja u Jordanu dao mu božansku snagu. Tada bi bila vrlo vjerojatna hipoteza da je riječ o potomcima članova praopćine koji su se oko godine 66-67.morao je za kršćane Male Azije biti neprihvatljiv. Osim toga Cerint je zastupao gnostičke nazore. Možda su ebioniti u početku bili pravovjerni judeokršćani. koja se kod Ireneja javlja pod nazivom ebionita.

Ali gdje je do sukoba došlo. zato ih i nadalje obvezuje obrezivanje. Ne može se dokazati ovisnost kršćanskog krštenja o mandejskom. drugo muško. Uz to se velika važnost pridaje kultnoj svečanosti uspona duša pokojnika prema carstvu svjetla. Bliske su ebionitima još druge judeokršćanske skupine. koji je djelovao u prvim desetljećima 2. jednako se razabiru i kršćanski utjecaji. poštivanje vrhovnog Boga i upotreba magičnih formula. izvorno dobrog i zlog. a njemu judeokršćanstvo dakako nije bilo strano (Dj 8. podređen jednom Bogu. ne može se. s kojim će početi konac svijeta. Sekta je poznavala krst u odjeći koji je davao oproštenje grijeha te opetovana pranja. očito je jedan ritual te sekte bio upotpunjen kasnijim posudbama iz nestorijevskih krsnih običaja. kršćanstvo i islam smatra lažnim religijama. koja židovstvo. I drugi. svetkovanje subote. Nije vjerojatna izvorna povezanost s ranim judeokršćanstvom. koja su trebala oslobađati od bolesti i mana. Sekta mandejaca može se ovamo svrstati zbog toga što je svojim podrijetlom vjerojatno bila povezana s heterodoksnim židovskim sektama koje su vršile krštenje. Takav se gnostički smjer heterodoksnog judeokršćanstva može vidjeti u samaritanskoj gnozi. iako se put tih utjecaja samo teško razabire. Naučavanja svete knjige Elhazaita imaju se čuvati kao tajna. spasit će se. razvila je tek u 7/8. Tzv.Stanovite židovske struje vjerojatno poznaju neki relativni dualizam kad prihvaćaju univerzum anđela i demona. U njoj su dva nebeska bića igrala posebnu ulogu. koje je u svojim krajnjim oblicima prekinulo se službenim hramskim bogoslužjem. Mandejska mitologija poznaje jednog velikog kralja svjetla ili Velikog Manu. uz kojeg postoji još mnogo manjih Mana. stoljeća u sirsko-partskom pograničnom području. kao na primjer u formuli krštenja i u jednoj Elhazajevoj viziji Krista. koja se u 3. Isto tako odlučno odbijaju Pavla. U njezinu bogoslužju zauzima vrlo važnu ulogu krštenje. kojeg je Ivan Krstitelj raskrinkao. Tu treba u prvom redu spomenuti sektu elhazaita. koji pripada gnostičkim spisima iz Nag Hammadija. pri današnjem stanju vrela. Ranokršćanska Crkva nije se još morala u istoj mjeri boriti protiv svih tih heterodoksnih judeokršćanskih strujanja. Na pitanje iz kojeg religioznog područja dolazi elhazaitstvo. Velik ugled uživa kod mandejaca Ivan Krstitelj. Očito postoje jaki židovski elementi. Posebnost ebionita bila bi onda u ocjeni Kristova lika. kao i neke dijelove Pisma. o njihovoj međusobnoj borbi i o »krepostima i silama« koje oslobađaju čovjeka. Osnovica njezina vjerovjesništva bila je Sveta knjiga kojoj su pripisivali nadnaravno podrijetlo. određeno odgovoriti. koja potječe od Simona Maga. kao na primjer motiv promjene Kristova Iika. jasno ukazuje svojim tumačenjem Geneze i naučavanjem o arhontima i anđelima i njihovoj ulozi u stvaranju na srodne spekulacije kasnog heterodoksnog židovstva i heretičkog judeokršćanstva. dok Isusa smatraju krivim prorokom i lašcem. stoljeću donekle rasprostranila a vjerojatno potječe od nekog čovjeka zvanog Elhazai. Sekta je bila misionarski aktivna i stekla privrženike na istoku sve do Eufrata i Tigrisa. a razvile su se na područjima istočne Sirije i Palestine. Kao životno pravilo služi elhazaitima Zakon. Sekta koja još i danas broji oko 5000 članova što žive na području donjeg Eufrata i Tigrisa. navodno kršćanski. Apokaliptičke crte pokazuje proroštvo o bliskom velikom ratu. Utjecaji heterodoksnog judeokršćanstva mogu se napokon dokazati kod velikih ranognostičkih skupina. Ocjena Krista kao pukog čovjeka i običnog proroka pokazuje kršćanstvo tog pokreta kao nesumnjivo heterodoksno. Na taj smjer upućuju i gnostički elementi. jer sa svima nije došla u blizak dodir. mogla se ortodoksija ranog kršćanstva sama pročistiti i učvrstiti. njemu se suprotstavlja svijet crne vode napučen demonima i sotonama. univerzum koji upravlja sudbinom svijeta. Preko Simonova učenika Menandra i njegovih učenika Satornila i Bazilida mogli su ti nazori dospjeti u Siriju i Egipat i prodrijeti u tamošnja gnostička strujanja. a na zapadu napose u Palestini i nastojala se preko Alkibijada Apamejskog ukorijeniti u Hipolitovo vrijeme i u Rimu. naroda i pojedinaca. jer se židovstvo ne otvara radikalnom dualizmu u smislu dvaju jednakih principa. elementi u mandejskom kultu doimlju se kao nešto sekundarno i stupaju pred gnostičkim. Sin Božji ili Krist. iranskim i babilonskim utjecajima (astrologijom) u pozadinu. o nekoj židovskoj gnozi u strogom smislu ne može se govoriti. položaj tijela prema Jeruzalemu pri molitvi. koje se vrši trokratnim uranjanjem u tekuću vodu i može se češće ponoviti. jer ih nije svatko dostojan. Istina. zvano Duh Sveti. no otklanjanju starozavjetne žrtve.10). koje se zbog određenih shvaćanja također više ne mogu ubrajati u kršćansku ortodoksiju. koji je u opetovanim utjelovljenjima dolazio na svijet. ČETVRTI ODSJEK . stoljeću vlastitu književnost.mogao donekle svrstati u šire strujanje. Iz židovske heterodoksije mogla bi potjecati spekulacija te gnoze o anđelima koji stvaraju svijet. tj. tko tada bude znao tajanstvenu formulu. »Ivanov apokrif«. jedno žensko.

koja je između 163. koji doduše nije usmjeren posebno protiv kršćana. biskupa Eumenije u Frigiji. U Rimu je filozof Justin najuglednija žrtva iz jedne skupine kršćana. stvarnost je bila drukčija. Euzebije ga je gotovo potpuno uvrstio u svoju crkvenu povijest. čovjek vrlo poodmakle dobi. i . Tu situaciju potvrđuje i niz pojedinačnih mučeništava iz raznih dijelova carstva. koji je i kao vladar nastojao ostvariti stoički životni ideal. da će pred sudom dokazati kako su neosnovani prekršaji. Prilikom namjesnikove istrage ponudio se jedan dotada slobodan kršćanin. kad su se u Lyonu okupili predstavnici čitave Galije na proslavi carskog kulta. tuži se i Atenagora u svojoj apologiji tom caru i moli ga da dokrajči denuncijacije kojih su kršćani žrtve. Vettios Epagathos. kojima se i ovdje. pljačkaju i svakojako muče. i predstavnika nižih društvenih slojeva. Može biti da njihova predodžba o filozofu na carskom prijestolju.APOLOGETI BRANE CRKVU OD POGANSKE KNJIŽEVNE POLEMIKE. Kad se na odgovarajuće namjesnikovo pitanje i on priznao kršćaninom. Nakon početnih šikana – kršćanima se zabranio pristup u državne zgrade i na javna mjesta – opkolila je svjetina jednu skupinu kršćana na gradskoj tržnici. pogodovala takvoj ocjeni cara. odakle ju je rimski tribun nakon saslušanja dao odvesti u tamnicu. Kršćanka Agatonika. Već se iz njegovih osobnih zapisa može vidjeti koliko je u dnu duše prezirao kršćane vjerujući da su svoj život davali za iluziju. teretile su gospodare za najteže zločine. koji su bili u kršćanskoj službi. poglavlje Položaj kršćanstva pod carevima Markom Aurelijem i Komodom. Da nikako nije bio spreman dati ugroziti državnu religiju sanjarskim vjerskim sektašima i uvođenjem dotad nepoznatih kultova. pokazuje reskript iz godine 176/177. čak i robova. pri tom se navode novi dekreti. provalio se odjednom bijes svjetine protiv tamošnjih kršćana. za koje Meliton ne može vjerovati da bi bili carevi. kojemu je uz bok stajao prezbiter Irenej. Da se kršćani progone. Da li se to u pojedinačnom slučaju dogodilo. dakle oko godine 164. ali upravo u vrijeme tog oara učestale pritužbe kršćana. Junius Rusticus. koja treba datirati u vrijeme vladavine Marka Aurelija. na koji su se pozivali Apolinar iz Hijerapolisa i Tertulijan kad su željeli osuditi nepravdu tadašnjih oštrih postupaka rimskih provincijskih vlasti protiv kršćana. Apolinara iz Hijerapolisa i Atenjanina Atenagore. već Justinov učenik Tacijan svaljuje dio odgovornosti za smrt tih kršćana na intrige poganskog filozofa Krescencija. Biskup lyonske općine bio je tada Potheinos. okolnostima i toku jednog lokalnog vala progona za Marka Aurelija pruža zajedničko pismo kršćanskih općina Lyona i Viennea u Galiji. za koje su optužena njegova braća u vjeri. da bi odsutni namjesnik kasnije osobno preuzeo slučaj u svoje ruke. jasno odaju da se položaj kršćana pogoršao. poznato mu je iz pisma biskupa Dionizija Korintskog atenskoj općini. biskup Tijatire Karpos i đakon Papilos tu su osuđeni na smrt i spaljeni na lomači. teško je dokazati. kako ih nalazimo u apologijama Melitona Sardskoga. u kojoj je vladao svjež vjerski život. koja je spasila carsku vojsku od poraza u ratu protiv Markomana na molitvu jedne kršćanske legije. pripisivalo bezboštvo i razuzdanost. Osim tih pripadnika gornjeg sloja bilo je u lyonskoj općini. bio je uhapšen. Kako se čini. o kojoj Euzebije daje pouzdane vijesti. kao i drugdje u Carstvu. ali su ga pokrajinske vlasti mogle lako primijeniti protiv njih. priznala je otvoreno svoju vjeru i dragovoljno se predala plamenu. i 170. smaknuta nakon procesa što ga je vodio sam rimski gradski prefekt. Vjerojatno je u isto vrijeme zatekla smrt i Thraseasa. SAMOODRŽANJE CRKVE SUOČENE S GNOSTICIZMOM I MONTANIZMOM 12. Mučeništvo općina u Lyonu i Vienneu Već ranokršćanska apologetika pripisuje caru Marku Aureliju (161-180) edikt sklon kršćanima. Razlog carevu stavu vidjeli su u izvještaju o čudesnoj kiši. U desetljeće 160-170. valja smjestiti i mučeničku smrt triju biskupa s Istoka. Meliton upozorava Marka Aurelija na to da su maloazijski kršćani izloženi danju i noću otvorenoj pljački i otimačini ološa kako se ne bi postupalo ni prema barbarskim neprijateljima. koja je prisustvovala smaknuću. S valjanim razlozima datira se u vrijeme vladavine Marka Aurelija i martirij jedne kršćanske skupine iz Pergamona. Biskup Sagaris Laodicejski umro je mučeničkom smrću »kad je Servilije Paulus bio prokonzul u Aziji«. Najzorniji izvještaj o pozadini. u kojem one pričaju maloazijskim bratskim općinama što ih je zadesilo godine 177. Polikarp Efeški u pismu papi Viktoru kaže da je pokopan u Smirni. kao na primjer frigijski liječnik Aleksandar ili Atalos iz Pergamona. Izjave poganskih robova. prijestupi protiv religije i carskog veličanstva. Ljeti 177. i 167. koji je imao rimsko građansko pravo. Da je atenski biskup Publios smaknut između 161. Znatan dio članova općine potjecao je neposredno ili posredno s maloazijskog Istoka.

ostali su bačeni u arenu pred zvjerad. Kršćanske su općine sa svoje strane tada. ipak joj je bila vidljiva jača opozicija Crkve prema poganskoj kulturi i rimskoj državi. ako ona i nije razumjela njegovu pozadinu. Da predstavnik rimske države nije protiv kršćana uvijek poveo proces iz brutalnog fanatizma. Carevo držanje bilo je uvjetovano utjecajem njegove žene Marcije. Svi su i dalje ostali postojani. dokazuje ponašanje prokonzula Arija Antonina. poplava Tibera i kuga. Kasniji kršćanski pisci kao Euzebije. svojstvena montanizmu i njegovo fanatično odbijanje svakoga sporazuma s profanom kulturom. Komodom (180-192). Njoj se ima zahvaliti što je Komod dopustio da se vrate kršćani koji su bili osuđeni na prisilni rad u sicilijanskim rudnicima. Ništa ne govori u korist pretpostavke da bi rimska centrala uz istu pravnu situaciju silila pokrajinske vlasti na oštriji postupak. tek kasnija predaja navodi pedesetak imena. o kojemu pripovijeda Tertulijan da je . No činjenica da je. Mrtva tijela nisu predana rođacima da ih sahrane. koja je bila nižega roda. to se i u Rimu vodilo više računa o javnom raspoloženju i davalo mu se oduška u progonima kršćana. recimo pod Hadrijanom. jer ih je prokonzul nastojao nagovoriti da se odreknu svoje vjere i dao ih pogubiti tek kad su to odbili. Opće neraspoloženje stanovništva carstva nalazilo je upravo pod Markom Aurelijem mnogostruku hranu. Denuncijacija je po svoj prilici prouzročila 183/184. Kad bi se prilikom pokorničkog bogoslužja koje je car bio naredio protiv kuge. Ono je glasilo da se oni koji su se odrekli vjere ne kazne. koji je još mogao suzbiti takove ispade. iako nehotice. Možemo barem u pojedinačnim slučajevima spomenuti i montanistički pokret ako želimo shvatiti sve veću nadraženost poganskih krugova prema kršćanima. koji se mogu razumjeti samo na pozadini dotada važećih odredaba. mogla se lako pripisati kršćanstvu kao takvom te imati negativne posljedice. Pismo ne daje točan broj žrtava. Prvi sačuvani dokument kršćanskog podrijetla na latinskom jeziku govori o postupku protiv šestorice kršćana iz afričkog mjesta Scili. Taj se položaj nije promijenio ni pod sinom Marka Aurelija. To dokazuju pojedini procesi protiv kršćana u vrijeme njegove vladavine. a po jednoj bilješci Kasija Diona imala je za učitelja kršćanskog prezbitera Hijacinta i bila u prijateljskim odnosima s rimskom kršćanskom općinom. koje je prokonzul Vigelije Saturnin u srpnju 180. pa i to da su kršćani na njegovu dvoru mogli imati utjecajnu službu. Da u vrijeme vladavine Marka Aurelija nisu kršćani uvijek kažnjavani smrću nego katkada prisilnim radom u rudnicima. osudio na smrt. a izvršenje osude popraćeno je posebnim mučenjem. Smije se uzeti da su ti kršćani bili prijavljeni rimskoj vlasti. sigurno se ne mogu navesti nikakve nove careve zakonske mjere. Beskonačni carevi vojni pohodi donosili su raznovrsna opterećenja. i tako su se smaknuća nastavila. nego su nakon šest dana spaljena. ostali su osuđeni na smrt. a da je pri tom ne smijemo smatrati krštenom kršćankom. Njegova odluka u vezi s upitom lyonskog namjesnika nedvoumno dokazuje da je još uvijek trajala pravna situacija koja se razabire iz Trajanova reskripta i prakse za cara Hadrijana. one. tražeći o tome mišljenje cara.tako se nakon nekoliko dana našla elita obiju općina u tamnici. Prefekt Perenis traži u ovom slučaju dapače mišljenje senata i očito nerado izriče smrtnu osudu nad čovjekom visoka položaja tek kad ovaj tvrdoglavo ustraje u svojoj vjeri. pripisuju zato Komodovu vremenu povećani broj obraćenika na kršćanstvo. Kad je legat saznao da je otmjeni Atalos rimski građanin. vidi se iz ulomka jednog pisma kod Euzebija što ga je pisao Dionizije Korintski rimskom biskupu Soteru (166-175). valja pogubiti. odgodio je njegovo smaknuće. primijetilo da su odsutni upravo kršćani. kao npr. a pepeo bačen u Ronu. To neprijateljsko raspoloženje sada češće i intenzivnije prelazi u djelo negoli. kod kojeg se može dapače ustanoviti osobna snošljivost prema pojedinim kršćanskim osobama. Egzaltirana težnja za mučeništvom. Osim novokrštenika Matura. koja je nosila državu. neprestana ugroženost graničnog pučanstva neprijateljskim invazijama povećavala je razdraženost koju su još jačale prirodne nepogode. Biskup Potheinos umro je u tamnici nakon okrutnih zlostavljanja. koji su ostali pri svojem kršćanskom uvjerenju. Spor s gnostičkim strujama unutar pojedinih općina jedva se mogao sakriti poganskoj okolini. Za vrijeme procesa desetak kršćana odreklo se svoje vjere. na primjer. Ali taj car nije dao nove smjernice za držanje državnih vlasti prema pristašama kršćanske vjere. bio je time dan smjer kojim će poteći gnjev svjetine. u lyonskoj općini jedan kršćanin potjecao iz Frigije nije dovoljna da bi se ta općina mogla smatrati montanističkom skupinom. proces protiv rimskog senatora Apolonija. đakona Sanctusa. više no inače svraćale pozornost na se. Ako je sada neki pokrajinski namjesnik češće popuštao pritisku pučkog gnjeva. Atalosa i Aleksandra slavi izvještaj napose hrabrost mlade Blandine i 15-godišnjeg Pontika. Pita li se o razlozima tog očitog pooštrenja postupaka rimskih vlasti protiv kršćana. te je sve to gotovo nužno dovodilo do pogroma. o kojemu izvještava Euzebije u jednom izvodu iz originalnih akata tog martirija. Naprotiv se iz okolnosti lyonskih progona i već spomenutih mjesta kod apologetskih pisaca može jasno razabrati da se pod Markom Aurelijem pučko javno mišljenje još jače okrenulo protiv kršćana.

kad ih označuje kao pristaše novog i zločinačkog praznovjerja (superstitio nova ac malefica) te ih tako jasno i prezirno dijeli od pripadnika stare i prave religije. To vrijedi i za poganskog retora Frontona. letak i opsežnija knjiga postali su nosioci književne polemike. Rugalica. o zločinima koji zaslužuju kaznu. s kojom ćemo se pobliže pozabaviti. kršćane izvode samo onda pred sud kad su kao takvi denuncirani. njihovoj mržnji prema ljudskom rodu. koja počinje sredinom 2. samo prigodne napomene poganskih spisatelja. čije ocjene nisu mogle ostati bez utjecaja na čitaoce. koji je doduše uživao stanovit ugled no ne zbog svoje duhovne važnosti. koji se očito nije mogao zaustaviti nikakvim akcijama masa ni policijskim mjerama. ipak njegove ironične formulacije o njihovu ogavnom praznovjerju. kad je veća skupina kršćana stajala pred njegovim sudištem. kršćani se sa svoje strane laćaju pera i zauzimaju položaj prema poganskom napadaju obranom i protunapadom te tako stvaraju apologetskom književnošću poseban sektor na području ranokršćanske Iiterature. jer je suodgovoran za reakciju na kršćanskoj strani. dovoljno je priznanje kršćanske vjere. Justin se ne osjeća pobijeđenim i bez daljnjega je spreman na novi susret. samo neke od njih dao uhapsiti. jer navodno počiva na slijepom fanatizmu. i to na duhovnoj razini. Iako ih Tacit nije držao krivcima za požar Rima. Razvoj je veoma značajan za povijest kršćanstva. Ta se situacija odražava u apologetskoj literaturi druge polovice stoljeća. a nije potrebno da se dokažu neki drugi prekršaji. U jednom govoru u senatu ili na jednom javnom . Justinov učenik Tacijan pripominje da se Krescencije nastojao kršćanskom sugovorniku osvetiti drugim sredstvima. može se. imate dovoljno užadi i ponora!« Postoje nadalje i vijesti o kršćanskim mučeništvima u Apameji i Frigiji. i to često u obliku masovnog nasilja. nego zbog svog položaja odgojitelja carskih prinčeva Lucija Vera i Marka Aurelija. nesretnici. dok je druge otpustio srditim riječima: »A vi. što ima svoj uzrok u sve većoj uznemirenosti poganskog pučanstva. koje je prema kršćanima postalo neprijateljsko. stoljeća daje posebno obilježje. Celzo Neraspoloženje poganskog pučanstva s eksplozijama bijesa i time uvjetovani zahvati državnih vlasti dovode kršćanski pokret prije svega u prvoj polovici 2. Prvi počeci poganske književne polemike protiv kršćanstva nalaze se u već spomenutom izvještaju Tacita o Neronovu postupku protiv kršćana.jednom. Rani primjer rasprave između jednog predstavnika kršćanstva i jednog poganskog filozofa predstavlja susret apologeta Justina s cinikom Krescencijem u Rimu. stoljeća.Ako je uopće upoznao »Kristovu nauku«. kad hladno osuđuje junačku spremnost »Galilejaca« na mučeništvo. misli Justin. stoljeća sve jače u svijest javnosti. objavljuje Krescencije posvuda da su kršćani »bezbošci i ljudi bez religije«. koja je u borbi protiv kršćanstva počela upotrebljavati sredstva profanog poganskog obrazovanja. ako želite umrijeti. Pod Markom Aurelijem ih iznuđuje više nego inače javno mišljenje. Ovim se primjerom jasno vidi da polemika obrazovanih krugova usvaja prigovor poganskih masa da su kršćani bez religije i bezbošci. nije shvatio njezin doseg i veličinu. da bi bili osuđeni. to sigurno. Time je polako započela nova reakcija poganstva protiv kršćanstva. U raspravi. koje osim toga ne odaju nikakvo poznavanje nove religije. Retor Fronton. Slična se negativna ocjena osjeća kod Epikteta. a na stvarne progone u Siriji misli Teofil Antiohijski kad na koncu svoje apologije napominje da kršćane »sve do ovog trena podvrgavaju okrutnim mučenjima«. 13. koja se zacijelo vodila javno. a ne argumentacijom. Lucijan iz Samozate. Prema Justinovu izvještaju. Zbog toga se procesi protiv kršćana mogu dokazati samo sporadički. naprotiv. poglavlje Književna polemika protiv kršćanstva. Malo kasnije susrećemo kod Svetonija sličnu karakteristiku kršćana. koji joj u drugoj polovici 2. stoljeća i uskoro u pamfletima Lucijana iz Samozate i u »Istinskoj nauci« filozofa Celza dosiže svoj vrhunac. Počevši od sredine 2. međutim. Sve su to. o kojima zbog oskudnosti vrela nemamo nikakvih točnih podataka. U krugovima poganskih intelektualaca oblikovala se volja za obranom. Pregled o progonima kršćana pod dvojicom zadnjih Antonina jasno govori da je rimska država i nadalje zauzimala prema kršćanstvu onaj stav koji se bio razvio pod Trajanom. no on to radi više da bi udovoljio poganskoj većini nego što točno poznaje stvar . Zastupnici poganske filozofije osjećaju sad ipak ponekad i potrebu da se s duhovnim i religioznim fenomenom kršćanstva bolje upoznaju i s njime polemiziraju. otkrivaju sav prezir poganskog pisca. Upravo ta opća formulacija pretpostavlja da je bilo pojedinačnih mučeništava. u širokim krugovima poganskih intelektualaca jasno razabrati sve veći nemir zbog širenja kršćanskog pokreta.

To se djelovanje osjećalo još na početku 3. pomažu mu svakojako u procesu. ali upravo kršćansku ludost smatra bezazlenom. dok on bez skrupula iskorišćuje njihovu pomoć i nesebičnost da bi se obogatio. i poganima i kršćanima jednako je dobro poznat citirani ulomak iz Frontonove oratio. To što je mogao vjerovati da bi kršćani smatrali Peregrina piscem svetih knjiga. Za religiju. to je njegovo poznavanje kršćanstva ostalo sasvim površno. smrt i uskrsnuće značili tadašnjem kršćaninu. njihova hrabrost da i uz cijenu smrtne opasnosti priznaju vjeru. koja je vjerojatno malo privlačila pogane.predavanju. isto tako ocjenjuje i njihovu bratsku ljubav. da se oni na svojim sastancima nakon obilne gozbe i pijanke odaju najgorim razuzdanostima. Ovdje valja naglasiti da si jedan pripadnik obrazovanog gornjeg sloja očito nije dao nikakva truda da ispita opravdanost tih ružnih ogovaranja i da im je u svojem govoru dao važnost koja nije mogla promašiti svoje djelovanje na javno mišljenje. prisvojio je Fronton teška sumnjičenja kojima je masa klevetala kršćane. o njezinom nutarnjem religioznom svijetu nema nikakve predodžbe. Slika kršćanstva. koje rado izlaže ruglu. No kako je njegov žuran pogled uvijek tražio samo ono što se moglo iskoristiti za burlesku ili komični efekt. to mu kod kršćana još više diže ugled. čitatelje Lucijanova djela. Tek kad kršćani vide da se Peregrin Protej ne drži nekih kršćanskih zapovijedi. tumači njihove svete spise. koje se kasnije širilo i pismeno. . u njima ne vidi opasnost za državu ni za opstanak javnog reda i stoga ne želi prenositi otrovne jezive bajke. ostaje mu nepoznato što su njegov život i njegova nauka. nema dubine i potpunosti u poznavanju bitnih crta kršćanskog vjerovanja. svaka vješta varalica može taj njihov stav iskoristiti i kod njih se obogatiti. koje su o njima kolale. Njihova vjerska uvjerenja i njihovo ponašanje u svakidašnjoj praksi ocjenjuje kao jednu od mnogobrojnih ljudskih ludosti i zabluda. Lucijan je nešto čuo o ugledu što ga kršćanski priznavalac uživa među vjernicima. Vjeri u besmrtnost i njihovoj spremnosti na smrt ruga se Lucijan više sažalno nego cinički. na sastancima kršćana uskoro igra glavnu ulogu. koja oštrim perom tako lako izlaže slabosti svojih bližnjih poruzi svojeg vremena. sigurno je u duhovnoj borbi s poganstvom imala svoje djelovanje. O samom Kristu Lucijan ima tek vrlo neodređene predodžbe. stoljeća. Karakteristika koju Lucijan iz Samozate daje kršćanima u svojem satiričnom spisu »O smrti Peregrina Proteja« ne može se strogo uzeto smatrati polemikom protiv kršćana. dapače i rodoskvrnuću. napuštaju ga. mogao se imati tek sažalni smiješak. posjećuju ga danju i noću u tamnici. Tako je mogla nastati samo izobličena slika stvarnoga kršćanstva. Stoga daje o kršćanima ovakvu sliku: varalici Peregrinu polazi lako za rukom da u Palestini iskoristi ljudsku lakovjernost. jednako je groteskno kao i njegova tvrdnja da bi varalicu štovali kao Boga. Na svojim brojnim putovanjima Lucijan je često čuo o pristašama te nove vjere. poznata mu je briga koju pokazuju prema utamničenima. njihov duh zajedništva. Čini se da ga kršćanska literatura nije zanimala. ne osjeća mržnju prema njima. a sigurno ih je tu i tamo mogao i sam promatrati. No i kod tog pisca. pristaše koje su bili doduše bezazleni ali baš zato naivne budale i prema svojim vjerskim tradicijama sasvim nekritični. kad je zbog ubojstva vlastitog oca bačen u tamnicu. Jer ta rugalica. kad je Minucije Feliks napisao svoj dijalog. kako ju je nacrtao Lucijan. koji o kršćanima govori bez mržnje. njihovo omalovažavanje zemaljskog posjeda i njihovo zajedništvo dobara. sastavlja dapače nove i uživa doskora gotovo božansko štovanje. Kroz tu karikaturu kršćanske svakidašnjice često opipljivo probija stvarna situacija. Neumornim žarom nastoje mu olakšati sudbinu.

u te niže bogove ubrajaju se u prvom redu zviježđa te kultni i plemenski bogovi religija povezanih uz pojedine narodnosti. jer ljudi blagostanje svog zemaljskog života zahvaljuju poretku što ga jamče vladari. koji ne razumiju svoju vlastitu nauku. no i način kako Stari zavjet opisuje djelatnost Boga stvoritelja čini mu se nespojivim s dostojanstvom najvišeg boga. Propovijed kršćanskih učitelja dapače opominje da se valja čuvati ovozemaljske mudrosti i time odbija svakog kojemu je grčka paideia ideal. koji često u čovječjem mišljenju i djelovanju zauzimaju mjesto koje im zapravo ne pripada. Kršćanstvo mu se čini novim vjerskim pokretom.« S tim otklanjanjem kršćanskog vjerovanja u utjelovljenje povezuje Celzo opis osobe Isusa iz Nazareta. Svijet koji se stvara iz ničega te prolazi nije mu shvatljiv na osnovi njegove kozmologije. on prema tome priznaje jednog apsolutnog transcendentnog prvog i najvišeg boga. ne ograničava na izlaganje teoretskih spoznaja. hvastavac i lažac. koji opis mora svakog kršćanina najdublje povrijediti. a prema narodnim religijama i misterijskim kultovima zauzima grčki stav snošljivosti uz pretpostavku da donekle odgovaraju osnovnim mislima njegove religije. Budući da su njegovi rezultati za kršćanstvo sadržajno potpuno negativni i izneseni u oštrom agresivnom obliku. Celzo je prema tome zastupnik filozofske vjere koja zabacuje monoteizam. Njegovo poimanje Boga nosi uglavnom pečat srednjeg platonizma. Daljnje spoznaje daju mu židovska vrela i književnost židovsko-kršćanske polemike. Rezultat svojih studija o novoj religiji sažeo je u učenom i po građi obilnom djelu. jer im je prvi bog povjerio različite zadaće. Evanđelja. nižih slojeva prezrenih obrtnika i srodnih klasa.Celzo Na sasvim drugu razinu diže borbu s kršćanstvom u 8. Kao cjelina djelo se izgubilo. ali ipak dopuštaju jasnu predodžbu o osnovnim mislima koje određuju taj rad. štoviše »ludost« svjesno dižu do vrline. Niži bogovi su i demoni. Zato i nalazi svoje slušatelje unutar društvene sfere kojoj je obrazovanje i onako tuđe. stoljeća još 70 godina nakon pojave Celzova djela smatrao vrijednim da ga potanko pobija. no nikome ne pada na pamet da egipatske čarobnjake nazove »Božjim Sinovima«. razabire se već iz okolnosti da je najznačajniji kršćanski teolog 3. koje se. Isus je stoga napokon varalica. u krugovima robova. oni obožavaju mrtvaca. izvatci koje je Origen upotrijebio u svojem pobijanju Celza ne omogućuju doduše potpunu rekonstrukciju. Platonski dualizam i stoička kozmologija ovdje su osnovice Celzova stava. po Celzu. To su većinom ograničeni ljudi. predstavlja Celzov ‘Αληθης λόγος prijelomni događaj u književnoj polemici između poganstva i kršćanstva. ljudsko štovanje traže i brojni niži bogovi. ni kršćanski pojam objave. Daleko više. koji je u isti mah nepromjenljiv i bezobličan i kojega bi se trebalo štovati više u pojedinačnoj duši nego određenim. bilo da se radi o vjeri naroda ili o lokalnom kultu. otkrivenog filozofskom dedukcijom. a ne neko božansko biće. Isus je po njemu samo čovjek koji je sredstvima što ih primjenjuju i egipatski čarobnjaci pribavio sebi ugled i autoritet. poznaje dijelove Starog zavjeta. stoljeća Celzo svojim opsežnim djelom kojemu je dao nejasan naslov ‘Αληθης λόγος. Taj bog po njegovu shvaćanju. Kakvo se značenje pripisuje spisu s obzirom na njegovo moguće djelovanje u javnosti. pa ga zato podvrgava ispitivanju. Autor se ne može uvrstiti isključivo ni u jedan filozofski smjer svoga vremena. Trudio se da razumije njezina Pisma. Celzo se informirao o toj novoj religiji koliko je bilo moguće. zajedničkim oblicima kulta. kojemu se predodžba o tome da bi Bog postao čovjekom čini upravo sramotnom: »Ni jedan Bog ni Božji Sin nije nikada sišao niti će ikada sići. S grčkom predodžbom o nemogućnosti Božjeg uplitanja u tok povijesti čovječanstva u vezi je i Celzov napadaj na kršćansku nauku o anđelima. međutim. ne žele o njoj diskutirati. Zbog svojih filozofskih pretpostavki Celzo nije mogao prihvatiti ni kršćansku nauku o stvaranju. Njihova je vjera upravo religija glupana i zaglupljivanja. jer je tom sloju pripadao i sam . ruši nepromjenljiv zakon kojemu je podvrgnuto sve ovozemaljsko zbivanje. time je u očima grčkog svijeta izrečena osuda nad kršćanskom religijom. čiji moralni život nije nipošto bio besprijekoran. desetljeću 2. negoli napadaji na stanovita kršćanska naučavanja morala je djelovati negativna ocjena koju Celzo daje o kršćanima i njihovu svakodnevnom životu. Svaka religija koja se javlja mora. dokazati svoje opravdanje. jer ona iz svojeg religioznog života svjesno isključuje logos. Očito je tražio i osobni dodir s njezinim pristašama i govorio s njima o pojedinim pitanjima njihove vjere. ali i drugu kršćansku književnost. Osim najvišeg boga. već iz njih povlači i praktične konsekvencije. stoluje neizmjerno udaljen od svijeta i ne može mu se objaviti a da ne promijeni sebe sama ili se podvrgne mijeni povijesti te dospije u opasnosnu blizinu zloga. Celzo napokon stavlja i zemaljske vladare u blizinu nižih bogova. Nikakvo čudo. nekadašnjeg roba-ljubimca cara Hadrijana. Bog koji u određenom povijesnom trenutku šalje vjesnika u svrhu spasenja. Obožavanje koje mu kršćani iskazuju može se usporediti s kultom Antinoja. zasnovane na filozofiji. među ženama i djecom.

oni ne žele samo prikazati članovima novih općina najvažniji sadržaj objave u jednostavnom obliku nego daleko više. s pravom upozoriti na to da je Celza u njegovoj polemici protiv kršćanstva vodila misao da spasi od propasti visoke helenske ideale o životu po logosu i nomosu. s pravom se može sumnjati. dok Grk stoji pred tim nasljeđem pun strahopočitanja. Jasno osjećaju da je kršćanstvo u desetljećima do sredine stoljeća. stoljeća započinje na kršćanskoj strani rad nekolicine pisaca. kao i za njegovo omalovažavanje kršćanskog mučeništva. 14. Sudeći po daljnjem razvoju. apostolskih otaca. protiv vjernosti nomosu. Nadalje. to je time učinio lošu uslugu svojoj namjeri. Obrazovani poganin. Ali ako je smatrao potrebnim da s time poveže govor pun poruge i prijezira koji se nije ustručavao ni najgorih pogrda onoga što je. Zato je dužnost državnih organa da postupe protiv vjere koja se tako zabranjenim tajnim savezima uzdiže protiv svakog tradicionalnog prava i svakog zajamčenog poretka. koji vrijedi kod Grka. Je li Celzu pri tom uspjelo povesti renesansu poganske pobožnosti nasuprot kršćanstvu. koji su obavljali najprljavija zvanja carinika i mornara. po njegovu znanju. U tadašnjoj situaciji svaki je informativni spis o . Djelovanje njegove knjige na suvremeno poganstvo bilo je vjerojatno drukčije. današnjim propovjednicima. Kršćani osim toga griješe protiv drugog ideala grčkog svijeta. Jer apologeti svjesno prelaze ciljeve svojih neposrednih prethodnika. Može se. Moralno obezvređivanje kršćana kao varalica i lažaca obrazlaže Celzo time što svjesno posuđuju misli grčke prošlosti pa preoblikuju i krivotvore svojom propagandom. Njihova riječ nailazi na odaziv samo među kriminalcima. čini se da je taj napadaj više ojačao obrambene snage kršćanstva negoli ih oslabio. Ovdje se rnoramo zapitati koliki je bio doseg tako masivne polemike? Kod kršćana jedva je mogla računati s nekim opipljivim uspjehom. dok je inače uvelike hvalio vjernost religioznom uvjerenju. Već je Mojsije prezreo taj zakon. pogotovo što je potjecalo od čovjeka koji je imao na raspolaganju Evanđelja. koja u drugoj polovici stoljeća raste brojem i ugledom i višestruko započinje novu fazu u razvoju ranokršćanske književnosti. istina.osnivač njihove religije. a pogotovo je to bila pobuna protiv nomosa i apostazija kad je Isus iz Nazareta počeo naviještati novu vjeru. za koje predstavlja pobudu za daljnje zločine. nazvani apologetima. Isto vrijedi i za njegovu karakteristiku apostola i prvih učenika. Zbog te pobune koju su kršćani digli protiv svetih ideala logosa i nomosa žigoše ih Celzo kao bandu prijestupnika koji se moraju plašiti svjetla javnosti. Iskrivljenje Isusova lika moralo ih je ispuniti najdubljim negodovanjem. koji je bio samo tesar. kad je na mjesto egipatskog politeizma stavio židovski monoteizam. Svi oni pripadaju grčkom jezičnom dijelu carstva te sačinjavaju zatvorenu skupinu. dapače on sam nije bio ništa drugo nego teški razbojnik na čelu razbojničke bande. koju svi narodi obdržavaju kao nepisan zakon. Njegov apel kršćanima da iziđu iz svoje izolacije i priključe se zajedničkom životu rimske države izgubio je tako svaku vjerodostojnost. onom poštovanju tradicije u pobožnosti i kultu. bilo kršćanima sveto. Stvar ne stoji bolje ni s apostolskim nasljednicima. pogotovo na helenističkom Istoku uraslo u situaciju koja i svoje spisatelje stavlja pred nove zadaće. Taj otpad od nomosa nužno dovodi kršćanstvo u izolaciju i čini ga bijednom religijom u zakutku. po svrsi svojih djela. Svjesni su da njihova vjera u cijelosti javnog života nailazi na sve veće neprijateljsko raspoloženje. potpuno nepoznavanje kršćanskog pojma grijeha kao i načelno krivo shvaćanje onoga što kršćane iznutra povezuje moralo je Celzo oduzeti svako dublje djelovanje na kršćane. Celzo uspoređuje njezine pristaše s hrpom glista koje se okupljaju u kutu nekog đubrišta i prepiru koja je od njih veći grešnik. Već je Isus našao svoje apostole među ozloglašenim ljudima. jedva je mogao imati pozitivna zanimanja za tako bezvrijednu religiju. koji je bez osobnog poznavanja kršćanstva čitao to djelo što je s pretenzijom opsežne učenosti opisivalo ugroženost svetih vrijednosti helenstva. poglavlje Ranokršćanska apologetika drugog stoljeća Još prije sredine 2. i taj ih razvoj navodi na to da se svojim književnim djelima sada obraćaju neposredno nekršćanskoj okolini da bi joj opsežnijim ili kraćim informativnim djelima prikazali sliku nove vjere koja bi odgovarala stvarnosti te time omogućili stvarnu ocjenu njezinih pristaša i primjereni pravedni postupak. Djelo je u mnogima možda ojačalo uvjerenje o nužnosti strogih državnih postupaka protiv tako opasna pokreta. koji su kasnije. Nije opravdano sažaljenje prema žrtvama koje postupak državnih vlasti uzrokuje rneđu kršćanima. kojemu je nijekao svaku etičku vrijednost. Time kršćanstvo postaje jedinstven grijeh protiv logosa i nepomirljiv neprijatelj ‘αληθης λόγος .

barbari. koji je kao upravitelj jedne škole u Rimu umro oko 165. Apologeti izvode iz svojih prikaza zaključak da se pristašama tako uzvišene religije kao što je kršćanstvo ne može uskratiti pravo na opstanak. kojemu je apologija bila dostupna još u izvornom tekstu. on im se pružao sam od sebe u obliku obrambenog govora. Topliji se ton osjeća kad Aristid govori o kršćanskoj svakidašnjici (c. U raspravi s oblicima poganskih religija i helenističkom kulturom koja ih prati. nemaju pravi pojam o Bogu. Do nas je dospjela jedna apologija s dodatkom. kako to zna Euzebije. a teško je odlučiti je li dodatak. Jedini sigurno autentični ulomak iz njegova djela ne dopušta nikakvih zaključaka o značaju cijelog djela. koji se spis dugo smatrao izgubljenim. kao i opisu svakodnevnog kršćanskog moralnog života i etike koja ga nosi. S time se rado povezuje manje ili više oštra kritika poganskog vjerovanja u bogove i njegovih mitova. Kršćanski apologeti nisu za svoje svrhe morali tek stvarati književni oblik. koja se preporučuje svojom visokomoralnom čistoćom. koji se često naziva »drugom apologijom« izvorni završetak ili je naknadno uvršten. zato ta glavna nakana opravdava naziv apologije koji se pridaje novoj kršćanskoj književnosti. Uz takvu dijelom pozitivnu ocjenu kulturnih ostvarenja poganstva nalazimo i potpuno negativan stav. posjeduju istinsku nauku i pravi moralni život. U dijalozima za židovstvom osnovna je tema već dana: samo Isus iz Nazareta može biti obećani Mesija. Njegova nespretnost vjerojatno je uvjetovana time što želi upotrijebiti jezik suvremene filozofije da bi svojim čitaocima približio osnovne kršćanske misli. Aristid se vjerojatno obraća istom caru Hadrijanu. mučeničkom smrću. što je ostatak od ukupno osam Justinovih knjiga. kršćani. prije svega obrambeni govor ili spisi kad se govori poganima. prilike i okolnosti kojeg su se najčešće izmišljale. logosa što se držao pred državnim vlastima i prisutnom publikom. Niz apologetskih pisaca otvorio je Atenjanin Kvadrat. bezboštvo i nesposobnost za građanski život te tako podržavaju neraspoloženje poganskih masa protiv njih. Naprotiv. Poganina opominje da čita kršćanska sveta pisma i da se priključi Kristovoj nauci. i dijaloga. koji je prema Euzebijevu svjedočanstvu upravio caru Hadrijanu jednu ‘Αποοιγλα. obraćenika iz grčke poganske obitelji iz Flavia Neapolis u Palestini. teme su daleko brojnije. uspjelo je pronaći cjelovit sirijski prijevod spisa Kvadratova zemljaka i suvremenika Aristida. zadobit će vječni život. Oba se oblika upotrebljavaju u kršćanskoj apologetici. Tu valja najprije pobiti uporne glasine koje pripisuju kršćanima seksualnu razuzdanost. koje je još Euzebije poznavao. Apologija upućena carevima pisana je oko 150. 15 ss). ali bližih indicija za njegovo datiranje nema. a zatim i objavljivao. a dijelom ostaju hipoteze koje nauka nije jednoglasno priznala. Dijalog pretpostavlja apologiju. tj. . koju uzima dijelom iz epikurejske kritike religije ili iz židovske apologetike uperene protiv mnogoboštva. i jedan opsežan »Dijalog sa Židovom Trifonom«. Autor ipak ne uspijeva efektno razviti i zanimljivo prikazati svoju glavnu misao da tri roda. samo se u njemu ispunjaju mesijska proroštva Starog zavjeta. a da samo četvrti rod. da je poslije svoje smrti i svojeg uskrsnuća naložio apostolima da svim narodima naviještaju poruku o istinskom Stvoritelju svijeta i da ih privedu obdržavanju njegovih zapovijedi. a dijalog u raspravi sa židovstvom. No autori su mogli s time lako povezati misijske i propagandističke namjere i barem posredno djelovati na širenje svoje vjere među čitaocima kojima su se obraćali. Taj prvi sačuvani pokušaj jednog kršćanskog apologeta da svoju vjeru približi poganskim sugrađanima daje naslutiti da se na tu zadaću dao neki poganin koji se tek obratio te joj još nije bio sasvim dorastao. za koju suvremeno filozofsko prosvjećivanje daje možda ponekad pobudu i uzor. tako se mijenjao metodički postupak i izbor teme apologetskog spisa. Znatno je bolje ostvarenje apologetsko djelo Justina. Široki se prostor ostavlja pozitivnim prikazima istina kršćanske vjere. te je stoga postupak državnih vlasti prema njima posve nepravedan. Pojedini apologeti pokušavaju dokazati da religiozno traženje najdubljih poganskih mislilaca nalazi svoje ispunjenje upravo u kršćanstvu. i dokazati jednu njegovu slobodnu obradu u grčkom romanu »Barlaam i Joasaf« u redakciji Ivana Damaščanina.pravom značaju kršćanske religije bio u stvari ujedno i obrana od sumnjičenja i krivih sudova poganske okoline. koji na sva helenska dostignuća često olako baca ruglo. tko ih ispunjuje. To je za njega uvjerenje da je Isus Krist sišao s neba kao Sin Božji i od jedne djevice primio tijelo. Kako se mijenjao partner u razgovoru. On ne vlada sasvim svojom građom. Duboko je prožet uvjerenjem da samo kršćanstvo može čovječanstvu donijeti spasenje. Grci i Židovi. Različiti pokušaji da se Kvadratova apologija identificira s još sačuvanim djelima apologetske tendencije iz ranokršćanske literature imaju se dijelom smatrati promašenima. koja je došla u novu fazu kad je židovstvo dijaspore postalo pristupačno za ponovnu diskusiju o pravom Mesiji nakon što je političko postojanje palestinskog židovstva bilo dokrajčeno rimskom pobjedom nad Bar Kohbom. upućena caru Antininu Piju i njegovu sinu Marku Aureliju.

8) te mu se priključio i otada posvetio svoj život njegovu naviještanju i obrani. kad je kršćanstvo spoznao kao »jedinu sigurnu i primjerenu filozofiju« (Dial. prinose kruh i vino. 62). »Oca univerzuma« (Apol. ali kao Sin ima udjela u njegovoj božanskoj biti (Dial. To je jedina istinska λογική θυσία. on. oni su i Židove učinili slijepima prema Logosu i tako prouzročili njegovu smrt na križu. ali sad više nisu običan kruh ili obično piće. u kojem sudjeluje on kao i svaki član neke općine. čisto. on je češće nastupao kao »anđeo Gospodnji«. nego ih je kao neumoran tražitelj istine po redu tako reći iskušao i tek onda našao nutarnji mir. bez imena koje bi moglo izraziti njegovu bit. ti se darovi dijele među vjernike. nego na tome što je posljednji uzrok stvorenoga. Premda se po njegovim vlastitim riječima (Dial.5). Dok se tako Justinovoj nauci o Bogu i Logosu osjeća napose stoički utjecaj. sjedinjeni u bratsku zajednicu. Isus Krist. 66 i Dial. nego imaju tjelesnost zraka. govorio u prorocima Starog zavjeta i bio djelatan u tako velikim ljudima kao Heraklitu. 61). 61). Justinovo kršćanstvo ima još jednu stranu na koju manje utječu filozofski pojmovi i koja se očituje osobito onda kada govori o svagdanjem životu kršćana. Politeističku mitologiju poganstva pobija sredstvima koja mu pruža filozofsko prosvjećivanje. Logos je od početka bio kod Boga. i vjera u proročkog Duha. 80) svi dobri kršćani u tome s njime ne slažu. budući da ono duhovno prosvjetljuje kršćanima. 6 ). njegovo shvaćanje djelovanja anđela i demona pokazuje usku povezanost s tadašnjom platonskom filozofijom. oni i nadalje nastoje svojom Iukavošću spriječiti obraćenje čovječanstva k njemu i Bogu. Oni nisu čisti duhovi. kako je izražava Vjerovanje. on očekuje tisućugodišnje kraljevstvo u Jeruzalemu. žrtve koju su zahtijevali kao jedini dostojni oblik bogoštovlja. tako da te. Justin je pripadao obrazovanom poganskom gornjem sloju. zapravo valja ubrojiti već među kršćane. koje se vrši »u ime Boga Oca i gospodara svemira i našeg Otkupitelja Isusa Krista i Duha Svetoga« (Apol. I u drugim pitanjima odražava Justinovo shvaćanje tradicionalnu nauku ranoga kršćanstva čak i onda kada se vrlo protivi poganskom mentalitetu. njezino središte. Visoka moralna razina kršćana uvjerljiv mu je dokaz da posjeduju istinu. nad kojima predstojnik općine izriče molitvu hvale. Pad anđela zbio se zbog njihova snošaja sa ženama. Sokratu i Muzoniju u kojima je djelovao kao »Logos spermatikos«. Pretvorbu uzrokuju riječi koje je Isus govorio na posljednjoj večeri nad kruhom i vinom. jer je sam Logos. c. Da je taj jedan Bog »Otac«. otkupljenju čovječanstva smrću i krvlju Sina Božjega. pri kojoj vjernici. oslobađa od počinjenih grijeha i stvara novog čovjeka po Kristu. koji je bez podrijetla. Dobrim anđelima povjerio je Bog brigu za ljude i stvari ovoga svijeta (Apol. Ijube svoje neprijatelje i polaze hrabro u smrt za svoje uvjerenje. Tu hranu nazivaju kršćani euharistijom. a i mnoge druge koji su živjeli po Logosu što je djelovao u njihovu umu. Cijeni ih jednako kao i Evanđelja. nego tijelo i krv onoga Isusa koji je sam postao tijelo. ne temelji se možda na tome što je ljudima milosno udijelio da budu djeca Božja. Žive istinoljubivo. »Sjećanja apostola« (Apol. Nepokolebljiva je njegova vjera u uskrsnuće tijela. Božjega Sina. ona je stupila na mjesto starozavjetne žrtve koju Bog prezire. Još prije svoje pojave u Kristu. Oni su zapravo stvaraoci kulta poganskih bogova. No Justin nastoji taj filozofski pojam Boga povezati s elementima kršćanske nauke o Trojstvu. 2.Životni put i stupanj obrazovanja autora daju tim apologetskim spisima naročitu važnost. 100). 30). sam zadnji uzrok svijeta. nije istog ranga kao Otac. 57). kako ga je već Sveto pismo bilo nagovijestilo. ne samo da je Otac po njemu stvorio svijet. Jednostavnošću priprostog člana općine govori Justin o krštenju i euharistijskoj liturgiji kao bitnim dijelovima kršćanskog kulta. Da je Isus donio istinu. koja se hrani nekom vrstom mane (Dial. koje počinje na kraju vremena kada duše pokojnika budu oslobođene iz Hada. ne zato što bi ih filozofsko razmišljanje bilo uvjerilo o vrijednosti tih vrlina. njihova su djeca demoni koji iz svojeg zračnog carstva zlokobno utječu na čovječanstvo. sve dok ih Kristov ponovni dolazak ne preda vječnom ognju. doduše. te tako pripada kršćanskom vjerovanju u Boga i vjera u Isusa Krista. koji stoluje nad svijetom u kojem sam ne može biti neposredno vidljiv. Krštenje. Ona je savršena žrtva koju je Malahija prorekao i ostvarenje duhovne žrtve za kojom su težili grčki filozofi. append. koje će jednom svim dobrim dušama donijeti neraspadljivost. nalažući apostolima da ih ponavljaju (Apol. kao stručan filozof nije poznavao samo najznačajnija duhovna strujanja svog vremena. Njoj suprotstavlja jednoga Boga. on je rođen od Oca i u Kristu se pojavio u svojoj božanskoj punini. Razumljivo je da je u Rimu kao učitelj te filozofije pred poganskom publikom i krugom učenika nadovezivao na filozofske predodžbe i misli koje su tim ljudima bile bliske. . Najčišći oblik bogoštovlja jest euharistijska žrtva. nego zato što Isus od njih traži da žive u skladu s tim idealima. za Justina je neosporno dokazano time što su se na njemu nesumnjivo ispunila sva proroštva starozavjetnih Pisama. ali je kršćanima u ime Isusa Krista otkupitelja dana moć koja ih štiti od demona (Dial. taj je Logos razvio svoju djelatnost. zove se krštenje i »prosvjetljenje«. Otvoreno govori o misteriju križa. a bile su donekle srodne s istinama kršćanske objave.

postao upravitelj kršćanske općine u Antiohiji. Čovjek obdaren slobodom izbora može se odlučiti za dobro i tako ući u besmrtnost usprkos utjecaju demona koji ga nastoje skrenuti s prava puta. koji se oko 177. njegova vizija otvara bogate perspektive u razvoju ranokršćanske teologije. Očito je da je kod tog apologeta filozofska argumentacija dobila na kvaliteti a teološko razumijevanje kršćanstva na dubini. Sina i Duha Svetoga i uvjereni su da postoje anđeli kojima je povjeren red u svemiru (Suppl. tj. Iz opsežne spisateljske ostavštine helenistički obrazovanog Teofila sačuvane su samo »Tri knjige Autoliku«. Taj Diatesaron. nego je sve posuđeno od barbara. a disputa sa Židovima previše ga je usmjerila na pitanje o Mesiji. u kojoj pobija klevete protiv kršćanstva. Jer tu. obratio molbom caru Marku Aureliju i njegovu sinu Komodu. Zbog toga se ni kršćanima ne bi smjelo prigovarati da su ateisti. očito je utjecao i na tekstove Evanđelja izvan Sirije. njihova kazališta su škole poroka. nakon povratka u njegov sirijski zavičaj oko 172. Ipak bi se moralo reći da nije zastao kod nekog čisto filozofskog kršćanstva. Njezino je središte Bog koji nema početka. jer vjeruju u jednog Boga Oca. Njegov »Govor Grcima«. 1 ss). cirkus. koja ga je napokon. koji je. To rade i kršćani. napose se razabire iz proroka (Suppl. ipak je u odnosu na Justinovu apologiju stanovit nazadak. iz objave se razabire i božanstvo Logosa. navodno. njihova filozofija puna obmana. Stari zavjet. u kojima je zauzeo stav prema herezama svoga vremena ili podrobnije obrađivao pitanja o uskrsnuću. 29). Sirijca Tacijana povezuje s njegovim učiteljem Justinom neka sličnost u procesu obraćenja. tako je plemenito i držanje Atenagore prema filozofiji. Dok Justin u grčkoj filozofiji nalazi bez daljnjega elemente istine i o nekim njezinim predstavnicima govori s poštovanjem. Postojanje tog jednog Boga može se dapače dokazati argumentima razuma (Suppl. 21-28). stoljeća sirska crkva kao liturgijsku knjigu. koju komentira sveti Efrem. Efremov komentar. a on će biti njihov sudac. 8). Nepotpunost i fragmentarnost Tacijanove teologije upada u oči. Visoku razinu kršćanskog ćudoređa dokazuje čistoćom bračnog života i velikim ugledom djevičanstva. a uz to je još krivo shvaćeno ili zlobno iskrivljeno (Orat. On je nakon svog obraćenja oko 180. na koje se gleda s visine. Bog je odredio ljude da nakon završetka svih stvari uskrsnu. »kršćanski filozof iz Atene«. Mnogo dalekosežnije djelovanje od njegove apologije imalo je drugo Tacijanovo još sačuvano djelo Tο δια τεσσάρων ευαγγέλιον. izvela iz Crkve i učinila utemeljiteljem enkratita. njegovoj sklonosti prema krajnostima. i obradbe Diatesarona na arapskom. koje klevetnički ocrnjuju zbog svakojakih nedjela. 7 i 10). 31-35). može se osloboditi njihova gospodstva ako se strogim mrtvljenjem odrekne materije. već zarana preveden je na latinski. što ga je po Logosu stvorio. koja nastoji poseban sadržaj četiriju Evanđelja preraditi u jedan prikaz. u fatum. jedne kršćanske sekte koja je smatrala brak grijehom i osuđivala uživanje vina i mesa u bilo kojem obliku. Vještijim perom negoli dosad spomenuti apologeti raspolaže Atenagora. 10). bio izvorno napisan grčki. Takva paušalna osuda nije baš bila u stanju da obrazovanog Grka zainteresira za ono što je Tacijan imao reći o kršćanskoj religiji.Dala bi se sigurno ocrtati potpunija slika Justinove teologije da su sačuvana i njegova ostala djela. upotrebljavala je sve do 5. traži za kršćanstvo ravnopravnost s poganskom filozofijom i stoga toleranciju sa strane države. i zato će ih jednom stići vječno prokletstvo. To je harmonija evanđelja. Tacijan piše o kulturnim ostvarenjima helenstva isključivo podrugljivo i prezirno. Božjoj svemoći i duši. Pretjeranost napadaja na helenističku kulturu odgovara Tacijanovu temperamentu. a da ih se pri tom nije smatralo ateistima. Grcima tako teško pristupačno uvjerenje kršćana u uskrsnuće tijela nastoji Atenagora filozofski obrazložiti u posebnom djelu. kako se čini na osnovi fragmenta iz Dura-Europos iz vremena prije godine 254. Čovjek. Apologetska svrha u raspravi s poganima nametala mu je tako reći filozofsko-racionalno obrazlaganje njegove vjere. latinskom i srednjonizozemskom omogućuju rekonstrukciju njegova prvotnog oblika. koja u usporedbi sa svijetom apostolskih otaca i ranijim Aristidovim apologetskim pokušajem znači neosporan napredak. koji je imao opravdati njegovo obraćenje. jer je nakon dužeg traženja – dao se uvesti u misterije – preko kršćanskih svetih spisa našao put k istini (Orat. Oni žele čovjeku naturiti vjeru u sudbinu. Kao i ton njegova pisanja u cjelini. kao slika Božja. Doduše on i prikazuje samo neke osnovne crte svojih teoloških shvaćanja. kojemu on tečnim grčkim jezikom želi pokazati da su kršćanski sveti spisi. U . izbor kojih je ovisio o shemi misijskog propovijedanja poganima. muzika i poezija puni grijeha (Orat. drugu ženidbu smatra decentnim preljubom (Suppl. Autolik je njegov poganski prijatelj. nije ništa izvorno grčko. Grčka je teologija ludost. sačuvan na armenskom jeziku. a pogotovo činjenica da nasuprot poganima kojima se obraća vrlo malo govori o Kristovu liku i njegovu djelu otkupljenja. koji je izljev Boga. koji se jasno razlikuje od materijalnog svijeta. Ta argumentacija i pobijanje poganskih kleveta o kršćanskom načinu života kreću se uobičajenim putovima. djelovanje Duha Svetoga. kod čijih se predstavnika često mogu naći monoteističke tendencije. i po svojoj starini i po filozofsko-religioznom sadržaju daleko iznad svega što je proizvela grčka misao.

a više je zapaženo zbog svog elegantnog grčkog jezika nego zbog teološkog sadržaja te neprestano mami istraživače na težak pothvat da se identificira njegov autor. Prezreni su. Cjelovita ocjena ostvarenja apologetskih pisaca 2. njihovi spisi kao i Pavlove poslanice. a misijsko-propagandni cilj. Osim nekoliko ulomaka. mogu se razabrati počeci oblikovanja kanona. kristologije Logosa.oni borave na zemlji ali se ponašaju kao da su na nebu. nosioci Duha. te se sada kao moćna. Na pitanje o uspjehu apologetskog rada 2. koja uz nastojanje da se ostvari razgovor s poganima i Židovima nije mogla prikazati svu kršćansku teologiju. svijetu i ljudskoj duši nalikuje više pomalo bezobraznom letku nego promišljenoj studiji.7. Zato se ta književnost mogla u prvi mah odreći podrobnijeg opisa kršćanskih misterija. stoljeće valja smjestiti još dva spisa apologetskog karaktera.. izgubljena je i apologija biskupa Melitona Sardskog. . Održao ju je vjerojatno prilikom jednog Vazma kvartadecimanaca. koja je nađena na jednom papirusu iz 4.15). Ljudskoj duši pripada potencijalna besmrtnost. može se.prikazu kršćanskog vjerovanja susrećemo prvi put kod jednog kršćanskog pisca naziv τριάς (2. stoljeća pogotovo na Istoku. koji ga je od prvih desetljeća 2. a Stari zavjet koristi se za biblijski argumentiranu kristologiju. Crkva u obrani. a iz naslova se vidi začuđujući doseg njegovih interesa. djela retora Miltijada iz Male Azije i biskupa Apolinarisa iz Hijerapolisa. Veoma je vjerojatno da njemu valja pripisati homiliju o Izlasku 12. Ta idealna slika nije. stoljeća danas više neće bezuvjetno zastupati tezu da su pri pokušaju da kršćanstvo učine razumljivim helenističkom kulturom svijetu presudno djelovali u smislu njegove helenizacije. osvajački raspoložena struja. Autori Evanđelja za nj su. za čije osobe uvijek upotrebljava termine Bog. grde ih. 2. a prezir im je slava. Iza kratke kritike židovske i poganske religije slijede rado citirana poglavlja hvalospjeva o svakodnevnom životu kršćana: svaka tuđina im je zavičaj. a oni se raduju kao da ustaju na život. naravno. Vrijeđaju ih. U prijelaz 2. trinitarne misli i kršćanske antropologije. Božja riječ« (2. stoljeća. siromašni su. tako liturgijski ulomci kod Justina te iskazi o odnosu kršćanstva i države i o misijskoj djelatnosti mlade Crkve. Pismo Diognetu došlo je do nas anonimno. Ipak se. u 3. ono što je u tijelu duša. to su u svijetu kršćani (c. Nadalje je osobito napredovao rad na Bibliji. to se u tzv. nasuprot apostolskim ocima. o Kristovu djelu otkupljenja. Logos i Sophia (1. jesu »sveta. a svaki zavičaj tuđina. dok je dobrohotno držanje njegovih pređa prema kršćanstvu. stoljeća. koji je uvjetovao djelatnost apologeta. da se i on smatra djelom biskupa Sarda. bilo na dobrobit Rimskom carstvu. Euzebije je sačuvao katalog ostalih spisa vrlo uglednog biskupa Melitona. Bit i oblici gnoze. 1. 5 i 6)..27) . uklapa se tako u uskršnju liturgiju kvartadecimanaca i u Melitonov predodžbeni svijet.13 s). a donosi važne spoznaje o ranokršćanskom maloazijskom naučavanju o istočnom grijehu. stoljeća. Riječ je o onoj pojavi religioznog sinkretizma kasne antike koji je na osnovici jednog istočnjačkog dualizma povezao kasnožidovske religiozne predodžbe s nekim crtama kršćanske objave. može utvrditi značajan razvoj nauke o Bogu. a oni blagoslivljaju. ona joj se daje kao nagrada što se slobodnom odlukom opredijelila za poštivanje Božjih zapovijedi (2. Ukratko. Hermijina »satira« koja ismijava proturječja u učenju raznih filozofa i škola o Bogu. . Stoljeća počeo sve više ugrožavati u njegovu postojanju.18). koja je prodirala s Istoka obraćao ljudima kasnoantiknog kulturnog prostora vabeći ih i zahtijevajući da se opredijele. Jedan himan. kažnjavaju se smrću. djela apologeta pružaju nam obilne podatke o izgradnji nutarnjeg crkvenog života 2. 3. kršćanskom gnosticizmu pojavio protivnik crkvenog kršćanstva. oko godine 200.22. poglavlje Rasprave s gnosticizmom. No vjerojatno je uvelike potkrijepio samopouzdanje kršćana. a oni druge štuju. ravnopravnosti kršćanske vjere s ostalim kultovima i obustavu progona sa strane države. počinje se razvijati nauka o inspiraciji. ljube sve. Marcion. nije postigao. a mnoge obogaćuju. a svi ih progone. posvuda odgovarala stvarnosti. pa makar i iskrivljeno. Jedan od svojih ciljeva. sigurno je imao značajna udjela u velikoj rasprostranjenosti kršćanstva koje je ono doseglo na kraju 2. dakako. kao i proroci. koji se sačuvao na istom papirusu.10. samo teško odgovoriti. Autentični kršćanski sadržaj apologetske literature previše je jasan da bi se to moglo tvrditi osobito ako se obrati pažnja na i njezinu zamisao. 15. izuzevši Nerona i Domicijana. Napokon. Doseg kršćanske pobjede Ako poganska književna polemika nije za kršćansku zajednicu predstavljala preveliku opasnost. o krštenju i značaju tadašnje propovijedi. Hrabro i dostojanstveno upozorio je Meliton cara Marka Aurelija na nepravedne pljačke i progone kojima su izvrgnuti kršćani.

To pitanje glasi: kako naći pravu spoznaju koja osvjetljuje zagonetku svijeta i zla u njemu. kao Silvana i Eugnosta. Tu je propagandnu silu podupirala s jedne strane kultna praksa koja je svoje oblike rado posuđivala od misterijskih kultova ili s kršćanskog područja te spretno znala iskoristiti jak sadržaj njihovih simbola. da čovječanstvu želi dati tumačenje svijeta i . kamo se žurimo. a osobito je bogat izbor apokaliptičke književnosti koju predstavljaju apokalipse Petra. Osnovne misli gnosticizma Pri prvom pogledu na gnostičke spise stječe se pretežno dojam o zbunjujućoj množini religioznih ideja i pitanja. koji potječe iz kasnijeg razdoblja. Filipovo. Samo nekoliko spisa gnostičkog podrijetla bilo je poznato u originalu. Dosad je pristupačan samo malen dio pronađenih spisa na originalnom jeziku ili u prijevodima. rod apokrifnih Evanđelja zastupa Tomino. Justinov spis "Protiv svih hereza«. koja je tražila mobilizaciju svih snaga. što je rođenje. i knjige Jeu s tobožnjim Kristovim otkrivenjima za njegove učenike. Egipatsko evanđelje i neko "Evanđelje istine«. "Pistis Sophia«. gdje smo bili. pogotovo što se moglo lako dogoditi da je kršćanski pisci prikažu jednostrano. čovjek je. koju ranokršćanski spisatelji češće spominju. Ali i antignostička literatura sačuvala se samo u manjem dijelu. U odgovoru na ta pitanja neprestano se vraćaju ove temeljne misli: najintimniji dio čovjekova bića teži za sjedinjenjem s istinskim. jer je glavnina gnostičke literature. ili početka 5. gornji svijet pravoga Boga. Opstanak crkveno organiziranog kršćanstva ovisio je o tome hoće li upravitelji kršćanskih općina uvidjeti tu prijetnju i biti kadri izdržati obrambenu borbu. Osnovna tema gnosticizma. osebujnom sudbinom prognan u ovaj nesavršeni svijet. koji ne može biti djelo najvišeg Boga. Nalaz sadrži 13 papirusnih rukopisa s više od 40 dosad nepoznatih djela na koptskom jeziku. koja je iz gnostičkih djela svjesno izabirala ono što je bilo osobito prikladno za napadaj. a s druge propagandna vještina. rod Djela apostolskih Petrova i Matijina djela. a što ponovno rođenje?”. stoljeću.Njegova udarna snaga počivala je u prvom redu na pretenziji da. od čega ćemo se osloboditi. Tek ta spoznaja omogućuje mu povratak u blistav. Origena i kasnijeg Epifanija iz Salamine i Filastrija iz Brescije. Kako u mnogim spisima lik proroka Seta (Sema) igra središnju ulogu. Pronalazak obimne knjižnice gnostičke općine kod gornjoegipatskog grada Nag Hammadija u blizini prijašnjeg pahomijanskog samostana Kenoboskiona godine 1945/46. kao npr. a u manjoj mjeri kod Klementa Aleksandrijskog. dade religiozno zainteresiranom čovjeku ispravno razumijevanje svijeta i samoga sebe. stoljeća. To je npr . Dositeja i Seta. kao i zagonetku ljudskog bivstvovanja. što se često donose u bizarnom obliku. dok je kod drugih riječ o "Objašnjenju gnoze« ili o prikazu “O biti arhonta”. to je sve pružala bogata literatura. a tek će objavljivanje svih tekstova omogućiti prikaz gnosticizma i u pojedinostima. često prilično visoke formalne razine i naviještali ugledni učitelji i glavari škola. koja se vraća u svim varijacijama gnostičkih teza te se može svesti na jedno pitanje i na pokušaj jednog odgovora. Po mnogim naslovima pronađenih rasprava mislilo se najprije da je riječ o već poznatim kršćanskim apokrifima. Dosad se osnovno naučavanje gnosticizma nije moglo zadovoljavajući prikazati jer su vrela bila dosta oskudna. dakle u prvom redu kod Ireneja. potpuno je promijenio situaciju što se tiče vrela. Među njima npr. što smo postali. da prodre u njezine općine i da je rastvori stvaranjem gnostičkih stanica. Tako su istraživači uglavnom bili upućeni na građu koja se sačuvala u citatima i izvacima kršćanskih antignostika. zatim poučne spise gnostičkih glavara. Nalaz nadalje sadrži djela Herme Trismegista. Tertulijana i Hipolita. uništena nakon pobjede kršćanstva ili je propala zbog pomanjkanja interesa. no pobliže istraživanje otkrilo je da im je sadržaj posve nov. zato taj izbor jedva dopušta da se stekne potpuna slika gnostičkih predodžaba. no promatrajući pobliže. nesavršenog bića. smije se pretpostaviti da je knjižnica Nag Hammadija pripadala sekti setijanaca. većinom izravne prijevode s grčkog. a grčki originali su vjerojatno napisani dijelom još u 2. nego samo tvorevina nekog manjeg. međutim. stoljeću po opsegu sigurno nadmašivala crkvenu. koji se neposredno tiče spora s gnosticizmom u vrijeme njegova najvećeg cvata. Ivana. kamo smo bačeni. tj. koja se služila religioznom pjesmom kao i uzbudljivim romanom te usmjeravala svoj rad na organizaciono povezivanje pridobivenih pristaša. savršenim ali nepoznatim Bogom. Jakova (tri puta). kao i kršćanstvo. koja je u 2.izrekao gnostik Teodot nekom vrstom definicije gnoze: čovjeka čini slobodnim spoznaja (gnoza) slijedećih pitanja: “Što smo bili. koje vlada svijetom s pomoću zlih sila. Pavla. Crkvena antignostička književnost bila je prirodno borbena literatura. Sigurnim instinktom osjetio je gnosticizam mladu Crkvu kao ozbiljna takmaca te poduzeo srnion pokušaj da je osvoji iznutra. pa tako se na žalost izgubilo i vjerojatno najranije djelo te vrste. uočuje se jedna temeljna tema. Iz njihove se vlasti čovjek može osloboditi samo ako istinski spozna samoga sebe i da je odijeljen od savršenog Boga. Prijevodi vjerojatno potječu s kraja 4.

već prema području širenja i vodećim predstavnicima. ali u Stvoritelju svijeta vide samo zlog boga. Biblijski je utjecaj napose jak. upravo su u gnostičkom pokretu poprimile posebnu udarnu snagu. njegovu domovinu treba tražiti u kulturi starog Irana. Kad je sinkretizam bio u svom punom zamahu. neovisno o svakom dodiru s kršćanstvoms. Ponajprije je jednom postojala stanovita osnova gnostičkih shvaćanja. o polarnoj zvijezdi kao početku svjetlosnog carstva. Oko godine 160. pokazuje stalno nove vidove. Računalo se i s mogućnošću da su ostaci qumranske općine živjeli dalje u gnostičkim krugovima. koja živo podsjeća na slična shvaćanja u gnosticizmu. jer se može dokazati da je bilo židovskih heretika koji su bili otvoreni dualističkim idejama. Napokon valja spomenuti i religiozno obojena filozofska strujanja helenizma. što ga je bio razvio helenizam. ipak je uskoro Kristov lik ugrađen u gnostički misaoni svijet. Nešto kasnije Celzo upozorava na kršćanske . Kad se te iranske predodžbe susreću s opisom o stvaranju u Genezi. tumače ga u svom smislu te Bog stvoritelj postaje demijurgom koji nije poznavao svjetla. ali hermetički spisi u biblioteci Nag Hammadija ukazuju na nedvojbene veze između egipatskog hermetizma i gnoze. koji će čovjeka učiniti sinom svjetla ili tame. koji ustanovljuje apsolutnu suprotnost između svjetla i tame. a pristaše sinkretističkih strujanja uskoro su svojatali pravo na ime kršćanin. Čini se da nije isključeno da je sektaško kasno židovstvo igralo posredničku ulogu između iranskih i helenističkih vjerskih strujanja s jedne strane i gnostičkog pokreta s druge. doduše.ogu u gnostičkoj literaturi. Nova poruka o čovjekovu spasenju dolazila je osim toga u privlačnom kultu. No vjerojatno se posudba helenističke filozofije gnosticizmu odnosi više na terminologiju nego na idejni sadržaj. Ona je uz to puna slika i predodžaba ustaljenih u židovskoj apokaliptici. Stanovite teme gnostičke teologije javljaju se već u platonskoj nauci o padu duše i njezinoj privezanosti uz materiju tijela. Promatrač ne susreće neki zatvoren sustav s jasno oblikovanim pojmovima ili dogmatski učvršćenim naukama nego višebojnu struju religioznih ideja i pogleda. uzlazak onih koji su se oslobodili Bogu. Gnostički spisi iz Kenoboskiona rado posižu za alegorijskim tumačenjem Homera ili Hesioda. dobra i zla. Qumranska je općina kao i gnosticizam stavljala neke dijelove svoje nauke pod strogu zapovijed apsolutne tajnosti. koja može na svakoj novoj obali poprimiti drugi izgled. koje su nakon vremena Aleksandra Velikog prodrle iz svoje babilonske pradomovine u helenistički svijet i svojim naučavanjem o utjecaju planetarnih sila na sudbinu čovjeka i svijeta duboko djelovale. Iako u toj literaturi nema nekog demijurga koji bi bio stvoritelj svijeta a ne govori se ni o bizarnim demonskim likovima. Općenito se priznaje da Stari zavjet igra značajnu ul. duh istine i duh zla. Težak problem predstavljaju odnosi koji povezuju židovstvo i gnozu. iako često s negativnim predznakom. Novi nalaz u Kenoboskionu upućuje na to da je Egipat bio rasadište gnostičkih ideja. To je u osnovi dualistička crta. koja su nedvojbeno utjecala na sinkretistički gnosticizam. marcionovci i bazilidijevci.bivstvovanja. a sve se to susreće isto tako u gnostičkoj misli. te dolazi do izražaja u rasprama gnoze s biblijskim opisom stvaranja. Ovamo pripada izraziti dualizam. priznaju Isusa kao Gospodina. I stoicizam je dao svoj doprinos gnostičkoj misli. Oni se na razne načine povezuju. susret nekog višeg bića s materijom. Ipak se u njoj mogu razabrati različita strujanja po kojima se može znati iz kojih je – pritoka nastala rijeka kao cjelina. ipak je u njoj prisutna suprotnost između svjetla i tame. Daljnji izvor koji svoju vodu privodi gnostičkoj struji predstavljaju astrološke ideje. samo što ovdje nema biblijskih i kršćanskih elemenata. Njegovi elementi potječu naprotiv iz različitih vjerskih strujanja. još pobliže istražiti. osim toga »Knjiga discipline« uči da je Bog prilikom stvaranja odredio da čovjeka vode dva duha. o sferama sedam zlih planeta ili arhonta. Utjecaji staroegipatske religije na gnosticizam moraju se. Mnogi ljudi tog vremena morali su zastati i slušati kako im se obećaje novo otkupljenje po liku koji je istodobno nosilac dotad nepoznatih otkrivenja. poslije Krista spominje Justin da u njegovo vrijeme ima ljudi koji se nazivaju kršćanima. tako da slika gnosticizma. oslobađanje čovječanstva vezanog uz materiju. koji se po svojim vođama nazivaju valentinovci. Iako su takve predodžbe u helenističko vrijeme bile općenito raširene. zaputilo se i kršćanstvo iz svoje palestinske domovine u helenistički svijet i uskoro nailazilo u tadašnjoj sinkretističkoj klimi na sve veći interes. Nameće se pitanje nije li između esena i gnostika bilo uzajamnih veza. kao što se vidi iz spekulacija o konstelacijama zvijezda. ne može se prema današnjem stanju istraživanja svesti na jedno jasno određeno i općepriznato vrelo. Iako se proces preuzimanja kršćanskih elemenata ne može više slijediti u pojedinostima. tajanstveni obredi kojega navodno su jamčili spas. Takva poruka spasenja i takav kult pružali su zato bogate mogućnosti da se povežu s religioznim sinkretizmom. koja se mogu utvrditi u vrijeme sinkretizma na Bliskom istoku i u prostoru istočnog Sredozemlja. postoje već različite skupine takvih kršćana.

jer im nije uspjelo da ga stvore na sliku najvišeg bića. Riječ je o ljudima kojima su jamačno nedostajali kriteriji za brzo prepoznavanje heterodoksna karaktera takvih shvaćanja. otkupljujem svoju dušu iz ovoga eona i svega što od njega potječe. Ranoj fazi gnosticizma pripada sirijska skupina. jer je Krist sišao u Isusa. Ipak. Poznat mu je perzijski dualizam. S jedne strane naglašeno pozivanje na crkvenu predaju. od kojih je najviši identičan sa židovskim Bogom. po njemu bezbrojni anđeli nastanjuju 4 nebesa i njihovih 365 svodova. a nasamo je sve tumačio svojim učenicima«. pa su tako jedini sposobni da potpuno spoznaju Boga. nepoznati vrhovni otac stvorio je anđele. i imala svoje središte u Antiohiji. Tko poput velike mase crkvenih kršćana nastoji svoje spasenje ostvariti isključivo vjerom i dobrim djelima ostaje zauvijek na razini nižeg kršćanina. Kršćanima se taj gnostik obraćao tvrdnjom da su mu došli u ruke tajni nauci. Bogom Stvoriteljem Geneze. ta se tradicija navodno zbog svoje uzvišenosti predavala samo tajnim putevima. Krista je njegov . pozivale su se vođe takvih gnostičkih zajednica izričito na apostolsku predaju ili na naviještanje samoga Krista. ali je imala pristaša i u Rimu. U tom otkupljenju čovjek ima udjela tajanstvenim obredom i stanovitim formulama koje pri tom mora izgovarati. a u isti mah kao učenik Simona Maga. doduše. u kojem kršćanski antiheretici vide autentičnog osnivača gnoze. ali bez usporedaba njima ništa nije govorio. moralo ga je mnogim kršćanima učiniti privlačnim. onako kako su je mogli razumjeti. koji je njegovu dušu otkupio u Kristu koji živi«61. pokušao pobiti Bazilidova glavna djela u spisu (izgubljenom) »Elenchos«. koji su sami sebe nazivali gnosticima. ali isto tako jasno pokazuju koliko je bilo prostora za razlike ili čak proturječja unutar pokreta kao cjeline. Ptolomej. Govoreći o svojoj nauci. Još jasnije se sinkretistički karakter takvih sekta očituje u Irenejevu izvještaju o nekoj Marcelini. koji su se pozivali sad na ovog sad na onog apostola ili Kristova učenika kao posebno izabranog nosioca objave. Isusovo krštenje daje oproštenje grijeha. Među slikama religijskih likova koje su štovali nalazila se. psihika. podrijetlom Samarićanin. uz Pitagorinu i Platonovu. u svojem »Pismu Flori«. kao npr. Satornil slovi kao prvi gnostik koji spominje Isusa. kao npr. po Irenejevu Saturnina. koja je za biskupa Aniceta došla u Rim. Drugi su ugrađivali kršćanske misli u izobličenu obliku u svoju nauku. Ako su vođe kršćanskih općina htjele sačuvati supstanciju svoga vjerovanja od rastvaranja. Ne stoji li već u Markovu evanđelju (4. koja se okupila oko Menandra i Satornila. njima ima čovjek zahvaliti svoj bijedan opstanak. navodno se sam naviještao kao otkupitelj kojeg su nevidljive moći poslale na ovaj svijet. Menandar. Bazilid je razvio bogatu književnu djelatnost i napisao između ostalog komentar Evanđeljima u 24 knjige. na kojoj je navodno počivala njihova nauka o »pravoj gnozi« i o spasenju koje se samo po njoj može postići. sile i eone gornjeg svijeta a donji. što je crkvenom kršćanstvu bilo neprihvatljivo. navodno je jedan kršćanin.33 s): »Mnogirn takvim usporedbama izlagao im je nauku. Uz odjeke novozavjetnih formulacija razabire se ovdje osobito cijepanje Spasiteljeva lika na zemaljskog Isusa i nebeskog Krista. pogotovo ako su prikrivenim govorom bili na to upućeni. Iako kršćanski pisci ne daju točne podatke. tamo širila svoje ideje i nalazila pristaše. ipak se može uzeti da su učitelji i i propagatori gnosticizma nalazili dio svojih pristaša među članovima crkvenih općina. Uspjehu gnostičke propagande pogodovale su vjerojatno dvije stvari. koja je navodno potjecala od Pilata. zamaljski svijet djelo je sedmero nižih duhova. Valentinov učenik. u ime Jaoa. O naučavanju Satornila daje nam autor »Philosophumena« potanje podatke. Iz tog tajnog vrela potječe množina gnostičkih spisa. nadalje himne i molitve. Od Sirijca Bazilida potječe po vlastitom tvrđenju škola bazilidijaca kojom započinje procvat gnosticizma a bila je utjecajna napose u Aleksandriji. bio je neizbježan dalekosežan sukob između njih i proroka takvog gnostičkog izobličenog kršćanstva. i Kristova slika. stanovita osnovna zajednička gledanja. valentinovci kad bi naglašavali nužnost otkupljenja bez kojeg se ne bi moglo dospjeti u pleromu. navješćivao im Riječ. Najvažniji oblici gnosticizma Različita strujanja unutar gnosticizma posjeduju. Agripa Kastor.zajednice koje su njemu poznate kao valentinovci i gnostici. a zastupa široku nauku o emanaciji. Upravo to što je sadržaj tih objava bio obavijen tolikom tajanstvenošću. tako npr. Justin i kasnije Origen naglašuju da takve skupine ne predstavljaju pravo kršćanstvo i ne pripadaju Crkvi. otkupljeni govori: »Potvrđen sam i otkupljen. Nadalje je uspjeh gnostičke propagande počivao na tezi da su gnostici kršćani višeg reda te kao »duhovni ljudi« jedini posjeduju pravo tumačenje kozmičkog zbivanja. no sila koja dolazi odozgor poslala je i njemu životnu iskru koja ga nakon njegove smrti vraća onom višem biću kojemu je srodan. koje je Spasitelj prije svojeg uzašašća povjerio apostolu Matiji u posebnim razgovorima. ali je ono potpuno tek Kristovim otkupljenjem. te je zato zaodjevena u usporedbe otvorene samo onima koji su ih bili kadri shvatiti.

