P. 1
Termodinamika

Termodinamika

|Views: 2,455|Likes:
Published by Nataša Vavra

More info:

Published by: Nataša Vavra on May 05, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

08/05/2013

pdf

text

original

Sections

1

JU UNIVERZITET U TUZLI
MAŠINSKI FKULTET
ODSJEK:PROIZVODNO MAŠINSTVO












TERMODINAMIKA I

(Knjiga za usmeni ispit iz termodinamike I)













AUTOR: SPAHIĆ RAGIB
PROFESOR:MUHAMED BIJEDIĆ
JUNI,2007 GODINA
2


SADRŽAJ

TERMODINAMIKA I

1.UVOD
2.PROCESI S VODOM I VODENOM PAROM
3.PRIJENOS TOPLOTE
4.POLITROPE
5.POSEBNE POLITROPSKE PROMJENE
6.OTVORENI SUSTAVI
7.KRIŽNI PROCESI
8.NERAVNOTEŽNI I NEPOVRATNI PROCESI
9.IZMJENJIVAČI TOPLOTE
10.DIJAGRAMI ZA H
2
O
11.IDEALNI PLINOVI
12.TERMODINAMIČKI MODEL
13.ZRAČENJE


























3



TERMODINAMIKA


1 UVOD

Klasična ili ravnotežna termodinamika

Termodinamika je dio fizike koji proučava toplinska stanja materije, definira
makroskopska svojstva i utvrđuje matematičke relacije koje takva svojstva
(termodinamičke koordinate) povezuju u stanju ravnoteže zatvorenih sustava.
Pretpostavlja se da je stanje svakog od sudionika procesa jednoznačno opisano setom
pripadnih termodinamičkih koordinata, tj. da u domeni sudionika one imaju konstantnu
vrijednost (homogeni fluidi).
Termodinamičke relacije, koje vrijede za stanje ravnoteže, mogu se primijeniti i
pri promjeni stanja sustava (procesima), ako se te promjene mogu smatrati
kontinuiranim nizom ravnotežnih stanja. Klasična ili ravnotežna termodinamika
razmatra upravo takve modele.

Klasična termodinamika počiva na dvije osnovne pretpostavke:
1. U materijalnom svijetu nema praznog prostora, tj. ne postoji prostor bez
materije.
Takav prostor se naziva kontinuum.
2. Promjene stanja materije mogu se predstaviti nizom ravnotežnih stanja.


U stvarnim slučajevima se pri izmjeni topline oblikuje polje temperature, pa sustav nije u
toplinskoj ravnoteži. Za rješavanje takvih slučajeva potrebna je teorija neravnotežne
termodinamike, koja do danas nije u potpunosti razvijena. Stoga se takvi slučajevi
rješavaju ili kombinacijom eksperimentalnog iskustva i teorije u okviru prijelaza topline,
ili numeričkim metodama, pri čemu se polazi od hipoteze da relacije ravnotežne
termodinamike vrijede lokalno, tj. za proizvoljno male djeliće sustava koji je na
globalnom nivou neravnotežan.

U svakom slučaju je poznavanje teorije ravnotežne termodinamike nužno, pa ćemo se
najprije tome posvetiti, da bi se kasnije upoznati s metodama rješavanja prijelaza topline.


Građa tvari
Predodžba materije kao kontinuuma vrijedi samo na razini grubog
makroskopskog promatranja koje ne prepoznaje diskretnu (zrnastu) strukturu tvari.
Finića naših zapažanja ograničena je valnom dužinom svjetlosnih zraka koje se protežu u
intervalu 0,36 ÷ 0,78 μm (mikrometar, 1μm = 10
-6
m). O građi materije ispod tog nivoa
4
možemo zaključiti tek posrednim putem. Na primjer, lako možemo vidjeti da miješanjem
alkohola i vode nastaje otopina čiji je volumen manji od zbroja pojedinačnih volumena
alkohola i vode prije miješanja. To nas upućuje na zaključak da su tvari, u navedenom
primjeru alkohol i voda, sastavljeni od čestica (korpuskula - lat. = malo tijelo, čestica)
između kojih postoji prazan međuprostor.
Grčki mislilac Demokrit (460-357 g. prije Krista) bio je začetnik ideje da se tvari sastoje
od nedjeljivih čestica, atoma (grč. = nedjeljiv). Danas znamo da su atomi sastavljeni od
jezgre koja je građena od protona i neutrona, te elektrona koji se nalaze u složenom
gibanju oko jezgre (elektronski omotač). Postoji i čitav niz drugih elementarnih čestica
unutar atoma.
Promjer atoma je reda veličine 10
-10
m, dok je masa atoma približno 10
-26
kg.
Međusobnim povezivanjem atoma nastaju molekule različitih tvari, kao npr. vodika i
kisika ili spojeva poput vode, ugljičnog dioksida, alkohola i itd. Stoga možemo reći da je
molekula najmanja česticom neke tvari, jer se ona ne može dalje dijeliti na manje čestice
istog kemijskog sastava.
Na molekularnom nivou volumen čestica materije i ukupni volumen se razlikuju. To je
posebno slučaj kod materije u plinovitom agregatnom stanju kada je volumen čestica
materije zanemarivo malen u odnosu na prostor u kojem se molekule gibaju.
Na makroskopskom nivou zamagljuje se diskretna struktura i materija se smatra
kontinuirano raspoređena prostorom - kontinuum.

Masa i količina

Materija ima slijedeća svojstva: zauzima prostor (volumen, V), posjeduje svojstvo
inercije koje je povezano s masom m i podložna je utjecaju gravitacije, tj. ima težinu, mg.
Kako su volumen i masa svojstva tvari to su i gustoća
V / m = p
, kg/m
3
, i specifični
volumen
m / V v =
, m
3
/kg, također svojstva tvari.
Materiju opisujemo na dva načina, s pojmom mase ili količine. Masu označavamo s m, a
osnovna jedinica u SI sustavu je 1 kg. Oznaka za količinu je N, a osnovna jedinica je 1
kmol. Kod otvorenih sustava s protokom materije primjenjuje se pojam protočne mase

m
(kg/s) i protočne količine
N

(kmol/s).

Osnovna jedinica mase je jedan kilogram (1 kg), određen na međunarodnoj Generalnoj
konferenciji za utege i mjere 1901. godine. Pramjera jednog kilograma je valjak od
platine i iridija, sastava koji ne podliježe kemijskim reakcijama koje bi ga oštetile i
promijenile masu, a izrađena je 1799. godine. Čuva se u Sévresu kraj Pariza.

Količina (množina) omogućava kontrolu nad brojem molekula. Po definiciji količina 1
kmol sadrži 6,022·10
26
molekula (do 1998. god. se koristio broj 6,023·10
26
), bez obzira o
kakvim se molekulama radi, malim ili velikim. Taj broj molekula označava se ili kao
Loschmidtov broj, N
L
, ili kao Avogadrov broj, N
A
, s dimenzijom kmol
-1
. U kemiji se
obično koristi manja jedinica količine: 1 mol = 10
-3
kmol = 6,022·10
23
.
Definiranjem jedinične količine: 1 kmol = 6,022·10
26
molekula, vrijedit će jedinica za
pretvorbu:
5
kmol 1
molekula
molekula 10 6,022
kmol
26
26
10 022 6 1
1
·
=
·
=
,
. (1)

Sada možemo proizvoljan broj molekula n preračunati na pojam količine N (kmol):

| | | |
| |
| |
| | kmol
10 022 6 molekula 10 6,022
kmol 1
molekula kmol
26 26
·
=
·
=
,
n
n N
. (2)

Potreba uvođenja pojma količine slijedi iz činjenice da se kemijske reakcije odvijaju na
razini broja molekula, bez obzira na njihovu masu. Pojam količine posebno je prikladan
pri opisivanju plinovitih i kapljevitih mješavina.

Broj molekula u 1 kmolu je uvijek isti za sve tvari i ne ovisi o temperaturi, tlaku ili bilo
kojem drugom vanjskom uvjetu. U slučaju plinova temperatura i tlak bitno utječu na
volumen 1 kmola.
Pri normalnom stanju, koje je definirano temperaturom 0
o
C i tlakom 1,0133·10
5
Pa,
volumen 1 kmola plinova iznosi približno 22,41 m
3
. Na tome počiva uvođenje praktičnije
manje jedinice količine, koja je jednaka broju molekula sadržanih u 1 m
3
plina pri
normalnom stanju. Taj broj molekula u 1m
3
naziva se jedan normni kubni metar, 1
3
m
n
.
Proizvoljnu količinu s dimenzijom
3
m
n
označavamo s N
n
. Vrijedi odnos 1 kmol = 22,41
3
m
n
, na temelju kojeg je jedinica za pretvorbu dimenzija:
kmol 1
m
m 22,41
kmol
3
n
3
n
41 22 1
1
,
= =
. (3)
Preračunavanje količine N (kmol) u N
n
(
3
m
n
), ili obrnuto, vrši se prema relacijama:
N , N
n
· = 41 22
, odnosno
41 22, / N N
n
=
. (4)

Ta relacija vrijedi i kada su u pitanju protočne količine.


Do definicije broja molekula u 1 kmolu dolazi se na slijedeći način. Kao baždarna
jedinica mase, označena s a, odabrana je 1/12 mase atoma izotopa ugljika C
12
. Ona
iznosi a = 0,1660 10
-26
kg ( = 1 Da ,Dalton, jedinica ove mase uvedena je u novije
vrijeme u počast Johnu Daltonu). To znači da je masa samog atoma ugljika 12 puta veća:
m
C
= 12 a. Broj 12 se naziva molekularna masa ugljika, M
C
, koja uspoređuje masu
jednoatomne molekule ugljika, m
C
i baždarnu jedinicu mase, a:
a / m M
C C
=
, molekularna masa ugljika. (5)

Po definiciji je molekularna masa M
i
tvari i, relativni pojam, pa stoga nema dimenziju.
Podaci za molekularne mase tvari mogu se naći u Toplinskim tablicama.
Ako s n označimo proizvoljni broj molekula tvar i, čija je pojedinačna masa jedne
molekule m
i
, tada je ukupna masa, m, jednaka:
6
26
26
10 022 6
10 1660 0
·
= · · = = =
÷
,
nM
, nM a nM nm m
i
i i i
, [kg] . (6)

Uvrštavanje jednadžbe (2) u jednadžbu (6) može nam poslužiti da nađemo vezu između
mase (m, kg) i količine (N, kmol):
| | | | | | | | | | = · · = · · ·
·
=
i i
M N M
,
n
kg m kmol kmol
26
10 022 6
?

Broj na desnoj strani jednadžbe jeste točan, ali ima dimenziju [kmol], a ne [kg] kako bi
trebalo! Stoga je očito da masa i količina nisu povezane s pojmom molekularne mase M
i
,
jer ona nema dimenziju. Pojam koji povezuje masu i količinu mora imati numeričku
vrijednost kao molekularna masa, ali uz dodatak dimenzije. Iz toga slijedi definicija nove
veličine koja se naziva molna masa, M:
N
m
M M
i
=

· =
kmol
kg
(7)

Numerička vrijednost molne mase, M, jednaka je numeričkoj vrijednosti molekularne
mase M
i
tvari i, ali uz dodatak dimenzije, kg/kmol, sukladno činjenici da molna masa
opisuje masu koju ima količina od jednog kilomola (tj. 6,022·10
26
molekula) promatrane
tvari. Preračunavanje količine u masu, ili obrnuto, vrši se prema ralacijama:

m = MN, N
n
= 22,41 N , (zadano: količina N u kmol), (8a)
m = (M N
n
)/ 22,41, N = N
n
/22,41 , (zadano: količina N
n
u m
n
3
), (8b)
N = m/M ; N
n
= (22,41 m)/M. (zadano: masa m u kg). (8c)



Vrste sustava

Sustav je dio prostora, kontinuirano ispunjen materijom, koji je odabran za promatranje.

Sustavi se mogu klasificirati na razne načine. Prema vrsti tvari razlikujemo: kemijske
elemente i kemijske spojeve, a mogu postojati ili kao čiste tvari ili kao smjese. Prema
agregatnom stanju razlikujemo tvari kao:
- krute - oblik i volumen su postojani; malo se mijenjaju i pri djelovanju
značajnih sila,
- kapljevite (spadaju u tekućine ili fluide) - lako mijenjaju oblik, a volumen je
postojan,
- plinovite (spadaju u tekućine ili fluide) - lako mijenjaju i oblik i volumen,
- (plazma, tj. ionizirani plin, smatra se također oblikom agregatnog stanja).
Prema kemijskom sastavu ili agregatnom stanju sustavi mogu biti homogen (istovrsni) ili
heterogeni (različiti).
Prema svojstvima razvrstavamo sustave u izotropne, ako imaju jednaka svojstva u svim
materijalnim točkama, ili neizotropne.
7
Prema modelu ponašanja (teorijska podjela radi lakšeg proračuna) razvrstavamo tvari
na:
- idealne tvari; pojave na nivou molekularne strukture nemaju utjecaja na
makroskopska svojstva,
- realne tvari.

Granica sustava može se postaviti tako da obuhvaća sve sudionike procesa (slika 1a), ili
tako da obuhvaćaju samo onu materiju za čije smo promjene stanja posebno
zainteresirani (slika 1b). Nije nužno poznavati identitet i svojstva materije izvan sustava,
ako su nam poznati efekti njene energijske interakcije, npr. toplinske ili mehaničke, sa
sustavom. Često se materija izvan sustava smatra okolišem (okolinom), koja nije nužno u
interakciji sa sustavom.
Granice sustava mogu za masu (odnosno tok mase) biti nepropusne (zatvorene) ili
propusne (otvorene), a za energijsku interakciju izolirane ili neizolirane. Pored toga, one
mogu obuhvaćati stalni ili promjenljivi volumen.

Slika 1a. Potpuno izoliran zatvoreni sustav
Slika 1b. Neizoliran zatvoreni
sustav

Zatvoreni sustav podrazumijeva skup materijalnih sudionika uvijek istog identiteta, tj.
kroz granice sustava nema protoka mase, m
s
= konst.,(kg). Sva ostala svojstva,
uključujući i volumen, mogu se mijenjati tijekom procesa. Za nastanak procesa nužna su
najmanje dva materijalna sudionika različitog energetskog stanja, npr. sustav i okolina,
koji izmjenjuju toplinu Q (J) i mehanički rad W (J). Ovakav tip sustava koristi se u
klasičnoj termodinamici.

8
Slika 2a. Zatvoreni sustav Slika 2b. Otvoreni sustav


Otvoreni sustav. Kontinuirani tehnički procesi odvijaju se u uvjetima stalne neravnoteže
između sudionika sustava, ili sustava i okoline. Otvoreni sustav se definira kao fiksni dio
prostora, kontrolni volumen
V
s
= konst., kroz koji postoji protok mase
m
(kg/s) radne tvari koja mijenja stanje pod
utjecajem okoliša u obliku toplinskog toka Φ (J/s) i/ili mehaničke snage P (J/s=W).
Ovakav tip sustava uobičajen je u tehničkoj termodinamici kada se promatra promjena
stanja radnog medija koji struji kroz neki tehnički uređaj.

Potpuno izolirani sustav. Kroz granice sustava nema nikakve energijske interakcije s
okolišem: Q = 0 i
W = 0 kod zatvorenog, ili Φ = 0 i P = 0 kod otvorenog sustava. Izmjena topline i/ili rada
odvija se između sudionika sustava, pa sustav ne može imati manje od dva sudionika.
Djelomično izolirani sustavi su: toplinski izoliran sustav (Q = 0 ili Φ = 0) i mehanički
izoliran sustav
(W = 0 ili P = 0).


Ravnoteža
Ravnoteža podrazumijeva stanje tvari kada se njena svojstva vremenom ne mijenjaju.
Tada su čestice materije s različitim energijskim stanjima jednako pomiješane u cijelom
prostoru, kao što su i u najmanjem makroskopskom djeliću prostora. Čestice s većim
energijama gibanja izmješane su s česticama nižih energija u cijelom prostoru bez
ikakvog energijskog reda, tj. reda koji bi se postigao sortiranjem čestica prema njihovim
energijskim stanjima. Stoga se kaže da je ravnoteža stanje najvećeg nereda. Po iskustvu
sve materije imaju prirodnu težnju prema unutarnjoj ravnoteži, pa i sudionici složenih
sustava teže konačnoj ravnoteži sustava. Taj spontani proces odvija se samo u jednom
smjeru, prema ravnoteži, pa kažemo da je nepovratan (ireverzibilan). U stanju
ravnoteže sustav je u energijskom smislu mrtav. Ove iskustvene spoznaje mogu se opisati
samo pomoću posebnog svojstva kojeg je Clausius nazvao entropija, S (J/K) - prema
grčkoj riječi: τρoπή (transformacija). Entropija je jedina veličina u fizici koja ima zadani
9
smjer po vremenu, pa se ponekad naziva strijela vremena.

Gotovo svi procesi na mikroskopskoj razini su vremenski simetrični, što znači da bi se odvijali na isti način
i u slučaju obrnutog smjera vremena. Na makroskopskom nivou (kontinuumu) to ne vrijedi, pa tako
primjerice uočavamo da zbog viskoziteta nastupa trenje i disipacija energije (ne postoje na mikroskopskom
nivou) kao trajne posljedice koje se ne mogu ukloniti. To daje vremensku usmjerenost (ireverzibilnost)
makroskopskim procesima.

Sustav u ravnoteži ima maksimalnu entropiju (to se ne odnosi na pojedinačne sudionike
sustava!).


Prvi postulat ravnoteže: Sustav prepušten sam sebi teži stanju koje se više ne može
promijeniti bez vanjskih utjecaja.

Ovaj postulat ukazuje na spontanost i jednosmjernost procesa. Posebno, spoznaja o
jednosmjernosti toka topline, od toplijeg prema hladnijem tijelu, dovela je do analitičke
fomulacije drugog zakona termodinamike sredinom 19-tog stoljeća.
Nulti zakon termodinamike

Drugi postulat ravnoteže: Ako je tijelo A u toplinskoj ravnoteži s tijelom B, a
zatim neovisno o tome i s tijelom C, tada su prema iskustvu i tijela B i C u međusobnoj
toplinskoj ravnoteži.

Na ovom postulatu se temelji mjerenje temperature, tj. termometrija. Formulaciju
postulata dao je R. Fowler 1931. godine, a sam postulat se naziva nultim zakonom
termodinamike, budući da su prvi i drugi zakon formulirani mnogo ranije. Ovaj postulat
nije primjenljiv za opis kemijske ravnoteže.
Sustav u ravnoteži ima jednolika (homogena) svojstva, tj. vrijednosti svojstava ne ovise o
lokaciji.

Neravnoteža može postojati unutar tvari, ili između sudionika unutar sustava, ili sustava
i okoliša. Ona može biti mehaničke, toplinske, kemijske ili elektromagnetske prirode, što
uzrokuje nastanak procesa. Sudionici procesa raspolažu s vlastitim energijama, a
neravnoteža se očituje u različitim energetskim stanjima sudionika.

Klasična termodinamika ograničava se na proučavanje procesa koji nastupaju zbog
toplinske neravnoteže, tj. konačne razlike temperatura (ΔT = 0), i diferencijalno male
mehaničke neravnoteže sila (dF ~ 0). Nazivi mehanički rad (W) i toplina (Q), koriste se
uz zatvorene sustave, a snaga (P) i toplinski tok (e) uz otvorene sustave. Oni opisuju i
uzrok i prirodu izmjenjene energije, pa se zato nazivaju prijelazne energije. One ne
pripadaju samo jednom sudioniku (materiji), već su to oblici energijske interakcije
između dva ili više sudionika, ovisno o tijeku procesa.

Proces
10
Proces u pravilu označava ukupni fizikalni događaj tijekom kojega dolazi do promjene
stanja sudionika. Često se promatra samo proces najvažnijeg sudionika, tzv. radne tvari,
čije promjene stanja nastupaju zbog energijske interakcije s drugim sudionicima
(okolišem).

Smjer procesa je u smjeru poništavanja uzroka procesa s tendencijom uspostave
ravnoteže, kada proces završava. Suprotan tok procesa ne može se ostvariti s istim
sudionicima! Stoga zaključujemo da su svi realni procesi nepovratni (ireverzibilni), kao i
da se oni zbog svog jednosmjernog karaktera ne mogu spontano odvijati kontinuirano i
ciklički, tj. s ponavljanjem, jer je povratak na početno stanje povezan s promjenom
smjera energijskih interakcija. Ciklički procesi se ostvaruju uz trajnu degradaciju
energije, tj. energijske gubitke.

Pretvorba energija, tj. oblici energijske interakcije između sudionika procesa odvijaju se
u obliku: mehaničkog rada, topline, kemijske reakcije, elektromagnetske indukcije i sl.
Klasična termodinamika ne razmatra sustave u kojima dolazi do promjene kemijskih ili
elektromagnetskih svojstava.


Termodinamičke koordinate i stanje sustava

Stanje sustava opisano je s određenim brojem termodinamičkih koordinata: X
1
, X
2
, X
3
,
...., X
n
. To su ona svojstva, koja su nužna za potpun opis makroskopskog stanja sustava,
pa ih stoga nazivamo veličinama stanja.
Numerička vrijednost veličine stanja ne ovisi o prošlosti, tj. o prošlim stanjima i načinu
na koji se provedene promjene stanja sustava. Po toj karakteristici slijedi da su veličine
stanja, sa stanovišta matematike, totalni diferencijali (oznaka: dX). Promjena svojstva X
između početnog (1) i konačnog (2) stanja definirana je kao:
í
A = ÷ =
2
1
12 1 2
X X X dX
. (9)

Veličine stanja razvrstavamo u:
- intenzivne veličine stanja, čija numerička vrijednost ne ovisi o masi ili količini,
su tlak (p) i temperatura (T), a u slučaju kapljevitih i plinskih smjesa još i maseni ili
molni sastav smjese.
- ekstenzivne veličine stanja, čija numerička vrijednost ovisi o masi ili količini, su
volumen (V), unutarnja energija (U), entalpija (H) i entropija (S), kao i sama masa (m) i
količina, tj. broj molekula (N). Sukladno jednadžbi (9) vrijedi:
í
A = ÷ =
2
1
12 1 2
p p p dp
, promjena tlaka, (10)
í
A = ÷ =
2
1
12 1 2
T T T dT
, promjena temperature, (11)
11
í
A = ÷ =
2
1
12 1 2
V V V dV
, promjena volumena, (12)
í
A = ÷ =
2
1
12 1 2
U U U dU
, promjena unutarnje energije, (13)
í
A = ÷ =
2
1
12 1 2
H H H dH
, promjena entalpije, (14)
í
A = ÷ =
2
1
12 1 2
S S S dS
, promjena entropije. (15)

Ekstenzivne veličine se mogu izraziti (svesti) po jedinici mase ili količine tvari, te tako
dobivaju karakter intenzivnih veličina. Razlikujemo specifične i molne veličine.
Specifične veličine su one koje su svedene na jedinicu mase 1 kg; npr. specifični volumen
v = V/m (m
3
/kg).
Molne veličine svedene su na jedinicu količine 1 kmol, npr.: molni toplinski kapacitet C
(J/kmol K).

Svođenjem na jedinicu volumena 1 m
3
dobivamo veličinu koja ima smisao koncentracije,
tako npr. gustoća · = m/V (kg/m
3
) predstavlja koncentraciju mase u prostoru.

Posebno, T, p, v i · nazivamo termičkim, a U, H i S kaloričkim veličinama stanja.


Termička jednadžba stanja homogenog sustava

Veličine stanja su međusobno povezane, a matematička forma te veze naziva se
jednadžba stanja:

0 ) ..., , ..., , , , (
3 2 1
=
z n
X X X X X F
, implicitna jednadžba stanja (16)

Kako su materije različito građene to proizlazi da svaka od njih ima svoju jednadžbu
stanja - tj. ne postoji "univerzalna" jednadžba stanja, koja bi imala identičan oblik (do
konstanti!) za sve materije.
Ako se neka fizikalna (elektromagnetska) i kemijska svojstva materije, koja proizlaze iz
njene molekularne građe, uzmu kao karakteristične konstante (C
1
, C
2
, ...), tada se može
napisati jednostavnija jednadžba stanja koja ima sličan oblik (po X
i
) za sve materije;
razlika je samo u vrijednostima konstanti:
0 ) ..., , , ..., , ..., , , , (
2 1 3 2 1
*
=
n n
C C C X X X X f
. (17)

Daljnje pojednostavljenje postiže se ako uzmemo da su molekularna svojstva zanemariva,
tj. (C
1
, C
2
, ..., C
n
) = 0, uključivo i ona vezana uz agregatno stanje.

12
Konačno, ako su neka svojstva međusobno zavisna, npr. X
3
=X
3
(X
1,
X
2
), X
4
=X
4
(X
1,
X
2
),
... itd., tada je oblik jednadžbe stanja još jednostavniji.

Homogene izotropne tvari imaju najednostavniji oblik jednadžbe stanja, jer je dovoljno
poznavati dvije veličine stanja, npr. X
1
i X
2
. Tada vrijedi: X
3
=X
3
(X
1,
X
2
), X
4
=X
4
(X
1,
X
2
)
itd., pa jednadžbu stanja u implicitnom obliku glasi:
( ) 0
3 2 1 3
= X , X , X f
, ili
( ) 0
4 2 1 4
= X , X , X f
itd.. (18)

Za homogene smjese nužno je znati još i sastav z
i
komponenti u mješavini: X
3
=X
3
(X
1
,
X
2
, z
i
) itd., pa imamo implicitnu jednadžbu stanja:
( ) 0
3 2 1 3
=
i
*
z , X , X , X f
, itd.. (19)

Izbor dvije nezavisne veličine stanja, X
1
, X
2
, pomoću kojih se mogu izraziti sve ostale,
nije propisan nikakvim fizikalnim zakonom. Stoga je logično da se odaberu one veličine
koje su dostupne mjerenju. Masu m i volumen V možemo lako mjeriti, ali se samo njihova
kombinacija u obliku specifičnog volumena v = V/m ili gustoće · = m/V može smatrati
pravom veličinom stanja. Kada se govori o stanju homogene tvari, tada je je stanje 1 kg
ili 1 m
3
te tvari isto kao i stanje bilo kojeg dijela mase, ili volumena promatrane tvari.
Relativno lako mogu se mjeriti još samo tlak (p) i temperatura (T), pa je to razlogom što
se te veličine često koriste kao nezavisne veličine stanja. Jednadžbe stanja homogenih
tvari imaju oblik funkcijskih veza:
( ) 0 = v , p , T f
, termička jednadžba stanja. (20)

Uvjeti koje smo pretpostavili ne uzimaju u obzir agregatno stanje i karakteristična
svojstva koja proizlaze iz molekularne građe tvari. Stoga jednadžba (20) može vrijediti
samo za teorijski zamišljenu idealnu tvar, koja je u termodinamici poznata pod nazivom
idealni plin. Zamišlja se da molekule imaju masu bez volumena, a sudari s okolnim
realnim tvarima su elastični. Model idealnog plina koristi se radi ekstremne
jednostavnosti pronalaženja korisnih termodinamičkih relacija (između makroskopskih
svojstava) koje čine univerzalnu teoriju, neovisnu o molekularnoj strukturi. Korekcija za
ponašanje realnih tvari moraju se odrediti eksperimentalno za svaki konkretan slučaj.
Mnogi realni plinovi ponašaju se kao idealni, kada se nalaze u uvjetima relativno niskih
tlakova i ne previsokih temperatura.


Temperatura. Definicija pojma temperature glasi: tijela u toplinskoj ravnoteži imaju istu
temperaturu. Vrijedi i obrnuto: tijela jednakih temperatura nalaze se u toplinskoj
ravnoteži. Ovakva definicija slijedi neposredno iz nultog zakona termodinamike. Prema
kinetičkoj teoriji plinova dana je veza apsolutne temperature (T) i prosječne kinetičke
energije molekula,
2
2
/ w m E
k
=
, temeljene na prosječnoj brzini
w
, u obliku:

b
k
k
E
T
3
2
=
, (21)

gdje je k
b
= 1,38·10
-23
, J/K, Boltzmannova konstanta.
13
Za toplinsko stanje tvari mjerodavna je apsolutna temperatura (Kelvinova ili Rankinova
skala), koju označavamo slovom T. Stoga se temperatura (oznaka ´), mjerena
relativnom skalom (Celsiusovom ili Fahrenheitovom), mora preračunati u apsolutnu
temperaturu i kao takva koristiti u jednadžbi stanja!

Tlak. Gibanje molekula odražava se na graničnoj plohi tvari kao normalna sila, F
n
, po
jedinici površine te plohe s normalom n, tj. p = F
n
/A
n
. Sila se javlja kao posljedica
promjene impulsa (količine gibanja) molekula pri sudaru sa stijenkom (ili npr.
instrumentom za mjerenje tlaka) što je direktno proporcionalno s brojem i brzinom
molekula. Prema kinetičkoj teoriji plinova tlak je, kao i temperature, povezan s
prosječnom kinetičkom energijom translacije molekula,
k
E
, ali je za razliku od
temperature ovisan još i o koncentraciji molekula, odnosno broju molekula u jedinici
volumena, n/V. Broj molekula obuhvaćen je pojmom količine, N = n/6,022·10
26
, kmol.
k k
E
V
N
, E
V
n
p
26
10 022 6
3
2
3
2
· = =
. (22)

Sukladno SI-sustavu mjera osnovna jedinica tlaka je 1 Pa = 1N/m
2
. Najčešće se u praksi
koristi izvedena jedinica tlaka, 1bar = 10
5
Pa, koja približno odgovara vrijednosti
atmosferskog tlaka. U upotrebi su još i jedinice tlaka izražene visinom stupca žive, mm
Hg, ili vode, mm SV. Izražavanje tlaka visinom, z, stupca kapljevine gustoće, ρ, temelji se
na relaciji
gz p p =
.

Jednadžba stanja idealnih plinova dobiva se povezivanjem jednadžbi (21) i (22):

NT NT T
,
n
k , T nk pV
b b
9 = =
·
· · = = 8314
10 022 6
10 022 6
26
26
, (23)

gdje je
8314 = 9
J/(kmol K) opća plinska konstanta.


Slika 3. Energije sustava (U, E
k
, E
p
, ...) i oblici energijskih interakcija
s okolinom
14


I. GLAVNI STAVAK TERMODINAMIKE

Energija se definira kao sposobnost vršenja rada. Rad je definiran kao djelovanje
sile na nekom putu:
l d F
 
·
. Skalarni produkt vektora sile i vektora puta rezultira
skalarom, pa je energija skalar s dimenzijom J = Nm. Svaki sustav, ili sudionik sustava,
ima neko energetsko stanje.
Razlikujemo dva vida energije:
1) - Energija sustava (sudionika) je energija vezana na sustav (sudionik). Promjena
takve energije mjerljiva je s promjenom nekih makroskopskih svojstava sustava čija se
vrijednost izražava uvijek u odnosu na neko referentno ishodište. Na primjer, visina i
brzina mjere se u odnosu na zemlju, tj. kao relativne veličine. Stoga nam nisu poznati
apsolutni iznosi potencijalne i kinetičke energije sustava, nego samo promjene tih
energija tijekom procesa.
2) - Prijelazni oblici energija pojavljuju se u energijskoj interakciji između dva ili
više sudionika, ili između sustava i okoline (ostatka svemira).

Energija sustava (sudionika)

Mikroskopski nivo
Unutarnja energija općenito obuhvaća sve oblike energije koju posjeduju molekule neke
tvari. Posebno, energija translacije, rotacije i vibracije molekula mijenja se tijekom
grijanja ili hlađenja tvari, pa se ta energija ponekad naziva unutarnja toplinska energija
U. Ona predstavlja veličinu stanja tvari, jer njena numerička vrijednost ne ovisi o
prošlosti, tj. načinu na koji se postiglo to stanje.
Nuklearna energija, E
n
, koja je vezana u jezgrama atoma, a oslobađa se razbijanjem
(fisija) ili spajanjem (fuzija) atoma.
Kemijska energija, E
c
, koja se oslobađa ili vezuje tijekom kemijskih reakcija.
Električna energija, E
e
, koja je povezana s nabojem elektrona i protona u atomima.

Makroskopski nivo
Na osnovi makroskopskih svojstava, kao što su brzina w, visina z i slično, mogu se opisati
makroskopski oblici energije koju posjeduje neka materija.
Kinetička energija: translacije E
k
= mw
2
/2, ili rotacije E
k
= J+
2
/2.
Potencijalna energija, E
p
= mgz, je energija položaja, z, težišta mase sustava, m, u
nekom potencijalnom (gravitacijskom) polju koje izaziva ubrzanje g.
Energija elastične deformacije, E
d
, koja nastupa pri promjeni oblika čvrstog tijeka
(npr.opruge).

Jedinice (dimenzije) kojima se u SI-sustavu izražava energije su: 1 J = 1 Nm = 1 Ws ,
osnovna ili koherentna jedinica za energiju, dok su 1 kJ i 1 MJ izvedene jedinice. Ranije
je korištena osnovna jedinica 1 kcal = 4186,8 J = 1/860 kWh.
15

Za energije vrijedi aditivno svojstvo, pa ukupna energija sustava jednaka sumi
pojedinačnih oblika:
¯
= + + + + + + =
i
i d n e c p k
E E E E E E E U E
. (24)

Svođenjem na jedinicu mase dobivaju se specifične energije:
¯
= + + + + + + =
i
i d n e c p k
e e e e e e e u e
. (25)

U procesima koje ćemo proučavati ne dolazi do promjena kemijske, elektromagnetske i
nuklearne energije sustava, tj. vrijedi E
c
= konst., E
e
= konst. i E
n
= konst.. Na temelju te
pretpostavke možemo promjenu energije sustava opisati jednadžbom:
¯
= A + A + A = A
i
i p k
E E E U E
, (
0 = A = A = A
n e c
E E E
) . (26)

Ako neki sudionik sustava ima elastična svojstva, tada se treba uzeti da postoji i ΔE
d
= 0.

Zakon održanja energije
Obično se izražava na jedan od slijedeća dva načina:
- “Energija potpuno izoliranog sustava je konstantna”,
. konst E E
i
= =
¯

- “Promjena energije potpuno izoliranog sustava jednaka je nuli
”,
0 = A = A
¯ i
E E
.
Kinetička E
k
i potencijalna E
p
energija su makroskopski oblici energije koje posjeduje
materija s obzirom na svoju makro brzinu (w) i makro poziciju (z) u odnosu na neko
referentno stanje s nultom brzinom i pozicijom u prostoru. Unutarnja energija, U, ima
drugačiji karakter.

Unutarnja energija
Porast temperature tijela je makroskopski odraz pojačanog gibanja molekula
promatrane tvari, kao posljedica primljene energije. Obrnuto, hlađenjem pada
temperatura tijela, a gibanje njegovih molekula slabi. Zaključujemo, da molekularna
struktura materije djeluje kao svojevrstan spremnik energije, koju nazivamo unutarnja
energija, U. Ona ne ovisi o makroskopskoj brzini ili poziciji tijela u prostoru, već je
povezana s veličinama stanja sličnog molekularnog porijekla kao što su npr. temperatura
(T) i tlak (p).

Unutarnja energija U je ekstenzivna veličina jer njena numerička vrijednost ovisi
direktno o masi promatrane materije. Svođenjem na jedinicu mase dobivamo specifičnu
unutarnju energiju:
kg
J
,
m
U
u =
, (specifična unutarnja energija). (27)
U općem slučaju je unutarnja energija ovisna i o temperaturi i o tlaku, u = u(T, p).
16


Jednadžba stanja idealnih homogenih tvari f(T, p, v) = 0, može se pisati kao p = p(T, v),
pa tako vrijedi i da je u = u(T, v). Diferencijalna promjena specifične unutarnje, u, kao
funkcije dviju nezavisnih varijabli, T i v, izražava se kao zbroj parcijalnih promjena:
dv
v
u
d c dv
v
u
d
u
dv
v
u
dT
T
u
du
v
v T v 0 0
|
.
|

\
|
c
c
+ 0 =
|
.
|

\
|
c
c
+ 0
|
.
|

\
|
0 c
c
=
|
.
|

\
|
c
c
+
|
.
|

\
|
c
c
=
. (28)

Parcijalna promjena specifične unutarnje energije s promjenom temperature i uz
konstantan volumen označena je posebno:
v v
v
u
T
u
c
|
.
|

\
|
0 c
c
=
|
.
|

\
|
c
c
=
, J/(kg K), (specifični toplinski kapacitet pri v = konst.). (29)

i predstavlja definiciju specifičnog toplinskog kapaciteta pri konstanotnom volumenu, c
v
.

Budući da su intervali temperature na relativnoj Celzijusovoj skali (Δ0
o
C) jednaki
onima na apsolutnoj Kelvinovoj skali (ΔT K) može se umjesto d0 pisati dT. Iz tog razloga
se u oznaci dimenzije uvijek nalazi oznaka K, a ne oznaka
o
C koja je grafički
kompliciranija.


Idealni plinovi
Za plinovite tvari obično se uzima da je unutarnja energija ovisna samo o temperaturi, u
= u(T) ili u= u(0), što strogo vrijedi samo za idealne plinove. Tada se može koristiti
jednostavnija relacija:
0 = d c du
v
, (idealni plinovi). (30)

S obzirom na pretpostavku da unutarnja energija ne ovisi o tlaku (p), odnosno volumenu
(v), to je promjena unutarnje energije uvijek određena s jednadžbom (30), bez obzira da
na to kako teče promjena stanja plina. Na primjer, ako se promjena stanja plina odvija
pri konstantnom tlaku (p = konst.), promjena unutarnje energije odvija se prema relaciji
(30), tj. proporcionalno razlici temperature i specifičnom toplinskom kapacitetu pri
konstantnom volumenu, c
v
, premda se volumen plina mijenja tijekom promjene! To slijedi
iz pretpostavke da je u = u(T), kao i činjenice da je unutarnja energija veličina stanja, a
ne promjene stanja.


Kapljevite i krute tvari
Kod krutih i kapljevitih tvari koristimo iskustvo da se pri promjeni temperature njihov
volumen zanemarivo mijenja, tj. dv ~ 0. Usvajanjem pretpostavke da je v = konst. otpada
posljednji član u jednadžbi (28), pa je i indeks uz specifični toplinski kapacitet suvišan.
Stoga za krute i kapljevite pišemo:
0 = d c du
, (krute i kapljevite tvari). (31)

17
Za konačnu promjenu specifične unutarnje energije, Au
12
, pri konačno velikoj promjeni
temperature, A0
12
, vrijede jednadžbe:
( )
í
0
0
0 0 = A
2
1
12
d c u
v
, (idealni plinovi). (32)
( )
í
0
0
0 0 = A
2
1
12
d c u
, (krute i kapljevite tvari). (33)

Specifični toplinski kapaciteti c
v
i c mijenjaju svoju vrijednost u ovisnosti o temperaturi.
Za sve tehnički važne tvari mogu se njihove vrijednosti očitati iz odgovarajućih toplinskih
tablica. Integrali na desnim stranama jednadžbi (32), odnosno (33), mogu se riješiti ako
su poznate jednadžbe:
( ) 0 =
v v
c c
, odnosno
( ) 0 = c c
, obično u obliku polinoma po 0.


Toplinski kapacitet naziva se
- produkt mase i specifičnog toplinskog kapaciteta: mc , kg ·J/(kg K) = J/K, ili
- produkt količine i molnog toplinskog kapaciteta: NC , kmol·J/(kmol)=J/K.

Uvijek vrijedi jednakost:
NC mc =
! Iz odnosa mase i količine: m = NM, slijedi i odnos
molnog i specifičnog toplinskog kapaciteta: C = cM , J/(kg K)· (kg/kmol) = J/(kmol K).
Ovdje je M (kg/kmol) molna masa promatranog plina, koja je numerički jednaka
njegovoj molekularnoj masi.

Pravi specifični toplinski kapacitet

Pravi specifični toplinski kapacitet označava toplinu, J, koja se treba dovesti 1 kg tvari za
porast temperature od 1
o
C, bez obzira koja je početna temperatura. Na višim početnim
temperaturama treba više topline za porast temperature, stoga je c = c(0). Posebno, za
zagrijavanje 1 kg vode od 14,5

o
C do 15,5
o
C potrebno je dovesti 4186,8 J topline, pa je
pravi specifični toplinski kapacitet vode: c
(15
o
C)
= 4186,8 J/(kg K). Potreban iznos
topline bio je uzet ranije kao jedinica za toplinsku energiju nazvanu "kilokalorija", (1
kcal = 4186,8 J).

Srednji specifični toplinski kapaciteti:
| |
2
1
0
0 v
c
ili
| |
2
1
0
0
c
koriste se pri većim razlikama
emperatura 0
1
i 0
2
.

Za idealne plinove račun se provodi prema formuli (izvod je u poglavlju o idealnim
plinovima)
| |
| | | |
1 2
1 0 2 0
1 2
2
1
¸
v v
v
c c
c
0 ÷ 0
0 · ÷ 0 ·
=
0 0
0
0
, (za plinove). (34)

18
Takav račun se primijenjuje i na realne plinove, ako se u zadanim uvjetima njihovo
ponašanje približava idealnom. Tada se prema imenu plina mogu vrijednosti
| |
1
0
0
v
c
i
| |
2
0
0
v
c
očitati iz Toplinskih tablica.

Za krute i kapljevite tvari umjesto
| |
2
1
0
0
c
uzima se pravi specifični toplinski kapacitet,
c(0
ref
) , prema posebno definiranoj referentnoj temperaturi, 0
ref
, iz odgovarajućih
tablica. U pravilu se za 0
ref
koristi aritmetička srednja vrijednost:
( )
2 1
5 0 0 + 0 = 0 ,
ref
.

Srednji molni toplinski kapaciteti za plinove
| |
2
1
0
0 v
C
, odnosno za kapljevine
| |
2
1
0
0
C
,
određuje se po istom principu.


Ukupna promjena unutarnje energije, od početnog (indeks 1) do konačnog (indeks 2)
stanja može se izračunati prema relaciji:
12 12
u m U A = A
, (zatvoreni sustav). (35)

12 12
u m U A = A 

, (otvoreni sustav). (36)


Prijelazni oblici energije
Oblici energijske interakcije između sustava i drugih tvari koje čine okoliš mogu
biti različite prirode. U klasičnoj termodinamici ne razmatraju se oblici prijelaznih
energija koji su povezani s električkim ili kemijskim potencijalom. U narednim
razmatranjima razmatrat će se samo dva oblika prijelaznih energija: toplinu, Q, i
mehanički rad, W (zatvoreni sustavi), odnosno toplinski tok Φ i snagu P (otvoreni
sustavi).

Dogovor o predznacima topline i mehaničkog rada:
dovedena toplina: Q > 0, dijatermni
sustav,
odvedena toplina: Q < 0, dijatermni
sustav,
utrošeni rad: W < 0,
dobiveni rad: W > 0.

Slika 4. Smisao topline Q i
rada W


Sustav, toplinski izoliran od okoline, naziva se adijabatskim sustavom, Q = 0. Promjena
stanja
19
sustava, koja nastupa samo zbog mehaničke interakcije s okolinom, W = 0, naziva se
adijabatska promjena.
Sličan dogovor vrijedi i za toplinski tok Φ i snagu P!

Mehanički rad
Mehanički rad, W, je skalarna veličina, definirana kao skalarni produkt vektora sile i
vektora pomaka,
l F l cos F l F W
l
= m = · =
 
, gdje je F
l
komponenta (projekcija) sile F u
smjeru pomaka l. Kada je sila funkcija puta,
( ) l F F
l l
=
, tada je mehanički rad definiran
kao
( ) ( ) ( )
í í í
= m = · =
2
1
2
1
2
1
12
dl l F dl cos l F l d l F W
l
 
. (37)
O mehaničkom radu ima smisla govoriti samo kao obliku energijske interakcije između
najmanje dva, ili više sudionika. U pravilu je jedan sudionik tzv. radni sustav ili radni
medij (RM) na koga se odnosi desna strana jednadžbe (37), dok se W
12
na lijevoj strani
iste jednadžbe odnosi na ostale sudionike u okolišu radnog medija. Jednadžba (37)
vrijedi u slučaju kada ne postoje mehanički gubici pri interakciji radnog medija i okoliša,
pa kažemo da jednadžba vrijedi samo u slučaju vanjske mehaničke ravnoteže.

Mehanička energija prenosi se putem djelovanja sile na dodirnoj plohi radnog medija i
okolišnjih tvari (okoliša). Ona se može odraziti na radni medij kao promjena njegove
kinetičke energije,
12 , k
E A
:
12
2
1
2
2
2
1
2 2
1
2
1
2
1
2
1
12
2 2
, k
E
w w
m
w
m w d w m
dt
l d
w d m l d
dt
w d
m l d F W A =
÷
= = · = · = · = · =
í í í í
 




 
, (38)

ili kao promjena potencijalne energije,
12 , p
E A
:
( )
12 1 2
2
1
2
1
2
1
2
1
12 , p g g
E z z mg l mg dl mg l d g m l d F W A = ÷ = = = · = · =
í í í


 
. (39)

Plinoviti sustavi
Poseban slučaj su plinoviti mediji zbog osobine da lako mijenjaju svoj volumen, ΔV. U
općem slučaju, pri promjeni volumena plina mijenja se i tlak, p, pod kojim se plin nalazi,
tj. općenito je p = p(V), pa je mehanički rad pri promjeni volumena jednak:
( )
( )
( ) ( )
í í í í
= = = · =
2
1
2
1
2
1
2
1
12
dv v p m dV V p l Ad
A
l F
l d l F W


 
, (mehanički rad plina). (40)

Ako pri promjeni volumen ne dolazi do promjene tlaka, p = konst., tada je:
( ) ( )
1 2 1 2
2
1
12
v v p m V V p dV p W ÷ = ÷ = =
í
, (mehanički rad uz p = konst.). (41)

20
Promjena volumena plinovitog zatvorenog sustava moguća je samo ako to okolina
dozvoljava! Samo se tada dio energije pretvara u mehanički rad. Ako volumen plina
ostaje konstantan, tada nema mehaničkog rada! Kod otvorenih sustava prilike su
drugačije, pa umjesto mehaničkog rada govorimo o tehničkom radu (snazi) koji je
povezan sa strujanjem plina (vidjeti kasnije).


Sve realne mehaničke interakcije između radnog sustava i okoliša praćene su, većim ili
manjim, nepovratnim (ireverzibilnim) gubitkom energije. Nepovratni dio mehaničkog
rada očituje se u pojavi trenja, između tvari koje se kreću različitim brzinama, kao i
unutar samih tekućina u obliku viskozne disipacije. Plastične deformacije krutih
sudionika pri mehaničkoj interakciji znak su da je dio energije trajno izgubljen
(zarobljen) u deformaciji strukture, jer nakon prestanka uzroka ne će nastupiti spontani
povrat u izvorno stanje.

