| Raif Esmerović

YILDIZ BOŠNJAČKA NARODNA MEDICINA

Prema kazivanju starijih Bošnjaka nekada su ljudi bili puno zdraviji i manje su
oboljevali, unatoč težim uslovima života i nedostatku hrane. I danas se pripovijedaju
priče o starcima duge bijele brade koji su umirali u poznim godinama života,
doživjevši, nerjetko, preko stotinu godina... Sve to se sa današnje tačke gledišta
pripisuju zdravom načinu života, skoro nikakvom uticaju stresa, te čistom okolišu. No
ipak, ne treba zaboraviti da su prijašnji uslovi života bili izuzetno teški uz često
haranje zaraznih bolesti poput tifusa ili tuberkoloze. Jedini argument tezi da su
nekada ljudi ipak bili zdraviji može se, vjerovatno, naći u sistemu prirodne selekcije;
to jest nejaka i boležljiva djeca umirala su, a ona jača i zdravija  preživljavala; što je
očito bilo presudno za opstanak naroda u prošlim vremenima. 

Da bi razumijeli kako su to nekada ljudi živjeli moramo se vratiti u prošlost i saznati

kako smo tada izgledali ili kako su nas drugi opisivali. Doktor Karl Steinar, liječnik iz
Ljubinja, zabilježio je u svom etnološkom radu sljedeće: „Visoko uzrasli Bošnjak i
Hercegovac predstavljaju nesumnjivo najljepši tip južnoslavensko-ilirske mješovite
rase... Tako je primjerice u katolika i muslimana šarenica (iris) očiju pretežno svjetla,
često modra i žutkasta, dok su oči u pravoslavnih obično tamno-mrke, često i crne. U
muslimanske i katoličke djece često se viđa plava kosa, nježna, ko mlijeko bijela put,
uopće čisti arijevski tip, no boja kose i puti potamniće malo po malo, dok su ove
osobine u pravoslavnih u velike rijetke. Ponegdje se nađe muslimana tamnih,
crnkastih obraza i isto takove kose, što biva od primjese arapske i maurijske krvi.
Uopće je boja kože u muškaraca svjetlo smeđa, u žena svjetlija, bjelkasto-žućkasta:
žene su obično manjeg boja nego muškarci. Visoka, oširoka, pri tome ali kratka
lubanja pokazuje s prijeda redovno više široko nego uzano lice sa izbočenim
jagodicama, malenim ustima, tankim usnicama, snažnom bradom, uzanim ravnim
nosom sa sploštenim nosnim krilima (katkad i izvinutim nosom) i velikim, uvaljanim
očnim dupljama, iznad kojih su uzrasle guste obrve od odstojećih dlaka. Fizionomija
je inteligentna, pogled vatren, igra lica puna izraza, pri tome obično dosta ozbiljna. U
muškaraca je dlaka u brade obilna i gusta, isto tako i po drugim mjestima na tijelu.
Umjereno dugačak vrat zasađen je na jedroj šiji. Širina u ramenima je spram duljine
tijela srazmjerno uzana, naprotiv su noge i ruke obično prekomjerno dugačke,
stopala i dlanovi široki i koštunjavi. Tijelo je naprijed ugnuto, korak odugačka koraka,
koračanje pravilno i slično hodanju drugih brđana, primjerice Tirolaca, na koje su naši
ljudi i u toliko nalik, što su vrlo ustrajni u daleku hodanju i uspinjanju na brda. Naš
čovjek se redovito dostatno hrani, rjetko kad obilno i tako biva, da u našeg seljaka
neopažamo, da bi naginjao na debljanje....“   

Prema datom prikazu stičemo dojam da su ljudi unatoč nježnijem, pitomijem izgledu 

imali jaku konstrukciju i tijelo naviknuto na rad i napor. Po brzini hodanja može se
zaključiti njihova marljivost a po licu živost što je bilo neophodno za preživljavanje u
često dugim bosanskim zimama i kratkim ljetima.

Kako to i sam autor u daljnjem opisu zaključuje stari Bošnjaci vjerovali su da bolest
dolazi iz dva smjera, oba nadnaravna; od Boga u vidu kazne ili da je ona uzrokovana
djelovanjem džina. No, iako je narod često prema samoj bolesti postupao fatalistički
lijek se ipak tražio kako u samoj prirodi tako i kod narodni iscjelitelja hodža, travara i
stravarki. Ili se on tražio u starim ljekarušama.
U Zborniku narodni bosanskih lijekova iz 1749. godine predstavljen je cijeli niz
recepata za liječenje raznih bolesti prepunih magijski elemenata:

„ Od kuge kako se razboli neka (j)ede lubičicu travu smreti imati neće. Ili: kako se
razboli pa rekne ako ga neko drugi upita „Šta ti je?“ – „Ujela me žabica“ – neće od
kuge smreti imati.
Liek od dalka: nogu meti uz drevo (orahovo), okruži koru oko lieve noge i m)eti na
dalak neka prenoći pa da obisi u pante onu koru neka se suši nestaće dalka...“.

Prema narodnom sudu zdravlje je sinonim za život kao i što je sreća pojam zdrave
duše te upravo zbog toga kroz vijekove se akumuliralo iskustvo mnogih generacija u
cilju prevencije i liječenja. Treba konstatirati i ovo; iza svih metoda liječenja bolesti, u
prošlosti a i danas, krije se ljudski strah od smrti, koja može doći po narodnom
vjerovanju i od nekih naoko bezazlenih bolesti poput strunjenog želudca. 

Upravo zato ništa manja želja za zdravljem nije ni danas, te stoga moderni čovjek ne
odstupa ni od starih tradicionalnih metoda iscjelivanja posebno zbog nesporazuma u
odnosu pacijent-liječnik, neadekvatne medicinske usluge, pogrešnih dijagnoza i
tretmana ili usljed neke hronične, po život fatalne bolesti.

Iako se bez sistematske analize vrlo bogati materijal našeg folklornog područja ne
može obraditi, i samim time u cjelosti razumijeti, u cilju nekih budućih istraživanja,
korisno ga je prezentirati široj javnosti. Po standardnim okvirima etnografsko
istraživanje je zainteresirano za sistem u cjelini kako bi se imao što jasniji uvid
posebno u segmente koji se tiču narodne medicine. Zapravo, prema nekom mom
ličnom mišljenju najkvalitetnije informacije za razmatranje odnosa čovjeka prema
duhovnim pojavama mogu se pronaći u tradicionalnoj narodnoj medicini u kojoj za
razliku od oficijalne ne postoji  strogo utvrđena granica djelovanja i shvatanja.  

Sve informacije o liječenju prenose se najčešće usmenim putem, sa koljena na

koljeno, više među  ženskom populacijom, vjerovatno zbog drevne podjele da su
žene te koje imaju tradicionalnu ulogu majke i njegovateljice porodice (Mati rodila,
mati liječila...). Zbog obaveza u mladosti uslijed udaje, rađanja djece i kućanskih
poslova, većina takvih žena ozbiljnije se posveti iscjeliteljskom radu tek u poznijim
godinama života. Često im je takva djelatnost predstavljala i jedini izvor sredstava za
život, ali uvijek po ustaljenom pravilu: „Daj koliko možeš i koliko je od srca“.

Izbor ili selekcija nastavljača porodične tradicije obično se prenosi na najmlađe ili
najstarije dijete zbog vjerovanja da ona imaju bolje predispozicije, mada to nije strogo
pravilo. Još u samom djetinjstvu budući iscjelitelji, posebno ako već imaju u familiji
osobu koja se aktivno bavi liječenjem, pokažu želju za nastavkom tradicije, te tako
uče iz prve ruke. Nekada se desi da uspiju svojim radom zasjeniti prethodnika ili
prethodnicu ali ipak češće to nije slučaj pošto se kroz sve to mjenjaju vremena i
načini razmišljanja te prihvatanja medicinskih metoda liječenja.   

Pojedini bošnjački iscjelitelji saglasni su u tvrdnji da na svijetu ima oko tri hiljade vrsta
bolesti od čega samo hiljadu može liječiti oficijalna medicina, sve drugo spada u
resor duhovne medicine. Bolest se svijetom širi preko očiju (urok), vjetra (nagaziti na
kovitlac vjetra), džinova (ograjisati), vode (popiti čašu vode u koju se pomokrio džin ),
zemlje (nagaziti na raskršću) itd.

