P. 1
Preporodov Journal, br. 106-107

Preporodov Journal, br. 106-107

|Views: 1,228|Likes:
Published by Bosnamuslim-media
Mjesečnik Preporodov Journal usmjeren je k društvenoj aktualnosti, polemici i intervjuima. Izdavač časopisa je Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske "Preporod" iz Zagreba.
Mjesečnik Preporodov Journal usmjeren je k društvenoj aktualnosti, polemici i intervjuima. Izdavač časopisa je Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske "Preporod" iz Zagreba.

More info:

Published by: Bosnamuslim-media on Jan 30, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/14/2012

pdf

text

original

Postizborni (ne)sporazum Što da se radi, Bošnjaci?

Muslimani i Židovi u centru hrvatskog medijskog cirkusa Intervju – Tarik Kulenović Bush ga otvorio, Obama naredio zatvaranje Dogovorene četiri teritorijalne jedinice Nesuđeni Titov nasljednik Islamsko-kršćanski odnosi kroz povijest Kur’anski tretman stresa Dekodiranje Kur’ana Hidžra Bošnjak poslije kiše

SADRŽAJ
SADRŽAJ
UVODNIK Postizborni (ne)sporazum ......................................................................... 3

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Alem Crnkić Suradnici: Mirsada Begović Amela Handanović Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH)

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Što da se radi, Bošnjaci? ............................................................................ 4 Džamija u Ljubljani .................................................................................... 6 Promocija bosansko-hercegovačke kulture .............................................. 8 Putovanje divljim Tahiristanom ................................................................ 11 Suradnja “Preporoda” iz Zagreba i Jajca .................................................. 12 Kurban bajram u Zagrebu ....................................................................... 13 Čovjek između prava i korupcije ............................................................. 15 Bukvićev dramski opus ............................................................................ 17 “Ramo i Đulka” oduševila publiku ........................................................... 20 Poruke i pouke hidžre ............................................................................ 21 Umiremo da bi živjeli .............................................................................. 23 Nagrada muftiji Omerbašiću ................................................................... 26 Dodjela novih stipendija .......................................................................... 27 Edukacija i zaštita okoliša ........................................................................ 29 Iskrivljene predodžbe o Turcima ............................................................. 32 Pogled političke desnice na islam ............................................................ 35 Podsjetnik budućim generacijama ........................................................... 39 HRVATSKA Muslimani i Židovi u centru hrvatskog medijskog cirkusa ....................... 41 Zahlađenje odnosa između Hrvatske i Slovenije ..................................... 45 INTERVJU – TARIK KULENOVIĆ Bošnjak, purger, dečko s Knežije, musliman – sve su to moji identiteti .. 50 BOSANSKI BAROMETAR Bush ga otvorio, Obama naredio zatvaranje ........................................... 57 SDA, HDZ i SNSD ubacili u rikverc ........................................................ 60 Dogovorene četiri teritorijalne jedinice .................................................. 62 Elektročetnici .......................................................................................... 64 Pitao jednom neki pitac vrli: “Tko je ta Fata... da prostiš?” ..................... 66 IZ SVIJETA Pobjeda Baracka Obame ......................................................................... 68 Globalna recesija ..................................................................................... 70 Teror protiv navodnih terorista ............................................................... 71 PRIČE IZ BOSNE Nesuđeni Titov nasljednik ....................................................................... 74 KULTURA Dužni smo se truditi uspostaviti dijalog ................................................... 77 Voljeti smrt koliko i život ......................................................................... 80 ŽIVJETI ISLAM Islamsko-kršćanski odnosi kroz povijest (II) ............................................ 82 POVRATAK U BUDUĆNOST Kur’anski tretman stresa ......................................................................... 85 Dekodiranje Kur’ana ............................................................................... 88 DIJALOG CIVILIZACIJA Hidžra ...................................................................................................... 91 POLEMIKE I STAJALIŠTA Dvostruko pravo glasa ............................................................................. 93 Stari i novi “Journal” ................................................................................ 94 Vijeće vs. Berberović – uloga manjinskih vijeća ....................................... 95 Vlaški sin .................................................................................................. 98 Obećana zemlja – svjesne i nesvjesne manipulacije činjenicama ........... 101 OGLASI Znanstveni skup o Huseinu Husagi Čišiću ............................................. 103 MURSELOV ŠEGISTAN Bošnjak poslije kiše ................................................................................ 104 ZANIMLJIVOSTI Bye Bye Bush ......................................................................................... 106

2

Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 20 kuna Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 € godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Baščaršija u Sarajevu

J O U R N A L

UVODNIK Riječ glavnog urednika

Postizborni (ne)sporazum
24. prosinca 2007. godine, u prijelomnim trenucima postizborne trgovine, saborski zastupnik pet ex-jugoslavenskih nacionalnih manjina iz “crvenog” je prešao u “plavi” tabor i potpisao s budućim premijerom Sporazum o međusobnom razumijevanju i suradnji. “Preporodov Journal” je mnogo pisao o tome, a sada, godinu dana nakon što je bošnjački sabornik postao ključni glas – broj 69 – za formiranje Sanaderove vlade, ponovo objavljujemo postizborni sporazum u cijelosti. Bez uredničkog ili redakcijskog komentara, samo za informaciju da nismo zaboravili (ako političari, možda, jesu) i da čekamo informaciju o stupnju realizacije (ne)sporazuma. U ovom trenutku možda je pitanje svih pitanja: kada će premijer Ivo Sanader i Vlada RH konačno početi ispunjavati preuzete obaveze i prestati tretirati Bošnjake kao nacionalnu manjinu drugog ili trećeg reda? U takvoj neobavezujućoj situaciji zaista je nebitno tko je potpisnik sporazuma u ime bošnjačke nacionalne manjine. Kako sa Sanaderom prolazi Šemso Tanković, tako bi vjerojatno prošli i Hodžić i Ružnić i Malić ili netko drugi da su postali saborski zastupnici. Postizborna ljubav je dvosmjerna interesna ulica u kojoj, ipak, mora biti poštenja i ispunjavanja zadane (potpisane) riječi. Uzgred rečeno, bilo je potrebno nekoliko godina nakon Hristos se rodi da bismo čuli Bajram šerif mubarek olsun. Pritom se nikada ne smije zaboraviti da su Bošnjaci branili i vlastitom krvlju obranili svoju domovinu Hrvatsku. Premijeru, vrijeme je za konkretne poteze. Nadamo se da nam nitko neće zamjeriti ukoliko u narednom periodu počnemo kritički pisati o (ne)provedbi dolje navedenih rečenica. Također se nadamo da će potpisnici raznih predizbornih koalicijskih sporazuma za predstojeće lokalne izbore izvući pouke iz (ne)realizacije dvaju sporazuma na državnom nivou i čvršće definirati, odnosno terminski odrediti rokove implementacije. “Historia est magistra vitae” (povijest je učiteljica života), davno su rekli pametni ljudi. 2. imenovati osobu za kontakt sa SDAH, a koja osoba bi održavala redovite mjesečne koordinacije sa čelnicima SDAH. 3. imenovati na određene dužnosti i poslove, u izvršnoj vlasti, odnosno drugim službama, određen broj kadrova koje predloži SDAH. 4. osnovati zajedničku radnu skupinu sa ciljem donošenja konkretnih zaključaka u pogledu potrebnih radnji radi trajnog reguliranja položaja Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. Zadatak je zajedničke radne skupine da u roku od 180 dana od dana osnivanja sačini tekst svih potrebnih izmjena zakonskih propisa, u skladu sa Ustavom i drugim pozitivnim zakonskim propisima Republike Hrvatske. 5. u primjerenom roku urediti status Bošnjaka koji su bili pripadnici HVO, a koji su zbog činjenice da nemaju hrvatsko državljanstvo, onemogućeni u ostvarivanju prava na mirovinu i/ili potporu. 6. pri vođenju politike na državnoj razini nastaviti sa politikom potpore kulturnim, obrazovnim, gospodarskim te vjerskim projektima Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, sa ciljem očuvanja i promicanja vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. Članak 4. Stranke potpisnice utvrđuju slijedeće obveze SDAH po ovom Sporazumu: 1. zajamčiti stalnu parlamentarnu potporu HDZ-u u donošenju svih saborskih odluka te provedbi politike na državnoj razini. 2. zastupnik SDAH iz redova nacionalnih manjina dr. Šemso Tanković daje potporu dr. Ivi Sanaderu kao mandataru za sastav nove Vlade Republike Hrvatske te se obvezuje da će glasovati za sve prijedloge koje podnosi Vlada Republike Hrvatske ili HDZ. U iznimno opravdanim slučajevima zastupnik nije obvezan dati svoj glas, odnosno zadržava pravo prije glasovanja, prethodno se konzultirati s Predsjednikom Sabora, odnosno predstavnikom HDZ-a. 3. predlagati potrebne mjere i radnje sa ciljem očuvanja i promicanja vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. 4. predlagati potrebne mjere i radnje sa ciljem promicanja politike i gospodarske suradnje Republike Hrvatske i islamskih zemalja. 5. poduzimati i sve druge potrebne radnje i aktivnosti sa ciljem ostvarenja namjera iz ovog Sporazuma. Članak 5. Ovaj Sporazum ne utječe na postojeće koalicije na lokalnoj razini, u kojima stranke potpisnice surađuju i sa drugim strankama. Neovisno o navedenom pri obnašanju vlasti iste će nastojati provoditi načela ovog Sporazuma, te pri novim izborima na lokalnoj razini dogovoriti eventualnu suradnju utemeljenu na istim načelima na kojima se temelji ovaj Sporazum. Članak 6. Za slučaj da određena pitanja nisu regulirana ovim Sporazumom, stranke se obvezuju regulirati i predmetna pitanja u razumnom roku. Izmjene i/ili dopune ovog Sporazuma valjane su samo ako su učinjene u pisanom obliku. Za slučaj da određene odredbe ovog Sporazuma nisu u cijelosti sukladne nekim propisima i/ili da ne proizvode pravne učinke, ostale odredbe ovog Sporazuma u cijelosti će se primjenjivati i izvršavati kao valjane. U slučaju iz prethodnog stavka, stranke potpisnice će sporne odredbe izmijeniti ili nadopuniti s odgovarajućim odredbama koje su najbliže onome što su stranke htjele ili bi prema smislu i svrsi ovog Sporazuma bile ugovorile, da su tu prazninu imale u vidu. Članak 7. Ovaj Sporazum stupa na snagu i proizvodi pravne učinke danom potpisa ugovornih strana. Ismet Isaković

3

Sporazum o međusobnom razumijevanju i suradnji (HDZ – SDAH)
Članak 1. Ovim Sporazumom o međusobnom razumijevanju i suradnji (u daljnjem tekstu: Sporazum) HDZ i SDAH žele urediti svoje odnose u pogledu međusobne suradnje u političkom djelovanju. Ovim Sporazumom uređuju se pitanja određivanja strateških ciljeva, načina komunikacije i donošenja odluka, međusobna prava i obveze, kao i druga pitanja potrebna za uspješnu suradnju na dobrobit svih građana Republike Hrvatske. Nadalje, ovim Sporazumom utvrđuju se i konkretne obveze Vlade Republike Hrvatske, odnosno HDZ i SDAH, vezano uz potporu Vladi Republike Hrvatske i premijeru dr. Ivi Sanaderu od strane zastupnika dr. Šemse Tankovića. Članak 2. Ostaje obveza Vlade Republike Hrvatske da prigodom prve izmjene Ustava Republike Hrvatske u preambulu Ustava vrati manjine Bošnjaci i Slovenci, a koje su izostavljene iz preambule Ustava Republike Hrvatske pri izmjenama 1997. godine. Vlada Republike Hrvatske će putem svojih službi u primjerenom roku dati tumačenje glede promjene nacionalne odrednice Musliman, u cilju cjelovitog ostvarivanja manjinskih prava istih. Slijedom toga omogućiti će se ažuriranje biračkog popisa, sukladno Zakonu o popisu birača. Članak 3. Stranke potpisnice utvrđuju slijedeće obveze HDZ-a, odnosno buduće Vlade Republike Hrvatske koju će isti formirati po ovom Sporazumu: 1. pri vođenju politike na državnoj razini nastaviti sa započetom politikom punog poštivanja svih prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Popis stanovništva 2011. godine – bošnjačko „biti ili ne biti“

Što da se radi, Bošnjaci?
Sena Kulenović
Nakon preuzimanja vlasti u siječnju 1959. godine jedna od najvažnijih zadaća kubanske revolucije, u čijem je manifestu stajala parola “Revolucija i obrazovanje su ista stvar!”, bila je opismeniti stanovništvo. Kampanju opismenjavanja 1961. godine provela je vojska od oko 260.000 učitelja, studenata, volontera. U samo godinu dana opismenili su gotovo milijun Kubanaca. Danas na Kubi gotovo da nema nepismenih, za razliku od njima susjednih SAD-a gdje, na primjer, samo na području Detroita ima 47% nepismenih. Ali, pitate se, zašto bi to trebalo biti važno za nas Bošnjake? E, pa kada sretnete dvadesetpetogodišnjaka skoro dva metra visokog i kad se on predstavi kao “Faki” jer, Bože moj, Faruk ga previše svrstava i kad uporno tvrdi da je on Bosanac jer Bošnjaci su vjernici, muslimani, a on to nije, pa još shvatite da dotični živi usred Sarajeva, dakle svoj na svome i bez velike potrebe da svoj identitet dovodi u pitanje, onda vam postane jasno da je u toj glavi nešto ozbiljno krenulo krivo. Ako uzmemo da se sve ono što se dešava u BiH preslikava na bošnjačku zajednicu u Hrvatskoj, onda je rezultat Popisa stanovništva 2001. godine u Hrvatskoj i podjela na 20.755 Bošnjaka i 19.677 Muslimana samo Fakijeva zbunjenost izdignuta na n-tu potenciju. Nacionalna nepismenost u punom beharu!

4

Sastanak čelnika bošnjačkih asocijacija u RH – početak rješavanja problema? jednostavno jesmo i to je neupitno, ili da onaj koji još nije došao tobe (pameti) nije zaslužio ni da živi, realnost nas suočava sa činjenicom da nacionalno opismenjavanje nismo sustavno odradili do kraja. I to se prelama na mladim generacijama i u BiH i u Hrvatskoj. Naravno, nameće se pitanje zašto se uopće time baviti, zašto insistirati na preimenovanju “Muslimana” u Bošnjake kada je nacionalno opredjeljenje jedno od osnovnih ljudskih prava, neprikosnovena odluka svakog pojedinca ponaosob? I, uostalom, zašto i dalje insistirati na nacionalnom pitanju u trenutku kada se nalazimo na pragu ulaska u Europsku uniju? Pa krenimo od kraja: polazeći od jednog od osnovnih postulata EU - nijedan narod nije mali i nijedna kultura drugorazredna – samo nas samosvijest o vlastitome identitetu može dovesti u ravnopravan položaj prema drugim europskim narodima. Biti Bošnjak je upravo naša oaza sigurnosti, ona definiranost koja nas može spasiti od svake manipulacije. No, pored toga, na djelu su i vrlo konkretni razlozi: Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina priznao je realnost bošnjačke nacionalnosti u Republici Hrvatskoj i 2003. odredio joj status punopravne nacionalne manjine. Isti Ustavni zakon s pravom ne priznaje termin “Musliman” jer je riječ o Bošnjacima – istom narodu, istog jezičnog, kulturnog i nacionalnog identiteta. Stoga svi koji su se izjasnili “Muslimanima” podvedeni su pod “ostale narode Europe” i praktički time ostali nepostojeći u okvirima svih pravnih regula u Republici Hrvatskoj, što znači da ne mogu ostvarivati prava iz navedenog zakona. Drugim riječima, time su izgubili pravo na zastupljenost u državnim tijelima i tijelima manjinske samouprave. Istovremeno, time se umanjuje obim programa namijenjenih Bošnjacima jer se programska sredstva i prava na sudjelovanje u državnoj upravi određuju i prema kriteriju broja pripadnika određene nacionalne manjine, u našem slučaju Bošnjaka. Na kraju, ono što je možda psihološki najvažnije za život pojedinca u zajednici prosto je, kako je to nedavno izjavio prof. Žarko Puhovski, “loše živjeti u automanipulaciji”, odnosno ne biti u stanju jasno definirati svoj identitet. Dakle, u situaciji kada se suočavamo s tvrdoglavošću, oportunizmom ili čistom

Nacionalni blitz-krieg
Kada smo na I. Saboru bošnjačkih intelektualaca 1993. godine (u ratnom Sarajevu) vratili svoje nacionalno ime Bošnjak i kasnije to potvrdili Ustavom 1994. bio je to zapravo tek početak. Jasno je bilo da je put prihvaćanja samog imena kako od samih Bošnjaka tako i od drugih dug, ali napokon smo imali mogućnost samoodređenja, napokon smo sami odabrali ime i povezali ga sa zemljom koja je naše izvorište. I ma koliko nas danas ugledni profesori koji se bave ovom problematikom uvjeravali da Bošnjaci trebaju prestati objašnjavati svoje porijeklo jer se time svaki put iznova dovodi u pitanje naše postojanje, a mi kao i drugi narodi,

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
lijenošću da se u općinskom uredu ili na policiji promijeni nacionalno ime “Musliman” u Bošnjak možda je pravi trenutak da na scenu stupi kubanski obrazovni blitz-krieg jer ako su oni mogli opismeniti milijun ljudi u godinu dana, pa možemo i mi valjda 19.677 “Muslimana” povratiti iz nacionalne nesvijesti. Ako sami nismo bili u stanju riješiti problem ugledajmo se na naciju koja danas u UN-u služi za primjer učinkovitosti. dnevno dostupno barem dvadeset zabavnijih i zanimljivijih sadržaja. A ako su jedan od glavnih instrumenta nacionalnog osvještavanja zamorne tribine, koje ionako pohađa starija već osviještena bošnjačka populacija, onda je to unaprijed izgubljena bitka. Bošnjaštvo se ne smije okameniti u vremenu i okretati se samo prošlosti. Na početku 21. stoljeća bošnjaštvo mora pronaći svoju afirmaciju u sadašnjosti, a ono što organizacije mora zanimati je kako bošnjaštvo promišljaju i žive generacije Bošnjaka rođene u Republici Hrvatskoj i kolika je njihova svijest o identitetu. A to drugim riječima znači da je nužno uspostaviti sustav od vrtića, preko male škole, do programa namijenjenih srednjoškolcima i studentima čija okosnica neće isključivo biti folklorni sadržaji, nego puno suvremeniji i sofisticiraniji programi domovinskog odgoja. Prateći rad naših udruga ono što očito upada u oči je da se još uvijek prvenstveno bave kulturnim sadržajima i da se ni jedna ne bavi pitanjima od životne važnosti za opstanak Bošnjaka u Hrvatskoj: zapošljavanje u državnim ustanovama, pokretanje pravne službe, zaštita prava pripadnika bošnjačke manjine, pa i rješavanje pitanja socijalne prirode. Iako nam je država Hrvatska omogućila uspostavljanje široke mreže manjinske samouprave još uvijek ne postoji koordinacija na državnom nivou, a to znači da ne postoji ni razmjena projekata što bi istovremeno značilo i svrsishodnije trošenje dodijeljenih sredstava. I na kraju, važno je istaknuti da velika odgovornost za uspavanost leži na bošnjačkim čelnicima: od saborskog zastupnika, preko predsjednika županijskih i gradskih vijeća do predsjednika udruga. Vrijeme je da se bošnjački čelnici pokrenu i opravdaju svoj izbor ili prepuste svoje pozicije onima koji će pokazati više entuzijazma i osjetljivosti za probleme i život zajednice. Ono što bi trebalo biti nepisano pravilo je da u Vijeća ili udruge ne ulazimo iz potrebe osobne promocije ili ubijanja vremena, nego aktivnog kreiranja bošnjačke nacionalne politike, što ujedno znači i opstanak u Republici Hrvatskoj. Sve ovo navedeno pokazuje da Bošnjaci u Hrvatskoj više ne mogu čekati, pa tako ni pitanje “Što da se radi, Bošnjaci?” više nije retoričko. Ono traži jasan, sustavan odgovor i konkretne poteze u vrlo kratkom roku kako bi i naš “Faki” konačno mogao ugledati svjetlo na kraju nacionalnog tunela.

Izlaz iz nepovoljne situacije
Međutim, kako je za takav poduhvat potrebna dobra logistika dolazimo do pitanja odgovornosti bošnjačkih asocijacija. Danas 2009. godine, samo dvije godine do novog Popisa stanovništva 2011. godine, bošnjačke asocijacije u Hrvatskoj suočavaju se s gorkom istinom: da su očekujući da se desi čudo i država sama od sebe riješi pitanje preimenovanja “Muslimana” u Bošnjake propustile osam godina i da još uvijek nemaju razrađen akcijski plan kako uopće pristupiti ovom problemu. A s druge strane Bošnjaci u Hrvatskoj naizgled nikada nisu bili razgranatiji: imamo saborskog zastupnika, 23 županijska i gradska vijeća, te 15 predstavnika bošnjačke nacionalne manjine. Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske (BNZH) ima svoje ogranke u gotovo svim županijama u kojima žive Bošnjaci, KDBH “Preporod” sa svojim programima i tiskovnim medijima djeluje na cijelom području Hrvatske i šire, na terenu su prisutni SABAH, UBBDRH, različita lokalna kulturna društva. Tu su i dvije političke stranke: starija, Stranka demokratske akcije Hrvatske (SDAH) i nova, Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske (BDSH). Sve se to odvija uz potporu Islamske zajednice, čije su džamije i mesdžidi mjesta okupljanja i očuvanja kontinuiteta bošnjačke zajednice, pogotovo tamo gdje ne postoje ogranci drugih asocijacija. Gledajući sa strane, vrlo moćna infrastruktura dostojna druge po brojnosti nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Pored toga, pojedini projekti i programi dostižu visoko profesionalne uzlete dobivaju pohvale i nagrade šire, većinske društvene i kulturne zajednice: “Preporodovi” časopisi “Preporodov Journal” i “Behar”; kazališne predstave “Mesnevija” i “Kameni spavač”; Fond “Salim Šabić” za financiranje nadarenih studenata; inozemna gostovanja Ansambla “Bosana” BNZZG i ZŽ; izložba o srebreničkom

Prvi sastanak čelnika bošnjačkih asocijacija nakon mnogo godina genocidu “8372 NISU DOŠLI” (nagrada Grada Rijeke); I. i II. konvoj mladih Bošnjaka RH i njihovih prijatelja “Da se nikada ne zaboravi”; tjedan obilježavanja 10-godišnjice stradanja u Srebrenici “Sjećanje na Srebrenicu 1995-2005”; “19451995-2005” – program u suradnji sa Židovskom općinom; Anketa o socijalnokulturnom položaju Bošnjaka/Muslimana u Gradu Zagrebu; Dani BiH filma, “Život na devet rijeka” - ljetna škola za djecu od 7-14 godina; Islamska tribina “Dr. Sulejman Mašović”. Pa u čemu je onda stvar? Zašto, ukupno gledano, odajemo dojam letargije, uspavanosti, nezainteresiranosti, bezidejnosti, pomanjkanja entuzijazma, zamora. I tu dolazimo do srži problema: nepostojanje sustava ni strategije, kao ni vizije života bošnjačke zajednice u, barem, slijedećih 10 godina! Polazeći od činjenice da kolektivitet napreduje brzinom njegovog najsporijeg člana, ono što nismo uspjeli uspostaviti od početka 1990. godine, kada počinje značajnije organiziranje bošnjačkih asocijacija, je sustav koji će odgajati generaciju za generacijom. Smisao manjinskih asocijacija u dijaspori je, pored njegovanja i afirmiranja nacionalnog imena, jezika, tradicije, kulture i povijesti, upravo da budu potpora obiteljima, odnosno aktivno učestvuju u oblikovanju identiteta mladih generacija, da im pruže utočište i izgrade samosvijest o njihovoj posebnosti. Jer, budimo iskreni: kada imaš 18, 20 ili 25 godina stvarno ti je najmanje važno kako si nacionalno opredijeljen, kad ti je

5

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Islamski kulturni centar u Ljubljani i vjersko-prosvjetne aktivnosti muslimana u Sloveniji

Džamija u Ljubljani
Ljubljanski muftija dr. Nedžad ef. Grabus bio je gost Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović” koja je održana 4. prosinca 2008. godine, a govorio je na temu “Kako izgraditi Islamski centar u Ljubljani i njegova važnost za muslimane Slovenije”. Muftija Grabus, koji je preuzeo Islamsku zajednicu u Sloveniji u lipnju 2006. godine, na početku predavanja iznio je najvažnije podatke o razvoju i stanju muslimana i Islamske zajednice u zadnjih stotinjak godina. Podsjetio je da je početkom 20. stoljeća u Sloveniji postojala džamija, u selu Log pod Mangartom, koju su koristili Bošnjaci, bosanski muslimani u sastavu tadašnje Austro-ugarske vojske. Historijski gledano može se reći da se treba graditi prvi Islamski centar u Sloveniji, ali ne i prva munara, koja je srušena odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata. Osim toga, važan je podatak da su još 1917. godine muslimani imali svoje odvojeno groblje u ljubljanskom naselju Žale, dok ga sada nemaju. 60-ih godina prošlog stoljeća, uslijed doseljavanja muslimana iz Bosne i Hercegovine, ali i drugih krajeva bivše Jugoslavije, u Sloveniji dolazi do organiziranja Islamske zajednice. 1969. godine Islamska zajednica u Republici Sloveniji zvanično je podnijela zahtjev za izgradnju Islamskog kulturnog centra u Ljubljani. Tada je reisu-l-ulema bio rahmetli Sulejman ef. Kemura. Nedovoljno poznat podatak je da je od 1969. do 2008. godine promijenjeno više od 20 lokacija za izgradnju džamije u Ljubljani. “1981. godine bio je raspisan javni natječaj, na kojem je pobijedio gospodin Jure Košir. Džamija je trebala biti sagrađena na Žalama. Tada je Zavod za zaštitu kulturnih spomenika Republike Slovenije odbio izdati dozvolu smatrajući da džamija ne pripada kompleksu ljubljanskih Žala, inače sada pod zaštitom UNESCO-a. Od 1981. godine nastupila je kriza u borbi za izgradnju džamije. Početkom 90-ih godina muslimani su ponovo otvorili to pitanje”, rekao je Grabus. 1992./93. godine ponovo se počelo razgovarati o lokaciji za džamiju, na jednom močvarnom predjelu izvan Ljubljane. Nikada nije došlo do prodaje tog zemljišta. 2006. godine, pred kraj mandata, tadašnja ljubljanska gradonačelnica ne 11.364 m². Prethodno je početkom lipnja, u prvom čitanju, usvojena promjena urbanističkog plana. Određena je cijena zemljišta od 402 eura po m², što daje ukupnu cijenu od oko 4,6 milijuna eura. U trenutku raspisivanja natječaja na računu Islamske zajednice u Sloveniji je bilo samo 220.000 eura. “Situacija je bila – uzmi ili ostavi. Ako se ne prijavite nakon 40 godina netko će prvo reći da niste odgovorni, da niste hrabri, da nemate liderskih sposobnosti. Drugi će vam kazati: u što vi to ulazite, vidite koliko je to skupo”, objasnio je dileme ljubljanski muftija. Dan prije isteka roka za slanje ponuda za kupnju zemljišta, 28. srpnja 2008., ukupno je posuđeno oko 210.000 eura i prebačeno na račun Općine Ljubljana kako bi se uopće ušlo na natječaj za kupovinu zemljišta. Nakon toga se krenulo u akciju prikupljanje novaca, a najviše je dobiveno obećanja. “Taman u obećanjima imamo para da platimo zemlju, ali na računu nemamo”, rekao je Grabus. Dobrom i koordiniranom akcijom dug je vrlo brzo vraćen i danas na računu Islamske zajednice postoji oko 1,5 milijuna eura za kupovinu zemljišta. Grabus je naglasio da u novijoj povijesti nikada u tako kratkom periodu, u samo tri mjeseca, koordiniranom akcijom nije prikupljeno toliko financijskih sredstava. 24.11.2008. na sjednici Gradskog vijeća Ljubljane usvojen je urbanistički plan (samo su 4 vijećnika bila protiv) i data dozvola za prodaju zemljišta. Islamska zajednica u Sloveniji trenutno traži kredit od banke u visini od 2,5 milijuna eura. Grabus je rekao da će biti prezadovoljan ako za vrijeme njegovog mandata, koji traje još godinu i pol dana, zemljište bude u potpunosti isplaćena. “Prvi korak u izgradnji Islamskog centra je kupovina zemljišta. 40 godina se tapkalo u mjestu. Ako kupimo zemlju priča o džamiji postaje realnost”, rekao je Grabus. Naglasio je da je lokacija veoma dobra, u dijelu grada koji se zove Za Bežigradom. Trenutne aktivnosti su na animiranju ljudi iz Slovenije oko prikupljanja financijskih sredstava, pri čemu su poslana pisma na čak 12.000 adresa. Ljubljanski muftija je komparirao situaciju u Zagrebu i Ljubljani. Muslimani u hrvatskom glavnom gradu su u znatno

Ljubljanski muftija dr. Nedžad ef. Grabus Danica Simšič pokušala je na jednoj od sjednica objaviti raspisivanje natječaja za prodaju zemljišta. “Mi imamo stenogram sa sjednice kada je ona pokušala prodati, odnosno dati na javni natječaj da se proda to zemljište. Sjednica je prekinuta iza jedan sat poslije ponoći. Toliko su je iscrpljivali s pitanjima tako da ona jednostavno nije mogla doći do pozicije da objavi javni natječaj, tako da je ta lokacija – močvarno zemljište, kojemu nikada nije bila određena cijena – otišla u povijest dolaskom za gradonačelnika Zorana Jankoviča. Kada sam se tokom predizborne kampanje 2006. godine, ne pred očima novinara sastao s gospodinom Jankovičem, on je bio izrazito optimističan. Rekao mi je: ‘Mi to možemo završiti do kraja 2006. ili najkasnije do marta 2007. godine’”, rekao je Grabus, koji je tada naglasio budućem ljubljanskom gradonačelniku da bi bio izuzetno zadovoljan kada bi se za vrijeme njihovih mandata riješilo pitanje kupovine zemljišta i urbanizma. U lipnju i srpnju 2008. objavljeno je nekoliko veoma kritičkih članaka u slovenskim novinama – “Mladini”, “Magu” i “Delu” da niti Jankovič ništa nije učinio za izgradnju džamije. Oko 15. srpnja 2008. muftiju Grabusa su kontaktirali iz Ureda gradonačelnika i najavili raspisivanje natječaja za prodaju zemljišta površi-

6

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
boljoj situaciji, prevashodno zbog bolje obrazovne strukture, velikog broja intelektualaca koji su uključeni u rad Islamske zajednice, a koji su aktivno sudjelovali u izgradnji Islamskog kulturnog centra u Zagrebu. U Ljubljani i Sloveniji je nastanjena imigrantska ekonomska populacija. Prema podacima iz popisa stanovništva iz 2002. godine obrazovna struktura muslimana je vrlo niska – osnovna škola. Vrlo veliki problem je jezička barijera, svojevrsni šok koji doživljavaju imami koji dolaze raditi u Sloveniju zbog nepoznavanja slovenskog jezika. “Ono što je za Bošnjake, muslimane religija u smislu očuvanja identiteta, to je za Slovence jezik. Ja sam tek u Sloveniji saznao što znači cijeniti i čuvati svoj jezik”, naglasio je muftija Grabus. Osim toga, ogroman problem je izostanak poznatih muslimana u javnom i društvenom životu - u medijima, politici, na Univerzitetu. U javnom životu nema niti jednog politologa ili društveno-političkog komentatora – ima samo nogometaša i građevinskih radnika. Također je prisutno veliko nepoznavanje islama u Sloveniji, pri čemu se u javnosti pokreću različite iskrivljene priče, kao npr. da munara predstavlja simbol nekakve moći, dominaciju islama nad Europom, itd. “Vi se naprosto nađete u situaciji da vam ništa nije jasno, kao da ste jučer došli tu i netko o vama pravi nekakvu karikaturalnu priču. Mi smo to pokušali zaustaviti. Obavljen je razgovor sa ombudsmanom, gospođom Zdravkom Čubešak-Pravnik, kako bi ona dala upozorenje kako mržnja, ksenofobija, govor protiv rase i vjere ne vodi ničemu”, rekao je Grabus. U zadnje vrijeme ljubljanski muftija je primio nekoliko prijetećih pisama, a napadnuta je i zgrada Mešihata Islamske zajednice u Sloveniji. Odgovornost za sadašnju situaciju i dugogodišnje probleme oko Islamskog kulturnog centra u Ljubljani muftija Grabus je podijelio popola: 50% su odgovorni Slovenci, a 50% Bošnjaci, muslimani. “Ako budemo imali dovoljno sredstava i 10 godina temeljito budemo radili na tome, to se može realizirati. Sjediti kod kuće, plakati, pričati kako nam oni ne daju, kako mi to ne možemo – tada nikad mi džamiju nećemo napraviti”, rekao je Grabus. Na donacije iz arapskog svijeta može se osloniti tek kada se vlastiti snagama kupi zemljište jer ne bi bilo pošteno da Arapi sve urade – kupuju zemljište, ishode sve dozvole i financiraju izgradnju džamije. “Mi smo svjesni činjenice da kad imaš zemlju onda se možeš boriti za građevinsku dozvolu, možeš se boriti za visinu munare, možeš pričati o tome kakvi će gabariti biti”, naglasio je ljubljanski muftija. Informirao je prisutne da je u Sloveniji registrirano 15 Medžlisa, te da je stabilizirana situacija u Islamskoj zajednici. U Sloveniji živi oko 50.000 muslimana, oko 2,4% ukupnog stanovništva. Dr. Grabus je analizirao situaciju između položaja Islamske zajednice i kršćanskih crkava u Sloveniji. “Kada je postavljan kamen temeljac Srpskog kulturnog centra u Ljubljani bila su prisutna tri premijera: Dodik, Cvetković i Janša. I to su najčešće državni projekti. Kada tako nešto radi Islamska zajednica onda koristimo samo prijateljske veze. Ono što kod bošnjačkog naroda ne postoji u institucionalnom smislu, trpe oni koji se bave tim projektima. To je ogromna razlika. Iza nas nitko ne stoji”, rekao je muftija Grabus. Ljubljanski muftija se posebno zahvalio Zagrebačkoj medresi “Dr. Ahmed Smajlović”, Islamskom kulturnom centru u Zagrebu i Mešihatu Islamske zajednice u Hrvatskoj. Naglasio je da su oni najbliži i najustrajniji podržavatelji svih njihovih projekata, te se podsjetio vremena kada je preuzeo Islamsku zajednicu u Sloveniji. Tada je na računu Mešihata u Ljubljani bilo samo 4.500 eura i Islamska zajednica se nalazila pred kolapsom. Stanje u ljubljanskom džematu bilo je svedeno na “razinu seosko-jaranskih odnosa”, uz minimalne aktivnosti. “Mi smo odlučili produžiti život tom džematu dok se ne napravi Islamski kulturni centar i zato je kupljena jedna zgrada u kojoj postoji 1.000 m² korisnog prostora. Podignut je još jedan sprat čime je dobiveno 240 m² za klanjanje. Vjerujem da to u narednih 10 godina može napraviti jedan potencijal da se iz seoskog uđe u prigradski i, kada se napravi Islamski kulturni centar, pređe u gradski džemat”, naglasio je Grabus. Posebno je istaknuo značajan prodor u medijski prostor, pri čemu su dvije TV-stanice u Sloveniji napravile dva izvanredna priloga o slovenačkim hadžijama. Prilozi na TV Sloveniji i POP televiziji su bili toliko dobri “da ih se ne bi postidio niti CNN”. Postoje i drugi pozitivni pomaci: raste nova generacija – 250 studenata studira na Ljubljanskom univerzitetu; formira se biblioteka od 1.000 naslova; Islamsku zajednicu je prošle godine posjetilo preko 150 studenata samo s Ljubljanskog univerziteta i preko 100 postdiplomaca. Njima je pružena kvalitetna informacija o kulturi, literaturi i povijesti. “Mislim da Islamska zajednica u Sloveniji ima izrazito velik potencijal, ali da su izrazito mali standardi. Nisam siguran kako će se razvijati aktivistički dio u Islamskoj zajednici. Uvijek će se naći neki muftija koji će kvalitetno raditi svoj posao, ali nisam siguran da li unutar našeg članstva imamo sposobne, odvažne ljudi koji mogu dobro voditi Medžlise, koji mogu dobro voditi administrativne poslove Islamske zajednice i koji mogu prevazići barijeru da ne pripadaju više Bosni nego Sloveniji”, rekao je Grabus. Djeca koja su rođena u Sloveniji mnogo bolje govore slovenski nego bosanski jezik, slabo čitaju literaturu na materinjem jeziku. Stoga je u narednom periodu potrebno razviti zajednicu koja će moći formulirati i realizirati program u Islamskom centru. U njemu se moraju realizirati sadržaji koji će omogućiti onima koji žele više naučiti o islamu da imaju relevantne sugovornike. Grabus je naglasio da je promijenjen odnos u slovenačkom društvu prema Islamskoj zajednici, ali da su potrebni kvalitetni projekti i veća motiviranost muslimana. “Na posljednjem bajramskom prijemu kod nas je bilo 15 ambasadora. Kod nas dolaze i diplomati i univerzitetski profesori i slovenski parlamentarci – mi taj problem više nemamo. Mi iznutra moramo nuditi projekte u budućem Islamskom centru, da se to ne svede na seosku atmosferu. Džamijski prostori su važni samo za muslimane, za nikoga više. Popratni sadržaji su važni za širu društvenu zajednicu. Mislim da to još uvijek nismo sposobni ponuditi i mislim da ljudi o tome uopće ne razmišljaju. Dalje, još uvijek ne postoji ona vrsta aktivizma kakva je bila u Zagrebu kad se pravila džamija. Čitav teret, nažalost, sakupljanja sredstava trenutno je palo na leđa trojice ili četvorice ljudi. Tako se džamija ne pravi i ne može se napraviti”, posebno je istaknuo ljubljanski muftija. Na kraju obraćanja prisutnima u prepunoj Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić”, naglasio je da nije važno hoće li se džamija u Ljubljani izgraditi 2010. ili 2020. godine – važno je da se ide ka tome cilju. Nije važno tko će izgradnju predvoditi i džamiju ključevima otvoriti – važno je napraviti ambijent da ljudi iskažu posebnu vrstu odvažnosti da su spremni uložiti i sebe i financijska sredstva u takav projekt. I da pri tome nikoga ne mole, već da realiziraju svoja prava. Završna razmišljanja muftije dr. Nedžada ef. Grabusa su dobra uputa za muslimane koji će u narednim godinama sudjelovati u izgradnju triju Islamskih kulturnih centara u Hrvatskoj: u Sisku, Rijeci i Osijeku. I.I.

7

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Aktivnosti Kulturnog centra Ambasade BiH u Zagrebu

Promocija bosansko-hercegovačke kulture
U prostorima Kulturnog centra Ambasade Bosne i Hercegovine u Zagrebu, Ilica 44, tokom prosinca 2008. i siječnja 2009. godine održane su dvije zanimljive kulturne priredbe. 5. prosinca 2008. otvorena je izložba likovnih radova članova Udruženja likovnih umjetnika Unsko-sanskog kantona iz Bihaća, dok je 15. siječnja 2009. otvorena izložba pod nazivom “Teatarska fotografija Narodnog pozorišta Sarajevo” i predstavljena knjiga poezije Gradimira Gojera “Breza crvena”. sanskog kantona je prvi izlazak u javnost prof. Stipe Tomljenovića iz Bihaća, koji se predstavio uljem na platnu “Crveni pas”. “On je bio profesor u Bihaću u Učiteljskoj školi. Toliko ima radova da može napraviti tri velike izložbe. Cijelo vrijeme je jednostavno radio i šutio, a sada je shvatio da treba pokazati svoj rad”, naglasio je Ibukić i rekao da njegova slika, nastala 1999. godine, u modernoj izvedbi ima elemente kubističko-pikasovskog likovnog izričaja. Najveći broj umjetnika predstavio se slikama s motivima krajiške ljepotice – rijeke Une: Sej Ramić (“Zima na Uni”, suhi pastel), Ibrahim Bajrić (“Una zimi”, ulje na platnu), Alaga Isaković (“Vodenica”, akvarel), Mirsada Alagić-Šabulić (“Kanjon Une”, ulje na platnu) i Hasan Bekanović (“Mlin”, ulje na platnu). “Sinonim za slikanje motiva s Une bio je Enver Krupić, za kojeg ste mnogi čuli. On je bio mjerilo umjetničkog prikaza motiva rijeke Une”, naglasio je Ibukić. Zanimljivo je da je Sej Ramić, jedan od predstavljenih slikara, imao veoma uspješnu samostalnu izložbu u studenom 2007. godine u Kulturnom centru BiH u Zagrebu, kada se predstavio sa 33 slike – pejzaža i portreta. Ibukić je na kraju obraćanja obavijestio prisutne da je na njegovu inicijativu u Bihaću od 21. do 28. kolovoza 2008. pokrenuta 1. Međunarodna likovna kolonija “Bihać 2008.”, pod nazivom “Umjetno-

Krajiški likovni umjetnici u Zagrebu
Pokrovitelji izložbe likovnih radova članova Udruženja likovnih umjetnika Unskosanskog kantona iz Bihaća bili su Vlada Unsko-sanskog kantona i Kantonalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta. Na izložbi, koja se trajala od 5. do 15. prosinca 2008., predstavili su se autori iz Bihaća, Bosanske Krupe, Bosanskog Petrovca, Bužima, Cazina, Ključa, Sanskog Mosta i Velike Kladuše: akademski slikar Ahmet Ibukić, akademski grafičar Bahrudin Jušić, akademska slikarica Svjetlana Mešić, akademski slikar Meho Čaušević, Sej Ramić, Stipe Hamulka, Jasmin Kasumović, Stipe Tomljenović, Tomislav Turkalj, Husnija Topić, Edita Ibukić, Fikret Abdić, Alaga Isaković, Ibrahim Bajrić, Kasim Hašić, Rihard Skopljak, Haris Rekanović, Mehmed Smajić, Nermin Kasupović, Mesud Midžić, Mirsada Alagić-Šabulić, Hasan Bekanović, Azra Ćehić, Mirza Ibrahimpašić, Samir Sinanović i Muhamed Liha. Krajiški umjetnici u Zagrebu predstavili su 26 umjetničkih djela izrađenih različitim slikarskim tehnikama: od ulja na platnu, preko akrila, akrilike, grafike, suhog pastela, akvarela, gvaša, slobodne kompozicije na platnu i kombinirane tehnike, pa sve do umjetničke fotografije i digitalne grafike. Nekolicina autora je prisustvovala predstavljanju svojih umjetničkih djela u Kulturnom centru BiH. Na početku svečanog otvorenja izložbe, slikar Muhamed Liha iz Bihaća, koji se predstavio uljem na platnu “Čamci na remontu”, otpjevao je baladu, svojevrsnu himnu o Bihaću. Brojnim posjetiteljima u Slijeva: Minka Ljubijankić, Ahmet Ibukić i Muhamed Liha bosansko-hercegovačkom Kulturnom centru izložene radove je predstavio akademski slikar Ahmet Ibukić – Ami iz Bihaća, predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Unsko-sanskog kantona On je naglasio da se na izložbi htjelo prikazati trenutno stanje na području svih osam općina Unsko-sanskog kantona Bosne i Hercegovine. “Ovdje je prisutno 26 autora. Bilo je izuzetno teško napraviti selekciju, možda smo mogli napraviti i veći izbor. Ovdje su predstavljeni autori koji na neki način predstavljaju različite medije”, rekao je Ibukić. Posebna zanimljivost predstavljanja umjetnika iz Unsko-

8

J O U R N A L

Izet Đuzel na izložbi krajiških umjetnika

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
šću čuvajmo kulturnu baštinu - Evropski kulturni put starih gradova u dolini rijeke Une”. Cilj likovne kolonije je buđenje svijesti kroz umjetnost o važnosti zaštite kulturno-povijesnih spomenika, naročito starih gradova, ali i jedinstvenih, prirodnih ljepota rijeke Une i njezine doline. “Na svijetu ne postoji tako malo područje na kojem se nalazi toliko starih gradova kao što je u Unsko-sanskom kantonu. Postoji oko 60 starih gradova, a umjetnici su posjetili građevine starih srednjovjekovnih gradova: Sokoca, Orašca, Ostrovice, Havale, Rmnja, Martin broda te staro jezgro Bihaća – sve u dolini rijeke Une, slikajući i stvarajući umjetnička djela svojstvenim načinom izražavanja”, rekao je Ibukić. Sva nastala likovna djela ustupljena su za stalnu postavku umjetničke zbirke Muzeja Unsko-sanskog kantona.

Slijeva: Ante Matić, Gradimir Gojer i Dijana Burazer Kulturni centar BiH do 1993. godine bio Džamonjin umjetnički atelje. Predstavljajući izložbu, Gradimir Gojer, direktor Narodnog pozorišta iz Sarajeva je rekao da su na izložbi prikazane fotografije iz posljednjih pet sezona rada teatra. Fotografije je uradilo nekoliko majstora fotografije iz Sarajeva, a raspon tema je širok: od opere, preko baleta do dramskih predstava. “Zastupljeni su svi žanrovi: drama, opera i balet, a unutar drame posebice komedijski žanr, tragikomedija i farsa. Zastupljeni su klasici, ali i suvremeni bosansko-hercegovački pisci poput Irfana Horozovića. Osim toga, tu nalazimo i jedan broj potpuno avangardnih teatarskih ostvarenja koja su doživjela verifikaciju na teatarskim festivalima ne samo u Bosni i Hercegovini nego i regionu jugoistočne Europe, pa mogu kazati i na širim europskim prostorima”, rekao je Gradimir Gojer. Naglasio je da se Narodno pozorište nastoji okrenuti dvjema bitnim stvarima: bosansko-hercegovačkoj baštini, ali i suvremenom bosansko-hercegovačkom dramskom piscu, kompozitoru, koreografu. Na prezentiranim fotografijama nalaze se prizori koji svjedoče o tim nastojanjima. “Posebna mi je čast da pozdravim profesora dramske riječi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, gospodina Fadila Hadžića, za koga mogu reći da je učitelj sviju nas i da je čovjek koji je udahnuo jednako svoje teatarske energije dvjema svojim domovinama, koliko Bosni i Hercegovini, toliko i Hrvatskoj. Drago mi je da je on večeras s nama i da svjedoči o jednom trenutku naše teatarske umjetnosti”, rekao je Gojer i najavio predstavu “Tvrđava”, prema tekstu Meše Selimovića, koja je prikazana na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu tri dana nakon priredbe u Kulturnom centru BiH. Predstavu izvodi Narodno pozorište iz Sarajeva, u režiji Sulejmana Kupusovića. “Kao član Središnje uprave Hrvatskog kulturnog društva ‘Napredak’ posebno mi je drago i imponira me što je večeras ovdje prisutan ogroman dio funkcionera ovdašnjeg ‘Napretka’. Hvala vam svima što svjedočite da Bosne i Hercegovine ima i ovdje u Zagrebu i da će nas biti”, rekao je u završnoj riječi Gradimir Gojer. Izložbu “Teatarska fotografija Narodnog pozorišta Sarajevo” otvorila je Tatjana Holjevac, predsjednica Gradske skupštine Grada Zagreba, izražavajući zadovoljstvo što prisustvuje velikom kulturnom događaju. Naglasila je da izložba sadrži mnogo umjetničkih fotografija koje predočuju sadržaj rada Sarajevskog pozorišta. “Posebno mi je drago da će i građani grada Zagreba imati mogućnost vidjeti ove fotografije. Nadam se da ćemo nastaviti daljnju suradnju. Ono što smo napravili s bosanskim filmom u Zagrebu nadam se da ćemo napraviti sa zagrebačkim filmom u Sarajevu. Na tome se već radi”, rekla je Tatjana Holjevac, proglašavajući izložbu otvorenom.

Teatarske fotografije
Izložba pod nazivom “Teatarska fotografija Narodnog pozorišta Sarajevo” i predstavljanje knjiga poezije Gradimira Gojera “Breza crvena” bila je prva priredba u 2009. godini. Ona predstavlja nastavak uspješne suradnje između Kulturnog centra Ambasade BiH u Zagrebu i Narodnog pozorišta u Sarajevu. Naime, prije nešto više od godinu dana, 6. prosinca 2007. u Kulturnom centru svečano je otvorena izložba pod nazivom “Pozorišni plakat” Narodnog pozorišta iz Sarajeva, autora Branka Dursuma i promovirana knjiga baletnog libreta “Katarina, jedna bosanska fantazmagorija”, autora Gradimira Gojera. Prvoj ovogodišnjoj priredbi u Kulturnom centru BiH prisustvovali su Tatjana Holjevac, predsjednica Zagrebačke gradske skupštine, Blaženka Herceg, savjetnica u Uredu predsjednice Gradske skupštine, Elizabeta Knorr, šefica Sužbe za promicanje ljudskih u Uredu gradonačelnika Zagreba, Fadil Hadžić, poznati bošnjački i hrvatski dramaturg i pisac, te članovi Hrvatskog kulturnog društva “Napredak” iz Zagreba. Po posljednji puta u svojstvu bhambasadora kulturnom događaju prisustvovao je Aleksandar Dragičević, kojemu mandat prestaje krajem veljače 2009. godine. Priredbi je trebao prisustvovati i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji je otkazao svoj dolazak zbog smrti svjetski poznatog akademskog kipara Dušana Džamonje, autora idejnog rješenja Islamskog kulturnog centra u Rijeci. Treba napomenuti da je na početku programa odana minuta šutnje preminulom Džamonji, koji je umro dan prije u 81. godini života. Zanimljivo je da je prostor u kojemu je sada

9

Knjiga poezije “Breza crvena”
Gradimir Gojer (Mostar, 1951.), pisac i redatelj. Osim “Breze crvene”, objavio je još tri knjige pjesama: “Večernje ispovijesti”, “Capuccino u Caffeu Manhatan” i “Kaze iz Ferhadije”. Knjige teatrološke esejistike i političke publicistike zaprimaju značajan dio Gojerovog opusa. Dobitnik je Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva i nagrade “Kočićevo pero”. Redoviti je član Hrvatskog društva za znanost i umjetnost i počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici.

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Knjiga poezije “Breza crvena” tiskana je u izdanju izdavačke kuće “Šahinpašić” iz Sarajeva u studenom 2008. godine. U recenziji knjige Admiral Mahić, između ostaloga, kaže: “Kadgod izađe nova zbirka Gradimira Gojera zateći će vas nespremnog: pjesnik to je neobavezan ponavljanju, pa makar i stila. Sve je novo osim tananosti: fraza je duža, pjesme su sklonije improvizaciji i nezaokruženosti – isto onoliko koliko je prethodna zbirka težila ‘uobličenosti’ u svakom svom ‘komadu’ – a misli se zavlače u neočekivane rukavce, kao Neretva u svoje pećine po Mostaru. Teško je Gojera naći o onome u čemu ste ga ostavili, a čini se a ni on sebe ni ne pokušava tamo naći – vijuga hrabro dalje ka napoznatom i još ne zna u koje će se more književnosti uliti: svako se čini previše očekivano za njegovu neočekivanost samoga sebe.” U drugoj recenziji Abdulah Šarčević piše i sljedeće: “S novom knjigom pjesama ‘Breza crvena’ Gradimir Gojer je odlučio obogatiti suvremeni duh izraza, ono tanano zrcalo duha i suvremenosti: da se otvori prema životu, onome što čini bit raskorijenjenosti i onome što znači očuvanje istog, koje je uvijek različito kao što je i različito svagda tu na različit način. Tako je i ovdje kao i svakom autentičnom pjesništvu na djelu Goetheova ‘fantazija za zbiljnost realnog’.” Na priredbi u Kulturnom centru BiH o knjizi su govorili književnici Dijana Burazer i Ante Matić, a stihove pet pjesama na kraju priredbe recitirao je autor. Književnica Dijana Burazer je naglasila kako knjiga ima dvije recenzije (Admiral Mahić i Abdulah Šarčević), koje daju opsežan i temeljit opis pjesama. Iako nije ljubitelj recenzija u knjigama poezije, smatra da su Mahićeve i Šarčevićeve recenzije dobrodošle. “Zapravo, recenzije ne bi ni trebalo čitati kao pojašnjenja pjesama ili, ne daj Bože, vrednovanja. Treba ih čitati tako da eventualno proširite svoje vidike i aspekte čitanja pjesama, da pokušate pronaći i ono što je recenzent uspio, a vi niste odmah uočili. Možete se i ne složiti s recenzentom ili što je, zapravo, najizazovnije, možete dograditi njegove tek natuknute komentare sa svojim poetsko nijansiranim osobnim doživljajima stihova”, rekla je Burazer. Naglasila je da ono što drži sve Gojerove stihove u knjizi sadržano je u stihovima Paula Valerya o usamljeniku, koji glase: “Sunce mu se činilo odviše lijepim i budilo je u njemu tugu / Gotovo da bi izumio ljubav, da nije bio tako mudar i ipak sam.” O tome bi se moglo pisati u svim pravcima: ljubav i tuga ne idu skupa, ljubav i mudrost ne idu skupa, ljubav i samoća ne idu skupa. “Zato je Gojerovo opredjeljenje u pjesmama ove knjige tuga, mudrost i samoća, a ljubav definitivno nije, barem ne u ovoj knjizi. Ne radi se tu o običnoj, vidljivoj tuzi – ona je skrivena negdje ispod stihova, ponekad samo kao ponornica izroni”, posebno je istaknula. Rekla je da Gojerova samoća nije obična, ona kada si sam između četiri zida. Njegova samoća je okružena slikarima, glumcima, bosanskim kraljevima, pjesnicima koji su “negdje iza” – iza svjetla, iza plišanog zastora, iza sadašnjosti. Gojer poput Paula Valerya razlaže vječno pitanje usamljenika: tko je to ja? On ga razlaže u mnogo složenije pitanje: tko su to, zapravo, moji i ja? Dijana Burazer je podsjetila da je Gradimir Gojer za svoju prvu knjigu pjesama “Večernje ispovijesti” dobio nagradu “Kočićevo pero”. Iako obje njegove knjige “Večernje ispovijesti” i “Breza crvena” – imaju sličan vokabular i ambijent u koji su uronjene (teatar), veoma se razlikuju. Prva knjiga je sadržavala vrstu lirike koja je bliža Dijani Burazer – “stihovi su bili nježniji i topliji, sve je do kraja bilo nekako kazano”, bavila se prekrasnom temom prolaznosti. “Gojer je napisao stihove u kojima su čitatelji mogli čuti huk prolaznosti i vidjeti patinu na stvarima koje je dotakao, osjećala se autorova ljubav i poštovanje prema svemu što je bilo. Očekivala sam da će Gojerova ljubav produžiti put u neke sljedeće stihove”, rekla je Burazer. Kao osnovne karakteristike stihova u knjizi “Breza crvena” navela je sljedeće: pjesme se teško čitaju; stihovi su čudno razlomljeni, zarezi su na neočekivanim mjestima tako da se može dogoditi da lijepa i važna misao promakne nepažljivom čitatelju; ima dosta neuobičajenih i teških riječi koje se ne nalaze često u poeziji i koji “čudno režu pjesmu”; stihovi su pretežno kratki, a misli namjerno presječene; većina pjesama ima neuobičajene naslove kada je poezija u pitanju. “Možda su sve to Gojerovi poetski alati kojima se želi odmaknuti od uobičajenog pisanja, onog pisanja kojeg mi očekujemo da se dogodi. Admiral Mahić, jedan od recenzenata će kazati da Gradimir Gojer piše onu vrstu lirike koja samu sebe razara, ali ne stavlja u naricateljsku propast. Čini mi se da Gojer, između ostaloga, baš tim alatima, svidjelo se to nama ili ne, razara onu liriku na koju smo navikli i koju smo očekivali da se dogodi. I da kao Paul Valery ne dozvoljava niti sebi, a niti čitatelju da sunce bude odviše lijepo jer bi nam budilo tugu. A ni ljubav nam nije moguća ako smo mudri i usamljeni. Dakle, ostaje nam osama i mudrost – dovoljno za svaku dobru poeziju”, rekla je Dijana Burazer na kraju obraćanja prisutnima u Kulturnom centru BiH. Književnik Ante Matić je rekao da je ostao zatečen kada je pročitao knjigu “Breza crvena”, posebno naglasivši da se radi o teškoj poeziji, metafizičkoj, koja nije za svakoga. Knjiga ima 52 pjesme koje su podijeljene u pet poglavlja. “Ovo je knjiga nad kojom se treba zamisliti. Gradimir Gojer opisuje sebe, svoj svijet i vrijeme u kojemu živimo. Opisuje ga na jedan način koji je čudesno tajnovit”, rekao je Matić i naglasio da je Gojer kroničar nečega u nama čega bismo se mi rado odrekli ili prešutjeli, odnosno zaboravili. “Ovu knjigu vrijedi pročitati. Ovo je jedna od boljih knjiga poezije koja je izašla u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Ono što mi ne vidimo u vremenu u kojem živimo, o nekim ljudima koji su nam poznati ili nepoznati – to Gojer stavlja u svoju poeziju. U tome je veličina i ljepota Gojerovih pjesama i njegove poezije”, rekao je Ante Matić. I.I.

10

J O U R N A L

Brojni posjetitelji u Kulturnom centru BiH

BOŠNJACI U HRVATSKOJ 60. obljetnica života i 35. obljetnica rada Tahira Mujičića

Putovanje divljim Tahiristanom
U izdanju izdavačke kuće “Kapitol” i Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, 5. prosinca 2008., u “Histrionskom domu” u Zagrebu predstavljena je Monografija posvećena pjesniku, dramatičaru i redatelju Tahiru Mujičiću povodom 60. obljetnice života i 35. obljetnice rada. Monografiju su predstavili urednik i izdavač Bože Čović, teatrologinja Lada Čale Feldman, akademik Tonko Maroević, te glumci Branka Cvitković i Zlatko Vitez. “Riječ je o knjizi koja svestranu umjetničku osobnost Tahira Mujičića otima zaboravu, tako karakterističnom za kazalište”, rekao je urednik Bože Čović. O pjesničkom djelu Tahira Mujičića govorio je Tonko Maroević, a na osobitost i prepoznatljivost njegovih drama iscrpno se osvrnula teatrologinja Lada Čale Feldman. Branka Cvitković i Zlatko Vitez, koji su s Tahirom Mujičićem putovali iz predstave u predstavu, još od “Domagojade” i postojanja autorskoga trojca Senker – Škrabe – Mujičić, intimnije su progovorili o svom odnosu sa znamenitim književnikom koji je svojim djelom zadužio hrvatsku i bošnjačku književnost. Tahir Mujičić je i dalje primjetno prisutan na kazališnoj sceni te mu je krajem prošle godine u “Histrionskom domu” igrala predstava “Torso kabaret”, koju Mujičić potpisuje s Borisom Senkerom, Ninom Škrabeom i Arsenom Dedićem. Posljednja drama Tahira Mujičića, “Babina guica”, postavljena je početkom 2009. godine u Časničkom domu u splitskoj Lori u režiji Ivice Boban, a godinu prije nagrađena je nagradom “Marin Držić”. O Monografiji je govorio i sam autor koji je objasnio da je na ideju došao urednik Bože Čović, koji je uredio mnoge glumačke monografije. “One su kod nas čudna vrsta knjiga, o njima se pretežno govori kad je riječ o likovnjacima. To su obično ponudbeni katalozi, pregledi nečijih radova rađeni na vrlo neduhovit način: počinju esejom od 30 kartica koji nitko ne čita, iza čega slijedi 300 stranica reprodukcija. Ova Monografija govori više o ljudima koji su za nju napisali tekstove, nego o meni. Svaki je tekst različit i svi govore o svojim autorima, o njihovu stilu, talentu i odnosu. Također, to je jedna demokratska knjiga - nikome ne ide u glavu kako sam u njoj uspio spojiti ljude koji međusobno inače ne komuniciraju, koji su na sasvim suprotnim ideološkim stranama kao Miljenko Jergović i Joža Pavičić, recimo”, rekao je Mujičić. Iranski Irec: svehrvatska pjesmarica”, 2000., “Zvonjilice für Cvite: sonetna kapunjera”, 2004., “Primopredaja ili divljim Tahiristanom”, 2004., “Causa Portuguesa”, 2006.) spoznat će se da kod njega dijalekti imaju iznovice usklađeni tembr, prirodno ugrađeni melodiozni sustav za prijenos osjećaja nasuprot, kako pjesnik sam kaže, “neuvjerljivosti govornog hrvatskog jezika pri prenošenju emocija u pjesmu i tekst”. Mujičić je bio i umjetnički ravnatelj “ZeKaeMa”, direktor i savjetnik u “Zagreb filmu”, a od 2004. ima status slobodnog umjetnika. Osnivač je i suosnivač kazališnih družina “HPK-Hvar”, “Malik Tintilinić-Kazalište Trešnja”, “Histriona”, “adHOC-a”, “Teatra za po doma”. Dobitnik je više nagrada. Uskoro se očekuje i izlazak knjige poezije “Vlaška 99”. Priređivač i urednik monografije Bože Čović autor je i prvoga predgovora u Monografiji pod naslovom “Tahirište” u kojem, osim kronologije svoga poznanstva s Tahirom Mujičićem, navodi i najvažnije rečenice ostalih pedesetak autora u Monografiji koji su redom pokušali definirati osobnu fascinaciju Tahirom Mujičićem kao dramskim piscem, pjesnikom, ilustratorom, dizajnerom, urednikom, publicistom, osnivačem i suosnivačem nekoliko umjetničkih i kazališnih družina, vječnim začinjavcem i pokretačem akcija. Nakon predgovora suizdavača Dževada Jogunčića i teksta Tonka Maroevića slijede tekstovi pedesetak autora i to redom Mujičićevih prijatelja, suradnika, poštovatelja, suputnika, književnika, književnih teoretičara, kritičara, teatrologa, pjesnika, glumaca, dramatičara, sveučilišnih profesora, slikara, redatelja i tako dalje. Uz blokove likovnih ilustracija, ti tekstovi govore o svim razdobljima Mujičićeva umjetničkog stvaralaštva. Treba dodati da je Monografija zaista besprijekorno grafički dizajnirana i uređena. F.M.B.

Tahir Mujičić je rođen u Zagrebu 1947. godine. Kao književnik Mujičić se afirmirao pišući dramske tekstove zajedno s Borisom Senkerom i Ninoslavom Škrabeom. Višegodišnja plodna suradnja izrodila je više dramskih uspješnica (“Porod od tmine”, “Tri jada”, “Tri stare k(d)rame”, “Dvokrležje ili dva fašnika”, “ad Hoc”, “Torzo kavehaz” i “A kadet”). Zanatlijsko poigravanje s hrvatskom književnom poviješću i kulturom, raznolikost dijalekata, duhovitost i ironiju koju su zajednički njegovali i izmjenjivali trojica autora, Tahir Mujičić uspješno nadograđuje u svoju poeziju. Ispekavši zanat, tropišući (koristeći, uz standardnu jezičnu osnovicu, i hrvatske dijalekatske i idiomatske dionice), pisac je očigledno poželio biti malko sam. Pjesnikujući, Tahir Mujičić ponajprije će biti zanimljiv upotrebljavajući mnoštvo dijalekata i stranih jezika kojima se služi i naoko (i na uho) tečno vlada, iako na svoju ruku, kao što se to i Krleža poigrao s kajkavianom. Ako se interpretiraju sve pjesničke knjige autora (“Kokot u vinu”, 1994., “Kokoš in the rye iliti jednom tjedno”, 2000., “Irski Iranec i

11

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ XIV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj

Suradnja “Preporoda” iz Zagreba i Jajca
U sklopu XIV Bošnjačkih riječi u Hrvatskoj, u organizaciji KDBH “Preporod”, nastavljena je plodonosna suradnja kroz obostrano predstavljanje i gostovanja “Preporoda” iz BiH i Zagreba. Takvi međusobni susreti, osim prijateljskog upoznavanja, predstavljaju svojevrsni interkulturalni dijalog i korisnu izmjenu iskustva dijaspore i matične zemlje na polju folklora, dramskog izričaja i izdavaštva. 6. prosinca 2008., u prostorijama BNZ za Grad Zagreb, predstavljena je izdavačka, glazbena i folklorna djelatnost BZK “Preporod” iz Jajca. Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” Jajce ima dugogodišnju tradiciju. Njen rad je prekinut tokom agresije, a obnovljen povratkom Bošnjaka u taj povijesni grad. Osnovne programske smjernice djelovanja BZK “Preporod” Jajce, kao i ostalih sličnih društava u Bosni i Hercegovini i inozemstvu, zasnovani su na očuvanju bošnjačke kulture i tradicije. “Preporod” iz Jajca raspolaže bogatim i raznovrsnim aktivnostima poput folklora, muzičke sekcije, dramske sekcije, itd. Pored navedenih, u sklopu društva djeluje i Sekcija mladih “Horizont”. Kao što sam naziv ističe, radi se o grupi mladih koji su se udružili s ciljem aktivnog uključivanja u razne sfere društvenog života. Sekcija je osnovana početkom 2005. godine, a svoj rad i aktivnosti usmjerava na druženje omladine kroz predavanja, okrugle stolove, sportske aktivnosti, izlete i slično. Nakon ručka u restoranu Zagrebačke džamije, BZK “Preporod” je u prostorijama BNZ za Grad Zagreb predstavio svoj bogati kulturno-umjetnički rad i doprinos očuvanju bošnjačke tradicije. Po riječima predsjednika mr. Senada Nanića, koji je poželio dobrodošlicu gostima, riječ je o jednom od najjačih “Preporoda” iz Bosne. Koncert su uveličali izaslanik gradonačelnika Grada Zagreba, Željko Zaninović, i načelnik Općine Jajce, Nisvet Hrnjić. Koncert je otvorio ženski zbor “Bulbuli”, a zatim su gosti, uz zahvalu domaćinima, otvorili bogati program. Koncert se sastojao od nastupa muzičkog orkestra pod vodstvom dirigenta Kemala Zenilagića i solistica Alme Džafer (“Ja sam dijete Bosne” i “Majko moja, nisam više mala”, “Crne kose”, Bejtullahov stoji daljnje i sistematično istraživanje doprinosa Bošnjaka hrvatskoj kulturi, rad na organizaciji manjinskih dopunskih škola, širenje aktivnosti putem ogranaka u drugim gradovima Hrvatske i borba za veću integriranost u kulturnu i društvenu javnost Hrvatske”, rekao je Senad Nanić koji je općenito govorio o svim “Preporodovim” aktivnostima. Glavni urednik časopisa za kulturu i društvena istraživanja “Behar”, književnik Sead Begović, publici je detaljno predstavio nekoliko zadnjih brojeva “Behara” te je govorio o svojoj uređivačkoj koncepciji, pohvalivši prijašnje urednike Ibrahima Kajana i Muhameda Ždralovića. Begović je u ulozi književnog kritičara govorio i o zadnja dva izdanja knjiga poezije u sklopu Preporodovog izdavaštva. Pohvalno se osvrnuo na knjigu Naska Frndića “Čudovita Bosna” i na knjigu Emsuda Sinanovića “Tarih o Slavonki”. Amina Alijagić prigodno je pročitala nekoliko pjesama iz predstavljenih knjiga. U Domu kulture nastupio je i ženski pjevački zbor “Bulbuli”, pod vodstvom glazbenika Ismeta Kurtovića, koji je izveo desetak sevdalinki. Primjetit ćemo da je publika s naklonošću pratila nastup zbora koji uporno dokazuje da se sevdalinka može uspješno interpretirati i izvan zemlje u kojoj je nastala. Mnogim je Bosancima i Hercegovcima zanimljivo slušati na koji način sevdah izvode Bošnjakinje iz dijaspore, ali i pripadnice drugih narodnosti koje su se nedavno priključile Bulbulicama. Taj će koncept multikulturalnosti kroz glazbeni izričaj, nadamo se, u budućnosti polučiti primjetnim uspjehom na manjinskoj sceni u Hrvatskoj, ali i šire. Naime, Bulbulice uskoro pripremaju audio zapis te bi “Preporod”, uz intenzivnije medijsko obavještavanje, mogao izazvati interes javnosti kao što je izazvao makedonski zbor “Ezerke”, u kojem pjevaju žene različitih nacionalnosti i koji je poznat izvan Hrvatske te bilježi putovanja po čitavom svijetu. Na kraju predstavljanja u Domu kulture Jajce izvedena je i polusatna monodrama “Kameni spavač” dramskog studija “Orient espresso”. F.M.B.

“Bulbuli” u Jajcu crn ogrtač”) i Arijane Omerinović (“Moj Behare”), te predstavljanju sekcije mladih “Horizont”. O sekciji je govorio predsjednik Zehrudin Hadžić, koji je “Preporodu” iz Zagreba uručio poklon u obliku knjige i levhe s kur’anskim ajetom “Čvrsto se Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte.” Nadalje, uz orkestar je nastupio Nedim Glamočić koji je izveo ilahiju “Šehidi”, Aiša Zjajo sa sevdalinkom “Karanfile, cvijeće moje”, a predsjednik BZK “Preporod”, Samir Džafer, od dopredsjednika BNZ za Grad Zagreb, Dževada Jogunčića, primio je na poklon komplet knjiga. Folklorna sekcija, koja broji stotinjak entuzijastičnih članova, predstavila se s igrom iz Sarajevskog polja u koreografiji Amre Škiljan. Semin ef. Česo izveo je ilahiju “Naša mati Hadžera”, Nermin Kurić “Ne klepeći nanulama”, Enisa Đurić sevdalinku “Tebi majko misli lete”, Emina Kuljić “Sjajna zvijezdo”, a bogati program završio je ilahijom “Nek mirišu avlije” u interpretaciji Nermina Kurića. Na obostrano zadovoljstvo KDBH “Preporod” je u siječnju 2009. dobio priliku predstaviti se u Domu kulture Jajce. Predsjednik Senad Nanić publici je rekao da je Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” osnovano 1991. godine i otpočetka djeluje neovisno o “Preporodu” u Bosni i Hercegovini. “Preporod nastoji afirmirati veliki potencijal kulturnog stvaralaštva Bošnjaka Hrvatske kao izvorne posebnosti u hrvatskoj kulturi, gdje se višestrukim kulturnim iskustvom obogaćuje ukupna kulturna javnost novim vrijednostima.” Predsjednik Nanić dodao je da je “Preporod” je poznat po svojoj informativnoj djelatnosti. “Pred ‘Preporodom’ u slijedećem razdoblju

12

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Bajramska poruka i prva posjeta premijera Sanadera Islamskom kulturnom centru u Zagrebu

Kurban bajram u Zagrebu
Centralna bajramska svečanost za Republiku Hrvatsku obilježena je 8. prosinca 2008. godine u Islamskom kulturnom centru u Zagrebu klanjanjem bajram namaza i svečanim programom kojeg su izveli zagrebački imami, polaznici mekteba Zagrebačke džamije i članice ženskoga pjevačkog zbora “Arabeske”. Cjelokupan program prenosila je Hrvatska televizija uz komentar muallime Lamije Alili, te Hrvatski radio uz komentar muallime Melise Arslani. Bajram namaz je predvodio i bajramsku hutbu održao zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić. karca i žene. “Danas je na veliku žalost više nasilnih nego prirodnih smrti. Pravo na odgoj i obrazovanje u skladu sa željom i odlukom roditelja, koji imaju prvenstveno pravo na izbor odgoj i obrazovanje njihove djece. Pozivam vas cijenjeni roditelji, sestre i braćo, da se pridružite ovoj akciji i svojim potpisom je podržite. Uvjeren sam da je ideja ove akcije plemenita i u skladu s odredbama naše uzvišene vjere islama”, rekao je muftija Omerbašić. Na kraju obraćanja vjernicima u prepunoj Zagrebačkoj džamiji muftija se, s obzirom da ovogodišnji Kurban bajram dolazi na kraju tekuće hidžretske i gregorijanske godine, toplo zahvalio na nesebičnom doprinosu u radu i aktivnostima Islamske zajednice. “Bez vašega učešća rad i aktivnosti bili bi nezamislivi. I ove godine postignuti su značajni uspjesi na skoro svim poljima. Ove godine zabilježen je najveći broj vjeroučenika u školama i mektebima. Vjeronauk se održava u preko 130 osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj. Zagrebačka islamska zajednica dobila je jedan od najmodernijih predškolskih dječjih centara u Hrvatskoj. Pored muslimanske djece na cjelodnevni boravak dolaze i djeca drugih vjeroispovijedi. Posebno se zahvaljujem na vašim dobrovoljnim prilozima i drugim vidovima pomoći čime ste omogućili uspješnu aktivnost Islamske zajednice u ovoj godini na izmaku. Molim Svevišnjeg Allaha dž.š. da naš bajram-namaz, hadž naše braće i sestara i naše kurbane primi kao odraz pokornosti i predanosti našoj uzvišenoj vjeri”, rekao je na kraju bajramske hutbe zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić.

Muftija Ševko ef. Omerbašić biće uskratio mogućnosti dostojnoga materijalnog života, bio on vjernik ili nevjernik. Kada je Ibrahim a.s. završio s gradnjom Kabe obratio se Svevišnjem riječima: ‘Bože učini ovo mjesto sigurnim i opskrbi njegove mještane plodovima, ali samo one koji u Tebe i u Dan suda vjeruju’, na što Svevišnji reče: ‘I nevjernike ćemo skrbiti, ali ćemo ih vatrom kazniti i njihov kraj će mučan biti.’ Bog ništa živo nije stvorio, a da mu skrb nije osigurao. Ovo je kriza očito rezultat velikih ljudskih grešaka i nepravdi koje se čine prema onima koji su u bici za preživljavanje prinuđeni na uvjete nedostojne ljudskom rodu”, rekao je zagrebački muftija. U nastavku bajramske hutbe muftija Omerbašić govorio je o ljudskim pravima i slobodama, krizi braka i obitelji. Naglasio je da živimo u doba u kojem se najviše govori o ljudskim pravima i slobodama, pri čemu ona nikada nisu više ugrožavana i omalovažana. Ugrožena su najelementarnija ljudska prava, kao što su ona na život, slobodu i sigurnost. “Brak muškarca i žene obezvrijeđen je, a obitelj postaje prevelik balast da bi je zasnivali i radije tražimo zadovoljštinu u nečemu drugom. Obitelj je na vjetrometini koju se ne štiti i kojoj prijeti potpuno uništenje. Umjesto da materinstvu i djetinjstvu pružimo snažnu podršku i zaštitu, oni postaju prevelik balast i društveni teret. Onim roditeljima koji bi željeli odgojiti i obrazovati svoju djecu u duhu moralnih načela, to im se pravo poriče”, rekao je Omerbašić i podsjetio da je da je u toku velika međunarodna akcija zaštite prava i dostojanstva ljudske osobe i obitelji. Ona se može sažeti u sljedećem: pravo na život svakog ljudskog bića od njegova začeća do prirodne smrti, pri čemu svako dijete ima pravo na odgoj unutar obitelji koja je zasnovana na braku muš-

Bajramska hutba muftije Omerbašića
Na početku bajramske hutbe muftija Omerbašić je zahvalio Svevišnjemu Allahu dž.š. što nam je omogućio svojom providnošću da Kurban bajram dočekamo u miru i radosti. Naglasio je da je Kurban bajram najveći islamski blagdan. On nas podsjeća na davnu povijest kada su Ibrahim a.s. i njegov sin Ismail a.s. podigli u pustinji, daleko od tokova života, hram u slavu jednog jedinog Boga, nazvavši ga Bejtullah - Božja kuća. Otada su pa sve do danas hram u Mekki hodočastile nebrojene kolone muškaraca i žena. Na ovogodišnjem hadžu okupilo se preko tri milijuna hadžija slaveći Svemogućeg Boga, a među njima je 20-ak naših sunarodnjaka. Muftija je naglasio da nas Kurban bajram podsjeća na Ibrahimovu spremnost da u znak pokornosti Svevišnjemu žrtvuje i svoga sina. Povodeći se njegovim primjerom stotine milijuna muslimana diljem svijeta žrtvovat će životinje, čijim će mesom humanitarne i vjerske organizacije hraniti učenike, studente, siromahe i sve kojima je potrebna pomoć. “Kurban bajram je blagdan u kome svaki musliman i muslimanka trebaju pokazati ljudsku i moralnu stranu bića, jer teškoće i problemi u kojima se nalazimo teško se mogu savladati bez uzajamne pomoći i solidarnosti. Financijska kriza u svijetu, koja je potekla iz najbogatijih država, uskoro će se svom snagom preliti na siromašne kao što to uvijek biva. Neki su skloni ovu krizu tumačiti i eshatološki dajući joj nadnaravne moći. Ona je zapravo kriza ljudskog morala, jer Svevišnji Bog nije ni jedno ljudsko

13

Kurbani
Već tradicionalno u koprivničkoj “Podravci” prvi dan Kurban bajrama obavlja se klanje kurbana (junadi) uplaćenih u Medžlisu Islamske zajednice Zagreb. I ove godine vrijedni džematlija Smajo Tataragić podnio je najveći teret organizacije klanja koja je podrazumijevala odabir grla, samo klanje, sortiranje, pakiranje, distribuciju te dijeljenje kurbanskog mesa treći i četvrti dan Bajrama u Islamskom centru Zagreb. Zagrebačke džematlije ove godine su uplatili 604 kurbana. Dio kurbana je poklonjen tuzlanskoj, skopskoj i visočkoj medresi. Najveći dio mesa namjenjen je

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
za ishranu polaznika mekteba zagrebačkog Medžlisa, te učenika Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović”. roispovijesti, puno Bošnjaka koji su dali svoj život za hrvatsku slobodu, hrvatsku nezavisnost i tim činom na tome im želim zahvaliti. Mi to nikada ne smijemo zaboraviti. Bilo je i branitelja drugih vjeroispovijesti koji su branili Hrvatsku koji su dali svoje živote za obranu Hrvatske”, izjavio je Sanader. Naglasio je da je u redovima osnivača Hrvatske demokratske zajednice bilo i pripadnika iz Islamske vjerske zajednice, pritom navodeći primjer generala Mirsada Bakšića, te nedavno preminulog Muhameda Zulića. Premijer Sanader je podsjetio da je, osim s Islamskom zajednicom, hrvatska država uspostavila je dijalog i s ostalim vjerskim zajednicama, o čemu skrbi Komisija za odnose s vjerskim zajednicama na čelu s predsjednikom i ministrom kulture mr. Božom Biškupićem. ništva i solidarnosti budu islamskim vjernicima u Republici Hrvatskoj nadahnuće da i dalje, kao vjernici i građani budu predani izgradnji društvenog mira i napretka te međuvjerskog dijaloga i razumijevanja. U tome je Islamska zajednica i do sada davala izvanredno važan doprinos”, između ostalog je napisao predsjednik Mesić. Predsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Ivo Sanader uputio je sljedeću čestitiku: “U uzvišenoj prigodi Kurban bajrama, Vama i svim islamskim vjernicima u Hrvatskoj, u ime Vlade Republike Hrvatske i osobno, upućujem iskrene čestitke. Želim svim vjernicima da najznačajniji islamski blagdan zbližavanja, mira, milosrđa i tolerancije provedu s Božjim blagoslovom u dobrom zdravlju i obiteljskom zajedništvu. Bajram Šerif Mubarek Olsun.” Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić poslao je čestitku sljedećeg sadržaja: “Vama i svim pripadnicima Islamske zajednice u gradu Zagrebu i cijeloj našoj zemlji želim Bajram Šerif Mubarek Olsun! Neka vam ovaj najznačajniji islamski blagdan protekne uz mnogo duhovne radosti, u dobrom zdravlju i miru. Kurban bajram poziva na vrijeme zajedništva, obiteljsko i prijateljsko okupljanje, skrb i pomoć za bližnje, ponajprije za one koji su u potrebi. Ovo vrijeme skladnoga i pravičnog ponašanja sačuvajmo u našim srcima da nam bude vodilja u vremenima ispred nas. Budimo od pomoći jedni drugima kao i dosad, njegujmo i razvijajmo naše prijateljstvo kao što to srcem i postupcima čine Grad Zagreb i njegovi građani, pripadnici islamske vjerske zajednice.” Mr. Božo Biškupić, ministar kulture i predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Vlade RH također je uputio je iskrene čestitke povodom blagdana Kurban bajrama. Zaželio je da ti veliki blagdani svojom porukom mira, solidarnosti, požrtvovnosti budu sve veća podrška svakom vjerniku u izgradnji vlastite zajednice i čitavog društva dostojnog plemenitog poziva čovjeka na ljubav. Msgr. Vlado Košić, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog uputio je povodom Kurban bajrama čestitku predsjedniku Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj muftiji Ševki Omerbašiću: “Blagdan Kurban-Hadži Bajrama kod islamskih vjernika potiče ljubav prema bližnjima kroz solidarnost i milosrđe. Neka Svemogući Bog učini da se iskazivanje te ljubavi proširi među svim ljudima i u svako vrijeme. Vama i svim vjernicima Islamske zajednice u Hrvatskoj iskreno čestitam blagdan Kurban-Hadži Bajram!” I.I.

Premijer Sanader u Zagrebačkoj džamiji
Dr. Ivo Sanader, predsjednik Vlade RH, prvog dana Kurban bajrama po prvi puta je posjetio Islamski kulturni centar u Zagrebu. Uz hrvatskog premijera u delegaciji su bili ministar kulture mr. Božo Biškupić, državni tajnik Ministarstva kulture Jasen Mesić, te zagrebački gradonačelnik Milan Bandić sa suradnicima. Primili su ih muftija Ševko ef. Omerbašić, glavni zagrebački imam hfz. Aziz ef. Alili, te članovi Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Zagreb na čelu sa predsjednikom Mirsadom Srebrenikovićem. Kako prenose hrvatski mediji, na novinarski upit i konstataciju da je 8. prosinca 2008. po prvi puta u Zagrebačkoj džamiji, Sanader je izjavio da je nekoliko puta namjeravao posjetit Islamski kulturni centar, rekavši da se to dogodilo upravo danas na najveći islamski blagdan. “Želim svim hrvatskim građanima islamske vjeroispovijesti čestitati taj veliki blagdan riječima Bajram šerif mubarek olsun! Dolazak u džamiju ne smatram ništa posebnim, ali će vjerojatno veliki broj ljudi to pozdraviti i ako sam tim dolaskom učinio jedno dobro djelo time dokazujem da smo mi Vlada svih hrvatskih građana”, istaknuo je Sanader. Poželio je da se svaki hrvatski državljanin u Hrvatskoj osjeća kao kod svoje kuće. Predsjednik Vlade RH se prisjetio nedavne ratne prošlosti i Domovinskog rata u Hrvatskoj. “Među hrvatskim braniteljima bilo je puno ljudi muslimanske vje-

Čestitke
Predsjedniku Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj muftiji Ševki ef. Omerbašiću i svim pripadnicima islamske vjeroispovijesti u Hrvatskoj čestitke u povodu islamskog blagdana Kurban Bajrama uputili su predsjednik Rebublike Stjepan Mesić, premijer Vlade RH dr. Ivo Sanader, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, ministar kulture u Vladi RH mr. Božo Biškupić, te predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog msgr. Vlado Košić. Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić čestitao je muftiji Ševki ef. Omerbašiću, te svim vjerskim službenicima i islamskim vjernicima u Republici Hrvatskoj veliki islamski blagdan Kurban bajram. “Neka blagdanski dani hodočašća i molitve, vjerničkoga i obiteljskoga zajed-

14

J O U R N A L

Ispred Islamskog kulturnog centra u Zagrebu: premijer Ivo Sanader, ministar Božo Biškupić, muftija Ševko ef. Omerbašić i Mirsad Srebreniković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tribina “Ljudska prava danas u svijetu, Republici Hrvatskoj i njenom okruženju”

Čovjek između prava i korupcije
U Islamskom kulturnom centru u Zagrebu, u sklopu Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 11. prosinca 2008. povodom Međunarodnog dana ljudskih prava (koji se u svijetu obilježava 10. prosinca) održana je tribina pod nazivom “Ljudska prava danas u svijetu, Republici Hrvatskoj i njenom okruženju”. Tribinu su zajednički organizirali Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba i Medžlis Islamske zajednice Zagreb. Urednik i moderator Islamske tribine je zagrebački imam Mirza ef. Mešić, član redakcije “Preporodovog Journala”, koji je ugostio vrsne govornike: dr. don Ivana Grubišića, teologa i sociologa, mr. Matu Arlovića, magistar pravnih znanosti i stručnjaka za ustavno pravo, te Munira Podumljaka, predsjednika Partnerstva za društveni razvoj i osnivača regionalnih antikorupcijskih asocijacija. 10. prosinca 1948. godine prilikom potpisivanja Univezalne deklaracije o ljudskim pravima po prvi puta u povijesti čovječanstva priznato je pravo za ljudski život, slobodu i sigurnost bez ikakvih razlika. Ovaj datum je prekretnica u suvremenoj povijesti kada su se nacije udružile i zauvijek stale na kraj genocidu nastalom za vrijeme Drugog svjetskog rata. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima jedan je od prvih značajnijih dostignuća Ujedinjenih naroda, koji kao dokument predstavlja osnovnu filozofiju pravno obvezajućih međunarodnih instrumenata nastalih nakon 1948. godine.

Slijeva: don Ivan Grubišić, Munir Podumljak, Mato Arlović i Mirza ef. Mešić razvijanje ličnosti, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na slobodu religije, pravo na slobodu mišljenja, pravo na slobodu govora, slobodu, udruživanja, slobodu kretanja, slobodu rada – sve su to prava na kojima počiva sama Deklaracija. Ova prava su univerzalna jer pripadaju svakom biću, ona su neotuđiva i mogu se oduzeti ljudima samo ako povređuju ista takva prava zaštićenih ili povređuju moral. Postoji jedan dio neotuđivih prava koji imaju apsolutni karakter i ne smiju se ograničavati, oduzeti i umanjivati niti u ratu niti u izvanrednim okolnostima. Arlović je naglasio da su ljudska prava nedjeljiva i da se kao takva trebaju poštovati. “Pored ljudskih prava i sloboda, te prava nacionalnih manjina postoji i tzv. humanitaro pravo koje je u jednom dijelu preteća ljudskih prava i sloboda vezano za zaštitu ljudskih prava i sloboda u ratu. Ne može se reći da je netko poštivao humonitarno pravo ako je vrijeđao ljudska prava i slobodu; i ne može se reći da poštuje prava pripadnika nacionalnih manjina i vjerskih zajednica ako istovremeno vrijeđa ljudska prava i slobodu”, rekao je Mato Arlović. Prava pripadnika nacionalnih manjina su zapravo zbroj prava određene grupe koja zbog svoje specifičnosti i posebnosti, bilo etnične, vjerske ili jezične, imaju potrebu da se izdvoje i većina im mora otvoriti prostor da se ostvare. Tu se iz tog razloga pojavljuje pojam pozitivne diskriminacije, gdje većina radi prostor radi zaštite ljudskih prava kako bi nacionalna manjina mogla doći u poziciju iskazivanja svojih prednosti u odnosu na većinu. Ako govorimo o suvremenom društvu, onda to većinu obogaćuje, a ne osirumašuje. Arlović je istaknuo da svaka takva mogućnost stvara prostor za učenje, međusobno razumijevanje, dijalog i toleranciju. Otvaranjem manjinama prostor za njihova prava obogaćujemo sebe, s jedne strane, a istodobno se njima omogućuje da prakticiraju ono u što vjeruju i što ih čini karakterističnima, s druge strane. Uz pretpostavku da je Bog sve nas stvorio jednakima po uzoru na samog sebe, dolazimo do poante da svi smo jednaki, da svi trebamo imati jednaka prava i odgovornosti – jedni prema drugima i prema sebi samima. Arlović smatra da je to jedna puno dublja poanta koja nam pokazuje koliko je zapravo trebalo proći stoljeća, godina i dana da priznamo da svi zapravo imamo jednaka prava i slobode.

