Professional Documents
Culture Documents
MAŠINSKI FKULTET
ODSJEK:PROIZVODNO MAŠINSTVO
TERMODINAMIKA I
(Knjiga za usmeni ispit iz termodinamike I)
1
SADRŽAJ
TERMODINAMIKA I
1.UVOD
2.PROCESI S VODOM I VODENOM PAROM
3.PRIJENOS TOPLOTE
4.POLITROPE
5.POSEBNE POLITROPSKE PROMJENE
6.OTVORENI SUSTAVI
7.KRIŽNI PROCESI
8.NERAVNOTEŽNI I NEPOVRATNI PROCESI
9.IZMJENJIVAČI TOPLOTE
10.DIJAGRAMI ZA H2O
11.IDEALNI PLINOVI
12.TERMODINAMIČKI MODEL
13.ZRAČENJE
2
TERMODINAMIKA
1 UVOD
Klasična ili ravnotežna termodinamika
U stvarnim slučajevima se pri izmjeni topline oblikuje polje temperature, pa sustav nije u
toplinskoj ravnoteži. Za rješavanje takvih slučajeva potrebna je teorija neravnotežne
termodinamike, koja do danas nije u potpunosti razvijena. Stoga se takvi slučajevi
rješavaju ili kombinacijom eksperimentalnog iskustva i teorije u okviru prijelaza topline,
ili numeričkim metodama, pri čemu se polazi od hipoteze da relacije ravnotežne
termodinamike vrijede lokalno, tj. za proizvoljno male djeliće sustava koji je na
globalnom nivou neravnotežan.
Građa tvari
Predodžba materije kao kontinuuma vrijedi samo na razini grubog
makroskopskog promatranja koje ne prepoznaje diskretnu (zrnastu) strukturu tvari.
Finića naših zapažanja ograničena je valnom dužinom svjetlosnih zraka koje se protežu u
intervalu 0,36 ÷ 0,78 μm (mikrometar, 1μm = 10-6 m). O građi materije ispod tog nivoa
3
možemo zaključiti tek posrednim putem. Na primjer, lako možemo vidjeti da miješanjem
alkohola i vode nastaje otopina čiji je volumen manji od zbroja pojedinačnih volumena
alkohola i vode prije miješanja. To nas upućuje na zaključak da su tvari, u navedenom
primjeru alkohol i voda, sastavljeni od čestica (korpuskula - lat. = malo tijelo, čestica)
između kojih postoji prazan međuprostor.
Grčki mislilac Demokrit (460-357 g. prije Krista) bio je začetnik ideje da se tvari sastoje
od nedjeljivih čestica, atoma (grč. = nedjeljiv). Danas znamo da su atomi sastavljeni od
jezgre koja je građena od protona i neutrona, te elektrona koji se nalaze u složenom
gibanju oko jezgre (elektronski omotač). Postoji i čitav niz drugih elementarnih čestica
unutar atoma.
Promjer atoma je reda veličine 10-10 m, dok je masa atoma približno 10-26 kg.
Međusobnim povezivanjem atoma nastaju molekule različitih tvari, kao npr. vodika i
kisika ili spojeva poput vode, ugljičnog dioksida, alkohola i itd. Stoga možemo reći da je
molekula najmanja česticom neke tvari, jer se ona ne može dalje dijeliti na manje čestice
istog kemijskog sastava.
Na molekularnom nivou volumen čestica materije i ukupni volumen se razlikuju. To je
posebno slučaj kod materije u plinovitom agregatnom stanju kada je volumen čestica
materije zanemarivo malen u odnosu na prostor u kojem se molekule gibaju.
Na makroskopskom nivou zamagljuje se diskretna struktura i materija se smatra
kontinuirano raspoređena prostorom - kontinuum.
Masa i količina
Materija ima slijedeća svojstva: zauzima prostor (volumen, V), posjeduje svojstvo
inercije koje je povezano s masom m i podložna je utjecaju gravitacije, tj. ima težinu, mg.
Kako su volumen i masa svojstva tvari to su i gustoća m / V , kg/m3, i specifični
volumen v V / m , m3/kg, također svojstva tvari.
Materiju opisujemo na dva načina, s pojmom mase ili količine. Masu označavamo s m, a
osnovna jedinica u SI sustavu je 1 kg. Oznaka za količinu je N, a osnovna jedinica je 1
kmol. Kod otvorenih sustava s protokom materije primjenjuje se pojam protočne mase
m (kg/s) i protočne količine N (kmol/s).
4
1 kmol 6,022 10 26 molekula
1
6,022 10 26 molekula 1 kmol . (1)
1kmol n
N kmol nmolekula kmol
6,022 10 molekula 6,022 10 26
26
. (2)
Broj molekula u 1 kmolu je uvijek isti za sve tvari i ne ovisi o temperaturi, tlaku ili bilo
kojem drugom vanjskom uvjetu. U slučaju plinova temperatura i tlak bitno utječu na
volumen 1 kmola.
Pri normalnom stanju, koje je definirano temperaturom 0oC i tlakom 1,0133·105 Pa,
volumen 1 kmola plinova iznosi približno 22,41 m3. Na tome počiva uvođenje praktičnije
manje jedinice količine, koja je jednaka broju molekula sadržanih u 1 m3 plina pri
3
normalnom stanju. Taj broj molekula u 1m3 naziva se jedan normni kubni metar, 1 m n .
3
Proizvoljnu količinu s dimenzijom m n označavamo s Nn. Vrijedi odnos 1 kmol = 22,41
m 3n , na temelju kojeg je jedinica za pretvorbu dimenzija:
1 kmol 22 ,41 m 3n
1
22,41 m 3n 1 kmol . (3)
3
Preračunavanje količine N (kmol) u Nn ( m ), ili obrnuto, vrši se prema relacijama:
n
5
nM i
m nm i nM i a nM i 0 ,1660 10 26
6 ,022 10 26 , [kg] . (6)
Uvrštavanje jednadžbe (2) u jednadžbu (6) može nam poslužiti da nađemo vezu između
mase (m, kg) i količine (N, kmol):
n
mkg kmol M i N kmol M i
6,022 10 26 ?
Broj na desnoj strani jednadžbe jeste točan, ali ima dimenziju [kmol], a ne [kg] kako bi
trebalo! Stoga je očito da masa i količina nisu povezane s pojmom molekularne mase Mi,
jer ona nema dimenziju. Pojam koji povezuje masu i količinu mora imati numeričku
vrijednost kao molekularna masa, ali uz dodatak dimenzije. Iz toga slijedi definicija nove
veličine koja se naziva molna masa, M:
kg m
M Mi
kmol N (7)
Vrste sustava
Sustavi se mogu klasificirati na razne načine. Prema vrsti tvari razlikujemo: kemijske
elemente i kemijske spojeve, a mogu postojati ili kao čiste tvari ili kao smjese. Prema
agregatnom stanju razlikujemo tvari kao:
krute - oblik i volumen su postojani; malo se mijenjaju i pri djelovanju
značajnih sila,
kapljevite (spadaju u tekućine ili fluide) - lako mijenjaju oblik, a volumen je
postojan,
plinovite (spadaju u tekućine ili fluide) - lako mijenjaju i oblik i volumen,
(plazma, tj. ionizirani plin, smatra se također oblikom agregatnog stanja).
Prema kemijskom sastavu ili agregatnom stanju sustavi mogu biti homogen (istovrsni) ili
heterogeni (različiti).
Prema svojstvima razvrstavamo sustave u izotropne, ako imaju jednaka svojstva u svim
materijalnim točkama, ili neizotropne.
6
Prema modelu ponašanja (teorijska podjela radi lakšeg proračuna) razvrstavamo tvari
na:
- idealne tvari; pojave na nivou molekularne strukture nemaju utjecaja na
makroskopska svojstva,
- realne tvari.
Granica sustava može se postaviti tako da obuhvaća sve sudionike procesa (slika 1a), ili
tako da obuhvaćaju samo onu materiju za čije smo promjene stanja posebno
zainteresirani (slika 1b). Nije nužno poznavati identitet i svojstva materije izvan sustava,
ako su nam poznati efekti njene energijske interakcije, npr. toplinske ili mehaničke, sa
sustavom. Često se materija izvan sustava smatra okolišem (okolinom), koja nije nužno u
interakciji sa sustavom.
Granice sustava mogu za masu (odnosno tok mase) biti nepropusne (zatvorene) ili
propusne (otvorene), a za energijsku interakciju izolirane ili neizolirane. Pored toga, one
mogu obuhvaćati stalni ili promjenljivi volumen.
Zatvoreni sustav podrazumijeva skup materijalnih sudionika uvijek istog identiteta, tj.
kroz granice sustava nema protoka mase, ms = konst.,(kg). Sva ostala svojstva,
uključujući i volumen, mogu se mijenjati tijekom procesa. Za nastanak procesa nužna su
najmanje dva materijalna sudionika različitog energetskog stanja, npr. sustav i okolina,
koji izmjenjuju toplinu Q (J) i mehanički rad W (J). Ovakav tip sustava koristi se u
klasičnoj termodinamici.
7
Slika 2a. Zatvoreni sustav Slika 2b. Otvoreni sustav
Potpuno izolirani sustav. Kroz granice sustava nema nikakve energijske interakcije s
okolišem: Q = 0 i
W = 0 kod zatvorenog, ili Φ = 0 i P = 0 kod otvorenog sustava. Izmjena topline i/ili rada
odvija se između sudionika sustava, pa sustav ne može imati manje od dva sudionika.
Djelomično izolirani sustavi su: toplinski izoliran sustav (Q = 0 ili Φ = 0) i mehanički
izoliran sustav
(W = 0 ili P = 0).
Ravnoteža
Ravnoteža podrazumijeva stanje tvari kada se njena svojstva vremenom ne mijenjaju.
Tada su čestice materije s različitim energijskim stanjima jednako pomiješane u cijelom
prostoru, kao što su i u najmanjem makroskopskom djeliću prostora. Čestice s većim
energijama gibanja izmješane su s česticama nižih energija u cijelom prostoru bez
ikakvog energijskog reda, tj. reda koji bi se postigao sortiranjem čestica prema njihovim
energijskim stanjima. Stoga se kaže da je ravnoteža stanje najvećeg nereda. Po iskustvu
sve materije imaju prirodnu težnju prema unutarnjoj ravnoteži, pa i sudionici složenih
sustava teže konačnoj ravnoteži sustava. Taj spontani proces odvija se samo u jednom
smjeru, prema ravnoteži, pa kažemo da je nepovratan (ireverzibilan). U stanju
ravnoteže sustav je u energijskom smislu mrtav. Ove iskustvene spoznaje mogu se opisati
samo pomoću posebnog svojstva kojeg je Clausius nazvao entropija, S (J/K) - prema
grčkoj riječi: τρoπή (transformacija). Entropija je jedina veličina u fizici koja ima zadani
8
smjer po vremenu, pa se ponekad naziva strijela vremena.
Gotovo svi procesi na mikroskopskoj razini su vremenski simetrični, što znači da bi se odvijali na isti način
i u slučaju obrnutog smjera vremena. Na makroskopskom nivou (kontinuumu) to ne vrijedi, pa tako
primjerice uočavamo da zbog viskoziteta nastupa trenje i disipacija energije (ne postoje na mikroskopskom
nivou) kao trajne posljedice koje se ne mogu ukloniti. To daje vremensku usmjerenost (ireverzibilnost)
makroskopskim procesima.
Prvi postulat ravnoteže: Sustav prepušten sam sebi teži stanju koje se više ne može
promijeniti bez vanjskih utjecaja.
Neravnoteža može postojati unutar tvari, ili između sudionika unutar sustava, ili sustava
i okoliša. Ona može biti mehaničke, toplinske, kemijske ili elektromagnetske prirode, što
uzrokuje nastanak procesa. Sudionici procesa raspolažu s vlastitim energijama, a
neravnoteža se očituje u različitim energetskim stanjima sudionika.
Proces
9
Proces u pravilu označava ukupni fizikalni događaj tijekom kojega dolazi do promjene
stanja sudionika. Često se promatra samo proces najvažnijeg sudionika, tzv. radne tvari,
čije promjene stanja nastupaju zbog energijske interakcije s drugim sudionicima
(okolišem).
Pretvorba energija, tj. oblici energijske interakcije između sudionika procesa odvijaju se
u obliku: mehaničkog rada, topline, kemijske reakcije, elektromagnetske indukcije i sl.
Klasična termodinamika ne razmatra sustave u kojima dolazi do promjene kemijskih ili
elektromagnetskih svojstava.
Stanje sustava opisano je s određenim brojem termodinamičkih koordinata: X1, X2, X3,
...., Xn. To su ona svojstva, koja su nužna za potpun opis makroskopskog stanja sustava,
pa ih stoga nazivamo veličinama stanja.
Numerička vrijednost veličine stanja ne ovisi o prošlosti, tj. o prošlim stanjima i načinu
na koji se provedene promjene stanja sustava. Po toj karakteristici slijedi da su veličine
stanja, sa stanovišta matematike, totalni diferencijali (oznaka: dX). Promjena svojstva X
između početnog (1) i konačnog (2) stanja definirana je kao:
2
dX X 2 X 1 X 12
1 . (9)
dp p 2 p1 p12
1 , promjena tlaka, (10)
2
dT T 2 T1 T12
1 , promjena temperature, (11)
10
2
dV V 2 V1 V12
1 , promjena volumena, (12)
2
dU U 2 U 1 U 12
1 , promjena unutarnje energije, (13)
2
dH H 2 H 1 H 12
1 , promjena entalpije, (14)
2
dS S 2 S1 S12
1 , promjena entropije. (15)
Ekstenzivne veličine se mogu izraziti (svesti) po jedinici mase ili količine tvari, te tako
dobivaju karakter intenzivnih veličina. Razlikujemo specifične i molne veličine.
Specifične veličine su one koje su svedene na jedinicu mase 1 kg; npr. specifični volumen
v = V/m (m3/kg).
Molne veličine svedene su na jedinicu količine 1 kmol, npr.: molni toplinski kapacitet C
(J/kmol K).
Kako su materije različito građene to proizlazi da svaka od njih ima svoju jednadžbu
stanja - tj. ne postoji "univerzalna" jednadžba stanja, koja bi imala identičan oblik (do
konstanti!) za sve materije.
Ako se neka fizikalna (elektromagnetska) i kemijska svojstva materije, koja proizlaze iz
njene molekularne građe, uzmu kao karakteristične konstante (C1, C2, ...), tada se može
napisati jednostavnija jednadžba stanja koja ima sličan oblik (po Xi) za sve materije;
razlika je samo u vrijednostima konstanti:
f * ( X 1 , X 2 , X 3 , ..., X n , ..., C1 , C2 , ..., Cn ) 0 . (17)
11
Konačno, ako su neka svojstva međusobno zavisna, npr. X3 =X3 (X1, X2), X4 =X4 (X1, X2),
... itd., tada je oblik jednadžbe stanja još jednostavniji.
Homogene izotropne tvari imaju najednostavniji oblik jednadžbe stanja, jer je dovoljno
poznavati dvije veličine stanja, npr. X1 i X2. Tada vrijedi: X3 =X3 (X1, X2), X4 =X4 (X1, X2)
itd., pa jednadžbu stanja u implicitnom obliku glasi:
f 3 X 1 , X 2 , X 3 0 , ili f 4 X 1 , X 2 , X 4 0 itd.. (18)
Za homogene smjese nužno je znati još i sastav zi komponenti u mješavini: X3 =X3 (X1,
X2, zi) itd., pa imamo implicitnu jednadžbu stanja:
f 3* X 1 , X 2 , X 3 , zi 0 , itd.. (19)
Izbor dvije nezavisne veličine stanja, X1, X2, pomoću kojih se mogu izraziti sve ostale,
nije propisan nikakvim fizikalnim zakonom. Stoga je logično da se odaberu one veličine
koje su dostupne mjerenju. Masu m i volumen V možemo lako mjeriti, ali se samo njihova
kombinacija u obliku specifičnog volumena v = V/m ili gustoće = m/V može smatrati
pravom veličinom stanja. Kada se govori o stanju homogene tvari, tada je je stanje 1 kg
ili 1 m3 te tvari isto kao i stanje bilo kojeg dijela mase, ili volumena promatrane tvari.
Relativno lako mogu se mjeriti još samo tlak (p) i temperatura (T), pa je to razlogom što
se te veličine često koriste kao nezavisne veličine stanja. Jednadžbe stanja homogenih
tvari imaju oblik funkcijskih veza:
f T , p , v 0 , termička jednadžba stanja. (20)
Temperatura. Definicija pojma temperature glasi: tijela u toplinskoj ravnoteži imaju istu
temperaturu. Vrijedi i obrnuto: tijela jednakih temperatura nalaze se u toplinskoj
ravnoteži. Ovakva definicija slijedi neposredno iz nultog zakona termodinamike. Prema
kinetičkoj teoriji plinova dana je veza apsolutne temperature (T) i prosječne kinetičke
energije molekula, Ek mw / 2 , temeljene na prosječnoj brzini w , u obliku:
2
2 Ek
T
3 kb , (21)
12
Za toplinsko stanje tvari mjerodavna je apsolutna temperatura (Kelvinova ili Rankinova
skala), koju označavamo slovom T. Stoga se temperatura (oznaka ), mjerena
relativnom skalom (Celsiusovom ili Fahrenheitovom), mora preračunati u apsolutnu
temperaturu i kao takva koristiti u jednadžbi stanja!
Tlak. Gibanje molekula odražava se na graničnoj plohi tvari kao normalna sila, Fn , po
jedinici površine te plohe s normalom n, tj. p = Fn/An . Sila se javlja kao posljedica
promjene impulsa (količine gibanja) molekula pri sudaru sa stijenkom (ili npr.
instrumentom za mjerenje tlaka) što je direktno proporcionalno s brojem i brzinom
molekula. Prema kinetičkoj teoriji plinova tlak je, kao i temperature, povezan s
prosječnom kinetičkom energijom translacije molekula, E k , ali je za razliku od
temperature ovisan još i o koncentraciji molekula, odnosno broju molekula u jedinici
volumena, n/V. Broj molekula obuhvaćen je pojmom količine, N = n/6,022·1026 , kmol.
2n 2 N
p E k 6,022 10 26 E k
3V 3 V . (22)
Slika 3. Energije sustava (U, Ek, Ep, ...) i oblici energijskih interakcija
s okolinom
13
I. GLAVNI STAVAK TERMODINAMIKE
Energija se definira kao sposobnost vršenja rada. Rad je definiran kao djelovanje
sile na nekom putu: F dl . Skalarni produkt vektora sile i vektora puta rezultira
skalarom, pa je energija skalar s dimenzijom J = Nm. Svaki sustav, ili sudionik sustava,
ima neko energetsko stanje.
Razlikujemo dva vida energije:
1) - Energija sustava (sudionika) je energija vezana na sustav (sudionik). Promjena
takve energije mjerljiva je s promjenom nekih makroskopskih svojstava sustava čija se
vrijednost izražava uvijek u odnosu na neko referentno ishodište. Na primjer, visina i
brzina mjere se u odnosu na zemlju, tj. kao relativne veličine. Stoga nam nisu poznati
apsolutni iznosi potencijalne i kinetičke energije sustava, nego samo promjene tih
energija tijekom procesa.
2) - Prijelazni oblici energija pojavljuju se u energijskoj interakciji između dva ili
više sudionika, ili između sustava i okoline (ostatka svemira).
Mikroskopski nivo
Unutarnja energija općenito obuhvaća sve oblike energije koju posjeduju molekule neke
tvari. Posebno, energija translacije, rotacije i vibracije molekula mijenja se tijekom
grijanja ili hlađenja tvari, pa se ta energija ponekad naziva unutarnja toplinska energija
U. Ona predstavlja veličinu stanja tvari, jer njena numerička vrijednost ne ovisi o
prošlosti, tj. načinu na koji se postiglo to stanje.
Nuklearna energija, En, koja je vezana u jezgrama atoma, a oslobađa se razbijanjem
(fisija) ili spajanjem (fuzija) atoma.
Kemijska energija, Ec, koja se oslobađa ili vezuje tijekom kemijskih reakcija.
Električna energija, Ee, koja je povezana s nabojem elektrona i protona u atomima.
Makroskopski nivo
Na osnovi makroskopskih svojstava, kao što su brzina w, visina z i slično, mogu se opisati
makroskopski oblici energije koju posjeduje neka materija.
Kinetička energija: translacije Ek = mw2/2, ili rotacije Ek = J2/2.
Potencijalna energija, Ep = mgz, je energija položaja, z, težišta mase sustava, m, u
nekom potencijalnom (gravitacijskom) polju koje izaziva ubrzanje g.
Energija elastične deformacije, Ed, koja nastupa pri promjeni oblika čvrstog tijeka
(npr.opruge).
14
Za energije vrijedi aditivno svojstvo, pa ukupna energija sustava jednaka sumi
pojedinačnih oblika:
E U E k E p E c E e E n E d Ei
i . (24)
Ako neki sudionik sustava ima elastična svojstva, tada se treba uzeti da postoji i ΔEd 0.
Unutarnja energija
Porast temperature tijela je makroskopski odraz pojačanog gibanja molekula
promatrane tvari, kao posljedica primljene energije. Obrnuto, hlađenjem pada
temperatura tijela, a gibanje njegovih molekula slabi. Zaključujemo, da molekularna
struktura materije djeluje kao svojevrstan spremnik energije, koju nazivamo unutarnja
energija, U. Ona ne ovisi o makroskopskoj brzini ili poziciji tijela u prostoru, već je
povezana s veličinama stanja sličnog molekularnog porijekla kao što su npr. temperatura
(T) i tlak (p).
15
Jednadžba stanja idealnih homogenih tvari f(T, p, v) = 0, može se pisati kao p = p(T, v),
pa tako vrijedi i da je u = u(T, v). Diferencijalna promjena specifične unutarnje, u, kao
funkcije dviju nezavisnih varijabli, T i v, izražava se kao zbroj parcijalnih promjena:
u u u u u
du dT dv d dv cv d dv
T v v T v v v . (28)
Idealni plinovi
Za plinovite tvari obično se uzima da je unutarnja energija ovisna samo o temperaturi, u
= u(T) ili u= u(), što strogo vrijedi samo za idealne plinove. Tada se može koristiti
jednostavnija relacija:
du cv d , (idealni plinovi). (30)
16
Za konačnu promjenu specifične unutarnje energije, u12, pri konačno velikoj promjeni
temperature, , vrijede jednadžbe:
2
u12 cv d
1 , (idealni plinovi). (32)
2
u12 c d
1 , (krute i kapljevite tvari). (33)
Pravi specifični toplinski kapacitet označava toplinu, J, koja se treba dovesti 1 kg tvari za
porast temperature od 1 oC, bez obzira koja je početna temperatura. Na višim početnim
temperaturama treba više topline za porast temperature, stoga je c = c(). Posebno, za
zagrijavanje 1 kg vode od 14,5 oC do 15,5 oC potrebno je dovesti 4186,8 J topline, pa je
pravi specifični toplinski kapacitet vode: c(15oC) = 4186,8 J/(kg K). Potreban iznos
topline bio je uzet ranije kao jedinica za toplinsku energiju nazvanu "kilokalorija", (1
kcal = 4186,8 J).
c 2
v 1
2 ¸1 , (za plinove). (34)
17
Takav račun se primijenjuje i na realne plinove, ako se u zadanim uvjetima njihovo
i
c 2
v 0
očitati iz Toplinskih tablica.
