P. 1
Kureishi Hanif - Buddha Iz Pre

Kureishi Hanif - Buddha Iz Pre

|Views: 387|Likes:
Published by Elis Bektaš

More info:

Published by: Elis Bektaš on Aug 29, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

01/03/2013

pdf

text

original

MEANDAR ROMAN Knjiga 1 Naslov izvornika Hanif Kureishi: THE BUDDHA OF SUBURBIA MEANDAR Zagreb Aleja pomoraca 15 Za nakladnika

/Urednik Branko Čegec Design naslovne stranice Designsystem/Nela Marušić Layout MEANDAR/Drago Marčinko Lektori Korektor Ivana Plejić Tisak KIKA GRAF Zagreb Copvright © 1990 by Hanif Kureishi ISBN 953 - 6181 - 75 - 4 CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 820-31.862 KUREISHI, Hanif Buddha iz predgrađa / Hanif Kureishi ; [s engleskog preveo Borivoj Radaković]. - Zagreb Meandar, 1998. - 331 str. ; 20 cm Prijevod djela: The Buddha of suburbia. ISBN 953 - 6181 - 75 - 4 971121075 Printed in Croatia 1998 T PRVI DIO U predgrađu \PRVO POGLAVLJE Zovem se Karim Amir i Englez sam rodom i odgojem, gotovo. Počesto me smatraju jednom neobičnom vrstom Engleza, odnosno novim sojem koji je proistekao iz dviju starih povijesti. Pa što me briga — ja Englez jesam (premda se time ne ponosim), iz predgrađa Južnog Londona i nekamo idem. Moguće je da sam baš zbog te čudnovate mješavine kontinenata i krvi, ovoga ovdje i onoga tamo, pripadanja i nepripadanja nemiran i lako me obuzima dosada. A možda je tome razlog to što sam rođen u predgrađu. Uostalom, zbog čega istraživati neki unutarnji prostor kad je dovoljno reći da sam tražio gužvu, ma kakvo kretanje, djelovanje i seksualnu korist koji su se mogli naći, jer stvari su bile vrlo mučne, tako spore i teške, u našoj porodici, ni sam ne znam zašto. Iskreno govoreći, zbog svega toga bio sam potišten i spreman na sve. A onda se jednoga dana sve promijenilo. Stvari su ujutro bile jedno, a pred počinak drugo. Bilo mi je sedamnaest godina. Toga je dana otac s posla dojurio kući u ne baš tmurnom raspoloženju. Raspoloženje mu je, kad je on u pitanju, čak bilo uzneseno. Dok je odlagao torbu iza ulaznih vrata i skidao kišni ogrtač, pa ga prebacivao preko ograde na stepeništu, mirisao mi je po vlaku. Pograbio je mog malog brata, Alliea, koji mu je htio pobjeći i poljubio ga; Mamu i mene izljubio je razdragano kao da smo netom spašeni u zemljotresu. Već običnije, pružio je Mami večeru: zamotak s ćevapima i čapatijem*, tako mastan da mu se papirnati omot sav raspadao. Potom, umjesto da se baci u naslonjač da odgleda vijesti na televiziji i tako pričeka dok Mama Čapati (chapati) - vrsta indijskog beskvasnog hljepčića pljosnata oblika poput lepinje (op. prev.)HANIF KUREISHI postavi podgrijanu večeru na stol, otišao je u njihovu spavaću sobu koja se nalazila u prizemlju odmah kraj dnevne sobe. Hitro se svukao do potkošulje i gaća. »Donesi mi onaj ružičasti ručnik«, rekao mi je. Tako sam i učinio. Otac ga je prostro po podu u spavaćoj sobi i spustio se na koljena. Baš sam se pitao je li se to iznenada latio religije. Ali ne, stavio je ruke uz glavu i odbacio se u zrak. »Moram vježbati«, rekao je prigušenim glasom. »Što moraš vježbati?«, umno sam ga pitao i pogledao ga sa zanimanjem i podozrenjem. »Jebemti, pozvali su me na onu olimpijadu u yogi«, rekao je. Vrlo je lako znao biti sarkastičan, Tata. Sada je dubio na glavi, savršeno održavajući ravnotežu. Trbuh mu se uleknuo. U gaćama mu se ispupčili jaja i pimpek. Na rukama su mu se napeli poprilični mišići, disao je energično. Poput mnogih Indijaca bio je onizak, ali je moj Tata bio elegantan i zgodan, profinjenih ruku i ponašanja. Uz njega su mnogi Englezi izgledali nespretni kao žirafe. Bio je prsat i snažan. Kao mladić bio je boksač i fanatični rastezač ekspandera. Ponosio se svojim grudnim košem koliko i naši susjedi kuhinjskim pokućstvom. Na prvi sunčev smiješak skidao bi košulju, pa s platnenim naslonjačem i primjerkom »New Statesmana« izlazio u vrt. Pričao mi je da je u Indiji redovito brijao prsa da bi mu dlake u kasnijim godinama rasle bujnije. Rekao bih da su mu prsa bila jedino područje u kojem je mislio unaprijed. Majka, koja je kao i obično radila po kuhinji, ubrzo je ušla u sobu i ugledala Tatu kako vježba za Olimpijadu u yogi. Mjesecima to nije radio pa joj je bilo jasno da je nešto u zraku. Imala je pregaču na cvjetove, a ruke je neprestance brisala o kuhinjsku krpu, suvenir iz Woburn Abbevja. Mama je bila gojazna i netjelesna žena, blijeda i oblog lica i

dobrodušnih smeđih očiju. Pretpostavljam da je svoje tijelo smatrala neprikladnim predmetom koji je okružuje kao da je nasukana na neistražen pusti otok. Uglavnom je bila plašljiva i popustljiva osoba, no kad bi je tko izazvao, znala bi postati živčano nasrtljiva, kao sada. BUDDHA IZ PREDGRAĐA »Allie, idi u krevet«, oštro je rekla bratu kad je promolio glavu kroz vrata. Na glavi je nosio mrežu da spriječi kosu da mu ne podivlja dok spava. Rekla je Tati: »Pobogu, Haroone, sve ti je ispalo van i svi te vide! »Okrenula se prema meni. »Ti ga podržavaš da bude takav. Daj barem navuci zavjese! »Ne treba, mamice. Na sto metara odavde nema niti jedne kuće iz koje nas mogu vidjeti, osim ako ne gledaju kroz dvogled. »Baš to i rade«, rekla je. Navukao sam zavjese prema stražnjem vrtu. Soba kao da se istog trena sabila. Napetost je rasla. Jedva sam čekao da izađem iz kuće. Uvijek sam želio biti negdje drugdje, ne znam zašto. Kad je Tata progovorio, glas mu je bio suspregnut i bezsadržajan. »Karime, čitaj mi iz one knjige o yogi, ali vrlo razgovijetnim glasom. Odjurio sam i donio knjigu o yogi koju je Tata najviše volio — »Yoga za žene« — sa slikama zdravih žena u crnim trikoima — koja je stajala među ostalim knjigama o budizmu, sufizmu, konfucijanizmu i ženu što ih je kupovao u istočnjačkoj knjižari na Cecil Courtu blizu Charing Crossa. Čučnuo sam s knjigom kraj njega. Udahnuo je, zadržao dah, ispustio zrak, pa opet zadržao disanje. Ja inače nisam loše čitao i čak sam sam sebe zamišljao na pozornici Old Vica kako uzvišeno deklamiram: »Salamba Sirsasana oživ-ljuje i dosiže duh mladosti, neprocjenjivu blagodat. Divno je znati da si se spreman suočiti sa životom i iz njega crpsti svu onu pravu radost što je nudi.« Na svaku je rečenicu groknuo u znak odobravanja, pa je otvorio oči i pogledom potražio majku, koja je, pak, zatvorila oči. Čitao sam dalje: »Ovaj položaj također sprečava opadanje kose i smanjuje sklonost ka sijeđenju.« To je bio ubod: izbjeći sijede. Sav zadovoljan, otac ustane i navuče odjeću. »Bolje mi je. Nekako osjećam da pomalo starim, razumiješ.« Smekšao se. »Uzgred, Margaret, idemo večeras do10 HANIF KUREISHI gospođe Kay?« Otresla je glavom. »Hajde, zlato. Hajdemo skupa malo van da se provedemo, a? »Pa nisam ja ta koga Eva želi vidjeti«, rekla je Mama. »Ona mene ignorira. Zar ne vidiš? Haroone, ona se prema meni ponaša kao prema psećem govnu. Nisam joj dovoljno Indijka. Tek obična Engleskinja.« »Znam ja da si ti obična Engleskinja, ali možeš obući sari.« Nasmijao se. Volio je peckati, ali Mama nije bila podesna žrtva za peckanje, nije shvaćala da se od čovjeka, kad se s njime pošale, očekuje da se nasmije. »Osim toga, večeras je«, rekao je Tata, »posebna prilika.« Bilo je očito da na to navodi. Čekao je da ga pitamo. »Tata, a o čemu se radi?« »E, vidiš, vrlo sam ljubazno zamoljen da govorim o dva-tri aspekta istočnjačke folozofije.« Tata je progovorio brzo, a onda pokušao prikriti ponos zbog te počasti, zbog te potvrde važnosti, tako da je stao marljivo uvlačiti potkošulju. »Mogu ja s tobom kod Eve ako želiš. Inače sam mislio do šahovskog kluba, ali ako hoćeš, mogu i izostati.« Rekao sam to nedužno kao vikar jer nisam htio ubrljati stvar tako da ispadnem pretjerano zagrijan. Otkrio sam u životu da, ukoliko si ti pretjerano zagrijan, drugi bivaju skloni tome da budu manje zagrijani. A ako si sam manje zagrijan, to vodi do toga da drugi tek budu zagrijaniji. I tako, što sam god bivao zagrijaniji, to sam se manje zagrijanim pokazivao. Tata je izvukao potkošulju iz hlača i objema se rukama hitro pljesnuo po trbuhu. Pljesak je bio tako glasan i neugodan da je našom malom kućom odjeknuo kao pucanj pištolja. »OK, Karime«, rekao mi je Tata, »odi se presvući.« Okrenuo se Mami. Htio je da i ona bude s njime, da bude svjedokom kako ga drugi poštuju. »Margaret, kad bi samo još i ti pošla.« Odjurio sam gore da se presvučeni. U mojoj sobi, čiji su zidovi inače od stropa do poda bili prekriveni tapetama, BUDDHA IZ PREDGRAĐA čulo se kako se dolje svađaju. Hoće li je nagovoriti da pođe? Nadao sam se da neće. Tata je bio mnogo taštiji kad Mame ne bi bilo u blizini. Stavio sam jednu od meni najdražih ploča, Dvlanovu »Positivelv Fourth Street« kako bih se uveo u raspoloženje za tu večer. Spremao sam se nekoliko mjeseci: triput sam izmijenio cjelokupan izgled. Dolje sam sišao u sedam sati u odjeći za koju sam znao da je prava za Evinu večer. Nosio sam tirkizno drečave hlače, prozirnu plavo-bijelu košulju na cvjetiće, antilop čizme s kubanskom petom i grimizni indijski haljetak sa zlatnim opšavom po rubovima. Oko glave sam navukao povez da ukrotim trcavu kosu koja mi je bila do ramena. Lice sam natopio Old Spiceom. Tata me čekao na vratima, s rukama u džepovima. Nosio je crnu dolčevitu, crnu jaknu od patvorene kože i sive platnene hlače iz Marksa i Špencera.* Kad me ugledao, odjednom je postao nestrpljiv.

»Pozdravi se s Mamom«, rekao je. Mama u dnevnoj sobi gledala »Steptoea i sina«, grickala puslice s orasima što ih je pred sobom poslagala po jastučiću. To je bio njezin ritual: dopuštala bi sebi samo po jedan griz svakih petnaest minuta. Zbog toga je pogledom letjela između sata i TV-a. Katkad bi se ipak raspalila, pa bi cijelu stvar smlatila za dvije minute. »Pa valjda sam zaslužila svoje pusle«, branila bi se. I ona se sva napela kad me vidjela. »Karime, nemoj nas sramotiti«, rekla je i dalje gledajući TV. »Izgledaš kao Danny La Rue.« »A teta Jean?«, rekoh. »Njoj je kosa skroz plava.« »Starijim ženama je dolično da imaju plavu kosu«, rekla je mama. Tata i ja smo izišli iz kuće što smo brže mogli. Dok smo na vrhu ulice čekali autobus 227 kraj nas je prošao jedan moj nastavnik koji je imao samo jedno oko, a prepoznao me. I veli taj Kiklop: »Ne zaboravi, fakultetska diploma cijelog života vrijedi po 2000 funti godišnje!« Lanac robnih kuća12 HANIF KUREISHI »Ništa vi ne brinite«, rekao je Tata. »Ići će on na fakultet, itekako. Bit će vodeći liječnik u Londonu. I moj otac je bio liječnik. Nama je medicina porodična stvar.« Do Kavevih nije bilo daleko, svega pet kilometara, ali Tata tamo nikada ne bi stigao bez mene. A ja sam poznavao sve ulice i autobusne linije. Tata je u Britaniji od 1950. — preko dvadeset godina — a petnaest od njih proživio je po južnolondonskim predgrađima. A svejedno je i dalje tumarao u tom kraju kao Indijac koji je netom sišao s broda i postavlja pitanja kao: »Je li Dover u Kentu?« Mislio sam da kao službenik britanske vlade, kao činovnik u državnoj službi, uostalom kao netko tko je tako slabo plaćen i beznačajan kao što je on, naprosto te stvari mora znati. Sav sam se znao preznojiti od nelagode kad bi na ulici zaustavljao strance i raspitivao se kako da stigne do mjesta udaljenog tek stotinjak metara, i to još u kraju u kojem živi skoro dva desetljeća. Muškarce je ta njegova naivnost navodila da ga uzmu u zaštitu, a žene je privlačila njegova nevinost. Došlo bi im da ga privinu na grudi, što li, onako izgubljena i dečkolikog kako je ponekad znao izgledati. A nije da je to bilo sasvim nepromišljeno ili da je ostajalo neiskorišteno. Kad sam bio mali i kad bismo nas dvojica otišli sjesti u Lvon's Cornerhouse na frappe, slao me k ženama za drugim stolovima kao goluba glasonošu i nalagao mi da im izjavim: »Moj tata bi vas htio poljubiti.« Tata me učio da očijukam sa svakime koga sretnem, i s djevojkama i s dečkima bez razlike, i tako sam došao do toga da u šarmu, a ne u pristojnosti i časti ili pak ugledu vidim prvenstveni društveni probitak. A samom su mi se počeli sviđati čak ljudi bešćutni ili opaki pod uvjetom da su zanimljivi. Ali, bio sam siguran da Tata tu svoju nježnu karizmu ne koristi da spava i s kim osim s Mamom, dok su u braku. Sada, pak, posumnjao sam da ga gospođa Eva Kay — koja se s Tatom srela prije godinu dana na tribini »pisanje za užitak« u gornjoj prostoriji King's Heada u Bromlev High Streetu — hoće uzeti u svoje ruke. Jedan od razloga zbog kojih sam tako žarko žudio ići k njoj bila je čista BUDDHA IZ PREDGRAĐA 15 zemlji. U njegovoj su prisutnosti žene uzdisale, a nastavnice se ježile. Prije nekoliko dana, za vrijeme školskog zbora s nastavnicima koji su kao jato vrana sjedili na pozornici, ravnatelj je razglabao o Vaughanu Williamsu. Trebali smo slušati njegovu »Fantaziju o zelenom Ušću«. Dok je Cifut, nastavnik vjerskog odgoja, pobožno spuštao iglu na prašnjavu ploču, Charlie, koji je stajao samo jedan red od mene, počeo se cimati, tresti glavom i šaptati: »Ori, ori, seljačino.« »Što se događa?« obraćali smo se jedni drugima. Uskoro smo shvatili jer čim je ravnatelj zabacio glavu unazad kako bi se što bolje prepustio tim zrelim zvukovima Vaughana Williamsa, iz zvučnika je začegrtalo uvodno šuškanje »Come Together«*. Dok se Ćifut gurao između ostalih nastavnika da preuzme gramofon, pola škole je već izgovaralo riječi: »...groove it up slowly... he got ju-ju eveballs... he got hair down to his knees...«** Charlie je zbog toga dobio šibe pred svima. Sada je nagnuo glavu za jednu tridesetdvojinku inča, naznačujući da me vidi. Na putu k Evi njega sam namjerno isključio iz svijesti. Nisam vjerovao da je kući, a zbog toga sam uostalom otišao u Three Tuns, za slučaj da upadne na ranovečernje piće. »Čovječe, drago mi je što te vidim«, rekao je dok je polako silazio niz stepenice. Zagrlio je Tatu i zazvao ga po imenu. Kakvo je samopouzdanje imao, i stil, kao uvijek. Dopratio nas je do dnevne sobe, a ja sam uzdrhtao od uzbuđenja. Tome nije tako u šahovskom klubu. Mama je često za Evu govorila da je pokvarena razmet-nica i blebetuša, a čak sam i ja primijetio da je donekle luckasta, ali ona je bila jedina osoba starija od trideset s kojom sam mogao razgovarati. Bila je neizostavno dobre volje ili obuzeta strašću za nečime. Barem na svoja osjećanja nije stavljala oklop poput ostatka otužnih ne-mrtvih

oko nas. Sviđao joj se prvi album Rolling Stonesa. Obarao ju je The Third Ear Band. U našem je predsoblju izvodila plesove Isadore Duncan, a onda mi pričala tko je bila Skladba The Beatlesa s albuma »Abby Road« (op. prev.) »Fura se polako... oči su mu drogirane... kosa mu do koljena«16 HANIF KUREISHI Isadora Duncan i zbog čega ona voli velike rupce. Eva je bila na posljednjem koncertu Creama. Charlie nam je, prije nego ćemo krenuti u razred, na školskom igralištu pričao o njezinu najnovijem svetogrđu: njemu i njegovoj djevojci donijela je u krevet jaja sa slaninom i pitala ih je li im bilo lijepo dok su vodili ljubav. Kad nam je dolazila u kuću da pokupi Tatu i poveze ga u Književni krug, uvijek bi prvo dojurila gore u moju sobu da se naruga mojim slikama Marca Bolana. »Što čitaš? Pokaži mi nove knjige!«, tražila bi. A jednom: »Kako možeš voljeti tog Kerouaca, jadni djevče? Znaš li ti onu sjajnu opasku Trumana Capotea o njemu?« »Ne.« »On ti je rekao: To nije pisanje, to je tipkanje.« »Ali, Eva...« Da joj očitam lekciju, pročitao sam joj posljednje stranice »Na cesti«. »Dobra obrana!«, uskliknula je, ali je promrmljala — uvijek je morala imati posljednju riječ: »Najokrutnija stvar koju možeš učiniti Kerouacu jest da ga ponovno pročitaš sa tridesetosam godina.« Na odlasku je otvorila torbu-radosnicu, kako sam je ja zvao. »Evo ti još nešto za čitanje.« Bio je to »Candide«. »Nazvat ću te u drugu subotu da te provjerim!« Najuzbudljiviji trenuci s Evom bili su kad bi ona ležala na mom krevetu i slušala ploče koje sam joj ja puštao po svojoj želji, a tada bi bivala prilično prisna i svašta, i govorila bi mi o tajnama svog ljubavnog života. Muž ju je tukao, rekla je. Nikada nisu vodili ljubav. A ona želi voditi ljubav, to je najzanosnije osjećanje koje se nudi. Upotrebljavala je riječ »Jebati«. Hoće živjeti, rekla je. Plašila me; uzbuđivala me; ona je od onog trenutka kad je ušla u nj na neki način narušila naše cijelo domaćinstvo. Što je sada smjerala s Tatom? Što se zbiva u njezinoj primaćoj sobi? Eva je odgurala pokućstvo uza zid. Naslonjači s uzorkom i stolovi sa staklenim pločama bili su pridignuti uz police s knjigama. Zavjese navučene. Četiri sredovječna muškarca i četiri sredovječne žene, sve Bijelci, prekriženih su nogu sjedili na podu, jeli ananas i pili vino. Malo postrance, BUDDHA IZ PREDGRAĐA 17 naslonjen leđima uza zid, sjedio je neki čovjek neodredivih godina — mogao je biti bilo koje dobi između dvadesetpet i četrdesetpet — u izlizanom crnom sakou od samta i teškim staromodnim crnim cipelama. Donji dio nogavica na hlačama bio mu je uvučen u čarape. Kosa mu je bila plava, prljava; džepovi su mu bili natrpani iskrzanim džepnim knjigama. Nije se činilo da poznaje ikoga od ostalih, a ako jest, nije bio voljan s njima razgovarati. Sjedio je tako i pušio i doimao se zainteresirano, ali na neki znan-stvenički način. Bio je vrlo napet i uzrujan. Čula se neka jednolična glazba koja me podsjećala na pogreb. Charlie je prošaptao: »Bacha jednostavno moraš voljeti, je 1' da?« »Pa, nije baš moja krvna grupa.« »To je u redu. Tamo gore imam nešto što je, mislim, više tvoja krvna grupa.« »Gdje ti je stari?« »Upravo proživljava slom živaca.« »Znači da ga nema?« »Otišao je u neko lječilište gdje im se pušta na volju.« U mojoj obitelji slom živaca je bio nešto egzotično koliko i New Orleans. Pojma nisam imao što je to povlačilo za sobom, ali me se Charliejev tata i doimao kao neki živčani lik. Jedini put kad je bio u našoj kući sjeo je sam-samcat u kuhinju i plačući popravljao naliv-pero od mog Tate, dočim je u dnevnoj sobi Eva pričala o tome da mora kupiti motocikl. Od toga se, sjećam se, Mami počelo zijevati. Tata je sada sjeo na pod. Razgovaralo se o glazbi i knjigama, o imenima kao što su Dvorak, Krishnamurti i eklekticizam. Promotrivši ih malo pomnije, ocijenio sam da su ti ljudi bili iz promidžbe ili dizajna ili uglavnom nekih sličnih umjetničkih poslova. Charliejev je tata dizajnirao reklame. Ali čovjeka u crnom izlizanom sakou nisam nikako mogao dokučiti. Tko god da su bili ti ljudi, tu se odvijala užasna količina himbe — u samoj toj sobi više negoli u cijeloj Južnoj Engleskoj zajedno.18 HANIF K.UREISHI Da smo kod kuće Tata bi se svemu tome smijao. Ali sada, u samoj srži svega toga, izgledao je kao da provodi najveličanstvenije trenutke čitava svog života. Vodio je razgovor, govorio glasno, prekidao ljude i dodirivao sve

najbliže oko sebe. Muškarci i žene — osim onog Izlizanog Sakoa — pomalo su se na podu oko njega okupljali u krug. Zašto je za nas čuvao samo mrzovolju i prijekorno gunđanje? Primijetio sam kako se čovjek koji je sjedio kraj mene okrenuo čovjeku do sebe i pokazao na mog oca koji je upravo bio u punom izljevu priče o važnosti postizanja ispražnjene svijesti ženi koja je na sebi imala samo dugačku mušku košulju i crne hulahupke. Žena je Tati poticajno kimala glavom. Onaj je čovjek glasnim šapatom rekao svom prijatelju: »Što je bilo našoj Evi da amo dovede tog smeđeg Indijca? Pa sve će nam razjebati.« »Prikazat će nam mistična umijeća.« »A kamilu je parkirao vani, a?« »Ne, došao je na čarobnom tepihu.« »Cyril Lord ili Debenhams?« Boknuo sam čovjeka oštro u bubreg. Digao je pogled. »Karime, dođi sa mnom u moju rupu«, rekao je Charlie, na moje olakšanje. Ali prije nego smo uspjeli izići Eva je ugasila glavno svjetlo. Preko jedine preostale lampe navukla je velik prozirni rubac pa je tako sobu osvijetljivalo samo slabašno rozikasto svjetlo. Pokreti su joj postali baletski. Jedan po jedan ljudi zašutješe. Eva im se svima smiješila. »Da se malo opustimo?«, rekla je. Otkimali su pristanak. Ona žena u košulji rekla je: »Što da ne?« »Da, da«, rekao je netko drugi. Jedan je muškarac pljesnuo rukama kao praznim rukavicama i koliko je mogao razjapio usta, pa isplazio jezik i iskolačio oči kao gargovle*. Eva se okrenula mom ocu i naklonila mu se na japanski način. »Ovo je moj dobri i dubinski prijatelj Haroon, on će nam pokazati put. Put.« Groteskni kip na fontani, obično životinjskog obličja s ljudskim licem, kojem na usta šiklja vodeni mlaz (op. prev.) BUDDHA IZ PREDGRAĐA 19 »Isus te jebo dragi«, šapnuo sam Charlieju jer sam se sjetio kako Tata ne zna ni put kroz Beckenham. »Pazi, pazi dobro«, promrmljao je Charlie i čučnuo. Tata je sjedio u dnu sobe. Svi su pomno i s iščekivanjem gledali u njega, iako su se ona dva čovjeka kraj mene kratko pogledala kao da bi se najradije nasmijali. Tata je govorio sporo i uvjerljivo. Čini se da mu je uzrujanost što ju je ranije pokazivao sada nestala. Doimao se kao da zna da posjeduje svu njihovu pažnju i da će oni činiti sve što zatraži od njih. Bio sam siguran da nikada ranije nije radio ništa takvo. Spremao se da počne improvizirati. »Stvari kojeće vam se večeras dogoditi učinit će vam mnogo dobra. Čak vas mogu donekle i promijeniti, ili vas navesti da poželite promjenu kako biste kao ljudska bića dosegnuli svoj puni potencijal. Ali ima jedna stvar koju ne smijete raditi. Ne smijete se opirati. Ako se opirete, sve će ispasti kao vožnja automobilom pod ručnom kočnicom.« Zastao je. Oči su im bile na njemu. »Izvest ćemo neke vježbe na podu. Molim vas, sjednite razdvojenih nogu.« Svi su raširili noge. »Podignite ruke.« Podigli su ruke. »A sada, ispuštajte zrak i protegnite se prema desnom stopalu.« Nakon nekoliko osnovnih yoga-položaja naveo ih je da legnu na leda. Slijedeći njegove blage naredbe, opuštali su prste, jedan po jedan, potom zapešća, nožne prste, gležnjeve, čela i, začudo, uši. U međuvemenu, Tata nije gubio vrijeme nego je skinuo cipele i čarape, a onda — mogao sam i misliti — košulju i čistu rastezljivu potkošulju. Tapkao je oko kruga sanjara, tu podignuo koju ruku, tamo nogu, opipavao jesu li napeti. Eva, koja je također ležala na leđima, škiljila je na jedno zločesto oko koje se polako širilo. Je li ikada do tada vidjela tako tamnoput, čvrst, rutav grudni koš? Kad je Tata prolepršao kraj nje, rukom mu je dodirnula stopalo. Čovjek u crnom izlizanom sakou nikako se nije mogao opustiti: samo je ležao kao snop Oc7 20 HAN1F KUREISH1 štapova, prekriženih nogu, sa zapaljenom cigaretom među prstima i zamišljeno buljio u strop. Pisnuo sam Charlieu: »Hajdemo odavde da i nas ne hipnotizira kao te idiote.« »Zar nije čudesno?« Na gornjoj deki kuće stajale su ljestve koje su vodile u Charliejevo potkrovlje. »Skini sat, molim te«, rekao mi je. »U mom prostoru vrijeme nije nikakav faktor.« I tako sam spustio sat na pod i popeo se ljestvama u potkrovlje koje se prostiralo cijelim gornjim dijelom kuće. Sav taj prostor pripadao je Charlieju. Po iskošenim zidovima i niskom stropu bile su naslikane mandale i dugokose glave. Nasred sobe stajala je baterija bubnjeva. Uza zid su bile prislonjene četiri gitare — dvije akustične i dva Stratocastera. Na sve strane su bili porazbacani veliki jastuci. Gomile ploča, a četvorica Beatlesa iz razdoblja »Sergeant Peppera« stajala su na zidu kao božanstva.

»Jesi li čuo što dobro u zadnje vrijeme?«, pitao me dok je palio svijeću. »Aha.« Nakon one smirenosti i tišine u dnevnoj sobi glas mi je zazvučao besmisleno glasno. »Novi album Stonesa. Puštao sam ga danas u glazbenoj sekciji i rulja je poludjela. Poskidali jakne i kravate i počeli plesati. Ja sam se popeo na stol! Kao neki paganski obred. Čovječe, da si bio tamo.« Po Charliejevu izrazu lica istog sam časa znao da sam ispao životinja, malograđanin, dijete. Caharlie je zabacio kosu koja mu je padala do ramena, neko me vrijeme trpeljivo gledao, a onda se nasmiješio. »E, pa Karime, mislim da je vrijeme da ispereš uši nečime što je zbilja probavljivo.« Stavio je ploču Pink Floyda koja se zvala »Umma-gumma«. Prisilio sam se da slušam, a Charlie mi je sjeo nasuprot, posuo osušene listiće po duhanu i počeo frkati joint. »Tata ti je odličan. Zakon. Pametan. I ti svakog jutra radiš te meditacije?« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 21 Kimnuo sam glavom. Kimanje ne može biti laž, je 1' tako? »I poješ?« »Ne pojem baš, bar ne svaki dan.« A pomislio sam na jutra u našoj kući: Tata jurca po kuhinji i traži maslinovo ulje da namaze kosu; brat i ja se jagmimo za Daily Mirror; mama se jada što mora na posao u prodavaonicu obuće. Charlie mi je pružio pljugu. Povukao sam, pa mu vratio, a lijepo sam uspio istresti pepeo po prednjoj strani košulje i na njoj progoriti rupicu. Toliko me puknulo i zamantalo da sam naglo ustao. »Što ti je?« »Moram na zahod!« Sjurio sam se niz ljestve od potkrovlja. U kupaonici Kavovih stajali su uramljeni plakati za Genetove predstave. Svitci od bambusa i uštavljene ovčje kože s podebljim Istočnjacima koji su se na njima parili. Imali su bidet. Dok sam tako sjedio spuštenih hlača i sve razgledavao, doživio sam izvanredno otkrovenje. Po prvi put sam jasno vidio svoj život: budućnost i ono što želim raditi. Želio sam uvijek živjeti tako intenzivno: misticizam, alkohol, seksualne naznake, pametni ljudi, droga. Nikada se dosada nisam toliko odvalio, a u tom trenutku nisam ništa drugo ni želio. Otvorila su mi se vrata budućnosti: vidio sam kojim putem treba poći. A Charlie? Moja ljubav prema njemu bila je neobična kao što to s ljubavlju i biva: nije bila nesebična. Divio sam mu se više no ikome, ali mu nisam želio dobro. Nekako sam ga stavljao iznad sebe i htio sam biti on. Hlepio sam njegovu obdarenost, lice, stil. Želio sam da se jednog jutra probudim, a da sve to bude preneseno na mene. Stajao sam u hodniku na gornjem katu. U kući je utihnulo sve osim udaljenih zvukova »A Soucerfull of Secrets« koji su dopirali s vrha kuće. Netko je zapalio mirisne štapiće. Spuznuo sam niz stepenice do prizemlja. Vrata dnevne sobe bila su otvorena. Provirio sam kroz22 HANIF KUREISHI njih u prigušeno osvijetljenu sobu. Muškarci iz promidžbe i njihove žene sjedili su uspravno, prekriženih nogu, ravnih leđa, zatvorenih očiju i disali pravilno i duboko. Izlizani Sako je sjedio svima okrenut leđima, čitao i pušio. Eve i Tate nije bilo u sobi. Kamo su mogli otići? Ostavio sam te hipnotizirane Buddhe i prošao kroz kuću pa do kuhinje. Stražnja su vrata bila širom otvorena. Zakoračio sam van u mrak. Večer je bila topla; mjesec pun. Spustio sam se na koljena. Znao sam da tako treba učiniti — nakon Tatina izlaganja postao sam visokointui-tivan. Prošao sam četvoronoške kroz sjenicu^ Sigurno su nedavno tu vani priredili roštilj jer su mi se u koljena zabile kao britva oštre ugljene krhotine, ali ipak sam bez ozbiljnije povrede stigao do ruba travnjaka. Mutno sam vidio da se na kraju travnjaka nalazi jedna vrtna klupa. Dopuzio sam bliže, a mjesečina je bila taman dovoljna da na klupi vidim Evu. Provlačila je kaftan preko glave. Da napregnem oči vidio bih joj grudi. Pa sam se i napregnuo; naprezao sam se dok mi se oči nisu osušile u dupljama. Napokon sam saznao da sam u pravu. Eva je imala samo jednu grud. Na mjestu gdje se tradicionalno trebala nalaziti druga nije bilo ničega, barem koliko sam ja mogao vidjeti. A pod svom tom kosom i tijelom i gotovo sav zakriven mom pogledu nalazio se moj otac. Znao sam da je to Tatica jer je, s malo uvažavanja prema susjedima, vriskao ponad beckenhamskih vrtova: »On, Bože, Bože moj, Bože moj.« Umišljam li ja sve to, pitao sam se pod prigradskim noćnim nebom, to izvikivanje kršćanskih psovki iz usta muslimanskog otpadnika koji se prerušava u budista? Uz rezak prasak Eva je ocu rukom zaklopila usta. Pravi završni touche, pomislio sam i skoro poskočio prema naprijed da ga branim. Ali, ti Boga, što se Eva bacaka! Glave unazad, pogleda u zvijezde, poskakivala je s trave kao nogometaš, a kosa joj je lepršala. Kakvo je to negdje bilo opterećenje Tati za dupe. Sigurno će mu usjeci od klupe danima ostati utisnuti u jadne guzove kao pruge roštilja na šnicli. Eva mu je smaknula ruku s usta. Počeo se smijati. Sretni se jebač samo smijao, smijao. Bilo je to veselje BUDDHA IZ PREDGRAĐA

23 nekoga koga nisam poznavao, punog požudne radosti i sebe sama. To me potpuno spustilo. Odvukao sam se odatle. U kuhinji sam nalio čašu skoča i strusio je niz grlo. U uglu kuhinje stajao je Izlizani Sako. Oči su mu gadno poigravale. Izvadio je ruku. »Shadvvell«, rekao je. Charlie je ležao poleđuške na podu u potkrovlju. Uzeo sam od njega joint, skinuo čizme i legao. »Dođi i lezi kraj mene«, rekao mi je. »Bliže.« Stavio mi je šaku na ruku. »Čuj, nemoj ovo uzeti za zlo.« »Neću, Charlie, nikad, što god bilo.« »Moraš manje nositi na sebi.« »Kako, Charlie, manje nositi?« »Manje oblačiti. To.« Pridigao se na lakat i usredotočio se na mene. Usta su mu bila blizu. Bio sam osunčan njegovim licem. »Predlažem ti levisice, košulju s kragnom na zakopčavanje, možda roza ili ljubičasta, i uzak smeđi remen. Baci taj povez s glave.« »Da bacim povez?« »Baci ga.« Strgnuo sam povez s glave i odbacio ga na pod na drugi kraj sobe. »Za tvoju mamu.« »E, vidiš, Karime, sada polako počinješ sličiti na bisernu kraljicu.« Ja, koji sam samo želio biti kao Charlie — tako pametan, tako pravi u svakom dijelu svoje duše — te sam njegove riječi utetovirao u mozak. Levisice s košuljom na zakopčavanje, možda u vrlo blagoj rozoj ili ljubičastoj. Cijelog života neću izlaziti u drugome nego samo u tome. Dok sam ja s gađenjem kontemplirao o sebi i svojoj garderobi da bih se najradije pomokrio po svakom komadu odjeće, Charlie je legao nazad zatvorenih očiju i s istinskim odijevalačkim razumijevanjem u svijesti. Praktički svatko u toj kući bio je u raju osim mene.24 HANIF KUREISHI Stavio sam Charlieju ruku na bedro. Bez odgovora. Pustio sam je da mu tamo počiva nekoliko trenutaka sve dok mi na vrške prstiju nije izbio znoj. Oči su mu i dalje bile zatvorene, ali je u trapericama rastao. Počeo sam se osjećati samopouzdano. Poludio sam. Srnuo sam za njegovim remenom, za šlicom, za njegovim kurcem, pa ga izvadio na zrak da ga rashladim. Odao je znak! Trznuo se! Razumjeli smo jedan drugog kroz jak ljudski elektricitet. I prije sam u školi izdrkao mnoge penise. Stalno smo jedni druge mazili, trljali i stiskali. To je razbijalo jednoličnost nastave. Ali se nikada nisam poljubio s muškarcem. »Gdje si, Charlie?« Pokušao sam ga poljubiti. Izbjegao mi je usne okrenuvši glavu na drugu stranu. A kad mi je svršio u ruci, to je bio, kunem se, jedan od vrhunskih trenutaka mog mladenačkog života. U meni su se rasplesale ulice. Zavijorile su moje zastave, zatrubile moje trube! I dok sam još oblizivao prste i razmišljao gdje ću kupiti rozu košulju, začuo sam zvuk koji nisu bili Pink Floyd. Okrenuo sam se i na drugoj strani potkrovlja ugledao plamteće oči mog Tate, njegov nos, vrat i čuveni grudni koš kako se provlači kroz četvorouglu rupu na podu. Charlie se hitro okrenuo. Ja sam skočio. Tata je pojurio prema meni, a za njime, sva ozarena, Eva. Tata je pogledao Charlieja, pa mene. Eva je omirisala zrak. »Što su dečki zločesti.« »Što je, Eva?«, rekao je Charlie. »Pušite domaćicu.« Eva je rekla da je vrijeme da nas odveze kući. Spuštali smo se unatraške niz ljestve. Kako je bio prvi, Tata je u podnožju nagazio na moj sat, zdrobio ga na komadiće i posjekao nogu. Pred kućom smo izišli iz automobila, pozdravio sam se s Evom za laku noć i krenuo. S trijema sam vidio Evu kako pokušava poljubiti Tatu, a on se pokušavao s njom rukovati. Kad smo se umorni ušuljali u kuću, unutra je sve bilo u mraku i hladno. Tata je trebao ustati u pola sedam, a BUDDHA IZ PREDGRAĐA 25 f ja u sedam moram raznositi novine. U predsoblju Tata zamahne rukom da me udari. Više je on bio pijan nego što sam ja bio odvaljen, pa sam nezahvalnog dripca čvrsto ščepao. »Kog si to vraga radio?« »Šuti!«, rekao sam što sam tiše mogao. »Karime, vidio sam te. Bože moj, pa ti si čisti prljavi govnar! Nabiguz! Moj rođeni sin — pa je li to moguće?« Bio je razočaran mnome. Poskakivao je od bijesa kao da je netom saznao da mu je cijela kuća spaljena do temelja. Nisam znao što da radim. Pa sam počeo oponašati njegov glas kad je bio s promidžbenjacima i Evom. . »Opusti se, Tata. Opusti cijelo tijelo od vršaka prstiju ] na rukama do prstiju na nogama i pošalji svoju svijest u -1 I neki mirni perivoj u kojem...«

»Ma poslat ću ja tebe doktoru da ti malo pregleda ta sjebana jaja!« Morao sam zaustaviti tu dreku prije nego iziđe Mama i sjate se susjedi. Prošaptao sam: »Ali, Tata, i ja sam tebe vidio. » »Ništa ti nisi vidio«, rekao je krajnjim prezirom. Znao je biti vrlo osoran. Sigurno zbog aristokratskog porijekla. Ali imao sam ga u šaci. »Mama barem ima dvije sise.« Tata je ušao u zahod a da nije zatvorio vrata i počeo povraćati. Ušao sam za njim i trljao mu leđa dok je on izbacivao utrobu. »Ovo noćas neću ti nikada spominjati«, rekao sam. »A nemoj ni ti.« »Što si ga takva doveo kući?«, rekla je Mama. Stajala je iza nas u dugoj kućnoj haljini koja je dosezala skoro do poda, pa je zbog nje izgledala sva kockasta. Bila je umorna. Podsjetila me na pravi svijet. Došlo mi je da se izderem na nju: Nosi mi se s tim svijetom! »Zar nisi mogao malo pripaziti na njega?«, rekla je. Stalno me vukla za ruku. »Satima sam vas čekala i gledala kroz prozor. Zašto niste nazvali?« Naposljetku se Tata uspravi i progura između nas.26 HANIF KUREISHI »Napravi mi krevet u prednjoj sobi«, rekla mi je. »Ne mogu spavati kraj čovjeka koji smrdi na rigotine i cijelu noć bljuje.« Kad sam joj napravio krevet i kad se uvukla u njega — a bio je daleko preuzak i prekratak da bi joj bilo udobno — rekao sam joj nešto. »Ja se nikada neću ženiti, OK?« »Ne zamjeram ti«, rekla je pa se okrenula i zaklopila oči. Pomislio sam da se baš neće naspavati na tom kauču i bilo mi je žao. Ali me razljutila zbog načina na koji je kažnjavala samu sebe. Zašto ne može biti jača? Zašto mu se ne suprotstavi? Ja bih bio jači, zaključio sam. Te noći nisam otišao u krevet nego sam sjedio i slušao Radio Caroline. Nazirao sam svijet radosti i mogućnosti što sam ga želio zadržati u svijesti i protegnuti kao obrazac za budućnost. Cijeli tjedan nakon te večeri Tata je bio potišten i nije govorio, premda bi katkada pokazao na nešto, na primjer na sol i papar. Ponekad bi ga takva gestikulacija uvela u malo složeniji pantomimičarski jezik na način Marcela Marceaua. Posjetitelji s drugih planeta koji bi provirili kroz prozor pomislili bi da se igramo obiteljske igre pogađanja jer smo se tako brat, Mama i ja okupljali oko Tate i jedni drugima izvikivali odgonetke dok nam je on, bez kompromitacije pukim riječima, nastojao pokazati da je lišće blokiralo kosilicu, da je bočni dio kuće navukao vlagu pa hoće da se Allie i ja popnemo na ljestve i to sredimo, a Mama neka nam drži ljestve. Uz večeru smo sjedili i u tišini jeli sfrkane goveđe hamburgere, krumpiriće i sitne ribice. Mama je jednom briznula u plač i dlanom tresnula po stolu. »Život mi je grozan, grozan!«, kriknula je. »Zar to nitko ne shvaća?« Na trenutak smo je svi iznenađeno pogledali, a onda smo nastavili s jelom. Mama je kao i obično oprala posuđe i nitko joj nije pomagao. Čim smo popili čaj, svi smo se brže-bolje razbježali. Moj brat Amar, od mene'mlađi četiri godine, sam je sebe prozvao Allie da bi izbjegao rasističke neugodnosti. Uvijek je u krevet odlazio što je ranije mogao BUDDHA IZ PREDGRAĐA 27 i sa sobom nosio modne magazine kao što su bili Vogue, Harper's and Queen i sve europsko što bi mu došlo pod ruku. U krevetu je nosio uzanu pidžamu od crvene svile, sako smokinga što ga je uzeo na općoj rasprodaji, te mrežu za kosu. »Što fali tome da dobro izgledaš?«, govorio bi dok bi se penjao na kat. Ja sam, pak, uvečer često odlazio u park, sjedao u zasjenak, gdje je smrdilo na mokraću, i pušio s drugim dečkima koji su odbjegli od kuće. Otac je imao vrlo krute stavove o podjeli posla između muškaraca i žena. Oboje mojih roditelja je radilo: Mama se zaposlila u prodavaonici cipela na High Streetu ne bi li tako financirala Alliea koji je odlučio postati baletni plesač, pa je pohađao skupu privatnu školu. AJi Mama je obavljala sve kućne poslove i kuhala. U vrijeme pauze za ručak odlazila bi u kupovinu i svake večeri pripremala jelo. Potom bi do pola jedanaest gledala televiziju. TV je bilo jedino područje njezina posvemašnjeg autoriteta. Nepisano pravilo kuće bilo je da se uvijek gleda što ona želi; ako je tko od nas i htio gledati nešto drugo, uopće nije imao izgleda. Posljednjom energijom za taj dan sasula bi takav napad gnjeva, samosažaljenja i frustracije da se nitko nije usuđivao sukobiti s njom. Ginula je za »Steptoeom i sinom«, za »Skrivenom kamerom« i »Bjeguncem«. Ako su na TV bile samo reprize ili politički program, tada je voljela crtati. Ruka joj je samo klizila: bila je išla u umjetničku školu. Godinama nas je sve crtala, glave nam, po tri na stranici. Tri sebična muškarca, kako nas je nazivala. Rekla je da nikada nije voljela muškarce jer su muškarci mučitelji. Prema njoj, nisu to žene puštale plin u Auschwitzu. Niti su bombardirale Vijetnam. Za vrijeme one Tatine šutnje crtala je mnogo, a blok za crtanje ostavljala je iza naslonjača zajedno s pletivom, svojim ratnim dnevnikom iz djetinjstva (»Noćas je zračna uzbuna«) i

romanima Catherine Cookson. Često sam je pokušavao nagovoriti da počne čitati prave knjige kao što su »Tender is the Night« i »The Dharma Bums«, ali bi uvijek govorila da su joj slova presitna. Jednoga poslijepodneva, nekoliko dana usred Velike Mrzovolje, napravio sam sebi sendvič s maslacem od kikirikija, pod gramofonsku iglu stavio Who »Uživo u Leedsu«28 HANIF KUREISHI i odvrnuo do daske — da što bolje proćutim Tovvnshendove moćne akorde u »Summertime Bluesu« — i otvorio Mamin blok za crtanje. Znao sam da ću naići na nešto. Letio sam preko stranica dok nisam stigao do golog crteža mog oca. A kraj njega je, a malčice viša od njega, stajala Eva, također gola, s onom njezinom jednom velikom sisom. Držali su se za ruke kao preplašena djeca i gledali prema nama bez taštine i ukrasa, kao da kažu: Evo, mi samo to, ovo su naša tijela. Izgledali su kao John Lennon i Yoko Ono. Kako je Mama samo mogla biti toliko nepristrana? Kako je uopće znala da se njih dvoje jebu? Nije bilo te tajne koja će biti sigurna od mene. Svoja istraživanja nisam ograničavao samo na Mamu. Zato sam znao i da su Tati, unatoč mirnoći pluća, oči bile dobrano ispaćene. Zavirio sam u njegovu aktovku i odande izvukao knjige Lu Poa, Lao Tzua i Christmasa Humphrevsa. Znao sam da bi najzanimljivije što se bi se uopće moglo dogoditi u našoj kući bilo to da za Tatu zazvoni telefon i tako mu šutnju stavi na kušnju. I kad je tako jedne večeri oko pola jedanaest zazvonilo, pobrinuo sam se da, ja prvi stignem. Začuvši Evin glas, shvatio sam da sam i sam jako žudio da je opet čujem. Rekla mi je: »Zdravo, slatki, zločesti dječače, gdje ti je tata? Što me nisi zvao? Što čitaš?« »Što mi preporučuješ, Eva?« »Najbolje da dođeš k meni, pa ću ti napuniti glavu razornim idejama.« »Kad mogu doći?« »Ne moraš pitati — samo bani.« Otišao sam po Tatu koji je slučajno stajao u pidžami iza vrata spavaće sobe. Zgrabio je slušalicu. Nisam vjerovao da će više progovoriti u vlastitoj kući. »Halo«, rekao je hrapavo kao da je nenaviknut na rabljenje svog glasa. »Eva, tako mi je drago razgovarati s tobom, ljubavi. Ali glas mi je otišao. Sumnjam na otekline u grlu. Mogu te nazvati iz ureda?« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 29 Otišao sam u svoju sobu, uključio veliki smeđi radio, pričekao da se zagrije i dao se na razmišljanje o cijeloj stvari. Mama je te noći opet crtala. Druga stvar koja se zbila, stvar po kojoj sam shvatio da »Bog«, kako sam sada zvao Tatu, nešto ozbiljno spletkari, bio je čudnovat zvuk što sam ga čuo iz njegove sobe kad sam se penjao gore na spavanje. Prislonio sam uho uz bijelo oličena vrata. Da, Bog je govorio sam za sebe, ali ne intimno. Govorio je polako, glasom dubljim no inače, kao da se obraća mnoštvu. Psikutao je svoje »s«-ove i preuveličan indijski naglasak. Godine je proveo pokušavajući da što više bude Englez, da bude manje smiješno upadljiv, a sada se vraćao u svoje prapočetke. Zašto? Jedne subote ujutro, a nekoliko tjedana kasnije, pozvao me u sobu i tajanstveno mi rekao:' »Vrijedi za večeras?« »Što: večeras, Bože?« »Nastupam«, rekao je, neumjesan smanjiti gordost u glasu. »Zbilja? Opet?« »Jest, zvali su me. Zahtjev javnosti.« »To je sjajno. Gdje?« »Odredište je tajno.« Sretno se potapšao po trbuhu. To je bilo ono što je sada zaista volio, nastupati. »Cijeli Orpington jedva čeka da me vidi. Bit ću popularniji od Boba Hopea. Ali mami nemoj ništa spominjati. Ona nimalo ne razumije moje nastupe, čak ni time uzrokovane istupe. Jesmo za?« »Jesmo, Tata.« »Dobro je, dobro je. Pripremi se.« »Što da pripremim?« Nježno me nadlanicom dodirnuo po obrazu. »Oduševljen si, je li?« Ništa nisam rekao. »Tebi se sviđaju sva ta okupljanja.« »Da«, rekoh sramežljivo.30 HANIF KUREISHI »A ja volim kad si i ti sa mnom, momče. Veoma te mnogo volim. Mi odrastamo zajedno, je li tako?« Bio je u pravu — jedva sam čekao taj njegov drugi nastup. Uživao sam u aktivnosti, ali postojalo je i nešto važno što sam morao saznati. Htio sam vidjeti je li Tata šarlatan ili u onome što radi zaista ima istine. Konačno, zadivio je Evu, a onda izveo tešku stvar — oborio je Charlieja. Njegova magija je djelovala na njih, pa sam mu i dao nadimak

»Bog«, ali s ogradama. Još nije potpuno stekao pravo na to ime. Htio sam vidjeti ima li Tata, otkako je počeo cvjetati, zaista nešto ponuditi drugim ljudima ili će ispasti da je samo još jedan od čudaka iz predgrađa. DRUGO POGLAVLJE Tata i Anwar su u Bombavu živjeli vrata do vrata i bili su najbolji prijatelji od pete godine. Tatin otac, liječnik, sagradio je za sebe, ženu i dvanaestoro djece krasnu razizemnu drvenu kuću na žalu Juhu. Tata i Anwar su spavali na trijemu, a zorom trčali do mora i kupali se. U školu su išli u rikši s konjskom zapregom. Za vikende su igrali kriket, a poslije škole na obiteljskom igralištu tenis. Sluge bi im tada bile pobirači loptica. Ceste su bile i utakmice kriketa protiv Britanaca, samo što si im morao puštati da pobijede. Bilo je i stalnih nereda, demonstracija i Hindumuslimanskih okršaja. Znalo se dogoditi da ti Hindu prijatelji dođu pod prozor i izvikuju prostote. Odlazilo se i na zabave jer je Bombav dom indijske filmske industrije, a jedan od Tatine starije braće izdavao je filmski časopis. Tata i Anvvar rado su se hvastali svim tim filmskim zvijezdama koje su upoznali i glumicama s kojima su se poljubili. Jednom, kad sam imao sedam ili osam godina, Tata mi je rekao da misli da ću ja postati glumac; to je dobar život, rekao je, a omjer novca u odnosu na rad pozamašan je. Ali, zapravo je želio da budem liječnik i pitanje glume više se nikada nije spominjalo. Savjetnik za profesionalnu orijentaciju u školi rekao mi je da bi trebalo da idem u carinsku ili poreznu upravu — očito je mislio da imam prirodnu darovitost za pomno zavirivanje u tuđe kovčege. Mama je, pak, htjela da idem u mornaricu, ali, mislim, kopnenu službu, jer sam volio nositi široke hlače. Tata je imao idilično djetinjstvo, a dok mi je pripovijedao o svojim i Anwarovim pustolovinama, često sam se pitao zbog čega je vlastitog sina ukleo na žalosno predgrađe Londona za koje se kaže da njegovi ljudi kad se utapljaju32 HANIF KUREISHI pred sobom ne vide cijeli svoj život već odbljesak vakuumi-ranih dvostrukih prozorskih okana*. Tek kasnije, kad je došao u Englesku, Tata je shvatio koliko praktični život može biti kompliciran. Prije nije nikada kuhao, nikada prao posuđe, nikada sam nije čistio cipele i pravio krevet. To su radile sluge. Tata nam je rekao da, kad se pokuša sjetiti kuće u Bombavu, nikada sebi ne može predočiti kuhinju: nikada nije ni bio u njoj. Sjećao se, pak, da mu je najmiliji sluga bio najuren zbog nepodopština u kuhinji; jednom zbog toga što je prepečenac pravio tako što bi ležao na leđima, a kruh iznad plamena pridržavao nožnim prstima, a drugom prilikom zbog toga što je celer čistio četkicom za zube — i to, slučajno, svojom, a ne gospodarevom, no to mu nije bilo isprika. Ti nemili događaji od Tate su napravili socijalista, i to takvog da je zauvijek ostao socijalist. Mamu je Tatina aristokratska beskorisnost doduše iritirala, ali se i ona ponosila njihovom porodicom. »Viši su od Churchillovih«, govorila bi ljudima. »On je u školu išao u kočiji.« To je bilo jamstvo da ne bude zabune između Tate i rulje indijskih seljaka koji su pedesetih i šezdesetih došli u Englesku i za koje se govorilo da se nisu srodili s priborom za jelo, a svakako ni sa zahodom, jer su se penjali na školjku i čučećki srali odozgo. Za razliku od njih Tatu je u Englesku poslala njegova obitelj da bi se školovao. Majka je njemu i Anwaru oplela nekoliko svrabonosnih vunenih vesta i ispratila ih iz Bom-baya natjeravši ih da joj obećaju da nikada neće postati svinjožderi. Kao i Gandhi i Jinnah prije njega, Tata je trebalo da se vrati u Indiju kao kvalificiran i uglađen engleski gospodin odvjetnik i otmjeni balski plesač. Ali Tata se više ne sjeća kada je počeo shvaćati da više nikada neće vidjeti lice svoje majke. Bio je to njegov veliki životni jad o kojom se nikada nije razgovaralo, a baš on je, rekao bih, objašnjavao tu svoju bespomoćnu vezanost uz žene Doubble glazing - dvostruka prozorska okna između kojih je vakuum; u Engleskoj su donedavna na prozorima bila samo jednostruka okna, a sedamdesetih i osamdesetih godina doubte glazing je bio pitanje prestiža među pripadnicima srednjeg sloja BUDDHA IZ PREDGRAĐA 33 koje će se brinuti o njemu, žene koje će on voljeti kao što bi volio i majku, kojoj nikada nije napisao niti jedno jedino pismo. London, Old Kent Road, za njih je dvojicu bio ledeni šok. Vlažan i pun magle; ljudi bi se zvali »Sunny Jim«; hrane nikad dosta, a Tata se nikada nije naviknuo na nakapani prepečenac. »Kao daje nakapalo iz nosa«, govorio bi odgurujući od sebe osnovu ishrane radničke klase. »Mislio sam^da će tu stalno biti pečenih odrezaka i jorkširskog pudinga*.« Ali hrana se još racionirala, a taj je kraj bio napušten pošto je za vrijeme rata bombardiran do temelja. Tata se pak čudio i osokolio vidjevši Engleze u Britaniji. Nikada ranije nije vidio englesku sirotinju, kao perače ulica, smetlare, prodavače i pipničare. Nikada prije nije vidio Engleza kako prstima trpa kruh u usta i nitko mu nije rekao da se Englezi ne peru redovito jer im je voda tako hladna — ako su vode uopće i imali. A kad je Tata u jednom lokalnom kafiću pokušao razgovarati o Bvronu, nitko ga nije upozorio da nije baš nužno da svaki Englez zna čitati ili da želi da mu neki tamo Indijac drži prodike o jednom izopačeniku i luđaku. Na svu sreću, Anwar i Tata su imali gdje stanovati, u dr. Lala, prijatelja Tatina oca. Dr. Lal je bio čudovišni indijski zubar koji se proglašavao prijateljem Bertranda Russella. Za vrijeme rata usamljeni je Russell u Cambridgeu kao

odgovor na seksualnu frustraciju dr. Lalu savjetovao masturbaciju. To Russellovo veliko otkriće bilo je otkrovenje za dr. Lala koji je tvrdio da je poslije toga stalno bio sretan. Je li njegovo oslobođenje bilo jedno od onih Russel-lovih pronicljivih postignuća? Jer da slučajno dr. Lal u odnosu na spolnost nije bio toliko pravovjeran kad su bila u pitanju dvojica njegovih mladih i seksualno pohotnih podstanara, moj otac ne bi sreo moju majku, a ja se ne bih zaljubio u Charlieja. Anvvar je uvijek bio gojazniji od tate s onom svojom zdepastom drobinom i okruglim licem. Niti jednu rečenicu nije dovršio ako je nije začinio s nekoliko ubojitih riječi, Jorkšinki puding - tjestenina od brašna, jaja i mlijeka zaprž masti od pečenja :ena u34 HANIF KUREISHI a volio je prostitutke koje su se motale oko Hyde Parka. Zvali su ga Baby Face. A bio je i manje gizdav, jer Tata je, čim bi mu iz Indije stigao mjesečni džeparac, odmah posjećivao Bond Street da kupi kravate, kao boca zelene sakoe i čarape od tartana, nakon čega je bio prisiljen posuđivati novac od Baby Facea. Anvvar je preko dana u Sjevernom Londonu studirao aeronautičko strojarstvo, a Tata se trudio da skrasi oči na pravničkim knjigama. Preko noći su spavali u ordinaciji gospodina Lala okruženi zubarskom opremom, a Anwar je čak sam spavao na zubarskoj stolici. Jedne noći, pomahnitao od miševa koji su jurcali oko njih, ali i od seksualne frustracije, i sav zažaren jer su ga greble mamine vunene veste, Tata je odjenuo jedan od Lalovih svijetloplavih radnih mantila, uzeo najokrutniju brusilicu i nasrnuo na Anwara dok je spavao. Anwar se s krikom probudio i spazio budućeg gurua iz Chislehursta kako mu prilazi sa zubarskom brusilicom. Ta zaigranost, to odbijanje da išta uzme za ozbiljno, kao da mu sam život nije važan, karakterizirala je Tatino ponašanje za vrijeme studija. Tata se naprosto nije mogao usredotočiti. Nikada prije nije radio i to mu sada nije ni pristajalo. -Anvvar je počeo govoriti za Tatu: »Haroon svaki dan ima poziv na Šank — u podne i u pola šest.« Tata se branio: »Ja u pub odlazim razmišljati.« »Ne ideš razmišljati nego piti«, odgovarao mu je Anwar. Petkom i subotom odlazili su na ples i blaženo se gušili u dimu uz Glenna Millera, Counta Basiea i Louisa Armstronga. Tamo je je Tata prvi put zapeo očima, pa rukama za lijepu djevojku iz radničke klase iz predgrađa po imenu Margaret. Mama mi je rekla da ga je zavoljela, tog čovječuljka, od prvog trenutka kad ga je ugledala. Bio je sladak i ljubazan, a izgledao je krajnje izgubljeno, što je vuklo žene da ga pokušaju premetnuti u pronađenog. Bila je tamo i neka Mamina prijateljica s kojom je Baby Face izlazio, očito čak i hodao, ali Anwar je već bio Od 1914. do 1988. u Britaniji je na snazi bio zakon o vremenu točenja alkohola - od 11 do 15 (nedjeljom do 14), te od 18 do 23 sata; zakon je donesen zbog mnogobrojnih nesreća u tvornicama streljiva u vrijeme 1. svjetskog rata BUDDHA IZ PREDGRAĐA 35 oženjen, Jeetom, princezom čija je porodica konjima došla na vjenčanje koje se održalo u britanskoj brdskoj postaji Muree na sjeveru Pakistana. Jeetina braća su nosila puške koje su Anwaru unosile nemir pa se zato zaputio u Englesku. Princeza Jeeta se uskoro pridružila Anwaru u Engleskoj i tako mi je postala teta Jeeta. Teta Jeeta nimalo nije sličila na princezu, a ja sam joj se rugao jer nije dobro govorila engleski. Bila je vrlo sramežljiva, a živjeli su u jednoj prljavoj sobi u Brktonu. Nikakva to palača nije bila, a nalazila se kraj željezničke pruge. Jednoga je dana Anwar napravio ozbiljnu pogrešku u kladionici i dobio mnogo novca. Zakupio je u kratkoročan najam jednu prodavaonicu igračaka u Južnom Londonu. Bio je to otužan promašaj dok ga Princeza Jeeta nije nagovorila da je zamijeni voćarnicom. Bili su sređeni. Kupci su hrlili. Nasuprot njima Tata nije išao nikamo. Obitelj mu je obustavila novac čim je od doušnika — dr. Lala — otkrila da samo odlazi u bar na nekoliko pinti* sirova stouta** ili tamnog piva, te da nosi svilenu kravatu i zeleni sako. Tata je tako na kraju počeo raditi u državnoj službi za tri funte tjedno. Njegov život, nekada mirna rijeka balza-maste razbibrige, plaža i kriketa, izrugivanja s Englezima i zubarskim stolicama, sada se pretvorio u kavez od kišobrana i čelične redovnosti. Ispunjavali su ga vlakovi i usrani sinovi, pipe koje su se u siječnju smrzavale i prskale, loženje ugljenom u sedam ujutro: preustanovljenje ljubavi u obiteljski život u predgrađu u, dva gore dva dolje, poluudaljosti od Južnog Londona. Život ga je tukao jer je bio dijete, nevinašce koje nikada ništa nije imalo sa sobom. Kad su me jednom ostavili na cijeli dan s njime i kad sam se ukakio, izbezumio se. Postavio me da stojim gol u kadi i otišao po vrč pa mi je, stojeći na drugom kraju kupaonice kao da imam kugu, njime pljuskao vodu po nogama, a drugom se rukom držao za nos. Ne znam kako je sve to počelo, ali kad mi je bilo deset ili jedanaest, okrenuo se Lieh Tzuu, Lao Tzeu i Pinta - mjera za tekućinu; 0,473 1 Stout - vrsta jakog piva s većim postotkom hmelja36 HANIF KUREISHI

Chuang Tzuu kao da ih nitko do tada nikada nije čitao, kao da su pisali isključivo za njega. I dalje smo svake subote poslije podne odlazili u posjete Baby Faceu i Princezi Jeeti, a to je bilo jedino vrijeme kada su zatvarali dućan. Tatino prijateljevanje s Anwarom još je u biti bilo obijesno, ispunjeno zajedničkim gledanjem kriketa, boksa, atletike i tenisa. Kad je Tata jednom svratio k njima s primjerkom »Tajne zlatnog cvijeta« iz knjižnice, Anwar mu ga je pograbio iz ruke, odmjerio i nasmijao se. »Kakvim se to budalaštinama baviš?« Tata bi smjesta počinjao sa: »Anwar, yaar , ti ne shvaćaš velike tajne koje otkrivam! (Kako sam samo sretan što napokon razumijem život!«, Anwar ga je prekinuo i bocnuo smotanom cigaretom: »Ti si blesava kineska budaletina. Kako, bolan, možeš čitati to smeće, a vidiš kako ja zarađujem novac? Već sam otplatio hipoteku, jebo je ti!« Tata je toliko žudio da ga Anwar razumije da su mu se tresla koljena. teMene nije briga za novac. Novca uvijek ima. Moram shvatiti one tajne stvari.« Anwar je digao oči prema nebu, pa pogledao Mamu koja je samo sjedila ubijajući se od dosade. Oboje su prema ocu gajili simpatije i voljeli ga, ali u tim raspoloženjima ljubav je bila pomiješana sa sažaljenjem, kao to da on čini neku tragičnu pogrešku, kao da se, na primjer, pridružuje Jehovinim svjedocima. Što je on više govorio o Yinu i Yangu, kozmičkoj svijesti, kineskoj filozofiji i slijeđenju Puta, to se Mama više gubila. Izgledalo joj je kao da on klizi u neki vanjski prostor, a nju ostavlja iza sebe; ona je bila žena iz predgrađa, tiha i blaga, a život s dvoje djece i s Tatom za nju je bio dovoljno težak kao takav. U Tatinim, pak, istočnjačkim otkrićima istodobno je postojala i dobrana gromada ponosa koji ga je tjerao da Anwaru ocrni život. Yaar- prema are yaar; uzvik u značenju »hej, druže«, baćo, bolan, bre BUDDHA IZ PREDGRAĐA 37 »Tebe zanimaju samo role toaletnog papira, konzerve sardina, sanitarni ulošci i repica«, rekao je Anwaru. »Ali ima toliko drugih stvari, yaar, na nebu i na zemlji, više, kvragu, nego što ti uopće možeš sanjati tu u Pengeu.« »Ja nemam vremena sanjati!«, prekinuo ga je Anwar. »A ni ti ne bi smio sanjati. Probudi se! Kako bi bilo, bolan, da stekneš malo unapređenje, pa da ti Margaret može i nešto lijepo obući. Znaš kakve su žene, yaar.« »Bijelci nam nikada neće dati unapređenje«, rekao je Tata. »Niti jednom Indijcu dokle god na zemlji ima bijelih ljudi. Ne možeš se s njima nositi — i dalje će misliti da imaju čitav imperij, makar u džepu ne imali ni dva penija da im ima što zveckati.« »Haroone, ne daju ti unapređenje jer si lijen. Već ti se priljepci hvataju po jajima. Ti misliš o tim kineskim stvarima umjesto o kraljici.« »Kvragu i kraljica! Gledaj, Anware, zar ti nikada ne osjetiš potrebu da upoznaš sam sebe? A da si sam sebi potpuna zagonetka?« »Ja ne zanimam nikoga, pa zašto bi onda zanimao sebe?«, povikao je Anwar. »Počni živjeti!« I tako su se ti razgovori iznad Anvvarova i Jeetina dućana neprekidno ponavljali, a kad bi svi postali jako zaokupljeni i ratoborni, njihova kćerkica Jamila i ja mogli bismo se išuljati u dvorište i držalom za metlu i teniskom lopticom igrati kriket. Ispod svega tog kineskog busanja stajali su Tatina osam-ljenost i žudnja za vječnim napredovanjem. Imao je potrebu da o tim kineskim stvarima što ih je učio neprekidno priča. Cesto sam izjutra s njime išao do putničke stanice gdje je hvatao vlak u osam i trideset za Victoriju. U tih dvadeset minuta hoda pridruživali su mu se drugi ljudi, najčešće žene, tajnice, činovnici i pomoćnici koji su također radili u središtu Londona. Volio im je pričati o postizanju smirene svijesti, o iskrenosti prema samome sebi, o samo-razumijevanju. Slušao sam ih kako govore o svojim životima, mladićima, potresenim svijestima i o pravom sopstvu na način na koji,^ siguran sam, nikada nisu razgovarali ni s kime drugim. Čak ni mene nisu primijećivali, kao ni tranzistor što sam ga nosio i na njemu slušao emisiju Tonvja38 HANIF KUREISHI Blackburna na Radio Jedan. Što ih je otac manje nastojao pridobiti, to ih je više pridobivao; često ne bi izišli iz kuće dok on ne bi naišao kraj nje. Kad bi zbog straha da će ga učenici iz obližnje srednje škole u visokom luku gađati kamenjem i čašicama za sladoled punim mokraće promijenio rutu, mijenjali bi je i oni. U vlaku je Tata je čitao svoje mističke knjige ili bi se usredotočivao na vrh svog nosa, što je itekako bio pozamašan cilj. I uvijek bi sa sobom nosio sućušan modri rječnik veličine kutije šibica, ne bi li svakoga dana naučio po jednu novu riječ. Za vikenda bih ga provjeravao na značenju analeptike, frute-scencije, policefalusa ili orguloznosti. Gledao bi me i govorio: »Nikad se ne zna kad će ti koja od tih teških riječi ustrebati, pa da njome zadiviš Engleze.« Sve dok nije sreo Evu, nije imao s kime dijeliti te svoje kineske stvari i iznenadio se kako je takvo uzajamno zanimanje uopće moguće.

A sada, pretpostavljao sam, te subotnje večeri, Bog će se ponovno sresti s Evom. Dao mi je na komadiću papira adresu, pa smo se tako ukrcali na autobus, ovaj put prema onome što sam ja smatrao unutrašnjošću. Kad smo izišli na Chislehurtu već je pao mrak, i studen. Poveo sam Tatu prvo u jednom, pa potom, sve govoreći s autoritetom, u sasvim suprotnim smjeru. Toliko je bio nabrušen da tamo stigne da se punih dvadeset minuta nije bunio; ali na kraju je postao otrovan. »Gdje smo sada, idiote?« »Pojma nemam.« »Iskoristi to malo mozga što si ga od mene naslijedio, klipane jedan!«, rekao je, a sav se tresao. »Jebemti, već sam se smrznuo, i još kasnimo.« »Pa Tata, sam si kriv što ti je hladno«, rekao sam mu. »Ja kriv?« Naravno da je sam bio kriv jer je otac ispod kaputa nosio tek nešto nalik povelikoj pidžami. Gornji dio činila je dugačka svilena košulja s utkanim zmajevima oko vrata. Padala mu je niz prsa pa se prelijevala preko trbuha i tako još nekoliko kilometara skroz do koljena. Ispod toga je imao vrećaste hlače i sandale. Ali najglavnije zlodjelo, BUDDHA IZ PREDGRAĐA 39 ono što je skrivao pod kratkim čupavim kaputićem, bio je grimizni sako sa zlatnim i srebrnim uzorkom što ga je nosio preko košulje. Da ga je Mama našla da takav izlazi van, zvala bi policiju, sto posto. Konačno, Bog je državni službenik, nosi aktovku i kišobran, nema se on što šetkati okolo obučen kao patuljasti toreador. Kuće u Chislehurtu imale su staklenike, veliko hrašće i prskalice za travnjake; vrtove su im uređivali radnici. Ljudima poput nas bilo je silno impresivno kad bi s obiteljima šetali tim ulicama, kao mi za subotnjih posjeta teti Jean, da smo sve tretirali kao srednjostaleški ekvivalent kazališta. Ispuštali bismo samo »Ohhh« i »Ahhh« i zamišljali da sami tamo živimo, kako bismo se provodili i kako bismo uredili prostor i opremili vrt za kriket, badminton i stolni tenis. Sjećam se kako je Mama jednom prijekorno pogledala Tatu, kao da govori: »Kakav si ti muž kad mi pružaš toliko malo, dok drugi muževi, Alanovi, Barrvjevi, Peterovi i Rovevi stječu automobile, kuće, imaju praznike, centralno grijanje i nakit? Ako ništa drugo, barem znaju staviti policu i popraviti ogradu. A što ti znaš?« Mama se spoticala po onim kvrgama, baš kao nas dvojica sada, jer su ceste namjerno ostavljene posute kamenjem i rupčagama kako bi se obične ljude odvratilo da se ne vozikaju gore-dolje. Kad smo se napokon zaputili prilazom — s malim zastojem da bi Bog spletenih prstiju izveo malu vježbu transa u trajanju od nekoliko minuta — rekao mi je da su vlasnici kuće Carl i Marianne, Evini prijatelji, koji su nedavno bili na proputovanju kroz Indiju stočnim vagonima. To se odmah i primjećivalo po Buddhama od sandalovine, mesinganim pepeljarama i ispruganim gipsanim slonovima koji su resili svaki dostupniji djelić prostora. I po činjenici da su, dok smo ulazili, Carl i Marianne stajali bosonogi na vratima, priljubljenih dlanova kao u molitvi i glava nagnutih kao da su službenici u hramu, a ne dioničari lokalne TV tvrtke Rumbold & Toedrip za iznajmljivanje. Cim sam ušao spazio sam Evu kako gleda prema nama. Nosila je dugačku crvenu haljinu koja je sezala do poda i crveni turban. Obrušila se prema meni i odmah mi nakon dvanaest poljubaca u ruku utrpala tri džepne knjige.40 HANIF KUREISHI »Pomiriši ih!« Zaburio sam nos između dva vlagom umrljana lista. Mirisali su na čokoladu. »Iz staretinarnice! Prava otkrića! A ovo je za tvog tatu.« Dala mi je nov primjerak Konfucijevih Analecta u prijevodu Arthura Waleya. »Molim te, pričuvaj mu ih. Je li mu dobro?« »Mrtav nervozan.« Preletjela je pogledom preko sobe u kojoj je bilo dvadesetak ljudi. »Ma ovo ti je simpatična rulja. Pomalo priglupa. Ne vidim da bi mogao imati ikakvih problema. Moj je san da mu sredim da se sretne s mnogo odgovornijim ljudima — u Londonu. Namjera mi je da nas sve odvedem u London!«, rekla je. »Dođi sada da te upoznam s ljudima.« Nakon što sam prodrmao nekoliko ruku, udobno sam se smjestio na sjajnu crnu sofu nogu spuštenih na bijeli krzneni tepih, a leđima okrenut nizu debelih knjiga ručno uvezanih u plastiku — sažeta izdanja (s ilustracijama) Sajma taštine i Žene u bijelom. Ispred mene je stajalo nešto što je izgledalo kao šareni dikobraz — svojevrsne svjetlucave žarulje sa stotinama raznobojnih lelujavih bodlji-ka koji su stršale iz nje i svjetlucale — predmet koji je, bio sam uvjeren, dizajniran da bi se uživao uz pomoć halucinogena. Čuo sam Carla kako kaže: »Na svijetu postoje dvije vrste ljudi — oni koji su bili u Indiji i oni koji nisu«, što me natjeralo da ustanem i maknem se na uhomet podalje. Iza vakuumiranih francuskih prozora s pogledom na njihov dugačak vrt s fontanom i zlatnim ribicama pod ljubičastim svjetlom nalazio se bar. U ovakvoj velikoj duhovnoj prigodi nije pilo baš mnogo njih, ali ja sam, pak,

glatko mogao maknuti nekoliko pinti. Ipak, to baš ne bi lijepo izgledalo, to sam čak i sam znao. Marianneina kćerka i još neka starija djevojka u pripijenim vrućim hlačicama posluživale su lassi* i ljute indijske grickalice Lassi - mlaćenica, tekućina koja ostaje nakon izdvajanja maslaca iz mlijeka; napitak od mlijeka u koje su pridodane određene bakterije, BUDDHA IZ PREDGRAĐA 41 od kojih se, znao sam, zajamčeno prdi kao starci od mekinja. Pridružio sam se iza bara djevojci u vrućim hlačicama i saznao da se zove Helen i da ide u srednju školu. »Tata ti izgleda kao čarobnjak«, rekla je. Nasmiješila mi se i izvela dva hitra koraka postrance, ušla u krug moje privatnosti i, eto je kraj mene. Ta me njezina iznenadna blizina iznenadila i uzbudila. Bio je to, doduše, manji stupanj iznenađenja na Rihterovoj skali, recimo tri i pol stupnja, ali registrirao sam ga. U tom su mi trenutku oči bile na Bogu. Je li zaista izgledao kao čarobnjak, čudotvorac? Da je bio egzotičan, svakako jest, uostalom vjerojatno je u tom trenutku bio jedini čovjek u Južnoj Engleskoj (osim, možda, Georgea Harrisona) koji je nosio crveno-zlatni kaput i indijsku pidžamu. Bio je i skladan, pravi kućni Nurevev u odnosu na ostale Arbuckle s licima kao pašteta, u onim uskim košuljama koje ne treba glačati i koje su im prianjale uz crijeva, te u sivim trapericama John Collier, otrombeljenih i nabranih šliceva. Tatica je možda bio čarobnjak, jer se (kako je sam govorio) pomoću vezica za cipele iz svog položaja Indijca u državnoj službi koji uvijek čisti zube crnim zubnim praškom Monkev Brand što ga proizvodi Nogi & Co. iz Bombava pretvorio u mudrog savjetnika za kakva se sada izdavao. Sexy Sadie! Sada je bio u središtu pozornosti. Da ga samo vide oni iz Whitehalla! Razgovarao je s Evom, a ona mu je slučajno položila dlan na ruku. Ta je gesta naprosto vrištala. Jest, urlala je — mi smo skupa, bez zazora se dodirujemo pred strancima. Zbunjen, okrenuo sam se i prebacio na Helen. »Onda?«, rekla je blago. Žudjela me. To sam znao jer sam razvio prekaljenu metodu određivanja žudnje. Ta mi je metoda rekla da me žudi jer ona nije zanimala mene. Kad god sretnem nekoga privlačnog, Sexy Sadie - tako je Lennon nazvao Maherishi Mahesh Yogija optužujući ga za šarlatanstvo u istoimenoj skladbi s »Bijelog albuma«42 HANIF KUREISHI zajamčeno je, prema pokvarenim zakonima koji vladaju svemirom, da će me taj netko smatrati odbojnim ili jednostavno preniskim. Taj je zakon jamčio i to da će, kad sam s nekime poput Helen, a koga ja ne žudim, po svoj prilici taj netko mene gledati kao što ona sada gleda mene, s griješnim smiješkom, zainteresirana da mi malo stisne Mikija, što je inače bila stvar koju sam više od svega na svijetu htio da mi drugi rade, pod uvjetom da mi se sviđaju, što s njom nije bio slučaj. Moj otac, taj veliki mudronja, s čijih su usana padale upute kao kiša u Seattleu, sa mnom nije nikada razgovarao 0 seksu. Kad sam jednom, u namjeri da ispitam njegovu liberalnost, tražio da mi priča o životnim činjenicama (o kojima me škola već obavijestila, premda sam i dalje zbrkano rabio riječi uterus, skrotum i vulva) samo je promrmljao: »Uvijek se zna kad je žena spremna za seks. Da-da. Žare joj se uši.« Revno sam pogledao Helen u uši. Čak sam pružio ruku 1 blago je čupnuo za jedno, zbog znanstvene potvrde. Topljikasto! Oh, Charlie. Srce mi je čeznulo za njegovim vrelim ušima kad mi ih osloni na prsa. Ali nakon što smo zadnji put vodili ljubav nije me ni nazvao niti mu je čak stalo do toga da dođe amo. Izostajao je i iz škole jer je sa svojim bendom snimao demo-materijal. Bol što sam bio bez tog dripca, komatozno stanje što sam ga podnosio, olakšavala je samo misao da bi on i noćas mogao doći i zaiskati još malo mudrosti od mog oca. Eva i Marianne uzele su organizirati prostor. Stimulirana je industrija svijeća, spušteni su venecijanski kapci na prozorima, zapaljeni indijski mirisni štapići od sandalovine i stavljeni u tegle s cvijećem, te je prostrt mali sag na kojem će se vinuti Buddha iz predgrađa. Eva mu se naklonila i pružila mu cvijet sunovrata. Bog se nasmiješio ljudima koje je prepoznao od prošli put. Izgledao je povjerljivo i smireno, opušteniji nego prije, činio je manje i dozvoljavao obožavateljima da ga ozare štovanjem što ga je zasigurno bila Eva poticala u svojih prijatelja. Uto uđoše tetak Ted i teta Jean. TREĆE POGLAVLJE Eto njih — dvoje normalnih nesretnih alkoholičara, ona u ružičastim cipelama s visokom petom, on u sakou na dvoredno kopčanje, odjeveni kao za svatove, gotovo su nevino ušli na taj domjenak. Bili su to Mamina visoka sestra i njezin muž Ted koji je imao firmu za postavljanje centralnog grijanja zvanu »Grijanje Peter's«. Očne su im jabučice doživjele udar kad su ugledali svog šurjaka, znanog kao Harry, kako se pred njihovim susjedima predaje jogističkom transu. Jean je s naporom tražila riječi, što je možda bila jedina stvar u koju je ulagala napor. Eva je

podignula prst do usana. Jean su se usta zatvorila polako kao Tower Bridge. Ted je pogledom lutao po sobi za ključem koji će mu objasniti o čemu se tu radi. Ugledao me, a ja sam mu kimnuo. Bio je smeten, ali ne ljut, za razliku od tete Jean. »Što to Harry radi?«, proustila je. Ted i Jean nikada nisu Tatu zvali indijskim imenom, Haroon Amir. Za njih je on uvijek bio »Harry« i drugim su ljudima o njemu govorili kao o Harrvju. Kao prvo, dovoljno zlo je bilo što je Indijac, i bez tog zastrašujućeg imena. Tatu su zvali Harry od prvog trenutka kad su se sreli, i tu Tata nije mogao ništa. On je, pak, njih zvao »Džin i Tonik«. Tetak Ted i ja bili smo velika kompa. Ponekad me znao pozvati da idem s njime postavljati radijatore. I plaćao me za obavljanje teških poslova. Jeli bismo sendviče od usoljene govedine i pili čaj iz čuturica. Davao mi je poštenu napojnicu i vodio me na utrke pasa u Catford i Epsom Dovvns. Pričao mi je o utrkama golubova. Od malena sam volio tetka Teda jer je znao stvari koje su znali očevi druge djece, a moj Tata, na moje razočaranje, nije: pecanje i zračne puške, avioni i kako se jedu puževi.44 HANIF KUREISHI Mozak mi je radio ubrzano dok sam pokušavao dokučiti kako to da su se Ted i Jean ovdje našli kao likovi iz Ealingkomedije* koji ulaze u Antonionijev film. I oni su bili iz Chislehursta, ali svjetovima daleki od Carla i Ma-ri&nne. Usredotočio sam se dok mi se stvari u pameti nisu počele razbistrivati. Kako se sve to dogodilo? Ono što sam vidio nije me veselilo. Sigurno je jadna Mama zapala u takav jad da je svojoj sestri izlanula za onaj Tatin prvi guruovski pothvat u Beckenhamu. Jean je vjerojatno doživjela apoplektičan napad od bijesa na slabost svoje sestre što je dopustila da se takvo što dogodi. Jean je sigurno zbog toga mrzila Mamu. Kad je Bog objavio — ili, bolje, svega nekoliko sati prije toga od mene zatražio da objavim — da se vraća kao vidjelac, Mama je sigurno nazvala svoju mlađu sestru. Jean se sigurno sva napela, pretvorila se u čelični skalpel, što je i inače bila. Krenula je u akciju. Sigurno je rekla mami da poznaje Carla i Marianne. Radijatore im je zasigurno postavilo upravo »Grijanje Peter's«. A Ted i Jean su zaista živjeli u blizini u jednoj novijoj kući. To je bio jedini način kako to da Carl i Marianne poznaju Teda i Jean. U suprotnome bi Carl i Marianne, sa svojim knjigama i pločama i putovanjima u Indiju, sa svojom »kulturom«, bili anatema za Teda i Jean koji su mjerili ljude jedino prema moći i novcu. Ostatak je bio hvastanje, hinjenje. Za Teda i Jean je kultura, zabava, show-business bio Tommy Steele, čiji su roditelji živjeli odmah iza ugla. Na drugoj strani, Eva nije imala pojma tko su Ted i Jean. Samo je razdraženo mahnula prema to dvoje zakašnjelih i čudnovato pristojnih uljeza. »Sjednite, sjednite«, psiknula je. Ted i Jean su pogledali jedno drugo kao da im je rečeno da progutaju šibicu. »Da, vi«, dodala je Eva. Znala je ona biti i oštra, dobra stara Eva. Ealing je dio zapadnog Londona u kojem su se nalazili prvi filmski studiji i gdje su se snimale lake komedije. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 45 Nije bilo izbora. Ted i Jean su polako spuznuli na pod. Mora da su godine prošle otkako je teta Jean bila iole blizu tlu, osim kad bi pala od pića. Svakako nisu ni mogli očekivati da će ta večer biti tako pobožna, gdje svi zadivljeni sjede oko Tate. Kasnije ćemo zbog toga imati silne neugode, u to nema sumnje. Bog se pripremao otpočeti. Helen je otišla i s ostalima sjela na pod. Ja sam stajao iza bara i promatrao. Tata je odmjeravao okupljene i smiješio se pa je tako ustanovio da se smješka i Tedu i Jean. Izraz mu se ni na trenutak nije promijenio. Unatoč tome što je Teda i Jean nazivao Džin i Tonik, prema samoj Jean nije bio netrpeljiv, a Teda je volio, kao što je i ovaj zauzvrat volio njega. Ted je često s Tatom razgovarao o svojim »malim osobnim poteškoćama«, jer premda je za Teda bilo zapanjujuće što Tata nema novaca, osjećao je da Tata razumije život, da je Tata uman. Tako je Ted Tati povjerio da Jean teško pije, kao i njezinu aferu s mladim mjesnim vijećnikom, kao i to da mu život počinje izgledati isprazno i kako se osjeća nezadovoljnim. Kad bi god imali takve iskrene sjedeljke, Tata bi se pobrinuo da Teda nekako iskoristi. »Može valjda u isto vrijeme govoriti i raditi, je li tako?«, govorio bi tata dok bi Ted, ponekad u suzama, umetao tiple u cigle, praveći, police za Tatine istočnjačke knjige ili dok bi šmirglao vrata, ili popločavao kupaonicu kao cijenu što ga Tata sluša zavaljen u vrtnu stolicu od aluminija. »Ted, nemoj mi samo napraviti samoubojstvo prije nego završiš taj pod«, govorio bi mu. Večeras Tata nije tratio vrijeme na Džin i Tonik. Prostorija je bila mirna i tiha. Ušutio je i Tata i zagledao se ravno pred sebe. Šutnje je isprva bila neznatna. Ali kako se nastavljalo, pretvorila se u golemu tišinu: ništa je uslijedilo ničime, nakon čega je ubrzo uslijediloj'oš više ničega, a on je samo sjedio, pogleda fiksiranog, ali punog skrbi. Počela mi se znojiti glava. U grlo su mi nagrnuli baloni smijeha. Pitao sam se hoće li ih izluđivati i tako u tišini

odsjediti čitav sat (i možda izbaciti pokoju mističnu frazu poput: »Osušeni izmet počiva golubu na glavi«), a onda obući onaj kratki kaputić i odbauljati nazad svojoj ženi i46 HANIF KUREISHI tako buržoaziju Chislehursta dovesti do izuzetnog razumijevanja vlastite unutarnje praznine. Bi li se usudio? Napokon je otpočeo sa svojom govorancijom, koju je ovaj put propratio čudnovatim orkestrom psikanja, zastajkivanja i zurenja u publiku. A psiktao je, mučao i zurio u publiku tako tiho da su se svi oni jadni klipani morali naginjati prema naprijed kako bi ga čuli. Ali nije bilo nikakva popuštanja; duljili su uši. »U uredima i na radnim mjestima volimo drugima govoriti što im je činiti. Ocrnjujemo ih. Njihov rad neprilično uspoređujemo sa svojim. Uvijek se natječemo. Razmećemo se i ogovaramo. San nam je da se s nama postupa lijepo, a sanjamo o tome da sami s drugima postupamo ružno...« Iza Tate su se tiho otvorila vrata. Na njima je stajao jedan par — visok mladić kratke razbarušene, bijelo obojene kose. Nosio je srebrne cipele i sjajnu srebrnu jaknu. Izgledao je kao čovjek iz svemira. Djevojka je u usporedbi s njime bila zapuštena. Imala je sedamnaestak, nosila je dugu hipijevsku košulju, suknju koja joj se vukla po podu i kosu do struka. Vrata su se zatvorila i oni nestadoše; nitko se nije uznemirio. Svi su slušali Tatu, ne računajući Jean koja je otresala kosom kao da ga tako drži podalje od sebe. Bacila je pogled prema Tedu tražeći znak podrške, ali ga nije dobila: i njega je uvuklo. Kao upravitelj scene zadovoljan što mu produkcija dobro napreduje i zna da se više nema što činiti, šmugnuo sam iz sobe kroz francuski prozor. Posljednje riječi što sam ih čuo bile su: »Moramo pronaći potpuno nov način življenja.« Samo Tatino prisustvo istisnulo je ljudima iz glave buku, više negoli pojedine stvari koje im je govorio. Od mira, spokoja i povjerenja što ih je lučio i ja sam se osjećao kao da sam satkan od zraka i svjetla, dok sam tumarao kroz Carlove i Marianneine utihnule miomirisne sobe, tu i tamo malo zasjeo zagledan u daljinu, ili opet naprosto cunjao okolo. Snažnije sam postao svjestan i zvukova i tišine; sve je djelovalo oštrije. U jednoj ari nouveau vazi nalazile su s kamelije i ja sam sebe zatekoh kako začuđen BUDDHA IZ PREDGRAĐA 47 buljim u njih. Tatin spokoj i koncentracija pomogli su mi da pronađem novo i iznenađujuće štovanje stabala u vrtu dok sam razgledavao predmete bez asocijacija i analize. Stablo je bilo oblik i boja, ne lišće i grane. Ali svježina stvari počela je polako blijedjeti; svijest mi se ponovno ubrzala, a misli nahrupile. Tata je bio djelotvoran, a ja zadovoljan. Ipak, čarolija još nije prošla: postojalo je još nešto — glas. Stajao sam tako u Carlovu i Marianneinu hodniku, a taj mi je glas govorio poeziju. Svaka riječ je bila razgovijetna jer mi je svijest bila toliko prazna, toliko jasna. Išlo je ovako: Jest, dan je; pa što onda sad? Zar samo stog si ustat rad? I ustat, što? Jer svanu dan? Zar legli tek smo što dođe san? Ljubav nas to spoji unatoč tami, Pa usprkos svjetlu nek smo skupa sami* Bio je to bogat, muški glas koji je dolazio ne iznad mene kao što sam isprva pomislio — nije mi se to izravno obraćao anđeo — već negdje sa strane. Pošao sam za njime dok nisam stigao do staklenika gdje sam ugledao onog momka srebrne kose kako sjedi s djevojkom u stolici za ljuljanje. Pričao joj je, ne: čitao joj je iz knjižice kožna uveza što ju je držao u ruci — i naginjao joj se u lice kao da joj riječi želi utisnuti u nj. Sjedila je ravnodušno, mirisala je na pačuli**, dvaput je povukla pramen kose s očiju, a on je nastavljao: Iz Raja zmiju prognaše zauv'jek. Jelen ranjeni bilje već ne ište U kojem će srcu svom pronaći l'jek... Djevojka se na smrt dosađivala, no prilično je živnula i gurnula ga laktom kad je vidjela kako ih gledam, ja, vječni voajer. * John Donne (1572.-1631.); Breake of day ** Pačuli (patchouli) - prema tamilskom paccili - doslovno: zeleni list; istočno-indijska rnenta (Pogostemon cablin) koja daje teško smeđe mirisno ulje (prema Webster's New World Dictionarv on Power CD)48 HANIF KUREISHI »Oprostite«, rekao sam i okrenuo se. »Karime, zašto me izbjegavaš?« Sada sam tek vidio da je to Charlie. »Ne izbjegavam te. Ovaj, nemam takve namjere. Zašto si se prebacio na srebro?« »Da bude zabavnije.« »Charlie, sto godina te nisam vidio. Što si radio? Brinuo sam se i svašta zbog tebe.« »Nema razloga za brigu, maleni. Obavljao sam pripreme za ostatak života.«

To me zadivilo. »Da? Kakav će ti biti ostatak života? Znaš već sada?« »Kad pogledam u budućnost, vidim tri stvari. Uspjeh. Uspjeh...« »I uspjeh«, dodala je djevojka, umorno. »Nadam se da će biti tako«, rekao sam. »Čovječe, samo daj.« Djevojka me pogledala iskosa. »Maleni«, zakikotala se. Onda je naškubila usne i uši. »Charlie, možeš mi još malo čitati?« I Charlie je opet počeo, čitao nam je oboma, ali ja se više nisam osjećao baš pretjerano dobro. Da pošteno reknem, osjećao sam se kao budala. Trebala mi je hitna doza strojopokretača za glavu od mog Boga, odmah, ali nisam htio ostaviti Charlieja. Zašto se prebacio na srebro? Jesmo li to ulazili u novo doba, a da sam ja potpuno propustio primijetiti? Prisilio sam sam sebe da se vratim u dnevnu sobu. Tatin nastup sastojao se od polusatnih instrukcija iz psik-tanja plus pitanja, pola sata joge i malo meditacije. Na koncu, kad su već svi ustali i pospano čavrljali, teta Jean se pozdravila, prilično uvijeno. Vidio sam da želi otići, ali su joj istodobno oči bile prikovane na Tatu koji se nalazio na drugoj strani sobe, olakšan i nasmiješen. Kraj njega je bila Eva, a nekoliko ljudi tražilo je dodatne obavijesti o njegovu učenju. Dvoje od njih zamolilo ga je da dođe i k njima u kuću i tamo održi takve sjedeljke. Eva se BUDDHA IZ PREDGRAĐA 49 ponašala posjedovateljski i povela ga dalje od tih gnjavatora, a on je samo kraljevski klimao glavom. Prije nego što sam otišao Helen i ja smo izmijenjali adrese i telefonske brojeve. Charlie i ona djevojaka svađali su se u hodniku. Charlie ju je htio odvesti kući, ali ona je uporno htjela ići sama, glupača. »Pa zar me ne želiš?«, rekao je. »Ja tebe zbilja želim. Baš te volim u ovom trenutku.« Zašto je bio toliko nestrpljiv? Pitao sam se hoću li ja, kad dođe onaj dan kad sam poželim nekoga tko mene ne želi, biti u stanju ostati ravnodušan. Podrugljivo sam za-frktao u njegovu pravcu i otišao van pričekati Tatu i Evu. Eto ti ga na. Mene je zaludno voljela Helen, ja sam uzalud volio Charlieja, a on je uzalud volio gospođicu Pačuli, a ona je bez sumnje uzaludno voljela nekog drugog jebača. Jedini ljubavni par koji se nije volio uzaludno bili su Bog i Eva. Bilo i je neugodno tek tako sjediti s njima u automobilu, s Evom koja je Tati svuda zavlačila ruke. Tata je stoga podigao jedan autoritativni prst da je opomene — a ona ga ugrize. Sjedio sam kao dobar sinak i pravio se da me nema. Je li se tata zbilja zaljubio u Evu? Teško mi je bilo prihvatiti da jest, naš se svijet činio tako postojanim. Ali, zar sam nije sve obznanio? Na kraju nastupa dao je Evi tako sočan poljubac da je zazvučalo kao da siše naranču i rekao joj da bez nje nikada ne bi uspio. A ona mu je uvukla ruku u kosu dok su Carl i Marianne, držeći se za ruke, bili u molitvenom položaju, a Ted i Jean su samo stajali i gledali, onako u onim glupim kaputima, kao prerušeni policajci. Što to nije bilo u redu s Tatom? Mama nas je dočekala u predsoblju, lica djelomično zakrivena iza telefona. Govorila je malo, ali sam čuo metalni glas Jean na drugom kraju. Nije se gubilo vremena. Tata je prošišao u svoju sobu. I ja sam se spremao da jurnem uz stepnice kad Mama reče: »Čekaj malo, dupe jedno, netko bi s tobom razgovarao.« »Tko?« »Dođi amo.«50 HANIF KUREISHI Tutnula mi je telefon, a ja sam čuo Jean kako je rekla samo jedno: »Sutra dođi k nama. Nema izmotavanja. Razumiješ?« Uvijek je vikala, kao da sam budala. Jebi se, pomislio sam. Nisam joj htio ići blizu u tom raspoloženju. Ali, naravno, sam sam bio najradoznalija osoba koju sam ikada upoznao. Otići ću k njima — to sam znao pod sigurno. I tako sam idućeg jutra očistio bicikl i začas sam se već drndao po nedorađenim cestama, sve slijedeći putanju kojom smo sinoć išli Tata i ja. Vozio sam polako i gledao ljude kako usisavaju, zalijevaju, peru, glancaju, poliraju, stružu, prebojavaju, raspravljaju i dive se svojim automobilima. Dan je bio divan, ali njihov obred nije se mijenjao. Žene su im dovikivale da je ručak na stolu. Ljudi su se sa šeširima i u odijelima vraćali iz crkve i nosili svaki svoju Bibliju. Djeca umivena i počešljana. Još nisam bio sasvim spreman za natezanje s Tedom i Jean, pa sam odlučio svratiti i vidjeti Helen koja je stanovala u blizini. Ranije jutros upao sam kod Tate i maznuo mu jedan puder Durex Fetherlite — zlu ne trebalo. Helen je živjela u velikoj staroj kući smještenoj uvučeno od ceste. Izgleda da su svi koje sam poznavao, Charlie i ostali, živjeli u velikim kućama, samo mi ne. Nije bilo ni čudo što sam imao kompleks manje_yrjjednosti. Ali Heleninu kuću stoljećima nisu ličili. Grmlje i lijehe su zarasli, po stazi su izbijali maslačci. Sjenica se napola urušila. Tetak Ted bi rekao da je to za plakati od stida.