Bolest se često doživljava božijom kaznom usljed lažnog zaklinjanja (Jes' tako mi
zdravlja!) ili grijeha zbog zanemarivanja bolesne osoba ili pak uskraćivanja željenog
jela kojeg ova poželi. Zato se i danas smatra da je sevap odnijeti bolesniku da pojede
ono što je u bolesti poželio.   

U narodnoj svijesti bolest se poistovjećuje sa ženom i većina duhovni uzročnika

bolesti ženskog su spola –  džinica Sibjan, porodiljski džini Al Karisi, Mora, Vještica,
Vila... Direktni susreti sa zlim duhovima (prikaze) ili džinovima obavezno je ostavljao
traga na psihičkom i tjelesnom zdravlju čovjeka. Naša narodna predaja prepuna je
legendi i priča o susretima sa noćnim prikazama; ograjisavanju od džine, nagazi na
vilinska kola i slično.  

Pripovijedala mi jedna stara žena iz Nevesinja, kako je ona svojim rođenim očima
vidjela koleru. Bilo joj je preko osamdeset godina, pa je ne htjedoh pobijati, nego je
zamolih, da mi pripovijedi, kako je to bilo. Ona se nakašlje dvaput, pa poče: „Beli
(zaista) ja mislim da ima od tada pedeset godina, ako nema više, kako je to bilo. U
jednoj sobi ležasmo: ja, moj brat Asif i sestra mi Vasfija. Čojk (čovjek) mi bijaše
otišao u selo, da dotjera garonju, da ga zakoljemo u pastrmu. Svi spavahu k'o
zaklani, a meni se ne da san na oči, pa ne da.

Kad oko pola noći zazveketaše nekakvi sindžiri (lanci), stade huka arabe (kola), psi
se uzbuniše,...laju, laju, aman jarabi, gore neg' na vuka.

Ja ne budem lijena, te ustanem i pogledam kroz pendžer, kad imam baš što vidjet!
Pred našom kućom stoji araba bez konja i u njoj sjede dvije žene, obučene pod
našku (kao turkinje) i svaka drži u ruci po jedan šćapić.

U jedne bijaše  šćapić bijel, kao da je oguljen, a u druge crn. Čula sam od svoje
rahmetli (pokojne) matere: koga udari ona, što nosi bijel šćap, da će se poboljeti, ali
će opet izdraviti, ali koga udari ona, što crni šćap drži, onome, grdna rano, ne ima
lijeka.

Kako iziđoše iz kola, ja više ne vidjeh ni njih, ni kola, ni ništa, kao da ništa nije ni bilo,
ali paščad-aman jarabi (mili bože!) - nikad ne patišu, već sve više i više laju.

U to se probudi moj brat Arif, pomoli glavu kroz pendžer i stade vikati pse. Zaludo
sam ga molila, kumila, zaludu zaklinjala, da ne pika pasa, jere se more ljuto pokajati.

Pa baš  tako i bi. Ne prođe ni dva sahata, stade – džul vam na obraz (s
oproštenjem) – bljuvati, nokti mu pocrniše, pa sjutra ne dočeka ni podne.

Ah kako ćeš dočekati – rano moja Arife – kad te crna dohvatila šćapom!.

To rekav, obali prste, otare ih o zid i reče: Spomenula se, ne zavratila se“   
Neke su bolesti povezane sa godišnjim dobima; tako u periodu zehmerije (januar)
važi pravilo da se izbjegava pijenje hladne vode zbog grla i pluća, u ljetnjim
mjesecima krajem jula i početak augusta, kada se vozi žito sa polja kući, vjeruje se
da mala djeca i stari ljudi imaju problema sa proljevima i stomačnim tegobama. Kako
bi odbranila svoje dijete od toga majka, čim se povezu prva kola natovarenih
pšeničnih snopova kući, pod točak baci neki dio dječije odjeće da pređe preko nje.   

Na zdravlje utječu i atmosferske pojave poput mjesečine koja uzrokuje nesanicu ili
životinje. Čovjeka može razboljeti i zmija, koja osim ugriza, može ući u njega kroz
usta dok ovaj spava i ispijati mu životnu snagu. U narodu se mačka, pas i pauk
smatraju uzročnicima nekih kožnih oboljenja (sugreb), dodir sa goveđim jezikom ili
balegom kod čovjeka može izazvati debelu bolu (bolest slezene). Ako neko drži
gavrana u ruci prema vjerovanju zabolit će ga glava, itd.  

Uloga nebeskih tijela čini važnu ulogu kako u pojavi bolesti tako i u njenom liječenju.
Period oko zalaska sunca izrazito je po narodnom vjerovanju štetan za ljudsko
zdravlje zbog pojave džinova koji se tada raširuju po zemlj i počinju sa svojim
aktivnostima. Uz to smatra se da je upravo akšam vrijeme kada se izmjenjuju dnevni
sa noćnim sihirima pa se najviše ograjisavanja i pogođenosti urokom događa za
vrijeme tog kratkog ali rizičnog vremena. Drugo ništa manje rizično vrijeme u toku
noći događa se u gluho doba i traje sve dok se ne začuju pijetli. Ipak, u bošnjačkoj
magijskoj tradiciji postoje obredi liječenja vezani za zalazak sunca, primjerice, kako bi
sugreb ili svrabež nestao „spao“ uzimalo se u sam akšam malo soli i tri puta potiralo
niz oboljelo mjesto govoreći: „Sunce spalo da otpočine a moj svrabež da otpadne
amin veledalin“

Prije nego li zađe sunce stare Bošnjakinje upozoravale su mlade majke da sa štrika
pokupe svu dječiju odjeću i pelene da ih ne uhvati mrak jer bi u protivnom djeca
mogla oboljeti od mračnice. Za razliku od navedenog izlazak sunca ili zora obilježava
se idealnim vremenom za liječenje, ispijanje „naučene“ vode i slično. Zora je
povezana sa pojmom čistoće i početka dok akšam, zbog zalaska sunca, asocira na
smrt i prolaznost.  

Mjesec ima još veću ulogu u narodnom poimanju bolesti i zdravlja te se iz tog razloga
prati njegov ciklus. U BiH su i danas popularni rituali odstranjivanja bradavica sa ruku
za vrijeme Mlađaka kada osoba koja ih ima gledajući u mjesec govori: „Mladi
mjeseče, tako ti tvoje mladovine skini sa mene ove bradavine“ Žene su donedavno u
cilju očuvanja ljepote i mladalačkog izgleda upirale kažiprst desne ruke u tek viđeni
Mlađak govoreći: „Kako ti rasteš i obnavljaš se mjeseče, tako podstakni i obnovi moje
obličje (čehru)“ Druge, one sa djecom, vidjevši po prvi put mladi mjesec na nebu
proučile bi mu, držeći dlanove okrenute licu, „Amentu billahi“ namjenivši to za
zdravlje svoje djece.                                      
 

 OTKRIVANJE BOLESTI 

Bitna pažnja se poklanjala i dijagnosticiranju bolesti kako bi se što efikasnije

intervenisalo u iscjelivanju. U tu svrhu redovito se posjećivao hodža koji bi metodom
„ebdžed hisaba“; sistem arapske numerologije i astrologije, tojest preračunavanjem
bolesnikovog imena i njegove majke tražio određenu numerološku vrijednost svakog
pojedinačnog slova, sabirao ih i dijelio. Finalni broj koji bi tada dobio otkrivao je
uzroke čovjekovog narušenog zdravlja.

U bošnjačkoj etnomedicini snovima se itekako pridaje veliki značaj što potvđuje

praksa bilježenja snova tokom liječenja. Naime, većina iscjelitelja sugerira bolesniku
da pamti snove, što će mu doći na san, kako bi se kroz njihovo tumačenje detektiralo
trenutno stanje i odredio tempo ozdravljenja. Dobar dio iscjelitelja poznaje islamsku
metodu snoviđenja – istihara, uz čiju se pomoć, kako se tvrdi među narodom, može
odrediti tačan lijek za bolesnika. Navodno, bilo je slučajeva kada je iscjelitelj nakon
klanjanja istihare uputio bolesnika u određenu apoteku da kupi taj i taj lijek koji se
nalazi na određenoj polici i slično.  

U cijeloj Bosni i Hercegovini ostale su najpoznatije po prakticiranju ovog rituala dvije

osobe, obje žene, vidovita Semiza iz Miljevine kod Foče i Uma Huskić iz Tešnja. Ova
zadnja posebno je postala poznata kao vrsna iscjeliteljka.