Promjena volumena plinova može se smatrati elastičnom (povratnom, reverzibilnom) ako
se odvija u vanjskoj mehaničkoj ravnoteži s okolišem, tj. kada je razlika sila na graničnoj
plohi sustava zanemarivo mala.
Tada postoji jednakost između mehaničkog rada plina, {W
12
}
plin-sustav
, i mehaničkog rada
okoliša, {W
12
}
okoliš

,
koji se dijeli na mehanički rad prema okolnom zraku, W
o
, i
mehaničkom radu prema nekom trećem sudioniku, W.
{ } ( ) ( )
í í
= =
÷
2
1
2
1
12
dv v p m dV V p W
sustav plin
, (mehanički rad plina), (42)

{ } { }
okoliš sustav plin
W W W + =
÷ 0 12
, (vanjska mehanička ravnoteža). (43)

Znak jednakosti u jednadžbi (43) vrijedi samo u uvjetima vanjske mehaničke ravnoteže. U
protivnom slučaju lijeva i desna strana jednadžbe nisu jednake. Pri neravnotežnoj
interakciji javlja se gubitak rada koji se ne da lako procijeniti, već se mora
eksperimentalno odrediti.

U teoriji ravnotežne termodinamike razmatraju se samo reverzibilne promjene volumena
u uvjetima vanjske mehaničke ravnoteže, zamišljajući da se proces odvija pri proizvoljno
maloj neravnoteži. U narednim razmatranjima polazit ćemo od pretpostavke da je
mehanička interakcija radnog sustava s okolišem povratan proces bez gubitaka!

Kruti i kapljeviti sustavi
Čak i pod djelovanjem zamjetno velikih sila volumen takvih sustava ostaje praktički
nepromjenljiv, V ~ konst., dV ~ 0 , pa ih zato smatramo nestlačivim. Zbog toga je
{ } 0
2
1
12
~ =
í ÷
dV p W
sustav k
, (kruti i kapljeviti sustavi). (44)

Čak i najekstremniji tlakovi koji se javljaju u tehničkoj praksi daleko su od uvjeta p ÷ ·,
pri kojem bi W imao konačnu vrijednost, različitu od nule.
21
Zbog zanemarive promjene volumena krutog, odnosno, kapljevitog sustava, nema ni
zamjetne volumenske promjene okolišnjeg zraka, tj.
0 ~ dV
, pa nema ni mehaničkog
efekta, W
o
~ 0. Tada, umjesto jednadžbe (43), u vanjskoj mehaničkoj ravnoteži vrijedi

{ } { }
okoliš sustav k
W W =
÷ 12
, (vanjska mehanička ravnoteža), (45)

pri čemu se podrazumijeva da osim zraka u okolišu postoji sudionik koji preuzima
{W}
okoliš
!


I. Zakon termodinamike

Zatvoreni sustav
Prvi Zakon termodinamike je poseban oblik zakona održanja energije, kojim se
uzima u obzir toplinska i mehanička interakcija sustava s okolišem. Sukladno dogovoru o
predznacima, tj. smislu topline i mehaničkog rada, ovaj se zakon izražava u
matematičkom obliku kao:
¯
A = ÷
i
, i
E W Q
12 12 12
, odnosno, (46)

¯
A + A + A + A = ÷
i
i , p , k
E E E U W Q
12 12 12 12 12
. (47)

Desne strane jednadžbi (46) i (47) opisuju promjene odgovarajućih oblika energije
zatvorenog sustava (u pravilu radnog medija) uslijed toplinske i mehaničke interakcije s
okolišem. Indeks 1 označava početno, a indeks 2 konačno stanje sustava. Zanemarujući
posljednji član desne strane jednadžbe (47), sukladno objašnjenju uz jednadžbu (26),
dobiva se jednostavniji oblik:

12 12 12 12 12 , p , k
E E U W Q A + A + A = ÷
, (J). (I. zakon termodinamike) (48)

Promjene različitih oblika energije mogu su odrediti na osnovu mjerljivih promjena
odgovrajućih svojstava sustava:
- promjena temperature, Δ0
12
:

( )
1 2 12
0 ÷ 0 = A mc U
, (za kruti ili kapljeviti sustav), (49)


( )
1 2 12
0 ÷ 0 = A
v
mc U
, (za plinoviti sustav), (50)

- promjena (kvadrata) brzine,
2
12
w A
:
2
2
1
2
2
12
w w
m E
, k
÷
= A
, (51)

- promjena visine, Δz
12
:
( )
1 2 12
z z g m E
, p
÷ A
. (52)

22
Toplina, Q
12
, i mehanički rad, W
12
, su prijelazni oblici energije, pa se ne mogu odrediti
na temelju svojstava samog sustava. Jedna od te dvije energijske interakcije mora biti
poznata (zadana), a tada se druga može odrediti iz jednadžbe I. zakona termodinamike,
(49).

U posebnom slučaju, kada se radi o plinovitim sustavima, može se mehanička interakcija,
W
12
, odrediti na temelju volumenske promjene sustava ukoliko je ispunjen uvjet vanjske
mehaničke ravnoteže. Tada W
12
slijedi iz jednadžbe (42). Naravno, ista jednadžba vrijedi
i za određivanje mehaničkog rada okolišnjeg zraka, W
o
.
Ako jednadžbu (48) podijelimo s masom zatvorenog sustava, m = konst., tada dobivamo
bilancu specifičnih energija:

12 12 12 12 12 , p , k
e e u w q A + A + A = ÷
, (J/kg). (I. zakon termodinamike). (53)



Otvoreni sustav
Bilanca energije otvorenih sustava mora uzeti u obzir protok mase,
m
(kg/s), kroz
dijelove granične plohe sustava. Uvođenjem vremenske jedinice, članovi u jednadžbi
dobivaju novu dimenziju, J/s = W. To se naglašava dodatnom oznakom u obliku točkice
iznad oznake energija justava: 12
H

A
,
12 , k
E

A
i
12 , p
E

A
. Sukladno tome, sada govorimo o
toplinskom toku, Φ
12
, i snazi P
12
, a ne kao prije o toplini i mehaničkom radu. Za otvorene
sustave vrijedi:

12 12 12 12 12 , p , k
E E H P
  
A + A + A = ÷ u
, (W) (I. zakon termodinamike). (54)

Ovdje se oznake indeksa 1 odnose na stanje radne tvari na ulazu, a indeksa 2 na izlazu iz
otvorenog sustava.


Entalpija
Kombinacijom unutarnje energije (U), tlaka (p) i volumena (V) može se definirati
nova veličina stanja koja se naziva entalpija (H). S obzirom na vrstu sustava entalpiju
radne tvari izražavamo na dva načina,
pV U H + =
, J, (zatvoreni sustav, m = konst.). (55)

V p U H
  
+ =
, W, (otvoreni sustav,
m
= konst.). (56)

Slijedi da je, neovisno o vrsti sustava, specifična entalpija (h) definirana kao:

pv u h + =
, J/kg. (57)

23
Za diferencijalnu promjenu specifične entalpije vrijedi relacija:

( ) vdp pdv du pv d du dh + + = + =
. (58)


Kapljevine
Kod kapljevitih tvari je dv ~ 0, pa se jednadžba (58) pojednostavnjuje u oblik

vdp du dh + =
, (za kapljevine). (59)

Integracijom se dobiva
12 12 1 2 12
p v u h h h A + A = ÷ ÷ A
, (za kapljevine), (60)

odnosno
( )
12 12 1 2 1 2 12
p V U h h m H H H A + A = ÷ = ÷ ÷ A
 

  
, (za kapljevine). (61)

Plinovi
Kod plinova vrijedi opći oblik prema jednadžbi (58). Posebno, u slučaju idealnih plinova
vrijedi jednostavna jednadžba stanja: pv = RT, pa je
( ) RdT pv d =
, kao i relacija za
diferencijalnu promjenu unutarnje energije:
dT c du
v
=
. Tada je

( ) ( ) dT c dT R c RdT dT c pv d du dh
p v v
= + = + = + =
, (idealni plinovi). (62)

Ovdje je c
p
, J/(kg K), specifični toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku, p = konst..
Za razliku od kapljevina, kod plinova postoji neograničeno mnogo različitih specifičnih
(ili molnih) toplinskih kapaciteta, ovisnih o promjeni stanja plina!

Entalpija idealnih plinova ovisna je samo o temperaturi, isto kao i unutarnja energija!
Ukupna promjena entalpije od ulaznog (1) do izlaznog stanja (2) dobiva se integracijom
jednadžbe (62):
( ) ( )
1 2 1 2 1 2 12
0 ÷ 0 = ÷ = ÷ ÷ A
p p
C N T T c m H H H


  
, W, (idealni plinovi). (63)

Kako ne znamo apsolutnu vrijednost unutarnje energije, tako tu vrijednost ne znamo ni za
entalpiju! Srećom to nije bitno, jer se lako mogu odrediti promjene entalpije do kojih je
došlo tijekom procesa. Stoga se referentno nulto stanje entalpije (
0
H

) može odabrati
proizvoljno, prema osobinama promatranog slučaja.
Entalpija ulaznog stanja ( 1
H

), u odnosu na referentno stanje (
0
H

) , jednaka je

( )
0 1 0 1
0 ÷ 0 = ÷
p
c m H H 
 
. (64)

24
Isto tako je entalpija izlaznog stanja ( 2
H

) u odnosu na referentno stanje (
0
H

),

( )
0 2 0 2
0 ÷ 0 = ÷
p
c m H H 
 
. (65)

Razlika entalpija 1 2 12
H H H
  
÷ ÷ A
ne ovisi o izboru referentnog stanja, tj. entalpiji
0
H

!
Obično se uzima da je pri temperaturi
C 0
0
0
= 0
, entalpija
0
0
= H

.
Promjena entalpije ( 12
H

A
) radne tvari od ulaza (1) do izlaza (2) iz otvorenog sustava
uzrokovana je toplinskim tokom (u
12
) i/ili mehaničkom snagom (P
12
) u interakciji s
okolišem.


Toplina
Toplina, Q, označava energijsku interakciju koja nastupa zbog postojanja razlike
temperatura, ³T, sudionika. Smjer topline je od tijela više prema tijelu niže temperature.
Prema iskustvu, ne postoji spontani proces tijekom kojeg bi toplina prešla s hladnijeg na
toplije tijelo i sudionici vratili u početna stanja. Zato je izmjena topline jednosmjerni
(nepovratan, ireverzibilan) proces koji je povezan s degradacijom energije. Prvi Zakon
termodinamike izražava princip očuvanja energije, ali ne propisuje nikakav uvjet o
smjeru pretvorbe energije iz jednog u drugi oblik. O tome govori Drugi Zakon
termodinamike, o kome će biti riječi u nastavku.

Entropija
Nepovratnost izmjene topline je za termodinamičku teoriju centralno pitanje.
Pomoću svojstva sustava, kao što su: masa, volumen, temperatura, tlak ili unutarnja
energija, ne možemo kvantificirati efekte nepovratnosti procesa, tj. one do kojih dolazi
pri promjeni stanja sustava. Stoga se nameće potreba definiranja nekog novog svojstva
sustava, čije bi promjene bile direktna posljedica nepovratnosti procesa.

Pretpostavimo li sustav, potpuno izoliran od utjecaja okoliša, čiji se najmanji dijelovi
nalaze u različitim energijskim mikrostanjima. Mjerenjem temperature ili tlaka dobili bi
različite vrijednosti, ovisno o lokaciji instrumenta. Stanje sustava nije jedinstveno, pa
takav sustav možemo smatrati složenim sustavom, sastavljenim od ogromnog broja
sudionika različitih stanja. Prema iskustvu, to stanje sustava nije održivo. Sustav
spontano teži stanju potpune unutarnje ravnoteže, u kojoj ima homogena svojstva: T =
konst., i p = konst.. Vrijeme relaksacije, potrebno da se uspostavi ravnoteža, ovisi o
veličini sustava. Za proces uravnotežavanja sustava vrijede slijedeći zaključci:
1. Težnja sustava prema stanju unutarnje ravnoteže je spontani proces!
2. Stanje ravnoteže sustava ne može promijeniti samo od sebe, bez vanjskih utjecaja!

Unutarnja energija potpuno izoliranog sustava, koja je u početnom stanju neravnoteže
jednaka zbroju unutarnjih energija svih i mikrostanja, jednaka je unutarnjoj energiji
sustava u konačnom stanju ravnoteže,
U . konst U
i
i
= =
¯
. Isto vrijedi i za masu,
25
¯
= =
i
i
m . konst m
, i volumen sustava,
V . konst V
i
i
= =
¯
, jer sustav nije u interakciji s
okolišem. Dakle, svojstva sustava m, V i U su konstantna i ne govore ništa o unutarnjoj
neravnoteži ili ravnoteži sustava.

Na temelju razdioba temperature, T i tlaka p možemo zaključiti da li je sustav u
ravnoteži, ali ne i koliko je sustav daleko od stanja ravnoteže. Nadalje, dok je ravnoteža
samo jedno stanje, definirano s jednolikom temperaturom i tlakom, dotle se u istom
sustavu može zamisliti ogroman broj mogućih neravnotežnih stanja koji, pored toga,
ovisi i o proporcijama (masi) sustava.

Spontana i jednosmjerna težnja sustava prema ravnoteži ukazuje na postojanje nekog
svojstva koje se mijenja sve dok sustav ne dođe u ravnotežu, nakon čega sustav ne može
promijeniti svoje stanje bez dodatnih poticaja iz okoliša (tvari izvan sustava). To svojstvo
ima pored određene numeričke vrijednosti i spontanu usmjerenost prema konačnoj
vrijednosti koja se dostiže dolaskom u ravnotežu. Rudolf Clausius (1850.) prvi ukazuje na
postojanje takvog svojstva, kojeg je 1865. nazvao entropija, S, J/K, (prema grčkoj riječi
τρoπή koja označava pretvorbu).

Kao konačno stanje, ravnoteža ima obilježja stanja najveće vjerojatnosti. Statistički
karakter entropije prvi je prepoznao L. Boltzmann (1877.), utvrdivši proporcionalnost
entropije s ukupnim brojem jednako vjerojatnih mikrostanja, Ω,
O = ln k S
, (66)

tako da je ravnotežno stanje ono s najviše šanse da se uspostavi. Sustav u ravnoteži ima
maksimalnu entropiju, S
max
.

Entropija je, kao i unutarnja energija, ekstenzivno svojstvo, pa se entropija, S, složenog
sustava u ravnoteži, koji se sastoji od i elemenata mase m
i
, može prikazati kao zbroj
entropija:
max max
i
i i
i
i rav
S s m s m S S = = = =
¯ ¯
, J/K. (67)

Oznaka s, J/(kg K), označava specifičnu entropiju.

Ako se stanje izoliranog sustava (s barem dva sudionika) mijenja bez promjene entropije
sustava, ΔS = 0, tada je promjena sustava povratna (reverzibilna), a S = konst.. Kod
takvih promjena ne postoji dominantan i spontan smjer promjene stanja, tj. promjenom
smjera poremećaja u istom iznosu, dovodi do suprotne promjene stanja sustava i
povratka na početno stanje. Takve promjene stanja ne postoje u prirodi, već se uzimaju
kao granični slučaj pri teorijskim razmatranjima. Kod realnih promjena stanja sustava
bit će uvijek ΔS > 0, tj. entropija sustava uvijek raste. Možemo zaključiti:
"Promjena entropije izoliranog sustava uvijek je veća, ili jednaka nuli: ΔS ≥ 0".

26

Slika 5. Sudionici potpuno izoliranog sustava

Na slici 5. prikazan je izolirani sustav s tri sudionika: radni sustav kojeg čini radni medij
(RM), toplinski spremnik (TS) i mehanički sudionik (MS). Promjena stanja radnog
sustava realno je neravnotežna, mehanički rad, W, praćen je gubicima zbog trenja, a
izmjena topline, Q, je jednosmjerni proces. Zbog ireverzibilnosti procesa entropija
sustava raste, ΔS > 0, ali se klasična termodinamika ne upušta u određivenje veličine
stvarne promjene entropije. Umjesto toga, ona razmatra pojednostavljene fizikalne
modele uvođenjem nekih pretpostavki, sukladno karakteristikama promatranog slučaja.

Ravnotežne promjene
U brojnim slučajevima su efekti mehaničkih gubitaka (trenja) zanemarivi u
odnosu na ukupne mehaničke ili toplinske efekte. To je redovito slučaj kada se mehanička
interakcija odvija uz zanemarivo malu razliku sila, tj. približno u uvjetima vanjske
mehaničke ravnoteže. Tada vrijedi pretpostavka da je mehanički rad, W, povratan
(reverzibilan).

Za plinovite radne sustave, koji se u klasičnoj termodinamici pretežno promatraju zbog
svojstva lake promjene volumena, a time i sposobnosti pretvorbe topline u mehanički rad,
i obnuto, u pravilu se usvaja pretpostavka da se promjena stanja takvih sustava odvija u
uvjetima unutarnje toplinske i mehaničke ravnoteže. Po svom karakteru se takve
ravnotežne promjene stanja mogu se provesti i u suprotnom smjeru, pa kažemo da su one
povrative.
U posebnom slučaju sustav se može sastojati samo od radnog sustava i mehaničkih
sudionika, bez prisustva i utjecaja bilo kojeg toplinskog spremnika. Takav se sustav
naziva toplinski izoliranim sustavom, ili adijabatskim sustavom, jer na granicama
sustava nema toplinske interakcije, Q = 0. Ako je mehanička interakcija unutar takvog
sustava reverzibilna, a promjena stanja radnog sustava ravnotežna, tada je cijeli proces
tog sustava reverzibilan, tj. ΔS
ad-sustav
= 0. Promjena stanja samog radnog sustava je
ravnotežna (povrativa) i odvija se uz reverzibilnu (povratnu) mehaničku interakciju, pa i
za radni sustav vrijedi ΔS
RS
= 0, odnosno entropija radnog sustava se ne mijenja, S
RS
=
konst.. Stoga se takva promjena naziva izentropa.
Općenito se ravnotežne promjene stanja plinovitih radnih sustava nazivaju politrope,
među koja spada i spomenuta izentropa, kao specijalni slučaj promjene pri uvjetu Q = 0.
Kod svih ostalih politropa postoji toplinska interakcija, Q = 0, zbog postojanja konačne
27
razlike temperatura radnog sustava i toplinskog spremnika, ΔT = 0. Zbog
jednosmjernosti topline je takva toplinska interakcija ireverzibilna, pa je i proces sustava
u cjelini nepovratan. Bez obzira što je svaka politropa definirana kao ravnotežna, time i
povrativa, ona će u ovom slučaju zbog karaktera topline biti nepovratna (ireverzibilna).
To znači da se plinoviti radni sustav ne može, s postojećim toplinskim spremnikom, vratiti
u početno stanje. Ipak, zbog karaktera politrope mogao bi se provesti proces u
suprotnom smjeru, ali s drugim toplinskim spremnikom. U tome leži smisao iskaza:
politrope su povrative, ali ne i povratne (s izuzetkom izentrope).
Za zadani sustav su svi realni procesi s izmjenom topline ireverzibilni zbog nepovratne
degradacije energije. Kao posljedica toga raste entropija sustava, ΔS > 0.

II. ZAKON TERMODINAMIKE
Pretpostavivši da je mehanička interakcija reverzibilna otklonili smo njen utjecaj
na promjenu entropije sustava. Preostaje da razmotrimo posljedice nepovratne izmjene
topline između toplinskog spremnika i radnog sustava. Neka je početno stanje radnog
medija ravnotežno, te neka mu se dovede infinitezimalni obrok topline, oQ, od nekog
ogrjevnog toplinskog spremnika, zbog kojeg se temperature sudionika praktički ne
mijenjaju. Zbog toplinskog poremećaja radni medij (RM) je pomaknut iz početnog stanja,
i teži prema novom stanju ravnoteže.
Toplinska interakcija može biti reverzibilan proces samo u teorijskom smislu, tj. pri
jednakim i konstantnim temperaturama sudionika, T
RM
= T
TS
. Izmjenjena toplina između
radnog medija i toplinskog spremnika je jednaka, ali sa suprotnim smislom, oQ
RM
= ÷
oQ
TS
. Odgovarajuće promjene entropije bit će, prema Clausiusu,

RM
RM
RM
T
Q
dS
o
=
,
TS
TS
TS
T
Q
dS
o
=
. (reverzibilni proces). (68)

Ukupna promjena takvog potpuno izoliranog sustava je
0 = + =
TS RM
dS dS dS
, jer će
zbog različitog smisla toplina, promjena entropija biti jednaka i suprotnog predznaka:
TS RM
dS dS ÷ =
.

U realnim slučajevima toplina se izmjenjuje samo ako postoji razlika temperatura, T
RM
=
T
TS
. Uz pretpostavku ravnotežnih promjena stanja radnog medija vrijedi i dalje
jednadžba (68), u kojoj su sada nazivnici različiti, a brojnici međusobno jednaki. Toplinu
prima sudionik s manjom temperaturom, pa će njegova promjena entropije biti pozitivna,
a ujedno i veća zbog manje temperature, od negativne promjene entropije sudionika koji
predaje toplinu. Na primjer, ako je T
RM
< T
TS
, tada je
TS RM
dS dS >
. S obzirom na
predznak je
0 >
o
=
RM
RM
RM
T
Q
dS
,
0 <
o
=
TS
TS
TS
T
Q
dS
, (69)

jer je, za T
RM
< T
TS
, oQ
RSM
> 0, a oQ
TS
< 0, pa je promjena entropije takvog sustava

28
0 > + =
TS RM
dS dS dS
, (ireverzibilna izmjena topline). (70)


Premda je promjena stanja radne tvari ravnotežna (povrativa), cijeli proces uključuje sve
sudionike i njihove interakcije, pa je zbog jednosmjernosti topline proces nepovratan.
Isti rezultat slijedi i u obrnutom slučaju kada je T
RM
> T
TS
. Time je potvrđena ranija
tvrdnja da je promjena entropije izoliranog sustava, dS ≥ 0.

Za konačne ravnotežne promjene stanja radnog medija vrijedi
í
=
2
1
12
TdS Q
, (desna strana jednadžbe - ravnotežna promjena RM) (71)

i u slučaju kada je toplinska interakcija ireverzibilna. Za konačne neravnotežne procese
je
í
<
2
1
12
TdS Q
, (neravnotežna promjena RM) (72)

jer je promjena entropije radnog sustava, osim o toplini, ovisna i o karakteru
neravnotežne promjene stanja.
Neravnotežna promjena uzrokuje generaciju (produkciju) entropije, dS
gen
, definiranu kao
0 >
o
÷ ÷
T
Q
dS dS
gen
, (73)

a koja se ne razmatra se u okviru klasične (ravnotežne) termodinamike.

Analitički oblik II. zakona. Clausiusova jednadžba:
TdS Q = o
, i
í
=
2
1
12
TdS Q
, (II. zakon termodinamike). (74)

smatra se analitičkom formulacijom II. zakona termodinamike za ravnotežne promjene
stanja.


III. ZAKON TERMODINAMIKE
Prema Clausiusovoj jednadžbi:
T
Q
dS
o
=
, (75)

definirana je samo promjena entropije ravnotežnog procesa, a ne i njena apsolutna
vrijednost. To je dovelo do Nernstovog teorema, koji se ponekad naziva III. zakon
termodinamike, a koji kaže da je entropija sustava na apsolutnoj nuli jednaka točno
definiranoj konstanti. To je zbog činjenice da sustav na nultoj temperaturi postoji u svom
29
osnovnom stanju, tako da je njegova entropija određena s degeneracijom osnovnog
stanja. Mnogi sustavi, kao što su kristalne rešetke, imaju jedinstveno osnovno stanje na
temperaturi apsolutne nule, pa je njihova entropija jednaka nuli, (ln1 = 0) .

Apsolutna nula. Pojam apsolutne nule uveo je William Thomson (Lord Kelvin, 1848.) na
zapažanju da se pri nižim temperaturama smanjuje promjena entropije. To je dovelo do
postulata da se približavanjem temperature nekoj donjoj granici, nazvanoj apsolutna
nula, entropija čistih supstanci približava nuli. Prema III. zakonu termodinamike, ako se
može uzeti da je entropije svakog elementa na apsolutnoj nuli jednaka nuli, tada svi
elementi iznad apsolutne nule moraju imati konačnu, pozitivnu vrijednost entropije. Ipak,
budući da se entropija ne može smanjiti na nulu konačnim načinom (zbog II. zakona), to
ni jedan sustav ne može doseći apsolutnu nulu.


Zaključak
Nulti zakon definira toplinsku ravnotežu; I. zakon izražava očuvanje energije; II. zakon
izriče da sve teži ravnoteži pri čemu entropije teži maksimalnoj vrijednosti, a III. zakon
tvrdi da postoji najniža temperatura, nazvana apsolutna nula, gdje je entropija jednaka
nuli.


2.PROCESI S VODOM I VODENOM PAROM


Idealni i realni medij

U prethodnim razmatranjima pretpostavljali smo da radni medij ima svojstva
idealnog plina. Kako se realni plinovi samo u ograničenom području tlakova i
temperatura ponašaju približno po modelu idealnog plina, to se usvojena pretpostavka
treba provjeriti u svakom specifičnom slučaju. Postupak provjere je vrlo jednostavan.
Ako se realni plin u zadanim uvjetima tlaka p i temperature T ponaša kao idealni plin,
tada je njegovo stanje opisano s jednadžbom stanja idealnog plina, pa specifični volumen
tog plina mora imati vrijednost sukladno jednadžbi: v
id
=RT/p.
Za sve tehnički važne plinove postoje eksperimentalni podaci o njihovom stvarnom
ponašanju, koji su dani ili kao numerički podaci u tablicama, ili u obliku grafičkog
prikaza u dijagramima za dotični plin. Tako možemo doći i do podatka za realni
specifični volumen, v
real
, pri zadanom tlaku p i temperaturi T.
Stoga se dobivena vrijednost za v
id
može usporediti s eksperimentalno mjerenom
vrijednosti plina, v
real
. Ako se za cijelo područje tlakova i temperatura tijekom procesa
dobiva da je v
id
≈ v
real
, tada se na plin i njegove promjene stanja može primijeniti
proračun po modelu idealnog plina.
U suprotnom, kada je v
id
≠ v
real
, tada se jednostavna jednadžba stanja pv =RT ne smije
upotrijebiti. Umjesto toga, može se koristiti neka od provjerenih jednadžbi stanja realnog
medija koje su znatno kompleksnijeg oblika, ili se možemo poslužiti dijagamom, kao
slikom beskrajno mnogo stvarnih stanja.

30
Primjena idealnog ili realnog modela na neki radni medij ovisi o procesu, tj. tlakovima i
temperaturama tijekom njega. Neki procesi istog radnog medija mogu se tretirati po
modelu idealnog plina, dok bi kod drugih procesa ta pretpostavka dovodila do zamjetne
pogreške. O tome treba voditi računa pri svakom konkretnom slučaju.

Općenito se može reći da se model idealnog plina može primijeniti kod procesa tijekom
kojih plinoviti radni medij ne dolazi u područje tlakova i temperatura pri kojima postoji
tendencija promjene agregatnog stanja, tj. ukapljivanja.

Posebno, u slučajevima plinskih mješavina treba voditi računa da je za procjenu
idealnog ili realnog stanja svakog od sudionika, osim temperature, bitan parcijalni tlak
p
i
dotičnog sudionika, a ne ukupni tlak mješavine p.

U nekim slučajevima procesa s plinskim mješavinama može tijekom procesa doći do
kondenzacije i izlučivanja jednog sudionika iz mješavine i promjene njenog sastava, ali
ne i njenog plinovitog stanja. Stoga se takva mješavina može i dalje približno tretirati po
modelu idealnog plina. Taj model, naravno, ne vrijedi za onaj dio koji je kondenzirao.
Takav slučaj susrećeno pri procesima kondicioniranja zraka, koji pored trajno plinovitih
komponenti (pretežito O
2
i N
2
) sadrži nešto vodene pare (H
2
O). Čak i kada tijekom
procesa jedan dio parovite vode (pare H
2
O) kondenzira, on se izlučuje iz zraka u kojem
se preostali dio H
2
O zadržava kao plin (para), pa se takav zrak i dalje može smatrati
plinskom mješavinom koja se približno ponaša kao idealni plin.
U tehničkoj praksi posebno su važni procesi u kojima se voda koristi kao radni medij.
Tijekom kontiniuranih procesa mijenja se stanje vode od kapljevitog do parovitog i
natrag do kapljevitog. Zbog naročitih svojstava vode ne postoji jedinstvena jednadžba
stanja koja bi dobro opisivala stanja vode u svim područjima tlakova i temperatura.
Samo se u jednom uskom području uvjeta, kakvi su ispunjeni u spomenutom primjeru
zraka, može na promjene stanja vodene pare primijeniti model idealnog plina. Takav
model se nikada ne koristi za procese u kojima je H
2
O jedini sudionik!


Voda

Voda je jedina materija koja u prirodnim uvjetima temperature i tlaka na Zemlji postoji u
sva tri agregatna stanja; kao led, kao kapljevina i kao vodena para u zraku. Zato se
ponekad kaže da je Zemlja "trojna točka vode". Preko 70 % površine Zemlje pokriveno je
s vodom/ledom, a više od 60 % volumena živih organizama i biljaka sačinjava voda. Bez
vode ne bi bilo života na Zemlji. Svega oko 3 % je pitka voda, koja je bez okusa, boje i
mirisa.

Voda pokazuje i druge neobične osobine, koje su posljedica njene molekularne građe.
Dva atoma vodika (2H), svaki s jednim elektronom, formiraju kovalentnu vezu s atomom
kisika (O) pod kutem od približno 104,5
o
. Premda molekula vode kao cjelina nema naboj,
njeni dijelovi pokazuju individualne naboje.

Strana na kojoj su smješteni vodikovi
31
atomi pokazuje pozitivan naboj, dok
kisikov atom na suprotnoj strani
producira negativan naboj, pa cijela
molekula djeluje kao dipol.
Kao posljedica toga javljaju se privlačne
sile između pozitivno nabijenih vodikovih
atoma jedne molekule i negativnog
naboja atoma kisika druge molekule
vode, stvarajući tako vodikovu vezu, koja
je slabija od kovalentne
Polarni karakter molekule vode čini vodu
gotovo univerzalnim otapalom.

O O
H
H
H
H
+
+
÷
÷
kovalentna
veza
vodikova
veza

Slika 1. Molekularna struktura vode

Sastav vode ustanovio je oko 1781.engleski znanstvenik Henry Cavendish (1731-1810).

Dovođenjem energije, vibriracija i pokretljivost molekula raste te dolazi do prekida
vodikovih veza. Zbog velikog broja takvih veza potrebno je dosta energije da bi se uočile
male promjene temperature vode. To je razlog zbog kojega voda ima gotovo najveći
specifični toplinski kapacitet, jedini veći ima amonijak. Kako je i toplina isparivanja vode
srazmjerno tome vrlo velika to temperatura vode (oceana) na Zemlji manje varira, od –2
o
C do 35
o
C, od temperature atmosfere, između –70
o
C i 57
o
C. Energija, koju voda
apsorbira na toplijim lokacijama prenosi se strujanjem vode na druge, hladnije lokacije,
što dovodi do uravnotežavanja klimatskih uvjeta (primjer je Golfska struja).
Kao stabilna polarna molekula, koja uz CO
2
prevladava u atmosferi, ona igra važnu
ulogu u apsorpciji infracrvenog zračenja u atmosferskom efektu staklenika, bez kojega bi
prosječna temperatura površine iznosila –18
o
C.

Među molekulama vode vladaju velike kohezione sile, kao i sile adhezije prema drugim
tijelima. Veliko površinsko naprezanje dovodi do minimiziranja površine vode, tj.
kapljice vode teže obliku kuglice, a koristeći se tim svojstvom neki kukci hodaju po vodi.
Zbog svojstava kohezije, adhezije i površinske napetosti voda ima svojstvo kapilarnosti,
uzdižući se uvis u uskim cjevčicama.
Voda može postojati u 18 različitih oblika (izotopa). Najlakši elementarni oblik vode s
molekularnom masom 18 je najčešći, dok su teži izotopi vode (molekularne mase19-24)
izuzetni rijetki i nisu tako biološki aktivni kao standardna voda.
Voda nije tek jedna od najčešćih supstanci i nezamjenljiva za život, ona je osim toga
najvažniji medij u inženjerskoj primjeni. Industrijska revolucija započela je primjenom
parnih stojeva, a sve veća potreba za električnom energijom povezana je s izgradnjom
parnih postrojenja (toplana). Voda se koristi kao rashladni medij ili kao fluid za prijenos
topline i igra važnu ulogu u kondicioniraju zraka. Za očuvanje i postizavanje željenih
svojstava, voda se uklanja iz tvari sušenjem, ili se u drugim slučajevima mora dodavati
ovlaživanjem. Također, mnoge kemijske reakcije odvijaju se u vodenim otopinama.
To je razlogom što se mnogo truda uložilo u istraživanje i mjerenje svojstava vode
tijekom desetljeća. Termodinamička, transportna i druga svojstva vode poznata su bolje
32
od bilo koje druge supstance. Točni podaci su posebno potrebni u projektiranju parnih
postrojenja (kotlova, turbina, kondenzatora i dr.). Standard za termodinamička svojstva
vode za široko područje temperatura i tlakova postavljen je 1960-tih godina (IFC-67).
The International Association for the Properties of Water and Steam (IAPWS) usvojio je
u rujnu 1997. novu formulaciju termodinamičkih svojstava vode i vodene pare za
industrijske potrebe. Taj novi industrijski standard naziva se "IAPWS Industrial
Formulation for the Thermodynamic Properties of Water and Steam" (IAPWS-IF97).
Sastav vode podložan je varijacijama pa je bilo važno imati na raspolaganju
"standardnu" vodu koja se može lako reproducirati i služiti za usporedbu s ostalim
vodama. Kako je izotopni sastav dubinske oceanske vode na Zemlji praktički jednolik to
je on usvojen kao standard pod nazivom Vienna Standard Mean Ocean Water (VSMOW).
Naravno, svojstva stvarno korištene vode su ponešto različita od standarda pa o tome
treba voditi računa pri preciznim znanstvenim istraživanjima (npr. molna masa
"standardne vode je M = 18,015268 kg/kmol, a obične vode: M = 18,015 257 kg/kmol).
Referentne vrijednosti konstanti koje se koriste u jednadžbama IAPWS-IF97 navedene su
u nastavku.
Specifična plinska konstanta: R = 0,461 526 kJ/(kg K) slijedi iz preporučene vrijednosti
opće plinske konstante: 9 = 8,31451 kJ/(kmol K) i molne mase obične vode: M = 18,015
257 kg/kmol.
Temperatura trojne točke, definirana s The International Temperature Scale of 1990
(ITS-90), je T
t
= 273,16 K = (0,01 °C), a odgovarajući tlak trojne točke: p
t
= 611,657 Pa.
Karakteristična stanja
Trojna točka Normalno vrelište Kritična točka
T
t
= 273,16 K T
v
= 373,1243 K T
k
= 647,096 K
p/Pa 611,657 0,101325×10
6
22,064×10
6
ρ' /(kg m
-3
) 999,789 958.365 322
ρ'' /(kg m
-3
) 0,00485426 0,597586 322
h' / (J kg
-1
) 0,611786 419,05×10
3
2086,6×10
3
h'' /(J kg
-1
) 2500,5×10
3
2675,7×10
3
2086,6×10
3

s' /(J kg
-1
K
-1
) 0 1,307×10
3
4,410×10
3

s'' /(J kg
-1
K
-1
) 9,154×10
3
7,355×10
3
4,410×10
3

Nagib tangente na liniji zasićenja kapljevina-para (p-T dijagram):
(dp/dT) / (Pa K
-1
) 44,436693 3,616×10
3
268×10
3

33

Plohe stanja vode

Jednadžba koja bi reproducirala stanje vode, primjerice specifični volumen v, za
proizvoljni tlak p i temperaturu T, do danas nije ustanovljena. Ipak, na temelju mjerenih
podataka mogu se realna stanja H
2
O prikazati slikovito u dijagramu p-v-T . Pomoću
termodinamičkih jednadžbi mogu se izračunati i sva druga svojstva, npr. unutarnja
energija u, entalpija h i entropija s. Stoga su svojstva vode dostupna ili u obliku
numeričkih podataka u tablicama ili kao dijagrami.
Plohe stanja H
2
O
lo
g
v
K
p
bar
T
p
o
th
la
đ
e
n
i
le
d
p
o
t
h
l
a
đ
e
n
a

k
a
p
l
j
e
v
i
n
a
p
a
r
a
p
l
i
n
m
o
k
r
a
p
a
r
a
le
d
+
p
a
r
a
T
k
= 647,10 K
p
v,
T
v


v
r
e
l
a

k
a
p
l
j
e
v
i
n
a
s
u
h
o
z
a
s

e
n
a
p
a
r
a
p
re
g
r
ija
n
a
p
a
r
a
T
v
p
v
T
p
b
0
,0
1
o
C
T
t
p
k
= 220,64
T
t
= 273,16 K
p
t
= 0,006117
p
v
= 1,01325
T
v
= 373,12 K
led+ kapljevina

Slika 2. Plohe stanja vode

Na slici 2. prikazane su plohe stanja, a posebno izobare i izoterme triju karakterističnih
stanja: trojne točke, normalnog vrelišta i kritične točke. Logaritamsko mjerilo na osi
specifičnog volumena odabrano je zbog velike razlike specifičnog volumena leda i
kapljevine u odnosu na specifični volumen pare. Na osnovi slike 2. mogu se načiniti dva
dijagrama: p-T i p-v.

Dijagram p-T

34
p-T dijagram za H
2
O
K
T
t
p, bar
220,64
0,006117
0,0 0,01
1,013
0,
o
C
373,95
Pothlađeni
led
Pothlađena
kapljevina
Pregrijana para
Trojna točka
273,15 273,16
T, K
647,10 373,12
Normalno vrelište
PARA PLIN
isparivanje
kondenzacija
p
k
p
v
p
t
zaleđivanje
otapanje
sublimacija
depozicija
99,97
superkritična stanja
(razne vrste leda)

Slika 3. Dijagram p-T za H
2
O


Tri granične linije u p-T dijagramu su rubovi ploha stanja koja nastaju tijekom faznih
promjena. Razlikuju se tri heterogena (dvofazna) područja: led-para, led-kapljevina i
kapljevina-para. Nazivi procesa pretvorbe agregatnog stanja naznačeni su u dijagramu.
Tijekom pretvorbe su tlak i temperatura konstantni, tako da je jednom tlaku pridružena
samo jedna temperatura na kojoj se odvija transformacija. Ta se temperatura precizira s
nazivom procesa, npr. "temperatura sublimacije"; "temperatura kondenzacije" i sl..


Zaleđivanje

Hlađenjem kapljivina smanjuje se pokretljivost i razmak između molekula sve dok se pri
nekoj temperaturi ne počinje formirati kruta forma materije. Tijekom procesa hlađenja
stalno se povećava gustoća, tako da je gustoća krute tvari veća od gustoće kapljevine.
Kod vode to nije slučaj. Hlađenjem do 4
o
C raste gustoća vode do iznosa ρ
v
= 1000
kg/m
3
, a daljnim se hlađenjem počinje smanjivati tako da pri 0
o
C nastaje led gustoće ρ
l

= 917 kg/m
3
, što odgovara povećanju volumena 1 kg za oko 9 %. Zbog ove anomalije led
pliva na vodi što spriječava potpuno zaleđivanje i uništavanjem živih organizama u vodi.
Pri zaleđivanju molekule vode formiraju strukturu kristalne rešetke. Specifični toplinski
kapacitet leda pri 0
o
C i atmosferskom tlaku 1,01325 bar iznosi c
l
= 1,96 kJ/(kg K), a
vode c
v
= 4,22 kJ/(kg K).
35
Led može poprimiti veliki broj različitih kristalnih struktura, više nego ijedana druga
materija. Kod uobičajenih tlakova stabilna faza leda se naziva led I, a razne faze leda pri
višim tlakovima broje se sve do leda XIV, do sada. Postoje dvije blisko povezane
varijante leda I: heksagonalni led Ih, koji ima heksagonalnu simetriju, te kubni led Ic,
koji ima kristalnu strukturu sličnu dijamantu. Led Ih je normalan oblik leda u kojem je
svaki kisikov atom u rešetki okružen s 4 druga kisikova atoma u tetraedarskom uređenju.
Led Ic fromira se pretvorbom pare u led (depozicijom pare) pri vrlo niskim
temperaturama, ispod 140 K. Atmorfni led može nastati depozicijom pare na podlozi još
nižih temperatura.
U procesima koji će se razmatrati u nastavku ne će se razmatrati kruta faza (led), već
samo kapljevita i parovita faza vode.
Proces promjene od kapljevitog u plinovito agregatno stanje naziva se ili isparivanje ili
ishlapljivanje, ovisno u karakteru tvari u prostoru iznad kapljevine. Suprotan proces
naziva se ili kondenzacija ili rošenje, ili naprosto ukapljivanje.

Ishlapljivanje i rošenje

U prirodnim uvjetima se iznad kapljevite vode nalazi atmosferski zrak, u kojem uvijek
ima bar malo vlage u obliku vodene pare. U odnosu na masu drugih sudioniku u zraku
(pretežito kisika O
2
i dušika N
2
) masa H
2
O je zanemarivo mala, na primjer reda veličine
7 g po1 kg ostalih sudionika. U tom slučaju je molni udio vodene pare 0,011248 pa je pri
atmosferskom tlaku od 1,01325 bar parcijalni tlak vodene pare jednak p' = 0,011397 bar.
Temperatura ishlapljivanja pri tome tlaku je 0' = 8,76
o
C pa će pri većim temperaturama
vlaga u zraku biti u obliku vodene pare. Suprotno tome, ohlađivanjem zraka na niže
temperature, ispod 8,67
o
C, nastupit će rošenje, tj. pretvorba dijela pare u kapljevinu. I
ovdje je za proces promjene agregatnog stanja karakteristična jednoznačna povezanost
temperature i tlaka na kojem se ta promjena odvija, pa je 0' = 8,76
o
C temperatura
rošenja za taj parcijalni tlak p', odnosno za takvu količinu vlage u zraku.

Temperatura ishlapljivanja (rošenja) određena je s parcijalnim tlakom vodene pare u
zraku, a ne ukupnim atmosferskim tlakom iznad vodene površine koji određuje
temperaturu vrenja. Porastom temperature vode pojačava se ishlapljivanje sve dok na
temperaturi vrenja ne nastupi isparivanje. Ovisno o temperaturi zraka iznad vodene
površine, jedan dio isparene vode možda će ostati u plinovitom obliku, koji je prozračan
za svjetlosne zrake, te stoga nevidljiv. Preostali dio pare ostaje vidljiv u formi magle.
Pri ishlapljivanju, površinu napuštaju molekule najvećeg energijskog stanja pa
ishlapljivanje prati efekt hlađenja. Da li će pri tome doći do promjene temperature vode
ovisi o temperaturama vode i atmosferskog zraka, tj. drugim uzrocima izmjene topline
između vode i zraka.

Uočimo da je naziv temperature određen s tlakom i karakterom procesa, a da su sve
temperature temperature zasićenja za promatrani tlak – sukladno liniji zasićenja u
dijagramu p-T.


36

Isparivanje i kondenzacija

U industrijskim postrojenjima u kojima se koristi voda kao radni medija ponekad je
nužno uzeti u obzir stvarni sastav korištene vode. Takav je slučaj tehnoliške pripreme
kotlovske vode, koja se prije upuštanja u kotao mora osloboditi nečistoća i mineralnih
sastojaka koji bi doveli do odlaganja kamenca na zidovima kotlovskih cijevi.
U narednim razmatranjima proračuni su pojednostavljeni s pretpostavkom da je voda
(H
2
O) homogeni fluid bez primjesa, tj. da nema drugih tvari koje bi bile prisutne u
kapljevitoj ili parnoj fazi osim vode.
S tim pretpostavkama promjena agregatnog stanja je ili isparivanje vode ili kondenzacija
vodene pare.
Vrela kapljevina
(Kvalitativni prikaz bez mjerila)
p
bar
0'
Pregrijana para
p > p
v
p , 0
Mokra (zasićena)
para
v' vª v, m
3
/kg
Pothlađena
kapljevina
Suhozasićena para
gª g'
p
t
= 0,006117
p
v
p-0 dijagram za H
2
O
K
T
t
p
bar
0,01 0
o
C 373,95
Pregrijana para
Trojna točka
Vrelište
isparivanje
kondenzacija
p
k
= 220,64
99,97
1,013 bar 99,97
o
C
p < p
v
0'
K
T
t
p
v
= 1,013
p-v dijagram za H
2
O
v
Pothlađena
kapljevina
linija zasićenja
PP
VK PK PK
VK
SZP SZP PP
PK VK MP PP SZP
LEGENDA
POTHLAĐENA
KAPLJEVINA
VRELA
KAPLJEVINA
MOKRA
PARA
SUHOZASIĆENA
PARA
PREGRIJANA
PARA
p = konst.
0,01
o
C

Slika 4. Linija zasićenja u p-T dijagramu i stanja u ravnini p-v

Za svaki proizvoljni tlak p može se mjerenjem ustanoviti temperatura vrelišta 0' pa se s
takvim parovima podataka (p, 0') može u ravnini p-0 prikazati linija zasićenja (krivulja
napetosti) koja povezuje sva vrelišta, počevši od trojne točke (T
t
) pa sve do kritične točke
(K). Pri tlaku p, ali nižim temperaturama od vrelišta, 0 < 0', nalaze se stanja pothlađene
kapljevine (plavi krugovi u dijagramima, PK), a pri temperaturama višim od vrelišta, 0
> 0', su stanja pregrijane pare (žuti krugovi, PP).
Linija zasićenja je rub heterogene plohe stanja koja nastaju tijekom procesa isparivanja
od vrele kapljevina (VK) do suhozasićene pare (SZP), odnosno, stanja koja nastaju
tijekom procesa kondenzacije od stanja suhozasićene pare do stanja vrele kapljevine.
Sva stanja vrele kapljevine pri različitim tlakovima čine lijevu graničnu kruvulju koja je u
dijagramu p-v označena kao g'. Stoga su u toplinskim tablicama pripadna
termodinamička svojstva vrele kapljevine označena s oznakom crtice ('): v', h' i s'.
Sva stanja suhozasićene pare čine desnu graničnu krivulju g'', a pripadna svojstva su: v'',
h'' i s''.
37
Razlika entalpije, od vrele kapljevine do suhozasićene pare, naziva se toplina isparivanja
r = h'' – h', a za obrnuti proces toplina kondenzacije –r = h' – h''. Vrijednosti za r nalaze
se u toplinskim tablicama.

Kako je h = u + pv to se toplina isparivanja može prikazati u obliku relacije:

h''- h' = u'' – u' + p(v'' – v') , (toplina isparivanja, J/kg)
(1)

Dio topline isparivanja koji uzrokuje porast unutarnje energije u''- u' naziva se latentna
toplina ili unutarnja toplina isparivanja. Preostali dio topline koji se pretvara se u
mehanički rad, v = p(v'' –v'), naziva se vanjska toplina isparivanja, a odgovarajući
numerički podaci mogu se naći u toplinskim tablicama.