Njegovo tumačenje svijeta počiva na općegnostičkom mitu o nevidljivom ocu iz kojega proizlaze sizigije emanacija. koji se zove »Parafraza Sema« . Antignostička literatura spominje kao pripadnike tih sekti u prvom redu barbelognostike. anđela i demona. u Aleksandriji. Ali jedan od najviših eona. postao je Isus čovjekom na kojeg je sišao Duh prilikom krštenja. Na put k svjetlu. te to daje njegovu naučavanju biblijsku boju. Njegova su shvaćanja širila pisma. Jaldabaot izgoni prvi par ljudi iz raja. tako da se jedva može sumnjati u to da se radi o spisu na koptskom jeziku o kojem govore Philosophumena. Nasenci su vjerojatno bili snažna podskupina ofita. koji je stvorio i čovjeka i udahnuo mu psihički element. Te tri svjetske sile održavaju se u raznolikim slikama kozmosa. sadržaj kojeg se ne protivi onome što je inače poznato o Valentinovu naučavanju. tu se ispravno uočila sklonost gnostika prema srodnim idejama tih filozofskih smjerova. u kojem je sad ovo. Krist. tami i pneumi. ako ga prava gnoza. Gnosticizam je očito u Egipćaninu Valentinu dobio svoj najveći talenat. najopasnije je ugrozio izvorno kršćanstvo. ženskoj emanaciji Praoca. napose u simbolu majčinske utrobe. npr. Mnoge crte tog naučavanja mogu se naći u spisima ili fragmentima njegovih učenika. vratio na Istok. po kojem najvješćuje čovječanstvu istinu. prikazujući njihovo naučavanje. iz kojeg potječe sve zemaljsko zbivanje. koju je Otkupitelj donio na zemlju. koja zajedničkim djelovanjem svjetla. Možda se među rukopisima iz Kenoboskiona sačuvalo još koje Herakleonovo djelo. sad ono gnostičko naučavanje često vrlo obimno razrađeno. Ptolomeja. U gnostičkom mitu veoma raširene sekte ofita zauzima naročito mjesto zmija. koji u svojem »Pismu Flori« umjereno propagira gnostičku religiju. Za svoje dualističko razumijevanje svijeta upotrebljavali su Stari zavjet u alegoričkom tumačenju. a među nalazima u Nag Hammadiju postoji sada jedan spis pod tim naslovom. koji je gajio naročitu ljubav prema Ivanovu evanđelju i napisao za nj objašnjenja. nalazi se ista nauka o trima počelima svijeta. tako da mu oni više ne mogu škoditi. koji vodi dušu kroz carstvo neprijateljskih moći. Nakon svog uskrsnuća Isus upućuje pozvane u misterije te oni tako mogu izbjeći vlasti demijurga. tami. kojima govori anđelima demijurga da posjeduje pravu gnozu o sebi i svojem podrijetlu. a vratiti se u nj težnja je svakog nesavršenog stvorenja. kod jednih je neutralna. koja kod njih ima funkciju Logosa. Sve grupe ofita ne vrednuju zmiju negativno. gdje je u tamošnjoj kršćanskoj općini očito igrao važnu ulogu te se. Prema ondje prikazanom mitu o stvaranju svijeta. Valentinovi kršćanski protivnici prigovaraju mu da je svoju mudrost uvelike crpio iz Platona i Pitagore. a pripisivala mu se »Rasprava o trima prirodama«. o kojima kasnije raspravlja Origen. poznata kao religioznokozmički simbol u različitim poganskim kultovima. pripravlja se umirući gnostik kod valentinovaca pomazanjima i tajanstvenim formulama. jednaka mirisu balzama. Valentin je svoju učiteljsku aktivnost započeo oko 135. Irenej je poznavao neko "Evanđelje istine«. koja se mnogim kršćanima mogla činiti bliskom. svemir ne počiva na dva nego na tri načela: svjetlu. koja je imala pristaša napose u Egiptu i Siriji. Ona su djelo demijurga. himni i propovijedi. Oni su se – po Hipolitu – smatrali izvornim gnosticima i držali da svi kultovi i religije potvrđuju njihovo tumačenje svijeta. nasence i setovce. poziva se na neku svetu knjigu sekte pod naslovom »Parafraza Seta«. gornji duhovni svijet. koje su navodno sačinili valentinovci. može se pretpostaviti da čitav rukopisni materijal potječe iz posjeda neke setovske općine . I savršeni je Logos morao ući u krilo djevice. između kojih se nalazi čista pneuma. umjesto njega umro je na križu Simon Cirenac. stvoritelja neba. tame i pneume rađa čovjeka. može se duhovno u čovjeku o svršetku svijeta spasiti i opet sjediniti sa svjetlom. No on obilno koristi i Pavlove misli kao i svoju verziju Isusovih riječi. Poznati »Apokriphon Joannis« pripada književnosti te sekte. No čovjek je bez znanja demijurga primio i pneumatski element. ali je i zmija prognana na zemlju te tu sa svojih šest sinova izaziva među ljudima razdor i nastoji omesti njihov povratak k vrhovnom ocu. koji ga veže uz materiju. no on se samo prividno pojavio u ljudskom liku. a kod drugih simbol spasonosne spoznaje. Autor Philosophumena. U jednom spisu iz Nag Hammadija. Prva od tih sekti dobila je ime po Barbeloni. Zbog primjene zmijskog simbola i posudaba iz grčke mitologije moramo sektu setovaca smjestiti u blizinu ofita i nasenaca. zavadivši se s rimskim kršćanima.otac koji je nerođen. svjetlu. Na rubu tih glavnih gnostičkih smjerova postoje još različite sektaške skupine koje su zastupale veoma popularizirani gnosticizam. Njih trideset sačinjava vrhovne eone plerome. probudi i oblikuje. bez koje se nitko ne može otkupiti. smatrali su je sinom Jaldabaota. Budući da i daljnji spisi biblioteke iz Kenoboskiona znaju za lik proroka Sema ili Seta ili čak tvrde da ih je on sastavio. propagirao zatim svoje ideje gotovo dvadeset godina u Rimu. dolazi na svijet u čovjeku Isusu. ili Herakleona. Da bi se nižem svijetu omogućio uspon k svjetlu. ofite. koji se pobunio protiv vrhovnog oca i boga. Na taj način postaje mit o trojstvu kozmičkih počela svijeta karakterističnim elementom setovaca. Izražen visokim Valentinovim religioznim i pjesničkim zanosom. poslao na Zemlju da izbavi iz vlasti arhonta one koji u nj vjeruju. ali se mogao ponovno očistiti i ispiti čašu žive vode.

tako da setovce valja smatrati nedvojbenim predstavnicima kršćanskog gnosticizma. Već njegov vanjski život odaje muža svoje volje i djelotvorne inicijative povezane s talentom za organizaciju. ipak je u svoju nauku uzeo toliko gnostičkih elemenata da ga s pravom možemo uvrstiti među predstavnike kršćanskog gnosticizma svoje vrste. Odmah je počeo spretno i djelotvorno prikupljati pristaše. Veza sa sirijskim gnostikom Cerdonom. jer je smatrao da je tijelo dio zle materije. koje je preuzeo. koji je također živio u Rimu. koliko njezin doketizam. no i ti su spisi pokvareni dodacima Apostola koji su bili previše pod utjecajem starozavjetnog boga. samo fragmentarno sačuvane »Antiteze«. istina ne dobrovoljno. od kojih je preuzeo pogotovo shvaćanje o starozavjetnom Bogu stvoritelju. teško su se mogli opovrći. Posvuda su pokraj kršćanskih općina nicali marcionski skupovi. fantastične kozmogonije i pretjeranosti čiste gnoze s obzirom na vjeru te razdiobe kršćana na pneumatike i psihike. ipak su bile dostatne da ga tadašnjoj Crkvi učine sumnjivim i da se njegova nauka sve više gleda kao ozbiljno ugrožavanje . a većina crkvenih pisaca od Justina do Tertulijana osjetila je potrebu da se lati pera protiv Marciona i njegove nauke. jasno pokazuje slabost Marcionove nauke nasuprot crkvenoj. pa je on. nego strogi i pravedni bog koji je židovskom narodu nametnuo mojsijevskim zakonom nepodnošljiv jaram. a njih su opet pomagali prezbiteri. koje nije dopuštalo cijepanje na tvrda i samo pravedna boga stvoritelja i nekog. Ali ni u Rimu nisu Marcionova posebna mišljenja naišla na priznanje. Samo ako se uvjerljivo dokaže njezina nespojivost s apostolskom predajom. kojima je dao čvrstu organizaciju. koje pobliže tumače prije svega njegovu osnovnu tvrdnju o suprotnosti između Starog i Novog zavjeta. vodstvo kojih bilo je u rukama biskupa. kojega je poslao dobri bog. ono je našlo svoj izraz u njegovim poslanicama i u Lukinu evanđelju. koji su iz njegova naučavanja o prividnu rođenju Krista izvodili i njegovu prividnu smrt na križu. Kako su i u službi Božjoj ostali veoma slični običajima velike Crkve. a time i ispraznost otkupljenja. Za to očišćeno Sveto pismo napisao je Marcion komentar. odbili su ga i vodeći maloazijski kršćani kao Papija i Polikarp iz Smirne. može se neutralizirati njezina privlačnost u krugu pravovjernih kršćana. konačno izašao iz kršćanske Crkve. Nakon isključenja iz crkvene zajednice u rodnom gradu. Za Marciona je bilo nezamislivo da bi Krist otkupitelj. U svojoj mladosti sukobio se taj imućni Maloazijac – posjedovao je brodogradilište u Sinopi u Paflagoniji – s vođama domaće kršćanske općine. Istina. došao je Marcion u Rim i ondje pristupio tamošnjoj kršćanskoj općini. Ta Marcionova osnovna tvrdnja sa svojim nesumnjivo dualističkim polazištem bila je izravan napadaj na kršćansko poimanje Boga. tako da su postale ozbiljna opasnost za kršćansku zajednicu.U očima svojih protivnika Marcion je napokon pripadao gnostičkom taboru još zato što je otklanjao brak. u Marcionovoj teologiji nema onih bizarnih spekulacija gnosticizma o emanacijama iz plerome. Gnostičke misli. i očito velik početni uspjeh marcionovaca uglavnom je rezultat priliva iz tih krugova. koji je zabranjivao svim krštenima. njihov otpor nije izazivala toliko njezina modalistička obojenost. koju je pomagao velikodušnim novčanim prilozima. Pavao je bio jedini apostol koji je to evanđelje prihvatio nepatvoreno. On za Marciona nije pravi Bog ni otac Isusa Krista. pa i onda ako je Marcion htio ostati pri stvarnosti Kristove smrti na križu. čemu su vjerojatno bile razlog razlike u tumačenju Pavlove nauke. Ali već se sada po prvom uvidu u sadržaju može vidjeti da se njihove misli često odijevaju u naglašeno kršćansko ruho. Crkva je tu prijetnju uskoro spoznala. to mnogim kršćanima i nije bilo naročito teško prijeći u Marcionovu Crkvu. Dobri bog se objavio tek kad je poslao Krista kao otkupitelja. Marcionove općine bitno su se razlikovale od drugih gnostičkih grupa svojom čvrstom organizacijom. naime. To što je Marcionov učenik Apel1es upravo u toj točci ispravio svog učitelja. vjerojatno ga je pobliže upoznala s gnostičnim predodžbama. ona im je davala osobitu prodornost. demijurg koji ne zna za dobrotu i Ijubav. govori bog pravde. Već sama ta nauka mogla je potaknuti ranokršćanske pisce da Marciona svrstaju među gnostičke učitelje. stvoritelj svemira. Marcion Iako se Marcion ne može smatrati gnostikom u punom smislu riječi. boga ljubavi. iz njega. Iz njih je stoga trebalo ukloniti sve što su pravda i zakonitost Starog zavjeta htjele unijeti u objavu koju je donio Krist. iz kojeg je čitav Stari zavjet već unaprijed isključen. No smatrali su da ih na taj sud ovlašćuje i njegova kristologija. astralnog vjerovanja. koji je izmučenom čovječanstvu donio evanđelje o božjoj ljubavi. Marcionova se nauka zasniva na jasno ograničenom Svetom pismu. Oko 140. u jesen 144. mogao izabrati nečistu ljudsku put za nosioca božanstva. Marcionovi kršćanski protivnici. koja je iz toga slijedila. do Kristova dolaska nepoznatog.pa se iz njega mogu očekivati i daljnje spoznaje o učenju te sekte. već stvarno ljudsko rođenje bilo bi podvrglo Krista vlasti demijurga.

oni su sasvim pozitivni. Opsežan književni rad katoličkih pisaca nastojao je potpomoći i teološki obrazložiti pastoralnu obranu crkvenog vodstva. Sinope. koji je počivao na ozbiljnosti njegovih asketskih zahtjeva a možda ponajviše na njegovoj snažnoj ličnosti. naravno. pogotovo nakon 4. no u kojima se više puta postupilo protiv njega zbog njegova posebna naučavanja. U ranokršćanskoj književnosti snažnije je odjeknulo samo Marcionovo izopćenje. te zato u svojem pismu upućenom Nikomediji izričito spominje Marciona. Irenej saopćava na jednom mjestu ulomke iz propovijedi nekog maloazijskog prezbitera koga je sam bio čuo. A i u Rimu je vodstvo općine spoznalo da je isključenje i tako bogata i utjecajna muža jedino sredstvo da se kršćani zaštite od zablude koju je propovijedao. koji su na književnom planu zauzeli stav prema gnostičkom pokretu. i to propovijedima i poukom. Naročit položaj u kojem se našlo kršćanstvo nasuprot gnosticizmu pojačao je svijest biskupa općina o njihovoj zadaći kao čuvara istinske nauke te je time uvjetovana veća aktivnost vođa kršćanskih općina jače utisnula monarhički episkopat u svijest vjernika i učinila posve jasnim njegovo značenje za buduće zadatke. Glavnina te antignostičke literature propala je. pretpostavljaju takve obrambene mjere vodstva općine. preobilno u vrelima. Vjerojatno su već prvi znakovi gnostičkog uvjerenja prouzrokovali Marcionovo isključenje iz kršćanske općine njegova zavičajnog grada. ali nesumnjivo predstavljaju stvarnu obranu od karakterističnih Marcionovih naučavanja. Čini se da se Valentin tek kasno odijelio od velecrkve. za svoje novo vjerovanje. Usporedno s tom djelatnošću episkopata u obrani od gnosticizma tekao je rad teoloških pisaca. stoljeća. Sama situacija diktirala je više defenzivni nego ofenzivni karakter. koja su se međusobno nadopunjavala i podupirala. odvijala se uglavnom u dva oblika. kojom je ugrožavao opstanak Crkve. S istim mjerama može se računati posvuda gdje se unutar kršćanskih općina spoznala opasnost od stvaranja gnostičkih stanica. Jednako opominje kršćane susjedne Atene i otoka Krete da se drže prave nauke te ih upozorava na krivu nauku kao i općine Amastrisa i Nikomedije u Bitiniji. koji je dolaskom i jačanjem gnostičkog pokreta dobio izvanredno plodonosne poticaje. Tužbe mnogih gnostika da ih katolici izbjegavaju i nazivaju hereticima. Pastoralna obrana Crkve ne odražava se. da preispita oblike svoje organizacije te razvije svu svoju nutarnju snagu protiv takve opasnosti. žele prikazati slušaocima istinsku katoličku nauku. Ništa se ne protivi pretpostavci da se većina vođa kršćanskih općina tog vremena uglavnom bavila poučavanjem i imunizacijom nasuprot gnostičkoj prijetnji. Usporedno s istrebljivanjem gnostičkih stanica išlo je poučavanje kršćanskih općina koje su njihovi biskupi i prezbiteri prosvjećivali o opasnosti zablude i upozoravali ih na opasnost za pravu vjeru. Dionizije je pokušavao čestim dopisivanjem ne samo s općinama uže Grčke nego i Male Azije i dalekog Ponta posvuda stvoriti obrambeno držanje protiv hereza svog vremena. Primjer biskupa Dionizija iz Korinta oko 170. dakle izopćenje nosilaca gnostičkih nauka iz crkvene zajednice i onemogućavanje stvaranja budućih gnostičkih stanica u vlastitoj sredini. Euzebije je još poznavao znatan dio te literature . godine. S druge strane su teološki pisci onog vremena. nakon što su ih dublje spekulativno proželi i razvili im točnije formulacije. valja u prvom redu pripisati njegovu uznemirujućem uspjehu. Drugi su se gnostici sami odvojili od kršćanskih općina čim su se osjetili izoliranima te im se više nije pružala mogućnost djelovanja. te se zato u pojedinostima teško može rekonstruirati. Tok crkvene obrambene borbe i doseg kršćanske pobjede Obrambena borba crkvenih krugova protiv mnogostruke primamljivosti gnosticizma. ali ono se može smatrati primjerom za mnoge slične postupke koji nisu zabilježeni u vrelima. stoljeća kad uslijed sasvim promijenjena položaja nije I više bilo potrebe ni interesa za tom produkcijom 2. jasno pokazuje da taj oblik obrane nije bio mjesno ograničen. čijoj pastoralnoj djelatnosti posvećuje Euzebije nekoliko informativnih redaka. Hereza njegovih dana bio je u prvom redu gnosticizam. Ni jedan drugi lik gnostičkog svijeta nije toliko kao Marcion silio Crkvu da o svojem vlastitom stavu prema Pismu i normi vjerovanja uvijek ponovno razmisli. Odbacio ga je i biskup Polikarp iz Smirne. i ta izolacija polazi od inicijative crkvenog vodstva ili iz reakcije same općine. Crkveno vodstvo u pojedinim općinama poduzimalo je neposredne praktične mjere protiv onih gnostika koji su pokušavali prodrijeti u općine. a da se pri tom ne spominje njegovo ime. iako zastupaju istu nauku. To što se Crkva odlučnije i oštrije borila protiv njegove tvorevine nego protiv mnogih drugih gnostičkih usmjerenja. Prvi je cilj moralo biti uklanjanje žarišta bolesti unutar vlastite općine.bitnih crta kršćanske vjere. dokazivali nespojivost njegove nauke s kršćanskom objavom te pozitivno suprostavljali osnovnim gnostičkim tezama odgovarajuće istine kršćanstva. čijoj krivoj nauci suprotstavlja »kanon istine«. ili su kao dosadašnji članovi pokušavali pridobiti općinu iznutra. od općina kojima je pripadao.

U borbi s gnosticizmom sve se više učvršćivala valjanost tog kanona te se on u tzv. njihova nauka o prividnu Kristovu tijelu i njihovo nijekanje uskrsnuća tijela. doduše. Pri tom stvarna solidnost i nutarnji interes za predmet donekle nadoknađuju formalne nedostatke prikaza. koje se općenito. u originalu izgubljen. Tom opasnom rastvaranju pojma Crkve suprotstavljali su se kršćanski teolozi time što su u prvi plan stavljali pojam apostolske tradicije i sukcesije te definirali i osiguravali opseg kršćanskih svetih Pisama. pregled dotadanjih hereza. kojega Euzebije posebno hvali zbog izvrsna pobijanja Marciona. spis je najpodrobniji prikaz glavnih Marcionovih teza te sadrži oštroumno pobijanje na osnovi razuma i Biblije. Tvrdnja glavara gnostičkih škola i sekti da jedini posjeduju objavu koju je Krist povjerio apostolima značila je ništa manje nego obezvređivanje kršćanskih svetih spisa koji potječu još iz apostolskog vremena. kojim je jasno definiranu zbirku novozavjetnih spisa proglasio obaveznom. kratak je i oskudan te pruža malo građe za poznavanje posebnosti crkvene borbe protiv gnosticizma. nasuprot njemu. ali u diskusiju unosi novo gledište utoliko što nastoji dokazati da gnostici ne crpe svoje nazore iz Svetog pisma nego iz djela grčkih filozofa. koji su se svi odreda bavili Marcionom te time naglasili važnost tog čovjeka i njegova djela. koji je. Općenito se može reći da je crkvena teologija ponovno promislila i dublje obrazložila upravo ona naučavanja kršćanske objave koja su gnostičke teze bile osobito napale i ugrozile. To je Tertulijan iz Kartage. Jedno daljnje djelo protiv Marciona. nego je. pomalo približile. To vrijedi i za autora djela »Philosophumena« ili »Refutatio«. Važniji su naprotiv spisi jedinog Latina koji se. koji je na početku 3. Iako se počeci razvoja ne mogu više jasno sagledati. U nj ulazi Agripa Kastor. posvetio je Tertulijan posebnu brigu. tj. Na prikaz gnostičkih sustava nadovezuje se kod Ireneja pobijanje njihovih zabluda. koji se borio protiv Marciona i njegova učenika Apela. preuzela knjige Starog zavjeta kao Sveto pismo – alegorijska interpretacija olakšala joj je da ih shvati kršćanski – a zatim u svoj novozavjetni kanon uzela daljnja Pisma koja je Marcion zabacio. dakle iz nekršćanskih vrela. priznatim kao Sveto pismo. one su djelovale kao uzor i pobuda da se spisima iz vremena pracrkve udijeli isti rang i isti ugled. Protiv njega je nastupio i Justin Mučenik. ipak je vidljivo da su se dvije u početku odijeljene zbirke. jer počiva na osobnom čitanju gnostičkih spisa. Na osnovi te sačuvane starokršćanske antignostičke literature može se barem u temeljnim crtama prikazati karakter i kvaliteta teološke obrane od gnosticizma. valentinaca i Marciona. Rodon iz Male Azije. od kojih su sačuvani još neki fragmenti. čini se da nije napisao. Spisu protiv Marciona. pripisuje prezbiteru Hipolitu. tek u 3. uskoro nakon sredine 2. na knjige Novoga i knjige Staroga zavjeta. Njegov rad pretpostavlja poznavanje Ireneja. »Fragmentum . osobito gnosticizma. Dobro poznavajući Pisma i crkvenu predaju. No Crkva nije kopirala Marciona. njegovo ostvarenje nije nadmašio ni jedan od kasnijih antignostičkih pisaca. Oba manja djela »De carne Christi« i »De resurrectione Carnis« dokazuju pozitivno iz Svetog pisma da su dvije gnostičke teze neodržive. U spisu »De praescriptione haereticorum«. suprotstavlja im nauku vlastite Crkve. kao što su »Acta Pauli« i »Epistola apostolorum«. dijele se Pisma oko 170-180. stoljeću obara na gnosticizam. napose Djela apostolska i Apokalipsu. Evanđelja s jedne i Pavlove poslanice s druge strane. ostalih izvanbiblijskih apostolskih predaja i odbijanje tvrdnje biskupa kršćanskih općina da su jedini legitimni svjedoci te cjelokupne tradicije. misterija. pospješio već započeti razvoj na crkvenoj strani. Polazište za razvoj kanona novozavjetnih Pisama bilo je već dano u knjigama Starog zavjeta. Filip iz Gortine na Kreti i Teofil Antiohijski. za razliku od Ireneja. Po svjedočanstvu Melitona iz Sarda. podrijetlom s Istoka. doduše. Među antignostičkim piscima Meliton iz Sarda. Tri su daljnja spisa uperena protiv određenih gnostika. naime protiv Hermogena. izlaže smisao i vrijednost apostolske tradicije nasuprot tvrdnjama hereza. kao i niz drugih teologa čija imena Euzebije ne spominje. Protiv gnostika pisao je Hegezip. jednako kao i »Syntagma«. ali se može rekonstruirati na osnovi kasnijih osvrta. koji se sastoji od pet knjiga. stoljeća došao je u Rim da bi nasuprot gnosticizma koji se širio upoznao istinsku nauku. onda se rušio temelj na kojem je dotad počivalo nutarnje ustrojstvo Crkve. da posjeduju pravu Kristovu nauku. koje je bio naumio. podrijetlom s Istoka svoje »Zanimljivosti«. Izvanredno su vrijedni prikaz i kritika gnosticizma koje je dao biskup Irenej Lyonski u svojem djelu »Raskrinkavanje i pobijanje krive gnoze«. biskupi su. Zacijelo je Marcionov čin. Protugnostičke tendencije imali su i neki apokrifi koji su došli iz katoličkog područja i htjeli biti pravovjerna protuteža istovrsnoj literaturi gnostičkog podrijetla. upotrebljavajući rimski pravni jezik. tj. zatim Modest. premda ne posve sigurno.te spominje i čitav niz pisaca koji su je stvarali. Prikaz vlastitog katoličkog stanovišta. astrologije i magije. stoljeća djelovao u Rimu. iako je ova druga zbirka po svojem ugledu zaostajala za Evanđeljima. koji je pisao protiv gnostika Bazilida. Ako je ta gnostička teza bila opravdana. ali očito pruža samo neki izbor.

Ipak je pojava gnostičke hereze bila za Crkvu djelotvoran poticaj da se dublje zamisli nad vlastitim posjedom. mogao je neposredno otkriti njihovu suprotnost istinskoj nauci. stoljeću dokazuje da je nekoć tako moćan pokret postao beznačajan. stoljeća imale stanovitu privlačnu snagu među obrazovanim u kršćanskim općinama velikih gradova. približava još prije kraja 2. jedva bi se bila mogla spasiti da se protiv tih novotarija borilo vlastitima. nasuprot gnostičkoj navali.Muratorianum«. Taj se princip našao u crkvenoj tradiciji. Odluka u korist Crkve pala je još prije kraja 2. objektivan princip. Antignostički teolozi pripravili su još jedan princip za pobijanje zabluda. Isto je Vjerovanje nagovješćivalo jednoga Boga kao gospodara i stvoritelja svega i tako odbijalo sve gnostičke spekulacije o podrijetlu kozmosa i Marcionovu nauku o dvama bogovima. 16. To nas podsjeća na simbol krštenja ili barem na zbir onih vjerskih istina u koje je krštenički vjeronauk uvodio katekumene. Hipolita i Tertulijana. popisu novozavjetnih kanonskih knjiga koji je nastao u rimskoj ili nekoj Rimu bliskoj općini. što ga Irenej rado zove kanonom istine86. Samostalnost crkvenog kršćanstva. morala se Crkva pozivati na neki neoboriv. suprotstavilo je kršćansku uvjerenost u uskrsnuće tijela. stoljeća kristološki obogatila te tako odlučno naglasila stvarnost Kristova čovječjeg rođenja. premda su njegove ideje još do sredine 3. stoljeća već svojem konačnom obliku. no bilo bi iskrivljavanje povijesne stvarnosti kad bi se u toj Crkvi vidio uglavnom samo antimarcionovski pokret. Jamstvo za autentičnost takvih predaja mogli su opet biti samo oni glavari općina koji su se u neprekinutom slijedu mogli povezati s apostolima. u nekoliko desetljeća istisnut je otrov koji je bio prodro u tijelo Crkve i gnosticizam je vraćen u svoje okvire. Samo su se oni spisi mogli priznati kao kanonski koji su potjecali iz apostolskih vremena i koje su već izrana u predajama općina osobito cijenili. a negativna se poplava gnostičkih apokrifa i poučnih spisa Iišila autoriteta i isključila iz Crkve. Precjenjivanje vrijednosti »spoznaje« za spasenje kod gnostika navelo je kasnije Aleksandrijce Klementa i Origena da dublje promisle o odnosu između vjere i znanja te dođu do kršćanskog razumijevanja gnoze i da ga upotrijebe u teologiji. Marcionova se crkva duže održala. Nema sumnje. sačuvalo svoju vlastitost kao nadnaravna zajednica života i vjere koju je ustanovio Krist te tako izbjeglo opasnosti da se rastopi i potone u moru helenističkog sinkretizma. Tako se Irenej prihvatio zadatka da nasuprot dualističkom nerazumijevanju istočnog grijeha iznese istinsku nauku o prvom grijehu te nasuprot gnostičkoj ideji da se čovjek spašava sam istakao nezasluženost milosti. Njegovi protivnici nazivaju ga »herezom Frigijaca« te tako odaju geografski prostor gdje je . Nakon toga javlja se antignostička polemika među kršćanima još samo rijetko. poglavlje Uspon montanizma i obrana od njega Borba protiv gnosticizma još se nije bila okončala kad je u krilu Crkve počeo novi pokret koji se sam prozvao »novo proroštvo«. da pojedine istine jasnije formulira i odIučnije istakne. stoljeća. Tko bi tom normom ili pravilom vjere mjerio gnostička naučavanja. njezino nutarnje bogatstvo bilo je veće od zbroja antimarcionovskih teza. jer ti spisi ni u kojem slučaju nisu mogli dokazati da su ih svjedoci i čuvari apostolske tradicije u općinama ikada priznavali. Zbog svoje stroge organizacije. kao što 'se vidi iz djela Aleksandrijaca. koju su bile ugrozile novotarije gnostičke propagande. koji su vjernici primali prilikom krštenja. Pogotovo je marcionizam pospješivao proces bržeg i uspješnijeg razvoja dogme i kršćanske samosvijesti te tako pridonio svoj dio oblikovanju ranokatoličke velecrkve. Tok borbe potakao je pojedine teologe da naglase još jednu ili drugu objavljenu istinu koju su gnostička naučavanja bila ugrozila ili iskrivila. Tim principom apostolske sukcesije pozitivno je osigurana tradicija kao bitan element crkvenog vjerskog života i crkvene teologije. trpljenja i smrti. kao dijela zle materije. Time je pogođen doketizam mnogih gnostičkih smjerova i osigurana povijesnost Gospodinovih djela spasenja od spiritualističkog rastakanja. ostali gnosticizam izgubio je svaku nutarnju povezanost i spao na sektaštvo. To je najbolje pokazivala jaka nutarnja samostalnost kojom je mlada Crkva prevladala Marciona i ostali gnosticizam. Odlučujući o tome koje će spise primiti u tu kanonsku zbirku. Upravo se formula vjerovanja prilikom krštenja oko sredine 2. Gnostičkom obezvređivanju tijela. a njezin posvemašnji nestanak u 4. Stvaran je doseg te brze i trajne pobjede u tome što je crkveno kršćanstvo. kršćansko naučavanje i načela koja su iznijela antignostički teolozi ne predstavljaju po svojem sadržaju neke dotad nepoznate elemente naviještanja kršćanske vjere.

Tertulijan je kasnije taj . Priscila i Maksimila. što je dovelo do isključenja pristalica pokreta iz crkvenog zajedništva. jer se oba čimbenika nisu morala isključivati. U početku je ta poruka nailazila na sumnju. Ono se vraća obliku religioznog entuzijazma. a nije ni bilo značajnijeg pisca koji bi svojim spisima objavio svijetu poruku novog proroštva. koji je već praopćina poznavala i visoko cijenila. kad je Montan u selu Ardabau u graničnom području između maloazijskih pokrajina Frigije i Mizije uskoro nakon svog krštenja ekstatičkim držanjem i osebujno tajanstvenim govorom proglasio kršćanima svog zavičaja da je vjesnik prorok Svetog Duha. dokazati nikakva veza između starih frigijskih kultova i novog proroštva. Kako je taj izostao. iako su se ograničavali na usmenu propagandu. rat i socijalna bijeda za Marka Aurelija. trijeznost. a nastao je kao službeni post prilikom liturgije postaja također iz eshatoloških motiva. Hipolit pripovijeda kako je neki sirijski biskup pošao na čelu svoje općine ususret Kristu. te stoga montanistima nije smijelo biti teško da predaju svoje zlato i srebro i sličnu imovinu. ograničila se zapovijed na uobičajeni post prilikom liturgijskih postaja. očito su nasljedovanje svojeg primjera shvaćale kao dužnost i zabranile sklapanje ženidbe u kratkom vremenu prije Gospodinova povratka. no ipak valja uračunati stanovitu sklonost pučanstva maloazijske pozadine prema vjerskim pretjeranostima. Naziv »novo proroštvo« izvrsno ističe osnovnu ideju tog nutarnjeg crkvenog strujanja. Istina je da su krivi proroci. a Crkva ga je preporučivala vjernicima kao nešto dobrovoljno. Montan je prešao granice dotadašnje prakse kad je svim kršćanima naredio post kao zapovijed koja nije dopuštala nikakva prijekida jer se svakog časa mogao očekivati Kristov ponovni dolazak. koja je u njihovim očima čovjeka najjače vezala za ovaj svijet. Vjerojatno bi val montanizma ostao bez dubljih i daljnjih posljedica da se ograničio na propovijedanje eshatološke poruke. koja su se uskoro sabirala i dalje širila. pridružile Montanu i na jednako zanesen način izricale svoja proroštva i pogotovo kad je Montan obećao svojim pristašama bolje mjesto u budućem nebeskom Jeruzalemu. Samo još malo tih oracula može se naći zabilježeno kod antimontanističkih pisaca ili Tertulijana. doduše. U njemu ni zemaljski posjed nije imao više nikakve vrijednosti. ali se post produžio sve do večeri posnog dana te su mu dodana još dva tjedna uzdržavanja. za vrijeme kojih je bilo dopušteno samo uživanje suhe hrane. Nametala se misao da se post uzme kao sredstvo duševne priprave na ponovni Kristov povratak. No nosioci proroštva izvodili su iz svoje zadaće zaključke koji su predstavljali dalekosežne zahvate u dotadašnju praksu života crkvene općine te napokon prisilili crkveni autoritet da osudi čitav pokret. pri čemu su pojedini članovi kršćanskih općina nastupali kao posebno obdareni nosioci duha i proroci koji su svoje talente stavljali u službu intenzivnog života općine. stoljeće našlo za nj oznaku »montanizam« kad se htjela istaći uloga koju je igrao Montan u nastanku pokreta.pokret nikao. želeći ga dočekati u pustinji i da je neki biskup na Pontu propovijedao kako mu je u snu objavljeno da će za godinu dana biti sudnji dan i da više ne treba vjerovati Pismu ako se biskupovo proroštvo ne ispuni. Ne može se. Njegova istaknuta značajka jest eshatološka poruka da neposredno predstoji ponovni dolazak Gospodina. To važnija su za pristaše pokreta bila proroštva Montana i njegovih pratilaca. ali kad su se dvije žene. Bilo je i napetosti između duhom obdarenih i nosilaca crkvenog autoriteta. uzmicanje bi značilo vezati se na ovaj svijet koji se bližio svom kraju. No najjače posljedice morao je imati zahtjev montanističkih vođa da se ljudi po mogućnosti odreknu ženidbe. Razvoj montanističkog pokreta prolazi ranu fazu zatim razdoblje modifikacije uslijed Tertulijanova utjecaja te periodu konačne propasti nakon pobjede Crkve. a s njim će započeti i nebeski Jeruzalem u dolini kod frigijskog gradića Pepuze. no uvijek se našao pravi odnos. Rana faza počela je oko godine 170. Početni uspjeh troje proroka bio je značajan. koji tek sada preko njega želi uputiti kršćanstvo u svu istinu. neispunjenjem proroštava vratila bi se. Iz temeljnog eshatološkog stava potekao je i drugi zahtjev montanističkih proroka koji su zabranjivali kršćaninu što čeka svog Gospodina svaki bijeg pred mučeništvom. Stanovita spremnost za tu poruku postojala je u mnogim pokrajinama Rimskog carstva uvjetovana teškim prilikama koje je donijela kuga. tako da treba posegnuti za izvještajima protivnika ako se traži odgovor na pitanje o sadržaju novog proroštva. Obje su proročice dale dobar primjer i napustile bračno zajedništvo sa svojim muževima. Tek je 4. kako bi se odatle mogli uzdržavati njihovi propovjednici i proroci. raspršio je val oduševljene vjere sve sumnje. zanesenjaci i varalice među njima iznijeli proroštvo na zao glas te probudili sumnju protiv svake nove pojave takvih nosilaca duha. kao i u sličnim slučajevima. Ali ovaj put je došlo do sukoba između proroštva i crkvenog autoriteta. Dotad je bio ograničen na dva puta po pola dana u tjednu. jer je već odavno bio priznat kao oblik nutarnjeg posvećenja.

biskupska Crkva. koji ga je navodno iscrpnije. Tu je u nekim pitanjima kršćanskog života naišao na shvaćanje koje je svojom nemilosrdnom strogošću prema svemu osrednjem i prosječnom odgovaralo njegovu dubokom rigorizmu. Iz maloazijskih pokrajina prešao je pokret u Siriju. Brojnim pristašama u Frigiji pridružile su se uskoro novoosnovane montanističke općine u Lidiji i Galaciji. Priscila ima još jedan razlog zbog kojeg zahtijeva radikalnu spolnu suzdržljivost: ova posebno osposobljuje čovjeka za proročke vizije i saopćenja. pa i katolički mučenik. ona ne smije niti poučavati. Nezavisno od toga bio je rimski biskup Eleuterije obaviješten o pojavi novog proroštva. u kojem je pokret igrao stanovitu ulogu. koja katkada graniči s akrobatikom. uskoro se pojavio i u Traciji. No Tertulijan nije bio tip koji bi se novom proroštvu podvrgao bez kritike kao sluga. On je o njegovu naučavanju i organizacijskim oblicima ponovno promislio i u pojedinostima ih toliko promijenio da Tertulijanov montanizam nikako više ne predstavlja početni montanizam. Mnogim dotadanjim pristašama omogućila je tom izrekom sud o istinitosti svog proricanja. koje također nije odbacivalo frigijski pokret. koji spominje dopisivanje između tih dviju općina i »braće« u Aziji i Frigiji. Sigurno ga je još više privlačila spoznaja da se u montanističkom obliku kršćanstva svatko za svoj stav mogao izravno pozivati na Duha Svetoga. Iznenađujući rano znale su galske općine Lyona i Viennea za montanistički pokret. odriče joj ne samo svaku svećeničku funkciju. Čak i u čovjeka koji je imao duševnu strukturu Tertulijana treba pretpostaviti da je u prijelazu od katolika do fanatičkog montanista prošlo vrijeme borbe. od kojih je Maksimila umrla godine 179. ali je rijetko upotrebljava te se za svoje uvide radije izravno poziva na Parakleta. možda su ga na takvo držanje potaknuli lyonski kršćani. istina. brani Tertulijan zabranu bježanja pred progonima te jedan jedini brak postavlja kao bezuvjetan nalog Parakleta (»secundae nuptiae – adulterium« = druga ženidba – preljub). Prije svega ne dopušta ženi da u montanističkoj općini kako je on zamišlja zauzme onaj položaj koji su otprilike imale Priscila i Maksimila. Ograđuje se i od previše konkretnih navoda proroštva ukoliko se odnose na silazak nebeskog Jeruzalema. što ih je preko svake mjere grdio nisu htjeli priznati. A upravo je ona bila naviještala: »Poslije moje smrti neće više doći nikakav prorok. koji su svog prezbitera Ireneja poslali u Rim s pismom. a ako bi i imala karizmu proroštva. Prvi udarac daljnjem širenju pokreta nanijela je smrt prvih triju nosilaca proroštva. i rimski biskup. što nisu bili kadri učiniti ni Montan ni njegove pomoćnice. a niti nastupati pri službi Božjoj. ali krivo obavijestio o prorocima i njihovim Crkvama. Kartage. gdje se napose proširio u Antiohiji. koju »psihici«. koji je mogao biti samo negativan. Doskora je morao napustiti pokušaj da kršćansku općinu svog zavičaja. . poznaje zbirku njihovih proročkih izreka. nego ih i odobrava. Otprilike od godine 205/206. Iz montanističkih spisa može se lako dokučiti što ga je osobito privlačilo novom proroštvu. Pepuzu uopće ne spominje. Izvorno poslanje novog proroštva sastoji se u tome da kršćanstvo i čovječanstvo djelovanjem Parakleta dovede do zrelosti muževne dobi. koja su bila izraz crkvenog zajedništva. Stječe se dojam da je želio odijeliti proroštvo od njegove povezanosti s ličnostima rane faze i s lokalnim uvjetovanostima Male Azije te mu dati univerzalnu crtu. ona bi vrijedila samo za privatno područje. Rimski biskupi očito u početku nisu shvaćali opasnost koju je novo proroštvo predstavljalo za crkvenu organizaciju i sređen život zajednice. On. tako dokazuje i obavezu posta. jer ga je njegova nova vjera stavljala u svima očitu suprotnost prema njegovu nekadašnjem uvjerenju. Možda bi pokret bio brže propao. Najvažniji Tertulijanovi montanistički spisil00 zastupaju rigorističke zahtjeve proroštva nesmanjenom oštrinom i strastvenim jezikom. Još je papa Zefirin (199-217) dao najprije pozitivan sud o pokretu. pred tom nadnaravnom instancijom morala je ušutjeti svaka druga. Sofistikom. Ta se koncepcija očituje u novom obrazloženju povijesti spasenja koje Tertulijan daje novom proroštvu. jer nije izrekao nikakve osude. Nema nikakvih podataka kada i kako je afrički pisac došao u dodir s novim proroštvom. sigurno bi se crkvene borba protiv njega bila drukčije razvijala da mu nije prišao muž Tertulijanova formata te ga bar literarnom diskusijom opet doveo u središte pažnje. Tartulijan pripisuje kasniji preokret u držanju pape Zefirina utjecaju Maloazijca Prakseje. pokazuju njegovi spisi da ne samo poznaje temeljne ideje pokreta i njegove zahtjeve prema kršćanima. Najveći zamah imao je montanistički pokret naravno. sada je preko svake mjere udarao na ono što je nekoć branio i sa žarom štovao. no očito ga nije smatrao ozbiljnom opasnošću.propis primijenio na zabranu drugog braka. a da pri tom nije imalo nikakve veze s gnostičkom herezom ili krivim naukama jednog Prakseje. u svojoj ranoj fazi. jer je njegovim pristašama poslao mirovna pisma. zbog koje je postao načelan protivnik biskupske Crkve te se konačno odijelio od crkvenog autoriteta zasnovanog na apostolskoj sukcesiji. Bezobzirno je krut prema grešnima i palima njegov napad na crkvenu praksu u pitanju pokore. kako to proizlazi iz Euzebija. Za nj ona tri velika proročka lika prve faze nisu nikakav autoritet u koji se ne smije dirati. nego izvršenje kraja«.

pokazala se obrana neizbježnom. Ali radilo se samo o čitaocima. kao i prijašnja djelovala misijski. 17. koje je dijelom i nadalje tvrdilo da su svi kršćani dužni obdržavati Zakon ako se žele spasiti te priznavalo Isusa iz Nazareta. Naglašavanje posta. kako su to zastupali frigijski proroci. počelo novo razdoblje palestinskog judeokršćanstva. Obrambena borba crkvenog autoriteta protiv montanističkog pokreta počela je. imala je za nju posljedice koje su jače istakle njezinu posebnost te uvjetovale njezin daljnji razvoj. isticanje spremnosti za mučeništvo i pohvala ćudoređa u bračnom životu bile su vođama općine oduvijek prisne teme njihovih propovijedi. Misijski rad kršćana nailazio je. stoljeća bavila se jedna biskupska sinoda u Ikoniju tim pitanjem. Uoči Augustinove smrti priključuje se jedan ostatak tertulijanovaca Crkvi u Mrici i donosi svoju baziliku u posjed katoličke Crkve. a njegovu vijest potvrđuju rabinska vrela. st. stoljeća Pitanje kako se kršćanstvo u 2. Zanimljivo je da poslije Tertulijana vrela o montanizmu najprije potpuno šute.pridobije za montanistički pokret. Pobjedonosna obrana. međutim. te je ondje pružala kršćanskoj misiji male mogućnosti djelovanja. Našli su se najprije u sporu s heterodoksnim judeokršćanstvom. No njegovi su spisi bez sumnje našli svoje čitaoce. Isključivanjem religioznog subjektivizma koji se ne može kontrolirati i njegova zahtjeva da samo on vodi vjernike. a na Istoku sve do 9. osigurala je zajednici kršćana objektivno vodstvo posredstvom dotadašnjih službenika. poslije katastrofe 70-tih godina mnogi su se Židovi opet naselili u gradu. Menander i Cerint. O njezinoj veličini postoje samo neodređeni podaci u vrelima. ipak je zanimljiva Euzebijeva opaska po kojoj su do Simeonove smrti »mnogi iz obrezanja došli do vjere u Krista«. izbjegla je opasnosti da postane beznačajna sekta sanj. njih i njihove pristaše valjalo je stoga isključiti iz crkvene zajednice. ali ne kao Mesiju i Sina Božjeg. u kojemu.ara i sačuvala se za svoj zadatak da Kristovu poruku prenese svim ljudima i da je učini djelotvornom u svakoj kulturnoj sredini. u prvom redu u Galileji. zadržala je Crkva za se mogućnost da realnim pogledom ocijeni i poduzme svoje sadašnje i buduće zadatke. dokrajčio je privremeno misijsku djelatnost jeruzalemske općine i palestinskih kršćana. Odrekavši se napokon eshatološke nade. čiji se poziv na službu vršio po stvarnim kriterijima. poglavlje Širenje kršćanstva do kraja 2.Simon Mag. za to jamči njihova književna vrijednost i jedinstvenost njihova sadržaja. stoljeća u Španjolskoj. koja je očekivala svoje skorašnje ispunjenje. Hegesipu je poznato da je u tom razdoblju bilo kršćana izvan Jeruzalema. Dositej . nije bilo hrama kao središta njihova kultnog života. Napose je Samarija bila pod utjecajem Simona i Menandra. ni u jednom Ciprijanovu djelu ili pismu nema ni najmanjeg odjeka o montanizmu. kao velikog proroka. Time što je odbila da pretjerani asketski program montanista učini obaveznom normom za sve kršćane. malo pomalo. čak ih nije moralo uzbuniti ni ponovno duboko uvažavanje pracrkvenog dara Duha. ali su ih montanisti odbili. Zato su neki od njih pokušali ispitati istinitost proročke milosti. Još uoči polovice 3. a male skupine nalazimo još potkraj 4. tako da je u godinama 73/74. a oni koji su se vraćali našli su se pred zadaćom da ponovno izgrade život zajednice u Jeruzalemu i izvan njega. Odlučan otpor susretali su kršćani najviše kod ortodoksnih Židova tadašnje Palestine. jer mu je suprotnost prema kršćanskom životu i crkvenoj tradiciji postala očita tek u bližem dodiru. Osnivao se na žestokoj mržnji prema otpadnicima . Njegovo je središte opet bilo Jeruzalem. Maloazijski biskupi morali su prije ili kasnije doći u nedoumicu koja prati pojavu svakog entuzijastičkog pokreta. Mnogi kršćani koji su pobjegli u istočnojordansku Pellu nisu se po svoj prilici vratili u Palestinu. osim toga u nj su prodirale gnostičke ideje kako su ih zastupali npr . Istom kad je svima postalo jasno da su spomenuti istinski kršćanski elementi prekomjernim pretjerivanjem u svom pravom značenju tako izobličeni da predstavljaju krivotvorinu kršćanske predaje. gdje je biskup Simeon sve do svojeg mučeništva (oko 107) upravljao općinom. stoljeća. Biskupi su na mnogim sastancima o tome vijećali – to su prvi primjeri takvih sinoda u crkvenoj povijesti uopće – te došli do zaključka da Duh Božji ne govori iz novih proroka. naime. na goleme teškoće. početkom 5. u Rimu. kako je rečeno. Uz to se u naviještanju novog proroštva nisu mogle razabrati nikakve veze s dotadašnjim zabludama protiv kojih se Crkva borila. stoljeću širilo ponovno nam skreće pogled na Palestinu. a ne o vjernicima. Židovski rat u 1. koju je Crkva provela protiv montanizma. Očito pretjerani rigorizam njegova afričkog pobornika nije u priprostom kršćanskom puku mogao pridobiti mnogo pristaša. doduše. svoje nutarnje učvršćenje i svoj daljnji misijski rad u kulturnom prostoru kasne antike. To pretpostavlja da je i nova općina. dakako. ne počiva li novo proroštvo na obmani.

znači svršetak drugog razdoblja palestinskog judeokršćanstva i time prestanak mogućnosti misioniranja među Židovima Palestine. bio Grk.11). te su se za nj već zarana zanimali razni heretici. stoljeća igrala nikakvu posebnu ulogu. I u ostaloj Palestini bili su sada kršćani uglavnorn Grci. kao jedini bivši poganin spominje se prevodilac Biblije Akvila. Počeci pokrštavanja Egipta posve su tamni usprkos mnogobrojnim nalazima papirusa iz 1.koji su se odrekli subote. ostaje i dalje sporno. mogla se kršćanska općina oblikovati samo iz nekadašnjih pogana. Dok u južnoj Arabiji nema za dulje vrijeme nikakvih potvrda o postojanju kršćana. koju je srušila poplava godine 201. te Mesijom i nadalje naviještali onoga kojega su Židovi bili razapeli na križ. O misijskoj djelatnosti među pripadnicima poganskih viših slojeva svjedoči obrambeni i propagandni spis biskupa Teofila koji je uskoro nakon godine 180. Prije svega je kršćanstvo u svom najranijem važnom misijskom središtu Antiohiji vrlo povećalo ugled zahvaljujući svom biskupu Ignaciju te mu je uspjelo pridobiti nove članove općine među stanovništvom grčkoga jezika. dok je fenička pozadina ostala uglavnom poganska. pokazuje interes Antiohije za to misijsko područje koje je ulijevalo mnoge nade. tako Bar-Kohbin ustanak iz godine 132-135. Karakteristično je za misijski rad mlade sirijske Crkve da se nije ograničila na gradove. Slučaj biskupa Paluta. kako se to često prije tvrdilo. Tamošnjoj općini u Pelli pripadao je apologet Ariston. koje su se potkraj stoljeća morale nalaziti unutar neke organizirane cjeline jer se jedna sinoda u Edesi bavila pitanjem datuma Uskrsa. Tako je njihov prvi biskup Marko. Posrednici kršćanske vjere mogli su biti i judeokršćani koji su iz Jeruzalema i Palestine pobjegli u istočnu Jordaniju. biskupsko sijelo Aelije slijedilo je potkraj stoljeća po rangu nakon Cezareje. kako je Euzebiju poznato. Budući da se vijest da je Petar ustanovio egipatsku Crkvu zasniva na kasnijoj legendi. S Pantainosom spominje se prvi kršćanski . stoljeća među Arapima bilo samo pojedinačnih obraćenja. stoljeća. stoljeća najstariji dokazi o prisutnosti kršćana na egipatskom tlu. No vjerojatno je prije 3. Ipak rano obraćenje kraljevske kuće i proglašenje kršćanstva još u 2. Iz palestinskih krugova protivnih kršćanima proizašla je i denuncijacija protiv biskupa Simeona. Ovaj je Aggai morao zbog gnostičkih zabluda isključiti iz zajednice Bardesanesa. U Palestini vjerojatno nikada nije mnogo pogana prelazilo na kršćanstvo. stoljeća napisao svoj “Dijalog između Jazona i Papiska o Kristu”. koji su bili došli u dodir s helenizmom. to su vjerojatno fragmenti iz Ivanova evanđelja na papirusima iz početka 2. Njegov rad nastavio je kasnije mučenik Aggai i glavari edeske općine Hystaspes i Aggai. nego se vrlo rano trudila oko kristijanizacije seoskog pučanstva. nije ni jednorn pripadniku židovske rase bio dopušten boravak. koji je neposredno prije sredine 2. u prvom redu u gradovima kao Bostri. Po Justinovu svjedočanstvu ta se mržnja svjesno podgrijavala u palestinskim sinagogama. za sjevernu Arabiju ili Transjordaniju pokazuju neki znaci da je ondje kršćanstvo bilo poznato već u 1. te godine 107. stoljeća u istočnosirijskom kraju Osroeni kad je judeokršćanin Addai počeo djelovati u Edesi i njezinoj bližoj okolici. Židovi su iz Palestine razašiljali »izabrane muževe« koji će prije svega u težištima židovske dijaspore suzbijati širenje kršćanske vjere. stoljeća vjerojatno povećao broj kršćana u Damasku. Upućen Autoliku. dok su drugi pobjegli u istočnu Jordaniju. Bardesanes ističe kao tipično redovite sastanke nedjeljama i post u određenim danima. ali je iz nje bio opet isključen zbog svojih sklonosti poganskom praznovjerju. koji je 179. U to su vrijeme nastale daljnje općine oko Edese. ali se njihovo postojanje može dokazati gotovo samo po gradovima. Mnogim judeokršćanima donio je progon koji je provodio vođa bune smrt. koji je kod prokonzula Atika optužen kao potomak Davidov i kršćanin. stoljeću. bio prešao na kršćanstvo. nakon postojana ispovijedanja vjere. Kako u gradu Aelia Capitolina. koji je u Antiohiji oko 190. Kršćanska Crkva u Edesi. Tako se tokom 2. Poganskokršćanska zajednica u Jeruzalemu nije u toku 2. Bit će da je za te općine oko godine 160. stoljeća nose također grčka ili rimska imena. U susjednoj Siriji zadržale su kršćanske općine iz apostolskog vremena svoje značenje u gradovima ili ga povećale. ukazuje na razvijen život općine. te je proizvela i jaku misijsku protuakciju. razape. koje tek u posljednja dva desetljeća 2. Valja računati s tim da je ovdje gnostička misija imala veće početne uspjehe nego ortodoksno kršćanstvo. »Arapa« ima među Židovima i prozelitima koji su za prvih Duhova boravili u Jeruzalemu (Dj 2. Kristijanizacija židovskog seoskog pučanstva zaustavila se prije Konstantina većinom na odlučnu otklanjanju svega što je kršćansko. u smislu kasnijeg Trajanova reskripta. bio posvećen za Edesu. Kao što židovski rat predstavlja konac za praopćinu. Postojanje kršćana u drugoj polovici stoljeća između Nisibisa i Eufrata jest vjerojatno na osnovi natpisa iz Aberkiosa. stoljeća dolazi u Aleksandriji jače do izražaja. stoljeću. i 2. i 2. koji je bio sagrađen na rnjestu Jeruzalema. Tacijan stvorio svoj Diatesaron. Iz Edese je zaslugom misionara Addaija kršćanstvo već prodrlo dalje prema istoku sve do Mezopotamije. koji je po kasnijem pričanju Epifanija pristupio jeruzalemskoj općini. a njegovi nasljednici do sredine 3. Novo misijsko područje otvorilo se kršćanskoj religiji u prvoj polovici 2. Sidonu i Tiru.

najčasnijim izrazima. na koju upućuju izvještaji o mučeništvu . Ignacije Antiohijski podržavao je veze i s Magnezijom i Trallesom. Naročito je značajno svjedočanstvo Plinija. Prvi dokument koji govori o sjevernoafričkim kršćanima jesu akti mučenika u Sciliju te već pretpostavlja postojanje latinskog kršćanstva. No nema nikakve vijesti o imenima i putu prvih misionara. O pokušaju kristijanizacije u dunavskim pokrajinama nema u 2. Osim s tim općinama. stoljeća postoje samo oskudni podaci. očito su zaostala. Način kako se Rimljanin Scapula u to isto vrijeme bori protiv kršćana jednako nameće zaključak da je tada u sjevernoj Africi već dulje vremena živjela veća skupina kršćana. koji seže daleko unatrag. o rastu Pavlovih općina u Ciliciji i na Cipru. O prodiranju kršćanstva u ostalu Italiju tokom 2. pridobio u pojedinim slučajevima za svoju vjeru novog pristašu. ukazuje na brojnost njezinih članova. može pozvati na sinodu već 70 biskupa134. a nema nikakvih vijesti iz 2. Atena u to vrijeme daje Crkvi apologeta Aristida. Smaknuti – iz kasnijeg dodatka aktima vidi se da su i drugi kršćani u toj provinciji bili žrtve progona – posjedovali su očito već Pavlove poslanice na latinskom jeziku. Oko godine 190.učitelj koji svojom podukom propagira novu vjeru. ima ih gotovo u svim provincijama. Dok se kršćanstvo u maloazijskom prostoru širilo brzo. koji pod biskupom Dionizijem dosiže vrhunac i u crkvenopolitičkom pogledu. pripadnik legija koje su se ondje nalazile. stoljeća prevladava latinski elemento. drugi opet da bi ondje upoznali autentičnu kršćansku nauku ili da rade u interesu crkvenog mira. Za staro grčko naselje Masiliju (Marseille) možemo ih sigurno datirati u vrlo rano doba. Aberkios. moglo se naviještanje vjere izgrađivati na osnovicama koje je položio Pavao. Justin. što proizlazi iz dopisivanja Dionizija Korintskog. koji su ipak vjerojatno većinom bili došljaci. do kraja 1. Još je najvjerojatnije da je u drugoj polovici stoljeća osnovano nekoliko bsikupskih sijela južno od Rima. Tacijan i Polikarp iz Smirne putuju u zapadnu prijestolnicu zbog različitih razloga. Osim pokrajine Osroene. koja je Pavao također bio misionirao. jedni žele postići priznanje svoje posebne nauke. Ako napokon biskup Agripin 220. Na latinskom Zapadu pokazivalo je kršćanstvo u Rimu kao pojedinačna općina najbujniji rast. Brojnost članova općina Lyona i Viennea. prema kraju 2. u 2. vjerojatno je bilo pojedinačnih misijskih prodora iz glavnog grada ukoliko činjenica da su većinu općine činili nelatini nije previše otežavala takav pothvat. U maloazijskoj unutrašnjosti kao i na zapadnoj obali. koju je rimska općina bila kadra provoditi u drugoj polovici stoljeća. stoljeća nije bilo kršćanske misijske djelatnosti na Siciliji. usprkos Neronovim i Domicijanovim progonima. kao što smo već rekli. Dok po svoj prilici prije 3. Izričito misijski cilj slijedio je obrazovani rimski Grk Justin kada je po uzoru na antičke učitelje u svojoj školi želio prenijeti »istinsku filozofiju« zainteresiranim intelektualcima glavnoga grada. Ignacije Antiohijski spominje općinu u svojoj Poslanici Rimljanima. Već na prijelazu u 2. su stoljeću stanovnici maloazijskih provincija bili najpristupačniji krš6anskom misijskom propovijedanju. što joj daje poseban položaj među općinama zapadne obale. Znaju se imena kretskih općina iz tog vremena Gortina i Knososa. šest kršćana koji su u srpnju 180. Bogata karitativna djelatnost. Hegesip i Irenej. Ugled općine proizlazi iz jake privlačne snage kojom je djelovala na kršćane istočnih provincija. naime. u kojem se katehetska i spisateljska djelatnost Tertulijana na prijelazu u 3. to je nesumnjiv dokaz o intenzivnom misijskom Tadu u pokrajini. Marcion. biskup Demetrije vodi već prilično brojnu općinu te svjesno priprema uspon što će doći u 3. Efeški biskup Polikrat može ukazati na slavnu kršćansku tradiciju svoje općine. Pogled na kršćanski život s njegovim svakidašnjim problemima daje nam Herma. stoljeću. Iz poslanice biskupa Klementa korintskoj općini može se razabrati da je evanđelje. Sjeverna Afrika jest jedino veće područje latinskog Zapada tog vremena koje možemo usporediti s misijskim područjima istočne Sirije i Male Azije. st. stoljeće postoje organizirane općine u nizu gradova na zapadnoj obali (Otk 2-3). Amastris i »općine na Pontu« te pokazuje dobro organizirano kršćanstvo koje je na sinodama osamdesetih godina kadro da se uspješno suprotstavi montanističkom pokretu. Korint sada nadmašuje sve ostale općine svojim intenzivnim životom. koji još uvijek piše grčki. Narednih desetljeća sve su češća imena maloazijskih gradova u kojima se uvriježilo kršćanstvo. koje su se pridružile Pavlovim zajednicama. o kojem Euzebije daje instruktivan izvještaj. ona je u rimskoj Sjevernoj Africi našla već srazmjerno rano zahvalno polje rada. Možda je koji vojnik-kršćanin. poznato da u provinciji Bitiniji postoji brojno kršćansko seosko stanovništvo. stoljeća ponovno našlo brojnih pristaša. Dopisivanje biskupa Dionizija iz Korinta. dok s biskupom Viktorom. područja u Grčkoj i Makedoniji. Valentin i Teodot. stoljeće razvila do te mjere kako je to bilo moguće samo u okviru jedne i brojčano jake kršćanske skupine. kojemu je oko godine 112. stoljeću pouzdanih vijesti. obuhvaća niz maloazijskih općina kao Nikomediju. Trgovinskim odnosima između Male Azije i južne obale Galije zahvaljuje pučanstvo na ušću Rone i u njezinu srednjem toku prve dodire s kršćanstvom. Prirodno polazište za nastajanje neke veće kršćanske općine Dio je glavni grad Kartaga.

koji se razvijaju oko stanovitih važnijih mjesta kao što su Antiohij. tako da ih ni usmjereni napadi više neće moći bitno oslabiti. Irenej Lyonski može se smatrati misijskim biskupom. Među tim mjestima razvija Rim na učiteljskom području pod biskupima kao što su Kalisto. . koja je primila nove poticaje od svojih protivnika. Različite skupine crkvenih propisa služe osiguranju liturgijskih oblika u životu općina. DRUGI DIO RANOKRŠĆANSKA VELECRKVA (OKO 180-324) Prijelazom u 3. barem u klici. ako je kršćanstvo doprlo sve do pograničnih mjesta na Rajni. koja je u Origenu dobila svoj izvanredan stvaralački talenat. galske. taj se rast ostvaruje oblikovanjem velikih crkvenih saveza. herojsko držanje kršćanskih mučenika i ispovjedalaca postaje u progonima misijski činilac prvog reda koji privodi kršćanstvu istina ne brojne. onda je sigurno zahvatilo i prometni Trier u pozadini. Germaniji i Spanjolskoj. odnosno u njihovim središtima Kolnu i Mainzu. Imena misionara većinom nisu poznata. Njemu zahvaljujemo i vijest o tadašnjem postojanju kršćanskih općina »u Germanijama«. Ovaj pregled o širenju kršćanske vjere u toku 2. S druge strane neki se kršćani koriste mogućnostima koje im pruža antikni obrazovni sustav. u svagdašnjici svojih općina. sigurno se mnogo trudio oko njihove kristijanizacije. koju apologetski piscj 2. Stjepan. koji svjedoče o intenzivnosti kršćanske volje za egzistencijom. Njegovi odnosi s gradovima na Roni ukazuju na put kojim je kršćanstvo prodiralo dolinom Mozele. u usmjerenju svoje teologije. Kršćanstvu se prije svega otvaraju novi prostori u istočnoj Siriji i Mezopotamiji na Istoku. Radom aleksandrijaca i antiohijaca Biblija dobiva svoje središnje mjesto u teološkom radu te se već u obliku velikih komentara tumači u smislu svog značenja za vjeru i religiozni život. upućuje na sve veću nutarnju sigurnost kršćanskog životnog osjećaja. kojem je bilo mnogo stalo i do keltskog stanovništva njegove nove. U nutarnjem prostoru Crkve posvuda se razvijaju novi oblici liturgije i života zajednice. Na izvorno apostolskim misijskim područjima i dalje se intenzivno radi. Susret sa srednjim platonizmom pokazao se osobito plodnim. da zadobivanjem vanjske slobode može bez oklijevanja otpočeti zadaće koje joj nameće nova situacija puna budućnosti. Galiji. ona postiže toliku čvrstoću u svojoj organizaciji. stoljeća naročito intenzivno i svjesno usmjeruju na propagandne i misijske ciljeve. Aleksandrija u Egiptu. Organizatorski. Nutarnji potres što ga je prouzročio velik broj otpalih za vrijeme Decijeva progona doveo je do zdravog samoosvješćivanja i sređenja pokorničke prakse. stoljeća daje vrlo jasan dojam da je misijski polet pracrkve ostao svjež i živ.a u Siriji. U razmaku od kojih 130 godina. Efez u Maloj Aziji. ali vrlo kvalitetne skupine novih pristaša. Do početka 4. u oblicima kulta. Najtrajnije djelovanje imao je daljnji razvoj kršćanske teologije u 3. Izgrađena organizacija katekumenata pokazuje budan smisao dušobrižnika za značenje prikladnog uvođenja u sakramentalni svijet kršćanstva. iako mu je pri tom. Kršćanska umjetnost.40-50 kršćana tih gradova za vrijeme Marka Aurelija. Nosioci misijske misli i misijskog naviještanja u prvom su redu pojedine općine i oduševljenje pojedinih kršćana te se još uvijek ne razaznaje neko središnje vodstvo i organizacija misijskog rada. posebne liturgije karakteristične za velike crkvene saveze. a na Zapadu u sjevernoj Africi. poganskih pisaca kao i od sporova unutar kršćanstva. koja se razvija. usprkos. stoljeću. a uz to se razvijaju. Pojava asketskog staleža i ranih pustinjačkih pokreta pokazuje kršćansko nastojanje oko savršenosti te utemeljuje procvat monaštva u 4. To je s jedne strane pisana riječ. i u »španjolskim pokrajinama«. u okviru privatnih škola nastupaju kao učitelji i nastoje pridobiti učenike za kršćansku vjeru. pretpostavlja također jedan duži razvoj. Ali. Osim misijskih propovijedi iz apostolskog razdoblja primjenjuju se novi oblici naviještanja. tokom kojega ona svojim širenjem i svojom nutarnjom izgradnjom postaje definitivno velecrkvom. opterećenju nekoliko teških progona u svijetu koji je uzdrman političkim krizama i pokrenut religioznim strujanjima. Kartaga u sjevernoj Africi i Rim s ostalim latinskim Zapadom. jer je pridonio nastajanju aleksandrijske teološke škole. stoljeću. jezik pričinjao teškoće. prema vlastitoj napomeni. koji toj svijesti odgovara. domovine. Dionizije zapažene inicijative. stoljeća ponajprije joj uspijeva u unutrašnjosti Rimskog carstva odlučujući misijski prodor koji već postojećim i novonastalim općinama daje brojčanu snagu. iz kojih zrači svjesnije doživljena dužnost vođenja i zahtjev za vođenjem unutar velecrkve. s velikim uspjehom na Pavlovu misijskom području u Maloj Aziji. Cezareja na Pontu. stoljeće počinje razdoblje ranokršćanske Crkve. dakle vjerojatno u rajnskim provincijama. I na kraju. Razlikovanje nižih stupnjeva svetog reda pokazuje sposobnost prilagođavanja klera na porasle zahtjeve dušobrižništva.

dok je treći tek nedavno bio kršten. jer se nova odredba može provesti samo onda ako je povezana s policijskim nadzorom crkvene djelatnosti. to uvođenje pruža samo priliku za zavjere i revolucionarne makinacije protiv monarhije te stoga neka ne trpi nikakav ateizam i nikakvu magiju. Progoni za Septimija Severa.Trinitarno pitanje dolazi u središte jedne važne teološke rasprave koja. Otmjenu Perpetuu i njezinu ropkinju Felicitas s njihovim učiteljem Saturom i katekumenima Revokatom. kojemu je jednom bilo uspjelo da cara izliječi od bolesti. uhapšena je u Kartagi skupina katekumena. stoljeća. napustiti grad. Preokret u carevu držanju može se shvatiti samo onda ako je on u međuvremenu došao do spoznaje da kršćani nisu primili novo vjersko uvjerenje kao pojedinačne osobe. piše svoj Liber apologeticus. utvrdili Septimija u uvjerenju o opasnosti kršćanske vjere za postojanje državnog poretka isto tako kao i radikalna opozicija montanista protiv svega što se odnosilo na taj poredak. skupljalo u jednu univerzalnu organiziranu zajednicu vjere. ali mu suprotstavlja subordinacijanizam. koje su rasle. zauzeo se javno sam car pred optužbama svjetine i posvjedočio njihovu lojalnost. godine vladavine mijenja se carev stav tako duboko da iz toga proizlazi sasvim nov položaj za kršćanstvo. osobito onima s Istoka. doduše. nego ih je to uvjerenje u sve većim općinama. Možda su različiti glasovi s kršćanskog područja. No nastavili su se i procesi protiv . koji je sada djelovao kao kršćanski učitelj. To mu se vjerojatno činilo sumnjivim u državno-političkom vidu. Za muževe i žene iz rimskih senatorskih obitelji čija pripadnost kršćanskom uvjerenju nije caru bila nepoznata. Godine 202. smaknuto je. Na početku godine 203. odbija monarhijanski pokušaj rješenja. Time se praktički napušta Trajanovo načelo conquirendi non sunt. koja je mnoge religiozno zainteresirane pogane privela novoj vjeri. Na dva mjesta u carstvu s jakim kršćanskim općinama pogađa progon sada i katekumene ili novokrštene. O slobodi kršćanstva u prvim godinama njegove vladavine svjedoči nadalje to što su se biskupi oko 196. onemogućen je sav misijski rad i kršćanstvo unutar carstva trebalo je polako izumrijeti. a princu Karakali dojilja je neka kršćanka. Krš6anska škola u Aleksandriji. živi sve do konca svog života u carskoj palači. velike nutarnje otporne snage. Saturninom i Sekundulom neće afrička Crkva zaboraviti. ti procesi vjerojatno potiču Tertulijana na to da oko 197. Decija i Valerijana S osnivačem sirijske dinastije Septimijem Severom (193-211) čini se da za kršćanstvo počinje razdoblje nesmetanijih nutarnjih i vanjskih mogućnosti razvoja. koje su došle na dvor u pratnji njegove supruge Julije Domne te pokazivale simpatije prema svim vjerskim strujanjima. Kršćani zauzimaju kao i za cara Komoda utjecajne položaje na dvoru. koji osobito krše nove odredbe. dvojica od njih su još katekumeni. Sada više nije denuncijacija ugrožavala kršćanina-pojedinca. jer je taj car uskoro nakon nastupa svoje vladavine pokazivao prema pojedinim kršćanima očitu dobrohotnost. poglavlje Napad poganske državne vlasti na organizaciju Crkve. Jasno je da su i tada bili mogući pojedinačni procesi protiv kršćana. Šest učenika Origena. jer je još uvijek trajala pravna situacija koju je bio stvorio Trajanov reskript. slijedi Septimijev ukaz koji pod teškim kaznama zabranjuje prijelaz na židovstvo i na kršćansku vjeru. stoljeća. koji u sebi nosi klice velikih dogmatskih sporova 4. Tek 10. Kasije Dion izriče brige svojega vremena kad po Meceni opominje Augusta da se bezuvjetno suprotstavi onima koji bi htjeli uvesti tuđe običaje u domaću religiju i da ih kazni. Njegov suvremenik i afrički zemljak Tertulijan pruža jasne dojmljive dokaze za takav carev stav. čitao pri službi Božjoj sve do Augustinovih dana. svaka djelatnost usmjerena prema stjecanju novih članova bila je kažnjiva. čije junačko držanje prilikom pogubljenja postaje temom jednog od najdragocjenijih izvještaja o mučeništvu 3. tako Proculus. Vjerovao je da će otkloniti opasnost ako prereže glavni živac Crkve i onemogući joj svaki rast. PRVI ODSJEK NUTARNJE UČVRŠĆENJE CRKVE U TREĆEM STOLJEĆU 18 . jer se izvještaj o njihovu svjedočenju vjere. sada stoji pod takvim nadzorom da njezini učitelji moraju oko 202. mogli nesmetano sastajati na sinodama na kojima se raspravljalo o pitanju datuma Uskrsa. Cara su u toj toleranciji vjerojatno pomagale sirijske princeze. što ga je vjerojatno napisao Tertulijan. Iz neposrednih posljedica carskoga ukaza još se jasnije može prepoznati njegova tendencija. nego je pogođena Crkva kao organizacija. koji su otklanjali vojnu službu kršćana.

gdje su. jer je sada laesa maiestas Iakše mogla biti razlogom optužbe. To vrijedi i za Zapad. dakle. dovesti u Aleksandriju. koja je smaknuta 203. gdje su umrla. kasnije vrlo štovana djevica Potamiaina sa svojom majkom Marcelom i vojnik Bazilid. vjerovalo se da su iza tzv. iako Tertulijan imenom spominje samo jednu žrtvu. bila prognana na Siciliju. Duhovnu religioznu atmosferu dvora oblikovala je talentirana careva majka Julija Mameja. Tako je njezino djelovanje može ustanoviti samo za Rim. s drugim kršćanima Kapadocije postao ispovjedaocem. Ta se tolerancijia odrazuje u držanju mladenačkog cara koji je u svojoj bližoj okolini trpio brojne kršćane te kršćaninu Juliju Afrikancu povjerio gradnju knjižnice kod Panteona. tako npr. Reakcija je nastupila tek za nekadašnjeg oficira garde Maksimina (235-238). kao što je i biskup Asklepijad Antiohijski postojano podnio progon.kršćana kao pojedinaca. stajali protukršćanski motivi. godine. Sigurno s Karakalom (211-217) počinje razdoblje vjerske tolerancije. koje je kršćanstvu pogodovalo te već starokršćanski pisci govore o njemu pozitivno. Opet zauzimaju važne položaje na dvoru – slobodnjak Prosen bio je za Karakale tajni komornik – a kad je car pri svom ustoličenju dao amnestiju deportiranima. Da je vladao duže. kršćanina Mavila iz Hadrumeta. biskup Poncijan i prezbiter Hipolit. Ovo posljednje dokazuje i nesmetan razvoj kršćanskog života na Istoku. imala prije svega u vidu vodstvo Crkve te tako unijela novu notu u postupak jednog cara protiv kršćanstva. a trpio egzistenciju kršćana. Tertulijanov rani spis Mučenicima iz godine 197. Jedan takav pogodio je. pravodobnim bijegom ili podmićivanjem policije spasili od hapšenja i sklonili na sigurno mjesto. Među njima su najznačajniji likovi Origenov otac Leonid. svesti na Karakalinu inicijativu. tri kršćanina iz Kartage osuđena su na smrt lomačom a četvrti je umro u tamnici. jer se sada u Rimu moglo nesmetano organizirati pokapanje kršćana. u njihovo ime opet govori Tertulijan. Situacija pogodna za kršćane još se poboljšala za njegova nasljednika Severa Aleksandra (222-235). Njegovu religiozno političku toleranciju vrlo dobro označuje riječ njegova životopisca u »Historia Augusta«. bili pogubljeni. dakle. kako naglašuje Euzebije. Kratka vladavina Elagabala (218-222) ne sadrži nikakav događaj iz kojega bi se moglo nešto zaključiti o njegovu odnosu prema kršćanstvu. nego su ga vjerojatnije prouzročila rigoristička strujanja među afričkim kršćanima. O posljedicama progona u Rimu nema pouzdanih vijesti. stoljeća mogla učiniti kršćankom. Constitutio Antoniniana. osim možda njegova plana da kult boga Sunca iz Emese učini obvezatnim za cijelo carstvo. nisu iz toga bili isključeni ni kršćani. među njima i klerici. Moguće je da je tom prilikom Aleksandar. Prilikom boravka u Antiohiji pozvala je Origena da s njime govori o vjerskim pitanjima. Mjesnih je progona. O ostalim provincijama carstva postoje samo oskudna vrela. Oni su vjerojatno već posljednjih godina Septimijeva vladanja jenjavali ili sasvim prestali. jer su dvojica vođa tamošnjih kršćana. a Hipolit Rimski posvetio joj je vjerojatno jednu od svojih rasprava. Iz pojedinih Tertulijanovih napomena može se zaključiti da su neprijateljski stav prema krš6anima pojedinih rimskih služebnika ili mržnja poganskog pučanstva bili prigoda za primjenu Trajanova reskripta. Prefekti Leto i Akvila dali su kršćane. ali je. kasniji jeruzalemski biskup. Značajno je da se ni jedan proces kršćanima i ni jedno kršćansko mučeništvo ne može sa sigurnošću datirati u vrijeme Aleksandrove vladavine. koja je najprije pogodila brojne kršćane na dvoru. upućen je kršćanima koji su u tamnici ili čekaju na svoj proces. u kojem otklanja vojničku službu kršćana. počevši od 202. Augustinu su još poznati akti o kartaškoj mučenici Gudenti. koga su bacili zvijerima. jer nailazimo na mnoge kršćanske natpise u Maloj Aziji toga vremena i jer se 234. svim slobodnima svoga carstva podijelio rimsko građansko pravo. koje je pravnik Ulpijan bio sakupio u svom spisu »De officio proconsulis«. Možda se Skapula dao navesti na te mjere objavljivanjem dotadanjih carskih reskripata o kršćanima. došlo bi bilo do sudbonosnih posljedica za Crkvu. mogla u Dura-Europos izgraditi jedna kršćanska crkva. često nakon višestrukog mučenja. U Kapadociji je namjesnik Klaudije Herminijan dao progoniti kršćane jer se nije mogao pomiriti s prijelazom svoje žene na novu vjeru. kojom je Karakala 212. Oštar postupak prokonzula Skapule (211-212) protiv kršćana u tri sjevernoafričke provincije ne može se. no protiv toga govori s jedne strane pohvala koju Augustin izriče o tom carevu koraku a s druge strane opće carevo držanje prema kršćanima koje je osobno poznavao. i Egipat i Euzebije ga izričito smatra posljedicom Septimijeva ukaza protiv katekumena. U Tertulijana nema nikakve sumnje u to da su Skapuline metode smaknuća bile posebno okrutne. . da je Zidovima ostavio njihove povlastice. Kasniji spis o bijegu za progona ukazuje na to da su se za Septimija Severa mnogobrojni afrički kršćani. kojoj se mogu pripisati izričite simpatije prema kršćanstvu tako da ju je legenda 5. Jednog se kršćanskog pisca grubost toga vala progona toliko dojmila da je već vidio dolazak Antikrista. tj. bilo uvijek. U govoru u prilog mučeništva. Istina. koga je Potamiainino držanje potaklo da prigrli kršćansku vjeru. koje su pohvatali sve do Tebaide. u svojem spisu o vojnikovoj kruni.

Sadržaj edikta. Mnogi su žrtvovali tek nakon hapšenja. Nesumnjivi početni uspjeh tih mjera govori u prilog posljednje pretpostavke. Iz ojađenih riječi biskupa Dionizija Aleksandrijskog i Ciprijana Kartaškog nesumnjivo proizlazi da je u prvom redu u Egiptu i sjevernoj Africi broj onih koji su se u bilo kojem obliku pokorili zahtjevima edikta bio kudikamo veći od broja onih koji to nisu učinili. osjetili su njihovi vodeći predstavnici i pisci s pravom da je riječ o dotada najtežem napadu na njihovu Crkvu. a treći pobjegli. Oko 12 godina nakon Filipove smrti pripovijeda biskup Dionizije Aleksandrijski da mnogi kažu kako je car bio kršćanin. No i ta velika simpatija nije mogla godine 249. tko je odbio žrtvovanje. zaštititi aleksandrijske kršćane od provale masovne mržnje. Samo se dvaput mogu utvrditi počeci smišljenog postupka protiv kršćanstva. bio je bačen u tamnicu. Mogućnost konačnog sporazuma između države i Crkve.koji je posvetio svojim prijateljima Ambroziju i prezbiteru Protoktetu. tako da su mnogi od njih izgubili sve. prilikom proslave 1000-godišnjice aktivno sudjeluje u činu službenog državnog kulta. gdje se često još pokušavalo slomiti otpor torturom. Od aleksandrijskih kršćana. no car još 21. Već u prosincu 249. Ne može se reći čime je car više računao: s mogućnošću točnog utvrđivanja broja stvarnih pristaša kršćanstva. jednoj općoj žrtvi bogovima. No glasine nesumnjivo sadrže istinitu jezgru u velikom stupnju dobrohotnosti koji je Filipova vladavina pokazala prema kršćanima. U sjevernoj Africi mnogi su kršćani smatrali da mogu izbjeći odluku ako mitom ili kakvim drugim putem pribave žrtvenu potvrdu od kojeg člana komisije a da u stvari nisu žrtvovali. Ako se vratimo na odnos između rimske države i kršćanstva u prvoj polovici 3. može se uglavnom rekonstruirati iz suvremenih vrela. tj. libellatici. očito je da su bila brojnija razdoblja doista mirne koegzistencije. Origen spominje opasnosti koje ugrožavaju neke kršćane. a neki napokon tek nakon mučenja. drugi nakon nekoliko dana tamnice kad su trebali doći pred sud. jer su odbijali da zaniječu svoju vjeru. Premda ukaz nije nigdje spominjao kršćane. misao da je potajno bio kršćanin a javno pristaša državne religije ne uzima u obzir držanje antiknog čovjeka kojemu su takva sofistička razlikovanja bila strana. što svoj uzrok ima djelomično u političkom propadanju carstva za vrijeme careva-vojnika. travnja 248. Iz jedne druge nepotvrđene glasine da se car jednom prije Uskrsa priključio skupini pokornika neke kršćanske općine stvara legenda činjenicu da je Filip bio prvi rimski car koji je prihvatio kršćanstvo. supplicatio. dao je doskora na znanje da Decijeve namjere daleko nadilaze sve što su njegovi pretšasnici dotada poduzeli oko pitanja kršćanstva. Nakon isteka stanovitog roka morali su se libelli pokazati vlastima. jedanput kad Septimije Sever udara kaznom prijelaz na kršćansku vjeru i drugi put kad Maksimin Tračanin postupa protiv vođa kršćanskih općina. brzo se preokrenula u utopiju. dapače pozitivne tolerancije. dok su drugi nijekali da su ikada bili kršćani. utamničuju se kršćani. koji se nije sačuvao u izvornoj formulaciji. To su bili tzv. kad je na početku druge polovice stoljeća car Decije preuzeo vlast s odlukom da rimskoj državi vrati njezin stari sjaj i ugled. Inače. Opći edikt godine 250. Sastavljene su komisije koje će nadzirati izvođenje žrtve i svakom pojedinom građaninu uručiti potvrdu (libellus). Potvrdilo se u zastrašujućem obujmu ono što je Origen kratko prije toga rekao. nisu uslijed borbi za vlast imali vremena da se bave kršćanskim pitanjem. S Filipom Arapinom (244-249) dolazi zatim na vlast vladar koji ima tolike simpatije prema kršćanima da se potpuno izmirenje između vodstva rimske države i kršćanstva čini mogućim. Godine 249. Zvučilo je kao da se poziva stanovništvo carstva da u impresivnoj jednodušnoj demonstraciji zamoli zaštitu bogova za dobrobit carstva. kad se nakon jednog potresa njima pripisala krivnja. Edikt je tražio da svi stanovnici carstva sudjeluju u tzv. da su prošli herojski dani njegove mladosti i da je njezin duh istjerala mlakost i suhoća sadašnjosti. Decijev progon Prve mjere novoga cara mogle bi se smatrati uobičajenim reakcijama na vladavinu prethodnika prilikom smjene na prijestolju. Osobne sklonosti cara i njegove žene Severe nalaze odjeka u dopisivanju između carskoga para i Origena. između ostalog i restauracijom stare rimske religije. ili pak s povratkom masa staroj državnoj religiji. No bilo je čudno što je uz to po cijelom carstvu bila propisana stroga kontrola provedbe ukaza. što onda Euzebije prenosi dalje kao glasinu. koji su . u koje je Euzebije još dijelom imao uvida. stoljeća. a neki i život. konzul na dužnosti bio je sigurno kršćanin. koji su slijedili. koja se pokazala za vladanja Filipa Arapina. jedni su se pojavili sa strahom i trepetom pred žrtvenom komisijom te izvšili obred koji se od njih zahtijevao. Tipična reakcija poganskih masa bila je uzrokom gonjenja kršćana u Kapadociji. a u siječnju 250. nedosljedan i nesustavan postupak protiv pojedinih kršćana odrazuje promjenljivu vjersku politiku državnih vlastodržaca i podređenih provincijskih službenika. čiji se prijestup nije smatrao tako teškim kao takozvanih thurificata. nego razdoblja teških progona. Carevi-vojnici. pogubljen je poglavar rimske općine biskup Fabijan.

koja je u svim provincijama carstva bila spremna dati život za svoju vjeru. ili pak je mučeništvo datirano u vrijeme Decijeva progona. U odnosu prema njima bio je broj pogubljenih. desetorica su umrla na lomači. jer se štovanje tih navodnih mučenika uopće ne može dokazati. umro. to su vrela bez ikakve vrijednosti. Utamničeni. Kartaški je biskup primio osobito teško što su se njegova dva brata po službi iz sjeverne Afrike našla među otpadnicima. kad je njihov biskup Grgur Taumaturg s mnogim drugima pobjegao. koji su prinijeli idolu cjelovitu žrtvu. U Rimu su se neki kršćani izvukli tako da su dobavili libellus preko posrednika. dok o Galiji nema sigurnih podataka. zbog njihova čista držanja. kao i poglavar antiohijske općine biskup Babila. pokazuju veliku i autentičnu težnju za mučeništvom. od kojih je jedan dapače veći dio svoje općine nagovorio na žrtvu. . U progonstvo je morao poći i njegov nasljednik Lucije (253-254)52. kao Ciprijanu. Težnja za mučeništvom starca Origena ispunila se u Cezareji barem djelomično. dokazuje slučaj dvojice već spomenutih biskupa. No stječe se dojam da je birokratski aparat bio prenapregnut opsegom pothvata. postignut prepadom. ne ostvaruje kod svih. gdje je 253. Nasuprot tome ipak nikako nije nedostajalo kršćanske elite. kojemu je car. carev put u podunavske provincije. a samo neke confessores (ispovjedaoce) spominje imenom. Napokon spominje još jednu skupinu od pet kršćanskih vojnika koji su spontano priznali svoju vjeru da ohrabre jednog što se kolebao. očito manji. Ciprijan se mora potužiti što neki od njih obezvređuju svoju vjernost oholim ponašanjem ili ćudorednim zastranjivanjima. On ne navodi točne podatke o broju žrtava. U svojoj jezgri pouzdan izvještaj o petorici uhapšenih kršćana iz Smirne – jedan je od njih. U susjednoj Palestini umro je jeruzalemski biskup Aleksandar smrću mučenika. uzrokovan novim upadom Gota. Ciprijan potvrđuje velik broj otpadnika u sjevernoj Africi svojim navodom da su nakon prestanka opasnosti »hrpimice« dolazili k ispovjedaocima da bi im oni dali »pisma mira«. Brzo jenjavanje Decijeva progona u stanovitom je smislu iznenađenje. potpuno je zaustavio akciju. ali pretpostavlja da ih je bilo više. dok su mnogi libellatici neposredno nakon svog pada okajali učinjen propust novim svjedočenjem svoje vjere. među njima neki Celerin. zbog njihove hrabrosti ostavio ih je sud nekažnjene. jer su ga podvrgli groznim mukama. bila je to prigoda za ozbiljan ispit savjesti koji će nakon duga spora o pitanju pokore dovesti Crkvu do obnove. Na Istoku je mučenik Pionios vidio vlastitog biskupa kako se uz poganski oltar revno trudi oko točnog izvršenja žrtvenog obreda. može uzeti u svoj kler. dok druge. Ciprijan spominje dvojicu imenom. I mnogi drugi izvještaji o ranokršćanskim mučenicima stavljaju vrijeme smrti svojih junaka u godine Decijeve vladavine. Za Egipat daje biskup Dionizije Aleksandrijski podatke o načinu smrti četrnaestorice mučenika. glavnina mase otpalih tražila je uskoro ponovni primitak u Crkvu. Confessor Lucijan naziva jednom prilikom šesnaestoricu imenom. koja se. Da je na Zapadu kontrola obuhvatila i Španjolsku. od kojih je većina umorena glađu u tamnici. Sa stanovišta vodstva rimske države nije taj dobro smišljeni i sustavni napad na katoličku Crkvu imao nikakva opipljivog trajnog uspjeha. spaljen – jedina je jeka Decijevih progona u Asia proconsularis. O događajima na Pontu daje nam Grgur iz Nise kasnu i nejasnu vijest kada priča da su mnogi kršćani za cara Decija bili uhapšeni. jer mnoge otpuštaju iz tamnice prije kraja progona. I dva španjolska biskupa mora Ciprijan ubrojiti u libelatike. a drugi kasnije htio ostati u službi bez ikakve pokore. među kojima ima i žena i djece. Najbolji uvid u situaciju sjeverne Afrike daje nam i ovdje Ciprijanovo dopisivanje. njega je kasnije Ciprijan zaredio sebi za lektora. jer su Decija kasnije smatrali jednim od najokrutnijih progonitelja kršćana. Čini se da državna religija nije pridobila za se mnogo kršćana. martyres coronati ili consummati. ali je mogao ostati u pismenoj vezi sa svojom općinom te uhapšenim kršćanima pružiti riječi ohrabrenja i utjehe. savjesnim vođama općina. No poznata su mu još mnogobrojna druga mučeništva iz egipatskih gradova i sela. čije je hrabro držanje toliko dirnulo cara Decija da mu je poklonio slobodu. ili pak sacrificata. kao što mu je poznato i to da su mnogi kršćani u bijegu pred progonom pomrli od gladi i studeni. U Rimu su također neki kršćani nakon postojana svjedočenja pušteni iz tamnice. koja su im trebala omogućiti ponovno primanje u kršćansku zajednicu. Očekivalo bi se da će zamjerni početni uspjeh. Kršćanska zajednica spoznala je sa svoje strane da je u njezinoj sredini štošta bilo trulo i krhko. Valerijan i Galijen Sedam narednih godina mira za Crkvu (250-257) pomutio je samo u Rimu kratak progon kad je car Trebonije Gal (251-253) dao uhapsiti predstojnika općine Kornelija i prognao ga u Centum Cellae (Civitavecchia). prezbiter Pionios. On se sam bio sakrio u blizini Kartage.žrtvovali tamjanom. međutim. a četvorica od mača. biti iskorišten i produbljen daljnjim dosljednim mjerama. međutim. a njegova smrt na bojnom polju spriječila je skoru obnovu pothvata.

važan argument u prilog svoje istinitosti. Progon je svršio tragičnom smrću cara. Brojne su bile žrtve među nižim klerom. Opći dojam. što je izrekla najviša državna instancija. Dionizije Aleksandrijski. koji su tako ostali bez vođa i utjecaja. O hapšenjima u Egiptu u ono vrijeme govori i aleksandrijski biskup Dionizije. Euzebije nije bez razloga hvalio ovo vrijeme kao razdoblje slave i slobode kršćanstva. a posvuda su ih susretali s mnogo simpatije. pao u perzijsko zarobljeništvo i tamo doskora umro. bit će kažnjen smrću. jer se opet osnivao na dobro smišljenom planu. Žene su mogle biti kažnjene progonstvom. a ne malen ni u Egiptu. kojega je kasnije legenda ukrasila. klerici koji ne žrtvuju moraju se odmah smaknuti. 19. Edikt iz godine 258. To priznanje crkvenog posjeda. Bilješka povjesničara Sokrata. biskupi. Kršćani su mogli ulaziti u visoke državne službe. u svibnju 259. ipak je Galijenovim ediktom započelo vrijeme mira za više od 40 godina. da je za Valerijana i Novacijan pošao zbog svog kršćanskog uvjerenja u smrt dobila je nedavno otkrićem nadgrobnog natpisa. najveći možda u sjevernoj Africi. morao je samo u progonstvo. ide odlučan korak dalje. Prve godine vladavine njegova nasljednika Valerijana (253-260) donijele su Crkvi najprije prilike koje Dionizije Aleksandrijski veliča zanosnim riječima. Najveća slava među rimskim žrtvama progona pripala je liku đakona Lovre. Bilo je mnogo krvi. o kojem govori jedan kasniji reskript (oko 262) upravljen Dioniziju Aleksandrijskom. a osim toga brojni su kršćani afričkih provincija osuđeni na prisilni rad u rudnicima. prezbiteri i đakoni moraju žrtvovati državnim božanstvima. koji je uistinu mogao navesti Valerijana na misao da će tešku novčanu situaciju u Carstvu popraviti pljenidbom posjeda imućnih kršćana. Uz to je i vrlo nesigurna opća situacija u Carstvu vjerojatno natjerala cara da radikalnim postupkom protiv kršćana otkloni moguću opasnost u unutrašnjosti. Cilj je bio jasan. blaženom mučeniku«. odaje plan: valja udariti na kler. Već prvi edikt iz 257. što je moralo pogodovati nutarnjem i vanjskom razvoju Crkve. predstavlja dalekosežan akt tolerancije koji je bio od velike koristi za budućnost Crkve. Carskim službenicima također je prijetila zapljena dobara i prisilni rad. Iako kršćanstvo time još uvijek nije bilo priznato kao religio licita. Glavar egipatske Crkve. Sjeverna je Afrika izgubila svog izvrsnog biskupa Ciprijana. no nije tek šutke prestao s progonom.uskoro omogućio povratak u Rim. jer je moglo nesmetano graditi crkve i propovijedati barbarima i Grcima. Ni jedan Valerijanov pretšasnik nije se prema kršćanima ponio tako dobrohotno. tko od njih još drži bogoslužje ili organizira sastanke na grobljima. koji je posjedovao ugled i imetak. Priličan je bio i udio laika među žrtvama progona. daleko je pozitivniji od prijašnjeg. a njihovi muževi smaknuti ako su se nećkali da žrtvuju bogovima. koje su kršćanima pripisivale krivnju za kugu u Carstvu. te kršćane. O smrti španjolskog biskupa Fruktuoza od Tarragone i dvojice njegovih đakona postoji autentičan izvještaj. kršćani su znatno odlučnije i sabranije nego prije osam godina ušli u to iskušenje i izdržali ga izvanredno dobro. Stoljeću . Dionizije smatra odgovornim za tu reakciju carskoga ministra i kasnijeg uzurpatora Makrijana. njegova je kuća tako reći općina Božja. senatori i pripadnici viteškog staleža gube rang i posjed. Valerijanov sin i nasljednik Galijen (260-268) jedva bi bilo iz vanjsko-političkih bilo iz unutarnjih političkih razloga mogao nastaviti borbu protiv kršćana. osuditi na beznačajnost. što ga je đakon Gaudencije dao postaviti »Novacijanu. trebalo je eliminirati kler i gornji sloj kršćanskih općina. I u Lucijevoj i Montanovoj skupini bilo je klerika. Galov postupak proizlazi vjerojatno iz popuštanja raspoloženju masa. U Rimu je papa Siksto II bio najvažniji mučenik koga su njegovi đakoni otpratili u smrt. koji je ovaj put ostavilo držanje kršćana. dapače prijateljski. kao i njihove supruge. U sjevernoj Africi i Egiptu odmah su uhićene vođe Crkava Ciprijan i Dionizije. No sada se zahvaća i vodeći sloj laika u kršćanskim općinama. koji je nezaboravno dostojanstvenim držanjem prihvatio smrt i kome su njegovi vjernici tom prilikom još jednom iskazali poštovanje i ljubav tako da su pri smaknuću hvatali njegovu krv rupcima a tijelo pokopali u strahopočitanju i radosti. Tu car kaže da je kršćanima već prije nekog vremena dao vratiti mjesta njihova bogoslužja i naložio da ih u tom posjedu nitko ne smije smetati. No četvrta godina vladanja donijela je iznenadan preokret kojim je počeo kratak ali izvanredno žestok i krvav progon što je poput Decijeva mogao za Crkvu postati velikom opasnošću. koja je dosad stajala pod upitnikom. pogubljeni su u Lambaesisu u sjevernoj Africi đakon Jakov i lektor Marijan. koje je preživio. ponajviše u kleru. Samo u jednom izvještaju iz Afrike govori se jedanput o otpadu. Šok Decijeva progona imao je svoje ljekovite posljedice. poglavlje Daljnji razvoj krsćanske knjizevnosti Istoka u 3. koji je 259. nego je izdao poseban edikt u korist kršćana.