„Za svaku bolest ima lijeka“; njene su riječi; „Samo od smrti nema lijeka!“

Prema vlastitom kazivanju, Uma uoči petka klanja istiharu i čim zaspi „probudi“ se
prvo na Kabi a onda se iznenada pojavi na Ajvatovici kod Dedine pećine na Pruscu.
U toku istihare pojavio joj se u snu sam Ajvaz Dedo, najpoznatiji bošnjački svetac,
koji joj odgovara na pitanja o bolesti i otkriva kako se liječe.   

Osim toga, vjerovalo se da pojedini snovi mogu pouzdanom sigurnošću nagovjestiti

bolest ili još u gorem slučaju smrt, primjerice; sanjati vatru ili požar najavljivalo je
bolest dok bijeli konj u snu, personifikacija meleka Azraila, smrt. Do potrebnih
informacija dolazilo se putem i drugih divinacijski metoda; bacanjem graha (velika
nosila, mala nosila, bolnica, ozdravljenje...), redanjem ciganskih karata (bolest,
smrt...) ili falanjem u kafu gdje simboli poput žutog taloga, ribe, zmije ili raka
upozoravaju na trenutno ili buduće loše zdravstveno stanje dok figure lava, sunca,
zvijezde ili konja boljitak i ozdravljenje.                                  
 

 KUĆNI RECEPTI I LIJEKOVI   

Neki od recepata za liječenje uključivali su upotrebu životinjskih izlučevina ili organa,

primjerice; kamen u žuči liječio se uvarkom od kokošijeg želuca a zubobolja se
pokušavala smiriti stavljanjem suhog kokošijeg izmeta. Mlijekom od kobile liječio se
kašalj i plućne bolesti a kujinim mlijekom oči. 

Za lijek se tražilo i subotnje maslo tojest ono koje je domaćica izmela na mladu
subotu. Maslo se koristilo za dodavanje melemu ili na neki drugi način. Dobije li dijete
male ranice po licu (vokojedine), narod ih liječi uz pomoć vatre. Metne se komad
hladnog gvožđa na nakovanj, pa se udara čekićem sve dok se ono ne ugrije toliko da
može drvo zapaliti. Pošto se i to desi naloži se vatra od suhih lipovi grančica i čeka
da u cjelosti izgori. Ugljen koji ostane pomiješa se sa mladim maslom i tom smjesom
mažu se ranice.   

Često su lijekovi vrlo jednostavni i bezopasni... U liječenju glavobolje i danas

pojedine žene, uglavnom po seoskim sredinama, praktikuju ispijanje kafe bez šećera
u koju su nakapale nekoliko kapi limuna, na čelo stavljaju kolutiće svježe narezanog
krompira ili odsječene vrhove krastavaca „zalijepe“ za čelo i ostave tako dok sami ne
otpadnu. Ili se koriste ljudske izlučevine poput pljuvačke za ublažavanje opekline,
smola iz uha maže se po herpesu ili jačmeru (čmičak), svježom mokraćom škropi se
mala ranica i slično. Hrana isto tako ima povoljan uticaj na zdravlje. U narodu se
vjeruje da šećer i općenito slatko „hrani“ živce. Hošaf od suhi šljiva ili kompot od
jabuka i danas se preporučuju osobama koje pate od zatvora.

Za med obično kažu: „Dobro ga je jesti“, bez nekih daljnih objašnjenja, iako, bez
obzira na to, od davnina je bio u širokoj upotrebi, posebno za ljude oslabljenog
imuniteta. Smatra se da je med u kombinaciji sa orasima dobar afrodizijak.   

U ozdravljenju ništa manje bitnu ulogu nemaju metali, primjerice; nošenje zlatnog
prstenja ima, navodno, dobar uticaj na srce. Bolesno dijete kroz prozor „prodaje“ se
zdravoj osobi nakon čega će ga majka otkupiti od nje za jednu srebrenu kovanicu
zbog starog bošnjačkog vjerovanja da je srebro simbol zdravlja. Srebrnom
kovanicom se također djetetu rezala bijela žilica  ispod jezika, od srebra su se pravili
razni tilsumi poput ibričića kojeg su djevojke običavale nositi za bolji rast kose itd.  

Nailazimo i na korištenje zemlje i kamenja u liječenju, tako kada  je kosa slaba
(alopecia) u Tešnju se koristi zemlja zvana ćil. Pošto se ispeče i usitni potapaju je u
vodu sa kojom će se kosa ispirati.

Krovna ili obična cigla zagrijavala se na plehu šporeta i koristila za liječenje

stomačnih tegoba tako što bi bolesnik posjedio na njoj ili je prislanjao na stomak.

Ekcemi i lišajevi mazali su se plavim kamenom, problemi sa krajnicima rješavali su

se pijanjem šadora (nišadora).

Lišaj se još liječio dijeljenjem na četiri dijela i „slanjem“ na četiri brata ili sestre: „Ako
se zna da su gdje četiri brata vlaha, onda na lišaju načine prstom znak krsta i tako ga
podijele na četiri dijela a svaki dio namjenjuju na jednog brata govoreći „ovo je
pešken za tebe“.                                        
 

 TRAVA, NOŽ I SLOVO    

O odnosu Bošnjaka prema bolesti i uopće liječenju najbolji opis dao je Antun Hangi
primjećujući da su Bošnjaci „veliki kneipovci, mada ih većina nije ni čula za toga
glasovitog liječnika koji je sve bolesti liječio ne skupim umjetnim medikamentima,
nego vodom i ljekovitim travama. Oni se peru najmanje pet puta na dan svježom
vodom iz vrela i potoka, oni se često kupaju i živu priprosto i vrlo umjereno, a ako
obole, prvo su im hladni oblozi, onda metvica, bokvica, kopriva, pogančeva i druge
trave, koje je i pokojni Kneip toliko preporučivao. Osim toga prave oni razne
mehleme, kojima uspješno liječe ne samo rane, nego i razne unutrašnje bolesti“.

„Liječnik ima tri oružja – travu, nož i slovo“, kaže se u drevnoj Avesti, svetoj knjizi
proroka Zaratustre utemeljitelja dualizma, izvorišta na kojem su nastale
monoteističke religije. Pod „trava“ misli se na biljne lijekove, „nož“ se odnosi na
instrument kirurgije dok „slovo“ znači pojam magije – basmi, bajalica i zapisa. Upravo
sve to u prošlosti Bosne i Hercegovine imali su narodni ljekari, travari i
vidari.                                                  
 

 TRAVA        

Navodno, kako se to vjeruje po Bosni, ljudi nisu znali ništa o ljekovitosti biljaka dok im
vile nisu odlučile reći o njihovim svojstvima. To potvrđuju brojne narodne pjesme koje
su prema mišljenju one voljele pjevati: „Da nije soli, krecelja i luka becelja i cvijeta
devesilja i korjena ne bi majka odhranila sina“, „Da mi ne bude ive i omana, ne bi
odgojila svoga sina Osmana.“  

Ljekovite biljke se beru prema njihovoj ljekovitosti i koriste za pripremu čajeva i

melema uz dodavanje nezasoljene masti, meda, ulja, voska i sličnih materijala.

Biljni lijekovi se obavezno piju do tri puta tokom četrdeset dana posebno ujutro „na
prazan želudac“, o podne i navečer, pred spavanje.

Čajevi su bili nezaistostavni dio svakog liječenja – čaj od kunice (hajdučka trava)
koristio se za stomačne tegobe, za sve nervne bolesti pio se čaj od macine trave; 
„da znaju ljudi koliko macina trava umiruje, u jastuk bi je metali“. Za sve bolesti srca
koristio se čaj od sedefila (ruta graveolena) itd.

Osjeća li neko probade ispod rebara i boli li ga stomak tražila sa „trava od

sastave“ (Geum urbanum) čiji se korjen sitno isjeckao i mješao sa usitnjenim bijelim
lukom. Sve se to mješalo sa medom i svako jutro „na prazan stomak“ uzimalo sve
dok se osjećala bol....   

Haptika (Sambucus aeulus) smatra se najstarijom ljekovitom biljkom te kao takva

oduvijek je uživala posebni status u bošnjačkom narodu. Žene u Cazinskoj krajini
griju njene listove pa ih privijaju uz noge da „izvuku reumu“ .

