P. 1
FIZIKA Odabrana Poglavja Iz Optike Atomske i Nuklearne Fizike

FIZIKA Odabrana Poglavja Iz Optike Atomske i Nuklearne Fizike

|Views: 3,757|Likes:

More info:

Categories:Types, School Work
Published by: Elvedina Muhamed Bilajbegovic on Jul 06, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as TIF, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

06/21/2015

pdf

text

original

Dr Feriz Adrovic

FIZIKA

ODABRANA POGLAVLJA IZ OPTIKE, ATOMSKE I NUKLEARNE FIZIKE

FIZIKA - ODABRANA PQGLAVLJA IZ OPTIKE, ATOMSKE I NUKLEARNE FIZIK

I OPTlKA , ~ , .5

1.1 Priroda svjetlosti

1.2 Izvori svjetlosti, Brzina svjetlosti . ,~ , , 7

1.3 Osnovni zakoni geometrijske optike . . .. 9

1.3.1 Prelamanje ( refrakcija ) svjetlosti

1.3.2 Totalna refleksija

1.3.3 Opticka vlakna (s'vieflovorii

1.3.4 Prelamanje svjetlosti kroz

1.4 Opticka sociva

1.5 Konstrukcija likova kod sociva __ . . __ . ,, . ) 7

1.6 Kombinacija sociva

1.7 Aberacija sociva , __ , __ ._ . __ .• .. .. _. . . 19

1.7.1 Sfema aberacija .. . . _. , . .20

1.7.2 Hromatska aberacija . .. .. _. • .21

1.8 Opticki instrumenti .. __ . .. . •.. ::_ ... 21

1.8.1 Lupa .. .. .• _. . , . . .'. ._. _ .22

1.8.2 Opticki mikroskop

1.9 Moe razdvajanja optickih

1.10 Illterferencija svjetlosti .... . . .. . . . . , __ . __ 26

1.11 Difrakcija svjetlosti ... , . . : . .28

1.12 Polarizacija

1.13 Opticka aktivnost supstancija · , , . . __ . . .32

1.14 Apsorpcija svjetlosti . , __ .• . .. 33

1.15 Rasejanje svjetlosti • . __ . __ . __ . __ . __ . __ .• . . __ 36

II ELEMENJ'I ATOMSKE I NUKLEARNE FIZlKE . . 38

2. Toplotno zracenje .. ,. . __ .. __ .. __ ._ . __ .. . __ . __ . __ ._.38

2.1 Kirhofov zakon toplotnog zracenja

2.2 Zakoni zracenja apsolutno cmog tijela ....... __ . __ .. ...... _ ....... __ ..... __ , .. 42

2.3 Plankov zakon 2.4

3.

3.2 3.3 3.4 3.5

,3.5.2 3.5.3

3.6

3.7

Vjestacki izvori jonizujucih zracenja _

3.7.1 Dobijanje rendgenskihzraka .. _ _ 81

3.7.2 Spektri rendgenskih zraka _._. __ _._ _ , .. _., . __ .,_. _._ 83

3.7.3.1 Zakoenorendgensko zracenje_._.,_., .,_ _ .. _ _ ,., _. . __ . 84

3.7.3.3 Karakteristicno rendgensko zracenje _ ... __ .. .. , __ _._ .. __ ._ , _._.,. .85

4. Kvantno-mehanieki model atoma __ . __ . .... _._ .... ._._. . __ ._. ._ _ _._. __ ._ .... _.89

4.1 Talasna funkcija .. _ ... _ .. , .. __ .. _ .. . __ .. . _ .... _ ... __ . . _, _. ' __ _ .. _. __ , .. _ .. __ .. 89

4.2 Relacije neodredenosti __ , __ . _ _ . _. __ . ,_. ' .. . . . ., _. ._.,. _,_92

4.3 Sredingerova jednacina, __ ,_ .. __ .. ,._, .----.----_ ... _ _, .. ---- .. , . __ . __ 94

.4.3.1 Vrernenski nezavisna Sredingerovajednacina .,. . . . .95

4.3.2 Vremenski zavisna sredingerovajednacina __ . .. _ .. .. , __ .103

4.4 Operatorski oblik Sredingerove jednacine .: Harniltonov operator Operator

impulsa i operator momenta impulsa ... 104

4.5 K vantovanje momenta impulsa elektrona .. . . .---- .. ----.--.---.--- . .1 08

4.6 Borov magneton _. . . __ ,. . ---- .. ... . _. . __ ..... __ . __ ._ .... __ ,. . . __ . )12

13

5.

5.8.4 5.8.5 5.8.6 5.8.7 5.8.8

5.9 Jonizujuca 5.9.1 5_9.2 5.9.3 5.9.4

m.

161

5.9.4.1 Vjcstacka radioaktivnost __ , .. .______________ 161

5.9.4.2 Radijaciono opterecenje oel nuklearnih postrojcnja __ , .)62

1 OPTIKA

Optikaje dio fizikekoji proucava prirodu svjetlosti, zakonitosti svjetlosnih pojava i procesa, kao i interakciju svjetlosti sa rnaterijom. QptiCko zraeenje, u 8irem smislu,obuhvata siroki spektar elektromagnetnog.zracenja u intervalu talasnih duzinaodlO-4 do 10-10 m (infracrveno, vidljivo,ultrll1jubicastoi xzracenje).Ljudsko oko moze registrovati samo mali interval .talasnih duzina elektromagnetnog zracenja, koje izazivaju osjecajvida, Vrijednosti tih talasnih duzina elektromagnetnog zracenja, koje izazivaju osjecaj vida,na1aze se u intervalu od 380 nm do 760 nm ( vidljiva svjetlost).

1.1 Priroda svjetlosti

Krajem XVII vijeka, paralelno su formiresu dvije osnovne teorije 0 prirodi svjetlosti : korpuskularna i talasna teorija svjetlosti.

Prema korpuskulamoj teoriji, svjetlost se siri u prostor pravolinijski velikom brzinomi predstavlja mnostvo malih svjetlosnih eestica -korspukula, koje emituju svjetlosni izvori. Utemeljivac ove teorije bio je Njutn. Prema talasnoj teoriji, koju je postavio Hajgens, svjetlost predstavlja talasni proces, koji se prostire velikom brzinom od izvora kroz posebnu elasticnu sredinu « etar », koji ispunjava cio: prazan prostor, kao i prostor koji tijela zauzimaju. Obje ove postavljene teorije 0 prirodi svjetlosti, sa gledista klasicne. fizike medusobno protivrjecne, mogle su objasniti pravolinijsko prostiranje svjetlosti, njenu refleksiju

:

i prelamanje na granicnim povrsinama,

Eksperimentima Junga i Frenela, razradeni su principi interferencije i difrakcije svjetlosti, koji se mogu uspjesno objasniti sarno talasnom teorijom. Talasna teorija svjetlosti dostigla je vrhunac Maksvelovom postavkom elektromagnetske teorije (1863), i eksperimentalne potvrde te teorije Hercovim ogledima (1888). Po Maksvelovoj teoriji, vidljivoj svjetlosti odgov<l[~1ju elektromagnetni talasi iz intervala talasnih dazina od nm do 760 nm. Maksvelova teorija je dala direktnu vezu izmedu optickih, elektricnih i magnetnih karakteristika sredine, relacijom

n

(l.l-I)

v

5

E=hv

(1.1-2)

gdje je n indeks prelamanja opticke sredine, koji je jednak odnOS11 brzine prostiranja elektromagnetnih talasa u vakuumu c i brzine v u toj sredini, tj. povezan je sa dielektricnom (c:) i magnetnom ( II) propustljivoscu te sredine.

Pocetkom XX vijeka nastao je veliki problem da se teorijski objasne

. eksperimentalni' podaci, koji su se odnosili na raspodjelu energije zracenja u spektru crnog tijela, kao i U objasnjenjufotoelektricnog efekta. Istrazivanjem ovih pojava doslo se do zakljueka da emisija zracenja, prostiranje i apsorpcija elektromagnetne energije, mora imati diskontinualan karakter, a ne kontinualni, kako to sIijedi iz Maksvelove talasne teorije. Izlaz iz nastalih poteskoca-nasao je 1900.godine Plank, uvodenjern hipoteze 0 kvaniima energije. Po Planku svaki emitovani kvant elektromagnetnog zracenja ima energiju

gdje je h Plankova konstanta;.a v frekvencija elektromagnetnog zracenja.

Ajnstajn je 1905. godine, prilikom objasnjenja fotoelektricnog efekta, Plankovu hipotezu prosirio i nasvjetlost, uvodecifotonskuteoriju SJijetlosti, prema r kojoj energija vidljivog zracenja (svjetlosti) ne samo da se emituje, nego se prenosi" i apsorbuje ukvantima (totouima).

Prema Ajnstajnovoj relaciji 0 ekvivalenciji mase i energije, energija fotona

je

(1.1-3)

gdje je mf masa fotona a c brzina svjetlosti u vakuumu. Iz izraza (Ll-2) i (1.1- 3), dobija se da je masa fotona

In!

dokje

korpuskularna svojstva. odredeni

shvatiti kao 8107,eno korpuskularna taka i talasna

6

1'..101, prostor, svjetlost se kao a sa

materijod i emisija) pokazuje kvantna To znaci da talasna

optika obuhvata.sve pojavekoje objasnjava putem talasnog modela ( interferencija, difrekcija i polarizacija svjetlosti), a da kvantna optika obuhvata interakcije optickog zracenja sa materijalnom sredinom ( fotoelektrieni efekat, Komptonov efekat, luminescencija, i dr.). Cesticna svojstva elektromagnetnog zracenjadolaze do izrazaja, sto je talasna duzina manja. Dualizam talas-korspukula, nije sarno svojstvo fotona, vee i drugih mikrocestica ( proton a, i dr.) koje se krecu velikim brzinama.

Boja

Interval talasnih duzina (11m)

Frekvrentni interval (THz)

Sl. 1. Spektar vidljive svjetlosti

Svako tijelo koje emituje opticko zracenje u vidljivom dijelu spektra naziva se svietlosni izvor. Svjetlosni izvori dijele se na primarne i sekundarne, kao ina prirodne i vjestaiike.

Prirodni, odnosno spontani izvori svjetlosti ernituju nekoherentnu svjetlost

na racun sopstvene

Najznacajnij] prirodni, a istovrerneno i primarni izvor

7

1 In

c=- • - =299792458-

feo/lo S

(1.2-1)

F Sunce. Sunce sa svoje povrsine, cija je temperatura oko 6000 K, zraci spontano u.okolni prostorogromnu kolicinu energije (snage oko 3,8 xl 025 kW ) u .';liku elektromagnetnih talasa sirokog spektra. U primarne izvore spadaju jos i razni toplotni izvori, zatim 1uminescentni izvori. Top1otni svjetlosni izvori mogu biti sva tijela, bez obzira na temperatura do koje su zagrijana. Toplotno zracenje u vid1jivoj oblasti spektra sa ovih tijela se opaza tek ako su ta tijela zagrijana na oko

··800 K, pa se njegov doprinos zracenjtl hib10skih sistema. za.nernarljiv.

Luminescentni svjetlosni izvori su, npr. polama svjetlost, svijetljenje nekih mineral a, insekata, drveta koje truli, itd, Luminescencija je rasirenapojava u prirodi. Nastaje iz atoma i molekula .ili agregacije moleku1a, koji su pobudeni nakon apsorbcije svjetlosti ( fotoluminescencija), nakon dejstva radioaktivnog zraeenja (radio1uminescencija ), zatim uslijed transfonnacije energije biohemijskih reakcija kod nekih organizama (bioluminescencija), itd.

Sekundarni izvori svjetlosti su sva ona tijela od kojih se svjetlost odbija.

Ova tijela ne zrace sopstvenu svjetlost, vee svjetlost koja potice od drugih izvora. Npr. sa povrsine Mjeseca se odbija svjetlost koja .dolazi od Sunca, itd.

VjestaCki izvori svjetlosti su tijela koja daju svjetlost na racun sopstvenog sagorijevanja ( npr. svijeca, petrolejska tampa, itd.), zatim tijela koja zrace svjetlost ua racun pretvaranja neke vrste energije u svjetlosnu energiju. Izvori svjetlosti koji rade na. principu pretvaranja.elektricne energije u svjetlosnu energiju zovu se elektricni izvori (uzatene niti, elektricna prazn.jenja., Indllkovani (stimulisani)svjetlosni izvori (laseri i maseri) daju strogo monohrbmatsku sv}etlost.

Brzina prostiranja svjetlosti je jedna od najvaznijih fizickih

karakteristika svjetlosti. Danas je brzina svjetlosti u vakuumu u odnosu na inercijalni sistem referencije tacno odredena fundamentalna.konstanta

vakuurna, tacno odredene univerzalne konstante. U optickim sredinama brzina

svjetlosti manja. Na brzina svjetlosti u vodi iznosi

(3/4) C , au staklu (2/3) c. U tirn clio svjetlosne energije se djelimicno

apsorbuje, tj, pretvara u druge oblike energije j to najcesceu toplotnu.

8

1.3

Dio optike, koji svjetlosne talase prikazuje u vidu pravolinijskih svjetlosnih

zrakova naziva se geometrijskaoptika, Ona je zasnovanana cetiri osnovna zakona:

1. zakonu pravolinijskog prostiranja svjetlosti u opticki homogenim sredinama

2. zakonu nezavisnog prostiranja svjetlosnih snopova

3. zakonu odbijanja (refleksije ) svjetlosti

4. zakonu.prelamanja (refrakcije) svjetlosti

Zakon pravolinijskog prostiranja svjetlosti temelji se na eksperimentalnoj cinjenici da se svjetlost u opticki izotropnim sredinama prostire pravolinijski. Pojava sjenki na zaklonu od predmeta koji su osvijetljeni tackastim izvorom svjetlosti.reksperimentalna su potvrda ovog zakona. Tackasti svjetlosni izvor je takav izvor cije su dimenzije male u poredenju sa rastojanjem od predmeta, Efekat koji proizvodi izdvojeni snop svjetlostina odredenom mjestune zavisi odtoga da li istovremeno dejstvuju i drugi zraci. Ovoje sustina zakona q nezavisnosti prostiranja svjetlosti.

Zakoni odbijallja definisani suna slijedeci nacin:

a) upadni zrak; normala i odbojni zrak leie u istoj ravni.

b) ugao upadnog zraka a i ugao odbijenog zraka al medusobno su jednaki, tj. a = aI .

Zakoni odbijanja svjetlosti odnose se na idealno glatke povrsine. Odbijanje svjetlosti sa takvih povrsina naziva se ogledalsko odbijanje, dok odbijanje svjetlosti sa hrapavih (neravnih) povrsina.je dijuziono odbijanje.

Pojava prelamanja svjetlosti na granici dvije raznorodne prozirne sredine, je skokovitom promjenom vrijednosti brzine svjetlosnih talasa na granici tih sredina, tome se mijenja i vrijednost talasne duzine, dok se vrijednost frekvencije svjetlosnih talasa ne mijenja. Razni providni materijali imaju razlicitu odnosno, brzina prostiranja svjetlosnih talasa kroz razlicite providne materijale je razlicita. Sve sredine su opticki gusce u odnosu na vakuum,

u vakuumu najveca moguca brzina.

9

Zakoni prelamanja svjetlosti glase:

a) Upadni zrak.nenndla i.prelomljeni zrak teie u istoj ravni.

b) Odnos sinusa ugla a upadnog zraka i sinusa ugla fJ prelomljenog zraka, jednak je relativnom. indeksu prelamanja nZ,1 tih sredina, tj. odnosu Jaznih brzina prostiranja svjetlosti u tim sredinama .

(1.3.1-1)

Na sl.1.3.1~1 prikazano je .odbijanje i prelamanje svjetlostinagranicnoj povrsini dvije sredine.

Ako.svjetlosni zrak dolazi iz opticke sredine brzinom VI kojaje.veca od brzine V2. u srediniu koji zrak prelazi (VI> V2), tj. ako dolazi iz opticke rede u opticku guscu sredinu (nl < 112), on se prelama kanormali ( fJ < a ).Obrmito, ako VI < V2 , tj. 111 > na . upadni zrak se lomi od normale(fJ> d y.

Brzina prostiranja svjetlosti u nekoj sredini obicno se racuna u odnosu na brzinu prostiranja svjetlosti u vakUUl11U, a odnos brzinesvjetlosti u vakuumu i brzine svjetlosti u datoj sredini, naziva se apsolutniindeks prelamanja

c sin a

11 =: _. =--- =const .

V sin fJ

(1.3.1~2)

1'1:

Na taj nacin se rnogu izraziti apsolutni indekci prelamanja raznih sredina.

1'1

a)

b)

na

10

Sredine koje imaju veci indeks prelamanja su opticki gusce sredine, Opticka gustina ne mora biti u saglasnosti sa zapreminskom masom po relaciji P = m / V , tj. za dvije.sredine moze vaziti daje PI> P2 a da je nl < nz .

Prilikom definisanja zakonaprelamanja, neophodno je pretpostaviti da je npadna svjetlost monohmmatska, tj. tacno odredene frekvencije' (odredene boje), jer upadna slozena (polihromatska) svjetlost daje vise prelomljenih zraka.

Neka svjetlosni snop padana gramcnu povrsinu dvije razlicite opticke sredine, Ako upadna svjetlost prelazi iz opticki gusce u opticku redu sredinu ( npr, iz vode u vazduh), prelomice se od .normale, odnosno, prelomni ugao j3 bice veci od upadnog ugla a (81.1.3.2-1).

Kada se povecava upadni ugao, povecava se i prelomni ugao, Pri takvom povecanju mora postojati neki granicni upadni ugao ag, za koji je prelomni ugao j3g = 90°, pa prelomni zrak 2 «klizi» po granicnoj povrsini, Kako je upadni ugao zraka 3 veci od ag, granicna povrsina se ponasa kao ravno ogiedalo, pa se u. tom slucaju upadni zrak, vraea (odbija) u istu sredinu, Ta pojava se naziva totalna ili unutrasnja. refleksija.

SI.1.3.2-1 Totalna refleksija

Ako je granicna povrsina p -p' granica izmedu vode i vazduha, ciji su indeksi prelamanja nino, respektivno, tadaza granicni ugao totalne refleksije zakon prelamanja ima oblik :

11

sinag no

sin j3g n

no = 1 , dobija se da je granieni ugao totalne refleksije jednak

(1.3.2-1)

kako je sin j3g = 1

. 1

cxg = arcstn=n

(1.3.2-2)

Pojava totable refleksija koristi se u optickim sistemima za promjenu pravca svjetlosnih zraka. U tu svrhu obicno sekoriste opticke prizme. Glavni presjeci ovih prizmi su obicno jednakokraki pravougli trouglovi (s1.1.3.2-2).

a)

b)

c)

SI.1.3.2-2 Prizme za totalnu refleksiju za skretanje zraka pod uglom: a) 1800 , IJ) -)0° i c) bez skre=nja (izmijenjen redoslijed izlaznih zraka )

Svjetlovod 1i optieka vlakna su veoma tanke dielektricne niti, koji fade na principu totalne refleksije (s1.1.3'.3-1). Vlakna su malog poluprecnika, 1'eda velicine mikrometra, izradena ve6inom ad kvarca, presvucena vrlo tankim slojem od stakla, Snopovi takvih optickih vlakana ( au snopu moze biti i do 200000 takvih vlakana) veoma se elasticni i prema potrebama veoma se lako savijaju.

Indeks prelamanja optickih vlakana 17 mora da bude veci od indeksa prelamanjaomotaca vlakna no. Time se ostvaruje totalna refleksija svjetlosti unutar vlakna, Ulazni zraci poslijevisestruke refleksije u tackarna 1, 2, 3, ... , izlaze na drugom kraju svjetlovoda prakticno bez zubitka enerziie,

12

a

SI.1.33-1 Totalna rcfleksija u svjetlovodu

Za prijenos velikog svjetlosnog fluksa i radi sto vece elasticnosti svjetlonosecih sistema, opticka vlakna se sazimaju u snopove. Sto je manji poprecni presjek vlakana, elasticnost svjetlovodnog snopa se 'povecava, dok njihov broj u svjetlovodnom snopu utice na kvalitet informacije, jer svako vlakno nosi jednu informaciju.

Opticka vlakna imaju veliku primjenu u medicini (elldoskopija), za pretrafivanje unutrasnjih ograna ( probavni traktrnokracni mjehur, bronhije, nosna supljina, ocno dno, itd),koji nisu dostupni direktnom posmatranju da bi se uspostavila prava dijagnoza. Endoskop sa svjetlovodnim vlaknima, koji senaziva fibroskop, omogucuje veoma lak pristup unutrasnjirn organima, osvijetljavajuci tretirane organe nekoliko desetina puta jacom svjetloscu od klasicnog optickog sistema sociva, pa se dobija mnogo jasnija slika.: a samim tim i potpunija informacija. Fibroskop se sastoji od dva glavna dijela : sistema za prijenos svjetlosti i sistema zaprijenos slike. Oba ova sistema sastoje se od velikog broja optickih vlakana ( 6000 _ 8000).

Svjetlovodi su nasli veliku primjenu i u telekomunikacijama, pomocu kojih je omogucen kvalitetan prijenos informacija na velika udaljenja U odnosu na klasicne zicane sisteme.