18
sustava, koja nastupa samo zbog mehaničke interakcije s okolinom, W 0, naziva se
adijabatska promjena.
Sličan dogovor vrijedi i za toplinski tok Φ i snagu P!
Mehanički rad
Mehanički rad, W, je skalarna veličina, definirana kao skalarni produkt vektora sile i
vektora pomaka, W F l F cos l Fl l , gdje je Fl komponenta (projekcija) sile F u
smjeru pomaka l. Kada je sila funkcija puta, Fl Fl l , tada je mehanički rad definiran
kao
2
2 2
W12 F l dl F l cos dl Fl l dl
1 1 1 . (37)
O mehaničkom radu ima smisla govoriti samo kao obliku energijske interakcije između
najmanje dva, ili više sudionika. U pravilu je jedan sudionik tzv. radni sustav ili radni
medij (RM) na koga se odnosi desna strana jednadžbe (37), dok se W12 na lijevoj strani
iste jednadžbe odnosi na ostale sudionike u okolišu radnog medija. Jednadžba (37)
vrijedi u slučaju kada ne postoje mehanički gubici pri interakciji radnog medija i okoliša,
pa kažemo da jednadžba vrijedi samo u slučaju vanjske mehaničke ravnoteže.
Mehanička energija prenosi se putem djelovanja sile na dodirnoj plohi radnog medija i
okolišnjih tvari (okoliša). Ona se može odraziti na radni medij kao promjena njegove
kinetičke energije, E k ,12 :
2
2
2 dw 2
dl
2
w2 w 2 w12
W12 F dl m dl m dw m w dw m m 2 Ek ,12
1 1
dt 1
dt 1
2 1 2 , (38)
1
1 1 1 . (39)
Plinoviti sustavi
Poseban slučaj su plinoviti mediji zbog osobine da lako mijenjaju svoj volumen, ΔV. U
općem slučaju, pri promjeni volumena plina mijenja se i tlak, p, pod kojim se plin nalazi,
tj. općenito je p = p(V), pa je mehanički rad pri promjeni volumena jednak:
2
2 F l 2 2
W12 F l dl Adl p V dV m p v dv
1 1
A 1 1 , (mehanički rad plina). (40)
Ako pri promjeni volumen ne dolazi do promjene tlaka, p = konst., tada je:
2
W12 p dV p V2 V1 m p v 2 v1
1 , (mehanički rad uz p = konst.). (41)
19
Promjena volumena plinovitog zatvorenog sustava moguća je samo ako to okolina
dozvoljava! Samo se tada dio energije pretvara u mehanički rad. Ako volumen plina
ostaje konstantan, tada nema mehaničkog rada! Kod otvorenih sustava prilike su
drugačije, pa umjesto mehaničkog rada govorimo o tehničkom radu (snazi) koji je
povezan sa strujanjem plina (vidjeti kasnije).
Sve realne mehaničke interakcije između radnog sustava i okoliša praćene su, većim ili
manjim, nepovratnim (ireverzibilnim) gubitkom energije. Nepovratni dio mehaničkog
rada očituje se u pojavi trenja, između tvari koje se kreću različitim brzinama, kao i
unutar samih tekućina u obliku viskozne disipacije. Plastične deformacije krutih
sudionika pri mehaničkoj interakciji znak su da je dio energije trajno izgubljen
(zarobljen) u deformaciji strukture, jer nakon prestanka uzroka ne će nastupiti spontani
povrat u izvorno stanje.
Znak jednakosti u jednadžbi (43) vrijedi samo u uvjetima vanjske mehaničke ravnoteže. U
protivnom slučaju lijeva i desna strana jednadžbe nisu jednake. Pri neravnotežnoj
interakciji javlja se gubitak rada koji se ne da lako procijeniti, već se mora
eksperimentalno odrediti.
20
Zbog zanemarive promjene volumena krutog, odnosno, kapljevitog sustava, nema ni
zamjetne volumenske promjene okolišnjeg zraka, tj. dV 0 , pa nema ni mehaničkog
efekta, Wo 0. Tada, umjesto jednadžbe (43), u vanjskoj mehaničkoj ravnoteži vrijedi
pri čemu se podrazumijeva da osim zraka u okolišu postoji sudionik koji preuzima
{W}okoliš !
I. Zakon termodinamike
Zatvoreni sustav
Prvi Zakon termodinamike je poseban oblik zakona održanja energije, kojim se
uzima u obzir toplinska i mehanička interakcija sustava s okolišem. Sukladno dogovoru o
predznacima, tj. smislu topline i mehaničkog rada, ovaj se zakon izražava u
matematičkom obliku kao:
Q12 W12 Ei ,12
i , odnosno, (46)
Desne strane jednadžbi (46) i (47) opisuju promjene odgovarajućih oblika energije
zatvorenog sustava (u pravilu radnog medija) uslijed toplinske i mehaničke interakcije s
okolišem. Indeks 1 označava početno, a indeks 2 konačno stanje sustava. Zanemarujući
posljednji član desne strane jednadžbe (47), sukladno objašnjenju uz jednadžbu (26),
dobiva se jednostavniji oblik:
Q12 W12 U12 E k ,12 E p ,12 , (J). (I. zakon termodinamike) (48)
w22 w12
E k ,12 m
promjena (kvadrata) brzine, w :
2
12 2 , (51)
21
Toplina, Q12, i mehanički rad, W12, su prijelazni oblici energije, pa se ne mogu odrediti
na temelju svojstava samog sustava. Jedna od te dvije energijske interakcije mora biti
poznata (zadana), a tada se druga može odrediti iz jednadžbe I. zakona termodinamike,
(49).
q12 w12 u12 ek ,12 e p ,12 , (J/kg). (I. zakon termodinamike). (53)
Otvoreni sustav
Bilanca energije otvorenih sustava mora uzeti u obzir protok mase, m (kg/s), kroz
dijelove granične plohe sustava. Uvođenjem vremenske jedinice, članovi u jednadžbi
dobivaju novu dimenziju, J/s = W. To se naglašava dodatnom oznakom u obliku točkice
iznad oznake energija justava: H 12 , E k ,12 i E p ,12 . Sukladno tome, sada govorimo o
toplinskom toku, Φ12, i snazi P12, a ne kao prije o toplini i mehaničkom radu. Za otvorene
sustave vrijedi:
12 P12 H 12 E k ,12 E p ,12 , (W) (I. zakon termodinamike). (54)
Ovdje se oznake indeksa 1 odnose na stanje radne tvari na ulazu, a indeksa 2 na izlazu iz
otvorenog sustava.
Entalpija
Kombinacijom unutarnje energije (U), tlaka (p) i volumena (V) može se definirati
nova veličina stanja koja se naziva entalpija (H). S obzirom na vrstu sustava entalpiju
radne tvari izražavamo na dva načina,
H U pV , J, (zatvoreni sustav, m = konst.). (55)
Slijedi da je, neovisno o vrsti sustava, specifična entalpija (h) definirana kao:
h u pv , J/kg. (57)
22
Za diferencijalnu promjenu specifične entalpije vrijedi relacija:
Kapljevine
Kod kapljevitih tvari je dv 0, pa se jednadžba (58) pojednostavnjuje u oblik
Integracijom se dobiva
h12 h2 h1 u12 vp12 , (za kapljevine), (60)
odnosno
H 12 H 2 H 1 m h2 h1 U 12 Vp12 , (za kapljevine). (61)
Plinovi
Kod plinova vrijedi opći oblik prema jednadžbi (58). Posebno, u slučaju idealnih plinova
vrijedi jednostavna jednadžba stanja: pv = RT, pa je d pv RdT , kao i relacija za
diferencijalnu promjenu unutarnje energije: du cv dT . Tada je
Ovdje je cp, J/(kg K), specifični toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku, p = konst..
Za razliku od kapljevina, kod plinova postoji neograničeno mnogo različitih specifičnih
(ili molnih) toplinskih kapaciteta, ovisnih o promjeni stanja plina!
Entalpija idealnih plinova ovisna je samo o temperaturi, isto kao i unutarnja energija!
Ukupna promjena entalpije od ulaznog (1) do izlaznog stanja (2) dobiva se integracijom
jednadžbe (62):
H 12 H 2 H 1 m c p T2 T1 N C p 2 1 , W, (idealni plinovi). (63)
H 1 H 0 m c p 1 0 . (64)
23
Isto tako je entalpija izlaznog stanja ( H 2 ) u odnosu na referentno stanje ( H 0 ),
H 2 H 0 m c p 2 0 . (65)
Razlika entalpija H 12 H 2 H 1 ne ovisi o izboru referentnog stanja, tj. entalpiji H 0 !
Obično se uzima da je pri temperaturi 0 0 C , entalpija H 0 0 .
0
Promjena entalpije ( H 12 ) radne tvari od ulaza (1) do izlaza (2) iz otvorenog sustava
uzrokovana je toplinskim tokom (12) i/ili mehaničkom snagom (P12) u interakciji s
okolišem.
Toplina
Toplina, Q, označava energijsku interakciju koja nastupa zbog postojanja razlike
temperatura, T, sudionika. Smjer topline je od tijela više prema tijelu niže temperature.
Prema iskustvu, ne postoji spontani proces tijekom kojeg bi toplina prešla s hladnijeg na
toplije tijelo i sudionici vratili u početna stanja. Zato je izmjena topline jednosmjerni
(nepovratan, ireverzibilan) proces koji je povezan s degradacijom energije. Prvi Zakon
termodinamike izražava princip očuvanja energije, ali ne propisuje nikakav uvjet o
smjeru pretvorbe energije iz jednog u drugi oblik. O tome govori Drugi Zakon
termodinamike, o kome će biti riječi u nastavku.
Entropija
Nepovratnost izmjene topline je za termodinamičku teoriju centralno pitanje.
Pomoću svojstva sustava, kao što su: masa, volumen, temperatura, tlak ili unutarnja
energija, ne možemo kvantificirati efekte nepovratnosti procesa, tj. one do kojih dolazi
pri promjeni stanja sustava. Stoga se nameće potreba definiranja nekog novog svojstva
sustava, čije bi promjene bile direktna posljedica nepovratnosti procesa.
24
m i konst . m Vi konst . V
i , i volumen sustava, i , jer sustav nije u interakciji s
okolišem. Dakle, svojstva sustava m, V i U su konstantna i ne govore ništa o unutarnjoj
neravnoteži ili ravnoteži sustava.
Kao konačno stanje, ravnoteža ima obilježja stanja najveće vjerojatnosti. Statistički
karakter entropije prvi je prepoznao L. Boltzmann (1877.), utvrdivši proporcionalnost
entropije s ukupnim brojem jednako vjerojatnih mikrostanja, Ω,
S k ln , (66)
tako da je ravnotežno stanje ono s najviše šanse da se uspostavi. Sustav u ravnoteži ima
maksimalnu entropiju, Smax.
Ako se stanje izoliranog sustava (s barem dva sudionika) mijenja bez promjene entropije
sustava, ΔS = 0, tada je promjena sustava povratna (reverzibilna), a S = konst.. Kod
takvih promjena ne postoji dominantan i spontan smjer promjene stanja, tj. promjenom
smjera poremećaja u istom iznosu, dovodi do suprotne promjene stanja sustava i
povratka na početno stanje. Takve promjene stanja ne postoje u prirodi, već se uzimaju
kao granični slučaj pri teorijskim razmatranjima. Kod realnih promjena stanja sustava
bit će uvijek ΔS > 0, tj. entropija sustava uvijek raste. Možemo zaključiti:
"Promjena entropije izoliranog sustava uvijek je veća, ili jednaka nuli: ΔS ≥ 0".
25
Slika 5. Sudionici potpuno izoliranog sustava
Na slici 5. prikazan je izolirani sustav s tri sudionika: radni sustav kojeg čini radni medij
(RM), toplinski spremnik (TS) i mehanički sudionik (MS). Promjena stanja radnog
sustava realno je neravnotežna, mehanički rad, W, praćen je gubicima zbog trenja, a
izmjena topline, Q, je jednosmjerni proces. Zbog ireverzibilnosti procesa entropija
sustava raste, ΔS > 0, ali se klasična termodinamika ne upušta u određivenje veličine
stvarne promjene entropije. Umjesto toga, ona razmatra pojednostavljene fizikalne
modele uvođenjem nekih pretpostavki, sukladno karakteristikama promatranog slučaja.
Ravnotežne promjene
U brojnim slučajevima su efekti mehaničkih gubitaka (trenja) zanemarivi u
odnosu na ukupne mehaničke ili toplinske efekte. To je redovito slučaj kada se mehanička
interakcija odvija uz zanemarivo malu razliku sila, tj. približno u uvjetima vanjske
mehaničke ravnoteže. Tada vrijedi pretpostavka da je mehanički rad, W, povratan
(reverzibilan).
26
razlike temperatura radnog sustava i toplinskog spremnika, ΔT 0. Zbog
jednosmjernosti topline je takva toplinska interakcija ireverzibilna, pa je i proces sustava
u cjelini nepovratan. Bez obzira što je svaka politropa definirana kao ravnotežna, time i
povrativa, ona će u ovom slučaju zbog karaktera topline biti nepovratna (ireverzibilna).
To znači da se plinoviti radni sustav ne može, s postojećim toplinskim spremnikom, vratiti
u početno stanje. Ipak, zbog karaktera politrope mogao bi se provesti proces u
suprotnom smjeru, ali s drugim toplinskim spremnikom. U tome leži smisao iskaza:
politrope su povrative, ali ne i povratne (s izuzetkom izentrope).
Za zadani sustav su svi realni procesi s izmjenom topline ireverzibilni zbog nepovratne
degradacije energije. Kao posljedica toga raste entropija sustava, ΔS > 0.
QRM QTS
dS RM dSTS
TRM , TTS . (reverzibilni proces). (68)
U realnim slučajevima toplina se izmjenjuje samo ako postoji razlika temperatura, TRM
TTS. Uz pretpostavku ravnotežnih promjena stanja radnog medija vrijedi i dalje
jednadžba (68), u kojoj su sada nazivnici različiti, a brojnici međusobno jednaki. Toplinu
prima sudionik s manjom temperaturom, pa će njegova promjena entropije biti pozitivna,
a ujedno i veća zbog manje temperature, od negativne promjene entropije sudionika koji
predaje toplinu. Na primjer, ako je T < T , tada je dS RM dS TS . S obzirom na
RM TS
predznak je
QRM QTS
dS RM 0 dSTS 0
TRM , TTS , (69)
jer je, za TRM < TTS , QRSM > 0, a QTS < 0, pa je promjena entropije takvog sustava
27
dS dS RM dSTS 0 , (ireverzibilna izmjena topline). (70)
Premda je promjena stanja radne tvari ravnotežna (povrativa), cijeli proces uključuje sve
sudionike i njihove interakcije, pa je zbog jednosmjernosti topline proces nepovratan.
Isti rezultat slijedi i u obrnutom slučaju kada je TRM > TTS. Time je potvrđena ranija
tvrdnja da je promjena entropije izoliranog sustava, dS ≥ 0.
28
osnovnom stanju, tako da je njegova entropija određena s degeneracijom osnovnog
stanja. Mnogi sustavi, kao što su kristalne rešetke, imaju jedinstveno osnovno stanje na
temperaturi apsolutne nule, pa je njihova entropija jednaka nuli, (ln1 = 0) .
Apsolutna nula. Pojam apsolutne nule uveo je William Thomson (Lord Kelvin, 1848.) na
zapažanju da se pri nižim temperaturama smanjuje promjena entropije. To je dovelo do
postulata da se približavanjem temperature nekoj donjoj granici, nazvanoj apsolutna
nula, entropija čistih supstanci približava nuli. Prema III. zakonu termodinamike, ako se
može uzeti da je entropije svakog elementa na apsolutnoj nuli jednaka nuli, tada svi
elementi iznad apsolutne nule moraju imati konačnu, pozitivnu vrijednost entropije. Ipak,
budući da se entropija ne može smanjiti na nulu konačnim načinom (zbog II. zakona), to
ni jedan sustav ne može doseći apsolutnu nulu.
Zaključak
Nulti zakon definira toplinsku ravnotežu; I. zakon izražava očuvanje energije; II. zakon
izriče da sve teži ravnoteži pri čemu entropije teži maksimalnoj vrijednosti, a III. zakon
tvrdi da postoji najniža temperatura, nazvana apsolutna nula, gdje je entropija jednaka
nuli.
29
Primjena idealnog ili realnog modela na neki radni medij ovisi o procesu, tj. tlakovima i
temperaturama tijekom njega. Neki procesi istog radnog medija mogu se tretirati po
modelu idealnog plina, dok bi kod drugih procesa ta pretpostavka dovodila do zamjetne
pogreške. O tome treba voditi računa pri svakom konkretnom slučaju.
Općenito se može reći da se model idealnog plina može primijeniti kod procesa tijekom
kojih plinoviti radni medij ne dolazi u područje tlakova i temperatura pri kojima postoji
tendencija promjene agregatnog stanja, tj. ukapljivanja.
Voda
Voda je jedina materija koja u prirodnim uvjetima temperature i tlaka na Zemlji postoji u
sva tri agregatna stanja; kao led, kao kapljevina i kao vodena para u zraku. Zato se
ponekad kaže da je Zemlja "trojna točka vode". Preko 70 % površine Zemlje pokriveno je
s vodom/ledom, a više od 60 % volumena živih organizama i biljaka sačinjava voda. Bez
vode ne bi bilo života na Zemlji. Svega oko 3 % je pitka voda, koja je bez okusa, boje i
mirisa.
Voda pokazuje i druge neobične osobine, koje su posljedica njene molekularne građe.
Dva atoma vodika (2H), svaki s jednim elektronom, formiraju kovalentnu vezu s atomom
kisika (O) pod kutem od približno 104,5o. Premda molekula vode kao cjelina nema naboj,
njeni dijelovi pokazuju individualne naboje.
30
atomi pokazuje pozitivan naboj, dok
kisikov atom na suprotnoj strani H H
H +
producira negativan naboj, pa cijela kovalentna
+ O O
molekula djeluje kao dipol. veza
Kao posljedica toga javljaju se privlačne H
vodikova
sile između pozitivno nabijenih vodikovih veza
atoma jedne molekule i negativnog
naboja atoma kisika druge molekule Slika 1. Molekularna struktura vode
vode, stvarajući tako vodikovu vezu, koja
je slabija od kovalentne
Polarni karakter molekule vode čini vodu
gotovo univerzalnim otapalom.
Među molekulama vode vladaju velike kohezione sile, kao i sile adhezije prema drugim
tijelima. Veliko površinsko naprezanje dovodi do minimiziranja površine vode, tj.
kapljice vode teže obliku kuglice, a koristeći se tim svojstvom neki kukci hodaju po vodi.
Zbog svojstava kohezije, adhezije i površinske napetosti voda ima svojstvo kapilarnosti,
uzdižući se uvis u uskim cjevčicama.
Voda može postojati u 18 različitih oblika (izotopa). Najlakši elementarni oblik vode s
molekularnom masom 18 je najčešći, dok su teži izotopi vode (molekularne mase19-24)
izuzetni rijetki i nisu tako biološki aktivni kao standardna voda.
Voda nije tek jedna od najčešćih supstanci i nezamjenljiva za život, ona je osim toga
najvažniji medij u inženjerskoj primjeni. Industrijska revolucija započela je primjenom
parnih stojeva, a sve veća potreba za električnom energijom povezana je s izgradnjom
parnih postrojenja (toplana). Voda se koristi kao rashladni medij ili kao fluid za prijenos
topline i igra važnu ulogu u kondicioniraju zraka. Za očuvanje i postizavanje željenih
svojstava, voda se uklanja iz tvari sušenjem, ili se u drugim slučajevima mora dodavati
ovlaživanjem. Također, mnoge kemijske reakcije odvijaju se u vodenim otopinama.
31
od bilo koje druge supstance. Točni podaci su posebno potrebni u projektiranju parnih
postrojenja (kotlova, turbina, kondenzatora i dr.). Standard za termodinamička svojstva
vode za široko područje temperatura i tlakova postavljen je 1960-tih godina (IFC-67).
The International Association for the Properties of Water and Steam (IAPWS) usvojio je
u rujnu 1997. novu formulaciju termodinamičkih svojstava vode i vodene pare za
industrijske potrebe. Taj novi industrijski standard naziva se "IAPWS Industrial
Formulation for the Thermodynamic Properties of Water and Steam" (IAPWS-IF97).
Karakteristična stanja
32
Plohe stanja vode
na
led+ kapljevina lj evi
ap
ak a
đ en v in K
h la e
t p lj
po ka
p la
bar vre
Tv
la đ en i mok
p o th d pv ra p
a ra p r eg
le r ija n
pv , T a par
v a
pb
0,01 o
C p lin
p k = 220,64 Tt s u ho
za s i ć T a
p v = 1,01325 en a r
pa r a pa T
le d +
pa r a
Tk= 647,10 K
p t = 0,006117 Tv = 373,12 K
Tt = 273,16 K
lo g v
Dijagram p-T
33
p-T dijagram za H2 O
pv zaleđivanje
1,013 Normalno vrelište
pt Tt Pregrijana para
0,006117
Trojna točka
depozicija
T, K
273,15 273,16 373,12 647,10
, o C
0,0 0,01 99,97 373,95
Tri granične linije u p-T dijagramu su rubovi ploha stanja koja nastaju tijekom faznih
promjena. Razlikuju se tri heterogena (dvofazna) područja: led-para, led-kapljevina i
kapljevina-para. Nazivi procesa pretvorbe agregatnog stanja naznačeni su u dijagramu.
Tijekom pretvorbe su tlak i temperatura konstantni, tako da je jednom tlaku pridružena
samo jedna temperatura na kojoj se odvija transformacija. Ta se temperatura precizira s
nazivom procesa, npr. "temperatura sublimacije"; "temperatura kondenzacije" i sl..
Zaleđivanje
Hlađenjem kapljivina smanjuje se pokretljivost i razmak između molekula sve dok se pri
nekoj temperaturi ne počinje formirati kruta forma materije. Tijekom procesa hlađenja
stalno se povećava gustoća, tako da je gustoća krute tvari veća od gustoće kapljevine.
Kod vode to nije slučaj. Hlađenjem do 4 oC raste gustoća vode do iznosa ρv = 1000
kg/m3, a daljnim se hlađenjem počinje smanjivati tako da pri 0 oC nastaje led gustoće ρl
= 917 kg/m3, što odgovara povećanju volumena 1 kg za oko 9 %. Zbog ove anomalije led
pliva na vodi što spriječava potpuno zaleđivanje i uništavanjem živih organizama u vodi.
Pri zaleđivanju molekule vode formiraju strukturu kristalne rešetke. Specifični toplinski
kapacitet leda pri 0 oC i atmosferskom tlaku 1,01325 bar iznosi cl = 1,96 kJ/(kg K), a
vode cv = 4,22 kJ/(kg K).
34
Led može poprimiti veliki broj različitih kristalnih struktura, više nego ijedana druga
materija. Kod uobičajenih tlakova stabilna faza leda se naziva led I, a razne faze leda pri
višim tlakovima broje se sve do leda XIV, do sada. Postoje dvije blisko povezane
varijante leda I: heksagonalni led Ih, koji ima heksagonalnu simetriju, te kubni led Ic,
koji ima kristalnu strukturu sličnu dijamantu. Led Ih je normalan oblik leda u kojem je
svaki kisikov atom u rešetki okružen s 4 druga kisikova atoma u tetraedarskom uređenju.
