P. 1
Jose Ortega y Gasset Pobuna Masa

Jose Ortega y Gasset Pobuna Masa

4.0

|Views: 1,805|Likes:
Published by Martina Sidze

More info:

Published by: Martina Sidze on Jun 28, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/17/2013

pdf

text

original

JOSE ORTEGA Y GASSET POBUNA MASA

PROLOG ZA FRANCUZE Društvo ne nastaje dobrovoljnim sporazumom. Naprotiv: svaki dobrovoljni dogovor podrazumijeva postojanje društva. Ortega zamišlja Sjedinjene Europske Države kao jedno društvo, kao zrelu zajednicu, jer je europsko društveno jedinstvo zapravo vrlo stara činjenica. Europa nije „stvar“ nego ravnoteža ili balance of Power. Jer je ravnoteža ili balans sila realnost koja se sastoji od postojanja pluraliteta. Ako se taj pluralitet izgubi, to će dinamično jedinstvo nestati. Danas cijelim kontitentalnim područjem vlada jedan oblik homogenosti. Gdje god se pojavi čovjek-masa on je kriv za tužnu zagušljivu monotoniju koju poprima život na cijelom kontinentu. Tom čovjeku-masi najprije je oduzeta vlastita povijest, pa zato poslušno prihvaća sve discipline koje se nazivaju „internacionalnima“. Zato je uvijek spreman pretvarati se da je bilo što drugo. Ima samo apetite, vjeruje da ima samo prava i ne vjeruje da ima obveze- to je čovjek bez plemićke titule koja bi ga obvezivala-on je snob. Lišen vlastite sudbine, ne osjeća da postoji na svijetu kako bi napravio nešto određeno i nepromjenjivo, snob ne može razumjeti da postoje posebne misije i posebne poruke . Zato je neprijateljski raspoložen prema liberalizmu (kolektivistički klevetnici liberalizma- ali ljudi se obično slažu kad je u pitanju nešto grubo ili glupo). Sloboda je u Europi uvijek značila spremnost da automatski budemo ono što jesmo. Teze: 1. Individualistički liberalizam pripada flori 18.st.; djelomice inspirira zakonodavstvo Francuske revolucije; ali umire s njom. 2. Karakteristična tvorevina 19.st. bio je baš kolektivizam. To je francuska ideja koja je rasla dok nije preplavila obzor. Teoretičar liberalizma Spencer obranu pojedinca nije temeljio na dokazima da je sloboda korisna ili zanimljiva pojedincu, nego, naprotiv, na tome da je korisna i zanimljiva društvu. „Pojedinac protiv države“ – naslov njegove knjige; pojedinac i država u ovom su naslovu samo dva tijela jednoga subjekta. A Stuart Mill je rekao da u svijetu postoji snažna i sve jača sklonost širenju do ekstremnih razmjera moći društva nad pojedincem, uz pomoć zakonodavstva. Kaže se da se danas svi moraju baviti politikom. Integralna politika, apsorpcija svih stvari i svakog čovjeka za politiku, to je isto kao i pojava pobune masa koja se ovdje opisuje. Masa u pobuni izgubila je svaku sposobnost vjere i spoznaje. U sebi može nositi samo politiku, jer želi zamijeniti spoznaju. Integralno politiziranje jedna od tehnika koje se koriste da bi ga se socijaliziralo. „Opća revolucija“ je volja da se jednim udarcem transformira sve i u svakom pogledu. U revolucijama se apstrakcija pokušava pobuniti protiv konkretnoga. Zato je revolucijama svojstven neuspjeh. Ljudski problemi nisu apstraktni poput astronomskih ili kemijskih. Vrlo su konkretni jer su povijesni.

(Svaki tigar npr. Mora iznova početi biti tigar, kao da prije njega nije bilo nijednoga. Čovjek, naprotiv, zahvaljujući sposobnosti pamćenja, skuplja vlastitu prošlost, posjeduje ju i iskorištava. Čovjek nikad nije prvi čovjek: počinje postojati na određenoj razini nakupljene prošlosti. To je čovjekovo jedino blago.) Ortega posebno izdvaja za europskog čovjeka i njegovu neposrednu budućnost, samo jedan faktor: karakterizaciju prosječnog čovjeka koji danas vlada svime, kako bi ocijenio njegovu sposobnost da nastavi suvremenu civilizaciju i njegovu sposobnost da se drži kulture.

PRVI DIO – POBUNA MASA
AGLOMERACIJA KAO ČINJENICA Najbitnija stvar u današnjem europskom javnom životu je činjenica da je masa došla na vlast. Kako mase, po definiciji, ne smiju i ne mogu upravljati vlastitom egzistencijom, a još manje društvom, želi reći da Europa danas trpi najopasniju krizu koja se može dogoditi narodu, državi ili kulturi. Posljedica koju nosi ta kriza je pobuna masa. Javni život nije samo politički nego istodobno intelektualni, moralni, gospodarski, vjerski. Treba upozoriti na današnje vizualno iskustvo, naglašavanje vidljivoga aspekta našeg doba. Tu činjenicu naziva aglomeracijom, punoćom. Sve je svugdje puno ljudi. Gomila je odjednom postala vidljiva, smjestila se na mjestima koja društvo najviše voli (kazalište, kafane…). Prije je prolazila neopaženo, bila je na dnu društvene pozornice. Gomila=društvena masa. Društvo je uvijek dinamična cjelina dvaju čimbenika: manjine i mase. Manjine su pojedinci ili skupine posebno označenih pojedinaca. Masa je skup osoba koje nisu posebno označene. Masa je prosječan čovjek. U skupinama koje se karakteriziraju po tome što nisu gomila masa, članovi se podudaraju po željama, idejama ili idealima koji sami po sebi isključuju velik broj. Da bi nastala, elita se najprije mora odvojiti od mnoštva. Masa je svaki onaj koji ne ocjenjuje samog sebe- u dobru i zlu- zbog posebnih razloga, nego se osjeća „kao i svi“, a ipak ne osjeća tjeskobu, nego zadovoljstvo jer je isti kao i drugi. Podjela društva na mase i elite samim time nije podjela na društvene klase, nego na vrste ljudi i ne može se poklapati s hijerarhijom superiornih i inferiornih klasa. Masa, koja to ne prestaje biti, danas zamjenjuje elitu. Dolazi do političke vladavine mase. Masa djeluje izravno bez zakona, uz pomoć materijalnih pritisaka, namećući svoje težnje i ukus. Ortega sumnja da je postojalo vrijeme u povijesti u kojemu je mnoštvo tako izravno došlo na vlast kao danas. Zato govorimo o hiperdemokraciji. Isto se događa i na drugim planovima, posebno na intelektualnom. Za današnji je trenutak tipično da obična duša, koja zna da je obična, ima hrabrosti tražiti pravo na prosječnost i nametnuti je bilo gdje. Tko nije kao svi ostali, tko ne misli kao svi ostali, izlaže se opasnosti da bude uklonjen. USPON POVIJESNE RAZINE