Primjenimo zakon prelarnanja svjetlosti, za slucaj kada sferna providna povrsina dijeli dvije homogene sredine razlicitih indeksa prelamanja nl i 112 • Na s1.1.3.4-1 prikazana je sferna povrsina M, poluprecnika krivine R. Svijetli izvor S neka se nalazi na rastojanju ST = p od temena T sferene povrsine, eiji je centar krivine C. Rastojanje p predstavlja daljinu svijetlog predmeta od sferne povrsine, dok prava z z' OptiCKU osu sferne povrsin«.

<, Br '.A]V[ . __ ..

\ IX ."

../ '-,

/ -,

z -- . "-b'''_'''---S-__'_~'-:!E-_rJ __ 2. --'~'--~",;---~_"_-;;-"'::::;i'..c.,,'t-

., S [~> T';

~x I~-~-~~ ~

13

Tacka Pp cije je rastojanje h=FpTnaziva se prednja glavna i.ifp. (predmetna i.ii.a) ilifokus sferne .povrsine, a rastojanje od temena T refrakcionepovrsine do Pp ~ predmetna Zitinadaljina h .. JVljesto gdj ese presjecaju.poslije.prelamanj a zracikoji padaju na, sfernu povrsinuu oblikuparalelnog snopa, naziva se.druga.glavn(lZii.a ( likovnai.iZa) ili fokus PI refrakcione povrsine,a rastojanje od temena T refrilkcione.povrsinedodruge gl<ivne zize PI -likovnai;iZinadaljinafi.

Zrak STse ne prelama(jer je upadni ugao jednak nUli) i sjeceprelomljelli zrak 1 lltacki S', cije rastojanje SfT = lpredstavljadaljinu lika od sferne povrsine.

Normalne projekcije svijetletacke S i lib S' na pravac normale u taeki AodreO:l,lju,respektivno, duzine SB= a i. S'B' = b. Iz slicnosti trouglova SBC i S'B'C,imamo daje

BC B'C

SB S'B'

(1.3.4-1)

-_ .. =--

Akosu upadni zraci paraksijalni (zracikoji sa optickom.osom obrazuju tako male uglove da sekod njih sinusi i tangensi mogu zamjeniti samim uglovima, a kosinusi se mogu smatrati jednakim jedinici), onda je Be se SC = p + RiB' C "" S'C = 1- R .pa izraz (L3~4-1)dobija.oblik

p+R l-R

.---=---

a b

a p+R odnosno, -=---b I-R

(1.3.4-2)

Iz pravouglih trouglova SAB i S'AB' ,·slijedi

. SB SB a . S' B' S' B' b

sm a =--. z--=- smjJ=-.--z-.--. =-

SA ST r ' S'A S'T I

(1.3.4-3)

Iz zakona prelamanja svjetlosti za prelomnu tacku A i izraza (1.3.4-3), dobija se

""'''>..:

sina sin/3

odakleje

(1.3.4-4)

Izjednacavanjem izraza (1.3.4-2) i (1.3.4-4), dobija se izraz

14

p+R i-«

nl---=n2

p

(1.3.4-5)

koji seposlije sredivanja svodi na relaciju

Ova relacijapredstavlja zakon. prelamanja svjetiqsti kroz sfernu povtSinu.

Ako se zraci sire iz sredine indeksa prelamanja ill prema sredini indeksa prelamanja n2 tada vazi slijedeca konvenkcija opredznacima :

~ p > 0 , tj, daljina predmeta je pozitivna, ako se svijetli predmet S nalazi lijevo od temena sferne povrsine;

~ 1:>0 ,tj. daljina lika je pozitivna (1ik je realan), ako se svijetli predmet nalazi desno od temena T, u protivnom lik bi bio imaginaran;

~ R> 0, tj. poluprecnik krivine je pozitivna velicina, ako je centar krivine C

desno od temena T, u protivnom ( za konkavnu povrsinu) je R< O.

Ako se predmet .nalazi u prednjoj zizi Fp, tj. p := fz, , tada se lik S' nalazi u beskonacnosti (I ~oc ) , a ako se u drugom slucaju predmet nalazi u beskonacnosti ( p ~<x) lik tog predmeta bice u tacki FI, tj. na daljini jj ,tada ce na osnovu jednacine (1.3.4-6) biti :

II =___!!2:__ R, pa slijedi da je : n{)-n]

11 ::::nz I -I =R

I 'I P p n1

Jednacina (1.3.4-6) moze se onda pisati i u obliku:

(1.3.4-7)

15

OptiCko socivo je providno homogeno tijelo, ogranieeno sa dvije polirane krivolinijske povrsine (obicno sferne) iii sa jednom sfernom i jednom ravnom povrsinom, Kod mnogih optickih aparata i pribora, u cilju formiranja ostrih likova svijetlih predmeta, neophodna je promjena pravaca svjetlosnih zrakova za sta se koriste optieka sociva, M.aterijali za sociva su razliciti: za vidljivusvjetlost koristi se vecinom staklo, za infracrvene zrake upotrebljava se kvarc, kamenesoli, dok za ultraljubicastu svjetlost ugIavnom se koriste sociva od kVarca.

Prema nacinu prelamanja svjetlosti, sociva se dijele na sabirna (pozitivna, konvergentna, konveksna ili ispupcena) i rasipna (negativna, divergentna, konkavna ili izdubljena). Kod sabirnoh sociva prelomljeni zraci sjeku opticku osu, a kod rasipnih se udaljavaju 0 opticke ose. Sabima sociva su po sredini deblja nego na krajevima, a rasipna sociva su po sredini tanja , a krajevi su im deblji (s1.1.4-1).

a)

b)

c)

d)

e)

j)

SI.1.4-1 Oblici sabirnih i rasipnih sociva : a) binkonveksno, b)konveksno konkavno

c) plankonveksno, d) binkonkavno, e) plankonkavno, j) konkavno - konveksno

Prema debljini sociva se dijele na tanka i debela. Debljina sociva predstavlja rastojanje izmedupovrsina koje ogranicavaju socivo. Tanka sociva imaju malu debljinu u poredenju sa poluprecnicima krivina njihovih sfernih povrsina, Kod tankih sociva postoji jedna tacka . koja pokazuje takvo svojstvo da

se svjetlosni zraci pri prelazu kroz nju ne prelamaju se. Takva tacka naziva se opticki centar (81.1.4-2).

N'

SUA-2 Poprecan presjek sabirnog (binkonveksnog) sociva

16

Svako socivo ima dvije zize, prednju i zadnju, koje se nalaze na jednakom rastojanju od optickog centra. Zize sabirnih sociva su realne, a rasipnih imaginarne. Rastojanja ziza od optickog centra nazivaju se tiiine daljine.

a)

b) 81.1.4·3 Prelamanje paralelnog snopa svjetlosti kroz a)sabirno, b) rasipno socivo

Za svako socivo definise se opticka moe sociva, kao mjera velicine prelamanja svjetlosti, koja se izrazava relacijom

(1.4-1)

gdje su : Rj , R2 poluprecnici krivine sfernih povrsina, nl indeksa prelamanja supstancije od koje je socivo nacinjeno, a n2 indeks prelamanja sredine u kojoj se socivo nalazi. Poluprecnike RJ i R2 treba uzeti kao pozitivne' za ispupcene (konveksne) povrsine, a kao negativne za izdubljene (konkavne) povrsine. Ukoliko se uzme u obzir ovaj dogovor o predznacima poluprecnika, pase dobije da je izracunata Zizina daljina pozitivna, onda se radi 0 sabirnom socivu, a ako je zizina daljina negativna, radi se 0 rasipnom socivu.

Jedinica za opticku moe naziva se dioptrija ( 1D = 1 mol ). Dakle, opticku moe od jedne dioptrije ima socivosa glavnom zizillom daljinom od 1m.

Konstruktivne karakteristike sfernih sociva jesu poluprecnici krivine

njihovih povrsina R« ,

, zatirn indeksa prelamanja 111 supstancije od koje je

socivo nacinjeno i indeksa prelarnanja sredine 112 u kojoj se socivo nalazi, Za konstrukciju Iikova konacnih dirnenzija, pri prelamanju svjetlosti kroz tanka

koriste se metode sa karakteristicnim .zracima (81.1.5-1):

17

> zrak svjetiosti 1 koji nailazi na sooivo paralelno optickoj osi, prelama se tako da prolazi kroz zizu sa druge stranesociva ( kod sabimih sociva), odnosno, prelama se takokao da dolazi iz zize sa iste strane sociva sa koje dolazi iupadni zrak ( kod rasipnih sociva)

> zrak svjetlosti 2 koji nailazi na opticki centar prolazi kroz njega bez prelamanja.

> zrak svjetlosti 3 koji prolazi kroz zizu sociva preJama se tako da je paralelan optickoj osi ( kod sabirnih sociva), odnosno, zrak ciji je geometrijski produzetak u pravcu zize sa druge strane sociva, prelarna se tako da je paralelan optickoj osi ( kod rasipnih sociva).

B B
z z
AI Hpj A
f-- x I' ____,..j.._ 1'"
a) I------- p h) 31. 1.5-1 Dobijanje lika kod sabirnog(a) i rasipnog sociva (b)

Za dobijanjelikova svijetlih predmeta dovoIjno je koristiti sarno dva karakteristicna zraka. Iz slicnosti trouglova OAB i ONB' (s1.1.5-1), dobija se da je

, A'B' OA' OJ

AB OA P P

(1.5-1)

Ovaj odnos linearnih dimenzija lika i predmeta predstavlja linearno uveeanje sodva 0).

Da Ii ce lik biti uvecan iIi umanjen u odnosu na predmet, uspravan ili izvrnut i realan ili imaginaran, zavisi od rastojanjapredmeta od lika:

> Ukoliko' se predmet nalazi na rastojanju p >2/ od sociva, dobija se realan i izvrnuti Iik, koji je manji od predmeta (OJ <1). Dobijeni lik je na rastojanju

f <1 <2f od sociva, "'-.

);> Kada je predmet nalazi na rastojanu p :::: 2;f od sociva, lik je real an i izvrnut, i iste je velicine kao i predmet, a nalazi se narastojanju l:=: 2/ od sociva.

);> Za slucaj kada se predmet nalazi na rastojanju f< p < 2f od sociva, lik je realan, izvrnut i uvecan ( OJ>]), a nalazi se na rastojanju l >2f od sociva,

> Ukoliko se predmet nalazi izmedu ziz,c i optickog centra, tj. fJ < f, lik je imaginaran, uspravan i uvecan.

18

Rasipna sociva uvijek daju imaginaran, uspravan i umanjen lik, bez obzira na kom se rastojanju nazali predmet od sociva,

Kada se dva iIi vise tankih sociva postave tako, da njihovi centri krivina svih sfernih povrsina Ieze na optickoj osi, dobija se centrirani sistem sociva, odnosno, kombinovano. socivo. Prelamanje svjetlosti u centriranim sistemima se vrsi take, da svjetlosni zrak prvo prolazi kroz jedno socivo, pri cemu je takav prelomljeni zrak za drugo socivo upadni zrak,. i tako redom do zadnjeg sociva, Lik koji daje prvo soCivo, sluzi kao predmet drug om socivu, itd. Ako centrirani sistem Girti n tankih sociva, koja suu optickom kontaktu, ekvivalentna zizina daljina data je izrazom:

1 lIn 1

~=-+-+ ... = l:Ie it 12 i=lfi

Opticka moe sisteina tankih sociva, jednaka je algebarskom zbiru optickih mocipojedinacnih sociva koja cine taj sistem

n

W =111 + W2 + ... = LWi i=l

(1.6-2)

Kombinacije sociva daju kva:litetniji lik predmeta pojedinacnih sociva,

smanjuju nedostatke

Da bi se dobila jednacina tankih soeivaoblika

1

p

pretpostavilo se da lik predmeta obrazuju vrlo uzan snop svjetlosnih zraka, kao i da ti zraci zaklapaju mali ugao prema glavnoj optickoj osi (paraksijalni zraci). Medutim, u opsterrrslucaju kod prakticne primjene sfernih optickih sistema u raznim optickim instrumentima, ne mogu se zanemariti neparaksijalni zraci svijetlih tacaka koje Sll dalje od opticke ose. U tom slucaju, zbog konacne velicine

19

sociva, konusni snop svjetlosti koji potice od date tacke svijetlog predmeta, nece se poslije prelamanja sjeci u istoj taeki. Zbog toga i lik svijetle tacke (predmetajnece biti ostar.

Isto tako., pri izvodenju jednacine (1.7-1) pretpostavilo se da je upadna svjetlost monohromatska, tj. tacno odredene frekvencije (odredeneboje). Ako je upadna svjetlost slozena (polihromatslm) svjetlost , onda ona poslije prelamanja kroz socivo daje viseprelomljenih zraka, jer su supstancije od kojih se izraduju sociva disperzione.

To odstupanjeoblika stvarnog lika od geometrijskog ocekivanog oblika, naziva se aberacija ili nedostacisodva. Najjednostavnije aberacije sfernih optickih sistema SU : monohromatska sferna aberacija.i hromatska aberacija.

Ako na socino pada siroki paralelni snop monohromatske svjetlosti (s1.1.7.1), paraksijalni se zraci (A) poslije prelamanja sjeku u tacki FA, a zraci koji su vise udaljeni ad opticke ose (B) se jace prelamaju i sjeku se u tacki FB koja je bliza optickom centru. Ova pojava razlicitog prelamanja paralelnog snopa svjetlosnih zrakova naziva se sferna aberaciia, Kvantitativna karakteristika sferne aberacije je odsjecak s = OFA - OFB • Sferna aberacija se smanjuje ili otklanja raznim dijafragmamakoje ogranicavaju svjetlosni snop na male uglove, ali time se i smanjuje i intezitet lika.

B --~--+"l__\ A ---~'--1

~_L1\ ->-=f-~~ T-.1\\)

I. I \

prepreka

A -·-,._----'r_J.--r~ B .-- .. ~

Sl.

Sferna aberacija

Prepreka za

aberacije

20

1.7.2 Hromatskaaberacija

Prilikom primjene slozene bijele svjetlosti, dolazi do nejednakog prelamanja njenih kompnenata - boja, jer indeks prelamanja sociva ima razlicite vrijednosti za razlicite spektralne boje. Zraci takve slozene svjetlosti sjeku opticku osu u razlicitim tackama, Iz sastava . bijele svjetlosti ( 380 - 760 nm) najvisese prelama Ijubicasta svjetlost, a najmanje crvena (s1.1.7.2-1). Dakle, hromatska aberacija je posljedica disperzije bijele svjetlosti pri njenom prelamanju kroz sfernu povrsinu.

SI.1.7.2-1 Hromatska aberacija

Kao posljedica hromatske aberacije, likovi svijetlih predmeta nisu ostri i po obodu su obojeni i nejasni. Otklanjanje ili umanjenje hromatske aberacije, vrsi se sistemom tankih sociva, razlicitih indeksa prelamanja, kojim se postize da zizine daljine budu iste za bilo koje dvije boje. Ponistavanje hromatske aberacije obicno se obavlja samo za dvije krajnje boje vidljivog spektra, za plavu i crvenu svjetlost.

Postoje i druge aberacije, kao sto su: koma, astigmatizam, savijanje povriine likova i distorzija lika. love vrste aberacija mogu se smanjiti ili potpuno ukloniti za pojedine boje, pravilonom izradom sfernih povrsina, zatim pogodnim izborom materijala za sociva i upotrebom dijafragmi, kao i koristenjem raznih kombinacija sistema tankih sociva,

Opticki instrumenti predstavljaju, kombinacije sociva, ogledala, prizmi, dijafragmi, raznih filtera, 1.1 cilju da se dobiju ostri likovi predmeta, razni spektari, sa sto vise detalja koji se okom ne mogu vidjeti. Uppticke instrumentespadaju : lupa, mikroskop, durbin, spektroskop, i dr. Oko, kao visoko organizovani organ, je primarni opticki instrument.

21

Lupa predstavlja prosto ili kombinovano sabirno soeivo, male ZiZine daljine, Pomocu nje mogu se posmatrati uvecani likovi siousnih predmeta. Posmatrani predmet stavlja se izmedu prednje zize i optickog centra, pa se dobija uvecan, uspravan i virtual an lik (s1.1.8.1-1).

si 1.8.1-1 Lupa

U gaono uvecanje lupe definise se kao odnos ugla jJ, pod kojim se vidi imaginarni lik predmeta, i vidnog ugla a, pod kojim se vidi predmet na daljini jasnog vida ( d = 25 em ). Kako se radi 0 malim uglovima, to je

u = jJ '" tg jJ := L a tga P

(1.8.1-1)

a iz slicnosti trouglova OA'B' iOAB', dobija se

u

(1.8.1-2)

Ako .se oko posmatraca nalazi u neposrednoj blizini lupe; tada je lik na daljini jaSrtog vida I == d , i buduci da se predmet stavlja u blizini zize sociva,

p "" f , to je uvecanje lupe U "" d / f . Koristeci jednacinu tankog sociva ( za lupu ima negativnu vrijednost), bice

I =1+-£ =1 d p f

(1.8.1-3)

pa ce onda uvecanje biti

22

I I d

V =- =- +1 =-+1

p 1 1

(1.8.1A)

Na primjer, ako je uvecanje lupe 5 puta (1 = 5 em), znaci da je povecanje vidnog ugla za 5 puta kada Be lupa nalazi uz oko.

Opticki mikroskop je jedno od osnovnih sredstava pomocu kojeg se dobijaju informacije u raznim naucnim diseiplinarna (mikrobiologiji parazitologiji, genetici, histologiji, fiziologiji, biofizici, biohemiji, itd.). Savremenim optickim mikroskopom moze se uci u unutrasnju strukturu raznih makromolekula (npr. proteina), direktno vidjeti .tanke niti DNK (debljine oko 2 nm ), kao i uvidjeti organizaciju raznih struktumih elemenata celije.

Opticki mikroskop sastoji se od dvacentricno postavljena sistema sabirnih sociva malih zi~il1ih daljina : objektiva i okulara. Principijelna shema optickog mikroskopa, predstavljenaje na s1. 1.8.2-1

1.8.2-1 Opticki mikroskop

Posnlatrani predmet AB postavlja se nestQ - ispred prednje zize objektiva Ob na rastojanju PI'" 1i . Lik toga predmeta A'B' je realan, obrnut i uvecan i nalazi se na rastojanju 11 > 11 . Okular Ok , koji i111a vecu zizinu daljinu od objektiva, podesen jt;; tako da lik A'B' sluzi kao njegov predmet. Kako je lik (predmet) A'B' izmedu ;Eize F2 i optickog centra na daljini P2 "" 12, to okular, koji igra ulogu Iupe, daje konacni imaginarni lik A"B" na daljini l2 od okulara.

23

Konacni lik se vidi na daljini jasnog vida h =: d , s tim da je oko posmatraca postavljeno neposredno uz okularmikroskopa.

Ukupno uvecanje mikroskopa V jednakoje proizvodu uvecanja objektiva Vob i uvecanja okulara Vok

A'B' A"B" 1 I

V =: V b ·V I =: -_._-- =~._L

o O( AB A'B' PI P2

(1.8.2-1)

Predmet se obicno postavlja u blizini zize objektiva, pa je PI'" II i s obzirom da se lik AlB' formira u blizini zize okulara na daljini P2 '" h, i ako su zizine daljine okulara i objektiva odabrane tako da je 11» P2 , tada se moze uzeti da je 11", s , gdje je s duzina tubusa mikroskopa( rastojanje izmedu objektiva i okulara), U

tom slucaju uvecanje mikroskopa bice:

s=d V=---

.f!' 12

(1.8.2-2)

Uvecanje mikrQs.k.:opa utoliko je vece ukoliko su zizine daljine objektiva i okulara manje, a dllZiila tubusa veca. Uvecanje mikroskopa zavisi i od drugih parametara, prije svegaiod osvijetljenosti predmeta i talasne duzine upotrijebljene svjetlosti. Da bi se [Orl1lirao kvalitetan lik, potrebno je zadovoljavajucei pravilno osvijetliti predmet(pr~p<1.rat}. Za tu svrhu koriste se posebni opticki sistemi za fokusiranj e s vj etlosti.-k()ndezatori.

Opticki instrumenti imaju ogranicenu rnogucnost koristenja. Ta ogranicenja se prije svega ogledaju u postojanju raznih aberacija, pratecih pojava difrakcije i interferencije svjetlosti , koje do laze do izrazaja na uskim dijafragmama, pukotinama, cije su dimenzije reda velicine talasne duzine upotrijebljene svjetlosti,

Zato opticki instrumenti imaju

vrijednost razdvajanja i uvecanja.

Ogranicena mogucnost uvecanja ili razdvajanja sitnih detalja 11a preparatu, pomocu optickih instrumenta je razumljiva, ako se pode od cinjenice da je svjetlost talasne prirode.

je predlozio jedan kriterijum na osnovu kojeg se moze

zakljucitii, da li su dvije bliske tacke predmeta ili detalja, ili dvije bliske

24

spektraine linije, dovdljuo razdvojene optickirn instrumentom, da bi se njihovi likovi mogli vizuelno razlikovati.

