P. 1
Etika i društvo - Mustafa Spahić

Etika i društvo - Mustafa Spahić

|Views: 3,016|Likes:
Published by Bosnamuslim-media
Knjiga Mustafe Spahića Etika i društvo već svojim naslovom upućuje u sadržaj knjige, ali i u njen koncept kao i u autorov osnovni pristup etičkim pitanjima i nekim važnim društvenim problemima. Naime, u knjizi se ne razmatra, naprimjer, položaj etičke nauke u društvu ili odnos društva prema etičkim studijama, kako bi se, prema samom naslovu, moglo očekivati.
Ipak, naslov 'pokriva' sadržaj knjige i naznačava ono najznačajnije u autorovom konceptu. O čemu je riječ? Za Mustafu Spahića moralna pitanja, moralne teme, moralne vrijednosti, moralne vrline, moralni poroci, moralni ideali su u stanovitom značenju i stanovitoj mjeri društvena pitanja, teme, vrijednosti, vrline, poroci i ideali, sjedne strane. A s druge strane, duhovnu osnovu, snagu, slabosti, uspone, padove, izazove i mogućnosti nekog društva autor primarno vidi u prostoru slobode, vjere, morala i kulture.
A to onda dalje znači da je u ovoj knjizi njen autor Mustafa Spahić doveo u odnos, po mome mišljenju, na čvrstim osnovama, etički i sociološki diskurs. Staviše, u knjizi se često događa: tako gdje govori o etičkim pitanjima autor je u društvu, ili obrnuto, tamo gdje govori o društvenim temama i problemima, autor je na području etike, zapravo, moralanih kategorija kao što su sloboda, ličnost, odgovornost, vjera, vrijednosti, i dobročinstvo i td. U skladu s takvom osnovnom orjentacijom autor je knjigu podijelio u dvije osnovne cjeline.
U prvom dijelu knjige autor izlaze neku vrstu uvoda u etičku nauku, naznačavajući najvažnije etičke pravce, osnovne etičke pojmove kako su koncipirani u preovladujućim etičkim teorijama, u Kur'anu u islamskoj etičkoj misli: dobro i zlo, nijjet/namjera, sloboda volje i savjest, moralna norma i moralni sud, zabrana i gijeh, obaveza ili dužnost, te odnos etike i nauke. Iaoko je ovaj prvi dio knjige više teorijske, stručne naravi, autor ipak nije zapao u apstrakcije i suhoparno izlaganje teorijskih i historijskih aspekata moralnih pitanja. I u ovom prvom dijelu knjige zapravo možemo čitati islamsku poruku koncipiranu etički.
U drugom dijelu knjige u jedanaest tekstova autor se, još više na svom terenu, bavi društvenim problelima kao što su samoubistvo, nasilje, teror, kleveta, primitivizam, psovka, lažna zakletva, kocka, hazardne igre, gatanje, alkohol, droga, odjevanje, prostitucija. Kroz historijsku i komparativnu etičku i sociološku analizu spomenutih problema, s značajnim uvidima u najrazličitiju literaturu, se često, lucidnim zapažanjima različitih fenomena i odnosa u našem bosanskohercegovačkom društvu, autor ukazuje na odgovore u perspektivi islamskog učenje, moralnih i kulturnih sadržaja vjere. Tesktovi u ovom dijelu knjige su sociologija, historija, antropologija, socijalna psihologija, kulturna antropologija, tefsir, etika.
I to knjigu Mustafe Spahića Etika i društvo čini posebno zanimljivom, sadržajnom i značajnom za naše imame, vjeroučitelje, studente društvenih nauka, islamskih nauka, socijalne radnike i sve one koji se na ovaj ili onaj način bave političkim, moralnim, pravnim i drugim aspektima naših društvenih izazova.