Bicikl sam odložio s vanjske strane i vezao ga lancem uz ogradu. Pokušao sam otvoriti vrata na ogradi, ali sam ustanovio da su zaglavljena. Nije mi se s njima dalo gnjaviti; popeo sam se preko. Potegnuo sam zvono na trijemu, a onda ga čuo kako odzvanja negdje u dubini kuće. Velim, sablasno. Nije bilo odgovora pa sam se zaputio sa strane. »Karime, Karime«, brzo mi je, očajničkim glasom, rekla Helen s prozora iznad glave. »Hej«, doviknuo sam joj. »Samo sam te htio vidjeti.« »I ja tebe.« Počeo sam se živcirati. Uvijek sam htio da se sve zbiva BUDDHA IZ PREDGRAĐA odmah. »Pa što onda fali? Što ne dođeš van? Kog vraga glumiš Juliju?« U to kao da joj je netko naglo trgnuo glavu u kuću. Čulo se neko prigušeno kinjenje — muški glas — i prozor se zalupio. Pa su navučene zavjese. »Helen, Helen!«, dozivao sam, odjednom osjetivši da sam povezan s njom. © Otvorila su se ulazna vrata. Na njima je stajao Helenin. otac. Golema ljudina crne brade i debelih ručerdi. Zamišljaosam ga da ima dlakava ramena i, što je još gore, i dlakava leđa, kao Peter Sellers i Sean Connery. (Vodio sam popis glumaca s dlakavim leđima koji se neprekidno dopunjavao.) A onda sam problijedio u licu, ali očito ne dovoljno jer je Rutavi pustio psa što ga je držao, ogromnu dogu, jebote, a ona se zatapka zainteresirano prema meni, usta razjapljenih kao pećina. Izgledao je kao da mu je iz kvrge na glavi probio nazubljeni klin pa mu je usta napunio žutim zubima i slinavim visuljcima. Bočno sam podigao rake da mi ih psina slučajno ne otrgne. Sigurno sam izgledao kao mjesečar, a kako mi ruke trebaju za druge stvari, nije me baš zasmetala ta barokna poza, iako sam inače po pravilu fanatično brinuo o tome kako se doimljem drugima i ponašao se kao da čitav svijet nema boljeg posla nego da mi neprekidno motri na greške u vrlo složenim i privatnim postupcima. »Više se ne'š viđ'at s mojom ćerkom«, rekao je Rutavi. »Ne vucara se ona s frajer'ma. I s psima.« »Pa...« »Jes' P razumijo?« »Jesam«, rekao sam mrzovoljno. »Nećemo da nam se Crnč'ne motaju oko kuće.« »Pa je li toga bilo puno?« »Čega to, međede?« »Pa Crnaca.« »Đe?« »Pa, oko kuće.«52 HANIF KUREISHI »Mi to ne damo«, rekao je Rutavi. »Ma da je vas Crnčina ne znam kol'ko, mi to ne damo. Mi se držimo Enoha. Samo pruž' ruku prema mojoj ćerk', zdrob'ću ti je š ček'ćom! S ček'ćom!« Rutavi je zalupio ulaznim vratima. Napravio sam nekoliko koraka unazad i okrenuo se da odem. Jebeš Rutavog. Strašno mi se pripišalo. Odmjerio sam njegov auto, veliki Rover. Odlučio sam mu ispustiti gume. A za nekoliko sekundi mogu mu se i kroz prozor popisati unutra, a ako izađe, ja sam već preko ograde, za tren oka. Krenuo sam prema Roveru, ali sam u taj čas shvatio da me Rutavi ostavio samog s psom koji je njuškao neko govance na samo koji metar od mene. Počeo se micati. Stajao sam tako i pretvarao se da sam sjena ili stablo, a potom sam, vrlo oprezno, psu okrenuo leđa i napravio nekoliko koraka kao da na prstima hodam po kakvu nesigurnom krovu. Ponadao sam se da će Helen otvoriti prozor i dozvati me. A i psa. »Oh, Helen, Helen«, šaptao sam. Moje meke riječi očito su djelovale na psa jer je odjednom nastalo komešanje, a ja sam na ramenima osjetio nešto čudno. Da, bile su to pseće šape. Po vratu me zapekao psetov dah. U tom mi je trenutku bilo jasno što je naumio. Pas se zaljubio u mene — to su mi rekle brze kretnje po dupetu. Uši su mu bile vrele. Nisam ni mislio da će me džukac ugristi, a kako su mu pokreti bivali sve brži, odlučio sam se prepustiti. Pas je zadrhtao na meni. Poletio sam prema vratima i uspentrao se preko, a dok sam preskakivao zakvačio sam se onom ružičastom košuljom. Čim sam se snašao na sigurnom s druge strane, pokupio sam nešto kamenja i zadao psu nekoliko pogodaka. Jedan mu se rasprsnuo na piksi, ali ga izgleda to nije uznemirilo. Popeo sam se na bicikl, skinuo jaknu, a na njoj našao pseću spermu. Kad sam napokon dotjerao biciklom do prednjeg prilaza k Jean, bio sam raspoložen grozno, u pizdu strininu. A Jean je uvijek svakoga tjerala da na ulaznim vratima izuje cipele da joj čovjek slučajno ne bi upropastio tepih ako dvaput prijeđe preko njega. Kad smo jednom ušli k njoj, Tata je rekao: »Što je ovo, Jean, hinduistički hram? Je li to ono: bosi sreću kljaste«? Toliko su bili savjesni prema BUDDHA IZ PREDGRAĐA 53 svemu što su novo kupili da su u svom troipolgodišnjem autu još na sjedalima imali plastiku. Tata se volio okrenuti k meni i reći: »Karime, zar u ovom autu nismo kao u suštoj raskoši?« Zbilja me nasmijao, Tata. Kad sam tog jutra krenuo, odlučio sam biti uljudan i otmjen, pravi detektiv Dover, ali s tom psećom žlundrom na stražnjem dijelu jakne, bez cipela, i umirući koliko mi se pišalo, shvatio sam da bi Fitzgeraldov front bio naporan. A Jean me odvela ravno u dnevni boravak, posjela me inovativnom metodom pritiska na ramena i izišla pronaći Teda. Prišao sam prozoru i pogledao u vrt. Tu su ljeti, u burnim danima »Grijanja Peter's« Ted i Jean održavali velebne zabave, ili večerinke, kako ih je Tata zvao. Moj brat Allie, Ted i ja na travnjaku bismo postavljali velik šator i bez daha čekali dolazak južnolondonskog i kentskog društva. Tu su dolazili najvažniji građevinari, bankovni upravitelji,

revizori, mjesni političari i poslovni ljudi sa ženama i priležnicama. Allie i ja smo voljeli jurcati kroz tu zajapurenu gomilu, zrak ispunjen mirisom vodica za poslije brijanja i parfema. Posluživali smo koktele i nudili jagode sa šlagom i gateaux*, pa sir i čokoladu, a ponekad bi nam, za uzvrat, žene štipkale obraze, dok smo, pak, mi njihovim kćerkicama pokušavali zavući ruku pod suknjice. Mama i Tata su se u tim velikim prigodama, gdje se život mjerio prema novcu, uvijek osjećali izmješteno i nesigurno. Nikome nisu bili od koristi, a ni sami od drugih gostiju nisu tražili ništa. Nekako se uvijek činilo kao da nose krivu odjeću i izgledali su pomalo otrcano. Nakon ispijena galona Pimma Tata bi uvijek nastojao razgovarati o pravom značenju materijalizma i o tome kako se misli da živimo u matrijalističkom dobu. Istina je, govorio je, da doista ne cijenimo vrijednost pojedinačnih predmeta ili njihovu osobitu ljepotu. Naš materijalizam slavi pohlepu, pohlepu i status, a ne postojanje i teksturu stvari. Takve misli nisu bile obrodošle na Jeaninim zabavama i mama bi kradom ustima ili laktom davala Tati znak da ušuti: odmah bi ostao potišten. Mamina namjera bila je da ostane Gateaux - vrsta nadjevenih kolača54 HANIF KUREISHI neprimjetna, da bude kao svi drugi, dočim se Tata volio isticati kao žongler na pogrebu. U tim su danima Ted i Jean bili mali kralj i kraljica — bogati, moćni, utjecajni. Jean se odlikovala u poslu upoznavanja, kako poslovnih tako i romantičnih. Bila je mjesni nadglednik ljubavi, posrednica u brojnim vezama, upozoravala je, savjetovala, ulagivala se i podupirala izvjesne brakove dok je nepodesne veze cijepala na komadiće. Znala je sve što se događa, što kome leži na banci, a što u krevetu. Jean se doimala neranjivom sve dok se nije upustila i započela aferu s bljedunjavim dvadesetosam godina starim torijevskim vijećnikom iz jedne stare vrlo-cijenjene-srednjo-staleške dobrostojeće porodice. Bv'j je pravi-pravcati djevac, naivan i neikusan, lošeg tena, ali ona je bila nenadmašna. O, da, roditelji su mu nakon šest mjeseci nagazili na cijelu tu stvar i više se nikada nisu vidjeli. Tugovala je dvije godine, a Ted joj je iz dana u dan izgledao sve ofucaniji u usporedbi s davno otišlim mladim torijevcem. Primanja su prestala i ljudi se razišli. Sada je teta Jean u sobu ušla s tetkom Tedom. On je bio rođena kukavica, nervozan kao sam vrag. Kenjao je u strahu od sučeljavanja i svađa bilo koje vrste. »Zdravo, tetak Ted.« »Zdravo, sinko«, jadno je prozborio. Teta Jean je krenula ravno u glavu: »Slušaj, Karime...« »Kako nogomet«, pitao sam, preduhitrivši je, i osmi-jehnuo se Tedu. »Što?«, pitao je tresući glavom. »Spursima* ide dobro, je 1' da?« Gledao me kao da sam poludio. Teta Jean pojma nije imala o čemu se radi. Pojasnio sam. »Vrijeme je već da nas dvojica opet odemo na utakmicu, je 1' tako?« Obične riječi, dakako, ali su u Teda obavile svoje. Morao je sjesti. Znao sam da će od samog spomena nogometa u ovom natezanju oko Tate u najmanju ruku Spurs — Tottenham Hotspur Football Club BUDDHA IZ PREDGRAĐA 55 biti barem neutralan, ako ne i potpuno na mojoj strani. To sam znao jer sam u vezi s Tedom znao za neka ozbiljnija sranja, za koje nije htio da ih čuje teta Jean, baš kao što sam i onu zgodu na vrtnoj klupi zaključao u svojoj pameti protiv Tatice. Počeo sam se osjećati bolje. To se zove prljavština. Jedno sam vrijeme zaista želio biti prvi Indijac centarfor koji će grati za Englesku i škola me poslala na treninge s Milhvallom i Crystal Palaceom. Naš tim, pak, bili su Spursi, no kako je njihovo igralište daleko u Sjevernom Londonu, Ted i ja ih nismo često odlazili gledati. Ali kad su Chelsea bili domaćini, nagovorio sam Teda da me povede. Mama me pokušavala spriječiti da idem, uvjerena da će mi Shed-boysi* zabiti nabrušeni penny u lubanju. Nije baš da sam bio pretjerano lud za utakmicama uživo. Stojiš tamo na hladnoći, po jajima ti se hvata inje, a kad netko treba dati gol čitav stadion skače na noge i jedino što vidiš jesu vuneni šeširi. Ted, ja i naši sendviči provezli smo se vlakom kroz predgrađa, pa u London. To je bio put kojim je Tata išao svaki dan, noseći u aktovki keemu * i roti*** i curry od graška umotane u mastan papir. Prije nego ćemo prijeći rijeku prošli smo iznad slumova Herne Hilla i Brixtona, mjesta toliko zamamnih i različitih od svega što sam navikao gledati da sam skočio, spustio prozor i izbuljio se u nizove viktorijanskih kuća u raspadanju. Vrtovi su bili puni zahrđalog smeća i raskvašnih kaputa; nizovi izvješena rublja isprekrižali su ruševine. Ted mi je objasnio: »Tu ti žive Crnčine. Crnjoberi.« Na povratku s utakmice prignječili su nas u kutu vagona s desecima drugih navijača Spursa, svih u crnom i s bijelim šalovima. Ja sam nosio navijačku čegrtaljku koju sam sam napravio u školi. Spursi su pobijedili. »Tottenham, Tottenham!«, skandirali smo.

Shed-boys - najvatreniji navijači Chelsea Keema - jelo od mljevenog mesa i povrća Roti - tanke pogače od beskvasnog tijesta i bez masnoće, prženi na ploči ili izravno na žaru56 HANIF KURE1SHI Kad sam iznova pogledao Teda, u ruci je držao nož. Skočio je na svoje sjedalo i razbio žarulju u vagonu. Meni je staklo palo u kosu. Gledali smo Teda kako pažljivo odvrće ogledala s pregrada u vagonu — kao da skida radijator — pa ih trusi van iz vlaka. Dok smo mu se uzmicali po vagonu da mu napravimo mjesta — a nitko mu se nije pridružio — Ted je parao sjedala i iz njih čupao tapecirung. Na koncu mi je tutnuo jednu nepolom-ljenu žarulju i pokazao prema otvorenom prozoru. »Samo daj, uživaj, subota je.« Ustao sam i zafrndeknuo žarulju što sam mogao dalje, ne shvaćajući da upravo ulazimo u stanicu Penge. Žarulja se raprsnula o zid uz koji je sjedio neki stari Indijac. Čovjek je vrisnuo, ustao i otšepao dalje. Momci iz vlaku sasuli su na njega rasističke kletve. Ted me doveo kući, a Mama je uperila prstom u mene i pitala ga jesam li bio pristojan. A sada je reflektore od svojih očiju u mene uperila teta Jean. »Tvoj nam je tata uvijek bio drag i nikada nismo imali nikakvih prigovora u vezi s njime što se ženi s Margaret iako se mnogima nije sviđalo što se ona udaje za obojenog... »Teta Jean...« »Patak, ne prekidaj. Tvoja mi je mama sve ispričala o tome kakave nepodopštine tvoj tata izvodi tamo u Beckenhamu. Pretvara se u nekakvog budista...« »Pa on jest budist.« »I vucara se s onom luđakinjom koja je kao što svi znaju — jer im je sama rekla — razobličena. »Teta Jean, razobličena?« »A jučer, čuj, nismo mogli vjerovati svojim očma, je li tako, Ted? Ted!« Ted je kimnuo glavom da pokaže da nije mogao vjerovati svojim očima. »Mi, dakako, smatramo da ta ludost mora smjesta prestati.« Zavalila se unazad i stala čekati moj odgovor. Velim, teta Jean je zbilja znala upućivati zastrašujuće poglede, i BUDDHA IZ PREDGRAĐA 57 to tako da sam se odjednom našao u muci kako potisnuti prdež koji se kanio osloboditi. Prekrižio sam noge i koliko sam god jače mogao stisnuo se uz nalonjač. Ali nije koristilo. Iz mene je veselo izbuljbuljao jedan zločesti prdac. Gotovo istog trena podigao se smradogrdan plin i zalepršao prema teti Jean, koja je i dalje onako sjedila i čekala da progovorim. »Teta Jean, nemoj mene ništa pitati. Nije naša stvar što tata radi, je li tako?« »E, vidiš, ja se bojim da to što je on izopačen nije samo njegova stvar. Tiče se svih nas! Svi će misliti da smo svi mi izopačeno poblesavili. Pomisli samo na »Grijanje Peter's!«, rekla je pa se okrenula tetku Tedu koji je preko lica držao jastučić. »Ted, što to radiš?« Pitao sam je što sam god mogao nevinije: »Teta Jean, kako će to Tatino ponašanje utjecati na tvoj svagdašnji život?« Teta Jean je prešla prstima niz nos: »Mama ti više ne može tako«, rekla je. »Sada je na tebi da smjesta zaustaviš tu budalaštinu. Ako to napraviš, više o tome nećemo govoriti. Tako mi Boga.« »Osim na Božić«, dodao je Ted. Volio je izreći krive stvari u krivo vrijeme kao da djelićak samopoštovanja dolazi iz pobune. Jean je ustala i onim svojim visokim petama prošetala preko tepiha. Otvorila je prozor i njušnula svjež vrtni zrak. Taj blagotvorni dašak skrenuo joj je misli na Kraljevstvo. »Osim toga, tata ti radi u državnoj službi. Što bi Kraljica rekla kad bi znala što je naumio?« »Koja kraljica?«, promrmljao sam za sebe. Naglas sam rekao: »Ne odgovaram na retorička pitanja«, pa sam ustao i pošao prema vratima. Dok sam tako stajao shvatio sam da drhtim. Ali Jean mi se nasmiješila kao da sam se bio složio sa svime što je rekla. »Ti si dobar dečko, Patak. A sada, daj mi pusicu. Od čega ti je to prljavo pozadi na kaputu?« Tjednima nisam čuo ništa o Džin i Toniku, a za to vrijeme, dakako, nisam trčkao Tati i na koljenima ga58 HANIF KUREISHI preklinjao da se ostavi tih stvari s Buddhom jer se one, eto, ne dopadaju teti Jean. Što se tiče Eve, ni od nje ni riječi. Počeo sam pomišljati da je cijela priča gotova, i zbog toga sam se prilično ražalostio, a naš se život vratio u normalu. No, jedne je večeri zazvonio telefon, a javila se mama. Istog je časa spustila slušalicu. Tata je stajao na vratima svoje sobe. »Tko je to bio?«, pitao je. »Nitko«, rekla je Mama s prkosnim pogledom.

ČETVRTO POGLAVLJE I na druge je načine bilo jasno da Eva sada više neće ostaviti naše živote na miru. Bila je prisutna kad bi se Tata povukao i nečime bio zauzet — svake noći, zapravo; bila je tu kad bi Tata i Mama zajedno gledali Panoramu; bila je tu kad bi on slušao kakvu tužnu ploču ili kad bi ma tko spomenuo riječ ljubav. I nitko nije bio sretan. Nemam pojma je li se Tata potajno sastajao s Evom. Kako bi im to i bilo moguće? Život redovnog putnika podzemnom željeznicom reguliran je na minutu; ako bi koji vlak i kasnio ili bio otkazan, uvijek bi začas stizao novi. Uvečer se nije imalo za što ispričavati: nitko nije nikamo izlazio, nije se ni imalo ikamo izaći, a Tata se nikada i nije družio ni s kime iz svog ureda. I oni su nakon posla odlazili iz Londona što su brže mogli. Mama i Tata su odlazili u kino možda jednom godišnje, s time što bi Tata tamo uvijek zaspao; jednom su otišli u i kazalište gledati Priču sa zapadne strane. Nismo se poznavali ni s kim tko je zalazio u pubove, osim tetka Teda: izlasci u pubove bili su za niži sloj, a tamo gdje smo mi živjeli samo su bezubi i bestidni bili skloni pjevati uz izdrndane klavire: »Hajde, mala, baci oko na me u starome Buli i Bushu.« Tako je jedino vrijeme kada se Tata mogao viđati s Evom bilo u stankama za ručak, pa su se možda sretali pred uredom da bi ruku pod ruku otišli na ručak u St. James's Park, baš kao što su radili i Mama i Tata dok su još udvarali. Jesu li Tata i Eva vodili ljubav, pojma nemam. Ali, u njegovoj aktovki sam pronašao ilustriranu knjigu o kineskim seksualnim položajima koja je sadržavala i »Spletene mandarinske patke«, kompliciran »Patuljasti bor«, »Mačak i miš dijele rupu«, i očaravajući »Crni cvrčak pripija se uz granu«. Sad, je li se crni cvrčak pripijao uz granu ili nije, život je bio napet. Ali na površini barem, bio je nepomućen60 HANIF KUREISHI sve dok jedne subote ujutro, dva mjeseca nakon što sam ono bio u posjeti kod Džin i Tonika u kući, nisam otvorio ulazna vrata, a na njima je stajao Ted. Pogledao sam ga bez osmijeha i pozdrava, a on mi je uzvratio pogled, sve više zapadajući u nelagodu dok nije uspio progovoriti: »O, sinko, samo sam svratio da pregledam vrt i provjerim jesu li već izbile ruže.« »Vrt je sav u cvatu.« Ted je zakoračio preko praga i zapjevao. »Bit će ptica plavih pera, nad stijenama kod Dovera.« Pitao me: »Gdje ti je Tata?« »Slijediš onaj naš razgovorčić, a?« »Zadrži to za sebe kao što smo se dogovorili«, rekao je idući kraj mene. »Tetak Ted, već bi bilo vrijeme da opet odemo na utakmicu, je li? Vlakom, a?« Otišao je u kuhinju, a tamo je mama upravo stavljala subotnje pečenje u pećnicu. Izveo ju je u vrt, a ja sam vidio kako je pita kako je. Odnosno: što se zbiva sTatom i Evom i svim onim stvarima u vezi s Buddhom? Sto mu je mama mogla reći? Sve je bilo u redu i nije bilo u redu. Nije bilo pokazatelja, ali to nije značilo da se nedjelo ne počinja. Obavivši stvar s Mamom, sve na onaj svoj način poslovnog čovjeka, Ted je odglavinjao do spavaće sobe u kojoj je Tata boravio. Zabadalo kao i uvijek, išao sam za njim, čak i kad mi je htio zalupiti vrata pred nosom. Tata je sjedio na bijelom prekrivaču na svom krevetu i čistio cipele jednom mojom prošarano bojenom vestom. Tata je svake subote ujutro strpljivo i brižno laštio cipele — kojih desetak pari. Potom bi glačao odijela, odabirao košulje za taj tjedan — jedan dan ružičasta, naredni plava, idući ljubičasta i tako dalje — izabirao puceta za manšete i slagao kravate kojih je bilo barem stotinu. Sjedio je tako zadubljen, pa se iznenađeno okrenuo u trenutku kad su se vrata počela otvarati, a na njima se pojavio golemi zadihani Ted u crnim čizmama i vrećastoj zelenoj dolčeviti pa ispunio sobu kao konj u zatvorskoj ćeliji uz kojeg se u usporedbi Tata doimao sićušno i nalik djetetu kojem je sada netko narušio privatnost. Gledali su jedan u drugoga, BUDDHA IZ PREDGRAĐA 61 Ted divljačan i nespretan, a Tata naprosto sjedeći u bijeloj vesti i donjem dijelu pidžame, s onim bikovskim vratom koji mu se niže nastavljao veličanstvenim grudnim košem i neveličanstvenom trbušinom. Ali Tatu uopće nije bilo briga. Volio je da ljudi dolaze i odlaze, da kuća bude puna razgovora i životnosti, kao što je bivalo u Bombavu. »Joj, Ted, molim te, daj pogledaj mi ovo« »Što to?« Tedovo je lice preplavio paničan izraz. Kad bi god došao u našu kuću bio je odlučan da se ne da natjerati da nešto popravlja. »Samo baci pogled na ovu prokletu izdrndanu krntiju«, rekao je Tata. Poveo je Teda oko kreveta do rasklimatanog stolića na kojem je držao gramofon, jednu od onih muzičkih naprava koja je bila pokrivena jeftinom pustom s malim zvučnikom sprijeda i krhkim svijetlosmeđim pokretnim tanjurom koji u sredini ima dugačko vreteno za naticanje long-plejki. Tata je pokazao na njega i obratio se Tedu onako kao što se, uvjeren sam, nekoć obraćao slugama. »Srce mi se kida, Ted. Sad ne mogu puštati svoje ploče, Nat King Colea i Pink Floyd. Pomaži, molim te.«

Ted se nadnio nad njega. Primijetio sam da su mu prsti debeli kao kobasice, nokti iskrzani, meso okorjelo u prljavštini. Pokušao sam mu zamisliti ruku na ženskom tijelu. »Zašto ti to Karim ne sredi?« »On čuva prste kad bude doktor. A osim toga je beskorisna baraba.« »To je istina«, rekao je Ted, obradovan tom uvredom. »Naravno, beskorisnost je vječna.« Nakon tog ničim izazvanog misticizma, Ted se podozrivo zagledao u Tatu. Ja sam iz Tedovih kola donio izvijač, pa je on sjeo na krevet i uzeo rastavljati gramofon. »Harry, Jean mi je rekla da svratim do tebe.« Ted nije znao što bi dalje rekao, a Tata mu nije pomagao. »Kaže da si ti budist«62 HANIF KUREISHI To »budist« izgovorio je kao što bi rekao »homoseksualac«, da je ikada imao razloga izgovoriti »homoseksualac«, a to nikad nije bilo. »Što je to budist"?« »Pa što je onda bilo ono s izuvanjem cipela prošli tjedan u Chislehurstu?«, uzvratio mu je Ted. »Je li ti se gadilo da me slušaš?« »Meni? Ne, ja ću svakoga poslušati. Ali Jean, njoj se totalno preokrenuo želudac.« »Zašto?« Tata je zbunjivao Teda. »Pa nije naviknula na takve stvari kao što je budizam. To mora prešati! Sto god ti s time mislio, to mora prestati, odmah!« Tata se prebacio u jednu od onih njegovih podmuklih mučaljivosti i samo je tako sjedio skupljenih palčeva i glave čedno pognute, kao izgrđeno dijete, ali koje u dubini srca zna da je u pravu. »Onda, prestaješ, ili što da kažem Jean?« Ted je bivao sve mrgodniji. Tata je i dalje samo sjedio. »Reci joj: Harry je ništa.« To je Tedu, koji je, u nedostatku ičega drugog, imao potrebu za lamatanjem, iako su mu ruke bile pune dijelova gramofona, oduzelo i ono malo života. Potom se Tata, uz promjenu brzine, prebacio na predmet. Kao nogometaš koji dodaje dugu nisku loptu ravno kroz protivničku obranu počeo je ispitivati Teda kako posao i poslovanje. Ted je uzdahnuo, ali je zasjao: očito mu je taj predmet bio draži. »Težak posao, vrlo težak, od jutra do mraka.« »Da?« »I samo radi, radi, radi, u vražju mater!« Tata je bio nezainteresiran. Ili sam bar ja tako mislio. A onda je napravio nešto izuzetno. Mislim da čak ni sam nije znao da će to napraviti. Ustao je i prišao Tedu i položio mu ruku na stražnji dio vrata i stao ga privlačiti BUDDHA IZ PREDGRAĐA 63 k sebi sve dok mu Tedov nos nije došao do prsa. Ted je ostao u tom položaju, s gramofonom u krilu, a Tata mu je, prije nego će progovoriti, gledao u tjeme, najmanje pet minuta. A onda je rekao: »Previše je rada na ovome svijetu.« Na neki način Tata je oslobodio Teda obaveze da se ponaša normalno. Tedu se glas gušio u suzama. »Jednostavno ne mogu prestati«, projecao je. »Dakako da možeš.« »Kako ću živjeti?« , »A kako živiš sada?£Užas. Slijedi svoje osjećaje. Slijedi tok najmanjeg napora. Radi__onp_Jto_ti ,godi — što god to bilo. Pusti kuću jiek.se sruši. Plutaj^ »Što pizdiš! Pa moram imati neki napor.« »Ne napreži se ni pod kakvim okolnostima«, rekao je Tata čvrsto i prigrlio Tedovu glavu. »Ako se ne prestaneš naprezati, brzo ćeš umrijeti.« . »Umrijeti? Zar umrijeti?« »Pa jasno. Naprezanje te uništava. Ne možeš se naprezati da se zaljubiš, je li tako? A napinjanje da vodiš ljubav vodi u impotenciju. Slijedi svoje osjećaje. Svaki napor je neznanje. Postoji unutarnja mudrost. Radi samo ono što voliš. »Jebiga, ako budem slijedio svoje osjećaje, sve će otići u pičku materinu«, rekao je Ted, mislim. Teško mi je biti siguran kad je on bio onako nosom stisnut uz Tatu, a iz njega je izlazio groktav zvuk. Pokušao sam zauzeti bolji promatrački položaj da vidim jesu li tetka Teda oblile suze, ali opet nisam htio skakati na sve strane i smetati. »Onda nemoj ništa raditi«, rekao je Bog. : \ »Kuća će se srušiti.« »Pa što onda? Neka padne.« »Propast će posao.«

»Ionako je već u kurcu«, zafrktao je Tata. Ted digne pogled prema njemu. »Kako znaš?« »Neka propadne. Kroz nekoliko godina napravi nešto drugo.«64 HANIF KUREISHI »Jean će me ostavitit.« »Oh, pa Jean te već ostavila.« »Bože moj, Bože moj, Harry, ti si najgluplje biće koje sam ikada sreo.« »Da, i ja mislim da sam potpuno glup. Ali ti paklenski patiš. I još se toga stidiš. Zar sada ljudi ne smiju čak ni patiti? Patiti, Ted.« Ted je patio. Izdašno je grcao. »E sad«, rekao je Tata preusmjerujući svoje prioritete, »zašto taj gramofon zajebava?« Ted je izletio iz sobe i sreo se s Mamom koja se s punim pladnjem jorkširskog pudinga penjala uz stepenice. »Što si to napravio tetku Tedu?«, rekla je, vidno pogođena. Samo je stajala dok je tetak Ted onako krakat klepetao i panirao ka podnožju stepenica kao žirafa na samrti, i dalje s Tatinim gramofonom u rukama, pa je naslonio glavu na zid i stao utrljavati briljantin u tapete, što je svakako bilo jedna od stvari koje su Mamu inače dovodile do bijesa. »©slobodio sam ga«, rekao je Tata, trljajući dlanove. Kakav je to vikend bio, s onim gotovo opipljivim nemirom i bolom između Mame i Tate; njihova netrpeljivost, samo da je imala tvarnu supstancu, svu bi nam kuću ispunila muljem. Dovoljna bi bila još samo jedna sićušna opaska ili incident pa da ubiju jedno drugo, ne iz mržnje nego iz očaja. Kad sam god mogao, ostajao sam gore u sobi, ali sam neprekidno zamišljao kako jedno pokušava izbosti drugo. I užasavao sam se od straha da ih neću biti u stanju na vrijeme razdvojiti. Iduće subote kad smo opet svi bili skupa, a pred nama sati i sati blizine, otišao sam biciklom van iz predgrađa, sve bježeći od našeg malog doma smutnje. Postojalo je još jedno mjesto kamo sam mogao ići. Stigao sam do »Rajskog dućana«, dućana strica Anwara, i ugledao njihovu kćer Jamilu kako popunjava police. Njezina majka, Princeza Jeeta, stajala je kraj blagajne. »Rajski dućan« je bio prašnjavo mjesto s visokim kićenim BUDDHA IZ PREDGRAĐA 65 stropom koji se sav ljuštio. Posred dućana je stajao nespretan i visok blok polica, a oko njega su se vrzmali kupci koji su morali preskakati preko limenki i kartonskih kutija. Roba nije imala nikakva reda. Jeeti je blagajna bila zgurana u ugao iza vrata, pa joj je uvijek bilo hladno da je preko cijele godine morala nositi rukavice bez prstiju. Na suprotnoj strani, u nekom udubljenju, stajala je Anwarova stolica s koje je on bezizražajno nadgledao dućan. Izvana su bile kištre zeleni. Raj se otvarao ujutro u osam i zatvarao uvečer u deset. Sada su radili i nedjeljama, ali su svake godine o Božiću Anwar i Jeeta uzimali slobodan tjedan. Svake godine nakon Nove Godine grozio sam se slušati Anvvara kako govori: »Još samo tristopedesetsedam dana, pa ćemo se opet moći slobodno odmarati.« Ne znam koliko su novca imali. Ali ako su ga uopće imali, zasigurno su ga negdje zakopavali jer nikada nisu kupili niti jednu od onih stvari za koje bi drugi ljudi iz Chislehursta i ruku dali: samtene zavjese, stereo, Martinis, električne kosilice, dvostruka vakuumirana prozorska okna. Jeetu i Anwara je odavno prošla i sama pomisao na moguće uživanje. Ponašali su se kao da imaju neograničen broj života: ovaj život nema nikakve posljedice, on je samo prvi od mnogih stotina koje će nadoći i u kojima će se naužiti postojanja. Jednako tako ništa nisu znali niti o vanjskome svijetu. Često sam znao pitati Jeetu tko je ministar vanjskih poslova Velike Britanije, ili kako se zove kancelar riznice, ali to nikada nije znala i nije se kajala zbog svog neznanja. Dok sam zaključavao bicikl uz stup ulične rasvjete, pogledao sam kroz izlog. Nisam vidio Anvvara. Možda je izišao do kladionice. Njegovo odsuće pogodilo me kao nešto zlokobno jer je uvijek u to vrijeme, onako neobrijan, s cigaretom i u ofucanom sakou što mu ga je Tata dao još 1954., otpozadi vrebao moguće kupce-kradljivce koje je nazivao KK-ima. »Danas sam vidio dvojicu KK-a«, znao bi reći. »Karime, točno meni pod nosom, jebo ih ja. Naprašio sam ih po dupetu da se sve pušilo.« Promatrao sam Jamilu i pritisnuvši nos na staklo izveo svu silu prašumskih urlika. Ja sam bio Mowgli koji plaši Shere Khana. Ali, nije me čula. Divio sam joj se: bila je66 HANIF KUREISHI omalena i mršava, s velikim smeđim obrvama, tanušnim nosom i malenim metalnim očalama. Kosa joj je bila mrka i opet joj je izrasla. Hvala Isusu što joj se izgubila ona afro-»prirodna« trajna kojom je prije nekoliko godina onako strašila ljude iz Pengea. Bila je puna snage i poleta, Jamila. Uvijek mi se doimala kao da je sva nagnuta naprijed, da dokazuje, nagovara. Imala je i tamne brčiće koji su zadugo bili mnogo impresivniji od mojih. Ako ništa, sličili su na moje obrve — a ja imam samo jednu koja mi se navija nad očima, gusta i crna, kao rep manje vjeverice. Rekla mi je da su Rimljanima spojene obrve bile znak otmjenosti; za Grke su bile znak podmuklosti. »Što će od tebe nastati: Rimljanin ili Grk?«, rado mi je znala reći.

Odrastao sam s Jamilom i nikada se nismo prestali zajedno igrati. Jamila i njezini roditelji bili su mi kao druga obitelj. Tješilo me to što sam uvijek imao mjesto gdje je bilo manje napetosti, i toplo, kamo sam imao otići kad bi me vlastita obitelj tjerala na pomisao da pobjegnem od kuće. Princeza Jeeta me hranila desecima vrelih ćevapa koje sam volio i koje sam prelijevao chutnevjem* od manga i omatao čapatijem. Zbog toga me nazivala Žderač Vatre. Kod Jeete mi je bilo i najdraže mjesto za kupanje. Kupaonica je, doduše, bila u ruševnom stanju, žbuka joj je otpadala sa zidova, strop se sav runio na pod, a bojler Ascot bio je opasan kao nagazna mina, no Jeeta bi sjela kraj kade da mi maslinovim uljem izmasira glavu i blagotvornim mi prstima pritiskala svaku udubinu na lubanji sve dok mi se tijelo sasvim ne oblije znojem. Za uzvrat, Jeeta je naučila mene i Jamilu kako da joj hodamo po leđima, pa bi tako legla kraj kreveta, a Jammie i ja bismo trupkali goredolje po njoj, sve pridržavajući se jedno za drugo dok bi nam ona izdavala naredbe: »Pritisnite mi prstima vrat — tako mi je tvrd, tvrd, kao da je od čelika! Tako tu, tu! Malo niže! Tako, na tu ispupčinu, na hrbat, tako, gore, na pleća!« * Chutney — umak od voća (grožđice i mango) sa začinima, biljem i šećerom s octom ili limunovim sokom BUDDHA IZ PREDGRAĐA 67 Jamila je bila mnogo naprednija od mene, u svakom pogledu. Odmah kraj dućana imali su knjižnicu, a knjižni-čarka, gospođica Cutmore, godinama je tamo poslije škole primala Jamilu i gostila je čajem. Gospođica Cutmore je bila misionarka u Africi, ali je voljela Francusku jer joj se srce slomilo negdje u Bordeauxu. U dobi od trinaest godina Jamila je neprekidno čitala, Baudelairea, Colette i Radiguet i svu takvu žestoku robu i posuđivala ploče Ravela kao i francuskih popularnih pjevača, poput Billieja Hollidavja. Onda ju je uhvatilo da će ona biti Simone de Beauvoir, a to je bilo u vrijeme kad smo ona i ja već počeli svakih nekoliko tjedana održavati seks, kad god bismo imali kamo otići — obično na autobusnom stajalištu, u razvalini od bombardiranja ili u kakvoj napuštenoj kući. Te su knjige sigurno bile dinamit ili nešto takvo jer smo te stvari radili čak i u javnim zahodima. Jammie se nije libila ušetati ravno u muški zahod i za nama zaključati kabinu. Vrlo pariški, mislila je i nosila perje, za Boga miloga! Sve je to bilo himba, naravno, a ja, pak, o seksu nisam naučio ništa, ni najmanju pojedinost o tome gdje, kako, kada, kamo, ijiisam. .sejiijnajmanje.Jišio svog straha od intimnosti. U rukama gospođice Cutmore koja ju je voljela Jamila je stekla najviši rang obrazovanja. Rekao bih da ju je već sama činjenica što je godinama bila kraj nekoga tko voli pisce, kavu i subverzivne ideje i tko joj govori da je izuzetna, promijenila nabolje. Stalno sam cendrao da i ja želim imati takva učitelja. Ali kad je gospođica Cutmore odselila iz Londona u Bath, Jamila je postala kivna i počela je mrziti gospođicu Cutmore što je zanemarivala da je ona Indijka. Jamila je mislila da je gospođica Cutmore doista iz korijena željela iščupati sve što je u nje bilo stranjsko. »S mojim roditeljima je razgovarala kao da su seljačine«; rekla mi je Jamila. Izluđivala me kad je govorila da ju je gospođica Cutmore kolonizirala, premda je Jamila bila najtvrdokornije biće koje sam ikada sreo; nitko nju nije mogao preobratiti u kolonijalca. U svakom slučaju, mrzio sam nezahvalne ljude. Bez gospođice Cutmore Jamila nikada ne bi ni čula za njec »kolonija«. »Gospođica Cutmore te pokrenula«, rekao sam joj.HANIF KUREISHI Preko posuđivanja ploča Jamila se uskoro okrenula prema Bessie i Šarah i Dinah i Elli, čije je ploče donosila k nama i puštala ih mom Tati. Njih bi dvoje sjeli na njegov krevet jedno kraj drugoga, mahali rukama i zajedno pjevali. Gospođica Cutmore joj je pripovijedala i o jednakosti, bratstvu i onome trećemu, zaboravio sam što je to bilo, pa je zato Jamila u svojoj torbi stalno nosila fotografiju Angele Daviš, uvijek je nosila crnu odjeću, a prema nastavnicima je zauzimala svađalački stav. Mjesecima je bilo Soledad ovo Soledad ono. I da, ponekad smo bili Francuzi, Jammie i ja, a ponekad smo se pretvarali u Amerikance. Stvar je u tome da je valjda trebalo da budemo Englezi, ali mi smo za Engleze bili dotepenci, Crnčine, Pakijaneri i sve ostalo što ide. U usporedbi s Jammie ja sam, ako je o borbenosti riječ, bio pravi trtaroš i kukavica. Kad bi me tko pljunuo, ja bih mu praktički bio zahvalan što me nije natjerao da još glođem mahovinu između kamenih ploča na ivičnjaku. Ali Jamila je bila doktor za fizičku osvetu. Kad nam je jednom neki šljaker na starom biciklu, kao da je samo čekao pravi čas, u prolazu dobacio: »Pakijaneri, jedite govna!«, Jammie se zaletjela za tom budaletinom kroz promet, pa ga svalila s bicikla i iščupala mu nešto kose kao oni što plijeve korov u zaraslu vrtu. A sada pak, danas, kupce je u dućanu posluživala teta Jeeta i u smeđe im papirnate vrećice trpala kruh, naranče i limenke soka od rajčice. Jamila me nikako nije primjećivala, pa sam je pričekao pored tete Jeete koja je i inače imala tako snuždeno lice da je tijekom godina rastjerala tisuće kupaca, a da nitko od njih nije shvatio da je ona princeza čija braća nose oružje. »Teta Jeeta, kako tvoja leđa?«, pitao sam je. »Pogurena od briga kao ukosnica«, rekla je. »Teta Jeeta, kakve tebe brige more kad ti posao tako cvjeta?« »Hej, pusti sad te moje gnjavaže. Povedi malo Jamilu u šetnju. Molim te, učini mi to, hoćeš?« »Nešto nije u redu?«

BUDDHA IZ PREDGRAĐA 69 »Žderaču Vatre, evo ti samosa*. Posebno ljuta za zločeste dečke.« »Gdje je stric Anwar?« Podarila mi je tugaljiv pogled. »Hej, čuj, reci mi, tko je predsjednik vlade?«, dodao sam. Jamila i ja smo izišli i zaprašili kroz Penge. Jamila, hodač i pol, a kad joj se htjelo preko ceste, naprosto bi zakoračila kroz promet i očekivala da joj se automobili zaustave ili zbog nje uspore, a tako bi i bilo. Napokon mi je uputila svoje najomiljenije pitanje svih vremena: »Onda, Krema, što mi imaš reći? Kakve priče?« Činjenice je htjela, dobre priče, što ružnije to bolje — priče o neugodnostima, poniženjima i neuspjesima, gadarijama, gdje sperma frca, inače bi samo odšetala dalje ili nešto poput nezadovljena kazališnog gledatelja. Ali ovaj put bio sam spreman. Pripremljene priče samo su kao piće čekale njezinu žeđ. Pričao sam joj o Tati i Evi, o ljutnji tete Jean i o tome kako me bila pritisnula za ramena da sam zbog toga prdnuo. Pričao sam joj o transovima, o preobraćenim glavešinama iz promidžbe, o bekenemskom pokušaju da se na vrtnoj klupi pronađe Put. Ali joj ništa nisam rekao onoj psini i meni. Kad bih je god zapitao što misli što bih sada ja trebao učiniti u vezi s Tatom, Mamom i Evom, ili da li da opet pobjegnem od kuće ili da čak zajedno odbjegnemo u London i tamo radimo kao konobari, samo mi se sve glasnije smijala. »Pa, jebote, zar ne vidiš da je ovo ozbiljno?«, rekao sam joj. »Tata ne bi smio Mami nanositi zlo, je li tako? Ne zaslužuje ona to.« »Ne zaslužuje. Ali čin je već učinjen, je li tako, tamo u vrtu u Beckenhamu, i to dok si ti gledao iz tvog uobičajenog položaja, klečećki, je li tako? O, Krema, ti zbilja upadaš u glupe situacije. Shvaćaš li ti da je to apsolutno karakteristično za tebe, a?« Sada mi se tako silno smijala da je morala stati, uhvatiti se rukama oko struka i nagnuti se naprijed da uhvati dah. Samosa - u masnoći prženi tuljac od beskvasnog tijesta nadjeven Krumpirom i graškom, no u nekim krajevima nadjev se pripavlja od racica, mljevene ovčetine i janjetine70 HANIF KUREISHI BUDDHA IZ PREDGRAĐA 71 A ja sam nastavljao: »Čuj, zar nije trebalo da se Tata suzdrži i da malo misli na nas, na svoju obitelj? Da smo mu mi na prvom mjestu?« O tome sam tada govorio po prvi put i tek sam tu shvatio koliko sam bio tužan zbog cijele te stvari. Cijela nam je obitelj bila u rasapu, a nitko o tome nije govorio. »E moj Krema Jeans, ponekad si čisti malograđanin. Obitelji nisu svetinja, naročito Indijcima koji govore samo 0 tome, a ponašaju se suprotno.« »Tvoj tata nije takav«, rekao sam. Uvijek me razoružavala. Danas to nisam mogao podnijeti. Bila je tako jaka, Jammie, tako pod kontrolom i u svemu sigurna što će učiniti. »A on je voli? Veliš da tvoj Tata voli Evu?« »Valjda sam to rekao. Mislim da je voli. Ne priča o tome baš na sva usta.« »Čuj, Krema, ljubav mora ići svojim putem, je li tako? Ti ne vjeruješ u ljubav?« »OK, OK, da, teoretski. Zaboga, Jammie!« Nisam se ni snašao, a ona me, dok smo prolazili kraj javnog zahoda u blizini parka, već vukla za ruku. Dok me teglila, udisao sam koktel mokraće, govana i dezinfekcijskog sredstva koji se za mene inače vezao uz pojam ljubavi, da sam jednostavno morao stati i porazmisliti. Nisam vjerovao u monogamiju i bilo što takvo, ali u svijesti sam i dalje bio s Charliejem i nisam mogao ni pomisliti ni na koga drugog, čak ni na Jammie. Znam, neobično je što sam želio spavati i s dečkima 1 s djevojkama. Sviđala su mi se snažna tijela i šije u momaka. Volio sam da me muškarci vode, da me vuče njihova pest; volio sam i kad su mi predmeti — krajevi kistova, olovke, prsti — u šupku. Ali volio sam i pičke i sise, syu_onu žensku meko tu, izdužene glatke noge i to kako se žene odijevaju. Mislim da bi mi, da sam tada morao birati između toga dvoga, prepuklo srce, kao da se moram odlučiti između Rolling Stonesa i Beatlesa. O cijeloj toj stvari nisam nikada volio razmišljati kako se na kraju ne bi pokazalo da sam izopačenik i da mi je potreban 1 neki tretman, hormoni ili elektro-šokovi u mozak. A kad nisam o tome razmišljao, sebe sam smatrao sretnikom koji može izlaziti na tulume i odlaziti kući sa svakime od oba spola — doduše, nije baš da sam bio na previše tuluma, zapravo, nisam bio ni na jednom, ali da jesam, e, tada bih, ono, iskušao bih oba načina. Ali u tom trenutku moja glavna ljubav bio je Charlie, a što je još važnije od toga, tu su bili Tata i Eva. Kako da mislim i na što drugo? Kad sam, pak, rekao: »A Jammie, što ima s tobom nova? Pričaj mi«, pokazalo se da je to bio izvrstan potez. Počela je od početka.

Pod utjecajem Angele Daviš Jamila je počela svakodnevno vježbati, učila je karate i judo, ustajala rano i razgibavala se, trčala i radila sklekove. Samo je klizila kao san, Jamila: mogla je trčati po snijegu a da za sobom ne ostavi trag. Pripremala se za gerilski rat za koji je znala da će biti nužan kad se Bijelci konačno okome na Crnce i Azijate i pokušaju nas potrpati u plinske komore ili nas otisnuti u probušenim čamcima. To baš i nije bilo besmisleno kako je zvučalo. Kraj u kojem je Jamila živjela bliži je Londonu negoli naše predgrađe i daleko siromašniji. Bio je pun neofašističkih skupina, bandi koje su imale svoje pubove, klubove i dućane. Subotom su izlazili na High Street i prodavali svoje novine i pamflete. Op'erirali su i po školama, koledžima, po nogometnim igralištima kao što su Milhvall i Crvstal Palače. Po noći su se vucarali po ulicama, tukli Azijce ili im u poštanske sandučiće trpali govna i zapaljene krpe. Ta opaka, bijela, mržnje puna lica počesto su održavala javne skupove i s državnim zastavama paradirala po ulicama, a štitila ih je policija. Nije bilo naznaka da bi ti ljudi mogli otići — nije bilo ni naznaka da će im snaga jenjati, već da će se, naprotiv, povećati. Anvvarov, Jeetin i Jamilin život bio je prožet strahom od nasilja. Siguran sam da su svakodnevno na to mislili. Jeeta je stalno kraj kreveta držala lavore pune vode za slučaj da netko po noći na dućan baci vatrenu bombu. Jamilino ponašanje uvelike je bilo prouzročeno mogućnošću da jednoga dana neka bijela skupina ubije nekoga od nas.72 HANIF KUREISHI Jamila me kao svoj kadar nastojala unovačiti za vježbe, ali ja nisam bio u stanju rano ustajati. »Zašto trening mora početi u osam ujutro?« propištao sam. »Nije Kuba osvojena tako što se kasno ustajalo, je li tako? Fidel i Che valjda nisu ustajali u dva poslije podne. Nisu se imali vremena ni brijati!« Anwaru se nisu sviđale te njezine vježbačke sesije. Mislio je da se ona na tim treninzima karatea i dugo-prugaškim trčanjima po gradu zapravo sastaje s dečkima. Katkad je trčala kroz Deptford, a tamo bi je s kućnog praga, podignute kragne da mu se vidio samo dlakavi nos, promatrao njen tatica Baby Face i s gađenjem se okretao kad bi mu ona dobacila poljubac. A čim bi tatičinu dlakavom nosu bio odaslan poljubac, koji nije dostizao svoje odredište, Anwar bi se mašao za uvedeni telefon i s njime se zaključavao u primaću sobu i satima držao liniju. Ostatak vremena telefon bi bio zaključan. Jamila se morala koristiti telefonskom govornicom. Anwar je potajno zaključio da je došlo vrijeme da se Jamila uda. Za tih poziva svome bratu u Bombav Anwar je utanačio stvar s nekim dečkom koji je žudio za time da dođe živjeti u London kao Jamilin muž. Samo što taj dečko uopće nije bio dečko. Bilo mu je trideset. Prćija što ju je vremešni dečko tražio bila je topao kaput iz Moss Bros-a, televizor u boji i, čudnovato, izdanje cjelokupnih djela Conana Dovlea. Anwar je na to pristao, ali se konzultirao s Tatom. Tata je zahtjev za Conanom Dovleom smatrao vrlo čudnim. »Otkud da normalan indijski muškarac zaželi takvu stvar? O momku se valja podrobnije raspitati — smjesta!« Ali Anwar se oglušio na Tatino mišljenje. Još od ranije između Tate i Anwara je postojao razdor kad su u pitanju djeca. Tata se silno ponosio što ima dva sina. Bio je uvjeren da to znači da ima 'dobro sjeme'. Anwar je proizveo samo jednu kćerku, što je značilo da ima 'loše sjeme'. Tata je to volio isticati pred Anvvarom. »Svakako, yaar, ti imaš potencijala za više nego samo za jednu curu, a, vidiš, samo jedna pišulja za sve te godine, hej!« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 73 »Ne zajebaji!«, odgovarao je Anvvar, rasrđeno. »Krivnja je do moje žene. Maternica joj se smežurala kao suha šljiva.« Anvvar je rekao Jamili što je odlučio: ima se udati za Indijca, a on će doći amo, na se navući kaput i svoju ženu i otada dovijeka sretno živjeti u njezinu mišićavom naručju. Anwar će potom za mladence u blizini unajmiti jedan stančić. »Velik, taman za dvoje djece«, rekao je preneraženoj Jamili. Uzeo ju je za ruku i dodao: »Uskoro ćeš biti jako sretna.« Mama joj je rekla: »Oboje se jako veselimo zbog tebe.« Nimalo ne čudi što osoba Jamilina temperamenta i s uvjerenjima Angele Daviš nije bila odveć polaskana. »I što si mu rekla?«, pitao sam dok smo šetali. »Krema, mogla sam se samo okrenuti i otići, mogla sam otići na skrb u ubožnicu. Svašta. Mogla bih živjeti s prijateljima, bjeguncima od kuće. Samo da mi nije mame. On se iživljava na Jeeti. Zlostavlja je.« »Tuče je? Zbilja?« »Tukao ju je, da, dok mu ja nisam rekla da ću mu kosu odrezati kuhinjskim nožem samo ako to još jednom učini. Ali zna on kako da joj od života napravi užas i bez fizičkog nasilja. Ima on puno godina prakse.« »Pa čuj«, rekao sam zadovoljan što se više nije imalo što reći o tom predmetu, »na kraju krajeva, ne može te natjerati da učiniš ono što ne želiš.«

Naglo se okrenula prema meni. »Itekako može! Ti mog oca dobro poznaješ, ali ne toliko dobro. Ima još nešto što ti nisam rekla. Hajde sa mnom. Hajde, Karime, dođi«, navaljivala je. Vratili smo se do njihova dućana pa mi je tamo na brzinu napravila ćevap i čapati, ovaj put s crvenim lukom i zelenim čilijem. Ćevap je po sirovom luku ispustio smeđi sok. Čapati me palio po prstima: smrtonosno. »Hajde, Karime, ponesi to gore sa sobom«, rekla mi je. S blagajne nam je dovikivala njezina mama: »Nemoj, Jamila, nemoj ga voditi gore!« Pri tome je srušila bocu s mlijekom i preplašila nekog kupca.74 HANIF KUREISHI »Pa što je, teta Jeeta«, pitao sam je. Samo što nije zaplakala. »Dođi«, rekla je Jamila. Već sam se spremao da u gubicu strpam što je moguće veći komad ćevapa a da ne povratim, ali Jamila me povukla uz stepenice dok je njezina mama vikala za njom: »Jamila, Jamila!« Tu sam već htio otići kući; bilo mi je dosta obiteljskih drama. Da mi je bilo do tih ibsenovskih stvari, mogao sam ostati i kući. Osim toga, namjera mi je bila da uz Jamilinu pomoć stvorim mišljenje o Tati i o Evi, da li da budem slobodouman ili ne. Sada više nije bilo izgleda za kontemplaciju. Na pola puta uz stepenice osjetio sam miris po nečemu trulom. Nešto kao smrdljive noge, čmar i prdež, sve zamuljano u jedno, miješavina zapaha koja je hrupila ravno u moje široke nosnice. Kat kuće uvijek im je bio skladište za dućan, s polomljenim pokućstvom, otiscima prstiju po vratima, zidnim tapetama starim stotinjak godina i opušcima razasutim po svim površinama, ali nikada nije odisao nikakvim mirisom osim po čudesnom Jeetinu kuhanju, a ona je stalno kuhala u velikim nagorjelim tavama. Anwar je sjedio na krevetu u spavaćoj sobi, a to nije bio njegov normalni krevet niti je bio na svome normalnom mjestu. Na sebi je imao iskrzan i upljesnivljen gornji dio pidžame, a primijetio sam da su mu nokti na nogama uvelike sličili na sjemenke indijskog oraščića. Usta su mu iz nekog razloga bila otvorena i otrombeljena i dahtao je iako zasigurno u zadnjih pet minuta nije trčao za autobusom. Bio je neobrijan i mršaviji no što sam ga ikada vidio. Usne su mu bile suhe i gulile se. Koža mu se doimala žutom, oči upale, a svako oko izgledalo je kao da leži usred masnice. Uz krevet mu je bila posuda sa zapeklom nečisti i u njoj lokva mokraće. Nikada prije nisam vidio nikoga na samrti, ali bio sam siguran da se Anwar kvalificirao. Anwar se zabuljio u moj ćevap, koji se sav pušio, kao da se radi o nekoj napravi za mučenje. Ubrzano sam žvakao da ga se otarasim. »Što mi nisi rekla da je bolestan?«, šapnuo sam Jamili. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 75 Ali nisam stekao uvjerenje da je bolestan tek tako jer joj je zabrinutost na licu bila prekrivena srdžbom. Upiljila se u svog starog, ali on joj nije presretao pogled, kao ni moj otkako sam ušao. Piljio je ravno pred sebe kao što je uvijek radio kad je gledao u televizijski ekran, samo što ovaj sada nije bio uključen. »Pa i nije bolestan«, rekla je. »Nije?«, rekao sam njoj, a onda njemu: »Zdravo, striče Anwar. Onda, gazda, kako je?« Glas mu se promijenio: sada je bio slabašan i umoran. »Nosi mi taj prokleti ćevap dalje od nosa«, rekao je. »I odvedi sa sobom tu prokletnicu.« Jamila me dodirnula za ruku. »Pazi.« Sjela je na rub krveta i nagnula se prema njemu. »Molim te, molim te, prestani s tim.« »Gubi se!«, zagroktao je na nju. »Ti mi nisi kći. Nemam pojma tko si ti.« »Zbog svih nas, molim te, prestani! Evo, tu je Karim koji te voli...« »Tako je, tako je!«, rekao sam. »Donio ti je krasan ukusan ćevap.« »Pa što ga onda sam jede?«, rekao je Anvvar, razumno. Ona mi pograbi ćevap i počne njime mahati ispred oca. Tu se moj jadni ćevap počeo raspadati, a po krevetu su se rasuli komadići mesa, čilija i luka. Anwar na to nije obraćao pažnju. »O čemu se zapravo radi«, pitao sam je. »Vidi ga, Karime, već osam dana niti što jede niti što pije! Umrijet će, Karime ako nešto ne pojede, je 1' da da hoće,!« »Tako je, gazda. Riknut ćeš ako ne budeš jeo panju kao i svi drugi.« »Neću jesti. Neka umrem. Ako je Gandhi mogao istjerati Engleze iz Indije tako što nije jeo, mogu i ja na isti način svoju obitelj natjerati da ma sluša.« »Što želiš da ona učini?«76 HANIF KUREISHI »Da se uda za momka kojeg smo joj odabrali moj brat i ja.«

»Ali, striče Anwar, to je tako staromodno, nesuvremeno«, objašnjavao sam mu. »Danas više nitko ne radi takve stvari. Ljudi danas idu u brak s nekim u koga su zaljubljeni, ako im se uopće i ide u brak.« Ta moja govorancija o suvremenom ćudoređu nije ga baš raspametila. »To nije naš običaj, momče. Naš običaj je krut. Ili će ona napraviti kako ja kažem ili ću ja umrijeti. To će me ona ubiti.« 'Jamila je počela lupati po krevetu. »To je tako glupo! Kakvo trošenje vremena i života!« Anwar je ostao nepoljuljan. On mi se inače uvijek sviđao jer je u svemu bio tako razložan; njega nisu neprekidno morile brige kao moje roditelje. Sada je, pak, napravio takvu pometnju zbog jednog običnog vjenčanja da to nisam mogao shvatiti. Znam samo da mi ga je bilo žao gledati što radi sam sebi. Nisam mogao vjerovati što sve ljudi sami sebi rade, kako mogu sjebati čitav svoj život i činiti stvari zbog kojih sve ispada krivo, kao što je Tatino petljanje s Evom, ili Tedov slom živaca, a sada stric Anwar koji provodi tu veliku gandijevsku dijetu. A ne radi se o tome da su ih na te ludorije navele izvanjske okolnosti; to je zbog čiste utvare u glavama. Mogu reći da sam sav počeo drhtati od Anwarove iracionalnosti. Znam da mi se sve potreslo u glavi. Zaključao se u privatnu sobu izvan domašaja razuma, objašnjenja, dokaza. Čak je i sreća, taj česti stožer odluke, tu bila nevažna — mislim na Jamilinu sreću. Kao i ona, i ja sam se na neki način želio izraziti tjelesno. Činilo mi se da nam je to bilo jedino što nam je preostalo. Ritnuo sam Anvvarovu noćnu posudu, prilično jako, tako da je mali val mokraće zapljusnuo po posteljini koja je visila sa strane kreveta. Nije obraćao pažnju na mene. Jamila i ja smo samo stajali, spremni da krenemo van. Ali ja sam sada skrivio što će to stric Anwar spavati u vlastitoj pišalini. A što ako taj dio plahte kasnije prinese nosu, ustima? Zar nije uvijek prema meni bio ljubazan, BUDDHA IZ PREDGRAĐA 77 stric Anwar? Zar me nije uvijek prihvaćao onakvim kakav jesam i nikada me nije izgrdio? Otrčao sam u kupaonicu po vlažnu krpu i stao sušiti plahtu sve dok se nisam uvjerio da više ne smrdi. Bilo je iracionalno od mene mrziti njegovu iracionalnost toliko da mu krevetninu poškropim pišalinom. Ali dok sam otirao njegova govna shvatio sam da on nema pojma o tome što ja to radim dok tako klečim kraj njega. Dok sam vani otključavao bicikl, Jamila me izašla ispratiti. »Jammie, što ćeš napraviti?« »Ne znam. Što mi predlažeš?« »Ne znam ni ja.« »Eto.« »Ali razmislit ću o tome«, rekao sam. »Obećavam ti da ću ti doći s nečim.« »Hvala ti.« Zaplakala je ne srameći se i nije pokrivala lice niti se trudila da prestane. A ja sam uvijek zbunjen kad djevojke plaču. Ponekad mi dođe da ih tresnem što unose pomutnju. Ali Jamila je zbilja bila u govnima. Sigurno smo barem pola sata tako stajali pred Rajskim dućanom, držali jedno drugo za ruku i razmišljali svako o svojoj budućnosti.PETO POGLAVLJE Volio sam piti čaj i voziti se biciklom. Biciklom sam se vozio do prodavaonice čaja na High Streetu da vidim kakve nove vrste imaju. Moja je soba bila puna kutija i kutija čaja i uvijek sam se veselio kad bih nabavio nove mješavine s kojima sam u svom čajniku mogao zakuhati originalnije kombinacije. Od mene se očekivalo da se pripremam za osvajanje odličnih ocjena iz povijesti, engleskog i politike. Ali štogod da se dogodi, znao sam da neću proći. Bio sam odveć zaokupljen drugim stvarima. Ponekad sam uzimao speed — »blues«, plave tabletice — da me održe budnim, ali od njih bih samo ostajao potišten, od njih su mi se testisi grčili i stalno sam mislio da ću doživjeti srčani udar. Stoga sam redovito pijuckao začinjeni čaj i po cijele noći slušao ploče. Najdraže su mi bile one bez melodije. U dućanima na High Streetu lako se moglo doći do većine glazbe koju sam želio. Za tih noći, dok bi sve oko mene gluhnulo — najveći dio susjedstva odlazio je u krevet u pola jedanaest — ulazio sam u drugi svijet. Čitao sam žurnalistiku Normana Mailera o nekom pustolovu koji se upuštao u pogibelji, otpor i političko djelovanje; pustolovne priče iz ne baš davne prošlosti, već iz sasvim bliskih vremena. Od jednog čovjeka u nekoj kramariji kupio sam jeftin televizor, a kako se ta crno-bijela kanta pregrijavala, sve mi je smrdilo na mast i ribu, no ja sam kasno noću slušao o kultovima i eksperimentima u življenju, u Kaliforniji. Po Europi su terorističke skupine bombardirale kapitalističke ciljeve; u Londonu su psiholozi govorili da vlastiti život treba živjeti na svoj način, a ne po uzoru na obitelj, jer se inače može poludjeti. U krevetu bih čitao i časopis »Rolling Stone«. Ponekad sam osjećao kao da mi se čitav svijet jati u tu sobicu. A kako sam bivao sve zatrovaniji i frustriraniji, u osvit zore širom sam otvarao prozor spavaće sobe i tako BUDDHA IZ PREDGRAĐA 79 stajao i gledao preko vrtova, travnjaka, staklenika, sjenica i prozora sa zastorima. Poželio bih tada otpočeti život, upravo u takvu trenutku, baš kad sam za to bio spreman. Potom bi nastupalo vrijeme za raspačavanje novina kojem je slijedila škola. A i škole mi je već bilo dosta.

Nedugo prije svega toga jedan me profesor udario i srušio na pod jer sam mu rekao da je pederko. Taj me nastavnik uvijek tjerao da mu sjednem na koljeno i postavljao mi pitanja kao: »Koliko je drugi korijen iz pet tisuća šesjtesedamdeset osam i pol, na što ja nisam mogao odgovoriti, a on bi me onda škakljao. Vrlo pedagoški, nema što. Jednako tako već mi je bilo muka što me nazivaju Govnoliki ili Sos od currvja i što sam kući dolazio prekriven hračcima, šmrkljima, kredom i strugotinama drve-ta. U našoj školi mnogo se radilo s drvetom, a mene i moje prijatelje su druga djeca voljela zaključavati u spremnicu i tjerati nas da pjevamo: »Manchester United, Man-chester United, mi smo tvoji pioniri« dok bi nam pod grlom držali teslo ili nam sjekli vezice na cipelama. U školi smo mnogo tesali jer se mislilo da nam sa samom knjigom nekako i ne ide. Učitelj drvoreza jednog je dana doživio srčani udar točno nama pred očima kad je jedan malac stavio drugome pimpek u tokarski stroj i počeo zavrtati ručicu. Jebiga, Charles Dickens, ništa se nije promijenilo. Jedan me malac htio žigosati užarenim metalnim grumenom. Netko mi se, pak, popisao u cipele, a moj je Tata mislio samo o tome da ću ja postati liječnik. U kojem je to svijetu on živio? Svakoga sam dana smatrao da sam dobro prošao što sam kući došao bez ozbiljnije povrede. I tako sam nakon svega osjetio da je vrijeme da se povučem. Nisam htio raditi ništa osobito. Ništa nije ni trebalo raditi. Moglo se jednostavno markirati i motati vani, pa što bude, a to mi je sasvim odgovaralo, čak i više nego da sam carinski službenik ili profesionalni nogometaš ili gitarist. Jurcao sam biciklom po Južnom Londonu, a malo mi je nedostajalo da se u nekoliko navrata sudarim s kamionom dok sam glave sagnute preko spuštenog upravljača murja vito prebacivao u desetu brzinu, provlačio se kroz promeD ponekad se penjao na rubnjak, pa uz jednosmjerne ulic80 HANIF KUREISHI naglo kočio, ubrzavao stojeći na pedalama, oduševljavao se mišlju i kretanjem. U svijesti mi je vrvjelo od svega. Valjalo je spašavati Jamilu od čovjeka koji voli Conana Dovlea. Možda je mogla pobjeći od kuće, ali kamo da ode? Većina njezinih prijatelja iz škole živjela je s roditeljima, a većina njih, pak, bili su sirotinja; ne bi mogli primiti Jamilu. Apsolutno nije mogla ni kod nas: Tata bi s Anwarom imao teških sranja. S kime da o tome razgovaram? Jedina osoba koja bi mogla biti od pomoći, koja bi mogla biti objektivna i koja bi bila na mojoj strani bila je Eva. Ali trebalo je da je ne volim jer je njezina ljubav prema mom ocu naguzila cijelu našu obitelj. Pa ipak, sada kad sam na svom popisu normalnih morao prekrižiti Anwara i Jeetu, ona je bila jedina zdrava odrasla osoba koju sam poznavao. Svakako da je bilo bizarno što se stric Anwar ponašao kao musliman. Nisam ranije znao da on i u što vjeruje, pa mi je to bila zanimljiva novost, ustanoviti da je doslovce vlastiti život stavio na kocku zbog principa apsolutnog patrijarhalnog autoriteta. Zbog postojane i popustljive ljubavi svoje majke (i razmetljive ekstravagancije svoje čudesne mašte priđe), no poglavito zbog Anvvarove ravnodušnosti, Jamila je izvodila neke stvari o kojima njezine bijele vršnjakinje ne bi ni sanjale. Za njom su već bile godine pušenja, pića, seksualnih aktivnosti i plesnjaka, čemu je pripomoglo to što su s vanjske strane njezine sobe imali izlaz za nuždu, kao i činjenica da su joj roditelji uvijek bili tako iscrpljeni da su spavali ko mumije. Možda su postojale sličnosti između onoga što se događalo Tati s otkrivanjem istočnjačke filozofije i s Anwarovim odnedavnim stavovima. Možda se to kroz njih iživljavao položaj useljenika. Obojica su godinama bili sretni što žive kao Englezi. Anwar je čak, dok Jeeta ne gleda, klopao svinjsku paštetu. (Moj Tata svinjetinu nikada nije ni taknuo, premda sam siguran da je to bio zazor prije negoli vjerski skrupuli, baš kao što ni ja ne bih jeo konjske bijele bubrege. Ipak kad sam mu jednom, da ga iskušam, ponudio režanj dimljene slanine, pa mu, kad ga je pohlepno zagrizao, n-k:.lr »Nisam znao da voliš dimljenu slaninu«, odjurio je i kupaonicu i stao sapunom ispirati usta i zapjenjenih OSV)sana zapomagati da će gorjeti u paklu.) BUDDHA IZ PREDGRAĐA 81 Sada kad su zašli u godine i kad se činilo da su se tu skrasili, pokazalo se da se Anvvar i Tata negdje u nutrini vraćaju Indiji ili se barem ovdje opiru engleštini. Za divno čudo: niti jedan od njih zapravo nije iskazivao nikakvu želju da ponovno vidi svoje korijene. »Indija je truo kraj«, gunđao je Anwar. »Zbog čega bih opet išao tamo? Prljavština i vrelina, a da išta tamo napraviš, imaš se namučiti ko sam vrag. Kad bih uopće išao odavde, onda bi to bila Florida ili Las Vegas da se kockam.« A i moj je otac bio previše uvučen u ovdašnje stvari a da bi razmišljao o povratku. Za vrijeme vožnje biciklom mozgao sam o svemu tome. Onda mi se učinilo da sam vidio oca. Kako je u našem dijelu Londona bilo svega nekoliko Azijaca, teško da je to mogao biti netko drugi, međutim ova je osoba imala šal gotovo preko cijelog lica i izgledala kao uzrujani pljačkaš koji nikako da pronađe banku. Sišao sam s bicikla i zastao na Bromlev High Streetu, odmah uz ploču na kojoj je pisalo »Ovdje je rođen H. G. Welles«. Spodoba sa šalom nalazila u gomili kupaca s druge strane ceste. U našem je predgrađu bilo fanatičnih kupaca. Za njih je kupovanje bilo isto što i Brazilcima rumba i pjevanje. Subotnja poslijepodneva, kada su ulice prepune bijelih lica, bila su karnevali konzumerizma i tada bi se roba razgrabila s polica. A svake godine poslije Božića, uoči

rasprodaja, stvarali bi se redovi od po barem dvadeset idiota koji bi i po dva dana prije otvaranja na zimskoj studeni spavali pred veletrgovinama, umotani u deke i izvaljeni po rasklopnim naslonjačima. Tata se, ako je po normalnome, nikako ne bi zadesio u takvu ludovanju, ali, eto ga, taj sjedokosi muškarac točno tamo preko puta, visok stošezdesetpet, ulazi u telefonsku govornicu iako kući u predsoblju imamo ispravan telefon. Primijetio sam da se nikada ranije nije služio javnim telefonom. Stavio je naočale i nekoliko puta pročitao uputstva pa je tek onda u vrh automata stavio gomilu novčića i počeo okretati broj. Kad je to obavio i počeo razgovarati, oraspoložio se, smijao se i brbljao, ali je na kraju razgovora ostao potišten. Spustio je slušalicu, okrenuo se i primijetio me kako ga promatram.82 HANIF KUREISHI Izišao je iz telefonske govornice, a ja sam pogurao bicikl i kroz gomilu krenuo prema njemu. Strašno sam želio doznati njegovo mišljenje o Anwarovm stavovima, ali on u tom trenutku očito nije bio za to raspoložen. »Kako je Eva?«, pitao sam ga. »Puno te voli.« Barem se nije pretvarao da nije s njom razgovarao. »Tata, tebe ili mene?«, rekao sam. »Tebe, momče. Prijateljski. Pojma nemaš koliko si joj drag. Divi ti se, misli...« »Tata, Tata, molim te, reci mi. Jesi li se zaljubio u nju?« »Zaljubio?« »Da, zaljubio. Pa znaš. Za Boga miloga, pa znaš.« Izgleda da ga je to iznenadilo, ne znam zašto. Možda ga je iznenadilo što sam pogodio. Ili sam nije u svojoj svijesti želio pokrenuti smrtonosnu primisao o ljubavi. »Karime«, rekao je, »postala mi je jako bliska. Ona je netko s kime mogu razgovarati. I sam znaš, zanimaju nas iste stvari.« Nisam htio biti sarkastičan ili agresivan jer su postojale neke temeljne svari koje sam želio saznati, pa sam završio tako da sam mu rekao: »Tebi je sigurno lijepo.« Izgleda da me nije čuo; usredotočio se na ono što sam govori. Rekao je: »Mora biti da je to ljubav čim toliko boli.« »Pa onda, Tata, što ćeš učiniti? Hoćeš li nas ostaviti i otići s njom?« Na određenim licima postoje određeni izrazi koje ne bih ponovno želio vidjeti, a taj je bio jedan od njih. Lice su mu natkrilili zbunjenost, patnja i strah. Bio sam siguran da ni o čemu od toga nije baš previše razmišljao. Naprosto mu se dogodilo kako se stvari po slučaju i zbivaju. Sada ga je iznenadilo što se od njega očekuje da očituje svoje viđenje i namjeru koji stoje iza svega toga ne bi li ga i drugi mogli razumjeti. Ali tu nije bilo plana, samo strast i snažan osjećaj koji su ga zaskočili. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 83 »Ne znam.« »Kako se osjećaš?« »Osjećam se kao da očekujem stvari koje nikada prije nisam osjećao, stvari vrlo snažne, moćne, sveobuhvatne.« »Hoćeš reći da Mamu zapravo nikada nisi ni volio?« Na trenutak se zamislio nad time. Zašto je uopće morao misliti! »Karime, je li ti ikada netko nedostajao? Neka djevojka?« Sigurno smo obojica pomislili na Charlieja, jer je dodao ljubazno: »Ili prijatelj?« Kimnuo sam glavom. »Kad nisam s Evom, stalno mi nedostje. Kad u mislima govorim sam sa sobom, zapravo uvijek razgovaram s njom. Ona razumije mnoge stvari. Osjećam da ću, ako ne budem s njom, napraviti veliku grešku, da ću promašiti pravu priliku. A ima još nešto. Nešto što mi je Eva upravo sada rekla.« »Da?« »Viđa se s drugim ljudima.« »Tata, s kakvim ljudima?« Stresao se. »Nisam se raspitivao za podrobnosti.« »Ne valjda s bijelim ljudima u košuljama koje se ne glačaju?« »Snobe jedan, ne znam što imaš toliko protiv košulja koje se ne glačaju. Te stvari pogoduju ženama. Sjećaš li se onog žohara Shadwella?« »Da.«

»Cesto je s njime. On je sada u Londonu, radi u kazalištu. Ona misli da će on jednoga dana biti velika zvijerka. On ti poznaje te umjetničke tipove. A ona voli sve te umjetničke prdarije. Dolaze joj u kuću na zabave.« Tu je Tata malo zastao. »Ne radi one stvari s tim žoharom, ah, bojim se, da će je odvući romantički. Karime, izgubljen sam bez nje.« »Eva mi je uvijek bila sumnjiva«, rekao sam. »Sviđaju joj se važni ljudi. Ona to sve radi samo da te ucijeni znam da je tako.«84 HANIF KUREISHI »Da, a to je dijelom zato što je bez mene nesretna. Ne može me čekati puste godine. Zamjeraš joj?« Gurali smo se kroz svjetinu. Opazio sam nekoliko ljudi iz škole, pa sam okrenuo glavu da ih izbjegnem. Nisam htio da me vide kako plačem. »Jesi li sve to ispričao Mami?«, rekoh. »Ne, nisam.« »Zašto nisi?« »Jer se tako bojim. Jer će ona jako patiti. Jer joj se ne usuđujem gledati u oči dok izgovaram te riječi. Jer ćeš i ti jako patiti, a ja bih radije da ja patim nego da se tebi išta dogodi.« »Znači, ostat ćeš s Alliejem, sa mnom i s Mamom'« Nekoliko trenutaka nije odgovarao. Pa ni poslije se nije gnjavio riječima. Pograbio me i privukao k sebi i počeo me ljubiti, po obrazima, po nosu, čelu i kosi. To je bilo ludo. Skoro sam ispustio bicikl. Prolaznici su se zapanjili. Netko je rekao: »Daj, vucite se u svoju rikšu.« Dan se za mene završavao. Nisam kupio čaj, a tu je bila i radio-emisija Alana Freemana s pričom o Kinksima koju sam htio čuti. Otrgnuo sam se od Tate i potrčao, gurajući bicikl uz bok. »Čekaj malo!«, povikao je. Okrenuo sam se. »Što je, Tata?« Izgledao je potpuno zbunjeno: »Je li ovo prava auto-busna stanica?« Bio je čudan taj razgovor što smo ga imali Tata i ja jer kad sam ga kasnije sreo kod kuće i sljedećih nekoliko dana, ponašao se kao da se ništa nije dogodilo, kao da mi nije ispričao da se zaljubio u neku drugu. Svakoga dana nakon škole nazivao sam Jamilu i svakoga je dana na moje pitanje »Kako idu stvari?« odgovor bio »Sve po starom, Krema« ili »Isto, samo još gore.« Dogovorili smo se da se poslije škole nađemo na Bromlev High Streetu, pa ćemo donijeti odluku što nam je činiti. Ali kad sam toga dana sa skupinom momaka izlazio kroz vrata školskog dvorišta, ugledao sam Helen. To mi BUDDHA IZ PREDGRAĐA 85 je bilo iznenađenje jer sam jedva na nju i pomišljao otkako me ono njezin pas pojebao, što je bila neugodnost koju sam u svijesti povezivao s njom: Helena i pas-jebač išli su mi nekako skupa. A evo sada stoji pred mojom školom u crnom klošarskom šeširu i dugačkom zelenom kaputu i čeka drugog dečka. Primijetila me, pritrčala mi i poljubila me. Nešto me u zadnje vrijeme puno ljube: velim, trebalo mi je ljubavi. Svatko me mogao poljubiti i svakome bih uzvratio poljupcem, i to s kamatama. Dečki, društvo s kojim sam se motao, imali su smrdljive zamršene kose do ramena i nosili su školske kute u raspadajućem stanju, bez kravata, bez revera. U zadnje je vrijeme po školi kružilo nešto acida, purple haze, pa je nekoliko momaka bilo na tripu. I ja sam u vrijeme jutarnje molitve uzeo pola kartončića, ali to mi je već ishlapjele Neki dečki su razmjenjivali ploče, Traffic i Faces. Ja sam se iscjenjkao za jednu ploču Jimmija Hendrka — »Axis: Bold as Love« — s momkom kojem je, ha, jebiga, trebao novac da ode na koncert Emerson, Lake i Palmer u Fairfield Hallu. Znao sam da je budali lova toliko trebala da je bio u stanju oštećenja i ogrebotine na ploči prikriti pastom za cipele, pa sam joj površinu ispitao povećalom. Jedan od tih momaka bio je i Charlie koji se prvi put nakon nekoliko tjedana udostojio doći u školu. U srebrnim cipelama s visokom petom stajao je postrani od ostalih iz škvadre. Sada je izgledao manje zanosno i poetično; lice mu je bilo tvrđe, kosa kratka, jabučice na obrazima jače naglašene. Bowiejev utjecaj, znao sam. Bowie, tada zvan David Jones, išao je u našu školu nekoliko godina ranije i njegovo^ se lice nalazilo na skupnoj fotografiji u blagovaonici. Cesto se moglo zateći dječake kako na koljenima kleče pred tom ikonom i mole se da postanu pop-zvijezde i doživotno se riješe posla automehaničara, činovnika u osiguravajućim zavodima ili nižih građevinskih tehničara. Ali, ne računajući Charlieja, nitko od nas nije imao visoka očekivanja; mi smo imali spoj sirotinjskih slutnji i divlje nade. Ja, pak, ja sam imao samo divljačke nade. Charlie me ignorirao, kao što je ignorirao većinu svojih prijatelja otkako se pojavio na naslovnoj stranici »Bromlev and Kentish Timesa« sa svojim bendom Mustn't Grumble,HANIF KUREISHI nakon jedne svirke na otvorenom na mjesnom sportskom igralištu. Dečki iz benda svirali su skupa koje dvije godine na školskim plesovima i po puhovima i kao predgrupa na nekoliko većih koncerata, ali nikada ranije nisu bili zabilježeni. Ta iznenadna slava zadivila je i uzburkala cijelu školu, uključujući i nastavnike koji su Charlieja zvali »Ćurka«. Charlie se ozario kad je ugledao Helen, pa nam je prišao. Pojma nisam imao da je poznaje. Propela se na prste i poljubila ga.