Promjena unutarnje energije može se izračunati s tabličnim podacima za r i v pomoću
relacije:
u'' – u' = r – v , (latentna toplina, J/kg)
(2)

Tijekom isparivanja nastaju stanja mokre ili zasićene pare čija su svojstva kombinacija
svojstava vrele kapljevine i suhozasićene pare. Kako su tablični podaci termodinamičkih
svojstava dani po jedinici mase (1 kg) to se svojstva mokre pare oblikuju srazmjerno
masenim udjelima kapljevite i parne faze. Jednostavnom matematikom možemo doći do
relacija za određivanje svojstva mokre pare. Ako masu vrele kapljevine označimo s m', a
masu suhozasićene pare s m'', tada za masu mokre pare m vrijedi:

m' + m'' = m , (masa mokre pare, kg)
(3)

Maseni udjeli definirani su kao:
sadržaj vlage: y = m'/m (4a)
sadržaj pare: x = m''/m (4b)
Vrijede relacije:
m'/m + m''/m = 1, odnosno
y + x = 1 (5)
Na graničnoj krivulji g' je x = 0, a na graničnoj krivulji g'' je x = 1.

Svojstva mokre pare

v = v' + x(v'' – v') (6a)

h = h' + x(h'' – h') (6b)

s = s' + x(s'' – s') (6c)


Za tlak ili temperaturu zasićenja podaci
za svojstva:
vrele kapljevine v', h', s',
suhozasićene pare v'', h'', s'',
nalaze se u toplinskim tablicama.

38
Nepovratnost realnih procesa očituje se u porastu entropije pa se radi ilustracije toga
efekta procesi prikazuju u T-s ili h-s dijagramima.

Dijagram T-s
Svakom tlaku p jednoznačno je pridružena temperatura zasićenja T, odnosno 0, na kojoj
se odvija pretvorba faza; pri isparivanju: od vrele kapljevine (VK) u suhozasićenu paru
(SZP), odnosno pri kondenzaciji: od suhozasićene pare (SZP) do vrele kapljevine (VK).
Toplina isparivanja (r), odnosno kondenzacije (–r), odgovara površini ispod linije
pretvorbe stanja, kako je to naznačeno u dijagramu T-s, sukladno jednadžbi II. Zakona:

( ) s s T r q ' ÷ ' ' = ÷
(7)
Granične krivulje - linije napetosti:
g' - stanja vrele kapljevine: v' , h' , s' ..... u Toplinskim tablicama
gª - stanja suhozasićene pare: vª , hª , sª ..... u Toplinskim tablicama
p
Pregrijana para
T
p
p , T
Mokra para
s'
s''
s, J/(kg K)
Pothlađena
kapljevina
Vrela
kapljevina
Suhozasićena para
gª g'
K
T
K
x
x y
1
MP
VK
PK
SZP
PP
r = T(s''-s')
s
k
s
p
q
k
q
p
T
PK'
T
p
T
k

Slika 5. Karakteristična stanja u T-s dijagramu
Pothlađena kapljevina
Pod tlakom p, a pri temperaturama koje su niže od temperature zasićenja, T
k
< T
(odnosno 0
k
< 0), nalaze se stanja pothlađene kapljevine (PK). Budući da se linije
tlakova koji su manji od kritičnog tlaka, p < p
k
= 220,64 bar, protežu sasvim uz lijevu
graničnu krivulju g' to se stvarno stanje kapljevine (PK) može zamijeniti s vrlo bliskim
stanjem (PK'). To je stanje vrele kapljevine s temperaturom zasićenja jednakoj stvarnoj
temperaturi pothlađene kapljevine T
k
pa se pripadna svojstva mogu očitati iz toplinskih
tablica – u pravilu su podaci dani za temperaturu 0
k

o
C.

39
stanje: p, T
k
ili p, 0
k

svojstva: v
k
~ v'(0
k
), h
k
~ h'(0
k
), s
k
~ s(0
k
) (8)


Zagrijavanje kapljevine pri p = konst.
stanje 1: (p, T
1
) ÷ svojstva za stanje 1' (za temperaturu T
1
): v
1
= v', h
1
= h', s
1
= s'
stanje 2: (p, T
2
) ÷ svojstva za stanje 2' (za temperaturu T
2
): v
2
= v', h
2
= h', s
2
= s'
stanje vrele kapljevine (VK) (za tlak p ili temperaturu T): v
VK
= v', h
VK
= h', s
VK
= s'


Dovedena toplina:
q
12
= h
2
– h
1
, grijanje kapljevine od 1 do 2
q
1-VK
= h
VK
– h
1
, grijanje kapljevine do
vrelišta
1
2
VK
s
T
T
p , T
p
T
1
T
2
1'
2'
s
1
~ s
1'
s
2
~ s
2'
s
VK
g'


Pregrijana para
Pod tlakom p, a pri temperaturama koje su više od temperature zasićenja, 0
p
> 0 , nalaze
se stanja pregrijane pare (PP). Svojstva pregrijane pare (v, h, s) za zadano stanje tlaka p
i temperature 0
p
mogu se očitati iz Mollierovog dijagrama h-s. U nekim tablicama
postoje podaci o svojstvima samo za ograničeni odabrani broj stanja (p, 0
p
).









40
Dijagram h-s (Mollierov)
p
Pregrijana para
p
Mokra (zasićena)
para
s' sª
s, J/(kg K)
Pothlađena
kapljevina PK
Vrela kap.
Suhozasićena para

g'
K
h
kJ/kg
0
0
h'

0
k
Računsko stanje pothlađene kapljevine PK',
svojstva: v', h' i s' za temperaturu kapljevine, 0
k
PK
PK'
x - sadržaj pare
VK
MP
PP
SZP
0
p
> 0
0
k
< 0


p

,
0
v = konst.

p
Pregrijana para
p
Mokra (zasićena)
para
s' sª
s, J/(kg K)
Pothlađena
kapljevina PK
Vrela kap.
Suhozasićena para

g'
K
h
kJ/kg
0
0
h'

0
k
Računsko stanje pothlađene kapljevine PK',
svojstva: v', h' i s' za temperaturu kapljevine, 0
k
PK
PK'
x - sadržaj pare
VK
MP
PP
SZP
0
p
> 0
0
k
< 0


p

,
0
v = konst.

Slika 6. Karakteristična stanja u h-s dijagramu
41
Za preciziranje stanja potrebna su dva neovisna termodinamička svojstva. Iz praktičnih
razloga to su najčešće tlak p i temperatura 0 ili specifični volumen v, jer se oni mogu
lako odrediti mjerenjem. U heterogenom području su tlak i temperatura međusobno
ovisni pa se stanja mokre pare zadaju s parovima neovisnih podataka kao što su npr. ( p,
v) ili (0, v), a na osnovi relacija (6) i podataka iz tablica mogu se izračunati: sadržaj
pare x, entalpija h i entropija s. Naravno, stanje mokre pare definirano je i s drugačijom
kombinacijom dvaju neovisnih parametara, npr. (p, x) ili (0, s) i slično.
Tlak i temperatura su međusobno nezavisni u području pothlađene kapljevine ili
pregrijane pare pa je to uobičajen i dovoljan par podataka za preciziranje stanja. Stanje
pothlađene kapljevine zamjenjujemo s aproksimativnim (računskim) stanjem vrele
kapljevine, kako je prethodno opisano, a pripadna svojstva pregrijane pare očitavaju se
iz h-s dijagrama (rjeđe iz tablica).
Modeliranje procesa
Među mnogobrojnim procesima s vodom kao radnim medijem posebno mjesto pripada
radnim procesima tj. onima čija je osnovna svrha dobivanje tehničkog rada (snage, P).
Takvi će se procesi razmatrati u nastavku.
Osnovni elementi takvih postrojenja su: kotao, ekspanzioni stroj (parna turbina ili stapni
parni stroj), kondenzator, parne grijalice i pumpe. Elemente postrojenja tretiramo kao
otvorene sustave kroz koje protječe radni medij, a svaki element mijenja stanje radnog
medija na svoj karakterističan način pa se i bilanca energije provodi za svaki element
posebno.
Izbor računske procedure ovisi o stvarnoj izvedbi (veličini, kapacitetu, snazi) elementa
postrojenja i modeliranju procesa tj. zamišljenoj promjeni stanja radnog medija, vode ili
vodene pare. Kako su nam stvarne izvedbe nepoznate, to se u okviru opće teorije mogu
razmatrati samo idealizirani procesi pa ćemo pretpostaviti da se u elementima
postrojenja odvijaju ravnotežne promjene stanja radnog medija. Mehaničke gubitke
snage zbog otpora strujanja kroz elemente postrojenja, kao i kroz cjevovode, smatrat
ćemo zanemarivim u okviru toplinskog proračuna (time se bavi hidraulički proračun koji
na osnovi otpora strujanja određuje potrebnu snagu pumpe). Prigušivanje (ventili,
zasuni) i miješanje tretiraju se kao neravnotežne promjene, kao i do sada.
Konačno, uobičajeno je da se u takvim proračunima zanemaruju promjene kinetičke i
potencijalne energije.
Zbog toga će se mehanička i toplinska interakcija s okolišem očitovati u promjeni
unutarnje energije, odnosno entalpije radne tvari – vode ili vodene pare.

Unutarnja energija i entalpija su povezane s relacijom:

pv u h + =
, J/kg (9)
42
Kako uvjeti u kojima se odvija promjena stanja mogu biti različiti to moramo poći od
opisa za proizvoljno mali proces:

( ) vdp pdv du pv d du dh + + = + =
. (10)
Promjene tijekom konačnih procesa, između početnog stanja 1 i konačnog stanja 2,
dobivamo integracijom prethodne jednadžbe:

( ) ( )
í í í í
+ + =
2
1
2
1
2
1
2
1
dp p v dv v p du dh
,

( ) ( )
í í
+ + ÷ = ÷
2
1
2
1
1 2 1 2
dp p v dv v p u u h h
,

( ) ( )
í í
+ + A = A
2
1
2
1
12 12
dp p v dv v p u h
. (11)
Za ravnotežne promjene i reverzibilnu mehaničku interakciju su:

( )
í
=
2
1
12
dv v p w
, J/kg, specifičan mehanički rad, (12)

( )
í
÷ =
2
1
12
dp p v w
, teh
, J/kg, specifičan tehnički rad, (13)
a njihova vrijednost ovisi o uvjetima pod kojima se odvija proces. Uzevši u obzir
jednadžbe (12) i (13) može se jednadžba (11) napisati u obliku:

( ) ( )
í í
+ A = ÷ A
2
1
12
2
1
12
dv v p u dp p v h
, odnosno (14)

12 12 12 12
w u w h
, teh
+ A = + A
. (15)
Prema I. zakonu termodinamike bilancu energije opisujemo s naizgled različitim
jednadžbama za zatvorene i otvorene sustave:
• zatvoreni sustav (m = konst. kg)
12 12 12
U W Q A = ÷
, J , (16a)
43
12 12 12
u w q A = ÷
, J/kg ÷ 12 12 12
w u q + A =
, (16b)
• otvoreni sustav (
. konst m = 
kg/s)
12 12 12
H P

A = ÷ u
, W , (17a)

12 12 12
h w q
, teh
A = ÷
, J/kg ÷
12 12 12 , teh
w h q + A =
. (17b)
Prema jednadžbi (15) su desne strane jednadžbi (16b) i (17b) jednake pa su i
vrijednosti specifičnih toplina q
12
jednake, bez obzira na vrstu sustava.
Prema II. zakonu termodinamike vrijedi za ravnotežne promjene:

( )
í
=
2
1
12
ds s T q
, J/kg (18)
Za zatvorene sustave s m = konst., kg, je izmjenjena toplina:

( ) ( )
12
2
1
2
1
12
q m ds s T m dS S T Q · = = =
í í
, J, (19)
a mehanički rad:

( ) ( )
12
2
1
2
1
12
w m dv v p m dV V p W · = = =
í í
, J. (20)
Za otvorene sustave s protokom mase
. konst m = 
, kg/s, je toplinski tok:

( ) ( )
12
2
1
2
1
12
q m ds s T m S d S T · = = = u
í í
 

, W, (21)
a snaga:

( ) ( )
12
2
1
2
1
12 , t
w m dp p v m dp p V P · = ÷ = ÷ =
í í
 

, W (22)
Procedura računa oslanja se na postojanje numeričkih vrijednosti svojstava (v, h, s) vode
i vodene pare pri odabranim vrijednostima temperatura 0 i/ili tlaka p, ovisno o opsegu
toplinskih tablica. Dijagrami stanja H
2
O, posebno Mollierov dijagram, omogućavaju
očitanje svojstava svih stanja te grafičko rješavanje. U pravilu se ovi načini kombiniraju.
44
Pri tome treba voditi računa o sukladnosti korištenih tablica i dijagrama budući da se
referentna stanja entalpije h
0
= 0 i entropije s
0
= 0 mogu definirati za različite referentne
temperature: 0
0
= 0
o
C ili T
0
= 0 K. Ovisno o tom izboru, vrijednosti entalpije h i
entropije s istog stanja mogu imati različite vrijednosti u tablicama od onih u dijagramu.
U toplinskim tablicama FSB uzeto je referentno stanje trojne točke: 0
0
= 0
tr
= 0,01
o
C i p
0

= p
tr
= 0,006107 bar, gdje je h
0
= 0 i s
0
= 0, prema kojem su dane vrijednosti h i s ostalih
stanja. U referentnom stanju je vrijednost specifičnog volumena v
0
= 0,0010002 pa se
vrijednost unutarnje energije može odrediti iz relacije:

J/kg 0 100 0010002 0 10 006107 0 0
5
0 0 0 0
, , , v p h u ÷ = · · ÷ = ÷ =

Kada je kao referentna temperatura odabrana T
0
= 0 K, tada su vrijednosti entalpije i
entropije u trojnoj točki: h = 633,00 kJ/kg i s = 3,5214 kJ/(kg K).
Provjera izabranog referentnog stanja važna je samo zbog usklađivanja tablica i
dijagrama, kako se ne bi kombinirali nekonzistentni numerički podaci u odnosu na
različita ishodišta. Kako bilo, preračunavanje vrijednosti h i s na drugo referentno stanje
je slično preračunavanju temperatura Celsiusove i Kelvinove skale.
Izbor referentnog stanja nema utjecaja na rezultate proračuna, jer se on odnosi na
promjene stanja tijekom procesa.
Rankinov proces
Najveći broj parno turbinskih postrojenja za proizvodnju električne energije radi na
principu Rankinovog procesa, nazvanog po škotskom izumitelju Williamu Rankinu (koji
je 1859. napisao prvu knjigu o termodinamici), koristeći vodu kao radni medij. Tek 1991.
proradilo je prvo postrojenje koje radi s mješavinom amonijaka i vode (70%-NH
3
i 30%-
H
2
O) po principu kojeg je patentirao Alexander Kalina. Primjenom mješavine smanjuju
se gubici zbog ireverzibilnosti topline u izmjenjivaču (kondenzatoru).
U početku su za dobivanje snage korišteni stapni parni strojevi, koji su od 1882. sve više
zamjenjivani parnim turbinama koje je prvi uveo Gustav de Laval.

U nastavku ćemo razmatrati samo Rankinove procese. Osnovni elementi takvog
postrojenja su: kotao, turbina, kondenzator i pumpa, međusobno spojenih cijevima s
armaturom. Pumpom se dobavlja napojna kotlovska voda, a proces tehnološke pripreme
te vode ovdje se ne razmatra. Kotlovi, različitih konstrukcija i kapaciteta, mogu koristiti
sve vrste goriva. U kotlu se voda zagrijava do temperature zasićenja zadanog tlaka,
isparava te pregrijava na više temperature koje su ograničene do približno 600
o
C,
jedino iz metalurški razloga (svojstava materijala konstrukcije). Kotlovski tlak kreće se
tipično oko 10 MPa.
Parne turbine su najveći toplinski strojevi, tipično ograničeni na 1000 MW snage po
jedinici u nuklearnim elektranama. Izentropska efikasnost turbine je oko 85 %.

Nakon ekspanzije u turbini para je približno na okolišnjoj temperaturi pa se kondenzacija
45
pare u kondenzatoru mora odvijati pod vakuumom, tj. na tlaku ispod atmosferskog. Na
primjer, za temperaturu pare od približno 33
o
C tlak zasićenja iznosi 0,05 bar. Za
stvaranje vakuuma koriste se vakuum pumpe (sisaljke). One usput odsisavaju i prisutne
inertne plinove (u vodi uvijek ima nešto otopljenog zraka) koji otežavaju kondenzaciju,
snizujući tlak i temperaturu zasićenja (kondenzacije). Ako kondenzacijom nastaje vrela
kapljevina onda se ona naziva ''potpuni kondenzat''. Obično iz kondenzatora izlazi
''pothlađeni kondenzat'' s obzirom da se vrela kapljevina ohladi na nešto nižu
temperaturu prije izlaska iz kondenzatora. Ovi se nazivi koriste jer osim opisa stanja
govore i o procesu njihova nastanka. Nastali kondenzat se pumpom vraća u kotao, a
djelomični gubici pare nadoknađuju svježom napojnom vodom. Budući da je priprema
vode (''omekšivanje'') skupa, nastoji sa što više kondenzata vratiti u proces.

Rankinov proces s pregrijanom parom

Shema postrojenja:

Mokra para
Kotao
Turbina
Pregrijač
pare
Pumpa
Kondenzator
Rashladna voda
Vrela kapljevina
Pregrijana para
~
~
~
Generator
1
1
2
3
3
4
2
Pregrijana para
T
preg
p
kot
s
1
= s
4
s, J/(kg K)
Mokra para
gª g'
K
T
K
p
kon
x = 0,96
1
2
3
4
A
B
C D
T '(p
kot
)
T '(p
kon
)
s
2
= s
3
Pothlađena
kapljevina
Slika 7. Shema postrojenja i Rankinov proces u T-s dijagramu.

Pojednostavljeni Rankinov ciklus sastoji se od četiri procesa: pumpa izentropski
komprimira kapljevinu od kondenzatorskog na kotlovski tlak (od stanja 3 do 4),
zagrijavanje i isparivanje vode u kotlu odvija se pri konstantnom tlaku p
kot
= konst. (od
stanja 4 do 1), pregrijana para izentropski ekspandira u turbini (od stanja 1 do 2) do
kondenzatorskog tlaka p
kon
= konst., pri kojem para u kondenzatoru kondenzira do stanja
vrele kapljevine te se pumpom vraća u kotao.

Za proces su karakteristična dva tlaka: kotlovski tlak p
kot
, kojem je pripadna temperatura
zasićenja (isparivanja) 0'
kot
, te kondenzatorski tlak p
kon
pri kojem para kondenzira na
temperaturi zasićenja (kondenzacije) 0'
kon
. Ako kotao raspolaže s pregrijačem pare tada
se para pregrijava na višu temperaturu, 0
preg
> 0'
kot
, uz isti tlak p
kot
(stanje ''pregrijane
pare'', 1). Ako iz kondenzatora izlazi ''pothlađeni kondenzat'' tada je njegova temperatura
niža od temperature kondenzacije, 0
poth
< 0'
kon
, dok tlak ostaje isti, p
kon
.

Procesi izmjene topline
Izmjena topline u kotlu i kondenzatoru odvija se pri konstantnom tlaku tj. izobarno, pri
čemu nema mehaničke interakcije vode odnosno pare, s drugim tvarima. U
pojednostavljenoj bilanci energije toplinski tok po jedinici protočne mase uzrokuje samo
46
promjenu entalpije radnog medija.

Za procese u kotlu i kondenzator uz p = konst. i w
teh
= 0 vrijedi prema jednadžbi (17b):
1 2 12 12
h h h q ÷ = A =
, J/kg ÷
( )
1 2 12
h h m ÷ = u 
, W

Indeksi stanja imaju opće značenje: 1 = 'izlaz', 2 = 'izlaz'.

Za Rankinov proces prikazan na slici 7. vrijede jednadžbe:
kotao: 4 1 41 41
h h h q ÷ = A =
, J/kg, ÷
( )
4 1 41
h h m q m
kot
÷ = · = u  
> 0, W.
kondenzator:
2 3 23 23
h h h q ÷ = A =
, J/kg, ÷
( ) 0
2 3 23
< ÷ = · = u h h m q m
kon
 
, W.

Isti princip računa vrijedi za sve izmjenjvače topline (grijalice, pregrijače isl.)

Radni procesi
U pojednostavljenom proračunu se procesi u turbini i pumpi interpretiraju kao
izentropske promjene, s = konst., tj. kao promjene stanja bez izmjene topline, q = 0.
Bilanca energije povezuje snagu s promjenom entalpije radnog medija:

2 1 12 12 ,
h h h w
teh
÷ = A ÷ =
, J/kg , ÷
( )
2 1 12
h h m P ÷ = 
, W

Za Rankinov proces prikazan na slici 7. vrijede jednadžbe:
turbina:
2 1 12 12 ,
h h h w
teh
÷ = A ÷ =
, J/kg, ÷
( )
2 1 12
h h m w m P
, teh t
÷ = · =  
> 0, W.
pumpa:
4 3 34 34 ,
h h h w
teh
÷ = A ÷ =
, J/kg, ÷
( ) 0
4 3 34
< ÷ = · = h h m w m P
p
 
, W.

U području kapljevine su tlakovi vrlo blizu jedan drugom pa su promjene entalpije
također malene, u numeričkom smislu. To slijedi iz osobina kapljevina da su nestlačive,
tj. da se njihov volumen praktički ne mijenja i pri velikim promjenama tlakovima.

Za savladavanje razlike tlaka u
kondenzatoru (p
1
) i kotlu (p
2
) potrebna je
snaga pumpe:

( )
2 1
h h m P
p
÷ = 
za reverzibilnu
kompresiju.

U realnom slučaju je kompresija

47
ireverzibilna, praćena porastom entropije i
većim utroškom snage:
( )
3 1
h h m P
p
÷ = 
za realnu kompresiju.

Određivanje snage pumpe vrši se u okviru
hidrauličkog proračuna, na osnovi otpora
strujanja.
U toplinskom proračunu uzima se da je
snaga pumpe zanemariva: P
p
~ 0
h
s
p
1
p
2
1
2
3
h
1
h
2
h
3
Ah
23
s
1
= s
2
s
3
As
23
g'



Termički stupanj djelovanja procesa
Kao i za sve kružne procese i za Rankinov proces bilanca energije ima oblik:
0 = ÷ u P
,
odnosno:

0 = ÷ u + u P
odv dov

Uzevši u obzir smisao toplina i snage, te zanemarivši snagu pumpe, možemo pisati:

P
odv dov
= u ÷ u

Termički stupanj djelovanja je po definiciji:
dov
t
P
u
= n
.

Na slici 7. prikazan je i Carnotov proces imeđu zadanih tlakova p
kot
i p
kon
koji ima bolji
termički stupanj djelovanja od Rankinovog procesa. Praktički nedostaci takvog procesa
su u ostvarivanju izentropske kompresije i ekspanzije u zasićenom području.
s
3
= s
4
s
2*
s J/(kg K)
K
h
kJ/kg
h
3
~ h
4
h
2
1
4
2
3
s
1
= s
2
h
1
2*
0
preg
As
pk
o
n
d
p k
o
t
P
t
P
t
*

Slika 8. Rankinov proces u h – s dijagramu
48

Realna ekspanzija u turbini je ireverzibilna pa je zbog porasta entropije dobivena snaga
P
t
* manja od P
t
u idealnom slučaju. Porast entropije As se ne može teorijski predvidjeti,
jer su efekti ireverzibilnosti povezani sa realnom konstrukcijom turbine. Možemo
izračunati samo snagu za izentropsku ekspanziju:

( )
2 1
h h m P
t
÷ = 
.

Prema dijagramu slici 8. ekspanzija u turbini ulazi u područje mokre pare. Prisustvo
kapljevite faze pri velikim brzinama može uzrokovati eroziju lopatica turbine. Stoga se
ekspanzija mora ograničiti tako da krajnji sadržaj pare ne pada ispod određene
vrijednosti, otprilike x = 0,96.
To se ograničenje prenosi na ograničenje snage koju turbina može dati.
Povećanje snage bi se moglo postići povećanjem protočne mase pare uz, naravno, veću
potrošnju goriva u kotlu. Nedostatak takvog rješenja je što ono zahtjeva povećanje
dimenzija kondenzatora, koji su ionako glomazni i skupi.

Dvostupanjska parna turbina
Povećanje snage uz isti protok pare može se postići pomoću dvostupanjskih turbina.
Nakon ekspanzije u prvom stupnju para se cijevima vraća u prostor kotla, u tzv. cijevni
''međustupanjski pregrijač'', gdje se pregrije i zatim vraća u drugi stupanj turbine.
p
kot
s
2
= s
1
s
J/(kg K)
K
h
kJ/kg
h
5
~h
6
h
1
0
preg 1
4
5
2
3
6
s
4
= s
3
s
5
= s
6
p
kon
p
m
0
poth


Dovedena toplina u kotlu:

( ) ( )
2 3 6 1 23 61
h h m h h m
kot
÷ + ÷ = u + u = u  
, W

Snaga turbine:

( ) ( )
4 3 2 1 34 12
h h m h h m P P P
t
÷ + ÷ = + =  
, W

49
Odvedena toplina u kondenzatoru:

( )
4 5 45
h h m ÷ = u 
, W

Entalpija pothlađenog kondenzata:
h h ' ~
5
za tempraturu 0
poth
.

Shema postrojenja s dvostupanjskom turbinom
Kotao
Turbina
Pregrijač
pare
Pothlađeni
kondenzat
Pregrijana para
kot
u
P
t
P
p
1
2
3
4
P
I
P
II
Rashladna voda
kon
u
Međustupanjski
pregrijač pare
5
6
Pumpa
Kondenzator
kon v
u ÷ = u
4 5

Snaga pumpe:

( ) 0
6 5
~ ÷ = h h m P
p

, h
5
~ h
6
Djelovanje cjevovoda u obliku prigušivanja se zanemaruje, tj. ulazno i izlazno stanje je
isto.
Djelovanje ventila uzima se kao čisto prigušivanje pri čemu nastupa pad tlaka, a
entalpija se ne mijenja, h = konst..
Miješanje vode i pare
Djelomični gubitak kondenzata mora se nadoknaditi s jednakom količinom svježe vode.
Miješanje se obavlja prije ulaska u kotao.
50

Kotao
Kondenzator
Pumpa
Napojna voda
p
kon
1
5
p
o
4 3
2
6
p
kot
h
s
1
2
4
h
1
h
2
h
s
1
= s
2
s
4
= s
5
As
irev
g'
5
6
rev
6
irev
p
kon
p
kot
p
o
s
r
s
i
Bilanca mase,entalpije i entropije
Ukupna masa napojne vode jednaka je
zbroju svježe vode i kondenzata:
m m m m
k v
    : / + =


Maseni udjeli:
m
m
m
m
k v




+ = 1

k v
g g + = 1
(a)

Entalpija:

m h m h m h m
k k v v
    : / + =


k k v v
h g h g h + =
(b)

Entropija za reverzibilno miješanje:

m s m s m s m
k k v v
    : / + =


k k v v
s g s g s + =
(c)
Na osnovi jednadžbi (a), (b) i (c) slijedi:

v k
k
v k
k
s s
s s
h h
h h
÷
÷
=
÷
÷
(d)

1
g
v
g
k
kondenzat
svježa
voda
m
r
m
i
h
h
m
s
r
s
i
s
h
k
h
v
s
k
s
v
p
As
k
v

Prema jednadžbi (d) slijedi da se stanje
nakon reverzibilnog miješanja (m
r
) nalazi
na pravcu miješanja, a položaj stanja
određen je masenim udjelima g.
Zbog ireverzibilnosti miješanja stvarno
stanje (m
i
) ima veću entropiju s
i
, uz
jednaku vrijednost entalpije h
m
.
51


3.PRIJENOS TOPLINE

1. Kondukcija – provođenje topline
Stacionarna jednodimenzijska temperaturna polja u krutim tijelima: 0 = 0(x
i
)
W , . konst A q Q = · =


– toplinski tok
Q

, W
– gustoća toplinskog toka q, W/m
2

– površina A, m
2


Fourierov zakon provođenja topline:

( )
i
i
i
dx
x d
q
0
ì ÷ =
W/m
2


– q
i
, gustoća toplnskog toka u smjeru koordinate x
i

– 0(x
i
) , jednodimenzijsko polje temperature
– ì , koeficijent vodljivosti topline, W/(m K) .
Općenito je ì = ì(0), a obično se uzima vrijednost za neku referentnu temperaturu: ì
= ì(0
ref
) = konst.

a) Ravna stijenka
Koordinata: x
Površina u smjeru toplinskog toka: A =
konst.
Temperaturno polje: 0 = 0(x)
rubni uvjeti:
za x = x
1
÷ 0 = 0
1

za x = x
2
÷ 0 = 0
2

Svojstvo materijala: ì = konst., W/(m K)
(iz toplinskih tablica)
Debljina stijenke: o = x
2
– x
1


52
Stacionarni toplinski tok: . konst Q =


Gustoća toplinskog toka:
. konst
dx
d
A
Q
q =
0
ì ÷ = =



í í
0
0
0 ÷ =
ì
2
1
2
1
d dx
q
x
x

( ) ( )
1 2 1 2
0 ÷ 0 ÷ = ÷
ì
x x
q


0
1
0
2
0
1
0
2
0
x
1
x
2
x
o
ì= konst.
beton
0
x
o
x
0
x
0 = 0(x)
Q



( )
2 1
0 ÷ 0
o
ì
= q

............................................................

( )
x
x
q 0 ÷ 0
o
ì
=
1


( )
2
0 ÷ 0
o ÷ o
ì
=
x
x
q


Višeslojna ravna stijenka
( )
2 1
1
1
0 ÷ 0
ì
o
= q

( )
3 2
2
2
0 ÷ 0
ì
o
= q

( )
4 3
3
3
0 ÷ 0
ì
o
= q

3
3
2
2
1
1
4 1
ì
o
+
ì
o
+
ì
o
0 ÷ 0
= q

.................................
Općenito za i = 1, 2, 3, ..., n slojeva:

53
¯
=
+
ì
o
0 ÷ 0
=
n
i i
i
n
q
1
1 1


ì
3
0
x
x
2
x
3
o
2
q
0
1
0
3
Troslojna stijenka
0
2
0
4
x
1
x
4
o
3
o
1
ì
2
ì
1



b) Cijevna stijenka
Koordinata: r
Dužina cijevi: L
Površina u smjeru toplinskog toka:
A = 2rt L = A(r)
A
1
= 2r
1
t L ; A
2
= 2r
2
t L
Temperaturno polje: 0 = 0(r)
rubni uvjeti:
za r = r
1
÷ 0 = 0
1

za r = r
2
÷ 0 = 0
2

Stacionarni toplinski tok:

L r
dr
d
A q . konst Q t ·
0
ì ÷ = · = = 2



1
2
1
2 1
λ
1
) ( 2
r
r
ln
L
Q
0 ÷ 0 t
=



r dr
0
d0
r
1
r
2
r
1
r
2
q(r)
q(r)
0
1
0
2
0
1
0
2
grijanje
hlađenje

54

2 2 1 1
A q A q Q · = · =



( )
1
2 2
2 1 2
1
2 1
2 1 1
2
λ
r
) ( 2
r
r
ln
r
L r
r
r
ln
L r
Q
ì
0 ÷ 0 t
=
0 ÷ 0 t
=



. konst
L
Q
dr
dT
r =
ì t
=
|
.
|

\
|
2


Za višeslojnu stijenku sa i = 1, 2,..., n slojeva vrijedi
izraz:

¯
=
+
+
0 ÷ 0 t
=
n
i i
i
i
n
r
r
ln
L
Q
1
1
1 1
λ
1
) ( 2





2. Konvekcija
Fizikalna svojstva za referentnu temperaturu: 0
ref
÷ p, c
p
, u, ì
kinematička viskoznost: v = u/p , m
2
/s
koef. temperaturne vodljivosti: a = ì/pc
p

Izbor referentne temperature ovisi o fizikalnom modelu.
Značajka fizikalnih svojstava fluida: Prandtlov broj
a
c
Pr
p
v
=
ì
u
=


Opća linearna (geometrijska) veličina koja je karakteristična za promatrani fizikalni
model: L, m.
Na primjer: dužina ploče L, promjer cijevi d i slično.

Osnovni modeli konvekcije
Prisilna konvekcija Slobodna konvekcija
55
A0
FLUID w
HMS
0
s
dA = dx dz
o(x)
x
STIJENKA
x
dx
y 0
·
0
o
T
(x)
q
s

Protočna brzina: w, m/s
Značajka strujanja
Reynoldsov broj:

v
=
wL
Re


A0
w = 0
HMS
0
s
o(x)
g
STIJENKA
x
y
0
· 0
o
T
(x)
q
s
granica utjecaja stijenke
"mirujući fluid"
0(y)
Značajka slobodnog gibanja fluida
Grashofov broj:

2
3
s
gL
Gr
v
÷
=
·
s
s
ρ
ρ ρ
, kapljevine

2
3
s
s
gL
T
T T
Gr
v
÷
=
·
·
, plinovi
Značajka prijelaza topline – Nusseltov broj:
ì
o
=
L
Nu

Koeficijent prijelaza topline:
Nu
L
ì
= o
, W/(m
2
K) ... zahtijeva poznavanje Nu !

Nu se računa pomoću formula koje imaju općeniti oblik:
Prisilna konvekcija:
( ) Pr Re, Nu Nu =
Slobodna konvekcija:
( ) Pr , Gr Nu Nu =




56
PROLAZ TOPLINE
Složeni fizikalni model
Ravna stijenka
T
x
>
A
FLUID B
FLUID A
0
B
(srednja)
>
B
Q
s
0
1
0
2
S
T
I
J
E
N
K
A
ì
s
0
A
÷ 0
B
A = konst.
0
A
÷ 0
1
0
2
÷ 0
B
o
s
0
A
(srednja)

Koeficijent prolaza topline:

B s
s
A
k
o
+
ì
o
+
o
=
1 1
1


Cijevna stijenka
>
A
FLUID B FLUID A
0
B
>
B
Q
s
0
1
0
2
CIJEV
dužine L
ì
c
A
2
=2r
2
tL
r
2
r
1
0
A
T
r
0
A
÷ 0
B
A
1
=2r
1
tL
k
1
A
1
= k
2
A
2

Koeficijent prolaza topline na površinama:

B c A
r
r
r
r
ln
r
k
o
+
ì
+
o
=
2
1
1
2 1
1
1
1
, na A
1

B c A
r
r
ln
r
r
r
k
o
+
ì
+
o
=
1
1
1
2 2
1
2
2
, na A
2


Toplinski tokovi – samo za slučajeve kod kojih su: 0
A
= konst. i 0
B
= konst.

ravna stijenka
( )A k Q
B A s
0 ÷ 0 =



cijevna stijenka
( )
( )
B A
B c A
B A
s
A k
r
r
r
r
ln
r
L r
Q 0 ÷ 0 =
o
+
ì
+
o
0 ÷ 0 t
=
1 1
2
1
1
2 1
1
1
2


57
( )
( )
B A
B c A
B A
s
A k
r
r
ln
r
r
r
L r
Q 0 ÷ 0 =
o
+
ì
+
o
0 ÷ 0 t
=
2 2
1
2 2
1
2
2
1
2





4.POLITROPE –RAVNOTEŽNE PROMJENE STANJA
IDEALNIH PLINOVA

Osobina plinova da pod utjecajem mehanike i toplinske interakcije s okolinom lako
mijenjaju volumen ima za posljedicu neogranien broj moguih promjena stanja
plinova.
Stvarne promjene stanja realnih plinova su po svom karakteru dinamiki neravnotežni
procesi, jer se promjene stanja plina pod utjecajem vanjskih uzroka ne odvijaju
istovremeno na isti nain u svim materijalnim tokama. Tako su nam ve na samom
poetku nepoznate dvije stvari: univerzalna jednadžba stanja realnih plinova i teorija
koja opisuje neravnotežne procese.

Teorijska osnova s kojom raspolažemo je slijedea:
- univerzalna jednadžba stanja postoji samo za idealne plinove i ima vrlo
jednostavan oblik,
- s teorijom klasine termodinamike mogu se analizirati samo ravnotežni procesi,
tj. procesi pri kojima se plin nalazi u trajnoj unutarnjoj (mehanikoj i toplinskoj)
i vanjskoj mehanikoj ravnoteži. Takvi procesi iskljuuju utjecaj vremena, tj.
brzina odvijanja procesa nema nikakvog utjecaja na sam proces.

S tom osnovom mogu se analizirati samo ravnotežne promjene stanja idealnih plinova
koje se nazivaju politrope. Pri tome se ne smije zaboraviti da je primjena rezultata tih
analiza na konkretne sluajeve uvjetovana usvojenim pretpostavkama.

Nain analize ponešto se razlikuje s obzirom na sustav u kojem se odvija proces. Stoga
e se odvojeno razmotriti procesi u zatvorenim (m = konst.), odnosno otvorenim
( konst. = m ) sustavima.

Ravnotežne promjene stanja idealnog plina u zatvorenom sustavu

Ravnotežne ili politropske promjene stanja su one promjene kod kojih je veza izmetu
tlaka p i volumena V plina propisana jednadžbom
konst. =
V
p
n
, (za m kg plina), (1)
odnosno,

konst. =
v
p
n
, (za 1 kg plina). (2)

58
Eksponent politrope n može imati bilo koju vrijednost u intervalu > ¯, odnosno - ¯ ≤ n
≤ + ¯. Stoga jednadžba (1) s opim eksponentom n opisuje beskrajno mnogo politropa,
a ista jednadžba s definiranom vrijednosti eksponenta, n = konst., opisuje samo jednu
konkretnu politropu. Politrope se razlikuju međusobno po vrijednostima eksponenata n.

Za bilo koja dva stanja, 1 i 2, koja su zadana s podacima tlaka i volumena (p
1
, V
1
),
odnosno (p
2
, V
2
), postoji samo jedna karakteristična politropa (promjena s n = konst.) s
koja ih povezuje, dok broj mogućih ravnotežnih promjena nije ograničen.

p
p
1
p
2
V
1
V
2
V
1
2
a
b
c
n = konst.
n=konst.


Slika 1. Karakteristična politropa (a) i ravnotežne promjene (b i c)

Eksponent n karakteristine politrope slijedi primjenom jednadžbe (1) na zadana stanja
1 i 2:


n n
V p V p
2 2 1 1
= . (n = konst. za proces od 1 do 2). (3)

Iz jednadžbe (3) može se odrediti jedina nepoznanica - vrijednost eksponenta
karakteristine politrope:

2
1
1
2
V
V
ln
p
p
ln
n = , (n = konst. za proces od 1 do 2). (4)


Poetno (1) i konano stanje (2) definirano je, prema jednadžbi stanja idealnih plinova,
s bilo koje dvije veličine stanja, (p, V, T):


1 1 1
mRT V p = , odnosno,
2 2 2
mRT V p = . (5)

Ravnotežna promjena od poetnog do konanog stanja plina ne mora tei po
karakteristinoj politropi, ali se svaka takva promjena, pri kojoj je n C konst., može
aproksimirati s dovoljno velikim brojem karakteristinih politropa s konstantnim
politropskim eksponentima n
1
, n
2
, n
3
, ..., koje povezuju niz metustanja.

59
p
p
1
p
2
V
1
V
2
V
1
2
a
b
c
ravnotežni proces
politrope: a, b, c
A
B


Slika 2. Aproksimacija ravnotežnog procesa s tri politrope: a, b i
c.


Sve promjene stanja plina nastupaju kao posljedica mehanike i toplinske interakcije s
okolinom. Budui da su kod politropa ispunjeni uvjeti ravnoteže to se na njih može
primijeniti I. Zakon u pojednostavljenom obliku:


12 12 12
U W Q A = ÷ , (ravnotežni proces), (6)

jer se u zatvorenom sustavu potencijalna i kinetika energija plina ne mijenjaju, ΔE
k,12
=
0, ΔE
p,12
= 0. Mijenja se samo unutarnja energija plina, koja je kod idealnih plinova
funkcija samo promjene temperature:

( ) ( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 1 2 1 2 12
0 ÷ 0 = 0 ÷ 0 = ÷ = ÷ = ÷ = A
v v v
NC mc T T mc u u m U U U , J. (7)

U uvjetima vanjske mehanike ravnoteže može se mehanika interakcija s okolnim
sudionicima izraunati s pomou svojstava plina:
( ) ( )
í í
= =
2
1
2
1
12
dv v p m dV V p W , (teorijski rad plina), (8)

pri čemu je funkcija p = p(V), odnosno p = p(v), karakteristična za svaki politropski
proces, koji je definiran jednadžbom (1), odnosno (2).

Za određivanje promjene untarnje energije ΔU
12
potrebno je znati samo početno i
konačno stanje, tj. njihove temperature: T
1
i T
2
, ili 0
1
i 0
2
. Poznavanje tijeka procesa nije
nužno!
Međutim, za određivanje mehaničkog rada (teorijskog rada plina) W
12
nužno je
poznavati proces, tj. moramo koristiti jednadžbu politropske promjene stanja, (1) ili (2).
Budući da se ΔU
12
i W
12
mogu izračunati s mjerljivim svojstvima plina: p, V i T, to nam
jednadžba I.
Zakona može poslužiti za izračunavanje topline Q
12
, koja se izmijenila tijekom procesa:
60
( ) ( )
í
+ 0 ÷ 0 = + A =
2
1
1 2 12 12 12
dV V p mc W U Q
v
, J, (I. Zakon za zatvoreni sustav). (9)

Sveden na jedinicu mase I.Zakon glasi:
( ) ( )
í
+ 0 ÷ 0 = + A =
2
1
1 2 12 12 12
dv v p c w u q
v
, J/kg, (I. Zakon za zatvoreni sustav). (10)

Kako rezultat za W
12
ovisi o procesu, to o njemu ovisi i rezultat za Q
12
.

Oblik jednadžbi (9) i (10) ne govori još ništa o karakteru promjene između stanja 1 i 2.
Jednadžbe vrijede za svaki ravnotežni proces (n = konst.) između tih stanja, a ne samo za
karakterističnu politropu pri kojoj je n = konst.!

Buduću da svaki ravnotežni proces možemo rastaviti na proizvoljan broj malih procesa,
koji su karakteristične politrope (n = konst.) susjednih stanja, potreban nam je I. Zakon u
kojem se pojavljuje eksponent politrope n. Tada se, po logici stvari, može upisati samo
jedna vrijednost eksponenta n u jednadžbu, što nikako nije moguće u slučaju kada je n =
konst.

Za proizvoljno mali proces na kojem je n = konst. potrebne su nam diferencijalne
jednadžbe:
- jednadžba stanja: pV = mRT , koja postaje: mRdT pdV Vdp = + , (11)
- jednadžba promjene stanja: . konst pV
n
= , daje: 0
1
= +
÷
pdV nV dp V
n n
, iz čega
slijedi:
pdV n Vdp ÷ = . (12)

Uvrštavanjem jednadžbe (12) u jednadžbu (11) dobiva se nakon sređivanja relacija:

( )
dT
n
mR
pdV
÷
=
1
. (13)

Lijeva strana odgovara diferencijalnom mehaničkom radu:

( )
dT
n
mR
pdV W
÷
= = o
1
. (14)

Za politropu između stanja 1 i 2 je n = konst., pa je teorijski rad W
12
jednak:
( )
( ) ( ) ( )
( )
1 2
2
1
2
1
2
1
2
1
12
1 1 1
T T
n
mR
dT
n
mR
dT
n
mR
dV V p W W ÷
÷
=
÷
=
÷
= = o =
í í í í
. (15)


Uvrštavanjem u jednadžbu (9) dobivamo I. Zakon u obliku:

61
( ) ( )
1 2 1 2 12 12 12
1
T T
n
mR
mc W U Q
v
÷
÷
+ 0 ÷ 0 = + A = , J. (16)

Uzevši u obzir da je 0
2
− 0
1
= T
2
− T
1
može se pisati:

( )
1 2 12 12 12
1
T T
n
R
c m W U Q
v
÷
|
.
|

\
|
÷
+ = + A = , J, (I. Zakon termodinamike ) . (17)

Svedeno na jedinicu mase m dobiva se oblik:
( )
1 2 12 12 12
1
T T
n
R
c w u q
v
÷
|
.
|

\
|
÷
+ = + A = , J/kg, (I. Zakon termodinamike ) . (18)


Jednadžbe (17) i (18) potvrđuju da između zadanih stanja 1 i 2 postoji samo jedna
ravnotežna promjena, tj. karakteristična politropa, pri kojoj je eskponent n neka
konstantna vrijednost, a koja se može izračunati pomoću jednadžbe (4) s poznatim
svojstvima zadanih stanja 1 i 2.

Mehanički rad W
12
, prema jednadžbi (15), kao i toplina Q
12
, prema jednadžbi (17),
jednoznačno su određeni s karakterističnom politropom između zadanih stanja, premda
tijekom procesa diferencijalni iznos δW i δQ variraju.


p
p
1
p
2
V
1
V
2
V
1
2
p
a
p
b
dV dV
W
12
dW
a
dW
b
( )
í
=
2
1
12
dV V p W
b b a a
dW dV p dV p dW = > =
n = konst.


Slika 3. Teorijski mehanički rad W
12
politrope

Za proizvoljno mali dio procesa polazimo od diferencijalne jednadžbe održanja energije:

W dU Q o + = o . (19)

Kod idealnih plinova je
dT mc dU
v
= , (20)
62

dok za δW raspolažemo s jednadžbom (14). Zato se umjesto jednadžbe (19) može pisati:
dT
n
R
c m dT
n
mR
dT mc Q
v v
|
.
|

\
|
÷
+ =
÷
+ = o
1 1
, J, (21)
odnosno,
dT
n
R
c q
v
|
.
|

\
|
÷
+ = o
1
, J/kg, (22)

Faktor u zagradi na desnim stranama jednadžbi (21) i (22) može se smatrati specifičnim
toplinskim kapacitetom politrope, c
n
:

n
R
c c
v n
÷
+ =
1
, J/(kg K). (23)

Množenjem jednadžbe (23) s molnom masom plina, M (kg/kmol), dobija se molni
toplinski kapacitet politrope, C
n
:

n
C C
v n
÷
9
+ =
1
, J/(kmol K). (24)

Stoga jednadžbu (21) možemo pisati u jednostavnijem obliku:

dT NC dT mc Q
n n
= = o , J, (diferencijalna jednadžba politropske topline), (25)


Promjena entropije
Zbog nepovratnosti izmjene topline tijekom politropskog procesa mijenja se entropija
sustava, tj. dolazi do promjene entropije onih sudionika koji učestvuju u izmjeni topline:
radnog medija (RM) i toplinskih spremnika (TS), ogrijevnog (OS) ili rashladnog (RS).