Dok se učiteljska djelatnost pravovjernih laika. nego o privatnim pothvatima učenih kršćana koji su poput filozofskih učitelja onoga vremena prikazivali iz osjećaja misijske dužnosti svoj vjerski kredo krugu zainteresiranih te ga obrazlagali u neprestanoj konfrontaciji s drugim vjerskim strujanjima. stoljeće. Dionizije Aleksandrijski. I jedno i drugo našlo se u izobilju na Istoku. stoljeću osobito se impresivno pokazuje na području starokršćanske književnosti. razvijala nesmetano. a isto su tako muževi kao Teodot iz Bizanta. vodstvo rimske općine zauzelo je stav protiv djelatnosti gnostičkih ili monarhijanističkih učitelja te ih napokon isključilo iz crkvene zajednice. koji je svojim raspravama s marcionovcem Apelom pobudio stanovitu pažnju. Klement i Origen. stoljeća nastojali takve privatne kršćanske škole dovesti pod svoj nadzor i pretvoriti ih u posve crkvene ustanove koje bi služile za obuku katekumena. Na sličan su način i gnostici Apelles. kad su učeni obraćenici kao Justin i njegov učenik Tacijan javno nastupali u Rimu kao učitelji »nove filozofije« i užem krugu slušača davali solidan uvod u razumijevanje kršćanske vjere3. doduše. Pripadnici viših slojeva prelaze sve češće na novu vjeru i osjećaju dužnost da joj prema svojoj naobrazbi služe riječju i perom. Kod »škola« tih učitelja nije riječ o ustanovama rimske kršćanske općine kao takve. Teološka škola u pravom smislu riječi nije se razvila ni u Rimu ni drugdje na latinskom Zapadu. kao Justina. jer su tu jednako nedostajale stanovite znanstvene pretpostavke. već u 2. Syneros i Ptolomej nastupili u Rimu kao privatni učitelji. Kršćanske škole Istoka 3 Njima se može pribrojiti i Tacijanov učenik Rodon. kao i osobe koje bi ih mogle koristiti. Metodije. Lucijan Antiohijski i njegova škola Nutarnje učvršćenje kršćanstva u 3. u okviru takvih privatnih škola iznosili svoje monarhijanističke ideje. a možda i Praxeas. . Ti su slučajevi pridonijeli tome da su rimski biskupi 3. Prvi počeci te vrste sežu. Time je stvorena bitna pretpostavka za razvoj znanstvene teologije.Počeci aleksandrijske teološke škole.

poganinu kao i kršćaninu a oblikovanje nastavnog plana posve je ovisilo o učiteljevu nahođenju. sada je u neposrednoj službi aleksandrijske Crkve. stoljeća još uvijek ne može govoriti o »katehetskoj školi u Aleksandriji«. postavljen od Crkve. 5 Origen izlaže svoj ideal obrazovanja i u jednom pismu svom učeniku Gregoriju iz Neocezareje . teološko zanimanje i cilj njegove učiteljske djelatnosti. godine bio njezin upravitelj i njezina duša. na molbu nekolicine prijatelja. Nakon Origenove smrti može se o aleksandrijskoj teološkoj školi govoriti zapravo samo u onom prenesenom smislu koji označuje jednu telogiju s karakterističnim oznakama što ih je dobila od dvojice prvih velikih Aleksandrijaca Klementa i Origena: upotreba filozofije. Origen napušta svoje mjesto na nekoj gramatičkoj školi i posvećuje se kao slobodan učitelj podučavanju u kršćanskoj vjeri. No on nije bio nasljednik Pantoinosa u upravljanju njegovom školom. koji se zanimaju za kršćansku vjeru. Dijete poganske obitelji iz Atene. nastojao ostvariti svoj ideal kršćanske visoke škole. Osim pogana. Klement je postao kršćaninom u muževnoj dobi te se nakon 4 Euzebijevi podaci sami sebi protuslove. Već su prvi Ptolomejevići u Aleksandrovu gradu osnivanjem obiju velikih biblioteka u Serapiju i Muzeju udarili temelj živoj djelatnosti što se za vrijeme helenističke epohe razvila u različitim granama znanosti te je osobito helenističkim pjesništvom i neoplatonskom filozofijom pomogla stvoriti onu opću atmosferu koja će se u susretu s kršćanstvom pokazati osobito plodnom. gdje je do svoje smrti. Obrazovani građani Aleksandrije koji su prihvatili tu religiju neizbježno su morali voditi računa o intenzivnom kulturnom životu svoje okoline. Tek kasnije4. Pohađanje te privatne škole bilo je pristupačno svakom zainteresiranom. pristup imaju očito i kršćani. ovaj put uz puno odobravanje palestinskog episkopata. sigurno uz pristanak svog biskupa. Kad ga je spor između njega i biskupa Demetrija izveo iz zemlje. Kao drugog učitelja te vrste treba smatrati Klementa Aleksandrijskog. Time je Origen učinio odlučujući korak. tako ona dobiva svoju vlastitu školu na kojoj se predaje kršćanska vjera i koja kvalitetom svoje nastave ne bi smjela zaostajati za poganskom obukom. Uskoro proširuje školu tako što. poduku kateIkumena prepušta svom prijatelju Heraklu. veoma je nevjerojatno da bi vodstvo katekumenske škole dali sedamnaestogodišnjem mladiću. poučava u Aleksandriji bez opunomoćenja Crkve te iznosi i obrazlaže svoj kršćanski nazor na svijet. a oni od njih koji su osjetili poticaj da to javno opravdaju postali su prvi kršćanski učitelji u egipatskom glavnom gradu. ali relativno kasno i donekle nekritički – no intenzivno istraživanje u posljednje vrijeme došlo je do nekih sigurnih rezultata. mogu se iz triju sačuvanih većih spisa i jednog manjeg traktata iz Klementova pera – sve je to samo ostatak znatno bogatije proizvodnje – još uvijek prepoznati književna posebnost. No pravo značenje dao joj je duhovni kalibar čovjeka koji je do 230. koji oko 180. uskoro se morao braniti od prigovora da previše uvažava profanu filozofiju. nego je nezavisno od toga javno naučavao »pravu gnozu« možda još u isto vrijeme kad i Pantainos. Tek se ta ustanova može nazvati imenom teološke škole. Doduše nema baš mnogo vrela koja bi upućivala u početke kršćanske školske djelatnosti u Aleksandriji – jedino Euzebije govori o tome opširno. prevaga alegorijske metode u tumačenju Svetog pisma i jaka sklonost spekulativnom prožimanju nadnaravnog sadržaja objavljenih istina. dok on sam predaje krugu obrazovanih i naprednijih sistematski prikaz filozofskog znanja svoga vremena koji završava podukom u kršcanskoj vjeri5. uskoro je aleksandrijska teološka škola spala na razinu obične katehetske škole koja je kandidatima za krštenje davala prvi uvod u kršćansku vjeru. Klement Aleksandrijski Dok se od književnih djela prvog aleksandrijskog učitelja Pantainosa nije ništa sačuvalo. Prema tome se pri kraju 2. Prvi kršćanski učitelj poznat po imenu jest Pantainos rodom sa Sicilije. možda oko godine 215. I prva faza Origenove učiteljske djelatnosti ima još taj privatni značaj. no uspjeh i oduševljenje njegovih učenika utvrdili su ga na već započetom putu. isto kao ranije Justin ili Tacijan u Rimu. Značaj i duh svoje ustanove ponio je Origen u Cezareju u Palestini. Nije čudo što je Origenov odvažan korak pobudio sumnje. što je prije njega poduzeo Klement kao privatni učitelj. preuzima na molbu biskupa Demetrija poučavanje katekumena te tako postaje upraviteljem katehetske škole. nošena idealističkim temeljnim stavom.Na grčkom Istoku pokazao se egipatski glavni grad Aleksandrija sa svojom znanstvenom predajom i otvorenošću svojih obrazovanih viših slojeva prema vjersko-filozofskim pitanjima najprikladnijim tlom za razvoj kršćanske teologije na znanstvenoj osnovi.

tzv. Tako se u načinu propagande kršćanske vjere dostiže dotad nepoznata razina koja je mogla zainteresirati i učena poganina. To je trebalo u prvom redu pobuditi pažnju religiozno zainteresiranih pogana. Od Ivana preuzima ideju Logosa. jer i u obliku pokazuju tragove svog nastanka. gdje je oko 215. koji sve Helene i barbare poziva da ga slijede. Taj uspon od stupnja do stupnja ne izvodi ipak pravog gnostika iz zajednice s njegovom braćom. kao i kršćanska ljubav prema bližnjemu. dok se sa spekulativnim teološkim problemima susrećemo samo na rubu njegovih preokupacija. ali kod Klementa ona teče mirno i nadmoćno. Njegovom je krvlju čovječanstvo otkupljeno. no koji ipak ostaje na razini pripravnog stupnja. ono još i sada pije njegovu krv da bi imalo udjela u njegovoj neprolaznosti. Kod Klementa Krist otkupitelj ustupa mjesto Logosu kao učitelju i zakonodavcu. Samo stalnim odgojnim radom na samome sebi i sve dubljim prodiranjem u evanđelje. »Paidagogos«. Logos je sjedinjen s Ocem i s Duhom Svetim u božanskom Trojstvu. jer su zahtjevi Logosa u pravom smislu »razumni«. Velebni himan pedagogu Kristu. gledanje Boga te mu udjeljuje sličnost s Bogom. propagandni govor koji pretpostavlja obrazovane poganske čitaoce što ih je trebao pridobiti za svoju »filozofiju«. nekog pristašu stoičke filozofije. predstavlja vrijednost što zaslužuje priznaje. po uzoru na Aristotela. koja gnostiku omogućuje život u trajnoj molitvi. Treći sačuvani spis. ali do nje dolazi doista samo onaj koji se oko toga neprestano trudi. Njegova je namjera sadržajno istovjetna s prijašnjim apologetima. mnogi čitalac koji je kadar prosuđivati mogao je steći dojam da bi se isplatila rasprava s tom religijom i njezinim oduševljenim navjestiteljem. zadovoljenje svih čovjekovih čežnji donio je tek Logos Isus Krist. Usprkos tome cijeli spis prožima jedna nakana: u raspravi sa suvremenim gnosticizmom dokazati kršćansku vjeru kao jedinu pravu gnozu te u kršćaninuvjerniku prikazati pravog gnostika. želi biti uvod u to. stav prema kulturnim dobrima. kršćanin koji po njima djeluje izvršava u velikoj mjeri »dužnosti« koje obavezuju npr. u biti pozitivan. Iz formalne obradbe i misaonog sklopa vidi se da su »Protreptikos« i »Paidagogos« iznutra povezana djela. koji se u načinu svog života bori za sve veću savršenost. no puninu spoznaje i s njome vječno spasenje. stoljeća nastanio u Aleksandriji. zatim u grčkoj filozofiji a napokon svojim utjelovljenjem. No »Paidagogos« ukazuje na to da je Klement htio s jednim daljnjim djelom. jer sadrži posve drugu tematiku te ni s formalne strane nikako ne odgovara prvim dvama spisima. nalazili na putu spoznaje pravoga Boga. Klement bitno ne unapređuje spekulativnu teologiju u pravom smislu riječi. Već naslov označava književnu vrstu. ali kudikamo nadilazi njihove spise oblikom i tonom. najprije u židovskom zakonu. Najprije se razrađuje temeljni stav: pedagog Logos je u svom životu i svojim zapovijedima u Svetom pismu dao norme po kojima se treba kretati život kršćanina. čime djelo završava. kojoj je takav uspon bio uskraćen. u prvom redu Platon. naprotiv. Svaki kršćanin prima krštenjem Duha Svetoga i time sposobnost da se od jednostavne vjere uspinje do sve savršenije spoznaje. moraju se potvrditi u svojoj kulturnoj okolini. I kršćanska askeza. pri tom pokazuje siguran i oštar dar zapažanja te smiren i promišljen. Epikura i Krizipa. »jedine djevičanske majke« postaje čovjek pravim gnostikom te tako nadvladava obrazovni ideal »mudraca« poganske filozofije. ne može biti zaključnica te trilogije. kojemu mora postati sličan. nazvan »Stromata«. . Primjenu toga načela osvjetljuje Klement množinom primjera iz svakidašnjice. Klementovo profano obrazovanje najavljuje se već u naslovu prvog od njegovih glavnih spisa. a njegovim nasljedovanjem postaje slikom Božjom. koju dublje ne prožima. zaključiti književnu trilogiju koja je u trećem dijelu trebala pružiti sistematski prikaz glavnih kršćanskih naučavanja. efektno naglašava mjesto koje Kristov lik zauzima i u osobnoj pobožnosti Aleksandrijca. Ima mnogo razloga da u tim pitanjima vidimo teme koje je Klement obrađivao u svojim predavanjima. »Didaskalos«. Kršćanskog gnostika vodi lik Krista. S time je povezan neprestan rast u ljubavi prema Bogu. u tom se »sagu« obrađuje u nevezanom obliku šarolika množina pitanja. kao u »Gozbi sofista« jednog Athenaiosa. taj se mora posve prepustiti njegovoj odgojnoj snazi. drugi glavni Klementov spis. Tu je djelovao kao kršćanski učitelj dok ga progon za Septimija Severa nije oko 202. pravi gnostik. Svaka kršćanska apologija mora sadržavati polemiku protiv vjere u poganske bogove. samo unutar Crkve. on je objavio Boga u sve većoj jasnoći.dugih putovanja potkraj 2. no on je prvi obuhvatniji teoretičar kršćanskog nastojanja oko savršenstva kojega je potomstvo previše zaboravilo. doduše. priznaje se da su se mnogi poganski filozofi. ideal koji. umro. a u isti mah je neka vrst pomoći za uvježbavanje u kršćanstvu. primorao na bijeg u Malu Aziju. Tko se dao pridobiti za nasljedovanje toga Logosa. po njemu je stvoren svijet. i on je napisao »Protreptikos«. ili u Gelliusovim »Atičkim noćima«. služi svojoj braći stalnom spremnošću na pomoć te je zove na svoj put uzorom svog čistog života. Takva pitanja praktičnog oblikovanja života stoje kod Klementa u središtu njegove misli i nauke.

Psalama. Prijatelji i štovatelji iz 3. možda jedini. i 231. dovele do toga da ga je carigradska Sinoda 553. Putovanja koja je poduzeo u svojoj mladoj muževnoj dobi vodila su ga u palestinsku Cezareju. U njemu je. Ezekijela. . a čitanje njegovih djela zabranjeno. a djelomično u latinskom prijevodu. Tako započinje stvaralačko razdoblje njegova života. Svoju vjernost vjeri i Crkvi mogao je okruniti muževnim svjedočanstvom za vrijeme Decijeva progona. Stoga je razumijevanje Svetog pisma za nj 6 Točni Euzebijevi podaci zaslužuju veću pažnju negoli neodređene Porfirijeve napomene. To je u prvom redu skica koju je Euzebije zapisao u 6. jer su žestoke raspre. gotovo ih se šesto sačuvalo do danas. zatim u Arabiju. njegova borba da je razumije i koristi za pravi stav u vjeri i pravu pobožnost. jer je osim svoje uže učiteljske djelatnosti neposredno služio crkvenom životu svojim neumornim propovijedima i javnim teološkim raspravama o aktualnim problemima. Solidna naobrazba u profanim znanostima omogućila mu je da nakon mučeničke smrti oca Leonida osigura uzdržavanje svoje obitelji kao učitelj na nekoj gramatičkoj školi. No dublji je razlog što biskup u svojoj blizini nije mogao trpiti čovjeka tako visoka ugleda i duhovne snage. Stvaranjem sigurnog biblijskog teksta služio je čuđenja vrijedan pothvat Hexapla. mnogi od njih su potpuno propali ili su se sačuvali u malim fragmentima. gdje se mogao vidjeti još u vrijeme Jeronima. međutim. Matejeva i Ivanova Evanđelja sačuvani su djelomično na grčkom. ali samo 21 u grčkom izvorniku. Luke i većine Pavlovih poslanica. osudila. Prvi odlučujući utjecaj na Origena (rođen 185. Mudrih izreka. u tu je svrhu upotrijebio zbirku Origenovih pisama i pojedinosti iz sjećanja ljudi koji su ga u Cezareji još osobno poznavali. koje su s posebnom ljubavi bile posvećene dušobrižničkom korištenju starozavjetnih Pisama. stoljeća zabilježili su neke stvari koje pomažu da se osvijetli htijenje i cilj njegova životnog djela. nešto veći dio njegovih biblijskih homilija na latinskom. primjerak toga djela bio je pohranjen u cezarejskoj knjižnici. Veći dijelovi komentara Pjesme nad pjesmama. znanstvenih komentara pojedinih knjiga Svetog pisma i napokon od množine pobudnih. prije svega u prijevodima Jeronima i Rufina. i u Rim. Dodekaprophetona. radi čega je češće putovao čak do Arabije. u grčkoj transkripoiji i prijevode Akvile. na koje je Origen naišao u svom novom krugu djelovanja. Vanjski povod za sukob s biskupom svoje domovine bio je svećenički red koji su mu palestinski biskupi podijelili prilikom boravka u Cezareji bez znanja njegova biskupa. naime. opisujući iz povijesne perspektive jedan već legendarni lik. osjetio je potrebu za produbljenom filozofskom naobrazbom. Ta putovanja pružila su mu živu predodžbu o životu opće Crkve i pojačala njegovu sklonost da posvuda predavanjima nastoji oko dubljeg razumijevanja Biblije i vjere. kao komentari Knjige Postanka. Veći je dio njegove književne produkcije izgubljen. Nekada je najbogatiji bio skup homilija. koje su nastale oko njegova pravovjerja. Origen je služio Svetom pismu samo s dubokim strahopoštovanjem. Samo malen dio postoji na njegovom materinjem grčkom jeziku. Razumijevanje. Poziv za učitelja katekumena i služba upravitelja teološke škole u Aleksandriji potpuno su razvili njegove bogate duhovne i duševne snage. Kako je već rano počeo iz vlastite pobude poučavati zainteresirane pogane u kršćanskoj vjeri. našao ju je u prvom redu u predavanjima neoplatonika Amonija Sakkasa. kraljevski je nagradio. i 4. nego su prodirala do dna kršćanske egzistencije. Septuaginte i Teodocijana. Taj. knjizi svoje crkvene povijesti. Osobito teška sudbina zadesila je Origenove velike komentare Svetog pisma.) imala je kršćanska atmosfera roditeljske kuće 6. spor s biskupom Demetrijem primorao da svoju djelatnost preseli u Cezareju u Palestini. Umro je od posljedica mučenja u Tiru gotovo kao osamdesetogodišnjak negdje oko 253/254. gdje se sprijateljio s tamošnjim biskupom Teoktistom i predstavnikom jeruzalemske općine Aleksandrom. koja nisu samo poticala duh. koji je u šest usporednih stupaca donosio hebrejski pratekst u hebrejskom pismu. koje govore o poganskom razdoblju u Origenovu životu. Time je njegova uspomena zadugo izbrisana. stenografski zabilježenih i kasnije objavljenih biblijskih predavanja. a i kasnije. Iz tog nastojanja proizlazi glavnina njegove književne produkcije koja se sastoji od kritično-filološkog rada na biblijskim tekstovima. Izaije. Jezgra Origenova toološkog djela jest njegov rad na Bibliji. ispravno je. koje u biti nije prestalo ni kad ga je između 230. iako Origen kao eunuh – on se bio u mladenačkom asketskom zanosu sam kastrirao – po shvaćanju onoga vremena nije bio prikladan za ređenje. Simaha.Origen Životno djelo najvećeg aleksandrijskog učitelja i najvažnijeg teologa istočnog kršćanstva stajalo je pod nesretnom zvijezdom. susretao živu kršćansku riječ koja je tu poprimila obličje. kad je bio utamničen i podvrgnut teškom mučenju. što govori o tome da je Origen odlično poznavao grčko obrazovanje. On je ondje primio u trajno nasljedstvo hrabrost da priznaje svoju vjeru i stalnu spremnost da djeluje u crkvenoj zajednici. koji je na nj snažno i trajno djelovao. kamo ga je pozvao carski namjesnik.

o stvaranju svijeta. Tako Crkva nije samo čuvarica Svetog pisma. Zato za Origena alegorijsko tumačenje Svetog pisma nije samo tradicionalna metoda koju je preuzeo od tumačenja profanih tekstova a kojom je suvereno vladao nego često jednostavno nužda ako se želi uzdići iznad mjestimične sablažnjivosti pukog biblijskog teksta. u majstorovoj ruci. Duboka težnja za Kristom ispunjuje se sjedinjenjem koje ima oblik mistične ženidbe. Krist postaje zaručnikom duše koja u mističnom zagrljaju prima vulnus amoris. Ono se našlo tek onda kada 'se spoznao dublji duhovni. u svojoj mirnoj.. a onda u prvom redu posredstvom Ambrozija i na latinski Zapad jedva može procijeniti. izgladio je ili sasvim uklonio mjesta koja su izazivala sablazan. koje su propovijedali apostoli. veću važnost imaju njegova zasebna mišljenja o teologiji koja su dala povoda kasnijim sporovima oko autorove pravovjernosti. Samo se u onu istinu može vjerovati koja nije u proturječju s crkvenom i apostolskom predajom. a da ih pobliže ne tumači niti ih podrobnije obrazlaže u njihovoj nutarnjoj vezi. Svakodnevno čitanje Svetog pisma. Nasuprot tom formalnom nedostatku. Origenu je pri tom posve jasno da alegorija ima svoje granice. tako je i Sveto pismo puno tajni koje se otkrivaju samo onome tko usrdno za to moli. Budući da pravilo vjere sadrži samo nužne temeljne istine. ta metoda ipak ostaje u pojedinačnom put koji ga vodi do srca riječi što kuca u Pismu. Ona se ne postiže bez ozbiljnog asketskog nastojanja u kojem post i bdjenje imaju isto tako svoje mjesto kao i čitanje Svetog pisma i vježbanje u poniznosti. izvan koje nema spasenja. samo ono što je u svim općinama bez dvojbe u upotrebi kao Sveto pismo. a ipak žarkoj ljubavi prema Kristu. na što je čovjek bio pozvan kad ga je Bog stvorio »na svoju sliku«. Najsigurniji put do tog cilja jest nasljedovanje Krista. ostaje teologiji još široko polje rada. ona je kuća označena Kristovom krvlju. Proroci i Pavlove poslanice sadrže Kristove riječi te su za kršćanina norme života jer su nadahnute. o istočnom grijehu. Autoritet Crkve jamči da se među njih neće uvući nikakva kriva Pisma. o otkupljenju po Isusu Kristu. božanski smisao koji se krije iza slova. U uvodu Origen govori posve jasno o metodičkim načelima koja ga vode u njegovu radu. Rufinov prijevod. kao kasnije »Christus omnia« kod njegova učenika Ambrozija Milanskog. u Isusovu kuću ulazi se tako što se misli isto s Crkvom i živi po njezinu duhu. toga zarobljuje neprijatelj i ubija. nedostaje mu snaga da svoje koncepcije dovrši u strogom misaonom redu. Odatle spontani zazivi »njegovu Gospodinu Isusu« da mu pokaže put do pravog tumačenja nekog teškog mjesta. Sve knjige Starog i Novog zavjeta. Sveto pismo i predaja dva su vrela kojima se služi u prikazu kršćanske nauke. Grčki izvornik se izgubio a isto tako i Jeronimov doslovni latinski prijevod. Tako osoba velikog aleksandrijca upravo tamo najdublje i najdalje djeluje gdje se pokazuje u najvećoj čistoći. bistroj. Zakon. tko se nalazi izvan njezinih zidova. tom prvom dogmatskom priručniku u povijesti kršćanske teologije dao je nas1ov Περι αρχων te u četiri knjige obradio središnja pitanja o Bogu. Samo apatheia omogućuje viši mistički uspon. Origen tu nije samo prvi predstavnik duboke intimnosti s Isusom nego i utemeljitelj jedne već bogato razvijene mistike o Kristu i zaručnici iz koje ne samo proizlazi nego uglavnom i živi srednjovjekovna pobožnost prema Kristu jednog Wilhelma od St-Thieryja i Bernarda od Clairvauxa. Izradba njegova vlastitog plana pokazuje da Origen očito nije bio rođeni sistematičar. ona je kao čvrst grad. Tu je po Origenu. Tko nasljeduje Krista. Pretpostavka uspjeha toga nasljedovanja jest prava spoznaja samoga sebe koja nas dovodi do svijesti o vlastitoj grešnosti. bira život i bira svjetlo. Uspon do mističkog sjedinjenja s Logosom odvija se u stupnjevima koje Origen nalazi oslikane u prolazu izraelskog naroda kroz pustinju u obećanu zemlju. o grijehu i slobodnoj volji i o Svetom pismu kao izvoru vjere. to nas sili na ustrajnu borbu protiv opasnosti kojima nas ugrožava svijet i vlastite požude. postaje za nj izvorom osobnog vjerskog života. slobodno je od svake sumnje da je apokrifno. On zna da im se ne smije približiti kao neki filozof nego samo kao vjernik. tu leži blago sakriveno u polju. ona mu otvara najdublje religiozne uvide i spoznaje. zato postoji stanovita nesigurnost oko toga što je zapravo Origen o nekim pitanjima mislio. i tako kristocentrika postaje obilježjem Origenove pobožnosti. usprkos svim stranputicama. ona je također njegov autentični tumač jer je jedina od Krista primila svjetlo što osvjetljuje one koji prebivaju u tami. U nauci o Trojstvu . koji se sačuvao. Tko po uzoru na Krista dragovoljno izabere celibat i djevičanstvo. ona je prava korablja u kojoj se jedinoj može naći spas. ona se može naći u crkvenom naviještanju. koje je per successionis ordinem preneseno od apostola. no ono ga čini i učiteljem kršćanskog nastojanja oko savršenstva. Posljednji cilj uspona k savršenosti jest izjednačenje s Bogom.»umijeće umijeća i znanost znanosti«. lakše će postići cilj. Kako se sve događa u tajnama. koji se utjecaj najprije na istočno monaštvo. Sistematski prikaz glavnih istina kršćanstva napisao je Origen još u Aleksandriji. na koje poziva Origen. zadaća za one koje je Duh Sveti pozvao osobitim darovima mudrosti i spoznaje da dublje prodru u objavljene istine te da zacrtaju ispravnom metodom teološki sustav na osnovi Pisma i predaje.

koja je nakon Origenova odlaska opet poprimila obilježje katekumenske škole. Origen je i u nauci o stvaranju pošao vlastitim putevima. Origen je vlastitu vrijednost tjelesnog i osjetnog bez daljnjega priznavao i vidio njihovo značenje upravo u tom što služe kao prispodoba duhovnog svijeta koji stoji iza njih. možda što skrivio protiv crkvene nauke ili norme evanđelja tako da bih tebi. a zatim na tendenciju da jezgru i najdublji smisao objavljenih istina pridrži za krug savršenih. pneumatika.Origen još uvijek misli subordinacijanski: samo Otac je ό θεός ili αυτόθεος . među koje pripadaju i ljudske duše koje su. svoju desnicu. dapače. Veći dio nedostataka njegove teologije može se izvesti iz granica i uvjetovanosti te filozofije. Za cjelovit sud važna je činjenica da je najčišći crkveni duh nosio taj rad. a termin θεοτόκος vjerojatno je on pripremio. Teognostove »Hypotyposeis« bile su dogmatska knjiga. a dijelom udaraju na navodne Origenove zablude. Književno djelovanje Teognosta i Pieriosa. doduše. Daljnji učitelji na aleksandrijskoj školi. Logos.jeme. Crkvo. može nazivati samo δεύτερος θεός. Naziv »veliki« dobio je Dionizije. ali se u tome često pretjeravalo. vječnost pakla se takvim shvaćanjem praktički napušta. spis o pokorničkim kanonima i »O Vazmu«. koje bi se mogle nazvati spiritualizmom i ezoterizmom. dakle. predegzistentne. Dionizije je prvi aleksandrijsk!i biskup za kojega je dokazano da je običavao tzv. zato nije tražio njihovo uništenje. a ne kao sigurnu kršćansku nauku. kasniji biskup egipatskog glavnog grada (247/48-264/65). nastojao je. moramo i Origenovo prosuditi prema mogućnostima i pretpostavkama koje mu je pružalo njegovo vrd. više zbog svog muževnog nastupa za Decijeva progona i zbog svoje marljive djelatnosti na nutarnjem crkvenom području. Kritika mu je predbacila i druge teološke zablude. Ipak Origen jasno izriče vječnost Logosa i označuje ga kao ομοούσιος . Pierios se više bavio egzegezom i ponešto homiletikom. opravdati u apologiji u 4 knjige. tako je jednom govorio Crkvi. koji je kao čudotvorni misijski biskup . Origenovu učeniku Gregoriju Taumaturgu (> oko 270). odsiječe i odbaci od sebe. tzv. s obzirom na Oca. u tu je svrhu podvrgnuto procesu čišćenja što može trajati mnoge eone. »Ako bih ja«. u kojem je zanijekao da je apostol Ivan autor Otkrivenja. aleksandrijski biskup od oko 300. Ulomci njegovih spisa pokazuju osobito pastoralne interese. Oba su prigovora u biti opravdana. Gledajući u cjelini. Njegovo opširno dopisivanje. prije sadašnjeg svijeta već je egzistirao svijet savršenih duhova. stoje u sjeni svog velikog predšasnika. Kao svako teološko djelo. posve se izgubilo.« Takav je duh trebao spriječiti da vrijeme koje je slijedilo. podučavao na katekumenskoj školi. osobito njegov sustavni spis »O temeljima«. »koji nosim svećeničko ime i koji sam propovijedao Božju riječ. time se misli na njegovu sklonost da obezvrijedi materijalno stvaranje i izuzme duh od potrebe otkupljenja. nasuprot biskupu Dioniziju Rimskom. ali da na putu do nje ima mnogo stupnjeva i da svaki stupanj može obuhvatiti samo sebi primjereni dio objavljene istine. u koju je Rim bio posumnjao. neka čitava Crkva jednoglasnom odlukom mene. ali se. uskrsnim poslanicama svake godine najavljivati egipatskim kršćanima datum Uskrsa. kao npr. Nesigurno je nije li Petar. Protiv hilijastičkih ideja biskupa Neposa od Arsinoe zauzeo je stav u spisu »O obećanjima«. moglo bi se reći ovdje na putu koji vodi prema Niceji. Tek otpadništvo od Boga donijelo im je progonstvo u materiju. pa i zli duhovi demona i sam sotona. Isto je tako bio uvjeren u to da je svaki kršteni načelno pozvan k savršenosti. Origen je. predstavlja ipak originalno stvaralačko djelo i time golem napredak kršćanske teologije. Mjera njihove krivnje iz prijašnjeg svijeta određuje. da bi konačno postale dostojne uskrsnuća i ponovnog sjedinjenja s Bogom. osuđujući pojedine zablude i kriva mišljenja. živi od Origenova djela. postao sablazan. stoljeća. htio je služiti samo Crkvi i bio je uvijek spreman da se podvrgne njezinu sudu. dakle. čija drugorazredna djela jače naglašuju veličinu njihova učitelja. Pošao je na teološke probleme oruđem i pitanjima filozofski obrazovanog čovjeka 3. Svoju pravovjernost u naučavanju o Presvetom Trojstvu. prema prijašnjem subordinacijanizmu napredak. oznaka bogočovjek (θεάνθρωπος) može se prvi put kod njega dokazati. osim dvaju pisama. Tada će Bog biti opet sve u svemu i ponovno će se postići uspostava sviju stvari (αποκατάστασις των πάντων). Dionizijevih nasljednika u upravljanju katekumenske škole. nego poduhovljenje i uzvišenje. njegov teološki rad. također posjeduje božansku narav. Da je nakon tog procesa moguće novo otpadništvo te da bi tako bilo potrebno novo stvaranje svijeta i čišćenje. odbaci i čitavo Origenovo djelo u onom obliku kako je to kasnije učinjeno. iznio je Origen samo kao mogućnost o kojoj se može raspravljati. nego zbog svojih teoloških ostvarenja. koju je Bog sada stvorio. tijekom kojih se sve duše. Pod Origenovim utjecajem stoje još neki pisci Istoka. što je. veza obiju priroda u Kristu toliko je jaka da iz nje slijedi komunikacija idioma. Uza svu nezavisnost i slobodu svog teološkog pitanja i istraživanja. Sve stvoreno teži natrag svom počelu u Bogu. tako da je potpuna spoznaja kršćanske istine moguća tek na zadnjem stupnju. I u užoj kristologiji nalazi formulacije koje smjeraju u budućnost. sve više čiste. mjeru milosti koju Bog daje svakom čovjeku na zemlji.

koju hvali Euzebije. Za vrijeme biskupa Pavla od Samozate uživa prezbiter Malkion u Antiohiji velik ugled zbog svoje velike učenosti. 20. na kojoj je Pavao osuđen. U svojim književnim djelima daje prednost obliku dijaloga i dobar je poznavalac Platona. stoljeću Nastanak starokršćanske latinštine i počeci latinske kršćanske književnosti. Što se tiče sadržaja i utjecaja na povijest pobožnosti. ali je vjerojatno živio kao asket i privatni kršćanski učitelj. stoljeća na Zapadu. koji se oblikovao protiv Origena. Prvi tragovi postojanja latinske Biblije sežu za Rim u drugu polovicu drugog stoljeća. Origenovim ciljevima želio je služiti prezbiter Pamphilos iz Cezarije u Palestini nastavljajući tradiciju učitelja u naučavanju i znanstvenom istraživanju. Predaja jednoglasno spominje antiohijskog prezbitera Lucijana kao utemeljitelja škole. no on je učitelj na nekoj profanoj grčkoj školi. koji u vrijednom književnom obliku slavi kršćanski ideal djevičanstva te završava glasovitim himnom zaručniku Kristu i njegovoj zaručnici Crkvi. u zatvoru je napisao ‘Απολογία υτερ ‘Ωριγένους u 6 knjiga. silucijanisti. Da su laici pokazali zanimanje za teološko-egzegetska pitanja. Vjerojatno je rođen u Antiohiji. Njegovo podrijetlo iz Samozate i izobrazba u kršćanskoj i teološkoj sredini Edese ne može se dokazati usprkos čestim tvrdnjama. koji dopušta instruktivni uvid u metode naučavanja cijenjenog učitelja. Navacijan Rimski. pozivajuci se izričito na svog učitelja. ona je uživala velik ugled i vrlo se proširila u sirijskim i maloazijskim biskupijama. između ostalog. dok u drugom istražuje Isusovo rodoslovlje kod Mt i Lk. ali se nije mogao osloboditi od njegova alegorijskog tumačenja Svetog pisma. U sporu s Origenom zabacio je njegovu nauku o predegzistenciji duša i teoriju o ciklusu ponovnih stvaranja svijeta. zahvaljujemo pohvalni govor Origenu. u prvom redu uvažava literarni smisao. Afrikanci Tertulijan i Ciprijan. Dioklecijanov progon donio mu je nakon duga tamnovanja mučeništvo (> 310). valja ubrojiti i pisca Metodija. godine zaređen za prezbitera. jer je u to vrijeme Prva Klementova poslanica morala biti prevedena na latinski. Karakteristika antiohijske škole bit će potpuno jasna tek za procvata patristike u vezi s trinitarnim i kristološkim sporovima. Tek nestankom grčke većine bilo je potrebno sve te knjige nove vjere prevesti na latinski. te se stoga grčki jezik upotrebljava u propovijedi i liturgiji. Razumljivo je da je nastala u sirijskom glavnom gradu Antiohiji.središnje Male Azije uskoro postao legendom ukrašena i u bizantskoj Crkvi mnogo čašćena ličnost. kojim je pošao razvoj kršćanske književnosti 3. Nepoznati prevodioci udarali su tako temelje starokršćanskoj latinštini i stvorili pretpostavke za nastanak sa . uvijek polazi od biblijskih datosti a ne od filozofskih pretpostavki. do strogog subordinacijanizma u nauci o Logosu. gdje je oko 270. bio je Dorotej. jer su u tom značajnom kulturnom središtu helenskog svijeta vladale slične pretpostavke kao u Aleksandriji. tzv. Njegova pripadnost antiohijskom kleru dopušta nam zaključak da je njegovo djelovanje kršćanskog učitelja autorizirao njegov biskup. pobliže za novu recenziju Septuaginte. Predodžbe o drugim Lucijanovim teološkim odlikama mogu se steći također samo na osnovi djela njegovih učenika. Bitno drukčiji tok. koji je bio Origenov prijatelj te u jednom pismu Origenu sumnja u autentičnost pripovijesti o Suzani. čije su zanimanje za Bibliju i poznavanje hebrejskog jezika mnogo slavili. no on se ne spominje izričito kao kršćanski učitelj. U tabor. Lucijanova egzegetska metoda može se rekonstruirati iz biblijskih spisa njegovih učenika. Vrela postaju točnija tek kada je riječ o Lucijanu. koji je nakon Jeronima i Sokrata bio biskup Olimpa u Liciji. uvjetovan je već jezičnom situacijom rimske općine u kojoj je u početku većina govorila grčki. njegovo je zanimanje bilo prije svega usmjereno prema tekstu Biblije kao i skupljanju Origenovih spisa i održavanju knjižnice koju je Origen bio osnovao u Cezareji. dokazuje Julije Afrički iz Palestine (> nakon 240). prije koje je sigurno bilo manjih pothvata više privatnog značaja. Njegova teološka učenost. nije ostavila traga u većim publikacijama. Počeci druge teološke škole Istoka nisu jasniji od početka one u Aleksandriji. poglavlje Razvoj krsćanske književnosti Zapada u 3. Zagonetni Hipolit. propovijedati na latinskom jeziku te napokon uzeti latinski u liturgiju. a tipološko tumačenje upotrebljava samo ondje gdje to traži sam tekst. od kojih se samo prva sačuvala u Rufinovu latinskom prijevodu. tako dolazi. Potkraj stoljeća citira i Tertulijan u Africi iz neke latinske Biblije koja mu je pri ruci. važan je njegov »Symposion«. Jedan drugi antiohijski prezbiter. Lucijanov suvremenik. Svoju nadmoćnu teološku naobrazbu dokazao je u sporu s Pavlom od Samozate na antiohijskoj Sinodi 268. godine. posebno u Rimu. Minucije Feliks. za koju je upotrijebio i hebrejski pratekst. Lucijan se zapravo zanimao za Bibliju. kako će to doskora zastupati Arije i neki njegovi suučenici.

tako da bi čovjek u još uvijek otvorenom pitanju prioriteta. Što se tiče mnogih središnjih pojmova kršćanske objave i naviještanja. U njegovu jeziku nema još karakterističnih crta starokršćanske latinštine. poganski sudionik u »Dijalogu«. s druge strane preuzela je množinu posuđenica iz grčkoga. pa ni Tertulijan. poput Origena. Tako je unutar kasne latinske književnosti nastao u duljem izvanredno važnom procesu odsjek kršćanske latinštine koja se od profanog književnog jezika jasno razlikuje svojim karakterističnim stilom. Marcion i začetnici trinitarnih diskusija su Maloazijci. umro 8. U težištima kristianizacije. a koje pretpostavlja da je Hipolit još živ. Njegovo rigorističko držanje u pitanju pokore učinilo ga je nepomirljivim protivnikom biskupa Kalista (217-222) i vođom brojčano neznatne ali duhovno važne opozicione grupe. na tog Hipolita misli prema tome »Depositio martyrum« iz 354. dovodi ga do odvažne kritike rimskih biskupa kad mu se čini da oni svojim držanjem i mjerama ugrožavaju tu tradiciju. podrijetlom s Istoka. Druga oznaka latinske kršćanske teologije u 3. Sa sigurnošću se može reći da ovdje nemamo pred sobom Rimljanina po rođenju. ustanova za poduku katekumena. doduše. Kršćanin Oktavije dokazuje čisto filozofskom argumentacijom. Justin piše svoju Apologiju grčkim. Hipoteza da se tada dao zarediti za biskupa i tako postao prvim protupapom u crkvenoj povijesti nema dovoljno temelja. prvi vrsni teolog koji živi i piše u Rimu objavljuje svoje radove također na grčkom jeziku. Hanssens. usp. i tijekom 3. 253. stoljeća još većinom vode Grci. Naravno da je bilo potrebno stanovito vrijeme dok taj latinski nije postao tako gibak i siguran u izražaju da se mogao upotrijebiti za veća književna djela. nakon što je bio ponovno primljen u kršćansku općinu. bilo je. nego čovjeka s Istoka koji misli i piše grčki. bez ikakva pozivanja na Sveto pismo. u koju posebno ubraja čuvanje apostolskih predaja. Njezin nevidljivi Bog čini mu se tvorevinom mašte a njezine su pristaše bez naobrazbe i odaju se sramotnim orgijama. Nije isključeno da je Hipolit još doživio vrijeme novacijanske shizme. 8 Postavka se oslanja u prvom redu na jedno pismo koje je Dioniz Aleksandrijski pisao g. koji stoji osobito pod stoičkim utjecajem. neodrživost njegova skeptičnog stanovišta u vjerskim pitanjima te odbija optužbe protiv kršćana kao klevete. ali kako joj Rim zahvaljuje svoju veličinu. doduše. Njegov visoki ideal o dužnosti svećenika. Starokršćanski latinski nije stvorila.-M. pravi Rimljanin teško da bi o rimskoj povijesti davao tako negativnih sudova kao što to čini Hipolit. Karakteristično je da teološke rasprave u Rimu potkraj 2. želio bi joj ipak dati prednost pred kršćanskom vjerom. o kojem se mnogo raspravlja. Starokršćanska latinština oslanja se s jedne strane na govorni jezik prostog puka. stoljeća. pobliže Aleksandrija. neka pojedinačna osoba. čija je domovina možda Egipat. koji je također bio prezbiter i štovan kao mučenik. u Rim. . ima znatan utjecaj. Euzebije i Jeronim 7 Značajni razlozi upućuju na to da je ovdje riječ o kasnijoj zamjeni s nekim drugim Hipolitom. da je neko vrijeme pripadao tom pokretu i tek poslije 253. filozofski naobražen odvjetnik. n. 317-340. kako je to bilo na Istoku. Hipolit Hipolit se može smatrati vezom između Istoka i Zapada a njegova osoba i djelo zadaju nauci do danas više neriješenih pitanja. bio sklon tu elegantnu apologiju datirati prije Tertulijanova »Apologeticuma«. moralo se već postojećim Iatinskim nazivima dati napokon novo značenje. dakle. kao što su Rim i Kartaga. stoljeću jest u tome da se ne gaji na teološkim školama.mostalne kršćanske književnosti na latinskom jeziku. mj. jer se mnoge latinske riječi nisu mogle upotrebljavati zbog svoje dotadašnje upotrebe u poganskom bogoslužju. što ga je savršenim stilom i otmjenim tonom napisao Minucije Feliks. J. Tertulijan. U Rim je došao vjerojatno već za pape Zefirina (199-217) i kao prezbiter pripadao je tamošnjoj kršćanskoj općini. na koju je prilično utjecao svojom naobrazbom i živošću duha. nego je on naprotiv prvi pisac koji svojim djelom svjedoči o njegovu postojanju. a Hipolit. »Dijalog« ne ulazi dublje u sadržaj kršćanske vjere. Isto tako nema dovoljnih dokaza da je pisac Hipolit istovjetan s čovjekom koga je car Maksimin Tračanin zajedno s papom Poncijanom prognao na Sardiniju i koji se tamo s papom pomirio te u progonstvu umro7.n. Utjecaj se osjeća u svim teološkim i disciplinskim sporovima koji su uznemirivali rimske kršćane prvih desetljeća 3. kojemu su se u prvom redu obraćali misionari. a stil još jako podsjeća na umjetničku prozu kasnoga antoninskog vremena. predavali uvod u kršćansku vjeru i naobraženim poganima. no Zapad ne poznaje škola na kojima bi znameniti teološki učitelji. no glavar škole u pravom smislu riječi nije ni jedan ni drugi. susreće doduše vjeru u poganske bogove s mnogim sumnjama. Novacijan je sigurno dobar teolog. Jednu apologiju kršćanstva predstavlja »Dialog Octavius«. Cecilije. O njegovu stavu u sporu oko modalizma još će biti govora.

doista prikazuje Hipolita – na pobočnoj strani stolice uklesan je nepotpun katalog njegovih spisa i jedan uskršnji ciklus – bilo bi to svjedočanstvo o ugledu koji je uživao kod svojih pristaša.donose popis njegovih djela. Briga za održanje apostolskih predaja uvjetovala je kao drugi motiv Hipolitovo spisateljsko djelo. a onda pobija prije svega gnostičke sustave. koju progone Židovi i pogani. Dok se u komentaru Daniela i u egzegezi Pjesme nad pjesmama Crkva prikazuje kao neokaljana Kristova zaručnica u kojoj nema mjesta počiniteljima teških moralnih prijestupa. S Origenom dijeli Hipolit u prvom redu sklonost prema Bibliji. Građa potječe uglavnom iz istočnjačkih vrela te se stoga ne može smatrati crkvenim pravilnikom u koji bi Hipolit kao osnovicu bio ugradio liturgijske oblike uobičajene u Rimu na početku 3. Sveto pismo ili predaju. isto tako shvaća zaručnika i zaručnicu Pjesme nad pjesmama kao Krista i njegovu Crkvu. knjiga »Apostolskih konstitucija«. kojeg naziva Josipos. Osiguranju apostolske predaje u nauci služe Hipolitovi dogmatsko-protuheretički spisi. papa Fabijan ga je ipak bio 9 To je potaklo P. Pisac strastveno napada sve one koji zaboravljaju svoju dužnost te kao pozvani članovi hijerarhije preširoko otvaraju grešnicima vrata u crkvu svetih. Iako njegovi argumenti tu nisu uvjerljivi. čije su se sposobnosti i naobrazba morale boriti protiv mnogostrukog otpora unutar rimske općine. koji je pronađen tek 1842. jest »Pobijanje sviju hereza«. etiopski i arapski. Deseta knjiga donosi sažetak djela uz kratak prikaz sadržaja kršćanske vjere. a da pri tom ipak ne dostiže njegovu stvaralačku izvornost i dubinu. »Hipolitovi kanoni« i 8. Premda je primio samo krštenje klinika. isto kao i Aleksandrijac. koju on. Ta »Traditio apostolica« nije. »Oporuka našega Gospodina Isusa Krista«. omogućuje da se spomenute knjige pripišu Hipolitu. različite dužnosti crkvenih službi. Ako kip nekog učitelja koji je nađen 1551. što je po ondašnjem shvaćanju odavalo pomanjkanje hrabrosti u ispovijedanju vjere. Pravo je djelovanje imala na Istoku. premda se jasno osjeća da metodu primjenjuje treznije. Kroniku i spis »O Svemiru« jednom drugom autoru. . sačuvao se samo kraj. »Philosophumena« imaju vrlo kompilatorski karakter te se stječe dojam da je riječ o nacrtu koji nije bio razrađen. Daljnje protuheretičko djelo. godine. više sačuvana na izvornom jeziku. koji opovrgava naučavanje Noetosa. koje se pripisuje Hipolitu. Zato je napisao crkveni pravilnik koji je trebao osigurati najvažnija pravila i formule za podjeljivanje redova. doduše. nego je upraviteljima općina pružao normu po kojoj su mogli ispitati usklađenost svojih liturgijskih propisa s apostolskom predajom. nazvano i »Philosophumena«. kao što to dokazuju brojni prijevodi na koptski. dok je latinski prijevod (oko 500) nepotpun. nad čistoćom i nepatvorenošću koje trebaju bdjeti biskupi zajamčeni apostolskom sukcesijom. Polemika je oštra i gubi svaku mjeru kad se radi o osobnom protivniku tako da se čini da ovdje govori neki drugi Hipolit nego u ostalim djelima 9. Rano je djelo bilo »Syntagma« protiv 32 hereze. Piscu je glavna namjera da dokaže svoju tezu kako svaka hereza potječe od toga što ne slijedi Krista. krštenje i svetkovanje euharistije u smilu tradicije. Iz naslova vidimo da je riječ o piscu vrlo široka zanimanja koji se može usporediti s Origenom. ali je jezgra niza daljnjih crkvenih pravilnika kao što su »Apostolsko uređenje«. Putovi kojima je djelo doprlo do nas vrlo su zamršeni: prva se knjiga pripisivala Origenu.spominje kao vlastita. oslanjajući se na Ireneja (knjiga 4-9). prije svega u Egiptu. ne donosi piščevo ime. jedino činjenica da pisac neka druga Hipolitova djela . a bavilo se zabludama koje su se dotad pojavile u povijesti. Takvo je tumačenje preuzeo u prvom redu Ambrozije u svojoj egzegezi 118. Činilo mu se da je ta tradicija ugrožena u praksi bogoslužja i u naučavanju. ovdje se u raspravi s Kalistom govori o Crkvi kao o nositeljici i čuvarici istine. nego se oslanja na poganska naučavanja. a od toga komentar Daniela u grčkom originalu i egzegeza Pjesme nad pjesmama u cjelovitu prijevodu. godine. stoljeća. tumači alegorijski. Novacijan Novacijan se s pravom može nazvati prvim vrsnim rimskim teologom. crkveni je pravilnik vjerojatno idealan oblik koji nije bio namijenjen potrebama neke određene općine. No od njegovih biblijskih spisa sačuvao se samo malen ostatak. a katkada vidi u zaručnici već i dušu koju Bog ljubi. Nautina da u spomenutim radovima pripiše Philosophumena. Po Hipolitovoj namjeri. rukopis s knjigama 4-10. Osobito upada u oči pojam Crkve koji zastupaju »Philosophumena«. ipak je on dobro uočio upadljivu razliku u stilu i osebujni tematski krug »Philosophumena« u usporedbi s drugim Hipolitovim spisima i tu je razliku s punim pravom iznio. psalma i predao srednjem vijeku. djevičanske Kristove zaručnice. U prvom dijelu dokazuje zablude poganske filozofije i zastranjenja poganskih religija (knjiga 1-4).»Kroniku« i »O svemiru« . U Suzani Danielove knjige vidi pralik Crkve.

oko sredine stoljeća citira Ciprijan tu Bibliju tako dosljedno da se mora pretpostaviti kako je bila općenito priznata. prilikom biranja biskupa godine 251. na Istoku je stekao dosta sljedbenika. Isto tako su afričku Crkvu oblikovali nutarnji razdori. daje vrstan prikaz ranokršćanskog ideala čistoće. koje je bilo u skladu s razumnom Ciprijanovom praksom. Dok Novacijan u afričkim krugovima. Kršćanska književnost. no i ovdje ističe podređenost Duha Sinu. nego oko pitanja neposrednog oblikovanja života usred poganske okoline. stoljeća.zaredio za prezbitera te je u njegovu kolegiju oko 250. koju Duh svojim darovima čuva netaknutu u svetosti i istini. Interes latinske književnosti ne kreće se toliko oko obuhvaćanja metafizičkog sadržaja objave i njezine nadmoći nad helenističkim religioznim strujanjima. Posebno potcrtava ulogu Duha Svetoga unutar Crkve. U ondašnjim progonima upravo je ono bilo izloženo najtežim opterećenjima i moralo je platiti visoku cijenu krvi za svoju odanost vjeri. njegovo pismo u Euzeb. koji uza sve naglašavanje Kristova božanstva podređuje Krista Ocu gotovo više nego prijašnja teologija. te prikazuje pitanje jasnim. istina. Za tadašnje sedisvakancije vodio je dopisivanje rimske Crkve s vanjskim općinama i prikazao u 2 ili 3 pisma upućena Ciprijanu stanovište Rima u postupku prema otpalima za progona. koja počinje sa svojim prvim predstavnikom Tertulijanom. O odnosu Duha Svetoga prema Sinu i Ocu govori samo ukratko. izrazito odražava vlastiti svijet koji je svojstven afričkom kršćanstvu 3. napisao je Novacijan svoje glavno teološko djelo o presv. 45. Trojstvu. katkada borbenu notu. Kornelija. kada je nakon odvajanja od rimske općine vodio kao biskup vlastitu čvrsto organiziranu općinu rigorističkog karaktera. ne odgovara njegovu ukusu. godine 1932. Sve govori u prilog tome da je kršćanstvo u te provincije onkraj mora pošlo iz Rima. Oko 250. potječu iz kasnijeg razdoblja njegova života. stoljeću starokršćanskoj književnosti opširniji je i jačeg djelovanja. dok je na Zapadu jedna Sinoda od 60 biskupa pod vodstvom pape Kornelija stvorila jasnu situaciju izopćenjem Novacijana i njegovih pristaša. izabrali. Do tog odvajanja došlo je najprije iz osobnih razloga. godine). No prijelaz na latinski jezik u naviještanju i liturgiji zbio se prije u Africi nego u Rimu. stilski vrijednim jezikom i odmjerenim formulacijama. 10 On je pokušao nagovoriti Novacijana na povratak. nadalje oko provođenja vjere u djelo. Tertulijan Doprinos koji mlada afrička Crkva daje u 3. suprotno svom očekivanju. pa bio on i najspremniji da okaje svoje grijehe. nije našao nikakvih trajnih pristaša. jer su se i njegovi misionari služili u propovijedanju najprije grčkim jezikom. »Akti scilskih mučenika«. To Novacijanovo djelo privremeno zaključuje zapadnjačku teologiju o Trojstvu prije Konstantina. u rimskim katakombama nađeni grobni natpis s tekstom: Novatiano beatissimo martyri Gaudentius diaconus fecit čini se potvrdom te vijesti. ukoliko proizlaze iz kršćanske nauke o otkupljenju. u kojem se naglašeno naviješta bračna vjernost i visoka cijena djevičanstva. koja je pod rimskom vlašću opet cvala. O Novacijanovoj smrti govori samo Sokrat. Sve se to odrazuje u ranokršćanskoj književnosti sjeverne Afrike i daje joj živu. što zahtjeva borbu protiv grijeha i pozitivno vježbanje u kreposti kao doprinos pojedinog kršćanina osiguranju otkupljenja. Od triju Novacijanovih pastoralnih poslanica njegovim općinama. Ostali Novacijanovi spisi imaju pastoralni značaj. Tu je mogao Dionizije Aleksandrijski samo s mnogo muke spriječiti veći otpad10. . usp. osobito Hipolita i Tertulijana. vjerojatno pretpostavlja prijevod Pavlovih poslanica na latinski. druga zauzima negativan stav prema posjećivanju poganskih kazališnih i cirkusnih igara. Rana je postala neizlječiva kada je Novacijan svoj istup iz Crkve nastojao opravdati pojmom Crkve prema kojem u crkvi svetih ne bi moglo biti mjesta teškom grešniku. S Augustinom će ponovno započeti diskusija. što je bilo nagrađeno sve bržim rastom Crkve. koju je morala voditi protiv shizmatičkog pokreta Novacijana i Felicisima te prilikom spora oko heretičkog krštenja u drugoj polovici stoljeća. koji su se sami smatrali crkvom »čistih« (καθαροί). Njezini viši slojevi svakako su govorili grčki. treća. prva govori o pitanju obveznosti židovskih zakona o jelu a rješava se negativno. U isti mah ondje se već osjećaju prve razlike koje će grčku i latinsku literaturu sve više razdvajati. što je slučaj na Istoku. Opovrgava se Marcionova teologija i modalističko shvaćanje monarhijanaca. »De bono pudicitiae«. a nekoliko godina kasnije upotrebljava Tertulijan jedan prijevod Biblije koji. Novacijan zastupa izraziti subordinacijanizam. u kojem upotrebljava radove vanjskih teologa. i to da je umro za Valerijanova progona kao mučenik. HE 6. koje je morala izdržati u sukobu s gnostičkim sektama i montanizmom a onda borba za njeno jedinstvo. Kršćansko propovijedanje započelo je najprije u gradovima. igrao odlučujuću ulogu. prvi datirani latinski pisani spomenik kršćanskog podrijetla (180. kad su umjesto njega. u prvom redu u Kartagi.

Njegovo značenje za povijest dogmi sastoji se u svjedočanstvu njegovih djela o stupanju razvitka koji su pojedine istine dostigle u njegovo vrijeme. u Kartagi kao sin poganskog oficira. . Često se već ovdje osjeća rigoristička nota. ali postoji sumnja je li ikoga uvjerio. vojnu službu i sva zvanja koja dolaze u bilo kakav dodir sa službom idolima (De corona. i o pokori u duhu i praksi. o strpljivosti. nego traži pravdu koja počiva na besprijekorno ustanovljenoj istini. koja će potom prevladati u djelima iz montanističkog razdoblja. licet laici. Vrijeme njegove spisateljske djelatnosti traje otprilike četvrt stoljeća (oko 195-220) te obuhvaća dva gotovo jednako duga ali suprotna razdoblja. On želi očuvati kršćansku nauku o stvaranju. osobito gnostičkim strujanjima. Osobito oštre oblike poprima njegova borba protiv Crkve kojoj ne priznaje pravo da oprašta grijehe. Nakon prvog pokušaja u djelu »Ad nationes« nalazi u »Apologeticum« oblik koji odgovara njegovim predodžbama. Iz vrela se ne može riješiti pitanje je li bio prezbiter ili je ostao laik. I nasuprot herezama svog vremena. koje zaokuplja čitaočevu pažnju. odveo ga je gotovo nužno iz Crkve kad je montanizmu našao oblik kršćanske vjeroispovijesti u kojem je krajnji rigorizam postao zakonom. Nema sumnje da su Tertulijana čitali. Za obranu svojih uvjerenja raspolaže perom koje vlada latinskim onoga doba bolje od pera bilo kojeg pisca onih godina. dotad nepoznatom jasnoćom. De idololatria) i kad proglašuje najstrožu posnu praksu (De jeiunio). stoljeća. sklon krajnostima. kad osuđuje drugi brak (De monogamia). Do otprilike 207. posebnu pravnu izobrazbu i poznavanje grčkoga. G. ušao u Crkvu te joj odmah svoje talente stavio na službu. može se vjerovati Augustinu kad kaže da je pred svoju smrt osnovao sektarsku skupinu koja se po njemu nazvala tertulijanistima11. Nezasitnosti njegova bića čini se da ni montanizam napokon nije bio dostatan. Stoga jedino Crkva posjeduje Sveto pismo. Rođen oko 160. bio je uvjeren gorljiv član katoličke Crkve. Spis se izravno obraća upraviteljima (praesides) rimskih provincija. ecclesia est. veličinu mučeništva od gnostičkog zamagljivanja. Njegov temperament. tako npr. a crkveno shvaćanje o Trojstvu prikazuje. što bi pripadalo jedino montanističkim prorocima (De pudicitia).S Tertulijanom susrećemo prvoga i ujedno i najplodnijeg i najprofiliranijeg pisca pretkonstantinskog kršćanstva u sjevernoj Africi. Tako u Tertulijanovu liku nalazimo dvostruku crtu. Uz to posjeduje dar za sažeto. osuđuju se a da nije poznata i'stina o njima. pri tom treba uvažiti da njegova pripadnost montanizmu bitno mijenja njegove nazore. naviještali su kršćanski učitelji onu poruku koju su dobili od apostola i koju je apostolima povjerio Krist. uskrsnuću tijela. »De praescriptione haereticorum« pokazuje da kršćanstvo može dokazati nedvojbeno pravo posjedovanje istine nasuprot herezi. n. U nizu spisa Tertulijan želi prikazati poganima istinsku sliku kršćanske vjere. prije pojave hereza. branio je Tertulijan Crkvu kao jedinu posjednicu istine u jednom načelnom spisu koji izvanredno pokazuje njegovo veliko jurističko znanje. njegova argumentacija ne djeluje uvjerljivo. U cjelini. Sada postavlja zahtjeve koji su u gruboj suprotnosti s prijašnjim pogledima. o molitvi. koja se svakom čitaocu njegovih spisa neprevidivo otkriva. u svojoj argumentaciji polazi Tertulijan od predodžaba koje su poganima bliske te im suprotstavlja kršćansku nauku i kršćanski život. mj. već odavno. Taj je čovjek uvijek ono što ispovijeda. ali neizravno govori poganstvu kao cjelini. Säflund. interesi pisca Tertulijana nisu bili spekulativni te u njega ne nalazimo sustavan prikaz kršćanskog nauka. bez ikakvih ustupaka i kompromisa. 86. Tako njegova apologetika stvarno nadilazi Grke 2. a zatim se priključio montanističkom pokretu i tada preko mjere spaljivao sve ono čemu se dotada klanjao. Za prikazivanje vlastitog stanovišta stoji mu na raspolaganju moćna rječitost koju potpomaže široko. O pitanjima oblikovanja kršćanskog života u svakidašnjici govori u malim spisima o smislu i djelovanju krštenja. nego je i moralno sumnjiv. Niz monografija uperen je protiv pojedinih gnostika ili njihovih posebnih učenja. Zato Tertulijan ne moli za milost. kao već spomenuto djelo protiv Marciona koje opovrgava njegov dualizam i brani sklad između Starog i Novog zavjeta. Jasno pokazuje da se kršćanima čini najveća nepravda. Neko prvenstvo s vlašću vezivanja i razrješivanja pripadalo je samo Petru. U isti mah dostiže umjetničku razinu koje dotad nije bilo. upečatljivo formuliranje. kad je kao odrastao čovjek. nasuprot Praxeasu. tko misli drukčije ne samo da je protivnik njegovih nazora. pod dojmom kršćanske postojanosti u vjeri prilikom progona. n. o kazališnim predstavama. samo ona može suditi o njegovu pravom smislu te tako ustanoviti sadržaj vjere. smatra Tertulijanov spis “De pallio” njegovim posljednjim djelom. vrlo slikovito izneseno znanje sa svih područja. pa u tom nalazi opravdanje za taj korak. Njegov oštar um bespoštedno otkriva slabosti protivničkog dokazivanja i rado izvrgava ruglu onoga koji drukčije misli. O biti Crkve govori kao montanist kad otklanja ministerijalno svećeništvo i tvrdi: ubi tres. dakle 11 De haeres. posjedovao je solidnu opću i retorsku naobrazbu.

on je pravi učitelj Crkve koji je najprije uveo apostole u svu istinu. prima tijelo Gospodnje. Njegove rasprave i pisma služe većinom rješavanju dnevnih pitanja koja su se javljala uslijed progona i ugrožavanja crkvenog jedinstva sektaškim diobama. samo je u njoj sigurno spasenje po formuli: salus extra ecclesiam non est. stoljeća. tko je u mučeništvu zapečatio svoje svjedočanstvo za Krista i svoju Crkvu dajući život. u pitanju vrijednosti heretičkog krštenja. Jaču osobnu notu ima kratak spis »Ad Donatum. jer samo Otac posjeduje puninu božanstva. U toj je vjeri biskup Ciprijan primio na se smrt svjedoka držanjem koje je njegovu imenu osiguralo u sjevernoafričkoj Crkvi nezaboravnu uspomenu. za vođenje svoje općine. poglavlje Prvi kristološki i trinitarni sporovi. I zanimanje za njegove splse osnivalo se na duboku dojmu koji je proizlazio iz njegove osobe i djelovanja.nije bilo dano kasnijim biskupima. no on djeluje i u svakoj kršćanskoj općini kao namjesnik Boga i Krista. Sin i Duh Sveti unius substantiae et unius status et unius potestatis. Predodžba o istočnom grijehu kao vitium originis za njega se sastoji u tome što je Adamovim grijehom ljudska priroda otrovana zlom požudom. Veća samostalnost. Pobliži odnos između Oca i Sina smatra se subordinacijskim. postao Sinom tek prilikom stvaranja te kao takav nije vječan. što se tiče sadržaja i oblasti tih nazora. te je krštenje djece za Ciprijana praksa koja se sama po sebi razumije. Već djeca moraju što prije postati članovima Crkve. Pravo na davanje uputa od strane Rima. to je Krist htio utvrditi jedinstvo Crkve zauvijek. Po njemu je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. pa ni prenošenje njegovih osobnih ovlasti na njegova nasljednika kao rimskog biskupa. 21. prilično je utjecao na kasnija pokoljenja. De opera et eleemosynis). Predstavnik i jamac crkvenog jedinstva jest biskup. Kako je tu vlast Krist predao samo jednom apostolu. kao što je bilo tijelo na križu. pojedini je biskup i u takvim pitanjima odgovoran samo Bogu. kao npr. odbija Ciprijan vrlo jasno. Rimskoj općini pripada naprotiv časno mjesto koje se osniva na činjenici da je Petar djelovao i umro u Rimu. biskup Kartage. Osim naziva persona. u tom su Trojstvu Otac. kod Tertulijana nalazimo prvi put u latinskoj literaturi izraz trinitas. tijelom i krvlju Kristovom hrani se duša. koja je dana samo njemu. koji je sa svojim subiskupima povezan zajedničkom osnovicom što počiva na apostolskoj službi. Ono počiva na vlasti vezivanja i razrješavanja. prije svega po Svetom pismu. koga je zvao svojim učiteljem i neprestano čitao. koje je njegovo djelo i u kojem se čuje njegov glas. Vjernost Crkvi za progona zaslužuje najveće priznanje. O Euharistiji misli Tertulijan vrlo konkretno. Pripadnost Kristovoj Crkvi Ciprijan vrlo cijeni. ali nisu pomiješane. koja ima vrlo veliku dokumentarnu vrijednost za proučavanje pojma Crkve u sredini 3. koje je tako istinsko i pravo tijelo Kristovo. osjeća se u njegovoj raspravi »O jedinstvu Crkve«. odakle simpatično progovara religiozna sigurnost koja se nakon duga traženja našla u krštenju. obje su prirode sjedinjene u jednoj osobi. Slavi kršćanski ideal djevičanstva i opominje pred razornim posljedicama razdora (De habitu virginum. Monarhijanizam i modalizam . Među tim nosiocima zauzima Petar posebno mjesto koje se temelji na stvarnom pravu. tko sudjeluje pri orationes sacrificiorum. a Sin tek neki izvedeni dio25. De zelo et livore) te u spisima o Očenašu i strpljivosti nastavlja Tertulijanove misli. pravo na kršćansko ime nema nitko tko ne pripada toj Crkvi. U kristologiji i nauci o Trojstvu upotrebljava terminologiju koja je utjecala na daljnji razvoj na lat. neposredno će zadobiti gledanje Boga. Ciprijan I Ciprijan. Teološki vrlo ovisi o Tertulijanu. I Sveti Duh se zamišlja kao osoba. no on ne smatra da iz toga nužno slijedi potreba krštenja djece. Logos je postojao već prije stvaranja svijeta. Ciprijan ne izvodi iz toga i stvarnu jurisdikciju Petra nad njegovim suapostolima.inskom Zapadu. njegov svijetao lik i njegovo usmjeravajuće pastoralno djelovanje utisnuli su karakteristične crte kršćanstva njegove domovine. kao pisac afričke Crkve. Dušobrižnik Ciprijan obraća se za vrijeme kuge utješnom riječju kršćanima sjeverne Afrike i poziva ih na požrtvovnu caritas (De mortalitate.

Od latinskog teologa potječe i ime kojim se pokušala označiti ta teologija: monarhijanizam. Nejasno se osjećalo da su u jednom nedjeljivom Bogu postojale stanovite razlike koje su se osobito pokazale prilikom stvaranja i otkupljenja. jednom kao Otac. adopcijanci su s jedne strane napadali pravovjerno shvaćanje kao diteističko. stoljeća na Istoku biskup sirijskog grada Antiohije Pavao od Samozate. tek tada je postao osoba različita od Oca. no nije došlo do dublje pojmovne obradbe te objavljene istine i odgovarajuće jezične formulacije. Taj kristološki subordinacijanizam proizveo je na prijelazu u 3. no on ih je nakon nekog vremena napustio. jer mu je Pavao od Samozate tim terminom zanijekao vlastitu osobnu subzistenciju. širio ideje utemeljitelja. Pri tom je sinoda odbacila tvrdnju da je Logos istobitan s Ocem (ομοούσιος). Logos. Teodot Mlađi unio je nov element u dotadašnje teorije kad je Melkizedeka naznačio kao najvišu silu. No naglašavanje različititosti između Oca i Sina moglo se činiti opasnim ako je Božje jedinstvo igralo važnu ulogu. što ga je proveo rimski biskup Viktor (186-198). da »Duh« nadalje nije ništa drugo nego milost koju je Bog udijelio apostolima. Mnogi su u Kristu gledali samo čovjeka koji je. Teodot Mlađi i kasnije Artemon. a onda kao Sin. On je. stoljeća započeti upravo na trinitarnom pitanju. nije dakle u istom smislu vječan kao Otac. Izopćenje Teodota iz crkvene zajednice. tako da se teolozi 2. stoljeća dva su argumenta igrala ulogu u njihovu naučavanju. istoljeća nisu podrobnije bavili problemom . Prvim njegovim predstavnikom spominju vrela nekog obrazovanog trgovca kožom iz Bizanta po imenu Teodota koji je oko 190. po njoj je. no u kojem je Božja sila (δύναμις) djelovala na sasvim poseban način. Dinamistički monarhijanizam. Kristologija Logosa. Njegovu osnovu tezu da je Isus do svog krštenja na Jordanu živio životom jednostavna no vrlo pravedna čovjeka. koju su zastupali apologeti a pisci 2. stoljeće dosta žestoku reakciju kršćanskih krugova koji su Božje jedinstvo htjeli spasiti uz svaku cijenu. Čini se da je stoga svoje pristaše nalazio više u intelektualnim krugovima. proizašao iz Oca tek kao stvoritelj i upravljač svijeta (λόγος προφορικός). još nije značilo konac adopcijanskog pokreta. godine došao u Rim i tamo tražio pristaše za svoja teološka shvaćanja. Godine spretno izbjegao svaku određenu formulaciju. na koga je onda sišao Duh ili Krist.odnosa između Oca. u prvom redu u Rimu. koji se prikladno zove adopcijanizam. Antiohijska katolička općina morala je pod novim biskupom . koji je oduvijek egzistirao u Božjoj nutrini (λόγος ενδιάθετος). dok je odjek u običnom puku izostao. ima racionalističku crtu koja se teško mogla pomiriti s idejom Božjeg utjelovljenja. No naglašavanje Božjeg jedinstva tražilo je ujedno stav prema kristološkom problemu. tu je borba protiv kristologije Logosa pošla dvojako. doduše. nastojali su njegovi istomišljenici dokazati sredstvima filološke kritike teksta iz Biblije. jedno božansko počelo. Njihovo zanimanje za logiku i geometriju. kako im se činilo. Pod Božjom mudrošću ili Logosom Pavao nije razumijevao osobu različitu od Oca nego neku neosobnu silu. čijom se naukom i životom pozabavilo nekoliko Sinoda. dinamistički monarhijanizam spasio je. Pokret su započela dvojica muževa podrijetlom s Istoka. Oko sredine 3. Drugo rješenje pitanja iznosili su oni koji su tvrdili da se jedan Bog svaki put objavio na različite načine (modi). kojom su njeziini pristaše htjeli izraziti svoju vjeru u jednoga Boga i jedno jedino božansko počelo. naime. koja je viša od Krista i pravi posrednik između Boga i ljudi. učeći da »Sin« naznačuje samo čovjeka Isusa u kojem se nastanila Božja mudrost. Teološko će razmišljanje na kraju 2. kao Asklepiodot. Osobito grubi adopcijanizam naviještao je nakon sredine 3. a s druge su se strane pozivali na to da kao vjerni čuvari apostolskih predaja o Kristu uče samo ono u što se oduvijek vjerovalo. No taj subordinacijanizam očito nije u prvo vrijeme smetao religioznoj svijesti. koji nije ugrožavala.Apologetski pisci 2. stoljeća razradili. ali ih je lišio njihova pravovjernog smisla. Dok je antiohijski biskup na prvoj sinodi 264. rođen od djevice i Duha Svetoga. u teologiji upotrebljavao trinitarne formule svoga vremena. jer je niz učenika. istina. Sina i Duha. no rasprave oko njihovih teorija odigrale su se uglavnom na Zapadu. U crkvenoj obrambenoj borbi protiv gnosticizma isticalo se također u prvom redu jedinstvo božanskoga bića. njihova predodžba o kristologiji Logosa. Formulom monarchiam tenemus izražava Afrikanac Tertulijan lozinku. imala je svojih nedostataka jer je Sina podređivala Ocu. Prva su dvojica pokušala organizirati pripadnike adopcijanizma u vlastitu općinu te su dapače pridobiIa rimskog priznavaoca Natalisa da joj bude vođom. stoljeća u svojim raspravama s vjerom u poganske bogove naglašavali su prije svega strogi monoteizam. Pristaše tog pokušaja rješenja zovu se stoga modalistički ili patripasijanski monarhijanisti. Apologet Teofil upotrijebio je dapače za tu stvarnost naziv Trias. veliko uvažavanje Aristotela i njihovi odnosi prema filozofski zainteresiranom liječniku Galenu proizveli su sablazan u kršćanskom narodu. pri tom se osobna razlika između Oca i Sina gubi dotle da se tvrdilo kako je Otac i na križu trpio. ali je praktički napustio Kristovo božanstvo. doduše. jer se u njemu nije vidjelo nikakvo ugrožavanje Kristova božanstva. Taj tzv. na drugom sastanku biskupa dokazao je učeni prezbiter Malkhion njegove zablude te ga je sinoda maknula s položaja i isključila iz crkvenog zajedništva. tek tada je rođen.