»Kako pokusi?«, pitala ga je zadržavši mu ruku u kosi. »Sjajno. Uskoro imamo još jednu svirku.« »Doći ću.« »Ako ne dođeš, nećemo svirati«, rekao je. Ona se na to razvalila od smijeha. Ubacio sam se. Morao sam i ja ubaciti koju riječ. »Kako ti je tata, Charlie?« Razdragano me pogledao. »Mnogo bolje.« Rekao je Helen: »Tata mi je u bolnici za glavu. Izlazi idući tjedan i stalno priča da se vraća kući Evi.« »Zbilja?« Da Eva opet živi sa svojim mužem? To me iznenadilo. A iznenadilo bi i Tatu, nema sumnje. »Je li to Evi drago?«, rekao sam. »Kao što dobro znaš, punđice, skoro je umrla. Nju sada zaimaju druge stvari. Drugi ljudi. U redu? Prije bih rekao da će tata biti naprašen svojoj mami onog časa kad zakorači na naša vrata. I to će biti sve između njih.« »Ti Boga.« »Pa da, a ionako ga ni ja baš puno ne volim. Sadist. U našoj će kući uskoro biti soba za nekoga drugog. Jako brzo će se sve promijeniti u našim životima. Krema, tvoj mi se tata jako sviđa. Nadahnjuje me.« Laskalo mi je da to čujem. Baš sam htio reći da će mi on, ako se Eva i Tata vjenčaju, biti brat, pa ćemo tako počiniti incest, ali uspio sam začepiti gubicu. Ipak, ta mi je pomisao pričinila priličan nalet ugode. To je značilo da bih godine i godine bio vezan uz Charlieja, još dugo nakon BUDDHA IZ PREDGRAĐA 87 što odemo iz škole. Poželio sam poticati Tatu i Evu budu skupa. Naravno da je na Mami bilo da se opet upre na noge. Možda čak i sama nađe nekoga drugog, premda sam sumnjao u to. Iznenada kroz prigradsku ulicu ispred naše škole zatutnji praska glasnija od ičega što se tu čulo nakon bombardiranja Luftwaffe 1944. Prozori su se rastvorili, piljari su istrčali na vrata svojih dućana, kupci su prekinuli rasprave o slanini i okrenuli se, naši su učitelji zabauljali na biciklima jer ih je buka pogodila kao nalet vjetra, a dječaci su pojurili iz škole prema vratima školskog dvorišta, dok su, pak, mnogi drugi, hladnokrvni dečki, slegnuli ramenima i zgađeno se okrenuli i počeli pljuvati, psovati i udarati nogama. Ružičasti Vauxall Viva je imao kvadrofonijske zvučnike iz kojih su treštali Byrds i njihova »Eight Miles High«. Na zadnjem sjedalu bile su dvije djevojke, a vozio ih je Char-liejev menadžer, Riba, visok, uspravan, zgodan, nekadašnji učenik naše pučke škole o čijem se ocu pričalo da je mornarički admiral. Pričalo se da mu je majka Lady. Riba je imao kratku kosu i nosio je ne baš nadahnutu odjeću, kao što je na primjer bila bijela košulja, zgužvan sako i tenisice. Nije pravio nikakvih ustupaka prema modi, ali nekako je ipak bio pomaknut i cool. Momak se ničim nije dao zbuniti. A ta zagonetka imala je samo devetnaest godina, ne baš puno stariji od nas, ali bio je elegantan, ne običan kao mi, i smatrali smo ga glavnim, baš pravim momkom da bude zadužen za našeg Charlieja. Skoro svakog poslijepodneva kad bi Charlie bio u školi, svraćao je da ga pokupi u studio na vježbanje s bendom. »Da te povezem?«, doviknuo je Charlie Helen. »Ne danas! Vidimo se!« Charlie je pošao prema automobilu. Što mu se više približavao, to su one dvije djevojke bivale uzbuđenije, kao da on pred sobom tjera neki lahor od kojeg su ustreptale. Kad se popeo u auto i sjeo kraj Ribe, nagnule su se naprijed i razdragano ga izljubile. Promijenio je frizuru u vozačevu ogledalu, a ono se čudovište počelo uvlačiti u promet rastjerujući manje dječake koji su se bili skupili ispred automobila s namjerom da, tako ti Boga, otvore poklopac na karoseriji i zavire u motor. Čim je88 HANIF KUREISHI ukazanje odlebdjelo, gomila se začas razišla. »Drkonja«, rekli su dečki zajedljivo, pometeni ljepotom tog događaja. »Usrani drkonja.« Mi smo išli kući svojim mamama, svojim preprženim krumpirima i soku od rajčice, išli smo učiti francuske riječi, za sutra pripremiti nogometnu opremu. A Charlie bi bio s muzičarima. Izlazio je u klubove u jedan po ponoći. Možda se sretne i s Andrevvom Loogom Oldhamom. Ali, sada sam barem bio s Helen. »Oprosti za ono što ti se dogodilo kad si došao k nama«, rekla je. »Obično je prijateljski nastrojen.« »Ma, starci zbog svačega znaju izgubiti živce.« »Ne, mislim na psa. Ja ne odobravam da se ljude izrabljuje tjelesno, a ti?« »Slušaj«, rekao sam oštro se okrenuvši prema njoj i koristeći se savjetom što mi ga je jednom dao Charlie o tome kako se postupa sa ženama -£_voli, ali nek' njih boli./»Moram na autobus. Ne da mi se tu stajati cijelo poslijepodne i da mi se smiju kao zadnjoj pizdi. Gdje ti je taj koga čekaš?« »Pa to si ti, budalo.« »Došla si pred mene?« »Da. Imaš što raditi danas poslijepodne?« »Ma ništa, naravno.«

»A da onda budeš sa mnom?« »Vrijedi, odlično.« Uzela me za ruku pa smo tako krenuli praćeni pogledima momaka iz škole. Pričala mi je o tome da se sprema pobjeći iz škole i otići živjeti u San Francisco. Već joj je dosta besmislenog života s roditeljima, a nevažnost škole tješti joj glavu. Po cijelom zapadnom svijetu javljaju se oslobodilački pokreti i alternativni načini života — nikada ranije nije bilo takvih omladinskih križarskih pohoda — a njezin joj Rutavi ne da da ostaje vani poslije jedanaest. Rekao sam joj da se križarenje mladeži sada zgrušnjava, da su svi predozirani, ali me nije htjela slušati. A nisam joj zamjerao. U to vrijeme je sve o čemu smo slušali već prošlo. Ali grozio sam se njezine pomisli o tome da ode, BUDDHA IZ PREDGRAĐA poglavito stoga što sam se grozio pomisli da ja ostajem. Charlie je radio velike stvari, Helen se spremala za bijeg, a što ću ja? Kako da ja pobjegnem? Podigao sam pogled i opazio Jamilu u crnoj majici i bijelim hlačicama kako hita prema meni. Zaboravio sam da sam se s njom bio dogovorio za sastanak. Posljednjih nekoliko metara prešla je u trku, pa je teško disala, ali više od ljutnje negoli od umora. Upoznao sam je s Helen. Jamila jedva da ju je pogledala, ali Helen je zadržala ruku u mojoj. »Amvaru je sve gore i gore«, rekla je Jamila. »On ide do kraja.« »Hoćeš da vas ostavim na samo?«, pitala je Helen. Brzo sam joj rekao ne i pitao Jamilu smijem li objasniti Helen o čemu se radi. »Smiješ, ako već želiš našu kulturu predstaviti kao smiješnu, a naše ljude kao staromodne, zadrte i umobolne.« I tako sam ispričao Helen o štrajku glađu. Jamila je upadala da pridoda poneku pojedinost kako bismo saznali za najnovije stanje. Anwar ni najmanje nije popuštao: niti keks da gricne, niti da gucne čašu vode, niti je popušio jednu jedincatu cigaretu. Ili će se Jamila pokoriti ili će on umrijeti u mukama tako što će mu organi jedan po jedan odumrijeti. A ako ga i odvedu u bolnicu, opet će raditi to isto sve dok mu porodica ne popusti. Počelo je kišiti, pa smo nas troje sjeli na autobusnu stanicu. Nije se imalo kamo otići. Helen je bila strpljiva i pozorna i držala me za ruku da me smiri. Jamila je rekla: »U sebi sam se pomirila s time da će to biti noćas, u ponoć, odlučila sam tada otići. Ne mogu dalje podnostiti tu neizvjesnost.« Kada smo god inače progovorali o Jamilinu bijegu od kuće, o tome kamo bi mogla otići i kako da skupimo novac da joj pomognemo da preživi, rekla bi: »A moja mama?« Anwar bi za sve okrivljavao Jeetu. Jeetin život postao bi živo umiranje, a da sama nije imala kamo pobjeći. Ja sam imao sjajnu zamisao da Jamila i Jeeta pobjegnu zajedno, ali Jeeta nikada ne bi ostavila Anvvara: indijske žene nisu takve. Kružili smo i kružili sve dok Helen nije bljesnula mozgom.90 HANIF KUREISHI »Idemo pitati tvog tatu«, rekla je. »On je mudar čovjek, tako produhovljen i...« »Ma on je čisti lažnjak«, rekla je Jamila. »Pa bar pokušajmo«, odgovorila je Helen. I tako smo otišli k meni. Mama, s onim njezinim gotovo prozirnim bijelim nogama koje su joj stršale iz kućne haljine, sjedila je u dnevnoj sobi i crtala. Brzo je zaklopila blok za crtanje i ćušnula ga iza naslonjača. Vidjelo se da je umorna od cjelodnevnog rada u prodavaonici cipela. Stalno sam se inače nakanjivao da je pitam o svemu tome, ali nikada se nisam uspio uzdići a da je ne zapitam budalaštinu poput: »Kako je bilo danas?« Sukladno tome, ona o svom poslu nikada nije ni s kim razgovarala. Jamila je sjela na stolac i zabuljila se u prazno kao da je sretna što je priču o svom ocu prepustila drugima. Helen se baš nije proslavila niti je unaprijedila mirovne mogućnosti na ovome Svijetu, kad je rekla da je bila na Tatinu nastupu u Chislehurstu. »Nisam ga gledala«, rekla je Mama. »Oh, kakva šteta. Bilo je duboko.« Mama je izgledala samosažalno, ali Helen je samo nastavljala. »Pravo oslobađanje.« Zbog toga sam i poželjela živjeti u San Franciscu. »Taj čovjek i mene tjera da poželim živjeti u San Franciscu«, reka je Mama. »Onda valjda znači da ste naučili sve što on može poučavati. Jeste li vi budistkinja?« Izgledalo je to prilično nesročno, taj razgovor između Mame i Helen. Razgovarale su o budizmu u Chislehurstu, a sve to na podlozi ekspanzije svijesti, slobode i festivala. Ali za Mamu je drugi svjetski rat i dalje bio prisutan na našim ulicama, na ulicama na kojima je odrasla. Često mi je pričala o noćnim zračnim napadima, o svojim roditeljima koji su se iscrpljivali u protupožarnoj službi, o kućama u obližnjim ulicama koje su se u času znale srušiti u prah, o ljudima koji su nenadano nestajali, vijestima o sinovima palim na frontu. Kakav je to zagrljaj zla ili mogućnosti ljudskog razaranja bio? Jedino što sam ja materijalno znao o BUDDHA IZ PREDGRAĐA

91 o ratu bio je tijesni odjeljak s čučavcem u protuzračnom skloništu na kraju našeg vrta što sam ga kao dijete zauzeo za svoju kućicu. I tada je još sadržavalo redove staklenki s pekmezom i natrule krevete na kat iz 1943. »Lako je nama govoriti o ljubavi«, rekao sam Helen. »A rat?» Jamila je srdito ustala. »Karime, zar mi to govorimo o ratu?« »To je važno, to je...« »Ma ti si idiot. Molim re...« Pa je molećivo pogledala Mamu. »Mi smo amo došli s određenim razlogom. Što me tjerate da toliko čekam? Hajde da se posavjetujemo.« Pokazavši na pregradni zid Mama je rekla: »S njime?« Jamila je kimnula glavom i počela gristi nokte. Mama se gorko osmijehnula. »On ne može sabrati ni sam sebe.« »To je bila Karimova zamisao«, rekla je Jamila i šmugula iz sobe. »Nemoj me nasmijavati«, rekla mi je Mama. »Zašto joj to radiš? Zašto ne napraviš nešto korisao, na primjer da raskrčiš kuhinju? Zašto malo ne uzmeš čitati školske knjige? Karime, Karime, zašto ne napraviš nešto Jto će te nekamo odvesti?« »Daj, nemoj histerizirati«, rekao sam Mami. »A zašto ne bih?«, odgovorila mi je. Otišli smo u sobu, a Bog je ležao na krevetu i slušao glazbu na radiju. S odobravanjem je odmjerio Helen i namignuo mi. Dopala mu se; u tom mu je trenutku, doduše, bilo drago što uopće s nekime izlazim, samo da to nisu dečki ili Indijci. Kad sam jedanput kući doveo jednog Jamilina prijatelja Pakistanca, rekao mi je: »Zašto izlaziš s tim muslimanima?«. Pitao sam ga: »Zašto ne?«. »S njima uvijek problema preko glave«, rekao je osorno. »Kakvih problema?«, pitao sam. Nije bio neki majstor za specifikacije; samo je otresao glavom kao da kaže da je problema toliko mnogo da ne zna odakle bi počeo. Ali dodao je, tek dokaza radi: »Pa Dowriejevi i sve to.«92 HANIF KUREISHI »Anvvar je moj najstariji prijatelj na svijetu«, rekao je kad sam mu sve ispričao. »Mi stari Indijci počeli smo sve manje i manje voljeti ovu Englesku i vraćamo se nekoj utvarnoj Indiji.« Helen je uzela Tatu za ruku i potapšala je kao za utjehu. »Ali ovo je vaš dom«, rekla je. »Mi volimo što ste vi tu. Vi svojom tradicijom oplemenjujete našu zemlju.« Jamila je samo podigla pogled put nebesa. Vidjelo se da je Helen dovodi do ruba samoubojstva. Mene je samo nasmijala, ali ovo su bila trezvena posla. Rekao sam mu: »Bi li otišao do njega?« »Ne bi on poslušao ni samog Gandhija«, rekla je Jamila. »U redu«, rekao je Tata. »Vratite se za devedesetpet minuta, a ja ću za to vrijeme meditirati. Na koncu tog razmišljanja dat ću vam odgovor.« »Sjajno!« I tako smo nas troje izišli iz slijepe ulice, a to je za nas bio Victoria Road. Hodali smo prema pubu otužnim ulicama po kojima su nam odjekivali koraci, pa kraj izas-ranih parkova, pored viktorijanske škole s vanjskim zahodima, mimo brojnih skloništa od bombi i pokraj uzanih vrtova i mnoštva soba s pogledom na ulicu u kojima su se nalazili bliski neznanci i televizori koji su sjali kao svjetlo na izdisaju. Eva je naš kraj uvijek nazivala »višim dnom«. Bilo je toliko mirno da nitko od nas nije želio čuti ni vlastiti uzbunjeni glas. Tu su živjeli g. Whitman, policajac, i njegova žena Noleen; susjedna vrata bili su umirovljeni par, gospodin i gospođa Holub. Oni su bili socijalisti u izbjeglištvu iz Čeho-slovačke, a mimo njihova znanja njihov se sin svakog petka i subote uvečer u pidžami iskradao iz kuće da sluša divljačku glazbu. Njima prekoputa bio je još jedan umirovljeni par, učitelj i njegova žena, Gothardovi. Do njih je, pak, bila obitelj trgovaca sjemenjem za ptice na East Endu, Lovelaceovi — stara baka Lovelace bila je čistačica u zahodu u Librarv Gardens. Dalje uz ulicu živio je izvjestitelj s Fleet Streeta, g. Nokes, sa ženom i predebelom BUDDHA IZ PREDGRAĐA 93 djecom, te, vrata do vrata s njima, Scoffieldovi — gospođa Scoffield je bila arhitektica. Sve su te kuće bile »sređene«. Jedna je imala nov trijem, druga dvostruka vakuumirana okna, georgijanske prozore i nova vrata s mjedenom opremom. Kuhinje su im bile proširene, potkrovlja prenamijenjena, zidovi uklonjeni, garaže pridodane. To je ta engleska strast, ne za samodokazivanjem ili kulturom ili umješnošću, već za US-om, Uradi Sam, za većom i boljom kućom s više modernih tekovina, brižnim akumuliranjem komfora i, s time, statusa — konkretnog pokazatelja zarađena novca. Igra je bila u izlaganju. Koliko smo samo puta za posjeta obiteljima u susjedstvu, prije no što nam se ponudi šalica čaja, bili vođeni u obilazak kuće — Tata bi uvijek uzdahnuo: »O, eto opet velike

turneje« — da bismo se divili probijenim sobama, spretnim ormarima i krevetima na kat, tuševima, spremnicima za ugljen i staklenicima. U pubu, Chatteron Arms, sjedili su ostarjeli teddy-boysi u sakoima ukrašenih revera i učvršćenim kokoticama da su izgledali kao brodski pramci. Bilo je i nekoliko opakih rokera u kožnjacima sa zakovicama i lancima koji su razgovarali o štemanju, svom glavnom zanimanju. A bilo je i nekoliko skinheada s djevojkama u rupičastim cipelama, levisicama, krombi-kaputima i naramenicama. Mnoge sam poznavao iz škole: u pubu su bili svake večeri, sa svojim očevima, i zauvijek će tu ostati i nikada nikamo neće otići. Bili su malčice iznenađeni što vide dvoje hipija i Pakija kako ulaze; bilo je nekoliko izmijenjenih riječi o toj temi i nekoliko pogleda upućenih u našem pravcu, pa sam pazio da nam se oči ne susretnu kako im ne bih dao povoda za bijes. Svejedno sam bio uznemiren jer su na nas mogli skočiti i pri odlasku. Jamila nije govorila ništa, a Helen je žudjela za pričama o Charlieju, što je očito bio predmet na kojem je bila spremna maturirati. Jamila nije bila čak niti prezriva, samo je odsutno u sebe izlijevala pinte piva. S Charliejem se srela nekoliko puta u našoj kući i nimalo je nije uzbuđivao, blago rečeno. »Taštino, ime ti je Charlie«, bio je njezin zaključak. Ni Charlie se nije s njom zamarao. Pa i zašto bi? Jamila mu nije bila od koristi i nije se s njom imao94 HANIF KURE1SHI želju jebati. Jamila je prozirala starog Charlieja: rekla je da je u njega čelična ambicija pod ljigavo-baršunastim idealizmom, što je bio običan stil tog uzrasta. Helen je veselo tvrdila da Charlie nije samo mala zvijezda u našoj školi nego da obasjava i druge škole, naročito ženske. Bilo je djevojaka koje su za Mustn't Grumble išle od svirke do svirke samo da bi bile blizu tog momka i snimale su te koncerte na kazetofon. Okolo su, sve dok se ne bi poderale, znale kružiti rijetke Charliejeve fotografije. Očito, ponudili su mu ugovor za ploču, ali je Riba odbio, rekavši da još nisu dovoljno dobri. A, predviđao je Riba, kad jednom budu dobri, bit će najveći bend na svijetu. Baš me zanima je li Charlie to zbilja znao, osjećao, ili mu je život što ga je živio iz dana u dan bio sjeban i smušen kao i u svih drugih. Kasnije te večeri, u pratnji Jamile i Helen, zakucao sam na vrata Tatine sobe. Nije bilo odgovora. »Možda je još uvijek na drugoj razini«, rekla je Helen. Pogledao sam Jamilu i pitao se da li i ona, kao i ja, čuje Tatu kako hrče. Bilo je očito: počela je bučno lupati na vrata sve dok Tata, uležane kose, nije otvorio i iznenadio se što nas vidi. Posjedali smo oko njegova kreveta, a on se udubio u jednu od onih teških šutnji koje sam sada i sam prihvaćao kao popratnicu mudrosti. »Živimo u doba sumnje i neizvjesnosti. Stare religije pod kojima su ljudi živjeli u devedesetdevet cijela devede-j setdevet posto ljudske povijesti raspale su ili su postalej nevažne. Naš problem je sekularizam. Zamijenili smo svoje1; duhovne vrijednosti za materijalizam. A sada svi tumaraju i uokolo i pitaju se kako živjeti. Tako se povremeno očajnici I obraćaju čak i meni.« ------»Striko, molim te...« Tata je za dijelak centimetra podigao kažiprst i Jamila je protiv volje zašutjela. »Zaključio sam ovako.« Svi smo se toliko usredotočili da sam se umalo nasmijao. ' »Ja vjerujem da je sreća moguća samo ako slijediš vlastite osjećaje, intuiciju, svoje stvarne prohtjeve. Kad se BUDDHA IZ PREDGRAĐA 95 ponašaš prema dužnosti, obavezi ili krivnji, žudnji da zadovoljiš druge, postižeš samo nesreću. Sreću moraš prihvaćati kad god možeš, ne sebično, već tako da pamtiš da si ti dio svijeta, da si dio dragih, ne odvojen od njih. Trebaju li ljudi ostvarivati svoju sreću na račun drugih? Ili treba da su nesretni kako bi drugi mogli biti sretni? Ne postoji nitko tko se nije suočio s tim problemom.« Zastao je da udahne i pogledao nas. Znao sam da u trenutku dok to govori misli na Evu. Odjednom sam se osjetio prazno i tjeskobno jer sam shvatio da će otići od nas. A ja nisam htio da ode jer sam ga jako volio. »Zato, ako sami sebe kažnjavate tako da sami sebe niječete na puritanski način, na engleski kršćanski način, postojat će samo mržnja i još veća nesreća.« Onda je pogedao samo Jamilu. »Ljudi stalno traže savjete. Traže savjete baš kada bi trebalo da se potrude da budu svjesniji onoga što se događa.« »Puno ti hvala«, rekla je Jamila. Bila je ponoć kad sam je otpratio kući. Ulazila je pognute glave. Pitao sam je je li što odlučila. »O da, jesam«, rekla je pošavši uz stepenice prema stanu u kojem su njezini roditelji, njezini mučitelji, ležali budni u odvojenim sobama, jedno od njih koje se trudilo da umre, a drugo koje je nesumnjivo zazivalo smrt. U predsoblju je glasno otkucavao strujomjer koji regulira svjetlo. Helen i ja smo kroz polumrak zurili u Jamilino lice tražeći ključ za ono što je naumila učiniti. Onda se okrenula, obavijena tamom, i otišla na spavanje. Helen je rekla da bi se Jamila trebala udati za tog momka. Rekao sam ne, trebala bi ga odbiti. Ali to se nije moglo izreći.

Helen i ja popeli smo se u Anerlev Park i legli poleđuške na travu kraj ljuljački, gledali u nebo, pa skinuli odjeću. Lijepo smo se poševili, samo što je bilo na brzinu, da se Rutavi ne razbjesni. Zanima me jesmo li, dok smo to radili, oboje mislili na Charlieja.ŠESTO POGLAVLJE Čovjek koji je kretao put Engleske, k našim ljubo-pitljivim očima i prema onom toplom zimskom kaputu što sam ga ja držao u rukama, nije bio književnik Flaubert iako je imao slične sive brkove, dvostruk podvoljak i ne baš mnogo kose. Ne-Flaubert je bio niži od mene, negdje iste visine kao Princeza Jeeta. Ali, za razliku od nje — a pravi oblik njezina tijela bilo je teško odrediti zbog njezina prostranog salwar kamiza*— Changez je imao trbušinu koja je nastupala ispred njega, a preko nje mu se rastezao tamnocrveni pleteni džemper od viskoze. Ono kose što mu je Bog ostavio bilo je raštrkano, a bila mu je suha i stršala je kao da ju je svakog jutra četkao prema gore. Zdravom je rukom gurao kolica natovarena dvama natrulim kovčezima koje je od trenutnog rasapa čuvao samo tanki remen od iskrzana pojasa za pidžamu. Kad je ne-Flaubert zamijetio svoje ime ispisano na komadu kartona što sam ga ja držao, jednostavno je prestao gurati kolica i pustio ih da stoje usred užurbane aero-dromske gužve i zaputio se prema Jeeti i svojoj budućoj ženi, Jamili. Helen se na taj dan svih dana odazvala da nam pomogne, pa smo ona i ja spasili kolica i teturajući odnijeli Changezovu kramu do stražnjeg dijela velikog rovera. Helen ništa nije htjela uzeti u ruke kako spada za slučaj da iz kovčega ne izlete komarči i nanesu joj malariju. Ne-Flaubert je stajao uz nas i nije ulazio u auto sve dok ja, ovlašten njegovim potvrdnim kraljevskim kimanjem, nisam napokon zaključao prtljažnik, uvjerivši ga da su njegovi sveti kovčezi sigurni od dakoita** i tagija. Salwar kamiz - ženska odjeća, šalvare; dimije i tunika Dakoiti - pripadnici pljačkaških bandi u Indiji i Burmi Tagi pripadnik razbojničke bande BUDDHA IZ PREDGRAĐA 97 »Možda je navikao na sluge«, rekla je Helen glasno dok sam ja pridržavao otvorena vrata da bi on mogao ući kraj Jeete i Jamile. Helen i ja smo otišli naprijed. To je za mene bio slastan trenutak osvete jer je taj rover pripadao Heleninu ocu, Rutavome. Da je znao da četvoro Pakijanera gnjetu svoje crne guzice po njegovim dubokim kožnim sjedalima, da će ih voziti njegova kćer koju je baš netom pojebao jedan od njih, sigurno ne bi bio zadovoljan čovjek. Dotično vjenčanje imalo se održati idućeg dana, a potom će Jamila i Changez nekoliko noći odsjesti u Ritzu. A danas će se kao dobrodošlica Changezu u Englesku prirediti mala zabava. Dok je rover skretao u ulicu i zaustavljao se kraj knjižnice, Anwar je nespokojno stajao na prozoru Rajskog dućana. Anwar je čak presvukao odijelo; umjesto uobičajenog primjerka iz ranih pedesetih sada je na sebi imao neki izradak iz kasnih pedesetih. Sako mu je posvuda bio prikopčan pribadačama, jer je sada bio sama kost i koža. Nos i jagodice su mu stršali kao nikada ranije, a bio je bljeđi i od Helen, toliko blijed da mu više nitko ni usnu ne bi mogao reći da je »čokoladni« ili »crnačko smeće«, premda se, ipak, sama riječ »smeće« mogla upotrijebiti s punim pravom. Bio je slab i bilo mu je teško u hodu podizati noge. Kretao se kao da su mu oko gležnjeva vezane vreće šećera. A kad ga je Changez zagrlio na ulici, učinilo mi se da sam začuo kako Anwaru krčkaju kosti. Potom je dvaput pretresao Changezovu ruku i uštipnuo ga za obraz. Čini se da je Amvaru i taj napor bio zamoran. Anwar je bio krajnje izdašan zbog Changezova dolaska. Možda je to imalo nekakve veze s time što sam nije imao sina, a sada ga upravo stječe; ili je možda uživao u svojoj pobjedi nad ženama. Ma kakav bio domah njegove samonanesene slabosti, svejedno ga nikada nisam vidio tako dobre volje kao što je bio zadnjih dana, kao ni tako živčano brbljiva. Riječi nisu bile njegov prirodni medij, ali tih dana, kad bih im dolazio pripomoći u dućanu, obavezno bi me — ucjenjujući me samosama*, potocima šerbeta i Tuljac od tjestenine ispunjen mljevenim mesom i povrćem98 HANIF KUREISHI prilikom da ne radim — odvodio ustranu na poduže ispiranje ušiju. Uvjeren sam da me odvodio sa strane u spremište, gdje bismo, podalje od Jeete i Jamile, sjedili na drvenim kutijama kao zabušanti u tvornici, jer je bio postiđen, ili barem plah, zbog svoje neslatke pobjede. Princeza Jeeta i Jamila donedavna su bile u grobljanskom raspoloženju, ni na trenutak nisu Anwaru puštale da uživa radost svoje tiranije. Stoga mu je, jadnom dripcu, jedino preostalo da uživa sa mnom. Zar one nikada neće shvatiti plodove njegove mudrosti? »S novim muškim u ovom okružju stvari će se jako promijeniti«, rekao mi je pobjedonosno. »Treba preurediti dućan. Treba mi netko da nosi sanduke od prekupaca. Changez će, kad dođe, s Jamilom voditi dućan. Tako ću onu ženu« — mislio je na svoju suprugu — »moći izvesti na neko lijepo mjesto.« »Na kakvo ćeš je lijepo mjesto izvesti, striko Anware, u operu? Čuo sam da se upravo daje dobra izvedba Rigoletta.« »U indijski restoran što ga drži jedan moj prijatelj.« »I gdje još lijepo?« »U zoološki vrt, jebo ga ti! Kamo god hoće!« Anwar je postao sentimentalan, kao što često biva s ljudima s manjkom osjećaja. »Cijeli život rinta. Zaslužuje da malo predahne. Svima nam je dala puno ljubavi. Tako puno

ljubavi. Samo kad bi te žene mogle usvojiti moje poglede. Počet će shvaćati tek kad taj dečko dođe amo. Onda će vidjeti, je li tako?« U tom našem skladištu od tajni uvidio sam i to da Anwar jedva čeka unuke. Prema Anwaru, Jamila će začas zatrudnjeti i uskoro će na sve strane jurcati mali Anwarčići. Anwar će voditi računa o njihovu kulturnom uzdizanju i odvoditi ih u školu i u džamiju dok će Changez, valjda, preuređivati dućan, prenositi kutije i iznovice pumpati moju djevojku Jamilu. Dok bismo Anwar i ja vodili te razgovore, Jamila bi s užitkom otvarala vrata skladišta i samo bi u mene uperila ona dva dna bačve od svojih očiju kao da to sjedim s Eichmannom. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 99 Gore u stanu Jeeta i Jamila pripremale su preukusnu poslasticu od keeme i alooa* da se sve pušilo, pa rižu, čapati i nan**. Bilo je tu i Tizera i krem-sode, piva i lassija za piće i sve je to bilo posluženo na bijelim stolnjacima sa snježno bijelim papirnatim ubrusima za sve nas. Prema djevičanskom stanju te dobro izribane sobe koja je gledala na glavnu cestu prema Londonu ne bi se moglo povjerovati da je u njoj svega koji tjedan ranije jedan čovjek sam sebe htio izgladniti do smrti. U početku je sve bilo pravi zemaljski pakao, ta zabava gdje je svatko bio prestrašen i smeten. Stric Anwar, šušti Oscar Wilde, u onoj je tišini izveo tri pokušaja da zametne razgovor, ali su mu sva nastojanja propala. Ja sam proučavao iskrzani tepih. Čak ni Helen, koja je na sve gledala s velikom blagonaklonom radoznalošću i na koju se uvijek moglo osloniti zbog njezina veselog i neprimjerenog mišljenja, nije ništa rekla osim dvaput »hm-hm« i samo je pogledavala kroz prozor. Changez i Jamila sjedili s odvojeno i, kako sam ih nastojao uhvatiti pogledaju li jedno drugo, jamčim da između budućih sukrevetnika nije izmijenjen niti jedan jedini kradomičan pogled. Što će Changez zaključiti o svojoj ženi kad je napokon pogleda? Dani pripijenih gornjih dijelova odjeće i mini-sukanja prošli su. Jamila je nosila nešto što je sličilo na nekoliko vreća: dugačke suknje, vjerojatno tri, jednu preko druge, izblijedjelo zelenu dugačku tuniku ispod koje su joj se blago zainteresiranim pogledima izlagali spljošteni lukovi grudi bez grudnjaka. Nosila je uobičajene naočale od socijalnog, a na nogama je imala neizostavan par smeđih Dr. Martensica koje su odavale dojam da se sprema za planinarenje. Bila je luda za tom odjećom, oduševljena što je pronašla izgled koji ce moći rabiti svakoga dana sa željom da poput kineskog seljaka nikada ne mora misliti što će obući. Jednostavna ideja poput te, tako tipična za Jamilu koja, što se tiče tijela, nije bila tašta, drugim je ljudima izgledala ekscenAlooa - krumpir />a? ("aa) ~ krul1 od bijelog brašna koji se peče u posebnim pećima (.također naan); u tradiciji islamskog stanovništva100 HANIF KUREISHI trično, a mene je provjereno nasmijavala. Jedini stvor kojem to nije izgledalo ekscentrično, jer nije ni primjećivao, bio je njezin otac. Zbilja je o Jamili znao jako malo. Da ga je tko pitao za koga je glasala, za imena njezinih prijateljica ili što voli u životu, ne bi znao odgovoriti. Kao da je zanimanje za nju na neki čudan način bilo ispod njegova dostojanstva. On nju nije vidio. Postojali su samo određeni načini na koje se ta žena koja mu je bila kćer imala ponašati. Napokon su se pojavila neka četvorica Anwarovih rođaka i donijela još jela i pića i poklona u vidu odjeće i posuđa. Jedan od tih muškaraca dao je Jamili vlasulju; za Changeza vijenac od sandalovine. U prostoriji je ubrzo nastala graja, vreva i živost. Anwar se počeo upoznavati s Changezom. Nije se doimalo da je i najmanje njime razočaran, pa mu se stalno smješkao, kimao mu i dirao ga. Trebalo je vremena pa da Awnar primijeti kako njegov tako silno iščekivani zet nije razvijeni tjelesni primjerak kakav je očekivao. Nisu govorili engleski pa ne znam točno što se razgovaralo, ali Anwar je nakon jednog pogleda, kojem je uslijedilo brižljivo pobliže proučavanje popraćeno malim iskorakom ustranu zbog boljeg kuta, uzbuđeno pokazao na Changezovu ruku. Changez je pomalo uvrtao rukom i smijao se bez primisli; i Anwar se pokušavao nasmijati. Changezu je lijeva ruka bila nekako suhonjava, a na vrhu tog stanjenog uda imao je nabreklu kvrgu tvrdog mesa veličine loptice za golf, malu šaku na kojoj je na mjestu gdje su se trebali nalaziti spretni prsti, koji su trebali oličiti dućan i prenositi sanduke, iz čvrsta tkiva stršao samo tanašni palac. Igledalo je kao da je Changez gurnuo ruku u vatru pa su mu se tako koža, kost i žile stopili u jedno. Makar sam poznavao jednog izvrsnog vodoinstalatera koji je radio kod tetka Teda i koji je umjesto ruke imao samo batrljak, nisam mogao sebi predočiti Changeza kako jednom rukom preuređuje dućan. Ustvari, sve da je imao i četiri ruke Mo-hammeda Alija, sumnjam da bi išta znao s četkom za ličenje, baš kao i s četkicom za zube, uostalom. Ako je Anwar sada i imao razloga gajiti manje rezerve u odnosu na Changeza (premda je Changez izgleda bio BUDDHA IZ PREDGRAĐA 101

oduševljen Anwarom, pa se smijao svemu što bi on rekao makar to bilo i nešto ozbiljno), to sve skupa nije bilo ništa u usporedbi s Jamilinom odbojnošću. Je li Changez uopće imao pojma o odvratnosti kojom će njegova buduća mlada, koja je sada prišla polici s knjigama, izvadila knjigu Kate Millet, udubila se nekoliko minuta u nju i potom je vratila na mjesto nakon što ju je majka pogledala pogledom punim prijekora i sažaljenja, s njime obdržavati bračni zavjet? Dan nakon što smo se ono Helen i ja poševili u parku Anerlev, Jamila me nazvala da mi kaže svoju odluku. Tog sam jutra bio toliko ushićen zbog svog trijumfa u zavođenju kćeri onog psećeg gazde da sam bio potpuno zaboravio na Jamilinu veliku odluku. Dok mi je govorila da će se udati za čovjeka što joj ga je otac izabrao iz milijuna drugih i da je to kraj cijele te priče, zvučala mi je daleko i hladno. Preživjet će, rekao sam joj. Ne bi o toj stvari podnijela niti jednu riječ priđe. Neprekidno sam mislio: tipična Jamila, to je samo njoj svojstveno, kao da joj se sve to događa svakoga dana. Ali ona je pošla za Changeza iz izopačenosti, u to sam bio siguran. Na kraju krajeva, živjeli smo u buntovnim i nekonvencionalnim vremenima. A Jamilu su zanimali anarhisti, situacionisti i prognostici vremena i sve je takve stvari izrezivala iz novina i pokazivala mi ih. Udaja za Changeza bi tako bila, u njezinoj svijesti, pobuna nad pobunama, sušta stvaralačka novina. Sve će se u njezinu životu prelomiti, bit će to eksperiment. Tvrdila je da to čini samo zbog Jeete, ali ja sam bio uvjeren da je u tome bilo i prave, tvrdoglave samovolje. Kad je počeo objed, sjeo sam do Changeza. Helen nas je gledala s druge strane sobe i nije bila u stanju jesti, doslovce zgađena od samog pogleda na Changeza kako balansira tanjurom na koljenima i vijencem koji mu stalno upada u dal*, dok zdravom rukom jede, spretno se služeći s to prstiju što ih ima. Možda nikada nije upotrebljavao nož i vilicu. Naravno, Jamilu bi to oduševilo. Graktala bi Dal (daal) - grahorica; juha od grahorice, nezaobilazni dio svakodnevnog obroka i u dravidskoj i u hindu i u islamskoj tradiciji102 HANIF KUREISHI I BUDDHA IZ PREDGRAĐA 103 na sve strane svojim prijateljima: »Znate li vi da se moj muž još nikada nije sreo s priborom za jelo?« A Changez je izgledao tako usamljeno — izbliza sam primijetio kako mu iz loše izbrijana lica strše čekinjice — da mu se čak ni ja nisam mogao podsmijehnuti na svoj uobičajeni način. A obraćao mi se toliko ljubazno i s toliko nevina zanosa, da mi je došlo da kažem Jamili: »Hej, pa nije tako loš!« »Hoćeš li me povesti do ceste da vidim dvije-tri stvari koje bih možda volio vidjeti?« »Ma sigurno, kad god hoćeš«, odgovorio sam mu. »Također, volio bih gledat kriket. Možda bismo mogli ići na Lords. Ponio sam dvogled.« »Odlično.« »A da obiđemo knjižare? Čujem da ovdje na Charing Cross Roadu ima mnogo takvih ustanova.« »Ima. Što voliš čitati?« »Klasike«, rekao je nepokolebljivo. Primijetio sam da on ima i svoju pompoznu stranu, toliko je djelovao siguran u svoj ukus i sud. »Ti također voliš klasike?« »Ne misliš valjda na ona grčka govna. Vergilije, Dante, Homo i takve stvari?« »Za mene P. G. Wodehouse i Conan Doyle! Možeš me odvesti do kuće Sherlocka Holmesa u Baker Streetu? Također, htio bih gledati Sveca i Mickevja Spilanea. I westerne! Sve u čemu je Randolph Scott! Ili Gary Cooper! Ili John Wayne!« Rekoh, da ga iskušam: »Puno je stvari koje možemo napraviti. A možemo s nama povesti i Jamilu.« Ne pogledavši je, već trpajući u usta rižu i grašak dok mu se obrazi nisu zaokružili — a zbilja je bio nezajažljivi žderanja — rekao je: »To bi bila prava zabava.« »Vas dva pimpića ste znači sada velika kompa«, prosik-tala mi je kasnije Jamila. Anwar mi je preuzeo Changeza, pa mu je strpljivo uzeo raspredati o dućanu, o prekupcima i novčanom stanju. Changez je samo stajao, gledao kroz prozor i češkao dupe, posve zanemarujući tasta koji nije imao izbora nego da nastavi sa svojim objašnjavanjima. Dok je Anwar pričao, Changez se okrenuo prema njemu i rekao: »Mišljah da će u Engleskoj biti mnogo studenije nego što jest.« Taj non sequitur zaprepastio je i iživcirao Anvvara. »Ali ja ti pričam o cijeni povrća«, rekao je Anvvar. »Čemu?«, pitao je zbunjeno Changez. »Ja sam uglavnom mesožder.« Anwar na to nije ništa rekao, ali mu je preko lica prešla zapanjenost, pomutnja i srdžba. Bacio je kratak pogled na Changezovu sparušenu ruku, tek za potvrdu da mu je brat kao muža njegovoj jedinoj kćeri zaista amo poslao bogalja. »Meni Changez izgleda u redu«, rekao sam Jamili. »Voli knjige. Ne izgleda mi kao neki pretjerani seksualni nezajažljiva^«

»Otkud, jebiga, to znaš? Što se onda ti ne udaš za njega? Tebi se, uostalom, i sviđaju muškarci.« »Zato što si se ti odlučila udati za njega.« »Nisam ja 'odlučila' ništa osim da proživim svoj život u miru.« »Jammie, to si ti izabrala.« Bila je bijesna na mene. »Pih! Što god bilo, ja ću se za podršku i skrb obratiti tebi.« Hvala Bogu, pomislio sam, jer se upravo u tom trenutku na primanju pojavio Tata. Došao je ravno s posla i na sebi je imao svoje najbolje, po mjeri šivano odijelo Burton's: žuti sako sa satom na lancu (poklon od Mame) i prugastu kravatu, plavo s ružičastim, s uzlom debelim kao komad sapuna. Izgledao je kao papagaj. Uza sve, Tati se sva kosa sjajila jer je volio stavljati maslinovo ulje, uvjeren da takvo natapanje tjemena sprečava ćelavost. Nažalost, priđe li mu tko preblizu, odjednom počne osjećati potrebu da se stane osyrtati za izvorom tog miomirisa — da možda netko u blizini nije pretjerano začinio salatu? Ipak, u zadnje je vrijeme prikrivao taj vonj svojom najmilijom vodicom za104 HANIF KUREISHI brijanje, Rampageom. Tata je sada bio zdepastiji no ikada. Pretvarao se u malog krmastog Buddhu, ali u usporedbi sa svima ostalima u prostoriji bio je oličenje životnosti, vedar, neuštogljen, nasmijan. Anwar je pored njega izgledao kao starac. Tata je toga dana bio uznesen; podsjećao me na nekog slatkorječivog političara koji je došao u posjetu odrpanu biračkom tijelu, pa se sve osmjehuje, ljubi djecu, oduševljeno se rukuje — i odlazi čim mu se ukaže decentna prilika. Helen mi je stalno govorila: »Karime, vodi me odavde« da mi je zbilja išla na živce, pa smo tako ubrzo Tata, Helen i ja pošli dolje. »O čemu se radi?«, pitao sam Helen. »Zbog čega ti je tako prekipjelo?« »Jedan od Anwarovih rođaka ružno se ponaša prema meni«, rekla je. Kad bi god prošla blizu tog čovjeka, ustuknuo bi od nje i promrmljao: »Prasetina, prasetina, prasetina, spolna bolest, spolna bolest, Bjelkinja, Bjelkinja.« Neovisno o tome, ljutila se na Jamilu što se udaje za Changeza, od kojeg joj je i na sam pogled bilo zlo. Rekao sam joj da ode u San Francisco. Dolje, pak, Anwar je sada vodao Changeza po dućanu. Dok je Anwar pokazivao, objašnjavao i mahao prema limenkama, paketima, bocama i četkama, Changez je kimao kao bistar ali zločest učenik koji povlađuje revnom muzejskom upravitelju, ali ništa ne prima u sebe. Changez mi se nije doimao spremnim da preuzme vođenje Rajskog dućana. Spazivši me kako odlazim, dotrčao je do mene i uzeo me za ruku. »Sjećaš se, knjižare, knjižare!« Znojio se, a to kako se uhvatio za mene pokazivalo je da ne želi da ga ostavim samog. »I, molim te«, rekao je, »zovi me po nadimku — Bucko.» »Bucko?« »Bucko. Da, a ti?« »Krema.« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 105 »Krema, doviđenja.« »Doviđenja, Bucko.« Helen je vani već upalila rover i radio. Začuo sam moje najdraže stihove iz Abbey Roada: »Uskoro ćemo biti daleko odavde, nagazi na gas i obrisi suze.« Na moje iznenađenje pred knjižnicom je stajao parkiran i Evin automobil. A Tata je pridržavao otvorena vrata. Danas je bio čio, dočim je inače bio sjetan i turoban. Kao da je u svijesti nešto odlučio, iako još nije bio siguran treba li baš to učiniti. Stoga, umjesto da bude opušten i zadovoljan, bio je napetiji i manje trpeljiv no ikada. »Upadaj«, rekao je pokazujući na zadnje sjedalo Evina auta. »Zašto? Kamo ćemo?« »Samo uđi. Ja sam ti otac, zar ne? Zar nisam uvijek brinuo za tebe?« »Nisi. A ovo je kao da me privodiš u zatvor. Rekao sam ti da ću večeras biti s Helen.« »A zar nećeš biti s Evom? Ti voliš Evu. I kod kuće te čeka Charlie. Jako želi s tobom porazgovarati o nekoliko stvari.« Eva mi se osmjehivala s vozačkog mjesta. »Cmok, cmok«, rekla mi je. Znao sam da me hoće obmanuti. Jebiga, tako su glupi ti odrasli, misle da se ništa od onoga što rade ne može prezreti. Otišao sam do Helen i rekao joj da se događa nešto teško, da ne znam točno što, ali da sada moram otići. Poljubila me i odvezla se. Čitav sam se dan osjećao smireno, premda svjestan da se u Jamilinu životu sve promijenilo; a sada, istog tog dana, ako sam bio u pravu u vezi s izrazima na ta dva lica koja su bila sa mnom u automobilu, isto to će se dogoditi i meni. Mahnuo sam, ne znam zašto, prema Heleninu autu. I više je nikada nisam vidio. Sviđala mi se, počeli smo izlaziti, a onda se dogodilo sve ovo i više se nismo vidjeli.

Dok sam sjedio u automobilu iza Eve i Tate i gledao kako rukama neprekidno lete jedno prema drugome, nije baš trebalo da budem neki genij pa da spazim da su njih106 HANIF KUREISHI dvoje par. Preda mnom je bilo dvoje zaljubljenih ljudi, da-da. Za vrijeme vožnje Tata nije skidao pogleda s Evina lica. Ta žena koju jedva da sam poznavao, Eva, ukrala mi je oca. Ali, što sam zapravo ja mislio o njoj. Nisam je čak niti promotrio kako spada. Taj novi dio mog života nije bila žena koja bi privlačno izgledala i na običnoj fotografiji za putovnicu. Nije imala konvencionalnu ljepotu, stas joj nije bio izrazito propor-cioniran, a lice joj je bilo pomalo debeljuškasto. Ali bila je divna jer joj je to okruglo lice, s onom ravnom plavo obojenom kosom što joj je padala preko čela i u oči, bilo otvoreno/lice joj je stalno bilo u pokretu i to je u nje bilo vrelo ljepote. Njezino je lice bilježilo i najmanji osjećaj, malo je što skrivalo. Ponekad bi bivala djetinjasta pa bi je čovjek vidio kao osmogodišnjakinju ili pak kao da joj je sedamnaest ili dvadesetpet. Različite dobi njezina života kao da su postojale istodobno, kao da je bila u stanju skakati iz dobi u dob, ovisno o tome kako se osjeća.^Hvala Isusu, u nje nije bilo hladne zrelosti. Kad bi, pak, iskazivala muku i bol, bivala bi itekako ozbiljna i poštena kao da smo svi mi baš takva otvorena ljudska bića kao što je ona, a ne svi zajebani, tajnoviti i prijevarni. Onaj put kad mi je pričala tome kako se usamljenički i odbačenom osjećala dok je bila s mužem, od tih ispovjednih riječi, »usamljenički i odbačeno«, od kojih bih se inače valjao po cijeloj sobi, sav sam se stresao. Kad bi bila u zanosu, a u zanosu je bila često, ushit bi joj zario s obraza kao sunce sa zrcala. Živjela je prema van, prema ljudima, i lice joj se uvijek vidjelo jer joj je rijetko bilo dosadno i glupo. Nije dopuštala da joj svijet dosadi. A, bogami, bila je brbljuša, stara Eva. Pripovijedanje joj nije bilo puko neodređeno hvaljenje ili neslaganje, neka pusta predstava od osjećaja. Ne kažem to. Bilo je u tim osjećajima činjenica, čvrstih i probavljivih kao kruh. Objasnila mi je porijeklo paislev-uzoraka*; stekao sam znanja o povijesti Notting Hill Gatea, upotrebi camere Paisley-uzorak - uzorak raznobojnih »krivuljam« na šalovima u Indiji, kasnije preko Engleza uvezen u Europu BUDDHA IZ PREDGRAĐA 107 obscure u Vermeera, zbog čega je sestra Charlesa Lamba ubila svoju majku i o povijesti Tamla Motowna. Sviđale su mi se te stvari, zapisivao sam ih. Eva mi je razotkrivala svijet. Upravo sam se preko nje počeo zanimati za život. Tata se nje, rekao bih, pomalo pribojavao. Eva je bila bistrija od njega i mnogo sposobnija za osjećanja. On se do tada nikada nije sreo s toliko mnogo strasti u žena. Djelomice ga je baš to navelo da je zavoli. Pa ipak je ta ljubav, toliko neodoljiva, toliko zanosna u svome rastu, usprkos svemu vodila ka uništavanju. Svakoga sam dana opažao urušavanje u temeljima naše obitelji. Svakoga dana Tata je, kad bi došao s posla, odlazio u spavaću sobu i nije odatle izlazio. Odnedavna je počeo poticati Allieja i mene da mu pričamo. Sjedili bismo unutra s njime i pričali mu o školi. Pretpostavljam da je volio te izvještaje o tintanim mrljama jer se tada, dok bi naši glasovi poput dima ispunjavali sobu, pritajen u ovoju od tog dima mogao zavaliti u krevetu i misliti na Evu. Ili smo sjedili s Mamom i gledali televiziju i time samo poticali njezin neprekidan nespokoj i samosažalne uzdahe.' A sve vrijeme, kao sve trošnije slavine iz kojih kaplje i koje samo što se nisu provalile u potkrovlju, po kući su se polako razdirala srca, a da se nije govorilo ništa. Na neki način najgore je bilo za malog Allieja, jer ni o čemu nije imao pojma. Za njega je kuća bila ispunjena patnjom i šeprtljavim pokušajima da se pravimo da patnje nema. No nitko mu ništa nije govorio. Nitko nije rekao — Mama i Tata su nesretni zajedno. Sigurno je bio zbunjeniji od svih nas; ili ga je možda neznanje štitilo da ne shvati koliko su stvari loše. Sto god da se događalo u to vrijeme, svi smo se odalečili jedni od drugih. Kad smo stigli, Eva mi je stavila ruku na rame i rekla mi da odem gore k Charlieju. »Jer znam da to želiš. Onda dođi dolje. Moramo razgovarati o nečemu važnome.« Dok sam se penjao uz stepenice, razmišljao sam o tome koliko mrzim kad me se svuda pošikava. Napravi ovo, napravi ono, idi tamo, dođi amo. Vrlo brzo ću otići od kuće, znao sam to. Zašto nisu bili u stanju izravno108 HANIF KUREISHI izložiti tu tako važnu stvar? Okrenuo sam se načas na vrhu stepenica i shvatio zašto. Eva i moj Tata zaputili su se u dnevnu sobu, s rukom u ruci, posežući jedno drugome naniže, hvatali se, izvaljenih jezika, stisnuti jedno uz drugo čak i prije nego što su minuli kroz vrata. Čuo sam kako su ih zaključali za sobom. Nisu se mogli strpjeti ni pola sata. Provirio sam glavom kroz Charliejeva tavanska vrata. Prostor se promijenio otkad sam zadnji put bio. Charliejeve knjige pjesama, njegovi crteži, kaubojske čizme, sve je bilo porazbacano. Ormari i ladice otvoreni kao da se pakira. Odlazio je i preseljavao se. Za početak, odustao je od toga da bude hippie, što je svakako bilo olakšanje za Ribu, ne samo profesionalno već i stoga što je to značilo da će mu Riba moći puštati ploče soula — Otisa Reddinga i te stvari — jedinu glazbu koju je volio. Sada se Riba raskrečio na crnom čeličnom naslonjaču i smijao se dok je Charlie

pričao i gazio gore-dolje po starom paru izblijedjelih traperica, košuljama sa širokim ovratnicima i ružičastim cvjetićima, po albumu Barclav James Harvesta i bacao ih van u vrt na danje svjetlo. »Ljudi su tako glupo određeni svojim poslom«, govorio je Charlie. »Mora li se to zbilja događati slučajno? Treba prići ljudima na ulici i reći im da su postali urednici »The Timesa« za ovaj mjesec. Ili da će biti suci, ili policijski komesari, ili čuvari zahoda. To mora biti proizvoljno. Ne smije postojati nikakva veza između imenovanja i osobe osim ako je u pitanju krajnja nepodobnost za neki položaj. Slažeš se?« »Bez iznimke?«, ispitivao je Riba, dokono. »Bez. Postoje ljudi koje treba izuzeti od visokih položaja. To su ljudi koji trče za autobusima i zabijaju glavu u džepove da vide je li im sitniš ispao van. Tu su i drugi, oni koji imaju osunačan ten, a po rukama im ostaju bijele pjege. Takve ljude treba isključiti i kažnjavati ih u posebnim logorima.« A onda se Charlie obratio meni iako sam mislio da me nije primijetio: »Odmah silazim«, kao da sam ga bio obavijestio da ga dolje čeka taksi. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 109 Zasigurno sam izgledao povrijeđeno jer se Charlie malo lecnuo* »Hej, maleni«, rekao je. »Dođi amo. Možda budemo cimeri. Kako čujem, puno ćemo se viđati.« Tako sam se uspentrao kroz rupu i prišao mu. Nagnuo se prema naprijed da me može obgrliti rukama. Držao me s dragošću, ali to mu je bila karakteristična gesta, baš kao što je uvijek ljudima govorio da ih voli, istom bojom glasa za svakoga. Htio sam prekinuti sva ta sranja. Posegnuo sam iza njega i dobro ga uhvatio za dupe. Bilo ga je podosta, a od mene je to bilo prilično bezobrazno. Kad je, kao što sam predviđao, iznenađeno odskočio, zavukao sam mu ruku između nogu i dobrano ga povukao za mošnice. Smijao se i previjao, ali me svejedno gurnuo preko sobe na bateriju bubnjeva. Ostao sam ležati, na rubu suza, praveći se da mi nije ništa, a Charlie je nastavio gaziti i dolje na ulicu bacati odjeću s cvjetićima i razglabati o mogućnosti da se policijske snage organiziraju tako da hvataju i zatvaraju rock-gitariste koji dok sviraju savijaju koljena. Nekoliko minuta kasnije, dolje, Eva je sjedila uz mene na počivaljci, namakala mi čelo i šaptala. »Ludi dječaci, ludi dječaci.« Charlie mi je smušeno sjedio nasuprot, a Bog je uz njega bivao sve snuždeniji. Eva je izula cipele, a Tata je skinuo jaknu i kravatu. Bio je pažljivo isplanirao ovaj skup, a sada je Zen od cijele te stvari poblesavio, jer samo što je Tata zinuo da progovori, meni je u krilo počela kapati krv iz nosa, što je bilo posljedica onoga što me Charlie gurnuo u bubnjeve. Tata je otpočeo stvar na način državnika, kao da se obraća Ujedinjenim Narodima, iskreno rekavši da se zaljubio u Evu od trenutka otkad ju je upoznao i tako dalje. No ubrzo se vinuo s prizemne dosade zbiljskosti i odlebdio u čišći zrak. »Mi prianjamo uz prošlost«, rekao je, »uz staro, jer se bojimo. Ja sam se bojao da ne povrijedim Evu, da ne povrijedim Margaret, a najviše da ne povrijedim sebe.« Te su mi stvari zbilja išle na živce. »Život nam je postao bljutav, postao je sređen. Svi se bojimo novoga, bilo čega što nas može navesti na rast i promjenu.« Od110 HAN1F KURE1SH1 svega toga mišići su mi omlitavili i postali neupotrebljivi da mi je došlo da odjurim do vrha ulice samo da osjetim da sam opet živ. »Ali to je živo umiranje, a ne život, to je...« Bilo mi je dosta. Prekinuo sam ga. »Misliš li ti ikada na to koliko su te stvari dosadne.« U sobi je zavladala šutnja, i zabrinutost. Ma jebiga! »Sve ti je to, Tata, mutno i besmisleno. Mlaka voda.« Svi su me gledali. »Kako ljudi mogu tako naprosto govoriti samo zato što vole zvuk vlastitog glasa i nikada ne misle na ljude oko sebe.?« »Molim te«, preklinjala me Eva, »nemoj se toliko žestiti i ne dopuštati ocu da dovrši ono što je započeo.« »Tako je«, rekao je Charlie. Tata je rekao, a sigurno ga je mnogo koštalo da kaže toliko malo nakon što sam ga ušutkao: »Odlučio sam i želim biti s Evom.« Pa su se svi okrenuli i sažalno me pogledali. »A što s nama?«, pitao sam ga. »Da, bit ćeš novčano osiguran i moći ćemo se viđati kad god zaželiš. I sam voliš Evu i Charlieja. Promisli, stječeš obitelj.« »A Mama? Da li i ona stječe obitelj?« Tata je ustao i obukao jaknu. »Idem iz ovih stopa razgovarati s njom.« Mi smo ostali sjediti, a Tata je otišao kući da okonča naš zajednički život. Eva, Charlie i ja smo zajedno pili i razgovarali o drugim stvarima. Ne znam o čemu. Rekao sam im da moram ići pišati, ali sam istrčao iz kuće i počeo hodati ulicama i pitao se koji ću ja kurac sada i pokušavao sam zamisliti Tatu kako razgovara s Mamom i kako ona sve to prima. Onda sam otišao do telefonske govornice i naručio plaćeni razgovor, pa nazvao tetu Jean, koja je kao i

obično bila pijana i osorna. Stoga sam joj rekao samo ono što sam joj namjeravao reći i spustio slušalicu. »Teta Jean, možda bi bilo dobro da dođeš amo. Bog — hoću reći Tata — odlučio je da počne živjeti s Evom.« SEDMO POGLAVLJE Život protječe dosadno, mjesecima se ništa ne događa, a onda jednoga dana, mislim doslovce: jednoga dana, jebiga, sve podivlja i razori se. Kad sam došao kući Mama i Tata su bili skupa u njihovoj spavaćoj sobi, a jadni mali Allie stajao vani i lupao po vratima kao da mu je pet godina. Odvukao sam ga i pokušao ga odvesti gore na kat da ne stekne traume u djetinjstvu, ali me ritnuo u jaja. Skoro istog trena stigla je i srčana hitna pomoć: teta Jean i tetak Ted. Tetak Ted je ostao sjediti vani u autu, ali Jean se stuštila ravno u spavaću sobu, odgurnuvši me ustranu dok sam pokušavao sačuvati privatnost svojih roditelja. Samo mi je doviknula neke zapovijedi. U roku od četrdeset minuta Mama je bila spremna za odlazak. Nju je pakirala teta Jean dok sam ja pakirao Allieja. Namislile su da i ja pođem s njima u Chislehurt, ali sam im rekao da ću kasnije biciklom navratiti do njih; imao sam ja i svojih aranžmana. Znao sam samo to da k njima neću ni blizu. Može li postojati išta gore od preseljenja u Chislehurst? Ne bih ni dva dana bio u stanju podnijeti da mi ujutro prvo što vidim bude teta Jean, onako bez šminke, lica prazna kao jaje dok doručkuje suhe šljive, slane losose i cigarete i tjera me da pijem čaj marke Tvphoo. I znam da bi po cijele dane samo psovala Tatu. U međuvremenu, Allie je na odlasku plakao s Mamom i Jean i vikao: »Tko te jebe, smeće budističko!« I tako se njih troje pokupilo, lica oblivenih suzama, strahom, bolom i srdžbom. Tata je vikao za njima: »Kamo ćete svi? Zašto ostavljate ovu kuću. Ostanite tu!«, ali Jean mu je samo dobacila da začepi labrnju. Kuća je utihnula kao da u njoj nije bilo nikoga. Tata je s glavom u rukama neko vrijeme sjedio na stepenicama, a onda se dao na djelovanje. I on je htio što prije van.112 HANIF KUREISHI Počeo je u svakojake plastične vrećice trpati cipele, kravate i knjige, ali je onda prestao, shvativši da je nedostojno prije odlaska opustošiti kuću. »Ma nema veze«, rekao je. »Da ne uzmemo ništa, a?« Dopala mi se ta zamisao: izgledalo mi je aristokratski, izići van paznih ruku kao da smo iznad svih predmeta. Naposljetku je Tata nazvao Evu da joj kaže da je zrak čist. Nevoljko je ušla u kuću, sva onako topla i nježna, i povela Tatu do auta. Potom me pitala što ja namjeravam, a meni nije bilo druge nego da kažem da želim poći s njom. Nije ustuknula kako sam očekivao. Samo je rekla: »OK, ponesi svoje stvari, bit će krasno da si s nama. Skupa će nam svima biti strašno dobro, pa sam znaš, je li tako?« Pokupio sam dvadesetak ploča, deset paketića čaja, Rakovu obratnicu i Na cesti, drame Tenneseeja Williamsa i tako sam otišao živjeti kod Eve. I Charlieja. Te me je večeri Eva stavila u čistu slobodnu sobu. Prije nego što sam pošao u krevet otišao sam u veliku kupaonicu kraj njezine sobe u kojoj nikad prije nisam bio. U sredini prostora nalazila se kada sa staromodnom mjedenom miješalicom za vodu. Uz rub uokolo bile su svijeće, a do nje staro aluminijsko vjedro. Po policama od orahovine bila su poredana crvenila za usne, sjenila, sredstva za odstranjivanje šminke, mlijeko za čišćenje, hidratantne kreme, sprejevi za kosu, tekući sapun za nježnu, osjetljivu i normalnu kožu, sapunčići u egzotičnim omotima i kutijicama; bilo je tu i grahorica u teglicama i ljusaka od jajeta, ružinih latica u tanjurićima Wedgewood; pa još bočice s parfemima, vata, učvršćivači, vrpce za kosu, rajfovi i šamponi. To me zbunjivalo: tolika skrb prema samoj sebi bila mi je odbojna iako je predstavljala svijet senzualnosti, dah i dodir, blagost i osjećajnost, koji su me dok sam se razodijevao, palio svijeće i ulazio u Evinu kadu uzbudili kao neočekivano milovanje. Kasnije uvečer došla mi je u sobu odjevena u kimono i donijela čašu šampanjca, a sa sobom je ponijela i neku knjigu. Rekao sam joj da izgleda sretno i ozareno, od čega je postala još sretnija i ozarenija. Komplimenti su BUDDHA IZ PREDGRAĐA 113 korisno oruđe u zanatu zvanom prijateljstvo, rekoh sam sebi, a u njezinim očima vidio sam da je to istina. Rekla je: »Hvala ti što si mi to rekao. Već dugo nisam bila sretna, ali mislim da ću sada biti.« »Koja ti je to knjiga?«, rekao sam. »Sada ću ti pročitati nešto«, rekla je, »da ti pomogne da počneš cijeniti zvuk dobre proze. I zbog toga što ćeš sljedećih nekoliko mjeseci ti čitati meni dok budem kuhala i radila po kući. Imaš dobar glas. Tvoj mi je Tata rekao da si mu spominjao kako ćeš biti glumac.« »Jesam.« »Onda mislimo na to.« Eva je sjedila na rubu kreveta i čitala mi Sebičnog diva, dramatizirajući sve likove i oponašajući uobraženog vikara pri sentimentalnom svršetku priče. Nije se pretjerano trudila, samo mi je htjela dati do znanja da sam s njome na sigurnom, da raskid između mojih roditelja nije najstršnija stvar koja mi se mogla dogoditi i da ona ima dovoljno

ljubavi da nas sve zakrili. Sada je bila snažna i pouzdana. Čitala mi je dugo, a ja sam imao dodatni užitak jer sam znao da je otac nestrpljivo čeka da je još jednom pojebe u toj noći nad noćima koja je zapravo bila njihov medeni mjesec. Zahvalio sam joj od sveg srca, a ona je rekla: '»Ali ti si lijep, a lijepima treba dati sve što požele.«i »Hej, a što je s ružnima?« »Ružni«, isplazila je jezik. »Sami su krivi što su ružni. Njih treba kinjiti, a ne žaliti.« Nasmijao sam se, ali me to navelo na pomisao odakle je Charlie naslijedio dio svoje okrutnosti. Kad je Eva otišla i kad sam tako po prvi ostao ležati u istoj kući s Charliejem, Evom i ocem, razmišljao sam o tome koja je razlika između zanimljivih ljudi i finih ljudi. I kako oni ne mogu uvijek biti istovetni. Sa zanimljivim ljudima imaš želju biti — ćud im je neobična, s njima sve stvari vidiš na svjež način i ništa nije mrtvo niti se ponavlja. Čeznuo sam za time da saznam kako se Eva nosi sa stvarima, sto misli o Jamili, recimo, i njezinoj udaji za Changeza. Žudio sam njezino mišljenje. Eva je mogla biti i snob, to je bilo očito, ali jesam li što vidio, ili čuo kakav glazbeni komad, ili obišao114 HANIF KUREISHI koje mjesto, ne bih se zadovoljio sve dok me Eva ne dovede do toga da sve vidim na poseban način. Ona je stvarima pristupala pod određenim kutom; izvodila je spojeve. A onda opet, postoje i fini ljudi koji nisu zanimljivi pa i ne želiš znati što i o čemu misle. Kao mama, dobri su i krotki i zaslužuju više ljubavi. Ali ima i zanimljivih, kao što je Eva s onom svojom čvrstom, zanosnom britkošću, koja je sve okončala i na koncu završila u krevetu s mojim ocem. Kad se Tata preselio Evi, a Jamila i Changez u svoj stan, imao sam pet mjesta u kojima sam mogao stanovati: s Mamom u tete Jean; u našoj praznoj kući; s Tatom i Evom; s Amvarom i Jeetom; ili s Jamilom i Changezom. Na koncu sam, kad i Charlie, prestao ići u školu, a Eva mi je sredila da krenem na koledž pa da tako dovršim srednju školu. Činilo se da će taj koledž biti nešto najbolje što mi se uopće može dogoditi. Nastavnici su izgledali isto kao i učenici i svi su tamo bili jednaki, ha-ha, premda sam pravio budalu od sebe, pa sam nastavnike oslovljavao sa »sir«, a nastavnice s »gospođice«. Osim toga, po prvi put sam bio u istom razredu s djevojkama i spetljao sam se s groznom gomilom ženskih. (Ceremonija nevinosti je, što se njih tiče, bila pouzdano ugušena. Stalno su mi se smijale, ne znam zašto; pretpostavljam da su mislile da sam nezreo. Na posljetku, tek što sam ja prestao raditi kao raznosač novina, a njih već čujem kako govore o nekim naoposum stvarima o kojima nisam imao pojma: abortusi, heroin, Svlvia Plath, prostitucija. Te ženske bile su pripadnice srednjeg sloja, ali su raskinule sa svojim obiteljima. Neprekidno su se međusobno dirale, jebale se s nastavnicima i od njih tražile novac za drogu. O sebi su malo brinule; samo se vukle po bolnicama zbog ovisnosti o drogi, prekomjernih doza i abortusa. Trudile su se da skrbe jedna za drugu, a ponekad i za mene. Držale su me slatkim, pametnim, zgodnim i svašta, što mi je godilo. Sve mi se to sviđalo jer sam po prvi put u životu bio sam, i jer sam i sam bio potucalo. Imao sam mnogo slobodnog vremena i umjesto nekadašnjeg postojanog života što sam ga provodio u spavaćoj BUDDHA IZ PREDGRAĐA 115 sobi uz radio i s roditeljima dolje u prizemlju, sada sam se potucao po raznim kućama i stanovima i svu svoju opremu za život nosio sa sobom u velikoj platnenoj torbi i nikada nisam prao kosu. Nisam bio previše nesretan, krstario sam autobusom po Južnom Londonu i predgrađima, da nitko ne bi znao gdje sam. Kad bi netko — Mama, Tata, Ted — pokušao odrediti gdje se nalazim, uvijek bih bio negdje drugdje; tu i tamo sam odlazio na predavanja, a potom se odlazio vidjeti s Changezom i Jamilom. Nisam se htio školovati. To razdoblje mog života nije bilo pogodno za koncentraciju, zbilja nije. Tata je i dalje bio uvjeren da se ja trudim da jednom budem nešto — odvjetnik, rekoh mu nedavno jer je čak i on shvaćao da su one priče o liječniku odsvirale. Ali znao sam da će mu morati nadoći onaj trenutak u kojem ću mu skresati vijest o tome da smo se prosvjetni sustav i ja razišli. Znao sam da će mu od toga prepući ono njegovo useljeničko srce. Ali duh vremena među ljudima koje sam poznavao iskazivao se kao opće prepuštanje i lijenost. Nismo željeli novac. Čemu? Mogli smo prolaziti i tako da živimo od roditelja ili prijatelja ili države. A kad bi nam bilo dosadno, a stalno nam je bilo dosadno, rijetko smo sami sebe motivirali, barem smo se dosađivali za sebe i radije se izležavali smlavljeni na madracima po ruševnim kućama nego da radimo u općem pogonu. Nisam htio raditi na mjestu na kojem se ne može nositi bunda. Bilo kako bilo, imalo se što gledati — o, da, zanimao me život. Ja sam bio revnosni svjedok Evine i Tatine ljubavi, a još sam više bio opčinjen Changezom i Jamilom koji su, ne bi čovjek vjerovao, skupa živjeli u Južnom Londonu. Stan Jamile i Changeza ,što im ga je unajmio Amvar bilo je nešto nalik dvosobnoj kutiji u blizini prolaza Catford. Imao je minimum olupana pokućstva, žute zidove i plin. Jedna spavaća soba, u kojoj je bio dvostruki madrac pokriven indijskim prekrivačem na kojem je sve vrvjelo od boja, pripadala je Jamili. U vrhu kreveta imala je mali četvrtast stol što joj ga je Changez kupio kao svadbeni poklon; osobno sam ga nosio iz obližnje staretinarnice.116 HANIF KUREISHI Preko njega je bio stolnjak s uzorkom Libertv, a ja sam Jamili kupio bijelu vazu u kojoj su uvijek stajali sunovrati ili ruže. Olovke i pera držala je u tegli od kikirikijeva maslaca. A po stolu i svuda oko nje po podu bile su gomile knjiga

iz razdoblja nakon gospođice Cutmore: »Klasici«, kako ih je nazivala — Angela Daviš, Baldwin, Malcolm X, Greer, Millet. Na zidove se nije smjelo stavljati ništa, ali Jamila je ipak prikucala pjesme Christine Rossetti, Plath, Shellv i drugih vegetarijanaca koje je kopirala iz knjiga iz knjižnice i čitala ih dok bi malo protezala noge tako što bi napravila nekoliko koraka po tijesnoj sobi. Na izbočenu dijelu daske koja je bila prikucana ispod prozora držala je kazetofon. Od doručka pa sve dok nas troje ne bismo presjekli kasnonoćnim pivima, stan se orio od Arethe i drugih mama. Jamila nikada nije zatvarala vrata, pa smo Changez i ja pijuckajući mogli i promatrati profil naše Jamile pri mukotrpnoj koncentraciji, nagnute glave, dok je čitala, pjevala i zapisivala nešto u stare školske teke. I njoj je kao i meni već na vrh glave bilo tih »prastarih, glupih, bjelačkih stvari« kojima te uče u školi i na koledžu. Ali ona nije ljenčarila, ona se sama obrazovala. Znala je što želi naučiti i znala je gdje se to nalazi; samo je još to trebala utuviti u glavu. Dok bih tako pomatrao Jamilu, ponekad sam mislio'.kako je svijet podijeljen na tri vrste ljudi: na one koji znaju što im je činiti; na one (najne-sretnije) koji nikada ne znaju koja im je svrha u životu; i one koji sve saznaju kasnije. Ja sam, rekao bih, bio u posljednjoj kategoriji, ali me to nije sprečavalo da mislim da sam rođen za prvu. U dnevnoj sobi su bila dva naslonjača i stol za kojim se jela hrana iz take awaya*. Oko njega su bile dvije stolice sa sjedalom od natrule bijele plastike. Pored njega je bio nizak poljski kevet prekriven smeđim dekama na kojem je, kako je Jamila od samog početka inzistirala, spavao Changez. Oko toga nije bilo rasprave, a Changez nije u krucijalnom trenutku premišljao kada se što — možda — Take away (izravno: odnijeti, ono što se može odnijeti) — lokalčić sa sendvičima i gotovim toplim jelima koja se ne konzumiraju u prostoru lokala već se odnose pa konzumiraju na drugom mjestu; naziv za takva jela BUDDHA IZ PREDGRAĐA 117 može napraviti. Tako je to išlo kod njih, baš kao što ga je kad su bili na medenom mjesecu u Ritzu natjerala da spava na podu kraj kreveta. Dok je Jamila radila u svojoj sobi, Changez je veselo sjedio na poljskom krevetu, zdravom rukom iznad sebe pridržavao džepnu knjigu, neku od njegovih »posebnih«. »Ova je naročito posebna«, znao bi reći dok bi kraj sebe odlagao opet nekog Spillanea ili Jamesa Hardlev Chasea ili Harrolda Robbinsa. Mislim da se podosta grdnih nevolja zbilo kad sam Changezu počeo za čitanje davati Harrolda Robbinsa, jer ga je on stimulirao kao što Conan Doyle nikada nije. Ako netko misli da knjige ne mijenjaju ljude, nek samo pogleda Changeza kojem su se iznenada ukazale nesanjane mogućnosti na planu seksa, čovjeka koji se netom oženio, a bio potpuno celibatan, i koji je Britaniju vidio kao što mi vidimo Švedsku: kao zlatni rudnik seksualnih mogućnosti. Ali i prije nego što su seksualne muke poštenski zapale u svoj kovitlac, uskipjele su nedaće između Anwara i Changeza. Uostalom, Changez je sada još nužnije bio potreban u dućanu otkako je Anvvar sam sebe shrvao onom gandijevskom dijetom, kojom je u prvom redu baš Changeza kanio dovesti u Britaniju. Ne bi li pokrenuo Changezovu karijeru u piljarskom poslu, Anvvar ga je poučavao kako se radi na blagajni, gdje se može proći i samo s jednom rukom i s pola mozga. Anvvar je bio vrlo strpljiv s Changezom i obraćao mu se kao kakvu četvorogodišnjaku, što je uostalom i bio pravi način. Samo, Changez je bio daleko bistriji nego što je Anvvar mislio. Dao je na znanje da je bespomoćan u zamatanju kruha i uzvraćanju kusura. Ni aritmetika mu nije išla od ruke. Pred blagajnom su se pravili redovi sve dok kupci nisu počeli odlaziti. Anvvar je stoga predložio da se u poslu za blagajnom okuša koji drugi put. Već će mu on naći da nešto radi kako bi ga održao u piljarskom raspoloženju. Changezu je tako nov posao bio da sjedi na tronošcu iza odjeljka s povrćem i pazi na kradljivce. Stvar je bila elementarna: primijetiš ih kako kradu i povičeš: »Vrati to nazad, mamicu ti lopovsku!« Ali Anvvar se nije uputio118 HAN1F KUREISHI u činjenicu da je Changez iznašao savršeno umijeće spavanja u sjedećem položaju. Jamila mi je jednog dana rekla da je Anwar došao u dućan i otkrio Changeza kako sjedi na stolici i hrče, dok pred njegovim sklopljenim očima jedan KK trpa u hlače teglu s lososima. Anvvar je praskao po cijelom dućanu. Uzeo je grozd banana i njima gađao zeta i tako ga je grdno pogodio u prsa da se Changez stropoštao sa stolca i oderao onu zdravu ruku. Changez je ostao ležati i previjati se, nesposoban da ustane. Naposljetku je Princeza Jeeta morala pomoći Changezu da napusti dućan. Anvvar se derao na Jeetu i Jamilu, a vikao je čak i na mene. A ja sam se samo smijao Anwaru, kao i svi ostali, ali nitko se nije usudio izreći onu jedinu istinitu stvar: sve je to njegova greška. Bilo mi ga je žao. Njegov je očaj bivao sve očitiji. Stalno je bio mrzovoljan, nepredvidive ćudi, a dok je Changez bio kući i liječio bolesnu ruku, ja sam radio u dućanu, pa mi je tako jednom Anvvar prišao. On je već izgubio svako poštovanje i nadu za Changeza što ih je nekoć imao. »Sto sada radi onaj debeli beskorisni mamlaz, jebo ga ja?«, raspitivao se. »Je li mu već bolje?« »Oporavlja se«, rekoh mu. »Oporavit ću ja njemu jaja bacačem plamena, da mu jebem ćaću ćaćina!«, rekao je stric Anvvar. »A možda da nazovem Nacionalni Front pa im dam Changezovo ime, što veliš? Kakva ideja, a!« U međuvremenu je Changezu bilo sve milije i milije ležati na poljskom krevetu, čitati džepne knjige i vrzmati se sa mnom po gradu. Uvijek je bio spreman na bilo kakvu pustolovinu koja nije podrazumijevala rad za blagajnom ili

sjedenje na tronošcu. No, kako je bio blago tupav, ili barem ranjiv i nekako lako povodljiv, a kako je opet bio jedini od nekoliko ljudi kojima sam se mogao nekažnjeno rugati i njima upravljati, postali smo kompa. Slijedio me kamo bi mi se god prohtjelo u onom mom izbjegavanju nastave. Za razliku od svih ostalih smatrao me potpuno nastranim. Zaprepastilo ga je kad sam jednom nasred ulice skinuo košulju da mi sise uhvate malo sunca. »Yaar, ti si vrlo drzak i nekonformist«, često mi je govorio. »Kako se to oblačiš, kao ciganska skitnica. Što kaže tvoj tata? Zar te ne disciplinira vrlo oštro?« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 119 »Moj je tata previše zaokupljen ženom s kojom je pobjegao«, odgovarao sam mu, »a da bi uopće i pomislio na mene.« »O, Bože, ova zemlja je seksualno poludjela«, rekao je. »Tvoj bi tata trebao na nekoliko godina nazad kući, a i ti s njim. Možda negdje daleko na selo.« Changezova zgađenost nad svakodnevnim stvarima nadahnjivala me da mu pokazujem Južni London. Pitao sam se koliko će mu dugo trebati da se navikne, odnosno da se, drugim.riječima, pokvari. A radio sam na tome. Dangubili smo danima na plesu u klubu Roza maca, zjakali na debele matrone na Crovdon Grevhoundu, nedjeljama ujutro očijukali sa striptizetama u puhovima, spavali za vrijeme Godardovih i Antonionijevih filmova i uživali se mlatiti na nogometnom igralištu Millvvalla gdje sam tjerao Changeza da preko lica za svaki slučaj nosi šešir sa spuštenim obodom da frajeri ne vide da je Pakić i ne pomisle da sam i ja njihov. Changez je novčanu potporu dobivao od Jamile koja je sve plaćala od svoga večernjeg rada u dućanu. I ja sam mu pripomagao novcem što sam ga dobivao od Tate. Changezu je i brat slao novac, što je bilo neobično jer je, zapravo, otkako je Changez dospio na stečevit Zapad moralo biti obrnuto, ali ja mislim da se tamo u Indiji još slavilo zbog Changezova odlaska. Jamila je ubrzo dospjela u radosno stanje ni ljubavi ni odbojnosti prema svome mužu. Zabavljalo ju je da misli kako sama nastavlja kao da njega nema. Njih su dvoje kasno uvečer voljeli igrati karte, a ona bi se tada raspitivala o Indiji. Pričao joj je priče o odbjeglim ženama, premalim mirazima, preljubima među bogatašima u Bombavu i, najdelikatnije, o političkoj korupciji. Bilo je očito da je pokupio neke naputke iz džepnih knjiga jer je te priče ispredao kao dijete kad rasteže kaogumu. U tome je bio dobar i sve je priče povezivao dodatnom gumom i slinom, ponovno uvodeći likove sa: »Znaš onog ružno-ružnog čovjeka što su ga uhvatili golog u baraci na kupalištu?«, kao u raspomamljenoj sapunskoj operi, znajući da će na svršetku dana što ga je provela u isisavanju zamućena moždanog soka njezina zanesena usta neizbježno izreći: »Hej, Changez,120 HANIF KUREISHI mužu, ili što mi uopće jesi, zar ne znaš ništa više o onom političkom starkelji što su ga strpali u zatvor?« Nasuprot tome on je načinio grešku uljudnosti kad ju je pitao u što vjeruje u socijalnom i političkom smislu. Jednoga jutra stavila mu je na prsa Gramscijeve »Tamničke zapise«, ne shvaćajući da njegova ovisnQsi.jp. džepnim .knjigama nije bila u potpunosti nekritična. »Zašto onda nisi pročitao ovo, kad te već tako zanima?«, izazivala ga je koji tjedan kasnije. »Zato što mi je draže to čuti iz tvojih usta.« I htio je to čuti iz njezinih usta. Htio je gledati kako se usta njegove žene miču jer je ta usta sve više i više poštivao. Bila su to usta koja je želio upoznati. Jednoga dana, dok smo se potucali od jedne staretinarnice i mjenjačnice knjiga do druge, Changez me uzeo za ruku i natjerao me da se stanem s njime lice u lice, što nikako nije bio ugodan pogled. Naposljetku se, nakon tolikih tjedana drhturenja poput prestrašena ronca na hridi, prisilio da mi rekne »Što misliš, hoće li Jammie ikad poći sa mnom u krevet? Napokon, žena mi je. Ja ne namećem ništa nezakonito. Molim te, ti je poznaješ cijeli život, koja je tvoja istinska i poštena procjena o mojim izgledima u tom pogledu?« »Tvoja žena? S tobom u krevet?« »Da.« »Nema šanse.« »Što?« »Ma nikako, Changez.« Nije to mogao prihvatiti. Razjasnio sam mu:*»Ne bi te dotaknula ni kroz azbestne rukavice.« »Zašto? Molim te, budi iskren kao što si i do sada bio o svakoj stvari. Makar i prostački, Karime, kakav je tvoj predviđaj?« »Previše si ružan za nju.« »Zbilja? U licu?« »U licu. U tijelu. U cjelini. Eto ti.« »Da?« U tom sam trenutku uhvatio pogled na sebe u izlogu i bio sam zadovoljan onime što sam vidio. Nisam BUDDHA IZ PREDGRAĐA

121 imao posla, ni obrazovanja i nikakve budućnosti, ali izgledao sam sasvim dobro, itekako. »I sam znaš, Jamila je kvalitetna osoba.« »Ja bih sa svojom ženom htio imati djecu.« Otresao sam glavom. »Ne dolazi u obzir.« Pitanje djece za Changeza-Bucka nije bilo trivijalno. Nedavno se zbila jedna strahovita nezgoda koja mu je zasigurno ostala u svijesti. Anwar je zamolio Changeza i mene da operemo pod u dućanu, misleći valjda da bih ga ja mogao uspješno nadzirati. Pa valjda to neće otići po zlu! Ja sam ribao, a Changez je kao jadničak držao kantu i stajao u ispražnjenu dućanu i pitao me imam li mu posuditi još koji roman Harolda Robbinsa. Uto se pojavio Anwar i stao nas gledati kako radimo. Naposljetku je nešto odlučio: pitao je Changeza kako je Jamila. Pitao je Changeza da li Jamila »čeka«. »Što 'čeka'«, rekao je Changez. »Pa mog unuka, jebo ga ti!«, rekao je Anwar. Changez nije rekao ništa nego se odšuljao unazad, podalje od vatre Anvvarova raspaljenog prezira, koji se potpaljivao bezdanim razočaranjem. »Valjda«, rekao je Anwar obrativši se meni, »valjda ima nešto među tim magarećim nogama?« Na to je iz središta one goleme trbušine Changezu krenula eksplozija. Kroz njega su protutnjali valovi gnjeva, a lice mu, onako spljošteno kao meduza, kao da se odjednom uvećalo. Čak mu je i ona bolesna ruka vidno zadrhtala, a cjelo se Buckovo tijelo protreslo od bijesa zbog poniženja i neshvaćanja. Povikao je: »Da, između magarećih nogu ima mnogo više nego što ima između magarećih ušiju!« Pa je dohvatio prvu mrkvu koja mu je bila na dohvat ruke i zafijuknuo je na Anwara. Jeeta, koja je sve čula, smjesta je dotrčala. U njoj kao da se zbog nedavnih događaja oslobodila neka snaga ili naglost; kako je Anwar kopnio, tako je ona rasla. I nos joj se pretvorio u orlovski kljun. Sada je taj nos ugurala kao prepreku između Anwara i Changeza tako da nisu mogli dohvatiti jedan drugoga.122 HANIF KUREISHI A onda je sasula jezjkovu juhu na Anwara. Nikada je ranije nisam čuo da tako govori. Bila je neustrašiva. Gul-livera bi sparušila svojim dahom. Anwar se okrenuo i otišao psujući. Mene i Changeza je istjerala van. Bucko do sada i nije imao dovoljno vremena da se zamisli o svom engleskom iskustvu, no sada je očito počeo razmišljati o svom položaju. Uskraćena su mu bračna prava; povremeno mu se priječe ljudska prava; na sve su se strane javljale nepotrebne poteškoće; oko glave su mu zujale uvrede kao kiša ispljuvaka — a on je uvaženi muž iz ugledne bombajske obitelji! Što se to zbiva? Valja se dati na djelovanje! Ali sve po redu. Changez je tražio nešto po džepovima. Na koncu je naglo izvukao komad papira na kojem je bio neki telefonski broj. »Kad je tako...« »Kad je kako?« »Kad sam tako ružan kao što si mi, na sreću, natuknuo. E, onda ima nešto što moram napraviti.« Changez je nazvao nekoga. To je bilo tajanstveno. Onda sam ga morao odvesti do neke povelike zasebne kuće na dva kata. Vrata je otvorila neka stara žena — činilo se kao da ga je očekivala — a on mi se, dok je ulazio, okrenuo i naložio mi da ga pričekam. Dvadesetak minuta sam tamo stajao kao budala. Kad se pojavio na vratima iza njega sam primijetio malu, crnokosu Japanku srednjih godina u crvenom kimonu. »Zove se Shinko«, rekao mi je sretan dok smo se pješice vraćali u stan. Iz raskopčana šlica Changezu je poput male bijele zastavice virio donji rub košulje. Odlučio sam da ga ne obavijestim o tome. »Prostitutka, a?« »Nemoj biti zajedljiv. To mi je sada prijateljica. Nova prijateljica u Engleskoj koja je neoprijateljska prema meni.« Pogledao tne veselo: »Radi posao kao što je opisano za T u Harolda Robbinsa! Karime, riješeni su svi moji problemi!] Svoju ženu mogu voljeti na običan način, a Shinko mogu voljeti na neobičan način! i Molim te, posudi mi funtu. Da Jamili kupim malo čokolade!« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 123 Uživao sam u svim tim skitaranjima s Changezom i ubrzo sam ga počeo smatrati dijelom svoje obitelji, trajnim dijelom svog života. Ali, imao sam ja i pravu obitelj koju je također trebalo pohoditi — ne Tatu koji je bio prezauzet, već Mamu. Svakog sam je dana nazivao, ali otkako živim kod Eve, još se nismo vidjeli; nisam se mogao suočiti ni s kim iz te kuće. Kad sam se napokon nakanio otići u Chislehurst, ulice po Južnom Londonu bile su tihe i puste kao da su evakuirane. Tišina je bila zloslutna; činilo mi se kao da se natuštila i da će svaki čas pasti na mene. Praktički prvo što sam ugledao kad sam sišao iz vlaka i ponovno krenuo tim ulicama bili su Rutavi i njegov pas, ona velika doga. Rutavi je pušio lulu i nešto se smijao sa svojim susjedima, stojeći na dvorišnim vratima. Prešao sam ulicu i vratio se da ga promotrim. Kako samo može stajati tako nevino, a onako me naružio? Nisam znao što bih. Snažan poriv govorio mi je da se vratim na stanicu i sjednem na vlak do Jamile. Stajao sam tamo najmanje pet minuta, gledao Rutavog i pitao

se na koju ću stranu. Ali, kako da svoj potez objasnim mami kojoj sam obećao svratiti da se vidimo? Morao sam zapješačiti dalje. Itekako mi je godilo što sam se podsjetio na to koliko se silno gnušam predgrađa i kako moram nastaviti svoj put u London i u novi život, da se pouzdano maknem od ljudi i ulica kao što su ovi. Od dana kad je otišla iz naše kuće kod tete Jean mama je pala u postelju i otada nije ustajala. Ali Ted je bio u redu: jedva sam čekao da ga vidim. Potpuno se promijenio, veli mi Allie; Ted je svoj život izgubio da bi ga pronašao. Ted je tako predstavljao Tatin trijumf; on je zaista bio netko koga je Tata oslobodio. Od onoga dana kad ga je Tata egzorcirao dok je onako sjedio s gramofnom u krilu tetak Ted nije radio apsolutno ništa. Sada Ted više nije morao kupati, ustajati u osam i čitati novine dok se ne otvore pubovi. Poslijepodneva je provodio vani u dugotrajnim šetnjama ili je odlazio na tečajeve meditacije. Uvečer je odbijao razgovarati — to je bio zavjet šutnje — a jednom bi tjedno postio po cijeli dan. Bio je sretan, ili sretniji, neovisno o činjenici da mu124 HANIF KUREISHI je malo što u životu imalo značenja. Ali barem je to sada spoznao i s time se suočio. Tata mu je rekao da to počne »istraživati«. Rekao mu je i to da i godine mogu proći dok se smisao ne pojavi, ali u međuvremenu treba živjeti .u sadašnjosti^ uživati u nebu, drveću, cvijeću i u okusu dobre hrane, a možda i ponešto popraviti u Evinoj kući — Tatinu svjetiljku uz krevet ili kazetofon, na primjer — ako mu je potrebna kakva praktična terapija. Ted je rekao da će, ako mu bude trebala terapija, ići na pecanje. Bilo što u vezi s tehnikom moglo bi ga iznova katapultirati u orbitu. »Kad sam sebe gledam«, rekao je Ted, »vidim da ležim u visećoj mreži za spavanje i samo se ljuljam, ljuljam.« Cijelokupno to Tedovo ponašanje kao da živi u visećoj mreži, to njegovo obraćanje u svoj, tedovski budizam, kao što je to Tata nazvao, tetu Jean je dovodilo do bijesa. Htjela je presjeći to ljuljanje u visećoj mreži. »Podivljao je kao i on«, rekla je Mama, s olakšanjem. Čini se da joj je ta borba između Teda i Jean bila jedina radost u životu, i tko bi joj mogao prigovoriti? Jean je bjesnjela i svađala se, a otišla je čak tako daleko da se u svojim nastojanjima da Teda vrati onoj običnoj ali učinkovitoj nesreći poslužila čak i nježnošću. U svakom slučaju, više nisu imali prihoda. Ted se nekoć znao hvastati: »Deset ljudi imam pod sobom«, a sada nije imao nijednog. Pod njim nije bilo ničega osim pukog zraka i ponora stečaja. Ali Ted se samo smješkao i govorio: »Jean, ovo mi je posljednja prilika da budem sretan. Ne smijem je upropastiti.« Teta Jean je jednom bocnula u bolno mjesto i spomenula brojne vrline njezina bivšeg dečka torijevca, ali Ted joj je uzvratio rekavši (i to čak jedne večeri za vrijeme zavjeta šutnje): »Što se tebe tiče, taj se momak nagledao svjetla, je li?« U kući sam zatekao Teda kako pjeva neku kavansku pjesmu i doslovce me ugurao u ormar da razgovaramo o njegovoj omiljenoj temi — o Tati. »Kako ti je otac?«, rekao je važnim šapatom. »Sretan?« Nastavio je sanjarski kao da govori o nekoj homerskoj pustolovini. »I, veliš, samo tako ustao i otišao s onom elegantnom ženom. Nevjerojatno. Ne zamjeram mu. Ja mu zavidim! Pa svi priželjkujemo takvo što, je li tako? Jednostavno sve presiječeš i kidaj! Ali tko to i radi? Nitko osim tvog tate. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 125 Volio bih ga vidjeti. Da sve podrobno pretresemo. Ali to je u ovoj kući protuzakonito. Ne smiješ čak ni pričati o tome.« Uto je teta Jean iz dnevne sobe ušla u predsoblje i Ted je pritisnuo prst na usta. »Ni riječi o tome.« »O čemu, tetak?« »O ničemu, jebiga!« Kao uvijek teta Jean je i danas bila uspravna i gorda u visokim petama i tamnoplavoj haljini s prikopčanim dijamantnim brošem u obliku ribe koja zaranja. Nokti kao besprijekorne sjajne školjkice. Zarila se tako blještavo kao da je netom svježe oličena; čovjeka bi bilo strah da je dotakne da slučajno nešto ne zamaže. Doimala se kao da je spremna otići na neko od onih primanja s koktelom na kojima je svojim usnama ostavljala mrlje po tuđim obrazima, po čašama, cigaretama, ubrusima, biskvitima i slamčicama za koktele sve dok rumenilom ne ukrasi i posljednu stopu prostorije. Ali primanja više nije bilo u toj kući polumrtvaca, u tom obično starom obitavalištu u kojem su sada prebivali jedno preobraćeno i jedno slomljeno biće. Jean je bila čvrsta i voljela je piti; još će ona dugo potegnuti. Ali što će onda kad shvati da je, kad stvari već jesu takve kakve jesu, osuđena na smrt, a ne samo na privremeno suspregnuće osnovnog zadovoljstva? »O, ti si?«, rekla je teta Jean. »Pa evo, jesam.'« »Gdje s bio?« »Na koledžu. Zato i stanujem kod drugih. Da budem bliže koledžu.« »To se mogu kladiti. Daj, Karime, radije smisli nešto drugo.« »Allie je tu, a?« Okrenula se. »Allie je dobar dečko, samo što se malo previše bavi odijevanjem.« »Pa da, uvijek je bio za outre.«* »Tri puta dnevno presvlači odjeću. To mi je ženski.«

»Jako ženski.« Outre - pretjerano126 HANIF KUREISHI »Mislim i da čupa obrve«, rekla je kruto. »Pa, teta Jean, kad su mu dlakave. U školi ga zovu Kokos.« »Muškarci i trebaju biti dlakavi, Karime. Obraslost i jest karakteristika pravih muškaraca.« »Ti si u zadnje vrijeme postala pravi detektiv, je 1' da? Jesi li razmišljala o tome da se prijaviš u policiju?« To sam joj rekao dok sam se već penjao uz stepenice. Dobri moj Allie, pomislio sam. Nikada baš nisam mnogo mario za Allieja i najveći dio vremena nije mi ni padalo na pamet da imama brata. Nisam ga dobro poznavao i prezirao sam ga zbog toga što se pristojno ponaša i što se svuda šulja i priča priče o meni. Klonio sam ga se kako ostatak obitelji ne bi saznao za moje naume. Ali sada sam po prvi put bio sretan što je tu, zbog društva Mami i zbog toga što gnjavi tetu Jean. Mislim da baš nisam osjetljiv, prije bih se kladio da sam iznutra čisti klipan i nije me briga ni za koga, ali sam, da ga jebeš, mrzio onaj hod gore uz stepenice k Mami, a naročito još što mi je odozdo teta Jean pazila na svaki korak. »Da si mi ostao tu dolje«, rekla je, »zbilja bih te tresnula po licu.« »Po kojem obrazu?« »Po onom prokletom što ga imaš u sebi. Cijelom.« »Daj, zaveži, dolje!«, rekao sam joj. »Karime!« Zamalo se ugušila od vlastite srdžbe. »Teta Jean, gubi se«, rekao sam joj »Đubre jedno budističko«, uzvratila mi je. »Vi ste svi bagra budistička.« Otišao sam k Mami. Još se čulo kako teta Jean urla za mnom, ali više nisam razabirao što govori. Zasebna soba tete Jean u kojoj je sada ležala Mama, skutrena u ružičastoj spavaćici, imala je čitav jedan zid u ormarima s ogledalima koji su bili krcati starim ali blještavim haljinama iz onih parfimiranih dana. Uz krevet su J BUDDHA IZ PREDGRAĐA 127 stajale Tedove palice i nekoliko pari prašnjave obuće za golf. Ništa nisu zbog nje posebno pospremili. Allie mi je rekao preko telefona da ju je Ted nutkao da jede tako što je išao k njoj i govorio: »Na, Marge, uzmi ovaj fini komadić ribice i malo kruha i maslaca«, ali je to svršavalo tako da bi sve sam pojeo. Kolebao sam se bih li poljubio Mamu ili ne, nekako iz straha da njezina slabost i nesreća ne prijeđu na mene. Naravno da ni na tren nisam pomislio da bi možda moja životnost i duh mogli okrijepiti nju. Sjedili smo neko vrijeme i malo smo govorili dok se ja nisam upustio u opisivanje Changezovih »bisera«, njegova poljskog kreveta i bizarnog spektakla čovjeka koji se zaljubio u svoju ženu. Ali mama je vrlo brzo izgubila zanimanje. Ako je ni nevolja drugih ljudi nije mogla oraspoložiti, onda neće ništa. Svijest joj se pretvorila u staklo i čitav joj se život skliznuo preko njegove glatke površine. Zamolio sam je da me nacrta. »Ne mogu, Karime, ne danas«, uzdahnula je. Navaljivao sam: crtaj me, Mama, crtaj me, crtaj me! Salijetao sam je. Bio sam strašno ljut i svašta. Nisam joj htio dati da se prepusti pogledu na život na kojem je sve ovo i inače počivalo, filozofiji koja ju je sabila u sjenovit zakutak ovoga svijeta, f Za mamu je život u osnovi bio pakao. Izgubiš vid, siluju te, svi ti zaborave na rođendan, Nixon pobijedi na izborima, muž ti otprhne s plavušom iz Beckenhama, a onda ostariš, ne možeš više hodati i umreš. I Iz onoga što je počivalo ispod svega nije moglo izići ništa dobro. Taj je nazor jednako mogao izroditi i stoicizam, ali u maminu je slučaju vodio ka samosažaljenju. Zato sam se iznenadio što me na kraju počela crtati, pa se tako njezina ruka još jednom počela onako blago kretati po papiru, a oči joj napokon bljesnule nekim zanimanjem. Sjedio sam što sam mogao mirnije. U jednom trenutku je ustala iz kreveta i, upozorivši me da ne gledam crtež, otišla u kupaonicu, a ja sam iskoristio priliku i pogledao ga. »Sjedi mirno«, jeknula je kad se vratila i počela iznova. »Ne mogu ti dobro uhvatiti oči.«128 HANIF KUREISHI Kako da je dovedem do toga da shvati? Možda bi trebalo da ništa ne govorim. Ali ja sam bio racionalist. »Mama«, rekoh, »ti gledaš, mene, svog starijeg sina, Karima. Ali ta slika — i baš je odlična, nisam previše kosmat — to je zapravo Tatina slika, je li tako? Taj njegov veliki nos i dvostruk podvoljak. I ti podočnjaci, to su njegove stvari, ne moje. Mama, to ni po čemu nije moje lice.« »E, dragi, očevi i sinovi nalik su jedan drugome, zar ne?« i uputila mi je značajan pogled. »Obojica ste me ostavili, zar ne?« »Ja te nisam ostavio«, rekao sam. »Tu sam kad god poželiš. Studiram, to je sve.«

»Da, znam da studiraš.« Zanimljivo je kako je moja obitelj često bila sarkastična prema meni i stvarima koje radim. Rekla mi je: »Ja sam potpuno sama. Nitko me ne voli.« »Pa ja te volim.« »Ne, nitko mi ne pomaže. Nitko ništa ne radi da mi pomogne.« »Mama, ja te volim«, rekao sam. »Makar se ne ponašam uvijek tako.« »Ne«, rekla je. Poljubio sam je i privinuo je uza se, a potom sam pokušao izići iz kuće a da nikome ne kažem zbogom. Išuljao sam se niz stepenice i već sam bio vani i uspješno se uputio prema vrtu, kadli Ted istrči iza kuće i pograbi me. Sigurno je vrebao, iščekivao. »Kaži tati da cijenimo to što je napravio. On je meni napravio veliko čudo toga!« »Dobro, hoću«, rekao sam izvlačeći se od njega. »Nemoj zaboraviti.« »Ma kakvi.« Gotovo trčećki sam otišao u Južni London, k Jamili. Napravio sam sebi vrč čaja od metvice i šutke sjeo za stol u dnevnoj sobi. Svijest mi je bila sva zbrkana. Pokušavao sam skrenuti misli i usredotočiti se na Jamilu. Ona je kao BUDDHA IZ PREDGRAĐA 129 i obično sjedila za svojim stolom, lica osvijetljena jeftinom svjetiljkom za čitanje koja joj je stajala sa strane. Navrh gomile knjiga iz knjižnice stajala joj je velika tegla divljeg tamnoljubičastog cvijeća i eukaliptusa. Kad razmišljaš o ljudima kojima se diviš, uvijek imaš na izbor trenutke — poslijepodneva, možda i čitave tjedne — kad su oni u svom najboljem stanju, kada im se mladost i mudrost, ljepota i uravnoteženost savršeno slažu. I dok je Jamila tako sjedila i mrmljajući sva udubljena čitala, a uza me Changez koji ju je, onako ležeći na krevetu okružen »biserima« prekrivenim kučinom, časopisima o kriketu i napola pojedenim paketićima biskvita, također gutao očima, osjetio sam da je to Jamilin vrhunski trenutak vlastite samosvijesti. Sjedio sam i kao obožavatelj koji gleda glumicu, kao ljubavnik koji promatra svoju dragu, zadovoljan što ne mislim na Mamu i na to što bi trebalo da učinim za nju. Postoji li išta što se može učiniti i za koga? Changez me pustio da dovršim čaj; tjeskoba mi se pomalo rasplinjivala. Onda me pogledao. »OK?« »Što OK?« Changez se iskoprcao tijelom iz poljskog kreveta kao netko tko pokušava hodati s pet nogometnih lopti pod rukom. »Dođi.« Povukao me u tijesnu kuhinjicu. »Slušaj Karime«, prošaptao je. »Moram poslijepodne izaći van.« »Da?« »Da.« Pokušao je značajno pokrenuti svoje pompozno obličje. Što god da je radio, pričinjao mi je radost. A jedan od zajamčenih užitaka u mom životu bilo je da ga gnjavim. »Pa iziđi onda«, rekoh. »Nema straže da te spriječi, je li tako?« »Psssst. Izlazim s mojom prijateljcom Shinko«, rekao je povjerljivo. »Vodi me na Tower of London. Osim toga, yaar, čitao sam o nekim novim položajima. Dosta divlje i sve to, kad žena stoji na koljenima. Muškarac iza. Zato ti ostani ovdje i odvraćaj Jamili pažnju.«130 HANIF KUREISHI »Da Jamili odvlačim pažnju?«, nasmijao sam se. »Bucko, baš je nju briga jesi li ti tu ili nisi. Nije je briga gdje si.« »Što?« »Pa Changez, zašto bi je i bilo briga?« »OK, OK«, rekao je obrambeno i ustuknuo. »Razumijem.« Nastavio sam ga podbadati. »A kad govorimo o položajima, Changez, Anvvar je nedavno bio u položaju da pita za tvoje zdravlje.« Istoga časa Changezu su na lice izbili strah i užas. Rajski prizor. Nikako mu to nije bio omiljen predmet razgovora. »Što je, Changez, usr'o si se od straha.« »Ta pizda, moj tast, uništit će mi erekciju za čitav ovaj dan«, rekao je. »Bolje da brišem odavde.« No ja sam ga obodrio stisnuvši ga za batrljak i nastavio: »Već mi je muka od toga što mi se stalno jada zbog tebe. Učini nešto u tom pogledu.« »Taj mamlaz, što misli, da sam mu ja, sluga? Ja prodavač u dućanu. Bussines mi nije najbolja strana, yaar, nikako najbolja. Ja sam intelektualni tip, nisam ja kao oni neobrazovani useljenički tipovi koji dolaze amo da dan i noć rintaju i skroz su prljavi. Reci mu da to zapamti.« »OK, reći ću mu. Ali, upozoravam te, Changez, pisat će tvom ocu i bratu i ispričat će im da si totalna ljenguza. Ja ti to pouzdano govorim jer me natjerao da mu otkucam izvještaj u toj svari.« Uhvatio me za ruku. Od uzbune mu se ukočio cijeli stas. »Zaboga, ne! Ako možeš, ukradi mu to pismo. Molim te.« »Učinit ću što mogu, Changez, jer te volim kao brata. »I ja tebe«, rekao je pun ljubavi.