15

Ljudska prava
Mr. Mato Arlović, potpredsjednik Hrvatskog sabora u dva mandata i član brojnih saborskih odbora, govorio je na temu “Pojmovno određenje ljudskih prava i njihovo mjesto u pravnom sustavu”. Čestitajući Međunarodni dan ljudskih prava prisutnima rekao je kako se svi trebamo obavezati da ćemo raditi na što kvalitetnijem širenju prostora za ostvarivanje prava i sloboda za sve ljude čija su prava ugrožena, bez ikakve diskriminacije. Ljudska prava su ona zajamčena prava pojedinaca koja mora zaštititi država, prava koja mu pripadaju na temelju njegovog čina postojanja, prava koja u svakom slučaju moraju biti zajamčena svima. Ljudska prava su urođena, neotuđiva i univerzalna. Pravo na život, pravo na

Korupcija među nama
Munir Podumljak je govorio na temu “Međuodnos korupcije i ljudskih prava”. Podumljak je istaknuti aktivista na zaštiti ljudskih prava, a od 2001. godine primarno na suzbijanju korupcije. Objavio je nakoliko radova – analiza s područja korupcije i ljudskih prava. U udruzi Partnerstvo za društveni razvoj, koja je 1999. osnovana u zagrebu i u kojoj je predsjednik, osmislio je i vodio 10-ak antikorupcijskih projekata, od kojih su najvažnija dva CARDS projekta

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
orijentirana na ulogu civilnog društva u suzbijanju korupcije i sukoba interesa. Govoreći na o međuodnosu korupcije i ljudskih prava Podumljak je pokušao napraviti poveznicu s predhodnim izlaganjem. Složio se da je Ustav RH jedan od liberalnijih Ustava u ovom okruženju: “Moje osobno mišljenje je da mu ne bi škodilo malo više discipline i malo više sankcija u odnosu na prava i slobode. Naime, nekad ta prava i slobode dovedu do toga da počnemo mi jedni drugima kršiti ta prava i da se onda ona moraju sankcionirati.” Podumljak smatra da je to jedno od ključnih pitanja korupcije: kako se korupcije riješiti i sankcionirati, a da pritom sva prava ostanu zaštićena? Rekao je da je nužno razgraničit pojam korupcije od pojma mita: “Poistovijetiti korupciju s mitom jednako je poistovjetiti kugu s temperaturom. Dakle, je li istina da čovjek ima temperaturu kad ima kugu? Jeste! Da li to znači da je temperatura kuga. Ne, ne nužno, ne uvijek.” Pojam korupcija predstavlja korištenje javnog položaja za osobnu korist i kao takav pojam najčešće se veže za osobe koje imaju javni položaj, osobe kojima smo dale svoje povjerenje da odlučuje u naše ime, da odlučuje u ime zajednice. Ovdje se ne radi isključivo o koristi koju ostvaruje ta osoba, već o šteti koju nanosi zajednici. Sukob interesa je pojam koji predstavlja situaciju kad privatni interes utječe na javni interes, no to ne znači isto što i korupcija. Sukob interesa je temelj korupcije, te kad interes poprimi malignu formu postaje temelj za sistemsku korupciju koja zapravo i predstavlja najveće zlo. “Tu je važno uvesti još jedan termin koji isto tako izgleda komplicirano, a nije, to je politika. Bez politike nema vlasti, bez političkog procesa nema javnog položaja, ne možemo imenovati nekoga ako nismo nekakav proces proveli. Politički proces je način na koji se formulira javni interes. Obično je to demokracija ili neka većina koja će odlučiti što je naš javni interes. Zato i je politika sastavni dio i ljudskih prava i integriteta i korupcije. Bez takvih odluka nema onoga tko bi mogao zloupotrijebiti određenu poziciju”, rekao je Podumljak. Javno dobro i javni interes predstavljaju dio našeg zivota. Ukoliko resurse koje imamo netko zloupotrijebi i prisvoji, na taj način krše se naša prava. Politički proces je proces koji formulira javi interes i zato je politika sastavni dio ljudskih prava i integriteta i korupcije. “Kad netko u takvom političkom procesu pokuša zloupotrijebit nečije povjerenje koje mu je dano i privatizira tu poziciju, zapravo je zarobio zajednicu i zarobio je državu. Zašto? Zato jer nema ugovora u politici, nema ugovora u demokraciji. Mi glasamo i dajemo vjeru nekome, povjerenje. Nema ugovora po kojem ćemo jednom moći nekog suditi i reći: pa ti si mene prevario. Glasali smo, osoba ima legitimitet i ako ga odluči zloupotrijebiti, tada svi naši glasovi, sve naše povjerenje ide u taj sustav. Time je ta osoba zarobila državu u svoj interes, ako svoju poziciju zloupotrebljava. Time ta osoba čini zlo svima”, naglasio je Podumljak. Poanta korupcije kao negativne pojave nije u koristi koju ostvaruje neka osoba, već šteta koju nanosi. Kriminalizirana politika znači da država čini kaznena djela, a pritom je sama sebe trebala procesuirati. “Borba protiv korupcije, kad vlasti kažu da će ju provesti, je kontradikcija sama po sebi – trebali bi se boriti sami protiv sebe. Borbu protiv korupcije bi trebali prepustiti drugima, a mi bi trebali slušati”, citirao je jednog govornika s antikorupcijske konferencije iz Atene. Kad imamo zarobljenu državu i kriminaliziranu politiku, tada dolazi to potpunog uništenja temelja društva. Sve ono što se gradilo stoljećima počinje se urušavati. “A gdje smo mi u svemu tome? Svakim svojim korakom i težnjom da ostvarimo svoju privatnu korist na račun tuđeg prava gradimo koruptivni sustav. Onog trenutka kad to učinimo nemamo više obraza reći da kad to drugi čine da je to loše. Kada previše ljudi to čini, tada to postaje pravilo; kada to postane pravilo, tada je šteta vidljiva svakoga dana. Tada se primimo za glavu i gledamo koga bi okrivili za sve to. Uglavnom ćemo okriviti sve osim sebe samih”, rekao je Podumljak. Ništa se neće promijeniti dok čovjek ne pođe mijenjati i čistiti sebe, te djelovati na okolinu. Podumljak je zaključio da nedjelovanjem kažnjavamo sami sebe. “Demokracija ne priznaje i ne postoji ako nakon posla idemo kući, jedemo, pogledamo malo TV, popričamo s najbližima i idemo spavati. Demokracija traži da barem 10% svog vremena svaki dan damo zajednici na način da vidimo šta se zbiva u zajednici, da reagiramo na ono loše i da radimo na tome da se popravi. Demokracija je zajednička kuća koja se mora održavati, a održava se na način da dajemo doprinos zajednici. Bez toga demokracija je veće zlo nego što je autoktracija ili bilo koja druga tvorevina, jer u demokraciji nema imena koje bi bilo odgovorno, već je to skup imena”, rekao je Podumljak. Sve je to jedan zatvoreni krug, sami sebi zapravo narušavamo prava jer smo stvorili situaciju u kojoj će se narušavati prava bez ikakve odgovornosti. Da nam se takve stvari ne bi i dalje dešavale, treba pogledat oko sebe, pomoći onome kome treba pomoći, reagirati na ono šta ne valja i glasati po svojoj savijesti.

Čovjek nadasve
Dr. don Ivan Grubišić, teolog, sociolog i filozof, djelatnik u Centru Split Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” iz Zagreba, govorio je na temu “Gdje je nestao čovjek?”. Naglasio je da je moto njegovog djelovanja “najprije čovjek”, te se zbog takvog pristupa našao se u situacijama da je bio napadnut od strane svojih kolega iz Katoličke crkve, koji su mu rekli: “Kako je čovjek nadasve, kad je Bog nadasve?!” Po njegovom vjerovanju Bog spašavajući i žrtvovajući se za čovjeka, Bogu je čovjek nadasve i što činimo čovjeku, pojedincu bez obzira na svjetonazor, to učinimo samom Bogu. Nažalost, čovjek je uvijek podređen nekom kolektivu, nekoj udruzi, zajednici i ta podređenost nije dobra te ona postaje zloupotreba. Čovjek postaje sredstvo, a ne cilj sveukupnog djelovanja. Don Ivan Grubišić smatra da je čovjek polazište, cilj i krajnja svrha. Potrebno je u skladu sa zakonskim propisima ne izgubiti ono što daje kvalitetu i smisao življenju. Postoje tri vrednote i tri krijeposti bez kojih život nema kvalitetu. Prva od njih je vjera, vjerovanje, povjerenje. Živimo u vjeri i nadi u sutrašnji dan. “Tehološki napredak omogućava kulturu življenja, ali uništava kulturu života i to je zajednička civilizacijska zabluda da će nam kultura življenja dovesti u pitanje kvalitetnu kulturu života”, rekao je Grubišić. Vjera i nada nisu puko iščekivanje nego vlastiti napor da se to dogodi. Osim ljudske vjere i nade, tu je i ljubav koja daje smisao u životu. To je ljepota života, to su konstitutivi bez kojih život gubi smisao i konačnu vrijednost. Kroz razne životopisne primjere don Ivan Grubišić pokušao je prisutnima u Kongresnoj dvorani Islamskog kulturnog centra približiti čistoću vjere i ljepotu življenja uz zalaganje za svakog pojedinca. Svoje izlaganje zaključio je pjesmom koju je sam napisao. Njome je htio izraziti svoju vjeru, nadu i ljubav: “Živim dan, dočekam noć. Živim noć, dočekam dan. I tako živim ja, i tako živiš ti, i tako žive ljudi svi. Živim nadu, obuzme me sumnja. Živim sumnju, dočeka me slutnja. I tako živim ja, i tako živiš ti, i tako žive ljudi svi. Hoće li zadnji dan završiti u noć? Hoće li zadnja noć dočekati dan? To ne znam ja, to ne znaš ti, to ne znaju ljudi svi. Vjerujem ja, vjeruješ ti, tako ne vjeruju svi. Netko vjeruje u svjetlo, drugi sluti tamu, a sunce nam svima neprestano sja. Sunce nikada nije tama. Tama je samo oblak u nama. Ono grije mene i tebe i ljude sve. Vjerujem svjetlost je moje zadnje određenje.” Amela Handanović

16

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija umjetničkog rada Amira Bukvića

Bukvićev dramski opus
U organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba i Bošnjačke nacionalne zajednice grada Zagreba i Zagrebačke županije, u nedjelju 14. prosinca 2008. u prepunom zagrebačkom kazalištu “Histrionski dom”, Ilica 90, održana je predstava “Djeca sa CNN-a” i promovirana knjiga “Šest drama” Amira Bukvića. Amir Bukvić (Sarajevo, 1951.) diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, te potom postao članom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U više od 20 sezona odigrao je niz uloga, uz ostale i Shakespearova Hamleta, Trepljova u Čehovljevom “Galebu” i Gregersa u Ibsenovoj “Divljoj patki”, a odigrao je i nekoliko glavnih uloga u TV-dramama. U istom kazalištu praizvedene su mu dvije drame: “Stanovnici sna” i “Homo novus”, koje su i nagrađene nagradama za najbolji dramski tekst. Postavljene su mu drame i “Nepredvidiv slučaj” (“Teatar &TD”, Zagreb), “Mala sirena” (“Dječje kazalište Dubrava”, Zagreb), “Djeca sa CNN-a” (“Pozorište mladih”, Sarajevo) i “Aristotel u Bagdadu” (“Kamerni teatar 55”, Sarajevo). Za dramu “Aristotel u Bagdadu” nagrađen je nagradom “Marin Držić”. Drame su mu prevođene i uvrštene u antologije. Dosad je objavio pet knjiga drama i dva romana (“Aristotel u Bagdadu” i “Odgovor malog princa”). Autor je nekoliko dokumentarnih filmova za strane producente koji su prikazivani diljem svijeta. Na inicijativu međunarodne zajednice i Veleposlanstva BiH u Zagrebu otvara prvi Kulturni centar Bosne i Hercegovine u svijetu, a 1994. godine imenovan je direktorom Kulturnog centra i atašeom za kulturu pri Veleposlanstvu BiH u Zagrebu. Početkom 2000. godine napušta diplomaciju i vraća se teatru i pisanju. Amir Bukvić živi i radi u Zagrebu. ce, dijele bombone. Igrom slučaja i sudbine, 10-ak godina poslije, to dvoje mladih ljudi susreću se u Zagrebu. Iako, naoko, iz suprotstavljenih kultura koje nose iz djetinjstva, oni se zbližavaju i na čudan način grade svoje prijateljstvo, nastojeći potisnuti stravična događanja iz djetinjstva i gubitke najbližih. Glavni akter ove drame, Dino, nakon krvave egzekucije ostao je bez oca i dva brata, a djevojčica Dora bez brata i oca. Tražeći svoje mjesto pod zagrebačkim nebom i nastojeći ne biti gubitnici u pragmatičnom svijetu, oni postupno jedan drugome otkrivaju svoju bolnu tajnu. Uz sva njihova nastojanja zaborava, gledanja svijeta s one bolje strane, uz bogatstvo duše i duhovnosti koja izbija iz njihovih dijaloga - oni opet, kroz sjećanja i dnevna događanja, prolaze svoj stravični put iz djetinjstva, osjećajući i danas posljedice izoliranosti i nesnalaženja u bešćutnom svijetu, koji svakim danom ide dalje. Uz poneki krik zbog igre slučaja ili sudbine, koji su im obilježili osamljeničke živote, izgrađujući svoju životnu filozofiju, oni se ne predaju i na svoj način idu dalje. Bukvić je po vlastitom priznanju bezbroj puta odvrtio prizore poslije pada Vukovara i Srebrenice, zabilježene objektivom moćnog američkog CNN-a, koji su ga duboko potresli. Snaga dramskog dija-

zbilje koja je širom svijeta duboko potresla TV-gledateljstvo. Naime, riječ je o stvarnom predlošku za pisanje drame, koja govori o Dori i Dini, djeci čije su slike i sudbine prikazivane na vijestima američkog CNN-a u vrijeme stravičnih razaranja Vukovara i pada Srebrenice. Dora je uplakana djevojčica iz vukovarske kolone užasa, a Dino je dječak s bijelim zecom u rukama u skupini djece kojima Mladićevi vojnici, nakon pada Srebreni-

17

“Djeca sa CNN-a”
Bukvićeva drama “Djeca sa CNN-a” premijerno je prikazana 27. travnja 2006. na sceni “Pozorišta mladih” u Sarajevu (Semir Krivić i Amra Kapidžić u ulogama Dine i Dore). U drami je sadržana velika bošnjačka, ali i europska tragedija: genocid u Srebrenici. Iako je riječ o dramskoj iluziji, ona proizilazi iz konkretne

“Djeca sa CNN-a” u Histrionskom domu

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
loga, bez strogog inzistiranja na konfliktu, proizilazi iz stalne autorove usmjerenosti na osnovni problem - nepravedni rat, koji će trajno ozlijediti dječju psihu. Ljudsko-moralni kodeks (treba oprostiti, ali ne i zaboraviti, da se zločini ne ponove) nalaže Bukviću da se dotakne političko-vojnotaktičkih teza. Dino smatra da su Srebreničani žrtvovani od Sarajeva, što podsjeća na tezu da je Vukovar žrtvovan od Zagreba. Psihološki i socijalni faktori utjelovljeni su u radniku “Čistoće” iz Srebrenice i studentici psihologije koji se identificiraju sa svojim zemljama (Hrvatskom i BiH), ali i sa svojim tragedijama. Kao dramatik, kojemu nije stran često korišten motiv “zločina i kazne”, Bukvić apelira na našu zajedničku svijest i to istinama koje ne olakšavaju naš položaj, ali nas ohrabruju za buduće poteze. “Djeca sa CNN-a” je predstava koja nije ostala ravnodušnom niti zagrebačku publiku. Nadmašila je sva očekivanja – nitko se nije nadao tako jakoj priči, izvrsno postavljenim karakterima, emocionalno iznijansiranim dijalozima u kojima se osjećaju posljedice izoliranosti i nesnalaženje, te dramaturškoj preciznosti redateljice Aide Bukvić. U predstavi je ispričana topla i stvarna priča poput mnogih stvarnih sudbina malih ljudi iz Hrvatske i BiH. To je priča koja nas se tiče i koja se gleda u jednom dahu. Uspjehu kazališnog uprizorenja drame “Djeca sa CNN-a” veliki su doprinos dali i izvrstan glumački par: Amar Bukvić (u ulozi Dine) i Iva Mihalić (u ulozi Dore).

Slijeva: Dževad Jogunčić, Aida Bukvić, Sanja Nikčević i Amir Bukvić Zagrebu. Promocija “Drama” održana je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu bez njihova prisustva i pred velikim i šarolikim auditorijem, što nije bilo uobičajeno za promociju jedne knjige drama. O tome i sam autor piše u predgovoru “Šest drama”. “U zraku se osjećala izvjesnost rata koji još nije buknuo svom snagom i za kojeg se nije znalo kojim će sve putovima krenuti. Sjećam se da sam, promatrajući taj raznoliki skup umjetnika, pomislio kako je ova promocija mojih drama trebala možda poslužiti i kao razgovor prisutnih s dvojicom uglednih sarajevskih umjetnika i intelektualaca u kojem bi se možda mogao nazrijeti tijek nadolazećeg rata ili možda pokušalo ratiom ublažiti taj ratni pohod na prostorima koje pamte samo okrutne i počesto bezumne ratove. A onda je sve krenulo kako je krenulo, okrutnost i bezumnost bila je veća nego ikada, a ratio se, pred silinom, negdje začahurio”, napisao je mnogo godina kasnije Amir Bukvić. Jogunčić je podsjetio da je prva promocija “Šest drama” bila 23. veljače 2008. godine u “Kamernom teatru 55” u Sarajevu, u okviru manifestacije “Sarajevska zima”. Tada su promotori bili rahmetli prof. dr. Gordana Muzaferija, prof. dr. Muhamed Dželilović i Irfan Horozović. Promotori na zagrebačkoj promociji Bukvićevih drama bili su prof. dr. Sanja Nikčević i dramaturg Mladen Martić, koji je bio odsutan zbog bolesti, a čiji je tekst pročitala Aida Bukvić, autorova kćerka i redateljica “Djece sa CNN-a”. “Bilo je prirodno da u našoj internoj podjeli posla meni pripadne prvi dio Amirove knjige jer stariji sam, pa je red i da prvi progovorim. Ali što je važnije, i prve su tri drame ‘Stanovnici sna’, ‘Homo novus’ i ‘Promjene’ napisane, a prve dvije i prikazane u vrijeme koje je već i za autora i za mene, gledatelja i dramaturga, postaje dalekom poviješću. Onim mitskim, prije rata, o kojem smo s ponešto nevjerice i sami slušali u djetinjstvu”, stoji na početku teksta Mladena Martića, koji je bio kućni dramaturg zagrebačkog “Teatra &TD”. Martić je imao vrlo veliku ulogu u postavljanju prve verzije drame “Nepredvidiv slučaj”, koja je, ponešto izmijenjena i prilagođena vremenu, objavljena u knjizi pod novim, aktualnijim nazivom – “www.robijevportal.hr”. Prisjetio se da je Bukvića najprije gledao na pozornici HNK 80-ih godina prošlog stoljeća, pri čemu ga je odmah zapamtio među mnogim mladim glumcima koji su osvajali svoj prostor u, Šenoinski rečeno, Središnjem našem kazališnom zavodu. “Dok su se ostali uglavnom upinjali da osvoje gledalište svojim glasom, pojavom i novim izričajem u tumačenju starih junaka, Amir je ostajao nekako suzdržan, bojažljiv i stišan. Kao uronjen u neki intenzivni unutarnji dijalog – ne s likovima oko sebe i ne s publikom, a još i manje s kolegama, nadolazećim prvacima, već sa samim sobom i osobom koja mu je dodijeljena. Pripisivao sam tu drugost i drugačijost likovima koje je tada iznosio, Hamletu ili Trepljovu na primjer, jer je zagledanost u vlastitu dušu i nesklonost prijekim odlukama značajka koje su im podarili njihovi pisci. Tek sam kasnije, a naročito nakon

18

“Šest drama”
Knjiga “Šest drama” Amira Bukvića tiskana je 2007. godine u nakladi Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Kao što i samo ime govori, u knjizi je sabrano šest autorovih drama: “Stanovnici sna”, “Homo novus”, “Promjene”, “Djeca sa CNN-a”, “Aristotel u Bagdadu” i “www.robijevportal.hr”. Dževad Jogunčić, potpredsjednik zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice i urednik “Biblioteke Bosana: Bošnjački pisci u Hrvatskoj” (u sklopu izdavačke djelatnosti BNZH), u svojstvu moderatora se prisjetio da je na početku rata, 1991. godine, Bukviću tiskana knjiga od pet drama u nakladi sarajevske izdavačke kuće “Svjetlost”.Po samom izlasku knjige jednostavnog naziva “Drame”, priređena je promocija u Zagrebu na koju su krenuli i urednici – Alija Isaković i Ivan Lovrenović. Međutim, bili su zaustavljeni na barikadama negdje na putu iz Sarajeva prema

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
upoznavanja Amira kao čovjeka, pa onda i pisca, nakon Vukovara i Srebrenice, shvatio da sva ta plahost dolazi odatle što on stvari vidi drugačije od mene i ostalih”, napisao je dramaturg Martić. Naglasio je da su svi u prošlotisućljetnim 80-im godinama – kada je Bukvić pisao svoju složenu fantazmagoriju “Stanovnici sna” ili naoko jednostavnu jednočinku “Homo novus” i u kojima se zbivao prvi dio retrospektivne satire “Promjene” – već znali da je svijet ludnica, a istina laž. Da je u nama sve mutno, da je život apsurdan, a vlakovi strogo kontrolirani. O tome su nas učili mnogi velikani pisane riječi, ali je malo tko znao da je to neopozivo tako. “Amira smo kao pisca svrstavali u beketovske pasatiste i pomalo maknute proroke katastrofe, magijske realiste i znanstvene fantastičare. A on je, zapravo, vazda bio samo prepisivač stvarnosti. Stvarnosti koju je samo on vidio tako jasno i neuljepšano. Amir oduvijek razotkriva pogubne mehanizme stvarnosti, kojima vazda ravnaju neki poduzetni doktori – stanovnici sna. Iako je razotkrivena, ta je stvarnost još uvijek toliko moćna da se uspijeva narugati onome koji ju je razotkrio”, napisao je Martić. Smatra da su “Stanovnici sna” tragikomedija o našoj usamljenosti u uzaludnoj potrazi za srećom, “Homo novus” je groteska o našoj oduzetoj cjelovitosti, a nešto mlađe “Promjene” satira su o politici kao nemaštovitoj igri mijenjanja boja. Sva tri teksta funkcioniraju jednako kada ih čitamo danas, kao što su funkcionirali u vrijeme nastanka. Jedino je ljudska zajednica još razmrvljenija, kaotičnija i autodestruktivnija od one u “Stanovnicima sna”. Ljudska jedinka je još nadziranija i neslobodnija nego u “Homo novusu”. Odnos vlasti i pojedinca, koji ne dopušta da ga strpaju u stado, još je mračniji i perverzniji nego u “Promjenama”. “Zato je logično na kraju upitati se: zašto ovdašnja kazališta i ovdašnji redatelji zaobilaze ovog iznimnog dramatičara? Ili možda nije. Možda je upravo logično to da se Amir na pozornici pojavljuje rijetko ili nikako. Napokon, ne prolaze u ovim vremenima puno bolje ni dramatičari poput Slobodana Šnajdera, Vladimira Stoisavljevića, Ive Brešana, pa i samog Krleže. Naša kazališta misle da će eskapatičkim repertoarom, izbjegavanjem bitnih pitanja i muziciranjem u salonima tonućeg broda privući publiku i opravdati svoje skupo postojanje. Vjerujem da se varam. Čim shvate da opstati može samo ako progovori o stvarnosti pod kojom stenjemo, opet će posegnuti za tekstovima Amira Bukvića, dramatičara koji poznaje kazalište i čovjeka koji ne izbjegava živjeti”, napisao je na kraju teksta dramaturg Mladen Martić. Promotorica prof. dr. Sanja Nikčević je govorila o ostalim, novijim trima dramama iz knjige: “Djeca sa CNN-a”, “Aristotel u Bagdadu” i “www.robijevportal. hr”. Naglasila je da se posebno oduševila dramom “Aristotel u Bagdadu”. “Bukvićev rad sam poznavala i prije. Ali, čini mi se da sam ja trebala ostariti ili sazoriti da bih mogla razumjeti o čemu se radi u tome. Trebala sam steći neko životno iskustvo da bih mogla shvatiti čak i one stvari koje je on pisao dok je bio mlad – ono o čemu je Martić govorio. ‘Aristotel u Bagdadu’ je jedna vrlo neobična drama, koja govori o sultanskom dvoru u Bagdadu na kojem pokušavaju prevoditi Aristotela. Pritom imaju tipičan problem prijevoda njegove poetike i pojmova poput komedije i tragedije, koja u muslimanskoj kulturi ne postoji”, rekla je Nikčević i podsjetila da je Aristotel najznačajniji filozof zapadne civilizacije. Njegova filozofska misao je vraćena na Zapad preko Istoka, čiji su mislioci i učenjaci pronašli i preveli njegove tekstove. Na osnovu Aristotelove filozofske misli zapadna civilizacija je nastavila graditi svoju znanost i tumačiti dobar dio umjetnost. Prema tome, Bukvić govori o temeljnim civilizacijskim odrednicama obje kulture. Prof. Nikčević je naglasila da se u drami se neprestano prepliće nekoliko razina stvarnosti, te da ju je “Aristotel u Bagdadu” apsolutno fascinirao. “Svi likovi iz Bukvićevih drama imaju dva temeljna problema. Jedan je što pokušavaju spoznati sebe, druge i svijet oko sebe – i kadtad zaključe da je ta spoznaja nemoguća. Drugi problem je što se pokušavaju prilagoditi vremenu, kulturi i ljudima na koje nailaze. U tom pokušaju spoznaje Amir se kao pisac igra upravo sa iluzijom i zbiljom”, rekla je Nikčević. Tako npr. Bukvić u drami “www.robijevportal.hr” govori o manipulaciji medijima koja stvaraju lažnu zbilju, a koja će vrlo realno razoriti stvarne likove. Naglasila je da se u Bukvićevom dramskom djelu njoj čini najzanimljivijim tzv. kopče susreta – između iluzije i zbilje, između muslimana i židova, između različitih ljudi i kultura, između čovjeka i Boga, itd. Telefonska govornica u “Djeci sa CNN-a” je takva kopča susreta između dva svijeta – bosansko-hercegovačkog i hrvatskog, između Sarajeva i Zagreba. To su najjača emotivna mjesta o kojima Bukvić zna pisati. “Kad spominjem emocije, to je nešto što je u drugoj polovici 20. stoljeća izbačeno iz tzv. visoke umjetnosti. Pozitivne emocije, dobrota i ljepota su izbačene van i danas je vrlo teško piscu pisati drame koje na čitatelje ostavljaju izrazito pozitivan utisak, nešto što budi dobro. To je teško jer ideš protiv struje. Takav je trend. Današnja umjetnička struja afirmira neke sasvim druge stvari. Amir očito ide protiv takve linije i piše iz svoje umjetničke potrebe koju dijelimo i mi kao publika. Samo kad je trend nešto drugo, onda nas je strah to reći. Jer ne možeš reći da ti je zapravo puno draže gledati ljepotu i dobrotu na sceni, ako te uvjeravaju da je život tako grozan da moraju samo grozne stvari biti na sceni”, rekla je prof. Nikčević. Naglasila je da je “Drama sa CNN-a” svojevrsna ratna drama. U Hrvatskoj se ratne drame dijele u dvije skupine: političke i emotivne. Političke su ili lijeve ili desne, pri čemu je potpuno jasno u kojem je pisac stavu: Hrvatska je nevina žrtva ili smo svi jednako krivi. “Emotivne drame govore kao i ova Amirova – o žrtvama koje pokušavaju preživjeti, pokušavaju ići dalje. Te emotivne su mnogo bolje od političkih. Međutim, i jedne i druge su zapravo marginalizirane jer se naše društvo nije suočilo s traumom rata, nije tu priču završilo i raščistilo. Nama je nužna katarza, čišćenje emocija koje doživljavamo gledajući neke scene na pozornici. Tako sami postajemo bolji i postaje nam lakše. Katarzu Amir Bukvić ima i u ‘Aristotelu iz Bagdada’ i ‘Djeci sa CNN-a’, što mi se čini jako vrijednim i važnim. Silno mi je drago da tako radi, unatoč tome što trenutačna moda to ne voli. Ali, sudeći po brojnosti i reakcijama vidim da publika i dalje to voli, pa se nadam da će i dalje o tome pisati”, rekla je prof. dr. Sanja Nikčević. I.I.

19

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Aktivnosti Dramskog studija “Orient espresso”

“Ramo i Đulka” oduševila publiku
Dramski studio “Orient espresso”, koji djeluje pri KDBH “Preporod”, gostovao je 20. i 21. prosinca 2008. u Sanskom Mostu, Fajtovcima i Vrhpolju. Tom prigodom izvedena je predstava “Ramo i Đulka”, autora Emsuda Sinanovića, koji je ujedno i režirao dramu. Gostovanje su organizirali JU “Kult Media” i JU “Narodna biblioteka” u Sanskom Mostu. Zanimljivo je da je predstava izvedena 20. prosinca u Osnovnoj školi u Vrhpolju, mjestu u kojem je autor predstave rođen. Publika je naprosto bila iznenađena i oduševljena dramom koja je postavljena u Zagrebu, a govori jezikom Vrhpolja i okolice te duhovito tematizira neke postratne i tranzicijske probleme i traume Bošnjaka svojstvene za taj kraj. Naravno, u prenesenom značenju one su svojstvene i za čitavu Bosnu i Hercegovinu, ali i Hrvatsku. To nije uopće čudno jer je drama “Ramo i Đulka” prvotno napisana kao “Romek i Julka” za potrebe škole u Zaboku u kojoj je autor zaposlen. S predstavom “Romek i Julka” autor je osvajao brojne nagrade za kazališni amaterizam u Hrvatskoj te mu sličnu priču nije bilo teško transponirati u rodni bosanski kraj. Ova komična jednočinka, napisana prema obrascu glasovite Shakespearove tragedije “Romeo i Julija”, prenesena u suvremeno doba u okruženje bosanske kasabe, predstavlja svojevrsnu detronizaciju slavnih veronskih ljubavnika na način da su njeni glavni akteri Ramo i Đulka naoko sretno zaljubljeni par, koji glumi da se voli, a zapravo oboje imaju nekog drugog. Glavni likovi su suprotstavljeni na način da je Ramo dijete tajkunske obitelji koja je bogatstvo stekla u mutnim poslovima, a Đulka jedinica poštene bošnjačke obitelji. Upravo iz tog sukoba proizlazi i upečatljivi humorni sukob koji su uprizorile Midheta Ibrahimpašić, u ulozi Đulkine majke Zumrete i Enisa Travljanin kao Ramina majka Ajša. Uz melodramatični siže, djelo obiluje i humorom - od dosjetke do kalambura, ali i brojnim karakterističnim leksemima bosanskog izričaja te na određen način predstavlja antimodernističko djelo koje suprotstavlja stari način života Bošnjaka, njihova morala i običaja s novim obrascima ponašanja modernog kapitalističkog društva. Autor dramskog teksta i režiser predstave je književnik Emsud Sinanović, rođen 1955. godine u Vrhpolju. Na Filozofskom fakultetu diplomirao je filozofiju, komparativnu književnost i jugoslavistiku. Magistrirao je s temom iz bošnjačke drame i teatra. Do sada je objavio zbirke poezije “Vrhpoljski šehidi”, “Osmijesi Bosne”, “Tarih o ljubavi” te “Bošnjačku dramu”, knjigu o povijesti bošnjačkog teatra, zatim knjigu poezije “Tarih o Slavonki”. Komedija “Ramo i Đulka” u izdanju KDBH “Preporod”, njegovo je prvo štampano dramsko djelo. U Vrhpolju mještani su priredili ukusan ručak, a stariji su u razgovoru posebno bili fascinirani Sinanovićevim jezičkim bogatstvom govora u predstavi. Jedna nana je primijetila da je taj jezik uobičajen bošnjačkim majkama u općoj komunikaciji, a da je velika radost čuti da netko iz Zagreba piše na izvornom materinjem jeziku. Predstava je isti dan izvedena u Gradskoj vijećnici u Sanskom Mostu, a slijedeći dan u Osnovnoj školi u Fajtovcima. U Fajtovcima je predstava izvedena pred punom dvoranom u kojem su nesputano najviše uživali učenici škole. Pritom treba istaknuti da su prethodne dvije predstave uigrale glumce dramskog studija te su oni opušteni, uz mnoštvo gegova i improvizacije, od srca nasmijali publiku. Uz autora koji u predstavu uvjerljivo glumi seoskog hodžu istakla se i Đulka, učenica Islamske gimnazije u Zagrebu, Roberta Karo. Predstavi su odličnom glumom u sceni sijela omladine SDA pripomogle i učenice iste Gimnazije - Merima Pašić, Hanka Hozanović i Nermina Plojović. Glazbenu potku predstave pokrio je izvrsni mladi harmonikaš Samir Nurkić, a u tri uloge se pojavljuje i Emir Štrkljević, čiji je zadatak bio uvjerljivo dočarati pijanog Đulkinog rođaka Talu, čije je ime Sinanović vješto prenio iz bošnjačke usmene književnosti. Učenici su prenijeli svoje dojmove riječima: “Uživali smo u predstavi, tim više, jer u našem gradu nema pozorišta, te nam je uveliko uskraćeno druženje sa ovom vrstom umjetnosti.” Članovi dramskog studija posjetili su i džamiju “Mehmed Alagić”, koja se nalazi uz školu te na turbetu slavnog generala Alagića proučili El-Fatihu. Nakon toga, ljubazni domaćini, predvođeni književnikom Amirom Talićem, počastili su članove dramskog studija izletom na slapove rijeke Blihe te je u ugodnom druženju dogovorena kulturna suradnja Bošnjaka iz Zagreba i Sanskog Mosta. KDBH “Preporod” je domaćinu na poklon uručio svoje tiskovine, a dogovoreno je i predstavljanje “Preporoda” iz Sanskog Mosta u Zagrebu. F.M.B.

20

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Obilježavanje nove 1430. hidžretske godine u Hrvatskoj i BiH

Poruke i pouke hidžre
U subotu 27. prosinca 2008./ 29. zulhidždžeta u akšamsko vrijeme sunce je posljednji put zašlo u 1429. hidžretskoj godini. Neposredno poslije zalaska sunca započeo je 1. muharrem 1430. hidžretske godine, koji su najavili kandilji na džamijama širom islamskog svijeta.

Proslava u Zagrebu
U Hrvatskoj su svečanosti u povodu nastupajuće nove godine održane istu večer poslije klanjanja jacije namaza. U Islamskom centru u Zagrebu svečani program su izveli imami, muezzini, polaznici mekteba, učenici Zagrebačke medrese i podmlađeni ženski pjevački zbor “Arabeske”. Nakon uvodnog obraćanja hafiza Aziza ef. Alilija, glavnog imama zagrebačkog, izveden je tradicionalni program koji je sadržavao učenje mevluda, poznate ilahije i recitale koji su govorili o najznačajnijem događaju u povijesti islama – hidžri. Svečani program osmislila je muallima Lamija Alili. Većem broju zagrebačkih džematlija obratio se imam Zagrebačke džamije, prof. Mevludin ef. Arslani, održavši predavanje o značenju i značaju hidžre. Tekst njegovog govora prenosimo u cijelosti: “Draga braćo i poštovane sestre, klanjanjem akšam-namaza ušli smo u novu 1430. hidžretsku godinu. Ova večerašnja noć podsjeća nas na Hidžru, preseljenje muslimana iz Mekke u Medinu (622. god.), događaj iznimne važnosti i prekretnicu islama i islamske povijesti. Događaj koji je prepun simbolike i zbilje, te primjer istinske žrtve i krajnje odanosti Allahu, Poslaniku i putu islama. Već sredinom zul-hidždžeta muslimani su u malim grupicama pošli napuštati Mekku i kretati se ka Medini. Iz Mekke je muslimanima bilo teško izaći, jer kada su za to saznali pogani, na svaki način su ih u tome sprječavali. Da bi onemogućili hidžru preostalih muslimana iz Mekke u Medinu, posebno Muhammeda a.s., u Mekki se u Dari-Nedveti sastade Vijeće svih mekkanskih prvaka da zauzmu zajednički stav i postupak prema Muhammedu a.s. Svi se složiše da bi izgon Poslanika mogao biti opasan i da bi Medinjani s njim mogli napasti Mekku, ali ni da hapšenje i zatvaranje Poslanika nije sigurno i pravo rješenje. Zato se odlučiše na podmuklo opasno i opako poli-

Mevludin ef. Arslani tičko ubojstvo, odnosno atentat na Muhammeda a.s. No, nakon toga dolazi Džibril, koji po Allahovom dž.š. emeru obavještava Poslanika a.s. o zavjeri pogana i o Allahovoj dozvoli da on i njegov vjerni ashab Ebu Bekr r.a. napuste Meku. Džibril mu je odredio vrijeme hidžre, upozorivši ga da te noći ne spava u svojoj postelji. Po padu mraka, mušrički mladići su opkolili kuću, s ciljem da ubiju Muhammeda a.s. u ponoć. O tome govori 30. ajet sure Enfal: “I kada su ti nevjernici zamke pleli, da bi te u tamnicu bacili ili te ubili ili te protjerali; oni su zamke pleli, a Allah ih je ometao, jer to Allah najbolje zna!” Nakon ovog ajeta Muhammed a.s., ne gubeći vrijeme, ode Ebu Bekru, ispriča mu sve o zavjeri, te mu priopći odluku da napušta grad. Kako je Ebu Bekr takvu odluku već mjesecima očekivao, dogovore se da će se iste noći u kasno doba naći na određenom mjestu, pa zajedno krenuti prema pećini Sevr nedaleko od grada. Kad su stigli do pećine, Ebu Bekr uđe prije, pomete je i razdera vlastiti ogrtač da bi njime začepio rupe od zmija. Priča se da razderanim ogrtačem Ebu Bekr nije mogao začepiti sve rupe, pa je posljednju začepio vlastitom petom, da bi ga baš u petu kasnije ujela zmija. Nakon njihovog ulaska u pećinu, pauk isplete mrežu oko ulaza, a dva goluba sagradiše gnijezdo na grani koja je štitila ulaz, tako da je ulaz u pećinu bio potpuno prirodno, po Allahovoj odredbi, maskiran. Poslanikovi progonitelji i smrtni neprijatelji stižu do pred samu pećinu što Ebu Bekra, zbog sudbine islama i Poslanikova života, uplaši, a Muhammed a.s. mu reče: “Ne brini se i ne plaši, Allah je s nama!”. Tako su paukova mreža i golubovo gnijezdo odvratili progonitelje od otvora pećine. Dok su se nalazili u pećini, Ebu Bekrov pastir koji je u blizini čuvao stado, donosio im je mlijeko, kćerka Esma hranu, a sin sve novosti iz grada. Odlazak Ebu Bekra i Muhammeda a.s. donio je mnogo neprijatnosti njihovim porodicama. Za njima je raspisana tjeralica kao i nagrada u visini 100 deva. Nakon tri dana, kad se grad već pomalo smirio, dođoše po njih u pećinu Ebu Bekrov pastir i vodič s dvije deve, te se mala karavana uputi prema Medini. Na putu za Medinu bilo je i zgodnih i neugodnih događaja. Ovim je povijest okrenula novu stranicu. Progonjeni muslimani našli su novo utočište, a Medina je postala središte pokreta koji je skrenuo tijek svjetske povijesti. Prvo poslanikovo djelo u Kubau bila je gradnja džamije koja je, kao prva u islamu, ostala glasovita sve do naših dana. Nakon gradnje džamije u Kubau i dolaska hazreti Alije u to mjesto navečer, poslije džume, Muhammed a.s. se zaputi ka Medini. Iako su mnoge medinske obitelji potpuno otvorile vrata svojih domova mekkanskim muhadžirima, njima je ipak u Medini bilo neobično. Prvo im se nakon prave pustinjske klime u Mekki, bilo teško naviknuti na klimu medinske oaze. Neki su zbog tih klimatskih promjena kao Ebu Bekr dobili groznicu, a ne treba zaboraviti da su muhadžiri s dolaskom u Medinu u mnogo čemu promijenili način života i da su bili bez imovine. Kod mnogih se pojavila nostalgija i žal za rodnim gradom. U tom smislu, na sve te okolnosti trebalo je nešto smišljeno i organizirano poduzeti. Zato Muhammed a.s., kao vođa muslimana u svemu, sazva skup svih prvaka mekkanskih i medinskih

21

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
porodica i pozva ih na iskrenu i svesrdnu suradnju kako bi se muhadžirima olakšalo prilagođavanje. Svi se zdušno odazvaše Poslanikovom pozivu da svaka medinska obitelj, pogotovu imućnija, prihvati po jednu ili više mekkanskih obitelji. Oba domaćina bi zajedno radila i dijelila zajednički stečene prihode. Ensarije su bili toliko širokogrudni i iskreni da su od Poslanika a.s. tražili da uzme pola njihove zemlje i da je podijeli Mekkelijama, a Mekkelije se na toj pažnji zahvališe riječima: “Iznajmite nam vaše zemlje za ugovoreni zakup.” Braćo i sestre, Hidžra muslimana nije bila obična migracija niti bijeg, kako to neki žele prikazati, nego čin velikog odricanja i žrtve u ima Uzvišenog Allaha. Sve ovo je bilo presudno u njihovoj odlučnosti preseljenjem. Nije bilo dileme niti alternative hidžri jer je ona bila jedini put do Mi’radžom potvrđenog uspjeha. Česta tvrdnja, da je hidžra bila put u neizvjesnost i nije baš sasvim točna. Ne toliko zbog činjenice da je Poslanik a.s. pripremio teren u Medini, nego što je bilo sasvim izvjesno, što su muslimani htjeli. Njegov glavni cilj je bio čuvanje i afirmacija vjere, a ne lagodnog života i fizičke egzistencije. Da nije tako ne bi bilo potrebno seliti se. Ali, bez javnosti nema niti može biti afirmacije islamskog pogleda na stvarnost. Za jedno islamsko ozračje potreban je ambijent kojeg, sigurno je, tada nije bilo niti ga je moglo biti u Mekki. To je bio rezultat jednog realnog sagledavanja stanja i razlog donošenja povijesne odluke o promjeni sredine, što je predstavljalo vrhunac samoodricanja i žrtve bez čega ne može biti bilo kakvog uspjeha u životu. I mada bi se moglo očekivati da uspjeh i pobjeda muslimana dođe onako s neba, nezasluženo, to se nije dogodilo. Pomoć je, nema sumnje, došla ali u okvirima božanskog poretka predviđenog za ljudsku narav. I premda je uspjeh Poslanika a.s. bi predodređen, on se realizirao jednim naravnim tijekom kao rezultat teških iskušenja, napora i žrtve. Ovaj put je bio potreban u cilju izgrađivanja čvrstih ličnosti, sposobnih da ponesu i nose veličanstveni emanet Božji. Pouke i poruke hidžre su univerzalnog značaja, podjednako aktualne, trajno, za sva vremena, a pogotovu za doba islamske povijesti, poznate kao doba dekadencije islama koja, nažalost, još uvijek traje i iz koje nikako islamski svijet da izađe. Možda, ako bi se ponovo uspostavili onakvi međumuslimanski odnosi kakvi su vladali među muslimanima medinske zajednice i bili spremni podijeliti svoj dom s drugima, izlaz ne bi bio tako dalek i neizvjestan. Ovo potvrđuju i sljedeće Allahove riječi: “Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.” (AlHudžurat: 10). Nadahnuti ovim primjerima entuzijazma, naredne generacije muslimana su izgarale u izučavanju islama. Znali su da je uključivanje svih raspoloživih sredstava, imetka, znanja te izgrađena vlastita moralnost, ključ duhovnog uspjeha muslimana i islama. Brojni su primjeri iz islamske povijesti o ljudima koji su bili istinski, najsvjetliji primjeri ambasadora islama, ponos, a ne sramota, koji su plijenili svojom jednostavnošću, a ne razmetanjem i ohološću. Bila su to vremena kada je svaki musliman čuvao ugled islama i muslimana, kada su, izgleda, manje pričali, a više djelom pokazivali, manje moralizirali, a više moralno živjeli u skladu s kur’anskim upozorenjem: “…zašto govorite ono što ne radite…”. Život svakog muslimana bi trebao biti intoniran ovako, jednim ritmom, sukladno kur’anskoj poruci i pouci da se na najljepši način poziva, ne žaleći ni sredstva ni truda, blago i mudro, a ne kruto i tvrdoglavo izazivajući animozitet i prema sebi i prema islamu. Islam je širokih, a ne uskih vidika pa ga treba tako i interpretirati, a ne suzivati ga, pogotovu ne danas pred velikim izazovima suvremenosti.” snažnog pojedinca. Stoga je važno da znakove milada i hidžre čitamo otvorenog srca, jer Isa i Muhammed a.s. su znakovi za sva vremena i zato ih se ne smije udaljavati, niti prisvajati za jednoznačnu upotrebu. Isaove i Muhammedove znakove treba približavati baš kao što su ove godine hidžretska i miladska nova godina blizu jedna drugoj. Dakle, najveći izazovi našeg vremena su pravo pojedinca na sreću i uspjeh i pravo zajednice na vjeru i spas. Isa a.s. nas uči da je sreća i spas pojedinca u ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, a Muhammed a.s. nas uči da je vjera i spas zajednice u radu i odricanju za opće dobro. Prema tome, čin hidžre iz Mekke u Medinu označen je kao početak računanja muslimanskog vremena u kontekstu miladskog vremena da bi se naglasila žrtva koju su muslimani podnijeli radi kontinuiteta Ademove, Nuhove, Ibrahimove, Isaove i Musaove vjere i radi spasa čovječanstva. Sa hidžrom muslimani su naučili da ovozemaljski život čovjeka nema smisla bez vjere (el-dijanet), bez vjernosti (el-emanet), bez čestitosti (el-sijanet) i bez razboritosti (el-rezanet). To pravilo važi i za nas ovdje i sada naša ovovremena borba za dom i domovinu nema izgleda na uspjeh bez vjere u Božju milost, bez vjernosti u međusobnim odnosima, bez čestitosti u radu za opće dobro i bez razboritosti u vođenju naroda u budućnost. Zato je novogodišnja poruka - hidžretska i miladska vrlo jasna i nedvosmislena svima koji su dragovoljno prihvatili da brinu o sudbini naroda i države: radite da svi ljudi žive život dostojan čovjeka. Ljudima su dosta njihove vlastite brige da bi mogli slušati vaše javne prepirke koji ih dodatno zabrinjavaju za njihovu i sudbinu njihove djece. Narod očekuje da im njihovi čelnici umanje, a ne uvećaju brige; narod očekuje da im se otvore vrata nade, a ne da ih se zatvara u krug očaja. Dakako, za sve naše brige mora biti izlaz i za sve naše strahove mora biti nada. U tom duhu nade za našu bolju budućnost, učim dovu Uzvišenom Allahu da nas obaspe Svojom neizmjernom milošću, da nam život učini lakšim i sretnijim, da nam omili bratsku ljubav i slogu, da nas ujedini u zajedništvu vjere i akcije, da nas pouči kako da nosimo emanet kojeg su nam ljudi povjerili, da nam omili čestitost i razboritost u svemu što govorimo i radimo za opće dobro svakog čovjeka! Amin! Svim muslimanima i muslimankama u domovini i dijaspori, kao i svim ljudima dobre volje, čestitam novu 1430. i 2009. godinu sa željom da im Uzvišeni Bog podari zdravlje, uspjeh i osobnu sreću!” I.I.

Čestitka reisu-l-uleme dr. Cerića
Povodom nove muslimanske godine po Hidžri, reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić je uputio čestitku vjernicima islamske vjeroispovijesti. Tekst novogodišnje čestitke prenosimo u cijelosti: “Draga braćo i sestre, tri dana dijele početak nove godine po Hidžri od početka nove godine po Miladu. Nova 1430. godine po Hidžri pada u nedjelju 28. decembra 2008. godine sa zalaskom sunca, a nova 2009. godine po Miladu pada u srijedu na četvrtak u ponoć 3. muharrema 1430. godine. Ova koincidencija sjećanja na dva povijesna događaja od kojih se računa novo vrijeme u povijesti ima poruku. Milad nas podsjeća na rođenje jednog čovjeka koji je promijenio svijet, a hidžra nas podsjeća na rađanje jedne zajednice koja je promijenila povijest. Poruka je jasna - više nego ikad ranije čovječanstvo treba da prepozna vrijednost milada Isa, sina Merjeminog i hidžre Muhammeda, sina Abdullahovog, a.s. Milad i Hidžra su dva povijesna međaša. Prvi nas podsjeća da je čovjek osoba, koja u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku može mijenjati svijet, a drugi nas podsjeća da je čovjek zajednica, koja u zajedništvu vjere u Boga i povjerenja u čovjeka može mijenjati povijest. Nema sreće pojedinac bez zdrave zajednice, ali ni zajednica ne može opstati bez

22

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Akcija zagrebačkog OKM-a za pomoć Palestini

Umiremo da bi živjeli
Mirsad Dubravić Poštivati život je puno jače od suosjećanja ili brižnosti. To je vjera u slogan “United we stand, divided we fall” (Ujedinjeni stojimo, razjedinjeni padamo). Mladi ljudi, muslimani okupljeni oko OKM-a imaju želju da daju neku vrst doprinosa za braću u Palestini. Svjesni smo da ono što oni žarko žele mi im teško možemo pružiti. Stoga organiziranje ove akcije je naš mali doprinos njihovoj borbi.
27.12.2008. bila je subota, sveti židovski dan. Ujedno se poklopilo da je to bio zadnji dan velikog židovskog blagdana Hanuke, “blagdana svjetlosti”. Zanimljiva je slučajnost da je na isti dan muslimanima bila Nova hidžretska 1430. godina. Zatim, kršćanima taj datum predstavlja dva dana od kad je bilo slavlje zbog rođenja Isusova. U međuvremenu, dogodio se pokolj u Palestini. Stotine nevinih života u mnogim raketnim napadima je naprosto raskomadano. Nadalje, svijetom se širi crna i sve veća kriza nastala zbog neracionalnog prezaduživanja. Ljudi troše i žive van svojih mogućnosti kao da su u nekom ludilu, kao da su mahniti. Kako da se riješi kriza? Čini se da je najlakše naći žrtvu na koju ćete ispucati svoje oružje pa u naknadnoj potrebi za proizvodnjom povući ekonomiju načelom multiplikatora. To se zove “pozitivni” multiplikator, tj. javni rashodi država tako generiraju proizvodnju koja naknadno daje još više BDP-a. Još usput malo testirati svoje novo oružje, kako bi izvukli zemlju iz krize ako je uopće kriza. Malo se zapitajmo. Tko drži svjetski kapital? Pa stalno se radi i proizvodi, a vlasnici tog kapitala su uvijek malobrojni: kapital nije nestao. Razmišljanje nas vodi do misli da ti centri moći ne žele promijeniti stanje u svijetu, izvući ga iz ekološke katastrofe te pokrenuti prema alternativnim izvorima energije. A tko li samo drži naftu? Čini se isti oni koji generiraju svjetsku politiku i vrše pritisak na zemlje S. Arabije, Katara, Emirata… da im naftu što jeftiniju prodaju. Zar nisu oni ti koji daju javne zajmove državama (opet naravno pri tome najveći dio kolača dobiva najmanji broj ljudi). Da nije veselo govori činjenica što arapske zemlje prešutno ili javno odobravaju takav holokaust radi svojih privatnih interesa jer se očigledno mora napraviti “Grad svile” u Kuvajtu i (prokleta) nafta koja se nekome mora prodati. Ipak je SAD najveći kupac, a iza svega stoje “veliki” vjernici koji vaze da žena ne smije imati prava, mora prisilno biti pokrivena, fuj - reći ćemo, nije ni čudo što se Zapadu takav koncept islama gadi! Svakom normalnom bi bio odvratan! Naravno, vijesti ubijanja stotine civila Zapad prikazuje kao protuterorističku akciju, svakako svim silama pokušavajući naći načina da krivicu svale na Palestince i muslimane, jer, musliman je terorist. Zar to niste već naučili? Osim onih koji ti daju da gradiš hotel u kojima možeš točiti alkohol. Ti su “moderni” muslimani sasvim cool. Izgleda da je riječ o viđenju Zapada koje nažalost i mnogi muslimani u svakodnevnici, ne razmišljajući, prihvaćaju zdravo za gotovo. Mladež u Zagrebu koja je osjetila potrebu pomoći ljudima u nevolji i imala želju proširiti istinu o tim zbivanjima organizirala je akciju koja pomaže u rasvjetljavanju istine. Ona je uključivala širenje istina preko prigodnog filma, zatim prodaju tih filmova, a svi novci su otišli za pomoć djeci u Palestini. Konačno, cilj je osvješćivanje svih nas da ovo nije samo magla koja se lako rasprši. Aktivist i član Omladinskog kluba muslimana u Zagrebu, Adnan Demirović, u svom govoru rekao je da postoji jedna misao koju smo podvlačili tokom marketinga ove akcija, a vrlo je jednostavna i moćna te glasi: “Najveći neprijatelj znanju nije neznanje već iluzija znanja.” To je misao koju je izrekao poznati svjetski fizičar Stephen Hawking. Palestinski sukob je prvi mit zapadnog svijeta te glasi da su se Arapi i Židovi tukli tisućljećima i da će se nastaviti tući. Za razliku od bilo kojeg drugog filma režiranog na sličnu temu, “Occupation 101” prikazuje detaljnu analizu činjenica i skrivene istine koje su okružena različitim mitovima i

23

Occupation 101 potrošiti novce na hlađenje pijeska kako bi se turistkinje u bikiniju u Emiratima mogle neometano bose hodati, a tu je i ta

Podrška palestinskom narodu

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
stereotipima o Palestincima i Izraelcima. Film prikazuje život pod izraelskom vojnom okupacijom, ulogu SAD-a u sukobu te glavne prepreke koje stoje na putu mirnog rješenja. Korijene sukoba opisuju vodeći stručnjaci s tog područja, mirovni aktivisti, novinari, vjerski čelnici i humanitarni aktivisti čiji su izvještaju često bili cenzurirani u američkim medijima. Film pokriva široki spektar tema od prvog židovsko naseljavanja iz Europe 1880., napetosti 1920-ih godina, rata 1948., rata 1967., prve Intifade 1987., mirovnog procesa u Oslu, širenja naseljavanja, uloge Vlade SAD-a, druge Intifade 2000. godine, izraelskog povlačenja iz Gaze te mnoge situacije stradanja palestinskog stanovništva. Martin L. King je jednom prigodom rekao da će ova generacija žaliti, i to ne zbog zla učinjena od strane nemoralnih i griješnih ljudi, nego zbog zaprepaštene tišine dobrih ljudi. Pojedinac ima moralnu obavezu suprotstaviti se nepravednim zakonima. Muslimani nisu statistika. Mi imamo lica. Mi imamo imena. Mi imamo nadu. Mi imamo snove. Baš kao i drugi. Slogan akcije glasio je “Umiremo da bi živjeli”, a mogao se vidjeti kroz ekspresivnost slika prikazanih likova Palestinaca izloženim na ulazu u džamiju. Te slike prikazuju male obične ljude i njihova maštanja kao i maštanja svakog djeteta njihove dobi. Slike tematiziraju umjetničko dokumentarističke sadržaje poput portreta Ahmada iz Palestine koji žudi da bude Mahatma Ghandi. Usudimo li se reći da njegova žudnja nije uzaludna? Ghandi je želio mir i slobodu iznad svega. Ahmad želi te iste stvari. Put ka miru počinje razumijevanjem zašto Palestinci ne mogu slobodno žudjeti. Ahmad umire od želje da takav put zaista postoji. Nadalje, Zaid iz Palestine stremi da bude Abraham Lincoln. Usudimo li se reći da stremljenja nisu za budale? Lincoln je ukinuo roblje i učinio Ameriku zemljom slobodnih ljudi. Ali, Zaid ne može čak ni putovati svojom zemljom bez straha. Dostojanstvo mladih Palestinaca je okovano. Zaid umire da njegova težnja jednog dana ne bude sputana. Zanimljiv je i portret Samera iz Palestine koji sanja da postane Picasso. Usudimo li se reći da snovi mogu postati stvarnost? Picasso je promijenio umjetnost kroz svoje “ružičasto i plavo doba”, te je promijenio način na koji smo gledali boje. Ali Samer je cijelo vrijeme zarobljen u Crvenom vremenu koje ne može promijeniti. Pitanje je: Zašto Samer umire od želje da sanja? Snovi su predlošci za otpor, primijetit DVD-a na kojem se nalaze filmovi “Occupation 101”, dokumentarac o 11/9 te “Put za Guantanamo”, koje je OKM prilagodio i obradio. Naš je iskreni nijjet da ovaj skupljeni novac bude doniran djeci u Palestini. Jednom je jedan mudri čovjek rekao: “Naši životi prestanu živjeti kada se prestanemo osvrtati oko stvari koje nam znače.” Mi smo se putem ove akcije zajedno osvrnuli. Neka dragi Allah da snage braći i sestrama u Palestini da u ovoj teškoj situaciju punoj iskušenja ostanu istinski sljedbenici vjere u jednog Boga, muslimani, a da nas potakne na mirnu inicijativu pomoći. Rezultat akcije i prikazivanja filma bio je da je 300 DVD-a prodano, skupljeno oko 15.000 kn pomoći za Gazzu od strane omladine. Također, na jednoj sergiji skupljao se novac u džamiji u Zagrebu. To je bila samo jedna kap u moru i samo jedan primjer kako sa obzirom pomoći drugima. Vjerujemo da se može još više i da se još puno ljudi treba i mora uključiti da se ispravi ova nepravda. Predlažemo svakome da posjeti naš web site na adresi www.okm.com.hr, gdje će dobiti uvid u još informacija. Molimo te dragi Allahu da svim Palestincima i svima koji su obespravljeni uliješ u srca hrabrosti, međusobnu slogu i ljubav te daj nam od Sebe znanje koje će nam od koristi biti kako bi si međusobno mogli pomagati!

Konclogori: Auschwitz i Gaza ćemo. Sanjati kad te tama okružuje nije znak očaja i neuspjeha, nego znak snage i odlučnosti koji, u slučaju obrane, mogu raskidati sve teške trenutke i pretvoriti ih u tračak nade. Poštivati život je puno jače od suosjećanja ili brižnosti. To je vjera u slogan “United we stand, divided we fall” (Ujedinjeni stojimo, razjedinjeni padamo). Mladi ljudi, muslimani okupljeni oko OKM-a imaju želju da daju neku vrst doprinosa za braću u Palestini. Svjesni smo da ono što oni žarko žele mi im teško možemo pružiti. Stoga organiziranje ove akcije je naš mali doprinos njihovoj borbi. Dolazak i podržavanje ove akcije je također mali doprinos. Zajednički doprinos bio je simboličan novčani prilog koji se mogao donirati na izlazu iz Zagrebačke džamije. OKM je darovao stotinu

24

J O U R N A L

Demonstracije pred Zagrebačkom džamijom

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Zaid iz Palestine teži da bude kao Abraham Lincoln. Usuđujemo li se reći da težnje nisu za budale?

Johnny iz Palestine zamišlja da može biti kao Lennon. Usuđujemo li se reći da njegova predodžba nije fikcija?

25

Ahmad iz Palestine čezne da bude kao Mahatma Gandhi. Usuđujemo li se reći da njegovo čeznuće nije isprazno?

J Sarah iz Palestine se nada da će biti O kao Majka Tereza. U Usuđujemo li se reći da nada još R postoji? N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Obilježen Dan Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu

Nagrada muftiji Omerbašiću
Centralnom svečanošću u Sarajevu, dana 8. siječnja 2009. godine, Gazi Husrev-begova medresa obilježila je 472. godišnjicu kontinuiranog rada na polju edukacije i odgoja mladih ljudi. Prigodan program izveo je hor Medrese, a na svečanosti su se obratili direktor Zijad ef. Ljevaković i reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić. Gazi Husrev-begova medresa ustrajno čuva povjereni emanet nastojeći ispuniti riječi velikog vakifa čuvajući ono što je temelj njenog nastanka, poštujući i ono što “vrijeme i običaji” nalažu. S tim ciljem svake godine skreće se pažnja na one koji doprinose njenom uspješnijem radu. Na svečanosti su dodijeljena priznanja zaslužnim članovima kolektiva Gazi Husrev-begove medrese, zahvalnice vanjskim suradnicima i prijateljima iz javnog, kulturnog i poslovnog svijeta koji pomažu njen uspješniji rad, te plakete dvojici svršenika koji su svojim životnim djelom posebno doprinijeli afirmaciji Medrese. Naime, Nastavničko vijeće Gazi Husrevbegove medrese je 2003. godine donijelo odluku da u povodu Dana škole dodjeljuje Plaketu svojim svršenicima koji su životom i radom doprinosili njenoj afirmaciji. Plakete za poseban doprinos afirmaciji Gazi Husrev-begove medrese ove su godine uručene zagrebačkom muftiji Ševki ef. Omerbašiću i prof. dr. Ahmedu Aličiću, bivšem direktoru Orijentalnog instituta i autoru velikog broja radova o povijesti Bosne i Hercegovine. Dodijeljena su i priznanja zaslužnim članovima kolektiva Gazi Husrev-begove medrese: Muniru Ahmetspahiću, dugogodišnjem profesoru arapskog jezika, Ibrahimu ef. Lisovcu, ekonomu škole i Safetu ef. Tokiću, umirovljenom upravitelju Medrese. Zahvalnice su uručene Hasanu ef. Eminoviću i Azemu Mulaliću. Na kraju svečanosti dovu je proučio hafiz Ismet ef. Spahić, zamjenik reisu-l-uleme. trebalo rezultirati afirmacijom suštinskih vrijednosti što nam daje razloga za optimizam u vremenu koje nam predstoji. Garant tome je i škola koja ulazi u 472. godinu kontinuiranog rada.”

Biografija Ševke ef. Omerbašića
Zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić rođen je 9. lipnja 1945. godine u Ustikolini kod Foče. Četiri razreda osnovne škole završio je u Ustikolini, a onda 1956. upisao osmogodišnju, Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Po završetku Medrese radio je kao imam u Rudom i Ustikolini. Na Islamskom fakultetu u Bengaziju (Libija) završio je arapski jezik i islamske nauke. Po završetku fakulteta radio je kao prevoditelj u “Hidrogradnji” Beograd koja je izvodila radove u Libiji. Od 1975. godine radi kao glavni imam u Zagrebu. Trinaest godina kasnije, imenovan je za glavnog imama Hrvatske i Slovenije sa sjedištem u Zagrebu. Osnivanjem Mešihata za Sloveniju i Hrvatsku, 1990. godine, imenovan je za njegovog predsjednika. Od reisu-l-uleme imenovan je, a što je Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i potvrdio 1999. godine, za muftiju zagrebačkog, odnosno muftiju za Hrvatsku. Posebno je zaslužan za izgradnju džamije u Zagrebu i razvijanje raznorodnih sadržaja u istoj što mu je donijelo različita priznanja u državi u kojoj obavlja dužnost muftije: nagrada Hrvatskog helsinškog odbora te Hrvatske akademske udruge iz Splita. Posebno se iskazao na poslovima muallimskog rada i djelovanja odgajajući i obrazujući mnoge generacije mladih. Profesionalne i društvene obaveze nisu mu ostavljale puno slobodnog vremena, ali je uspio pisati i objavljivati radove: “Islamska čitanka”, “Arapska početnica”, “Povijest islama”, “Vrijeme pravednih kalifa”. Nakon dva desetljeća istraživačko-spisateljskog rada objavio je djelo “Islam i muslimani u Hrvatskoj”. Djeluje kao predavač na Zagrebačkoj medresi “Dr. Ahmed Smajlović” i Fakultetu družbe Isusove u Zagrebu. Član je i priznato i poznato ime različitih organizacija i asocijacija širom svijeta. Oženjen je i otac dva punoljetna sina. I.I.

Zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić (u sredini) ili Nobelova nagrada i “četrdeset besmrtnih” Francuske akademije... U bogatom naslijeđu pominjemo samo neke za koje ne tvrdimo da su reprezentativni, uvjereni da pri pomeni naroda kojem pripadamo i države u kojoj živimo, postoje pojave koje izazivaju slične asocijacije. Nećemo brojati ni pozivati uvjereni kako je Gazi Husrev-begova medresa u Bosni i Hercegovini jedan od pečata koji izaziva jasna i definirana osjećanja. Kroz 472 godine kontinuranog trajanja pronosila je autentično spušteno čovjeku, prepoznajući mjesto i vrijeme bogaćeno događanjima svake vrste. Njen osnivač, mudri i dalekovidni Gazi Husrev-beg, kao da nije znao samo svoje vrijeme nego je, nekim čudesnim osjećajem, osluškivao i bilo vremena koje dolazi. Zato ne čudi što ova škola ostavlja trajan trag na svima onima koji su obrazovanje i odgoj stjecali u njenom okrilju. Stoga, u vremenu kada je komunikacija među kulturama, narodima i religijama potrebnija nego ikad, nismo iznenađeni što upravo Gazi Husrev-begovu medresu i njene rezultate prepoznaju kao poželjan i čvrst most razumijevanja među ljudima različitih identiteta. Inicijative iz Europe za preciznije definiranje relacija potvrđuju i europsko određenje ove škole što nam učvršuje uvjerenje da će Gazi Husrev-begova medresa, kao i toliko puta do sada, znati odgovoriti izazovima različite vrste. Mišljenja sam kako Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini u svojoj novijoj historiji nije imala tako visoku intelektualnu koncentraciju, što je najvećim dijelom generirala Gazi Husrev-begova medresa. Čini nam se da bi to, u konačnom,

26

J O U R N A L

Obraćanje direktora Zijada Ljevakovića
“Nije mali broj pojava u svijetu - od toponima, djela ljudskog uma i ruku do fenomena različite vrste - čijim pomenom pokrećemo precizne asocijacije. Sorbona, Cambridge, ili Alhambra i Eifelov toranj,

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Fond za stipendiranje “Salim Šabić”

Dodjela novih stipendija
Na prigodnoj svečanosti 10. siječnja 2009. godine, u prostorijama Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u Zagrebu, dodijeljeno je 13 stipendija za akademsku godinu 2008./2009. Podsjetimo se, prvi Ugovor o stipendiranju potpisan je za akademsku godinu 2006./2007. s Aminom Alijagić iz Lovrana, članicom redakcije “Preporodovog Journala”, a tadašnjom studenticom prve godine Pravnog fakulteta u Rijeci. Za akademsku godinu 2007./2008. dodijeljeno je osam stipendija, što je predstavljalo značajno kvantitativno povećanje. Prošlogodišnji stipendisti bili su: Amina Alijagić, Aldijana Bešić, Emina Musić, Merima Karađuz, Zinka Mujkić, Elma Ramić, Anela Memišević i Fuad Hafizović. Komisija za dodjelu stipendija za akademsku 2008./2009. godinu, u sastavu Džavid Hadžavdić (predsjednik), Suada Banjan, Nazifa Gačanović – Čamdžić, Mithat Muzurović i Samir Avdagić, zasjedala je tri puta i donijela odluku da su ovogodišnji stipendisti Fonda “Salim Šabić” sljedeći: Adela Sadiković (Ekonomski fakultet, Zagreb), Alma Mehulić (Društveno veleučilište, Zagreb), Almir Šabić (Islamski pedagoški fakultet, Bihać), Amina Alijagić (Pravni fakultet, Rijeka), Anela Memišević (Ekonomski fakultet, Zagreb), Elma Ramić (Ekonomski fakultet, Zagreb), Fuad Hafizović (Tehničko veleučilište, Zagreb), Merima Karađuz (Farmaceutski fakultet, Sarajevo), Nedžad Bašagić (Medicinski fakultet, Rijeka), Sabrina Bradarić (Građevinski fakultet, Rijeka), Sanda Halilović (Agronomski fakultet, Zagreb), Vildana Semić (Medicinski fakultet, Rijeka) i Zinka Mujkić (Teološki fakultet “Matija Vlačić Ilirik”, Zagreb). Stipendije su na osnovu precizno razrađenih kriterija i dostavljenih podataka putem sveobuhvatnog, objektiviziranog anketnog lista podijeljene u tri financijske kategorije: 500, 700 i 800 kuna. Bošnjačke nacionale zajednice, Koordinaciju vijeća bošnjačke nacionalne manjine, te saborskog zastupnika kako bi Fond što kvalitetnije zaživio. Cilj je sljedeće godine dodijeliti što više stipendija, kako bi se što veći broj darovitih mladih ljudi obrazovao”, rekao je Pršić i naglasio da je znanje najveća vrijednost koju posjedujemo. Ništa drugo osim znanja nije stvarni kapital. Pršić je izrazio želju da se novi stipendisti što aktivnije uključe u rad bošnjačkih asocijacija kako bi zamijenili starije i preuzeli odgovarajuće funkcije. Ekrem Bećirović, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba, pozvao je stipendiste s područja grada Zagreba da se uključe u projekte Vijeća. Posebno je naglasio posjetu Srebrenici – Konvoj mladih “Da se nikad ne zaboravi”, izrazivši želju da se u organizaciju uključi što veći broj Vijeća bošnjačke nacionalne manjine iz cijele Hrvatske. “Nastojte opravdati povjerenje koje vam je dato. Vi uzimate obavezu zajednice na sebe i očekujem od vas da završite fakultet i doprinesete boljitku našeg bošnjačkog korpusa”, rekao je Bećirović. Pozvao je mlade iz svih bošnjačkih asocijacija da se uključe u projekt vezan uz anketu o sociološkom i kulturološkom položaju Bošnjaka i muslimana u Zagrebu. Mujaga Mehić, generalni tajnik Koordinacije županijskih vijeća i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine, najavio je podršku Fondu za stipendiranje od strane Koordinacije. Idriz ef. Bešić, imam iz Gunje, naglasio je da dolazi iz ruralne sredine u kojoj u zadnjih 15 godine niti jedan Bošnjak/ musliman nije niti bio upisan na fakultet, a kamo li ga završio. Neophodno su potrebni mladi, obrazovani ljudi s jakom nacionalnom i vjerskom sviješću. Predložio je da se napravi prezentacija aktivnosti Fonda za stipendiranje u Gunji s ciljem upoznavanja potencijalnih donatora. Prof. dr. Šemso Tanković, saborski zastupnik i predsjednik Kluba zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, izrazio je zadovoljstvo što je prisutan dodjeli novih stipendija. Citirao je izreku Konfucija, poznatog kineskog mislioca: “Vladar koji misli godinu dana unaprijed sadi žito. Vladar koji misli 10 godina unaprijed sadi voćke. Vladar koji misli

Stipendisti Fonda za stipendiranje“Salim Šabić” u akademskoj godini 2008./2009. nacionalne manjine grada Zagreba povećan broj stipendista, pošto je Vijeće odvojilo znatna sredstva za Fond. “Vijeće je stožer financiranja za ovu akademsku godinu”, rekao je Muzurović. Bez obrazovanja ne mogu se kvalitetno pratiti dešavanja u zemlji i svijetu, ne mogu se pratiti usvajanja i promjene zakonskih propisa, ne mogu se dobro implementirati u životna zbivanja. Bez znanja je teško, obrazovanje je imperativ za Bošnjake/muslimane. Muzurović je naglasio potrebu stalnog širenja broja donatora, bez obzira na visinu sredstava, te jačanja svijesti o značaju obrazovanja i društvenoj ulozi Fonda za stipendiranje. “Najbolji dijalog i jedinstvo nas Bošnjaka u Hrvatskoj je kroz projekte, gdje postoji project manager i tim, koji će širiti lepezu ljudi koji su uključeni. Potrebno je uključiti što više mladih ljudi u kvalitetno osmišljene programe. Potrebno je pronaći adekvatne forme kako bismo izvršili supstituciju starih kadrova s mladim, obrazovanim snagama. U svakom slučaju, najbolji je način kroz projekte, kroz koje se može izgrađivati i jedinstvo bošnjačkog naroda”, rekao je predsjednik Odbora Fonda za stipendiranje “Salim Šabić”. Senad Pršić, predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske, zahvalio se aktivistima Fonda za stipendiranje i donatorima koji su omogućili da se već treću godinu dodjeljuju stipendije studentima bošnjačke nacionalnosti. “Na prvoj sjednici Glavnog odbora Bošnjačke nacionalne zajednice razgovarali smo o tome da još više potaknemo razvoj ovoga Fonda, te uključimo sve naše organizacije – ogranke

27

Pozdravni govori
U pozdravnom govoru Mithat Muzurović, predsjednik Odbora Fonda za stipendiranje “Salim Šabić”, podsjetio je da je cilj Fonda prikupljanje financijskih sredstava i njihovo usmjeravanje na stipendiranje nadarenih studenata bošnjačke nacionalnosti slabijeg imovnog stanja. Naglasio je da je razumijevanjem članova Vijeća bošnjačke

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
mogući način opravdati Vaša očekivanja. Budući da ste nam i ove krizne godine odlučili pružiti podršku, nadam se da smo uistinu opravdali Vaša očekivanja, i ne samo da smo ih opravdali, već da smo ih premašili. Svojim dobrim djelom, potaknuli ste i druge studente na marljivi rad i promicanje bošnjačkog intelekta, čime ste pomogli da se ostvari misija Fonda – proširenje mreže donatora i stipendista. Ove je godine dodijeljeno 13 stipendija: 800,00 kn za 3 kandidata, 700,00 kn za 5 kandidata i 500,00 kn za 5 kandidata, koje će sigurno pomoći da olakšamo naše studenske živote. Budući da smo i sada, u novoj akademskoj godini, obećali da ćemo se truditi pomicati vlastite granice i mogućnosti, molimo Vas da nam pomognete uplatom na žiro račun ZB 2360000–1101413989, kako bismo što uspješnije ostvarivali svoje ciljeve. Uplatiti možete u više rata ili jednokratno na gornji žiro račun sa naznakom ZA FOND ZA STIPENDIRANJE. Svima se zahvaljujemo na odgovoru, bio on pozitivan ili negativan. Svi u Fondu i mi stipendisti prihvatili smo iskrenu i emotivnu izjavu našeg stipendiste treće godine Medicinskog fakulteta u Rijeci, Bašagić Nedžada, prilikom zahvale nakon potpisanog ugovora o stipendiji, slijedećeg sadržaja: “JA SAM SRETAN ŠTO SADA ZNAM DA PORED MOG OCA I MAJKE, IMA JOŠ NETKO TKO BRINE O MENI.” Najbolji način na koji Vam se možemo zahvaliti na svemu što činite za nas su lijepe ocjene u našim indeksima, stoga Vas srdačno pozdravljam do idućeg pisma u kojem ću Vam napisati da mi je indeks ispunjen samim peticama!” I.I.

Svečana promocija u prostorijama BNZH u Zagrebu 100 godina unaprijed podučava narod.” “Mislim da je ovaj vaš Fond i ova vaša ideja na tragu toga i zato vam ja doista od sveg srca čestitam”, rekao je Tanković. U ime stipendista prisutnima su se obratili Amina Alijagić, prva stipendistica Fonda “Salim Šabić”, i Elma Ramić, studentica s najvećim prosjekom ocjena među stipendistima. godinu nije završio zbog bolesti, što dokazuje liječničkim uvjerenjem. Dva dana nakon promocije u Zagrebu, stipendistica Anela Memišević je u ime ovogodišnjih stipendista Fonda “Salim Šabić” napisala pismo sljedećeg sadržaja: “Poštovani, ovim putem željela bih Vam se zahvaliti kako u svoje osobno ime, tako i u ime svih stipendista na pruženom povjerenju i podršci tijekom cijele prošle, ali i ove godine. Pri tome ne mislim samo na onu materijalnu pomoć, koja nama je neophodna za uspješno studiranje i ostvarivanje naših ambicioznih ciljeva, već Vam zahvaljujem na onoj nematerijalnoj pomoći – velikoj podršci i poticanju za daljnje napredovanje. Prošle smo godine marljivo učili i trudili se promicati bošnjačku kulturu i vrijednosti. Potpisivanjem ugovora obećali smo i Vama i samima sebi da ćemo na najbolji

28 Obaveze i pismo stipendista
Stipendisti Fonda za stipendiranje “Salim Šabić”, prema člancima iz Ugovora o stipendiranju, imaju vrlo jasno definirane obaveze na fakultetu i prema bošnjačkim asocijacijama u Hrvatskoj. Tako se npr. primatelj stipendije obavezuje da će uredno pratiti nastavu na fakultetu i ne može bez suglasnosti Fonda mijenjati vrstu i smjer fakulteta. Osim toga, obavezuje se da će dva sata tjedno biti aktivan u djelovanju Bošnjačke nacionalne zajednice. Ukoliko se primatelj stipendije tri puta ne odazove na poziv za gornji angažman i rad, i ne opravda svoj izostanak, uskraćuje mu se stipendija. Također, stipendista se obvezuje da će najmanje dva puta u toku godine izvijestiti Fond o stanju i rezultatima svog školovanja, i to na kraju ljetnog i zimskog semestra, potvrdom od fakulteta o položenim ispitima. Primatelj se obavezuje da će nakon završenog studija i sklapanja ugovora o radnom odnosu, određeni dio dobivenog iznosa stipendije, u skladu s aneksom ugovora sa Fondom uplaćivati dogovoreni iznos u Fond. Na kraju, Fond za stipendiranje ima pravo obustaviti isplatu stipendije i raskinuti Ugovor o stipendiranju sa studentom koji na vrijeme ne završi godinu za koju je stipendiran, ukoliko

J O U R N A L

Zajednička fotografija

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Predavanje akademika Bože Udovičića

Edukacija i zaštita okoliša
U sklopu Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, koja se tradicionalno održava četvrtkom u Islamskom kulturnom centru u Zagrebu, 22. siječnja 2009. godine akademik Božo Udovičić održao je predavanje pod nazivom “Edukacija i zaštiti okoliša”. Božo Udovičić je rođen 1933. godine u selu Rašeljke, općina Tomislavgrad. Od 1959. godine radi na problemu energetike na Institutu za elektroprivredu u Zagrebu, koji je prerastao u Energetski institut “Hrvoje Požar”. Uz rad na Institutu, od 1977. godine drži predavanja iz energetike na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, gdje je najprije (1978.) izvanredni, a potom (od 1983.) redovni profesor u dopunskom radu. 1980. godine preuzeo je nastavu na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a od 1996. godine i na Elektrotehničkom fakultetu u Osijeku, gdje je bio i u radnom odnosu. 1997. godine izabran je za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Umirovljen je 1. listopada 2003. godine. U prvoj i drugoj Vladi Republike Hrvatske Udovičić je bio ministar za energetiku i industriju. Od 1992. godine radi u Hrvatskoj gospodarskoj komori na mjestu dopredsjednika zaduženog za energetiku, zaštitu okoliša i sustav kvalitete. Također je i predsjednik Znanstvenog savjeta Energetskog instituta “Hrvoje Požar”. Kao prvi suradnik i nasljednik akademika Hrvoja Požara, suosnivač je, a danas i na čelu svjetski poznate Zagrebačke energetske škole. Dobitnik je Republičke nagrade za tehničke znanosti “Nikola Tesla”, Nagrade grada Zagreba, nagrade “Josip Juraj Strossmayer” i nagrade “Hrvoje Požar”. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem, Spomenicom Domovinskog rada, Redom hrvatskog trolista i Redom Danice hrvatske s likom Blaža Rolkovića. 2003. godine izabran je za počasnog građanina Požege, a 2005. za počasnog građanina općine Jakšić. Objavio je 18 knjiga kao autor, te šest knjiga i jednu monografiju kao koautor. Kao autor i koautor objavio je 25 publikacija u znanstvenim časopisima, 153 stručna znanstvena rada, 17 radova na međunarodnim znanstvenim skupovima i 40 ze između pojedinih zbivanja. Zabrinutost čovjeka za propadanje i zagađenje okoliša nije se pojavilo prvi put tek 60-ih godina prošlog stoljeća, već su zagađenje zraka, vode, kvarenje živežnih namirnica i drugi problemi okoliša odavno poznati. Naime, od davnih vremena predodžbe o bolestima uvjetovane okolišem bile su daleko prihvaćenije nego danas. Svi ti problemi ponovo su izbili na površinu s industrijskom revolucijom, tj. vremenom koje je obilježeno naglim rastom tvornica i stvaranjem velikog broja gradova. Sve je to imalo za posljedicu zauzimanje velikih površina zemlje, zagađenje vode i zraka, stvaranje otpada i buke, te mijenjanje izgleda okoliša. Ekološki problemi praktički zadiru u sve pore ljudske djelatnosti. Prekomjerna zagađenost zraka, vode i tla različitim industrijskim otpacima koji sadrže toksične tvari, toplinsku energiju, radioaktivne elemente, odnosno u okoliš emitiraju buku i vibracije najrazličitijih valnih dužina, svim mogućim sredstvima treba svesti u dozvoljene granice. “Današnje rasprave o zaštiti okoliša pokazuju da se u mnogim javnim istupima i raspravama o današnjoj ekološkoj krizi jasno izražava shvaćanje da se promijenila sama priroda problema. Naime, shvaća se da je propadanje okoliša izravno povezano s propadanjem društva ili, bolje rečeno, njegove postojeće socijalne strukture. Iz toga slijedi, da propadanje okoliša i ekološka katastrofa ne mogu biti otklonjeni propisima koji se odnose na izvore zagađenja i nadzorom tih izvora. Na taj način mogu se samo djelomično riješiti. Prijedlozi rješenja moraju za sobom povlačiti dalekosežne promjene u društvu, odnosno u odnosu čovjeka prema čovjeku, a samim tim i čovjeka prema prirodi. U ekološkoj krizi s kojom se društvo danas suočava, na kocki je sama sposobnost Zemlje da održi razvijene oblike života. Kriza se oblikuje sve brojnijim oblicima zagađenja zraka i vode, sve većom akumulacijom otpadaka koji se ne rastvaraju, olovnog taloga, pesticidnih ostataka i otrovnih dodataka u hrani, uništavanjem poljoprivrednog zemljišta, povećanim brojem stresova zbog prenapučenosti, buke i življenja u masi, neodgovornim trošenjem prirodnih dobara, sječom šuma i drugim pojavama. Suvre-

Akademik Božo Udovičić radova u zbornicima. Prvi je u Hrvatskoj znanstveno sagledao sveukupnost ekoloških problema vezanih za energetiku, uz sustavnu analizu energetski izazvanih posljedica zagađenja i očuvanje okoliša. Božo Udovičić u svojim djelima zastupa tezu da budući tehnološki razvoj mora ujedno biti i ekološki razvitak.

29

Zagađenje okoliša i uništenje prirodnih resursa
Na početku predavanja akademik Udovičić je naglasio da se sadašnje zabrinjavajuće stanje, gdje dolazi u pitanje egzistencija i opstojnost života na Zemlji, može promijeniti samo edukacijom i drugačijom kulturom rada i življenja. Velika je zabluda da se situacija može promijeniti nekakvim prisilama. Današnja civilizacija je ovisna o energiji, koja se definira kao sposobnost vršenja rada. Posebno je velika ovisnost o električnoj energiji. Udovičić je definirao ekologiju kao znanost o odnosima između organizama i okoliša, pri čemu je okoliš kombinacija vanjskih uvjeta koji utječu na rast i razvitak organizama. Čovjek kao organizam najvišeg stupnja razvitka samim svojim postojanjem djeluje i mijenja okoliš. Za razliku od drugih organizama čovjek stvara i povezuje kulturna, sociološka, ekonomska i politička zbivanja, pa tako može postaviti vremenske i prostorne ve-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
meno društvo uništava sve što se stoljećima stvaralo organskom revolucijom. Ako se taj proces ne zaustavi, Zemlja može biti reducirana na razinu biološko-tehničke jednostavnosti na kojoj se čovječanstvo neće više moći dugo održati kao vrsta sposobna za život”, rekao je Udovičić. Dosadašnji razvoj energetike u prevladavajućoj mjeri bio je usmjeren na osiguranje potrebne količine energije, a u mnogo manjoj mjeri na očuvanje čistoće okoliša. Razlog su neophodna velika financijska sredstva. Udovičić je prezentirao zapanjujuće brojčane pokazatelje vezane uz promjene na našoj planeti, pri čemu je veliki problem sve veća ljudska populacija. Danas na Zemlji živi 6,7 milijardi ljudi s tendencijom da će nas za 20-ak godina biti oko 9,5 milijardi, što stvara ogromne probleme u prehrani, odijevanju, opskrbi energijom, itd. Svake godine je 70-80 milijuna više ljudi na Zemlji, pri čemu se na lošije mijenjaju ostali segmenti potrebni za život. Tako je npr. svake godine manje oko 3,5 milijuna hektara obradive zemlje i oko 11 milijuna hektara šuma. S druge strane, svake godine je više oko 6 milijuna hektara pustinja, oko 5 milijardi tona otrovnih kemikalija godišnje se ispušta u životnu sredinu, te oko 30 milijardi tona ugljičnog dioksida. Sve je veća zagađenost mora, dok su sve manje zalihe pitke vode, nafte i ugljena. Razgradnja i zauzimanje obradivog tla su dva ključna faktora za uništavanje poljoprivrednog zemljišta. Zemlja se razgrađuje uz pomoć erozije, alkalizacije, salinizacije i kemijske degradacije. Ako se zemlja uništava u polukišnim podnebljima, širenje pustinja će biti sve veće i veće. Zauzimanje obradivog tla se ogleda kroz ekspanziju ljudskih naselja i visok stupanj infrastrukture. Nekontrolirano nestajanje šuma javlja se kao dodatni faktor koji uzrokuje brže uništenje zemljišta, pri čemu nestanak šuma pridonosi većoj eroziji tla, većim poplavama i ostalim problemima. “Nestajanje i uništenje šuma najbolje primjećujemo na golim padinama Himalaja i Anda. To uništenje uzrokuje eroziju tla i poplave, te nanose velike količine mulja. Odumiranje šuma također uzrokuje suše, a one su najzastupljenije u sudansko-saharskom području, gdje ubrzavaju stvaranje pustinja, te uzrokuju žeđ i glad u tim područjima”, rekao je Udovičić. Naglasio je da je veliki problem upotreba genetski modificirane hrane (antibiotika za ishranu životinja) i masovno korištenje pesticida za uništavanje insekata. Uz navedena zagađenja degradirani su vodeni sistemi u morama i rijekama. Štetne kemikalije nalaze se u nedopuštenim količinama u pitkim i stajaćim vodama, pa je njihov utjecaj štetan na floru i faunu, a samim time i na čovjeka. Mnogi izvori pitke vode su presušili ili su neupotrebljivi. Do prije nekoliko godina na zagađenje okoline uglavnom se gledalo s lokalnog stajališta, dok su se globalni aspekti uglavnom zanemarivali. Međutim, u posljednje vrijeme sve više pažnje se posvećuje globalnim problemima zagađenja okoline. Naime, pokazalo se da se na vrlo velikim udaljenostima od izvora zagađenja javljaju globalni nepovoljni efekti od kojih su najpoznatiji: propadanje vegetacije zbog “kiselih kiša”, promjene klime, zagađenja mora i razaranja ionosfere. “Čovjek sa svojom aktivnošću odlučujući je činitelj u mijenjanju okoliša. Povijesno gledano, čovjek je bio zauzet i ponesen tehnološkim uspjesima, te povećanjem osobnog i društvenog standarda. Tako je kroz jedan vremenski period zaboravio, ili bolje rečeno, zanemario utjecaj na okoliš. Tako je došlo do znatnog zagađenja zraka, do smanjenja područja pod šumama, do toplinskog zagađenja vode i zraka. Iz navedenoga bi se moglo zaključiti da je civilizacijski napredak donio korist za čovječanstvo s jedne strane, dok bi se s druge strane moglo zaključiti da bi taj napredak kroz zagađenje okoliša mogao uništiti civilizaciju. Međutim, visoka razina kulturnog, znanstvenog i tehnološkog razvitka mora poslužiti kao temelj za razuman i harmoničan odnos između čovjeka i okoliša. To će u velikoj mjeri ovisiti o spremnosti čovjeka da u planovima razvoja predvidi radikalnije mjere očuvanja okoliša. Jedan dobar dio moći će se riješiti novim tehnologijama, dok se drugi dio mora riješiti promjenama u čovjekovom shvaćanju i poimanju mogućnosti i potrebe življenja svih ljudi na Zemlji”, rekao je akademik Udovičić. Prije određivanja ekoloških kriterija neophodno je napraviti iscrpnu analizu mogućnosti društvene zajednice da plati određenu cijenu za smanjenje štetnih poremećaja u okolišu. Ta cijena ne smije biti tako visoka da postane kočnicom daljnjeg gospodarskog rasta, ali niti preniska tako da ekološki poremećaji postanu kočnicom rasta. Pritom je nužno pravilno usmjeriti raspoloživa sredstva u ona područja gdje će se postići najveći pozitivni učinci. To treba biti temeljni putokaz za planiranje razvoja gospodarstva u cjelini. Tokom protekla tri desetljeća u svijetu je sakupljeno veliko praktično i tehničko iskustvo, te dobiven niz podataka i informacija na svim područjima ljudske znanosti, pa tako i u području zaštite okoliša, što ulijeva izvjestan optimizam. Općenito se može reći da svaka ljudska aktivnost proizvodi određeni rizik po čovjeka i okoliš. Pojmovi “maksimalizacija profita” i “minimalizacija rizika” ne priznaju specifične prilike, probleme i potrebe malih tržišta zemalja u tranziciji. U globalnim odnosima u svijetu gdje vlada snaga, interes i težnja za povratom uloženog (uz što veći profit i manji rizik), postoji realna opasnost da objektivni i specifični problemi, interesi i potrebe zemalja ostanu u drugom planu. “U sadašnje vrijeme problem zagađenja ili očuvanja okoliša sve je prisutniji i teži u nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju. Nerazvijene zemlje su još uvijek manje izložene tehnološkim rizicima jer u tim zemljama temeljni egzistencijalni problemi i prirodne nepogode predstavljaju glavne rizike. Međutim, kod zemalja u razvoju postoji izvjesna tehnološka razina koja sa sobom nosi izvjesne rizike, a te zemlje obično nisu u stanu financirati aktivnosti vezane za smanjenje razine rizika. Osim toga, zemlje u razvoju su manje ili više ovisne o uvozu tehnologija, a to ujedno znači o prijenosu i prihvaćanju tehnologija iz razvijenih zemalja. Često automatski prenose kriterije za zaštitu okoliša iz tih zemalja, koji ne moraju uvijek biti prikladni za zemlju uvoznicu tehnologije. Zbog toga često dolazi do situacija da zemlje uvoznice tehnologija i istovremenog uvoza razine rizika plaćaju visoku cijenu za smanjenje razine riika, a istovremeno nisu u stanju platiti znatno nižu cijenu za daleko veće rizike na drugom području. Veoma čest je slučaj da se zemljama u razvoju ustupaju zastarjele tehnologije koje u razvijenim zemljama više nisu rentabilne – bilo zbog prevelikog zagađenja okoliša, bilo zbog eventualnih drugih rizika koje sa sobom nose. Smanjenje rizika, u pravilu, zahtjeva značajne tehnološke promjene i velika financijska sredstva, pa je radi toga potrebno ispravno usmjeriti sredstva u ona područja gdje će se postići najbolji rezultati”, rekao je Udovičić.