Iv 10. Po Tertulijanovu polemičkom spisu protiv Praxeasa. tj. »neznalicu i neobrazovana čovjeka«. Krista Isusa i nijednog drugog. Ocu. jer u bit Oca ulazi da uvijek ima Sina. Modalistički monarhijanizam Modalistički pokušaj rješenja prilično se proširio. tako da je u stvari Otac trpio. koji je navodno još za biskupa Zefirina (199-217) došao u Rim iz Libije. čiji lik i podrijetlo ostaju nejasni.6. kako je pristaše te nauke nazvao kasnije Ciprijan. premda je upravo Kalist isključio Sabelija iz Crkve.14-15. Usprkos različitim polazištima. prema svojem osjećaju. izražavajući da od Oca rođeni Sin. 45. koji je bio identičan s Ocem. naglasio je svom snagom Božju jedinstvenost izričući da Otac i Sin nisu nikakva odijeljena bića. Teškoće koje im je pri tom zadavao predgovor Ivanova Evanđelja susretali su alegorijskim tumačenjem. Tertulijan i Epifanije. jer je očito više odgovarao jednostavnim religioznim dušama koje su u dubini bile uvjerene u biblijske iskaze o Božjoj jedinstvenosti i o pravom Kristovu božanstvu. naučavao je i on potpunu istovjetnost Oca i Sina i nijekao svaku vlastitu subzistenciju Logosa. diteističkih tendencija učenog Hipolita.30. što se očituje iz napretka koji postiže trinitarna teologija sredinom 3. tzv. koji je Sina ili Riječ preoštro dijelio od Oca.Domnom zatražiti dapače pomoć državnih vlasti protiv svrgnutog Pavla. došao s Istoka u Rim. Vodstvo grupe preuzeo je nakon Pavlove smrti neki Lucijan. koji je žestoko napao oba rimska biskupa. Prvi predstavnik modalističkog naučavanja kojemu znamo ime opet je Grk. te zablude. gdje je još za pape Viktora zastupao modalističke ideje. čvrsto se držao razlike između Oca i Logosa. ali je ipak našao pristaša za svoje ideje. naglašavajući da je Sin Bog samo kao Sin. kao Otac Bog je bio stvoritelj i zakonodavac. nego posjeduje vlastitu subzistenciju. 14. Njegovi su se učenici pozivali na mjesta Staroga i Novoga zavjeta (npr. No borba Hipolita i Tertulijana protiv modalizma donijela je svoje plodove. Nemoguće je doći do jasne i potpune slike modalističkih ideja. jer o njima pišu samo njihovi protivnici Hipolit. iako je i ovaj zastupao subordinacijansku kristologiju Logosa. Tu se svaki nazor. izražavala i kao Sin i Duh. međutim. No ni on u svom traženju prave ravnoteže između obaju mišljenja još uvijek nije raspolagao odgovarajućom terminologijom. nasuprot Sabeliju. koja se. činio sumnjivim. dakle. da se ovaj dao zavesti od Sabelija. gdje joj se pridružio Kleomen. tako da je Otac bio njegova stvarna bit. učenim Hipolitom. Čini se da je Praxeas svoje shvaćanje utoliko promijenio što je razlikovao čovjeka Isusa od Boga Krista. koji je nastao oko 213. umro i uskrsnuo. Nasuprot njemu. protiv kojih je još i opći nicejski sabor (kanon 19) morao zauzeti stav. Daljnji predstavnik patripasijanaca. što je za nj imao sumnjiv diteistički prizvuk. ali je isto tako u nauci o dvjema ili trima božanskim »osobama« vidio još veću opasnost za razumijevanje vjere o jednom Bogu. naprotiv. jer se iz toga naokon moglo izvesti postojanje dvaju bogova. Rim 9. U Rimu. stoljeća u Novacijanovu djelu. optužio je da zastupa obje teze: 1) »poznajem samo jednoga Boga.8 ss. Možda je i Praxeas. nastojanje rimskog biskupa da s jedne strane naglasi Kristovo božanstvo. Vjerojatno je on dao modalističkom naučavanju sustavniji karakter time što je jednom božanstvu pripisao tri načina djelovanja. nadalje da je Krist istovjetan s Ocem te iz toga izveo da je Otac postao čovjekom i trpio na križu. opasnost od modalističkog naučavanja.5). Noetos. No iz obiju formula proizlazi. dinamički i modalistički nazor vrlo su bliski. koji se kasnije pridružio pravovjernoj općini. koji je postojao prije svih vremena i postao čovjekom. potječe iz maloazijske Smirne i koji je oštro naglašavao dogmu o jednom Bogu. Iz 44. koji je rođen i koji je trpio« i 2) »nije umro Otac nego Sin«. a s druge razliku između Oca i Sina. Zefirina. Nakon dviju diskusija s prezbiterima Smirne bio je Noetos isključen iz Crkve. Očito se i Kalist nastojao držati sredine između jasnog Sabelijeva modalizma i. Da je Hipolit sudio preoštro. I nakon svoje osude raspolagao je Pavao priličnim brojem pristaša. tako da je Otac zajedno sa Sinom trpio (compatitur). nije samo puki zvuk. Sin nije rođen tek s obzirom na stvaranje. Ovaj u prvom redu upotrebljava misaonu građu Tertulijana i jasno se udaljuje od modalizma. No s još većim naporom nastoji Novacijan izbjeći diteističke misli. nego je postojao prije svih vremena. koja su tumačili u smislu istovjetnosti Oca i Sina. Noetov učenik Epigon donio je tu nauku u Rim. Izl 3. središtu modalističke propagande. po Hipolitu. Hipolitov prigovor Zefirinu da zastupa modalističke misli proizašao je vjerojatno iz nepovjerenja kojim je papa susretao Hipolitov način izražavanja. samo mu je pri tom nedostajala ispravna terminologija. da je »druga osoba«. bio je Sabelije. koji se nije htio iseliti iz biskupskog stana. vidi se iz njegove osude Kalista. Nije vjerojatno da je istovjetan s utemeljiteljem antiohijske škole i mučenikom Lucijanom antiohijskim (> 312). zbog podržavanja. Riječ. kao Sin djelovao je u otkupljenju. nije u početku došao do sukoba s vodstvom tamošnje općine nego s vodećim teologom. godine.6. koji. Zefirina (199-217) i Kalista (217-222). Osjećao je. dapače priznavanja. koji je božanstvo primio . a kao Duh udjeljivao milost i posvećenje. paulianistima.

no u isti mah površnim izrazima modalističke teorije i formulirao pri tom razliku između Oca i Sina. nego da je Sin rođen već prije svih vremena. izraz ομοούσιος je izbjegavao. Diskusija o monarhijanizmu utjecala je sa Zapada i na druga područja kršćanstva. očito je zadovoljio Rim. 9. Zapadu je »dogma« o Božjoj jedinstvenosti bila nešto nepovredivo. Jedna prijava u Rimu potakla je tamošnjeg istoimenog biskupa Dionizija (259-268) na zauzimanje višestruko važna stava. doći će u narednom stoljeću jasno do izražaja i dati povoda zamašnoj raspravi o trinitarnoj dogmi. Dok je molio aleksandrijskog biskupa da točnije izrazi svoje mišljenje. vrlo subordinacijanistički. manji od Oca. cijepaju na tri odijeljenje hipostaze i na tri božanstva te zastupaju nauku koja je upravo suprotna sabelijanističkoj. dok Sabelije tvrdi da je Sin Otac i obratno. s patripasijancima libijskog Pentapolisa. Po Novacijanu je Sin podređen Ocu. To podsjeća na adopcijanističku kristologiju. koje se u njemu nastanilo. da se činilo izgubljenim bitno jedinstvo između obojice. u kojem je priznao stanovite nejasne formulacije. jer bi inače Trojstva nestalo. napao je oštrim. Sina i Duha. Jači je bio odjek spora što ga je biskup Dionizije Aleksandrijski imao oko godine 260. u koje je također bio uvjeren. koji su se bavili njome na raznim sinodama te napokon pozvali Origena na disputu. bilo mu je teško priznati razlike u Trojstvu. zastupao za cara Gordijana (238-244) mišljenje da Krist prije svog utjelovljenja nije egzistirao na vlastit način. kao »osobe« Istok je uslijed poznavanja neoplatonskih ideja o hijerarhiji bitka bio prema misteriju Trojstva otvoreniji. dakle. no u isti mah ukazao na to kako se nije vodilo računa o njegovu shvaćanju kao cjelini. U raznim pismima. U Arabiji je biskup Beryllos iz Bostre. Aleksandrijski Dionizije napisao je na to opširan spis da se opravda. oni nekako tvrde da postoje tri boga. Smatra ga božanskom silom koja djeluje u prorocima. može se prihvatiti12. a ako se ispravno shvati. 4) protiv sabelijanskog modalizma opasno približava drugoj krajnosti. njemu je uspjelo opovrgnuti Beryllosa i ponovno ga pridobiti za pravovjerje. od kojih je jedno bilo upućeno biskupima Amoniju i Eufranoru. tj. Nasuprot tome potrebno je jednako čvrsto vjerovati u Božju jedinstvenost kao i u božansko Trojstvo. da nije posjedovao vlastito božanstvo nego samo Očevo. no boguhulno je govoriti o Kristu kao stvoru ili tvrditi da je bilo vrijeme kad nije postojao ili pak »njegovo božansko i neizrecivo rađanje« nazivati stvaranjem (ποίησις). kaže da je čuo kako tamo ima kateheta i učitelja teologije koji drevno i najsvetije naviještanje Crkve. istodobno je uputio tamošnjoj općini pismo koje je izlagalo shvaćanje Rima o Trojstvu. De sent. . poglavlje Maniheizam 12 Atanazije. da se ima sačuvati Božja jedinstvenost ali da valja priznati tri osobe. Ne spominjući imenom biskupa Dionizija. iako nije jasno shvatio nauku o vječnom rađanju Sina. kao npr o različitom smislu hipostaze. Jednako je bez suzdržavanja naglasio vječnost Sina. on nastoji Dioniza u svakom pogledu prikazati pravovjernim. apostolima i Crkvi. 22. jer je time prestala diskusija. i on zabacuje odijeljenost Oca. kao »osoba«. Napredak u odnosu na Tertulijana i raniju teologiju sastoji se kod Novacijana u spoznaji da se osobna razlika Oca i Sina ne temelji na ekonomiji spasa. Ta različnost u teološkom načinu mišljenja. 2 oštrije vidio i opazio da se njegova opozicija (napose sent. monarhiju. Dionys. Sigurno je pri tom bila riječ o ispravnoj terminologiji. Novacijan se ne izražava tako jasno. ali s jasnim negodovanjem na teološku školu iz koje je potekao. koji se samo kao Sin razlikuje od Oca. poslušan Ocu. koja se u Rimu mogla lako poistovjetiti s Tertulijanovom supstancijom. njegov je način izražavanja.od Oca. ali ostaje pri tom da su to tri »hipostaze«. Iza toga je stajalo različito gledište s kojega su Istok i Zapad prilazili teologiji Trojstva. 14-18. dok je Bazilije. Beryllosova nauka naišla je na otpor njegovih subiskupa. tako da ne postoji neka podijeljenost božanske prirode. Njegov zaključan stav. prema Euzebijevu nejasnom izvještaju. jer da nije biblijski. Ep. Što se tiče »osobe« Duha. koga je nazvao stvorom (ποίημα) tako netočno. da je supstancijalno. postojao prije stvaranja svijeta. zajedno s dotada nesavršenom terminologijom.

Prije Manija bili su glasnicima religije dodijeljeni samo pojedini dijelovi svijeta kojima su oni trebali donijeti pravu gnozu. Anđeo mu je otkrio da je određen za misionara i navjestitelja nove univerzalne religije. Na prijelazu 19. u kojoj je strogo suzdržavanje od mesa i vina bilo povezano s mnogostrukim ceremonijama čišćenja. posjeduju istu moć. što se tiče maniheizma. sadržaj koji će mu se saopćiti daljnjim otkrivenjima. gdje su stekli velik utjecaj koji se može dokazati još do 14. ali su mu već vrlo rano opetovane vizije očitovale njegov veliki religiozni poziv. Zarathustra se ograničio na Perziju. u spiljama Turfana u kineskoj provinciji Turkestanu. Između oba počela i njihovih carstava izbija rat. Ime je dobila po svom osnivaču Perzijancu Maniju ili Manesu. koja je otprilike jednu generaciju nakon Manijeve smrti stvorila u gornjem Egiptu snažno propagandno središte. Stoljeća počeo jenjavati. postoje dva najviša bića ili počela istoga ranga. već nakon kratkog boravka u tamnici umro. Ta trojica nisu svoju poruku ostavili pismeno i zato su se religije koje su osnovali. ispovijedni formulari. Zarathustra. i donose svaki put jednom dijelu čovječanstva gnozu. »Kephalaia« . uglavnom vijestima iz nemanihejskih vrela. uništen. Mani je godine 277. ali su time htjeli označiti samo njegovo svjedočenje smrću za njegovu vjeru. stoljeća. stekao je naklonost svoga kralja Sapura I (241-273). kraljevstvu svjetla ili dobra. Pračovjek shvaća svoju sudbinu i moli Oca veličine za pomoć. Za kralja Bahrama I (274-277) temeljno se promijenio stav dvora prema Maniju.Nekoliko desetljeća nakon što je veliki gnostički pokret 2. sam je kao misionar naučavao na Zapadu sve do Nizibisa i odašiljao po smišljenom planu daljnje vjerovjesnike koji su njegovu nauku još za njegova života unijeli u Egipat i istočno-iranske provincije. odnosno latinskim vrelima naziva Mανιχαιος ili Manichaeus. biće svjetla i biće tame. u Medinet Madi u gornjem Egiptu. gdje je prije svega na području Beludžistana uspješno propovijedao. prevedeni sa sirskoga na koptski i daju uvid u religiozni svijet jedne manihejske skupine. koji se u grčkim. mogu se život i nauka perzijskog osnivača religije danas otprilike ocrtati ovako: Mani je vođen 14. u njegovu obranu stvara Otac veličine pračovjeka koji polazi u boj sa svojih pet sinova. istinsku religiju kojoj protivna strana još otežava širenje. U kraljevstvu svjetla vlada Otac veličine. prije svega kršćanska. najvažniji od njih jesu: »Veliko evanđelje od alfa do tau« s dodatkom albuma slika. vjerojatno u partskom glavnom gradu Seleukia-Ktezifon i potječe iz obitelji koja je bila po ocu i po majci u rodbinskoj vezi s perzijskom kneževskom kućom Arsakidal. i kraljevstvu zla na jugu. Njegovi sljedbenici nazvali su njegovu smrt »razapinjanjem«. a dijelom se iselili u Indiju i Kinu. tako i na bizantskom Istoku a kasnije i unutar islamskog područja. Ti su glasnici Buddha. a u kraljevstvu zla Knez tame. stoljeće pronađena su i izravna manihejska vrela. Oba su nerodena i vječna. To su ponajprije tekstovi nađeni oko 1900. te važnu opširnu knjigu psalama. Vrativši se u perzijsku domovinu. koji mu je dopustio da slobodno naviješta svoju religioznu poruku u cijeloj sasanidskoj državi. Na osnovi te nove situacije s obzirom na vrela. Nakon Manijeve smrti uslijedio je žestok progon njegovih sljedbenika. tj. u 20. ali su suprotstavljena jedno drugom nepremostivom suprotnošću svako na svojem području vlasti. vjerojatno su ga svećenici Zaratrustine religije optužili za planove o prevratu i za herezu. jer je veći dio bogate manihejske Iiterature uslijed progona državnih i crkvenih krugova. U njoj je bio u početku odgojen i Mani. što leži na sjeveru. Buddha je djelovao u Indiji. »Knjiga misterija« u 24 poglavlja i napokon pisma nađena u gornjem Egiptu. Po tome je u nauci o Bogu maniheizmu svojstven radikalan dualizam. »Blago života«. Isus na Judeju ili pak samo na Zapad. stoljeća raspolagalo se. iz kojih se može dobiti daleko točnija i obuhvatnija slika te religije. iz kojeg Augustin često navodi. neka vrst katekizma i dogmatski tekstovi. Cim čovjek postane svjestan te činjenice. Uskoro je Mani pošao na misijski put u Indiju. rodio se utemeljitelj nove religije koja je vrlo odlučno nastupala kao najopćenitija od svih religija te svim narodima obećavala pravo otkupljenje. nadalje liturgijski fragmenti. Do početka10. Isus i Mani. Mani je sadržaj svojih misijskih propovijedi napisao u nizu spisa koji su uskoro zadobili kanonsku vrijednost. dijelove iz nekog udžbenika maniheizma. koji je smjesa svjetla i tame. počinje njegovo otkupljenje. Na takvoj se pozadini to više ističe . Ti su tekstovi bili oko 400. koji su dijelom pobjegli na Zapad. osim toga tzv. Zato šalje na zemlju glasnike prave religije koji ljudima donose pravu spoznaju o njima samima. poslanika svjetla. ali ga Zli pobjeđuje. koja sadrži u prvom redu Manijeva pisma i propovijedi. kad spozna sama sebe. ulomci iz »Knjige divova«. kako na latinskom Zapadu. travnja 216. Odsad mu Otac svjetla pomaže da se sve više oslobodi od tame u sebi. Daleko je važnije bilo otkriće manihejske knjižnice 1930. brzo raspale ili iskrivile. Mani je sada razvio opširnu misijsku djelatnost. Njegov je otac pripadao nekoj religioznoj sekti (mandejci?). carstvo materije nastoji progutati svjetlo. Manijeva spisa. Taj je mitski proces simbol i odraz puta otkupljenja čovjeka. On izvodi iz sebe preko niza međuemanacija živa Duha koji oslobađa pračovvjeka od zle materije i tako ga otkupljuje. Oni su namjesnici manihejskog Otkupitelja. koji zapovijeda mnogobrojnim demonima.

apostol posljednje generacije. Preuzimanjem tih različitih elemenata trebala se manihejska nauka iskazati kao ispunjenje svih religioznih težnji čovječanstva. iz Manija i po Maniju govori Duh kojega je poslao Isus. Ta jaka upotreba kršćanskih elemenata u manihejskom naviještanju trebala je. Na čelu manihejske Crkve stoji vrhovni poglavar s najvišim autoritetom. Osim te razdiobe. koja se osniva na zahtjevu suzdržljivosti od svega što vezuje za materiju. To je dovelo do diobe manihejskih vjernika na izabrane (electi) i slušače (audientes). Taj Isus se kao nebeski eon pojavio na zemlji u prividnu tijelu da bi poučio čovječanstvo o njegovu pravom podrijetlu i o pravom putu otkupljenja. savršenu gnozu. on je posljednji poslanik svjetla. Mani je propovijedao najvišu. Savršeni se manihejac odriče stoga ovoga svijeta. No anđeli svjetla usadili su i u židovsku Bibliju pojedine istine. prožeta židovskim zabludama. bori se protiv svih požuda u sebi. Pokret koji je utemeljio Mani dosad je. Zarathustru i Isusa. za koje su postojale posebne zapovijedi već prema njihovim sposobnostima. . kaže: »Dođi k meni. koji stoluje u Babilonu. služiti lakšem približavanju kršćanima. tako da sada može nastupiti i učiti kao obećani Paraklet. sam Mani. otvorio mu skrivene misterije. Te je istine Mani u novozavjetnim spisima spoznao. napokon poslao Parakleta. Drugi se obredi zabacuju. krhotine kojeg se nalaze u svim vidljivim i opipljivim stvarima. Asketsko usmjerenje maniheizma sadrži vrlo izrađenu praksu posta. kritički. odbija nizak posao. Mani. o smislu ljudske sudbine. 72 biskupa ili učitelja istine i 360 svećenika. kao što su Tomino evanđelje i Abgarova legenda. od kojeg je svaki drugi izvodio kasnije svoj autoritet. veže se trostrukim pečatom ustiju. naime.Manijevo poslanje. Od posebna je značenja jako oslanjanje manihejske nauke na kršćanske ideje. ovi zvuče mjestimično kao čisto kršćanske molitve. nju odbiti znači definitivno otkloniti spas. – Tvoj sam slatki jaram uzeo na se u čistoći. koje je povezano s materijom. istina. Važnija su Evanđelja i Pavlove poslanice. Iz tog manihejskog sustava nauke nužno proizlazi manihejska etika. u odbijanju da spozna svoju situaciju te tako odbacuje gnozu. u čovjeku je. o borbi svjetla i tame i o oslabađanju duše iz okova materije. i njezino naviještanje čut će se na svim jezicima. Mani ne ostavlja po strani ni Sveta pisma kršćanstva. prianja i nadalje uz materiju.« Taj je Isus. U prvom redu upada u oči visok položaj koji se pridaje Isusovu liku. ostaje u αγνωσία. Slično je upotrijebio misli Zarathustrine religije ili budizma za svoje misioniranje na Istoku. tješitelju i njegovim svetim izabranima i duši blagoslovljene Marije. drži se apsolutne spolne suzdržljivosti i zabacuje ženidbu. Slušači ili katekumeni služe izabranima. da oslobodi svoju nauku od iskrivljenja. pristalice manihejske religije sačinjavali su dobro organiziranu Crkvu. Isus je postao vođom duša kojega slave manihejski vjernici u mnogobrojnim himnima. posjedovao je i jednu obradbu Hermina »Pastira«. postom se čovjek pripravlja za neku vrst ispovijedilo. Sada se svijet može još samo obratiti ili zauvijek propasti. Izabrani su osobito u Kini stvorili samostanske zajednice koje su živjele od milostinje slušača. »pečat proroka«. tj. pomiješano svjetlo i tama. Velika masa slušača predstavlja posljednji i najniži stupanj. I ona su. ne želi u njemu ništa posjedovati. no u njima se nalazi bogat sadržaj Isusove poruke o najdubljem smislu svijeta. U svojim crkvama sastaju se manihejski vjernici na čisto bogoslužje riječi. Mani se tada s njim sjedinio. glavar apostola ili kralj religije. zazivam te da mi se obratiš u sat tjeskobe. – Čast i pobjeda neka je našem Gospodinu. koje se sastoji od čitanja manihejskih spisa i pjevanja vlastitih himana. jer u uočljivoj paraleli s Marcionom ne priznaje Boga Staroga zavjeta kao Boga svjetla. ona će osvojiti Istok i Zapad. napokon. tj. koji su često na visokoj fonnalnoj razini. Njemu je podređena bogato raščlanjena hijerarhija. jer se time povređuje svijet svjetla. Buddhu. po Manijevoj nakani. tj. koga je bio obećao. o tješitelju. U praksi se ti vrlo visoki zahtjevi manihejske etike nisu mogli ostvariti. koja u više stupnjeva sadrži 12 apostola. iz njih ih probrao i preuzeo u svoje naviještanje. spasenje. najuniverzalnija religija koja uključuje u sebe sve prijašnje i nadilazi ih. Mani naglašuje u uvodima svojih pisama da je »apostol Isusa Krista«. dok napokon samo gnoza spašava. a njegova poruka posljednji poziv na spasenje. ali Isusu pripada vodeća uloga. doduše. suzdržava se od nečistih riječi i naslada. u kojoj priznaje prekršaje zapovijedi suzdržljivosti. jer u njima sudjeluje tijelo. Paraklet je sišao na Manija. naravno. o svjetlo dana! – O milostivi. tko zaboravlja to stanje ili se za nj ne kaje. ruku i krila. naziva jednako svojom braćom glasnike prave gnoze koji su mu prethodili. što im je osiguravalo priličnu prodornost u njihovu misijskom radu. Prvi glavar bio je. Prema Starom zavjetu odnosi se. tako da je uho nekog jednostavnog kršćanina jedva moglo čuti manihejski prizvuk kad se npr. Po Ariju su manihejci nazvali Krista »istobitnim dijelom Oca« i tako upotrebom ideje homousiosa postali odlučni protivnici arijanaca. uz koje se priključuju svi ostali izabrani muževi i žene kao đakoni. koje je time htio pridobiti za svoj pokret. Maniheizam je pokazivao posebno zanimanje i za novozavjetne apokrife. o živi Kriste! Dođi k meni. doduše. hrane ih i odijevaju te se tako nadaju da će se jednom roditi u tijelu nekog izabranog i tada se spasiti.

Sačuvane su još četiri knjige arapskog biskupa Tita Bostriskog protiv manihejaca i »Acta Archelai« nekog Hegemonija. odanle vjerojatno polazi u Galiju i Španjolsku te se pojavljuje i na Balkanu. išla je teološka obrambena borba koju su vodili pisci ne samo prigodnim stavovima unutar teoloških djela. rodom vjerojatno Sirca. ali zato Augustin predstavlja teologa koji je opasnost za Crkvu misaono prevladao dugogodišnjim raspravama. nepoznatog svijeta. krajnje oštar ukaz. stoljeća moraju se opetovano njime pozabaviti. Posebne je uspjehe imala očito u rimskoj sjevernoj Africi. Afrahat i Efrem na Istoku. U sjevernoj Africi maniheizam zadržava posebnu privlačnost. koji je izgradila u propagandno središte za Sredozemlje. u jednom pismu svojoj općini na manihejska naučavanja o braku i na njihove izabrane. Što su revni Manijevi misionari propovijedali. stoljeća poznata. a rimski građani na visokom položaju kažnjavaju se prisilnim radom u rodnicima. osobito na Balkanu. Bizantska Crkva na Istoku bori se s njima mnogo duže. Veća je opasnost prijetila od neposrednog otpada ili prijelaza na maniheizam. tako su to učinili i drugi. možda Theonas. U mnogim svojim spisima polemizira Didim Aleksandrijski s manihejcima te piše poseban kratak traktat »Κατα Μανιχαίων«. Bilo je manje bojazni da će pojedini manihejci prodrijeti u kršćanske općine i razoriti ih iznutra. kojoj Augustin podliježe 10 godina. Augustinova borba protiv njegove ranije braće u vjeri upoznaje nas s mnogim biskupima maniheizma i odaje njihovu prostranu crkvenu organizaciju. koju potvrđuju arheološki nalazi na sjevernoafričkom tlu. pri čemu je upotrebljavao manihejske oblike mišljenja i tamo primljene poticaje prenio u kršćanski govor. i 4. i Ćiril Jeruzalemski slaže se s takvim nepovjerenjem. upotrebljavale su se kako na latinskom Zapadu. Na latinskom Zapadu protumanihejski pisci nisu tako brojni. Kako Mani svojim sljedbenicima nije dopuštao da pripadaju nekoj drugoj religiji. upozorava neki aleksandrijski biskup. nego se uglavnom novačio iz intelektualnih krugova. Kao Ćiril Jeruzalemski. Sinode 4. otkupljenju pravom gnozom bila je ljudima 3. još jednom jasno dokazuju životnu snagu Manijeva djela. a neomanihejska strujanja srednjeg vijeka. počiva očito na pritužbama rimskih vlasti tog područja. Protumanihejski radovi Euzebija Emeškog. Manihejska se religija vrlo brzo proširila u Mezopotamiji. vjerojatno su se i drugi neimenovani biskupi bavili svojim propovijedima protiv pokreta. osnovna misao poruke o sigurnom putu prema oslobođenju od zla svijeta. nalaže konfiskaciju kuća u kojima se sastaju manihejci. Za vođe pokreta naređuje se spaljivanje na lomači. koje su se morale potpisati često ako se samo sumnjalo na maniheizam. koji je prokonzulu Afrike izdao car Dioklecijan godine 297. protiv te »pogubne novotarije«. zakletve odricanja za manihejce koji prelaze u Crkvu dokazuju njihovo postojanje na Zapadu sve do 6. Crkvi je većinom koristio progon maniheizma što su ga poduzimale državne vlasti. Za provale Vandala trpe od progona jednako teško kao i katolici. njihovi se sljedbenici moraju smaknuti. odatle je prodrla u Siriju i Arabiju te uskoro našla čvrstu podlogu prije svega u Egiptu. nije zvučilo strano i nije dolazilo iz nekog dalekog.Sinkretistički značaj nove religije sigurno joj je pribavio one početne uspjehe koji se mogu posvuda utvrditi. to spis biskupa Serapiona Tmuiskog protiv manihejaca predstavlja djelo koje se posebno svidjelo Jeronimu. tako i na grčkom Istoku. koji je manihejska misija postigla već rano u Egiptu. Georgija Laodicejskog i Diodora Tarskog izgubili su se. Tako se kršćanska strana počinje relativno rano braniti. što ono uostalom doista i zaslužuje. koja oštro napadaju utemeljitelja religije Manija te u obliku polemičkog dijaloga predstavljaju vrlo sadržajno vrelo za povijest ranog maniheizma. za pape Miltijada (311-314) nalazimo ga u Rimu. Iako se Aleksandar Likopolski sa svojim antimanihejskim spisom ne može smatrati kršćaninom. stoljeća. a Justinijan I iznova kažnjava ispovijedanje maniheizma smrću. Teodozije II pooštrava sankcije protiv njih. Vrlo podrobne formule odricanja. nego i posebnim monografijama koje su dijelom izgubljene. I car Konstantin je zabrinut zbog naučavanja toga pokreta te naređuje da se posebno ispita. precizno formuliranim obrascima odreknuća htjela se osigurati iskrenost takvog obraćenja. Uspjeh. No te mjere nisu mogle spriječiti širenje maniheizma. alarmirao je prije svega egipatske pisce. Kako je sam Agustin potpisao jednu takvu formulu. bila je situacija prema maniheizmu drukčija nego u borbi protiv gnosticizma 2. oko 300. kasnije Leon Veliki na Zapadu. Usporedno s tim pastoralnim nastojanjima da se vjernici imuniziraju nasuprot herezi. Iz njegova dijaloga s maniheizmom jasno proizlazi da ovaj u Africi nije bio nikakav masovni pokret. Crkva je bila posebno oprezna kad je neki manihejac želio prijeći na katolicizam. stoljeća. Jedan zakon cara Valentinijana I iz godine 372. a s njim i nakon njega mnogi pripadnici afričkih viših slojeva. oko čega su njegovi misionari osobito nastojali. Osim toga Crkva je morala osjetiti manihejski pokret kao opasna suparnika u vlastitom misijskom nastojanju oko poganskog pučanstva. Njihova tvrdnja da posjeduju pravo i nepatvoreno kršćanstvo silila je crkveno vodstvo da zauzme stav i da upozori svoje vjernike. on sam traži da se manihejcu Viktorinu povjeruje tek tada ako navede imena svih njemu poznatih manihejaca. Kod .

Dioklecijana je on dijelom uvjetovan i antiperzijskim osjećajima, no u carstvu koje je postalo kršćansko riječ je bila o pobijanju hereze državnim sredstvima. Tako je manihejska religija postigla svoje najveće uspjehe na azijskom Istoku, dok na području Sredozemlja, počevši od 4. stoljeća usprkos pojedinačnim žilavim slučajevima, nije nikada ugrozila Crkvu u cjelini u tolikoj mjeri kao rani gnosticizam.

23. poglavlje Daljnji razvoj liturgijske službe
Bujan razvoj teološke literature u nutarnjem životu Crkve 3. Stoljeća prati jednako važan razvoj na području liturgije. I tu se osjećaju novi stvaralački poticaji iz kojih izrastaju oblici bogoslužja koji udovoljavaju potrebama ojačanih općina opće Crkve. Uskrs i spor oko njega Ponajprije se oblikuje blagdan Uskrsa, što ga u svijesti vjernika čini središnjom i najvišom svetkovinom sjećanja na kršćansko otkupljenje. Tu su u prvom redu djelovala dva čimbenika: s jedne strane izgradnja dotadašnjeg samog svetkovanja Uskrsa raznim proširenjima prema naprijed i natrag, a onda uključenje sakramenata kršćanske inicijacije u uskršnju liturgiju. Počeci tog dvostrukog kretanja sežu vjerojatno još u 2. stoljeće, jer se u 3. stoljeću javljaju već u uznapredovalom stupnju. Sva vrela iz kojih se to najjasnije vidi, kao što su to sirijska »Didaskalija«, neki Tertulijanovi spisi, Hipolitova »Apostolska predaja«, pripadaju 3. stoljeću; homilije o psalmima Asterija Sofista nastale su, doduše, u ranom 4. stoljeću, ali često odrazuju stupanj liturgijskog razvoja koji potječe s kraja 3. stoljeća. Usprkos različitim naglascima što se tiče pojedinosti, smije se i za Istok i za Zapad pretpostaviti gotovo isto shvaćanje osnovne misli uskršnje svetkovine. Svetkuje se spomen na temeljne istine i temeljne činjenice kršćanskog otkupljenja koje su dane čovječanstvu smrću i pobjedonosnim uskrsnućem Gospodinovim. U 2. stoljeću slavi se u Maloj Aziji i na nekim susjednim područjima kršćanski Vazam, koji, doduše, stavlja na prvo mjesto misao na Gospodinovu muku, ali ne želi isključiti predodžbu da ta muka prelazi u uskrsnuće. Ako su se, dakle, maloazijski kvartadecimanci, a izvorno možda i svi ostali, držali židovkog običaja da se Vazam slavi 14. nisana, da se počinje strogim postom, da se tom prilikom kao i kod Židova slušala homilija o Izlasku 12, to ipak taj dan nije za njih bio isključivo dan žalosti, jer je svetkovina radosno svršavala agapom i euharistijom ujutro 15. nisana. S druge strane nije nedjeljni Vazam, svetkovanje Uskrsa u nedjelju koja slijedi nakon 14. nisana, kako se to radilo npr. u Siriji, Egiptu, na Pontu i latinskom Zapadu, nipošto isključivao misao na Gospodinovu muku iz temeljne ideje blagdana. Naprotiv , i ovdje se počinjalo izričitim sjećanjem na muku, što je i tu bilo povezano sa strogim postom, jer je sjećanje na muku bilo pretpostavka da bi svetkovanje pobjedničkog uskrsnuća Gospodinova imalo smisla. Uskrsno bdjenje značilo je tu konac tog uskršnjeg posta i prijelaz k uskršnjoj radosti zbog otkupljenja što ga je donijelo uskrsnuće. Tzv. uskrsni spor s kraja 2. stoljeća neće se, dakle, razumjeti ako se kao njegova osnova uzme Uskrs s dvama potpuno različitim sadržajima: s jedne strane ideja kvartadecimanaca, a s druge dominikalni Vazam. Riječ je, naprotiv, o sporu oko termina za istu uskrsnu svetkovinu i oko načina i trajanja uskršnjeg posta. Spor se u početku nije mogao riješiti, jer su obje grupe vjerovale da se za svoje shvaćanje mogu pozvati na apostolsku predaju8. Ne može se, doduše, više utvrditi kada i po kome je nedjeljnji Vazam ušao u Rim, no vjerojatno je uveden već u ranom 2. stoljeću, jer ga Irenej očito pretpostavlja u vrijeme rimskog biskupa Siksta13. Pri tom može jedva biti riječi o vlastitoj rimskoj tvorevini, jer u vrelima nema nikakvih podataka za tu pretpostavku. Naprotiv, zajedničke crte nedjeljnog Uskrsa s Vazmom kvartadecimanaca vrlo su uočljive: uvodni strogi post, čitanje Izlaska 12 s homilijom i završna euharistijska gozba ugrađena u bdjenje. One se mogu najlakše razumjeti ako se dominikalni Uskrs shvati kao daljnji razvoj izvornog kvartadecimanskog običaja na Istoku, koji je, međutim, izabrao nedjelju nakon 14. Nisana za vrhunac svetkovanja, jer se htjela jače naglasiti razlika
13

Interpretacija mjesta kod Ireneja, kako je daje M. Richard, čini se održivom. Irenej sužava predmet rasprave sasvim jasno na termin već postojeće svetkovine i na trajanje i način posta, koji je tom prilikom uobičajen; ne radi se o pitanju ima li se svetkovina uopće slaviti ili ne. Kako misli Richard, moralo bi se pretpostaviti da je među Soterovim prethodnicima došlo do posebnog rimskog spora o uskrsnoj svetkovini unutar tamošnje općine, u toku kojeg su oni otklonili uvođenje uskrsne svetkovine.

prema židovstvu, a u isti mah se mogla učiniti svjesnijom vjera u Gospodinovo uskrsnuće kao krunu njegova otkupiteljskog djela. Doduše, preostale razlike u svetkovanju između nedjeljnog običaja i kvartadecimanske prakse osjećale su se i o njima se raspravljalo, kako izvješćuje Irenej o biskupima Polikarpu iz Smirne i Anicetu Rimskom, ali one prvotno nisu opterećivale međusobne odnose općina tako da bi ugrozile crkveni mir .Da je različta praksa lako davala povoda sporovima, dokazuje rasprava između Melitona Sardskog i biskupa Klaudija Apolinarisa od Hierapolisa oko 170. u Maloj Aziji, u što se umiješao i Klement Aleksandrijski. Taj se pozvao na Ivanovu kronologiju, kad je u jednom svom spisu kudio običaj kvartadecimanaca i naglasio da je Isus, pravo vazmeno janje, istoga dana, tj. na dan vazmene priprave, umro i pokopan. U svom odgovoru obrazložio je Meliton kvartadecimansku praksu datiranjem sinoptika, po kojima je Isus slavio Vazam prije svoje smrti te se toga treba i sada držati. Nekoliko godina pred konac stoljeća zadobio je spor oko termina Uskrsa ozbiljnije oblike. Neposredni povod valja vjerojatno tražiti u Rimu, gdje je neki prezbiter Blastos htio uvesti kvartadecimanski običaj i pri tom našao podršku u doseljenim maloazijskim kršćanima. Oko 195. htio je biskup Viktor provesti jedinstveno uređenje za čitavu Crkvu i dao da se u tu svrhu posvuda održavaju sinode. Euzebije je još raspolagao rezultatima takvih savjetovanja, koja su se održala u Palestini, na Pontu, u Osroeni, a bili su mu poznati i odgovarajući zaključci jedne rimske sinode, kao i stavovi galskih općina i pojedinih biskupa. Većina je bila za dominikalnu praksu. Odlučno protivljenje došlo je s glavnog područja kvartadecimanaca, provincije Azije. Govornik tih općina bio je biskup Polikrat Efeški. Na zahtjev Rima i on je bio sazvao biskupe te provincije na sinodu, koja je došla do zaključka da valja ostati pri tradicionalnoj praksi, jer se ona za Aziju temelji na apostolskoj predaji. Stav većine sinoda potakao je papu Viktora da oštrije postupi prema maloazijskim općinama, koje je, kako naglašuje Euzebije, »pokušao isključiti iz crkvenog zajedništva«. No njegov postupak nije naišao na opće odobravanje; pogotovo se Irenej Lyonski odlučno zauzeo za tolerantnije odnose prema sljedbenicima druge prakse, i to očito uspješno14. I palestinski biskupi potrudili su se oko uniformiranja uskršnje prakse u smislu većine. Kvartadecimanska manjina ostala je cijelo 3. stoljeće vjerna svom dotadašnjem običaju, a pridružili su joj se i maloazijski novacijanci. Sinoda u Arlesu 314. naložila je svojim prvim kanonom nedjeljni Uskrs, a Nicejski je sabor isključio kvartadecimance iz crkvene zajednice. Otada im se broj brzo smanjivao, iako je velecrkva povremeno s njima imala posla do 5. stoljeća. I tijek uskrsnog svetkovanja uglavnom je prema najvažnijim vrelima jedinstven na Istoku i na Zapadu. Počinje strogim obaveznim postom koji se smatra dijelom uskrsne svetkovine. Post traje prema mjestima različito, jedan, dva ili više dana, što već spominje Irenej. Najstrože se držao na Istoku, gdje se od ponedjeljka uzimao samo kruh, sol i voda, a u petak i subotu se suzdržavalo od svake hrane. Post na ta dva dana zahtijeva već Traditio apostolica, u posebnim slučajevima može se ograničiti na subotu. Tertulijan naglašava da se tim postom ističu dani kada je Zaručnik bio oduzet općini; stoga se osjećao nedjeljivo vezanim uz onu svetkovinu koja je sadržavala sve zbivanje otkupljenja, prijelaz Gospodina i njegove općine iz smrti u život, iz žalosti k radosti. Jezgra uskrsnog svetkovanja jest noćno bdjenje, u kojem se sastaju svi kršćani neke općine. Ono nije, dakle, obiteljska svečanost kao židovski Vazam, nego bitno zajednička svečanost svih članova općine. Sudjelovanje je stoga dužnost, tako da se Tertulijan boji kako će poganskog muža neke kršćanske žene izjedati sumnje ako je pusti na tu noćnu slavu. Općina se najprije sastaje na službu molitve i čitanja, što ispunjuje prve noćne sate; posebno se spominju psalmi, čitanja iz Proroka i Evanđelja. Po Didaskaliji, bdjenje sasvim jasno pripada uskršnjem danu te stoga ima radostan svršetak, koji se daljnjom izgradnjom bdjenja, vjerojatno na početku 3. stoljeća, sve više ističe. Tu valja prije svega spomenuti svečano krštenje, koje se kao novi element u to vrijeme ugrađuje u okvire uskrsne Iiturgije. Već je Tertulijan smatrao Uskrs zbog njegova svečanog karaktera posebno prikladnim terminom za krštenje a da pri tom nije posebno naglašavao bdjenje; no ako je Uskrs, kako on kaže, dies baptismo solemnior, onda se liturgijsko mjesto za krštenje može tražiti toga dana jedva izvan svečanosti bdjenja. Premda ni Hipolitovo Crkveno uređenje ne spominje uskrsni dan formalno kao termin krštenja, mogu se njegovi podaci o neposrednim krsnim pripravama u četvrtak, petak i subotu posljednjeg tjedna prije krštenja smisleno odnositi samo na posljednje dane kasnijeg Velikog tjedna; napomena da »valja bdjeti cijele noći i pružati im (krštenicima) čitanja i poduke« jasno ukazuje na svečanost krštenja unutar
14

Čini se nemogućim da bi Viktorov postupak bio ograničen samo na skupinu rimskih kvartadecimana; s obzirom na to Euzebijev je izvještaj odviše jasan. Za tako ograničen cilj ne bi Viktor vjerojatno sazivao sinode izvan Rima.

uskršnjeg bdjenja. Asterije govori u ranom 4. stoljeću o liturgiji krštenja, dijelu uskrsne noći, kao o nečem što se samo po sebi razumije, tako da i po njemu uvođenje tog liturgijskog običaja treba smjestiti u 3. stoljeće15. Jedna njegova homilija sadrži himansku hvalu uskršnje noći, u kojoj se s pravom može gledati praoblik odgovarajućih dijelova kasnijeg Iatinskog Exsulteta; u toj je hvali vrlo dobro izraženo mjesto koje je Iiturgija uskršnjeg bdjenja već zauzimala u pobožnoj svijesti ranokršćanske velecrkve: »O noći, jasnija od dana! O noći, blistavija od sunca! O noći, bjelja od snijega! O noći, sjajnija od munje! O noći, svjetlija od baklji! O noći, slađa od raja! O noći, oslobođena od tame! O noći, ispunjena svjetlošću! O noći, koja razgoniš san! O noći, koja učiš bdjeti s anđelima! O noći, strahu zlih duhova! O noći, čežnjo godine! O noći, djeverušo svete Crkve! O noći, majko novokrštenih!« Kruna bdjenja jest svetkovanje euharistije uskrsne nedjelje, koju je, po svemu sudeći, na Istoku već zarana karakterizirao Trishagion16. Treće stoljeće donosi i prvu izgradnju uskrsnog vremena, koje tako, kao prvi blagdanski ciklus, postaje težištem u razvoju crkvene godine. Pedeset dana, počevši od Uskrsa, živi se radosnim srcem u sjećanju na Gospodinovo uskrsnuće i na vlastiti spas koji je njime darovan; naglašuje se radostan značaj te pedesetnice time što se u to vrijeme izostavlja post i klečanje prilikom molitve. Razvoj posebne uskrsne osmine treba možda smjestiti na prijelaz iz 3. u 4. stoljeće, jer je Asterije pretpostavlja kao ustaljen običaj; on je nekoliko svojih homilija koje su se sačuvale do danas držao novokrštenicima u razne dane uskrsnog tjedna, tako da one predstavljaju najraniji primjer mistagoške kateheze. I njemu je nedjelja nakon Uskrsa završetak osmine. Posljednji dan pedesetnice u početku još nema nikakva svečanog naglaska. Jedan osamljeni podatak pokazuje da oko 300. u Španjolskoj nije bilo jedinstvene prakse što se tiče krajnjeg termina uskrsnog vremena; jedna je skupina kršćana smatrala takvim četrdeseti dan nakon Uskrsa, dok se druga držala pedesetog. Sinoda u Elviri ne odobrava prvi običaj i izričito izjavljuje da valja svetkovati pedeseti dan nakon Uskrsa kao blagdan koji zaključuje uskrsni ciklus. Kako se blagdan Bogojavljenja može za opću crkvu dokazati sa sigurnošću tek u 4. stoljeću, govorit ćemo o njegovim eventualnim pretkonstantinskim počecima u Egiptu kasnije. Počeci razvoja kršćanskog blagdanskog kalendara u 3. stoljeću mogu se naći u spomendanima mučenika, koje je Crkva već tada slavila. To je proizašlo iz općeg štovanja mrtvih koje su i kršćani iskazivali svojim pokojnicima kad su iz privatnog poticaja na godišnjicu njihove smrti dali za njih držati na grobu euharistijsku oblatio i sjećali ih se u molitvi. Tertulijan češće svjedoči o tom običaju s početka 3. stoljeća. Da se takvo časno spominjanje iskazivalo posebno kršćanskim mučenicima, lako se shvaća na osnovi izvanredno duboka štovanja koje su im kršćani već zarana odavali. Istok već u 2. stoljeću posjeduje spomen mučenika što ga oblikuje kršćanska općina, kako se vidi iz izvještaja o mučeništvu Polikarpa od Smirne. U zaključnoj noti govori se o svetkovanju na njegov »rođendan«, tj. na dan njegove smrti. Na Zapadu se po vrelima može ući u trag takvu razvoju tek znatno kasnije. U Rimu se spomen mučenika, koji Crkva službeno slavi, pojavljuje u prvoj polovici 3. stoljeća, jer njezin kalendar »Depositio martyrum«, poznaje rimskog biskupa Kalista (> 222) kao najraniji primjer tako čašćena mučenika, možda stoga jer je rimska općina tek tada došla u posjed vlastitih groblja, i tako pravno dobila mogućnost za oblikovanje svetkovanja spomena. Za sjevernu Afriku svjedoči Ciprijan o kultu mučenika kojim je upravljala Crkva i u koji su bili uključeni confessores; nalaže da se zabilježi i njihov dan smrti, kako bi se na taj dan, kao i na dan mučenika, mogla i za njih prikazati euharistijska žrtva. Isticanje grobova mučenika posebnim graditeljskim oblikovanjem mjesta ukopa počinje vjerojatno također tu i tamo u 3. stoljeću, iako se može reći da samo Memoria apostolorum na Via Appia izvan Rima, kasnije nazvana jednostavno Martyrion, sigurno spada u to vrijeme. Ima razloga da se ovamo smjesti i pretkonstantinski spomenik ispod konfesije Sv. Petra, koji je vrlo vjerojatno istovjetan s već spomenutim tropaionom prezbitera Gaja na vatikanskom brežuljku. Oblikovanje kulta mučenika kao cjeline postaje u 3. stoljeću svakako stvar crkvenog autoriteta, tj. biskupa općine, čiji se utjecaj na izgradnju liturgijskog kulta sada posebno osjeća. Katekumenat i krštenje Uvođenjem katekumenata pod vodstvom Crkve kao institucionalne priprave za krštenje stvara opća Crkva 2. stoljeća jedno od svojih najvažnijih djela, što će imati vrlo značajne posljedice. Bilo je više uzroka koji su
15 16

Asterije, hom. 11 po kojoj se čini vjerojatnim već i obredno-ritualna upotreba svjetla prilikom krsne svečanosti. Opet Asterije pruža najraniji siguran dokaz: hom. 16, 15. Kako i Grgur Niški vidi trishagion u vezi sa svečanim krštenjem – opominje u De bapt. (PG 46, 461) jednog katekumena da se dade pokrstiti kako bi mogao pjevati s vjemicima – to se on vjerojatno najprije primjenjivao u uskrsnoj liturgiji.

znamenjem križa te tako postaje christianus ili catechumenus18. Ovaj može biti klerik ili laik. svaku prostitutku treba odbiti. Potreba bolje obuke u nauku vjere proizlazila je nadalje iz vrlo proširene opasne propagande heretičkih skupina. Prva poduka o vjeri polazila je većinom s privatne strane. kao što to pokazuje djelovanje Justina i prvih aleksandrijskih učitelja. odmah isključiti iz daljnje poduke. njegovo zvanje i društveni položaj39. Od sada životom i djelatnošću kandidata upravlja podroban dnevni red. zahtijevalo je uvod u svijet sakramenata kršćanske inicijacije. a sada i s glavarom kršćanske općine. ako ono govori protiv. Prije svega su s njegovim budućim kršćanstvom nespojiva ona zvanja koja se neposredno ili lako povezuju s poganskim kultom. Pri tom se morala voditi misao o temeljitom prokušavanju pridošlih dotadašnjih pogana. tako da na početku 3. u koji se prima posebnim obredom. Prvi je poticaj vjerojatno proizašao iz značajna misijskog uspjeha Crkve prema kraju 2. Te oblike privatne priprave kandidata za krštenje pomalo je Crkva preuzela na se. Riječ je o poduci i ćudorednom vjerskom odgoju kojim je Crkva svrsishodno upravljala. Jasno je da se u tom ispitivanju presudna važnost pridavala svjedočanstvu jamca. Zatim je to mogao biti obrazovani obraćenik koji je. prije svega njegove moralne vrline. Obavlja ga nekoliko tjedana prije Uskrsa. prije svega velikog gnostičkog pokreta koji je prodro i u općine velecrkve. dok razvoj u sjevernoj Africi upravo ulazi tek u svoj završni stadij. valja ga. kao što se vidi iz Tertulijanova svjedočanstva. I suparništvo misterijskih kultova. jer je preuzimao jamstvo samo za dostojnost kandidata a ne obavezu za njegov budući život. Ta vrela daju o klasičnom katekumenatu otprilike ovu sliku: Crkva nadzire već samo pristupanje katekumenskoj poduci. i konkretno vježbanje u kršćanskoj pobožnosti. kojima sinoda u Elviri dodaje i kočijaša trkaćih kola u cirkusu. Što se tiče razvoja crkvene institucije katekumenata. bračne odnose kandidata. treba se dobiti gospodareva privola i svjedočanstvo. astrologa i čarobnjaka. a ne smije se poistovjetiti s krsnim kumom u današnjem smislu. nastupao iz vlastite pobude kao privatni učitelj kršćanske religije te je kasnije mogao ući u službu Crkve. po Hipolitovu »Crkvenom uređenju«. Ispit obuhvaća motive kandidature. Stanovita zvanja su kršćaninu 3. pri čemu se opet jedan jamac mora zauzeti za kandidata. stoljeća. glumca17. koja svoj ćudoredni ideal uzima ozbiljno te postavlja hrabre i jasne zahtjeve onima koji žele postati njezinim članovima. tj. ako se htjela zadržati prvotna razina u kršćanskim općinama. sređen po nekim čvrstim pravilima. Kršćansko držanje prema seksualnim prekršajima kandidata nedvojbeno je beskompromisno. nasuprot fideles. Taj svjedok katekumenata još nema posebna imena. no taj se rok može skratiti ako pojedinci pokazuju poseban žar. a prema potrebi valja srediti bračne odnose prije početka poduke. Dobar ishod ispita otvara kandidatu vrata u katekumenat. Tertulijan ne može zamisliti da bi vojnik ili činovnik mogao izbjeći prilike u kojima se traži sudjelovanje u poganskim žrtvama. pomalo dolazila pod crkveni nadzor ili postojala ovisnom o crkvenim povjerenicima. moramo računati s nekim ranim oblicima koji su u prvo vrijeme ulazili više u privatnu inicijativu. 2 uračunava još ovdje i one koji poučavaju glumce. Katekumenovo vrijeme ispunja sada posebna poduka koja ga uvodi u kršćansku vjeru. točno ispituje kandidata. čuvara hrama. Taj jamac je vjerojatno bio kršćanin koji je misijski djelovao i preko kojeg se kandidat upoznao s kršćanskom vjerom. vjerojatno biskup. Ako je riječ o robu nekog kršćanskog gospodara. Ep 29. stoljeća zabranjena. utjecaj kojih se na religiozno zanimanje pogana nije smio potcjenjivati. Zato najprije traži da kandidat naznači nekog njemu poznatog kršćanina kao jamca koji može preuzeti stanovite garancije za ozbiljnost njegove želje za obraćenjem. krštenima: Ciprijan. Ep. Svaki sat poduke svršava molitvom i polaganjem ruku kateheta. Često je neki misijski zainteresiran kršćanin bio prvi učitelj nekog poganina koji je upoznao novu vjeru te dolazio u obzir kao kasniji član općine. S rezervom se prima i služba u vojsci ili državnoj upravi. kandidat se odbija. Tri godine zapovijeda im doctor audientium. glavnog termina. 18 U sjevernoj Africi zvali su se katekumeni još i audientes ili auditores. 17 Ciprijan. Primanje u katekumenat ovisi nadalje o ispitu kandidata koji provodi učitelj katekumena. u kojima se dolazi u dodir sa službom u hramu ili se mora upotrijebiti sila ili oružje protiv drugih. stoljeća postaje uređena ustanova. još se snažno osjeća prvotna veza između igara i kulta bogova. koju susrećemo u Hipolitovu »Crkvenom uređenju«. dakle zvanje poganskog svećenika. Trogodišnji rok katekumenata završava ponovnim ispitom kandidata koji se odnosi na njegovo ćudorednoreligiozno ponašanje u tom vremenu. Iz preciznosti svih tih odredaba govori duh Crkve koja je svjesna odgovornosti. Tko se nakon prihvaćanja u katekumenat javi za vojnu službu. .mjerodavno djelovali na izgradnju sustava priprave kandidata za krštenje. tako da kandidat mora možda svoj dosadašnji posao napustiti. Poduka se osniva na Svetom pismu a pomaže joj sudjelovanje pri službi riječi i homiliji.

Vjerojatno se time htjelo reći da sada imaju strogu dužnost. Možda se na početku drugog stupnja katekumenata vršilo prvo odricanje od đavla. koji je rođen po Duhu Svetom od Marije Djevice. Za taj stupanj značajna je opširnija primjena liturgijskih molitava čišćenja. Tertulijanove prigodne ali ipak obilne. svemogućega Oca? Vjeruješ li u Isusa Krista. Zatim svima pomazuje glavu uljem. možda zato što se u sjevernoj Africi obred još nije bio ustalio – nego iz drukčije ocjene priprave za krštenje i samog čina krštenja. daje nam sjevernoafrička Crkva najviše podataka koji se mogu usporediti sa spomenutima. tzv. U katekumenatu sjeverne Afrike očito je važniji moralno-asketski odgoj nego uvođenje u znanje o vjeri. Sada sve više dolazi do izražaja biskup kao vođa općine. consignatio. najrazvijenijem dokumentu. za skorašnje primanje krštenja. stavlja na njih ruke i blagoslivlja njihova osjetila znakom križa. biskup ispituje egzorcizmom čistoću kandidata te isključuje energumene. Razrađena je 19 Krštenje djece prodrlo je posvuda počevši od kraja 2. najprije se krste djeca19. ipak se spašava jer je »bio kršten u vlastitoj krvi«. oblik krštenja i način primjene simbola (Vjerovanja). iako je bilo onih koji to nisu lako prihvaćali . Budući da se »Uređenje« danas smatra idealiziranim oblikom liturgije s Istoka koju je mogla preuzeti bilo koja općina. sotono. sada nazvanih electi. a krstitelj mu pri tom lijeva vodu po glavi. Krstitelj (biskup ili svećenik) stavlja na nj ruku i upućuje mu tri pitanja o njegovoj vjeri: »Vjeruješ li u Boga. što ih đakoni s lijeve i desne strane svećenika drže u pripremi. Osobito cijenjen dokaz katekumenove spremnosti predstavlja »utamničenje radi imena«. koji se pri tom okreće prema zapadu. Hipolitovu Crkvenom uređenju. napomene o liturgiji i praksi krštenja njegove domovine pokazuju istovjetnosti i razlike. a nakon svršetka obreda krštenja vraćaju se svi iz krstionice u crkvu. Uz te liturgijske priprave. a ne samo da smiju prisustvovati službi riječi za vrijeme euharistije i tamo slušati čitanje Evanđelja i homiliju. svetu Crkvu i uskrsnuće tijela?« Krštenik odgovara na svako pitanje riječima: »Vjerujem«. a onda žene. sa svom tvojom pompom i svim tvojim djelima«. a đakon silazi s njim u vodu. zahtjevi za moralnu čistoću vrlo su visoki. Postoji određeni poredak za krštenike. Čin krštenja ugrađen je u veleban okvir bdjenja koje obuhvaća čitavu noć a ispunjeno je čitanjima i posljednjim liturgijskim podukama. koju najavljuje pijetlov glas počinje sam čin krštenja. o čemu govori Tertulijan. ako pri tom pogine a da nije bio kršten. kroz koju teče čista voda. koji trebaju katekumena osloboditi od demonskih sila i izliječiti. slijede muževi. sina Božjega. Zatim ga jedan svećenik pomazuje uljem zahvale: »Pomazujem te uljem u ime Isusa Krista«. Sada se krštenik opet oblači. a ako je bilo nekog posebnog razloga za koji drugi dan. umro i pokopan. Na to se krštenici priključuju općini vjernika i po prvi put slave s njom euharistiju. ne govori se pobliže o danima neposredne priprave za krštenje. u što se izričito ubraja posjet bolesnicima i poštivanje udovičkog staleža. Zatim slijedi pomazanje uljem zaklinjanja uz formulu: »Neka svaki zao duh ide daleko od tebe!« Sada krštenik prilazi svećeniku kod krstionice. sjedi zdesna Ocu te će ponovno doći suditi žive i mrtve? Vjeruješ li u Duha Svetoga. moli s njima u subotu prije krštenja. gotovo bi se moglo reći rubricistički. Polaže na nj ruke i izgovara molitvu koja zaziva Božju milost na krštenoga da bi služio Bogu po njegovoj volji. Nestalni i sumnjivi kandidati neumoljivo se odbijaju. uskrsnuo treći dan živ od mrtvih. krstilo se noću između subote i nedjelje. Pozitivan rezultat drugog ispita vodi u konačni drugi stupanj katekumenata koji služi neposrednoj pripravi kandidata. neće se u njemu tako sigurno kao dosad tražiti tipična liturgija krštenja rimske općine. spis »De baptismo« ne donosi ni jedan tekst molitve koji se upotrebljavao prilikom čina krštenja. čini znak križa na njihovim čelima i daje svakom poljubac uz riječi: »Gospodin s tobom«. Rano u zoru. raspet pod Poncijem Pilatom. Svećenik najprije pušta svakog krštenika.Dostojnost kandidata mjeri se njegovim »dobrim djelima«. spominje Hipolit da electi imaju posebnu zadaću »slušati Evanđelje«. češću molitvu i post te tako naglašavali važnost predstojećeg događaja. Kandidati moraju posebno postiti u petak i subotu prije nedjelje kada će biti kršteni. Krštenici su odložili odijela i sav nakit te pristupaju krstionici. Uglavnom je na vigiliju Uskrsa pristupao krštenju najveći broj kandidata. On još spominje da su tjedni konačne priprave sadržavali intenzivnije pokorničke vježbe. Slaganja postoje većinom u stvarnim pojedinostima: prije svega postojanje katekumenata. a odnose se na liturgiju krštenja. Tamo nad svakim pojedinim krštenikom obavlja biskup novi obred. egzorcizama. Takav oblik katekumenata i liturgije krštenja nalazimo u obredno. Razlike ne proizlaze toliko iz toga što nekih elemenata nema – čini se da nema drugog stupnja katekumenata. Biskup je najprije posvetio ulja koja će se upotrijebiti prilikom krštenja: ulje zahvale i ulje zaklinjanja. da izgovara riječi odricanja: »Odričem te se. na što pomazani odgovara: »I s duhom tvojim«. Osim toga. uzašao na nebo. kako se približava dan krštenja. za koju na pitanja svećenika odgovaraju eventualno roditelji ili članovi obitelji. stoljeća.

nego uzorak koji se u pojedinačnom može mijenjati i nadopunjavati. ono pruža dvije vrste misa. misao koju Justin naglašuje i inače. tako ni kanon nije obavezan tekst za sve općine i sve prilike. preporučuje se da se pođe od slike euharistije što ju je oko 150. Čitava općina koja sudjeluje potvrđuje predstojnikovu ευχαριστία hebrejskim amen. po kojoj je sve stvoreno. Što Justin u svojoj »Apologiji« posebno ne ističe ideju žrtve u svetkovanju euharistije. Od najveće je vrijednosti formular kanona. Nadalje. prinosi Ocu kruh i čašu i zahvaljuje mu što ju je našao dostojnom da mu služi. koje. koji se donosi u cijelosti. Iz tog dvostrukog prikaza vidi se da je bogoslužje riječi. proizlazi možda iz toga što ne daje potpuni tekst molitve. godine zacrtao Justin Mučenik. Zahvala kanona prinosi se Ocu »po njegovu ljubljenom Sinu Isusu Kristu«. On je Riječ Očeva. stoljeća na Istoku i na Zapadu bitne crte obreda krštenja koji će vrijediti i za naredna dva stoljeća. 10 (41 Botte) izričito na to da tekstove koje on pruža ne mora možda biskup naučiti naizust: »Svatko neka moli prema svojim sposobnostima«. no ta mu je predodžba bila sigurno poznata i ευχαριστία je za nj svakako mogla uključiti i ideju žrtve. za novokrštene i za sve druge gdje god se oni nalazili«. Najprije skicira slijed svečanosti nakon krštenja. ranokršćanska opća Crkva stvorila je na početku 3. kao što se to do danas nalazi u rimskoj misnoj liturgiji. koga je poslao kao spasitelja i otkupitelja. što obavljaju đakoni. kao što se to vidi još iz sačuvanih formulara mlađih misnih liturgija. samo potcrtavaju kakvoću osnovice. koji češće ističe da su darovi kruha i vina. stoljeća. tako da riječ euharistija sada može postati terminus technicus za kršćansku misu. da su prilikom mise 3. biskup s prezbiterima pruža ruke nad darovima kad izgovara veliku molitvu hvale. pred licem Crkve sklapa se ugovor koji obavezuje i kojim krštenik stupa u redove militiae Christi. on je sacramentum militiae ili fidei kao pactio fidei i sponsio salutis. Kao što Hipolitova misna liturgija kao cjelina želi biti okvir kojega se vođa općine može po prilici držati. stoljeća bili mogući različiti tipovi kanona. Jezgra tog dijela jest predstojnikova molitva nazvana ευχαριστία. Prva Hipolitova misna liturgija počinje donošenjem žrtvenih darova. u njoj se Ocu svemira u ime Sina i Duha Svetoga izriče hvala i slava te se zahvaljuje što su vjernici postali dostojni tih darova. Justin naglašuje da su samo kršteni mogli primiti tu hranu. što su Božjom riječi postali Kristovo tijelo i krv . koji uvodi u prinošenje prikaznih darova. kojim se otvarala svečanost. O tome jasnije govori Irenej. . sada i uvijeke«. stoljeća. koja se i sama zvala euharistija. koja počinje naizmjeničnom molitvom između njega i sakupljene općine. po kojem je slava i čast tebi. Posvećene euharistijske darove dijele đakoni svim prisutnima za blagovanje. euharistijska je molitva u prvom redu zahvala. Biskup može. Dragovoljno je trpio da bi slomio moć smrti i sotone te objavio svoje uskrsnuće. stoljeća jasnije uočio i mogao procijeniti. »Čitala su se djela apostola i pisma proroka«. Sve u svemu. Jasno se odvaja drugi dio svečanosti. oni izričito potvrđuju hvalu koju izgovara predstojnik i kao cjelina imaju udjela u euharistijskoj gozbi.prije svega »pravna« ocjena čina krštenja. Hipolitovo Crkveno uređenje najjasnije pokazuje oblikovanje euharistijskog slavlja od apologeta do prve polovice 3. imalo svoje mjesto i nedjeljom. on je postao tijelom u krilu Djevice i rođen je od nje i Duha Svetoga. Njegov primjer i njegovu zapovijed kod posljednje večere – ovdje se navode Kristove riječi – slijedi općina sjećajući se njegove smrti i njegova uskrsnuća. zadržavajući svoju strukturu i temeljne misli20. Ocu i Sinu sa Svetim Duhom u tvojoj svetoj Crkvi. i 3. jednu koja se služi prilikom posvete biskupa. Nadovezuju se zajedničke molitve »za nas same. a drugu koju slavi kršćanska općina sa svojim upravo krštenim članovima. Amen čitave općine potvrđuje i ovdje biskupovu molitvu. a odsutnima se od toga nosi. Euharistijsko slavlje Da bi se stupanj do kojeg se razvilo euharistijsko slavlje do konca 3. Dvije se crte u toj euharistijskoj liturgiji posebno ističu: njezini zajedništveni karakter koji sve prisutne vjernike aktivno uključuje u liturgijsko događanje. čista žrtva Novoga zavjeta. Molitva za novokrštene navodi nas na misao da je na tom mjestu bilo moguće uvrstiti prigodne molitve. On se može još nadopuniti te prolazi i u vrijeme mira kroz različite mijene. ne kaže se izričito tko donosi predstojniku kruh i čašu s vodom i miješanim vinom. međutim. Ne može se utvrditi nije Ii u nekima od njih već bilo 20 Hipolit upozoruje u Trad. a poslije njega i drugi pisci 2. Služba riječi i molitve svršava poljupcem mira. tako. tekst još uvijek slobodno stvarati i oblikovati. apost. Biskup nadalje moli Oca da pošalje Duha Svetoga na žrtveni dar svete Crkve te sve koji od toga primaju ispuni Duhom Svetim da učvrste svoju vjeru u istini »kako bismo te hvalili i slavili po tvojem Sinu Isusu Kristu. dakle. a nakon čitanja slijedila je homilija predstojnika. formulacija kojih je bila prepuštena predstojniku. malo dalje govori o zajedničkom svetkovanju zbog kojeg se svi »sastaju na dan koji se naziva po Suncu«.

što bi teško mogao činiti da su se kršćani sjeverne Afrike njegova vremena držali nekog sličnog običaja. međutim. prema kojoj se nevjernik ne smije poučiti o krštenju i euharistiji prije nego što je kršten ili pripušten pričesti. ali govori još o srijedi i petku kao danima misne liturgije po postajama (statio). ali Tertulijan ne donosi iz nje formulacije koje se navode kao citati. Da se euharistija slavila i prilikom pokopa i godišnjice smrti vjernika. stoljeća jest rana zora. čije prigodne primjedbe ostaju nejasne. Budući da ta svjedočanstva većinom potječu s Istoka. po prvi put i djelatnost na području umjetnosti nošenu kršćanskim duhom. možda je time određeno i izvorno područje discipline tajnosti. Čista duhovnost kršćanskog Boga suprostavlja se i za Minucija Feliksa svakom štovanju u nekom hramu. kršćanin ih treba »doživjeti« tek samim upućivanjem. Prigodni iskazi drugih pisaca potvrđuju i upotpunjuju Hipolitovu sliku euharistijskog slavlja. Ne spominje posebno nedjelju kao povlašteni termin za euharistiju. na koju se poziva npr. oltarima i kipovima. pretpostavlja neku formulu. Tertulijan pretpostavlja formulu otpuštanja općine. On je još sasvim pregledan i bez mnogo razrađenih detalja. što se časti i čemu se molimo ne smije se prikazivati na zidovima«. ne navodi nas na pretpostavku da se Trishagion već tada upotrebljavao u misnoj liturgiji. Budući da se takav stav stvarao polako. ako u sirijskoj Didaskaliji oko 100 godina kasnije stoji da gostu biskupu valja uvijek iskazati čast pozivajući ga da »prinese žrtvu«. Vrijeme slavlja euharistije već od 2. 4). već smo spomenuli. koje je ojačalo brojem i samosviješću. On traži da se s posvećenim kruhom i vinom barata pažljivo i sa strahopočitanjem. No Hipolitov se »misni formular« može smatrati temeljnom shemom euharistijske Iiturgije kako ju je tada slavila čitava Crkva. Kod Tertulijana je u prvom redu riječ o uskoj povezanosti između antikne umjetničke djelatnosti i poganskog kulta. premda ima mnogo sličnosti u stilu i mislima. kruh smije vjernik ponijeti kući da bi sam sebi pružio euharistiju ako je spriječen da sudjeluje u bogoslužju. zato ćemo kasnije govoriti podrobnije o njezinim dubljim motivima i ciljevima i o njezinu odnosu prema poganskim misterijima. No taj se običaj naslućuje u jednoj uputi Hipolitova Crkvenog uređenja. Dulja perioda mira u tom razdoblju pružala je za to osobite preduvjete. koja se sada razvija. modernog naziva za ranokršćanski običaj koji je najvažnije čine i tekstove liturgijskog kulta. s druge strane toliko ironizira tajanstvenost misterijskih kultova. kako Tertulijan jasno svjedoči. prije izlaska sunca. prije svega krštenje. Način kako o tom govori Tertulijan. to pretpostavlja obredno uređenje misne liturgije na različitim geografskim područjima koje je barem u svojim osnovnim crtama jedinstveno. No ta neprijateljska tendencija . zamoliti biskupa Polikarpa od Smirne prilikom njegova posjeta Rimu da u rimskoj općini slavi liturgiju. Tertulijan govori opširnije o obredu pričesti. Euharistija se prima pod obje prilike kao i u Hipolitovu Crkvenom uređenju. koja živi dalje kao samostalna gozba. kada govori o otpuštanju naroda nakon euharistijskog slavlja. U 3. stoljeća nalaže sinoda u Elviri za područje španjolskih biskupija: »Slike su u crkvi zabranjene. Očenaš i Vjerovanje. dakako. đavao je donio na svijet kipare i slikare. stoljeću nalazimo i prve početke tzv. stoljeću. Kršćanskoj se umjetnosti u početku suprotstavlja vrlo jaka nutarnja struja. euharistiju. Tu imamo ponajprije starozavjetnu zabranu slika i kipova (Izl 20. koji Hipolit ne navodi. Izričito naglašava da Krist riječima hoc est corpus meum čini kruh svojim tijelom. prije svega u Tertulijanovim se spisima osjeća mnogostruko podudaranje ili srodnost afričke misne liturgije s Hipolitovom. a prije njega Klement Rimski. tako npr . discipline arkanuma.kad svojim slušateljima ne želi podrobno govoriti o euharistiji. Način i oblik upućivanja u liturgiju moraju ostati tajni. kada kršćaninu radikalno zabranjuje svaki posao na tom području. a koji. Euharistijska molitva upravlja se Ocu per Christum Jesum. I tu su kruh i vino darovi što ih vjernici donose za žrtvu. dok ono navodi formule uz koje biskup ili prezbiteri i đakoni pružaju vjernicima prilike – panis caelestis in Christo Jesu – In Deo patri omnipotenti – et Domino Jesu Christo et spiritu sancto et sancta ecclesia uz amen vjernika – Tertulijan spominje samo amen koji. koja se neopozivo protivila svakoj umjetničkoj djelatnosti. i ranom 5. Upotreba misterijske tenninologije kod Klementa Aleksandrijskog leži vjerojatno također na liniji discipline tajnosti. Još na početku 4. U tome se jedva možemo pozivati na Tertulijana. Origen kad kaže da se kršćani zgražaju pred hramovima. O položaju Očenaša i mjestu poljupca mira unutar misne liturgije ne može se na osnovi njegovih iskaza ništa jasno reći. Ona postiže svoju punu važnost tek u 4. ili kad budućem kršteniku kaže da će kasnije »biti upućen u uzvišene misterije što ih već poznaju oni koji na to imaju pravo«. I kod Origena nalazimo formule koje se mogu tumačiti kao njezin odjek. te prema tome nije ili nije više povezana s agapom.Trishagiona. Ako papa Anicet može oko 154. Počeci kršćanske umjetnosti Treće stoljeće omogućuje kršćanstvu. njegovi se počeci ne mogu jasno obuhvatiti. sakrivao pred neupućenima ili pak pred nepozvanima doticao tek nejasnim govorom.

dokazuju bez svake sumnje freske u jednom prostoru. u Traciji. Uz to kao daljnji čimbenik djeluje težnja kršćana da usred vrlo rasprostranjena poganskog štovanja mrtvih izraze u umjetničkom obliku na grobovima svojih mrtvih ono što im je naviještala vjera o smrti i uskrsnuću. tako naglašavaju krštenje kao izvor. Najprije se vjerojatno pojavila želja za vlastitom kultnom zgradom u svrhu dostojnog slavljenja euharistije. koje je nastalo na tlu što ga je biskup Zefirin (199-217) darovao rimskoj općini iz svog privatnog posjeda a njegovu upravu povjerio đakonu Kalistu. arheološki nalazi nisu dosad dali slične rezultate. stoljeća. Nove mogućnosti umjetničke djelatnosti na kršćanskom prostoru nastale su time što je Crkva u polovici 3. Španjolskoj i Galiji. kao S. S. ali su teme uzimali većinom iz Svetog pisma ili drugih kršćanskih predodžbi. 24. nalazimo u prvom redu dva pojma i dvije stvarnosti: krštenje i mučeništvo. koja su se u početku zvala coemeteria a u Rimu od 9. Pudenziana. Tako 3. Nekako u isto vrijeme spominje Tertulijan »kuću našeg goluba« u takvu kontekstu da vrlo vjerojatno misli na kršćansku kultnu zgradu u Kartagi. poglavlje Duhovni i ćudoredni život u općinama 3. rimskom pograničnom garnizonu na zapadnoj obali Eufrata. a kao učitelj istinsku spoznaju Boga. koji podrobnije govore o pitanju kršćanske savršenosti i njezinog konkretnog ostvarenja. Siguran primjer pretkonstantinske kućne crkve donijela su iskapanja u Dura-Europosu. Oko 205. Nasuprot tim bogatim i nedvojbenim iskazima pisanih vrela. U drugoj polovici 3. Kristov lik pretkonstantinskog vremena obogaćen je mozaikom u jednom mauzoleju ispod Sv. kada je brojčani rast općina sve više otežavao misu u privatnim kućama. Galaciji. razorila je neka poplava u istočnosirijskoj Edesi i »kršćanski hram«. stoljeća ima svjedočanstava o kršćanskim »crkvama« u Palestini i na Siciliji. naziv koji potječe od imena polja in ili ad catacumbas kod cemeterija sv.protiv umjetnosti i slika nije mogla nadvladati pozitivno strujanje. u kojemu nema muka ni ugroženosti od zlih sila. Noa u lađi. stoljeću uspio važan proboj. stoljeća katakombe. Tertulijan poznaje kršćane koji posjeduju čaše sa slikom Dobroga pastira. Uz takvo prijateljsko držanje na privatnom području pribavljaju prije svega potrebe liturgijske službe u ojačanim općinama veleckrve službeno priznanje crkvenog vodstva umjetnosti. Clemente. Kao najranije posve kršćansko podzemno groblje treba smatrati Coemeterium Callisti. doduše. a spremnost na . lađu. na Pontu. Kršćanski karakter te privatne kuće. no nema posve nesumnjivih dokaza za kultni značaj tih nekadašnjih zgrada. možda krstionici. Vjerovalo se. koji susrećemo već u ranom slikarstvu u katakombama i na grobnim natpisima. Sebastijana na Via Appia. stoljeće postoje već vrlo brojne kršćanske crkve. stoljeće već na različite načine postavlja temelje procvata kršćanske državne umjetnosti narednih stoljeća. da su se prilikom iskapanja ispod nekih najstarijih rimskih titularnih crkava. Hipolit u svom komentaru Daniela govori da su protivnici kršćana upravo tada provalili »u kuću Božju« kad su se tamo vjernici bili skupili na molitvu. našli u ruševinama starijih rimskih kuća ostaci pretkonstantinskih domus ecelesiae tih titula. Kao učitelj pojavljuje se Krist i u ranoj kršćanskoj plastici na sarkofazima. stoljeća Ako u vrelima tražimo ideje i uvjerenja koja su bitno oblikovala pobožnost 3. Daniel u jami između dva lava. Književni podaci o postojanju vlastitih kršćanskih kultnih prostora javljaju se na početku 3. stoljeća došla u posjed vlastitih groblja. Petra u Rimu koji prikazuje Krista-Heliosa u vožnji iz Hada k Ocu. Plohe zida i stropa u grobnim komorama katakomba nosile su slike. autori kojih su doduše ovisili što se tiče oblika o suvremenoj profanoj umjetnosti. kojem je u 3. Na prijelazu u 4. S. bila uređena za upotrebu u bogoslužju. Istu misao izražava lik Dobrog pastira. Tu se Krist shvaća kao Soter koji kao pastir donosi život. Martino ai monti i nekih drugih. građevine kršćanskog kulta razaraju se na temelju Dioklecijanova edikta u Bitiniji. stoljeća. koja je oko 232. ribu. Jona kako ga guta kit i opet izbacuje ili novozavjetna scena Lazareva uskrisenja. Svi pisci toga vremena. Klement Aleksandrijski uza sve suzdržavanje od Božje slike preporučuje kršćanima svoga vremena ipak neke simbole koje bi mogli nositi na svojim pečatnjacima te između ostalog spominje goluba. Africi. sidro i ribara. ozdravljenje kljastog i hromog od rođenja i Krista kako hoda po vodi. Euzebije govori o tom kako se dotadašnji kultni prostori kršćana iz doba prije Dioklecijana posvuda zamjenjuju većim zgradama. koje prikazuju Dobrog pastira među ovcama. sve se one trebaju shvatiti kao ukazivanje na biblijsko pripovijedanje o spasenju nekog čovjeka iz smrtne opasnosti te stoga žele naviještati kršćaninovu nadu u ulazak u vječni život. Među ranim motivima nalazi se npr.

koji ulazi u dušu. u svojoj biti ne može više povećati. to Origen razvija bogato i obilno toplim slikovitim jezikom i snažnim kerigmatskim pozivom. našao je u krštenju novi cilj nasljedovanja. Pogotovo nakon krštenja dobiva duhovni život svoje usmjerenje i oblik od toga sakramenta. a prije svega se mora potvrditi u borbi protiv zloga. kao što je Izrael lutao pustinjom a vodio ga stup oblaka i vatre. početak tog novog života. Što je Klement. pred kojom se nalazi svaki kršćanin u svojoj pobožnosti. koga je vrag također kušao nakon krštenja u Jordanu. prikazuje njezino duboko i preobražavajuće djelovanje: ona donosi potpuno oproštenje grijeha i oslobađa od tamne moći demona. objašnjava Origen rado velikim starozavjetnim slikama krštenja. koja sve opomene da treba živjeti prema milosti krštenja temelji na nadnaravnom sakramentalnom događanju u samom krštenju. u prolazu kroz Crveno more. Krsna pobožnost Prve opširnije pokušaje oko razvoja teorije kršćanske savršenosti poduzeli su rani aleksandrijski učitelji. doduše u klici. Obaveza vjernosti prema krsnom zavjetu proizlazi ne samo iz odricanja sotonina kraljevstva. vrlo jasno ali ponešto suzdržljivo i poput teza sažeto izrekao. nov čovjek. koji je s Kristom pošao kroz njegovu smrt i grob. vratiti se nečistim duhovima nekadašnjeg poganskog života značilo bi povrijediti tu vjernost i okaljati bijelu krsnu haljinu. obavezuje na bezuvjetnu vjernost krsnom zavjetu. po Origenu. gnozu. stoga je život iz krsne milosti nasljedovanje Krista. novi primljeni život mora procvasti u duhovnom životu duše. da se krsna i mučenička pobožnost moraju smatrati dvama osnovnim držanjima religioznog života u ranokršćanskoj velecrkvi. dok ga drugi krše te tako i dalje nose sa sobom egipatsku sramotu. izreći sažetom formulom: τηρειν το βάπτισμα. može se. dakle. treći dan ustati krštenjem u vodi i Svetomu Duhu. pravu spoznaju Boga. te je tako krsna pobožnost ostvarena u svakidašnjici opet nasljedovanje Krista. s kojim započinje put svog duhovnog života. Čitav put kandidata za krštenje od njegove prve želje za poukom o kršćanskoj vjeri. Zadaća. pozitivno gledajući. te mu je njome načelno na milosni način dana osnovica sve savršenosti koju mora sada u svom životu razviti. sve asketsko nastojanje katekumena oko uvježbavanja kršćanskih kreposti prima svoju djelotvornost iz buduće krsne milosti. Krista. spasavaš se. prije svega u svojim homilijama. U krštenju izrečena apotaxis od Sotone mora se neprestano ponavljati. što će ga dovesti k Ocu. Što je utemeljeno u događanju sakramentalnog krštenja. s kojim se vjernik u svom krštenju povezao u nerazdjeljivo jedinstvo. njezina suprotnost. koji je prije bio imitator diaboli. nakon čega se otvara obećana zemlja. Vjernost krsnom zavjetu i božanskom zaručniku može se držati samo neprestanom borbom sa zlim moćima. Prilikom krštenja obnavlja se na kršćaninu stvarno. . a Bog će ga odsad voditi na putu spasenja: »Silaziš u vodu. Terminologijom poganskog misterijskog jezika. koje će slike igrati tako značajnu ulogu u mistagoškoj propovijedi 4. Sto se tu dogodilo. Logosa. no kako se njegova životvorna snaga temelji na Kristovoj smrti na križu. što ga je zacrtao u djelima »Paidagogos« i »Stromateis«. Time se kršćanin poziva da nasljeđuje novog vođu. a Isus postaje mjesto Mojsija vođa na daljnjem putu8. Klement Aleksandrijski pokušao ju je izraziti u portretu kršćanskog gnostika. Iako se gnoza. ozdravljaš te izlaziš očišćen od ljage grijeha. koji neki čuvaju bez posrtanja. Logos razvija svoju snagu pročišćavanja već u duši onoga koji se pripravlja na krštenje. a ne možda samo pneumatici. koja međutim nipošto ne napušta uvjerenje o stvarnosti kršćanskog sakramenta krštenja. Pozitivno gledajući. prijelazom Izraela preko Crvenog mora ili preko Jordana. Tu jasno dolazi do izražaja osnovno značenje krštenja za savršenost u teoriji i praksi1. sačuvati krsnu milost. tako se sada krštenik oslobađa đavolje moći. spreman da pjevaš novu pjesmu«. Kao što se tada Izrael oslobodio od faraonove vlasti. koji mu se daje krštenjem. a ne samo simbolički. ugovor s Kristom. Logos mora u duši krštenika moći djelovati kao trs čiji grozdovi tek polako potpuno dozrijevaju. te tako postaje gorljivim vjesnikom duboko doživljene krsne pobožnosti u ranokršćanskoj velecrkvi. ona je ponovno rođenje na novi život u carstvu Oca te stoga daje besmrtnost i sa Svetim Duhom. to ipak može u kršteniku rasti po opsegu. u postajama lutanja po pustinji. U njoj krštenik opet slijedi primjer svojega Gospodina. Na tom vjerskom uvjerenju o biti krštenja izgrađuje Origen svoje naviještanje o duhovnom životu kao krsnoj pobožnosti. ako se želi sačuvati krsna milost. mora se razviti. nego je Krist postao krštenjem zaručnik i suprug duše kojemu sada duguje bračnu vjernost. Pobožnosti najprije daje osnovicu u teologiji krštenja. nalazi Origen tajanstveno oslikan u Izraelovu izlasku iz Egipta. ono što je nekad krštenje na Jordanu učinilo na Kristu. njegova primanja u katekumenat i njegova uvođenja u Božji zakon pa sve do dana kad se među svećenicima upućuje u misterije krštenja. a to može samo ako se dnevno obnavlja. stoljeća. to i sam život u milosti krštenja ima svoje posljednje vrelo u smrti na križu. primljena krštenjem. tako će sada vjernik. Nju posjeduje načelno svaki kršteni. Krštenje je. on. syntage. u prijelazu Jordana.mučeništvo kao dokaz istinskog kršćanskog života.

za nj opravdanje za početak štovanja kao mučenika jest u tome što su mučenici pravi učenici i sljedbenici Gospodinovi. postaje time »sudionik. uvjeravajući ih da se tada Gospodin »sam u nama bori. tj. Pobožnost mučeništva Dok će naviještanje krsne pobožnosti mistagoškom propovijedi 4. koji za nj trpi. jer i ja želim trpjeti za nj. a dušobrižnik Ciprijan upotrebljava progon kao priliku da podsjeti svoju općinu kako u takvim vremenima mora nasljedovati Krista kao učitelja strpljivosti i trpljenja te da za svakodnevne euharistijske svečanosti pije Kristovu krv. dovodi do procvata svih kreposti. Aleksandrijski učitelji ne stvaraju svojim naviještanjem krsne pobožnosti kao razvitak krsne milosti i ostvarenog nasljedovanja Krista neki ezoterički nauk o savršenosti. poznato mu je da mnogi ne dostižu taj visoki ideal pobožnosti. U najužoj vezi s idejom nasljedovanja smatra se mučeništvo vrhuncem i krunom svega savršenstva te tako postaje najproširenijom i asketski najplodnijom lozinkom u svijetu ranokršćanske pobožnosti. onda se tim ranim donošenjem teme krštenja vjernicima posebno naviješta i visoki položaj i značenje tog sakramenta. kao što i općine Lyona i Viennea mogu o svojim mučenicima iz godine 177. stoljeću. suputnik njegove muke« kako to naglašuju rimski prezbiteri u jednom pismu Ciprijanu. stoljeća. U prvom redu iz istinski proživljene krsne pobožnosti izrastaju dva držanja koja rano kršćanstvo izvanredno cijeni: prava ljubav prema bližnjemu i spremnost na mučeništvo. kada počinje prikazivati biskupov život tek od njegova krštenja: »Djela Božjeg čovjeka smiju se nabrajati samo od trenutka kad je rođen za Boga«. koji ga svojom prisutnošću tako ispunjuje da u nekoj vrsti ekstaze jedva osjeća boli mučenja i smaknuća. a tamo će biti netko drugi u meni koji će za me trpjeti. koji se u njemu bori. jer je slijedio Janje kamo god je išlo« pa i u smrt mučeništva. One izražavaju misao biblijski.krsna vjernost. ovdje među novokrštenima. Upravo zato što Origen ovdje govori svim kršćanima. u njemu ne živi Krist. Kad je velcrkva na kraju 2. množina dojmova prilikom upućivanja u misterije kršćanske i vjere trebala je djelovati u religioznom životu koji ne zaboravlja sjaj .« Ciprijan tješi i hrabri kršćane prije mučeništva. Posebnu privlačnu snagu crpila je pobožnost mučeništva iz predodžbe da krvava smrt svjedočanstva na poseban način dovodi do sjedinjenja s Kristom. tada ga jača Krist. u krsno odreknuće uključeno je prihvaćanje mučeništva. Autor izvještaja o mučeničkoj smrti biskupa Polikarpa od Smirne nastoji pokazati paralelu između Krista i mučenika. Takvom značenju krsta za pobožnost u kršćanskoj svakidašnjici odgovara napokon brižnost kojom su vođe kršćanskih općina vršili pripremu za krštenje u vrijeme katekumenata i obavljali svečane ceremonije krsta. ne smije se izroditi. koji bi bio namijenjen samo eliti. Tko trpi zbog svjedočanstva Kristova imena. sam u našoj teškoj borbi daje pobjedničku nagradu i prima je«. stoljeću rasprostranjeno uvjerenje -očituje već tada kad kršćanin pod mukama i torturom priznaje vjernost svojemu Gospodinu. kako bi jednom mogla za nj dati svoju krv. Misao nasljedovanja i oponašanja Krista susrećemo osobito često u mučeničkim aktima ili u iskazima kršćanskih pisaca o mučeništvu. učvršćena neprestanim borbama. tko je ponovno rođen iz Boga. Vrhunac toga nazora napokon je običaj da se mučeniku daje počasni naslov . sam s nama ulazi u boj. Kad kršćanska umjetnost u krstionici spomenute crkve u Dura-Europos prikazuje Dobrog pastira među njegovim ovcama. Poput Aleksandrijaca. Ljubav prema bližnjemu jest prosljeđivanje u krstu primljene očeve ljubavi prema nama. stoljeća tu ideju sve više činila temom svog nutarnjeg crkvenog naviještanja. Za Ciprijana je kršćanski život nastavak one renuntiatio saeculi koja se izrekla prilikom krštenja te se sada mora ostvariti u nasljedovanju Gospodina ako Bog kršćane kuša progonom. Ta se povezanost s Kristom –to je u 3. No baš to ga potiče da u svom naviještanju neprestano govori o pravom razumijevanju misterija kršćanskog krštenja i da zahtijeva njegovo ostvarenje u svakidašnjici. tog trenutka i zbilju svečanog krsnog zavjeta. drugo osnovno držanje kršćanskog nastojanja oko savršenosti. Duh koji se daje krštenjem ulijeva hrabrost za trpljenje. stoljeća još povećati širinu i dubinu. koju nasljedujemo ako našu ljubav darujemo bližnjemu. Posebno naglašava da je njegov biskup prilikom progona uvijek propovijedao kako se kršćani moraju pokazati dostojnim svoga rođenja. govore i drugi dušobrižnici i pisci 3. tko na se ne uzima dragovoljno smrt u vidu »njegova trpljenja«. ponosno reći da su oponašatelji i sljedbenici Kristovi. iako ne tako uporno. Kod Ignacija Antiohijskog već se jasno vidi i djelotvorno izriče veza između mučeništva i nasljedovanja: samo je onaj istinski Kristov učenik koji za nj ide u smrt. mogla se pri tom pozvati na bogatu tradiciju. Kršćanka Felicitas odgovara tamničaru 1<Ioji joj se ruga što stenje prilikom porođaja svoga djeteta: »Sad trpim što ja trpim. pobožnost mučeništva. kad o Vettiosu Epagathosu stoji: »Bio je pravi Kristov učenik. Ista misao kršćanskog života kao ostvarenja krsne obaveze nalazi se i kod Ciprijanova životopisca Poncija. dostiže svoj vrhunac već u 3. Isti nazor zastupa Origen.