Led Ic fromira se pretvorbom pare u led (depozicijom pare) pri vrlo niskim
temperaturama, ispod 140 K. Atmorfni led može nastati depozicijom pare na podlozi još
nižih temperatura.
U procesima koji će se razmatrati u nastavku ne će se razmatrati kruta faza (led), već
samo kapljevita i parovita faza vode.
Proces promjene od kapljevitog u plinovito agregatno stanje naziva se ili isparivanje ili
ishlapljivanje, ovisno u karakteru tvari u prostoru iznad kapljevine. Suprotan proces
naziva se ili kondenzacija ili rošenje, ili naprosto ukapljivanje.
Ishlapljivanje i rošenje
U prirodnim uvjetima se iznad kapljevite vode nalazi atmosferski zrak, u kojem uvijek
ima bar malo vlage u obliku vodene pare. U odnosu na masu drugih sudioniku u zraku
(pretežito kisika O2 i dušika N2) masa H2O je zanemarivo mala, na primjer reda veličine
7 g po1 kg ostalih sudionika. U tom slučaju je molni udio vodene pare 0,011248 pa je pri
atmosferskom tlaku od 1,01325 bar parcijalni tlak vodene pare jednak p' = 0,011397 bar.
Temperatura ishlapljivanja pri tome tlaku je ' = 8,76 oC pa će pri većim temperaturama
vlaga u zraku biti u obliku vodene pare. Suprotno tome, ohlađivanjem zraka na niže
temperature, ispod 8,67 oC, nastupit će rošenje, tj. pretvorba dijela pare u kapljevinu. I
ovdje je za proces promjene agregatnog stanja karakteristična jednoznačna povezanost
temperature i tlaka na kojem se ta promjena odvija, pa je ' = 8,76 oC temperatura
rošenja za taj parcijalni tlak p', odnosno za takvu količinu vlage u zraku.
35
Isparivanje i kondenzacija
Pothlađena
k apljevina Suhozasićena para
isparivanje p ,
Pothlađena p > pv
k apljevina VK
pv = 1,013 Vrelište 1,013 bar 99,97 oC PP
pv
PK SZP PP PK VK SZP Pregrijana para
Tt Mok ra (zasićena)
Pregrijana para p < pv Tt
pt = 0,006117 para o
0,01 C
'
Trojna točka Vrela k apljevina
36
Razlika entalpije, od vrele kapljevine do suhozasićene pare, naziva se toplina isparivanja
r = h'' – h', a za obrnuti proces toplina kondenzacije –r = h' – h''. Vrijednosti za r nalaze
se u toplinskim tablicama.
Dio topline isparivanja koji uzrokuje porast unutarnje energije u''- u' naziva se latentna
toplina ili unutarnja toplina isparivanja. Preostali dio topline koji se pretvara se u
mehanički rad, = p(v'' –v'), naziva se vanjska toplina isparivanja, a odgovarajući
numerički podaci mogu se naći u toplinskim tablicama.
Tijekom isparivanja nastaju stanja mokre ili zasićene pare čija su svojstva kombinacija
svojstava vrele kapljevine i suhozasićene pare. Kako su tablični podaci termodinamičkih
svojstava dani po jedinici mase (1 kg) to se svojstva mokre pare oblikuju srazmjerno
masenim udjelima kapljevite i parne faze. Jednostavnom matematikom možemo doći do
relacija za određivanje svojstva mokre pare. Ako masu vrele kapljevine označimo s m', a
masu suhozasićene pare s m'', tada za masu mokre pare m vrijedi:
37
Nepovratnost realnih procesa očituje se u porastu entropije pa se radi ilustracije toga
efekta procesi prikazuju u T-s ili h-s dijagramima.
Dijagram T-s
q r T s s (7)
K
T
K
g g
Vrela p
kapljevina PP Tp
Mokra para
Pregrijana para
VK MP
p,T SZP
Pothlađena T T
x y
kapljevina Suhozasićena para
1
PK
Tk PK' x
p
qk r = T(s''-s') qp
sk s' s'' sp
s, J/(kg K)
Granične krivulje - linije napetosti:
Pothlađena kapljevina
38
stanje: p, Tk ili p, k
svojstva: vk v'(k), hk h'(k), sk s(k) (8)
g'
T
Dovedena toplina: T
VK p,T
Pregrijana para
Pod tlakom p, a pri temperaturama koje su više od temperature zasićenja, p > , nalaze
se stanja pregrijane pare (PP). Svojstva pregrijane pare (v, h, s) za zadano stanje tlaka p
i temperature p mogu se očitati iz Mollierovog dijagrama h-s. U nekim tablicama
postoje podaci o svojstvima samo za ograničeni odabrani broj stanja (p, p).
39
Dijagram h-s (Mollierov)
v = konst.
h p Pregrijana para
kJ/kg g
PP p >
K
Suhozasićena para
h
k <
g p,
SZP
Vrela kap.
Mokra (zasićena)
para
k MP
h VK x - sadržaj pare
PK
p PK
s s s, J/(kg K)
Pothlađena
kapljevina PK Računsko stanje pothlađene kapljevine PK,
svojstva: v, h i s za temperaturu kapljevine, k
v = konst.
h p Pregrijana para
kJ/kg g
PP p >
K
Suhozasićena para
h
k <
g p,
SZP
Vrela kap.
Mokra (zasićena)
para
k MP
h VK x - sadržaj pare
PK
p PK
s s s, J/(kg K)
Pothlađena
kapljevina PK Računsko stanje pothlađene kapljevine PK,
svojstva: v, h i s za temperaturu kapljevine, k
40
Za preciziranje stanja potrebna su dva neovisna termodinamička svojstva. Iz praktičnih
razloga to su najčešće tlak p i temperatura ili specifični volumen v, jer se oni mogu
lako odrediti mjerenjem. U heterogenom području su tlak i temperatura međusobno
ovisni pa se stanja mokre pare zadaju s parovima neovisnih podataka kao što su npr. ( p,
v) ili (, v), a na osnovi relacija (6) i podataka iz tablica mogu se izračunati: sadržaj
pare x, entalpija h i entropija s. Naravno, stanje mokre pare definirano je i s drugačijom
kombinacijom dvaju neovisnih parametara, npr. (p, x) ili (, s) i slično.
Modeliranje procesa
Među mnogobrojnim procesima s vodom kao radnim medijem posebno mjesto pripada
radnim procesima tj. onima čija je osnovna svrha dobivanje tehničkog rada (snage, P).
Takvi će se procesi razmatrati u nastavku.
Osnovni elementi takvih postrojenja su: kotao, ekspanzioni stroj (parna turbina ili stapni
parni stroj), kondenzator, parne grijalice i pumpe. Elemente postrojenja tretiramo kao
otvorene sustave kroz koje protječe radni medij, a svaki element mijenja stanje radnog
medija na svoj karakterističan način pa se i bilanca energije provodi za svaki element
posebno.
Izbor računske procedure ovisi o stvarnoj izvedbi (veličini, kapacitetu, snazi) elementa
postrojenja i modeliranju procesa tj. zamišljenoj promjeni stanja radnog medija, vode ili
vodene pare. Kako su nam stvarne izvedbe nepoznate, to se u okviru opće teorije mogu
razmatrati samo idealizirani procesi pa ćemo pretpostaviti da se u elementima
postrojenja odvijaju ravnotežne promjene stanja radnog medija. Mehaničke gubitke
snage zbog otpora strujanja kroz elemente postrojenja, kao i kroz cjevovode, smatrat
ćemo zanemarivim u okviru toplinskog proračuna (time se bavi hidraulički proračun koji
na osnovi otpora strujanja određuje potrebnu snagu pumpe). Prigušivanje (ventili,
zasuni) i miješanje tretiraju se kao neravnotežne promjene, kao i do sada.
h u pv , J/kg (9)
41
Kako uvjeti u kojima se odvija promjena stanja mogu biti različiti to moramo poći od
opisa za proizvoljno mali proces:
2 2 2 2
2 2
h2 h1 u2 u1 p v dv v p dp
1 1 ,
2 2
h12 u12 p v dv v p dp
1 1 . (11)
2
w12 p v dv
1 , J/kg, specifičan mehanički rad, (12)
2
wteh ,12 v p dp
1 , J/kg, specifičan tehnički rad, (13)
a njihova vrijednost ovisi o uvjetima pod kojima se odvija proces. Uzevši u obzir
jednadžbe (12) i (13) može se jednadžba (11) napisati u obliku:
2 2
h12 v p dp u12 p v dv
1 1 , odnosno (14)
42
q12 w12 u12 , J/kg q12 u12 w12 , (16b)
q12 wteh ,12 h12 , J/kg q12 h12 wteh ,12 . (17b)
2
q12 T s ds
1 , J/kg (18)
2 2
Q12 T S dS m T s ds m q12
1 1 , J, (19)
a mehanički rad:
2 2
W12 pV dV m pv dv m w12
1 1 , J. (20)
2 2
12 T S dS m T s ds m q12
1 1 , W, (21)
a snaga:
2 2
P12 V p dp m v p dp m wt ,12
1 1 ,W (22)
43
Pri tome treba voditi računa o sukladnosti korištenih tablica i dijagrama budući da se
referentna stanja entalpije h0 = 0 i entropije s0 = 0 mogu definirati za različite referentne
temperature: 0 = 0 oC ili T0 = 0 K. Ovisno o tom izboru, vrijednosti entalpije h i
entropije s istog stanja mogu imati različite vrijednosti u tablicama od onih u dijagramu.
U toplinskim tablicama FSB uzeto je referentno stanje trojne točke: 0= tr = 0,01 oC i p0
= ptr = 0,006107 bar, gdje je h0 = 0 i s0 = 0, prema kojem su dane vrijednosti h i s ostalih
stanja. U referentnom stanju je vrijednost specifičnog volumena v0 = 0,0010002 pa se
vrijednost unutarnje energije može odrediti iz relacije:
Rankinov proces
44
pare u kondenzatoru mora odvijati pod vakuumom, tj. na tlaku ispod atmosferskog. Na
primjer, za temperaturu pare od približno 33 oC tlak zasićenja iznosi 0,05 bar. Za
stvaranje vakuuma koriste se vakuum pumpe (sisaljke). One usput odsisavaju i prisutne
inertne plinove (u vodi uvijek ima nešto otopljenog zraka) koji otežavaju kondenzaciju,
snizujući tlak i temperaturu zasićenja (kondenzacije). Ako kondenzacijom nastaje vrela
kapljevina onda se ona naziva ''potpuni kondenzat''. Obično iz kondenzatora izlazi
''pothlađeni kondenzat'' s obzirom da se vrela kapljevina ohladi na nešto nižu
temperaturu prije izlaska iz kondenzatora. Ovi se nazivi koriste jer osim opisa stanja
govore i o procesu njihova nastanka. Nastali kondenzat se pumpom vraća u kotao, a
djelomični gubici pare nadoknađuju svježom napojnom vodom. Budući da je priprema
vode (''omekšivanje'') skupa, nastoji sa što više kondenzata vratiti u proces.
Shema postrojenja:
K
T Pregrijana para
Pregrijač
Pregrijana para K g g
pare 1 1
Turbina
Generator
Tpreg
1
Kotao Pothlađena
kapljevina A pkot B
4 T '(pkot)
2 2
Kondenzator
Mokra para
3 Rashladna voda 4
Pumpa pkon
3
T '(pkon) 2
Vrela kapljevina
3 D C
x = 0,96
Mokra para
s1= s4 s2= s3 s, J/(kg K)
Za proces su karakteristična dva tlaka: kotlovski tlak pkot, kojem je pripadna temperatura
zasićenja (isparivanja) 'kot, te kondenzatorski tlak pkon pri kojem para kondenzira na
temperaturi zasićenja (kondenzacije) 'kon. Ako kotao raspolaže s pregrijačem pare tada
se para pregrijava na višu temperaturu, preg > 'kot, uz isti tlak pkot (stanje ''pregrijane
pare'', 1). Ako iz kondenzatora izlazi ''pothlađeni kondenzat'' tada je njegova temperatura
niža od temperature kondenzacije, poth < 'kon, dok tlak ostaje isti, pkon.
45
promjenu entalpije radnog medija.
Isti princip računa vrijedi za sve izmjenjvače topline (grijalice, pregrijače isl.)
Radni procesi
U pojednostavljenom proračunu se procesi u turbini i pumpi interpretiraju kao
izentropske promjene, s = konst., tj. kao promjene stanja bez izmjene topline, q = 0.
Bilanca energije povezuje snagu s promjenom entalpije radnog medija:
wteh,12 h12 h1 h2 , J/kg , P12 m h1 h2 , W
Pp m h1 h2 za reverzibilnu
kompresiju.
46
ireverzibilna, praćena porastom entropije i
većim utroškom snage: h
Pp m h1 h3 za realnu kompresiju. 3
h3
2 h23
h2
Određivanje snage pumpe vrši se u okviru
hidrauličkog proračuna, na osnovi otpora p2
strujanja. h1
1 g'
U toplinskom proračunu uzima se da je
snaga pumpe zanemariva: Pp 0 p1
s1 = s2 s3 s
s23
Na slici 7. prikazan je i Carnotov proces imeđu zadanih tlakova pkot i pkon koji ima bolji
termički stupanj djelovanja od Rankinovog procesa. Praktički nedostaci takvog procesa
su u ostvarivanju izentropske kompresije i ekspanzije u zasićenom području.
h
kJ/kg
preg
1
h1
K
Pt* Pt
p ko t
h2
2 2*
p ko n d
s
4
h3 h4
3
s3 = s4 s1= s2 s2* s J/(kg K)
47
Realna ekspanzija u turbini je ireverzibilna pa je zbog porasta entropije dobivena snaga
Pt* manja od Pt u idealnom slučaju. Porast entropije s se ne može teorijski predvidjeti,
jer su efekti ireverzibilnosti povezani sa realnom konstrukcijom turbine. Možemo
izračunati samo snagu za izentropsku ekspanziju:
Pt m h1 h2 .
Prema dijagramu slici 8. ekspanzija u turbini ulazi u područje mokre pare. Prisustvo
kapljevite faze pri velikim brzinama može uzrokovati eroziju lopatica turbine. Stoga se
ekspanzija mora ograničiti tako da krajnji sadržaj pare ne pada ispod određene
vrijednosti, otprilike x = 0,96.
To se ograničenje prenosi na ograničenje snage koju turbina može dati.
Povećanje snage bi se moglo postići povećanjem protočne mase pare uz, naravno, veću
potrošnju goriva u kotlu. Nedostatak takvog rješenja je što ono zahtjeva povećanje
dimenzija kondenzatora, koji su ionako glomazni i skupi.
p kot 2
pm
p kon 4
poth
6
h 5 h 6
5 J/(kg K)
s
s5 = s6 s2 = s 1 s4 = s3
Snaga turbine:
Pt P12 P34 m h1 h2 m h3 h4 , W
48
Odvedena toplina u kondenzatoru:
45 m h5 h4 , W
Pothlađeni v kon
kondenzat
Rashladna voda
Snaga pumpe:
Pp m h5 h6 0 , h h
5 6
Djelovanje ventila uzima se kao čisto prigušivanje pri čemu nastupa pad tlaka, a
entalpija se ne mijenja, h = konst..
49
sirev
Maseni udjeli: mi
v
g
mr
m m
1
1 v k hm
m m
1 gv gk (a)
k
p
g
hv
Entalpija: v
svježa s
m h m v hv m k hk / : m voda
sv sr si sk s
h g v hv g k hk (b)
50
3.PRIJENOS TOPLINE
Q q A konst . , W
– toplinski tok Q , W
– gustoća toplinskog toka q, W/m2
– površina A, m2
a) Ravna stijenka
Koordinata: x
Površina u smjeru toplinskog toka: A =
konst.
Debljina stijenke: = x2 – x1
51
Stacionarni toplinski tok: Q konst . 1 x 2
Gustoća toplinskog toka:
1 = konst.
Q d
q konst .
A dx
Q
x x
q 2 2
x1
dx d = (x)
1 2
beton
q
x 2 x1 2 1 x
x1 x2 x
q 1 2
............................................................
q 1 x
x
q x 2
x
1
q 1 2
1
q 2 2 3
2
q 3 3 4
3
1 4
q
1 2 3
1 2 3
.................................
Općenito za i = 1, 2, 3, ..., n slojeva:
52
1 n 1 Troslojna stijenka
q n
i 3 4
i 1 i
1 2
q
1 2 3
1 2 3
x1 x2 x3 x4 x
b) Cijevna stijenka
Koordinata: r
Dužina cijevi: L
Površina u smjeru toplinskog toka:
A = 2r L = A(r)
A1 = 2r1 L ; A2 = 2r2 L
rubni uvjeti:
za r = r1 = 1
za r = r2 = 2
Stacionarni toplinski tok:
grijanje
1
q(r)
d 2
Q konst . q A 2rL d
dr 2
q(r)
1
2L (1 2 ) hlađenje
Q r1 r dr
1 r2
ln r2
λ 1 r1
53
Q q1 A1 q 2 A2 dT Q
r konst .
dr 2L
2r1 L (1 2 ) 2r2 L1 2
Q
r1 r2 r2 r2
ln ln
λ r1 r1
2L ( n 1 )
Q n 1
Za višeslojnu stijenku sa i = 1, 2,..., n slojeva vrijedi 1 ri 1
izraz: i 1 λ i
ln
ri
2. Konvekcija
c p
Pr
Značajka fizikalnih svojstava fluida: Prandtlov broj a
54
FLUID w x
y HMS T(x) granica utjecaja stijenke
Ts T gL3
Gr
T 2s , plinovi
L
Nu
Značajka prijelaza topline – Nusseltov broj:
Nu
Koeficijent prijelaza topline: L , W/(m2 K) ... zahtijeva poznavanje Nu !
55
PROLAZ TOPLINE
1 2 A2 =2r2L
A1 =2r1L
A = konst.
A (srednja)
STIJENKA
FLUID A FLUID B
FLUID B r2
A 1 c
r1 A B
A B CIJEV A
FLUID A dužine L
Qs 2 B T
1 2
A B
T A s B Qs
B (srednja)
x
s B
r
k1A1 = k2A2
Koeficijent prolaza topline: Koeficijent prolaza topline na površinama:
1 1
k k1
1 1 1 r1 r r
s ln 2 1
A s B A c r1 r2 B , na A
1
1
k2
r2 r r 1
2 ln 2
r1 A c r1 B , na A
2
Q s k A B A 2r1L A B
Q s k1 A1 A B
1 r1 r2 r1
ln
A c r1 r2 B
56
2r2 L A B
Q s k 2 A2 A B
r2 r r 1
2 ln 2
r1 A c r1 B
S tom osnovom mogu se analizirati samo ravnotežne promjene stanja idealnih plinova
koje se nazivaju politrope. Pri tome se ne smije zaboraviti da je primjena rezultata tih
analiza na konkretne slu ajeve uvjetovana usvojenim pretpostavkama.
Ravnotežne ili politropske promjene stanja su one promjene kod kojih je veza izmeu
tlaka p i volumena V plina propisana jednadžbom
p V n = konst. , (za m kg plina), (1)
odnosno,
p vn = konst. , (za 1 kg plina). (2)
57
Eksponent politrope n može imati bilo koju vrijednost u intervalu , odnosno - ≤ n
≤ + . Stoga jednadžba (1) s op im eksponentom n opisuje beskrajno mnogo politropa,
a ista jednadžba s definiranom vrijednosti eksponenta, n = konst., opisuje samo jednu
konkretnu politropu. Politrope se razlikuju međusobno po vrijednostima eksponenata n.
Za bilo koja dva stanja, 1 i 2, koja su zadana s podacima tlaka i volumena (p1, V1),
odnosno (p2, V2), postoji samo jedna karakteristična politropa (promjena s n = konst.) s
koja ih povezuje, dok broj mogućih ravnotežnih promjena nije ograničen.
p
p1 1
c
nkonst.
b
a
n = konst. 2
p2
V1 V2 V
Po etno (1) i kona no stanje (2) definirano je, prema jednadžbi stanja idealnih plinova,
s bilo koje dvije veličine stanja, (p, V, T):
58
p
1 ravnotežni proces
p1
politrope: a, b, c
a
B
A b
c
p2
2
V1 V2 V
Sve promjene stanja plina nastupaju kao posljedica mehani ke i toplinske interakcije s
okolinom. Budu i da su kod politropa ispunjeni uvjeti ravnoteže to se na njih može
primijeniti I. Zakon u pojednostavljenom obliku:
59
2
Q12 U 12 W12 mcv 2 1 p V dV , J, (I. Zakon za zatvoreni sustav). (9)
1
Oblik jednadžbi (9) i (10) ne govori još ništa o karakteru promjene između stanja 1 i 2.
Jednadžbe vrijede za svaki ravnotežni proces (n konst.) između tih stanja, a ne samo za
karakterističnu politropu pri kojoj je n = konst.!
Buduću da svaki ravnotežni proces možemo rastaviti na proizvoljan broj malih procesa,
koji su karakteristične politrope (n = konst.) susjednih stanja, potreban nam je I. Zakon u
kojem se pojavljuje eksponent politrope n. Tada se, po logici stvari, može upisati samo
jedna vrijednost eksponenta n u jednadžbu, što nikako nije moguće u slučaju kada je n
konst.
slijedi:
Vdp n pdV . (12)
60
mR
Q12 U12 W12 mcv 2 1 T2 T1 , J. (16)
1 n
R
Q12 U12 W12 m cv T2 T1 , J, (I. Zakon termodinamike ) . (17)
1 n
Jednadžbe (17) i (18) potvrđuju da između zadanih stanja 1 i 2 postoji samo jedna
ravnotežna promjena, tj. karakteristična politropa, pri kojoj je eskponent n neka
konstantna vrijednost, a koja se može izračunati pomoću jednadžbe (4) s poznatim
svojstvima zadanih stanja 1 i 2.
Mehanički rad W12, prema jednadžbi (15), kao i toplina Q12, prema jednadžbi (17),
jednoznačno su određeni s karakterističnom politropom između zadanih stanja, premda
tijekom procesa diferencijalni iznos δW i δQ variraju.
2
p W12 pV dV
1 1
p1 dWa pa dV pbdV dWb
pa
n = konst.
pb 2
p2
W12
dWa dWb
V1 dV dV V2 V
Q dU W . (19)
61
dok za δW raspolažemo s jednadžbom (14). Zato se umjesto jednadžbe (19) može pisati:
mR R
Q mcv dT dT m cv dT , J, (21)
1 n 1 n
odnosno,
R
q cv dT , J/kg, (22)
1 n
Faktor u zagradi na desnim stranama jednadžbi (21) i (22) može se smatrati specifičnim
toplinskim kapacitetom politrope, cn:
R
cn cv , J/(kg K). (23)
1 n
Promjena entropije
Zbog nepovratnosti izmjene topline tijekom politropskog procesa mijenja se entropija
sustava, tj. dolazi do promjene entropije onih sudionika koji učestvuju u izmjeni topline:
radnog medija (RM) i toplinskih spremnika (TS), ogrijevnog (OS) ili rashladnog (RS).
Promjena entropije radnog medija uslijed nepovratnosti izmjene topline opisana je II.
Zakonom:
dQ TdS , J, (26)
dok je I. Zakonom toplina pri politropskom procesu dana jednadžbom (25). Povezujući te
jednadžbe dobiva se:
62
2
dT T T
S12 S 2 S1 m s2 s1 mcn
T
mc n ln T2 mcn ln 2 NC n ln 2 , J/K, (29)
1
T 1
T1 T1
Promjena entropije toplinskih spremnika pri TTS = konst. neposredno slijedi iz II.