30

J O U R N A L

4 E (energija, edukacija, ekologija i ekonomija)
Akademik Božo Udovičić je naglasio da svako novo tehnološko dostignuće sa sobom nosi i određeni rizik za ljude i ljudski okoliš u cjelini. Tehnološki napredak istovremeno povećava ekonomsku moć društva, čime se stvaraju uvjeti za

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
smanjenje rizika. Većina problema o zagađenju okoliša uvjetuje sukobe između ekonomskih interesa, na jednoj strani, te zdravlja i brige za očuvanje dobara, na drugoj strani. Očuvanje okoliša znači dodatno ulaganje financijskih sredstava, a to znači obavezu za Vlade i gospodarstva da osiguraju neophodno potrebna dodatna sredstva. Većina ponuđenih rješenja za rješavanje svjetske krize su nepraktična jer proizilaze iz istog pogleda na svijet koji je i uzrokovao probleme. “Zbog toga, ništa osim promjene našeg pogleda na svijet i njegova razumijevanja ne može proizvesti pravu, značajnu i trajnu promjenu. Ta bi nas promjene u perspektivi prirodno vodile ka očuvanju šuma, obnavljanju obitelji i smanjenju potrošnje. Dakle, poželjno je smanjiti egoizam i pohlepu za velikim profitom. To se može postići stalnim i dugotrajnim odgojem i obrazovanjem, te traženjem boljeg i pravednijeg društvenog, ekonomskog i političkog sustava među narodima. On će uključivati humaniju i pravedniju raspodjelu profita. Taj proces je dugotrajan i težak, u ovome trenutku utopija, ali i on mora započeti ako želimo mirno živjeti na kugli zemaljskoj”, naglasio je Udovičić. 20. stoljeće je donijelo divovski napredak na svim područjima znanstvenih spoznaja, kao i na svim područjima tehnike. Istodobno, ono je priskrbilo novu “sljepoću” naspram globalnih, temeljnih i složenih problema, koja je iznjedrila bezbrojne zablude i iluzije – u prvom redu kod samih znanstvenika i stručnjaka. Na probleme razvoja i njegova poimanja veliki utjecaj imaju znanje, vjerovanje, umijeće, moral, etika, pravo, običaji i drugo. “Da bih pokazao koliko je težak i mukotrpan put promjena u shvaćanjima, osvrnut ću se na Svjetski energetski kongres u Tokiju 1995. godine. Njegova je najveća zasluga bila u spoznaji potrebe uvođenja četvrtog E u predviđanju razvoja. On je oduvijek postojao, no nije bio ravnopravno uvažavan s ostala tri E. Naime, do Kongresa su se na predavanjima koristila 3E – energija, ekologija i ekonomija, a sada će se koristiti 4E – energija, edukacija, ekologija i ekonomija”, rekao je Udovičić. Značenje edukacije od neprocjenjive je važnosti za razvoj, ali nije dovoljno. Velike i brze promjene u okolišu zahtijevaju puno aktiviranje intelektualnog i radnog, kreativnog i inovativnog potencijala svih ljudi. Između mnogih problema s kojima se čovječanstvo suočava s obzirom na projekciju razvitka, najveći i najsloženiji problemi za rješavanje su nove

Tribina o ekologiji i zaštiti okoliša u Islamskom centru u Zagrebu tehnologije s utjecajem na društvenoekonomske odnose, višu razinu znanosti i zaštitu okoliša. Edukacija ne smije biti konformistička, intelektualna ili tehnička dresura, nego navika kojom bi se razmislilo i prihvatilo ono što je dobro. Čovjek je biće koje mora neprestano učiti. Tajna dobre edukacije ne sastoji se u količini spoznaja, nego u razvijenoj sposobnosti pravog učenja, tj. razmišljanja, shvaćanja i volje. Edukacija i obrazovanje trebaju pokazati da nema spoznaje koja nije, na bilo kojem stupnju, ugrožena zabludama i iluzijama. Potrebno je u obrazovanje uvesti i u okviru njega proučavati racionalne, mentalne i kulturne karakteristike ljudske spoznaje, njene procese i modalitete, psihičke ili kulturne sklonosti zbog kojih joj se može dogoditi zabluda ili iluzija. Edukacija se, prema tome, mora posvetiti otkrivanju izvora zabluda, iluzija i zaslijepljenosti. Kada se gleda prema budućnosti, uočljive su brojne neizvjesnosti o tome kakav će biti svijet naše djece i naših unuka. U jednu stvar, ipak, možemo biti sigurni: ako želimo da Zemlja bude u stanju podmiriti potrebe ljudskih bića koja je nastanjuju, ljudsko će se društvo morati preobraziti. Udovičić smatra da će svijet sutrašnjice morati biti temeljno drugačiji od ovog kakvog danas poznajemo na početku novog tisućljeća. Čovječanstvo mora djelovati u smislu građenja “održive budućnosti” u kojoj će biti moguće živjeti. U ekološkoj krizi s kojom se danas suočavamo na kocki je sama sposobnost Zemlje da održi razvijene forme života. Kriza se oblikuje velikim povećanjem oblika zagađenja zraka i vode; sve većom akumulacijom otpadaka koji se ne rastvaraju, olovnog taloga, pesticidnih ostataka i otrovnih dodataka u hrani; ekspanzijom gradova u široke urbane pojaseve; povećanim brojem stresova zbog prenapučenosti, buke i življenja u masi; neodgovornim trošenjem prirodnih dobara, sječe šuma, itd. Pritom čovjekova savjest često dolazi u kušnju zbog postojanja dva pojma: htjeti i moći. “Dosadašnji razvoj pojedinih zemalja pokazao je da Vlade sa svojim programima bolje prolaze na izborima ako obećaju viši standard, nego ako obećaju čisti okoliš. To Vlade u većini slučajeva i koriste. Takvo rezoniranje i Vlada i stanovništva su pogrešna jer se gledaju kratkoročni efekti, umjesto dugoročnih. Naime, bolji osobni dohodak i bolji standard dobivaju se relativno brzo, za razliku od zagađenja okoliša koje je dugotrajno i s dugotrajnim posljedicama. Odumiranje jednog jezera ili mora je veoma dugotrajan proces. Njegovo čišćenje i oživljavanje također je dugotrajan proces i traži mnogo više sredstava od sredstava koja su bila potrebna za njihovo očuvanje. Na kraju treba kazati da je novac potreban za život i uživanje, samo se pri tome mora postaviti pitanje: koliko je toga novca dovoljno?”, rekao je na kraju predavanja akademik Božo Udovičić. I.I.

31

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Neki dijelovi Hrvatske “nisu se ni do današnjih dana oporavili od turskog pustošenja”!?

Iskrivljene predodžbe o Turcima
“Predodžbe o Turcima u hrvatskoj kulturi” naziv je predavanja Marte Andrić i Azre Abadžić Navaey, dviju profesorica s katedre za turkologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, održane 23. siječnja 2009. u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci. Marta Andrić svojim je izlaganjem oslikala genealogiju turcizama u hrvatskom jeziku te ukratko izložila rezultate jedne analize prisutnosti turcizama u slavonskim govorima. Ujedno je i kratko predstavila jednu novootkrivenu rukopisnu ostavštinu na turskom jeziku, te je opisom okolnosti u kojima je ona nastala dala sliku o sredini u kojoj je dolazilo do jezičnih kontakata čiji su rezultat turcizmi. Marta je pošla od definicije turcizama koja kaže da su oni “sve riječi orijentalnog i drugog porijekla primljene posredovanjem turskoga jezika (orijentalizmi, osmanizmi). To su dakle prvenstveno riječi iz turskoga jezika, a zatim i riječi koje su podrijetlom iz arapskoga i perzijskog, a kojima turski jezik obiluje pa su i do nas došle posredovanjem turskog.” Objasnila je da veoma mali broj hrvatskih turcizama potječe iz predosmanskog vremena – pa se za neke riječi porijeklom iz turskog jezika vjeruje da su ih Slaveni preuzeli još u svojoj pradomovini, prije seobe. U tu skupinu spadaju posuđenice kao što su npr. bubreg, balvan i druge za koje znanstvenici kažu da su posuđenice iz vremena Avara. “Međutim, o pravoj pojavi turcizama u slavenskim odnosno balkanskim jezicima može se govoriti tek od vremena dolaska Turaka na Balkan. Tradicija proučavanja turcizama u Hrvatskoj polazi od činjenice da su na proces posuđivanja u jeziku najviše utjecali turska vojska i administracija, dakle viši društveni slojevi, te islamizirano stanovništvo, posebno ono koje je živjelo u gradovima. No, službeni jezik toga vremena, osmanski turski kojim se služila vlast i kojim je pisana književnost, bio je jezik samo ‘visokih’ krugova. Naime, narod je govorio dijalektima turskoga jezika. Na Balkanu je postojalo nekoliko dijalekata turskog jezika. Lingvističke analize naših turcizama pokazuju da oni svoje porijeklo vuku upravo iz dijalekata. To, nadalje, vodi do zaključka da su naši jezici većinu posuđenica iz turskoga jezika primili putem dodira širokih masa naroda, a samo manji broj posredovanjem viših krugova, odnosno preko pisanog tek-

32

Marta Andrić i Azra Abadžić Navaey sta i djelatnosti intelektualaca”, rekla je Marta Andrić. Dokaz tome naročito su turcizmi prisutni u govorima onih područja u kojima islamizacija nije odigrala presudnu ulogu. U slučaju Hrvatske, takvo je područje Slavonija. Raspored turcizama u slavonskim govorima pokazuje da su na našim područjima kontakti s orijentalnom turskom civilizacijom bili veoma intenzivni čak i u nekim graničnim područjima života kao što su cvjećarstvo, obrada tekstila i slično. Očito je da su turcizmi najmanje učestali u duhovnoj kulturi: pri opisivanju običaja, vjerovanja i prava. U rječnicima turcizama na koje često nailazimo na kraju književnih djela najbrojniji turcizmi su karakteristični za islamizirano stanovništvo te nazivi iz područja državne i vojne uprave, pokazalo se da je slavonski rječnik pomalo “netipičan”. Time je, dakle, još jednom potvrđeno da islamizacija, kao izvalingvistička činjenica koja je u nekim drugim područjima, npr. u BiH, otvarala put novim terminima, u Slavoniji nije imala veliku ulogu. Ako su termini iz toga područja i zastupljeni u ovome korpusu, oni su najčešće markirani i doživljavani kao strani; tako se npr. titule turskih posjednika i vojnih službenika – aga, alajbeg i spajija – u Slavoniji spominju samo u pjesmama.

Tipični primjeri turcizama
Područja izrazite zastupljenosti turcizama su voćarstvo i cvjećarstvo, duhan, alati, odijevanje, kućni inventar i neka područja društvenoga života. Zanimljivo je da velik broj usvojenih riječi turskog porijekla nosi podrugljivo značenje te služi za imenovanje sukoba, tjelesnih nedostataka ili ružnih osobina. Terminologija vezana uz tekstil i preradu tekstila područje je na kojemu je redovito dolazilo do usvajanja novih predmeta s njihovim nazivom: od vrsta tkanja (ćenar, misir) i vrsta konca (ibrišim, tiriplik, tiftik), do ukrasnih niti (gajtan, srma), novih vrsta pokrivača (abajlija, ćebe) i dr. Zajedno s novim kupovnim odjevnim predmetima usvojen je i, do tada vjerojatno nepoznat, a danas nezamjenjiv turcizam džep. Turcizama ima mnogo među nazivima ukrasnih detalja na odjeći, posebice ženskoj. U tome je veliku ulogu imala trgovina šamijama i maramama, odnosno pokrivalima za glavu slavonskih žena. Ta je trgovina poticala održavanje dobrih odnosa s prekosavskim muslimanima, ili, kako su ih u Slavoniji zvali, “Turcima”, koji su preko Save krijumčarili sve sitnice koje su bile potrebne za ukrašavanje tekstila.

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
U cvjećarstvu je broj turcizama prilično velik, ne samo u slavonskim govorima, nego i u današnjem strandardnom hrvatskom jeziku: ćabil, džulašik, džulošik te džulišak, jorgovan ili jergovan, karamfil, lale ili lala, rezetli, sapsara ili sepsarovina, sumbul ili zumbul, šafran, šeboj, tatula, tulipan, turčinjak, turski karanfil, zambak ili zelenkada. Novi termini turskog porijekla prihvaćeni za imenovanje međuljudskih odnosa i naziva prema osobinama uvedeni su, kako sam rekla, samo za opis nepovoljnih i izgrednih situacija. Skok, autor poznatog Etimološkog rječnika je, govoreći o riječi galama primijetio da su: “Nazivi za smutnju, svađu i buku na Balkanu redovito turskog porijekla.” U izvorima su spomenuti turcizmi: galama, inat, kavga i zulum. I u nazivima i opisima osobina pojedinaca, osim neutralne mješovite tvorenice šaljivdžija, nailazimo samo na označivanje ružnih osobina. Muškarcima se, recimo, pridaju ova pogrdna imena: budala, čandrljiv, dušman, jogunast, kavgadžija, mamuran, muktaš i zulumdžija. Neki od termina označavaju i zločinačku profesiju: recimo imenica hajduk, ili mješovite tvorenice bitanjžluk i lopovluk. Može se pretpostaviti da turski sufiks –luk u tim složenicama dodatno pojačava njihovo ionako pogrdno značenje. Mnogobrojni su i turcizmi za imenovanje fizičkih bolesti. Ipak, samo dva termina određuju unutarnje bolesti; to su dalak i sandžije. S druge strane, broj naziva vanjskih bolesti koje su se obično prepoznavale kao fizički nedostatak, odnosno mana, te je bolesnik zbog njih često bio izvrgnut ruglu zajednice, prilično je velik. U tu skupinu idu turcizmi ćelav; bagav ili bangav; ćorav, egav, jerav, sakat i šugav. Duhan i pušenje je tema koja se po mnogočemu nameće kao samostalna i nezaobilazna, a turcizama vezanih uz nju ima mnogo. U prihvaćanju kulture uživanja duhana u Slavoniji Osmanlije su, nesumnjivo, odigrali značajnu ulogu. Riječi turskoga porijekla vezane uz tu temu su: burmut, čibuk, denjak, duvan, duvandžija, duvanica, duvankesa, duvanski, kamiš, lula i zift, odnosno zipt. turska tema uklopljena u povijesni diskurs hrvatskih udžbenika starije i novije generacije, odnosno koji su izvanjski faktori utjecali na formiranje istog. Burna politička događanja u regiji 90-ih godina prošlog stoljeća dovela su do zaokreta u načinu viđenja prošlosti i potaknula nove interpretacije prošlih zbivanja. Hrvatska je historiografija doživjela značajan obrat, što se posebno očitovalo u domeni popularno-pedagoške literature koja je svojom raznovrsnom ponudom od sredine 90-ih preplavila udžbeničko tržište. Udžbenici su, kao zakonom obvezatna literatura, vrlo zanimljiv objekt istraživanja i svojevrsno ogledalo društva koje ih proizvodi: dobar su vodič kroz njegove vrijednosti i poticajna građa za analizu kolektivnih predodžbi o drugima. Njena namjera bila je ispitati kakvu su sliku o Turcima stvarali udžbenici starije i novije generacije, te ima li pomaka i zaokreta u interpretativnom pristupu turskoj temi u suvremenoj nastavi povijesti. S tim je ciljem kritičkom ispitivanju podvrgnula nekoliko udžbenika povijesti napisanih u razdoblju od sredine 80-ih, pa sve do danas. Kako se turska problematika najviše obrađuje u programu šestog razreda osnovne, odnosno drugog razreda gimnazije, to je i nastavni materijal samo tih razreda bio predmetom njene analize. Zaključila je da je “hrvatski program povijesti prilično etnocentričan i u njemu se pokazuje slab interes za Turke kao narod. Stoga je turska tema ušla u domaće udžbenike na vrata nacionalne povijesti kroz period najintenzivnijih doticaja s Osmanlijama na hrvatskom tlu i, u manjoj mjeri, susjedske odnose sve do osmanskog povlačenja s Balkana. U nastavnom su programu, pak, središnji dio zauzeli opisi hrvatsko-turskih sukoba. Stoga je već i ovako sužena perspektiva iz koje se govori o Turcima dijelom pogodovala stvaranju jedne općenito negativne slike o njima. Sami tekstovi u kojima se tematiziraju sukobi s Turcima prilično su sažeti i informativni, zasnovani uglavnom na pripovijedanju događaja, s pomnom kronologijom turskih osvajanja i svih važnijih bitaka. Svojim tonom ustraju na neutralnosti i nepristranosti što se objašnjava zahtjevima odgojno-obrazovnog žanra. Pa ipak, i pored načelne znanstvene objektivnosti i suzdržanosti ova literatura posjeduje zanimljivu imagološku građu u kojoj je, pri pomnijem čitanju, moguće zamijetiti elemente jednog neznanstvenog i često ideologiziranog diskursa.” Među brojnim stereotipnim ulogama koje se pripisuju Turcima u danas zastarjeloj povijesno-pedagoškoj literaturi, nastaloj do 1991., posebno se izdvajaju sljedeće: oni su najčešće “nepoželjni osvajači europskih teritorija”, “nasilnici”, “uzročnici svekolikog zaostajanja u razvoju naših krajeva” i “fanatični borci za vjeru”. Njihova je pojava u kontekstu nacionalne povijesti bila isključivo negativno atribuirana, kroz učestalo navođenje i opise njihovih zlodjela: “nasilno su uzimali kršćansku djecu”, “klali su kršćane ili ih odvodili u ropstvo”, “narodi su nekoliko stoljeća pod turskom vlašću grubo izrabljivani”, “prilikom provala Turci su palili sela, pljačkali stoku i razna materijalna dobra te odvodili ljude u roblje”, i tome slično. Osim opisa turskog nasilništva, prisutno je jednostrano i negativno vrednovanje posljedica turskih osvajanja, a često je klišeizirano i “vjersko objašnjenje” turskih osvajačkih uspjeha, u kojemu se posebno ističe fanatizam i fatalizam islamskih vojnika kao presudan faktor uspjeha Turaka u vojnim pohodima. Čitav je dojam i slikovno upotpunjen popratnim ilustracijama koje još više osnažuju dominantne stereotipe, npr. slika Turaka koji odvoze glave ubijenih kršćana; slika nabijanja ljudi na kolac i slično. Dolazak Turaka u naše krajeve dočaravao se u pravilu vrlo životopisnim i emotivnim stilom – gotovo kao da je riječ o ulomku književne fikcije: “Nailazila su vremena ‘turskih nevolja’ - sela su nestajala u ognju, izubijani zarobljenici teturali su iza turskih jahača vezani za repove njihovih konja, a šume su vrvjele izbjeglicama koje su nekoć ‘pri svićah i pri zvizdah’ bježale napuštajući ognjišta otaca i djedova. Naši narodi proživljavali su jednu od najvećih katastrofa. U tim borbama narod je branio dom, obitelj, rodnu grudu i slobodu. Malo je utjehe što su Turci na našem tlu izgubili dah za daljnji prodor u srce Europe. Dok će naši narodi životariti pod njihovom surovom vlašću, europski će narodi velikim koracima odmicati u svom razvoju.”

33

Po starom i nakon revizije!
Međutim, ako su ranije generacije i gradile svoju percepciju Turaka na temelju ovako emotivno nabijenih tekstova o “ostacima ostataka”, “predziđu” i “danku u krvi”, iznenađujući je podatak da ni neka recentnija izdanja nisu napravila značajniji otklon u pristupu ovoj temi. Usprkos provedenim revizijama njihovi su autori od svojih prethodnika naslijedili gotovo sve dominantne predodžbe o osmanskim Turcima. Tako su i školarci najnovije generacije, baš kao i njihovi prethodnici, stjecali svoja prva saznanja o Turcima kroz poglavlje naslovljeno “Doba turskih nevolja”. Njime se već navješćuje specifično dramatična retorika koja će se provlačiti čitavom nastavnom jedinicom. Da ona više priliči tonu hrvatskih

Turci – fanatični osvajači i nasilnici
Azra Abadžić Navaey bavila se dominantnim predodžbama koje o Turcima u domaćoj javnosti proizvodi hrvatska historiografija, posebno ona popularno-znanstvenog karaktera. Potaknuta činjenicom da je dobar dio suvremenih predodžbi o Turcima još uvijek uvjetovan slikom naslijeđenom iz prošlosti, Azru je zanimalo na koji je način

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
kronika ranog novovjekovlja nego neutralnom diskursu jednog školskog udžbenika, Azra je zorno ilustrirala sljedećim navodima. “Stoljeća ‘turskih nevolja’ bit će tako patetično predstavljena kao “tragično, ali junačko doba”, kada je “Hrvatska preživljavala u paklu požara i okršaja”, kada su turske “akindžijske skupine upadale u sela i činile strahote”, kako bi “dječicu trgali s majčinih prsa, žene pred očima muževa oskvrnuli, djevojke grabili iz majčina zagrljaja, stare roditelje naočigled sinova sjekli…”, “pljačkali, palili i klali, a zarobljenike svezane za konjske repove odvodili u prodaju”, te kako bi hrvatskim vitezovima poslije ljute bitke “… svima koji su ležali na polju, i poginulima i ranjenima, rezali nosove i trpali ih u vreće”. Azra je pronašla i rečenicu da je “ubojitost turske vojske” uzbunila Europu, “a kako je svaki rat za nju bio džihad – sveti rat protiv nevjernika, turska je vojska, (…) bila zastrašujuća snaga”. Bila su to dva “čemerna stoljeća hrvatske povijesti”, kad “Turci nalegoše na jezik hrvatski” i kada su “mnogi pak, ne vjerujući u život pod Turcima, napuštali djedovska ognjišta i noću ‘pri svićah i pri zvizdah’ bježali u sigurnije krajeve”. Lucidno je opazila da su “svi stereotipni motivi ovdje na broju: od vrlo podrobnih i učestalih nabrajanja turskih osvajanja i pustošenja, inzistiranja na zlodjelima, nasilju, ubijanju i otimačini uz neizostavno spominjanje povorke robova, do definiranja rata kao vjerskog rata – tako da je čak i pri nasumičnom listanju nemoguće previdjeti tematsku sličnost i ideološku bliskost s nekima od najranijih, protuturski angažiranih tekstova iz starije hrvatske književnosti, primjerice sličnost sa Zapisom popa Martinca, jednim od prvih zapisa s turskom temom u hrvatskoj književnosti u kojem se Turci izrazito sotoniziraju. Pristranosti udžbeničkih tekstova pridonose, između ostalog, i određeni postupci na narativnoj razini. Tako se faktografski način pripovijedanja nekog povijesnog događaja često prekida ulomcima iz povijesnih vrela, koji se tretiraju kao samorazumljivi i objektivni povijesni iskazi. Također, napomenula je da se vrlo rijetko navode izvori iz kojih se preuzimaju određeni citati, što onda dovodi do miješanja znanstveno-faktografskog i fikcionalnog pripovjednog žanra, pri čemu istu “težinu” imaju tvrdnje jednog suvremenog povjesničara i nekog nepoznatog (ljeto) pisca otprije nekoliko stoljeća. Budući da se od takvih navoda autori udžbenika ne ograđuju popratnim komentarima već ih, naprotiv, integriraju u znanstveno-popularni diskurs povijesnog udžbenika, oni na taj način preuzimaju i idejno-vrijednosne sudove dotičnih izvornika. Odabrani tekstovi u čitanci - najčešće preuzeti iz starih kronika, putopisa i književnih zapisa - mogu biti izuzetno poticajni kada im se pristupa s distance nužne pri radu s ovakvim tipom povijesnih izvora. Međutim, popraćeni pitanjima koja sugeriraju jednoznačne odgovore, poput onih – “Opišite postupke Turaka prema kršćanima”, “Razmišljaj o plaču popa Martinca. Što ti danas osjećaš za ljude onog vremena koji su doživjeli veliku tragediju?” - odabrani odlomci ne potiču na kritičko razmišljanje i osvješćivanje ideološkog balasta u povijesnim izvorima već, naprotiv, ustrajavaju na isključivosti u interpretiranju povijesnih događanja. stom nacionalnog samopotvrđivanja, to su i u njemu prikazane/interpretirane turske provale, pustošenja i zlodjela pogubnija i veća – kao svojevrsna protuteža nacionalnoj otpornosti i žilavosti. Zaključni prigovor koji Azra AbadžićNavaey proteže na sva povijesno-pedagoška izdanja je da “niti zastarjeli, niti suvremeni udžbenici nisu, unatoč spomenutim razlikama u retorici, napravili značajniji pomak u perspektivi iz koje govore o Turcima. Multiperspektivnost je i dalje ono što im najviše nedostaje. Iako se osmanski Turci obrađuju u nekoliko nastavnih jedinica, o njihovoj se povijesti i kulturnim dostignućima općenito vrlo malo zna. Ratni sukobi, odnosno, vojno-politička povijest i dalje predstavlja isključivi kut gledanja i vrednovanja uloge Turaka u povijesnome kontekstu. O nekim drugim, primjerice kulturnim aspektima tursko-hrvatskih dodira gotovo da i nema spomena, što u bitnom osiromašuje, ali i onemogućuje bolju prosudbu nekih segmenata nacionalne povijesti, a time i pitanje vlastitoga naslijeđa. Shodno težnji da se svrsta unutar zapadnoeuropsko-kršćanskoga svijeta, hrvatska se kultura nastojala ograditi od svega istočnog, a to je uglavnom radila sustavnim potiskivanjem i prešućivanjem orijentalnih elemenata u vlastitoj kulturi.” Ipak, postoje iznimke od ovakva predstavljanja Turaka u povijesno-pedagoškoj literaturi, u kojima se: navode neke kulturne posljedice osmansko-turskih osvajanja, posebno uočljivih u hrvatskom jeziku (u vidu posuđenica), kao i spominju materijalni sakralni spomenici preostali iz doba Osmanlija (riječ je o nekadašnjim džamijama, kasnije prenamijenjenima u crkve), a što svjedoči o vrlo važnom pokušaju da se i ovi, do jučer “neprijateljski” elementi prihvate kao ravnopravni doprinosi hrvatskoj kulturi i kao jedan od segmenata njezine baštine. Međutim, ne učine li se u skorijoj budućnosti odlučniji zaokreti po pitanju tumačenja prošlosti i prijelaz s retorike “predziđa” na onu “prihvaćanja” drugih kulturnih utjecaja, još će dugo u domaćem kolektivnom imaginariju sve one stereotipne priče o “danku u krvi” i “turskome zulumu” imati primat nad brojnim, nezamjenjivim turcizmima u hrvatskom jeziku kojima se turska kultura upisala u naše krajeve. Za takav je zaokret nužan pomak od povijesti kao rivalstva ka povijesti međukulturnog prožimanja i zajedničkog naslijeđa. Konačno, na taj bi se način mogle osvijestiti, pa čak i prevladati neke stereotipne, često iskrivljene predodžbe o Turcima koje su već stoljećima u opticaju u kolektivnom nacionalnom pamćenju. Amina Alijagić

Naracija u službi nacije, ali i prvi pomaci
Kao moguće objašnjenje za ovo uplitanje književnoga narativa u jedan znanstveno-popularni žanr Abadžić-Navaey je poslužila teza o tome kako kulturni stereotipi o drugima igraju važnu ulogu u procesu konstituiranja nacionalnog identiteta. Naime, u žaru nacionalnog zanosa, u Hrvatskoj se sredinom 90-ih javila potreba za jasnim definiranjem vlastite nacionalne priče, pri čemu je odlučujuća uloga pripala (re)konstrukciji nacionalne povijesti. U tom su kontekstu i sve one priče o “antemurale christianitatis”, “štitu hrvatstva” i “istočnome neprijatelju”, koji je vjekovima jezdio i prijetio domovini, bile i više nego dobrodošle. Za tvrdnju da je općeniti animozitet naspram Turaka u popularnoj historiografiji dobrim dijelom uvjetovan potrebom nacionalnog samoodređenja, moguće je pronaći brojne potvrde u domaćim udžbenicima povijesti. Brojni su komentari, upravo prezasićeni domoljubnim patosom, u kojima se motivi “tragične prošlosti” vješto stavljaju u službu modernih nacionalnih mitova, i gdje je projekcija prošlosti na sadašnjost vrlo izražena, npr.: govori se o “masovnom egzodusu starosjedilačkog hrvatskog stanovništva pred neposrednom turskom opasnošću”, o “napuštanju domaćeg ognjišta koje izaziva tragediju hrvatskog naroda i ostavlja duboke posljedice u kasnijem povijesnom razdoblju”, o pogubnim posljedicama turskih osvajanja - toliko pogubnim da se neki dijelovi Hrvatske “nisu ni do današnjih dana oporavili od turskog pustošenja(!)”, o “najjadnijoj i osamljenoj Hrvatskoj koja je imala snage da u turskom okruženju… iskaže otpor i prosvjeduje protiv nepravedne Europe koja ju je napustila” i tome slično. Gotovo kao pravilo nameće se zaključak: što se udžbenik više smatra mje-

34

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Predavanje Mladena Schwartza: “Islam: svijet – Europa – Hrvatska”

Pogled političke desnice na islam
U sklopu Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 29. siječnja 2009. izuzetno zanimljivo 90-minutno predavanje na temu “Islam: svijet – Europa – Hrvatska” održao je Mladen Schwartz. Kako sam naglašava, iako je prema nekim sastojcima obiteljske predaje vjerojatno židovskoga podrijetla, radikalno je kritičan spram današnje židovske uloge u svijetu i u Hrvatskoj. Schwartz je naročito kritičan prema ulozi Izraela i izraelskom držanju u islamsko-arapskom okruženju, u kojemu se ta država kao uljez pojavila 1948. godine.

Islamska povijest
“Danas ću vam ovdje govoriti kao čovjek koji nije vjerom musliman, niti je islam bio osobitim sastojkom mojih formalnih studija, ali sam zarana zadobio zanimanje i simpatije, kao i duboko poštovanje za tu veliku svjetsku religiju. Islam mi je zanimljiv i kao filozofu–metafizičaru i kao političaru kojemu je najbliža stanovita desno–konzervativna orijentacija, te koji se, u našoj danoj i zadanoj konstelaciji, priklanja hrvatskom nacionalizmu”, rekao je na početku predavanja Schwartz. Naglasio je da se problem islama različito postavlja s obzirom na svijet, na Europu i na Hrvatsku. U svijetu postoje područja s dominantnom muslimanskom vjerom, postoje suverene islamske države, kao i legitimni muslimanski pokreti. U Europi pak, masovno doseljavanje arapsko-muslimanskih imigranata stvara velike poteškoće rasno-nacionalne, kulturalne, političke i gospodarske naravi i to su pitanja koja valja rješavati. U hrvatskim zemljama islamsko je stanovništvo stoljećima dio autohtone etničke baštine, koju kao takvu treba i priznavati i poštovati. “Islam zasigurno pripada u nekoliko ključnih svjetsko-povijesnih pojava. Da se nije započeo širiti žustrim osvajačkim ratovima, da nije povećavao svoj prostor svetim ratom džihadom, vjerojatno bi zakržljao do zanemarive beduinske sekte u ozračju tadašnjega židovstva i Kršćanstva. Ali, kada je postao ovako velikom, moćnom i utjecajnom svjetskom religijom, ta se okolnost ne može promišljati mimo kategorija Božje volje. Zbog toga,

35
Mladen Schwartz i Mirza ef. Mešić na taj način o islamu moraju razmišljati, uz ostale, i kršćanski inovjernici. Hoću reći, i za njih, koji nisu muslimani, ne može se grandiozni svjetsko-povijesni prodor islama svesti tek na slučajne uzroke ovozemaljskoga podrijetla”, rekao je Schwartz. Naglasio je da islamska povijest nije niti samo povijest vjerskih ratova, munjevitih pobjedonosnih osvajanja ogromnoga dijela Zemlje. Ona je i politička povijest kroz kalifske dinastije Omejida sa sjedištem u Damasku i Abasida koji vladaju u Bagdadu do mongolske navale 1258. godine; ona je i povijest bogate civilizacije i kulture, matematike (algebru, decimalni sustav i nulu, primjerice, dugujemo muslimanskim znanstvenicima), astronomije, zemljopisa i medicine, šerijatskoga prava, islamske poezije, glazbe i arhitekture. Schwartz je podsjetio da je do 1492. godine, kada je ujedinjena Španjolska i započeo progon, cvjetala jedinstvena simbiotička islamsko-judejska kultura, koja je osobit izričaj dobila u sferi filozofije. Tako je islam Europi, preko Sirijaca, vratio njezina Aristotela. Mislioci kao Al-Kindi, Al-Farabi, Avicena, AlGazali, Averoes, sastavni su dio velike europske skolastičke tradicije. Znameniti su mislioci s islamskoga područja i Suhravardi, perzijski dualist iz XII stoljeća, te ibn Kaldun, koji je u XIV stoljeću postao praotac filozofije povijesti.

Islamska sadašnjost
U današnjem svijetu živi preko milijardu muslimana. U desetcima suverenih islamskih/muslimanskih država na vlasti su različiti politički sustavi koji se mogu svrstati u slijedeća četiri modela: teokracije (npr. Iran); tradicionalističke, patrijarhalne monarhije (Saudijska Arabija); sekularne kemalističke diktature (Saddamov Irak), te kvazidemokratske prozapadne republike (Turska). Dakako, u pojedinim državama zapažamo sastojke više od jednoga modela. Tako je, primjerice, Iran Šahinšaha Mohameda Reze Pahlavija objedinio neke elemente tradicionalizma, kemalizma i prozapadnjačkog demokratizma. U Nasserovu Egiptu kemalistički (panarapski) nacionalizam povezao se s jakim islamističkim natruhama, posve drugačije od Turske pod vlašću Mu-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
stafe Kemal-paše Atatürka i njegovih nasljednika. “Najveća je muslimanska zajednica ona u Indoneziji, koja je danas vrlo nemirna i nestabilna zemlja, nakon višedesetljetnih diktatura nacionalističkoga japanskog kolaboracionista Ahmeda Bung Karna, zvanog Sukarno, te njegova nasljednika, generala Suharta. U nekoć autoritarnom, nacionalističkom Iraku proces takozvane demokratizacije što je provodi američki genocidni okupator – uz jedan milijun mrtvih, tzv. kolateralne štete, doveo je, kako vidimo, do posvemašnjega kaosa, a navlastito do jednoga pravog bellum omnium contra omnes: Arapi protiv Kurda, šijiti protiv sunita, nacionalisti protiv proameričkih izroda, i obratno. Kako će pod novim američkim predsjednikom, kojega ime neke podsjeća i na Osamu bin Ladena i na Saddama Husseina, premda je od njih, naravno, miljama udaljen; kako će dakle izgledati budući pothvati američkog imperijalizma, osobito s obzirom na Iran, Pakistan i Siriju, za sada ostaje u zvijezdama. U tom sklopu ne treba zaboraviti niti na, procijenjenih, 150 do 200 atomskih bombi kojima raspolaže Izrael, dočim se izgradnja onih iranskih ne dopušta”, rekao je Schwartz. Naglasio je da uz ponovno oživljavanje islamskoga fundamentalizma, koji ne znači ništa drugo nego povratak korijenima i temeljima, današnju islamsku scenu na globalnom planu obilježava ono što se nediferencirano naziva islamskim terorizmom. Danas je borbeni islam, i duhovno i politički, na putu američkom imperijalizmu i s njim udruženom cionizmu. Američko-islamski rat vodi se pretežito kao preventivni rat Izraela, baš kao da su arapsko-islamske zemlje krive zbog nevolja što su ih Židovi pretrpjeli od nacional-socijalizma. “Danas je, po mnogim značajkama, kršćanstvo, koje je u posljednja dva stoljeća razvilo hvalevrijednu, vrlo rafiniranu teologiju, kao religija u defenzivi, štoviše, u osebujnoj krizi. Ono se trivijalizira, sekularizira, miješa se s poganstvom, prispodablja se agnostičkom, relativističkom i permisivističkom duhu vremena, kojega radije nazivam zloduhom nevremena. Svjedoci i osviješteni kritičari suvremene dekadencije, potjecali oni iz kršćanskih, poganskih ili agnostičkih izvora, skloni su stoga u nekim upadnim dimenzijama Islama našega vremena prepoznati prototip muževne čvrstine, nepokolebljive vjere i vitalne, ratoborne samosvijesti, koja je stalno pripravna na smrt za ono što je priznato kao uistinu Sveto – a sve to umornim, dosadnim, starim, kasnim zapadnim društvima kronično nedostaje. Zdrave europske snage u borbenom islamu vide ujedno važnu i moćnu protutežu navali amerikanizma na svim frontama, ali i respektabilnu silnicu koja se uklapa u policentričnu mnoštvenost našega svijeta, čije su razlike bogatstvo što mu ga je podario sam Bog”, rekao je Schwartz. Podsjetio je da je u svojoj silovitoj ekspanziji islam dospio na europsko tlo već početkom 8. stoljeća: nakon Perzije, Bizanta, Sirije, Egipta, na redu je Španjolska (711. godine). Vrhunac je dostignut za vrijeme Sulejmana I. Veličanstvenoga u prvoj polovici 16. stoljeća, a konačni početak kraja pada u drugu polovicu 17. stoljeća, nakon drugoga turskog poraza pred Bečom i Karlovačkog mira. Imperij se u Europi drži sve do 1912. godine, do Prvoga balkanskog rata. 1924. godina Turska je postala sekularnom nacionalnom državom republikanskoga ustroja, a halifat je ukinut. Što nije uspjelo turskim osvajanjima, kažu branitelji europskog identiteta, postignuto je mirnim doseljavanjem muslimana u europske zemlje tokom 20. stoljeća, naročito 60-ih godina. U početku je taj pokret pozdravljen kao korist za obje strane: europski poslodavci dobivaju radnu snagu potrebnu za gospodarski uspon, a zaposleni radnici oslobađaju se nezaposlenosti koja vlada u njihovim domovinama. No ubrzo se pokazalo da to za doseljene znači posvemašnje otuđenje, getoizaciju ili pak imperativ asimilacije, a za domaće ugrozbu vlastite tradicije, kulture i običaja. U današnje vrijeme europske zemlje pružaju utočište velikom broju od 25 do 30 milijuna izvaneuropskih gostiju, koji teže statusu stalnih državljana, a od čega su 15 do 20 milijuna muslimani. Tako u Francuskoj danas živi 8-10% muslimanskog stanovništva, dok je u Londonu 2007. zabilježeno čak 40% neeuropljana, od kojih najveći dio također otpada na muslimane. “Dakako da nisu isto ponosni, muževni muslimani i današnji euro-dekadenti; želim tek naglasiti da i Europa ima pravo i dužnost braniti svoj identitet i suverenitet, esenciju i egzistenciju, samobitnost i samosvojnost - baš kao i islamsko-arapski svijet. A Europa je bitno određena svojim korijenima u grčko-rimskoj tradiciji, judeokršćanskoj religiji te modernim prosvjetiteljstvom s Francuskom revolucijom. Napokon danas bjelodano vidimo rezultat nerealistične multirasne kampanje: europski su stari gradovi i velike nacionalne države postali poprištem potencijalnih ili aktualnih rasnih ratova, kojima je skončao utopijsko-humanistički eksperiment multikulturalizma”, rekao je Schwartz.

Islam, desnica i Židovi
Stav današnje europske krajnje, autentične desnice spram islamskoga kompleksa je dvojak. S jedne strane, desnica visoko poštuje islamsku baštinu i respektira suverenitet islamskih država, s kojima održava izvrsne odnose (npr. političari poput Haidera i Le Pena, kao i predstavnici njemačke desnice). S druge strane, radi zaštite euro-identiteta, oni se suprotstavljaju masovnoj islamizaciji Staroga kontinenta i zagovaraju svojevrsnu europsku Reconquistu. “Paradoksalno, i donedavni veliki zagovornici multikultiideologije, lijevi liberali, danas postaju desni nacionalisti, pače šovinisti, spram doseljenih muslimana, ali ne iz rasnih razloga, nego zbog straha da će islamski konzervativci ugroziti njihove liberalne stečevine. Na tim su pozicijama bili i Nizozemci Pim Fortuyn i Theo van Gogh, koji su usred svoje liberalne, multikulturalne domovine pali kao žrtve islamskog fundamentalizma, a desnica ih je, djelomice krivo, prepoznala kao svoje heroje i mučenike”, rekao je Schwartz i naglasio da su mislioci i političke vođe europske desnice nerijetko iskazivali duboko poštovanje spram islama. Tako su se i muslimani sami često svrstavali u političku desnicu. Pripadnici egipatskih Slobodnih časnika, Nasser i Sadat, u britanskom su zatvoru učili njemački i čitali Hitlerov “Mein Kampf”, privučeni tadašnjoj europskoj desnici i zbog njezina rata protiv Velike Britanije, koja im je bila neprijatelj te izravni ili neizravni okupator. Po uzoru na nacionalsocijalistički, u Egiptu je 1933. nastao i pokret Zelenih košulja pod vodstvom Ahmeda Husseina. Fašistoidnih crta bilo je i u Gadafijevoj državi, u Sirijskoj narodnoj stranki Antouna Saadea, u sirijsko-iračkoj stranki Baath (Socijalistička stranka arapskog uskrsnuća) Rašid Alija al-Gailanija i Saddama Husseina, te u određenom broju drugih islamskih vladavina. Američki Crni muslimani, pod vodstvom karizmatskog glazbenika Louisa Farrakhana, danas zastupaju desne pozicije s izraženim protucionizmom, te stanovitim simpatijama za njemački nacional-socijalizam. Schwart je naglasio da ultradesnicu i borbeni islam danas povezuje odbojni stav spram židovstva, što u

36

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
početku nije bilo tako. Naime, islam je, jednom svojom dimenzijom, baštinio i judeokršćanske zasade, pa je npr. u srednjovjekovnoj Španjolskoj cvjetala sinkretička islamsko-židovska kultura, a srodan suživot ostvaren je i u Bosni. Današnji islamsko-židovski sukob nastao je isključivo zbog osnutka cionističke države na tlu arapske Palestine. domovine Ante Starčević, koji Bosnu drži hrvatskom zemljom, a bosanske muslimane najčišćim hrvatskim plemstvom. U ozračju starčevićanstva, Hrvatska stranka prava uvijek je, sve do danas, ostala vjerna takvu stajalištu. Nezavisna Država Hrvatska prihvatila je starčevićansko uvjerenje o hrvatstvu bh-muslimana. Posebnom zakonskom odredbom islamu je priznata ravnopravnost. Banja Luka, kao zemljopisno središte Hrvatske, koja je uključila i Bosnu i Hercegovinu određena je za hrvatski glavni grad. Naporima jeruzalemskoga muftije, sejjida Mohameda hadž-Amina al Husseinija utemeljena je posebna ratnička postrojba, s preko 20.000 pripadnika, formalno u sastavu njemačke vojske, pod nazivom 13. Waffen-Gebirgs-Division der SS “Handschar” (Kroatische Nr. 1); dakle, 13. SS-dragovoljačka b-h gorska divizija Hrvatska, a od svibnja 1944. Handžar. Poglavnik je zahtijevao da u diviziji bude i katoličkih vojnika, kako se hrvatski korpus ne bi dijelio po vjeri. Puno je izbjeglica u vrijeme NDH pohrlilo iz Bosne u užu Hrvatsku, baš kao i poslije, u vrijeme Domovinskog rata. Dosta je miješanih brakova katolika i muslimana, pa i vjerskih prijelaza. U Ustaškom pokretu doglavnik je bio Adem-aga Mešić, Alija Šuljak poglavni pobočnik u GUS-u, a ministri muslimani bili su Osman-beg i Džafer-beg Kulenović (dopredsjednici Vlade), Mehmed Alajbegović (ministar skrbi za postradale krajeve, pa vanjskih poslova), Hilmija Bešlagić (prometa i javnih radova), Mehmed-Meho Mehičić (obnove opustjelih krajeva). U Sabor 1942. godine imenovano je 17 muslimana. Uz ostalo, i u Zagrebu je djelovao kotarski šerijatski sud. Neka su imena gradskih ulica promijenjena sukladno novom ugledu islama: tako je ulica Vuka Karadžića postala ulica reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića, Beogradska – Husein-bega Gradaščevića, a Dositeja Obradovića – Muse Ćazima Ćatića. Poglavnik Ante Pavelić često je isticao svoje sveze s muslimanima u Bosni, gdje je odrastao uz svojega oca koji je radio na gradnji željeznice. Rado je ponavljao kako ga je pisanju naučio hodža u mektebu, pučkoj školi, kod Jajca, gdje je bio jedini katolički učenik. Schwartz je podsjetio da je Pavelić usred Zagreba smjestio dojmljivu i bogato ukrašenu džamiju, nazvanu Poglavnikovom, dodavši Meštrovićevu Domu likovnih umjetnika, prvotno posvećenu srpskomu kralju Petru I, tri minareta. Starčevićanci su još s Josipom Frankom bili započeli planove

BiH i Hrvatska
Prema određenim izvorima prvi kontakti s muslimanima, u Dalmaciji, odigrali su se u ranom Srednjem vijeku. U 12. stoljeću, filozof znan kao Herman Dalmatin, rodom iz Istre, upoznaje Europu s islamom, prevodeći s arapskoga na latinski djela o islamskoj religiji, kao i sam Kur’an. Osim manjih skupina, u hrvatskim zemljama nema muslimana sve do osmanlijskoga prodora u 15. stoljeću. Najmlađi sin Stjepana Vukčića Kosače, Stjepan, prima Islam i proziva se Ahmed (velehvaljeni). Tokom četiri stoljeća muslimanski Turci, s promjenjivom srećom, drže pod zaposjednućem hrvatske krajeve, privremeno i najveći njihov dio: Bosnu, Hercegovinu, dobar dio Dalmacije i Slavonije. Bošnjaci su tokom turskih vremena dali 20-ak velikih vezira, a na Velikoj se Porti govorio i hrvatski/bosanski. Hrvatska u sredini 16. stoljeća, svedena na malo područje između rijeke Drave i sjeveroistočne obale Jadranskog mora, postaje ono što nazivamo reliquiae reliquiarum. Krajem 17. stoljeća iz Like i Dalmacije prelazi u Bosnu i Hercegovinu preko 150.000 muslimana. Dio Banske Hrvatske postaje za stoljeća tzv. Vojna krajina, “tvornica topovskoga mesa za tuđe ratove protiv Turaka”. Takva je situacija do druge polovice 19. stoljeća, kada u Bosni i Hercegovini dolazi do ustanaka katolika, a zatim i pravoslavaca protiv već zamiruće turske vladavine. Schwartz je naglasio da su bosanski i hercegovački muslimani velikim dijelom nastali iz pripadnika Crkve bosanskih krstjana, tzv. bogumila, vjerojatno sljedbenika jedne od dualističkih vjera na tragu staroga zoroastrianizma i manihejstva. U vrijeme turske vladavine, podanici Carstva nisu se definirali etnički; s jedne su strane bili pravovjerci, s druge inovjerna raja, kauri, nevjernici, kršćani. U vrijeme austro-ugarske vladavine nad BiH (od okupacije 1878., preko aneksije 1908., do konačnoga pada monarhije 1918.) pod vladavinom guvernera, namjesnika Benjamina von Kállaya za bh-stanovnike u uporabu se uvodi naziv Bošnjaci. U to se

Mladen Schwartz na tribini u Islamskom centru u Zagrebu vrijeme Bošnjacima željelo označiti sve žitelje, ne samo one muslimanske vjere. “Nešto od toga provlači se i kroz razdoblje prve Jugoslavije, da bi 1945 nastala pomutnja. Isprva Titovlađe ne predviđa posebnu nacionalnu pripadnost za bh-muslimane, pa se oni sukcesivno, ili simultano, samoodređuju kao Hrvati, ali i kao Srbi, pa kao takozvani ‘jugoslaveni’, pa kao ‘neopredijeljeni’. Tito se negdje 1968. godine, navlastito kako bi smanjio hrvatski korpus, odlučuje uvesti muslimansku nacionalnost, i iz toga vremena potječe ona neobična distinkcija muslimana s malim i velikim početnim ‘m/M’ – malo za vjeru, veliko za naciju”, rekao je Schwartz i naglasio da se dosta bh-muslimana otvoreno priklanjalo hrvatstvu (Mirza Safvetbeg Bašagić Redžepašić, Musa Ćazim Ćatić, Alija Nametak, Mehmedalija-Mak Dizdar, Džafer-beg Kulenović, Osmanbeg Kulenović, Ademaga Mešić, Ismet Muftić, u hrvatskoj emigraciji Nahid-beg Kulenović, Ragib Avdić, Kerim Reis, Asaf Duraković, Mustafa Malkoč, pa u današnjoj RH brigadir Mirsad Bakšić, braća Ibrica i Đelo Jusić, Đelo Hadžiselimović, Tarik Filipović – dakle, ljudi poezije, glazbe, glume i politike). U 19. stoljeću hrvatski katolici različito gledaju na muslimansko pučanstvo u BiH. Ni danas muslimani Ivanu Mažuraniću ne opraštaju protumuslimanski spjev o “Smail-agi Čengiću”, kao poslije niti Andriću njegove romane. Međutim, Ćiro Truhelka i Vladimir Mažuranić na muslimanskoj su strani, a osobito hrvatski Otac

37

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
izgradnje zagrebačke džamije, oni su ih i ostvarili. Džamija je nakon dugih priprema otvorena tek u kolovozu 1944., ali već u travnju 1948. titovci su je likvidirali, dok je muftiju Ismeta Muftića snašla, po pobjedničkoj pravdi, smrt strijeljanjem. Na drugu džamiju trebalo je čekati više desetljeća. “U tim istim granicama ostaje BiH i kao samostalna država nakon 1992. Njezina je povijest poznata, ovdje donosim samo kratku rekapitulaciju. Nakon početnih zbunjenosti (Izetbegović: ovo nije naš rat) te iluzija o tzv. asimetričnoj YU-federaciji, doista počinje rat, prvo srpski, osvajački, a 1993. i bratoubilački građanski rat bosansko-hercegovačkih katolika i muslimana. Muslimanima, sada opet Bošnjacima, treba svakako i teritorij, da nadoknade gubitke po srpskoj agresiji; dolaze i strani dragovoljci, mudžahidi, vehabije (vahabiti), kojima su isto križ i krst, unose stanovitu militantnost i isključivost, katolici se pak prisjećaju poturica i balija, razvezuju bratski spojene stjegove RH i BiH, stare mržnje oživljavaju za nečiji interes, engleski pukovnik kumuje pokolju u Ahmićima (120 civila, pretežito žena i djece), HVO i Armija BiH postaju neprijateljske vojske, a tako se sukobljavaju i koncepti jedinstvene Bosne i podijeljene Bosne; za ovu se posljednju pojavljuje verzija da ju je, u dogovoru s Miloševićem, zagovarao i Tuđman (do hrvatske neovisnosti, inače, u pravaškoj tradiciji dosljedni pristaša jedinstva BiH te hrvatstva tamošnjih muslimana). Žrtvom ovoga sukoba, koji se na žalost dogodio, padaju general Blaž Kraljević i drugovi, vjerni starčevićanskim pogledima na Bosnu. Nekoliko različitih projekata s federalnim i konfederalnim planovima za BiH i RH propadaju, kao i Izetbegovićeva ponuda zapadne Hercegovine RH. Ova prima oko 300.000 izbjeglica, mudžahira, iz BiH, od toga najveći dio muslimana. Za humanitarnu pomoć i u RH skrbi muslimanski pandan Caritasu, Merhamet. Muslimani se bore i u Domovinskom ratu, pa ih u redovima HV ima između 17 i 19 tisuća. Ali rane katoličkomuslimanskog sukoba u BiH nisu zacijelile ni do danas, unatoč čak i činjenici da su dvije vojske, sukladno splitskomu sporazumu Izetbegović – Tuđman, zajednički sudjelovale u operacijama čišćenja sjeverozapadne Bosne (negdašnje “Turske Hrvatske” oko Bihaća) i u suslijednim pothvatima 1995, da bi ih, nadomak osvajanja Banje Luke, zaustavili Amerikanci i Vlada u Zagrebu. Osim toga, do daljnjega je poražen i spasonosni koncept Hrvatske štena, predstojeće integracije dokinut će joj i zadnje ostatke suvereniteta, integriteta i dostojanstva. Bosna i Hercegovina ponovno je protektoratom, ponovno pod guvernerom. “Upravo odlazi Lajčak, ali doći će novi, bio to Hannes Swoboda ili Bertie Ahern ili netko treći – sve gori od gorega! Raspravlja se o reviziji Daytona, kojim su Srbi kao nagradu za genocidnu agresiju dobili gotovo pola teritorija, što ga prije ili kasnije kane pripojiti Velikoj Srbiji. Ali to bi značilo ukinuće jedinstvene BiH sa svojom povijesnom tradicijom, čiji bi identitet i suverenitet preuzela takozvana tri entiteta”, rekao je Schwartz i podsjetio da nedavni dogovor Tihić – Čović – Dodik dobar dio bh-muslimana/ Bošnjaka vidi kao izdaju. Hrvati-katolici pak nezadovoljni su jer nemaju vlastiti entitet, jer su im ugrožena nacionalna prava, a muslimanima-Bošnjacima najprihvatljivija je neka vrsta unitarne, građanske, a ujedno bošnjačko-nacionalne države. “Protektorat u BiH ne može vječno potrajati. A što potom? Ponovni građanski rat? Iluzorno je, naime, na dulje staze vjerovati u idiličnu harmoniju njezinih sastavnica. U nju vjeruju zagovornici Juge u malom. Ali i ona u velikom je propala. Bosnom zapravo u povijesti nije vladala harmonija, uvijek je bila prevlast ili nadvlada jednoga sastojka: u turska vremena muslimanskog, u obje Jugoslavije srpskoga, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj hrvatskoga, uključujući i domaće muslimane. Može li se to ponoviti, obnoviti? Kako bilo, neka vrsta koalicije, saveza, federacije, konfederacije, suživota s Hrvatskom, autonomije u njoj, ili pak autonomije Hrvatske u BiH, s određenim manjinskim pravima za one koji se hoće osjećati Srbima, očito je Bosni i Hercegovini zadana. Stoga valja biti za jedinstvenu BiH, ali ne da bi se izolirala od Hrvatske i da ova ostane što manja, kako priželjkuju i neki od onih koji njom danas vladaju – koncept Mesić-Manolić. Srbi su pak neprijatelji i Hrvata-katolika i muslimana-Bošnjaka. Kada ipak zacijele rane nedavnoga nesretnog i krvavog sukoba ovih posljednjih, nadoći će, vjerujmo, i vrijeme za primjenu staro-novoga modela u BiH. Na žalost, ominozno nadvijanje sablasti unitarne Europske unije i članstva u redovima NATO-soldateske, namijenjene da bude pomoćna trupa američkog imperijalizma u nesmiljenu ratu protiv islamsko-arapskoga svijeta, ne sluti na dobro”, rekao je na kraju predavanja Mladen Schwartz. I.I.

Mladen Schwartz, pripadnik hrvatske desnice do Drine, a Bosne i Hercegovine na moru”, rekao je Mladen Schwartz.

38

Budućnost islama
Islam je, kao i sve velike religije, u današnjem svijetu izložen pogibelji sekularizacije, što znači zamiranju teokratskih, ortodoksnih, i uopće militantnih dimenzija te vjere, pa, u islamskom slučaju, i šerijatskoga prava, itd. S druge strane, aktualna je tendencija povrata korijenju i temeljima, općenito zvana fundamentalizmom. Komunizam kao čimbenik suzbijanja islama i ostalih velikih religija više ne postoji. Schwartz je naglasio da je podliji i spretniji neprijatelj onaj liberaldemokratski, koji se danas očituje kao globalni amerikanizam, kulturalni kao i civilizacijski. Sukob civilizacija na način koji predviđa Huntington nije vjerojatan, ali ga se dugoročno ne može isključiti. “U Europi vjerojatno će jačati snage otpora, radikalne desnice, koja će započeti neku vrstu Reconquiste, ili će alternativa biti posvemašnja afrikanizacija, azijatizacija, pa i islamizacija Staroga svijeta, s posljedicom da u dogledno vrijeme više ne će biti Europe kakvu znamo i kakva je tisućljećima rasla. Neka pobijedi jači i životvorniji”, rekao je Schwartz. I Hrvatska i BiH su danas na određeni način provizorij. Schwartz je naglasio da Hrvatska nije u svojim granicama, te da protuhrvatske, neojugoslavenske snage u njoj nezaustavljivo rastu. Vojska je uni-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Novi svezak “Bošnjačke pismohrane”, godišnjaka BNZH

Podsjetnik budućim generacijama
Sredinom siječnja 2009. u nakladi Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju tiskana je nova, sedma sveska “Bošnjačke pismohrane”, znanstvenog časopisa za povijest i kulturu Bošnjaka u Hrvatskoj. Nova “Pismohrana” prezentira događaje u dvije godine, 2007./2008., u 15 tematski odijeljenih rubrika na 479 stranica. Filip Mursel Begović, glavni urednik “Bošnjačke pismohrane”, u uvodnoj riječi pod naslovom “Duhovi koji nas i danju plaše” progovara o duhovnom i intelektualnom stanju među Bošnjacima u Hrvatskoj. Radakcija “Pismohrane” je pokušala sakupiti tekstove koji će biti trajna vrijednost i korisni kulturno-društveni doprinos, te na taj način opravdati novčanu pomoć i povjerenje Savjeta za nacionalne manjine RH. Ovogodišnja “Pismohrana” je svojevrstan podsjetnik i vodič budućim generacijama, pri čemu govori o dijelu hrvatske povijesti i prisutnosti Bošnjaka u njoj, te poziva na interkulturalni dijalog. “Vjerojatno će naši znameniti umjetnici i znanstvenici prvi, prije od bilo kojeg bošnjačkog političara ili privrednika ući u Europsku uniju. Ma... zapravo, ako bolje promislimo, oni su po svojim vrijednostima oduvijek bili tamo”, kaže Filip Mursel Begović na kraju uvodnog obraćanja čitateljima nikad obimnije i sadržajnije “Bošnjačke pismohrane”. U prvoj rubrici pod nazivom “Simpozij o Muslimanskoj narodnoj organizaciji” predstavljen je naučni skup povodom 100. godišnjice osnivanja Muslimanske narodne organizacije (MNO) – prve političke stranke koja je okupljala Bošnjake i nastojala artikulirate bošnjačke političke interese. Zanimljivo je da prva bošnjačka politička stranka nije osnovana u Bosni i Hercegovini nego u Hrvatskoj, u Slavonskom Brodu, 3. prosinca 1906. godine. Prvi predsjednik MNO bio je Ali-beg Firdus, a program stranke predstavljao je odraz političkih, nacionalnih i ekonomskih prilika u BiH za vrijeme austro-ugarske uprave, ali i dosegnute razine bošnjačkog nacionalnog razvoja tog vremena. Obilježavanjem godišnjice osnivanja stranke organizatori simpozija su željeli dati odgovarajući poticaj sistematskom i institucionalnom pristupu, još uvijek nedovoljno rasvjetljenoj političkoj i naciosku, s posebnim naglaskom na pripadnike bošnjačke nacionalne manjine. Posebno je bogata rubrika “Povijest”. Nasko Frndić u tekstu “Kako su paše vladale Bosnom” čitateljstvu predstavlja “Zapamćenja” fra Grge Martića, franjevačkog svećenika i prosvjetitelja. “Zapamćenja” su djelo posebne memoarske vrijednosti u književnoj baštini bosanskih franjevaca. Vesna Miović i Nikša Selmani u tekstu “Turska kancelarija i Acta Turcarum od vremena Dubrovačke Republike do danas” predstavljaju dio višestoljetne prepiske dubrovačke vlasti s bosansko-hercegovačkim pokrajinskim, sudskim i lokalnim vlastima, s vlastima pokrajina diljem Osmanskog carstva, te sultanom i ministrima Porte. Mnogi arhivski fondovi Državnog arhiva u Dubrovniku svjedoče o specifičnim odnosima i čestim kontaktima Dubrovčana i Osmanskog carstva, a među njima se posebno ističe fond osmanskih spisa pod nazivom Acta Turcarum. Cilj rada je rekonstrukcija sudbine osmanskih spisa tokom gotovo 500 godina. Rahmetli Muhamed i Mubera Ždralović u tekstu “Arabički natpisi na Turskoj kući u Rijeci” pišu o natpisima na arapskom pismu (ukupno 95), biljnim i geometrijskim ornamentima na fasadi zgrade u Rijeci poznate kao Turska kuća ili Casa turca. Bila je vlasništvo Nikolaia Nikolaki Effendi de Nikolaidesa, dugogodišnjeg osmanskog diplomatskog i trgovačkog predstavnika u Španjolskoj, a potom konzula u Rijeci od 1898. godine. Cjelokupno znakovlje na fasadi odraz je utjecaja i prožimanja civilizacija, te jedinstven izvor za povijesno-umjetnička i kulturna istraživanja. U tekstu “O Hrvatsko-turskom društvu u Rijeci” Ante Simonić i Esma Halepović-Đečević pišu o osnivanju i aktivnostima Hrvatsko-turskog društva prijateljstva, koje djeluje od 30. listopada 1995. godine. U rubrici “Graditeljstvo” Edin Jahić odgovara na pitanje u kojoj su mjeri religijske odrednice bitne u traženju izraza u islamskoj religijskoj arhitekturi. U kontekstu istraživanja arhitektonskog jezika džamije, u članku “Opći principi i pretpostavke arhitekture džamije” navode se fundamentalne duhovne pretpostavke, čije je razumijevanje važno želimo li cjelo-

nalnoj povijesti bošnjačkog naroda. Na simpoziju su obrađene sljedeće teme: geneza i djelovanje MNO; karakter i dometi bošnjačke politike za vrijeme austrougarske uprave; politika i inteligencija u Bošnjaka; MNO, MNS i druge političke stranke u BiH; bošnjačke političke stranke i nacionalno pitanje do 1940. godine; uloga ličnosti u političkom životu Bošnjaka; politička kultura Bošnjaka. U rubrici “Sociokulturalna istraživanja” predstavljen je izvještaj istraživačkog projekta provedenog u Sisku, u sklopu međunarodnog projekta WaVe – Welfere and Values in Europe (“Blagostanje i vrijednosti u Europi”). Projekt financira Europska komisija, a istraživanje je provedeno u 12 europskih zemalja: Grčka, Finska, Francuska, Hrvatska, Italija, Litva, Njemačka, Norveška, Poljska, Rumunjska, Švedska i Velika Britanija. Istraživanje koordinira Sveučilište u Uppsali (Švedska). Projekt je nastao kao odgovor na natječaj otvoren za istraživanja koja nastoje “bolje razumjeti značaj i utjecaj vrijednosti i religije u društvima diljem Europe, posebice s obzirom na društvene pojave te pojavu europskih identiteta”. Hrvatsku studiju su napravili Marija Geiger, Siniša Zrinščak i Tamara Puhovski, članovi Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu. Studija je zasnovana na dubinskom kvalitativnom istraživanju provedenom u Si-

39

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
vito upoznati što je islamsko u islamskoj arhitekturi. Jahić potencira da u traženju porijekla džamije treba znati da njeno prisustvo u islamu ima dvoznačan izraz: arhetipski koji je prisutan u Kur’anu, dakle božanskog porijekla i ovozemaljski, čiji je arhetip ostvaren, uobličen i materijaliziran u Poslanikovoj džamiji u Medini, 622. godine. U trima različitim rubrikama – “Književni portreti”, “Likovno stvaralaštvo” i “Društveno-politička kretanja” – kroz intervjue je predstavljen rad i životni put četvorice Bošnjaka koji djeluju u Hrvatskoj. U tekstu znakovitog naslova “Volio bih da među Bošnjacima zavlada osloboditeljska istina” predstavljen je Sead Begović (Zagreb, 1954.), pjesnik, književni kritičar i glavni urednik “Behara”, časopisa za kulturu i društvena pitanja KDBH “Preporod”. Begovićeve pjesme su prevođene na 30-ak stranih jezika, a zastupljen je u 40ak antologija, panorama i zbornika suvremene hrvatske poezije, te dvije antologije bošnjačke, odnosno muslimanske poezije 20. stoljeća. U sklopu književnog portreta objavljeni su i tekstovi u kojima o veličini i značaju njegovog poetskog opusa govore poznati književnici i književni kritičari: Slobodan Prosperov Novak, Hadžem Hajdarević, Branko Maleš, Ante Stamać, Nikica Petrak, Željko Kliment i Nanad Rizvanović. U intervjuu pod naslovom “Praktični vjernik likovnih umjetnosti” predstavljen je Hamo Čavrk (Sarajevo, 1950.), grafički umjetnik koji živi i radi u Zagrebu i Novom Mestu. Centralni dio “Bošnjačke pismohrane” zauzimaju Čavrkove grafike (u boji), a predstavljena su i dva teksta priznatih likovnih kritičara: Aleksandera Bassina (“Grafička erupcija Hame Čavrka”) i Margarite Šimat (“Nadomak Terrae incognitae – dva desetljeća rada Hame Čavrka”). U rubrici “Društveno-politička kretanja” predstavljeni su Faris Nanić (Zagreb, 1964.) i Sulejman Čičić (Prijepolje, 1924.). U intervjuu pod naslovom “Dobio sam šansu ostaviti svoj trag na djelima koja traju” Faris Nanić, građevinski inženjer, pisac, novinar, urednik, direktor u nekoliko izdavačkih i novinskih kuća, potpisnik inicijative za osnivanje SDA, bivši politički tajnik SDA Hrvatske, te osnivač i dugogodišnji glavni urednik “Preporodovog Journala”, govori o mnogim temama bitnim za bošnjačku prošlost, sadašnjost i budućnost u Hrvatskoj i BiH. Izvod iz njegovog intervjua objavljujemo u ovom broju “Journala”. Sulejman Čičić, jedan od najstarijih, najistaknutijih, najangažiranijih i najuspješnijih Bošnjaka u Hrvatskoj o svome životu progovara u osobnom, iskrenom i emotivnom monoviewu pod naslovom “Valjalo je živjeti u dobru i zlu sve ovo vrijeme”. U rubrici “Sjećanja”, svojevrsnom In memoriamu, oprostili smo se od dvojice Bošnjaka koji su svojim radom i djelom zadužili bošnjački narod: književnika Nusreta Idrizovića (Bijelo Polje, 1930. – Zagreb, 2007.) i Muhameda Ždralovića (Ždralovići kod Bugojna, 1944. – Zagreb, 2007.), orijentalnog filologa, povjesničara kulture, kodikologa i dugogodišnjeg glavnog urednika “Behara”, časopisa za kulturu i društvena pitanja KDBH “Preporod”. Amina Alijagić, članica redakcije “Preporodovog Journala” i studentica Pravnog fakulteta u Rijeci, u rubrici “Pravo” piše o presudi Međunarodnog suda pravde u Den Haagu. U tekstu “Dok se slonovi igraju, mravi stradaju” analitički, argumentirano i pravno utemeljeno progovara o skandaloznoj presudi ICJ-a od 26. veljače 2007. godine povodom tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore za kažnjavanje za izvršeni genocid i zločine nad Bošnjacima od 1992. do 1995. godine. Nekažnjavanjem počinitelja Međunarodni sud (ne)pravde prekršio je Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju genocida jer je tokom prethodnog rata postojala namjera uništenja bošnjačkog naroda. Tu činjenicu potvrdio je Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju u svojim presudama, te Kongres i Senat SAD-a u svojim Rezolucijama. U rubrici “Časopisi” Edhem Muftić i Ismet Smailović predstavljaju “Putokaz” – list za društvena i književna pitanja, glasilo bošnjačke intelektualne ljevice koje je izlazilo od 1937.–1939. godine u Zagrebu. Izdavač, vlasnik i odgovorni urednik bio je Šukrija Huskić, a urednik Hasan Kikić. “Putokaz” je relevantan teorijski izvor trajno vezan uz proces emancipacije i konstituiranja bošnjačke nacije u periodu između dva svjetska rata. U “Prikazima i kritikama” objavljeni su kritički prikazi dvije knjige koje su objavljene u nakladi BNZH (monografija “Tahir Mujičić”, u suradnji s Kapitol d.o.o. i “Alem-kamen” Semke Alagić), te monografije “Turska kuća – Casa Turca u Rijeci”. U rubrici “Svjedočanstva” predstavljen je životni put i stvaralaštvo Jusufa Suljanovića (Dževar kod Sanskog Mosta, 1939.), umjetnika koji je diplomirao na smjeru likovna umjetnost – književnost, jednog od mnogih bh-intelektualaca i umjetnika koji su uslijed rata i etničkog čišćenja od 1992.–1995. napustili BiH, te sada žive i stvaraju u egzilu (Švedska). Na šest stranica u boji u “Pismohrani” su predstavljene Suljanovićeve slike. U rubrici “Obljetnice i jubileji” zabilježena su tri iznimno važna događaja za Bošnjake i muslimane u Hrvatskoj: svečana proslava povodom 40. obljetnice osnivanja Islamske zajednice u Sisku, te dva simpozija u Islamskom kulturnom centru u Zagrebu (“Doprinos Islamskog centra u Zagrebu uključivanju muslimana u suvremene europske tokove – osvrt i perspektiva” – 2007. godine i “Tragom uspješnog rada dr. Ahmeda Smajlovića” – 2008. godine). Osim toga, u tekstu pod naslovom “Bošnjačka stvarnost” prezentirani su izvodi iz referata sa stručnog skupa “Bošnjaci u Hrvatskoj”, održanog 2008. godine u Rijeci u organizaciji Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske (SABAH). Posljednje dvije rubrike u “Bošnjačkoj pismohrani” – “Događanja i djelatnosti BNZH” i “Dokumenti BNZH” - vezane su uz događaje, djelatnosti i dokumente BNZH u periodu 2007./2008. Fuad Ahmetspahić u tekstu “Ništa nas ne smije iznenaditi” govori o kulturno-umjetničkom amaterizmu Bošnjaka u Zagrebu od jeseni 1992. godine do danas, s posebnim osvrtom na Ansambl bošnjačkog folklora “Bosana” koji djeluje pri BNZH. Salih Demirović piše o impresijama s gostovanja Folklornog ansambla BNZH u Turskoj (“Sanli Urfa – grad Pejgambera”). U prostorijama BNZH u Ilici 54 u Zagrebu u proteklom periodu održane su brojne kulturne priredbe i društveno-politička događanja: izložba fotografija “Bosanska impresija” i projekcija filma o Tuzli “Grad na zrnu soli”; zajednički skup predstavnika bošnjačkih asocijacija s područja RH povodom presude Međunarodnog suda pravde u Haagu; koncert klasike i sevdah Samira Nurkića i njegovih prijatelja; dodjela novih stipendija Fonda za stipendiranje “Salim Šabić”; tribina “Bošnjaci i Nezavisna Država Hrvatska”; izložba fotografija “Tuzlanske džamije na fotografijama Mustafe Terzića”; skupštinska zasjedanja Bošnjačke nacionalne zajednice; izložba fotografija Zijaha Gafića “Epilog” i “Muslims of New York”. Osim toga, predstavljen je početak procesa bratimljenja dvaju gradova – Bjelovara i Visokog, te nastavak institucionalnog organiziranja Bošnjaka u Dubrovniku (Osnivačke skupštine ogranaka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske i Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske). Na kraju “Bošnjačke pismohrane” prezentirani su dokumenti BNZH – Izvještaji o radu i Zapisnici sa skupštinskih zasjedanja. I.I.

40

J O U R N A L

HRVATSKA Što je zajedničko Gazi, Židovima, muftiji Omerbašiću, Šemsi Tankoviću, Vedrani Rudan, Aleksandru Tolnaueru i Domagoju Margetiću?

Muslimani i Židovi u centru hrvatskog medijskog cirkusa
Osoba koja je najljuće reagirala na prosvjed pred Zagrebačkom džamijom i Tankovićev govor u kojem on uspoređuje Gazu i holokaust bio je desno orijentirani novinar Domagoj Margetić koji se na web portalu “Necenzurirano” pretplatio na blaćenje Bošnjaka, islamskih institucija i njenih djelatnika u Hrvatskoj. / Pitanje Gaze i ubijanje nedužnih civila odjednom se prebacilo na pitanja o antisemitizmu. Dakle, kao da je Vedrana Rudan postigla kontraefekt i pomogla Židovima da ponovno uskoče u ulogu žrtve. Filip Mursel Begović

Ispred Zagrebačke džamije, 2. siječnja 2009. godine, održan je mirni protest protiv ubijanja civila u Gazi u Palestinskoj samoupravi. Prosvjed solidarnosti s palestinskim narodom organizirali su Medžlis islamske zajednice Zagreb, Zajednica hrvatskih građana porijeklom iz Palestine i nevladina udruga “Crvena akcija”. Nekoliko stotina sudionika, u duhu sličnih prosvjeda širom svijeta, oštro je osudilo krvoproliće u Gazi i tražilo hitan prekid vojnih operacija izraelske vojske. Sudionici skupa prigodno su nosili palestinske zastave, transparente i fotografije s poginulom palestinskom djecom. “Kada će djeca Palestine početi živjeti kao ostala djeca?”, “Auschwitz = Gaza” i “Genocid u Gazi” bili su samo neki od natpisa na transparentima. Na skupu je osuđena politika Izraela kojoj potporu daje SAD, ali i neke druge države. Aktivisti “Crvene akcije” nosili su plakate potpore iračkom novinaru koji je gađao Busha cipelama; “Sloboda za alZaidija, sloboda za Irak” i palestinskom borcu za slobodu koji je trenutno u izraelskom zatvoru; “Sloboda za Sadata, sloboda za Palestinu”. “‘Zaustavite krvoproliće i nedužno stradavanje civila” poruka je koja se iz sveg glasa mogla čuti na mirnom prosvjedu.

41

Podrška pravednoj borbi palestinskog naroda smiju! Nadam se da će naš i moj glas pomoći”, riječi su učenice zadnje generacije Zagrebačke medrese. Doktor Zaki Ahel, u ime Zajednice Palestinaca osudio je terorizam izraelske države: “U šest dana je ubijeno više od četiristo nedužnih civila. Više od 60% nastradalih su djeca i nemoćni starci. Više od 2.000 ljudi je teško ranjeno. To je nečuveno! Tako nešto se nije desilo od Drugog svjetskog rata. Apeliramo na svijet i sve ljubitelje mira – zaustavimo krvoproliće!”. Palestinsko pitanje je pitanje svjetske krize i njegovo nerješavanje može imati globalne posljedice, upozorio je predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj muftija Ševko ef. Omerbašić: “Mi osuđujemo ono što čine izraelski avioni nad nedužnim narodom. Osuđujemo i nasilje koje dolazi s palestinske strane. Tražimo da se to pitanje konačno počne ozbiljno rješavati.” Najnovije slike patnje iz Gaze, samo su još jedno poglavlje šezdesetogodišnje tragedije palestinskog naroda, rekao je Nikola Vukobratović iz “Crvene akcije”: “Ta tragedija nije samo problem Palestinaca, već je to problem cijelog svijeta. Jer, niti jedan narod ne može biti slobodan dok god tlači drugi narod. Ne može biti mira u svijetu dok god je ijedan narod porobljen.

Govori pred Zagrebačkom džamijom
“Ja sam Ghalia Hamad, porijeklom Palestinka. Došla sam ovdje kako bih izrazila svoj stav o onom što se događa u Gazi. Po meni je to genocid i krvoproliće. Takve stvari se ne smiju događati. Ne

J O U R N A L

HRVATSKA
Ovo što se događa posljednjih dana samo je mali dio ove tragedije koja traje više od pola stoljeća. Ovo je problem cijeloga svijeta i ova akcija danas je dio svjetskog pokreta koji za svoj krajnji cilj ima oslobođenje naroda i mir u cijelome svijetu.” Skupu se prigodno obratio i Adnan Omanović koji je primijetio da su događanja u Gazi uvreda za cijelo čovječanstvo: “Nevjerojatno je da se ovakvo krvoproliće dešava, a da nitko ništa ne poduzima. To je jedna velika sramota za sve ljude koji to trpe i koji stoje iza tog genocida.” jaju bez milosti civile. Uoči Drugog svjetskog rata, uz blagoslov talijanskih i njemačkih fašista ili, točnije, 28. travnja 1937. godine ruši se baskijska Guernica i ubijaju se tisuće nevinih civila. Potom slijede teroristički zločini koji pogađaju London, Coventry, Rotterdam i Varšavu, koje je najveći zločinački um 20. stoljeća (Adolf Hitler) želio pretvoriti u prah i pepeo. Govorit ću o Varšavskom getu jer to što se danas odigrava u Gazi jest preslika onoga što se događalo u Varšavskom getu. Varšavski geto bio je najveći od izoliranih dijelova gradova (geta) u koje je nacistički režim krajem 1930-ih i početkom 1940-ih zatvarao Židove u okviru holokausta na području Njemačke i okupiranih zemalja. U getu je došlo do velikog ustanka, koji je jedini organizirani i masovni otpor Židova holokaustu. Jedan dio grada bio je posve izoliran gradnjom zidova, zazidavanjem vrata i prozora na zgradama itd. Iz njega su iseljeni drugi stanovnici i prisilno smješteni Židovi. Sredinom 1942. tu je bilo stiješteno pola milijuna ljudi, trpeći od oskudice, bolesti i drugih nepogoda. U srpnju 1942. započeta je deportacija u logore smrti, a u travnju 1943. ostala je polovica prvotnog broja. 18. travnja 1943. dolazi do očajničkog ustanka. Slabo naoružani ustanici pružali su otpor sve do kraja svibnja i konačno se SS odlučio na sustavno spaljivanje cijelog geta. 20.000 preživjelih odvedeno je u logore smrti. Palestinska Gaza doživljava u punoj mjeri sudbinu Varšavskog geta. Samo su uloge zamijenjene. U Varšavi zločine su činili njemački fašisti, a žrtve su bili Židovi. Danas u Gazi zločinci su vojnici države Izrael uz svesrdnu pomoć Amerike i nekih europskih zemalja a žrtve su Palestinci čija je krivica samo stoga jer žele živjeti u svojoj zemlji, svojoj domovini – Palestini. Prisjetimo se američkih osvetnika iz Drugog svjetskog rata kada su 13. i 14. veljače 1945. u potpunosti uništili Dresden zajedno s njegovim stanovnicima. ‘Molite za mene’, cinički je zavapio tadašnji američki predsjednik Harry Truman nakon što je donio odluku da se atomskim bombama ‘opamete’ Japanci Hirošime i Nagasakija. Sjetimo se zločina u Vijetnamu, Kambodži, Hrvatskoj (Vukovar), Bosni i Hercegovini (Srebrenica) i diljem svijeta. Uvijek se pod blagoslovom najjačih svjetskih sila odigravaju zločini nad nevinim civilima. Upućujemo poruku svim ljudima dobre volje. Dosta nam je gledati ubijanje nevinih civilnih žrtava. Želimo mir! Mir Palestini sada!”,zavapio je ispred okupljenih saborski zastupnik Šemso Tanković.

“Necenzurirani” Domagoj Margetić napada Tankovića i muftiju
Nakon prosvjeda zastupnik Tanković je zasluženo dobio dvije stranice u tjedniku “Globus”, gdje je objavljena njegova fotografija s bijelom golubicom koja mu uzlijeće s ramena. Tekst je opremio novinar Nedžad Haznadar. Međutim, u medijima je bilo različitih reakcija. Osoba koja je najljuće reagirala na prosvjed i Tankovićev govor bio je novinar Domagoj Margetić koji se na web portalu “Necenzurirano” pretplatio na blaćenje Bošnjaka, islamskih institucija i njenih zaposlenika u Hrvatskoj. Stranica desničarskog usmjerenja u svojim prilozima građanima navodno donosi pravu istinu o događanjima na političkoj sceni. Podsjetimo da je od Haaškog tribunala, zajedno s još tri novinara, optužen za otkrivanje imena zaštićenih svjedoka na sudu u Haagu. Godine 2007. Margetić je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 10.000 eura te kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Margetić je već u nekoliko navrata, bez konkretnih dokaza, prozivao djelatnike Islamske zajednice u Hrvatskoj za povezanost s međunarodnim terorizmom. Na istoj stranici taj novinar je neargumentirano napadao i bivšeg urednika “Preporodovog Journala”, Farisa Nanića, kao jednog od organizatora atentata na Franju Tuđmana i organizatora namještanja dokaza protiv hrvatskih generala na Haaškom tribunalu. U svom novom posve neutemeljenom tekstu, povodom protesta pred Zagrebačkom džamijom, otišao je predaleko. Dok cijeli svijet opravdano zajednički protestira protiv izraelske politike spram Palestinaca, Margetić izvlači sulude poveznice protesta u Zagrebu s Hamasom. Ustvrdio je da se “nije radilo o nekakvom okupljanju tobože nekih udruga civilnog društva, nego se radilo o međunarodnoj akciji protiv Izraela koju je organizirao i na koju je pozvao Hamas”. Dakle, po Margetiću, akcija Dan gnjeva kojoj se pridružio i koalicijski partner Vlade Ive Sanadera, zapravo je bila akcija podrške terorističkim metodama koje Hamas već desetljećima koristi protiv Izraela. Tankovićev govor Margetić bez imalo srama naziva “džihadističkom retorikom Sanaderovog koalicijskog partnera u Vladi i Saboru”. Njegova znanstvena fantastika tu ne prestaje jer će dodati da su “Tanković, Omerbašić i njihove organizacije i institucije, SDA, Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, Islamski centar u Zagrebu, Merhamet, bili sastavni dio islamske terorističke infrastrukture na Balkanu

Šemso Tanković ističe poveznice Gaze i holokausta
U medijima je najviše zanimanja privukao emotivni govor saborskog zastupnika bošnjačke, crnogorske, slovenske, albanske i makedonske manjine, prof. dr. Šemse Tankovića, koji je usporedio aktualna stradanja Palestinaca u opkoljenoj Gazi sa nacističkim zločinima nad Židovima u Varšavskom getu. Ali dok je izraelsku vlast bez zadrške osudio, naglasio je da se svi Izraelci ne slažu s njenim postupcima. Zbog krajnje neprimjerenog pisanja nekih medija o tvrdnjama zastupnika Tankovića, važno je da ovom prigodom citiramo veći dio njegovog govora: “Uvaženi gosti, dragi prijatelji! Umjesto novogodišnjeg mira posredstvom svjetskih medija gledamo kako barbari uništavaju Palestince koji se punih 60 godina bore za svoje pravo da žive u svojoj domovini. I dok mediji pod američkom kontrolom daju naglasak na slavlja povodom 2009. godine vidimo da studenti mnogih zemalja ustaju protiv takve politike. Hvala grčkim, japanskim, turskim, francuskim, talijanskim i mnogim drugim studentima koji jasno kažu da žele pravedan mir, a ne mir po diktatu jačih, bezobzirnijih i koji u ovom trenutku imaju podršku SAD i država koje ona kontrolira. Hvala na isti način slobodoumnim Židovima koji danas u Jeruzalemu prosvjeduju protiv divljanja izraelske soldateske u Gazi. Hvala studentima koji su kao 1968. godine bili i ostali glas razuma. Hvala im jer su upravo oni bili ti koji su zaustavili divlji američki stroj koji se obrušio na narod Vijetnama. Njihov poziv za mir urodio je tada plodom. I mi danas dižemo glas razuma jer nam je dosta medijskih istupa i tekstova onih koji pravdaju zločine svojih država protiv slabijih i barem u ovom trenutku nemoćnih. Od Troje i Kartage preko Rima pa sve do danas jači i bezobzirniji ubi-

42

J O U R N A L

HRVATSKA
tijekom 1990.-ih godina…”, nadalje, obznanit će Hrvatskoj da su “upravo Tanković i Omerbašić bili dio mreže suradnika globalne terorističke mreže u Hrvatskoj i BiH”. Vođen tim idejama Margetić će zaključiti da “Zagrebačka džamija pred kojom se danas odigravala ova Hamasova akcija, bila je 1990-ih godina pretvorena u pravi teroristički logistički centar”. Očito da je Margetić, osim što ima bujnu maštu, od neke više instance instrumentaliziran i upućen da piše tekstove protiv Islamske zajednice u Hrvatskoj i njenih djelatnika. će čak napisati pismo - Hvala Židovi na takvoj milosti! Ako to nije priča ne znam što je priča. Na CNN-u je nećete vidjeti.” Nakon sporne izjave prikazan je spot sa slikama i imenima poginule palestinske djece, a Rudanica je dodala: “Iz toga može vidjeti koliko može biti opak dim iako je samo pizdin dim!” Nakon velike medijske hajke na komentare kontroverzne umjetnice u emisiji “IN magazin” Nova TV javno se ispričala židovskoj zajednici i svima koji su se mogli naći uvrijeđeni zbog komentara gošće komentatorice Vedrane Rudan navodeći da je u toj emisiji ona iznijela isključivo svoje osobno stajalište, a nikako i ni u kojem slučaju stajalište Nove TV. “Vedrana Rudan je u svojim izjavama o židovskom narodu govorila rječnikom koji nikako nije u skladu s etičkim i novinarskim normama”, navodi u priopćenju Nova TV. Zbog svega, kako se navodi u priopćenju, Nova TV više neće prikazivati rubriku Vedrane Rudan. Jednostavnijim rječnikom Rudanica je dobila otkaz, a u medijima se počelo šaputati da je vlasnik Nove TV Židov. Također, po internetu je počeo kružiti popis utjecajnih hrvatskih Židova. Priznat ćemo da takvi popisi zaista mogu ličiti na prozivku pred deportaciju. Pitanje Gaze i ubijanje nedužnih civila odjednom se prebacilo na pitanja o antisemitizmu. Dakle, kao da je Rudanica postigla kontraefekt i pomogla Židovima da ponovno uskoče u ulogu žrtve. Većina hrvatskih kolumnista je imala svoje viđenje situacije, ali Rudanica nije odustala te se u priopćenju poslanom Hini osvrnula na raskid suradnje s Novom TV zbog njezina priloga. U priopćenju navodi: “Ja, Vedrana Rudan učinila sam strašan zločin. U jednoj TV emisiji objavila sam imena i prezimena ubijene palestinske dječice iz Gaze. Zbog toga sam dobila otkaz. Bojim se. Molim one koji su mi dali otkaz da budu milostivi. Ne ubijte mi djecu, ne razvalite mi kuću raketom. Zahvalna Vedrana Rudan.”

Paranoja koja osuđuje na pogubnu šutnju
Dakle, muslimani moraju šutjeti, jer ako progovore, i ne daj Bože još se i okupe na zajedničkom protestu zajedno s građanima Hrvatske, postaju teroristi. Ako bi povjerovali Margetiću mogli bi zaključiti da je bošnjačka i islamska zajednica u Hrvatskoj grupa do zuba naoružanih terorista koja je u stalnom planiranju nekih opasnih protudržavnih radnji. Takvo širenje paranoje može se primijetiti, iako između redaka i u tišem tonu, u nekim dnevnim hrvatskim listovima. Možda se zbog te paranoje i medijskog povećala pod kojim se često nalaze, naši intelektualci ne usuđuju dati svoju ocjenu kada je na javnoj tapeti aktualna islamska problematika. Čini se da je takav strah neopravdan i za nas poguban jer kada mi šutimo našu sliku u javnosti kreiraju tipovi iz tamnog desničarskog vilajeta poput Margetića, ali i oni intelektualni islamofobi s priznatim društvenim i kulturnim pedigreom. Muslimani u Hrvatskoj tada izgledaju kao grupa neukih, slaboumnih i dezorijentiranih ljudi koja ne može artikulirati osnovna pitanja identiteta, a kamoli se uključivati u rasprave o geopolitici i njenim centrima moći. Primijetit ćemo da je jedini propust organizatora skupa u tome da je protest trebalo organizirati u centru Zagreba. Uz dobro medijsko obavještavanje vjerojatno bi skupu nazočilo kudikamo više građana, a možda bi nas Margetić poštedio svojih zaključaka i ne bi povezivao Islamsku zajednicu s Hamasom. S obzirom na reakcije građana Hrvatske, koji su u većini osudili izraelsku agresiju, moglo se očekivati veliki broj protestanata. Bez obzira na to, protest je urodio plodom jer se pokazala solidarnost i volja da se nešto učini. Ostaje pitanje zašto je Islamska zajednica, zajedno s udrugom Crvena akcija, dakle, skupinom entuzijastičnih i na globalističke pojave

Vedrana Rudan gnjevnih mladih ljudi, jedina organizirala takav skup. Zašto taj skup nije, za institucije nevladinih udruga, bio samo povod i okidač da se organizira nešto puno veće, nećemo nikada saznati. Hrvatska u vrijeme recesije očito ima drugih briga.