Listovi repuha zastupljeni su u liječenju ženski bolesti, tretman sa njima obično se

radi tako što se bolesni dio tijela namaže uljem a onda se na njega stavi repuh. Jako
veliku upotrebu zabilježila je kamilica, za stomačne bolesti i probleme sa očima,
sedefil (ruta), macina trava (ženske bolesti), čubar (za rast kose) i slično.  

Dosta puta narodni ljekari ne umiju kazati pravi naziv neke biljke pa često susrećemo
recepte poput ovog: „da skineš bradavice sa ruku nađi trave koja raste na kamenu i
liči na dud. Njome se u akšam potare po bradavicama a onda se baci u smjeru
zalaska sunca“

Trava od pet prsta (listova) dobra je za privijanje na svaki čir, kurje oči, micinu...još je
bolja ona koja se nađe i uzbere blizu kakve lijeske, itd.  

U narodu se vjeruje da pojedine biljke i drveće imaju veliku iscjeliteljsku moć u sebi ,
a time i kultni značaj, poput žare (kopriva), tisovine, drena i lijeske. Mladom žarom u
proljeće žene po Cazinskoj krajini redovito običavaju natrljati kožu po rukama i
nogama; „kako se ne bi pojavila reuma.“ Mlada žara, također, je nezaobilazni
sastojak prve proljetne zeljanice, za koju je pravilo nalagalo da se pripremi prije
prvog oglašavanja pjevačice (kukavice) te godine. Navodno, onaj ko pojede takvu
zeljanicu bit će cijele godine zdrav i neće imati kožnih bolesti.

Tisovina, omiljeno drvo svih Bošnjaka, od davnina predstavljala je snažnu prirodnu

hamajliju čija je moć  da odbije svako zlo i bolest koja se može urokom i sihirom
nametnuti na čovjeka.

Izreka „zdrav k'o dren“ dovoljno govori sama za sebe te ne čude razna narodna
vjerovanja i običaji u vezi ovog naroda poput udaranja na Hidirlez djece drenovinom
„da budu jedra kao dren“.

Za lijesku, inače poput tisovine smatrana je moćnim apotropejonom, vjeruje se da je

vrlo ljekovita te da djecu treba udarati upravo ljeskovom granom da bi rasla i bila
zdrava.  

Idući dalje nailazimo na još mističnih vjerovanja o biljkama. Naime, stara bosanska
predaja pripovijeda kako nekada nije bilo muških glava sve dok iz zemlje nije niknuo
odoljen. Prije nicanja ove biljke svako muško dijete umiralo bi u toku 24 sata od
poroda.

Čudotvornu djelotvornost za Bošnjake ima još jedna biljka – sedef. Prisutan je u kultu
mrtvi pošto se često sadi na mezarju ali i u narodnoj medicini koja mu pripisuje
blagotvorno svojstvo na srce. Svoju primjenu našao je i u mističnoj medicinskoj
praksi zbog svojih pogubni efekata na svaki oblik zla. Dok mu kida lišće i baca ga u
posudu ispred sebe bolesnik šapuće.;

„Hazreti Alija baštu ograđiva, hazreti Fatime cvijeće sadi i zaliva, ko me trg'o zdrav
bio, ko me pio lik mu bio veledalin amin“.

U drugoj basmi bolesnik se žali biljci ovim riječima: „Sedef trava, mene boli glava,
priznajem ti sve...“

Do spoznaja o prirodi i njenim ljekovitim moćima dolazilo se ponekad i magijskim

ritualima:   

„Osamdestih godina negdje na polovini putnog pravca između Velike Kladuše i

Bužima živjela je stravarka M.K koja je imala čudesno znanje  uz čiju je pomoć
uspijevala uspostaviti direktnu komunikaciju sa silama prirode. U to vrijeme njenom
mužu ljekari us konstatirali rak iznad gornje usne, već u stadiju kada operacija nije
dolazila u obzir. Svjesna svoje moći stravarka je otišla u šumu da potraži zmiju koju
je po pronalasku zatukla štapom. Mrtvu zmiju donijela je kući i u staroj tepsiji pekla u
šporetu sve dok se nije pretvorila u prah. Njega je, potom, iz tepsije prebacila u čašu 
i sa njom se uputila u prirodu, na livadu pokraj velike šume. Tu je, sigurna da niko od
ljudi neće naići, na jezik stavila malo zmijskog praha i izgovorila samo njoj poznate
riječi (koje nije htjela odati ni na samrti). Navodno, uz pomoć tog praha sticala je moć
komunikacije sa biljnim svijetom te dobijala izravno od duhova biljaka odgovore na
svoja pitanja. Prema svjedočenjima njenih komšija upravo na ovaj način došla je do
spasonosnog lijeka za svog muža kojem je izlječila rak.
 

 Bijeli luk – lijek za sve          

Bijeli luk ima posebno mjesto u narodnoj medicini dostižući skoro status panaceje.
Svoju reputaciju stekao je kroz brojne narodne priče:

 
„Pripovijeda se, da je prije nekoliko godina u selu Bilaj, blizu Bosanskog Petrovca,
ugrizao bijesan pas jednu bošnjačku curu, i to pred podne. U veče istog dana počela
je djevojka derati na sebi odijelo i gristi, što god je stigla, pa čak i nalijetati na ljude.
Roditelji ne mogavši odoljeti bjesnilu svoje kćeri, zatvore je u hambar (žitnicu), u
kojem ne bijaše ništa drugo do li jednog vjenčića bijelog luka, a u jutro će je voditi u
Bihać hećimu (liječniku). Kad su se brižni roditelji u jutro spremili, da vode svoju
unesrećenu Zarfu (vele da joj je tako bilo ime), otvoriše hambar, ali se obradovaše,
kad im se kćerka suznim očima jecajući baci u naručaj i reče: „Dragi oče, mila majko,
šta sam vam jadnica skrivila, da me zatvarate poput kakva katila (razbojnika) u
zatvor?“ Cura, budući zatvorena, pošto nije imala ništa drugo u onom bjesnilu gristi,
kao što obično čovjek, kada pobjesni traži, da što ujeda i grize, izjela je cijeli onaj
vjenčić bijelog luka i tako spase svoj život“.  

Stari Bošnjaci običavali su kazivati da „od svega ima iladža samo nema od smrti a i
od nje bi bilo lijeka kada bi čovjek mogao uhvatiti sjeme od saransaka (bijelog luka“.
Njega, prema narodnom vjerovanju, redovito pokupe vile kako bi osigurale svoju
besmrtnost. U narodu se još kaže da je bijeli luk rekao čovjeku da ga čuva od noktiju
a on će njega, zauzvrat, sačuvati od 77 bolesti.   

U snizavanju holesterola ili za njegovo potpuno izlječenje, ako je u početnoj fazi,

koristi se suhi plod šljive i češen bijelog luka. Svaku noć, tokom četrdeset dana, u
plod suhe šljive ugurao bi se češen bijelog luka i ostavljao preko noći da odstoji.
Ujutro bi se „na prazan stomak“ šljiva zajedno sa lukom pojela. Nadalje, u Tešnju za
snižavanje šećera praktikovalo se svaki dan pojesti sa medom po list čuvarkuće.   

Bolesnike za koje se sumnjalo da su ograjisali (na nokte, prljavu vodu, smeće, krv,
mokraću...) kadili su nad zapaljenim ljuskama bijelog
luka.                                                    
 

 NOŽ    

Prvi medicinski zahvat koji se događao u životu jednog Bošnjaka bilo je presijecanje
pupčane vrpe a odmah drugi sunećenje ili obrezivanje (cirkumcizija), kada bi obično
berber odsjecao kožicu penisa britvom a ranu posipao praškom ili sprejem (akutol).   

Vađenje zuba u prošlosti se povjeravalo narodni zubarima, osobama koje su

raspolagale skromnim priborom, uglavnom nož, kliješta i krpa. U početku zubobolje
na bolestan zub stavljao se „konjski kamen“ ili se žvakao duhan „kako bi se ubio onaj
crv u zubu što ga izjeda.“ No, ukoliko ni to nije pomagalo išlo se nekom čovjeku u
selu čuvenom po vađenju zubu. On bi vrhom noža rasjekao desni iznad ili ispod zuba
a zatim kliještima zahvatio „noge“ (panoge) to jest korijen zuba i povukao ga
van. Rana nakon vađenja zuba ispirala bi se slanom vodom. 