Promjena entropije radnog medija uslijed nepovratnosti izmjene topline opisana je II.
Zakonom:

TdS dQ = , J, (26)

dok je I. Zakonom toplina pri politropskom procesu dana jednadžbom (25). Povezujući te
jednadžbe dobiva se:

dT NC dT mc Q TdS
n n
= = o = , (27)
odnosno,

T
dT
NC
T
dT
mc dS
n n
= = , (28)

Ukupna promjena entropije između zadanih stanja 1 i 2 je:

63
( )
1
2
1
2
2
1
1 2 1 2 12
2
1
T
T
ln NC
T
T
ln mc ln mc
T
dT
mc s s m S S S
n n
T
T
n n
= = = = ÷ = ÷ = A
í
, J/K, (29)


Promjena entropije toplinskih spremnika pri T
TS
= konst. neposredno slijedi iz II.
Zakona:


TS
TS
TS
T
Q
dS
o
= , (30)

pa za cijeli proces vrijedi:

TS TS
TS
TS
T
Q
T
Q
S
12
÷
= = A , J/K. (31)

Promjena entropije sustava (RM + TS):

0
12
> A + A = A
TS s
S S S , (entropija sustava uvijek raste). (32)

Teorijski gubitak na radu zbog nepovratnosti izmjene topline svodi se na prirodni
toplinski spremnik temperature T
0
:


s
S T W A = A
0
, J. (teorijski gubitak na radu). (33)

Pomoću jednadžbe (33) procijenjuje se termodinamička valjanost procesa, a ne same
politrope, jer je ΔW definiran s promjenom entropije sustava, ΔS
s



5.POSEBNE POLITROPSKE PROMJENE

Posebno su interesantni procesi pri kojima se neka od veličina stanja: p, T, V ili S
, tijekom procesa ne mijenja. Takvi slučajevi prikazani su na slici 5.1.

64
a) V = konst. b) p = konst. c) S = konst. d) T = konst.
Q
12
>0
W
12
> 0
p
1
= p
2
1
2
- W
12
= AU
12
2
1
p
2
> p
1
W
12
<0
Q
12
= 0
2
1
T
1
= T
2
Q
12
= W
12
Q
12
>0
W
12
>0
AU
12
= 0
Q
12
>0
Q
12
= AU
12
W
12
= 0
2
V = konst.
1


Slika 5.1 Posebni slučajevi procesa

Izohora (V = konst.)

Proces pri kojem nema promjene volumana plina, V = konst., nazivamo izohora. Zbog dV
= 0 nema ni mehaničke interakcije s okolišem, W
12
= 0. Promjena stanja radnog medija
očituje se samo u promjeni unutarnje energije, ΔU
12
, zbog izmjene topline, Q
12
. Prema I.
Zakonu je


( ) ( )
1 2 1 2 12 12
T T NC mc U Q
v v
÷ = 0 ÷ 0 = A =
, J. (1)

Za c
v
i C
v
treba uvrstiti ili pravu ili srednju vrijednost, ovisno o veličini intervala
temperature.

Za početno (1) i konačno (2) stanje vrijede jednadžbe:
1 1
mRT V p =
, 2 2
mRT V p =
, (2)

na temelju kojih slijedi

1
2
1
2
T
T
p
p
=
. (3)

Iz jednadžbe politropske promjene:

C . konst pV
n
= =
,
slijedi

p
C
V
n
=
. (4)

Kako tlak p može poprimiti dvije ekstremne vrijednosti: p = 0 i p = ¯, mora biti
eksponent izohore ili n = + ¯ (za p = 0), ili n = − ¯ (za p = ¯), da bi bilo V = konst..
Zato se eksponent izohore označava kao n = >¯.
65
Izohoru možemo lako prikazati u p-v dijagrama, dok nam za prikaz u T-s može poslužiti
II. Zakon.
Za toplinu imamo dvije jednadžbe:


( )
12 1 2 12
T c T T c q
v v
A = ÷ =
, J/kg, (iz I. Zakona), (5)


( )
12 1 2 12
s T s s T q A = ÷ =
, J/(kg K), (prema II. Zakonu), (6)

na osnovi koji se mogu napisati dvije diferencijalne jednadžbe:

dT c q
v
= o
(7)

Tds q = o
(8)

Iz tih jednadžbi se dobiva nagib tangente na krivulju izohore:

v
c
T
ds
dT
=
, (za V = konst.). (9)

Porastom temperature T raste nagib, pa to odgovara konkavnoj krivulji sve strmijeg
nagiba kakva je prikazana na slici 5.2. Kako su dijagrami svedeni na jedinicu mase to se
umjesto V pojavljuje specifični volumen: v = V/m.

p
v, m
3
/kg
T
s, J/(kg K)
n = >¯
p
2
´
2
s
1 v
1
= v
2
T
2
v
1
=
v
2
s
2
K
N/m
2
p
1
´
1
1
2
T
1
1
2
p
2
p
1
w
12
= 0
q
12
= c
v
(T
2
- T
1
)
( ) 0
2
1
12
> =
í
ds s T q
OS


Slika 5.2 Izohorno grijanje u p-v i T-s dijagramu

Na temelju diferencijalnih jednadžbi (7) i (8) može se izraziti promjena entropije plina:

T
dT
c ds
v
=
, J/(kg K). (10)

Konačna promjena entropije od 1 do 2 je:
66

( )
1
2
1 2 12
T
T
ln c s s s
v
= ÷ = A
. (11)

Za ocjenu nepovratnosti procesa mora se uzeti u obzir masa plina, pa je ukupna
promjena entropije:

( )
1
2
1 2 12
T
T
ln mc s s m S
v
= ÷ = A
. (12)

Zbog ravnotežnog karaktera izohore proces bi se mogao izvesti u suprotnom smjeru
(proces je povrativ), ali s postojećim ogrijevnim spremnikom ne možemo ostvariti
suprotan smjer topline, pa je zato proces nepovratan. Ako bi promijenili spremnik i uzeli
rashladni, umjesto ogrijevnog spremnika, tada se može proces izvesti u suprotnom
smjeru od 2 do 1. Tako bi plin bio u svom početnom stanju 1, pa ne bi bilo uočljivih
promjena, kao posljedica obavljenih procesa, ΔS
1-2-1
= 0.
Proces bi ostavio traga samo na toplinskim spremnicima. Ogrijevni spremnik bi izgubio
toplinu u iznosu Q
OS
= − Q
12
pri čemu se njegova temperatura ne bi promijenila, T
OS
=
konst.

Nastupila bi promjena entropije ogrijevnog spremnika u iznosu:

OS OS
OS
OS
T
Q
T
Q
S
12
÷
= = A
, J/K. (13)

Pri suprotnom procesu rashladni spremnik bi primio toplinu odvedenu od plina (Q
12
< 0)
u iznosu Q
RS
= − (−¯Q
12
¯) = Q
12
, a njegova temperatura ostaje konstantna, T
RS
=
konst. Stoga bi promjena entropije rashladnog spremnika iznosila:

RS RS
RS
RS
T
Q
T
Q
S
12
= = A
, J/K. (14)

Ukupna promjena entropije sustava bila bi:
0
1 1
0
12 12
12 12
1 2 1
>
·
÷
=
|
|
.
|

\
|
÷ = +
÷
+ = A + A + A = A
÷ ÷
Q
T T
T T
Q
T T T
Q
T
Q
S S S S
RS OS
RS OS
OS RS RS OS
RS OS s
. (15)

Teorijski gubitak na radu zbog nepovratnosti izmjene topline iznosio bi :

0
0
> A = A
s
S T W
. (16)

Naravno, provođenje izohore u dva smjera nema nikakve praktičke koristi.

Izobara (p = konst.)

Proces pri kojem ne dolazi do promjene tlaka radnog medija naziva se izobara, p =
konst. Tijekom procesa plin je u toplinskoj i mehaničkoj interakciji s okolišem, a za
67
razmatranje ćemo pretpostaviti da plin prima toplinu od ogrijevnog spremnika i daje
koristan mehanički rad. Proces je prikazan na slici 5.3 u p-v i T-s dijagramu.

p
v, m
3
/kg
T
s, J/(kg K)
n = 0
´
2
s
1
v
2
T
2
s
2
K
N/m
2
p
´
1
1 2
T
1
1
2
p
1

=

p
2
w
12
= p(v
2
- v
1
) > 0 q
12
= c
p
(T
2
- T
1
) > 0
v
1
v
2
v
1
í
=
2
1
12
dv p w
( )
í
=
2
1
12
ds s T q
OS
MS
p
0


Slika 5.3 Izobarni proces u p-v i T-s dijagramu

Za početno i konačno stanje plina, 1 i 2, vrijede jednadžbe:
1 1 1
mRT V p =
, i 2 2 2
mRT V p =
, (17)

Stanja su međusobno povezana izobarom: p
1
= p
2
= p = konst., se dijeljenjem jednadžbi
(17) dobiva:

1
2
1
2
T
T
V
V
=
, ( za p = konst.) (18)

Također, vrijedi da je

( ) ( )
1 2 1 2
T T mR V V p ÷ = ÷
. (19)

Promjena unutarnje energije iznosi:

( )
1 2 12 12
T T mc u m U
v
÷ = A = A
, (20)
a mehanički rad je:

( ) ( )
1 2 1 2
2
1
2
1
12
v v mp V V p dV p pdV W ÷ = ÷ = = =
í í
. (21)

Iz jednadžbe I. Zakona slijedi izraz za izmjenjenu toplinu:

( ) ( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 1 2 12 12 12
T T mR T T mc V V p T T mc W U Q
v v
÷ + ÷ = ÷ + ÷ = + A =
,

odnosno
68

( )( ) ( )
1 2 1 2 12
T T mc T T R c m Q
p v
÷ = ÷ + =
, J, (toplina izobare). (22)

U jednadžbi (22) uveden je specifični toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku, c
p
:

R c c
v p
+ =
, J/(kg K). (23)

Na temelju jednadžbe (22) možemo zaključiti da će za proizvoljno mali dio izobarnog
procesa vrijediti diferencijalna jednadžba:

dT mc Q
p
= δ
, (p = konst.), (24)
pa je

p
p
dT
Q
m
c |
.
|

\
|
=
δ 1
, J/(kg K). (25)

Stoga se kaže da je c
p
jednak toplini koja se pri konstantnom tlaku treba dovesti jedinici
mase za jediničnu promjenu temperature.

Množenjem jednadžbe (23) s molnom masom M, kg/kmol, dobiva se relacija molnih
toplinskih kapaciteta:


9 + =
v p
C C
, J/(kmol K), (26)
gdje je
9
= 8314 J/(kmol K) opća plinska konstanta.

Relacije (23) i (26) vrijede uvijek, pa tako i kada se radi o srednjim specifičnim, odnosno
molnim, toplinskim kapacitetima:

| | | | R c c
v p
+ =
0
0
0
0
2
1
2
1 , J/(kg K), (27)


| | | | 9 + =
0
0
0
0
2
1
2
1
v p
C C
, J/(kmol K), (28)

Iz opće jednadžbe politropske promjene:

. konst pV
n
=
, (29)
dobiva se jednadžba izobare,
p = konst. , (30)
što znači da je eksponent izobarne promjene n = 0.

Da bi odredili promjenu entropije tijekom izobarnog procesa opet polazimo od dvije
diferencijalne jednadžbe za toplinu:

dT c q
p
= o
, (prema I. Zakonu), (31)

Tds q = o
, (prema II. Zakonu). (32)

Izjednačavanjem dobivamo:
69

T
dT
c ds
p
=
, (33)

pa je promjena specifične entropije plina tijekom izobarne promjene od 1 do 2 jednaka:


1
2
2
1
2
1
12
T
T
ln c
T
dT
c
T
dT
c s
p p p
= = = A
í í
, J/(kg K), (34)

gdje je c
p
prikladna srednja vrijednost za promatrani interval temperatura od T
1
do T
2
.
Ukupna promjena entropije radnog medija ovisi o njegovoj masi:

( )
1
2
1 2 1 2 12
T
T
ln mc s s m S S S
p
= ÷ = ÷ = A
, J/K. (35)

Na temelju jednadžbe (33) može se izraziti nagib tangente na krivulju izobare u T-s
ravnini:


p
c
T
ds
dT
=
, (za p = konst.). (36)

Kako je prema jednadžbi (23): c
p
= c
v
+ R, to je uvijek c
p
> c
v
, pa je u istoj točci (stanju)
nagib tangente izobare (p = konst.), manji od nagiba tangente izohore (v = konst.).


Izentropa (S = konst.)

Kada se ravnotežna promjena stanja radnog medija odvija samo uz reverzibilnu
mehaničku interakciju, a bez ireverzibilne izmjene topline s okolišem (Q
12
= 0), tada se
entropija radnog medija ne mijenja, S
1
= S
2
= S = konst., odnosno ΔS
12
= 0. Takav
procesa se naziva izentropa.

I za mehaničke sudionike vrijedi: ΔS
MS
= 0, zbog pretpostavke da se mehanička
interakcija odvija bez gubitaka (povratno).

Stoga nema ni promjene entropije sustava:
ΔS
s
= ΔS
12
+ ΔS
MS
= 0, (uz Q
12
= 0), (37)

pa nema ni teorijskog gubitka na radu,


0
0
= A = A
s
S T W
. (38)

Takav je proces potpuno povratan, pa se s istim sudionicima može provesti u suprotnom
smjeru, a oni vratiti na svoje početno stanje.

70
Promjena unutarnje energije radnog medija je, kao i do sada:


( ) ( )
1 2 1 2 12 12
T T NC T T mc u m U
v v
÷ = ÷ = A = A
, J, (39)

dok je teorijski mehanički rad plina:


( ) ( )
í í
= =
2
1
2
1
12
dv v p m dV V p W
, J, (40)

Ovu jednadžbu ne moramo rješavati, jer se mehanički rad može odrediti primjenom I.
Zakona:
12 12
U W A = ÷
, (za Q
12
= 0), (41)

budući da je ΔU
12
određen s jednadžbom (39).

Sukladno općoj jednadžbi politropske promjene stanja:

. konst pV
n
=
, odnosno
. konst pv
n
=
(42)

izentropi, kao specijalnoj politropi, pripada samo jedna određena vrijednost eksponenta
n. Tu vrijednost još ne znamo, pa ćemo taj eksponent posebno označiti s grčkim slovom κ
(kapa). Tada će jednadžba izentrope imati oblik:


. konst pV =
k
, odnosno
. konst pv =
k
(43)

Preostaje nam da odredimo točnu vrijednost eksponenta κ. Procedura je dana u
nastavku.

- Iz jednadžbe stanja:
RT pv =
, diferenciranjem nastaje:

RdT vdp pdv = +
; (44)

- Iz jednadžbe promjene stanja:
. konst pv =
k
, nakon diferenciranja se dobiva:

0
1
= +
÷ k k
dv npv dp v
, odnosno

pdv vdp k ÷ =
; (45)

Uvrštavanjem jednadžbe (45) u jednadžbu (44) dobiva se:

dT
R
pdv
k ÷
=
1
, (46)

što nam omogućava preoblikovanje jednadžbe mehaničkog rada (40):

71

( ) ( )
1 2
2
1
2
1
12
1 1
T T
mR
dT
mR
dv v p m W ÷
k ÷
=
k ÷
= =
í í
, J, (teorijski rad izentrope). (47)

Konačno, iskoristit ćemo jednadžbu I. Zakona (41), tako da W
12
izrazimo sukladno
jednadžbi (47), a ΔU
12
pomoću jednadžbe (39):


( ) ( )
1 2 1 2
1
T T mc T T
mR
v
÷ = ÷
k ÷
÷
. (48)

Iz ove relacije možemo izraziti eksponent κ:

v
p
v
v
v
c
c
c
c R
c
R
=
+
= + = k 1
, (eksponent izentropske promjene). (49)

Eksponent κ nema dimenziju, ali zato ima fizikalno značenje kao omjer specifičnih
toplinskih kapaciteta pri konstantnom tlaku, c
p
, i konstantnom volumenu, c
v
.
To znači da se eksponent κ mora izračunati pomoću jednadžbe (49) za svaki pripadni
interval temperatura T
2
– T
1
pomoću srednjih vrijednosti c
p
i c
v
u tom intervalu.

p
v, m
3
/kg
T
s, J/(kg K)
n

=
:
s
1
= s
2
v
2
K
N/m
2
p
2
´
2
1
2
T
2
1
2
w
12
= c
v

1
- ´
2
) < 0
q
12
= 0
v
1
v
1
p
1
p
1
p
2
v
2
T
1
´
1
p
0
MS


Slika 5.4 Izentropska kompresija u p-v i T-s dijagramu


Izoterma (T = konst.)

Ravnotežna promjena pri kojoj se temperatura radnog medija ne mijenja, T
1
= T
2
= T =
konst, tj. ΔT
12
= 0, naziva se izoterma. Izotermna promjena od stanja 1 do 2 s
dovođenjem topline prikazana je u p-v i T-s dijagramu na slici 5.5.

Jednadžbe stanja,
72
1 1 1
mRT V p =
i 2 2 2
mRT V p =
(50)

povezane su uvjetom: T
1
= T
2
= T = konst., na osnovi čega slijedi:

2
1
1
2
V
V
p
p
=
, (51)

kao i da je

pV . konst V p V p = = =
2 2 1 1 , (T = konst.). (52)

To znači da je eksponent izoterme n = 1.

Kako je p
1
V
1
= p
2
V
2
= pV = mRT = konst. to se promjena tlaka s volumenom može izraziti
kao:

( ) V p
V
. konst
V
mRT
p = = =
(izoterma T = konst.). (53)

Tu relaciju koristimo pri određivanju teorijskog rada izotermne promjene.

p
v, m
3
/kg
T
s, J/(kg K)
n

=

1
s
1
v
2
s
2
K
N/m
2
p
2
´
1
= ´
2
1
2
T
1
2
w
12
= RT ln(v
2
/v
1
) > 0
q
12
= T (s
2
- s
1
) > 0
v
1
v
1
p
1
p
1
p
2
v
2
( )
í
=
2
1
12
dv v p w
í
=
2
1
12
ds T q
p
0
OS
MS


Slika 5.5 Izotermna ekspanzija u p-v i T-s dijagramu


Kako se tijekom procesa temperatura ne mjenja, to nema ni promjene unutarnje energije:


( ) 0
1 2 12 12
= ÷ = A = A T T mc u m U
v
, (T = konst.). (54)

Teorijski rad izoterme:

( )
2
1
1
2
2
1
2
1
2
1
12
p
p
ln mRT
V
V
ln mRT
V
dV
mRT dV
V
mRT
dV V p W = = = = =
í í í
, J. (55)
73

Primjenom I.Zakona na izotermnu promjenu dobiva se:


2
1
12 12
p
p
ln mRT W Q = =
, (izoterma, T = konst., ΔU
12
= 0 ). (56)

Toplina se može izraziti i pomoću II. Zakona:


( ) ( )
1 2 1 2
2
1
2
1
12
s s mT S S T dS T TdS Q ÷ = ÷ = = =
í í
. (57)

Izjednačavanjem jednadžbi (56) i (57) dobiva se promjena entropije pri izotermi:

T
Q
p
p
ln mR S S S
12
2
1
1 2 12
= = ÷ = A
, J/K. (58)

Promjena entropije toplinskog, u promatranom slučaju ogrijevnog, spremnika konstantne
temperature T
OS
= konst. iznosi:

OS OS
OS
OS
T
Q
T
Q
S
12
÷
= = A
, J/K. (59)

Ukupna promjena entropije sustava (radni medij + ogrijevni spremnik) je:

12 12
12 12
12
1 1
Q
T T
T T
Q
T T T
Q
T
Q
S S S
OS
OS
OS OS
OS s
·
÷
=
|
|
.
|

\
|
÷ = ÷ = A + A = A
. (60)

Jednadžba (60) jasno ukazuje da je uzrok nepovratnosti (porasta entropije) procesa
razlika temperatura ogrijevnog spremnika i radnog medija, T
OS
–T . Sve dok je ta razlika
konačna, T
OS
–T > 0, bit će i ΔS
s
> 0.

Srazmjerno tome bit će, u odnosu na prirodni toplinski spremnik temperature T
0
= konst.,
teorijski gubitak na radu zbog nepovratnosti izmjene topline:


0
12 0 0
>
·
÷
= A = A Q
T T
T T
T S T W
OS
OS
s
, J. (61)

Smanjivanjem razlike T
OS
–T , a uz istu toplinu Q
12
, proces će biti termodinamički
povoljniji.

U graničnom slučaju, kada razlika teži nuli, (T
OS
–T) ÷ 0, iščezava gubitak na radu, ΔW
÷ 0.
Za teorijska razmatranja koristi se takav granični slučaj kao primjer reverzibilne
(povratne) izmjene topline Q
12
pri T
OS
= T , koja ne uzokuje gubitke.
74
Temperatura zadanog toplinskog spremnika T
TS
, ogrijevnog ili rashladnog, određuje onu
idealnu izotermnu promjenu stanja radnog medija (reverzibilnu izotermu), pri kojoj ne bi
nastali gubici uslijed nepovratnosti. Naravno, takav slučaj se ne može realno ostvariti,
već samo teorijski.


Opća politropa

Na kraju analize posebnih politropskih promjena podsjetit ćemo se na ranije izvedene
općenite zaključke o politropi s proizvoljnim eksponentom n. Na slici 5.6 prikazane su
posebne politrope i kriteriji za upotrebu pojmova kompresije i ekspanzije, te grijanja i
hlađenja.

Početno 1 i konačno 2 stanje radnog medija zadaju se obično s:
- imenom plina, njegovom masom m ili količinom N , te s još dva neovisna svojstva,
tj. dvije termodinamičke koordinate, od mogućih T, p i V.
- ili, ako masa ili količina nisu poznate, tada su potrebna sva tri svojstva: T, p i V.

Zbog pretpostavke da je radni medij idealni plin koristi se jednadžbe stanja 1 i 2:
za stanje 1: 1 1 1
mRT V p =
ili 1 1 1
T N V p 9 =
, a često i oblik 1 1 1
RT v p =
; (62)
za stanje 2: 2 2 2
mRT V p =
ili 2 2 2
T N V p 9 =
, a često i oblik 2 2 2
RT v p =
. (63)


KOMPRESIJA
p
v, m
3
/kg
T
s, J/(kg K)
1
<
n

<
:
K
N/m
2
1
1
v
1
p
1
T
1
s
1
1
<
n

<
:
n = 0
n

=
1
n

=
:
n = ± ·
n = 0
EKSPANZIJA
n

=
0
n = ± ·
n = :
n = ± ·
n = 1 n = 1
+ v
- v
KOMPRESIJA
EKSPANZIJA
GRIJANJE HLAĐENJE
GRIJANJE
HLAĐENJE
q= 0
q = 0
w = 0
w = 0
p
1
v
1
0
1
E
K
n = :


Slika 5.6 Prikaz politropa u p-v i T-s dijagramu.

Politropska (ravnotežna) promjena stanja opisana je općom jednadžbom:
75

. konst pV
n
=
ili kao
. konst pv
n
=
(64)

Promjena unutarnje energije pri ravnotežnoj promjeni stanja idealnog plina je uvijek
ista:

( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 1 2 12
0 ÷ 0 = ÷ = ÷ = ÷ = A
v v
NC T T mc u u m U U U
, J. (65)

Mehanički (teorijski) rad politrope je reverzibilan i računa se prema definiciji:


( )
( ) ( ) ( )
( )
1 2
2
1
2
1
2
1
2
1
12
1 1 1
T T
n
mR
dT
n
mR
dT
n
mR
dV V p W W ÷
÷
=
÷
=
÷
= = o =
í í í í
, J. (66)

I. Zakon služi za određivanje topline:


( )
1 2 12 12 12
1
T T
n
R
c m W U Q
v
÷
|
.
|

\
|
÷
+ = + A =
, J, (I. Zakon termodinamike ) . (67)

Koristeći ranije izvedene relacije:

R c c
v p
+ =
,
v
p
c
c
= k
, (68)

može se zaključiti da je:
n v v
c
n
n
c
n
R
c =
÷
k ÷
=
÷
+
1 1
, J/(kg K), (c
n
= specifični toplinski kapacitet politrope). (69)

Stoga se politropska toplina obično izražava jednadžbom:

( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 12
0 ÷ 0 = 0 ÷ 0 = ÷ =
n n n
NC mc T T mc Q
, J. (70)

Promjena entropije radnog medija može se odrediti s poznatim podacima početnog i
konačnog stanja prema bilo kojoj od slijedećih jednadžbi:
( )
|
|
.
|

\
|
9 ÷ =
|
|
.
|

\
|
÷ = ÷ = ÷ = A
1
2
1
2
1
2
1
2
1 2 1 2 12
p
p
ln
T
T
ln C N
p
p
ln R
T
T
ln c m s s m S S S
p p
, J/K, (71)

( )
|
|
.
|

\
|
9 + =
|
|
.
|

\
|
+ = ÷ = ÷ = A
1
2
1
2
1
2
1
2
1 2 1 2 12
v
v
ln
T
T
ln C N
V
V
ln R
T
T
ln c m s s m S S S
v v
, J/K, (72)

( )
|
|
.
|

\
|
+ =
|
|
.
|

\
|
+ = ÷ = ÷ = A
1
2
1
2
1
2
1
2
1 2 1 2 12
v
v
ln C
p
p
ln C N
V
V
ln c
p
p
ln c m s s m S S S
p v p v
, J/K, (73)

Treba voditi računa o činjenici da je
76

1
2
1
2
0
0
=
T
T
. (74)

Isti rezultat dobivamo i s jednadžbom:


( )
1
2
1
2
1 2 1 2 12
T
T
ln NC
T
T
ln mc s s m S S S
n n
= = ÷ = ÷ = A
, J/K, (75)

gdje su:

1 ÷
k ÷
=
n
n
c c
v n
, J/(kg K), odnosno
1 ÷
k ÷
=
n
n
C C
v n
, J/(kmol K). (76)

Za c
v
, C
v
i κ treba uvrstiti njihove srednje vrijednosti za promatrani interval temperatura
T
2
– T
1
= 0
2
− 0
1
. Određivanje tih srednjih vrijednosti opisano je ranije.

Konačno, u posebnom slučaju izotermne promjene stanja, T = konst., može se promjena
entropije radnog medija uslijed izmjenjene topline Q
12
izračunati primjenom II. Zakona:

( )
T
Q
s s m S S S
12
1 2 1 2 12
= ÷ = ÷ = A
, J/K. (77)

Koristan rad – dijagram p-v
( )
í
=
2
1
12
dV V p W
p
p
1
p
2
V
1
V
2
V
1
2
p
o
n

=

k
o
n
s
t
.
MS
ZRAK
p
o p
1
p
2
p
o
W
kor
W
o
W
o
W
kor
W
12
mehanički
sudionik
Teorijski rad plina
AV
12


Slika 5.7 Teorijski W
12
i koristan rad W
kor
plina

Teorijski rad W
12
predstavljen je u p-v dijagramu površinom ispod promjene stanja 1-2.
Zbog pretpostavke o vanjskoj mehaničkoj ravnoteži taj rad preuzimaju mehanički
sudionici u okolišu.
77

( )
í
=
2
1
12
dV V p W
, J. (78)

Ovaj rad bi se mogao predati nekom mehaničkom sudioniku (MS), tj. potpuno iskoristiti,
samo kada bi se cilindar sa stapom nalazio u vakuumu, bez okolišnjeg zraka.

Rad prema okolišnjem zraku W
o
je povezan s volumenskom promjenom zraka ΔV
o
pri
konstantnom tlaku p
o
. Kako je ΔV
o
= - ΔV
12
to se W
o
može izračunati iz jednadžbe:

( ) ( )
2 1 0 1 2 0 12 0 0 0
20
10
0 0 0
V V p V V p V p V p dV p W ÷ = ÷ ÷ = A ÷ = A = =
í
, J. (79)

Zbog različitog smisla volumenske promjene su radovi W
12
i W
o
uvijek suprotnog smisla,
odnosno njihove brojčane vrijednosti su raličite po predznaku. Simbol W skriva u sebi i
broj i predznak, pa je W
12
+ W
0
uvijek razlika tih radova, a predznak te razlike ukazuje
na smisao. Jednadžba bilance mehaničkog rada glasi:

0 12
W W W + =
. (80)

Ako je W > 0 govorimo o korisnom radu, a u slučaju W < 0 o utrošenom radu.


Sve prethodno vrijedi za bilo koji smjer procesa, pa tako i dijagramski prikazi u p-v i T-s
ravnini, uz zamjenu stanja 1 i 2 i promjenu smjera (strelice na krivulji politrope).
Pripadne jednadžbe zadržavaju isti oblik, ali će rezultati imati suprotan predznak ispred
numeričke vrijednosti.




6 .OTVORENI SUSTAVI

Premda je teorija termodinamike postavljena na modelu zatvorenog sustava,
dobivene termodinamičke relacije mogu se uz dodatne pretpostavke primijeniti i na
tehnički značajnije otvorene sustave. Njih karakterizira protok mase, m (kg/s), kroz
granične plohe sustava, koji je definiran kao fiksni prostor, tzv. kontrolni volumen. Na
slici 6.1 prikazan je tipičan model otvorenog sustava. Granice sustava određene su
stijenkom cijevi kroz koju protječe radni medij – idealni plin.

78
1 1 1 1
V p U H
  
+ =
u
P
2 2 2 2
V p U H
  
+ =
1
2
u
u
u toplinski tok
snaga
w
1
w
2
dV
z
1
z
2


Slika 6.1 Karakterističan model otvorenog strujanja


Protok mase m (kg/s), odnosno količine N

(kmol/s), osnovna je karakteristika otvorenih
sustava. Zbog toga svi članovi u jednadžbi održanja energije (I. Zakon) imaju dimenziju
J/s = W. Umjesto o toplini govorimo o toplinskom toku, u
12
, a umjesto o radu govorimo
o snazi, P
12
. Početno stanje radnog medija je ulazno stanje (1), konačno stanje je izlazno
stanje (2). Ulazno i izlazno stanje opisani su s temperaturom T ili 0, tlakom p i protočnim
volumenom V

m
3
/s. Odnos protočnog volumena i protočne mase m kg/s je specifični
volumen v:


m
V
v


= , (m
3
/kg). (1)

Protočni volumen je povezan s brzinom strujanja w (m/s) i površinom presjeka strujanja
A (m
2
):
wA V =

. (2)

Energija koju radni medij unosi, odnosno iznosi iz kontrolnog volumena, sastoji se iz dva
dijela: unutarnje energije, srazmjerne protočnoj masi i temeperaturi, ( ) T U u m U



= = ,
J/s, te snazi strujanja, srazmjernoj produktu tlaka i protočnog volumena, V p

,
(N/m
2
)(m
3
/s) = J/s. Ova dva oblika su energije vezane sa stanjem radnog medija, a
objedinjena su pojmom entalpije H

, koja je također veličina stanja.

Po definiciji je specifična entalpija:

pv u h + = , J/kg. (3)
Množenjem jednadžbe (3) s protočnom masom m slijedi da je:

V p U v m p u m h m H
 
  

+ = + = = , J/s. (4)

Kako je entalpija veličina stanja to se ona matematički klasificira kao totalni diferencijal,
što znači da je promjena entalpije,
( )
1 2 12
h h m H ÷ = A 

, (5)
79

neovisna o procesu, tj. načinu promjene stanja radnog medija od ulaza do izlaza iz
otvorenog sustava. Zbog toga se kaže da je entalpija konzervativno svojstvo, poput mase.
Uz to, entalpija je ekstenzivna veličina, jer njena numerička vrijednost ovisi o masi.

Apsolutna vrijednost specifične entalpije h nema značaja pri opisu procesa, već samo
promjena njene vrijednosti tijekom procesa, Δh
12
. Stoga je sasvim svejedno koje se
toplinsko stanje smatra nultim stanjem entalpije (označeno indeksom 0), tj. stanjem pri
kojem je entalpija h
0
= 0. Do izražaja dolazi samo razlika entalpija stanja 1 i 2:

( ) ( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 0 1 0 2 12
0 ÷ 0 = ÷ = ÷ = ÷ ÷ ÷ = A
p p
C T T c h h h h h h h , J/kg. (6)

Izborom nultog stanja entalpije s h
0
= 0, tom stanju je istovremeno pripisana određena
vrijednost specifične unutarnje energije u
0
, sukladno relaciji:


0 0 0 0 0 0
v p v p h u = + = , J/kg. (7)

To nema utjecaja na oblik računa, jer do izražaja dolazi samo razlika specifične
unutarnje energije, Δu
12
, za koju vrijedi:

( ) ( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 0 1 0 2 12
0 ÷ 0 = ÷ = ÷ = ÷ ÷ ÷ = A
v v
C T T c u u u u u u u , J/kg. (8)

Vidi se da je stvarna vrijednost u
0
potpuno nevažna.

Na temelju jednadžbi (6) i (8) nastaju relacije koje su korisne za proračun otvorenih
sustava:

( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 12
0 ÷ 0 = ÷ = ÷ = A
p p
C N T T c m h h m H

 

, J/s = W. (9)

( ) ( ) ( )
1 2 1 2 1 2 12
0 ÷ 0 = ÷ = ÷ = A
v v
C N T T c m u u m U

 

, J/s = W. (10)

Primjenom jednadžbe (4) na stanja 1 i 2 dobijaju se dvije jednadžbe, pa se razlika stanja
2 prema stanju 1 može izraziti kao:


1 1 2 2 12 12
V p V p U H
   
÷ + A = A . (11)

Promjena entalpije obuhvaća i promjenu unutarnje energije i razliku energije strujanja s
istovremenim promjenama volumena. Radi jasnoće možemo promotriti diferencijalni
oblik jednadžbe (11):

( ) dp V V pd U d V p d U d H d
     
+ + = + = . (12)

Značenje U d

(W) jasno je od ranije, s jedinom razlikom što se preko protočne mase
uvela jedinica vremena. Član V pd

je očito energija (po vremenu) koju radni medij
80
uzima (daje) za porast (smanjenje) svog volumen. Dakle taj član je snaga, povezana s
promjenom volumena. Posljednji član, dp V

, je snaga čistog strujanja bez volumenske
promjene, tj. samo kao transport u smjeru pada tlaka.
Uvođenjem pojma entalpije nestaje potreba da sve te efekte razmatramo pojedinačno!

Stanje radnog medija na ulaznom (1) i na izlaznom (2) presjeku nije jednoznačno, jer su
stanja materijalnih čestica po istom presjeku različita i po brzinama i po temperaturi!
Uzimanje u obzir tih činjenica vodi jako kompliciranom proračunu. Sukladno
dosadašnjem principu idealiziranja fizikalnog modela možemo pretpostaviti da je stanje
materije po presjeku, tj unutar proizvoljno malog volumena, dV, jedinstveno. Time će se
proračun bitno pojednostaviti, ali uz izvjesnu netočnost rezultata koja se može ustanoviti
eksperimentalno. Po potrebi, uvijek se može primijeniti kompleksniji pristup.

U narednim razmatranjima polazi se od pretpostavke jedinstvenog stanja po presjeku.

U odnosu na fizikalni model prikazan na slici 6.1 vidljivo je da zbog toplinske i
mehaničke interakcije s okolišem može doći ne samo do promjene entalpije,
12
H

A , već i
do promjene kinetičke
12 , k
E

A i potencijalne
12 , p
E

A energije radnog medija. Primjena I.
Zakona na takav fizikalni model rezultira jednadžbom:


12 12 12 12 12 , p , k
E E H P
  
A + A + A = ÷ u , W. (I. Zakon za otvoreni sustav). (13)

Promjena kinetičke energije može se odrediti iz jednadžbe:

2
2
1
2
2
12
w w
m E
, k
÷
= A 

, W, (14)

pri čemu se za određivanje brzina može koristiti veza s protočnim volumenom prema
jednadžbi (2):


A
V
w

= , m/s. (15)

Promjena potencijalne energije postoji, ako postoji razlika u poziciji presjeka, z,

( )
1 2 12
z z g m E
, p
÷ = A 

, W. (16)

Toplinska interakcija s okolišem, u obliku toplinskog toka, u
12
(W), odvija se pri
konačnoj razlici temperatura radnog medija (RM) i toplinskih sudionika (TS) u okolišu,
tj. ireverzibilno.
Mehanička interakcija s okolišem, u obliku snage P
12
(W), prepoznaje se kao neposredni
dodir radnog medija s pomičnim mehaničkim sudionikom (MS) i smatra se reverzibilnom,
tj. bez gubitaka.

Razmotrit će se odvojeno dvije vrste procesa radnog medija:
81
- ravnotežne promjene stanja (politropske),
- neravnotežne promjene stanja, kod kojih nisu ispunjeni uvjeti unutarnje toplinske
mehaničke ravnoteže.


Politrope otvorenih sustava

Proces u nekim važnim tehničkim uređajima može se klasificirati kao proces idealnog
radnog medija u otvorenom sustavu. Kao primjer spomenimo zračni kompresor koji je
pokretan električkim motorom. Radnom mediju, zraku, pripisuje se idealno ponašanje
budući da su stvarni tlak i temperatura tijekom procesa daleko od uvjeta pretvorbe u
kapljevito stanje (sudionika u zraku). Kao sastav zraka obično se uzima molni sastav s
21% O
2
i 79% N
2
. Standardni sastav zraka ponešto je drugačiji. Za svojstva takvog zraka
postoje numerički podaci u odgovarajućim tablicama, pa se pri proračunu zrak smatra
jednim plinom.
Radi lakšeg razumijevanja opisa rada stapnog kompresora prikazan je na slici 6.2
presjek cilindra. Otvaranje i zatvaranje usisnog (UV) i tlačnog (TV) ventila određeno je
razlikom tlaka zraka u cilindru i tlakova u usisnom (p
u
), odnosno tlačnom (p
t
) vodu.


s
UV
TV
štetni prostor
STAP
STAPAJICA
stapaj
cilindar
usisni vod
tlačni vod
p
u
p
t


Slika 6.2 Stapni kompresor

Realni i teorijski proces zraka u kompresoru prikazani su u p-V dijagramu na slici 6.3.
Na realni proces utječu dva faktora:
- postojanje štetnog prostora u kojem uvijek ostaje dio komprimiranog zraka, koji
se pri usisu miješa s usisanim zrakom,
- inertnost usisnog i tlačnog ventila zbog koje pri usisu nastaje potlak, a pri ispuhu
pretlak – u odnosu na tlakove u usisnom i tlačnom vodu.

82
{ } ( )
í
÷ =
2
1
12
dp p V P
okret
p
p
1
p
2
V
1
V
2
V, m
3
/okret
1
2
n

=

k
o
n
s
t
.
ZRAK
Realni proces
usis
kompresija ispuh
dp
V
motor
Teorijski proces
{ }
okret
P n P
12 0 12
=


Slika 6.3 Realni i teorijski proces u kompresoru

Teorijski proces aproksimira usis kao punjenje cilindra sa zrakom čiji se tlak i
temperatura pri tome ne mijenjaju, tj. zrak je istog stanja kao u usisnom vodu. Stoga je
sekvenca usisa čisti transport vanjskog zraka, koji je uzrokovan pokretom stapa. Stanje
plina nije pod utjecajem bilo kakve mehaničke i toplinske interakcije iz okoliša, pa zbog
toga usis nije politropska promjena. Sve točke na liniji usisa su istog stanja kao i točka
označena s 1.

Nakon završetka usisa, stap kreće u suprotnom smjeru, a oba ventila su zatvorena.
Smanjivanjem volumena zrak se komprimira pri čemu raste tlak. Sekvenca kompresije
smatra se ravnotežnom promjenom, tj. politropom, . konst pV
n
= Njen eksponent n ovisi
o izmjeni topline, tj. hlađenju tijekom kompresije, u
12
. Kompresija završava u trenutku
kada je tlak u cilindru dostigao vrijednost tlaka u tlačnom vodu.

Rad ventila kompresora nije dirigiran nikakvim drugim mehanizmom, već samo
razlikama tlaka, koje se u teorijskom procesu smatraju zanemarivo malenim, a reakcije
ventila trenutnim.

Tlačni ventil se podiže s ispušnog otvora i zrak se istiskuje u tlačni vod, prema
odgovarajućem spremniku komprimiranog zraka. Sekvenca ispuha nije politropska
promjena, već transport zraka stanja 2, kakvo je dostignuto na kraju kompresije.

Procesi koji su prikazani na slici 6.3 odnose se na jedan puni okret vratila kompresora.
Zbog toga su na apscisi volumeni po okretu, V (m
3
/okret), pa se za zadani broj okretaja
n
0
(okret/s) mora izračunati protočni volumen V

(m
3
/s) pomoću relacije:
83

v m V n V 

= =
0
, (m
3
/s). (17)

Snaga motora za pogon kompresora troši se tijekom kompresije i ispuha, a dio snage se
dobiva tijekom usisa efektom inercije. Mehanička interakcija prema okolišu, tj.
zatvorenom prostoru kućišta u kome se nalazi vratilo kompresora (na slici 6.3 opisan kao
zrak), se poništava budući da se stap giba jednako u dva suprotna smjera, a gubici zbog
trenja zanemaruju.

Razultantni utrošak snage za pogon kompresora pri teorijskom procesu prikazan je u p-V
dijagramu kao površina omeđena linijama usisa, kompresije i ispuha. Ta se površina
može prikazati kao zbroj niza malih površina koje imaju smisao diferencijalno male
utrošene snage, Vdp = dP. Stoga za utrošak snage po jednom okretu vratila vrijedi
jednadžba:
{ } ( )
í
÷ =
2
1
12
dp p V P
okret
, J/okret. (18)

Negativan predznak u jednadžbi (18) uveden je iz slijedećih razloga. Matematički se dp
uvijek izražava prema + p smjeru, pa bi produkt Vdp imao pozitivan smisao. Kako
postojeći dogovor o smislu mehaničkog rada (snage), propisuje negativan predznak
svakom utrošenom radu (snazi) to se taj smisao mora osigurati i u jednadžbi (18).
Za ukupni utrošak snage pri n
0
(okret/s) vrijedi relacija:

{ } ( ) ( ) ( ) ( )
í í í í
÷ = ÷ = ÷ = ÷ = =
2
1
2
1
2
1
2
1
0 12 0 12
dp p v m dp p v m dp p V dp p V n P n P
okret
 

, W. (19)

Lako je uočljivo, prama slici 6.3, da je površina koja odgovara utrošku snage jednaka
površini koja nastaje projekcijom politropske kompresije 1-2 na ordinatnu os p.
Za politropu vrijedi jednadžba . konst pv
n
= na osnovu koje se diferenciranjem dobiva:

0
1
= +
÷
dv npv dp v
n n
, (20)

iz čega slijedi
npdv vdp ÷ = . (21)

Za cijelu politropu između 1 i 2 vrijedi:

( ) ( )
12
2
1
2
1
nw dv v p n dp p v ÷ = ÷ =
í í
, (22)

gdje je w
12
(J/kg) specifični mehanički rad politrope. Sukladno tome, može se jednadžba
(19) pisati u obliku:
84
( )
12 12
2
1
12
W n w m n dp p v m P

  = = ÷ =
í
, W. (23)

( )
í
=
2
1
12
V d V p W
  
p
V, m
3
/okret
V
2
=V
3
N/m
2
p
2
1
2
V
1
p
1
( )
í
÷ =
2
1
12
dp p V P

3
n
12
p
3
n
13
( )
í
÷ =
3
1
13
dp p V P

( ) ( )
í í
= = = ÷
2
1
12 12
2
1
V d V p n W n P dp p V
   


Slika 6.4 Prikazi snage i mehaničkog rada politropa u p – V dijagramu

Uočimo da se u jednadžbi (23) nalazi mehanička snaga politrope
12
W

, zbog utjecaja
protoka mase m (kg/s).
Ako se politropi pridruže usis i ispuh, tada se množenjem snage,
12
W

, s eksponentom
politrope n dobiva snaga,
12
P , takvog otvorenog politropskog procesa.
To znači da se za otvorene politropske procese mogu koristiti sve ranije izvedene relacije
za mehanički rad zatvorenih sustava, ali se pri tome umjesto mase m (kg) treba uvrstiti
protočna masa m (kg/s), kako bi se dobila snaga
12
W

. Jedini izuzetak je otvoreni sustav s
izohorom ( . konst V =

) kod koje je eksponent n = > ¯, a mehanička snaga 0
12
= W

,
tako da je umnožak
12
W n

neodređen. U tom slučaju treba koristiti jednadžbu (23) koja
omogućava dobijanje rezultata:

( )
1 2
2
1
2
1
12
p p V dp v m dp v m P ÷ ÷ = ÷ = ÷ =
í í

  , W, (izohorni otvoreni proces). (24)

Budući da su usis i ispuh samo transportne sekvence procesa, to pri tome nema izmjene
topline. Jedina izmjena topline postoji, eventualno, samo tijekom politropske promjene
koja se odvija pri zatvorenim ventilima. Stoga se toplinski tok, u
12
(W), računa potpuno
isto kao kod zatvorenih sustava, tj. vrijede iste jednadžbe uz zamjenu mase m s
protočnom masom m .

85
Isto vrijedi i za proračun promjene entropije,
12
S

A (J/K), radne tvari od usisnog stanja 1
do ispušnog stanja 2. Transportne sekvence procesa, usis i ispuh, pretpostavljene su bez
gubitaka (ΔS = 0).

Teorijski gubitak snage uslijed nepovratnosti izmjene topline (samo pri politropi) računa
se prema referentnom prirodnom toplinskom spremniku temperature T
0
= konst. pomoću
relacije:


s
S T P

A = A
0
, W, (teorijski gubitak snage). (25)


Otvoreni procesi specijalnih politropa

Ostajući pri aproksimaciji procesa u otvorenim sustavima, kao kombinaciji ravnotežne
promjene (politrope) idealnog plina s dvije transportne sekvence, usisom (ulazom) i
ispuhom (izlazom), promotrit ćemo procese sa specijalnim politropama.

Postoje i sličnosti i razlike između politropskih procesa u otvorenim i onih u zatvorenim
sustavima. Kod otvorenih sustava uvodi se putem protočne mase m (kg/s) utjecaj
vremena i ponavljanje procesa, dok se kod zatvorenih sustava proces s konstantnom
masom m (kg) odvija jednokratno, bez ponavljanja.

U oba slučaja politropska promjena se odvija potpuno identično, jer se i kod otvorenih
sustava ta sekvenca odvija pri zatvorenim ventilima, kao što je to slučaj kod zatvorenih
sustava. Stoga je početno i konačno stanje radnog medija identično u oba slučaja.
Sukladno usvojenim pretpostavkama kod otvorenih sustava ta stanja nisu pod utjecajem
transportnih sekvenci, usisa i ispuha.
Promjena energije radnog medija: unutarnje, kinetičke i potencijalne, tijekom
politropskog procesa računa se po istom principu, tj. s istim jednadžbama u oba slučaja.
Pod utjecajem mase m (kg), odnosno protočne mase m (kg/s), nastaje samo razlika u
dimenziji tih energija.