Vedrana Rudan citira Anu Frank
Šemso Tanković nije bio jedini koji je uzburkao javnost usporedivši Gazu i holokaust. Dok su reakcije na Tankovićev govor bile iz krajnje desničarskog kuta jedan komentar kontroverzne književnice i novinarke Vedrane Rudan do temelja je uzburkao hrvatsku javnost. Naime, Rudanica je u emisiji “IN magazin” Nove TV izjavila: “Baš mi je čudno što ovaj palestinsko izraelski rat nikoga ne uzbuđuje, a Hitler kao da je još živ. Pitam se ovih dana zašto je dim iznad Auschwitza vječni dim, a dim iznad Gaze pizdin dim. Ovo neka ostane među nama. Moj otac je u Jasenovcu pokušavao batom zauvijek riješiti židovsko pitanje. Da li to znači da sam ja dovijeka zločinac, a ovi današnji Židovi su potomci onih Židova koji su letjeli u nebo i bili sapun. Da li su oni zbog toga žrtve dovijeka? Da li su onda Palestinci žrtve žrtve? I vi i ja znate napamet priču o Ani Frank. Meni je najdraža ona njena rečenica: Kad će Židovi najzad prestati biti Židovi i postati ljudi? To je pitanje svih pitanja. Anu znate, a o Jahja Hajeku pojma nemate. To je palestinski dječačić kojeg su ubili Židovi, ali ga nisu pretvorili u mljeveno meso nego je mali imao sreću pa je mrtav ostao u jednom komadu. Onda su Židovi njegovoj noni dozvolili da ga identificira. Nona je bila jako zahvalna i rekla da

43

Aleksandar Tolnauer i Svjetski židovski kongres
Ostaje upitna motivacija istupa književnice sklone različitim oblicima medijskih provokacija. Koliko se koristila aktualnim zbivanjima da bi podigla prašinu i skrenula pozornost na sebe, a koliko je bila iskrena, zna samo ona. Poznato je da nije bila naklonjena gradnji džamije u Rijeci, dakle, nije štedjela ni muslimane. Upitno je zašto nije spomenula da ima Židova

J O U R N A L

HRVATSKA
koji se otvoreno bune protiv izraelske politike što ju je dovelo na sklizak teren poistovjećivanja čitavog naroda sa zločinima jednog režima. Osnovni je, naime, argument protiv izraelske agresije da se na pojedinačan ili gerilski terorizam, ako ga i ima, ne smije odgovarati državnim terorizmom. Sjetimo se samo koliki trud muslimani moraju uložiti da objasne da islam nije teroristički projekt već poslanstvo ljubavi i mira. Nadalje, problematično je i Rudaničino vađenje iz konteksta sporne dnevničke zabilješke Ane Frank. Da nepotrebno ne širimo tekst osvrnuli bismo se na jednu drugu pojavu u slučaju Rudan vezanu uz manjinska pitanja u Hrvatskoj. Naime, zanimljivo je da je Rudaničin komentar osudio predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Aleksandar Tolnauer, zajedno i očekivano sa zagrebačkom Židovskom općinom te Židovskom vjerskom zajednicom Bet Israel u Hrvatskoj. Tolnauer je prozvao Vedranu Rudan za govor mržnje navodeći da je u emisiji Nove TV vrijeđala Židove. “Vedrana Rudan u toj je emisiji izašla s komentarom na rubu govora mržnje, strašnijim od antisemitizma”, ustvrdio je Tolnauer na sjednici saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Rekao je da je Rudan Židovima poručila da “prestanu biti Židovi i postanu ljudi”, te ustvrdio da je uvredljivo govorila o Ani Frank. “Nijedna manjina ne smije biti talac svoje matične države, a u Hrvatskoj je to ne samo jedna manjina”, rekao je Tolnauer, koji nedopustivom smatra i usporedbu rata u Gazi s holokaustom. Rekao je i da je židovska zajednica, čiji je on član, o svemu izvijestila Svjetski židovski kongres te naglasio da Hrvatska ne smije tolerirati takav govor mržnje. U povodu Dana sjećanja na žrtve holokausta Tolnauer je članovima Odbora podijelio publikaciju zagrebačke Židovske općine sa svjedočanstvima preživjelih žrtava. Na svoj protest kao član židovske zajednice i predsjednik Savjeta za manjine Tolnauer ima legitimno pravo, ali ostaje nejasno što mu znači da je njen govor mržnje strašniji od antisemitizma. Što je to po Tolnaueru strašnije od antisemitizma u slučaju Rudan? Možda ubijanje nevine djece? S pravom se pitamo da li predsjednik Savjeta za nacionalne manjine vjeruje u institucije Republike Hrvatske kada zajedno s ostalim utjecajnim Židovima prijavljuje Vedranu Rudan Svjetskom židovskom kongresu? Ako nijedna manjina ne smije biti talac svoje matične države zašto su onda Tolnauer i ostali utjecajni Židovi taoci nekog Kongresa kojemu prijavljuju

Pitanja na koja nije potrebno odgovarati
Pritom ostaje neupitna presudna uloga Savjeta za nacionalne manjine RH u kreiranju kulturne i društvene egzistencije hrvatskih manjina. Razumljivo je da se Tolnauer susreće s raznim problemima vezanim za manjine, neosporan je i trud Savjeta kojemu je on na čelu, ali nejasni su njegovi osobni dvostruki kriteriji kada su u pitanju Židovi. Tolnauer je u Savjetu predsjednik, ali je ujedno i pripadnik židovske manjine te se od ostalih ne razlikuje u pravima. Dakle, ovdje nije riječ o instituciji Savjeta, ovdje je riječ o istupu osobe Aleksandra Tolnauera. Predsjednik Savjeta u nekoj drugoj konstelaciji odnosa može biti Srbin, Čeh, Mađar, Bošnjak, Talijan i Rom. Ukratko, predsjednik Savjeta je predsjednik svim manjinama, a dvostruki kriteriji, kao i povlašteni položaji su apsolutno neprihvatljivi. Židovi, kao što to ukazuje slučaj Rudan, ne smiju biti zaštićeniji od ostalih manjina jer to jednostavno nije pravedno. Svoj holokaust u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata preživjeli su i Srbi, Hrvati na okupiranim područjima za vrijeme Domovinskog rata, Bošnjaci nedavno u Bosni, a bome danas i Palestinci u Gazi! Na kraju, treba li se sada redakcija “Journala” bojati da će joj netko ukinuti sredstva zbog ovakvog pisanja ili ju prijaviti nekom Kongresu? S druge strane, zamislimo da Tanković i Omerbašić, zatim prozvani Mirsad Srebreniković, Osman Muftić i Faris Nanić, slijedeći ponašanje Tolnauera i utjecajnih hrvatskih Židova, ogorčeno prijave Domagoja Margetića Vrhovnom šerijatskom vijeću u Saudijskoj Arabiji, Afganistanu i Iranu? Kako bi se osjećao Domagoj Margetić i da li bi Aleksandar Tolnauer to prešutno odobravao? Ne bi odobravao jer bi se zgražao kao i ostatak Hrvatske. Margetić bi se pritom sakrio u kakvu mišju rupu obavještajnog podzemlja s krajnje desnice koje je, nakon Tuđmanove smrti, marginalizirano i uplašeno svim suđenjima i presudama za ratne zločine, sebe, a ne Hrvatske radi. Tada bi se, slično Rudanici, bojao da neki kadija “džihadističke retorike” na njega ne baci fetvu. Na ova pitanja ionako neće trebati odgovarati jer je poznat stav muftije, kao i stav ostalih prozvanih u Margetićevim tekstovima, o ubijanju nedužnih civila i tzv. islamskom terorizmu. Poznat je i stav svakog iskrenog i pravovjernog muslimana. On po Časnom Kur’anu glasi: tko nepravedno oduzme život jednom čovjeku kao da je ubio cijelo čovječanstvo!

Predsjednik Mesić i Aleksandar Tolnauer Rudanicu? Ako ne žele biti taoci svoje matične države zašto nisu zajednički javno osudili napade Izraela na Gazu i ubijanja nevine djece i ljudi kao što većina muslimana osuđuje terorizam? Zar Tolnauer ne vjeruje da Hrvatska sama ne može stati na kraj jednoj maloj i brbljavoj Vedrani Rudan? Nije dosta što je dobila otkaz? Nije dosta što je reagirao u ime Savjeta? Što je to Svjetski židovski kongres, pitamo se? Većina nas zasigurno ne zna, ali bi se vjerojatno, da nas netko tamo prijavi kao što je prijavljena Rudanica, pobojali za svoj društveni i profesionalni opstanak. Može li taj Kongres biti mjerodavan u ovom medijskom cirkusu? Uz to hrvatski mediji su prenijeli informaciju da je vlasnik Nove TV, Ronald Lauder, ujedno i predsjednik Svjetskog židovskog kongresa. Ova pitanja vjerojatno ne bi trebalo postavljati da predsjednik Savjeta, koliko je poznato autoru teksta, jednako gorljivo brani druge manjine u Hrvatskoj. “Dakle, komentar Vedrane Rudan je na rubu govora mržnje, smatra Tolnauer, ali ostaje pitanje zašto se, primjerice, nije javio kada je zadarski gradonačelnik Živko Kolega skinuo sve zastave sa zadarskog trga zbog samo jedne one srpske. Zašto su sve državne institucije gotovo šutke prešle preko toga, zašto su svi mlakim riječima osudili kamenovanje automobila vlasnika srpskog Hemofarma? Nije li i to govor mržnje?”, s pravom je primijetila Nataša Zečević na web portalu “Javno”. Zašto se jednako glasno ne zauzme za ustavno priznavanje Bošnjaka i Slovenaca te iz sveg grla prosvjeduje protiv ugrožavanja ljudskih prava pripadnika nacionalnih manjina? Zašto se nije javno uključio u spor povratka imovine Pravoslavne crkve u Hrvatskoj i tako dalje? Odgovori na ova pitanja zauvijek bi mogla ostati nejasna.

44

J O U R N A L

HRVATSKA Slovenija uložila veto na nastavak pregovora Hrvatske s Europskom unijom

Zahlađenje odnosa između Hrvatske i Slovenije
Slovenija je optužila Hrvatsku da u pregovaračkim dokumentima navodno pokušava prejudicirati rješenja graničnih sporova. Mnogi misle da Slovenija ovim ucjenjuje Hrvatsku nastojeći rješiti granični spor u svoju korist. Edis Felić

U prosincu 2008. loši odnosi Hrvatske sa susjednom Slovenijom dostigli su vrhunac, kada se raspravljalo o nastavku pregovora o ulasku Hrvatske u EU. Neriješena granična pitanja s našom zemljom Slovenija je odlučila rješavati, mnogi su mišljenja, ucjenom. Kao razlog zbog kojega Slovenci ne daju pristanak na otvaranje i zatvaranje većeg broja poglavlja navodili su da Hrvatska svojim dokumentima u pristupnom procesu prejudicira granice. Francusko predsjedništvo EU-a je početkom prosinca bilo u intenzivnom kontaktu sa Slovenijom, radeći na tekstu izjave kojom bi se zajamčilo da Hrvatska ne prejudicira granice, no nije bilo napretka u tim konzultacijama. Iz onoga što je javnost mogla doznati, Ljubljana traži da se u tekst unesu neki elementi koji bi joj mogli pomoći da kasnije nameće svoje viđenje razgraničenja između dviju država, što je francuskom predsjedništvu i ostalim članicama bilo neprihvatljivo. Hrvatska je pak prihvatila francuski prijedlog kojim bi se jamčilo da nijedan dokument u pregovaračkom procesu neće prejudicirati granicu između Hrvatske i Slovenije. “Sada je prvi korak da i Hrvatska i Slovenija pod francuskim predsjedanjem daju izjave, i mi smo spremni to učiniti, da nijedan dokument neće prejudicirati granice. Više od toga nemam što reći jer sve drugo će se rješavati u prijateljskim odnosima između naših država pred Međunarodnim sudom pravde”, izjavio je premijer Ivo Sanader po dolasku na sastanak čelnika Europske pučke stranke koji se održavao u Bruxellesu, uoči Europskog summita u prvoj polovini prosinca. Premijer Sanader je rekao kako je riječ o europskom načelu kojeg treba prihvatiti i Slovenija, “jer sve drugo što će se dogovarati pred Međunarodnim sudom pravde druga je priča, tamo će svatko donijeti svoje argumente”. U tom smislu protivno je europskim načelima nametati bilateralna pitanja kao

dio pregovaračkog procesa. Na pitanje zašto Slovenija ne prihvaća francuski prijedlog izjave, Sanader je rekao: “Ne znam, to morate pitati njih”, te je dodao da su Bledski dogovor između njega i tadašnjeg slovenskog premijera Janeza Janše prihvatile i oporbe u objema državama. Upitan smatra li da Slovenija ucjenjuje Hrvatsku, Sanader je diplomatski rekao da se tako ipak ne bi moglo reći te da je to “prejaka riječ”. On je tada pozvao da se sačeka do 19. prosinca kada je predviđena Međuvladina konferencija o pristupanju na kojoj bi Hrvatska, ako Slovenija dade pristanak, mogla otvoriti 10 i zatvoriti pet poglavlja.

Francuska inicijativa
Slovenska ustrajnost naišla je i na pritajenu osudu ostalih članica EU, koje su ovaj put stale na stranu države koja je samo kandidat za EU. Nakon Bruxellesa nastavila se diplomatska aktivnost, no obje strane su ostale pri svom stavu. U međuvremenu, krajem prve polovine prosinca, premijer Sanader je boravio u sjedištu UN-a u New Yorku gdje je predsjedao ministarskim sjednicama Vijeća sigurnosti UN-a koje su bile posvećene izraelskopalestinskom mirovnom procesu i problemu piratstva u vodama Somalije. Još na summitu u Bruxellesa francuski predsjednik Nicholas Sarkozy ocijenio je da je Hrvatska ostvarila značajan napredak u procesu pristupanja Uniji, a s njim su se složili i predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso i povjerenik za proširenje Olli Rehn. Premijer Sanader je rekao da kada to govori predsjedatelj EU-a, kao i ostali visoki dužnosnici u Bruxellesu, “onda možemo reći da Hrvatsku očekuje vrlo, vrlo jasna budućnost kada je riječ o članstvu u EU, definitivno i izvan svake sumnje”.

Već 17. prosinca 2008. javnost je saznala za famozni “kompromis” slovenskog premijera Borisa Pahora. On se sastojao u zahtjevu da EU potvrdi kako Hrvatska svoje važeće dokumente ne bi smjela upotrijebiti ni prilikom arbitraže ni u pregovorima sa Slovenijom o granici. To je praktično značilo da bi Slovenija određivala koje će Hrvatska dokaze koristiti, što je i sam slovenski list “Dnevnik” prokomentirao kao postavljanje Sanaderove Vlade u neugodnu situaciju, jer bi to hrvatska javnost doživjela kao kapitulaciju. “To će, bez obzira na ishod, imati trajno negativne posljedice na odnose Hrvatske i Slovenije, duh neprijateljstva koji će nastati biti će teško vratiti u bocu, a u očima europskih partnera nećemo biti ništa vjerodostojniji od Hrvata”, upozoravao je u svom redovnom komentaru u “Dnevniku” ugledni analitičar Vlado Miheljak. On je, analiziravši slovensku vanjsku politiku, rekao da je Pahor kao premijer u potpunom kontinuitetu sa svojim prethodnikom Janšom, pa i kad je riječ o populističkom pristupu koji je slovenska javnost na početku možda doživjela kao trijumf, iako je upitno je li takvo postupanje baš potpuno u skladu sa slovenskim nacionalnim interesima, primjerice gospodarskim i turističkim. Uz ovo Miheljak je upozorio da Francuska kao medijator u sporu između Ljubljane i Zagreba možda djeluje s “figom u džepu”, jer ona i neke druge veće europske države zapravo ne žele brz ulazak Hrvatske u EU, ali nemaju ništa protiv da se sada kao krivac za blokadu pregovora eksponira Slovenija. I na kraju svog komentara Miheljak je duhovito zaključio da se šef francuske diplomacije Bernard Kouchner blamirao izjavom o bizarnom neslaganju Hrvatske i Slovenije oko “samo 25 kilometara mora”. “Na Balkanu se diplomatska sredstva koriste za 25 metara, a za 25 kilometara se puca topovima. Cijela

45

J O U R N A L

HRVATSKA
Slovenija je sada u borbenom raspoloženju, Pahor će dobiti aplauz koji tako voli. Budući da je slovenska politika umjesto diplomatskom suptilnošću zaplet rješavala populističkim prijetnjama, sada je ostala bez manevarskog prostora, postala je nekredibilnim sudionikom balkanske diplomacije”, komentirao je Miheljak. svjedovala”, navodi se u dokumentu. Izražava se i rezerva na 11. poglavlje, koje se odnosi na poljoprivredu, jer je u hrvatskoj dokumentaciji dostavljenoj Bruxellesu spomenut Zakon o lokalnoj i regionalnoj samoupravi, te Zakon o županijama. U njima se navodno spominju “prijeporni zaseoci” na lijevoj obali Dragonje (Škrile, Bužin, Škudelin i Veli Mlin). Slični primjeri spominju se i za druga poglavlja, pri čemu se ističu svi oni slučajevi u zakonskim i podzakonskim aktima, te u njima zemljovidi ili toponimi uz granicu, na područjima koja su za Sloveniju sastavni dio njezina državnog prostora dok se ne sklopi valjan sporazum o granici. Najčešće se ističu zemljovidi u aktima koji se odnose na more i obalu, prijeporni kopneni dio uz Dragonju te na crtu sredine u Savudrijskoj vali, iako se u potonjem slučaju prenosi i hrvatska primjedba da je riječ o privremenoj granici dok se ne postigne konačan granični dogovor sa Slovenijom. Navode se i slovenski diplomatski akti kojima se dokazuje da je Slovenija u svakom slučaju “prejudiciranja granice”, odnosno “jednostranih koraka” u odnosu na stanje 25. lipnja 1991. odmah reagirala diplomatskim prosvjedom. U dokumentu su objavljene preslike nekih hrvatskih zakona i podzakonskih akata koji u tekstu ili prilozima spominju područja za koja Slovenija tvrdi da su slovenska ili barem prijeporna dok se ne postigne bilateralno rješenje, pa stoga Slovenija smatra da ih treba izostaviti iz hrvatske pristupne dokumentacije. Iznesen je i primjer graničnog prijelaza Plovanije, gdje se ističe da je Slovenija svojedobno prosvjedovala zbog gradnje čvrstoga graničnog objekta i dobila pismeno jamstvo negdašnjeg hrvatskog premijera Nikice Valentića da je riječ o privremenu rješenju zbog turističke sezone (inače je neslužbeno prijetilo zatvaranje tog prijelaza u Istri sa slovenske strane). Odluka Policijske uprave u Istri, kojom je Plovanija određena područjem stalnog graničnog prijelaza I. kategorije, navodi se kao primjer da je Hrvatska mijenjala zatečeno stanje na granici. Spominje se da Hrvatska nije isto postupila u slučaju više graničnih točaka sa Srbijom koje su navedene kao “privremene kontrolne točke za cestovni promet”, poput prijelaza Batine - Bezdana, Erdut - Bogojeva i drugih.

Sanader u klin, Pahor u ploču
I nekadašnji glavni urednik tjednika “Mladina” Jani Sever, u komentaru na portalu “Vest”, komentirao je ovaj međudržavni spor slično Miheljaku. “Zvuči neobično da se nekome nametne zabrana korištenja njegovih argumenata u sporu, iako je to moguće, ali samo ucjenom, što stajališta dviju država svakako neće približiti. No, odgoda Hrvatskog ulaska u EU mnogima u Europi odgovara iako to nisu u stanju javno reći”, navodi Sever, koji je ocjenio da zato slovenska “iznuda” ima tihu potporu nekih većih članica Unije. Tu je vjerovatno ona kvaka da su i neke, prateći komentare uglednih slovenskih novnara, države koje su javno nagovarale Sloveniju da popusti, zapravo cijelo vrijeme pasivno promatrale što se događa, ne bi li Slovenci za njih odradili posao. Nakon New Yorka premijer Sanader se sastao s predstavnicima stranaka vladajuće koalicije, ali i opozicije. Nakon sastanka on je izrazio nadu da će Slovenija razmotriti i promijeniti svoju odluku o blokadi hrvatskih pregovora s EU. Sanader je naglasio kako je na sastanku usuglašeno da Hrvatska ni jednim dokumentom ne želi prejudicirati granicu sa Slovenijom, ali i da neće prihvatiti da joj netko drugi zabranjuje dokumente koje će koristiti u postupku međunarodne arbitraže. “To je neprihvatljivo, niti bi to Hrvatska tražila od Slovenije, niti ćemo to prihvatiti”, poručio je Sanader i najavio da će premijerima zemalja članica EU uputiti pismo u kojem će ih izvijestiti da Hrvatska ni jednim dokumentom koje koristi u pregovorima ne želi prejudicirati granicu. Hrvatskoj javnosti poručio je kako nema nikakvih razloga za paniku, jer će Hrvatska, istaknuo je, taj problem riješiti i završiti pregovore do kraja iduće godine. Predsjednik Republike Stjepan Mesić i sve parlamentarne stranke vladajuće koalicije i opozicije dale su punu podršku premijeru Sanaderu. Obzirom na potporu i članica EU, Sanader je ustvrdio da Hrvatska nastavlja svojim putem, odlučna u provedbi potrebnih reformi, kako bi završila pregovore 2009. i postala 28. članicom EU. “Blokada sigurno neće naštetiti Hrvatskoj, ona je može samo usporiti, ali Vlada zna sve što treba učiniti”, rekao je Sanader.

Ivo Sanader, premijer Vlade RH Nakon ovoga Slovenija je blokirala otvaranje pet poglavlja i zatvaranje dvaju poglavlja. Slovenija nije mogla pristati na većinu poglavlja koja su se trebala otvoriti i zatvoriti u pregovorima Hrvatske i EU-a jer, navodno, dokumenti iz hrvatske pristupne dokumentacije prejudiciraju granicu. Blokadom se usprotivila “jednostranim koracima” na graničnoj crti kojima je mijenjano stanje zatečeno osamostaljenjem dviju država, a kad ne bi tako reagirala, Slovenija bi pristala na svršen čin, navodi se u dokumentu koji je objavilo Slovensko ministarstvo vanjskih poslova. “Informacija o primjerima prejudiciranja u pojedinim pregovaračkim poglavljima u okviru pristupnih pregovora Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji” naziv je dokumenta od 50-ak stranica. Od toga se oko polovice odnosi na preslike hrvatskih dokumenata, a polovica na slovensku argumentaciju za blokadu pojedinih pregovaračkih poglavlja.

46

Slovenski argumenti
U materijalu se navodi da Slovenija zbog prejudiciranja granice u dokumentaciji za pet pregovaračkih poglavlja, koja su trebala biti otvorena, i u materijalima za dva poglavlja koja je trebalo zatvoriti, nije dala suglasnost, kao i za još četiri poglavlja u kojima se nije radilo o prejudiciranju granice, već o rezervama prema drugim sadržajima. Primjerice, za 4. poglavlje, koje se odnosi na slobodan protok kapitala, navodi se da je Hrvatska u svom programu upravljanja poljoprivrednim zemljištima u državnom vlasništvu odobrila davanje u najam i prodaju 266.000 hektara zemljišta, što uključuje i dio teritorija koji Slovenija smatra prijepornim, a riječ je o lijevoj obali Dragonje. “Protiv tog pokušaja posezanja, odnosno raspolaganja spomenutim zemljištima na slovenskom državnom teritoriju Slovenija je pro-

J O U R N A L

Kampanja slovenskih medija
Nakon ovog obrazloženja slovenske Vlade, slovenski mediji pokrenuli su kampanju u kojoj se tvrdi da je Hrvatska “problematična država” koja ima granične sporove sa svim susjednim državama, osim s Mađarskom. “Slovenska blokada je pouka

HRVATSKA
za Srbiju”, pisalo je ljubljansko “Delo” u prilogu u kojemu konstatira da Hrvatska s tom državom nakon raspada Jugoslavije još nije sklopila sporazum o granici, pa bi ju Hrvatska na jednak način mogla blokirati u pristupnom procesu. Vodeći slovenski list naveo je neke probleme budućeg određivanja granice na Dunavu, izvodeći usporedbe s granicom između Hrvatske i Slovenije na rijeci Muri, gdje se također katastarska i prirodna granica ne poklapaju u potpunosti, ali i o reakcije nekih dužnosnika i medija u Srbiji povodom slovenske blokade. “Delo” navodi da Hrvatska, osim sa Slovenijom, ima i spor oko granice na moru s Crnom Gorom, dok je ljubljanski list “Indirekt” u svom broju nabrojao sve potencijalne granične sporove sa susjednim državama nastalim na području bivše SFRJ. List podsjeća da se u slovenskom dokumentu, koji je objavilo slovensko Ministarstvo vanjskih poslova, spominje kako Hrvatska većinu graničnih prijelaza prema Srbiji službeno označava kao “privremene”, jer granica još nije potvrđena međunarodnim ugovorom. Pritom se granični prijelaz Plovanija-Sečovlje u Istri navodi kao stalni prijelaz, iako Slovenija smatra da u tom sektoru granica još nije konačna i formalizirana međudržavnim sporazumom. Temeljem toga, list ističe tezu koju su u prošlosti često isticali slovenski političari i tvrdi da su granični sporovi Hrvatske sa susjednim državama “više pravilo nego izuzetak”. Beogradska “Politika” zaključila je da je reakcija Ljubljane na pristupnoj konferenciji s Hrvatskom pokazala “što znači biti punopravna članica, a što samo kandidatkinja”, te da je Slovenija zbog graničnog spora s Hrvatskom u Bruxellesu pokazala odnos koji je u pristupnim pregovorima sa Slovenijom prakticirala Italija. List prenosi i izjavu imenovanog veleposlanika Srbije u Njemačkoj Ive Viskovića kako ne vjeruje da će takav odnos Hrvatska pokazivati prema Srbiji iako je to, kako je dodao u svojoj izjavi, “teoretski moguće”. No, Europska komisija spočitnula je Sloveniji na njezinom vetu i tvrdom stavu koj je pokazala prema hrvatskim težnjama ka EU. Slovenija ovdje ništa nije dokazala, osim da je navela činjenicu da postoje sporovi. Zapravo je cijelo vrijeme nastojala da skrene s teme i izbjegne odgovor na ponudu da sporne činjenice neće prejudicirati konačno rješenje. na proces ulaska Hrvatske među dvadeset i sedmoricu, što slovenski političari nisu mogli progutati. “Europska komisija ne pridaje dovoljno pažnje interesima zemalja članica koje ona predstavlja, nego želi ostvariti rezultate na polju proširenja”, izjavio je slovenski ministar vanjskih poslova Samuel Žbogar novinarima, te je htio uz slovensko stajalište priključiti i neke druge zemlje kazavši kako “mnoge države drže da je kalendar (koji predviđa ulazak Hrvatske u EU 2010.) previše ambiciozan”. To kako druge zemlje gledaju na slovenski veto najbolje oslikava izjava Franca Frattinija, talijanskog ministra vanjskih poslova, koji kaže kako će Hrvatska ući u EU do konca 2010. godine, a Slovenija će povući svoj veto. Istina, izjava je izrečena diplomatskim rječnikom, ali joj je suština takva. “Razgovarali smo s novim slovenskim premijerom Borisom Pahorom koji nam je zajamčio konstruktivan pristup u sporu s Hrvatskom”, izjavio je Frattini te dodao kako je “Italija svjesna da Slovenija, kao europska zemlja, ima pravo vidjeti riješenima svoja bilateralna pitanja. Mi ćemo joj pomoći u tome, ali djelujemo kako bi Zagreb ušao u EU”. Uprkos svemu ovome, slovenski premijer Borut Pahor je za list “Dnevnik” izjavio da je Europska unija danas spremnija slušati argumente njegove vlade o blokadi hrvatskih pristupnih pregovora i dodao kako Slovenija u sporu s Hrvatskom ima sve više saveznika u Europskoj uniji. Na pitanje tko su saveznici Slovenije u blokadi i graničnom sporu s Hrvatskom, Pahor je rekao da ih nema smisla nabrajati, ali je kazao kako ih je “svaki dan sve više”, što je posljedica dokumenta Ministarstva vanjskih poslova kojima Slovenija od jednog do drugog blokiranog pregovaračkog poglavlja dokazuje slučajeve prejudiciranja granice. “Nije istina da zbog blokade trpi međunarodni ugled Slovenije. Naprotiv, pokazali smo dosljednost koja će se isplatiti. Mi ispunjavamo naše obaveze i držimo se riječi, ali da sada nismo reagirali problem bi kao gruda snijega s vremenom izazvao lavinu. Došlo bi do situacije u kojoj bi bio raspisan referendum na kojem bi Slovenci odlučivali o ulasku Hrvatske u EU, a to bi do kraja zatrovalo naše odnose”, rekao je Pahor. Slovenski premijer je dodao da će Slovenija pozitivan signal Hrvatskoj poslati vjerojatnim ratificiranjem hrvatskog pristupnog protokola za ulazak u NATO-savez koji je već upućen u parlamentarnu proceduru. “Ta će ratifikacija pokazati zrelost slovenske politike i bio bih vrlo iznenađen da do ratifikacije u parlamentu ne dođe”, rekao je Pahor. Pahor je rekao da je zajedno s prijašnjim premijerom Janezom Janšom i hrvatskim kolegom Ivom Sanaderom tražio način za izbjegavanje slovenske blokade, kazavši da je Slovenija predložila “zadovoljavajuće rješenje” na koje Sanader nije pristao jer je očekivao da će nova slovenska vlada biti fleksibilnija u tom pitanju, kako je to od nje uostalom i tražila Europska komisija nakon slovenske blokade na prethodnoj pristupnoj konferenciji 30. listopada 2008. No, kazao je Pahor, okolnosti se od tada nisu promijenile, Hrvatska nije povukla sporne dokumente i Slovenija je ponovo “upalila crveno svjetlo” na istim poglavljima. Slovenski je premijer zaključio kako između dviju zemalja zapravo nema većih problema. “Radi se samo o tome da nam je potrebno nešto vremena da te probleme protumačimo europskim kolegama”, kazao je Pahor. Tako su se problemi ovih dviju država prenijeli i u novu 2009. godinu.

47

S kim je zapravo Hrvatska u sukobu
Nakon prazničnih triježnjenja krenulo se u nove rasprave, ali i unutar samih zemalja. “U Europi sada prevladava političko mišljenje da Slovenija blokira Hrvatsku, slično kao što Grčka blokira Makedoniju. Slovenija bi bila u nešto boljoj poziciji da je ostala na kompromisu koji je Hrvatskoj nudila na listopadskoj pristupnoj konferenciji. Ne znam zašto je nova vlada mijenjala taj prijedlog”, rekao je bivši slovenski premijer Janez Janša, predsjednik Slovenske demokratske stranke (SDS) koja u novom parlamentu ima najviše mandata nakon Socijalnih demokrata (SD) sadašnjeg premijera Boruta Pahora. Janšina je Vlada tada blokirala ista poglavlja Hrvatske kao i sadašnja Pahorova, zbog navodnog “prejudiciranja granice” u priloženim hrvatskim dokumentima, ali je po tvrdnjama Janše ponudila mogućnost Hrvatskoj da “sporna poglavlja” otvori pod uvjetom da do njihova za-

Europska komisija na strani Hrvatske
Slovenija je bila ljuta na Europsku komisiju, koja joj je spočitala stavljanje veta Borut Pahor, slovenski premijer

J O U R N A L

HRVATSKA
tvaranja povuče spornu dokumentaciju. Pahorova vlada kao uvjet za deblokadu postavlja povlačenje sporne dokumentacije ili izjavu da je Hrvatska neće koristiti u pregovorima s EU niti na mogućoj arbitraži ili pred sudom. “Hrvatska je u listopadu odbila tekst izjave koju je ponudila moja Vlada, ali Europa tada nije reagirala kao sada jer je naša formulacija bila dobra i nitko nije razumio zašto ju je Hrvatska odbila”, rekao je Janša. No, čini se da su Slovenci promijenili taktiku. Da bi Hrvatskoj psihološki otežala, a istovremeno oživjela EU-solidarnost, Janša je ukazao da Hrvatska nema spor sa Slovenijom, nego sa EU, odnosno Hrvatska nije u blokadi sa svojim pregovorima zbog Slovenije nego zbog Europske unije kao cjeline. “Slovenija je do sada kod svakog pregovaračkog poglavlja pokušavala riješiti otvorena pitanja između Europske unije i Hrvatske, uključujući i interese Slovenije kao dijela EU”, rekao je Janša, tvrdeći da interes EU nije “nešto imaginarno” nego je to “interes svih njenih članica”, a Slovenija je dio EU. “Naš interes ujedno je i europski interes i obrnuto. Tu involvirane strane nisu Slovenija, Hrvatska i EU, kako se ponekad pokušava prikazati. Tu postoje samo dvije strane - EU i Hrvatska. Slovenija nastupa kao dio Europske unije”, rekao je Janša. Janša je rekao da u slovenskoj politici postoji konsenzus da arbitražno, odnosno sudbeno rješenje graničnog spora s Hrvatskom nije moguće ako Hrvatska ne pristane da se pri tome uvaži tzv. princip pravičnosti, što znači da bi Sloveniji pripao cijeli Piranski zaljev i izlaz na otvoreno more. Već sutradan je premijer Pahor dodatno pokazao slovensku odlučnost rekavši da bi bilo potpuno pogrešno misliti da će pritisak na Sloveniju pridonijeti nekakvu rješenju. “Ako se okolnosti ne promijene, neće se promijeniti ni naše stajalište”, upozorio je u razgovoru sa stranim novinarima. On je poručio da Sloveniji u sporu s Hrvatskom nije potrebna pomoć drugih članica Europske unije. Istodobno je upozorio Češku, koja predsjeda EU-om, da ne zanemaruje slovenske interese pri mogućem pokušaju rješavanja spora. “Pozivam češko predsjedništvo da opet ne zanemaruje slovensko stajalište”, rekao je Pahor, podsjetivši da ni Francuska za predsjedanja EU-om u prosincu 2008. nije uspjela u pokušaju da riješi spor. No, on je ujedno poslao poruku i našoj zemlji rekavši kako “naši kolege u Zagrebu podcjenjuju našu poziciju. Hrvatska očito nije spremna uvidjeti da je Slovenija članica Europske unije”, naglasio je osvrćući jih kolega, protivi ulasku Hrvatske u paketu zajedno s balkanskim državama. Najavio je da će potkraj siječnja 2009. slovenskom parlamentu predložiti ratifikaciju pristupnog ugovora Hrvatske s NATOom. “To je znak da Slovenija nema ništa protiv Hrvatske”, zaključio je Pahor. Hrvatska reakcija uslijedila je dan kasnije. “Isti granični spor koji Hrvatska ima s Slovenijom, Slovenija je imala s nama i kad je ona ulazila u EU. Prema tome, treba malo i principijelnosti”, kazao je predsjednik Mesić, dodajući da “Slovenija nije problem Hrvatske, već je ona problem Europske unije. Neka Europska unija o tome vodi računa”. Istaknuo je da Hrvatska ne može prihvatiti slovenski zahtjev da cijeli Piranski zaljev pripadne Sloveniji, te dodao kako je Badinterova komisija decidirano rekla da granice bivših jugoslavenskih republika postaju granice novostvorenih država. On smatra da se hrvatsko-slovenski granični problem može riješiti arbitražom Međunarodnog suda pravde u Haagu (ICJ), ili da se spor jednostavno “zamrzne” kao što ga imamo “zamrznutog” s Crnom Gorom. Podsjećajući na kraj Drugoga svjetskog rata, kada je bilo izvjesno da će sile osovine izgubiti rat, Mesić je kazao da su tada partizanske jedinice u stopu pratile njemačke i kvislinške formacije u povlačenju, te da su se između njih još vodile žestoke bitke. “Slovenske partizanske jedinice su se orijentirale prema austrijskoj granici, a hrvatske jedinice su vodile teške bitke u Istri sve do Trsta i osvojile Trst”, rekao je te dodao da su hrvatske partizanske postrojbe oslobodile i prostor koji danas pripada Sloveniji. “Da hrvatske jedinice nisu oslobodile taj prostor, danas bi Slovenija gledala more s jedno 20 kilometara”, smatra Mesić. Hrvatski premijer Ivo Sanader odlučio je da pozove slovenskog premijera Boruta Pahora na jednu od utakmica Svjetskoga rukometnog prvenstva koje se održavalo u Hrvatskoj, u pokušaju da se prevlada zastoj nastao zbog slovenske blokade hrvatskih pristupnih pregovora s EU-om. “Pozvat ću premijera Pahora da dođe na jednu utakmicu rukometnog Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj. Ovo nije velik događaj samo za Hrvatsku nego i za naše susjede. Prema tome, ako ga zanima rukomet, ja ću ga rado pozvati”, rekao je Sanader. Hrvatski premijer ponovno je pozvao da se neriješeno pitanje granice iznese pred međunarodnu pravnu instituciju te da se obje zemlje obavežu da će prihvatiti odluku tog tijela. “Već 18 godina se bilateralno pregovara i ne može se riješiti to pitanje. Posto-

Janez Janša, bivši predsjednike Vlade Republike Slovenije se na zahtjev predsjednika hrvatske Vlade Ive Sanadera da se sastanu uz prisutnost predstavnika Europske unije.

Haj’ ti kod mene. Neću, haj’ ti kod mene!
Slovenski premijer Pahor je nakon slovenske blokade hrvatskih pregovora pozvao Sanadera na bilateralne razgovore, ali je hrvatski premijer takav susret uvjetovao prisutnošću predstavnika Europske komisije ili češkog predsjedništva EU-a, što Pahor zasad nije prihvatio. Pahor je bio “najdublje razočaran” time što je Sanader odbio prijedlog za sastanak. “Pitam se zašto nitko ne želi razgovarati s nama. Nalazimo se u situaciji u kojoj se ne može pristupiti rješavanju problema.” Šef slovenske Vlade stoga nije siguran može li se sukob s Hrvatskom riješiti uskoro. Pozivom Sanaderu na razgovor Slovenija je “obavila svoj dio posla”, smatra Pahor te da je slovenska blokada pretpristupnih pregovora Hrvatske s EU-om jedino moguće rješenje. Da je popustio i odustao od blokade, pojavila bi se mogućnost referenduma u Sloveniji o pristupu Hrvatske EU kao vjerojatno rješenje, što bi unijelo “neprijateljstvo” u bilateralne odnose. “Ja sam protiv referenduma”, naglasio je Pahor, koji sadašnju situaciju vidi i kao priliku za “novi početak” u odnosima između Ljubljane i Zagreba, posebice u kontekstu mnogobrojnih incidenata za koje Slovenija smatra da predstavljaju hrvatske povrede statusa quo na granici. Pahor je poručio da Slovenija i nadalje podupire približavanje Hrvatske EU-u i da se on osobno, za razliku od nekih svo-

48

J O U R N A L

HRVATSKA
je rješenja koja mogu biti dobra za obje zemlje, a to rješenje je da svatko sa svojim argumentima izađe pred Međunarodni sud pravde i da prihvatimo odluku tog suda. S hrvatske strane smo spremni ponoviti da nijedan dokument koji Hrvatska producira ne želi niti neće prejudicirati granicu sa Slovenijom. To isto mora vrijediti i za Sloveniju”, rekao je Sanader, dodajući da dvije zemlje ne mogu jedna drugoj zabranjivati dokumente u proceduri pred međunarodnim tijelom. “Tu je nastao problem. Niti ću ja prihvatiti, niti itko u Hrvatskoj može prihvatiti ucjenu da ne donese dokumente. To ne dolazi u obzir, a o svemu drugome možemo razgovarati”, rekao je Sanader. Hrvatski premijer je ponovio da su Slovenija i Hrvatska prijateljske zemlje. “Želimo da se to prijateljstvo nastavi, ali ne nauštrb interesa jedne ili druge zemlje”, rekao je Sanader. Interesantno je da se nije našlo puno volje da dva premijera stupe u direktni kontakt, nego su odlučili koristiti usluge hrvatsko-slovenskih medija. Tako je putem njih Pahor uzvratio na Sanaderov poziv na utakmicu. “Ako je namjera premijera Sanadera iskrena, očekujem da će me o njoj o tome obavijestiti i odgovarajućim diplomatskim kanalima. Bilo bi potrebno razmisliti kako da se organizira taj susret, tako da bude koristan”, rekao je Pahor novinarima. EUROPSKA UNIJA (2008.)

E, sad nećeš ni u NATO
Istodobno, Pahor je ocijenio da u Hrvatskoj “jača spoznaja” da je Slovenija članica EU-a, podsjetivši na svoje stajalište da bilateralnu susretu, koji je prije predložio Sanaderu, ne bi trebao nazočiti predstavnik EU-a jer se stajalište EU-a o blokadi hrvatskih pristupnih pregovora zbog “prejudiciranja granice” ne može razlikovati od stajališta njezine punopravne članice. “Naši su bilateralni problemi tako veliki da ih ne bi riješio jedan susret. Potrebna je ponovna uspostava povjerenja u politici i javnosti na obje strane”, rekao je Pahor, ujedno izrazivši nadu da će slovenski parlament potrebnom većinom ratificirati protokol o pristupu Hrvatske NATO-u. No, njegove nade pokazale su se nerealnijim nego što se to činilo. Pored blokade pregovora o inegriranju u EU, sada je došlo i u pitanje ratificiranje učlanjenja Hrvatske u NATO. Iako je Pahorova vlada preporučila ratifikaciju Parlamentu, odluka o tome donosi se dvotrećinskom većinom do koje je Pahorovoj koaliciji nedostajalo 15 glasova. Zato je Pahor odlučio potražiti podršku Slovenske demokratske stranke (SDS) bivšeg premijera Janeza Janše, koja ima 27 zastupnika.

Odgovarajući na tvrdnje nacionalističkog čelnika Zmage Jelinčiča i Slovenske pučke stranke koja zahtijeva odgodu glasovanja, Janša je već rekao da Hrvatska ispunjava uvjete za članstvo u NATO savezu i da je slovenske nacionalne interese u vezi s granicom moguće zaštititi tokom hrvatskih pregovora za ulazak u Europsku uniju, iako bi se glasanje moglo odgoditi ako bi se tako složili predsjednici svih parlamentarnih stranaka. Jakob Presečnik, predsjednik zastupničkog kluba Slovenske pučke stranke (SLS), izjavio je da njegova stranka i dalje inzistira na odgodi. “Predlažemo da se glasanje o ratifikaciji odgodi sve dok se stranke ne upoznaju s dokumentima koje je Hrvatska poslala NATO savezu tokom pregovora, te da se vidi nije li u tom postupku prejudicirala granicu sa Slovenijom”, izjavio je Presečnik, koji tumači da bi Hrvatska trebala dati izjavu da se “odriče aspiracija prema slovenskom moru i kopnu”. Tako je i problem sa NATO-om, uz ovaj sa EU, prenesen u veljaču. Slovenski dužnosnici u privatnim će razgovorima priznati da i Slovenija u nekim dokumentima “prejudicira” granicu i da je jedan od takvih dokumenata i interaktivni atlas slovenskog Ministarstva okoliša i prostora koji su objavili neki hrvatski portali. Na njemu je kao isključivo slovenski prikazan cijeli Piranski zaljev, a na slovenski teritorij postavljeni su i “sporni zaseoci” na lijevoj obali Dragonje. Štoviše, službena mapa slovenske Agencije za okoliš granicu u Piranskom zaljevu po-

stavlja na samu obalu hrvatskog kopna uz Savudriju, a Sloveniji je u interaktivnoj mapi “dodijeljen” i velik dio hrvatskog akvatorija uz Istarski poluotok. Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija ocijenilo je nekorektnim i pravno neutemeljenim te u suprotnosti s međunarodnim pravom zemljovid objavljen na internetskim stranicama slovenske Agencije za okoliš, koja je u sastavu Ministarstva za okoliš i prostor. Tako su dvije zemlje, od kojih čak i značajan dio građana Slovenije smatra da slovenska Vlada pretjeruje, u novu godinu ušli sa starim problemima. Slovenci su ustrajni u pokušaju traženja rješenja na tzv. pravičan način, što jasno sugerira da su i sami svjesni da im pravni postupak neće donijeti pobjedu u ovom sporu. Nemaju ni jedan pravni argument, nego samo smatraju da bi bilo pravedno da dobiju ono što traže. No, tako može svatko govoriti, pa i Hrvatska koja može imati svoj osjećaj za pravdu. Zato je pravo bitno i koliko se god razlikuje od pravde, ono mu je ipak najbliže. A pravo ovdje govori da Hrvatska ima jasnu snagu dokaza, dok Slovenija ima snagu EU-mišića. No, pitanje je koliko će baš svi mišići htjeti da se napregnu, mada ne treba potcjenjivati, kako smo vidjeli, slovensku odlučnost. S druge strane, valjda će i Hrvatska izvući pouku da više nikad zbog svoje trenutno bolje pozicije ne ucjenjuje Bosnu i Hercegovinu, kao što je to znala čak u nekim situacijama i za vrijeme Račanove vlade.

49

J O U R N A L

INTERVJU Tarik Kulenović, sociolog i politolog za “Preporodov Journal” govori o razlici između islamskih i muslimanskih društava, izraelsko-palestinskom sukobu, izdajnicima Bosne i promašajima bošnjačke politike u RH, lažnim braniteljima i slavnoj vojnoj prošlosti Bošnjaka, kompleksnom pitanju identiteta...

Bošnjak, purger, dečko s Knežije, musliman – sve su to moji identiteti
Prema statistici u Bosni se računa da je poginulo ili ubijeno oko 240.000 ljudi. Od toga je oko 90.000 Srba, oko 20.000 Hrvata i oko 130.000 Bošnjaka. Ako promatramo strukturu gubitaka 90% poginulih Srba su vojno sposobni muškarci od 18-50 godina, 90% poginulih Hrvata su vojno sposobni muškarci od 18-50 godina. No, u strukturi gubitaka poginulih Bošnjaka samo oko 30-40% su vojno sposobni muškarci. Ostalo su civili – žene, djeca, starci. Ako tražite dokaz genocida – tu je! Razgovarao: Ismet Isaković
Dr. sc. Tarik Kulenović rođen je u Zagrebu 1969. godine, gdje je i doktorirao na Fakultetu političkih znanosti s disertacijom “Politički islam i transformacija muslimanskih društava”. Zaposlen je kao znanstveni suradnik u Institutu za antropologiju u Zagrebu. Političke ideologije i evolucija ljudskih društava osnova su njegova znanstvenog interesa. Bavi se istraživanjem različitih pojava islama u modernom društvu. Autor je više znanstvenih, stručnih i publicističkih radova. nje svojih ideja i nezadovoljstva. Logično je postaviti pitanje: Tko su ti ljudi koji se pozivaju na islam? Je li islam u cjelini nasilan ili nije? Pribjegavanje nasilju ukazuje na postojanje lošeg stanja u društvu. Nešto ne valja, i ljudi su zato posegnuli za oružjem. Je li to zadnja mjera u obranu života, gole egzistencije, ljudskih prava koja su, što se tiče muslimana, izrazito ugrožena? Tko ih ugrožava? Multinacionalne kompanije koje imaju interes za eksploataciju resursa? SAD? Zapadne države? Koliko ih ugrožavaju njihove elite, zasnovane na pohlepnom grabljenju? U toj situaciji, očito je da postoji pobuna masa i samo je pitanje vremena u kojem će pravcu ta pobuna krenuti. Dr. sc. Tarik Kulenović Što se religije islama tiče, meni se čini da je danas, u 15. stoljeću od Objave jako dobro i, Bogu hvala, napreduje. U svijetu ima oko 1,3 milijarde muslimana, OIC, Organizacija muslimanskih zemalja ima 57 članica. Islamske zajednice i vjernike muslimane možemo identificirati u preko 100 zemalja svijeta. Terorizam se danas veže za muslimane. Početkom 20. stoljeća povezivan je s anarhistima koji su proglašavani glavnom prijetnjom čovječanstvu. Prije i poslije Drugog svjetskog rata glavnim krivcima za terorizam proglašavani su Židovi, Irci, Hrvati, Baski i pripadnici drugih malih naroda. Unutar muslimanskih društava radikalne skupine koriste nasilje za iskazivaDa li je za takvo stanje u islamskim zemljama odgovoran i nedostatak demokracije u tim zemljama? Da li uopće možemo govoriti o demokraciji u muslimanskim zemljama? Demokracija (grč. demos - narod, kratos - vlast) znači vladavina naroda. Promatrajući državno-politička uređenja zemalja muslimanske jezgre – Bliski istok, sjeverna Afrika, srednja Azija, vidi se da ta društva po svom društveno-političkom uređenju nisu demokratska. Nema višestranačja, nema mogućnosti izbora. Vladaju elite koje su na vlast najčešće došle nacionalno-revolucionarnom borbom, državnim udarom ili je riječ o monarhijama koje svoj legitimitet zasnivaju na pripadnosti određenoj dinastiji. Dakle, demokracije tu nema. Čečenija, Bosna i Alžir su tri najeklatantnija primjera iz 1990-ih. Naro-

50

Demokracija u muslimanskim zemljama
Nedavno ste objavili knjigu “Politički islam” u kojoj kroz povijest pratite razvoj islamskih društava sve do danas. Upravo su islamska društva neka od potencijalnih žarišta sukoba, a terorizam se najčešće povezuje s islamom i muslimanima. Njih se optužuje da stvaraju nesigurnu sliku svijeta. Može li islamski svijet iznutra pronaći snage u 21. stoljeću i promijeniti ovu negativnu sliku? Što je potrebno za takav obrat? Prije svega, islamska društva su društva koja imaju državno-političko uređenje temeljeno na islamu. U knjizi koristim i izraz muslimanska društva. To su društva koja imaju različita državno-politička uređenja, ali većinu stanovništva čine muslimani. U tom kontekstu su npr. Arapska Republika Egipat, Bosna i Hercegovina ili Hašemitska Kraljevina Jordan muslimanska društva, ali nisu islamske države.

J O U R N A L

INTERVJU
dima je bilo dozvoljeno da se izjasne na demokratskim izborima, a kada rezultati nisu odgovarali vladajućim elitama, pobjednici, islamističke stranke, proglašene su fundamentalistima i opasnošću za poredak, društvo, mir, civilizaciju... – birajte. Stvorila se negativna slika o muslimanima zato što kada se demokracija primjeni na muslimanska društva jednostavno ne može opstati ako rezultati ne odgovaraju vladajućoj oligarhiji. To može biti i ruska elita, velikosrpska elita ili su u pitanju francuske kompanije koje crpe plin iz Alžira ili u zadnjem slučaju Palestina. Ako govorimo o Hamasu, to je politička stranka koja je pobijedila na legitimnim, demokratskim izborima u Palestini. Rezultate tih izbora i Hamasovu pobjedu Izrael do danas ne priznaje. Stoga možemo reći da s jedne strane demokraciju sprječavaju strane elite kojima nije u interesu demokratski poredak u muslimanskim društvima, a s druge strane vladajuće oligarhije kojima također nije u interesu da se ostvare demokratski procesi, jer je mogući ishod i njihov odlazak sa vlasti. Vlast znači moć i novac, a njima je novac drag. Koliko je samo društvo u tim muslimanskim zemljama spremno na demokraciju? Postoji li pluralizam? Stječe se dojam, iz informacija koje dolaze do nas, da nema prostora za pluralizam. Prostor za pluralizam postoji. Muslimanska su društva željna demokracije. Islam je zasnovan na konsenzusu zajednice. Jedan hadis glasi: “Moja se zajednica nikada neće složiti oko greške.” Ono što se iznosi podsmijehu poput afganistanske plemenske skupštine Jurge, ustvari je afganistanski parlament. U kome se pokušava stvoriti konsenzus zajednice. To se najbolje vidi na primjerima ruske agresije na Čečeniju, gušenja Muslimanske braće i njihovog protjerivanja u ilegalu u Egiptu, slučaju Alžira gdje je islamistička stranka pobijedila na lokalnim izborima, pa je onda uvedena vojna diktatura kako bi se spriječila njihova pobjeda na parlamentarnim izborima. Očito je da vladajuće oligarhije ili elite imaju moć, imaju silu i novac za spriječavanje ostvarivanja rezultata demokratskih izbora. Društva su sama po sebi spremna, samo što oni drugi nisu spremni prihvatiti te rezultate. I zato dolazi do rata. Recimo u Alžiru ljudi kažu: “Mi smo prihvatili demokratski put, napravili smo svoj izbor na demokratski način i što ste onda učinili? Niste nam priznali rezultate izbora.” Imali smo sličnu stvar u Bosni, gdje je Bosna prošla cijeli demokratski proces, došla do međunarodnog priznanja s parlamentarnim izborima i referendumom gdje je volja naroda jasno izražena. Rezultat je bio da je strana država, Srbija, zajedno sa srpskom manjinom u Bosni poduzela agresiju. Njihov je odgovor je bio: “Ako tražite ono što vam po demokratskim uzusima pripada, mi ćemo vas pobiti!” To smo 1990-ih gledali iz dana u dan. Prema do sada pokazanim rezultatima, muslimanska društva jesu spremna za demokraciju. Dapače, mase traže demokratske procese jer znaju da će njima tako biti bolje, ali vladajuće elite ili oligarhije ne žele prihvatiti te rezultate. 30-50 generacija, nemaju elementarna građanska prava – zato što nisu Židovi. Ljudi se ježe na teške riječi, ali nažalost, ne vidim neke velike razlike između koncentracijskih logora i geta diljem Europe i Bliskog istoka, Gaze. Pitaju me kako se usuđujem reći da je Gaza koncentracijski logor? A što je? Stanovništvo s cijelog područja Izraela natrpano je na prostor koji je 30 km dugačak i 2-5 km dubok. Ljudima, njih milijun i pol, koji su živjeli diljem Palestine/Izraela, zemlja je oteta oružjem, na njihovu zemlju naseljeni su neki drugi ljudi. Do mira se može doći na dva načina: jedan je da Izrael vojnom silom poubija skoro cijelu palestinsku naciju, dakle, ponove ono što su nacisti radili njima. I tada će biti mir jer neće biti Palestinaca. A drugi način je da se sjedne i jednostavno dogovori pravedno rješenje, da se izvrši pravda, a ne da se vrši nasilje. Proteklih godina dosta se očekivalo od američke administracije. Svjedoci smo da George Bush ništa nije učinio. Hoće li administracija Baracka Obame donijeti pravedni mir na Bliski istok? Ne znam, to “bumo vidili”, vele Zagorci. Ako je istina ono što George W. Bush govori, Izrael je htio izvršiti nuklearni udar na Iran, a upravo im je Bush naredio da to ne čine. Svaka mu čast i hvala mu na tome! I zadnje izjave izraelskih političara potvrđuju da su bili spremni na to. Pogledajte samo koliki je nesrazmjer snaga: Izrael ima oko 3.900 tenkova, Palestinci imaju nula tenkova; Izraelci imaju oko 300-400 nuklearnih glava, Palestinci nemaju ni jednu; Izrael ima oko 400 borbenih aviona F16 prve linije, Palestinci nemaju ni helikopter, a kamoli avion. Izrael, tj. cionistička ideologija čiji su očiti zagovornici vladajuće strukture u Izraelu, smatra da je opravdano poubijati sve koji se protive ili usude ugroziti Izrael. Prema izjavama izraelskih dužnosnika, njihovo je moralno pravo da te ljude fizički likvidiraju i poubijaju. Mene je šokiralo, a to ste mogli pročitati u “Jutarnjem listu”, kako izraelski dužnosnici govore da je njima ta zemlja dana od Boga i da oni imaju pravo riješiti se, maknuti svakoga tko ugrožava tu zemlju. Tvrde kako su se krvavo borili za tu zemlju, napatili se i ta je zemlja njima dana od Boga. Ako je tako, onda je Izrael jedna fundamentalistička, teokratska država koja se ne pokorava zakonima međunarodnog prava. Ako Izrael želi biti normalna drža-

Izraelsko-palestinski sukob i američka uloga
U ovom trenutku teško je zaobići pitanje o sukobima u Gazi u kojima je u posljednjih dva tjedna ubijeno preko 1.000 Palestinaca. To područje žarište je sukoba više od 50 godina i ovi brutalni napadi izraelskog režima samo još više produbljuju krizu. Mlađe generacije niti ne poznaju pravo značenje mira. U takvim uvjetima postoji li stvarno rješenje palestinskog pitanja, odnosno mir na Bliskom istoku? Postoji nada za mir, postoji mirno rješenje. No, postoji li volja na obje strane da se ostvari pravedan mir? Kao što je rahmetli Alija Izetbegović rekao nakon Daytona: “Ovo jeste mir, ali nije pravedan mir.” Sve češće koristim usporedbu proučavajući Gazu s Bosnom, jer Židovi su upali u Palestinu i oteli zemlju. Židova je 1910. godine bilo oko 40.000, a muslimana oko pola milijuna. Preko svog iseljeničkog pokreta su kupili možda oko 10% zemlje, a poslije Drugog svjetskog rata oteli su zemlju Palestincima. Danas većina obitelji koje žive u pojasu Gaze su izbjeglice i njihovi potomci kojima je Izrael oteo zemlju. Je li Izrael spreman vratiti zemlju, je li spreman prihvatiti činjenicu da stanovništvo Izraela ne čine samo židovi nego i druge vjere i nacije, to ovisi o njima. Danas je Izrael, nažalost, teokratska država. Mnogi Iran optužuje da je teokratska država, no Izrael je teokracija. Nije nacional-socijalizam, nego nacional-demokracija. Kada Židov siđe s broda, u roku od tjedan dana dobiva državljanstvo u Izraelu, sva građanska prava, pomoć države Izrael – sve samo zato što je rekao da je Židov. A Palestinci, koji generacijama u kontinuitetu žive na tom prostoru

51

J O U R N A L

INTERVJU
va onda mora priznati činjenice i Deklaraciju i rezolucije Ujedinjenih naroda. Izrael je jedina zemlja na svijetu članica Ujedinjenih naroda koja ne prihvaća niti jednu rezoluciju UN-a. U uvodu svoje knjige “Politički islam” kao jedan od razloga svoga interesa za to područje navodite razbijanje straha od drugačijeg, nepoznatog. Iako postoji višestoljetno zanimanje zapadnog svijeta za islam od križarskih ratova, preko romantičnih predodžbi nijemih filmova Rudolfa Valentina do suvremenih znanstvenih istraživanja, stereotipe koji postoje o islamu vrlo je teško iskorijeniti. Ne možemo se oteti dojmu da današnji mediji čak podgrijavaju prisutnost tog straha, neprestano identificirajući “neprijatelja”. Jesu li glavni neprijatelji ovog svijeta zaista muslimani? Tako danas izgleda. Moramo uzeti u obzir da je od 11. rujna 2001. do danas George W. Bush pokrenuo dva rata i kao glavnog neprijatelja identificirao muslimane. Musliman postaje sinonim za useljenike, ljude koji nisu odavde, nego su se doselili od nekud. U općem doživljaju običnih ljudi, ako si musliman ti si znači i terorist. To sam doslovno doživio i u Zagrebu. Odem na kavu u 9 ujutro i kažu mi: “Joj, Tarik, ti si musliman, buš se raznio?” A devet je sati ujutro, tko će se raznositi prije kafe?! (smijeh) To je jednostavno činjenica, ljudi su u strahu i boje se muslimana. Boje se jer na televiziji gledaju ekstremne metode kojima muslimani pribjegavaju u krajnjem očaju. No, ljudi to ne čine zato što im je dobro, nego zato što im je loše! Umjesto da se počne s rješavanjem problema, kako tim ljudima pomoći, kako ih okrenuti na drugu stranu, za jednu administraciju kakva je bila Bushova puno je lakše reći: “Imamo neprijatelje, tucimo po neprijatelju.” Podsjeća na zapovijed jednog ratnog zločinca: “Tuci po Velešićima. Tamo nema srpskog življa.” Što će se dogoditi za vrijeme Obame? Politika će biti mirnija, to je sigurno. Iz izraelske operacije u Gazi vidi se ovisnost izraelske politike o Americi. Izrael je planirao da se operacije završe prije Obamine inauguracije. Izraelski izbori su oko 20. veljače 2009. i ovaj napad na Gazu je pokrenut kao dio predizborne kampanje. Ministar obrane ili Tzipi Livni, netko od njih dvoje trebao bi postati novi premijer Izraela. Problem legitimiteta postoji od kada je Ariel Sharon u nekom zombi stanju, ni živ ni mrtav. Ta grupa je jednostavno preuzela vlast, nisu dobili legiti-

Drugi Kulenovićev intervju za “Journal” mitet na izborima i žive na osnovu Sharonovog legitimiteta jer on je bio legalno izabran. Međutim, za razliku od njih Sharon je pametan čovjek, vojnik i borac kojeg Palestinci jako dobro pamte po zlu, ali znaju i da je jako sposoban. Ariel Sharon je shvatio da nema mira i krenuo je dalje. Današnji problem Palestine vrti se oko Sporazuma iz Osla (Oslo Accords) koji su dogovorili Jitzak Rabin i Jaser Arafat pod pokroviteljstvom Billa Clintona. Taj se Sporazum popularno naziva Plan teritoriji za mir jer se Izrael trebao povući s okupiranih teritorija i u zamjenu dobiti mir. Sporazum je sklopljen 1994. godine. Prema njemu, trebalo je proći pet godina prije nego što se doseljenici moraju početi povlačiti sa Zapadne obale i iz pojasa Gaze. Prošlo je 15 godina, a povlačenja nema. Pomaknuli su jedan kibuc iz pojasa Gaze. Izrael se ne drži potpisanih dogovora, ne drži se sporazuma. Kada je Rabin, kao vrlo pametan političar, to potpisao, ubio ga je Izraelac. Židov ga je ubio, nije ga ubio Palestinac. Jaser Arafat kao drugi potpisnik je završio kao zatvorenik u onoj svojoj predsjedničkoj rezidenciji u Ramallahu. Sve dobre stvari su završile u krvi ljudi koji su željeli mir. Očito je da postoji grupa ekstremista s obje strane. Oni koji podržavaju ekstremizam u Izraelu, moramo to uzeti u obzir, su Židovi iz Istočne Europe, Afrike i Azije koji dolaze u Izrael. Ne zato što su iskreni vjernici. S izraelskom putovnicom lakše je doći u obećanu zemlju – Ameriku. To su neke stvari koje Izrael mora riješiti sam sa sobom. Jedan pripadnik izraelskog mirovnog pokreta je jako dobro rekao: “Vrijeme je da Izrael stane pred ogledalo i pogleda samom sebi u oči.” Ono što je nastalo od te zemlje je katastrofa. Danas je to zadnji preživjeli pripadnik osovine zla: SAD, Velika Britanija i Izrael. Što se tiče bombardiranja u Gazi, umjesto da mladi Izraelci idu okolo i lijepe predizborne plakate za stranku, odlaze u vojsku i iživljavaju se nad civilima. To je dio predizborne kampanje.

52

BDSH, SDAH i Vijeće bošnjačke nacionalne manjine
Nedavno je osnovana nova bošnjačka stranka: Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske. Uz SDAH druga stranka koja se obraća bošnjačkom korpusu u Hrvatskoj koji ne čini ni 1% posto ukupnog stanovništva. Kako ocjenjujete prisutnost Bošnjaka u političkom i društvenom životu Republike Hrvatske danas, odnosno da li politički predstavnici Bošnjaka na pravi način artikuliraju bošnjačke interese? Što se tiče nove stranke, čestitam na osnivanju. Mislim da je to jako dobro jer pokazuje da Bošnjaci u svojim glavama polako izlaze iz rata. Mi smo se tokom rata u BiH i Hrvatskoj jednostavno ujedinili oko jedne stranke i svejedno je bilo jesu li ti ljudi dobri ili loši, ali činjenica je da je bošnjački narod bio biološki ugrožen jer srpska strana je pokrenula rat da ubije što potvrđuju i statistike. U situaciji biološke ugroženosti bošnjačkog naroda okupljanje oko jedne stranke je bilo savršeno razumljivo. Poslije toga su se pojavile druge

J O U R N A L

INTERVJU
stranke u BiH: Silajdžićeva Stranka za BiH, oživljeni SDP, Abdićeva stranka… Je li Fikret Abdić najveći izdajnik u Bosni i Hercegovini? Jedan od izdajnika. Bošnjaci imaju dugu povijest, pa se, nažalost, vremenom nakupilo i izdajnika. Fikret Abdić je definitivno jedan od najvećih. Tu su i Ali paša Rizvanbegović, ali i Raif Dizdarević koji je davao potporu Miloševiću. Tu su i besprizorni firauni poput Emira Kusturice i one skupine zagrebačkih “Hrvata-muslimana” koja je pružali potporu “vrhovniku” Franji Tuđmanu dok je Hrvatska vojska surađivala s četnicima i napadala Bosnu 1993. godine. Hrvatska je zanimljiva. Hrpa je Bošnjaka poput Asima Kurjaka kojima su bila puna usta hrvatstva dok im je dobro išlo, a kad su im dokazani plagijati onda bježe Islamskoj zajednici i tvrde da im se sve to događa jer su Bošnjaci i muslimani. Lijepo je čuti Asima Kurjaka da napokon prizna da je Bošnjak i musliman, samo bilo bi bolje da je to uradio dok mu je dobro išlo, a ne kad mu je dokazano plagiranje znanstvenih radova, te je optužen za krađu zametaka. Da nije tužno, bilo bi smiješno. Michael Jackson je tvrdio da prelazi na islam kad su krenule optužbe za pedofiliju, Mike Tyson kad je osuđen za silovanje, Asim Kurjak kad su mu dokazani plagijati. Trebaju li takvi ljudi islamu, samo Allah zna. Bošnjaci u Hrvatskoj slijede trend pluralizacije političkog tržišta koji je već prisutan u BiH. Nova stranka je pokazatelj da samosvijest Bošnjaka postaje dovoljno velika da se mogu osnovati dvije stranke, koliko god se brojevi činili malima – 20.755 Bošnjaka, 19.677 Muslimana i oko 55.000 vjernika muslimana (prema Popisu stanovništva 2001.) Možemo se pitati čemu osnivati još jednu stranku? No, potreba očito postoji. Prema popisu stanovništva 2001. godine u Hrvatskoj živi 600 Židova. Uz Židovsku općinu, oni su sada osnovali i Beth Izrael. Dakle, na 600 ljudi oni su osnovali drugu grupaciju. Zašto onda Bošnjaci na 40.000 ljudi ne bi mogli osnovati drugu stranku? Ova inicijativa je dobra. Vidjet ćemo koliko će je pokvariti tzv. profesionalni Bošnjaci, oni koji su rekli da su Bošnjaci kad su shvatili da mogu zaraditi novaca na bošnjaštvu. Dok se srpstvo u Hrvatskoj plaćalo, bili su Srbi. Onda su postali Hrvati i danas su Bošnjaci. Baš kako pjeva Goran Bare. Sve za novac, sveti novac. Što mislite o dosadašnjem radu saborskog zastupnika Šemse Tankovića? Šemso Tanković je čovjek svog vremena. No, je li to vrijeme prošlo? Kada se profesor Tanković pojavio u politici kao predsjednik SDA Hrvatske, nitko nije imao hrabrosti preuzeti tu funkciju. On je pripadnik skupine preporoditelja islama i bošnjaštva u Hrvatskoj. Tu su i muftija Ševko Omerbašić, rahmetli Salim Šabić, Mirsad Srebreniković, rahmetli prof. dr. Sulejman Mašović, Mustafa Pličanić, Ahmed Ikanović, rahmetli A. Karamehmedović, kao i prof. dr. Tanković i drugi. Njegov rad je vezan za Islamsku zajednicu. To je i sretan trenutak jer Islamska zajednica je najstarija bošnjačka institucija u Hrvatskoj. Bizarno je, no kad čitate literaturu o poslijeratnoj povijesti Bosne i Bošnjaka, Islamska zajednica kao vjerska institucija, doslovno Rijaset Islamske zajednice BiH u svojim izdanjima gura ime Bošnjak, a ideološka komisija Komunističke partije BiH gura ime Musliman. I tko je tu lud? Zar ne bi vjerskoj zajednici bilo u interesu da su ljudi i nacionalno muslimani, a nekoj Komunističkoj stranci da se ljudi izjašnjavaju nacionalno, a ne vjerski. Možemo kriviti Hamdiju Pozderca i druge komuniste jer su prihvatili ponuđeno. Ne daju nam da budemo Bosanci, daju nam da budemo Muslimani, pa hajmo biti Muslimani.” Možemo kriviti prof. dr. Arifa Purivatru i druge što su svojim radovima legitimirali muslimansku naciju. No i oni su spominjali da smo Bošnjaci, doduše kao povijesni, stari naziv, ali su ga spominjali. Smiješno, no islam jeste, uz zemlju Bosnu, suština bošnjaštva. Mi, Bošnjaci, jesmo muslimanska nacija, nacija muslimana. Bosna je zemlja na kojoj gradimo džamije. Da nema islama raspala bi se Bosna. Istina, taj islam može izgledati čudno promatračima sa strane? Kako može predsjednik Komunističke partije biti Musliman? No upravo su to bosanske specifičnosti. Pitanje je koliko smo pristankom na to “hajmo biti Muslimani” dobili i izgubili kao narod? Ili je riječ o jednom stupnju razvitka bošnjačke nacije? No, problemi ostaju. U Bosni je od muslimana od 1918. do 1945. i još poslije Drugog svjetskog rata oteto preko 1.150.000 hektara plodne zemlje. To je krađa najcrnja. Oteto – prokleto. Uz to 8% stanovništva Muslimana/Bošnjaka pobijeno je i poklano u Drugom svjetskom ratu. Mi kao nacija imamo najviše gubitaka u Drugom svjetskom ratu nakon Židova (koga zanimaju demografski podaci može se informirati kod V. Žerjavić: Yugoslavia-manipulations-with the number of second world war victims). Kad je SDA osnovana, ljudi su se smijali, pogotovo visoki intelektualci. Neki od njih jeli su svinjetinu kako bi dokazali da su lojalni građani, tvrdili da su Srbi, govorili ekavicom usred Sarajeva prije rata, a kad su ti isti Srbi počeli pucati po njima kao građanima Sarajeva onda su odjednom došli tobe progovorili ijekavicom i sjetili se da su Bošnjaci. Nama je, nažalost, bio potreban četnik da bi se to ostvarilo. Naš nacionalni supstrat je još 1967. godine izrazio Muhamed Filipović u eseju “Bosanski duh u književnosti” (što bi trebao pročitati svaki Bošnjak!), a njega su htjeli zbog toga poslati u zatvor kao “narodnog neprijatelja”. Alija Izetbegović i bošnjački intelektualci su suđeni za islamski fundamentalizam za što je iskorišteno održavanje Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Optuženi za kontrarevoluciju, nisu bili ni četnici ni ustaše ni nacisti. Bili su krivi jer su muslimani. Šemso Tanković je izabran zahvaljujući Islamskoj zajednici. Muslimani koji petkom odlaze na džumu u džamije i mesdžide glasačka su mašina i oni su glasali. Imami su rekli: “Glasajte za Šemsu, on je Bošnjak.” I izabran je u Sabor. Prvi Bošnjak u Hrvatskom Saboru. No, je li ostvario obećanja zbog kojih mu je izglasan mandat? Mi se i danas mučimo s 40-50 putovnica u Maljevcu i pitanjem Musliman/ Bošnjak. Nacionalno je ime Bošnjak koje je usvojila država BiH. U svakoj državi u kojoj postoji bošnjačka manjina kao opcija kod popisa stanovništva može postojati samo Bošnjak. “Musliman” kao nacija više ne postoji. Greška je saborskog zastupnika što nije rekao državnoj službi: “Mi na Popisu stanovništva želimo da postoji samo opcija Bošnjak! Tko god se nacionalno izjasni kao Musliman, automatski se preimenuje u Bošnjaka.” Ako netko to ne želi biti Bošnjak neka ode u državnu upravu i tamo se izjasni kao Musliman. Nažalost, bilo je upravo obratno. To je trebala rješiti država Hrvatska i član vladajuće koalicije u dva mandata, bošnjački predstavnik prof. dr. Šemso Tanković. Njegovi potezi su često bili, u najmanju ruku čudni. Zadnja sramota bila je ono šatro koaliranje s Milanovićem i SDP-om, da bi okrenuo ćurak preko noći. Bosanski govoreći, Tanković je tim postupkom izgubio obraz. Bošnjaci nisu suncokreti. Ponavljam, priznajem mu ratne zasluge, priznajem mu hrabro i uspješno djelovanje na emancipaciji islama i bošnjaštva u Hrvatskoj. No, je li on ostvario sve interese i potrebe Bošnjaka u Hrvatskoj ili je vrijeme

53

J O U R N A L

INTERVJU
za promjene? Ja imam svoje mišljenje, a izbori će pokazati što narod misli. U prvom sazivu Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba 2003. godine izabrani ste za prvog predsjednika? Kakva su vaša iskustva s radom Vijeća i kako danas gledate na ulogu manjinskih vijeća, da li su ona ispunila svoju funkciju? Što se tiče mog iskustva, manjinska vijeća su potrebna i dobrodošla stvar. Mislim da smo u prvom mandatu u Vijeću bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba napravili jako puno. Vijeća su se pokazala kao koristan i potreban instrument manjinske samouprave. Kroz njih se može jako puno napraviti. Nažalost, u prvom mandatu došla je i jedna skupina ljudi koji su slučajni suputnici bošnjaštva. Shvatio sam s kim imam posla zahvaljujući vijećniku koji se stalno nešto bunio i žalio. Kad sam ga upitao što ne valja, je li u pitanju program, da li ima kakav drugi program za ponuditi odgovor je bio: “Ne, ali zašto ti dijeliš pare, a ne ja!?” Takvi su ljudi prije sjednica Vijeća skupljali hrabrost opijajući se po okolnim birtijama. Mislim da takve klimakterične pijandure našoj bošnjačkoj zajednici ne trebaju. Taj što je htio dijeliti novce, nije htio reći gdje je rođen, pobjegao je iz Bosne kad ju je trebalo braniti. Što da radite s ljudima koji se stide svog zavičaja, a gramzivi su na novce koji nisu njihovi? Zagrebačko vijeće bošnjačke nacionalne manjine osnovalo je i Koordinaciju bošnjačkih vijeća u Hrvatskoj, proslavljali su se Dan državnosti i Dan nezavisnosti BiH, obilježili smo 10-godišnjicu srebreničkog genocida velikom Komemorativnom akademijom, izložbama i okruglim stolom. Organizirali skup posvećen životu i djelu Nerkeza Smailagića. Da bi mali Bošnjaci dobili domovinski odgoj iz Zagreba smo ih slali u ljetni kamp u Bosni, za Bajrame smo radili koncerte gdje je ideja bila okupiti što više ljudi i one koji nisu vezani isključivo uz džemat ili druge naše asocijacije, a osjećaju se Bošnjacima. Sredstva se ne uzimaju od zajednice, njih dodjeljuje Grad Zagreb i samo ih treba znati kvalitetno iskoristiti na dobrobit Bošnjaka. Smatram kako smo projektima koje smo ostvarili trasirali put, a na narednim sazivima vijeća je da ga unapređuju i dovrše. njina s najvećim udjelom branitelja s obzirom na ukupan broj koji živi u RH. Nažalost, nakon rata propustili smo priliku da politički kapitaliziramo tu činjenicu. Neki su priliku jako dobro iskoristili. Ima munafika koji su od tuđe krvi sebi stvorili politički kapital. Bošnjaci su nacionalna manjina koja je zdušno branila Hrvatsku. Nemate braniteljskih udruga Čeha, Srba, Slovenaca, Makedonaca... Od manjina, za Hrvatsku su ratovali Bošnjaci i Albanci, drugi baš i ne. Nažalost, oni koji su ratovali ne predstavljaju Bošnjake, nego neki uhljub koji ne zna odgovoriti na jednostavno pitanje za koga je to on ratovao i gdje? Koja brigada, koja bojna? Tko mu je bio zapovjednik? Odgovor na to pitanje ne možete dobitii. Nije čudo da je drugovao s onim što se stidi reći gdje je rođen. Zašto? Je li ratovao za Milana Martića ili je bio u Australiji za vrijeme rata? Zamislite sramotu kad Hrvati shvate da Bošnjake ratnike u Hrvatskoj predstavljaju ljudi koji nisu bili u ratu. Moj je rahmetli otac s dva infarkta u 55 godini života išao u opkoljeni Dubrovnik s konvojem Libertas 1992. godine. Smatrao je da je to njegova dužnost. Više je rata vidio od tih pobjegulja koji danas glume branitelje. I nikad se nije stidio reći da je rođen na Kliševiću, u selu koje su četnici spalili 1941. godine. Ni pred engleskom kraljicom. Ako ona ne zna gdje je Klišević, neka nauči. Svaki vojno sposobni član moje obitelji koji živi u Hrvatskoj išao je u rat. I da nas predstavlja netko tko rata nije vidio? Nema teorije. Mog je roda za Bosnu izginulo od Bihaća do Srebrenice. Bogu hvala, bili su gazije, zlatni ljiljani. Nismo osramotili ni rod ni obraz, niti u Bosni ni u Hrvatskoj. Nakon svega, nakon svih šehida, nemam obraz davati legitimitet prevarantima. Nažalost, prevaranti nemaju obraza. I tvrdili su da im potporu daje SDAH i Islamska zajednica u Hrvatskoj. Tako da je dužnost upravo Islamske zajednice i SDA Hrvatske da obračunaju s tim munaficima. To nalaže i Kur’an. Ili su isti kao i oni. U Hrvatskoj postoje neke službe koje jako dobro znaju tko je gdje bio u ratu. Kada se raspitate za određene ljude odgovor je: “Ako je taj bio negdje u ratu, mogao je biti samo kod Milana Martića!” Onda se postavlja pitanje političke odgovornosti tko je takve ljude postavljao i zašto?. Ne mogu saborskom zastupniku vjerovati da on ne zna ništa o tim ljudima. S njima je igrao šah, oni se pozivaju na njega u svojim istupima i tako sebi stvaraju legitimitet. Mislim da u ovom slučaju ne vrijedi ona: “Tito nije znao.” Jednostavno se osjećam kao svi pošteni branitelji i Hrvatske i Bosne. Što mi imamo raditi s takvim ljudima? Bošnjaci su kroz povijest dokazali da su odlični ratnici. Jedini koji je rekao da je pobijedio na Kosovu polju 1389. godine je bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić. Kad je turski sultan bošnjački kontingent u bitci na Mohačkom polju 1526. godine stavio u rezervu oni su okrenuli leđa bitci. Sultan se uplašio, poslao glasnika da pita što se događa, oni su odgovorili: “Svijetli padišahu nismo mi došli da gledamo, već da se borimo!” Onda ih je poslao naprijed u prve redove. Ishod bitke na Mohaču se zna! Mi se ne busamo u prsa činjenicom da su jedini koji su ikada pobijedili Turke na Kosovom polju bili Bošnjaci 1831. godine. Za razliku od Srba koji svojim porazom maltretiraju sve nas stoljećima, mi čak ni svoju pobjedu ne slavimo. Imate bitku kod Banja Luke 1737. godine, protjerali su Austrijance u Savu, užasno je čitati što su im sve radili, no, Austrijanci su došli kao okupatori i napali nas na našem. Bošnjačke regimente bile su najbolja vojska Austro-Ugarske monarhije u Prvom svjetskom ratu. Ono što je predsjednik Mesić rekao prije neki dan: “Istru su oslobodili hrvatski partizani.” Jesu, a među njima i Mujo i Suljo, Unska operativna grupa i Prva i Druga muslimanska brigada. Moj prastric se borio na Trstu 1945. kao politički komesar Prve muslimanske brigade Unske operativne grupe. Dok su Srbi klali na Bleiburgu, Krajišnici su se tukli protiv Nijemaca koji su bili naoružani i opasniji protivnici od zarobljenika. Peti korpus Armije BiH je najbolja bosanska vojska. Četiri sile su udarale na njih – i Republika Srpska i Republika Srpska Krajina i autonomaši i Srbija. Nisu se predali i pobijedili su, jer je takav mentalitet Krajšnika. Muškarci su bili vojnici, ratnici. Nisu se skrivali u pozadini, nisu bili logističari. Zašto da se nakon toga sramotimo i dajemo legitimitet nekome tko rata nije vidio ili je ratovao s Milanom Martićem? To su problemi koji se moraju politički rješavati. Vladajuća garnitura je danas kompromitirana podržavanjem takvih ljudi. Pripadate jednoj od najvećih bosanskih begovskih obitelji čija je povijest usko isprepletena s bosanskom poviješću. Kako ocjenjujete današnju situaciju u BiH koja se u ovoj tripartitnoj podjeli čini bezizlazna? Neprestano se žonglira s opstankom BiH kao jedinstvene države iako

54

J O U R N A L

Bošnjaci – časni ratnici i lažni “branitelji”
Sudionik ste Domovinskog rata kojim se bavi i vaš prvi roman “Jeleni na kiši”. Upravo su Bošnjaci bili nacionalna ma-

INTERVJU
žnjenih ubojstava. Kada Sulejman Tihić kaže da trebamo prestati s politikom žrtve, ja ga pitam: tko će odgovarati za moje mrtve? Dvadesetak članova moje obitelji stradalo je od Srebrenice do Bihaća. Ne samo Jasmin Havarija, komandat izviđačko-diverzantskog bataljona, Rifat koji je sa 60 godina poginuo u borbi, nadkapetan Malik Bajbutović svi iz 5. Korpusa Armije BiH ili Salih, brigadir 2. korpusa Armije BiH. Ponosan sam i na rođake Filipoviće. Irfana je ubio četnički snajper u Binježevu kraj Sarajeva 1992., Hamzu su ubili vojnici HVO-a u Mostaru 1993. godine. Bilo je tu i Ibrahimpašića i Bišćevića. Muškarci koji su se borili, a neki i poginuli, čistog obraza. Edhem, Rizo i Alem su streljani u Srebrenici 1995. godine. Nisu bježali, lagali da skupljaju logistiku po Njemačkoj ili Australiji. Da je Bosna imala toliko logistike koliko je imala logističara, oslobodila bi se još 1992. godine!