Ortega je poznat po potpori radikalno aristokratskom tumačenju povijesti. Ali on nikad nije rekao da bi ljudsko društvo trebalo biti aristokratsko, nego mnogo više od toga. Ljudsko društvo je uvijek aristokratsko, čak toliko da je društvo to samo ako je aristokratsko i prestaje biti društvo ako izgubi svojstva aristokracije. Dvije stavke jedne činjenice koja će se analizirati: 1. Mase danas imaju vitalan repertoar koji se u velikoj mjeri poklapa s onim koji se prije činio rezerviranim samo za elitu. 2. U svoje vrijeme, mase su postale neposlušne prema eliti: ne slušaju nego ju potiskuju u stranu i zamjenjuju. Ne samo da koriste materijalne tehnike nego, što je bitno, pravne i društvene. Manjine su otkrile da svaki pojedinac, samim time što se rodio, i bez potrebe ikakve kvalifikacije, ima neka osnovna politička prava, takozvana ljudska i građanska prava, te da su ta zajednička prava jedina koja postoje. Svako drugo pravo kao posljedica posebnih darova osuđeno je kao povlastica. To je bio prvi, čisti teorem i ideja malobrojnih. Onda se masa počela oduševljavati idejom tih pravila i prihvatila ih kao ideal, ali nije pravo osjećala u sebi, nije ih primjenjivala i vrednovala, nego je i dalje živjela i osjećala se kao u starom režimu. Kad nešto što je bio ideal postaje sastavnim dijelom stvarnosti, onda to nemilosrdno prestaje biti ideal. To psihološko stanje čovjeka da se osjeća svojim gospodarom i ravnopravnim svakom pojedincu, koje je u Europi pripadalo samo odličnicima, u Americi se događa od 18.st., praktično oduvijek. To je mnoge navelo na to da kažu da se Europa „amerikanizirala“. Ali to nije istina, Europa se nije amerikanizirala. Pobjeda mase i sjajan uspon životne razine koji je uslijedio, dogodili su se u Europi iz nutarnjih razloga. VLADAVINA VREMENA Vladavina masa, dakle, predstavlja pozitivan uspon ako je riječ o usponu svake povijesne razine i ako nam otkriva da se prosječan život danas događa na višoj razini od jučerašnje. Činjenica je da se nisu sva razdoblja osjećala inferiornima u odnosu na bilo koje prošlo vrijeme. Ljudi u većini razdoblja nisu mislili da je njihovo vrijeme na višoj razini od ostalih prošlih vremena, naprotiv. Ali postojalo je i ispunjenih vremena. To su vremena zadovoljstva samim sobom. Ali ljudi su u tim tako zadovoljnim, tako ispunjenim stoljećima iznutra zapravo bili mrtvi, jer im je presušio izvor želja. Takva razdoblja su većinom bila praćena čudnom tugom. Autentična životna potpunost ne sastoji se od zadovoljstva, uspjeha, uspona. To da jedno vrijeme sebe zove „modernim“, odnosno zadnjim, konačnim, je uznemirujuće. Naše vrijeme se zapravo ne osjeća konačnim. Vjera u modernu kulturu je bila tužna: znati da će sutra biti u svemu bitnom isto kao i danas. Ali naši osjećaji danas su zapravo sličniji veselju djeteta: jer nepredvidljivost, obzor otvoren svim mogućnostima, pravi je život, prava potpunost života. Današnji čovjek osjeća da je njegov život životniji od svih prijašnjih, odnosno da je cijela prošlost malena u odnosu na današnje čovječanstvo. Kako bi se onda mogao osjećati dekadentnim? Baš naprotiv: od samog osjećaja da je veći, naš je život izgubio sve poštovanje, svu pozornost prema prošlosti. Tako se prvi put susrećemo s razdobljem koje klasicizam doživljava kao prazan papir, koje ne priznaje prošlost kao mogući model ili normu.

Ovo ozbiljno razdvajanje prošlog i sadašnjeg vremena opće je mjesto našeg doba, u koje je uključena sumnja koja potiče pospanost svojstvenu životu u ovo doba. Osjećamo da smo ostali sami na zemlji kao ljudi današnjice, mrtvi više ne mogu pomoći. Ishlapio je ostatak tradicionalnoga duha. Modeli, norme, uzori nisu nam više od koristi. Moramo rješavati probleme bez aktivnog sudjelovanja prošlosti. I kad se sve zbroji na kojoj je razini naše vrijeme? Nije to ispunjenost doba, a ipak se osjeća superiornim. Možda ovaj: više od ostalih vremena i inferiorno samom sebi. RAST ŽIVOTA Živjeti znači biti unutar „okolnosti“ ili u svijetu. Svijet je repertoar naših mogućnosti. A raspon mogućnosti je mnogo veći nego ikad prije. Ali Ortega ne želi reći da je život danas bolji nego u prošlim vremenima. Ne govori o kvaliteti današnjeg života nego samo o njegovu razvoju, kvantitativnom ili potencijalnom napretku. Postoji samo jedna apsolutna dekadencija: ona koja se sastoji od pada vitalnosti, svijesti koju svako razdoblje ima o razini svoje vitalnosti. To nas dovodi do ispunjenosti. Kad bi se naše razdoblje osjećalo dekadentnim, druga bi razdoblja doživljavalo kao superiornima. A mi živimo u vremenu koje se osjeća nevjerojatno sposobnim za ostvarivanje, ali ne zna što bi ostvarilo. Vješto je u svemu, ali nije dobar gospodar sebi samome. Osjeća se izgubljenim u vlastitom obilju. Nesretniji je od svih ostalih vremena: prepušten na milost i nemilost strujama.