Bilo je vruće pa sam ležao gol na krevetu do Jamile. Pootvarao sam sve prozore u stanu, natapajući atmosferu automobilskim ispušenjima i bučanjem nezaposlenih koji su se prepirali na ulici. Jamila je tražila da je diram pa sam je između nogu trljao vazelinom prema njezinim naputcima kao: »Jače« i »Malo više truda, molim te« ili BUDDHA IZ PREDGRAĐA 131 »Tako, samo moraš znati da me upravo maziš a ne čistiš zube«. Približio sam joj se tako da sam joj nosom dodirnuo uho i pitao je: »Zar ti baš nimalo nije stalo do Changeza?« Mislim da se iznenadila kako mi je to pitanje uopće palo na pamet. »Changez je sladak, istina, kako samo grokće od zadovoljstva dok čita i trapka uokolo i pita me hoću li malo kreme. Ali udala sam se za njega na silu. Ne želim ga ovdje. I ne vidim zbog čega bi me moralo biti briga za njega.« »A, Jamila, što ako te on voli?« Uspravila se u sjedeći položaj i pogledala me. Ispružila je ruke prema meni i rekla puna strasti:£»Karime, ovaj je svijet pun ljudi koji čeznu za suosjećanjem i brigom, potlačenih ljudi, kao što su naši ljudi u ovoj rasističkoj zemlji koji se svakodnevno suočavaju s nasiljem. S njima ja suosjećam, a ne s mojim mužem. Ustvari, nekad me izuzetno smeta./Gutaču Vatre, taj čovjek jedva da je uopće i živ! To je tako patetično!« No dok sam joj sitnim poljupcima prelazio preko trbuha i grudi jer sam znao da to voli, svugdje je ujedao i grickao u nastojanju da je opustim, i dalje je umovala o Changezu. Rekla je: »U biti, on je puki nametnik, seksualno frustriran čovjek. Eto ti što ja mislim o njemu kad o njemu uopće mislim.« »Seksualno frustriran? Ali upravo je baš tamo otišao. Da se vidi sa svojom redovitom kurvom'! Zove se Shinko.« »Ma nije! Zbilja? Istina?« »Naravno.« »Joj, pričaj, pričaj!« I tako sam joj ispričao sve o Changezovu svecu zaštitniku, Haroldu Robbinsu, o Shinko i o pitanjima položaja. To je i nas same navelo da iskušamo brojne položaje, a to su, u trenutku dok smo mi o tome razgovarali, bez sumnje radili i Shinko i Changez. Kasnije dok smo držali jedno drugo u naručju, rekla je: »A ti, Karime? Tužan si, je li?« Bio sam tužan, istina je. Kako da ne budem kad mislim na Mamu kako iz dana u dan ostaje ležati u krevetu,132 HANIF KUREISHI T potpuno skršen zbog toga što je Tata odbjegao s drugom ženom? Hoće li se ona ikada oporaviti? Imala je sjajnih kvaliteta, Mama, šarm i ljubaznost i općenitu uljudnost, ali hoće li to ikada itko znati cijeniti tako da joj ne nanosi bol? Onda je Jamila rekla: »Što ćeš ti raditi u životu sada kad si prestao ići u koledž?« »Što? Pa nisam prestao. Ne propuštam predavanja baš tako često. Nemojmo o tome pričati, zbog toga budem utučen. Što ćeš sada ti?« Zapalila se. »O, ja, ja se ne motam okolo makar ti tako izgleda. Ja se zbilja spremam za nešto. Samo što još ne znam što. Naprosto osjećam da moram naučiti neke stvari i da će mi one jednoga dana biti od velike koristi da razumijem svijet.« Ponovno smo vodili ljubav, a mora da smo se bili umorili jer je sigurno prošlo i bar dva sata kad sam se probudio. Drhtao sam. Jamila je čvrsto spavala s plahtom preko donje polovice. U maglici sam ispuzao iz kreveta da podignem pokrivač koji mi je spao na pod, i dok sam ga podizao kratko sam pogledao prema dnevnoj sobi i spazio, u tami, Changeza kako leži na svom poljskom kevetu i gleda me. Lice mu je bilo bez izražaja; ozbiljno ako ništa, ali uglavnom prazno. Izgleda da je već poduže ležao tako potrbuške. Zatvorio sam vrata spavaće sobe i stao se hitro oblačiti i buditi Jamilu. Često sam se ranije pitao što bih radio u takvoj situaciji, no ispalo je jednostavno. Brzo sam se pokupio iz stana i ne pogledavši svog prijatelja i tako ostavio muža i ženu jedno drugome uz osjećaj da sam ih sve izdao — i Changeza, i Mamu, i Tatu, i sebe. i OSMO POGLAVLJE »Ti ništa ne radiš«, rekao je Tata. »Ti si jedno obično dupe. Sam sebe uništavaš tom neodgovornošću. Srce me boli zbog toga.« »Nemoj vikati na mene, ne podnosim to.« »Moram, mladiću! Da ti to utuvim u glavu. Kako ti je samo uspjelo pasti sve ispite? Kako je moguće pasti sve do jednoga?« »Lako. Ne pojaviš se ni na jednom.« »To si napravio?« »Jesam.« »Ali, Karime, zašto, pogotovo što si mi se tu pjevčio da ćeš proći sve te proklete ispite. Opustio si kuću tako punu povjerenja što sam ti ga ukazao. Sada vidim i zašto«, rekao je gorko. »Kako si to mogao napraviti?«

»Zato što nisam raspoložen za studij. Previše sam uznemiren zbog svih tih stvari koje se događaju. Ostavljaš Mamu i sve. To je velika stvar. To djeluje na moj život.« »Nemoj mene okrivljavati što sam uništavaš svoj život«, rekao je. Ali oči su mu bile pune suza. »Zašto? Zašto? Zašto? Eva, ti se ne miješaj«, rekao je u trenutku kad je ušla u sobu, zabrinuta zbog vikanja. »Ovaj momak je čista propast. I što ćeš sada, a?« »Moram razmisliti.« »Pa onda razmišljaj, budalo jedna! A kako ćeš razmišljati kad nemaš mozga?« Znao sam da će se to dogoditi; gotovo da sam na to bio spreman. Ali ovaj prezir bio je kao tajfun koji mi je otpuhao sve adute što sam ih imao. Osjetio sam se nižim nego što sam ikada bio. Tata me počeo ignorirati. A više ni kod Jamile nisam mogao spavati iz straha da se ne suočim s Changezom. Zbog toga sam svakodnevno morao134 HANIF KUREISHI gledati Tatu i davati mu priliku da me proklinje. Da ga jebeš, ne znam zašto je sve to primio tako osobno. Zbog čega ga je to toliko sekiralo. Kao da je smatrao da nas dvojicu povezuje jedan život. Ja sam bio ona druga polovica, njegov produžetak, a umjesto da sam mu komplementaran, zasuo sam ga govnima. Zbog toga mi je bilo silno radosno iznenađenje kad sam jednoga dana otišao otvoriti ulazna vrata Evine kuće, a na njima našao tetka Teda gdje stoji u zelenom kombinezonu, iz ruke mu visi torba s alatom, a osmijeh mu se razvukao preko cijelog izboranog lica. Zakoračio je u hodnik i počeo znalački odmjeravati zidove i strop. Izišla je i Eva i pozdravila ga kao da je umjetnik koji se vraća iz neplodna izgnanstva, Rimbaud iz Afrike. Uzela ga je za ruku pa su pogledali jedno drugo u oči. Eva je od Tate čula kakav je Ted pjesnik među zidarima. I kako se promijenio i odbio dalje raditi pa mu sada propada talent. To je uzbunilo Evu, pa je utanačila da svi zajedno otidu na večeru. Poslije toga su išli u neki jazzklub na King's Roadu — tetak Ted nikada ranije nije vidio Crnca — gdje je Eva prefrigano rekla Tati: »Mislim da je već vrijeme da preselimo u London, a ti?« »Meni se sviđa mir u Beckenhamu jer ti tu nitko ne prčka po jajima«, rekao je Tata s mišlju da je tu kraj razgovora, kako je inače činio kada je razgovarao s Mamom. Ali stvari su išle dalje. Između dva bloka jazza Eva je iznijela Tedu ponudu: Tede, dođi i sredi mi kuću, cijelo ćemo vrijeme svirati ploče swinga i piti margheritas. Neće ti biti kao da radiš posao. Ted je samo poskočio zbog mogućnosti da radi s Evom i s Tatom, djelomično zbog znatiželje — da vidi kakvu je to slobodu Tata ostvario za sebe, a možda bi je mogao ostvariti i za Teda — a djelomično zbog povraćenog apetita za radom. Ali te je vijesti trebalo još iznijeti pred tetu Jean. A to je već teži slučaj. Tetu Jean je zapala u smutnju. Posao je tu, i to plaćeni posao, tjedni posao, i Ted je bio oduševljen što će ga obaviti. Bio je spreman započeti, ali poslodavac je bila neprijateljica tete Jean, grozna mužokradica, amputirana BUDDHA IZ PREDGRAĐA 135 žena. Jean je cijeli jedan dan umovala o tome, a mi smo samo napeto iščekivali. Na koncu je razriješila problem i pristala pustiti Teda da to obavi, zabranivši nam svima da to kažemo Mami i pod uvjetom da Ted na kraju svakoga dana da Jean potpun izvještaj o tome što se točno odigravalo izeđu Tate i Eve. Pristali smo na te uvjete i dali se na smišljanje razbludnih stvari koje bi Ted mogao pričati Jean. Eva je znala što hoće: htjela je preurediti cijelu kuću do posljednjeg centimetra i oko sebe je željela energične, radine ljude. Odmah smo se dali na posao. Ja sam s olakšanjem digao ruke od toga da se pravim pametan i postao sam mistični pomoćni radnik. Teglio sam, tovario i drobio; Eva je bila ta koja misli, a Ted se brinuo da se njezini naputci izvedu. Tata je prepredeno izbjegao svu prljavštinu zidarskih radova, i jednom nam pljunuo jednu arapsku kletvu; »Dabogda se nazidali.« Ted mu je odgovorio kroz mutež za koju je mislio da će Tatu razgaliti: »Haroone, ja ljubim radost u letu«, rekao je i obrušio se čekićem na zid. Nas troje zajedno radili smo odlično, ponosno i razigrano. Eva je postala ekscentrična: kad je bila potrebna neka odluka, Ted i ja smo morali čekati dok se ona povuče na kat i odmeditira najpravilniji oblik staklenika ili dimenzije za kuhinju. Smjernice za napredovanje proizlazile su iz njezina nesvjesnog. To se, pretpostavljam, nije znatno razlikovalo od onoga što se događalo u knjizi koju sam čitao, Otac i sin Edmunda Gossea, u kojoj se otac uoči svake krucijalne odluke molio i čekao Božje upute^ Pred ručak Eva bi nas natjeravala u vrt gdje smo se prvo morali sagibati i istezati, sjediti ravnih leđa i izmjenično udisali na nosnice, pa bismo tek onda za jelo dobili salatu i voće. Ted se u sve to upuštao s velikom, djetinjom bodrošću. Zauzmao bi položaj »kobre« kao da je smišljen baš za njega. Za razliku od mene čini se da je on uživao u luckastom ponašanju, misleći da je postao novo, otvoreno biće. Eva nas je poticala na igru, ali je jednako znala biti i lukav gazda. Radili smo za nju jer smo je voljeli, ali nam nije tolerirala zabušavanje: bila je perfekcionist i imala je ukusa, a inzistirala je samo na najboljem materijalu,136 HANIF KUREISHI

što je bilo neuobičajeno u predgrađu gdje su se viktorijanska i edvardijanska zdanja razarala i ogoljivala tek da bi se ispunila ivericom i pleksiglasom. Na kraju je cijela kuća oličena bijelo, do posljednje prostorije. »Bijelo je jedina boja za kuću«, objavila je Eva. Polirani su parketi od smeđeg drva i postavljeni zeleni prozorski kapci. Iznova su instalirani teški kamini od kovanog željeza, iako na ledovo negodovanje jer je on dobar dio svog radnog vijeka proveo odvaljujući kamine kako žene poput moje Mame ne bi za studenih jutara morale ustajati rano i klečećki pripaljivati vatru. Potkraj svakoga od tih dana teta Jean bi tetku Tedu na stol gurnula čaj — i mljeveno meso i krumpriće ili lijep komad goveđeg buta s tartar-umakom (nije imao živaca da ustraje u vegetarijanstvu) — pa bi mu sa svojim žestokim pićem sjela nasuprot i zahtijevala činjenice o Evi i Tati. »I, tetak Ted, što si joj sinoć rekao?«, pitao bih ga sutradan za vrijeme posla. A što se imalo reći? Nisam mogao zamisliti tetka Teda kako kontemplira narav Evine i Tatine prenapregnute sreće ili kako pripovijeda o tome kako su stalno jedno drugo vukli za donji dio trenirke i ponajčešće se igrali igara kao da vidimo tko će ugurati štapić u kanticu. On je možda bio određeniji, pa joj je pričao o onome što je redovito viđao kad ujutro dođe na posao — Eva u modroj svilenoj pidžami i crvenom haljetku kako viče, smije se i meni za doručkom izdaje naredbe ili naglas čita novine. U starim danima Mama i Tata su uzimali Daily Mitror, to je bilo sve. Eva je voljela zasuti kuću s nekih pet novina i tri časopisa dnevno, pa bi prelistavala Vogue, New Statesman i Daily Express i potom tu čitavu gomilu trpala u koš za stari papir kraj kreveta. Možda je Ted pričao Jean o šetnjama na koje smo nas četvoro odlazili kad bi se Eva umorila od posla; i o trenucima kad bi Evu zaboljele noge pa je naručivala taksi — što je za Tatu, Teda i mene bila čista dekadencija Rimljanina. Izlazili smo na dvosatne turneje Južnim Londonom, a Eva je pila Guinness i nagnuta kroz prozor klicala dok bismo prolazili Old Kent Roadom, zaustavljali se kraj glasovitog zdanja BUDDHA IZ PREDGRAĐA 137 kirurške ordinacije dr. Lala i plesnjaka ljubavi gdje su se Mama i Tata upoznali i spojili. Ipak sumnjam da je Ted mogao išta pričati o tom veselju i provodu. To nikako nije bilo ono što je teta Jean htjela čuti. Ne bi joj bilo od koristi. Ted i ja, dakako, nismo uvijek bili nazočni da bismo pomno pratili intrigantne uzbudljivosti te nove ljubavi, osobito stoga što su Tata i Eva mnoge večeri provodili preko rijeke u užem Londonu, odlazili u kazalište gledati kontroverzne predstave, na njemačke filmove i marksistička predavanja, kao i na primanja u visokom društvu. Evin stari prijatelj Shadwell otpočinjao je probijati svoj put kao kazališni redatelj i radio je kao asistent u Royal Shakespeare Companv, vodio radionice s Beckettom i postavljao drame Artauda i novih pisaca na rubnim punktovima. Eva je pripomogla Shedvvellu tako što mu je dizajnirala jednu od tih produkcija i napravila kostime. Voljela je takve stvari, a to je dovelo do toga da su ona, Tata i Shadvvell odlazili na ručkove i primanja sa svakojakim (zgodnim) važnim ljudima — ne od one vrste koju smo poznavali u predgrađu, već prave stvari: ljude koji su zbilja pisali i režirali predstave, nisu o tome samo pričali. Eva je htjela i više od toga; s boljestojećima je razgovarala o pokućstvu i uređenju kuća — stalno su kupovali nove nastambe u unutrašnjosti, ti ljudi, a ona je znala kako da im bude od koristi. Kako su samo pristalo i glamurozno izgledali kad su odlazili u London na takve večeri, Tata u odijelu, a Eva sa šalovima i šeširima, skupocjenim cipelama i torbicama. Žarili su se od sreće. A ja sam obilazio praznu kuću ili nazivao Mamu da popričamo; pokatkad bih legao na pod u Charliejevu potkrovlju i pitao se što on sada radi i kako se provodi. Tata i Eva bi se vraćali kasno, a ja bih ustajao da ih dočekam i čujem, dok se razodijevaju, tko je što kome rekao o najnovijoj predstavi ili romanu ili seksi skandalu. Eva je znala piti šampanjac i u krevetu i gledati televiziju, što me šokiralo, i berem jednom tjedno govorila je da je odlučna u tome da nas za naše dobro sve odvede u London. A Tata bi pričaoo predstavi i govorio da se autor ne da ni usporediti s Čehovom. Čehov je bio Tatin najdraži pisac svih vremena i uvijek je govorio da ga138 HANIF KUREISHI Čehovljeve drame podsjećaju na Indiju. To nikada nisam razumio sve dok nisam shvatio da su beskorisnost njegovih karaktera, ravnodušnost i čežnja bili tipični za odrasle ljude što ih je poznavao kad je bio dijete. Ali jedno pitanje o kojem su Ted i Jean morali razgovarati bio je novac. To je čak i mene uznemiravalo. Krvavo smo trošili novac na kuću. Za razliku od Mame koja je siromaštvo uzimala kao gotovu činjenicu, Eva je kupovala što bi joj se god htjelo. Uđe li u dućan, a nešto joj zapne za oko — knjiga o Matisseovim crtežima, ploča, naušnice Yin i Yang, kineski šešir — istog bi časa kupovala. Nitko od nas nije imao osjećaj ikakve grižnje ili krivnje zbog novca. »Zaslužila sam to«, uvijek je govorila. »Prije, dok sam bila s mužem, bila sam nesretna i neću da opet budem nesretna.« Ništa je nije moglo zaustaviti. Samo sam joj jedan dan dok smo ličili stijenu po stijenu spomenuo tu rastrošnost, a ona me odbila govoreći: »Kad nam ponestane novaca, nabavit ću ja još.« »Odakle, Eva?«

»Karime, zar već nisi primijetio, svijet je pun novaca! Zar nisi primijetio kako se slijeva po čitavoj zemlji?« »Ma jesam, Eva, primijetio sam, samo što se ništa od toga ne slijeva oko tvoje kuće.« »Kad nam bude trebalo, povući ću dio k nama.« »U pravu je«, pomalo pokroviteljski je rekao Tata kad sam kasnije otišao k njemu i ispričao mu što mi je rekla, u nastojanju da ga navedem da vidi koliko je ona bezumna. »Da bi k sebi povukao gomile novca, moraš biti u pravilnom okviru svijesti.« Da takvo što dođe od nekoga tko se očito nije nalazio u pravom mentalnom okviru da bi magnetski k sebi privukao išta osim plaće — novca o kojem je Anwar govorio kao o »nezasluženom prihodu« — doimalo se pomalo šaljivo. Ali ljubav i Eva prostrli su tepih Tatine samouvjerenosti po kojem se on, sav uskiptio, sada rasplesao. Prisiljavali su me da se osjećam konzervativno. Tata je opet počeo nastupati kao guru, jednom tjedno u nas kući, u vezi s taoizmom i meditacijom kao i prije, osim što je Eva sada inzistirala da ljudi plate da bi BUDDHA IZ PREDGRAĐA 139 prisustvovali. Tata je imao redovitu i odanu mladu skupinu sljedbenika — studenata, psihologa, medicinskih sestara, glazbenika — koji su ga obožavali, a neki od njih znali su biti uspaničeni i prestravljeni nazivati i dolaziti kasno noću, toliko su ovisili o njegovoj susretljivosti da ih sasluša. Čak je za priključivanje njegovoj grupi postojala i lista čekanja. Ja sam za ta posjela morao usisavati sobu, pripaljivati svijeće, poput glavnog konobara dočekivati goste i posluživati im indijske slastice. Eva je inzistirala i na tome da on usavrši službu: tjerala ga je da rano izjutra prije posla konzultira knjige iz ezoterijske biblioteke, pa bi ga onda za doručkom ispitivala, sigurno istim onim glasom kojim je nekoć ispitivala je li Charlie napravio domaću zadaću iz tehničkog crtanja: »I, što si jutros naučio?« Eva je poznavala jednog čovjeka iz mjesnih novina, onog dragovoljnog novinara koji je bio uvrstio Charlieja na naslovnu stranicu Bromlev and Kentish Timesa, pa je on sada intervjuirao i Tatu. Tatu su slikali u crvenom sakou i indijskoj pidžami kako sjedi na zlatnom jastuku. Suputnički kompanjoni iz podzemne željeznice bili su zatečeni tom njegovom iznenadnom slavom, a Tata mi je s radošću pričao kako su jedni drugima pokazivali na njega dok je stajao na drugom katu podzemne željeznice. Tatu je neizmjerno uznosilo što ga prepoznaju zbog nekog postignuća u životu; sebe je prije Eve već bio počeo gledati kao promašaj, a svoj život kao zlosretnu činjenicu. Ali u uredu, u kojem je inače za sve bio neuljuđeni lijeni Indijac koji je pobjegao od žene i djece, stizale su zamjerke činovnika s kojima je radio: izrugivali su mu se i iza leđa i pred nosom. Netko je na sliku iz novina nacrtao kao da mu iz usta izlazi oblačić na kojem piše: »Crne tajne života rješava crnački šarlatan — o trošku poreznih obveznika.« Tata je govorio da će napustiti posao. Eva je rekla neka radi što želi; ona će ih oboje izdržavati — od ljubavi, valjda. Sumnjam da je Ted teti Jean pričao baš o tome, kao ni o drugim ljubavnim manifestacijama koje su nam ispunjavale sate — o Evi, na primjer, kad je oponašala bezbrojne groktaje, uzdahe, krkljanje i stenjanje koji su obilježavali Tatino govorenje. Jednom smo je Ted i ja zatekli kako u neraskrčenoj kuhinji niže simfoniju njegovih140 HANIF KUREISHI zvukova kao što ponosna majka oponaša prve riječi svog djeteta. Tata i Eva su biU_JLJstanju,jrazgovarati o najbeznačajnijim stvarima, kao što je, na primjer, narav ljudi što ih otac sreće u vlaku, i to satima da sam ih ja morao prekidati: »Pa jebemti, o čemu vi to govorite?« Pogledali bi sa zaprepaštenjem, toliko su znali biti obuzeti. Mislim da im nije bilo važno što govore; i puke riječi bile su im milovanje, razmjena cvijeća i poljubaca. A Eva nije mogla nekamo izići iz kuće a da na povratku ne kaže: »Hej, Haroone, našla sam nešto što će ti se možda svidjeti« — knjigu o japanskim vrtovima, svileni šal, Watermanovo naliv pero, ploču Elle Fitzgerald, a jednom zmaja od papira. Gledajući to u sebi sam razvijao gnjevne teorije o ljubavi. Ljubav bi valjda morala biti nešto mnogo velikodušnije nego je li taj veleduhovni egotizam-a-deux? U njihovim rukama ljubav je izgledala kao neko uskovidno, isključivo, sebično kopile koje uživa na račun žene obezvrijeđena života koja sada leži u krevetu u kući tete Jean. Cijena što ju je Tata odabrao platiti za svoju sreću bilo je Mamino zlopatništvo. Kako joj je samo mogao to učiniti? Da budem pošten prema njemu, upravo ga je to zlopatništvo i mučilo. On i Eva su se zbog toga posvađali: jer ona je njega smatrala neukaljanim. A, ruku na srce, kako je i moglo biti drukčije? Bilo je prilika kada bismo gledali televiziju ili nešto jeli, a njemu bi samo preko lica zamreškao val grižnje. Grižnja, krivnja i bol jednostavno su ga opsjedale. Pričao nam je kako je loše postupao s Mamom. Koliko mu je ona mnogo dala, a on, eto, sada sjedi u toj, tako ugodnoj i životnoj Evinoj kući i jedva čeka krevet. »Osjećam se kao zločinac«, nevino je jednom u trenutku zaboravnosti priznao Evi, istina mu je nesretno izmigoljila van. »Znaš, netko tko sretno živi od novca osuđen je da podnosi gorku tjelesnu patnju.« Eva nije mogla a da ne vikne na njega, a on nije mogao shvatiti kako to da ju je to iznenadno i okrutno povrijedilo. Bila mu je nerazumna. »Ali ti nju ne želiš! Vas dvoje niste bili jedno za drugo! Vi ste jedno drugo zaglupljivali. Zar niste bili dovoljno skupa a da to ne znaš?« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 141

»Mogao sam učiniti i više«, rekao je. »Malo se više potruditi da budem pažljiv. Nije zaslužila da tako pati. Ne vjerujem ljudima koji ostavljaju druge.« »Ta tvoja grižnja i kajanje će nas uništiti!« »To je dio mene...« »Molim te, molim te, makni to iz glave.« Ali kako da makne? To je ležalo na njemu kao voda na limenu krovu i koja iz dana u dan nagriza i stvara trulež i rđu. I premda više nikada nije dao takve, gotovo nevine, opaske i premda su Eva i Tata i dalje neprekidno imali želju da vode ljubav, a uhvatio sam je kako se kikoće dok s njime izvodi razne idiotske stvari, kao što je šišanje dlaka u ušima i nosu, i to velikim škarama — postojali su pogledi koji su izmicali svakom mogućem nadzoru, pogledi koji su me navodili da mislim da je Tata sposoban jedino za natrulu sreću. Možda je posrijedi bila baš nada da će tu vodu izbaciti, onog trenutka kad tu prekrasnu bijelu kuću što ju je Ted dekorirao dovrše i daju na prodaju. Odlučila je Tatu odvesti odatle. Potražit će stan u Londonu. Gotovo je s predgrađem: oni odlaze iz tog kraja. Eva je vjerojatno mislila da će mu promjena mjesta prekinuti misli na Mamu. Samo što smo se nas troje s Evinim autom našli na High Streetu, tata je zaplakao na zadnjem sjedalu. »Što ti je?«, rekao sam. »Sto se dogodilo?« »Zbog nje«, odgovorio je. »Učinilo mi se da sam ti vidio majku kako ulazi u trgovinu. Bila je sama. Neću da bude sama.« Tata nije mamu nazivao telefonom, nije se s njom viđao, jer je znao da je, dugoročno gledajući, tako najbolje. Pa ipak je u svakom džepu u sakou držao njezine fotografije, a one su mu u krivom trenutku ispadale iz knjiga i rastuživale Evu; a kad bi me pitao za Mamu, nas smo dvojica morali odlaziti u kupaonicu, dalje od Eve, kao da razgovaramo o nečemu nedoličnom. U vrijeme dok je pakirala stvari iz kuće i selila nas u London, Eva je bila u potrazi za Charliejem, koji se sada samo rijetko pojavljivao. I za njega je bila očita istina da142 HANIF KUREISHI je naše predgrađe bilo kraj iz kojega treba seliti, da ono služi samo za otpočinjanje života. A poslije postaješ štakor ili truneš. Charlie je volio prespavati sad tu sad tamo, ne posjedovati ništa, nigdje ne živjeti za trajno, okinuti koga stigne; ponekad je čak vježbao s bendom i pisao pjesme. JŽivio je tu neumjerenost, još uvijek ne očajnički, već s užitkom uzbujaTa~žlvota. Ponekad bih se ujutro znao probuditi, a on bi bio u kuhinji i grozničavo jeo, kao da ne zna kada će mu opet naići neki kus, kao da je svaki dan pustolovina koja može okončati bilo gdje. Pa bi otišao. Tata i Eva putovali su na svaki Charliejev nastup po umjetničkim koledžima, po pubovima i malim festivalima na blatnjavim igralištima gdje bi se Eva sve vrijeme previjala i klicala. Tata bi žmirkao negdje otpozadi, uznemiren glazbom i mnoštvom, divljim Sv. Vidom koji pleše preko mladih nepomičnih figura ukomiranih u kaljužama od prolivena piva. Bio je sneveseljen zbog jada, smrdljive odjeće, loših tripova, zbog četrnaestogodišnjaka što su ih odvozila kola hitne pomoći, slučajnih jebanja bez ljubavi i bijednih bjegova od obitelji u zapuštene skvotove na Herne Hillu. Daleko bi on radije da sada daje savjete svojim učenicima — čestitoj djevojci Fruitbat, možda, ili njezinu nepopustljivo nasmiješenom dragom, Chogvam-Jonesu, koji je stalno odjeven u nešto što sliči na kineski tepih; njihovo mu je laskanje postalo nužno. Ali Tata je pratio Evu svugdje gdje joj je bio potreban. Bilo je izvjesno da život uživa više nego prije i kad je Eva naposljetku objavila da selimo u London, prihvatio je da tako i valja. Dok smo Tata i ja skupljali Charlijeve stvari iz potkrovlja razgovarali smo o njegovu problemu: činjenica je da njegov bend nije imao originalan zvuk. Maskota im je bio napadni pjevač-gitarist s izbočenim jagodicama i djevojačkim trepavicama kojeg su tražili da pozira za žurnale, a ne da svira u Albert Hallu. Charlie je zbog neuspjeha postao osoran. Stekao je običaj da sa sobom u džepu nosi knjigu pjesama da bi je u svakom trenutku mogao otvoriti zbog srkljaja uzvišenosti. To je bila obijesna afektacija dostojna kakva oksfordskog studenta, osobito stoga što je to Charlie znao raditi usred razgovora, kao što je to nedavno učinio kad je imao nastup na jednom koledžu: predsjednik sindiBUDDHA IZ PREDGRAĐA 143 kata mu je nešto govorio, a Charlie posegne rukom u vanjski džep, izvuče knjigu i otvori je, a čovjek od nevjerice iskolači oči, na što Charlie samo nastavi pijuckati šalicu toplog piva. Kako je on bio smeten momak. Ali Eva je od početka inzistirala na tome da je on šušti talent, da je lijep i da mu je Bog udahnuo život kroz kurac. Čisti Orson Welles — u najmanju ruku. Naravno, dugotrajno znanje o vlastitoj božanstvenosti sada je prožimalo njegovu osobnost. Bio je ohol, raspušten, nepouzdan i probrano velikodušan. Navodio je druge da vjeruju da će mu se uskoro iz glave katapultirati svjetski zasljepljujuće pjesništvo kao nekoć i drugim engleskim dečkima: Lennonu, Jaggeru, Bowieu. Kao Andre Gide koji je kao mlad očekivao da će mu se ljudi diviti zbog knjiga što će ih napisati u budućnosti i Charlieju se počelo sviđati što ga u nekoliko ulica cijene zbog

onoga što obećava. Ali to poštovanje je zaslužio šarmom koji je često brkao sa sposobnošću. A rekao bih da je šarmirao čak i sam sebe. U čemu se sastojao taj šarm? Kako me je mogao tako dugo zavoditi? Sve bih bio činio za Charlieja, pa, evo, i sada mu upravo sređujem ono što je stekao u svojih dvadeset godina. Nisam bio jedini u toj ranjivosti prema njemu. I mnogi bi mu drugi rekli »da« i prije nego što bi ih išta pitao. Kako mu je to uspijevalo? Primijetio sam inačice šarma. Ima onih koji samo otimaju, a ti su najmanje nadareni. Ima zatim i onih koji su puni snage, ali im manjkaju druge vrline. Ali tu su snagu barem sami stvorili, za razliku od naočitih crta lica. Nadalje ima takvih koji sile druge da ih slušaju; a iznad njih su oni koji te mogu i nasmijati. Drugi te navode da se diviš njihovu razumu i znanju: to je podvig baš koliko je i svečanost. Charlie je imao po trun svega toga; bio je igrač za sve. No, njegova je snaga bila u sposobnosti da te navede da se diviš sam sebi. Pažnja koju bi poklanjao drugima, kad bi je uopće poklanjao, bila je potpuna. Znao je čovjeka gledati kao da mu je on jedina osoba koja ga je ikada zanimala. Raspitivao bi ti se o životu i izgledalo je kao da ga ushićuje svaki trenutak zajedničkog razgovora. Bio je odličan slušač, i to bez cinizma. Problem je bio u tome144 HANIF KUREISHI što su se oko njega jatili sami neurotičan. Njih nitko drugi nije slušao, ali Charlie bi im to jednom, recimo, priuštio, a oni mu to nikada ne bi zaboravili; možda je i njih jebao. Eva ih je, pak, bila prisiljena držati dalje od njega i govorila im da, ako je doista hitno, samo ostave poruku. A on je znao bježati iz kuće i preskakati ogradu u stražnjem dvorištu, dok bi ga oni po cijeli dan čekali pred kućom. Dugo sam tu stvar gledao na djelu i počeo sam shvaćati Charliejev šarm kao metodu provalnika koji nagoni vlasnika da ga pozove u kuću, pa mu onda pokupi imetak. Nisam nimalo sumnjao: to je bila pljačka; ono što je on želio, bio je tuđi posjed. I uzimao ga je. Sve je to bilo lažno i prijevarno, no ja sam se tome izuzetno divio. A zabilježio sam te tehnike jer su bile djelotvorne, naročito s djevojkama. U krajnjem slučaju, to nije bilo škodljivo. Nikako; Charlie je bio najsvirepiji i najubitačniji tip zavodnika. Iznuđivao je ne samo seks nego i ljubav i odanost, ljubaznost i bodrenje, a potom selio dalje. I sam bih s radošću izvodio ta majstorska umijeća, ali meni je nedostajao jedan bitan sastojak: Charliejeva snaga i golema silovita žudnja da posjeduje, što god bilo, samo nek mu je obuzelo maštu. Ne čineći greške, bio je neobično ambiciozan. Ali s time nije dospijevao nikamo, pa je osjećao frustraciju. Uviđao je da biva kasno, a, konačno, postigao je samo to da ima truli rock and roll bend zvan Mustn't Grumble* koji zvuči kao kašalj. Charlie se rijetko viđao sa svojim ocem dok je ovaj bio na liječenju, ali i dok je kao tužan stvor živio s njegovom majkom. Ali kad bi Charlie ostajao u Evinoj kući, sate i sate je provodio s mojim ocem. kojem je govorio istinu. Zajednički su se divili Charliejevoj obdarenosti. Tata mu je crtao putokaze prema nesvjesnom; upućivao ga u korijene i životni hod, opremu za putovanje, te kako da se ponaša za upravljačem kad se približava opasnoj nutrini. Dane i dane je, pod uštapom visokih očekivanja, Charlie mukotrpno radio ne bi li iz svoje duše iščupao ikakav komadić ljepote — po mom sudu (a i meni Mustn't Grumble - Ne smiješ gunđati BUDDHA IZ PREDGRAĐA 145 na utjehu) bez ikakva učinka. Pjesme su mu i dalje bile govno. Trebalo mi je neko vrijeme da to izmozgam jer sam još uvijek imao preveliku naklonost prema Charlieju a da bih ga promatrao hladno. Ali kad sam prepoznao njegovu slabost — žudnju da se uključi u klub zvan Geniji — znao sam da ga imam. Da sam htio, mogao sam mu se donekle osvetiti, što bi također — mršave li nadmoći — bio i gorak prijekor mome vlastitom besciljnom životu. Katkada sam znao pričati Evi da bih želio biti fotograf ili glumac, ili možda novinar, najradije inozemni dopisnik iz neke ratne zone, iz Kambodže ili Belfasta. Bio sam svjestan toga da mrzim autoritete i da ne volim kad mi se naređuje. Volio sam raditi s Tedom i s Evom, a oni su mi dopušali da dolazim i odlazim više-manje kad god sam htio. Ali moj cilj je bio da se priključim Mustn't Grumble kao ritam-gitarist. Uostalom, znao sam malo svirati. Kad sam to natuknuo Charlieju, skoro se zagrcnuo od smijeha. »E, imam jedan posao koji je kao stvoren za tebe«, rekao je»Da? A koji to?« »Počinješ u subotu«, rekao je. I dao mi je posao da budem povremeni binski radnik Mustn't Grumblea. I dalje sam ostao ništica, ali sam tako stekao dobar položaj da nasrnem na Charlieja kad nastupi povoljan čas. I bilo je tako jedne večeri, na svirci u umjetničkom koledžu gdje sam pripomagao tegliti opremu iz kombija. Čuo sam Tatu i Evu kako u baru analiziraju svirku kao da je u pitanju bio oproštajni nastup Milesa Davisa. Charlie je bio u prolazu mimo mene, zagrljen s nekom djevojkom kojoj sise samo što nisu ispale van, pa mi je, da je nasmije,

rekao: »Brzo, Karim, ti šljaker od velika cura, ti prijatelj od Dorothv. Donesi mi jedan acid u svlačionica i nemoj da ja tebe čekati.« »Sto se tako žuriš?«, rekao sam mu. »Ionako nikamo ne ideš — ni kao bend ni kao čovjek.« Pogledao me nesigurno, uvijajući i gladeći kosu kao uvijek, nije mu bilo izvjesno šalim li se ili ne. »Kako to misliš?«146 HANIF KUREISHI Tu smo: imam ga. Zakvačio se. »Kako to mislim?« »Da«, rekao je. »Charlie, da bi se nekamo kretao, moraš biti nadaren. Moraš nešto imati tu gore«, potapšao sam se po čelu. »A prema svemu viđenom, čovjek iz zapećka kao što si ti tu nema ništa. Ti imaš izgled i sve, lice, to ti priznajem. Ali tvoj rad me ne zbavlja, a meni treba zabava. Znaš me. Treba mi da me zaljulja, jebi ga. A nisam zaljuljan, da ga jebeš. Ma kakvi.« Gledao me neko vrijeme, zamišljen. Devojka ga je vukla za ruku. Napokon je rekao: »Ne znam ništa o tome. Ionako raspuštam bend. To što si rekao nema nikakve važnosti.« Charlie se okrenuo i otišao. Sljedećeg je dana ponovno nestao. Više nije bilo svirki. Tata i ja smo završili s pakiranjem njegovih stvari. Prije no što sam zaspao maštao sam u krevetu o Londonu i o tome što ću tamo raditi kad grad bude moj. Odnekud mi je dopirao onaj zvuk što ga ima London. Nažalost, bili su to ljudi iz Hyde Parka koji su rukama udarali u bongobubnjeve, čule su se i orgulje s »Light My Fire« od Doorsa. Tamo su dečki koji nose plastove od baršuna i žive slobodnim životom, tamo su na sve strane tisuće Crnaca pa se neću osjećati kao da sam izložen; tamo su knjižare s policama časopisa otisnutih velikim slovima i gužve građana na prepunim stanicama; tamo su trgovine u kojima se prodaju sve moguće ploče koje poželiš; tamo su zabave na kojima te djevojke i dečki koje i ne poznaješ vode na gornji kat i jebu se s tobom; tamo su svakakve droge koje ti pašu. Kao što se vidi, nisam mnogo tražio od života; to je bio domašaj moje čežnje. Ali, barem su mi ciljevi bili jasni i znao sam što hoću. Bilo mi je dvadeset godina. Bio sam spreman za sve. DRUGI DIO U graduDEVETO POGLAVLJE Stan na Zapadnom Kensingtonu zapravo se sastojao od tri velike, starinske sobe, sa stropovima toliko visokim da sam često blenuo u dimenzije tih prostorija kao da se nalazim u nekoj napuštenoj katedrali. A strop je bio i najzanimljiviji dio stana. Zahod je bio na vrhu hodnika i imao je polomljen prozor kroz koji ti je vjetar šibao ravno po dupetu. Taj je stan pripadao nekoj Poljakinji koja je tu živjela kao dijete, a zadnjih ga je petnaest godina izdavala studentima. Kad je umrla Eva ga je kupila kakav je bio, uključujući i pokućstvo. Sobe su imale prastare naguljene ukrase pod stropom i zvono s čeličnom drškom za dozivanje posluge iz prizemlja, u kojem je sada obitavao putni menadžer Thin Lizzy, čovjek koji je imao tu nesreću, kako me Eva izvijestila, da mu je kosa rasla iz ramena. Tužni zidovi s kojih je izblijedjela sva boja bili su prekriveni tamnim naprslim ogledalima i velikim začađavljenim slikama koje su, dok bismo mi bili vani, nestajale jedna po jedna, premda nije bila nikakva drugog znaka provale. Najviše je zbunjivala činjenica da Evu njihov nestanak nije ni najmanje uznemiravao. »Hej, čini mi se da je nestala još jedna slika«, rekao bih joj ja. »Pa eto, sad ima mjesta za druge stvari«, odgovarala bi. Naposljetku nam je priznala, a da mi to nismo ni spominjali da ih je to Charlie krao da ih proda. »Pa što, dečko barem pokazuje inicijativu«, rekla je. »Zar i Jean Genet nije bio lopov.« Unutar triju velikih prostorija bili su pregradci koji su tvorili druge, manje sobe i kuhinju u kojoj se nalazila i kada. Bilo je to nešto kao studentski stan, bijedan i prljavi ćumez s linoleumom na podu i golemim bijelim cvjetovima koji su previrali s kamina. Velik prostor u sobama bio je ispresijecan olupanim pokućstvom. Za mene čak nije bilo kreveta; spavao sam na ležaljci u dnevnoj sobi. Charlie, koji također nije imao kamo, povremeno je spavao kraj mene na podu.150 HANIF KUREISHI Tata je stajao i s odvratnošću odmjeravao stan. Eva mu nije dopustila da ga ranije pogleda; jenostavno ga je kupila odmah po prodaji kuće u Backenhamu jer je odande morala iseliti. »Za Boga miloga«, ječao je Tata, »pa kako ćemo živjeti u takvu smeću?« Ni sjesti nije htio da mu slučajno iz naslonjača ne izleti kakav pauk. Eva je prvo morala prekriti naslonjač povezanim najlonskim vrećicama, pa mu je tek onda bilo dovoljno higijenski za dupe. A Eva je bila sretna. »Od ovoga zbilja mogu nešto načiniti«, neprekidno je govorila i hodala uokolo, ali je Tata problijedio; zagrlila ga je točno nasred sobe i počela ga uzastopce ljubiti za svaki slučaj ako je izgubio živce i vjera i počeo čeznuti za Mamom. »Što ti misliš?«, rekao je Tata i okrenuo se prema meni, svojoj drugoj brizi. »Sviđa mi se«, rekao sam, a to ga je obradovalo. »Hoće li mu biti dobro?«, pitao je Evu. Eva je rekla da. »Ja ću se pobrinuti za njega«, dodala je sa smiješkom^ Grad je širom rastvorio prozor moje svijesti. Ali biti na mjestu toliko svijetlom, stamenom i sjajnom — čovjeka hvata vrtoglavica od svakojakih mogućnosti: to pak ne pomaže nužno da se tih mogućnosti i dokopa. Još uvijek nisam pojma imao što ću sa sobom. U toj gomili osjećao sam da nemam smjera i da sam izgubljen. Još nisam uspijevao shvatiti kako grad djeluje, ali sam počeo otkrivati.

Sam Zapadni Kensington sagrađen je od nizova pe-torokatnih kuća s kojih se kida žbuka i koje su ispre-građivane u spavaonice koje su najčešće zauzimali strani studenti, ljudi na proputovanju i sirotinja koja tu živi godinama. District Line podzemne željeznice uranja u zemlju na pola puta duž Baron's Court Roada do koje vodi usporedno s vlakovima koji voze ka Charing Cossu, a potom na East End odakle potječe tetak Ted. Za razliku od predgrađa gdje nije živio nitko od imena — s izuzetkom H. G. Wellesa — ovdje se nije moglo izbjeći poznate. Sam Gandhi je nekoć imao sobu na Zapadnom Kensingtonu, a glasoviti kućevlasnik Rachman u susjednoj je ulici neprekidno čuvao stan za Mandy Rice-Davisa; Christine Keeler je tu dolazila na čaj. Bombaši IRA-a odsjedaju u tjesnim sobičcima i sastaju se po pubovima na Hammersmithu i BUDDHA IZ PREDGRAĐA 151 u vrijeme zatvaranja pjevaju »Oružje za IRA-u«. Tik stanice podzemne željeznice nekoć je sobu imao i Mesrine. Napokon, dakle, London, a meni ništa nije pričinjalo veći užitak nego da se po cijele dane motam po svom novom području. London mi je izgledao kao kuća s pet tisuća soba, sve različitih; štos je bio u tome iznaći na koji su način povezane i na koncu proći kroz sve. Prema Hammersmithu vodi rijeka i njezini pubovi, prepuni raz-galamljenih glasova srednjeg staleža; a tu su i osamljeni vrtovi koji obrubljuju rijeku duž Lovver Malla i nadsjenjuju šetalište duž burlačke staze prema Barnesu. Taj dio Londona izgledao mi je kao selo, ali bez od onih nepovoljnosti, bez krava i seljaka. U blizini se nalazio skupi Kensington gdje su kupovale bogate dame, a malo niže pješice je Earls Court sa svojim muškim i ženskim kurvama djetinjeg lica koji se svađaju i natežu po pobovima; tu su transvestiti i ovisnici, te mnogi nesnađeni ljudi i sitni trgovci. Tu su mali hoteli što mirišu na gubu i dezinfekcijska sredstva, australske putničke agencije, dućani koji rade preko cijele noći, a drže ih patuljasti Bengalci, barovi za one koji se oblače u kožu sa svojim debelim brkatim kraljicama s kojima vani izmjenjuju tajnovite poglede, i zalutali stranci bez novca ali radoznalih pogleda. Na Kensingtonu vas nitko ne gleda. Na Earls Courtu vas gledaju svi, zanima ih što bi iz vas mogli izmusti. No, Zapadni Kensington je međuprostor na kojem ljudi ostaju nakratko pa onda idu dalje, a ako ostanu to je stoga što su previše odvaljeni. Mirnije je, ima nešto dućana, niti jedan zanimljiv, i restorana koji se otvaraju s optimističnom raskoši i uzvanicima, kadli, već kroz nekoliko tjedana, vidjet ćete ucviljena vlasnika kako stoji na pragu i pita se gdje je pogriješio; njegove vam oči govore da taj dio grada neće oživjeti za njegova života. Ali Eva nije obraćala pažnju na sve te poglede; mislila je da se baš na tom mjestu i može nešto načiniti. »Ovo će postati mjesto nad mjestima«, predviđala je dok smo sjedili oko parafinske grijalice, u to vrijeme jedinog izvora topline, čiji je gornji dio bio načičkan Tatinim gaćama koje su se tako sušile.152 HANIF KUREISHI Odmah iza ugla do našeg stana treštao je poznati bar, kuća tučnjava i droge zvana Nashville. Njegovo pročelje imalo je orahove grede i izrađeno staklo u obliku Wur-licerova jukeboxa. Svake noći neka bi nova skupina dizala Zapadni Kensington u zrak. Kao što je Eva i znala, lokacija tog stana uvijek će biti mamac za Charlieja, a kad je jedne večeri svratio da se najede i naspava, ja mu rekoh: »Hajdemo do Nashvillea.« Podozrivo me pogledao, a onda kimnuo. Čini se da je isprva bio oran da pođe, da ispita najnovije bendove i vidi što se zbiva u glazbi. Ali u njegovu je odgovoru bilo neke otežalosti. Kasnije se htio predomisliti pa mi je rekao: »Zar ne bi htio da odemo negdje gdje je mirnije nego tamo, negdje gdje možemo razgovarati?« Charlie je mjesecima izbjegavao svirke i koncerte. Bojao se da će uvidjeti da su londonski bendovi odveć dobri, da će vidjeti neki mlađi sastav s takvom nadarenošću i obećanjima da bi se njegove krhke nade i aspiracije mogle rasprsnuti u nekom strašnom trenutku prosvjetljenja i samospoznaje. Ja, pak, u Nashville sam odlazio svake večeri, a držao sam da je Charliejeva slava što ju je imao u Južnom Londonu bila najviše što će ikada postići. U Londonu su dečki izgledali kao iz priče; odijevali su se, hodali i razgovarali kao bogovi. Mi kao da smo bili iz Bombava. Nikada nećemo uhvatiti priključak. Kako se moglo očekivati, ja sam plaćao. Učinio sam to drage volje jer sam još jako volio njegovo društvo, ali sam imao malo novaca. Kako su se cijene nekretnina u Londonu kretale nagore, Eva je imala lukav naum da opremimo stan kao što smo učinili s kućom i da ga prodamo uz interes, pa da odselimo. No, i dalje je satima meditirala i iščekivala glasove tog stana da je obavijeste o tome koji su im uzorci boja najmiliji. Kad je riječ došla, Ted i ja smo se odazvali, i plaćeno nam je. Sve do tada bio sam potpuno bez novaca, a i Ted je tavorio kod kuće u uspomenama s Mamom i u nastojanju da Jean odvrati od pića. Charlie se za čas napio. Sjedili smo u malom dodatnom baru u Nashvilleu. Primijetio sam da je počeo vonjati. Nije baš prečesto mijenjao odjeću, a i kad jest, jednostavno bi BUDDHA IZ PREDGRAĐA 153

pokupio što god bi mu došlo pod ruku — Evine veste, Tatine sakoe i, ali uvijek, moje košulje, koje je posuđivao da ih poslije više nikada ne bih vidio. Kad bi upao na neki tulum i vidio u ormaru kakvu bolju košulju, presvukao bi je, a moju ostavljao u zamjenu. Počeo sam svake noći zaključavati košulje u ladice, samo što sam sada izgubio ključ i pa su mi tamo ostali svi moji Ben Shermani. Jedva sam čekao da Charlieju ispričam kako sam utučen i osamljen otkako smo se preselili u London. Ali prije nego sam uopće zinuo, Charlie me preduhitrio. »Imam samoublački poriv«, objavio mi je značajno, kao da je u pitanju trudnoća. Rekao je da se vrti u tom krugu očaja u kojem te ni za jotu nije briga što se događa njemu samome ili bilo kome drugome. Odmah kraj Charlieja sjedio je jedan poznati nogometaš sa slavnim stalnim ugovorom i čuo ga je. Ugovor se začas sažalio na Charlieja, čemu su ljudi inače bili skloni, a Charlie ga je pitao kakav je teret slava kao da je to nešto što ga se samog tiče iz dana u dan. »Što radite«, rekao je Charlie, »kad vam novinari ne daju mira? Kad su vam svakog jutra pod prozorom?« »To je vrijedno toga«, odgovorio je Ugovor. »Ponekad na igralište istrčavam s erek-cijom, toliko sam uzbuđen.« Plaćao je piva Charlieju, ali ne i meni. Htio sam izbjeći Ugovor i razgovarati s Charliejem, ali Charlie se nije dao nikamo. Na svu sreću prethodno sam bio uzeo malo speeda: kad sam na plavima, onda mogu svašta podnijeti. Svejedno sam osjećao razočaranje. A onda, upravo kad je netko spomenuo da se u drugoj prostoriji bend priprema za izlazak, sreća mi se promijenila. Vidio sam kako se Charlie iznenada bacio prema naprijed i ispovraćao nogometašu u krilo, pa onda klonuo nazad na svoje sjedalo. Ugovor se razbjesnio. Uostalom, u krilu mu se pušila bljuzga koja se sastojala od zadnjega Charliejeva kineskog obroka. Prije toga nam je rekao kako te večeri namjerava povesti ženu u šetnju. Kako bilo, Ugovor je skočio i počeo cipelariti Charlieja po ušima, i to onim svojim glasovitim nogama, sve dok ga nisu odvukli redari. Meni je nekako uspjelo da Charlieja izvučem do glavnog šanka i prislonim ga uza zid. Bio je napola bez svijesti i nastojao se suspregnuti da ne plače. Shvaćao je na što su stvari dospjele.154 HANIF KUREISHI »Smiri se«, rekao sam mu. »Kloni se ljudi večeras.« »Sad mi je bolje, OK?« »Dobro.« »Na tren.« »OK.« Opustio sam se i ogledao se po mračnom prostoru na čijem je kraju bila mala pozornica na kojoj su bili postavljeni bubnjevi i mikrofon. Možda sam bio obični provincijalac, ali počeo sam primjećivati da se nalazim među najneobičnijom publikom koju sam ikada vidio na tom mjestu. Bilo je i tu uobičajenih dugih kosa i sagorjelih glava koje su visjele u pozadini u samtanim hlačama ili trapericama, čizmama iz kućne radinosti i kaputima od ovčje kože koji su razgovarali o cijeni autobusa za Fez, Barclav James Harvestu i o kruhu. To je bila uobičajena klijentela, odvaljeni stanovnici lokalnih skvotova i podruma. Ali u središnjem dijelu, blizu pozornice, bilo je tridesetak momaka u iscijepanoj crnoj odjeći. A odjeća im je bila puna ziherica. Kosa im je bila uniformno crna, frizura kratka, ozbiljno kratka, a ako je i bila duga bila je sva u šiljcima i ukrućena i stršala je prema gore i sa strane kao pregršt pribadača, samo nije padala prema dolje. Te frizure ne bi mogao poremetiti niti orkan. Djevojke su bile u gumi i koži i nosile su uz tijelo pripijene suknje i crne čarape s rupama, imale su bijelo našminkana lica i sjajan crveni ruž. Režali su i grizli ljude. Te klince su pratila, kako se pokazalo, tri južnoamerička transvestita u haljinama, našminkana, zacrvenjenih usana, a jedan od njih je imao oko vrata špagu na kojoj mu je visio upotrijebljen tampon. Charlie se onako iskrivljen nemirno uspravljao. Sam je sebe obujmio rukama u samosažaljenju dok smo odmjeravali tu nepoznatu rasu takve neobuzdanosti i originalosti kakvu nikada nismo ni zamišljali kao moguću. Počeo sam shvaćati što znači London i s kakvom klasom gnjevnih imamo posla. Dakako da sam nas uzeo kao mjeru. »Kakvo je ovo sranje?«, rekao je Charlie. Bio je pun prezira, a pomalo i bez daha; u glasu mu se osjećao strah. »Samo hladno, Charlie«, rekao sam mu i nastavio ispitivati publiku. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 155 »Hladno? Sav sam sjeban. Pa upravo me po jajima izbubetao jedan nogometaš.« »I to poznati nogometaš.« »A gle samo tu pozornicu«, rekao je Charlie. »Kakvo je to smeće? Zašto si me za to dovlačio amo?« «Hoćeš onda da idemo?« »Hoću. Slabo mi je od svega toga.« »OK«, rekao sam. »Osloni se meni na rame, pa ćemo izaći odavde. Ni meni se ne dopada kako izgleda. Tako je izopačeno.« »Je, previše izpačeno.« »Previše.«

»Je.« Ali nismo se još ni maknuli, a na pozornicu je dobauljao bend, mladi dečki u odjeći sličnoj onoj u publike. Obožavatelji su smjesta počeli skakati gore dolje. Dok su tako skakali u zrak i bacali se postrance, urlali su i pljuvali na bend sve dok pjevač, neki mršavi dečko mrkvaste boje kose nije bio sav obliven pljuvačkom. Čini se da je to i očekivao i samo je uzvraćao publici uvredama i pljuvao po njoj, jednom se bacio na dupe, pio i motao se po pozornici kao da se nalazi u svom dnevnom boravku. Namjera mu nije bila da bude karizmatičan; bio bi svoj kako god da se svijet postavi. Taj klinac htio je biti anti-zvijezda, a ja nisam mogao skinuti oči s njega. Mora da je tim gore bilo po Charlieja. »Čisti idiot«, rekao je Charlie. »Je.« »Kladim se da ni o svirci nemaju pojma. Gle samo te instrumente. Gdje su ih samo našli, na buvljaku?« »Tako je«, rekao sam. »Neprofesionalno«, rekao je. Kad je taj rasklimatani sastav napokon zasvirao, glazba je bila razorna. Bila je agresivnija i od čega što sam čuo nakon ranih Who. To nije bilo mir i ljubav; tu nije bilo bubnjarskih solaža i ljigavih sintesajzera. Ni trunak »progresivnog« i »eksperimentalnog« nije dopirao od tih bije-156 HANIF KUREISHI dunjavih, opakih klinaca iz državnih stanova, s ježevskim frizurama, koji su urlali o anarhiji i mržnji. Nijedna pjesma nije trajala dulje od tri minute, a nakon svake nas je onaj mrkvokosi momak smrtno ispsovao. Činilo se kao da se dere točno na Charlieja i mene. Osjetio sam kako se Charlie kraj mene sav napeo. Znao sam da nas London ubija, čim sam začuo: »Stari smrdljivi hipiji, odjebi. Ko vam jebe mater smrdljivu! Gnjusni prdonje, kurac. Vucite se u pičku materinu!«, urlao je na nas. Do samog kraja ni jednom nisam pogledao Charlieja. Kad su se upalila svjetla primijetio sam kako stoji uspravno i pripravan na sve, dok su mu ugrušci suhe rigotine krasili oba braza. »Idemo«, rekao je. Zanijemjeli smo; nismo željeli govoriti zbog straha da se ponovno ne vratimo na naše banalne osobnosti. Oni divlji dečki nahrupili su van. Charlie i ja laktovima smo probijali put kroz gomilu. Onda se on zaustavi: «Što je Charlie?« »Moram ići u svlačionicu i popričati s tim dečkima.« Frknuo sam. »Zašto misliš da bi oni razgovarali s tobom?« Pomislio sam da će me udariti, ali dobro je to prihvatio. »Je, nema razloga da im se svidim«, rekao je. »Da sebe vidim kako ulazim u svlačionicu, sam bih se izbacio van.« Šetkali smo Zapadnim Kensingtonom i jeli safaladu i octom natopljene i presoljene pržene krumpiriće. Ljudi su se okupljali u grupice pred prodavaonicom hamburgera; drugi su odlazili u indijski dućan na uglu kupiti cigarete, a potom bi stali na autobusnu stanicu. Tamo u pubu osoblje je počelo na stolove slagati izokrenute stolice i vikalo: »Molim, požurite, hvala.« Ljudi su se pred pubom prepirali oko toga kamo će dalje. Plašio sam se grada noću: prdoglavci, protuhe, skitnice i preprodavači droge derali su se i tražili tučnjavu. Svuda su kružili policijski kombiji i povremeno bi zakon iskočio na ulicu, hvatao klince za kose pa bi im glavom tukao o zid. Propali klinci pišali su po kućnim vežama. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 157 Charlie je bio oduševljen. »To je to, to je to«, govorio je dok smo hodali. »To je to, jebemti.« Glas mu je kreštao od zanosa. »Večeras su šezdesete dobile otkaz. Ovi klinci što smo ih vidjeli zatukli su svaku nadu. Oni su budućnost, jebote.« »Da, možda, ali mi ih ne možemo slijediti«, rekao sam nehajno. »Zašto ne?« »Pa mi očito ne možemo nositi tu gumu, ziherice i ostalo. Na što bismo sličili. Charlie, zbilja.« »Karime, zašto ne? Zašto ne, čovječe?« »To nismo mi.« »Ali mi se moramo promijeniti. Što veliš? Da ne bismo trebali hvatati priključak? Da dečki iz predgrađa kao mi znaju gdje treba?« »To bi bilo umjetno«, rekao sam. »Mi nismo kao oni. Mi ne mrzimo kako oni mrze. Mi za to nemamo razloga. Mi nismo iz državnih stanova. Nismo prošli kroz ono što su oni prošli.« Okrenuo se prema meni s jednim od onih svojih najružnijih pogleda. »Karime, ti nikamo nećeš dospjeti. Ti od svog života ne činiš ništa jer si kao obično okrenut u krivom smjeru i krivo radiš. Ali nemoj pokušavati da i mene sa sobom povučeš na dno. Ne trebaju mi tvoja obeshrabrivanja! Nemoj misliti da ću završiti kao ti!« »Kao ja?«, jedva sam uspio prozboriti. »Što sam to ja što ti toliko mrziš?«

Ali Charlie je gledao preko ulice, a ne u mene. Četvoro limača iz Nashvillea, dva dečka i dvije djevojke, ukrcavali su se u auto. Rigali su i vrijeđali prolaznike i pucali iz pištolja na vodu. Odmah zatim vidio sam Charlieja kako kroz promet trči prema njima. U zadnji čas je izbjegao autobus tako da sam pomislio da će ga oboriti. Kad #e ponovno ukazao, vidio sam ga kako sa sebe trga košulju — i ta je bila moja. Isprva sam mislio da će je upotrijebiti da njome mahne onim ljudima, ali on ju je zgužvao i bacio na policijski automobil. Trenutak kasnije onako gol158 HANIF KUREISHI do pasa uskočio je za klincima u auto, u krilo nekome na prednjem sjedalu. Još nije stigao zalupiti vrata, a auto je već jurnuo niz North End Road. Charlie je otišao za novim pustolovinama. Ja sam odšetao kući. Nekoliko dana kasnije Eva mi je nešto objavila. »Ka-rime«, rekla je. »Hajde da opet skupa radimo. I vrijeme je. Nazovi tetka Teda.« »Sjajno«, rekao sam. »Napokon.« Ali, postojalo je nešto što je htjela prvo napraviti. Naumila je prirediti malu zabavu za zagrijavanje stana. Ima neka teorija o zabavama koju je rekla iskušati. Pozoveš ljude za koje misliš da se međusobno ne vole, pa ih gledaš kako im napreduje zajednička zabava. Iz nekog joj razloga nisam vjerovao kad je to rekla; nisam bio uvjeren da je to baš pravo. Ali što god da joj je bila namjera — a i to je bilo nešto — provela je dane i dane u ispisivanju i markiranju popisa gostiju na komadu debelog, svijetlo-smeđeg papira koji je stalno nosila sa sobom. Bila je neuobičajeno tajnovita u vezi s cijelom tom stvari i preko telefona vodila zagonetne razgovore s Bog te pita kime, ali svakako Tati i meni nije htjela reći što radi. Znao sam samo to da je u stvar uključen i Shadwell. Ona je zapravo koristila njegove veze. Bili su zavjerenici. Očijukala je s njime, zavaravala ga, molila za usluge. Smetalo me to, ali Tata se nije brinuo. Štitio je Shadwella; nije se osjećao ugroženim. A to da će se ljudi zaljubljivati u Evu, to je uzimao pod normalno. Ali je ipak djelovalo na Tatu. Na primjer, htio je na zabavu pozvati svoju meditacijsku grupu. Eva je inzistirala da ih ne može doći više od dvoje. Nije željela da njezina nova uglađena škvadra pomisli da se petlja s gomilom pletača košara iz Bromleva. Tako su došli Chogya-Jones i Fruitbat, koji su stigli sat ranije dok je Eva još bila u kadi u kuhinji i brijala noge. Eva ih je tolerirala jer su plaćali za Tatine misli, a time i za njezinu večeru, ali kad su otišli u zahod zapjevati, čuo sam je kako, u trenutku dok je oblačila svijetložutu bluzu za tu sjajnu večer, govori Tati: »Budućnost ne bi smjela sadržavati previše prošlosti.« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 159 Kasnije, upravo dok je zabava počinjala, a Eva s Tatom raspravljala o porijeklu riječi »boem«, Fruitbat je izvukla priručnu bilježnicu i zamolila Tatu smije li zapisati nešto što je on izrekao. Buddha iz predgrađa je kraljevski kimnuo glavom, ali je izgledalo da bi Eva najradije Fruitbat škarama odrezala vjeđe. Kad se ta žudno očekivana zabava napokon zbila, Tata i ja smo nakon svojih četrdeset minuta shvatili da tu zapravo nikoga ne poznajemo. Činilo se, pak, da Shadwell poznaje svakoga. Stajao je na vratima i dočekivao ljude na ulasku, usiljeno se osmjehivao i kikotao, pitao ih kako to-i-to. Bio je čisti homoseksualac, osim ako i to nije bilo poza, izvještačenost, način samoprikazivanja. Uza sve, bio je, kao i uvijek, oličenje zdravlja, odjeven u crne platnene hlače i crne čizme i previjao se kao manijak. Lice mu je bilo bijelo, koža boginjava, zubi u raspadanju. Otkako živim u tom stanu, Shadwell je svraćao da vidi Evu barem jednom tjedno, i to preko dana, kad bi Tata bio u uredu. On i Eva izlazli su na duge zajedničke šetnje ili u-kino u ICA da gledaju Scorseseove filmove i izložbe prljavih tanjura. Eva se nije ni trudila da nas, Shadwella i mene, privede k razgovoru; zapravo mislim da nas je odvraćala od razgovora. Kad sam god vidio nju i Shadwella zajedno, uvijek su mi izgledali prilično napeto, kao da su netom imali neku borbu ili dijele mnoge tajne. Sada kad se škvadra za domjenak pojavila u blještavoj odjeći, počeo sam shvaćati da je Eva tu večer iskoristila ne za proslavu već za svoje otiskivanje u London. Pozvala je sve ljude iz kazališta i filma koje je srela zadnjih nekoliko godina i mnoge koje nije. Mnogi od njih bili su iz Shad-wellovih krugova, ljudi koje je sreo istom jednom ili dvaput. Svaki trećerazredni glumac, pomoćnik filmskog redatelja, vikendski pisac, povremeni producent i njihovi prijatelji, ako su uopće imali prijatelja, spuznuli su u naš stan. I dok je moja draga nova Mama (koju sam volio) sva ozarena kružila prostorom i upoznavala Dereka koji je upravo režirao Equusa u Contact Theatreu, s Brvanom, koji je bio novinarski slobodni strijelac koji se specijalizirao za film, ili Karen, koja je tajnica u književnoj agenciji, s Robertom koji je dizajner; dok je govorila o novom Dy-160 HANIF KURE1SHI lanovu albumu i o tome što rade Riverside Studios, opažao sam da žudi za time da sa svoga tijela sljušti žig predgrađa. Nije shvaćala da on prebiva u krvi, a ne na koži; nije primjećivala da ne postoji ništa prigradskije od prigradskosti koja se odriče same sebe. Pravo mi je olakšanje bilo kad sam napokon ugledao nekoga koga poznajem. Kroz prozor sam spazio Jamilu kako izlazi iz taksija, u pratnji Changeza i jedne Japanke. Bio sam radostan što opet vidim sretno lice svog de-beljuškastog

prijatelja kako pogledava gore prema trošnom zdanju u kojem se nalazi naš stan. Uhvativši njegov pogled shvatio sam koliko sam ga zapravo ponovno želo zagrliti i stisnuti one njegove valjuške od sala. Osim toga, nisam ga vidio od onda kad je onako ležao na poljskom krevetu i gledao me kako gol spavam s njegovom ljubljenom suprugom, ženom koju sam uvijek karakterizirao kao njegovu sestra. Naravno, s Jamilom sam često razgovarao preko telefona i očito je bilo da je Changez — čvrsti, stabilni, nepotresivi Changez — sasvim poludio nakon onog incidenta golotinje u krevetu. Ispsovao je Jamilu i optužio je za preljub, rodoskvrnuće, izdaju, kurvanje, prevaru, lezbij-stvo, mužomržnju, frigidnost, laž i pomanjkanje sućuti, kao i za sve uobičajene stvari. Jamila je tog dana bila jednako pristojna i vatrena i objašnjavala mu je kome k vragu pripada to prokleto tijelo. I da, uostalom, on s time nema nikakve veze: zar sam nema redovite jebačine? Neka tu svoju hipokriziju sam sebi zabije u dupe! Changez, koji je u srcu bio tradicionalni musliman, objašnjavao joj je učenje Kurana o tom pitanju, a potom ju je, kada mu riječi nisu bile dovoljne da je uvjeri, pokušao ošamariti. Ali Jamila se nije dala tući. Zadala je Changezu popriličan udarac nad-lanicom preko otromboljene labrnje, od čega je na dva tjedna zamuknuo i za to se vrijeme mučenički s natučenom vilicom odvlačio u svoj poljski krevet — spasonosnu splav u oluji — i nije progovarao. Sada smo se rukovali i izgrlili jedan drugoga. Moram priznati da sam se pomalo plašio da će me možda boknuti BUDDHA IZ PREDGRAĐA 161 nožem. »Kako si mi, Changez?« »Izgleda dobro, izgleda dobro.« »Da?« Rekao mi je bez ikakva oklijevanja: »Nemojmo okolišati kao mačka oko vruće kaše. Kako da ti oprostim što si mi poševio ženu? Je li lijepo takvo što napraviti prijatelju, a?« Bio sam spreman. »Yaar, ja Jamilu poznajem čitav život. To ti je dugoročan aranžman. Uvijek je bila moja ako je uopće bila ičija, nikada nije bila ničija i nikada neće ni biti, to znaš. Ona je samo svoja.« Dok je sjedajući kimao napaćenom glavom, streslo mu se tužno lice. »Iznevjerio si me. To je bio udarac u samu srž mog života. Nisam to mogao podnijeti. To je bilo previše za mene — teško me pogodilo, Karime, u utrobu.« Sto se može reći kad ti prijatelj priznaje takve svoje jade bez osvetoljubivosti i gorčine? Nisam nikada ni smjerao na to da mu udarim u srž života. »Kako inače ide vama dvoma?«, pitao sam mijenjajući predmet razgovora. Sjeo sam uz njega pa smo obojica otvorili po jedan Heineken. Changez je bio zamišljen i ozbiljan. »Moram biti realističan u pogledu prilagođavanja. Ja kao Indijac, nisam naviknut vis-a-vis tih stvari u vezi s mojom ženom. Jamila me tjera da idem u kupovinu, da perem i čistim po kući. I sprijateljila se sa Shinko.« »Shinko?« Pokazao je na Japanku koja je došla s njim. Pogledao sam je; prepoznao sam je. Onda mi je svanulo tko je Shinko — njegova prijateljica prostitutka s kojom je izvodio položaje iz Harolda Robbinsa. Zaprepastio sam se. Jedva da sam mogao progovoriti, ali sam se zato zakikotao, jer eto, Changezova žena i njegova kurva zajedno ćaskaju s Fruitbat o modernom plesu. Bio sam zbunjen: »Onda znači da je Shinko Jamilina prijateljica?«162 HANIF KUREISH1 »Tek odnedavna, pizdo jedna. Jamila je zaključila da nema dovoljno prijateljica, pa je otišla k Shinko kući u posjetu. Uostalom, ti si joj pričao za Shinko, bez razloga, za badava, baš ti hvala, jednog ću dana i ja tebi isto to napraviti. Mogu ti reći da sam isprva bio paklenski zbunjen i sve to, kad su te dvije cure sjele točno pred mojim nosom, i to cure koje nisam ja spojio.« »I što si napravio« »Ništa! Odmah su se sprijateljile. Razgovaraju o stvarima koje se inače kriju ispod pokrivača. Te penis, te vagina, te muškarac odozgo, žena tamo, pa tu, pa svugdje. Nije mi bilo druge nego da trpim poniženja koja mi se ruše na glavu u ovoj velikoj zemlji! Teško je i to što je Aav/ai-saab luđački pomahnitao.« »O čemu to govoriš, Changez? Ne znam ništa o tome.« Zavalio se unazad, hladno me odmjerio i zadovoljno se stresao. »A o čemu ti uopće išta znaš?« »A?« »Ti nikamo nećeš dospjeti, moj yaar, baš kao i sada kad me izbjegavaš.« »Razumijem te.« »Zbog toga si jadan«, rekao je.

Kimnuo sam glavom. Istina je da već dugo nisam otišao vidjeti Anwara i Jeetu, što zbog selidbe, potištenosti i svega, što zbog toga što sam želio otpočeti nov život u Londonu i upoznati grad. »Karime, ne ostavljaj svoje ljude za sobom.« I prije nego što sam imao prilike ostaviti svoje ljude za sobom i otići iz prve ruke vidjeti kako je Anwar luđački pomahnitao, prišla mi je Eva. »Oprostite«, rekla je Changezu. »Ustani«, rekla mi je. »Dobro mi je ovdje«, rekao sam joj. Povukla me na noge. »Zaboga, Karime, hoćeš li ti ikada išta učiniti za sebe?« Oči su joj se sjale od uzbuđenja zbog svih tih stvari oko nje. Dok je govorila nije se prestajala ogledati po prostoriji. »Karime, dragi, nastupio BUDDHA IZ PREDGRAĐA 163 je veliki trenutak tvog života. Ovdje je netko tko umire za time da te opet vidi, da te vidi kako spada. Čovjek koji će ti pomoći.« Povela me kroz gomilu. »Usput mi je šapnula na uho. »Ne govori ništa osorno i nemoj se ponašati egoistično.« Naljutilo me kako me odvukla od Changeza. »Zašto?«, rekao sam. »Pusti njega da govori«, rekla je. Spomenula je nekoga tko će mi pomoći, ali ja sam pred sobom vidio samo Shadwella. »O, ne«, rekao sam i pokušao joj se istrgnuti. Ali ona me i dalje vukla naprijed kao majka zločesto dijete. »Dođi«, rekla je. »Ovo ti je prilika. Radi se o kazalištu.« Shadwell nije tražio mnogo bodrenja. Lako je bilo uvidjeti da je pametan i načitan, ali je jednako tako bio i dosadan. Kao i u mnogih spektakularnih dosadnjakovića misli su mu bile katalogizirane i popraćene indeksima. Kad bih mu postavio neko pitanje, rekao bi: »Ogovor na to — zapravo, nekoliko odgovora na to jesu... A.« Onda biste dobili točku A, kojoj bi uslijedila točka B, pa C, pa onda na jednoj ruci F, na drugoj nozi G, sve dok se pred vama ne bi razapela čitava abeceda, a svako je slovo bilo Sahara preko koje je valjalo prepuzati. Pričao je o kazalištu i piscima koji mu se sviđaju: Arden, Bond, Orton, Osborne, Wesker, a svaki bi se od njih ugušio samo od toga što mu je na trenutak bio u ustima. Neprekidno sam se pokušavao vratiti Changezovu pretužnom licu koje je zlovoljno počivalo na njegovoj zdravoj ruci, dok su gosti oko njega ispunjavali atmosferu kultiviranim Zagorom. Primijetio sam kako Changezove oči milujući prelaze preko stasa njegove žene, pa se potom odmaraju na uskim bokovima njegove prostitutke dok su se njih dvije prebacivale na Marthu Reeves i na Vandelas. A onda se Changez, spontano, progurao i zaplesao s njima, teško odužući noge od poda poput rasplesanog slona, a laktove izbočio kao da se, na satu drame, od njega tražilo da bude plamenac. Poželio sam zaplesati s njim i proslaviti obnovu našeg prijateljstva. Spremao sam se da šmugnem sam od Shad-wella, ali uhvatio sam Evin pogled. Vrebala me.164 HANIF KUREISHI BUDDHA IZ PREDGRAĐA 165 »Vidim da želiš uteći«, rekao je Shadvvell, »ka karizma-tičnijem folkloru. Ali Eva mi kaže da te zanima gluma.« »Valjda da, odavno.« »Što valjda: zanima li te ili ne? Da ja nju zainteresiram za tebe ili ne?« »Da ako vas zanima.« »Onda dobro, zanima me. Želio bih da nešto učiniš za mene. Dodijelili su mi jedno kazalište na jednu sezonu. Bi li došao da za mene odigraš jedan komad?« »Da«, rekao sam. »Da, da. Bih?« Pošto su gosti otišli, u tri ujutro, dok smo mi sjedili među krtogom, a Chogvam i Fruitbat trpali smeće u plastične vreće, poželio sam s Evom porazgovarati o Shad-wellu. Rekao sam da je paklenski dosadan. Eva se već bila razjarila; ta Madamme Verdurin Zapadnog Londona držala je da Tata i ja nismo poštivali kvalitetu njezinih gostiju. »A čijom si se ti inteligencijom večeras bavio, Karime? Vas ste se dvojica ponašali kao da smo još uvijek u kolibama. A zločesto je, Karime, kad govoriš da ti je Shadvvell bio dosadan. To je nesreća, a ne mana. Kao da se rodiš s nosom kao repa.« »Promijenila je ploču«, rekao sam Tati. Ali me nije slušao. Cijelo je vrijeme gledao Evu. Onda se razigrao; pogladio je po jastučiću kraj sebe i rekao: »Dođi, dođi, Evice ta di kažem jednu tajnu.« I dalje su se igrali igrica od kojih mi se mučilo, ali im nisam umio umaći — kao što je stavljanje kitova ulja jedno drugome u nos ili da jedno drugo zovu Miško i Mučko, za Boga miloga. Chogvam se okrenuo Tati. »Kakvo je vaše gledanje na pitanje dosade?« Tata je pročistio grlo i rekao da su dosadni ljudi namjerno dosadni. To je stvar osobnog izbora, a odgovornost se ne može izbjeći kažemo li da su kao repe. Dosadnjakovići te žele narkotizirati kako čovjek ne bi prema njima bio osjetljiv.

»U svakom slučaju«, prošaptala je Eva, sjedeći onako kraj Tate i zibala mu pospanu glavu, pa me pogledala. »Shadwell ima pravo kazalište, a ti mu se iz nekog razloga sviđaš. Pa da vidimo možemo li ti ponuditi neki kazališni posao, a? Želiš li to?« Nisam znao što da joj kažem. To je bila prilika, ali sam je se bojao prihvatiti, bojao sam se izložiti, pa iznevjeriti. Za razliku od Charlieja, meni volja nije mogla nadjačati kolebanje. »Odluči se«, rekla je. »Krema, pomoći ću ti, na bilo koji način želiš.« Uz Evino ravnanje — što je jako voljela — sljedećih sam nekoliko tjedana pripremao govor Sama Sheparda iz The Mad Dog Blues za audiciju u Shadvvella. Nikada u životu ni na čemu nisam radio toliko uporno; a niti, kad sam već jednom započeo, ništa nisam toliko grdno želio. Govor je počinjao: »Nalazio sam se Grevhandovu autobusu koji je išao od Carslbada za Loving u New Mexicu. Nazad kući da vidim tatu. Nakon deset godina. Sav gizdav u sakou na dvostruko zakopčavanje i sjajnih cipela. Vozač povikne »Loving« i ja siđem s autobusa...« Znao sam što radim; bio sam u potpunosti spreman; ali to nije značilo da kad je došao taj dan, nisam bio u stanju živčanog sloma. »Je li vam blizak The Mad Dog Bluesl«, pitao sam Shadvvella, siguran da on za njega nikada nije čuo. Sjedio je u prvom redu svog kazališta i gledao me, s bilježnicom koja mu je balansirala na nogavici usmrdjelih hlača. Kimnuo je glavom. »Shepard je moj čovjek. I malo je momaka koji ne bi htjeli biti on jer je A privlačan, B zna pisati i glumiti, C zna svirati bubnjeve i D on je divlji frajer i buntovnik. »Da.« »A sada, molim te, izvedi mi The Mad Dog Blues. Sjajno.« Shadwellovo kazalište činilo je omanje drveno zdanje poput velike kolibe u prigradskom dijelu Sjevernog Londona. Imalo je stiješnjeno predvorje, ali prostranu pozornicu, propisna svjetla i dvjestotinjak sjedala. Producirali su predstave kao »Francuski bez suza«, zadnjeg Avckbourna166 HANIF KUREISHI ili Frayna ili pantomime. To je u prvom redu bilo mjesto za amatere, ali davale su se i tri profesionalne predstave godišnje, ponajčešće komadi sa školskim programom poput The Royal Hunt of the Sun. Kad sam završio, Shadvvell je zapljeskao vršcima prstiju, kao da se boji da bi jednom rukom mogao na drugu prenijeti neku bolest. Popeo se na pozornicu. »Hvala ti, Karime.« »Dopalo vam se, je li?«, pitao sam, bez daha. »Toliko da želim da mi to ponoviš« »Što, ponovno? Ali, gospodine Shadwell, ja mislim da mi je ovo bila najbolja izvedba.« Ignorirao me. Imao je ideju. »Samo ovaj put će se javiti dvije stvari: A, oko glave će ti zujati osa. I B, osa te hoće ubosti. Motivacija ti je — a svi glumci vole malo motivacije — da je otjeraš, odmahneš, tresneš, OK?« »Nisam siguran da bi Sam Shepard odobrio to s osom«, rekao sam iskreno. »Zbilja ne bi.« Shadvvell se okrenuo i prenaglašeno stao zavirivati u pukotine praznog kazališta. »Ali njega nema tu, osim ako ja nisam oslijepio.« Pa se vratio i ponovno sjeo, čekajući da počnem. Osjećao sam se kao čisti drkadžija dok sam onako mahao na osu. Ali želio sam ulogu, ma kakva bila. Nisam se mogao suočiti s povratkom u stan na Zapadnom Kensing-tonu a da ne znam što ću sa svojim životom i da ću zauvijek morati biti pristojan, a ni od koga poštovan. Kad sam završio sa Shepardom, Shadvvell me zagrlio. »Vrlo dobro napravljeno! Zaslužio si kavu. Hodi.« Odveo me u neki šoferski kafić u blizini. Osjećao sam se uzneseno, naročito kad je rekao: »Baš tragam za glumcem kao što si ti.« Od sreće su mi u glavi zazvonila zvona. Sjeli smo uz kavu. Shadwell je izbacio lakat do pola stola u lokvu od čaja, naslonio lice na dlan i zagledao se u mene. »Zbilja?«, rekao sam oduševljeno. »Baš glumca kao što sam ja?« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 167 »Glumca koji će mi odgovarati za tu ulogu.« »Koju ulogu?«, pitao sam ga. Nestrpljivo me pogledao: »Ulogu u knjizi.« Ponekad znam biti vrlo izravan: »Kojoj knjizi?« »Onoj, Karime, što sam ti rekao da je pročitaš.« »Ali nisam je pročitao.« »Pa rekao sam Evi da ti kaže« »Eva mi ništa nije rekla. Zapamtio bih.« »Isuse. Za Boga miloga, poludjet ću. Kvragu, Karime, što ta žena izigrava?« Pa se uhvatio rukama za glavu. »Ne pitajte mene«, rekao sam. »Recite mi bar koja je to knjiga. Možda bih je mogao danas kupiti.«

»Ne budi toliko racionalan«, rekao je. »U pitanju je Knjiga o džungli, Kippling. Znaš je, naravno.« »Da, gledao sam film.« »To sam siguran.« A jest bio umišljeno đubre, stari Shadwell, to je bilo sigurno. Ali ja sam se odlučio držati pod kontrolom, što god on rekao. A onda se njegovo ponašanje potpuno promijenilo. Umjesto da govori o poslu, izrekao mi je nekoliko riječi na pandžapskom ili urdu i izgledao je kao da se želi upustiti u veliko razglabanje o Rayu, Tagoreu ili nekom takvom. Istini za volju, kad je govorio, zvučalo je kao da grgori. »A?«, rekao je. Pročegrtao je još nekoliko riječi. »Ne razumiješ?« »Ne baš.« A što sam mogao reći? Nisam ga mogao nadmašiti. Znao sam da će me zbog toga zmrziti. »Pa to je tvoj jezik!« »Pa, ovaj, malo znam. Psovke. Razumijem kad mi netko kaže da sam kamilin šupak.« »Naravno. Ali tvoj Tata govori, je li tako. Sigurno.« Došlo mi je da mu kažem — pa naravno da govori. On govori na usta, a ne kao ti, pička ti materina usrana.168 HANIF KUREISH1 BUDDHA IZ PREDGRAĐA 169 »Da, ali ne sa mnom«, rekao sam. »Bilo bi glupo. Onda ne bismo znali što smjera. Stvari su nam ionako previše teške.« Shadwell je bio uporan. Činilo se da nema izgleda da će se skinuti s te teme. »Pretpostavljam da nikada nisi bio tamo.« »Gdje?« Zbog čega je bio s time toliko nasrtljiv? »Pa znaš gdje. U Bombavu, Delhiju, Madrasu, Banga-loreu, Hvderabadu, Trivandrumu, Goi, Punjabu. Zar nikada nisi u nosnicama osjetio onu prašinu?« »Nikad, u nosnicama ne.« »Moraš otići tamo«, rekao je kao da nitko osim njega tamo nikada nije bio. »Hoću, OK?« »Pa da, uzmi naprtnjaču pa obiđi Indiju, kao da ti je to posljednja stvar na svijetu.« »U redu, gospodine Shadwell.« Živio je samo u svojoj pameti, zbilja jest. Potom je zatresao glavom, pa izveo niz kratkih rezanja iz grla. On se to smijao, uvjeren sam. Išao je sve: »Ha, ha, ha, ha, ha.« Onda je rekao: »Kakav soj ljudi je izrodilo ovih dvjesto godina imperijalizma. Da te samo vide oni pioniri iz East India Companv. Kakvo bi to zaprepaštenje bilo. Svi te gledaju i, siguran sam, misle: gle, indijski dečko, kako je egzotičan, kako zanimljiv, kakve ćemo samo priče od njega čuti o tetkama i slonovima. A ono — ti iz Orpingtona.« »Da.« »O Bože, kako čudan svijet. Useljenici su opća pojava dvadesetog stoljeća. Je li?« »Gospodine Shadwell...«, počeo sam. »Znaš, Eva zna biti vrlo naporna žena.« »Da?« Sada kad smo promijenili temu, lakše sam disao. »Najbolje žene su ti uvijek takve«, nastavljao je. »A, vidiš, nije ti dala knjigu. Ona te nastoji zaštititi od sudbine, a to je da u Engleskoj budeš polukasta. Tebi je to sigurno teško prihvatiti — pripadati nigdje, željeti nikamo. Rasizam. Je li ti teško? Molim te, pričaj mi.« Promatrao me. »Pa, ne znam«, rekao sam braneći se. »Razgovarajmo o glumi.« »Zar zbilja ne znaš?«, navaljivao je. »Zar zbilja?« Na to mu pitanje nisam mogao odgovoriti. Jedva da sam govoriti uopće i mogao; činilo mi se da su mi se mišići na licu ukočili. Drhtao sam od zaprepaštenosti zbog toga kako uopće može tako sa mnom razgovarati. Kao da me poznaje, kao da me ima pravo ispitivati. Na svu sreću, nije čekao na odgovore. Rekao je: »Kad sam se s Evom viđao više nego ti sada, uvijek je bila nepouzdana. Mi to zovemo — izrazito uzrujana. Razumiješ? Svugdje je bila, Eva, puno je tog vidjela. Kad smo se jednog jutra probudili u Tangieru, bio sam tamo posjetiti Paula Bowlera — to ti je poznati homoseksualni pisac — gušila se. Preko noći joj je otpala sva kosa i skoro je zagušila. Sam sam ga gledao. »Nevjerojatno, a?« »Nevjerojatno. To je sigurno bilo psihološki.« I malo mi je nedostajalo da pridodam da bi vjerojatno i meni opala kosa da moram s njime provesti duže vrijeme. »Ali, ja ne želim pričati o prošlosti«, rekao sam.