Otvorene rane, opekline, prelomi i uboji su po narodnom shvatanju ozljede koje

zahtjevaju neposrednu pažnju i njihovo liječenje treba prepustiti iskusnijima.

U svome radu narodni ljekar koristi često zagrijanu iglu od srebra ili željeza za
probadanje čireva i gnjojnih mjesta. U narodu se ovako kaže: „Nož i igla zagrijani
spram vatre – manje boli kada uđe u insansko tijelo.“  

Svaka rana se prvo očisti od stranih tijela kako bi se izbjegla infekcija a potom se
izapirala čajem od kunice i bršljena. Na rane se posipalo i kukuruzno brašno a na
one manje, posebno na nogama ili dobijene od pada, polijevala se mokraća ili bi se
dala psu da je poliže.

Otvorene rane također premazivale su se sokom kobiljače (Saloia vericillata) da brže

zamlade a u slučaju zagnojenja ili da se rana ucrva na nju se stavljalo lišće ili korijen
divizme (Varbascum sp.). Bitnu ulogu u liječenju imali su melemi pravljeni od voska,
masla, kozjeg loja, smole itd. 

„Živom ranom“ označavale su se fistule i površinske rak-rane. U narodu se vjerovalo

da ovakve rane teško zarastaju zbog „živine“ koja neprestano razjeda meso do kosti.
Kako bi ih zaliječili rana se posipala „konjskim kamenom“ (modra galica) a čim se
rana prestane širiti i razjedati bacali su na nju šećera „da zamladi“.   

Kako bi se kod bolesnika smanjio otok ali i smirili razni bolovi koji su se pojavljivali u
glavi, rukama, nogama ili nekom drugom dijelu tijela berber bi izvodio tehniku
puštanja „prljave“ krvi tkz. hidžama (od al-hadžm – isisati). Berber bi prvo zarezao
određeno mjesto na koži nakon čega bi na njega postavljao životinjski rog i isisao
zrak iz njega. 

Prilikom iščašenja zgloba bolesnik se vodio iscjelitelju vještom u namještanju

uganuća. Cijeli proces odvijao se tako što bi ovaj napipao mjesto preloma i naglim
potezanjem tijela zglob vraćao u prijašnji položaj. Ili se zglob pario a zatim previjao
tkaninom na koju je razmazan sapun. 

Za razliku od toga prelomima ruku ili nogu posvećivala se znatno veća pažnja, pošto
bi namjestio prelom oko tog mjesta se omotavalo ketenovo (laneno) platno poliveno
jajima i podvezalo. Po tom prevoju stavljale su se dlage uglavnom čvrsto pritegnute.

Korjen omana koristio se također za saniranje iščašenja i namještanja preloma

kostiju; „Ko ne zna šta je oman trava, ne zna šta je zlato u ruci“.   

Masaža: Kad bole leđa (kičma) bolesniku se davalo klupko pletiva na koje bi on
legao leđima i tako masirao kičmu. Masaža je uz to i danas sastavni dio liječenja
bolesnog želuca (Gastritis spastica): „Bila u Trepči Garić Hanka, bila želudarica. Kad
se ko struni masirala bi ga niz leđa pa od grudne kosti prema plećima i od slabina ka
želucu da ga namjesti. Onda bi stavljala ture od uvrnutih peškira i njime bi
potpasavala bolesnika da tako hoda neko vrijeme.“

Nakon tretmana bolesniku se neko kraće vrijeme preporučuje poseban režim ishrane
sa što više kuhane hrane, voća i povrća dok treba izbjegavati masnu hranu,
konzervirane zijafete i grah. Od strunjenog želuca, tvrdi se u narodu, mogu se
razboljeti i drugi organi.   

Podizanje tjemena - U narodu i danas postoje starije žene koje umiju namjestiti
ženama krug maternice, koji ponekad padne nakon poroda, ili podići djetetu tjeme
(Angina Tonsillaris). Naime, dešava se da dijetetu prilikom pada sa kreveta ili nečeg
drugog  „padne tjeme“,(naziva se i treći krajnik), zbog čega puno povraća i izgubi na
kilaži. Žena vična tom poslu naulji srednji prst na ruci i onda ga polako gura djetetu u
usta „u brdo“ to jest na gore. Kad to završi, malo ga izmasira iza ušiju a onda uhvati
za noge, okrene naopačke, i protrese.  

Vađenje truna: Hava Čebić iz okolice Banovića jedna je od rjetkih živući osoba koje
se bave pomalo bizarnim načinom vađenja trunja iz očiju. Naime, u situacijama kada
u oko upadne trun od drveta, kamenčić, sitni komadić željeza ili sijeno dođe do
nadraženja sluznice oka koje usljed takvih dešavanja počne da boli i pocrveni. Hava
prije tretmana, koji traje dvadesetak sekundi, izapere usta alkoholom a onda raširivši
prstima natrunjeno oko vrhom jezika traži trun te ga naglim pokretom izvuče van.

                              SLOVO  

Razne bolesti od davnina liječile su se uz pomoć volšebnih riječi takozvanih basmi,

kraćih magijskih formula, i bajalica čiji je sadržaj znatno duži. Dok u Srbiji, na primjer,
postoji bogata bajalička tradicija nastala usred jakog uticaja bugarskog i rumunjskog
folklora u BiH je ona marginizirana i dosta skromna. Bajanje se u Bosni oduvijek
smatralo ciganskim zanatom tako da nije bilo cjenjeno a uz to ulogu narodnih
čudotvoraca preuzeli su pojedine hodže i derviši čiji su zapisi u narodu glorifikovani
od samog početka.

Svaki tekst basme za liječenje u sebi jasno naglašavanja obraćanje duhu bolesti
utjelovljenom u uroku, nametu, sihiru ili nečem drugom. Jasan primjer možemo vidjeti
u slijedećem slučaju. Čim ih zaboli neki dio tijela stare Bošnjakinje običavale su tri
puta dotaknuti to mjesto rukom govoreći: „Rekao si da nećeš bolovati, da ćeš
mirovati, dok ne budeš otišao na ahiret, amin od Boga.“   

Odbrojavanje unazad u basmama za liječenje ima za cilj oslabljivanje i nestanak

bolesti: „U Serme devetero djece, od devet osam, od osam sedam....od dva jedno,
od jedno nijedno!“  

Ako bi nekog boljela glava ili udovi „tako da mu udaraju žigovi u glavu, ruke i noge,
onda kažu, da ima bolest „udarac“. Njemu se onda bajalo sa
nožem:                                

 „Ako je u n.n. devet udaraca,                               

devet brataca,                             
neka bude od devet osam,                              

od osam sedam, od sedam šest,                              

od šest pet, od pet četiri, od četiri tri,                              

od tri dva od dva jedan, od jedan  nijedan.                               

Izađi udarče iz osamdeset i osam zglavaka,                              

na 77 damara, iz glave, iz vrata, iz ruku, iz srca i iz nogu“  

Dok izgovara bajalicu liječnik prati udarcima noža imenujuća mjesta po tijelu i
nastavlja:   

                          

Iziđi u zemaljske širine, u nebeske visine, u morske dubljine,                            

preko sto polja, preko sto šuma, za devet brda, u pustu zemlju,                            

u neznanu među, gdje pas ne laje, gdje svijeća ne gori, gdje se                    

bešika ne ljulja, gdje lupača ne lupa, gdje sjekira ne

kuca!                                                                                                          

Izađi u nespomenuto mjesto za Kavdag i u Jaban-planinu!  

Tokom čitavog bajanja liječnik polako udara golim nožem a na kraju ga stavi
bolesniku u usta, da ga drži među zubima. Odmah zatim izvadi ga iz usta i baci na
pod vičući: „Izađi, izađi!“ Pa pljune tri puta na nož.  

Svi tretmani moraju se ponoviti tri puta; ujutro, u podne i u večernjim satima, tri
uzastopna dana. U slučajevima kada je potrebna veća iscjeliteljska snaga onda se
basma ili postupak ponavlja po devet puta ili devet dana.  