Zakona:
QTS
dSTS , (30)
TTS
63
W12 = 0 Q12 = 0 U12 = 0
Q12 = U12 W12 > 0 - W12 = U12 Q12 = W12
W12 <0
2
2 1 2 W12 >0
Q12 >0 Q12 >0 Q12 >0
V = konst.
1 2 1
1 p 1= p2 p2 > p1 T1 = T2
Izohora (V = konst.)
Proces pri kojem nema promjene volumana plina, V = konst., nazivamo izohora. Zbog dV
= 0 nema ni mehaničke interakcije s okolišem, W12 = 0. Promjena stanja radnog medija
očituje se samo u promjeni unutarnje energije, ΔU12, zbog izmjene topline, Q12. Prema I.
Zakonu je
Za cv i Cv treba uvrstiti ili pravu ili srednju vrijednost, ovisno o veličini intervala
temperature.
64
Izohoru možemo lako prikazati u p-v dijagrama, dok nam za prikaz u T-s može poslužiti
II. Zakon.
Za toplinu imamo dvije jednadžbe:
p n = T
N/m2 K OS p2
2 2
p2 T2
2
v2
v1 =
2
q12 T s ds 0
1 1 1
p1 T1
1 p1
v1 = v2 v, m3/kg s1 s2 s, J/(kg K)
w12 = 0 q12 = cv (T2 - T1 )
Na temelju diferencijalnih jednadžbi (7) i (8) može se izraziti promjena entropije plina:
dT
ds cv
T , J/(kg K). (10)
65
T2
s12 s2 s1 cv ln
T1 . (11)
Pri suprotnom procesu rashladni spremnik bi primio toplinu odvedenu od plina (Q12 < 0)
u iznosu QRS = − (−Q12) = Q12, a njegova temperatura ostaje konstantna, TRS =
konst. Stoga bi promjena entropije rashladnog spremnika iznosila:
Q Q
S RS RS 12
TRS TRS , J/K. (14)
Izobara (p = konst.)
Proces pri kojem ne dolazi do promjene tlaka radnog medija naziva se izobara, p =
konst. Tijekom procesa plin je u toplinskoj i mehaničkoj interakciji s okolišem, a za
66
razmatranje ćemo pretpostaviti da plin prima toplinu od ogrijevnog spremnika i daje
koristan mehanički rad. Proces je prikazan na slici 5.3 u p-v i T-s dijagramu.
p
T
N/m2 v2
K
OS
2
1 T2
1 n=0 2
2
p
p
=
1
p
2 v1
2
1
w12 p dv T1 2
q12 T s ds
1 MS
p0
1
v1 v2 3 s1 s2 s, J/(kg K)
v, m /kg
w12 = p(v2 - v1) > 0 q 12 = cp (T2 - T1 ) > 0
Također, vrijedi da je
p V2 V1 mR T2 T1 . (19)
odnosno
67
Q12 mcv R T2 T1 mc p T2 T1 , J, (toplina izobare). (22)
U jednadžbi (22) uveden je specifični toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku, cp:
c p cv R , J/(kg K). (23)
Stoga se kaže da je cp jednak toplini koja se pri konstantnom tlaku treba dovesti jedinici
mase za jediničnu promjenu temperature.
Relacije (23) i (26) vrijede uvijek, pa tako i kada se radi o srednjim specifičnim, odnosno
molnim, toplinskim kapacitetima:
c p 12 cv 12 R , J/(kg K), (27)
C C
2
p 1
2
v 1 , J/(kmol K), (28)
Izjednačavanjem dobivamo:
68
dT
ds c p
T , (33)
2 2
dT dT T
s12 c p cp c p ln 2
1
T 1
T T1 , J/(kg K), (34)
Na temelju jednadžbe (33) može se izraziti nagib tangente na krivulju izobare u T-s
ravnini:
dT T
ds c p , (za p = konst.). (36)
Kako je prema jednadžbi (23): cp = cv + R, to je uvijek cp > cv, pa je u istoj točci (stanju)
nagib tangente izobare (p = konst.), manji od nagiba tangente izohore (v = konst.).
Izentropa (S = konst.)
W T0 S s 0 . (38)
69
Promjena unutarnje energije radnog medija je, kao i do sada:
2 2
W12 p V dV m p v dv
1 1 , J, (40)
Ovu jednadžbu ne moramo rješavati, jer se mehanički rad može odrediti primjenom I.
Zakona:
W12 U 12 , (za Q12 = 0), (41)
izentropi, kao specijalnoj politropi, pripada samo jedna određena vrijednost eksponenta
n. Tu vrijednost još ne znamo, pa ćemo taj eksponent posebno označiti s grčkim slovom κ
(kapa). Tada će jednadžba izentrope imati oblik:
- Iz jednadžbe promjene stanja: pv konst . , nakon diferenciranja se dobiva:
v dp npv 1dv 0 , odnosno
vdp pdv ; (45)
70
2 2
mR mR
W12 m p v dv dT T2 T1
1
1 1 1 , J, (teorijski rad izentrope). (47)
Konačno, iskoristit ćemo jednadžbu I. Zakona (41), tako da W12 izrazimo sukladno
jednadžbi (47), a ΔU12 pomoću jednadžbe (39):
mR
T2 T1 mcv T2 T1
1 . (48)
Eksponent κ nema dimenziju, ali zato ima fizikalno značenje kao omjer specifičnih
toplinskih kapaciteta pri konstantnom tlaku, cp, i konstantnom volumenu, cv.
To znači da se eksponent κ mora izračunati pomoću jednadžbe (49) za svaki pripadni
interval temperatura T2 – T1 pomoću srednjih vrijednosti cp i cv u tom intervalu.
p
T
N/m2 K
2 v2
p2 2 p2
T2
2
n
=
MS v1
p1
1
1 T1
p1 1
p0
v2 v1 v, m3/kg s1 = s2 s, J/(kg K)
w12 = cv(1 - 2) < 0 q 12 = 0
Izoterma (T = konst.)
Jednadžbe stanja,
71
p1V1 mRT1 i p2V2 mRT2 (50)
kao i da je
p1V1 p2V2 konst . pV , (T = konst.). (52)
Kako je p1V1= p2V2 = pV = mRT = konst. to se promjena tlaka s volumenom može izraziti
kao:
mRT konst .
p pV
V V (izoterma T = konst.). (53)
p 1 = 2
T
N/m2 K
1 OS
p1
p1 v2 p
2
1 2
n
T
=
1
2 v1
w12 pv dv 2 2
p2 1
q12 T ds
1
p0 MS
v1 v2 v, m3/kg s1 s2 s, J/(kg K)
w12 = RT ln(v 2 /v1) > 0 q12 = T (s2 - s1 ) > 0
72
Primjenom I.Zakona na izotermnu promjenu dobiva se:
p1
Q12 W12 mRT ln
p2 , (izoterma, T = konst., ΔU12 = 0 ). (56)
2 2
Q12 TdS T dS T S 2 S1 mT s 2 s1
1 1 . (57)
Srazmjerno tome bit će, u odnosu na prirodni toplinski spremnik temperature T0 = konst.,
teorijski gubitak na radu zbog nepovratnosti izmjene topline:
TOS T
W T0 S s T0 Q12 0
T TOS , J. (61)
U graničnom slučaju, kada razlika teži nuli, (TOS –T) 0, iščezava gubitak na radu, ΔW
0.
Za teorijska razmatranja koristi se takav granični slučaj kao primjer reverzibilne
(povratne) izmjene topline Q12 pri TOS = T , koja ne uzokuje gubitke.
73
Temperatura zadanog toplinskog spremnika TTS, ogrijevnog ili rashladnog, određuje onu
idealnu izotermnu promjenu stanja radnog medija (reverzibilnu izotermu), pri kojoj ne bi
nastali gubici uslijed nepovratnosti. Naravno, takav slučaj se ne može realno ostvariti,
već samo teorijski.
Opća politropa
q= 0 KOMPRESIJA w=0
n= -v
p n=
n= T
N/m2 n=
K +v
v1
GRIJANJE EKSPANZIJA
1 p1
n=0 1 n=0 n=1 K n=1
p1 T1
E
n=
n =0 1<
1
HLAĐENJE n<
1< 1 n=
n<
n=
v1 v, m3/kg s1 s, J/(kg K)
KOMPRESIJA EKSPANZIJA HLAĐENJE GRIJANJE
w=0 q=0
74
pV n konst . ili kao pv n konst . (64)
Promjena unutarnje energije pri ravnotežnoj promjeni stanja idealnog plina je uvijek
ista:
U 12 U 2 U 1 mu2 u1 mcv T2 T1 NCv 2 1 , J. (65)
2 2 2 2
mR mR mR
W12 W p V dV dT dT T T
1 1 1
1 n 1 n 1 1 n 2 1 , J. (66)
R
Q12 U 12 W12 m cv T2 T1
1 n , J, (I. Zakon termodinamike ) . (67)
T V T v
S12 S 2 S1 m s2 s1 m cv ln 2 R ln 2 N C v ln 2 ln 2
T1 V1 T1 v1 , J/K, (72)
p V p v
S12 S 2 S1 m s2 s1 m cv ln 2 c p ln 2 N C v ln 2 C p ln 2
p1 V1 p1 v1 , J/K, (73)
75
T2 2
T1 1 . (74)
T2 T
S12 S 2 S1 ms2 s1 mcn ln NCn ln 2
T1 T1 , J/K, (75)
gdje su:
n n
cn cv Cn Cv
n 1 , J/(kg K), odnosno n 1 , J/(kmol K). (76)
Teorijski rad W12 predstavljen je u p-v dijagramu površinom ispod promjene stanja 1-2.
Zbog pretpostavke o vanjskoj mehaničkoj ravnoteži taj rad preuzimaju mehanički
sudionici u okolišu.
76
2
W12 pV dV
1 , J. (78)
Ovaj rad bi se mogao predati nekom mehaničkom sudioniku (MS), tj. potpuno iskoristiti,
samo kada bi se cilindar sa stapom nalazio u vakuumu, bez okolišnjeg zraka.
Rad prema okolišnjem zraku Wo je povezan s volumenskom promjenom zraka ΔVo pri
konstantnom tlaku po. Kako je ΔVo = - ΔV12 to se Wo može izračunati iz jednadžbe:
20
W0 p dV
0 0 p 0 V0 p 0 V12 p 0 V2 V1 p 0 V1 V2
10 , J. (79)
Zbog različitog smisla volumenske promjene su radovi W12 i Wo uvijek suprotnog smisla,
odnosno njihove brojčane vrijednosti su raličite po predznaku. Simbol W skriva u sebi i
broj i predznak, pa je W12 + W0 uvijek razlika tih radova, a predznak te razlike ukazuje
na smisao. Jednadžba bilance mehaničkog rada glasi:
W W12 W0 . (80)
Sve prethodno vrijedi za bilo koji smjer procesa, pa tako i dijagramski prikazi u p-v i T-s
ravnini, uz zamjenu stanja 1 i 2 i promjenu smjera (strelice na krivulji politrope).
Pripadne jednadžbe zadržavaju isti oblik, ali će rezultati imati suprotan predznak ispred
numeričke vrijednosti.
6 .OTVORENI SUSTAVI
Premda je teorija termodinamike postavljena na modelu zatvorenog sustava,
dobivene termodinamičke relacije mogu se uz dodatne pretpostavke primijeniti i na
tehnički značajnije otvorene sustave. Njih karakterizira protok mase, m (kg/s), kroz
granične plohe sustava, koji je definiran kao fiksni prostor, tzv. kontrolni volumen. Na
slici 6.1 prikazan je tipičan model otvorenog sustava. Granice sustava određene su
stijenkom cijevi kroz koju protječe radni medij – idealni plin.
77
P snaga
H 1 U1 p1V1 H 2 U 2 p2V2
dV
w1 w2
z1 z2
toplinski tok
V
v , (m3/kg). (1)
m
Energija koju radni medij unosi, odnosno iznosi iz kontrolnog volumena, sastoji se iz dva
dijela: unutarnje energije, srazmjerne protočnoj masi i temeperaturi, U m u U T ,
J/s, te snazi strujanja, srazmjernoj produktu tlaka i protočnog volumena, pV ,
(N/m2)(m3/s) = J/s. Ova dva oblika su energije vezane sa stanjem radnog medija, a
objedinjena su pojmom entalpije H , koja je također veličina stanja.
h u pv , J/kg. (3)
Množenjem jednadžbe (3) s protočnom masom m slijedi da je:
Kako je entalpija veličina stanja to se ona matematički klasificira kao totalni diferencijal,
što znači da je promjena entalpije,
H 12 m h2 h1 , (5)
78
neovisna o procesu, tj. načinu promjene stanja radnog medija od ulaza do izlaza iz
otvorenog sustava. Zbog toga se kaže da je entalpija konzervativno svojstvo, poput mase.
Uz to, entalpija je ekstenzivna veličina, jer njena numerička vrijednost ovisi o masi.
Apsolutna vrijednost specifične entalpije h nema značaja pri opisu procesa, već samo
promjena njene vrijednosti tijekom procesa, Δh12. Stoga je sasvim svejedno koje se
toplinsko stanje smatra nultim stanjem entalpije (označeno indeksom 0), tj. stanjem pri
kojem je entalpija h0 = 0. Do izražaja dolazi samo razlika entalpija stanja 1 i 2:
u0 h0 p0 v0 p0 v0 , J/kg. (7)
To nema utjecaja na oblik računa, jer do izražaja dolazi samo razlika specifične
unutarnje energije, Δu12, za koju vrijedi:
Na temelju jednadžbi (6) i (8) nastaju relacije koje su korisne za proračun otvorenih
sustava:
Značenje dU (W) jasno je od ranije, s jedinom razlikom što se preko protočne mase
uvela jedinica vremena. Član pdV je očito energija (po vremenu) koju radni medij
79
uzima (daje) za porast (smanjenje) svog volumen. Dakle taj član je snaga, povezana s
promjenom volumena. Posljednji član, Vdp , je snaga čistog strujanja bez volumenske
promjene, tj. samo kao transport u smjeru pada tlaka.
Uvođenjem pojma entalpije nestaje potreba da sve te efekte razmatramo pojedinačno!
Stanje radnog medija na ulaznom (1) i na izlaznom (2) presjeku nije jednoznačno, jer su
stanja materijalnih čestica po istom presjeku različita i po brzinama i po temperaturi!
Uzimanje u obzir tih činjenica vodi jako kompliciranom proračunu. Sukladno
dosadašnjem principu idealiziranja fizikalnog modela možemo pretpostaviti da je stanje
materije po presjeku, tj unutar proizvoljno malog volumena, dV, jedinstveno. Time će se
proračun bitno pojednostaviti, ali uz izvjesnu netočnost rezultata koja se može ustanoviti
eksperimentalno. Po potrebi, uvijek se može primijeniti kompleksniji pristup.
12 P12 H 12 E k ,12 E p ,12 , W. (I. Zakon za otvoreni sustav). (13)
pri čemu se za određivanje brzina može koristiti veza s protočnim volumenom prema
jednadžbi (2):
V
w , m/s. (15)
A
Toplinska interakcija s okolišem, u obliku toplinskog toka, 12 (W), odvija se pri
konačnoj razlici temperatura radnog medija (RM) i toplinskih sudionika (TS) u okolišu,
tj. ireverzibilno.
Mehanička interakcija s okolišem, u obliku snage P12 (W), prepoznaje se kao neposredni
dodir radnog medija s pomičnim mehaničkim sudionikom (MS) i smatra se reverzibilnom,
tj. bez gubitaka.
80
ravnotežne promjene stanja (politropske),
neravnotežne promjene stanja, kod kojih nisu ispunjeni uvjeti unutarnje toplinske
mehaničke ravnoteže.
Proces u nekim važnim tehničkim uređajima može se klasificirati kao proces idealnog
radnog medija u otvorenom sustavu. Kao primjer spomenimo zračni kompresor koji je
pokretan električkim motorom. Radnom mediju, zraku, pripisuje se idealno ponašanje
budući da su stvarni tlak i temperatura tijekom procesa daleko od uvjeta pretvorbe u
kapljevito stanje (sudionika u zraku). Kao sastav zraka obično se uzima molni sastav s
21% O2 i 79% N2. Standardni sastav zraka ponešto je drugačiji. Za svojstva takvog zraka
postoje numerički podaci u odgovarajućim tablicama, pa se pri proračunu zrak smatra
jednim plinom.
Radi lakšeg razumijevanja opisa rada stapnog kompresora prikazan je na slici 6.2
presjek cilindra. Otvaranje i zatvaranje usisnog (UV) i tlačnog (TV) ventila određeno je
razlikom tlaka zraka u cilindru i tlakova u usisnom (pu), odnosno tlačnom (pt) vodu.
tlačni vod
štetni prostor
cilindar
pt
STAPAJICA
TV
UV
STAP
pu
usisni vod s
stapaj
Realni i teorijski proces zraka u kompresoru prikazani su u p-V dijagramu na slici 6.3.
Na realni proces utječu dva faktora:
postojanje štetnog prostora u kojem uvijek ostaje dio komprimiranog zraka, koji
se pri usisu miješa s usisanim zrakom,
inertnost usisnog i tlačnog ventila zbog koje pri usisu nastaje potlak, a pri ispuhu
pretlak – u odnosu na tlakove u usisnom i tlačnom vodu.
81
p
Realni proces
2 Teorijski proces
p2
P12 n0 P12okret
n=
dp
ko
ns
2
P12 okret V p dp
t.
1
p1 1
V
V, m3/okret
V2 V1
motor
ispuh kompresija
ZRAK
usis
Teorijski proces aproksimira usis kao punjenje cilindra sa zrakom čiji se tlak i
temperatura pri tome ne mijenjaju, tj. zrak je istog stanja kao u usisnom vodu. Stoga je
sekvenca usisa čisti transport vanjskog zraka, koji je uzrokovan pokretom stapa. Stanje
plina nije pod utjecajem bilo kakve mehaničke i toplinske interakcije iz okoliša, pa zbog
toga usis nije politropska promjena. Sve točke na liniji usisa su istog stanja kao i točka
označena s 1.
Nakon završetka usisa, stap kreće u suprotnom smjeru, a oba ventila su zatvorena.
Smanjivanjem volumena zrak se komprimira pri čemu raste tlak. Sekvenca kompresije
smatra se ravnotežnom promjenom, tj. politropom, pV n konst . Njen eksponent n ovisi
o izmjeni topline, tj. hlađenju tijekom kompresije, 12. Kompresija završava u trenutku
kada je tlak u cilindru dostigao vrijednost tlaka u tlačnom vodu.
Rad ventila kompresora nije dirigiran nikakvim drugim mehanizmom, već samo
razlikama tlaka, koje se u teorijskom procesu smatraju zanemarivo malenim, a reakcije
ventila trenutnim.
Tlačni ventil se podiže s ispušnog otvora i zrak se istiskuje u tlačni vod, prema
odgovarajućem spremniku komprimiranog zraka. Sekvenca ispuha nije politropska
promjena, već transport zraka stanja 2, kakvo je dostignuto na kraju kompresije.
Procesi koji su prikazani na slici 6.3 odnose se na jedan puni okret vratila kompresora.
Zbog toga su na apscisi volumeni po okretu, V (m3/okret), pa se za zadani broj okretaja
n0 (okret/s) mora izračunati protočni volumen V (m3/s) pomoću relacije:
82
V n0V m v , (m3/s). (17)
Snaga motora za pogon kompresora troši se tijekom kompresije i ispuha, a dio snage se
dobiva tijekom usisa efektom inercije. Mehanička interakcija prema okolišu, tj.
zatvorenom prostoru kućišta u kome se nalazi vratilo kompresora (na slici 6.3 opisan kao
zrak), se poništava budući da se stap giba jednako u dva suprotna smjera, a gubici zbog
trenja zanemaruju.
Razultantni utrošak snage za pogon kompresora pri teorijskom procesu prikazan je u p-V
dijagramu kao površina omeđena linijama usisa, kompresije i ispuha. Ta se površina
može prikazati kao zbroj niza malih površina koje imaju smisao diferencijalno male
utrošene snage, Vdp = dP. Stoga za utrošak snage po jednom okretu vratila vrijedi
jednadžba:
2
P12 okret V p dp , J/okret. (18)
1
2 2 2 2
P12 n0 P12 okret n0 V p dp V p dp m v p dp m v p dp , W. (19)
1 1 1 1
Lako je uočljivo, prama slici 6.3, da je površina koja odgovara utrošku snage jednaka
površini koja nastaje projekcijom politropske kompresije 1-2 na ordinatnu os p.
Za politropu vrijedi jednadžba pv n konst . na osnovu koje se diferenciranjem dobiva:
iz čega slijedi
vdp npdv . (21)
2 2
gdje je w12 (J/kg) specifični mehanički rad politrope. Sukladno tome, može se jednadžba
(19) pisati u obliku:
83
2
P12 m v p dp nm w12 nW12 , W. (23)
1
p
N/m2
3
p3 2 2
V p dp P12 nW12 n pV dV
3
P13 V p dp
1 1
1
n13
2
2 p2
P12 V p dp
n12
1
p1 1
2
W12 p V dV
1
3
V2 =V3 V1 V, m /okret
Uočimo da se u jednadžbi (23) nalazi mehanička snaga politrope W12 , zbog utjecaja
protoka mase m (kg/s).
Ako se politropi pridruže usis i ispuh, tada se množenjem snage, W12 , s eksponentom
politrope n dobiva snaga, P12 , takvog otvorenog politropskog procesa.
To znači da se za otvorene politropske procese mogu koristiti sve ranije izvedene relacije
za mehanički rad zatvorenih sustava, ali se pri tome umjesto mase m (kg) treba uvrstiti
protočna masa m (kg/s), kako bi se dobila snaga W12 . Jedini izuzetak je otvoreni sustav s
izohorom ( V konst . ) kod koje je eksponent n = , a mehanička snaga W12 0 ,
tako da je umnožak nW12 neodređen. U tom slučaju treba koristiti jednadžbu (23) koja
omogućava dobijanje rezultata:
2 2
P12 m v dp m v dp V p 2 p1 , W, (izohorni otvoreni proces). (24)
1 1
Budući da su usis i ispuh samo transportne sekvence procesa, to pri tome nema izmjene
topline. Jedina izmjena topline postoji, eventualno, samo tijekom politropske promjene
koja se odvija pri zatvorenim ventilima. Stoga se toplinski tok, 12 (W), računa potpuno
isto kao kod zatvorenih sustava, tj. vrijede iste jednadžbe uz zamjenu mase m s
protočnom masom m .
84
Isto vrijedi i za proračun promjene entropije, S12 (J/K), radne tvari od usisnog stanja 1
do ispušnog stanja 2. Transportne sekvence procesa, usis i ispuh, pretpostavljene su bez
gubitaka (ΔS = 0).
Teorijski gubitak snage uslijed nepovratnosti izmjene topline (samo pri politropi) računa
se prema referentnom prirodnom toplinskom spremniku temperature T0 = konst. pomoću
relacije:
U oba slučaja politropska promjena se odvija potpuno identično, jer se i kod otvorenih
sustava ta sekvenca odvija pri zatvorenim ventilima, kao što je to slučaj kod zatvorenih
sustava. Stoga je početno i konačno stanje radnog medija identično u oba slučaja.
Sukladno usvojenim pretpostavkama kod otvorenih sustava ta stanja nisu pod utjecajem
transportnih sekvenci, usisa i ispuha.