Jednako vrijedi i za toplinu, Q
12
(J), i za toplinski tok, u
12
(J/s). Zbog toga je grafički
prikaz politropskog procesa u ravnini T-s identičan (transportne sekvence ne utječu na
stanje plina, pa se ne vide u dijagramu).

Jedina razlika očituje se u promjeni grafičkog prikaza u ravnini p-V, budući da se
transportne sekvence (usis i ispuh) kod otvorenih sustava odražavaju na ukupni
mehanički efekt, tj. snagu. Zbog ponavljanja procesa poništava se mehanička interakcija
prema okolišnjem zraku, koja kod jednokratnih procesa u zatvorenim sustavima dolazi do
izražaja kao rad W
0
.

Grafički prikazi otvorenih procesa u p-V i T-s dijagramu dani su u nastavku za posebne
politropske procese.

Izohora (V = konst.)
86

p
V, m
3
/okret
T
s, J/(kg K)
n = >¯
p
2
´
2
s
1 V
1
= V
2
T
2
v
1
=
v
2
s
2
K
N/m
2
p
1
´
1
1
2
T
1
1
2
p
2
p
1
{ } ( )
2 1
2
1
0 12 0 12
p p V dp V n P n P
okret
÷ = ÷ = =
í

usis
ispuh
( )
1 2 12 12
T T c m q m Φ
v
÷ = =  
{ } dp V P
okret í
÷ =
2
1
12
n = >¯
í
=
2
1
12
Tds q
OS


Slika 6.5 Otvoreni izohorni proces u p-V i T-s dijagramu


Izobara (p = konst.)

p
V, m
3
/okret
T
s, J/(kg K)
n = 0
´
2
s
1 V
2
T
2
s
2
K
N/m
2
p
´
1
1
2
T
1
1
2
p
1
=
p
2
V
1
v
2
v
1
0
12
= P
( )
1 2 12 12
T T c m q m
p
÷ = = u  
ispuh
usis
q
12
> 0
OS


Slika 6.6 Otvoreni izobarni proces u p-V i T-s dijagramu



Izentropa (S = konst.)
87

p
V, m
3
/okret
T
s, J/(kg K
s
1
= s
2
V
2
K
N/m
2
p
2
´
2
1
2
T
1
2
q
12
= 0
V
1
p
1
p
1
p
2
v
2
{ } ( )
2 1 12 0 12
1
T T R m P n P
okret
÷
÷ k
k
= = 
dp
V
n

=
:
´
1
1
v
1
{ } ( )dp p V P
okret í
k ÷ =
2
1
12
T
2
usis
ispuh
MS

Slika 6.7 Otvoreni izentropski proces u p-V i T-s dijagramu

Izoterma (T = konst.)

p
V, m
3
/okret
T
s, J/(kg s
2 V
2
K
N/m
2
p
2
´
2
1
2
T
1
= T
2
2
V
1
p
1
p
1 p
2
v
2
{ }
2
1
12 0 12
p
p
ln RT m P n P
okret
 = =
dp
V
n

=
1
´
1
1
v
1
s
1
usis
ispuh
{ } ( )dp p V P
okret í
÷ =
2
1
12
( )
1 2 12 12
s s T m q m Φ ÷ = =  
q
12
> 0
OS
MS

Slika 6.8 Otvoreni izotermni proces u p-V i T-s dijagramu



88
Maksimalni rad i eksergija

Već smo upoznali način određivanja teorijskog gubitka na radu u zatvorenim, odnosno
snazi u otvorenim sustavima, pomoću kojih se ocjenjuje termodinamička valjanost
procesa u odnosu na nepovratnost izmjene topline.

Preostaje nam da razmotrimo kriterij vrednovanja zadanog stanja radnog medija,
polazeći od činjenice da sva moguća početna stanja nisu jednako vrijedna u odnosu na
mogućnost dobijanja korisnog rada, odnosno snage.

Očito je, da kriterij ne smije imati nikakve realne karakteristike koje bi utjecale na
rezultat procjene. Stoga je logično da se kao osnova kriterija uzme idealni teorijski
proces radnog medija u kojem nema nepovratne izmjene topline. Mehanička interakcija
tijekom procesa smatra se reverzibilnom, tj. bez gubitaka, kao i u svim prethodnim
razmatranjima. Tijekom procesa radni medij prolazi kroz stanja u unutarnjoj ravnoteži.

Radni sustav uključuje samo nužne sudionike: sam radni medij, neopisanog mehaničkog
sudionika čije su osobine idealizirane (bez trenja), te postojeći prirodni toplinski
spremnik (okolišnji zrak) temperature T
0
= konst., koji je ujedno i mehanički sudionik
tlaka p
0
= konst.. Sustav je potpuno izoliran od drugih utjecaja. Pretpostavit ćemo da
radni medij zadanog stanja (T
1
, p
1
, V
1
) nije u ravnoteži s okolišem, jer u protivnom
slučaju ne bi bio moguć nastanak procesa niti teorijski. Neravoteža s okolišem pruža
mogućnost provođenja procesa i dobivanja korisnog mehaničkog rada, odnosno snage.
Proces traje do uspostave ravnoteže s prirodnim spremnikom (okolišnjim zrakom), kada
radni medij postiže temperaturu T
0
i tlak p
0
.

Stanje plina u potpunosti je zadano podacima temperature T
1
, tlaka p
1
i volumena V
1
,
odnosno
1
V

, na osnovu čega se iz jednadžbe stanja može izračunati masa m, odnosno
protočna masa m , plina:

1
1 1
RT
V p
m = , kg, (zatvoreni sustav), (26)

1
1 1
RT
V p
m

 = , kg/s, (otvoreni sustav). (27)

Da bi se izbjegli gubici na radu, odnosno snazi, koji su spomenuti na početku, tijekom
procesa ne smije doći do nepovratne izmjene topline. Teorijski zamišljena povratna
izmjena topline mogla bi biti samo pri istoj temperaturi radnog medija i toplinskog
spremnika. Ta je temperatura zadana zadavanjem stanja prirodnog toplinskog
spremnika, okolišnjeg zraka. Tamperatura T
0
je upravo ta povratna izoterma po kojoj
smije teći proces plina. Naravno, proces uravnotežavanja može koristiti i bilo koju
politropu bez izmjene topline, tj. izentropu, S = konst., dS = 0. Promjena entropije takvog
izoliranog sustava jednaka je nuli, ΔS
s
= 0 ili 0 = A
s
S

, kao i teorijski gubitak na radu,
ΔW = 0, odnosno snazi, ΔP = 0.

89
S postavljenim uvjetom reverzibilnosti izjmene topline uklonjena je poslijednja realna
karakteristika, pa takav proces ima samo teorijski smisao. Pri takvom procesu teorijski se
dobiva najveći mogući mehanički rad, odnosno najveća moguća snaga (eksergija), s
obzirom na zadana stanja radnog medija i prirodnog spremnika.


Maksimalni rad – zatvoreni sustav

Teorijski idealan proces u zatvorenom sustavu smije biti samo kombinacija bilo koje
izentrope- pri kojoj nema izmjene topline, dok se izmjena topline smije odvijati samo
tijekom povratne izoterme T
0
, koja je zadana temperaturom prirodnog spremnika,
okolišnjim zrakom. U posebnim slučajevima bit će dovoljna samo jedna od tih promjena.

Na slici 6.10 prikazan je jedan slučaj takvog idealnog procesa za zadano stanje (1)
radnog medija i zadano stanje (0) prirodnog spremnika, okolišnjeg zraka temperature T
0

i tlaka p
0
.

p
V, m
3
T
s, J/(kg K)
n

=
k
s
1
= s
2 V
0
s
0
p
0
´
0
1
0
T
0
1
2
V
1
v
1
p
1
p
1
p
0
v
0
´
1
W
max
T
1
2
0
q
20
> 0
p
2
W
0


Slika 6.9 Idealni proces zatvorenog sustava u ravnini p-V i T-s

Dogod je temperatura radnog medija različita od temperature T
0
smije se koristiti samo
izentropski proces bez izmjene topline. Tek kada plin postigne tu temperaturu (stanje 2 u
dijagramima) može se zamisliti teorijska izmjena topline, pri istim temperaturama plina i
toplinskog spremnika, okolišnjeg zraka. Proces se po toj povratnoj izotermi odvija sve
dok se ne uspostavi potpuna ravnoteža plina i okoliša, tj. plin poprimi stanje s
temperaturom T
0
i tlakom p
0
(stanje 0 u dijagramima).

Položaj stanja 2 u ravnini p-V može se procijeniti ako se izračuna pripadni tlak p
2
:

1
1
0
1 2
÷ k
k
|
|
.
|

\
|
=
T
T
p p , (za sjecište izentrope 1-2 i izoterme 2-0). (28)

90
Teorijski rad plina je, po definiciji, površina ispod linija procesa 1-2-0. Kako se proces
1-2 odvija po zakonu izentrope, a proces 2-0 po zakonu izoterme, to se mehanički rad
može izračunati samo odvojeno za svaku sekvencu. Stoga je


0 2 2 1 0 2 1 ÷ ÷ ÷ ÷
+ = W W W , J. (mehanički rad plina pri idealnom procesu). (29)

No, W
1-2-0
se može izraziti i na drugi, kako će se pokazati u nastavku.

U promatranom primjeru ovaj je rad pozitivan tj. predaje se prisutnim mehaničkim
sudionicima. Dio tog rada troši se na potiskivanje okolišnjeg zraka u iznosu W
0
, a ostatak
se može iskoristiti. Zbog idelnog procesa taj koristana rad je ujedno i najveći mogući
rad, W
max
, koji se teorijski može dobiti od plina zadanog stanja – u odnosu na zadano
stanje prirodnog spremnika, okolišnjeg zraka (T
0
, p
0
).

Odnos teorijskog rada plina W
1-2-0
, rada okoline W
0
i maksimalnog korisnog rada W
max
,
uvijek je određen jednadžbom oblika:

0 0 2 1
W W W
max
+ =
÷ ÷
, (30)

Rad prema okolini može se izraziti, pomoću definicije mehaničkog rada, na slijedeći
način:
( )
ok , ok ,
ok ,
ok ,
V V p dV p W
1 0 0
0
1
0 0 0
÷ = =
í
, J, (rad prema okolini). (31)

Razliku volumena okolišnjeg zraka moramo zamijeniti s istom takvom razlikom volumena
radnog medija, ali suprotnog smisla:
( )
1 0 1 0
V V V V
ok , ok ,
÷ ÷ = ÷ , (32)

pa umjesto jednadžbe (31) možemo pisati:
( )
0 1 0 0
V V p W ÷ = , J, (rad prema okolini). (33)

Za određivanje teorijskog rada plina W
1-2-0
, tijekom procesa 1-2-0, iskoristit ćemo
jednadžbu I. Zakona:

0 2 1 0 2 1 0 2 1 ÷ ÷ ÷ ÷ ÷ ÷
A = ÷ U W Q , J, (34)

koju možemo uskladiti s procesom u dvije sekvence. 1-2 i 2-0:


0 2 2 1 0 2 1 0 2 2 1 ÷ ÷ ÷ ÷ ÷ ÷
A + A = ÷ + U U W Q Q , J. (35)

Na sekvenci izentrope 1-2 nema izmjene topline, Q
1-2
= 0, dok se toplina na sekvenci 2-0
odvija pri konstantnoj temperaturi, pa se može izračunati primjenom II. Zakona:

( ) ( )
1 0 0 2 0 0 0 2 0 0 2
S S T S S T S T Q ÷ = ÷ = A =
÷ ÷
, J, (jer vrijedi: S
2
= S
1
). (36)

Promjena unutarnje energije radnog medija tijekom procesa 1-2-0 iznosi:
91

( ) ( )
1 0 2 0 1 2 0 2 2 1
U U U U U U U U ÷ = ÷ + ÷ = A + A
÷ ÷
, J, (vrijedi: U
2
= U
0
). (37)

Rezultate jednadžbi (35) i (37) možemo uvrstiti u jednadžbu (35) i preoblikovati u izraz
kojim se izražava W
1-2-0
:

( )
0 1 0 0 1 0 2 1
S S T U U W ÷ ÷ ÷ =
÷ ÷
, J. (38)

Konačno, uvrštavanjem jednadžbi (38) i (33) u jednadžbu (29) dobivamo izraz za
izračunavanje maksimalnog rada za proces između zadanih stanja 1-0:

( ) ( )
0 1 0 0 1 0 0 1 0 1
V V p S S T U U W
max,
÷ + ÷ ÷ ÷ =
÷
, J, (maksimalni rad 1-0). (39)


Sve veličine na desnoj strani jednadžbe se odnose na radni medij, a pojedini članovi se
računaju prema slijedećim relacijama:

( )
0 1 0 1
T T mc U U
v
÷ = ÷ , J, (40)
( )
|
|
.
|

\
|
÷ = ÷
0
1
0
1
0 0 1 0
p
p
ln R
T
T
ln c mT S S T
p
, J, (41)
( )
0 1 0
V V p ÷ , J, pomoću:
1
1
1
p
mRT
V = i
0
0
0
p
mRT
V = . (42)

U dijagramu p-V uvijek se W
max,1-0
može prikazati površinom, koja je omeđena s linijama
idealnog procesa 1-2-0 i s dvije pomoćne linije (nisu linije procesa): izohorom V
1
i
izobarom p
0
.

Radi ilustracije prikazan je na slici 6.10 proces dobijanja maksimalnog rada u slučaju
kada je zadano stanje plina (T
1
, p
1
, V
1
) ispod stanja prirodnog spremnika, okolišnjeg
zraka (T
0
, p
0
).

p
V, m
3
T
s, J/(kg K)
n

=
k
s
0 V
1
s
1
= s
2
p
1
´
0
1
0
T
1
1
2
V
0
v
0
p
0
p
0
p
1
v
1
´
1
W
max
T
0
2
0
q
20
< 0
p
2

92

Slika 6.10 Idealni proces s plinom stanja ispod okolišnjeg

Za teorijski proces 1-2-0 potrebno je utrošiti rad W
1-2-0
(površina ispod procesa – bez
oznake u dijagramu). Pri tome okolina pomaže dajući rad W
0
= p
0
(V
1
– V
0
). Razlika je
koristan (pozitivan) rad W
max
.

Minimalni rad
U slučaju da je početno stanje radnog medija u ravnoteži s prirodnim spremnikom
(stanje s oznakom 0 u dijagramima) može se po istom principu odrediti teorijski
minimalan rad, W
min
, da bi se radni medij doveo u stanje 1. Idealni proces je identičan,
ali se odvija u suprotnom smjeru, pa je konačni rezultat za W
min,0-1
jednak rezultatu za
W
max,1-0
, samo suprotnog, negativnog predznaka.

( ) ( )
1 0 0 1 0 0 1 0 1 0
V V p S S T U U W
min,
÷ + ÷ ÷ ÷ =
÷
, J, (minimalni rad 0-1). (43)


Eksergija – otvoreni sustav

Ako raspolažemo sa stalnim dotokom m (kg/s) radnog medija zadanog stanja, (T
1
, p
1
),
može se primjenom istog principa idealnog procesa odrediti eksergija (= maksimalna
snaga), koja pripada tom stanju u odnosu na referentno stanje prirodnog spremnika,
okolišnjeg zraka, (T
0
, p
0
). Zbog ponavljanja, idealnom procesu pripadaju transportne
sekvence usisa i ispuha. Primjer eksergijskog procesa prikazan je na slici 6.10.

p
V, m
3
/okret
T
s, J/(kg K)
n

=
k
s
1
= s
2 V
0
s
0
p
0
1
0
T
0
1
2
V
1
v
1
p
1
p
1
p
0
v
0
T
1
2
0
q
20
> 0
p
2
ispuh
usis
{ }
okret
E
0
1
0
0

Slika 6.11 Eksergijski proces (1-0) u p-V i T-s ravnini

Budući da se radi o otvorenom sustavu grafički prikaz eksergije (po okretu) u ravnini p-V
predstavlja površinu, dobivenu projekcijom idealnog procesa 1-2-0 na ordinatnu os p.

Prema I. Zakonu za otvorene sustave je:

93

0 2 1 0 2 1 0 2 1 ÷ ÷ ÷ ÷ ÷ ÷
A = ÷ H P Φ

, W, (44)
odnosno

0 2 2 1 0 2 1 0 2 2 1 ÷ ÷ ÷ ÷ ÷ ÷
A + A = ÷ + H H P Φ Φ
 
, W. (45)

Za pojedine sekvence idealnog procesa vrijedi:

0
2 1
=
÷
Φ , ( ) ( ) ( )
1 0 0 1 0 0 2 0 0 0 2
S S T s s T m s s T m Φ ÷ = ÷ = ÷ =
÷
  , W, (46)


1 2 2 1
H H H
  
÷ = A
÷
, 0
2 0 0 2
= ÷ = A
÷
H H H
  
, W, (
0 2
H H
 
= ). (47)

Snaga idealnog procesa je eksergija stanja 1 u odnosu na referentni prirodni spremnik
stanja 0:


0 1 0 2 1 ÷ ÷ ÷
÷ E P , W, (48)

Uvrštavanjem jednadžbi (46), (47) i (48) u jednadžbu (44) dobiva se:

( )
0 1 0 0 1 0 1
S S T H H E ÷ ÷ ÷ =
÷
 
, W, (eksergija stanja 1-0). (49)

Računanje pojedinih članova vrši se pomoću jednadžbi:

( )
0 1 0 1
T T c m H H
p
÷ = ÷ 
 
, (50)

( )
|
|
.
|

\
|
÷ = ÷
0
1
0
1
0 0 1 0
p
p
ln R
T
T
ln c T m S S T
p
 , (51)

koje zahtijevaju poznavanje samo svojstava početnog (1) i konačnog (0) stanja.


7 .KRUŽNI PROCESI

Proces, tijekom kojega se nakon niza uzastopnih stanja radna tvar vraća u
početno stanje, naziva se kružni (ciklički ili zatvoreni) proces. Po toj definiciji kružni
proces može se u cjelosti ostvariti samo ako nema kemijskih promjena radne tvari. Kada
se tijekom procesa mijenja kemijski sastav radne tvari, tada početno i konačno stanje nije
identično. Takvi su, na primjer, procesi s izgaranjem kao što su Diesel i Otto proces.
Ipak, zatvaranje procesa je teorijski zamislivo tako da produkti izgaranja ispušteni u
okolinu ponovo formiraju kemijski spoj gorive tvari kao na početku procesa. Pri
razmatranju takvih slučajeva u pravilu se koriste aproksimacije koje olakšavaju
proračun. Sa stanovišta temperature i tlaka radnog medija, premda ne uvijek i kemijskog
sastava, bit će i takvi procesi zatvoreni.

94
Kada u jednom cikusu sudjeluje konstantna masa istog identiteta, koja se u nekim
slučajevima po završetku ciklusa istiskuje i zamjenjuje istom masom drugog identiteta,
tada se promjene stanja mogu promatrati kao u zatvorenom sustavu jednog ciklusa.
Ukupni efekti izmjene topline i mehaničkog rada proporcionalni su učestalosti
(ponavljanju ili frekvenciji) ciklusa po vremenu.
U praksi su posebno karakteristični procesi, koji se ostvaruju pomoću nekoliko različitih
tehničkih uređaja koji, svaki na svoj način, utječu na promjenu stanja radne tvari.
Premda u cjelini takav sustav sadrži konstantnu masu radne tvari, on se ne promatra kao
zatvoreni sustav, već kao niz otvorenih sustava u kojima se promjena stanja protočne
mase tvari odvija pod utjecajem tehničkog uređaja kroz koji ona protječe. Tijekom takvih
procesa radna tvar može biti u plinovitom (parovitom), a dijelom cikličke promjene
ponekad i kapljevitom stanju. U nastavku, pri razmatranju glavnih karakteristika kružnih
procesa pretpostavit ćemo, radi jednostavnosti, da je radni medij idealni plin, a njegove
promjene stanja ravnotežne.
Konačno stanje radnog medija na kraju ciklusa je identično početnom, 1 ≡ 2, pa ih ne
ćemo posebno indeksirati, jer se zaključci odnose na cijeli ciklus, za kojega vrijedi:

∆U = 0, ∆H = 0, ∆S = 0, ∆E
k
= 0, ∆E
p
= 0. (za jedan ciklus). (1)

Jedini efekt kružnog procesa su toplina i mehanički rad po ciklusu:

Q = W , (J/cikl) (za jedan ciklus). (2)

Ako se ciklusi ponavljaju s frekvencijom f ciklusa u sekundi (cikl/s), tada je ukupni
toplinski tok: Φ = f Q , (J/s), odnosno snaga: P = f W , (J/s).

S obzirom na mehanički rad po ciklusu razlikujemo desnokretne i lijevokretne kružne
procese.



Desnokretni kružni procesi
Kod takvih je procesa rad ekspanzije veći od utrošenog rada za kompresiju: W
eks
>'W
kom

', a njihova razlika predstavlja koristan rad procesa, W > 0. Da bi se proveo kružni
proces nužna su najmanje dva toplinska spremnika, tj. jedan ogrjevni spremnik (OS) i
jedan rashladni spremnik (RS). Naravno, može se koristiti i veći broj toplinskih
spremnika! Toplina dovedena od ogrjevnog spremnika označava se kao Q
dov
i za radni
medij ima pozitivan smisao, Q
dov
> 0. Toplina predana rashladnom spremniku označava
se kao Q
odv
i ima negativan smisao, Q
odv
< 0! Kod tih procesa je temperatura ogrjevnog
spremnika, T
OS
, uvijek veća od temperature rashladnog spremnika, T
RS
.
Ukupna toplina po jednom ciklusu je:
Q = Q
dov
-'Q
odv
', (3)
95
pa je mehanički rad po ciklusu jednak razlici dovedene i odvedene topline:
W = Q
dov
-'Q
odv
'. (4)
Uvođenje oznake za apsolutnu vrijenost ima svrhu lakšeg uočavanja razlike u predznaku
dovedene i odvedene topline. Nije pogrešno pisati:
W = Q
dov
+ Q
odv
, (4a)

umjesto jednadžbe (4), jer je Q
odv
uvijek negativan broj. Ipak, takav zapis nema jasnoću
kao jednadžba (4).
Rezultantni mehanički rad po ciklusu, W, dobija se iz razlike mehaničkog rada pri
ekspanziji, W
eks
> 0, i kompresiji, W
kom
< 0, tj.
W = W
eks
÷ 'W
kom
'. (5)
p LIJEVOKRETNI PROCES
Q = 0
B
A
1
2
W < 0
V
V
min
V
max
Q = 0
EKSPANZIJA1 - 2
KOMPRESIJA2 - 1
HLAĐENJE
GRIJANJE
T
OS, min
T
RS, max
OS
Q
dov
Q
odv
p DESNOKRETNI PROCES
Q = 0
B
A
1
2
W > 0
V
V
min
V
max
Q = 0
EKSPANZIJA1 - 2
KOMPRESIJA2 - 1
HLAĐENJE
GRIJANJE
T
OS, min
T
RS, max
OS
RS
Q
dov
Q
odv
RS

Slika 7.1 Prikaz desnokretnog i lijevokretnog kružnog procesa u p-v dijagramu

Za ocjenu termodinamičke valjanosti desnokretnih kružnih procesa uvodi se pojam
termičkog stupnja djelovanja, η
t
:
1 η
t
< =
÷
=
dov dov
odv dov
Q
W
Q
Q Q
. (6)

Prema dosadašnjim spoznajama nije moguće u nekom cikličkom procesu svu dovedenu
toplinu, Q
dov
, pretvoriti u mehanički rad, W. Dio topline koji se ne može pretvoriti u
mehanički rad mora se odvesti rashlanom spremniku, 'Q
odv
'> 0, odnosno Q
odv
< 0, kako
bi se radni medij vratio u početno stanje. Zbog toga je uvijek η
t
< 1!
96
Termički stupanj djelovanja različitih kružnih procesa ne ovisi o svojstvima radne tvari,
već samo o način promjene stanja i raspoloživim toplinskim spremnicima, tj. njihovim
temperaturama. Ako su promjene stanja radne tvari ravnotežne i istovremeno i povratne
(reverzibilne), tj. bez mehaničkih gubitaka i nepovratne izmjene topline, tada se postiže
najveći mogući termički stupanj djelovanja za zadane toplinske spremnike. Takav idealan
proces, bez gubitaka zbog nepovratnosti, može se samo teorijski zamisliti, ali ne i realno
ostvariti. U teoriji je poznat kao idealni Carnotov proces.

1
2
3
4
B
A B
1
D
C
2
3
4
C D
A
T = T
1
= T
2
T
OS
= T
g
T
o
= T
4
= T
3
T
RS
= T
h
0
g
= 0
OS
T
s V
p
p
1
p
3
Q
23
= 0
s
1
= s
4
s
2
= s
3
Q
41
= 0
p
4
W< W
id
V
D
V
C
V
4
V
1
V
3
s
A
= s
D
s
B
= s
C
Q
dov
= Q
12
= Q
AB
0 = 0
1
= 0
2
0
o
= 0
3
= 0
4
q
dov
= q
12
= q
AB
Q
34
Q
CD
q
34
> q
CD
q
CD
W
id
W
W
id
OS
OS
RS
RS
0
h
= 0
RS

Slika 7.2 Carnotov idealni i realni desnokretni kružni procesi u p-v i T-s dijagramu

Dovedena toplina Q
dov
= Q
12
= Q
AB
:
realni ciklus:
( )
1 2
2
1
12
s s mT
p
p
ln mRT Q ÷ = =

idealni ciklus:
( )
A B AB
s s mT Q
g
÷ =


Odvedena toplina Q
odv
:
realni ciklus:
( )
3 4 0
4
3
0 34
s s mT
p
p
ln mRT Q ÷ = =

idealni ciklus:
( )
C D CD
s s mT Q
h
÷ =


97
Mehanički rad procesa (jednog ciklusa):
realni ciklus:
34 12
Q Q W ÷ =

idealni ciklus:
CD AB
Q Q W
id
÷ =

...................
Zbog usporedbe mora biti: Q
dov
= Q
12
= Q
AB

Kako je: Q
34
> Q
CD
to je rad realnog procesa uvijek manji od rada idealnog: W < W
id


U idealnom Carnotovom procesu, koji se sastoji od dvije izoterme i dvije izentrope,
radni medij prolazi kroz stanja A-B-C-D-A. Pri izotermnoj ekspanziji A-B radni medij
prima toplinu, Q
dov
, od ogrjevnog spremnika iste temperature, T
g
= T
OS
, i daje mehanički
rad W
AB
. U nastavku, tijekom izentropske promjene B-C nema izmjene topline, ali se pri
ekspanziji dobiva još mehaničkog rada u iznosu W
BC
.

Povrat u početno stanje započinje izotermnom kompresijom C-D, pri čemu se troši dio
prethodno dobivenog rada u iznosu W
CD
uz istovremeno odavanje topline, Q
odv
,
rashladnom spremniku iste temperature, T
h
= T
RS
. Konačno, izentropskom kompresijom
uz utrošak rada W
DA
, plin se vraća u početno stanje A.
Efektivni rad ciklusa, W = W
AB
+ W
BC
+ W
CD
+ W
DA
, jednak je razlici dovedene i
odvedene topline, sukladno jednadžbi (2),
Q
dov
−|Q
odv
|= W . (7)
Zbog reverzibnog karaktera idealni Carnotov proces može se provesti u suprotnom
smjeru, tj. kao lijevokretni. Pri tome bi se promijenili smjerovi topline i mehaničkog
rada, ali ne i njihovi iznosi. Na kraju procesa, svi sudinici vratili bi se u svoja početna
stanja, u kojima su bili prije početka desnokretnog procesa. Nigdje u prirodi ne bi
postojao nikakav trag o promjenama koje su se zbivale.
Teorijski, svaka ravnotežna promjena stanja radne tvari mogla bi postati reverzibilna,
ako bi raspolagali s beskrajno mnogo toplinskih spremnika, od kojih bi svaki stupio u
toplinsku interakciju s radnom tvari u trenutku kada su im temperature jednake.
Razmatrajući reverzibilne kružne procese Sadi Carnot (1822.) je došao do zaključka da
su omjeri toplina i apsolutnih temperatura konstantni,
. konst
T
Q
T
Q
h
h
g
g
= = , (Carnotov princip), (8)

gdje se indeks "g" odnosi na dovedenu toplinu (Q
g
Q
dov
) i temperaturu radne tvari pri
njenom grijanju, T
g
= T
OS
, a indeks "h" na odvedenu toplinu (Q
h
Q
odv
) i temperaturu
pri njenom hlađenju, T
h
= T
RS
. Na temelju tog principa R. Clausius je kasnije dao
definiciju promjene entropije,
98
T
Q
dS
o
= , (9)

uzevši da se zbog infinitezimalno malog obroka topline, oQ, temperatura radne tvari ne
mijenja, T = konst.. Za konačne iznose topline pri izotermnoj promjeni, doći će do
promjene entropije radne tvari, sukladno oznakama na slici 7.2,
g
g
B
A g
B
A
AB
T
Q
Q
T T
Q
S = o =
o
= A
í í
1
, (Q
g
Q
AB
), (reverzibilni proces), (10)
h
h
D
C h
D
C
CD
T
Q
Q
T T
Q
S = o =
o
= A
í í
1
, (Q
h
Q
CD
), (reverzibilni proces), (11)

pri čemu ne treba zaboraviti na činjenicu da je Q
h
< 0 (negativan broj)! Budući da se
radna tvar na kraju ciklusa vraća u početno stanje, slijedi da je promjena entropije radne
tvari tijekom jednog ciklusa:
0 = A + A = A
CD AB cikl
S S S , J/(cikl K) (za ciklus radnog medija), (12)
odnosno
CD AB
S S A ÷ = A , (13)

čime se, uz jednadžbe (10) i (11) potvrđuje Carnotov princip (8).
Termički stupanj djelovanja idealnog desnokretnog Carnotovog procesa iznosi:
OS
RS
g
h
g
h
g
h g
id , t
T
T
T
T
Q
Q
Q
Q Q
÷ = ÷ = ÷ =
÷
= n 1 1 1
, (14)

pri čemu radni medij ima istu temperaturu kao i odgovarajući toplinski spremnik,
OS g
T T = i
RS h
T T = . (15)

Dakle, termički stupanj djelovanja idealnog procesa ovisi samo o temperaturama
raspoloživih toplinskih spremnika. Rad koji bi se dobio po jednom ciklusu ovisi još samo
o toplini koju dobavlja ogrijevni spremnik (Q
g
Q
dov
):

dov id , t
Q W n =
, J/cikl, (najveći rad za zadane toplinske spremnike). (16)

Sva dovedena topline ne može se pretvoriti u rad, već se jedan dio mora odvesti
rashladnom spremniku:
( )
dov id , t odv
Q Q n ÷ ÷ = 1 . (najmanja odvedena toplina). (17)

99
Realni Carnotov proces mogao bi se odvijati samo uz konačnu razliku temperatura radne
tvari i toplinskih spremnika, tj. kada je T < T
OS
i T
o
> T
RS
. Takav proces radne tvari
prikazan je na slici 7.2 između stanja 1-2-3-4-1. Radni medij prima istu toplinu Q
dov

Q
g
= Q
12
od ogrjevnog spremnika, ali pri nižoj temperatuti, T < T
OS
. Zbog toga mu je
promjena entropije,
12
S A , veća od ranije promjene,
AB
S A .
Međutim, toplina koju radni medij predaje rashladnom spremniku je veća nego prije,
Q
odv
= Q
34
> Q
h
= Q
CD
, a zbog više temperature, T
o
> T
RS
, nastupit će veća promjena
njegove entropije,
34
S A >
CD
S A . Termički stupanj djelovanja realnog Carnotovog
procesa za iste toplinske spremnike je:
OS
RS
id , t t, re
T
T
T
T
Q
Q
Q
Q Q
÷ = n < ÷ = ÷ =
÷
= 1 1 1 η
0
12
34
12
34 12
, (18)

uvijek manji od termičkog stupnja djelovanja idealnog procesa! U realnom Carnotovom
procesu dobiva se manje rada, a istovremeno se mora odvoditi više topline.
Ukupna nepovratnost procesa može se procijeniti pomoću ukupne promjene entropije
sustava. Pri tome je, zbog pretpostavke ravnotežne promjene radne tvari i mehaničkog
rada bez trenja, nepovratnost procesa uzrokovana samo realnom izmjenom topline uz
konačne razlike tamperatura. Promjena entropije sustava, koji se sastoji od radnog
medija (RM), dva toplinska spremnika (OS i RS) i nedefiniranog mehaničkog sudionika
(MS), dobiva se iz relacije:
RS OS MS RS OS RM
i
i s
S S S S S S S S A + A = A + A + A + A = A = A
¯
     
0 0
, (19)
odnosno
RS
RS
OS
OS
s
T
Q
T
Q
S + = A
, J/(cikl K), (promjena entropije sustava). (20)

Topline se ne mogu odrediti neposredno na toplinskim spremnicima, budući da su oni
definirani s konstantnim temperaturama, tj. kao tijela s beskonačno velikim toplinskim
kapacitetima. Međutim, iste topline možemo odrediti pomoću toplina radnog medija, Q
dov

i Q
odv
.
12 12
S T Q Q
OS
A ÷ = ÷ = ,
12 0 34 0 34
S T S T Q Q
RS
A = A ÷ = ÷ = . (21)

Uvrštavanjem u jednadžbu (20) dobiva se porast entropije sustava zbog ireverzibilne
izmjene topline:
0
12
0
> A
|
|
.
|

\
|
+ ÷ = A S
T
T
T
T
S
RS OS
s
, J/(cikl K), (realni Carnotov proces), (22)

100
uvijek raste entropija sustava, budući da je u realnom procesu
OS
T T < i
RS
T T >
0
(u
jednadžbi 22 je pozitivan razlomak je veći od 1, a negativan razlomak je manji od 1)!
Samo u slučaju idealnog procesa vrijedi Carnotov princip po kojem je:

0 = + = A
RS
RS
OS
OS
id , s
T
Q
T
Q
S
, (idealni Carnotov proces). (23)

nema porasta entropije sustava, jer nema nepovratnosti izmjene topline!


Srednja temperatura
Kod općih politropskih promjena stanja može se radnom mediju odrediti srednja
temperatura dovođenja, T
sr,dov
, ili odvođenja topline, T
sr,odv
, na osnovi II. zakona
termodinamike:
odv
odv
odv sr
dov
dov
dov sr
S
Q
T
S
Q
T
A
=
A
=
, ,
,
. (24)


Lijevokretni kružni procesi
Postoje slučajevi kod kojih se postavlja zahtjev za što većim toplinskim učincima
hlađenja ili grijanja, a ne dobivanje mehaničkog rada. Takvi se problemi rješavaju
pomoću lijevokretnih kružnih procesa, kod kojih je rad utrošen za kompresiju veći od
rada dobivenog pri ekspanziji:'W
kom
' > W
eks
, pa se za ostvarivanje procesa mora dodatno
utrošiti rad W < 0!
Utrošeni rad je prema jednadžbi (4):
W = Q
dov
-'Q
odv
' < 0, (lijevokretni proces), (25)

jednak je razlici dovedene i odvedene topline, tako da je Q
dov
< 'Q
odv
'.

Temperatura ogrjevnog spremnika, T
OS
, može biti manja je od temperature rashladnog
spremnika, T
RS
! U ekstremnom slučaju mogao bi se lijevokretni proces ostvariti i samo s
jednim toplinskim spremnikom, ali tada ne bi imali nikakav drugi efekt osim utroška
rada! Da bi se ostvario toplinski efekt hlađenja ili grijanja nužna su dva toplinska
spremnika kao i kod desnokretnog procesa.

Prema željenom toplinskom efektu razlikujemo dva tipa lijevokretnih procesa, već prema
tome da li im je osnovni zadatak ostvariti hlađenje (rashladni proces) ili grijanje
(toplinska pumpa).

Rashladni proces. Kružni proces radne tvari koristi se u svrhu hlađenja određenog
sudionika kako bi njegovu temperaturu, T
a
, održali trajno ispod temperature okoline, T
a

< T
o
. Zato se kaže da se rashladni proces vodi ispod temperature okoline.
101
s
s
s
1
= s
4
TOPLINSKA PUMPA
proces grijanja
T
o
T
h
T
g
q
dov
T
RASHLADNI PROCES
proces hlađenja
Topline su indeksirane (dov i odv) sa smislom u odnosu na radni medij.
Za toplinske spremnike (sudionike) vrijedi suprotan smisao (hl i gr).
T
o
T
a
T
h
T
g
T
3
1
4
4
2
3
1
2
q
gr
q
odv
W < 0
s
1
= s
4 s
2
= s
3
s
2
= s
3
T
a
- temperatura ambijenta za segment.
okoliš
hlađeni
sudionik
grijani
sudionik
q
hl
W < 0
q
hl
= - q
dov
q
gr
= - q
odv
T
a
1-2 kod rashladnog procesa
3-4 kod toplinske pumpe
T
o
- temperatura atmosferskog zraka
okoliš


Slika 7.3 Prikaz lijevokretnih kružnih procesa u T-s dijagramu

Toplina odvedena hlađenom sudioniku, Q
hl
, dovodi se radnoj tvari, Q
dov
= ÷ Q
hl
, čija
temperatura mora biti niža od temperature hlađenog sudionika, T
dov
T
g
< T
a
. Da bi
se primljena toplina mogla odvesti od radne tvari i predati okolišnjem zraku temperature
T
o
potrebno je utrošiti mehanički rad, W < 0, kako bi se povećalo toplinsko stanje i radna
tvar dovela na temperaturu, T
h
, koja mora biti veća od temperature okoline, T
h
> T
o
.
Energija, koja se u obliku topline predaje okolini, Q
odv
= ÷ Q
o
, predstavlja zbroj topline
Q
dov
i mehaničkog rada, W. Uzavši u obzir smisao (predznak) ovih energija može se
umjesto jednadžbe (25) pisati:
'Q
odv
' = Q
dov
+ 'W' , (Q
odv
< 0, W < 0 ) . (26)

Učinkovitost rashladnih procesa, ., izražava se kao odnos topline Q
dov
(rashladne
topline) i utrošenog mehaničkog rada, W, koji se mora dovesti za provođenje kružnog
procesa.
W
Q
W
Q
hl dov
= = .
, (Q
hl
< 0, W < 0). (27)


102
Toplinska pumpa. To je lijevokretni proces sa svrhom da radna tvar u kružnom procesu
preuzme toplinu od okoline, Q
dov
= ÷ Q
o
, pri čemu je T
o
> T
dov
T
g
, te da se skupa s
dovedenim (utrošenim) mehaničkim radom, W, preda nekom sudioniku kojega želimo
zagrijati, Q
odv
= ÷ Q
gr
. Pri tome temperatura radne tvari mora biti viša od temperature
ambijenta (grijanog sudionika). U ovom je slučaju osnovna zadaća zagrijavanje nekog
sudionika, tj. toplina grijanja Q
gr
. Zato se učinkovitost procesa opisuje s koeficijentom
pretvorbe definiranim kao:
1 1 > . + = = = c
W
Q
W
Q
gr
odv
, (Q
odv
< 0, W < 0, Q
gr
> 0). (28)

................................................................................................................................................
....
Specijalni kružni procesi

Pomoću idealnog Carnotovog procesa lako se određuje rad koji bi se teorijski ostvario
uz pomoć zadanih toplinskih spremnika. Svaki drugi, pa tako i Carnotov realni proces,
imaju manji termički stupanj djelovanja, što znači da daju manje rada u odnosu na
jednak iznos dovedene topline. Kod realnih Carnotovih procesa izmjena topline se vrši
pri konačnim razlikama temperatura radnog medija i toplinskih spremnika. Nepovratnost
izmjene topline ima za posljedicu smanjenje termičkog stupnja djelovanja, pri čemu je
smanjenje rada procesa jednako teorijskom gubitku na radu (ΔW = T
0
ΔS). Što je veća
razlika temperatura to je realni Carnotov proces sve lošiji. Kako se rad dobiva
transformacijom dijela dovedene topline to bi pri malim razlikama temperatura nastupila
mala izmjena topline u strojevima konačnih dimenzija, pa bi srazmjerno tome i dobiveni
rad po procesu bio vrlo mali. Zbog tog nedostatka Carnotov proces nema praktičku
primjenu.

U nastavku ćemo navesti neke od specijalnih procesa koji koriste plinoviti radni medij.

Jouleov (Braytonov) proces
Teorijski Jouleov proces, koji se ponegdje naziva Braytonov, sastoji se od dvije izobare i
dvije izentrope.
103
1
2 3
4
1
2
3
4
T
2
T
OS
T
1
T
RS
0
OS
0
RS
T
s V
p
Q
34
= 0
s
1
= s
2
s
4
= s
3
Q
12
= 0
p
2
= p
3
p
1
= p
4
V
2
V
1
V
4
T
3
W
W
q
32
Q
41
Q
23
q
41
JOULEOV PROCES
BRAYTONOV PROCES
0
1
0
4
0
2
0
3
p
1
= p
4
p
2
= p
3

Slika 7.4 Jouleov i Brytonov ciklus u p-v i T-s dijagramu

Amerićki inženjer George Brayton (1830-1892), patentirao je 1872. 2-ciklični stroj na
vrući zrak koji je mogao raditi jednako tako i na naftu. U formi otvorenog ciklusa takav
proces je postao osnova rada svih postrojenja s plinskim turbinama i mlaznim motorima.
Koristi se i kao zatvoreni ciklus s vanjskim izgaranje što omogućava smanjenje emisije
štetnih plinova, a i kao obrnuti ciklus u rashladnim sustavima.
Zatvoreni proces
Kompresor
Plinska turbina
Izmjenjivač topline
Q
dov
P
t
P
k
1
2 3
4
Kompresor
Plinska turbina
Komora izgaranja
P
t
P
k
1
2 3
4
Otvoreni proces
Gorivo
Zrak
Plinovi izgaranja
Izmjenjivač topline
Q
odv

Slika 7.5 Otvoreni i zatvoreni Braytonov proces




104
Stirlingov proces

Proces kojeg je 1816. patentirao Robert Stirling teorijski se prikazuje kao kombinacija
dvije izentrope i dvije izohore. Izvedbe strojeva koji rade po Stirlingovom procesu imaju
dva cilindra, od kojih je ekspanzioni cilindar grijan, a kompresioni cilindar hlađen.
Razlikuje se od ostalih strojeva po tome što koristi uvijek istu količinu plina (zraka),
nema usisa i ispuha (zagađenja okoline). Praktički nedostaci su mu prvenstveno u
nemogućnosti trenutnog starta i promjene broja okretaja, jer treba vremene da se ugrije
cilindar prije mogućnosti dobijanja rada.
1
2
3
4
1
2 3
4
T
1
= T
4
T
OS
T
RS
0
OS
0
RS
T
s
V
p
s
1
s
3
p
1
p
4
V
1
= V
2
V
3
= V
4
T
2
= T
3
W
W
q
12
Q
41
Q
23
STIRLINGOV PROCES
p
2
v
3
= v
4
v
1
= v
2
q
21
Q
12
q
34
q
34
Q
34
s
4
v
2
0
2
= 0
3
0
1
= 0
4
( )
3
2
2 1 2 23 12
p
p
ln mRT T T mc Q Q Q
v dov
+ ÷ = + =
( )
1
4
1 3 4 41 34
p
p
ln mRT T T mc Q Q Q
v odv
+ ÷ = + =
Protusmjerni izmjenjivač za
regenerativnu izmjenu topline
Q
12
Q
34
T
3
T
4
T
2
T
1

Slika 7.6 Stirlingov ciklus u p-v i T-s dijagramu

Budući da je T
1
= T
4
i T
2
= T
3
to su topline Q
12
i Q
34
jednake i suprotnog smisla, Q
12
=
−Q
34
.
Teorijski bi se pomoću protusmjernog izmjenjivača odvedena toplina Q
34
može
transformirati u dovedenu toplinu Q
12
, pa se to naziva regeneracija topline. U takvom
105
regenerativnom Stirlingovom procesu je Q
23
jedina stvarno dovedena toplina iz vanjskog
izvora, a Q
41
jedina stvarno odvedena toplina od procesa. Dobiveni rad po cilkusu je:


4
1
1
3
2
2 41 23
p
p
ln mRT
p
p
ln mRT Q Q Q Q W
odv dov
÷ = ÷ = ÷ =
. (29)

Kako je V
1
= V
2
i V
3
= V
4
, a za izotermne promjene vrijedi: p
1
V
1
= p
4
V
4
i p
2
V
2
= p
3
V
3
, to
se jednadžba () može napisati u obliku:


( )
3
2
1 2
p
p
ln T T mR W ÷ =
. (30)
Termički stupanj djelovanja teorijskog regenerativnog Stirlingovog procesa je:


2
1
2
1 2
23
1
T
T
T
T T
Q
W
S , t
÷ =
÷
= = n
. (31)

Stirlingov stroj radi s bilo kojim izvorom topline, npr. sunčevom energijom ili otpadnom
toplinom industrijskih procesa koja se u velikom iznosu javlja u talionicama željeza ili
stakla.

Ericssonov proces
Teorijski Ericssonov proces sličan je Stirlingovom procesu, osim što su izohore
zamijenjene s izobarnim promjenama.
1 2
3
4
1
2 3
4
T
1
= T
4
T
OS
T
RS
0
OS
0
RS
T
s V
p
0
2
= 0
3
s
1
s
3
p
1
= p
2
p
3
= p
4
V
1
V
4
V
3
T
2
= T
3
p
1
=
p
2
W
W
q
12
Q
34
Q
12
p
3
=
p
4
q
34
0
1
= 0
4
q
41
q
23
s
4
Q
23
Q
41
ERICSSONOV PROCES
( )
1 2 12
T T mc Q
p
÷ =
3
2
2 23
p
p
ln mRT Q = ( )
3 4 34
T T mc Q
p
÷ =
1
4
1 41
p
p
ln mRT Q =
23 12
Q Q Q
dov
+ =
41 34
Q Q Q
odv
+ =
J/ciklus , Q Q W
odv dov
÷ =
regenerativna
toplina
dov
E , t
Q
W
= n
RS
OS


Slika 7.7 Ericssonov ciklus u p-v i T-s dijagramu
106

Ciklus je nazvan po švedskom inženjeru Johnu Ericssonu koji je najviše poznat kao
konstruktor ratnog broda Monitor iz doba američkog građanskog rata. Strojevi sa
Stirlingovim i Ericssonovim ciklusom proizvode rad primjenom vanjskog grijanja i
hlađenja cilindara, te se zbog toga svrstavaju u strojeve na vrući zrak. Krajem 19-tog
stoljeća, prije početka dominacije strojeva na unutarnje izgaranje, proizvedeno na tisuće
strojeva koji su radili po Ericssonovom procesu. Većinom su korišteni za pokretanje
vodenih pumpi i kao pogonski strojevi u industriji. Današnja potreba za smanjenjem
potrošnje goriva, a time i emisije štetnih plinova, vraća interes prema takvim strojevima
na vrući zrak.
Kako je T
4
= T
1
i T
3
=T
2
slijedi da je Q
12
= − Q
34
, pa bi se i Ericssonov proces mogao
provesti kao regenerativni.