Po Rejlijevom kriterijumu, dvije bliske tacke predmeta ili dvije spektralne linije, mogu se smatrati razdvojenim , ako se difrakcioni maksimum jedne tacke (linije), poklapasa prvim minimumom druge tacke (s1.1.9-1).

52

Sl, 1.9·1 Objasnjenje Rejlijevogkriterijuma

To je i razumljivo, jer lik jedne tacke svijetlog predmeta, strogo uzevsi, nije geometrijski presjek prelomnih zrakova kroz opticki sistern, vee on predstavlja difrakcionu sliku talasnog fronta svjetlosti tog izvora. Ako se za dvije dovoljno bliske tacke SI i S2 svijetlog predmeta (81.1.9-1), prvi difrakeioni minimum jedne od njih poklapa sa centralnim maksimumom druge, tada je ugaona sirina rp izmedu likova S; i S~ tih tacaka data izrazom:

sinrp '" tp = 0,61 ~

(1.9-1)

gdje je I!, talasna duzina svjetlosti, a R poluprecnik otvora sociva (objektiva) optickog sistema. Izraz (1.9-1) daje kvantitativnu mjeru RejIijevog kriterijuma graniee razdvajanja optickih instrumenata. Ako je dva bliska detalja svijetlog predrneta, nalaze u blizini zize objektiva mikroskopa, na medusobnom rastojanju Sl S2 = a, njihova ugaona polusirina bice prema 81.1.9-2 jednaka:

rp . rp rp a

tg -- '" sin -: = ~ =

2 2 2 2f

(1.9-2)

Iz izraza (1.9-1) i (1.9-2) dobija se

f·1!, . I!,

a = 0,61---- == 0,61---~·

R sin rp

(1.9-3)

25

Sl, 1.9-2 Granica razdvajanja optickog mikroskopa

gdje je sine ""R / f , tzv. numericka apertura poluotvora objektiva. Velicina a, definisana relacijom (1.9-3) predstavlja najmanje rastojanje izmedu dvije tacke predmata, 6iji se ostri likovi S; i S~ mogu jasno razlikovati na rastojanju a] optickim mikroskopom (s1.1.9-2). Reciprocna vrijednost gran ice razdvanjanja naziva se moe razdvajanja mokroskopa:

11 sin tp r=-=--

a 0,61 A

(1.9-4)

Moe razdvanjanja mikroskopa za konstantnu talasnu duzinu, povecava se sa povecanjem numericke aperture objektiva, a pri konstantnoj aperturi povecanje moci razdvanjanja mikroskopa postize se smanjenjem talasne duzine upotrijebljene svjetlosti.

Kada smo razmatrali interferenciju mehanickih talasa, konstantovali smo da je to pojava slaganja, tj. superpozicije dva ili vise mehanicka talasa, koji se istovremeno prostiru kroz istu elasticnu sredinu. Kako je svjetlost talasne prirode (elektromagnetni talas), jasno je da svjetlosni talasi mogu da interferiraju.

Da hi dva svjetlosna talasa mogla da interferiraju u ravni ukrstanja, moraju biti koherentni, tj. irnati istu frekvenciju (talasnu duzinu) i period oscilovanja, da dovoljno dugo odrzavsju konstantnu faznu razliku II tacki posmatranja, kao i da orijentacija i polarizacija talasa bude takva da se oni poklapaju u tacki posmatranja po pravcu oscilovanja.Talasi koji zadovoljavaju ove uslove nazivaju se koherentni

S druge strane, do interferencije svjetlosnih talasa moze doci samo onda, ako je vrijeme za koje talasi do ukrstanja treba da ostvare odgovarajucu putnu

26

_, a OOUOSU na interval ""Cc,-"Cn?

uzastopu,; , talasne grupe ("paketa"),

atom a, i kako taj proces t~,* vrlo kratko, prekidajuci se zbog gubitka uslijed rnedusobne inter~kcije, vrijeme pravilnog zracenja vrijemczracetJjaJednog talasnog paketa, naziva se vrijeme Jmi1pwiiil"lriiiii vremena atoiniopet emituju svjetlosnu energiju, ali sa fazom.

Postoje vise,metoda za dobijanje koherentnih svjctlosnih talasa, Koherentni talasi se mogu 'Clobiti dijeljebjem jednog snopa svjetlosti na dva dijela pomocu poillreflektuju¢eg ogledala,koje se zove djeljitelj snopa. U sustini svjetlosni se snop dijeli na na dva koherentna talasa, koje emituju grupe atoma izvora svjetlosti, tako da u ravni ukrstanja onistizu sa konstantnom faznom razlikom i mogu da interferiraju. U ravni ukrstanja dva koherentna talasa, nastaje jedan pravilan raspored inteziteta svjetlosti (gustine energije), .pri cemu se stvara interferentna slika u vidu tamnih i svijetlih mjesta (pruga).

,i tarooih jjgliji.l SI.l.HH Interfereneija sVjetlostfS~(l dva uska proreza

Interferencija ,svjellosti nasl~ je SiIOku. primjenu u raznim naucnim oblastima, Prvenstveno -se koristi za: precizno odredivanje talasne duzine svjetlosti, indeksa prelamanja sredine, debljine slojeva, za otklanjanje nezeljenih efekata refleksija kao i raznih aberacija, itd, Interferencija svjetlosti 1111a veoma znacajnu ulogu u spektroskopiji.preciznoj metrologiji, laserskoj tehnici, kao i kod

27

81.1.10-2 Dobijanje koherentne svjetlosti pomocu lasera

Iaboratorijskih kontrola proizvodnih uzoraka ( mjerenje malih dimenzija tijela, raznih odstupanjau strukturi proizvoda, itd.).

U svim ovim slucajevima primjene interferencije, koripti se osjetljivost efekata interferencije ria bile kojumalu promjenu putne razlike izmedu koherentnih

, . . ..•

talasa, koji daju interferentnu sliku u vidu svijetlih i tamnih pruga.

U homogenoj sredini svjetlost se prostire pravolinijski. Medutim, kada svjetlost na SVOm putu padana ma1e (uske)' otvore; pukotine iii ostre prepreke.vcije su dimenzije reda velicine talasne duzine svjetlosti, tada svjetlosni snop iza tih otvorai prepreka odstupa o.d svog pravolinijskogprostiranja, tj. nastaje.savijanje ili difrakcija svjetlosnih talasa (s1.1.11-1)

Sl.1.11·1 Difrakcija svjetlosti

28

Izmedu pojave interferencije i difrakcije .svjetlosti, strogo uzevsi, postoji principijelna razlika. Interferencija svjetlosti obuhvata pojave slaganja koherentnih svjetosnih snopova koji seukrstaju.u prostoru i dovodi do odredenog geometrijski pravilnog rasporeda maksimuma i minimuma rezultujuceg-talasa, tj. dovodi do odredene prostorne distribucije-inteziteta (energije)·svjetlostLDifrakcija svjetlosti obuhvata pojave interferencijekoje se javljaju kao granicnepojave prostornog ogranicenja talasnog fronta na uskim otvorima i. malim preprekama, cije su dimenzije u granici duzine svjetlosti. Dakle, raspodjela inteziteta rezultujuceg talasa u .procesu superpozicije talasa, nastalih iod. konacnQg broja diskretnih koherentnih izvora, dovodi do interferencije, dok,preraspodjela inteziteta talasa koja nastaje uslijed superpozicije velikog broja kontinualno rasporedenih koherentnih izvora 11 sustini predstavlja difrakciju svjetlosti,

Na s1. 1. 11,2 prikazanaje difrakcija na USk0111 otvoru.

Ekran

a)

C)

Sl.I.11-2 Difrakcija na uskom otvoru : a) geometrija uredaja, b) raspodjelainteziteta na ekranu, c) slika naekranu

Sve tacke difrakcionog otvora postaju PO Hajgens-Frenelovorn principu izvori sekundamihtalasa, koji se uslijed difrakcijena uskom otvoru sire u svim pravcima pod raznim uglovima. U tacki P i njoj simetricnoj tacki P', fokusiraju se ''',"vuuu zraci pod uglom qJ U odnosu naupadni pravac.i.Da lice \l tacki P biti difrakcioni maksirnum ili minimum zavisi od putne razlike skrenutih .zraka.

Sa talasnog snopa,

koji izlaze

(1.11-1)

Ako je to skrctanjc pod dovoljno malim uglovima, tada je

29

· x

8Inlf' == tg If' =~

f

(1.11c2)

gdje je x rastojanje tacke, P od.sredista difrakcione slike, a f zizina daljina sociva. U tom slucaju,putna razlika Ar moze sa napisati kao

(1.11-3)

Pomocu relacije (1.11-3) moze se odrediti raspodjela inteziteta svjetlosti u cijelom ipodrucju difrakcione slike. Na sl.1.11-2b se vidi da se u sredistu difrakcione slike javlja izrazeni centralni maksimum velikog inteziteta, a iduci lijevo i desno od sredine slikeinteziteti sporednih maksimuma se brzo smanjuju. Ti maksimumi su razdvojeni mjestima minimuma inteziteta. Polozaji maksimuma i minuimuma u difrakcionoj slici, zavise od talasne duzine koriscene svjetlosti ..

1.12

Svaki' realni izvor svjetlosti ( prirodni ili vjestacki ) sastoji se od zracenja velikog skupa atoma. To zracenje je potpuno neuredeno, pa je stoga rezultujuce zracenje sa svim mogucim orijentacijama ravni oscilovanja, koje su normalne na pravac prostiranja tog zracenja. Takva svjetlost je nepoiarizovana ili prirodna. Elektromagnetni tal asi, a samim tim i svjetlosni talasi, su transferzalni talasi, sa oscilacijama elektricnog i magnetnog vektora, koje se vrse u svim mogucim ravnima, koje su normalne na pravac prostiranja talasa. Kod nepolarizovane svjetlosti nema dominantnog pravca oscilovanja vektora polja nad drugim pravcima,

Ako se pod izvjesnirl1 uslovinia, oscilacije vektora jacine elektricnog polja

jj; (kojise jos naziva svjetlosni vektor), tj. svjetlosnog talasa,

takav talas nazi va ili ,,,,,,VHF',,,, ,wfm'i7/11Jtl'"

polarizovani talas je granicni slucaj elipticno svjetlosni vektor osciluje tako cia u tokll vremena

u svakoj tacki prostora

opisuje elipsu oko pravca zraka, Elipticko polarizovana svjetlost se dobija pri slaganju dva uzajamno normalna talasa sa istim frekvencijama ali razlicitim amplitudama. Aim je fazna razlika kod takvih norrnalnih nuli ili

30

1r, dobija se linearno polarizovana svjetlost, a ako je faznarazlika jednaka ±;r /2 , se kruino polarizovana svjetlost.

Nepozarizovani snop svjetlosti moze selinearno polarizovati na vise naCina: propustanjem prirodne svjetlosti kroz kristal turmalna, refleksijom i refrak9ijornha gral1ici~vajudielektrika,dvojnirhpJ:elftlllanjel11krOz.pojedine vrste kristala, itd. Materijali, pornocuk6jihsemoZedopitipola.rizoyanasvjetlost iz

kristala ( pravac 00'). Opticka osa predstavlja pravac u kristalu se atomi iii joni kristalne resetke rasporedeni simetricno,

~~:~~':,v~ana., ~.(y

,f('~';--++H--H--<"':"'~:~-~,,,,,~~~+ .• ~:i--:~~. :::: -:

/

'()

Sl, 1.12-1 Polarizacija svjetlosti pomocu turmalinske ploce

Neka na plocu P pada nepolarizovani zrak sa nekog izvora, Turmalinska ploca propusta samo one svjetlosne oscijacije, eija je ravan oscilovanja paralelna sa optickom osom 00' kristala. Izlazna svjetlost je linearno polarizovana, cije oscilacije su paralelne sa optiel<.on1 ossom polarizatora P.

Obrtanjem PQlaj"izatora nOTma.lnO 01(0 ose upadnog zraka, posmatrac ne primjecuje nikakve promjene izlaznog zrftka,osim sio je intezitet izlazne svjetlosti manjiod inteziteta svjetlostt. Medlltim, ako se na putu izlaznog zraka

l\.<L'lJaHl1;''''d ploca istog oblika i

zavisnosti od. orijentacije analiza izlaznog zraka iz

sitnirn

neke povrsine ili raSprsuJu na bijela svijetlost Imide na sitne

3]

cesticecona se polarizira i rasprsi u raznim bojama. Tose dogadasa vidljivom suncevomvsvjetloscu kada ulazi u Zemljinu atmosferu, gdje se rasprsuje na molekulima vazduha i sitriim cesticama prasine (sl. 1.12.-2).

U laboratorijskim uslovima, za dobijanje polarizovane svjetlosti koristi se tzv. Nikolova prizma, kod koje se dobijajudva prelomljena polarizovana zraka, Cije suravni polarizacije medusobno-normalne. Nikolova prizma, iii .krace nikol, izrezana je iz kristala islandskog kalcita,

1.13 Opticka aktivnost supstancija

Prilikorn prolaska svjetlosti kriz neke materijale mijenja se stanje polarizacije svjetlosti.Najjednostavniji primjer promjene stanja polarizacije svjetlosti je zaokretanje smjera polarizacije. Nairne, kada linearno polarizovani svjetlosni zrak prolazi kroz neke cvrste supstancije (kvare, secer, cinobarit, i dr.), ili neke tecnosti ( vinska kiselina, vodeni tastvori saharoze, glikoze i dr.), nastaje obrtanje ravni polarizacije polarizovanog zraka za neki ugao u odnosu na pravac upadnog zraka. Supstaneije koje posjeduju osobinu vokretanja ravni polarizacije, nazivaju optiCki oktiene supstancije; Optieki aktivni molekuli su

skoro , kao i svi bic)loski makrcmolekuli,

Neka se izrnedu uklijestenih nikola, polarizatoraP i analizatora A, postavi kvarcna ploca C (cilindricnog oblika ) dnzine d , koja je izrezana normalno na opticku OSH, i kroz takav sistem propusta monohromatska svjetlosr sa izvora S (81.1.13.·1).

Obrtanje ravni polarizacije

32

Uzrok za pojavu opticke aktivnosti lezi uasimetricnotn poretku atom a i molekula u strukturi materijala, kao sto su bjelancevine i ugljeni hidrati. Kodnekih cvrstih kristalnih tijela, opticka aktivnost je povezana s pakovanjem molekula.

Za vecinu opticki aktivnih kristala, obrtanje ravni polarizacije moze bitiu smjeru kazaljke na satu, ili u suprotnom smjeru, Ugao rotacije e ravni polarizacije, zavisi odbroja molekula sakojima interaguje svjetlosni talas, tj. od koncentracije i opticke duzine puta. Ovainterakcija svjetlosti jeinterakcija elektricnog polja sa i elektronima molekula aktivne supstancije. Ugao obrtanja polarizacione ravni, u slucaju kada polarizaciona svjetlost proJazi kroz opticki ' aktivne homo gene tecnosti, proporcionalna je gustini tecnosti p i duzini kivete I u kojoj je smjestena ta tecnost;

B= a pi

(1.13-1)

Kod opticki aktivnih rastvora, ugao obrtanja polarizacione ravni, proporcionalan je koncentraciji opticki aktivne supstancije c i duzini kivete I u kojoj se rastvor

"

nalazi:

B= a c I

(1.13-2)

Uredaji koji sluze za odredivanje ugla obrtanja ravni polarizacije nazivaju se polarimetri. Polarimetar koji sluzi za odredivanje koncentracije secera u rastvoru naziva se saharimetar.

Intezitet svjetlosti moze se smanjiti prilikom njenog prostiranja kroz razne sredine uslijed apsorpcije i rasejarija na njenim molekulima (Hi atomima), Apsorpcijom svjetlosti naziva se slabljenje inteziteta svjetlosti prilikorn prolaska kroz razne sredine, uslijed pretvaranja svjetlosne energije u druge oblike energije. Apsorpcija uvijek nastaje ' pod dejstvom spoljasnjeg polja odredene

, frekvencije.

cLr

1.

dato je

33

-dlv(x)=p v1v(x}dx

(1.14- I)

gdje je flv koeficijenat apsorpcije materijala, koji imatlimenziju reciprocne duzine (m").

Apsorpcija se obicno posmatra u sloju gasa ili pare odredenog.materijala , eija je debljina x. Intezitet propustenog zracenja' Iv (x)d?bija se integraljenjem izraza (1.14-1):

SU.14-1 Apsorpcija svjetJosti u sJoju gasa debJije x

'jr.dI (x) xf'

-_V--=-flv dx

o Ivex) 0

(1.14-2)

odnosno;

pa je konacno

(1.14-3)

gdje je Iv (0) intezitet svjetlosti na ulazu u apsorbujuci sloj x. Ako apsorbujuca sredina nije homogena, flv se mijenja duzapsorbuju6e sredine debljine x, pa ce izraz 0.l4-3) dobiti oblik:

e

"0.14-4)

Izraz (1.l4A)

-Berov zakon: Proizvod /-fvX predstavlja apsorpcionog sloja, velicinu koja se it koja je nit osnovu relacije 0.14-3) i pri prelasku

34

A =Iog 11'(0) =-log Iv (x)= -log e-;.t,x

. Iv ex) Iv (0)

(1.14-5)

odnosno,

A=loge·,uv·x =0,4343!1v x

(1.14-6)

Koeficijenat apsorpcije rastvorene sllpstancij~ll razblazenorn rastvoru nekog rastvaraca, koji nema sopsobnost apsorpcije, uz zanemarivanje rasejanja, proporeionalan je koncentraciji rastvora C:

(1.14-7)

gdje je a; konstanta proporcionalnosti koja se naziva koejicijenat apsorbancije, paje apsorbancija A jednaka:

(1.14-8)

Na osnovu Lambert- Berovog .. zakona razradene su razne fotometrijske metode za odredivanje koncentracije obojenih supstancijau rastvorima, Intezitet obojenosti rastvora nepoznatekoncentracije uporeduje sa .intezitetom obojenosri standarda (rastvor iste prirode poznatekoncentracije).Dva rastvora iste ra~tvorene supstancije, Cije su koncentracije Cl i C2 , a debljine Xl i X2, respektivno, podjednako apsorbuju svjetlost (apsorbancije A.i koeficijenti apsorbancije a su im jedaki, tj. A] = A2 i' aj = a2). Na osnovu Lambert- Berovog zakonabice onda:

iIi

(1.14-9)

gdje je Cl koncentracija supstancije kojase odreduje, a C2 i X2 poznata

koncentracija i debljina standarda, a Xl

ispitivanog rastvora,

35

Rasejanjem svjetlosti naziva se pojava, pri kojoj svjetlosni snop' koji se prostire kroz neku sredinu, skrece po svim mogucim smjerovima. U providnim homogenim sredinama, upadni svjetlosni talas se prostire pravolinijski u pravcu prenosenja energije talasa. Neophodan uslova za nastanak rasejanja svjetlosti je postojanjeopticke nehomogenosti, tj. oblasti sa razlicitirn indeksoma prelamanja. Dakle, ako je opticka homogenost sredine narusena , dolazi do promjene indeksa prelamanja u svakoj tacki sredine. Takva sredina se naziva optiCki mutna sredina. Kao primjeri mutne sredine su: dim ( tvrste cestice u gasu), .magla ( kapljice teenosti u gasu), emulzije, suspenzije, koloidni rastvori, itd. Rasejanje svjetlosti u mutnim sredinama, cije dimenzije stranih, cestica nisu vece od. 0,1 do 0,2 'X , naziva se tindelovsko rasejanje iii Tindalov efekat.

Tindalov efekat se moze posmatrati pri prolazu intezivnog snopa svjetlosti kroz sloj vazduha u kome su prisutne cestice dima ili kroz dugacku cijev sa vodom 11 koju je stavljeno nekoliko kapi mlijeka i ulja, Ako se takva mutna sredina osvijetli snopom bijeJe svjetloti, rasejana svjetlost za posrnatraca sa strane ima na ulazu u sloj tamnoplavu boju ( kratkotalasne boje ), zatim prelazi u zuckastu, a na izlazu dobija crvenkastu boju. Tindalov efekat se koristi kod ultramikroskopskog posmatranja koloidnih eestica ( dimenzija 10"9 m ) i njihovog kretanja, Tubus mikroskopa se postavlja normalno na pravac upadnog snopa svjetlosti, takoda se u njegovom vidnom polju, zbog rasejanja.svjetlosti, vide tragovicestica u vidu bljestavih zvjezdica.

Kako se rasejanje svjetlosnog snopa javlja uslijed interakcije svjetlosti sa mikroskopskim cesticama sredine (elektroni, joni, atomi i ll1olekuli),pri cemu pobudeni elektroni emituju sekundarne talase, kao posljedica rasejanja svjetlosti pored pojave mutnoce, nastaju i razne druge pojave kao sto su polarizacija i depolarizacija,opalescencija, [enomeni interferencije , itd. osnovu ovih optickih dobijaju se informacije kao sto su velicina i oblik molekula, disperzivnost rastvora, itd.

rasprsene svjetlosti 1; , kako je to teorijski pokazao Rcjli, proporcionalan je cetvrtom stepenu frekvencije, odnosno obrnuto proporcionalan

1.15 Rasejanje syjetlosti

cetvrtom

talasne duzine

4 1

"" v '"

36

Rejlijev won rasejanjasvjetiosti.