Identitet, nacionalni cilj i nepostojeće pitanje: Bošnjaci ili “Muslimani”?
je ona od svih država na ovom prostoru u svojim teritorijalnim okvirima najkonstantnija. Ni 15 godina nakon rata građani BiH još uvijek ne mogu biti sigurni u stabilnost svoje države. Bosna je, Bogu hvala, živa i zdrava! Rahmetli Alija Izetbegović je rekao: “Ako bude rata u Bosni, biti će najmanje 300.000 mrtvih. Sve ću učiniti da izbjegnem taj rat.” I stvarno je učinio sve da izbjegne rat. Prema statistici u Bosni se računa da je poginulo ili ubijeno oko 240.000 ljudi. Od toga je oko 90.000 Srba, oko 20.000 Hrvata i oko 130.000 Bošnjaka. Ako promatramo strukturu gubitaka 90% poginulih Srba su vojno sposobni muškarci od 18-50 godina, 90% poginulih Hrvata su vojno sposobni muškarci od 18-50 godina. No, u strukturi gubitaka poginulih Bošnjaka samo oko 30-40% su vojno sposobni muškarci. Ostalo su civili – žene, djeca, starci. Ako tražite dokaz genocida – tu je! Jer agresori su ubijali populaciju. Većina bošnjačkih civilnih gubitaka nastala je u prvim mjesecima rata 1992. godine. Srbi su krenuli s namjerom da teško naoružani poubijaju što više civila. Rahmetli tetka Vasva udala se u Srebrenicu. Pričala je kako su četnici 1992. godine ušli u Srebrenicu. Škorpioni, Arkanovci, neko takvo smeće. Kad su na njih pripucali domaći naoružani lovačkim puškama od prije rata odmah su pobjegli. Tako je stvoren slobodni teritorij Srebrenice. “Herojska” srbadija nije mogla slomiti otpor do 1995. godine. I onda su doveli Užički korpus iz Srbije. Ali Srbija, tvrdi neka međunarodna mafija, nije kriva za genocid. A tko je? S neusporedivo slabijim naoružanjem, bez teške vojne tehnike Armija BiH je u borbi nanijela više gubitaka neprijatelju nego što je pretrpila. To potvrđuje kako su Bošnjaci sposobniji vojnici. Današnji demografske procjene govore da je u BiH 60% Bošnjaka, 30% Srba i 10% Hrvata, a svi su Bosanci. Maltretiranje jesu li ili nisu Bosanci je dosadno! Ako pogledate glavu Dodika, vidjeti ćete da je to Vlah iz Bosne. Ne u uvredljivom smislu za Srbe, nego Vlah kao etnička skupina za koju je uopće upitno ima li bilo kakve veze sa Srbima i Slavenima iz Srbije. Srbi ih zovu prečanima. Doselili su ih Turci, kao Vlahe, da siju užas prije nego što dođu janjičari i sukobe se s glavninom neprijateljske vojske. Bili su nomadi, ovčari, zato su se brzo i lako selili i naselili po brdima. Njihovo je ratno djelovanje jako dobro poznato. I tzv. bosansko-hercegovački ustanak 1875. kada su palili sela, ubijali žene i djecu. Šehovići nisu jedino mjesto gdje su poklani muslimani, tih klanja je bilo i u Krajini 1918.-1923. godine. Oni jednostavno moraju doći sebi. Rješenje postoji, ali rješenje pravednog mira je teško ostvarivo jer mi moramo riješiti pitanja krađe zemlje i nekaProšlo je 15 godina od kada samo 1993. vratili svoje povijesno nacionalno ime Bošnjak. Nažalost, još uvijek ima mnogo onih koji ne prihvaćaju to nacionalno ime. Prema popisu iz 2001. godine 19.677 se izjasnilo kao Muslimani, a 20.755 kao Bošnjaci. Obzirom da Ustav RH ne priznaje “Muslimane” kao nacionalnu manjinu, oni ne mogu ostvarivati prava koja pripadaju nacionalnim manjinama. Gdje vidite rješenje ovog problema? Jednostavno da ljudi dođu tóbe (pameti)! Bošnjaci smo od Kulina bana do naših dana. Ne samo zato što su rahmetli Alija Izetbegović i reis Cerić rekli da smo Bošnjaci... Meni je to insistiranje na “Muslimanima” zapravo sjajno jer potvrđuje da su ti ljudi Bošnjaci. Baš ta tvrdoglavost, taj inat da zastupaju opciju koja više nema smisla potvrđuje njihovu bošnjačku genetiku. Razgovarao s ljudima koji mi kažu: “Mi smo Muslimani, mi nismo Bošnjaci!” Pitao sam ih: “Jel’ volite popiti iako ste muslimani?” “Pa eto...” “Jel’ volite žensko, pogotovo tuđe?” “Pa, dobro sad...” “Jel’ se volite potuči? “Pa, malo...” “Volite i ćakiju više od pištolja?” Tišina. “E, to sve potvrđuje da ste Bošnjaci!” Bošnjak u osnovi znači “čovjek iz Bosne”. Izvorni naziv na starobosanskom je Bošnjanin. Kad su Turci došli, ime je prilagođeno turskom jeziku u Bošnjak. Na

55

J O U R N A L

INTERVJU
arapskom glasi al-Bosnawi. Kad su Austrijanci došli, na njemačkom se glas “š” teško izgovara, ime je prilagođeno njemačkom jeziku i postalo je Bosniak. Nakon stvaranja Jugoslavije 1918. godine ime je na bosanskom jeziku deriviralo u Bosanac. Ukratko Bošnjanin = Bošnjak = Bosniak = Bosanac. Između tih riječi manja je razlika nego između riječi Hrvat – Rvat – Arvat – Croata. No, dok je samorazumljivo da sve te riječi označavaju Hrvate, umjetno se pokušavaju stvoriti nekakve ogromne razlike za riječi koje označavaju Bošnjake. Bošnjaci su kroz povijest doživjeli razna turbulentna razdoblja, ali bez obzira na to može se pratiti kontinuitet bošnjačke nacije i njen je razvoj sukladan ostalim nacijama na ovom području. Ipak, svjedoci smo pojedinačnih briljantnih uzleta Bošnjaka na različitim područjima djelovanja, dok ukupno kao nacija ostavljamo dojam razjedinjenosti, uspavanosti, nedostatka zajedničkog interesa i cilja. Kako popraviti ovo stanje? Bošnjaci u Hrvatskoj su imigranti, doseljenici u Hrvatsku. Najstarije bošnjačke obitelji ovdje datiraju unazad 100 godina, tako da smo mi zapravo mlada zajednica u formiranju. Dijaspora smo i slijedimo trendove koji su prisutni u Bosni, htjeli mi to ili ne. Kao imigrantska zajednica, oni koji su najsposobniji preživljavaju i ostaju, oni koji ne uspiju vraćaju se kući. A povratak kući u Bosnu znači neuspjeh. Tu leži razlog mnogih kompromisa naših ljudi u Hrvatskoj. Mnogi naši briljantni, uspješni pojedinci izjašnjavali su se kao Hrvati, Srbi ili Jugoslaveni kako bi ostvarili neke političke profite. Jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj, je Bošnjak. Njegova imovina je procijenjena na preko milijardu dolara. No, on nikada javno nije rekao: “Ja sam Bošnjak.” U svemu ima i dosta racionalnosti. Recimo, 50-ih godina, kada se moj otac trebao prvi put izjasniti na popisu stanovništva, tada nije bilo dozvoljeno izjasniti se ni kao etnički Musliman, ni neopredijeljen, a kamoli Bošnjak, otac je pitao dida što da radi, kako da se izjasni. Malić beg, vojnik bošnjačke KuK regimente u Prvom svjetskom ratu, još tada je oglušio od granate, Bosniak kako se cijeli život izjašnjavao, jednostavno je rekao: “Hrvati nas nisu klali.” I to je jedan od temeljnih razloga zašto su Bošnjaci u Zagrebu i Hrvatskoj emocionalno privrženiji Hrvatima. Srbi su nam rušili džamije, Hrvati su ih gradili on jako dobro zna što je Bosna i što treba sačuvati. Dok Tihić okolo trči za Dodikom. To je sramota! Alija Izetbegović, kojeg je Tihić naslijedio, nije se predavao ni kad je bilo najteže. Bošnjaci u Hrvatskoj dijele sudbinu Bošnjaka u Bosni i činjenica je da isto kao i u Bosni, uz zajednicu imamo i ljude koji su izgubili kompas. Ako već ulazimo u vladajuće koalicije onda moramo dobiti nešto za to. Imamo svoje jasne ciljeve, jasne probleme i treba ih jednostavno riješiti. Rođeni ste u Zagrebu, obrazovani ste i odgojeni u duhu europske tradicije. Istovremeno vaš je identitet mnogo širi od toga, određen je bošnjaštvom i islamom. Što znači danas biti Europljanin, Hrvat, Bošnjak, musliman, intelektualac u Hrvatskoj? Kako pomirujete sve te svoje identitete i kako vas doživljava vaša neposredna okolina? Priča mi susjeda kako joj je druga rekla: “Zamislite, pa susjed Tarik je musliman. Nisam znala. A tak’ je dobar!” Moja je rahmetli nena bila beš-vakat muslimanka i mada je prošlo 30 godina otkako je ona umrla i dan danas srećem ljude koji se nje sjećaju, Hrvati, katolici, koji kažu: “To je tako dobra gospođa bila!” Nosila je mahramu cijeli život, mnogo prije nego što je to postalo moderno. To je bio njen izbor i nikome nije dozvoljavala da se petlja u njega. Mi sami svojim životom određujemo odnos okoline prema nama. Jedino što mogu učiniti je nastaviti tradiciju svoje obitelji i biti dobar s dobrima i loš s lošima. Mene Hrvati prihvaćaju takvog kakav jesam. Kritike dolaze od tzv. Muslimana ili Hrvata islamske vjeroispovjesti, novokomponiranih Bošnjaka. To potiče njihova nesigurnost u identitetu, s obzirom da sam ja jasan u svom identitetu, njima sam problematičan. Nedavno sam pročitao jednu stvarno dobru definiciju učenika Zagrebačke medrese ili Islamske gimnazije. On kaže: “Ja sam Bošnjak i purger!” I ja sam to isto: Bošnjak, purger, dečko s Knežije i musliman – to su moji identiteti. To me čini potpunim. Prema svojoj državi u kojoj sam rođen, odrastao, školovao se, odradio sve sam svoje građanske dužnosti: ne kradem, pošteno radim, plaćam porez i bio sam u ratu za Hrvatsku. Prema Bosni i Hercegovini imam jako snažan emotivni odnos, a što se moje obitelji tiče, Kulenovići su kroz povijest na različite načine čuvali i borili se za Bosnu i mi ju unutar obitelji čuvamo iz generacije u generaciju. To je moj adet i moj amanet.

i dozvoljavali da ih gradimo. Nisu nas ubijali. U Hrvatskoj su nas primili kao svoje. Malo drukčije, ponekad čudne, ali prijatelje. Problem je Tuđmanov sporazum o podjeli Bosne sa Miloševićem, rat 1993. godine i kasnije. Tada je pukla ljubav između Hrvata i Bošnjaka i to će još dugo vremena opterećivati hrvatsko-bosanske odnose. Postoji li bošnjački nacionalni cilj? Gledajući kroz povijest od Husein-kapetana Gradašćevića, preko Mehmeda Spahe i JMO-a, čak i Komunističku partiju s Hamdijom Pozdercem, SDA s Alijom Izetbegovićem postoje dva konstantna nacionalna cilja koja se neprestano provlače: cjelovitost BiH i briga za dobrobit muslimana, tj. Bošnjaka. Gdje god ima muslimana, bez obzira koja stranaka bila u pitanju, to su temeljni nacionalni ciljevi. Džafer-beg Kulenović je, kada je Mehmed Spaho 1939. umro u Beogradu, (je li umro ili je ubijen i danas je upitno!) izabran za predsjednika stranake JMO. Njegov najveći krimen je što je 1939. godine stavio svoj potpis na uredbu Kraljevine Jugoslavije kojom se administrativno određuju granice Banovine Hrvatske, de facto je pristao na podjelu Bosne. Nekoliko mjeseci kasnije shvatio je kakvu je glupost učinio i pridružio se Bošnjacima koji su protestirali protiv nagodbe. To čini razumljivijim njegov pristup Vladi NDH, koja je bila zločinačka država. No, ona je, barem na papiru, garantirala cjelovitost Bosne i sigurnost muslimana. Taj se rat pretvorio u rat Srba i Hrvata do posljednjeg muslimana i nije čudno što su se Džafer-beg i Bošnjaci razišli. I danas, koliko god imao zamjerki na Harisa Silajdžića, on je za cjelovitu Bosnu i podržavam ga u tome. Otac Harisa Silajdžića je bio imam Careve džamije, i

56

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR “Alžirska skupina” – sedam godina u zloglasnom američkom vojnom zatvoru/logoru Guantanamo Bay na Kubi

Bush ga otvorio, Obama naredio zatvaranje
Radi učestalosti nezakonitih postupanja sa osumnjičenicima u Guantanamu, zatvaranje istog bilo je jedno od predizbornih obećanja novoizabranog američkog predsjednika Baracka Obame. Prvom se odlukom od preuzimanja dužnosti 20. siječnja 2009., onom o prekidu progona osumnjičenih terorista u Guantanamu, dokazao kao endemski političar koji se trudi ispunjavati data obećanja. Amina Alijagić
Nakon međunarodnog pritiska koji je u prvim poratnim godinama doveo do odlaska najvećeg dijela stranih mudžahedina, njihova preostala zajednica u Bosni i Hercegovini više nije privlačila pretjeranu pozornost. Nekadašnji dobrovoljci iz islamskih zemalja skrasili su se u naseljima nedaleko od svojih nekadašnjih baza, u Željeznom Polju, Bočinji i Gučoj Gori. Da su još uvijek u zemlji, javnost bi doznala u slučajevima kada bi te zajednice postajale smetnjom takozvanom manjinskom povratku u BiH. No, teroristički napadi na New York i Washington, 11. rujna 2001., u BiH su na vrlo konkretan način aktualizirali prisustvo preostalih mudžahedina i učinili ga prvorazrednim političkim i sigurnosnim pitanjem. Poruke iz Washingtona bile su jasne u odnosu na to što čeka zemlje koje se ne uključe u borbu protiv međunarodnog terorizma. Samo nekoliko dana nakon tih napada, američki predsjednik George W. Bush je objavio kako “svaka zemlja, u svakom dijelu svijeta sada mora odlučiti o tome da li je s nama ili s teroristima” te upozorio kako će SAD smatrati neprijateljskom svaku državu koja bude podržavala terorizam. smo dvojicu-trojicu ljudi, dovezli se do njih džipovima, nekoliko momaka bi tiho upalo, svladalo ih, svezalo, strpalo u vozila i potom otpremilo do pritvornog centra.” Tako su najmanje šestorica pripadnika Specijalnih snaga američke vojske, “Zelene beretke” (Green Berets), upala u noći 25. rujna 2001. u hotel “Hollywood” u sarajevskom naselju Ilidža, provalila u sobe i zarobila jednog Jordanca i jednog Egipćanina, za koje se sumnjalo da su povezani s terorističkim aktivnostima. Deset dana kasnije, obojica su deportirani u matične zemlje. Novinar njemačkog magazina Stern Hans-Martin Tillack došao je do tajnog dokumenta njemačke obavještajne službe BND (Bundesnachrictendienst) i na temelju njega otkrio i objavio kako su dvojica uhapšenih u hotelu Hollywood (Jordanac i Egipćanin) odvedeni u bazu američke vojske “Orao” (“Eagle Base”) u Tuzli i tamo mučeni. Mučenju su slučajno prisustvovala trojica djelatnika BND-a i o tome su izvijestili svoje pretpostavljene. U izvještaju se navodi da je jedan od pritvorenika bio divljački pretučen tijekom akcije u hotelu. Prema tvrdnjama njemačkih obavještajaca, Egipćanin, koji je imao boravište u njemačkoj pokrajini Bavarskoj, udaran je kundakom puške u glavu. Rana je bila takva da je morala biti sanirana čak s dvadeset kopči. Prema istom dokumentu, jedan američki specijalac koji je sudjelovao u ovoj akciji, hvalio se tom činjenicom. Njemački obavještajci su u izvještaju naveli kako su i ranije pritvorenici u bazi “Orao” bili mučeni. Pretučeni Egipćanin je imao oko 70 godina. U svojoj je zemlji ranije bio član Muslimanske braće zbog čega je proganjan te je u Njemačkoj kasnije dobio politički azil. Iako je bio registriran azilant, američke su ga vlasti nakon nekoliko dana

Zatvor Guantanamo na Kubi no malobrojni, smatrani su vrlo opasnim, kaže Zoran Dragišić, stručnjak za terorizam iz Beograda. “To su bili ljudi koji su se borili u Avganistanu i Bosni, i koji su tu prolazili obuku. Većina ih je otišla, ali jedan ili dvojica su sasvim dovoljni da bi se napravio ozbiljan problem. Za izvršenje vrlo ozbiljnog terorističkog akta nisu neophodne hiljade ljudi. Dovoljna je grupa od tri-četiri dobro organizovana čoveka da naprave veliki teroristički akt, koji će izazvati ogromne političke posledice,” kaže Dragišić. Na temelju danas dostupnog izvornog materijala, moguće je rekonstruirati više antiterorističkih akcija koje su u BiH, neposredno nakon 11. rujna 2001., izveli pripadnici specijalnih jedinica, uglavnom američke vojske, ali i drugih formacija u sastavu SFOR-a. Dio tih akcija bio je izveden uz znanje bosanskohercegovačke vlade i, ponekad, uz sudjelovanje domaće policije, a uključivao je privođenje, pritvaranje i deportaciju stranaca čija se aktivnost u BiH smatrala sumnjivom, kao i pretrese objekata u kojima su oni radili i živjeli. Potpukovnik američkih Specijalnih snaga Bill Wheelehan, koji je tada bio pridružen zapovjedništvu SFOR-a, ovako opisuje operacije u tom razdoblju: “To su bile uglavnom manje akcije. Nadzirali bi-

57

Neke antiterorističke akcije u BiH
Tada vladajuća koalicija lijevog centra (Alijansa za promjene) u BiH ozbiljno je shvatila upozorenje iz SAD i ubrzo formirala državni Antiteroristički tim. Njegovi prioriteti su bili vrlo jasni. Zbog ideologije koju su slijedili, iskustva u rukovanju oružjem i eksplozivom te povezanosti s pokretom međunarodnog džihada, preostali mudžahedini u BiH, ma kako miroljubivo željeli živjeti, gotovo su po automatizmu budili sumnju. Iako relativ-

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR
predale bosanskohercegovačkim, koje su ga, protivno međunarodnim propisima, deportirale u Egipat. Ista skupina američkih specijalaca iste je noći, dakle 25. rujna 2001., upala i u prostorije Visokog saudijskog povjerenstva za pomoć (Saudi High Commission for Relief) na Ilidži, zaplijenila opremu i privela dvojicu domaćih službenika koji su kasnije pušteni. Dva dana kasnije, 27. septembra, koristeći “dva do tri M2 Bradly oklopna vozila, trideset do četrdeset vozila Humvee i osam do deset helikoptera”, više od stotinu američkih vojnika upalo je na aerodrom u Visokom i pretreslo objekte i zatečene letjelice u potrazi za zaprašivačima i bio-kemijskim materijalima koji bi se mogli koristiti u mogućem napadu na američke baze u Bosni. Tijekom pretresa objekata na visočkom aerodromu “nisu otkrivene nikakve kemikalije niti bilo kakav dokaz da se tu priprema teroristički napad.” Dio akcija u to vrijeme bio je usmjeren protiv islamskih humanitarnih organizacija, kao i protiv pojedinaca čije su aktivnosti u toj zemlji nadzirane i smatrane opasnima. Privođenje članova “alžirske skupine” obavljeno je poput ranije opisanih akcija koje su izvedene u BiH nakon 11. rujna 2001., tj. “na temelju višestrukih obavještajnih izvještaja koji su ukazivali na mogućnost terorističkih napada na američke ili SFOR-ove ciljeve u Bosni.” SAD su nadzirale elektronsku komunikaciju i telefonske pozive, koristeći “nacionalna i taktička sredstva koja pripadaju vojnim i civilnim obavještajnim službama,” izjavio je tada neimenovani dužnosnik NATO-a u BiH. koju su s njim imali češće telefonske kontakte, a to su: Mustafa Idir, Muhamed Nešla, Hadždž Boudella, Lakhdar Boumedienne i Saber Lahmar. Osumnjičenima je određen jednomjesečni pritvor koji je kasnije produžen za još šezdeset dana. Na temelju činjenice da je protiv njih podignuta kaznena prijava za djelo terorizma, potkraj studenoga 2001. federalni doministar unutarnjih poslova Tomislav Limov potpisao je rješenje kojim se pripadnicima “alžirske skupine” oduzima bh. državljanstvo. No, oduzimanje državljanstva samo na osnovu činjenice da je protiv nekog podnesena kaznena prijava znači donošenje presude prije odluke suda. U Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu u tijeku je proces protiv nekoliko visokopozicioniranih javnih dužnosnika zbog nezakonitog izručenja “alžirske grupe”, među kojima su Zlatko Lagumdžija i Tomislav Limov. Istraga je već poodmakla i trebala bi se privoditi kraju, ali glasnogovornica u interesu istrage ne može iznositi nikakve detalje. Želeći zaštititi svoje obavještajne izvore i metode prikupljanja informacija, američke vlasti su predočile bh. vladi samo sažetak operativnih saznanja o aktivnostima šestorice arapskih humanitarnih djelatnika, od kojih je većina bila iz Alžira. Međutim, Amerikanci nisu dostavili dokaze bh. pravosudnim organima. Sud je procijenio da zbog nedostatka dokaza nema osnove za pokretanje kaznenog postupka protiv članova “alžirske grupe” i naložio njihovo oslobađanje, a i Dom za ljudska prava BiH izdao je uputu kojom se sprječava njihov izgon iz zemlje. Suočene s dokazima koji su ukazivali na njihovu moguću krivnju i s odlukom suda, koji je bez tih dokaza imao svezane ruke, vlasti u Sarajevu pokušavale su naći izlaz iz te situacije. Ivica Mišić, ondašnji čelnik Koordinacionog tima za borbu protiv terorizma u BIH, otkrio je: “Tada sam stupio u kontakt s alžirskim ambasadorom u Rimu, koji je bio nerezidentni ambasador, ali pokrivao je i BiH. Pozvao sam ga i rekao mu kakva je situacija. Imamo šestoricu Alžiraca, za koje postoje indicije da su članovi GIA-e, i mi smo spremni isporučiti ih Alžiru. On se u ovom prvom kontaktu time oduševio. Onda sam napisao o tome službenu notu koju je primio i potvrdio kako je sve u redu. Došlo je čak dotle da sam ugovorio avion za njihov transport u Alžir. Međutim, 48 sati prije toga, isti ambasador me nazvao telefonom i rekao da ih Alžir ne može prihvatiti. Naveo je razloge: da nema predsjednika, da nema premijera u zemlji, da bi bilo potrebno prvo da predstavnici bezbjednosnih agencija ili ministarstava unutrašnjih poslova ostvare kontakte i tako dalje. Dakle, to je vrlo indikativno, da se ambasador, odnosno alžirska vlada u zadnji čas predomisli. Očito je prihvat ovih osoba u ovom trenutku i za njih bio vrlo delikatan.” Slučaj “alžirske grupe” je najmanje bio delikatan za američke vlasti. Kada im je, nakon pritiska američkih predstavnika u BiH, vlada u Sarajevu izručila šestoricu pritvorenika, Amerikanci su ih otpremili u vojnu bazu Guantanamo Bay na Kubi, gdje su pritvarane osobe koje su osumnjičene, ali ne i službeno optužene, za povezanost s terorizmom. Osnovan u siječnju 2002. godine, postao je simbol primjene agresivnih metoda ispitivanja. Nekoliko dana nakon prisilnog dovođenja “alžirske grupe” Bush je pred Kongresom 2002. godine, u govoru o stanju nacije, pohvalio suradnju bh. vlasti u “borbi protiv terorizma” i pozvao druge zemlje da slijede ovaj primjer. “I dok se naše najvidljivije vojne aktivnosti odvijaju u Afganistanu, SAD djeluju i drugdje. Naši vojnici, zajedno s bosanskom vladom, uhvatili su teroriste koji su željeli izvesti bombaški napad na našu ambasadu (u Sarajevu, op.a.). Mnoge države aktivno pomažu, ali neke vlade, suočene sa strahom, ostaju suzdržane. No, imajte na umu, ako one ne budu djelovale, Amerika hoće,” izjavio je George W. Bush. U istom je govoru izjavio da Saddam Hussein pokušava nabaviti aluminijske cijevi iz Nigera, no naknadno su se obje tvrdnje pokazale neistinitima. Sudac Richard Leon 20. studenog 2008. naložio je američkim vlastima da poduzmu sve nužne mjere kako bi ubrzali proces oslobađanja petorice zatvorenika te njihovo vraćanje u zemlju iz koje su stigli na Kubu. Istaknuo je da je neosnovana tvrdnja američke vlade da su planirali odlazak u Afganistan kako bi se borili protiv koalicijskih snaga, budući da je zasnovana iz samo jednog nepotvrđenog izvora. Ipak, sudac Leon je u presudi naveo kako je vlada SAD-a dostavila dovoljno dokaza da je jedan od zatočenih, Belkacem Bensayah, planirao oružani napad na američke snage u Afganistanu. Optuženici su putem video linka sa Guantanama pratili suđenje, te su tako mogli čuti pobijanje “vjerodostojnog iskaza” koji je dao zatvorenik Enam Arnaut protiv Hadždža Boudella da je ovaj navodno bio obučavan u Al-Qaidinom kampu u Afganistanu. Odvjetnici su dokazali da je američko ministarstvo pravosuđa samo prije pet godina ocijenilo da Arnaut kao svjedok “nije pouzdan”. Još čudnije je da su šestorica zatvorenika ci-

58

Naturalizirani teroristi?
Po onome što je o slučaju “alžirske skupine” danas moguće utvrditi, američke obavještajne službe prisluškivale su telefonske razgovore barem jednog od Alžiraca (Bensayah Belkacem) i utvrdile kako je zvao najbliže vojne suradnike Usame bin Ladena (Abu Zubaydahu i Abu el-Ma’alija) na njihove satelitske telefone u Afganistanu i tražio da mu pošalju lažne putovnice zapadnih zemalja, na temelju čega je zaključeno da priprema teroristički napad, a da bi putovnice trebale omogućiti počiniteljima lakši bijeg. Objavljeno je također da su članovi ove skupine planirali napasti američku ambasadu u Sarajevu, koja je od 16. do 19. listopada 2001. bila zatvorena zbog “vjerodostojne sigurnosne prijetnje.” Američke tajne službe su putem Veleposlanstva SAD tu informaciju dostavile Federalnom MUP-u. Uslijedilo je uhićenje Belkacema i svih onih

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR
jelo vrijeme imali status “neprijateljskih boraca”. Djelomična optužba protiv Bensayaha sadrži navodno posjedovanje komada papira u njegovoj kući na kojem se nalazio broj telefona Abu Zubaydaha, no jedan od odvjetnika Stephen Oleskey izjavio je da je “bosanska policija ustanovila da je broj telefona nepostojeći kako u Afganistanu tako i u Pakistanu”. Dodao je da vjeruje “da je u javnost prvo plasirana informacija da je otkriven broj telefona prije nego što je nađen.” Nadalje, odvjetnici okrivljenika saznali su da su Amerikanci prijetili da će povući mirovne snage iz BiH ako se ova šestorka ne isporuči. Zamjenik američkog ambasadora Christopher Hoch rekao je Aliji Behmenu, bosanskom premijeru, da ako mu on ne isporuči šestorku, “neka onda Bog bude na pomoći Bosni i Hercegovini”. Tadašnji visoki predstavnik u Bosni Wolfgang Petritsch potvrdio je istinitost prijetnje, koja je vrlo dobar indikator kako je američka vanjska politika postala nemilosrdna i neprincipijelna u vrijeme Bushovog “rata protiv terorizma”. Povlačenjem vojne i diplomatske podrške mirovnom procesu u BiH, Amerikanci bi okrenuli leđa Daytonskom mirovnom procesu koji su sami inicirali. Kada se bosanski sud spremao na puštanje na slobodu ove šestorke, premijer Behmen je informiran da su Bush, Cheney i Rumsfeld osobno bili upoznati sa slučajem i da je Bijela kuća u slučaju njihovog oslobađanja odlučila da ih američke snage stacionirane u BiH moraju uhapsiti “primjenjujući svaku potrebnu silu”. Tako ih je, usprkos tromjesečnoj istrazi bosanske policije, njihovim oslobađajućim presudama kao i zahtjevu Ureda za ljudska prava, američka vojska u siječnju 2002. svu šestoricu uhapsila, stavila u lance i s povezom na očima smjestila u avion za Guantanamo. predmet razmotre slučajevi svih 245 zatočenika, optuženih ili osumnjičenih za terorizam. Na sastanku s umirovljenim časnicima Oružanih snaga SAD, Obama je potpisao i uredbe o zatvaranju svih zatočeničkih centara CIA-e diljem svijeta (pa i onih tajnih) te uvođenju CIA-ovog vojnog terenskog priručnika za ispitivanje zatočenika, koji zabranjuje waterboarding, simulirano pogubljenje utapanjem, i druge metode mučenja i prisile. “Kako bismo obnovili poštivanje međunarodnih ugovora, uključujući Ženevske konvencije, i provedbu zakona SAD-a, izdajem uredbu kojom se učinkovito osigurava da svatko tko je u američkom zatočeništvu mora biti ispitan po vojnom terenskom priručniku... poštujući pravilo da mi ne mučimo”, rekao je Obama. Istodobno je poručio da SAD nastavlja energičnu borbu protiv terorizma, u kojoj namjerava “pobijediti pod svojim uvjetima”. Odbacio je “lažan izbor” između sigurnosti i ideala, ističući kako poštivanje temeljnih vrijednosti i ideala može samo ojačati SAD u borbi protiv terorističkih organizacija u svijetu. Četvrtom uredbom osnovao je međuagencijsku radnu skupinu, u kojoj će biti ministarstva obrane, pravosuđa, domovinske sigurnosti, State Department, CIA, FBI i drugi, a koja treba podnijeti izvješće o mogućim daljnjim koracima u odnosu na zatočenike koji su trenutačno u Guantanamu. Vlade zemalja članica Europske unije, koje su već godinama pozivale na zatvaranje Guantanama, sada se nalaze pod pritiskom da pomognu Baracku Obami u prihvaćanju njegovih azilanata. Ministri vanjskih poslova EU u Bruxellesu započeli su raspravljati o planu kojim bi neke od članica EU preuzele desetine zatvorenika koji bi, ukoliko ih se deportira u domovinu, bili izloženi mučenju ili prijekom sudu. Javier Solana, povjerenik za vanjsku politiku EU, zajedno s još nekolicinom europskih ministara inzistira na tome da SAD omogući sve relevantne podatke o pritvorenicima i da omoguće pristup njima, kako bi se EU uvjerila da ne predstavljaju rizik u smislu terorističkih napada. Sve je to još jedan dokaz teze britanskog sociologa Franka Furedija da danas živimo u “kulturi straha” u kojoj se kontinuirano proizvodi paranoja. Posljednjih smo se nekoliko godina naizmjenično bojali AIDS-a, SARS-a, ptičje gripe i kravljeg ludila, a sada se nastavlja strah od globalne prijetnje – terorizma, te rađa novi, onaj od financijske krize, čije je postojanje u Hrvatskoj premijer Sanader tek nedavno potvrdio.

Američka sramota Trojicu Alžiraca na sarajevskom aerodromu dočekali su članovi obitelji i nekoliko vehabija. Iako su odmah nakon provjere identiteta pušteni na slobodu, sva trojica će i dalje biti predmetom nadzora sigurnosnih i policijskih službi u BiH. Naime, Ministarstvo sigurnosti BiH bilo ih je proglasilo opasnima za nacionalni interes države, što znači da moraju biti pod stalnom paskom. I taj podatak potvrđuje da je BiH vrlo nerado primila natrag Alžirce, iako je formalno u proteklih sedam godina uputila nekoliko zahtjeva za njihovo oslobađanje. Međutim, takvi su zahtjevi više bili posljedica sudskih odluka te pritisaka organizacija za ljudska prava i dijela javnosti, a ne stvarne želje vlasti da Alžirce vrate u BiH. Njihov povratak došao je u vrijeme kada vlasti u Sarajevu privode kraju aktivnosti na oduzimanju državljanstava i protjerivanju osoba afro-azijskog podrijetla, koji su se u ratu borili u redovima Armije BiH. Zbog tvrdnji da su mnogi od njih bili povezani s terorističkim organizacijama, BiH se našla na udaru međunarodnih kritika i američkih zahtjeva da “riješi” taj problem te se “oslobodi imidža zemlje koja je utočištem radikalnim muslimanima”. Što se Guantanama tiče, radi učestalosti nezakonitih postupanja sa osumnjičenicima, zatvaranje istog bilo je jedno od predizbornih obećanja novoizabranog američkog predsjednika Baracka Obame. Prvom se odlukom od preuzimanja dužnosti 20. siječnja 2009., onom o prekidu progona osumnjičenih terorista u Guantanamu, dokazao kao endemski političar koji se trudi ispunjavati data obećanja. “U interesu pravde i na zahtjev predsjednika SAD-a i ministra obrane Roberta Gatesa, Vlada zahtijeva da vojna povjerenstva dopuste prekid postupaka do 20. svibnja”, stoji u odluci poslanoj sucima u Guantanamu. Ta vojna povjerenstva utemeljio je Kongres 2006. kao tijela koja nisu ni klasični savezni sudovi ni vojni sudovi, a kritizirali su ih kao tijela koja krše temeljna prava SAD-a. Obama je 22. siječnja potpisao četiri izvršne uredbe, a u onoj o zatvaranju Guantanama je naložio da se predmet po

59

Happy end?
Budući je utvrđeno da Mustafa Idir, Muhamed Nešla i Hadždž Boudella, trojica od petorice oslobođenih Alžiraca, posjeduju državljanstvo BiH, američke su ih vlasti 16. prosinca 2008. vratile u Sarajevo. Preostala dvojica sudski oslobođenih, Lakhdar Boumedienne i Saber Lahmar, još su u Guantanamu, a nisu vraćeni u BiH jer im je u međuvremenu oduzeto državljanstvo BiH. Iako njihovi odvjetnici tvrde da ih BiH mora preuzeti, neizvjesno je hoće li se i kada to dogoditi, s obzirom da također imaju i državljanstva zemalja iz kojih su tijekom rata došli u BiH.

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Pokušaj rekonstrukcije Vijeća ministara BiH i Vlade Federacije BiH

SDA, HDZ i SNSD ubacili u rikverc
Prvi pokušaj realizacije dogovora u Odžaku odmah je pao u vodu. Sada izgleda da to sijelo polako odlazi u zaborav, ali “Odžak” nije bez posljedica. Prvi bi ih mogao osjetiti Tihić u SDA. Edis Felić

60

J O U R N A L

Nakon sastanka u Prudu kod Odžaka, kako smo vidjeli u prošlom broju “Journala”, trebalo se krenuti u rekonstrukciju Vijeća ministara BiH i Vlade Federacije BiH. Da podsjetimo, iz Vlade su trebali odletjeti ministri iz Stranke za BiH i HDZ 1990, a Sulejman Tihić, Dragan Čović i Milorad Dodik dogovorili su se da koalicija SDA, HDZ i SNSD upražnjena mjesta ponudi SDP-u. Naravno, takve dogovore sprovode ozbiljne političke partije, kojih je Bosna i Hercegovina uglavnom lišena. Na vlasti pogotovo. Predsjednik HDZ BiH Dragan Čović kazao je početkom prosinca 2008. u Mostaru kako postoji realna mogućnosti da se rekonstrukcija Vijeća ministara BiH provede do kraja godine. On je dodao kako je za rekonstrukciju Vlade FBiH potrebno više vremena zbog imenovanja i razrješavanja nekih dužnosnika. “Ono što bi bilo opasno jest to da u sljedeću godinu prenesemo sve probleme koje danas imamo u funkcioniranju izvršne vlasti kako na državnoj tako i na federalnoj razini”, rekao je Čović. Komentirajući sporazum iz Pruda, Čović je rekao kako vjeruje da je tim sporazumom napravljana odlična stvar i za BiH i za Hrvate u BiH. “Neki su, naravno, mislili drugačije, a meni se čini danas kako taj sporazum ima apsolutnu potporu javnosti i predstavnika međunarodne zajednice. Na nama je sada da to implementiramo, a već idući tjedan, nakon bajramskih praznika, u Zastupničkom domu Parlamenta BiH naći će se Zakon o državnoj imovini, što će biti test za sve nas”, kazao je Čović, dodavši kako vjeruje da će većina podržati taj zakon. “Tu će se šestorka provjeriti na djelu, jer će se vidjeti tko je stvarno spreman podržati sporazum”, istaknuo je Čović. A baš se i pokazala. Kako ćemo vidjeti, sve je bilo mrtvo slovo na papiru.

Dogovor da se dogovara
Lider HDZ-a 1990 Božo Ljubić rekao je da SDA i HDZ BiH pričom o lošem

radu i potrebi promjena u Vladi Federacije BiH, pa i Vijeću ministara, nastoje skrenuti pažnju javnosti s najkrupnijeg političkog pitanja u Bosni i Hercegovini - reforme Ustava. “Uzrok lošeg rada Vlade naslijeđen je još od prošlog saziva. Preko raznih grantova i budžetskih pozicija koje su usmjeravane raznim institucijama Bosne i Hercegovine i općinama, išlo se na indirektnu kupovinu glasača. Tko je kreirao budžet? Dominantne stranke i u prošloj vladi Federacije Bosne i Hercegovine, a to su bile SDA i HDZ BiH. Sada se odgovornost pokušava locirati negdje drugo”, kaže Ljubić. Potpresjednik HDZ-a 1990 Martin Raguž rekao je da SDA i HDZ BiH neće dobiti legitimitet za rekonstrukciju Vlade prije ustavnih reformi. “Krug političkih struktura na relaciji Sarajevo – Banja Luka nastoji provoditi truli kompromis o zadržavanju postojećeg stanja. Jedini politički gubitnici u takvom razvoju situacije bili bi Hrvati. Mi se suprotstavljamo tome i poručujemo da je sada vrijeme za ustavne promjene. Nema izborne godine i ako je Dayton bio kompromis sa ugrađenim trulim rješenjima, danas nije vrijeme za trule kompromise dvojice na račun trećeg”, smatra Raguž. Suprotno njemu, u SDA smatraju da im legitimitet za iniciranje rekonstrukcije Vlade Federacije daje rezultat lokalnih izbora. “Ukoliko ne bude dogovora o strateškim pitanjima, između ostalog i o odabiru strateških partnera za izgradnju hidroelektrana, onda ćemo ponovo sjesti da vidimo šta dalje raditi”, rekao je Tihić. To je inače jedina konstanta bosanske političke zbilje, gdje se sjedi i isjeđava, a nitko ništo konkretno neće ponuditi (osim, naravno, Dodika koji je uvijek konkretan, svidjelo se to nama ili ne). Kao i u Vijeću ministara, i prilikom prijedloga o rekonstrukciji Vlade Federacije BiH, pored HDZ 1990, promjenama se protivila i Stranka za BiH štiteći svoje kadrove u ključnom vladinom resoru - Ministarstvu za energiju, rudarstvo i industriju.

Kad je u pitanju rekonstrukcija Vijeća ministara, ni tu nije bilo ništa novo. Pa iako je predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija odlazio na razgovore s Tihićem i Čovićem, nisu se uspjeli ništa dogovoriti oko ulaska SDP-a u Vladu FBiH i Vijeće ministara, tako da je na taj način Lagumdžija politički zapravo više profitirao nego da je pristao da uđe u državnu i entitetsku vladu. Desetak dana pred Novu godinu Dodik je, odjednom, (ne)očekivno rekao da SNSD nema zahtjeva za promjene kadrova u Vijeću ministara BiH, te da ne očekuje da će to biti tema razgovora s liderima SDA i HDZ-a Tihićem i Čovićem. Vjerovatno je bio ponukan time što je gotovo prošlo mjesec dana od sijela u Odžaku, a nitko ništa nije napravio ni oko promjene Ustava ni oko rekonstrukcije Vlade. Ističući da podržava predsjedavajućeg, ministre i zamjenike ministara koji dolaze iz SNSD-a u Vijeću ministara BiH, Dodik je rekao da ne zna (ma je li?) da li zahtjeva za promjenu imaju lideri SDA i HDZ-a. Napomenuo je da on ne može da odlučuje o njihovim izborima.

“Sposobni” i nesposobni ministri
U vezi s rekonstrukcijom Vijeća ministara, kako smo rekli, najčešće su se spominjale smjene ministara iz redova Stranke za BiH i HDZ 1990. No, prema izvještaju kojeg je objavio Centar civilnih inicijativa (CCI), koji provode evaluaciju rada bosanske vlasti, nijedan ministar u aktualnoj bosanskoj Vladi nije zaslužio prolaznu ocjenu. Za devet mjeseci ministri i parlamentarci usvojili su svega 7,9% zakona, a plaće sebi povećali za 100%. Tako je učinak Vijeća ministara (na čijem čelu je beskičmenjak Nikola Špirić, Dodikov potrčko) i Parlamenta BiH u proteklih devet mjeseci katastrofalan. O neradu Vijeća ministara svjedoči primjer koji je iznio konsultant CCI za monitoring rada Vijeća ministara BiH Denis Telić. “Za proteklih devet mjeseci Vijeće ministara realiziralo je

BOSANSKI BAROMETAR
33% od onoga što su planirali za 2008. godinu... na sjednicama su proveli nešto manje od 6,5 sati mjesečno... tri mjeseca prije isteka 2008. godine realizirali su svega 20 zakona iz programa rada, a planirali su ih 101”, rekao je Telić. Ocjenu CCI devetomjesečnog rada državnog parlamenta iznio je konsultant ove organizacije Ivica Čavar te istakao da su “od 134 zakona, koja su bila planirana programom rada oba doma Parlamenta BiH, parlamentarci usvojili ukupno 36 zakona ili 27% od njihovog godišnjeg plana”. Portparol CCI Majda Behram Stojanov rekla je da “u BiH vladaju nerad i nemoral. A nemoral se ogleda u činjenici da su za ovakve sramotne rezultate i niske brojke sebe nagradili povećanjem plata i preko 100%”. U CCI-u se pitaju da li je rješenje rekonstrukcija Vijeća ministara. Ona neće biti u fukciji povećanja efikasnosti tog organa jer nije principijelne prirode. Kako se kaže, personalno su ministri nevažni pa je onda i rekonstrukcija bespredmetna. Uradiće se rekonstrukcija, promijeniće se ljude, a koncept ostaje isti. Upravo je koncept ključni problem. Drugim riječima, u pitanju su politički obračuni i prema tome, s rekonstrukcijom ili bez nje Vijeće ministara neće biti efikasno. detroniziraju Tihića i Izetbegović preuzme stranku (ili netko od njegovih ljudi), onda bi se moglo desiti da sadašnja SDA-ovska garnitura u USK-u padne. Zašto? Zato što su se sadašnji krajiški SDA-ovci još onomad čvrsto izjasnili u korist Tihića, čak prkosno odbijajući Izetbegovića, kome su tada jasno stavili do znanja da o njemu nemaju lijepo mišljenje, iako je sin Alije Izetbegovića. To im Izetbegović junior nikad nije zaboravio i samo čeka priliku da im se osveti. S druge strane, sadašnji A-sda-ovci su tada još bili članovi SDA i više su naginjali Izetbegoviću nego Tihiću, pa je i s te strane pakt moguć. Zato ništa ljepše neće doživjeti ni Izetbegovićeva struja u državnom SDA ni odmetnuta struja, koja je sada u A-SDA, ako Izetbegović zbriše Tihićeve. Tada bi on mogao pozvati A-SDA da se ponovo formalno ujedini sa SDA, što bi praktično značilo da odmetnici iz A-SDA preuzmu krajiški SDA. Koliko su ovi nekadašnji stranački drugovi zakrvili odnose, govori i podatak da SDA-ovci odmetnike u ASDA zovu vehabijama i što se poklapa, prema takvom tumačenju, sa razvojem događaja, jer ovdje su pakt “potpisali” vehabije (A-SDA) i ekstremni dio SDA (Bakir Izetbegović). A pad SDA bi se mogao desiti ako DNZ (stranka Fikreta Abdića) u Skupštini USK-a podrži A-SDA i Stranku za BiH u formiranju nove Kantonalne vlade. Zato ćemo možda, koliko sutra, a što nas više ništa ne smije iznenaditi, svjedočiti sporazumu Rifat Dolić – Bakir Izetbegović, iako su njihovi politički uzori (Fikret i Alija) bili ljuti protivnici. U suprotnom, Izetbegovićeva struja u SDA bi mogla biti barem privremeno zaustavljena u naletu. Slična je situacija i u Cazinu, jer je to jedina općina koja nije formirala vlast poslije listopadskih lokalnih izbora zato što su podjednak broj glasova dobili A-SDA i SDA, pa će sve ovisiti kome će se priključiti DNZ. Interesantno je da i jedni i drugi potajno zovu DNZ u koaliciju ispitujući teren što o tome misle njihovi birači. Zato Krajina na neki način ponovo drma Bosnu, kao i mnogo puta u povijesti. Bude li Dolić dao šansu A-SDA u Cazinu, moraće je dati i u Kantonu čime će pasti Vlada koju čini SDA. To će biti veliki udarac Tihiću nakon čega bi Izetbegović mogao dobiti krila. Tihiću se nakon “Odžaka” klimala fotelja, a Izetbegović njene noseće poluge polako je još više odšarafljivao. No, kako je Tihić čovjek koji izgleda naoko izgubljen, ali to zapravo nije, pokazao je da će Izetbegović junior morati čekati svojih pet minuta duže nego bi htio. Naime, u siječnju 2009. desilo se novo iznenađenje sastankom odžačke trojke u Banja Luci.

Bakir Izetbegović veliko pitanje hoće li i svi poslanici SDA u Parlamentarnoj skupštini BiH glasati za ono što je Tihić dogovorio sa Čovićem i Dodikom, a što je, da ponovimo, vrlo loše za svakog onog tko voli Bosnu i Hercegovinu. Kao što smo već vidjeli, jedan od tih odžačkh projekata, rekonstrukcija državne i enitetske vlade, propao je, a zašto se Tihić zalagao. To mu je bio i prvi poraz od Izetbegovićevog klana. Kako je vrijeme odmicalo, ni za ostale dijelove odžačkog dogovora ne može se reći da se nešto krupno događalo. Nakon dogovora činilo se, bar su tako tumačili mnogi koji su “Odžak” podržali, da se kreće s mrtve točke, no kasnije je cijeli sporazum tonuo. Zapravo, kao da su i sami potpisnici, pogotovo laktaški primitivac Dodik, činili sve samo da taj sporazum propadne. Svojim izjavama i potezima i sami su se udaljili od onoga što su dogovorili. Doduše, kod Tihića je moguće da je morao ustuknuti pred vrlo snažnim i argumentiranim kritikama, ne samo svojih protivnika unutar SDA, nego i šire društvene zajednice, gdje su se mnogi ugledni intelektualci, političari i novinari izjasnili protiv “Odžaka”. Kada ovome dodamo da je i HDZ 1990 žestoko kritizirao predsjednika HDZ-a Dragana Čovića te da je i on morao barem malo zašutjeti, jasno je da su neki od njih shvatili da su precijenili svoje snage. Da podsjetimo, Tihić je, uz vrlo loš sporazum, u Prud kraj Odžaka otišao samoinicijativno, ne obavijestivši Predsjedništvo SDA, a kamo li da se konzultirao s njegovim članovima. Kao refleksiju odnosa unutar SDA mogli bismo navesti primjer odnosa SDA i novoformirane A-SDA u Unsko-sanskom kantonu. Što ako se desi naizgled čudo, pa da nakon nekog vremena svi današnji kantonalni SDA-ovci budu izbačeni iz SDA te njihovo mjesto preuzmu otpadnici, ovi iz A-SDA. Drugim riječima da se upitamo, što ako se A-sda-ovci vrate u SDA. Naime, Bakir Izetbegović predvodi ekstremniji dio SDA koji je još uvijek u dobrim odnosima sa cazinskim odmetnicima koji su formirali A-SDA. Ako ekstremisti

61

SDA s dva lica
Bilo ono efikasno ili ne, Odžački sporazum ni u prosincu 2008. nije bio realiziran i kao da je polako odlazio u zaborav. Došla je i Nova godina, a Čovićeva prognoza s početka ovog članka pala onog trenutka kad je i izgovorena. Umjesto ovoga, čini se da je mnogo zanimljivije bilo unutar SDA. Sve je više i onih koji vjeruju da bi u SDA-ovoj vrhuški u Sarajevu konačno moglo doći do loma. Naime, jedan “Journalov” sugovornik, dobar poznavatelj prilika u SDA, smatra da će Tihić vrlo teško politički preživjeti 2009. godinu. Već nekoliko godina postoji opozicioni blok unutar SDA kojeg predvodi Bakir Izetbegović, Alijin sin, i taj blok je sve jači. Doduše, Izetbegović je Tihića već par puta pokušavao srušiti, ali se ovaj pokazao puno tvrđim nego što je to izgledalo. Sada je, tvrdi naš sugovornik, Tihić došao u poziciju kada bi se mogao i zabrinuti za svoju fotelju, pogotovo nakon gafa u vezi dogovora oko Ustava i još koječega sa Čovićem i Dodikom u Prudu kod Odžaka. A da s tim sporazumom nešto ne štima i da je Tihić značajno riskirao potpisujući ga, već smo nagovijestili u prošlom broju “Journala”. Tada smo naveli da je

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR U Banja Luci održan novi sastanak Čovića, Dodika i Tihića o ustavnim promjenama

Dogovorene četiri teritorijalne jedinice
Precizirat će se nadležnosti države, srednje razine i lokalne zajednice, a značajan dio ovlasti bit će zajedničke - države i srednje razine vlasti. Edis Felić
Lideri HDZ-a, SDA i SNSD-a Dragan Čović, Sulejman Tihić i Milorad Dodik iznenadili su bosansku javnost sastavši se u Banja Luci krajem siječnja 2009. godine, dogovorivši četiri teritorijalne jedinice (TJ) kao srednju razinu vlasti u okviru BiH. U njihovoj zajedničkoj izjavi stoji da je ovim prudski dogovor razriješen, te ostaje samo da ga implementiraju institucije u BiH. Kakav će karakter imati četiri TJ, ova trojka će se pokušati dogovoriti 23. veljače u Mostaru, kada će domaćin biti Čović. Njihov je stav da BiH treba biti suverena decentralizirana država organizirana na tri razine vlasti. Srednja razina vlasti utemeljena je na diobi vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Kad je u pitanju pravni status Distrikta Brčko, amandaman na Ustav BiH trebao bi glasiti: “Brčko Distrikt BiH postoji pod suverenitetom BiH u oblastima koje spadaju pod nadležnosti institucija BiH, čija je teritorija u zajedničkoj svojini (kondominij) entiteta te da je jedinica lokalne samouprave s vlastitim institucijama i propisima s ovlaštenjima i statusom iz Konačne odluke Arbitražnog suda za spor o međuentitetskoj liniji razgraničenja u oblasti Brčkog.” Odnosi između Brčko Distrikta BiH i institucija entiteta mogu se urediti zakonom, a Ustavni sud BiH nadležan je odlučivati o bilo kojem sporu u vezi sa zaštitom utvrđenog statusa i ovlaštenja Brčko Distrikta, koji se može javiti između jednog ili svih entiteta i Brčko Distrikta BiH. Takav spor isključivo može pokrenuti većina zastupnika Skupštine Brčko Distrikta BiH koja uključuje najmanje jednu trećinu izabranih zastupnika iz reda svakog od konstitutivnih naroda. Zakonom o državnoj imovini BiH zaključeno je kako je to imovina BiH koja će se shodno sporazumu kao sastavnom dijelu zakona podijeliti između institucija BiH, entiteta, Brčko Distrikta BiH i općina. Imovina će se knjižiti na osnovu ovog zakona i sporazuma, a na novom sastanku lideri stranaka će razmotrit i pitanje dvojnog državljanstva za sve građane BiH. za suverenu državu BiH, dok je član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić Tihića optužio za izdaju BiH, jer će se navodno dijeliti samo entitet Federacija BiH na dva dijela (bošnjački i hrvatski). Spomenuo je i nove sukobe Bošnjaka i Hrvata te je dodao kako nikada neće pristati na ideje u kojima se Mostar spominje kao stolni grad. Za SDP je pak neprihvatljivo da se 500 milijuna KM kredita implementira proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva, što u ovoj stranci smatraju besmislenim imajući u vidu da se ni protjerivanje, etničko čišćenje i genocid u BiH nisu dešavali proporcionalno. “U skladu s njihovom dosadašnjom praksom, ne bi nas iznenadilo da svaki od potpisnika sporazuma isti različito tumači: Dodik da tvrdi kako je RS opstala, Čović da je dobio treći entitet, a Tihić kako će BiH imati četiri regije koje će prelaziti entitetske linije”, kazali su SDP-ovci. I pogodili su. Dodik je požurio da objasni kako će “prije nestati Bosna i Hercegovina nego Republika Srpska”, što je bila njegova reakcija na Tihićevu tvrdnju da neće postojati Republike Srpske. “Ako je Sulejman Tihić slagao i rekao da to znači nestanak RS to govori naprosto da on nije ni za kakve razgovore. On je jasno čuo od mene da nema nikakvog razgovora o RS. Oni mogu podijeliti Federaciju BiH, što odgovara HDZ-u i nekim drugim strankama”, rekao je Dodik.

Sulejman Tihić i Dragan Čović I na kraju, trojka je zaključila da se od Vijeća ministara BiH zatraži da iznađe mogućnost dobijanja povoljnog kredita od 500 milijuna KM radi rješavanja problema izbjeglih i raseljenih osoba. Ova bi se sredstva implementirala proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva putem državne Komisije za izbjeglice BiH.

62

Dodik tvrdi da je RS spašena
Ovo je sve što su naši pregovarači bili spremni podijeliti s javnošću. Što se dešavalo između toga, da li je nekom neko nešto obećao, da li se pričalo diskretno čak i među njima trojicom te da li su jedan drugom namigivali dok su zauzimali svoje stavove, to je vrlo teško reći. Reakcije su bile uobičajene, ali ovdje bi valjalo primijetiti jedno. Još nakon Odžaka ova je trojka, pored žestokih reakcija njihovih oponenata, iznosila vrlo oprečna tumačenja njihovog dogovora, tako da se vjerovalo da su se Čović i Tihić uplašli reakcija, a da ni Dodiku nije bilo svejedno. Javnost je zaključila da je odžački dogovor uslijed njihovih oprečnih tumačenja postao mrtvo slovo na papiru i da od toga nema ništa. No, i nakon banjalučkog sijela njihova tumačenja postala su oprečna, posebno Tihićeva i Čovićeva spram Dodikovih. Ipak, sada je javnost opreznija, a Tihić i Čović daju daleko konkretnija objašnjenja nego nakon Odžaka, a u kojima se osjeti i nešto odlučniji ton nego ranije. Naravno, ako to nije gluma. Srpska demokratska stranka (SDS) bila je “zapanjena” zajedničkom izjavom

J O U R N A L

Tihić i Čović tvrde da RS nije spašena
Dodik je bio primoran ovako reagirati jer je osjetio žestoke reakcije pa i zbunjenost u većem dijelu svoga entiteta. “Dodik ima pravo reći šta misli i želi. Ako će postojati četiri regije, promjene entitetskih linija su neminovnost. Svi ćemo mi u razgovorima morati učiniti bolne kompromise. Ne mislim samo na nas trojicu nego i na ostale političke lidere u BiH”, rekao je Tihić. On je dodao da je priča o četiri teritorijalne jedinice samo dotaknuta i da će se

BOSANSKI BAROMETAR
o tome tek razgovarati na slijedećem sastanku. To je potvrdio i Čović rekavši da unutarnji preustroj BiH mora biti radikalan te da se on mora odnositi na cjelokupni državni teritorij, uključujući i Dodikov entitet. “To znači da apsolutno postoji mogućnost da se neki dijelovi današnje RS nađu u nekim drugim teritorijalnim jedinicama”, izjavio je Čović. On je odlučno odbio Silajdžićeve prigovore da su Čović i Tihić zapravo pristali na podjelu Federacije BiH na hrvatski i bošnjački dio. “Crtanje karata posljednja je stvar koju ćemo napraviti. To će biti završna faza gdje ćemo pokušati vezivati određene općinske prostore i dijelove općina za pojedinu teritorijalnu jedinicu. Nije naša nakana praviti državice u državici, nego osigurati kvalitetnu i dugoročno održivu BiH”, rekao je Čović. Tihić smatra kako su ovim napravljeni veliki koraci u rješavanju akutnih problema državne imovine, statusa Brčkog, dvojnog državljanstva te izbjeglica i čudio se što nije dobio pohvale jer je Dodik “prihvatio činjenicu da je BiH suverena, demokratska, sekularna država”. Kad je u pitanju srednja razina vlasti, Tihić je rekao da ne treba miješati u to Distrikt Brčko ili izmišljati distrikt Sarajevo, objasnivši da je Brčko lokalna samouprava, a o distriktu Sarajevo nije bilo ni riječi. Prema njemu, četiri teritorijalne jedinice, koje on zove regijama, trebale bi činiti regija Tuzla na sjeveru do Save, a na istoku do Drine. Banjalučka regija obuhvatala bi Krajinu, sarajevska bi, osim Kantona Sarajevo, zahvatala prostor do Drine te dio središnje Bosne, a mostarska regija protezala bi se od granice Crne Gore do Glamoča i Drvara. “Rekli smo da će postojati četiri teritorijalne jedinice. Ispod toga se neće ići. Može biti i više regija, ali se ispod četiri neće ići”, navodi Tihić. Ovim bi se dogovorima, objasnio je Tihić (iz svog kuta) precizirale nadležnosti države, srednje razine i lokalne zajednice, a značajan dio ovlasti bit će zajedničke - države i srednje razine vlasti. U segmentu funkcioniranja vlasti Tihić očekuje uvođenje institucije predsjednika umjesto Predsjedništva, premijera i Vlade umjesto predsjedavajućeg i Vijeća ministara, najmanje još dva državna ministarstva te veći broj državnih zastupnika od dosadašnjeg. Najvjerojatnije će se u Domu naroda ukinuti entitetsko glasanje, a radit će se i na redefiniciji entitetskog glasanja u Zastupničkom domu BiH. “Optimista sam da ćemo u promjenama Ustava BiH ugraditi odredbe iz Europske konvencije o ljudskim pravima. To znači da će svaki građanin imati pravo da bira i bude biran, bez obzira na to gdje u BiH živio”, zaključio je Tihić. Tihić je prvi put otkako pregovara rekao konkretno svoj stav, jer do tada nitko nije oponirao primitivnim istupima Milorada Dodika. Sada Tihić ipak kaže iznenađujuće otvoreno da će Dodik morati popustiti te da regije trebaju biti utemeljene na zemljopisnim, gospodarskim i prometnim kriterijima. Njegove riječi gotovo je ponovio Čović, osim u dijelu kada govori o teritorijalnim jedinicama, gdje ih Čović (iz svog kuta) zove federalnim jedinicama. zašto se zalažu Dodik i Čović, ili će biti spravljeni na osnovu gospodarskih, prometnih i drugih kriterija. Očito je, ako će imati zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, da će teritorijalne jedinice imati visoke ovlasti, ali ovdje treba upozoriti na još jednu opasnost. Naime, u kuolarima se priča da je Dodik pristao na to da ustupi dio Posavine u kojem su Hrvati prije bili većina, a Bonjacima Srebrenicu. To je nemoguće provjeriti, ali je važno reći da bi Dodik bio spreman ustupiti neke dijelove Bošnjacima, poput Srebrenice i nešto malo istočne Bosne, samo da dobije ono što je tražio – legalizaciju Republike Srpske. To bi bila velika greška, jer bismo prodali značajan dio bosanske države za jednu Srebrenicu. S druge strane, moguće je da je Dodik popustio, jer se mnogo priča o tome kako je svojim izjavama i postupcima počeo opasno ići na živce nekima u međunarodnoj zajednici, pa se sastanak u Odžaku tumačio i kao spašavanje njegove glave. Ipak, “Odžak” (ili “Prud”) snažno je poduprla Međunarodna zajednica, a francuska diplomacija pogotovo, za koju se kaže da je kontaktirala Tihića i duvala mu u leđa da krene u realizaciju sporazuma. Kada se uzme u obzir da bi u ožujku Ured OHR-a, nakon odlaska Miroslava Lajčaka, mogao još i ojačati te da bi mogao preuzeti aktivniju ulogu u bosansko-hercegovačkoj krizi, onda je vrlo lako moguće da je Dodiku došlo do grla. U tom smislu trojka je i nastupila, svjesna da je međunarodna zajednica ljuta na Srbe, ali da neće ići u potpunosti s njihovim kažnjavanjem. Drugim riječima, država će ojačati, ali će se sačuvati srednji nivo vlasti koja ima zakonodavnu, izvršnu i sudsku funkciju (poput entiteta sada), ali s manjim ovlastima. Za usvajanje ovih amandmana na Ustav BiH potrebna je podrška dvije trećine članova Zastupničkog doma BiH, odnosno 28 glasova, dok SDA, HDZ i SNSD imaju ukupno 19. Stranka za BiH ima osam poslanika i neće dati svoj glas, ali nije isključeno da SDP-a s pet i HDZ 1990 s dva poslanika daju podršku trojki. Nedostaju još barem dva glasa, a po jednog poslanika imaju BPS, DNS, DNZ, NSRzB, PDP, DP i SDS. Pritom BPS i NSRzB kategorično odbijaju dogovor trojke, prvenstveno dijela koji se tiče unutarnjeg uređenja, dok ostale stranke još “vagaju”. Kako sada stvari stoje, najbliži podršci su srpski PDP te DNZ, koji je nagovjestio da će dati podršku samo ako se bude formirala peta regija – Krajina, koju bi činile općine prijeratne Regije Bihać. Prođe li ovo, Sulejman Tihić bi ipak mogao još više ojačati svoju poziciju u Stranci demokratske akcije.

Oprečne izjave u funkciji smirivanja oponenata
Što se tu zapravo dešava. Primjerice, u Prudu je dogovoreno da će se Ustav mijenjati amandmanski, što znači korak po korak i ništa nije nagovještavalo da bi se u njemu nešto bitnije promijenilo. No, upravo je Čović otkrio da su trojica lidera već u Prudu dogovorili, a u Banja Luci potvrdili, da će se praviti potpuno novi Ustav, ali da “kao osnovu još uvijek moramo držati ono što imamo, to je Aneks 4 Daytonskog sporazuma”. Njegovo zalaganje za radikalne promjene Ustava nešto su sasvim novo, kao i kod Tihića, i sasvim otvoreno istupa oprečno Dodiku. Čak što više, on je rekao da će ovo što trojka radi u suštini dati iz temelja potpuno novi dokument, odnosno Ustav BiH, a što je još važnije, najavio ga je tamo negdje do lipnja 2009. Zato su se mnogi pitali kako to da uprkos oprečnim stavovima ipak nema tako žestoke svađe preko medija, baš kao ni nakon Odžaka, iako je tada, da ponovimo, sve izgledalo izgubljeno. “Zbog svog glasačkog tijela, zbog naroda koji prati ovo i u Republici Srpskoj i u Federaciji, među Hrvatima i Bošnjacima, izlazimo sa stavovima koji će biti tolerantni jedni prema drugima. Gospodin Dodik je vrlo jasno kazao, sve dok se ne dogovorimo drugačije, ja ću govoriti da je neupitna Republika Srpska. Gospodin Tihić isto je tako vrlo jasno kazao, sve dok se ne dogovorimo, dok ne budu konačnim ustrojem definirane pojedine federalne jedinice, govorit će o tome da govorimo o teritoriji čitave BiH”, rekao je Čović. Tako su trojica lidera vjerovatno odlučila nastupati svaki vukući vodu na svoj mlin, a istovremeno pokušavati se oko nečega dogovoriti. Ove oprečne izjave dane su pod pritiskom optužbi za nacionalnu izdaju te su namijenjene smirivanju strasti u vlastitim nacijama. Tamo gdje su mogli, nisu dizali tenziju, pa su sva trojica u zvaničnoj izjavi naveli da se radi o “teritorijalnim jedinicama”, koje pak tumače svaki na svoj način. Ipak, ovdje treba reći, još uvijek je nepoznanica do kojeg stupnja ovlasti će se ići i da li će teritorijalne jedinice biti nacionalne,

63

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Zapaljena džamija u Fazlagića Kuli kod Gacka

Elektročetnici
Vještak Sekula Mićić, naručen od Dodikove vlasti, tvrdi da je požar uzrokovan lošim elektroinstalacijama, no, njegov je izvještaj gotovo ismijao vještak Narcis Mulabdić. Edis Felić
Prosinac 2008. godine je, pored tradicionalnog katoličkog Božića, bio i mjesec Hadži Bajrama. I dok je Božić obilježen u lijepoj i mirnoj atmosferi, neki zli ljudi su se potrudili da pokvare bajramsko ozračje. Naravno, nisu u potpunosti uspjeli jer se Bajram proslavljao širom Bosne i Hercegovine, ali je ostala jedna gorčina da Bosnom koračaju ljudi koji nisu u stanju graditi dobre međuljudske odnose, niti da cijene činjenicu što najveći broj ljudi u Bosni gaji lijepe osjećaje prema Bajramu. Noć uoči Bajrama, 7. prosinca, u požaru je izgorjela džamija u selu Fazlagića Kula, nedaleko od Gacka. O uzrocima požara, naravno, odmah se nije moglo govoriti, ali je već tad bilo sumnjivo da je baš tih dana izgorila džamija. O uzrocima požara trebinjski imam Husein ef. Hodžić nije ništa želio kazati, ističući kako će čekati završetak istrage, što je bilo mudro, jer je trebalo prepustiti (a i dati priliku) nadležnim organima da odrade svoj posao. Istragu su provodili pripadnici Policijske uprave Gacko, pa se prvih dana nisu mogle dobiti informacije o uzroku požara. danas kada muslimanski vjernici proslavljaju svoj najveći praznik. Ministar unutrašnjih poslova RS Stanislav Čađo izvijestio me o svim mjerama koje MUP RS preduzima na rasvjetljavanju okolnosti pod kojima je izgorjela džamija.” Dodik je pozvao sve pripadnike muslimanske vjeroispovjesti, posebno one koji žive u Gacku, da ostanu mirni, da imaju povjerenje u instiucije Republike Srpske i da zajedno sa njim i njegovim istomišljenicima sačekaju rezultate istrage. No, kao što je efendija Hodžić indirektno sugerirao da je požar podmetnut, Dodikova je vlast, hineći zgranutost tim događajem, također indirektno nastojala sugerirati da požar nije podmetnut, nego je izbio ljudskom greškom. Na to nas upućuje slijedeća Dodikova izjava: “Vlada RS, preko resornog ministarstva, učiniće sve da rasvijetli okolnosti i kazni odgovorne zbog kojih je došlo do požara, bilo da je u pitanju podmetanje požara, ili nesavjesno držanje ili rukovanje aparatima koji su mogli dovesti do zapaljenja ovog vjerskog objekta”. Dakle, zbog osjetljive situacije nastojalo se ne podizati tenzije, ali je ipak podzemnim kanalima rađeno na tome da se uzroci požara zataškaju. Slijed događaja to će i potvrditi.

Zapaljena džamija u Fazlagića Kuli di došli da obave Bajram namaz te da se sumnja da je požar podmetnut između 03 i 04 sata ujutro. Požar su osudili svi normalni ljudi, predstavnici vjerskih ustanova, političari, kulturni i ini neimari, pa je suvišno i navoditi njihove izjave. Ovdje ćemo pak zadržati se na reakcijama Dodikovih sljedbenika. Načelnik Centra službe bezbjednosti (CJB) Trebinje Goran Zubac odmah je u emisiji “Tema dana” na BHT1 izjavio da nema govora o podmetnutom požaru. No, kako je požar u džamiji izazvao osjetljivu situaciju u Fazlagića Kuli, zvaničnim saopštenjem reagirala je i Dodikova vlada, nastojeći pokazati da drže sve pod kontrolom. “Vlada Republike Srpske izražava žaljenje zbog jutrošnjeg nemilog događaja – požara u kojem je oštećena džamija u Fazlagića Kuli, u opštini Gacko. Vlada Republike Srpske uvjerena je da će nadležni organi svojom pravovremenom akcijom utvrditi razloge koji su doveli do požara u džamiji u Fazlagića Kuli i o tome obavijestiti javnost. Vlada Republike Srpske izražava žaljenje što se ovaj nemili događaj desio u doba muslimanskog praznika Kurban Bajrama i izražava svoju namjeru da pruži pomoć u saniranju štete nastale na džamiji.” I sam Milorad Dodik je obećao da će njegova Vlada preko resornog ministarstva učiniti sve da rasvijetli okolnosti i kazni odgovorne. “Izražavam najdublje žaljenje zbog činjenice da je u selu Fazlagića Kula kod Gacka izgorjela džamija i to baš

64

I Dodik lije “krokodilske suze”
Efendija Hodžić je ipak indirektno stavio do znanja da je požar bio podmetnut, izjavivši za neke medije da su “još uvijek nepoznati počinitelji tokom noći zapalili džamiju u Fazlagića Kuli i od nje su ostali samo zidovi”. Da nešto nije uredu te da postoje likovi koji vole praviti gužvu, bilo je jasno nakon izvještaja ekipe NTV Hayat, koja je odmah sutradan nakon požara posjetila mjesto Fazlagića Kulu i saznala kako je još u travnju ove godine lokalni imam primao prijeteća pisma. “Četnička se pjesma ori, Fazlagića Kula gori... Neće više biti ni Kule, ni bula, planula je Fazlagića Kula...”, dio je prijetećeg pisma upućenog lokalnom imamu. Portal Svevijesti.ba citirao je jednog od mještana Fazlagića Kule koji je rekao da je požar otkriven tek kada su lju-

Nevjerodostojnost velikosrpske vlasti
Okružno tužilaštvo Trebinje saopćilo je 19. prosinca, na osnovu izvještaja o vještačenju sudskog vještaka Sekule Mićića, da je požar izazvan neadekvatno postavljenim elektroinstalacijama. Nakon ovog saopćenja, a pošto se formalno čekalo 12 dana od izbijanja požara da se zauzme stav, Rijaset Islamske zajednice u BiH je odlučio angažirati nezavisnog vještaka. Muftija mostarski Seid ef. Smajkić rekao je na konferenciji za novinare da je Rijaset odlučio angažirati neovisnog vještaka u ovom slučaju “zbog nepovjerenja prema institucijama Republike Srpske, imajući u vidu i slična dešavanja”. Naime, predstav-

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR
nici Rijaseta su podsjetili da je i do sada dolazilo do konstantnih uznemiravanja i prijetnji povratnicima u Fazlagića Kuli, kada su počinitelji ostali nepoznati ili u zvaničnim izvještajima prikazivani kao maloumnici ili malodobnici. Ovo naselje bilo je mjesto niza napada na povratnike u poslijeratnom razdoblju, a najteži do sada se dogodio 1999. godine, kada je isplaljeno nekoliko minobacačkih projektila na malobrojne povratnike. Nekoliko dana kasnije uslijedilo je mišljenje stalnog sudskog vještaka za oblast vještačenja zaštite od požara i stalnog sudskog vještaka za oblast vještačenja elektroenergija Narcisa Mulabdića. Prema njegovom izvještaju, požar je bio namjerno izazvan od nepoznatog ili nepoznatih počinitelja i profesionalno izveden. “Uzrok požara u džamiji u Fazlagića Kuli kod Gacka je profesionalno smišljena i izvedena paljevina otvorenim plamenom, vjerovatno pospješena upotrebom lako zapaljive tekućine, izazvana od nepoznatih počinilaca”, stoji u nalazu nezavisnog vještaka Mulabdića, koji je predstavljen novinarima u Sarajevu. Šturi Mićićev nalaz, koji je objavilo Tužilaštvo u Trebinju, u potpunoj je suprotnosti s detaljnim izvještajem koji je sačinio Mulabdić. Mićić u svom nalazu navodi da su “požar izazvale elektroinstalacije i kablovi koji su bili pod naponom smotani i pričvršćeni na gredu krovne konstrukcije iznad ulaza u glavnu prostoriju, a čiji krajevi nisu bili adekvatno izolirani i udaljeni od krovne konstrukcije, tako da je po navlaženoj drvnoj površini došlo do zatvaranja strujnog kruga preko velikog otpora”. Mulabdić pak u svom nalazu kaže da “na elektroinstalacijama nema mjesta uočljivih promjena manifestiranih kratkim spojevima, što isključuje električnu energiju kao eventualni uzrok nastanka požara u vjerskom objektu. S distance su konstatovana dva odvojena mjesta centara - žarišta nastanka požara, a između istih ne postoji veza u smislu izgorjelog materijala, odnosno prenosioca toplote. U blizini centara - žarišta nije bilo izvora toplote, što indicira da se u konkretnom slučaju radi o namjerno izazvanom požaru”. Sarajevski dnevnik “Dnevni avaz” tvrdi da posjeduje fotografiju džamije napravljenu prije požara, a na njoj se vidi da elektroinstalacije iznad ulaznih vrata nisu bile nigdje priključene, tako da nisu ni mogle biti pod naponom, što jasno ukazuje na kontradiktornost u odnosu na Mićićev izvještaj. Tekst stručnog nalaza Mulabdić je, pored novinarima, dostavio i Uredu visokog predstavnika (OHR) u BiH, Policijskoj misiji Europske unije (EUPM), ambasadama SAD, Rusije, Turske i drugih zemalja, te Okružnom tužilaštvu u Trebinju. Svoj šturo napisani izvještaj Mićić se nije trudio distribuirati, osim svojim nalogodavcma iz Okružnog tužilaštva u Trebinju taciju o postavljenim elektroinstalacijama. O tome da su elektroinstalacije ispravne, istakao je ef. Hodžić, ide u prilog tehnički prijem angažiranih firmi koje iza sebe imaju visoke reference, kao i činjenica da je Elektrodistribucija u Gacku, poduzeće u sastavu Elektro-Hercegovine, priključila taj objekt na mrežu i već šest godina Medžlisu Islamske zajednice ispostavlja račune koji su uredno plaćeni. Međutim, na rezultate vještačenja Okružnog tužilaštva u Trebinju reagiralo je i Udruženje sudskih vještaka RS. Stalni sudski vještak grafičko-grafoskopske oblasti Dane Branković izjavio je za “Dnevni avaz” da sumnja u stručnost sudskog vještaka Sekule Mićića u vezi s vještačenjem požara u džamiji u Fazlagića Kuli. S otvorenim sumnjama u Mićićeve kompetencije Dane Branković pismom je upoznao većinu medija u BiH. On od nadležnih ministarstava pravde traži da konačno imenuju stvarne stručnjake za sudske vještake. “Mi se u Udruženju sudskih vještaka RS čudimo i krstimo kako se taj čovjek može predstavljati kao vještak i za grafologiju, i balistiku, i požare, i eksplozije. To je u stručnoj stvarnosti nemoguće, neizvodljivo i nedopustivo! Pouzdano znam da Mićić nema stručnu legitimaciju da vještači predmete iz grafičko-grafoskopske oblasti. No, on se uporno predstavlja kao takav sudski vještak, a sada i za požare i eksplozije. On treba pokazati rješenje za šta je uopće vještak. Osporavam mu stručnu legitimaciju za ovo područje. Mićić je čovjek koji ne zna uključiti ni računar, a pojavljuje se kao ekspert u jednom složenom pitanju”, rekao je Branković. On je istakao da je osobno, zbog Mićića, u prošlosti imao dosta problema na sudskim procesima, jer su njegovi nalazi s Mićićevim često bili u suprotnosti, a slično je, navodi, bilo i s drugim vještacima čiji se nalazi nisu slagali s Mićićevim. Tako se tapka u mjestu. Izjave Dodika i negovih klonova o zgroženosti požarom u džamiji još jednom su pokazale svu bijedu tih likova koji su okupirali dio Bosne i Hercegovine. Tok istrage je to pokazao, kao i dosadašnji rezultati istraga prilikom uznemiravanja povratnika muslimanske vjeroispovijesti. Neće biti mira dok se tim piromanima jednom ne suprostavi dobrim šmrkom tako da ih voda odnese za sva vremena. Turski ambasador u BiH Büllent Tulun obećao je da će Republika Turska obnoviti džamiju u Fazlagića Kuli, ali i u suradnji s Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH realizirati projekt u vezi s poljoprivredom i stočarstvom, kojima se tradicionalno bave stanovnici Gacka.

Mićić prokazan kao šarlatan
Nakon ove nezavisne istrage ef. Smajkić je kazao da su ovim sumnje u vjerodostojnost istrage Dodikovih istražitelja potvrđene, “jer se nalaz ovog vještaka potpuno razlikuje od nalaza Okružnog tužilaštva u Trebinju”. Na pitanje novinara da li ima neke naznake šta bi mogao biti uzrok ovog događaja u Fazlagića kuli, ef. Smajkić je kazao da “ne želi prejudicirati stvari, ali je sigurno riječ o ataku na povratak Bošnjaka u Republiku Srpsku”. Glavni imam trebinjski Husein ef. Hodžić zatražio je da se u istragu uključe viši istražni organi, ali i međunarodna zajednica. “Ne vjerujem u rad Centra službe bezbjednosti Trebinje, čiji je načelnik Goran Zubac izjavio da nema govora o podmetnutom požaru”, kazao je ef. Hodžić. On je dodao da nema povjerenja u policijske, ali i tužiteljske i sudske organe u Trebinju. Prema njegovim riječima, stanovnici, povratnici u Fazlagića Kulu osjećaju nesigurnost, jer su godinama izloženi nizu tortura i provokacija. “Ukoliko bude bilo suda, poštovaću ga, a ako ne, pozvaću Islamsku zajednicu na bunt, pozvaću kolege imame, koji su najpozvaniji da se brinu, da zaštite džamije, a država neka brani građane i poredak”, kazao je ef. Hodžić. Cijelo to vrijeme, a i kasnije, predstavnici Dodikove vlasti tvrdili su drukčije. Tako je ministar unutarnjih poslova Stanislav Čađo na sjednici entiteske skupštine ponovio da istraga “upućuje na određene nedostatke u izgradnji džamije u Fazlagića Kuli”. Poslanik SDA Ramiz Salkić zatražio je da mu pismeno odgovori na tvrdnje da su eventualne dozvole uzrok požara, što znači da je neko u tom entitetu falsificirao dozvole (građevinske, uporabne itd.) pa je zbog loše obavljenog posla prilikom gradnje došlo do požara. Ujedno je Salkić tražio podatke koliko je bilo napada na povratnike i njihovu imovinu i šta su pokazale istrage. Čađo nije odgovorio na Salkićevo pitanje ističući da će odgovor dati pismeno. Tvrdnje ministra unutrašnjih poslova Čađe o tome da je džamija građena bez odgovarajuće prateće dokumentacije te da je “u njoj primjetan izvjestan stepen improvizacije, posebno kod elektroinstalacija”, energično je odbacio i trebinjski imam Husein ef. Hodžić, koji je priložio dokumen-

65

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Priča o bosanskom heroju Fati Orlović

Pitao jednom neki pitac vrli: “Tko je ta Fata... da prostiš?”
Nedam ja moje avlije! Zar da ja za dva i po miliona zločinačkih maraka zločincima prodam kosti deset hiljada naših ljudi pobijenih u Srebrenici... kosti moga rahmetli Šaćira, koga su oni ubili... kosti moga rahmetli svekra, koji je mome Šaćiru ostavio u amanet da Orlovića imetak čuva k’o oči u glavi! Edis Felić
Krajem siječnja 2009. godine na jednomjesečnu uvjetnu kaznu zbog ometanja molitve osuđena je Fata Orlović, povratnica u Konjević Polje, poznata po svojoj istrajnosti u borbi za povratak svoje imovine na kojoj je bespravno izgrađena pravoslavna crkva. Okružni sud u Bijeljini donio je presudu kojom se Fata Orlović osuđuje na mjesec dana zatvora ukoliko u narednom periodu od godinu dana ponovi isti prekršaj. Ona će morati platiti i sudske troškove od 150 KM. “Kad Fatu treba kazniti, svi su brzi. Kad crkvu treba izmjestiti iz moje avlije, onda je pravda spora”, rekla je Fata komentirajući presudu suda. Dodala je da je prošle godine na sudu u Srebrenici oslobođena optužbi, ali je Tužiteljstvo uložilo žalbu. Ona je priznala kako je ometala obrede koji su izvođeni u crkvi, ali je dodala kako je to radila nakon neispunjenih obećanja da će se crkva, nakon što se određenog datuma obavi posljednja molitva, izmjestiti s njenog zemljišta i da će prestati s obavljanjem molitve u istoj. “Bilo je toga, ne mogu reći. Međutim, oni su i pored dogovora ponovo dolazili i nekoliko puta sam i ja povrijeđena. Netko ne želi da se provede dogovor”, žalila se ona novinarima, dodavši kako je ogorčena sudskim sistemom zbog sporosti administracije i sudskih procesa u kojima ona traži uklanjanje crkve s njenog zemljišta. “Oni to nisu ispoštovali i ne dozvoljavam da se molitva više ovdje obavlja. Devet godina na sudu tražim pravdu i više nikom ne vjerujem. Hoću da se crkva ukloni iz moje avlije, pa makar je sama čekićem lupala”, izjavila je u rujnu Fata Orlović. Tada ju je policija spriječila u ometanju radnika koji su čistili dvorište crkve. Fata Orlović već devet godina pokušava istjerati pravdu. Inzistira da se iz njenog dvorišta ukloni pravoslavna crkva. U višegodišnjem tjeranju pravde, pored crkve, u njenom dvorištu dolazilo je i do verbalnih sukoba. “Ona se mora ukloniti. Ne želim je na “preinačivanja” poput onih kada uzvikne da će u traženju pravde ići “sve do Jedinih Nacija”, ili da joj je strašna uvreda što su je optužili da je “sa svojih še’set i sedam godina nacionalna” - to ne biva nimalo komično, već samo pojačava znak izuzetne individualnosti koja krasi ovu snažnu ženu. Lovrenović joj je s istinskim divljenjem posvetio novinski prostor u nekadašnjem veličanstvenom splitskom tjedniku “Feral tribune”, kao i u sarajevskom tjedniku “Dani”, koji sami za sebe kažu da su bosanski Feral. Lovrenović objašnjava kako je “starica Fata iz podrinjskoga sela Konjević Polje (na pola puta između Bratunca i Zvornika) jedna od neizbrojnih žrtava Milošević-Karadžićevoga plana da se u Podrinju unište ili rastjeraju muslimani Bošnjaci, kako Drina više ne bi predstavljala granicu koja dijeli Srbe u dvije države. Kada je u tom divljačkom pohodu u proljeće 1993., nakon godinu dana odolijevanja, Konjević Polje okupirano, svi su preživjeli Bošnjaci protjerani, među njima i Fata Orlović. Muža Šaćira su joj ubili, a stradalo je dvadeset dvoje njezinih rođaka Husejnovića iz sela Hrnčići. Kuće Orlovića u Konjević Polju porušene su do temelja. Nakon obustave rata, daytonskom podjelom Bosne i Hercegovine, Konjević Polje je pripalo Republici Srpskoj i izgledalo je da “od sada do zgorenija svijeta” tamo ima da vlada samo “srpska pravda”. Međutim, idilu počinju kvariti povratnici. Fata Orlović živo je oličenje toga duha. Kada se ona vratila na svoju, svoga Šaćira i svojih sinova zemlju, plodnu i bogatu zemlju u Konjević Polju, nije ju toliko porazilo što je zatekla srušene kuće, nego prizor koji je ugledala u svojoj avliji: bijeli se novosagrađena pravoslavna crkva! Započeli su je graditi još u ratu, 1994. godine, bez ikakvih pravnih i vlasničkih obzira. Orlovićka je najprije izvan suda tražila od crkve i civilnih vlasti da građevi-

Fata Orlović gledati ovdje. Poštujem svaku vjeru i nemam ništa protiv Srba i crkve, ali nek je nose odavde. Nije joj mjesto ovdje”, kazala je Orlović. Uskoro će biti održana sudska rasprava o sudbini crkve, a Fata Orlović, vjerujući u pravdu, koja je u njenom slučaju duga i spora, očekuje da će zakon biti na njenoj strani i da će se konačno početi s uklanjanjem bespravno urađenog objekta Pravoslavne crkve. Vlasti iz Bratunca i Crkvena općina Kravica pokušali su pronaći drugu lokaciju, ali još se nije pronašlo odgovarajuće rješenje, pa će crkva i dalje stajati u Fatinom dvorištu. Ovdje ipak treba dodati da je grupa Srba iz bratunačkog sela Hranča, koje se nalazi na području Konjević Polja, nedavno pokrenula inicijativu da crkva iz dvorišta Fate Orlović bude izmještena u njihovo selo. S tom su idejom otišli i episkopu zvorničko-tuzlanskom Vasiliju Kačavendi, ali ju je on odbio, a one koji su mu se obratili naružio kazavši im da se ne trebaju miješati u posao izmještanja crkve.

66

J O U R N A L

Stara nene živahnija od političara
Tko je Fata Orlović? Poznati bosanski novinar Ivan Lovrenović napisao je o njoj da doista treba samo čuti i vidjeti Fatu Orlović kada govori okupljenima pred srebreničkom sudnicom: to je jače i autentičnije od ikakve režirane drame! A njezina verbal-

BOSANSKI BAROMETAR
nu uklone s njezina zemljišta. To nije išlo, nego se Fati počelo nuditi novčano obeštećenje ili drugo zemljište, na što ona nije pristala. Zaredali su incidenti, u kojima je starica bila na razne načine šikanirana, pa čak i brutalno pretučena, u čemu je, po jakim indicijama, sudjelovao i službujući pop. Malo pomalo, stvar poprima mitske dimenzije: nepismena starica, s jakom novootkrivenom osobnom karizmom, protiv nepravednog i uzurpatorskog sistema! Videći da se s Fatom ne može, da ih je nedohvatno nadrasla u svojoj pravednoj borbi, a ne imajući prave kuraže i morala da se povuku, vlasti (crkvene prije svega, ali uz podršku civilnih) pribjegavaju bijednom pokušaju. Montiraju Orlovićki da je počinila blasfemiju i da je fizički napala popa. Vrijedi to citirati, jer predstavlja primjer za pamćenje: “Fata Orlović, rođena 1943. godine, Bošnjakinja, nepismena, nezaposlena, udova Šaćira, majka sedmero djece... učinila produženo krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne, i vjerske mržnje i razdora ili netrpeljivosti među narodima... svijećom udarila po desnoj ruci sveštenika Milana Milovanovića, te mu nanijela povredu...” Sucu nije preostalo ništa drugo nego da saopći kako “optužnica, koju je podnijelo Okružno tužilaštvo Bijeljina nije sadržavala validnu dokumentaciju, te nije bilo dokaza za namjeru izvršenja djela od strane Fate Orlović”. pare, fino, nosi ovo iz moje avlije. On uveče, na televiziji, kaže da sam luda žena. Valjda što neću tolike pare. E, neću. Zar da ja za dva i po miliona maraka zločincima prodam kosti deset hiljada naših ljudi pobijenih u Srebrenici; zar da ja za ta dva i po miliona zločinačkih maraka prodam kosti moga rahmetli Šaćira, koga su oni ubili; zar da im prodam kosti moga rahmetli svekra, koji je mome Šaćiru ostavio u amanet da Orlovića imetak čuva k’o oči u glavi! Ja mislim da sam na pravdi Allahovoj, ali i na narodskoj. Meni je jedan srpski mladić iz Milića nudio, kaže: ‘Nikad ti tako, Fato, nećeš crkvu ukloniti iz avlije. Daj meni hiljadu maraka, ja ću je minirat’. Ja mu kažem da ne dam, što ću ja crkvu minirat? Meni ne smeta crkva, ja samo neću da je ona u mojoj avliji, neka oni nju lijepo, kako su je i zidali, odnesu tamo gdje nekome treba. Kažu ima u Konjević Polju srpske zemlje. Ako ima, što je onda nisu zidali na srpskoj zemlji, što će u mojoj avliji?’ Fata Orlović trajno će ostati – to je već sada jasno – simbolom upornosti i hrabrosti u borbi protiv takvoga gaženja i uzurpacije”. Tako je pisao Lovrenović. ‘raspored časova’ za buduće četiri godine vlasti”, pisao je tada “Dnevni avaz”. Kada je početkom travnja 2007. godine u Osnovnom sudu u Srebrenici sudac Hajrudin Halilović pročitao presudu kojom se Fata Orlović oslobađa od svih točaka optužnice, time je završen tek prvi čin jednoga od najbizarnijih slučajeva u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, koji traje već više od deset godina. Početkom ove godine navršilo su se dvije godine otkako je Dodik obznanio da je postigao dogovor s episkopom zvorničkotuzlanskim Vasilijem Kačavendom o izmještanju crkve te da je u to ime na račun Eparhije u Bijeljini Vlada uplatila skoro 170.000 KM. “Nema ništa ni od toga što sam tužila Srpsku pravoslavnu crkvu, kao ni od Dodikovog obećanja. Znam da je pare prebacio Kačavendi, koji ni prstom nije mrdnuo da ispoštuje ono što su se dogovorili. Ili je potrošio pare ili se dogovorio s Dodikom da jedno pričaju, a drugo rade. Ne može biti da nisu mogli pronaći mjesto gdje će praviti crkvu”, rekla je ogorčena Fata. No, lako za Dodika, ali Fata ne krije ni ogorčenost prema vlastima BiH koje, kaže, svako malo pričaju da se bore za ljudska prava. “Ne daj Bože da je umjesto džamije u Fazlagića Kuli izgorjela crkva u mojoj avliji, odmah bi optužili mene i razapeli me nasred Konjević Polja. Oni imaju pravo paliti i rušiti šta god im zasmeta i da policija to sakrije, a ja osam godina pokušavam sve po zakonu raditi i ne mogu ništa ostvariti. Kako god me varaju ovi naši političari, tako rade i ovi stranci. Prošle godine Miroslav Lajčak mi je rekao da će sve učiniti da ja ostvarim svoja prava, ali ni od njega kao ni od ovih naših nikakve fajde”, navodi Orlović. Fata Orlović je istinski heroj Bosne i Hercegovine i sigurno veći heroj od raznoraznih SDA-ovaca, SBiH-ovaca i kojekakvih bošnjačkih dušebrižnika. U siječnju prošle godine zbog svoga prkosnog otpora koji simbolizira i bosanski prkos i otpor postala je dobitnica nagrade vakifa Muradifa Ćate. Veliki broj zvanica iz cijele BiH ispunio je tog dana salu do posljednjeg mjesta i dugotrajnim aplauzom pozdravio je nanu Fatu Orlović. Nana je zbog borbe oko premještanja crkve iz njene avlije stekla veliku popularnost kod bosanske javnosti. Nana Fata postala je sinonim za heroja i ubuduće bi za naše druge heroje trebalo govoriti “on je Fata Orlović naše obrane (npr. Mostara)”. Kažu da joj ni zdravlje nije najbolje, ali poželimo joj dug život. “Preporodov Journal” ovom prilikom predlaže nekoj budućoj (i nadamo se boljoj i državotvornijoj) vlasti da svako bosansko-hercegovačko mjesto jednog dana ima ulicu naziva “Fata Orlović, bosanski heroj”.

O nečem se dogovorili Dodik i vladika
Sredinom rujna 2006. godine Fata je, da bi izbjegla posljednju demonstraciju sile vlasti koja je u njenoj avliji bespravno napravila Pravoslavnu crkvu i koja joj svakodnevno pred vrata slala glasonoše da joj saopće da ta zemlja više nije njena, zaključavši svoju kuću iz Konjević Polja “otišla u goste”. Zaklanjajući se iza svetosti vjere i crkvenih zvona, organizatori “piknika” su priredili najbogohulnije druženje s kojeg su odjekivale pjesme o klanju i ubijanju i poruke koje su veličale zločince Karadžića i Mladića. U zvucima starih četničkih pjesama, samo u turbo ritmu što su se čule iz Fatine avlije tu noć, uživali su i mnogobrojni policajci, koji su se tu našli da pripomognu u “održanju reda i mira”, kako su rekli. Jer, da je bilo drukčije, sigurno bi bar desetak učesnika tog “sijela” završilo u pritvoru i protiv njih bi bile poduzete zakonske mjere. Pjesma, čini se, nije bila mrska ni grupi međunarodnih namjesnika koji su posmatrali četnički performans pod Fatinim prozorima i koji su nakon što se “spustila zavjesa” zadovoljno odahnuli da “nije došlo do kontakta između strana”. “Ali, ne samo da čudi, nego istinski vrijeđa kukavička šutnja i podaništvo bošnjačkih lidera (čast šaci lokalnih predstavnika) koji, dok Fata vodi borbu za spas ne samo svog nego i dostojanstva naroda kojem pripada, po kafanama danonoćno s otimačima njene imovine usaglašavaju

67

Zločinačke marke
No, ovime je, kako rekosmo, završen samo prvi dio drame Fate Orlović. “Hvala zakonu i dobrim ljudima. Ovim je dokazano da ja nikog ne mrzim. Očekujem da će pravda i dalje biti na mojoj strani i da će pravoslavna crkva, nelegalno izgrađena u mom dvorištu, napokon biti uklonjena”, izjavila je Fata nakon izricanja oslobađajuće presude. Ono o mržnji u njezinoj izjavi aluzija je na tvrdnju najviših dostojanstvenika Pravoslavne crkve: naime, mitropolit Nikolaj je na televiziji optužio Orlovićku da ona to radi (traži uklanjanje crkve sa svoje zemlje) ni manje ni više nego – “zato što mrzi srpski narod”! A vladika tuzlanski Kačavenda cinično se pita: kakvi su to ljudi pa im smeta jedna “mala, obična šupica od crkve”!? Otkrilo se, međutim, da novci koji su Fati nuđeni da odustane od svoga zahtjeva uopće nisu mali – od prvobitne sume od 400.000 konvertibilnih maraka to je bilo naraslo na cijelih milijun i pol, plus još milijun koji joj je nudio Milorad Dodik iz vlastitoga džepa (još dok “nije bio prisednik”, kaže Fata). Rekla mu je: “Ne dam! Za mene je to običan papir. Ne dam ja moje avlije, što ti meni daješ pare? A ti kad imaš tolike

J O U R N A L

IZ SVIJETA Nakon predsjedničkih izbora u SAD-u: povratak Amerike univerzalnim vrijednostima

Pobjeda Baracka Obame
“Ono što se dešava izgleda ovako: Osama bin Laden i njegovo vodstvo imaju sigurno uporište na sjevero-zapadu Pakistana. Oni sa tog mjesta operiraju nesmetano, tako da mogu čak u svijet da šalju i odgovarajuće tonske poruke. To je rezultat djelovanja Georga Busha i Johna McCaina u ratu protiv terora”, rekao je krajem kolovoza 2008. Barack Obama kada je nakon žestoke borbe i pobjede nad Hillary Clinton nominiran kao demokratski kandidat za predsjednika SDA. Pred 80.000 ljudi na stadionu u Denveru poručio je da je “osam godina dovoljno” i obećao promjenu političkog kursa. Bila je to svojevrsna najava žestoke Obamine kampanje u slijedeća dva mjeseca koja će 4. studenog 2008. pretvoriti san u javu - crnac, uz to sin muslimana, postaće američki predsjednik. Barack Hussein Obama je oštro napao Vladu američkog predsjednika Georga W. Busha zbog krize koja je zadesila Amerikance, a optužio je i republikanskog predsjedničkog kandidata Johna McCaina, koji je u Senatu glasao za 90% zakona koje je tražila Bushova vlada, a koji su doveli do ovog stanja. On je tvrdio da McCain nema pojma o problemima običnih ljudi, ocijenivši ga kao “odvjetnika bogatih”, a sebe kao predstavnika malih ljudi. Obama je obećao radnicima smanjenje poreza. U tom trenutku nije to učinio tek tako, jer je još bila svježa borba sa Clintonovom, a brojni radnici, simpatizeri demokrata, bili su njezine pristalice. On je prije svega već u startu morao uvjeriti Clintoničine pristalice da su oni ista stranka. Da bi zbjegao opasnost da Clinoničine pristalice glasaju za republikanca Johna McCaina, on im je poslao poruku: “John McCain nije vaš predstavnik, nego ja”. I kada je govorio o američkoj vanjskoj politici, Obama je kritizirao McCaina kao političara jučerašnjice, koji ne želi okončati angažman američkih vojnika u Iraku, tvrdeći da je McCain usamljen u svom stajalištu da nastavi pogrešno vođen rat. “Nama je potreban predsjednik koji se može suprotstaviti opasnostima sutrašnjice, a ne onaj koji se čvrsto drži ideja iz prošlosti”, govorio je Obama. On je na kraju predstavio svoj koncept za rješenje problema snabdijevanja energijom, problema zdravstvenog sistema i školstva. U tom trenutku 58% birača mlađih od 30 godina podržačilo time što je on relativno nov na političkoj pozornici. Tada je zaključeno da će stanje u privredi dati posljednju riječ i kako će predsjednički kandidati reagirati na aktuulnu situaciju na finansijskom tržištu.