Otto proces
Teorijski ciklus, koji se sastoji od dvije izentrope i dvije izohore, prvi je opisao Francuz
Aphonse Beau de Rochas 1862. Neovisno o tome, Nikolaus August Otto konstruirao je
1861. prvi 2-taktni stroj na unutarnje izgaranje benzina, inspiriran radom Jeana Lenoira
koji je 1858. izumio dvoradni stroj na unutarnje izgaranje, koristeći rasvjetni plin kao
gorivo. Kasnije, 1876., izradio je Otto prvi 4-taktni benzinski motor koji je bio prva
praktička alternativa parnim strojevima. Gottlieb Daimler konstruirao je 1885. lagani
motor s rasplinjačem i montirao ga na bicikl, a Wilhelm Maybach je 1890. napravio prvi
četrverocilndričan motor. Karl Benz je ugradio Ottov motor na automobil s 3 kotača, a
kasnije s s Daimlerom osnovao tvornicu koja danas proizvodi poznata Mercedes-Benz
vozila.
107
ispuh plinova
izgaranja
usis
gorive smjese
1
2
3
4
1
2
3
4
T
1
T
s
V
p
s
1
= s
2
s
3
= s
4
p
2
p
1
V
2
= V
3
V
1
= V
4
T
3
W
W
q
23
Q
34
= 0
OTTO PROCES
p
3
v
1
= v
4
v
2
= v
3
Q
23
q
41
Q
41
0
3
0
4
0
1
0
2
p
3
p
4
T
2
Q
12
= 0
izgaranjem
goriva
realni proces
Kompresioni omjer: c = V
1
/V
2
( )
2 3 23
T T mc Q Q
v dov
÷ = = ( )
4 1 41
T T mc Q Q
v odv
÷ = =
41 23
Q Q Q Q W
odv dov
+ = ÷ =
1
1
1
÷ k
c
÷ = n
O , t
v
p
c
c
= k
1
1 2
÷ k
c =T T


Slika 7.8 Ottov ciklus u p-v i T-s dijagramu

U četverotaktnom motoru se smjesa goriva i zraka komprimira, te kontroliranim
paljenjem izgara i oslobađa kemijsku energiju sadržanu u gorivu. Vrući plinovi
izgaranja ekspandiraju predajući rad, te se istiskuju iz cilindra u okoliš. Teorijski ciklus
aproksimira proces s četiri karakteristične promjene: izentropskom kompresijom (1-2),
izohornim grijanjem (2-3), izentropskom ekspanzijom (3-4) i izohornim hlađenjem (4-1).
Zbog sklonosti nekontroliranog samozapaljenja goriva kompresioni omjer ε = V
1
/V
2
je
ograničen na red veličine 1:10. Energija oslobođena izgaranjem goriva smatra se
dovedenom toplinom, Q
dov
= Q
23
. Pred kraj ekspanzije počinje otvaranje ispušnog
ventila, a zatim slijedi istiskivanje vrućih plinova izgaranja iz cilindra. Teorijski se rad
ispuha izjednačava s radom usisa, razlika u kemijskim sastavima plinova zanemaruje, a
efekti hlađenja dimnih plinova, dijelom u cilindru i dijelom u okolišu, aproksimiraju
fiktivnim zatvaranjem teorijskog procesa s izohorom 4-1 uz odvedenu toplinu Q
odv
= Q
41
.


Diesel proces

Rudolf Diesel patentirao je 1893. stroj s kompresijskim paljenjem, a 1897. izradio
funkcionalan prototip koji je mogao raditi s raznim fosilnim gorivima. U Dieselovom
procesu komprimira se isisani zrak u koji se uštrcava gorivo. Time je izbjegnut problem
108
samozapaljenja goriva, pa se mogu postići dvostruko veći kompresioni omjeri (c = V
1
/V
2
)
od onih u Otto motorima. Pored toga, gorivo je jeftinije i sadrži više energije po
volumenu. Diesel je na Svjetskoj izložbi u Parizu (1900.) demonstrirao motor, koristeći
ulje kikirikija kao gorivo.
usis zraka
ispuh plinova
izgaranja
1
2 3
4 1
2
3
4
T
1
T
s
V
p
s
1
= s
2
s
3
= s
4
p
4
p
1
V
2
V
1
= V
4
T
3
W
W
q
23
Q
34
= 0
DIESEL PROCES
p
2
= p
3
v
1
= v
4
p
2
= p
3
Q
23
q
41
Q
41
0
3
0
4
0
1
0
2
v
3
p
4
T
2
Q
12
= 0
izgaranjem
goriva
V
3
v
2
T
4
p
1
realni proces
Kompresioni omjer: c = V
1
/V
2
( )
2 3 23
T T mc Q Q
p dov
÷ = = ( )
4 1 41
T T mc Q Q
v odv
÷ = =
41 23
Q Q Q Q W
odv dov
+ = ÷ =
( )
,
Q
W
c
c
D , t

÷ c k
÷ c
c ÷ = = n
k
k ÷
1
1
1
1
23
gdje su c
c
= V
3
/V
2
i k = c
p
/c
v .


Slika 7.9 Dieselov ciklus u p-v i T-s dijagramu

Svi prethodno opisani kružni procesi prikazani su u obliku njihove aproksimacije s
karakterističnim politropama s eksponentom n = konst. zbog jednostavnosti računa. U
karakterističnim točkama (stanjima) procesa susreću se dvije politrope s različitim
vrijednostima eksponenta n, što fizikalno nije moguće, ali se može tolerirati u
idealiziranim pristupima.







109
8.NERAVNOTEŽNI I NEPOVRATNI PROCESI

Pri svakoj realnoj izmjeni topline unutar svih materija, pa tako i plinovitog
radnog medija, uspostavlja se temperaturno polje, tj. materijalne čestice nemaju istu
temperaturu i ne nalaze se u istom stanju. Stoga jednadžba stanja za cijelu materiju nema
smisla, već bi morali napisati jednadžbu stanja za svaku česticu posebno. Samim tim, ni
promjena stanja materije također nema smisla. Možemo promatrati samo procese svake
materijalne čestice posebno. Naravno, čestica mora biti dovoljno malena da bi vrijedila
tvrdnja da su svi njeni dijelovi na istoj temperaturi, odnosno njeno stanje jedinstveno
(ravnotežno).

Ovim razmišljanjem došli smo na kraju do mikro modela ravnotežnog stanja kakvog
klasična termodinamika koristi kao svoj teorijski model. Što više, ustanovili smo da takav
teorijski model možemo identificirati u svakom realnom fizikalnom modelu. Stvar je
raspoložive računske tehnike s kojom će se obrađivati ogroman broj istovremenih
procesa brojnih čestica (mikro modela), ali ćemo pri tome smjeti koristiti jednadžbe
klasične termodinamike.

U vrijeme nastanka i razvoja termodinamičke teorije postojala je samo ručna tehnika
računa, pa je slika polaznog modela morala biti gruba, kao gledana kroz loše očale s
kojima se ne razaznaju razlike u detaljima. Umjesto mnogo čestica s različitim
temperaturama, kroz takve očale vidimo jednu veliku česticu s jednom temperaturom.
Umjesto mnogobrojnih procesa sad možemo pratiti samo promjenu stanja te velike
čestice. Termodinamičke relacije nastale su sukladno prirodnim zakonima, te su stoga
nedvojbene. One će dati ispravno rješenje i za takav grubi model, ako smo ga opisali s
pravilno odabranom temperaturom i tlakom.

U nastavku ćemo pokazati kako se tipični neravnotežni model može riješiti pomoću
teorije ravnotežne termodinamike.
................................................................................................................................................
........

Prigušivanje

Prigušivenjem nazivamo pojavu pada tlaka fluida (plina ili kapljevine) zbog promjene
presjeka strujanja u otvorenim sustavima. U praksi se prigušivanje javlja kod svih
uređaja za regulaciju protoka (ventili, zasuni i sl.), ali i kod svake promjene presjeka
strujanja u cijevima i kanalima. Karakteristike prigušivanja razmotrit ćemo na primjeru
strujanja u cijevi u kojoj se nalazi blenda za mjerenje protoka.

110
1 1 1 1
V p U H
  
+ =
2 2 2 2
V p U H
  
+ =
1 2
P
12
= 0
u
12
= 0
m d 
m d 


Slika 8.1 Prigušivanje na mjernoj blendi

Ne ulazeći u detalje opisa mjerenja protoka pomoću blende razmotrit ćemo samo efekt
smanjenja presjeka strujanja kroz otvor blende (prigušnice). Protočna masa
m
(kg/s) je
konstanta, ali zbog različitih brzina na različitim pozicijama u istom presjeku čestice
posjeduju različitu kinetičku i potencijalnu energiju. Prolaskom kroz suženi presjek
prigušnice brzina se povećava i kinetička energija raste na račun entalpije. Iza
prigušnice brzina opada, pa se na račun smanjenja kinetičke energije povećava entalpija.
Dio mehaničke energije troši se na savladavanje trenja pri vrtloženju, a zatim se
transformira u jednaku toplinu trenja, pa se taj efekt u energijskom smislu poništava
(adijabatski slučaj – bez vanjske izmjene topline).

Zbog različitih putanja i promjena stanja morali bi praviti bilancu energije svake čestice,
što bi znatno otežalo rješavanje problema. Sa stanovišta fluida u cjelini to je tipičan
primjer realnog neravnotežnog procesa.

Problem se može riješiti vrlo brzo ako bilancu energije napravimo u odnosu na stanja
fluida koja su dovoljno daleko od zamršenih efekata prigušivanja. Sukladno tome, uvest
ćemo pretpostavku o jedinstvenom stanju po presjeku dovoljno daleko ispred (1) i iza (2)
blende, jer zbog intenzivnog vrtloženja u njenoj blizini ta pretpostavka ne vrijedi.

Isključit ćemo svaki energijski utjecaj iz okoliša tako što ćemo promotriti slučaj
adijabatskog strujanja, u
12
= 0, bez mehaničke interakcije s okolišem, P
12
= 0, kroz
horizontalnu cijev kružnog presjeka, ΔE
p,12
= 0, a zanemarit ćemo i razlike brzina na
ulaznom (1) i izlaznom (2) presjeku zbog čega nema promjene kinetičke energije, ΔE
k,12
=
0.

Bilanca energija prema I. Zakonu:

12 12 12 12 12 , p , k
E E H P Φ
  
A + A + A = ÷
, (1)
se pojednostavljuje u tvrdnju da je
( ) 0
1 2 1 2 12
= ÷ = ÷ = A h h m H H H 
  
, (2)
odnosno
. konst H H = =
2 1
 
; . konst h h = =
2 1
(zakon prigušivanja). (3)
111

Ovaj zakon prigušivanja vrijedi za sve fluide, realne i idealne. Posebno, za idealne
plinove je entalpija ovisna samo o temperaturi, pa s obzirom na jednadžbu (2) možemo
pisati:

( ) ( ) 0
1 2 1 2 1 2 12
= ÷ = ÷ = ÷ = A T T c m h h m H H H
p
 
  
, (4)
i zaključujemo da će pri prigušivanju temperatura idealnih plinova ostati
nepromijenjena:
. konst T T = =
2 1
, (za idealne plinove). (5)

Na osnovi ovog zaključka ne smije se prigušivanje (neravnotežni proces) poistovjetiti s
izotermnom (ravnotežnom) promjenom! Ipak, u grafičkim prikazima za idealne plinove
prigušivanje i linija izoterme se poklapaju, ali se prigušivanje prikazuje s isprekidanom
linijom, kao na slici 8.2.


p
v, m
3
/kg
T
s, J/(kg K
h

=

k
o
n
s
t
.
s
1
v
2
s
2
K
N/m
2
p
2
´
2
= ´
1
1
2
T
1
= T
2
1
2
w
12
= 0 q
12
= 0
v
1
v
1
p
1
p
1
p
2
v
2

Slika 8.2 Prikaz prigušivanja ideanog plina u p-v i T-s dijagramu

Kod realnih fluida (plinova i kapljevina) entalpija ovisi i o temperaturi i o tlaku: h(T, p),
a kod prigušivanja je h = konst., odnosno dh = 0. Kako je entalpija veličina stanja
(totalni diferencijal) to možemo pisati:

0 =
|
|
.
|

\
|
c
c
+
|
.
|

\
|
c
c
= dp
p
h
dT
T
h
dh
T
p
, (prigušivanje: h = konst., dh = 0). (6)
Dalje slijedi:

0 =
|
|
.
|

\
|
c
c
+
|
|
.
|

\
|
c
c
|
.
|

\
|
c
c
T h
p
p
h
p
T
T
h
. (7)
112

p
T
h
T
h
p
h
p
T
|
.
|

\
|
c
c
|
|
.
|

\
|
c
c
÷ =
|
|
.
|

\
|
c
c
, (promjena temperature s tlakom kod prigušivanja). (8)
Budući da je

p
p
c
T
h
=
|
.
|

\
|
c
c
, (9)

p
T
T
v
T v
p
h
|
.
|

\
|
c
c
÷ =
|
|
.
|

\
|
c
c
, (bez dokaza), (10)
uvrštavanjem jednadžbi (9) i (10) u jednadžbu (8) dobiva se:

÷
|
.
|

\
|
c
c
=
|
|
.
|

\
|
c
c
v
T
v
T
c p
T
p p
h
1
. (11)
Lijeva strana jednadžbe definira diferencijalni Jouleov - Thomsonov koeficijent
h
o :

h
h
p
T
|
|
.
|

\
|
c
c
= o . (12)

Kako se prigušivanjem uvijek smanjuje tlak to je i diferencijalna promjena tlaka uvijek
negativan broj, dp < 0. Ako se pri tome i temperatura smanjuje, dT < 0, bit će α
h
> 0, u
protivnom slučaju za dT > 0, bit će α
h
< 0. Predznak α
h
ovisi o veličini članova u uglatoj
zagradi jednadžbe (11). Moguća su tri slučaja:
a) 0 > o
h
zbog
T
v
T
v
p
>
|
.
|

\
|
c
c
, znači da je: dT < 0 i prigušivanjem pada temperatura.
b) 0 < o
h
zbog
T
v
T
v
p
<
|
.
|

\
|
c
c
, znači da je: dT > 0 i prigušivanjem raste temperatura.
c) 0 = o
h
zbog
T
v
T
v
p
=
|
.
|

\
|
c
c
, znači da je: dT = 0 i prigušivanjem se temperatura ne
mijenja.

Posljednji slučaj je karakterističan za idealne plinove, jer iz jednadžbe stanja, RT pv = ,
proizlazi da je:
T
v
T
v
p
=
|
.
|

\
|
c
c
, (idealni plinovi: h = konst. i T = konst.). (13)

Kod realnih fluida postoje područja tlakova i temperatura u kojima je 0 > o
h
, kao i
područja gdje je 0 < o
h
. Granična linija se naziva krivulja inverzije na kojoj je 0 = o
h
.
113
Prigušivanje se koristi u procesu ukapljivanja plinova, kako bi se temperatura snizila na
temperaturu kondenzacije (ukapljivanja).

Promjena temperature pri strujanju kroz prigušnicu može se odrediti iz jednadžbe:

í
o = ÷
2
1
1 2
dp T T
h
. (14)
Nepovratnost procesa prigušivanja očituje se uvijek u obliku pada tlaka, a može se
procijeniti preko promjene entropije procesa. Za promjenu entropije vrijede jednadžbe:

( )
|
|
.
|

\
|
÷ = ÷ = A
1
2
1
2
1 2 12
p
p
ln R
T
T
ln c m s s m S
p
 

, (općenito), (15)
( )
2
1
1 2 12
p
p
ln R m s s m S  

= ÷ = A , (prigušivanje idealnih plinova: T = konst.). (16)

Kako je uvijek p
1
> p
2
, to je uvijek . S 0
12
> A

Kod adijabatskog prigušivanja nema
nepovratnosti zbog izmjene topline, pa je to ujedno i jedina promjena entropije procesa:

12
S S
s
 
A = A , J/K, (promjena entropije sustava). (17)

Time smo dokazali da je prigušivanje nepovratan proces.

Teorijski gubitak snage uslijed nepovratnog procesa prigušivanja računa se prema
prirodnom toplinskom spremniku temperature T
0
pomoću relacije:

s
S T P

A = A
0
, W, (teorijski gubitak snage). (18)

Na kraju spomenimo da i trenje pri strujanju kroz cijevi ili kanale uzrokuje pad tlaka, pa
se i ono možemo smatrati prigušivanjem.


Miješanje plinova

Zbog zanemarivog volumena molekula u odnosu na ukupni volumen, plinovi imaju
sposobnost miješanja s drugim plinovima u svim omjerima. O miješanju plinova
govorimo samo kao procesu između različitih, a ne istih plinova. Taj proces se odvija
spontano i ne zahtijeva nikakve vanjske poticaje ili utrošak energije. Suprotno tome,
razdvajanje plinova samih od sebe nije do danas zabilježeno kao prirodan proces.
Postoje različiti postupci izdvajanja plina iz plinske mješavine, ali svi oni zahtijevaju
utrošak energije. Na osnovi iskustva možemo zaključiti da je miješanje različitih plinova
jednosmjeran, nepovratan (ireverzibilan) proces, koji je praćen porastom entropije
sustava.

114
Razmotrit ćemo dva karakteristična primjera miješanja, jedan se odnosi na zatvoreni, a
drugi na otvoreni sustav.

Miješanje pri V = konst.

Da bi se istakli samo efekti miješanja, a ne i nekih drugih pojava, moramo odabrati
prikladan model. Radi jednostavnosti zamislit ćemo posudu samo s dva različita idealna
plina koja su u početku odvojena pregradom. Umjesto imenom plinove ćemo označiti s
indeksom 1 i 2. Prije miješanja oba plina imaju istu temperaturu kako bi isključili efekt
nepovratnosti zbog međusobne izmjene topline.

p
1
p
2
p = p
1
' + p
2
'
N = N
1
+ N
2
m = m
1
+ m
2
V = V
1
+ V
2
T
1
T
plin 1 + plin 2
N
1
N
2
sustav = plin 1 + plin 2
V = konst.
za sustav: Q = 0, W = 0 ÷ AU = 0
plin 1
plin 2
T
2
V
1
V
2
m
1
m
2

Slika 8.3 Adijabatsko miješanje plinova pri konstantnom volumenu

Također, da bi se isključila nepovratnost zbog prigušivanja (pada tlaka) moraju tlakovi
plinova prije miješanja biti jednaki tlaku mješavine: p
1
= p
2
= p, što se može osigurati
pravilnim izborom odnosa početnog volumena i količina sudionika prema jednadžbi:

p
T
N
V
N
V 9
= =
2
2
1
1
, (s T i p mješavine). (19)

Sustav, kojeg čine plin 1 i plin 2, izoliran je od toplinskog utjecaja okoliša, Q = 0, pa se
naziva adijabatskim sustavom. Uklanjanem pregrade plinovi se prošire na cjelokupni
volumen posude i jednoliko pomiješaju. Početni volumen sustava (zbroj početnih
volumena plinova) i konačni volumen sustava (nakon miješanja plinova) su jednaki, pa se
takav slučaj naziva adijabatskim miješanjem pri konstantnom volumenu. Zbog V = konst.
sustav nema mehaničke interakcije s okolišem, W = 0.

Bilanca energije sustava (I. zakon termodinamike):
115
U W Q A = ÷ , (20)

uz uvjete Q = 0 i W = 0 dovodi do zaključka da nema promjene unutarnje energije
sustava tijekom miješanja:

0 = ' ÷ ' ' = A U U U
. (21)

Ovdje je U ′ = U
1
+ U
2
unutarnja energija sustava prije miješanja, a U ″ = U
1
′ + U
2

unutarnja energija sustava poslije miješanja. Unutarnja energija sustava jednaka je
zbroju unutarnjih energija plinova, pa je i promjena unutarnje energije sustava jednaka
zbroju promjena unutarnjih energija članova sustava:
0
2 1
= A + A = A U U U . (22)

Budući da se radi o idealnim plinovima mogu se ΔU
1
i ΔU
2
izračunati iz jednadžbi:
( )
1 1 1 1
T T c m U
v
÷ = A , (23)
( )
2 2 2 2
T T c m U
v
÷ = A , (24)

gdje su T
1
i T
2
početne temperature plinova 1 i 2, a T njihova zajednička temperatura
nakon miješanja. Uvrštavanjem jednadžbi (23) i (24) u jednadžbu (22) dobiva je opći
izraz za određivanje temperature mješavine:

2 2 1 1
2 2 2 1 1 1
v v
v v
c m c m
T c m T c m
T
+
+
= , (temperatura mješavine – adijabatski slučaj). (25)

Kada su početne temperature plinova jednake, T
1
= T
2
, kako je pretpostavljeno u
promatranom slučaju, tada iz jednadžbe (25) proizlazi da je T = T
1
= T
2
. To ne smije
dovesti do zaključka da je takav slučaj miješanja izotermna promjena, kao što na osnovi
adijabatskog uvjeta: Q = 0, ne smijemo zaključiti da se radi o izentropskoj promjeni.
Razlog je u tome što je miješanje nepovratan (ireverzibilan) proces po svom prirodnom
karakteru, koji se uvijek odražava kao porast entropije. Potpuno isto smo već vidjeli na
prethodnom primjeru prigušivanja.

Količina mješavine, N, jednaka je zbroju količina sudionika:

2 1
N N N + = , kmol, (količina mješavine). (26)

Molni udjeli sudionika mješavine su:

N
N
r
1
1
= , i
N
N
r
2
2
= , (molni udjeli). (27)

Tlak mješavine, p, slijedi iz jednadžbe stanja:

V
T N
p
9
= , N/m
2
, (tlak mješavine). (28)

Parcijalni tlakovi sudionika u mješavini slijede iz njihovih jednadžbi stanja:
116

V
T N
p
9
= '
1
1
, ili p r p
1 1
= ' , (parcijalni tlak plina 1), (29)

V
T N
p
9
= '
2
2
, ili p r p
2 2
= ' , (parcijalni tlak plina 2). (30)

Vrijedi da je
2 1
p p p ' + ' = , sukladno Daltonovom zakonu.

Preostaje da dokažemo da je miješanje nepovratan proces. Promatrajući adijabatsko
miješanje (Q = 0) isključili smo nepovratnost koja bi nastala zbog vanjske izmjene
topline, zbog T
1
= T
2
nama ni unutarnje izmjene topline, a izborom p
1
= p
2
= p isključen
je efekt nepovratnosti prigušivanja. Ako pri miješanju dolazi do porasta entropije
sustava, tada je to dovoljan dokaz da je samo miješanje ireverzibilan proces.

Promjena entropije sustava, ΔS
s
, jednaka je zbroju promjena entropije sudionika:

2 1
S S S S S
s
A + A = ' ÷ ' ' = A , J/K, (promjena entropije sustava). (31)

Za određivanje promjene entropije sudionika koristimo činjenicu da je entropija veličina
stanja, pa se njena promjena može izraziti pomoću mjerljivih veličina (T i p) početnog i
konačnog (u mješavini) stanja svakog sudionika.


plin 1: m
1
, N
1
, V
1
¹
´
¦
1
1
1
p
T
S
plin 2: m
2
, N
2
, V
2
¹
´
¦
2
2
2
p
T
S
p = p
1
' + p
2
'
m, N, V
T
plin 1 + plin 2
¹
´
¦
'
' +
¹
´
¦
'
' = ' '
2
2
1
1
p
T
S
p
T
S S


Slika 8.4 Parametri za određivanje promjene entropije

U općem slučaju su T
1
= T
2
= T i p
1
= p
2
= p , pa promjenu entropije sudionika moramo
odrediti iz jednadžbi:
( )
|
|
.
|

\
| '
÷ = ÷ ' = A
1
1
1
1
1 1 1 1 1 1
p
p
ln R
T
T
ln c m s s m S
p
, (općenito: za plin 1), (32)
( )
|
|
.
|

\
| '
÷ = ÷ ' = A
2
2
2
2
2 2 2 2 2 2
p
p
ln R
T
T
ln c m s s m S
p
, (općenito: za plin 2). (33)

Za promatrani slučaj je T = T
1
= T
2
i p
1
= p
2
= p , pa se jednadžbe pojednostavljuju na
oblik:
117
( )
1
1 1
1
1 1 1 1 1 1
1
r
ln R m
p
p
ln R m s s m S =
'
÷ = ÷ ' = A , (za plin 1), (34)
( )
2
2 2
2
2 2 2 2 2 2
1
r
ln R m
p
p
ln R m s s m S =
'
÷ = ÷ ' = A , (za plin 2). (35)

Budući da su uvijek (1/r
1
) > 1 i (1/r
2
) > 1, to su i promjene entropija sudionika ΔS
1
> 0 i
ΔS
2
> 0, pa je i promjena entropije sustava:
0
2 1
> A + A = A S S S
s
, J/K, (promjena entropije sustava), (36)

što je dovoljan dokaz da je čisto miješanje, bez drugih nepovratnih efekata, nepovratan
proces.
................................................................................................................................................
......

Neadijabatsko miješanje (Q ≠ 0)

Ako pri miješanju postoji i izmjena topline s okolišem, Q ≠ 0, to će se odraziti na dva
načina, na promjenu temperature i na promjenu entropije mješavine. Zbog V = konst. je
W = 0, pa I. Zakon ima oblik:
U Q A = . (37)
Kako je
( ) ( )
2 2 2 1 1 1 2 1
T T c m T T c m U U U
v v
÷ + ÷ = A + A = A , J, (38)

to slijedi da je temperatura mješavine:

2 2 1 1
2 2 2 1 1 1
v v
v v
c m c m
T c m T c m Q
T
+
+ +
= , (temperatura mješavine za Q ≠ 0). (39)

Jednadžbe koje smo izveli primijenjene su na slučaj miješanja dva plina, a njihova imena
i zamijenili smo brojčanim indeksima, tj. i = 1, 2. Sve prethodne jednadžbe, u kojima se
poziva na sudionike, proširuju se na bilo koji broj sudionika dodavanjem (zbrajanjem)
efekata tih sudionika. Na primjer, jednadžbu (39) možemo oblikovati za slučaj miješanja
n sudionika na ovaj način:

¯
¯
=
=
+
=
n
i
i , v i
n
i
i i , v i
c m
T c m Q
T
1
1
, (i = 1, 2, ..., n plinova). (40)

Pomoću jednadžbe (39) možemo izračunati i temperaturu
0 = Q
T mješavine u adijabatskom
slučaju, tj. za Q = 0. Izmjenjena toplina tijekom neadijabatskog miješanja, Q = 0, dobiva
se iz jednadžbe:
118
( )
0 =
÷ =
Q v
T T mc Q , J, (vanjska toplina), (41)
gdje je
¯
= + =
i
i , v i , v , v v
c m c m c m mc
2 2 1 1
.


Oznakom vanjska toplina precizira se toplinska interakcija plinova s nekim toplinskim
spremnikom u okolišu temperature T
TS
, koji zbog toga ima svoju promjenu entropije:

TS
TS
T
Q
S
÷
= A , J/K, (promjena entropije toplinskog spremnika). (42)

Sada je promjena entropije sustava:
0
2 1
> A + A + A = A
TS s
S S S S , J/K, (promjena entropije sustava), (43)

Teorijski gubitak na radu računa se prema referentnom prirodnom spremniku
temperature T
0
pomoću relacije:

s
S T W A = A
0
, J, (teorijski gubitak na radu). (44)

................................................................................................................................................
......

Miješanje pri p = konst.

Nepovratnost procesa miješanja u otvorenim sustavima razmotrit ćemo na primjeru
miješanja dviju struja različitih plinova. Za razliku od prethodnog, uzet ćemo da su sva
svojstva prije miješanja, ( p , T , V , N , m
 
 ), struja 1 i 2 potpuno različita i označena
indeksom struja kao na slici 8.5.

M
1 1
p , T
2 2
p , T
p , T
2
1
1 1 1
V , N , m
 

2 2 2
V , N , m
 

2 1
m m m    + =
2 1
N N N
  
+ =
2 1
V V V
  
+ =
2 1
S S S
  
+ = '
2 1
S S S ' + ' = ' '
  
1 1 1 1
V p U H
  
+ =
2 2 2 2
V p U H
  
+ =
2 1
H H H ' + ' = ' '
  
2 1
H H H
  
+ = '
u


Slika 8.5 Miješanje plinskih struja pri p = konst.

119
Pretpostavit ćemo konstantan protok struja: . konst m =
1
 i . konst m =
2
 , kao i stalne
vrijednosti ostalih svojstava ( ) p , T , V , N
 
s kojima struje ulaze u miješalište (M). Premda
su tlakovi struja općenito različiti, p
1
≠ p
2
, oni su kao takvi konstantni, p
1
= konst. i p
2
=
konst., pa se ovakav slučaj miješanja naziva miješanje pri konstantnom tlaku.

Dozvolit ćemo da tijekom miješanja u mješalištu postoji izmjena topline s okolišem, Φ ≠
0. Jedino ćemo isključiti postojanje pokretnih stranih tijela (npr. propelera ventilatora) u
prostorima strujanja, tako da plinovi nemaju nikakvu mehaničku interakciju, P = 0.

Taj otvoreni sustav ima onoliko ulaza koliko ima plinskih struja, a samo jedan izlaz za
mješavinu. Radi jednostavnosti, razmotrit ćemo otvoreni sustav ( = dvije plinske struje i
mješavina), opisan na slici 8.5. Bilanca energije po I. Zakonu za otvoreni sustav ima
oblik:
H Φ

A = , J/s. (45)

Promjena entalpije sustava:
( ) ( ) ( ) ( )
2 2 1 1 2 1 2 1
H H H H H H H H H H H
ulaz izlaz
          
÷ ' + ÷ ' = + ÷ ' + ' = ÷ = A , (46)

izražena s mjerljivim veličinama:
( ) ( )
2 2 2 1 1 1
T T c m T T c m H
, p , p
÷ + ÷ = A  

, J/s. (47)

Uvrštavanjem jednadžbe (47) u jednadžbu (45) dobivamo:
( ) ( )
2 2 2 1 1 1
T T c m T T c m Φ
, p , p
÷ + ÷ =   , J/s, (48)

iz čega slijedi temperatura mješavine:
¯
¯
=
=
=
=
+
=
+
+ +
=
2
1
2
1
2 2 1 1
2 2 2 1 1 1
n
i
i , p i
n
i
i i , p i
, p , p
, p , p
c m
T c m Φ
c m c m
T c m T c m Φ
T


 
 
, (temperatura mješavine). (49)

Pomoću jednadžbe (49) možemo izračunati i temperaturu
0 = Φ
T mješavine u adijabatskom
slučaju, tj. za u = 0.

Toplinski tok, u , doveden (odveden) tijekom miješanja može se izračunati na osnovi
razlike temperatura: T −
0 = Φ
T , pri konstantnom tlaku mješavine p, prema jednadžbi:
( )
0 =
÷ =
Φ p
T T c m Φ  , J/s, (vanjski toplinski tok), (50)

gdje je
¯
= + =
i
i , p i , p , p p
c m c m c m c m    
2 2 1 1
.

120
Oznakom vanjski toplinski tok precizira se toplinska interakcija plinova s nekim
toplinskim spremnikom u okolišu temperature T
TS
, koji zbog toga ima svoju promjenu
entropije:

TS
TS
T
Φ
S
÷
= A

, W/K, (promjena entropije toplinskog spremnika). (51)

Kada plinovi imaju različite temperature T
1
= T
2
, tada postoji i unutarnji toplinski tok
između tih struja.
Promjena entropije plinskih struja računa s jednadžbama (32) i (33), koje vrijede u
općem slučaju:
( )
|
|
.
|

\
| '
÷ = ÷ ' = A
1
1
1
1
1 1 1 1 1 1
p
p
ln R
T
T
ln c m s s m S
p
 

, (općenito: za plin 1), (52)
( )
|
|
.
|

\
| '
÷ = ÷ ' = A
2
2
2
2
2 2 2 2 2 2
p
p
ln R
T
T
ln c m s s m S
p
 

, (općenito: za plin 2). (53)

Ukupna entropija procesa neadijabatskog miješanja je:
0
2 1
> A + A + A = A
TS s
S S S S
   
, W/K, (promjena entropije sustava za u = 0). (54)

Jednadžbe (52) i (53) obuhvaćaju sve efekte kojima su izloženi plinovi 1 i 2: međusobno
miješanje, izmjena topline (zbog T
1
= T
2
) i prigušivanje (zbog p
1
= p
2
), jer smo promjenu
entropije svake struje izrazili sa svojstvima krajnjih stanja, ulaznog i onog u mješavini. Iz
tih jednadžbi dobivaju se i rješenja za posebne slučajeve.
................................................................................................................................................
......

U specijalnom slučaju adijabatskog miješanja (u = 0), kada su T
1
= T
2
i p
1
= p
2
= p,
tada nema efekta ni vanjske, ni unutarnje izmjene topline, niti prigušivanja, pa iz
jednadžbi (52) i (53) dobivamo:
( )
1
1 1
1
1 1 1 1 1 1
1
r
ln R m
p
p
ln R m s s m S =
'
÷ = ÷ ' = A , (za plin 1), (55)
( )
2
2 2
2
2 2 2 2 2 2
1
r
ln R m
p
p
ln R m s s m S =
'
÷ = ÷ ' = A , (za plin 2). (56)

Kako je uvijek (1/r
1
) > 1 i (1/r
2
) > 1, to su i 0
1
> AS

i 0
2
> AS

, pa je i promjena
entropije sustava samo zbog miješanja:
0
2 1
> A + A = A S S S
s
  
, W/K, (promjena entropije sustava). (57)

121
Time je dokazano da je miješanje različitih plinskih struja, bez drugih efekata,
nepovratan proces pri kojem raste entropija sustava.
................................................................................................................................................
.......

Teorijski gubitak snage uslijed nepovratnih procesa uvijek se računa prema prirodnom
toplinskom spremniku temperature T
0
pomoću relacije:

s
S T P

A = A
0
, W, (teorijski gubitak snage). (58)





9.IZMJENJIVAČI TOPLINE

Izmjenjivači topline su toplinski aparati, građeni sa svrhom izmjene topline između dvije
struje tekućina (fluida). Postoje dvije osnovne grupe izmjenjivača:
– Rekuperatori: izmjena topline između dva fluida vrši se kroz stijenku koja ih
razdvaja.
– Regeneratori: koriste se za plinovite fluide, a toplina se izmjenjuje posredstvom
porozne akumulacijske mase koja se naizmjenično grije i hladi.

Ponekad se izmjena topline vrši i neposrednim miješanjem fluida, ali se takvi slučajevi
rješavaju na sasvim drugačijoj osnovi od prethodnih. U nastavku će se razmatrati samo
princip proračuna rekuperatora.

REKUPERATORI

Proračun rekuperatora počiva na uvažavanju činjenice da se temperature struja fluida
bitno mijenjaju uzduh izmjenjivačke površine, A
o
. Pretpostavlja se, da u izmjeni topline
sudjeluju samo promatrane struje fluida, tj. da nema gubitaka topline. Uobičajeno je da
se struje označavaju s indeksima 1 i 2. Ulazna stanja označavaju se kao 1´ i 2´, a izlazna
stanja kao 1ª i 2ª.

122
ulaz 1'
>
1
>
2
izlaz 2ª
1ª izlaz
slabija struja
Q

stijenka (ì
s
)
površina
izmjenjivača (A
o
)
jača struja
1
C

2
C

2' ulaz

Slika 1. Princip označavanja veličina duž površine izmjenjivača topline

Osnovni pojmovi i njhov način označavanja prikazani su na slici 1. bez naznake
rasporeda temperatura duž površine izmjenjivača, pa smjer toplinskog toka, Q

, nije
jednoznačno definiran.
Ulazne temperature, 0
1
' i 0
2
', kao i izlazne temperature, 0
1
'' i 0
2
'' , zamišljene su kao
prosječne temperature u presjeku strujanja. U istom smislu, koeficijenti prijelaza topline,
α
1
i α
2
, uzimaju se kao prosječne vrijednosti duž površine izmjenjivača, a ne kao lokalne
vrijednosti - kako bi to, strogo uzevši, trebalo.
Protočne mase fliuda,
1
m i
2
m u kg/s, povezane su s prosječnom brzinom protjecanja, w
1

i w
2
, kroz površine presjeka, A
1
, odnosno A
2
, s relacijama:
1 1 1 1
A w m p =  , odnosno,
2 2 2 2
A w m p =  .
Toplinski kapaciteti fluida definirani su kao produkt protočne mase, m , i specifičnog
toplinskog kapaciteta, c
p
, odnosno :
1 1 1 p
c m C 

= i
2 1 2 p
c m C 

= , s dimenzijom W/K.
Općenito je
2 1
C C
 
= .

Po dogovoru se struja fluida s manjim toplinskom kapacitetom označava s indeksom 1!

To znači da je po dogovoru:
2 1
C C
 
s , a vrijednost omjera kreće se u rasponu:
1 0
2 1
s s C / C
 
.

123

Toplinski tok
Izmjenjeni toplinski tok, Q

(W), može se izraziti s tri relacije. Dvije se temelje na
promjeni temperatura struje 1, odnosno struje 2, od ulaza do izlaza iz izmjenjivača:
za struju 1: ( )
1 1 1 1 1 1 1
0 A = 0' ÷ 0' ' = C c m Q
p



, (1)
za struju 2: ( )
2 2 2 2 2 2 2
0 A = 0' ÷ 0' ' = C c m Q
p



. (2)

Zanemarujući gubitke topline na druge sudionike (stijenka, okolina) vrijedi da je:

2 1
Q Q
 
÷ = . (3)

Na osnovi toga slijedi da je

2 2 1 1
0 A = 0 A C C
 
. (4)
Kako je usvojena pretpostavka da je
C C
 
2 1
s , to proizlazi da je
2 1
0 A > 0 A !

Apsolutna promjena temperature, |
1
0 A |, slabije struje
1
C

od ulaza do izlaza iz
izmjenjivača je veća od apsolutne promjene temperature, |
2
0 A |, jače struje
2
C

.
To znači, da se na temelju usporedbi apsolutnih velićina promjena temperatura fluida
može zaključiti koja je jača, ili slabija, struja! To je bitno stoga, što dijagrami za
proračun izmjenjivača počivaju na dogovoru da je
2 1
C C
 
s . Slabiju struju moramo
označiti s indeksom 1!

Iz prethodnog se može zaključiti, da najmanja razlika temperatura između dvije struje
fluida,
min
0 A
, nastupiti na izlazu slabije struje. Kod istosmjernog izmjenjivača fluida bit
će
2 1
0' ' ÷ 0' ' = 0 A
min
, a kod protusmjernog
2 1
0' ÷ 0' ' = 0 A
min
. S druge strane, najveća
razlika temperatura je određena s ulaznim temperaturama struja:
2 1
0' ÷ 0' = 0 A
max
.
124

Prethodne jednadžbe (1) i (2) izražavaju toplinski tok pomoću temperaturne razlike
jedne, odnosno druge, struje od ulaza do izlaza iz izmjenjivača. Taj isti toplinski tok
izmjenjuje se između tih struja (zanemarujući gubitke). Njega, međutim, ne možemo
izračunati iz jednadžbe:
( )A k Q
2 1
0 ÷ 0 =

, (ne vrijedi za ukupnu površinu A
o
izmjenjivača!) (5)

jer rezlika temperatura (0
1
– 0
2
) tih struja nije konstantna duž površine izmjenjivača, A
o
!
Ipak, takvim oblikom jednadžbe možemo izraziti lokalni toplinski tok kroz proizvoljno
malu površinu izmjenjivača, dA, uslijed razlike lokalnih temperatura 0
1
i 0
2
dviju struja.

Za diferencijalni (lokalni) toplinski tok između dvije struje vrijedi:
( )
2 1 2 1
Q d Q d dA k Q d
  
= = 0 ÷ 0 = , (lokalni toplinski tok). (6)


Pri proračunu izmjenjivača, pretpostavljamo da je koeficijent prolaza topline, k, W/(m
2

K), konstantan po cijeloj površini (dužini) izmjenjivača, A
o
, a određuje se na uobičajen
način s vrijednostima srednjih koeficijenata prijelaza topline, α
1
i α
2
.

Diferencijalni toplinski tok, Q d

, praćen je diferencijalnim promjenama temperatura
obih struja, d0
1
, odnosno d0
2
, du, površine dA.

125
1
0'
0
( ) A
1
0
( ) A
2
0
2
0'
max
0 A
min
0 A
1
C

2
C

1
0 d
1
0' '
2
0' ' 2
0 d
s
ì
1
o
2
o
Q d

dA
A
0 = A
0
A A=

Slika 2. Diferencijalni toplinski tok Q d



Stoga za svaku struju vrijedi:

1 1 1 1 1 1
0 = 0 = d C d c m Q d
p



, (7)

2 2 2 2 2 2
0 = 0 = d C d c m Q d
p



. (8)

Jednadžbe (7) i (8), kao i pripadne integralne forme (1) i (2), nastaju iz općeg oblika
jednadžbe održanja energije (I. zakon termodinamike) za otvorene sustave:
E d + E d E d + H d dP Q d
i
i p k ¯
+ = ÷
    
. (9)

U toplinskom proračunu izmjenjivača ne uzima se u obzir promjena tlaka fluida od ulaza
do izlaza, koja nastupa zbog trenja. Za struje fluida vrijedi: p
1
= konst. i p
2
= konst., pa
je entalpija funkcija samo temperature: H = H(0) = mc
p
(0 – 0
o
) + H
o
. Obično se uzima
da je za 0
o
= 0
o
C, H
o
= 0, J/K. Stoga za sustav s protokom mase možemo pisati:
0 =
p
c m H 

, odnosno, 0 = d c m H d
p


.
126
Nadalje, u bilancnom prostoru nema posebnog tehničkog uređaja koji bi unosio ili crpio
energiju od fluida, pa je tzv. tehnički rad (snaga) jednaka nuli, pa je i dP = 0. Također,
razlike brzina i geodetskih visina od ulaza do izlaza iz izmjenjivača (ako postoje) nisu
značajne u energijskom smislu, tako da se uzima da je 0 =
k
E d

i 0 =
p
E d

. Druge
energijske efekte (npr. kemijske reakcije) ne ćemo uzimati u obzir, pa je 0 =
¯
i
i
E d

.

Bilanca energije za promatranu struju fluida svodi se na jednostavni oblik koji povezuje
toplinski tok s promjenom entalpije fluida,
0 = 0 = = d C d c m H d Q d
p


 
, (10)
a u integralnom obliku,
0 A = 0 A = A = C c m H Q
p


 
. (11)

Kod kapljevitih fluida, zbog pretpostavke o nestlačivosti, javlja samo jedan pojam
specifičnog toplinskog kapaciteta, pa umjesto c
p
treba staviti c, J/(kg K).
Kako se temperature fluida, kao uzrok toplinskog toka, mijenjaju duž površine
izmjenjivača, A
o
, mora se krenuti od matematičkog oblika toplinskog toka koji vrijedi
lokalno, tj. na diferencijalnoj površini dA.
Za svaku struju fluida vrijede po dvije jednadžbe toplinskog toka: za struju 1 su to
jednadžbe (6) i (7), a za struju 2 jednad,be (6) i (8). Njihovim izjednačavanjem dobiva se
sustav od dvije obične diferencijalne jednadžbe. Ovaj sustav treba riješiti (integrirati) za
ukupnu površinu izmjenjivača. Oblik rješenje ovisi o rubnim uvjetima, tj. o rasporedu
smjera strujanja fluida - ukratko, o izvedbi izmjenjivača.


Proračun izmjenjivača topline

Proračun izmjenjivača topline sa svrhom odretivanja potrebne površine izmjenjivača,
A
o
, vrši se djelomice računski, a djelomice pomoću dijagrama, koji predstavljaju grafičko
rješenje prethodno opisanog sustava diferencijalnih jednad,bi za odgovarajući tip
izvedbe izmjenjivača. Ovdje ćemo se ograničiti samo na izvedbe izmjenjivača u obliku
snopa cijevi u plaštu (tzv. shell&tube), u kojem jedna struja fluida protjeće kroz cijevi, a
druga u prostoru između cijevi i cilindričnog plašta oko njih.
127
Karakterističe veličine u opisu izmjenjivača su:
1
C

,
2
C

,
2 2 1 1
0' ' 0' 0' ' 0' , , , , k i A
o
. Prema
usvojenoj pretpostavci su
1
C

,
2
C

i k konstantni na cijeloj površini izmjenjivača, A
o
.
Vrijednosti prosječnog koeficijenta prolaza topline, k, za cijevnu stijenku izračunavaju se
iz jedne od ovih dvaju relacija:
na radiusu r
1
:
o
ì o
2 2
1
1
2 1
1
1
1
1

r
r
+
r
r
ln
r
+
= k
c
r
, W/(m
2
K),
(12a)
na radiusu r
2
:
α
1
+ ln
λ
+
α
1
=
2 1
2
c
2
1 1
2
r 2
r
r r
r
r
k
, W/(m
2
K), (12b)

r
2 ´
c
r
1
>
1
>
2

Slika 3. Uz definiciju koeficijenta
prolaza topline cijevne stijenke

Produkt kA
o
= konst., odnosno: ) ( = ) (
2 1
o o
r r
A
k
A
k . Površina izmjenjivača, A
o
, je odretena
radiusom na koji je izračunat k, a dužina izmjenjivača je u oba slučaja ista: (A
o
)
r1
=
2r
1
πL , (A
o
)
r2
= 2r
2
πL! Površina promatranog tipa izmjenjivača ostvaruje se u obliku
snopa sastavljenog od n
c
cijevi, pa je dužina tog snopa L
c
= L/n
c
.
Same temperature nisu bitne za proces izmjene topline, već su to temperaturne razlike.
Stoga se umjesto četiri temperature uvode dvije razlike tamperatura:
1 1 1
0' ÷ 0' ' = 0 A i
2 2 2
0' ÷ 0' ' = 0 A . Broj utjecajnih, karakterističnih, veličina može se smanjiti njihovim
grupiranjem u bezdimenzijske značajke. Na osnovi teorema sličnosti dobivaju se slijedeće
značajke:



=
2 2
1 1
1
0' ' ÷ 0'
0' ' ÷ 0'
t
,
C
kA
=

1
0
2 t
,
C
C
=


2
1
3 t
. (13)

Područje vrijednosti ovih značajki je:
0 s t
1
s 1 , 0 s t
2
s ∞ , 0 s t
3
s 1 (14)
128

Odnosi između ovih značajki ovise o vrsti izmjenjivača topline i prikazuju se grafički, tj. u
obliku dijagrama.

Na slici 4. prikazan je primjer pogonskog stanja (točka PS) koje je jednoznačno određeno
s bilo kojim parom t- značajki. Znači da rješenje ima oblik: t
1
= t
1
(t
2
, t
3
), ili t
2
=
t
2
(t
1
, t
3
), ili t
3
= t
3
(t
1
, t
2
).
Krivulja t
3
= 0 nalazi se na istom mjestu u odnosu na osi t
1
i t
2
, bez obzira na tip
izmjenjivača topline. Za druge vrijednosti je položaj krivulja t
3
= konst. ovisan o tipu
izmjenjivača.
Najviše leže krivulje t
3
kod protusmjernog, a blisko ispod njih križnog izmjenjivača.
Najniže leže krivulje t
3
kod istosmjernog izmjenjivača topline. Na slici 4. naznačen je
primjer samo za krivulju t
3
= 1.