JEDAN STATISTIČKI PODATAK U općem pravu glasa ne odlučuje masa, već se njegova uloga sastoji od prihvaćanja odluke jedne ili druge manjine. One predstavljaju svoje „programe“. Čovjek-masa je čovjek u čijem životu nema nikakvih projekata i koji se prepušta struji. Zato ne gradi ništa, iako su njegove mogućnosti, ovlasti, goleme. I ta vrsta čovjeka odlučuje u naše vrijeme. U 5.st. počela je europska povijest, sve do 1800. godine-dakle punih dvanaest stoljeća- Europa je uspjela doseći samo 180 milijuna stanovnika. A od 1800. do 1914.-dakle za nešto više od jednog stoljeća- broj europskih stanovnika porastao je sa 180 na čak 460 milijuna! Tri naraštaja stvorila su divovsku ljudsku masu koja je, puštena kao bujica, potpuno preplavila povijesno područje. Taj podatak objašnjava pobjedu mase. Taj vrtoglavi rast znači da su u povijesti izbačeni toliki ljudi tako ubrzanim ritmom da ih nije bilo lako zasititi tradicionalnom kulturom. POČETAK RAŠČLAMBE ČOVJEKA-MASE Kakav je čovjek-masa koji danas dominira javnim životom? Odnosno kako se razvio? Koji aspekt nudi život tog čovjeka svjetine? Opće materijalne lakoće. Svakog dana dodaje novi luksuz svom životnom standardu. Toj gospodarskoj lagodnosti i sigurnosti dodaju se fizičke: udobnost i javni red. Život postaje udoban i nije

vjerojatno da će u njemu intervenirati bilo što nasilno i opasno. On pred sobom ne pronalazi nikakve društvene zabrane. U oblicima javnog života ne pronalazi smetnje i ograničenja. Nitko nema građanske povlastice. Svi ljudi su pred zakonom jednaki. Taj novi svijet omogućila su 2 načela: liberalna demokracija i razvoj tehnike. Svijet koji od rođenja okružuje novog čovjeka ne ograničava ga ni u jednom smislu, ne zabranjuje mu i ne sputava ga, nego, naprotiv, kažnjava njegove apetite koji, načelno, mogu beskonačno rasti. Taj svijet nudi radikalnu sigurnost da će sutra biti još bogatiji, širi. To nas navodi da u psihološki dijagram čovjeku-masi unesemo 2 crte: slobodnu ekspanziju njegovih životnih želja i radikalnu nezahvalnost prema svemu što je olakšalo njegovo postojanje. Obje crte tvore poznatu psihologiju „razmaženog djeteta“. ŽIVOT PLEMSTVA I ŽIVOT PUKA, ILI NAPOR I INERCIJA Dok je u prošlosti živjeti za prosječnog čovjeka značilo nailaziti na teškoće, opasnosti, bijedu, ograničenje sudbine i ovisnost, novi se svijet pojavljuje kao područje praktično neograničenih mogućnosti, siguran, u kojemu nitko ni o čemu ne ovisi. Najnoviji glas viče: Živjeti znači ne nailaziti na ograničenja i zato znači mirno se prepustiti sebi samome. Praktično ništa nije nemoguće, nitko nikome nije superioran. To temeljno iskustvo potpuno mijenja tradicionalnu strukturu čovjeka-mase, jer on se uvijek osjećao povezanim s materijalnim ograničenjima i superiornom društvenom moći. To je, po njegovu mišljenju bio život. Ako je uspio poboljšati svoju situaciju, ako se uspinjao po društvenoj ljestvici, to je pripisivao slučajnosti i sreći ili strašnim naporima za koje je dobro znao koliko su ga stajali. Ali čovjek kojeg analiziramo navikava se na to da za samoga sebe ne upućuje apele ni na jednu instanciju i da se oslanja samo na sebe. Nikad čovjek-masa nije tražio pomoć drugih, ako ga okolnosti nisu prisilile na to. Odličnika ili čovjeka elite određuje intimna potreba da se samostalno obrati normama izvan sebe samoga, superiornima, u čiju se službu dragovoljno stavlja. Razliku između odličnika ili čovjeka elite i puka leži u tome da odličnik zahtijeva mnogo od sebe samoga, dok pučanin ne traži ništa nego se zadovoljava onime što jest i oduševljen je samim sobom. Suprotno onome što se vjeruje, u esencijalnom ropstvu živi odličnik, a ne čovjek masa. Život mu se ne sviđa ako ne služi nečemu transcedentalnom. To je život pun discipline-plemenit život. Plemstvo se definira po zahtjevnosti, po obvezama, a ne po pravima. Plemići teže redu i zakonu. Plemenit znači „poznat“: to znači poznat cijelome svijetu, slavan, koji se ističe iz anonimne mase. podrazumijeva neobičan napor koji je razlog slave. Za Ortegu je plemstvo sinonim života provedenog u radu postavljenog uvijek tako da sam sebe mora nadrastati, pretvoriti se iz onoga što je sad u ono što se iznosi kao obveza i zahtjev. Tako se plemenit život suprotstavlja običnom ili inertnom životu koji se statično zatvara u sebe sama, osuđen na trajnu unutrašnjost (zatvorena u samu sebe vjerujući da je dovoljna sama sebi), dok ga