Magija brojeva (3, 7, 9, 21, 40, 41), vrlo je važna u procesu ozdravljenja. Posebno se
često susreće broj 40 u narodnim metodama liječenja; „četr'est trava sabrati i
pokiseliti u zemljani lonac, pa ga dobro poklopiti, i u zemlju zakopati, da stoji 40
dana, i onda tu vodu piti kroz 40 dana jest iladž za sve. Pije se po findžan na
šćesrce.“   

Liječenje vodom sastavni je segment tretmana bošnjačkih iscjelitelja pošto se smatra

da je čovjek sačinjen od 70% tekućine. Zbog takve strukture ljudskog tijela jedina
koja ima mogućnost da u potpunosti uđe u sve čovjekove pore i očisti ga od svih
negativnosti i bolesti jeste voda. Volšebna snaga iscjelivanja pridaje se aprilskoj
kišnici, izvorima vode i rosi.

„ Koga peku i prže tabani, neka hoda po jutarnjoj rosi.“ „Rosu piti sa lista dobro je za
svaku bolest, a dabater kome utroba gori.“   

Vjersko liječenje - „U Kur'anu Mi objavljujemo ono što je lijek i milost vjernicima, a

nevjernicima Kur'an samo propast povećava“; El-Isra', 82.  

Iscjeliteljski tretman prema velikom ljekaru i filozofu Paracelzusu mora biti utemeljen
na vjeri kako bi se kroz nju kanalisala snaga ozdravljenjenja.

-Bolesti organizma mogu se izliječiti ili fizikalnim kurama ili zahvaljujući duhovnoj
moći ljekara i spiritualnom metodom. Posebno se bolesti duše liječe spiritualnom
intervencijom, ali se to ne postiže samo mrmljanjem molitvi ili mehaničkim obredima
– potrebno je da duih bude prisutan da bi izvršio ono što je cilj samog liječenja,
ponovno zdravlje pacijenta“.

Tradicionalna medicina počiva na vjerovanju u čudesnu snagu njenih stručnjaka, ono

što bi se u arapskom narodu nazvalo baraka (duhovna moć, božji blagoslov); obiluje
empirijskim sadržajem (magijskim i religijskim) te ima duboku kulturološku podlogu.

U njoj naziremo vrlo jasno neraskidivi koncept dobra i zla predstavljen kroz zdravlje i
bolest. Ozdraviti znači pobjediti zlo. Stručnjaci iz ovog segmenta narodne medicine
kroz svo vrijeme svog djelovanja predstavljali su ono što danas u modernom svijetu
znače psiholozi i psihijatri. Vrlo često su bili izuzetno uvažavani a nerjetko završavali i
u narodnim predajama koje su ih redovito nadživljavale.   

Jedan od glasovitih hodža kojeg spominje u svojim etnološkim radovima R. Filipović-

Fabijanić jeste Mujkan Špiodić iz Kruševa dola kod Žepe. O njegovoj slavi dovoljno
kazuje poslovica iskovana u narodu: „Kad nije muka – ne treba Mujka! A kad je muka
– hajde mi Mujka! Skidaj ovo sa mene!“ Hodža, osim što je stekao veliku popularnost
svojim metodama iscjelivanja, mirenja supružnika, pisanja zapisa i hamajlija, imao je i
dug životni vijek pa je prema kazivanju doživio duboku starost – 111 godina.  

Po uspješnom otklanjanju sihira bio je nadaleko poznat Mujkan Špiodić. Jednom

čovjeku otekao stomak. Otišao njemu. Ovaj ga golog sapirao u banjici govoreći neku
basmu kao: „Dragi bože, oslobodi roba...“ Zatim je gasio ugljevlje i vidio da mu je
podbačeno. Rekao mu da će žena koja je to uradila ubrzo doći da mu traži nešto na
zajam, ali da joj on ništa ne da. Te večeri dođe jedna da traži soli. Taj čovjek joj nije
dao i nikome do Mujkanu nije rekao koja je to žena bila. Međutim, svi naslućuju koja
je to žena. Sam Mujkan je s njom i njenom porodicom cijelog života imao okapanja,
ali nikad izričito i imenom nije rekao da je ona sihirbazica. Međutim, cijelo selo to
„zna“, kao i to koje su žene danas sihirbazice, ali to neće nikad reći jer se boje
njihove osvete. Ovaj čovjek mi je to pričao u kafani, pred mnogo ljudi, od kojih su
mnogi potvrđivali Mujkanovu sposobnost; pričajući svoje ili njima poznate slučajeve u
kojima je Mujkan pomagao.   

Zapisi: Bošnjaci su oduvijek imali veliku vjeru u ljekovitu moć Kur'ana tako da su
često praktikovali prislanjati komadiće papira sa ispisanim ajetima na bolna mjesta.
Ako bi se desilo da su porodiljini bolovi veliki a sam porođaj se već odužio brzo se
išlo do hodže da ovaj zapiše prva četiri ajeta 84. sure na papir koji će se privezati za
ženin trbuh. Tradicionalno za priličan broj bolesti lijek se tražio u zapisima: „Vrući
hastaluk liječi se zapisom. Taj zapis napiše hodža za ovu bolest; ima ih pet. Donese
čiste vode u ibriku, a zapis turi unutra, pa onu vodu pije 3, 4 ili 5 dana, kako već
hodža rece. Drugi zapis turi u mušemu (navošćena krpa) i u nju zamota, pa ju drži
pod fesom; trećim zapisom se kadi. Donese mu žena žerave na maši ili u sahančiću,
pa baci treći zapis na žeru, a da onog dima malo ufati, pokrije po glavi čaršafom, pa
se nanese, da mu dim uđe u usta i nos. Četvrtim zapisom kadi se drugu večer a
petim zapisom treću veče. Kome hastalik potlan trećeg kađenja nestane, tome je
nafaka“   

I u slučaju padavice liječenje bi se obavljalo uz konsultaciju sa hodžom koji bi

bolesnome načinio odgovarajući zapis. Potom bi otac bolesnog djeteta uzeo mladog
crnog ovna (bez ijedne bijele dlake) i zajedno sa bolesnim djetetom otišao do
najbližeg raskršća. Tamo bi iznenada oborio dijete na zemlju, prinoseći mu nož uz
vrat, kao da će ga zaklati, u namjeri da ono zadrhti od straha, a potom bi brzo oborio
ovna i zakalo ga. Meso žrtvovane životinje se ne jede, nego se raskomada i baci niz
rijeku a koža se ostavi da dijete spava na njoj do konačnog izlječenja.  

U situaciji da neko dobije žigove u zubima, a nisu mu pokvareni, u Visokom se ta

bolest nazivala poganac. Nju bi obavezno liječio hodža svojim zapisom na kojem bi
rastavljenim harfovima (slovima) pisao sljedeći ajet: „Ve ersele alehi alehum keasfin
mes kjulin.“ U zapis se još unosio, napisan na arapskom, broj 5 (o), kako bi se kroz 
taj kružić mogao provući ekser i prikovati iznad gornje šarke na vratima sobe gdje
bolesnik spava. Osim ovakvog načina zapis se također mogao prokuhati sa listom
dunje nakon čega bi se usta ispirala toplom tečnošću.

Nema sumnje da je u prošlosti Bosne i Hercegovine bilo na desetine glasovitih hodža

čija slava je prelazila često puta i granice naše zemlje a njihova imena su izgovarana
u narodu sa poštovanjem. Neki od njih bili su vješti egzorcisti, sakupljači daire, dok
su drugi bili na glasu po svoijm čudesnim zapisima i hamajlijama.

Na teritorije Bosanske krajine početkom prošlog vijeka naročito su se isticala dva

imena – Muratbeg Kulenović iz Bosanskog Petrovca i Hadži Alihodža Muminović iz
Ribića, pokraj Bihaća.  

„Svi moji bolesnici dobivali su po tri zapisa“, pojasnio je jedne prilike svoju metodu
iscjelivanja duševnih bolesnika hodža Kulenović. „Jedan zapis bi se zamotao najprije
u suhu, onda u voštanu krpicu i nosio uz tijelo, drugi bi se odsjecao i za sedam dana
bacao postepeno u vatru, u kojoj je bilo i tamjana, pa bi se dim udisao, treći bi se
stavljao u vodu, u kojoj bi bilo vode sa tri vrela, onda bi se ta voda pila dvadeset i
jedan dan, i sa njom bi se umivao bolesnik izjutra i uveče četrnaest dana“.  