Dževad HODŽIĆ
Knjiga Mustafe Spahića Etika i društvo već svojim naslovom upućuje u sadržaj knjige, ali i u njen koncept kao i u autorov osnovni pristup etičkim pitanjima i nekim važnim društvenim problemima. Naime, u knjizi se ne razmatra, naprimjer, položaj etičke nauke u društvu ili odnos društva prema etičkim studijama, kako bi se, prema samom naslovu, moglo očekivati.
Ipak, naslov 'pokriva' sadržaj knjige i naznačava ono najznačajnije u autorovom konceptu. O čemu je riječ? Za Mustafu Spahića moralna pitanja, moralne teme, moralne vrijednosti, moralne vrline, moralni poroci, moralni ideali su u stanovitom značenju i stanovitoj mjeri društvena pitanja, teme, vrijednosti, vrline, poroci i ideali, sjedne strane. A s druge strane, duhovnu osnovu, snagu, slabosti, uspone, padove, izazove i mogućnosti nekog društva autor primarno vidi u prostoru slobode, vjere, morala i kulture.
A to onda dalje znači da je u ovoj knjizi njen autor Mustafa Spahić doveo u odnos, po mome mišljenju, na čvrstim osnovama, etički i sociološki diskurs. Staviše, u knjizi se često događa: tako gdje govori o etičkim pitanjima autor je u društvu, ili obrnuto, tamo gdje govori o društvenim temama i problemima, autor je na području etike, zapravo, moralanih kategorija kao što su sloboda, ličnost, odgovornost, vjera, vrijednosti, i dobročinstvo i td. U skladu s takvom osnovnom orjentacijom autor je knjigu podijelio u dvije osnovne cjeline.
U prvom dijelu knjige autor izlaze neku vrstu uvoda u etičku nauku, naznačavajući najvažnije etičke pravce, osnovne etičke pojmove kako su koncipirani u preovladujućim etičkim teorijama, u Kur'anu u islamskoj etičkoj misli: dobro i zlo, nijjet/namjera, sloboda volje i savjest, moralna norma i moralni sud, zabrana i gijeh, obaveza ili dužnost, te odnos etike i nauke. Iaoko je ovaj prvi dio knjige više teorijske, stručne naravi, autor ipak nije zapao u apstrakcije i suhoparno izlaganje teorijskih i historijskih aspekata moralnih pitanja. I u ovom prvom dijelu knjige zapravo možemo čitati islamsku poruku koncipiranu etički.
U drugom dijelu knjige u jedanaest tekstova autor se, još više na svom terenu, bavi društvenim problelima kao što su samoubistvo, nasilje, teror, kleveta, primitivizam, psovka, lažna zakletva, kocka, hazardne igre, gatanje, alkohol, droga, odjevanje, prostitucija. Kroz historijsku i komparativnu etičku i sociološku analizu spomenutih problema, s značajnim uvidima u najrazličitiju literaturu, se često, lucidnim zapažanjima različitih fenomena i odnosa u našem bosanskohercegovačkom društvu, autor ukazuje na odgovore u perspektivi islamskog učenje, moralnih i kulturnih sadržaja vjere. Tesktovi u ovom dijelu knjige su sociologija, historija, antropologija, socijalna psihologija, kulturna antropologija, tefsir, etika.
I to knjigu Mustafe Spahića Etika i društvo čini posebno zanimljivom, sadržajnom i značajnom za naše imame, vjeroučitelje, studente društvenih nauka, islamskih nauka, socijalne radnike i sve one koji se na ovaj ili onaj način bave političkim, moralnim, pravnim i drugim aspektima naših društvenih izazova.