Promjena energije radnog medija: unutarnje, kinetičke i potencijalne, tijekom
politropskog procesa računa se po istom principu, tj. s istim jednadžbama u oba slučaja.
Pod utjecajem mase m (kg), odnosno protočne mase m (kg/s), nastaje samo razlika u
dimenziji tih energija.
Jednako vrijedi i za toplinu, Q12 (J), i za toplinski tok, 12 (J/s). Zbog toga je grafički
prikaz politropskog procesa u ravnini T-s identičan (transportne sekvence ne utječu na
stanje plina, pa se ne vide u dijagramu).
Grafički prikazi otvorenih procesa u p-V i T-s dijagramu dani su u nastavku za posebne
politropske procese.
Izohora (V = konst.)
85
p n =
N/m2 n = T
K
OS p2
ispuh 2 2
p2 T2
2
2
P12 okret V dp
v2
v1 =
1
1 1
p1 T1
usis p1 2
1 q12 Tds
1
V1 = V 2 V, m 3/okret s1 s2 s, J/(kg K)
2
P12 n0 P12 okret n0 V dp V p1 p2 Φ12 m q12 m cv T2 T1
1
Izobara (p = konst.)
p
T
N/m2
K v2
OS 2
1 T2
usis 1 n=0 2
2
p
p
=
1
p
ispuh
2 v1
T1 1
q 12 > 0
V1 V2 V, m 3/okret s1 s2 s, J/(kg K)
P12 0 12 m cp T2 T1
q12 m
Izentropa (S = konst.)
86
p
1 T
N/m2 v1
K
usis 1 p1
p1 1
MS T1
dp
n
=
v2
2
p2
P12 okret V pdp 2
2 T2
p2 1
ispuh 2
Izoterma (T = konst.)
p
1 T
N/m2
K
usis
p1 1 OS
dp
MS v2
p1 p2
1 2
n=
T1 = T2
1
2
P12 okret V p dp v1
1
2 q 12 > 0
p2
ispuh 2
V1 V V2 V, m3/okret s1 s2 s, J/(kg
87
Maksimalni rad i eksergija
Već smo upoznali način određivanja teorijskog gubitka na radu u zatvorenim, odnosno
snazi u otvorenim sustavima, pomoću kojih se ocjenjuje termodinamička valjanost
procesa u odnosu na nepovratnost izmjene topline.
Očito je, da kriterij ne smije imati nikakve realne karakteristike koje bi utjecale na
rezultat procjene. Stoga je logično da se kao osnova kriterija uzme idealni teorijski
proces radnog medija u kojem nema nepovratne izmjene topline. Mehanička interakcija
tijekom procesa smatra se reverzibilnom, tj. bez gubitaka, kao i u svim prethodnim
razmatranjima. Tijekom procesa radni medij prolazi kroz stanja u unutarnjoj ravnoteži.
Radni sustav uključuje samo nužne sudionike: sam radni medij, neopisanog mehaničkog
sudionika čije su osobine idealizirane (bez trenja), te postojeći prirodni toplinski
spremnik (okolišnji zrak) temperature T0 = konst., koji je ujedno i mehanički sudionik
tlaka p0 = konst.. Sustav je potpuno izoliran od drugih utjecaja. Pretpostavit ćemo da
radni medij zadanog stanja (T1, p1, V1) nije u ravnoteži s okolišem, jer u protivnom
slučaju ne bi bio moguć nastanak procesa niti teorijski. Neravoteža s okolišem pruža
mogućnost provođenja procesa i dobivanja korisnog mehaničkog rada, odnosno snage.
Proces traje do uspostave ravnoteže s prirodnim spremnikom (okolišnjim zrakom), kada
radni medij postiže temperaturu T0 i tlak p0.
Stanje plina u potpunosti je zadano podacima temperature T1, tlaka p1 i volumena V1,
odnosno V1 , na osnovu čega se iz jednadžbe stanja može izračunati masa m, odnosno
protočna masa m , plina:
pV
m 1 1 , kg, (zatvoreni sustav), (26)
RT1
p V
m 1 1 , kg/s, (otvoreni sustav). (27)
RT1
88
S postavljenim uvjetom reverzibilnosti izjmene topline uklonjena je poslijednja realna
karakteristika, pa takav proces ima samo teorijski smisao. Pri takvom procesu teorijski se
dobiva najveći mogući mehanički rad, odnosno najveća moguća snaga (eksergija), s
obzirom na zadana stanja radnog medija i prirodnog spremnika.
Teorijski idealan proces u zatvorenom sustavu smije biti samo kombinacija bilo koje
izentrope- pri kojoj nema izmjene topline, dok se izmjena topline smije odvijati samo
tijekom povratne izoterme T0, koja je zadana temperaturom prirodnog spremnika,
okolišnjim zrakom. U posebnim slučajevima bit će dovoljna samo jedna od tih promjena.
Na slici 6.10 prikazan je jedan slučaj takvog idealnog procesa za zadano stanje (1)
radnog medija i zadano stanje (0) prirodnog spremnika, okolišnjeg zraka temperature T0
i tlaka p0.
p v1 p1
1 T
p1 1
T1
1
v0 p
0
n=
2 0
T0
2
p2 0
Wmax
0 q20 > 0
p0
W0
V1 V0 V, m3 s1= s2 s0 s, J/(kg K)
Položaj stanja 2 u ravnini p-V može se procijeniti ako se izračuna pripadni tlak p2:
T 1
p2 p1 0 , (za sjecište izentrope 1-2 i izoterme 2-0). (28)
T1
89
Teorijski rad plina je, po definiciji, površina ispod linija procesa 1-2-0. Kako se proces
1-2 odvija po zakonu izentrope, a proces 2-0 po zakonu izoterme, to se mehanički rad
može izračunati samo odvojeno za svaku sekvencu. Stoga je
W120 W12 W20 , J. (mehanički rad plina pri idealnom procesu). (29)
Odnos teorijskog rada plina W1-2-0, rada okoline W0 i maksimalnog korisnog rada Wmax,
uvijek je određen jednadžbom oblika:
Wmax W120 W0 , (30)
Rad prema okolini može se izraziti, pomoću definicije mehaničkog rada, na slijedeći
način:
0 ,ok
W0 p dV 0 0 p0 V0 ,ok V1,ok , J, (rad prema okolini). (31)
1,ok
Razliku volumena okolišnjeg zraka moramo zamijeniti s istom takvom razlikom volumena
radnog medija, ali suprotnog smisla:
V0 ,ok V1,ok V0 V1 , (32)
Za određivanje teorijskog rada plina W1-2-0, tijekom procesa 1-2-0, iskoristit ćemo
jednadžbu I. Zakona:
Q120 W120 U 120 , J, (34)
Na sekvenci izentrope 1-2 nema izmjene topline, Q1-2 = 0, dok se toplina na sekvenci 2-0
odvija pri konstantnoj temperaturi, pa se može izračunati primjenom II. Zakona:
90
U 12 U 20 U 2 U 1 U 0 U 2 U 0 U 1 , J, (vrijedi: U2 = U0). (37)
Rezultate jednadžbi (35) i (37) možemo uvrstiti u jednadžbu (35) i preoblikovati u izraz
kojim se izražava W1-2-0:
Sve veličine na desnoj strani jednadžbe se odnose na radni medij, a pojedini članovi se
računaju prema slijedećim relacijama:
U dijagramu p-V uvijek se Wmax,1-0 može prikazati površinom, koja je omeđena s linijama
idealnog procesa 1-2-0 i s dvije pomoćne linije (nisu linije procesa): izohorom V1 i
izobarom p0.
Radi ilustracije prikazan je na slici 6.10 proces dobijanja maksimalnog rada u slučaju
kada je zadano stanje plina (T1, p1, V1) ispod stanja prirodnog spremnika, okolišnjeg
zraka (T0, p0).
p v0 p0
0 T 0
p0 2
T0
Wmax
0 q20 < 0 v1 p
1
2
p2 T1
n=
1
1
p1
1
V0 V1 V, m3 s0 s1= s2 s, J/(kg K)
91
Slika 6.10 Idealni proces s plinom stanja ispod okolišnjeg
Za teorijski proces 1-2-0 potrebno je utrošiti rad W1-2-0 (površina ispod procesa – bez
oznake u dijagramu). Pri tome okolina pomaže dajući rad W0 = p0(V1 – V0). Razlika je
koristan (pozitivan) rad Wmax.
Minimalni rad
U slučaju da je početno stanje radnog medija u ravnoteži s prirodnim spremnikom
(stanje s oznakom 0 u dijagramima) može se po istom principu odrediti teorijski
minimalan rad, Wmin, da bi se radni medij doveo u stanje 1. Idealni proces je identičan,
ali se odvija u suprotnom smjeru, pa je konačni rezultat za Wmin,0-1 jednak rezultatu za
Wmax,1-0, samo suprotnog, negativnog predznaka.
Ako raspolažemo sa stalnim dotokom m (kg/s) radnog medija zadanog stanja, (T1, p1),
može se primjenom istog principa idealnog procesa odrediti eksergija (= maksimalna
snaga), koja pripada tom stanju u odnosu na referentno stanje prirodnog spremnika,
okolišnjeg zraka, (T0, p0). Zbog ponavljanja, idealnom procesu pripadaju transportne
sekvence usisa i ispuha. Primjer eksergijskog procesa prikazan je na slici 6.10.
p v1 p1
usis 1 T
p1 1
T1
1
v0 p
0
n=
Eokret T0
2 0
2
p2
0
0 q 20 > 0
p0
ispuh
V1 V0 V, m3/okret s1 = s2 s0 s, J/(kg K)
Budući da se radi o otvorenom sustavu grafički prikaz eksergije (po okretu) u ravnini p-V
predstavlja površinu, dobivenu projekcijom idealnog procesa 1-2-0 na ordinatnu os p.
92
Φ120 P120 H 120 , W, (44)
odnosno
Φ12 Φ20 P120 H 12 H 20 , W. (45)
H 1 H 0 m c p T1 T0 , (50)
T p
T0 S1 S 0 m T0 c p ln 1 R ln 1 , (51)
T0 p0
koje zahtijevaju poznavanje samo svojstava početnog (1) i konačnog (0) stanja.
7 .KRUŽNI PROCESI
Proces, tijekom kojega se nakon niza uzastopnih stanja radna tvar vraća u
početno stanje, naziva se kružni (ciklički ili zatvoreni) proces. Po toj definiciji kružni
proces može se u cjelosti ostvariti samo ako nema kemijskih promjena radne tvari. Kada
se tijekom procesa mijenja kemijski sastav radne tvari, tada početno i konačno stanje nije
identično. Takvi su, na primjer, procesi s izgaranjem kao što su Diesel i Otto proces.
Ipak, zatvaranje procesa je teorijski zamislivo tako da produkti izgaranja ispušteni u
okolinu ponovo formiraju kemijski spoj gorive tvari kao na početku procesa. Pri
razmatranju takvih slučajeva u pravilu se koriste aproksimacije koje olakšavaju
proračun. Sa stanovišta temperature i tlaka radnog medija, premda ne uvijek i kemijskog
sastava, bit će i takvi procesi zatvoreni.
93
Kada u jednom cikusu sudjeluje konstantna masa istog identiteta, koja se u nekim
slučajevima po završetku ciklusa istiskuje i zamjenjuje istom masom drugog identiteta,
tada se promjene stanja mogu promatrati kao u zatvorenom sustavu jednog ciklusa.
Ukupni efekti izmjene topline i mehaničkog rada proporcionalni su učestalosti
(ponavljanju ili frekvenciji) ciklusa po vremenu.
U praksi su posebno karakteristični procesi, koji se ostvaruju pomoću nekoliko različitih
tehničkih uređaja koji, svaki na svoj način, utječu na promjenu stanja radne tvari.
Premda u cjelini takav sustav sadrži konstantnu masu radne tvari, on se ne promatra kao
zatvoreni sustav, već kao niz otvorenih sustava u kojima se promjena stanja protočne
mase tvari odvija pod utjecajem tehničkog uređaja kroz koji ona protječe. Tijekom takvih
procesa radna tvar može biti u plinovitom (parovitom), a dijelom cikličke promjene
ponekad i kapljevitom stanju. U nastavku, pri razmatranju glavnih karakteristika kružnih
procesa pretpostavit ćemo, radi jednostavnosti, da je radni medij idealni plin, a njegove
promjene stanja ravnotežne.
Konačno stanje radnog medija na kraju ciklusa je identično početnom, 1 ≡ 2, pa ih ne
ćemo posebno indeksirati, jer se zaključci odnose na cijeli ciklus, za kojega vrijedi:
94
pa je mehanički rad po ciklusu jednak razlici dovedene i odvedene topline:
W = Qdov -Qodv. (4)
Uvođenje oznake za apsolutnu vrijenost ima svrhu lakšeg uočavanja razlike u predznaku
dovedene i odvedene topline. Nije pogrešno pisati:
W = Qdov + Qodv , (4a)
umjesto jednadžbe (4), jer je Qodv uvijek negativan broj. Ipak, takav zapis nema jasnoću
kao jednadžba (4).
Rezultantni mehanički rad po ciklusu, W, dobija se iz razlike mehaničkog rada pri
ekspanziji, Weks > 0, i kompresiji, Wkom < 0, tj.
W = Weks Wkom . (5)
1 1 Qdov
Qdov
A A
B
W>0 B TOS, min W<0 TOS, min
RS
RS Q=0 TRS, max Q=0 TRS, max
HLAĐENJE GRIJANJE
V V
Vmin Vmax Vmin Vmax
EKSPANZIJA 1 - 2 EKSPANZIJA 1 - 2
KOMPRESIJA 2 - 1 KOMPRESIJA 2 - 1
Prema dosadašnjim spoznajama nije moguće u nekom cikličkom procesu svu dovedenu
toplinu, Qdov, pretvoriti u mehanički rad, W. Dio topline koji se ne može pretvoriti u
mehanički rad mora se odvesti rashlanom spremniku, Qodv > 0, odnosno Qodv < 0, kako
bi se radni medij vratio u početno stanje. Zbog toga je uvijek ηt < 1!
95
Termički stupanj djelovanja različitih kružnih procesa ne ovisi o svojstvima radne tvari,
već samo o način promjene stanja i raspoloživim toplinskim spremnicima, tj. njihovim
temperaturama. Ako su promjene stanja radne tvari ravnotežne i istovremeno i povratne
(reverzibilne), tj. bez mehaničkih gubitaka i nepovratne izmjene topline, tada se postiže
najveći mogući termički stupanj djelovanja za zadane toplinske spremnike. Takav idealan
proces, bez gubitaka zbog nepovratnosti, može se samo teorijski zamisliti, ali ne i realno
ostvariti. U teoriji je poznat kao idealni Carnotov proces.
p T
A
Qdov = Q12 = QAB qdov = q 12 = qAB
A B
1 TOS = Tg OS
p1
B Wid
1 2
T = T1 = T2
Q41 = 0 OS g = OS
2 = 1= 2
p4 W
4 W < Wid
Q34 Q23 = 0
RS
h = RS
p3 3 o = 3= 4 q34 > qCD
D To = T4 = T3 4 3
Wid
C
QCD TRS = Th RS
D C
V1 V4 VD V3 VC V s1 = s4 qCD s2 = s3 s
sA = sD sB = sC
Slika 7.2 Carnotov idealni i realni desnokretni kružni procesi u p-v i T-s dijagramu
96
Mehanički rad procesa (jednog ciklusa):
W Q12 Q34
realni ciklus:
Wid QAB QCD
idealni ciklus:
...................
Zbog usporedbe mora biti: Qdov = Q12 = QAB
Kako je: Q34 > QCD to je rad realnog procesa uvijek manji od rada idealnog: W < Wid
Povrat u početno stanje započinje izotermnom kompresijom C-D, pri čemu se troši dio
prethodno dobivenog rada u iznosu WCD uz istovremeno odavanje topline, Qodv,
rashladnom spremniku iste temperature, Th = TRS. Konačno, izentropskom kompresijom
uz utrošak rada WDA, plin se vraća u početno stanje A.
Efektivni rad ciklusa, W = WAB + WBC + WCD + WDA, jednak je razlici dovedene i
odvedene topline, sukladno jednadžbi (2),
Qdov −Qodv= W . (7)
Zbog reverzibnog karaktera idealni Carnotov proces može se provesti u suprotnom
smjeru, tj. kao lijevokretni. Pri tome bi se promijenili smjerovi topline i mehaničkog
rada, ali ne i njihovi iznosi. Na kraju procesa, svi sudinici vratili bi se u svoja početna
stanja, u kojima su bili prije početka desnokretnog procesa. Nigdje u prirodi ne bi
postojao nikakav trag o promjenama koje su se zbivale.
Teorijski, svaka ravnotežna promjena stanja radne tvari mogla bi postati reverzibilna,
ako bi raspolagali s beskrajno mnogo toplinskih spremnika, od kojih bi svaki stupio u
toplinsku interakciju s radnom tvari u trenutku kada su im temperature jednake.
Razmatrajući reverzibilne kružne procese Sadi Carnot (1822.) je došao do zaključka da
su omjeri toplina i apsolutnih temperatura konstantni,
Qg Qh
konst . , (Carnotov princip), (8)
Tg Th
gdje se indeks "g" odnosi na dovedenu toplinu (Qg Qdov) i temperaturu radne tvari pri
njenom grijanju, Tg = TOS, a indeks "h" na odvedenu toplinu (Qh Qodv) i temperaturu
pri njenom hlađenju, Th = TRS. Na temelju tog principa R. Clausius je kasnije dao
definiciju promjene entropije,
97
Q
dS , (9)
T
uzevši da se zbog infinitezimalno malog obroka topline, Q, temperatura radne tvari ne
mijenja, T = konst.. Za konačne iznose topline pri izotermnoj promjeni, doći će do
promjene entropije radne tvari, sukladno oznakama na slici 7.2,
B B
Q 1 Qg
S AB Q
T Tg A Tg
A , (Qg QAB), (reverzibilni proces), (10)
D D
Q 1 Q
SCD Q h
T Th C Th
C , (Qh QCD), (reverzibilni proces), (11)
pri čemu radni medij ima istu temperaturu kao i odgovarajući toplinski spremnik,
Tg TOS i Th TRS . (15)
Sva dovedena topline ne može se pretvoriti u rad, već se jedan dio mora odvesti
rashladnom spremniku:
Qodv 1 t ,id Qdov . (najmanja odvedena toplina). (17)
98
Realni Carnotov proces mogao bi se odvijati samo uz konačnu razliku temperatura radne
tvari i toplinskih spremnika, tj. kada je T < TOS i To > TRS . Takav proces radne tvari
prikazan je na slici 7.2 između stanja 1-2-3-4-1. Radni medij prima istu toplinu Qdov
Qg = Q12 od ogrjevnog spremnika, ali pri nižoj temperatuti, T < TOS. Zbog toga mu je
promjena entropije, S12 , veća od ranije promjene, S AB .
Međutim, toplina koju radni medij predaje rashladnom spremniku je veća nego prije,
Qodv = Q34 > Qh = QCD , a zbog više temperature, To > TRS, nastupit će veća promjena
njegove entropije, S 34 > S CD . Termički stupanj djelovanja realnog Carnotovog
procesa za iste toplinske spremnike je:
Q12 Q34 Q34 T0 T
ηt, re 1 1 t ,id 1 RS
Q12 Q12 T TOS , (18)
99
uvijek raste entropija sustava, budući da je u realnom procesu T TOS i T0 TRS (u
jednadžbi 22 je pozitivan razlomak je veći od 1, a negativan razlomak je manji od 1)!
Samo u slučaju idealnog procesa vrijedi Carnotov princip po kojem je:
QOS Q RS
S s ,id 0
TOS TRS , (idealni Carnotov proces). (23)
Srednja temperatura
Kod općih politropskih promjena stanja može se radnom mediju odrediti srednja
temperatura dovođenja, Tsr,dov, ili odvođenja topline, Tsr,odv, na osnovi II. zakona
termodinamike:
Qdov Qodv
Tsr ,dov , Tsr ,odv
S dov S odv . (24)
Prema željenom toplinskom efektu razlikujemo dva tipa lijevokretnih procesa, već prema
tome da li im je osnovni zadatak ostvariti hlađenje (rashladni proces) ili grijanje
(toplinska pumpa).
Rashladni proces. Kružni proces radne tvari koristi se u svrhu hlađenja određenog
sudionika kako bi njegovu temperaturu, Ta, održali trajno ispod temperature okoline, Ta
< To. Zato se kaže da se rashladni proces vodi ispod temperature okoline.
100
Ta - temperatura ambijenta za segment.
TOPLINSKA PUMPA
1-2 kod rashladnog procesa
proces grijanja
3-4 kod toplinske pumpe
T T
To - temperatura atmosferskog zraka 4 3
Th qgr
Ta grijani
RASHLADNI PROCES sudionik
proces hlađenja W<0
Th 4 3
To qodv To okoliš
okoliš Tg qdov
W<0 1 2
hlađeni
Ta sudionik
Tg qhl qgr = - qodv
1 2
qhl = - qdov
s s
s1 = s4 s2 = s3 s1 = s4 s2 = s3
Topline su indeksirane (dov i odv) sa smislom u odnosu na radni medij.
Za toplinske spremnike (sudionike) vrijedi suprotan smisao (hl i gr).
Toplina odvedena hlađenom sudioniku, Qhl, dovodi se radnoj tvari, Qdov = Qhl, čija
temperatura mora biti niža od temperature hlađenog sudionika, Tdov Tg < Ta. Da bi
se primljena toplina mogla odvesti od radne tvari i predati okolišnjem zraku temperature
To potrebno je utrošiti mehanički rad, W < 0, kako bi se povećalo toplinsko stanje i radna
tvar dovela na temperaturu, Th, koja mora biti veća od temperature okoline, Th > To.
Energija, koja se u obliku topline predaje okolini, Qodv = Qo, predstavlja zbroj topline
Qdov i mehaničkog rada, W. Uzavši u obzir smisao (predznak) ovih energija može se
umjesto jednadžbe (25) pisati:
Qodv = Qdov + W , (Qodv < 0, W < 0 ) . (26)
101
Toplinska pumpa. To je lijevokretni proces sa svrhom da radna tvar u kružnom procesu
preuzme toplinu od okoline, Qdov = Qo , pri čemu je To > Tdov Tg, te da se skupa s
dovedenim (utrošenim) mehaničkim radom, W, preda nekom sudioniku kojega želimo
zagrijati, Qodv = Qgr. Pri tome temperatura radne tvari mora biti viša od temperature
ambijenta (grijanog sudionika). U ovom je slučaju osnovna zadaća zagrijavanje nekog
sudionika, tj. toplina grijanja Qgr. Zato se učinkovitost procesa opisuje s koeficijentom
pretvorbe definiranim kao:
Qodv Q gr
1 1
W W
, (Qodv < 0, W < 0, Qgr > 0). (28)
................................................................................................................................................
....
Specijalni kružni procesi
Pomoću idealnog Carnotovog procesa lako se određuje rad koji bi se teorijski ostvario
uz pomoć zadanih toplinskih spremnika. Svaki drugi, pa tako i Carnotov realni proces,
imaju manji termički stupanj djelovanja, što znači da daju manje rada u odnosu na
jednak iznos dovedene topline. Kod realnih Carnotovih procesa izmjena topline se vrši
pri konačnim razlikama temperatura radnog medija i toplinskih spremnika. Nepovratnost
izmjene topline ima za posljedicu smanjenje termičkog stupnja djelovanja, pri čemu je
smanjenje rada procesa jednako teorijskom gubitku na radu (ΔW = T0ΔS). Što je veća
razlika temperatura to je realni Carnotov proces sve lošiji. Kako se rad dobiva
transformacijom dijela dovedene topline to bi pri malim razlikama temperatura nastupila
mala izmjena topline u strojevima konačnih dimenzija, pa bi srazmjerno tome i dobiveni
rad po procesu bio vrlo mali. Zbog tog nedostatka Carnotov proces nema praktičku
primjenu.