vanjska sila ne istjera. Zato tu vrstu ljudi nazivamo masom. Mase nisu sposobne za podložnost vlasti u bilo kojem poretku. ZAŠTO SE MASE U SVE UPLEĆU I ZAŠTO SE UPLEĆU NASILJEM? Bar u europskoj povijesti do danas, nikad puk nije vjerovao da ima „mišljenje“ o nečemu. Imao je vjeru, tradiciju, iskustvo, društvene navike, ali nije mislio da ima teorijsko mišljenje o tome što jest ili što bi nešto moralo biti-primjerice o politici ili književnosti. On je davao ili odbijao svoj pristanak ali nikad mu nije palo na pamet svoje „ideje“ suprotstaviti političarevim, pa čak ni ocjenjivati njegove „ideje“. Nema kulture tamo gdje nema načela građanske zakonitosti na koju se možemo pozvati. Nema kulture gdje nema poštivanja novih intelektualnih stajališta na koja se pozivamo u raspravi. Ali čovjek-masa osjetit će se izgubljenim ako prihvati raspravu i instinktivno odbaci obvezu da bude poslušan višoj instanciji koja postoji izvan njega. Zato je „novo“ u Europi „završiti raspravu“ i prezire se svaki oblik zajedničkog života koji bi sam po sebi podrazumijevao poslušnost objektivnim pravilima, od razgovora preko znanosti do parlamenta. To znači da se odbija suživot kulture, koji je suživot podvrgnut normama, i vraća se barbarskom suživotu. Duhovna hermetičnost, koja gura masu da se miješa u svaki javni život, nemilosrdno je navodi na jedini postupak: izravnu akciju. Nasilje je sredstvo koje primjenjuje onaj koji je iscrpio sva ostala kako bi obranio nešto u čemu je u pravu. Sad to počinjemo promatrati i previše jasno, jer se „izravna akcija“ sastoji od uporabe preokreta poretka i proglašavanja da je nasilje prima ratio, odnosno jedini razum. Civilizacija je, ponajprije, volja za zajedničkim životom. Necivilizirano je i barbarski ne računati na ga i druge. Barbarstvo je sklonost razdvajanju (egoizam). Liberalna demokracija je oblik u kojemu je politika predstavljala najviši stupanj volje za zajedničkim životom. Ona do kraja nosi odluku o oslanjanju na bližnjega i prototip je „neizravne akcije“. Liberalizam je vrhunac velikodušnosti: on je pravo koje većina daje manjini, pa je zato najplemenitiji uzvik koji se čuo na ovom planetu. Ali to je preteška zadaća da bi se učvrstila u svijetu. Živjeti zajedno s protivnikom! Vladati s oporbom! PRIMITIVIZAM I TEHNIKA Dominira primitivan čovjek, Naturmensch, koji se pojavljuje usred civiliziranoga svijeta. Civilizirani je svijet, ali njegovi stanovnici nisu: i ne vide u njemu civilizaciju, nego ga iskorištavaju kao da je priroda. PRIMITIVIZAM I POVIJEST Priroda je uvijek ovdje. Održava samu sebe. U njoj, u divljini, možemo nekažnjeno biti divljaci. To se događa u svijetu u kojemu postoji samo priroda. Ali ne događa se u svijetu u kojemu postoji samo priroda. Ali ne događa se u svijetu u kojemu, kao u našemu, postoji civilizacija. Civilizacija nije uvijek tu, ne uzdržava samu sebe. Umjetna je i potrebni su joj umjetnik ili obrtnik. Želite li iskoristiti prednosti

civilizacije, ali vas je ne zanima njezino održavanje… trenutak nepažnje i kad pogledate oko sebe, sve se rasplinulo! Načela na koja se oslanja civilizirani svijet ne postoje za današnjega prosječnog čovjeka. Ne zanimaju ga temeljne vrijednost kulture, ne solidarizira se s njima, nije joj spreman služiti. Civilizacija, što više napreduje, postaje sve složenija i teža. Problemi koje danas postavlja vrlo su zamršeni. Sve se više smanjuje broj osoba čiji je duh na visini problema. Ta neravnoteža između složene suptilnosti problema i duha bit će sve veća ako se ne pronađe lijek i to je osnovna tragedija civilizacije. Sve civilizacije nestale su zbog nedostatnosti načela. „Najučeniji“ ljudi danas pate od nevjerojatnoga povijesnoga neznanja. Zato su boljševizam i fašizam dva najočitija primjera supstancijalne regresije, zbog anti-povijesnoga, anakronog načina kojim tretiraju dio razuma. Ponašaju se od početka kao da su već prošli, kao da pripadaju prošlosti. Boljševizam i fašizam dva su pseudosvitanja; ne donose novo jutro, nego neko davno, već proživljeno; oni su primitivizam. Europi nema spasa ako njezina sudbina ne dođe u ruke doista „suvremenih“ ljudi koji ispod sebe osjećaju kuckanje povijesne podloge, koji znaju sadašnju razinu života i odbacuju sve arhaične i divlje geste. Potrebna nam je cjelovita povijest kako bismo vidjeli hoćemo li uspjeti pobjeći od nje, a ne ponovo upasti u nju. DOBA RAZMAŽENOG DJETETA Svijet obilja mogućnosti automatski uzrokuje teške deformacije i iskvarene oblike ljudske egzistencije- one koji se mogu svrstati u opću klasu „nasljednika“ među kojima je „plemić“ samo jedan primjer, a razmaženo dijete drugi, i drugu, mnogo širu i radikalniju- čovjeka-mase našeg doba. Ljudski život je izronio i napredovao samo kad su sredstva na koja je računao bila u ravnoteži s problemima koje je osjećao. Danas imamo slučaj „zadovoljnog djeteta“, jer je riječ o čovjeku koji je došao na svijet samo da bi radio što mu se prohtije. Takvu iluziju zapravo ima „razmaženi sin“. To ne znači da čovjek ne bi smio raditi što želi, nego da smije samo ono što mora raditi ili biti. Slobodan je odbiti raditi što mora napraviti; ali to ne znači da može slobodno raditi što god mu se prohtije. Ortega smatra da je sudbina ključna: ako ju prihvatimo, onda smo izvorni; ako je ne prihvatimo, mi smo negacija, krivotvorina sebe samih. Sudbina se ne sastoji od onoga što želim biti; ona prepoznaje samu sebe i pokazuje jasan trag, stog profil i svijest da moramo napraviti ono što nam se ne da. Čovjeku-masi snagu daje neiskrenost, šala. Sve radi kao „razmaženi sin“. Žurba u prihvaćanju tragičnoga, konačnog ponašanja samo se privid. Igra na kartu tragedije jer vjeruje kako u civiliziranom svijetu stvarna tragedija nije moguća (što će se kasnije pokazati kao krivo:Holokaust! I tu je kraj šali.). BARBARSTVO SPECIJALIZACIJE Teza je da je civilizacija 19.st. automatski stvorila čovjeka-masu. Ona se može svesti na svije velike dimenzije: liberalnu demokraciju i tehniku. Današnju tehniku stvara spoj kapitalizma i eksperimentalne znanosti. Nije sva tehnika