Ako su molekuli rasejavajuce supstancije elektricno.1zotropni (nepolami), rasejana svjetlost pod uglom 1[/2 jepotpuno Iineamo polarizovana, cija ravan polarizacije stoji norrnalno.na.pravac upadne svjetlosti.

Ako ne bi bilo rasejanja svjetlosti nebo bi bile savrseno erno. Takav pogled imaju kosmonauti iz kosmickih brodova. Pri nailaskn sunceve svjetlosti u Zemljinu atmosferu,znacajana frakcija pravolinijskog suncevog: zraceaja rasejava se u raznim slt1jerovima. Rasejavanje ce biti tim vise sto su frakcije svjetlosti manje talasne duzine. Zato _ie rasejana svjetlost bogata kratkim talasima,

Prj vedrom, suncanom danu, nebo iznad povrsine Zemlje je plavo, jer se kratki plavi talasi sunceve slozene svjetlosti, rasprsuju pod pravim uglom prema smjefu sirenja upadnog snopa svjetlosti.

Sl. 1.15-1 Rasprsivanje svjetlosti u zemljinoj atrnosferi

Na vecim nadmorskim visinama nebo je tamnije, jer svjetlost na svom putu ka Zemlji susrece manji broj molekula i sitnih cestica prasine. Prilikom izlaska i zalaska Sunca, pravolinijska sunceva svjetlost prolazi kroz deblju atmosferu, i pri tome veci dio kratkotalasnog suncevog zracenja 5e rasejava. Iz pravolinijskog snopa sunceve svjetlosti do povrsine zemlje tada dolazirprvenstveno crvena svjetlost. Time S0 objasnjava crvena boja zore, Stanje polarizovane svjetlostina plavom nebu .moze se odrediti pomocu polaroida.Zaokretanjem polaroid a, propusteni intezitet svjetlosti prolazi kroz maksimum i minimum. Smjer polarizacijN<1~prSene svjetlosti norrnalan je na srnjer sunceve svjetlosti,

Rasejanje svjetlosti se maze posmatrati i u cistim sredinarna, ne sadrze

nikakve cesticne primjese ( cisti gasovi, tecnosti, U takvim

sredinama njihova nehomogenost je uslovljena fluktuacijonom orijentacijorn polarnih molekula zbog haoticncgtoplotnog kretanja Hi pak fluktuacijom gustine, odnosno fluktuacijorn koncentracije, sto dovodi do fluktuacija indeksa prelarnanja

svjetlosti. Takvo rasejanje naziva se molekularno ili RejlUcJJo svjetlosti.

37

Elektromagnetno zracenje tijela, koje.nastaje.pretvaranjem energije haoticnog toplotnog kretanja njihovih atoma i molekulau energiju emitovanih elektromagnetskih talasa, naziva-se toplotno ili temperatursko zracen]«. Prilikolll haoticnog toplotnog kretanja atoma ji molekula tijela, dolazi do njihovih medusobnih sudara, pri kojima se dio energije toplotnog kretanja trosi na pobudivanje atoma i molekula. Taj dio energije SI? potom emituje zracepjem, Prema teoriji emisije oscilatora, oscilatori dovedeni jednom u stanje oscilovanja, i postaju iizveri toplotnog zracenja, Prema tome, tijela, ako su sastavljena od oscilatora, mogu da apsorbuju i da emituju elektr()llla.g,netno toplotno zracenje. Apsorpcija toplotnog zracenja dovodi do zagrijevanja tijela, a emisija toplotnog zracenja dovodi do hladenja.

Toplotno zracenjeernit)lju sva tijela.j to na svim temperaturama, pocev od apsolutne nule. Intezitet zracenja i njegov spektralni sastav su funkcije temperature i prirode izvora zracenja. Uzarena tiJela .ispod 800 K uglavnom zrace elektromagnetne talase u infracrvenom dijelu spektra, Sa porastom temperature to wicenjy sadrzi osirn infracrveni i vidljivi dio spektra, a na dovoljno visokim temperaturama emituje se i ultraljubicasto zracerije.

Ako toplotno zracenje se nekog toplotnog izvora pada 11a. povrsinu nekog tijela (s1.2-2), tada se jedan dio fluksa zracenja reflektuje u sredinu u kojoj se izvor nalasi, drugi dio se apsorbuje i pretvara u unutrasnju energiju tijela.

I( vantitativne=velicine koje karakterisu

emisiju, apsorpciju, refleksiju

tra~misiju zracenja nazivaju se,

respektivno, emisiona, aps(}rpCiOlzCl, refleksiona. i transmisiona mgt tijela i definisu se kao energija (fluks). koja se

transmituje sa jedinice jedinici vremena.

povrsine u

izraCi,

apsorbuje,

reflektuje

ili

81.2·1 Prikaz raspodjele fluksa toplotnog zracenja

38

Ako je tijelo na kojepada zracenje providnorjedan dio te upadne energije zracenja prolazi (transmituje) kroz njega. Na osnovuzakona 0 odrzanju energije bice:

(2--2)

gdje je q)u fluks upadnog (emitovanogjzracenja sa toplotnog izvora, a <Pa, <PI i <Pt su, respektivno, odgovarajuci fluksovi apsorpcije, refleksije i transmisije tijela na koju pacta upadni fluks.

Odnos fluksa apsorpcije, refleksije i transmisije, respektivno, i fluksa

upadnog toplotnog zracenja naziva se : koeficijent apsorpcije A = <P If .koeficijent <Pu

refleksije R= <Pr , i koeficijent transmisije T'= <P t_. Prema relaciji (2-2) bice

<P If <P U

(2-2)

S obzirom na to da je spektar zracenja usijanih tijela zavisan od talasne dnzine i temperature tijela, to su i koeficijenti apsorpcije, refleksije i transmisije funkcije talasne duzine (frekvencije) i temperature zracenja, tj. {A,R,T}= f(:t,T).

Tijelo koje ne propusta (l~.T ==O.)i .11e reflektuje (R)'.T =0) upadno zracenje svih.talasnih duzina. nazivase apsolutno crno tijelo, Kod takvog tijela koeficijent apsorpcije je AA,T =1. Tijelo koje potpuno reflektujeupadno zracenje j R)',T =1),

naziva se apsolutno ogledalo, pri cemu je A1c,T ogledala uprirodi nepostoje.

Za monohromatsko zracenje koeficijenti apsorpcije, refleksije i transmisije nazivaju se spektralnim koeficijentima: i oznacavaju se, za odredenu temperaturu upadnog zracenja, respektivno, sa4,l,Rl, i T;._.Kako je emisija toplotnog zracenja sirokog spektra' talasnih duzina, to se obi]"flo definisu spektralna

spektralna. apsorpciona moe zracenja,

emisiona moe £U(£v,T) za datu temperatura tijela T. definise

= O. Idealna crna i idealna

se kao odnos energije

(dEv,v+dV) koju emituje jedinica povrsine tijela u

jedinici i sirine talasnog

emisiona moe brojno je

odnosno, u

39

vremena) koje se emitujesajedinice povrsine tijela ujedinicnom intervalu talasnih duzina. (frekvencija):

dEl'vtdv

£=. .

vr dv

(2-3)

gdje jedA. sirina talasnog intervala izmedu.talasneduzine A. i A.+dA., dv je sirina frekventnog intervala izmedu frekvencije v i v--dv.

Analogno, spektralna apsorpciona moe tijela a;',Md;' (av, V+dV), je velicina

koja pokazuje koliki. dio energije toplotnog zracenja d E1.MdA iz talasnog intervala A. i A+dA, koji u jediriici vremena padne-na jedinicu povrsine, apsorbuje tijelo koje senalazi na temperaturi T:

dEi,Md.'L

a ----'--).,T - dE" A,A.+d2

d E:.V+dV dE:,V+dll

(2-4)

Emisiona i apsorpciona moc tijela zaviseod.njegove temperatl+re, talasne duzine emitovanog, odnosno apsorbovanog zraiSenja, materijala od kojeg : je napravljeno tijelo, kao i od stanja njegove povrsine:

Spektralna emisiona i apsorpciona moe tijela mogu se izraziti kako u funkciji talasne duzine, tako i u funkciji.frekvencije. Iz relacije (2-3) sIijedi da je

£;.,1'

dv ct.A

d 1 ' odnosno, £v T =£;. r =r: /l, " dv

(2-5)

Kako je A tj. V = ~- ,ondaje

v /(,

(2-6)

(2-7)

koristeci

(2-6) i (2-7), dobijaju obhk

40

£,t,T

Il?

odnosno, Cv T =-£ Z T

, C '

(2.8)

Ako jepoznata spektralna emisionamoc tijela po svim talasnim duzinama, " tj, frekvendjal1l",integracijomizraza (2·3) moze. se odrediti ukupnaemisiona moe . na bilo kojoj temperaturi

oc oc

ET::: fC,t.Td/L= f£V,TdV

() 0

(2·9)

gdje intergaciju treba provesti po cijelom talasnom, tj. frekventnom intervaJu zracenja tijela.

vnoteznog stanja tijela, Kirhofje ustanovio izmedu spektralne emisione i, apsorpcione moci. Ovaj zracenja glasi: Z<\ sva tijelaodnos spektralne emisione moci £Z,T i spektralne apsorpcione moci a.1,T ne zavisi od njihove prirode, i pri

datoj temperaturi i istim talasnim duzinama univerzalna je funkcija talasne duzine /L i temeperature T

[:A,T) =.[:Z'T) =j(/L,i)

A,T 1 ,A,T 2

(2.1·2)

gdje indeks 2 odgovara prvolU, a indeks 2 drugom tijelu, Da bi se objasnio fizicki smisao funkcije j (A, T), moze se pretpostavit] da je jedno od tih tijela apsolutno CJ:Q.o'tijelo, za koje je (a},T)2 1 . U tom slucaju univerzalna Kithofova

funkcijaj (/L,T) ima znaceIlje emisione'mocicrnog tijela

j(/L, T) =:

(2.1·2)

Iz relacije (2.1·2), uz (2.1·2) slijedi da je

(2.].3)

41

Dakle, . tijelo koje ne apsorbuje zracenje odredenih talasnih duzina (a J,T = 0) , prema jednacini (2.1-3) ne vrsi ni emisiju takvog zracenja ClO~l,T = 0) .

potpuno apsorbuje upadno zracenje bilo kojetalasne duzine. Idealno crno tijelou prirodi ne postoji. Postoje neki materijali koji su bliski crnom tijelu kao sto su crni somot, crna hartija, cad i dr, Dobra aproksimacija crnog tijela je izotermna supljina sa malim otvorom (s1.2.2-2). Ova supljinamoze da apsorbujecjelokupno upadno zracenje koje ude kroz njen OtvOL

Kako su

zacrnjeni; upadnOzrq.Cel1jy se poslije visestrukog odbijanja potpuno apsorbije, Ako je izotermna supljina zagrijana do neke temperature njenog otvora izlazi zracenje koje ima kontinuiranu raspodjelu spektralne energije.

SI.2.2-1 Model apsolutnog crnog tijela

Na s1.2.2-2 prikazane su krive raspodjele spektralne emisione mod lOJ,T zracenja apsoluno crnog tijela po talasnirn duzinama, koje su dobijene eksperimentalnim putem za razlicite temperature. Sa slike se vidi da spektar zracenja crnog tijela jako zavisi od temperature tije1a. Svaka od prikazanih krivih raspodjele energije ima maksimum za tacno odredenu talasnu duzinu zracenja,

Maksimumi tih laivih,koji su u infracrvenom dijelu spektra, pomijeraju se sa povecanjem temperature ka kracim talasnim duzinama.

<, U mnogim sillcajevima zracenja apsolutno cmog-tijelaneophodno je da se

poznaje ukupna energija zracenja"tj. ukupna na datoj fPn·'tW','mnn

'LimA"jj" energija sa jedinice povrsine crnog je ranije pokazano

~ ~

:= J i'.1,T d 4= f lO"'1' d 11

o 0

(2.2-2)

42

Sl. 2.3-2 Spektar zracenja crnog tijela

Stefan i Bo1cman nezavisnojedan od drugog, razmatrajuci eksperimentalne rezultate zracenja crnog tijela dosli su do 'izraza koji uspostavlja odnos izmedu energije zracenja i temperature tijela, Po tom izrazu ukupna emisiona moe zracenja crnog tijela je proporcionalna cetvrtom stepenu apsolutne temperature

(2.2-2)

Izraz (2.2-2) predstavlja Stefan -Bolcmanov zakon,u kome je <7 StefanBolcmanova konstanta, koja ima vrijednost <7=5,67032 .1O~8 W K-.4, T apsolutna temperatura tijela. Stefan-Bolcmanov zakon odreduje samo integralnu emisionu moe zracenja crnog tijela, a .ne daje nilcakvu predstavu 0 spektralnoj raspodjeli energije tog zracenja,

Elcsperimenti pokazuju da raspodjeJa energije zracenja apsoluto CDl0g tijela ima za svaku temperaturu svoj lTIaksim1,J.!p, Yin je putem termodinamickih

razmatranja dosao do zakljucka da spektralna emisiona moe odredeniji oblik:

nesto

(2.2-3)

a .f (v / T) nije mogao blize odrediti. Ova formula naziva se

ili

Vinov zakon, jerse POlTIOCU nje moze izvestii Winov zakon pomjcranja kao i

43

gdje je b Vinova konstanta ( b=2,8978 .10-3 m- K), a koja je eksperimentalnim putem dobijena. Vinov zakon objasnjava npr. cinjenicu zasto gvozde usijano do crvenog usijanja pri daljem zagrijevanju pocinje da najintezivnije emituje plavicastu svjetlost. Ovaj zakon pomjeranjapredstavlja osnovu opticke pirometrije, kao metode za odredivanje teluperature jako zagrijanih tijela na osnovu njihovih spektara zracenja.

Nekoliko godina poslije pojaye Vinovog zakona i Vinove funkcije i dalje je ostao veliki' problem iznalazenja zavisnosti spektralne emisione moci zracenja crnog tijela rtful1kciji temperature i talasne duzine, Engleski fizieari Rejli i Dzins, predlozili su teorijsku 'postavku zakona zracenja crnog tijela, na bazi zakona klasicne elektrodinamike, po kojima zracenje elementarnih oscilatora mora imati bilo koju energiju, tj, hjihoY spektar mora biti kontinualan, Oni 8U za funkciju spektralne raspodjele zracenja dobili su izraz

Stefan-Bolcmanov zakon, Vin .je ustanovio zakon za odredivanje talasne duzine maksimuma emitovanog zracenja u zavisnosti od temeperature tijela. Po tom zakonu, koji je poznat kao Vinov zakon pomjeranja, talasna duzina Amax kojoj odgovara maksimum spektralne emisione moci obrnuto je proporcionalna apsolutnoj temperaturi T

(2.2-4)

(2.2-5)

Ako se uzme 11 obzir poznata veza izmedu srednje energije, srednje kineticke i srednje potencijalne energije kod harmonijskog oscilatora

(2.2-6)

gdje je k Bolcmanova konstanta, onda je se dobija

44

OV1 izrazi su poznati kao. Rejli - Diinsov zakon. Fiinkcija data ovim izrazom relativno se dobro slaze sa eksperimentalno dobijenom krivom sarno u oblasti velikih talasnihduzina, tj, malihfrekvencija (infraerveno podrueje), dok se ostro razlikuje u oblasti manjih talasnih duzina , tj.velikih frekvencija (81.2.2-3).

Na osnovu ove formule (2.9), nkupna emisiona moe zracenja ernog tijela ima beskonacnu vrijednost

ET =21CkT f X4 dA cr cc o

(2.2-8)

\ \

~

L-~ __ ~. s __ ~~

A,(mn)

sto je u dubokorn neskladu sa eksperimentalnim rezultatima. Ovaj kao S1.2.2-3 Spektralna emisivnost apsolutno apsurd u fizici je poznat

crnog tijela u funkciji talasne «ultraljubii!asta katastrofa».

Max Plank: je uveo pretpostavku, po kojoj atomski oscilatori promjenu svojih stanja nemogu mijenjati kontinualno (kaosto je to predvidala klasicna fizika), nego same u diskretnim iznosima !lEv, tzv. kvantima. Po Planku atomski oseilator frekveneije V mozeposjedovati sarno diskretne energije .: 0, !lEv, iss; 3!lEv, itd.

Poslije svih neuspjelih pokusaja koji su se zasnivali na zakonima klasicne fizike, Plank je uzroke uocio u izrazu za srednju energiju oscilatora, Beskonacna vrijednost za spektralnu ernisionu moe bi se izbjegla, kada bi seumjesto kT dobio neki drugi izraz u funkciji frekvencije, koji bi dao konacm; v[ijednost---pri inregtiranju izraza (2.2-7). Taj uslov bi rnogla ispuniti jedna opadajuca beskonacna geometrijska progresija u kojoj figurira frekvencijil.

Plank je izveo taj

srednju energiju oscilatora

(2.3-2)

45

na osnovu kojeg je dobio univerzalnuKirhofovu funkciju raspodjele spektralne emisione moci zracenja crnog tijela:

(2.3-2)

e fa .,...1

Da bi se uklopila i Vinova formula (23-3) treba da je energija kvanta zracenja tilly proporcionalna sa v, tj.

(2.3-3)

gdje je h Plankova konstanta (nazvana po Planku), i iznosi h =6,626.10-34 J s. Po toj pretpostavci, svi kvanti iste frekvencije imaju istu energiju, pa je svaka kolicina energije mora biti cjelobrojan umnozak te elementarne kolicine energije hv, tj.

(2.3-4)

gdje je n = 2,2, 3, ., ,cio pozitivan broj, koji se naziva kvantni broj.

Kada oscilator prelazi iz stanja sa vecom. energijom u stanje sa manjom energijom, emituje se zracenje, pri cemu je emitovana energija jednaka smanjenju energije oscilatora, Ti prelazi odigravaju se skokovito (kvantni prelazi). Isto tako i apsorpeija nosi kvantna obiljezja.

Onda jednacina (2.3-2) uzimajuci u obzir Plankovu pretpostavku dobija

oblik:

hv

(2.3-5)

hv

e fa -1

Formula (2.3-5) je cuvena Plankova formula , koja izrazava zakon zracenja apsolutno crnog tijela , koja se dobro slaze sa rezultatima eksperimenta.

Pomocu Plankove formule za. zracenje apsolutno crnog tijela, mogu se izvesti sve ostale formule, vezane za zracenjecrnog tijel(:l,kao i da se objasne mnoge druge pojave u fizici. Svojom hipotezom Plank u osnovi promijenio pristup fizici mikrosvijeta. Uvodenje kvanta energije zracenja predstavlja veliki istorijski doprinosu daljem razvoju teorije atoma, tj, kvantne teorij(!.

46

Fotoelektricni efekt otkrio je Hertz 2887, godine, kada je uvidio da se varnicno praznjenje kroz gas lakse vrsi, ako sec elektr.odekoje se nalaze na visokom naponu, osvijetle utraljubieastom svjetlescu. Lenard je 2899. godine ustanovio da se ovaj efekt zasniva na emisiji elektrona iz metalne elektrode, kada na nju padne svjetlost iz vidljivog iii ultravljubicastog podrueja. Ta pojava da se pod dejstvom svjetlosti mogu osloboditielektroni naziva sefotoelektricni efekt.

Na s1. 2.4-1 predstavljena je shema aperature za ispitivanje fotoelektricnog efekta,

Ultraliubicasta svjetlost

K

Sl. 2.4-1 Aparatuta za ispitivanje fotoelektricnog efekta

U cijev od kvarcnog stakla, u kojoj vlada visoki vakuum, smjestene su dvije

... . -

elektrode, Na katodu pada ultraljubicasta svjetlost i iz nje izbija elektrone.

Emitovani elektroni (fotoelektroni) privuceni anodnim poljem zarvaraju strujno kolo j kroz kolo protice elektricna struja.

Odmah je ispostavljeno, sto je bil0 tada iznenadujuce, da kineticka energija

izbijenih elektrona

ad .intenziteta svjetlosti, nego ad njene frekvencije:

ana linearno raste S frekven cij Om. Povecanjem intenziteta svjetlosti poraste samo broj elektrona izbacenih u jedinici vremena, ali ne i njihova energija.

Sa stano vista . klasicne fizike ovu eksperimentalnu cinjenicu j.e tesko objasniti: poraste intenzitet svjetlosnog talasa, poraste i amplituda elektricnog polja u talasu, pa bi zato izbijeni elektroni trebali biti ubrzani dovecih energija. Isto

47

tako, to znaci da bi pri dovoljno v~lik:om intenzitetu svjetlosti, bilo koje frekvencije, trebalo da nastupi pojava fotoefekta. Medutim, eksperimenti koji su vrseni u tom pravcu nisu potvrdili takve navode klasicne elektromagnetne teorije, kojasvjetlostrazmatra kao neprekidni talasni proces.