»Ne?« Te stvari u vezi s njim i Evom izazivale su mi nelagodu. Nisam ih želio znati. »OK«, rekao je na koncu. Udahnuo sam dah olakšanja. »Sretna s tvojim ocem, a?« Isuse, kakvo je on bio nepopustljivo sitno pitalo. Tim svojim ispitivanjem mogao bi klati ljude, samo što, srećom, nikada nije doslušao odgovore. Nisu mu trebali, već samo uživanje u vlastitom glasu. »Nadajmo se da će to potrajati, je li tako?«, rekao je. »Skeptičan si, a?«170 HANIF KUREISHI Slegnuo sam ramenima. Ali sada sam ja imao što reći. Pa sam krenuo. »Bilo je u Cubsu. Dobro se sjećam. Knjiga o džungli, to je ono o Baloou i Boghiri, i te stvari, je li?« »Upravo to. Sto posto. I?« »Što: i?« »I Mowgli.« »Ma da, i Mowgli.« Shadwell mi je na licu tragao za odgovorom, možda za žacanjem ili malim podsmijehom. »Ti si baš pravi za njega«, nastavio je. »Zapravo, ti si Mowgli. Tamnoput, mali i vižljast i u kostimu ćeš biti sladak, ali bogomdan. Nadam se, ne pretjerano pornografski. Izvjesni kritičari će pasti na tebe. Da, da. Ha, ha, ha, ha, ha.« U kafić su ušle neke dvije žene koje su nosile rukopise, pa on poskoči. Shadvvell ih je izgrlio, one njega izljubile, očito bez izražaja. Obraćale su mu se s poštovanjem. To mi je bio prvi pokazatelj o tome kako očajno glumci znaju pasti. »Našao sam svog Mowglija«, rekao im je Shadwell i pokazao na mene. »Napokon sam našao svog Movvglija. Nepoznat glumac, baš pravi i spreman da se probije« »Bok«, rekla mi je jedna od njih. »Ja sam Roberta«, rekla je druga. »Bok«, rekao sam. »Zar nije strahovit?«, rekao je Shadwell. Dvije su me žene odmjerile. Jednostavno, bio sam savršen. Uspjelo mi je. Dobio sam posao. DESETO POGAVLJE Toga se ljeta i meni i Charlieju mnogošto dogodilo: njemu velike stvari, meni manje, ali znakovite. Iako Char-lieja mjesecima nisam vidio, gotovo svakodnevno sam nazivao Evu zbog potpunog izvještaja. I da, naravno, Charlie je bio na televiziji i po novinama. Odjednom se nije moglo pobjeći od njega i njegove razbujale karijere. Uspio je. Sto se mene tiče, ja sam morao otčekati cijelo ljeto sve do kasne jeseni da počnu pokusi Knjige o džungli, pa sam se zato vratio u Južni London, sretan u znanju da ću se uskoro naći u profesionalnoj predstavi, a tamo će, u glumačkoj podjeli, valjda biti netko u koga ću se moći zaljubiti. Naprosto sam znao da će se to dogoditi. Allie je s nekim svojim veleumnim prijateljima iz škole otišao u Italiju da u Milanu potraži odjeću, tako ti Boga. Nisam htio da Mama bude sama, sada kad je otišla od Teda i Jean i preselila nazad u staru kuću. Srećom, u prodavaonici cipela su joj ponovno dali posao, pa smo tako ona i ja bili skupa istom uvečer i preko vikenda. Mama se sada već osjećala mnogo bolje i opet je bila aktivna, samo što se kod Teda i Jean jako udebljala. I dalje baš nije mnogo pričala, prikrivala je bol i povrijeđenost zbog glasina i plitkih govorkanja. Ali gledao sam je kako mijenja kuću da više ne bude njihov — a to je bio puki dom, pun dječjih mrljotina i funkcionalan — već njezin dom. Po prvi put je počela nositi hlače, držati dijetu i puštati kosu da joj raste. U nekoj prodavaonici rabljene robe kupila je stol od borovine, polako ga dolje u vrtu ošmirglala, pa ga onda učvrstila što nikada prije nije radila; nikada čak nije ni pomišljala da napravi takvo što. Iznenadio sam se da je uopće znala što je brusni papir; zbilja sam znao biti glup u svom nepoznavanju ljudi. Uz stol su išle rasklimane stolice od pruća koje sam sam donio na glavi i Mama je tamo znala satima sjediti i172 HANIF KUREISHI izrađivati krasnopis — božične i rođendanske čestitke na četvrtastom luksuznom papiru. Čistila je kao nikada prije, marljivo i pomno (to sada nije bio kućni posao) spuštala se na koljena s ribaćom četkom i vjedrom vode iza ormara i duž lamperije. Oprala je zidove, prebojila vrata koja su bila uprljana tragovima naših prstiju. Sve bilje u kući presadila je u nove posude i počela slušati opere. Ted joj je navraćao s biljkama. Volio je grmlje, naročito grmove jorgovana koje je Jean dosljedno izbacivala iz svog vrta, pa ih je prenio k nama. Donosio je i stare radioaparate, vrčeve i srebrne svijećnjake, sve što je pokupio na svojim potucanjima po Južnom Londonu dok je iščekivao da Eva krene s poslom u novom stanu. Mnogo sam čitao, primjerene knjige poput Propalih iluzija i Crveno i crno, rano odlazio u krevet sve pripremajući se za ljubav i rad. Iako sam se nalazio svega nekoliko kilometara od rijeke, nedostajao mi je London koji sam tek počeo upoznavati, pa sam se sam sa sobom igrao, kao: da ti tajna policija zapovijedi da ostatak života proživiš u predgrađu, što bi učinio? Bi li se ubio? Čitao? Skoro svake noći sam imao more i preznojavao se. To je bilo zbog toga što sam

spavao pod krovom svog djetinjstva. Kakav god da sam strah imao od budućnosti, to nije bilo ništa prema mome gnušanju prema prošlosti. Jednog jutra započeli su pokusi. S tugom sam se oprostio od Mame, krenuo iz Južnog Londona i ponovno otišao živjeti kod Tate i Eve. Svakoga sam dana trčao od podzemne do dvorane za vježbanje. Uvečer sam odlazio posljednji. Volio sam zdušan rad, kao i činjenicu da sam s deset drugih glumaca, u pubu, kafiću, što pripadam grupi. Shadwell je očito bio proveo mnoge vikende na Kontinentu i proučavao europsko kazalište. Želio je neku tjelesnu Knjigu o džungli, satkanu od pantomime, glasova i tjelesnih iznalaženja. Rekviziti i kostimi će biti minimalni. Samu džunglu, njezino drveće i močvare, mnoštvo životinja, vatre i kolibe trebali smo dočarati mi — tijelima, pokretima, kricima. Većina glumaca, pak, što ih je okupio, do sada nije radila na taj način. Nakon što smo prvoga dana pet puta optrčali dvoranu da se zagrijemo, mnoga su pluća ostala iznurena. Jedna je žena do tada radila samo na BUDDHA IZ PREDGRAĐA 173 radiju — kao disc-jockey. Jedan glumac s kojim sam se sprijateljio, Terry, ranije se bavio samo agit-propom putujući kombijem po unutrašnjosti s kompanijom zvanom Avangarda i mjuzikl-pastišem o rudarskom štrajku 1972. pod nazivom »Kopaj«. A sada se obreo kako glumi Kaa, nijemu zmiju poznatu po snazi zagrljaja. A Terry je i izgledao kao da ima moćan zagrljaj. On je cijelu predstavu trebao provesti psičući i prebacujući se preko konstrukcijskog luka koji se izdizao sa svake strane, pa preko vrha pozornice i s kojeg vise majmuni i pivom polijevaju Balooa koji se ne može penjati pa je samo gunđao. Terry je imao četrdeset i koju, blijedo ljepuškasto lice — miran, širokogrudan, muškarac-momak, velški radnik. Odmah mi se dopao, naročito stoga što je bio fanatik tjelovježbe, pa mu je tijelo bilo čvrsto i napeto. Odlučio sam ga zavesti, ali s ne baš mnogo nade u uspjeh. Sa Shadwellom se nisam sudarao sve do drugog tjedna, na pokusu kostima. U početku su prema njemu svi bili puni poštovanja i pažljivo su slušali njegova uspavljujuća objašnjavanja. Ali ubrzo je većini od nas bio smiješan, ne samo stoga što je bio pedantan i što je stalno popovao nego i zato što se bojao toga što je započeo, pa mu se nikako nisu dopadali prijedlozi sa strane zbog straha da bi se tako pokazalo da griješi. Jednog me dana odveo ustranu i ostavio me s dizajnericom, nekom nervoznom djevojkom koja je stalno bila u crnom. Imala je žuti rubac, a u ruci je držala teglu s nekom maščbom boje govna koju je pokušavala sakriti iza leđa. »Gospodine Movvgli, ovo je vaš kostim.« Istezao sam vrat da ispitam sadržaj u njezinoj ruci. »Gdje mi je kostim?« »Skinite se, molim.« Ispalo je da bih ja na pozornici imao nositi samo neki rubac oko bokova i smeđu šminku, tako da ću sličiti govnu u donjem dijelu bikinja. Svukao sam se. »Molim te, nemoj to stavljati na mene«, rekao sam joj, sav uzdrhtao. »Moram«, rekla je. »Budi veliki dečko.« Dok me tim smeđim gnojem od glave do pete premazivala, pomišljao sam na Juliana Sorela u Crvenom i crnom kako se zbog ambicije174 HANIF KUREISHI pravio nevješt i šutljiv, često smrvljena ponosa, ali ispod toga čvrst u svojoj nadmoći. Zato sam usta držao zatvorena čak i dok mi je po koži rukama premazivala onu boju šušte prljavštine. Nekoliko dana kasnije pitao sam Shad-wella za mogućnost da baš ne budem tako namazan za svoj debut kao profesionalni glumac. Shadwell je odjednom bio sažet. »Pa to je kostim, jebo ga Bog! Dok si onako gorljivo prihvaćao svoju prvu ulogu uopće, jesi li mislio da bi Mowgli možda trebao nositi kaftan? Odijelo od Saint Laurenta?« »Ali, gospodine Shadvvell — Jeremv — loše se osjećam u njemu. Osjećam se kao da svi zajedno samo još nadodajemo ružnoću ovom svijetu.« »Preživjet ćeš.« Bio je u pravu. Ali unatoč tome što sam se u onom rupcu i pasti za čizme već počeo osjećati kao svoj na svome i kad sam svoj tekst naučio prije svih drugih, a u pentranju po konstrukciji postao kompetentan kao pravi orangutančić, uvidio sam da naši nesporazumi nisu okončani. Shadwell me poveo na stranu i rekao mi: »Karime, da popričamo o govoru. Mislim da bi govor morao biti autentičan.« »Kako misliš, autentičan?« »Gdje se rodio naš Mowgli?« »U Indiji.« »Aha. Nikako u Orpingtonu. A kakav naglasak imaju u Indiji?« »Indijski naglasak.« »Sto posto.« »Ma kakvi, Jeremv. Molim te, nemoj.« Karime, ti si izabran za ovu ulogu zbog autentičnosti, a ne zbog svoga stava.« Jedva sam mogao povjerovati. I premda smo o tome već nekoliko puta razgovarali, nikako nije htio promijenti mišljenje. »Samo se ti potrudi«, ponavljao je dok smo izlazili iz dvorane za pokuse da se raspravimo. »Karime, ti si vrlo

BUDDHA IZ PREDGRAĐA 175 konzervativan. Potrudi se pa ćeš se na kraju osjećati kao pravi Bengalac. Od tebe se očekuje da budeš glumac, ali ja sumnjam da si ti zapravo egzibicionist.« »Jeremv, pa pomozi mi, ja to ne mogu.« Otresao je glavom. Kunem se, oči su mi se ovlažile. Prošlo je nekoliko dana a da naglasak nismo ponovno spominjali. Za to vrijeme Shadwell me tjerao da se usredotočim na životinjsko glasanje koje sam trebao izvoditi imeđu dijaloga, pa sam tako, na primjer, kad se obraćam Kaa, migoljivoj zmiji koja Movvgliju spašava život, morao psikati. Psikati smo morali Jerry i ja zajedno. Dok sam psikao, na pomoć mi je bila pomisao na Tatu kako je onda kod Carla i Maraianne poučavao Teda i Jean. Biti ljudski zoološki vrt, to je bilo prihvatljivo, ali preuzeti indijski naglasak, nikako nije spadalo u moj jelovnik. Kad se to ponovno spomenulo, bio je prisutan čitav sastav. »A sada izvedi naglasak«, rekao je Shadwell iznenada. »Vjerujem da si vježbao kod kuće.« »Jeremv«, preklinjao sam ga. »To je za mene političko pitanje.« Divlje me pogledao. Pogledali su me i glumci, većina njih sažalno. Jedan od njih, Boyd, inače se bavio EST-om, vježbanjima volje i primarnom terapijom, pa je volio po dvorani bacati stolce, nešto kao izraz spontanih osjećaja. Zanimalo me bi li možda mogao imati i neki spontani osjećaj u moju obranu. Ali ništa nije rekao. Pogledao sam prema Terrvju. Kao aktivni trockijevac, bio me bodrio da bez predrasuda govorim o uvredama s kojima se suočavam kao sin Indijca. Večerima smo razgovarali o nejednakosti, imperijalizmu, bjelačkoj supremaciji, o tome je li seksualno eksperimentiranje puko buržoasko pretjerivanje ili prilog rastakanju etabliranog društva. Ali sada, kao i svi ostali, ni Terry nije ništa rekao nego je samo stajao onako u trenirci i samo čekao da opet uz psikanje otpuže po podu. Pomislio sam: i tebi su draža uopćavanja kao: »nakon revolucije radnici će biti ispunjeni nevjerojatnom radošću da se suprotstave fašistima kao što je Shadwell«.176 HANIF KUREISHI Shadvvell je govorio strogo. »Karime, ovo je nadarena i skupa grupa uvježbanih glumaca. Spremni su da rade, gladni glume, puni ljubavi prema svom zatajnom umijeću, željni, žudni i usredotočeni. A ti, da, na žalost, jedini ti od svih njih ovdje, zaustavljaš cijelu produkciju. Hoćeš li učiniti odgovarajući ustupak što ga od tebe traži iskusni redatelj?« Poželio sam istrčati iz prostorije, nazad u Južni London gdje sam i pripadao i iz kojeg sam pogrešno i drsko iskoračio. Zamrzio sam i Shadwella i čitav glumački sastav. »Hoću«, rekao sam Shadvvellu. Te večeri u pubu nisam sjedio za istim stolom s drugima, nego sam se s pintom piva i novinama preselio za šank. Gnušao sam se ostalih glumaca što se nisu digli za mene i što su mi se smijuljili zbog naglaska što sam ga na koncu i prihvatio. Terry je ostavio društvo s kojim je sjedio i pridružio mi se. »Hajde«, rekao je »naruči još jedno piće. Nemoj to uzimati tako strašno, glumcima uvijek dopadaju govna.« To »glumcima uvijek dopadaju govna«, bio je njegov omiljeni izraz. Ispadalo je da je sve govno za glumce i da se jednostavno s tim trebaš pomiriti — dok je još na snazi sadašnja trulež. Pitao sam ga bi li me ljudi poput Gad-wella, kako smo ga između ostaloga međusobno nazivali, pošikavali i nakon revolucije; hoće li tada uopće biti kazališnih redatelja ili ćemo svi doći na red da drugima kažemo kako da stanu i što da odjenu. Nije se baš činilo da je Terry o tome ranije razmišljao pa se zbunio i ostao zagledan u svoj biter i vrećicu čipsa s dimljenom slaninom. »I tada će biti kazališnih redatelja«, rekao je naposljetku. »Mislim. Ali će ih izglasavati glumci iz predstave. Ako budu gnjavili, glumci će ih izbaciti van, pa nek se vrate u tvornicu odakle su i došli.« »Tvornicu? Kao prvo, kako ćemo ljude kao što je Shadwell uopće poslati u tvornicu?« Terry se sada doimao poljuljano; našao se na nesigurnom tlu. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 177 I »Naredit će mu se.« »O! Silom?« »Nema razloga da uvijek isti ljudi rade ista govna, je li tako? Meni se ne dopada zamisao da neki ljudi naređuju drugima da rade posao koji sami ne bi ni taknuli.« Terry mi se dopadao više od svih što sam ih upoznavao već dugo vrijeme i s njime sam razgovarao svakoga dana. A on je zbilja vjerovao da će radnička klasa — o kojoj je govorio kao da se radi o jednodušnom pojedincu — činiti ponešto drukčije stvari. »Radnička klasa će se vrlo lako pobrinuti za tu bagru«, rekao je dok je govorio o rasističkim organizacijama. »Radnička klasa samo što nije grunula«, govorio bi u drugim prilikama. »Već im je dosta Laburističke stranke. Oni hoće promjenu društva, odmah!« Njegovo me govorenje podsjetilo na državne stanove blizu Mamine kuće u kojima bi se »radnička klasa« Terryju nasmijala u brk — odnosno oni koji ga već ne bi zviznuli iza uha što ih, kao prvo, uopće naziva radničkom klasom. Želio sam mu reći da proletarijat u predgrađima ima vrlo

snažnu klasnu svijest. Opak je, pun mržnje i u potpunosti usmjeren prema ljudima ispod sebe. Ali o nekim je stvarima s njime bilo beznadno razgovarati. Pretpostavljam da se nije umiješao u moju raspru sa Shadwellom jer je htio da se situacija dodatno pogorša. Terry nije vjerovao u socijalne radnike, ljevičarske političare, radikalne odvjetnike, liberale i postupno napredovanje. Više je volio da stvari budu gore nego bolje. Kada se sve spusti u svoj nadir, tada će doći do promjene. Tako, da bi se stvari poboljšale, moraju se pogoršati; što je sada gore, to će bolje biti u budućnosti: ne mogu se ni početi poboljšavati dok se ne počnu drastično kretati nizbrdo. Tako sam ja tumačio njegove dokaze. Razdraživao sam ga. Zvao me da se učlanim u Partiju. Rekao je da bih se trebao učlaniti da dokažem kako moje opredjeljenje za okončavanje nepravde nije puka tlapnja. Rekao sam mu da ću s veseljem potpisati, ali pod jednim uvjetom. Mora me poljubiti. To će, rekoh, dokazati njegovo opredjeljenje za nadvladavanjem njegova urođenog buržoa-skog morala. Tu je rekao je da možda još nisam spreman za učlanjenje u Partiju.178 HANIF KUREISHI Terrvjeva strast za jednakošću prizivala je moju čišću savjest, a njegova mržnja prema postojećim autoritetima prizivala je i moju srdžbu. No, iako sam mrzio nejednakost, to nije značilo da želim da se prema meni odnose kao prema svakome drugome. Shvatio sam da je ono što sam volio u Tate i Charlieja bilo to što su uporno nastojali ostati posebni. Volio sam snagu koju su imali i pozornost što su je zadobivali. Dopadalo mi se kako su im se ljudi divili i udovoljavali im. Zato sam unatoč žutom rupcu koji mi je stezao jaja, smeđoj šminki, pa čak i naglasku, uživao u tome što sam stožer predstave. Počeo sam sitničavo zanovijetati Šahtvolu. Zahtijevao sam produženo odmaranje; i može li me tko odvesti kući, tako sam umoran? Stalno sam pijuckao asamski* čaj (s daškom ishlapjela souchonga**) koji mi je za vrijeme uvježbavanja uvijek morao stajati pri ruci. Može li se glumac taj i taj malo maknuti udesno; ne, malo dalje. Počeo sam uviđati da mogu i pitati za ono što mi treba. Stekao sam samopouzdanje. Kod kuće sam sada provodio malo vremena pa više nisam bio u stanju na onaj podrobniji način, onako kao da podnosim izvještaje, svjedočiti o Velikoj Ljubavi. A primijetio sam da je Evino udubljivanje u potankosti Tatina života jenjalo. Sada su gledali tek poneki film Satvajita Raya i manje su izlazili u indijske restorane; Eva je odustala od učenja urdu jezika i prestala za doručkom slušati glazbu na sitaru. Imala je novo zanimanje: pokrenula je golemu kampanju. Eva je planirala svoj napadaj na London. U stanu su se održavale zabave uz piće i jednom tjedno male večere, što me smetalo jer sam morao čekati da svi prestanu raspredati svoja mišljenja o kakvu najnovijem romanu, pa da tek onda odem spavati na svoj trosjed. A često sam, nakon cjelodnevnih pokusa, morao slušati Shadvvella kako za večerom svima priča kako mu napreduje produkcija Knjige o džungli, o tome kako je »ekspresio-nistična«. Na svu sreću, Eva i Tata su često izlazili jer je Eva prihvaćala sve brojne pozive što su ih ona i Tata Asamski — prema indijskoj državi Assam Souchong - crni čaj velikih listova BUDDHA IZ PREDGRAĐA 179 dobivali od redatelja, romanopisaca, pomoćnika urednika, korektora, homića, i s kim se god drugim srela. Primijetio sam da je na tim »večerinkama«, kako sam ih i dalje zvao da je razljutim, Eva od sebe gradila umjetničku osobnost. Ljudi poput nje vole umjetnike i sve »umjetničko«; svijet je po sebi filter; njegovo spominjanje pratio je dašak uzvišenosti; to je bio ulaz u nekontrolirano i nadahnuto. Njezin soj sve bi učinio da za sebe nadjene rajsku riječ »umjetnik«. (Morali su to činiti sami — nitko drugi ne bi.) Čuo sam jednom Evu kako kaže: »Ja sam umjetnica, dizajnerica, ja i moj tim obrađujemo kuće.« U starim danima, kada smo bili obična obitelj iz predgrađa, Tatu i mene je ta Evina pretenciozna i snobovska strana zabavljala. A kao da se s vremenom ta strana stala povlačiti — možda zato što je Tata bio njezin zahvalni slušač. Ali sada se kvocijent iskazivanja povećavao svakodnevno. Bilo ga je nemoguće ne vidjeti. Problem je bio u tome što Eva nije bila bez uspjeha; nakon što je izvela svoj napad, London je nije ignorirao. Uspinjala se sve više, iz dana u dan. Bilo je fantastično, brojni ručkovi, večere, piknici, zabave, primanja, doručci uz šampanjac, otvaranja, zatvaranja, prve večeri, posljednje večeri, noći na koje takvi ljudi odlaze. Nikada nisu prestajali jesti i piti ili motriti ljude koji nešto izvode. Dok je Eva gledala kako da osvoji London, napredujući tuđim prostorima na Islingtonu, Chivvicku I Wandsworthu palac po palac, primanje za primanjem, veza za vezom, Tata je u potpunosti uživao. Ali nije razabirao koliko je sve to važno Evi. Tako sam na jednom ručku za zvanice, kad su se oboje našli u kuhinji gdje su otišli po jogurt i maline, po prvi put čuo da se jedno od njih s ljutnjom obraća drugome. Eva je rekla: »Za Boga miloga, zar ne možeš već jednom prestati s tim prokletim misticizmom — nismo više u Beckenhamu. Ovo su pametni, inteligentni ljudi, navikli na dokaze, a ne na uvjeravanja, na činjenice, a ne na tlapnje!« Tata je zabacio glavu i nasmijao se, ne osjetivši silinu njezina prigovora. »Eva, zar ti ne razumiješ jednu jednostavnu stvar? Oni se moraju riješiti svoje racionalnosti, svog nepromjenjivog mišljenja i pačanja u sve i sva. Imaju maniju kontrole! Samo onda kad se riješimo života i180

HANIF KUREISHI dopustimo unutarnjoj mudrosti da se razbukti, tek tada živimo!« Pokupio je desert i požurio u sobu i s tim se istim pitanjima obratio društvu za stolom, a Evi je srdžba samo rasla dok na kraju nije izbila žestoka diskusija o važnosti intuicije u prijelomnoj fazi znanosti. Zabava se rasplamsala. Za sve vrijeme Tata je otkrivao koliko voli druge ljude. I, bez ikakva pojma o tome koliko su te osobe bile važne, jesu li radile za BBC ili TLS* ili BFI**, prema svakome se odnosio jednakom ljubaznošću. Jedne večeri nakon pokusa i pića s Terrvijem došao sam u stan i zatekao Charlieja kako se oblači u Evinoj i Tatinoj spavaćoj sobi i šepuri se pred velikim ogledalom koje je stajalo uz pregradni zid. Isprva ga uopće nisam prepoznao. Napokon, viđao sam samo fotografije njegove osobe. Kosa mu je sada bila obojena crno i sva je bila u šiljcima. Nosio je napola uvučenu napola izvučenu iscijepanu majicu na kojoj je imao rukom naslikan crveni kukasti kiž. Crne traperice bile su mu pričvršćene ziheri-cama, spajalicama i pribadačama. Preko toga je imao crni mantil; imao je pet pojaseva opasanih oko struka i nešto kao sivi platneni čupavac pričvršćeno na stražnji dio hlača. A dripac je nosio i jedan od mojih zelenih sakoa. Eva je cviljela. »Što se događa?«, pitao sam. »Ne mješaj se u ovo«, rekao je Charlie, oštro. »Molim te, Charlie«, preklinjala ga je Eva. »Molim te, skini tu svastiku. Za drugo me nije briga.« »E, ako je tako, baš ću je onda ostaviti.« »Charlie...« »Uvijek sam mrzio to tvoje kurčevo prigovaranje.« »To nije prigovaranje, to je sažaljenje.« »Dobro, Eva. Više neću dolaziti ovamo. Postala si čisti davež. Valjda zbog godina. Je li to zbog menopauze?« TLS - Times Litetary Supplement BFI - British Film Industry BUDDHA IZ PREDGRAĐA 181 Na podu kraj Charlieja je bila hrpa odjeće iz koje je izvlačio jakne, mantile i košulje i odbacivao ih kao nepodesne. Onda je nanio crnilo za oči. Otišao je iz stana da nikoga od nas nije ni pogledao. Eva je povikala za njime: »Sjeti se samo onih koji su umrli u logorima! Svinjo jedna, samo nemoj misliti da ću ti doći večeras. Charlie, zaboravi na moju podršku, zauvijek!« Kako je dogovoreno, ja sam te večeri otišao na Char-liejev nastup u jednom klubu u Sohou. Poveo sam i Evu. Nisam je trebao dugo nagovarati da dođe, a mene samog ništa ne bi spriječilo da precizno vidim što je to mog školskog druga pretvorilo u ono što je Daly Express nazvao »fenomenom«. Čak sam se pobrinuo da tamo stignemo sat ranije kako bih mogao vidjeti sve. Već tada se red za svirku protegnuo oko cijelog bloka. Eva i ja prolazili smo između mladeži. Evu je gomila oduševljavala, zapanjivala i plašila. »Kako je to Charlie uspio?«, pitala je. »Karime, zna li on zbilja što to radi?« Neka su djeca imala tek dvanaestak godina; većina oko sedamnaest. Bili su odjeveni kao Charlie, uglavnom u crno. Neki su imali narančasto ili plavo ispruganu kosu pa su izgledali kao kakadui. Laktarili su se i tukli, psovali se međusobno na pasja kola, pljuvali na prolaznike i jedni drugima u lice, nasred hladnog i kišnog natrulog Londona, dok policija na sve to gleda bez uzbuđnja. Kao svoj ustupak Novom Valu i ja sam nosio crnu košulju, crne traperice, bijele sokne i crne antilop-cipele, ali sam bio svjestan da imam sasvim nezanimljivu frizuru. A nisam bio jedini: neki stariji ljudi u skupocjenoj i nehajnoj odeći iz šezdesetih, u trapericama Fiorucci i antilop čizmama s kubanskom petom, ti Boga, progonili su bend u nadi da će im se potpisati. Pa što je to, onda, Charlie napravio nakon one noći u Nashvilleu? Spetljao se s pankerima i izbliza vidio što oni rade, kakav je preporod u njihovoj glazbi. Promijenio je ime svom sastavu u Condemned*, a svoje ime u Charlie Hero**. I kako se raspoloženje britanske glazbe naglo Condemned (Osuđeni) - aluzija na sastav Damned Kureishi je za svog Charlieja Heroa kao uzor imao svog nekadašnjeg školskog druga, kasnije poznatog kao Billy Idol182 HANIF KUREISHI prebacilo s jednog obrasca na drugi, od kitnjastog baroka na gnjevni garage, on je natjerao i skresao svoj bend Mustn 't Grumble da postane jedan od najžešćih novovalnih ili pank bendova. Ubrzo su Evu neprekidno stali salijetati listovi iz cijele zemlje, časopisi, semiotičari zbog izjava o novom nihilizmu, novoj beznadnosti i novoj glazbi koja je to sve iskazivala. Hero je svim zbunjenima ali zaintresiranima trebao objasniti očaj mladih, što je i činio, i to tako da je pljuvao na novinare ili ih jednostavno udarao. Imao je pametnu glavu, Charlie; naučio je da je njegov uspjeh, kao i uspjeh drugih bendova, zajamčen njegovom sposobnošću da vrijeđa medije. Na njegovu sreću, Charlie je imao dara za okrutnost. Njegove su uvrede naširoko objavljivane, kao i njegovi nasrtaji na hipije, ljubav, kraljicu, Micka Jaggera, politički aktivizam, sam pank. »Mi smo govno«, izjavio je jedne večeri na televiziji. »Ne znamo svirati, ne znamo pjevati, ne znamo pisati pjesme, a usrani idioti od ljudi nas vole!« Javljeno je da je dvoje rasrđenih roditelja na to razbilo svoje televizore. I Eva se pojavila u Daily Mitrom ispod naslova »Pankerova mama kaže da se ponosi svojim sinom.«

Čim se Riba osvjedočio da se Charlie pojavio u novinama, odlučno je promijenio ime u Lice. Jednako se tako pobrinuo da njihova prva ploča Kristova nevjesta već za nekoliko tjedana bude vani. Uvreda je već bila prouzročena. Bude li sreće, ploča će biti ocrnjena i zabranjena, što će zajamčiti vjerodostojnost i novčani uspjeh. Charlieju je napokon išlo od ruke. Te večeri, kao i uvijek, Riba je bio uglađen i ponašao se kao gospodin. Uvjeravao je Evu da on i Charlie točno znaju što rade. Ali ona se brinula. Poljubila je Ribu, uhvatila ga za ruku i otvoreno ga preklinjala: »Molim te, molim te, samo nemoj da mi sin postane ovisan o heroinu. Pojma nemaš kako je on slab.« Riba nam je sredio dobar položaj u stražnjem dijelu kluba gdje smo stali na drvene kištre za pivo i držali se jedno za drugo jer se činilo da će se pod provaliti od vreline i toptanja. Domalo sam se osjetio kao da će se sva publika sručiti preko mene — a bend je i dalje bio u svlačionici. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 183 Pojavili su se. Dvorana je pomahnitala. »Osuđeni« su odbacili sve iz svog ranijeg postojanja — kosu, odjeću, glazbu. Nije ih se moglo prepoznati. I bili su uzrujani, nije im bilo posve ugodno u novoj odjeći. Grunuli su u svoj repertoar kao da se natječu da vide tko od njih može odsvirati više pjesma u najkraćem mogućem vremenu i zvučali su kao neuvježbana inačica sastava što smo ga Charlie i ja gledali u Nashvilleu. Charlie više nije svirao ritam-gitaru nego je stajao na rubu pozornice i pograbio stalak za mikrofon, urlao na djecu koja su skakala pogo kao drumski razbojnici, pljuvala i bacala flaše dok na kraju pozornica nije bila pretrpana polomljenim staklom. Zadobio je posjekotinu po ruci. Eva je kraj mene jeknula i pokrila lice rukama. Onda je Charlie razmazao krv preko lica i otro je o basista. Ostali »Osuđeni« još uvijek su bili beznačajni, činovnici i javni službenici u glazbenom poslu. Ali Charlie je bio veličanstven u svom prkosu, svom proizvedenom gnjevu, bijesu, izazovu. Kakvu je samo moć imao, kakvo je divljenje iznuđivao, kakvi su smo pogledi bili u djevojačkim očima. Bio je sjajan: skupio je prave elemente. Čudesna varka krinke. Jedna jedina mrlja, nacerio sam se u sebi — njegovi mlječno bijeli i zdravi zubi koji su, po meni, bili izdaja svega drugog. Onda je nastao metež. Boce su letjele, neznanci su udarali jedni druge, a Evi u tom krkljancu doleti jedan zub. I ja sam sav bio obliven krvlju. Djevojke su padale na pod u nesvijest; pozvana je hitna pomoć. Riba nas je učinkovito izveo van. Bio sam zamišljen dok smo te noći hodali kroz Soho. Eva je bila kraj mene, u plavim trapericama i tenisicama, hodala je lako, pokušavala pjevušiti jednu od Charliejevih pjesama i držati sa mnom korak. Tako nam je međusobno lako išlo, možda smo i inače mogli zajedno izlaziti. Ništa nismo govorili; pretpostavljam da je spekulirala o Charliejevoj budućnosti. Ja pak, manje sam gorio od zavisti nego što sam predmnijevao. To je bilo zato što je u meni prevladavao jedan snažan osjećaj: ambicija. Do tada se još nije fokusirala. Ali bio sam posve zadivljen velikom Char-liejevom promišljenom varkom, time kako je zakucao na184 HANIF KUREISHI vrata mogućnosti, a ona mu se otvorila i pred njime prostrla svoja dobra. Sad može uzeti što god hoće. Osjećao sam se nesposobnim za učinkovito djelovanje u svijetu; nisam znao kako se to radi; zbivanja su me bacala na sve strane. Sada sam počeo uviđati da nije nužno da se sve odvija na taj način. Moja sreća, napredovanje i obrazovanje mogu ovisiti o mojoj djelotvornosti — pod uvjetom da se radi o pravoj djelotvornosti u pravom trenutku. U usporedbi s Charliejevim trijumfom moj skori nastup u Knjizi o džungli bio je skroman, ali uskoro će oči biti uprte u mene; to je samo početak, a ja sam bio jak i odlučan. To će me odvesti prema vrhu. Pri ulasku u automobil pogledao sam Evu, a ona mi se nasmiješila. Osjetio sam da uopće nije razmišljala o Charlieju — osim kao nadahnuću — već da je, kao i ja, mozgala o tome što bi mogla učiniti na ovome svijetu. Dok nas je vozila kući, Eva je udarala po upravljaču i pjevala, i vikala kroz prozor. »Je 1' da su bili sjajni? Karime, on je prava zvijezda!« »Je, je.« »Oni će biti veliki, Karime, ogromni. Samo što će Charlie morati baciti taj sastav preko palube. Može on i sam, što misliš?« »Može, ali što će biti s njima?« »S tim dečkima?« Odmahnula je rukom. »Ali naš se dečko penje. Penje! Penje!« Nagnula se prema meni i poljubila me u obraz. »A i ti, OK?« Pokus u kostimima za Knjigu o džungli prošao je dobro. Svi smo se iznenadili kako je sve teklo glatko; nitko nije zaboravio tekst, i tehnički je sve bilo u redu. Zbog toga smo održali prvu oglednu predstavu pred mnogobrojnom publikom. Kostimi su bili veseli i publika im je pljeskala. Kad se šumsko vijeće okupilo zbog rasprave o budućnosti ljudskog mladunčeta, zločesti majmuni podvriskivali su visokim kricima. Ali kad je Shere Khan urliknuo iz daljine

svojim hamletovskim glasom: »Mali je moj. Dajte mi ga. Što će Slobodnom Puku ljudsko mladunče?«, negdje iznad sebe sam začuo neki praskav zvuk. Neprofesionalno sam BUDDHA IZ PREDGRAĐA 185 pogledao gore i ugledao čeličnu mrežu konstrukcijskog luka kako se ljulja i na koncu obrušava prema meni dok klinovi pucaju i svjetla se ruše na pod pozornice. Iz publike su nam dovikivali glasovi na opomenu. Veći dio prvog reda skočio je na noge i klisnuo uz bočni dio što dalje od opasnosti. Dezertirao sam iz predstave, kao uostalom i ostali glumci koji su bili na pozornici, i skočio u publiku. Doskočio sam na Shadvvella koji je već bio na nogama i derao se na tehničare. Predstava je za tu večer otkazana i publika poslana kućama. Redovi su u pometnji, a Shadwell u pomami. Odgođena su i dva sljedeća pokusa. Preostao nam je tako još samo jedan pokus prije prve prikazbe. Naravno da sam želio sam da mi Mama dođe na prvu predstavu, kao i Tata. Ali kako jedno drugo nisu vidjeli još od onog dana kad su oboje otišli iz kuće, nije mi se činilo da je moj debut u Knjizi o džungli baš najbolji trenutak za njihov ponovni susret. Tako sam Mamu s tetkom Tedom i tetom Jean pozvao na generalni pokus. Ovaj put nije se ništa omaknulo po krivu. Nakon svega je tetak Ted, koji je na sebi imao odijelo i briljantin, objavio raskošan naum. Sve nas skupa vodi u Trader Vics u hotelu Hilton. Mama se svečano obukla i slađahno je izgledala u plavoj haljini s izrezom sprijeda. I bila je radosna; već sam zaboravio da se i ona zna veseliti. U jednom nastupu pomanjkanja stidljivosti napustila je prodavaonicu cipela i sada je radila u prijamnici kod nekog liječnika. Počela je o bolestima govoriti kao autoritet. Mama je ronila suze od ponosa zbog mog Mowglija. Jean, koja nije zaplakala još od smrti Humphrevja Bogarta, ponajčešće se smijala; bila je dobre volje i pijana. »Mislila sam da će biti više onako amaterski«, stalno je govorila, očito iznenađena što se i ja mogu uključiti i u što, a da to nije neki potpuni promašaj. »Ali zbilja je bilo profesionalno! I čudesan susret svih tih televizijskih glumaca!« Ključ da impresioniram Mamu i tetu Jean i, uostalom, najbolji način da im odvrgnem jezike od prijetećeg pitanja o mom rupcu oko kukova, koji ih je neizbježno bio tjerao da se tresu od smijeha, bio je taj da ih nakon predstave upoznam s glumcima i napomenem im u kojim su ih186 HANIF KUREISHI tv-komedijama i policijskim serijama gledale. Nakon večere otišli smo plesati u jedan noćni klub na West Endu. Nikada prije nisam vidio Mamu kako pleše, a ona je jednostavno izula sandale i s tetom Jean zaplesala na Jackson Five. Bila je to velika noć. Pa ipak, zamišljao sam da su pohvale što sam ih dobio te noći tek puka predigra uparene saune od hvalospjeva što ću ih. steći na prvoj predstavi. Zato sam nakon premijere istrčao iz svlačionice prema mjestu gdje je čekao Tata, u onom svom crvenom sakou, i svi ostali. Nitko od njih nije izgledao osobito razdragan. Otišli smo na kraj ulice do obližnjeg restorana, a još mi nitko ništa nije rekao. »Onda, Tata«, pitao sam, »kako ti je bilo? Jesi li sretan što nisam postao liječnik?« Kao budala, zaboravio sam da je Tata mislio da je poštenje vrlina. Bio je suosjećajan čovjek, Tata, ali nikada na uštrb navlačenja pozornosti na svoje mišljenje. »Grozna napirlitana rabota«, rekao je. »I taj grozni jebivjetar Kippling koji se pravio da je Bijelac koji nešto zna o Indiji! I užasan nastup mog sina koji izgleda kao cmo-bijeli minstrel!« Eva je prekorila Tatu. »Karim je bio uvjerljiv«, rekla je čvrsto i pomilovala me po ruci. Changez je na moju sreću stalno hihotao za vrijeme predstave. »Dobra zabava«, rekao je. »Opet me vodiš, a?« Prije nego što smo sjeli u restoranu, Jamila me odvela ustranu i poljubila me u usta. Osjetio sam na sebi Change-zove oči. »Divno si izgledao«, rekla je kao da govori kakvu desetogodišnjaku nakon školske predstave. »Tako nevin i mlad, divno si izložio to lijepo tijelo, tako vitko i savršeno oblikovano. Ali nema sumnje, predstava je u potpunosti neofašistička...« »Jammie...« »I bilo je odvratno, onaj tvoj naglasak i sva ona govna razmackana po tebi. Samo si još podgrij avao predrasude...« »Jammie..« »I klišeje o Indijcima. A naglasak — ti Boga, pa kako si samo mogao? Nadam se da se stidiš, je li?« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 187 »Zapravo da.« Ali me nije žalila; oponašala je moj naglasak u predstavi. »Ustvari, ti zapravo nemaš morala, je li tako? Nadam se da ćeš ga steći kasnije kad to budeš sebi mogao priuštiti.« »Jamila, sada pretjeruješ«, rekao sam i okrenuo joj leđa. Otišao sam i sjeo s Changezom.

Jedini drugi značajan događaj te večeri bilo je nešto što se zbilo između Eve i Shadwella na udaljenijem kraju restorana, kraj zahoda. Shadwell je stajao naslonjen unazad na zid, a Eva ga je grdila, pestima praveći teže geste. Preko lica mu je prošlo mnogo gorkih sjena gađenja, boli i potištenosti. Eva se u jednom trenutku okrenula i pokazala prema meni kao da ga poziva na odgovornost za nešto što je napravio meni. Da, Shadwell ju je razočarao. Ali znao sam da njega nikada ništa neće obeshrabriti; nikada on neće odustati od toga da bude redatelj i nikada neće biti ni trunke dobar. I to je bilo to. Knjiga o džungli više se nije spominjala između njih, kao da nisu bili spremni da me vide kao glumca, već sam im bio draži u svojoj staroj ulozi nekorisna momka. Predstava je ipak poslovala dobro, naročito sa školama, a i ja sam se počeo opuštati na pozornici i uživati u glumi. Izvrgavao sam naglasak i gledatelje tjerao na smijeh povremenim naglim propadanjem u cocknev*. »Prekini, Bagheera«, govorio bih. Sviđalo mi se kad su me kasnije prepoznavali po puhovima i trudio se da budem uočljiv u slučaju da tkogod hoće moj autogram. Ponekad je i Shadwell dolazio gledati predstavu, a onda je jednog dana odjednom postao fin prema meni. Pitao sam Terrvja o čemu se radi. »I ja sam zbunjen«, rekao je. Potom me Shadwell odveo k Joeu Alenu i ponudio mi ulogu u svojoj novoj produkciji, a to je trebao biti Moliereov Le Bourgeois Gentilhomme. Terry, čije je srce bilo toliko meko da je topilo i moje pa sam mu pomagao da pred tvornicama, na štrajkaškim crtama i pred stanicom podzemne na East Endu u dvadeset do osam Cockney — stanovnik istočnog Londona, općenito u onom dijelu u kojem se još mogu čuti zvona St. Mary-le-Bow; govor istočnog Londona sa specifičnim otklonom od standardnog engleskog jezika188 HANIF KUREISHI ujutro prodaje novine, obodrio se. »Prihvati to«, rekao je. »Za tvoje dobro. Naravno, to je govno za glumce, ali za tebe je to iskustvo.« »Terry, a ti?«, pitao sam ga jedne večeri. »Ima li kakav posao da te čeka?« »Daa.« »Što?« »Ništa pouzdano«, rekao je. »Ali čekam poziv.« »Kakav poziv?« »Ne mogu ti to reći, Karime. Ali ti u povjerenju mogu reći da će poziv uslijediti.« Kad bih došao u kazalište i kad bismo se Terry i ja presvlačili jedan kraj drugoga, često sam ga imao običaj pitati: »Onda, Terry, je li stigao poziv? Je li zvao Peter Brook?« Ili bi netko od nas neposredno prije dizanja zastora uletio u svlačionicu i rekao Terrvju da netko hitno hoće razgovarati s njim preko telefona. Dvaput je nasjeo i odjurio napola odjeven dajući svima napute da na nekoliko minuta zadrže predstavu. Nije bio pogođen zbog naše zlobe. »Ne smetaju me te djetinjarije. Ja znam da će poziv stići. Ovakvo što me uopće ne smeta. Čekat ću strpljivo.« Jedne večeri, pred sam početak predstave, šef blagajne nam je oduševljeno pozvonio iza pozornice i rekao da se za kartu za Knjigu o džungli predbilježio kazališni ravnatelj Matthevv Pyke. Za petnaest minuta su svi u glumačkoj podjeli — osim mene — govorili samo o tome. Nikada ranije nisam u svlačionici vidio takvu uskokotalost, uzrujanost i razdraganost. Dobro sam znao koliko su takve posjete ravnatelja od imena krucijalne glumcima koji neprestance brinu za naredni posao. Knjigu o džungli su već zaboravili: ona je prošlost. Sada su sjedili u tijesnoj svlačionici dok su im po radijatorima visjele netom oprane stvari, jeli zdravu hranu i neumorno ravnateljima, kazalištima, agentima, TV-kompanijma i producentima slali informacije i svoje pojedinačne slabo-izoštrene fotografije. A kad bi se agenti i ravnatelji glumačke podjele udostojili pojaviti na predstavi i kad bi još ostali do kraja, što je BUDDHA IZ PREDGRAĐA 189 bilo rijetkost, glumci bi se kasnije jatili oko njih, plaćali im pića i urlali od smijeha na sve što bi oni rekli. Ginuli su za time da budu upamćeni: glumčev život ovisi o takvim sjećanjima. Zbog toga je Pvkeova pojava digla toliko uzbuđenje. On je bio naš najpoznatiji posjetitelj uopće. Imao je vlastitu kompaniju. Do njega se nije trebalo ići preko nekoga važnog: on je bio važan po svom pravu. Ali zašto je došao na tu našu pišljivu predstavu? To nismo mogli dokučiti, iako sam primijetio da je Terry u vezi s cijelom stvari bio vrlo hladnokrvan. Prije same predstave nas se nekoliko sjatilo u tijesnu rasvjetnu kabinu, dok je Pyke, u jeftinim hlačama i bijeloj majici — još je nosio dugu kosu — sjedao na svoje mjesto. Bio je u pratnji svoje žene, Marlene, plavuše srednjih godina. Gledali smo ga kako proučava program, okreće stranice i ispituje naša lica i pravokutne isječke iz naših biografija ispod fotografija. Ostali glumci su stajali vani i čekali svoj red da uđu i pogledaju Pykea. Ništa nisam govorio, a i nisam imao pojma tko je uopće Pyke i čime se bavi. Dramom? Filmom? Operom? Televizijom? Je li Amerikanac? Naposljetku sam

pitao Terrvja; znao sam da neće imati prezira prema mom neznanju. Terry mi je gorljivo predočio cijelu sliku; Terry kao da je znao dovoljno da bi mogao napisati cijelu njegovu biografiju. Pyke je bio zvijezda razbuktale alternativne scene; bio je jedan od najoriginalnijih redatelja. Radio je i predavao na Magic Theateru u San Franciscu; vodio je terapiju na Esalen Instituteu u Big Suru s Fitzom Perlsom; u New Yorku je radio s Chaikinom i La Mamom. U Londonu je s nekolicinom vršnjaka iz Cambridgea pokrenuo vlastitu kompaniju, Pokretni Teatar, za koji je pripremao po dvije udarne produkcije godišnje. Te su se predstave u Londonu davale na koncu vježbenih putovanja po umjetničkim središtima, omladinskim klubovima i studio-teatrima. Na Londonske premijere dolazili su ljudi od mode: blistave zvijezde rocka, drugi glumci poput Terencea Štampa, političari kao što je Tariq Ali,190 HANIF KUREISHI veći dio uobičajenih ljudi iz glumačke struke, pa čak i publika. O Pvkeovim se predstavama govorilo i zbog njihovih fantastičnih stanki medu činovima, velebnih prigoda gdje je pomodarska publika dolazila odjevena takvim stilom da je sličila na kineske seljake, industrijske radnike (radni kombnezoni) ili na južnoameričke pobunjenike (berete). Naravno, Terry je na sve to imao svoje tvrdolinijske poglede i dok smo se mi te napete večeri presvlačili za predstavu iznio ih je pred cijelom glumačkom postavom kao da govori na sastanku. »Drugovi, kakve su zapravo te Pvkeove stvari? Što je to ustvari — porazmislite samo na čas — nego gomila reformista i napuhana »ljevičarska« politika! Njezini tusti glumci hine da su radnička klasa, a očevi su im neurokirurzi. Njezine pohotne glumice — ljepše čak nego sve vi — a Pyke ih samo skuplja i mazi! Zbog čega bi inače uvijek cijelu predstavu igrale gole? Postavite sami sebi ta pitanja, drugovi. A za glumce — uvijek čisto govno!« Ostali glumci ušutkali su Terrvja galamom. »Ni je to govno za glumce!«, povikali su. »Barem je to pristojan posao nakon onih Zečića iz džungle, trilera i reklama za pivo. Terry je već svukao traperice, a dvije su žene gledale kroz rupu na zastoru, no on je bio spreman propagirati svoju analizu Pykea. Polako je objesio traperce na vješalicu koju je pak namjestio na zajedničku sajlu što se protezala kroz cijelu svlačionicu. Volio je kad mu djevojke gledaju one mišićave noge; a volio je da slušaju njegove mišićne dokaze. »O, da«, rekao je. »U pravu ste. Ima istine u tome što govorite. Bolje je to nego sve odjebati. Puno bolje. Eto, drugovi, zato sam ja Pykeu poslao svoje podatke.« Svi su zagrajali. Ali imajući u gledalištu Pykea kojega je trebalo impresionirati, svi smo imali dovoljno razloga da energično preskočimo željeznu konstrukciju. Predstava je bila najbolja od svih dotada, i u svom pravom trajanju, napokon. Nedavno smo je bili skratili za deset minuta po večeri kako bismo imali više vremena za pub. Nakon te predstave hitro smo se presvukli, bez uobičajenih prepirki, BUDDHA IZ PREDGRAĐA 191 šala i pokušaja da jedni drugima naglo svučemo gaće. Ja sam, naravno, bio najsporiji jer sam imao najviše toga skidati sa sebe. Nijedan tuš nije radio pa sam šminku morao čistiti hladnom kremom i ispljuskati se vodom iz lavaboa. Terry me nestrpljivo čekao. Kad sam bio gotov i kad smo ostali samo nas dvojica, obgrlio sam ga rukom i poljubio u obraz. »Hajde«, rekao je. »Gibajmo. Pyke me čeka.« »Ostanimo malo tu.« »Zašto?« Rekoh: »Razmišljam o tome da se učlanim u Partiju. Htio bih da porazgovaramo o nekim mojim ideološkim problemima.« »Sereš«, rekao je. Odmaknuo se od mene. »Ja nisam protiv toga«, rekao je. »Čega.« »Pipanja.« Ali bio je protiv. »Ali stvar je u tome što sada moram misliti na svoju budućnost. Karime, stigao je moj poziv.« »Da? Je li to to? Je li to taj poziv?« »Da, jebiga, to je to«, rekao je. »Molim te, hajdemo.« »Samo da se zakopčam«, rekoh mu. »Isuse. E, jesi, jesi glupi klinac. OK. Hajde. Pyke me čeka.« Požurili smo u pub. Nikada ranije nisam vidio Terryja da i za što izgleda tako pun nade. Zbilja sam želio da dobije taj posao. Pyke je stajao sa svojom Marlene nalakćen na šank i pijucko malo pivo. Nije se doimao kao pilački tip. Troje iz naše družine otišlo je do njega i kratko pročavrljalo s njim. Pyke im je odgovarao, ali izgledalo je kao da mu se nije dalo

micati usnama. Potom je u pub ušao Shadwell, ugledao Pykea, prezrivo kimnuo prema nama i otišao. A Terry, umjesto da ode k Pykeu, poveo me do stola u kutu i među neke starce koji su tu pili svake večeri i hladno192 HANIF KUREISHI cuclao cigarete što ih je sam motao dok smo mi po običaju pijuckali beton — pintu piva s dolivenim viskijem. »Pyke baš ne pokazuje puno zanimanja za tebe«, napomenuo sam mu. Terry je bio spokojan. »Doći će on ovamo. Vrlo je hladnokrvan — znaš i sam kakvi su ljudi srednjeg staleža. Ništa osjećaji. Pretpostavljam, da hoće moje iskustvo kao pripadnika radničke klase da svojim djetinjastim političkim idejama pridoda malo autentičnosti.« »Kaži mu ne«, savjetovao sam mu. »I mogao bih, jebiga. Krtičari uvijek govore da je njegov rad »krut« ili »čistunski« jer voli potpuno do gola očišćene pozornice i kazališta gdje cigle strše na sve strane i bez rekvizita. Kao da moja mama i radnička klasa to vole. Oni žele udobna sjedala, francuske prozore i slatkiše.« Upravo u tom trenutku Pyke se okrenuo prema nama i tek za djelićak centimetra podigao čašu. Terry mu je uzvratio osmijehom. »Naravno, i Pyke ima svojih vrlina. Nije samoreklamer kao one ostale pizde od redatelja, upravitelja i producenata koji žive samo od tuđeg dara. Nikada ne daje intervjue i nikada ne ide na televiziju. U tome je dobar. »Ali«, rekao je Terry mračno, nagnuvši se prema meni, »ovo je nešto što moraš znati, ako budeš imao sreće da jednoga dana radiš s njime.« Rekao mi je da Pvkeov život nije pustinja od krutosti i čistunstva u praksi. Kad bi neki od neizbježno izopačenih kritičara koji se dive njegovu radu — a kritičari čija su lica bila uprta u nas zaista su imali izraze kipova s fontana., dok je bočni prostor uz sjedala bio zakrčen njihovim invalidskim kolicima — znali su za neke slabosti — izvjesne užitke, recimo — koje bi bacile drukčije svjetlo na Pvkeov rad. »Da, da, itekako drukčije svjetlo.« »Kakvo svjetlo?« »To ti ne mogu reći.« »Ali Terry, pa mi ne ništa krijemo jedan od drugoga.« »Ne, ne, ne mogu ti reći. Oprosti.« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 193 Terry nije odgovarao. Vjerovao je da ljude oblikuju neosobne sile povijesti, a ne pohlepa, zloba i požuda. A, osim toga, Pyke je upravo krenuo prema nama. Terry je hitro prignječio cigaretu, pogurnuo stolicu unazad. Čak je podigao ruke i poravnao kosu. Rukovao se s Pykeom. Potom nas je upoznao. »Terry, drago mi je što te vidim«, rekao je Pyke uglađeno. »I ja tebe, i ja tebe.« »Napravio si odličnu zmiju.« »Baš ti hvala. I hvala Bogu da netko radi neki pametan posao u ovoj razmrdanoj zemlji.« »Na koga to misliš?« »Na tebe, Matthevv.« »A, na mene.« »Da.« Pyke me pogleda i nasmiješi mi se. »Karime, dođi k nama do šanka da popijemo piće.« »Ja?« »Što da ne?« »OK. Terry, vidimo se kasnije« rekoh. Dok sam ustajao Terry me gledao kao da sam upravo ;. objavio da imam neki privatni prihod. Potonuo je nazad u svoju stolicu i, kad smo Pyke i ja otišli od stola, strusio je viski u grlo. Pyke mi je naručio mali biter, a ja sam i razgledavao nizove preokrenutih boca iznad konobarove glave i nisam „ gledao druge glumce u pubu, ali sam znao da oni zure u mene. Meditirao sam nekoliko trenutaka, usredotočio se na disanje, izravno svjestan koliko je plitko. Kad smo bili namireni pićima, Pyke mi rekao: »Pričaj mi nešto o sebi.« Oklijevao sam. Pogledao sam Marlene koja je stajala ; iza nas i razgovarala s nekim glumcem. »Ne znam gdje da počnem.« »Reci mi nešto što bi me moglo zanimati.« I pogledao me s punom koncentracijom. Nisam imao izbora. Počeo sam mu pričati brzo i nepovezano. Ništa194 HANIF KUREISHI nije govorio. Nastavljao sam. Pomislio sam: ja sam predmet psihoanalize. Počeo sam utvarati da će Pyke razumjeti sve što mu govorim. Bio sam radostan što je tu; a bilo je stvari koje je trebalo izreći. I zato sam mu ispričao nešto što nikada nikome nisam rekao — koliko mrzim Tatu zbog onoga što je napravio Mami i kako Mama pati, kako je cijela ta stvar bila bolna iako to tek sada počinjem osjećati. Ostali glumci, koji su se sada okupili oko Terrvjeva stola s kriglama žutog piva pred sobom, okrenuli su stolice kao da gledaju nogometnu utakmicu. Sigurno su bli zaprepašteni i ozlojađeni što me Pyke uopće hoće slušati, od svih jedinoga koji jedva da i jest glumac. Pogodila me spoznaja da nije Mama zapostavila mene nego d t sam ja

zapostavio nju tako da sam od toga zapeo u govoru, a Pyke mi je nježno rekao: »Mislim da bi ti se možda svidjelo da budeš u mojoj sljedećoj produkcji.« Probudio sam se iz retrospektivnog sna i rekao: »Kakva će to biti predstava?« Primijetio sam da Pyke kad se sprema progovoriti zamišljeno naginje glavu na stranu i zagleda se u daljinu. Koketno se služio rukama, polako, nije lamatao i pokazivao, već je milovao i plovio, kao da ravnim dlanom prebrisuje preko površine slike. »Bojim se da ti ne mogu sada pričati.« »Koliko će ljudi biti u njoj?« Nastupila je duga stanka. Mahnuo je ispred lica rukom, ispruženih, urednih prstiju. »Nemoj me pitati.« »Znate li što uopće radite«, pitao sam malo smjelije. »Ne.« »Pa, ne znam bih li želio igrati u tako neodređen način. Ja sam, znate, neiskusan.« Pyke se složio. »Mislim da bi se sve moglo vrtjeti oko jednog jedinog problema koji postoji u Engleskoj.« »Razumijem.« »Tako je.« Pogledao me kao da sam siguran što je to. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 195 »Klase«, rekao je. »Je li ti to OK?« »Mislim da jest.« Dotaknuo me po ramenu. »Dobro. Hvala ti što nam se pridružuješ.« Kao da sam to ja njemu načinio neku veliku uslugu. Dopio sam piće, brzo se pozdravio s ostalim glumcima i što sam brže mogao izišao van, bez želje da zabilježim njihovo kreveljenje i ljubopitljivost. Kročio sam preko parkirališta kad mi netko skoči na leda. Bio je to Terry. »Pusti me na miru«, rekao sam mu strogo i odgurnuo ga»Tako, znači?« Nije mu na licu bilo osmijeha. Izgledao je vrlo neraspo-loženo. Natjerao me da se postidim zbog svoje iznenadne sreće. Šutke sam pošao prema autobusnoj stanici, a on iza mene. Bilo je hladno, mračno i kišno. »Je li ti Pyke ponudio ulogu?«, rekao je napokon. »Jest.« »Lažeš!« Ništa mu nisam rekao. »Lažeš!«, rekao je opet. Znao sam da je toliko razdražen da se ne može kontrolirati; nisam mu mogao zamjeriti zbog žestine koja ga je obuzela. »Nije istina, nije istina«, rekao je. Odjednom sam poviknuo u noćni zrak: »Jest, jest, jest, istina je!« Svijet je u tom trenutku zadobio neku napetost; sada je zazvonio i zabrujao značenjem i mogućnostima! »Jest, jest, da se jebeš, jest! Kad sam sutradan došao u kazalište netko je od svlačionice do mjesta na kojem sam se obično presvlačio prostro prljavi crveni tepih. »Mogu li ti pomoći da se svučeš?«, rekao je jedan glumac. »Mogu li dobiti autogram«, rekao je drugi. Dodijeljeni su mi ljiljani, ruže i glumačka početnica. Zaluđeni EST, Boyd, skinuo je hlače i prema meni pretresao penisom. »Da nisam Bijelac i da ne pripadam srednjem sloju, sada bih i ja bio u Pvkeovoj predstavi. Očito je da te danas puki dar ne može nikamo196 HANIF KUREISHI odvesti. U^sedamdesetima će u Engleskoj napredovati samo nesposobnjakovići.« Nekoliko dana bilo me previše strah reći Shadwellu za Pvkeovu ponudu i da neću raditi Molierea. Bio sam sretan i nisam želio da mi svojim sprdnjama zagorca radost iščekivanja. Tako je Shedwellikogovno počeo pripremati svoju sljedeću predstavu kao da ću i ja biti u njoj, sve dok jednoga dana, baš negdje prije nego što će Knjiga o džungli krenuti, nije došao k meni u svlačionicu. »Jeremy«, rekoh mu, »mislim da je najbolje da ti nešto kažem.« Otišli smo u zajednički zahod, jedinu privatnu prostoriju iza pozornice, i tu sam mu iznio novosti. Shadwell je kimnuo glavom i blago rekao: »Nezahvalan si, Karime. Ne bi smio samo tako sve odjebati, to nije u redu. Svi te ovdje volimo, OK?« »Jeremv, molim te, razumi — Pyke je velik čovjek. Vrlo je važan. Dakako, i postoje trenuci u odnosima među ljudima koji su...« Smradwellov glas naglo se podigao do visine kao na pokusu, a on iziđe iz zhoda i ode u svlačionicu. Iza nas u dvorani predstava smo što nije počela i publika je već bila na svojim mjestima. Mogli su čuti svaku riječ. Osjećao sam se nadasve glupo dok sam onako u onoj pregačici trčao za njime.

»Kakvi trenuci, budalo jedna neizdrkana?«, rekao je. »Ti nemaš iskustva da se nosiš s Pvkeom. Za tri dana ćeš biti mljeveno meso za gulaš. Pojma nemaš kako je Pyke opako zajebano đubre. Dobro, šarmantan je. Svi zanimljivi ljudi imaju šarma. Ali on će te razapeti!« »Zbog čega bi on razapinjao nekoga poput mene?«, rekao sam mu nemoćno. Boyd se smijuljio i ustima pokazao »točno« Terryju koji ga je ignorirao, ali se čini da je klimao u znak odobravanja Sahtvvellu. »Iz zajebancije, glupane! Jer takvi ljudi tako funkcioniraju! Pretvaraju se da su demokrati, ali to su sve mali Lenjini...« 1 BUDDHA IZ PREDGRAĐA 197 1 Tu se Terry suprotstavio. Pogledao je Shadvvella i rekao: »Kamo sreće da jesu!« Ali Sele se nije dao smetati sada kad je krenuo. »To su kulturni fašisti i elitisti koji misle da od svih znaju bolje o čemu se radi! To su paranoični, prestravljeni ljudi!« Nekolicina ostalih iz glumačke ekipe smijala se prikrivši lice dlanovima kao djeca u školi kada učitelj kori nekoga od njih. Krenuo sam prema pozornici po mom crvenom tepihu. »Baš me briga za to što kažeš. Mogu i sam paziti na sebe.« »Ha!«, vrisnuo je. »Mali skorojevićki pizdek — to ćemo još vidjeti!«JEDANAESTO POGLAVLJE Proljeće. Neko vrijeme nakon što sam rekao zbogom Bagheeri, Balloou i ostalima i odjebao Shadvvella, a da nisam ni otišao na proslavu završne večeri, nalazio sam "" se u čistoj, osvijetljenoj dvorani za pokuse koja je imala uglačane parkete (pa smo mogli jurcati bosi) u crkvenom predvorju kraj rijeke, u blizini Chelsea Bridgea. U Pvkeovoj grupi je bilo šestoro glumaca, tri muška i tri ženske. Nas dvoje službeno smo bili »crni« (iako sam ja istinski najviše svijetlo smeđ). Nitko od nas nije bio stariji od trideset godina. S Pvkeom je do sada radila samo jedna žena patničkog lica, Carol, također iz predgrađa (pa sam tako odmah smogao njezin ambiciozni brojčić). Tu je bila i jedna riđokosa žena koja se zvala Eleanor, tek dvadeset i koja, koja se doimala iskusnom i osjećajnom, a za razliku od Carol nije sebi utvarala da je zvijezda. Tu je bila i devetnaestogodišnja crna glumica Tracev, čvrstih, ali čudnih pogleda. Draga dva muškarca, Richard (homić) i John, bili su postojani, cinični glumci od posla koji su već godinama obilazili londonsku periferiju i za udio u ulaznicama glumili po prostorijama iznad pubova, po podrumima, festivalima i uličnim kazalištima. Jedino što su tražili bila je dobra uloga, redatelj koji nije budala ili diktator i u blizini radne lokacije ugodan pub s autentičnim pivom. U grupi je bila i spisateljica, Louise Lawrence, jedna čestita i samopouzdana žena sa sjevera s debelim očalama koja je malo govorila, ali je zapisivala sve što bi se reklo, ■>, osobito ako je bilo glupo. Svakoga jutra u deset išao sam biciklom u Chelsea, ' gonjen pogonom Evinih tostova s gljivama i vozio se bez ruku oko dvorane — sve u slavu života. Nikada ni zbog čega nisam bio toliko razdragan. B^la mi je to velika prilika, višestruko. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 199 , Pyke, u sjajnoj modroj trenirci, atletskog tijela i kose koja mu je već počela sijedi ti, znao bi sjediti za stolom tako da drži nogu na stolici. Bio je okružen nasmijanim glumcima i dvjema scenskim poslovoditeljicama i divio se tim mladim ženama koje su mu bile kao osobne poslu-žiteljice. Te scenske poslovoditeljice su vodile računa o njegovim novinama, soku od naranče i naumljenim putovanjima u New York. Jedna od njih nosila je njegov dnevnik, a druga olovku i šiljilo. Prva im je briga bila njegov auto (za koji je Richard govorio da je »Pvkeov penis«, ili da »Pvkeov penis zakrčuje prilaz«, ili »Pvkeov penis može od nula na sto za šezdeset sekundi«). Mnogo su jutara provele za telefonom i dogovarale mu izlaske sa ženama. Atmosfera što ju je Pyke stvorio bila je čista suprotnost Shadvvellovim napetim i kaotičnim pokusima, koji su u biti bili oponašanje onoga što je Shadwell mislio da rade geniji. Pvkeovo jutro otpočinjalo je doručkom i grdnim opačinama za stolom čiju okrutnost i krajnost nikada ranije nisam doživio. Moja nam Mama nikada ne bi dopustila da govorimo išta slično tome. Pyke je napadao druge redatelje (»On ne može ravnati ni zrakom iz probušene gume«); pisce koji mu se nisu sviđali (»S veseljem bih ga poslao Staljinu na preodgajanje«); i kritičarima (»Trudnici bi bilo dovoljno samo da mu vidi lice, pa da odmah pobaci«). Nakon toga bismo ustajali i igrali se lovice ili se utrkivali noseći jedni druge na leđima ili igrali »Kume, kume, koliko je sati?«. Ništa mi od toga nije sličilo na rad i volio sam razmišljati o tome što bi prigradski putnici iz podzemne u našoj ulici, koji nas plaćaju kroz svoj porez, napravili čoporu odraslih tosteraša, surfera i strojotipkača.

Nakon ručka, a da bismo se ponovno zagrijali, Pyke nas je tjerao da se igramo igara »da se osjetimo« pri čemu bismo skupljenih nogu i zatvorenih očiju stali usred kruga i jednostavno se prepuštali. Umorni i opušteni, cijeloj bismo grupi prošli kroz ruke. Svi bismo se tako ispipali; grlili se i ljubili. Pyke je na taj način ujedinjavao grupu. Za vrijeme jedne od takvih igara učinilo mi se da mi je Eleanor ostala u rukama malo duže nego je trebalo.200 HANIF KUREISHI Četvrtoga dana, dok smo onako izjutra svi okupljeni sjedili oko njega, Pyke je zaigrao igru koja me uznemirila, koja me navela da pomislim da on ima i neku sumračnu stranu. Prefrigano je opkružio pogledom po grupi i rekao da će predvidjeti tko će od nas s kime spavati. Sve nas je odmjerio i rekao: »Mislim da znam kojim će se putem kretati užici. Zapisat ću svoja predviđanja i pročitat ću vam ih posljednje večeri nakon zatvaranja predstave. OK?« Tijekom drugog tjedna zasjalo je sunce pa smo poorva-rali prozore. Na sebi sam imao raskopčanu havajsku košulju Wju sam ponekad na trbuhu vezivao u čvor. Jedna od onih scenskih poslovoditeljica zamalo je ostala bez daha kad me vidjela, ne šalim se. Svatko bi od nas sjeo u ono što je Pyke nazivao »vrelo sjedalo«, pri čemu bi se cijela grupa razmjestila u polukrug i tako bi ga promatrala. Svatko je od nas morao ostalima iz grupe ispričati priču svog života. »Usredotočite se na ono što mislite kako vam je određen položaj u društvu«, rekao je Pyke. Onako skeptičan i sumnjičav, engleski soj je bio zbunjen takvim kalifornijskim samoizlaganjem, a ja sam ustanovio da su životne priče — prikazi proturječnosti i jada, zbrke i isprekidane sreće — bile čudnovato dirljive. Neprekidno sam se kikotao za vrijeme dok je Lawrence iznosila priču 0 radu u salonu za masažu u San Franciscu (kad se tamo nasukala), gdje se žene ne smiju otvoreno nuditi muškarcima, jer mogu naletjeti na policajace. Morale su govoriti: »Gospodine, ima li još koji mišić za masiranje?« Upravo tu je Lawrence otkrila socijalizam, jer tamo, u šumi kurčeva 1 u lokvama sjemena »ubrzo sam shvatila da mi ništa ljudsko nije strano«, kao što je izjavila. Richard je pričao o tome kako se želi jebati samo s Crncima i o klubovima koje stalno obilazi ne bi li ih pridobio. A na Pvkeov ushit, a na moje, pak, čuđenje, Eleanor je pričala kako je radila s jednom umjetnicom koja ju je nagovorila da joj tekst pjesme »Kravlji zubi poput pahulja grizu češnjakove peruške« prvo stave u vaginu, pa potom izvade i tek onda pročitaju. Ta je umjetnica inače u vaginu stavljala mikrofon i publici prenosila grgljanje svoje pičke. Bilo mi je već previše. Zapalio sam se na Eleanorinu stražnjicu. S vremenom sam odustao od Terrvja. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 201 Svakih nekoliko dana nazivao sam Jamilu da joj dam potpun izvješaj o kravljim zubima nalik pahuljama, o Pyke-ovu Penisu, San Franciscu, Havajima i tosterima. Svi su živnuli: Eva je, čim je čula za Pykea, bila impresionirana; a Tata je bio sretan što uopće nešto radim. A Jamila je bila jedina osoba za koju sam bio siguran da će mi pourinirati plan. Objasnio sam joj one igre i razloge kojisu stajali iza njih. »Pyke je mudar čovjek«, rekao sam joj. »Time što se tako izlažemo jedni pred drugima doveo nas je do toga da postanemo ranjivi i ovisni jedni o drugima. Toliko smo bliski kao grupa da je to nevjerojatno!« »Bah! Niste bliski jedni s drugima. To je krivotvorina, puka tehnika.« »Mislio sam da vjeruješ u suradnju i te stvari. Komunistička furka i to.« »Karime, da ti ispričam što se sve događalo ovdje u dućanu otkako se ti drpaš s nepoznatima?« »Kako, što?« »Ništa. Neću ti pričati. Ti si, Karime, sebično biće koje netko drugi ne zanima.« »Što?« »Samo ti i dalje budi drvo.« I spustila je slušalicu. Domalo smo se prestali jutrima okupljati u dvorani za pokuse: svatko je išao svojim pojedinačnim putom istraživanja karaktera s različitih prečaka'socijalne ljestvice. Možda Louis Lawrence te ljude na koncu iskuša i umasira u isti dramski tekst. Poslijepodne bismo improvizirali oko likova i počeli graditi prizore. Isprva sam mislio da ću za svoj lik odabrati Charlieja, ali Pyke me odmah razuvjerio. »Treba nam netko iz tvog okruženja«, rekao je. »-Netko crn.« »Da?« Nisam poznavao nikoga crnog, osim što sam išao u školu s jednim Nigerijcem. Ali nisam znao kako da ga nađem. »Na koga misliš?«, pitao sam. »A tvoja obitelj?«, rekao je Pyke. »Stričevi, tete. Oni202 HANIF KUREISHI će predstavi dati malo raznovrsnosti. Kladim se da su fascinantni.« Razmišljao sam nekoliko trenutaka. »Imaš kakvu ideju?«, rekao je. »Imam nešto«, rekao sam. »Odlično. Znao sam da ćeš biti pravi čovjek za ovu predstavu.«

Nakon doručka s Tatom i Evom odvezao sam se biciklom preko rijeke, sve pored igrališta za kriket Oval, pa do Amvarova i Jeetina dućana. Počeo sam Anwara zamišljati kao lik koji bih igrao, pa sam htio vidjeti koliko se promijenio od Changezova dolaska koji je bio onoliko razočarenje da je Anwar — koji je računao da će mu sin dati životnu transfuziju — naglo ostario, pri čemu mu se prirodni tok truljenja ubrzao a ne odložio s pomoću svježeg elementa, koji se, očito, pokazao ne baš tako svježim. Kad sam stigao, Jeeta je ustala iza blagajne i zagrlila me. Primijetio sam da se Rajski dućan sada pretvorio u neuredno i sumorno mjesto: boja se gulila sa zidova, police zamazane, linoleum na podu savijao se i pucao, nekoliko je svjetala bilo pokvareno pa je cijeli prostor bio sumračan. S vanjske strane je i povrće u starim kištrama od naranči izgledalo zapušteno, a i Jeeta se već umorila od struganja rasističkih grafita koji su se iznova pojavljivali po zidovima čim bi ih jednom uklonila. Drugi dućani u tom kraju, po cijelom Londonu zapravo, ubrzano su se modernizirali jer su ih pokupovali bogati Pakistanci i Bengalci. Recimo, nekoliko braće dođe u London; svaki nađe dva posla, preko dana u kakvu uredu, a uvečer u nekom restoranu; onda kupe dućan; jednog brata namjeste za poslovođu, a njegovu ženu stave za blagajnu. Onda kupe nov dućan i učine isto, sve dok se ne uspostavi lanac. Novac je samo pritjecao. Ali Anvvarov i Jeetin dućan godinama se nije mijenjao. Posao je bio kilav. Sada im je sve išlo krivo, ali ja nisam želio o tome razmišljati. Predstava mi je bila mnogo važnija. Ispričao sam Jeeti za predstavu i što sada hoću — tek toliko da se tuda motam — makar sam znao da će jedva razumjeti i steći zanimanje. Ali rekla mi je nešto naročito. BUDDHA IZ PREDGRAĐA "203 »Što god radio«, rekla je, »ali ako svakodnevno budeš dolazio amo, moraš natjerati strica da prestane izlaziti van sa štapom.« »Zašto, strina Jeeta?« »Karime, nekidan su amo došli neki banditi. Tu sam sjedila, a oni kroz izlog ubace svinjsku glavu. Jamila mi nije o tome ništa pričala. »Jesu li ti što napravili?« »Mala posjekotina. Krvi je bilo na sve strane, Karime.« »Sto je uradila policija?« »Rekli su da je drugi dućan. Stvar konkurencije.« »Sranje.« »Zločesti dečko, ružne riječi.« »Oprosti, strina.« »Stric ti je zbog toga postao čudan. Svakoga dana sa štapom obilazi ulice i viče bijelim dječacima. Bijeli dečko, udari me ako hoćeš!'« I pocrvenjela je od stida i zbunjenosti. »Idi s njim«, rekla je i stisula mi ruku. Strica Anwara sam zatekao gore, u pidžami. Izgledao mi je kao da je zadnjih nekoliko mjeseci sav nekako skvrčio: noge i tijelo su mu smršavili, dok mu je glava ostala iste veličine i stajala nasađena na njemu kao globus na štapu. »Ćaću ti ćaćina,«, rekao i je za pozdrav, »gdje si do sada?« »Odsada ću svaki dan biti s tobom.« Promrnđao je u znak odobravaj a i nastavio gledati televiziju. Volio je da sam uz njega, iako je jedva govorio i nikada se nije raspitivao o meni. Već nekoliko tjedana redovito je posjećivao džamiju, pa sam sada i ja povremeno odlazio s njime. Džamija je bila jedna ruševna kuća s terasom u čijoj je blizini vonjalo po bhuna-gostu.* Pod joj je bio posut ljuskama luka, a Moulvi Qamar-Uddin je sjedio za svojim stolom okružen u kožu uvezanim knjigama Bhuna-gost - janjetina s curryjem204 HANIF KUREISHI o Islamu i crvenim telefonom i gladio bradu koja mu je dosezala do trbuha. Anwar se požalio Moulvi da ga se Alah odrekao usprkos redovitim molitvama i odricanju od petljanja s drugim ženama. Zar ne voli svoju ženu i nije li joj dao dućan, a ona sada odbija s njime poći u Bombav. Anwar se i meni žalio na Jeetu dok smo onako sjedli gore iznad dućana kao par učenika odbjeglih iz škole. »Sada samo želim da se vratim kući«, rekao mi je. »Već mi je preko glave ovog prokletog mjesta.« Ali, kako su dani prolazili ja sam primjećivao kako se Jeeta razvija. Ona naravno nije htjela natrag kući. Kao da ju je zapravo Jamila poučila o vlastitim mogućnostima, dijete je bilo primjer roditelju. Princeza je htjela dobiti dozvolu za prodaju alkohola u istom dućanu. Htjela je prodavati i novine ne bi li tako povisila prihode. Vidjela je kako to sve uspijeva, ali Anwar je bio nemoguć, s njime se ni o čemu nije moglo razgovarati. Poput mnogih muslimana — počevši od samog proroka Muhameda čije su apsolutne postavke poslužile i prokuljale od Boga i izravno potaknule rast apsolutizma — i Anwar je mislio da je u svemu u pravu. U njegovu glavu nikada nije ušla niti jedna sumnja. »Zašto ne prihvatiš Jeetine zamisli?«, pitao sam ga.

»Čemu? I što ću ja, bolan, sa zaradom? Koliko cipela mogu nositi? Koliko čarapa? Koliko ću bolje jesti? Trideset doručaka umjesto jednog?« I uvijek je, na kraju, govorio: »Sve je savršeno.« »Striče, zar vjeruješ da je tako?«, pitao sam ga jednoga dana. »Ne«, odgovorio je. »Sve je sve gore.« Tištao me taj njegov muslimanski fatalizam, kao — Alah je odgovoran za sve. Sada sam uvijek bio sretan kad bih pobjegao od njega. Ali postojao je s one strane rijeke mnogo uzbudljiviji projekt što ga je trebalo potpaliti. Odabrao sam Eleanor da se zaljubim u nju i stvar je napredovala. Gotovo svake večeri nakon pokusa Eleanor bi rekla, kao što sam se nadao da hoće: »Onda, doći ćeš mi kasnije praviti društvo?« I zabrinuto me gledala u lice, grickala BUDDHA IZ PREDGRAĐA 205 nokte, zubima cupkala kožu oko noktiju i oko prsta uvijala dugu riđu kosu. Od početka uvježbavanja zapazila je moj strah i neiskustvo i ponudila mi je utjehu. Eleanor se već pojavljivala u filmovima, na TV i na West Endu. Kraj nje sam se osjećao kao dječak, ali u njoj je bilo nešto što je trebalo" mene, nešto više nemoćno negoli susretljivo i strastveno, kao da sam joj utjeha u bolesti, možda netko koga se može dirnuti. Čim sam primijetio tu slabost, privukao sam joj se bliže. Nikada me se ranije nije vidjelo s tako zrelom i lijepom ženom, pa sam je poticao da izlazi sa mnom da ljudi misle da smo par. Počeo sam odlaziti k njoj u stan na Ladbroke Groveu, dijelu grada što su ga polako počeli prezaposjedati bogati, ali gdje su se i dalje oko pubova motali Rasta dileri droge; unutra, pak, nasred stola su znali otvoreno nožem rezati hašiš. Sada je tu bilo i mnogo pankera, odjevenih poput Charlieja u ispresijecanu crnu odjeću. To je bila vrhunska moda. Čim bi od kuće dobio kakvu odjeću, morao si je sasjeći britvom. A bilo je tu i momka koji su radili kao istraživači, urednici i slično: zajedno su bili na Oxfordu i harali po vinskim barovima gdje su se dovozili brzim malim crvenim i modrim talijanskim automobilima, ali sve u strahu da im u njih ne provale crni dečki, samo što su bili odveć politički pristojni da to priznaju. Ali kako sam bio glup — kako naivan. Nepoznavanje Londona zavelo me da mislim da je Eleanor manje malograđanka nego što se pokazalo. Odijevala se nemarno, nosila mnogo šalova, živjela na Notting Hillu i — ponekad — govorila katfordskim naglaskom. Moju bi Mamu Elea-norina odjeća i manire užasnule, kao i to što je svakih deset sekundi izgovarala »sranje« i »jebote«. A Evu to ne bi zbunilo: nju bi razočaralo i osupnulo Eleanorino prikrivanje socijalnog porijekla i način na koji je svoje »veze« uzimala kao zajamčene. Eva bi štošta dala da može tijelom proći kroz kuće u kojima se Eleanor igrala još kao dijete. Eleanorin otac je bio Amerikanac i bio je vlasnik banke; majka joj je bila uvažena engleska slikarica portreta; jedan od braće joj je sveučilišni profesor. Eleanor je živjela po kućama u unutrašnjosti, išla u javnu školu u Italiji i \206 HANIF KUREISHI poznavala je mnogo liberalnih ljudi i obitelji što su procvali šezdesetih godina: slikare, romanopisce, predavače, mlade ljude s imenima kao Candia, Emma, Jasper, Lucy, India i odrasle s imenima Edward, Caroline, Francis, Douglas i Lady Luckham. Majka joj je bila prijateljica Kraljice Majke i kad bi se gospa pojavila u svome Bentlevju, mjesni bi se dječaci okupljali oko automobila i kliktali. Jednoga dana Eleanor je morala odjuriti s pokusa jer joj je majka naredila da zaokruži broj uzvanika za ručak u čast Kraljice Majke. Glasovi i jezik tih ljudi podsjećali su me na Enid Blvton, na Buntera i Jenningsa, na odgojiteljice i tete u maloj školi, svijet posvemašnje sigurnosti za koji sam mislio da postoji samo u knjigama. Njima je manjkao svaki pojam o tome koliko toga zapravo više posjeduju od svih drugih. Pribojavao sam se njihove samosvijesti, obrazovanja, statusa, novca i počeo sam uviđati koliko su važni. Na moje iznenađenje, ljudi u čije sam ofucane kuće zalazio dok sam iz noći u noć posvuda povlačio s Eleanor, »pazeći na nju«, prema meni su bili ljubazni i susretljivi, daleko ugodniji negoli nabusita gomila što ju je Eva dovlačila k sebi. Eleanorino društvo, sa svojom kombinacijom društvenog položaja, kulture i novca, i ravnodušnošću prema svemu od to troje, bilo je upravo onaj koktel koji je zatrovao Evinu dušu, ali mu se ona nikada nije mogla približiti. To je bilo neusiljeno boemstvo; to je bilo ono što je ona tražila; to je bio apogej. Pa ipak, prikrivao sam od Eve ovaj svoj društveni uspon i čuvao ga za onaj savršeni trenutak obrane ili napada, premda su ona i Tata već čuli da sam bacio oko na Eleanor. To je, znam, bilo olakšanje za mog oca koji je toliko strahovao da bih ja mogao naposljetku ispasti homić, premda se nikada nije usuđivao spominjati to pitanje. U njegovoj muslimanskoj svijesti biti žena dovoljno je zlo; biti muškarac, a nijekati svoj muški spol izopačeno je i samorazorno, kao i sve ostalo. Kad bih vidio da se Tatina svijest sprema sletjeti na to pitanje, uvijek bih se pobrinuo da spomenem Mamu — kako je, što radi — znajući da je ta njegova teška mora pouzdana za odbacivanje pitanja moga spolnog usmjerenja. Eleanor nije bila bez svojih ekscentričnosti. Nije voljela izlaziti ako ti izlasci nisu leteći, tako da može doći i otići BUDDHA IZ PREDGRAĐA 207

kad hoće. Nikada nije prosjedila čitavu večeru, već bi stizala u tijeku večere, pojela vreću slatkiša, obišla prostoriju i uzimala u ruke svakojake predmete i raspitivala se za njihovu povijest, a onda bi me nakon pola sata odvlačila s iznenadnom žudnjom da pohodi neku drugu zabavu i da porazgovara s nekim stručnjakom za aferu Profumo. Često bismo ostajali kući, a ona bi kuhala. Nikada nisam bio za učenje i za povrće jer sam protiv obojeg bio cijepljen u školi, ali većinu tih večeri Eleanor mi je pravila kelj, prokulice ili šparoge koje je, nakon što bi ih očistila, nekoliko sekundi umakala u zapržen maslac i češnjak. Drugi put imali bismo zubatca, koji je imao pomalo opor okus, nešto kao morski pas, u nabujku s kiselim umakom i peršunom. Obavezno bi tu bila i boca Chablisa. A ništa od toga nisam nikada prije kušao! Eleanor je mogla zaspati samo kad se napije, a ja nikada ne bih svojim biciklom otišao kući a da prije ne ututkam svoje djetešce, pripito, i da je obrađujem s Jean Rhys ili Antonijom White. A najradije bih, dakako, da sam sam mogao biti njezina spavaća kapica. Bilo je jasno da je Eleanor bila u krevetu s velikom i nasumičnom kolekcijom ljudi, ali kad sam joj predložio da sa mnom pođe u krevet, rekla je: »Mislim da ne bi trebalo, bar ne u ovom trenutku, što misliš?« Za mene kao muškarca to je bilo prilično uvredljivo, da ga jebeš. Bilo je tu stalnih prijateljskih milovanja, a kada bi stvari postale prejake (svakih nekoliko sati), uzela bi me u zagrljaj i zajecala, ali veliko maženje je izostajalo. Uskoro sam dokučio da je glavni Eleanorin zaštitnik i moj glavni takmac za njezinu naklonost neki muškarac zvani Heater. To je bio neki mjesni polijevač ulica, neotesan debeli i ružni šesnaesttonski Škot u jakni od vražje kože kojeg je Eleanor prije tri godine pokupila kao dobročinstvo. Dolazio je svake večeri kad ne bi bio u kazalištu, posje-dio u stanu čitajući prijevod Balzaca i otrovno i hvastavo iznosio mišljenje o zadnjoj izvedbi Leara ili Ringa. Poznavao je desetke glumaca, osobito ljevičarskih kojih je u to političko doba bilo mnogo. Heater je bio jedini pripadnik radničke klase kojeg je većina njih ikada srela. Tako je postao neka vrsta simbola masa i sukladno tome dobivao208 HANIF KUREISHI ulaznice za premijere i potom primanja, pa je tako imao revnosniji društveni život i od Cecila Beatona. Čak je upadao na pokuse s kostimima kako bi dao svoje mišljenje kao mišljenje »čovjeka s ulice«. Ako se, pak, niste divili Heateru — a ja sam mu mrzio svaki onaj ogavni centimetar visine — i slušali ga kao autentičan glas proletarijata, lako je bilo, ako ste pripadnik srednjeg staleža (što je značilo da ste rođeni prijestupnik koji je nisko pao već pri rođenju), da vas drugovi i njihovi smpatizeri vide kao snoba, elitista, licemjera, proto-Goebbelsa. Našao sam se tako u prilici da se s Heaterom natječem za Eleanorinu ljubav. Kad bih joj sjeo preblizu, samo je buljio u mene; jesam li je slučajno dodirnuo, oči bi mu se izrogačile i buknule kao plinsko kuhalo. Njegova namjera u životu bila je da pazi na Eleanorinu sreću, što je bio posao teži negoli metenje ulica'jer ona sebe izrazito nije voljela. Da, Eleanor se gnušala same sebe đa je čak u tome tražila pohvale, kojima onda ne bi vjerovala. No, izvijestila me o tome tako što mi je.rekla: »Znaš li ti što je taj-i-taj rekao jutros? Rekao je, dok me držao u naručju, da voli moj miris, da voli moju kožu i što ga nasmijavam.« Kad sam o tom Eleanorinu aspektu porazgovarao sa svojom savjetnicom, Jamilom, nije me iznevjerela: »Isuse, Krema, Gutaču Vatre, ti si stopostotno totalno dupe, eto kakvi su ti ti ljudi, glumice i njima nalik uobražene budale. £jšvijet gori, oni češljaju obrve^ Ili se trude, pa to i čine, na pozornicu staviti ovaj uzBuktali svijet. Nikako da im padne na pamet da pogase oganj. U što si se ti uvalio? »U ljubav. Volim je.« »Ah.« »A ona me neće ni poljubiti. Što da radim?« »Jesam li ti ja sada rame za plakanje?« »Jesi.« »Onda OK«, rekla je. »Nemoj je ni pokušavati poljubiti dok ti ja ne savjetujem. Čekaj.« Eleanor možda i jest bila uobražena i opsjednuta sobom kao što je Jamiia rekla, ali isto tako nije znala kako da se brine o sebi. Bila je brižna samo prema BUDDHA IZ PREDGRAĐA 209 drugima. Kupovala mi je svijeće i košulje i odvodila me brijaču; znala je provesti po čitav dan na pokusu, potom nahraniti Heatera i cijelu večer slušati kako on cmizdri o svome potrošenom životu. ^2*ene se i rađaju da misle na druge« jrekla je kad sam joj rekao da više štiti samu sebe, da misli na svoje interese. »Kad počnem misliti o sebi, dođe mi slabo«^ rekla je. Heatera je kasnije pokupila svestrano obrazovana kazališna redateljica koja se zanimala za obespravljene. Heater se sreo s Abbadoom i (jednom) s Calvinom u njegovoj kući, gdje ga je Svestrano Obrazovana poticala da priča o borbama noževima, glazgovskoj sirotnji, općenitim mračnim stvarima i nasilju. Heater bi nakon večere otvarao prozore i puštao smradu zbiljskog života da uđe unutra. Sam Heater je ugađao tim zadovoljstvima, jer je znao da tako mora, poput Claptona koji na svakom nastupu mora odsvirati »Laylu«. Ali Heater je hitro prolazio kroz šibe samo da bi kasnije mogao nastaviti Beethovenovim kasnijim kvartetima ili nečime što ga je smetalo u Huvsmansa.