Dževad HODŽIĆ

More info:

Published by: Bosnamuslim-media on Jan 14, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

04/04/2013

pdf

text

original

Sections

Mustafa Spahić

ETIKA I DRUŠTVO

Bemust
Sarajevo, 2006
1

SADRŽAJ
SADRŽAJ ............................................................................................................................................................... 2 1. ŠTA JE ETIKA? ................................................................................................................................................. 5 1.1. Definicija Etike ............................................................................................................................................. 6 1.2. O izvoru, korijenu i porijeklu morala ........................................................................................................... 7 1.3. Etička učenja prema cilju ljudskih postupaka ............................................................................................. 8 1.4. O odgoju ..................................................................................................................................................... 13 2. DOBRO I ZLO ................................................................................................................................................. 16 2.1. Dobro i korisno djelo .................................................................................................................................. 18 2.2. Nazivi za Dobro u Kur'anu ......................................................................................................................... 21 2.3. Šta se postiže činjenjem dobra - Birra? ...................................................................................................... 26 3. NIJJET - NAMJERA ........................................................................................................................................ 28 4. SLOBODA VOLJE I SAVJEST ...................................................................................................................... 34 4.1. Vjera i Sloboda preduvjeti svega što je moralno i što valja ....................................................................... 36 4.2. Sloboda bez Vjere i Vjera bez Slobode ...................................................................................................... 40 4.3. Savjest ......................................................................................................................................................... 43 5. MORALNA NORMA I MORALNI SUD ....................................................................................................... 49 5.1. Hijerarhija i vrste normi ............................................................................................................................. 55 5.2. Moralni sud ................................................................................................................................................. 62 6. ZABRANA I GRIJEH ...................................................................................................................................... 69 6.1. Grijeh .......................................................................................................................................................... 81 6.2. Definicija i posljedica Grijeha .................................................................................................................... 86 6.3. Klasifikacija, sistematizacija i vrsta grijeha ............................................................................................... 91 7. OBAVEZA ILI DUŽNOST.............................................................................................................................. 97 8. ETIKA I NAUKA ........................................................................................................................................... 106 8.1. Etika propisuje, nauka opisuje život ......................................................................................................... 109 8.2. Pozicija Nauke u Islamu ........................................................................................................................... 110 9. DRUŠTVO I SAMOUBISTVO ..................................................................................................................... 115 9.1. Situacija u Bosni i Hercegovini ................................................................................................................ 126 10. DRUŠTVO, NASILJE I TEROR ................................................................................................................. 129 11. STRATEGIJA ODBRANE OD POTVORE I KLEVETE U ISLAMU ....................................................... 147 11.1. Metodologija i tehnologija šejtanske potvore i propagande ................................................................... 149
2

11.2. Potvora, objeda i kleveta neumitno sustiže muslimane svijeta .............................................................. 156 11.3. Kako reagirati i ponašati se na potvoru i klevetu ................................................................................... 159 11.4. Zaključak ................................................................................................................................................ 165 12. DRUŠTVO, PRIMITIVIZAM I PSOVKA .................................................................................................. 167 13. DRUŠTVO, ZAKLETVA I LAŽNA ZAKLETVA ..................................................................................... 172 14. DRUŠTVO, KOCKA, HAZARDNE IGRE - MEJSIR; PRAZNOVJERJE I GATANJE .......................... 177 14.1. Praznovjerje i gatanje ............................................................................................................................. 181 15. DRUŠTVO I ALKOHOL ............................................................................................................................. 189 15.1. Strategija zabrane alkohola u Islamu ...................................................................................................... 194 15.2. Definicija i suština alkohola ................................................................................................................... 198 15.3. Zabrana alkohola u Islamu ..................................................................................................................... 199 15.4. Zabrana svake aktivnosti i puta do alkohola .......................................................................................... 204 15.5. Posljedice uzimanja alkohola ................................................................................................................. 205 15.6. Relativizacija alkohola ........................................................................................................................... 205 15.7. Dva pristupa zabrani alkohola ................................................................................................................ 206 15.8. Zaključak ................................................................................................................................................ 207 16. DRUŠTVO I DROGA .................................................................................................................................. 208 16.1. Gradovi središta droge ............................................................................................................................ 210 16.2. Šta je droga ............................................................................................................................................. 213 16.3. Gdje se najlakše može doći do droge ..................................................................................................... 218 16.4. Ko su dileri ............................................................................................................................................. 219 16.5. Ima li religija i društvo odgovor na fenomen i pošast droge .................................................................. 221 17. DRUŠTVO I RAZOTKRIVANJE TIJELA ................................................................................................. 230 17.1. Zaborav Allaha i odjeća ne idu zajedno ................................................................................................. 234 17.2. Zaborav Allaha i golotinja tijela sa Džennetom ne idu zajedno ............................................................. 236 17.3. Odjeća i Benû Ādem i Ādemovi potomci .............................................................................................. 238 17.4. Značaj i uloga odjeće za Ademove potomke .......................................................................................... 245 17.5. Relacija i razlika između insana i hajvana.............................................................................................. 250 17.6. Suprotnosti i nepomirljivosti na relaciji Šejtan - Insan .......................................................................... 255 18. DRUŠTVO I PROSTITUCIJA ..................................................................................................................... 259 18.1. Sva stvorenja stvorena u parovima a brak je samo odlika čovjeka ........................................................ 260 18.2. Šejtanov udar na brak i život .................................................................................................................. 262 18.3. Šta se brakom dobiva a šta se prostitucijom nepovratno gubi ................................................................ 267 18.4. Odgovor i lijek na izazov prostitucije..................................................................................................... 275
3