Albert Ajnstajn je ·2905.godine predlozio objasnjenje te pojave. On je ustvrdio da se energija u snopu monokromatske.svjetlosti sastoji iz porcija energije eiji su' iznosi hv; gdje je v frekvencija. Sarno taj levant energije moze biti potpuno prenesen na elektron. Drugim rijecima, dok je jos u metalu, elektron dobiva energiju E=hv.

Pretpostavimo da je za izbijanje elektrona izmetala potreban rad W. Onda je kineticka energija tog elektronajednaka

(2.4-1 )

gdje je W el1ergija vezivanja elektrona, koja zavisi od elektronske ljuske iz koje elektron izbacen.· Atoni koji je U ovom procesu izgubio elektron nalazi se u energetski PObUael10lU stanju, V diCina W, koja se naziva rad iabijanja (izlazni rad) iz odredene materijersama po sebi konstantna karakteristika metala koja ne zavisi 0 frekvenciji v,

Relaeija(2.4-l) je cuvena Ajnstajnova relacija za fotoefekt, kojaopisuje energetski bilans. fotoelektricnog efekta. Prema tome, pri fotoelektticnom 'efektu vrsi se interakcija pojedinacno izmedu jednog svjetlosnog kvanta (jotona) i elektrona u metalu. Pri tom su oni u stanju da medusobno razmijene energiju, \i. jedan elektron prima energiju u trenutku interakcije samo od jednog fotona. Na osnovu Ajnstajnove, relacije, kineticka energija izbijenog elektrona sa katode

.. . /

linearno raste s frekvencijom upadne svjetlosti, ali ne zavisi od njenog intenziteta,

Intenzitet svjetlosti jedue talasne duzil1e ogled a se samo u broju fotona koji su svi medusobno jednaki, Posto se intera~dja elektrona i fotona vrsi pojedinacno, onda intenzitet. svjetlosti utice na samo na broj oslobodenih elektrona, Medurim, podrazumijev« ,se da je srazmjeran brojll svjetlosnih kvanata, tj. intenzitetuupadne svjetlosti.

Elektroni mogu fotoefektom da iprirne, energiju koja nije dovoljna za njihovo izbijanje iz atoma. Elektroni tadaostaju u atomu, ali sa energijom koja je veea od one koju elektroni imaju u normalnom stanju datih Za takve

elektrone se

da su eksitovani (pobudeni), Elektroni sa vecorn energijom,

odnosno eksitovani elektronf imaju znatno vecu pokretljivost, cime se povecava

48

provodnost materijala u kojem se.ovaj procesodvija; Pojava stvaranja eksitovanih elektronaunutar materijala pomocu svjetlosnog zracenja naziva se unutrasnji fotoelektriini efekt. Dok pojava, da elektroni kojisu primili dovoljno energije da mogu da izlete iz materijala koja je izlozena, svjetloscu predstavlja spoljasnji fotoelektricni efekat.

Vjerovatnoca odigravanja fotoefekta sa datim elektronom je veca ukoliko je taj eJek:troncvrsce vezan zaatom. Za dati energetski .nivo. vjerovatnoca pojave fotoefekta je veca za fotone eija je energija 'bliza tenergiji jonizacije za taj energetski nivo. Zaenergije fotona vece od energije veze elektronau K-Ijusci, za odgovarajuci rnaterijal, vjerovatnoca je najvec<l z'a elektrone u K-ljusci a vrlo mala za elek:trone u bile kojoj dntgoj Ijusci.

Diferencijalniefikasni presjek za fotoefekatima sljedeci oblik:

(2.4-2)

gdje je e - ugao izrnedu impulsa fotona fir i impulsa elekrtonap", cp - ugao

,izm.edu ravni (Pe,ijr) i' (E,Pr), E - vektor jacine ielektricnog polja, jJ=vl c, v - brzina fotoelektrona, dole je r, = e%leC2 klasicni radijus elektrona, lneC2 - energija mirovanja e1ektrona, (X= ilfu; - konstanta fine strukture (konstanta elektromagnetne interakcije ).

Efikasni presjek za fotoefekat u zavisnosti od energije fotona prikazan je shematski na slici 2.4-2.

81. 2.4-2 Zavisnost efikasnog presjeka za Iotocfekat od energije fotona

49

Skokovi apsorbcije javJjaju se pri energijama fotona koje odgovaraju energijarna jonizacije za dati nivo (ljusku). Zbog razlicitih energija veza elektrona u atomu, efikasni: presjekjako. zavisi iod.rednog broja aroma,

Osnovni doprinosukupnom efikasnom presjeku za fotoefekat daje presjek za fotoefekat na K~ljusci atoma. Relativni doprinos ukupnom efikasnom.presjeku za fotoefekatodpresjeka za foteefekatsna L·, M- i drugim.ljuskama n* velik i na L- ljusci' predstavljaoko 20%od vrijednosti presjeka na K-ljusci,.a na M .. ljusci oko 5'% presjeka na K-ljusci. Ukupni efikasni presjek za fotoefekat je priblizno

% ((j!otoef)1( .

Osnovne zakonitostifot()ejekta:

• vjerovatnoca fotoefekta raste spotastom energijevezeelektona u jezgru;

• intenzitet fotoelektrona pri j3 «2 je maksimalan 11 ravni, koja je normalna na pravac kretanja fotona.

• efikasni presjek za fotoefekatjako zavisiod naelektrisanja jezgra materijala sredine (oIo,oeI)K ""Z5 pri svim energijama fotona; .

• efikasni presjek zafotoefekat jako zavisi od energije fotona.

Fotoelektricni efekt je odigrao kljucnu ulogu u razvoju savremene fizike, jer je nedvosmisleno pokazao kvantnu prirodu procesa u mikrosvijetu.

Fotoelektricni efektinasao je siroku primjenu u raznim naucnim disciplinama .. Na primjer, na pojavi fotoefekta bazirane S11 fotoelektronske spektroskopije: ultraljubicasta fotoelektronska spektroskopija, rendgenska fotoelektronska spektroskopijes'Ozeova spektroskopija, itd.

Na principu fotoefekta radi solarna celija, elektricni generator koji transformise suncevu energiju u elektricnu, To je sada postao realm izvor elektricne energije .. Nazalost, zbog finansijskih sredstava koja su potrebna za razvojovih tehnologija, ovaj ekoloski najcistiji izvor energije je za sada dostupan sarno ekonornski najjacim drzavania svijeta.

50

Da sesvaka materija sastoji odsicusnih nevidljivih cestica tvrdili sujosstari grcki filozofi Leukip i Demokrit. Te su gradivne cestice materije nazvali atomima, stona grckom jeziku znaci nedjeljivi, Veliki doprinos razvoju shvatanja 0 atomskoj strukturi materije dao je Dalton zakonomo stalnim tezinskim odIlQsima, koji je formulisao na osnovu pretpostavke 0 .atomskoj strukturi. materije. Hemijski elernenti reaguju jedan sa drugirn samo u odredenim tezinsk:im propocijama, Atomi pojedinih elemenata medusobno se sjedinjuju formirajuci «slofene atome» iIi molekule. Posljedica ovoga bila je uvodenje formula sa objeljzavanjem prisutnih atomau molekulu. Dalton se smatra oSllivacem atomisticke teorije, Sredinom devetnaestog vijeka , 1869,godine, Mendeljejev razraduje periodni sistem elemenata. On sreduje do tada poznate elemente po njihovim rastu6im atomskim tezmama, na osnovu slicnih hernijskih i fizickih osobina.

Medutim, tek su eksperimentalni .rezultat]. na samom kraju XIX i pocetkom XX vijeka, kao sto su: otkrice katodnih i kanalskih zrska, kao, snopa negativnih, odnosno pozitivnih cestica, zatim otkrice.· radioaktiyrlOsti, X zraka, fotoelektricnog i Komptonovog efekta, linijskih spektara, i dr., nedvosmisleno dokazali atomsku strnkturu materije.

Dakle, postepeno se doslo do saznanja da je atom jedan slozeni dinamicki sistem; koji se sastoji iz jezgra i oblaka elektrona koji ga .okruzuju, Jezgraatoma privlace elektrone, a elektroni opet medusobno djeluju, svaki sa svakim, elektromagnetskimsilama. Uvjerenje je da su elektromagnetne sile jedino vazne za odredivanje strukture atoma.

Da hi se kvantitaivno odredile neke karakteristike atom a,

sto su

dilnenzije, struktura, naelektrisanje, energija i dr., su razni modeli atoma. Pry! model. aloma je tzv.1ornsonov model iii static/d model, kojegje postavio je 1903. gbdine Dz. Tomson na osnovu do tada dobijenih eksperimentalnih-podataka. Premaovom modelu atom predstavlja sferu. precnika oko !O1O In koja pozitivno n~elektrisana .. U tusferu 5U utisnuta izolovana negativna.naelektrisanjaelektroni, koji osciluju oleo svojih ravncteznih polozaja. Ovimmcdelomnapravljen

51

je pozitivan pomak u sagledavanjustrukture atoma. Pomocu njega objasnjena je pojava emitovanja elektromagnetnih talasa iz atoma kao oscilatora, zatim pomocu njega predvideno je postojanje izotopa, kao i proucena je priroda dielektricne konstante.

Prve sumnje u ispravnost Tomsonovog modela javile su se pri bombardovanju tankih metalnlh folijakatodnim zracima,pri cemu je vecina elektrona neotklonjeno 'proslokroz foliju, i to tako kao da je skoro prazna, sto se nije moglo objasniti ovim modelom atoma. Na osnovu rasejanja a-Gestica na tankim slojevima metalnih.folija, Raderford je 191 1. go dine predlozio dinamiiki iii planetari 11lQd(ll atoma. U to yrijeme je vee bila otkrivena radioaktivnost, Alfa cestica, koje nastaje pri radioaktivnom raspadu atoma tezih elemenata, ima pozitivno naelektrisanje koje je dva puta vece od elementarnog naelektrisanja. Brzina kojom ta cestica izlijece iz radioaktivnog izvora dostize vrijednost 107 m/s, Masa a-cestice je oko 7300 puta veca od mase elektrona, pa se prinjenom sudaru sa elektronom ne moze znacajnije usporiti njeno kretanje ili skretanje od pocetnog pravolinijskog pravca, Medntim, sudar sa masivnim atomom izaziva znatnu promjenu inteziteta i pravca brzine.

Analizirajuci rezultate eksperimenta, Raderford je zakljucio cia 511 ta skretanja (s1.3.1-1) rezultat interakcije a- cestica sa pozitivnim naelektrisanjima atoma.

81.3.1,,1· Interakcija a-cestica sa jezgrorn aroma

Takva interakcija je izazvana jakim elektricnim poljern, koje po Raderfordu potice od naelektrisanja aloma, sile koje djeluju od strane elektrona ne mogu, zbog njihove male rnase, toliko da.prornijene pravac kretanja va-cestica. Veta skretanja «-cestica su dejstva jakih Kulonovih odbojnih sila,koja poticu od pozitivnih naelektrisanja catoma, Skretanje os-cestica pod manjim

52

ugloyima,objasnjava se prolaskom o-cestica ria vecim rastojanjima od pozitivnog naelektrisanja. Buduci da su tako odbijene (X- cestice rijetke u odnosu na brojonih, koje uopse nisu rasprsene i koje kao da su prosle kroz prazan prostor, mora biti da su centri rasprsenja smjesteni u vrIo malom prostoruu sredistu atoma, da su vrlo teski u odnosu na ex -cestice pa je dakle u njima skoncentrirana gotovo sva masa atoma.

Prema modelu Raderforda, oko pozitivnog naelektrisanog jezgra, cije je naelektrisanje Ze, krecu se.elektroni po kruznim orbitama poluprecnika r. Kada je atom neutralan, onda je naelektrisanje jezgra jednako zbiru naelektrisanja' elektrona koji ulaze u sastav atoma. U tom. slucaju Kulonova sila jednaka je centrifugalnoj sili, tj.

(3.1-1)

r

gdje je v brzina elektrona na orbiti poluprecnika r. U ovoj jednacini poluprecnik orbite i brzina kojom se elektron krece po orbiti mogu. imati proizvoljne vrijednosti, tj. njihove vrijednosti se mogu neprekidno (kontinuirano) mijenjati. Energija sistema Emax je najvecakada se elektron nalazi na najudaljenijoj orbiti od

jezgra. Pri prelazu elektrona sa jedne na drugu moze se ili

apsorbovati bilo koja vrijednost energije koja je manja ili jednaka El1ergetski

spektar atoma, po ovom modelu je kontinualan.

Iz jednacine (3.1-1) proizlazi da je za poluprecnik orbite od r"'lO-lO m

brzina kretanja elektrona v'" 1 06 rn/s a ubrzanje v2 / r = 1022 mls 2. Po zakonima elektrodinamike usljed ubrzanog kretanja elektrona dolazido emisije zracenja usljed cega on gubi energiju. Zbog toga bi se elektron sve vise priblizavao jezgru i na kraju bi pao nanjega. Takav atom bi bio nestabilan, sto ne .odgovara.stvamosti, jer se on ponasa kao stabilna cestica. Dakle, Raderfordov model nije mogao da objasnL~i1bilnost aroma, odnosno nije bilojasno zastoti elektroni kruzeci ne zrace, time ne gube energiju i konacno ne padnu na jezgru. kao i eksperimentalnu cinjenicu da je spektar aroma linijski:

53

Pokazalo se da zakoni klasicne elektrodinamike nijesu dali ocekivane rezultate za objasnjenje pojava i procesa koji se djesavaju.unutar atoma, Danski fiziear Niels

• Bor je 1913: godine, predlazeci od Raderfordovog rnodela, uzirnajuci u obzir Plankov opisdiskretnih energetskih stanja harmonijskog oscilatora kao i kvantnu prirodu elektromagnetnog zracenja, predlofio je svoj model aroma. U tom modelu su . preuzete sve pretpostavke Raderfordovog modela atoma, a cinjenicu da je elektrornagnetno zracenje koje nastaje iz atoma (iii jona) diskretno, tj.linijsko, Bor je pokusao objasniti svoji111 postulatima koji glase :

1. Postoje stacionarna stanja elektrona u atomu na kojima, uprkos ubrzanog kretanja elektrona, ne postoji zracenje energije. Uslov za postojanje takvih stanja je da moment impulsa elektrona predstavlja cjelobrojni umnodak Plankove konstante podijeliene sa 3 ff

(3.2-1)

gdje je me masa elektrona, Vn orbital a brzina na n-toj krfnoj putanji poluprecnika r«, a n = 1, 3, 3, ... , tzv. glavni kvantni broj, a tz =hl 2rc . Dakle, Bor uvodi kvantne uslove za stacionarneorbirte, tj. poluprecnike tih orbita, pa se otuda n naziva glavni kvantni broj.

2. Do zracenja t: elektronskog omotaca atoma dolasi samo prilikom prelaska.elektrona sa visih na energetska nita stanja (s1.3.2"1).

Energija emitovanog kvanta tadaje data kao

(3.2-3)

Emisija kvanta energije h V vrsi se pri prelazu elektrona iz stanja vece u stanje manje energije (Ek > E,,). Elektron se moze naci' samo na. odredenim rnjestima, na putanji sa odredenim PQJuprecnikom. Ta stacionarna stanja (vremenska postojana) nazivaju se orbitama; Na tim orbitama elektron moze raspolagati samo. odredenombrzinom (Vn) i mehanickorn energijom (Ell)'

54

E<O

n

SI.3.2-1 Dijagram energijskih nivoa atoma vodonika prema.Boru

Na osnovu prvog Borovog postulata (1), jednacine dinamicke ravnoteze izmedu privlacne Kulonove i centrifugalne sile :

(3.2-3)

i jednaCine za mehanicku energiju elektrona ria n - tom stacionarnom stanju:

(3.2-4)

dobijaju se sljedece karakteristicne velicine :

;;. radUllsn - te orbite

(3.2-5)

'? brzina elektrona na 11 - toj orbiti

(3.2-6)

);- ubrzanje elektrona

n to] orbiti

a"

(3.2-7)

55

~ ukupna energijaelektrona na n - toj orbiti

(3.2-8)

Vidi se da je energije stacionamih stanjaatoma vodonika odredene samo vrijednostima glavnog' kvantnog brojan . Znak minus pokazuje da je rijec 0 vezanom elektronu, cija je potencijalna energija (energija-privlacenja sa jezgrom), kola je po konvenciji negativna, veea od njegove kinetickeenergije. U tabeli 3.2- 1 date su vrijednosti rastojanja, brzine, ubrzanja i energije elektrona za n = 1, 3,3 i 4 za atom vodonika (Z =1)

Tabela 3.2-1. Vrijednosti rastojanja, brzine, ubrzanja i energije elektrona u n- tom energijskom stanju atoma vodonika

Stanje elektrona sa kvantnim brojem n:= Ipredstavlja, tzv. osnovno stanje atoma kada je elektron «najblize» jezgru. U slucaju atoma vodonika za n = 1 srednjavrijednost rastojanja je tzv, Borovradijus (ro), odnosno, r:= ro sa najvecom vezivnom energijom E:= 13,58 eV. To znaci da je za odvajanje elektrona od jezgra atoma, tj. za jonizacijuatoma vodonikapotrebno uloziti

13,58 energiju tonizacue

Stanja za 3,3, ... , nazivaju

tj. atoma, se u prostoru realizuju na sve vecem i vecem rastojanju od

jezgra, jer je r" proporcionalno sa n3, a energetske razlike Iz toga slijedi da atom u

56

Ako elektron prelazi iz viseg energetskog nivoa Ek na nizi' energetski nivo" En, odnosno, prelazi sa k - te orbite na n - tu orbitu, emituje se, shodno drugom Borovom postulatu

i rzrazu za ukupnu energiju elektrona na rastojanju I'll od jezgra,

En =

emituje se kvant energije

(3.2-9)

gdje sa kin kvantni, brojevi tih energetskih nivoa. lz ove relacije slijedi da je frekvencija emitovanog zracenja:

h

= In e4(.l

2 3 2

8 £0. h s.n.

k>n

v

dok odgovarajuci talasni broj je :

(3.2-10)

Velicina

R

(3.2-1 J)

koja je Njena dobroj saglasnosti sa ".",-,,,,·,u

Borova teorija odigrala je veorna vaznu kvantne mehanike, Ona je

57

sistematizovan ogroman broj eksperimentalnih rezultata 0 spektnma atoma i molekula raznih elemenata. Bor je dao zakon za frekvencije zracenja vedonikovog atoma koji jeobjasnjavao Ritzov kombinacioni princip i Balmerovu formulu te omogucio izracunavanje Ridbergove konstante.

Medutim, ova teorija sa jedne strane primjenjuje zakone klasicne fizike as druge strane oslanja se na kvantne Borove postulate. Vee kod slozenijih atoma, odnosno kodatoma sa vise elektrona U omotacu, Borovmcdelnije mogao da objasni njihpv spektar. Nairne, kodviseelektronskih atoma, a sem vodonika svi ostali su takvi, pored optickog elektrona (elektron koji vrsi kvantne prelaze). i jezgra postoji jos i interakcija izmedu ostatka elektronskog omotaca sa (Z~l) elektronaI samog optickog.elektrona. 0 tim interakcijamaBor nije vodio racuna, a one.kao sto ce se vidjeti u mnogome odreduju vrijednosti energetskih stanja clektrona.

Za ukljuCivanje medusobnih interakcija :

jezgro (+Z e) -1optlcki elektron ("e) --'1 ostatak elektronskog omotaca [- (Z -1) e]

u razmatranje i kvantitativne proracune, bilo je problemu izgradnje atom a potrebno prici sa aspekta kvantne fizike. Pored toga, Borov planetami model atoma nije bio n stanju da objasni finu strukturu spektralnih linija, cak ni kod spekta atoma vodonika ( to je kasnije objasnio Zomerfeld), kao ni da opise vjerovatnoce kvantnih prelaza, tj da objasni odnose inteziteta spektralnih linija u spektru. Uopste; na osnovu Borovog modela nije bilo moguce izvesti zakljucke 0 toku i karakteru promjena energijskih stanja, vee sarno 0 pojavi fotona kao rezultata promjene stanja. Borova teorija predstavljala je sarno prelaznu fazu u postavljanjumoderne teorije atomskih pojava .

..... _ Kada se atomi vodonika unesu u jako elektricno polje, zapazeno je da dolazi do cijepanja spektralnih linija na niz bliskih linija; Ova pojava poznata je kao Starkov efekat. Kada se posmatraju spektralne liIiije vodonikovog atoma pomocu spektrornetra vel ike moci razlaganja, vidi, se ni zrbliskih linija Cije se talasne duzine medusobno razlikuju za 0,005 0111.· Ova pojava se naziva fin« struktura. spektml'hilt pojavu Borov model. atom a nije mogao da

objasni, jer po tacno odredeni

spektralnoj liniji odredene talasne duzine odgovara iz jednog kvantnog stanja u drugo. Cijepanje

58

spektralnih linija u niz veornabliskih linija pretpostavlja da jednojistoj vrijednosti glavnog kvantnog broja n: odgovara vise bliskihenergetskih stanja.