Sazivanje daire: U slučajevima težih psihički poremećaja (ludilo ili shizofrenija)

hodža je „sazivao dairu“ – egzorcistički ritual prilikom kojeg se prizivaju džini uz
pomoć djeteta-medija i fildžana vode. Naravno, daira se može sazvati na više načina
ali svaka od njih završava tako da hodža, preko djeteta, komunicira sa džinskim
vladarem kako bi ga uvjerio da naredi oslobađanje bolesnikovog tijela od strane
pojedini džina, njegovih slugu ili pripadnika plemena.  Bude li hodža dovoljno viješt te
podastre li dobre argumente džinski vladar će ispuniti njegovu želju i tako će bolesnik
ozdraviti. Prema kazivanju znak uspješne daire se može potvrditi tako što će se
sutradan na najbližoj ćupriji pronaći mrtav miš.   

Džinski vjetar - Posebnu opasnost za  čovjeka predstavljao je džinski ili vilin vjetar.
Po kazivanju bošnjačkih stravarki vjetrova ima više vrsta, neki su slabije snage a neki
jači pa se od njih može čak i umrijeti. Vjetar je jedini krivac, po kazivanju stravarke
Ajše B. za sva kožna oboljenja (ospice, crvenilo, svrabež, psorijaza).

Kada čovjeka zapuhne vjetar ili šejtansko kolo na putu onda ga danima prvo boli
glava a dešava se da nekontrolisano trepće, vidi točkice pred očima i pomjera glavu
tamo - amo.

Od vjetra Ajša izgovara dugu bajalicu koja počinje ovako:“Vihor vjetar sa mrtvih
nigdje se ne ustavi, ustavi se u planinama, ustavi se u dubokim dolinama, što si uza
se ponio to si u dolinu spustio n. na se božiji emer prima vihor vjetrove sa tijela
snima, n. vodu doziva vihor vjetar sa tijela odbija. Divlja vatra nije postala.....   

Tekije, turbe, kurban - Sveta mjesta od davnina su bila stjecišta bolesnika gdje su
se oni molili i nalazili utjehu za svoje duševne i tjelesne tegobe. Hodočašćenje za
većinu bolesnika bio je važan element ozdravljenja čiji je uticaj bio neosporan na
njegov intezitet , koji je pored duhovnih izljeva, imao za cilj socijalna događanja,
upoznavanja i susrete, kada su se razmjenjivali recepti za lijekove ili ispovijedali
slučajevi čudesnih ozdravljenja upravo na mjestu koje hodočaste.  

Po Bosni i Hercegovini ima znatan broj turbeta (mauzoleja), gdje leže ostaci šehida
(mučenika poginulih u ratu) ili šejhova poglavara derviških redova poznati po svojim
čudesnim moćima. No privilegiju da im se podigne turbe imaju i posebne žene koja
su onda omiljena sveta mjesta za okupljanja djevojaka i udatih žena. 

Jedno od najpoznatijih bosanskih turbeta nalazi se na Kolunu kod Foče. Zarudinsko

turbe gdje počivaju dva preobraćenika na islam, bogumili otac i sin, po narodnom
vjerovanju liječe neplodnost, posebno korištenjem zemlje sa njihovih kabura.

Osim turbeta bolesnici su redovito obilazili tekije a naročito dvije najpoznatije u BiH
tekiju na Buni u Blagaju i onu u Visokom čiji je osnivač šejh Vefik efendija
Hadžimejlić. Posebnu pažnju narod je oduvijek poklanjao pojasevima derviša. Čim bi
neko obolio donosio se iz tekije pojas i prebacivao preko bolesnika.   

Ako je bolest ozbiljna obavezno se klao kurban, posebno u slučaju kada je bolesno
dijete. Sa krvlju od kurbana potare mu se malo po čelu, svo meso se razdijeli a koža
pokloni u džamiju. Međutim, dogodi li se unatoč svemu da je bolest zašla u zadnji
stadij, onda se ide na „olakšavanje“ bolesniku kako bi lakše skončao svoje muke i
umro. Tom prilikom se daje i prima halal (oprost), kako bi duša imala kamo na onaj
svijet. Kazuje se: „Ja halilm tebi, halali i ti meni.“  

Ljekoviti izvori i banje: Vrlo rado i često odlazilo se u banje, posebno žene, kojih
prema zvaničnim podacima u našoj zemlji ima ukupno šesnaest, ili do hair -česmi i
ljekovitih vrela, što uostalom ne treba čuditi uzmemo li u obzir činjenicu da je Bosna i
Hercegovina bogata vodom. Svako vrelo ili česma imali su svoju ljekovitu osobnost
pa su se očne bolesti liječile na vrelu Studenac u zeničkom kraju ili na Studen bunaru
u Bužimu. Lijek za bolesti tipične za stariju životnu dob poput išijasa, reume, vene na
nogama ili kožna oboljenja tražio se na ljekovitim vodama Zlatarica, bogata
magnezijem, i Vruća voda ili pak na termalnom izvoru u Tičićima. Za stomačne
tegobe i podsticanje apetita išlo se na Džindino vrelo u Rogatici itd.

Ljekovita vrela i hair-česme iz kojih teče, prema narodnom vjerovanju, bir-iladž (jedini
lijek) nisu samo imali blagotvoran uticaj na ljude već i na životinje. U Ljeskovcu pokraj
Žepča postoji takozvano Konjsko vrelo čiji kiselkasto-slani sastav vode privlači od
davnina konje. Blato sa ovog vrela, po tvrdnji mještana, liječe neke kožne
bolesti.                               
 

 SEKSUALNI ŽIVOT, BRAK I POROD  

Neplodnost: Muškom djetetu treba od svega što je za jesti a on to vidi ponuditi jer
mu u suprotnom može izići vasuz, ko bijeli konac, pa mu se neće dati u djeci kada
naraste to jest postat će neplodan. Zavisno od područja u BiH vasuz se naziva i
evlasuz od evlad-suz, onaj koji nema djece.   

Priča se kako je jedna žena jela pitu. Došlo jedno muško dijete iz komšiluka. Bilo
golo, u kratkoj košuljici. Htjelo i ono pite, gledalo u ženu, a ona se nije sjetila da ga
ponudi. Jede ona i pogleda u njega, a njemu na vrh kitice kao jedna kap. Ona to brže
uhvati u flašu i čuvala je po malo nalivajući vode. Mali odraste i oženi se, ali, nema
djece. Ova žena se sjeti, odnese onoga što je jela kad je on gledao i da mu ono iz
flaše da ne znajući popije. Poslije toga mu žena odmah zanese.  

Impotencija: Za razliku od neplodnosti, impotenciju se uglavnom nametala

muškarcu uz pomoć sihira ili ju je on mogao dobiti nekom od nedozvoljenih radnji
poput prolaska preko mjesta gdje su žene snovale.  

Izrazitu ulogu u vračanju za oduzimanje muške spolne moći a time i plodnosti u

nekom braku imala je šivaća igla ili bašlija. Nekad je među bošnjačkim nevjestama
bio njegovan pomalo čudan običaj da mlada prve bračne noći pod jezik stavi savijenu
iglu kako mladoženja ne bi mogao obaviti svoju bračnu dužnost. Time bi ona
odgodila defloraciju kako bi se sutradan mogla pohvaliti prijateljicama da je i dalje
nevina. Savijenu iglu nosile su uza se i one udate žene koje nisu htjele više rađati.
Po vjerovanju igla bi na čudan, volšeban, način djelovala na njen reproduktivan
sistem čuvajući je od začeća.   

Impotencija se oduvijek liječila hodžinim zapisima koji bi za taj problem napisao tri
zapisa od kojih bi jedan muškarac nosio na mišici desne ruke ili mu se davalo da
jede vrapca pečenog u pirinču.  

Prema kazivanju starijih postoje žene sa kojima je spolni odnos komplikovaniji i zbog
toga sa njima muškarac češće „zakaže“ u krevetu. One su žene duge koje imaju
običaj da otpalu kosu nakon češljanja motaju na prstu u krug.   