Jedne večeri Heater je bio u Covent Gardenu na La Boheme za novinare, a Eleanor i ja utonuli smo u trosjed udobno se smjestili, gledali televiziju i pijuckali. To mi je odgovaralo: biti samo s njom, zapitkivati je o ljudima u čije je kuće zalazila. Imali su svoje povijesti, ti iz visokih ladica, a ona ih je pričala kao pripovijesti. Nečiji se djed posvađao s Lvttonom Strachevjem; nečiji je, pak, otac bio laburistički peer koji je imao vezu sa ženom konzervativnog zastupnika u Parlamentu; jedna, opet, sretna kurva glumi u filmu koji će uskoro biti prikazan i na čiju su premijeru u Curzon Streetu pozvani svi. Netko je, opet, napisao roman o njihovoj nekadašnjoj ljubavi, a svima je jasno o kome se radi. Ipak, sigurno joj je bilo očito da je tog dana baš nisam slušao, pa mi se okrenula i rekla: »Hej, veseli dečko, daj mi pusu.« To je već zadobilo moju punu pažnju. »Znaš, Karime, tako mi je to bilo davno, jedva se sjećam na što su usne nalik.« »Evo ti onda ovo«, rekao sam joj. Oćutio sam vrelinu i divotu, a sigurno smo se ljubili kojih pola sata. Nisam posve siguran koliko je to dugo210 HANIF KUREISH1 trajalo jer sam začas prestao obraćati pozornost na to kakav bi u mojoj mogućoj knjizi trebao biti poljubac života. Razmišljao sam o drugim stvarima. O, da, zaokupile su me gnjevne misli koje su mi se nagurale u prednji dio svijesti, ne toliko da mi otupe usne koliko da ih odvoje od mene, kao da su, na primjer, očale. U zadnjih nekoliko tjedana okolnosti su me navele da ustanovim kakva sam ja neznalica. Odnedavna sam imao sreće i život mi se brzo izmijenio, ali sam o tome malo razmišljao. A kad bih i mislio o sebi u usporedbi s onima iz Eleanorina svijeta, jasno mi je bilo da ne znam ništa; bio sam prazan, intelektualna rupa. Nisam znao čak niti tko je bio Cromwell, za Boga miloga. Ništa nisam znao o zoologiji, geologiji, astronomiji, jezicima, matematici, fizici. Većina djece s kojom sam odrastao prekinula je školovanje sa šesnaest i sada su negdje u službi osiguranja ili rade kao auto-mehaničari ili poslovođe (na odjelu za radio i TV) u robnim kućama. A ja sam otišao s koledža a da nisam dvaput promislio, unatoč očevim prijekorima. U predgrađu se na obrazovanje ne gleda kao na osobitu prednost i svakako se ne shvaća kao vrijednost po sebi. Mnogo je važnije kao mlad ući u posao. Ali sada sam se nalazio među ljudima koji su pisali knjige onako prirodno ko što smo mi igrali nogomet. Ono što me razbješnjivalo\ — što me dovodilo do toga da se gnušam i njih i sebe I — bili su njihovo samopouzdanje i to njihovo znanje.; /Laicoća govorenja o umjetnosti, arhitekturi, putovanju; jezi-/ ci, rječnik, snalaženje u cijeloj kulturi — imali su neprocje-/ njiv i nenadomjestiv kapital. "^ U mojoj školi učili smo malo francuski, ali bi svatko tko bi nastojao korektno izgovoriti koju riječ ostao ismijan. Na putovanju u Calais pertukli smo Žapca iza nekog restorana. Zbog takva neznanja sebe smo smatrali nadmoćnima u odnosu na djecu iz privatne škole koja su imala izbljuvane uniforme i kožne torbe, a pred školom su ih dočekivali mame i tate. Mi smo bili grublji; prekidali smo nastavu, bili smo borci, nikada se nismo opterećivali nošenjem školske torbe jer ionako nikada nismo radili domaće zadaće. Bili smo ponosni što nismo naučili ništa BUDDHA IZ PREDGRAĐA 211 osim imena nogometaša, članova rock-sastava i riječi »Ja sam morž«*. Kakvi smo samo idioti bili! Kako krivo upućeni! Kako nismo shvaćali da upravo sami sebe s veseljem osuđujemo da ne budemo ništa bolje od strojobravara? Zbog čega to nismo mogli razumjeti? A za Eleanorinu škvadru riječi i sofisticirane ideje već se nalaze u zraku što ga udišu od rođenja, a taj je jezik tok koji nanosi najbolje što ti svijet može ponuditi. Ali za nas je to uvijek mogao biti samo drugi jezik, svjesno stečen. I kako da ja sada pričam Eleanor o tome kako me pojebala ona psina od Rutavog kad su prvenstvo imale njezine priče, priče koje su se nadovezivale na jedan čitav uspostavljeni svijet. Ja sam bio taj koji sam osjećao da mi prošIošT nije dovoljno važna,| da nije supstancijalna kao njezina, da sam je sam odbacio. Nikada nisam pričao o Mami i Tati niti o predgrađu, premda jesam pričao o Charlieju. Jer, Charlie je bio slavan. Najednom sam prestao govoriti uopće, a glas mi je zapeo u grlu kad mi je Eleanor rekla da imam zgodan naglasak. »Kakav naglasak?«, uspio sam nekako izreći. »To kako izgovaraš, sjajno.« »Kako izgovaram?« Gledala me nestrpljivo, kao da igram neku glupu igru, dok nije shvatila da sam ozbiljan. »U tebe je govor ulice, Karime. Ti si iz Južnog Londona — po tome kako govoriš. Nalik je na cocknev, ali nije tako sirov. Nije ti to ništa neobično. Osim što je, naravno, drukčije od mog govora.« Naravno. U tom trenutku odlučio sam odbaciti svoj naglasak; kakav bio, ići će. Govorit ću kao ona. Nije teško. Ostavio sam svoj svijet; morao sam, morao sam se uzdići. Nije da nisam htio nazad. Još sam uvijek žudio za pustolovinama i snovima što sam ih poželio one noći kad sam doživio epifaniju na zahodskoj školjci kod Eve u Beckenhamu. Ali nekako sam osjećao da zalazim u duboku . vodu. »I am a Walrus« - kompozicija TheBeatlesa s »The Magical Mistery Tour«212

HANIF KUREISHI Nakon poljupca, dok sam stajao u sumračnoj sobi i gledao van na ulicu, otkazala su mi koljena. »Eleanor, neću se biti stanju odvesti bicklom do kuće«, rekao sam joj. »Izgleda da sam izgubio kontrolu nad nogama.« Rekla mi je, tako meko: »Milo, ne mogu noćas spavati s tobom, u glavi mi je čitavajrometnja, pojma nemaš. Kao da sam negdje drugdje, i puna mi je -glasova, pjesama, ružnih stvari. Zbog tebe sam sva na mukama. I sam znaš, je li?« »Reci, molim te.« Okrenula se na drugu stranu. »Drugi put, Karime. Ili pitaj bilo koga. Sigurna sam da će biti sretni da ti mogu pričati.« Poljubila me na vratima za laku noć. Nisam bio tužan što moram ići. Znao sam da ću je ionako viđati svaki dan. Kad je svatko od nas iznašao koji će lik glumiti, Pyke je tražio da ih predstavimo ostalima iz grupe. Eleanorin lik bila je Engleskinja iz višeg sloja, stara šezdeset i koju, odrasla u indijskom Raju, netko tko za sebe vjeruje da je dio britanske.veličine., ali upravo s njom propada i postaje, na svoj užas, seksualno znatiželjna baš onako kakvom je postala i sama Britanija. Eleanor je to izvela briljantno. Kad je glumila, izostala bi ona njezina odsutna samosvijest i postajala bi mirna, privlačila nas je k sebi kao pripovijedač kad utiša glas, i pridodavala točno onoliko rezanja satiričkoj loptici koliko je bilo potrebno da i dalje nagađamo o njezinu stavu prema tom liku. Završila je uz opće odobravanje i teatralne poljupce. Došao je red na mene. Ustao sam i izveo svog Anwara. Bio je to monolog koji je govorio o tome tko je on, kakav je, a sve sam popratio oponašanjem kako se žesti na ulici. Lako sam uklizio u njega jer sam mnogo vježbao kod Eleanor. Mislim da mi je rad bio dobar kao i u svih ostalih iz grupe i po prvi put se nisam osjećao kao da kaskam za svima ostalima. Nakon čaja svi smo sjeli u krug i razglabali o likovima. Iz nekog razloga, valjda stoga što je izgledala zbunjeno, BUDDHA IZ PREDGRAĐA 213 Pyke je zapitao Tracey: »Bi li nam ispričala što miliš o Karimovu liku?« Ma kako se Tracey doimala kolebljivom, u sebi je zbilja bila jaka. Bila je dostojanstvena i ozbiljna, ne pomodna kao većina srednjostaleške mladeži koja sebi utvara da su glumci. Tracey je bila čestita na onaj najbolji prigradski način, poštena, ljubazna i nepretenciozna, a odijevala se poput kakve tajnice; ali jednako se zanimala raznim stvarima: brinula je o tome što znači biti Crnkinja. Djelovala je sramežljivo i kao da joj je nelagodno u svijetu i iz sve snage se trudila da nestane iz prostorije i prije nego li je stvarno izišla iz nje. Ali kad sam je vidio na jednoj zabavi na kojoj su bili samo tamnoputi ljudi, bila je potpuno drukčija — ekstrovertna, strastvena i divlje rasplesana. Podigla ju je majka koja je bila čistačica. Po nekoj čudnovatoj slučajnosti Traceyina je majka ribala stubište u kući do naše dvorane za pokuse baš kad smo mi vježbali u parku. Pyke ju je pozvao da u vrijeme stanke za ručak dođe i porazgovara s našom grupom. Tracey je redovito govorila malo, pa ju je zato grupa, kad je počela govoriti o mom Anwaru, slušala zanemarivši diskusiju. Odjednom je to bila stvar »manjina«. »Dvije stvari, Karime«, rekla mi je. »Mene zabrinjava Anwarov štrajk glađu. Vrijeđa me ono što time nastojiš reći. Zbilja mi je bolno! Nisam sigurna trebamo li to prikazati.« »Zbilja?« »Da.« Govorila mi je kao da mi je jedino potrebno malo pameti. »Bojim se da to prikazuje Crnce...« »Indijce...« »I Crnce i Azijce..« »Jednog starog Indijca...« »Kao iracionalnog, smiješnog, histeričnog. I fanatičnog.« »Fanatičnog?« Obratio sam se vrhovnom sudu. Sudac Pyke je pozorno slušao. »Nije to fanatičan štrajk glađu. To je hladno proračunata ucjena«214 HANIF KUREISH1 Ali sudac Pyke je dao znak da Tracev nastavi. »I taj nametnuti brak. Mene to zabrinjava, Karime, uza sve poštovanje, zabrinjava me.« Buljio sam u nju ne govoreći ništa. Bila je vrlo uzrujana. »Reci nam točno što te zabrinjava«, rekla je Eleanor, dobrohotno. »Odakle uopće da počnem. Tvoja slika je ono što Bijelci ionako misle o nama. Da smo smiješni, čudna ponašanja i zastarjelih običaja. Mi smo za Bijelce ionako ljudi bez ljudskosti, a sada eto tebe koji pokazuješ Anwara kako luđački vitla štapom na bijele dečke. Ne mogu vjerovati da se išta takva može dogoditi. Ti nam pokazuješ neorganizirane nasilnike. Karime, zbog čega toliko mrziš i sebe i crne ljude.«

Dok je nastavljala, ogledao sam se po grupi. Moja Eleanor je izgledala skeptično, ali vidio sam da su se drugi bili spremni složiti s Tracev. Teško je ne složiti se s nekim čiju si mamu netom zatekao kako s vjedrom i krpom kleči ispred srednjostaleške kuće. »Kako možeš biti tako reakcionaran?«, rekla je. »Ali ovo zvuči kao cenzura.« »Ne. Istina ima višu vrijednost.« »Bah. Istina. Tko je definira? Kakva istina? Ti ovdje braniš bjelačku istinu. Mi ovdje raspredamo o bjelačkoj istini.« Pogledao sam suca Pykea. Ali on je volio da se stvari kotrljaju. Smatrao je da su sukobi kreativna stvar. Na koncu je rekao: »Karime, morat ćeš iznova promisliti.« »Nisam baš siguran da ću moći.« »Hoćeš. Nemoj nepotrebno sputavati svoje dosege ni kao glumac niti kao čovjek.« »Ali, Matthew, zbog čega to moram?« Hladno me pogledao. »Jer ja kažem«, i dodao: »Moraš početi ispočetka.« DVANAESTO POGLAVLJE »Hej, Debeli, što ima nova.« »Sve isto, sve isto, veliki slavni glumce.« Changez je kihnuo kroz oblak prašine što ga je podigao. »U kakvoj sada velikoj stvari igraš, pa da se dođemo smijati.« »Nemaj brige, čut će se!« Pripravio sam šalicu čaja od banane i kokosa iz nekoliko limenih kutijica koje sam uvijek nosio sa sobom u slučaju da domaćin ima samo »Tajfunov« čaj. Vlastite zalihe naročito su mi trebale kod Changeza jer je on pravio čaj tako da zamiješa mlijeko, vodu, šećer, vrećicu s čajem i kar-damomom* pa sve zakuha petnaest minuta. »Muški čaj«, tako je on to zvao; ili »Vrhunski čaj. Dobar za erekciju.« Srećom po mene, Jamila — a nisam želio da sluša što tražim od Changeza — nije bila kući jer je nedavno počela raditi u Ženskom centru za Crnce gdje je proučavala rasističke napade na žene. Changez je upravo brisao prašinu, odjeven u Jamilin ružičasti kućni ogrtač. Valjušci smeđeg sala podrhtavali su mu i ljuljuškali se dok je peruškom za prašinu zamahivao prema paučini veličine džepne knjige. Volio je nositi Jamilinu odjeću: uvijek je na sebi imao pokoji od njezinih džempera ili bluza ili bi u kaputu sjedio na onom svom poljskom krevetu i oko glave i preko ušiju omotao neki njezin šal, na indijski način, tako da je izgledao kao da ima zubobolju. »Changez, pravimo istraživanje za dramu, na sve strane tragam za likom, a mislim svoj zasnovati na nekome koga obojica znamo. Taj će biti povlašten, a sve se mora prikazati. Koja sreća.« Kardamom (Elettaria cardamomum) - indijska biljka iz porodice đumbira čije čahure i sjemenje služe u ljekarništvu i kao začin u kulinarstvu216 HANIF KUREISH1 »To je dobro. To je dobro. Jamila, a?« »Ne. Ti.« »Što? Ja, hej?« Changez se odjednom uspravio i povukao prstima kroz kosu, kao da se treba fotografirati. »Ali, yaar, nisam se obrijao.« »To je strahovita zamisao. Jedna od najboljih koje sam smislio.« »Ponosan sam što ću biti predmet vrhunske drame«, rekao je. Ali lice mu se smrknulo. »Hej, nećeš me prikazati u lošem svjetlu, je li?« »U lošem svjetlu? Jesi li ti lud? Pokazat ću te baš takvim kakav si.« To ga je jamstvo izgleda zadovoljilo. Kad sam tako osigurao njegov pristanak, brzo sam promijenio predmet razgovora. »A Shinko, Changez? Kako je ona?« »Ah, sve isto, sve isto«, rekao je sa zadovoljstvom i pokazao naniže na penis. Znao je da volim tu temu; a kako je to bila jedina stvar kojom se mogao pohvaliti, obojica smo rado izmjenjivali misli. »Prošao sam kroz više položaja nego većina muškaraca. Razmišljam o tome da sastavim priručnik. Jako volim odostraga kad je žena na koljenima, a ja kao da jašem na konju poput Johna Waynea.« »Prigovara li ti Jamila za te stvari?«, upitao sam ga i pažljivo ga promatrao, pitajući se kako da mu portretiram onu kljastu ruku. »Prostitucija i te stvari.« »Ti prstom, pa ravno u oko! Isprva su me prezirali kao skroz naopakog čovjeka, mušku izrabljivačku svinju...« »Ma nije valjda!« »Pa sam nekoliko dana morao isključivo masturbirati, po dvaput dnevno. Shinko je htjela prekinuti cijelu igru i postati vrtlarica i tako.« »Misliš da bi ona bila dobra vrtlarica?« Slegnuo je ramenima: »Prsti su joj spretni s korovom. Ali hvala svemogućem Kristu na Nebesima, shvatili su da BUDDHA IZ PREDGRAĐA

217 Shinko zapravo izrabljuje mene. Da sam ja žrtva i sve to, pa sam se tako vratio u pogon po običaju.« Onda me Changez uhvatio za ruku i zagledao mi se u oči. Sneveselio se. Kakvo je on osjetljivo stvorenje bio. »Mogu li ti nešto reći?« Zagledao se u daljinu — kroz prozor i u susjedovu kuhinju. »Možemo ismijati jednu ili dvije stvari oko mog karaktera, u redu, ali ja ti kažem da je važno ne-smiješno. Ja bih se za pet minuta odrekao svakog onog položaja koji sam ikada imao samo da svojoj ženi poljubim usne.« Ženi? Kojoj ženi? Svijest mi je klizila oko njegovih riječi; dok se nisam sjetio. Uvijek zaboravljam da je oženjen Jamilom. »Žena te još uvijek ne želi ni taknuti, a?« Tužno je otresao glavom i progutao. »A ti i ona? Pumpate se redovito?« »Ne, ne, za Boga miloga, Bucko, nijednom odonda kad si nas gledao. Ne bi nam bilo isto bez tebe.« Zagroktao je: »Znači da ona te stvari nema apsolutno nigdje, uopće?« »Ma nigdje, čovječe.« »To je dobro.« »Da. Žene nisu kao mi. Njima nije stalno do tih svari. One hoće samo onda ako im se čovjek dopada. Nama nije važno o kome se radi.« Nije baš izgledalo da sluša moja zapažanja o psihologiji romantike. Samo se okrenuo i pogledao me silnom vatrom i odlučnošću, a to nisu bile kvalitete kojima ga je Bog poškropio. Tresnuo je zdravom rukom po stolu i vrisnuo: »Natjerat ću je da me zavoli! Hoću jednog dana, znam!« »Changez«, rekoh mu ozbiljno, »molim te nemoj računati na to. Jamilu poznajem čitav život. Pa zar ne vidiš, ona se možda nikada neće promijeniti prema tebi.« »Itekako računam na to! Inače mi je život okončan. Sam ću ga dovršiti!« »Tvoja stvar, ali...« »Naravno da ću to napaviti. Presjeći ću grlo sam sebi.« »Čime?« »Kurcem!«218 HANIF KUREISH1 Bacio je šalicu i tanjurić na pod, podigao se i počeo koračati po sobi. Kljasta mu je ruka inače uvijek mirno stajala uz tijelo, neupotrebljiva klada. Ali sada je, probivši se iz posuvrnutog rukava ružičastog kućnog ogrtača, stršala ispred njega i klatila se tamo-amo. Izgleda da je Changez postao druga osoba i reagirao je iz čistog bola umjesto s onim ironičnim samopotcjenjivanjem kojim je inače gledao na svoj čudnovat život. Kad je pogledao u mene, svog prijatelja, u očima mu je bio prezir, i premda sam se trsio u nastojanju da pomognem toj debeloj mrcini. »Changez, na ovom svijetu ima i drugih žena. Možda bih te mogao upoznati s nekim glumicama — ako malo smršaviš. Znam ih na desetine, a neke su zbilja razvratne. Vole ševu. Neke bi rado priskočile upomoć Crncima i ljudima iz Trećeg svijeta. Te su prave za tebe. Upoznat ću te.« »Ti si mali Englez i lice ti je žućkasto kao u vraga. Zbroj tvojih pouka jednako je ništa! Ja imam svoju ženu. Volim je, a i ona će voljeti mene. Čekat ću je do sudnjega dana..« »To bi moglo potrajati.« »Želim je držati u naručju.« »To je jedino o čemu ti ja i govorim, vrijeme. A u međuvremenu možeš se...« »Zajebavati. I zajebavat ću se dok je ne dobijem. I još jedna stvar. Nećeš se koristiti mojim likom u tim tvojim glumama. Ne, ne, ne, definitivno. A ako me samo pokušaš pokrasti, ne vidim kako možemo ostati prijatelji i opet razgovarati! Obećavaš?« Izbezumio sam se. Sto je to — cenzura? »Da obećam? Ma ti si jedna obična pizda! Ne mogu ti ništa obećati, da ga jebeš! O čemu ti to govoriš?« Ali kao da sam urlao stijeni. Nešto je u njemu očvrsnulo protiv mene. »Već si mi ušao u život«, rekao je. »Sada mi obećaj da mi nećeš još ući i na stražnja vrata i portretirati me u svojoj predstavi.« Bio sam poražen. Što sam mu moago reći? »OK, OK, obećavam da neću ulaziti u tebe«, rekao sam na pol srca. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 219 »Ti me voliš omalovažavati, voliš mi se podsmjehivati i u lice mi govoriti da sam idiot. Jednoga dana razvalit ćeš usta od smijeha. Hoćeš li održat obećanje?« Kimnuo sam. Otišao sam. Do Eleanorina stana sam tjerao bicikl kao manijak. Morao sam s njom porazgovarati o cijeloj toj situaciji. Prvo sam ostao bez Anwara, a sada sam izgubio i Changeza. Bez njega mi se može raspasti cijela karijera. Na kome bih drugome mogo temeljiti lik? Nisam poznavao druge »crne« ljude. Pyke će me otpustiti. Kad sam ušao u stubište, Heater je baš izlazio. Prepriječio mi je put poput brda krpetina, ali kako sam god pokušao šmugnuti kraj njega, tresnuo bih o njegovu smrdljivu tjelesinu. »Isuse, čovječe! Heater, što ćeš ti tu?« »Kao da je psi grizu«, rekao je. »Briši, mali.«

»Koji psi, jebote? Morski? Daj, makni se s puta, govnaru, ona i ja imamo obaviti neke poslove.« »Croi psi. Depresija. Zato — hvala, danas ne. Dođite koji drugi put.« Ali ja sam za Heatera bio premalen i prebrz. Smugnuo sam kraj njega, ispod njegova smrdljiva pazuha, zadao mu bubotak, i za tren oka se našao u Eleanorinu stanu i za sobom zaključao vrata. Čuo sam ga kako me psuje s onu stranu vrata. »Idi pa jezikom čisti pseća govna po ulici, pizdo radnička!«, izderao sam se. Uputio sam se u Eleanorinu sobu, isprva ne shvaćajući ništa. Odjeće je bilo na sve strane. Nasred sobe stajala je daska za glačanje, a Eleanor je, gola, glačala gomilu robe. Glačalo je pritiskala snažno kao da ga nastoji protjerati kroz dasku i cijelo je vrijeme plakala i suzama kvasila rublje. »Eleanor, što je? Reci mi, molim te. Zvao te agent s lošim vijestima?« Prišao sam joj. Micala je suhim usnama, ali nije progovarala. Samo je neprekidno prelazila glačalom po istoj220 HANIF KUREISHI površini na košulji. Digla je pogled s glačala, a ja sam se uplašio da ga možda hoće pritisnuti na sebe, na nadlanicu, ruku. Bila je napola luda. Isključio sam joj glačalo i jaknom je ogrnuo preko ramena. Ponovno sam je pitao što je, ali je samo otresja glavom i poškropila me suzama. Odustao sam od postavljanja glupih pitanja, odveo je do spavaće sobe i stavio u krevet. Legla je na leđa i zatvorila oči. Uzeo sam je za ruku i ostao sjediti, gledajući oko sebe razbacanu odjeću, kutijice za šminku, lakove za kosu i lakove za nokte na toaletnom stoliću, svileni jastuk s Tajlanda na kojem je bio neki slon, gomile knjiga po podu. Na stoliću kraj kreveta stajala je velika zlatno uokvirena slika nekog tamnoputog čovjeka srednjih godina koji je nosio tamnu vestu okruglog izreza oko vrata. Imao je kratku kosu, izgledao je atletski i bio vrlo zgodan. Petpostavljam da je slika snimljena prije kojih četiri-pet godina. Osjećao sam da Eleanor želi da sam kraj nje, da ne govorim ništa, ali da ne odem. A kad je utonula u san, prepustio sam se ozbiljnom razmišljanju o Changezu. Eleanor i ja ćemo to pretresti kasnije; u tom mi trenutku i nije bilo druge. Ako definiram Changeza, ako počnem raditi na liku zasnovanom na njemu, ako dripca iskoristim, značilo bi nisam od povjerenja, da sam lažac. Ali ako ga ne iskoristim, to znači da sam pred čitavom grupom izveo zajeb, pogotovo nakon kraha mene kao Anwara. Sjedeći tako, počeo sam shvaćati da mi je to jedan od prvih trenutaka u životu kad sam svjestan da imam moralnu dvojbu. Nekada sam radio točno ono što sam htio: vodilja mi je bila žudnja i ništa me nije moglo zaustaviti osim strana. Ali sada, u početku mojih dvadesetih, nešto je stalo rasti u meni. Kao što mi se tijelo promijenilo u pubertetu, sada sam stjecao osjećaj krivnje, osjećaj ne samo za to kako izgledam drugima već kako izgledam sam sebi, naročito u kršenju samonamet-nutih zabrana. Možda nitko i ne bi znao da sam svoj lik u drami utemeljio na Changezu; možda kasnije ni sam Changez ne bi zamjerio, možda bi bio polaskan. Ali ja bih uvijek znao što sam učinio, da sam izabrao da budem lažac, da iznevjerim prijatelja, da nekoga iskoristim. Što BUDDHA IZ PREDGRAĐA 221 da radim? Pojma nisam imao. Bez prestanka sam to prevrtao po glavi, ali nisam nalazio izlaza.. Pogledao sam Eleanor da provjerim spava li. Pomislio sam na to da se išuljam iz kuće i odem k Evi da mi na tavi proprži malo miješanog povrća. Da se okrijepim. Ali kad sam ustao, Eleanor me pogledala; uz to mi se i blago osmjehivala. »Hej, baš mi je drago što si tu.« »Baš sam namjeravao otići i ostaviti te da spavaš.« »Nemoj, dragi.« Potapkala je po krevetu. »Uđi, Karime.« Razveselilo me što je vidim razdraganu da sam je smjesta poslušao, uvukao se kraj nje, navukao pokrivač i spustio glavu na jastuk do nje. »Karime, idiote jedan mali, pa skini cipele i odjeću.« Počela mi se smijati dok sam svlačio hlače; ali, nisam stigao dalje od koljena, a ona mi je već grickala kurac, preduhitrivši tako bilo kakvu predigru koja je, kako sam se informirao u mnogobrojnim seksualnim priručnicima što sam ih proždirao godinama, bitna za rajsko vođenje ljubavi. Onda dobro, neka Eleanor radi te stvari, pomislio sam, a ja ću samo ležati i uživati. U njezinoj su duši prebivale krajnosti. U nekim stanjima mogla je učiniti svašta. Kako stvari stoje, uvijek i jest radila što joj se prohtije, što, ruku na srce, i nije teško nekome od njezina položaja tko dolazi iz okruženja gdje je rizik od promašaja minimalan; zapravo, u njezinu svijetu valja se dobrano potruditi da bi se promašilo. I tako je to počelo, naš seksualni život. A mene je zgromilo; nikada ranije nisam imao tako snažan emocionalan i fizički osjećaj. Imao sam želju da svakome ispričam da je strujanje takve životne vatre kroz žile moguće; jer da to znaju, svi bi to neprekidno radili. Kakav zanos! Za vrijeme pokusa u kazalištu, čim bih je vidio u dugoj plavo-bijeloj suknji kad sjedi onako bosonoga, nogu podignutih na stolicu, i između bedara stišće skupljeno sukno — jer sam joj rekao da ne nosi gaćice — poteklo bi mi na usta od slutnji. Digao bi mi se i onda bih morao otići s improvizacija i pobjeći na zahod gdje sam drkao u222

HANIF KUREISHI mislima na nju. Kad bi po mom smješkanju otkrila da baš zbog toga odlazim, pridružila bi mi se. Počeli smo razmišljati o tome da bi sve poslovne zgrade morale imati udobne prostorijice, s cvijećem i glazbom, za masturbaciju i vođenje ljubavi. Fizički Eleanor nije bila stidljiva kao ja; nije skrivala žudnju; nije bilo stida. U bilo kojem trenutku bi me uzela za ruku i spustila je sebi na grudi pa mi stisnula prste oko bradavica da ih trljam i štipkam. Ili bi zadignula majicu i dala mi da joj sišem grudi, sve gurajući mi ih prstima u usta. Ili bi me uzela za ruku i zavukla je sebi pod suknju, željna diranja. Ponekad smo znali smrknuti malo koke ili speeda ili bismo čvaknuli hašiša, a ja bih onda svlačio Eleanor na ležaljci tako da sam joj dio po dio potezao odjeću dok ona ne ostane gola, raširenih nogu, a ja odjeven. Eleanor je bila i prvo stvorenje koje mi je ilustriralo magične kvalitete jezika za vrijeme seksa. Njezini su mi šapati odnosili dah, tražila je jebanje, ispunjivanje, pušenje, pljeskanje, ovako, pa onako, pa na drugi način: seks je svaki put bio drukčiji. Imao je drukčiji hod, sve novija milovanja, poljupce koji su trajali po čitav sat, iznenadna sparivanja na čudnovatim mjestima — iza garaža ili u vlakovima — samo bismo spustili odjeću. U drugim prilikama seks bi trajao cijelu vječnost kad bih joj ležao glavom između nogu i, poduhvativši je odozdo pod guzu, lizao joj pičku, a ona i mi se sama otvarala prstima. Bilo je prilika kad sam gledajući Eleanor osjećao toliku ljubav — blistavo je izgledala u licu i u cijelom biću — da nisam mogao izdržati njezinu snagu i morao sam bježati. Nisam želio toliko duboko osjećati; tu uznemirenost, tu opsjednutost. Seks sam volio; kao i droga, bio je igra, opojan. Odrastao sam s dečkima koji su me učili da je seks odvratan. Smrad, prostota, zbunjenost i konjsko nji-štanje. Ali za mene je ljubav bila odveć snažna. Ljubav mi je uplovila ravno u tijelo, u zaliske, mišiće, u krvotok, dok je seks, kurac, uvijek ostajao izvan. A tada sam opet, u nekom dijelu sebe, tu ljubav što sam je osjećao htio zapravo ukaljati, nekako je istisnuti iz svog tijela. Nisam trebao brinuti. Ljubav mi se već skišnjavala. Užasavao sam se toga da će mi Eleanor reći da je pala ■i BUDDHA IZ PREDGRAĐA 223 na nekoga drugog ili da će mi objaviti da sam joj dosadio. Ili da joj nisam dovoljno dobar. Uobičajene stvari. U život mi se uvukao strah. Ušao mi je u rad. Tamo u predgrađu bilo je nekih stvari koje su se doimale više kao nelagoda negoli kao strah što ga je svatko imao od toga što će susjed misliti o njemu. Zbog toga moja majka nikada nije išla objesiti oprano rublje u vrt a da se nije počešljala. Mene je baš boljelo dupe za to što drugi misle; ali sada mi je bilo bitno da se moja gluma dopadne Pykeu i Tracev. Moj položaj u grupi više nije bio baš visok i bio sam obeshrabren. Čak ni s Evom nisam razgovarao o tome što mi je činiti. Uvečer sam kod kuće radio na Changezovu trapavom hodu i kljastoj ruci, na naglasku koji će, znao sam, bijelim ušima zvučati bizarno, smiješno i karakteristično za Indiju. Razradio sam priču za Changezov lik (sada se zvao Tariq) koji željno stiže na Heathrow s kovčegom očišćenim od gamadi i kojem je u Bomabvu znanac iz putničke agencije objasnio da je u Engleskoj dovoljno bjelkinji samo šapnuti riječi »skini se« i ona će odmah spustiti gaćice. Da je pala koja primjedba na moj portret, napustio bih dvoranu za pokuse i otišao kući. Stoga sam za grupu svog Tariqa pripremio u duhu krvožednog prkosa. Toga dana, u toj dvorani kraj rijeke, grupa je posjedala u polukrug i gledala me. Nastojao sam ne gledati Tracev koja je sjedila usredotočeno nagnuta prema naprijed. Ric-hard i John su se zavalili unazad bez izraza. Eleanor mi se osmjehivala da me obodri. Pyke je kimnuo, s bilježnicom na koljenu; i Louise Lawrence je imala svoju teku i pet zašiljenih olovaka u pričuvi. A Carol je sjela u položaj lotos, zabacila glavu i nehajno se opružila. Kad sam završio, nastupila je tišina. Čini se da je svatko čekao da netko drugi počne govoriti. Promotrio sam im lica: Eleanor je bila zbunjena, ali Tracev je već imala primjedbu. Napola je podignula ruku. Došlo mi je da odem odatle. To je bilo ono čega sam se najviše užasavao, ali sam se predomislio. No, nekako je i Pyke vidio da je stvar na pomolu. Pokazao je na Louise i dao joj upute da počne zapisivati.224 HANIF KUREISHI »Eto ga«, rekao je Pyke. »Tariq dolazi u Englesku, u avionu susreće englesku novinarku — koju igra Eleanor, ne, Carol. To je zbilja kvalitetno, pravi mali kolačić iz višeg sloja. On se zbog nje začas nalazi u visokom društvu, što nama samo pridodaje još jedno područje koje valja ispitati! Djevojke se na sve strane zaljubljuju u njega zbog njegove slabosti i potrebe za majčinskom brigom. Tako. Imamo klasu, rasu, jebanje i farsu. Sto bi drugo čovjek poželio za večernju zabavu? Tracev su usta bila znalački i istinski začepljena. Došlo mi je da izljubim Pykea. »Dobro obavljeno«, rekao mi je. Glumci su većinom obožavali Matthevra. Napokon, bio je kompleksan, privlačan muškarac, a oni su mu itekako mnogo dugovali. Naravno, ja sam prema Pykeu kao i drugi bio dodvoran, ali ispod toga bio sam skeptičan i volio sam držati razmak. Taj skepticizam sam pripisivao svom južno-londonskom porijeklu, gdje se držalo da je svatko tko

ima umjetničko ponašanje — odnosno svatko tko je pročitao više od pedeset knjiga ili zna korektno izgovoriti Mallarme ili zna razliku između camemberta i briea — u biti šarlatan, snob ili budala. * Zbilja s Pykeom nisam bio odveć prisan sve dok mi jednoga dana nije puknuo lanac od bicikla, a on zastao da me s pokusa poveze u onom svom sportskom automobilu, crnoj mašini s crnim kožnim sjedalima koja obara na leda i nosi niz cestu desetak centimetara od tla. Kroz otvoren krov jasno se moglo vidjeti nebo. Taj model imao je i zvučnike po vratima da si osjećao kako po tebi trešte Doors i sve od Jefferson Airplane. U privatnosti svoga automobila Pyke je mudrovao o seksu, sve u detalje i s takvim podrobnostima da sam pomislio da je pričanje takvih priča integralan erotski aspekt ozbiljnog promiskuitetnog života. Ili je to možda samo meni tako ispalo stoga što sam sav bio seksualiziran zbog Eleanor. A možda su to moja koža, oči i boja puti zračili tjelesnom os-viješćenošću da su u drugih izazivali senzuamejnisH. Jedna od prvih stvari koju mi je Pyke rekao,/kad smo po prvi put pričali nasamo, što je bilo kao uvod u njegov BUDDHA IZ PREDGRAĐA 225 karakter kakav jest, bilo je ovo: »Karime, kad sam ja imao devetnaest godina, sam sam se sebi zakleo na dvije stvari: da ću postati briljantan redatelj i da ću spavati s koliko god žena budem mogao.« Iznenadio sam se našavši da je toliko naivan da se hvasta takvim željama. Ali, gledajući preda se dok je vozio, pričao je o svojim hobijima: odlasku na orgije u njujorške klubove za jebanje; o užitku iznalaženja neobičnih lokacija za obične radnje i neobičnih ljudi s kojima bi te obične radnje radio. Za Merlene i Matthevra, koji su stasali šezdesetih i koji su imali dovoljno novca da svoje maštarije žive i u sedamdesetima, seks je istodobno bio i rekreativan i informativan. »Mi se tako srećemo sa zanimljivim ljudima«, rekao je Pyke. »A gdje bi drugdje, ako ne u New Yorku, mogao sresti, na primjer, neku frizerku iz Wisconsina?« Marlene je bila ista. Jebala se s laburističkim poslanikom u Parlamentu i prenosila svojim dijalektičkim prijateljima govorkanja i informacije o Donjem domu i nizu makinacija Laburističke stranke. Jedna od Pvkeovih najnovijih avantura bila je neka policajka čija primamljivost nije bila u njezinu ženskom karakteru — toga je bilo malo — nego u uniformi; a prvenstveno u funkcioniranju policijske bagre, o kojoj je nakon felacije nadugo Pykeu pripovijedala pojedinosti. Ali Pyke se počeo umarati od onoga što je opisao kao svoje »zakonsko razdoblje«. »Sada sam u potrazi za nekom znanstvenicom — astronomkinjom ili nuklearnom fizičarkom. Osjećam da sam se intelektualno pretjerano ukopao u umjetnost. Zbog svog zavirivanja u začudne zakutke života, Pyke i Marlene su mi izgledali više kao smioni novinari negoli kao plivači u svijetu senzualnosti. Žudnju za time da se udobno priviju uz zbiljski život iznevjeravalo im je temeljno izdvajanje od njega. A njihova opsjednutost onime kako svijet djeluje samo je izgleda bila drugi oblik samoopsesije. Nije baš da sam tu analizu iznio Pykeu: samo sam ga slušao zažarenih ušiju i uzdahtalih pluća. Želio sam mu se približiti. Svijet se otvarao. Nikada prije nisam sreo nikoga takva.226 HANIF KURE1SHI Za vrijeme jednog takva sijela istine u automobilu nakon pokusa, kada sam bio sretno iscrpljen s osjećajem da sam se svojski naradio, Pyke mi se obratio jednim od onih svojih plemenitih osmijeha koje sam smatrao vrlo podmuklima. »Hej, moraš znati da sam zadovoljan tvojim prilogom predstavi. Taj lik što ga razrađuješ bit će silna smijurija. Zato sam ti odlučio dati jedan potpuno poseban poklon.« Nebo je promicalo strahovitom brzinom. Zagledao sam se u njega, u onoj čistoj bijeloj majici i donjem dijelu trenirke. Ruke su mu bile tanke a lice mu izgledalo umorno i snuždeno; mnogo je trčao. Zatražio sam da stavi soulglazbu pa ju je uključio. Naročito mu se dopao »Going to a Go Go« Smokevja Robinsona, a kad je nešto volio, onda je htio da se to neprekidno vrti. A tu Robinsonovu melodiju nije dotada čuo. Baš kad sam pomislio da on i nije tako cool kao što bi trebao biti, a on eto, potegne nešto toliko cool u pičku materinu, da sam se skoro smrznuo i u istom času skoro umro od vreline. Sve sam ga nešto kao odbijao i govorio mu: »Ali, Matthevv, ti si prema meni već toliko bio naklonjen, već samom činjenicom da si mi dao posao. Ti možda ni ne shvaćaš što to meni znači.« »Kako to misliš da ne shvaćam?«, rekao je oštro. »To mi je promijenilo život. Da me ti nisi izvukao iz ničega, ja bih i dalje farbao po kućama.« Zagroktao je: »Ma zajebi to. Nije ti to naklonost — to je posao. E sad, poklon, to je već naklonost. Ili, bolje: tko je tvoj poklon. Tko. Tko? »Tko?« Jebemti, zazvučali smo kao kokošji zbor. »Tko je to?« »Marlene.« »Tvoja žena se zove Marlene, je li tako?« »Sigurno. Ako je želiš, tvoja je. Ona tebe želi.« »Mene? Zbilja?« »Da.«

»Želi me? Za što?« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 227 »Kaže da si nevini dečko za kakvim bi Andre Gide poludio. A kako mislim da Gide više nije živ, morat ćeš biti zadovoljan i s njom, a?« Nisam bio polaskan. »Matthew«, rekao sam, »nikada u životu nisam bio toliko polaskan. To je nevjerojatno.« »Da?«, osmijehnuo mi se. »To ti je od mene, prijatelju. Poklon. Mali znak pažnje.« Nisam htio ispasti nezahvalan, ali znao sam da ne mogu ostati na tome: u budućnosti bih se mogao naći u nebranu grožđu. Ipak ne bi baš dobro izgledalo da odbijem Pvkeov poklon. Glumci iz čitavog svijeta ruku bi dali samo da mogu s njime razgovarati i pet minuta, a ja, eto, imam poziv da mu pojebem ženu. Znao sam da je to privilegij. Znao sam i kakvoću toga što mi se daje. Bio sam pun uvažavanja, itekako. Ali morao sam biti vrlo oprezan. U isto vrijeme jedan dio mene — moj kurac, da budem precizan — dao se navući na njegovu ponudu. Na koncu sam rekao: »Matthevv, moraš znati da hodam s Eleanor. Zbilja sam odvaljen na nju. A i ona na mene, rekao bih.« »Pa, naravno, Karime, da znam. Ja sam joj rekao da krene s tobom.« »Da?« Hitro me pogledao i kimnuo. »Hvala ti«, rekoh. »Nema na čemu. Ti si jako dobar za nju. Smiruješ je. Vrlo je dugo bila u depresiji otkako joj je zadnji frajer skončao na onako jeziv način.« »Je li?« »A ti ne bi bio?« »Čovječe, kako ne bih.« »Naprosto strašno«, rekao je. »A koji je to čovjek bio!« »Znam.« »Zgodan, nadaren, karizmatičan. Jesi ga poznavao?«, pitao me.228 HANIF KUREISHI »Nisam.« »Drago mi je što ste vas dvoje zajedno«, rekao je Pyke i nasmiješio se. Ta informacija o Eleanor, to me poharalo. Razmišljao sam o tome što je Pyke upravo rekao, pokušavajući to spojiti s onime što sam znao o Eleanor i nekim stvarima koje mi je sama ispričala o svojoj prošlosti. Je li se to njezin zadnji dečko sam ubio na neki strašan način? Na koji način? Kada se to dogodilo? Zašto mi nije rekla? Zašto mi nitko drugi nije rekao? Spremao sam se o svemu pitati Pykea, ali za to je bilo prekasno. Pyke bi smatrao da sam idiot jer lažem. A Pyke nije prestajao govoriti, premda sam ga čuo samo napola. Auto se zaustavio pred stanicom podzemne na zapadnom Kensingtonu. Putnici su u gomili hrupili na izlaz i doslovce trčali kućama. Sada je Pyke stao nešto pisati u teku na koljenima. »Dovedi u subotu i Eleanor. Imat ćemo nekoliko ljudi na večeri. Bit će divno da vas vidimo oboje. Siguran sam da svi skupa možemo ući u nešto dobro.« Kad sam došao kući, koja je izgledala kao da je bomba pala u nju jer je Ted počeo raditi u njoj, zatekao sam Tatu kako sjedi i piše; radio je na knjizi o svom djetinjstvu u Indiji. Kasnije je imao tečaj meditacije u mjesnoj zajednici. Eva je bila vani. Ponekad sam se užasavao vidjeti Tatu. Ako nisi u raspoloženju za njega ili mu se nisi bio u stanju oduprijeti, njegova te osobnost mogla satrti. Znao ti je početi štipati obraze i cupkati nos i stvari koje je smatrao smješnijima od svega što sam ikada vidio. Ili bi zadigao džemper i po golom trbuhu otpljeskao na neku melodiju pa bi te tjerao da pogodiš je li to »Land of Hope and Glory« ili »Mighty Quinn« u inačici Manfred Manna. Kunem se da je pet puta dnevno pregledavao naduhlu drobinu, gladio se po trbuhu, stiskao »šlauh« i s Evom razglabao o njemu kao da je deveto svjetsko čudo ili ju je pokušavao nagovoriti da ga za nj ugrize. »Indijci imaju niži centar gravitacije nego Zapadnjaci«, tvrdio je. »Mi smo centriraniji. Mi živimo iz pravilnog mjesta — iz trbuha. Iz utrobe, ne iz glave.« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 229 Eva je to podnosila; nasmijavalo ju je. Ali nije meni bio ljubavnik. Domalo sam počeo gledati Tatu ne kao oca nego kao odvojeno biće s neizvjesnim značajkama. On je sada bio dio svijeta, ne njegov izvor; na neki način, a na moju žalost, bio je naprosto druga osoba. A otkako se Eva onako zdušno dala na posao, nisam se mogao načuditi Tatinoj bespomoćnosti. Nije znao kako se namješta krevet ili kako se odjeća pere ili glača. Nije znao kuhati; nije znao skuhati čak ni kavu i čaj.

Nedavno sam bio prilegao i udubio se u svoj tekst, pa sam zamolio Tatu da mi napravi čaj i tost. Kad sam naposljetku otišao za njim u kuhinju vidio sam ga kako škarama otvara vrećicu i istresa čaj u šalicu. S komadom kruha baratao je kao da je posrijedi neki rijedak predmet što ga je smogao na arheološkom iskapanju. Sada sam ga zbog toga prezirao. Mislio sam da je divljenje prema njemu što sam ga imao kao dijete bilo neutemeljeno. Što je on znao raditi? Kakve kvalitete ima? Zašto se prema mami ponio onako kako se ponio? Više nisam želio biti kao on. Na neki me način iznevjerio. »Dođi amo, mrgude«, rekao mi je sada. »Kako predstava?« »Dobro.« Počeo je. »Da, ali pazi da te ne zapostave. Poslušaj me! Reci im da hoćeš ili glavnu ulogu ili ništa. Ne možeš se spuštati — već si se bio uspeo u kazalištu kao vodeći glumac Movvglija! Ti si proizvod mog sjemena broj jedan, je li tako?« Oponašao sam ga. »Sjeme broj jedan, sjeme broj jedan.« A onda sam rekao: »Daj drkadžijo, kad ćeš već prestati govoriti tolika sranja?« i izišao van. Otišao sam u Nashville. Uzeo sam nekoliko boca Rud-dlesa i vrećicu čipsa s okusom piletine i sjeo, pitajući se zbog čega pubovi moraju biti tako sumorni, puni tamne drvenine i teškog neudobnog namještaja, osvijetljeni tako mršavom rasvjetom da jedva vidiš pet metara kroz zatrovan zrak. Razmišljao sam i o Eleanor i stalno mi se plakalo zbog sažaljenja prema njoj. Jednako sam tako znao da će230 HANIF KUREISH1 mi to osjećanje minuti, samo neka ostanem dovoljno dugo u pubu. Eleanor očito nije htjela pričati o svom zadnjem dečku, iako se, eto, ubio na neki strašan način. To mi zasigurno nikada nije izravno spomenula. Bio sam isključen iz važnog dijela njezina života. Zbog toga sam počeo sumnjati koliko je zapravo ona zaljubljena u mene. U svome sam životu općenito upadao u neke naopake stvari; tlo mi se ljuljalo pod nogama. I ta večera. Pogledao sam komadić papira na koji je Pyke ispisao svoju adresu. Sama riječ »večera« zbunjivala me i smetala. Sve nazivaju krivim imenima, ti Londonci. Ručak je objed, čaj večera, doručak užina, desert puding. Morao sam o tim stvarima popričati s prijateljima. Pomoglo bi mi da se saberem u glavi. Ali kad sam, zabrinut, spomenuo Evi za poziv k Pykeu (ali ne i njegov poklon), ona nije imala uvida u moje strahove i zbunjenost. Mislila je da je to strahovita prilika. Savršeno je dobro znala koliko je Pyke uzvišen pa me zadivljeno odmjerila kao da sam osvojio plivački pehar. »Moraš kroz koji tjedan jednom Matthevva pozvati amo«, bio je njezin odgovor. Nadalje, nazvao sam Jamilu. Ona će biti drukčiji prosuđivač. Počeo sam uviđati koliko je se bojim, njezine »seksualnosti«, kako se tih dana zvalo jebanje; siline njezinih osjećanja i snage njezina mišljenja. U Južnom Londonu strast je bila premija. »Onda?«, pitao sam je. »Što misliš?« »Joj, ne znam, Krema. Ti ionako uvijek radiš ono što hoćeš. Nikoga ne slušaš. Ali ja, ja ne bih mogla otići k njemu. Brinem se da će te preuzeti, ti ljudi. Ustuknjuješ pred zbiljskim svijetom.« »Kakvim zbiljskim svijetom? Pa nema zbiljskog svijeta, zar ne?« Strpljivo mi je rekla: »Ma kakvi, na primjer svijet običnih ljudi i govna kojima se moraju baviti — nezaposlenost, loše stanovanje, dosada. Uskoro nećeš razumijeti ništa od bitnih stvari.« »Ali, Jammie, ti ljudi su ti vrelo govno od moći i sve to.« A onda sam napravio grešku. »Zar nisi nimalo znatiželjna da otkriješ kako žive bogati i uspješni?« Zafrktala je i počela se smijati. »Dragi moj, mene opremanje kuće manje zanima nego tebe. I, da ti pravo BUDDHA IZ PREDGRAĐA 231 kažem, nimalo ne želim biti blizu tih ljudi. Reci, kad nam dolaziš u posjetu? Ostala mi cijela velika lončina zbilja žestokog dala koju još nismo pojeli. Ni Changezu nisam dala blizu — čuvam za tebe, moj stari ljubavnice.« »Hvala ti, Jammie«, rekao sam. U petak uvečer, na kraju tjedne radionice, Pyke je na odlasku zagrlio Eleanor i mene, oboje nas poljubio i rekao: »Onda, vidimo se sutra, a?« »Da«, rekoh. »Onda se vidimo.« »Mi jedva čekamo«, rekao je on. »I ja«, odgovorio sam.TRINAESTO POGLAVLJE Senzacionalno, pomislio sam dok sam u vagonu linije Bakerloo gledao odraz svog lica na suprotnom prozoru. Noge su mi plesale, a prstima sam pucketao na zamišljenu glazbu — na Velvete, »He Was Reallv Saving Something« — dok je vlak podzemne željeznice tutnjao ispod meni najdražeg grada, mog zabavišta, mog doma. I moja mala je pjevušila. Presjeli smo na Piccadillvju i krenuli prema sjeverozapadu, na Brainville, u Londonu, kraj meni jednako dalek koliko i Marseilles. A kakav sam razlog ranije uopće i imao da idem na St John's Wood? Izgledao sam baš potaman i dobro; valjda zbog povrća. Sklekovi i vježbe kao »Moram, moram povećati grudni koš« koje mi je preporučila Eva također su ispunili svoju svrhu tako što su mi izoštrili profil i podigli samopuzdanje. Ošišao sam se kod Sasoona na Sloane Streetu, a jaja su mi, netom napudrana talkom, bila miomirisno naprašena i ukusna kao rahatlokum. Ali odjeća mi je kao uvijek bila prevelika, uglavnom zbog toga što sam nosio Tatin tamno plavi sako i

njegovu kravatu iz Bond Streeta preko majice od Ronetta koja, jasno, nema ovratnika, a preko nje Evin ružičasti džemper. Bio sam pomalo živčan, uzdrhtao, moram priznati, jer mi je prije nepun sat Heater prijetio kuhinjskim nožem kod Eleanor i rekao: »Pazi na tu ženu, jasno? Ako joj se išta dogodi, ubit ću te!« Eleanor je sjedila kraj mene u crnom kostimu s visokim ovratnikom. Zadignula je kosu, ali nekoliko joj se vitica oslobodilo, baš potaman da kroz njih provučem prst. »Nikad te još nisam vidio da tako divno izgledaš«, rekao sam joj. A to sam i mislio. Nisam joj mogao prestati ljubiti lice. Želio sam je samo držati u naručju i maziti, draškati je, igrati se s njom. Uspeli smo se u kuću, veseli i uzbuđeni. Kuća u kojoj je Pyke živio s Marlene bila je neko četvorokatno zdanje BUDDHA IZ PREDGRAĐA 233 u tihoj ulici, s nedavno navodnjenim prednjim vrtom, sva zakrčena cvijećem, a pred njom parkirana dva sportska automobila, jedan crni i jedan plavi. Tu je bilo i inkriminirano prizemlje u kojem je živjela dadilja koja je pazila na Pvkeova trinaestogodišnjeg sina iz prvog braka. Do balčaka sam bio instruiran od Terrvja koji je gor-Ijivošću političkog Maigreta istraživao zločine bogatog srednjeg sloja. Terry je sada radio; napokon mu je stigao onaj poziv. Glumi policijskog narednika u komadu o policijskoj stanici. To mu je bilo ideološki neugodno iskušenje jer je uvijek tvrdio da je policija fašistički instrument vladajuće klase. Ali sada, kao policajac, izvlačio je tone novca, mnogo više nego ja, više nego itko iz komune u kojoj je živio i neprekidno su ga ljudi preopoznavali na ulici. Jednako su ga tako pozivali na otvorene prikazivačke vatromete, da prosuđuje na dramskim natjecanjima i da se pojavljuje na tv-programima na kojima se natječu poznati. Ljudi su mu dovikivali, okretali se za njime i buljili u njega na ulici, pa kad ideš s njime bilo je i kao s Charliejem, samo što Terrvja obožavatelji nisu poznavali kao Terrvja Tepleva nego kao Narednika Montvja. Zbog te ironije Narednik Monty je bio naročito ogorčen na Pykea, čovjeka koji mu je uskratio jedini posao što ga je zaista želio. Terry me nedavno odveo na jedan politički miting, nakon kojeg je u nekom pubu jedna djevojka govorila o životu nakon revolucije. »Ljudi će i u autobusu čitati Shakespearea i učiti svirati klarinet!«, izvikivala je. Impresionirali su me njezina predanost i nada; i sam sam želio nešto učiniti. Ali Terry je mislio da još nisam spreman. Za početak mi je dao jedan mali zadatak. »Drži nam Pykea na oku«, rekao je, »kad si već toliko dobar s njime. Taj tip je dobar za gotovinu. Već će jednoga dana iskrsnuti nešto što ćeš i ti moći učiniti. Javit ćemo ti. A ovaj put ti samo pazi — pogledaj za što bismo ga mogli uhvatiti kad dođe vrijeme da ga prozovemo politički. A kratkoročno nam možeš pomoći tako da se sretneš s njegovim sinom.« »Da se sretnem s njegovim sinom? OK, Narednice Monty.« Zamahnuo je da me pljusne po licu.234 HANIF KUREISHI »Nemoj me tako zvati. I pitaj malog — pred svim gostima — u koju školu ide. Ako nije jedna od najskupljih u Engleskoj, u cijelom Zapadnom svijetu za te stvari, mijenjam ime u Disraeli« »OK, Narednice Monty — ovaj, Disraeli. Ali ne mogu vjerovati da si u ovome u pravu. Pyke je radikalan, čovječe.« Terry je frknuo i podrugljivo se nasmijao. »Nemoj ti meni o tim sjebanim radikalima. To su ti obični liberali« — što je iz njegova aspekta bilo praktički najgore što je netko uopće mogao biti. »I njihova jedina korist je u tome što daju novac našoj partiji.« Uvela nas je sluškinja, smjerna mlada Irkinja. Donijela je Eleanor i meni šampanjac i nestala u kuhinju — da napravi »večeru«, pretpostavljao sam. Ostavila nas je da nervozno sjedimo na kožnom naslonjaču. Pyke i Marlene se »odijevaju«, rečeno nam je. »Razodijevaju, vjerojatnije«, promrmljao sam. Nije bilo nikoga drugog. Gdje su, kvragu, ostali. »Zar nije prekrasno što nas je Pyke pozvao«, rekla je Eleanor. »Sto misliš, treba li to biti tajna? Inače se ne spetljava previše s glumcima, zar ne? Ne vjerujem da je pozvao ikoga drugog iz naše podjele, što misliš?« »Nije.« »Pa zašto onda mi?« »Jer nas jako voli.« »Čuj, što god bilo, ne smijemo jedno drugome priječiti iskustva«, rekla je nekako nabusito, kao da mi je inače sav smisao života baš da Eleanor priječim iskustva. I pogledala me kao da mi hoće kroz penis progurati zrnce riže. »Kakva iskustva?«, rekao sam dok sam ustajao i počeo šetkati. Nije mi odgovorila, ali je ostala sjediti i otpuhivati dimove. »Kakva iskustva?«, ponovio sam. Već mi je upropastila cijelu večer pa sam bio sve uzrujaniji. Izgleda da ja nisam ništa znao, čak ni činjenice iz života moje djevojke. »Možda neko iskustvo kakvo si imala sa svojim bivšim dečkom? S onim što si ga toliko voljela. To misliš?« »Molim te, ne govori o njemu«, rekla je blago. »On je mrtav, do vraga.« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 235

»To nije razlog da ne razgovaramo o njemu.« »Ja imam razloga.« Ustala je. »Moram do zahoda.« »Eleanor«, zaplakao sam po prvi, ali ne i posljednji put u životu. »Eleanor, zašto ne pričamo o tim stvarima?« »Kad ti ne znaš davati. Ne razumiješ drage ljude. Za mene bi bilo opasno da se otvorim pred tobom.« I otišla je i ostavila me samog. Pogledao sam oko sebe. Postao sam klasni detektiv. A Terry je ozbiljno potcijenio vrstu bogatstva s kojim smo ovdje imali posla. Morat ću s njime porazgovarati o kvaliteti njegovih dojavničkih izvora. Ovo je bila impresivna kuća tamnocrvenih i zelenih zidova na kojima su visjeli moderni portreti — nekoliko Marleneinih, njezina fotografija što ju je načinio Bailey — i pokućstvo iz šezdesetih: nizak stolić za kavu na kojem su bili Caulfieldovi i Baconovi katalozi i dva toma tvrdoukoričene biografije Nye Beva od Michaela Foota. Tri kauča u pastelnim tonovima, a na zidu iznad njih indijski frizovi; gipsana skulptura s vrpcama i žaruljama također pričvršćena uza zid: sve je izgledalo kao neka velika pička. Nehajno ovješene na drugom zidu tri Pvkeove uokvirene nagrade, dok je na stolu stajalo nekoliko statueta i zdjela od brušena stakla s Pvkeovim imenom. Nije bilo nikakvih fotografija niti plakata njegovih predstava. Da nema tih nagrada, namjernik ne bi mogao dokučiti njegovo zanimanje. Eleanor se vratila upravo kad se dvoje M stalo svileno spuštati niz široko stepenište, Pyke u crnim trapericama i crnoj majici, Marlene, egzotičnije, u kratkoj bijeloj haljini, golih ruku i nogu, u bijelim balerinkama. Bila je veličanstvena, Marlene, brojnim osmijesima odavala je žestoku i beskompromisnu seksualnost. Ali, kako bi rekla moja Mama, nije baš bila goluždravo pile. Irska sluškinja je za nas četvoro poslužila pureću salatu pa smo sjeli i jeli s koljena i nastavili piti šampanjac. Bio sam gladan jer sam namjerno preskočio ručak kako bih uživao u »večeri«, ali sada nisam mogao puno pojesti. Izgleda da Marlene i Matthevva hrana nije nimalo zanimala. Ja sam stalno pogledavao na vrata, u očekivanju da će se pojaviti još neki ljudi, ali nije nitko. Pyke je slagao. Večeras236 HANIF KUREISHI je bio tih i povučen, kao da mu se ne da gnjaviti s predstavom od razgovora. Mrmljajući je izgovarao samo obrasce, kao da hoće podvući banalnost večeri. ( Najviše je govorila Marlene, a ja sam, ne bih li rastjerao šutnju, postavljao nebrojena pitanja da sam se počeo osjećati kao televizijski intervjuer. Pričala nam je o posebnim ulazima što ih imaju kurve Donjeg Doma, a dok smo jeli onu puretinu pala je priča o jednom laburističkom poslaniku u Parlametu koji za vrijeme seksa voli gledati kako kolju piliće. Marlene je imala nekoliko tajlandskih štapića, pa smo poslije večere popušili joint, kadli upadne Percy, Pvkeov sin, blijed dečko turobna izgleda i obrijane glave, s naušnicom, u prljavoj odjeći, pretjerano krut i neuredan da bi bio išta nego pripadnik liberalne srednje klase. Meni se pokrenula terijevska antena i sav sam unaprijedno zadrhtao. »Uzgred«, Pyke je rekao dečku, »Znaš li ti tko je Karimov bratić? Charlie Hero.« Dečko je ostao prikovan. Počeo je zibati tijelom i postavljati pitanja. Imao je više životnosti nego otac. »On je moj idol. Kakav je?« Dao sam mu kratku karakternu skicu. Ali nisam mogao iznevjeriti Terrvja. Eto mi prilike. »U koju školu ideš?« »Westminster. Čisto sranje.« »Da? Puna onih ušminkanih frajera?« »Ma puna medijskih pizdunskih mudraca čiji starci rade na BBC-u. Ja sam htio ići u dopisnu, ali mi ovo dvoje nije dalo.« Otišao je iz sobe. Ostatak večeri s gornjeg kata se čuo prigušen zvuk prvog albuma Condemned, »Kristova nevjesta«, koji je svirao stalno iz početka. Kad je Percy otišao uputio sam Pykeu i Marlene svoj najznakovitiji pogled, kao da velim: »Izdali ste radničku klasu«, ali nijedno od njih to nije opazilo. Samo su sjedili i pušili, izgledali su krajnje dokono kao da im ova večer traje već tisuću godina i da ih ništa i nitko ne može zanimati niti ih, što je još važnije, pokrenuti. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 237 Osim što je Pyke iznenada ustao, prešao kroz sobu i otvorio vrata na vrt. Okrenuo se i kimnuo Eleanor koja je razgovarala s Marlene. Eleanor je istog časa prekinula razgovor, ustala i otcupkala za Pvkeom u vrt. Marlene i ja smo ostali sjediti sami. Onako otvorenih vrata, soba se brzo rashladila, ali zrak je slatko mirisao, kao da zemlja odiše parfemom. Sto oni rade tamo vani? Marlene se ponašala kao da se ništa ne događa. Onda je sebi donijela još jedno piće pa mi prišla i sjela kraj mene. Obgrlila me rukom, a ja sam se pravio da nije. Napeo sam se, pak, i stao iznositi svoja razmišljanja. Počeo sam zadobivati jasan utisak da sam ja veličanstven stvor, što zbog usredotočenja na mene, što zbog ostalog. Ali postojalo je nešto što sam morao saznati, nešto za što sam bio siguran da će mi ona moći pomoći. »Marlene, hoćeš li mi reći nešto što mi zapravo nitko ne govori? Reci mi što se dogodilo Eleanorinu dečku, Geneu?«

Pogledala me sućutno, ali s blagom nevjericom. »Siguran si da da ti nitko nije rekao?« »Marlene, puzdano znam da mi nitko ništa nije rekao. Mogu ti reći da me to stavlja pred zid. A svi se ponašaju kao da je to neka krajnje velika tajna. Nitko ništa ne govori. Smatraju me za običnog drkadžiju.« »Nije to tajna, samo je još svježe i bolno za Eleanor. OK?« Primaknula mi se bliže. »Gene je bio mladi Indijac, glumac.fBio je vrlo nadaren i osjećajan, vitak, ljubazan i jebozovan, s tako divnim licem,: Znao je mnogo o poeziji i prekrasno je znao recitirati na raznim tulumima. A specijalnost mu je bila afrička glazba. Radio je s Matthevvom jedanput, davno. Matthew kaže da je bio najbolji mimičar kojeg je ikada imao. Ali nikada nije dobio posao koji je zaluživao. Praznio je noćne posude u jednoj bolničkoj TV-seriji. Igrao je kriminalce i taksiste. Nikada nije igrao Cehova ili Ibsena ili Shakespearea, a zaslužio je. Bio je bolji od mnogih. Stoga se ljutio zbog mnogo stvari. Policija ga je stalno kupila i privodila na ispitivanja. Taksiji su jurili ravno na njega. Kad bi ušao u restoran, govorili bi mu da nema slobodnog mjesta. Živio je u ružnom svijetu238 HANIF KUREISHI u ovoj lijepoj Engleskoj. Jednoga dana, kad nije uspio upasti u jednu veću kazališnu kompaniju, više nije mogao izdržati. Naprosto je odvalio. Uzeo je preveliku dozu.^ Eleanor je radila. Došla je kući i našla ga mrtva. U to je vrijeme bila jako mlada.« »Razumijem.« »To ti je sve.« Marlene i ja smo sjedili neko vrijeme. Razmišljao sam o Geneu i o tome kroza što je sve prošao; što su mu učinili; što je sebi dopustio da mu se dogodi. Primijetio sam da me Marlene pomno motri. »Da se malo ljubimo«, rekla je malo kasnije i lagano me pomilovala po licu. Uspaničio sam se. »Molim?« »Samo pusica za početak, da vidimo kako nam ide. Šokiram te?« »Da, jer si rekla pucica, a ne pusica.« »To možda kasnije, ali sada...« Prinijela mi se licem blizu mog. Imala je podočnjake; bila je najstarije biće s kojim sam se ikada ljubio. Kad smo se razdvojili, a ja gucnuo još malo šampanjca, iznenadnom je dramatičnom gestom podignula ruku, kao netko tko slavi atletičarsku pobjedu i svukla haljinu. Tijelo joj je bilo tanano i smeđe, a kad sam je dodirnuo, iznenadio sam se kako je bila topla, kao da se blago istostirala. To me uzbudilo, a s uzbuđenjem je nastupila i osnovna naklonost, ali u biti sam se bojao i bilo mi je drago što se bojim. Dop me potpuno usporio i odlagao mi je osjećaje i djelovanje. Ne znam zašto, ali s Thai-štapićima sam odle-bdio nazad u predgrađe i Evinu kuću u Beckenhamu, u onu noć kad sam nosio štampane samtaste hlače i Tati koji nije znao put i kako sam ga odveo u Three Tuns gdje je svirao Kevin Ayers, a oko šanka su stajali moji prijatelji koje sam volio i koji su sate i sate prije toga proveli u sobi spremajući se za večernji izlazak, gdje bi im najsretniji trenutak bio kad bi im preko odjeće prešao pogled znanih očiju. Potom, eto Charlieja kako sjedi na BUDDHA IZ PREDGRAĐA 239 stepenicama savršeno odjeven, i samo gleda. Pa onda one glavešine iz promidžbe kako meditiraju i ja kako četvoronoške puzim preko travnjaka i zatječem oca gdje sjedi na vrtnoj klupi i Evu koja lepršave kose sjedi na njemu. Pa sam otišao Charlieju po utjehu i evo sada gore svira njegova glazba, a on je slavan i svi mu se dive, a ja sam glumac i glumim u Londonu i poznajem se s pomodnim ljudima i zalazim u velike kuće kao što je ova, i tu me prihvaćaju i nikoga drugog ne zovu i ne mogu izdržati nego moraju sa mnom voditi ljubav. I Mama je tu, sva drhti od bola u duši jer je izdana i konac naše obitelji i sve ostalo, počevši od te večeri. I Gene je mrtav. Znao je pjesme naizust i ljutio se što ne može dobiti nikakav posao, a tako sam ga želio sresti i vidjeti mu lice. Kako da ga ikad zamijenim u Eleanorinim očima. Pridigao sam se, ali sam u svijesti morao potražiti ključ gdje sam zapravo. Pomislio sam da mi se ugasilo ono svjetlo u glavi. Ali na drugom kraju sobe vidio sam par koji je obasjavalo samo svjetlo iz predsoblja. A na vratima je stajala ona irska djevojka kao na poziv i gledala kako se taj čudnovati par ljubi i uzajamno trlja rukama. Muškarac je odgurnuo ženu nazad na ležaj. Iz nekog razloga je skinula crni kostim i crvenu košulju iako je u njima izgledala u svom najboljem izdanju. Marlene i ja survali smo se na pod. Već sam bio u njoj i zapazio sam čudne stvari, kao: kako u pički ima snažne mišiće i koristi ih da njima steže kurac tako profesionalno kao moji vlastiti prsti. Kad je htjela da se prestanem gibati u njoj, samo bi stisnula pičkine mišiće, a ja bih tako bio osiguran za čitav život. Kad sam kasnije pogledao, onaj se par razdvojio, a Pvkeovo je tijelo nosilo svoju erekciju u mom pravcu, kao kamion s dizalicom. »To se zove veselje«, rekao je njegov glas. »Da...«

Ali prije nego što sam dovršio rečenicu, najzanimljiviji i najradikalniji engleski redatelj mi je usred riječi ugurao kurac između usana. Mogao sam cijeniti taj privilegij, ali nije mi se previše dopalo: izgledalo je kao nametanje.240 HANIF KUREISHI Mogao je lijepo pitati. Dao sam mu po kurcu južnolon-donski bubac — ne surov niti takav da ugrozim svoj dio u predstavi — ali dovoljan da se tržne. Podigao sam pogled da mu vidim reakciju i vidio sam kako mumlja u znak odobravanja. Pyke mi se, srećom ipak odmaknuo od lica. Zbivalo se nešto značajno. Njegova se pažnja premjestila drugdje. Eleanor je prišla Pykeu; prišla mu je hitro i strastveno kao da je on u tom trenutku beskrajno vrijedan, kao da je čula da za nju ima krucijalnu poruku. Uzela ga je rukama za glavu kao da je kakav dragocjen krčag, poljubila ga privlačeći mu ponešto izborane usne prema sebi, kao što je tog jutra spontano k sebi privlačila moju glavu kad smo u dnevnoj sobi u njezinu stanu jeli grejpfrut. Ruka mu je sada bila između njezinih nogu, gurao je u nju prst sve do zgloba. Dok ju je tako karao, ona mu je nešto govorila kao da baja. Protegnuo sam se da sve uhvatim i na svoju bol sam čuo kako Eleanor šapće koliko se silno želi s njim jebati, kako je to oduvijek željela još otkako se prvi put zadivila i spazila ga u kazališnom foajeu — ICA, mislim, ili Roval Court, ili Open Space ili Almost Free, ili Bush? — u svakom slučaju, koliko ga je god tada željela, bila je previše zastrašena njegovom glasovitošću, njegovim talentom, statusom, a da bi mu prišla; a napokon je eto došlo do toga da ga pobliže upozna na onaj način na koji ga je i željela upoznati. Marlene je bila kao opčinjena svim time. Kretala se oko njih da bolje vidi. »Da, da, da«, govorila je. »Tako je divno, tako je divno, ne mogu vjerovati.« »Prestani pričati«, prasnuo je Pyke, iznenadno. »Ali ne mogu vjerovati«, nastavljala je Marlene. »A ti, Karime?« »Nevjerojatno«, rekao sam. To je poremetilo pažnju Eleanor. Sneno je pogledala u mene, potom u Pykea. Izvadila mu je prste iz pičke i stavila mi ih u usta. »Nemoj davati svu radost meni«, molećivo je rekla Pykeu. »Molim te, zašto se vas dvojica malo ne dirate?« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 241 Marlene je živahno kimnula glavom na taj konstruktivan prijedlog. »Može?«, rekla je Eleanor. A meni je bilo teško odgovoriti usta punih Pvkeovih prstiju. »O da, da«, rekla je Marlene. »Smiri se«, rekao joj je Pyke. »Pa smirena sam«, rekla je Marlene. A bila je i pijana. »Kriste«, rekao je Pyke Eleanor. »Prokleta Marlene.« Marlene se bacila na kauč, gola, raskrečenih nogu. »Toliko toga možemo noćas napraviti!«, vriskala je. Pred nama su sati i sati totalnog užitka. Možemo raditi što god hoćete. Tek smo počeli. Da vam osvježim pića, pa da se bacimo na stvar. A sada, Karime, hoću da mi staviš malo leda u pičku. Nije ti teško da odeš do hladnjaka?«ČETRNAESTO POGLAVLJE Nalazio sam se u uobičajenom stanju; nisam imao novaca. Stvari su bile tako očajne da je bilo nužno da radim. Bili smo na pola stanke od nekoliko tjedana za koje je vrijeme Louise otišla i trudila se da oko improvizacija i likova što smo ih mi stvorili konstruira cjelovitu koherentnu dramu. Čitav proces postavljanja predstave s Pvkeom trajao je mjesecima. Počeli smo u rano ljeto, a sada je već bila jesen. A osim toga, Pyke je otišao predavati u Boston. »Radit ćemo na tome koliko god bude trebalo«, rekao je. »Meni je važan proces, a ne rezultat.« Za vrijeme tog čekanja ja sam, umjesto da odem na praznike kao Carol, Tracev i Richard, počeo raditi kao prodavač na štandu na kotačima — kao me Eva nazvala — zbog preuređenja stana. Nevoljko sam se opet dao na tegljenje šljake. Bio je to težak, prljav posao, pa sam se iznenadio kad je jedne večeri Eleanor iznenada rekla da bi sa mnom dijelila posao. »Molim te«, rekla mi je, »Moram izaći iz ove kućerine. Čim sam tu, počinjem razmišljati.« Ne želeći da Eleanor razmišlja, a želeći je privući sebi nakon one večeri s Pvkeom (o kojoj nikada nismo razgovarali), otišao sam Evi i rekao joj da zaposli i Eleanor. »Naravno, mora joj se platiti koliko i meni. Mi smo suradnici«, rekao sam joj. U to vrijeme Eva je stekla neku novu oštrinu, u svakom pogledu. Postala je dobro organizirana kao svaki poslovodni ravnatelj; čak je i hodala brže; bila je uglađenija, odrešitija. Na sve strane sami popisi. Način na koji se stvari kao što je čišćenje stana zapravo rade više nije bio obavijen tajnovitim maglinama. Izljevi i senzualna intuicija nisu značili i praktičnu glupost. Eva je govorila izravno, bez nepoštenja. A to je plašilo ljude, osobito vodoinstalatere za koje je to bilo novina. Nikad im nitko nije znao reći: »A sada mi recite zbog čega ste od tako jednostavnog posla napravili BUDDHA IZ PREDGRAĐA 243

takav krš i lom? Zar baš uvijek želite biti petorazredni? Zar vam je posao uvijek tako traljav?«Još je sebi pridodavala pokriće što je Charliejeva majka. Dvaput su je intervjuirali za subotnje priloge po novinama. Sada je sa mnom bila mrzovoljna. »Ne mogu sebi dopustiti da zaposlim i Eleanor. Uostalom, rekao si mi da je luda«, rekla je. »Pa i ti si.« »Karime, glumci su ti raskalašno društvo. Oni usvajaju smiješne glasove i izvode oponašanja. Ali nemaju osobnosti.« »Eva, i ja sam glumac.« »O, jesi, zaboravila sam. Ali o tebi ne mislim kao takvom.« »Što to govoriš?« »Nemoj mi se ljutiti, dragi. Stvar je samo u tome da se ne moraš bacati pred prvu ženu koja pred tobom raširi noge.« »Eva!« Od Knjige o zečiću iz džungle naučio sam kako uzvraćati, iako me mnogo stajalo nadmetanje s Evom. Nisam želio uplaštiti svoju novu mamicu. Ali rekao sam joj: »Eva, neću raditi za tebe ako ne bude i Eleanor.« »U redu, dogovoreno, kad navaljuješ. Ista plaća za oboje. Osim što se tvoja plaća sada smanjuje za dvadesetpet posto.« I tako smo Eleanor i ja obavili čitav govnarski posao u onoj velikoj sobetini punoj bijele prašine, ostrugali čitav stan i istovarili van gomile žbuke nalik vulkanu. U to je vrijeme za Evu bilo puno posla. Povjereno joj je da redi-zajnira stan nekog televizijskog producenta koji je otputovao u Ameriku. To je Tedu i Evi bio prvi posao vani, pa bi tako, dok smo Eleanor i ja radili kod nas, ona i Ted bili u tom drugom stanu u Maida Vale i sređivali planove. Eva i Tata su spavali tamo, a ponekad i ja. Dok smo radili, Eleanor i ja smo slušali novu glazbu, Clash, Generation X, Condemned, Adverts, Pretenders i Only244 HANIF KUREISHI Ones; i pili smo vino i jeli kobasice zatrpane lukom i žestokim senfom. Potkraj dana hvatali smo autobus 28 za Notting Hill, uvijek sjedeći u prednjem dijelu gornje platforme dok bi kružio kroz promet Kensington High Streeta. Gledao sam dolje pod sobom tajnicama u noge, a Eleanor bi u Evening Newsu istraživala koju ćemo predstavu ići gledati te večeri. Po povratku u njezin stan tuširali smo se, stavljali na kosu zašećerenu vodu pa smo tako izgledali kao dikobrazi i presvlačili se u crnu odjeću. Ponekad sam i ja stavljao šminku za oči i lak za nokte. Odlazili smo na Bush, u malu prostoriju iznad jednog puba na Shepherd's Bushu, u kazalište toliko malo da su oni iz prvog reda držali noge na pozornici. Glasoviti Royal Court Theatre na Sloan Squareu imao je plišana sjedala, a predstave su bile takve da ti se mozak zavrti, Caryl Churchill i Sam Shepard. Ili bismo dlazili u Royal Shakespeare Companv's Warehouse u mračnom zapuštenom Covent Gardenu, sjedili medu studentima, Amerikancima i pizdoglavcima iz Sjevernog Londona. Dok si tako kažnjavao stražnjicu čeličnim ili plastičnim sjedalima, gledao bi sive podne daske u minimalnoj scenografiji, možda četiri stolice i kuhinjski stol smješten usred poprišta polomljenih boca i bombarderskih ruševina, uzavreli svijet u kojem suhi led lebdi iznad publike koja se guši. London, drugim riječima. Glumci su nosili odjeću baš kao što je bila naša, samo skuplju. Predstave su bile duge po tri sata, kaotične i vrvjele su anarhističkim i izazovnim prizorima. Pisci su uzimali za gotovo da Engleska, sa svojom radničkom klasom sastavljenom od šljake, crvenonosih gubitnika i životinja koje su se hranile fliperima, pornografijom i umjetnom hranom raspada u završnu klasnu borbu. To su bile znanstvenofantastične maštarije oksfordski obrazovane djece koja nikada nije ni otišla od kuće. Srednji sloj je to volio. Eleanor je uvijek nastupala uzneseno i raspričana. Voljela je takvu vrstu kazališta; tu je željela raditi. Obavezno je poznavala po nekoliko ljudi u publici, ako ne i u predstavi, a ja sam je uvijek tražio da mi kaže s kolikima je od njih spavala. Koji god broj da je bio i koja god predstava, sama činjenica da sjedim u toplu mraku kraj BUDDHA IZ PREDGRAĐA 245 nje izazivala mi je erekciju, a ona je u stankama znala skinuti hulahopke da je diram kako želi. To su bili najbolji dani: probuditi se i naći Eleanor vrelu kao kolač; ponekad bi joj se od znoja na prsima napravila lokvica koja joj je izgleda u snu izbijala- na površinu tijela. Sjećam se kako je jednom na jednoj od zabava kod tete Jean, Tata pijano rekao predsjedniku općine, a Mama je zbog toga nervozno pojela gotovo sve kolače koji su bili veličine damskih šešira: »Mi mali Indijci volimo gojazne bjelkinje mesnatih bedara.« Možda sam to ja živio njegove snove dok sam grlio Eleanorino tijelo, dok sam joj onako blago dlanom prelazio preko čitava tijela, potom je ljubio da je probudim i gurao joj jezik u pičku dole je otvarala oči. Napola sneni, voljeli smo jedno drugo, ali ponekad su mi u glavu ulazile uznemirujuće predodžbe. Nas dvoje, zaljubljen i strastven par, ali da bih dosegnuo vrhunac zatekao sem sebe gdje se pitam kakva su to muškarci stvorenja kad u takvim trenucima sjedinjena vide silovanja,

pokolje, mučenja, prosipanja urobe. Razapinjali su me vragovi. Stalno sam imao osjećaj da će nam se dogoditi strašne stvari. Nakon što smo Eleanor i ja završili s raskrčivanjem stana i prije nego će ga preuzeti Ted i Eva, neko sam vrijeme proveo s Jeetom i Jamilom. Želio sam jedino to da uvečer radim u dućanu i zaradim malo novaca. Nisam se htio dati uvući ni u kakav ozbiljni rasap. Ali stvari su se uvelike promijenile. Uto vrijeme stric Anwar više uopće nije spavao. Po cijelu je noć sjedio na rubu stolice, pušio i pio neislamska pića i mislio zloslutne misli, sanjao o drugim zemljama, izgubljenim kućama, majkama, plažama. Anvvar više nije radio u dućanu, nije obavljao čak ni onaj nasladni rad kao što je praćenje kradljivaca i egzibicionista. Jamila ga je često znala naći pjana na podu, sažeženog od nesreće, i to kad bi izjutra prije posla svraćala vidjeti mamu. Onaj štrajk glađu nije Anwaru priskrbio omiljenost u porodici i sada ga više nitko nije posjećivao niti se raspitivao za stanje njegova prepuklog srca. »Sahranite me na sirotinjskom groblju«, rekao mi je. »Gotovo je sa mnom, moj Karime.« »Dobar si ti, striko«, rekao sam mu. A Pinceza Jeeta je bivala to snažnija i odlučnija što je Anvvar više246 HANIF KURE1SHI klonuo; pokazalo se da ona izrasta u čelični nos poput kuke kojom bi mogla podići tešku kutiju slane govedine. Sada ga je puštala da leži pijan na podu, možda je čak u prolazu otirala cipele o njega kad bi išla podići željezne kapke na svom carstvu povrća. Istom bi ga Jamila podizala na naslonjač, iako uopće nisu razgovarali, ali su jedno drugo gledali pomućenom i gnjevnom ljubavlju. Počeo sam uviđati da Amvarova nesreća nije bila tek samopotaknuta. Protiv njega je bila cijela kampanja. Otkako je ono sam sebe pokušao izgladnjeti na smrt, i Princeza Jeeta je na svoj način izgladnjivala svog muža, ali istančano, iz mjeseca u mjesec. Bilo je to natanko ali neopipljivo lišavanje. Na primjer, razgovarala je s njime, ali samo povremeno, i dobro pazila da se ne nasmije. Počeo je patiti od loše ishrane nepatvorenom ozbiljnošću. Kome se nikada ne pričaju šale, brzo ga zauzima pomanjkanje poleta. Jeeta mu je kuhala kao i dotada, ali mu je pripremala samo jednostavnu hranu, svakoga dana istu, podugo nakon trenutka kad ju je očekivao i donosila mu je kad spava ili se sprema na molitvu. A jela su bila naročito pripremljena da sigurno izazovu zatvor. Dani su prolazili bez nade da će se olakšati. »Pun sam govana«, rekao mi je Anwar. »Kao da sam sav napravljen od betona, jebo ga ja. Govna su mi i uši začepila, momče moj. Zatvaraju mi nos, naviru mi kroz pore na koži, jebo je ja i kožu.« Požalio se Jeeti zbog tog problema s govnima, ali mu ništa nije rekla, samo što mu se od tog dana promijenio jelovnik. Trbuh mu se rasteretio, itekako. I tjednima kasnije Anwarovo govno nije ni stiglo do zahodske školjke; ma protjeralo bi mu i kroz iglene uši. Princeza Jeeta je i dalje Anwara zapitkivala za gazdinske savjete, ali samo za najmanje stvari, kao da li da naruči kiselo vrhnje ili ne. (Anwar je rekao ne, jer im je vrhnje ionako uvijek kiselo.) Jednoga dana došla su tri čovjeka što ih je Jeeta unajmila, pa su odvalili središnji blok polica i tako u Rajskom dućanu napravili više prostora. Ljudi su instalirali tri niska, dugačka hladnjaka koji su zapremali velike količine smrznute hrane, uključujući tu i kiselo vrhnje; a o tim novinama Jeeta Anwaru ništa nije govorila sve dok nije bilo gotovo. Sigurno je, silazeći niz stepenice u dućan i vidjevši kako je izmijenjen, pomislio da je poludio. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 247 Barem jednom tjedno Princeza Jeeta je positno davala primjedbe o Changezu, onako usput, dok bi podizala kakvu kutiju: »Dobar zet ne bi dao starici da ovo radi.« Ili bi Amvaru pokazivala na djecu, ljubila ih, a majkama besplatno davala hranu, jer sama nikada neće imati unuke, toliko je još nenaplaćen bio izbor zeta što ga je napravio sjajni Anwarov brat u Bombavu. Da bi stvar bila još gora, tu i tamo, možda po cijelo prijepodne bila bi ljubazna, puna ljubavi i pažnje prema Anwaru, a onda, s lica bi joj nestali osmijesi, na cijeli tjedan bi ga potpuno isključila, sve dok ne izgubi pojam o tome gdje je i što mu se događa. Jednoga dana na povratku iz džamije Anwar je kfoz mećavu svog bola nazro nekoga koga je jedva mutno preopoznao, jer davno je bilo otkako se nisu vidjeli (a i ta se osoba jako udebljala), iako je svakodnevno u mislima taj lik kamenovao do smrti i preda mnom o njemu govorio kao »sjebanom ćelavom, beskorisnom bogalju«. Bio je to Changez, a izišao je sa Shinko u kupovinu, što mu je bilo omiljena razonoda. Bili su u knjižari gdje se zamjenjuju džepna izdanja, potom u najvećem sex-shopu na Cartfordu, »Ljubavni salon«, a Changez je u zdravoj ruci nosio smeđi paket koji je sadržavao novonabavljena pomagala za blud: crvene gaćice s prorezom, čarape i haltere, časopise zvane Otvori za gospodu i Građanin Cane* i, glavni predmet, veliki kvrgavi penis šo ga je, uz nadoplatu, namjeravao ugurati Shinko u vrata razvrata dok ona bude uzvikivala » Jebimej ebimej ebimevelikivelikiveliki!« Tog nezaboravnog dana Shinko je nosila ananas i grejpfrut koje bi, kako je namjeravala, pojela uz čaj da joj se kasnije nisu skotrljali na cestu i istrunuli zaboravljeni u slivniku uz pločnik. Dok su se oni, Changez i Shinko, tako probijali po engleskoj kisici, oboje razbrbljani i usporeni, razgovarali su o svojim poštovanim domovinama, Indiji i Japanu, koji su im nedostajali očajno, ali ne i dovoljno da sjednu na avion pa tamo i odu. A Changez, ako sam ja poznavao mog Changeza, psovao je na svakog Pakistanca Citizen Cane - Građanin Prut (misli se na SM pomagalo); aluzija na film Orsona Wallesa »Citizen Kane«248 HANIF KUREISHI

i Indijca što bi ga vidio na ulici. »Gle to nižerazredno biće«, izgovarao bi glasno, zaustavljajući se i pokazujući na svog sunarodnjaka — možda- konobara koji žuri na posao ili starca koji vuče noge i ide ka ubožnici ili naročito na skupinu Sikha koji idu u posjetu svom knjigovođi. »Da, imaju oni dušu, ali razlog tom ružnom nacionalizmu je u tome što su tako prljavi, što izgledaju tako neuredno, što se tako ružno ponašaju. I nose tu, za Engleze čudnovatu odjeću, turbane i te stvari. Da bi bili prihvaćeni, moraju prihvatiti engleski način i zaboraviti svoja prljava sela! Moraju odlučiti hoće li biti tu ili tamo. A vidi koliko sam ja ovdašnji! I zašto onaj tamo prosjak ne pogleda Engleza u oči? Nije ni čudo što će ga Englez udariti!« Odjednom se ponad Lewishama, preko cijelog Catforda do Bromleva začuo urlik, Changez se, usred svoje žučljive govorancije, s onim razmotanim tajnim igračkama, okrenuo koliko je brže mogao, što uopće nije bilo brzo, nego nešto kao kamion u slijepoj ulici. Ali kad se premanevrirao s istoka na zapad, vidio je svoga tasta, čovjeka koji ga je doveo u Englesku, k Shinko, Karimu, poljskom krevetu i Haroldu Robbinsu, kako glavinja cestom za njime, kako vitla štapom, a iz usta mu kuljaju kletve kao bijesni psi iz štenare. Changez je smjesta shvatio da ti zubati psi nisu tek upozorenja niti prazne prijetnje. Ne; razočarani tast je namjeravao raspaliti svog zeta preko tintare — i po mogućnosti ga namrtvo izbatinati. Shinko je primijetila da je, iznenađujuće, Changez ostao potpuno miran. (I u tom se trenutku rodila njezina ljubav prema njemu.) Anwar je zamahnuo štapom, ali Changez se nekako izmaknuo u stranu, u pravi čas, pa iz tuljca u papirnatoj vrećici izvukao onu čvornatu umjetnu kurčinu i s muslimanskim ratnim pokličem — barem je Shinko rekla da je to muslimanski poklič, ali što ona zna — njime mlatnuo mog strica posred glave. Stric Anwar, koji je došao iz Indije do Old Kent Roada da bi podstanarčio kod zubara, da bi se svađao i kockao, ne bi li ostvario svoju sreću i vratio se kući da kao moj djed podigne zdanje na žalu Juhu, za sve te godine nikada ne bi ni u snu pomislio da će ga potkraj života netko onesvijestiti seksualnim pomagalom. Nema te vračare koja mu je to mogla proreci. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 249 Kipling je napisao ^»svakome ono čega se boji«j ali se Anwar takva čega svakako nikad nije pribojavao. Anwar se ječeći srušio na pločnik. Shinko je otrčala do telefonske govornice, koju su upravo svježe zapisala tri malca i pozvala hitnu pomoć. Nešto kasnije tog dana Changeza je saslušala policija i prozvala ga imigrantom, Pakijanerom, šljamom, Crnčugom, kopiletom i ubojicom, dok je onaj sramotni umjetni pimpek stajao na stolu pred njime kao aide memoire. Changezu je prvi poticaj bio da kaže da je nevin, da mu je policija namjestila taj umjetni pimpek, jer zna da se takva zlodjela često javljaju. Ali čak je i on znao da je bolje ne pokušati bjelačkoj engleskoj poroti sugerirati daje pozornik McCrum okrivljenome tutnuo veliku ružičastu seksualnu igračku u džep. Zadržali su Changeza pod sumnjom za napad s predumišljajem. U međuvremenu je Anwar, sa zavojem oko glave zbog kojeg je izgledao kao Trocki na samrti, ostao tjedan dana na intenzivnoj njezi. Doživio je srčani udar. Jamila i ja i povremeno Princeza Jeeta stalno smo mu bili uz krevet. Ali Jeeta je bila okrutna. »Zašto baš moram ići obilaziti to crno stvorenje?«, rekla je jedne večeri kad smo išli na autobus. Ne znam zašto, ali Tata uopće nije otišao obići Anwara. Možda sam ja bio sentimentalniji prema Tatinoj prošlosti nego on sam, ali priželjkivao sam ta dva čovjeka opet vidjeti zajedno. »Molim te, otiđi mu u bolnicu«, rekoh mu. »Ne želim sebi podariti potištenost«, odgovorio je Tata sitničavo. Tata se ozbiljno razišao s Anwarom. Više uopće nisu razgovarali. Bilo je to zbog činjenice da je Anwar mislio da Tata nije smio ostaviti mamu. Pokvareno je učiniti takvu stvar. Imati ljubavnicu, rekao je Anwar, i prema objema ženama se ponašati jednako — to da, ali nikada ostaviti svoju ženu. Anwar je uporno tvrdio da je Eva nemoralna žena i da je Tatu zaveo Zapad, da je postao jednako dekadentan i da mu manjka vrijednosti kao i cijelom društvu. Uostalom, eto, sluša pop-glazbu. »I samo što nije7 250 HANIF KUREISHI počeo jesti svinjetinu«, rekao je Anwar. Naravno, sve je to žestilo Tatu koji je prihvaćao dekadencijski i koruptivan pravac — počeo je neprekidno upotrebaljavati riječ »amoralno« — ali ne tako da se odnosi na njega. Eva je bila jedina koja je mogla Tatu pridobiti da ode vidjeti Anwara, ali ona je ionako rijetko bila kod kuće. Radila je bez prekida. Njih su dvoje bili strahovit par, i dobar za svakoga od njih, jer je Tata svojim ignoriranjem svijeta i razvidnom osornošću, pistupom »Radi što želiš«, neprikrivenom sumnjom ili znanjem, davao Evi podršku i pouzdanje koji su joj uvijek trebali. Ali dakako, kako je napredovala, tako se i udaljavala od njega. Eva je uvijek bila vani, a ja sam znao da Tata sada više nego ikad misli na Mamu i vjerojatno je idealizira. Nije se viđao s njom, ali počeli su razgovarati preko telefona, i to prije nego sam ja prokljuvio njihove uzajamne stvari. Anwar je umro sve buncajući o Bombavu, o plaži, o dječacima iz Škole Cathedral i zazivajući svoju majku. Jamila je uporno smatrala da ga treba sahraniti na jednom mjestu koje ona voli, malom travnatom mjestašcu gdje je često

odlazila čitati i gdje se rado sunčala i lutala. Prijatelji su u obližnjoj džamiji Anwaru oprali tijelo, a petorica Indijaca u svijetloj i neskladnoj odjeći donijela su mu lijes do groba. Jedan od te petorice bio je običan, sa zečjom usnom; jedan je imao sijedu bradicu. Otvorili su poklopac na lijesu, pa sam se i ja pridružio povorci u mimohodu, neprestance žudan da ništa ne propustim; ali Tata me uhvatio za ruku kao da sam dječak i nije me puštao makar sam se otimao njegovu stisku. »Nikada ga nećeš zaboraviti takva«, rekao je. »Sjećaj se strica Anwara iz drugih prilika.« »Kakvih prilika?« »Iz dućana, na primjer.« »Zbilja?« »Kako preslaguje police«, rekao je sarkastično. Onda je nastala mala zbrka jer je jedan od Indijaca izvukao priručni kompas i objavio da raka nije iskopana tako da gleda u pravom smjeru, prema Mekki. Ona petorica malo su premjestila lijes i stala mrmljati riječi iz Kurana. Sve to me podsjetilo na vrijeme kad sam u školi bio BUDDHA IZ PREDGRAĐA 251 izbačen iz razreda što sam pitao ljude što će nositi u raju. Mislio sam da sam ja prvi čovjek u povijesti koji je svu religiju smatrao djetnjastom i neobjašnjivom. Ali sada, dok sam gledao ta čudna bića — Indijce — doista sam osjećao da su na neki način moj narod i da sam čitav život uzalud proveo u nijekanju i izbjegavanju te činjenice. Osjetio sam stid i nepotpunost u isto vrijeme i kao da sam bio u tajnom sporazumu s mojim neprijateljima, s tim Bijelcima koji su htjeli da Indijci budu kao oni. Djelomično sam za to zamjerao Tati. Napokon, kao ni Anwar, veći dio svog života nikada nije pokazao nikakvo zanimanje za povratak u Indiju. U tome je uvijek bio pošten: Engleska mu je u svakom pogledu bila draža. Stvari djeluju; nema žege; po ulicama ne viđaš strahotne svari u kojima ne možeš ništa. Nije se ponosio svojom prošlošću, ali nije ni da nije bio ponosan; ona je naprosto postojala, a nije bilo nikakve svrhe da je fetišizira kao što su to voljeli neki liberali i azijski radikali. Kad su spustili lijes u zemlju, a mislim da ne postoji ništa okrutnije od toga do života samog, Jamila se zanijela kao da joj se oduzela jedna noga, onesvijestila se i zamalo srušila na kovčeg koji je nestajao. Changez koji cijeli dan nije skidao očiju sa svoje žene, začas se našao kraj nje, nogu do gležnja uleglih u blato, ali je, eto, napokon u naručju držao svoju ženu, tjela su im bila skupa, na njegovu licu ekstatičan izraz, a tamo dolje, primijetio sam, imao je erekciju. Prilično neprilično za pogreb, pomislio sam, naročito ako si i ubio žrtvu. Te noći pošto je Jamila stavila majku na spavanje — a Jeeta je htjela odmah početi raditi na preuređenju Rajskog dućana — provalio sam dolje u dućan po smeđe pivo iz New Castlea što smo ga nedavno baš nas troje zaprimili i odvukao te krupne boce gore na kat. Anwarove su stvari, naravno, još bile u kući, kao da je to on nekamo otišao pa će se začas vratiti. A bila je to patetična imovina: papuče, cigarete, umrljani sako i nekoliko slika zalaska sunca koje je Anwar držao remek-djelima i ostavio ih meni. Nas smo troje bili umorni, ali nije nam se spavalo. Osim toga, Jamila i ja smo morali paziti na Changeza koji252 HANIF KUREISHI je neprekidno cmizdrio, a kojeg smo između sebe zvali Ubojica S Pimpekom. Gledano izvana Ubojica S Pimpekom je bio najviše potresen od svih nas — valjda zato što je bio najmanje Englez — iako ga je žrtva, Anwar, mrzio toliko da je sam sebe doveo do toga da pogine od svoje mržnje, kad je pokušao od Changezova mozga napravi krumpirpire. Promatrajući Changezovo uobičajeno naškub-ljeno i drhtavo lice, vidio sam da je on zapravo pogođen zbog Jamile. Što se tiče starca, bio je sretan što ga se riješio. Changeza je jedino užasavalo što će Jamila njega okrivljavati što joj je oca tresnuo po glavi i da ća ga zato voljeti još manje nego što ga je uopće dotada i voljela. Sama Jamila, pak, bila je mirnija nego inače, što me živciralo jer sam sada ja morao voditi sav razgovor, ali bila je dostojanstvena i suzdržana, ranjena a da nije zaplakala. Otac joj je umro u pogrešnom trenutku, kada se mnogo što imalo razjasniti i ustanoviti. Nisu još ni počeli zajedno bivati odrasli ljudi. Još uvijek je tu bio prisutan onaj djelićak raja, devojčica koju je na ramenima nosao po dućanu; a onda je jednog dana otišla, a zamijenila ju je tuđinka, žena koja je izbjegavala zajedništvo i s kojom nije znao razgovarati. Kako je bio veoma zbunjen, i slab, i zaljubljen, odlučio se za snagu, i tako ju je samo odalečio od sebe. Posljednje svoje godine proživio je pitajući se kamo je to nestala i polako počeo shvaćati da se više nikada neće vratiti i da joj je muž što joj ga je on izabrao idiot. Ponovno odjevena u košulju koju nije uvukla u traperice, polegla na sklepanom narančastom otomanu, Jamila je usnama prinosila bocu smeđeg piva. Changez i ja smo se međusobno dodavali bocama. Velika li muslimana, pije na dan pogreba! A samo sam uz njih dvoje osjećao da sam dio porodice. Nas smo troje bili vezani vezama snažnijim od osobnosti i snažnijima od pitanja sviđamo li se jedno drugome ili se ne sviđamo. Jamila je govorila polako i smisleno. Zanima me je li uzela apaurine. »Sve ovo navelo me da porazmislim što hoću u svom životu. Već sam neko vrijeme umorna od stvari ovakvih kakve jesu. Bila sam konzervativna na način koji mi nije pristajao. Odlazim iz onog stana. Vratit ćemo