Problem fine strukture spektralnih linija rijesili su Zornerfeld i Vilson, Oni su uveli pretpostavku da se elektroni osim po kruinim, krecu i po elipticnim putanjama, pri cemu se u jednoj od ziza nalazi atomsko jezgro (s1.3.3-1). Pri kretanjuelektrona po kruZnoj orbiti potencijalna i kineticka energija se ne mijenjaju. Medutim, pri kretanju elektrona po eliptickim putanjama rnijenja se njegovo rastojanje od jezgra, stouzrokuje neprekidnomijenjanje potencijalne energije. Kako je ukupna energija konstantna, .znaci da se sa prornjenom potencijalne energijemijenja.i kineticka energija, tj. rnijenja se brzina elektrona.

y

2a

SI.3.3·1 Elipticna putanja elektrona

Neka je u tacki M elektron, au zizi F, jezgro atoma vodonika. Sa s1.3.3-1 se vidi daje

x =r -coetp y =r . sin q;

(3.3~1) (3.3-3)

gdje, su r(t) i q; (t) polarne koordinate. Element luka orbite ds u polarnim

koordinatarna je '-

(3.3-3)

Ukupna energija vodonikovog elektrona jednaka je

(3.3c4)

59

ana osnovu (3.3-3)bi6e

odnosno

Em ( ·2 2· 2) 1. e2

=- r +r q; ---~

2 4lZ'Eo r

Generalisani impulsi cestice su

(3.3-5)

Pi

(3.3-6)

gdje su- qi generalisane koordinate tacke, koordinate bilo kojeg koordinatnog sistema. U nasern slucaju generalisane koordinate su ret) i q; (t) , pa imamo da je

PI'

(:3.3-7)

(JEk it [m('2 . '2)1 2·

P =-7='-~:- - r + r ip 1= mr (p

'fJ drp oqJ 2 J

(3.3-8)

Zornerfeld i Vils on polazeci od ,u analitickoj mehanici poznate jednacine

koji predstavlja integral kretanja, gdje 8U Pi i qi generalis ani impuls j generalisana koordinata, a integracija se odnosi na potpun integralpromjcne koordinate qi. Po njimata konstanta mora biti jednaka 11, h, tj.

U obIiku

na polarne kordinate r(t)

q; (I) jednacine (3.3:9)

u

60

(3.3-11)

Jednacina (3.3-10) je radijalni kvantni uslov a jednacina (3.3-11)je azimutni kvantni usIov kretanja Zomerfeld-Vilsona, dok: su n; radijalni ,a nip sporedni iIi azimutni kvantni brojevi, Na osnovurelacija (3.3-5), (3.3-7) i .(3.3-8) slijedi

1 2 2 11) 21 2

E = m ,:2 + m r2 ¢i :_ = f!J:_+ Ip_. :!_ ,

2 2 47rEo r 2m 'Imr 2 47rEo r.

odakle je

Pr=

(3.3-13)

2me2 2mE +-----.

4lTEo r2

Na osnovu relacije (3.3-8) dobija se

cime je potvrden prvi Borov postuIat.

Na osnovu relacije (3.3-11) onda imamo da je

odnosno,

(3.3-13)

Relacija (3.3-10) na osnovu relacija (3.3-13) i (3.3-13)moze se izraziti kao

(3.3-14)

Jednacina elipse (s1. 3.3-1 )je

(3.3-15)

Rjesavanjem jednacine (3.3-15) dobija se

61

dobija se daje

b2(a2-Jcosrp) .

r , a kako je za elipsu t " =a2_b2,

b2 cos ' IjHa2sin2 cp

r=----

a+f cos cP

Optimalne vrijednosti za rmin i Tmax dobijajuseneposrednoizuslova

dr . 0 . 0

-=r= ::::> mr=p =

dt r

pa koristeci uslov (3.3-17) jednacina (3.3-13) dobija oblik

odnosno,

2 2,,2

2me 1 nrp fl

2mE +-. -- -- --- = 0

4JZ'co r r2 '

2 2

2 e 11

r +----r-- =0

41[£oE 2mE

Rjesenja ove jednacine su

odnosno

62

r 2

Za

=-( ~a+-

"~a+

=--(-a

(3.3-16)

(3.3-17)

(3.3-18)

(3.3-19)

(3.3-30)

(3.3-31)

(3.3-33)

Uporedivanjem relacija (3;3-19), (3.3-30),(3.3-31) i (3.3-33) za elektron velika i mala osa iznose

e 2 1 a=-----

4Jrco 2E

n 21i2

b= __ 'P_

2mE

Rjesavanjem integrala (3.3-14) dobija se

(3.3-34)

(3.3-35)

(3.3-36)

Ako se uporedi izraz (3.3-35) i izraz za ukupnu energiju.elektrona na n - toj orbiti dobijen na osnovu Borove teorije

E = n

vidi se da je glavni kvantni broj jednak

n=n'P + n,

Na osnovu izraza (3.3-34), (3.3-35) i (3.3-36), dobija se da je

odnosno

(3.3-37)

(3.3-38)

(3.3-39)

gdje je

4;rc Ii 2

fo =-~=0,529177249·1O-10 m, poluprecnik prve Borove orbite me

elektrona ( ptvi. Borov radijus). Na osnovu.izraza (3.3-34), (3.3-35) i (3.3-36),za malu osu dobija se

2 112 [ 2( 4Jrco ) 21i 2 (n qJ + », ) 2]_- ",-" _ _.:;_ __ ~~ 2 2

----_ -;;;7---- ~ 1l'P n

(3:3-40)

63

(3.3-41)

odnosno

Kakojezaelipsu aeb (a=bjekruznica),imamodaje

r -n 2> r . n: . n 0-0 f{!

odnosno,

nr =0,1,2,3, ...

(3.3-42)

Dakle, radijalni kvantni broj jecio broj ili nula. Kada je n, =0, onda je i Pr = 0, sto znaci daje r = const., tj. orbita je hug.

Kako je b > ° ( jer bi. za b:= ° elipsa presla u pravu pa bi elektron morae preci kroz jezgro) onda mora biti

2,3, ...

(3.3-43)

Bor je predlozio da se azimutni kvantni broj 11'i' oznacava sa k, sto je i prihvaceno, Dakle, moguce vrijednosti OVID kvantnih brojeva su

n:= 1, 3, 3, 4, .

Tl ; =0,1,2,3, .

k = 1, 3, 3, 4, ...

}

(3.3-44)

k S n. , jer je n = k + n r

Pomocu kvantnih brojeva (3.3-44) moment impulsa elektrona L, nastalog usljed kretanja elektrona oko jezgra, moze se izraziti kao

L =u =mvr=k 1i

f{! "-

(3.3-45)

Ako se podijele.izrazi (3.3-39) i (3.3-41), dobija se daje odnos poluosa

a 11

(3.3-46)

b

Primjenivsi kvantne uslove na elipticne putanje, Zomerfeld je zakljucioda se elektron moze kretati samo po takvim elipticnim putanjama kod kojih je

64

velike i male poluose elipse jednak odnosu dva cijela broja n i k . Dakle, proizlazi da oblik elipticne putanje zavisi od odnosa l'i i k . Orbita ima oblik kruznice kada je n; = 0 ,i k = n, jerje tada je a = b. Kvantno stanje okarakterisano glavnirn kvantnim brojem n obuhvata jednu kruznu i n-1 eliptienih orbita, koje se medusobno razlikuju po ekscentricitetu (elipticnostirkoji se definise kao

(3.3-47)

U atomskoj fizici usvojeno je da se orbite ili slojevi, koji odgovaraju pojedinim vrijednostima ukupnog (glavnog) kvantnog broja 17, oznaeavaju odredenim slovima. Tako se sloj koji odgovata najnizo] vrijednosti n:= 1 naziva K ~ sloj iIi I(- orbita. Ondase uzima, po azbucnom redu, za n:= 3, sloj L, za n. == 3, sloj M, ltd. U atomskoj fizici usvojenesu i oznake za stanja koja odgovaraju odredenim vrijednostima azimutnog kvantnog broja k . Kao slova za oznake stanja uzeta su pocetna slova engleskih rijeci, koja se odnose na odgovarajuce spektralne Iinije i serije koje se proucavaju u spektroskopiji:

k := I daje stanje s (sharp ostra serija), k =: 3 stanje p (principalglavna), k == 3 stanje d (diffuse - difuzna), k:= 4 stanje f (fundamental-

osnovna), 5 stanje g, a dalje po abecedi,

Dakle, usvojeno je dil se n prikazuje brojern, a vrijednost k odgovarajueim slojem, Npr. stanje za n :::::1, k=l oznacava se kao Is stanje, stanje za 11=3, k. =3 kao 3p stanje, itd. Stanje aroma koje je opisano sa n = 1 i tada postoji samo jedna vrijednost za k; je osnovno stanje ili osnovni nivo . U osnovnom stanju elektron sekrece po krugu radijusa r«. Stanja za.koje je 17 > 1 predstavljaju pobudena stanja ili pobudene nivoe.Svako n stanje moze da se realizuje na n nacina, U tabeli (3.3-1) date SU kombinacije a, b i ekscentricnosti £ za razlicite vrijednosti n i k .

Kako se vidi iz tabele 3.3-1, postoji vise elipsi sa istom vrijednoseu velike

""

poluose a, a sa. razlicitim vrijednostima poluose b, to elektron krecuci

se po takvim putanjama, biti sa is tom energijol11, odnosno sa istim

brojern ne zavisi eksplicitno od k, porast

mogucnosti izbora putanje nece uticati na vrijednosti En -. Kaze seda je energijsko stanje degenerisano po k i tok puta. Osnovno energijsko stanjenije degenerisano po k, ali je vee prvo pobudeno stanje (n =3) degenerisano dva puta (Ie =:1 i k= 3 ), a drugo pobudeno stanje (n=' 3) je degenerisano tri puta (Ie:= 1, k::= 3 i k. =3 ).

65

mala poluosa

ekscentricnost orbite

Tabela 3.3-1. Vrijednosti velike i male poluose i ekscentricnosti za razlicite vrijednosti kvantnih brojevan i k

azimutni broj radijalni broj

velika _poluosa

n = 1, K-orbita

k=1

krug

nr= 0

n = 3, L-orbita

b=a

k=l

b=al3

k=3 nr= 0 a = 3:; fo b = a krug

-----.------~--------~--~~----+_--------.~------~=___4

k=3 nr= 1 a= 3:; fo b = 3 a /3 elipsa , .J513

k=l nr= 3 a}' fo b = 1£1 13 elipsa , .J8n

k=3

rir=O

elipsa , J3/2

n =3, Mvorbita

n = 4, N-orbita

r=a

krug

k=4

b= 3a 14

elipsa , f7 14

nr= 1

b=a

krug

k=l

k=3

nr= 3

b= 3a 14

elipsa , Jlil4

elipsa , J15 14

b = la 14

Polazeci od cinjenice da kada se elektron krece po eliptickim putanjama sa velikim ekscentricitetom, konstantnost sektorske brzine (drugi Keplerov zakon) uzrokuje i velike promjene u brzini elektrona ( jer se r mijenja od Tmin do fmax), zbog cega je Zomerfeld ukazao na relativisticku promjenu mase elektrona na eliptickira, putanjama, Javlja se vrlo mala razlika u energiji elektrona na razlicitim eliptienim orbitama, sto rezul~ira .da odred:l';na spektralna .. lin1ja bude zapravo sastavljena odnajnlanjedvije vrlo blisl<.e finl'; linije. Izovog proizilazi da se kvantni nivo odredenog.kva.ntnog broja It cijepa u viSe energetskihpodnivoa.Te promjene maseelektrona u toku jednog perioda doyode .do procesije ravni putanjeusljed cega, umjesto kretanja po elipsi u ravni, elektron se krece u prostoru po tzv, rozeti (s1.3.3-3).

66

SI.3.3-3 Procesiono kretanje elektrona u atomu

'I'ada ce energija elektrona II nekom (n, k) stanju zavisiti i od azimutnog kvantnog broja k, koja jepo Zomerfeldu data kao

gdje je

1 e 2

a=---"-~-

41ZCo nc

e 2 1

----;:::;:--

2t:ohc 137

poznata Zornerfeldova bezdimenziona konstanta fine strukture.

(3.3-48)

(3.3-49)

Luj de Brolj postavio je 1934. godine: hipotezu 0 univerzalnosti kotpuskulamo-talasnog dualizma. Po ovoj hipotezi, svaka mikrocestica se moze okarakterisati kako velicinama koje su svojstvene njenim korpuskularnim osobil1ama( energijom i impusom p ),.tako i velicinama koje karakterisu njene talasne osobine ( talasnom duzinom A, i frekvencijorn v ).Svakoj mikrocestici koja se krece brzinom v i ima odgovarajuci 'impuls pi energiju E ,mora posjedovati i odgovarajucu talasnu duzinu A" prema relaciji

A, h
p mv mv (3.4-1)

67

m

(3:4-3)

gdje je m relativisticka mas a mikrocestica, odredena izrazom

m=go

o

.

Relacija (3.4-1) naziva se de Broljeva relacija, a velicina IL u njoj de Broljeva talasna duiina pridruzenog talasa. Dakle, talasne osobine cestica opisuju se jednom specijalnom vrstom talasa, koji se nazivaju talasi materije ili de Broljevi talasi.

Pri kretanju slobodnecestice,njen pridruzeni monohromatski talas u prostoru je ogranicen. Ograniceni talasi u prostoru mogu egzistirati samo kao stacionarni, ako su uslovi prostora takvi da se forrnira stojeci talas, Ako cestica (elektron) krece po stacionamim orbitama, postojanje stojeCih talasa uslovljeno odredenim diskretnim vrijednostima talasne duzrne de Broljevih talasa, tj. same pri uslovu ako je obim te putanje cjelorn broju duzina de Broljevih talasa:

(3.4·3)

putanje a A" de

3 :IT Tn stoje¢i talas, Cija je

talasna duzina jednaka de Broljevoj talasnoj duzini, Kako. je ILn = 11! In Vn , zamjenom u (4.3-3), dobija.se:

m vn fn = n 11. (3.4-4)

sto je upravo prvi Borov postulat. Objasnjenje prvog Borovog postulata bila je prva uspjesna primjena hipoteze opostQjanju talasnih svojstava cestice.

Neka se elektron ubrzava upolju dejstva elektrestaticke sile, ciji je rad jednak

kincticIcojcl1crgijeelektrQna eU=- m v3/3 , talasna duzina bice :

Ako slobodni elektroni prolaze ubrzavajuci potencijal U == 150,4 V , u tom slucaju jas se moze uzeti da 'je In 0:: m., , gdje je 111.0 ::= 9,1 X 10.31 kg, tj nema

68

relativisticke promjene mase. Tada je prema relaciji (3.4-4) IL = 0,1 urn ,dalde istog reda velicine kao i Xvzraci .. Prema tome, akoeestice raspolazu talasnim svojstvirna, ta se svojstva moraju manifestvovati kroz pojave interferencije i difrakcije.

Na s1.3.4-1 prikazana jedifrakciona slika snopa monoenergetskog snopa elektrona (energije od 100 keY) na kruznom otvor poluprecnika 30 j..tm, dole je na i 81. 3.4-3 prikazana difrakciona slika monohromatske svjetl?sti na kruznorn otvoru.

SI.3.4-1 Difrakciona slika snopaelektrona (100 keY) na kruznom otvoru poluprecnikaod 30[Lm

De Broljevu hipotezu su eksperimentalno potvrdili Devison. i Dzermer ( na odbijanju elektrona od povrsine monokristala nikla), kao i Tarakovski, Tomson i Rup ) dobili su difrakcionu sliku pri prolazenju brzih elektrona kroz metalnu foliju debljine oko lum.

Eksperimentalni dokazi 0 postojanju talasnih svojstava. cestica, dali su neposredan podsticaj razvoju nove grane fizike ~ rodena elektronska optika, cije j~_glavno dostignuce elektronski mikroskop: Stvorene su nove metode istrazivanja strukture lllaterijalakao sto su elektronografija i neutronografija.

69

Elektronski mikroskop je uredaj koji pomocu snopa visokoenergetskih elektrona (i popratne elektronike, vakuumske, racunarske i druge opreme ... ) daje ljudskorn oku.prepoznatljivu slikovnu informaciju 0 strukturi objekata vrlo malih razmjera. Dobivena informacija registruje se u obliku "slike" s povecanjem od nekoliko desetina do nekoliko desetina miliona puta. Promatrani "objekt" moze biti kristalna ili amorfna faza nekog neorganskog materijala, ili uzorak organskog tkiva.

od se dobijaju

objekta iznosi 300Q puta, dok se vrhunskoj metrologiji), Medutim, elektronske mikrografije koje su dobijene na filmu ili fotoploci, mogu se opticki dalje povecati do 10 puta, a da pri tome oko moze te detalje razluciti, pa je maksimalno uvecanje na mikrografiji iznosi 8 x 106. Kako se elektroni u elektronskom mikroskopu ubrzavaju potencijalnom razilkom do 150 kV , to zahtijeva relativisticki pristup pri racunanju talasne duzine.

Elektronski mikroskopi umjesto snopa svjetlosti koriste snopelektrona. Kao izvor elektronskog snopa obicno sluzi kaioda od volframa, cija uzarena nit emituje elek:trone ( termoelektronska emisija ), koji se zatim ubrzavaju do potrebnih brzina, Kako suovi elektroni usmjereni u raznim pravcirna (divergentni), potrebno ih je fokusirati na tretirani preparat iIi uputiti na njega paralelan snop elektrona.

Kao izvor elektrona u elektronskom mikroskopu sluzi tzv, elektronskitop, Elektronski top graden je od skupa elektroda (katoda i anoda) koje stvaraju uzak

70

srrop elektrona podjednake brzine. Razlika potencijala izmedu katode i anode vrlo je velika i obieno iznosi izmedu 30.000 i 100.000 volti. Elektroni se izbijaju iz katode udarcima pozitivnih iona ili zarenjem (pri tome se obicno koristi uzarena volframova nit). Pozitivno nabijena elektroda, anoda, privlaci elektrone i propusta ih kroz sredisnji otvor. Elektronska sociva koje imaju ulogu kondenzora sabiru snop elektrona na predmetu koji se promatra.

1934. godine H. Boschje pokazao da elektricno i magnetsko polje djeluju na elektrone na isti nacin kao sto staklena sOClva djeluju na svjetlost, Kod elektrostatskih sociva elektricno polje stvara nabijenl prstenasti kondenzator, dok se kod magnetskih socivamagnetsko polje stvara oko zavojnice kojom tece struja. Za tu se namjenu kod elektronskog mikroskopa koriste dva elektronska soCiva (kao e1ektrons1ci kondezator), Kondezatorskom dijafragmom ogranicava.se poluprecnik upadnog elektronskog snopa na predmet do potrebne vrijednosti, Fokusiranje predmeta i lika vrsi se promjenom inteziteta elektrornagnetnog polja, a ne

promjenom udaljenosti predrneta od'sociva kao kod.optickog mikroskopa. .

Da elektroni na sv6rri putu do fluoroscentnog ekrana ne bi imali sudare sa molekulima vazduha ( koji bi doveli gubitaka informacije, odnosno pojave izoblicenja Iika), komora u kojoj su smjesteni elektronski djelovi nalazi se na visokom vakuurnu ( okolO-3 Pa ). Zbog toga posmatrani predmet mora da je potpuno hidratisan. Izvori za energetiku mikroskopa moraju dati maksimalno stabilisani napon i struju za sve elektronske djelove u mikroskopu.

RazHkujemo dva osnovna tipa ' ele1ctrons1cih mikroskopa - trallsmisijski elektronski mikroskop (engl. Transmission Electron Microscope, TEM) i pretraini elektronski mikroskop (engl. Scanning Electron Microscope SEM).

U sistemu elektronskog mikroskopa centralni dio je elektronski objektiv (socivo), jer odreduje moe razdvajanja mikroskopa. Njegova apertura je najveca u odnosu na sva ostala elektronska sociva u sistemu,

Ljudsko oko nije osjetljivo na elektrone kao sto jena svjetlost. Zbog toga se konacna slika predmeta projektuje na zas1011 koji je preyneen tzv. fluorescentnim su sulfidi di"!ka iIi kadlnija. Takve materije emituju svjetlost

elektrona padne lljih. Elehronska sociva, Kao sto

ranije, ulogu kondenzora, sabiraju snopelektrona na predmetu koji

promatramo. Sljede6a elektronsko socivo i111a. ulogu objektiva i stvara prvu povecanu sliku predmeta, Ostala sociva sluze sarno da povecaju sliku koju daju

obJektiva j na na fluoroscentni ekran ili fotografsku ploou

(ako toga projekciona

71

Kako nastaje slika u transmisijskom elektronskom mikroskopu ? Pri izlaganju uzorka snopu elektrona nastaju dvije osnovne pojave koje su vazne za nastanak slike: elektroni prolaze kroz uzorak iii se na njemu rasprsuju u razlicitim smjerovima. Djelovi uzorka koji su deblji iIi vece gustine upopste ce rasprsiti vise elektrona nego tanji. uzorci iIi uzorci manje gustine. Ova pojava rasprsenja snopa elektrona na uzorku omogucava stvaranje kontrasta na elektronsko-mikroskopskoj slici. Svaki se uzorak materijala sastoji od atoma i molekula u nekakvom svojstvenom prostomom rasporedu - strukturi; kako u kristalu, tako i odlikuju

elektrona na uzorku ili stvaranja tzv, sekundarnih elektrona (elektroni koji se emituju s povrsine

Ovi rasprseni i elektroni se zatim sakupljaju I detektiraju

pornocu posebnog elektronickog uredaja, Pri, tome svakom pretrazenom dijelu uzorka odgovara jedna tacka na ekranu. Sto veci broj' elektrona uredaj detektuje, tacka je svijetlija, Kakosnol?e~ektr8~aprelazipre~o uzorka, na ekranuse stvara slika predmeta sastavljenao<1111nostya taci(ka.F'retrazni elektronski mikroskopi koriste se za istraziyanjeippvrsina ,oni styaraju detaljnu i realnu trodimenzionalnu sliku povrsine objektakoji promatramo.