znanstvena. U kamenom dobu čovjek je izradio kamenu sjekiru a nije znao za znanost, ali je ipak stvorio tehniku. Tek suvremena europska znanost ima korijene u znanosti, a iz tih korijena proistječe njezina specifičnost, mogućnost neograničenog napretka. Današnji je znanstvenik prototip čovjeka-mase. Ne zbog osobnih nedostataka svakog znanstvenika nego i zato što ga sama znanostkorijen civilizacije- automatski pretvara u čovjeka-masu. A to se dešava zato što u svakom naraštaju znanstvenik mora smanjivati opseg svojeg rada, i tako postupno gubi dodir s ostalim dijelovima znanosti. Taj čovjek, od svega što mora znati da bi bio uspješan, poznaje samo određenu znanost, a čak i od te znanosti poznaje samo mali dio u kojemu je aktivan istraživač. Znatiželju za cjelokupnim znanjem naziva se diletantizmom. Specijalizirajući ga, civilizacija ga je učinila heretičnim i zadovoljnim unutar njegovih granica, ali taj intimni osjećaj domene i utjecaja izazvat će u njemu želju za dominacijom izvan njegove specijalnosti. Ponaša se kao da nema kvalifikaciju i kao čovjek-masa u gotovo svim životnim sferama. Specijalist ne poznaje unutarnju fiziologiju znanosti kojom se bavi, a još manje zna o povijesnim uvjetima njezina nastanka, odnosno kako moraju biti organizirani društvo i ljudsko srce da bi i dalje mogli postojati istraživači. NAJVEĆA OPASNOST- DRŽAVA Onog dana kad Europom zavlada autentična filozofija (a da bi vladala, nije nužno da vladaju filozofi, kako je to najprije Platon htio, niti da vladari budu filozofi, kao što je kasnije htio. Da bi filozofija vladala dovoljno je da postoji. Odnosno da filozofi budu filozofi. Već stotinu godina sve su drugo- političari, pedagozi, književnici ili znanstvenici.- slično kao kod Kanta)- jedino što je može spasit- opet će se primijetiti da je čovjek, imao za to volje ili ne, stvoren tako da mora tražiti višu instanciju. Uspije li je sam pronaći, on je odličnik. Poželi li masa sama djelovati, znači, dakle, da se pobunila protiv vlastite sudbine, a kako se to sad događa, on govori o pobuni masa. Pobunom se može nazvati samo ona pobuna u kojoj nitko ne prihvaća svoju sudbinu, u kojoj se buni protiv samoga sebe. Kada masa djeluje sama, ona to čini samo na jedan način: linčem. Nije posve slučajno što je zakon linča američki, jer je Amerika, na neki način, raj za mase. A ništa manjene čudi ni to što sad, kad mase pobjeđuju, pobjeđuje i nasilje i pretvara se u jedino sredstvo, jedinu doktrinu. Već odavno se primjećuje taj napredak nasilja kao norme. Danas je nasilje doseglo najviši stupanj razvoja (pisano 30-ih godina, prije 2. Svjetskog rata), a to je dobar simptom, jer znači da automatski počinje njegov pad. Opasnost koja prijeti civilizaciji je suvremena država. Država pokraj 18.st. u svim europskim nacijama nije bila ništa posebno! Prvi kapitalizam i njegove industrijske organizacije u kojima prvi put pobjeđuje tehnika, nova, racionalizirana tehnika, izazvale su prvi rast društva. Pojavila se nova društvena klasa: građanstvo. To neposlušno građanstvo je imalo jedino praktični talent. Ali s revolucijom je građanstvo steklo vlast i primijenilo na državu svoje neosporne vrline, stvorilo je moćnu državu koja je ukinula revolucije. Vlast se izjednačila s društvom. Zbogom revolucije, zauvijek!(u negativnom smislu).

U naše vrijeme država je postala sjajan stroj koji izvrsno funkcionira, djelotvorno u odnosu na količinu i preciznost sredstava. S druge strane, čovjek-masa u državi vidi anonimnu vlast, a kako se i on osjeća anonimnim-pukom, vjeruje da je država njegova. Zamislite da se u javnom životu neke zemlje javi teškoća, sukob ili problem: čovjek masa morat će tražiti da to odmah preuzme država koja će problem izravno rješavati svojim golemim i nepobjedivim sredstvima. To je najveća opasnost koja danas prijeti civilizaciji: život postaje državni, država intervencionistička i takva da apsorbira svaku društvenu spontanost. (u prijevodu: očekujemo da država brine i o našem najmanjem problemu koji imamo, bilo da smo nezaposleni, bilo da me muči nešto privatno (sukob s nekim), a tako dajemo državi u jednu ruku moć nad našim životima koju inače ne bi imala, uvijek ju smatramo odgovornom za zla koja nam se dešavaju, a tako jedino mi postajemo manje odgovorni , vječna djeca). Masa pomišlja: „Ja sam država“. Krivo. Suvremena država i masa jednake su samo po tome što su anonimne. Ali čovjek-masa vjeruje, zapravo, da je on država i svaki put će je pokušati pokrenuti s bilo kojim izgovorom, uništiti svaku manjinu koja mu smeta na bilo koji način, interveniranjem u politici, idejama, industriji. Društvo, da bi bolje živjelo, stvara kao sredstvo- državu. Na kraju će se desiti to da mu se država nameće, a društvo mora početi živjeti za državu. Ali na kraju, država se još sastoji od ljudi iz tog društva. Uskoro oni neće biti dovoljni za održavanje države pa će se morati pozvati stranci. Do toga dovodi intervencionizam države: narod se pretvara u meso i tijesto koji hrane državni aparat.