18.5. Zaključak ................................................................................................................................................ 282 19. DRUŠTVO I FUDBAL ................................................................................................................................ 287 19.1. Homo ludens ........................................................................................................................................... 292 19.2. Fudbal kao fenomen sportske igre .......................................................................................................... 296 19.3. Historija svjetskih fudbalskih prvenstava ............................................................................................... 301 19.4. Zaključak ................................................................................................................................................ 309 RJEČNIK OSNOVNIH TERMINA I POJMOVA ............................................................................................. 311 RECENZIJA - 1 .................................................................................................................................................. 366 RECENZIJA - 2 .................................................................................................................................................. 368 BILJEŠKA O AUTORU..................................................................................................................................... 370

4

1. ŠTA JE ETIKA?
U današnjem vremenu to je čudno i nužno pitanje. Pogotovo za mlade uzraste i uz internet odrasle generacije. Sa stajališta religije etika i moral su sastavni i nerazdvojni dio svake religije. Prvi učinak i rezultat religije jeste etika. Prema vjernicima svake religije nema žive i praktične etike bez Objave - Revelacije. Etika je zapravo ostvarena i praktična religija. Kao što istinite religije nema bez morala tako ni društvenog i javnog morala nema bez religije. Ono što su obredi naspram Boga to je Etika, po Božijem određenju, naspram ljudi. Religija je u odnosu na ljude bez morala mrtva, a u odnosu na Boga bez vjerovanja u Njega, također, je mrtva. Moral je preko Objave, Furkana, Ruha i savjesti u čovjeku, a nije preko osjetila, iskustva, razuma i uma izveden iz čovjeka: “Ima moralnih ateista, ali nema moralnog ateizma. Ali i ova moralnost nereligioznog čovjeka ima izvor u religiji, ali u jednoj ranijoj minuloj religiji, koje čovjek nije svjestan, ali koja nastavlja da utječe i zrači na stotine načina iz čitavog okruženja, porodice, književnosti, filma, arhitekture. I tamo gdje je sunce potpuno zašlo, sva toplina kojom još uvijek zrači noć potiče od sunca. Toplina je još uvijek u prostoriji iako se vatra na ognjištu ugasila. Kao što je ugalj “sunce u podrumu,” tako je i moral minula religija, način ponašanja koji proizilazi iz vizije svijeta koji dugujemo religiji. Samo potpunim uništenjem ili eliminisanjem duhovnog naslijeđa minulih vijekova bilo bi moguće ostvariti psihološke uvjete za ateističko vaspitanje generacije.”1 U svakom ateističkom društvu, ukoliko bi bilo moguće u čistom obliku, živjeli bi nemoralni ljudi i moralni pojedinci, a u svakoj religijskoj zajednici žive moralni ljudi i nemoralni idioti pojedinci. To je tako i zato jer moral se može, dakle, trajno zasnivati samo na religiji, ali moral i religija nisu (automatski) jedno. “Moral kao princip ne postoji bez religije. Moral kao praksa, kao pojedinačni slučaj ponašanja, ne zavisi neposredno od religioznosti. Ono što ih veže, to je zajednički argument: Drugi viši svijet. Po tome što je Drugi taj svijet je religiozni svijet, po tome što je viši, taj svijet je moralni svijet.“2 Lahko je odgovoriti zašto griješe ateisti, politeisti, nihilisti, materijalisti i hedonisti. Upravo zato što su ateisti, politeisti, nihilisti, materijalisti i hedonisti. Ali zašto griješe religiozni ljudi. To pitanje mučilo je i Platona. Vjernici najviše griješe kada nisu uvjereni u povratak Bogu, kada sumnjaju u Onaj Viši svijet, kada zaborave u odgovornost i polaganje računa pred Bogom, kada ne obraćaju pažnju na Božiju nagradu i kaznu, kada nisu sigurni da je Bog izvor nafake i opskrbe ili kada se ne mire sa njom pa hoće da je sami sebi, po bilo koju cijenu i na bilo koji način, uvećaju. Ukratko, bez vjere u Boga, bez vjere u Onaj Viši svijet, bez vjere u povratak Bogu i polaganja računa pred Njim, uvjerenja u Njegovu nagradu i kaznu i potpunog uvjerenja da je On izvor nafake i opskrbe, moral je mrtav i vještački. “Upravo u tome što moralni fenomen iako je činjenica stvarnog ljudskog života ne može biti racionalno objašenjenje, nalazi se prvi i možda jedini praktični dokaz religije. Jer, moralno ponašanje je ili
1 2

Alija Izetbegović. Islam između Istoka i Zapada, str. 140 i 141 Alija Izetbegović, Islam između Istoka i Zapada, str. 128 5

bezumlje, ili ima smisla jer Bog postoji. Mi moramo ili odbaciti Moral kao hrpu predrasuda ili u jednačinu uvrstiti jednu veličinu neprirodnog, nevremenitog. neracionalnog reda, veličnu koju bi mogli nazvati “znamenkom vječnosti.” “Samo pod uvjetom da je život vječan i da čovjek ne umire, dakle, pod uvjetom da Bog postoji, a s Njim i jedan svijet različit od prirodnog, ima smisla, moralno ponašanje čovjeka bez. obzira da li se ono sastoji u žrtvovanju nekog malog interesa ili života.“3