Origenov spis o smislu i vrijednosti mučeništva izraz je prave spremnosti i težnje za mučeništvom. Ciprijanova pisma njegovoj općini za vrijeme progona pružaju istu sliku. obavezuju se samo vrlo ozbiljnim obećanjem na život u suzdržljivosti. gdje se ono samo iz različitih razloga nije moglo postići. Već se rano javljaju glasovi koji u ozbiljnom nastojanju oko ćudoredne čistoće vide držanje. ali ipak pokazuje neku vrst mučeničkog raspoloženja koje Bog visoko cijeni. naime isključenjem iz crkvenog zajedništva. koji ga slijede i spremni su proliti svoju krv za Krista. koji Ciprijan karakterizira kao »krštenje koje nas nakon našeg odlaska s ovoga svijeta izravno sjedinjuje s Bogom«. S druge strane. ali ne kao neki otrcani kliše. nego vrlo stvaran i živ kao sama stvarnost 3. a i Didahe poznaje neku vrst putujućih asketa što su misijski djelovali. Vjeruje se da ništa ne povezuje tako sigurno neposredno s Kristom kao za nj podneseno krvavo svjedočanstvo smrti. Nadalje. koje stoga kao krštenje krvi potpuno nadomiješta drugo krštenje. stoljeća. jer već poslanica rimskog biskupa Klementa pretpostavlja da ima takvih koji žive suzdržljivo. Pobožnost mučeništva očituje se i u nastojanju kršćanskih krugova da se nađe nadomjestak za svjedočanstvo krvlju. Biblijska osnovica takvog načina života. koji su za vrijeme kuge našli smrt u službi bolesnika. Ciprijan jasno izražava razliku između krvnog i nekrvnog mučeništva te razvija pobožnost mučeništva i iz sadržaja nekrvnog oblika. koja vlastitog oca tješi i opominje u tamnici da ga brige za sudbinu njegove obitelji ne smiju odvratiti od svjedočanstva krvlju. dakle. Njezini su sljedbenici postali u međuvremenu tako mnogobrojni. jer nakon njega ne postoji više nikakva opasnost otpada. Doba progona smatra pravim velikim vremenima Crkve. većinom još svojim obiteljima i slobodno raspolažu svojom privatnom imovinom. Svojim ponašanjem pokazuje kartaški biskup promišljenost i razboritost. Najčišći i najvjerodostojniji predstavnici takovog propovjedništva jesu Origen i Ciprijan. mogu se naći već prije 3. Ignacije Antiohijski i Herma Rimski poznaju skupine djevica u svojim općinama koje uživaju velik ugled. da u općinama Istoka i Zapada predstavljaju važan čimbenik kršćanske svakidašnjice. nije jednako stvarnom mučeništvu. »dovršava djelo savršene ljubavi«.Christophoros. Pri tom je bitno što se ideja mučeništva postavlja kao mjerilo kršćanske savršenosti. dapače ga svojim djelovanjem nadmašuje. jer je tada bilo mučenika. život u djevičanstvu i povučenosti od svijeta. rano je utjecala na kršćane. stoljeća slijedi u narednom niz spisa koji posebno obrađuju kršćansku askezu te daju podrobnije podatke o njezinim idealima i opasnostima. Tako Dionizije Aleksandrijski stavlja požrtvovno držanje nekih kršćana. istina. Na dvostrukom uvjerenju da je mučeništvo vrhunski oblik nasljedovanja Krista te da na jedinstven način sjedinjuje s Kristom temelji se njegova ocjena kao apsolutne savršenosti. obećanje ne veže zauvijek. pripadaju. bez obzira na to govori li se o većoj ili manjoj sličnosti s mučeništvom. Zato je exhortatio ad martyrium stalan dio ranokršćanskih propovijedi i nabožne književnosti. ne postoji ni obredni oblik kojim bi ih Crkva primala u stalež asketa. koja ponosno gleda na prijatelje i učenike što su tim putem išli do kraja. primjer Krista i Pavla koji nisu osnovali vlastite obitelji. stoljeća. koja – kako to traži Crkva – ne trči ludo i fanatički za mučeništvom. Još uvijek nisu nekim stalnim uređenjem vezani na određene oblike života. No i Ciprijan je morao ustanoviti da je spremnost na rnučeništvo uvijek bila stvar elite. Nema jasnijeg načina da se dokaže vlastita ljubav prema Bogu i Kristu od krvave smrti u progonu. No to je obećanje poznato vodstvu općina. te su stoga pred Bogom mučenici. ali u trenutku iskušenja neće zatajiti. stoljeća Kršćani obaju spolova koji su se odrekli braka i koji su se od profanog života udaljili više nego ostali ali ipak žive u svojim obiteljima i služe općini. jer se prekršaji kažnjavaju vrlo strogo. Apologeti u svojim opisima kršćanskog života općine ne propuštaju da upozore pogane na to kako prilično velik broj muževa i žena koji žive suzdržljivo dokazuje ćudorednu visinu pristaša kršćanstva. samo Pseudoklementove poslanice Ad virgines pokazuju tendenciju prema užem povezivanju članova te spominju misijsko i karitativno djelovanje asketa. što. Origen je uvjeren da u općinama ima kršćana koji su svoj križ uzeli na se. dok sada mora bolno spoznati da duža razdoblja mira brzo dovode do gašenja vjerskog zanosa. Novo se razdoblje otvara kada se stanoviti asketski oblici. jer asket može iz posebnih razloga napustiti svoj dosadašnji način života i sklopiti . a samih se pogana duboko doimlje ta crta kršćanske pobožnosti Nakon takvih usputnih navoda u tekstovima 2. Klement Aleksandrijski poistovjećuje mučeništvo s τελείϊσις jer onaj koji za svoju vjeru umire. kad je za Decijeva progona zastrašujući velik broj otpalih doveo crkveno vodstvo pred teška pitanja. Sjedinjenje s Kristom dostiže svoju potpunost mučeništvom. počinju cijeniti kao pravi nadomjestak za krvno mučeništvo i hvaliti kao nov način nasljedovanja Krista. gotovo na istu razinu s krvnim mučeništvom. Asketska kretanja 3. Stoga već kod Ignacija Antiohijskog nalazimo upravo težnju za tim načinom smrti.

stoljeća. Cecilije. Zlatousti zauzimaju prema tome još podrobniji stav. Tertulijan posebno opominje askete da ne budu oholi. zajedno s asketskim djevičanstvom. Virgines utriusque sexus dobivaju coronam virginitatis. koji kasnije ulazi u službeni rječnik Crkve. Askeza 3. Izvještaji o mučeništvu Bogu posvećenih djevica. njihov je način života dostojan nadomjestak za krvno mučeništvo. svraćajući njihov pogled na meditaciju i nutamje bogatstvo. Ep 117. nego i sami pri tom teško krše djevičanstvo. cvat Majke Crkve«. kao što mučenicima pripada corona martyrii. što je značajno. a Ciprijan vidi u njima »divan udio Kristova stada. na trajni katekumenat. napokon. čini da postane athleta Christi. stoljeća21. U Ciprijanovo vrijeme isključuje se neki đakon. premda i nadalje postoji u svojem dotadašnjem obliku. Kasnije sinode: Kartaga (348) can. ali samo kao ideal kojem se služilo uvijek u potpunoj slobodi i koji je iza:birala samo manjina. koji se. ali se običaj žilavo drži na Istoku i Zapadu. Ciprijanov jasan i realistički pogled dovodi ga do toga da zahvaća i tamo gdje još nema teških prekršaja. Enkratitske tendencije nalaze se i u mnogim apokrifnim Djelima apostolskim. prije svega u 3. koji je u tome pogriješio. Antuna.. nema nikakve sumnje da je riječ o činjenicama i o brojnim zastranjenjima. Već Tertulijan upotrebljava častan naslov »Kristova zaručnica« za djevičanske askete obaju spolova. doduše. kao i u njezina vodstva. Agde (510) can. stoljeća pripravlja. 3. Tacijanovo isključenje iz velecrkve oko godine 172. sljedbenici Sirijca Tacijana. 3. zahtijeva kao i ono potpuno predanje. Stoga u njima. koji se ponekad služe pobožnim riječima iz Biblije da bi opravdali svoje ponašanje. Toledo (531) can. 27. Niceji can.Jeronim. Dokle god nisu enkrateju smatrali nužnom za spas svakog 21 Tako sinoda u Antiohiji (oko 267/68). kao Janje. ide. Krsna i mučenička pobožnost 2. Anonimni traktat iz 3. Mezopotamski enkratiti nisu pripuštali krštenju nikoga koji nije obdržavao apsolutnu spolnu suzdržljivost te su tako primoravali oženjene. Metodije izjednačuje izravno djevičanstvo s mučeništvom. koje je u svojoj prvoj fazi pustinjaštva zapravo samo premiještanje asketskog života i djelovanja iz općine u samoću. Čim bi ga pojedini kršćani ili krugovi pokušali učiniti obaveznom normom za sve kršćane. 10. 20. njegov život duhovnim mučeništvom što ga. Individualističkim Origenovim tumačenjem Pjesme nad pjesmama što u njoj nalazi ocrtan odnos pojedinačne duše prema svom nebeskom zaručniku Kristu. Iz nje proizlazi rano monaštvo Istoka. a drugi pisci spominju askete neposredno nakon mučenika. Kršćanski asketi žive kao »brat i sestra« u nekoj vrsti duhovnog braka te tako ugrožavaju djevičanstvo kojem su se zavjetovali. kako opominje Ciprijan. u Španjolskoj sve do 6. stoljeća opisuje Atanazijev izvještaj o pustinjačkom razdoblju u životu sv. bit će izvor dviju važnih novih pojava. Već u 3. Iz asketske pretjeranosti i nesrazmjera između vlastitih ćudorednih snaga i visoko postavljenog ideala proizlazi ozbiljno zastranjivanje u kršćanskoj askezi. temelje ideji celibata. iz crkvene zajednice. Predstavnici krajnje napetog asketskog ideala jesu enkratiti.brak. 3. stoljeća. moralo je doći do sukoba između njih i crkvenog vodstva. koji se nisu htjeli odreći braka. kao i u sjevernoj Africi te sili crkveno vodstvo na odlučne stavove. stoljeću. potpuno su prožeti tom predodžbom. i Iv. Sineisaktizam je rasprostranjen na Istoku u Siriji i Egiptu. kao i u životu pojedinih kršćana. Na osnovi vrela. na što bi ih mogao navesti veliki ugled koji uživaju u općini. kao i stvarnog mučenika. U početku služi ideji djevičanstva. a asketi šezdeseterostruki plod. ali je sigurno da je pri tom odigrao stanovitu ulogu i njegov asketski rigorizam. Metodije od Olimpa želi svojim himanskim hvalospjevom djevičanstvu napokon reći da se ono ne može odijeliti od zaručništva s Kristom. Pelagije. Ciprijan vidi vrlo jasno stvame opasnosti koje život u svijetu donosi asketima te zato od njih zahtijeva vrlo visoki stupanj svih kreposti. Monahovo polaganje zavjeta smatra se drugim krštenjem. u Elviri can. Kartaga (397) can. Tako visok ideal osobito je ranjiv. Arles (443) can. 19. a njegova ga spolna suzdržljivost uključuje u grupu Kristovih zaručnica. 17. . uživa asketski stalež izvanredno velik ugled. na račun i nekih drugih heretičkih nazora koje je zastupao. Izlažu se ne samo sumnjama i ruganju okoline. djevičanstvo mora biti sredstvo vlastitog posvećenja. Anciri can. Ovi donose stostruki. Metodije ih želi pozitivno ojačati. stoljeću udaraju pojedine sinode krivce teškim sankcijama. Unutar velecrkve asketski se način života doduše uvijek visoko cijenio. djeluju i nadalje kao noseće ideje monaštva i tako dokazuju svoju veliku životnu snagu. mora živjeti duh mučeništva. Hipon (393) can. Novu komponentu i time veći ugled dobiva asketsko djevičanstvo kad se s njime povežu misao o zaručništvu duše s Kristom. počinje pobjednički pohod te misli kroz naredna stoljeća. stoljeća De singularitate clericorum ne može zatajiti da je zlo prodrlo i u krugove klera. jer je njihov život istinsko nasljedovanje Krista. i 3. isto tako govore Pseudoklementove poslanice da su asketi ugroženi ohološću i ispraznošću. Asketsko se dostojanstvo nastoji teološki potkrijepiti. Ideal djevičanstva 3. kako to potkraj 3. ne nazivaju po svom učitelju nego po svom asketskom principu života. Za Klementa Aleksandrijskog asketi su »izabrani izabranih«. 3. Unutar općine.

premda Origen u svojoj raspravi o molitvi naglašeno zastupa usmjerenje molitve prema Ocu. Klementova skica o molitvi razrađena je kod Origena u posebnu monografiju. Tertulijana i Ciprijana. Najbolji oblik mcilitve za pravog je gnostika nutarnja duhovna molitva. Za Aleksandrijca Klementa. koju Klement jasno razlikuje od usmene molitve. potrebno je. i strana im je spekulacija o biti i rangu nutarnje molitve i njezine važnosti . koja isključuje sve osjetilne podražaje izvana a iznutra sve misli koje se protive svetome. njihovo biblijsko obrazloženje. poznaju ista vremena molitve. Origen je. kao što se to i inače češće vidi u homilijama. nego privlači na se sve više teološku refleksiju i brigu oko konkretnih oblika na liturgijskom i privatnom području. uključuje kršćanin braću i neprijatelje. Da bi takva molitva bila blagoslovljena. U nju. u prvom redu Tertulijan i Ciprijan. kao i aleksandrijski učitelji. Latini. Molitva i post u okviru ranokršćanske pobožnosti Molitva. Tu se odrazuje temeljni Origenov nazor o postupnom duhovnom usponu. što im je zadana uzorom Krista koji moli i uči moliti. ispričati kao pretjerani polet. a Klement je njezin prvi važni preteča. koji svršava spoznajom Boga. ona ne treba više riječi. svakako ulazi neprestana borba protiv grijeha. duboko uvjereni u dužnost molitve. uz teoretske prikaze. imala dalekosežne posljedice. te imaju slične predodžbe o duševnim pretpostavkama pravoga moljenja. kao i Klement. jer duša treba neprestano zahvaljivati svome Bogu na svim njegovim darovima. Izvanredno je važna činjenica iz povijesti pobožnosti. Molitva ga prati pri svim njegovim činima. ne zabacuje. No njome bi trebalo moliti za velike nebeske stvari. koje nalazimo prije svega u njegovim homilijama. a njegova praktična. duboko prožet mišlju da kršćanski život mora biti neprestana molitva. gledanje božanskih stvari. koje na poseban način sjedinjuje dušu s Bogom. Iznenađuju utoliko što su većinom upućeni Kristu. potrebno je stanovito duševno raspoloženje. i u kojoj se duša »pobožanstvuje«. Oduševljenje Crkve 3. uvažiti vrlo žive izjave o molitvi i spontano formulirane molitvene tekstove iz homilija te biblijske komentare. No da bi se njegov nauk o molitvi mogao potpuno obuhvatiti. Tumačenja Očenaša obojice Latina. zadržava u 3. Sa stanovitim oklijevanjem usuđuje se definirati molitvu kao »općenje s Bogom«. u molitvama formulirana. po uzoru na svojega Gospodina. vode do posebnog gledanja i atmosfere kršćanske molitve. Aleksandrijska teologija predano obrađuje teološko osmišljavanje kršćanske molitve i nastoji je ugraditi u svoju koncepciju kršćanske savršenosti. Konkretnu sliku o Origenovoj molitvenoj praksi daju mnogobrojni molitveni tekstovi. doduše. doduše. u praksi teoretsko uvjerenje. pokazuju u svojim tumačenjima Očenaša veće zanimanje latinskog duha za pitanja praktičkog oblikovanja života molitve i za njegovo značenje u konkretnoj kršćanskoj svagdašnjici. što je teorija i praksa molitve. Zato kršćanin posvećuje svoju svakidašnjicu Bogu kad svjesno obdržava vremena molitve te tako cijeloga života svjedoči za Gospodina. u kojoj dnevna molitva ima svoje nezamjenljivo mjesto. spontana pobožnost prema Kristu potiskuje. ovu. trajno nastojanje da čovjek ne bude podređen afektima (πάθη) i napokon nutarnja sabranost i koncentracija. No oni su daleko od idealističkih visina Grka. što je ujedno ljubav . stoljeću ne samo svoju prirođenu važnost. dakle. kao Origenovu kastraciju. kako ju je zastupao Aleksandrijac Origen. U toj razlici između usmene i nutarnje molitve već je naznačena kasnija dioba duhovnog života na djelatni i kontemplativni u čisto kršćanskom shvaćanju. po Origenu. Vrhunac kršćanske molitve postiže se nutarnjim moljenjem bez riječi. tj. za gnozu i rast u kreposti. osobito u njezinu monaškom obliku. pobožnost prema Isusu utjecala je preko Ambrozija na zapadnjačku mistiku Isusa sve do Bernarda. čini mu čitav život blagdanom i daje mu θεωρία. koji se vrlo razlikuju od grčkih. te zato i iz povijesti Crkve. ona je stalno u njemu prisutna. Obojica su. Iz takvih pretpostavki razvija se kršćanska molitva u postupnom usponu. Na stupnju προσευχή povezuje se s prosnom molitvom slavljenje Boga. kao neotuđiv element kršćanskog štovanja Boga. u njezinu nastojanju oko savršenstva isto je tako neophodna molitva za opraštanje grijeha i za pravu gnozu. Origen ne samo da neprestano potiče slušatelje svoje općine na molitvu Isusu. najuže ga povezuje s Bogom i daje da »živi u Bogu«. Njegov je nauk o molitvi odlučujući suoblikovao pobožnost istočne Crkve. ali nutarnjoj molitvi neosporno pripada najviše mjesto. Prigovor pogana kršćanima da su bezbožnici (ασέβεια) Klement ne može bolje opovrći nego upozorenjem da je za njih molitva najvrednija i najsvetija žrtva kojom časte Boga. mogla ih je Crkva tolerirati. stoljeća za asketski ideal sigurno je u cjelini dokaz njezine visoke ćudoredne razine. a pojedine slučajeve. pri čemu misli i na obraćenje svega svijeta pravom Bogu. koja Klementovu klicu bitno produbljuje i nastavlja. ovamo. kojega je prvi stupanj prosna molitva. kršćaninu je molitva dužnost koja se sama po sebi razumije.kršćanina. on se sam u svojim nagovorima bez prestanka obraća njemu u zazivima koje sam formulira i iz kojih isijava duboka pobožnost i prisnost s Isusom.

Starozavjetni psaltir pružao je ranom kršćanstvu zbirku formuliranih molitvenih tekstova. radost anđela. pospješio je i olakšao rang i opseg što ga je molitva Kristu i onako zauzimala u starokršćanskoj privatnoj i pučkoj pobožnosti. koji se nakon prve dokumentirane pojave na početku 2. Iz područja pučke pobožnosti proizlaze također upadljive brojne molitve Kristu u apokrifnim Djelima apostolskim. koje se izvršilo već u toku 2. koji se mora odreći svih požuda i pogrešaka. jer je upotreba psalama u pjevanju pri bogoslužju i prilikom agape na prijelazu u 3. stoljeću općenito ustaljuje na Istoku i Zapadu. stoljeća običaj da se moli pred križem. jer samo oni imaju Boga za Oca. neka dođe tvoje kraljevstvo. No prije svega ovamo ulazi ekleziološki naglasak. no njegova upotreba na liturgijskom i privatnom području pretpostavlja njegovo povezivanje s Kristom.. stoljeća. 6. u svakodnevnom poslu označujemo čelo znakom križa.« Možda se zbog neporecive Ciprijanove ovisnosti o Tertulijanu vlastita misao afričkog biskupa u tumačenju Očenaša katkada olako previđala. a preuzimaju ga Hipolit i Ciprijan. Osobito rječit primjer prvog načina pruža ps. usprkos teoretskim kolebanjima. koji treba moliti uzdignutih i raširenih ruku. to je čežnja kršćana. 3. npr. Molitvu usmjerenu Kristu napokon izražava položaj tijela prema istoku za vrijeme molitve. mora se govoriti o premoćnoj kristocentrici molitve mučenika. sata – držanjem tijela molitelja. želi li se njegova molitva svidjeti Bogu. moli se licem prema istoku. prije kupanja. njemu nedostaje bitna pretpostavka prave molitve. Tu valja ubrojiti s jedne strane njegovu daleko veću religoznu toplinu i uvjerljivost kojom govori o molitvi. Gospodine. pri svakom početku ili svršetku.« kršćanski je narod molitvom povezan u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga. a Ciprijan je izgovara zanosnom toplinom82. teško griješi. za koji znaju samo kršćani. ne može oduprijeti. Dovoljan je Tertulijanov iskaz: »Svaki put kad izlazimo ili odilazimo. Obojici je poniznost pravo držanje molitelja. kad liježemo ili sjedamo. kad palimo svjetla. kojega 6. To povezivanje išlo je putem tipološkog razumijevanja psalama: molitelj psalama čuje samoga Krista kako se tim tekstovima obraća Ocu ili se u njima čuje glas Crkve. Naglašavanje križa u molitvenom orijentiranju kršćana temelji se vjerojatno na sveobuhvatnoj upotrebi znaka križa u privatnoj pobožnosti i na području kulta. kako o tom često svjedoče pisci 3. naprotiv. stoljeće već bila ustaljena. Još manje nalazimo kod njih neke početke teorije o različitim stupnjevima molitve. govori o snazi te struje kojoj se. nadalje njegovo naglašeno poistovjećivanje kraljevstva Božjeg i Krista »za čijim dolaskom dnevno žudimo i čije skorašnje prispjeće žarko želimo«. S tom orijentacijom prema istoku povezan je već od 2. eshatološki. Povezivanje psaltira s Kristom. Kod Tertulijana se osjeća potreba za redom latinskog duha kad se iscrpno bavi pitanjima vanjskog uređenja molitve. Takvo tumačenje nalazimo i kod Ireneja. Uz Očenaš.za rast u duhovnom životu. kad pristupamo stolu. koji bi htio uključiti u molitvu kršćana: »Kad molimo. ne molimo za jednoga nego za čitav narod. Prva im je briga. stoljeća u 3. stih: ego dormivi et soporatus sum et exurrexi već Justin shvaća kao riječ Uskrsloga u uskršnje jutro. jer time oponaša Gospodina kako je trpio na križu. pripadnici kojeg mole okrenuti prema hramu u Jeruzalemu. Sto upravo Origen upotrebljava psalme kao molitvu Kristu. shvaća još neposredno eshatološki: »Da. vrlo skoro. Molbu za kruh svagdanji obojica većinom shvaćaju euharistijski. prilikom oblačenja ruha i obuće. Za neke kršćanske krugove grčkog i sirijskog Istoka ta je orijentacija prilikom molitve oblik koji izražava teološku suprotnost prema židovstvu. I ovdje se jasno vidi eshatološka motivacija tog običaja u ranokršćanskim tekstovima: križ će kao znak Gospodnjeg trijumfa pri njegovu drugom dolasku s istoka ići na čelu. Posebna teološka napomena nalazi se kod Tertulijana u iskazima o neograničenoj snazi Kršćanske molitve i u tumačenju druge molbe Očenaša. i 9. jer se odanle očekuje ponovni dolazak Gospodinov i jer na istoku leži raj. a isto su tako vjerojatno mnoge spomenute rnolitve Kristu iz Origenovih homilija jeka privatne pučke pobožnosti. novi oblik molitve koji je Krist učio. Ako se usporedi broj mučeničkih molitava Kristu s molitvama koje upućuju Ocu. To osobito dolazi do izražaja u molitvama mučenika koje im spontano dolaze na usne kad ih pozivaju da dadu zadnje svjedočanstvo za svojega Gospodina. konkretan oblik molitve i njegovo mjesto u svagdanjem životu kršćanske zajednice. molitvenim vremenima – poznaje jutarnju. čime je psaltir nedvojbeno postao glavnom knjigom molitve i pjesme ranokršćanske velecrkve. priznaju i Tertulijan i Ciprijan vrijednost slobodno formulirane molitve. Većinom je riječ o zahvalnosti mučenika Kristu što im je udijelio milost svjedočenja ili o uvjeravanju da smrt uzimaju na se radi njegova imena i napokon vapaj Kristu za snagu i pomoć u tom trenutku kušnje. tko razdire to jedinstvo. molitvu za stolom i molitvu oko 3. dakle. koji se (kao drveni križ ili naslikan) nalazi na zidu tako da je molitelj licem okrenut prema istoku. osramoćenje pogana. koju. Teološki je značajno obrazloženje toga običaja. Molitva Kristu s tijelom prema istoku uvjetovana je. jer smo svi mi jedno. Najbolja formula molitve za njih je Očenaš.« . čežnja svih kršćana. večernju molitvu. stoljeća. kao i Origen. koja u Dominus psalmorum prepoznaje svojega proslavljenog Gospodina i s njim izravno govori.

koji potječe još iz apostolskog doba. a katkada i nekoliko dana strogoga posta. koju post djelotvorno podupire. prije izlaska sunca. prekršili post. Izvanredno važnim čimbenikom postaje post napokon u pokorničkoj disciplini ranokršćanske velecrkve. koji spominje već Didahe i Justin. U Kartagi se post za stacija katkada produžuje i na subotu. kao žalobni post. Krsni post. U to vrijeme mijenja se i motivacija za izbor obaju posnih dana u tjednu. vrela o tom pitanju govore za 3. I ovdje su najvredniji oni glasovi koji govore o uskoj povezanosti posta i molitve. Da je crkveno vodstvo visoko cijenilo post. No upravo tu je postojala opasnost da se pretjeruje u njegovoj ocjeni. trajao je u početku samo jedan ili dva dana te se sada produžuje. Na žalost. Vodeći pisci Tertulijan i Ciprijan sa svojim naglašenim zanimanjem za praktična vjerska pitanja svakidašnjice daju prilično mnogo podataka. međutim. započinje ograničenjem na kruh. Krsni post gleda se u uskoj vezi s molitvom. koja je grešniku za vrijeme njegove pokore nalagala ograničenje u hrani i piću. šest dana. dakle. Pokušaj da se kršćanski život na ovom području ocijeni objektivno mora pogotovo svratiti pažnju na konkretne teškoće s kojima se ostvarivanje kršćanskih ćudorednih ideala moralo danomice susretati. ustaljuje se i razvija u statio sjevernoafričke Crkve.Molitveni tekstovi i molitveno držanje dokazuju. Tu valja . tu postaje post apsolutno nužna pretpostavka za dar proroštva. a u Španjolskoj ga susrećemo potkraj 3. kako su mislili. Kao priprava za blagdan Uskrsa javlja se već rano vazamski post. Drugi naglašuju ljubav prema bližnjemu kao motiv posta. dok se prije time naglašavala samostalnost kršćanskog običaja nasuprot židovskom načinu – Židovi su postili ponedjeljkom i četvrtkom – sada se ukazuje na povezanost tih dana s događajima iz muke Gospodina. vodu i sol. Koliko su kršćani sjeverne Afrike cijenili post prilikom statio. Uz njih valja spomenuti aleksandrijske učitelje Klementa i Origena koji češće govore o sličnim pojavama kršćanske svakidašnjice u egipatskim općinama. Taj je običaj vjerojatno poznavala i rimska Crkva. Tjedni post u srijedu i petak. kršćanski pisci već rano naglašuju da su pri tom glavni duh i prava nakana za pokoru i samozataju. koga je u srijedu Juda izdao i koji je u petak umro na križu. o njima se često govori u monaškim krugovima koji su preuzeli asketsku praksu. vidi se pogotovo iz toga što ga je na različite načine ugradilo u bogoslužje. već rano postalo dužnost. Ranokršćanski ćudoredni život Upravo ocrtani ideali kršćanskog nastojanja oko savršenosti predstavljaju. tako da tek oni daju tjelesnom postu vrijednost. Najviše glasova dolazi sa sjevernoafričkog prostora. da je privatna molitva u ranokršćanskoj velecrkvi bila u velikoj većini kristocentrička i staurocentrička. Asketski zanos 3. asketsko joj držanje daje veću djelotvornost. a neposredno prije samog krštenja prelazi u potpuno suzdržavanje od jela i pića. U vrijeme Tertulijana statio je još uvijek slobodna asketska vježba koja traje do 9. dva ili. prema svjedočanstvu sirijske Didaskalije. tj. Tu se postavlja pitanje kako je velika većina članova općine u gradu i na selu oblikovala svoju religioznu svakidašnjicu. stoljeća. koja ne može odobravati takvo precjenjivanje jedne asketske vježbe. on je također sredstvo da se dade zadovoljština za dotadašnje grijehe i da se krštenik pripravi za primitak Duha. kao što smo već naglasili. Post kao mogućnost da se dođe do gospodstva nad požudom i neurednim osjetilnim nasladama te stoga kao put do veće savršenosti imao je osobita odjeka u ranokršćanskim asketskim krugovima. U njemu se slavi i euharistija. učitelja i biskupa. Nasuprot takvim pretjeranostima. prema rečenom. Odatle se razumije nutarnja veza između proroštva i posta. Na Istoku je obdržavanje tjednog posta. počinje u uobičajeno vrijeme. tako da post postaje nešto samo po sebi razumljivo za nosioca Duha: proroka. dapače. sata dana (do tri popodne) i koja je povezana s posebnim bogoslužjem. tj. maksimalne zahtjeve kojima je mogla udovoljiti samo elita. koja. što se ponekad očitovalo u herojskim rekordima. koji u različitim općinama različito traje te se proteže kroz jedan. živeći u poganskoj okolini i profanoj kulturi uvjetovanoj poganskim pretpostavkama. i Tertulijan mora sa svog stanovišta u spisu »De ieiunio« vrlo žestoko napadati velecrkvu. I tu se smisao posta vidi u jačanju pokorničke rnolitve kojom se pokajnik obraća Bogu. Neobveznost posta za stacija morala je Crkva braniti od rigorizma montanista i enkratita koji su ga predstavljali kao strogo obaveznu dužnost svih kršćana. jer se tako braći u teškoćama može obilnije pomoći. post na te dane shvaća se. jer bi pričešću. stoljeća dovodi i do jakog rasprostranjenja posta na području kulta i privatne pobožnosti kršćana. no Crkva pri tom uvijek naglašuje i ljekovit značaj takvog pokorničkog posta. vidi se iz ustručavanja mnogih vjernika da tih dana sudjeluju u svetkovanju euharistije. U istom smjeru leži i rašireno shvaćanje da je post važan način priprave za primitak Duha u svim oblicima. što je susrećemo u montanizmu. stoljeće još vrlo malo i ne dopuštaju da se zacrta cjelovita slika kršćanskog života koja bi vrijedila za čitavo ondašnje područje kršćanstva. manjina kršćana.

kršćanski je partner ovdje vrlo lako izložen dodiru s poganskim kultom i otežano mu je ispunjavanje mnogih religioznih dužnosti i običaja njegove vjere. Praksa crkvene pokorničke discipline strogo je kažnjavala preljub. Prilikom obrađivanja pitanja pokore vidjet će se da su teški prekršaji kršćana upravo na seksualnom području opetovano poticali crkveno vodstvo na ozbiljne opomene i stroge pokorničke mjere. te je apologet Atenagora dapače žigoše kao »pristojan preljub«. iz kojih su se kršćani morali praktički sami isključiti ako nisu htjeli ugroziti svoja vjerska uvjerenja. pokazuju koliko je bila oslabila kršćanska disciplina te se nije mogla odlučno suprotstaviti primamljivim ugodnostima života poganske kulture. koji dopuštaju ženidbu svoje kćeri s heretikom. iako se pri tom još uvijek ne mora misliti na poseban liturgijski obred ili bezuvjetno prisustvovanje biskupa sklapanju ženidbe. Upravo se ovdje zahtjevi kršćanske etike najviše sukobljuju s poganskom lascivnošću ili pogansko-rimskim pravnim shvaćanjem. Budući da takvih pretpostavki nije bilo u brakovima između kršćana i pogana. ne može se nijekati da je kršćanstvu tada bilo uspjelo dignuti ćudorednu razinu pojedinih općina visoko iznad poganske okoline. govori nedvosmisleno117. No druga ženidba smatra se već daleko manje vrijednom.. 1 Kor 7. što je jedna od najproblematičnijih pojava kasnoantiknog morala. no on dokazuje da je taj ideal bio prisutan u svijesti i da se ozbiljno nastojalo oko njegova ostvarivanja. Uz to je opća poganska atmosfera neprestano mamila na povratak u prijašnje navike te je od svih kršćana tražila gotovo svakodnevno trajno odricanje. odlučno naglašuje većina pisaca 3. Već je Ignacije Antiohijski preporučio da se prilikom ženidbe traži odobrenje biskupa. te roditelje. no u prvom redu spominje popuštanje ćudoredne stege. kao kod montanista.32. Prilikom nabrajanja različitih neurednosti u sjevernoafričkoj Crkvi koje su izazvale kaznu Decijeva progona. kojim je kršćanski ideal ćudoređa morao dokazati svoju stvarnu kakvoću. tako da Euzebije može protumaćiti nadošli progon samo kao pravedan Božji sud. Množina zvanja i poslova bila je u neposrednoj službi kasnoantiknog politeizma. Iz vrela se vidi da su upravo u 3. što se zastrašujući očitovalo kad je nadošao val progona. ona odgovara shvaćanju Crkve koja stoga zabranjuje klericima sudjelovanje u svečanostima takve ženidbe. stoljeća koje se ne mogu poreći. ne zabranjuje se. I Euzebije mora u svom opisu općeg stanja kršćanstva prije izbijanja Dioklecijanova progona upozoravati na mnoge problematične pojave u općinama. Nutarnji sklad takva braka proizlazi iz zajedničkog vjerskog uvjerenja obaju partnera. kako kaže Origen. Brojni otpadi u godinama 249/50. on crpi svoju snagu u dobrim i zlim vremenima iz zajedničkog udjela u euharistijskoj gozbi. a svaki oblik pobačaja smatrao se ubojstvom. govori o mnogim ružnim svađama među vođama općine. iz kruga savršenih. koju već Pavao temelji na njezinoj vrijednosti kao simbola povezanosti Krista s Crkvom (Ef 5. Za duljih razdoblja mira u to vrijeme mogao je uvijek otrov poganske atmosfere.najprije navesti ona opterećenja u kojima su se kršćanske manjine našle u svim periodima kršćanske misijske djelatnosti ako su se htjele oblikovati i održati unutar poganske okoline. za Decija ili Dioklecijana.10 ss). Samo najvećom mjerom ćudoredne stege mogli su se osigurati pogotovo od opasnosti koje su postojale zbog velike raspuštenosti na seksualnom planu. a drugu ženidbu klerika smatra zaprekom za pripadnost tome staležu. Nerazrješivost kršćanske ženidbe. stižu teške crkvene kazne. stoljeća. . Ta se ocjena ne susreće samo pojedinačno. stoljeću kršćanske općine došle ! u iskušenja kojima nisu bile posve dorasle. koja je obuhvaćala sva područja privatnog i javnog života. svećenikom poganskog idola. Ona je bila gotovo test. dapače. npr. jer kršćani »poput mnogih pogana. Slika. a i u Tertulijanovo vrijeme sklapaju kršćani brak pred ecclesia i daju ga potvrditi blagoslovom. koju ovdje prije svega mora ocrtavati Ciprijan. Pogotovo je treća ili četvrta ženidba vrijedila kao ozbiljno popuštanje pred zahtjevima kršćanske stege te je isključivala. te joj kršćanstvo tako u načelu priznaje daleko veće dostojanstvo nego većina poganskih religija onoga vremena. čime su se »poganima predali udovi Kristovi«. Crkva se nadalje brinula za posvećenje braka čuvanjem bračne vjernosti i gajenjem respekta pred djetetom. Ženidba i obitelj To se osobito opaža na području ženidbe i obitelji. kao izvanredno opterećenje. to ih Crkva nije odobravala. Židovom ili. Unutar tako shvaćenog kršćanskog braka zauzima žena mjesto ravnopravna bračnoga druga. koje je tek rođeno dijete smatralo čovjekom. nagomilavaju grijeh na grijeh«. koja ih je okruživala razviti svoje postupno ali trajno djelovanje. Isto je tako bilo zabranjeno izlaganje djeteta nakon rođenja. ali se u struji vremena koja simpatizira s askezom smatra znakom oslabljenog ćudorednog nastojanja.. No usprkos tim sjenama u cjelovitoj slici kršćanskog života 3. Zato Crkva izričito zabranjuje takve ženidbe. Ciprijan posebno spominje ženidbe kršćana i nevjernika. Istina je da je Tertulijanov opis ljepote kršćanskog braka idealna slika koja uljepšava stvarnost.

Biskup se brine da i odsutni bolesnici i udovice dobiju svoj dio. U 4. neosporna je slava ranokršćanske velecrkve. te podupiru osuđeni na prisilan rad u rudnicima. Robu su bile dostupne sve crkvene službe. Držanje kršćana ponovno se pohvalno razlikovalo od njihovih poganskih sugrađana za vrijeme neke epidemije u doba cara Maksimina Daje. Mrtvi se po mogućnosti pokapaju među umrlom braćom u vjeri te im se iskazuje Ijubav preko groba kad se za njih prikazuje euharistijska žrtva i kad se nadalje spominju u molitvi. stoljeća. iz koje se uzdržavaju siromašni. Ciprijan je riječju i primjerom pozvao svoje vjernike na organiziranu pomoć koja nije isključivala ni službu poganima kad je Kartagom harala kuga. Agape bi se držale u privatnom stanu nekog imućnog člana općine ili u crkvenim prostorijama pod predsjedavanjem biskupa – mogao ga je zastupati prezbiter ili đakon – koji bi započinjao obrok molitvom nad prinesenim darovima. uključujući i biskupsko dostojanstvo. Ona je odlučujući pridonijela poboljšanju njihova položaja kad je robove koji su postali kršćani priznala punovrijednom braćom i sestrama ostalih vjernika i dodijelila im potpunu ravnopravnost u nutarnjem crkvenom prostoru. Robovi i ropkinje među mučenicima štuju se bez ikakva ograničenja. kako je ne pokazuje nijedna vjerska skupina toga vremena. Kršćanska karitas obuhvaća i općine na cijelom geografskom prostoru kršćanstva koje su zapale u posebne teškoće. upozoravaju na dublji smisao kršćanskog služenja koji im pomaže da podnesu svoj položaj na slavu Božju. Ugledu »Pastira« nije nipošto škodilo što se njegov autor Herma rodio kao rob. za neke epidemije bez straha od zaraze dvorili svoju bolesnu braću i pri tom dali svoje živote. Pomoć se pruža spontano i kao nešto što se samo po sebi razumije. Tertulijan daje u svome Apologeticumu instruktivan uvid u karitativnu djelatnost kartaške crkvene općine na početku 3. Pri tom bi raspravljao s predstojnicima o pitanjima života općine. koji. koje su u 3. Kršćanska ljubav prema bližnjemu morala se posebno potvrditi u vremenima izvanrednih katastrofa. Jedna od najranijih djelatnosti jesu agape. Poseban je oblik ranokršćanske Ijubavi gostoljubivost. doduše. To čine i sinode u Elviri i Arlesu. kad su nesebično pomagali gladnima i bolesnima bez obzira na njihovo vjersko uvjerenje. Pretkonstantinsko kršćanstvo nije. koji su očito krivo razumjeli »kršćansku slobodu« te nastojali da se otkupe na račun općinske blagajne siromaha. Tu postoji neka vrst općinske blagajne za dobrovoljne priloge članova. Zloupotrebe koje se tu i tamo događaju prilikom agapa ne umanjuju vrijednost tih sastanaka. u naglašenoj suprotnosti prema odgovarajućem poganskom držanju. kao i prema bolesnu i unesrećenu poganinu. predstavljaju vlastiti oblik kršćanske društvenosti te sprečavaju da se unutar općine javljaju socijalne napetosti. Dojam koji taj način karitasa ostavlja na poganske krugove potvrđuje protiv svoje volje car Julijan kad piše da je kršćanstvo najviše promicala »filantropija prema strancima i briga oko pokapanja mrtvih«. vodi se briga za nemoćne starce. Ciprijan ostavlja jednom od svojih prezbitera sredstva koja će za njegove odsutnosti upotrijebiti za potrebite strance. koja su trebala ojačati svijest zajedništva među njezinim članovima različitog društvenog položaja. ali se ranokršćanska caritas nije mogla ne zanimati za sudbinu robova. vrlo se razlikujući od poganskih običaja. koja se slavi već u apostolsko i poapostolsko vrijeme i jednako cijeni i preporučuje u 3. kažnjava crkvenim kaznama. nastojanje da se siromašnom umrlom bratu u vjeri priredi dostojan ukop. Blandina Lyonska i Felicitas Kartaška.Ranokršćanska karitas Način kako se ispunjavala zapovijed kršćanske ljubavi prema bližnjemu mjerilo je koliko su vrijedila kršćanska etička načela u svagdašnjici. zajednička blagovanja u kršćanskim općinama. Iz vrela se . pomažu se djeca bez roditelja i sredstava kao i utamničena braća. problem ropstva poznavalo u takvom smislu da bi se osjećalo ponukanim raditi na ukidanju ropskog staleža. te se tako očituje svijest o zajedništvu svih vjernika čitave Crkve. no koja su uvijek pružala mogućnost da se djelotvorno materijalno potpomognu siromašni i potrebni na obazriv način. stoljeću bile česte. Udovice katkada poziva pojedini kršćanin posebno ili im se donose živežne namirnice u njihove stanove. I ova posljednja crta. prema Klementu Aleksandrijskom. Dionizije Aleksandrijski uvelike hvali kršćansku požrtvovnost kojom su se odlikovali laici i klerici kad su oko 250. širokogrudnom ljubavlju vodi se briga za braću u vjeri na proputovanju. S druge strane se robovi. kao npr. smatra se dužnošću Ijubavi te se potcrtava kao karakteristična oznaka kršćanstva nasuprot poganstvu. stoljeću izrasta iz te karitativne dužnosti velika organizacija s prenoćištima i hospicijima. Origen uzima gostoljubivost kao temu dviju homilija. prema potrebi. dok su pogani bježali od svojih bolesnih rođaka i ostavljali svoje mrtve nepokopane. Nečastan postupak kršćanskih gospodara s robovima oštro se kudi i. stoljeću. Sirijska Didaskalia nalaže biskupu da se posebno brine za strance. Praktičko vršenje djelotvorne ljubavi prema subratu u nuždi.

njeguju bolesnike. Upotrebljavaju se većinom u privatnom kućnom dušobrižništvu i za misijski rad među ženama. Što o njoj Dionizije Korintski pohvalno govori oko 170. Stvaranje ustanove. Hoće li imetak i posjed upropastiti kršćanina. zahtijevala je u većim općinama 3. a u Kapadociji se ni u vrijeme sv. No Crkva u svojoj karitativnoj djelatnosti nije nikako propuštala naglašavanje velike humane vrijednosti rada te je tako djelovala protiv antiknog shvaćanja koje je prvenstveno tjelesni rad – on je bio znak neslobode i ropstva – smatralo zlom i gorkom nuždom. uslijed priliva poganskih masa u Crkvu. godine. međutim. a katk. iako na te stvari ne gleda tako pesimistički kao ostali kršćani. stoljeća dala praktičnom rješenju . a u Ciprijana milostinja postaje sredstvom milosti kojim kršćanin može pružiti zadovoljštinu za svoje svakidašnje pogreške što ih je počinio nakon krštenja. stoIjeće: »Od početka je bio u vas običaj da svoj braći mnogostruko činite dobro i mnogim općinama u svim gradovima šaljete potporu. Djelatnost kršćanske ljubavi nužno je dovela Crkvu do čitavog niza društvenih pitanja. rad i siromaštvo. kao što su posjed i bogatstvo.« Dionizije Aleksandrijski oko sto godina nakon toga piše da je Rim redovito pružao pripomoć Crkvama u Arabiji i Siriji. tako da npr. zadržale njezine zadaće. Tako ste olakšali neimaštinu siromasima. ali Klement duboko vjeruje u opasnost koju bogatstvo donosi svakom kršćaninu. isto kao što ni siromaštvo ne jamči ulazak u nj. postala je služba diakonise. Ona ovdje slijedi židovski i novozavjetni uzor te potcrtava da valja cijeniti i jednostavne poslove. kao što to dokazuju upravo spomenuti oblici djelatnosti kršćanske ljubavi. Jedna Euzebijeva napomena pretpostavlja da je Rim i za Dioklecijanova progona pružao sličnu pomoć. koja je tako svjesno išla u susret specifičnim sposobnostima žena. što dovodi do izgradnje kršćanske etike rada. u asketskom zanosu svoj imetak poklonili ili ono što su imali bez razmišljanja porazdijelili. stoljeća. Za takve zadaće dolaze u obzir najprije udovice. javljaju se sve više žene. Doprinos. uzdržavali braću u rudnicima te kao Rimljani očuvali običaj koji ste odavno primili od otaca. Toga se vaš blaženi biskup Soter nije samo držao. diakonisa sada posebno djeluje kod ženskih katekumena i krštenika. stoljeća primaju se u ove službe i neudate žene. što ga je Crkva 3. koje je u vezi s Tim 5. Tek s Augustinom počinje dublje razmišljanje o ćudorednom i vjerskom smislu rada. Bazilija nije zaboravilo da je rimska Crkva za biskupa Dionizija (259-269) poslala onamo novac da bi se mogli otkupiti kršćanski sužnji od poganskih vlastodržaca. makar dalekog Istoka.3-16 općina kao poseban stalež visoko cijenila. Praktička izvedba zadaća.stječe jak dojam da se pri tom ponašanje rimske općine smatralo primjernim. Počevši od 2. pripada siromašnima u duhu koje je Gospodin nazvao blaženima. nenadomjestive u službi ženskim osobama. stoljeća stanovit upravni aparat. premda uvijek u novim oblicima. koje su proizašle iz ljubavi prema bližnjemu. Origen opominje da bi položaj svakog potrebitog valjalo pametno ispitati i onda mu pružiti primjerenu pomoć. postaje njezina služba još važnija te poprima svoj konačni oblik i puni cvat. iako se ne može smatrati općepriznatim mišljenjem velecrkve. za koje se kasnije. koji su bolji od besposlena ugodna života mnogih pogana. U nj se primaju samo prokušane žene – sud o tome pripada. Crkvena uređenja smatraju rad dužnošću koja se sama po sebi razumije i određuje da općina kršćaninu sposobnom za rad ne pruži nikakvu potporu. javlja ime diakonisa. pohvalno je djelo ranokršćanske Crkve. vrijedi i za 3. koju susrećemo kod većine pisaca toga vremena i koja u Ciprijanovu posebnom spisu o tom predmetu dostiže svoj pretkonstantinski vrhunac. osobito na području Sirije. nego je taj običaj i proširio. i drugih koja su je silila da zauzme stav. razumljivo. kao i za karitativno aktivne udovice. dobar dio te svote upotrijebio se za zbrinjavanje zasužnjenih članova tih općina. vjerojatno su tu udovice koje već Herma u Rimu poznaje kao poseban stalež. jedna od službi općine. Tko je u sebi prema njima slobodan i mirno podnosi njihov gubitak. II Klementova poslanica stavila milostinju iznad posta i molitve. mnogi su. Već je tzv. stoljeću. koji su od početka bili biskupovi pomoćnici u karitativnoj djelatnosti. Kad se stalež udovica i djevica prihvaćanjem asketskog načina života sve više stao udaljavati od tih zadaća. Imovina se upotrebljava na pI1avi način kad služi braći. posvećuju se odgoju siročadi. Uz đakone. u kućnom dušobrižništvu oko kršćanki u poganskim obiteljima i brine se za bolesne žene. I on načelno zadržava novozavjetno odricanje od posjeda i bogatstva. Čini se da je rimska Crkva bila uvijek spremna na djelotvornu pomoć kad god bi primila vijest o posebnoj nuždi neke općine. blagoslov koji je odatle proizašao davao je poticaja u kasnijim stoljećima da se ona u načelu. U 4. ovisi o tome je li rob tih dobara i čini li ih sadržajem svoga života.ada preuzimaju i brigu za zatvorenike. Kako se služba diakonise na latinskom Zapadu ne može dokazati prije 4. za općine u Numidiji dao je u svojoj zajednici provesti kolektu. i nadalje zadrži. Ista svijest odgovornosti za druge općine resi i Ciprijana Kartaškog. biskupu – i to bez posvete i bez propisanog zavjeta. Nalazimo ga najopširnije u Klementa Aleksandrijskog. Odatle velika pohvala milostinje. Bogatstvo samo po sebi ne isključuje iz kraljevstva nebeskog. Zacijelo su mnogi kršćani rado slijedili opomene biskupa da čine dobro.

barem dijelom. Velike opasnosti kršćanskog ćudorednog ideala. kad. Filozofska misao može i u kršćanstvu pomoći pripravljati put k vjeri.problema rada. Priznaje važnost svjetovnih znanosti za kršćansku poduku. Jednako odbija filozofski skepticizam kad je riječ o spoznaji Boga. poganska tragedija navodi samo na nećudoredno ponašanje. Ciprijan kao čovjek prakse govori samo tu i tamo o tim pitanjima. a zatim sve radikalnije niječe tako reći protiv sama sebe svaku obrazovnu vrijednost tih znanosti za kršćane. babilonskom i kaldejskom mudrosti. kojemu poštivanje veličine i prošlosti Rima omogućuje pozitivniju ocjenu latinskih književnih ostvarenja. Zato kršćanin ne može biti učitelj na poganskoj školi. dokazi za istinitost kršćanske vjere nemaju. U ranim apologetskim spisima priznaje se barem posredno upotrebljivost filozofskog nastojanja. Bivši učitelj retorike vidi i u tom ogranku znanja neku vrijednost. on misli da hereze nastaju zbog povezanosti s grčkom filozofijom. u Evanđeljima i Poslanicama i u . dok pozitivno ocjenjuje napore drugih mislilaca oko istinskog pojma Boga. Klement Aleksandrijski ne može se priključiti mišljenju onih koji filozofiju smatraju đavolskim izumom. sam Tertulijan upotrebljava radove poganskih filozofa na području kritike religije za svoje dokazivanje. on sam suvereno stavlja svoje opširno poznavanje poganske književnosti i znanosti u službu svoje djelatnosti kršćanskog pisca. brinući se za jezički oblik. U svojoj raspravi s Celzom brani se od njegovih prigovora da je nedosljedno ako se za besmrtnost duše poziva na svjedočanstva poganskih filozofa. Tek neposredno prije Konstantinova preokreta imamo u Laktanciju latinsko-kršćanskog pisca. iako je poganska filozofija upravo u tome više puta zakazala. Na latinskoj strani Minucije Felix radikalno odbija pogansko pjesništvo. isto tako opovrgava tvrdnju da kršćani zabacuju dijalektičku metodu. bio je tako opsežan da je pobudio pozornost pogana. Grci su. naime. stoljeća vrlo različito ocjenjuju pogansku književnost i znanost. Da se mnogom kršćaninu bilo vrlo teško odreći ukorijenjenih sklonosti prema tim oblicima. što je daju kršćanski pisci 3. daje prednost pred egipatskom. kazališnim predstavama i plesovima svjesno su se izbjegavale već zbog svoje makar i nejasne veze s kultom bogova. koja može jedva što pridonijeti oblikovanju kršćanskog ćudorednog života. Kršćanski pisci 3. na kraju je velika pohvala. Ciceron ostaje za nj eloquentiae unicum exemplar. izuzevši Laktancija. a negativno ocjenjuje samo sofistiku i retoriku nekih učitelja nasuprot jednostavnosti i savjesnosti evanđelista. »a mi nismo filozofi riječi nego djela«. Vergilije poeta summus latinske književnosti. Praktički asketski spisi odaju napokon dubok pesimizam što se tiče ocjene ukupne poganske književnosti. no i staloženi muževi kao Klement Aleksandrijski odbijali su sve što je služilo pretjeranoj njezi ljepote i tijela te se tako izrodilo u luksuzan život. no kazališne predstave prihvaća samo uvjetno. jer nas uči dizati pogled k nebu. No Klement nije bio protiv razumne njege zdravlja i umjerene upotrebe nakita. daleko više nego Latini. Možda je Tertulijanov rigorizam sa svojim radikalnim odbijanjem većine dobara civilizacije kao izuma poganskih demona bio pretjeran. postaje njegov sud o vrijednosti filozofije sve skeptičniji. koje je neupotrebljivo za kršćanski odgoj mladeži zbog svojeg mitološkog sadržaja. Nasuprot pretežno negativnoj ocjeni poganske književnosti i filozofije. koji se obaraju na hereze. I Origen je otvoren prema mnogim djelima profanih znanosti te o njima govori sa simpatijom. odgovorna za kriv nauk. U polemičkim radovima. gladijatorskim borbama. Tertulijan ne može zamisliti da bi netko mogao nešto podučavati u što nije uvjeren. dokazuju rasprave koje su o tom morali voditi Tertulijan i Novacijan. ona je. a njezine se spoznaje mogu upotrijebiti samo ondje gdje se slažu s kršćanskom istinom. potrebu za retorikom. Zamršeniji je Tertulijanov stav. Daleko je suzdržljivije Hipolitovo držanje. Još za stupanj oštrije i beskompromisnije zabacuju pogansku književnost pseudociprijanski spisi 3. iako joj. Tertulijan kaže da su mnogi od njih o tome govorili ironično i prezirno: »Evo kako se međusobno ljube!« Što je trebala biti poruga. iako su se neki njezini predstavnici. koji je različit u intenzitetu i obrazloženju već po temi i prema životnom razdoblju. po njemu. a još više u filozofiji. koja uči rastavljati neistinito od istinitog. povezane s poganskim zabavama. poganska etika zakazuje u motiviranju nauka o kreposti i iscrpljuje se u praznim riječima. dali zavesti i izgubili iz vida stvarni sadržaj. Tu se donekle pokazuje proturječje Tertulijanove duše. stoljeća. U pjesništvu ocjenjuje Klement tragediju pozitivno. stoljeća. Stav ranog kršćanstva prema profanoj kulturi Temeljnom asketskom držanju ranog kršćanstva odgovaralo je što se osobito suzdržljivo ponašalo prema ugodnostima kasnoantikne civilizacije. nailazimo kod njih uvijek na ponosnu svijest da u spisima Staroga zavjeta. po njemu ima grčka filozofija dapače providnosno značenje kao priprava za kršćanstvo. kao i grčkoj književnosti. spremni da joj pripišu neko makar ograničeno značenje.

ono đavolskim oponašanjem kopira vjeran kršćanski narod. a rezultat će imati dalekosežne posljedice za neposrednu budućnost. Božja providnost dopušta progone. ipak su i ovdje udareni temelji na kojima je kasnije razdoblje moglo dalje graditi. Iako kršćanstvo 3. iznenada prekida. koga su štovali kao boga. koji mu je u prvom redu prenio sudsku vlast. Klement je prema poganskoj državi načelno lojalan. ostvarenja aleksandrijskih i sjevernoafričkih kršćanskih pisaca mogla su u očima braće u vjeri predstavljati duhovni život koji je potpuno nadoknađivao ono što su napustili. stoljeća. njegovo dopisivanje s carem Filipom Arapinom važan je znak snošljivosti. koje se nameće. onda se događaji nakon neuspjela Dioklecijanova progona ne mogu tako sigurno ocijeniti kao revolucionaran preokret. Budući da je Bog kršćana ujedno Bog cara. Posve je drukčiji stav aleksandrijskih učitelja. koje su se zbivale već tijekom 3. Obje strane razmišljaju o međusobnim odnosima. priznaje dužnost poreza i vojne službe te prihvaća rimsko pravo. koja u njemu vlada. što ga promiče država. Origen smije držati predavanje ženama sirijske dinastije u Antiohiji. I Tertulijan je. oni se mole Bogu za dobro cara. mogao bi se ocijeniti više kao nezainteresiran. Nadovezujući na Rim 13. koja usprkos svoj građanskoj lojalnosti čini kršćane strancima na tom svijetu. po Božjoj su volji utrli put kršćanskoj misiji. najdublje uvjeren u to da je podređena Bogu. ako država progoni Crkvu. Granice su toga priznavanja samo carski kult i služenje idolima. dapače za daljnji opstanak rimskog gospodstva. usprkos svojoj hrabrosti u obrani slobode kršćanske savjesti prema rimskoj državi. Car Galijen nalaže reskriptom da se kršćanima vrate njihova posvećena mjesta i zabranjuje da se u buduće uznemiruju. to valja u tom štovati ruku Providnosti. stoljeća još uvijek nije uspjelo razviti izgrađen specifično kršćanski ideal obrazovanja. No Origenu se čini da Rimsko carstvo ima još jednu posebnu providnosnu zadaću. te tako carstvo napokon služi kršćanskoj vjeri. Ako se imaju u vidu opširne priprave izmirenja Crkve i rimske države. i pax Romana. Uz toliko načelnih priznanja rimske državne vlasti ne začuđuje da u 3. vršila na kršćane. 25. ali uvijek ponovno daje mir. Koliko je takav stav malo uočio znakove vremena. Započinje proces koji možemo nazvati polaganim međusobnim približavanjem. Kršćanin se načelno odnosi prema toj državi lojalno i pokorava se svim zakonima dokle god nisu u proturječju s jasnim zahtjevima njegove vjere. za Decija i Dioklecijana. Ta svijest obiju strana očituje se najjače u ponosnim Ciprijanovim riječima da je car Decije daleko mirnije primio vijest o nastupu nekog uzurpator. Gledajući sa strane Crkve.1 ss. u kojem se našao ondašnji kulturni svijet. stoljeću odnos između države i Crkve većinom ne može smatrati neprijateljskim. kako se to ponekad čini.drugim dokumentima apostolske predaje posjeduju duhovno blago koje je daleko iznad grčke mudrosti. po njemu prva životinja Otkrivenja (13. iako i Crkva jasno izriče uvjete svoga priznavanja rimske moći.a nego saopćenje o izboru novog rimskog biskupa. Sve to pokazuje da se u 3. dapače. Origen nastoji prvi teoretski obrazložiti odnos između Crkve i poganske države. i ona se sve više osjeća velecrkvom. Hipolit vidi iza rimskog imperija moć sotone koja ga nosi. jer su obojica vjerovala u mogućnost nasilnog rješenja tog pitanja. one su uvjetovane njegovim mišljenjem o dubokoj demonizaciji javnoga života. što ga je Gospodin skupio iz svih naroda i jezika. Na teško pitanje. Djela apologeta i egzegeta. njegovo jedinstvo. usuditi da se obrati izravno caru Aureliju i zamoli ga da prosudi pravni spor između nje i svrgnutog Pavla iz Samozate. kako se državna vlast koja dolazi od Boga može boriti protiv kršćanskog uvjerenja i religije.155) i četvrta u Danielu (pogl. pokazuje neopisivo brz preokret nakon Konstantinove pobjede. Antiohijska kršćanska općina može se. 7) prikazuju Rimsko carstvo. Takva ocjena izražava nepodnošljiv pritisak koji je povremeno ta tvorevina moći sa svojim carem. stoljeću ima sve više praktičnih dodira između nje i Crkve. kao što je prihvaćanje kulta cara. poglavlje Svetost kršćana i njihove Crkve . Ni poganskoj državi nije to vanjsko i nutarnje jačanje ostalo sakriveno. Na kršćanskoj se strani na početku stoljeća čuje zapravo samo jedan glas koji radikalno niječe rimsku državu. Na početku Valerijanove vladavine mnogi su kršćani službenici rimske carske palače. stoljeća razvija između poganske države i kršćanske Crkve. kad je podložan Bogu. car je onda velik. odgovara da se svi Božji darovi mogu zlorabiti i da i nosioci državne vlasti moraju odgovarati pred Božjim sudom. Ranokršćanska Crkva i poganska država Osobito je zanimljiv odnos koji se tijekom 3. Na tom temeljnom Tertulijanovu prihvaćanju rimske države ne mijenjaju njegove brojne rezerve prema političkoj djelatnosti kršćana ništa. U kršćanskoj zajednici nedvojbeno raste svijest o njezinoj sve većoj nutarnjoj snazi. Samo dvaput se taj razvoj s rimske strane. ona računa s njim kao sa snagom prema kojoj mora zauzeti nove stavove. izvodi moć Rimskog carstva od Boga.

taj ideal nikada ne ostvaruju svi članovi pojedinih općina. dakle odreknuće od grijeha i povratak k poslušnosti . jer s jedne strane zamršeno stanje vrela lako omogućuje različna tumačenja činjenica. Već Pavao mora nekog bludnika isključiti iz korintske općine (1 Kor 5. stoljeća pokazuju zatim da s porastom pojedinih općina raste i broj onih kojima ne uspijeva izbjeći grijeh ni u njegovu najozbiljnijem obliku. osnovica je zahtjeva da čovjek mora isto tako biti uvijek spreman oprostiti svome bratu (Mt 18.5-11). U skladu s takvim pojedinačnim mjerama očekuje Pavao na drugom mjestu da će se članovi općine.15ss. 1 Kor 6). koja svakom opet donosi spas. Samo onaj koji odbija pokoru i zadovoljštinu čini svojim prijestupom »smrtnosni grijeh« (1 Iv 5. nego kao tužnu činjenicu popravi. Jak 5. dakle.355). blud. to ga valja najprije ukratko prikazati. Već se iz literature apostolskog i poapostolskog doba može potpuno jasno razabrati da ni u kojoj periodi mlade Crkve nije bilo potpune bezgrešnosti. Vrela 3.9)5. 5.1455. tako da su neoprostivi te zauvijek onemogućuju povratak u crkveno zajedništvo? Rasprava o mogućnosti pokore. Prema tome postupa Pavao kad korintskog bludnika »predaje I sotoni. 14. Klement Rimski mora ozbiljno opominjati korintsku općinu da čitav niz poroka. varalica. Sredinom 2. zajednica vjernika brine se. pijanica.25) i procjenjuje položaj onoga koji je ponovno sagriješio težim od onoga koji se još nije obratio (Mt 13.1-13). Ondašnji pisci s bolom se tuže kad vide da neki upravo obešćašćuju ideal zajedništva krstom posvećene braće.3ss). oprašta i time ga smatra pred općinom rehabilitiranim.22.2. S druge strane mu je poznata grešnost njegovih najbližih sljedbenika. stoljeću dostiže gotovo dramatične napetosti. stavlja pojedinog kršćanina.62. a nekom drugom.145. Budući da razumijevanje pitanja pokore u 3. ne samo izbjegava kao moguću opasnost. 2. svi članovi koji žive do smrti u krsnoj milosti. koji se srazmjerno odrazuje i u istraživanju crkvene povijesti. isključuje iz sakramentalnog zajedništva vjernika te ga.11 ) .9. 6. Molitva grešnika i općine koja ga zagovara otvara put praštanju (1 Iv 5. a s druge strane uska povezanost problema pokore s pojmom Crkve otežava objektivne stavove. nijedan se grijeh ne izuzima kao neoprostiv te se tako nijedan grešnik ne isključuje iz Crkve trajno. stoljeću pretpostavlja poznavanje prethodnog razvoja. koja ispašta počinjeni grijeh te opet ostvaruje udio u životu crkvene zajednice. koga također kažnjava. Ta je punomoć dana bez ograničenja. dakle ga »rekoncilira« (2 Kor 2. 1 Iv 2.1455). 2 Petr 3. tj. Ta situacija. vlast isključenja iz zajedništva. ostaje uvijek nedostižan cilj.15). Iv 20. koji su bludom i razvratom teško zgriješili. To novozavjetno uvjerenje u mogućnost pokore i ponovno izmirenje grešnika s Bogom i zajednicom vjernika vrijedi i u poapostolskom vremenu.16). onda je to pretpostavljalo visoku svijest o obavezi svih krštenih na svetost u jednoj svetoj Crkvi. a i inače je češće korio grešno ponašanje pojedinih članova općina (Ef 4. odnosno rješavanja njegovih sveza i opraštanja njegovih grijeha (Mt 18. prati Crkvu od prvog njezina trenutka i u 3. Isusovo naviještanje traži bez sumnje posve radikalno odricanje od zla (Lk 9. 7 . za grešnika koji obavlja pokoru i koji joj se ispovijeda (1 Iv 1. nije li definitivno isključen iz svete Crkve ili ima za nj još neki put da izgubljeni »krsni pečat opet zadobije«? Nisu li možda neki grijesi tako teški da ih ne može okajati ni najstroža pokora. u kojoj ima preljubnika. stoljeća skicira Hermin »Pastir« ozbiljnu sliku o slabostima mnogih kršćana rimske općine.21).195.anju da joj se udovolji. II Klementova poslanica pretpostavljaju slične ili istovrsne grijehe u općini Filipljana. Usprkos svoj živoj spoznaji te obaveze i usprkos svemu nastoj. pohlepa. kao što su pobuna.20-23). Pismo Polikarpa od Smirne i tzv. osim ako definitivno ostane u svojoj okorjelosti. Ono do danas nije moglo doći do općepriznatih rezultata.Prenošenjem vlasti vezanja i razrješivanja na učenike kao nosioce autoriteta daje se Crkvi vlast izricanja suda grešnim vjernicima. Pod takvom pokorom razumijevaju pravo obraćenje. ideal svete Crkve.25. ali zna da Bog i najvećeg grešnika može potaknuti na pokajanje (Otk 2. obratiti (2 Kor 12. Otkrivenje opominje biskupe da u svojim općinama ne trpe idolopoklonstvo i blud. prijevara i zavist.12.21ss). Borba za svetost kršćanina i njegove Crkve postaje u pitanju i u raspravama oko pokore prvorazredan čimbenik nutarnjeg crkvenog života.Ako je vjernik ranokršćanskog doba trebao oblikovati svoj vjerski život na osnovici krsne pobožnosti i »čuvati svoj krsni pečat«. 2.17-31. dakle. općinu i sveopću Crkvu pred teško pitanje: nije li kršćanin. te ni učenike koji su ga izdali ne isključuje iz pomirenja i važnih zadaća u Božjem kraljevstvu. Autor Otkrivenja tuži se na teške prijestupe u maloazijskim općinama (Otk 1-3).315). koji je izgubio krsnu milost. »ekskomunicira« (1 Kor 5. no oni složno i uporno opominju na pokoru. »griješeći protiv Duha Svetoga« (Mt 12. pohlepnika itd. Da je Bog spreman grešniku češće oprostiti. koja se ne može zanijekati. zauvijek proigrao svoje spasenje. I u drugim novozavjetnim spisima vlada uvjerenje da svaki grešnik može zadobiti oproštenje ako čini pokoru (Jak 1.

upozoravalo se u prvom redu na njegov razgovor s Pastirom. a ni o načinu njezine provedbe i kontrole. priliku za pokoru.a i usporedbama naviještao svoj nazor o pokori. tko je krštenjem primio oproštenje grijeha. mogućnost pokore nakon krštenja. ne bi zapravo više smio (εδει!) griješiti. Pokora se očituje u pokajničkoj molitvi. jer je nepredvidljivi događaji mogu spriječiti. kojem Herma otkriva svoje sumnje. Otkrivenje koje Herma dobiva u drugoj viziji sadrži sada kao novi element nagovještaj da se dotadašnja mogućnost pokore oročuje. stoljeća. kao ni o procesu odrješenja i ponovnog uključenja u zajednicu – može se jasno razabrati načelno dopuštanje mogućnosti pokore za sve grijehe bez iznimke. eshatološki. kao što postoji samo jedno krštenje koje oprašta. u svakom slučaju sigurno je da je većini. a s njom i samom Hermi. naime. Pokora u Herminu »Pastiru« Usprkos svoj nepotpunosti i više prigodnim iskazima u spisima apostolskih otaca o pokori – oni ne donose podrobnih podataka o trajanju pokore prilikom izopćenja. dakle ne može biti prava pokora. s obzirom na novokrštene. nego na tome što je načelno neponovljiva. približuje se. a ti su bili otpali od vjere i uz to bili prokazali svoje roditelje. autoru »Pastira« koji je pisao sredinom 2. htjelo vidjeti prvog kršćanina koji je naviještao još jednu mogućnost pokore nakon krštenja i tako pokušao razbiti dotadanju strogu praksu odbijanja svake mogućnosti pokore za onoga tko je teškim prijestupima nakon krštenja istupio iz crkvene zajednice. pozitivan sud o tome donosi mu oproštenje i time ponovno uključenje u vjerski život crkvene zajednice. bila poznata još jedna mogućnost pokore nakon krštenja. naviještati vrlo diskretno. Mora ostati otvoreno hoće li se u tim učiteljima gledati predstavnike neke manjine sklone rigorizmu ili pristaše katehetske prakse što je postojano naviještala ideal krsne pobožnosti. nasuprot neprestanim zahtjevima za ostvarenjem krsnog ideala u svakidašnjici. Hermu očito mori briga da pokora nakon krštenja sadrži stanoviti element nesigurrrosti. povlači se u pozadinu. No u prvoj viziji govori bez ograničenja o tome kako se njegova djeca upisuju opet u knjige života. pa je valja i po riječima »Pastira«. »neki učitelji« zastupaju mišljenje da samo pokora prilikom krštenja i s krštenjem donosi oproštenje (αφεσις) grijeha i da nema daljnjih mogućnosti pokore. vjerojatno je zaostajala u svijesti vjernika za radikalnim djelovanjem krštenja. mora se dotadanje shvaćanje pitanja pokore izvesti iz onoga što je rekao prije toga. vjerojatno na osnovi predodžbe da postoji samo jedna pokora koja rješava od grijeha nakon krštenja. »ako svim srcem čine pokoru« . iako je ona vremenski ograničena. Načelo jednokratnosti. Pastirov odgovor ponovno pobuđuje u Hermi pouzdanje i nadu da će njegova djeca i svi ostali koristiti ponuđenu mogućnost pokore. njegova se osnovna svrha otkriva tek nakon podrobnijeg promatranja. za »vrijeme ekskomunikacije« grešnika općina mu nastoji pomoći svojom molitvom. koja stalno čuva primljenu krsnu milost. zadnju. tj. te tako zadobiti oproštenje. Osim toga Herma je uvjeren da pokora čovjeka koji je po drugi put posrnuo ne može biti neporecivo odricanje od zloga. što se tiče ocjene njezine djelatnosti. . dakle. Samo onaj koji odbacuje pokoru ili je samo prividno prihvaća ne može računati s oproštenjem. »Pastir« potvrđuje to mišljenje kao ispravno. postu i dijeljenju milostinje. ako je Herma tu mogućnost pokore kao jedinstvenu mjeru gledao u smislu starozavjetnog jubileja koji je po svojoj prirodi bio oročen. Njezino naglašavanje. teško se shvaća da se u Hermi. I u poapostolsko vrijeme samo je po sebi razumljivo da pokora potpada pod nadležnost općine. Za tezu da Herma ovdje prvi put u povijesti Crkve naviješta načelno novu. konac svijeta i najavljuje se predstojećim progonom.prema Božjoj zapovijedi. Očito je stvar crkvenih predstojnika suditi kad je grešnik zadovoljio svojom pokorom za svoj prijestup. No Herma ne dopušta sumnju u jednokratnost pokore nakon krštenja. ona se daje do nekog određenog dana još samo jedanput za grijehe počinjene nakon krštenja. pri čemu u pojedinostima i nadalje ostaju nejasnoće i proturječja. time je navodno u to vrijeme postao očit otpad kršćanstva od prakršćanskog ideala Crkve svetih. ali ne više za one buduće. Budući da Herma tek u drugoj viziji prima novo otrkivenje o pokori. Hermin postupak navodno ne gubi ništa od svojih sudbonosnih posljedica. no onima koji su nakon svog krštenja ljudskom slabošću opet pali u grijehe pruža Božje milosrđe još jednu. predstojnici koje se brinu za crkvenu stegu te izopćuju tvrdokorne grešnike. Promjena u roku pokore obrazlaže se. Takvom tumačenju svrhe Hermina spisa govori doista donekle u prilog njegova književna vrsta. kad je riječ o poenitentia secunda. no bitan dio čini također ispovijed grešnosti pred Bogom i zajednicom subraće. ta se jednokratnost ne temelji na tome što joj nakon naviještanja njegove objave čisto vremenski ne bi više bilo mjesta. koja je uvjerena da mu je tako i Bog oprostio. dosad neprakticiranu. Herma bira oblik otkrivenja da bi u vizijam. isključuju ih iz sudjelovanja u vjerskom životu te prekidaju s njima svaki dodir »dok ne počnu činiti pokoru«. pa za nju Bog ne može dati ni oproštenje. Nasuprot toj jasnoj činjenici. prvi put se jasno formulira u Herme te ostaje dugo na snazi.

koji sada Crkvi odriče svako pravo na opraštanje teških grijeha i pridržava ga za vođe montanističkog pokreta. jer je to već uzalud«. tj. jer je. ali samo još jedanput. želio bez kompromisa provesti visoki ideal svetosti. skrenuti s prava puta zbog krivih nauka«. postaje dvostruko djelatna: donosi oproštenje grijeha. koji grešnika prema prilikama zadržavaju još na »gorem mjestu« ili mu udjeljuju potpunu rekoncilijaciju. time zastupa opće prošireno shvaćanje. Isto tako nedvojbeno postavlja Tertulijan nasuprot tome pravi ideal. mogli su se u praksi pokorničke stege birati stroži ili blaži oblici. zastupao je tezu: Potest ecclesia donare delicta. neki više a drugi manje udaljeni od nje. Njegov prvi prorok. osobito u drugoj polovici 2. No kako je prije kao član k. Sigurno nije teško u tom . Kad je ona završena. Radikalan preokret u Tertulijanovu stavu o pokori očituje se u »De pudicitia«. Time se zahtijeva da Crkva radi stege u općinama. Kod Tertulijana se jasno vidi i to da se gubitak krsne milosti smatrao u katoličkoj zajednici vrlo teškim prijestupom. a dalje više ne. pruža njegov dvostruki stav prema istom problemu izvanrednu mogućnost da se usporedbom pitanje bolje obuhvati. Već u uvodu oštro napada nekog katoličkog biskupa koji je objavio definitivni edikt: »I grijehe preljuba i bluda opraštam onima koji su izvršili pokoru«. kako se činilo. zatajiti vjeru iz straha pred svjetovnom vlasti. izrazito borbenom spisu. Uza sve načelno uvjerenje da se takvim grešnicima ne smije uskratiti druga pokora. tko se više ne prima u kulu. te se jedna i druga tu i tamo pojavljuju u vrelima. Pitanje pokore postalo je nlajednom problem prvoga reda kad je Tertulijan svojim prijelazom na montanizam usvojio taj zahtijev i zastupao ga svom pokretljivošću svojega uma i nesmiljenom tvrdoćom svoje volje. Na nekom drugom mjestu spominje blud (stuprum). zahtijeva da valja »prihvatiti sve koji su se obratili od bilo kakva pada. Tko se ne nalazi u kuli. Materiju pokore sačinjavaju ionako samo teški grijesi – pokora treba ponovno dati izgubljenu milost krštenja – te neke od njih usput nabraja. Kad Dionizije Korintski oko 170. tj. Najprije se činila prosvjedom protiv prelaksnog shvaćanja života mnogih kršćana. Za one koji su pali kao njezine žrtve ustanovio je »drugu pokoru da bi otvorio vrata onima koji kucaju. proizlazi jasno iz parabole o kuli koja simbolizira Crkvu. taj je izgubljen. daje duši ponovno život ili izgubljeni krsni pečat.U djela grešnikove pokore ubraja Herma ispovijed grijeha. piše svoju monografiju »O pokori«. tako da su neki gotovo izgubili hrabrost da počnu iznova. koja proizlazi iz đavolje zlobe. Da pokora po Hermi nije samo nešto između Boga i grešnika nego je vezana uz Crkvu. Valja naglasiti da Hermi nije nakana prikazati crkvenu pokoru svoga vremena u svim njezinim oblicima. premda se sama mogućnost načelno dopušta. Bogu je poznata ugroženost kršćanina i nakon njegova krštenja. jer bi lako mogla zavesti čovjeka da bude previše bezbrižan prema grijehu. milostinju i poniznost. ne daje grešnicima mogućnosti pokore. dapače. Njima upravlja opomenu: »Doista bi nam trebalo biti teško da sagriješimo po drugi put. no ne u smislu nekog iscrpnog kataloga. isključen je iz crkvene zajednice. ali se kasnije pokazala ekstremističkim pokretom. kad odgovara mjeri krivnje. Rigoristička struja došla je do izražaja u frigijskom montanizmu. »savršenom«. zablude ili. Montian. te tako pitanju pokore dao veće značenje.»popustiti putenoj požudi i zavođenju svijeta. te u nekom očajanju nisu više htjeli prihvatiti drugu pokoru. jer je to već drugi put. Budući da Crkva isključuje preljubnika ili onoga koji se vratio idolopoklonstvu te ih u tadašnjem smislu ekskomunicira. Takvo ispitivanje po svojoj prirodi potpada pod nadležnost crkvenih predstavnika. Početni uspjeh montanizma pokazuje da je taj zahtjev naišao na stanovite simpatije. ali se očito suprotstavlja i suprotnoj tendenciji. Ponovno uzimanje u kulu traži ispitivanje može li se pokora ekskomunikacije smatrati dostatnom. kojem se u međuvremenu priključio. kao npr . Pokora prema dvostrukom Tertulijanovu stavu Sve veći broj članova za vrijeme velikog porasta općina. ozdravljenje. već prema tome je li se kršćanski ideal svetosti naglašavao sa svom ozbiljnošću ili je do izražaja više dolazio kršćanski motiv milosrđa. te ga tako opet puštaju u kulu. sed non faciam. Postojanje i jednokrotnost pokore krštenih za Tertulijana sasvim su nesumnjive stvarnosti kad prvih godina nakon 200. stoljeća. ne et alii delinquant. Za ocjenu kasnijeg Tertulijanova držanja važno je što u svojoj katoličkoj fazi zastupa općenitost pokore te ne izuzima nijedan grijeh kao neoprostiv. uživanje mesa žrtvovanog idolima i herezu (perversa docere). nego da u prvom redu želi propovijedati pokoru. svi su oni koji se nalaze izvan kule ekskomunicirani od nje. donio je sa sobom i češće slučajeve zakazivanja u kršćanskom životu. molitvu i post. ali nas ne bi smjelo oneraspoložiti da po drugi put činimo pokoru«. Obje su se tendencije mogle zastupati u istoj općini. i hereze«. Grešnici se nalaze izvan te kule. pri čemu podsjeća i u formulacijama na isti stav Herme: samo preko volje govori o mogućnosti te pokore. kojom grešnik prihvaća pokoru.atoličke općine u Kartagi u posebnom spisu bio prikazao tradicionalno shvaćanje pokore. ponovno primaju u crkveno zajedništvo spasa.