DRUGI DIO- TKO VLADA SVIJETOM?
Vladati ne znači oteti moć, nego je mirno provoditi. Pod vlašću se ne razumije prvenstveno materijalna moć, uz fizičku silu, jer vlast provodi čovjek ili skupina ljudi, oni raspolažu društvenom mašinerijom. Vlast je normalna provedba autoriteta i uvijek se temelji na javnom mišljenju. Ponekad javno mišljenje ne postoji. Društvo podijeljeno na skupine koje se razilaze u mišljenju i koje se uzajamno poništavaju snagom svojeg mišljenja ne dopuštaju uspostavu vlasti. U prijašnjim poglavljima pokušao je ispitati novi tip čovjeka koji danas dominira. Glavna osobina čovjeka-mase je da, osjećajući se običnim, zahtijeva puno pravo na to da bude običan i odbija popustiti višim instancijama. Država nije spontani zajednički život ljudi koji su povezale rodbinske veze. Država počinje kad ljudi moraju živjeti u skupinama koje nisu povezane rođenjem (kao kod Hegela?). Država je najprije projekt programa suradnje. Poziva ljude kako bi zajedno nešto učinili. Ona je čisti dinamizam- želja da se nešto učini zajedno- a zahvaljujući tome ideja o državi nije ograničena nijednom fizičkom granicom. Ona nije stvar, nego pokret, nešto što odnekud dolazi i ide prema nečemu (teži ka nečemu u budućnosti). Današnje nacije su samo sadašnja manifestacija onog promjenjivog načela, osuđenog na to da ga netko vječno prerasta. To načelo danas nije ni krv ni jezik jer je zajednica krvi i jezika u Francuskoj ili Španjolskoj bila posljedica, a ne uzrok, državnog ujedinjenja. To je načelo danas „prirodna granica“, a kao njihova „prirodnost“ označuje se magična premoć povijesti nad zemljopisnim oblicima. Prirodnost granica je vrlo relativna. Povijesna je istina o

slavnoj „prirodnoj granici“ jednostavno to da ona priječi ekspanziju naroda A na račun naroda B. Granice služe za učvršćivanje već ostvarenog političkog ujedinjenja. Nisu, dakle, bile načelo nacije, nego obratno: u početku su bile zapreka, a zatim, kad su uklonjene, bile su materijalno sredstvo osiguranja jedinstva. Točno ista uloga odgovara i rasi i jeziku. Nacionalna država se uvijek našla pred mnogim rasama i jezicima,kao i pred tolikim drugim zaprekama. Kad je njima energično ovladala, stvorila je razmjerno jedinstvo krvi i jezika koje je poslužilo za učvršćivanje cjeline. Država je uvijek poziv koji jedna skupina šalje drugim skupinama kako bi zajedno nešto obavili. Ona se sastoji na kraju od organizacije određene vrste zajedničkog života. Za čovjeka ima samo smisla ono što je u funkciji budućnosti. Čini se da želimo budućnost u kojoj će naša nacija i dalje postojati. Zato se mobiliziramo u njezinu obranu; ne zbog krvi, ni zbog jezika, ni zbog zajedničke prošlosti. Braneći naciju, branimo svoje sutra, a ne jučer, kako neki misle. Nacija nikad nije stvorena. U tome se razlikuje od drugih tipova države. Nacija se uvijek stvara ili raspada. Teza ovog eseja je da svijet pati od teške demoralizacije koja se manifestira kao velika pobuna masa i potječe iz demoralizacije Europe. Uzroci su brojni. Jedan od glavnih je gubitak vlasti koju je nekad naš kontinent imao nad ostatkom svijeta i nad sobom samim. Onda su ljudi vjerovali da znaju što će se sutra dogoditi. Ali sad se opet otvara obzor prema novim nepoznatim granicama, jer se ne zna tko će vladati. Tko, odnosno koji narod ili skupina naroda; a to znači koji etnički tip; a to znači koja ideologija, koji sustav prioriteta, koja pravila, koja životna sredstva… Zato se život u svijetu prepušta skandaloznoj provizornosti. Provizorno je sve-sve do intimnog. Sadašnji je život plod međuvlađa, praznine između dviju organizacija povijesne vladavine: one koja je bila i one koja će biti. Zato je u esenciji provizorna. Cijeli svijet primjećuje hitnost jednog novog životnog načela. Kao što se uvijek događa u slavnim krizama- neki pokušavaju spasiti trenutak pretjeranim i umjetnim pojačavanjem zastarjelog načela. To je smisao „nacionalističke“ erupcije u godinama koje protječu. Ali svi ti nacionalizmi su slijepe ulice. Nacionalizam je uvijek impuls u suprotnom smjeru od načela stvaranja nacije. On isključuje, dok načelo stvaranja nacije uključuje. Samo odluka o stvaranju velike nacije sa skupinom kontinentalnih naroda ponovo bi pokrenulo pulsiranje Europe (stvaranje Europske unije). Ona bi ponovo povjerovala u sebe i automatski se disciplinirala, jer bi od sebe tražila mnogo (što se stvarno dogodilo u poslijeratnim godinama). Europi je potreban novi životni program. POSTAVLJA SE PRAVO PITANJE Problem: Europa je ostala bez morala. Čovjek-masa ne prezire stari u korist novog morala, nego se središte njegovog života sastoji od težnje za životom bez pokoravanja bilo kojem moralu. To se manifestira i u izbjegavanju svake obveze. Čovjek-masa jednostavno nema morala, što je uvijek, zapravo, osjećaj pokornosti, svijest o službi i obvezi. Taj određen tip Europljanina ne predstavlja novu

civilizaciju koja će se boriti protiv stare, nego običnu negaciju koja skriva pravi parazitizam (zbog izbjegavanja obveza a zadržavanjem svih prava). Čovjek-masa još živi od onog što je nijekao i što su drugi konstruirali i akumulirali (generacije prije njega). EPILOG ZA ENGLEZE Posebnost i originalnost engleskoga naroda potječe iz njegova načina shvaćanja socijalnoga i kolektivnog obilježja ljudskog života, iz njegove sposobnosti da bude društvo. Ovaj epilog iskorištava da bi im progovorio i o Španjolskoj, o kojoj su oni izgradili svoje mišljenje, ali po njemu, to mišljenje je neutemeljeno zbog manjkavih informacija. Esej pod naslovom O pacifizmu je upućen Englezima, on predstavlja pokušaj prilagodbe njihovim običajima. Tema eseja koji slijedi je uzajamno nerazumijevanje u koje su upali zapadni narodi. Jer Europa je uvijek bila kao zgrada u kojoj obitelji nikad ne žive odvojeno, nego neprestano miješaju obiteljski život.