Danas postoje razliciti tipOVi elektronilkih. fnikroskopa sa vrlo velikim mogucnostima. Tako na primjer, pretrazno-transruisijski elektronski mikroskopi SCafll1ing Transmission Electron Microscope - STEM) imaju karakteristike SEM i TE]'vf tipa

uzorak kada na elemenata emiriraju analize njihovog spektra elementu radio Na taj nacin mozemo dobiti ne same povecanu sliku predmeta, vee takoder saznati 0 hemijskom sastavu uzorka.

72

Preparati za posmatranje ianaliziranje elektronskimmikroskopom,. moraju biti veoma tanki..jer se elektroni veoma rnnogo apsorbuju i .rasijevaju na cesticarna materijala. Snap elektrona imao bipri apsorpciji razlicite brzine, dakle i razlicite talasne duzine, Lik bi tada sadrzao hromatsku aberaciju. Nekada se uzimaju otisci saispitivanih predmeta i posmatraju elektronskim mikroskopom,

Nekada je potrebno izvrsiti obradu objekta u cilju dobijanja jasnijeg lika pomocu elektronskog mikroskopa. Kontrastiranje posrnatranog objekta vjestackim sjencenjem VIS! se inkorporiranjem atoma teskih metala na predmet (koji su nepropusni za elektrone). Na taj nacin dobijaju se jasni njihovi likovi, Mnogo

propustaju elektrone, dok virusne cestice koje nisu obojene vide sena na tamnoj podlozi kao svijetle slike.

Elektronski tnikroskop nasao .je prirnjenu u mnogim nauenim oblastima i

naucnim disciplinama : medicini, farmaciji, biologiji ( narocito u fl:lQiekulskoj genetici), tehnici, fizici, hemiji, ltd. Upotrebom elektronskog

mikroskopa ulazimo tipodrucje koje

1 hemiji i biohelYtiji te fiziologiji.

(citofiziologija, histofiziologija) sevise ne 1116Z~ zamisliti bez istodobnog topohemijskog istrazivanje' (citohemija i histohernija). Tako se stvaraju spoznaje 0 hemijskim sastojcima celije odnosno rnjestu gdje se u celiji i gdje se

prirnjenu u mikroskopa

strukture i su razni

73

oblici .vil1lsa ( sremi, Stapicasto~valjkasti, i dr.). UstanoVljena je struktura kako prostijih tako i slozenih vrsta virusa, Pokazalo se da su prosti virsi sastavljeni samo od nllkleillskih kiselina i protelna, Sl()zenijivirusi porednllkleoproteina sadrze i lipide, ugIjenikovehidratei nekevitamineirazne bjelancevine,

Na s1. 3.5.3-1 prikazana jeelektronska mikrografijavirusa influencije,gdje se.jasno razaznajeomotac i j ezgrovirusa. Ustanovljeno je da. virusniomota.c ovog virusa sadrzi materije koje su specifiene za celijudomacina.c. kojoj se virus razmnozava, Dijametar ovog virusa (jezgra zajedno sa opnonl) iznosi oko 50 rim.

Na s1. 3.5.3-3 prikazan je Ianac streptoccccusbaktenja' ( dijametra 10-6 m ), koji je dobijen elektronskim mikroskopom, Takva ostDua slike ni priblizuose ne moze dobiti pomocu optickog mikroskopa,

cestice virus a influencije

Osim skupelehnike poput difrakcije X - zrakana kristalu proteina ili NMRa koji se rnoze vrsiti i na tekucem uzorku, elektrollska mikroskopija ima veliku ulogu u predvidanju, prostome strukture proteina, J>r()teilli il1laju svoju primamu strukturn, odnosno slijed odredenog broja aminokiselina povezanih peptidnim vezama. Danas jos uvijek nije moguce pouzdano predvidjeti kako ce se polipeptidni lanac sioziti u trodirnenzijsku strukturu (nabor, fold). Posaostrukturne biologije je eksperifnentalno odredivanje 3D rasporeda aroma makromolekule u prostoru. Sva svojstva molekula, pa tako i makromolekula, zavise od njihove 3D strukture. Funkcija svakoga proteina proizlazi iz njegove prostorne (kazemo jos tercijarne)strukture, odnosno rnedusobnog polozaja svakoga aroma toga protein a u prostoru. Narusi li se taj raspored, rezultat ce najvjerojatnije bib nefunkcionalan protein. Drugim rijecima, zakonitost po kojoj 6e se atorni nekoga proteina medusobno poslagati II prostoru zavisi od broja, vrste i, redoslijeda amil10kiselina

74

koje taj protein grade. Svaki protein ima u pravilu sarno jedan nabor (fold). Odgonetavanje ove zakonitosti jedan jeod vodecih problema savremene biologije, a poznatiji je pod nazivom folding problem.Sto ga bolje poznajemo, blize smo odgonetavanju kako te pogreske ispraviti, odnosno kakve lijekove primijeniti i s1. Neke su od tih bolesti Alzheimerova,· Parkinsonova, Huntingtonova· bolest (dakle, sve izrazite neurodegenerativne bolesti), potom .bolest kravljeg ludila imnoge druge poznatije

Sl. 3.5.3~4 Rakpluca je glavni izaziyac kancerogenih srnrti u

1990-te godine, najveci broj zeua je umrlo od raka pluca,

koji.historijski predstavlja glavnog smrti kod zena,

75

Elektronski mikroskop nasaoje veliku primjenu u analizi strukture raznih materijala. Na sljedecim slikama prikazani su neke od tih primjena.

Elektronska mikroskopija. l1asla je pnmjenu u topografiji; za

karakterizaciju povrsina nekog objekta i njihove strukture, cime se uvidaju direktni npr. cv:rsto6a, povrsina

Clnr.c' u\n III

SI. 3.5.3-6 Povrsina monokristala zlata, 3D pogled

76

Elektronska mikroskopija

nasl a veliku primjenu i u farmakologiji.

Izuzetna vaznost rezultata istrazivanja u elektronskoj mikroskopiji leti u tome sto daje pouzdan uvid u strukruru enzima i prepoznavanje lijekova na atomskom nivou, a time omogucuje .racionalno dizajniranje sigurnijih novih lijekova, Posljedice vezanja molekula lijeka na odredene enzime mogu biti promjene terapeutskih i ispoljavanje toksicnih svojstava lijekova, kao i nezeljeno medudelovanje izmedu lijekova koje pacijent istovremeno prima.

Spektar je niz elektromagnetskog zracenja koji je ureden po talasnim duzinama, frekvencijama ili energijarna, Ako zracenje nastaje kao posljedica promjena energijskih stanja atoma, spektar se naziva atomski, a ako je nastao kao rezultat promjena energijskih stanja molekula, spektar se naziva molekulski. Atomski spektri, u zavisnosti od tog~ da li nastaju promjenom energije atoma usljed prelaza valentnih elektrona ili promjenom energije uslijed prelaza

unutrasnjih elektrona, biti Nosioci optickih spektara Sil

atomi (atomi usijanih gasova), 11 ili jonizovanom stanju, Po

mehanizmu nastajanjaovi sj:Jcktri mogu.bitiemisioni i apsotpcioni.

Zagrijana cvrsta tijelil (a takode tecnosti i "gasov] vece gustine) .emitnju kuntinualne spektre zr1l6enja.· 'fa emisija svjetlosnog zracenja uslovljena je oscilovanjem atoma imolekula, koja II osnovi zavisi oduzajamnog dejstva.svakog atoma i.molekula sa svojim susjedima. Medutirn, razrijedeni gasovi i pare 'metala, pobudeni elektricnom strujom ili zagrij evanj em, emituju svjetlost sastavljenu od talasa odredenih talasnih. duzina, odnosno; svaki gas ima svoj karakteristican linijski spektar; koji se sastoji od niza diskretnih linija. Polozaji linija su karakteristicni za atome od kojih potieu i zato se nazivaju kurakteristicni .. Dakle, svaka vrsta atorna raspolaze rasporedom spektralnih Iinijau SVOIn emisionorn i

koji karakterise bas tu vrstu Zato. je . moguce

linijskom

koji emituje ili apsrbuje.

i cvrstom stanju daju kontinualan spektar .. U njemu su zastupljene sve talasne duzine jednog sireg podrucja koje kontinualno prelaze jedna u drugu: Ovi spektri nisu karakteristicni. Oni zavise ofLJemperature a ne od

77

Najjednostavniji linijski spektar.daje atom vodonika.: cije su spektralne linije rasporedene po tzv. serijama, Balmer je 1885. godine ustanovio da se talasne duzinje linija spektra atoma vodonikamogu izraziti.pomocu empirijskog zakona

k=~=R (_!__-_!_J. (3.6.1-1)

2 H .22 n2•

gdje je n = 3, 4, 5, .

dol<:. k=1/2broj talasa po jedinici duzine, dok

RH predstavlja Ridbergovu konstantu, cija vrijednost za atom vodonika iznosi RH = 109677,576 cm-l_

Spektralne serije atoma vodonika prikazane su na slici 3.6.1-1.

Naziv linije

Ie (nm) 434,3 486,1 656,3

SI.3.6.1-1 Spektralne serije spektraatoma vodonika

78

TaJ~y,.·

linija svih serija spektra vodonika mogu se

na

nacin

k

(3.6.1-3)

broj. Broj n3 za

tj. 113 = 111 + 1. Ova koja predstavlja n = 1, 3, 3, 4 i 5 "H"'U',,"u Spe;Ktl·oSJKOrllst.a. To su redom

elemenata,

Tabela 3.6.1-1 Spektralne serije vodcnikovog

"",;UL."W''''", granica i"t.~~i1,;.tH zatim slijedi fJ

79

Formula (3.6.1-3) moze seizraziti i preko'frekvericije v:

v ::: CR(_l. _ i_.) ::: R (~l _ i_1

. H 22· - c 2 2 1

171 172 171 172)

(3.6.2-1)

Relacija

(3.6.2-1)

je pokazao Rite, moze

i kao razlika

v

(3.6.2-2)

gdje

po kojemu frekvcncija bilo koje

linije

se

80

Danas .ie uobicajeno da seenergije stacionamih stanja aroma, koje se nazivaju energijskim nivoima, predstavljaju graficki u obliku dijagrama energijskih nivoa ili termova kao horizontalne linije na vertikalnoj stali energije (u J ili eV) ili termskih vrijednosti ( u em-! ), kao na sl, 3.3- L

je konstantan za svaku seriju Iinijai nazi va se granicnu vrijednost, tzv. granicu serije kojoj u seriji, Drugi clan je prornjenljiv i zove se spektralnih termova mogu se naci sve

datom spektru,

spektra je rezulta; prelaza izmedu

diskretne i karakteristicne atom, pa ce

mehanike.

Njemacki fizicar Rendgen je 1985. godine otkrio poseban oblik elektromagnetnog zracenja, Rendgensko zracenje predstavlja dio spektra elektrornagnetnog zracenja, Ciji je opseg talasnih duz,ina od 10-15 m do

In, sto .10-18 J do

energij] ,odnosl1o

njegovib do

fotona (£=hc/4 ).

109 eV . '_;'0.'-+.'.,;"-'

od

u

istrazjvac, stavio svoju rukuna put tom zracenju,

je ugledao konturu i sYoje

.Ie bilo jasno da za to 7"""'P<11"

na

81

sposob A1Ja till zrakakroz materijaie kao mehanizma

njihovog P(c ta odredilo je njihov naziv: X - Z1'(,l"ci, koji su kasnije nazvani po

Rendgenu rendgenski zraci.

Rendgenski zraci imaju

dovoljno energije da produ kroz ve¢inu mekih tkiva u Ijudskom tijelu. Mako tkivo u Ijudskom tijalu sa sastoji uglavnom od li3ksih atorna, i zato ne apsorbuju dobro X-zrake. Za razliku od njega,atQmi ka!cijuma u kostirna, koji su

vece gustine, puno

apsorbuju X-zra.k:e. rendgenskim ti. slika

vidi

Za dobijanjc rendgenskih

jonske cijevi, da bi sa toplom katodom.

katodoIll.

-zraka

rendgenske cijevi sa toplom

81.3.7.1-3 Rendgenska cijevsa fiksnom anodorn

Katoda sastoji se od spiralne zice od volframa okruzene

cilindrom C, koji 81uzi za usmjerivanje elektrona na odredenu povrsinu,

82

anodi (antikatodi) A. Anoda je izradena od bakra i na njoj se nalazi plocica od volframa. Katoda i anoda smjc;:steIle su u stakleni balon iz kojega je evak '. _..Z' vaiduhdovakuumaodl0-4 do 10-5 Pa. naponodO,Ol do 3 MVuzavisnosti od.namjene cijevi.

Temperatura do kojese zagrijeva volframska spirala (K) iznosi preko 3700 K.

Povrsina volframove plociee, odnosno povrsina elektricnog fokusa anode treba da je sto je moguce manja, da bi fokus bio rnanji' a opterecenost veca. nuzno

oslobada tokorn rada ovakve cijevi rasporeduje se na Kod najnovijih cijevi broj obrtaja anode iznosi od 50 do

Spektralna analiza je pokazala da se, rendgensko ( X) zracenje nalazi u

oblasti elektromagnetnog spektra oko 0, 111m i sastoji se od dva dijela, dio cini

slican spektru bijele svjetlosti, koji uopste ne zavisi od

koji so ubrzavajuceg potencijala na rendgenovoj cijevi, i zavisi oct vrste

se

83

Zakocno rendgensko zracenje nastaje kada se terrnoemitovani elektroni sa katode naglo zaustavljaju od strane anode. Ovo usporavanjeelektrona do njihovog potpunog zaustavljanja uslovljeno je Kulonovim elektrostatickim poljem jezgra atoma .i elektrona. 1Z at0111a materijala koji se nasao' na njihovom putu. Prilikom usporavanja ubrzanih elektrona sarno jedan mali dio njihove kineticke energije transformise se u energiju emitovanog elektromagnetnog zracenja, dok se ostatak njihove kineticke energije transformise u toplofU. Procesi predaje kineticke energije ubrzanih elektrona pri interakciji s metom, ostvaruju se putem jonizacije, eksitacije atoma i emisijezakoGnog rendgenskog zracenja.

U slucaj:u da jel1a putu :u.9rzanih. elektrona debele meta, ti elektrioni predace jo] svoju energijunarazlicitim dubinama,pa ce se na.njenim razlicitim dubinama generisati i fotoni zakocnog rendgenskog zracenja. Iz tih razloga u samoj meti dolazice do razlicitog inteziteta apsorpcije generisanih fotona zavisno od vrste

materijala mete, dubine fotona,

Sve ove pojave

kojoj je doslo do generisanja i od energije generisanih

da f()toni zakocnogrendgeuskog zracenja koji se

emituju iz debele mete-izvora imaju skoro svaku vrijednost energije, pa je iz tih razloga spektar zakocnog rendgenskog zracenja kontinualan. Na s1.3.7.3.1"3 je prikazan spektarX- zracenja za razlicite vrijednosti ubrzavajuceg potencijala.

Mjerenjima je pokazano da se kontinualni dio spektra pomjera ka manjim talasnim duzinama sa intezivnijim maksimumima sa porastom ubrzavajuceg napona rendgenske cijevi. Uoceno je da ta kontinualna raspodjela pocinje od neke minimalne vrijednosti talasne duzine

odredene takode sarno vrijedno$cu

napona U. Ako se elektrona

pomocu potencijalna razlika tog. elektrona iznosi

polja koje, stvara kineticka energija

84

81.3.'7.3.1-3 Raspodjela intezitcta zracenja u Rendgenovorn spektru

(3.7.3.1-1)

Maksimalna vrijednost energije fotonazakocnog rendgenskog zracenja.ne moze da bude veca od kineticke energije E, =e U elektrona koji izaziva taj kvant, tj.

EmQx = h Vmax = e U

(3.7.3.1-3)

gdje je U prikljuceni napon na cijev, Posto je Vmax =~, jednacina (3.7.3.1-3) Amin

1110ze se izraziti kao

A =!!!_

max eU

(3.7.3.1-3)

zamjenom vrijednosti za 11, c i e imamo da je

1241

Amax =--- nm

U

(3.7.3.1-4)

Vidi se da je Alnin obrnuto proporeionalno,a faktor proporcionalnosti predstavlja kombinaeiju osnovnih konstanti atomske fizike,

Dakle, kontinualni spektar zakocnog zracenja, pojavJjuje se u slucajevima kada energija elektrona, koji udaraju u anodu, ne prelazi neku kriticnu vrijednost, sto zavisi od vrste materijala anode. Ukoliko je energija elektrona jednaka ili veca od te kriticne vrijednosti (eUkrit ) , pored zakocnog, pojavJjuje se karakteristicno rendgensko zracenje, Ciji je spektar linijski.

Energija fotona iz tog dijela spektra koji pripada karakteristionom rendgenskom zracenju iznosi oko 104 eV, odnosno imaju oko hiljadu puta vecu ----. energiju od fotona iz optickog dijela spektra. To znaci da su energije nivoa izmedu kojih se vrsi kvantni prelaz (koji rezultuje emisijom jednog takvog fotona) istog

ublizini

atomskog jezgra gdje je vezivna energija elektrona velika, tj. gore navedcnog reda velicine, sugerise cia karakterisiicno randgensko zracenje dolazi iz dobljih slojeva elektronskog omotaca. Ovu promjenu energijskog stanja elektrona u

omotacu iniciraju

elektroni u rendgenskoj icijevi.. koji u interakciji sa

85

atomom anode uspijevaju izvrsiti eksitaciju ( jonizaciju ) elektrona sa unutrasnjeg nivoa.

Spektri karakteristicnog rendgenskog zracenja bito se razilkuju od optickih spektara, jer jedan isti materijal daje razlicite opticke spektre u atomskom i molekularnom stanju-Opticki Iinijski spektri atoma zavise od ponasanja valentnih (spoljasnjih) elektrona, pri obrazovanju hernijskih jedinjenja stanja tih eIektrona se mijenjaju, sto utite na njihove spektre.

Tosto su spektri karakteristicnog rendgenskog zracenjakarakteristika pojedinacnih atom a, jer se ne mijenjaju pri njihovom stupanju u hernijska jedinjenja, ukazuje na oinjenicu da su oni povezani sa procesima koji se desavaju na energetskim nivoima bliskim jezgru atoma. Elektroni na ovim nivoima ne ucestvuju u obrazovanju bilo kog jedinjenja,

Na 81. 3.7.3.3-1. datje shematski prikaz tih procesa nastanka diskontinualnog rendgenskog zracenja,

2

SI.3.7.3.3-1 Prikaz modela nastanka karakteristicnogXvzracenja

Upraznjeno mjesto unutrasnjeg elektrona popunjava se se iz visih, susjednih energijskih nivoa, a razlika energije takvog vezano-vezanog prelaza emituje se u obliku kvanta karakteristicnog rendgenskog zracenja. Jasno je da se na tc~j nacin

stvaraju «rupe», tj. manjak elektrona u odnosu na popunjeno koje

ka visim energijskim mjesto.

Prelazak u

nivoima kako udaljeniji elektroni zauzimaju

potencijalne energije

stabilno stanje)

desava se uzastopnih popunjavanja. Na taj nacin objasnjava se nastanak

karakteristicnog rendgenskog (X) zracenja, Slicno spektrirna i

rendgenskog u

serije

86

rendgenskog zracenja oznacavaju se saK,L, M, N, 0, P i Q . Ovi nazivi povezani su sa porijeklom tih serija. Dakle, datoj seriji pripadajJl fotoni ovog zracenja koji nastaju prelaskom elektrona s visih energijskih nivoa ria isti nizi energijski nivo. Oznaka serije poklapa se S oznakom energijskog nivoa na koji prelaze elektroni. Grupa linija sa najrrianjom talasnom duzinom obrazuje K- seriju, sljedeca grupa linija sa vecom talasnom dufinom obrazuje L-seriju, itd.

Na s1.3.7.3.3-3 dat je dijagram energetskih nivoa za elektrone koji obrazuju unutrasnje slojeve aroma,

I

K-serija

K

L-serija

SI.3.7..3.3-3 Dijagram energetskih nivoa unutrasnjih elektrona atoma

Ispitivanjem spektra rendgenskog zracenja doslo se do saznanja po kakvim su stacionarnim stanjima rasporedeni elektroni u atornima razlicitlh materijala. Scm

'-

energetskog nivoa K, koji se naziva osnovni nivo,svi ostaf energetski nivoi imaju

vise energetskih podnivoa. Energije podnivoa rastu s poyccanjem broja atoma i one su takode kvantovanc. Razlike energija podnivoa na datorn nivou znatno su manje od razlike energija energetskih nivoa, Dakle, nivo sastoji se od elektrona iste energije, L-nivo sastoji se od tri podnivoa Lr , Ln· i Lm, M-nivo ima pet podnivoa Mr, MIl, Mm, MIV i My, N- nivosedam podnivoa, itd.