0 0,5 1,0 2,0 3,0
0,5
0
1,0
protusmjerni
križni
istosmjerni
) 73 1 (
2
, = t
) 6 0 (
1
, = t
) 4 0 (
3
, = t
PS
0
2
1
3
= = t
C
C


1
2
1
3
= = t
C
C


5 0
2
1
3
,
C
C
= = t


2 1
1 1
1
0' ÷ 0'
0' ' ÷ 0'
= t
1
0
2
C
kA

= t
Slika 4. Karakteristični dijagram izmenjivača topline




129
ISTOSMJERNI IZMJENJIVAČI TOPLINE

U istosmjernom izmjenjivaču struje fluida ulaze na istom kraju izmjenjivača i teku u
istom smjeru, prema kraju izmjenjivača. Za izmjenjeni diferencijalni toplinski tok vrijede
prethodne jednadžbe (6), (7) i (8). Karakterističan sustav jednadžbi za ovaj tip
izmjenjivača ne ovisi o pretpostavci da je slabija struja toplija. Prolaskom kroz
izmjenjivač slabija struja se hladi, pa je
) (
2 1 1 1
0 ÷ 0 =
0
÷ k d
C
= Q d


. (15)

Istovremeno se jača struja grije, pa je
) (
2 1 2 2
0
÷ 0
0
k = d C = Q d
 
. (16)

Na osnovi toga slijedi sustav jednadžbi za istosmjerni izmjenjivač:
) (
2 1
1
1
0 ÷ 0 ÷ =
0
C
k
dA
d

, (17)
) (
2 1
2
2
0 ÷ 0 =
0
C
k
dA
d

. (18)

Temperature 0
1
i 0
2
predstavljaju lokalne vrijednosti temperatura slabije i jače struje na
bilo kojem presjeku izmjenjivača. Tok temperatura 0
1
(A) i 0
2
(A) duž cijele površine ovisi
ne samo o vrsti izmjenjivača topline, tj. polaznom sustavu jednadžbi, već i o
vrijednostima temperatura na ulazu i izlazu iz izmjenjivača topline, tzv. rubnim uvjetima:
za A = 0:
2 2 1 1
0' = 0 0' = 0 , , (ulaz u izmjenjivač), (19a)
za A = A
o
:
2 2 1 1
0' ' = 0 0' ' = 0 , , (izlaz iz izmjenjivača). (19b)


130
Jača struja
Razdjelna stijenka
Slabija struja
1
C

2
C

1
0'
2
0'
1
0' '
2
0' '
1 1
0' ' ÷ 0'
2 2
0' ÷ 0' '
2 1
0 ÷ 0 = 0 A
1
0
2
0
dA
v
dA
u
A
A=A
0 A = 0
c
ì
1
o
2
o
2
0' '
1
0' '
1
0'
2
0'
0
2 1
0' ÷ 0'

Slika 5. Istosmjerni izmjenjivač topline

Rješenje se dobiva u obliku bezdimenzijske temperaturne značajke t
1
:

) (
1
1
3 2
3
) (1
1
2 3
t t =
t +
÷
= t
t t + ÷
, f
e
, (istosmjerni izmjenjivač topline). (20)

Grafičkom interpretacijom ovog rješenja dobiva se dijagram istosmjernog izmjenjivača
topline, sličan onom kakav je prikazan na slici 4. Bezdimenzijske značajke: t
1
, t
2
i t
3

definirane su relacijama (13). Za svaki konkretan slučaj postoji samo jedno rješenje,
kojem u dijagramu izmjenjivača odgovara točka pod imenom pogonsko stanje (PS).
Potrebno je zapaziti da se to stanje nalazi uvijek u području 0 s t
3
s 1, tj. u području
131
koje je u dijagramu izmjenjivača omeđeno s krivuljama t
3
= 0 i t
3
= 1.

U slučajevima kada se ne može unaprijed znati koja je struja fluida slabija, a koja jača,
tada se to mora pretpostaviti. Ako proračun rezultira s pogonskim stanjem izvan
područja 0 s t
3
s 1, to je znak pogrešne pretpostavke. Račun treba ponoviti s ispravnom
pretpostavkom.


PROTUSMJERNI IZMJENJIVAČ TOPLINE

Kod protustrujnog izmjenjivača topline struje ulaze na različitim krajevima izmjenjivača.

A = A
o
dA
u
Jača struja
dA
v
A
Razdjelna stijenka
Slabija struja
A = 0
´
s
>
2
>
1
A
v
A
u
1
0
1
0'
1
0' '
2
0' '
2
0'
2
0'
2 1
0' ÷ 0' '
2 2
0' ÷ 0' '
1 1
0' ' ÷ 0'
2 1
0 ÷ 0 = 0 A
2
0
0
1
C

2
C

2
0' '
1
0' '
1
0'

132
Slika 6. Protusmjerni izmjenjivač topline

Za protusmjerne izmjenjivače vrijedi sustav jednadžbi:
) (
2 1
1
1
0 ÷ 0 =
0
C
k
dA
d

, (21)
) (
2 1
2
2
0 ÷ 0 =
0
C
k
dA
d

. (22)
i rubni uvjeti:
za A = 0:
2 2 1 1
0' = 0 0' ' = 0 , , (početni presjek izmjenjivača), (23a)
za A = A
o
:
2 2 1 1
0' ' = 0 0' = 0 , , (konačni presjek izmjenjivača). (23b)

Rješenje je

) (
1
1
3 2 ) (1
3
) (1
1
2 3
2 3
t t =
t ÷
÷
= t
t t ÷
t t ÷
, f
e
e
-
-
, (protusmjerni izmjenjivač topline). (24)

U posebnom slučaju, kada je π
3
= 1, rješenje poprima jednostavniji oblik:

2
1
1
1
1
t
+
= t
, (za π
3
= 1) (25)

KRIŽNI IZMJENJIVAČI TOPLINE

Kod ovog tipa izmjenjivača je smjer slabije i jače struje međusobno okomit. Praktičan
primjer je strujanje plinova popreko na snop cijevi kroz koje struji voda. U tom slučaju
postoje dva smjera promjene temperatura struja, kako je to prikazano na slici 7.
133

y
razdjelna ploha
1
0'
0
1
C

2
C

2
0 prosječna
1
0 prosječna
2
0'
2
0'
1
0'
jača struja
slabija struja
y = 0
x = 0
x
x = X
y = Y

Slika 7. Temperaturna polja kod križnog izmjenjivača topline

Zbog toga se matematički model križnog izmjenjivača sastoji od parcijalnih
diferencijalnih jednadžbi za svaku struju. Toplinska bilanca na malom elementu
izmjenjivačke površine dxdy dA= dovodi do jednadžbi:
) (
2 1
1 1
0 ÷ 0 =
c
0 c
÷ = k dxdy
x B
C
Q d

, (za struju 1), (26)
) (
2 1
2 2
0 ÷ 0 =
c
0 c
= k dxdy
y L
C
Q d

, (za struju 2), (27)

uz rubne uvjete:

1 1 1 1
; i ; ; 0 0' ' = 0 = 0' = 0 = L x x , kao prosječna izlazna temperatura. (28a)

2 2 2 2
; i ; ; 0 0' ' = 0 = 0' = 0 = B y y , kao prosječna izlazna temperatura. (28b)


134
razdjelna ploha
dA
1
C

1
C

2
C

2
C

1
0' ' prosječna
2
0' ' prosječna
2
0'
1
0'
y = 0
x = 0
x + dx x = L x
y + dy
y
y = B
y
x

Slika 8. Diferencijalna površina razdjelne stijenke

Matematički postupak rješavanja je kompliciran, ali se rezultati u obliku t
1
= t
1
(t
2
, t
3
)
mogu prikazati dijagramski, kao i u slučaju istosmjernih i protusmjernih izmjenjivača
topline.


POSEBNI SLUČAJEVI
1. Struje jednakih toplinskih kapaciteta:
1
2 1
= C / C
 
.
Promjene tamperatura struja bit će međusobno jednake zbog jednakih toplinskih
kapaciteta.

A = A
o
A
A = 0
A = A
o
A
A = 0
1
C

1
C

2
C

2
C

Istosmjerni izmjenjivač Protusmjerni izmjenjivač
0
1
0' '
2
0' '
1
0'
2
0'
0
1
0' '
2
0'
2
0' '
1
0'
. konst = 0 ÷ 0 = 0 A
2 1
Slika 9. Promjene temperatura struja jednakih toplinskih kapaciteta
135

2. Isparivanje ili kondenzacija:
0
2 1
= C / C
 


Pri promjeni agregatnog stanja, tj. isparivanju ili kondenzaciji jednog fluida, ne mijenja
se temperatura, 0 = 0 d , iako se fluidu dovodi ili odvodi toplina.
Na temelju diferencijalne jednadžbe
0 = 0 = d C d c m Q d
p



slijedi da zbog
0 = 0 d
mora
biti
· = =
p
c m C 

da bi izmjenjena toplina imala konačan, diferencijalno mali iznos.
Kako protočna masa ne može biti beskonačno velika, to znači da je pri promjeni
agregatnog stanja specifični toplinski kapacitet c
p
= ∞.

A = A
o
A
A = 0
1
C

Isparivanje struje 2
A =
A = 0
1
C

· =
2
C

Kondenzacija struje 2
· =
2
C

0
1
0'
2
0'
2
0' '
1
0' '
1
0'
2
0'
2 2
0' ' = 0'
2 2
0' ' = 0'
0
Slika 10. Promjene temperatura struja kada je
· =
2
C




ISKORISTIVOST TOPLINE
Maksimalna toplina,
max
Q

, koju mogu izmijeniti dvije struje s toplinskim kapacitetima
1
C


i
2
C

ovisi, osim o koeficijentu prolaza topline, k, i površini izmjenjivača, A
o
, još samo o
njihovim ulaznim temperaturama: 0′
1
i 0′
2
. Ona se definira kao toplina koja je potrebna
da se slabija struja dovede na ulaznu temperaturu jače struje:

) (
2 1 1
0' ÷ 0' =C Q
max
 
, (maksimalna toplina). (29)
136

Realno izmjenjena toplina koju slabija struja izmjenjuje u nekom izmjenjivaču je:

) (
1 1 1 1
0' ' ÷ 0' = C Q
 
, (realno izmjenjena toplina). (30)

Iskoristivost topline, ε, definira se kao omjer tih toplina:

1
2 1
1 1 1
t =
0' ÷ 0'
0' ' ÷ 0'
= = c
max
Q
Q


(31)

iz čega slijedi da je iskoristivost topline jednaka bezdimenzijskoj temperaturnoj značajki,
ε = t
1
. Naglasimo još jednom da ε ne ovisi o tipu izmjenjivača topline!


STUPANJ DJELOVANJA IZMJENJIVAČA TOPLINE

U teorijskom slučaju, kada bi površina izmjenjivača bila beskonačno velika, slabija
struja bi izmjenila toplinu
·
Q

koja bitno ovisi o tipu izmjenjivača topline. U izmjenjivaču
s konačnom površinom A
o
slabija struja bi izmijenila toplinu,
1
Q

, prema jednadžbi (30).
Stupanj djelovanja izmjenjivača je omjer tih toplina:

·
= n
Q
Q


1
, (stupanj djelovanja izmjenjivača). (32)


Protusmjerni i križni izmjenjivači

137
Kod protusmjernog i križnog izmjenjivača, kada površina A
o
→ ∞, izlazna temperatura
slabije struje teži ulaznoj temperaturi jače struje, 0
1
″ → 0
2
′. U tom teorijskom slučaju je:

) (
2 1 1
0' ÷ 0' =
·
C Q
 
, (izmjenjena toplina za A
o
→ ∞) . (33)
Za te tipove izmjenjivača je
max
Q Q
 
=
·
, pa vrijedi:

2 1
1 1
1
0' ÷ 0'
0' ' ÷ 0'
= t = n = c
, (za protusmjerne i križne izmjenjivače). (34)

Kod ovih tipova izmjenjivača postoji teorijska mogućnost (za A
o
→ ∞) da se postigne ,
0″
1
= 0′
2
, tj. da se postigne
max
Q

. Zato sve krivulje t
3
teže asimptotskoj vrijednosti 1.

Istosmjerni izmjenjivač topline

A = A
o
A = 0
1
C

2
C

A ÷
0
1
0'
2
0'
2
0' '
1
0' '
0
0
max
0 A
Slika 11. Izlazna temperatura struja u istosmjernom izmjenjivaču kada
A→ ∞

Kod istosmjernog izmjenjivača bi u teorijskom slučaju za A
o
= ∞ obje struje na izlazu
imale istu temperaturu
0' '
, kako je to prikazano na slici 11. Izjednačavanjem toplina koju
izmjenjuju struje 1 i 2 pri A
o
= ∞ dobiva se:
138

( ) ( )
2 2 1 1
0' ÷ 0' ' = 0' ' ÷ 0' C C
 
, (35)

iz čega se može izraziti temperatura 0'':

2 1
2 2 1 1
C C
C C
 
 
+
0' + 0'
= 0' '
. (36)

Uvažavanjem definicije stupnja djelovanja (32) i jednadžbe (35) i (36) dobiva se:

( )
1 3
1
1 1 1
1 t t + =
0' ' ÷ 0'
0' ' ÷ 0'
= = n
·
Q
Q
i


, (za istosmjerni izmjenjivač). (37)

Kod ovog tipa izmjenjivača svaka krivulja t
3
= konst. ima svoju asimptotu, čija je
vrijednost

3
3 2 1
1
1
) (
t +
= t · ÷ t = t , f
, (istosmjerni, za A ÷ ·). (38)


Minimalna temperaturna razlika

Najmanja razlika temperature, ∆0
min
, između dviju struja javlja se uvijek na izlazu
slabije struje!
Kod istosmjernog izmjenjivača je:

2 1 min
0' ' ÷ 0' ' = 0 A , (istosmjerni izmjenjivač), (39)

pa vrijedi relacija:
139

3
2 1
min
1
1
1
t +
0' ÷ 0'
0 A
÷
= t
, (istosmjerni izmjenjivač). (40)

Kod protusmjernog izmjenjivača topline je:

2 1 min
0' ÷ 0' ' = 0 A
, (protusmjerni izmjenjivač), (41)

pa vrijedi relacija:

2 1
min
1
1
0' ÷ 0'
0 A
÷ = t
(protusmjerni izmjenjivač). (42)

Budući da razlike temperatura mogu biti ili pozitivne ili negativne, nužno je uzeti
apsolutne vrijednosti kako bi značajka π
1
bila pozitivna!

Opće jednadžbe izmjenjivača topline

Grafičkom interpretacijom rješenja sustava diferencijalnih jednadžbi, koje su svojstvene
istosmjernim, protusmjernim ili križnim izmjenjivačima topline dobivaju se tzv. dijagrami
izmjenjivača topline dotičnog tipa. Primjer takvog dijagrama dan je na slici 4.

Međusobne razlike izmjenjivača očituju se u različitom položaju krivulja t
3
= konst.,
osim za kruvulju t
3
= 0 koja se kod svih tipova izmjenjivača nalazi na istom mjestu u
odnosu na osi t
1
i t
2
.
Iz dijagrama izmjenjivača može se odrediti (očitati) vrijednost jedne od triju
bezdimenzijskih značajki t, ukoliko su preostale dvije prethodno poznate ili izračunate iz
zadanih podataka.
Za sve tipove izmjenjivača vrijede slijedeće jednadžbe:
- za toplinski tok
140
) ( C ) (
2 2 2 1 1 1
0' ÷ 0' ' = 0' ' ÷ 0' =
  
C Q , (43)

1
1
2 1 1
3
1
2 1 1 2 1 1 1
1
) (
) (1 1
) ( ) (
t ÷
t
0' ÷ 0' ' =
t + ÷
t
0' ' ÷ 0' ' = 0' ÷ 0' t = C C C Q
   
. (44)

- za odnose ulaznih i izlaznih temperatura

1
2 1
1 1
t =
0' ÷ 0'
0' ' ÷ 0'
, (45)

3 1
2 1
2 2
t t =
0' ÷ 0'
0' ÷ 0' '
, (46)

1 3
2 1
2 1
) (1 1 t t + ÷ =
0' ÷ 0'
0' ' ÷ 0' '
, (47)

1
2 1
2 1
1 t ÷ =
0' ÷ 0'
0' ÷ 0' '
, (48)

3 1
2 1
2 1
1 t t ÷ =
0' ÷ 0'
0' ' ÷ 0'
. (49)


0 0,5 1,0 2,0 3,0
0,5
0
1,0
2 1
1 1
1
0' ÷ 0'
0' ' ÷ 0'
= t
1
o
2
C
A k
= t
protusmjerni
križni istosmjerni
(t
2
)
i
(t
2
)
k
(t
2
)
p
t
1
= konst.
0 1
2
1
3
> = = t > . konst
C
C



141
Slika 12. Vrijednosti značajke t
2
različitih tipova izmjenjivača za t
1
= konst. i 1 >
t
3
= konst.> 0


Složeni tipovi rekuperatora
U praksi se često susreću izvedbe izmjenjivača topline koje se ne mogu razvrstati u jedan
od elementarnih tipova, opisanih u prethodnim razmatranjima. Sustav diferencijalnih
jednadžbi i rubni uvjeti takvih izmjenjivača zahtijevaju mnogo kompleksniju proceduru
rješavanja, ali se i njihovo rješenje može načelno prikazati u obliku funkcije t
1
= f(t
2
,
t
3
), koja se također može prikazati u formi dijagrama, kakav je onaj za tri osnovna tipa
izmjenjivača.


10.DIJAGRAMI za H
2
O


(Kvalitativni prikaz bez mjerila)
Granične krivulje - linije napetosti:
g' - stanja vrele kapljevine: v' , h' , s' ..... u Toplinskim tablicama
gª - stanja suhozasićene pare: vª , hª , sª ..... u Toplinskim tablicama
Karakteristična stanja H
2
Ou p-v dijagramu
K
p
0'
o
C
Pregrijana para
0'
o
C
p
bar
p , 0'
Mokra (zasićena)
para
v'
vª v, m
3
/kg
Pothlađena
kapljevina
Vrela
kapljevina
Suhozasićena para

g'
Temperatura zasićenja 0' za tlak p ..... u Toplinskim tablicama

142

Granične krivulje - linije napetosti:
g' - stanja vrele kapljevine: v' , h' , s' ..... u Toplinskim tablicama
gª - stanja suhozasićene pare: vª , hª , sª ..... u Toplinskim tablicama
Karakteristična stanja H
2
Ou T-s dijagramu
p
Pregrijana para
T '
p
p, T '
Mokra (zasićena)
para
s'

s, J/(kg K)
Pothlađena
kapljevina
Vrela
kapljevina
Suhozasićena para
gª g'
K
T
K



143
Granične krivulje - linije napetosti:
g' - stanja vrele kapljevine: v' , h' , s' ..... u Toplinskim tablicama
gª - stanja suhozasićene pare: vª , hª , sª ..... u Toplinskim tablicama
Karakteristična stanja vode - vodene pare u h-s dijagramu
p
Pregrijana para
p
p

,
0
'
Mokra (zasićena)
para
s' sª
s, J/(kg K)
Pothlađena
kapljevina PK
stanja: p, 0
pk
Vrela kap.
Suhozasićena para

g'
K
h
kJ/kg
0'
0'
h'

0
pk
Računsko stanje pothlađene kapljevine PK',
svojstva: v', h' i s' za temperaturu kapljevine, 0
pk
PK
PK'



11.IDEALNI PLINOVI
Idealni plin je hipotetički plin čije je ponašanje egzaktno određeno zakonima plina.
Molekule plina imaju masu, zauzimaju zanemarivo malen prostor, a osim sudara sve
druge sile između molekula su zanemarive. Svi sudari, uključujući i one na graničnoj
plohi s drugim tijelima, su idealno elastični, tako da molekule mogu posjedovati samo
kinetičku energiju translacije. Približno teorijskom modelu idealnog plina ponašaju se
razrijeđeni realni plinovi.
Pod zakonima plina podrazumijevaju se matematičke formulacije eksperimentalnih
rezultata do kojih se došlo tijekom dužeg povijesnog razdoblja.

Boyleov i Mariotteov zakon
Prve rezultate eksperimentalnih zapažanja dao je Irski znanstvenik Robert Boyle (1662.).
Dodavanjem žive kroz otvoreni krak J-cijevi smanjivao se volumen zraka koji je ostao
zarobljen u kraćem kraku. Mjerenjem volumena i tlaka zraka Boyle je uočio da se
volumen plina mijenja obrnuto s tlakom:

144
. konst pV =
, (pri T = konst. i n = konst.) (1)

pri čemu su temperatura T i broj molekula n bili konstantni.

Neovisno o Boyleu, rezultate u istom obliku objavio je francuski fizičar Edme Mariotte
(1676.) stoga se taj zakon plina često naziva Boyleov i Mariotteov zakon.


Utjecaj broja molekula na vrijednost produkta pV = konst. može se eliminirati ako
relaciju (1) svedemo na broj N
L
= N
A
= 6,022·10
26
molekula, što po definiciji odgovara
količini N = 1 kmol. Tada je
( ) T C . konst
N
pV
T
= =
, (2)

gdje je C
T
(T) konstanta koja ovisi samo o temperaturi T.

Charlesov i Gay-Lussacov zakon
Francuski fizičar Jacques Charles ustanovio je (1787.) da se kisik, dušik, ugljični dioksid
i zrak šire na isti način u temperaturnom intervalu od 80 stupnjeva. Nešto kasnije objavio
je Joseph Louis Gay-Lussac (1802.) rezultate sličnog eksperimenta, ukazujući na linearni
odnos između volumena i temperature:
. konst
T
V
=
, (pri p = konst. i N = konst.) (3)

Slično prethodnom i ovdje se može eliminirati utjecaj broja molekula, tako da isti
zaključak vrijedi i u obliku:

( ) p C . konst
NT
V
p
= =
, (pri p = konst. i N = konst.) (4)

gdje je C
p
(p) konstanta koja ovisi samo o tlaku p.


Avagadrov zakon
Talijanski fizičar i matematičar Amedeo Avogadro oblikovao je (1811.) svoja zapažanja
o odnosu volumena i broja molekula u zaključak: jednaki volumeni plinova, pri istom
tlaku i temperaturi, sadrže isti broj molekula.
n C V
n
· =
,

(pri p = konst., T = konst.). (5)

Za odnos volumena prema broju molekula u količini jednog kilomola vrijedi oblik:
( ) . konst N C
N
V
N
= =
,

(pri p = konst., T = konst.). (6)
145

Jednadžba stanja idealnih plinova - univerzalni zakon plina
Uzimajući u obzir jednadžbe (2), (4) i (6), slijedi da je:
( )
( ) ( )
T
p
N C p C p
T
T C
NT
pV
N p
T
= = =
. (7)

Jednakost:
( )
( ) ( )
T
p
N C p C p
T
T C
N p
T
= =
. (8)

može biti istinita samo ako su svi članovi neka ista konstanta. Ta konstanta vrijedi za sve
plinove koji poštuju navedene zakone plina, a naziva se opća plinska konstanta 9. U SI
sustavu ona ima slijedeću numeričku vrijednost i dimenziju: 9 = 8314 J/(kg K).
S obzirom na to jednadžbu (7) možemo pisati u obliku:
9 =
NT
pV
, (9)
odnosno,

T N pV 9 =
, (jednadžba stanja idealnog plina) (10)

Budući da se pri izvodu jednadžbe (10) uzeo u obzir samo broj molekula, a ne i
molekularne karakteristike plina, to jednadžba vrijedi samo približno i za realne plinove.
Za svaki realni plin može se mjerenjem ustanoviti područje tlakova i temperatura u kojem
se on vlada kao idealni plin.

Za sada će se teorijska razmatranja ograničiti na idealne plinove, ili mješavine idealnih
plinova.

Oblici jednadžbe stanja idealnog plina

U jednadžbu stanja idealnog plina (10) može se uvesti masa m umjesto količine N, koje
su međusobno povezane preko pojma molne mase (mase jednog kilomola) M:
N M m =
. (11)
Kako je već rečeno, molna masa ima istu numeričku vrijednost kao i molekularna masa
promatranog plina (podatak se uzima iz odgovarajućih tablica).
Jednadžba stanja poprima oblik:
T R m pV =
, (jednadžba stanja idealnog plina), (12)

gdje je R = 9/M , J/(kg K), individualna plinska konstanta, tj. plinska konstanta koja je
karakteristična za dotični plin.
S obzirom da su:
- specifični volumen, v= V/m, m
3
/kg,
146
- gustoća, p=m/V , kg/m
3
,
- molni volumen, v
N
= V/N, m
3
/kmol,
mogu se dobiti drugi oblici jednadžbe stanja:


RT pv =
, (13)

RT
p
=
p
(14)

T pv
N
9 =
, (15)


Ploha stanja idealnog plina
Navedeni zakoni plina mogu poslužiti za dobivanje grafičkog prikaza plohe na kojoj leže
sva stanja idealnog plina.

Prema zakonu Boylea i Mariottea, (1), mogu se stanja plina prikazati u ravnini p-V, ili p-
v, s razlikom mjerila na apscisi sukladno odnosu: v = V/m. Prikaz vrijedi za N = konst.,
odnosno m = konst.
p
p
A
p
B
V
A
V
B
V
T
1
T
2
> T
1
A
B
m = konst.
N = konst.
(v
A
) (v
B
)
(v)


Za dva stanja (A) i (B) koja imaju istu temperaturu T
1
vrijede odnosi:
B B A A
V p V p =
, (16a)
B B A A
v p v p =
. (16b)

U ravnini p-V, odnosno p-v, izoterme su istostrane hiperbole. Grafički prikaz dviju
izotermi, T
1
i T
2
, dan je na slici 1.

Charlesov i Gay-Lussacov zakon, prema jednadžbi (3), mogu poslužiti za grafički prikaz
u ravnini V-T, odnosno v-T, ili alternativno, u ravnini v-0, slika 2.

Slika 1. Izoterme u p-V dijagramu.
147

v p
1
< p
p
v
o
(p
1
)
0
o
C
T K
- 273,15
o
C
v
p
2
> p
0
o
C
0 K 273,15 K
v
o
(p)
v
o
(p
2
)
m = 1 kg
A
B


Prema tom zakonu za stanja A i B, koja imaju isti tlak p, vrijedi odnos:

. konst
T
v
T
v
B
B
A
A
= =
(pri p = konst.). (17)

Liniju istog tlaka nazivamo izobarom, a prema jednadžbi (17) slijedi da ta linija u
ravnini v-T ima konstantan nagib. To znači da je u toj ravnini izobara pravac, što je
vidljivo iz slike 2.

Nagib, v/T , izobarnog pravca p= konst. slijedi iz jednadžbe stanja (13):

p
R
T
v
=
, (18)

iz čega proizlazi da većem tlaku p
2
> p odgovara pravac manjeg nagiba.

Na temperaturi 0
o
= 0
o
C, odnosno T
o
= 273,15 K, specifični volemen plinova ovisi o
tlaku: v
o
= v
o
(p), pa se koeficijent smjera pravca može izraziti kao v
o
(p)/273,15. Stoga
zakon Charlesa i Gay-Lussaca možemo pisati u obliku:

( )
( ) 15 273
15 273
,
,
p v
v
o
+ 0 =
. (19)

Na slici 2. isprekidane linije pravaca naznačuju područje u kojem ponašanje plina
odstupa od idealnog, zbog približavanja uvjetima pretvorbe u kapljevito agregatno
stanje. Plinovi poput vodika, helija i neona, zbog vrlo slabih molekularnih privlačnih sila
imaju vrlo niske temperature vrelišta i tališta. Zbog toga se oni u najvećem području
ponašaju kao idealni plinovi.

Slika 2. Izobare u v-T dijagramu.
148
Grafički prikazi na slikama 1. i 2. mogu se objediniti u jedinstven prostorni prikaz u
odnosu
na koordinate p-v-T. Tada dobivamo plohu stanja idealnog plina kakva je prikazana na
slici 3.



p
p
2
p
1
v
1
v
2
v
T'
T ª > T
1
T > T '
T
2
( ) . konst p C
T
v
= =
( ) . konst T C pv = =


MJEŠAVINE IDEALNIH PLINOVA

Mješavine idealnih plinova vladaju se jednako idealno kao što se ponašaju i
plinovi od kojih su sastavljeni. Kada se na osnovi svojstava sudionika i njihovog udjela u
ukupnoj masi, odnosno količini, odrede svojstva mješavine, tada se ona može smatrati
jednim plinom za kojeg vrijedi jednadžba stanja idealnog plina, kao i sve druge relacije
koje se koriste pri proračunu procesa s idealnim plinom!

Za početak možemo razmotriti mješavinu koja se sastoji od dva idealna plina: 1 i 2.
Poznate su njihove mase: m
1
i m
2
, a time i količine: N
1
= m
1
/M
1
i N
2
= m
2
/M
2
. Plinovi
imaju istu temperaturu T, pa se ona ne će promijeniti ni kada se plinovi pomiješaju
(temperatura ne ovisi o sastavu).

Ukupna masa mješavine je
m = m
1
+ m
2
, (20)

pa dijeljenjem jednadžbe s m dobivamo:


2 1
2 1
1 g g
m
m
m
m
+ = + =
, (21)
gdje su g
1
i g
2
maseni udjeli sudionika mješavine s dimenzijom |kg
i
/kg|.

Ukupna količina mješavine
N = N
1
+ N
2
, (22)
pa dijeljenjem jednadžbe s N dobivamo:
Slika 3. Ploha stanja idealnog plina u p-v-T dijagramu.
149

2 1
2 1
1 r r
N
N
N
N
+ = + =
, (23)
gdje su r
1
i r
2
molni udjeli sudionika mješavine s dimenzijom |kmol
i
/kmol|.

Za mješavine s proizvoljnim brojem sudionika i vrijedi:

¯
= = + + + +
i
i i
g g .... g g g 1
3 2 1
, (maseni sastav), (24)


1
3 2 1
= = + + + +
¯
i
i i
r r .... r r r
, (molni sastav). (25)

Svaki sudionik se ponaša kao idealni plin, tj. kao da drugih plinova nema! Svi plinovi
imaju istu temperaturu T i cjelokupni volumen V na raspolaganju. Međutim, tlak svakog
sudionika može biti proporcionalan samo broju vlastitih molekula i njihovih sudara s
okolnim plohama, dok će tlak mješavine biti zbroj svih pojedinačnih (parcijalnih)
efekata.
Za svaki plin možemo napisati njegovu jednadžbu stanja:


T N T R m V p 9 = =
1 1 1 1 , (26)

T N T R m V p 9 = =
2 2 2 2 , (27)
.......................................................................

T N T R m V p
i i i i
9 = =
. (28)


Zbrajanjem jednadžbi dobivamo:


( ) ( ) ( ) T N ... N N T R m ... R m R m V p ... p p
i i i i
9 + + + = + + + = + + +
2 1 2 2 1 1 2 1
. (29)


Kako je i sama mješavina idalni plin to i za nju vrijedi jednadžba stanja:


T N mRT pV 9 = =
. (30)

Usporedbnom triju članova u jednadžbama (29) i (30) dolazimo do tri zaključka.

Kao prvo, uspoređujući član na lijevoj strani jednadžbi slijedi da je tlak mješevine p
jednak zbroju parcijalnih tlakova sudionika mješavine p
i
:


¯
= + + + =
i
i i
p p ... p p p
2 1
, (Daltonov zakon – idealni plinovi). (31)

Jednadžbu (31) ustanovio je engleski kemičar i fizičar John Dalton (1803.).

150
Podijelimo li jednadžbu stanja i-sudionika s jednadžbom stanja mješavine, tj. jednadžbu
(28) s jednadžbom (30), dobiva se:


i
i i i i
r
N
N
mR
R m
p
p
= = =
, (32)

što znači da je omjer parcijalnog tlaka i-sudionika i tlaka mješavine upravo jednak
molnom udjelu r
i
tog sudionika. Slično vrijedi i za druge sudionike u mješavini. Uočimo
da su omjeri tlakova jednaki omjeru količina, odnosno omjeru broja molekula, a ne
neposredno omjeru masa. To je razumljivo s obzirom da je tlak posljedica sudara
molekula s nekom dodirnom plohom (nekog tijela).

Svaki sudionik idealne mješavine proteže se cijelim prostorom V, kao da drugih
sudionika nema, pa se na njih ni ne odnosi njegov parcijalni tlak. Taj tlak se reflektira
samo na dodirnoj plohi s kapljevitim ili krutim tijelom u okolišu plina! Stoga je ukupni
tlak mješavine prema okolišu, npr. instrumentu za mjerenje tlaka, zbroj pojedinačnih
(parcijalnih ili djelomičnih) tlakova sudionika mješavine.

Kod realnih plinova Daltonov zakon vrijedi samo približno, ovisno o tome koliko uvjeti
temperature i tlaka pod kojim se plin nalazi uzrokuju odstupanje od idealnog ponašanja.

U daljnim razmatranjima bavit ćemo se samo modelom idealnog plina i plinskih
mješavina kod kojih Daltonov zakon vrijedi.

Koliki bi volumen V
i
zauzimao neki i-sudionik, koji je pisutan u količini N
i
, kada bi se
nalazio pod tlakom mješavine p? Prema jednadžbi stanja tog sudionika vrijedi:


T N pV
i i
9 =
, (i-sudionik pod tlakom mješavine). (33)

Podijelimo li ovu jednadžbu s jednadžbom stanja za mješavinu, (30), dobiva se da je
omjer volumena:


i
i i
r
N
N
V
V
= =
, (izbjegavati upotrebu
i
i
r
V
V
=
), (34)

također jednak molnom udjelu tog i-sudionika. Otuda dolazi opis sastava mješavine u
obliku volumnih udjela. Uporaba takvog opisa nije preporučljiva, jer se time uvodi
hipotetički volumen V
i
po principu logike kad bi ...., tad bi ......, pa bi uvođenje V
i
u
proračun preko jednadžbe (34) moglo dovesti do grešaka. Najbolje je takvu formulaciju
odmah zamijeniti s opisom molni udjeli koja je nedvosmislena.

Kao drugo, usporedbom srednjih članova jednadžbi (29) i (30) slijedi da je


¯
= + + + =
i
i i i i
R m R m ... R m R m mR
2 2 1 1
, (35)
151

što znači da je prividna plinska konstanta mješavine R:


¯
= + + + =
i
i i i
i
R g R
m
m
... R
m
m
R
m
m
R
2
2
1
1
, J/(kg K), (36)

pod utjecajem plinskih konstanti R
i
sudionika, srazmjerno njihovom masenom udjelu u
mješavini, g
i
.

Kao treće, treći članovi u jednadžbama (29) i (30) potvrđuju iskustvo da je količina
mješavine jednaka zbroju količina sudionika:

¯
= + + =
i
i i
N N ... N N N
2 1
. (37)

Da bi se količina N mogla preračunati u masu m potrebno je znati prividnu molnu masu
M mješavine. Njena vrijednost ovisi o molnoj masi M
i
sudionika i, u onoj mjeri koliki je
molni udio tog i-sudionika. Ispravnost ove tvrdnje može se provjeriti ako se provede
analiza dimenzija, kako slijedi.

=

+ +

+

=

i
i
i
i i
M
N
N
... M
N
N
M
N
N
M
kmol
kg
kmol
kmol
kmol
kg
kmol
kmol
kmol
kg
kmol
kmol
kmol
kg
2
2
2
2 2
1
1
1
1 1
(38) .
kmol
kg
kmol
kg
kmol
kg
kmol
kg
2
2 2
1
1 1

=

+ +

+

=
¯
i
i i
i
i i
M r M r ... M r M r



Znači, ako je poznat molni sastav mješavine, r
i
, tada su iz tablica dostupni podaci molnih
masa sudionika, a molna masa mješavine M može se lako izračunati iz relacije:


¯
=
i
i i
M r M
, kg/kmol, (prividna molna masa mješavine). (39)

Naravno, za mješavinu također vrijedi relacija:


9 = RM
, J/(kmol K), (40)

gdje je ± = 8314 J/(kmol K), opća plinska konstanta za sve plinove.

Na temelju jednadžbi (36) i (39) može se zaključiti da će ona svojstva mješavine koja su
svedena na masu ovisiti o masenom sastavu, dok će svojstva mješavine koja su svedena
na količinu ovisiti o istim svojstvima sudionika, srazmjerno njihovim molnim udjelima.

Između masenog i molnog sastava mora postojati veza, jer ona postoji između mase i
količine u obliku: m = MN. Na primjer, zadani maseni sastav, g
i
= m
i
/m, možemo
152
preoblikovati ovako:


¯
= = = = = =
i
i i
i i i i
i i i
i i i i
i
M r
M r
M
M r
M r
M
M
N
N
M MN
N M
m
m
g
1 1
. (41a)

Dobivena relacija koristi se prema potrebi konkretnog slučaja:

a) zadan je molni r
i
, a traži se maseni sastav g
i
. Tada se najprije mora izračunati
prividna molna masa mješavine:

¯
=
i
i i
M r M
, a zatim za svaki i-sudionik njegov maseni udio g
i
primjenom
relacije:

M
M r
g
i i
i
=
, (za svaki i-sudionik). (41b)

b) zadan je maseni g
i
, a traži se molni sastav r
i
. Tada se najprije mora izračunati
prividna
plinska konstanta mješavine:
¯
=
i
i i
R g R
, a zatim se izračuna prividna molna
masa mješavine:

R
M
9
=
. Konačno, za svaki i-sudionik može se izračunati njegov molni udio:


i
i
i
g
M
M
r =
, (za svaki i-sudionik). (42)

Specifični toplinski kapacitet mješavine, c, J/(kg K) je svojstvo svedeno na jedan kilogram
mješavine. Stoga će on ovisiti o specifičnim toplinskim kapacitetima sudionika
srazmjerno njihovim masenim udjelima:


¯
=
i
i i
c g c
, J/(kg K), (za mješavinu). (43)

Molni toplinski kapacitet mješavine, C, J/(kmol K), je svojstvo svedeno na jedan kilomol
mješavine, pa stoga ovisi o molnim udjelima sudionika i njihovim molnim toplinskim
kapacitetima:


¯
=
i
i i
C r C
, J/(kmol K), (za mješavinu). (44)

Kod plinova, pa tako i kod njihovih mješavina, postoji beskrajno mnogo specifičnih i
molnih toplinskih kapaciteta koji ovise o procesu, tj. promjeni stanja plinova. O tome će
biti riječi u kasnijim razmatranjima.
153
12 TERMODINAMIČKI MODEL


Idealizacija radnog medija, kao idealnog plina; samog procesa, kao
kontinuiranog niza ravnotežnih stanja, te pretpostavka o reverzibilnosti mehaničke
interakcije, čine cjeloviti idealni model na kojem se razvila termodinamička teorija.
Termodinamički proračuni koji su razvijeni na tom modelu mogu se primijeniti kao dobre
aproksimacije za mnoge realne slučajeve. Zbog toga ima smisla da se detaljno
pozabavimo s idealnim plinovima i njihovim ponašanjem.

Radni medij (RM) konstantne mase čini zatvoreni sustav koji je u toplinskoj i mehaničkoj
interakciji s okolišem. Toplinska interakcija odvija se pri konačnim razlikama
temperatura radnog medija i toplinskog spremnika (TS), tj. pri vanjskoj toplinskoj
neravnoteži (ireverzibilan proces). Suprotno tome, mehanička interakcija je reverzibilna,
jer teče u uvjetima vanjske mehaničke ravnoteže, tj. pri zanemarivo maloj rezultantnoj
sili i bez gubitaka zbog trenja.

Tijekom procesa sve čestice radnog medija prelaze trenutno i istovremeno u isto novo
stanje, tako da u svakom trenutku vlada unutarnja toplinska i mehanička ravnoteža
(jednaka temperatura T i tlak p), pa se takav proces naziva ravnotežni.

Za daljnja razmatranja nije od važnosti promjena kinetičke i potencijalne energije
radnog medija. Zbog toga se za bilancu energije može koristiti I. Zakon termodinamike u
najednostavnijem obliku:

12 12 12
U W Q A = ÷ . (1)


Reverzibilna mehanička interakcija

Po definiciji se mehanički rad radnog medija
( )
í
=
2
1
12
dV V p W (mehanički rad radnog medija), (2)

može izračunati pomoću svojstava radnog medija (p, V), ako nam je poznata
matematička formulacija procesa između početnog (1) i konačnog stanja (2), tj. ako
znamo oblik funkcije p = p(V). Takvih funkcija (procesa) između zadanih stanja 1 i 2 ima
beskrajno mnogo. Zbog toga se kaže da je mehanički rad funkcija procesa (funkcija
puta), odnosno načina kako se mijenja stanje radnog medija.

Naravno, radni medij ne mijenja stanje svojevoljno, već pod utjecajem mehaničkog
djelovanja tvari iz okoline, na kojima se uočavaju općenito drugačije makroskopske
promjene, npr. kao promjena pozicije ili brzine, a možda i volumena. Promjene izvan
radnog medija ovdje nisu predmet interesa, pa se mehanički efekti između radnog medija
i okoline mogu općenito označiti s W.

154
Samo u idealnom slučaju mehaničke ravnoteže vrijedi jednakost W = W
12
, dok se u
realnim prilikama dio mehaničkog rada gubi zbog nepovratnosti (trenja).

Promjena volumena radnog medija znak je postojanja mehaničke interakcije s nekim
sudionikom u okolišu, koji zbog toga i sam doživljava promjenu volumena, ali suprotnog
smisla. U pravilu je taj sudionik okolišnji zrak, a njegov se mehanički rad računa po
istom principu:
( )
0 1 0 2 0
0 2
0 1
0 0
0 2
0 1
0 0 0 , ,
,
,
,
,
V V p dV p dV p W ÷ = = =
í í
, (mehanički rad okolišnjeg zraka). (3)

Premda je V
2,0
≠ V
1,0
njihovu razliku ne možemo izračunati, jer je V
2,0
= ∞ i V
1,0
= ∞. Ako
su radni medij i okolišnji zrak jedini sudionici s volumenskim promjenama, tada mora
biti dV = – dV
0
, pa i za konačne promjene volumena vrijedi:
( ) ( )
0 1 0 2 1 2 , ,
V V V V ÷ ÷ = ÷ . (4)

Stoga se mehanički rad okolišnjeg zraka može izračunati iz jednadžbe:
( )
2 1 0 0
V V p W ÷ = , (mehanički rad okolišnjeg zraka). (5)

gdje su V
1
i V
2
početni i konačni volumen radnog medija!

U pravilu ovi mahanički efekti nisu jednaki: W
12
≠ W
0
, pa bi u slučaju da su radni medij
i okolišnji zrak jedini sudionici mehaničke interakcije to bio slučaj vanjske mehaničke
neravnoteže! I u tom bi slučaju postojala volumenska promjena radnog medija, pa bi
desna strana jednadžbe (2) bila:
( ) ( )
12
2
1
12
W broj neki ..... dV V p I = = =
í
, (W
12
je znak za ostvarenu mehaničku interakciju), (6)

Vrijednost integrala I
12
ne bi imala smisao mehaničkog rada prema okolini, jer ona
prima samo iznos W
0
srazmjeran njenom otporu, ni manje ni više. Stoga jednadžba (6)
samo kaže koliko bi radni medij mogao dati, ili trebao primiti, tijekom promjene stanja
od 1 do 2.
Integral u jednadžbi (6) naziva se teorijski rad plina, kako bi se naglasila ovisnost
mehaničke interakcije o svim njenim sudionicima.
155
Pretpostavka o postojanju vanjske mehaničke ravnoteže ustvari znači pretpostavku da
postoji barem još jedan mehanički sudionik (MS), koji sudjeluje s radom W, tako da
vrijedi:

0 12
W W W + = , (rad mehaničkog sudionika, MS). (7)

Jednadžba (7) uvažava činjenicu da su W
12
i W
0
uvijek suprotnog predznaka (smisla).
Kada je W > 0 govorimo o korisnom (dobivenom) radu, a u slučaju kada je W < 0 o
utrošenom radu. U teorijskim razmatranjima u pravilu se taj sudionik (MS) ne opisuje,
već se njegovo učešće podrazumijeva u onom iznosu koliko je potrebno da se ispuni uvjet
vanjske mehaničke ravnoteže.

Sukladno definiciji prema jednadžbi (2) može se teorijski mehanički rad radnog medija
prikazati grafički u ravnini s koordinatama p i V.
p
p
1
p
2
V
1
V
2
V
1
2
AV
12
dV
p
( )
í
=
2
1
12
dV V p W
a
b - neravnotežni proces
( ) { }
b
b
12
2
1
12
W dV V p I =
)
`
¹
¹
´
¦
=
í


Slika 3.1. Mehanički rad u p – V dijagramu

Površina ispod linije procesa radnog medija od stanja 1 do 2, odgovara teorijskom radu
radnog medija, sukladno jednadžbi (2), ali samo za ravnotežni proces (linija a od 1 do 2)
u uvjetima vanjske mehaničke ravnoteže. Ako ne postoji vanjska mehanička ravnoteža,
tada bi se teško mogla ostvariti i unutarnja ravnoteža, pa tako ni ravnotežni proces plina.

Neravnotežni proces između 1 i 2 prikazan je na slici 1. točkastom linijom b. Kada bi
znali tok procesa p = p(V) mogli bi izračunati vrijednost integrala I
12
sukladno jednadžbi
(6), koji u p – V dijagramu odgovara površini ispod krivulje procesa b. No, ta površina
nema značenje mehaničke interakcije W
12
koju je radni medij imao sa okolišem, jer nije
ispunjen uvjet vanjske mehaničke ravnoteže.
Pri neravnotežnom procesu ne postoji jedinstveno stanje radnog medija, već ima smisla
govoriti samo o lokalnim stanjima njegovih najmanjih makro čestica. Tim česticama se
mogu pripisati ravnotežni procesi, odnosno funkcija p = p(V), ali su oni, odnosno one,
156
međusobno različite, pa su čestice u unutarnjoj energijskoj interakciji koja se ne
reflektira na okoliš radnog medija. Klasična termodinamika ne analizira takve probleme.

Kriterij za određivanje smisla (predznaka) teorijskog rada je promjena volumena u
odnosu na volumen početnog stanja, sukladno jednadžbi (2).

p
p
1
V
1
V
1
AV > 0
KOMPRESIJA EKSPANZIJA
AV < 0
W
12
> 0 W
12
< 0
E K

Slika 3.2 Kriterij ekspanzije i kompresije

Proces smanjivanja volumena naziva se kompresija, a povećanja volumena ekspanzija.
Uočimo, na temelju slike 2., da se pojmovi kompresije i ekspanzije ne definiraju prema
promjeni tlaka!