McCain: “Ja nisam Bush”
Polovicom listopada održana je treća i posljednja TV debata dvojice kandidata. McCain i Obama su raspravljali od taktike u izbornoj kampanji pa do ekonomske krize. Za razliku od ranijih TV duela, ovaj put je češće dolazilo do direktnih verbalnih okršaja. Obama je često prebacivao McCainu da nastavlja nepopularnu politiku aktuulnog predsjednika Busha, poput privredne politike, politike snabdijevanja energijom ili trošenja budžetskih sredstava. McCain mu je uzvraćao kako on nije predsjednik Bush, te da se Obama trebao za predsjedničke izbore prijaviti prije četiri godine, pa neka raspravlja s Bushom. Od tog momenta se McCain sve češće ograđivao od Busha, što je više ličilo na davljenika koji se hvata za slamku, jer je Obama prema anketama sve više napredovao ka Bijeloj kući. McCainovu paniku pokazivalo je i benigno prebacivanje Obami zbog bliskost s teroristima, aludirajući na poznanstvo Obame sa Viliamom Iarsom, koji je 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća kao protivnik rata u Vijetnamu bio umiješan u napade na zgrade Vlade. Demokratski kandidat je kontrirao izjavom kako bi Amerikanci radije čuli raspravu o problemima koji ih muče ovih dana. I tu je rasprava postala vruća. John McCain je protiv abortusa, Obama za; McCain je za liberalizaciju trgovine, Obama za više državne kontrole; McCain bi oslobodio Amerikance plaćanja poreza na iznos koji uplaćuju za zdravstveno osiguranje, Obama je za uvođenje obaveznog zdravstvenog osiguranja za sve. Veliki dio debate je otišao na aktualnu privrednu krizu. Obama smatra

Barack Hussein Obama, američki predsjednik valo je Obamu, a 34% McCaina. Međutim, kod onih starijih od 50 godina McCain je imao prednost od 5%. Početak kampanje uzdrmao je republikance zbog vijesti o trudnoći maloljetne kćerke guvernerice Aljaske Sarah Palin, koja je bila McCainova kandidatkinja za mjesto podpredsjednice. Amerika je zemlja vjernika, ali se čini da je McCainovu sudbinu poodavno najprije zapečatio njegov stranački prijatelj predsjednik George W. Bush sa svojom politikom, nego upitno nemoralno ponašanje Paliničine kćerke koja je ostala samo trudna. U drugoj polovici rujna 2008. rezultati ispitivanja javnog mnenja pokazvali su da Obama i McCain imaju iste šanse. Bez obzira što su dvije trećine Amerikanaca željeli promjene, ni jedan kandidat ih do tog momenta nije uspio uvjeriti. Stručnjaci su govorili da je jača strana McCaina iskustvo, a Obamina vizija za promjene. U tom je momentu McCaina podržavalo 48% birača, a Obamu 46%, što je bilo već viđeno dok se borio sa Clintonovom. To se tuma-

68

J O U R N A L

Joe Biden – prijatelj BiH
Joseph Biden, budući novi potpredsjednik SAD-a, širom svijeta slovi za iskusnog političara. “New York Times” je svojevremeno pisao kako je Biden ipak najpoznatiji zbog svog “bosanskog angažmana”. Zajedno s bivšim republikanskim senatorom Bobom Dollom, Biden je početkom 90-ih u Senatu gromoglasno zagovarao podizanje embarga na oružje Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj. Bio je prvi američki političar koji je Slobodana Miloševića tih godina nazvao ratnim zločincem.

IZ SVIJETA
da će otvoriti radna mjesta, srednjoj klasi će smanjiti porez, pomoći zaduženim vlasnicima kuća. McCain bi odvojio 300 milijardi dolara kojima bi pomogo vlasnicima kuća koji ne mogu više plaćati svoje kredite. Nakon ove televizijske debate već je 58% gledatelja Obamu vidjelo kao pobjednika. Njegov broj pristalica sve je više rastao, a vjetar u leđa dao mu je i bivši ministar vanjskih poslova, inače jedan od čelnih ljudi kod republikanaca, Colin Powell. To je bio novi veliki udarac za McCaina koji je ionako krenuo stranputicom. Desetak dana pred izbore Obama je imao prednost do 10%, ali izborni tim McCaina nije vjerovao u ta ispitivanja i koncentrirao se na dvije glavne tačke: porez i političko iskustvo. “Ja sam Amerikanac!”; “Ja se borim, ne treba gubiti nadu, treba ostati jak i boriti se!”; “Ja sam stručnjak za bezizlazne situacije, moramo ih savladati!”, bile su njegove riječi. Iz toga je slijedila strategija sijanja straha kao još posljednja kakva takva šansa za preokret. Iako su stručnjaci i Obama osobno više puta ponavljali da će za 95% pripadnika srednje klase smanjiti poreze, McCain je svog protivnika uporno opisivao kao nekoga tko želi povećati porez građanima SAD. Dakle, rastuća opasnost izvana, povećanje poreza, rastuća nesigurnost za ionako nesigurnu Ameriku, to je scenario, tvrdio je McCain, koji prijeti ako Obama pobijedi na izborima. Tjedan dana prije predsjedničkih izbora u SAD policija je spriječila zavjeru dvojice mladih neonacista koji su namjeravali ubiti Obamu i 88 učenika crnaca. To je bio momenat koji je uznemirio Obamine pristalice, ali se ipak atmosfera brzo smirila. Obama se nije dao zbuniti, pa je završni udarac McCainu dao u posljednjem tjednu pred izbore, kada je krajem listopada zakupio pola sata reklamnog prostora na TV-kanalima dostojno Hollywooda i to u udarnim terminima. To ga je koštalo barem tri milijuna dolara.

Elektorski sustav glasanja
Vodeća svjetska sila, sastavljena od 50 saveznih država koje uživaju veliki stupanj samostalnosti, suočila se s ustavnim problemom izbora 43. predsjednika, jer se on bira dvostrukim kriterijem - općim izravnim glasanjem, a potom glasanjem saveznih država u tzv. Elektorskom kolegiju. To je tijelo sastavljeno od uglednih građana koji ne moraju biti pripadnici političkih stranaka, a bira se u svakoj saveznoj državi po jednostavnom ključu: svaka država ima pravo na onoliko elektora koliko je ukupno njezinih senatora i zastupnika u Predstavničkom domu Kongresa. Budući da svaka od 50 saveznih država ima po dva senatora, broj elektora ustvari ovisi o veličini savezne države i broja njezinih izbornih okruga za izbor zastupnika u Predstavnički dom. Budući da je najveća među saveznim državama, Kalifornija daje u Elektorski kolegij čak 54 elektora, New York 33, u ovom trenutku sporna Florida 25, dok Delaware ima samo 3 elektora. Ukupno je 538 elektora (100 senatora, 435 zastupnika saveznih država plus 3 iz Federalnog distrikta Kolumbija u kojemu je i glavni grad Washington). U dosadašnjoj povijesti američkih predsjedničkih izbora samo se jednom dogodilo (1888. godine) da kandidat koji je osvojio najviše glasova na nacionalnoj razini nije postao predsjednikom, jer je izgubio bitku u Elektorskom kolegiju.

Suze radosnice
U svom propagandnom spotu još jednom je ponovio svoje političke ciljeve: svima dostupno zdravstveno osiguranje, smanjene poreza za sve koji zarađuju manje od 200.000 dolara godišnje, bolje školsko obrazovanje i drugačiju vanjsku politiku. I podsjetio je još jednom na rat u Iraku koji neizmjerno mnogo košta. “Vrijeme je da dio tog novca uložimo u Ameriku”, rekao je Obama u TV-spotu. Cilj je prije svega bio ubijediti neodlučne birače

i one koji su još bili skeptični prema demokratskom predsjedničkom kandidatu. Barack Obama je 4. studenog 2008. izabran za 44. američkog predsjednika, prvog crne boje kože, prvog kojemu je jedan roditelj musliman. U svom pobjedničkom govoru na skupu u Chicagu poručio je: “Trajalo je dugo, ali ove noći smo ispisali stranice povijesti: Amerika se promijenila. Uvjeren sam da će moje vjerovanje u Boga i američki narod doprinijeti tome da rasističku prošlost ostavimo iza sebe. To možemo postići samo ako sarađujemo. To je jedini put ujedinjenja zemlje.” Milijuni ljudi od istoka do zapada SAD-a sa suzama u očima slavili su na ulicama. Obama ipak ne spava na lovorikama, on zna da ga čeka težak posao: “Dok ovdje slavimo, znamo da su pred nama veliki izazovi. Dva rata, planeta ugrožena zbog promjene klime, teška financijska kriza. Put koji je pred nama je težak i trnovit. Cilj nećemo postići u roku od godinu dana, pa čak ni za čitav jedan predsjednički mandat. Međutim, nikad nisam imao više nade da ćemo uspjeti. Večeras smo dokazali da snaga SAD ne leži u njenom oružju ili njenom materijalnom bogatstvu, nego i u snazi naših ideala: demokratije, slobode, šansi za sve i u nadi”, govorio je Obama koji je uvjerljivo pobjedio čak i u ranijim uporištima republikanaca. Kratko nakon toga je John McCain se pokazao kao dobar gubitnik, korektno čestitavši na, kako je i sam priznao, povijesnoj pobjedi, te dodao: “Ovo su teška vremena za našu zemlju. Obami sam već obećao da ću učiniti sve što je u mojoj moći da mu pomognem, a pozivam sve one koji su me podržavali ne samo da čestitaju Obami, nego da učine isto što i ja kako bi našoj djeci ostavili bolju zemlju nego što je imamo sada.”

EU pozdravila pobjedu Obame
Opunomoćenik za vanjske poslove i sigurnost Javier Solana čestitao je Obami pobjedu, a predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barosso izrazio je želju da će pod Obaminim vodstvom SAD i Europa zajedno “povesti svijet ka novom ‘New Dealu’”. Francuski ministar vanjskih poslova Bernard Kouchner je rekao da Europi treba Obamina energija i njegovo odbacivanje nepravednosti i odlučnost da se krene naprijed kako bi se stvorio sigurniji, pravedni i stabilniji svijet. Kouchner je veoma pozitivnim ocijenio to što je Obama pokazao spremnost za dijalog i saradnju. Predsjednik Europskog parlamenta Hans-Gert Pöttering u svojoj čestitki indirektno je kritizirao politiku George Busha. “Vjerujem da je izbor budućeg predsjednika Baracka Obame dobar znak za bolje odnose između SAD i Europske unije. Moja nada je ujedno i moja želja, a to je da se naše veze zasnivaju na partnerstvu i dobrim sporazumima. Nadam se da ćemo u SAD-u imati manje jednostranih odluka koje utiču na cijeli svijet. Nadam se da ćemo imati više dijaloga i da će se važne odluke donositi uz saglasnost važnih partnera u svijetu, među kojima je i EU”, rekao je Pöttering. Od 4. studenog 2008. SAD su napravile veliki korak u pravcu svojih ideala. Amerika se protresla iz temelja. Tamnoputom Baracku Obami je pošlo za rukom da dođe do istorijske pobjede. Ipak, bez obzira na napornu predizbornu utrku koja je iza njega, novi predsjednik tek treba da se dokaže. Barack Obama je na juriš osvojio cijelu zemlju. On je izvojevao izborne pobjede i u državama u koje su važile za uporišta republikanaca. Oni su htjeli promjenu, bilo im je na vrh glave politike Georga W. Busha koji je u proteklih osam godina izazvao podjele u zemlji. Edis Felić

69

J O U R N A L

IZ SVIJETA Svjetska financijska kriza

Globalna recesija
Ruski oligarsi izgubili su uslijed financijske krize do kraja prosinca 2008. preko 100 milijardi američkih dolara. Pedeset najbogatijih Arapa izgubilo je 25 milijardi američkih dolara svog bogatstva u posljednjih godinu dana, a pad vrijednosti carstva nije iskusio samo jedan među prvih deset. Naime, prosječno bogatstvo prve pedesetorice najbogatijih državljana Arapskog poluotoka palo je sa 5 milijardi dolara na 4 milijarde, a ukupno bogatstvo smanjeno je za 12% i iznosi 199,5 milijardi dolara. Pozornost ove godine nije bila usmjerena na to koliko su superbogataši zaradili, nego koliko su novca izgubili. ra. Između Buffeta i Gatesa nalazi se meksički “kralj telekomunikacija” Carlos Slim sa 60 milijardi dolara. Slimovo bogatstvo u dvije se godine udvostručilo, a dionice njegove tvrtke “America Movila” porasle su za 120% u odnosu na početak 2006. godine. Kriza je zahvatila sve pore društva, ali je donjela i nešto potpuno neočekivano, a dobro. Početkom prosinca 2008. cijene benzina su prvi put nakon gotovo četiri godine pale u Hrvatskoj ispod sedam kuna za litru. I cijene dizelskih goriva, već mjesecima skupljih od benzina, približile su se toj razini. Da je to netko prognozirao ljetos, kad je cijena nafte 11. srpnja došla na rekordnih 147,27 dolara za barel, a litra benzina gotovo dosegla 10 kuna, mnogi bi rekli da je lud. Dosad neuobičajeno brzi pad na samo oko 50 dolara za barel u prosincu ponajprije treba zahvaliti snažnom usporavanju svjetskoga gospodarstva i svjetskoj financijskoj krizi. Naime, cijenu nafte na međunarodnim tržištima prije svega određuje omjer ponude i potražnje. Kako je zbog usporenog gospodarskog rasta, koji je u nekim zemljama prerastao u recesiju, već mjesecima znatno smanjena potražnja za naftom, ne čudi da je njena cijena u nešto više od četiri mjeseca snižena za dvije trećine. Stručnjaci upozoravaju da OPEC-ove odluke o smanjenju proizvodnju nemaju brzi učinak, a nerijetko treba i do godine dana od smanjenja proizvodnje da se cijene počnu stabilizirati. Osim toga, pitanje je hoće li njihove mjere postići željeni učinak. Poznato je da članice OPEC-a i u boljim vremenima uglavnom nisu poštovale propisane proizvodne kvote, nego su zbog želje za što većom zaradom crpile i prodavale više nafte nego je bilo dogovoreno. Sad imaju i dodatni razlog za to, jer im je neočekivano veliko pojeftinjenje nafte znatno stanjilo planirane prihode, a smanjenje proizvodnih kvota još će ih dodatno srezati. Da bi se pad svjetskih cijena nafte mogao nastaviti, ukazuju i najave MMF-a i OECD-a o tome da svijet može očekivati najteže gospodarske posljedice tek sljedeće godine. OECD je u novim polugodišnjim gospodarskim prognozama upozorio da će financijska kriza vjerojatno pogurnuti razvijene zemlje svijeta u najdublju recesiju od prve polovice 80-ih godina prošlog stoljeća. Brojni gospodarski podaci upućuju na spoznaju o tome da je razvijeni svijet zakoračio u recesiju koja bi, procjenjuje se, mogla potrajati najmanje četiri tromjesečja, a blagi oporavak u SAD-u i eurozoni očekuje se tek u trećem tromjesečju 2009. godine. I MMF upozorava da najgore u globalnoj financijskoj krizi tek slijedi i predviđa da će sve napredne ekonomije u sljedećoj godini doživjeti usporavanje, prvi put nakon Drugod svjetskog rata. Njihov glavni ekonomist Olivier Blanchard tvrdi da će se globalna financijska kriza pogoršati te da se oporavak gospodarskog rasta ne očekuje prije 2010. godine, te da će biti potrebna barem još jedna godina da se globalna financijska situacija ponovo normalizira. Sve to ukazuje na to da bi se potražnja za crnim zlatom mogla i dalje smanjivati, a time i njegova cijena. Zato nije ni čudno da Michael Lewis iz “Deutsche Bank” očekuje da će cijene nafte nastaviti padati, možda na razinu između 30 i 35 dolara za barel do kraja iduće godine. No, ima i drukčijih mišljenja. MMF je, unatoč crnim prognozama, svoju temeljnu projekciju cijene nafte u idućoj godini s ranijih 100 dolara smanjio na 68 dolara za barel. E.F.

Bogati osiromašuju
Glavni razlog gubitka je pad vrijednosti nekretnina i dionica poslovnih banaka, koje su bile glavno utočište za očuvanje njihova bogatstva u prethodnim godinama, a što je posljedica globalne financijske krize. Bankarski mogul princ Alwaleed bin Talal Al Saud i dalje je najbogatiji Arap unatoč gubitku 4 milijarde dolara u godini na izmaku. S ukupnim bogatstvom od 17,1 milijarde američkih dolara on je ostao gotovo dvostruko bogatiji od drugog na listi, kuvajtskog kralja nekretnina Nasera Al Karafija, koji je “težak” 9,6 milijardi dolara. Slijedi saudijski građevinski preduzetnik Man Al Sanea sa 9,3 milijarde dolara osobnog bogatstva, a četvrto mjesto dijele saudijski šeik Mohamed bin Isa Al Džaber, koji se obogatio na turizmu, i energetski tajkun iz Saudijske Arabije Mohamed Al Amudi sa 8,8 milijardi dolara. Na šestom je mjestu Abdul Aaziz Al Gurair iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koji je carstvo vrijedno 7,8 milijardi dolara stekao poslujući u financijskom sektoru. Obitelj Osame bin Ladena, najtraženijeg svjetskog terorista, koja posluje uglavnom u građevinskom sektoru, nalazi se na sedmome mjestu s bogatstvom od 7,2 milijarde dolara. Među prvih deset još su i saudijska obitelj Olajan, bahreinska obitelj Kano te palestinski građevinski magnat Said Kuru. Najbogatiji čovjek na svijetu prema časopisu “Forbes” je Warren Buffet čije se bogatstvo, stečeno kroz investicije u tekstilnu industriju i osiguravajuće kompanije, procjenjuje na 62 milijarde dolara, što je 10 milijardi više nego prije godinu dana. Gates je sada treći s imovinom od 58 milijardi dola-

70

Izlazak iz krize 2010. godine
Zato su se zadnjih mjeseci ubrzano snižavale i cijene naftnih derivata u Hrvatskoj. Cijene će dalje ovisiti o tome što će pretegnuti na tržišnoj vagi: OPEC-ovi pokušaji da uzastopnim smanjenjem proizvodnje zaustavi višemjesečni snažni pad cijena nafte ili očekivano produbljivanje problema koji muče svjetsko gospodarstvo, što će dodatno smanjiti potražnju za naftom. Vidjevši da je vrag odnio šalu, OPEC je, želeći zaustaviti za njega krajnje negativni trend, već reagirao i u listopadu odlučio smanjiti proizvodne kvote svojim članicama za ukupno 1,5 milijuna barela na dan od 1. studenoga. Ali, od toga zasad nije bilo mnogo koristi, jer je nafta od tada nastavila gubiti na vrijednosti. Zato se OPEC sprema ponovo poprilično srezati proizvodne kvote, a predsjednik te organizacije Hakib Khelil ističe da trenutna slabost tržišta podrazumijeva potrebu da se dodatno smanji proizvodnja za više od milijun barela dnevno.

J O U R N A L

IZ SVIJETA Izraelski napad na Gazu

Teror protiv navodnih terorista
Izraelski zračni napadi i granatiranje pojasa Gaze krajem prosinca 2008. ponovo su taj dio Bliskog istoka vratili na svjetsku medijsku scenu. Širenje vala nasilja povezuje se sa smrti trojice pripadnika oružanog krila Hamasa, “Brigada Ezzedina al-Qassama” koje je ubila izraelska ophodnja dok su pokušavali postaviti eksploziv u blizini granice. Islamistički pokret je odgovorio ispaljivanjem raketa i minobacačkih granata na gradove i naselja u okolici pojasa Gaze. Tako je nakon šestomjesečnog primirja između Izraela i Hamasa, isteklog 19. prosinca, Hamas počeo raketirati izraelski teritorij. Svaka strana se pravdala: Hamas da je isprovociran na raketiranje, a Izrael da je Hamas prvi počeo. Već 25. prosinca, za vrijeme susreta sa šeficom izraelske diplomacije Tzipi Livni, egipatski predsjednik Mohammed Hosni Mubarak je u Kairu izrazio nadu da će naoružane snage Izraela i Palestine biti suzdržljive te izbjeći dalje pogoršavanje situacije. Mubarak je apelirao na Izrael da se dozvoli dopremanje namirnica, goriva i drugih humanitarnih potrepština u područje Gaze. Izraelska ministrica vanjskih poslova Tzipi Livni je rekla da Hamas treba snositi odgovornost za pogoršanje situacije u području Gaze jer naoružani elementi neprestalno prema izraelskoj strani ispaljuju rakete, što je neizdrživa situacija. ralnom prednošću. Oni namjerno pucaju na civile. Mi ciljamo teroriste i izbjegavamo koliko god je to moguće civile dok se Hamasovci namjerno skrivaju među civilima”, dodao je Barak, izražavajući žaljenje zbog civilnih žrtava izraelskih napada. Izraelci su tvrdili da ne žele preuzeti nadzor nad pojasom Gaze niti srušiti Hamasovu Vladu, nego prisiliti Hamas na novi prekid vatre kako bi se zaustavili raketni napadi na južni Izrael.

Primirje daleko
Međutim, tvrd stav prema mogućnosti pregovora o primirju pokazivali su i Izraelci i Palestinci. Glavni palestinski pregovarač Ahmed Qurie rekao je da su mirovni pregovori s Izraelom, koji se vode pod pokroviteljstvom SAD-a, trenutačno “na ledu” zbog izraelske ofenzive u pojasu Gaze. “Nema pregovora, niti će ih biti dok nas napadaju”, rekao je Qurie novinarima. Odbijajući pak pozive UN-a i brojnih zemalja EU i Rusije za prekidom vatre, izraelski ministar obrane Ehud Barak rekao je da Izrael ne može prihvatiti primirje s Hamasom, jer je već kasno za to. Tajnik izraelskog kabineta Oved Yehezkel rekao je da u ovom trenutku ne razmišljaju o prekidu sukoba i da imaju vremena, strpljenja i sredstava da vrate život u južnom Izraelu u normalu. Izraelski napad je, bez obzira na to Tko je kriv, bio brutalan, iako odlično isplaniran. Mnogi tvrde da su Izraelci izvukli pouku iz rata sa Hezbollahom, kada su doživjeli vojni neuspjeh. Zato humanitarne skupine strahuju da bi izraelska operacija mogla dovesti do humanitarne katastrofe u pojasu Gaze, siromašnoj obalnoj enklavi u kojoj živi 1,5 miljuna Palestinaca, od kojih polovina ovisi o pomoći u hrani. Strane sile su povećale pritisak na obje strane da zaustave neprijateljstva, dok je Vijeće sigurnosti UN-a pozvalo je na trenutačno zaustavljanje nasilja u Gazi nakon izraelskih zračnih udara u kojima je ubijen velik broj Palestinaca. “Članice Vijeća sigurnosti izražavaju ozbiljnu zabrinutost nad eskalacijom stanja u Gazi i pozivaju na trenutačno zaustavljanje svih neprijateljstava”, stajalo je u izjavi Vijeća sigurnosti koju je novinarima pročitao hrvatski veleposlanik Neven Jurica. Francuska inicijativa za prekidom rata od-

Brutalno izraelsko bombardiranje Gaze nastavila emitirati s nepoznate lokacije. Zrakoplovi su napali također kamp za obuku Hamasovih militanata. Izraelske mete bili su i Islamsko sveučilište u Gazi te ured palestinskog premijera Ismaila Hanije, pripadnika Hamasa. Izraelski zrakoplovi bombardirali su i tunele između Gaze i Egipta, a izraelska mornarica bombardirala je i Hamasove ciljeve na obali i u unutrašnjosti. Prema izraelskim izvorima, u samo nekoliko minuta uništeno je 40-ak tunela koji se navodno koriste za krijumčarenje robe i oružja u pojas Gaze. Osim toga, od početka je nekoliko desetaka izraelskih oklopnih transportera bilo razmješteno duž granice s pojasom Gaze u očekivanju moguće kopnene invazije. Hamas je u međuvremenu nastavio ispaljivati rakete preko granice, no nije bilo žrtava. U prva dva dana izraelske vojne operacije u Gazi ubijeno je 310 i ranjeno 1420 ljudi, a svi su žrtve zračnih napada. Većina žrtava su članovi islamističkog pokreta Hamas, uz znatan broj civilnih žrtava, među kojima ima djece. Posljednjeg dana 2008. godine brojka mrtvih popela se blizu 500 Palestinaca, dok je Izraelaca, što civila, a najviše vojnika poginulo između 10 i 20. “Nemamo ništa protiv stanovnika Gaze, ali uključeni smo u rat bez milosti protiv Hamasa i njegovih saveznika”, rekao je u izraelskom parlamentu Knessetu izraelski ministar obrane Ehud Barak. “Suzdržanost koju smo pokazali je izvor snage. Mi se borimo s mo-

71

Krvavi dani
Izrael je već 27. prosinca pokrenuo zračne udare na položaje Hamasa kodnog imena “Lijevano olovo”. Prema pisanju svjetskih medija, iako se očekivao odgovor na svakodnevnu raketnu i minobacačku paljbu, napad je iznenadio pripadnike Hamasa. Već prvog dana poginulo je 270 Palestinaca, što je bio jedan od najkrvavijih dana u 60-godišnjem sukobu Palestinaca i Izraelaca. Napadi su se nastavili i sljedećih dana, a glasnogovornik Hamasa Fawzi Barhoom izjavio je kako će Izrael platiti visoku cijenu za svoju vojnu akciju, da bi potom za jedno veče na južni Izrael palo više od 40 raketa uz snažnu minobacačku paljbu. Čelnik Hammasa Haled Mešal iz egzila je pozvao na novu intifadu. U napadima je uništeno sjedište Hamasove televizijske postaje al-Aqse, koja je

J O U R N A L

IZ SVIJETA
bijena je od Izraelaca jer nije sadržavala “jamstva da će Hamas obustaviti raketiranje i krijumčarenje”. No, Izraelci nisu odbacili iz diplomatskih razloga primirje, nego su samo tražili da Francuska unese promjene u svoj plan. Brojne su reakcije, ali i prosvjedi širom svijeta. Prosvjednici u svim državama optužili su Izrael za agresiju na palestinska područja i zločine nad civilima, dok diplomacija optužuje obje strane za eskalaciju sukoba. Arapske zemlje izrazile su podršku Palestincima, a posebno se istakao Libanon odakle bi Hezbollah mogao početi udarati po Izraelu. No, kako ćemo vidjeti, izraelski zračni udari i raketiranja te granatiranja neće stati na tome. Upitan da li će Izrael nastaviti s kopnenom ofenzivom nakon zračnih udara, Barak je odgovorio: “Ako budu potrebne trupe na kopnu, bit će ih”. zdravlja inicijativu predsjednika Egipta i želi da slijedi tu inicijativu”. Ona je, međutim, navela da SAD insistira na primirju koje će biti “trajno i održivo” i koje neće rezultirati povratkom na situaciju koja je postojala prije izraelske ofanzive. “Prekid vatre koji će vratiti te okolnosti je neprihvatljiv i neće potrajati”, rekla je Rice. Plan dvojice predsjednika odmah je dobio podršku palestinskog predsjednika Mahmuda Abasa, čija je administracija u srpnju 2007. morala prepustiti Hamasu kontrolu nad pojasom Gaze. Palestinski predsjednik Abas je, govoreći na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, sazvanoj zbog krize u Gazi, istakao da izražava podršku planu koji su iznijeli Mubarak i Sarkozy. Portparol izraelske vlade Mark Regev izjavio je da Izrael pozdravlja prijedlog Francuske i Egipta za okončanje sukoba u pojasu Gaze i da bi Izrael mogao da prihvati prijedlog ako se njime zaustavi “neprijateljska vatra” iz Gaze i ako uključi mjere koje bi spriječile da se radikalni palestinski pokret Hamas ponovo naoruža. Predsjednik Izraela Shimon Peres izjavio je da ta zemlja ne želi da širi ni produžuje rat u pojasu Gaze i da Izrael nema teritorijalne aspiracije prema palestinskom području na obali Sredozemnog mora. “Mi ne težimo prekidu vatre, već prekidu terorizma”, rekao je Peres, navodeći da Izrael brižljivo razmatra spomenuti plan primirja. On je također rekao da nijedna zemlja nije imala takav sukob, ponavljajući da je “cilj ofanzive da se spriječi da Izrael bude pod opsadom terorista”. Predsjednik Izraela je to izjavio nakon što je palestinski predsjednik Mahmud Abas rekao da podržava prijedlog egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka za prekid vatre između Izraela i Hamasa, koji kontrolira pojas Gaze. Također je rekao da Izrael brižljivo razmatra humanitarne uvjete na palestinskoj teritoriji, optuživši Hamas za patnje Palestinaca. No, nisu samo Rgipat i Francuska bile aktivne u mirovnoj aktivnosti, već su to pokušavali i drugi. Tako je izaslanik ruskog predsjednika za Bliski istok, zamjenik ministra vanjskih poslova Aleksander Saltanov, za to vrijeme u Damasku razgovarao o situaciji u pojasu Gaze s ministrom vanjskih poslova Sirije Validom Mualemom. Saltanov je rekao da je s Mualemom razgovarao o načinima ostvarenja trenutnog prekida vatre u pojasu Gaze, kao i o narodu koji je pogođen humanitarnom katastrofom. Obje strane su navele opasan razvoj situacije u pojasu Gaze kao rezultat izraelske vojne operacije. Također su razgovarali o naporima da se posreduje između dvije strane na regionalnom i međunarodnom nivou, kao i ruskom doprinosu da prolijevanje krvi bude zaustavljeno što je prije moguće. Saltanov je rekao da je Rusija aktivna po pitanju pronalaženja izlaza iz kritične situacije, kao i da je telefonski razgovor između ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva i sirijskog predsjednika Bašara el-Asada doprinio da se ubrza diplomatska inicijativa.

Rat se nastavlja
U međuvremenu je Vijeće sigurnosti UN-a pokušalo izglasati Rezoluciju o prekidu vatre. No, izraelska ofanziva se nastavila širiti, a to je i najavio izraelski sigurnosni kabinet kada je rečeno da će Vlada proširiti ofanzivu u pojasu Gaze protiv ciljeva Hamasa, nakon što je Izrael odbacio rezoluciju. U saopćenju objavljenom nakon sjednice, 14. dana ofanzive, kabinet je naveo da će “IDF (izraelska vojska) nastaviti djelovati kako bi se ispunili ciljevi operacije, a to je postizanje promjene u sigurnosnoj situaciji na jugu zemlje u skladu s planovima koji su odobreni na početku operacije... Napori da se spriječi krijumčarenje oružja u pojas Gaze nastavit će se”, navedeno je u saopćenju. Jedan od čelnika Hamasa, koji živi u izgnanstvu, Musa Abu Marzuq izjavio je u međuvremenu da Sjedinjene Države žele dati Izraelu više vremena da nastavi ofanzivu. “Time što nisu glasale za rezoluciju, niti su stavile veto, SAD šalju jasan signal da podržavaju rezoluciju, ali malo poslije”, rekao je politički lider Hamasa za TV libanskog Hezbollaha u Damasku. “Zato oni žele dati neprijatelju više vremena. Ali vas uvjeravam da oni

Diplomatske inicijative
U Novu godinu se ušlo s novom nafakom. Predsjednici Egipta i Francuske, Hosni Mubarak i Nicolas Sarkozy, predstavili su su plan zaustavljanja sukoba, ali ne i njegove detalje, na konferenciji za novinare nakon sastanka u egipatskom ljetovalištu Šarm el-Šeik. Ne sjedeći skrštenih ruku, u sjedištu UN-a u New Yorku pokrenuli su zajedničku diplomatsku ofanzivu i predložili plan za zaustavljanje sukoba izraelskih snaga i Hamasa u pojasu Gaze. Nakon mnogo pokušaja i apela za primirjem, Sarkozy je izjavio da su Izrael i Palestinska uprava prihvatili francusko-egipatski plan o privremenom prekidu vatre u pojasu Gaze. “Predsjednik je obradovan prihvaćanjem Izraela i palestinskih vlasti francusko-egipatskog plana koji je u Šarm el-Šeiku predstavio egipatski predsjednik Hosni Mubarak”, saopćeno je iz Sarkozyjevog kabineta. U saopćenju se navodi da Sarkozy poziva na što brže provođenje plana kako bi se zaustavile patnje civila. Ministar vanjskih poslova Francuske Bernard Kouchner je na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a rekao da bi plan trebalo da dovede do toga da obje strane, kao i vlasti Palestinske samouprave, poduzmu “sve mjere” kako bi se zaustavili sukobe, uključujući i ključne korake kao što su zaštita granica Gaze i otvaranje svih graničnih prijelaza. Američka državna tajnica Condoleezza Rice izjavila je na sjednici Vijeća sigurnosti da SAD podržava plan za prekid vatre. “Moramo hitno zaključiti primirje koje će trajati i koje će donijeti istinsku sigurnost”, rekla je Rice, dodajući da SAD “po-

72

J O U R N A L

Sredinom siječnja 2009. oglasio se i Milorad Dodik kojeg mnogi poznaju i kao Mile Ronhill. Koristeći rat u Palestini, on je još jednom pokušao svijet upozoriti na navodni muslimanski terorizam te se predstaviti kao borac protiv terorizma. Mile je poslao pismo podrške izraelskoj Vladi u najnovijem ratu s Palestincima. Dodik u pismu izražava, kako Biro za odnose s javnošću Vlade RS-a navodi, razumijevanje za tešku poziciju u kojoj se nalazi Izrael i njegovi građani istovremeno pružajući punu podršku nastojanjima da se osigura sigurnost i mir narodu te zemlje. U pismu se, između ostalog, kaže i da Republika Srpska ne podržava antiizraelske demonstracije i skupove koji su organizovani u drugom dijelu Bosne i Hercegovine, odnosno u Federaciji BiH. Dodik istovremeno izražava uvjerenje i nadanja da će uskoro biti pronađeno dugoročno mirno rješenje za sukob u kojem se Izrael nalazi.

IZ SVIJETA
neće postići nijedan od svojih ciljeva i povući će se uz razočarenje i biti poraženi”, poručio je tada Musa Abu Marzuq. Prije njegove izjave u saopćenju drugih zvaničnika Hamasa je navedeno da se rezolucija ne tiče te organizacije jer oni nisu niti konzltirani. “O rezoluciji je diskutirano u salama UN-a. Pokret nije konsultiran, naša vizija i interes našeg naroda nisu uzeti u obzir”, rekao je Marzuq. Tako je do 10. siječnja 2009., dakle otprilike u dva tjedna izraelske ofanzive na pojas Gaze, poginulo skoro 800 Palestinaca, među njima mnogo žena i djece. Deset izraelskih vojnika ubijeno je u ofanzivi, a još tri izraelska civila su ubijena u eksploziji raketa ispaljenih preko granice. Izrael obećavao kako će nastaviti da osigurava humanitarnu pomoć stanovnicima Gaze i da će nastaviti s trosatnim prekidima vatre svakog dana kako bi se omogućilo snabdijevanje hranom i lijekovima, iako su agencije za pomoć upozoravale da to niti izdaleka nije dovoljno vremena. U međuvremenu je diplomacija nastavila svoje, pa se predstavnik ministarstva vanjskih poslova Izraela Amos Gilad sastao s egipatskim zvaničnicima u Kairu da razmotre egipatsku inicijativu za primirje. Izrael je tražio da se ne povuče iz Gaze dok se ne uspostave mehanizmi koji će osigurati zaustavljanje krijumčarenja oružja kroz tunele ispod granice Gaze i Egipta. Kako je tad govorio Gilad, prvi cilj Izraela je da se sasvim zaustave raketni napadi Palestinaca na jug te zemlje. Dok je diplomacija bila aktivna, čini se da su vojnici pokazivali još veću aktivnost. Ili je ona barem bila vidljivija. Cijelo vrjeme diplomatske aktivnosti kontinuirano su obilježili sukobi u Gazi. Ulice popunjavaju mrtvi Palestinci, a izraelski napadi ne jenjavaju. Do 13. siječnja u pojasu ležalo je već više od 900 mrtvih, među kojima se nalazio i velik broj civila. Humanitarna je pomoć stizala, a međunarodna javnost postajala je još glasnija. Nažalost, ni humanitarna pomoć ni međunarodna javnost nisu mogli zaustaviti niti metke niti rakete. Prosvjedi su organizirani u gotovo svakom kutku svijeta, a neki od njih nisu štedjeli Amerikance, koji u većini zemalja Bliskog istoka još uvijek predstavljaju “sjeme svakog zla”, tako da se ni popularni Barack Obama nije našao neprozivan u Teheranu, glavnom gradu Irana. vatre od samo godinu dana”, rekao je Taha u Kairu nakon razgovora s egipatskim dužnosnicima. Taha je ponovio poziv Hamasa da se ukine blokada Pojasa Gaze. “Hamas je zatražio potpuno ukidanje blokade i otvaranje svih graničnih prijelaza”, rekao je Taha. Hamas je egipatskim posrednicima predložio da na graničnim prijelazima budu prisutni europski i turski promatrači, ali je odbio prisutnost izraelskih promatrača. Izraelska i palestinska strana izražavaju nadu da će novi američki predsjednik Barack Obama naći recept za Srednji istok. Mnogi smatraju da će to biti Obamin prvi veliki test. Projekt za trajni mir postoji, izradila ga je bivša Busheva administracija i vjerojatno bi i zaživio da Palestinci nisu nagovijestili kako neće Georgu W. Bushu pružiti satisfakciju da bude mirotvorac. Uoči izraelskih izbora, ali i stalnih sukoba s Hamasom, sadašnje vojne operacije nikoga nisu previše iznenadile, ali će sljedeći mjeseci biti drukčiji. Obama će odmah vrlo angažirano pristupiti Bliskom istoku, nastojati realizirati ideju o palestinskoj državi i mirnom suživotu Izraelaca i Palestinaca. Bit će to i poruka cijelom muslimanskom, ali i židovskom svijetu, prije svega poruka da se dijalogom prevladaju razlike. Obama sigurno neće otići korak dalje kad je u pitanju odnos prema onima koje je i dosadašnja administracija smatrala teroristima. Tako će biti i s Hamasom, ali će mostovi prema onima koji žele surađivati biti čvršći. Obama može uspjeti na Srednjem istoku i zaista ima povijesnu šansu da donese mir najtrusnijem području na svijetu. Hoće li to biti skoro, što nije isključeno ili će tek početi proces koji bi mogao dati rezultate nakon nekoliko godina, također tek treba vidjeti. U svakom slučaju, primirje je postignuto, no situacija je, pogotovo na granici, i dalje ostala izuzetno napeta. Tako je krajem siječnja jedan izraelski vojnik ubijen, a trojica ranjena u eksploziji koja se zbila na granici s Pojasom Gaze, a što predstavlja prvi incident od proglašenja primirja. Računa se da je oko 1.000 ljudi poginulo tokom izraelske agresije na palestinska područja. Da li je time Izrael ostvario svoj cilj da utiša raketne napade na svoj teritorij, vrlo je upitno. Zapravo, kratkoročno je uspio primiriti Hamas, no dugoročno građani Izraela i dalje će živjeti u strahu od potencijalnih napada, pa je krajnji, ali pravedan mir naprosto neminovan. S novim igračima na svjetskoj političkoj sceni možda zaista i bude uspostavljen. E.F.

73

Patnje palestinskih civila Sve je ipak stalo neposredno prije Obaminog ulaska u Bijelu kuću, jer je 18. siječnja 2009. došlo do prekida vatre. Izrael je egipatskim posrednicima predložio 18-mjesečno primirje s Hamasom, ali islamistička skupina koja kontrolira Pojas Gaze traži jednogodišnji prekid vatre, rekao je visoki dužnosnik Hamasa Ajman Taha. “Hamas je saslušao izraelski prijedlog koji je predstavio dužnosnik izraelskog ministarstva obrane Amos Gilad, i njegov prijedlog o prekidu vatre od godine i pol, ali Hamas je predstavo svoj protuprijedlog o prekidu

Prekid vatre
Samo koji dan do inauguracije američkog predsjednika u Gazi se vodio pravi rat.

J O U R N A L

PRIČE IZ BOSNE 32 godine od smrti Džemala Bijedića (1917.-1977.), najistaknutijeg Bošnjaka “Titovog doba”

Nesuđeni Titov nasljednik
Gadafi ga je tokom posjete Mostaru pozvao na zajednički namaz, a Džemal je odgovorio: “Znate, ja jesam Musliman, ali neredovno posjećujem džamiju. Ako bih sada s Vama pošao, izgledalo bi to demagoški prema Mostarcima i bilo shvaćeno kao rezultat ulizivanja i poltroniranja Vama.” Avdo Huseinović
18. siječnja 2009. godine navršile su se 32 godine od tragične pogibije Džemala Bijedića, najuglednijeg bosansko-hercegovačkog političara za vrijeme Titove Jugoslavije. U vrijeme dok je Džemal Bijedić bio na čelu Savezne vlade, stopa inflacije u Jugoslaviji pala je ispod stope inflacije u Europi! Ono što je Jugoslavija 70-ih godina proživjela rahatluka i sreće, najzaslužniji je rahmetli Džemo. Mnogi ga smatraju “ocem” muslimanske nacije u Jugoslaviji.

Branitelj Muslimana od “pljuvača”
Postao je miljenik muslimanskog svijeta, a samo u toku 1975. godine susreo se s liderima SAD-a, SSSR-a i Kine. U Mostaru je bio domaćin libijskom lideru Moameru Gadafiju, koji je klanjao u Karađoz-begovoj džamiji. Gadafi ga je tokom posjete Mostaru pozvao na zajednički namaz, a Džemal je odgovorio: “Znate, ja jesam Musliman, ali neredovno posjećujem džamiju. Ako bih sada s Vama pošao, izgledalo bi to demagoški prema Mostarcima i bilo shvaćeno kao rezultat ulizivanja i poltroniranja Vama.” Pričekao je Gadafija pred džamijom, dok je ovaj klanjao podne. Posjetio je 34 zemlje na svim kontinentima. Čuveno “Mostarsko savjetovanje” iz 1966. godine, pored toga što je značilo priznavanje prava političkoga građanstva Hrvatima u Bosni i Hercegovini, bilo je i veliki preokret u ukupnoj nacionalnoj politici Saveza komunista BiH, što je za konsekvencu imalo redefiniranje ustavne pozicije te Republike 1974. godine. Bijedić je djelovao državnički, a ne ideološki, te je vještim korištenjem naraslih devijacija u pravnom i ekonomskom sistemu ukupne zemlje, Bosni i Hercegovini osigurao ravnopravan položaj s ostalim republikama. Tada je BiH istinski postala zemlja tri ravnopravna naroda. Sarajevo je prije njega faktički bilo pod protektoratom Beograda, srpski kadrovi su bili apsolutno dominantni u partiji, skupštinskim tijelima, vojsci i policiji, dok su Bošnjaci uglavnom držali republičku vladu. Bijedić je znao da bez ravnopravnosti Hrvata nema održive Bosne, ali da nema niti Muslimana. U tom smislu je 1966. godine značajna njegova aktivnost na popravljanju političkog i nacionalnog statusa Muslimana/Bošnjaka i Hrvata unutar partije i države. Iako sam nije bio ideolog, budući da se tim poslom unutar Bošnjaka na visokim razinama bavio Avdo Humo, Bijedić je imao veliki doprinos u nacionalnom afirmiranju Boš-

Djetinjstvo i mladost 74
Džemal Bijedić rođen je u Mostaru 1917. godine, u koji su 1915. godine njegovi roditelji Adem i Zarifa doselili iz Gacka kao bogati trgovci. Džemal nije upamtio oca Adema, koji je 1919. umro od groznice. Očeva smrt je utjecala da obitelj ubrzo izgubi bogatstvo. Džemal je kao siroče ostao u kući i brzo sazrijevao u sredini koju je uskoro prevazišao. Bio je među najboljim polaznicima Gimnazije u Mostaru, po sjećanju njegove profesorice Ljubice Tute. Visok, markantan, crn, valovite kose, bio je uočljiv na prvi pogled. Po završetku Gimnazije, Džemal odlazi na studij prava u Beograd, koje prekida 1941. godine, sa 24 godine. Na početku rata bio je na zadacima u Foči, a u najteže vrijeme, kada je Gestapo harao odmazdama, biva postavljen za sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Sarajevo, koju dužnost je predao Valteru Periću kad je bio provaljen. Na samom početku rata upoznao je Razu Ferhatbegović iz Rogatice, koja će mu kasnije postati supruga. Upoznao ju je u Foči, gdje mu je bila “dodijeljena” kao skojevka za pokrivanje njegove političke djelatnosti. Predstavio joj se kao Vidoje, a ona je znala njegov pravi identitet. Iskusio je okruženje na Sutjesci 1943. i doživio strahote četničko-ustaških pohoda na Muslimane u istočnoj Bosni i Hercegovini. Bio je nositelj “Spomenice 1941.”, što ga je ubrajalo u prvoborce antifašističkog

Džemal Bijedić (1917.-1977.) otpora. Iz Sarajeva odlazi krajem 1943. i biva premješten na dužnost sekretara KP za Semberiju i Posavinu. Po oslobođenju zemlje, Džemal Bijedić je imenovan za generalnog sekretara Vlade BiH, a potom za pomoćnika ministra unutarnjih poslova. U međuvremenu, od izvjesnog Brane Kovačevića biva optužen da je informbiroovac, ali ga spašava Đuro Pucar Stari. Početkom 60-ih postaje član jugoslavenske vlade, tj. Saveznog izvršnog vijeća, kojim je predsjedavao Josip Broz Tito. Istovremeno je bio i sekretar Ustavne komisije, koju je vodio Edvard Kardelj, a gdje su se krojili međurepublički odnosi. Vrtoglavi Bijedićev uspon osujetio je Aleksandar Ranković, vodeći policajac, udbaš i jedan od najvećih neprijatelja Bošnjaka u historiji Balkana, koji Džemu raznim kanalima uspijeva posmjenjivati sa svih funkcija. Bijedić se vraća u Mostar, gdje postaje predsjednik Sreza. Na čelu Savezne vlade Jugoslavije bio je od 1971. godine. Tito mu je mandat povjerio dva puta, s namjerom da to učini i treći put.

J O U R N A L

PRIČE IZ BOSNE
njaka/Muslimana. Na pogrebu dr. Ivana Ribara u Zagrebu 1968. godine Džemalu je prišao Svetozar Vukmanović – Tempo i rekao: “Gdje si ti, Džemo, i tvoja muslimanska nacija!?” “Ti, Tempo, pljuješ na sve što je vrijedno u našoj revoluciji”, uzvratio je Džemal Bijedić i spremio ga u p… materinu. Organizacija popisa stanovništva 1971. godine predstavlja prvu pravnu i stvarnu priliku za nacionalnu identifikaciju Muslimana u aranžmanu službenih vlasti uz Titovo i Kardeljevo razumijevanje za ovaj novi politički fenomen zakašnjelog raspleta. Muslimani u masi ne skrivaju svoje nacionalno ime i ponos, za razliku od pojedinih svojih otpadnika koji, uplašeni pred realnošću, gube nacionalnu orijentaciju. Džemal se naročito ljuti na Mešu Selimovića i Esada Cimića koji javno prave opoziciju nacionalnoj identifikaciji Muslimana. O tome da je Bijedić, s obzirom na visoke državničke i privredne funkcije koje je obnašao, bitno utjecao na unutarpartijske rasprave o Muslimanima i na zadovoljavajuće rješenje toga pitanja, javnosti je umnogome nepoznato.

Razija i Džemal Bijedić – nekoliko mjeseci prije smrti maraka. Nije imao vikendicu. Volio je Mostar i njegovu Neretvu. Mostar ga je nepodijeljeno volio. Na utakmicama “Veleža”, koji je u njegovo vrijeme imao zvjezdane trenutke, doživljavao je otvorene ovacije prisutnih gledatelja. Dolazio je na Maru, kod avijatičarskog mosta. U anketi 1959. građani Mostara Džemala skoro plebiscitarno proglašavaju svojim “najpopularnijim građaninom svih vremena” u omjeru 80 glasova prema nekoliko koje su dobili tada nogometni reprezentativac Muhamed Mujić, političar Avdo Humo i pjesnik Aleksa Šantić. Odlazio je kod prijatelja u Lišticu (danas Široki Brijeg) i druga zapadnohercegovačka mjesta, gdje su ga ljudi s radošću primali. Ostat će upamćeno da je negdje iza 1945. jednom zamolio Tita da se prošeta Lišticom, što je Tito učinio, a s obzirom na sliku koja je vladala o ovom gradiću kao leglu ustaša u Drugom svjetskom ratu, ta Titova posjeta je u to vrijeme izmijenila političku sliku o ovim krajevima. Obilazio je i Gacko i Bileću, rodne gradiće svojih roditelja. Prenio je grob svoga oca u novo groblje Sutinu, nakon što je staro groblje upotrijebljeno za željezničku stanicu u Mostaru. Plaćao je svoje račune i nije volio dugove. Bez razmišljanja je znao reći Titu “da ga svi lažu”. Istovremeno je u kafanama sjedao na prikladno mjesto po svom izboru, a na napomenu ljudi da sjedne na čelo stola, poslužio bi se izrekom Muje Komadine, najpoznatijeg gradonačelnika Mostara: “Čelo je ondje gdje sjednem.” Džemal je imao problem sa “bacanjem” cigareta. Znao je toliko strastveno pušiti cigarete da je u nekim periodima pušio i po pet kutija “Kenta” dnevno. Ako bi prestao pušiti, dobijao bi na kilaži. Bio je gurman. “Najjeftiniji sir, najskuplje meso” - bila je njegova deviza pri ishrani. Znao je praviti zelene salate i lukmiru. Nije volio poltrone u okruženju. Družio se i sa nekim ljudima koji mu nisu bili prijatelji, ali on odnose nije prekidao. Znao je reći da je nekad bolji stari neprijatelj, nego novi prijatelj. Imao je običaj da kaže kako se ne zna tko će kome valjati. Spominjao je često Ali-pašu Rizvanbegovića, “očekujući napade od onih kojima je nešto dobro učinio”. Nije se svetio. Imao je dušmana, ali i daleko više prijatelja. “Ima ljudi koji su sa cijelim svijetom na ti, takav je bio Džema. Nije se gromova bojao, kao da ih je izazivao da osvijetle njegov put od gnijezda do zvijezda... Šta je njemu bilo, onolikom čovjeku da zagrli cio svijet...”, napisao je Enver Enko Mehmedbašić. Želio je mir i odmor i čudio se ljudima koji su stekli pravo na mirovinu da još uvijek teže blokirati prostor mlađima. Volio se puno smijati i šaliti na svoj, ali i na tuđi račun. Džemalova je deviza bila da nema lošeg vremena. Ako je društvo prijatno, nevrijeme se i ne primjećuje.

Bosansko odijelo i “Kent”
Također je bio i obiteljski čovjek. Supruga Raza i djeca Azra, Dragan i Milenko su mnogo ispaštali zbog njegovog stalnog odsustva od kuće. Poznati mostarski pjesnik Mišo Marić se sjeća da je rahmetli Džemo bio veliki akšamlija, a da mu je najdraža pjesma bila sevdalinka “Ah, moj Aljo, crne oči”, koju je često znao zapjevati sa društvom. Najdražu strofu: “Na konjiću kosmatome u odijelu bosanskome” svatko bi mu pjevao, po njegovoj želji mijenjajući “gospodsko” u obavezno “bosansko” odijelo. Intimni prijatelji sve do njihove smrti bili su mu prof. dr. Neđo Zec i književnik Hamza Humo, s kojima se družio u Klubu inženjera i tehničara u Sarajevu, kao i veoma bliski prof. dr. Fahro Rustambegović, kardiolog. Volio je dolaziti na Gazin han u Sarajevu, gdje mu je živio najbolji prijatelj Nezir Škaljić s kojima se znao družiti danima i obilaziti brda oko Sarajeva, a posebno odlaziti u lov i druženje na Crepoljsko. Džemal je satima mogao razgovarati s njim. Provodili su vikende na Crepoljskom, družili se sa seljacima koji su voljeli Džemala. Kod Simane su oznojeni mijenjali potkošulje, a kod Gaje Plakalovića uživali u domaćoj šljivovici. Te su mu navike ostale do kraja života. Džemal nije izigravao nikakvu veličinu. Bio je skroman. Iza njega je ostao stari automobil i 5.000 njemačkih

75

Ubojstvo dio velikosrpske politike
Na vijest o smrti u prometnoj nesreći Silvane Armenulić (Zilhe iz Doboja) Džemi su potekle suze. Rekao je da je Armenulićka noć ranije pjevala na zabavi za Tita u Novom Sadu i da je Tito, na njen upit koje pjesme da pjeva, odgovorio: “Neka odredi Džemo.” On je odabrao bosanske sevdalinke. Posebno je bila uspo-

J O U R N A L

PRIČE IZ BOSNE
stavljena intimno-prijateljska veza Tita i Džemala, nakon što je Džemal posredovao između Tita i njegovog sina Žarka da se pomire i normaliziraju odnose. Tri mjeseca pred smrt boravio je na vikendici svog amidžića Bahrudina Bijedića kod Trnova i tom prilikom mu se tajno povjerio, kao još nekolicini prijatelja rekavši: “Dolazi do razmirica među ljudima koji su jednom nogom u grobu. Tito je Jovankin zarobljenik, ne može se njemu prići bez njene dozvole. Žele ga razdvojiti od Kardelja. Tito želi da mi povjeri treći mandat. Ja ne želim više u Vladi ljude starije od mene. I ja treba da se povučem. Da bi otišao Ljubičić, trebaju otići i drugi koji su njegovo, 1915. godište. Njima se na ide. Ubit će me, ja mnogo znam.” Sa Titom se Džemo rastao kritičnog jutra, 18. siječnja 1977. godine, na aerodromu u Batajnici, odakle je Tito letio u Libiju, a Džemo prisustvovao zvaničnom ispraćaju. Nakon toga, Džemo prelazi na aerodrom “Surčin” i polijeće za Sarajevo. U avionu su još njegova supruga Raza, piloti Stevan Leka i Murat Hanić, te suradnici Zijo Alikalfić i Smajo Hrle. Negdje, nakon pola sata leta, avion je eksplodirao u zraku i srušio se na brdo Inać iznad Kreševa, nedaleko od Sarajeva. Nakon njegove pogibije skoro svi europski listovi iznijeli su sumnju u tragičnu smrt Džemala Bijedića, otvoreno sumnjajući u suprugu Josipa Broza Tita – Jovanku Broz, Srpkinju iz Like koja je Titu bila nametnuta od KOS-ove tajne službe. Tito je bio veoma ljut na svoju suprugu pa ju je stavio u izlolaciju – kućni pritvor, bez prava društvenog i političkog angažiranja. Dugo se pričalo da je Jovanka ispratila Džemu i Razu na aerodromu Surčin i Razi poklonila poveliku tortu da ponese unuci u kojoj je zapravo bila eksplozivna naprava, koja je bila tempirana da eksplodira na pet minuta prije slijetanja na sarajevski aerodrom “Butmir”. Bošnjački muslimanski narod je bio šokiran ovom viješću i istovremeno uplašen za svoju budućnost, jer postavilo se logično pitanje: “Što poslije Džemala, tko će sada čuvati i braniti Muslimane u Jugoslaviji?”. Tih dana malo je tko posumnjao u stvarne uzroke njegove smrti. Službeno priopćenje bilo je da je avion u kome su se nalazili rahmetli Džemal i njegova supruga Razija izgubio kontrolu i pao u neposrednoj blizini Sarajeva. Međutim, kako je vrijeme prolazilo i bošnjački narod je dolazio do saznanja da je ubojstvo Džemala Bijedića dio smišljene velikosrpske politike o likvidaciji najuglednijih Bošnjaka-muslimana. A Džemo je tada bio drugi čovjek Jugoslavije, odmah do Tita. Pored Jovanke veliku ulogu u atenunutar zemlje, nego je bio čovjek i državnik s visokim moralnim vrijednostima, političar prihvatljiv u zemlji, hrabar i najbliži nasljednik Tita kojeg je već lomila bolest. Da se dogodilo da Džemal Bijedić i po treći put postane savezni premijer, bilo bi potpuno izvjesno da bi on bio jedina karizmatska ličnost koja bi zavređivala naslijediti Tita. Sudeći po krvavom raspadu Jugoslavije, koji se planirao mnogo prije, to je uistinu bio glavni motiv ubojstva. Neostvarena želja mu je bila da završi karijeru kao gradonačelnik Sarajeva, grada kojeg je neizmjerno volio i na čije gradonačelnike je imao pregršt primjedbi, kao i da uspostavi diplomatske odnose sa Saudijskom Arabijom. Njegova posljednja želja bila je da bude pokopan u Sarajevu. Izrekao ju je povodom smrti njegove majke koja je umrla 6. travnja 1976. u Beogradu, dok je on bio na službenom putu u Libiji. Na pitanje zašto majku Zarifu sahranjuje u Sarajevu rekao je: “I mene sahranite u Sarajevu kad umrem.” Džemo i Razija su sahranjeni u Aleji velikana na sarajevskom groblju Bare. Njegov unuk, koji danas živi u Sarajevu, zove se Džemal Bijedić.

Džemal je Titu znao reći da ga svi oko njega lažu tatu na Bijedića imali su i tadašnji generali JNA, a spominjalo se i ime Franje Herljevića, tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Jugoslavije. Danas se vidi da je JNA imala skriveni program velikosrpske dominacije i da bi Džemal Bijedić bio realna prepreka njegovom ostvarenju. Ne samo što je posjedovao međunarodnu reputaciju i popularnost

76

J O U R N A L

Grob Džemala Bijedića u Aleji velikana na groblju Bare u Sarajevu

KULTURA Otvoreno pismo muslimanskih uglednika i znanstvenika Baracku Husseinu Obami, novoizabranom američkom predsjedniku

Dužni smo se truditi uspostaviti dijalog
Unutar rubrike “Kultura” u cijelosti prenosimo Otvoreno pismo 36 pripadnika muslimanske uleme upućeno predsjedniku SAD-a, Baracku Husseinu Obami. Na to smo se odlučili jer smatramo da bi navedeni zaključci i molbe iz pisma trebale sadržavati opći kulturološki, društveni, vjerski i politički stav svakog muslimana u svijetu. Mislimo da bi tvrdnje iz pisma trebalo naučiti napamet, da bi ih trebalo pohraniti u zajedničku memoriju čitave muslimanske zajednice u svijetu te ih uporno recitirati kada god se za to ukaže potreba. Za pismo smo iskoristili rubriku “Kultura” jer smatramo da između poimanja kulture i politike često nema granice. Politika od davno čini represiju nad kulturom, ne dajući joj da diše i slobodno nadahnjuje čovjeka. Kultura i čovjekov umjetnički impuls se tada odupiru kreativnim činom koji je ponekad jedina odbrana od agresije. Vjerujemo da je ovo pismo takav kreativni čin koji može nadahnuti svakog muslimana, dati mu znanje i hrabrost da govori kada mu je to onemogućeno, da protestira iako za to onaj drugi nema razumijevanja. Fizičko ubijanje jednog naroda, palestinskog, iračkog, a sutra možda i iranskog, ujedno je zatiranje njegove kulture i povijesti. Bošnjaci su takvo ubijanje imali priliku iskusiti više puta u povijesti. Nadamo se da nitko ovaj čin neće shvatiti kao uzurpiranje prostora koji služi za prenošenje vijesti iz bošnjačkog kulturnog kruga. Bošnjaci su također pripadnici Ummeta Poslanikovog i kao takvi dužni su iskazati napor za razumijevanje situacije u kojoj se nalaze njihova braća iz Palestine, Iraka, Afganistana te ostalih ugroženih muslimanskih zemalja. Kao jedini autohtoni muslimanski narod u Europi među prvima smo pozvani da dijalogom civilizacija posredujemo u mirnom rješavanju nesporazuma između zapadnog i islamskog svijeta. Nadalje, bošnjački narod, kao i hrvatski, proživio je agresiju i ubijanje nedužnih civila te je posebno osjetljiv na riječ genocid i ubijanje. Nadalje, dužni smo se truditi uspostaviti dijalog, prvo među sobom, a zatim među onima različite vjerske i nacionalne pripadnosti. Dužni smo biti tolerantni, miroljubivi, s razumijevanjem za potrebe onoga drugog i drugačijeg, ali ne smijemo dopustiti da se bez reakcije ubijaju nedužni civili kao što je izraelska vojska nedavno činila u Palestini. F.M.B.

77 OTVORENO PISMO 36 MUSLIMANSKIH UGLEDNIKA AMERIČKOM PREDSJEDNIKU BARACKU HUSSEINU OBAMI
U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog Nj. E. američkom predsjedniku Baracku Husseinu Obami Mi, dolje potpisani, učenjaci, intelektualci, političari, pravnici i drugi akademski radnici iz muslimanskih zemalja, koristimo Vaš izbor za predsjednika Sjedinjenih Država da Vam se obratimo kao čovjeku humanisti, i da se putem Vas, obratimo američkom narodu, jer Vi ste njihov predsjednik i uživate njihovo povjerenje. Nadamo se da će Vaša Ekselencija pažljivo pročitati ovo pismo u cijelosti i unaprijed očekujemo Vaš objektivan i nepristran stav u interesu cijelog čovječanstva. Gospodine predsjedniče, Vašoj Ekscelenciji bismo željeli predstaviti naša gledišta o mnogim pitanjima koja su od zajedničkog interesa i koja imaju veliki utjecaj u svijetu. Prije nego što počnemo govoriti o tome, upućujemo tople čestitke američkom narodu zbog ovog historijskog podviga napravljenog Vašim izborom za predsjednika – iz inata rasističkim oponentima koji su činili sve što su mogli kako bi spriječili izbor jednog čovjeka afričkog porijekla. To je, bez ikakve sumnje, veliki uspjeh. Ovu činjenicu mogu shvatiti oni kojima je američka historija bliska - njen razvoj i njene promjene, ali, u isto vrijeme ovaj uspjeh stavlja veliku i izuzetno ozbiljnu odgovornost na Vaše breme u odnosu na one koji smatraju da će njihove nade Vašim dolaskom u Bijelu kuću biti ostvarene. To je, opet, odgovornost prema cijelom svijetu u kojem je Amerika glavni igrač - a prije nego što prazne stranice historije počnete ispisivati svijetlim znakovima ili mračnim i tamnim poput onih koje je pisao bivši predsjednik George W. Bush. Gospodine predsjedniče, dopustite da iznesemo neke od problema koje bismo željeli podijeliti s Vama. Oni su sumirani u sljedećim točkama: 1. Pozivamo uljudnoj pažnji Vas i Vaš narod, na važnost suradnje sa svim ostalim narodima u cilju postizanja zajedničkih interesa, kako bi se suprotstavili zajedničkim opasnostima kakve su ekološki problemi, mir, moralne vrijednosti, zaštita etike, ljudska prava, energija, razvoj, borba protiv epidemija i prirodnih katastrofa, a bez diskriminiranja, bez propagiranja pojedinačnih vizija ili ideologija, i bez pretezanja u korist interesa određenog naroda. Uvjeravamo Vašu Ekscelenciju da je suradnja za dobrobit čovječanstva srž učenja naše vjere. Allah Svemogući u Kur’anu kaže: “Jedni druge pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.” (AlMa’ida, 2). Ponavljamo da muslimanski narodi posjeduju moral i materijalni potencijal i da su opskrbljeni sa vidljivim i skrivenim elementima moći koji ih kvalificiraju da budu ključni partneri u oblikovanju budućnosti u svijetu. Uz to, uvjeravamo Vas, ignoriranje naših naroda ili njihovih prava na samoodređenje ili činjenje zavjera u kojima se napadaju njihovi interesi ili okupiraju njihove zemlje ili uskraćuju njihove slobode, ne može opstati. Naš muslimanski narod poziva na recipročnu suradnju zasnovanu na jednakosti, ali on će se u isto vrijeme boriti svim mogućim sredstvima protiv svakog pokušaja da se iskorijeni ili da se uništi njihov identitet ili otuđe njihovi resursi. 2. Iz naše odgovornosti kao muslimana da se ne bojimo nikoga osim Allaha Svemogućeg, objavljujemo Vašoj Ekselenciji i američkom narodu da čvrsto vjerujemo u pravo svih religija, kultura i civi-

J O U R N A L

KULTURA
lizacija i društava u raznolikosti i slobodi izbora. Svemogući Allah u Kur’anu kaže: “Nema prisiljavanja u vjeru.” ( Al-Baqara, 256). Isto tako, molimo Vas da odobrite takvo pravo svijetu i budite uvjereni da uvođenje američkog modela u ostale dijelove svijeta silom, pritiskom i zastrašivanjem samo će uvećati svjetske krize i konflikte, a prva koja će biti pogođena time je upravo Amerika. Željeli bismo Vas podsjetiti da historijska logika, kao ni tradicija, ne dozvoljavaju nastavak niti pobjedu ovakvog pristupa ma kakvu materijalnu moć imala ili ma kakve svjetske slogane nosila. Vjerojatna situacija koju je globalizacija generalno postigla, a naročito američka unutarnja situacija, predstavljaju živi dokaz onoga što želimo reći onima koji se žele suočiti s činjenicama i povratiti se istini iz iluzija i samoobmane. 3. Podsjećamo Vas gospodine predsjedniče, na osnovu naše religije i kulture, da civilizacija ne može cvjetati, a u miru i sigurnosti u svijetu se ne može uživati osim ako pravda ne prevlada na zemlji i ne dominira u međunarodnim odnosima. Mi iskreno mislimo da svaka razumna osoba duboko u sebi vjeruje da ni jedan drugi narod kroz historiju nije doživio nepravdu poput one učinjene palestinskom narodu. Ova činjenica je, možda, bila ignorirana od strane Sjedinjenih Država kao posljedica, bilo financijskih, političkih, bilo medijskih pritisaka zbog ideoloških iluzija, legendi ili izbornih ambicija. Gospodine predsjedniče, nemojte očekivati normalne odnose sa Arapima i muslimanima i onima koji se zalažu za istinu i pravdu u svijetu, ako ne bude uklonjena nepravda načinjena palestinskom narodu, prije svega podržana od Sjedinjenih Država, i njihova prava i zemlja ne budu vraćeni; ako suverenitet Iraka i Afganistana ne budu održavali njihovi narodi i ne budu kompenzirani gubici koji su im počinjeni, i ako krstaške okupacijske snage ne odu iz okupiranih zemalja. Ove snage su vratile uspomene na ratove srednjovjekovnih krstaša i na kolonijalne ratove i otpočeli ponovo neprijateljstva među narodima u svijetu. Gospodine predsjedniče, onima kojima su poznate historijske činjenice znaju da su naši narodi lojalni svojim prijateljima, ljubazni prema onima koji ih poštuju i posvećeni svojim saveznicima. Ipak, oni se ne klanjaju svojim okupatorima ili predaju agresoru i nikada ne prihvaćaju ponižavanje - radije uzimaju slobodu silom nego da je dobiju ponižavajući se. Vjerojatno je trenutna situacija otpora okupaciji u muslimanskim zemljama, Paljanja bilo kakvog narodnog otpora za zaštitu bogatstva tih zemalja. Da li mi i cijeli svijet žudimo da otpočne nova faza koja odražava pravdu u rasporedu bogatstva i učestvovanju u razvoju širom svijeta ali bez mobiliziranja međunarodnih financijskih institucija koje služe ispunjavanju američkih interesa – kakve su Svjetska trgovinska organizacija, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i druge institucije koje su osnovane samo zato kako bi se velikim silama omogućilo, naročito Sjedinjenim Državama, da kontroliraju bogatstva nerazvijenog svijeta. Nedvojbeno, Vaša Ekselencija je svjesna činjenice da je eksploatacija ljudi i pljačkanje njihovog bogatstva glavni razlog velikih ratova, nepoštenih velikih olujnih kriza koje su pokrenule i potjecale Sjedinjene Države. Gospodine predsjedniče, pozivamo Ameriku, još otkada ona proživljava duboku financijsku krizu da počne tražiti neke solucije u financijskoj legislativi i ekonomske pristupe drugih naroda, a koji mogu doprinijeti da Amerika prevaziđe svoju financijsku krizu i katastrofalnu situaciju u privredi - što vraća svijet unazad za nekoliko desetljeća. Ovdje ističemo ulogu islamskog bankarstva i islamskog ekonomskog pristupa koji je hvaljen od nepristranih iskusnih starih zapadnih ekonomskih stručnjaka. 5. Sloboda je instinktivni zahtjev za sve ljude i to je jedna od zajedničkih vrijednosti koju dijele svi narodi, čak i ako se oni razlikuju u svojim konceptima o slobodi i njenom obimu. Iako je Amerika zemlja koja poziva na slobodu i poštivanje ljudskih prava, više nego i jedna druga zemlja na svijetu, mi vjerujemo da su Vlade u Americi, u praksi, one koje najviše krše ljudska prava i oduzimaju slobodu drugih, zbog koje su pokretali ratove više nego druge zemlje, činile genocid, nezakonito zatvarali i maltretirali ljude. Što više, to je vidljivo u lavljem udjelu podrške diktatorskim režimima, zavjerama protiv rastućih demokracija, planiranim vojnim udarima zaobilazeći međunarodne organizacije ucjenom. Narodi u svijetu koji su umnogome propatili zbog ove američke politike stavljaju ulog na Vaš kredibilitet i čekaju da vide što će te Vi uraditi u tom smislu – da li ćete biti čovjek etike, principa i snova, kako ste obećali svome narodu i svijetu, ili će te biti podložni željama poslovnih ljudi i potčinjeni pritisku lobista cionizma i tajnih organizacija. Gospodine predsjedniče, vi ste, zasigurno, svjesni činjenice da za zauzimanje određenog pozitivnog mjesta u historiji, nije dovoljno da se samo uzvikuju pozi-

Barack Obama, američki predsjednik lestini, Iraku, Afganistanu, dovoljan putokaz Americi da duboko i iskreno preispita svoje metode rada sa ljudima u svijetu, generalno, a sa muslimanskim narodima, naročito. Sjedinjene Države bi se, kao glavna supersila, trebale osloboditi diktature cionističkog lobija kada je u pitanju odnos prema muslimanskom svijetu i trebale bi shvatiti da stvarni interesi američkog naroda leže u suradnji sa milijardu i po muslimana, kako bi se podržalo pravo i pravda. Dakako, ovakav stav zahtijeva jednu vrstu hrabrosti američkog vodstva - da se postavi iznad ličnih i stranačkih interesa. Gospodine predsjedniče, ako Amerikanci ne mogu podržati pravo i pravdu, najmanje što bi se od njih moglo prihvatiti je nepristranost. Vaša podrška nepravdi i okupaciji će izazvati otpor i vodit će nas ka tome da i mi sve isto gledamo. 4. Nema sumnje, gospodine predsjedniče, da ste Vi proistekli iz multikulturne zajednice, sin različitih etničkih grupa čije porijeklo ide od crnaca, koji su patili zbog nepravde, eksploatacije i rasne diskriminacije i, čak što više, Vi ste stručnjak legislative i advokatskih poslova – okrenut pravdi, i nema sumnje da znate da se pravda ne može postići ako se ne postigne jednakost u raspodjeli bogatstava, ne da jednaka mogućnost i ne zaštiti eksploatacija i pljačkanje bogatstva naroda. Vaša Ekscelencija će se, vjerojatno, složiti s nama da narodi Trećeg svijeta nisu patili od pljačkanja bogatstava i eksploatacije njihovih resursa i napada na njihov suverenitet na isti način koliko su patili od velikih američkih multinacionalnih kompanija koje su osvajale države i svrgavale režime i dotucale svaki pokušaj uspostav-

78

J O U R N A L

KULTURA
tivni slogani - izuzev ako se ne pretoče u stvarnost, i Vi, zasigurno znate da karakter i historiju svakog vođe, u velikoj mjeri, određuje i kvaliteta njegovog tima. 6. Na osnovu naše vjere i principa, mi pozivamo na međukulturni, međureligijski i međucivilizacijski dijalog. Allah u Kur’anu kaže: “I sa sljedbenicima Knjige (židovima i kršćanima) raspravljajte na najljepši način.” (Al-Akebut, 46). Što više, mi poštujemo znanje i prihvaćamo istinu iz bilo kog izvora. Allah Svemogući u Kur’anu kaže: “Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.” (Al-Isra’, 36). I On, Svemogući, također kaže: “Ti reci: “Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite!” (Al-Baqara, 111). Mi čvrsto odbacujemo ideju o sukobu civilizacija i mit o kraju historije – oboje proizašlo iz američke kulture. Allah kaže u Kur’anu: “Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo; da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!’” (Al-’Imran, 64). Dijalog dobiva na značaju i produktivnosti ako se smatra sredstvom odobrenim od dvije strane. Ali, ako jedna strana prakticira okupaciju i invaziju, onda nema drugog načina za drugu stranu osim otpora, džihada i borbe za slobodu svim mogućim sredstvima. Zasigurno, otpor u nekim muslimanskim zemljama je rezultat agresije, nepravde i tiranije, prakticiranih ili sponzoriranih od strane Sjedinjenih Država i takvi otpori ne uzrokuju nasilje i teroriziranje - kako to neki krugovi u Americi vole da proklamiraju. Stoga, ako Vas neki otpori brinu i Vi želite da dođe do mira, morate okončati okupaciju i vratiti narodima njihovu slobodu i suverenitet. Gospodine predsjedniče, naši narodi sanjaju o jedinstvu, slobodi, neovisnosti, ljudskim pravima, sigurnosti, progresu i prosperitetu - kakogod, mnogi od tih naroda vjeruju da je Amerika glavna prepreka da se ostvare ti snovi i mi vjerujemo da se Vaša Ekscelencija, predsjednik, ne može usprotiviti autentičnosti nekih od tih optužbi, što je razlog da neki od tih naroda imaju tendenciju da ciljaju Ameriku svim sredstvima. Posljedično, mi se nadamo i iskreno Vas pozivamo da Vi budete taj koji će otpočeti novi tip interakcije u odnosima Sjedinjenih Država i naroda muslimanskog svijeta. 7. Vaša Ekselencijo, predsjedniče, mi danas ne možemo govoriti o muslimansko-arapsko-američkim odnosima, a da ne spomenemo ono što je vezano za terorizam, što je Amerika nametnula svijetu. U tom kontekstu željeli bismo privući Vašu ljubaznu pažnju na sljedeće: Mi, shodno našoj religiji i iz islamske perspektive, potpuno odbijamo zastrašivanje nedužnih i nevinih, zloupotrebu ili ubijanja – za nas je to korupcija na zemlji, što je jedan od najvećih zločina koje imamo. Voljeli bismo da privučemo pažnju na činjenicu da stav islama prema ratu i borbi – ako je neophodan u odbrani prava i kao zaštita od nepravde – ima moralne i zakonske principe koji čine da u takvom ratu i borbi čovjek bude milostiv koliko god je to moguće. Poštujući to, islam zabranjuje nevojne ciljeve i razaranje, nasumična masovna razaranja i neopravdanu agresiju. Također, on zahtijeva ispunjavanje i poštivanje ugovora i human odnos prema zarobljenima, kao i zaštitu građanskih prava. Na toj osnovi mi pravimo razliku između zabranjenog terorizma i legitimnog otpora i mi snažno odbacujemo da se legitimni otpor okupaciji promatra kao terorizam. Željeli bismo da Vas podsjetimo na gledište mnogih istaknutih akademskih ličnosti u Americi i Europi, koje uvjerava da događaji od 11. rujna 2001. nisu bila ništa drugo do nametnuta drama nekih utjecajnih snaga u Americi u suradnji s izraelskim Mosadom. Sve su to uradili sa ciljem da pronađu razlog da otpočnu Treći svjetski rat koji su oni već bili planirali i odredili njegov ishod i ciljana područja. I usprkos toga što su muslimanski učenjaci, vlade i ljudi osudili ono što se desilo u rujnu 2001. godine, Sjedinjene Države su iz pozadine mobilizirale mnoge države, malo milom malo silom, i pokrenule rat protiv islama kao religije, protiv muslimana kao pojedinaca i kao grupa, naroda, institucija, kulture i historije. To je bio rat u kome su obarali vlade, okupirali zemlje, slamali ljude, kršili sve moralne i legalne međunarodne konvencije – rat u kome su milijuni muslimana ubijani i raseljavani iz njihovih zemalja; stotine tisuća ljudi je smješteno u tajne i javne zatvore gdje su sva ljudska prava bila prekršena; gradovi i džamije su uništavani; Časni Kur’an vrijeđan, a međunarodnim zakonima zabranjeno oružje korišteno. Bilo je očito od prvog dana da je taj prljavi teroristički rat u koji je Amerika ušla bio zasnovan na lažima i zabludama. Gospodin George W. Bush posljedično je bio prisiljen da prizna da je rat u Iraku bio zasnovan na pogrešnim podacima i mi vjerujemo da Božja pravda neće dopustiti zločincima da izbjegnu kaznu. Da li da čekamo da Amerika procesuira zločince i kazni ih za njihova djela? Nikada nećemo uspjeti iskorijeniti ono što je poznato kao terorizam, ako ne budemo vjerovali i prakticirali istinu, objektivnost, nepristranost i transparentnost pri traženju njegovih uzroka – tada ćemo ga poraziti. Zasigurno će bilo koji socijalni ili kulturni fenomen biti umnožavan i nastavljan dokle god su razlozi zbog kojih je on tu prisutni. Mi smo uvjereni da je glavni uzrok nasilne i duboke mržnje prema Americi u muslimanskom svijetu i drugdje, njena direktna agresija na muslimanski svijet ili bezgranična podrška koju ona pruža svakoj agresiji protiv muslimana. Vaša Ekselencija može ponovno razmotriti američki stav prema rezolucijama koje se odnose na Arape i Izrael – kako bi jasno vidjeli duple standarde Amerike i kako bi se zapitali da li je to ono kako bi trebalo biti. Većina vlada u muslimanskom svijetu Vam ne govori istinu iz straha, ugnjetenosti ili želje za američkim sponzorstvom. Ali, zbog humanosti, mi Vas, gospodine predsjedniče, uz punu objektivnost uvjeravamo – odnos između Sjedinjenih Država i muslimanskog svijeta ne može biti normalan ako se agresija protiv muslimana ne zaustavi i ako se prema njima ne uspostavi korektan i ravnopravan odnos. To je sada u Vašim rukama. Ako poduzmete korak u ovom smjeru, sigurno ćete dostići nezapamćen uspjeh na američkoj sceni. Gospodine predsjedniče, mi vjerujemo da izraelski nuklearni arsenal smrtonosnih oružja, koji je Amerika dostavila Izraelu, predstavlja najveću terorističku prijetnju za naše narode i cijeli svijet. Ova beskrajna podrška Izraelu rezultira kršenjem svih međunarodnih prava i vrijednosti, te vodi činjenju najgorih formi terorizma protiv nenaoružanog palestinskog naroda. Uvjeravamo Vas, uz jedan mali savjet, da upotreba sile, ugnjetavanje, podržavanje Izraela i prihvaćanje nekih sekularnih grupacija, neće učiniti ništa drugo do zakomplicirati krizu i podgrijavati sukob. Sasvim sigurno, pravda, poštenje, objektivnost i klonjenje od nepravde predstavljaju najbolje čuvare zaštite američke nacionalne sigurnosti. Da li ćete Vi krenuti u ovom smjeru? To je ono čemu se mi nadamo. Potpisnici pisma: Šejh Jusuf Kardawi, Šejh Rašid AlGanouši, dr. Kazi Husejn Ahmed, dr. Fethi Jakan, Abu Lubaba Alt-a, Tahir Husejn, dr. Ahmed Al-Bajatili, dr. Ahmed Al-Rajsuni, dr. Ahmed Al-Kattan, dr. Aliffdin Al-Turabi, dr. Tawfik Yusuf AlWa’ee i još 26 muslimanskih alima.

79

J O U R N A L

KULTURA 64 godine od pogubljenja – sjećanje na bošnjačkog velikana Mustafu Busuladžića (1914.-1945.)

Voljeti smrt koliko i život
Mustafa Busuladžić rođen je 1. travnja 1914. u Gorici kod Trebinja, a strijeljan je od komunističkih vlasti 29. lipnja 1945. godine u 31. godini života. Bio je jedan je od najvećih boraca za islam i muslimane na ovim prostorima u prošlom stoljeću. U kratkom životu učinio je za muslimane u Bosni i Hercegovini više od mnogih koji su znatno duže živjeli. Bio je pisac, prevoditelj, publicist, kritičar i recenzent, govornik i mislilac, poliglot, a nadasve borac i pregalac za islam, čijem je razvoju na ovom tlu posvetio cijeli svoj kratki životni vijek. Njegovim pogubljenjem komunistički režim pokazao je svoje pravo lice: smaknućem istaknutih bošnjačkih intelektualaca označen je početak komunističkog progona nad najbrojnijim narodom u Bosni i Hercegovini – Bošnjacima. U kratkom životu uspio je izrasti u vrhunskog intelektualca. Po završenoj osnovnoj školi upisao se u medresu u Travniku, gdje je završio tri razreda u Elči Ibrahim-pašinoj Fevziji, a nastavio je školovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, gdje je i maturirao. Još kao učenik medrese objavljivao je izuzetno zrele i kvalitetne radove u “Islamskom svijetu”, “Novom Beharu”, “Islamskom glasu”, “Muslimanskoj svijesti”, “Obzoru”, “Svijesti”, “Kalendaru Islamskog svijeta”, “Kalendaru Narodne uzdanice”, “El-Hidaji”, “Glasniku VISa”, “Kalendaru Hrvata”, “Večernjoj pošti”, “Našoj domovini” i drugim publikacijama. Nakon toga upisao se na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu, gdje je diplomirao 1940. godine. Kao student bio je predsjednik Udruženja studenata. Nakon toga proveo je dvije godine u Rimu na postdiplomskom studiju iz orijentalistike. Jedno je vrijeme na radiostanici bio spiker za hrvatski jezik. Tada je bio suradnik talijanskih časopisa “Mondo Arabo” i “Oriente Moderno”. U vrijeme kada su Mladi Muslimani djelovali kao podružnica lista “El-Hidaje”, Mustafa Busuladžić je bio njihov zvanični predsjednik (poslije Kasima ef. Dobrače, a na prijedlog Mehmeda ef. Handžića). je i prikaze novoizišlih knjiga iz tog perioda, kao npr. prikaz djela “Muhammed a.s. u svjetlu europske kritike Hazima Šabanovića”. Povodom smrti dvojice istaknutih bosanskih alima Derviša Korkuta (1943.) i Mehmed-ef. Handžića (1944.) napisao je radove “Životno djelo Derviša A. Korkuta” i “Handžić kao nastavnik”. O Mehmedu ef. Handžiću objavio je i jedan poduži rad u talijanskom časopisu “Oriente Moderno”, dok se nalazio na postdiplomskom studiju u Italiji, 1942. godine. Neke od svojih dužih radova Busuladžić je objavio u Sarajevu kao zasebne publikacije: “Ebu Nasr el-Farabi” (1934.), “Jedna sjajna stanica islamske historije” (1935.), “Osman-paša Resulbegović” (1939.), “Muslimani u sovjetskoj Rusiji” (1943.), “Problem derogacije u islamskom pravu” (1944.), “Prvi prijevodi Kur’ana u svijetu i kod nas” (1945.). Neki Busuladžićevi radovi ostali su nedovršeni, poput monografije o Muhammedu a.s., gdje je rukom napisao oko 300 stranica, ali rana nasilna smrt ga je, nažalost, spriječila da to djelo dovrši do kraja. Prema riječima njegovog sina prof. dr. Muhammeda Busuladžića, rahmetli šehid Mustafa je spomenutu monografiju o Muhammedu a.s. smatrao svojim najvažnijim djelom. Kao iskreni vjernik, koji je osjećao probleme ummeta kojem je pripadao, nije zanemario pisati ni o stanju muslimana u svijetu, naročito o teroru kojem su bili izloženi muslimani boljševičke Rusije i, općenito, Sovjetskog Saveza. Upravo ga je ta angažiranost i koštala glave. Naime, njegov rad “Muslimani u sovjetskoj Rusiji” poslužio je komunističkom režimu kao osnova za optužbu protiv njega, a kasnije, kada je tom istom režimu trebalo materijala protiv Sovjetskog Saveza, nakon Rezolucije Informbiroa, služio se tim istim tekstom zbog kojeg je rahmetli Busuladžić osuđen na smrt i nevin strijeljan.

80

Mustafa Busuladžić (1914.-1945.) je radio u Ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. U profesorskoj karijeri pokazao se odličnim pedagogom i metodičarem. Pored prosvjetnog i pedagoškog rada mnogo je pisao i prevodio. Njegov je publicistički rad obiman. Pored orijentalnih (arapskog i turskog) dobro je poznavao njemački, francuski i talijanski jezik. Bio je odličan govornik. Mustafa Busuladžić bio je jedan od najplodnijih pisaca muslimanskog intelektualnog kruga prošlog stoljeća. Bio je jedan od rijetkih muslimanskih intelektualaca koji je dobro poznavao filozofiju Istoka i Zapada, a posebno materijalističku filozofiju i marksizam. To su isticali i o tome pisali teoretičari marksizma, konstatirajući da su od muslimanskih intelektualaca dobro poznavali marksizam i materijalističku filozofiju jedino Busuladžić i Husein ef. Đozo. Karakteristike Busuladžićevog pisanja bile su razumljivost i utemeljenost. Pisao je radove iz brojnih oblasti: islamske nauke, kulture, književnosti, povijesti – naročito povijesti muslimana Bosne i Hercegovine, komparativne religije, te je uz to pisao i o aktualnim problemima muslimana tog vremena (1932.-1944.). Pisao

J O U R N A L

Opstanak muslimana u BiH
Jedno od pitanja kojima je Mustafa Busuladžić posvetio veliku pažnju i značaj u svojim radovima jeste opstanak muslimana u Bosni i Hercegovini. On to pitanje, zapravo, postavlja u kontekst op-

Iskreni vjernik koji je nevin osuđen na smrt
Bio je zaposlen u Sarajevu kao profesor na Šerijatskoj gimnaziji, a honorarno

KULTURA
stanka muslimana u Europi, jer prije nasrtaja na muslimane u BiH i Balkanu zatrte su i uništene druge velike muslimanske zajednice u Europi. U svojem eseju pod naslovom “Misli o sudbini naroda i zajednica u povijesti” zapisao je: “Kad god jedan narod izgubi smisao za vjerske, kulturne i druge više ideale i više bude cijenio život nego smrt, kad zanemari ćudoredne vrednote i omlitavi, njegova otporna snaga znatno slabi unatoč njegove civilizacije, koja je usmjerena na vanjsko usavršavanje života. Ovu nam činjenicu također potvrđuje povijest uspona i slabljenja pojedinih naroda. Dovoljno je istaknuti primjer unutar razjedinjene Francuske, koja je do tada bila ključ europske dinamike, jednim jačim udarcem izvana slomljena i tako izbačena iz kruga jačeg političkog aktivizma na europskom kontinentu. Mi sličnu preobrazbu osobina koje tvore dušu jedne društvene skupine zapažamo i u životu bosanskohercegovačkih muslimana. Naš društveni razvitak kroz posljednjih 50 godina, od kada se jače približavamo europskom Zapadu, očito pokazuje naš uspon u prosvjetnom pogledu i u poprimanju zapadnih civilizatorskih tekovina. Nu, istodobno bilježi kržljanje našeg ćudoredno-duhovnog života, propadanja vjerske svijesti, popuštanje stege u porodičnom životu, mlitavost i slabljenje otporne snage. To proizlazi iz toga što smo pored prosvjete, koja nam je neosporna, poprimili i one upravo najslabije tekovine (materijalizam, kamatu s bankarstvom, modu, europski način porodičnog života, nenaravnu emancipaciju žene, alkoholizam, hazardne igre, seksualnu raspojasanost, blud, samoživost, odvratnost prema predajama, ravnodušnost prema vjeri i ćudorednim vrlinama) koje su samu Europu sunovratile u propast. Suvremeni materijalizam, koji plavi Europu počevši još tamo od 19. stoljeća, zahvatio je i nas. To se najsudbonosnije odrazilo u životu znatnog dijela naših inteligenata (istina mahom poluobrazovanih), pa i onih koji su svršili naše više vjerske zavode, kod kojih je ljubav prema vjeri zamijenila ravnodušnost.” ma, na vjersku toleranciju i podnošljivost čitavih pet stoljeća (a sve to je izviralo iz etičkih učenja islama), muslimanskim narodima Balkana uzvratilo njihovim klanjem. Busuladžić s pravom primjećuje da između klanja u prošlosti i onih koja je muslimanski narod doživio u Drugom svjetskom ratu postoji očit kontinuitet, koji će biti nastavljen do potpunog fizičkog istrebljenja. Zato on apelira da se muslimani, pojedinačno i kolektivno, probude i sagledaju pogibelj koja im prijeti u bliskoj budućnosti. Gledano iz današnje pozicije u potpunosti je bio u pravu. “I onim najsentimentalnijim treba da bude jasno, da je tolerancija etična i moralna, ako postoji recipročna uzajamnost, da tolerancija ne samo da ima svoje granice nego može biti porazna, ako iz događaja ne bi povukli potrebne konsvekvence.” Zato Busuladžić zahtijeva promjenu stava: balkanskom hajdučkom mentalitetu ne može se odgovoriti sentimentalnošću, smatra. Tolerancija ne može ići dotle da gledamo vlastito uništenje. Kao muslimani možemo opstati samo ako kao cjelina uzvratimo neprijatelju istom mjerom.” U knjizi “Muslimani u Europi”, koju je izdala izdavačka kuća “Sejtarija” 1997. godine, primijetio je: “Uopće muslimanske zajednice na Balkanu (Bugarskoj, Rumunjskoj, Grčkoj, Albaniji, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj) stoje pred dosta složenim problemima čije rješenje pripada budućnosti. Ali po našem mišljenju, naše potpuno saživljavanje s Europom, pogotovo s europskim načinom duhovnog, porodičnog i društvenog života kakav se javlja danas, za nas bi bilo pogibeljno ako se hoćemo održati kao muslimani, ako želimo sačuvati svoju duhovnu samobitnost (vjeru, vjersko-porodični život, tradicije, islamsku kulturu). Graničnim vjerskim skupinama, kao što smo mi koji živimo na razmeđi Istoka i Zapada, otrgnutim od jačih skupina više konvenira stanoviti konzervatizam i opreznost u primanju tuđih ideja nego, slijepo imitirajući Europu, kidati s prošlošću, s očinskim zdravim predanjima i s mentalnim osobinama naše muslimanske i rasne duše. Zabacivanjem ćudorednih vrednota, slabom primjenom vjerskih propisa i poprimanjem našem islamskom mentalitetu stranih ideja, čime podupiremo pojavu vjerske ravnodušnosti kod nas, postajemo duhovno inferiorniji. Duhovna pak inferiornost nam prijeti opasnošću našeg idejnog stapanja s nemuslimanskom Europom, koja bi nas tada i fizički lahko istrijebila.”