1.1. Definicija Etike

Etika potječe od grčke riječi ethos i latinske riječi mos, moris, moralis što prvobitno znače naviku, običaj, uobičajenu radnju ili vladanje. U Islamu se etika kaže hulukun jednina i ahlakun množina. “Zaista, ti si Muhammede najljepšeg morala (huluka). I ti ćeš vidjeti, a i oni će vidjeti, ko je od vas lud. Gospodar tvoj dobro zna onoga koji je s puta Njegova skrenuo i On dobro zna one koji su na Pravom putu. Zato ne slušaj one koji neće da vjeruju, oni bi jedva dočekali da ti popustiš, pa bi i oni popustili.”4 I poslanik Islama, Muhammed a.s., svoju vjerovjesničku i poslaničku misiju među ljudima definira i svodi na upotpunjavanje i kompletiranje morala. “Innema buistu liutemmime mekarimel-ahlaki” - “Poslan sam od Boga da upotpunim i usavršim lijep moral.“5 Etika je teorijsko-spoznajna disciplina unutar religije i filozofije, koja ispituje i istražuje: a) porijeklo, korijen, nastanak i razvoj morala, b) vrši klasifikaciju i sistematizaciju moralno-etičkih kategorija, c) uspostavlja kriterije i mjerila za vrednovanje moralnih čina i postupaka, d) ispituje i provjerava ciljeve i smisao moralnih htijenja i nakana, e) i konačno, postavlja fundamentalno pitanje o izvoru, korijenu i zasnovanosti morala uopće. U objavljenoj religiji izvor morala je Bog preko Objave i poslaničko-vjerovjesničke prakse: “Kada poslanici i vjerovjesnici ne bi bili uzori ljudima u stvarima vjere i etike čovječanstvo bi izgubilo svaku nadu,” kaže mudrac, a u neobjavljenim religijama i raznim teorijskim učenjima i nazorima izvor morala je neko drugi osim Boga, ukoliko je taj i takav moral uopće moguć. Osnovno značenje morala u odnosu na čovjeka i ljude jeste da se njime označe svi moralni i vrijednosni sadržaji kod čovjeka i ljudi. Moral se zato i upotrebljava i u vrijednosnom smislu da označi pozitivne i dobre osobine i vrline čovjeka.
Alija Izetbegović, Moral i religija, Takvim 1399./1799. Sarajevo Ku’ran (El-Kalem, 4-9) 5 Jakub Memić (Izbor Poslanikovih Hadisa, Hadis 566)
3 4

6

1.2. O izvoru, korijenu i porijeklu morala