Plodnost i pobačaj - Glavni zadatak nevjeste bio je da izrodi zdravu mušku djecu
kako bi se osigurao produžetak te loze. Od rođenja muških prinova često je ovisio
njen ostanak u novoj familiji. Neplodna žena postaje mužu nevoljena ma koliko je
prije volio. On se, u narodnoj pjesmi, upoređuje sa voćkom bez ploda, ružom bez
cvijeta i kao takvu potrebnu ju je sasjeći to jest ubiti:   

„Vid nevista te žute naranče, da naranča svake godine ne rađa, davno bi je bratac
posikao. Vid nevista tog žutog limuna, da limun svake godine ne rađa, davno bi ga
bratac posikao. Vid nevista rumene ružice, da ružica svake godine ne cvate, davno
bi je bratac posikao.“   

Naravno, u svim pjesmama glavni i jedini krivac za brak bez djece jeste žena zbog
svog potčinjenog položaja. U nekim od njih stvara se još jasniji osjećaj njene krivice
pošto ju muž, navodno, toliko voli i cijeni a ona mu neplodnošću sve to uzvraća.  

Ali-beg ima predivnu ženu kojoj je godinama poklanjao veliku ljubav i pažnju no ona
mu u tom vremenu nije rodila dijete. Doživivši to kao udar na svoju muškost i čast u
narodu on jednog dana odlazi u selo na begluk zapovijedivši bratu da mu „posiječe“ 
ženu:

„O Boga ti, brate Muhamede, ja odoh u nove Timare. Kad ti dođe mlada nevistica, ti
je vodi mladu u haz-bašču, pa je ondi mladu ti posici. Kad ja nemam od srca evlada,
nek mi nije ni mlade!“        

Da bi žena ostala u drugom stanju izvodile su se razne mađijske radnje; vračara bi je

vodila na „usjelinu“ (mjesto sa kog se zemlja osipa) i tu je oblijevala vodom u koju je
prethodno stavila žive rakove. Osim toga žena bi ispijala razne čajeve, nosila zapise,
potpasivala se i posjećivala turbe neke svete žene.  

Ako su im umirala djeca pomoć su tražile kod hodže koji bi držeći ruke iza leđa,
vezao čvorove na ibrišimu od sedam različitih boja. Tako zauzlan ibrišim žene su
nosile sve do porođaja.  

Žene su pokušavale, opet mađijskim putem, odgoditi rađenje ili izvršiti kontracepciju
zabadanjem noža među dvije grede od stropa (šiše), i to onoliko greda, koliko godina
bi željele odgoditi trudnoću.

Vračanjem se trudnoća onemogućaval i po želji zle svekrve, kao bi je na taj način

lakše odvojila od sina. Nosila bi nekoj lokalnoj sihirbazi snahine gaćice, sedam zrna
pšenice i tri zrna graha koje bi ova zamotala i držeći iznad vatre izgovarala magične
formule.  

Mada su se abortusi i prekidanje trudnoće izričito zabranjivali zbog općeprihvaćenog

mišljenja da je to grijeh i diranje u božiji emer (volju), oni su se ipak događali daleko
od očiju javnosti. Žene su u želji da pobace pile neprženu kafu, parile se nad vrelom
lukšijom a neke od njih su posjećivale žene „na glasu“ koje su umijele izazvati
pobačaj uz pomoć vretena ili biljke kukurijek.   

Porod: Ako bi se porođaj odužio u posudu sa vodom potapala se biljka zvana ručica
hazreti Fatime (hypericum perforatum), koja pošto upije nešto vode u sebe nabubri.
To se tumačilo da se „ruka“ otvorila pa su zatim porodilju napajali i prskali tom vodom
aludirajući tako i na njeno otvaranje, to jest porod. U okolini Nevesinja porodilju su
napajali iz kurantasa (zdjele donešene sa Kjabe), u koje se prethodno potopio
mevludski šećer.  

Snijet: U našem narodu ima dosta zabilježenih slučajeva da su žene rodile snijet
(mola hydalidora). Riječ je o plodu koji se u utrobi deformisao ili uginuo pa usljed
toga dođe do prijevremenog poroda obično do četvrtog mjeseca trudnoće. Postoji
dosta kontradiktornosti vezanih za ovaj neobični medicinski slučaj. Naime, iako neki
etnološki podaci govore kako se snijet uglavnom rodi u trećem ili četvrtom mjesecu
trudnoće drugi terenski podaci napravljeni u okolini Sarajeva i Doboja kazuju da su
snijet žene rađale i sa devet mjeseci.

Čim bi se porođaj odužio ili zakomplicirao starije žene posumnjale su na rađanje

snijeti jer od takvog poroda žena obilno krvari i treba joj više vremena za oporavak.
Iako se smatralo sevapom roditi snijet, navodno ona žena koja rodi za života tri snijeti
nakon smrti ući će direktno u dženet, ona se redovito ubijala metlom i omotana u
deku zakopavala u đubrište.

U prošlosti pod izgovorom da se rodila snijet dešavale su se kriminalne radnje

(čedomorstvo) kada bi se žena ili djevojka željele rješiti vanbračnog ili nepoželjnog
djeteta.                                       
 

 DJEČIJE BOLESTI

Vrisak se kod djece liječio tako što bi ga majka nosila u kuću u kojoj još nije bio pa ga
domaćin tri puta prebacio preko grede. Od sibiluka, bolesti koju izaziva džinica Umu
Sibjan, dijete se tri puta, zajedno sa kockom šećera, provlačilo ispod kestenovog
korijenja.   

U slučaju da dijete ima probadanje u prsima (sandžija), onda bi se tražilo dijete koje
je mezimac (najmlađe u kući) kako bi u brdu (dio stana na kome se tkalo), ranije
potopljenim u bari, donosilo vodu sa te bare istresalo u posudu iz koje bi bolesno
dijete napojili.   

Kad dobije krupu po jeziku majka bi uhvatila crnu mačku i provukla njenim repom
između djetetovih usana.   

O klinčićima (Hydrocoele), se u narodu vjeruje da ih mogu dobiti samo muška djeca

do godinu dana, ako njihova majka, dok ih nosi u stomaku, učini neku nedopuštenu
radnju za njeno stanje: u jednoj ruci ponese nacijepanih drva a u drugoj vode ili
ponese vode u obje ruke. Izuzev ovog, klini se mogu dobiti i ako trudnica prikuplja
kline oko drvljanika (gdje se cijepaju drva) kojima je njen muž cijepao drva. Klina ili
klinčića ima od „četiri ruke“  a manifestiraju se oteklim mošnjicama „u koja se skuplja
voda.“ Ako je otok manji i mekan onda su u pitanju vodeni klini no budu li testisi na
dodir tvrdi i napeti onda se dijagnosticiraju „drveni“ klini pored kojih postoje još i “
vjetreni“ te „gvozdeni“.

U narodu se upozorava da ukoliko se ne liječe na vrijeme mogu prerasti u kilu (bruh).

Predispoziciju za uspješno liječenje klinčića a time i nastavak iscjeliteljske tradicije
imaju djeca čiji je otac preminuo prije nego li su se ona rodila „koja nisu zapamtila
oca“ ali i najmlađe dijete (mizinac). Bolest se liječi uz pomoć ibrika, sa četiri borova
ivera ili tek samo dodirom pete iscjelitelja po nateklim mošnjama.    
 
 

Fras (Colapsus infatum) u prošlosti BiH bila je jedna od smrtonosnih dječijih bolesti
usred čega se ustalio preventivni adet da se maloj djeci, posebno muškoj, prouči na
uho Ezan. Vjerovalo se da je uzrok frasa, kao i uslučaju epilepsije, dolazi od
djelovanja džina na čovjeka. Ako bi fras uhvatio dijete pod nos bi mu se podmetao
sedef (ruta) da ga pomiriše, žigosana u narodu kao dženetska biljka.

Tjemenjača (Ezcema capiliti) se nije smatrala nikakvom bolešću već sasvim

normalnom pojavom kod svakog novog djeteta koja „dođe i prođe“ kao i u slučaju
krzamaka (morbili). Vjerovalo se i to da se tjeme kod djeteta zatvori tek onda kada je
ono u stanju izreći riječ „jaje“.

LITERATURA

Antun Hangi: „Život i običaji muslimana u BiH“, Sarajevo, 1907.

Radmila Filipović-Fabijanić: „Narodna medicina i narodna vjerovanja“, Glasnik ZM, Sarajevo.

Stanko Sielski: „Liječenje djeteta po narodnoj medicini“

Augustin Kristić: „Urežnjaci iz narodnog liječenja BiH“

Karl Steiner: „Bosanska narodna medicina“, Glasnik ZM, Sarajevo.

Abdulah Škaljić: „O običajima i vjerovanjima u srezu Jajačkom“

Milenko S. Filipović: „Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji“, SANU, Beograd.