Prvom činu ekskomunikacije na početku pokore odgovarao je čin rekoncilijacije na njezinu svršetku. zatim odijelo »u kostrijeti i pepelu«. To tumačenje postaje mnogo vjerojatnije Ciprijanovom napomenom koja kaže da su prije neki afrički biskupi uskraćivali preljubnicima pokoru. smatrati Tertulijanovom konstrukcijom kojom se U svojoj književnoj polemici protiv katoličke Crkve kanio dobro poslužiti. za koji je nadležan predstojnik općine. S druge je strane težina pokorničkih djela. Njezin prvi stupanj jest vanjski čin. za koje je jednako sigurno vrijedila dužnost pokore kao i za one poznate u javnosti. vjerojatno je poticaj na pokoru davalo već samo crkveno vodstvo. Takva je pokora trajala dulje vrijeme. U osnovi se kod Tertulijana ne može govoriti o nekom trojstvu glavnih grijeha. naprotiv. S jedne strane i sam je mogao sumnjati traži li doista njegov prijestup pokoru. koje odgov. gdje nadalje mora moliti za zagovor općine i prijašnje zajedništvo. Taj čin. Da Tertulijanovo držanje u pitanju pokore. jer se čini da izrazi pontifex maximus i episcopus episcoporum. Temeljna novost sada je njegova podjela grijeha na oprostive i neoprostive. vjerojatno u pokorničkoj odjeći. Teže je pitanje ako je bila riječ o tajnim teškim grijesima. Razne hipoteze govore u prilog tome da se grešnik u tom slučaju sam od sebe obratio upravitelju općine. Javnu pokoru čini grešnik u dvije etape: najprije stoji na ulazu crkve (pro foribus ecclesiae ili in vestibulo). usp. koji treba pojačati djelovanje molitve. nego nazivom obuhvaća sve sjevemoafričke biskupe koji zauzimaju stav suprotan Tertulijanovu. a vjerojatno i prema pokorničkom držanju pokajnika. Druga etapa daje mu opet pristup u crkveni prostor. jer ih sam Tertulijan isključuje kad kasnije o tom biskupu govori da preuzetno pretpostavlja kako je vlast dana Petru da veže i razrješuje prešla i na svaku Crkvu »koja je Petrova rođakinja«. Ako je bila riječ o pokori za notorne prijestupe. jer ih u tom slučaju ni spis »De paenitentia« ne bi mogao prešutjeti. nije istovjetan s današnjim crkveno-pravnim procesom ekskomunikacije. pokornik ne posjeduje više communicatio ecclesiastica. Kako se ta javna ispovijed u pojedinostima provodila. te smanjenu njegu tijela. ovisila o težini počinjenih grijeha. jer osim spomenutih grijeha govori i o nekim drugim neoprostivim grijesima. čini se da se u Tertulijanovo vrijeme nije nalagala doživotna pokora. iako za ona »tri« nastoji naći posebne dokaze u dekalogu i apostolskom dekretu Djela apostolskih. koje je u osobito teškim slučajevima samo od sebe moglo izvršiti i isključenje iz crkvene zajednice. Ehrhard. koji se rado označuje grčkom tuđicom ekshomologeza. kojima ga Tertulijan oslovljuje. među neoprostivima igraju osobitu ulogu grijesi idolopoklonstva.biskupu vidjeti vođu rimske općine. Kirche der Martyrer 366 s . uz trajnu molitvu u pokajničkom duhu spominje post. U svojoj monografiji o pokori i u nekim dijelovima montanističkog polemičkog spisa donosi Tertulijan kao prvi kršćanski pisac toliko pojedinosti o pokori. Isključeno je da su tri glavna grijeha u crkvenoj disciplini pokore prije Tertulijanova montanističkog razdoblja vrijedila kao neoprostiva. No ne može se držati da je napadnuti biskup istovjetan s Kalistom ili Zefirinom Rimskim. no primoran je protusloviti sam sebi kad na drugom mjestu kaže da oproštenje tih grijeha valja prepustiti Bogu. Javna pokora počinje zabranom sudjelovanja u euharistijskom bogoslužju i molitvi općine. A. predstavlja nešto novo s obzirom na njegovo prijašnje mišljenje. To trojstvo valja. povezana s Petrom. Kao dokaz da ni Crkva ne može oprostiti stanovite grijehe navodi Tertulijan da ih ni Bog ne oprašta. o uvrštavanju u kategoriju pokornika. To može samo značiti da je Tertulijanov protivnik neki (sjevernoafrički) biskup koji smatra da svaka Crkva. dakle ekskomunikaciju. kuda prolazi kler i vjernici. za grešnika je bolje da bude javno odriješen nego da dalje skriveno živi u prokletstvu. koje se razlikovalo prema težini prijestupa. na prvi pogled ukazuju na Rim. nije do kraja jasno. koji se tako nalazi »izvan Crkve« (extra ecclesiam dare). Odatle se razumije i naglašeno Tertulijanovo opominjanje da pokoru treba prihvatiti usprkos svim razumljivim duševnim neugodnostima. u prvom redu njihovo trajanje. suprotno mišljenje22. Grešnik mora javno priznati (publicatio sui) da se nalazi u stanju koje ga primorava na vršenje javne pokore. naprotiv. Na početak javne pokore mogao se grešnik pripravljati privatnim djelima. da se iz toga može izvesti zorna predodžba o njezinu toku. nasuprot njima. koje na koljenima moli da mu pomognu svojom molitvom i opet ga prime u svoje zajedništvo. ispovijed. posjeduje vlast vezanja i razrješavanja. izriče on sam sa svom željenom jasnoćom. katoličkog nauka. Riječ je. kojim je 22 Uz Tertulijanovu sklonost da u polemici upotrebljava književne fikcije ne bi bilo isključeno da pod episcopus episcoporum ne misli ne neki konkretni biskupski lik. koje iznosi u »De pudicitia«. Tertulijanov afrički protivnik branio je. No to ga prisiljava da svoje prijašnje dokaze iz Svetog pisma za općenitost crkvene pokore gotovo akrobatskom egzegezom protumači u novom smislu. bluda i ubojstva. o kojima Tertulijan također prvi opširno govori. hvaleći se da se ne stidi što se odrekao svoje prijašnje zablude. no njihovo određivanje nužno pretpostavlja grešnikovu ispovijed do u pojedinosti pred crkvenim vodstvom.ara pokorničkom duhu.

kao što mu je krst kao prva pokora oprostio njegove grijehe i udijelio mu milost Božjeg posinaštva. gubi svoj smisao ako ne postoji neki vidljivi završni čin koji grešnika ponovno uvrštava u zajednicu a za koji pokornik tako zdušno moli. iako je počinio najteže prijestupe. Hipolit ovdje nastupa kao predstavnik rigorističke struje. potaknuvši katoličku stranu na to da ponovno prouči biblijske i teološke temelje uobičajene pokorničke prakse i da ih u svojem naviještanju točnije formulira. No i općina je svojom molitvom zagovora za pokornika uključena u proces rekoncilijacije. eventualno doživotnu. Ta faza starokršćanskih sporova oko pokore ima izvanrednu važnost u crkvenoj povijesti. pri svršetku kojega je velik broj otpalih primorao crkveno vodstvo da preispita dotadašnju pokorničku praksu. doduše. što se tiče pitanja pokore. Neka nutarnja veza s afričkim borbama oko pokore očito ne postoji. To pomirenje jamči s jedne strane snaga zagovora Crkve. No da je već za Kalistova predšasnika Zefirina (199217) vrijedio običaj rekoncilijacije heretika nakon javne pokore. koju je dotada vodio sigurnom rukom. općenito predbacuje Kalistu laksnost u crkvenoj disciplini te navodi neke primjere: po Kalistu bi biskup mogao i nadalje ostati u službi. Tertulijanu nije uspjelo da u Kartagi i sjevernoj Africi sakupi veći i trajniji broj pristaša. I sam se Hipolit ne označuje predstavnikom nauka o neoprostivosti nekih grijeha. to je taj čin sigurno postojao već i u njegovoj predmontanističkoj periodi. dok ga s druge strane garantira punomoć Crkve da u ime Božje otpušta grijehe. Dapače. koji je gotovo istodobno izbio u Rimu i u kojemu je učeni prezbiter Hipolit oštro nastupio protiv tadašnjeg rimskog biskupa Kalista (217-222). koji je u isti mah Kristova molitv.biskup pružao oproštenje (venia) i »ponovnu uspostavu« (restitutio). u novoj situaciji kad su mu u njegovo sklonište pred poganskim vlastima stigle vijesti koje su govorile ne samo o visokom broju otpalih u progonu. koja je bila prisutna u Rimu možda već u Hermino vrijeme. Da taj čin bez sumnje izvodi biskup općine. muževima koji žive u drugom ili trećem braku otvorene su sve službe u kleru. jer je vrlo ugrozila crkveno jedinstvo i dovela do stvarnih raskola. ali vjerojatno nije imala pristaša izvan grada te se raspala najkasnije prilikom Hipolitove smrti. nasuprot dotadašnjoj praksi.a i stoga nepromašiv . za što se s katoličke strane pozivalo osobito na Mt 18. Premda Tertulijan tek u “De pudicitia” podrobnije govori o činu rekoncilijacije što ga izvodi biskup. koji sebi prisvaja vlast opraštanja bludnih grijeha. Hipolit sažima svoje optužbe u prigovoru da se nikome. prvi put pružala mogućnost pokore. Vanjski oblik toga čina ne može se iz Tertulijana točnije konstruirati.anja tako da se odrješenje i ponovno prihvaćanje grešnika u sakramentalno zajedništvo smatralo posebnom zadaćom Kristove zajednice. Kao što Hipolit sam priznaje. kao kod Tertulijana. pokoru za razne prijestupe. Iako je montanist Tertulijan vodio polemiku o pokori i pokorničkoj disciplini protiv katoličke Crkve preko svake mjere oštro i neobjektivno. u Rimu organizirala u vlastitu »školu«. nego i o sumnjivim promjenama u disciplini pokore. većina rimskih katolika bila je na Kalistovoj strani. onda bi on biskupu načelno priznavao vlast da oprašta svaki grijeh. Još je manje riječ o oprostivim i neoprostivim grijesima ili o načelnom pitanju da crkvena vlast oprašta grijehe. iako ona nije imala udjela u sakramentalnoj punomoći biskupa. Ozbiljnije posljedice za crkveno jedinstvo imao je. dokazuje Euzebijev izvještaj o konfesoru Natalisu. pravovaljanima. Kako se vidi. premda ih je rimsko pravo zabranjivalo. no ona podjeljuje i u isti mah jamči njegovo pomirenje s Bogom. ako je autor »Philosophumena« istovjetan s Hipolitom »Apostolske predaje«. ne isključivši robove. koju izgovara i vrši biskup. spor oko pokorničke prakse. jer druga pokora. koji su dosegli vrhunac u rasprostranjenoj novacijanskoj protucrkvi. proiz1azi već iz same Tertulijanove montanističke polemike protiv biskupa katoličke Crkve. pa ni onom koji je pripadao nekoj sekti. time ne griješi. Kalist ne donosi nikakvu odredbu koja bi naviještala novotariju u pokorničkoj praksi ili bi bludnicima. ovdje uopće u osnovi nije riječ o pitanju pokore. Ako se kao klerik oženi. Pokornička disciplina u sjevernoj Africi u Ciprijanovo vrijeme Povod za ponovnu raspravu o pitanju pokore u sjevernoj Africi a zatim i u Rimu bio je za velecrkvu tako tužan rezultat Decijeva progona. Kalist očito zastupa općenito uobičajeni nauk o pokori i odgovarajuću praksu te svoje uvjerenje da u Crkvi ima svetih i nesvetih obrazlaže parabolom o kukolju među žitom. neće uračunati njegovi grijesi samo ako prijeđe u »Kalistovu školu«. Rekoncilijacija. ipak je ona djelovala pozitivno. daje nekadašnjem grešniku opet pax s njegovom Crkvom. tako da je možda samo zahtijevao oštriju. čini se. barem upojedinim točkama. ali je najvjerojatnije odgovarao u Ciprijanovo vrijeme uobičajenu obredu polaganja ruku uz odgovarajuću molitvu. Neki su prezbiteri primali . to se svakako može shvatiti u dubljem smislu sudjelov.18. napokon je Kalist proglasio ženidbe između slobodnih žena i muškaraca nižeg staleža. Hipolitovi sljedbenici bili su manjina koja se. koga je nakon teške pokore rimski biskup ponovno primio u crkveno zajedništvo. koja treba povratiti krsnu milost. Kartaški biskup Ciprijan našao se.

i posredstvom delegacije u Rimu nastojala postići da ga papa Kornelije prizna. Odluka je obrazložena time da se u takvim vremenima nije mogla zadržati mirnodopska praksa. Ta skica o toku sjevernoafričkog spora oko pokore već jasno pokazuje da se diskusija usredotočila na dva konkretna pitanja: s jedne strane. Samo je onaj kadar prihvatiti mučeništvo koga je Crkva opremila za taj boj. drugim riječima. kojega je prezbiter Novatus u Ciprijanovoj odsutnosti i bez njegova znanja postavio za đakona kartaške općine. jer tu očito nije bilo nikakve volje za obraćenjem. uvjet je jedino posjedovanje pisma mira nekog mučenika ili priznavaoca. koji su nedvoumno zanijekali svoju vjeru potpunim prinošenjem poganske žrtve. i da ne predstavljaju nikakvu crkvenu pravovaljanu odluku. kad je. . koja je razvila žestoku propagandu protiv Ciprijana. Njemu su se priključili i neki drugi klerici koji su već prije iz drugih razloga oponirali Ciprijanu. obavezuje upravitelja zajednice. nisu se mogli odbiti od Kristove krvi oni od kojih se očekivalo i tražilo da svoju krv proliju za Krista. dok je protivnička skupina oko Felicissima i Fortunata izgubila značenje. Mnogi otpali pokazivali su tzv. odlučno se protivi laksnoj praksi svojih protivnika te zahtijeva ozbiljnu i potpunu pokoru za pale kao pretpostavku njihova povratka u Crkvu. naime. no drugi su se pobunili i pisali Ciprijanu da im je mir s Crkvom povratio već koji mučenik. no pri tome je utvrđen poseban postupak za libelatike i sakrifikate. a drugim umirućima samo onda ako su do sada već pružili dokaze pravog pokorničkog raspoloženja. smirila se rasprava oko pokore za pale pobjedom Ciprijanovih nazora. prvi su mogli nakon točnog preispitivanja svakog pojedinog slučaja uskoro dobiti pax. koja bi za grijeh otpada od vjere isključivala mogućnost zadovoljštine javnom crkvenom pokorom. koje je sjevernoafrički episkopat usvojio. Protivnička skupina izabrala je sada novog biskupa. koju je sazvao i kojoj su prisustvovali brojni afrički biskupi. premda je posjedovao pisma mira. Duh Sveti može zboriti samo iz onih koji su po miru s Crkvom primili Očeva Duha. naprotiv. tako da je uskoro nakon kartaške sinode uglavnom opet bio uspostavljen mir u Ciprijanovoj općini. smrtno bolesnima dopustio rekoncilijaciju. pisma mira (libelli pacis). Kad se zatim pojavila opasnost od novog progona za cara Gala i kada se mislilo da će biti još žešći nego Decijev. te povukli za sobom priličan dio općine i smatrali se pravovaljanom katoličkom općinom Kartage. Na nove vijesti o sve većim nemirima u svojoj općini dao je svojem kleru uputu da palima u smrtnoj bolesti odmah daju crkveni pax. iako još nisu bili izvršili uobičajene pokore. obje stranke. U njemu još jednom prikazuje svoje stanovište u pitanju pokore. vratio u Kartagu. trebali biti primljeni u Crkvu samo u smrtnoj opasnosti. U njegovu se držanju ni u jednom slučaju ne vidi prijekid s dotadanjom strožom praksom. priznavaocima je saopćio da njihova pisma mira može smatrati samo preporukom crkvenom autoritetu. Dio palih odmah se pokorio tim Ciprijanovim mjerama i izjavio da je spreman prihvatiti pokoru. koja su im izdavali mučenici prije svoje smrti ili priznavaoci i u kojima su ih preporučivali za ponovno skorašnje ili neposredno primanje u crkvenu zajednicu. Mogućnost pripuštanja pokori i konačnog ponovnog prihvaćanja u crkvenu zajednicu pretpostavljale su. prezbitera Fortunata. je li pomirenje s Crkvom moguće bez odgovarajuće pokore. zatražena je jednoglasno ozbiljna pokora za sve pale. odnosno priznavalaca. ponovno o pokorničkoj disciplini za pale. ako mogu pokazati pisma mira mučenika. u raspravi se uopće nije govorilo o oprostivosti ili neoprostivosti toga grijeha. No on ih je odbio i obavijestio Ciprijana o svojem stavu. dok se Ciprijan borio za pridržavanje cjelovite pokore i njezinu kontrolu od strane crkvenih vlasti. Na čelo te grupe došao je uskoro neki klerik imenom Felicissimus. Crkva je sada trebala svima pružiti ohrabrenje. O njihovu ponašanju govori Ciprijan ironično da se ti pali provode tako kao da su oni Crkva i kao da bi on njih morao moliti da ga milostivo prime u Crkvu. Daljnje odredbe o ostalim palima dat će nakon svojega povratka u Kartagu. a da nisu od njih tražili nikakvih djela pokore. Ciprijan je opravdao blaži postupak prema libelaticima daleko manjom težinom njihova prijestupa. dok su sacrificati.. trebao je i u smrtnoj opasnosti ostati isključen iz mira s Crkvom. Ciprijan je svojim prezbiterima uz kaznu otpusta iz službe zabranio primanje palih. Uskoro je objavio spis »O palima«. Kako Galov progon ipak nije poprimio tako zastrašujuće razmjejere. Ciprijanovi protivnici zauzimali su se za ublaženje ili uklanj'anje dotadanje stroge prakse. koji pruža poučan opis sveukupne situacije sjevernoafričke Crkve prije i poslije Decijeva progona. Ciprijanovoj je energiji brzo uspjelo da crkvenom autoritetu kao jedino nadležnom osigura rukovanje pokorničkom disciplinom za paleo Na sinodi godine 251. Samo se u jednoj točci nakon početnog oklijevanja Ciprijan odlučio za blažu praksu. ako su na dan svojega otpada bili započeli pokoru. U toj ozbiljnoj situaciji odlučilo se da se svim palima podijeli crkveni mir. U toj se situaciji našao Ciprijan kad se nakon Uskrsa 251. No tko dosad nije bio spreman da prihvati pokoru. i zatim pripada li odluka o tome crkvenom vodstvu ili pak preporuka mučenika. raspravljala je II sinoda u Kartagi 252.otpale opet u Crkvu.

uvjeren da je pax. za razliku od svojih prijatelja u Kartagi. i dio pokore što se vrši pred zajednicom. no to sudjelovanje nije pobliže opisano. davanje milostinje i slična trapljenja. Ciprijanova ekshomologeza shvaća se krivo ako se u njoj gleda neki posebni oblik pokore. Dok se u Ciprijanovu ponašanju uvijek osjeća milosrdna ljubav prema palima. kod Novacijana te . a posebno je odbacio ponovno primanje palih prilikom progona u crkvenu zajednicu kao nespojivo s njezinom svetošću. U sudu treba li dati rekoncilijaciju sudjeluje općina. i Novacijan pretpostavlja ponovni primitak otpalih u Crkvu kad jednom kaže da valja moliti. počeo naviještati krajnje rigorističko stanovište. post. vrijeme je da ona doista vrši pokoru. Time mu se opet dopušta udio u euharistijskom bogoslužju i primanje Euharistije. nego se vrše u sporazumu s Crkvom. navodno. Na drugom mjestu pokorničke liturgije nalazimo ekshomologezu. kleru i općini da ga opet uzmu u crkveno zajedništvo i udijele mu rekoncilijaciju. no kao već odavno uobičajen obred koji je već prije bio udomaćen na Istoku. Prilikom čitanja tih majstorski formuliranih pisama nameću se dva opažanja. Treći i završni čin jest rekoncilijacija u užem smislu riječi. neposredno predstoji smrt otpaloga. samo što njegovo elegantno pero uspijeva to rječitije i uvjerljivije formulirati. Rimski prezbiter Novacijan zastupao je. Rimski spor oko pokore i Novacijanov raskol Dok se Ciprijan u sjevernoj Africi morao braniti protiv laksističkih nastojanja u pokorničkoj praksi svojega vlastitog klera. da su u crkvenoj disciplini odlučni protivnici svakog popuštanja u dosadašnjoj praksi te stoga ne odobravaju nesrazmjerne zahtjeve afričkih otpalih da odmah budu primljeni u Crkvu. a drugi put da ponizno držanje palih olakšava njihovu molbu za povratak u zajednicu. jer se tim mirom nekadašnji pokornik opet uključuje u zajedništvo Crkve. Ako prema ljudskom prosuđivanju. primiti ih prije reda značilo bi postupiti kao liječnik koji ranu samo zatvara a da joj ne daje vremena da zaraste te tako bolest samo pogoršava. »crkvene pokore« koju bi trebalo razlikovati od pokore ekskomunikacije ili »cjelovite pokore« koja bi se. Kao što Ciprijan nastoji uzeti u ruke konačno uređenje pitanja pokore odmah nakon svojega povratka u Kartagu. Ta djela nisu prepuštena privatnoj ocjeni pokornika. koja se vrši polaganjem biskupovih ruku. Kao zanimljivu pojedinost sadrži to Novacijanovo pismo napomenu da rimski priznavaoci. odbijaju otpalima pisma mira. tako piše Ciprijanu. po stilu Novacijanovo. nošenje pokorničkog ruha. sastoji se iz molbi grešnika. dapače tvrdila da joj je već u nebu dan. oštro kori skupinu otpalih u Kartagi. Rimski stav prema pitanju rekoncilijacije palih prikazali su još prije Novacijana neki prezbiteri općine u pismu Ciprijanu i u njemu još odlučnije nego afrički biskup tražili da valja »pomoći« onim bolesnicima među palima koji su svoj prijestup okajali i žele da ih se ponovno primi u Crkvu. da iskaže istinitost svog pokorničkog raspoloženja te poniznom pokornošću svrati na se Božje milosrđe. dakako iz posve drugih motiva nego Afrikanac. kojoj je ličnost što ju je vodila i teološki obrazlagala dala osobito prodornu i opasnu snagu. unutar koje može jedino postići svoj spas. koja nije htjela čekati Ciprijanov povratak i usprkos svome teškom prijestupu tražila pax s Crkvom. vodi dopisivanje s općinama u provinciji.O vanjskom obliku ustanove pokore ili pokorničke liturgije može se iz Ciprijanovih iskaza utvrditi slijedeće: prvi čin grešnika jest paenitentiam agere ili satisfacere. pokajao se javno i opetovano za svoj otpad i svojim suzama očitovao istinitost svojega žaljenja. Rim se želi držati tradicije. Ciprijan je. kojima se grešnik obraća biskupu. Jedno drugo pismo Ciprijanu. To shvaćanje zastupa u početku i Novacijan kada kao tajnik rimskog skupa prezbitera za sedisvakancije godine 250-251. bila razvila iz ekshomologeze. đakona. Ne može se sa sigurnošću utvrditi je li se ona obavljala jednom ili češće. koje će uskoro u sporu oko heretičkog krsta a i kasnije odigrati vrlo važnu ulogu: nihil innovandum. dakle molitve. pri tom se prvi put formulira načelo rimske prakse u pravnim i vjerskim pitanjima. čini se da misli na jednu rimsku sinodu. no ona pretpostavlja privatnu ispovijed krivnje pred upraviteljem općine. tako će Rim konačno o tome odlučiti čim općina bude imala svoga biskupa. on opet zadobiva pax ecclesiae. koja ih podupire svojom molitvom i određuje njihovo trajanje. Kad Novacijan uz to primjećuje da je otpad u cijeloj Crkvi poprimio tolike razmjere da se konačno uređenje može provesti samo zajedničkim savjetovanjem biskupa. Rim i Kartaga slažu se u još jednoj točci. naprotiv. ali je uskoro. Biskup vrši čin rekoncilijacije na osnovi primljene vlasti vezanja i razrješavanja. za područje latinske Crkve prvi put je spominje Ciprijan. poput Tertulijana. Nijedno od ta dva Novacijanova pisma ne daju razloga shvaćanju da se u rimskoj općini grijeh zatajivanja vjere nije dotada opraštao. prezbitera. koji daje Crkva. Rekoncilijacija pruža pokorniku ponovno communicatio s Crkvom. u svojim prvim stavovima tradicionalni nauk o pokori. priznavalaca i postojanih laika. Tu ispovijed Ciprijan naziva confessio. njegova djela pokore. kako bi pokora palih postigla i oproštenje. pretpostavivši da je već vršio pokoru. važan za spasenje. nadalje. treba mu se svim potrebnim oprezom »priteći u pomoć«. našao se Rim sredinom stoljeća pred rigorističkom strujom.

međutim. teško se osloboditi dojma da se obrazloženje kako se opće uređenje pokore otpalih može provesti tek nakon izbora novog rimskog biskupa donosi bez skrivenih nakana. odmah počeo energično i doista propagandistički spretno posvuda na Istoku i Zapadu izgrađivati svoju protucrkvu. Posebna je opasnost od Novacijanova utjecaja postojala kod Fabija Antiohijskog. ali se očituju tek kasnije. Ciprijanov odgovor posjedujemo u opširnom pismu.andrijskom te pred njim nastojao opravdati svoj pothvat osnivanja vlastite Crkve. Ipak su Novacijanova propagandna pisma afričkim biskupima imala stanoviti utjecaj. on se prema njima odnosi hladno. gotovo kruto. Pontu i Ciliciji. u maloazijskim pokrajinama Bitiniji. Novacijan je. On se u početku nije dao pridobiti za Novacijana. nije li ta zadaća trebala pripasti njemu? Prijelom u Novacijanovu stavu prema pitanju pokore nastupio je kad je izborom. kako to kaže Euzebije. Osobito je zanimljivo kako je daleko djelovao Novacijanov nauk na mnogobrojne općine Istoka. tako da su mnogi umrli očajavajući. Dionizijev se odgovor Novacijanu sačuvao. važne podatke. a uz to čak i u Armeniji i Mezopotamiji. Jedna rimska sinoda od 60 biskupa i brojnih klerika izopćila je Novacijana i sinodalnim zaključkom potvrdila dotadašnju rimsku praksu da se pali pripuštaju pokori. koji je bio sklon rigorističkim shvaćanjima te se tako »donekle priklanjao shizmi«. O opsegu Dionizijeva dopisivanja i pitanju pokore daje Euzebije. No u Rimu i Italiji bio je uspjeh njegovih nastojanja malen. Kapadociji. jer je Kornelijev brz zahvat sazivanjem rimske sinode raščistio situaciju. ipak se pokolebao i obratio Ciprijanu za razjašnjenje. da svoje pristaše potakne na povratak katoličkom jedinstvu te tako barem spasi svoju dušu. Propagandu na Istoku vodio je sam Novacijan. Crkvom čistih. Frigiji. aleksandrijski ga biskup zaklinje da barem sada odustane od svoje nakane. u kojemu razvija svoje mišljenje o pokori. Prema ironičnu Kornelijevu izvještaju. kao npr. kao što se to vidi u slučaju biskupa Antonijana. pogotovo što mnogi zaključci sinode u Elviri sa svojim rigorističkim tendencijama pokazuju da je Španjolska već rano bila sklona takvim shvaćanjima. Nadalje. No Dioniziju Aleksandrijskom uspjelo je da ga zadrži u tradicionalnom uvjerenju iscrpnim prikazom nauke o pokori i primjerima iz života. za nasljednika pape Fabijana određen Kornelije a ne on. te svoje ponašanje s prizvukom ponosa opravdava slavnom rimskom predajom. jer je Ciprijan ovdje sigurnom rukom vladao situacijom. Jedno od tlh plsama pokazuje da se novacijanski raskol na Istoku počeo tako učvršćivati. Crkva ne može oprostiti smrtni grijeh i ona uništava samu sebe ako opet prihvaća grešnika«. možda i zato što prijelaz vođe laksista.crte nema. Sigurno je slika. Način organizacije preuzeo je od velecrkve. Ciprijan je i papi Korneliju pružio pomoć u borbi protiv novacijanizma svojim čestim dopisivanjem s Rimom i postigao da se dio Novacijanovih pristaša opet pridružio pravovaljanom rimskom biskupu. Novata. I u Španjolskoj postoje znakovi novacijanskih infiltracija. Biskup Barcelone Pacijan (> prije 392) poznavao je još dokument što mu ga je predstavio novacijanac Simpronijan u kojemu su se nalazile ove riječi: »Nakon krštenja nema više pokore. koju Kornelije daje o svojem protivniku u pismu Fabiju Antiohijskom. koji su zorno prikazivali čežnju otpalih za rekoncilijacijom. »Novatova ( = Novacijanova) je novotarija suzbijena« i posvuda vlada radost zbog povraćena jedinstva. a i druge vijesti. Kapadocije i Palestine htjeli raspravljati o čitavom pitanju na sinodi u Antiohiji. našlo se pristaša osobito u Siriji i Palestini. Novacijanizam je još dugo živio na Istoku. No zato je uspjeh novacijanske ptopagande na drugim područjima bio to veći. no potvrđuju je mnogi stvarni podaci iz dopisivanja umjerenog Ciprijana. koji se po završetku Decijeva progona mogao provesti. jer se pismeno obratio tamošnjim vodećim biskupima. . Ciprijan se umiješao u taj slučaj i u posebnom pismu zatražio od pape Stjepana (254-257) da ekskomunicira Marcijana i dade južnogalskim općinama novog upravitelja. doduše samo u malim zajednicama koje su rigorizam svojega utemeljitelja još povećale te se nazvale katarima. no kad je primio njegovo pismo. To bi sigurno mogao biti daljnji razvoj novacijanskog nauka o pokori. Dioniziju Aleks. koji je u nj imao uvida. kad je kasnije izvještavao papu Stjepana da je crkveni mir na Istoku opet uspostavljen. No zavaravao se u mjeri svog uspjeha. u čemu ga je podupirao prezbiter Novatus. Ni u sjevernoj Africi nije njegova propaganda našla plodno tlo. u protivnički tabor nije novacijanski pokret stavljao u osobito vjerodostojno svjetlo. Nastojao je steći pristaše parolom da otpalima treba načelno odbiti ponovni primitak u crkveno zajedništvo. U Galiji se priključio pokretu biskup Marcijan od Arlesa i neumoljivo uskraćivao otpalima rekoncilijaciju i na samrti. koji je došao iz Kartage. Novacijan je svoje pristaše dapače prilikom dijeljenja euharistije preklinjao da mu ostanu vjerni. izobličena osobnim osjećajima. da su vodeći biskupi Cilicije. Novacijan se u Rimu dao postaviti za protubiskupa. On je svojim marljivim dopisivanjem raščistio pitanje i bitno pridonio zaustavljanju novacijanskog pokreta na Istoku. kamo su pozvali i Dionizija. no ipak ih je bivalo sve manje. koji nije lako sklon pretjerivanju.

savršeni kršćani. kao što to pokazuju tumačenja o preljubnici. Kao već u Klementa. kao idolopoklonstvo. njihovi iskazi nisu formulirani u žestini diskusije s nazorima protivnika. do duše. Primjer takve pokore daje Pavao kad kažnjava korintskog rodoskvrnitelja da bi se »spasio na dan suda«. Origen. i samo onaj koji ostane bez pokore u apostaziji izgubljen je zauvijek. ona daje. i Klement naglašuje da je ideal kršćanskog života izbjegavanje svih prijestupa nakon velikog oproštenja grijeha krštenjem. Česte su Origenove napomene iz kojih se jasno vidi udio crkvenog vodstva u toku pokore. može započeti Irenejem Lyonskim. te otklanjali ponovni primitak u Crkvu počinitelja teških prijestupa. čija rnu pomoć u molitvi i opomene mnogo pomažu. ali jednokratne. ako ustreba. jer Kristova smrt ne može drugi put za njih djelovati. stoljeću. Bez sumnje je upravo Irenej osobito duboko prožet mišlju da je čovjek zbog svoje sličnosti s Bogom. za razliku od sporova latinskog Zapada. pokore. iako je potrebna. pokora za teške grijehe ne može se ponoviti. Origen vrlo visoko cijeni krštenje i njegove milosne posljedice. Odatle slijedi da je uvjerenje kako čovjek pokorom i nakon krštenja opet zadobiva Božju ljubav pripadalo oduvijek crkvenom pokladu vjere. koja mu se daje otkupljenjem. u kojoj će on pojavom monaštva igrati istaknutu ulogu. sažetku starog vjerovanja naslijeđenog od apostola. doduše kao i krštenje. Iako zahtijeva da pokora ne bude teška da ne bi .im hijerarhijskim stupnjevima i u svim oblicima za nj je neporeciva činjenica. i to i za one teške prijestupe koje ubraja u »grijehe na smrt«. Važnu ulogu igra kod njega opomena. I na djelovanje pokore gleda Klement slično Hermi. koje se sastoji od molitve. što su vrijedili na istočnom području kršćanstva u 3. Klementovo shvaćanje pokore odlikuje se pojmom čišćenja. te stoga ne isključuju iz zajedničkog sakramentalnog života Crkve. Origenovo se zanimanje obraća manje pojedinostima konkretne pokorničke prakse. ali ona posredno proizlazi iz njegove vjere u djelotvornost pokore. uslijed toga prikazuje oslobađanje od grijeha kao duži proces koji se ne može provesti bez pokore. Irenej ovdje ne govori. bezgrešnim životom. uz crkvene predstojnike. dužan živjeti posve svetim. kao ni Irenej. blud. no ne spominju se pojedinosti o toku te ekshomologeze. proizlazi iz njegova pripovijedanja o mladiću koji je zalutao i kojega je apostol Ivan nakon duge molitve i posta opet »doveo u Crkvu«. šuti. što ga poprima pod utjecajem Platona. Da je pokora nakon krštenja stvar Crkve. jasno proizlazi iz njegove napomene kako su prezbiteri dužni bdjeti nad ćudorednim životom kršćana i. U pokoru ulazi i ispovijed krivnje. vjeruje da Bog daje svoj mir i svoje prijateljstvo onima »koji čine pokoru i obrate se«. te stoga osobito bolno osjeća grubu suprotnost između ideala i svagdašnjeg života mnogih kršćana. Iz oproštenja izuzima samo grijeh okorjelosti. ne uzrokuju gubitak krsne milosti. Stav aleksandrijskih učitelja prema pokori i pokorničkoj praksi odlikuje se time što nema borbene note. naučava mogućnost opraštanja grijeha nakon krštenja pokorom. te Origen oštro kudi crkvenog predstojnika koji se iz kukavičluka ne usuđuje da je provede. no da i za nj pokora svršava ponovnim primanjem u Crkvu. no nekom drugom zgodom izražava nedvoumno takvu mogućnost pokore. posta i djela ljubavi prema bližnjemu. Grijeh nakon krštenja u svim slojevima kršćana. isključiti grešnika iz Crkve. bit će suđeni znatno strože nego ljudi staroga zavjeta te se zato moraju nakon svog krštenja čuvati svakog grijeha. o rekoncilijaciji pokornika. doduše. gnostici i siromasi u općini. Klement ne govori o rekoncilijaciji. Time Klement uvodi pneumatičkog duhovnog vođu u pokorničku praksu istočne Crkve. ubojstvo ili koji drugi teški zločin. ali ne kao jednostavan dar Božje milosti. Djelovanje njihove pomoći molitvom i mrtvljenjem temelji se na njihovoj osobnoj savršenosti. »Regula fidei«. može se oprostiti samo primjerenom zadovoljštinom u pokori. on ga uspoređuje s liječnicima kojima valja pokazati rane da bi mogli primijeniti pravi lijek. Osobito je važna napomena u Irenejevoj tzv. I njega su uvrstili u skupinu onih koji su se još zauzimali za ideal svetosti. koju ni on ne prikazuje sustavno. Kao i ovaj. nego samo nakon prethodnog bolnog čišćenja. No teški prijestupi grešnika donose njegovoj duši smrt i dovode ga u stanje koje je gore od onoga prije krštenja. no to više njezinoj teoretskoj osnovici. budući da su kršćani sudionici tako velikih milosti. O pitanju može li se grešnik nakon krštenja uopće spasiti. preljub. oproštenje grijeha. Takvi su duhovni vođe. a dijelom nakon pokore – milosno podijeliti život. Takav se grijeh više ne može izbrisati milošću. Nadalje postoje kod njega mnogobrojne sličnosti s pokorničkim naukom Herme. Lakši grijesi. correptio. Klement Aleksandrijski prvi preporučuje pokorniku neku vrstu duhovnog vođe. dakle. kao prilikom krštenja. Irenej naziva tu pokoru izrazom ekshomologeza. ona se ne može ponoviti. jer bi opetovane pokore pokazale da nije bilo ozbiljna pokorničkog raspoloženja. dati neraspadljivost i pribaviti vječnu slavu«. no Bogu je poznata ljudska slabost te zato pruža mogućnost druge. naslijeđen od pracrkve. koji potječe iz Male Azije.Nauk o pokori i pokornička praksa 3. koja je u svojoj biti neprihvaćanje pokore. na sv. o razbojniku i hereticima. njezin najteži oblik jest ekskomunikacija. Nijedan prijestup ne smatra se neoprostivim. gdje se kaže da će Bog »onima koji ostaju u njegovoj ljubavi – dijelom od početka. stoljeća na Istoku Prikaz pokorničkog nauka i pokorničke prakse.

Još odlučnije od Klementa zastupa Origen tezu da je moć opraštanja grijeha povezana s osobnim savršenstvom svećenika. ako su članovi općine prokazali grešnika. vjerojatno isto tako ne znaju za jednokratnost crkvene . potvrđuju daljnja zapažanja. govori mu o njegovim prijestupima te ga zatim isključuje iz sudjelovanja u životu crkvene zajednice. tj. Oštro se obara na neke svećenike koji misle da mogu »svojom molitvom« opraštati tako teške grijehe kao što su idolopoklonstvo. »Didaskalia« opominju biskupa da opravdanje tužbe. dok općina za to vrijeme moli. koju tako opširno i brižno opisuju. Njegove mjere prema grešniku uvijek imaju dvostruki cilj. jer je Origen. koja traje do čina rekoncilijacije. Za vrijeme službenog vremena pokore pripušta se grešnik na čitanja i propovijed.obeshrabrila grešnika. jer je niječu samo u jednom jedinom slučaju. Punomoći biskupa u cijeloj pokorničkoj praksi temelje se na povjerenoj mu vlasti vezivanja i razrješavanja. kod biskupa. kao i ekskomunikaciju. umjesto da od njega zahtijevaju javnu crkvenu pokoru. Prema »Didaskalia«. a onda i sakramentalnost otpuštanja grijeha koje se po njemu daje. Posebnost pokorničkog nauka »Didaskalia« mora se još napose istaći. Stoga čin ponovnog uključivanja mora stvarno donositi oproštenje od grijeha. Nijedan pa ni najteži. Čini se. taj duševni liječnik ne mora biti svećenik. pokora teče otprilike ovako: kad je biskup doznao za grešnika u svojoj općini. da pretpostavljaju opetovanu pokoru nakon već dobivene rekoncilijacije. No nakon nekog vremena zagovaraju ga. upraviteljem općine. tako i ona kao cjelina sudjeluje u pružanju zadovoljštine za nj. prijestup nije izuzet iz biskupove vlasti opraštanja. koje slijedi rekoncilijacijom. naprotiv. jer je ona vezana s biskupom. Nova je u Origena napomena da se kršćani pomireni s Crkvom ne mogu više pripustiti crkvenim službama. Ona vrlo naglašuju brigu za grešnike kao dužnost biskupa. Kod Origena to je shvaćanje povezano s važnošću koju on u kršćanskom životu općenito pripisuje »svetima« kao što grijeh jednog člana uvijek pogađa cijelu Crkvu. Ponovno priključenje Crkvi. za naglašavanje zadaće pneumatičkog liječnika duše u procesu čišćenja od grijeha. općinu vjernih moraju jačati u dobru. nego da pazi i na motive takvih prijava. Slutnju da »Didaskalia« poznaju opetovanu mogućnost pokore i rekoncilijacije nakon krštenja. u nju ulazi i katkada potrebno isključenje okorjela grešnika iz crkvene zajednice. uz nove opomene i pouke. I članovi općine kore ga zbog njegova grešnog ponašanja. Grešnik se u ispovijedi mora obratiti biskupu kao duševnom liječniku. taj se navod nipošto ne može tumačiti u smislu nekog nauka o crkvenoj neoprostivosti stanovitih glavnih grijeha kod Origena. Potpuno pomirenje daje tek biskup polaganjem svojih ruku. premda se Origen ne zanima toliko za to djelovanje kao npr. ovaj ispituje iskrenost pokornikova pokajanja i nalaže mu. on će ustanoviti traži li vrsta grijeha javnu pokoru ili ne. To upada u oči u djelu koje tako često naglašuje oprostivost grijeha počinjenih nakon krštenja. koje potječu sa sirijskog područja. pridržava za biskupe. poziva ga na odgovornost. No tu se svako izopćenje može iskupiti. Ipak stoji da aleksandrijski teolozi pripisuju sasvim posebnu vrijednost sudjelovanju savršenih kršćana u djelima pokore. koji po njemu oprašta grijehe i vraća mir. »Didaskalia« bi se pri tom mogla pozvati jednostavno na načelo jednokratne mogućnosti pokore. Ako uz to uočimo da ni »Apostolske konstitucije«. a grešniku može pomoći u zadovoljštini za manje prijestupe ako dragovoljnim djelima i pokorom sudjeluje u njegovoj pokori. a grešniku pružati nadu u oproštenje. što treba provoditi bez obzira na osobu. bila jednokratna. pri čemu se posebno upozorava na sličnost primanja Duha prilikom krštenja. ne samo savjesno ispita. preljub i blud. tako da je ekskomunikacija na neki način već ublažena. pogotovo što se navodne antinovacijanske crte u njima ne mogu sigurno dokazati ili se eventualno mogu smatrati kasnijim dodacima. rekoncilijacija čini grešnika ponovno članom Crkve i vraća mu Duha Svetoga. ima spasonosno djelovanje. Između crkvene pokorničke prakse u »Didaskalia« i prakse izopćenja u sinagogama postoji tolika množina očitih sličnosti da se pojedine crte u »Didaskalia« mogu shvatiti kao samo malo više razrađena sinagoška praksa izopćenja. to ipak traje dulje nego priprava na krštenje. postanak kojih valja smjestiti u prva desetljeća 3. To u Origenovoj koncepciji može jedino značiti da su ti klerici preuzetno pripisivali oproštajnu moć i za tako teške prijestupe svojoj osobnoj brizi za grešnika koji se nalazi na putu korepcije. ona nigdje ne spominju da bi pokora nakon krštenja. kad je riječ o ponovnoj denuncijaciji. stoljeća. vlast opraštanja pridaje i običnim kršćanima koji su postigli visok stupanj osobne savršenosti. biskup mora djelovati po uzoru na Dobrog pastira. No time se ne tvrdi da nesvećenik može provesti crkvenu rekoncilijaciju. U svojem uvažavanju duševnog liječnika polazi Origen putem koji je pokazao već Klement. primjerenu pokoru. jer su spas pojedinaca i njegovo članstvo u Crkvi nerazrješivo povezani. Za poznavanje pokorničke liturgije na Istoku osobito su plodna sirijska »Didaskalia«. kojega je izgubio grijehom. u kojoj post zauzima posebno mjesto. u prvom redu posredstvom đakona. Jasnije nego inače pokazuju »Didaskalia« crkveni značaj pokore. no ona obrazlažu taj slučaj opširno i zamršeno drugim argumentima. S preuzimanjem pokore koju je naložio biskup počinje »liturgijska« faza grešnikova okajanja.

a hipoteza o obratnom razvoju od izvorne strogosti do sve većeg laksizma bila bi još jednom zabluda. Spor. stoljeću . kasnom izvještaju Epifanija. Nakon Damaza dovela je rasprava o tim stvarima do teških nemira i do raskola u općini. 26. biskup Aptungija. istina. Origenov učenik Grgur čudotvorac spominje podjelu pokornika na različite razrede kao ustanovu koja već duže postoji. Sporovi oko pokore nakon Dioklecijanova progona Dioklecijanov progon učinio je pitanje postupka s otpalima opet aktualnim. Prva je mogućnost vjerojatnija. Vođa druge skupine je sam Melecije. Njezin je biskup Petar u jednoj epistula canonica ustanovio načela po kojima su se trebali ravnati čini pokore. ne pokazuju nikakav daljnji razvitak pokorničke prakse nakon Origena. Melecijeva raskola u Egiptu stajale jedna drugoj nasuprot. biskup Likopolisa u Tebaidi. stoljeća što je često teškom borbom za pravo razumijevanje kršćanske pokore nasuprot rigorizmu. koji je palima »zabranjivao« pokoru. te su ih zato zvali traditores. koje se odnose na pitanja pokore. kao što se čini. koje su o njemu ovisile. naprotiv. Mnogi su kršćani popustili Dioklecijanovu zahtjevu i izručili vlasti svoje svete knjige. to se nameće hipoteza da jednokratna crkvena pokora nije bila uobičajena posvuda na Istoku i da se ne može smatrati izvornom praksom. Ako ju je Herma možda tek prvi put uveo kao ustupak nekoj rigorističkoj struji. No Melecije je upotrijebio pitanje pokore da bi pridobio pristaše u borbi protiv biskupa egipatskog glavnog grada i da bi Crkvama. koji je vođe obiju stranaka. Neki smatraju da su stupnjevi »onih koji slušaju« i »koji padaju ničice« sigurno posvjedočeni. biskupa Euzebija i Heraklija. Nakon preokreta za Konstantina smiruju se sporovi oko problema pokore. valjalo bi označiti sve prijašnje stajalište Crkve prema pokori kao periodu veće blagosti. Nakon nekoliko godina izgubilo je pitanje pokore u melecijanskim neredima svoju važnost. ne mogu se krivnje tih palih pobliže utvrditi. iako stvar nije posve jasna. tražio pokoru od palih te pri tom naišao na žestok otpor. no njegov prikaz pripada povijesti 4. Canones. Neki rigoristički smjer držao je ređenje kakvoga »izdajice« za biskupa nevažećim. Kad je godine 311. iako. kako govori Damaz u jednom daljnjem natpisu. Trajna je zasluga Crkve 3. koji je u sjevernoj Africi slijedio nakon Dioklecijanova progona. koji se. zaredio novoizabranog kartaškog biskupa Cecilijana. Druge vijesti s Istoka. stoljeća. s mnogobrojnim priznavaocima odlučno suprotstavio ponovnom primanju palih. a s druge se strane suprotstavila prodoru laksističkih težnji u kršćansku pokorničku disciplinu. Činjenica je da se u Rimu raspravljalo o pitanju pokore za pape Euzebija (310). te time čine prijelaz ka kanonskoj pokori narednih stoljeća. dok drugi ovamo ubrajaju i »one koji plaču« i »one koji stoje« Sinode 4. nije još ustaljena. jer je i ovaj put na različitim mjestima u Crkvi bilo palih. prvi put pojavljuje kod Herme i zasniva na pastoralnim motivima. prognao. ne daju. prema. raspra je potakla intervenciju cara Maksencija. dao karakterističnu i djelotvornu lozinku. Natpis koji je papa Damaz (366-384) posvetio svojem prethodniku Euzebiju govori da je Euzebije tražio pokoru od palih i pri tom došao u sukob s nekim Heraklijem. i Marcelino je. Veza spora oko pokore za Euzebijeva prethodnika Marcelina (296-304 ) s Dioklecijanovim progonom ne može se. rigoristički. Tekst ne dopušta pripisati Herakliju jedan od dvaju mogućih krajnjih smjerova. nastao zato što je Melecije. koji su se još sačuvali. No pitanje pokore nije bio uzrok tog raskola u egipatskoj Crkvi. koji je otpalima uskraćivao pokoru. rezultat ovaj put nije bio ni izdaleka tako tužan kao za Decijeva progona i poslije njega. Budući da Marcelino nije više doživio početak Dioklecijanova progona. kao što je rečeno. nastao je iz toga žestoki donatistički spor. no njegova terminologija.pokore. navodni traditor Feliks. nikakvih novih spoznaja koje bi se razlikovale od dosadašnje slike. kako je to naviještao utemeljitelj Crkve. više smatrati činjenicom. Biskup Petar spominje se kao vođa jedne od stranaka koje su u ranoj fazi tzv. ne može se smatrati sporom oko pokore u strogom smislu riječi. koji se uvijek iznova javljao. kao što ćemo vidjeti. osim jedne iznimke. branila duh milosrdnog razumijevanja grešnikia. Na Zapadu se. ali se u njima osjeća topao suosjećaj za sudbinu otpalih. koji je zahtijevao ponovni primitak u Crkvu bez pokore. Melecijevi pristaše prešli su ubrzo arijevcima da bi se s njima ujedinili protiv Atanazija. Problemom palih bavila se nakon jenjavanja Dioklecijanova progona i aleksandrijska Crkva. poglavlje Izgradnja crkvenog uređenja u 3. ili laksistički. On je. ometao pravo ređenja aleksandrijskog biskupa. stoljeća pretvaraju polako pokorničke odredbe u pravne nonne. naprotiv. sažete u kanone.

morao se poziv nekog čovjeka za taj položaj osigurati besprijekornim načinom izbora. u prvom redu krštenja i euharistije. Prilikom biskupova izbora izražava Bog na neki način svoj pristanak. svetošću i krepošću. On ju je u zrelim godinama i sam preuzeo u obliku svećeništva. na sve važnijim sinodalnim sastancima pokrajinskih biskupa ili vođa još većih regionalnih sastava. pokazuju u 3. i s tim u vezi naglasila i dužnosti koje iz nje proizlaze. organizacije pojedinih općina se razgranjuju. te stoga mora biti uzorom svake kreposti. svećenici i đakoni puni su škrtosti. prezbitera i đakona ostaju. sinodalna praksa doživljava značajan uspon. koji je njezin sudac i zastupa Krista. i rimski se biskup Stjepan poziva na to da ima Petrovu katedru per successionem. ne ograničuje samo na njegovu općinu. Crkva je po volji svojega Utemeljitelja biskupska Crkva. Razni nutarnji crkveni problemi. Budući da je biskupska služba bila toliko važna. u prvom se redu na Istoku razvijaju crkvene pokrajine. nego ono što ga je naučio Duh Sveti. Biskupska vlast zasniva se na Gospodinovoj riječi kojom je podijelio Petru vlast ključeva. bdije nad čistoćom vjere ispravnim vršenjem liturgije. a za biskupovu službu traži se napokon dublja teološka osnovica. Njemu valja uvijek prepustiti izbor kad je riječ o tome da se u općini postavi novi biskup. Kod Ciprijana se ta odgovornost očituje u usrdnoj brizi biskupa oko očuvanja crkvenog jedinstva. Prema Ciprijanu. nego se proteže na cijelu Crkvu. nosioci koje stoje na takav način u središtu crkvenog života i u svijesti vjernika. Ni na trenutak ne sumnja u nutarnju opravdanost crkvene službe. kao uvijek. međutim. a u priznavanjima i protivljenjima nedvojbeno jača prednost rimske Crkve i njezina biskupa. Odgovornost se. razrađuju se uvjeti za primanje u pojedine službe. obrazložila je. razjašnjavanje pitanja pokore i borba protiv shizmatičke opasnosti. veći zahtjevi prema vodstvu za vrijeme pojedinih progona. Stoga treba općina prisustvovati izboru novog biskupa i paziti da se bira onaj koji se ističe učenošću. stoljeća crkvenom se službom bavio Aleksandrijac Origen. ne propovijedati vlastite misli. što potcrtava njegovo sve veće značenje za život cjelokupne Crkve. Biskup je neosporan vođa općine u svim njezinim životnim pojavama. Na Zapadu je Ciprijan prvi latinski pisac koji nekoliko godina nakon Origena nastoji pobliže obrazložiti bit i funkciju biskupske službe u Crkvi. dapače nevjernici. razvijaju se novi. On je čuvar nutarnje crkvene discipline i odgovoran je da općina održava kršćanski životni ideal. te se stoga odatle izvodi postavljanje biskupa i organizacija Crkve u toku vremena i sukcesija. neznalice. Vodi svagdašnju karitativnu djelatnost općine i organizira njezine izvanredne mjere pomoći u vremenima nužde i krize. Svi ovi razvoji na području crkvenog ustava potvrđuju da je i tu mlado kršćanstvo izraslo do ranokršćanske velecrkve. doduše. biskupi. Mora naviještati riječ i zato mora čitati i razmatrati Sveto pismo. obraća više i teološka refleksija da bi dublje shvatila njezinu bit. hram Božji. biskupska se služba iznutra učvršćuje a izvana joj raste ugled. Zastupa svoju općinu u njezinim odnosima prema drugim mjesnim Crkvama. stoljeća. Nosilac te službe ima zadaću da ljude privodi Božjem kraljevstvu. Odatle proizlazi njegova glasna i oštra osuda klera njegova vremena. kao što su obrana od gnosticizma i montanizma. postala je razbojnička spilja. Tko nije s biskupom. te tako postaje važnom vezom između pojedinačne općine i sveukupne Crkve i djelotvornim promicateljem crkvenog jedinstva. ali često dobivaju oštrije granice ili djelomično proširuju područje svojih zadaća. stoljeću monarhički episkopat u punoj djelatnosti i u nedvojbenom posjedu punomoći koje im daje služba. koji se susreo s mnogim njezinim predstavnicima. Jasno je da se crkvenoj službi. koji njome upravljaju kao predstojnici«. te je stoga biskup jedino Bogu odgovoran. stoga sam glas Božji poziva na tu službu. častohlepni se bore za te službe koje se prodaju. Osim trojakosti službe 2. koja bi morala biti kuća molitve. klerikalni stupnjevi. to je nužno zato jer poznaje život svakog pojedinca te može suditi o životu kandidata. I Origen naglašuje da je biskup pozvan u službu cijeloj Crkvi. ona je izgrađena na biskupima. taj nije ni u Crkvi. Mora služiti liturgijsko bogoslužje. kad uspoređuje stvarnost s postavljenim idealom. Biskup je u Crkvi i Crkva je u biskupu. tako i Ciprijan pripisuje općini dužnost da u tome sudjeluje. S biskupskom službom povezuje Ciprijan ideju sukcesije kad kaže da se njegova služba temelji na Gospodinovoj riječi Petru (Mt 16. želje za vlašću.Treće stoljeće dovodi na više razina do daljnje izgradnje crkvenog uređenja. Najviše od svih pisaca 3. 18). crkva. Općina može imati samo jednog biskupa. on joj propovijeđu naviješta vjeru i. I biskupi crkvene . Kao i Origen. u svojem nutarnjem značenju nepromijenjene. te ih nedostojni službenici daju nedostojnim nasljednicima. ali bi pri tom smio uzdići na molitvu samo čiste ruke! Origen očito zastupa mišljenje da je djelotvornost svećeničke vlasti vezana uz osobnu svetost njezina nosioca. Kler Već postojeće službe biskupa. doduše po rangu niži.

U Rimu donosi uspostavljanje titula kao posebnih dušobrižničkih okruga prezbiterima. velike kršćanske općine. a kod mlađeg kandidata mora savjestan ispit ustanoviti njegova stvarna svojstva. . Napokon. Budući da đakon treba izvijestiti biskupa o svim događajima unutar općine. koje nastaju u tom stoljeću u važnijim gradovima Rimskoga carstva. te njegova valjanost ovisi o njihovoj privoli. koja uključuje sud o pravovaljanosti toka izbora. Nosioci tih službi javljaju se većinom u Iiturgijskim funkcijama. Proširenje prezbiterijalnih punomoći davalo se i u teškim vremenima. tzv. kao ni jedan drugi pretkonstantinski spis. ali moraju govoriti i o budućoj srdžbi prilikom Božjeg suda. Prvi je zahtjev intimna prisnost sa Svetim pismom. samostalniji položaj nego što je to bilo moguće u manjim općinama. to mora ispunjavati najviše zahtjeve što se tiče karakternih svojstava i ćudoređa. a njegovoj službi veće značenje. Kartaga. prije svega u brizi za siromašne i upravi crkvenog imanja. Uporno. Služba koja se od ordines minores najčešće spominje jest lektor. preporučuju dobra djela. biskupovo »uho i usta. Sve veće potrebe općine 3. imao i pravo slaviti euharistiju. 42 akolita i 52 egzorcista. Sirska »Didaskalia« pokazuju na jedinstven način nadmoćan položaj biskupa u njegovoj općini. život žene i djece mora biti u skladu s visokim dostojanstvom koje nosi glavar obitelji. to se onda ima sigurno shvatiti tako da se ne isključuju susjedni biskupi. polovici stoljeća. progonima. U svakidašnjici prosječne kršćanske općine prezbiteri još uvijek zauzimaju položaj iza đakona. Jamstvo za to postoji većinom tek u kasnijoj dobi. stoljeća. tako da biskup prilikom svojega izbora treba po mogućnosti imati barem pedeset godina. čitač pri bogoslužju. Aleksandrija i Antiohija. sudjeluju osobito pri sudskim procesima kršćana. čije dostojanstvo slave s mnogo poštovanja. daju Inu takvi razgovori o poslovima općine sami po sebi vrlo velik utjecaj na biskupovu odluku. Tu je instruktivno Ciprijanovo pismo koje opunomoćuje prezbitere i đakone da u slučaju opasne bolesti mogu primiti ispovijed palih i pomiriti ih s Crkvom. Ostiarij je bdio nad ulazom u prostorije namijenjene bogoslužju i branio prilaz nepozvanima. i koje sadrže više tisuća članova. što će prezbiteru također donijeti novo i prošireno područje djelatnosti. Prema tome je u službi općine 7 podđakona. To s jedne strane ovisi o sve većem broju kršćana na selu. kojima su povjereni. Prezbiteri zauzimaju u »Didaskalia« općenito još onaj položaj koji im već pripisuju Ignacijeve poslanice. kojima zajedno s biskupom polažu ruke na glavu. on je slika Božja i posrednik između Boga i vjernika. gdje se za vođu općine nije mogao postavljati biskup nego samo prezbiter. Često spominjanje prezbitera prilikom podjeljivanja krsta u Hipolitovu Crkvenom uređenju ovdje je jednako značajno kao i naglašavanje njihove uloge prilikom ređenja novih prezbitera. poželjno. Budući da svim svojim životom treba biti uzorom općini. dok se podđakoni imaju smatrati izravnom pomoći đakonu. kad biskup uslijed svojeg utamničenja ili bijega nije više mogao osobno upravljati općinom. zahtijevaju porast svećeničkih funkcija. digamos. To se sigurno dogodilo u Egiptu u 2. Treće stoljeće pokazuje znakove sve većeg značenja prezbiterske službe. što je pretpostavljalo stanovito obrazovanje i pružalo osobit ugled. kao što je briga za duševno bolesne i epileptike. Ti biskupi imaju također pravo zarediti izabranoga kao što to stoji već u Hipolitovu Crkvenom uređenju. no oni ostaju ispod položaja đakona. stoljeća dovode napokon do razvitka daljnjih stupnjeva u nizu klerikalnih službi. oni su »savjetnici i suupravitelji biskupovi«. već jasno pokazuje početak razvitka »župe« . govore »Didaskalia« o svojstvima koja su potrebna za biskupsku službu i o zaprekama koje iz nje isključuju. srce i duša«. kako svjedoči Dionizije Aleksandrijski. oduševljeno naviještaju Božja dobročinstva. doduše. Čovjek koji se više nego jednom ženio. koji je bio namijenjen malim općinama. koja potiču na pravdu. po »Didaskalia«. U svojoj propovjedničkoj službi predstavlja »Božja usta«. daljnje je obrazovanje. Briga za kršćane u seoskoj okolici Aleksandrije. barem na stanovitim geografskim područjima. ali nije nužno. tumač kojega mora biti biskup.provincije imaju mjerodavna udjela u izboru. koji je sačinio biskup Kornelije u jednom pismu Fabiju Antiohijskom. kako kažu »Didaskalia«. ali nemaju prava na udio u darovima općine. Nabrojeni su u popisu rimskoga klera. Ciprijan smatra način izbora koji vrijedi u sjevernoj Africi božanskom predajom i apostolskim običajem koji je nadaleko proširen. Ako ovo sa stanovitim naglaskom kaže da biskupa mora birati sav narod. ovisi o jednodušnoj suradnji između biskupa i đakona. Đakoni kao službeni pomoćnici biskupa. a akoliti opet podđakonima. Jedva može biti sumnje da je takav seoski prezbiter. Ova posljednja zadaća bila je povjerena egzorcistima. Dobro općine. on je Božji namjesnik u općini. koju su vodili putujući svećenici (πειοδευταί) na početku 4. dolaze češće u dodir s pojedinim članovima općine te su stoga. drugi u posebnim zadaćama karitasa zajednice. kao što su Rim. lektora i vratara. nema pristupa do biskupske službe.

Ako sada u Egiptu postoje crkvene zajednice i na selu. Ostali klerici živjeli su od svog privatnog posjeda ili dohodaka iz svoga zvanja u civilnom životu. Odredbe državnih vlasti. pružala je mogućnost da kršćanin na nekom nižem stupnju službe stekne potrebna iskustva i polako dobije produbljeno vjersko znanje i sve veće poznavanje zadaća višega stupnja. a ima samo jednog biskupa za upravitelja. kojima upravljaju tamošnji svećenici ili pak neki klerik iz biskupskog sjedišta. stoljeća urasla u odnose koji je neosporno razlikuju od prethodne periode te opravdavaju njezinu karakterizaciju kao vanokršćanske velecrkve. no lektor nije. postala vrlo važna. na nekim područjima u korepiskopu. pozivao isključivo biskup. kao i za prezbitera i đakona. Mnogostrukost crkvenih službi. Nesposoban da primi duhovni stalež. Uz to je jedan drugi proces na području organizacije važan za mnoge biskupske općine. kao što smo već spomenuli.U te je službe. bila je dužnost vjernika da se brinu za njihovo izdržavanje. stoljeću. O izobrazbi klera za njegove vjersko-crkvene zadaće nema iz tog vremena gotovo nikakvih podataka. u crkvenu pokrajinu. bio je. U vezi s tim valja još posebno govoriti o pojedinačnoj biskupskoj općini kao nosiocu crkvenog imetka. koji se uplaćivao u arca općine. napokon se i vlastita kastracija smatrala zaprekom za ređenje. Njezino nastajanje uvjetuju prije svega dva čimbenika. stvaranje daljnjih hijerarhijskih službi. mogao upitati za savjet svoju općinu. a sinoda u Elviri primorana je ustanoviti posebne propise o trgovačkim poslovima klera. Počeci tzv. Tertulijan i Origen govore o problemima posjeda posve javno. nego su ostajale podložne susjednim velikim općinama. koja se razvijala. stoljeću i izgradnju njihove organizacije. stoljeću počinje razvoj koji smjera na proširenje biskupske nadležnosti na sve veća područja. dapače. što se smatralo pomanjkanjem hrabrosti u ispovijedanju vjere. kako naglašuje »Traditio apostolica«. Prinosi vjernika za različite zadaće općine stjecali su se u zajedničku općinsku blagajnu. Lektoru je biskup prilikom primanja u službu pružao knjigu. Prvi je dan metodom ranokršćanskog misioniranja. prema prilikama kod nekog obrazovanog kršćanskog učitelja. stoljeća. Kako su biskup i đakoni u većim općinama bili posve zauzeti svojom službom. stoljeća Već smo često upozoravali na rast općina u 3. primao nikakva reda. koji dovodi do dvaju novih oblika: do većeg biskupskog područja koje obuhvaća nekoliko kršćanskih općina u gradu i na selu. dobiva vlastitog no uvijek biskupu podređenog dušobrižnika za svoje neposredne vjerske potrebe. Prinosima u novcu i predmetima svakidašnje upotrebe (živežne namirnice i odjeća) priključila su se uskoro darovanja kuća i zemljišta. U Tertulijanovo vrijeme poprimili su ti prinosi karakter dobrovoljnog mjesečnog poreza. koji je po uzoru na antikne filozofe sada predavao i »filozofiju« kršćanstva. potužiti na preveliku revnost nekih biskupa oko gomilanja posjeda. koji je. i do kršćanske općine koja u prezbiteru. Državne vlasti znale su za taj crkveni posjed. pogotovo u velikim gradskim općinama 3. koja je odatle nužno proizlazila. tako da se posjed crkvenih općina već prije Konstantina sastojao iz novca i nekretnina. Ona ne podliježe još nikakvim ustaljenim normama crkvenog vodstva. Ako država. one rastu ne samo brojčano nego i u lokalnom smislu. provodi se organizatorski preokret. I u tom se razvoju jasno vidi da je Crkva 3. pripadaju najznačajnijim pojavama te vrste. iregularnosti zapažaju se jasno već u 3. onaj koji je jedanput morao obaviti javnu crkvenu pokoru. Isto tako se podđakon nije redio polaganjem ruku. onda to pretpostavlja priznavanje pojedinačne općine kao vlasnika crkvenog posjeda po građanskom pravu. Nadopćinski oblici organizacije Nastajanje velecrkve očituje se prema van osobito jasno u povezivanju pojedinačnih biskupskih općina u jednu nadređenu tvorevinu. Tako u 3. ono je išlo na račun općih darova vjernika za sveukupne potrebe općine. Tako općine posvuda dolaze do crkvenog imovinskog fonda. Biskupske općine 3. Ciprijan se mora. koje nakon prestanka Dioklecijanova progona naređuju vraćanje zaplijenjena imetka pojedinim kršćanskim općinama kao pravovaljanim vlasnicima. iako se to u Origenovo vrijeme još nije općenito priznavalo. koja je vjerojatno već vrlo rano postala stalnom ustanovom. osim pojedinim odredbama. koja je. to iz toga slijedi da novonastale općine nisu automatski dobivale biskupa. govore također da je u 3. isključivalo iz crkvenih službi. koje se trudi da zasadi kršćanstvo najprije u napučenim . stoljeću država priznavala Crkvi sposobnost posjedovanja. kontrola i uprava kojega napokon pripada biskupu. Prema tome je klerik svoje teološko znanje stjecao najprije u katekumenskoj školi i osobnim studijem. dakako. Oblikovanje bogoslužja u liturgiji krštenja i euharistije. isto je tako krštenje primljeno u bolesničkom krevetu (baptismus clinicorum). Poznavanje liturgijskih funkcija dobivao je neposrednim sudjelovanjem u bogoslužju svoje općine. nije taj posjed dirala.

izvažava u naslovu metropolita. kao što je to trebala biti sinoda protiv novacijanizma godine 251. prilagodila granicama političkih provincija. stoljeća sudjeluju biskupi različitih državnih provincija. na koje dolaze biskupi cijele Sirije i istočne Male Azije. dok u sjevernoj Africi još uvijek nisu bile poznate. Isto tako oko sredine 3. nalaze u dvjema provincijama. kanon Carigradskog sabora (381) jasno izražava da su biskupi Efeza. U tom savezu pripala je. koja nadalje pokazuje da su se takvi sinodalni sastanci izvana smatrali važnim i uglednim predstavništvom kršćanstva. Time se već u 3. koji se navode u redoslijedu državnih provincija. nego neposredno do natprovincijskog povezivanja svih biskupskih sjedišta u sjevernoj Africi s jedne strane. kanona Niceje. Tako su Rim i Kartaga crkvena mjesta takvog položaja koji daleko nadilazi običnu crkvenu metropolu. koji se i odazivaju. Dva se takva nadređena mjesta javljaju u 3. biskupu matične Crkve stanovita vodeća uloga. iz čega proizlazi posebno priznavanje i poštivanje rimske općine unutar sveopće Crkve.. kao što pokazuju njihova nastojanja oko Cilicije ili Osroene. Ta se tradicija. kao što su Kapadocija. Tek 2. No više od misijski uvjetovane veze nastajanju crkvenih pokrajina pogodovale su sinode. I misijski interesi antiohijskih biskupa prelaze područja crkvene pokrajine. pri čemu je bilo značajno što su općine tih velegradova bile ishodište krtstijanizacije područja kojima su crkveno vladale. a u srednjoj i južnoj Italiji s druge. Kad u 3. ili je bila ona koja se godine 264-268. Tu valja osobito naglasiti da je u svrhu pronalaženja apostolske predaje pripisivao rimskoj općini vrlo veliku vrijednost. pripalo je vodstvo tih organizacijskih tvorevina. Isto smo tako češće mogli ustanoviti jeku na takve zahtjeve za prednošću. U Antiohiji se sastaju također sinode. skupovi svih tadašnjih italskih biskupa. Galacija. Cilicija itd. Misioniranje daljnjih većih mjesta u provinciji polazi po prirodi stvari iz biskupske općine glavnog grada provincije. doduše. posebno bavila slučajem Pavla iz Samozate. Prednost Rima i njegova biskupa Već smo nekoliko puta imali prilike ukazati na osobit utjecaj koji je rimska općina vršila na razna pitanja i događaje što su prelazili područje interesa obične biskupske općine. Ptolemaide i Tira. stoljeću intenzivno nastavlja razvoj. naime u Siriji i Palestini. Iz popisa sudionika nicejskog koncila. Pitanje uskršnjeg datuma i montanistički pokret navode se kao motivi za takve sastanke. Ne dolazi do oblikovanja većeg broja crkvenih pokrajina u pravom smislu riječi kao na Istoku. barem na Istoku. može prepoznati u . Time se glavari tih dvaju istočnih biskupskih sjedišta priznaju kao neke vrste nadmetropolita: nastao je temelj za kasniji razvoj patrijarhata. stoljeća: aleksandrijskom biskupu podređene su sve biskupije Egipta. Isti koncil već pretpostavlja postojanje crkvenih pokrajina. stoljeća uobičajile. I tu nicejski koncil potvrđuje razvoj 3. kako se vidi iz neke Tertulijanove napomene. proizlazi da su se nadopćinska povezivanja u crkvenu pokrajinu kasnije. s kojim se sporazumijevaju o datumu Uskrsa.gradovima. Tu nastaju prve općine. Spomenuti biskupi održavaju veze i s aleksandrijskim biskupom. i Antiohija ima ista prava. Isto vrijedi za biskupsko sjedište u egipatskom glavnom gradu. Tracije i Ponta bez trajna uspjeha. Libije i Pentapolisa. čija se sjedišta. stoljeću kartaški biskup saziva sinode. Biskupima u Rimu. što ih u 3. Da su se slične tendencije pojavljivale i u drugim krajevima. Na latinskom Zapadu osjeća se tendencija za stvaranjem nadopćinskih tijela tek kasnije te se ono i provodi u drugom obliku. stoljeća povezale biskupe stanovitih područja kad se ukazala potreba da se posavjetuju radi važnih crkvenih poslova. stoljeću održavaju rimski biskupi. stoljeću sve više i na Istoku: Antiohija i Aleksandrija. na sinodi u Ikoniju u Maloj Aziji. odnosno Kartagi. kad svim biskupima pokrajine pripisuje pravo da u svojem okrugu uspostave biskupa. Elije. te prema tome u prvom redu u glavnom gradu neke provincije Rimskog carstva. očito na području političke dijeceze Oriensa. njegov se poziv upućuje biskupima svih sjevernoafričkih državnih provincija. U prikazu crkvene borbe protiv gnosticizma bilo je već prilike da se ukaže na značenje koje je Irenej Lyonski pridavao apostolskoj predaji za spoznaju istinske nauke. Već poznate podatkce valja ovdje povezati u jedinstven pregled s još nenavedenim činjenicama i iskazima crkvenih pisaca toga vremena. a metropolitu pokrajine pridržava pravo potvrđivanja. biskup kojega kontrolira poslove biskupija libijskog Pentapolisa. Herakleje i Cezareje nastojali zadobiti prava nadmetropolita političke dijeceze Azije. stoljeća. međutim. počevši od 4. vidi se donekle iz 6. prirodno. Tako je nastao odnos povezanosti svih novoosnovanih općina sa središnjom biskupskom Crkvorn. Te su se sinode na Istoku sigurno na početku 3. koja se. te zato ta mjesta podržavaju uže veze s matičnom Crkvom. Isto tako su sinode. Tako se na jednoj sinodi prilikom spora oko datuma Uskrsa sastaju biskupi palestinske Cezareje. koji nisu obuhvaćali samo biskupe pojedinih političkih provincija nego i druge. koje su od početka 2. te se pri tom izričito ukazuje na sličnu prednost Rima. premda je taj administrativno pripadao Kreti. počeci kojega su se već jasno mogli uočiti u poapostolsko vrijeme.

rimske. Jedna od njih jest rimska i ona je osobito prikladna za pronalaženje apostolske predaje. Zanimanje za sukcesiju rimskih biskupa. Međutim. Može se protumačiti samo sviješću rimskog biskupa da se može miješati u poslove i onih udaljenih općina obavezujući ih. i svaka od njih posjeduje veću snagu za nalaženje istine. Bottea n. u tom bi se slučaju omnis ecclesia moralo odnositi i na svaku gnostičku općinu. Bazilid iz Emerite i 23 Teškoća interpretacije dijelom je uvjetovana time što ne postoji pratekst. se uvjerava da dijadohe ide sve do posljednjeg biskupa Eleuterija. kada je riječ o nalaženju istine. ipak se time ne dovodi u pitanje njezin razvoj.svakoj Crkvi. jer u maloazijskoj praksi vidi heterodoksiju. . Tko. traži istinu. koja slijedi i o kojoj se stoljećima. »ustanovila i izgradila oba slavna apostola. taj odnos ne proizlazi nužno iz samog smisla niti je lišen ozbiljnih jezičnih teškoća. Nautinu polazi za rukom dokazati da gramatička struktura rečenice onemogućuje hanc ecclesiam protegnuti isključivo na rimsku općinu. Ako tom prilikom odlučno traži od maloazijskih općina da slijede taj običaj te se u slučaju nepokornosti grozi najtežim mjerama. Iako se slavni Irenejev tekst mora napustiti kao dokaz za ranokršćansku svijest o primatu. kao što svi znaju. Dva španjolska biskupa. mora se slagati svaka pojedina općina. može se slutiti da je Viktor u korist rimskog zahtjeva spomenuo da su Petar i Pavao utemeljitelji njegove općine. Putovanja od općine do općine vode ga i u Rim. n. mj. Naprotiv čini se neodrživim njegovo tumačenje da se to odnosi na ecclesia universalis. najstarije i najpoznatije Crkve«. Njegovu uputu da se oko toga problema održe sinode slijede i maloazijski biskupi. dakle. i B. koje poduzima papa Stjepan (254-257). biskupi koje polaze u nepatvorenom nasljednom nizu od apostola. Irenej sažima: s takvom Crkvom. Nautina: RHR 151 (1957) 37-78. što je jedan biskup prenosi na drugoga (διαδοχή). posebna prednost Rima povezuje s činjenicom da njegova općina počiva na najčišćim apostolskim temeljima i da je uvijek ostala vjerna nauku vjere koji su joj predali apostoli. dakle. nisana. Bottea: Irenikon 30 (1957) 156-163. onda se lako razumije da takvoj Crkvi pripada potior principalitas nasuprot svakoj drugoj kršćanskoj općini koja svoje podrijetlo može izvesti samo posredno od apostola. da se u završnom dijelu conservare shvati u smislu τηρειν te u ab his qui sunt undique gleda gnostike. pokazuje i hebrejski kršćanin Hegezip. utemeljitelji Petar i Pavao. Petar i P'avao«. Većina sinoda odlučuje se za rimski običaj. tj. a njezin popis biskupa dokazuje da je u njoj »apostolska predaja i propovijedanje vjere« doprla do naših dana. ima ih više. tj. naći će je u Rimu. Ako se pod hanc ecclesiam razumije neka Crkva neposrednog apostolskog osnutka. od kojih apostolsku predaju valja “čuvati”. gdje nalazi predaju. koju su utemeljili apostoli. Nekoliko desetljeća kasnije isključit će rimski biskup Kalisto iz crkvenog zajedništva Sabelija zbog hereze. predajom dobivenom istinom. onda je rimski zahtjev za vodstvom vrlo jasan i daleko nadilazi onu prednost koja se pripisuje Rimu kao čuvaru apostolskih predaja. Kad Polikrat u svojem odgovoru papi Viktoru naglašeno navodi velike likove azijske Crkve iz prošlosti. dokazuje ekskomunikacija koju je izrekao nad monarhijancem Teodotom. Irenejeva misao očito je ova: apostolska predaja nalazi se sa sigurnošću u općinama koje se neposredno temelje na apostolima. morala sa sigurnošću primijeniti na rimsku Crkvu. koji je živio otprilike u Irenejevo vrijeme. On se za pravovaljanost rimske prakse. nju su. poziva na apostolsku tradiciju. Viktor ne izriče na čemu se temelji ta njegova svijest. mogu se opovrći svi utemeljitelji gnostičkih sekti. Irenej. I tu se rimskoj općini pripisuje specifično značenje za spoznaju neiskrivljene apostolske predaje. kojoj bi čak pripadala stanovita principalitas. nego obična kršćanska općina. ali bez zadovoljavajućeg rezultata diskutiralo. nikad nijednu gnostičku sektu ne zove ecclesia. Isto tako uz Smirnu navodi Tertulijan i Rim kao primjer Crkve koja nasljedni niz svojih biskupa može povezati s nekim apostolom. jer je takva Crkva uvijek čuvala apostolsku predaju. Biskup Polikrat Efeški i članovi njegove sinode opiru se rimskom zahtjevu jer misle da ih veže apostolska predaja. koji se drugdje često vrlo dobro razabire. naime. Napose se važni čine pokušaji P. Izraz svijesti o posebnu položaju rirnskog biskupa unutar sveopće Crkve susrećerno u raznim mjerama disciplinskog značaja. koja se temelji na njezinu (apostolskom) podrijetlu. Na svijesti o prednosti rimske općine u utvrdivanju apostolske predaje zasniva se i ponašanje rimskog biskupa Viktora (189-198) prilikom spora oko Uskrsa. Tu se. međutim. U svojoj borbi protiv gnostičke hereze nastoji utvrditi vjersku predaju u važnijim kršćanskim općinama svoga vremena. jer su tu. to mu je dokaz za nepatvorenost njihova nauka. Pažnje vrijedan čini se prijedlog B. bila bi još daleko značajnija kad bi se Irenejeva rečenica. Ta u sebi već vrlo impresivno prikazana važnost rimske općine. No dosta je tu sukcesiju dokazati kod »najveće. isključenjem iz crkvenog zajedništva. Zatim. premda o tome misle drukčije nego Rim. U nizu apostolskih utemeljenja ističe se Rim. koja se našla u Rimu. koja slavi Uskrs u nedjelju nakon 14. Da se Viktor i inače osjećao čuvarom pravovjernosti. koje polazi iz istih motiva. ali ona nije jedina23.

Ako je bila riječ o bivšim poganima koji su bili kršteni tek u heretičkoj zajednici. Oko godine 220. odlučnog pristaše Novacijana. Taj očiti čin. te tako nije potrebno pretpostavljati kasnije interpolacije sa zainteresirane rimske strane. iz koje je poteklo jedinstvo biskupa«. Različite ocjene heretičkog krštenja i . te se tako pokazuje jedna Crkva i jedna cathedra. godine). Cilicije i drugih susjednih provincija odlučili da se valja držati običaja ponovnog krštavanja montanista prilikom njihova prijelaza u katoličku Crkvu. poglavlja spomenutog spisa. U prilog primata. Bazilid je pošao u Rim i postigao – krivim prikazom slučaja. govore u prilog priznavanju posebnog autoriteta Rima. to pokazuje tipičan slučaj spora oko krštenja u heretika. U sjevernoj Mrici nailazimo u Tertulijanovu spisu o krštenju na prvi stav koji se protivi valjanosti. donekle začuđuje uspoređuje li se s Ciprijanovim teoretskim stavom i njegovim držanjem prema Rimu u sporu oko krštenja u heretika. No podrobnija analiza Ciprijanova načina govora primorava nas da se odreknemo tih tekstova kao dokaza za postojanje ideje o rimskom primatu kod sjeveroafričkog biskupa. jer su apostoli. Još je značajniji već spomenuti slučaj biskupa Marcijana od Arlesa. iz kojih su neki od njihovih članova htjeli prijeći u katoličku Crkvu. da ga samo on može definitivno srediti i da Rim može nadležno odlučivati komu se može pružiti crkveno zajedništvo a kome ne. Ciprijan želi ovdje izraziti uvijek samo vremensku prednost Petra pred drugim apostolima što se tiče prenošenja vlasti vezanja i razrješavanja. kojim Ciprijan priznaje prednost rimskog biskupa. Među Ciprijanovim spisima nalaze se. Čini se da ga nije izveo ni u svojoj svijesti. umiru bez pomirenja. posjeduje funkciju sjedinjavanja u katedri svakog rimskog biskupa. da se oni koji su kršteni u heretika prilikom primanja u Crkvu ponovno krste. Prema tome. usprkos svoj pokorničkoj volji. koje ima svoj početak u Petru. na kojoj su biskupi iz Galacije. svrgavanje i postavljanje novog predstojnika općine. Firmilijan Cezarejski sudjelovao je i sam u radu sinode u Ikoniju (ne prije 230. u njegovo vrijeme. jer je svesrdno zastupao tezu da su biskupi za upravu svojih biskupija odgovorni jedino Bogu.Marcijal iz Asturike. prema njegovim vlastitim riječima. i sada posjeduju svi biskupi jednu istu biskupsku službu. Spor oko krštenja u heretika S problemom krštenja u heretika susrele su se kršćanske općine tek kad su se oblikovale donekle brojne heretičke (ili shizmatičke) skupine. gdje su se kršteni u nekoj heretičkoj sekti primali u općinu jedino polaganjem ruku. U cathedra Petri vidi Ciprijan izvor crkvenog jedinstva. zastupala je sinoda pod biskupom Agripinom Kartaškim isto mišljenje. Isto uvjerenje vlada u Galiji. U jednom pismu papi Korneliju kudi ponašanje protivničkog dijela svoga klera. je li još uvjeren da se nalazi unutar Crkve?« i: »Sigurno su i ostali bili isto što i Petar. čini se. No aleksandrijska je Crkva za biskupa Dionizija zastupala isto mišljenje kao i Rim. to mjesto može preuzeti takav disciplinski slučaj i pravovaljano ga riješiti. koje nesumnjivo odaju Ciprijanov stil. kako se nalazi u nekim rukopisima. gdje stoji: »Tko napušta Petrovu stolicu. Ovaj put se Ciprijan Kartaški obraća pismom papi Stjepanu i od njega zahtijeva odlučan postupak protiv Marcijana. koji šalje u Rim predstavnike da bi pridobili za se rimskog biskupa. čije ime neka objavi afričkom episkopatu. mogle čitati u »prvom izdanju« njegova spisa i da su izbrisane tek prilikom preradbe u vrijeme spora oko krštenja heretika. tj. kako bi ovaj znao s kim treba živjeti u zajedništvu. oni nose pisma »k Petrovoj stolici i glavnoj Crkvi. ali početak jedinstva počiva na Petru. Pismo zastupa mišljenje da se slučaj u Arlesu tiče jedino pape. našla se Crkva pred pitanjem može li se krštenje. Aleksandrijski teolozi zauzimali su također kritični stav prema heretičkom krštenju. 18s u riječima Gospodina koji je određenjem Petra za stijenu objavio da samo »na jednom izgrađuje Crkvu i da jedinstvo potječe od jednoga«. Ostali apostoli bili su. kako naglašuje Ciprijan – rehabilitaciju za se i za svojega kolegu. izjave o rimskoj Crkvi. doduše. Ciprijan ne izriče zaključak da taj izvor još i tada. doduše. kako se čini. Na to pitanje nisu sve kršćanske općine odgovarale na isti način. koje su tamo primili. U svojem spisu »O jedinstvu Crkve« govori Ciprijan o utemeljenju Crkve. iako se o njegovoj valjanosti nisu posve izjasnili. koji je dopuštao da pali iz njegove općine. smatrati valjanim. prihvatili su za Decijeva progona žrtvene potvrde i bili su zbog toga i zbog drugih prijestupa svrgnuti.« Smije se smatrati vjerojatnim da su se te rečenice. na kojoj se temelji Crkva. Na Istoku je praksa. što ga nalazi izrečeno kod Mt 16. Na drugom mjestu naziva rimsko biskupsko sjedište »Petrovim mjestom«. govori i oblik 4. Petru jednaki po časti i vlasti. rasprostranjena osobito po Maloj Aziji. jer je uvjeren da je tu mjesto na koje se može prizivati protiv odluke španjolske sinode. no Petro primatus datur. barem za Španjolsku i Galiju. jer Ciprijan piše na poticaj lyonskog biskupa Faustina. koje. U tim događajima značajno je dvoje: jedan španjolski biskup obraća se Rimu. Što je Ciprijan u konkretnoj situaciji mislio o pravu rimskog biskupa da autoritativno izdaje naredbe koje vežu svu Crkvu. posjedovali iste punomoći.