O PACIFIZMU Današnja nam stvarnost pokazuje da je engleski pacifizam bio pogrešan. Ali Ortega se svejedno priklanja engleskom gledištu, pa će pretpostaviti da je težnja Engleske za mirom u svijetu bila izvrsna. Potrebno je samo zamijeniti taj pacifizam oštroumnijim i djelotvornijim pacifizmom nego je bio dosad. Najveća mana engleskog pacifizma je bila njegovo podcjenjivanje neprijatelja. Zaboravlja se da je rat golem pothvat, te da stoga nije instinktivno stvoren. On je doveo do jednoga od najvećih otkrića, temelja cijele civilizacije: do otkrića discipline. Svi ostali oblici discipline potječu od prvobitne –vojne discipline. Rat je genijalan i sjajna tehnika života i za život. Krivo je misliti da je dovoljno ne ratovati da bi rat nestao ili nastojati da rat ne počne. Misli se da je dovoljno iskorijeniti ga i da nije nužno zamijeniti ga. Ali golem pothvat poput rata može se izbjeći samo ako je mir još veći pothvat. Ako je rat nešto što se stvara, onda je i mir nešto što se mora stvoriti, što se mora proizvesti uprežući sve ljudske snage. Engleska je vjerovala da će najviše napraviti za mir ako se razoruža, što je vrlo slično izbjegavanju. Temelj toj ideji je bio da rat jednostavno proizlazi iz ljudskih strasti te da će se ratobornost ugušiti ako se suzbiju strasti. To je velika pogreška! Rat je sredstvo koje su izmislili ljudi kako bi riješili neke sukobe. Odricanje od rata ne ukida te sukobe. Nužno je 1. Otkriti neke ideje ili pravna načela, 2. Promicanje i širenje tih pravnih ideja o spomenutoj zajednici i 3. Da te pravno ideje postanu dominantne i da se učvrste u obliku javnog mišljenja. Tek tada možemo govoriti o pravu, odnosno normi koja vrijedi. (Prava naroda). Za napredak jedne moralne funkcije uvijek je bilo bitno da se pojavi materijalizirana u neko posebno, jasno vidljivo tijelo. Ali

važnost tih međunarodnih sudova do danas se svela na to. Pravo kojim upravljaju u biti je isto ono koje je postojalo prije njihove uspostave (Liga naroda- propao slučaj). Pravo koje se ovdje traži vrlo je teško izmisliti. Rezime: dobro je da se pacifist bavi izbjegavanjem ovog ili onog rata; ali pacifizam se ne sastoji od toga nego od stvaranja drugog oblika zajedničkog života, a to je mir. To znači osmisliti i provesti cijeli niz novih tehnika. Prva je nova pravna tehnika ona koja počinje otkrivanjem različitih načela jednakosti koja odgovaraju promjenama raspodjele vlasti u svijetu. Ali ideja o ovom pravu još nije pravo. Ne zaboravimo da se pravo ne sastoji samo od ideje nego i od mnogih stvari: recimo, dio prava su i mišići policajaca i njihovih zamjenika. Očito postoji suživot Europljana, pa je zato Europa društvo staro nekoliko stoljeća i ima vlastitu povijest kao što je može imati i svaka nacija posebno. Ali, Europa je krhkije društvo od Engleske ili Francuske, ali nije nepoznat njezin stvarni karakter. To je vrlo bitno jer jedina mogućnost mira ovisi o tome da li postoji ili ne europsko društvo. Ako je Europa samo pluralitet naroda, pacifisti se mogu radikalno pozdraviti od svojih nada. Među neovisnim društvima ne može postojati pravi mir, samo latentno ratno stanje. Europa je danas desocijalizirana, nedostaju joj načela zajedničkog života koja i mogla primijeniti. Dio Europe nastoji izboriti pobjedu načela koja drži „novima“, a drugi nastoji braniti tradicionalna. To je najveći dokaz da ni jedna ni druga načela ne vrijede. Današnja anarhija i razjedinjenost u europskom društvu još su samo jedan dokaz njegove realnosti. Ona proživljava krizu zajedničke vjere, europske vjere, postojanja zakona od kojih se sastoji njezina socijalizacija. Uskoro će se Europa artikulirati u sva različita oblika javnog života: oblik novoga liberalizma i totalitarizam. To će spasiti Europu. Totalitarizam će spasiti liberalizam, izbjeljujući ga, pročišćujući ga i zahvaljujući tome uskoro ćemo vidjeti novi liberalizam kako ublažava autoritarne režime. DODATAK- DINAMIKA VREMENA Kaže se da je novac jedina sila koja vlada društvenim životom. A na osnovu čega smo uvjereni da bi novac morao imati manji utjecaj od onog koji stvarno ima? Razdoblja u kojima se autentičnije i s bolnijim krikom jadikovalo nad tom moći međusobno su vrlo različita. Ali nešto im je zajedničko: uvijek su to razdoblja moralne krize, prijelazna vremena između dvije etape. Društvena načela koja su upravljala jednim razdobljem izgubila su snagu i još nisu sazrela ona koja će vladati u sljedećem. Novac ne smije imati vlast, jer nije njegova, nego ju je oteo drugim odsutnim silama. Ovo je vrijeme doba krize: stare su povlastice izgubile vrijednost. Društvenim životom i srcem mnoštva ne vladaju ni vjera ni moral. Intelektualna i umjetnička kultura vrijede manje nego prije dvadeset godina. Ostaje samo novac. Društvena moć novca bit će toliko veća koliko je veća ponuda stvari koje se mogu kupiti, a ne sama količina novca. MLADOST