Tri su suštinske razlike među etičkim učenjima: a) o izvoru i porijeklu morala, b) o sadržaju i definiciji dobra i c) o krajnjem cilju, svrsi, smislu ili teleolosu života, ljudskih djela, postupaka i ponašanja. Prema izvorištu, porijeklu ili korijenu morala sva etička učenja i teorije dijele se na: a) heteronomnu etiku i b) autonomnu etiku Heteronomno etičko stajalište je ono etičko učenje i nazor prema kome je izvor morala kao i religije izvan čovjeka u Božijoj Objavi i poslaničko-vjerovjesničkoj praksi. U religiji je Mjera, Sudac, Izvor i Utok svega jedino Bog: “On (Allah) je Prvi i Posljednji i Pojavni i Nevidljivi. On je Sveznajući.”6 Sve religije vjeruju i naučavaju čovjeka i ljude daje Bog Izvor Apsolutne Istine - Vjere, Apsolutne volje - Vjerozakona, Apsolutnih vrijednosti - Etike; da je On Jedini i Apsolutni Stvoritelj svih svjetova. Zato sve religije daju i određene propise o životu i učenje o dobru i zlu, vjerski moral, učeći da moralna načela, vrijednosti, imperativi, principi, pravne regule i norme potječu od Svemogućeg i Sveznajućeg Boga. Te vrijednosti, principe, načela i norme one učvršćuju i uozbiljuju učenjem i vjerovanjem u zagrobni, onostrani život, vjerovanjem o nagradi i kazni (Džennet i Džehennem ili Raj i Pakao), u susretu sa Bogom i odgovornosti pred Njim i vjerovanjem da je njihov izvor Bog. Heteronomna etika je objavljena etika i njene vrijednosti, principi, načela i sudovi su apriorni tj. nadnaravni, nadiskustveni, nadosjetilni, transcedentalni i kao takvi prethode ljudskim osjetilima, iskustvu, umu, razumu, svijesti i pameti. To su istine i vrijednosti od Boga darovane ljudima. Autonomna etika je svako etičko učenje (neprisutno u bilo kojoj religiji) gdje se izvor, porijeklo i korijen morala traži u samom čovjeku, što zastupaju ateisti, materijalisti, sekularisti, nihilisti i svi oni koji ne vjeruju da je Bog Stvoritelj svega i Izvor svih vrijednosti. Prema zastupnicima autonomne teorije i nazora samo čovjek je mjera svih stvari postojećih koje jesu da jesu i nepostojećih koje nisu da nisu. Sva autonomna etička učenja su neobjavljena i njihovi sudovi, načela, principi i vrijednosti su aposteriorni ili naknadno životnim iskustvom, sviješću i pameću stečeni principi, načela, sudovi. Zato su oni kao takvi po usudu porijekla relativni, prolazni i za ljude, u biti, beznačajni. U okviru autonomnih etičkih pravaca i orijentacija, ovisno od toga da li se najviši značaj i uloga u okviru moralnog života i spoznaje unutar čovjeka, pridaju umu i razumu ili emocijama ili volji u čovjeka, ili osjetilima
6