Kako se vodeća uloga Rima u povijesti Crkve jasnije javljala tek u situacijama koje su zahtijevale njezinu aktivizaciju – takve su situacije sve brojnije u toku rasta Crkve – tako se i ideja primata. još je jednom raspravljala o pitanju. Rimsko pismo bilo je odaslano i maloazijskim općinama te je tražilo da ove napuste svoju praksu ponovnog krštavanja. Čini se da je daleko značajnije što se misao o primatu. Ep. Africa proconsularis. godine. Prisutna je i oštrica uperena protiv Rima. naime. Biskupsku delegaciju. kao i svoje dosadašnje dopisivanje o predmetu. Ciprijan. Ciprijan Kartaški je svojom borbom za razumijevanje Mt 16. tko nema Duha Svetoga. no začuđujuće nedosljedno piše kako nikome ne želi naturiti svoje mišljenje. 74. 8). ne može ga niti davati. dao uputu da je ni u općini nitko ne primi.postupka s krštenima. na kojoj je sudjelovalo 87 biskupa iz triju provincija. koji je iz toga slijedio. stoljeća. Tu također stoji da se Stjepan u svojoj ludosti »hvali svojim biskupskim mjestom i vjeruje da je nasljednik Petra. zbog pitanja o heretičkom krštenju tada nije došlo do dugotrajnijeg raskola u ranokršćanskoj Crkvi. koja im pripada u čitavoj Crkvi. papa Stjepan još 257. To je dotad najznačajnija demonstracija rimskog prvenstva koju je izveo jedan rimski biskup. F. Sličan upit osamnaestorice numidijskih biskupa predložio je Ciprijan sinodi iz godine 255.. grozeći se izopćenjem. ipak nije zato stavljao neke arogantne zahtjeve i tvrdoglavo tražio prvo mjesto (primatus). Već i u ranijih rimskih biskupa de facto prisutna svijest o prednosti. Sinoda u proljeće 256. nego ostati vjeran predaji«. nego se valja dati voditi razumnim zaključcima. Dolger: AuC I (1929) 79 s. sada se po prvi put i formalno obrazlaže biblijskim tekstom. postavlja tezu da u takvim pitanjima nije dovoljno pozivati se jednostavno na predaju. To je značilo prijekid sa sjevernoafričkom Crkvom. koju je vodio Ciprijan. kojega je Gospodin izabrao kao prvoga. 18s primjer takvog prolaznog stupnja u tom procesu razjašnjavanja. svjestan da mora imati i obavljati službu i zadaću Petra u cijeloj Crkvi. a Stjepanov stav kao zabludu. pisanom nakon sinode. . probija i učvršćuje. Afrički biskup Magnus obratio se Ciprijanu s pitanjem moraju li se »oni koji dolaze od Novacijana« u katoličkoj Crkvi ponovno krstiti. No po Ciprijanu bili su još uvijek »neki naši drugovi« u sumnji nije li afrička praksa ispravna. u jednom Ciprijanovu pismu. godine. jer svaki biskup slobodno upravlja svojom općinom. Mauretanije i Numuidije – nije. daje dobrodošlo osvjetljenje smislu tih mjesta. koja je pošla u Rim sa zaključcima. koji će se ubuduće sve više smatrati presudnim dokumentom rimskoga primata. Osim toga. nisi quod traditum est usp. 30. a 24 Ep. na kome počivaju temelji Crkve«. kojemu isključivo pripisuju krivnju za raskol i kojega Firmilijan uspoređuje s Judom. a Ciprijan je na njezin zahtjev pisao papi Stjepanu i priložio zaključke lanjske sinode. 1-2. gledana povijesno. Stjepan je provodi čak uz cijenu raskola. bila prisutna većina ondašnjih 200 biskupa – Ciprijan je još jednom dao potvrditi svoje stanovište. Ciprijanov opširan odgovor je nedvosmislen: krst je povjeren samo katoličkoj Crkvi i jedino je njezino krštenje valjano. Ciprijanov đakon Rogacijan donio je Firmilijanu izvještaj svojega biskupa o dotadanjem toku diskusije u sjevernoj Africi. osjeća se vrlo dobro stanovita razdraženost prema takvima. mogle su očito desetljećima postojati u Crkvi jedna uz drugu. Pismo Firmilijana Cezarejskog. Stjepanovo je pismo navodno sadržavalo još neka »ohola mjesta koja ne ulaze u predmet«. ali se jasan odjek nalazi u Ciprijanovu dopisivanju. Ne iznenađuje što je taj zahtjev naišao na otpor. nego je. Oba glavara suprotnih shvaćanja na Zapadu uskoro su umrla jedan za drugim. pun ironije dodaje da ipak ima ljudi koji se u svojoj tvrdoglavosti ne daju odvratiti od jednom stvorene odluke. Oba vodeća biskupa sjeverne Afrike i Male Azije nisu se podložila Stjepanovim zahtjevima. jer time želi žigosati Ciprijana kao novotara 24. kad su različita shvaćanja našla svoje nepopustljive branitelje u Ciprijanu Kartaškom i Stjepanu Rimskom. Odgovor pape Stjepana na to pismo nije se sačuvao. Jedno Ciprijanovo pismo karakterizira Stjepanov odgovor kao »bez poznavanja stvari i nepromišljeno sročen«. Ciprijana osobito pogađa načelo kojim rimski biskup opravdava svoj stav: »Nikakvih novotarija. Petar. Riječ je tu o načelu kojim je Rim branio tradiciju svojega obreda već kada je Novacijan pisao raspravljajući o pitanju rekoncilijacije lapsorum: nihil innovandum putavimus (Ciprijan. Ipak.J. No do teškog spora u tom pitanju došlo je uskoro nakon sredine 3. nasuprot takvim otporima. 18s i kao Petrov nasljednik tražio za se i Petrov položaj u Crkvi. a da jedna strana nije osjećala praksu druge kao nepodnošljivu. morala razviti i razjasniti tek u dužem procesu. Iz toga je jasno da se Stjepan pozivao na Mt 16. Opširan odgovor kapadocijskog biskupa pokazuje koliko su se maloazijski biskupi osjetili pogođenima postupkom pape Stjepana. dapače. Stjepan uopće nije primio. Iz čitava se dosjea vidi da je Ciprijan smatrao rimski običaj i shvaćanje o valjanosti heretičkog krštenja na kojem je počivao teškom dogmatskom zabludom. koje se sačuvalo u Ciprijanovu dopisivanju. dakle. Na trećoj sinodi u rujnu 256. Ciprijan je bio obaviješten da se inicijativa pape Stjepana u pitanju heretičkog krštenja ne ograničuje na sjevernu Afriku. Uz formulu nihil innovetur. koja je došla do istog zaključka.

vrlo značajnoj. kao sve živo. Pobožnost prema Crkvi u 3. njegova je dužnost da naviješta istinu onoga čiju katedru posjeduje. poslanstva. do 251. stoljeću U prethodnom poglavlju pokušali smo ocrtati sliku svih značajnih izražaja života ranokršćanske Velecrkve. nad kojom ima službenu punomoć. k!oji se tako marljivo trudio oko mira u Crkvi. da ne zataji u službi vjernicima koji se nalaze u opasnosti ploveći po moru ovoga života. putnici bra6a u vjeri.biskup Ciprijan 14. koja stoji kao uvod u klementinske »Recognitiones« i koja je vjerojatno rimskog podrijetla. Tu se pjesničkim jezikom izražava koliko je privlačna snaga. stoljeća. Njegova se daljnja misao lako pogađa: ne bi li i u raspravi o heretičkom krštenju trebalo izbjeći svaku shizmu? I kod Stjepanova nasljednika Siksta (257-258) zauzimao se Dionizije u istom smislu. narod koji posjeduje sjajan pečat. To se vidi još na posljednjoj. u toj je stvari uputio samo Rimu šest pisama. Iz ranog 3. činjenici. Stvarnost. iz προκαθημένη της αγάπης Ignacijeve poslanice Rimljanima ovdje je postao προκαθεζωμένοσ αληθείας . najtežu zadaću ima biskup. tolerirajući dotadašnju praksu protivnika. U prilog rimskog primata ide i spontano priznavanje. Biskupu. njezinu stvamost uzimaju vjernici i u svoja srca i osjećaju je kao milosni dar. koju nam ta slika pokazuje. Na Zapadu se nakon prvog zbližavanja na sinodi u Arlesu Augustinovim dogmatskim radom stvar konačno razjašnjava u smislu rimskog stava i prakse. hvali slogu svih istočnih biskupa u borbi protiv novacijanizma. Ta se Crkva ne samo prima na znanje. koga je »zaklinjao«. on mora budno paziti na riječi konnilara (Krista) i glasno prenositi njegove naloge. To se ime pripravlja personifikacijom »vjere« kao majčinskog lika kod Polikarpa od Smirne i kod Herme. kad će se upotrebljavati u svrhu crkvene politike. kome se Crkva ukazuje kao časna matrona. u sporu s patripasijancima upotrijebio premalo točne formulacije o razlici između Oca i Sina. Čini se da je za Sikstova nasljednika Dionizija (260-268) spor između Rima i maloazijskih biskupa bio riješen. njega šalje u Rim neki sveti Pastir da tamo gleda kraljevstvo. Ono što kaže Origen. šarena je i puna kontrasta. Susrećemo ga već u jednom tekstu ranog 3. i kršćanski jezik simbola usvaja tu temu da bi na svoj način izrazio stvarnost ili je učinio pristupačnom u novom obliku. Toliko rječit i rasprostranjen simbol crkvene lađe sada se oblikuje u sliku Crkve kao Petrove lađe. no u klementinskim »Recognitiones« njezina je simbolika teološki bogatija. I Origen je vidio Rim. poslanici Pseudoklementa apostolu Jakovu. Njihovi nasljednici nisu više bili tako osobno umiješani u spor. pisma. kao što postoji krsna i mučenička pobožnost. godine samosvjesno naglašuje da rimska Crkva drži sigurnom rukom konnilo crkvene lađe. doživio je na vlastitoj koži da je rimski biskup pozivao na red svakoga tko je zastupao kriva ili dvosmislena shvaćanja u vjerskim pitanjima. Na Istoku je harni biskup Dionizije Aleksandrijski pokušavao posredovati između ta dva logora. Kratka napomena iz jednog od tih pisama papi Stjepanu. rujna. moraju se stoga pokoravati sva braća. oni tako svjedoče o prisutnosti vrlo rasprostranjena uvjerenja da i općini i biskupu pripada jedinstven položaj. Začuđujućom sigurnošću obuhvaća ovdje simbolički govor uvjerenje o položaju rimskog biskupa. imaju često samo jedan cilj. no ni on a ni drugi kršćanski »rimski hodočasnici« iz toga vremena ni jednom riječju ne govore da bi ih privlačio glas ili ugled glavnog grada kao takvoga. djelovala sve do istočnih provincija Carstva. Lyonski kršćani prvi na Crkvu primjenjuju ime majke kao odavno . nego se neposredno obratio njegovoj općini i upozorio je na učitelje kod kojih postoji opasnost da krivotvore dotadašnje crkveno naviještanje o Trojstvu. jer je njemu povjerena cathedra Christil06. ne samo teološki opravdava i razumom prihvaća. Vlasnik tog broda je Bog. 258. Tu Petar bodri neodlučna Klementa. I Novacijan u pismu koje piše Ciprijanu za sedisvakancije od 250. Ovdje moramo u tu sliku unijeti posljednju crtu koja takoder pripada toj stvarnosti. Navicula Petri kao simbol doći će do svoje najveće važnosti u pokonstantinskom razdoblju i u ranom srednjem vijeku. te su pustili da najprije sve ostane po starom. on je drugi kormilar broda Crkve. koja je proizlazila iz te kršćanske općine na Zapadu. No aleksandrijski biskup Dionizije. kao mučenik. koji ne preza ni pred biskupom tako neporecivih zasluga kao što je Dionizije Aleksandrijski pokazuje da se rimski biskup osjećao odgovornim za očuvanje prave vjere u čitavoj Crkvi. kojem povjerava svoju katedru. koja dolaze u Rim i o kojima je prije češće bilo riječi. tako postoji i pobožnost prema Crkvi. Ona se očituje najviše u prenošenju jedne ljudske prariječi na Crkvu. I ovdje rimski zahvat. Posjeti. kraljicu u zlatnoj odjeći i obući. koji je »predsjedatelj istine« . koja se ljubi kao majka vjernika. izviđač biskup. stoljeća potječe himnička pohvala rimskoj Crkvi iz ustiju kršćanina Aberkiosa iz Frigije. Rimski je biskup od njega Ine samo zatražio točan prikaz njegovih nazora. kad je oko 260. postići potvrdu svojih zahtjeva ili shvaćanja od te općine i njezina biskupa. vrijedi sigurno i za mnoge druge: »Želio sam vidjeti prastaru rimsku Crkvu«. njegov kormilar Krist.

iz kojega izviru četiri rajske rijeke. stoljeću sastojala se ne samo od pogibeljna raspada političke vlasti Rimskoga carstva. egipatski Sarapis i perzijski Mitra slomili su okvire starorimske religije i oduzeli joj nutarnju suvislost. Iako se njezino djelovanje u dubinu i širinu u pojedinostima često može teško odmjeriti i odrediti. stoljeću bila vrlo proširena. u kojem teče struja nepresušive vode. poglavlje Proširenost kršćanstva u predvečerje Dioklecijanova progona Uz bogat razvitak nutarnjeg crkvenog života u književnosti i liturgiji. Tako je Crkva po Hipolitu »duhovni Božji vrt usađen u Krista«. kojima pojedinačno pripada različita važnost. Katehetski osobito izdašna bila je Ivanova usporedba s trsom i lozom (Iv 15. njegovi uporni neprestani apeli na vjernike da uz bilo koju cijenu održe to jedinstvo dostižu vrhunac u jednoj od njegovih najslavnijih riječi: »Ne može Boga imati za oca onaj tko nema Crkvu za majku«. Te su se šanse na različitim geografskim područjima Carstva i na njegovim granicama različito koristile. za Klementa je Crkva djevičanska majka koja svoju djecu poziva k sebi i hrani svetim mlijekom. Origen je vidi kao zaručnicu Kristovu i majku naroda. Tu valja najprije spomenuti oba duga razdoblja mira u 3. 27. koju oci neprestano primjenjuju na Crkvu vrlo razrađenom simbolikom. ono daje crkvenoj svijesti 3. heretici nemaju udjela u duhu istine jer ih ne hrane grudi majke Crkve. Kateheza priprave na krštenje očito je vrlo rado prikazivala katekumenima Crkvu kao majku koja krštenjem rađa svoju djecu. svakomu koji je tražio vjeru želio nešto dati. Na njezino mjesto stupio je dalekosežni sinkretizam. o Domina mater ecclesia. doduše. svoju prvu zajedničku molitvu s braćom »kod majke«. koja su se u miru vratila Bogu. kao ni prije spomenuta krsna i mučenička pobožnost. U zagrljaju Logosa s Crkvom začinju se novokršteni. ne može previdjeti. pomutili su ih samo sporadični progoni relativno kratka trajanja. stoljeću. razvija se Crkva i brojčano. njoj se zadaje gorka bol odbijanjem pokore i privrženošću zlu. djeca su koju je rodila. On pjeva o radosti te majke. koja su Crkvi pružila mogućnosti za propagandu i misioniranje u dotad nepoznatom obliku. prije svega u svojim pastoralnim spisima. Bog sunca iz Palmire. četiri Evanđelja. Na taj izvanredno važan proces u crkvenoj povijesti utjecao je osim spomenutih uvjeta i stjecaj nekih drugih pogodnih faktora. ne žalosteći svoju majku. Po Ireneju. koja naviještaju Gospodina svijetu. U mističkoj viziji gleda Metodije Olimpski Crkvu kako sjedi s desne zaručniku kao bogato urešena kraljica. Sve su te slike služile tome da u svijesti članova pribave Crkvi posebnu osjećajnu vrijednost te je učine »dragom« u naglašeno afektivnom smislu. Takva pobožnost prema Crkvi. Uz tu sliku Crkve kao majke. koja je u 3. koju ona osjeća zbog svoje djevičanske djece i hrabrih priznavalaca. Za sirijske dinastije napustila je rimska državna religija svoje dotadašnje temelje. Prodoru kršćanstva išao je nadalje u prilog i razvoj samog poganstva antike. u izgradnji organizacije i djelotvornoj pobožnosti. koja se majčinskom brigom brine za utamničene. koje ona ponovno rađa na vječni život i Iprati majčinskom brigom kroz njihov život do završetka. Tertulijan predano govori. tako da to daje kršćanstvu toga razdoblja i izvana značaj velecrkve.1-7). U Ciprijanovim spisima riječ mater ecclesia postala je pravo nomen pietatis. Svojom tvrdnjom da toj . što je karakteristično za 3. koji se praznio. ono bez sumnje postoji. dok su heretici bez majke. Radi nje je Logos napustio Oca i sjedinio se s njom kad je bila rođena iz rane njegova boka. Origen uspoređuje Crkvu s rajem u kojem novokršteni obavljaju djela Duha. Kriza starog svijeta u 3. Baal od Emese. stoljeće. ali je sam bio siromašan u religioznoj supstanciji te je stoga predstavljao napokon samo slabljenje prijašnjih religioznih snaga. mučenici iz godine 177. upotrebljava ranokršćansko naviještanje i druge predodžbe da bi svojim slušateljima protumačilo stvarnost »Crkvu« i usadilo im je u srce. moglo je prodrijeti kršćanstvo. Kao ni jedan drugi pisac 3. važna je crkveno-povijesna činjenica koja se. Ciprijan zaziva sliku te majke kad je jedinstvo Crkve ugroženo raskolom. ona je isto tako bila kriza dotadašnjih religioznih i kulturnih snaga. U taj prostor. stoljeća. dok napokon car Karakala nije njihovim božanstvima otvorio vrata rimskih hramova. koja je ujedno Kristova zaručnica. Istu osjećajnu crtu susrećemo u nazivlju Aleksandrijaca. a zatim je hrani i čuva. koji je. novi kultovi s Istoka nalazili su sve više pristaša i u latinskom svijetu. koja najneposrednije dira osjećaje vjernika. no on zna i za suze koje prolijeva zbog otpalih. Nutarnje jačanje Crkve u tom stoljeću stvorilo je pretpostavke da joj je do početka Dioklecijanova progona uspio odlučujući misijski prodor u helenističkom kulturnom svijetu.uobičajen naziv. stoljeća karakterističnu crtu i treba se smatrati izvorom iz kojega je ranokršćanskoj velecrkvi pritjecao dio njezine životne snage. djeca koje nakon krštenja mole Očenaš.

nego je za nju nalazilo sve dotjeranije oblike riječi i pisma. napisan oko 300. pristaše koje moramo uglavnom tražiti u grčkom stanovništvu gradova. naišlo je na otvoreno prihvaćanje u antiknog stanovništva. a šesnaestoricu njihovih biskupa nalazimo među sudionicima nicejskog koncila. O širenju kršćanstva u pokrajini sve više svjedoče brojni nalazi papirusa na egipatskom tlu. koji pripada koptskom stanovništvu. stoljeća pokušali su aleksandrijski učitelji Klement i Origen pridobiti za kršćanstvo ne samo obrazovane. godine. stoljeća. je stoljeću usmjereno i kršćanstvo sjeverne Arabije. najvažniji egipatski biskup sredine stoljeća. obraćali najprije grčkom elementu među egipatskim stanovništvom. gdje oko 240. napisan je vjerojatno u nekoj Crkvi Arabije. Origenov lik postiže na Istoku i na Zapadu toliki ugled. sve veći broj biskupa dolazi iz obrazovanih slojeva. koje na sirijsku pozadinu djeluje isto onako kao aleksandrijsko na Egipat. Seosko stanovništvo većinom je još uvijek zatvoreno za kršćansku vjeru. sinoptičkih Evanđelja. pripadala budućnost. sudjeluje na dvjema sinodama. njezin namjesnik piše Demetriju Aleksandrijskom i moli ga da mu pošalje Origena da ga ovaj pouči u kršćanstvu. Jeruzalemska kršćanska općina nije . iskorištavaju on i njegovi pratioci mogućnost da kao misionari djeluju među poganima u mjestu svojega boravka. Oko 20 imena gradova i sela s kršćanskim skupinama ili općinama poznata su iz razdoblja prije Konstantina. Origen udovoljava molbi. a drugoj na jugu grada. koje su vjerojatno postojale u većini glavnih gradova okruga. Palestina. Dionizije. stoljeća ispovijeda novu vjeru tako jaka i kvalitetna manjina. I u kršćanstvu Zapada javljaju se vrsni i glasoviti pisci. Origenova učiteljska djelatnost privlači mnoge gnostike i pogane. Prema kraju stoljeća razvija se u Antiohiji drugo duhovno središte kršćanstva na Istoku. I nedavno pronađen stenogram jednog Origenova vjerskog razgovora s nekim biskupom Hierakleidesom u prisutnosti nekolicine biskupa. Ono u svojoj ranoj fazi pustinjaštva posjeduje u Antoniju svog prvog slavnog predstavnika. kojemu je. koje se sve više javlja. Tu je tvrdnju kršćansko naviještanje toga vremena iznosilo ne samo s velikom sigurnošću u pobjedu. osobito Pavlovih poslanica. a njegov kasniji prijatelj i zaštitnik Ambrozije najpoznatiji je primjer obraćenika kojega je on pridobio za kršćanstvo i koga su mnogi drugi slijedili. Kojoj rasi pripadaju arapski kršćani toga vremena. a spominjanje raznih biskupa pokazuje porast hijerarhijski organiziranih općina. Decijev progon očituje postojanje mnogih kršćana u gradovima i selima izvan Aleksandrije. govori o dvjema kršćanskim crkvama u Oxyrinchosu. Kad je za Decijeva progona i sam morao u progonstvo. Bilo je prirodno da su se prvi misionari. koji svjedoče o sve višoj razini kršćanskog književnog stvaralaštva. Sigurno je jaka manjina stanovništva Egipta kršćanska. U svom izvještaju o palestinskim žrtvama Dioklecijanova progona navodi Euzebije gotovo samo grčka imena mučenika. koje su i obrazovani pogani morali poštivati. zaostaje u 3. No na početku 4. očito na poticaj biskupa Beryllosa prve glave arapskih kršćana. nego i samu obrazovanost. no sredinom stoljeća ima svjedočanstava da se i pripadnici koptskog dijela stanovništva priključuju kršćanstvu. sudjeluju kasnije na nicejskom koncilu. koji sadrže ulomke Biblije. koja se ovdje spominju. Origen uživa velik ugled u kršćana provincije Arabije. no ostaje neriješeno temelje li se te veze na misioniranju iz Aleksandrije. posjećuje više kršćanskih općina u Fayfunu. većina poganskog stanovništva još se uvijek protivi pozivu nove religije. stoljeću za brzim razvojem u Egiptu. oni su dovoljno široka duha da u taj ideal ugrade one elemente poganske kulture koji ne proturječe temeljnim istinama evanđelja. o jednoj na sjeveru. Počeci egipatskog monaštva potječu iz 3. Biskupi arapskih sjedišta. kako su bili uvjereni. da postaje propagandna snaga vrlo široka djelovanja. i briga za nauku Crkve vodi ga još češće u glavni grad arapske provincije Bostru. Ivanova evanđelja i Djela apostolskih. Za sirijskih careva Filipa Arapina i Galijena zauzimaju kršćani utjecajna mjesta na carskom dvoru. Jedan papirus. Na temeljima kršćanske objave sagradili su novi ideal obrazovanosti.religioznoj zbirci donosi apsolutnu istinu i u isti mah ono »novo«. Domovina kršćanstva. Istok Na početku 3. Prirodno je da je aleksandrijska općina i misijsko središte iz kojega polaze pokušaji kristijanizacije egipatskog stanovništva i susjednih naroda. stoljeća počinje uspon aleksandrijskog kršćanstva. koji se bavio i književnošću. koji su govorili grčki. od kojih se više od 20 može sa stanovitom sigurnošću pripisati 3. koje su očito imale priličan broj članova. da posljednji juriš za Dioklecijana više ne može slomiti njezinu snagu. stoljeću. Istina. ne može se odrediti. Taj veliki porast važnosti i ugleda dovodi kršćanstvu sve veći broj pristaša iz gornjih slojeva poganstva. predmet kojega je bilo pitanje Trojstva. Prema aleksandrijskom središtu u 3. malen broj kojih pokazuje stanje proširenosti kršćanstva. Oko godine 300. koji tamošnju općinu ubrzo čini duhovnim središtem istočnog kršćanstva. Na početku 3. svijet budućnosti. a u vodećim krugovima instinktivno brane prije svega »konzervativci« duhovni i kulturni posjed.

stoljeću ostaju obalni gradovi Tir. jer je njezine učitelje Pantainosa i Klementa vrlo cijenio. sredinom stoljeća (252) počinju sasanidski vladari provaljivati na rimsko područje. na koje se skupljaju biskupi širokog okolnog područja i kojima.dosegla značenje koje bi se zbog njezine prakršćanske predaje očekivalo. lektora i egzorcista«. pokazalo se da je to biskupsko sjedište već tada imalo veliko političko značenje. Crkveno-političko vodstvo Palestine preuzeli su već rano biskupi Cezareje. To što je slučaj biskupa Pavla svršio pred rimskim carem Aurelijanom. dok ga je s Origenom vezalo srdačno prijateljstvo. dok misija na selu ima jedva uspjeha. nego se trudilo i oko širenja kršćanske vjere u udaljenije krajeve. predsjeda antiohijski glavar. koji su crkvenu pokrajinu zastupali na antiohijskim sinodama. Ovdje je i sirijska nacionalna osjetljivost igrala svoju ulogu te negativno ocjenjivala kršćanstvo. gdje se na graničnom području u garnizonskom gradu Dura-Europos na Eufratu s početka 3. ponovno su pronađene. Ulomak grčkog Tacijanova »Diatesarona«. U unutrašnjosti vladala su na vjerskom polju velika poganska kultna središta Boga sunca u Emesi. I tu uspijevaju obraćenja najprije većinom u obalnim gradovima. U gradovima Damasku i Paneasu ima kršćana jer je tu grčki elemenat prisutniji. stoljeća toliko da se na početku 4. O postojanju i drugih općina u Mezopotamiji znamo sigurno iz napomene biskupa Dionizija Aleksandrijskog. stoljeća. nalazili su se među zarobljenicima i grčki kršćani. prezbitera. Neku mjeru te kristijanizacije daje Euzebijeva napomena da su tamnice u Siriji u početku Dioklecijanova progona godine 303. kao središnju Malu Aziju. poticaj mu je vjerojatno bila Aleksandrija. nakon svog odlaska iz Aleksandrije 230. stoljeću susjedna Perzija. koja su otežavala pristup kršćanskom naviještanju. no među njima i dva korepiskopa što govori u prilog kristijanizaciji sela. Ugledni kršćanski učitelji bili su tada u Antiohiji prezbiter Malkhion i Dorotej. koje su donosili Grci. buduća crkvena metropola toga područja. Sa stanovitim zaostajanjem iza Aleksandrije. Unutar njezinih zidina zasjedaju od sredine 3. stoljeća grad može smatrati kršćanskim te tvori središte sirijskog kršćanstva. iz Tira potječe većina mučenika u progonima 4. jer su 22 biskupa iz Celesirije došla na koncil u Niceji. glavnog grada provincije. Berytos. U organizaciji njihove Crkve i vršenju kulta daje im Šapur I veliku slobodu. nije rimskoj državnoj vlasti više bilo indiferentno. Mezopotamiju i Perziju. između kojih oko 250. po prirodi. Heliopolisu i Palmiri. broji više biskupskih općina. Glas Aleksandrijca i njegova bogata propovjednička djelatnost pridonijeli su da se kršćanstvo u tom palestinskom gradu moglo vrlo djelotvorno razviti i da mu oko 300. vodi Tir. Politički razlozi doveli su zatim do naseljavanja većih skupina sirijskih kršćana u perzijskoj državi. a knjižnica koju je osnovao svjedoči o njegovu zanimanju za teološku znanost. gdje ima više Grka. stoljeća također središtem teološke znanosti na Istoku. Budući da je jedan perzijski upad bio prodro sve do Antiohije. stoljeću bio zamjeran. I antiohijska kršćanska općina postala je misijskim središtem koje nije kristijaniziralo samo neposrednu okolicu. koja će kasnije postati intelektualnim središtem istočnosirijskog kršćanstva. Byblos i Tripolis središta kršćanske ekspanzije. a prije svega kasniji mučenik Lucijan (> 311). đakona. Uglavnom iste odnose nalazimo u Feniciji. Uspjeh je tu u 3. uz ono rimsko. pokazuje njegovu proširenost. te tako nastaju uz čisto perzijske kršćanske općine i one s isključivo sirijskim članstvom. Njezine kultne prostorije u privatnoj kući. Pojedini misionari mogli su iz područja Adiabene prodrijeti na perzijsku visoravan. postaje Antiohija potkraj 3. koja počinju u 3. koja već oko 260. Među njezinim biskupima isticao se u ono vrijeme osobito Aleksandar. koji je postavio temelje antiohijskoj teološkoj školi. s kojega se deportiraju brojni sirijski krš6ani u perzijsku unutrašnjost. nisu ni poganski stanovnici bili neskloni. Počeci kršćanske škole u Edesi sežu vjerojatno također još u 3. koja već pripada velikom sirijskom prostoru. Sidon. U užoj Celesiriji nastavlja se uspon kršćanske općine Antiohije. Tako u 3. »u svakom mjestu bile pune biskupa. većina vjerojatno iz većih gradova. pokazuje vrlo jasno da antiohijsko biskupsko sjedište. što se tražila njegova odluka o tome komu pripada biskupski stan u sirijskom glavnom gradu i što je car donio presudu. stoljeća sinode. Hodočašća kršćana iz drugih dijelova Carstva. stoljeću ta:ko jasno ocrtavao. U isto vrijeme napreduje kršćanstvo i prema Istoku u susjednoj Mezopotamiji. U tom gradu završava Origen svoj život i tamo je pokopan. Kršćanska općina Cezareje postala je i teološko-znanstvenim središtem kad se Origen. stoljeću. U sirijskoj pozadini susretala su se antiohijska misijska nastojanja s onima iz Edese. U 3. preuređenoj za tu svrhu. godine. koji se već u 2. gdje im se pružaju mogućnosti skupnog naseljavanja. U Osroeni. u glavnom gradu Edesi. Odatle počinje i misioniranje pokrajine. Kad je antiohijski biskup Pavao iz Samozate zbog posebnih kristoloških naučavanja i sam stajao kao optuženik pred jednom takvom sinodom. Kao novo misijsko područje otvara se kršćanskoj vjeri u 3. stoljeću nastaje biskupija Nisibis. koji su . stoljeće. kao i Seleukia-Ktesifon na Eufratu. stoljeća nalazila kršćanska općina. opet joj sve više podižu ugled. Armeniju. koji je također pronađen u Dura-Europosu. napreduje kršćanstvo u toku 3. konačno tu nastanio i uz obilnu podršku biskupa Teoktista mogao nastaviti svoj rad.

i 325. Tu na jugoistoku bio je biskupom vjerojatno Meruzanes. u Malabaru. posjedovali vlastitu crkvu. već zacijelo rano većih kršćanskih općina. Sklonost puka prema svečanostima u toku godine iskoristio je tako što im je dao kršćanski sadržaj. U njegovu djelovanju opaža se dobro smišljen plan misioniranja. Sinope. Dionizije Aleksandrijski želi vjerojatno taj položaj metropolite biskupa Tarza naznačiti kad ističe Helena Tarškog pred drugim biskupima Cilicije. Prodor istočnosirijskih i perzijskih misionara u zapadnu Indiju bio bi s obzirom na jakost perzijskog kršćanstva u to vrijeme sigurno moguć. Tomini kršćani u jugozapadu Indije smatraju. Svojim je djelovanjem gotovo sasvim potisnuo poganstvo. Slutnju potvrđuje kasnija zavisnost indijskih kršćana od Seleukia-Ktesifona. stoljeću susjedne sjeverne zemlje na Pontu. tako da i kršćani na selu već imaju svoje općine. Velik broj mučenika pridonio je također njezinu ugledu. Kad su perzijski kršćani doznali za crkveno-politički preokret u Rimskom carstvu za Konstantina. Onamo je. a štov'anje mučenika učinio glavnim svetkovanjima godine. pobjegao Armenac Grgur kad su se u njegovoj domovini vodile borbe za političku prevlast između perzijskih Sasanida. kome se u pitanju pokore obratio pismom Dionizije Aleksandrijski. među njima i jedan korepiskop. Maloazijski prostor zadržava i kroz 3. propovijedali u provinciji Sofeni u Maloj Armeniji i upotrebljavali sirijski kao liturgijski jezik. počeci kojega moraju ležati negdje u početku 4. No u to se vrijeme Pont mogao smatrati zemljom koja je uglavnom poprimila kršćansku vjeru. U Cezareji se Grgur upoznao s kršćanstvom i dao krstiti (oko 285-290). bio stekao do konca 2. o čemu svjedoči Kuzma Indikopleustes. a postojanje dobro organiziranih kršćanskih općina oko 525. naime. stoljeću za kralja Šapura II stajao krvavih žrtava. koju je. stoljeća. očito pretpostavlja egzistenciju pojedinih kršćana u Indiji. a njihovi su upravitelji zastupljeni na sinodi u Anciri 314. u Epifaniji i Neronijasu. Tu je bilo. Od maloazijskih provincija prednjače i nadalje Kapadocija i Pont zbog ugleda njihovih metropolita. koji ga je zato štovao pod imenom »prosvjetitelja«. Kad Origen jednom spominje Indiju. postao je velikim misionarom svojega naroda. to je prouzročilo promjenu u držanju Sasanida prema kršćanstvu i dovelo do oštrog progona. iako je kasnijim biskupima na Pontu ostala zadaća produbljivanja kršćanske vjere. koja se podrobno bavila disciplinom u općinama Ponta. no apokrifni Tomini spisi. Vrativši se u domovinu. koji su pred progonom u Perziji bježali prema istoku. nasuprot drugim područjima Istoka. kao što se to vidi iz savjetovanja jedne sinode u Neocezareji između 314. Na kraju progona u Kapadociji su kršćani već u većini. Pavlovsko podrijetlo općine grada Tarza davalo joj je poseban položaj. To opet navodi na misao o mogućnosti misioniranja od strane perzijskih kršćana. kao što su Amastris. nisu nikakva pouzdana vrela. te je tako Tarz postao sjedištem metropolita provincije. smatra je još poganskom zemljom. koji je teološku naobrazbu stekao kod Origena i nakon povratka u domovinu bio posvećen od biskupa Amaseje za biskupa svog rodnog mjesta Neocezareje. No glavni poticaj za obraćenje cijele zemlje došao je iz Kapadocije. kojima se uskoro priključila važna Amaseja. stekao točno poznavanje jačine poganstva i vjerskih običaja naroda te prema tome usmjeravao svoju metodu misioniranja. Provincija Cilicija. stoljeća. Plodno misijsko polje bile su u 3. Uspjelo mu je poljuljati povjerenje naroda prema poganskom svećeništvu i pridobiti ga za kršćanstvo velebnim bogoslužjem. s Ciprijanom Kartaškim savjetuje se pismeno o pitanju heretičkog krštenja te već tako upućuje na kasniju teološku važnost Cezareje. na koje se pri tom moraju pozivati. apostola Tomu svojim prvim misionarom. kao i zbog njihova jakog misijskog zanimanja. ostaje jako usmjerena prema Antiohiji. kad se ono pokazalo nacionalnom alternativom prema ranije prisilno uvedenoj perzijskoj religiji. istina. Nakon Decijeva progona sustavno je posjećivao provincijske okruge. No misionar kojem je uspjelo i seosko stanovništvo Ponta u većini pridobiti za kršćanstvo bio je Gregorije Taumaturg. razumljivo je da su njihove simpatije bile na strani imperija koji je postao kršćanskim. ili 5. Firmilijan Cezarejski priznat je vođa kapadocijskog episkopata na godišnjim biskupskim sastancima. No Arnobije Stariji oko 300. vladara Palmire i napokon Rima. a osim ovih još sedmorica koja se spominju na popisu sudionika u Niceji. iz područja Edese. kasnijem sijelu perzijskih nadbiskupa. oduševljen štovatelj Origena. Biskupske Crkve nalaze se npr. primorava na pretpostavku o dužem misijskom razvoju. koji je mladu perzijsku Crkvu u 4. godine. na području današnjeg Bombaja i na Cejlonu. stoljeće svoju prednost u kristijanizaciji. Pompeiopolis. Prihvaćanje kršćanstva dobilo je u Armeniji politički naglasak. Prvi misionari došli su vjerojatno s juga. Nakon sloma otpora poganskog svećenstva postala je kršćanska .u Rev-Ardaširu. kojega poziva u svoju biskupiju. godine. doduše. godine. metropola već oko 240. U misijskom radu našao je punu podršku svoga kralja Trdata II. s kojim je i plemstvo zemlje prešlo na kršćanstvo. Na kristijanizaciju Armenije bitno su utjecali njezini susjedi Pont i Kapadocija na zapadu i Osroena na jugoistoku. geografska veza između zapadne Sirije i Male Azije.

stoljeća sadrže vrela samo malo podataka o napredovanju kršćanstva na grčkim otocima. spisi koje su se sačuvali. jer dopisivanje Dionizija Korintskog dokazuje već oko 170. Lucijan Antiohijski vjerojatno misli na maloazijske prilike kad u jednom govoru u Nikomediji kaže da »cijeli gradovi« ispovijedaju evanđeosku istinu. gradić kao što je Amaseja na Pontu imao je u Licinijevo vrijeme više crkava. sjedište metropolita za Frigiju. U samoj Nikomediji. Pamfiliji i Izauriji. no vjerojatno su se tamo u pojedinim slučajevima mogli upoznati s kršćanstvom uslijed živa trgovačkog prometa s maloazijskim Zapadom. ima u biskupu Sagarisu svog slavnog mučenika. biskupi Teofil od Gotije i Kadmo od Bospora. stoljeću. Pafa i Trimitusa. gdje se dotada nalazilo najuglednije pogansko svetište. imajući pred očima Malu Aziju. U Frigiji upada u oči bogatstvo kršćanskih natpisa iz pretkonstantinskog doba. brojni kršćani zauzimaju visoke državne položaje. Među Gote sjeverno . Napokon. to je kršćanska religija ipak u to vrijeme prije svega u gradovima potisnula poganstvo u manjinu. a razmjerno jednako brojnih općina bilo je u bitinijskim gradovima Niceji. već je sredinom stoljeća postignut visok stupanj kristijanizacije. Posljednji veliki progon snalazi Armeniju kao uglavnom kršćansku zemlju. time što će inače »gotovo svi« prijeći na tu vjeru. Njezinim vjerskim središtem postao je Aštištat. jer su dva sudionika na koncilu. na kojima se otvoreno mogla izraziti kršćanska pripadnost umrlih. Za Dioklecijanova progona spaljen je jedan grad provincije Frigije. Valja pretpostaviti da je kršćanstvo već prije 400. U mnogim provincijama. postojalo i na otoku Patmosu. a taj grad sigurno nije bio jedini u tom pogledu. Napokon obrazlaže Maksimin Daja svoje mjere protiv kršćana. Vrela najmanje govore o maloazijskim južnim provincijama Liciji. Misioniranje Gruzije započinje u većem opsegu tek u pokonstantinsko doba. koja ima svoja najpoznatija biskupska sjedišta u Ikoniju i Laodiceji uz devet ostalih. kao npr. prisutnih u Niceji – pri čemu treba računati i s nekim odsutnima – pokazuje napokon da je maloazijsko kršćanstvo već stvorilo i sasvim izrađenu organizaciju. Isto vrijedi za maloazijsku zapadnu obalu. Postojanje dvaju korepiskopa govori o rasprostranjenosti kršćanstva na selu. jer Dionizije Aleksandrijski naziva općine tih zemalja »najvećim Crkvama po broju ljudstva«. pokazuju da je ovdje kroz čitavo 3. Kršćanske općine otoka Korkire. daljnje važno biskupsko sjedište bio je Bagravan. Provincije Galacija. a Crkva je bogato dotirana bivšim hramskim posjedom. Izvještaj o 40 mučenika iz Sebaste pokazuje da je kršćanstvo u Armeniji oko 300. biskupi kojih stoje na nicejskom popisu. Visok postotak maloazijskih biskupa. metropoli Galacije. U Anciri. svoje predstavnike. čime se odlikuje i susjedna Pisidija. jer je i on bio revan promicatelj štovanja mučenika te zamjenjivao mjesta i vremena poganskih kultova kršćanskim crkvama i svečanostima u spomen kršćanskih svetaca. dapače i na dvoru.vjera državnom religijom. naprotiv. koji je bogat tradicijama. Prusi i drugima. došla s tog područja. Cipar su u Niceji predstavljali biskupi Salamine. Mnogobrojni maloazijski grobni natpisi iz manjih mjesta. a značajan je broj biskupa (8) te provincije na koncilu u Niceji. Sigurno je bilo slučajno što nijedan biskup s otoka Krete nije sudjelovao na nicejskom koncilu. Frigija. koji ostavlja pregled po pojedinim zemljama i provincijama što smo ga upravo dali. Do 4. Pergamona. Dojam vrlo uznapredovale kristijanizacije Male Azije. jer je bio posve kršćanski. Iako se u vrelima jedva govori o jačim napetostima između poganstva i kršćanstva u zapadnim provincijama Male Azije u 3. Čini se da je Grgur Prosvjetitelj u svojoj misijskoj metodi slijedio pontskog Gregorija Taumaturga. To nedvojbeno proizlazi iz situacije. Tijatire i Mileta postoji još velik broj drugih gradova s biskupskim općinama. tako da se borba Maksimina Daje protiv armenskih kršćana smatra napadom na cijeli narod. Lemnosa i Roda poslale su. u Frigiji i njezinu susjedstvu. koju je tražilo dušobrižništvo tako mnogobrojnih pristaša u gradskim i seoskim općinama. kršćanstvo je do nicejskog koncila prodrlo i u grčka naselja na sjevernoj obali Crnog mora i na poluotoku Krimu. pojedine seoske općine imaju kao upravitelja biskupa. a druge samo prezbitere i đakone. premda prisutnost 25 biskupa tog područja u Niceji dokazuje intenzivan misijski rad prethodnog stoljeća. njihovi se biskupi u vrijeme spora oko heretičkog krštenja sastaju na sinodama u Ikoniju i Synnadi. Smirne. veća sinoda. Utjecaj Kapadocije trajao je i i nadalje. postojanje biskupskih općina u Knososu i Gortini. zahvatilo vrlo jako i seoska područja. Laodiceja. jer su Grgur i njegovi neposredni nasljednici priznavali Cezareju kao neku vrst nadmetropole. potvrđuje se nizom vijesti i podataka koji se odnose na čitav maloazijski prostor. na koju su rimske vlasti posvuda nailazile kad su htjele provesti Dioklecijanove edikte o religiji i naredbe Maksimina Daje ili Licinija. odakle je počeo progon. Kalcedonu. Isto tako se čini da gradnja kršćanskih crkava nije nailazila ni na kakve teškoće. stoljeće. Kosa. gdje uz ugledna imena Efeza. tome je odgovarao njihov broj u prijestolnici. Pisidija daju sličnu sliku. izuzevši kratki Decijev progon. održava se godine 314. vladala gotovo neograničena sloboda u naviještanju kršćanske vjere. tu je blizina Antiohije očito pogodovala bržem razvitku. što potvrđuje prisutnost njihovih biskupa na nicejskom koncilu. Sarda.

stoljeća bilo mnogo kršćana. stoljeća. jer ne želi jake skupine kršćana učiniti nutarnjim političkim protivnikom. pokazala se nužnom dioba na sedam dušobrižničkih okruga. broj njezinih članova vrlo se povećava. 7 đakona. Kornelije je u svojem izvještaju biskupu Fabiju Antiohijsikom dao popis biskupa i njihovih općina. zauzeli za Origena. 7 podđakona. svjesno suzdržava od svakog progona. jer su se »ahejski biskupi« oko 231. ali su pismeno osudili Novacijanov korak. kršćanstvo je steklo veći broj pristaša samo u gradovima. koju je vjerojatno proveo papa Fabijan. relativno velik. Na žalost. U Noriku se mogu dokazati tragovi kršćanstva najranije u drugoj polovici 3. Ako se i pretpostavi da je postotak onih za koje se brinuo crkveni karitas bio prilično visok. naravno. napokon. dospjeli onamo nakon upada Gota u Malu Aziju. stoljeća. Stoljeća zadržava karakter poganskog grada i profanog središta znanosti. a unutar cijelog kršćanstva raste njezin ugled. Tek vijest o mučeništvima kršćana za Dioklecijanova progona pokazuju da je kršćanska vjera do početka 4. Zapad Romanizirani Balkan sa svojim dunavskim provincijama i susjednim Norikom otvara se tek pomalo evanđeoskoj poruci. Kad papa Kalist na početku 3. Osim toga smije se pretpostaviti da je kršćanskih općna bilo u 12 drugih mjesta. gdje se u 3. Sigurno je ta jaka i ugledna općina poduzela razne misijske pothvate da kristijanizira bližu i dalju okolicu glavnoga grada. Marcianopolis u Meziji i Serdiku u Daciji. Broj udovica i siromašnih. ipak iz toga slijedi broj kršćana od nekoliko desetaka tisuća. lektora i ostiarija. Mitrovica) i Ptuja. Nije sasvim jasno zašto je Origen dvaput boravio u Ateni. koje je tada zbrinjavala općina. Da je među rimskim stanovništvom na početku 4. Solun biskupske općine. stoljeća izjavljuje da Crkva smatra valjanima ženidbe između robova i rimskih matrona. premda se zbog prisutnosti gradova s Pavlovom tradicijom mogla očekivati jača misijska djelatnost. no posredno i o značenju rimske kršćanske općine oko 250. nazvane tako kasnije. može se zaključiti da kršćanstvo prodire i u gornje slojeve. Korint kao metropola ima i crkveno-političku prednost pred Atenom. godine. U drugoj polovici stoljeća nastavlja se organizatorska izgradnja rimske veleopćine i uvode se i uređuju titularne crkve. Na žalost. ovdje: sa sela. on hvali red i slogu općine. čime je on htio izgraditi vlastitu crkvenu organizaciju za svoje pristaše nakon otcjepljenja od velecrkve. koji su godine 258. proizlazi. što ih je pozvao iz Italije. nedostaju pojedinosti koje ibi nam dopustile podrobniji prikaz toka kristijanizacije srednje i donje Italije. koji se trudio oko kristijanizacije Peloponeza. Grčka matica-zemlja oko 300. stoljeću nalazilo više kršćanskih općina. u Durostorumu (Mezija) smaknut je vojnik Dazije. nadilazi 1500. predstavnici kojih su bili prisutni u Niceji 325. stoljeća bila prodrla u razne krajeve Balkana. koja do 4. stoljeće za kršćansku općinu glavnog grada Rima razdoblje jakog vanjskog i nutarnjeg rasta. izgrađuje se i učvršćuje nutarnja organizacija. Nicejski popis spominje osim navedenih još biskupska sjedišta Dacus u provinciji Dardaniji. o čijem se procesu i smrti sačuvao jedinstven izvještaj. Dalje prema sjeveru imali su otok Eubeja i gradovi Teba. Uz jednu iznimku. premda je sam poganin. Vrlo točne i korisne podatke o broju gradskoga klera za pape Kornelija (251-253) daje Euzebije. Papa Kornelije dao je općinama tih biskupa nove upravitelje i sazvao zatim sinodu u Rimu. Sveukupni broj od 150 klerika raščlanjuje se na 46 prezbitera. tj. Larisa i. kao i imena i mjesta djelatnosti biskupa koji tada nisu mogli sudjelovati na rimskoj sinodi. pokazuje spor koji je slijedio nakon Novacijanova koraka. veću privatnu kuću koju je kupila općina i koja uza stan za kler dotične regije sadrži i prostorije za bogoslužje i druge dušobrižničke svrhe.od Crnoga mora unijeli su kršćanstvo kapadocijski ratni zarobljenici. Te titularne crkve sačinjavaju s grobljima onaj posjed koji se nakon Dioklecijanova progona vraća Crkvi. pri čemu valja računati s utjecajem Akvileje. govori najprije u prilog velikom ugledu rimskog biskupa. da se dušobrižništvo nije moglo više obavljati iz jednog središta. koji se. dapače. Na kraju i često citirana Ciprijanova napomena da je car Decije izjavio kako ga manje zabrinjava vijest o pojavi protucara od izbora kršćanskog biskupa u Rimu. Sirmija (Sr. iz držanja cara Maksencija. što stoji u suprotnosti s bučnim zborovima Atenjana. koji bi . U Italiji znači 3. 42 akolita i ukupno još 52 egzorcista. Vijesti o misijskoj djelatnosti apostolskih učenika u tim područjima legendarne su i ne daju nikakvih korisnih podataka. na kojoj je sudjelovalo šezdeset italskih biskupa s brojnim prezbiterima i đakonima. Ona se osjeća možda u Korintu. Dao je da ga za vrhovnog glavara posvete tri biskupa. taj se dvostruki popis biskupa. Da je ona bila uspješna. nije mogla dostići maloazijsku zapadnu obalu ili Bitiniju ni širinom ni dubinom misioniranja. U provincijama Meziji i Panoniji broj je mučenika. i 5. dok misioniranje seoskog stanovništva ostaje zadaća 4. među njima se nalaze biskupi Siska. pojedini rimski okruzi dobivaju sada domus ecclesiae. Oko sredine stoljeća porastao je broj rimskih kršćana toliko.

tom veleopćinom ravna sam Ciprijan. Kratko vrijeme prije toga priključili su se najugledniji predstavnici poganske književnosti. i 5. pogađa i kršćane provinoije Bizacene i Mauretanije. Nabor i Viktor. a pedeset daljnjih imena mjesta može se zaključiti iz izvještaja o mučeništvima i arheoloških nalaza. stoljeća sigurno imalo biskupa. broj mu je narastao već na devedeset. postalo je jasno da se pučanstvo gradskih naselja u tolikom broju odlučilo za kršćanstvo. Dopisivanje i drugi Ciprijanovi spisi prvorazredno su vrelo za poznavanje veličine i raznolikosti općine glavnog grada Kartage s njezinim brojnim. Nerješeno je smije li se pretpostaviti da je prije Konstantina bilo kršćana i u susjednom Bergamu. Zanimanje Rima bilo je. njezin četvrti biskup Teodor prisustvuje sa svojim đakonom Agatonom 314. U Veneciji predstavlja Akvileja važno ranokršćansko središte. one se tada očito nisu nalazile u središtu misijskog zanimanja Rima. Njezine katakombe potječu iz 3. nalaze ne samo stavovi osamdeset sedmorice prisutnih biskupa o krštenju u heretika. pridobiti većinu afričkih gradova. a osim toga suvereni upravitelj afričkog kršćanstva. Za Dioklecijanova progona čini se da je bilo isto toliko otpada koliko vjernosti. stoji na popisu milanskih biskupa na šestom mjestu. lako mogao dostići stotinu. vjerojatno i Bologna. koje je u drugoj polovici 3. koje su još u 3.nam mogao dati podatke o gustoći kršćanskih općina u srednjoj i donjoj Italiji izgubio. stoljeća. stoljeću bili su njegovi mučenici Feliks. a on je i graditelj prve kršćanske bazilike svojega grada. tako da biskupija vjerojatno seže u prvu polovicu 3. seoski puk doista ovdje kristijaniziraju tek u 4. no odmah pokajnički zatražio ponovno primanje u crkvenu zajednicu. stoljeću rimski kršćani. naprotiv. stoljeća. Tertulijanovi spisi odrazuju s više strana živost i dubinu kristijanizacije na početku stoljeća. No u unutrašnjosti se poganstvo još dugo održalo. među kojima su oni iz Numidije90. U njezinoj bližoj okolici možda su Rimini. Nameće se pretpostavka da su kršćanstvo na Sardiniju donijeli u 3. stoljeća bez ikakva kršćanskog utjecaja. Prvi imenom poznati biskup otoka jest Kvintazije od Calarisa. nego i imena njihovih sjedišta. Jedna od najstarijih općina Emilije vjerojatno je bila Ravena. Potpisi sudionika na sinodama 313. članovi koje su pripadali najrazličitijim društvenim slojevima. sinodi u Arlesu. a njezina biskupa Krestosa pozvao je Konstantin na sinodu u Arlesu. u Rimu i 314. Cesena. Vrela ne daju nikakvih podataka o prisutnosti kršćana izvan gradova spomenutih provincija prije Konstantina. usmjereno prema velikim otocima Tirenskog mora Sardiniji i Siciliji. Popis njezinih biskupa seže u 3. Na kršćansku općinu u Piacenzi upućuje u to vrijeme mučeništvo svetog Antonina. od kojih je vrlo velik dio zakazao za Decijeva progona. koji je dobila brzim širenjem do kraja razdoblja progona. No ako se šezdesetorici sudionika na rimskoj sinodi i biskupima koji su bili spriječeni pribroje i Novacijanovi biskupi. No kršćanska misija do početka razdoblja mira još nije bila djelotvorno obuhvatila seosko stanovništvo srednje i donje Italije. Za Decijeva progona dopisivao se rimski kler s kršćanima Sicilije. Za donatističkog spora čini se kao da je riječ o . vjerojatno je starija od one u Akvileji. u Rimu i 314. Biskup Agripin (218-222) ima na jednoj sinodi u Kartagi oko sebe već 70 biskupa. stoljeću revni gradski biskupi. Kršćanska religija mogla je tim velikim ugledom i zamahom. različite kvalitete članova općine. na jednoj sinodi u Lambezisu oko 240. to bi broj kršćanskih općina u Italiji oko 250. Progon za Skapule godine 211. Riječ je o općinama. glavnog grada transpadanske provincije. pretkonstantinske općine. Osobito je tirenska obala gornje Italije bila prije 4. Vrijedni podaci o širenju kršćanskih općina po sjevernoj Africi prije svega su dokumenti o broju biskupa koji sudjeluju na sinodama što se osobito često održavaju upravo u Africi. da se ono nije više moglo nadvladati. koji je sa svojim prezbiterom Amonijem prisustvovao sinodi u Arlesu. stoljeću dabile svoje prve biskupe. Treće stoljeće predstavlja za Crkvu sjeverne Afrike razdoblje najvećeg porasta prije Konstantina. kada je kršćanstvo u gradovima praktički dobilo većinu. Kršćanska općina Milana. dok brzo pada u Mauretaniji i Tripolisu. koje su postojale vjerojatno prije Konstantina. taj broj je i u Numidiji dosta velik. Po tome ima Afrika proconsularis najviše biskupija. Odatle je kršćanstvo moglo lako prodrijeti prema Veroni i Bresciji. vrlo raščlanjenim klerom. Njezin biskup Merokles. Napokon se u protokolu sinode iz godine 256. u Arlesu. Afrikanci Arnobije i Laktancije. dok su drugi velikodušno i hrabro posvjedočili svoju vjeru. stoljeće. Začuđujući nizak stupanj kristijanizacije pokazuju u to vrijeme gornjoitalske i sjevernoitalske provincije. Kao glavar i savjestan dušobrižnik. koji svojom nutarnjom i vanjskom veličinom zasjenjuje svakog političkog upravitelja provincije onoga vremena u sjevernoj Africi te uvjerljivo dokumentira koliko u javnosti vrijedi vjera koju zastupa. osuđeni na prisilni rad u tamošnjim rudnicima. u Arlesu navode poimence osam od tih biskupskih sjedišta. koji je prisutan na sinodama 313. U Padovi je bilo kršćana vjerojatno i prije Konstantina. Kršćanski je centar tradicijom bogata Sirakuza na istočnoj obali. Dika kršćanskog Milana u 4. Izvještaj o mučeništvu Perpetue i Felicite daje vrlo jak dojam o svježem životu kartaške općine. kršćanskoj vjeri.

ne može datirati u vrijeme Dioklecijanova progona. naime osim romaniziranog pučanstva i punski dio naroda. stoljeću najviše pristaša na jugoistoku duž Rone. Sadržaj sinodalnih zaključaka iz Elvire daje nam mjerilo za dubinu dotadašnjeg misijskog rada u španjolskim provincijama. dok Akvitaniju predstavljaju trojica. Ona je bila izvanredno mala. onda bi mogla biti riječ o rimskim središtima kao što su Koln i Mainz. odnosi između kršćanskih gospodara i njihovih robova ne odišu kršćanskim duhom. Stanovita povezanost španjolskog kršćanstva s Rimom može se možda zaključiti iz činjenice da jedan od tih biskupa apelira na rimskog biskupa protiv odluke sinode. Izvještaji o kršćanskim mučeništvima ukazuju na postojanje kršćanskih skupina – osim u već spomenutim gradovima – još u mjestima Tarragoni. Ne stječe se dojam da je ovdje riječ o ulaženju svjetovnog duha u nekad uredne općine. Complutumu. jer je grad s biskupom Servacijem u prvoj polovici 4. No sigurno je samo za Koln da je prije Konstantina imao biskupsku Crkvu. a 314. već o Crkvama u germanskim provincijama. Astorga. od toga 8 iz pograničnog područja Betike i 2 iz provincije Luzitanije. Saguntu i Astigi. ako se uračuna i to da su u zaključke takvih konferencija većinom ulazile manje pozitivne crte crkvenog vjerskog života. S nekim razlogom smije se u 3. Tek Ciprijan spominje Arles. Važno je Ciprijanovo pismo u kojem stoji da je u njegovo vrijeme bilo na raznim mjestima Španjolske biskupski organiziranih općina. Kasnije će se pokazati da je zanemarivanje te dvostruke zadaće bilo jedan od uzroka što kršćanstvo nije moglo kao neka značajna veličina preživjeti prodor islama. svetište nekog mučenika te tako dokazala postojanje kršćana prije Konstantina barem u tom naselju na donjoj Rajni. kler svih rangova zakazuje u svom ćudorednom životu. Kristijanizacija se. Dalje nizvodno uz Rajnu otkrila su iskapanja u Xantenu. Oslobođenje od poganskih običaja i praznovjerja nije se još ni izdaleka postiglo. jer se tu pouzdano zna za mučeništvo svete Afre. a iz lyonslke provincije prisutna su samo dvojica. njezin upravitelj Materno pozvan je na sinode u Rimu i Arlesu. Ciprijanu je također poznato da se ti šponjolski biskupi sastaju na sinode. U napredovanju kršćanstva u španjolskim provincijama nema za 3. koja se održala neposredno prije početka razdoblja mira u južnošpanjolskom gradu Elviri (Granada). nekadašnjoj Colonia Traiana. a onda i berberska plemena na jugu i zapadu na obroncima sjevernoafričkih gorskih kosa tako čvrsto povezati s kršćanstvom da mogu samostalno preživjeti vremena progona i opterećenja. predstavnici 14 daljnjih općina bili su iz Provincia Tarraconensis. Na njoj su bile zastupljene 23 općine provincije Betike po svojim biskupima ili drugim klericima. stoljeću pretpostaviti postojanje kršćana i u Tongernu. Na južnonjemačkom području nalazimo kršćane prije Konstantina samo u Augsburgu. a misijski rad u većem opsegu počinje ovdje tek u 4. prema zapadu smanjuje. Uz Lyon. za koji je poganstvo već odavno nestala epizoda njegove povijesti. U prilog tome pogotovo govori činjenica što su se postojeći nedostaci htjeli ukloniti strogim kaznenim odredbama. a seksualni su prekršaji vrlo prošireni. Za naše pitanje osobito su izdašni već češće citirani spisi sinode. i druge biskupije. jer Konstancije Klor nije . njegov biskup Marcijan sudjeluje 313. čini se da je kristijanizacija najjače obuhvatila španjolski jugoistok. tako da se ovdje prije Konstantina ne može govoriti o uspješnom radu. posjet crkvi je nedovoljan. postojale su tu oko godine 200. U Galiji pridobiva kršćanstvo u 3. Pretkonstantinska misija u Španjolskoj nije mogla dati Crkvi još ni jednog vrsnog biskupa ili pisca. a misijskom radu u dubinu ostale su još velike zadaće. prisutan u Arlesu. od kojih se samo 4 spominju imenom: Leon. a opadala je prema atlantskoj obali na zapadu i sjeverozapadu zemlje. No ne spominje se ni jedan misionar koji bi tu propovijedao i ni jedna Crkva koja bi ga poslala. Prvi siguran podatak o prisutnosti kršćana na britanskim otocima jest izvještaj o mučeništvu svetog Albana Verulamskog. nego o ozbiljnom nedostatku intenzivnog misijskog rada oko uvođenja u kršćanstvo. Na njoj je zastupljena Provincija Narbonensis s pet daljnjih biskupa. imena kojih se ne mogu ustanoviti. te mora svoju dosadašnju crkvu zamijeniti većom. u Germania inferior. koja treba raspravljati o donatističkom pitanju. Da je na trierskom dvoru Konstancija Klora bilo kršćana govori više za carevu snošljivost nego za veličinu kršćanske općine. doduše. na rimskoj sinodi. dakle. Calahorri. koje se. koji brzo postaje važan. C6rdobi. stoljeću. međutim. stoljeća postao biskupskim sjedištem. Merida i Saragossa.dvjema vjeroispovijestima jednog kršćanskog naroda. Po mjestima odakle potječu sudionici sinode. koje bi imalo obuhvatiti sva područja života onih koji su se možda prebrzo obratili. stoljeće brojnih podataka. Za sve drugo područje belgijske provincije nema nikakvih vijesti o kršćanskoj misijskoj djelatnosti. Usprkos tome preostaje afričkoj Crkvi još velika misijska zadaća. njegov treći biskup Agricije također je 314. Ona raste brže tek nakon što je Konstantin postao samovladar. U provinciji Belgica postaje Trier u drugoj polovici stoljeća biskupijom. ako je pri tom mislio na organizirane biskupske općine. Irenej govori. car Konstantin određuje grad kao sjedište biskupske konferencije.

Važnija je spoznaja da je kristijanizacija u nekim krajevima. balkanskim provincijama. od zaseoka do zaseoka da bi Gospodinu priveo nove vjernike. Usporedba s relativno malim uspjesima kršćanskih misija novoga vijeka među narodima s visokom kulturom. prihvatili su oni s oduševljenjem i usprkos povremenim vrlo velikim teškoćama provodili uvijek novim snagama. obuhvaćala gotovo polovicu stanovništva. rob kao i kršćanin na dvoru. Sjevernoj Africi i Rimu jasno je pokazao da se u Crkvu primalo previše optimistički i širokogrudno. mogao bi lako steći sigurnost da se napredovanje kršćanskog vjerskog pokreta nije više moglo zaustaviti sredstvima državnog progona. Africa proconsularis. preuzimajući vlast. u germanskim provincijama. zatim duž sirijske obale. području Edese i Armenije. na evropskoj atlantskoj obali i na britanskim otocima kršćanska misija bila u svojim počecima. na sjevernoj i zapadnoj obali Crnog mora. Iz takve je spoznaje mladi car Konstantin izveo svoje zaključke. moramo cjelokupni uspjeh ocijeniti izvrsnim. kao Feniciji. koji putuje ne samo od grada do grada.činjenica da su se u drugim područjima. iznutra učvršćena ranokršćanska velecrkva mogla ući u svoje posljednje iskušenje za Dioklecijana. gdje bi. doduše. kao što je Japan ili gornji društveni sloj u Indiji. da je time uspio odlučujući misijski prodor kršćanske vjere u raznim dijelovima Carstva. Misijsku zadaću. Možda se i pojedini kršćanin osjeća dužnim da misijski djeluje upravo u svojoj okolini. kao Maloj Aziji. koji jeuvjeren u to da je jedinstveno Rimsko carstvo pretpostavka koju je Providnost stvorila za brzo širenje evanđelja. Dugo razdoblje mira prve polovice stoljeća donijelo je Crkvi. naime. tako da su se tamo još prije konstantinskog mira morale razviti jake kršćanske općine. Tko bi na početku 4. za Dioklecijana. južnoj Galiji. prekinuo progon što ga je započeo njegov otac Valerijan te počeo provoditi niz prijateljskijih mjera prema kršćanima. stekla tolika misijska uporišta. Yorka i (vjerojatno) Colchestera na sinodi u Arlesu. Izvanredno velik broj otpada u Egiptu. Posljednji progon. nadalje. da je i tu bilo nade za daljnji uspješan razvoj. mnogi su kršćani. stoljeća. Hipolit izričito ukazuje na to da još valja najprije cijelom svijetu naviještati evanđelje. kao biskup Dionizije . stoljeća pažljivo pregledao cijelu situaciju. žena kao i priznavalac u tamnici.na svom području provodio edikte protiv kršćana. Ali pravi misijski rad s potpunim uspjehom počinje i ovdje tek u narednom stoljeću. Još je samo na nekim graničnim područjima Istoka. Poznat mu je lik misionara po zvanju. Ako obratimo pažnju na to da se misijska djelatnost pretkonstantinske Crkve uglavnom obraćala ljudima koji su imali relativno visoku kulturu s bogatim religioznim oblicima i pripadali šarolikom mnoštvu kultova. Aziji. južnoj Španjolskoj i gornjoj Italiji. Grčkoj. znači da se više brige u misijskom radu bilo posvetilo produbljivanju vjere. sigurno ide u prilog ranokršćanskoj velecrkvi. daleko bolju bilancu. Pokušalo se i brojčano obuhvatiti rezultate kršćanskih misija. No Britaniju ipak zastupaju biskupi Londona. Isto vrijedi i za smrt mučenika Julija i Arona u Legionum urbs (Caerleon) dalje prema zapadu. dakle sa skoro 15%. nego od sela do sela. stoljeća Kad je car Galijen (260-268). stoljeću probija se u naviještanju crkvenih pisaca u punom zamahu misao o dužnosti misioniranja. U 3. DRUGI ODSJEK POSLJEDNJA NAVALA POGANSTVA I KONAČNA POBJEDA CRKVE 28. vrijede te brojke samo uvjetno. pri tom ga primaju imućni kršćanski muževi i žene. kao što je Egipat. No kako udio kršćana nije posvuda bio jednak. Još jedno pitanje traži ovdje svoj odgovor. Očito je to služilo kao pouka za drugu periodu mira nakon neuspjeha Decijeva progona. koju je utemeljitelj kršćanske religije povjerio svojim pristašama. priličan vanjski porast. . da je u drugim provincijama Carstva. vojnik kao i trgovac. pokazuje. Mogu se uočiti dvije faze. stoljeća. naime pitanje intenziteta i dubine misijskog rada u toku 3. ali su neposredne posljedice Decijeva progona pokazale da taj porast nije bio osiguran odgovarajućim vjerskim produbljivanjem. kakvi su bili na početku 4. Svi su oni svojim udjelom pridonijeli da je jedna brojčano znatna. bilo mjesta za rigorozniji katekumenat. i glavni grad Rim sa svojom bližom okolicom. Važna je. naprotiv. Slične misli iznosi Origen. te se vjerovalo da se pri ukupnom broju tadašnjeg stanovništva Rimskog carstva od oko 50 milijuna mora računati barem sa sedam milijuna kršćana. I kršćanski je pisac svjestan svoje misijske zadaće. tako brojna manjina prišla novoj vjeri. poglavlje Duhovna borba protiv kršćanstva potkraj 3. ali za svoja misijska lutanja uzima samo toliko koliko mu je baš potrebno za život. u alpskom području.

pokazuje da je kršćanin i tada kad su »Crkve posvuda imale mir«. koje su osobito vođe kršćanskih općina susretale s poštovanjem. Prema vlastitu iskazu susreo se u svojoj mladosti i s Origenom i mogao doživjeti brz porast sljedbenika kršćanske religije u doba mira nakon 260. pri tom u religioznom smislu stavlja Židove iznad kršćana. Bila je to samoprijevara ako su mnogi kršćani vjerovali da je snošljivo držanje pojedinih careva i. doduše. predbacuje što preziru stvoreni svijet i tvrde da za njih postoji nova zemlja. no u drugoj eneadi ima ipak nekih tvrdnji koje vjerojatno isključuju pozitivno Plotinovo mišljenje o kršćanstvu. što počinje s Galijenom. koji se kasnije doista zbio za Konstantina. već posjedovao solidno poznavanje kršćanskih svetih knjiga. koga su pravedni suci osudili na najtežu smrt. Ta neprestana pravna nesigurnost dokazuje da je perioda snošljivosti. jedva se možemo oteti dojmu da to nije bilo upereno protiv kršćana. da se sam car Aurelijan (270-275) prema kraju svoje vladavine »od stanovitih savjetnika« dao nagovoriti protiv kršćana i pripremao edikt o progonu. stali gajiti pretjerane nade i vjerovati da za kršćanstvo nastupa nova era. Petnaest knjiga »Protiv kršćana«. slobodu naviještanja. kako se vidi iz sačuvanih fragmenata. ona. koju nije nitko ni prema kome ograničavao. kojega nikakav zakon nije štitio od takvih mjera. sada je trebalo podrobno razračunati s Biblijom. tj. godine 263. Zadaća koju je time preuzeo pretpostavljala je u to vrijeme za uspješno izvršenje daleko više nego Celzova nakana sto godina ranije. . na kojima je Porfirije radio otprilike od 268. u vrijeme kojega središnje vlasti nisu više progonile kršćane. Kako je promjena mišljenja nekog cara lako mogla dovesti do posve drukčije situacije. koji Euzebije donosi na osnovi sigurna poznavanja stvari. Porfirije je za svoj plan totalnog pobijanja kršćanstva. Još uvijek se događalo da je neprijateljsko držanje nekog činovnika svom oštrinom pogodilo pojedinog kršćanina. kritički filozofski školovan razum i zamjernu sposobnost prikazivanja. U prvom redu položaj kršćana i za careva nakon Galijena nije nipošto bio pravno osiguran. i da se kasnije odrekao tog uvjerenja. Ako je nakon takve faze snoš1jivosti nadošao Dioklecijanov progon s radikalnim obratom odnosa i kršćanstvu donio dotad najkrvaviji val tlačenja. prijateljem i duhovnim nasljednikom Plotina. Svoju prvu filozofsku i filološku naobrazbu zahvaljuje Longinu i Ateni. vidi se iz činjenice o kojoj svjedoče Euzebije i Laktancije. mnogih viših činovnika već proizvelo definitivan preokret u stavu svega nekršćanskog stanovništva Carstva te osiguralo definitivan sporazum s poganskom državnom vlašću. u koju će dospjeti nakon smrti. Tako bismo možda mogli shvatiti iznenadni preokret za Dioklecijana. Osobito teške posljedice morao je s vremenom proizvesti novi val duhovne nesnošljivosti prema kršćanstvu. On se susreo s kršćanstvom već u svojoj feničkoj domovini – rođen je oko 233. Vjerojatno još za njegova života pojavio se protuspis Metodija od Olimpa. bez sumnje znače najvažniji doprinos široko zamišljenu pokušaju neoplatonizma da obnovi grčku mudrost i religioznost te sačuva od sve uspješnijih prodora kršćanstva barem obrazovane gornje slojeve. U svojoj »Filozofiji proroštava« prikazuje po nekoj Apolonovoj izreci jednu kršćanku kao neobratljivu i nepoučljivu. Prije svega. koja je Origenovim radom postala vrlo utjecajna. slobodu kulta koja je dozvoljavala nesmetano sudjelovanje u kršćanskom bogoslužju i posvuda omogućila gradnju velikih crkava. mogao biti doveden pred sud na temelju puke denuncijacije i smaknut isključivo zbog vjernosti svojoj religiji. upustio u izravni spor s kršćanstvom. navodno. On ističe prije svega tri slobode koje je tada uživala kršćanska religija: slobodu vjeroispovijedanja. Za razliku od Celzova ‘Αληθης λόγος Porfirijevo je djelo odmah izazvalo kršćansku obranu. Nakon Galijenova reskripta doista je slijedilo otprilike 40-godišnje razdoblje mira. u blizini Tira – iako se ne može dokazati da je bio kršćanin. čija je predavanja izdao u »Eneadama«. tako da su mogli u relativnoj slobodi nastaviti i osigurati nutarnju i vanjsku izgradnju svoje zajednice sve do ranokršćanske velecrkve. objavu odnosno provedbu kojega je spriječila samo njegova iznenadna smrt. Kada on ovdje svojim protivnicima. godine. Euzebije je hvalio godine prije provale Dioklecijanova progona kao vrijeme najšire tolerancije prema kršćanstvu i njegovim životnim manifestacijama u javnosti. U Porfirija se negativan stav prema kršćanstvu osjeća već u njegovim ranim spisima. koji se javljao počevši od vremena Aurelijana među obrazovanim stanovništvom i našao svojega predstavnika u neoplatoniku Porfiriju. koja je kršćanima svih društvenih slojeva dopuštala da svoje uvjerenje iznose dapače javno. koji su ukazivali na razvoj nepogodniji za kršćane. bila daleko od preokreta cijele situacije. došao je kao tridesetogodišnjak u Rim. Sam se Plotin nije. tuguje za nekim mrtvim bogom. K tomu valja pribrojiti vrlo dobrohotno ponašanje državnih vlasti. morali bismo se pitati nisu li mnogi kršćani previdjeli stanovite znakove vremena i potcijenili tokove događaja. Izvještaj o mučeništvu uglednog Marina iz Cezareje u Palestini.Aleksandrijski. kada kori njihove običaje »što najgore ljude nazivaju braćom«. gdje je postao učenikom. Kršćanstvo je u međuvremenu stvorilo književna djela. koja je morao uvažavati i obrazovani poganin. što su neki tvrdili. ovisno o njima. »gnosticima«.

on nije gospodar nad demonima. Da je kršćanstvo sve to ugrozilo iznenadnim i uspjelim napadom. netočnosti. No očito je neki poganin još na početku 4. obojica se i ovdje svojim ponašanjem pokazuju kao bijedne figure. Iako Porfirije ne osuđuje tako oštro Kristov lik kao npr. koliko o svemu onomu što je smatrao duhovnom i religioznom tradicijom grčkoga duha. Nauk o utje1ovljenju ispunjava grozom nekog Grka. što ima zahvaliti pozitivnu utjecaju neoplatonizma na svoj religiozni život. jer se anđeli također pojavljuju kao božanska bića. koje bi trebalo jednim pranjem uništiti i najteže prekršaje odraslih. Petar nije nipošto dorastao visokoj službi na koju je pozvan – Porfirije ni najmanje ne poriče taj poziv – njegov izbor bio je jedan od najkrupnijih Kristovih pogrešaka. koja se doista ne može tražiti od onih koji misle i koji su filozofski obrazovani. umjesto jednostavnim nepoznatim ženama. Zanimljivo je da su Porfirija. u kojoj Porfirije vidi obred što se ne može naći ni kod najdivljijih plemena. počevši od »Quaestiones evangelicae« Euzebija Cezarejskog preko Augustinova »De consensu evangelistarum« do zbirke od 61 takvog pojedinačnog pitanja Hesycha Jeruzalemskog. Petar i Pavao. »neprijatelja prave pobožnosti«. Te prigovore pobija Makarije Magnes. u svojem djelu »Apokritikos«. dapače rimskom senatu. jadno zakazuje pred velikim svećenicima i pred Pilatom. Vodeći likovi pracrkve. Prije svega pokazuje se da Krist ne posjeduje božansku moć koju sebi pripisuje.53: »Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega. Kristove riječi Iv 6. Njegova tvrdnja da Evanđelja nisu vjerodostojna zbog svojih brojnih i očitih proturječja. Krist se nakon svojega uskrsnuća. što je prvi put da državna vlast osuđuje djelo protivno kršćanstvu. Kršćansko krštenje. apostole i kršćane uopće. jer su svi ti spisi kao cjelina izgubljeni. čudotvorni Apolonije iz Tyane iz 1. u usporedbi s njim. no obojicu je. inače ne bi bilo tako brzih i odlučnih reakcija u spomenutim djelima. sva je njegova muka nedostojna božanskoga bića. dakle nisu ih doživjeli16. a isto tako kršćanska euharistija. Ponovno spaljivanje svih Porfirijevih spisa. rado je vjerovao da bi Platon i Porfirije »vjerojatno obojica postali kršćani«. evanđeliste. što izaziva najoštrije Porfirijevo protivljenje.što ga Jeronim spominje s uvažavanjem. i ne zaslužuju nikakvo povjerenje. Ista je sudbina snašla napadača i branitelje. to je. jer nasuprot takvim iskazima božanske moći ne bi moglo biti nikakve sumnje u njegovo poslanje. potakla je kršćanske pisce da posebno obrate pažnju tom pitanju i da književnošću tzv. Na kršćanskoj se strani Porfirijevo djelo bez sumnje osjetilo važnim. neprestano u protuslovlju sa samim sobom. Odlučno se odbijaju i središnja učenja kršćanske vjere i bitne crte kršćanskog bogoslužja.« za nj su bestijalne i već one same stavljaju Ivanovo Evanđelje daleko ispod sinoptičkih. U prvom redu Augustin ne može zatajiti stanovitu simpatiju prema njemu. Porfiriju su do dna duše nesimpatični. svojem uznesenju na nebo trebao je dati veličanstvenije okvire. koje su sami izmislili. Herodu. nema tu otvorena duha koji bi se trudio da stvarno razumije jedno drukčije religiozno gibanje. može se smatrati samo nemoralnom ustanovom koja potiče na nove poroke i nedjela. time bi svojim pristašama uštedio teške progone. neprestano ispravljajući sama sebe. upravo latinski teolozi kasne antike intenzivno proučavali. Kršćansko poštivanje bolesnih i siromašnih nailazi kod Porfirija na apsolutno nerazumijevanje. po Jeronimovu i Filostorgijevu sudu. naviješta u svojoj eshatologiji nauk o koncu svijeta. Njihovi su izvještaji puni proturječja. zatim je Euzebije Cezarejski objavio opsežnu apologiju u 25 knjiga. »Quaestiones et responsiones« predlažu rješenja. još oko 400. stoljeća sačinio izvadak iz Porfirija. Karakteristična nota za ton Porfirijeva napadaja na kršćanstvo jest gorki sarkazam. besmislica. koja je došla u svoj prijelomni stadij. čije je neprijateljstvo prema kršćanstvu bilo općenito poznato. Konstantin je još prije nicejskog koncila naložio da se unište »bezbožni spisi« Porfirija. Kristov nauk navodno zahtijeva iracionalnu vjeru. stoljeća daleko je impresivniji lik. stranačka borba između antikne kulture i kršćanstva. da su se susreli i da su mogli kombinirati svoje nazore o sudbini duše. Pri tom za Porfirija nije u prvom redu riječ o sudbini Carstva.. a kaznene mjere državnih vlasti očito odobrava riječima: »Koje bi kazne mogle biti prestroge za ljude koji izdaju zakone domovine?«. iz straha odbija da se baci s vrha hrama. Znatno teže posljedice imao . Oštro otklanja evangeliste s njihovim prikazima Isusovih djela i riječi. ispunjalo ga je razdraženom gorčinom. Kršćanski je monoteizam napokon samo loše prekriven politeizam. Središnjom točkom svog napadaja postigao je Porfirije dapače vrlo značajne reakcije na stanovitom području starokršćanske književnosti. naprotiv. a idealu kršćanskog djevičanstva može se samo podrugivati. prevrtljiva i lažna jezika. car Teodizije II naložio je 448. Nakane kršćana označuje kao »barbarsku smjelost«. Suprotnost između Petra i Pavla u pitanju obaveznosti Mojsijeva zakona za judeokršćane i one iz poganstva nije Porfiriju izbjegla.. te se tako sačuvao relativno velik broj citata iz Porfirija. o posljednjem sudu i o uskrsnuću mrtvih. možda biskup Magnezije. ipak na njemu nalazi mnoge crte koje su po njegovu sudu nespojive s doista religioznom i herojskom osobom. trebao ukazati Pilatu. nadmašilo djelo Apolinarisa od Laodiceje u 30 knjiga. koji je izvadak sadržavao njegove najvažnije prigovore kršćanstvu. Pavao mu se čini ogavnim karakterom.

bio slučaj s kršćanskim naukom i praksom. koje je s razložnim nemirom promatralo moćan rast kršćanskog pokreta te se moralo osjetiti ugroženim u svojem ugledu i povlasticama. koja je ispala negativno za kršćansku vjeru. o čemu govori Laktancije. navodno je tek riječ proročišta. vidi se iz napomene u Amobija Starijeg. Građu je Hieroklo uzeo uglavnom iz velikog djela Porfirijeva. Hieroklo je. koji je u njegovo vrijeme naučavao u Bitiniji i u početku Dioklecijanova progona objavio »Tri knjige protiv religije i kršćanskog imena«. po njegovu prikazu. jer se. Svakako je u tom smislu Porfirije iskoristio navodnu čudotvornu Apolonijevu moć. osobito među obrazovanima. poslao jednog haruspeksa Apolonu u Milet. ponio prema kršćanskim djevicama. dao im je naslov Λόγοι φιλαληθεις. pri čemu se one koji su se ustezali trebalo kazniti bičevanjem. kao prefekt Egipta. koji posvuda siju laž. Kao posljednji izvor protukršćanske polemike i propagande valja spomenuti pogansko svećenstvo. . da Euzebije Cezarejski u svojem polemičkom spisu protiv HieI'akla stavlja u središte svoje obrane usporedbu između Apolonija i Krista. to se očituje u najvažnijim dokazima kojima se obara na kršćansku religiju: kršćansko Sveto pismo sastoji se od laži i proturječja. a Hieroklo to ponovio tako opširno. koji je još uvijek odustajao od nasilna progona. Imajući pred očima Celzovo djelo. vratiti zalutale kultu bogova i spriječiti da bezdušni ljudi izrabljuju njihovu bezazlenost. stvoritelja i uzdržavatelja svijeta. ostvarila se u osobi Sosijana Hierokla. Stoga je hvalio careve koji su poduzeli nužne mjere da uguše bezbožno praznovjerje. Ako je neka jaka državna vlast htjela ponovno silom nastupiti protiv sljedbenika kršćanske vjere. protiv jasnoće i istine. proizlazi iz besramna načina na koji se. Da se taj postupak svećenstva nije ograničavao na pojedinačne slučajeve nego zahvaćao mnoge. a zatim prefekt Egipta – posegnuo i za perom i u dva spisa pisao protiv kršćanstva. i nekršćani vjeruju u jednog najvišeg boga. Njegovo je djelo prije svega proizvelo nepremostivi jaz između neoplatonizma i kršćanstva. što su se već prije pripisivala kršćanima. Time su mislili kršćane na dvoru. odnosno otpuštanjem iz vojske. kao što je to. a ne protiv njih. na koje se zapravo Hieroklo oslanja. koji je kao visoki državni činovnik – bio je upravitelj provincija Arabia Libanensis i Bitinije. Laktancije poznaje još jednog filozofa. Mnogima se morala činiti neprihvatljivom religija koja je toliko griješila protiv Logosa. jer misli da ovisi uglavnom o Celzu. koje je dostojno samo starih baba. Vlastita Hieroklova misao ovdje je samo oznaka Krista kao vođe razbojnika i jače isticanje Apolonija iz Tyane. Iako Laktancije ne pridaje velike važnosti djelu tog nepoznatog filozofa te se čini da u njemu ne vidi nikakve osobite opasnosti za kršćanstvo. obraćao »kršćanima«. o biti kršćanske religije navodno nije imao nikakva pojma. Po oskudnim Laktancijevim podacima o sadržaju htio je oportunistički autor. a Laktancije govori da je Dioklecijan propisao na to za sve dvorsko osoblje i vojsku žrtvu bogovima. obavijena legendom. Krist je bio vođa razbojničke bande od 900 ljudi. Da je to držanje bilo nepošteno. apostoli.je Porfirijev spis u gornjim slojevima poganskog društva. to je taj ipak karika u lancu općeg neprijateljstva protiv kršćanstva. Euzebije poriče Hieroklovu djelu originalnost i samostalnost. Kad je Dioklecijan jednom zaželio da se prorokuje na osnovi pregleda utrobe životinje. kao i iz sadržaja njegovih spisa. putujućeg filozofa iz 1. a njegova je navodna čudesa daleko natkrilio Apolonije iz Tyane. napokon. kako naglašuje Laktancije. proizvela konačnu odluku. očito u ono vrijeme još nije imao uvida u Porfirijevo djelo. doduše. neuki su i ignoranti. Njegov utjecaj na ponovno pooštrenje situacije jasno proizlazi iz Laktancijeva izvještaja što ga potvrđuje Euzebije. jer ih koči prisutnost »profanih ljudi«. što je karakteristično za atmosferu među poganima u predvečerje progona. kojom započinje svoje djelo »Ad nationes«: zlodjela. Imao je bitna udjela u pripravi Dioklecijanova progona. čiji je život oko 220. no ime mu se više ne može doznati. kojem bi u usporedbi s Kristom pripadala prednost. koji piše kićeno. nastupio najprije kao dobrohotan savjetnik. Vodeća ruka poganskog svećenstva lako se prepoznaje i u jednom možda još ranijem događaju. Mogućnost da se književna polemika protiv kršćana poveže jednom i s voljom za stvarnim progonom s državne strane. prema kojemu je Dioklecijan. koja vidi kako gubi mušterije. u prvom redu Petar i Pavao. kojekakvi proroci. mogla je za to naći široko razumijevanje kod obrazovanih i pogodnu klimu. stoljeća. izjavili su svećenici da će stvar biti bezuspješna. što ju je pripravio Porfirije. Možda je već Filostrat želio tim životopisom staviti svom vremenu pred oči religiozni lik. kazivači budućnosti i slična čeljad. a protiv kojega je kasnije Euzebije napisao svoju polemiku. ne može se utvrditi jesu li njegove obje rasprave napisane još prije početka progona. Kršćanska tvrdnja o isključivu posjedu istine osjetila se kao nijekanje svega što je Logos svijeta dotada objavio čovječanstvu. Opisao Filostrat na poticaj carice majke Julije Domne. sad se opet prepričavaju te ih iskorištavaju haruspeksi.