BUDDHA IZ PREDGRAĐA 253 ga gazdama, osim ako ti« — bacila je pogled prema Ubojici S Pimpekom« — hoćeš sam plaćati stanarinu. Ja želim živjeti negdje drugdje.« Ubojica je izgledao užasnut. Napustili su ga. Očajnički je naizmjence gledao svoje prijatelje. U licu mu se ogledalo zaprepaštenje. Tako su se, i tada, zbile svari. Izmijenjeno je nekoliko jednostavnih riječi, a sve će zauvijek biti drukčije. Danas živiš kao bubreg u loju na svom poljskom krevetu, a sutra si u govnima do grla. Bila je iskrena, Jamila, a iskrenost meni nije bila draga metoda. Ni Changez se na nju nikada nije naviknuo. »Gdje drugdje?«, uspio je izgovoriti. »Htjela bih pokušati živjeti na drukčiji način. Osjećam se kao da sam izolirana.« »Pa ja sam ti tu po cijeli dan.« »Changez, ja želim živjeti u jednoj komuni s gomilom ljudi — prijatelja — u velikoj kući koju su kupili u Peckhamu.« Pogladila ga je po ruci i iznijela mu novosti. Tada sam je po prvi put vidio da dragovoljno dodiruje muža. »Jammie, a Changez?«, pitao sam. »Što bi ti htio?«, pitala ga je. »Ja bih s tobom. Da idemo zajedno, a? Muž i žena, uvijek zajedno, usprkos teškim karakterima, a?« »Ne.« Čvrsto je otresla glavom, ali i s ponešto tuge. »Nije nužno.« Umiješao sam se: »Jammie, Changez neće biti u stanju preživjeti sam. A ja uskoro idem na turneju. Što će biti s njime, što misliš?« Silovito nas je obojicu pogledala, ali obraćala se Chan-gezu. »O tome ti razmišljaj. Što se ne vratiš svojoj porodici u Bombav? Kako si mi pričao, tamo imaš kuću. Ima mjesta, imaš sluge i vozača.« »Ali ti si moja žena.« »Samo zakonski«, rekla je nježno.254 HANIF KUREISHI »Ti ćeš mi uvijek biti žena. Zakon je ništa, to sam shvatio. Ali u srcu, ti si moja Jamila.« »Ovaj, da, Changez, ali znaš da nikada nije bilo tako.« »Ja se ne vraćam«, rekao je jednostavno. »Nikada. Ne možeš me natjerati.« »Ja te neće tjerati ni na što. Moraš raditi što ti odgovara.« Changez je bio manje glup nego što sam zamišljao. Dugo je vremena promatrao Jamilu. Znao je što treba reći. »Za mene je to odviše zapadnjački«, rekao je. Na trenutak sam pomislio da će čak upotrijebiti riječ »euro-centrično«, ali odlučio ju je zadržati u rukavu. »Ovdje u ovom kapitalizmu osjećaja nikoga nije briga za druge. Zar nije tako?« »Jest, tako je«, složila se Jamila. »Svatko je prepušten da sam trune. Nitko neće podići drugoga kad padne na dno. Ovaj industrijski sistem previše je tvrd za mene. I ja zato padam na dno. »Pa dobro«, rekao je glasno. »Pokušat ću sam.« »A što ti onda zapravo hoćeš?«, pitala ga je. Oklijevao je. Gledao ju je molećivo. A ona je, prebrzo, kobno, da možda nije ni promislila, rekla: »Bi li htio sa mnom?« Kimnuo je, a da nije bio u stanju povjerovati rođenim dlakavim ušima. »Jesi li sigurna da se to može?« »Ne znam«, rekla je. »Naravno da se može«, rekao je on. »Changez...« »To je dobro«, rekoh ja. »Odlično.« »Ali nisam još o tome razmišljala.« »Razmotrit ćemo to na vrijeme«, rekao je. »Ali, Changez, nisam baš sigurna.« »Jamila.« »Ali nećemo biti muž i žena — znaš da se to nikada BUDDHA IZ PREDGRAĐA 255 neće dogoditi, je li?«, rekla je. »U toj ćeš kući morati preuzeti dio komunskog života.« »Ja mislim da će stari Changez u komunskom smislu biti super«, rekao sam jer je Ubojica S Pimpekom opet zaplakao, ovaj put od olakšanja. »Pomagat će ljudima, prati posude. On ti je čarobnjak s posuđem i priborom za jelo.«

Htjela ili ne, sada ga je imala na grbači. Više joj nije bilo izlaza. Rekla je: »Samo, Changez, morat ćeš plaćati za sebe. Zbog toga ne vidim kako se to može odigrati. Moj otac je plaćao stanarinu za onaj stan, ali ti su dani prošli. Morat ćeš se sam uzdržavati.« Pa je dodala, kao za probu. »Možda bi morao naći posao.« To je bilo previše. Changez me zbunjeno pogledao. »Uzbudljivo, a?«, rekoh ja. Sjedili smo tako i razglabali o tome. On bi išao s njom. Ona se sada više ne može iz toga izvući. Dok sam gledao Jamilu razmišljao sam o tome kako je postala divna osoba. Danas je bila tužna, a ipak se prema meni nekoliko'puta ponijela kao prijekorna, prezriva kučka, ali nisam mogao a da ne primijetim da u njoj prebiva veliko more volje, radosti u svijetu i mnogo energije za ljubav. Činilo mi se da su njezin feminizam, osjećaj za sebe i borbu što ju je on uzrokovao, namjere i planovi koje je imala, odnosi — u kojima je žudjela za uspostavljanjem ovog a ne onog oblika — stvari kojima je samu sebe naučila i sve razumijevanje što joj je to dalo, obasjavali noćas kad je odlučila krenuti naprijed, Indijka, sama, da živi korisnim životom u bijeloj Engleskoj. Kako sam imao nešto slobodnog vremena prije novog početka pokusa, posudio sam od Teda kombi i pomogao Jamili i Ubojici S Pimpekom da se smjeste u novu kuću. Dolazeći s kombijem krcatim džepnim izdanjima, djelima Conana Dovlea i svakojakim seksualnim pomagalima, iznenadio sam se kad sam vidio veliku i zasebnu kuću s dva pročelja koja se izdizala pozadi glavne ceste od koje ju je zakrivala gusta živica. Po cijelom vrtu je bilo natrulih

256 HANIF KUREISHI BUDDHA IZ PREDGRAĐA 257 jedrenih krila, starih kada, poluraspadnutih besplatnih časopisa i raskvašena otpada; sama, pak, ta dična kuća napuknula je kao stara slika. Iz vodovodne cijevi po zidovima se točila voda. Neka trojica lokalnih skinheada, čak pristojnih koliko i državni službenici, iako je jedan od njih na licu imao utetoviranu paukovu mrežu, stajali su pred kućom i rugali se. Iznutra, stanovanje je bilo puno najzagriženijih i najtvrdokornijih vegetarijanaca što sam ih ikada vidio, čestitih i punih duha, s diplomama ovoga ili onoga, koji su razglabali o Cageu i Schumacheru dok su istodobno, onako u plavim radničkim hlačama i kombinezonima, crpli iz cisterne. Changez je zastao kraj zastave na kojoj je pisalo »Amerika, gdje si sada? Zar te nije briga za tvoje sinove i kćeri?« Izgledao mi je kao Oliver Hardy u sobi punoj Paula Newmana i bio preplašen kao novi dečko u školi. Kad je netko projurio kraj njega i rekao: »Civilizacija je krenula krivim putem«, Changez je pogledao kao da bi najradije bio bilo gdje samo ne u Utopiji. Nisam primijetio karte za tarot, iako je netko rekao da ide »ljubovati s vrtom«. Ostavio sam tu Changeza i požurio kući da pridodam nove crte njegovu liku. Bilo je još nekoliko poslova koji su mi prijali jednako kao i izum Changeza/Tariqa. Uz pivo i bilježnicu na stolu, po prvi put od djetinjstva usredotočen na nešto što me do kraja zaokupilo, misli su mi utrkivale: jedna ideja povlačila je za sobom drugu, kao kad mađioničar izvlači rupčiće. Otkrio sam pojmove, veze, poticaje za koje prije nisam ni znao da mi počivaju u pameti. Dok sam tako nanosio nove boje i nijanse, postao sam energičniji i životniji. Radio sam redovito i vodio sam dnevnik; shvatio sam da je stvaranje proces srašćivanja koji se ne može požurivati i koji uključuje strpljenje i, prvenstveno, ljubav. Osobno sam se osjetio mnogo čvršćim, i ne kao da mi je svijest puko kino za bezbrojne utiske i osjećaje koji svjetlucaju kroz nju. To je bilo vrijedno truda, imalo je značenje, zbrajalo mi elemente života u jedno. I to je bilo ono što me Pyke naučio: koliko i sam mogu biti kreativan. Stoga usprkos onome što mi je učinio, moja zadivljenost njime trajala je i dalje. Nisam mu zamjerao ni za što; bio sam spreman platiti cijenu za to što je bio romantik, eksperimentator. Morao je istjerati sve što je želio saznati i slijedio je svoje osjećaje kamo god oni smjerali, bilo to moje dupe ili pička moje djevojke. Kad sam nekoliko tjedana kasnije ponovno otišao do komune, da prikupim još ideja za Changeza/Tariqa i da vidim kako se Changez smjestio, otkrio sam da je prednji vrt očišćen. Iza kuće su bile spremne gomile skela. Bit će tu i nov krov. Pri renoviranju im je savjete davao tetak Ted, a i sam je nekoliko puta svratio da im pomogne. Uživao sam gledati kako vegtarijanci i njihovi drugovi rade skupa, čak i kad su jedan drugoga nazivali drugom. Volio sam ostajati kod njih dokasna i s njima piti, iako su oni stalno pili organsko vino. A Simon — radikalski odvjetnik kratke kose, s kravatom i bez brade, koji je izgleda vodio to stanovanje — kad bi ih uspio nagovoriti da isključe Nashville Skyline, stavljao bi Charlieja Mingusa i Mahavishnu Orchestra.

Pričao mi je kakav bih ja jazz mogao voljeti jer mi je, da budem iskren, glazba što sam je sam slušao postala smrtno dosadna I dok smo tako sjedili, oni bi razgovarili o tome kako ustrojiti pravedno društvo. Ja nisam govorio ništa, iz straha da ne ispadnem glup; ali znao sam da ga imati moramo. Za razliku od Terrvjeve rulje, ova škvadra nije željela vlast. Problem je, rekao je Simon, kako zbaciti, ne ove koji su sada na vlasti, nego čitav princip vladanja. Odlazeći kući k Evi, ili nazad k Eleanor da prenoćim, čeznuo sam da mogu ostati s Jamilom i Changezom. Mislio sam da kroz njihovu kuću prolaze najnovije ideje. Ali mi smo uvježbavali dramu; Louise Lavvrence je uspjela sklopiti jednu trećinu. Premijera je bila tjednima daleko. Mnogošto je još trebalo učiniti i to me plašilo.PETNAESTO POGLAVLJE Kad sam jednom gledao Pykea na pokusu u onoj njegovoj omiljenoj tunici, čije su mu uske hlače oblagale dupe kao jastučasti pokrov i isticale mu mali kurčić dok se kretao prostorijom, prvi put sam shvatio da sam ozbiljno iznevjeren. Taj kurčević koji me pojebao u dupe pred Marlene koja nas je bodrila kao da smo hrvači slobodnog stila — dok je Eleanor sebi pripravljala piće — zaista me slomio. Sada sam bio siguran, taj me karonja jebe i na druge načine. Ispitat ću to. Pomnije sam ga stao promatrati. Bio je dobar redatelj jer je volio druge ljude, čak i kad bi bili teški. (Na teške je ljude gledao kao na zagonetke koje treba riješiti.) Glumci su ga voljeli jer je znao da čak i oni mogu za sebe odabrati pravi put kroz ulogu ako im da prostora. To im je laskalo, a glumci vole laskanje. Pyke se nikada nije ljutio ili te gurao u smjer kojim ne želiš ići; njegove su manipulacije bile istančane i učinkovite. Svejedno, bili su to bolni dani za mene. Ostali, naročito Carol, često su se srdili jer sam bio sporiji i gluplji nego oni. »Karim ima sve prave kvalifikacije za glumca«, rekla je Carol. »Nema tehnike, nema iskustva, nema stava.« Tako je Pyke morao sa mnom prolaziti svaku rečenicu i kretati od prvog prizora. Najveća mi je bojazan bila da će mi Lawrence i Pyke, kad konačan rukopis bude gotov, dodijeliti tek malu ulogu, i da ću se motati iza pozornice kao pričuvni kurac. Ali kad je Louise isporučila' dramu, na svoje sam iznenađenje vidio da imam razarač od uloge. Kako je gluma čudnovata rabota, rekao je Pyke: nastojiš ljude uvjeriti da si netko drugi, da si nisam-ja. Način da to napraviš jest ovaj, rekao je: kad si u karakteru i glumiš ne-ja, moraš biti svoj. Da bi napravio svoje ne-ja stvarnim, moraš krasti od svog autentičnog ja. Pogrešan udar, kriva nota, bilo što hinjeno, i proziran si publici kao goli katolik BUDDHA IZ PREDGRAĐA 259 u džamiji. Paradoks nad paradoksima: da bi uspješno bio netko drugi, moraš biti svoj! To sam naučio! Na zimu smo otišli na sjever na turneju po studio-kazalištima i umjetničkim centrima. Odsjedali smo u studenim hotelima u kojima su se vlasnici prema gostima odnosili kao prema provalnicima, spavali po nezagrijanim sobama sa zahodima na kraju hodnika, na mjestima bez telefona gdje su nam poslije osam odbijali poslužiti doručak. »To kako Englezi spavaju i jedu, dovoljno je da te natjera da poželiš emigrirati u Italiju«, govorila je Eleanor za doručkom svakoga dana. Za Carol je jedino bilo važno zaigrati u Londonu; sjever je za nju bio Sibir, ljudi životinje. Ja sam igrao useljenika netom pristiglog iz nekog malog Indijskog gradića. Inzistirao sam na tome da sam složim svoj kostim: znao sam da mogu načiniti nešto prikladno. Nosio sam visoke čizme s plutanom oplatom, široke hlače boje trešnje koje su mi se zavlačile u dupe kao toaletni papir, a lamatale mi oko gležnjeva, te točkastu košulju sa širokim ovratnikom »Concorde« koja mi je prelazila preko revera na sakou. Na prvoj predstavi, pred gledalištem dvadesetogodišnjaka, samo što sam izišao na pozoricu, a prdio sam od straha, nastao je smijeh, isprva nesiguran, a onda kad su me jednom prihvatili, grohotan, iz trbuha. Što sam išao dalje, dizali su me naleti užitka. Bio sam kukavan i komičan lik. Drugi su glumci imali nabijene rečenice, mnogosložne političke analize, napade kao bacačem plamena na malo-dušnu laburističku vladu, ali ja sam bio taj tko je grijao gledalište. Smijali su se mojim šalama koje su se odnosile na seksualne ambicije i ponižavanje Indijaca u Engleskoj. Na nesreću, moji glavni prizori bili su s Carol koja je nakon prve predstave na pozornici počela ne baš lijepo pogledavati prema meni. Nakon treće izvedbe izderala se na mene u svlačionici. »Ja ne mogu glumiti uz ovu osobu — on je imbecil, a ne glumac!« I nazvala je Pykea u London. Matthew se tog poslijepodneva odvezao nazad u London. Prešao je cijeli put od Manchestera do Londona da bi spavao s jednom prekrasnom odvjetnicom koja je branila bombaše i borce za slobodu. »Karime, ovo je savršena260 HANIF KUREISHI prilika«, rekao mi je. »Napokon, skužio sam policiju, ali formalni zakon, taj potporanj našeg društva, to hoću imati uza se, i to na jastuku.« Pa je odjurio, a nas prepustio publici i kiši. Možda je u trenutku kad ga je Carol nazvala Pyke u krevetu raspredao o sudbini Bradford Eighta ili Leeds Sixa*. Zamišljao sam ga kako oprezno vodi ljubav s odvjetnicom; kako misli na sve — šampanjac, hašiš, cvijeće — da osigura njezino visoko i strastveno mišljenje o njemu. A sada mu Carol preko telefona tužaka da ja ispadam kao čovjek iz druge predstave a ne njihove, iz farse, valjda. Ali kao većina nadarenih ljudi koji imaju uspjeha kod

publike, Pyke je bio blagoslovljen prostonarodskom crtom. Podržao me: »Karim je ključ ove predstave«, rekao je Carol. Kad smo nakon obilaska deset gradova stigli u London, dali smo se na nove pokuse i pripremali se za ogled u umjetničkom centru u Zapadnom Londonu, nedaleko od Evina stana. Bilo je to pomodno mjesto gdje se prikazivalo sve ono najnovije iz internacionalnog plesa, kiparstva, filma i kazališta. Vodila su ga dva izuzetno istančana esteta koji su imali čistotu i strogost ukusa prema kojoj je u usporedbi Pyke izgledao kao čisti rokoko. Sjedio sam s njima u restoranu, jeo vlasac i slušao ih kako razgovaraju o novom plesu i inovativnoj formi zvanoj »performance«. Vidio sam jedan »performance«. Tu je sudjelovao neki čovjek u kombinezonu koji je preko širokog poda na uzici vukao komad camemberta. Za njime su išla dva momka u crnom i svirala gitare. To se zvalo Kazališni komad sira. Poslije sam čuo ljude kako govore: »Dopao mi se originalni image.« Sve je to stvar obrazovanja. Nikada nisam čuo da,se takva pakost izrekne o pitanjima na koja sam jedva ikad i pomislio. Za te estete, kao i za Pyke (ali mnogo gore), neka izvedba s glumcem ili neko naročito umijeće pisca čije sam djelo gledao s Eleanor i o njemu mislio kao »obećavajućem« ili »pomalo suhoparnom«, bilo je važno koliko i zemljotresi ili brakovi. »Ma nek crknu od raka«, govorili su o tim autorima. Jednako sam tako zamišljao * Bradford Eight, Leeds Six - skupine IRA-inih levanata BUDDHA IZ PREDGRAĐA 261 da bi se rado spojili s Pvkeom i razglabali o Stanislavskom i Artaudu i sve to, ali su jedni druge mrzili iz utrobe. Ta dvojica esteta jedva da su spominjala čovjeka koji je uvježbavao predstavu u njihovu kazalištu, osim u pojmovima kao »Onaj čovjek koji čelici traperice«« ili »Caliban«*. Toj dvojici esteta pomagala je cijela flota izuzetno obučenih srednjostaleških djevojaka čiji su očevi televizijski tajkuni. Bio je to čudan sklop: kazalište je bilo na proračunu, a oni su bili radikalni ljudi, ali sve nekako kao da su svi — ljudi koji su tu radili, novinari, obožavatelji družine, drugi redatelji i glumci — željeli odgovoriti na jedno jedino pitanje: hoće li ova predstava imati uspjeha ili neće? Ne bih li izbjegao rastuću napetost i brigu, jednog sam jutra otišao posjetiti Changeza u njegovo novo boravište. Sjajni su ljudi bili ti vegetarijanci, ali mene je brinulo kako će reagirati kad ustanove da je Changez debela, beskorisna protuha i da će ga morati vući sa sobom. U prvi mah ga nisam prepoznao. Dijelom zbog okoliša u kojem je sada živio. Moj stari Bucko je sjedio u zajedničkoj kuhinji od borovine okružen biljem i gomilama radikalnih novina. Po zidovima su bili posteri koji su najavljivali demonstracije protiv Južne Afrike i Rodezije, mitinge, ljetovanja na Kubi i Albaniji. Changez se ošišao nakratko; očerupao je onaj svoj floberovski brk ispod nosa; na sebi je imo golemi sivi kombinezon zakopčan do grla. »Izgledaš kao strojobravar«, rekoh mu. Toplo mi se nasmiješio. Između ostaloga bio je presretan što je onog trenutka kad je bilo izvjesno da je Anwar umro od srčanog napada otpala parnica protiv njega zbog nasrtaja. »Yaar, hoću izvući najviše od života«, rekao je. Za stolom s Changezom sjedili su Simon i mlada plavokosa djevojka Sophie koja je jela kruh u jajetu. Upravo se vratila od neke tvornice pred kojom je prodavala anarhističke novine. Kad se Changez, na moje iznenađenje, ponudio da ode do dućana po mlijeko, pitao sam ih kako mu ide, je li Caliban - nakazni, brutalni Prosperov sluga iz Shakespeareove »Oluje«262 HAN1F KUREISHI sve u redu. Je li na visini? Bio sam svjestan da ton moga glasa pokazuje da o Changezu mislim kao o nižem mentalnom pacijentu. Ali Simonu i Sophie Changez je bio drag. Sophie je jednom za njega rekla da je »useljenikinvalid«, što Ubojica S Pimpekim valjda i jest bio. Možda mu je to i priskrbjelo povjerenje u toj kući. Očito je da je imao osjećaj za to da ne govori nadugo i naširoko o tome da je iz porodice koja posjeduje trkaće konje. I zasigurno im je utajio mnoge priče što ih je znao meni pripovijedati o brojnim slugama s kojima je imao posla, o svojim analizama kvaliteta koje je držao bitnima za dobra slugu, kuhara i čistačicu. »Karime, strašno volim život u komuni«, rekao mi je Changez kad smo tog dana kasnije otišli u šetnju. »Ovdje obiteljska atmosfera nema oštrokondži od tetaka. Jedino ti sastanci, yaar. Održavaju ih svakih pet minuta. Svako malo moramo sjesti i razglabati o ovome pa o onome, o vrtu, kuhanju, stanju u Engleskoj, stanju u Chileu, stanju u Čehoslovačkoj. Ova demokracija se raspomamila, moj yaar. A opet, jebem ti, čudno je to i svašta, ta golotinja koju svaki dan viđaš.« »Kakva glotinja?« »Potpuna golotinja. Golotinja do kraja.« »Kakva potpuna i do kraja golotinja?« »Tu je pet djevojaka, a mušku stranu predstavljamo samo Simon i ja. A te djevojke, prema komunističkom principu po kojem se ne stide pokazati, hodaju potpuno bez odjeće, a sise bez grudnjaka! I bez skrivanja šumica!« »Kriste...« »Ali ja tu ne mogu ostati...«

»Što, nakon svega toga? Zašto, Bucko? Pa vidi samo što sam ti namjestio! Misli samo na te sise bez grudnjaka, za doručkom!« »Karime, to mi kida srce, yaar. A Jamila se počela viđati s onim krasnim momkom, Simonom. Oni su u sobi do moje. Svake ih noći čujem kako razvaljuju krevet. To mi razara uši, jebemti, kao da dolazi Kraljevstvo Nebesko.« »To se jednoga dana moralo dogoditi, Changez. Ako hoćeš, kupit ću ti prigušivač za uši.« A cerekao sam se u BUDDHA IZ PREDGRAĐA 263 sebi na samu pomisao na to kako Changez osluškuje kako se iz noći u noć ljubav njegova života kreše u susjednoj sobi. »Ili, zašto ne zamijeniš sobu?« Otresao je glavom. Želim biti blizu nje. Volim čuti kad se kreće. Drag mi je svaki zvuk što ga ona stvara. U ovom trenutku sjedi dolje. U onom trenutku čita. Volim to znati.« »Znaš, Changez, ljubav ti zna jako sličiti na glupost.« »Ljubav je ljubav, a ona je vječna. Vi na Zapadu više nemate romantičnu ljubav. Samo pjevate o njoj preko radija. Ovdje nitko ne voli istinski.« »A Eva i Tata?«, uzvratio sam mu kao tetka. »To je romantika, zar nije?« »To je preljub. Čisto zlo.« »A, shvaćam.« Bilo mi je drago vidjeti Changeza tako radosna. Izgledao je veselo što je u svom novom životu izbjegao letargiju, i to u životu za koji sam mislio da mu nikada neće odgovarati. Dok smo tako svuda skitali primijetio sam kako je taj dio grada — Južnog Londona — ustvari opustio i siromašan u usporedbi s Londonom u kojem sam ja živio. Ovdje su nezaposlni šetkali ulicama ne imajući kamo otići, muškarci u prljavim kaputima i žene u starim cipelama bez čarapa. Šetali smo tako i promatrali, a Changez je govorio o tome koliko voli Engleze, kako su pristojni i obzirni. »To su ti gospoda. Naročito žene. Neće te nastojati iskoristiti kao što Indijke stalno rade.« Ta gospoda imala su nezdrava lica; koža im je bila siva. Kuće u državnom vlasništvu izgledale s kao sklepani zatvorski logori; na sve strane jurcaju psi; vjetar raznosi smeće; posvuda grafiti. Tu su posađena oniža stabla koja su nekoć bila omotana zaštitnom žicom, ali je i ona iskidana. Trgovine su prodavale samo nepodesnu i loše izrađenu odjeću. Sve je izgledalo jeftino i trošno, tim gore što je sve htjelo biti napirlitano. Mora da je i Changez mislio isto što i ja. Rekao je. »Možda se ovdje osjećam kao kod kuće jer me podsjeća na Calcuttu.« Kad sam rekao da je vrijeme da pođemo, Changezu se promijenilo raspoloženje. Iz razmišljanja se naglo pre-264 HANIF KUREISHI bacio u napad koji je izgledao nekako poslovno, kao da je unaprijed smislio što želi reći, a sada je nastupio trenutak da to iznese. »E, Karime, sad mi reci, da možda ne koristiš moj karakter za svoju predstavu, je li?« »Ma kakvi, Changez. Pa već sam ti rekao.« »Jesi, dao si časnu riječ.« »Tako je, jesam. U redu?« Razmišljao je nekoliko trenutaka. »Ali, na kraju krajeva, što vrijedi tvoja časna riječ?« »Za sve, čovječe, za sve stvari, jebo ga Bog! Isuse, Changez, malo si se ti previše uobrazio, u pičku materinu, znaš? Pogledao me strogo kao da mi ne vjeruje, klipan jedan, pa onda odgegao kroz Južni London. Nekoliko dana nakon toga, pošto smo već otpočeli s oglednim prikazivanjima drame u Londonu, nazvala me Jamila i rekla da su Changeza napali ispod željezničkog mosta kad se vraćao od Shinko. Te tipične južnolondonske zimske večeri — tihe, mračne, hladne, maglovite, vlažne — neka se banda bacila na Changeza, nazivajući ga Paki-janerom, ne shvaćajući da je on Indijac. Izudarali su ga cipelama po cijelom tijelu i počeli mu britvom urezivati inicijale Nacionalne Fronte na trbuh. A razbježali su se u trenutku kad je Changez ispustio sirenu svog muslimanskog ratnog pokliča koji bi se čuo i Buenos Airesu. Naravno, bio je u šoku; usrao se od straha i sav tresao, veli Jamila. Ali nije se kolebao kad je u pitanju bila mogućnost da se okoristi ljubaznošću što mu je svi oko njega ukazuju. Sada mu je Sophie donosila doručak u krevet, a poštedjeli su ga raznih kuharskih i peračkih dužnosti. Policija, kojoj je već bilo mučno od Changeza, navlačila je na to da je sam legao ispod željezičkog mosta i nanio rane po sebi, samo da ih ozloglasi. Razbjesnio sam se zbog tog napada na Changeza i pitao sam Jamilu mogu li kako pomoći. Da; ti se napadi stalno događaju. Zato neka onda iduće subote pođem s Jamilom i njezinim prijateljima na marš. Nacionalna Fronta BUDDHA IZ PREDGRAĐA 265 paradira obližnjom azijskom četvrti. U Town Hallu će se održati fašistički skup; napast će azijske dućane i ugroziti im život. Ljudi tog kraja boje se. Ne možemo ih zaustaviti: možemo samo poći na marš, pa neka se čuje i naš glas. Rekao sam joj da ću doći. U zadnje vrijeme spavao sam s Eleanor ne više od jednom tjedno. Ništa se nije reklo, ali zahladnjela je prema meni. To me nije uzbunilo; volio sam nakon pokusa otići kući i strah proživljavati nasamo. Za otvorenje sam se pripremao

tako da sam po stanu hodao kao Changez, ali opet ne tako da ga ismijavam, nego da zađem u pozadinu njegovih čudnovatih očiju. I Robert de Niro bi bio ponosan na mene. Prihvatio sam pod izvjesno da je Eleanor večeri provodila na tulumima sa svojim prijateljima. Često je i mene pozivala, ali uvidio sam da se nakon nekoliko sati s njezinom ruljom osjećam tupo i tromo. Život je tim ljudima nudio usne, ali kako su se vukli s tuluma na tulum, gledajući uvijek ista lica i govoreći iz noći u noć uvijek iste riječi, to sam vidio kao poljubac smrti; vidio sam koliko je toga u njih malaksalo i beskorisno. Kakvu strast ili žudnju ili glad imaju dok tako dangube po tim svojim londonskim sobama? Rekao sam svom političkom savjetniku, Naredniku Montvju, da vladajuća klasa nije vrijedna mržnje. Nije se složio. »Zbog te svoje samodopadnosti samo su još gori«, dokazivao je. Kad sam nazvao Eleanor i rekao joj da bismo se trebali pridružiti drugima u oporbi fašistima, ponašanje joj je bilo čudno, pogotovo ako se uzme u obzir ono što se dogodilo Geneu. Neodlučno se ushodala po cijelom stanu. S jedne strane morala je ići u kupovinu kod Sainsburvja, s druge mora tamo nekoga otići posjetiti u bolnicu. »Ljubavi, vidimo se na demonstracijama«, zaključila je. »Imam takvu zbrku u glavi.« Spustio sam slušalicu. Znao sam što mi je činiti. Od mene se očekivalo da se tog jutra pridružim Jamili, Changezu, Simonu, Sophie i drugima. Pa što? Malo ću zakasniti. A marš neću propustiti. Idem ravno tamo.266 HANIF KUREISHI Čekao sam sat vremena i uhvatio vlak prema sjeveru, prema Pykeu. Ušao sam u prednji vrt kuće koja je bila nasuprot njegovoj, sjeo na neku kladu i kroz rupu u živici stao promatrati Pvkeovu kuću. Već sam kasnio. Morat ću taksijem na marš. To će biti OK, samo da me Jamila ne uhvati kako izlazim iz taksija. Nakon trosatnog čekanja ugledao sam Eieanor kako prilazi Pvkeovoj kući. Koji sam ja genij: kako sam samo bio u pravu! Eieanor je pozvonila i Pyke joj je smjesta otvorio. Ništa da se poljube, poglade, nasmiješe — samo su se za njima zatvorila vrata. Potom ništa. A što sam očekivao? Buljio sam u zatvorena vrata. Što je trebalo da učinim? To je bilo nešto o čemu nisam razmišljao. A demonstracijski je marš u punom jeku. Možda bi Pyke i Eieanor htjeli poći? Pričekat ću ih; možda ću im se očitovati, reći da sam prolazio, a onda neka me odvezu na marš. Čekao sam još tri sata. Sigurno su sebi priuštili kasni ručak. Počelo se smračivati. Kad se Eieanor pojavila, pratio sam je do vlaka i za njom ušao vagon, pa u odjeljku sjeo nasuprot njoj. Prilično se iznenadila kad je digla pogled i vidjela me kako sjedim. »Što ti radiš na Bakerloo Line?«, pitala me. E, sad, baš i nisam bio u obrambenom raspoloženju. Prišao sam i sjeo do nje. Samo izravno: pitao sam je što je radila kod Pykea umjesto da je išla svojim tijelom prepriječiti fašiste. Zabacila je kosu unazad, ogledala se po vlaku tražeći izlaz i rekla da ona mene može pitati isto. Nije me gledala, ali nije ni izgledala kao da se brani. »Privlači me Pyke«, rekla je. »On je uzbudljiv čovjek. Možda nisi primijetio, ali jako je malo takvih.« »Hoćeš dalje spavati s njim?« »Da, kad me god pozove.« »Koliko dugo već to traje?« »Od onda... od onda kad smo išli k njima na večeru i kad ste ti i Pyke jedan drugome radili one stvari.« Prislonila mi se obrazom uz moj. Sladost njezine kože i njezin posvemašnji miris praktički su me tjerali da se onesvijestim. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 267 »Oh, ljubavi«, rekao sam. Rekla je: »Karime, želim da budeš sa mnom, i puno sam za tebe učinila. Ali ne mogu da mi ljudi — muškarci — govore što da radim. Ako Pyke želi da budem s njime, onda moram slijediti svoju želju. On me toliko toga treba naučiti. I molim te, molim te, više me nikada nemoj pratiti.« Vrata vlaka su se već zatvarala, ali sam se uspio provući. Dok sam hodao peronom, donio sam odluku da prekinem s Eieanor. U kazalištu ću je morati viđati svakoga dana, ali joj se više nikada neću obratiti kao ljubavnik. Gotova je, znači, moja prva ljubavna veza. Bit će drugih. Pyke joj je bio draži. Slatki Gene, njezin crni ljubavnik, najbolji londonski mimičar, koji je praznio noćne posude u bolničkim sapunicama, ubio se jer su mu svakoga dana pogledom, opaskom, ponašanjem Englezi govorili da ga mrze; nikada mu nisu dali da zaboravi da ga smatraju Crncem, robom, nižim bićem. A ini smo, osvajajući Englesku, osvajali engleske ruže; posjedovanjem tih nagrada, te ljubaznosti i ljepote, prkosno smo gledali u oko Imperija i njegove samouznesenosti — u oko onog Rutavog, u oko one njegove jebene psine. Postali smo dio Engleske i ipak ponosno stojimo izvan nje. Ali da bismo zaista postali slobodni, moramo se osloboditi i sve te gorčine i mržnje. Ali, kako je to moguće, kad se gorčina i mržnja svakodnevno iznova rađaju. Poslao sam Eieanor dostojanstveno pisamce. Potom se trebalo odljubiti od nje. To je već bio tvrđi dio. Sve u životu organizira se oko ljudi koji se zaljubljuju jedno u drugo. Lako se zaljubiti: ali nitko te ne uči kako da se odljubiš. Nisam znao gdje da počnem.

Ostatak dana motao sam se po Sohou i odsjedio na desetak porno filmova. Jer tjedan nakon toga mora da sam zapao u svojevrsnu depresiju i zlovolju i društvenu nesposobnost, jer nimalo nisam mario za ono što je trebalo biti najvećom večeri moga života — otvorenje predstave. Tih dana prije otvorenja nisam razgovarao s drugim glumcima. Intimnost što ju je Pyke izazvao sada je izgledala kao droga koja nam privremeno jest davala utisak naklonosti i podrške, ali sada je ishlapjela i vraćala se samo u268 HANIF KUREISHI flash-backovima, kao LSD. Primao sam od Pykea upute, ali mu više nisam ulazio u auto. Toliko sam mu se divio, njegovoj nadarenosti, smjelosti i oslobođenosti od konvencija, ali sada sam bio zbunjen. Je li me izdao? Ili mi je možda pomagao jer me odgajao za ono kako svijet djeluje. Nisam znao. U svakom slučaju, Eleanor mu je sigurno rekla što se dogodilo između nas pa me se klonio i bio više nego pristojan. Marlene mi je jednom pisala, govoreći: »Gdje si, mili? Karime, dušo, hoćeš li mi opet doći?« Nisam odgovorio. Bilo mi je već mučno od kazališnih ljudi i cijele predstave; zanijemio sam. Kao da mi nije bilo važno što mi se događa. Katkad bih osjećao ljutnju, ali najveći dio vremena nisam osjećao ništa; nikada prije nisam osjećao toliko ništa. Svlačionica je bila krcata cvijećem i posjetnicama, a u jedan sat palo je više poljubaca negoli u Parizu u čitav jedan dan. Bilo je TV i radio-intervjua, a neki me novinar pitao za glavne događaje u mom životu. Nekoliko su me puta fotografirali pored bodljikave žice. (Primijetio sam da fotografi izgleda vole bodljikavu žicu.) Intenzivno sam živio u svojoj svijesti, trudeći se da ne gledam Eleanor, trudeći se da toliko ne mrzim ostale glumce. A onda, odjednom, to je bilo to, u noći nad noćima, stajao sam sam na pozornici u punom sjaju svjetala pred četiri stotine u mene uprtih bjelačkih očiju. Znam da je riječi koje su meni već zvučale previše poznato i besmisleno i izlazile mi iz usta s odjekom onog »Hej, dobar dan, kako si?«, publika obdarila životom i značenjem i to toliko da je ta večer bila trijumf, a ja sam bio — imam to crno na bijelo od autriteta, i to kritičara — razdragan i pošten. Napokon. Nakon predstave popio sam u svlačionici bocu Guin-nessa i dovukao se u predvorje. A tu, točno ispred sebe, vidio sam čudnovat i neobičan prizor, osobito stoga što na otvorenje nisam nikoga zvao. Da sam bio na filmu, protrljao bih oči da naznačim da ne vjerujem onome što vidim. Mama i Tata su razgovarali između sebe i smiješili se. To se ne očekuje od roditelja. Tu, među punk-šminkerima i leptir-mašnama, sjajnim cipelama i ženama golih leđa, stajala je Mama, odjevena u BUDDHA IZ PREDGRAĐA 269 plavo-bijelu haljinu, plavi šešir i smeđe sandale. Do nje u blizini stajao je moj brat, mali Allie. Pomislio sam samo to kako mali i stidljivi izgledaju moji Mama i Tata, kako su posijedjeli i krhki i kako udaljenost na koju su se izdvojili od drugih djeluje neprirodno. Prođeš čitav život misleći da su ti roditelji ona razorna zaštitnička čudovišta s beskonačnom nadmoći nad tobom, a onda dođe dan kad se okreneš, uhvatiš ih neočekivano, a oni su tek slabi, nervozni ljudi koji pokušavaju nekako preživjeti jedno s drugim. Eva mi je prišla s pićem i rekla: »Da, divan pogled, je li?« Eva i ja smo stajali skupa i razgovarali o predstavi. »Govori o našoj zemlji«, rekla je. »O tome kako smo postali okorjeli i lišeni kreposti. Otpuhala je samo-mit o tolerantnoj, umjerenoj Engleskoj. Sve mi se ježila kosa na zatiljku. A po tome znam da je bilo dobro. Svu umjetnost prosuđujem prema tome kakav mi učinak ima na vrat.« »Drago mi je, Eva, da ti je tako bilo«, rekao sam. Vidjelo se da je u lošem stanju. Nisam znao što da joj kažem. Ipak, u blizni je vrebao Shadvvell i čekao da bude gotova sa mnom. A cijelo vrijeme Evin se pogled nikako nije smirivao — niti jednom se nije približio Mami i Tati, iako bi mu bilo prirodno da se zaustavi baš na njima. A tamo bi samo proždirao. Okrenula se Shadwellu, a on mi se osmijehnuo i počeo govoriti. »Ja sam ushićen, ali ne popuštam jer...«, počeo je. Još sam jednom pogledao Mamu i Tatu. »Oni se još vole, primjećuješ?«, rekao sam Evi. A možda i nisam; možda sam samo pomislio. Ponekad ne možeš procijeniti jesi li štogod izgovorio ili ti je naprosto bilo u pameti. Odmaknuo sam se i zatekao Terrvja kako stoji za šankom s nekom ženom koja nije izgledala poput ostalih namirisanih i uparađenih obilazitelja premijera. Terry me nije upoznao s njom. Nije mi želio priznati. Nije mi pružio ruku. Pa je ona rekla: »Ja sam Yvonne, prijateljica Mat-thewa Pykea, policijska službenica s bazom u Sjevernom Londonu. Narednik Monty i ja« — tu se zakikotala — »upravo razgovaramo o policijskim postupcima.« »Zbilja Terry?« Nisam ranije viđao Terrvja da tako izgleda, tako pokunjen; samo je ljuljao glavom kao da su270 HANIF KUREISHI mu uši pune vode. Nije me gledao. Zbrinuo sam se za njega. Dodirnuo sam mu glavu sa strane. »Što ti je, Monty?« »Nemoj me tako zvati, pizdo jedna. Nisam ti ja Monty. Ja sam Terry i sad sam uzrujan. Reći ću ti što je. Htio bih da sam ja bio tamo na prozornici. Mogao sam biti i ja. To zaslužujem, OK? A onda, eto tebe. OK? I zato ja sada glumim policajca u pičku materinu!« Pošao sam od njega. Sutra će se bolje osjećati. Ali to nije bio kraj priče. »Hej, hej, kamo ćeš?«, rekao je. Slijedio me. »Ima nešto što moraš napraviti«, rekao je. »Hoćeš li? Rekao si da hoćeš.«

Na silu me poveo na stranu, podalje od svih, tako da nas ne mogu prisluškivati. Držao me za ruku. Boljelo me. Ruka mi je počela trnuti. Nisam je micao. »Sad«, rekao je. »Dajemo ti poziv.« »Ne večeras«, rekao sam. »Ne večeras? Zašto ne večeras? Što tebi znači večeras? Velika stvar?« Slegnuo sam ramenima. »U redu.« Rekao sam da ću učiniti ako budem mogao. Znao sam na što smjera. Nisam htio ispasti kukavica. Znao sam koga mrziti. »Partija hitno treba sredstva. Otiđi do dvoje ljudi i traži ih novac. »Koliko?«, rekoh. »Prepuštamo tebi.« Prigušeno sam se nasmijao. »Ne budi glup.« »Pripazi na svoj jezik«, viknuo je. »Pazi na svoju labrnju, jebemti!« Onda se nasmijao i pogledao me podrugljivo. To je bio neki drukčiji Terry. »Koliko god možeš.« »To je, znači, ispit?« »Stotine«, rekao je. »Hoćemo stotine funti. Traži. Nagovaraj ih. Oderi ih. Ukradi im pokućstvo. Podnijet će oni to. Uzmi im sve što možeš. OK?« »Je.« Krenuo sam da odem. Bilo mi ga je dosta. Ali opet me uhvatio za ruku, onu istu. »Kamo ćeš sad, u pičku materinu?« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 271 »Što?« rekoh. »Nemoj me potezati.« Bio je ljut, ali ja se nisam srdio nimalo. Nije me bilo briga što se događa. »Kako misliš uzeti novac, a da ne znaš imena uključenih strana?« »OK. Koja su to imena?«, upitao sam. Trzajem me okrenuo tako da sam sada gledao u zid. Više nisam vidio roditelje; vidio sam zid i Terrya. Zubi su mu škripali. »Ovo je klasni rat«, rakao je. »To znam.« Spustio je glas. »Jedan je Pyke. Druga je Eleanor.« Zaprepasto sam se. »Pa to su mi prijatelji.« »Tako je, zato će se prijateljski odazvati.« »Terrv, ne.« »Karime, da.« Okrenuo se i promotrio gomilu u restoranskom prostoru. »Krasna rulja. Piće?« »Ne.« »Sigurno?« Kimnuo sam . »Onda, Karime, vidimo se.« »Da.« Razdvojili smo se. Provrzmao sam se okolo. Poznavao sam mnogo ljudi, ali sam ih jedva prepoznavao. Na nesreću, za manje od minute našao sam se kako stojim pred jedinim bićem koje sam htio izbjeći — pred Changezom. Sada će trebati otplatiti dugove. Bio sam pripravan. Zbog toga sam bio toliko uznemiren da sam ga nekoliko dana ranije pokušao odvratiti da dođe i rekao Jamili: »Mislim da ta večer neće goditi Changezu.« »U tom slučaju ga onda ja moram voditi«, rekla je, karakteristično. A Changez me zagrlio i izlupao po leđima. »Vrlo dobra predstava i vrhunska gluma«, rekao je. Sumnjičavo sam ga pogledao. Nisam se osjećao nimalo dobro. Želio sam biti na nekom drugom mjestu. Ne znam272 HANIF KUREISH1 zašto, osjećao sam da je to neka potmula varka. Bio sam spreman. Večeras su svi izišli da me spopadnu. »Tako je, a ti mi, Changez, izgledaš sretno. Otkuda takav zanos?« »Pa svakako pogađaš. Moja Jamila čeka.« Blijedo sam ga pogledao. »Imat ćemo bebu.« »Tvoju bebu?« »Budalo blesava, kako se to može bez seksualnog odnosa? Sam dobro znaš da nisam imao pristup toj počasti.« »Točno, draga Pameti*. To sam i mislio.« »I tako čeka Simonovo. Ali svi ćemo imati udjela.« »Dijete komune?« Changez je zagroktao od odobravanja. »Pripadništvo cijeloj porodici prijatelja. Nikada nisam bio tako sretan.« Tu mi je prekipjelo, hvala lijepa. Htio sam otkenjati, otići kući. Ali prije nego mi je to uspjelo, Changez je ispružio mesnatu šapetinu zdrave ruke. Poskočio sam unazad. Eto ga, sad će me smlaviti, pomislio sam. Indijski sunarodnjak u predvorju bjelačkog kazališta!

»Priđi malo bliže, vrhunski glumce«, rekao je. »I saslušaj moju kritiku. Drago mi je što si u ulozi sačuvao temeljnu autobiografiju i nisi mi u karakter ubacivao izmišljotine. Jasno si shvatio da ja nisam stvorenje koje se može s uspjehom utjelotvoriti. Eto, napokon, tvoja časna riječ ima časti. To je dobro.« Obradovao sam se što kraj sebe vidim Jamilu. Ponadao sam se da će promijeniti predmet razgovora, Ali tko je to s njom? Je li to sigurno Simon? Sto mu se dogodilo s licem? Simonu je jedno oko bilo povezano; obraz pod njime pod flasterom; pola glave bilo mu je umotano u gazu. Jamila je djelovala smrknuto, iako sam joj dvaput čestitao za bebu. Zapiljila se čvrsto u mene, kao da sam neki zločinac koji siluje. Jebemti, u čemu je problem, samo sam to htio saznati. Dear Prudence - draga Pameti; kompozicija Jobna Lennona s »Bijelog albuma« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 273 »U čemu je problem?« »Nisi bio tamo«, rekla je. »Nisam mogla vjerovati. Jednostavno se nisi pojavio« Gdje to nisam bio? »Gdje?«, rekoh. Zar te moram podsjećati? Na demonstracijama, Ka» rime.« »Jammie, nisam mogao. Imao sam pokus. Kako je bilo? Čujem da je bilo efikasno i sve to.« »Ostali ljudi iz tvoje predstave su bili tamo. Simon je prijatelj Tracev. Ona je bila, u prvim redovima.« Pogledala je Simona. I ja sam pogledao Simona. Nemoguće je bilo reći kakav je to izraz bio na njegovu licu jer mu je u tom trenutku veći dio glave bio potpuno sređen. »Eto kako je bilo. Flaša u glavu. E, moj Karime, kamo ti srljaš kao osoba?«. »Tamo«, rekao sam. Bio sam na odlasku, već sam krenuo van, kadli mi priđe Mama. Smiješila se pa sam je poljubio. »Puno te volim«, rekla je. »Bilo dobro, Mama, a?« »Nisi bio u pregači kao onda«, rekla je. »Bar su ti dali da nosiš svoju odjeću. Ali ti nisi Indijac. Nikad nisi ni bio u Indiji. Znam ja. Onaj čas kad bi izišao iz aviona dobio bi proljev.« »Ma baš me briga«, rekao sam joj. »Ja sam glumac. To je samo posao.« »Nemoj mi tako govoriti«, rekla je. »Budi ono što jesi.« »Pa da.« Pogledala je prema Tati koji je sada bio s Evom. Eva mu se ljutito obraćala. Tata je djelovao kao janješce, ali je podnosio; nije joj uzvraćao. Ugledao nas je i spustio pogled. »Vuče ga za uši«, rekla je Mama. »Glupa stara kravetina — neće to biti dobro za tako tvrdoglavo dupe kao što je on.« »Odi u zahod i ispuši nos«, rekao sam joj.274 HANIF KUREISHI »I bolje mi je«, rekla je. Tu kraj vrata popeo sam se na stolac i odozgo pogledao gomilu budućih kostura. Za osamdeset godina mnogi će od nas biti mrtvi.j Živimo, ne imajući izbora, kao da tome nije tako, kao da nismo sami, kao da neće doći trenutak u kojem će svatko od nas spoznati da mu je život prošao, da bez kočnica vozi prema zidu od opeka.^Eva i Tata i dalje su razgovarali; Ted i Jean su razgovarali; Marlene i Tracev su razgovarale, Changez, Simon i Allie su razgovarali; i nitko od njih sada nije imao neke potrebe za mnom. Otišao sam van. U usporedbi s njihovim smrdljivim guzicama i otrovnim razgovorom, noćni zrak je bio blagotvoran kao mlijeko. Rastvorio sam kožnu jaknu i raskopčao šlic i tako dao kurcu da osjeti vjetar. Hodao sam prema zasranoj rijeci Temzi, toj plimi govana koju zagađuju drkači što žive na brodovima i ljudi koji vole veslanje. Ušao sam na neko vrijeme u okrepljujući ritam hoda, dok nisam shvatio da me slijedi neka oniža spodoba koju sam primijetio na nekoliko metara od sebe kako mirno korača s rukama u džepovima. Bolio me kurac za to. Htio sam razmišljati o Eleanor i o tome kako mi je bilo bolno viđati je svaki dan kad je jedino što sam htio bilo da joj se vratim.LjDakako da sam se ponadao da će moja ravnodušnost oživjeti njezino zanimanje za mene,' da ću joj nedostajati i da će me moliti da se vratim k njoj na još koju kobasičicu skuhanu na pari i posljednji poljubac u bedra.i No, u pismu sam je zamolio da me se kloni; upravo je to i činila i izgleda da je nije smetalo. Možda da pokušam s njom porazgovarati posljednji put. Već više nisam mogao podnosti znatiželju za to biće iza sebe, pa sam se dalje niz rijeku skrio u dovratak nekog puba i onako polugol skočio na to stvorenje i viknuo: »Tko si ti? Zašto me pratiš?« Kad sam je pustio ostala je mirna, nije se prestrašila i smiješila se. »Zadivila me tvoja predstava«, rekla je kad smo nastavili hodati. »Nasmijao si me. Samo sam ti to htjela reći. Imaš najljepše lice. Te usne. Vau.« »Da? Sviđam ti se?« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 275

»Da, i želim s tobom biti nekoliko minuta. Ne smeta ti da te pratim, je li? Vidjelo se da kaniš otići. Izgledao si užasnuto. Ljut. Kakvo stanje, fuj! Ne želiš biti sam, je li?« »Ništa ti ne brini — dobro je imati prijatelja.« Bože, zvučao sam kao budala. Ali uzela me za ruku i tako smo šetali kraj rijeke, kraj kuće Williama Morrisa i prema Hogarthovu grobu. »Čudnovato je da još netko ima iste namjere kao ja«, rekla je žena čije je ime bilo Hilarv. »Koje namjere?« »Da te slijedi«, rekla je. Okrenuo sam se i ugledao Heatera kako stoji bez želje da se skrije. Pozdravio sam ga vriskom koji mi se izdigao iz utrobe i poletio u zrak kao mlaz. Sam Janov bi mi zapljeskao. »Sto je, Heater, što hoćeš? Daj odjebi i crkni od raka, pizdo jedna debela, ružna, lažna!« Zauzeo je stav i sada je čvrsto stajao razdvojenih nogu, jednako raspoređene težine. Bio je spreman za mene. Htio se tući. »Uhvatit ću te, pizdo pakistanska! Ne sviđaš mi se! I previše si se igrao s mojom Eleanor. Ti i Pyke.« Hilarv me uzela za ruku. Bila je mirna. »A da se jednostavno zaletimo?«, rekla je. »To ti je dobra ideja«, rekao sam. »OK.« »Hajdemo onda.« Jurnuo sam prema Heateru i popeo se na njega tako što sam mu stao na koljeno, ščepao ga za suvratak na kaputu i iskoristio zalet da ga drmnem čelom po nosu onako kako su me učili u školi. Zahvaljivao sam Bogu na školovanju. Okrenuo se oko sebe, namještajući nos na licu. Onda smo Hilarv i ja odjurili i derali se, grlili jedno drugo i ljubili se, a izgledalo je kao da je krvi na sve strane, samo je lila niz nas. Zaboravio sam da je Heater u svojoj školi naučio da nikamo ne ide bez britve pričvršćene ispod revera.ŠESNAESTO POGLAVLJE Kazalište je svake večeri bilo puno, a na našu radost, petkom i subotom ljudi nisu mogli ni ući. Spremali smo dodatne predstave. Predstava mi je po cijeli dan bila u pameti. Nije je bilo moguće izvesti samo s pola koncentracije, što sam primijetio jedne večeri pošto sam se našao nasukan na pozornici, jer sam, zagledavši se u Eleanor, zaboravio u kojem smo činu predstave. To što me uvečer čekala predstava upropaštavalo mi je čitav dan, a da to izbjegnem, shvatio sam da mi je najbolje da premjestim sate i ustajem u tri ili četiri poslijepodne pa mi je tako predstava počinjala kao ujutro, a poslije sam imao sate i sate da je zaboravim. Nakon predstave odlazili smo u kraj s restoranima gdje bi nas samo pratili pogledi. Ljudi su jedni drugima pokazivali na nas. Plaćali su nam pića; čast im je bila da se se s nama upoznaju. Uporno su nas pozivali na zabave, da ih začinimo. Odlazili smo, upadali u ponoć punih ruku piva i vina. Kad bismo došli, nudili su nam droge. Imao sam seks s nekoliko žena; sada je sve išlo lakše. Dobio sam i agenticu. Ponuđena mi je manja uloga u jednom televizijskom filmu u kojoj igram taksista. Imao sam i malo novaca za provod. Jedne večeri svratio je Pyke i pitao nas želimo li da odvede predstavu u New York. Postoji ponuda malog ali prestižnog kazališta. Želimo li zaista ići? »Javite mi ako vas to može smetati«, rekao je nehajno. »Stvar je na svima vama«. Pyke nam je nakon predstave dao neke upute, a ja sam ga pitao mogu li ga posjetiti preko vikenda. Nasmiješio se i potapkao me po dupetu: »U svako doba«, rekao je. »Zašto ne?« »Sjedi«, rekao mi je kad sam stigao spreman da ga tražim novac. U sobu je ušla neka starica u ružičastom BUDDHA IZ PREDGRAĐA 277 najlonskom kućnom ogrtaču i s usisavačem. »Kasnije, Ma-vis«, rekao joj je. »Matthevv«, počeo sam. »Sjedi dok se otuširam«, rekao je. »Jako ti je hitno?«, pa je izišao i ostavio me sama u toj prostoriji sa skulpturom pičke. Kao i prije, prošetao sam okolo. Pomislio sam da mu možda ukradem nešto pa bi to Terry mogao prodati za Partiju. To bi bilo nešto kao trofej. Odmjeravao sam vaze i podizao držače za papir, ali nisam imao pojma koliko vrijede. Spremao sam se da jedan od tih držača za papir strpam u džep, kadli uđe Marlene u kratkim hlačicama i majici. Ruke i podlaktice bile su joj umrljane bojom. Izvodila je neke dekoracije. Primijetio sam kako joj je tijelo sada bilo bolesno blijedo. I ja sam ga ljubio i lizao? »A, ti si?«, rekla je. Pokazala je malo od onog oduševljenja od prošli put. Vjerojatno se ohladila prema meni. Takvi ljudi znaju čas gore čas dolje. »Što smjeraš?«, rekla je. Prišla mi je. Onda je zasjala. »Daj nam pusicu, Karime.« Nagnula se prema meni i zatvorila oči. Blago sam joj poljubio usne. Nije otvarala oči. »Pa to nije poljubac. Kad se ljubim, onda hoću da me se ljubi«, rekla je. Njezin mi se jezik našao u ustima; usnama je prelazila preko mojih; rukama je vršljala po meni. »Daj, pusti ga na miru, za Boga miloga«, rekao je Pyke vraćajući se iz kupaonice. »Gdje je onaj šampon od sandalovine za kupanje koji ja volim?« Uspravila se. »Otkud da ja znam? Ne razmećem se ja njime. Nisam ja muško, pička mu materina. Ne koristim ga.«

Pyke je pretražio Marleneinu torbu; prevrnuo je nekoliko ladica i iz njih izvukao stvari. Marlene ga je gledala, stojeći s rukama na bokovima. Pričekala je da se opet nade u vratima, pa je viknula za njime »Što si tako drzak? Nemoj sa mnom razgovarati kao da sam ti neka kurca gladna glumičica. Zašto da ja moga Karima pustim na miru? Ti izlaziš s njegovom djevojkom.« Pyke je samo stajao. »Pa jebi se s njim. Što me briga. Znaš da me nije briga. Radi što god hoćeš, Marlene.« »Ma jebi se«, rekla je Marlene. »Jebo ti tvoju slobodu, zabij je sam sebi u dupe.«278 HANIF KUREISHI »Osim toga, ona mu nije djevojka«, rekao je Pyke. »Nije mu djevojka?« Marlene se okrenula prema meni. »Je li istina?« Pa se okrenula Pykeu. »Što si učinio?« Pyke ništa nije rekao. »Puklo je zbog njega, je li tako, Karime?« »Hja«, rekoh. Ustao sam. Marlene i Pyke su se gledali s mržnjom. Rekao sam: »Matthevv, navratio sam samo da te nešto pitam. Sitnica. Neću dugo. Možemo li to obaviti sada?« »Pa onda ću ostaviti vas dva momka same«, rekla je sarkastično Marlene. »Gdje je moj šampon za tijelo?«, pita je Pyke. »Zbilja, gdje je?« »Ma daj odjebi«, rekla je Marlene izlazeći. »Eto, vidiš«, rekao mi je Pyke, smirujući se. Zatražio sam ga novac. Rekao sam mu zbog čega. Tražio sam ga tristopedeset funti. »Za politiku?«, pitao je. »Za Partiju, je li tako? Jesam li u pravu?« »Da.« »Ti?« »Da.« »E, moj Karime. Mora da sam s tobom pogriješio.« Pokušao sam biti nehajan. »Možda i jesi.« Gledao me ozbiljno i s ljubaznošću kao da me zaista prozire. »Nisam ti mislio prigovoriti. Samo nisam shvaćao da si toliko u tome.« »Zapravo nisam«, rekao sam. »Jednostavno su mi rekli da te pitam.« Otišao je po čekovnu knjižicu. »Kladim se da ti nisu rekli da mi to kažeš.« Uzeo je pero. »Znači, ti si poštar. Ti si ranjiv dečko. Nemoj da te iskoriste. Uzmi ček.« Bio je čaroban. Dao mi je ček na petsto, funti. S njim bih mogao razgovarati čitav dan, ogovarati ,'i ćaskati kao što smo radili kod njega u autu. Ali otišao sam čim sam dobio novac; on nije naročito htio da ostanem, a ja nisam želio da se uvalim u bilo što s Marlene. Kad sam izlazio na prednja vrta štrcala je niz stepenice i pozvala me: »Karime, Karime«, čuo sam i Pykea kako joj govori: »Zar BUDDHA IZ PREDGRAĐA 279 ti nikako ne može pobjeći?«, a ja sam za sobom zalupio vratima. Nisam sam sebe mogao natjerati da ponovno odem k Eleanor u stan. Zato sam je za novac pitao jedne večeri nakon predstave. Bilo je teško s njom razgovarati. A ispalo je još teže zbog toga što se, dok sam joj to govorio i objašnjavao joj da to nema veze s ljubavlju nego s poslom, uspetljala sa stvarima, s mnoštvom predmeta koje je nosila sa sobom u svlačionicu: knjige, kazete, šminka, fotografije, posjetnice, pisma, odjeća. Stavila je na glavu nekoliko šešira, za Boga miloga. Sve je to radila zato što se sada nije htjela suočiti sa mnom, sjesti i izravno me pogledati. Ali jednako sam tako osjećao da me izbacuje iz svoje svijesti. Ja sam joj značio malo; nisam joj bio neki značajan gubitak. A nije baš i da sam je mnogo volio; samo je nisam htio pustiti. Nisam htio da ostane kao da sam odgurnut ustranu, odbačen, izbačen. A bio sam. Eto. Ništa tu nisam mogao. Zato sam joj samo rekao što želim. Kimnula je glavom i uzela knjigu. »Jesi li čitao ovo?«, rekla je. Nisam čak ni pogedao. Nisam se htio dati uvući u knjige. Ponovno sam je pitao za isti novac. Za pomoć Partiji; a ona će promijeniti stvari koje treba promijeniti. Napokon je rekla: »Ne, ne dam petsto funti.« »Zašto ne?« »Razmišljala sam o Geneu...« »Ti uvijek razmišljš o Geneu i...« »Da. Pa? Zašto ne bih?« »Zaboravi to Eleanor«, rekao sam joj. »Držimo se ovoga.« »Gene je bio...« Tresnuo sam šakom po stolu. Bio sam sit svega. A kroz glavu mi je neprekidno prolazio stih Boba Dylana: »Opet sam u autu odvaljen na Memphis blues.« »Partija. Treba nam novac. To je sve. Ništa drugo. Ništa Gene. Ništa mi.« Bila je uporna. »Ja ti nešto govorim. Ne slušaš me.«280 HANIF KUREISHI

»Ti si bogata, je li tako? »Daj malo raspašuj po koljek-tivu, draga.« »Ma ti si jedno obično smeće«, rekla je. »Zar nam nije bilo lijepo, skupa?« »Je, u redu. Uživao sam. Išli smo u kazalište. Ševili smo se. I onda si otišla s Pvkeom.« Tada mi se nasmiješila i rekla: »U ovome je stvar. Oni nisu Partija za Crnce. Oni su Bijelci od glave do pete, ako želiš znati. Ne dam ni pišljiva boba za takve apart-heidske stvari.« »U redu«, rekao sam ustajući. »Svejedno ti hvala.« »Karime.« Gledala me. Htjela je reći nešto ljubazno, pa je rekla: »Nemoj postati ogorčen.« Kad sam imao slobodan dan otišao sam Terrvju. On i njegovo društvo skvotirali su u jednoj kući u Brktonu. Sišao sam s autobusa i krenuo prema sjeveru, kako me uputio, ispod željezničkog mosta preko kojeg sam prelazio i onaj put kad je tetak Ted isjekao sjedala; onda kad je rekao: »Prokleti Crnci.« Bila je to i ista linija kojom je moj otac sve one godine putovao na posao, s onim svojim modrim rječnikom u torbi. Te su kuće sagrađene za neki drugi kraj grada, pomislio sam ugledavši Terrvjevo boraviše. Bila su to petorokatna zdanja; izdizala su se iznad lijepih parkova; i trunula su kao što je trunuo sam taj dio grada iako je cvao u pukotinama. Tu su dečki bili divljiji nego igdje u Londonu. Frizura što ju je Charlie prisvojio i koju je pomno doradio — crna, na šiljke, skulpturalna, ornamentalna, za večernje izlaske a ne za rad — otišla je dalje: prema Mohikancima. Djevojke i momci na glavi su nosili kompaktan spektar boja za kosu, a preostali dio lubanje bio im je izbrijan. Crni dečki nosili su rese od kose do pola leđa, štapove i tenisice. Djevojke su nosile traperice koje su se sužavale iznad gležnjeva; dečki su nosili crne sado-mazo hlače sa zaklopcima, kopčama i patentnim zatvaračima. Kraj je bio pun bunkera, skvotova, lezbijskih barova, gey-pubova, narIzvorno, slang: shebeen — mjesto na kojem se ilegalno toči alkohol, naročito ako se toči noću; isto što i naš žargonizam; bunker. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 281 ko-pubova, narkomanskih organizacija. Nije se baš mnogo radilo; ljudi su gluharili; nutkali su crni hašiš, što sam i uzeo, ali ne od njih. Kućna su vrata bila otvorena. Lokoti su bili razbijeni. Krenuo sam ravno gore i unutra našao Terryja. Nosio je kratke hlače i majicu; bio je bos i vježbao je na dugačkoj strunjači kraj velikog prozora. Na šiji je držao dizački uteg pa je ustajao i sjedao, ustajao i sjedao i tako gledao ragbi na crno-bijelom televizoru. Pogledao me u čudu. Dao sam se u potragu za nečim na što bih mogao sjesti, kakvom čitavom stolicom ili neuprljanim jastukom. Stan prljav, a Terry tako uspješan glumac! Prije nego sam sjeo zgrabio me i izgrlio. Mirisao je dobro, na znoj. »Hej, hej, vidi ti njega, vidi ti samo njega, da tako upadne. Gdje si bio?« »Narednice Monty«, rekao sam. »Gdje si bio, reci. Gdje, Karime?« »Podizao sam novac za tebe« »Joj, da, zbilja«, rekao je Terry. »Vjerujem ti.« »Pa zar me nisi pitao?« »Jesam, ali...«, zakolutao je očima. »Tražio si to od mene. Naredio si mi, pička mu materina. Je li tako? Hoćeš reći da se ne sjećaš?« »Da se ne sjećam? Pa kako da to zaboravim, Karime, jebo ga Bog? One večeri. Vau. Sav onaj novac i inteligencija. Oni visokoparni ljudi. Sveučilišne pizde. Bogate pizdurine, jebo im pas. Ma, tko im jebe mater. Ne mogu oni pokolebati momka kao ja.« »Ma nemoj meni«, rekao sam mu. Rukama je napravio gestu i teško huknuo na usta. »Ali se zbog toga baš ne osjećam presretnim.« Otišao je i napravio nam malo čaja, ali imao je »Tajfun« i šalicu koja je je s vanjske strane imala smeđe mrlje. Stavio je sam je sa strane i dao mu Pvkeov ček. Kratko ga je pogledao; pogledao je u mene. »Dobar posao, jebote. Mislio sam da se šalimo. Pa to je sjajno. Stari, odlično si to izveo.«282 HANIF KUREISHI »Samo sam trebao pitati, ništa više. Znaš kakvi su liberali.« »Da, oni to mogu podnijeti, đubrad.« Ponovno mi je prišao, ali je prije toga strpao ček u džep na jakni. »Slušaj, ima i drugih stvari koje bi sada mogao napraviti za Partiju.« Rekoh mu: »Idem s Pvkeom u Ameriku.« »Zajebi to. Čemu?« Bilo mi je drago ponovno vidjeti Terrvja kad je uspaljen i srdit. »Sada treba biti u ovoj zemlji. Na koljenima je. Pa i sam vidiš, zar ne?« »Da.« »Naravno, da vidiš. Callaghan ne može dugo. Onda je red na nas.«

»Amerika je OK.« »Je, je. Sjajna.« Udario me po ruci. »Dođi.« Osjećao sam da me želi dirati ili tako nešto. Poljubiti me. Rekao je: »Osim što je obična fašistička, imperijalistička, rasistička govnara.« »Da?« »Ona je...« Rekoh mu: »Tvoje mi se neznanje ponekad gadi. Ta tvoja glupa sjebana sljepoća prema stvarima. Amerika. Što misliš, odakle je došla pederska militantnost?« Nije baš da mi je to olakšalo slučaj. Porazmislio sam na trenutak. Slušao me, nije se prezrivo smješkao. »Ženski pokret. Crnačka pobuna. O čemu govoriš, Terry, kad govoriš o Americi? To je sranje. Idiotizam. Kriste!« »Ne viči na mene. Što govorim? Kažem da te trebam, to je sve! Kažem da je gadno u vražju mater što ste ti i Pyke postali tako bliski prijatelji nakon što ti je ono napravio. Je li tako, Je li tako?« »Što mi je napravio?«, rekao sam. »Ti znaš. Ti si bio tamo.« »Da ja znam? Što? Reci mi?« »Čuo sam«, rekao je. »Svi pričaju.« Okrenuo se. Nije htio više govoriti. Sada nikada neću saznati što se govori o meni i Pykeu i o onome što mi je napravio. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 283 »U redu«, rekao sam. »Baš me briga.« »Tebe nije briga ni za što«, rekao je. »Ni s čime nisi povezan, čak niti s Partijom. Ti ne voliš. Ostani tu i bori se.« Ushodao sam se po sobi. Terry je na podu imao vreću za spavanje; kraj kreveta mu je bio nož. Bilo je vrijeme da odem. Poželio sam prolunjati po tom dijelu Londona. Htio sam nazvati Changeza da kraj mene šetka onim svojim čaplinovskim nogamtt. I Terry se ushodao; pogledao sam prema prozoru ne bih li se savladao. Ljudi koji su tek ponekad napola u pravu dovodili su me do ludila. Mrzio sam poplavu stavova, sigurnost, olako govorenje o Kubi i Rusiji, o ekonomiji jer se ispod tvrde strukture riječi nalazio ponor neznanja i nepoznavanja; i, na neki način, želje da se ne zna. Ljubavnik Fruitbat Jones, Cho-gyam-Rainbaw-Jones, imao je pravilo: govorio je samo o stvarima u kojima je imao praktično iskustvo, stvarima koje je izravno upoznao. Izgleda da je to dobro pravilo. Već sam zinuo da Terrvju ponovno kažem koliko mislim da je budala, koliko je krut u svojim pogledima, kadli on reče: »Sad kad te Eleanor izbacila van, možeš doći amo živjeti. U ovom skvotu ima nekoliko zgodnih radnica. Nećeš oskudijevati.« »Kladim se«, rekao sam. Prišao sam mu i stavio mu ruku između nogu. Nisam mislio da će sebi dopustiti da mu se toliko dopadne; nisam mislio da će mi dati da mu izvučem kurac van, ali rekao bih da to treba pokušati sa svakime tko ti se sviđa, za svaki slučaj. Nikad se ne zna, moglo bi im se dopasti, a ako ne, pa što onda? Kad sam jednom bio u sličnom raspoloženju ustanovio sam da su privlačni ljudi izazov sami po sebi. »Karime, ne diraj me«, rekao je. Nastavio sam ga trljati, gurao mu se između nogu, pa mu zario nokte u jaja, a potom sam mu nakratko promotrio lice. Koliko sam god bio ljut na Terrvja, koliko sam ga god htio poniziti, odjednom sam u njegovim očima vidio takvu ljudskost, u pokušaju da se nasmiješi — takvu nevinost u tome kako me nastojao razumjeti, i takvu spremnost na bol, skupa s neizrečenom željom da ne bude povrijeđen284 HANIF KUREISHI — da sam se povukao. Otišao sam na drugi kraj sobe. Sjeo sam i zagledao se u zid. Razmišljao sam o mučenju i bezrazložnom fizičkom bolu. Kako je uopće moguće činiti takvo što kad su tu oni naročiti pogledi koji vape prema tebi iz ljudskih dubina i tjeraju te da osjetiš toliku samilost da bi zbog nje najradije isplakao cijelu godinu? Prišao sam mu i pružio mu ruku. Pojma nije imao o čemu se radi. Rekoh: »Terry, vidimo se.« »Kada?«, pitao je, zabrinut. »Kad se vratim iz Amerike.« Dopratio me do vrata. Rekao je zbogom, a potom da mu je žao. Da budem pošten, ne bi mi smetalo da preselim k njemu i živim u Brixtonu, a vrijeme za takvo što vjerojatno je prošlo. Čekala me Amerika. SEDAMNAESTO POGLAVLJE Nakon premijerne večeri u New Yorku izišli smo iz kazališta i posjedali u taksije prema stambenoj zgradi na Central Park Southu, blizi hotela Plaža. Našli smo se na devetstotom katu nečega, a jedan je zid bio od samog stakla i s njega je pucao pogled na sjeverni dio Manhattana. Posluga sa srebrnim pladnjevima, na klaviru »As Time Goes By«. Prepoznao sam razne glumce, a rečeno mi je da tu ima i agenata, novinara i izdavača. Carol je išla od jednog do drugog i predstavljala se. Pyke je stajao na jednom mjestu, gotovo na samom središtu prostorije gdje je radosno i susretljivo primao dobrohotne pohvale i bez sumnje se nadao sresti frizerku iz Wisconsina. Kao engleski provincijalci, a grozničavo uplašeni od kapitalističke kontaminacije, Tracey, Richard i ja skutrili smo se u kutu i bili smo nervozni. Eleanor je uživala u razgovoru s nekim mladim filmskim producentom koji je nosio pletenicu. Gledajući je sada tako, a da sam u tri mjeseca s njom progovorio svega nekoliko riječi, shvatio sam koliko sam je

malo poznavao, razumio, volio. Želio sam je, ali nisam želio nju. O čemu sam razmišljao sve vrijeme što sam bio s njom? Odlučio sam progovoriti s njom nakon nekoliko pića. Čovjek koji je ravnao tim kazalištem, dr. Bob, nekada je bio akademičar i kritičar, oduševljenik »etničkom umjetnošću«. Njegova soba u kazalištu bila je puna peruanskih košara, rezbarenih vesala, afričkih bubnjeva i slikarija. Znam da je gledao u čabar jer kad smo rni uvježbavali za otvorenje rekao je: »Ne brinite, sredit ću vam ja već neku primjerenu glazbu«, kao da mi je to samo još to trebalo da se osjećam kao kod svoje kuće. Sada je Tracey i mene posjeo u malo previše istaknute naslonjače u prednjem djelu prostorije i ušutkao sve pozadi nas. Svi su pomislili su da će uslijediti govor ili neka286 HANIF KUREISHI objava. U dvoranu su, pak, iznenada uletjela tri tamnoputa čovjeka koji su nosili bubnjeve i udarali po njima nekakvim drvenim kukama. Onda se neki Crnac, koji je nosio svi-jetloružičaste hlače i bio gol do pasa, raširenih ruku počeo bacakati po cijeloj postoriji. Pridružile su mu se neke dvije Crnkinje koje su lamatale rukama. Potom je u prostoriju uletio još jedan muškarac u svjetlucavim hlačama, pa su njih četvoro izveli nešto kao ljubavni ples, a sve na pola koraka od Tracev i mene. A dr. Bob je čučao u kutu i izvikivao: »To!« i »Samo daj!«, kao da to plešu Haićani. Od toga sam se osjećao kao kolonijalist koji gleda urođe-ničku predstavu. Na kraju se prolomio buran pljesak, a dr. Bob nas je poveo da se rukujemo sa svakime od njih. Te večeri Eleanor više nisam vidio sve dok se gosti uglavnom nisu razišli, a Eleanor, Richard, Carol i ja u spavaćoj sobi posjedali oko Pykea. Pyke je bio bodar i nasmijan. Eto ga, nalazi se u New Yorku i okružen je obožavateljima. Što bi više i mogao poželjeti? I igrao je jednu od svojih najmilijih uloga. Osjetio sam miris opasnosti. Ali da sam otišao iz sobe, našao bih se među nepoznatim ljudima. Zato sam ostao iako za to nisam bio raspoložen. E sad,«, rekao je, »svi vi — kad biste mogli pojebati jednu jedinu osobu u ovoj sobi, tko bi to bio? I svi su se nasmijali i pogledali jedni druge potvrđujući svoj izbor, nastojeći biti smjeli i uperiti prstom jedno na drugoga i reći: »Tebe, tebe!« Jedan kratak pogled rekao je Pykeu koliko sam noćas rastresen, pa me isključio. Kimnuo sam mu glavom i osmijehnuo mu se i rekao Eleanor: »Možemo li malo izići razgovarati?«, ali Pyke je rekao: »Samo malo, pričekaj, moram vam nešto pročitati.« »Dođi«, rekao sam Eleanor, ali ona me zadržala za ruku. Znao sam što će se dogoditi. Pyke je sada vadio svoju teku. I počeo je čitati predviđanja što ih je ispisao kad smo bili na prvom pokusu u onoj dvorani kraj rijeke gdje smo, grupe radi, svi bili iskreni. Bože, bio sam pijan i nisam primjećivao zbog čega su svi bili tako pomni prema Pykeu: kao da je to Pyke čitao prikaze, ne o predstavama, nego o osobama, odjeći, uvjerenjima — o nama. U svakom slučaju, čitao je nešto o Carol i Tracev, ali ja sam legao BUDDHA IZ PREDGRAĐA 287 poleđuške na pod i nisam slušao; ionako me nije zanimalo. »A sada Karim«, rekao je. »Ovo će te zakovati.« »Kako znaš?« »Znam.« Počeo je čitati stvari o meni. Lica okupljena oko njega gledala su u mene i smijala se. Zašto me toliko mrze? Sto sam im ja učinio? Zašto nisam čvršći? Zašto toliko osjećam sve to? »Karim očito traži s kim bi se jebao. Bilo djevojku bilo momka: svejedno mu je, što je u redu. Ali preferirat će djevojku jer će mu ona biti kao majka. Zbog toga pokušava zagristi svaki kolačić u grupi. Tracey mu je previše narogušena, previše siromašna; Carol preambiciozna; a Louis nije njegov fizički tip. To će biti Eleanor. On misli da je ona slatka, ali ona baš ne pada na njega. Ona je u svakom slučaju i dalje sva sjebana zbog Genea i osjeća se odgovornom za njegovu smrt. Porazgovarat ću s njom, reći ću joj da se pobrine za Karima, možda je pridobijem da ga utaži, da mu da malo samopouzdanja. Moje je predviđanje da će se ona s njime ševiti, to će u biti biti ševa iz sažaljenja, ali on će jako pasti na nju, a ona će biti previše fina da mu kaže istinu o bilo čemu. Sve će završiti suzama. Otišao sam u drugu sobu. Poželio sam da sam u Londonu; jednostavno sam htio biti što dalje od tih ljudi. Nazvao sam Charlieja koji je sada živio u Londonu, ali ga nije bilo. S njime sam već nekoliko puta razovarao preko telefona, ali se još nismo vidjeli. Tada me obujmila Eleanorina ruka; držala me u naručju. Neprekidno sam joj govorio: »Hajdemo, hajdemo nekamo gdje možemo biti zajedno.« Gledala me sažalno i govorila ne, ne, mora mi reći istinu, provest će noć s Pykeom, želi ga upoznati što dublje može. »Pa za to ti ne treba cijela noć«, rekao sam. Vidio sam Pykea kako okružen ostalima izlazi iz sobe i krenuo sam da ga uništim. Nisam izveo čist udarac. Nastao je metež; bacakao sam se; ruke i noge na sve strane. Ali čije? Pomahnitao sam, ritao se, grebao i vrištao. Htio sam baciti stolicu kroz prozorsko staklo jer sam htio biti na ulici, htio sam je gledati kako usporeno leti kroz taj prozor. Onda kao da sam se našao u nekoj kutiji. Zurio sam u uglačano drvo i nisam se mogao micati. Bio288 HANIF KUREISHI sam prikovan. Gotovo je bilo sigurno da sam mrtav, hvala Bogu. Čuo sam kako neki američki glas kaže: »Engleske životinje. Cijela im je kultura propala na dno.«

Ti taksiji u New York Citvju imaju neprobojne odjeljke koji sprečavaju da upucaš vozača, a imaju i skliska sjedala, tako da sam praktički stalno bio na podu. Hvala Bogu što je Charlie bio uza me. Obgrlio me rukama oko grudi i držao da ne padnem pod sjedala. Odbio mi je namjeru da odemo u topless-bar. A zapravo sam vidio neke Haićane gdje hodaju ulicom. Spustio sam prozor, naredio vozaču da uspori i poviknuo im: »Hej, momci, kamo ćete?« »Prestani, Karime«, rekao mi je Charlie blago.« »Hajde, momci«, derao sam se. »Haj'mo nekamo. Uživajmo u Americi!« Charlie je rekao vozaču da vozi dalje. Barem je bio dobre volje i radostan što me vidi, čak kad sam se, kad smo izišli iz taksija, htio izvaliti na pločnik i spavati. Charlie je te večeri bio na predstavi, ali je nakon izvedbe otišao na večeru s producentom ploče i zakasnio je na našu zabavu. Kad me zatekao onesviještena ispod klavira, okruženog gnjevnim glumcima, poveo me kući. Tracev mi je kasnije rekla da mi je baš raskopčavala košulju i u tom trenutku ugledala Charlieja kako prilazi. Bio je tako lijep, rekla je, da je briznula u plač. Probudio sam se umotan plahtom u lijepoj, svijetloj sobi, ne velikoj, ali s počivaljkarna, brojnim starim naslonjačima, kaminom, i kuhinjom koja se vidjela koz pregradna vrata. Po zidovima su bili uokvireni posteri slikarskih izložaba. Bilo je knjiga; mjesto je bilo otmjeno, nikako puko svratiste rock-zvijezde. Ali tada nisam mogao Charlieja smatrati za rock-zvijezdu. Nisam ga vidio kao bitnu nego povremeno dosadnu osobu. Tri-četiri puta sam se ispovraćao, pa sam se tek onda uspio s kavom, džemom i prepečencem popeti gore do Charlieja. Bio je sam u krevetu. Kad sam ga probudio, javilo se poznato mi rezanje. Ustao je nasmiješen i poljubio me. Ispričao mi je mnoge stvari da nisam mogao vjerovati da dolaze iz njegovih usta. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 289 »Dobrodošao u New York. Znam da si sav posran, ali upriličit ćemo mi provod za kakav nikada nisi ni znao. Kako je ovo sjajan grad! Promisli samo, sve te godine bili smo na krivom mjestu. Sada samo hodi tamo i stavi mi ploču Lightnin' Hopkinsa. Kakav početak, tako ćemo i nastaviti.« Charlie i ja proveli smo cijeli dan u šetnji po Villageu uživali frappe s talijanskim sladoledom. Neka ga je djevojka prepoznala pa nam je prišla i na stol ostavila poruku. »Hvala ti što svijetu daješ svoj genij«, napisala je. Na dnu je bio njezin telefonski broj. Charlie joj je kimnuo glavom na drugu stranu kafića. Zaboravio sam koliko je nezgodno izlaziti s njime. Svugdje su ga ljudi prepoznavali iako je kosu pokrio crnim vunenim šeširom i na sebi imao plavi pamučni kombinezon i radničke čizme. Pojma nisam imao da je toliko slavan u Americi. Skreneš iza ugla, a eto ti njegova lica prikucanog na ogradi gradilišta ili na osvijetljenoj površini za plakatiranje. Charlie je sa svojim bendom poduzeo turneju po arenama i stadionima. Pokazao mi je video-snimke, ali je odbio da ostanemo sjediti u sobi. Vidio sam zašto. Na pozornici je nosio crnu kožu, srebrne kopče, lance i uzdignut ovratnik, a pred kraj nastupa stajao je gol do pasa, mršav i bijel kao Jagger, bjesneći paukovskim stasom kao zlonamjerni košarkaš po pozornici širokoj kao avionski hangar. Obraćao se ljudima koji imaju najraspoloživije prihode, homićima, mladim ljudima i naročito djevojkama, a njegov album Ubij za DaDa ostajao je na ljestvicama i mjesecima nakon objavljivanja. Ali nestalo je onog njegova prkosa. Njegovo divljaštvo već je bilo travestija, a glazba, s malo unutarnje raznolikosti, izgubila je dramu i napadački duh otkako se prenijela iz Engleske i njezine nezaposlenosti, štrajkova i klasne netrpeljivosti. Impresioniralo me, pak, da je to Charlie znao. »Glazba mi je potrošena, OK? Ja nisam Bowie, nemoj misliti da ja to ne znam. Ali tu između ušiju ima nekih ideja. U budućnosti bih mogao napraviti dobre stvari, Karime. Ova mi zemlja daje strašan optimizam. Ljudi ovdje vjeruju da je stvari moguće ostvariti. Ne bacaju te stalno u očaj kao u Engleskoj.«290 HANIF KUREISHI Tako je sada unajmio taj troetažni apartman u kući od smeđe opeke na 10. istočnoj ulici da u njemu piše pjesme za sljedeći album i uči saksofon. Ujutro, dok sam njuškao okolo primijetio sam jedan zaseban stančić u vrhu kuće. Stojeći već u kaputu, spreman da odem do kazališta i kažem mu da odlazim — a mislim da je bio vrlo velikodušan i oduševljen što smo se sreli — rekoh mu: »Charlie, ja i cijela ekipa, svi ti živimo u onom velikom apartmanu. Ne mogu podnijeti da svaki dan viđam Eleanor. To mi kida srce.« Charlie nije oklijevao. »Bit će mi drago da budeš tu. Useli večeras.« »Sjajno, čovječe. Hvala ti.« Sišao sam niz ulicu, nasmijan, veseo što je Charlie i tu u Americi zadržao svoj cocknev naglasak jer mi je prva uspomena na njega bila iz u škole kad je plakao jer su mu se neki Cigančići rugali što govori tako gospodski. Dakako, ni ja do tada nisam nikoga čuo da tako govori. Sada se bavio čak rimama u cocknev-žargonu. »Tražim panju u tom sranju«, rekao bi. Njupa — panja. Ili se spremao obući košulju. »Dobra šulja niš ne žulja.« Prodavao je engleštinu i za to dobivao mnogo novaca.