Povijesne varijacije nikad ne proizlaze iz uzroka stranih ljudskom organizmu, kao npr. katastrofa, nego odlučujući utjecaj imaju osnovne biološke razlike. Život je muški ili ženski, mlad ili star. Sami biološki oblici bili su prve institucije. Muški ili ženski rod, mladost ili starost- dva su para antagonističkih sila. Svaka od tih sila znači kretanje života u smjeru različitom od onog kojim ide. One postaju različiti načini života. Svatko pokušava cijelo ljudsko postojanje vući u svom smjeru. Zato je povijest ritmična, jer su joj temelji biološki, odnosno da postoje razdoblja u kojima prevladava muški rod i druga u kojima vladaju ženski instinkti; ima razdoblja mladih i razdoblja starih. Naše doba karakterizira ekstremna nadmoć mladih. U prijašnjim naraštajima mladost je živjela zaokupljena zrelošću. Divila se odraslima, prihvaćala je njihova pravila- u umjetnosti, znanosti, politici, navikama i životnim uređenjima, modiočekivala je njihovu potvrdu i bojala se njihove ljutnje. Običaji, zabava, sve je bilo prilagođeno životu zrelih osoba. Mladost je živjela kao rob starosti. Promjena koja se dogodila bila je fantastična. Danas se čini da su mladi neosporni vladari situacije. Današnji mladić živi u svojoj mladosti tako odlučno i hrabro. Savršeno je nosi ne pazeći što o njoj misle odrasli. Zrelost je u njegovim očima gotovo smiješna. Danas zreli muškarac i žena žive gotovo zbunjeni, s osjećajem da nemaju pravo postojati. Uskoro svoju djecu oponašaju u odijevanju. Pobjeda mladosti otkriva i promjene vrijednosti- oduševljenje tijelom. U Europi današnja društvena egzistencija organizirana je tako da zadovoljno mogu živjeti samo mladi ljudi srednje klase. Stariji i plemstvo ostali su izvan životnog kruga, a u tome se povezuju dva različita faktora- mladost i masa- koji dominiraju u dinamici ovog vremena. Režim prosječnog života usavršio seprimjerice zabava- a, zauzvrat, plemstvo nije znalo ništa novo stvoriti što bi ga distanciralo od mase. Njima ostaje samo kupnja skupih predmeta. Ali današnjoj mladosti, tako slavnoj, prijeti opasnost da dosegne nesposobnu zrelost. MUŠKI ILI ŽENSKI ROD Koje vrijednosti vladaju, muške ili ženske? Oko 1890 bile su to ženske. Kada pomišljamo na muškarca tog doba, najprije se ističe njegova sklonost ženi, i to otkriva da su u to doba prevladavale ženske vrijednosti. Proučavati muškaraca po vjernosti i obožavanju koje upućuje ženi ima smisla samo i tek onda kad je žena ono što najviše poštuje i što ga očarava. Sva ostala razdoblja u povijesti karakterizira nedostatak zanimanja za ženu. U svim razdobljima se ženu željelo, ali ju se nije u svima poštovalo. Danas je mladić gospodar svijeta. Mladi su odlučili da neće služiti ničemu i nikome, osim samoj ideji dječaštva. Ženi iz 1927. sviđaju se lijepi muškarci i to javni i bez srama priznaje, i tako dolazimo do dubljeg otkrića: žena je prestala čuvati vrijednosti sama za sebe i prihvaća stajalište muškaraca koji sad osjećaju zadovoljstvo zbog sjajne atletske figure. U tome, dakle, vidi simptom prve kategorije koji otkriva premoć muškog gledišta. Ako se u 7.st. muškarac odijevao kao žena i nadahnut njom sastavljao milozvučne stihove, danas žena oponaša muškarca u odijevanju i prihvaća njegove oštre igre.

POGOVOR Pobuna masa je pokušaj filozofske analize stanja u europskoj civilizaciji prve trećine dvadesetog stoljeća. Cilj je upozoriti na teškoće i zablude političke prakse i pružiti pomoć da se zabrinjavajući procesi zaustave. Pritom se on ne okreće prošlosti; on zapravo nije konzervativac i tradicionalist, jer ne drži da je mitologem „dekadencija“ pogodan za objašnjavanje suvremenosti. „Lijek“ nije traganje za uporištem u prošlosti, „stara dobra vremena“ nisku nikad ni postojala, a teškoće valja razumjeti upravo u novini koju donosi sadašnjost. Prava analiza sadašnjosti mora polaziti od projekta budućnosti. Sudbina pojedinca bitno ovisi o njegovim zamislima, nadama i strahovima, pa tako i sudbina velikih kulturnih zajednica. Zato je temeljni Ortegin zaključak da osmišljenog projekta budućnosti europska civilizacija naprosto nema. Ona zato kreće prema zabrinjavajućem novom barbarstvu. Njegov pojam mase ne odnosi se na okupljenu gomilu, niti se njegov pojam elite može svesti na plemstvo i nostalgiju za vremenima kada je ono vladalo. Masu i elitu on nastoji odrediti prema „tipovima“ čovjeka, a temeljni problem nalazi u vladavini neodgovornog i razmaženog čovjeka mase, kojemu pokušava suprotstaviti odgovornog- a čini se i oštroumnog- čovjeka elite. Čovjek-mase je zavladao svijetom, a njegova neodgovornost, nebriga za budućnost i pomanjkanje smislenih projekata najveći su razlog zarinutosti za budućnost cijele europske kulture. Jedino čega Ortega nije bio svjestan jest određeno protuslovlje između temeljnih načela demokracije i potrebe da politiku vode „najbolji“. Njegov pojam elite, koji očito ustraje na onome što bi najviše odgovaralo „duhovnoj i moralnoj eliti“, ostaje u tradiciji koja ide od Platonove Republike. Tako i njegov pledoaje liberalizmu ostaje u okvirima ustrajanja na takvoj eliti kakva ne može biti ništa drugo doli utopija. On nije dovoljno pozornosti posvetio činjenici da elita, koja bi takve probleme mogla riješiti, naprosto nikada neće biti izabrana u demokratskom sustavu. Ali Ortega još uvijek vjeruje u ideal demokracije, pa demokratsku vlast drži u najboljim mogućim tipom vladavine.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->