.87

Kat =K-Lm Ka2 =K-Ln Ka3 =K-LI Kpt =K-MIIJ

Kp2 =(K-MIll) + (K - N II) Kp3 =K-Ml[

K P4 = (K - N IV) + (K - N V) Ko:, =(K MIY)+(K-Mv)

Talco npr., K serija karakteristicnog rendgenskog (X) zracenja ima linije koje se oznacavaju na sljedeci nacin :

(3.7.3.3-1 )

Od svih linija linija K-serije najintezivnije su

linije.

Talasne duzine spektralnih linija mogu se izracunati na osnovu Moslijevog -G'.(l'Hn .. s , koji povezuje frekvenciju spektralnih linija sa atomskim brojem elementa koji ih ernituje

gdje je o konstanta ekraniranja. Smisao konstante ekraniranja sastoji se u sljedecem: kod atoma sa velikim atomskim brojem Z na elektron eiji prelaz odgovara K, liniji ne djeluje cjelokupno naelektrisanje jezgra Ze, vee (Z ~ a) e koje je oslabljeno ekranirajucim dejstvom elektrona koji je ostao na K-nivou.

Primijeceno je da anodu istovremeno sa pojavom karakteristicnog rendgenskog zracenja napustaju i elektroni, uvijek istih kinetickih energija reda velicine 104 eV. Te energije takode zavise same od rednog broja atoma materijala anode. Pojavu ovih objasnio je Oze .. Po njemu ti elektroni nastaju

Tako !IPr. foton Kx linije sposoban da izbaci

itd. ljuski. Kako su i energija kvanta, a i vezivne 'energije konstanme i predstavljaju karakteristiku atoma materijala

,,,,,.,-,u,_·,,,.< ,>n,,"T<"U' oslobodenih, Ozeovih elektrona konstantna.

analize Ozeovih elektrona neposredno odrede energetskih stanja.

88

Eksperimentalna potvrda de Broljeve postavke 0 univerzalnosti korpuskulamo ", talasnog. dualizma, neuspjesni pokusaji da se Borova .teorija usaglasi sa eksperimentom (da se objasne spektri elemenata sa vise elektrona, kao i da se obja fina struktura spektralnih linija atoma vodr+ika), kao i mnoge druge nedorecenosti, bili 81.1 znaci da postojeca teorija atoma ne opisuje na adekvatan nacin procese u mikrosvijetu.

Iz tih razloga doslo je do stvaranja savrernene teorije mikr0cestica, nazvane kYalttna mehanika, koju su zasnovali nezavisno jedanod.drugog Hajzenberg, 1925. godineiSredinger sa saradnicima, 1926. godine. Oni su koristili razlicite matematicke pristupe uopisivanju pojava u mikrosvijetu u kome su fizicke velicine kvantirane i zato se ta nova zasnovana teorija nazvala kvantna m.ehanika. Hajzenberg je u zasnivanju te nove teorije koristio matricni racurr, zbog cega se njegova teorija matriina mehanika. je poslije de Broljeve hipoteze 0 talasnim osobinama mikrocestica, koristeci diferencijalni racun, svoju

kvantnu teoriju-talasnu mehaniku, zasnovao na diferencijalnoj kao ,Sredingemva ili talasna jednadna,

poznatoj

Ako se stanje rnikrocestice karakterise de Broljevom talasnom funkcijom i ako ti talasi posjeduju svojstvaravnog talasa, kako su to pokazali eksperimenti, . postavlja se pitanje da Ii se ta.funkcija pokorava opstoj talasnoj jednacini koja vazl za sve elektromagnetne talase i kakvoje njeno fizicko znacenje ?

Neophodnostda se mikrocestice opisuju preko vjerovatnoce je najbitnija . karakteristika kvantne terije. Ako se radi 0 elektronima, ne maze se govoriti 0

"-- kretanju elektrona po putanjama, vee se govoriti 0 vjerovatnoci nalafenja

elektrona u nekoj tacki u okolini jezgra atonia. li se de Broljevi talasi koji su

pridruzeni cestici mogu shvatiti kao talasi vjerovatnoce, tj. srnatrati da se vjerovatnoca nalazenja mikrocestlce u razlicitirn tackama prostora mijenja po talasnom zakonu? Takvo shvatanje de Broljevih talasa bilo bi pogreino, zbog toga sto bi vjerovatilOca nalazenja cestice unekim tackama prostora hila negativna sto nema fiziekogsmisla,

89

Max Born je pretpostavioda se po talasnom .zakonu ne mijenja sarna vjerovatnoca vee neka velieina koja senaziva talasna funkcija, odnosno, amplituda vjerovatnoee i koja se oznacava salf/ (x,y, Opisivanje stanja mikrocestice pomocu talasne funkcije ima statisticki (vjerovatni) karakter, jer kvadrat modula talasne funkcije (kvadrat amplitude de Broljevih talasa) odreduje vjerovatnocu nalazenja cestice u trenutku t u oblasti. sa koordinatama x .i x -i-dr, y i y +dy, z iz +dz .

Stanje mikrocestice u kvantnoj mehanici opisuje se pomocu talasne funkcije kao osnovnim nosiocom in/ormacija, kako njenih korpuskularnih tako i talasnih svojstava. Kvantno-mehanicko odre<iivanje stanja mikrocestica ima statisticKi karakter; jer onane omogucava odredivanje mjesta nalazenja cestice u prostoru, ili putanje po kojoj se krece, vee vjerovatnocu sa kojom cestica moze biti lokalizovana u nekoj tacki prostora.

Vjerovatnoca nalazenja cestice u elementu zapremine dV proporcionalna je kvadratu modula talasne funkcije i elementa zapremine:

d P == Ivcr, t) 12 d V

(4.1-1)

gdje velicina

(4.1-2)

predstavlja gustinu vjerovatno/:e nalazenja cestice u elementu zapremine dV=dxdydz. Poznavanje funkcije If/(r,t) omogucava nalazenje prostorne raspodjele gustine vjerovatnoce nalazenja cestice u odgovarajucem prostoru i dozvoljava proracun njenih dinamickih karakteristika.

Talasna funkcija u opstem slucaju moze biti kompleksna velicina, i tada gustina vjerovatnoce se prikazuje ne kao kvadrat talasne funkeije , nego kao proizvod velicina If/ 'lfl * , tj.

gdje je If/ * (r,t) njena konjugovana funkcija.Funkcija If/(x,)I, z) == f + ig je kompleksna funkcija' (gdje Btl fig realne funkcije), kojoj se ne moze pripisati odredeni fizicki smisao za razlikuod proizvoda If/' If/ *, odnosno gustine vjerovatllosti, koja talasnu funkciju' povezuju sa cesticom koja se proucava,

90

Fizicko znacenje se pripisuje kvadrattt talasne funkcije. Dakle, talasna funkcija ne moze da da tacne koordinatecestice, dok moduo talasne funkcijelvU:,t)lmora biti

razlicit od nule u dijelu prostora gdje secestica naIazi, a jednak jenuli tamo gdje cestice nema.

Konjugovanokompleksna funkcija (koja se oznacava sa zvjezdicom) dobija se tako, sto se imaginama jedinica i u funkciji Vex, y, z) zamijeni sa -i , pa je onda '11* (x, y, z)= f- i g .

Ako je izvjesno da se cestica nalazi u zapremini V u trenutku t, onda je :

ce

p,;:; fdP= flvl2dV= fllfll2dV=1

v v

(4.1-3)

Ova relacija predstavlja .tzv: uslov normiranja talasne funkcije, tj. talasna funkcija koja zadovoljava prethodnu relaciju kao uslov kaze se da je norrmranri Ovaj uslov govori 0 stvarnom nalazenju cestice u vrernenu i prostoru, odnosno

ukupnu vjerovatnocu nalazenja i otuda mora jednaka

jedinici. Ukoliko je integral kvadrata talasne funkcje cijelorn

razlicit od 1 , onda se V1'8i rnnozenje odgovarajucom konstantom (konstantom normiranja) da hi bio ispunjen uslov (4.1-3).

Pored. uslova normiranja ( vjerovatnoca ne; moze biti veca od jedinice), talasna funkcija lfI koja odrazava objektivnu karakteristiku stanja mikrocestice, mora biti jednoznacna (vjerovatnoea ne moze biti viseznacna velicina) i neprekidna (vjerovatnoca se ne moze mijenjati skokovito). Osobina neprekidnosti talasne funkcije i njenog izvoda po koordinati, je vrIo vazna osobina (npr. pri izracunanju konstanti u taIasnim funkcijama, odnosno izracunavanju karakretisticnih velicina posmatranih mikrosistema).

91

InIlpx ~ n IlyApy~n !J.zIlpz~n

(4.2-1)

Uzimajuci u obzir.dualisticku prirodu mikrocestica, Hajzenberg je zakljucio da se rnikrecestici istovremeno ne mogu tacno odrediti koordinate ex, y. z) i .. komponente impulsa( Px, Py, pz). Prema Hajzenbergu proizvodiapsolutnih gresaka (neodredenostijtih velicina moraju da zadovolje sljedece uslove :

Ove relacije (4.2-1) predstavljaju cuvene Hajzenbergove relacije neodredenosti. Naprirnjer, sto je tacnije odredena koordinata x ( Lix = 0), to je manje tacno odredena projekcija impulsa px ( Ilpx ---? 00) i obmuto. Nemogucnost istovremenog odredivanja koordinata i impulsa mikrocestice nije posljedica nesavrsenosti metoda mjerenja ili mjernih instrumenata, vee' je to posljedica sp~cificnosti mikrocestica da istovremeno raspolazu korpuskularnim i talasnim svojstvima. Sam proces mjerenja pojedinih stanja mikrocestice ometa dinamicki sistem zbog neuskla.denog pzajanmog dejstyq mjernog uredaja i dinamickih velicina mikrocestica, Tak», prilikom mjerenja polozqja (koordiriate) mikrocestice, dolazi do predaje energije (impulsa): isto] cestici , usljed cega se narusava tacnost istovremenog odredivanja impulsacestice.

Relacije neodredenosti u vezi talasno-cesticnog dualizma daju jasnu poziciju: ako se .tacno poznaje polozaj mikrocestice u prostoru, istovremeno se nista ne zna 0 njenom impulsu, odnosno talasnoj duzini njoj pridruzenog talasa, .i obmuto, ako se .tacno zna impuls (talasna duzina) piSta se ne zna 0 polozaju' mikrocestice. Ovo je princip komplemeniamosti, po kom se talasna i cesticna svojstva ne iskazuju istovremeno. Jedno 01'i- ovih svojstava se iskazuje kao dominantno. Relacije neodredenosti rnogu se napisati i u obliku

(4.2-2)

gdje je !J.E neodredenost energije nekog stanja sistema, a Ilt interval vremena n toku kojeg to stanje egzistira. Relacija (4.2-2) znaci, da sto je krace vrijeme postojanja bilo-kakvog stanja sistema, time c.e biti veca neodredenost vrijednosti

92

energije. Npr. u osnovnom, stabilnom stanju atoma vodonika elektron boravi beskonacno dugo, jer ne rnoze cia prede na nizi nivo. Slijedi, da kada t ~ co , !ill neodredenost tezi vnuli. Treba istaci da Hajzenbergove relacije predstavljaju fundamentalne postavke kvantne fizike.

Statisticka tumacenja de Broljevih talasa i Hajzenbergove relacije neodredenosti pokazala su da jednacina u kvantnoj mehanici, koja opisuje kretanje mikrocestice u polju sila, mora opisivati istovrenlenoi njena talasnasvojstva. Osnovnu jednacinu nerelativisticke kvantne mehanike dao je Sredinger 1926. godine. U nerelativistickoj kvantl1Qj mehanici, Sredingerova jednacina ima istu ulogu kao i Njutnova jednacina kretanja u klasicnoj rnehanici, ili Maksvelove jednacine u k1a8icnoj elektrodinamici.

Opsti oblik Sredingerove jednacine za nestacionarno polje dejstva sile je:

Ll 'P(r,t) + U (x, y, z, t) 'P(r,t) = U1ft- 'P(r,t)

2m u

(4.3-1)

koja se ne izvodi nego se postulira kao i sve osnovne jednacine u fizici ( npc Maksvelova jednacina u elektromagnetizmu ili Njutnova jednacina u klasicnoj fizici). U jednacini (4.3-1) m je mas a cestice, je imaginarna jedinica

(i=H), U (x, y, z, t) predstavlja potencijalnu energiju cestice u poIju u kome se cestica krece, dole je A Laplasov operator (koji se obiljezava i kao \72), koji u

Dekartovom koordinatnom sistemu ima oblik : \72 = Ll=( aa;2 + aa;2 + aa:2 ) ,.

Sredinger je posao od poznatih matematickih izraza za talasne procese i od de Broljeve reIacije. AIm se rnikrocestica slobodno krece-, tada za nju vazi da je U (x, y, Z, t ) == 0 bilo gdje u prostoru. Saglasno de Broljevoj postavci, rnikrocestica se moze prikazati ravnim talasom,

Ako se radi jednostavnosti pretpostavi cia se rnikrocestica krece u pravcu x - ose, jednacina ravnog talasa imace oblik:

ljf(x,t)= Acos(OJt-kx)

(4.3-2)

93

If/(X,t) = A e-i(UJt-kx)

(4.3-3)

iIi kada se uzme u obzir mogucnost eksponencijalnog prikazivanja pomocu imaginarnih.eksponenata, tj. u kompleksnom obliku,

Prema tome, ravan de Broljev talas ima oblik

-!_(Et- px) If/.(x,t) = A e n

(4.3-4)

gdje je E=1iOJ, a p=1ik.Diferenciranjem izraza(4.3-4)po t i x,c!obijase:

(4.3-5)

(4.3-8)

a odatle se za energiju E i za impuls p mikrocestice, dobijaju sljedeci izrazi:

E = _!!. 1 i If!' at

1 i1idlf/ If/ at

(4.3-6)

(4.3-7)

2

Ako se izrazi (4.3-6) i (4.3-7) uvrste u izraz E =L , dobija se sljedeca 2m

diferencijalna jednacina:

koja predstavlja SredingeroJ!U talasnu jednacinu za slobodnu cesticu.

94

je talasna funcija If/nezavisna od vremena, Ovo [e.moguce ako je polje u kome se krece cestica stacionamo, tj, U = U (x,y, z) i dane zavisi od vremena t i ima smisao potencijalne energije, Dakle,.ako se cestica tkrece u polju sila koje karakterise potencijalna energija vex, y, 2), tada se njenaukupna energija jednaka:

2 E=T+U= L+u 2m

onda Sredingerova jednacina ima oblik

+ 2m (E-U)If/=O

(4.3.1-1)

Ova se jednacina moze prosiriti na tri dimenzije:

2m

AttJ+ -;y (E-U)if/=O h~

(4.3.1-2)

Jednacina (4.3.1-2) predstavlja Sreaingerovu jednacinu za stacionarno stanje . Pomocu ove stacioname Sredingetove JedriaCine, u kvantnoj mehanici dobijaju se staciortarna stanja i njihove energije. Ona je osnovna jednacina kvantno-talasne fizike. Uovoj jednacini figurise parametar E - ukupna energija cestice; U teoriji' diferencijalnih jednacina je dokazano da ova jednacina ima rjesenje sarno za odredene vrijednosti E. Ove vrijednosti energije se nazivaju svojstvene, Rjesenja koja odgova.raju svojstveniIrr vrijednostima energije nazivaju

svojstvene .funkcije, koje su vremenske nezavisne. Stanja koja su opisana svojstvenim funkcijama nazivaju se svojstvena stan]«.

Jedriacina (4.3.1-2) moze se egzatno rijesiti samo za jednoelektronske sisterne (atom vodonika, helijum jedanput jonizovan, litijum dva puta jonizovan, itd.) za koje potencijalna energija U predstavlja Kulonovu siluprivlacenja izmedu elektrona"i jezgra koja zavisi samo ad njihovog medusobnog rastojanja, tj.

U

Tada se kretanje elektrona vrsi usferno sirnetricnom polju

95

z

jezgra, paje za rjesavanje jednacine (4.3.1-2) jednostavnije koristiti sfemi koordinatni sistem.: Ova cinjenica je vazna iz razloga .8to se problematoma vodonika u kvantnojfizici se svodi na problem rjesavanja Sredingerove jednacine za sfernosimetricni potencijal.

U pravouglom Dekartovom koordinatnom sistema, polozaj tacke se odreduje njenim rastojanjima x, y i z od triju medusobno normalnih ravni.

z

dr

zapremine sin e de ckp

Sl. 4.3.1-1 U objasnjenje veze izrnedu Dekartovog i sfernog koordinatnog sistema

U sfemom koordinatnom sistemu polozaj tacke u prostoru odreduje se njenim rastojanjem r od stalne tacke 0, uglom (j izmedu duzi OM i stalne poluprave OZ i uglom If izmedu ravni ZOM i stalne ravni ZOX; Veza izmedu pravouglih i sfemih koordinata je:

x = r sin e COS rp y = -.1::,8111 e sin rp z == r cos e

(4.3.1-3)

iii

+

(z)

e=arccosl-;: .

rp = arctg(~)

96

Diferenciranjem jednacina (4.3.1-3) i smjenom u jednacinu (43.1-2), dobija se sljedeciizraz za Sredingerovu jednacinu :

(4.3.1-4)

gdje je f1 redukovana masa. 1 f1 = me i11N ,gdje je mN masa jezgra, u slucaju

me+mN

vodonikovog atoma masa protona, me mas a elektrona, Imajuci u vidu da masa jezgra nije beskonacno veca od mase elektrona, Zornerfeld je izrsio korekciju Borove aproksimacije 0 nepokretnosti jezgra, ukazujuci da se jezgro zajedno sa elektronom krece oko zajednickog centra p I.

Jednacina (4.3.1-4) rjesava se metodom razdvajanja promjenljivih, koja omogucava da se talasna funkeija Ij/ predstavi kao proizvod tri talasne funkcije od

kojih svaka samo od jedne koordinete sfernog koordinatnog sistema, tj.

lj/(r,B,rp) ,;:: R(r)·8(0) <D(q?)

(4.3.1-5)

od kojib funkcija 1? (1') zavisisamo od r, pase zato predstavlja radijalni dio talasne funkcije Ij/ (1', 0, (jY), dok funkcije 8(0) i <D(rp) predstavljaju polami odnosno azimutalni dio talasne funkcije.

Sama jednacina (4.3.1-4) se onda razlaze na tri nezavisne jednacine:

(4.3.1-6).

+

(4.3.1-7)

J

+

=0

(4.3.1-8)

97

gdje su A. i m separacioni parametri pri rjesavanju parcijalne diferencijalne jednacine (4.3.1-4). Rjesenja ovih triju jednacina su talasne funkcije R(r), 8(61) i <1>(<p), respektivno. Kako proizvod I;/lj/ odreduje opstu funkciju If/, ove funkcije moraju da zadovoljavaju us love jednoznacnosti, konacnosti i neprekidnosti. Takva rjesenja su moguca, kada parametri E, Aim u ovim

. jednacinama imaju odredene vrijednosti.

Za funkciju R (r) postavljeni uslovi su ispunjeni kada je :

J1 e4Z2

E =- 2 2 2 ' n = 1,2,3, ...

Il 8 h £0 n

(4.3.1-9)

gdje se broj n javlja u toku rjesavanja (4.3.1-9) kao posJjedica zahtjeva da tala:sna funkcija R(r) bude konacna.Broj n = 1,2,3, .... , 00, je g'lavni kvantni broj.

Za funkciju <PC rp) ti' usJovi su ispunjeni kada je:

m == 0, ±1, ±2, ...

(4.3.1-10)

ina. kraju, za funkciju 8(8) imamo ispunjenje uslova kada je:

A==I(l+l), gdjeje 1=0,1,2, ... , (4.3.1-11)

pri cemu je I 21m I.

Da.kle, parametri n, 1 i: 111, sadrzani u predhodnim funkcijama, su konstante odredenih vrijednosti. Ti parametri su prirodna posljedica zahtjeva da rjesenja jednacine ispune uslove jednoznacnosti, konacnosti i neprekidnosti, i zovu se kvantni brojevi.

Da bi se naglasilo da rjesenja Sredingerove jednacine zavise od sva ova tri kvantna broja, uz lj/ se stavljaju ovi kvantni brojevi kao indeksi.fj.

(4.3.1-12)

to su funkcije stanja elektrona, koje se atomske Orbitala je

podrucje oko atorna ili molekule u kojem je vjerojatnost nalazenja elektrona najveca.

Ove funkcije IfInil1l zaviseod tri kvantna broja, koji odrednju velicinu, oblik i

prostornu orijentaciju orbitala i to . glavnog kvantnog broja 17, koji odreduje (kvantira) encrgiju u dat0111 (orbitali), zatim od orbitalnog

98

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->