Pobili smo ih kao paščad!
Busuladžić insistira na tome da se muslimani okrenu sebi i da svoju sudbinu ne prepuštaju u tuđe ruke. Misao o neodložnoj okrenutosti sebi, kao načinu opstanka, on uporno potcrtava, pozivajući se pritom i na brojne islamske izvore. Takva je misao za duhovni ustroj i biološki opstanak Bošnjaka itekako važna i u današnjem vremenu kada su Bošnjaci svoju opstojnost uvelike prepustili u ruke drugima. U sarajevskoj čaršiji se pričalo da je Busuladžić, uoči pogubljenja, cijelu noć učio Kur’an. Zatvorski brijač Abdulah Skaka je o rastanku s rahmetlijom rekao: “Predao mi je Kur’an i tespih da predam njegovom sinu. Pošto mu je sin bio sasvim mali, taj sam Kur’an predao Mustafinom bratu. Poveli su ga navečer. Bio je miran. Odveli su ga s Atifom Hadžikadićem, a uz njih su bila i dva nemuslimana, neki brijač Prudelj i Ante Jurin. Odveli su ih prema Željezničkoj stanici. Kasnije se saznalo da su bili strijeljani u Velešićima iza Željezničke stanice. Njihov pratilac, neki Ivica, tražio je da ih zakolje, ali je to spriječio sudac Šefko Hadžiomerović, pa su ih strijeljali. Neki mještanin našao je naočale i izrešetan fes Busuladžića, što je predao njegovoj sestri i supruzi kada su došle da obiđu njegov grob.” Sestra i supruga rahmetlije, ne znajući da su već pogubili Mustafu, došle su mu u posjetu i umjesto da im to priopće na primjeran način, osorno su ih otjerali, a sudac je dobacio: “Šta hoćete?! Pobili smo ih kao paščad!” Za kraj citirat ćemo njegove riječi koje mogu odagnati višak tuge i ogorčenja te nas oplahnuti svojom staloženošću i istinoljubivošću: “Trebamo biti svjesni da se naša sudbina ne rješava negdje u vanjskom svijetu, nego u nama samima. Dobro je rekao jedan dubokoumni pisac da svaki čovjek u svojoj duši nosi zvijezde vlastite sudbine. Ne samo pojedinac nego i svaki narod kovač je svoje sreće. Kada riješimo zapreke u nama samima, kada izgradimo razum, srce i volju i budemo voljeli smrt u općem probitku koliko i život, same od sebe će pasti sve prepreke u vanjskom svijetu. Od naše duhovne i otporne snage, povezanosti i odlučnosti da s puškom u ruci branimo živote i žrtvujemo se za ideale vjere, čast porodice i svetost kućnog praga zavisit će naš udes.” Filip Mursel Begović

81

Dalekovidnost i opasnost od duhovne inferiornosti
Busuladžić je živio u vremenu kada su se prilike za muslimane na Balkanu i BiH u velikoj mjeri promijenile te se na lijep odnos muslimana prema nemuslimanima, svijest o susjedskim dužnosti-

J O U R N A L

ŽIVJETI ISLAM Islamske teme

Islamsko-kršćanski odnosi kroz povijest (II)
Mirza ef. Mešić
Krivo tumačenje o upotrebi sile u učenjima Kur’ana jedan je od najčešće navođenih primjera islamsko-kršćanskog nerazumijevanja. To nerazumijevnje, proisteklo prije svega iz neznanja, proizvelo je atmosferu dubokog nepovjerenja europskih kršćana prema muslimanima te formiralo pogrešnu percepciju o islamu kao prijetnji kršćanskoj civilizaciji u Europi. Kršćanski učenjaci, pod utjecajem križarskih ratova i ratova protiv osmanske imperije, dugo su vremena podučavali da islam općenito i bezrezervno opravdava rat protiv nevjernika, a posebno protiv kršćana. Bojeći se islamske ekspanzije, kršćanski su pisci i svećenici svojim sljedbenicima islam predstvaljali kao osvajački, divlji i sklon nasilju, a Muhammeda a.s. nazivali raznim pogrdnim imenima, uglavnom navodeći da se radi o antikristu. Nije bilo boljeg metoda mobiliziranja vjerske svijesti kod europskih kršćana od plašenja nadolazećim islamom. S današnje točke gledišta možda je i bio razumljiv strah Europljana od nadolazećih Osmanlija u 15. i 16. stoljeću, ali se ne može opravdati svjesno i plansko sotoniziranje jedne velike svjetske religije i civilizacije koja je u mnogo čemu zadužila Europu i cijeli svijet. Neki se ajeti iz Kur’ana još uvijek promišljaju istrgnuti iz konteksta kako bi se dokazala agresivna priroda islama. Konstantno se ističe fanatičnost muslimana koji svoju religiju stoljećima šire oružanom borbom i nasiljem. Koncept džihada u islamu pogrešno je shvaćen u dobroj mjeri i zbog loše i nepromišljene prakse muslimana. Mnoge muslimanske vođe u povijesti, koji bijahu željni vlasti te podržavani od neznalica i pogrešno informiranih muslimana, vodili su “džihad” protiv svih koji su drugačije mislili. Takvim ponašanjem najviše su nanijeli štete samom islamu te dali čvrste argumente onima koji su islam smatrali isključivim i netolerantnim prema nemuslimanima. zapravo obrambeni rat u pravom smislu riječi. No naglašavamo da takva borba može biti proglašena tek ako je ugrožena zajednica muslimana te se protiv nje vodi agresivni rat. U Kur’anu Uzvišeni Allah kaže: “I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu. Allah, doista, ne voli one koji zapovijedaju kavgu.” (El-Bekara, 190). Za rat mora postojati opravdan razlog. Allah u Kur’anu rat i borbu spominje u različitim kontekstima o čemu ćemo posebno pisati neki drugi put. Ovdje možemo još spomenuti sljedeći ajet: “Dopušta se odbrana onima koji drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah je, doista, kadar da ih pomogne - onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: ‘Gospodar naš je Allah...’” (Al-Hadždž, 39-40). Stoga se pojam džihad ni pod kakvim okolnostima ne može upotrijebiti da se dokaže neprijateljska ili agresivna priroda islama prema kršćanstvu. Promišljeno iskrivljavanje, izostavljanje razjašnjavanja dodatnih rečenica i izostavljanje nekih formulacija iz njihovog pravog konteksta iz Kur’ana, dokazuje potrebu za novim hermeneutičkim shvaćanjem muslimanskokršćanskog dijaloga. Mnogi su muslimani prisiljeni konstantno braniti svoju vjeru i kulturu od osuda koje dolaze sa Zapada, koje dolaze kako od običnog svijeta, tako i priznatih intelektualaca te političara.

Križarski rat

O džihadu u najkraćim crtama
Pojam džihada se na Zapadu zbog pogrešne interpretacije redovito poistovjećuje s nasiljem, okrutnošću i netolerancijom. Što je zapravo džihad?! Riječ džihad u arapskom jeziku dolazi od glagola džehede/judžehidu/džihadun i nosi značenje fizičkog, moralnog, intelektualnog i duhovnog naprezanja. Džihad u islamskoj terminologiji označava svaki napor u slijeđenju Božjeg zakona i uspostavljanju reda i poretka u društvu na zasadama Božje Knjige i puta kojeg je trasirao Poslanik islama Muhammed a.s. Svaka upornost kako bi se postiglo Božje zadovoljstvo te promovirao Božji Zakon može se smatrati džihadom. Tako se navodi da je jedan od najviših stupnjeva džihada, kojeg vjernik može dosegnuti, pobuna protiv vladavine nekog tiranina i kazivanje istine u njegovoj prisutnosti. Najveći džihad prema riječima Poslanika islama Muhammeda a.s. čovjek vodi sam protiv sebe, protiv svojih strasti i nagona. Takav je džihad Muhammed a.s. nazvao al-džihad al-akbar ili veliki džihad. Istina je da se pod pojmom džihad isto tako podrazumijeva i oružana borba za obranu islama u što se ubraja i obrana domovine, obrana života, časti i imetka ili neke druge svetinje. Ovaj je pak džihad Muhammed a.s. nazvao al-džihad al-asgar ili mali džihad. Ovaj način džihada mora proglasiti vjerski vođa neke zemlje ili državni poglavar koji slijedi put Kur’ana i kojeg većina muslimana podržava. To je

82

Vjerske slobode u islamu
Usprkos tome što i Europa svoj identitet u dobroj mjeri definira na temeljima svoje kršćanske povijesti, često se promiče stereotip prema kojem islam ne priznaje vjersku slobodu drugima te je stoga inkompatibilan s liberalnim pogledom na svijet. Mnogi “orijentalisti” i “eksperti islama”, čini se, promišljeno ignoriraju 256. ajet sure El-Bekara: “U vjeri nema prisile.” Vjerska sloboda - koja uključuje slobodu savjesti, pa tako i slobodu nevje-

J O U R N A L

ŽIVJETI ISLAM
rovanja - temeljna je ljudska sloboda i pravo koju i Kur’an, sveta knjiga muslimana jasno i nedvosmisleno naglašava. Uzvišeni Bog u Kur’anu poručuje muslimanima, koji se trude dokazati drugima da je islam prava vjera, kao što se uostalom i židovi i kršćani trude dokazati da je njihova vjera jedina ispravna, da svaki čovjek bira svoj odnos prema Bogu ili ga uopće ne bira: “A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio.” (Hud, 118-119). Osnovna zadaća Poslanika islama Muhammeda s.a.v.s., bila je drugima obznaniti Objavu; objasniti i savjetovati, ne nametati ni prisiljavati. Dragi Bog Svoga Poslanika upozorava da je vjera osobna stvar svakog pojedinca: “A da hoće Gospodar Tvoj na Zemlji bi svi bili vjernici! Pa zar ćeš ti svijet prezirati zbog toga što oni odbijaju postati vjernici?” (Junus, 99). Europljani su vjerovali da islamski svijet tretira vjerske manjine s istom okrutnošću kakvom su stoljećima oni tretirali nekršćanske vjerske manjine. Taj je osjećaj još duboko ukorijenjen u dušama i mislima europskih kršćana. Razlog tome leži i u činjenici da su muslimani jako rano došli u dodir s kršćanskom Europom, te je i vojno ugrozili, najprije u 8. stoljeću osvajanjem Španjolske, a zatim i u 15. i 16. stoljeću prodorima osmanske vojske. No ti muslimansko-kršćanski vojni sukobi zahtjevaju posebnu povijesnu i političku analizu, a svode se na političko-ekonomsko-sigurnosna gibanja u tom dijelu svijeta i nemaju nikakave veze s porukom islama koja jasno naglašavaju da islam nije dozvoljeno silom nametati. Takva je situacija kada govorimo o odnosima i predrasudama kršćana prema islamu i muslimanima. S druge strane, stagnacijom islamskog svijeta i prodorom europskog kolonijalizma, a time i kršćanske vjere i kulture u islamski svijet u 19. i 20. stoljeću, sve se više javlja negativistička slika o Zapadu unutar muslimanskog svijeta. Za sve svoje neuspjehe, od gubitka hilafeta do nemogućosti da zaustave osnivanje države Izrael, muslimani su krivili Zapad, a neki su od muslimanskih lidera samoinicijativno proglašavali i džihad protiv kršćana i židova. Istina je da su europski kolonizatori u mnogim muslimanskim zemljama poput Egipta, Tunisa i Alžira pokušali uništiti tradicionalnu islamsku kulturu i nametnuti nekakav spoj islamsko-kršćansko-mediteranske kulture, no također je istina da za svoju stagnaciju i gubitak utjecaja na međunarodnoj sceni unazad 200-300 godina muslimani prije svega moraju sami sebe kriviti. Nedostatatak hrabrosti u suočavanju sa svim novinama koje je donijelo novo doba i ubrzana tehnološka revolucija, te nedostatak kretivnosti kojoj ih je Muhammed a.s. poučio vlastitim primjerom, bili su glavni razlozi muslimanskog zaostajanja za svojim zapadnim konkurentima. Lakše se bilo začahuriti i prepustiti nego odgovoriti na izazove modernosti. Bilo je to vrijeme kada se Europa oslobađala kršćanstva i zaogrtala sekularizmom i liberalizmom, a muslimanski svijet pokušavao pronaći novi put do islamskih vrijednosti. U tome su muslimani često znali izgubiti kompas i otići u krajnost, bilo radikalnu ili onu liberalnu. ka pitanja, koja opterećuju cijeli međunarodni sigurnosni sustav ne riješe, pravih plodova dijaloga će biti jako malo. Prije svega pitanje teze o sukobu civilizacija Crkva bi trebala negirati i osporavati te potencirati dijalog civilizacija. Mogli bismo zaključiti da je odnos kršćana prema islamu i muslimanima evoluirao od ignorancije, preko arogancije do tolerancije. Nažalost, na početku 21. stoljeća javljaju se stare predrasude, te jača antiislamska i antimuslimanska histerija, osobito nakon terorističkih napada 11.09.2001. godine na New York i Washington.

Buduće perspektive islamskokršćanskih odnosa
Očito je da i u današnjoj situaciji stanovite konstelacije interesa u kršćanskom svijetu podržavaju stare stereotipe kada je u pitanju islam. Od raspada komunizma i dezintegracije bivšeg Istočnog bloka, islam je često viđen kao novi neprijatelj Zapada. Islamsko-kršćanski odnosi narušeni su ovim novim međunarodnim odnosima u kojima je islam predstavljen kao prijetnja europskom identitetu i sigurnosti. Za zagovornike Huntingtonovih teza o sukobu islamske i zapadne civilizacije, od kojih su mnogi visoki dužnosnici u administracijama zapadnih zemalja, teroristički napadi na SAD 11. rujna 2001. godine te teroristički napadi u Madridu i Londonu, krunski su argument o ratobornosti i neprijateljskoj prirodi islama prema zapadnokršćanskoj civilizaciji. Pod snažnim utjecajem židovskih lobija i kontroliranih medija, u zadnjih nekoliko godina svjedočili smo sotoniziranju islama i muslimana kakvo se ne pamti još od Srednjeg vijeka, tim više što se to u današnje vrijeme čini na puno perfidniji i podmukliji način. Zato raduje svaki javni iskorak Katoličke crkve i njenih poglavara u promicanju dijaloga i dogovora s islamom i muslimanima. Takav jedan zajednički susret skoro je organizirao sadašnji papa Benedikt XVI s nekim od najutjecajnijih islamskih prvaka, predvođenih bosanskim reisu-l-ulemom dr. Mustafom ef. Cerićem. Međutim, u isto vrijeme članovi europskih desničarskih političkih stranaka zahvaljujući retorici mržnje prema imigrantima, od kojih dvije trećine čine muslimani, osvajaju mjesta u državnim parlamentima i na taj način iskušavaju islamsko-kršćanske odnose. Rasizam, netolerancija i uskogrudi nacionalizam jačaju u Europi kao reakcija na pojačano useljavanje muslimana. Nisu rijetke ni otvorene izjave o protjerivanju muslimana u zemlje porije-

Drugi vatikanski koncil
Drugačiju, bitno bolju i pozitivniju sliku o islamu donio je Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) iznesenu u crkvenoj konstituciji Lumen Gentium i Nostra Aetate. Nakon višegodišnjeg arogantog odnosa prema muslimanima, bio je to povijesni iskorak Vatikana prema drugim religijama, prije svega prema islamu. Nostra Aetate na sljedeći način definira odnos Crkve prema islamu i muslimanima: “Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju Jedinomu Bogu, Živome i Subzistentnome, Milosrdnom i Svemogućem, Stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju. Osim toga iščekuju Dan suda, kad će Bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom. Budući da je tokom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava, Sveti Sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude.” Koncil poziva i kršćane i muslimane da se oslobode tragičnih iskustava povijesti i uđu u jedan posve drugačiji, iskreniji i otvoreniji dijalog s ciljem humaniziranja i spašavanja svijeta. Vidljive pozitivne promjene u islamsko-kršćanskim odnosima, osobito pogledi kršćanskih učenjaka prema islamu i muslimanima, dogodili su se nakon završetka Drugog vatikanskog koncila. No, dok se neka politič-

83

J O U R N A L

ŽIVJETI ISLAM
kla njihovih roditelja i djedova, te poziv na zatvaranje džamija. Srećom, takvi su još u manjini, no moramo se svi potruditi da tako i ostanu. Muslimani svojom otvorenošću i spremnošću da prihvate sve vrijednosti zapadne civilizacije, koje se ne kose sa učenjima islama te poštivanjem zakona zemlje u kojoj žive i rade, a kršćani razbijanjem predrasuda o islamu kroz dobro osmišljenu edukaciju učenika i studenata o glavnim učenjima islama i dostignućima islamske kulture i civilizacije, zajednički moraju doprinositi boljoj i sigurnijoj budućnosti. Jer, još je uvijek snažno prisutna ideja o budućem ratu izmeđi islama i kršćanstva za prevlast nad svijetom. Neznanje iz kojeg proizilazi strah, mržnja i prijezir još su uvijek prisutni na obje strane. Postojanje prilično velikog broja Islamskih zajednica u europskim zemljama, većinom osnovanih od imigranata, sve više dovodi do neprijateljskih reakcija prema muslimanima. Ove zajednice su cijelo vrijeme predstavljane kao prijetnja društvenoj i kulturnoj koheziji Europe. Pod ovakvim okolnostima veoma je teško očuvati atmosferu dijaloga i suradnje. Politički pokreti u Europi promišljeno izrabljuju islamsku prisutnost kako bi je prikazali kao novu opasnost koja se nadvila nad Europom. Nadamo se da ekstremna desnica neće uopće dobiti priliku da odlučuje o dijalogu između europskih kršćana i europskih muslimana. Jako negativnu ulogu u ovom pogledu odigrali su mediji koji su, u najvećoj mjeri, pod utjecajem političkih stranaka i njihovih pojedinačnih interesa. U današnjoj povijesnoj konstelaciji, islamsko-kršćanske veze u Europi bitno su determinirane sudbinom muslimana Bosne i Hercegovine. Duboko povijesno nepovjerenje prema ovoj muslimanskoj zajednici bilo je nesumnjivo jedan od razloga za europsku totalnu neaktivnost nakon raspada SFRJ u zaustavljanju velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada su nad bosansko-hercegovačkim muslimanima počinjeni strašni zločini. Europska pasivnost, kada je u pitanju genocid u BiH, jako je ugrozila muslimansko-kršćanske odnose, ne samo na ovome kontinentu, nego na globalnoj ekumenskoj razini. Ova se pasivnost može jedino objasniti naslijeđem ranijih islamsko-kršćanskih konfrontacija što smo ih već opisali u ovoj studiji. Otud sumnje kod europskih muslimana, pa i muslimana u Bosni i Hercegovini, da ih je Europa, zbog pripadnosti islamu, izdala te dozvolila da se nad njima počini genocid i ratni zločini. S obzirom na nove tenzije (rat u Afganistanu i Iraku, teroristički napadi), smjernica ne smije biti Huntingtonova paradigma o

Borba za europski religijski identitet “sukobu civilizacija”. Bilo koja buduća perspektiva trebala bi biti bazirana na ideji dijaloga civilizacija temeljena na ravnopravnosti partnera. Stare eurocentrične dogme o orijentalizmu i ideologija superiornosti kršćanskog nad islamskim svijetom moraju biti efektivno uklonjeni. S naše točke gledišta, iskreni dijalog može biti temeljen na strukturalnoj sličnosti monoteističke poruke kršćanstva i islama. Prisutnost muslimanskih zajednica u Europi – muslimani u Bosni i Hercegovini i zajednice muslimana u različitim europskim državama – ne smiju biti viđene kao prijetnja, nego kao mogućnost da se grade mostovi razumijevanja između islama i Zapada. Veliki bi politički promašaj bio i danas negirati u Europi, a posebice na Balkanu i u Bosni i Hercegovini, muslimane, njihovu povijest, kulturu, običaje tradiciju, način života, organiziranje obiteljskog života, ulogu žene, narodnu poeziju, glazbu, umjetnost, folklor, itd. Vidljive pozitivne promjene u islamsko-kršćanskim odnosima, osobito pogledi kršćanskih učenjaka prema islamu i muslimanima, dogodili su se nakon završetka Drugog vatikanskog koncila. Koncil je, kako smo vidjeli, zauzeo tolerantan stav spram islama, jer “odluka o spasenju” obuhvaća i muslimane koji “priznaju Stvoritelja” i “ispovijedajući vjeru Abrahamovu, klanjaju se nama jedinome, milosrdnom Bogu, koji će suditi na Sudnji dan”. Islam je prema kršćanstvu zauzeo jasan stav još prije 14. stoljeća: “Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!’ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani.’” (Al Imran, 3:64). Islamsko-kršćanski dijalog treba se transformirati u suradnju muslimana i kršćana na svim poljima života: promoviranju socijane pravde, ravnomjerene preraspodjele prirodih bogatstva, uspostavljanju načela tolerancije, ali i rješavanju krucijalnih međunarodnih pitanja poput neriješenog pitanja palestinske države. Najvažnije u svemu tome je sustavno obogaćivanje i razvijanje uzajamnog poštovanja, međusobne odgovornosti i suradnje. Danas sve više trebamo koegzistenciju i kohabitaciju religioznih, kulturnih i civilizacijskih tradicija. Jedan od najvažnijih instrumenata religijskog i nacionalnog pomirenja naroda širom svijeta autentično je i dosljedno provođenje načela vjerske slobode, oslobođene od svih idologijskih predrasuda. Danas trebamo više nego ikada slobodu za Boga, a ne slobodu od Boga, bez koje nije uopće moguće graditi bilo kakav oblik suradnje u društvu. Nažalost, neki od kreatora vanjskih politika velikih sila, a pod utjecajem različitih lobija, od kojih je posebno agresivan onaj židovski u SAD-u, islam promatraju kroz prizmu srednjovjekovne predodžbe o ovoj vjeri kao nasilnoj, neprijateljskoj i rušiteljskoj. Bit će jako opasno i po jednu i po drugu stranu ako se ovakva slika ne promjeni. Odgovornost podjednako leži na objema stranama. I zato po tko zna koji put ponavljamo: dijalog nema alternativu. Bez mira i pravde između ove dvije vjerske zajednice ne može postojati istinski mir u svijetu. Budućnost svijeta zavisi od mira između muslimana i kršćana.

84

J O U R N A L

POVRATAK U BUDUĆNOST Islamska psihologija

Kur’anski tretman stresa
Ako je ljudski um pametna i interaktivna laboratorija koja sama sebe izučava, da li jezik - kao produžni alat glavnih elemenata pomenutog laboratorija, tj. misli - posjeduje mogućnost detaljnog oblikovanja željene realnosti kroz konkretne sisteme neurolingvističkog autoprogramiranja? Drugim riječima, da li je stres kao pošast modernog doba duboko u polju naše kontrole? Edin Tule
Posmatrajući definiciju stresa koja kaže da je stres unutrašnje (subjektivno) stanje koje predstavlja reakciju na stresor, tj. stresan događaj – zaključujemo da stres možemo kontrolirati jedino dajući stresorima mudrija značenja. Ako je stres rezultat naše subjektivne reakcije na različite životne događaje, jasno je da kontrolom te iste reakcije mi kontroliramo i unutarnja stanja našeg bića, neovisno o mnoštvu nepredvidivih životnih događaja koje ionako ne možemo kontrolirati. Na kraju, davanje mudrijih značenja životnim datostima je jedina kontrola koju imamo i naš fokus treba da je na kritičkom propitivanju konvencionalnih značenja koje je staro-novo društvo dalo npr., pojmovima kao što su: briga, tuga, razočarenje, ljutnja, neprijateljstvo, brz tempo života, itd. Kur’an jasno ističe prethodnu činjenicu i podcrtava svu relativnost značenja koja ljudi pripisuju pojmovima koje mrze ili vole: “I moguće je da nešto mrzite, a to je dobro za vas; i moguće je da volite nešto, a to je zlo za vas. A Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekare: 216). Prethodni citat iz najveće sure (poglavlja) u Kur’anu poziva na intelektualiziranje ljudske svakodnevnice kroz redefiniranje osnovnih životnih pojmova kao što su zlo i dobro. Sposobnost ljudskog intelekta da daje željena značenja pojavama i pojmovima proističe iz Ademovog, a.s., iskustva za koje se pobrinuo Allah, dž.š., i obavijestio nas o posebnoj vještini kojoj je podučio našeg praoca: “I pouči On Adema nazivima svih stvari…” (El-Bekare: 31). Komentator Kur’ana Abdurrahman Es-Sa’dijj ističe da je Adem a.s. bio podučen i nazivima svih stvari kao što su npr. kamenčić-kamen-kamenčina, tj. bio je podučen i komparativnom načinu razmišljanja. Također je bio podučen nazivima svih apstraktnih pojmova kao što su npr. sreća, ljubav, ljepota, zlo, itd., kao i njihovim ispravnim definicijama.

Redefiniranje stresora
Stresor ili izvor stresa može biti ama baš sve ukoliko ne prilazimo životu promišljeno. Prelijep jesenji dan pun različitih nijansi boja i umirene prirode pred bujanje može biti izvor stresa ukoliko ga čovjek vidi kao “oblačan i tmuran dan u kojem nam se samo spava”. Prolom oblaka uz jak vjetar osoba može definirati kao “nevrijeme”, “nepogodu” ili “katastrofu”. Neko drugi će posmatrati takav dan kao mogućnost uživanja u jednoj predstavi u kojoj nastupaju dva karizmatična glumca/predstavnika: impresivna nesebična kiša koja ne pita za darovane kapi i šarmantan i nepredvidiv vjetar koji ne naplaćuje utrošenu energiju kojom napoji sve u prirodi. Štoviše, ljudi mogu vidjeti i salat/namaz (molitvu) kao izvor stresa ukoliko to vide kao svakodnevni teret na leđima, pa kažu na kraju dana “riješio/la sam se jacije, sad sam rahat!”. Netko drugi će vidjeti pet svakodnevnih namaza kao pet neprocjenjivih kreativnih pauza u kojima okrepljuje tijelo/dušu i crpi ogromnu psihofizičku snagu. Jedan od najvećih izvora stresa na koje se ljudi žale danas su loši međuljudski odnosi. Tako se npr. ljudi na radnom mjestu više žale na atmosferu na poslu koju kreiraju kolege negoli što se žale na samu težinu posla. Mnogi vrlo pošteni i naivni ljudi se uznervoze na samu pomisao da moraju dijeliti isti prostor s osobom/osobama koja im je pokazala određeni vid nezasluženog neprijateljstva (npr. ogovaranje, zluradost, prikrivanje informacija, udarac u leđa, itd.) te vrlo brzo primijete jasne fiziološke promjene na svom organizmu (znojenje dlanova, jače kucanje srca, stezanje grla, hladan znoj, i tome sl.). Međutim, situacija se radikalno mijenja ukoliko sebi objasne da je svaki kontakt i susret s osobama koje vole da pletu mreže sitnih pakosti ustvari prilika za posmatranje izbliza procesa moralne devijacije i izobličenja. Pristupajući tom profilu ljudi kao ra-

85

Zamislite čovjeka čiji je um bremenit nepreglednim fondom preciznih definicija ključnih životnih pojmova i srce sa najraznovrsnijim uredno uskladištenim emocijama koje prate pomenuti intelektualni sadržaj tvoreći nesagledivu misaono-emotivnu erudiciju! Ta fantastična čovjekova sposobnost da na bazi poznatih pojava i pojmova daje nazive novim ili redefinira postojeće – glavna je osobenost ljudskog intelekta (nepoznata melekima, npr.), zbog koje je Gospodar svjetova dao priliku ljudima da nastane planetu Zemlju i dokažu sposobnost kvalitetnog uobličavanja svijeta svojim misaonim procesima.

J O U R N A L

POVRATAK U BUDUĆNOST
doznali studenti, njih vidimo kao objekat studiranja i učenja koji nam može donijeti značajne informacije. Uzvraćajući na sitnu pakost istom mjerom uzimamo ulogu pukih ogledala koja samo reflektiraju natrag nedjelo koje preziremo – ali i psihičko stanje naših mrzitelja – i na taj način demonstriramo konformizam i nekreativnost. Ljudi koji se kreću u kriminalnim miljeima imaju najviše razloga da se žale na stres prouzrokovan lošim međuljudskim odnosima. Ipak, iako su to ljudi koji imaju najviše razloga da spavaju samo na jedno oko i da se vječito okreću preko ramena, ne žale se na stres iz više razloga. Prvi razlog se tiče njihovog bogatog životnog iskustva koje ih je naučilo da prijatelje drže blizu, a neprijatelje još bliže. Sposobnost prilaska blizu neprijatelju je presudna za uvid u način razmišljanja neprijatelja i adekvatnu samoodbranu. Drugi razlog je vezan za vrlo iznijansiran uvid u ljudske slabosti i neupadanje u zamku idealiziranja ili sataniziranja ljudi, pošto su direktni svjedoci najdrastičnijih ljudskih plemenitosti i pakosti. Emocionalno neinteligentni ljudi, tj. ljudi sa oskudnim životnim iskustvom i sa velikom rezerviranošću prema životu, nakon uočenog neprijateljstva određene osobe, vlastitom grubošću i netaktičnošću trajno je udaljavaju iz vlastitog svijeta i na taj način gube mogućnost uvida u njene planove. Izreka – najbolji su oni lideri koji mogu čuti otkucaje srca svojih neprijatelja – dodatno podcrtava nedostatnost (političkog) liderstva ukoliko nije osposobljeno da superiorno opipa neprijateljske žile kucavice. Ovakvim davanjem značenja pojmu “neprijatelj” čovjek u brojnim ljudskim pakostima, aktivnim ili pasivnim neprijateljstvima, smicalicama, mobinzima i sl., vidi mogućnost napredovanja kroz emocionalno sazrijevanje i učenje od cijele plejade duhovnih bogalja koji su poslani u naše živote da na njima vježbamo vlastite programe humanizacije društva, argumentaciju i cijelu lepezu verbalnih zahvata. Obamu definiraju kao lijepo preplanulog, dobronamjernog i ukusno odjevenog konobara s učtivim manirima koji javnosti predstavlja specijalitete američke političke kuhinje, shvaćajući da je njegov manevarski prostor ograničen u domenu serviranja političkih jela, demonstriraju informisanost putem koje vješto izbjegavaju živi pijesak euforije i depresije. Loši međuljudski odnosi su također uvjetovani naivnim pristupom ljudskoj vrsti i uvjerenjem da su naši prijatelji 100% dobri i naši neprijatelji 100% loši. Česti su primjeri ljudi koji su duži period pokazivali visok nivo uvažavanja i ljubavi, da bi ih jedan jedini događaj trajno udaljio. Problematika ovog pristupa se ogleda u neostavljenom prostoru u kojem nas naši prijatelji mogu razočarati, a neprijatelji očarati. Jer, ako neke ljude definiramo kao 100% dobre i oni nas neočekivano razočaraju, dolazimo u situaciju da ih iznova moramo definirati i obično idemo u drugu krajnost – tj. oni postaju 100% loši. To objašnjava vjersko-političku fragmentaciju unutar muslimanskih društava generalno, bošnjačkog društva posebno, a koja je rezultat međusobno uvjetovanih zamki idealizacije i sataniziranja. Tako npr. mladić koji idealizira određenu djevojku ne pretpostavljajući u samom početku njihove veze da će ta djevojka vremenom uraditi određene stvari zbog kojih će mu trenutačno pasti u očima - u momentu njene demonstracije najobičnijih ljudskih slabosti – ona počinje da prestaje da postoji kao dobro biće u njegovim očima. Stoga ne čudi brzina kojom moderne djevojke u svijesti mnogih muškaraca prelaze put od princeze do vještice. Međutim, ukoliko usvojimo puno realističniji pristup, tj. iznijansiranije gledanje na život, pa nekoga definiramo kao osobu sa npr. 70% dobra u sebi, istovremeno ostavljamo toj osobi 30% prostora za eventualna razočarenja. Ukoliko vlastitog pasivnog neprijatelja npr., za koga osjećamo da potajno uživa u nekim našim patnjama, definiramo kao 15% dobru osobu, mi mu ostavljamo 85% slobodnog manevarskog prostora da nas (raz)očara nekim vlastitim postupkom te tako darujemo i vlastitoj duši i umu neslućenu širinu. Ovakvim gledanjem na ljude mi ne samo da minimiziramo stresne situacije, nego i pokazujemo odličnu osnovu za razvoj socijalne inteligencije koja ne može doći do izražaja ukoliko ljude pojednostavljeno ukivamo u zvijezde ili bacamo u blato. Ako definiramo nekog pojedinca ili ustanovu kao samo 5% dobru, i to je dobra osnova za određenu suradnju na bazi prepoznatog dobra. Osoba može bračnog druga definirati samo kao 3% dobru i opet imati sadržajan suživot te iscrpiti kvalitetan maksimum iz takve zajednice, kao što netko drugi može definirati bračnog druga kao 99% dobru osobu, a provesti vrijeme u nepotrebnim svađama i nazadujući. Ljudi do kojih nam je najviše stalo zaslužuju i najviše ostavljenog prostora za različite životne posrtaje. Tako da stavovima tipa “njemu/njoj 100% vjerujem!” ili “znam da na to prijateljstvo uvijek mogu računati!” – rizikujemo stresne krize dugogodišnje njegovanih prijateljstava. Fragmentacija političkih partija ili islamskih zajednica na iznutra suprotstavljene lobije u kojima vjersko-politički autoriteti nevjerovatno brzo iz statusa “državnika” i “uleme” prelete u status “izdajica” i “novotara”, direktna je posljedica crno-bijele idealizacije čovjeka svojstvene zaostavštinama natruhlih ideologija koje su ostale nepočišćene iz (muslimanskih) srca. Naravno, ta fragmentacija nema nikakve veze sa vrlo praktičnim i realističnim učenjima islama koja nas uče da smo kao ljudi krhki (“...a stvoren je čovjek slabim.” En-Nisa: 28), da ni sebi niti drugim ljudima ne trebamo suviše vjerovati (propisi neosamljivanja), te da je čovjek kvarljiv (“...a čovjek je brzoplet.” El-Isra: 11), neodvojiv od griješenja i kojem treba itekako pomoći da izrazi svoju dobrotu (npr. akika kao propis čija je društvenopsihološka dimenzija sredstvo za eliminaciju ljubomore kod šireg društva, itd.).

86

Fenomen (raz)očarenja

J O U R N A L

Pravilo je da ukoliko osoba dozvoli da ga pojedinci lako očaraju, isti pojedinci će ga još lakše razočarati. Brzo oduševljenje nekim ili nečim govori o naivnosti i neinformiranosti. Najeklatantniji moderni primjer (kolektivnog) oduševljenja je globalna euforija zbog političke pobjede Baracka Obame u SAD-u. Razočarenje njegovim likom i djelom bit će srazmjerno oduševljenju, i tu vreba konkretan crv stresa koji će donijeti naglu promjenu raspoloženja i moguću globalnu depresiju. Osobe koje

Imena i realnost
Postmoderni čovjek se u današnjem dinamičnom društvu žali na mnoštvo obaveza, termina, zadaća, nedovršenih poslova – neshvaćajući da izvor njegovog stresa nije mnoštvo obaveza u burnoj svakodnevnici

POVRATAK U BUDUĆNOST
nego negativno značenje koje je dao tim obavezama. S druge strane, imamo ljude kojima je najveći izvor stresa upravo suprotan od iznad spomentog, a to je nedostatak bilo kakvog posla putem kojeg bi osjetili osjećaj vlastite bitnost i doprinosa svom mjestu i vremenu. Naravno, izvor njihovog stresa nije nedostatak posla nego negativno značenje koje su dali svom slobodnom vremenu. Najtragičnije u svemu je da je jedina prepreka na putu pozitivnijeg definiranja datosti vlastitog života - nedostatak duha i mašte. Također, imamo osobe koje su rastresene zbog prevelike brige koju su prikačili uz vlastitu budućnosti, ne zbog same budućnosti kojoj su mogli dati puno vedrije boje. Cijele generacije mladih ljudi mogu odrasti gledajući određeni geopolitički prostor življenja, Balkan npr., kao crnu rupu planete, aktivni vulkan sukoba i problema, slijepo crijevo svijeta, itd., i tako protratiti dragocjeno vrijeme i energiju na samooplakivanje i kuknjavu zbog lošeg izbora vlastitih roditelja za svoje seksualne aktivnosti. Šta spriječava čovjeka da Balkan - tj. postdaytonsku BiH - promatra kao odličan poligon za vježbu!? Od medijskih nastupa, volonterizma, izgradnje i uspostavljanja društveno-političkih mehanizama pa do poligona za fantastičan psihofizički dril kroz egzistencijalnu neizvjesnost, političku nesigurnost, socijalnu nepravdu... tako neophodnu za stasavanje lidera za malo turbulentnija vremena. Allah dž.š. ističe i ovaj fenomen: “Obožavate mimo Njega samo imena koja ste nadjenuli vi i preci vaši - nije objavio Allah za njih nikakav dokaz. Sud je samo Allahov. Naredio je da obožavate jedino Njega. To je vjera prava, ali, većina ljudi ne zna.” (Jusuf: 40). Važnost jučerašnjih totema, naravno, nije bila u njihovim oblicima, težini ili materijalu od kojeg su klesani ili tesani, nego je njihova jedina “vrijednost” bila u značenjima koja su im pridali ljudi. Uzvišeni Svjedok bez okolišanja raskrinkava psihologiju skrivenu iza pomenute idolatrije, ističući da su idolopoklonici u stvari samo obožavatelji imena, značenja i definicija koja su sami dali opipljivim pojavama i predmetima bez da imaju za to validan dokaz. Tako da je njihova skrušenost i strahopoštovanje pred nekarizmatičnim kipićima ružnog oblika direktan rezultat iluzije koju su ideološki sami razradili. Moderni idolopoklonici su mutirali u razne oblike, ali su ostali žrtve potpuno iste greške. Bilo da se radi o strahu od ljudi čijim funkcijama, titulama ili odorama su pripisali potpuno nezaslužen status te postali robovi značenja koje su zatekli ili samo da-

li. Ili se radilo o raznim fobijama zbog kojih im klecaju noge, stežu se prsa i zbog kojih se osjećaju kao kukavice i nesposobnjakovići, ne znajući da su to fantomski strahovi koji bi isparili da im samo hrabro krenu u pohod i realnije ih definiraju.

Zaključak
Izvori islama tretiraju stres kroz koncept tevhida, tj. jednoću Stvoritelja koji jedini zaslužuje našu 100% ljubav i povjerenje, dok se stvorenja po tom pitanju razlikuju i ti procenti nikada nisu statični niti okrugli. Ispravno shvaćen i primijenjen koncept jednoće Stvoritelja u svim segmentima društva eliminira pomenutu raširenu modernu idolatriju, a samim tim i korupciju i socijalnu nepravdu. Uči čovjeka također da ne postoje “problemi” nego samo izazovi, pitalice, parnice i upitnici koje su savršene prilike za učenje i razvoj. Islam nudi i praktične izdušne ventile za nagomilani stres kroz preporučene fizičke aktivnosti (npr. plivanje, streljaštvo, alpinizam, agrikulturu, itd.), smislena putovanja (mi’radž, npr., imperativ putujte je spomenut na osam različitih mjesta u Kur’anu) i plač u zadnjoj trećini noći kao proces uklanjanja toksičnih tvari koje su se nakupile u organizmu kroz stresan period. Iskrena islamska praksa nas uči da se praktičan musliman/ka svakodnevno bori

protiv stresa zikrom, tj. sistemom neurolingvističkog autoprogramiranja vlastite svijesti kroz smisleno ponavljanje sugestivnih poruka kojim poručujemo: Allah je veći od svakog straha, Allah je veći od svake neizvjesnosti, Allah je veći od svakog neprijatelja, Allah je veći od svake krize, Allah je veći od svakog iskušenja, Allah je veći od svake slabosti, Allah je veći od izazova svakog vremena, Allah je veći od mentora svih naših neprijatelja zajedno, Allah je veći od svakog zadatka na koji možemo pomisliti, itd. Ili poručujemo sebi i drugima zikrom: elhamdulillahi na novom danu, elhamdulillahi na novom nebeskom reljefu, elhamdulillahi na gladnim čulima, elhamdulillahi na svakom funkcionalnom zglobu u našem tijelu, elhamdulillahi na prijateljima od kojih učimo, elhamdulillahi na neprijateljima koji nas jačaju, elhamdulillahi na ljudima različitih obrazovanja jer je svačije obrazovanje zanimljivo, elhamdulillahi na životu u vrlo zanimljivim vremenima, itd. itd. u beskonačnost. “One koji vjeruju, i one čija se srca spomenom Allaha smiruju. Zar se spomenom Allaha srca ne smiruju?” (Er-Rad: 28). Kur’an je knjiga sa realnim pričama koje su maštovitije od svih svjetskih bajki zajedno, pa što nas spriječava da datosti vlastitog života ukrasimo kvalitetnim i zanimljivim značenjima punim realne neustrašivosti, dječjeg elana i zdravog entuzijazma?

87

J O U R N A L

POVRATAK U BUDUĆNOST Islamska psihologija

Dekodiranje Kur’ana
Može li jedna ideja promijeniti svijet i šta kaže Kur’an o tome? Može li jedna ideja spasiti čovjeka? Koliko vremena treba - računajući na djelovanje kur’anske sedmerostruke progresije - da ideje iz ovog rada dopru do 6 milijardi ljudi? Kako funkcionira pomenuta sedmerostruka progresija kada su u pitanju biljke, novac i ideje? Edin Tule

Primjer onih koji troše imetke svoje na putu Allahovom je kao primjer zrna (iz kog) izraste sedam klasova, u svakom klasu stotinu zrna. A Allah umnožava kome hoće i Allah je Sveobuhvatni, Znalac. (El-Bekare: 261 – Mlivin prijevod)
Moje promišljanje o ovom ajetu je počelo nakon telefonskog razgovora s dobrim prijateljem (Nedžad J.) koje me pitao da li je neko od uleme izračunao koliko je to zrna pšenice ako iz sedam klasova izraste stotinu zrna, npr. nakon 5 godina? Provjerio sam radove desetak klasičnih komentatora Kur’ana na ovo pitanje i vidio da su na ovaj ajet gledali samo kroz prizmu mnogostrukosti Stvoriteljevog nagrađivanja. Nitko od njih se nije bavio preciznom brojkom niti širim implikacijama ajeta. Studenti matematike su upoznati matematičim proračunom progresije makovih zrna. Ako jedna stabljika maka ima 3.000 zrna i iz svakog zrna proklija po jedna stabljika sa još 3.000 zrna, ukoliko se razmnožavanje maka nastavi tom progresijom, za 4-5 godina cijelo kopno naše planete bit će prekriveno makom. Netko će reći zbrkanih li opijumskih snova. Također, ako jedna stabljika maslačka nosi 100 zrna i ukoliko pretpostavimo da će sva ta zrna proklijati i izrasti u nove stabljike od kojih će svaka roditi još po 100 zrna, za 9 godina tom progresijom cijela planeta će biti prekrivena maslačkom. Naučnici su izračunali da bi svaki kvadratni metar planete bio bogat za 70 stabljika maslačaka u pomenutom vremenskom intervalu. Cifra koja se dobije na 64. polju, slijedeći pomenuti progresiju iznosi: 18.446.744.073.709.551.615 zrna pšenice. Kada se ovaj kvadrilionski broj pomnoži sa težinom jednog zrna pšenice dobije se 460 milijardi tona pšenice, a što je više od hiljadugodišnje sjetve pšenice u cijelom svijetu. Sva dimenzija (ovih) brojevi se može doživjeti samo ako ih plastično predstavimo. To bi bilo, kažu stručnjaci, kao da imamo hambar širok 10 metara, 4 metra visok, a koji se prostire od planete Zemlje do Sunca (udaljenost od Zemlje do Sunca je oko 300.000.000 km) i nazad. Broj pšeničnih zrna spomenutih u kur’anskoj sedmerostrukoj progresiji je još impresivniji. Obratite pažnju! Izračunaćemo samo broj zrna pšenice iz jednog klasa i doćemo do fantastičnog broja. Ako iz jednog zrna nikne 7 klasova i u svakom klasu 100 zrna, to je 700 zrna. Ukoliko se iz svakog zrna jednog klasa razvije još sedam klasova i u svakom od tih klasova još 100 zrna dobijamo slijedeće brojke za svega 4 godine, ukoliko je riječ o jednoj sjetvi u godini: • nakon godinu dana iz jednog zrna bi dobili 7 x 100 = 700 zrna, • nakon dvije godine: 700 x 700 = 490.000, • nakon tri godine: 490.000 x 700 = 343.000.000, • nakon četiri godine: 343.000.000 x 700 = 240.100.000.000. S obzirom da je površina planete Zemlje 148.280.000.000 m², broj zrna pše-

88

J O U R N A L

Stvaranje financijskog kapitala
Govoreći o brojevima zanimljivo je spomenuti vrstu nagrade koju je tražio od

kralja poznati izumitelj popularne igre – šaha. Kralj, oduševljen osmišljenom igrom, velikodušno nudi izumitelju da traži nagradu kakvu želi. Ovaj mu skromno kaže kako želi na svih 64 šahovskih polja zrna pšenice na način da počevši od prvog polja na svakom narednom polju dobije duplu vrijednost prethodnog polja. Odnosno na prvom polju odbije 1 zrno, na drugom 2, na trećem 4, na četvrtom 8, na petom 16, na šestom 32, itd. Kralj se nasmijao skromnošću potraživanja, ne sluteći veličinu cifre koja se dobija ovom progresijom na kraju.

POVRATAK U BUDUĆNOST
nice koji smo dobili nakon četiri godine iz samo jednog pšeničnog klasa, sedmerostrukom progresijom, dovoljan je da se gusto zasije svaki kvadratni metar planete! Naravno, konačni broj pretpostavljamo u idealnim uvjetima, tj. uvjetima potpunog odsustva štetočina: poljskih miševa, kiselih kiša, mrazova, suše i aljkavog ljudskog faktora. Premudri Gospodar svjetova analogiju sa veličanstvenom sedmerostrukom progresijom nudi u kontekstu novca. Za razliku od pšenice (biljaka) koja je anatomski osposobljena da se razvija i umnožava – novac to nije. Onaj tko previđa ovu činjenicu pogrešno razumijeva ovaj ajet i teško da će se njime okoristiti. Na koji način onda funkcionra poruka u ovom ajetu? Pogledajmo prije toga kako funkcionišu poruke u slijedećem hadisu koji je također usko vezan za umnožavanje egzistencijalnog kapitala: Omer ibn El-Hattab, r.a., prenosi od Poslanika, s.a.v.s, da je rekao: “Kada bi se vi iskreno oslonili na Allaha, On bi vam davao opskrbu kao što je daje pticama koje ujutro odlete gladne a naveče se vrate site.” (Tirmizi ). Ključna riječ u ovom hadisu je “…ujutro odlete!” – jer upućuje na pravovremenu potragu za važnim prilikama. A odakle odlete? Iz gnijezda koje su mukotrpnim i strpljivim radom same svile! Pogledajmo nakratko šta je sve potrebno jednom vrapcu da svije prosječno ptičije gnijezdo. Jedan njemački naučnik je izračunao da se jedno gnijezdo vrapca sastoji od 630 dugih konjskih dlaka, 1.715 kratkih dlaka, 195 komada zemlje, 3 veća lista, 20 listova različite veličine, 45 svilenkastih tvari i 35 grama ovčije vune. Da bi gnijezdo bio kompaktno i useljivo svi navedeni materijali moraju biti uvezani ptičijom pljuvačkom i slinom koju ona proizvodi u svom organizmu, a kojom uvezuje grumen zemlje sa dlakama, svilnekastim tvarima, listovima, itd. Polijetanje iz gnijezda joj omogućuje, pored ostalog, i ispravna ishrana, jaka volja i jasnost cilja. Prije nego što se vrati u svoje gnijezdo analizira svaki kvadratni centimetar površinu zemlje preko koje prelijeće i munjevito iskorištava prepoznate prilike. Razne ptice koriste vrlo sofisticirane tehnike lova koje podrazumijevaju obrušavanje, pravljenje zamki, računanje na zaslijepljenost plijena djelovanjem Sunca, pa napadaju sa Suncem iza svojih leđa kao saveznikom, itd. Ukoliko naiđu na tvrd orah ne služe se pasivnom dovom nego se posluže automobilskom snagom ciljano bacajući orahe i lješnjake na freha, udjelitelj dobija kao nagradu neslućeno mnogo konkretnih prilika za financijski razvoj, jako je malo onih koji pravovremeno prepoznaju te prilike i djeluju dovoljno pametno i brzo. Način na koji nam Mudri Stvoritelj nudi pomenute koncepte i ideje, ogleda se u širokoj lepezi svakodnevnih znakova u nama i oko nas, poruka, natuknica, slika, misli, itd. Velika većina pomenutih znakova i šansi je na prvi pogled sasvim obična i ljudi ih – čekajući zlatne i boldirane prilike sa glomaznim uskličnicima vidljivim s velikih distanci – propuštaju ponašajući se spram njih potpuno rasipnički, a rasipnici su najskloniji svakom siromaštvu jer “rasipnici su braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svom nezahvalan”. (El-Isra: 27). Naučnik Ibn Haitham (965.–1040.) – najpoznatiji po vlastitom doprinosu optici i izumu mračne komore (camera obscura) – ostavio je iza sebe preko 200 naučnih radova. Tokom robijanja u jednom od egipatskih zatvora zbog vlastite doslijednosti i nekonformizma, koristi to vrijeme proučavajući snop svjetlosti koji mu je kroz malu rupu u vlažnom zidu padao pred noge. U tom zatvoru piše svoju poznatu knjigu “Book of Optics”. Jedan od najvećih arhitekata današnjice Danac Jørn Oberg Utzon (1918.–2008.), tvrdi da je ideju za oblik globalno poznatog zdanja Opere u Sydneyu prepoznao u kori narandže koju je jednom gulio, pa je samo njen oblik sa stola prenio na papir. Sličnom metodom opažanja i oponašanja životnih oblika u prirodi nastao je cijeli niz tehnoloških dostignuća od kamere, broda, aviona, helikoptera do cijelih infrastrukurnih rješenja koja su nastala npr. studiranjem krvotoka i prenosa informacija kroz ljudski nervni sistem. Šta su to štetočine kada je u pitanju realizacija poslovnih ideja? Nerealna procjena okolnosti, pogrešna procjena poslovnog partnera, nedostatak odlučnosti i hrabrosti ili jednom riječju - aljkavost.

kventne autoceste, dok do većih komada mesa, kao što je kornjača zavučena pod svojim oklopom, dopiru bacanjem kornjača sa većih visina na surov kamenjar, mudro se služeći zakonima fizike i snagom tvrdog kamena. Poslije toga zanoće site, i naravno da se tokom tog cijelog procesa oslanjaju na svog Gospodara. Vratimo se sada ajetu sa početa i načinu funkcioniranja sedmerostruke progresije. Ukoliko udjelimo jedan euro (ili jedan volonterski ili dobrovoljni projekat, uslugu koju nećemo naplatiti) iskreno u ime Boga Uzvišenog, odnosno većeg cilja u kojem nema apsolutno nikakvih ličnih interesa, Allah dž.š. nas nagrađuje za to dobročinstvo na način da nam zauzvrat nudi 7 povoljnih financijskih koncepata, a u svakom od tih koncepata po 100 biznis ideja ili projekata. Od nas se naravno očekuje da te koncepte i poslovne ideje prepoznamo, zabilježimo, razradimo, posavjetujemo se sa stručnjacima, doobrazujemo se, izmjerimo preciznim parametrima ideju s najvećom šansom primjenjivost s obzirom na ponudu i potražnju konkretnog mjesta i vremena, itd., pa da krenemo u njenu realizaciju. Stečeni kapital iz realizirane ideje zahtijeva oplemenjavanje i daljnju cirkulaciju kroz nove projekte, inače progresija staje. Iako za jednu iskreno udjeljenu novčanicu, odnosno razvijen projekt u ime Alla-

89

Stvaranje intelektualnog kapitala
Ukoliko primjenimo analogiju sa znanjem na ajet s početka, lako ćemo primjetiti da i osoba koja udijeli jednu iskrenu ideju isključivo u ime većeg cilja, dobija zauzvrat 7 intelektualnih koncepata, u svakom konceptu po 100 intelektualnih natuknica, a Allah umnožava kome hoće. Naravno, ni ideje nisu anatomski osposobljene da se same od sebe umnožavaju i rastu nego zahtijevaju aktivan um koji će im se posvetiti i njegovati ih. Ideje - kao ni djecu - nikad ne dobijamo potpu-

J O U R N A L

POVRATAK U BUDUĆNOST
no razvijene i zato nad njima bdijemo, hranimo ih, čistimo, provjetravamo, komuniciramo s njima i tek kasnije ih šaljemo dalje u živote drugih osoba. Zamislite osobu koja je tokom života prenijela nekom samo nekoliko ideja/informacija u ime većeg cilja, ne očekujući nikakvu osobnu korist. Takva osoba biva nagrađena u kratkom vremenskom roku s npr. 49.000.000 svakodnevnih intelektualnih koncepata i natuknica od kojih svaka od njih ima potencijal da preraste u knjigu! Ipak, velika većina ljudi proživi svoje nezanimljive živote ne napisavši jedan jedini paragraf! Šta su to štetočine kada je u pitanju razvoj idejnog kapaciteta? I da li je pročišćen i oplemenjen ljudski motiv najteži zadatak naših duša? Štetočine u ovom slučaju su prije svega nepročišćena namjera, dominantni lični interesi, nepostojanje veće ambicije, ostrašćenost uma, duhovna tromost i generalno grijesi, itd. A možda je jedna od najvećih štetočina u ovom slučaju neustrajnost do kraja puta. Većina ljudi marljivo gradi sebe iznutra, brusi svoju nutrinu, obuzdava niske nagone, zavjetuje se Gospodaru da će svu svoju energiju koristiti za nešto veće od njega/ nje samog/same, i onda kada je nagrada nepreglednog razvojnog karaktera na dohvat ruke, posustanu i dozvole sebi luksuz sitnih grijeha. Na sličan način na koji zarobljenici brda – Je’džudž i Medžudž – grade tunel za izlazak iz tog mraka, i u momentu kada ih dijeli tanki sloj stijena od sunčevih zraka – odustaju da bi sutrašnji dan počeli ponovo ispočetka. Većina ljudi velikim grijesima pristupa opušteno jer ih ionako zaobilazi u velikom luku. Međutim, mali grijesi su ti kojima treba prići krajnje oprezno jer ih podcjenjujemo, a oni za čas preplave naša srca na način na koji mali planktoni zasiti zasite velikog kita. Pretpostavimo da pomenute idejne štetočine unište preko 2/3 idejnog kapaciteta, opet nam ostaje preko 10.000.000 ideja/intelektualnih natuknica - s perspektivom sedmerostruke progresije - koje uz malo aktivnog rada možemo razviti u trajno dobro i zadužiti svijet. Osoba aktivnog uma će, na primjer rečenicu koju je čula u nekom filmu, a koja glasi: Dom je tamo gdje živite ispunjen život - obavezno zabilježiti u pripremljenu svesku, razmišljati o njoj, preispitati svoj stav u pogledu razumijevanja fenomena doma i povećanjem kvalitet života učiniti da se svugdje osjeća kao kod kuće, u potpunosti ovladavajući silama nostalgije.

90

J O U R N A L

Osoba koja, listajući kanale, čuje na televiziji rečenicu nogometnog selektora koji kaže npr.: Ja određujem distancu između mene i mojih igrača puštajući ih blizu onoliko koliko želim... – ponovo ima ponuđenu ideju koju može apsorbirati i kvalitetno inkubirati. Ukoliko prepozna i zabilježi tu misao – ponovo u spremnoj bilježnici - koju sasvim izvjesno nije čuo slučajno, može je nadograditi i razviti u funkcionalan životni koncept glede praktičnog liderstva u bilo kojem vidu timskoga rada. Ukoliko u mimohodu silazeći niz stepenice kratko načujemo razgovor između dvije osobe gdje jedna osoba kaže drugoj: ...između ljudi padne krv, pa opet oproste jedni drugima... – Allah je htio da mi čujemo tu poruku, a na nama je da li ćemo je povezati sa nekim našim narušenim rodbinskim odnosom, oprostiti određenu ljudsku nesavršenost te razviti realan modus međuljudske suradnje. Ovakvim odnosom prema najobičnijim razgovorima u tramvaju, grafitima na zidu, glasnim razmišljanjima djece, detaljima reklama, zaključcima na radiu, bezazlenim pitanjima prijatelja... cijele snopove svakodnevnih događaja apsorbiramo i inkubiramo, obrađujući ih u vjetrenjačama vlastitog uma. Znate li metodu derivacije obavještajnih podataka iz najobične štampe? Slična je metodi deriviranja savremenih spoznaja iz informacija starih 14 stoljeća. Prenošenjem zaključaka na druge, do kojih dođemo iz svakodnevno apsorbiranog materijala, osiguravamo djelovanje kur’anske sedmerostruke progresije, a koja staje onog trenutka kada pomenutim

udjeljivanjem poželimo nešto usko osobno. Svaka kvalitetna ideja je Božji dar, a Božje darove ne treba prodavati. Ako to uradimo znači da ih nismo dostojni. U tome je tajna intelektualne plodnosti učenjaka kroz (islamsku) historiju koji su ostavljali iza sebe po 300 vrhunskih djela. Za razliku od većine današnjih neplodnih akademskog evnuha gmižu katedrama, editujući i komentirajući komentare.

Zaključak
Poslovica kaže: “Čovjek će teško biti dobar ekonomista ako je samo ekonomista i ništa više!” Analogno tome, čovjek će teško biti i dobar komentator Kur’ana ako je samo to i ništa drugo. Strukturirano i dobro umreženo široko obrazovanje je mapa za dekodiranje kur’anskih nepoznanica. Poput kruženja hrane u organizmu, gdje poslije varenja hrana ide u krvotok koji raznosi hranu po cijelom tijelu, sličan proces je i s unošenjem informacija u nacionalni prostor jednog naroda. Intelektualna hrana jednom unešena biva probavljena umovima timova novinara, komentatora, prevoditelja, (ne)ovisnih intelektualaca, vjersko-političkih autoriteta i poslije toga odlazi u krvotok (medije), te cirkulira cijelim društvom. Osobe s minimumom intelektualne higijene će iznaći načine da dođu do potrebnih informacija iz prve ruke. Bilo kroz naučene strane jezike, veliku fizičku mobilnost i/ili osiguranje direktne inspiracije kroz bogobojaznost jer Stvoritelj kaže: “I bojte se Allaha Allah vas uči...” (El-Bekare: 282).

DIJALOG CIVILIZACIJA Seobe, preseljenja ljudi kroz povijest u ime Božjeg zadovoljstva

Hidžra
Alem ef. Crnkić
Svi narodi, od početka svijeta, označavali su, a i danas označavaju, dane svoje povijesti. Stari Grci brojali su godine od prve Olimpijade, Rimljani od osnivanja Rima, Židovi od stvaranja svijeta, kršćani od Isaova a.s. (Isusova) rođenja, a muslimani od Muhamedovog a.s. preseljenja iz Mekke u Medinu (hidžra). Hidžretun u arapskom jeziku znači seobu, preseljenje, a hidžretu en-nebijji seobu Muhameda a.s. iz Mekke u Medinu. Hidžretani su dva iseljenja muslimana iz Mekke u početku islama: prvo u Abesiniju (današnju Etiopiju), a drugo u Medinu. Muhadžirun, mn. muhadžirun je iseljenik, emigrant i sl. Život prvog čovjeka na zemlji počeo je hidžrom. Adem a.s. putem hidžre, donosi na Zemlju prvi Božji nauk. Tim činom kao da je najavljeno da će hidžra kao masovno preseljenje s jednog na drugo područje, biti sastavni dio životnog puta svih nositelja Božjih poruka. Kur’an spominje hidžre pojedinih Poslanika koji su morali činiti hidžru kako bi sačuvali i dalje širili Objavu. Nuh a.s. (Noa) je sa svojom lađom učinio hidžru bježeći ispred sveopćeg potopa, bježeći iz zemlje u kojoj ljudi nisu htjeli da se odazovu Božjem pozivu, kako bi se naselio zajedno sa ostalim vjernicima gdje mu je Uzvišeni odredio. Ibrahim a.s. (Abraham) je učinio hidžru sa Hadžerom i sinom Ismailom ka svetoj zemlji Mekki, gdje su se Hadžera i Ismail nastanili i gdje su i smrt dočekali. Musa a.s. (Mojsije) je učinio hidžru bježeći od faraona i sklanjajući se kod poslanika Šuajba a.s. u Medjenu, a zatim po drugi put čini hidžru zajedno sa svojim narodom Benu Israilom ka Obećanoj zemlji, ponovno bježeći od faraona kako bi poštedio svoj narod od daljnjih patnji i poniženja koja su svakodnevno doživljavali. Hidžra nikada nije bila bijeg, već strateški postupak koji je uvijek na kraju doveo do pobjede Božje vjere i često brzog povratka zavičaju. Nakon Nuha a.s. nastaje brzo velika civilizacija. I na Indijskom potkontinentu kroz 4.000 godina sva povijest se sastoji u masovnim kretanjima stanovništva.

Hidžra Muhammeda a.s.
Nema sumnje da je hidžra Muhammeda a.s. iz Mekke u Medinu (622. godine) jedan od najvažnijih događaja u povijesti islama. Hidžra je preseljenje prve male zajednice muslimana iz Mekke, sredine u kojoj im je fizička egzistencija bila ugrožena, u Medinu, tadašnji Jesrib, grad u kome je ideja islama našla plodno tlo i gdje je već živjela velika skupina onih koji su se deklarirali kao muslimani. Seoba (hidžra) trajala je tri mjeseca, a posljednji su Mekku napustili Poslanik Muhammed i njegov najvjerniji prijatelj, sljedbenik i prvi politički nasljednik Ebu Bekr, a odmah za njima i hazreti Alija, jedan od najjačih Poslanikovih uzdanika. Sam tok hidžre je svjedodžba direktne Božje intervencije, jer po svim pretpostavkama Poslanik nije mogao izaći živ niti iz svoje kuće niti iz Mekke. No, kroz sve straže on je mirno i neopaženo prošao i sigurno stigao u Medinu. Dolazak u Medinu je označen radošću njenih stanovnika. No, dolaskom u Medinu samo je dio hidžre završen. To je izlazak s namjerom povratka. Stoga je i hidžra puno dugotrajniji proces, jer će pobjedonosni povratak u Mekku uslijediti puno kasnije. Za njega će trebati mnogo vremena i priprema, kao i dozrijevanja muslimanske zajednice. Možemo slobodno kazati da je putem Poslanikove hidžre ostvarena ne samo duhovna, već i socijalna, ekonomska i politička revolucija te svaka druga egzistencija islamskog ummeta. Važnost Poslanikove hidžre najbolje nam ilustrira činjenica da je upravo 622. g. kada se desila Poslanikova hidžra uzeta kao početak računanja islamskog kalendara i pored drugih tako važnih datuma u islamskoj povijesti. U jednom predanju se kaže da je hazreti Omer, drugi pravedni halifa (vladar), primio iz neke pokrajine izvještaj u kome se govorilo o nekom događaju u mjesecu ša’banu. Kako stvar nije bila jasna, na koji se ša’ban odnosi, to je dalo povoda, da se stavi na dnevni red pitanje kalendara. U Poslanikovom životu isticala su se četiri događaja, od kojih je svaki mogao biti uzet za početak islamske ere. Ta četiri velika trenutka su: Poslanikovo rođenje, prva objava, hidžra i Poslanikova smrt.

Levha Muhammed Hazreti Alija istupa s prijedlogom da se hidžra uzme za početak islamske ere. Obrazlažući svoj prijedlog, reče: “Hidžra je rastavila istinu od laži. Ona je doprinijela, da islam zasja punim sjajem!” Ovaj prijedlog dopao se hazreti Omeru, a i drugima, pa su ga odmah prihvatili. Postavlja se pitanje zašto je baš ovaj događaj uzet kao početak računanja vremena? Prvo, hidžra se desila 12. rebiu-levvela 622 god. po Isa a.s., na taj datum Poslanik je i rođen, a i tog datuma je umro (12. rebiu-l-evvela). Drugo, jedan od prvih poslova koje je obavio Muhammed a.s. u Medini bilo je bratimljenje između muhadžira (prognanika iz Mekke) i ensarija (pomagača, stanovnika Medine). Ovo bratimljenje je obavljeno u kući Enesa b. Malika u prisustvu oko 90 ljudi. S ovim bratimljenjem Muhammed a.s. je htio da još jednom na djelu provjeri spremnost i sposobnost ensarija da se žrtvuju za novopridošlu braću i za islam. Po ovom ugovoru međusobno su se nasljeđivali muhadžiri i ensarije kao da su rođena braća. Treće, Arapi su imali svoje običajno nasljedno pravo koje se zadržalo sve do poslije hidžre. Po tom običajnom pravu žena i malodobna djeca, bila muška ili ženska, nisu mogli ništa nasljeđivati. Naslijediti je mogao onaj tko je bio u stanju da “konja jaše i sablju paše”, drugim riječima, onaj tko može stjecati plijen i stečeni plijen braniti. Kako to žene nisu mogle, a niti djeca, onda su oni bili u potpunosti isključeni iz nasljedstva. Poslije hidžre dolaze kur’anski ajeti u kojima se i ženama daje pravo na nasljedstvo, i to prije 1400 godina, a npr. u Europi su žene dobile pravo na nasljeđivanje tek u 18. stoljeću. Četvrto, namaz je bio naređen muslimanima još u Mekki. Međutim, svi namazi osim akšama i vitr namaza imali su samo po dva rekata. Kako prenosi h. Aiša 2-3 mjeseca poslije hidžre, Muhammed a.s. je odredio da podnevski, ikindijski i jacijski farzovi imaju po četiri rek’ata, sabah namaz dva,

91

J O U R N A L

DIJALOG CIVILIZACIJA
a akšam i vitr namaz po tri rek’ata. Za putnike - musafire je određeno da klanjaju onako kako se namaz obavljao i u Mekki - po dva rek’ata, osim akšama i vitr namaza gdje je ostalo po tri rek’ata. Prilikom svakog namaza muslimani su se okretali prema Jeruzalemu, kako u Mekki tako i poslije hidžre. Prva džamija koju je sagradio Muhammed a.s. imala je mihrab okrenut prema Jeruzalemu. Međutim, muhadžiri su mnogo patili za svojim rodnim gradom pa i sam Muhammed a.s. U 17. mjesecu poslje hidžre, Allah dž.š. je razveselio sve muslimane i samog Muhammeda a.s. objavljujući ajet kojim se okretanje prema Jerusalemu zamjenjuje okretanjem prema Kabi. Peto, dženaza namaz je također propisana u Medini. O tome svjedoči i činjenica da Muhammed a.s. nije klanjao dženazu svojoj supruzi h. Hatidži, a zna se da je ona umrla prije hidžre. U prvim godinama poslije hidžre propisan je zekat i post, a kasnije i hadž. Zekat-ul-fitr (vitre) je propisan prije zekata, ali kako ga Muhamed a.s. kasnije nije dokinuo ostao je drugostepena dužnost – vadžib. Šesto, nakon hidžre udareni su temelji i kaznenom pravu. Uveden je princip da su svi ljudi bez obzira na položaj u društvu jednaki pred zakonom. Regulirajući društvene odnose u Medini Muhammed a.s. nije zaboravio niti židovsku zajednicu koja je tu živjela. Sklapajući ugovor sa židovima o zajedničkom življenju, pravima i dužnostima, istaknuta je u Ugovoru i obaveza o zajedničkoj obrani njihovog grada i države Medine. M. Hamidullah ističe kako je Muhammed a.s. pripremio prvi pisani Ustav u povijesti kojim su pravično bili regulirani svi odnosi ne samo za muslimane, već i za kršćane i židove. Osim što hidžra predstavlja fizičko preseljenje Muhammeda a.s. iz Mekke u Medinu, ona ima općenito značenje preseljenja, ostavljanja i napuštanja, tako da svaki onaj tko nešto napusti ili ostavi naziva se muhadžirom. Čovjek može napustiti svoj rodni kraj i učiniti hidžru u drugi. Hidžra, tj. preseljenje ne mora biti stalno, može biti privremeno tako da shodno ovoj definiciji svi smo mi muhadžiri, jer smo napustili svoj rodni kraj i nastanili se neki privremeno, a neki zastalno na novim lokacijama. Hidžra se može činiti iz više razloga. Prvi razlog jeste vjerski razlog, tj. da čovjek u mjestu u kojem živi ne može mirno ispovijedati svoju vjeru, da ne smije dolaziti u džamiju, da živi pod terorom, te da se vrši nad njim pritisak da ostavi svoju vjeru itd. Ovaj razlog je bio presudan za Poslanika s.a.v.s. i ashabe da su napustili Mekku i nastanili se u Medini. Znamo dobro da su se mušrici (mekkanski nevjernici) otvoreno suprostavili Poslaniku i ashabima, da su ga napadali, da su pojedine ashabe vezivali za zemlju i na njih stavljali užareno kamenje, da su čak ubili Sumejju, majku Amar ibn Jasira, itd. Božji poslanik, na upit svojih sljedbenika na koji način bi oni mogli dostići stepen muhadžira je rekao: “Muhadžir je svaki onaj koji napusti sve ono što je Bog dž.š. zabranio, a prihvati se onoga što je naredio.” Dakle, hidžra je i seoba iz griješnog života u moralni život. Ako promatramo sebe i svoje življenje onda možemo reći da se i kod nas, u svim sredinama gdje žive muslimani, odvija i mora odvijati hidžret u tom smislu da svoju misao, aktivnosti i rad po islamu podignemo na viši stupanj, kako bi tom Božjem emanetu dali dostojno mjesto u životu. Svi smo mi dužni da se interesiramo, poučavamo, da tražimo znanje i istinu, a kad spoznamo, obavezni smo da se prema islamu i svemu onome što je islamsko ne ponašamo kao prema nečem teškom, što je, kao, opterećenje, već da islamske dužnosti i obaveze izvršavamo s najvećom radošću i zadovoljstvom. Kad to kod muslimana postane svakodnevna praksa, on to obavlja s lakoćom. Raditi i živjeti po vjerskim propisima, znači istinski biti privržen. Nije dovoljno znati da vjera zahtijeva izvršenje jedne određene dužnosti, kaže Ibn Haldun, ako se ta dužnost ne izvršava. Pravo znanje i opredjeljenje je ono koje postaje praksa, živa vjera, gdje se ne ostaje na riječima, već se prelazi u akciju. Dakle, poruka hidžre je da muhadžiri postaju istinski praktičari u vjeri, da vjerske dužnosti i istine sprovode u životu, a ne da se one zadržavaju samo u njihovom znanju. Treba znati, kako kaže Muhammed a.s., da znanje po kom se ne radi samo udaljava od Boga dž.š. Isto tako, kazao je, da onaj tko zna, a ne radi po tom znanju, nalikuje na svijeću koja drugima svijetli, a sama izgara. Ovi ljudi, ljudi hidžre, njihova odanost Božjem pozivu, njihova žrtva za vjeru, prva je i najveća istina o hidžri. Priča o jednoj hrabroj generaciji koja je istinski živjela za islam. Tu generaciju je Uzvišeni našao u Mekki i Medini, generaciju koja je svojim odricanjima i žrtvama dokazala da je dostojna ove povijesne zadaće. Ono što je u prirodi izlazak Sunca to je hidžra u povijesti islama. Iako se zora novog dana pojavila u Mekki, novi dan u ljepoti svoje jarke svjetlosti osvanuo je u Medini. godnije sredine za širenje i razvoj islama i muslimana. Hidžra predstavlja vrhunsku žrtvu, koju čovjek može podnijeti (ostavljajući imetak, porodicu i rodbinu), da bi otišao braći, koja su mu bliža po srcu, duši i uvjerenju. Hidžra je razdvojila istinu od neistine. Smisao hidžre bi trebalo da bude i smisao našeg života. Hidžra znači početak šire primjene islamskih principa u socijalnom i kulturnom životu naroda. Hidžra je velika socijalna i duhovna revolucija. Hidžra je krupna prekretnica u razvitku čovječanstva, koja se odigrala voljom Svemogućeg Boga. Zato je Alejhiselam odgovorio ashabima, kad su ga pitali: koja je Hidžra najbolja – “ona koja vodi Božjem zadovoljstvu”. Hidžru čini svatko od nas tko napušta zlo i usaglašava svoj život sa Božjim zakonima. Hidžret je predstavljao prekretnicu u životu prvih muslimana. Od tog događaja, islam više nije bio slab i nejak, on je postao stabilan i učvrstio svoje temelje. Hidžra je moralni i duhovni pojam koji u psihologiji razvitka islama označava sazrijevanje vjerskih uvjerenja, produbljenu ideju zajedništva, čovječnosti i pravde. Hidžra predstavlja moralnu snagu, svijest i odanost istini i plemenitoj ideji, te samoprijegor i požrtvovanost za tu uzvišenu ideju. To je bio temelj i garancija svih budućih uspjeha i pobjeda, koje su iskreni sljedbenici prave vjere doživjeli. Pobjeda ljudskog duha nad materijom - to je suština hidžre. Od hidžre muslimani prvi put stupaju u život kao jedna jaka zajednica i o njoj se kroz kratko vrijeme počelo na svim stranama svijeta ozbiljno voditi računa. Konstituiranje muslimana u zajednicu, nakon hidžre, predstavlja njihovo zakoračenje u povijest i uspostavljanje okvira za nastanak jednog impozantnog društvenog i duhovnog sustava. Poruka hidžre traži da neke stvari ostavimo, a neke stvari da prihvatimo. Traži da ostavimo praznu priču, a da se prihvatimo punoga posla. Da ostavimo naivnost, a da prihvatimo ozbiljnost naše sudbine. Da ostavimo međusobno nepovjerenje, a da prihvatimo bratsko povjerenje. Da ostavimo neznanje, a da prihvatimo znanje. Da ostavimo lažno prijateljstvo, a da prihvatimo istinsko prijateljsvo. Da ostavimo sve ono što je štetno za našu vjeru, obitelj, džemat, domovinu i Ummet, a da prihvatimo sve ono što je korisno za našu vjeru, porodicu, džemat, domovinu i Ummet.

92

J O U R N A L

Zaključak
Hidžra je događaj koji je izmijenio tok povijesti islama i znači puni procvat islamske misli. Hidžra nije bježanje pred opasnostima, nego traženje druge, plodnije i po-

POLEMIKE I STAJALIŠTA Objavljujemo intervju prof. dr. Šemse Tankovića, predsjednika Kluba zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru i predsjednika SDA Hrvatske, koji je objavljen u STINI.

Dvostruko pravo glasa
STINA: Zašto manjine traže (insistiraju ) na dvostrukom (dodatnom, dopunskom) pravu glasa? Što im to znači i što im donosi? TANKOVIĆ: Prigodom sklapanja zajedničkog (okvirnog) sporazuma između svih osam zastupnika manjina i tadašnjeg mandatora (dr. Ivo Sanader) postojala je izražena želja da taj sporazum bude sinteza nekih točaka koje su bitne (zajedničke) svim manjinama. Sudjelovao sam u prvim razgovorima i jasno sam se opredijelio za zajedničku platformu glede mandatora za sastav Vlade. Bio sam jedan od potpisnika tog sporazuma. U drugoj fazi razgovora uočio sam da sam bio isključen od strane nekih zastupnika manjina i, što me je osobito pogodilo, moj potpis je “nestao” iz zajedničke manjinske platforme, a u nekim medijima sam pročitao izjave dvojice mojih kolega koji me “optužuju” za izdaju manjinskih interesa. No, bez obzira na činjenicu što je bilo ja podržavam dvostruko (dopunsko) pravo glasa za pripadnike manjinskih zajednica u Hrvatskoj. STINA: Da li se eventualnim uvođenjem dvostrukog prava glasa za nacionalne manjine možda narušavaju neki demokratski principi (jednakopravnost svih građana)? TANKOVIĆ: Naravno da ne. Upravo suprotno. Kao pripadnici pojedine manjinske zajednice nastojimo, u granicama svojih mogućnosti, graditi zajednički demokratski okvir zajednički svim građanima Hrvatske. Ovako smo u praksi izloženi stresnim situacijama jer u različitim situacijama (državni, odnosno lokalni izbori) moramo se različito ponašati prigodom glasovanja jer su u pitanju dva koncepcijska pristupa glasovanju. Osim toga, zbog nemogućnosti dvostrukog glasovanja dolazi do prisilne asimilacije manjinskih zajednica u Hrvatskoj. Usporedite popise stanovništva 1991. i 2001. godine sa popisima birača pa ćete vidjeti potvrdu mojoj tvrdnji. Ovaj koncept glasovanja proizvodi nesporno činjenicu ubrzanog smanjenja brojnosti nacionalnih zajednica u Hrvatskoj. Sada mi se čini uputnim postaviti pitanje: kome je u interesu prisiljavanje nacionalnih manjina da nestanu kao statistička kategorija u Hrvatskoj? STINA: Što konkretno za bošnjačku nacionalnu manjinu znači dvostruko pravo glasa? TANKOVIĆ: Upravo je kod pripadnika bošnjačke manjine taj problem najočitiji. Bošnjaka, koji su se u popisu stanovništva 1991. godine vodili kao Muslimani, broj prepolovljen “poigravanjem” demokratskih principa nametnutih od strane politike koju su stravično precizno izvršili Državni zavod za statistiku (usput rečeno Državni zavod za statistiku nije neovisno tijelo nego pod ingerencijom Vlade Republike Hrvatske) i kao što to danas provodi Središnji državni ured za upravu, kod kojeg je još uvijek na popisu svega 6.000 do 7.000 “Bošnjaka”. Svi naši pokušaji da se to izmijeni ne mogu uroditi plodom jer postoji savršen model ignorancije svih elementarnih prava jednog naroda da u svakodnevnom govoru i praktičkom ponašanju koriste svoje povijesno ime. I da budem još precizniji. Bošnjaka u Hrvatskoj je više od 1,5% i po toj osnovi mi bismo imali prirodno pravo imati svoju samostalnu izbornu jedinicu s mogućnošću izbora trojice Bošnjaka u Hrvatski sabor. To nekima ne odgovora i čine sve da to prirodno pravo ostane samo fikcija jednog broja ljudi koji dijele istu političku viziju sa Šemsom Tankovićem. STINA: Zašto je takav otpor u vladajućoj stranci dvostrukom pravu glasa? Bilo je najavljeno da će razgovori o dvostrukom pravu glasa početi na jesen. Kakva je situacija, zašto se kasni? TANKOVIĆ: Odmah da budem jasan, u proteklom mandatu imao sam najveću podršku mojim zahtjevima u premijeru dr. Ivi Sanaderu. Premijer i ja smo neka pitanja zajednički i veoma mukotrpno rješavali i doista i riješili ih na zadovoljavajući način. Spomenuo bih samo veliki broj “izbrisanih” Bošnjaka kojima su oduzeti temeljni dokumenti egzistencije (domovnica, osobni dokumenti i slično). To su bili najljepši dani mojega rada u prvom mandatu. Nažalost, u nekih bliskim krugovima oko dr. Ive Sanadera stvaran je odbojan stav prema mojim zahtjevima i, djelomično i mojim ishitrenim istupima, tako da danas nema dovoljno bliskosti između premijera i moje malenkosti. Svi moji dalji pokušaji da se nešto konkretno učini u ovom trenutku nisu realni. Previše je snaga u Hrvatskoj kojima smeta “bošnjački” ili pak “bosanski” predznak i svaki zahtjev znači doslovno bitku do posljednjeg argumenta. Osim toga, na strani nacionalnih manjina postoji uz značajne elemente podudarnosti i suradnje i elemenata podijeljenosti i težnje za naglašenijim prednostima koje pojedine manjine imaju u odnosu na druge manjine. I opet mi smo Bošnjaci tu u najtežoj situaciji. Dok kod drugih manjina postoje značajna spremnost matičnih zemalja za aktivnijim uključivanjem u rješavanje postojećih problema, Bošnjaci imaju, spominjem metaforički Milorada Dodika i Republiku Srpsku koji u startu utiru sve pokušaje matične domovine za pomoći našoj manjini u Hrvatskoj. I stoga sve kasni, a vremena za kvalitetnim promjenama je sve manje. STINA: Hoće li se postići dogovor, kompromis (kakav) i što ce biti ako do dogovora ne dođe? TANKOVIĆ: Nisam siguran hoće li biti dogovora jer aktualna Vlada ima i bez manjina dovoljan broj glasova za dalji rad. To je realnost trenutka. S druge pak strane, Hrvatska pod vodstvom dr. Ive Sanadera okrenuta je ispunjavanju nužnih preduvjeta za ulazak u Europsku uniju do 2011. godine. To je prioritet svih prioriteta. Sve drugo je stavljeno u drugi plan. No ja očekujem da ćemo u 2009. godini imati promjenu Ustava Republike Hrvatske u kojem su mogućnosti implementacije mnogih aktualnih problema praktički izvedive. Ulaskom Hrvatske u EU i stvaranjem nužnih okvira za ubrzani ulazak i preostalih zemalja (Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Sandžak, Vojvodina) priključenja zajednici europskih zemalja, tada mnogo pitanja dobivaju drugačiji prizvuk i opet postajemo svi zajedno dio europske matrice.

93

J O U R N A L

POLEMIKE I STAJALIŠTA Objavljujemo izvod iz intervjua Farisa Nanića, bivšeg glavnog urednika “Preporodovog Journala”, koji je objavljen u “Bošnjačkoj pismohrani”.

Stari i novi “Journal”
F. M. BEGOVIĆ: Svjedok sam, s obzirom da sam pod Vašim urednikovanjem u “Preporodovom Journalu”, mjesečniku KDBH “Preporod”, započeo rad u manjinskim tiskovinama, da su mnogi komentirali Vaše tekstove kao obračun sa SDA Hrvatske. I još nešto, smatralo se da ste Vi iz SDA lonca izašli i da ne možete biti bolji od onih koji navodno samo kradu, kradu i opet kradu, i uz to još i lažu. Sjećam se da mi tada nije bilo ništa jasno, mislim, s obzirom na te međuljudske odnose, a onda sam ni kriv ni dužan optužen da pišem po Vašim uputama. Farise, zaista nisam primijetio da ste me obmanjivali, baš naprotiv. Tko tu kome uzima mjeru i tko tu koga u stvari laže? Možemo li mi uopće napredovati dok su odnosi među nama ozbiljno narušeni? Ne dođe li Vam da jednostavno svima napišete razglednicu iz Emirata – otišao sam ozdraviti i neću se više vratiti? FARIS NANIĆ: Da sam se obračunavao sa SDA Hrvatske, pljunuo bih na sebe sama. Ja sam samo otvorio medijski prostor za legitimne i legalne, ali naravno, javne prosudbe o Tankovićevu zastupničkom mandatu i generalno o budućnosti manjinskog zastupanja u Saboru. Nadalje, koji su to moji tekstovi koji bi se mogli čitati kao obračun sa SDAH? Ja sam se samo u, čini mi se, tri uvodnika, osvrnuo, na Tankovića, bez spominjanja SDA i to samo jednom ga prozvavši za epitete lažljivaca i smutljivaca koje je izrekao u kontekstu “Journala” na jednoj tribini u Islamskom centru. Nije li Tanković dao prvi intervju “Journalu” nakon pokretanja lista? No, kao odgovoran urednik, a tu vjerujte imam veliko iskustvo, držao sam se načela audiatur et altera pars, stalno pozivajući i njega i druge koji misle kao on da se, na stranicama “Journala” oglase, autorskim tekstom, pismom čitatelja, reakcijom bilo kakve vrste. Ali, ni mukajet. Sve se završilo na našim poznatim i tako nam milim sijelima. Protiv te neregularne i nedemokratske prakse među nama sam se borio i uvijek ću se boriti. Pa nisam ja izašao iz SDA lonca, ja sam osnivao SDA. Volio bih također da ti koji na sijelima pričaju, javno kažu tko je, prezentaciji, Ervin Jahić rekao da spada u napeto štivo političkog sadržaja i da mu nije jasno zašto ga je tadašnja redakcija odbila objaviti. Nije, naravno, problem u tekstu ili redakcijskom pravu da ga ne objavi, već činjenici da se takva odluka pokušala donijeti iza mojih leđa, iako sam bio član te iste redakcije. Zbog tog sukoba oko teksta koji je trebao biti objavljen u “Behar Journalu”, čiji sam izvršni urednik bio, a ne u “Beharu”, Glavni je odbor donio odluku da se formiraju dva lista s dvije odvojene redakcije. Tako je nastao “Preporodov Journal”, sporni tekst o 11. rujnu nadišao je svoju vrijednost i namjenu, a “Behar” je nastavio utabanim stazama, melankolično, sve do dolaska Seada Begovića za glavnog urednika. Faris Nanić kada, gdje, što i kako ukrao i da, ako takva saznanja s dokazima imaju, pozovu policiju i prijave zločin. U protivnom, mogli bi se suočiti s optužbama da zločin svjesno prikrivaju ili da su u njem sudjelovali jer za njeg znaju. Nikad nisam vjerovao da naručeni tekstovi donose ikakva dobra, posebno oni napadačke naravi, ad hominem. Članovi redakcija koje sam vodio mogu vjerojatno, poput Vas, o tome svjedočiti. No, nismo mi jedini čiji su međusobni odnosi ozbiljno narušeni. Kao manjina, slijedimo trendove većine i udobno smo se smjestili u kontekst svijeta u kojem živimo, u kojem su Ja i Moje jedine vrijednosti. F. M. BEGOVIĆ: Možete li nam ispričati, još jednom, kako i zašto ste se svojedobno razišli s “Beharom”, jer “Journal” je u početku bio podlistak tog uglednog časopisa da bi kasnije postao mjesečnik KDBH “Preporod”? FARIS NANIĆ: Ja se nisam razišao s “Beharom”, bio sam član njegove prve redakcije 1992. i one kasnije, ovisno o tome kada me je Ibrahim Kajan ponovo uvrstio u impressum. Dakle, prije svih članova redakcije “Behara” s kojima sam se sukobio oko jednog mog teksta koji je, kasnije, objavljen u knjizi “Zapisano ostaje”, u izdanju KDBH “Preporod”, i za kojeg je na F. M. BEGOVIĆ: Jeste li zadovoljni postignutom razinom informiranja, ali i polemičnosti koju je “Journal” Bošnjacima donosio za vrijeme Vašeg urednikovanja? FARIS NANIĆ: Nisam, niti jednim. Mislim kako smo tek otvorili vrata pod mojim urednikovanjem, a sadašnja redakcija bi trebala to pokušati ostvariti. Iako, ovo drugo će biti vrlo teško, s obzirom na naše sklonosti izbjegavanja javnosti i odgovornosti za javnu riječ. F. M. BEGOVIĆ: Jeste li zadovoljni sadržajem i koncepcijom “Journala” nakon Vašeg odlaska? FARIS NANIĆ: Nisam, čini mi se da je ukidanjem rubrike Kronika koje se dogodilo krajem moga mandata, smanjena količina informacija koje su dajdžestirane davanjem i pogleda iz drugog kuta, u odnosu na objavljen. Mislim da je trebalo samo promijeniti grafiku i prijelom te rubrike. To je, naravno, i moja greška, proizašla iz lijenosti da se tim izazovom ozbiljnije pozabavim. Nadalje, tekstovi g. Edisa Felića nisu na razini koju smo pokušali uspostaviti u “Journalu”, previše je tu osobnih stavova, nepotrebnih, katkad i vulgarnih atributa, jednostranosti. Više sam očekivao od rubrike Svijet koju uređuje g. Anes Šuvalić. Konačno, vjerujem da bi i stanoviti Josip Broz pozavidio Šemsi Tankoviću na broju spominjanja u uvodnicima

94

J O U R N A L

POLEMIKE I STAJALIŠTA
g. Isakovića. Međutim, tekstovi Amine Alijagić i Vaši čine mi se zrelima, vrlo savjesno rađenima, bez puno prostora za demantije i ispravke krivih navoda. Intervjui, a posebno sugovornici su i dalje atraktivni. Odlična je ideja davanje prostora Mirzi Mešiću i drugima za islamske i opće teološke teme. Rubrika Bošnjaci u Hrvatskoj sve je iscrpnija, a Kultura je na dosegnutoj, kvalitetnoj razini. Neobično je da je “Preporodov Journal” jedini ozbiljan manjinski list koji prati svjetska zbivanja, posebno ona koja imaju odraza na nas, u zadnjem dvobroju nije objavio niti retka o aktualnoj i vrlo ozbiljnoj financijskoj i ekonomskoj krizi. Konačno, jedna od vrijednosti “Journala” bila je redovitost. Primijećujem veliku količinu dvobroja, pa se pitam u čemu je problem. F. M. BEGOVIĆ: Dvobroji su rezultat stalnih osporavanja i pametovanja onih koji misle da mogu bolje, a u životu nisu napisali ni retka. Zasigurno to znate iz vlastitog iskustva. Redakcija je umorna, a riječ je o mladim ljudima koji žele poticaj u vidu promjena i svjetlijih međuljudskih odnosa koji nikako da se manifestiraju na kraju manjinskog tunela. Otuda višak gorčine i greške koje redakcija ponekad radi. Farise, zar Vam se ne čini da se naše djelovanje, barem što se tiče onog društveno potentnog djela bošnjačkih intelektualaca u Hrvatskoj, svodi na šačicu entuzijasta. Zašto je to tako kada znamo koliki je bošnjački potencijal u hrvatskoj znanosti i kulturi? Može li čovjek uopće biti manjina, ako je među najboljima u većini i njegova zapisana ili izgovorena riječ postaje javno dobro i koliko je manjinski kontekst uopće prihvatljiv u našoj sredini? FARIS NANIĆ: Bojim se da je većina onih koje smatramo manjinskim vrhom u većini daleko od bošnjačkog, posebno deklarativno. Jednom je, čini mi se baš u “Beharu”, Senad Nanić napisao da smo svi, barem na neki način uvijek manjina i da bi svaki politički sustav o tome trebao konsekventno voditi računa. Dobro je da je manjinska riječ javno dobro države jer se time svi obogaćuju povratnim vezama. Koncept nacionalnih manjina u Hrvatskoj preuzeli smo iz europske teorije i prakse, čak smo i rješenja, uz određene prepravke, usvojili po preporukama iz Europe. Koliko je to dobro, pitanje je na koje “Preporodov Journal” nije dobio odgovore od vrlo eminentnih ličnosti s kojima je vodio razgovore u intervjuima. Ja ih definitivno nemam, ali sam svjestan da će taj koncept, u nekom obliku, živjeti još dugo i da ćemo mu se morati prilagođavati, ali uz uvjet konačne definicije zajedničkih načela koje nas ujedinjuju u čuvanju i razvoju bošnjačkog identiteta u Hrvatskoj.