čini se. spominje Hierokla kao »začetnika i savjetnika u pripravi progona«. 25 26 Audactus i Dorotheus. koja su im se činila ispravnima. a i moderne. Fabije. No to je bilo prikladno i zbog najnovijih uznemirujućih događaja. ako su bili u carskoj upravi. bilo je više uzroka i utjecaja koji su Dioklecijana doveli do odluke da upotrijebi državne mjere prisile. zastavu sa slikama bogolikih careva. a u Mauretaniji je tri godine kasnije kršćanski centurion Marcelo uskratio daljnju vojnu službu. U Numidiji se kršćanin Maksimilijan godine 295. kojim je Dioklecijan već 300. koja se temeljila na moći. U stvari. kao Galerije i Hieroklo. povjesničare na to da ga uglavnom oslobode od odgovornosti za izbijanje progona. no odluku je donio on sam u punoj slobodi i osobnoj odgovornost.Pojedine crte. odmjeravanja snaga između rimske državne vlasti i kršćanske religije. Kršćansko uvjerenje visokih državnih činovnika. Već spomenuti neuspjeh prilikom prorokovanja iz utrobe i odgovor Apolona Miletskog potakli su ga zatim na to da nakon traženja savjeta od državnog vijeća objavi opći edikt u veljači 303. jer nije mogao biti neinformiran o sve većim uspjesima i stalnom porastu privlačnosti kršćanske vjere. tj. koji im je u vezi sa štovanjem cara bio nametnut u različitim oblicima. nije se moglo pred njim sakriti. nije htio nositi »slike mrtvih«. i možda ga učvrstili u smjeru u kojem je i on vidio rješenje. U svim tim slučajevima sukob je imao religioznu osnovu. Tipazije i Julije. a dijelom i kod jednostavnog puka. godine 298. žestoko opirao svojem novačenju. pokazuju da oko 270. obratio se sada gorućem vjerskom problemu. o kojima smo govori1i. koju je izricao edikt. . kao ni vjera brojnih dvorskih službenika25. U cezaru Galeriju vidi Laktancije silu koja je od neodlučna Dioklecijana upravo izborila nalogza postupak protiv kršćana26. o kojem smo upravo govorili. Takve je nepouzdane elemente nastojao odstraniti iz vojske ukaz. i 302. otkako su se sami vladari proglasili sinovima Jupitra i Herkula. sigurno su mu pri tom iznijeli rješenja. prvi je bio visoki činovnik u financijama. stoljeća moglo doći do tako krvava. Euzeb. Daljnje su incidente prouzrokovala dva veterana. S njegove palače u Nikomediji pružao se pogled na očito reprezentativnu kršćansku crkvu. 29. Na nju se pozvao već u svojem ediktu o ženidbi iz godine 295. koleba u svojoj ocjeni pitanja krivnje. no u osnovi za poganstvo bezizgledna. koji su se svakodnevno kretali u njegovoj blizini. preporučavalo je. taj put. poglavlje Provala i tok Dioklecijanova progona do Galerijeva edikta o snošljivosti iz godine 311. Središnjim motivom njegova čina morat će se smatrati njegovo uvjerenje da kršćanstvo sprečava rad rekonstrukcije. Sve veće neprijateljstvo prema kršćanstvu. pa ni sasvim vjerodostojna sklonost njegove žene Priske i kćeri Valerije prema kršćanskoj religiji. još uvijek ne objašnjava relativno iznenadni Dioklecijanov preokret od velikodušne tolerancije do najžešćeg progona. a drugi u upravi državnih dobara. Težak je udarac bila opća degradacija kršćana. Razumljivo je da je Dioklecijan započeo borbu protiv kršćanstva čišćenjem vojske. nakon prevladavanja gospodarskih teškoća u unutrašnjosti. što ga je tako uspješno poduzeo na raznim poljima života Rimskog imperija. jer na drugom mjestu. koji je bez sumnje htio riješiti u smislu ponovne uspostave starorimske religije. spomenuti kršćani nisu . a za:branjivao sve njihove bogoslužne sastanke. Nakon osiguravanja granica i učvršćivanja državnog vodstva. Počinje val protukršćanske polemike i propagande.bili protivnici vojne službe. godine. jer je pouzdanost armije bila vrhovni zakon u rimskoj državi. kad na godišnjicu preuzimanja naslova Jovius i Herculius od obaju augusta nije htio prekršiti zakletvu koja ga je vezala uz Krista. i obnovljeno neprijateljsko raspoloženje prema kršćanima među obrazovanim gornjim slojevima. koji želi najprije pridobiti obrazovane. no njime je pošao po vlastitoj odgovornosti. kako smo vidjeli. kad su prilikom darivanja odbili novac na kojem su carevi bili prikazani kao sinovi bogova. Caru je ta tolerancija godinama morala biti u punoj svijesti. Njegovi suradnici i savjetnici. a kasnije zahvaća i šire krugove. No pri tom dolazi u proturječje sa samim sobom. a dvije godine kasnije u svojoj odredbi protiv manihejaca nazvao je pripadnike te vjere nedostojnim ljudima »koji nove i nečuvene sekte suprotstavljaju starijim religijama«. naredio da svi vojnici moraju žrtvovati bogovima ili napustiti armiju. koji je u ime četiriju careva nalagao razaranje svih kršćanskih crkava te predaju i spaljivanje njihovih svetih knjiga. nego su se suprotstavili sudjelovanju u poganskom bogoslužnom činu. namještenik u civilnoj upravi i vexillifer kod namjesnika Mauretanije. Valja ga uračunati kao bitan čimbenik ako se želi shvatiti zašto je još na početku 4. Ta careva snošljivost potakla je suvremene.

time se ujedno dalo do znanja da se uspjeh očekivao još samo od takvih očajničkih sredstava. dok je njegov cezar Konstancije provodio edikt u Galiji i Britaniji vrlo nemarno. to ta formulacija sigurno želi izraziti mučeničku smrt. U Nikomediji se započelo rušenjem crkve što je stajala nasuprot carskoj palači. Kad Euzebije govori o papi Marcelinu (296-304) da ga je »odnio progon«. biskupa Tibike u sjevernoj Africi i smrti mnogobrojnih laika iz Numidije. samo su pogoršala situaciju. koji je 306. koju je oživio. a zatim prognani ili utopljeni. ipak su neki od njih. posljednji. Konstantin. prezbiterima. pri čemu se. a svi su kršćani u Carstvu proglašeni nesposobnima za vršenje pravovaljanih činalo. no odsutnost njegova imena u najstarijim rimskim popisima mučenika i biskupa pobuđuje sumnju. posebno se sililo kršćane viših slojeva na pogansko žrtvovanje. Oba glavna svjedoka Dioklecijanova progona. U Siriji i u Meliteni izbili su neredi. bio bi pušten na slobodu. To vrijedi i za Sebastijana. a tko bi to odbio. ali različitim intenzitetom. uglednici među njima izgubili su službe i povlastice svojega staleža. zaobišao mladi Konstantin. Treći edikt je sadržavao pobliže upute za postupak protiv klera. i koje se kasnije žigosalo kao traditores16. na žalost potpuno šute o toku i opsegu Maksimijanovih mjera na Zapadu.svrstani su među robove. kojima se i najstrožim preslušavanjem nije mogao naći uzročnik. koja je dovela na prvo mjesto Konstancija Klora na Zapadu. osobito u sjevernoj Africi i Rimu. lektorima i egzorcistima«. kojemu je posvećen možda najvredniji epigram pape Damaza. propisujući žrtvovanje bogovima za sve bez iznimke. Dioklecijan je u jesen prije toga bio u Rimu proslavio dvadesetogodišnjicu svoje vladavine. gdje je od 308. koji je kršćanskim općinama oduzeo njihove dušobrižnike i tako pogodio u živo crkvenu organizaciju. To je sigurno bio razlog smaknuću Feliksa. U vrelima nema pregleda o djelovanju prvog edikta u svim dijelovima Carstva. Feliksa i Adaukta. na Zapadu su se dosljedno provodili edikti samo za vladavine i na području Maksimijana. Četvrti. car je ozbiljno obolio. Zestina progona nije se promijenila kad je sa zajedničkom zahvalom obaju dotadašnjih augusta. pa do Galerijeva proglasa o toleranciji iz godine 311. koji je u svojoj spontanoj pobuni poderao izvješeni edikt. usprkos očekivanju vojske. svibnja 305. Već tada se glavni udarac progona usmjerio prema kleru. tako da za kriminalce više nije bilo mjesta. Petra i Marcelina. 1. a među njima i ženu i kćer Dioklecijanovu. kršćani u dvorskoj upravi podvrgnuti su teškim mučenjima. Budući da je Konstancije kao august ostao pri svojoj dosadašnjoj snošljivosti. što ga je duševno teško potreslo i bacilo carsku palaču u veliku zabrinutost. razočaran stanovništvom glavnog grada. a i drugdje je mnoge klerike snašla tamnica ili smrt. o kojoj postoje mnoge legende. Oni su doveli do drugog edikta. Naprotiv. jer je razorio samo crkvene zgrade. i pri tom posebno istakao svoju vjeru u rimsku religiju. Galerija na Istoku. vjerojatno jer se nisu pokorili jednoj odredbi edikta. Na Zapadu se car Maksimijan pokazao vrlo podatnim. vladao Licinije kao august te iz taktičkih razloga odustao od uznemirivanja svojih kršćanskih podanika. počela druga tetrarhija. I kasnije promjene među vladarima na Zapadu nisu smanjile tu snošljivost. istočni dio Carstva morao je podnijeti svu težinu progona od prvog edikta iz godine 303. kojemu je brutalnim načinom progona prouzročio neizreciva trpljenja. To se u svim dijelovima Carstva i dogodilo. a Severu i Maksiminu Daji donijela dostojanstvo cezara. tko bi žrtvovao poganskim bogovima. a cezar Sever prisvojio to držanje. Car se ediktom vratio metodi cara Decija i proširio progon na stanovništvo od 6-7 milijuna. O preslušanju i smaknuću sici1ijanskog mučenika Euplija iz Katanije postoji doduše . naime predaji svetih knjiga. Tako se samo teško mogu dobiti sigurni pojedinačni podaci o imenima mučenika i njihovu podrijetlu. Dva požara u carskoj palači. Tako stanovita vjerojatnost govori da je sveta Agneza. edikt u proljeće 304. o kojima malo vjerodostojni izvještaji govore bez naznake vremena. nipošto ne smije u cjelini pripisati Dioklecijanovu progonu. No upravo je u tome bilo među klerom i onih koji su popustili. koje je povijest kulta mogla dokazati kao povijesne osobe. kao i Maksencije. te se očekivala njegova provedba. Na povratku iz Rima u Nikomediju. tamnice su se posvuda punile »biskupima. bili njegove žrtve. koje je donijelo svetkovanje vicenalija. naslijedio svoga oca. koji je iste godine istisnuo Severa. Iznimka je bila Panonija. koji su dovedeni u vezu s progonom. neki kršćanin. Edikt je na nalog natcara bio po običaju uručen trojici ostalih članova tetrarhije. Dioklecijana i Maksimijana. Laktancije i Euzebije. đakonima. No Rimljani su se manje zanimali za izraze ozbiljne pobožnosti nego za igre i darove. zaključio je zakonodavne mjere protiv kršćana. dakle u roku od dvije godine. iako tu i tamo povijest kulta mučenika daje neke mogućnosti da se utvrdi njihovo mučeništvo u to vrijeme. Iako se velik broj navodnih rimskih mučenika. vicennalia. protivili su se iz različitih pobuda svakom progonu kršćana. u Dioklecijanovoj prijestolnici smaknut je biskup Antimos. Konstancijev sin. bio bi mučen i smaknut. Dioklecijan je uskoro bio primoran da pođe dalje započetim putem. Ne može se ustanoviti je li četvrti edikt uvjetovan carevom depresijom ili razočaranjem zbog slabih rezultata prijašnjih mjera. a nije poduzimao utamničenja ni smaknuća. mučena u to vrijeme. odmah je smaknut.

kao što je bila tebanska. gnjusnim i glupim. Edikti progona. kad je car 310. a i Španjolska broji čitav niz mučenika. no pouzdane vijesti sakupio je i o mučeništvima u Egiptu. ne donosi nikakvih apsolutnih podataka o broju žrtava. koja se opasno pogoršavala. Kršćani. izuzevši Palestinu. ali uskoro je Maksimin Daja započeo novi val progona ediktom koji je nalagao popravak ruševnih poganskih hramova i obznanjivao nove podrobne odredbe za obred žrtve bogovima. Bilo se počelo već s pripremom njegovih vicenalija. nestaju pri sjećanju na slične događaje iz nedavne prošlosti. kao što se vidi iz već spomenutog ponovnog oživljavanja problema o postupku prema lapsima upravo u Egiptu. Rezultat tih razmišljanja čovjeka na samrtničkoj postelji bio je edikt iz: godine 311. sigurno u Egiptu. a grčki prijevod kojega je ušao u Euzebijevu »Povijest Crkve«. Kad se ustanovilo da su stanovništvo nekog frigijskog gradića sačinjavali sami kršćani. Na Balkanu i u istočnim provincijama bjesnio je progon osam godina uz povremene Iokalne prijekide. De mart. dolazimo do ukupnog broja od nekoliko tisuća smaknutih. što ga prenosi Laktancije. što možda ovisi o nezadovoljstvu Maksimina Daje imenovanjem Licinija za augusta. pokazuje u svojoj posebnosti potresenost koja je morala obuzeti Galerija kad se u njemu probudila spoznaja da je politika sile prema kršćanima. Euzebije je u svoj opis progona uključio i izvještaj biskupa-mučenika Fileasa od Tmuisa o rafiniranosti mučenja u Egiptu. a uza nj još poimence navodi šest drugih biskupa i tri prezbitera aleksandrijske općine. O pojedinim ilirskim mučenicima postoje vjerodostojni izvještaji. Ako se to primijeni na istočne provincije r s njihovom relativnom gustoćom kršćanskih vjernika. Preokret je nadošao s teškim oboljenjem augusta Galerija. spaljeno je to mjesto sa svim stanovnicima. zatim dvadeset. Premda su mnogi pogani oštro osuđivali način postupka protiv kršćana. Priličan je broj žrtava bio u sjevernoafričkim provincijama. a napokon sva ostala vrela potpuno šute o tako spektakularnu događaju27. nisu mogli slomiti većinu kršćana. Tu su Galerije i od 305. u ono je vrijeme jedva bilo u rimskoj vojsci posve kršćanskih Iegija. Ovi su. tek je godine 308. sumnje. no izvoran. 3 neki su ga nazivali tjeskobnim a pretjeranim. obolio te u nestalnom toku bolesti. U azijskim provincijama Kapadociji i Pontu bili su progonjeni kršćani izloženi osobito maštovitim mučiteljima. Izvještaj lyonskog biskupa Euherija (> oko 450) o mučeništvu jedne cijele kršćanske legije s njezinim vođom Mauricijem u Agaunumu oko 286. Agapi. za koji su htjeli pridobiti kršćane. Euzebije spominje imenom samo najuglednije žrtve. Prema Euzeb. do 305. no pojedina imena ne mogu se sasvim sigurno datirati u godine od 303. ali iz njega govori Galerije.nepotpun. među palestinskim mučenicima ističe biskupa Gaze. koji je naređivao da se prestane s progonom na cijelom području Carstva. došlo do povremenog popuštanja. gdje su se koristile sve mogućnosti ondašnje tehnike. protokol. njegov cezar Maksimin Daja glavni pokretači progona i odgovorni za rafiniranu brutalnost metoda. na čelo egipatskih mučenika stavlja biskupa Petra Aleksandrijskog. Počinje uvjeravanjem da su carevi prijašnjim mjerama htjeli samo dobro državi i nastojali obnoviti stare zakone i rimski način života. 9. a s druge. međutim. tako o Ireneju Srijemskom i o trima Solunjankama. s jedne strane. Kioni i Ireni. Drugdje ih je bilo znatno više. za koji Euzebije vrlo točno zna da je na stallovite dane bilo smaknuto katkada po deset. Za nju se može izračunati broj iz njegova posebnog prikaza. otpali od vjere svojih otaca i u revolucionarnoj pobuni stvorili za se vlastite zakone. Edikt spominje imena četiriju vladara. 27 28 Nije isključeno da je biskup Teodor od Agaunuma prenio kult nekog Mauricija (iz Apameje?) s Istoka. Pada u oči da Euzebije šuti o onima koji su zakazali u progonu i kojih je bilo među klerom i među laicima. koji su bili osuđeni na prisilni rad u rudnicima. Tekst edikta. Za Palestinu i Feniciju imaju Euzebijevi izvještaji dijelom vrijednost očevica. i feničanske biskupe Tira. uz one dosad spomenute prezbitera Lucijana Antiohijskog. Sidona i Emese. koji su kopanje lijevog oka ili osakaćenje lijeve noge užarenim željezom prikazivali ironično kao čovječne postupke i natjecali se u izmišljanju uvijek novih okrutnosti. koju je od početka htio i provodio svom energijom. Palaest. počeo razmišljati o posljedicama svojega postupka protiv kršćana. u čijoj se nutrini novi uvidi tek mučno sređuju u cjelinu. npr. od kojih se najviše štovao đakon Vinko iz Saragosse. jest legendaran. pogotovo kako ga je provodio Maksimin Daja28. Euzebije. a nekad i šezdeset ili sto kršćana. koji su bili samo podvrgnuti mukama a zatim osuđeni na prisilni rad u rudnicima. Silvana i prezbitera Pamfila. npr. bila zabluda i promašaj. dijelom su pušteni na slobodu ili su im dana olakšanja. Mnogi od njih morali su izgubiti život. koje se javljaju pri čitanju toga pisma jesu Ii takve nečovječnosti uopće moguće. Tomu treba pridati brojne priznavaoce toga vremena. naime. osnivača tamošnje teološke škole. Na kršćanskoj strani počelo se već »pomalo disati«. ne može se dokazati progon kršćana u početku vladavine Maksimijana i Dioklecijana. . dok je druge zahvatila zbunjenost. »ures cezarejske Crkve«. mučenika je bilo manje od stotinu. u prvom redu pripadnike klera. koje su kršćani tumačili kao ruku providnosti. istina.

Dok je Licinije nakon Galerijeve smrti – umro je nekoliko dana nakon objave edikta – osigurao obdržavanje tolerancije na svojem području. trebao je edikt o toleranciji iz godine 311. da bi tako stečen religiozni mir bio na blagoslov državi i tetrarhiji koja ju je vodila. crkve koje su još postojale opet su se punile. 30. a ne štuje se ni sam kršćanski bog. Oni koji su za progona otpali tražili su opet pomirenje s Crkvom i molili svoju postojanu braću da za njih mole i da ih opet prime u svoje zajedništvo. pobožnog politeista i pristaše Dioklecijanovih ideja o državi. To je bilo više i moralo je kršćanima značiti više nego bilo kako velika sloboda za tzv. Kršćani istočnih provincija oslobodili su se strahovitog duševnog pritiska. i pri tom nije potrebno pribjegavati utjecajima koji . Po Galerijevoj nakani. Drugi su u Konstantinu htjeli vidjeti pokretačku snagu koja je bolesnog Galerija potakla na promjenu njegove vjerske politike. Dapače su i pogani sudjelovali u radosti kršćana i čestitali im na neočekivanu preokretu. Pogoršanje za Maksimina Daje. pretpostavivši da ne poduzimaju ništa protiv javnoga reda«.aže da se mole svojemu Bogu za dobro cara. Gradovi su se osjećali carskim odgovorom vrlo počašćenima i za vječni spomen davali uklesati molbu i reskript na ploče i stupove. nego je izjednačena s drugim kultovima po državno-pravno izrečenoj toleranciji. bogoslužje je privlačilo mnogobrojne vjernike. Da bi se uklonilo to stanje.Posljedica toga je vjerska anarhija. nema nikakva potpornja u vrelima. Na to su svi utamničeni kršćani odmah pušteni na slobodu. s njime je najviši nosilac rimske državne vlasti opozvao vjersku politiku prema kršćanima. No takav rani i očit dokaz Konstantinova prijateljskog raspoloženja prema kršćanima marao bi naći odjeka kod Euzebija i Laktancija. što je dovelo do povećane religiozne djelatnosti. Edikt se. vratio se postupno nakon nekoliko mjeseci prijašnjim metodama progona. Od milanske konvencije 313. Galerijev edikt je dokumenat s vrlo dalekosežnim posljedicama. po prvi put ih je jedan carski edikt izričito priznao. Jedna takva ploča našla se u starom gradiću Arikandi u Liciji i nosi . koji. Kršćanima se nal. te su se gomilale molbe caru iz raznih gradova. koja se prakticirala više od dvjesto godina. koju je zajedno s njezinim pristašama valjalo priznati i uvrstiti među ostale religije Carstva. međutim. a na cestama su se viđale radosne grupe prognanih koje su se vraćale svome domu. Započeo je zabranom kršćanskih sastanaka na njihovim grobljima i pokušajem da ih izagna iz većih gradova. Taj su postupak počeli oponašati i drugi.bi izvana djelovali na augusta. doduše. Kršćanski Bog se po njegovu iskustvu pokazao kao stvarna moć. nego je naložio prefektu svoje garde Sabinu neka saopći upravnoj vlasti da se ni jedan kršćanin ne smije više uznemirivati ili kažnjavati zbog svojih vjerskih čina. Maksimin Daja. koja nije imala nikakve pravne osnove. do početka samovlade 324. radost kršćana zbog stečene slobode bila je u istočnim provincijama i Egiptu kratka vijeka. periode mira. Odsad su kršćani blii oslobođeni od mukotrpne pravne nesigurnosti prošlih vremena. države i svoje vlastito. uvesti nov red u religiozne odnose po čitavom Imperiju. U tome je vodeću ulogu odigrao činovnik carske blagajne grada Antiohije Teoteknos. o tome šute. koji je svoje nutarnje protivljenje politici tolerancije već načinom objave vrlo loše prikrivao. Kršćanima se s pravom činilo da su im tom zakonski zajamčenom tolerancijom otvorena vrata u svjetliju budućnost. poglavlje Konačni preokret za Konstantina Velikog. koji je širio i navodne izreke proročišta što su tražila protjerivanje kršćana iz sirijskog glavnog grada i njegove okolice. Konstantinovo »obraćenje« na kršćanstvo. Oba vladara na Zapadu nisu imala nikakvih teškoća da na svojim područjima obznane edikt. navodno htio osigurati naklonost kršćana za svoje osvajačke planove na Orijentu. a oni osuđeni ad metalla poslani kući. a njihova vjera nije više bila superstitio i religio illicita. koji se u cijeloj dotičnoj provinciji objavljivao. u kojoj se starim bogovima ne odaje štovanje koje im pripada. a molbi je milostivo udovoljavao. Maksimin bi na takve adrese odgovarao posebnim reskriptom. Namjesnicima se obećaje daljnji spis. Pri tom se posizalo za primitivnim sredstvima naručenih molbi pogana caru da kršćanima zabrani boravak u njihovu gradu. dakle . Mišljenje da se car Licinije prvi zauzimao za ideju tolerancije i da je duhovni začetnik preokreta na Istoku jer je time. jer je on samo davao pravni temelj stanju koje je već dulje postojalo.može shvatiti iz predodžbi Galerija. u svojim provincijama nije dao objaviti edikt s punim tekstom. carevi daju oproštenje i dopuštaju »da kršćani opet postoje i opet održavaju svoje vjerske sastanke. Na Istoku Maksimin. u kojem će se dati pobliže upute o provedbi edikta.

Mladi august Zapada razvio je tako religioznu političku aktivnost. Razumljivo je da su kršćani nakon tolikih gorkih iskustava imali malo povjerenja prema toj ograničenoj snošljivosti. nego i način kako su se njegova gledanja mijenjala u smislu sve većeg uzvisivanja careva lika. Sada se moramo upoznati s njegovim držanjem prema kršćanstvu. naprotiv. Konstantinovo »obraćenje« na kršćanstvo To što je znanost o pitanju Konstantinova zbliženja s kršćanstvom. potječe od posebnosti nekih vrela. koji je promijenio lice vremena. Mogućnost pobližeg razumijevanja njegova religioznog svijeta pružaju nadalje careva brojna pisma i zakoni. raspravljala i još uvijek raspravlja s toliko žara. Uostalom. njezinu toku i vremenu. koji je od 325. Od poganske kritike cara sačuvalo se samo malo u njegova nećaka Julijana i povjesničara Zosima. svi su gradovi dobili svećenike i nadsvećenike. na želju regenta. vodeći su se kršćani opet hapsili. osobito za osvjetljivanje religioznog preokreta cara u prijelaznom razdoblju. biskup Euzebije Cezarejski. a njegov poziv za odgajatelja najstarijeg carevog sina Krispa pokazuje veličinu povjerenja. Prijevod toga spisa sačuvao se kod Euzebija. koji je osim toga bio ugodan bogovima. Konstantinov povjesničar. kojima se znanost u posljednje vrijeme uspješno bavi. Carska propaganda protiv kršćana nije prezala ni pred daleko nedostojnijim metodama. U njemu. koja bi bila nastala tek oko 430. taj dokument iz vremena oko 324. godine. koji su bili izabrani među činovnicima osobito vjernim državi. koja je nedavno dobila važan potporanj u jednom nalazu papirusa. učitelji su ih morali upotrebljavati u školi umjesto školskih knjiga. koji se pripisuje Euzebiju. Maksimin naglašuje da je već ranije dao uputu neka se u toj stvari ne primjenjuje sila. Reakcija na takvu ocjenu djela »Vita Constantini« dovela je do raznih pokušaja obrane njezine autentičnosti. U Damasku je neki carski činovnik prisilio žene na zlu glasu pod prijetnjom mučenja na tvrdnju da su kao nekadašnje kršćanke sudjelovale u razvratu. kojemu je nova politička konstelacija savjetovala povlačenje na tolerantniju liniju. koji su Konstantina nakon njegove pobjede nad Maksencijem u listopadu 312. najdublje je uvjeren u providnosno poslanje svojega junaka te u tom svjetlu promatra sve momente careva života. koja je sizala i daleko izvan područja njegove vlasti. u kojoj su činovnici mislili da imaju pravo i na neposredan postupak protiv kršćana. Opet se počelo kažnjavati izgonom iz gradova. a djeca učiti napamet. kao smaknuće primjenjivalo se opet bacanje zvijerima ili odrubljivanje glave. govori poganskih panegiričara. ostaje netaknut cilj »da se stanovnici naših provincija natrag privedu služenju bogovima«. nepovjerenje koje je zato proizvela dalo je poticaj za niz hipoteza. carev prijatelj. javno izvješeni. ranije Dioklecijanove i Maksimijanove mjere smatraju se pravednima. nego se moraju privesti priznavanju kulta bogova radije ljubeznošću i poukom. No tome proturječi što u istom dopisu mora naglasiti kako se kršćani ne smiju podvrgavati grdnjama i zlostavljanjima. oni su bili. Ta tendencija vlada pogotovo carevim životopisom.nepotpun latinski tekst carskoga reskripta te na grčkom formuliranu molbu »naroda Licijaca i Pamfilijaca«. kao i prezbitera Lucijana iz Antiohije. te da se od tog vremena u istočnim pokrajinama nitko više nije slao u progonstvo ili zlostavljao. Zato se i u njega sumnja da Konstantina gleda u prelijepu svjetlu i da stoga iskrivljuje zbilju. u početku nisu niti mogli znati za dublje razloge Maksiminova novoga kursa. protokol tih izjava bio je odaslan caru i na njegov nalog objavljen u gradu i pokrajini. »koji su bili puni svakojakih grdnji protiv Krista«. Pobjednik je tada odmah intervenirao u prilog kršćana kod Maksimina. Vrijedni su. doduše. . a još su se manje usuđivali graditi nove crkve ili bilo kako svraćati pozornost na se. on je bio uvjetovan dalekosežnim događajima u zapadnom dijelu Carstva. U tu fazu progona stavlja Euzebije mučeništvo već spomenutih biskupa Silvana od Emese i Petra Aleksandrijskog. Laktancije. učinili gospodarom Italije i Afrike. stoji također na Konstantinovoj strani. Drugi suvremeni autor. Dopis završava naredbom prefektu da obznani carevu volju svim provincijama. iako ne u punom opsegu. Euzebijeva »Crkvena povijest« odrazuje u pojedinim svojim izdanjima ne samo porast autorova poznavanja pojedinosti. stoga nisu održavali svoje uobičajene sastanke. bacali u tamnicu i osuđivali na smrt. Daljnja metoda difamacije sastojala se u proizvodnji lažnih Pilatovih akata. kojima u tom pitanju raspolaže. donosi ulomak jednog Konstantinova edikta Istočnjacima. S tom oštrom protukršćanskom propagandom povezao je Maksimin djelotvornu reorganizaciju poganskih bogoslužja. Sve te careve mjere ubrzo su stvorile atmosferu. pobliže o samoj činjenici. što ga inače donosi Vita i koji je njezin najoštriji kritičar smatrao nedvojbenom krivotvorinom. koje je uživao kod cara. Svoje reskripte na molbe gradova nastoji Maksimin opravdati time što su takve molbe navodno zaslužile milostiv odgovor. kojemu su se kršćani odavali u svojim crkvama. Položaj koji je za kršćane postao opet vrlo ozbiljan iznenada se poboljšao dopisom cara prefektu Sabinu potkraj godine 312. Govori se o tome da je autor djelo više puta preradio ili da je riječ jednostavno o krivotvorini.

očeva vojska proglasila augustom. rimskoj kršćanskoj općini njezina zaplijenjena dobra. i u nju je Konstantin ušao kad se godine 305. prilikom posjeta nekom Apolonovu svetištu u Galiji. Bog Sunca štovao se u svim dijelovima Carstva u raznim likovima. Krivo bi se razumjela pozadina te borbe. protiv kojega bi Konstantin nastupio kao osloboditelj. navodno.. koji se održao godine 310. pozvan je da vlada sudbinom cijeloga Imperija. koji se Konstantinu objavio na poseban način. mora ostati otvoreno. Od temeljnog je značenja činjenica da je Konstantin u to vrijeme na poseban način otvoren prema religioznom pitanju. time izražava novu političku koncepciju. dobio u . kad je povrh odredaba Galerijeva edikta od 311. kao samovladar. druga njegova kći. Kad je Konstantina 306. kad bi se u Maksenciju htjelo vidjeti tlačitelja kršćana. vidio je. Maksimijanovom pastorkom. Euzebije naznačuje Konstancija kao pristašu monoteizma. koji je vladao Italijom i Afrikom. Atmosfera Konstantinove očinske kuće bila je svakako prijateljska prema kršćanima. kaže se da je zaštitnik te dinastije i njezina prisutnog člana Apolon. Povezanost s majkom bila je duboka i trajna. Tu se vidi da je životno djelo toga vladara tako duboko utjecalo na sudbinu suvremenika kasnijih naraštaja. Vrela daju samo oskudne podatke o Konstantinovu djetinjstvu i mladenačkoj dobi. Maksencije je. Već smo spomenuli njegovo distanciranje od oštrih edikata progona. u Galiji kao Apolon. kako to uspijeva samo velikim povijesnim ličnostima. dakle široku praktičku toleranciju prema svojim kršćanskim podanicima i svjesnu nezavisnost prema istočnim vladarima. Nije sigurno je li otac u religioznom smislu dublje utjecao na sina. roditelji dječaka koji se rodio oko 285.Isto tako i slike na novcu sa svojom religioznom simbolikom daju uvid u promjene vladarovih nazora. a koje se tada moglo naći samo u kršćana ili Židova. Sigurno su Konstancije i Jelena. da bi sklopio staleža dostojan brak s Teodorom. čini se. stoljeća koje je sve više isticalo jedno božansko biće. U brzom naletu pregazio je Konstantin Maksencijevu obranu. kad ga Maksimijanov pad dovodi u odlučujuću situaciju. nakon svoga bijega iz Nikodemije. koje nadilazi sve bogove. Na pozitivne odnose Konstancijeve obitelji prema kršćanskim krugovima možda upućuje ime Anastazija. u Trieru u carevoj prisutnosti. i sklonošću prema stvaranju legende. Car koji se utiče njegovoj zaštiti i uživa njegovu pomoć. s brojčano slabijom vojskom upustio u borbu protiv uzurpatora Maksencija. koju je izvanredno dobro odigrala. koji se na području njegove vlasti osobito štovao. vratio početkom 312. nego se legitimira njegovim podrijetlom iz carskoga roda. iz toga se može zaključiti da je svjesno otklanjao svaku prisilu u vjerskim pitanjima. čime ga je već držao Aurelijan. moglo bi se ovdje pomišljati na izrazitu nezavisnost od službene vjerske politike Dioklecijanove tetrarhije. gdje je doživio početak i svu težinu progona te možda već tada osjetio njegovu problematičnost. Stoga Konstantinova propaganda i nije Maksencija naznačivala kao progonitelja kršćana nego kao tiranina koji je svoje podanike izrabljivao i mučio i od čijeg se jarma Rim trebao osloboditi. Time se objavljuje carev zahtjev za sveopćom vlašću. Nije se naglašeno ponašao kao herkulovac. naprotiv. kad se. i time o religioznom razvoju u njegovoj mladosti. Preko svoga sina našla je kasnije put do kršćanstva. zadržao je očevu vjerskopolitičku liniju. Svoju osobnu religioznost nedvojbeno povezuje s poslanjem koje mu je božanstvo namijenilo za sav Imperij. pokušao za se pridobiti kršćane. vratio na Zapad ocu. Tu se Konstantinovo pravo vladavine ne obrazlaže više njegovom pripadnošću tetrarhijskom sustavu. Sin je vjerojatno ostao najprije kod svoje majke Jelene i tako vjerojatno primio svoje prve vjerske dojmove od te žene. obećavši mu za to ruku svoje sestre Konstancije. on je bog cijeloga Carstva. Te se predodžbe javljaju u panegiriku. protiv savjeta svoje okoline. koje je nosila jedna njegova kći. jer ženidba viših oficira u provinciji s domorotkinjama nije bila dopuštena. raspoređenu do Alpa. no ipak nije isključeno da je u pojedinim slučajevima kršćanskim općinama izričito zajamčio slobodu njihova kulta.. te tako želi cara vjerojatno uvrstiti u ono vjersko strujanje 3. Je li prilikom svojega stupanja na vlast. Prethodno je za svoj pothvat osigurao Licinijevu privolu. kako to. tvrdi Laktancije. nekadašnja vlasnica gostionice nije bila s Konstancijem povezana zakonskom ženidbom. To se posvema očituje godine 310. kasnije je uvjerena kršćanka. a njegov je zaštitnik Sol invictus u obliku galskoga Apolona. nego se osjećao povezanijim s Marsom. Već se rana predaja o caru Konstantinu ističe dvjema crtama: žestinom stavova za cara i protiv njega. Konstancija. proglasio opći edikt tolerancije. summus deus. koja je posjedovala natprosječne sposobnosti. Konstantin joj je mogao dati ulogu prve žene u Carstvu. bili poganske vjere. Prvi korak prema ostvarenju svoje koncepcije poduzeo je Konstantin u jesen godine 312. u vojsci kao Mitra. godine. boga s Viktorijom kako mu pružaju lovor-vijenac s brojem XXX te mu tako obećavaju pobjedu i dug Život. Likovi na novcu pokazuju da se Konstantin odvaja od tetrarhijske teologije tako da umjesto Herkula odabire Sol invictus svojim posebnim zaštitnikom. Nekoliko godina nakon Konstantinova rođenja otac se s njom rastao. No treba računati i s jakim dojmovima koje je u svojim osjetljivim mladenačkim godinama primio na Dioklecijanovu dvoru.

koji je stajao uza nj i s kojim ga je povezivala duboka tajna. koji je kasnije dobio ime labarum. opisujući svečan. a i u svojoj »Povijesti Crkve« govori o tom kako je Konstantin na početku vojne protiv Maksencija u molitvi zatražio pomoć od Krista. Na tom vojnom pohodu uslijedio je odlučujući Konstantinov okret prema Bogu kršćana. Car je dao prema svim podacima načiniti stijeg. no kako li se proširio u usporedbi sa sažetim Laktancijevim prikazom! Konstantin. dakle + koji savijanjem vrha postaje P. dakle crux monogrammatica. pošao u boj. te je s njegovom pomoći pobijedio svojega protivnika. koji svom štićeniku daje neposredne upute. Pojedinosti koje su u stilu legende dodane kasnije ne smiju odvratiti pogled od stvarne jezgre obaju izvještaja: Konstantin je bio uvjeren da mu je znak križa bio objavljen na početku vojne protiv Maksencija. poganski panegiričari i Konstantinovo ponašanje neposredno nakon pobjede. koji se razumije iz situacije neposredno prije borbe. opisuje znak na vojničkim štitovima kao kosi X. sve su to formulacije koje su bile razumljive i kršćanima i neoplatonicima. on ga je preobrazio u Kristov monogram. koji je protivnik htio braniti kao posljednju utvrdu. kako to svjedoče suvremeni kršćanski pisci. dok se Konstantinu otvorio put u tradicijama najbogatiju prijestolnicu Zapada.ruke čitavu gornju Italiju i približio se gradu Rimu. nije prihvatljiv. dugačka motka s prečkom nosila je na vrhu vijenac. Carev san. i to je bio poticaj njegovu okretu prema kršćanstvu. usprkos strahovanjima svojih oficira. koji govori o Konstantinovu posjetu galskom Apolonovu svetištu godine 310. godine. U »Vita Constantini« donosi. jer Euzebije u svečanom govoru prilikom jubileja careve vladavine 335. međutim. U jesen godine 313. no zaključak. uzrok je njegove naredbe koja je bila lako provediva i izražaj koje je svima odmah bio razumljiv: car i vojska idu u boj ne više. listopada 312. onu reviziju događaja koja se u Konstantina oblikovala u vremenskoj udaljenosti od samog događaja i u preobraženu pogledu na njegov uspješan put. u sredini kojega se nalazio Kristov monogram P. prvu etapu na svojem pobjedničkom putu prema univerzalnoj vlasti). koji se nameće. dakle. uz pravi Kristov monogram P nije više bio nepoznat. kako se prepričavao u carevoj okolini kad je Laktancije oko 318. a još je manje može rekonstruirati suvremeni povjesničar. godine. te je mora prihvatiti kao činjenicu. Prvi izvještaj o tome nalazimo u Laktancija. Bliski bog. ne spominje . Opaža se da govornik za nj ne upotrebljava neko ime. kao što se dosad običavalo. iznad nje su na prečki stajala poprsja cara i njegovih sinova. u kojoj je Maksencije izgubio prijestolje i život. da mu događaj uopće nije bio poznat i da ga je kasnija ruka uvrstila u »Vita Constantini«. prije početka njegovih bližih odnosa s carem. tj. Tada je. Laktancije u svojem pričanju ne govori o čudesnim događajima. bilo je kasno popodne. koji se pouzdao u moć poganskih bogova. koji priča kako je Konstantin u snu bio opomenut da stavi nebeski znak Boga na štitove svojih vojnika te se tako usudi poći u boj. To je opis čudnovata događaja. Konstantin je navodno u sporazumu s bogom. Sam Laktancije ne pokušava nikakvo tumačenje psihološke pozadine toga događaja. još manje ima razloga da se traži neki književni uzor za njegov izvještaj i da se on nalazi kod poganskog panegiričara. koji mu u tajnom razgovoru obećaje pobjedu. Uto su car i vojska. car je poslušao tu uputu i dao staviti na štitove kraticu za »Krista« tako da je koso napisano slovo X savinuo na gornjem kraju. zastava već bila postala carskim stijegom. Od toga događaja potječe njegovo štovanje Krista kao njegova Boga-zaštitnika. to se pričanje ne može ni sadržajno ni formalno smatrati predloškom Laktancijeva izvještaja. tako piše Euzebije. nego pod zaštitom kršćanskog Boga. Odluka je pala u korist Konstantina na sjeveru grada u bici na Milvijskom mostu 28. Moralo se uočiti da Euzebije taj izvještaj o viđenju križa ne donosi ni u posljednjem izdanju svoje »Povijesti Crkve« (oko 324). čime je mogao zaključiti osvajanje čitavog evropskog Zapada i sjevera Afrike. Taj se Laktancijev tekst sam po sebi razumije. objavio svoju »Knjigu o smrtima progonitelja«. Ne postoji nikakav razlog da se popravlja Laktancijev tekst.i ulazak Konstantina u Rim. jer je u sebi jasan. Važnije je što isti govornik. Euzebije se poziva na to da je sam vidio tu zastavu. znak koji u ono vrijeme kršćanima. U noći koja je slijedila ukazao mu se Krist s križem i naložio mu da u svom ratu nosi znak križa kao zaštitu. htio je pohod protiv Maksencija povesti pod zaštitom boga svojega oca te mu se u molitvi obratio da mu o'bjavi i pruži pomoć. kako ga je Konstantin kasnije dao izraditi i na svojoj kacigi. Nameće se pitanje u kakvom je obliku taj okret našao odjeka u Konstantinovoj još poganskoj okolini. Pobjeda je značila da je o njoj odlučio kršćanski Bog i da se on sada mora priznati Bogom-pomagačem. Očito je isti događaj u središtu izvještaja što ga Euzebije oko 25 godina kasnije donosi u carevu životopisu. slavio je poganski panegiričar u Trieru Konstantinovu pobjedu nad Maksencijem te je po predaji morao govoriti o bogu koji je udijelio pobjedu. pod poganskim magičnim znakom. pokazuju na kakav način govori Konstantin svojoj okolini o događajima. što nije bilo moguće prije 325. jer mu je taj bog obećao pobjedu. vidjeli »na nebu iznad sunca pobjednički znak križa iz svjetla« i riječi: »Po ovome pobijedi – τούτψ νίκα«. S prečke je visjela četverouglasta zastava. jasno dotiče viđenje križa.

spasio sam i oslobodio vaš grad od jarma tiranina i vratio senatu i rimskom narodu sa slobodom staro dostojanstvo i stari sjaj». isti znak na carevoj kacigi. pojavljuje se novac s Kristovim monogramom u polju uz vexillum. To božanstvo ovdje je još uvijek neoplatonsko najviše biće. No natpis na slavoluku je suzdržljiviji i ne sadrži to ime. da se gledanjem utrobe žrtvene životinje prorokuje budućnost. koji se u tom pismu pojavljuje već kao Konstantinov savjetnik u crkvenim pitanjima. nego pobjedu pripisuje »nadahnuću božanstva« i duhovnom liku cara. što ga je caru nakon njegove pobjede posvetio rimski Senat. pravom izrazu snage. Pojedine crte Konstantinova ponašanja prema kršćanstvu u godinama 312/313.reći da je cara na taj brzi korak potakla samo želja da pokaže Maksiminu kako se smatra prvim augustom? Još iste godine 312. No zajedno nužno dovode do zaključka da se u Konstantinu u tom razdoblju dogodio osobni preokret prema kršćanstvu. daje u jednom pismu prefektu Anulinu u sjevernoj Mrici nalog da se vrati zaplijenjena crkvena imovina. bio je. Te crte ne dopuštaju nikakav sud o . pojavljuju se polako i kršćanski znakovi. ukoliko je prvi primjer careva kipa s vojničkim znakom. Konstantin je shvatio važnost kršćanskog bogoslužja. Panegiričar daje jasno naslutiti da se Konstantin nakon pobjede nad Maksencijem udaljuje od poganskih kultnih običaja. nego osobito jasno osvjetljuje Konstantinovo uvjerenje da ga je taj znak vodio i njegovu volju da ga javno prizna. Bez obzira na daljnje vjersko-političke careve mjere do početka njegove samovlade. Da je taj . koje su slijedile neposredno nakon pobjede u listopadu 312. a pismo Cecilijanu pokazuje posebno zanimanje cara za kultne potrebe katoličke Crkve. Prema tim riječima natpisa. Izdanje koje je kovano prilikom decenalija 315. godine. koji se temelji na spoznaji. u Ticinumu pokazuje na srebrnom medaljonu Konstantinovu glavu pokrivenu kacigom i na prednjem rubu sljemena kacige jasan Kristov monogram P. te joj zato brižno bogoslužje donosi sreću i rast. u Konstantinovu kovanju novca. Maksencije je to prije borbe poduzeo. koji je također trebao sačuvati uspomenu na pobjedu i tumačenje. da Bog kršćana jedini ima pravo na štovanje kao najviše biće. jer je u tom vidio pretpostavku za uspjeh djela koje je započeo. Slavoluk. osobito nepobjediva Sunca koje se još do godine 322. Daljnje pismo upućeno je izravno katoličkom biskupu Cecilijanu Kartaškom. iako vrlo suzdržljivo. može dokazati na novcu. što joj ga je davao Konstantin. Uz likove starih božanstava. što ga je u njemu probudio možda španjolski biskup Osije od Cordobe. u kojem zahtijeva prestanak progona kršćana u istočnim pokrajinama.tradicionalnu povorku pobjednika na Kapitol ni ondje uobičajenu žrtvu Jupiteru. stavljen u desnicu »znak patnje koja donosi spasenje«. a od 320. iako polako. što se možda već dulje u njemu razvijala. kojemu je. napuštanje štovanja Boga. koje uz poganstvo sada uvažava i kršćanstvo. dok se Konstantin pouzdao u upute svoga boga. To se slaže i s daljnjim napuštanjem uobičajene poganske prakse. ali ga i kršćani mogu tumačiti u svojem smislu. Još negdje iste godine morao je Konstantin uputiti Maksiminu pismo. Novac iz sisačke kovnice donosi od 317/318. Za stav cara prema kršćanstvu značajne su napokon još neke mjere. taj je smatrao da je Sol invictus carev bog-zaštitnik te dao prikazati Konstantina kako trijumfalno ulazi u grad s atributima i gestom Boga sunca. kršćanski križ vjerojatno u svom monogramskom obliku. uvođenje Kristova znaka na novac nije bilo moguće bez careve privole. To. dovelo je državu u ozbiljnu opasnost. I natpis uz kip proizlazi iz Konstantinove inicijative te tumači znak u ruci kipa: »Po tom spasonosnom znaku. po Konstantinovu osobnom nalogu. kome se daje veća svota za kler »pravovaljanog i vrlo svetog katoličkog kulta«. to se upotreba Kristova monograma na carevoj kacigi jedva može tumačiti drukčije nego da je riječ o osobnom Konstantinovom uvjerenju. Napokon se tok okreta prema kršćanstvu očituje. Tako je taj kip ne samo formalna novost. nego na Laktancijev signum caeleste dei. No Konstantinovo »obraćenje« valja shvatiti samo kao jedan okret. ali još uvijek nema razumijevanja za njegov nutarnji sadržaj. naravno. U tom carevu stavu jasno se očituje kako se u njemu predodžbe iz rimskog shvaćanja religije bore s novim vjerskim idejama.lahtjev izveden i kako je izveden. sigurno imaju različitu dokaznu snagu. To je carev kip na Forumu. Crkveno bogoslužje stoji u središtu trećeg vrlo važnog spisa. Može li se . ne može se pomišljati na uobičajeni vexillum u carevoj ruci koji bi onda kršćani smatrali križem. Osjeća se dužnim da osigura ne samo slobodu toga kulta – to čini i Galerijev edikt – nego i njegovo egzaktno i najdostojnije vršenje. ukrašen statuama i reljefima koji su odgovarali predodžbama poganskog senata. o kojima smo govorili. Oba akta daleko nadilaze namjere Galerijeva edikta. one same isključuju datiranje toga preokreta u vrijeme oko 324. car ih je očito izostavio i tako opet dao na znanje da svoju pobjedu zahvaljuje nekom drugom bogu. tj. koji oslobađa kler kartaške Crkve od javnih služenja da bi se nesmetano mogao posvetiti bogoslužju. Važniji je jedan drugi spomenik. tako Konstantin obrazlaže svoju mjeru i pri tom se poziva na mnogostruko iskustvo. o tome smo već govorili. dovršen 315. Ako se u njemu i ne želi vidjeti više od dokaza za neutralno carevo držanje.

prešao na Balkan. Jedva se može pogriješiti ako se u spominjanju božanske sklonosti misli na uspjehe Konstantinove vojne. bilo da se nalaze u državnom ili privatnom posjedu. Taj se posjed treba dati u ruke pojedinim kršćanskim općinama. O donatističkom pokretu možemo ovdje govoriti samo koliko je potrebno za razumijevanje osobnog carevog držanja prema kršćanskoj vjeri. U vjerskim pitanjima postignut je dogovor. koje sadržajno i snagom svoga izričaja. U vjerskom pitanju držao se Licinije smjernica milanske konvencije. Od milanske konvencije 313. No odredbe programa nisu mogle koristiti kršćanima istočnih provincija i Egipta prije nego što se raščistila dugotrajna napetost između Licinija i Maksimina. Kršćanima se moraju bez traženja naknade vratiti sve zgrade u kojima su se nekada sastajali. daleko nadmašuju Galerijevu snošljivost. u tome vide jamstvo za daljnju dobrohotnost najvišeg božanstva (summa divinitas). a kršćansku crtu predstavlja samo anđeo koji donosi objavu. Laktancije je borbu između dvaju vladara prikazao kao vjerski rat. Njegova skora smrt u jesen 313. Tako je po prvi put u većoj mjeri došao u dodir s nutarnjim crkvenim razvitkom u sjevernoj Africi. Ta se predodžba mijenjala i bistrila dulje vremena iskustvom koje mu je davalo sve dublju spoznaju posebnosti kršćanskog svijeta i njegovih specifičnih pitanja. no Liciniju objavljuje anđeo molitvu kojom se zaziva summus deus. gdje je neposredno prije njegove pobjede došlo do duboka raskola među tamošnjim pristašama kršćanstva. dakle u vrijeme kad je znao da je Konstantin vezan ratom protiv rajnskih Franaka. koje je Konstantin već bio poduzeo u Africi. koji se vrlo malo razlikuje od onoga grčkoga u Euzebija. uspostavu jedne univerzalne rimske vlasti. istrijebljeni su bez milosti. koje je objavio nakon svoje pobjede nad Maksiminom Dajom. u Tarzu predala je sva istočna područja u ruke Licinija. pa i kršćanin. te tako očituju njegov udio u sadržaju milanske konvencije. Latinski spis. Ona će mu donijeti pobjedu. među kojima je bilo laika i . kako se to ranije pretpostavljalo. svatko. Jedna skupina vjernih vidjel. ako je prije boja bude molila cijela vojska. da će tim postupkom prema kršćanskoj vjeri božanska sklonost. sad je još pokušao ediktom o neograničenoj toleranciji zadobiti simpatije svojih dotadanjih kršćanskih podanika i počeo spremati novu bitku. ostaviti za kasniju priliku. a suvisli prikaz i ocjenu moramo ostaviti za kasnije. Maksimin je odlučno potučen kod Drinopolja i Licinijevim brzim pokretom potisnut duboko u Malu Aziju. Ta je sudbina snašla i Dioklecijanovu ženu i kćer. Sadržajno. U veljači 313. Vanjski poticaj za donatistički raskol proizašao je iz pitanja crkvene discipline. Tako su se oba augusta najprije dala na učvršćivanje i osiguravanje stečenoga. tako da je Konstantin morao svoj konačni cilj. koji će ga ubuduće neprestano privlačiti: privođenje kršćanske Crkve državi i traženje nekog oblika zajedničkih odnosa koji bi odgovarali njegovoj predodžbi o obostranom poslanju.tome koliko je Konstantin prodro u razumijevanje kršćanske poruke o otkupljenju ili koliko je načela kršćanske etike učinio normama osobnog djelovanja. Pobjednik se nije pokazao velikodušnim prema Maksiminovoj obitelji i bližim pristašama. Maksimin je želio spor brzo riješiti oružjem. koja je bila izražena sa žaljenjem. koji je sada i tu mogao objaviti milanski dogovor. molitva je neutralna. može se ustanoviti usporedbom Galerijeva teksta sa sadržajem dvaju Licinijevih edikata. koje su se bile povjerile Maksiminovoj zaštiti. koju su carevi osjetili u tako važnim stvarima. Na kraju se izriče uvjerenje.a je u tome tešku izdaju vjere i nazvala krivce traditores. na vijećanje o novonastaloj političkoj situaciji uslijed Konstantinove pobjede. Najprije se naglašuje kako carevi žele da se vjerska pitanja srede u smislu tolerancije. I posebne odredbe o crkvenom posjedu odgovaraju mjerama. no Konstantin je u svojoj duhovnoj budnosti već sada osjetio da mu se nameće jedan problem i jedna zadaća. kad je o Maksiminu govorio da se prije bitke zavjetovao Jupiteru kako će u slučaju svoje pobjede iskorijeniti kršćansko ime. No nakon toga slijedi niz posebnih odredaba za kršćansku Crkvu. poziva se u uvodu izričito na pregovore između Konstantina i Licinija u Milanu. sastali su se Konstantin i Licinije u Milanu. kad je na početku 313. a Laktancije ga donosi na latinskom. koje bi još kod Galerija bilo nemoguće. do početka samovlade 324. Liciniju je osvajanje istočnih područja donijelo izvanredno velik porast moći. Ona se smije smatrati vjersko-političkim programom koji je najprije želio ostvariti. Prvi datira iz Nikomedije. zauvijek ostati uz njih u njihovu uspješnom djelovanju za javno dobro. čime se ove priznaju pravnim osobama. No da se dogovor nije kretao samo oko toga kako će se provesti Galerijev edikt nego i oko načelnog proširenja sadržaja tog edikta. ima punu slobodu slijediti vjeru koja mu najviše odgovara. koji međutim nije fiksiran u obliku nekog milanskog edikta. no i svojim dobrohotnim tonom punim poštovanja. gdje se ujedno slavila svadba Licinija i Konstancije. drugi se nalazi kod Euzebija i bio je vjerojatno namijenjen Palestini. kako se naime ima ocijeniti krivnja onih kršćana koji su za Dioklecijanova progona izručili svete knjige poganskim vlastima.

kako bi se narušavatelji mira – u početku je takvima smatrao donatiste – vratili redu. ovaj put u Arlesu ljeti 314. otpadnik. Nakon bezuspješna rada sinode u Arlesu odlučio je Konstantin da ipak dokonča donatistički raskol svojim sredstvima. a od ljeta 313. Na koncu jamči da vrlo poštuje katoličku Crkvu i nipošto ne želi da u njoj bude raskola. Autuna i Kölna – nakon preslušanja izreći svoju presudu. no pri tom je posve očito i goruće njegovo zanimanje za ponovnu uspostavu mira unutar te Crkve. Car u svojem osjećaju pravednosti ne može odbiti taj zahtjev. Uspostavlja se i osobni odnos prema biskupima Crkve. koje je podijelio neki traditor. ugrožava svoje spasenje. ali su mu odmah bile jasne negativne posljedice za jedinstvo kršćanskog zajedništva kao cjeline i stoga se trudio oko njegove ponovne uspostave. Protubiskup Cecilijana postao je najprije Majorin. nisu mogli smatrati valjanima. Feliks od Aptungija. Kada Konstantin nadalje kaže da summa divinitas može i njega zvati na odgovornost ako ignorira raskole u Crkvi i da on može naći mira tek kad se u njoj opet uspostavi bratska sloga. očito kao članove nekog većeg consiliuma. Prvi je izvještaj vjerojatno dobio od Cecilijanovih pristaša. duhovni vođa opozicije. isto tako nije mu uspjelo umjesto Cecilijana postaviti drugog biskupa u Kartagi. tj. proglasila je jedna skupina u općini. dao izvijestiti o stanju u novostečenim područjima. Tko ne poštuje jedinstvo te zajednice. kako smo već rekli. unutar većeg okvira. bio traditor. koja je za neupućena promatrača bila samo teško pregledna i još manje shvatljiva zbog osobnom mržnju zatrovanog neprijateljstva obiju skupina. O preuzetnom zahvatu carske vlasti u nutarnje poslove Crkve ne može. Donat. koja je Cecilijana proglasila svrgnutim. koji već zarana pokazuje poznavanje prilika među afričkim klerom. pars Donati. zacijelo ne protiv carevih nakana. što se ovdje može smatrati zamjenom za christianus. pa i biskupa. Car zna da je na strani te zajednice ako za sebe i za Elafija. koji bi se sastojao od Miltijada i tri galska biskupa – to su biskupi Arlesa. Pitanje je postalo teološki važno kad se povezalo s posebnim mišljenjem tradicionalne sjevernoafričke teologije. Slučaj je preuzeo prvi biskup Numidije Sekundo od Tigizisa i iznio pred sinodu od 70 numidskih biskupa. da je jedan Cecilijanov konsekrator. zato je spreman staviti Crkvi na raspolaganje pomoć državnih činovnika. Spor se do krajnosti zaoštrio kad se isprepleo s osobnim interesima oko nasljedstva biskupa Menzurija Kartaškog godine 312. dakle. Jednoglasna konačna presuda toga suda proglasila je Donata krivim i potvrdila Cecilijana kao pravovaljana biskupa Kartage. upotrebljava ime cultor dei. jer ih u pismu sudionicima sinode u Arlesu prvi put – i otada uvijek – oslovljava carissimi fratres. našao Konstantin kad se 312. Pred tom se smušenom situacijom. osdbito stalo. Car naglašuje da istraga protiv Cecilijana mora ustanoviti udovoljava li »štovanja vrlo vrijednim crkvenim propisima«. kojim tumače svoje držanje prema Cecilijanu i mole da galski suci riješe spor Konstantin prihvaća taj prijedlog te se obraća tadašnjem rimskom biskupu Miltijadu. Kad se njegova dotadašnjeg đakona Cecilijana pozvalo da bude kartaški biskup. najavio je car obim strankama da će sam doći u Afriku i izjavio da želi privesti sve ljude istinskoj vjeri i dostojnom . do kojega mu je bilo. Iz tog dokumenta jasno proizlazi da se car osjeća u položaju koji mu je s više strana posve nov. U tom postupku numidskog episkopata nedvojbeno igra neku ulogu i stanovito suparništvo s Kartagom. što se brzo širila dobila svoje ime. kao što se običavalo prilikom vrlo važnih odluka.klerika. Prijeteći se. toplim im riječima preporučuje da se mole »kako bi se naš Otkupitelj uvijek meni smilovao«. Dakako da Konstantin u ono vrijeme nije mogao razumjeti dogmatsku pozadinu spora. Još se ne osjeća njezinim potpunim članom. po kojemu je raskolnička Crkva. no može li se takvo nutarnje crkveno pitanje prenijeti svjetovnom sudu? Konstantin se odlučuje za suce biskupe. Na to su se ovi obratili izravno caru. kojima je za njihovo putovanje stavljena na raspolaganje carska pošta. biti govora. No njegovo nastojanje oko mira nije imalo nikakva uspjeha kad je donatističkoj delegaciji u Arlesu najprije zabranio povratak u Afriku. onda se ovdje jasno osjeća sve veća osobna povezanost s Crkvom. kome saopćuje što je odlučio: Cecilijan mora s 10 biskupa po svom izboru i s 10 po izboru protivne strane doći u Rim. No donatisti su kod cara uložili žalbu zbog pogrešaka u postupku. želi dakle spor ostaviti u crkvenoj nadležnosti te se nada da će se tako vratiti mir. uz brojne biskupe. Crkvu sada vidi kao zajednicu. daljnjih 15 talijanskih biskupa. predali preko prokonzula Anulina memorandum. ali se boji za njezin ugled i univerzalni zadatak kada upozorava da međusobna svađa kršćana odbija pristaše poganske religije. koja u bratskoj slozi iskazuje svojim kultom istinsko štovanje Boga. a car se našao primoranim da o pitanju dade još jednom raspraviti. po kojem je valjanost nekog sakramenta ovisila o milosnom stanju djelitelja. tamo će crkveni sud. te tako Crkvu osjeća i kao posrednicu u spasenju. Miltijad poziva. koja se osjećala povrijeđenom što je Cecilijan nekog njezina utjecajnog člana ukorio zbog pretjeranog štovanja mučenika. Najprije je smatrao da je raskolom ugroženo pravovaljano izvođenje kršćanskog bogoslužja. Iz careva poziva očituje se dvostruki napredak u njegovu shvaćanju kršćanstva. koji je poznat kao kršćanin. možda preko biskupa Osija. Jedna kršćanska konfesija poziva u pomoć državnu vlast i moli je da odredi nepristrane suce. prema tome se sakramenti.

No već se ovdje javljaju opasne mogućnosti. te se iz toga nedvojbeno vidi njegov stav. ako sporne stranke zatraže od suca da njihov slučaj prenese biskupu. Posebnu pogodnost za katoličku Crkvu predstavlja zakon koji svakome daje pravo da oporučno ostavi katoličkoj zajednici što god želi. koji oslobađa neoženjene one bez djece od stanovitih nameta. godine. i 320. klerike ili laike. koje pokazuje sve veće poštovanje dostoj. Od presudne je važnosti Konstantinov zakon o nedjelji od ožujka/srpnja 321. koji predviđa kaznu bičevanja ili veliku novčanu globu za one koji sile pripadnike kršćanskih zajednica. da čuva jedinstvo. kako bi spasio jedinstvo kršćanske Crkve. No upravo su na privatnom području omogućavale pristašama poganstva djelotvornu propagandu za njihovu religiju. Ti Konstantinovi zakoni iz razdoblja prije njegove samovlade potvrđuju dosad stečenu sliku. njegov način izražavanja -klerici posvećuju svoju pobožnu djelatnost božanskom kultu. S dosad prikazanim sve ve6im približavanjem cara kršćanstvu slažu se i neki zakoni. slijedi i naredba iz 315. Kad u Lukaniji pogani ne žele priznati klericima povlasticu imuniteta. U tom dies solis ne može se ovdje gledati dan koji bi bio posvećen Suncu. a bogohulna zavist pogana nastoji ih U toj zadaći spriječiti – sadrži opet jasnu ocjenu stare i nove religije. Protiv nemira. osobito je važna jasno uočljiva careva tendencija da moralne i religiozne vrednote kršćanske vjere i autoritet vođa kršćanskih zajednica upotrijebi na dobro države. godine. kao što je oslobađanje robova. Dvostruki edikt o haruspicijama iz godine 319. Opći smjer Konstantinova zakonodavstva. koji pozitivno po'kazuju utjecaj kršćanskih ideja ili ograničuju opseg poganske vjerske djelatnosti. ali se u jednom pismu s kraja 316.anstva čovjekove oslobe. Karakteristično je da Konstantin ovdje pogansku religiju kao takvu više ne naziva neutralnim imenom nego prezirno kao superstitio. koja zabranjuje da se osuđenima na prisilni rad ili cirkuske igre žigoše lice. jedino je kršćanstvo vera religio s kojom se car osjeća povezanim. godine. Tu se nedvojbeno osjeća biblijsko-kršćanski karakter tog obrazloženja. upućen biskupu Osiju. Kršćanski obraćenici sa židovstva. koja se ničim nije mogla nadzirati.87 ograničuje pogansku religioznu praksu. Slična humanitarna tendencija povezuje se s priznavanjem vođe kršćanskih zajednica. koje za Crkvu proizlaze iz svijesti o poslanju nekog kršćanskog vladara ako on vjeruje da je na osnovi religioznog poziva opunomoćen da izravno zahvaća u isključivo crkvene nutarnje probleme. jer se ne smije obeščastiti lice čovjeka. slična odredba ne postoji za židovske ili shizmatičke općine. izjavljuje da kršćani mogu pred biskupom u punoj pravovaljanosti dati slobodu svojim robovima. Vjerskom rangu dana odgovara da se istakne osobito pobožnim djelima. koje njihovi prijašnji drugovi u vjeri progone. stoje pod posebnom pravnom zaštitom. da sudjeluju u poganskim lustralnim žrtvama. Budući da oslobođenje robova mora uslijediti »u krilu Crkve«. briga za kršćanski kult proizlazi iz osobnog nutarnjeg zanimanja. jasno stavio na stranu Cecilijana i njegovih pristaša. kojom se kršćanskom biskupu prepušta i presuda u građanskim sporovima. Car stoji pod utjecajem kršćanskih predodžbi. smatra se vjerski značajnim djelom. Što presudi lex christiana postaje pravovaljano. Zakon iz svibnja 323. koji su se počeli pojavljivati od 317. uvođenje državnog praznika prvog dana u tjednu želi bez sumnje istaći Gospodnji dan kršćanske Crkve i time jednu bitnu crtu njezine liturgije. potvrđuje je Konstantin još jednom. Konstantin je već rano morao iskusiti da se raskoli u kršćanstvu samo još više učvršćuju ako se žele riješiti sredstvima državne vlasti. ni poganstvo ne mogu tvrditi da ga posjeduju. U zakonu. careva je zadaća (munus principis) da ukloni sve zablude. upotrijebio je vojsku. koje je stvoreno po ugledu pa nebesku ljepotu. iako su se njegovi napori temeljili na uvjerenju da tim putem mora poći po dužnosti svoje vladarske službe. strogo kažnjavajući vršenje toga običaja na privatnom području. Neke zakonske odredbe moraju štititi milanskom konvencijom ustanovljeno pravo slobodna vjeroispovijedanja. da se brine za naviještaje prave vjere. kada edikt. ni židovstvo. Isto poštovanje pred biskupskom službom očituje se u važnoj odluci. Taj se nadzor postizava ograničenjem običaja na javno vršenje. da osigura štovanje Boga. a klerici u određenim slučajevima i bez pismenog postupka i svjedoka. Car je ipak odustao od puta u Afriku. Držanje .štovanju svemogućega Boga. godine. temelji se na konkretnom slučaju. dao donatističke biskupe prognati i njihove crkve zaplijeniti. Tu se ocjenjuje samo katolička vjera kao cultus dei. Iz tog pisma vikaru Celzu govori posve jasno svijest o poslanju kršćanskog vladara. primjenjujući ga konkretno na kršćanstvo. Tako pojedine crte javnoga života onoga vremena već poprimaju kršćansko obilježje. što se smije potvrditi toga dana službenim protokolom. jer haruspicije ostaju još dopuštene u javnosti. ali je tako samo stvorio mučenike i mučeničko raspoloženje te je na neko vrijeme s rezignacijom napustio borbu. te se tako sprečava mogućnost tajne propagande. Pri tom ne može biti riječ o uklanjanju neke zlouporabe. koji nalaže da u taj »častan dan« miruju sudovi i obrtnici. a u pojedinim slučajevima kršćanska religija već uživa stanovitu prednost. smije se s pravom vidjeti obazrivost prema asketskom staležu ranokršćanske velecrkve.

Opširan edikt stanovnicima istočnih provincija uklonio je odmah nepravdu nanesenu kršćanima u doba progona velikodušnim naknadama. koju si objavljivao mnogim znakovima i tako jačao moju vjeru. a prvo ograničenje njegovih mogućnosti očituje se u zakonu o haruspicijama. ali ipak na sitan birokratski način sužene. koja je postala neizbježna. jer se više nije morao obazirati na nekog suvladara ili suparnika koji bi mislio drukčije. sloboda naviještanja zabranom da kler podučava žene u kršćanskoj vjeri. dok je Licinije upitao pogansko proročište i žrtvama tražio pomoć u bogova. sigurno znanje o vlastitom izabranju. Najvišem Bogu pripada ne samo hvala. i ako bi me zvala bilo kakva nužda države. primorale su Licinija da obustavi borbu i prihvati pregovore s Konstantinom. Napokon su uslijedile izravne mjere protiv crkvene organizacije kad su zabranjeni sinodalni sastanci biskupa. Tek je budućnost mogla reći hoće Ii Konstantin održati tu riječ i program koji je zacrtao. Prvi vojni sukob u jesen 316. Ovaj je pobijeđenomu poklonio život na molbe njegove žene Konstancije i naznačio mu Solun kao prisilno boravište. Licinije je. prije svega na Istoku. doduše. neki biskupi su utamničeni. izloži sve većem pritisku. koji je svoju moć očitovao u uspjehu Konstantinove vojske. Tu se Konstantin molitvom obraća svetomu Bogu: »Pod tvojim vodstvom sam započeo i dovršio spasonosna djela. dovest će Konstantina do daljnjeg važnog koraka na putu vanjskog i nutarnjeg priznavanja kršćanske vjere. njemu »dugujem svu svoju dušu. obnova i izgradnja kršćanske Crkve. Prvi proglasi pobjedničkog cara morali su potvrditi takve nade. a druge srušene. dati pojedine zadaće u javnosti. štujem tvoju moć. doduše. pobjednik ne želi progoniti pristaše poganstva ili ih siliti na kršćanstvo. na svojem području provodio smjernice milanske konvencije. sloboda kršćanskog karitasa ometanjem karitativne brige za sužnje. tako npr. kojima su oduševljeno slavili carevu pobjedu. sasvim i potpuno«. stavio ga je Konstantin svjesno pod kršćanski predznak. iako nije kao Konstantin nakanio kršćansku Crkvu približiti državi ili joj. Još se jasnije izražava osobno opredjeljenje za kršćanstvo u jednom daljnjem pismu istočnim provincijama. Umjesto već ranije izražene svijesti poslanja Javlja se sada ponosno. Zudim za tim da sam podmetnem pleća i da ti ponovno izgradim presveti dom«. U završnim se riječima očituje stvaralaštvo vladara u punoj životnoj snazi. svaki dah. Dao sam tvoj znak nositi pred vojskom i doveo je tako do slavnih pobjeda. u kojem se ponos pobjednika isprepliće sa zahvalnošću za izabranje. davši vojsci kao stijeg labarum. Razumljivo je da su se simpatije i nade kršćana Male i Prednje Azije priklonile augustu Zapada. Na Pontu su pojedine crkve zatvorene. No veća sklonost augusta Zapada prema kršćanstvu potakla ga je da se pomalo udalji od vjerskopolitičke linije utvrđene u Milanu te da kršćane na Istoku otprilike od 320. predstojeće događaje. U istom pismu pokazuje se i careva državnička veličina. ona je ipak poprimila karakter vjerskog rata koji je trebao donijeti konačnu odluku o pobjedi ili porazu kršćanstva. S velikom napetošću očekivali su kršćani. . Kad je nakon opširnih priprema počeo rat ljeti 324. Konstantinove pobjede kod Drinopolja i na Bosporu u srpnju i kod Krizopolisa u Maloj Aziji u rujnu 324. u Panoniji i Traciji nije donio konačnih rezultata. svaku misao mojega duha. izričito opozvane. no za Konstantina je pri tom stečeno područje na Balkanu i priznavanje obaju starijih sinova kao cezara značilo važno pojačanje njegova položaja za konačnu borbu. a nekolicina smaknuta. Ukidanje slobode vjeroispovijesti bilo je ozbiljnije kad su se kršćani zbog vjere otpuštali iz vojske ili uprave. Potpuna Konstantinova pobjeda i time zadobivena samovlada uvela je stanovitom nužnošću novu fazu u njegovoj vjerskoj politici. slijedit ću iste upute tvoje moći i poći protiv neprijatelja. pred očima mu je jasan cilj. drugi prognani. Dotadašnje slobode nisu. tvoje ime ljubim. što će karakterizirati sve buduće careve čine. koja se već dulje pripremala. Edikt svršava opomenom da svim strahopočitanjem valja služiti »božanskom zakonu«. Taj ga je Bog izabrao za svoje oruđe da bi narode »priveo k službi svetomu zakonu i proširio blaženu vjeru«. Premda je smjerala prema zadobivanju političke vlasti u cijelom Carstvu.prema poganstvu načelno je tolerantno. »ljudi su se radovali sadašnjim dobrima i očekivali buduća«. no kasnije ga dao smaknuti. navodno zbog spremanja veleizdaje.. sada u konačnom obliku. tj. Borba oko vlasti u rimskom imperiju između Licinija i Konstantina. jamči se sloboda odluke savjesti: »Svatko neka vjeruje kako mu srce hoće«.. dapače. Zato sam ti posvetio svoju dušu. premda nije bilo nikakva naloga odozgor za opći progon. od 313. sloboda kulta zabranom kršćanskog bogoslužja unutar gradova i u zatvorenim prostorima ili zahtjevom za odijeljenim bogoslužjem za muškarce i žene. Euzebije govori na kraju svoje »Povijesti Crkve« o svečanostima. Važnija su ona mjesta na kojima Konstantin tumači najnovije događaje: oni su bili velika borba za priznavanje kršćanskog Boga. kršćanstvu. Razdraženi viši činovnici posegli su za nasiljem. godine. I on je jasno vidio kakve je mogućnosti kršćanskoj vjeri moglo pružiti jedinstveno Rimsko carstvo kojim je vladao kršćanstvu sklon car.

no iz svega kršćanskog naviještanja iz pretkonstantinskog doba može se lako vidjeti da se svjesno jednako obraćalo svim klasama i svim rasama. Neki car nakon Konstantina morao se prije ili kasnije sporazumjeti s pobjedničkom Crkvom. Konstantin je djelovao iz uvida u faktički već pobjedničko kršćanstvo. postavlja dva pitanja. neoplatonizmom ili poganskim misterijskim kultovima. koji ju je u svojem djelu »History of the Decline and Fall of the Roman Empire« strastveno branio. No još i tada ostaje pitanje na čemu se temelji privlačnost kršćanstva za sve društvene slojeve i sve narode. Tome ne protuslovi pad mnogih kršćana za Decijeva i Dioklecijanova progona. što ga izriču Dionizije Aleksandrijski i Ciprijan. koje ne vidi religioznu autonomiju kršćanstva. Ona se temeljila na božanskoj objavi i propovijedala radosnom sigurnošću. U katekumenskoj poduci bilo im je jasno rečeno da se prilikom prijelaza na kršćanstvo od njih traži radikalan obračun s njihovim dotadašnjim životom. koji su rasplamsali progon. koje je u trenutku iskušenja bilo vrelo njegove snage. jer se odmah postavlja novo pitanje zašto se u tom općem raspadu probilo upravo kršćanstvo. već je Celzo predbacivao kršćanstvu da posebno privlači društveno niže. koju je ispunjalo svojom porukom o novom i jedinom putu do spasenja. što teži za spasenjem. Gibbon. modificiranu ju je opet iznio F. jer su svi oni tvrdili da ljudskoj duši. Posljedice i značenje »konstantinskog preokreta« Preokret u povijesti Crkve. I carevi neposredno prije njega. Tako se s pravom ukazuje na natprosječnu moralnu i karakternu razinu većine pristaša kršćanstva. učinio je to iz duboka vjerskog uvjerenja. Jednako se ne može shvatiti konačni kršćanski uspjeh ako se u njemu gleda pobjeda proleterske revolucije i klasne borbe nad gornjim slojevima. otvoreno priznavanje takvih gubitaka. ali ne obrazlažu njezinu pobjedu. taj je navodno sinkretističkom kršćanstvu donio u osnovi jeftin trijumf nad svijetom koji se rušio29. koji je upravo tada bio zahvatio kasnoantiknu kulturu. No toj kršćanskoj poruci spasa morala je bili svojstvena neka posljednja određena kakvoća. koji su dotad vladali Rimskim imperijem. I poganske se okoline dojmilo držanje kršćana prema onima koji su ih progonili. koja joj je donijela pobjedu nad gnosticizmom. poglavlje Uzroci pobjede kršćanske vjere. te njihovo nastojanje oko liječenja rana. No i tu pitanje o posljednjim uzrocima takva držanja i takvih visokih moralnih kvaliteta ostaje otvoreno. Maksimin Daja a i Maksencije. Altheim. Literatur und Gesellschaft im ausgehenden Altertum (Halle. oni su samo nerado i prekasno izveli zaključke iz te spoznaje. Od bitne je važnosti za razumijevanje cjelokupne situacije Crkve na početku 4. koji je nadošao početkom samovlade prvog kršćanskog cara.31. Bitno su bliži stvarnosti oni odgovori na gornje pitanje koji konačnu pobjedu tumače nutarnjim crkvenim činiocima. jer nisu gajili osjećaja osvete niti težili za njom. koja je bila dorasla najtežim opterećenjima. tko je to izveo. Drugi odgovor na pitanje vidi u Konstantinovu promicanju kršćanstva pravi razlog za pobjedu nove vjere. Konstantinovo djelo i njegova daljnja dosljedna prijateljska vjerska politika prema kršćanima sigurno su zadaću Crkve vrlo olakšali. samo odgađa odgovor. kad mu je dao toleranciju i prednost. To shvaćanje. Isto je tako velika karitativna djelatnost ranokršćanske velecrkve bila jaka propaganda kršćanstva. Činjenica aktualnog ili barem svakako vrlo mogućeg progona podvrgla je kandidate za krštenje neumoljivu izboru i pojedinim kršćanskim općinama privela priličan postotak visokokvalificiranih članova kao jedva još ikada u povijesti Crkve. stoljeća da se na njih ispravno odgovori. iako nije bio progonitelj. A taj je svijet bio u raspadanju i tražio je religiozne vrijednosti. neobrazovane slojeve pučanstva Rimskog carstva. a ne neki drugi vjerski pokret onoga vremena. shvatili su već uzaludnost pothvata. 1948) 16. donose ispunjenje njezinih žudnji. koje je Crkva zadobila prebezbrižnim primanjem kandidata u vremenima mira. Doduše. . 29 Tu teoriju dekadencije prvi je zastupao E. No takvo gledanje zamjenjuje uzrok s posljedicom. Posve je površan pokušaj da se pobjeda kršćanstva protumači procesom raspadanja. Istina je da je kršćanstvo ovdje često moglo ući u duševnu prazninu. Pitanje o uzrocima pobjede kršćanske vjere u borbi sa suparničkim vjerskim gibanjima kasne antike i s rimskom državnom vlašću često se postavljalo a davali su se na nj vrlo različiti odgovori. Mnogo istine ima u nazoru koji uspjeh kršćanstva izvodi iz vrednota što ih je moglo ponuditi kasnom helenističkom svijetu. tako možda već Dioklecijan. no sigurno Galerije. potvrđuju ozbiljnu volju cijele Crkve da održi visoku razinu života u općinama. 1. Upravo se univerzalnost Crkve može s pravom smatrati čimbenikom koji je posebno pridonio konačnom uspjehu kršćanske vjere.

dijelu puta u svim prilikama i neprilikama. koji se bitno sastoji od suprotnosti prema svijetu. Time je izrečen odlučujući razlog koji je doveo do pobjede kršćanstva. Drugi.1-7) u svakoj državnoj vlasti gledalo Božju volju. Kao što smo prije pokazali. uspjeha Pavlove misijske propovijedi i radosne spremnosti kršćanskih mučenika za svjedočansku smrt. Kršćanin koji vjeruje vidi u tom događaju Božju providnost. Nov je bio zahtjev da životom nasljedovanja sve do žrtve vlastitog života valja dokazati istinitost svoje vjere u toga Otkupitelja. No sudovi o njegovim posljedicama za kršćanstvo znatno se razlikuju. Nova je. bila Isusova poru!ka o onostranosti. upravo pogansko protivljenje nauku o raspetom Bogu pokazuje kako se ta poruka osjećala apsolutno novom. Poruka o Bogu. Taj doživljaj novosti u svojoj cjelini. po njegovim riječima kršćaninom. držimo najdubljim povijesno dostupnim razlogom koji je kršćanstvo doveo do trijumfa nad otporima. Nov je bio put po kojem je čovječanstvo krštenjem i euharistijom moglo imati udjela u spasenju. Tolerancija prema svim vjerama. nepresušna svježina. U vrelima povijesti prvih triju stoljeća kršćanstva nije teško ustanoviti jedinstven čar i snagu koja pokreće sve sile ljudskog srca. crkveno se vodstvo navodno tada dalo zavesti željom za vlašću. U vjeri u Bogočovjeka sakupili su se Isusovi sljedbenici u zajednici bratske ljubavi. stoljeću otkrivaju razvoj koji će obje zajednice dovesti do međusobnog priznavanja i suradnje. koje je kasnije susreo u kršćanskom nauku. Crkva je navodno kriva što je šutjela pred takvim zarobljavanjem te je samo pridonijela ograničavanju svojih mogućnosti djelovanja u smislu svoje božanske zadaće. koji je Crkvu držao u nedostojnoj ovisnosti o državi. protiv koje se nikada nije nešto ozbiljno poduzelo. u kojoj će čovjeku nakon svoga uskrsnuća biti sjedinjen sa svojim Gospodinom u vječnom životu. Obje ocjene slažu se u tome što smatraju držanje Crkve u »konstantinskom preokretu« otpadom od evanđeoskog ideala. Nastajanje te vjere. Tu govori da je u spisima platonika našao mnoge spoznaje. vide u Konstantinovu davanju prednosti i povlastica kršćanskoj religiji prvi korak na putu sudbonosnog pogrešnog razvitka. Već mnogobrojni dodiri između sljedbenika kršćanske vjere i predstavnika rimske države u 3. već je pretkonstantinsko kršćanstvo samo od sebe tražilo neki podnošljiv odnos prema poganskoj državi. osiguralo je svoj položaj državnim povlasticama. događaj od presudne važnosti za svjetsku povijest. nada u uskrsnuće koje je obećao. što je u svojoj jedinstvenosti i apsolutnoj novosti ostavila daleko iza sebe sva druga vjerska strujanja toga vremena. Često se postavljalo i pitanje o dometu »konstantinskog preokreta«. nema onaj revolucionarni značaj koji mu se ponekad pripisuje. 2. koju su proglasili Konstantin i Licinije .Put do posljednjeg odgovora na pitanje o konačnom uzroku kršćanske pobjede pokazuje Augustin u 7. koja na žalost toj temi daje stanovit karakter fraze. što su se u prva tri stoljeća suprotstavljali njegovu postojanju. posljednji su razlozi oduševljenja praopćine. knjizi »Ispovijesti«. što su ga Kristov lik i poruka dali kasnoantiknom čovječanstvu. Isto je tako nečuvena novost Kristove poruke sve više privlačila ljude kasne antike. Njegovu važnost neki vide u tome što je rimskom caru uspjelo savezom s Crkvom dovesti Crkvu u službu države. jer je prema Pavlovu primjeru (Rim 13. koja je mladoj Crkvi bila bliska na njezinom prvom. ne mogu se osvijetliti povijesnim sredstvima. no neoplatonizam ga nije mogao trajno privući. Sud o »konstantinskom preokretu«. kao što je to bila praksa u bizantskom svijetu. Sve je to proizlazilo iz Kristova lika. razlučivanja profanog i crkvenog autoriteta i od odustajanja od upotrebe zemaljske moći prilikom ispunjavanja misijske zadaće. zbližavanje između kršćanske vjere i rimske državne vlasti. već prema pogledu na svijet ili shvaćanju Crkve onoga koji želi ocijeniti taj događaj. nastojalo zavladati područjima profane kulture. vrelo iz kojega svi dosad spomenuti čimbenici poprimaju svoju snagu: lik Isusa Krista i poruka koju je naviještao. Ponajprije. naprotiv. Njezin središnji sadržaj bilo je naviještanje utjelovljenja jedinorođenog Božjeg sina i njegove otkupljujuće smrti na križu. koji je postao čovjekom. što se napokon temelji na utjelovljenju. učinili su Augustina. što ga je proveo car Konstantin. koji svoja mjerila za razumijevanje tog razvoja crpe iz tadašnjih vrela. a danas se opet nalazi u središtu žive rasprave. jer nije poznavao riječi Ivanova evanđelja: »I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama«. Vjera u njegovo poslanje povezivala je uza nj prve učenike. što ga je zaslužila Kristova smrt na križu. Dojam da su životna snaga i jakost kršćanstva ukorijenjene u Isusu Kristu bio je napokon razlogom koji je doveo Konstantina do priznavanja kršćanskog Boga. te su tu temelji sustava cezaropapizma. Irenej je izvrsno izrazio osjećaje pretkonstantinskog kršćanstva: »Donio je svaku novost time što je donio sebe«. i humilitas. koja je na dosad nečuven način uklonila sve društvene i rasne ograde među ljudima. i tako kao Crkva vlasti izgubilo vjerodostojnost svojega religioznog poslanja i svojih misijskih napora. odlučujućem. Općenito vlada suglasnost o tome da je preokret u odnosima kršćanske Crkve i rimske državne vlasti. dolazi do otprilike slijedećih zaključaka. ali se njezino postojanje i utjecajna snaga mogu jasno razabrati iz posljedica. koja se protive njezinoj biti. koji je djelovao sve do današnjice. napokon. vjera u njegovu otkupiteljsku smrt na križu. što ga je izveo Konstantin. njezin intenzitet.

Tek gorka iskustva za cara Konstancija mogla su episkopatu dati neku predodžbu o tome kako je . jednako kao i onaj. Crkvi je sada nadalje bilo moguće da se posveti golemoj zadaći kristijanizacije profane kulture i javnoga života. mnogi tražiti ulaz u Crkvu. koja se tu krila. tj. jer učini djela čudesna!« Sumnje da ovdje počinje neki pogrešan razvitak mogle su nastati to manje što su se riječi Biblije o državnom autoritetu. mogu se sažeti u slijedeće točke. što ju je država bogato potpomagala. Opasnija je bila tendencija koja je polazila s carske strane. Predodžba o vjerski nužno neutralnoj državi prema pluralističkom društvu anakronistička je primijenimo li je na početak 4. Crkveni pisci postavili su sebi nove zanimljive zadaće u potpunoj slobodi rada oko pastoralne i teološke književnosti. da je papa Miltijad već u početku donatističkog spora spoznao tu carevu sklonost. o čijem iskrenom približavanju njihovoj vjeri nije bilo sumnje. Bilo bi revolucionamo da su rimski car i država učinili apsolutnu neutralnost prema svim vjerskim kultovima trajnim načelom svoje politike i bili nezainteresirani za bilo kakve odnose između države i religije. ona je pri pokušaju da prožme profanu kulturu kršćanskim idejama lako mogla preuzeti elemente koji su bili strani njezinoj vjeri i njezinu ćudoređu te ih iskrivljavali. a time se ostvarilo jamstvo za početak trajnoga mira. Mnogi biskupi. Uvid u prisutnost takvih opasnosti mogao se steći tek iskustvom. koju je mogla lakše sačuvati u potpunoj izolaaiji. Pozitivno je sloboda učinila raspoloživima velike snage koje su se sada mogle posvetiti nesmetanoj izgradnji nutarnjeg crkvenog života. To je nužno moralo izazvati val krajnjeg oduševljenja. morali su nakon dugih progona doći u napast da se griju na carskoj milosti te tako izgube slobodu. jedan val progona za drugim već je od početka stoljeća prelazio preko njih. Tu se Crkva nalazila možda pred najradikalnijim preokretom. kako smo već pokazali. Psihološki je potpuno razumljivo da su se njihova srca u bezazlenu oduševljenju priklonila takvom caru. Stoga je mječ o sasvim prirodnom mišljenju kad kršćani onoga vremena očekuju da će za vladavine cara. danom od Boga. Te dvostruke opasnosti. koja je objektivno ležala u razvitku novih odnosa između države i Crkve. mogućnost popravka i gradnje novih zgrada za kršćansko bogoslužje. Opasnost za ćudorednu i vjersku razinu kršćanskih općina krila se u mogućnosti da će sada zbog prednosti. snosio odgovornost da njemu podložni narodi istinski štuju Boga. Tvrdilo se. koji je. da ih razvije u kršćanstvom prožet duhovni život. i tko bi im zamjerao što nije bilo proročkih opomena. Sloboda kulta i naviještanja u nutarnjem prostoru Crkve bila je zakonski zajamčena. nije mogla po ondašnjem shvaćanju biti tajna. psalma: »Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. koje su se na početku Konstantinove samovlade pružile Crkvi. nego da se podloži interesima države te se tako uguši njezina nezavisnost i nužna sloboda na nutarnjem crkvenom području. godine. Tu zadaću ona nije osjećala problematičnom. Kršćansko je vodstvo zapala ovdje velika odgovornost. bila svjesna. bila osigurana. Do tada je živjela u svjesnoj udaljenosti od kulturne okoline i povlačila se pred potpuno poganskim javnim životom u svoju ćudorednu i vjersku posebnost. Religija i država kasne antike znale su samo za načelnu međusobnu povezanost. zavladao sam. koju je kršćanska religija uživala za Konstantina. Ni misijski rad Crkve nije bio ničim ograničen i mogao se osobito blagotvorno razvijati.milanskim dogovorom 313. Euzebije govori još sasvim bezazleno i slaveći Konstantina kako sada »biskupi primaju od cara pisma i počasti i novac«. kršćanstvo polako zauzeti mjesto poganskog kulta. Pred objektivno najtežom zadaćom našla se Crkva time što je morala zauzeti ispravan stav prema novim odnosima Crkve i države. jer je slobodna odluka savjesti. car njihove vjere. jer je to donosilo društvene i profesionalne povlastice. kad car presudu rimskog biskupskog suda nad donatističkim vođama nije smatrao konačnom te naložio novu raspravu. no zato je ustanovi katekumenata pripala veća važnost. Sada je Konstantin. propovijedi i sakramentalnog života nije više bila podvrgnuta nikakvom ograničenju. tek tada je Crkva bila kadra zauzeti stav prema pitanju: kršćanska država – kršćanska Crkva. jer su joj bile strane predodžbe o samostalnosti profane kulture. Pozitivne i negativne mogućnosti. Stečena sloboda izvela ju je iz te zatvorenosti. što se tiče vjeroispovijesti. Vjerska skrb za vjernike u raznolikim oblicima katehetske poduke. zacijelo bi tražio previše. primjenjivale upravo na nove prilike te se u pomazanom kralju Staroga zavjeta gledao uzor za Konstantina. stoljeća. tj. Osobito su kršćani istočnih područja Carstva proživjeli mnoge godine najtežeg duševnog opterećenja. nije ona u početku. klicu nade u mir prilikom jenjavanja progona uvijek su iznenada i bolno gazila nova nasilja. stvorila je nove pretpostavke za liturgijski život. prije svega na Istoku. no vrela ne govore o tome ništa određeno. koje je djelovalo za progona. Time je otpalo načelo izbora. Tko bi uz takav teokratski nazor o kršćanskom caru očekivao od tadašnjih biskupa da odmah uoče opasnost. no ujedno ju je izložila opasnosti. koje izražava Euzebije na početku 10. da se Crkva ne uzima kao samostojan partner. doduše. knjige svoje »Crkvene povijesti« usklikom iz 97.

Anter 235-236 Sv. POPIS PAPA KOJI SU VLADALI U RAZDOBLJU ŠTO GA OBUHVAĆA OVAJ SVEZAK Protupape označene su zvjezdicom (*) Sv. Gaj 282/83-295/96 Sv. Zefirin 199-217 (?) Sv. Anaklet I 79-90/92 (?) Sv. Euzebije 308 [309. Siksto (Xystus) II 257-258 Sv. Fabijan 236--250 Sv. Pio I 142-154/55 (?) Sv. Komelije 251-253 * Novacijan 251-258 (?) Sv. Silvestar I 314-335 . Eleuterije 174-189 (?) Sv. Feliks I 268/69-273/74 Sv. Kalist I 217-222 * Sv. plodonosan odnos u suradnji između kršćanski vođene države i katoličke Crkve. Anicet 154/55-166 (?) Sv. Poncijan 230-235 Sv.neizmjerno teško bilo ostvanti zdrav. Urban I 222-230 Sv. Viktor I 189-198/99 (?) Sv. Dionizije 259/60-267/68 Sv. Eutihijan 274/75-282/83 Sv. Telesfor 125-138 (?) Sv. 310] Sv. Hipolit 217-235 Sv. Stjepan I 254-257 Sv. Miltijad (Melkijad) 310-314 Sv. Lucije I 253-254 Sv. Petar > 64/67 (?) Sv. Lino 64-79 (?) Sv. Klement I 90/92-101 (?) Sv. Soter 166-174 (?) Sv. Siksto (Xystus) I 116--125 (?) Sv. Higin 138-142 (?) Sv. Marcelin 296-304 Sv. Marcel I 307-308 (?) Sv. Evarist 99/101-107 (?) Sv. Aleksandar I 107-116 (?) Sv.

You're Reading a Free Preview

Download