Ireverzibilnost toplinske interakcije

Pretpostavka o ravnotežnom procesu uz vanjsku mehaničku ravnotežu znači da će
promjena entropije radnog medija biti uzrokovana isključivo toplinom koju on izmjenjuje
s okolišem, a ne nekim drugim nepovratnostima tijekom procesa. Stoga vrijedi jednadžba
II.Zakona:
TdS Q = o , (8)

odnosno, za konačne procese pri kojima radni medij mijenja stanje od 1 na 2, vrijedi:
( )
í
=
2
1
12
dS S T Q , (ravnotežni proces RM). (9)

Budući da je apsolutna temperatura T uvijek pozitivan broj to će smisao promjene
entropije biti isti kao i smisao topline. Ako je Q
12
> 0, dovedena toplina, onda će ona
uzrokovati porast entropije radnog medija: dS > 0. Obrnuto, u slučaju odvedene topline
Q
12
< 0, bit će dS < 0.

157
T
T
1
S
1
S
1
dS > 0
HLAĐENJE GRIJANJE
dS < 0
Q> 0
Q< 0
T
RS
T
OS
G H


Slika 3.3 Kriterij grijanja i hlađenja

Kriterij po kojem se procjenjuje grijanje ili hlađenje radnog medija tijekom procesa je
entropija početnog stanja, S
1
(izentropa S
1
). Kružićima su označena samo neka od
beskrajno mnogo mogućih konačnih stanja. Temperatura ogrijevnog T
OS
i rashladnog
spremnika T
RS
su granične temperature mogućeg procesa.

Na osnovi jednadžbe (8) slijedi da je ukupna promjena entropije radnog medija tijekom
procesa:

í
o
= A
2
1
12
T
Q
S , (10)

pa se određivanje ΔS
12
čini kompliciranim, jer jednadžba (10) zahtijeva poznavanje
načina na koji radni medij na trenutnoj temperaturi T prima ili predaje male obroke
topline δQ. Srećom, entropija S je veličina stanja, pa se ukupna promjena entropije
između stanja 1 i 2 može odrediti ako su nam ta stanja poznata:

ΔS
12
= S
2
– S
1
= m(s
2
– s
1
) = mΔs
12
. (11)

Detaljniji opis računa dan je kasnije.

Sukladno jednadžbi (9) može se izmjenjena toplina Q
12
prikazati grafički u koordinatnoj
ravnini T-S. Budući da je entropija S, (J/K), ekstenzivna veličina praktičnije je ako se
isključi utjecaj mase m (kg), tako da se za apscisu odabere specifična entropija s, (J/kg
K). U takvom dijagramu, T-s, mogu se prikazati specifične topline, q
12
= Q
12
/m.

Na slici 4. prikazana su dva različita ravnotežna procesa, a i b, između početnog stanja 1
i konačnog stanja 2 radnog medija. Oba procesa rezultiraju s jednakom promjenom
entropije Δs
12
premda je promjena temperature T
a
tijekom procesa a, drugačija od
promjene temperature T
b
tijekom procesa b. Također, diferencijalni obroci topline δq
a
i
δq
b
su međusobno različiti.
158














Slika 3.4 Procesi u T-s dijagramu

Na temelju slike 4. možemo zaključiti da vrijedi:

b
b
a
a
T
q
T
q
ds
o
=
o
= , (za ravnotežne procese a i b), (12)

odnosno, za proizvoljnu masu m radnog medija:

b
b
a
a
T
Q
T
Q
dS
o
=
o
= . (13)

Na temelju ovih spoznaja ne može se izvesti zaključak koji je od procesa a i b
termodinamički povoljniji! Budući da smo pretpostavili reverzibilnu mehaničku
interakciju to preostaje da na valjanost procesa utječe samo ireverzibilna izmjena
topline.

Što je tijekom procesa veća razlika temperature između radnog medija i toplinskog
spremnika to je veća degradacija energije, pa je proces termodinamički nepovoljniji. Po
tome bi odmah mogli zaključiti da je proces b termodinamički povoljniji, jer je tijekom
tog procesa manja razlika temperatura radnog medija i toplinskog spremnika. Naravno,
to se može dokazati i matematičkim putem.

T |K|
s |J/(kg K)|
m = 1 kg
1
2
s
1
s
2
T
1
T
2
ds
oq
a
a
b
As
12
oq
b
T
a
T
b
T
OS
b
b
a
a
T
q
T
q
ds
o
=
o
=
159
Ranije je rečeno da zbog nepovratnosti procesa raste entropija zatvorenog izoliranog
sustava. Promjena entropije sustava jednaka je sumi promjena entropije sudionika
sustava:
0 > A = A
¯
i
i s
S S . (promjena entropije izoliranog sustava). (14)

U našem slučaju sustav se sastoji samo od radnog medija i toplinskog (ogrijevnog)
spremnika, OS, tako da je:
0
12
> A + A = A
OS s
S S S . (15)

Tijekom procesa a i b raste entropije radnog medija, ΔS
12
> 0, ali je u oba slučaja ta
promjena ista, pa je jedina razlika u promjeni entropije ogrijevnog spremnika, tj. (ΔS
OS
)
a

≠ (ΔS
OS
)
b
. Osim toga, prema jednadžbi (15) je ΔS
12
> ΔS
OS
.

Toplinskim spremnicima pripisuje se beskrajno veliki toplinski kapacitet, pa se njihova
temperatura ne mijenja bez obzira na toplinu koju izmjenjuju, T
OS
= konst.. Zato je
njihova promjena entropije, sukladno jednadžbi (10):

( )
( ) ( )
OS OS
OS
OS
OS OS
OS
OS
T
Q
T
Q
Q
T T
Q
S
a a
a
12
2
1
2
1
1 ÷
= = o =
o
= A
í í
, (proces a), (16)

( )
( ) ( )
OS OS
OS
OS
T
Q
T
Q
S
b b
b
12
÷
= = A , (proces b). (17)

U oba slučaja ogrijevni spremnik ima istu temperaturu T
OS
, a različite su samo topline
koje se odvode (negativan predznak) od spremnika. Kako je u promatranom slučaju
¯(Q
12
)
b
¯ > ¯(Q
12
)
a
¯, to znači da je:
( ) ( )
a b OS OS
S S A > A . (18)

Pozivajući se na jednadžbu (15) i uvažavajući da su promjene entropije ogrijevnog
spremnika negativni brojevi može se pisati:
( ) ( ) ( ) ( )
b b a a s OS OS s
S S S S S S A = A + A > A + A = A
12 12
. (19)

160
Kako je promjena entropije sustava tijekom procesa b manja, to je taj proces
termodinamički povoljniji od procesa a.
Svaka izmjena topline između tijela različitih temperatura je degradacija energije.
Teorijski gledano, time se nepovratno izgubila mogućnost da se dio topline, posredstvom
nekog radnog medija, transformira u mehanički rad. Ostatak topline mogao bi se predati
postojećem prirodnom spremniku – okolini (atmosferski zrak, kopno, oceani) –
definiranom s pripadnom temperaturom T
o
.

Teorijski gubitak na radu je produkt promjene entropije sustava i apsolutne temperature
prirodnog spremnika:

s
S T W A = A
0 12
, J , (teorijski gubitak na radu uslijed ireverzibilnosti procesa). (20)

Pomoću jednadžbe (20) može se na jednostavan i brz način doći do zaključka o
termodinamičkoj valjanosti procesa. (Naravno, procesa kod kojih su ispunjene sve ranije
usvojene pretpostavke).

Unutarnja energija
Jednostavnim pokusom dokazao je Gay-Lussac da unutarnja energija idealnih pliinova
ovisi samo o temperaturi, a ne i o tlaku ili volumenu. Idealni plin (razrijeđeni realni plin)
bio je zatvoren u lijevom dijelu dvodjelne staklene posude, dok je prostor desne strane
bio evakuiran do vakuuma. Posuda je smještena u izvana izoliranoj vodenoj kupki, a
temperatura vode mjerena je termometrom.
p
1
V V
p = 0
VODA
T



Slika 3.5 Gay-Lussacov pokus

Otvaranjem ventila plin se proširio na prazan prostor desnog dijela staklene posude.
Kako termometar nije pokazao promjenu temperature vode, mogu se izvesti dva
zaključka u odnosu na plin:
a) nema izmjene topline između plina i okolne vode: Q
12
= 0,
b) temperatura plina se nije promijenila, T = konst., što sukladno jednadžbi stanja
161
znači da je produkt pV = konst., tj. zbog dvostrukog povećanja volumena, V
2
= 2V,
dvostruko je smanjen tlak plina, p
2
= p
1
/2. Stoga integral:
( )
í
=
2
1
12
dV V p I , (21)

ima konačnu vrijednost, ali ne i značenje mehaničkog rada plina W
12
, jer širenje plina
nasuprot vakuuma (prostor s p = 0) ne traži nikakav utrošak energije (primjer vanjske
mehaničke neravnoteže).

Bilanca energije plina prema I. Zakonu,

12 12 12
U W Q A = ÷ , (22)

dovodi do zaključka da je AU
12
= U
2
– U
1
= 0, jer se promjena stanja plina odvijala u
uvjetima: Q
12
= 0 i W
12
= 0.

Budući da u opisanom procesu ne dolazi do promjene unutarnje energije plina: U
2
= U
1

= U = konst., to znači da unutarnja energija nije pod utjecajem tlaka p, kao ni volumena
i V, jer su se oni tijekom procesa promijenili! Jedino je temperatura ostala ista, T
2
= T
1
=
T = konst., kao i unutarnja energija. To je dokaz da unutarnja energija idealnih plinova
ovisi samo o temperaturi:
U = U(T), ili U = U(0) , (idealni plinovi). (23)

Zbog toga će i promjena unutarnje energije ΔU
12
ovisiti samo o promjeni temperature
ΔT
12
, odnosno Δ0
12
.

Budući da je unutarnja energija veličina stanja, to je između zadanog početnog (1) i
konačnog (2) stanja promjena unutarnje energije uvijek ista, tj. neovisna o procesu!

Zato u svrhu određivanja ΔU
12
možemo uzeti proces pri kojem nema mehaničke
interakcije s okolišem, W
12
= 0. To je slučaj kada ne postoji ni najmanja promjena
162
volumena radnog medija, dV = 0, tj. V = konst., pa se takva promjena naziva izohora.
Zaključci o ΔU
12
će vrijediti i za bilo koji drugi proces!

Iz I. Zakona slijedi da je

12 12
U Q A = , J, (V = konst.) (24)

Kako je unutarnja energija ekstenzivna veličina stanja to je njena numerička vrijednost
proporcionalna s masom m radnog medija, a kod idealnih plinova ovisi još samo o
temperaturi. Znači da za promjenu unutarnje energije, ΔU
12
= U
2
– U
1
, vrijedi relacija:
( )
1 2 1 2
T T m U U ÷ · ÷ , (· je oznaka proporcionalnosti), (25)

koja još nema oblik jednadžbe, jer dimenzije lijeve strane (J) i desne strane (kg ·K) nisu
jednake. Očito je da na desnoj strani treba dodati veličinu koja ima dimenziju (J/kg K),
pa bi jednadžba glasila:
( )
1 2 1 2
T T mc U U
v
÷ = ÷ , J, (idealni plinovi). (26)

Promjena unutarnje energije, ΔU
12
= U
2
– U
1
, idealnih plinova određena je uvijek
jednadžbom (26), bez obzira kako teče proces i kako se pri tome mijenja volumen V
radnog medija. To je zato što je unutarnja energija veličina stanja, a ne procesa (kao Q
12

i W
12
)!

Ovdje je c
v
, J/(kg K), specifični toplinski kapacitet pri konstantnom volumenu, na što
ukazuje indeks. Postoje i specifični toplinski kapaciteti koji su definirani kao
termodinamičko svojstvo radnog medija tijekom drukčijih procesa, ali je unutarnja
energija uvijek ovisna samo o iznosu c
v
!

U jednadžbi (26) može se za c
v
uvrstiti samo jedna vrijednost. To ne bi bio problem ako
se temperatura promijeni samo za proizvoljno mali iznos, od T
1
na T
2
= T
1
+ dT. To bi
uzrokovalo diferencijalno malu promjenu unutarnje energije, od U
1
na U
2
= U
1
+ dU.
Tada, umjesto jednadžbe (26) vrijedi diferencijalna jednadžba:
0 = = d mc dT mc dU
v v
, (27)

163
odnosno,
0 = = d c dT c du
v v
, (28)

Ova jednadžba definira pojam pravog specifičnog toplinskog kapaciteta c
v
,

v
v
d
du
c
|
.
|

\
|
0
= , J/(kg K). (29)

S obzirom na jednadžbu (24):
12 12
U Q A = , pri V = konst., može se pisati
12 12
u m mq A = ,
odnosno:

12 12
u q A = , ( za konačne promjene od stanja 1 do stanja 2, uz V = konst.), (30)

pa za diferencijalno male promjene vrijedi:
du dq = , (uz V = konst.). (31)

Sada se jednadžba (29) može dopuniti, pa glasi:

v v
v
d
dq
d
du
c
|
.
|

\
|
0
=
|
.
|

\
|
0
= , J/(kg K). (32)

Na temelju toga se pravi specifični toplinski kapacitet (u ovom primjeru je to c
v
) opisuje
kao toplina koju treba dovesti jednom kilogramu tvari da mu se temperatura poveća za 1
o
C , odnosno 1 K, (u ovom primjeru uz uvjet V = konst.).
Kako se vrijednost c
v
mijenja s temperaturom, c
v
= c
v
(T) ili c
v
= c
v
(0), to se za konačni
interval temperatura, T
2
– T
1
= 0
2
– 0
1
, mora odrediti prosječna vrijednosti
| | | |
2
1
2
1
0
0
=
v
T
T v
c c .

U pravilu se u tablicama nalaze podaci za c
v
u odnosu na relativnu temperaturu 0
o
C, pa
je toj činjenici prilagođen slijedeći izvod.

164
Pretpostavimo da je tijekom procesa pri V = konst. temperatura radnog medija porasla,
tj. 0
2
> 0
1
. Uvažavajući prethodne jednadžbe može se dovedena toplina izraziti kao:
| | | | ( )
1 2
2
1
12 12
2
1
2
1
2
1
2
1
0 ÷ 0 = 0 = 0 = = A =
0
0
0
0
0
0
0
0
í í í
v v
c m d c m d c m du m U Q , (V = konst.). (33)

Ovdje je | |
2
1
0
0 v
c prosječna vrijednost u intervalu temperatura 0
2
- 0
1
. Ona se može
odrediti eksperimentalnim mjerenjem, ali zbog beskonačno mnogo različitih
temperaturnih intervala takav način ne dolazi u obzir. Umjesto toga, moramo naći
mogućnost da se s konačnim brojem mjerenja dobiju podaci na nekim karakterističnim
intervalima temperature.

Najednostavnije je ako se uzmu intervali, počevši od 0
o
C do npr. 100, 200, ....1000
o
C.
Tome se može prilagoditi oblik izvoda u jednadžbi (33) na slijedeći način:
| | | |
| | ( ) | | ( ) { } | | | | { }
1 0 2 0 1 0 2 0
0
0
0
0
0 0
12
1 2 1 2
1
1
2
2
2
1
2 1
0 0 0 · ÷ 0 · = ÷ 0 ÷ ÷ 0 =
=
|
|
.
|

\
|
0 ÷ 0 =
|
|
.
|

\
|
0 ÷ 0 = 0 =
0 0 0 0
0
0
0
0
0
0
0 0
í í í í í
v v v v
v v v v v
c c m c c m
d c d c m d c d c m d c m Q
, (V = konst.). (34)


Budući da krajnje desne strane jednadžbi (33) i (34) moraju biti jednake, zaključujemo
da se prosječni specifični toplinski kapacitet | |
2
1
0
0 v
c može odrediti iz relacije:
| |
| | | |
1 2
1 0 2 0
1 2
2
1
0 ÷ 0
0 · ÷ 0 ·
=
0 0
0
0
v v
v
c c
c , J/(kg K). (35)

165
´
2
´
1
1
2
í
=
2
1
12
dv p w
c
v
| |
2
1
0
0 v
c
´
o
C

0
| |
1
0
0
v
c
| |
2
0
0
v
c
c
v
c
v
d0
| | ( )
1 2
2
1
0 ÷ 0
0
0 v
c
| | ( )
1 2
2
1
2
1
0 ÷ 0 = 0
0
0
í
v v
c d c
´
2
- 0
1


Slika 3.6 Srednji specifični toplinski kapacitet
Vrijednosti | |
0
0 v
c mogu se naći u odgovarajućim tablicama, o kojima ovisi i broj
raspoloživih intervala 0
o
C - 0 = 100, 200, ...
o
C . Za temperature unutar tih intervala
mogu se odrediti podaci postupkom linearne interpolacije.

Rezime
Zaključke koje smo uz usvojene pretpostavke izveli za pojedine članove u
pojednostavljenoj jednadžbi I. Zakona:

12 12 12
U W Q A = ÷ , (1)

možemo sada rezimirati. Za bilo kakav proces između stanja 1 i 2, pri kojem vrijede
usvojeni uvjeti, bit će promjena unutarnje energije uvijek ista:
( ) ( )
1 2 1 2 1 2 12
0 ÷ 0 = ÷ = ÷ = A
v v
NC T T mc U U U , J, (ravnotežni preoces idealnih plinova). (36)

Teorijski rad plina tijekom procesa od stanja 1 do 2:
166
( )
í
=
2
1
12
dV V p W , (u vanjskoj mehaničkoj ravnoteži), (37)

ovisi o tijeku procesa preko funkcije p = p(V), pa kažemo da je W
12
veličina puta,
odnosno funkcija procesa. Zbog toga će rezultat za W
12
ovisiti o procesu, ali će zbog
pretpostavke da nema gubitaka mehanička interakcija biti reverzibilna, pa se s istim
mehaničkim sudionicima proces može provesti u suprotnom smjeru – opet bez gubitaka!
Pretpostavka je da pri tome nema izmjene topline.

Izmjenjena toplina Q
12
uzrokuje proces toplinskog uravnotežavanja radnog medija (RM)
i toplinskih sudionika (TS) u okolišu. Proces bi trajao dogod postoji konačna razlika
temperatura između RM i TS. Tijekom procesa raste entropija sustava (RM i TS). U
stanju toplinske ravnoteže proces iščezava, tj. Q = 0, a sustav poprima maksimalnu
entropiju, S
max
.

Uspostava obrnutog smjera procesa s istim sudionicima nije moguća zbog iskustvene
činjenice da toplina ima samo jedan smjer, od toplijeg prema hladnijem tijelu. Zato
kažemo da je jednosmjeran proces izmjene topline nepovratan, odnosno ireverzibilan.

Izvođenje ravnotežnog procesa u suprotnom smjeru je moguće (kaže se da je povrativo),
ali samo s drugim toplinskim sudionikom u okolišu, koji bi omogućio suprotan smjer
topline. I tijekom tog procesa je izmjena topline nepovratna – od toplijeg prema
hladnijem.
Dakle, svaki je ravnotežni proces radnog medija povrativ (može se izvesti u suprotnom
smjeru) i to s istim mehaničkim sudionicima, ali s različitim toplinskim sudionicima –
barem jednim ogrijevnim i barem jednim rashladnim spremnikom, zbog kojih je i
povrativ proces nepovratan. Nepovratna je samo izmjena topline. Samo ravnotežni
procesi bez izmjene topline su i povrativi i povratni, pri čemu je promjena entropije
sustava ΔS
s
= 0, tj. S
s
= konst. (izentropski proces) .


Diferencijalni oblik I. zakona termodinamike

Kako su u pojednostavljenoj jednadžbi I. Zakona:
12 12 12
U W Q A = ÷ , toplina i mehanički
rad funkcije procesa, koji se mogu odvijati pod raznim uvjetima, korisno je za daljnje
167
matematičke izvode napisati jednadžbu I. Zakona u diferencijalnom obliku, tj. za
proizvoljno mali proces.
dU W Q = o ÷ o , J, (38)

Simbol δ opisuje diferencijalnu promjenu onih veličina koje ovise o putu, tj. tijeku
procesa.
Za diferencijalnu promjenu unutarnje energije vrijedi jednadžba (27):
0 = = d mc dT mc dU
v v
, J, (27)

a diferencijalni oblik mehaničkog rada dobiva se na osnovu jednadžbe (2) kao:
pdV W = o . (39)

Na temelju triju prethodnih jednadžbi može se pisati:
pdV d mc W dU Q
v
+ 0 = o + = o , (diferencijalni oblik I. Zakona), (40)

odnosno, po jedinici mase
pdv d c w du q
v
+ 0 = o + = o , J/kg. (41)

Uočimo da tijekom ovog izvoda nije korišten II. Zakon:
( )
í
=
2
1
12
dS S T Q , (42)

niti u diferencijalnom obliku:
mTds TdS Q = = o . (43)

168
Promjena unutarnje energije i mehanički rad mogu se izračunati pomoću mjerljivih
veličina stanja: T ili 0, p, V ili v, a i sami procesi se mogu lako opisati pomoću tih
svojstava i njihovih promjena.
S druge strane, II. Zakon izražava toplinu putem promjene entropije koja se vrlo teško
mjeri, pa ta relacija iz čisto praktičkih razloga gubi prednost. Osim toga, ona i nije
nužna, jer se toplina može izračunati upravo iz jednadžbe I. Zakona.
Polazeći od diferencijalnog oblika I. Zakona mogu se lako izvesti energijske bilance svih
mogućih procesa.






13.ZRAČENJE


Zračenje ili radijacija označava prijenos energije elektromagnetskim valovima, bez
posredstva materije i na daljinu. Brzina širenja elektromagnetskih valova (c), valna
dužina (λ) i frekvencija (v) povezani su relacijom: c = λv. Prolaskom kroz materiju
frekvencija ostaje konstantna, ali se zbog promjene valne dužine mijenja i brzina širenja
elektromagnetskih valova. Radijacija ima dvojnu prirodu: korpuskularnu i valnu. One su
povezane s nastankom radijacije.

169
1 pm 1 nm 1 mm 1 m 1 km 1 um
radio valovi
kratki dugi
mikro valovi
IR UV
x - zrake
jake slabe
¸ - zrake
log ì
log v
-12 -10 -8 -6 -4 -2 0 2 4
20,5 18,5 16,5
14,5 12,5 10,5 8,5 6,5 4,5
0,4 0,5 0,6
0,7 0,8
0,38 um s ì s 0,76 um
žuto crveno
Infracrvene
IR
Vidljivi spektar
Valna dužina ì
Frekvencija v
plavo
zeleno
Ultraviolentne
UV


Slika 1. Spektar elektromagnetskih valova

Elektromagnetsko zračenje su valovi energije s električkim i magnetskim svojstvima, koji
nastaju vibracijom i akceleracijom električkih naboja. Spektar elektromagnetskih valova
proteže se od valova ekstremno visoke frekvencije i kratke valne dužine do valova
ekstremno niske frekvencije (ν) i velike valne dužine (λ). U smjeru smanjenja frekvencije
spektar sadrži: gama zrake, jake i slabe x zrake, ultraviolentne zrake (UV), svjetlosne
zrake, infracrvene zrake (IR), mikro valove i radio valove.
Bez obzira na frekvenciju i valnu dužinu svi valovi šire se kroz vakuum jednakom brzinom
od c = 299 792 458 m/s. Prolaskom kroz različita sredstva mijenjaju se brzina i valna
dužina, dok frekvencija ostaje konstantna, sukladno relaciji
λ c v =
.
Također, svi pokazuju tipična svojstva valnog gibanja, uključujući difrakciju i
interferenciju. To se posebno odnosi na toplinsko zračenje, 0,1 um < ì < 400 um, čiji
manji dio čini vidljivi spektar, a veći dio pripada infracrvenom spektru. (Difrakcija je
širenje svjetlosnih valova pri njihovom prolasku kroz male otvore ili oko rubova tijela, a
interferencija se događa pri preklapanju dva vala).
Visokofrekventna kratkovalna radijacija povezana je s velikom energijom - da bi nastala
takva radijacija mora doći do poremećaja u jezgri ili elektronima unutarnje ljuske
atoma.
Na primjer, uzroci mogu biti:
170
- preskakanje atoma iz ljuske veće u ljusku manje energije, pri čemu se
oslobođena energija pretvara u fotone.
- raspad jezgre.
- bombardiranje jezgre s neutronima ili elektronima.
- oscilacija i akceleracija nabijenih čestica.
Priroda takvog zračenja je korpuskularna, jer počiva na česticama, fotonima. U tu grupu
spadaju kozmičke, ¸ i x-zrake, koje su jako prodorne.

I dugovalno zračenje, koje nastaje promjenom električkog potencijala (npr. antene TV i
radio stanica), također prolazi kroz materijale.
Sasvim suprotno, vidljivi spektar je slabo prodoran - s izuzetkom nekih kapljevina (npr.
vode), plastika i stakla. Taj spektar zahvaća područje valnih dužina od 0,38 µm do 0,76
µm i čini podgrupu šireg pojasa valnih dužina koje pripadaju toplinskom zračenju, 0,1
µm-400 µm.

Spektar elektromagnetskog zračenja podijeljen je prema načinu nastanka zračenja ili
nekim karakterističnim osobinama. Svi oblici imaju istu brzinu širenja u vakuumu, ali se
razlikuju po valnim dužinama i izvoru zračenja. Također, sve forme zračenja proizvode
toplinu kada su apsorbirane u nekom tijelu.

Toplinsko (temperaturno) zračenje

Sva tijela, čija je temperatura veća od apsolutne nule (0 K) zrače energiju koja se naziva
toplinsko zračenje. Općenito govoreći, zračenje se širi po cijelom spektru valnih dužina,
premda neki realni slučajevi odstupaju od toga, kao npr. selektivno zračenje plinova,
nekih minerala i sl. Odzračena energija ovisi samo o temperaturi promatranog tijela i
stanju njegove površine. Toplinsko zračenje tijela pri sobnoj temperaturi je zanemarivo u
odnosu na druge načine izmjene topline. Pri temperaturi tijela iznad 500
o
C bit će
toplinsko zračenje dominantni mehanizam izmjene topline.

171
ru
aE
u
ó÷ ^
au
du
|
o
o o o
o

upadno zračenje
BIJELA
NEPOSTOJEĆA
HRAPAVA
ZRCALNA
GLATKA
CRNA



Temperatura nekog tijela ovisi o utjecajima drugih tijela iz okoline. Najprije ćemo
razmotriti ponašanje tijela na dozračenu energiju. Pri opisu se koriste pojmovima iz
optike, koja se bavi samo vidljivim dijelom spektra, tj. užim područjem toplinskog
spektra. Stoga pojmovi: bijela, crna, zrcalna i sl., označavaju određeno karakteristično
ponašanje povšine prikazano na slici 2.
Od dozračene energije Φ (upadno zračenje) tijelo će u općem slučaju jedan dio energije
reflektirati (rΦ), jedan dio apsorbirati (aΦ) i možda mali dio energije propustiti (dΦ).

Vrijedi energijska bilanca: Φ = rΦ + aΦ + dΦ, gdje su pripadni koeficijenti: refleksije r,
apsorpcije a i dijatermije d.

Φ
Φ r
Φ r
2
Φ r
3
Φ r
4
Φ r
5
Φ a
Φ ar
Φ ar
2
Φ ar
3
Φ ar
4
) (
c
T E

0 ~ Φ r
n
Dozračena
energija
Emitirana
energija
šupljine

Slika 2. Varijante ponašanja tijela na dozračenu energiju
172

Slika 3. Zračenje izotermne šupljine


Ukupnu energiju koju neko tijelo temperature T zrači po jedinici površine u jedinici
vremena označit ćemo s E

, W/m
2
, što odgovara pojmu gustoće snage zračenja. Pri tome
se ta energija ne emitra s jednakim intenzitetom na svim valnim dužinama koje pripadaju
toplinskom spektru. Tijela na temperaturama u intervalu 300 - 400 K emitiraju najveći
dio energije u području valnih dužina infracrvenog zračenja (IR), koje ljudsko oko ne
zamjećuje.
Sva tijela, čija je temperatura veća od 0 K, emitiraju toplinsku energiju zračenjem, a njen
iznos ovisi još samo o stanju površine promatranog tijela. Najviše energije emitiralo bi
tijelo temperature (T = konst.), ako svu dozračenu energiju apsorbira (a = 1), a ništa ne
reflektira (r = 0), niti ne propušta (d = 0). Takvo idealno tijelo naziva se crno tijelo, a
predstavlja samo teorijski model kakav ne postoji u prirodi. Sva realna tijela imaju a < 1,
tj. ona će barem neki iznos dozračene energije reflektirati (r = 0) ili čak i propustiti (d =
0).
Za razliku od realnih tijela, kod kojih vlastita emisija toplinskog zračenja ne ovisi samo o
temperaturi tijela, već i o osobinama njihove površine, emitirana energija crnog tijela je
jednoznačna funkcija temperature - po definiciji.

Zračenje šupljine je vrlo blisko teorijskom modelu crnog tijelo, jer se upadna zraka pri
svakom sudaru s površinom šupljine dijelom apsorbira, tako da kroz mali otvor šupljine
izlazi zanemarivo malen reflektirane energije.
Takva šupljina praktički apsorbira svu dozračenu energiju, tj. ima a = 1. Samim time,
šupljina sama emitira maksimalnu energiju, kao i crno tijelo iste temperature, tj. c = 1.
Taj se princip koristi pri mjerenju temperature pomoću pirometara.
Relaciju između temperature i energije toplinskog zračenja idealnog tijela prvi je
postavio Josef Stefan 1884., a kasnije je teorijski potvrdio njegov student Ludwig
Boltzmann.
4
c
T E o =

, W/m
2
, (Stefan – Boltzmannov zakon). (1)

Ovdje je
c
E

totalna energija koju emitira crno tijelo apsolutne temperature T, po jedinici
površine i vremenu, dok je o = 5,667 10
-8
, W/(m
2
K
4
), Stefan-Boltzmannova konstanta.

173
Intenzitet zračenja

Intenzitet zračenja crnog tijela jedne valne dužine, ì, naziva se intenzitet
monokromatskog zračenja. Razdiobu intenziteta zračenja crnog tijela po spektru valnih
dužina opisuje Planckov zakon:
| | 1 - ) (
) (
2
5
1
c
λT / C exp λ
C
T , λ I =
,
m
W/m
2
u
, (Planckov zakon), (2)

gdje su konstante: C
1
= 3,7413·10
8
(W μm
4
)/m
2
, C
2
= 1,4388·10
4
μm K.

Najača gustoća snage monokromatskog zračenja crnog tijela temperature T u smjeru
normale n elementa površine je
dλ I E d
n c n c
=

, W/m
2
, (za T = konst.) (3)


174
I
c
ì
4

0 1 5 6
7 8
¯m
2 9
W/m
3
TOPLINSKO ZRAČENJE
CRNOG TIJELA
V
i
d
l
j
i
v
i

s
p
e
k
t
a
r
I
n
t
e
n
z
i
t
e
t

z
r
a
č
e
n
j
a
Valna dužina
T
1
T
2
T
3
T ~ 5900
o
C
T
1
< T
2
< T
3
I
max
(T
3
)
ì
max
(T)
c
E d

c
E

I
max
(T
2
)
I
max
(T
1
)


Slika 4. Distribucija intenziteta zračenja crnog tijela različitih
temperatura

Integracijom po cijelom spektru valnih dužina dobiva se:
4
n
0
n c n c
T dλ I E
λ
o = =
í
·
=

, W/m
2
. (4)

Gustoća snage zračenja crnog tijela,
) (
1 c
T E

, temperature T
1
, prikazana je na slici 4.
sivom površinom ispod krivulje distribucije intenziteta zračenja. Promjenom temperature
mijenja se ukupna snaga emisije, kao i distribucija energije po valnim dužinama.

Porastom temperature maksimalni intenzitet zračenja se pomiče prema manjim valnim
dužinama. To je poznato kao Wienov zakon pomaka, koji daje valnu dužinu maksimalnog
intenziteta zračenja:
175
T
,
λ
8 2897
max
=
, μm, (Wienov zakon pomaka). (5)

Za temperature crnog tijela u rasponu 5000 - 6000 K, koji odgovara temperaturama
Sunčeve korone, maksimalni intenzitet zračenja pada u područje vidljivog spektra, 0,38 -
0,76 um. Za područje temperatura 50 - 3000 K maksimalni intenzitet zračenja kreće se u
rasponu valnih dužina 0,5 - 6 um, koje pripadaju području toplinskog zračenja.
U odnosu na normalu, u smjeru nekog kuta m, emitirana energija crnog tijela
m c
E

može
se odrediti pomoću Lambertovog zakona kosinusa:

m =
m
cos E E
n c c
 
,
(6)


Ukupna gustoća snage, W/m
2
, koja se
emitira u poluprostor iznad elementa
površine je:


4 4
n n c c
T T E E o = to = t =
 
,
(7)

što odgovara Stefan - Boltzmannovom
zakonu.
Najčešće se umjesto jednadžbe (7)
koristi oblik:
4
c c
100
|
.
|

\
|
=
T
C E

,
(8)
gdje je C
c
= 5,667 W/(m
2
K
4
).

n
m
E
cn
E
cm
E
cm
= E
cn
cosm

Slika 5. Zračenje u poluprostor - Lambertov zakon

176
Zračenje realnih tijela
Kod realnih tijela, konstantne temperature T = konst., vlastita emisija
( ) T E

ovisi o
svojstvu apsorpcije njegove površine, pri čemu je kod takvih tijela koeficijent apsorpcije
uvijek manji od 1, tj. a < 1. Pored toga, apsorpcija ne mora biti ista za sve valne dužine
dozračene energije tijelu, pa će koeficijent apsorpcije a ovisiti i o karakteristikama
zračenja onog tijela od kojeg dolazi dozračena energija. Kako je spektralna distribucija
dozračene energije ovisna o temperaturi tijela koje emitira (emiter), to apsorpcija tijela
koje tu energiju prima (primatelj) ovisi o temperaturi emitera. Zbog toga a nije
jednoznačno svojstvo samo jednog tijela, premda apsorpcija ovisi i o vlastitoj
temperaturi, njena promjena zbog tog efekta je manje značajna od promjene koja nastaje
pri promjeni temperature emitera. Stoga, specifikacija a za neku površinu zahtjeva
opisivanje dvije temperature.

Ponašanje realnih tijela možemo usporediti s ponašanjem crnog tijela koje je definirano
sa svojstvom a = 1, što znači da apsorbira svu dozračenu energiju. Pri istim
temperaturama realno tijelo će zračenjem emitirati energiju
) (T E

, koja je uvijek manja
od energije koju bi emitiralo crno tijelo iste temperature,
) (
c
T E

. Odnos tih energija
definira se kao emisioni koeficijent:
tijela crnog energija emitirana
tijela nekog energija emitirana
T E
T E
= = c
) (
) (
c


. (9)

Eksperimentalno određivanje vrijednosti c je relativno jednostavno, pa u tome leži razlog
njegove praktičke upotrebe. Ipak, poteškoće u određivanju c javljaju se zbog činjenice da
se vrijednost c mijenja po spektru valnih dužina, c = c(ì).
S obzirom na koeficijent emisije c razvrstavamo realna tijela u dvije skupine:
- siva tijela: ε = konst. ,
- obojena tijela: ε = c(ì).

Posebno ponašanje pokazuju plinovi, koji su propusni za veći dio spektra toplinskog
zračenja.
Na primjer, jedno- i dvoatomni plinovi su potpuno prozračni, tj. imaju d = 1. Višeatomni
plinovi, npr. CO
2
i H
2
O, apsorbiraju, i sami emitiraju, zračenje u nekim dijelovima
spektra, pa se to ponašanje naziva selektivno zračenje.





APSORPCIJSKO PODRUČJE TOPLINSKOG SPEKTRA
za CO
2
i H
2
O
Plin Područje spektra
Granične valne dužine
ì
1
i ì
2
u um
CO
2
H
2
O
2,36 - 3,02
4,01 - 4,80
12,50 - 16,50
I.
II.
III.
I. 2,24 - 2,37
177







I
c
ì/um 40

max
)
c
= (ì
max
)
s
0 10 50 60
70 80 20 90
W/m
2
I
n
t
e
n
z
i
t
e
t

z
r
a
č
e
n
j
a
Valna dužina
T = konst.
100
30
I
max
(T)
crno
I
max
(T)
obojeno
I
max
(T)
sivo
crno
sivo
obojeno
c
c
= 1
c
s
= 0,5
c
o
= 0,35



Slika 6. Toplinsko zračenje crnog, sivog i obojenog tijela konstantne
temperature T


Kirchoffov zakon

Određivanje toplinskog toka koji zračenjem izmjenjuju dva tijela zahtjeva poznavanje
njihovih koeficijenata apsorpcije, a. U slučaju toplinske ravnoteže, kada se temperatura
tijela ne mijenja s vremenom, bit će vlastita emitirana energija (primatelja), E

, jednaka
apsorbiranoj energiji,
e
E a

, od energije
e
E

koju dozračuje neko drugo tijelo (emiter) iste
temperature (po jedinici površine i vremenu).
Kirchoff je zaključio da je u toplinskoj ravnoteži omjer emitirane energije, E

, i
koeficijenta apsorpcije, a, za sva tijela uvijek isti (npr. za tri tijela označena s indeksima
1, 2 i 3):
178
. konst
a
E
a
E
a
E
= = =
3
3
2
2
1
1
  
, (u toplinskoj ravnoteži, T = konst.) (10)

Taj omjer ne ovisi o karakteru drugog tijela koje dozračuje energiju, pa to može biti i
crno tijelo koje dozračuje
) (
c
T E

. Znači da vrijedi relacija:
. konst
T E
a
T E
= =
1
) ( ) (
c
 
, (u toplinskoj ravnoteži, T = konst.). (11)

(Porastom koeficijenta apsorpcije a prema vrijednosti a = 1 crnog tijela, raste vlastita
emisija od E

prema
c
E

crnog tijela iste temperature T, ali je omjer
. konst / E a / E = = 1
c
 
).
Usporedba s jednadžbom (9) vodi zaključku da su u toplinskoj ravnoteži koeficijenti
apsorpcije i emisije jednaki:

c = a
, Kirchoffov zakon. (12)

Uzevši u obzir jednadžbe (8) i (9) slijedi da je emitirana energija toplinskog zračenja
realnog tijela jednaka:
4
c c
100
|
.
|

\
|
c = c =
T
C E E
 
, W/m
2
, (13)

gdje je konstanta zračenja crnog tijela C
c
= 5,667, W/(m
2
K
4
).

Materijal Stanje površine Koeficijent
emisije, c
Temperatura, 0/
o
C
Aluminij polirana 0,040 40
Bakar polirana 0,023 115
Željezo polirana 0,244-0,377 425-980
Željezo oksidirana 0,736 100
Azbest hrapava 0,96 40
Crvena
cigla
hrapava 0,93 20
Boje glatka 0,92-0,96 100
Voda glatka 0,95-0,96 0-100

Uobičajena je praksa da se Kirchoffov zakon koristi i u slučajevima odstupanja od
toplinske ravnoteže, tj. umjesto teže mjerljivog koeficijenta apsorpcije a koristimo lakše
179
dostupne podatke za c. Zapravo, relacija a = c vrijedi približno i u tim slučajevima, ako
se za c uzme vrijednost prema temperaturi kakvu ima izvor zračenja (emiter), jer bi takvu
temperaturu imala površina primatelja u stanju toplinske ravnoteže s emiterom.
(Pretpostalja se da temperatura primatelja ima zanemariv utjecaj u odnosu na utjecaj
temperature emitera).
Kruta tijela su nepropusna za toplinsko zračenje, d = 0, pa vrijedi relacija: a + r = 1.
Apsorpcija, koja se praktički odvija na samoj površini krutog tijela, bitno ovisi o stanju te
površine. Tako glatke i polirane metalne površine jako reflektiraju dozračenu energiju i
pod istim kutem. Zbog toga je kod njih koeficijent apsorpcije a, kao i emisije c, vrlo
malen. Suprotno tome, kod oksidiranih (zrnastih) metalnih površina je a, odnosno c,
umjereno velik. Zbog hrapavosti površine kut refleksije nije jednak kutu upadnog
zračenja. Pri rješavanju inženjerskih problema obično se pretpostavlja slučaj difuzne
refleksije, tj. totalne refleksije, neovisne o kutu upadnog zračenja.

Kapljevine i plinovi obično propuštaju najveći dio dozračene energije, ali kapljevine
mogu jedan dio te energije i reflektirati.
Zračenje realnih tijela u poluprostor ne odvija se u skladu s ranije navedenim
Lambertovim zakonom, jer emisijski koeficijent u nekom smjeru ovisi o kutu m, tj. zbog c
= c(m).

U Toplinskim tablicama postoje podaci za koeficijente emisije u smjeru normale, c
n
,
različitih materijala. Na osnovu njih određuju se koeficijenti emisije u poluprostor, c, u
ovisnosti o stanju površine prema slijedećim relacijama:
- za glatke površine c = 0,95 c
n
,
- za polirane površine c = 1,2 c
n
, (14)
- za hrapave površine c = 0,98 c
n
.

................................................................................................................................................
.....


IZMJENA TOPLINE ZRAČENJEM

Ukupna energija koju zračenjem odašilje površina nekog tijela naziva se svjetloća
površine, K, W/m
2
. Ona se sastoji od vlastite emitirane energije ( E

) i reflektiranog dijela
dozračene energije (Φ) od drugog tijela, tj.
Φ r E A AK + =

. Izmjenjena toplina
zračenjem između dva tijela predstavlja razliku svjetloća njihovih površina, odnosno
razliku apsorbiranih energija zračenjem tih tijela. Pri tome je od posebne važnosti
međusobni položaj tijela u prostoru, pa matematički model općenitih slučajeva može biti
180
vrlo kompliciran. Ovdje će se razmotriti samo neki karakteristični modeli zračenja za
koje se relativno lako može dobiti matematičko rješenje.

Obuhvaćeno tijelo

Primjer obuhvaćenog tijela prikazan je na slici 7. Tijelo 1: temperature T
1
, emisijskog
koeficijenta ε
1
i vanjske površine A
1,
obuhvaćeno je tijelom 2: temperature T
2
< T
1
,
emisijskog koeficijenta ε
2
i unutarnje površine A
2
.
U prostoru između tijela nema materije, ili je ispunjen medijem prozračnim za toplinske
zrake. Pretpostavlja se da je oblik površine bez udubljenja ili izbočenja, odnosno da su
površine tijela međusobno vidljive u svim točkama. Zbog razlike u veličini tijela samo će
dio svjetloće površine tijela 2 pogađati površinu tijela 1, a ostatak će pogoditi vlastitu
površinu tijela 2. Geometrijski faktor odnosa površina je ω = A
1
/A
2
s 1.
Svjetloće površina tijela 1 i 2 opisane su slijedećim jednadžbama:
2 2 1 1 1 1 1
K A r E A K A e + =
, (15)
2 2 2 1 1 2 2 2 2 2
) 1 ( K A r K A r E A K A e ÷ + + =
. (16)

A
2
2
2
A
2
A
1
1
A
1
K
2
= eA
2
K
2
aA
1
K
2
A
1
E
1
+ rA
1
K
2
= A
1
K
1
A
2
E
2
A
1
K
1
r
2
A
1
K
1
(1-e) A
2
K
2
r
2
(1-e) A
2
K
2
A
2
K
2
A
1
1

Slika 7. Model obuhvaćenog tijela

Zbog nepropusnosti tijela d
1
= 0 i d
2
= 0 vrijedi r
1
+ a
1
= 0 i r
2
+ a
2
= 0. Prema
Kirchoffovom zakonu je a
1
= ε
1
, odnosno a
2
= ε
2
, dok za vlastite emitirane energije
vrijedi prema Stefan − Boltzmannovom zakonu:
181
4
1
c 1 1
100
|
.
|

\
|
c =
T
C E

i
4
2
c 2 2
100
|
.
|

\
|
c =
T
C E

. (17)

Iz toplinske bilance tijela 1 (alternativno tijela 2) i rješavanjem jednadžbi (15) i (16)
dobiva se izmjenjeni toplinski tok Φ
12
:

|
.
|

\
|
÷ |
.
|

\
|
|
|
.
|

\
|
÷
c
e +
c
=
4
2
4
1
2 1
c 1
12
100 100
1
1 1
T T C A
Φ
, W. (18)

U dva specijalna slučaja:
- zračenje točkastog izvora ili zračenje u beskonačni prostor, kada ω → 0,
- crno tijelo 2 , kada je ε
2
= 1.
jednadžba (18) poprima jednostavniji oblik:

|
.
|

\
|
÷ |
.
|

\
|
c =
4
2
4
1
c 1 1 12
100 100
T T
C A Φ
, W. (19)

Kada se između tijela stavi zastor, kao na slici 8, on će smanjiti toplinski tok zračenja
između tijela 1 i 2. Toplinski tok se može odrediti iz jednadžbe:

|
.
|

\
|
÷ |
.
|

\
|
|
|
.
|

\
|
÷
c
+
|
|
.
|

\
|
÷
c
+
c
=
4
2
4
1
1
2 2
1
1
c 1
12
100 100
1
1
1
1 1
T T
A
A
A
A
C A
Φ
z z
. (20)



182
A
2
2
T
2
c
2
o
A
1
1
c
1
T
1
c
z
T
z
z
A
z
u
1-z
u
z-2


Slika 8. Obuhvaćeno tijelo sa zastorom


Bliske paralelne stijenke

Ako je razmak između paralelnih stijenki zanemarivo malen, δ ≈ 0, tada će svjetloća
površine jedne stijenke u cijelosti pogađati površinu druge stijenke i obrnuto. Koristeći
uvjet, koji vrijedi za ovaj model: A
1
= A
2
= A, tj. ω = 1, dobiva se iz jednadžbe (18)
izmjenjeni toplinski tok takvog modela.

|
.
|

\
|
÷ |
.
|

\
|
÷
c
+
c
=
4
2
4
1
2 1
c
12
100 100
1
1 1
T T AC
Φ
, W. (21)

U slučaju paralelnih stijenki sa zastorom polazimo od jednadžbe (20), koja za slučaj ω =
1 poprima oblik

|
.
|

\
|
÷ |
.
|

\
|
|
|
.
|

\
|
÷
c
+ ÷
c
+
c
=
4
2
4
1
2 1
c
12
100 100
1
2
1
1 1
T T AC
Φ
z
, W. (22)


183
1 2
T
2
T
1
c
1
c
2
u
1z
vakuum
u
z 2
z
T
z
1 2
T
2
T
1
c
1
c
2
AE
1
AK
2
r
1
AK
2
o ~ 0
vakuum
AE
1
~ 0
c
z


Slika 9a. Zračenje paralelnih stijenki Slika 9b. Zračenje paralelnih stijenki sa
zastorom

Za slučaj s n zastora može se jednadžba (22) preoblikovati jednostavnim proširenjem
nazivnika zbrajanjem članova (2/ε
z
-1) za svaki zastor.




You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->