Objavljujemo pismo vijećnika Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba i odgovor prof. dr. Seada Berberovića, bivšeg predsjednika BNZH. Polemika je vezana uz Berberovićeve stavove iznesene u intervjuu “Preporodovom Journalu” broj 99/100.

Vijeće vs. Berberović – uloga manjinskih vijeća
Pismo Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba
Poštovano uredništvo, obraćamo Vam se povodom intervjua s prof. dr. Seadom Berberovićem, predsjednikom BNZH objavljenim u Journalu broj 99/100. Iako nam je izuzetno drago da profesor Berberović prati rad Vijeća, smatramo nužnim odgovoriti na niz vrlo oštrih i neutemeljenih ocjena o radu Vijeća. Vijeće BNMGZ se sastoji od 25 članova čiji mandat traje 4 godine. Kandidate za članove Vijeća i predstavnike imaju pravo predlagati sve bošnjačke asocijacija koje djeluju na području Grada Zagreba, a biraju ih građani bošnjačke nacionalnosti na izborima za Vijeća i predstavnike nacionalnih manjina. Već sama ova činjenica govori dovoljno o tome da se u Vijeću sučeljavaju, odnosno pomiruju različiti interesi koje sve treba objediniti i uzeti u obzir na dobrobit ukupne bošnjačke zajednice u Gradu Zagrebu. U tom smislu Vijeće BNMGZ prošlo je kroz svoje turbulentno razdoblje u kojem su se izoštravali stavovi. Nažalost, ono što je od početka bilo očito je činjenica da su određeni krugovi iz sjene pokušavali upravljati radom Vijeća što je dovodilo do najvećih prijepora, opstrukcije rada i svađa. Sa zadovoljstvom možemo reći da je taj period iza nas i ono što danas određuje rad VBNMGZ je proces ujednačavanja stavova, dogovaranje i kompromisi. Dakako, ono vječno traženo jedinstvo bošnjačke zajednice je i dalje svakodnevno na kušnji jer se, kako u zagrebačkom Vijeću tako i u ostalima, napokon na konkretnim projektima i programima, od Bošnjaka traži da definiraju i ujedine ukupne interese zajednice. Jer Vijeća nisu tek samoposluge za pojedine udruge! Ipak i usprkos nimalo lakom periodu s ponosom možemo reći da smo ostvarili kontinuitet rada i pokrenuli neke od najznačajnijih projekata Zajednice u proteklih pet godina. Ovdje ćemo navesti samo neke: tjedan obilježavanja 10-godišnjice stradanja u Srebrenici “Sjećanje na Srebrenicu 1995-2005”, “1945-1995-2005” – program u suradnji sa Židovskom općinom, savjetovanja “Bošnjačka manjinska zajednica u RH u okviru rada i djelatnosti Vijeća i Predstavnika bošnjačke nacionalne manjine”/2005., “Bošnjaci u RH mjesto i uloga”/2006.; izložba “8372 NISU DOŠLI” (održana u Zagrebu, Dubrovniku, Split, Puli, Rijeci, Vukovaru), “Život na devet rijeka” (ljetna škola za djecu od 7-14 godina); obilježavanje Dana državnosti BiH u Muzeju Mimara (ocijenjen kao izuzetan kulturni događaj u gradu Zagrebu); I. i II. konvoj mladih Bošnjaka RH i njihovih prijatelja “Da se nikada ne zaboravi” okrugli stol o Nerkezu Smailagiću; Anketa o socijalnokulturnom položaju Bošnjaka/Muslimana u Gradu Zagrebu; Dani BiH filma.

95

J O U R N A L

POLEMIKE I STAJALIŠTA
U svom istupu prof. Berberović optužuje Vijeće BNMGZ za “etno biznis”, navodeći da se “60% godišnjih sredstava troši na plaću tajnice i naknadu vijećnicima”. Kao što je prof. Berberoviću bez sumnje jako dobro poznato, prema odredbama Ustavnog zakona gradovi, a u ovom slučaju Grad Zagreb, Vijeću dodjeljuju sredstva čija je namjena unaprijed određena i ona se mogu koristiti samo u jasno određene svrhe. U tom smislu gradovi su dužni osigurati prostor za rad Vijeća i plaću jedne osobe na tajničkom mjestu. Što se tiče programskih sredstva Vijeće BNMGZ svake godine raspisuje natječaj za projekte na koji svoje programe mogu prijaviti sve bošnjačke udruge. Iz pristiglih programa biraju se najkvalitetniji programi za koje Vijeće smatra da će unaprijediti ukupan status bošnjačke zajednice i koji ulaze u godišnji plan rada. Nažalost, tzv. nagrade vijećnicima iz programskih sredstava više su izuzetak nego pravilo jer niti svi vijećnici mogu jednakim intenzitetom doprinositi radu Vijeća, niti su svi programi jednakog obima. U situacijama kada su programi zahtjevni i kada njihova priprema traje više mjeseci vijećnici su bili nagrađivani. Također je važno istaknuti, s obzirom da “bauk nagrađivanja” kruži bošnjačkom zajednicom, Vijeća, za razliku od udruga, nisu volonterske organizacije i od vijećnika se očekuje profesionalni pristup pa je u tom smislu zakonodavac odredio mjesečne naknade za rad vijećnika. Prof. Berberović vrlo cinično dovodi u pitanje potrebu pohađanja tečaja “Javnog govorništva”. Ako se uzme u obzir činjenica da u sastavu Vijeća BNMGZ djeluje 60% vijećnika starih do 40 godina

Ekrem Bećirović, predsjednik Vijeća (desno) koji svoj rad u Vijeću ne smatraju nimalo amaterskim onda je jasno da smo tečajem govorništva uložili u budućnost zajednice. Koliko je edukacija vijećnika važna potvrđuje i činjenica koju je nedavno istaknuo predsjednik Savjeta nacionalnih manjina A. Tolnauer izjavom da je Vlada odredila sredstva za edukaciju Vijeća i predstavnika manjina jer se od njih očekuje da budu aktivni u implementaciji Ustavnog zakona o lokalnoj samoupravi. Iako smo se u ovom odgovoru nastojali zadržati samo na ocjenama koje se odnose na rad Vijeća ipak se moramo osvrnuti na poguban stav prof. Berberovića da BNZH nije “nacionalni vrtić”. U situaciji kada se 20.755 građana RH izjašnjava kao Bošnjaci, a 19.677 kao Muslimani svaka je naša asocijacija “nacionalni vrtić” i svima nam je zadatak promicati identitet, ime, kulturu, tradiciju i povijest Bošnjaka pa makar to bilo na najosnovnijoj razini. Na kraju, moramo izraziti čuđenje zbog istupa prof. Berberovića koji iako pozivan u više navrata u oba saziva Vijeća, nije našao vremena ni snage da nas posjeti i otvoreno razgovara o odnosima Vijeća BNMGZ i BNZH. Ovako su do njega stizale polu-informacije iz druge, treće ruke koje mu nisu mogle pružiti pravu sliku o radu Vijeća. Rad u Vijeću smatramo suviše važnim i ozbiljnim da bi dopustili da se svede na rekla-kazala. U tom smislu ponovno pozivamo prof. Berberovića da u svojstvu predsjednika BNZH posjeti Vijeće bošnjačke nacionale manjine Grada Zagreba. Vijećnici Vijeća BNMGZ

96

Odgovor Seada Berberovića, bivšeg predsjednika BNZH
Poštovano uredništvo, za razliku od nekih koji misle da javno polemiziranje doprinosi “raščišćavanju stanja i odnosa među bošnjačkim asocijacijama” ja ne dijelim takvo mišljenje, jer se u pravilu pri tome ne koriste argumenti i činjenice, već se pokušava manipulirati i insinuirati. Ponavlja se to evo u odgovoru Vijeća na moj intervju dan “Journalu”. Nisam sretan što ovo pišem, ali bi još gore bilo da otšutim, jer bi to “dobronamjerni” odmah protumačili da su navodi Vijeća istiniti i ispravni, a nisu. No, dobro je uputiti čitateljstvo u genezu odgovora Vijeća koji se rađa evo skoro godinu dana. Odgovor, kojeg potpisuje Vijeće, napisala je, doduše po zaduženju Vijeća, Sena Kulenović. Tekst je poslan elektroničkom poštom svim vijećnicima da daju svoje komentare (bio je samo jedan, očito nebitan jer nije uvršten) i onda je predsjednik opet elektroničkom poštom na temelju toga zaključio da je tekst usvojen i da se pošalje redakciji “Journala”. Toliko o proceduri. Začuđuje me oportunistički stav većine vijećnika koji su benevolentno pristali da se kao potpisnik pojavi Vijeće i time poslužili za davanje legitimiteta postupcima i djelovanju dijela vijećnika iz prošlog saziva. Jer moj se osvrt, osim na tečaj “Javnog govorništva”, odnosi na rad Vijeća u prošlom sazivu. To je apsolutno jasno iz vremena nastanka intervjua kao i iz mojih riječi. Pogotovo je to jasno nekima od 8 sadašnjih članova Vijeća koji su to bili i u prošlom sazivu i koji su se u mojim riječima prepoznali. Zašto je preostalih 20-ak članova Vijeća, kao da su rođeni Zagorci, zaključilo da je najmudrije ne miješati se? Možda stvarno misle da je ovakav odgovor ispravan? A u tekstu Sena Kulenović, između nabrajanja općepoznatih stvari, vrlo vješto manipulira i umeće nedorečene optužbe koje se onda indirektno valjda odnose na mene. Kako ne želi reći “bobu bob i popu pop”, ja ću otvoreno upitati: koji su to “određeni krugovi iz sjene pokušavali upravljati radom vijeća”? Odgovorno tvrdim da ja i Bošnjačka nacionalna zajedni-

J O U R N A L

POLEMIKE I STAJALIŠTA
ca nismo, već da sam uložio silan napor i energiju da se sukobi, ne između različitih udruga, već pojedinaca u Vijeću, ne preliju i na BNZ. Neka me se argumentirano u tome demantira a ne insinuira na ovaj način. Nadalje, upravo zbog toga što sam smatrao izuzetno važnom potencijalnu poziciju Vijeća u manjinskom životu, sve sam učinio da se Vijeće samostalno razvija i djeluje, pronađe svoje mjesto i ulogu i profunkcionira kako treba. Uporno sam držao tu poziciju nemiješanja i uz cijenu zamjeranja vijećnicima – članovima Izvršnog odbora BNZ ZG i ZGŽ, koji su inzistirali da se BNZ preko svojih vijećnika aktivnije uključi u rješavanje problema Vijeća. I to Sena dobro zna. Zašto onda poručuje u odgovoru meni da “Vijeća nisu tek samoposluge za pojedine udruge”? Zašto onda ne kaže koje su to udruge imale takve aspiracije, već opet insinuira na BNZ? Nadalje kaže da ja “optužujem Vijeće BNMGZ za etno biznis”. Pa ja ne optužujem, ja sam samo naveo činjenice koje ni u ovom odgovoru nisu demantirane, već se samo meni lijepi etiketa. Dapače, u nastavku Sena to pokušava objasniti da je opravdano, čak i da se očekuje od vijećnika “profesionalni odnos” i da se takav rad nagrađuje. Sasvim proizvoljnim tumačenjem Zakona, kako njoj odgovara, trudi se tome dati i neupitnost u zakonskoj podlozi, što apsolutno ne stoji. Naime, u članku 30. Zakona o pravima nacionalnih manjina jasno piše: “(1) Članovi vijeća nacionalne manjine svoje dužnosti obavljaju, u pravilu, na dragovoljnoj osnovi i s pažnjom dobrog gospodara. (2) Članovi vijeća nacionalne manjine iz sredstava vijeća mogu primati samo naknadu troškova koje su imali u obavljanju poslova za vijeće i nagradu, za mjesečno ili neko drugo razdoblje ako to odobri i do visine koju odobri ministar nadležan za opću upravu.” U članku 2. Pravilnika o naknadi troškova i nagradi za rad članovima vijeća i predstavnicima nacionalnih manjina kojeg je donio Središnji državni ured za upravu (NN 24 od 1.3.2006.) objašnjeno je da se naknade za troškove odnose na prijevoz i dnevnice po osnovi službenog puta. A u članku 3. regulirane su nagrade: “Članovi vijeća nacionalnih manjina i predstavnici nacionalnih manjina ostvaruju pravo na mjesečnu nagradu najviše do visine od 50% od iznosa naknade koju ostvaruju članovi predstavničkog tijela te jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, koji iznos će se urediti općim aktima tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave”. I to je sve što vijećnici moDa se duh “etno biznisa” pokušava instalirati i u novom sazivu Vijeća najbolje pokazuje prijedlog iznešen na sjednici Predsjedništva da se od svakog programa izdvoji 10 % od predviđenih sredstava i namjeni izvršiteljima programa, s obrazloženjem da “tako funkcioniraju danas sve moderne, tržišno orijentirane firme”. Kaj god, što bi rekli Zagrepčanci - neko je stvarno izgubljen u vremenu i prostoru. Zašto ukazujem na to: ne zato što sam jalan jer ne učestvujem u podjeli kolača, već što takav odnos može nanijeti nepopravljivu štetu svim manjinskim zajednicama, pa i bošnjačkoj. Ovime dajemo zagovornicima ukidanja ili reduciranja djelovanja vijeća argumente u ruke: prvo, biramo vijećnike s 250 od mogućih 10.000 glasova, što ukazuje na percepciju vijeća u manjinskoj zajednici i drugo nezakonito se troše sredstva iz poreza i prireza građana Grada Zagreba. Misle li naši vijećnici da bi iznošenje u javnost detalja ovakvog rada vijeća imalo razumijevanje većine građana Zagreba? Garantiram da bi svi odmah bili za ukidanje Vijeća. Vješto Senino manipuliranje ogleda se i u pozivanju na predsjednika Savjeta g. Tolnauera i izvlačenja njegovih riječi iz konteksta i tumačenje po potrebi. Naravno da g. Tolnauer smatra da se Vijeća i predstavnici trebaju educirati, ali ne za vještine govorništva, ili za učenje engleskog jezika, već da se popune evidentna neznanja vijećnika o ulozi i radu Vijeća, zakona koji reguliraju manjinsku problematiku itd. Ako se tečaj “Javnog govorništva” može opravdati široko rastezljivim pojmom “ulaganja u budućnost zajednice”, kako se u odgovoru sugerira, onda predlažem vijećnicima da uplate sebi 10-dnevni boravak u banji “Reumal” u Fojnici. Naime, priličan je broj vijećnika preko 40 godina, pa je to također ulaganje u budućnost zajednice, a ujedno bi se ostvario i program povezivanja s matičnom domovinom. I na kraju, nije istina da sam pozivan u Vijeće. Nikad me nisu Vijeće ili predsjednik (od njih 4 u 6 godina) pozvali službeno na razgovor. Pa ni nakon mog intervjua, već me se poziva preko “Journala”. I pitam se: koja je to drskost izreći da ja “nisam imao snage da posjetim Vijeće”. Za što bi mi trebala nekakva snaga, šta Sena hoće reći: da ja ne mogu pogledati ljudima u oči? Sad ja moram izraziti čuđenje da tako rječita osoba nije bila inspirativnija u pokušaju mog difamiranja: valjda zato što je osim zamagljivanja istine u odgovoru bilo važno da se “opali” po meni. Prof. dr. Sead Berberović

Prof. dr. Sead Berberović gu a ne moraju dobiti jer se navodi samo pravo a ne i obveza da to dobiju (u siromašnijim općinama to se pravo niti ne ostvaruje). U Gradu Zagrebu se ostvaruje. I neka nitko ne misli da je to malo: to je polovica naknade (cca. 550 kn netto) koju dobivaju volonterski (ne profesionalni) vijećnici milijunskog Grada Zagreba izabrani na općim lokalnim izborima. Niti u citiranom Pravilniku, niti u Zakonu nema govora o autorskim honorarima, ugovorima o djelu, nagradama koje se isplaćuju preko studentskih ugovora itd. A svega toga je bilo u prošlom sazivu Vijeća, čak i prije nego je 2006. donešen Pravilnik, čak i bez odluka Vijeća itd. I to dobro zna Sena Kulenović, i to dobro zna onih nekoliko vijećnika koji su u tome sudjelovali, i to dobro znaju svi koji su se imalo zanimali za stanje u bošnjačkoj manjini. A meni Sena odgovara da optužujem Vijeće na osnovu “poluinformacija” i “rekla-kazala”, što već prelazi u prostor osobnih uvreda. Za cijeli moj osobni život, profesionalni rad i angažman u bošnjačkoj zajednici nikad niko ne može izreći takvu ocjenu. Ne bih ja bio ono što jesam da sam tako živio, radio i ponašao se. Trebam li bošnjačkoj javnosti podastrijeti u narednom broju “Journala” i dokaze da to nisu poluinformacije? Zašto se netko od vijećnika ne upita npr. koliki su i kome podijeljeni honorari za organiziranje “Sjećanja na Srebrenicu 1995-2005”, čiji su nebrojeni računi za ispijene kave i pića u kafićima od Zagreba do Samobora, jesu li ikad “na kamari” viđena 3 prijenosna računala kupljena istoga dana 30. ili 31. decembra jedne godine, kome su otišli novci koji su u velikim količinama podizani preko studentskih ugovora itd. Toliko o “zakonitosti”, a o moralnosti postupaka da ne govorimo.

97

J O U R N A L

POLEMIKE I STAJALIŠTA Objavljujemo reagiranje Adnana Duraja, tajnika Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Rijeka, na tekst Ibrahima Ružnića, glavnog urednika “Bošnjačkog glasa”, predsjednika Bošnjačke nacionalne zajednice za Primorsko-goransku županiju i potpredsjednika Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Sporni tekst je objavljen u “Bošnjačkom glasu” br. 12 iz prosinca 2008. godine pod naslovom “Elitizam u Bošnjaka ili pokondirene tikve”.

Vlaški sin
Moj otac je Albanac ili, kako to vole reći, Šiptar ili, kako se to na albanskome kaže, Shqiptar ili, kako to papci kažu, Šipac. Moja mati je, prije svega, Bosanka, pa je onda pravoslavka ili Srpkinja ili, kako to od milja kažu isti oni koji mi za oca kažu Šipac, Vlahinja. Utoliko, ja sam vlaški sin! Iako ponekad i Šipac. Iako ponekad i Bosanac. Kako kome odgovara! Kako bilo, na to što sam zapravo, jako utječe vrijeme. Recimo, 1980-ih sam bio sin od “onog Šiptara koji vjerojatno financira iredentiste na Kosovu koji ruše tekovine Revolucije i našu samoupravnu socijalističku…” 1990ih sam postao i vlaški sin i mudžahedin i ustaša i balija, i svašta nešto plaho lijepo. Kvalifikacije ove vrste, u pravilu, dolaze od osoba koje nemaju baš nikakav drugi “argument” kojim bi me, na tanane i “onako po domaćinski” - gazili. Ustvari, od neosobnosti koje su jako nesretne u svojim uskim tijelima i dušama. Od onih koji, eto, u svojim obiteljima, da prostite, imaju i snaha i zetova “vlaških”, ali oni su im familija, njih se ne dira. gazi, a ti se tješiš da si saburli. Sabur je u spoznaji da nema predaha u borbi, na taj sabur se misli. A borba je čitav ljudski život. Sabur nit’ smije nit’ može biti opravdanjem za nedostatak imana, pravičnosti, hrabrosti. Na pitanje koliko nam je “gutati uvrede” prije reakcije, to bijaše odgovor mudra i učena insana. E, vala, ja svoje progut’o. Nema više! Dragi moji, svi vi koji ste “sudovali” o nanesenim mi uvredama i od kojih sam očekivao principijelan stav, znam sada, vaše su reakcije - po logici puke ljudske komocije i nebrige za onoga do sebe, za one kojima je nanesena nepravda, za one popljuvane - bile očekivane. Moj je problem što to tada nisam znao. Što sam vam vjerovao, očekujuć barem mrvu poštenog i jasnog stava! Baš malu mrvicu u odnosu na ono što sam godinama, bez ikakva osobnog interesa, čista nijjeta činio u obranu naše Zajednice kad su je upravo ta i njima slična “bratija” pokušavala razvaliti. Meni tada nije bilo važno hoću li se kome zamjeriti. Bog mi je svjedok da nikada nisam ni pomislio na to! Ali vi volite sa svima biti dobri. To, bezbeli, vole i hodže i “dužnosnici”! Sa svakim dobar, je li?! A ja mislim da nam time marifetluci postaju mjerom! Stoga vas, eto, sada pitam - ako je tako, a tako jest! - što nam je s ahlakom? Da, s ahlakom, pitam ja vas?! Ni moja braća odbornici, ni cijelo Mualimsko vijeće nisu se nešto pretrgli od reakcije. Od 7-8 prisutnih hodža i vjeroučiteljica, od 7-8 odbornika, samo su predsjednik IOM i glavni imam nešto, iako sitno, rekli. I to je, Bogu hvala, nešto. A vi ostali!? Očito ste svi imali “prigovor savjesti” pa se ne htjedoste boriti. Tako i treba, nećete se valjda za nekog vlaškog Šipca zamjeriti ljudima? Pritom: ljudi, halalite. Mislim na hajvane prerušene u ljude. Ali, pravo da vam kažem, baš me briga što vas tada ne bi briga. I da vam kažem još i to: vama vaša, meni moja briga!

Adnan Duraj zdušno pokušavao razvaliti. Napisah tada dopis riječkom Odboru IZ-a, Mešihatu i Saboru IZ-a u RH, u nadi da će potom uslijediti jedino razumno i ispravno što se moralo dogoditi: katran i perje! Kaže mi tadašnji predsjednik Sabora: “Znaš, mi bi morali čuti i drugu stranu.” I to mi čovjek reče ni pet, ni šest! Reče mi to premda mu je ustupljen jednoglasno potvrđen zapisnik sa “sporne sjednice”. Ne zamjerim mu, ko bi Vlahu vjerov`o?! Kad sam upitao uvaženog Muftiju što će biti od svega toga, on mi je odgovorio da je naložio predsjedniku Sabora da uputi oštro pismo “onom tamo”, i da je to to. Na to sam mu, naravno, rekao da si nikada neću oprostiti što papka nisam razbio i što sam od dragog mi i poštovanog Muftije, i “ostalih nadležnih tijela”, očekivao da će uraditi nešto tipa nečasni otpust, “izgon”, “ekskomunikacija”. Pritom, naravno, nije propuštena prilika, i to od sve i jednoga “dužnosnika Islamske zajednice”, da mi održi vaz o saburu, o praštanju, o pružanju ruke, o tome kako je bolji onaj koji oprosti itd. O tome, međutim, koliko oni imaju neoproštenih uvreda, nepruženih ruku pomirenja i sličnih grijeha - ja neću, nije moje o tome govoriti. Ipak, ljetos mi je jedan mudar alim govorio o ljudskom dostojanstvu i usporedio ga sa suverenitetom države. To dvoje se brani svim, naravno, dopuštenim sredstvima, i tu nema predaje. I još mi je pojasnio da nije sabur to da te netko stalno

98

“Vlaški sine, vlaško đubre jedno!”
Nema tome nekoliko godina, kad mi je član Sabora Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, jedan bezličnjak i hulja, i to na sjednici Izvršnog odbora Medžlisa Rijeka, kojem sam tada bio potpredsjednikom, sasuo: “Vlaški sine, vlaško đubre jedno!” I ja, budala, tada propustih priliku da se kutarišem svih budućih etnički čistih i etnički poželjnih seljačića i gadova koji će se usudili dirnuti u krvna mi zrnca, u čestite mi roditelje. I svaki put kad pomislim koliko je mojoj majci bilo “prestižno” te 1969. udati se za oca mi Šiptara, ili kako ju je medicinska sestra u banjalučkom rodilištu, pri mom dolasku na svijet, upitala: “Zar se ni za kog’ drugog nisi mogla udati, već za Šiptara!?”, požalim, Bog mi je svjedok, što tu uvredu, budala, nisam riješio na jedini način koji takva žgadija i ljudski ološ razumije! Ja, naivan, vjerovah u instituciju, koju sam, samo nekoliko godina ranije, branio od istog tog “uglednog člana” koji ju je

J O U R N A L

“Prosveta i Rilindja”
Iako moja mati, Vlahinja da se razumijemo, nikada u životu nije izgovorila niti jednu riječ na ekavskom, eto, ja ću, štono se kaže, zbog umetničkog dojma:

POLEMIKE I STAJALIŠTA
Najnoviji primerak čobančeta M-08, koje komentariše moje gene, prešao je na pišani, pardon, pisani oblik izražavanja. To je jedan mnogo lep čovek, baš onako lep. Toliko lep da u svakom broju jedne izlučevine koju uneređuje objavi po nekoliko svojih slika. Razumljiv je taj njegov marketinški potez, jer pošto je tako lep, baš lep, što više njegovih slika, veći tiraž (hrvatski: naklada). Deli se besplatno, ali siguran sam da je kojim slučajem i po ceni od čak dve kune (srpski: dinara), razgrabilo bi se svih dvadeset i nešto primeraka. Pošto Lepi (zvaćemo ga Lepi, jer je mnogo lep i oblači se lepo) voli da se iskenjava po novinski papirići, mnogo često voli da spominje Islamsku zajednicu i muslimani u Rijeci (srpski: Reka). I to uvek u neki negativni konteksti. Te gde su pare, te gde je džamija, te gde je ovo, te gde je ONO i DSZ?! A ja kao čovek, kao Šipac pre svega, pa onda kao Srbin ili Vlah (tu se na stil ne obraća pažnja, ne možeš da pogrešiš na testovima ako odgovaraš kod profesora ili nastavnika), pa čak i kao musliman (srpski: Srbin muhamedanske vere), mnogo se uzbuđujem na živci kad mi neki čoban dira u islamsku uopšte i Islamsku zajednicu u užem smislu. Pogotovo kad dira neki ki ne živi baš za nju, ali bi rado da živi od nje. E sad, pošto nema šta da kaže lično meni o meni, Lepi kaže da sam pekar i da nema šta tu da ja komentarišem njegove produkte, i da se lepo uvatim da čitam “Prosvetu” i “Rilindju”. Jer, Lepi je Bošnjak. I to ne bilo kakav Bošnjak. Jedan od najtraženijih Bošnjaka u Rijeci. Tol’ko ga traže da je mor’o za svake izbore, na kojima se stalno kandidira i gubi, ući u novu stranku. Šta će čovek, kad se otimaju za njega? Ali, gubi. Lepi mnogo voli da gubi, taj kad gubi, to je da sedneš i plačeš. Što on može da primi golova, malo ko može. Ali, ima stila. Svaki novi izbori - nova stranka, nova košulja, nova frizura, odelo, manje-više i novi rezultat. Na predizbornom skupu (srpski: vašar) nakupio je skoro 400 duša u Rijeci, samo što je onih 300 i nešto bilo kod drugog kandidata, pa je njemu ostalo ispod 100. E, moj Lepi, džaba Horoz i trbušna plesačica. Džaba predsednik parlamenta i ‘odža i humanitarci i profesori. Ali ti si Lepi, i bole te mnogo što dimiš (hrvatski: pušiš) na izbori. Ispočetka boli, a kad se navikneš, bude ti lepo. Baš lepo. Mislim, mora da je tako kad se stalno vraćaš po još. Kao ona koza na tačkama (hrvatski: kariola). prelazno itd. ‘Ajde?! Daklem, Lepi moj, ja sam ti građevinski tehničar, IV stepen (hrvatski: stupanj), imam još i ugostiteljsku i nešto muzičke škole. Nije kupljena, nijedna. Ko bi rek’o? Pekar po zanimanju nisam, ali kao čovek Šiptar ja sam pekar. I to vrhunski. Rahman Duraj je u Prizrenu imao jednu od najčuvenijih pekara još pre 70 godina, menjao po tri košulje dnevno i nosio kravatu, a nije čuvao krave i ovce po šumama i gorama i đubrio po žbunju istih. Po čemu je tvoja škola srodnija novinarstvu od moje? Zašto za tebe vredi “Raosov poučak”, a za me ne vredi? Ah, da, pa ti si Lepi! Ti si prosvetni radnik i sinekurac. I glavni “Urednik”, kako nam lepo napisa. Nisam znao da se na hrvatskom urednik piše velikim slovom. Svašta od tebe čovek može da nauči. I od tvoje bratije po perčinu. Moram reći. Da nikada nisam rekao da taj papir nije ni za “brisanje”. To je rekao tvoj “novinar”. Ja sam rekao da nije ni za roštilj potpaliti. A što se brisanja tiče, ipak preferiram vodu. No jedno bi bilo, pre svega, ekološki, i za vas i za vascelu vasionu: Da pustite muslimane da se sami bave svojim problemima (počeh, evo, opet pisati na hrvatskom, s jakim albanskim naglaskom; ili na maternjem, bosanskom; isto je haman). Ako želite pomoći, u što temeljito sumnjam, bujrum! Zna se gdje i kako dobronamjerni to rade. A ako hoćete, možete nastaviti kao i do sada, u što temeljito ne sumnjam. Vi se bavite svojim fotografijama, ekskurzijama, natjecanjima, burekom na 100 metara s preponama itd. Držite se čvrsto svojih nacionalno-zavičajnih klubova i loža. Bavite se kulturom. Ah da, moram vam i to reći: znate, kultura je ono kad na Prvom programu HTV u kasnom terminu ide neka emisija koju ne razumijete i čudite se “šta se ovi prave pametni, sigurno su pederi?!” Recimo kada najpismeniji Bošnjak iz Rijeke objavi knjigu, o kojoj piše i govori cijela književna javnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, vi o tome ne umijete ni da beknete. Bit će da vas ipak malo ugrize savjest jer ste ga svi vi direktno ili indirektno svojedobno otjerali. Kao i sve druge pismene Bošnjake. Da, Lepi, da su ostali, je li, šta bi onda radila tvoja redakcija? Vidi redakcije, vidi čuda! Samo vi fino prosipajte mulj svoga duha i brukajte narod uime kojega kobajagi sve to radite. Kada bi netko htio upoznati Bošnjake preko vaših pisanija, što bi zaključio? Jad i čemer, go primitivizam! Mrkli mrak! A ako netko misli da je Islamska zajednica privatno vlasništvo Bošnjaka, a da smo mi drugi tu samo dekoracija, bujrum, neka to kaže i dokaže. Sve do tada, ja kao Shqiptar i fejes muslimane (Šipac muslić), branit ću, ako Bog da, strpljivo, Islamsku zajednicu od napada “dušebrižnika” i “parebrižnika” (Lepi & co. mnogo vole da brinu o parama) bez obzira na nacionalnost, boju kože, blato na cipelama, kravatu iznad pupka i ostala obilježja zavičaja. A ako neko misli da je bolji samo zato što je etnički čist, glupa je i ohola neznalica. A to šta ću čitati, samo je moja stvar. I šta god ja čitao, ti ćeš Lepi i dalje biti to što jesi. Zapravo što nisi, ili jesi. Tko to zna? I na kraju, Lepi, spomenuo si neko moje potencijalno ulizivanje nadređenima?! Tebi i tvojim istomišljenicima, ako vam je išta što ima veze s razmišljanjem i mozgom poznato, moram reći: jedini koji mi je Nadređeni i kojem se “ulizujem” na načine koje je On propisao, samo je Allah dž.š., Slavljen neka je On! Imaj to na umu ako me ikada više odlučiš klevetati, blatiti i pokušati javno poniziti. Dotad mirno spavaj, imaš moju besu!

Samci i nasljednici
Ali moram reći i to. “Samci” su od one fele među nama za koje bi čovjek pomislio da nemaju nigdje nikoga. Njihove žene nikad nitko nije vidio, djecu pogotovo. Kad takvi vide da vlaško đubre poput mene ulazi u džamiju s dva sina i suprugom, jako se obraduju. Toliko se raduju da im iz očiju počne vatromet. Kad ih netko upita za djecu, kažu da su im djeca jako zauzeta poslom, školom, svojom djecom itd. Naravno, oni će svratiti kad odu u mirovinu. I babo im je tako. No važno je napomenuti da “samčev” sin ili kćer prvo riješi sve dunjalučke probleme. Tu se sredstva ne biraju. Popiti, pojesti krmka, prikriti se, maskirati se na sve moguće načine. Ma nema veze, sve će se to nadoknaditi kada odu u mirovinu. I babo im je tako, ja kako?! Sve do tada, hvala Bogu, živi su i zdravi. I jedva čekaju da se napravi džamija. Eno ih stalno čekaju. Na Korzu, u kafanama, shoping centrima, u svojim mahalicama. Nema mjesta gdje ne čekaju. Svugdje, osim u mesdžidu i na terenu. Tolikim intenzitetom čekaju, da bi im trebalo podijeliti vakufname: “Dodjeljuje se vakufnama za izniman napor u čekanju džamije”.

99

Bošnjak Lepi
Da se vratimo na temu. Lepi mi je u jednom svom iscjedku poručio da sam pekar i da novinarstvo moje supruge nije

Perači
Dragi moji perači sitnih grijeha, a siguran sam da ih imam puno, i grijeha i perača.

J O U R N A L

POLEMIKE I STAJALIŠTA
Zamolio bih vas da u svojim ćumezima, u kojima liječite svoje sitne duše i svoje nerealizirane živote, na mahalskim sijelima, na izletima, u vama tako dragu divljinu, pokušate pronaći neki bolji model za odstranjivanje ovog Vlaha & Šipca iz džamije. Pa barem vi imate iskustva s time. Vi ste dobro sve to prošli! Godine i godine iskustva imate. Vi koji ne možete gledati mlade ljude u džamiji, jer vas podsjećaju na šta ste potrošili svoje godine. Vi koji ni svojoj djeci niste uzor, vi koji bi najradije izbacili sve čiji je IQ iznad sobne temperature, vi koji tako “umiješno” relativizirate islamske propise, vi koji ste za svoj “viši” interes spremni pogaziti sve, vi koji se družite s ljudima kojima se ne usudite reći da dođu u džamiju, jer od njih očekujete samo i jedino korist, a kad konačno dođu, onda udarite po njima jer nisu evlije! Da Lepi, baš na tebe mislim! Gdje su tvoja djeca?! Ali i: gdje su vaša djeca?! Izvolite u džamiju dovesti svoju djecu, pa onda prigovarajte. Ne odgajajte tuđu, odgojite svoju djecu. Pritom je, naravno, svačije pravo izabrati način na koji će živjeti na Ovom svijetu. Za što god da se odlučimo, bit ćemo pitani na Onom svijetu. Hvala Bogu na tako poštenom ugovoru s ljudima, slavljen neka je On! To, dakako, ne znači da je dopustivo da svaki frustrirani papak dolaskom u džamiju proziva sve što mu padne na šuplju glavu a da istovremeno ni sebe ni svoju djecu nije podučio Vjeri. Još ako pritom pokušava kupovati bolju prošlost izmišljanjem tuđih grešaka, jao si ga njemu! Zar ne uočavate da ste zapravo jedna izgubljena grupica mediokriteta, koja oko sebe nastoji okupiti što više sličnih sebi?! Jedino među takvima vaša polupismenost, poluodgoj, poluljudskost stvara iluziju cjeline. Da ste u prilici, od džamije biste napravili svoju nikad prežaljenu seosku mehanu. Ali, hvala Bogu, uzaludan vam je trud, neće moći. Izumiruća ste vrsta. Bez sljedbenika i bez nasljednika. Ponosan na svoje roditelje, Adnan Duraj, sin vlaški i šiptarski

Zbog sveobuhvatne prezentacije činjenica, izbjegavanja eventualnih nejasnoća i manipulacija te zanimljivosti izloženih stavova, objavljujemo kompletan tekst Ibrahima Ružnića, glavnog urednika “Bošnjačkog glasa” iz Rijeke. Članak pod naslovom “Elitizam u Bošnjaka ili pokondirene tikve” prenosimo u izvornom obliku, bez uredničkih ili lektorskih intervencija.

Elitizam u Bošnjaka ili pokondirene tikve
Piše: Ibrahim Ružnić (“Bošnjački glas” br. 12)

100

J O U R N A L

Sudeći po onoj narodnoj “Iza dobrog konja se diže prašina”, Bošnjački glas prerasta u “dobro” glasilo. Naime, njegov 11. broj je podigao prašinu među riječkim muslimanima, a i šire. Kako je broj izašao na početku ramazana, u riječkim mesdžidima, a naročitu u divanhani džemata “Centar”, Bošnjački glas je bio dominantna tema u prediftarskim i poslije teravihskim muhabetima. Bilo je tu veoma interesantnih, hipoteza, zagovora, navijanja, kritika, analiza, prijetnji, povika, pohvala, osporavanja itd. Ljudi su se podijelili u “interesne skupine”, te se iz tona i gorljivosti njihovih stavova, jasno moglo razaznati čiji je tko zagovornik ili navijač. I ovaj se put pokazalo da su navijači daleko brojniji i glasniji od mislećih ljudi i kreatora vlastitog stava i promišljanja. Naročitu revnost u kritičkom stavu prema Bošnjačkom glasu iskazivala je skupina koja se u elitističkoma maniru povremeno pojavljivala na iftar-večerama u prostorima divanhane u mesdžidu IZ Rijeka, Grivice 6/2. Naime, u tim prostorima IZ Rijeka već dugi niz godina priređuje iftare za postače koji iz razno-raznih razloga nisu u mogućnosti sami sebi pripremiti iftar. Ta, hvale vrijedna tradicija, u posljednjih nekoliko godina počela je poprimati još jednu – političku dimenziju. Tako, pojedinci, umjesto da daju novčane priloge da se priredi iftar za postače, oni priređuju

Ibrahim Ružnić gozbu na koju pozivaju svoje prijatelje, a kojoj su postači na drugom-trećem planu. Naravno, dok postači prvo klanjaju akšam, iftare, pa odu klanjati teravih namaz, “elita” sjedi u divanhani, produži ćeifiti u svojoj večeri (jer iftar nije za one kojima je sehur u podne) i brsti politiku. U tim bujicama pameti i bošnjaštva, kao što rekoh, Bošnjački glas i njegov urednik bili su najčešća tema. Pa evo od nekih dominantnih stavova-bisera.

- Jedan čije je ime spomenuto u jednom od tekstova 11. broja, u maniri na kojoj bi mu pozavidjeli i kafanski namćori u njegovom rodnom selu, izvrijeđa’ i redakciju i urednika uz prijetnje da nitko nema pravo spominjati njegovo ime bez njegova odobrenja, a naročito ne u negativnom kontekstu. Interesantno, njega se u prošlim brojevima spominjalo. Čak su mu i fotografije objavljivane i nije se bunio. Valjda mu je kontekst bio mio. Iako čovjek obnaša javnu funkciju, o svom radu dopušta govoriti samo u pozitivnom kontekstu. Interesantno, nema šta!!! To što ga nitko nizašto ne tereti, niti mu pridaje, u cijeloj priči nikakvu važnost, on, naprosto ne uočava. Čovjek na silu hoće postati važan i da se o njemu lijepo zbori. - Jedan koji nigdje nije spomenut (već u nekoliko brojeva), a izgleda da bi volio da ga se hvali, obrušio se na Glavnog urednika. Osporava pravo da Urednik ima vlastiti stav. Osporava stručnu kompetenciju Glavnog urednika, jer, po njegovom, kako može biti urednik netko tko je “nekakav profesor tehničkog”, a nije novinar (ovo me podsjetilo, kad su Predraga Raosa pitali kako on može biti pisac, a po struci je inženjer fizike i kemije, ogovorio je da nije potrebno biti ginekolog da bi znao j...i). Nadalje, u svojim opservacijama kvalitete pisanja i uređivanja Bošnjačkog glasa ide tako daleko, da je do-

POLEMIKE I STAJALIŠTA
šao do zaključka da je to toliko “antibošnjački” da su se stekli svi preduvjeti da se Glavni urednik “ispiše iz Bošnjaka”. Naime, taj isti je poznat po tome što se javno havlio da je više stotina ljudi upisao u Bošnajke i da ime je za to plaćao od 100 do 200 kn. Ako ponudi prihvatljivu cifru – ode Ibro iz Bošnjaka! I još nešto. Prigovorio mi je da što se mene tiče koliko Islamska zajednica plaća za gradnju ICR i što ja imam s Islamskim centrom jer će to financirati oni koji imaju pare, a “šta ti imaš” s indignacijom se osvrnuo na moje imovno stanje. Naravno, nikako nije mogao dovesti u istu ravan iskazanu moju brigu za 3.500.000,00 kn, novaca Islamske zajednice i njegovu “javnu buku” koju je, s pravom, podigao kad su u pitanju bili novci njegovog privatnog poduzeća. - Jedan, čija se supruga svojevremeno bavila novinarstvom, valjda je umislio da je znanje prelazno. Iako, čini mi se, pekar po struci, gorljivo govori o slaboj kvaliteti Bošnjačkog glasa. Čak tvrdi da je, zbog masnog papira, neupotrebljiv niti za obrisati guzicu. Jedino što je pohvalno i ohrabrujuće za redakciju i urednika je to što je BG čitan i izvan bošnjačkog etničkog kruga, jer je isti pripadnik etničkim zajednicama i bilo bi logično da više prati izdanja “Prosvete” i Rilindije. Ili je njegova kritika naspram Bošnjačkog glasa usputno dodvoravanje svojim nadređenima? - Jedna je osporila uredničke kompetencije Urednika zbog slabe kvalitete njegovih pisanih uradaka, a i zbog činjenice da nije kvalificirani novinar. Pritom je zaboravila da je svatko kvalificiran i kompetentan da napiše ono i onako kako zna. Naravno volonterski. Bošnjački glas je volontersko glasilo. Ne prodaje se nego dijeli besplatno. Međutim, ta ista je smetnula s uma da je i sama profesionalni novinar sa završenom srednjom školom. Piše o medicini, a propali je student medicinskog fakulteta. Tu i tamo se pokaže na nekom od bošnjačkih skupova, ali nije mi poznato da je ikad napisala i objavila i slova, a kamoli tekst probošnjački orijentiran. A bilo je mnogo prilika i potreba. Ali uz dobru večeru i dodvoravanje onima koji večere organiziraju i plaćaju, “stručna” kritika nije na odmet. Dilema postavljena u naslovu ovog teksta ostaje na retoričkoj razini. Svatko neka za sebe preispita, kako vlastito ponašanje, tako i ponašanje i javnu ili kuloarsku retoriku svakog od nas koji na bilo koji način javno djelujemo Moj osobni dojam je da su “gozbe” koje su pojedinci priređivali pod firmom “iftar” i teme koje su raspredane u vrijeme dok su postači i vjernici na svojim molitvama, imanentnije pokondirenim tikvama negoli eliti.

Objavljujemo dva pisma Mirsada Bakšića, odvjetnika i umirovljenog brigadira Hrvatske vojske

Obećana zemlja – svjesne i nesvjesne manipulacije činjenicama
Poštovano uredništvo, u prilogu Vam šaljem dva moja teksta kao reakciju na netočno i neistinito informiranje javnosti dovođenjem u pogledu odlučnih činjenica javnosti u zabludu – namjerno ili nenamjerno, svejedno, pa se nadam će ovi tekstovi, upućeni “Vjesniku” i Franu Višnaru te “Večernjem listu” i Milanu Ivkošiću, naći mjesta u Vašoj publikaciji. S poštovanjem, Mirsad Bakšić, odvjetnik – brigadir HV um. 10000 Zagreb, Pantovčak 5

101

Odgovor “Vjesniku” na tekst Frana Višnara “Obračun Izraela s HAMAS-om”
Poštovano uredništvo, dok se predrasudama ne opterećeni, cijeli misleći svijet, zgraža i užasava nad ubojstvima, razaranjima i uništenju života, imovine i svih palestinskih dobara, dotle Vaš samoproglašeni tzv. “vojni analitičar” Fran Višnar sklada odu, himnu izraelskoj fašističkoj armiji, slaveći njenu moć u svom nazovi analitičkom članku od 30.12.2008 god pod naslovom “Obračun s HAMAS-om”. Vrhunsku spremnost te armije slavi kao da toj soldateski nasuprot stoji ravnopravan protivnik. Ustvari, njegova analiza ima za cilj da uvjeri neupućenu javnost da stvari stoje tako, da uvijek nevini Izrael mora napasti uvijek krivi HAMAS, iako dobro zna ili bi morao znati, kao “analitičar” da se radi o agresorskom prepadu radi uništenja i same pomisli na stvaranje palestinske države. Zapanjuje činjenica da analitičar hladnom ležernošću prelazi preko brojnih žrtava, koje čak prelaze onu kvotu, koju u svom beskrajnom cinizmu, izraelski agresor naziva “kolateralnim žrtvama”, proglašavajući vojnim ciljevima sve muške pripadnike palestinskog naroda, od čega, dakako, nisu izuzete ni žene a ni djeca jer, zamislite, tu djetinju drskost, ona se usuđuju gađati kamenjima izraelske vojnike. Višnar iliti Višnjar zna da Izrael ima efikasno oružje za takove. Njihove bombe, kaže, idu u dubinu pijeska i razaraju sve živo i ruše tunele, za koje pouzdano zna da postoje, kako bi valjda onemogućili uvoz u dijelovima atomskog naoružanja koje će Palestincima dostaviti Iran jer su ga u to uvjerili ili obavijestili propagandni izraelski izvori. Ovaj agresorski pohod na nemoćne, po ovom analitičaru vježba je zrakoplovstva za napad na Iran. Od kuda ovakva tvrdnja ili bolje rečeno, od kuda ovo zna taj analitičar?! Odavno sam pisao o njegovim analitičkim sposobnostima dok je još, a možda to čini i dan danas, objavljivao članke u “Hrvatskom vojniku”, glasilu Hrvatske vojske, prepisujući i izrezujući iz američkih vojnih glasila pojedinosti, sve potpisujući kao svoje umotvorine, što i jesu, ali u karikaturalnom smislu riječi. Blokada Gaze i više mjesečna potpuna izolacija, bez vode, struje, hrane i zabrane ulaska humanitarnih konvoja s namirnicama, uvod je u razbojničko bom-

J O U R N A L

POLEMIKE I STAJALIŠTA
bardiranje koje, za one koji podupiru Izrael, nema elemente prekomjerne upotrebe sile i granatiranja. Čini se da je prekomjerna upotreba topništva, rezervirana samo za Hrvatsku vojsku i to u vrijeme dok vodi oslobodilački rat protiv fašističko-četničkih hordi koje su htjele odcjepljenje od Hrvatske. Topnički udar na Knin, nastoje oglasiti s vojnog gledišta prekomjernom upotrebom topništva, pa umjesto da Vaš analitičar u ovim postupcima vidi mogućnost upozorenja svjetske javnosti o dvostrukim kriterijima, te se tako priključi nastojanju da se obeskrijepi “vrednovanje” Haškog tužiteljstva o prekomjernoj upotrebi topništva, on piše pobjedničku odu agresorskoj armiji, iako bi javnost komparacijom Knina i Gaze, stekla točnu predodžbu o mjerilima koji vrijede za jedne ali ne i za druge, pa tako i za nas. Podsjećam da Haško tužiteljstvo ni za razaranje i ubojstva u Vukovaru nije našlo mjesta u optužnici za prekomjernu upotrebu sile od fašističke srpske armije. I na ovom pravnom propustu tužiteljstva mogao je poentirati i osnovano graditi tezu o dvostrukim kriterijima. No, to ne zanima Vašeg analitičara, a i kako bi, kad je nekoliko brojeva ranije od ovog famoznog članka, napisao panegirik - hvalospjev o šefu tajne službe SAD-a, pripisujući mu nadnaravna svojstva, sve u namjeri izazivanja kod neupućene javnosti impresije o svemoći ovih obavještajnih službi.Tko mu je sugerirao objavu ovog teksta bilo bi interesantno svijeta i vijeka, ipak dobro dođe Izraelu kao alibi za napad na sve što je muslimansko, a ne samo palestinsko. Pri tom proširuju optužbu prema katolicima za potenciranje mržnje prema muslimanima, što je naravno neistina, ali kod primitivnih i zavedenih to itekako pali jer stvara odnos netrpeljivosti iz kojeg onda treći vuče korist. Stoga podupiranje izraelskog agresora, ne samo da je nemoralno, već je i priglupo. Udvaranjem se ne postiže ništa valjano, osim što se dokazuje farizejština i sluganstvo jačem, koje jači nikada ne cijeni jer zna tko su i što su farizeji i kako će ti isti kod eventualne promjene snaga okrenuti ploču i udariti u druge diple. Naposljetku, dužan sam javnost upoznati sa slijedećim: kad se izraelska politika ocjenjuje negativnom, fašistoidnom, tada se od strane tih fašistoidnih cionista kritičari nazivaju antisemitima, nacistima, fašistima, rasistima i sličnim, a kritičare se od strane zločinačkih izraelskih, navodno tajnih organizacija, kao što su Štern, Hagana i Irgun koje upravljaju Mosadom, državnom obavještajnom službom, osuđuje bez suda, pa ih se rješavaju na način, da iznenada, iako su potpuno psihički i fizički zdravi, odjednom skoče s petog kata ili iznenada padnu pod tramvaj ili automobil u gradskoj vrevi. Stoga, jer su mi te činjenice znane, radi zaštite svog integriteta, moram tim i takvim poručiti da se nalazim u izuzetnoj fizičkoj i psihičkoj kondiciji i da mi ni na kraj pameti na um ne pada samoubojstvo. U Zagrebu, 4. siječnja 2009.

Mirsad Bakšić saznati, jer bi se tada mogao sačiniti pravi “profil” ovog analitičara!? U Evropi, udomaćio se običaj da se vehementnim napadima na Islam i pripadnicima te vjere, nastoji prikriti ili otkloniti odgovornost pojedinih evropskih naroda za zločin nad Jevrejima. U stvari, Evropa jednu mržnju zamjenjuje drugom. Dolazi do supstituiranja mržnje prema Jevrejima, mržnjom prema muslimanima. Pogotovo je to očigledno u Njemačkoj, Nizozemskoj, Danskoj i Francuskoj koje su od reda bile progonitelji i mrzitelji Jevreja. Ova priglupa taktika mimikrije odavno je pročitana u Izraelu. Iako je po njihovom stavu taktika spomenutih uzaludna, jer taj zločin Jevreji neće oprostiti dok je

102

Odgovor “Večernjem listu” na navode Milana Ivkošića u kolumni “Rodoljubna zanovijetanja”
Poštovani gospodine, u Vašoj kolumni od petka 9.1.2009. pišete:” Izrael je od pustinje napravio plodnu zemlju...”, čime iznosite tvrdnju koja nije točna i nema podloge niti u činjenicama, a ponajmanje u dokazima. Usuprot Vašoj tvrdnji stoji činjenica da nijedan pokušaj pretvaranja pustinje u plodno tlo nije uspio, pa u tome nije uspio ni Izrael. Dokazi su pustinje u SAD-u, koje unatoč svih pokušaja, te pristupačne visoke tehnologije i brda novaca, ostaju pustinje. Dokaz su i dvojbeni libijski pokušaji i strahote neuspjeha u nekadašnjem SSSR-u. Naprotiv, opće je poznato da je Izrael još prije 50 godina protjerao Palestince u pustinju s njihove plodne zemlje uz rijeku Jordan i zauzeo tu plodnu dolinu, koja je po plodnosti slična ili gotovo istovjetna dolini rijeke Nil. Stoga se takva raskošna i obilata cjelogodišnja plodnost zemlje naziva Misir, što je sinonim za raskošnu plodnost. Jordanska dolina i prije okupacije davala je sva blaga plodova Mediterana, pa i nije bilo teško uz obilato financiranje SAD-a i Njemačke i njihove poljoprivredne tehnologije, proizvoditi više i pri tom ostvarivati prihod od zemlje, koju nota bene niste platili ni centa, već je oteli. Pri tome, da se najvažnije ne zaboravi, kreditorima-vjerovnicima Izrael nije bio dužan ni tada, kao ni sada, vratiti od uloženog niti centa. Vjerovniku SAD-u nije bilo potrebno vraćati kredit jer i nije davao svoj novac već arapski, pošto je sav platni promet od arapske nafte išao, i dan danas ide, preko američkih banaka. Apsurdno, paradoksalno, nažalost istinito, arapskim novcima financira se vojna mašinerije Izraela. Njemačka pak, zbog osjećaja krivnje za zločin prema Jevrejima, držeći pogrešno da će im stoga biti oprošteno, iskupljuje se financiranjem i antiarapskom propagandom te supstituira nekadašnju mržnju prema Židovima, mržnjom prema pripadnicima Islama. To je više nego evidentno i u ostaloj Evropi. Reagirao sam da opće poznate činjenice, skrivene dnevnom propagandom, budu otkrivene i dostupne. Siguran sam da su Vama, kao obrazovanoj, informiranoj i nadasve razložnoj osobi, činjenice koje sam naveo i dokazao poznate i vjerujem da Vam se citirana ocjena nesvjesno potkrala. Odbacujem svaku pomisao da bi pali pod utjecaj propagande ili da ste Bože ne daj, htjeli biti njen glas, pa Vas molim da Vaš komentar ni u dubokoj intimi ne bude, ukoliko ovo pročitate, da sam reagirao, jer da sam vjerom musliman. Takva reakcija bila bi Vaš i moj poraz. U Zagrebu, 12.1.2009. Mirsad Bakšić

J O U R N A L

OGLASI

BOŠNJAČKA NACIONALNA ZAJEDNICA HRVATSKE Ured: Ilica 54, 10000 ZAGREB tel: 48 19 377; fax: 48 48 201; e-mail: bnzh@zg.htnet.hr

ZNANSTVENI SKUP NA TEMU “ULOGA HUSEINA HUSAGE ČIŠIĆA U RAZVOJU I AFIRMACIJI IMENA BOŠNJAK I BOSNA I HERCEGOVINA – 130 GODINA OD ROĐENJA”
Znanstveni skup se održava u Zagrebu 21.03.2009. godine (subota) u prostorijama Bošnjačke nacionalne zajednice, Ilica 54, s početkom u 10 sati. Organizator skupa je Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju u suradnji s Vijećem bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, Kulturnim društvom Bošnjaka Hrvatske “Preporod” i Medžlisom Islamske zajednice Zagreb. Članovi Organizacijskog odbora su Dževad Jogunčić, dipl. ing. (predsjednik), Ekrem Bećirović, dipl. ing., mr. sc. Senad Nanić i Mirsad Srebreniković, dipl. iur. Sudionici skupa su prof. dr. Šaćir Filandra (“Bošnjaštvo u razdoblju opredjeljivanja inteligencije”), prof. dr. Esad Zgodić (“Čišićevo poimanje bošnjaštva i bosanske autonomije”), prof. dr. Senadin Lavić (“Kako misliti Bosnu na početku 21. stoljeća”), dr. sc. Adib Đozić, docent (“Bosna i Bošnjaci u spisateljskom opusu i političkoj praksi Husage Čišića”), dr. sc. Adnan Jahić, docent (“Husaga Čišić između ideala i stvarnosti”), dr. sc. Vedad Spahić, docent (“Literalizacija povijesti u historiografijskoj publicistici Husejna Husage Čišića” ) i prof. Enes Ratkušić (“Husejn Husaga Čišić, gradonačelnik Mostara i njegov doprinos državotvornosti Bosne i Hercegovine”). Voditelji zasjedanja su dr. sc. Fahrudin Novalić, prof. dr. sc. Sulejman Čamdžić, mr. sc. Alija Hodžić, prof. dr. sc. Džemal Pezerović i prof. dr. sc. Sead Berberović. Obrazloženje inicijative: Husein Husaga Čišić iz Mostara je jedan od najvećih bošnjačkih političara i intelektualaca koji je dao nemjerljiv doprinos ukupnoj historiji Bosne i Hercegovine. Radi se o čovjeku koji je zapamćen po tome što je u Titovoj Jugoslaviji prvi javno progovorio i postavio pitanje Bosne i Bošnjaka u SFRJ, tako što je na Trećem zasjedanju AVNOJA-a podnio amandman na Ustav tadašnje Jugoslavije i istupio protiv negiranja prava muslimanskog naroda na ime Bošnjak i Bosnu i Hercegovinu kao Republiku. Naime, iako je Bosna i Hercegovina po tadašnjem Ustavu ušla u sastav Jugoslovenske federacije, Husaga se oštro protivio tome što na grbu nove države, pored postojećih pet, nije unesena i šesta buktinja koja bi označavala Bošnjake kao šestu jugoslovensku naciju – pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca. Kako na tadašnjoj sjednici njegov prijedlog nije usvojen Čišić je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine i bio jedini poslanik koji je 1946. godine glasao protiv Ustava Jugoslavije. U svom dopisu Predsjedništvu Skupštine naroda Ustavotvorne skupštine od 18. januara 1946. godine Čišić sasvim jasno ističe nepravdu koja je nanešena Bošnjacima jer je po tadašnjem Bosna i Hercegovina po tadašnjem Usravu zasnovana na ravnopravnosti Hrvata i Srba, a bez spominjanja Bošnjaka kao konstitutivnog naroda. Husaga Čišić je već tada ukazao na srpski nacionalizam te se sukobio s Milovanom Đilasom. O kakvoj se ljudskoj veličini radi, govori i činjenica da su bili bezuspješni svi pokušaji da se Husein Husaga Čišić vrbuje i prikloni bilo kojoj struji koja bi dovela do toga da se njegovo mišljenje promijeni. Džafer-beg Kulenović, koji je u Pavelićevoj vladi bio “čovjek za muslimanska pitanja” pokušao ga je pridobiti, ali ga je Čišić otjerao iz svoje kuće, ne prihvativši njegove stavove. Takođe, general Ambrosi ga je uzalud 1942. godine pokušao prikloniti na stranu fašizma. Svim udarima, strujama i pokušajima Husein Husaga Čišić se oštro i hrabro suprostavljao. Veliki značaj Huseina Husaga Čišić imao je u svoje vrijeme, ali ideje koje je on tada protežirao jako se reflektiraju i danas. Husaga Čišić rođen je 15. decembra 1878. godine u Mostaru. U periodu austro-ugarske vlasti prišao je Pokretu za vjersko prosvjetnu autonomiju koji je pokrenuo Ali-efendija Džabić. Nakon toga je s nekolicinom prijatelja pokrenuo list “Musavat”, gdje je u svojim člancima oštro kritizirao austro-ugarsku vlast. Formirao je i stranku Muslimanska demokratska organizacija. Zbog svojih stavova i članaka koje je objavljivao često je bio hapšen, pritvoren i tri puta interniran, i to na Bivolje brdo kod Čapljine, u Bihać i u Arad. U toku svog radnog vijeka bio je predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, predsjednik općine Mostar, predsjednik Vakufskomearifskog sabora Muslimana u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji te član Trećeg zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Prošle godine navršilo se 130 godina od rođenja Huseina Husage Čišića. S obzirom da se radi o ličnosti koja je dala nemjerljiv doprinos historiji BiH, razvoju i afirmaciji prava muslimanskog naroda na ime Bošnjak, organizirali smo ovaj Znanstveni skup. Potpredsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju: Dževad Jogunčić, dipl. ing.

103

J O U R N A L

MURSELOV ŠEGISTAN Zašto je bolje zasaditi voćku nego osnovati bošnjačku udrugu

Bošnjak poslije kiše
Filip Mursel Begović
Bolje da sam sadio voćke nego da sam počeo pisati za “Journal”! Bolje da sam sadio cvijeće nego da sam imao posla s bošnjačkim udrugama – pomislih, nakon jednog druženja na bošnjačkom sijelu. Od toliko pruženih ruku od kojih se vlaži dlan i riječi, “trebalo bi, slažem se”, raznih sličnih javnih superlativa i hvala, a potajnih ogovaranja i zavisti, zamutilo mi se u glavi. Najgori su ti bošnjački samoproglašeni menadžeri i uspješni poduzetnici. Oni smatraju da je njihov dunjalučki uspjeh ujedno i uspjeh naše zajednice, da je njihova štedna knjižica naša osobna karta, a njihove vikendice po moru naša turistička razglednica. Zašto mnogi nameću da se njih treba poštovati, kada ja više cijenim našeg Bosanca koji je na crno, prekriven malterom, gradio tu vikendicu. Takvi će Vam, dragi moji, svojim rukama graditi džamije i ginuti u ratu, a ovi koje mi složno poštujemo zbrisat će u inozemstvo i osnovati Bošnjačku udrugu za mir. Koliko sam bio sretan dok sam kao student radio s dečkima kao vrtlar bez imalo veze s bošnjačkim institucijama. Radio sam to godinama, sadio travu, ruže, razno bilje, rezao živicu, obrezivao voćke, rušio drveće, kopao i gnojio zemlju, plijevio korov i činilo se nemogućim da bi život mogao biti išta drugo osim opranog bijelog rublja po baščama predgrađa, cvrčaka u ušima drveća, neukrotive divlje kruške, daha bosiljka i borovih iglica. Sada je drukčije, od kada sam postao angažirani manjinski novinar i urednik čini mi se kao da sam se nenamjerno getoizirao i za mene kao da više ne postoje glasovi ptica već samo jedna ptica koja mi kljucajući sugerira misli. A u glavi ništa ne odzvanja, osim mrtvog odjeka neba. Od svih teških fizičkih poslova koje sam radio najljepši mi je bio onaj vrtlarski. Znate li kako je lijepo navečer, kada legnete u krevet i kada vam ruke bride od ritmičnog udaranja motike, od tvrdih škara kojima ste obrezali jabuku? To je šerijat! Obrezati jabuku je kao dati zekjat. U prvi mah Vam se čini kao da je jadvrstan obrezivač voćaka, tzv. voćni berber. Na Krašiću je bilo lijepo, vlasnik nas je ostavio dva dana same, a babo i ja smo radili i razgovarali pritom o poeziji koja se neće nikada pretvoriti u vino, o vinu koje je slično ženama, o ženama koje su lošija metafora od vina i voćnim pupovina koji nisu ćuna, ali ih treba znalački obrezati da bi urodili bogatim plodom. Zatim je zadnjeg dana došao vlasnik sa ženom koja nas je pratila u stopu i ispitivala o našim čudnim imenima. Što se tiče imena babe Seada čini mi se da joj je sve bilo jasno, ali ja joj nisam nikako mogao pristajati uz nijedan nacionalni kalup. Uz to, vlasnik poliklinike je čitao Nedeljni Vjesnik i komentirajući zbivanja u Bosni, dobacivao babi neka čudna pitanja o porijeklu, identitetu, pa kako se Bosanac može snaći ili ne snaći među Zagrepčanima, pa tko je kome brat, je li u Jugoslaviji bilo bolje, pa otkud ste vi gospodine, pa na odgovor iz Zagreba, opet pitanje – “ali otkud ste vi?”. Babo je naglo pozelenio jer je osjetio da doktor ne priznaje ime Sead ako ono nije ujedno od nekud što nije Hrvatska. “Oprostite, ja sam Vam rođen u Zagrebu, pa ne bih znao na što ste pomislili” – cinično uzvrati babo. Doktora to nimalo ne omete te nastavi u sličnom tonu govoreći o problemu imena koje određuje čovjeka, htio on to ili ne. Da bi mu skrenuo pažnju na neke druge teme babo mu se pohvali da godinama piše za Vjesnik i da utorkom ima kolumnu “Pjesmozor” koja među rijetkima prati pjesničke knjige u Hrvatskoj te da posao vrtlara radi iz zezancije, a ustvari je hrvatski književnik. Doktor hladno odgovori da godinama čita Vjesnik, ali da nije išta slično primijetio, a kamoli čitao. Čekao sam da babo ispali kakav ironični komentar, ali prekine nas doktorova žena: “Mato, jel si videl kak je gospon Sead lepo obrezal voćke, tak ni oni tvoji u Duvnu nisu znali, a imali su plantažu breskvi”. A tako znači, gospon doktor je došao iz Duvna, oženio domaću hanumu s pedigreom i porodičnim grbom, lijepo se utoplio u zagrebačkoj ordinaciji, i sad

104

J O U R N A L

na voćka ostala nemilosrdno okljaštrena, ali kada proljeće grune baštama, kao što izlazeće sunce donosi sjajno crvenilo, vidjet ćete da obrezana voćka urodi bogatim plodom. To je prirodni fenomen kojim plod putuje Bogu. Sada je drukčije i liježem s mračnim mislima, povodim se za nekakvim suludim mislima da je posao koji radim neka vrsta misije, a Bošnjake i njihove podivljale grane teško je obrezati pa bili najbolji među baštovanima. Uz to i fizički sam propao. Nekad sam imao jake bicepse, a sada imam dva velika masna ekstremiteta koje drže otrovno pero u ruci. Nekad sam se hitro kretao, brže mislio i punim plućima disao, a moj uzdah mogao je biti poput slavuja koji uzlijeće s ramena. Međutim, nije ni vrtlarski posao bio oslobođen manjinskih problema. Kada ste manjina to se ogleda na svemu čime se bavite, ali barem ste anonimni i liježete mirni ne misleći na Muju, Hasu i Fatu kojima pišete vickaste pjesme o neuzvraćenoj ljubavi. Dakle, na Krašiću sam uređivao vrt i voćnjak jednog naočitog starijeg gospodina, vlasnika poliklinike za dječje bolesti. Pozvao sam i babu, s obzirom da sam znao da će uživati u fizičkoj relaksaciji i poslu koji voli, a iskreno trebao mi je i

MURSELOV ŠEGISTAN
mu Sead i Mursel obrezuju voćke i još im on broji rodoslovna zrnca. Pogledam tada moj i babin trodnevni rad i pomislim da su sve te voćke u stvari neka vrsta manjinskih Bošnjaka zasađena i obrezana na krašićkom proplanku te ostavljena vlasniku da ih bere i dijeli prijateljima i susjedima, jer ih ima toliko da ih nikako ne može pojesti. Jednom prilikom sam rušio stabla breze na Gornjem gradu. Bio je vlažni dan i kora drveta je bila skliska te nije bilo ugodno rušiti grane na 30 metara od zemlje koje su se opasno nadvile nad jednu stambenu zgradu. Sjećam se da sam od straha učio dove, ali nisam htio odustati jer mi je trebala lova, a naručitelj je posao uvjetovao baš tim granama preko koje su mu mravci, vrapci i pauci uskakali u sobu. Još je uz to zapuhao hladni proljetni vjetar te se drvo počelo opasno tresti. Dakle, ja sam učio dove, polako pilio granu, a predsjednik kućnog savjeta, primjetivši moju nesigurnost, lijepo me utješio – “Čuj mali, bar buš, kad siđeš dolje, prije neg od straha isprazniš maloga, he, he, poljubil travicu kak je papa poljubil svetu hrvatsku zemljicu kad je prvi put došel.” Odmah mi se zavrti u glavi uz bubnjanje crkvenih zvona i pjevanje posmrtnih psalma. Što sve čovjek neće čuti i kud se sve neće popeti za šesto kuna, a Srbi bi mogli na to slobodno dodati – mali se najeo otave! Po čitavoj Zagrebačkoj županiji možete vidjeti mojih ruku djelo. Ponosan sam na činjenicu da sam pomogao prirodi da diše, da se obnavlja. Jedan voćnjak u Podsusedu, jedan drvored u Malešnici, ruže na Bukovcu od kojih trepavice drhte, travnjak u Dubravi, bašča gospođe Trutanić na Remetincu koja ujedno peče fine buhtle, puzavac mladog para na Črnomercu koji očekuje dijete, te moji tragovi na suhom lišću koje sam ostavio u nadi da ću mlad zauvijek ostati neuništivi dio prirode i postati vidljiv Svemogućem. Neće li i dušu dočekati krošnje Božje milosti, razgranate u beskraj? Prolazite li kroz Gajnice možete na Perjavici primijetiti ogradu od lovorvišnje koju sam zasadio, miješajući crnicu s ilovačom, i zalijevao kao da čistim prašinu s djevojačkih snova. Na Borovju sam uređivao vrtove zgrada koje je Ministarstvo kulture i znanosti dodijelilo mladim znanstvenicima, asistentima i novacima po zagrebačkim fakultetima. Dok su se oni mahom pripremali za novu akademsku godinu i prepravljali nemušte studentske referate ja sam po kvartu drndao frezom Tomo Vinković i plijevio im zapuštene vrtove. Tada, na žarkom suncu ljeta na izmaku, ja sam se pobunio. Korio sam sebe mislima da mogu bolje, a zasigurno sam od većine njih i pametniji i pismeniji i znanstveniji. Nisu se udostojili ni ponuditi me kavicom, kao zahvalne bake po predgrađima čija djeca jure novac po firmama i nemaju vremena nacijepati starijima pet metara bagrema. A bagrem miriši pa miriši po mladosti i ljubavi. Još sam pritom na jednom zidu zgrade, blizu Zagrebačke džamije, ugledao veliki grafit na kojem piše: Allahu ekber! Vjerojatno ga je napisao neki mladac u pubertetu na povratku sa džume. Tada mi je prekipjelo i odlučio sam objaviti džihad teškom fizičkom radu i dokazati sebi da sam pametan jednako koliko sam i vrtlar. Tu sam se zahebo. Bolje da sam sadio voćke i obrađivao vrtove nego da sam počeo pisati i uređivati bošnjačke časopise. Bošnjačke mislene voćke, kao što rekoh, kada se obrezuju, daju ploda, ali vas kao i lažljivi političari uvjeravaju da na cilj stižu samo najuporniji, a svi ostali ostaju na pola puta. Pritom će vas uvjeriti da je biti intelektualac puno teže nego biti vrtlar, vozač autobusa ili metalurg. Uvjeren sam da je puno teže, delikatnije i intelektualnije zavariti dvije čelične ploče nego spojiti papir sa spajalicom kao što to rade bošnjački intelektualci u Hrvatskoj. Iako, svaki je posao vrijedan ako ga pošteno i dostojanstveno radite. Uvjeren sam da je saditi voćke po hrvatskim vrtovima za mene bilo bolje nego pisati doktorsku disertaciju o ugrožavanju ljudskih prava pripadnika nacionalnih manjina. Nitko mi nije kriv. Imao sam šansu živjeti normalnim životom. Ima toga još, pravih međukonfesionalnih vrtlarskih žurki, poput one kada sam s jednim Jehovinim svjedokom i Hare Krishnom sadio javore u dvorištu vile na Šestinama. To je ujedno bio moj posljednji vrtlarski posao. Marko je Jehovin svjedok, kao i njegovi roditelji, barem tako tvrdi, jer sam na pauzama vidio da pije loze i mota jointe pa mu baš i nisam povjerovao, a Krešo, duhovnog imena Govinda Das, kaže za sebe da je neka vrsta redovnika jer ima ženu, a puteni užici mu nisu bliski, malo jede, dobro radi i strogi je vegetarijanac, moli se neprekidno i potpuno je anacionalan. Teološka rasprava je bila neizbježna. Krishna je tvrdio da sve biljke imaju dušu, pa i onaj golemi javor kojega smo na jedvite jade ugurali u rupu na kosini. “Ako ima dušu, to ti sad dođe kao da transplantiraš nečiju dušu iz rasadnika u Dubravi u rupu u Šestinama. Kako je moguća ta transplantacija korijenja bez zemlje u kojoj je biljna duša rasla? Što je tu tijelo, a što duša, a što klorofil?” – pitao ga je Jehova. Krishna je šutio, kao i ja jer mi nije bilo jasno što ova dvojca trabunjaju, ali je ipak prošaptao da krikove drveća ne možemo čuti jer je to uhu nečujna frekvencija. Jehova je bio siguran da onog časa kada nastupi Sudnji dan i tipovi poput dobroćudnog Krishne iščupaju sve biljne duše te ih blago, uz jaukanje, presele u Šestine, Jehovini će svjedoci napokon moći obaviti obećano im postapokaliptično čišćenje nuklearnog otpada i smeća. To će činiti 250 godina, a zatim će nastupiti raj na Zemlji. Pokušao sam ih prekinuti i zainteresirati kur’anskim ajetom koji kaže: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete, a pripremite što i za duše svoje. I bojte se Allaha i znajte da ćete pred Njega stati.” Krishna je bio zbunjen ovom naoko čulnom vjerskom formulom, a Jehova je rekao da nije loše biti muslimanom. Objasnim im da je to metafora, a oni kao vrtlari bi prvi trebali znati koliko je teško uzgojiti biljku na njivi, zalijevati ju, plijeviti od korova, čuvati od nametnika i okopavati. Jehova je pokušao biti duhovit, bacajući razne lascivne aluzije na njive i plugove, ali meni nije bilo smiješno kao što i Krishni nije smiješno kada ste nepažljivi u sadnji javora koji ima dušu. Svatko se brine za svoju vrstu duše, pomislih tada. Kada smo zasadili drveće dugo smo zajednički gledali na šestinsku kosinu koja je od neugledne i zapuštene šikare, našim trudom, postala bujna bašča. “Eto ti dženneta”, rekoh, a Jehova doda da ovu kosinu neće trebati čistiti na Sudnji dan, a Krishna odjednom zaplače. “Što si sad postao neka baba” – primijetim iznenađen, ali on odlučno odbaci takvu pomisao. “Nisam plačljiva baba” – reče – “nego se plašim da će se javorova duša u slijedećem životu reinkarnirati kao musliman ili Jehovin svjedok.” Tada sam shvatio da vrtlarski posao zahtjeva filozofski stav, okrenuo se od njih dvojice i zagledao u nebo iznad Šestina te pomislih da je svakom, malo ispod kože, plavičasta linija horizonta sudbine – oštro iscrtana.

105

J O U R N A L

ZANIMLJIVOSTI George W. Bush: nakon bušizama i “ratova protiv terorizma” – cipele br. 44 za kraj mandata

Bye Bye Bush
George W. Bush, 43. američki predsjednik, ostat će upamćen u svijesti i povijesti čovječanstva po svojim “ratovima protiv terorizma” (Afganistan i Irak) i brojnim nebuloznim izjavama koje su dobile posebno ime – bušizmi. Kraj drugog predsjedničkog mandata obilježio je događaj iz Bagdada, nakon kojeg će se mnogi Busha juniora sjećati po cipelama i zavidnim refleksima, a ne samo po ratovima, koji su plašili i izjavama, koje su uveseljavale cijelu planetu. dijske slobode, Međunarodna federacija novinara (IFJ) i Reporteri bez granica. Aidan White, glavni tajnik IFJ-a navodi kako se akcije poput one koju je Al-Zaidi izveo ne mogu tolerirati. “No, nakon godina zastrašivanja, lošeg postupanja i neriješenih ubojstava koje su počinili američki vojnici, ne iznenađuje ljutnja i ogorčenje među novinarima”, navodi White. Pritvorenom i pretučenom Al-Zaidiju i dalje stižu poruke iz cijelog svijeta: od Huga Chaveza, koji ga je pozvao da se preseli u Venezuelu, potom ponude Halila Dulaimija, bivšeg Saddamova odvjetnika, da preuzme njegovu obranu, do poziva egipatskog poslovnog čovjeka da uzme ruku njegove 20-godišnje kćeri. Dobrotvorna udruga Ajše Gaddafi, kćeri libijskog predsjednika Moammara Gaddafija, dodijelila mu je medalju za hrabrost uz komentar da njegova akcija predstavlja “pobjedu za ljudska prava”. Osim toga, zbog svađanja oko njegova čina u iračkom parlamentu ostavku je dao predsjednik parlamenta Mahmud Al-Mashhadani. Ubrzo su cipele postale predmet dražbe diljem arapskog svijeta. Tako je bivši trener iračkog nacionalnog nogometnog tima, Adnan Hamad, ponudio 100.000 dolara za cipele, dok je jedan neimenovani građanin Saudijske Arabije procijenio kako one vrijede čak 10 milijuna dolara. Nažalost, aukciju je zaustavio irački istražni sudac koji je izjavio da su cipele uništene. Naime, irački i američki agenti zaduženi za sigurnost cipele su uništili pregledavajući ima li u njima eksploziva, a potom su ih odbacili.

“Atentat” na Busha u Bagdadu rekao kako je riječ o posve bizarnom incidentu i duhovito ga prokomentirao: “Nisam razumio što je momak rekao, no vidio sam samo kako leti njegova cipela. I ako želite baš sve znati - cipele su broj 44.” Zanimljivu izjavu je dala Laura Bush, američka prva dama. Napad cipelom na njenog supruga nije joj bio smiješan, ali ga je isto tako shvatila i kao znak da je njegova politika ipak zabilježila uspjeh. “To je bio fizički napad i mislim da se tako treba tretirati”, rekla je u intervjuu FOX televiziji i dodala: “Medutim, znam da kada bi Saddam Hussein bio tu, taj čovjek ne bi bio oslobođen. Najvjerojatnije bi bio pogubljen. Ma koliko neprijatan taj incident bio u mojim očima, on pokazuje kako Iračani sada osjećaju mnogo veću slobodu izražavanja.” U arapskoj kulturi bacanje cipela je znak velikog nepoštovanja. Mnogi ovaj akt nazivaju simboličnim, jer su Iračani bacali cipele i njima tukli po statui bivšega predsjednika Saddama Husseina u centru Bagdada nakon američke invazije. Sljedećeg dana se tisuće Iračana okupilo na trgovima od Basre do Bagdada tražeći oslobađanje novinara Al-Zaidija, koji je u zatvoru brutalno pretučen. Iračkom novinaru prijeti višegodišnja zatvorska kazna. Ovisno o tome što će mu se naposljetku staviti na teret – a navode se odredbe koje se odnose na uvredu, ali i odredbe koje se odnose na atentat na stranog državnika i na iračkog premijera – Al-Zaidi može dobiti od dvije do 15 godina zatvora. Istovremeno je skoro 100 najboljih bliskoistočnih odvjetnika izrazilo spremnost braniti “bacača cipela” na sudu. Al-Zaidijeva gesta izazvala je veliku pozornost, odobravanje i divljenje u arapskom svijetu. Na Facebooku se u njegove obožavatelje upisalo na desetine tisuća ljudi. Za oslobađanje od kaznenog progona i puštanje novog heroja arapskog svijeta na slobodu založile su se i Organizacija za me-

Odlični refleksi
Četvrti dolazak Busha u Bagdad nakon američke invazije na Irak dogodio se 14. prosinca 2008. godine. Prije toga u iračkom glavnom gradu bio je u studenom 2003., lipnju 2006. i rujnu 2007. godine. Nakon tajnog 11-satnog noćnog leta iz Washingtona, susreo se s iračkim premijerom Nuri AlMalikijem. Posjeta je uslijedila nakon potpisivanja sigurnosnog sporazuma između SAD-a i Iraka o povlačenju američkih snaga najkasnije do kraja 2011. godine, te je trebala imati svečani karakter. Na početku zajedničke konferencije za novinare, dva lidera su se rukovala u Al-Malikijevoj kancelariji, a onda se iz trećeg reda začuo uzvik: “Ovo ti je oproštajni poljubac, pseto!” Prema Bushu poletjele su, jedna za drugom, dvije cipele, koje je odlazeći američki predsjednik odličnim refleksom uspio izbjeći. Pritom ga je premijer Al-Maliki kolegijalno pokušao zaštititi rukom. Iračka služba sigurnosti brzo je reagirala i uspjela obuzdati “atentatora” – novinara Muntazera AlZaidija. Dok su ga pripadnici sigurnosnih službi udaljavali s konferencije, on je doviknuo Bushu: “Ti si odgovoran sa smrt tisuća Iračana!” Inače, 29-godišnji novinar je zaposlen u TV-stanici Al-Bagdadia, koja se emitira iz Kaira. Nakon događaja Bush junior je postao glavna zvijezda arapskih, ali i svjetskih časopisa i TV-stanica. Na svim je naslovnicama objavljena njegova fotografija kako uspješno izbjegava “projektile”, dok se snimak incidenta bezbroj puta ponavljao na brojnim satelitskim TV-stanicama. Ipak, i pored doživljene neugodnosti zadržao je dobro raspoloženje. Putujući sutradan avionom iz Bagdada za Kabul novinarima je

106

Udri Busha (i druge) cipelom
Najveću korist iz bagdadskog cipelaatentata na Busha mlađeg imala je tvornica “Baydan Shoes” iz Turske u kojoj su proizvedene trenutno najpopularnije cipele na svijetu. Nakon događaja o kojem su izvjestili svi svjetski mediji, tvornica je dobila tisuće narudžbi, te je bila primorana zaposliti još 100 radnika kako bi pokrila brojne zahtjeve klijenata. Do sada je naručeno 300.000 pari cipela, a u kompaniji smatraju kako će broj narudžbi rasti te planiraju pokretanje adekvatne marketinške kampanje. Model cipele kojim je gađan Bush dosad je bio poznat pod imenom “271”, međutim menadžment turske

J O U R N A L

ZANIMLJIVOSTI
tvornice odlučio je ovaj model cipele nazvati “Bye Bye Bush”. Nisu profitirali samo turski proizvođači cipela. Kao i uvijek, brzina kojom nastaju PC-igrice prema stvarnom životu je fantastična. Događaj u Bagdadu potaknuo je val osmišljavanja video igrica u kojima obuća postaje streljivo za napad na bivšeg američkog predsjednika. Na web adresi www.shockandawe.com, a što je parodija na na američku operaciju zračnih napada na Bagdad 2003. godine (shock and awe), igrači imaju 30 sekundi na raspolaganju za maksimalan broj pogodaka Busha cipelama. Igrače na akciju potiče zapovijed: “Cilj: udari cipelom predsjednika Busha! Napadni!”, a svaki pogodak nagrađuje se porukom pohvale. Druga igra http://bushbash.flashgressive. de/ sadrži i ploču na kojoj su oglašeni najbolji rezultati. Treća igra, “Bush’s Boot Camp” počinje audio snimkom Bushova govora u kojem kaže: “To oružje za masovno uništenje mora biti negdje.” Nije se sve završilo na igricama, a za novi način privlačenja kupaca pobrinuli su se Kinezi. Jedna trgovina za obuću u kineskom gradu Venzou odlučila je svojim mušterijama odobriti popust – ukoliko cipelom pogode sliku Georga W. Busha. Bushova figura je podeljena u zone od “A” do “D”, pa zavisno od polja koje kupac pogodi odobrava se popust od 20 do 50%. Ova akcija, propraćena sloganom “Pogodak za svjetsku slavu i dobru sudbinu”, postala je toliko popularna da su trgovci morali pozvati policiju da napravi red u gužvi koja je nastala. Tokom prvih 30 minuta promocije prodano je 64 para cipela i zarađeno 1.000 dolara, a nekoliko stotina pari obuće prodano je drugog dana akcije. “Bili smo inspirirani incidentom sa bacanjem cipele u Iraku i smatrali smo da će se naše mušterije malo zabaviti dok kupuju”, rekao je vlasnik kineske radnje. Nisu se dobro zabavljali samo kupci cipela i klinci za kompjuterima. I studenti su došli na svoje – cipelić moda je dobila novu, sveučilišnu dimenziju. Tako je izraelski veleposlanik Benny Dagan na poziv studenata gostovao na Sveučilištu u Stockholmu kako bi im održao predavanje o

predstojećim izraelskim izborima. Tokom predavanja netko je od prisutnih (inače, miroljubivih) Šveđana bacio cipelu prema veleposlaniku. Nakon nemilog događaja Udruga stockholmskih studenata za vanjsku politiku objavila je na svojim internetskim stranicama priopćenje u kojem žali zbog izgreda. “Nasilje, bez sumnje, nikad nije rješenje”, stoji u priopćenju (zanimljivo i vrlo poučno za izraelskog veleposlanika). Unatoč videosnimci, objavljenoj na internetskoj stranici, nije moguće vidjeti počinitelja. Jedino je vidljivo da je prema veleposlaniku u jednom trenutku “poletjelo” više različitih predmeta. I engleski studenti su počeli gubiti živce. Tako je student inspiriran iračkim novinarom cipelom gađao kineskog premijera Wena Jiabaoa dok je držao govor o globalnoj ekonomiji na engleskom Sveučilištu Cambridge. Cipela je pala na pozornicu, oko metar od Wena. Prosvjednika su odmah ščepali pripadnici snaga sigurnosti, a dok su ga vodili iz prostorije viknuo je: “Kako se Sveučilište može prostituirati pozivajući ovakvog diktatora?” Mediji prenose da je kineski premijer nekoliko trenutaka oklijevao, a zatim nastavio govor. Treba naglasiti da je nedvojbeno utvrđeno da u oba slučaja atentatori nisu bili muslimanski fundamentalisti oko pojasa naoružani ubojitim cipelama različitih boja.

Zadnja vijest stiže iz Talina, gdje su sa smijehom primili vijest da je lažna informacija, objavljena u jednom estonskom časopisu o zabrani nošenja cipela na konferencijama za tisak u Estoniji, s najvećom ozbiljnošću prenesena u ruskim medijima. “Izgleda da živimo u vrijeme u kome su ljudi izgubili smisao za humor”, komentirao je ovaj događaj časopis “Esty Eypress” koji je početkom 2009. godine objavio lažnu vijest. U lažnoj informaciji, objavljenoj u humorističkoj rubrici, časopis je izvijestio o zabrani nošenja cipela na konferencijama za tisak u Estoniji. Kako je bilo navedeno, zabrana je trebala stupiti na snagu 1. veljače 2009. godine, kako bi se izbjegli incidenti, poput onog koji se sredinom prosinca 2008. dogodio u Bagdadu. Vijest je poslije toga s najvećom ozbiljnošću objavljena na poznatom ruskom portalu lenta.ru, a potom i u drugim ruskim medijima. Da bi sve bilo uvjerljivije, estonski časopis je citirao i jednog lažnog stručnjaka estonske vlade koji je izjavio da bi novinari na tiskovnim konferencijama morali biti bosi, ali da će im biti dozvoljeno nositi čarape u slučaju niskih temperatura. Nakon svega, “Preporodov Journal” se sa sjetom i tugom oprašta od našeg ljubimca – Georga W. Busha. Đuro, Đorđe, George, El-Presidente, care i legendo – već nam nedostaješ! Ismet Isaković

107

J O U R N A L

BAŠČARŠIJA U SARAJEVU

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->