U nastavku ćemo navesti neke od specijalnih procesa koji koriste plinoviti radni medij.
102
JOULEOV PROCES
p BRAYTONOV PROCES
T
Q23
2
OS
2 3 TOS
p2 = p3
q 32 3
3
T3
W Q34 = 0
p2 = p3
p1 = p4
Q12 = 0 2
T2 4
W
1
4
p1 = p4
1 4 1 q41
Q41 T1
RS TRS
V2 V1 V4 V s
s1 = s2 s4 = s3
2 3 2 3
Plinska turbina Plinska turbina
Qdov
Kompresor Pt Kompresor Pt
Pk Pk
Zrak Qodv
Plinovi izgaranja
1 4
1 4
Izmjenjivač topline
103
Stirlingov proces
Proces kojeg je 1816. patentirao Robert Stirling teorijski se prikazuje kao kombinacija
dvije izentrope i dvije izohore. Izvedbe strojeva koji rade po Stirlingovom procesu imaju
dva cilindra, od kojih je ekspanzioni cilindar grijan, a kompresioni cilindar hlađen.
Razlikuje se od ostalih strojeva po tome što koristi uvijek istu količinu plina (zraka),
nema usisa i ispuha (zagađenja okoline). Praktički nedostaci su mu prvenstveno u
nemogućnosti trenutnog starta i promjene broja okretaja, jer treba vremene da se ugrije
cilindar prije mogućnosti dobijanja rada.
STIRLINGOV PROCES
p T
2
p2 TOS
Q12 v2 q12 v3 = v4
OS
2 3
Q23 T2 = T3
p1 1 q 21
2 = 3
v1 = v2 W
3 q34
W 1 4
T1 = T4
1 = 4 Q34 q 34
p4
Q41 4
RS TRS
V
V1 = V2 V3 = V4 s1 s4 s3 s
p2 p4
Qdov Q12 Q23 mcv T2 T1 mRT2 ln Qodv Q34 Q41 mcv T4 T3 mRT1 ln
p3 p1
Q34
Protusmjerni izmjenjivač za T4 T3
regenerativnu izmjenu topline T1 T2
Q12
104
regenerativnom Stirlingovom procesu je Q23 jedina stvarno dovedena toplina iz vanjskog
izvora, a Q41 jedina stvarno odvedena toplina od procesa. Dobiveni rad po cilkusu je:
p2 p
W Qdov Qodv Q23 Q41 mRT2 ln mRT1 ln 1
p3 p4 . (29)
p2
W mR T2 T1 ln
p3 . (30)
Termički stupanj djelovanja teorijskog regenerativnog Stirlingovog procesa je:
W T T1 T
t ,S 2 1 1
Q23 T2 T2 . (31)
Stirlingov stroj radi s bilo kojim izvorom topline, npr. sunčevom energijom ili otpadnom
toplinom industrijskih procesa koja se u velikom iznosu javlja u talionicama željeza ili
stakla.
Ericssonov proces
Teorijski Ericssonov proces sličan je Stirlingovom procesu, osim što su izohore
zamijenjene s izobarnim promjenama.
ERICSSONOV PROCES
p T
Q12 regenerativna
toplina
1 2 TOS
OS
OS
p1 = p2
q 12 q 23
2 3
T2 = T3
Q23
p2
W 2 = 3 =
4
p1
p
W
=
3
p
1 = 4
1
T1 = T4
4
Q41 4 3 q34
p3 = p4 q41
RS Q34 TRS RS
V1 V4 V3 V s1 s4 s3 s
p2 p4
Q12 mcp T2 T1 Q23 mRT2 ln Q34 mcp T4 T3 Q41 mRT1 ln
p3 p1
W
Qdov Q12 Q23 Qodv Q34 Q41 W Qdov Qodv , J/ciklus t ,E
Qdov
105
Ciklus je nazvan po švedskom inženjeru Johnu Ericssonu koji je najviše poznat kao
konstruktor ratnog broda Monitor iz doba američkog građanskog rata. Strojevi sa
Stirlingovim i Ericssonovim ciklusom proizvode rad primjenom vanjskog grijanja i
hlađenja cilindara, te se zbog toga svrstavaju u strojeve na vrući zrak. Krajem 19-tog
stoljeća, prije početka dominacije strojeva na unutarnje izgaranje, proizvedeno na tisuće
strojeva koji su radili po Ericssonovom procesu. Većinom su korišteni za pokretanje
vodenih pumpi i kao pogonski strojevi u industriji. Današnja potreba za smanjenjem
potrošnje goriva, a time i emisije štetnih plinova, vraća interes prema takvim strojevima
na vrući zrak.
Otto proces
Teorijski ciklus, koji se sastoji od dvije izentrope i dvije izohore, prvi je opisao Francuz
Aphonse Beau de Rochas 1862. Neovisno o tome, Nikolaus August Otto konstruirao je
1861. prvi 2-taktni stroj na unutarnje izgaranje benzina, inspiriran radom Jeana Lenoira
koji je 1858. izumio dvoradni stroj na unutarnje izgaranje, koristeći rasvjetni plin kao
gorivo. Kasnije, 1876., izradio je Otto prvi 4-taktni benzinski motor koji je bio prva
praktička alternativa parnim strojevima. Gottlieb Daimler konstruirao je 1885. lagani
motor s rasplinjačem i montirao ga na bicikl, a Wilhelm Maybach je 1890. napravio prvi
četrverocilndričan motor. Karl Benz je ugradio Ottov motor na automobil s 3 kotača, a
kasnije s s Daimlerom osnovao tvornicu koja danas proizvodi poznata Mercedes-Benz
vozila.
106
OTTO PROCES
p 3 T 3 p3
p3 T3
q 23
3
Q23 realni proces
v2 = v3
izgaranjem
goriva 2 p4
p2 2 W 4
2 Q34 = 0 T2
v1= v4
W
Q12 = 0 4
4
ispuh plinova T1 q41
izgaranja
Q41 1
p1
usis 1 1
gorive smjese
V
V2 = V3 V1 = V4 s1 = s2 s3 = s4 s
Kompresioni omjer: = V1/V2
Qdov Q23 mcv T3 T2 Qodv Q41 mcv T1 T4 T2 T1 1
1 cp
W Qdov Qodv Q23 Q41 t ,O 1 1
cv
Diesel proces
107
samozapaljenja goriva, pa se mogu postići dvostruko veći kompresioni omjeri ( = V1/V2)
od onih u Otto motorima. Pored toga, gorivo je jeftinije i sadrži više energije po
volumenu. Diesel je na Svjetskoj izložbi u Parizu (1900.) demonstrirao motor, koristeći
ulje kikirikija kao gorivo.
DIESEL PROCES
2 Q23 izgaranjem q 23 v3
goriva
p 2 3 T 3
p2 = p3 T3
p2 = p3
3
T2 2
realni proces
v2 p4
W
Q34 = 0 T4
4
W
v1= v4
Q12 = 0
4 1
p4 ispuh plinova
4
T1 q41
izgaranja p1
p1 Q41
usis zrak a 1 1
V
V2 V3 V1 = V4 s1 = s2 s3 = s4 s
Kompresioni omjer: = V1/V2
Qdov Q23 mcp T3 T2 Qodv Q41 mcv T1 T4 W Qdov Qodv Q23 Q41
W 1
t ,D 1 1 c , gdje su c = V3/V2 i = cp /cv .
Q23 c 1
108
8.NERAVNOTEŽNI I NEPOVRATNI PROCESI
Pri svakoj realnoj izmjeni topline unutar svih materija, pa tako i plinovitog
radnog medija, uspostavlja se temperaturno polje, tj. materijalne čestice nemaju istu
temperaturu i ne nalaze se u istom stanju. Stoga jednadžba stanja za cijelu materiju nema
smisla, već bi morali napisati jednadžbu stanja za svaku česticu posebno. Samim tim, ni
promjena stanja materije također nema smisla. Možemo promatrati samo procese svake
materijalne čestice posebno. Naravno, čestica mora biti dovoljno malena da bi vrijedila
tvrdnja da su svi njeni dijelovi na istoj temperaturi, odnosno njeno stanje jedinstveno
(ravnotežno).
Ovim razmišljanjem došli smo na kraju do mikro modela ravnotežnog stanja kakvog
klasična termodinamika koristi kao svoj teorijski model. Što više, ustanovili smo da takav
teorijski model možemo identificirati u svakom realnom fizikalnom modelu. Stvar je
raspoložive računske tehnike s kojom će se obrađivati ogroman broj istovremenih
procesa brojnih čestica (mikro modela), ali ćemo pri tome smjeti koristiti jednadžbe
klasične termodinamike.
U nastavku ćemo pokazati kako se tipični neravnotežni model može riješiti pomoću
teorije ravnotežne termodinamike.
................................................................................................................................................
........
Prigušivanje
Prigušivenjem nazivamo pojavu pada tlaka fluida (plina ili kapljevine) zbog promjene
presjeka strujanja u otvorenim sustavima. U praksi se prigušivanje javlja kod svih
uređaja za regulaciju protoka (ventili, zasuni i sl.), ali i kod svake promjene presjeka
strujanja u cijevima i kanalima. Karakteristike prigušivanja razmotrit ćemo na primjeru
strujanja u cijevi u kojoj se nalazi blenda za mjerenje protoka.
109
P12 = 0
12 = 0
Ne ulazeći u detalje opisa mjerenja protoka pomoću blende razmotrit ćemo samo efekt
smanjenja presjeka strujanja kroz otvor blende (prigušnice). Protočna masa m (kg/s) je
konstanta, ali zbog različitih brzina na različitim pozicijama u istom presjeku čestice
posjeduju različitu kinetičku i potencijalnu energiju. Prolaskom kroz suženi presjek
prigušnice brzina se povećava i kinetička energija raste na račun entalpije. Iza
prigušnice brzina opada, pa se na račun smanjenja kinetičke energije povećava entalpija.
Dio mehaničke energije troši se na savladavanje trenja pri vrtloženju, a zatim se
transformira u jednaku toplinu trenja, pa se taj efekt u energijskom smislu poništava
(adijabatski slučaj – bez vanjske izmjene topline).
Zbog različitih putanja i promjena stanja morali bi praviti bilancu energije svake čestice,
što bi znatno otežalo rješavanje problema. Sa stanovišta fluida u cjelini to je tipičan
primjer realnog neravnotežnog procesa.
Problem se može riješiti vrlo brzo ako bilancu energije napravimo u odnosu na stanja
fluida koja su dovoljno daleko od zamršenih efekata prigušivanja. Sukladno tome, uvest
ćemo pretpostavku o jedinstvenom stanju po presjeku dovoljno daleko ispred (1) i iza (2)
blende, jer zbog intenzivnog vrtloženja u njenoj blizini ta pretpostavka ne vrijedi.
Isključit ćemo svaki energijski utjecaj iz okoliša tako što ćemo promotriti slučaj
adijabatskog strujanja, 12 = 0, bez mehaničke interakcije s okolišem, P12 = 0, kroz
horizontalnu cijev kružnog presjeka, ΔEp,12 = 0, a zanemarit ćemo i razlike brzina na
ulaznom (1) i izlaznom (2) presjeku zbog čega nema promjene kinetičke energije, ΔEk,12 =
0.
110
Ovaj zakon prigušivanja vrijedi za sve fluide, realne i idealne. Posebno, za idealne
plinove je entalpija ovisna samo o temperaturi, pa s obzirom na jednadžbu (2) možemo
pisati:
H 12 H 2 H 1 m h2 h1 m c p T2 T1 0
, (4)
i zaključujemo da će pri prigušivanju temperatura idealnih plinova ostati
nepromijenjena:
T1 T2 konst . , (za idealne plinove). (5)
p
T
N/m2 K
1
p1
p1 v2 p
2
h
1 2
=
T1= T2
ko
ns
t.
v1
2
p2
2 = 1
v1 v2 v, m3/kg s1 s2 s, J/(kg K
w12 = 0 q 12 = 0
Kod realnih fluida (plinova i kapljevina) entalpija ovisi i o temperaturi i o tlaku: h(T, p),
a kod prigušivanja je h = konst., odnosno dh = 0. Kako je entalpija veličina stanja
(totalni diferencijal) to možemo pisati:
h h
dh dT dp 0
T p p T , (prigušivanje: h = konst., dh = 0). (6)
Dalje slijedi:
h T h
0
T p p h p T . (7)
111
h
T p T
p h h
T p , (promjena temperature s tlakom kod prigušivanja). (8)
Budući da je
h
cp
T p , (9)
h v
v T
p T T p , (bez dokaza), (10)
uvrštavanjem jednadžbi (9) i (10) u jednadžbu (8) dobiva se:
T 1 v
T v
p h c p T p . (11)
Lijeva strana jednadžbe definira diferencijalni Jouleov - Thomsonov koeficijent h :
T
h . (12)
p h
v v
T p T , (idealni plinovi: h = konst. i T = konst.). (13)
112
Prigušivanje se koristi u procesu ukapljivanja plinova, kako bi se temperatura snizila na
temperaturu kondenzacije (ukapljivanja).
Na kraju spomenimo da i trenje pri strujanju kroz cijevi ili kanale uzrokuje pad tlaka, pa
se i ono možemo smatrati prigušivanjem.
Miješanje plinova
113
Razmotrit ćemo dva karakteristična primjera miješanja, jedan se odnosi na zatvoreni, a
drugi na otvoreni sustav.
za sustav: Q = 0, W = 0 U = 0
114
Q W U , (20)
m1 cv1 T1 m2 cv 2 T2
T , (temperatura mješavine – adijabatski slučaj). (25)
m1 cv1 m2 cv 2
115
N 1T
p1 , ili p1 r1 p , (parcijalni tlak plina 1), (29)
V
N T
p2 2 , ili p 2 r2 p , (parcijalni tlak plina 2). (30)
V
116
p1 1
S1 m1 s1 s1 m1 R1 ln m1 R1 ln , (za plin 1), (34)
p r1
p 1
S 2 m2 s 2 s 2 m2 R2 ln 2 m2 R2 ln , (za plin 2). (35)
p r2
Budući da su uvijek (1/r1) > 1 i (1/r2) > 1, to su i promjene entropija sudionika ΔS1 > 0 i
ΔS2 > 0, pa je i promjena entropije sustava:
S s S1 S 2 0 , J/K, (promjena entropije sustava), (36)
što je dovoljan dokaz da je čisto miješanje, bez drugih nepovratnih efekata, nepovratan
proces.
................................................................................................................................................
......
Neadijabatsko miješanje (Q ≠ 0)
Q m1 c v1 T1 m 2 c v 2 T2
T , (temperatura mješavine za Q ≠ 0). (39)
m1 c v1 m 2 c v 2
Jednadžbe koje smo izveli primijenjene su na slučaj miješanja dva plina, a njihova imena
i zamijenili smo brojčanim indeksima, tj. i = 1, 2. Sve prethodne jednadžbe, u kojima se
poziva na sudionike, proširuju se na bilo koji broj sudionika dodavanjem (zbrajanjem)
efekata tih sudionika. Na primjer, jednadžbu (39) možemo oblikovati za slučaj miješanja
n sudionika na ovaj način:
n
Q mi cv ,i Ti
T n
i 1
m c
i 1
i v ,i
, (i = 1, 2, ..., n plinova). (40)
117
Q mcv T TQ 0 , J, (vanjska toplina), (41)
................................................................................................................................................
......
T1 , p1
H 1 U 1 p1V1 1
m 1 , N 1 ,V1
H H 1 H 2 T, p H H 1 H 2
M
S S S
1 2 S S1 S2
T2 , p2 m m 1 m 2
H 2 U 2 p2V2 2 N N 1 N 2
m 2 , N 2 ,V2 V V1 V2
118
Pretpostavit ćemo konstantan protok struja: m 1 konst . i m 2 konst . , kao i stalne
vrijednosti ostalih svojstava N , V ,T , p s kojima struje ulaze u miješalište (M). Premda
su tlakovi struja općenito različiti, p1 ≠ p2, oni su kao takvi konstantni, p1 = konst. i p2 =
konst., pa se ovakav slučaj miješanja naziva miješanje pri konstantnom tlaku.
Taj otvoreni sustav ima onoliko ulaza koliko ima plinskih struja, a samo jedan izlaz za
mješavinu. Radi jednostavnosti, razmotrit ćemo otvoreni sustav ( = dvije plinske struje i
mješavina), opisan na slici 8.5. Bilanca energije po I. Zakonu za otvoreni sustav ima
oblik:
Φ H , J/s. (45)
gdje je m c p m 1c p ,1 m 2 c p ,2 m i c p ,i .
i
119
Oznakom vanjski toplinski tok precizira se toplinska interakcija plinova s nekim
toplinskim spremnikom u okolišu temperature TTS, koji zbog toga ima svoju promjenu
entropije:
Φ
STS , W/K, (promjena entropije toplinskog spremnika). (51)
TTS
Kada plinovi imaju različite temperature T1 T2, tada postoji i unutarnji toplinski tok
između tih struja.
Promjena entropije plinskih struja računa s jednadžbama (32) i (33), koje vrijede u
općem slučaju:
T p
S1 m 1 s1 s1 m 1 c p1 ln R1 ln 1 , (općenito: za plin 1), (52)
T1 p1
T p
S 2 m 2 s2 s2 m 2 c p 2 ln R2 ln 2 , (općenito: za plin 2). (53)
T2 p2
S s S1 S2 STS 0 , W/K, (promjena entropije sustava za 0). (54)
Jednadžbe (52) i (53) obuhvaćaju sve efekte kojima su izloženi plinovi 1 i 2: međusobno
miješanje, izmjena topline (zbog T1 T2) i prigušivanje (zbog p1 p2), jer smo promjenu
entropije svake struje izrazili sa svojstvima krajnjih stanja, ulaznog i onog u mješavini. Iz
tih jednadžbi dobivaju se i rješenja za posebne slučajeve.
................................................................................................................................................
......
120
Time je dokazano da je miješanje različitih plinskih struja, bez drugih efekata,
nepovratan proces pri kojem raste entropija sustava.
................................................................................................................................................
.......
Teorijski gubitak snage uslijed nepovratnih procesa uvijek se računa prema prirodnom
toplinskom spremniku temperature T0 pomoću relacije:
P T0 Ss , W, (teorijski gubitak snage). (58)
9.IZMJENJIVAČI TOPLINE
Izmjenjivači topline su toplinski aparati, građeni sa svrhom izmjene topline između dvije
struje tekućina (fluida). Postoje dvije osnovne grupe izmjenjivača:
– Rekuperatori: izmjena topline između dva fluida vrši se kroz stijenku koja ih
razdvaja.
Ponekad se izmjena topline vrši i neposrednim miješanjem fluida, ali se takvi slučajevi
rješavaju na sasvim drugačijoj osnovi od prethodnih. U nastavku će se razmatrati samo
princip proračuna rekuperatora.
REKUPERATORI
121
slabija struja
C1
ulaz 1 1 izlaz
1 Q površina
stijenka (s ) izmjenjivača (Ao )
2
izlaz 2 2 ulaz
C 2
jača struja
Ulazne temperature, 1' i 2', kao i izlazne temperature, 1'' i 2'' , zamišljene su kao
prosječne temperature u presjeku strujanja. U istom smislu, koeficijenti prijelaza topline,
α1 i α2 , uzimaju se kao prosječne vrijednosti duž površine izmjenjivača, a ne kao lokalne
vrijednosti - kako bi to, strogo uzevši, trebalo.
122
Toplinski tok
Izmjenjeni toplinski tok, Q (W), može se izraziti s tri relacije. Dvije se temelje na
promjeni temperatura struje 1, odnosno struje 2, od ulaza do izlaza iz izmjenjivača:
Q 1 Q 2 . (3)
123
Prethodne jednadžbe (1) i (2) izražavaju toplinski tok pomoću temperaturne razlike
jedne, odnosno druge, struje od ulaza do izlaza iz izmjenjivača. Taj isti toplinski tok
izmjenjuje se između tih struja (zanemarujući gubitke). Njega, međutim, ne možemo
izračunati iz jednadžbe:
jer rezlika temperatura (1 – 2) tih struja nije konstantna duž površine izmjenjivača, Ao!
Ipak, takvim oblikom jednadžbe možemo izraziti lokalni toplinski tok kroz proizvoljno
malu površinu izmjenjivača, dA, uslijed razlike lokalnih temperatura 1 i 2 dviju struja.
124
1
1 A
C 1
d1 1
dQ
max 1 dA
min
s
2
d 2 2
C 2 2 A
2
A
A0 A A0
dQ 2 m 2 c p 2 d 2 C 2 d 2 . (8)
Jednadžbe (7) i (8), kao i pripadne integralne forme (1) i (2), nastaju iz općeg oblika
jednadžbe održanja energije (I. zakon termodinamike) za otvorene sustave:
125
Nadalje, u bilancnom prostoru nema posebnog tehničkog uređaja koji bi unosio ili crpio
energiju od fluida, pa je tzv. tehnički rad (snaga) jednaka nuli, pa je i dP = 0. Također,
razlike brzina i geodetskih visina od ulaza do izlaza iz izmjenjivača (ako postoje) nisu
značajne u energijskom smislu, tako da se uzima da je dE k 0 i dE p 0 . Druge
energijske efekte (npr. kemijske reakcije) ne ćemo uzimati u obzir, pa je dE 0 .
i
i
Bilanca energije za promatranu struju fluida svodi se na jednostavni oblik koji povezuje
toplinski tok s promjenom entalpije fluida,
a u integralnom obliku,
Q H m c p C . (11)
Kod kapljevitih fluida, zbog pretpostavke o nestlačivosti, javlja samo jedan pojam
specifičnog toplinskog kapaciteta, pa umjesto cp treba staviti c, J/(kg K).
Kako se temperature fluida, kao uzrok toplinskog toka, mijenjaju duž površine
izmjenjivača, Ao, mora se krenuti od matematičkog oblika toplinskog toka koji vrijedi
lokalno, tj. na diferencijalnoj površini dA.
126
Karakterističe veličine u opisu izmjenjivača su: C1 , C 2 , 1 , 1 , 2 , 2 , k i Ao. Prema
usvojenoj pretpostavci su C1 , C 2 i k konstantni na cijeloj površini izmjenjivača, Ao.
na radiusu r1:
1
kr 1 = c r2
1 r
+ 1 ln r 2 + r1
1 c r1 r 2 2 , W/(m2 K),
r1
(12a)
1
na radiusu r2: 2
1
kr 2 =
r 2 + r 2 ln r 2 + 1
r1 α1 λ c r1 α 2 , W/(m2 K), Slika 3. Uz definiciju koeficijenta
(12b)
prolaza topline cijevne stijenke
Same temperature nisu bitne za proces izmjene topline, već su to temperaturne razlike.