Nekoliko dana kasnije preselio sam k njemu. Veći dio dana Charlie je bio kući, davao intervjue novinarima iz cijelog svijeta, fotografirao se, isprobavao odjeću i čitao. Pokatkad bi se po cijelom stanu izležavale mlade kalifomij-ske djevojke i slušale Nicka Lowea, lana Durvja i naročito Elvisa Costella. S tim sam djevojkama razgovarao samo kad su mi se obraćale jer sam njihovu kombinaciju ljepote, iskustva, praznoće i okrutnosti smatrao uvredljivom. Ali bile su tu i tri-četiri njujorške žene, izdavačice, filmske kritičarke, profesorice s Columbije, sufije koje su izvodile vrtoglave plesove i tako dalje koje je Charlie satima slušao pa tek potom s njima spavao, a kasnije ustajao da pribilježi hitne opaske o njihovim razgovorima koje će kasnije nekoliko dana ponavljati drugima. »One me obrazuju, čovječe«, rekao je za te zaluđene žene s kojima je razgovarao o međunarodnoj politici, južnoame-ričkoj književnosti, plesu, i svojstvu alkohola da pobudi BUDDHA IZ PREDGRAĐA 291 mistična stanja. U New Yorku se nije stidio svog neznanja: htio je učiti; želio je prestati lagati i blefirati. Dok sam se vrzmao po stanu slušao sam ga kako uči 0 Le Corbusieru i vidio sam da se slava, uspjeh i bogatstvo zaista slažu s njime. Bio je manje uznemiren, gorak i natmuren otkako ga znam. Sada kad se uzdigao, više nije gledao prema gore i zavidio. Uspjelo mu je ambiciju ostaviti po strani i postati čovječnim. Spremao se zaigrati na filmu, a potom u kazalištu. Sretao je prave ljude; putovao je da bi učio. Život mu je bio bajan. »Karime, daj da ti kažem nešto«, rekao je za doručkom, jer je to bilo jedino vrijeme kad smo razgovarali, dok mu je tadašnja djevojka još bila u krevetu. »Postoji dan kad sam se zaljubio po prvi put. Znao sam da je to velika ljubav. Proveo sam neko vrijeme u jednoj kući u Santa Moniki nakon nekoliko nastupa u Los Angelesu u San Franciscou.« (Kako su mi ta imena bila magična.) »Ta je kuća imala pet terasa na obroncima nekog strmog, bujno obraslog brijega. Otišao sam na kupanje na jedan bazen s kojeg je sluga u livreji upravo pomoću mreže povadio lišće. Brisao sam se i preko telefona razgovarao sa Zapadnim Kensingtonom, s Evom. Prišla mi je žena poznatog glumca čija je to kuća bila i pružila mi ključeve svog motora. Harlev. Tada sam zavolio novac. Novac i sve što se njime može kupiti. Htio sam da više nikada ne budem bez novaca jer mi on svakoga dana može kupiti život kao ovaj.« »Vrijeme i novac jesu najbolji, Charlie. Ali ako ne paziš, samo će ti nanijeti strahote, neumjerenost, pohlepu. Novac ti može presjeći vezu s običnim životom. Evo, gledaš dolje na svijet, misliš da ga razumiješ, da si baš kao i ostali, a nemaš pojma, ni o čemu. Jer ljudima su brige zbog novca srž života, kao i pitanje rada.« »Baš su mi dragi ovi razgovori«, rekao je. »Navode me da mislim. Hvala Bogu, sam nisam neumjeren.« Charlie je bio pun snage. Svaki dan je sjedao u taksi 1 vozio se do Central Parka pa bi trčao sat vremena; onda bi na još sat odlazio u gimnastičku dvoranu. Danima je u to vrijeme jeo samo čudnovate stvari kao što su ma-hunjače, vlasac i tofu, a ja sam vani pred kućom na snijegu292 HANIF KUREISHI jeo hamburgere jer, kako je rekao, »Ne želim životinje između ovih zidova.« Svakoga četvrtka uvečer svraćao je njegov diler droge. To je dodatni dašak civliziranosti što ga je zapazio u Santa Moniki, tumačio je Charlie. Pogotovo ono kako su mu sa svojim Pandorinim kutijama dolazili bivši studenti filma na NYU* i otvarali ih navrh gomile Charliejevih kataloga MOMA**. Charlie bi liznuo prst i pokazao na tu količinu trave, ovu količinu koke, nekoliko stvari koje dižu, pa malo onih koje spuštaju, malo praha da nas dvojica imamo što šmrkati. Naša se predstava nije dugo davala u New Yorku, svega jedan mjesec jer je Eelanor morala početi snimanje male uloge u velikom filmu koja joj je u međuvremenu dodijeljena. Predstava nam nije ostvarivala dovoljnu dobit pa da na mjesto Eleanor za tu ulogu dvedemo nekoga drugog; osim toga, i Pyke je otišao predavati u San Francisco. Ostali su se vratili London, a ja sam potrgao svoju kartu i ostao u New Yorku. Nisam imao što raditi u Londonu, a tamo bi mi otac nadgledao besciljnost i iskoristio je kao dokaz da sam trebao postati liječnik; ili da bih, barem, trebao otići liječniku. A u New Yorku mogu bez ograničenja postojati kao šetajuće mrtvilo. Volio sam šetati gradom, odlaziti s Charliejem u restoran, obavljati za njega kupovinu (kupovao sam mu automobile i nekretnine), javljati se na telefon i nalaziti se s engleskim glazbenicima koji bi tu bili u prolazu. Mi smo bili dva engleska momka u Americi, zemlji iz koje je došla glazba i gdje Mick Jagger, John Lennon i Johnnv Rotten žive odmah iza ugla. To je bilo ispunjenje sna. Svejedno, potištenost i mržnja prema samome sebi, žudnja da sam sebe osakatim polomljenim flašama, tupost i napadi plača, vlastita nesposobnost da danima ustanem iz kreveta, osjećaj da se svijet kreće i da me udara, stalno su se nastavljali. Ali znao sam da neću poludjeti; čak i ako je to rasterećenje, to prepuštanje, bilo sloboda za kojom sam žudio. New York University MOMA - Museum of Modern Art u New Yorku BUDDHA IZ PREDGRAĐA 293

Počeo sam se pitati zbog čega sam toliko jak — što je to što me tako drži na okupu. Pomišljao sam da sam to od Tate naslijedio snažan instinkt za opstankom. Tata se uvijek osjećao nadmoćnim prema Englezima; bilo je to naslijeđe njegova indijskog djetinjstva — politički gnjev pretvarao se u gađenje i prezir. Za njega su u Indiji Englezi bili smiješni, uštogljeni, nepouzdani, ropski su poštivali pravila. Naveo me da osjećam da mi ne smijemo sebi dopustiti sramotu poraza pred tim ljudima. Ne možeš dopustiti bivšim kolonijalistima da te vide na koljenima, jer oni i očekuju da i bude baš tako. Sada su iscrpljeni, njihov je imperij prošlost; dani su im odbrojani i sada je red na nas. Nisam želio da me Tata vidi ovakva jer ne bi bio u stanju razumjeti zašto sam od svega napravio takvu pometnju kad su svi uvjeti bili dobri, a vrijeme tako povoljno za napredovanje. Charlie mi je davao novaca kad bi mi ustrebalo i poticao me da ostanem u New Yorku: ali nakon šest mjesci rekoh mu da je vrijeme da pođem. Strahovao sam da će me početi smatrati teretom, štetočinom, nametnikom, iako mi nikada nije prigovorio. Ali sada se postavio tvrdokorno i očinski. »Karime, ostani ovdje sa mnom jer tu pripadaš. A tamo ti sve vrvi od bitangi. Tu imaš sve što ti reba, zar nije tako?« »Imam, svakako.« »Pa u čemu je onda problem?« »Ni u čemu«, rekao sam. »Samo što ja...« »To je u redu. Haj'mo kupiti neku odjeću OK?« Nije htio da odem. Bila je tajanstvena ta naša rastuća ovisnost jednoga o drugome. Pretpostavljam da je volio da mu tu budem kao svjedok. S drugim je ljudima bio suzdržan, zagonetan, lakoničan; imao je vrline iz modnog časopisa i uz to nosio traperice. Ali meni je sve volio pričati na onaj stari način iz škole. Uza me se mogao oduševljavati ljudima koje je sretao, mjestima koja je posjećivao, darovima kojima su ga zasipali. Ja, Karim, bio sam taj koji ga je pratio pri ulasku u dugačku limuzinu; ja sam bio taj tko ga je pratio u rusku čajanu na sjedeljke s filmskim glumcima, slavnim piscima i filmskim producen-294 HANIF KUREISHI BUDDHA IZ PREDGRAĐA 295 tima. Ja sam ga pratio kad odlazi gore sa ženama, raspravlja s intelektualcima i kad ga slikaju za talijanski Vogue. I samo ja sam znao cijeniti koliko je daleko stigao od svog izvornog stanja u Beckenhamu. Kao da je bez mene da to proslavim, Charliejevo napredovanje imalo malo smisla. Drugim riječima, ja sam bio punomjerno ogledalo, i to ogledalo koje pamti. Moj prvotni dojam da se Charlie uspjehom izbavio bio je pogrešan; mnogošto je bilo u Charlieja što nisam bio u mogućnosti vidjeti jer nisam ni želio. Charlie je volio navoditi Miltonovo: »O mrak, mrak, mrak«: a Charlie je bio mračan, jadovit, bijesan. Ubrzo sam naučio da su slava i uspjeh u Britaniji i Americi različite stvari. U Britaniji se smatra prostačkim kad paradiraš sobom, dok je u Americi slava apsolutna vrijednost, viša od novca. Rodbina poznatih i slavnih biva slavna — da, to je nasljedno: djeca zvijezda također su zvijezde. A slava ti priskrbljuje dobra koja novac ne može polučiti. Slava je bila nešto za čime je Charlie čeznuo od trenutka kad je prikucao poštovano lice Briana Jonesa na sobni zid. Ali kad ju je polučio, ubrzo je shvatio da je ne može ostaviti pred vratima kad se njome zamori. Znao je sa mnom sjediti u restoranima a da satima ne prozbori niti riječi, a potom bi se izderao »Zašto ti ljudi bulje u mene kad ja samo hoću dovršiti svoje jelo? Ona žena tamo, s jastučićem za puder na glavi, može mi popušiti kurac!« Zahtjevi su prema njemu bili neprekidni. Riba je pazio da Charlie ostane pred okom javnosti tako da se pojavljivao na TV-pričaonicama i na otvaranjima galerija gdje je morao biti iščašen i ikono-klastičan. Jedne večeri pojavio sam se kasno na jednoj zabavi i zatekao ga naslonjena na šank, a izgledao je smračeno i sit svega, dok je domaćica navaljivala da se fotografira s njom. Charlie se nije suživio sa svime time; nije imao milosrđa. Zbile su se dvije stvari koje su me konačno natjerale da se odlučim vratiti u Englesku i iziđem iz Charliejeva života. Kad smo se jednoga dana vraćali sa snimanja u studiju, na ulici nas je presreo neki čovjek. »Ja sam novinar«, rekao je, s engleskim naglaskom. Imao je svojih četrdeset, bezlična duha, kose i lica. Smrdio je na piće i doimao se očajno. »Čuli ste za mene, Tony Bell. Radio sam za Mirror u Londonu. Moram s vama napraviti intervju. Dogovorimo se u koje vrijeme. Znate, ja sam vrlo dobar. Ja mogu reći čak i istinu.« Charlie je otkoračao dalje. Novinar je bio jadan i bestidan. Trčao je uz nas, po kolniku. »Neću te pustiti na miru«, dahtao je. »Ljudi kao ja su ti prvi pronijeli ime. Ja sam ti čak intervjuirao mater, jebo te.« Dohvatio je Charlieja za ruku. To je bio koban pokret. Charlie se obrušio na njega, ali čovjek ga je i dalje držao. Charlie ga je udario uličarskim zahvatom postrance po glavi i čovjek je ošamućen pao na koljena i zamlatarao rukama kao netko tko preklinje za pomoć. Charlie još nije ispucao svoj bijes. Ritnuo je čovjeka u prsa, a kad se svalio ustranu i uhvatio Charlieja za nogu, zgazio mu je ruku. Čovjek je inače živio tu u blizini. Barem jednom tjedno viđao sam ga na ulici kako u zdravoj ruci nosi špeceraj.

Drugi razlog zbog kojeg sam odlučio otići iz New Yorka bio je seksualne naravi. Charlie je volio eksperimentirati. Još iz školskih dana kad smo pričali o našim posluživatelji-cama u školi koje imaju mjesečnicu a s kojima smo željeli upriličiti kunilingus (a nijedna nije bila ispod šezdeset), željeli smo jebati žene, što je više moguće. I poput ljudi poniklih u, vremenu oskudice i raconiranja obroka, nijedan od nas nije mogao zaboraviti želju što smo je imali za seksom ili poteškoće što smo ih imali kad smo ga se domogli. Tako smo se neograničeno hvatali žena koje su nam se same nudile. Jednoga jutra, dok smo uživali uštipke, granolu* i sok od naranče s ledom u obližnjem kafiću i razgovarali o besmislenoj školi kao da smo išli na Eaton, Charlie je rekao da ima stvari u seksu o kojima razmišlja, seksualnih sklonosti koje bi hio iskušati. »Zanima me doživljaj krajGranola - pahuljice od zobi i drugih žitarica, sušena voća, smeđeg šećera ili meda296 HANIF KUREISHI nosti«, rekao je. »Možda bi i tebe zanimalo da malčice zaviriš u takve stvari, a?« »Kako hoćeš.« »Kako kako hoću? Čovječe, ja ti nudim nešto, a ti kažeš kako ja hoću. Nekad si bio spreman za sve.« Pogledao me s prezirom. »To tvoje malo smeđe dupence s veseljem bi satima pumpalo najobičniju smrdljivu rupu i ne bi obraćalo pažnju na gljive i gljivice i...« »Pa ja sam i dalje spreman za sve.« »Jesi, ali kilavo.« »Ne znam što radim«, rekao sam. »Slušaj.« Nagnuo se prema meni i pokucao po stolu. »Samo kad se otisnemo do granice tek onda ćemo naučiti nešto o sebi. To hoću dosegnuti, rub. Gledaj Kerouaca i ostale frajere.« »Gledam ih. Pa što onda, Charlie?« »U svakom slučaju«, rekao je, »ja ti samo kažem. Pusti da završim. Ići ćemo do kraja. Noćas.« I tako je te noći u dvanaest k nama došla žena koja se zvala Frankie. Sišao sam da je uvedem, a Charlie je brže-bolje stavio prvu ploču Velvet Undergrounda — pola sata nam je trebalo da se odlučimo za glazbu za tu večer. Frankie je imala kratku, potkresanu kosu, koščato bijelo lice i loše zube, a bila je mlada, trideset i koju, imala je blag bogat glas i neočekivan smijeh. Nosila je crnu košulju i crne hlače. Kad sam je pitao »Čime se vi bavite?«, zazvučao sam kao jedan od onih koji nose košulje koje ne treba glačati s neke onih davnih Evinih bekenhemskih večeri. Saznao sam da je Frankie plesačica, zabavljačica, da svira električni čelo. U jednom trenutku rekla je: »Mene zanima svezivanje. Bol kao igra. Duboka ljudska ljubav prema bolu. I tebe zanima bol, ne?« Očito, sada ćemo ustanoviti postoji li žudnja za bolom. Kratko sam pogledao Charlieja, nastojeći potpaliti malo zajedničke razonode u svemu tome, ali on se udubio i oštro joj kimnuo. Kad je on ustao, ustao sam i ja. Frankie me uzela za ruku. Držala je i Charlieja. »Možda biste vas dvojica htjeli ući jedan drugome, a?« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 297 Pogledao sam Charlieja, prisjećajući se one noći u Backenhamu kad sam ga pokušao poljubiti, a on odvratio lice. Kako me samo želio — dao mi je da ga diram — ali je to odbio priznati, kao da tako može sebe odvojiti od čina iako je ostao prisutan. I Tata je vidio dio toga. A bila je to i noć kad sam ja vidio Tatu kako na travnjaku ševi Evu, što je bio čin koji je vodio prema ozbiljnom iznevjeravanju, laganju, prevari i kretanju za srcem. Večeras je Charliejevo lice bilo otvoreno, toplo; na njemu nije bio odbijanja, samo zanos. Čekao je da progovorim. Nikada nisam mislio da me može tako gledati. Popeli smo se na kat gdje je Charlie već pripremio sobu. Bilo je mračno, osvijetljeno samo pod jednom svijećom sa svake strane kreveta i trima na polici s knjigama. Iz nekog razloga glazba je bila gregorijansko pjevanje. I o tome smo bili satima mudrijali. Nije želio ništa što bi ga tjeralo da sluša za vrijeme mučenja. Charlie je skinuo odjeću. Bio je mršaviji no što sam ga ikada vidio, mišićav, zapet. Frankie je zabacila glavu, da je poljubim. Stajao sam tako, pa pročistio grlo. »Jeste li oboje sigurni da želite da sam tu i sve ostalo?« »Zašto ne?«, rekla je Frankie gledajući me preko ramena. »Kako to misliš?« »Jesi li sigurna da u ovome želiš gledaoce« »Pa to je samo seks«, rekla je. »Nema operacije.« »Ma da, OK, ali...« »Sjedi, Karime, zaboga«, rekao Charlie. »Ne prdi dalje. Nisi više u Backenhamu.« »Znam to.« »Pa onda, prestani tu stajati i ponašati se kao Englez.« »Kako misliš, kao Englez?« »Tako si šokiran, tako krepostan i moralističan, tako bez ljubavi i nesposoban za ples. Uskogrudi su, Englezi. Tamo vlada kraljevstvo predrasuda. Nemoj biti takav!«

»Što je Charlie žestok«, rekla je Frankie. »Pa onda ću se ponašati kao kod kuće«, rekao sam. »Ne obraćajte pažnju na mene.«298 HANIF KUREISHI »I nećemo«, rekao je Charlie povrijeđeno. Smjestio sam se u naslonjač ispod prozora sa zavjesom, u najmračnije mjesto u sobi gdje će, kako sam se nadao, zaboraviti na mene. Frankie se skinula do svoje tetovaže, pa su se stali milovati na ortodoksan način. Sama kost i koža, Frankie, pa je zbilja izgledalo kao da ideš u krevet s kišobranom. No ja sam pijuckao pinakoladu, a premda sam se znojio od nedostojnosti svog položaja, razmišljao sam o tome kako je rijetkost vidjeti kopulaciju drugih parova. A kako to samo može biti poučno! Kakvo se znanje o maženju, položajima, ponašanju može pokupiti iz praktičnog primjera! Svakome bih to preporučio! Frankie je kraj kreveta stavila svoju torbu-svaštaru i iz nje izvukla četiri kožne vezice kojima je Charlieju zavezala zapešća i gležnjeve. Onda ga je uzetom vezala za širok, težak krevet i na koncu mu u usta ugurala tamni rupčić. Još je malo prevrtala po torbi, i eto ti nešto što mi je sličilo na mrtvog šišmiša. Bila je to kožna kukuljica s patentnim zatvaračem s prednje strane. Frankie je to navukla Charlieju na glavu i, klečeći na koljenima, zategnula odostraga, pučeći usne u koncentraciji, kao da prišiva puce. To sada više nije bio Charlie: bilo je to tijelo s vrećom preko glave kojem je nestalo pola ljudskosti i bilo je spremno za egzekuciju. Frankie je sjedila na njemu i posvuda ga ljubila, lizala i sisala kao ljubavnica. Primijetio sam da se opustio. Onda sam vidio kako ona poseže za svijećom i drži je iznad njega, prevrće mu je iznad prsa dok vosak nije počeo padati po njemu. Od toga je poskočio i zagroktao, tako naglo da sam mu se glasno nasmijao. To će ga naučiti da ne gazi drugim ljudima po rukama. Onda je vosak izlila skroz po njemu — po trbuhu, bedrima, stopalima, po kurcu. A ja bih na to, da je to meni vosak tako zacvrčao po mošnjama, sigurno šiknuo kroz krov. Charlie je očito imao isti poticaj: batrgao se i ljuljao krevet, ali nju ništa od toga nije sprečavalo da mu plamenom prijeđe po genitalijama. Charlie mi je tog jutra bio rekao: »Moramo paziti da budem sasvim siguran. Ne želim pobjeći. Što je ono Rimbaud rekao? 'Ponižavam se koliko je god to moguće.' To je pitanje dosezanja nepoznatog s pomoću poremećeBUDDHA IZ PREDGRAĐA 299 nosti svih osjeta. Ti francuski pjesnici odgovorni su za mnogo toga. Ja idem do kraja.« I sve vrijeme dok je on tako putovao u nepoznato ona je migala usnama po njemu i šaptala mu u ohrabrenje: »Ummmm... to je divan osjećaj. Ha? Sviđa ti se ovo, je li? Prepusti se, prepusti se. Ovo je divno! A tek ovo, ovo je zbilja žestoko, Charlie, znam da polako počinješ uživati, je li?«, rekla je dok mu je doslovno od kurca pravila hotdog. Kriste, pomislio sam, što bi Eva rekla da u ovom trenutku može vidjeti svog sina i mene? Ta umovanja prekinulo mi je nešto što sam mogao vidjeti ja, ali ne i Charlie. Izvukla je iz torbe dvije drvene štipaljke i dok mu je jednu bradavicu grizla zubima, drugu mu je uhvatila štipaljkom, što je, kako sam primijetio, na njega imalo golem i prilično djelotvoran učinak. To je popratila štipaljkom na drugu bradavicu. »Opusti se, opusti se«, govorila mu je, ali pomalo prijeko, činilo mi se, a on je izgleda propištao na uši. Ali kako mu je govorila, zaista se opustio i prepustio bolu koji je, konačno, i bio upravo ono što je i htio. Frankie ga je tada pustila onakva i izišla na nekoliko minuta da mu pusti da se srodi sa željom i samodosuđenim trpljenjem. Dok se nije vratila, ja sam propitivao vlastite misli. I točno u onom trenutku kad je ugasila svijeću, podmazala je i ugurala mu je u dupe shvatio sam da Charlieja više ne volim. Više me nije bilo briga ni za njega niti za njegove stvari. Više me uopće nije zanimao. Ja sam se kretao drugom stranom i otkrivao sam sebe kroz ono što sam odbijao. Izgledao mi je krajnje glupo. Ustao sam. Iznenadilo me što je Charlie ne samo još živ već što je i dalje krut. Ustanovio sam to kad sam se primaknuo postrance krevetu do mjesta u prvom redu, i tamo čučnuo da je gledam kako sjedi na njemu i jebe ga, dok mi je ona za to vrijeme pokazivala da mu kad bude svršavao skinem štipaljke sa sisa. Bilo mi je drago što im mogu biti od pomoći. Kakva je to odlična noć bila, a pokvarilo ju je jedino to što je Frankie izgubila jednu kontaktnu leću. »Jebo mu Isus mater«, rekla je, »to mi je jedini par.« Pa smo tako Charlie, Frankie i ja pola sata na sve četiri tragali po300 HANIF KUREISHI podu. »Morat ćemo raskopati parkete«, rekla je naposljetku Frankie. »Imate li u kući izvijač?« »Posluži se mojim kurcem«, rekao je Charlie. Dao sam joj novac i riješio je se. Nakon toga sam se odlučio vratiti u London. Nazvala me moja agentica i rekla mi da sam u igri za važnu audiciju. Rekla je da mi je to životno važna audicija, što je očito bio razlog da se ne prijavim. Ali to je ujedno bila i jedina audicija na koju me moja agentica slala, pa sam je mislio nagraditi time što ću se pojaviti. Znao sam da mi Charlie neće dati da odem iz New Yorka, pa mi je trebalo nekoliko dana da prikupim hrabrost da načnem to pitanje. Nasmijao se kad sam mu rekao, kao da imam neki pritajen motiv i da zapravo hoću novac ili takvo što. Odmah me pitao hoću li stalan posao kod njega. »Već sam te to neko vrijeme mislio pitati«, rekao je.

»Spojit ćemo posao s užitkom. Razgovarat ću s Ribom oko plaće. Bit će pozamašna. Bit ćeš kao smeđi debeli mačak. OK, maleni?« »Ne mislim tako, veliki. Idem u London.« »Ma o čemu ti govoriš? Ideš u London, veliš. A ja idem na svjetsku turneju. Los Angeles, Sydney, Toronto. Hoću da ideš sa mom.« »Želim naći posao u Londonu.« Razljutio se. »Glupo je ostaviti stvari koje se upravo počinju odvijati. Ti si mi dobar prijatelj. Dobar pomoćnik. Ti sređuješ stvari.« »Molim te, daj mi novaca da odem. Pitam te da mi pomogneš. Ja to želim.« »Ma što ti želiš?« Uzšetao se gore-dolje po sobi i govorio kao profesor koji vodi seminar sa studentima koje nikada prije nije vidio. »Engleska je iživljena. Nitko ni u što ne vjeruje. A ovdje, tu su novac i uspjeh. I ljudi su motivirani. Rade svašta. Engleska je krasno mjesto kad si bogat, a inače je BUDDHA IZ PREDGRAĐA 301 sjebana žabokrečina od predrasuda, klasne pometnje, sva. Ništa tamo ne funkcionira. I nitko ne radi...« »Charlie...« »I zato ti, definitivno ne dam da odeš. Ako možeš uspjeti ovdje, zašto da onda ideš drugdje? Kakva je svrha? U Americi možeš dobiti sve što god poželiš. Što ti želiš? Hajde, reci, što želiš?« »Charlie, ja te pitam...« »Čujem ja da me ti pitaš, čovječe! Čujem da vapiš! Ali ja te moram spasiti.« To je bilo to. Sjeo je i više nije govorio. Sljedećeg dana, kako ja za odmazdu nisam ništa govorio, Charlie je iznenada lanuo: »OK, OK, ako ti to toliko znači, kupit ću ti povratnu kartu za London, ali moraš mi obećati da ćeš se vratiti.« Obećao sam. Otresao je glavom: »Neće ti se svidjeti, to ti sada kažem.«OSAMNAESTO POGLAVLJE I tako, s Charlijevim novcem, s gramom koke kao poklonom uz odlazak i s njegovim upozorenjem u pameti, poletio sam za London. Bio sa sretan što sam tako učinio: nedostajali su mi roditelji i Eva. Iako sam s njima razgovarao preko telefona, zaželio sam se da im opet vidim lica. Zaželio sam se svađa s Tatom. Eva je nagovijestila da se spremaju značajne stvari. »Koje?«, stalno sam je ispitivao. »Ne mogu ti reći dok ne budeš tu«, rekla je, da me izazove. Pojma nisam imao o čemu govori. Za vrijeme leta do Londona imao sam grdnu zubobolju pa sam prvog dana u Engleskoj sredio da odem zubaru. Prošetao sam kroz Chelsea, sretan što sam se vratio u London, s olakšanjem što opet mogu napasati oči nečime što je staro. Tako je lijepo oko Chevene Walka, tih kućica koje se guše u cvijeću s modrim pločicama na pročeljima. Izuzetno je to, sve dok ne čuješ glasove ljudi koji tu žive. Sestra me dovela do zubarove stolice, a ja sam mu klimnuo glavom u znak pozdrava, na što je on nju pitao, s južnoafričkim akcentom: »Zna li engleski?« »Poneku riječ«, rekao sam mu. Šetao sam po središtu Londona i primijetio da je grad preokrenut naglavce; trulo je zamijenjeno novim, a novo je bilo ružno. Dar za stvaranjem ljepote negdje se izgubio. Ružnoća je bila i u ljudima. Kao da su Londonci mrzili jedni druge. Sreo sam se na piću s Terrvjem koji je uvježbavao nove epizode Narednika Montvja. Jedva me imao vremena vidjeti, što zbog zaposjedanja tvornica, što zbog demonstracija i podrške raznim štrajkovima. A kad smo uopće razgovarali, to se odnosilo na stanje u zemlji. »Možda si već primijetio, Karime, Engleska je gotova. Raspada se. Otpor ju je doveo u pat-poziciju. Sinoć je BUDDHA IZ PREDGRAĐA 303 vlada potučena na izglasavanju. Bit će izbori. Došla maca na vratanca. Sad je ili mi ili uspon desnice.« Terry je predvidio zadnjih četrdeset kriza od mogućih dvadeset, ali je ogorčena, razlomljena zemlja bila u neredima: štrajkovi, marševi, zahtjevi za povišenjem plaća. »Moramo uspostaviti kontrolu«, rekao je. »Ljudi žele snagu i nov smjer.« Mislio je da će doći do revolucije; ništa ga drugo nije bilo briga.. Idućeg sam dana razgovarao s producentima i glumcima iz podjele u sapunskoj operi za koju sam bio predviđen. Imao sam se sresti s njima u uredu što su ga na jedan tjedan unajmili u Sohou. Ali s njima mi se nije razgovaralo, pa makar zbog toga morao ići i u Ameriku. Pyke je vodio brigu o umjetničkom zanatu — ništa jeftino ne smije na pozornicu; njegov čitav život vezivao se uz kvalitetu onoga što radi. A samo pet minuta bilo je dovoljno da vidim da su ovo bezvrijedni, skorojevićki ljudi u pernatim jaknama. Razgovarali su kao da rade na nečemu Sofoklovu. Onda su tražili da s nekoliko glumaca svaštara koji su već ušli u podjelu jurcam po prostoru na improviziranom prizoristu s

kioskom za ribe i krumpiriće — kao, neka svađa oko komada bakalara koja dovodi do toga da se nekome po ruci prevrnula vrela mast. Bili su to dosadni ljudi; a ako dobijem taj posao, s njima bih trebao provesti mjesece i mjesece. Na koncu sam otišao. Vratio sam se u stan koji sam unajmio od Ribe; bezlično ali udobno mjestašce pomalo nalik hotelu. Sjedio sam tako, pitajući se da li da spakiram stvari i za stalno preselim u New York i zaposlim se kod Charlieja, kadli zazvoni telefon. Moja agentica je rekla: »Dobra vijest. Nazvali su me da mi kažu da si dobio ulogu.« »To je dobro«, rekoh. »Najbolje«, odgovorila mi je. Ali dva su mi dana trebala da mi značenje ponude dopre do svijesti. O čemu je zapravo riječ? Dana mi je uloga u jednoj novoj sapunici koja će se pačati u suvremene teme: mislili su na abortuse i rasističke napade, stvari koje se ljudima događaju, ali se nikada ne pojavljuju na TV.304 HANIF KUREISHI Prihvatio sam igrati buntovnog studenta, sina Indijca, vlasnika nekog dućana. Takve stvari gledaju milijuni. Imat ću mnogo novaca. Prepoznavat će me u cijeloj zemlji. Preko noći će mi se promijeniti život. Kad sam bio siguran da sam dobio posao i kad sam prihvatio ulogu, odlučio sam s tim novostima otići do Tate i Eve. Čitav sat sam razmišljao o tome što da obučem i iz nekoliko kutova i u četiri ogledala odmjeravao svoj odraz, kao što sam činio i za vrijeme i poslije oblačenja nehajne, ali ne i neuredne odeće. Nisam htio izgledati kao bankovni činovnik, ali nisam ni htio da mi se vide ostaci tuge i potištenosti. Obukao sam crnu vjetrovku od kašmira, sive samtane hlače — bio je to bogat, debeo samt koji je padao kako valja i nije se gužvao — i crne američke mokasine. Pred Tatinom i Evinom kućom baš je neki par izlazio iz taksija. Neki mladić šiljkaste frizure nosio je nekoliko crnih kovčega s fotografskom opremom i veliku svjetiljku. Pratila ga je otmjena žena srednje dobi u skupom bež mantilu. Na ženino ogorčenje, kad sam se popeo uz stepenice i pozvonio na Evino zvono, fotograf mi je mahnuo. Doviknuo mi je pitanje: »Jesi li ti menadžer Charlieja Heroa?« »Brat«, odgovorio sam. Eva je došla na vrata. Na trenutak je bila zbunjena što nas troje stižemo u isto vrijeme. A isprva me nije prepoznala: zasigurno sam se promijenio, ali nisam znao kako. Osjećao sam se starijim, to znam. Eva mi je rekla da na trenutak pričekam u hodniku. Ostao sam i prelistavao poštu i razmišljao o tome da sam pogriješio što sam otišao iz Amerike. Odbit ću sapunsku operu i vratiti se. Ona se rukovala s ono dvoje posjetitelja i posjela ih u stan, vratila se k meni, ispružila ruke izljubila me i izgrlila. »Eva, tako je mi je drago što te opet vidim. Pojma nemaš kako si mi nedostajala«, rako sam joj. »Zašto tako govoriš?«, rekla mi je. »Zar si zaboravio kako se govori vlastitoj obitelji?« »Osjećam se malo čudno, Eva.« »Dobro je, ljubavi, razumijem te.« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 305 »Znam da je tako. Zato sam se i vratio.« »Tvom će tati biti drago da te vidi«, rekla je. »Nedostaješ mu više nego svi mi ostali jedni drugima. Razumiješ? Srce mu se kidalo dok te nije bilo. Rekla sam mu da se Charlie brine za tebe.« »Zar ga to nije smirilo?« »Ne. Je li Charlie ovisan o heroinu?« »Eva, kako me možeš pitati takvo što?« »Reci mi u lice.« »Nije«, rekao sam. »Eva, što se događa? Tko su ti glupi ljudi?« Spustila je glas. »Nemoj sada. Dajem intervju o ovom stanu za magazin »Pokućstvo«. Hoću prodati ovaj stan i preseliti. Fotografirat će me i malo popričati sa mnom. Kako to da si baš danas došao?« »A koji dan bi ti bilo draže?« »Prestani«, upozorila me. »Ti si naš zabludjeli sin. Ne kvari mi ovo.« Odvela me u sobu u kojoj sam nekoć znao spavati na podu. Fotograf je raspakiravao kovčege. Zaprepastilo me kako je Tata izgledao kad je ustao da me zagrli. »Hej, momče moj«, rekao je. Nosio je debeli bijeli gipsani ovratnik koji mu je podbočio bradu oko čeljusti. »Prokleti vrat, neprestano me boli«, objasnio mi je uz grimasu. »Ovaj mi sanitarni ručnik skida težinu iz mozga. Pa niz kičmu.« Pomislio sam kako me, kad sam bio dječak, Tata uvijek nadtrčavao dok smo jurišali preko parka na bazen za kupanje. I kad bismo se hrvali, uvijek bi me pritisnuo na pod, sjeo mi na prsa i tjerao me da kažem da se predajem. A sada se nije mogao pomaknuti bez žacanja. Sada sam ja bio onaj jači; ne bih se mogao s njime potući — a htio sam — a da ga ne uništim jednim udarcem. Kao suprotnost, Eva je izgledala svježe i poslovno, u kratkoj suknji, crnim čarapama i ravnim cipelama. Kosa joj je bila skupo šišana i obojena, miris joj je bio divan. U njoj nije bilo ničega prigradskog; uzdignula se iznad sebe i postala prekrasna žena srednjih godina, pametna i306 HANIF KUREISHI

plemenita. Da, uvijek sam je volio, i to ne samo kao pomajku. Prema njoj sam uvijek, pa i sada, osjećao strast. Povela je novinarku u obilazak stana, a uhvativši me za ruku, vodala je i mene s njima. »Dođi samo da vidiš što smo napravili«, rekla mi je. »Potrudi se da ti se dopadne, g. Cinični.« Nije me zadivilo. Prostor je bio veći nego prije. Ugrađene su svakojake ostave i veliko široko predsoblje, a sobe otvorene. Ona i Ted su se svojski potrudili. »Kao što vidite, vrlo je ženski i na engleski način«, rekla je novinarki dok smo pregledali krem tepihe, slikarije s gardenijama, drvene kapke, engleske rustikalne naslonjače i stolove od pletenog šiblja. U kuhinji je držala košare suhog cvijeća a na podu kokosova vlakna. »Udobno je, i nije pretrpano«, nastavljala je. »Iako baš nije ono što je meni najdraže.« »A tako«, rekla je novinarka. »Osobno, voljela bih nešto malo japanskije.« »Japanskije, da?« »Ali voljela bih kad bih mogla raditi u mnogim stilovima.« »Kao dobar frizer«, rekla je novinarka. Eva se nije mogla suzdržati: prije nego joj se uspjelo primiriti uputila je ženi žestok pogled. Glasno sam se nasmijao. Fotograf je presložio pokućstvo i fotografirao predmete samo na onim mjestima na kojima nisu bili izvorno postavljeni. Evu je fotografirao samo u pozama koje je ona smatrala neudobnima i u kojima je izgledala neprirodno. Stotinama puta je provlačila prstima kroz kosu, škubila usne i široko otvarala oči kao da su joj vjeđe prikopčane unazad. A sve je vrijeme govorila novinarki o preuređenju stana iz prvotne zapuštenosti u ovaj primjerak kreativnog korištenja prostora. Izvodila je to tako da je zvučalo kao da se radi o konstrukciji Notre Dame. Nije joj rekla da odmah po izlasku tog članka stan namjerava dati na prodaju, koristeći se tako njime kao polugom da postigne veću cijenu. Kad ju je novinarka upitala: »Kakva je vaša životna flozofija?«, Eva se ponašala kao da je taj upit upravo stvar BUDDHA IZ PREDGRAĐA 307 koju je očekivala da će je pitati tijekom tog raspredanja o unutarnjem uređenju. »Moja filozofija života.« Eva je bacila pogled prema Tati. U normalnim okolnostima takvo bi pitanje njemu bilo povod da se satima raspriča o taoizmu i njegovoj relaciji prema ženu. Ali ništa nije rekao. Samo je okrenuo glavu. Eva mu je prišla i sjela kraj njega na naslon trosjeda i pomilovala ga po obrazu gestom istodobno zaljubljenom i bezličnom. Pokret joj je bio blag. Gledala ga je s ljubavlju. Uvijek mu je željela ugoditi. Još ga voli, pomislio sam. I bio sam sretan što se netko brine za njega. Ali nešto mi se nametnulo: voli li on nju? Nisam bio siguran. Nadgledat ću ih. Eva je bila samouvjerena, gorda i smirena. Imala je mnogo toga reći, godinama je razmišljala o svim stvarima; napokon su joj se zamisli počele usklađivati u glavi. Imala je svjetske nazore, za što bi ona najradije upotrijebila riječ »paradigma«. »Prije nego što sam srela ovog čovjeka« rekla je, »nisam imala hrabrosti, a vjere tek malo. Imala sam rak. Odstranjena mi je jedna dojka. Do sada sam rijetko govorila o tome.« Novinaraka je kimnula kao da poštuje povjerljivost. »Ali željela sam živjeti. I tako sada u onoj ladici imam ugovore za nekoliko poslova. Počinjem osjećati da svašta mogu učiniti — uz pomoć tehnika kao što su meditacija, samosvijest i yoga. Možda i ponekad zapjevam da usporim svijest. Vidite, počela sam vjerovati u samopomoć, individualnu inicijativu, ljubav prema onome što radim, u pun razvoj svih pojedinaca. A neprekidno se razočaravam time koliko malo od sebe očekujemo u ovome svjetu.« Tvrdo je pogledala fotografa. A on se promeškoljio u sjedalu; dvaput je otvorio i zatvorio usta. Gotovo da je progovorio. Je li se to njemu obraćala? Je li to on očekivao premalo od sebe? Ali ponovno je započela. »Moramo ojačati sami sebe. Pogledajte samo te ljude koji žive po nečistim javnim stanovima. Očekuju da će netko drugi — Vlada — sve učiniti za njih. Oni su tek napola ljudi jer su samo polovično djelatni. Moramo pronaći način da im omogućimo da se razvijaju. Pojedinačno ljudsko308 HANIF KUREISHI stanovanje nije nešto za što skrbe ni socijalizam i konzervativizam.« Novinarka je kimnula Evi. Eva joj se nasmiješila. Ali Eva još nije završila; javile su joj se nove misli. Ranije nije tako govorila, takvom jasnoćom. Vrpca se vrtjela. Fotograf se nagnuo naprijed i šapnuo nešto novinarki na uho. »Nemojte je zboraviti pitati nešto za Heroa«, čuo sam kako joj govori. »O tome nemam komentara«, rekla je Eva. Htjela je nastaviti. Glupost tog pitanja nije je poremetila; željela je razviti svoju temu. Čini se da su je zaskočile vlastite misli; »Mislim da ja...«, počela je. Kako je Eva otvorila usta, novinarka je ustala i okrenula se tijelom prema Tati i tako odsjekla Evu. »Dobili ste pohvale, gospodine. Komentar? Da li takva filozofija i vama znači tako mnogo?«

Volio sam gledati Evu kad dominira. Napokon, Tata je često izvještačen, mali kućni tiranin, i kao dijete me tako često maltretirao da sam mislio da uživa što je u takvu položaju. Pa ipak, ovo mi nije pričinilo zadovoljstvo koje je moglo. Tata danas nije bio vedar; nije se čak ni hvastao — govorio je polako, gledajući ravno u novinarku. »Veći dio svog života proživio sam na Zapadu i ovdje ću umrijeti, iako u svakom svom htijenju i smislu ostajem Indijac. Nikada neću biti ništa nego Indijac. Kad sam bio mlad, engleskog smo čovjeka gledali kao nadmoćno biće.« »Zaista?«, rekla je novinarka, s užitkom. »O, da«, rekao je Tata. »I zbog toga smo mu se smijali u ono bijelo lice. Ali uviđali smo da je njegovo postignuće veliko. Ovo društvo što ste ga vi stvorili na Zapadu najbogatije je od svih koja su do sada postojala u povijesti. Tu je novac, da, tu je ispiranje korita. Tu je dominacija nad prirodom i Trećim svijetom. Dominacija posvuda. A znanost je najnaprednija. Imate bombe koje vam trebaju da biste se osigurali. Samo što ipak nešto nedostaje.« »Da?«, ispitivala je novinarka s manje užitka nego ranije. »Molim vas, recite nam što nam to nedostaje« »Vidite, gospođice, u kulturi se nije zbilo produbljivanje, nikakva kumulacija mudrosti, nikakvo povišenje duhovnih BUDDHA IZ PREDGRAĐA 309 načina. Znate, postoje tijelo i svijest. Defnitivno. To znamo. Ali, postoji i duša.« Fotograf Je frknuo. Novinarka ga je ušutkivala, ali on je rekao: »Što god to značilo?« »Što god to značilo«, rekao je Tata, dok su mu oči zasvjetlucale od zloće. Novinarka je pogledala fotografa. Nije mu predbacila; samo je htjela van. Ništa od toga neće ući u članak i samo su gubili vrijeme. Tata je nastavio. »Taj gubitak, ta velika rupa u vašem načinu života, mene to poražava. Ali na koncu, porazit će vas.« Nakon toga više nije govorio. Eva i ja smo ga gledali i čekali, ali on je bio gotov. Novinarka je ugasila kezetofon i stavila vrpcu u torbu. Rekla je: »Eva, ta božanstvena stolica, gdje ste je nabavili?« »Je li Charlie sjedio na njoj?«, pitao je fotograf. Bio je već zbunjen, i ljut na Tatu. Par je ustao da pođe. »Nažalost, vrijeme je«, rekla je novinarka i žurno se uputila prema vratima. Ali prije nego što je stigla do njih, vrata su se otvorila širom i tetak Ted, bez daha i razrogačenih očiju od nade, nagrne u sobu. »Kamo ćete?«, rekao je novinarki koja je blijedo pogledala tog ćelavog mahnitavca u vojničkom odijelu i s paketom piva u ruci. »Na Hampstead.« »Hampstead?«, rekao je Ted. Kvrcnuo je po ronilačkom satu. »Nisam zakasnio, možda malo. Žena mi je pala niz stepenice i ozlijedila se.« »Je li joj dobro?«, upitala je Eva zabrinuto. »U groznom je stanju, zbilja.« Ted je sjeo, sve nas odmjerio, meni kimnuo i okrenuo se novinarki. Rastužio se; nije se toga stidio. Rekao je: »Žao mi je žene, Jean.« »Ted...«, pokušala ga je prekinuti Eva. »Ona zaslužuje da je žalimo«, rekao je. »Zaista?«, rekla je novinarka krećući. »Da, da! Kako postajemo takvi? Kako se to događa?310 HANIF KUREISHI Danas smo djeca, lica su nam sjajna i otvorena. Hoćemo saznati kako mašina radi. Zaljubljeni smo u polarne med. vjede. A sutra se bacamo niz stepnice, pijani i uplakani. I Životi su nam prošli. Mrzimo život i mrzimo smrt.« Ok' renuo se fotografu. »Eva mi je rekla da ste nas htjeli fotografirati skupa. Ja sam njezin partner. Sve radimo zajedno. Želite li mi postaviti koje pitanje o našim radnim metodama? Jedinstvene su. Za primjer drugima.« »Nažalost, moramo krenuti«, rekla je tvrdoguza novinska patka. »Ma nema veze«, rekla je Eva i blago Tedu dodirnula ruku. »Ted, ti si budala, jebiga«, rekao je Tata smijući mu se. »Ne, nisam«, rekao je čvrsto Ted. Zna čovjek da nije budala; nitko ga ne može uvjeriti da jest. Tetak Ted se obradovao što me vidi, a i ja njega. Imali smo mnogo toga reći jedan drugome. Njegova se potištenost razbistrila; opet je bio onakav kakav je bio prije, kad sam bio mali — oštar, pun elana. Ali nestalo je nasilnosti, onoga kako je znao gledati svakoga koga po prvi put sreće, kao da ga taj kani povrijediti, pa on stoga mora prvi povrijediti njega. »Moj posao, baš ga volim, sinko«, rekao je. »Mogao bih o tome govoriti za novine. Bio sam napola poludio, sjećaš se toga? Eva me spasila.«

»Tata te spasio.« »I ja želim spasiti druge od toga da ne vode neistinite živote. ICrema, živiš li ti neistinitim životom?« »Da«, rekao sam. »Što god radio, jebemti, samo nemoj sebi lagati. Nemoj...« Eva se vratila u sobu i rekla mu: »Moramo ići.« Ted je mahnuo prema Tati. »Haroone, moram s tobom porazgovarati. Treba mi da me saslušaš. Vrijedi?« »Ne vrijedi«, rekla je Eva. »Moramo na posao. Hajde.« I tako su Ted i Eva pošli u Chelsea dogovoriti posao BUDDHA IZ PREDGRAĐA 311 s klijentom. »Navrati krajem tjedna pa da popijemo pivo«, rekao je Ted. Kad su otišli Tata me zamolio da mu pripremim sir na prepečencu. »Samo nemoj da bude previše mek, rekao je»Znači da još nisi jeo?« To je bilo dovoljno da ga pokrene. Rekao je: »Eva više ne mari za mene. Ima previše posla. Nikada se neću naviknuti na te nove poslovne žene. Katkad je mrzim. Znam da to ne bih smio reći. Ne mogu podnijeti kad je kraj mene, ali mrzim kad je nema. Nikada se nisam tako osjećao. Sto mi se to događa?« »Tata, nemoj mene pitati.« Nisam ga htio ostaviti, ali sam se dogovorio s Mamom da ću je posjetiti. »Moram ići«, rekao sam mu. »Čuj još samo jednu stvar«, rekao je. »Koju?« »Ostavljam posao. Već sam dao najavu. Godine sam potratio na tom poslu.« Podignuo sam ruke. »Sada ću učiti, misliti i slušati. Želim razgovarati o tome kako živimo svoje živote, koje su naše vrijednosti, kakvim smo ljudima postali i što bismo mogli biti kad bismo htjeli. Namjera mi je poticati ljude da misle, da kontempliraju, da se riješe opsesija. U kojoj se školi uči takva vrijedna meditacija? Želim drugima pomoći da kontempliraju svoju dubinsku mudrost koju skriva jurnjava svakodnevnog života. Želim intenzivno živjeti svoj novi život! Dobro, a?« »To ti je najbolje što si ikada rekao«, rekoh mu blago. »Misliš?« Tatu je obuzeo visok polet. »Kakve sam sanjarije imao u zadnje vrijeme. Trenuci kada se izmiruju svemirske suprotnosti. Kakvo intuiranje dubinskog života! Što misliš, pa mora biti mjesta za slobodne duhove kao što sam ja, mudre stare budale kao što su sofisti i učitelji žena koji opijeni idu okolo i raspravljaju o filozofiji, psihologiji i o tome kako živjeti? Za nas, Karime, koji smo prijevremeno isključeni iz zbilje. Naše su svijesti bogatije nego što to uopće zamišljamo! Hoću te očite stvari naglasiti mladim ljudima koji su izgubili sebe.«312 HANIF KUREISHI »Odlično.« »Karime, to je smisao mog života.« Obukao sam jaknu i ostavio ga. Gledao me kako silazim niz ulicu; bio sam siguran da mi je, i dok sam odlazio, i dalje govorio. Emocionalno sam bio u uznemirenom stanju. Kući sam zatekao Allieja kako se odijeva uz pjesme Colea Portera. »Mame nema«, rekao je. Nije se vratila iz doma zdravlja gdje je sada radila kao recepcionarka za troje liječnika. Primijetio sam da je postao priličan kicoš, mali Allie. Odjeća mu je bila talijanska, besprijekorna, smiona i raznobojna, a da nije bila vulgarna, skupocjena i po mjeri: patentni zatvarači su bili potaman, rubovi ravni, a čarape savršene — čovjeka koji drži do odijevanja uvijek ćeš prepoznati po čarapama. Nije me čak ni pogledao sa svog mjesta, a sjedio je u maminu trosjedu od lažne kože s cvjetnim jastučićem pred sobom, dok su mu cipele stajale na Maminu tepihu Oxfam kao dragulji na toaletnom papiru. Neki ljudi znaju kako se rade neke stvari i veselilo me vidjeti da je moj brat jedan od njih. A Allie je imao novaca; radio je u nekog dizajnera odjeće. Razgovarali smo kao odrasli; morali smo. Ali i stidjeli smo se i istodobno bili pomalo zbunjeni. Alliejev ironičan stav promijenio se kad sam mu rekao za onaj posao u sapunskoj operi. Nisam u tome mnogo postigao: govorio sam kao da ja njima činim uslugu što sam u njoj. Allie je poskočio i pljesnuo rukama. »To je sjajno! Kakva briljantna vijest. Karime, odlično si to napravio!« To nisam mogao shvatiti; Allie je samo nastavljao o tome kao da to nešto znači. »Ne sliči na tebe da budeš tako oduševljen«; rekao sam mu sumnjičavo kad je prestao nazivati prijatelje i govoriti im o mom poslu. »Allie, što ti se iskrivilo u glavi? Zafrkavaš me?« »Ne, ne, časna riječ. Ona zadnja predstava što si je napravio, s Pvkeom kao redateljem, to je bilo dobro, čak i na trenutak-dva zabavno.« »Da?« Zastao je, bojeći se možda da bi ta pohvala mogla ispasti odveć toplom. »Bilo je dobro — samo hipijevski.« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 313 r »Hipijevski? Što je u tome bilo hipijevsko?«

»Previše je idealistična. Politika mi ide na živce. Pa svi mrzimo cmizdrave ljevičare, je li tako?« »Zbilja? Zašto?« »Pa tako. Odjeća im je kao rite. A ja mrzim ljude koji stalno pričaju o tome da su crni i kako ih progone u školi i kako ih je netko jednom pljunuo. Znaš ono: samo-sažaljenje.« »Pa zar ne bismo trebali — mislim, mi — govoriti o tome?« »O tome? Zaboga, ne.« Bilo je jasno da je nametnuo temu koju voli. »Treba umuknuti o tome i nastaviti svojim životom. Barem Crnci imaju ropsku povijest. Indijci su iznogirani iz Ugande. Tu je bilo razloga za gorčinu. Ali ljude poput tebe i mene nitko ne trpa u logore, pa i neće. Ne možemo mi s njima u isti koš, hvala Bogu. Jednako tako trebamo biti zahvalni i što nemamo bijelu kožu. Meni se ne sviđa kako izgleda bijela koža, tako je...« »Allie, prije dva-tri dana bio sam kod zubara...« »Krema, pustimo tvoje zube malo na miru i...« »Allie...« »Dopusti da ti kažem da mi dolazimo iz prednosti. Ne možemo se praviti da smo posrani potlačeni ljudi. Činimo najbolje sami za sebe.« Pogledao me kao vjeroučitelj koji ti govori da se ne daš pokolebati. Sad mi je bio drag; želio sam ga upoznati; ali stvari koje je govorio bile su mi čudne. »Pa, čestitam, veliki brate. Sapunska opera, to je već nešto za čime se diže prašina. Televizija je jedini medij koji mi se sviđa.« Zgužvao sam lice. »Karime, kazalište mrzim više od opere. To je tako...« Tražio je krivu riječ. »Tako je izvještačeno. Ali, čuj, Krema, ima nešto što moraš znati za Mamu.« Pogledao sam ga kao da mi namjerava reći da ima rak ili tako nešto. »Kako su se razveli ona se viđa s jednim čovjekom. Jimmy. To traje već četiri mjeseca i nešto. To je velik šok, OK, znam, ali to jednostavno moramo prihvatiti i ne pizditi, ako je moguće.«314 HANIF KUREISHI »Allie..« Sjedio je hladnokrvno. »Jebiga, Karime, nemoj mene puno pitati. Ne mogu ti pričati o njemu jer ga nisam ni sreo niti smijem.« »Zašto ne?« »A ni ti, OK? Vidio je naše slike iz dobi od deset godina, ali ne kad smo stariji. Jimmy ne zna mamine prave godine. Ona misli da bi ga šokiralo i odbilo kad bi otkrio da ima sinove stare kao mi. Zbog toga moramo paziti na skrivanje profila.« »Isuse, Allie.« »Eto ti.« Uzdahnuo sam. »To je dobro za nju. Zaslužila je.« »Jimmy je OK. Pristojan je, zaposlen je, ne umače kurac na sve strane.« A onda mu se povratio onaj zadivljujući pogled, pa je otresao glavom i fićuknuo. »Sapunska opera, a? To je klasa.« »Čuj, znaš...« rekao sam. »Nakon što su se Mama i Tata razišli, sve je krenulo luđački. Nisam znao gdje sam.« Zagledao se u mene. Osjetio sam krivnju što nisam s njime razgovarao o tim osjećanjima. »Nemoj sada o tome govoriti«, rekao je. Ni ja to ne mogu prihvatiti. Predobro znam što misliš.« Nasmiješio se pomirljivo. »U redu«, rekao sam. A onda se nagnuo prema meni i zajedljivo rekao: »Ne viđam Tatu. Kad mi počne nedostajati, porazgovaram s njime preko telefona. Nemam puno vremena za ljude koji su pobjegli od svoje žene i djece. Ne krivim te što si otišao s njime — bio si mlad. Ali Tata je bio sebičan. I što mu je da napušta posao? Što misliš, je li poludio? Neće imati novca. Eva će ga morati uzdržavati. I tako će Eva uzdržavati Mamu. Zar to nije groteskno? A Mama je mrzi. Svi ćemo biti njezini paraziti!« »Allie...« »Pa što će on raditi, Franjo Asiški, razglabati o životu, smrti i braku — u čemu je svjetski ekspert — idiotima BUDDHA IZ PREDGRAĐA 315 koji će ga smatrati pompoznim starim dosadnjakovićem? Ti Boga, Karime, što se to dogodi ljudima kad počnu stariti?« »Zar ti ništa ne razumiješ?« »Što da razumijem?« »Joj, Allie, kako ti znaš biti glup. Pa zar ne vidiš kako se stvari odvijaju?« To ga je izgleda povrijedilo i ispuhalo: nije mi to bilo teško da mu to učinim, tako je bio nesiguran u sebe. Nisam mogao smisliti kako da mu se ispričam i vratim nas prethodnom razumijevanju. Pomrmljao je: »Ali ja to ne gledam iz drugog stajališta.« Uto se začuo ključ u vratima. Nov zvuk, iako je to bio šum što sam ga slušao godinama kad se Mama vraćala iz dućana da nam napravi čaj. Bila je to ona. Izišao sam joj u susret i zagrlio je. Bilo joj je drago što me vidi, ali ne baš

odveć, čim se uvjerila da nisam poginuo i da sam dobio posao. Zurila se. »Dolazi mi jedan prijatelj«, rekla je zacrvenjevši se, a Allie i ja smo namignuli jedan dugome. Dok se tuširala i obačila, obrisali smo joj prašinu i usisali dnevnu sobu. »Da joj sredimo i stepenice?«, rekao je Allie. Mama se spremala cijelu vječnost, a Allie joj je govorio koji nakit da stavi, koje su joj cipele prave i sve te stvari. A bila je to žena koja se nekoć nije kupala više nego jednom tjedno. Kad smo se prvi put doselili u tu kuću, kasnih pedesetih, u njoj čak i nije bilo kupaonice. Tata bi znao izbočenih koljena sjesti u limenu kacu u dnevnoj sobi, a Allie i ja bismo jurcali s vrčevima vode koja se grijala na peći. Sada smo se Allie i ja vrzmali po kući što smo duže mogli da Mamu malo stavimo na muke zbog pomisli da bi se Jimmy mogao pojaviti i vidjeti da nas dvojica zajedno imamo oko četrdeset godina. Rekla nam je »Žar vas dvojica, dečki, nemate kamo otići?«, kadli na vratima zazvoni zvono. Jadna se Mama sledenila. Gotovo da nas je izgurala na vrata s vrtne strane i zaključala za nama. A Allie i ja smo se cerekali i počeli se gađati teniskom lopticom. Onda smo otišli pred prednji dio kuće da virkamo kroz crno istaknute kvadrate »georgijanskih« prozora što316 HANIF KUREISHI ih je Mama dala instalirati pa je tako pročelje kuće izgledalo kao enigmatičarska križaljka. To je, dakle, Jimmy, zamjena za našeg oca, i sjedi s Mamom na trosjedu. Bljedunjav čovjek, Englez. To je bilo iznenađenje: nekako sam očekivao da će kraj nje sjediti Indijac, a kad sam vidio da nije, osjetio sam prema njoj razočaranje, kao da nas je iznevjerila. A valjda joj je bilo dosta Indijaca. Jimmy je imao preko trideset pet, bio je čestit i odjeven jednostavno u sivo odijelo. Bio je kao i mi iz nižeg srednjeg sloja, ali naočit i pametna izgleda: jedan od onih koji znaju imena svih glumaca u filmovima Vincenta Minellija i koji čak odlaze na televizijski kviz da to dokažu. Mama je upravo stala otvarati poklon što mu ga je kupila i u tom času dignula pogled i spazila svoja dva sina kako kroz zavjese bulje u nju. Zažarila se u licu i uspaničila, ali je u trenutku pribrala ponos i ignorirala nas. Pokunjeno smo se povukli. Nije mi se odmah išlo kući, pa me Allie odveo u neki novi klub u Covent Gardenu što ga je dizajnirao neki njegov prijatelj. Kako se London promijenio u deset mjeseci. Nije više bilo ni hipija ni pankera; umjesto njih svi su bili ukusno odjeveni, a muškarci su imali kratke kose, bijele košulje i vrećaste hlače koje su pridržavali remenima. Kao da si se našao u prostoriji punoj ljudi nalik Georgeu Onvellu, samo što bi se Onvell odrekao naušnice. Allie mi je rekao da su to modni dizajneri, fotografi, grafički umjetnici i tako dalje, mladi i nadareni. Alliejeva djevojka je bila model, vitka crna djevojka koja nije govorila ništa osim da biti u sapunskoj operi može samo voditi ka još boljim stvarima. Ja sam gledao oko sebe ne bih li koga mogao pokupiti, ali bio sam toliko usamljen da sam znao da im smrdim na usamljenost. Nisam bio dovoljno ravnodušan da bih koga zaveo. Pozdravio sam se s Alliejem i vratio se k Ribi. Neko sam vrijeme prosjedio u tom njegovu stanu nalik špilji; šetkao sam, slušao vrpcu Captain Beefhearta, »Dropuot Boogie« dok me nije dovelo do ludila; onda sam opet sjeo; onda sam opet izišao. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 317 Koji sat sam tumarao kasnim ulicama dok nisam zalutao pa sam pozvao taksi. Rekao sam vozaču da me odveze do Južnog Londona, ali prvo, i to sam ga sada požurivao, da me odveze nazad do stana. Pričekao me dok sam po Ribinu stanu tragao za poklonom za Changeza i Jamilu. Pomirit ću se s njima. Zbilja sam ih volio. I pokazat ću jm koliko tako što ću im pokloniti Ribin stolnjak. Usput sam zaustavio da uzmem neko jelo u indijskom restoranu da ih dodatno zadovoljim, u slučaju ako su i dalje ljuti na mene zbog bilo čega. Vozili smo kraj dućana Princeze Jeete koji je noću bio zabravljen rešetkama, polugama i kapkom. Pomislio sam na nju kako spava gore na katu. Hvala Bogu, imam tako zanimljiv život, rekoh sam sebi. Pozvonio sam na zvono u komuni i nakon pet minuta na vratima se pojavio Changez. Iza njega stan je bio u tišini i nije bilo nikakva znaka ma kakve diskusije o politici. Changez je u rukama držao dijete. »Pa pola dva je, yaar«, to je bilo jedino što mi je rekao na pozdrav, nakon toliko vremena. Okrenuo se nazad u kuću, a ja za njime, osjećajući se kao pas kojega hoće ritnuti. U ofucanoj dnevnoj sobi sa svim onim vitrinama i starim naslonjačem vidio sam da se, na moje olakšanje, nije promijenio i da me neće zasuti govnima. Nije postao malograđanin i nije se uobrazio. Po nosu mu je ostalo pekmeza, nosio je glomazan kombinezon kojem su iz mnogobrojnih džepova virile knjige, a pretpostavio sam, pobliže ga promotrivši, da su mu se razvile pune ženske grudi. »Evo ti poklon«, rekao sam nudeći mu stolnjak. »Skroz iz Amerike.« »Pssssst...«, odgovorio je i pokazao na djetešce ušuškano u deku. Ovo je kćer ove kuće, Leila Kollontai, i sada je napokon zaspala. Naša beba. Vrhunska zločestica.« Onjušio je zrak. »Je li to neko jelo na vidiku?« »Apsolutno.« »Dal i sve što treba? Ćevapi?« »Da.« »Iz one vrhunske kuće karija na uglu?«

»Točno.« »Ali sigurno se dramatično ohladilo. Otvaraj, otvaraj!«318 HANIF KUREISHI »Čekaj.« Rastresao sam stolnjak i stao sa stola micati svakojake papire, prljave tanjure i Lenjinovu glavu. Ali Changez je žudio za jelom, pa je inzistirao da Ribin stolnjak razvrzemo preko svega toga. »Gladan, a?«, rekao sam mu, a on sjeo i počeo iz vrećice čupati gnjecave promočene kartone. »Jebemti, Karime, ja sam ti na teškim mukama. Cijelo vrijeme jedem samo krumpire. Ako ne izvrdam, naći će mi posao. A kako ću raditi i paziti na Leilu Kollontai?« »Gdje su ostali?« »Gospodin SJmon otac je u Americi. Odavno je otišao predavati povijest prirode. Velik ti je on čovjek, yaar, iako ti to ne cijeniš« »A Jamila?«, rekao sam nestrpljivo. »Nedostajala mi je.« »Tu je, netaknuta i sve to, gore. Ali neće joj biti drago da s tobom razgovara, nikako, ne, ne, ne. Bila bi sretna da ti ispeče jaja na roštilju i smaže ih s graškom. Dugo ostaješ?« »Bucko, jebaču debeli, o čemu ti to govoriš? Pa to sam ja, Krema Jeans, tvoj stari prijatelj koji je potegnuo skroz u močvare Južnog Londona da te vidi.« Stresao je glavom, dao mi Leilu Kllontai, koja je imala nabrekle obraščiće i maslinastu kožu, i otrgnuo poklopce s kartona. Počeo je prstima u usta trpati guke špinata koje je prelijevao crvenim čilijem. Changez nije volio nikakav okus u hrani. Rekoh mu veselo: »Bio sam u Americi, izvodili smo politički teatar.« Dao sam se u priču o tome što sam radio i hvalio se tulumima na kojima sam bio, ljudima koje sam sretao i novinama za koje sam dao intervjue. Ignorirao me i samo punio nabrekle obraze. Dok sam ja tako nastavljao, iznenada mi je rekao: »Karime moj, ti si u gadnim govnima. I što ćeš napraviti s time u vezi? Jammie ti neće oprostiti što se nisi pojavio na onim demonstracijama. Trebalo bi da se zabrineš zbog toga, yaar.« Ostao sam zgromljen. Naglo smo zašutjeli. Changeza izgleda nije zanimalo ništa od onoga što sam mu imao BUDDHA IZ PREDGRAĐA 319 reći. Bio sam prisiljen pitati ga o njemu. »Tebi je sada sigurno drago, a? Simon otišao, pa sada imaš Jamilu cijelo vrijeme samo za sebe. Ima napretka?« »Svi napredujemo. Ima jedna druga žena koja dolazi amo.« »Gdje?!« »Ma ne, ne. Jamilina prijateljica, budalo.« »Jamila ima ljubavnicu? Da li ja to dobro čujem?«, rekao sam. »Jasno i glasno. Jamila voli dvoje ljudi, to je sve. Jednostavno za shvatiti. Voli Simona, ali on nije tu. Voli Joannu, a Joanna je tu. Rekla mi je.« Buljio sam začuđeno u njega. Kad se otisnuo iz Bombava pojma nije imao kakve ga zapetljane neprilike čekaju. »Što ti misliš o svemu tome?« »Ja?« Bilo mu je neugodno. Kao da više nije htio ništa reći, slučaj je zatvoren. Tako je on slagao stvari u svojoj glavi, i to mu je bilo dovoljno. »Ja? Zapravo, kakvo mi točno pitanje postavljaš?« A mogao je dodati: »Kad već inzistiraš na takvim pitanjima.« Rekoh: »Pitam te kako se ti, Changez, s tim tvojim naslijeđem predrasuda protiv praktički čitavog svijeta, nosiš s činjenicom da si oženjen lezbijkom?« To ga je pitanje potreslo više nego što sam uopće mogao i pomisliti. Hvatao je riječi. Naposljetku je rekao, negdje ispod obrva: »Pa i nisam, je li tako?« Sada sam se ja zbunio. »Jebiga, što ja znam«, rekao sam. »Mislio sam da si rekao da vole jedna drugu.« »Da, vole. I ja sam sav za ljubav«, izjavio je. »Svi u ovoj kući nastoje voljeti jedni druge!« »Dobro.« »Zar ti nisi za ljubav?«, pitao me kao da želi čvrsto ustanoviti zajednički teren. »Jesam.« »Pa onda?«, rekao je. »Meni je dobro sve što Jamila radi. Ja nisam fašistički tiranin, kao što znaš. Nemam nikakvih predrasuda osim prema Pakistancima, što je nor-320 HANIF KUREISHI malno. Onda, na što ti zapravo smjeraš, Karime? Što pokušavaš...?« Upravo u tom trenutku otvorila su se vrata i ušla je Jamila. Izgledala mi je mršavija i starija, obrazi su joj blago upali, a oči se više istaknule, ali bilo je sada u njoj nešto brže, svjetlije i manje ozbiljno; kao da se lakše smijala. Zapjevala

je neku reggae pjesmu i zaplesala nekoliko koraka prema Leili i nazad. Jamilu je pratila neka žena koja je izgledala kao da ima devetnaest godina, ali pretpostavljam da je bila starija, dvadeset i koju. Imala je svježe, otvoreno lice i dobar ten. Kratka joj je kosa bila obojena u plave pramenove, a nosila je crveno-crnu radničku košulju i traperice. Dok se Jamila okretala oko sebe, žena se smijala i pljeskala dlanovima. Upoznala me s Joannom pa mi se nasmiješila, pa se zabuljila u mene, tjerajući me da se pitam što sam to napravio. »Zdravo, Karime«, rekla je Jamila i odmaknula se kad sam ustao da je zagrlim. Uzela je Leilu Kollontai i pitala djetešce jesam li bio dobar. Poljubila ju je i stala ljuljuškati. Dok su Jammie i Changez razgovarali, postao sam svjestan novog tona između njih. Pažljivo sam slušao. Što je to bilo? Bilo je to nježno poštovanje; govorili su jedno s drugime i bez ljubaznosti i bez podozrenja, kao jednaki. Kako su se stvari promijenile! U međuvremenu, Joanna se obratila meni: »Jesmo li se već vidjeli?« »Mislim da nismo.« »Nismo, u pravu si. Ali sigurna sam da smo se već negdje vidjeli.« Nastavila me promatrati, zbunjeno. »On ti je veliki poznati glumac«, upala je Jamila. »Je li tako da jesi, dragi?« Joanna je mahnula po zraku. »Tako je. Gledala sam predstavu u kojoj si glumio. Dopala mi se. Sjajan si bio u njoj. Zbilja ludo.« Okrenula se Changezu. »I tebi se bilo dopalo, je li tako? Sjećam se da si me nagovarao da je odem gledati. Rekao si da je točno onako kako jest.« »A ne, mislim da mi se nije sviđalo toliko koliko sam govorio«, promrmljao je Changez. »Čega se ja sjećam, ostavilo je malo trajnog traga u mom pamćenju. To je BUDDHA IZ PREDGRAĐA 321 stvar za bijelce, je 1' tako, Jammie?« I Changez pogleda Jamilu kao da traži potvrdu, ali ona je dojila dijete. Srećom, taj bezobraznik, Changez, nije razuvjerio Joan-nu. »Ja sam se divila tvom nastupu«, rekla je. »Što ti radiš?« »Ja sam filmaš«, rekla je. Jamila i ja zajedno radimo jedan dokumentarac. Onda se okrenula prema Changezu. »Trebale bismo malo odspavati, Jammie i ja«, rekla je. »Zar ne bi bilo divno kad bismo opet za doručak imali grejpfrut i tost?« »Joj, da«, rekao je Changez, raspaljena lica, ali prodornih, zabrinutih očiju. »Ne brini, bit će, za tebe i Jamilu u devet na licu mjesta.« »Hvala ti.« Joanna potom poljubi Changeza. Kad se okrenula, obrisao je obraz. Jamila je dala Leilu Kollontai Changezu i, pruživši Joanni ruku, otišla. Gledao sam ih kako odlaze, pa se onda okrenuo Changezu. Bio je ljutit; izbuljio se i tresao glavom. »Što ti je?«, rekoh. »Tjeraš me da mislim na mnoge stvari.« »Oprosti.« »Odi uz stepenice i odspavaj u sobi na kraju hodnika. Moram presvući Leilu. Uneredila se.« Bio sam odveć umoran da se penjem stepenicama, pa sam, kad je Changez izišao, legao iza trosjeda i preko sebe navukao pokrivač. Pod je bio tvrd; nisam mogao zaspati. Svijet mi se zaljuljao kao da mi se tijelo nalazi u visećoj mreži. Brojao sam udisaje i postao svjestan podizanja i spuštanja trubuha, šištanja daha kroz nosnice i opuštanja čela. Ali, kao i u mnogim drugim pokušajima meditacije, začas sam počeo razmišljati o seksu i drugim stvarima. Kako je Changez napokon bio tupavo zadovoljan. U njegovoj ljubavi nije bilo kolebanja; njegova je ljubav bila iskrena, potpuna, znao je što osjeća. I Jamila je izgleda bila zadovoljna što je netko tako voli. Mogla je raditi što hoće, a Changez će je uvijek stavljati na prvo mjesto; volio ju je više no što je volio sebe.322 HANIF KUREISHI Probudio sam se sav skvrčen od hladnoće i nisam bio siguran gdje se nalazim. Nisam ustao nego sam ostao na podu. Začuo sam glasove. Bili su to Changez i Jamila koji su se očito vratili u tu prostoriju i već neko vrijeme razgovarali dok je Jamila pokušavala uspavati malu. Imali su mnogo što reći jedno drugome pa su tako razgovarali 0 Leilinim vjetrovima, o kući, danu Simonova povratka — i o tome gdje će spavati — i o Joanninu dokumentarcu. Ponovno sam zaspao. Kad sam se opet probudio, Jamila se spremala na spavanje. »Idem gore«, rekla je. »Daj, mili, 1 ti malo odspavaj. Joj, Leila se izvukla iz pelena.« »Zločestica mala, uneredila je sve što ima na sebi. Čim ustanem, oprat ću sve u praonici.« »Hoćeš i moje? Ima svega nekoliko stvarčica. I Joaqnine dokoljenke? Možeš li...« »Prepusti ti to sve meni pod kontrolu. Pukovnik Chan gez.« »Hvala ti«, rekla je Jamila. »Pukovniče Changez.« »Glavna stvar je da me silno veseli što dobro jedeš«,, rekao je Changez. Glas mu je bio utanjen i napet; govorio je brzo, kao da je mislio da će mu otići čim zatvori usta. »Od sada ću ti davati samo zdravu hranu. Jamila, zamisli

samo: za doručak vrhunski grejpfrut i specijani topli kruh. Za ručak vrhunske svježe sardine i svjež kruh, a slijede kruške i meki sir...« Dosađivao joj je, znam da joj je dosađivao, ali nije se mogao zaustaviti. Pokušala ga je prekinuti. »Changez, ja...« »Otkako sam tetu Jeetu obratio na nove pravce, sada prodaje dobru hranu.« Glas mu se penjao. »Staromodna je, ali ja joj govorim da slijedi najnovije trendove koje ja otkrivam u časopisima. Oduševljena je mojim vođenjem. Dok joj ja organiziram dućan, ona izvodi zločestu Leilicu u park!« Sada je gotovo kričao. »Postavljam joj ogledala da može otkriti lopove.« »Odlično, Changez. Samo, molim te, ne viči. Moj otac bi bio ponosan na tebe. Ti si...« Nastalo je neko gibanje. Čuo sam Jamilu kako kaže: »Što to radiš?« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 323 »Srce mi lupa«, rekao je. »Poljubit ću te za laku noć.« »OK.« Začuo se zvuk kao da sisa, popraćen zvukom zadovoljstva: »Laku noć, Changez. Hvala ti što si danas pazio na Leilu.« »Poljubi me, Jamila. Poljubi mi usne.« »Umm, Changez...« Čuli su se neki fizički zvuči. U zraku se osjećalo kako mu se digao. Kao da slušam radio. Je li je pograbio? Je li mu se oduprla. Da se umiješam? »Hvala, Changez, dosta ljubljenja. Zar te Shinko ne opslužuje u zadnje vrijeme?« Changez je dahtao. Zamišljao sam ga kako mu jezičina visi iz usta. Samo izvođenje tog napada već je za njega bilo previše. »Karim me pokrenuo, Jammie. Moram ti to objasniti. Taj prokleti bludni vrag...« »Što ti je rekao?«, pitala je Jamila kroz smijeh. »Ma on ima svojih problema, to svi znamo. Ali sladak je on dečko, zar nije, s onim ručicama, kako barata sa stvarima, s onim obrvama koje mu vijore na sve strane...« »On ima strahovite osobne probleme, baš kao što si maloprije rekla. A počinjem misliti da je potpuno izopačen, to kako mi voli stiskati tijelo. A ja mu objašnjavam, što sam ti ja, naranča? Ja mu kažem...« »Changez, kasno je i...« »Da, da, ali Karim je napokon rekao nešto što ima značenja.« »Zbilja?« Changez je bio očajan što to mora reći, ali zastao je na nekoliko trenutaka da povrati dah, nesiguran čini li grešku ili ne. Jamila ga je čekala. »Rekao je da si ti ženska lezbijskog tipa i to. Jamila, nisam mogao vjerovati što čujem. Smeće, kopile, to sam mu rekao. Bio sam spreman da ga zbrišem sa zemlje. Moja žena nije takva, je li?« Jamila je uzdahnula. »Ne bih sada vodila takve razgovore.«324 HANIF KUREISHI »Nije valjda da radiš te stvari s Joannom, je li« »Istina je da smo Joanna i ja u ovom trenutku vrlo bliske — vrlo smo drage jedna drugoj.« »Drage?« »Mislim da odavno nisam nekoga toliko voljela. Sigurna sam da znaš kako je to — sretneš nekoga i želiš biti s njime, hoćeš ga dubinski upoznati. To je strast valjda, i tako je divno. Tako se osjećam, Changez. Oprosti ako...« Izderao se: »Pa što ne valja tvom jedinom mužu ovdje koji ti je dostupan, pa da se okrećeš izopačenosti? Jesam li ja jedino normalno biće u ovom trenutku u Engleskoj?« »Nemoj opet počinjati. Molim te. Jako sam umorna. Napokon sam sretna. Bucko, pokušaj to prihvatiti.« »A svi vi u ovoj kući, vi dobri tipovi, pričate o predrasudama o onom Zidu i onom crnom smeću, i onom Pakijaneru i o onoj jadnoj ženi.« »Changez, to je uvredljivo, to je...« »A što s ružnim izrodima? Što s nama? Što s našim pravom da i nas netko poljubi?« »Pa dobivaš poljupce, Changez.« »Da, samo u zamjenu za funte sterlinga!« »Molim te, hajdemo u krevet. Ima puno ljudi koji će te ljubiti. Ali ja, na žalost, ne. Ja ne. Meni je tebe nametnuo moj otac.« »Da, ja sam nepoželjan.« »Ali nisi ružan iznutra, Changez, ako ti je potrebna takva pokroviteljska potvrda.« Slušao ju je samo polovično; daleko od toga da je sve iscrpio. »Da, iznutra izgledam kao Shashi Kapoor, to znam pod sigurno«, rekao je udarajući rukom po koljenu. »Ali neki ljudi zaista imaju ružne svinjske njuške, i njima je stalno užasno i sve. Ja otpočinjem nacionalnu kampanju da

zaustavim tu predrasudu. A to mora početi tako da je prvo zaustavim kod vas, ovdje u ovoj prokletoj kući svetih socijalista!« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 325 Uslijedili su ovi šumovi, ali ovaj put više krojački negoli tjelesni. »Pogledaj«, rekao je. »Pogledaj, pogledaj, barem sam muškarac, zar ne?« »O, pokrij se. Ne kažem da ti nije naročit. Zaboga Changez, neki tvoji stavovi o ženama su zastarjeli. Moraš se sabrati. Svijet ide dalje.« »Pipni ga. Upriliči sebi praznik.« Brektao je. »Kad budem trebala praznik ići ću na Kubu.« »Pipni ga, pipni ga ili...« »Upozoravam te«, rekla mu je. I ni u jednom trenutku nije podigla glas niti pokazala iole straha. Bila je to ironija, naravno, kao uvijek u Jamile, ali i potpuna kontrola. »Svatko može biti maknut iz ove kuće demokratskim glasanjem. A kamo ćeš ti onda, u Bombav?« »Jamila, ženo moja, primi me«, grcao je. »Raskrčimo stol i odnesimo ga u kuhinju« rekla je blago. »Hajde, pukovniče Changez. Moraš se odmoriti.« »Jamila, preklinjem te...« »Ne bih htjela da te Joanna zatekne kako tu mlatiš tom gljivom. Kao što znaš, po njoj su svi muškarci silovatelji, a ako te vidi takva, mislit će da je to i istina.« »Ja želim ljubav. Pomozi mi...« Jamila je nastavljala na svoj odalečeni način. »Ako te Joanna vidi da to radiš...« »Pa zašto bi morala vidjeti? Za promjenu, to je samo tvoja i moja zajednička stvar u nekoliko dragocjenih trenutaka. Nikada se ne viđam sa svojom ženom nasamo.« Premjestio sam se jer mi je bilo neudobno. Već mi je bilo previše te voajerske rabote: u prošlosti bih bio sretan da mogu gledati druge kakao vode ljubav. Zapravo sam više i gledao nego što sam činio. To sam smatrao poučnim, to je pokazivalo solidarnost s prijateljima, i tako dalje. Ali sada, dok sam tako ležao iza počivaljke, znao sam da mi svijest traži drugu hranu — veće ideje, nove interese. Eva je bila u pravu: ne zahtijevamo od sebe dovoljno u životu. A ja ću zahtijevati; ustat ću i zahtjevati. Upravo sam se hio pokazati kad Jamila iznenada reče: »Kakav je to zvuk?«326 HANIF KUREISHI BUDDHA IZ PREDGRAĐA 327 »Koji?« Spustila je glas. »Zvučalo je kao da je netko prdnuo iza trosjeda. »Prdnuo?« Uspravio sam se u sjedeći položaj i pogledao preko ruba trosjeda. »Ja sam« rekao sam. »Pokušao sam spavati. Ništa nisam čuo.« »Smeće jedno«, rekao je Changez, koji se još više razbjesnio. Jamila, idem pozvati policiju zbog ovog prokletog radoznalca. Daj da smjesta zovem 999!« Zakopčavao je hlače, ali se i dalje tresao, dahtao i pijuckao. Derao se: »Uvijek si se rugao mojoj ljubavi prema Jamili. Uvijek si htio stajati između nas.« A zapravo, sada je Jamila stala između Changeza i mene da ga spriječi da me napadne. Otpratila me uz stepenice da se mogu zaključati, na sigurnom od Change-zove srdžbe. Ujutro sam rano ustao i na prstima prošao kroz uspavanu kuću prema ulaznim vratima. Dok sam išao, začuo sam Leilu Kollontai kako je zaplakala, potom sam čuo Changeza kako joj nježno govori na jeziku Urdu. Nekoliko dana kasnije ponovno sam otišao vidjeti Tatu. Zatekao sam ga kako u pidžami sjedi na Evinu naslonjaču, a pred njime neki bljedoputi mladić. Čovjek je bio napet, plačljiv, očajan. Tata je govorio: »Da, da, čitav je život jedna teška stvar.« Očito je da su ti klinci s Tatina tečaja stalno navraćali u stan i on se njima bavio. To je smatrao »suosjećajnom aktivnošću«. Sada je govorio da, »zarad sklada« svaki dan mora sadržati tri elementa: obrazovanje, suosjećajnu aktivnost i meditaciju. Tata je to nekoliko puta tjedno naučavao u obližnjem Centru za yogu. Uvijek sam zamišljao da će se te Tatine guruovske stvari napokon stišati u Londonu, ali sada je bilo jasno da mu nikada neće manjkati posla jer je grad pun usamljenih, nesretnih, nesigurnih ljudi koji traže da ih netko vodi, podržava i žali. Eva me povela u kuhinju da mi pokaže neke posude za juhu. Kupila je i Tizianovu reprodukciju mladića s dugom kosom koji je sličio na Charlieja dok je išao u školu. Po teglama na stolu stajali su tulipani s dugim stapkama i narcise. »Tako sam sretna«, rekla mi je Eva dok mi je pokazivala stvari. »Ali mi se žuri. Imaju obaviti neke stvari u vezi sa smrću. Tako je glupo umrijeti mlad. Ja želim doživjeti stopedeset. Istom sada mogu svukamo.«

Kasnije sam sjeo s Tatom. Tijelo mu je sada bilo teško, upadljivo i debelo, gornji dio lica sastojao mu se od otrombeljenih vrećica sljubljenih kao svojevrsna naslaga ispod očiju i koje su se jedna po jedna razlijegale niz lice kao talijanske terase. »Ništa mi ne pričaš što se tebi događa u životu«, rekao je. Htio sam ga zaprepastiti vijestima o mojoj sapunskoj operi. Ali kad ja poželim koga zaprepastiti, to mi baš ne polazi redovito od ruke: zaprepaštenje je obično posljednje što ih obuzme. »Sada sam u jednoj sapunskoj operi«, rekao sam čangezovskim načinom. »Vrhunska plaća. Vrhunski posao. Vrhunski ljudi.« »Nemoj mi se stalno smijati u lice kao idiot«, rekao mi je Tata. »Pa ne smijem ti se. I nisam.« »I dalje lažeš, kako vidim.« »Tata...« »Napokon bar radiš nešto vidljivo i što nije landranje«, rekao je. Pocrvenio sam od srdžbe i uvrijeđenosti. Ne, ne, ne, došlo mi je da poviknem. Opet smo u raskoraku! Ali to je bilo nemoguće raščistiti. Možda se pred roditeljima nikada i ne prestaješ osjećati kao osmogodišnjak. Odlučio si biti zreo, ponašati se na onaj promišljeni umjesto na prirodan način, čak disati iz dna želuca i svoje roditelje gledati kao sebi ravne, ali u samo pet minuta nakane ti se raspršuju u pakao i tada se uzmucaš i vrištiš od bijesa kao bijesno dijete. Jedva sam uspijevao govoriti dok mi Tata nije postavio za njega vrlo teško pitanje, iako je to bilo jedino što je htio saznati na svijetu. »Kako ti je mama«, rekao je.328 HANIF KUREISHI Rekao sam mu da je dobro, bolje nego što sam je godinama vidio, dobro raspoložena i aktivna, optimistična i sve. »Dobro je, dobro je«, brzo je rekao. »Kako je to moguće? Ona je bila i ostala najslađa, ali i najjadnija žena na svijetu.« »Da, ali sada ima nekoga — muškarca — znaš.« »Muškarca? Kakvog muškarca? Jesi li siguran?« Nije mogao prestati s pitanjima. »Tko je on? Kakav je? Koliko je star? Što radi?« Pažljivo sam birao riječi. Morao sam tako, jer sam primijetio Evu kako stoji iza Tate u vratima. Stajala je ravnodušno kao da razgovaramo o^ najdražim filmovima. Nije se imala volje okrenuti i otići. Željela je saznati točno što se zbiva. U svojoj domeni nije željela tajni. Mamin dečko nije nešto posebno, rekao sam Tati. U svakom slučaju, nije Beethoven. Ali je mlad i stalo mu je do nje. Tata nije vjerovao da je to tako jednostavno; ništa ga od toga nije zadovoljavalo. Rekao je: »Što misliš — iako, naravno, to ne znaš, kako si mogao, nije to tvoja stvar, nije ni moja, ali mogao si pretpostaviti, ili ti je Allie mogao reći, ili ona, pogotovo što imaš tako velik nos i stalno ga guraš u tuđe stvari — što misliš, je li jejjojjubio?« »Jest« »Jesi li siguran?« »Pa jesam, siguran sam. I ubrizgan joj-je nov život, zbilja jest. To je izvrsno, zar ne?« To ga je doslovce dotuklo. »Više ništa neće biti isto«, rakao je i okrenuo lice. Ustao je vidio i Evu. Uplašio je se, vidio sam. »Ljubavi«, rekao je. »Haroone, što to radiš?«, rekla je srdito. »Kako uopće možeš tako razmišljati?« »Pa ne mislim tako«, rekao je Tata. »Glupost, glupo je kajati se i zbog čega.« »Ne kajem se.« »Kaješ se, kaješ, vidi se. A čak ne želiš priznati.« »Molim te, Eva, nemoj sada.« BUDDHA IZ PREDGRAĐA 329 Ostao je sjediti i pokušao ju je ne primjećivati, ali netrpeljivost se samo produbljivala. Svejedno, iznenadio me. Zar je tek sada, nakon tolikog vremena, shvatio da je odluka da ode od Mame nepovratna? Možda istom sada shvaća da tu nema šale, igre niti eksperimenta, da ga Mama ne čeka kući s karijem i čapatijem u pećnici i s električnim pokrivačem. Te večeri rekao sam da ću pozvati Tatu, Evu, Allieja i njegovu djevojku na večeru da proslavimo što sam ja dobio posao i što je Tata napustio svoj. »Kako dobra ideja«, rekla je Eva. »Možda ću i ja nešto objaviti« Nazvao sam Jammie u komunu i pozvao nju i Changeza da nam se pridruže. Changez joj je uzeo telefon i rekao da će on izaći ako bude mogao, ali da nije siguran za Jamilu, zbog zločeste Leile. Osim toga, već su danas bili vani na biralištu i cijeli dan radili za Laburističku partiju za izbore. Odjenuli smo se, a Eva je nagovorila Tatu da odjene nehruovsku jaknu, s ovratnikom, zakopčnu do grla poput Beatle-sakoa, samo dužu. Konobari će misliti da je ambasador ili princ ili takvo što. A ponosila se njime i neprekidno mu je skupljala zalutale vlasi s hlača, a on je, što ga je ona više ljubila, izgledao sve zlovoljniji jer je sve otišlo krivo. Taksijem smo se odvezli do najskupljeg mjesta što sam ga znao u Sohou. Sve sam platio novcem što sam ga dobio preprodavši kartu za New York.

Restoran je imao tri etaže, zidove modre kao pačja jaja, klavir i nekog plavokosog momka u večernjem odijelu koji je na njemu svirao. Ljudi su bili blistavi; bogati; bučni. Eva je na svoju radost i tamo poznavala nekoliko ljudi i jednog kraljicu srednjih godina, crvena lica i izvaljene trbušine, koji joj je rekao: »Eva, tu ti je moja adresa. Dođi na večeru u nedjelju da vidiš moje labradore. Jesi li čula za to-i-to?«, dodao je spominjući jednog poznatog filmskog redatelja. »I on će doći. A traži nekoga tko će mu srediti stan u Francuskoj.« Eva mu je govorila o svom radu i tekućem poslu, dizajniranju i dekoriranju ladanjske kuće. Ona i Ted će još neko vrijeme morati ostati u kolibi na selu. To je najveća stvar koja im je ikada naručena. Namjeravala je330 HANIF KUREISHI zaposliti još nekoliko ljudi da joj pomognu, ali ispalo je da su to tek neki umišljeni tipovi, rekla je. »Umišljeni, ali ne i misleni, rekao bih«, rekla je kraljica. Kako je bilo neizbježno, i mali Allie je tu poznavao nekoliko ljudi, tri manekenke, pa su nam i one prišle k stolu. Imali smo pravu malu zabavu i negdje potkraj već su svi znali da ću ja biti na televiziji, kao i tko će biti sljedeći premijer. Ovo potonje naročito ih je oduševljavalo. A bilo mi je drago ponovno vidjeti Tatu i Allieja skupa. Tata se posebno trudio oko njega i neprekidno ga je ljubio i nešto ga zapitkivao, ali Allie je održavao distancu; bio je vrlo zbunjen, a sam nikada nije volio Evu. Na moje olakšanje, negdje oko ponoći se pojavio i Changez u svom kombinezonu, i to sa Shinko. Changez se izgrlio s Tatom, sa mnom i s Alliejem i pokazao nam Leiline fotografije. Shinko je bila vrlo pažljiva prema Chan-gezu. Pričala je o njegovoj brizi za Leilu i njegovu poslu u dućanu kod tete Jeete, i kako je zapostavlja i trubi glasna razmišljanja o aranžiranju robe u dućanu — pravom smještaju za slakiše u odnosu na kruh — iako ga je ona pred svima hvalila. Jeo je u strahovitim količinama, stari Changez, a ja sam ga poticao da uzme dvije porcije sladoleda od kokosa koje je jeo kao da mu ih netko hoće oteti. »Naruči što god želiš«, počeo sam uživati u svojoj velikodušnosti; htio sam iz svega toga izvući što više. Kao da sam odjednom otkrio nešto u čemu sam dobar i sada to želim činiti bez prestanka. Kad su se svi tako okupili i lijepo podnapili i ismijali, Eva je ustala i kucnula po stolu. Smiješila se i pogladila Tatu po zatiljku kao da se upinje da je se čuje. Rekla je: »Molim vas malo tišine. Malo tišine, molim, nekoliko trenutaka. Svi — molim vas!« Nastala je šutnja. Svi su gledali u nju. Tata je pogledom sijevao po stolu. »Moram vam nešto objaviti«, rekla je. »Za Boga miloga, daj već jednom«, rekao je Tata. »Ne mogu«, rekla je. Nagnula mu se do uha. »Je li istina?«, šapnula je. BUDDHA IZ PREDGRAĐA 331 »Pa reci«, rekao je, zanemarivši to pitanje. »Eva, svi čekaju.« Ustala je, skupila ruke i baš da progovori, kad se opet okrenula Tati. »Ne mogu, Haroone.« »Reci, reci«, rekli smo svi. »Daj, Eva, saberi se. Vjenčat ćemo se. Da, vjenčat ćemo se. Sreli smo se, zaljubili se i sada ćemo se vjenčati. Za kojih dva mjeseca. OK? Svi ste pozvani.« Naglo je sjela nazad, a Tata je zagrlio. Nešto mu je govorila, ali mi smo svi digli graju od odobravanja, lupali po stolu i nalijevali pića. Ja sam ustao i nazdravio im, i svi su se veselili i pljeskali. Bio je to velik, neoskvrnut događaj. Poslije toga nastupili su sati čestitanja i pića, a oko našeg stola skupilo se mnogo ljudi; sam nisam morao mnogo razgovarati. Mogao sam razmišljati o prošlosti i o onome kroza što sam sve prošao dok sam se borio da sam odredim gdje se nalazi i što zapravo jest srce. Možda ću u budućnosti dublje živjeti. I tako sam sjedio u samom središtu ovog starog grada, koji, pak, sam sjedi u dnu uzanog otoka. Bio sam okružen ljudima koje volim, i istodobno sam se osjećao sretno i jadno. [Razmišljao sam o tome kakva je zbrka bilo sve ovo do sada, BIBLIOTEKA uvijek biti tako.] iAVNA ali da ne mora UZENICI

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->