Stoga se umjesto četiri temperature uvode dvije razlike tamperatura: 1 1 1 i
2 2 2 . Broj utjecajnih, karakterističnih, veličina može se smanjiti njihovim
grupiranjem u bezdimenzijske značajke. Na osnovi teorema sličnosti dobivaju se slijedeće
značajke:
0 1 1 , 0 2 ∞ , 0 3 1 (14)
127
Odnosi između ovih značajki ovise o vrsti izmjenjivača topline i prikazuju se grafički, tj. u
obliku dijagrama.
Na slici 4. prikazan je primjer pogonskog stanja (točka PS) koje je jednoznačno određeno
s bilo kojim parom - značajki. Znači da rješenje ima oblik: 1 = 1(2, 3), ili 2 =
2(1, 3), ili 3 = 3(1, 2).
Krivulja 3 = 0 nalazi se na istom mjestu u odnosu na osi 1 i 2, bez obzira na tip
izmjenjivača topline. Za druge vrijednosti je položaj krivulja 3 = konst. ovisan o tipu
izmjenjivača.
Najviše leže krivulje 3 kod protusmjernog, a blisko ispod njih križnog izmjenjivača.
Najniže leže krivulje 3 kod istosmjernog izmjenjivača topline. Na slici 4. naznačen je
primjer samo za krivulju 3 = 1.
1,0
C1
3 0 C1
1 C 2 3 0,5
1 1 C
1 2 2
0 kA0
2
0 0,5 1,0 2,0 3,0 C 1
(2 1,73)
128
ISTOSMJERNI IZMJENJIVAČI TOPLINE
d 1 k
(1 2 ) , (17)
dA C 1
d2 k
(1 2 ) . (18)
dA C 2
129
1 1 1
1
dAv 1
1 2 Razdjelna stijenka 1 2
2
c dAu
2
2 2 2
2
Jača struja C 2
A
A=0 A=A0
2
1 1
2
1 e (1 3 ) 2
1 f ( 2 , 3 )
1 3 , (istosmjerni izmjenjivač topline). (20)
130
koje je u dijagramu izmjenjivača omeđeno s krivuljama 3 = 0 i 3 = 1.
U slučajevima kada se ne može unaprijed znati koja je struja fluida slabija, a koja jača,
tada se to mora pretpostaviti. Ako proračun rezultira s pogonskim stanjem izvan
područja 0 3 1, to je znak pogrešne pretpostavke. Račun treba ponoviti s ispravnom
pretpostavkom.
1
Slabija struja
C 1
1 1 1
1
dAv 1
Razdjelna stijenka
dAu 2
1 2 s
1 2 2
2 2 2 2
Jača struja C 2
A
A=0 A = Ao
2
Av
1 Au 1
2
131
Slika 6. Protusmjerni izmjenjivač topline
d 1 k
(1 2 ) , (21)
dA C 1
d2 k
(1 2 ) . (22)
dA C 2
i rubni uvjeti:
Rješenje je
1 e (1- 3 ) 2
1 f ( 2 ,3 )
1 3e (1- 3 ) 2 , (protusmjerni izmjenjivač topline). (24)
1
1
1
1
2 , (za π3 = 1) (25)
Kod ovog tipa izmjenjivača je smjer slabije i jače struje međusobno okomit. Praktičan
primjer je strujanje plinova popreko na snop cijevi kroz koje struji voda. U tom slučaju
postoje dva smjera promjene temperatura struja, kako je to prikazano na slici 7.
132
slabija struja C 1 1 2 prosječna
1
1 prosječna
razdjelna ploha
y
y=Y
y=0 x
2 2
x = 0 jača struja C 2 x=X
C
dQ 1 1 dxdy k (1 2 ) , (za struju 1), (26)
B x
C 2 2
dQ dxdy k (1 2 ) , (za struju 2), (27)
L y
uz rubne uvjete:
133
2 prosječna
y
C 2 razdjelna ploha
y=B
1
C1 dA
y + dy
y C1
x
1 prosječna
y=0
x=0 2
x x + dx x=L
C 2
POSEBNI SLUČAJEVI
1. Struje jednakih toplinskih kapaciteta: C1 / C 2 1 .
Promjene tamperatura struja bit će međusobno jednake zbog jednakih toplinskih
kapaciteta.
1 C1 C1 1
1 1
1 2 konst.
2 2
2 C 2 C 2
2
A A
A=0 A = Ao A=0 A = Ao
Istosmjerni izmjenjivač Protusmjerni izmjenjivač
134
2. Isparivanje ili kondenzacija: C1 / C 2 0
Pri promjeni agregatnog stanja, tj. isparivanju ili kondenzaciji jednog fluida, ne mijenja
se temperatura, d 0 , iako se fluidu dovodi ili odvodi toplina.
dQ m c p d C d
Na temelju diferencijalne jednadžbe slijedi da zbog d 0 mora
C m c p
biti da bi izmjenjena toplina imala konačan, diferencijalno mali iznos.
Kako protočna masa ne može biti beskonačno velika, to znači da je pri promjeni
agregatnog stanja specifični toplinski kapacitet cp = ∞.
2 2
1 C1 2
C 2
1
2 2
2 2 1 C1
C 2
A
A=0 A = Ao A=0 A=
Slika 10. Promjene temperatura struja kada je C 2
ISKORISTIVOST TOPLINE
Q
Maksimalna toplina, max , koju mogu izmijeniti dvije struje s toplinskim kapacitetima C1
i C 2 ovisi, osim o koeficijentu prolaza topline, k, i površini izmjenjivača, A , još samo o
o
njihovim ulaznim temperaturama: ′1 i ′2. Ona se definira kao toplina koja je potrebna
da se slabija struja dovede na ulaznu temperaturu jače struje:
135
Realno izmjenjena toplina koju slabija struja izmjenjuje u nekom izmjenjivaču je:
Q 1 1
1 1
Q max 1 2 (31)
Q 1
Q , (stupanj djelovanja izmjenjivača). (32)
136
Kod protusmjernog i križnog izmjenjivača, kada površina Ao → ∞, izlazna temperatura
slabije struje teži ulaznoj temperaturi jače struje, 1″ → ′. U tom teorijskom slučaju je:
Za te tipove izmjenjivača je
Q Q max , pa vrijedi:
1 1
1
1 2 , (za protusmjerne i križne izmjenjivače). (34)
1
C1
max 1
2
2 C 2
A=0 A = Ao A
137
C1 1 C 2 2 , (35)
C11 C 2 2
C1 C 2 . (36)
Uvažavanjem definicije stupnja djelovanja (32) i jednadžbe (35) i (36) dobiva se:
Q 1 1 1
i 1 3 1
Q 1 , (za istosmjerni izmjenjivač). (37)
Kod ovog tipa izmjenjivača svaka krivulja 3 = konst. ima svoju asimptotu, čija je
vrijednost
1
1 f ( 2 , 3 )
1 3 , (istosmjerni, za A ). (38)
Najmanja razlika temperature, ∆min, između dviju struja javlja se uvijek na izlazu
slabije struje!
pa vrijedi relacija:
138
min
1
1 2
1
1 3 , (istosmjerni izmjenjivač). (40)
pa vrijedi relacija:
min
1 1
1 2
(protusmjerni izmjenjivač). (42)
Budući da razlike temperatura mogu biti ili pozitivne ili negativne, nužno je uzeti
apsolutne vrijednosti kako bi značajka π1 bila pozitivna!
- za toplinski tok
139
Q C 1 (1 1) C
( ) ,
2 2 2 (43)
1
Q C 1 1 (1 2 ) C 1 (1 2 ) C 1 (1 2 ) 1 . (44)
1 (1 3 ) 1 1
1 1
1 , (45)
1 2
2 2
1 3 , (46)
1 2
1 2
1 (1 3 )1 , (47)
1 2
1 2
1 1 , (48)
1 2
1 2
1 1 3 . (49)
1 2
1,0
C1
1 3 konst. 0
1 1 C 2
1
1 2 protusmjerni
1= k onst.
križni istosmjerni
0,5
0 k Ao
0,5 3,0 2
0 1,0
(2)p (2)i 2,0 C1
(2)k
140
Slika 12. Vrijednosti značajke 2 različitih tipova izmjenjivača za 1= konst. i 1 >
3= konst.> 0
U praksi se često susreću izvedbe izmjenjivača topline koje se ne mogu razvrstati u jedan
od elementarnih tipova, opisanih u prethodnim razmatranjima. Sustav diferencijalnih
jednadžbi i rubni uvjeti takvih izmjenjivača zahtijevaju mnogo kompleksniju proceduru
rješavanja, ali se i njihovo rješenje može načelno prikazati u obliku funkcije 1 = f(2,
3), koja se također može prikazati u formi dijagrama, kakav je onaj za tri osnovna tipa
izmjenjivača.
10.DIJAGRAMI za H2O
' oC
p K
bar g
g
Pothlađena
kapljevina
Suhozasićena para
p , '
p
Pregrijana para
Vrela Mokra (zasićena) o
' C
kapljevina para
v v v, m3/kg
141
Karakteristična stanja H2 O u T-s dijagramu
K
T
K
g g
Vrela p
kapljevina
Pregrijana para
p, T '
T'
s s s, J/(kg K)
Granične krivulje - linije napetosti:
142
Karakteristična stanja vode - vodene pare u h-s dijagramu
h p
Pregrijana para
kJ/kg g
K '
h Suhozasićena para
g
'
Vrela kap. p,
'
pk
Mokra (zasićena)
h para
PK
p PK
s s s, J/(kg K)
Pothlađena
kapljevina PK Računsko stanje pothlađene kapljevine PK,
stanja: p, pk svojstva: v, h i s za temperaturu kapljevine, pk
11.IDEALNI PLINOVI
Idealni plin je hipotetički plin čije je ponašanje egzaktno određeno zakonima plina.
Molekule plina imaju masu, zauzimaju zanemarivo malen prostor, a osim sudara sve
druge sile između molekula su zanemarive. Svi sudari, uključujući i one na graničnoj
plohi s drugim tijelima, su idealno elastični, tako da molekule mogu posjedovati samo
kinetičku energiju translacije. Približno teorijskom modelu idealnog plina ponašaju se
razrijeđeni realni plinovi.
143
pV konst . , (pri T = konst. i n = konst.) (1)
Neovisno o Boyleu, rezultate u istom obliku objavio je francuski fizičar Edme Mariotte
(1676.) stoga se taj zakon plina često naziva Boyleov i Mariotteov zakon.
Slično prethodnom i ovdje se može eliminirati utjecaj broja molekula, tako da isti
zaključak vrijedi i u obliku:
V
konst . C p p
NT , (pri p = konst. i N = konst.) (4)
Avagadrov zakon
Talijanski fizičar i matematičar Amedeo Avogadro oblikovao je (1811.) svoja zapažanja
o odnosu volumena i broja molekula u zaključak: jednaki volumeni plinova, pri istom
tlaku i temperaturi, sadrže isti broj molekula.
V Cn n , (pri p = konst., T = konst.). (5)
Za odnos volumena prema broju molekula u količini jednog kilomola vrijedi oblik:
V
C N N konst .
N , (pri p = konst., T = konst.). (6)
144
Jednadžba stanja idealnih plinova - univerzalni zakon plina
Uzimajući u obzir jednadžbe (2), (4) i (6), slijedi da je:
pV CT T p
p C p p C N N
NT T T . (7)
Jednakost:
CT T p
p C p p C N N
T T . (8)
može biti istinita samo ako su svi članovi neka ista konstanta. Ta konstanta vrijedi za sve
plinove koji poštuju navedene zakone plina, a naziva se opća plinska konstanta . U SI
sustavu ona ima slijedeću numeričku vrijednost i dimenziju: = 8314 J/(kg K).
S obzirom na to jednadžbu (7) možemo pisati u obliku:
pV
NT , (9)
odnosno,
pV N T , (jednadžba stanja idealnog plina) (10)
Budući da se pri izvodu jednadžbe (10) uzeo u obzir samo broj molekula, a ne i
molekularne karakteristike plina, to jednadžba vrijedi samo približno i za realne plinove.
Za svaki realni plin može se mjerenjem ustanoviti područje tlakova i temperatura u kojem
se on vlada kao idealni plin.
U jednadžbu stanja idealnog plina (10) može se uvesti masa m umjesto količine N, koje
su međusobno povezane preko pojma molne mase (mase jednog kilomola) M:
m MN . (11)
Kako je već rečeno, molna masa ima istu numeričku vrijednost kao i molekularna masa
promatranog plina (podatak se uzima iz odgovarajućih tablica).
Jednadžba stanja poprima oblik:
pV m RT , (jednadžba stanja idealnog plina), (12)
gdje je R = /M , J/(kg K), individualna plinska konstanta, tj. plinska konstanta koja je
karakteristična za dotični plin.
S obzirom da su:
- specifični volumen, v= V/m, m3/kg,
145
- gustoća, =m/V , kg/m3,
- molni volumen, vN = V/N, m3/kmol,
mogu se dobiti drugi oblici jednadžbe stanja:
pv RT , (13)
p
RT
(14)
pv N T , (15)
Prema zakonu Boylea i Mariottea, (1), mogu se stanja plina prikazati u ravnini p-V, ili p-
v, s razlikom mjerila na apscisi sukladno odnosu: v = V/m. Prikaz vrijedi za N = konst.,
odnosno m = konst.
p
m = konst.
A N = konst.
pA
T1 T2 > T1
B
pB
VA VB V
(vA) (vB) (v)
Za dva stanja (A) i (B) koja imaju istu temperaturu T1 vrijede odnosi:
p AV A p BVB , (16a)
p Av A pB vB . (16b)
U ravnini p-V, odnosno p-v, izoterme su istostrane hiperbole. Grafički prikaz dviju
izotermi, T1 i T2, dan je na slici 1.
Charlesov i Gay-Lussacov zakon, prema jednadžbi (3), mogu poslužiti za grafički prikaz
u ravnini V-T, odnosno v-T, ili alternativno, u ravnini v-, slika 2.
146
v v p1 < p
B
p
vo(p1)
A
p2 > p
vo(p)
m = 1 kg
vo(p2)
TK
0K 273,15 K
oC
- 273,15 oC 0 oC
Prema tom zakonu za stanja A i B, koja imaju isti tlak p, vrijedi odnos:
v A vB
konst .
TA TB (pri p = konst.). (17)
Liniju istog tlaka nazivamo izobarom, a prema jednadžbi (17) slijedi da ta linija u
ravnini v-T ima konstantan nagib. To znači da je u toj ravnini izobara pravac, što je
vidljivo iz slike 2.
147
Grafički prikazi na slikama 1. i 2. mogu se objediniti u jedinstven prostorni prikaz u
odnosu
na koordinate p-v-T. Tada dobivamo plohu stanja idealnog plina kakva je prikazana na
slici 3.
p
1
T>T
T
p1 T>T
T 2
pv CT konst.
p2
v
C p konst.
T
v1 v2 v
m1 m2
1 g1 g 2
m m , (21)
gdje su g1 i g2 maseni udjeli sudionika mješavine s dimenzijom kgi/kg.
148
N1 N 2
1 r1 r2
N N , (23)
gdje su r1 i r2 molni udjeli sudionika mješavine s dimenzijom kmoli/kmol.
r1 r2 r3 .... ri ri 1
i , (molni sastav). (25)
Svaki sudionik se ponaša kao idealni plin, tj. kao da drugih plinova nema! Svi plinovi
imaju istu temperaturu T i cjelokupni volumen V na raspolaganju. Međutim, tlak svakog
sudionika može biti proporcionalan samo broju vlastitih molekula i njihovih sudara s
okolnim plohama, dok će tlak mješavine biti zbroj svih pojedinačnih (parcijalnih)
efekata.
Za svaki plin možemo napisati njegovu jednadžbu stanja:
pV mRT N T . (30)
Kao prvo, uspoređujući član na lijevoj strani jednadžbi slijedi da je tlak mješevine p
jednak zbroju parcijalnih tlakova sudionika mješavine pi:
p p1 p 2 ... pi pi
i , (Daltonov zakon – idealni plinovi). (31)
149
Podijelimo li jednadžbu stanja i-sudionika s jednadžbom stanja mješavine, tj. jednadžbu
(28) s jednadžbom (30), dobiva se:
pi mi Ri N i
ri
p mR N , (32)
što znači da je omjer parcijalnog tlaka i-sudionika i tlaka mješavine upravo jednak
molnom udjelu ri tog sudionika. Slično vrijedi i za druge sudionike u mješavini. Uočimo
da su omjeri tlakova jednaki omjeru količina, odnosno omjeru broja molekula, a ne
neposredno omjeru masa. To je razumljivo s obzirom da je tlak posljedica sudara
molekula s nekom dodirnom plohom (nekog tijela).
Kod realnih plinova Daltonov zakon vrijedi samo približno, ovisno o tome koliko uvjeti
temperature i tlaka pod kojim se plin nalazi uzrokuju odstupanje od idealnog ponašanja.
Koliki bi volumen Vi zauzimao neki i-sudionik, koji je pisutan u količini Ni, kada bi se
nalazio pod tlakom mješavine p? Prema jednadžbi stanja tog sudionika vrijedi:
Vi N i Vi
ri ri
V N , (izbjegavati upotrebu V ), (34)
također jednak molnom udjelu tog i-sudionika. Otuda dolazi opis sastava mješavine u
obliku volumnih udjela. Uporaba takvog opisa nije preporučljiva, jer se time uvodi
hipotetički volumen Vi po principu logike kad bi ...., tad bi ......, pa bi uvođenje Vi u
proračun preko jednadžbe (34) moglo dovesti do grešaka. Najbolje je takvu formulaciju
odmah zamijeniti s opisom molni udjeli koja je nedvosmislena.
mR m1 R1 m2 R2 ... mi Ri mi Ri
i , (35)
150
što znači da je prividna plinska konstanta mješavine R:
m1 m m
R R1 2 R2 ... i Ri g i Ri
m m m i , J/(kg K), (36)
Kao treće, treći članovi u jednadžbama (29) i (30) potvrđuju iskustvo da je količina
mješavine jednaka zbroju količina sudionika:
N N 1 N 2 ... N i N i
i . (37)
Znači, ako je poznat molni sastav mješavine, ri, tada su iz tablica dostupni podaci molnih
masa sudionika, a molna masa mješavine M može se lako izračunati iz relacije:
M ri M i
i , kg/kmol, (prividna molna masa mješavine). (39)
Na temelju jednadžbi (36) i (39) može se zaključiti da će ona svojstva mješavine koja su
svedena na masu ovisiti o masenom sastavu, dok će svojstva mješavine koja su svedena
na količinu ovisiti o istim svojstvima sudionika, srazmjerno njihovim molnim udjelima.
Između masenog i molnog sastava mora postojati veza, jer ona postoji između mase i
količine u obliku: m = MN. Na primjer, zadani maseni sastav, gi = mi/m, možemo
151
preoblikovati ovako:
mi M i N i 1 Ni 1 rM rM
gi Mi ri M i i i i i
m MN M N M M ri M i i . (41a)
a) zadan je molni ri, a traži se maseni sastav gi. Tada se najprije mora izračunati
prividna molna masa mješavine:
M ri M i
i , a zatim za svaki i-sudionik njegov maseni udio gi primjenom
relacije:
rM
gi i i
M , (za svaki i-sudionik). (41b)
b) zadan je maseni gi, a traži se molni sastav ri. Tada se najprije mora izračunati
prividna
R g i Ri
plinska konstanta mješavine: i , a zatim se izračuna prividna molna
masa mješavine:
M
R . Konačno, za svaki i-sudionik može se izračunati njegov molni udio:
M
ri gi
Mi , (za svaki i-sudionik). (42)
c g i ci
i , J/(kg K), (za mješavinu). (43)
Molni toplinski kapacitet mješavine, C, J/(kmol K), je svojstvo svedeno na jedan kilomol
mješavine, pa stoga ovisi o molnim udjelima sudionika i njihovim molnim toplinskim
kapacitetima:
C ri C i
i , J/(kmol K), (za mješavinu). (44)
Kod plinova, pa tako i kod njihovih mješavina, postoji beskrajno mnogo specifičnih i
molnih toplinskih kapaciteta koji ovise o procesu, tj. promjeni stanja plinova. O tome će
biti riječi u kasnijim razmatranjima.
152
12 TERMODINAMIČKI MODEL
Radni medij (RM) konstantne mase čini zatvoreni sustav koji je u toplinskoj i mehaničkoj
interakciji s okolišem. Toplinska interakcija odvija se pri konačnim razlikama
temperatura radnog medija i toplinskog spremnika (TS), tj. pri vanjskoj toplinskoj
neravnoteži (ireverzibilan proces). Suprotno tome, mehanička interakcija je reverzibilna,
jer teče u uvjetima vanjske mehaničke ravnoteže, tj. pri zanemarivo maloj rezultantnoj
sili i bez gubitaka zbog trenja.
Tijekom procesa sve čestice radnog medija prelaze trenutno i istovremeno u isto novo
stanje, tako da u svakom trenutku vlada unutarnja toplinska i mehanička ravnoteža
(jednaka temperatura T i tlak p), pa se takav proces naziva ravnotežni.
može izračunati pomoću svojstava radnog medija (p, V), ako nam je poznata
matematička formulacija procesa između početnog (1) i konačnog stanja (2), tj. ako
znamo oblik funkcije p = p(V). Takvih funkcija (procesa) između zadanih stanja 1 i 2 ima
beskrajno mnogo. Zbog toga se kaže da je mehanički rad funkcija procesa (funkcija
puta), odnosno načina kako se mijenja stanje radnog medija.
Naravno, radni medij ne mijenja stanje svojevoljno, već pod utjecajem mehaničkog
djelovanja tvari iz okoline, na kojima se uočavaju općenito drugačije makroskopske
promjene, npr. kao promjena pozicije ili brzine, a možda i volumena. Promjene izvan
radnog medija ovdje nisu predmet interesa, pa se mehanički efekti između radnog medija
i okoline mogu općenito označiti s W.
153
Samo u idealnom slučaju mehaničke ravnoteže vrijedi jednakost W = W12, dok se u
realnim prilikama dio mehaničkog rada gubi zbog nepovratnosti (trenja).
2 ,0 2 ,0
W0 p0 dV0 p0 dV0 p0 V2,0 V1,0 ,
1,0 1,0
(mehanički rad okolišnjeg zraka). (3)
Premda je V2,0 ≠ V1,0 njihovu razliku ne možemo izračunati, jer je V2,0 = ∞ i V1,0 = ∞. Ako
su radni medij i okolišnji zrak jedini sudionici s volumenskim promjenama, tada mora
biti dV = – dV0 , pa i za konačne promjene volumena vrijedi:
U pravilu ovi mahanički efekti nisu jednaki: W12 ≠ W0 , pa bi u slučaju da su radni medij
i okolišnji zrak jedini sudionici mehaničke interakcije to bio slučaj vanjske mehaničke
neravnoteže! I u tom bi slučaju postojala volumenska promjena radnog medija, pa bi
desna strana jednadžbe (2) bila:
2
I 12 p V dV .....neki broj W12 , (W12 je znak za ostvarenu mehaničku interakciju), (6)
1
Vrijednost integrala I12 ne bi imala smisao mehaničkog rada prema okolini, jer ona
prima samo iznos W0 srazmjeran njenom otporu, ni manje ni više. Stoga jednadžba (6)
samo kaže koliko bi radni medij mogao dati, ili trebao primiti, tijekom promjene stanja
od 1 do 2.
Integral u jednadžbi (6) naziva se teorijski rad plina, kako bi se naglasila ovisnost
mehaničke interakcije o svim njenim sudionicima.
154
Pretpostavka o postojanju vanjske mehaničke ravnoteže ustvari znači pretpostavku da
postoji barem još jedan mehanički sudionik (MS), koji sudjeluje s radom W, tako da
vrijedi:
Sukladno definiciji prema jednadžbi (2) može se teorijski mehanički rad radnog medija
prikazati grafički u ravnini s koordinatama p i V.
p
p1 1
b - neravnotežni proces
2
I12 pV dV W12 b
1 b
a
p
2
p2
2
W12 pV dV
1
V1 dV V2 V
V12
Površina ispod linije procesa radnog medija od stanja 1 do 2, odgovara teorijskom radu
radnog medija, sukladno jednadžbi (2), ali samo za ravnotežni proces (linija a od 1 do 2)
u uvjetima vanjske mehaničke ravnoteže. Ako ne postoji vanjska mehanička ravnoteža,
tada bi se teško mogla ostvariti i unutarnja ravnoteža, pa tako ni ravnotežni proces plina.
155
međusobno različite, pa su čestice u unutarnjoj energijskoj interakciji koja se ne
reflektira na okoliš radnog medija. Klasična termodinamika ne analizira takve probleme.
K E
p1 1
V
KOMPRESIJA EKSPANZIJA
V < 0 V > 0
W12 < 0 V1 W12 > 0
Q TdS , (8)
odnosno, za konačne procese pri kojima radni medij mijenja stanje od 1 na 2, vrijedi:
2
Q12 T S dS , (ravnotežni proces RM). (9)
1
156
T
TOS
H G
T1 1
TRS
HLAĐENJE GRIJANJE S
dS < 0 dS > 0
Q< 0 S1 Q > 0
Kriterij po kojem se procjenjuje grijanje ili hlađenje radnog medija tijekom procesa je
entropija početnog stanja, S1 (izentropa S1). Kružićima su označena samo neka od
beskrajno mnogo mogućih konačnih stanja. Temperatura ogrijevnog TOS i rashladnog
spremnika TRS su granične temperature mogućeg procesa.
Na osnovi jednadžbe (8) slijedi da je ukupna promjena entropije radnog medija tijekom
procesa:
2
Q
S12 , (10)
1
T
Sukladno jednadžbi (9) može se izmjenjena toplina Q12 prikazati grafički u koordinatnoj
ravnini T-S. Budući da je entropija S, (J/K), ekstenzivna veličina praktičnije je ako se
isključi utjecaj mase m (kg), tako da se za apscisu odabere specifična entropija s, (J/kg
K). U takvom dijagramu, T-s, mogu se prikazati specifične topline, q12 = Q12/m.
157
T K m = 1 kg
TOS
Tb b
1
T1 qb
Ta a
2
T2
qa
qa qb
ds
Ta Tb
s1 ds s2 s J/(kg K)
s12
qa qb
ds , (za ravnotežne procese a i b), (12)
Ta Tb
Qa Qb
dS . (13)
Ta Tb
Što je tijekom procesa veća razlika temperature između radnog medija i toplinskog
spremnika to je veća degradacija energije, pa je proces termodinamički nepovoljniji. Po
tome bi odmah mogli zaključiti da je proces b termodinamički povoljniji, jer je tijekom
tog procesa manja razlika temperatura radnog medija i toplinskog spremnika. Naravno,
to se može dokazati i matematičkim putem.
158
Ranije je rečeno da zbog nepovratnosti procesa raste entropija zatvorenog izoliranog
sustava. Promjena entropije sustava jednaka je sumi promjena entropije sudionika
sustava:
Tijekom procesa a i b raste entropije radnog medija, ΔS12 > 0, ali je u oba slučaja ta
promjena ista, pa je jedina razlika u promjeni entropije ogrijevnog spremnika, tj. (ΔSOS)a
≠ (ΔSOS)b. Osim toga, prema jednadžbi (15) je ΔS12 > ΔSOS.
Q Q12 a
S OS a QOS
2 2
1
T 1 OS
TOS 1
QOS OS a
TOS TOS
, (proces a), (16)
QOS b Q12 b
S OS b , (proces b). (17)
TOS TOS
U oba slučaja ogrijevni spremnik ima istu temperaturu TOS, a različite su samo topline
koje se odvode (negativan predznak) od spremnika. Kako je u promatranom slučaju
(Q12)b > (Q12)a, to znači da je:
159
Kako je promjena entropije sustava tijekom procesa b manja, to je taj proces
termodinamički povoljniji od procesa a.
Unutarnja energija
Jednostavnim pokusom dokazao je Gay-Lussac da unutarnja energija idealnih pliinova
ovisi samo o temperaturi, a ne i o tlaku ili volumenu. Idealni plin (razrijeđeni realni plin)
bio je zatvoren u lijevom dijelu dvodjelne staklene posude, dok je prostor desne strane
bio evakuiran do vakuuma. Posuda je smještena u izvana izoliranoj vodenoj kupki, a
temperatura vode mjerena je termometrom.
T
p1 p=0
V V
VODA
Otvaranjem ventila plin se proširio na prazan prostor desnog dijela staklene posude.
Kako termometar nije pokazao promjenu temperature vode, mogu se izvesti dva
zaključka u odnosu na plin:
a) nema izmjene topline između plina i okolne vode: Q12 = 0,
b) temperatura plina se nije promijenila, T = konst., što sukladno jednadžbi stanja
160
znači da je produkt pV = konst., tj. zbog dvostrukog povećanja volumena, V2 = 2V,
dvostruko je smanjen tlak plina, p2 = p1/2. Stoga integral:
2
I12 pV dV , (21)
1
ima konačnu vrijednost, ali ne i značenje mehaničkog rada plina W12, jer širenje plina
nasuprot vakuuma (prostor s p = 0) ne traži nikakav utrošak energije (primjer vanjske
mehaničke neravnoteže).
Zbog toga će i promjena unutarnje energije ΔU12 ovisiti samo o promjeni temperature
ΔT12, odnosno Δ12.
Zato u svrhu određivanja ΔU12 možemo uzeti proces pri kojem nema mehaničke
interakcije s okolišem, W12 = 0. To je slučaj kada ne postoji ni najmanja promjena
161
volumena radnog medija, dV = 0, tj. V = konst., pa se takva promjena naziva izohora.
Zaključci o ΔU12 će vrijediti i za bilo koji drugi proces!
Iz I. Zakona slijedi da je
koja još nema oblik jednadžbe, jer dimenzije lijeve strane (J) i desne strane (kg ·K) nisu
jednake. Očito je da na desnoj strani treba dodati veličinu koja ima dimenziju (J/kg K),
pa bi jednadžba glasila:
Ovdje je cv, J/(kg K), specifični toplinski kapacitet pri konstantnom volumenu, na što
ukazuje indeks. Postoje i specifični toplinski kapaciteti koji su definirani kao
termodinamičko svojstvo radnog medija tijekom drukčijih procesa, ali je unutarnja
energija uvijek ovisna samo o iznosu cv!
U jednadžbi (26) može se za cv uvrstiti samo jedna vrijednost. To ne bi bio problem ako
se temperatura promijeni samo za proizvoljno mali iznos, od T1 na T2 = T1 + dT. To bi
uzrokovalo diferencijalno malu promjenu unutarnje energije, od U1 na U2 = U1 + dU.
Tada, umjesto jednadžbe (26) vrijedi diferencijalna jednadžba:
162
odnosno,
du cv dT cv d , (28)
du
cv , J/(kg K). (29)
d v
S obzirom na jednadžbu (24): Q12 U12 , pri V = konst., može se pisati mq12 mu12 ,
odnosno:
du dq
cv , J/(kg K). (32)
d v d v
Na temelju toga se pravi specifični toplinski kapacitet (u ovom primjeru je to cv) opisuje
kao toplina koju treba dovesti jednom kilogramu tvari da mu se temperatura poveća za 1
o
C , odnosno 1 K, (u ovom primjeru uz uvjet V = konst.).
163
Pretpostavimo da je tijekom procesa pri V = konst. temperatura radnog medija porasla,
tj. 2 > 1. Uvažavajući prethodne jednadžbe može se dovedena toplina izraziti kao:
2 2 2
Q12 U 12 m du m cv d mc 2
1 d mc
2
v 1 2 1 , (V = konst.). (33)
1 1 1
Ovdje je cv 12 prosječna vrijednost u intervalu temperatura 2 - 1. Ona se može
odrediti eksperimentalnim mjerenjem, ali zbog beskonačno mnogo različitih
temperaturnih intervala takav način ne dolazi u obzir. Umjesto toga, moramo naći
mogućnost da se s konačnim brojem mjerenja dobiju podaci na nekim karakterističnim
intervalima temperature.
Najednostavnije je ako se uzmu intervali, počevši od 0 oC do npr. 100, 200, ....1000 oC.
Tome se može prilagoditi oblik izvoda u jednadžbi (33) na slijedeći način:
2
2 1
2 1
Q12 m cv d m cv d cv d m cv 0 d cv 0 d
2 1
, (V = konst.). (34)
1 0 0 0 0
2 1
m cv 0 2 0 cv 0 1 0 m cv 0 2 cv 0 1
2 1
Budući da krajnje desne strane jednadžbi (33) i (34) moraju biti jednake, zaključujemo
da se prosječni specifični toplinski kapacitet cv 12 može odrediti iz relacije:
c
2cv 0 2 cv 0 1
2 1
164
2
c d c 1
2
v v 1 2
cv 1
cv 0 2
2
cv
cv 1
0
1 cv d
cv 2
c 2 1
2
v 1 2
1
w12 p dv
1
0 1 d 2 oC
2 - 1
Rezime
možemo sada rezimirati. Za bilo kakav proces između stanja 1 i 2, pri kojem vrijede
usvojeni uvjeti, bit će promjena unutarnje energije uvijek ista:
165
2
W12 pV dV , (u vanjskoj mehaničkoj ravnoteži), (37)
1
ovisi o tijeku procesa preko funkcije p = p(V), pa kažemo da je W12 veličina puta,
odnosno funkcija procesa. Zbog toga će rezultat za W12 ovisiti o procesu, ali će zbog
pretpostavke da nema gubitaka mehanička interakcija biti reverzibilna, pa se s istim
mehaničkim sudionicima proces može provesti u suprotnom smjeru – opet bez gubitaka!
Pretpostavka je da pri tome nema izmjene topline.
Izmjenjena toplina Q12 uzrokuje proces toplinskog uravnotežavanja radnog medija (RM)
i toplinskih sudionika (TS) u okolišu. Proces bi trajao dogod postoji konačna razlika
temperatura između RM i TS. Tijekom procesa raste entropija sustava (RM i TS). U
stanju toplinske ravnoteže proces iščezava, tj. Q = 0, a sustav poprima maksimalnu
entropiju, Smax.
Uspostava obrnutog smjera procesa s istim sudionicima nije moguća zbog iskustvene
činjenice da toplina ima samo jedan smjer, od toplijeg prema hladnijem tijelu. Zato
kažemo da je jednosmjeran proces izmjene topline nepovratan, odnosno ireverzibilan.
Dakle, svaki je ravnotežni proces radnog medija povrativ (može se izvesti u suprotnom
smjeru) i to s istim mehaničkim sudionicima, ali s različitim toplinskim sudionicima –
barem jednim ogrijevnim i barem jednim rashladnim spremnikom, zbog kojih je i
povrativ proces nepovratan. Nepovratna je samo izmjena topline. Samo ravnotežni
procesi bez izmjene topline su i povrativi i povratni, pri čemu je promjena entropije
sustava ΔSs = 0, tj. Ss = konst. (izentropski proces) .
166
matematičke izvode napisati jednadžbu I. Zakona u diferencijalnom obliku, tj. za
proizvoljno mali proces.
Q W dU , J, (38)
Simbol δ opisuje diferencijalnu promjenu onih veličina koje ovise o putu, tj. tijeku
procesa.
dU mc v dT mc v d , J, (27)
W pdV . (39)
2
Q12 T S dS , (42)
1
167
Promjena unutarnje energije i mehanički rad mogu se izračunati pomoću mjerljivih
veličina stanja: T ili , p, V ili v, a i sami procesi se mogu lako opisati pomoću tih
svojstava i njihovih promjena.
S druge strane, II. Zakon izražava toplinu putem promjene entropije koja se vrlo teško
mjeri, pa ta relacija iz čisto praktičkih razloga gubi prednost. Osim toga, ona i nije
nužna, jer se toplina može izračunati upravo iz jednadžbe I. Zakona.
Polazeći od diferencijalnog oblika I. Zakona mogu se lako izvesti energijske bilance svih
mogućih procesa.
13.ZRAČENJE
168
Valna dužina
Frek vencija
1 pm 1 nm 1 m 1 mm 1m 1 km
Vidljivi spektar
0,38 m 0,76 m
169
- preskakanje atoma iz ljuske veće u ljusku manje energije, pri čemu se
oslobođena energija pretvara u fotone.
- raspad jezgre.
- bombardiranje jezgre s neutronima ili elektronima.
- oscilacija i akceleracija nabijenih čestica.
Priroda takvog zračenja je korpuskularna, jer počiva na česticama, fotonima. U tu grupu
spadaju kozmičke, i x-zrake, koje su jako prodorne.
Sasvim suprotno, vidljivi spektar je slabo prodoran - s izuzetkom nekih kapljevina (npr.
vode), plastika i stakla. Taj spektar zahvaća područje valnih dužina od 0,38 µm do 0,76
µm i čini podgrupu šireg pojasa valnih dužina koje pripadaju toplinskom zračenju, 0,1
µm-400 µm.
Sva tijela, čija je temperatura veća od apsolutne nule (0 K) zrače energiju koja se naziva
toplinsko zračenje. Općenito govoreći, zračenje se širi po cijelom spektru valnih dužina,
premda neki realni slučajevi odstupaju od toga, kao npr. selektivno zračenje plinova,
nekih minerala i sl. Odzračena energija ovisi samo o temperaturi promatranog tijela i
stanju njegove površine. Toplinsko zračenje tijela pri sobnoj temperaturi je zanemarivo u
odnosu na druge načine izmjene topline. Pri temperaturi tijela iznad 500oC bit će
toplinsko zračenje dominantni mehanizam izmjene topline.
170
upadno zračenje
r
aE
a
HRAPAVA
d GLATKA
NEPOSTOJEĆA
Temperatura nekog tijela ovisi o utjecajima drugih tijela iz okoline. Najprije ćemo
razmotriti ponašanje tijela na dozračenu energiju. Pri opisu se koriste pojmovima iz
optike, koja se bavi samo vidljivim dijelom spektra, tj. užim područjem toplinskog
spektra. Stoga pojmovi: bijela, crna, zrcalna i sl., označavaju određeno karakteristično
ponašanje povšine prikazano na slici 2.
Od dozračene energije Φ (upadno zračenje) tijelo će u općem slučaju jedan dio energije
reflektirati (rΦ), jedan dio apsorbirati (aΦ) i možda mali dio energije propustiti (dΦ).
ar Φ
ar 4Φ r 5Φ Dozračena
energija
Φ Emitirana
r 2Φ
rΦ E c (T ) energija
šupljine
ar Φ 2 r nΦ 0
r 3Φ
aΦ r 4Φ
ar 3Φ
171
Slika 3. Zračenje izotermne šupljine
Ukupnu energiju koju neko tijelo temperature T zrači po jedinici površine u jedinici
vremena označit ćemo s E , W/m2, što odgovara pojmu gustoće snage zračenja. Pri tome
se ta energija ne emitra s jednakim intenzitetom na svim valnim dužinama koje pripadaju
toplinskom spektru. Tijela na temperaturama u intervalu 300 - 400 K emitiraju najveći
dio energije u području valnih dužina infracrvenog zračenja (IR), koje ljudsko oko ne
zamjećuje.
Sva tijela, čija je temperatura veća od 0 K, emitiraju toplinsku energiju zračenjem, a njen
iznos ovisi još samo o stanju površine promatranog tijela. Najviše energije emitiralo bi
tijelo temperature (T = konst.), ako svu dozračenu energiju apsorbira (a = 1), a ništa ne
reflektira (r = 0), niti ne propušta (d = 0). Takvo idealno tijelo naziva se crno tijelo, a
predstavlja samo teorijski model kakav ne postoji u prirodi. Sva realna tijela imaju a < 1,
tj. ona će barem neki iznos dozračene energije reflektirati (r 0) ili čak i propustiti (d
0).
Za razliku od realnih tijela, kod kojih vlastita emisija toplinskog zračenja ne ovisi samo o
temperaturi tijela, već i o osobinama njihove površine, emitirana energija crnog tijela je
jednoznačna funkcija temperature - po definiciji.
Zračenje šupljine je vrlo blisko teorijskom modelu crnog tijelo, jer se upadna zraka pri
svakom sudaru s površinom šupljine dijelom apsorbira, tako da kroz mali otvor šupljine
izlazi zanemarivo malen reflektirane energije.
Takva šupljina praktički apsorbira svu dozračenu energiju, tj. ima a = 1. Samim time,
šupljina sama emitira maksimalnu energiju, kao i crno tijelo iste temperature, tj. = 1.
Taj se princip koristi pri mjerenju temperature pomoću pirometara.
Ovdje je Ec totalna energija koju emitira crno tijelo apsolutne temperature T, po jedinici
površine i vremenu, dok je = 5,667 10-8 , W/(m2 K4), Stefan-Boltzmannova konstanta.
172
Intenzitet zračenja
173
Ic max(T)
W/m3
T 5900o C
Imax(T3)
T3
Intenzitet zračenja
T1 < T2 < T3
Vidljivi spektar
Imax(T2)
T2
dE c
Imax(T1)
T1
E c
Valna dužina
0 d 4 7
1 2 5 6 8 9 m
TOPLINSKO ZRAČENJE
CRNOG TIJELA
E c n I cn dλ n T 4
λ 0 , W/m2. (4)
Gustoća snage zračenja crnog tijela, Ec (T1 ) , temperature T1, prikazana je na slici 4.
sivom površinom ispod krivulje distribucije intenziteta zračenja. Promjenom temperature
mijenja se ukupna snaga emisije, kao i distribucija energije po valnim dužinama.
174
2897 ,8
λmax
T , μm, (Wienov zakon pomaka). (5)
U odnosu na normalu, u smjeru nekog kuta , emitirana energija crnog tijela E c može
se odrediti pomoću Lambertovog zakona kosinusa:
E c E c n cos ,
(6)
n
Ukupna gustoća snage, W/m2, koja se
emitira u poluprostor iznad elementa Ecn
površine je:
Ec
E c E c n n T 4 T 4 ,
(7)
175
Zračenje realnih tijela
Ponašanje realnih tijela možemo usporediti s ponašanjem crnog tijela koje je definirano
sa svojstvom a = 1, što znači da apsorbira svu dozračenu energiju. Pri istim
temperaturama realno tijelo će zračenjem emitirati energiju E (T ) , koja je uvijek manja
od energije koju bi emitiralo crno tijelo iste temperature, Ec (T ) . Odnos tih energija
definira se kao emisioni koeficijent:
Posebno ponašanje pokazuju plinovi, koji su propusni za veći dio spektra toplinskog
zračenja.
Na primjer, jedno- i dvoatomni plinovi su potpuno prozračni, tj. imaju d = 1. Višeatomni
plinovi, npr. CO2 i H2O, apsorbiraju, i sami emitiraju, zračenje u nekim dijelovima
spektra, pa se to ponašanje naziva selektivno zračenje.
crno c = 1
Imax(T)obojeno
Imax(T)sivo
sivo
s = 0,5
obojeno
o = 0,35
Valna dužina
0 10 20 30 40 50 60 70 80 90 100 /m
(max)c = (max)s
Kirchoffov zakon
Određivanje toplinskog toka koji zračenjem izmjenjuju dva tijela zahtjeva poznavanje
njihovih koeficijenata apsorpcije, a. U slučaju toplinske ravnoteže, kada se temperatura
tijela ne mijenja s vremenom, bit će vlastita emitirana energija (primatelja), E , jednaka
apsorbiranoj energiji, aEe , od energije Ee koju dozračuje neko drugo tijelo (emiter) iste
temperature (po jedinici površine i vremenu).
177
E 1 E 2 E 3
konst .
a1 a 2 a3 , (u toplinskoj ravnoteži, T = konst.) (10)
Taj omjer ne ovisi o karakteru drugog tijela koje dozračuje energiju, pa to može biti i
crno tijelo koje dozračuje Ec (T ) . Znači da vrijedi relacija:
E (T ) E c (T )
konst .
a 1 , (u toplinskoj ravnoteži, T = konst.). (11)
Uzevši u obzir jednadžbe (8) i (9) slijedi da je emitirana energija toplinskog zračenja
realnog tijela jednaka:
4
T
E E c C c
100 , W/m2, (13)
178
dostupne podatke za . Zapravo, relacija a = vrijedi približno i u tim slučajevima, ako
se za uzme vrijednost prema temperaturi kakvu ima izvor zračenja (emiter), jer bi takvu
temperaturu imala površina primatelja u stanju toplinske ravnoteže s emiterom.
(Pretpostalja se da temperatura primatelja ima zanemariv utjecaj u odnosu na utjecaj
temperature emitera).
Kapljevine i plinovi obično propuštaju najveći dio dozračene energije, ali kapljevine
mogu jedan dio te energije i reflektirati.
................................................................................................................................................
.....
Ukupna energija koju zračenjem odašilje površina nekog tijela naziva se svjetloća
površine, K, W/m2. Ona se sastoji od vlastite emitirane energije ( E ) i reflektiranog dijela
dozračene energije (Φ) od drugog tijela, tj. AK AE r Φ . Izmjenjena toplina
zračenjem između dva tijela predstavlja razliku svjetloća njihovih površina, odnosno
razliku apsorbiranih energija zračenjem tih tijela. Pri tome je od posebne važnosti
međusobni položaj tijela u prostoru, pa matematički model općenitih slučajeva može biti
179
vrlo kompliciran. Ovdje će se razmotriti samo neki karakteristični modeli zračenja za
koje se relativno lako može dobiti matematičko rješenje.
Obuhvaćeno tijelo
A1 K 1 A1 E1 r1 A2 K 2 , (15)
A2 K 2 A2 E 2 r2 A1 K 1 r2 (1 ) A2 K 2 . (16)
2
A2 (1-) A2K2
2 r2 A1K1
A2E2 A2K2
A2
r2(1-) A2K2
A1K1
1
A1
1 A1
A1K2 = A2K2
aA1K2
180
4 4
T T
E 1 1Cc 1 E 2 2Cc 2
100 i 100 . (17)
A1C c T1 T2
4 4
Φ12
1 1 100 100
1
1 2 , W. (18)
T1 4 T2 4
Φ12 1 A1C c
100 100 , W. (19)
Kada se između tijela stavi zastor, kao na slici 8, on će smanjiti toplinski tok zračenja
između tijela 1 i 2. Toplinski tok se može odrediti iz jednadžbe:
A1C c T1 4 T2 4
Φ12
1 A1 1 A1 1 100 100
1 1
1 A2 2 Az z . (20)
181
2
A2
z
T2
A1 Az
2 1-z
z-2 1 Tz
1 T1 z
AC c T1 4 T2 4
Φ12
1 1 100 100
1
1 2 , W. (21)
AC c T1 4 T2 4
Φ12
1 1 2 100 100
1 1
1 2 z , W. (22)
182
1 2 1 z 2
T1 vakuum T2 T1 T2
1 2 1 2
AK2
1z z 2
AE1
r1 AK2
0
Tz z
AE1 0 vakuum
Slika 9a. Zračenje paralelnih stijenki Slika 9b. Zračenje paralelnih stijenki sa
zastorom
183