Ku’ran (EL-Hadid, 3) 7

i iskustvu postoji: racionalisitička, emotivistička, voluntaristička i empiristička etička teorija. Racionalistička etička teorija je ono učenje i nazor koje um i razum stavlja na prvo mjesto kako u nauci i životu tako i moralnoj spoznaji. Voluntaristička teorija je ono učenje i nazor koje u svemu na prvo mjesto stavlja ulogu i značaj ljudske volje. Emotivistička etika je ono učenje i nazor koje presudan značaj pridaje emocijama i osjećajima ljudi ne samo kad je ljubav u pitanju nego i sveukupni pa i moralni život. Empiristička etika je ono učenje i nazor koje najveću ulogu i značaj u ljudskom životu pa i moralnoj sferi pridaje iskustvu i ljudskim osjetilima. Što se tiče islamske heteronomne, objavljene etike sa apriornim sudovima koja počiva na dva osnovna izvora Islama: Kur'anu i Hadisu, ona ravnomjeran značaj pridaje i umu i razumu i ljudskoj volji i emocijama i empiriji odnosno osjetilima. U tom smislu uvjetno i relativno kazano ona je i racionalna i emocionalna i voluntaristička i empiristička. Dakle, islamska etika, na temelju Kurana i Hadisa, skoro u podjednakoj mjeri, radi se samo o životnoj dobi onih koji su u odgojnom procesu, naglašava važnost i osjetila i razuma i volje i emocija u moralnom odgoju i oblikovanju čovjeka. Neki islamski filozofi skloni više racionalizmu i umu, nisu, pod utjecajem grčke filozofije (El-Kindi, El-Maverdi, Et-Tusi, Ed-Davani, Er-Razi) u prvi plan su, opet na izvorima Islama, stavljali razum i um u odgoju i formiranju čovjeka. Sufijski pisci i mudraci poput Gazalija, Muhasibija i Džunejda Bagdadija isticali su važnost volje, emocija i osjetila za vjeru i moral. Ne može se negirati i poricati uloga straha, ljubavi, mržnje, nade, sebičnosti i altruizma u moralnom životu.

1.3. Etička učenja prema cilju ljudskih postupaka

Prema cilju ili teleolosu ljudskih postupaka i ponašanja etička učenja uobičajeno se dijele na hedonistička, utilitarna, eudajmonistička i perfekcionistička. Kur'an iznosi i svjedoči istinu da ljudi različito reagiraju i da se različito odnose prema Allahovim blagodatima “Kada podarimo blagodat čovjeku, on se okrene i udalji, a očajava kada ga zlo zadesi. Reci: svako po svome nahođenju postupa i radi, a Gospodar vaš dobro zna koje taj što je na Pravoj stazi.”7 1) Hedonistička etika je ono učenje i onaj nazor i pravac unutar etike prema kojoj je tjelesni, fizički, biološki užitak, zadovoljstvo, strast, požuda, tjelesni nagoni i potrebe krajnji cilj i najviše dobro. Takvo etičke učenje zagovara i promiče slijeđenje strasti, slijepih instikata, požuda, nekontroliranih nagona i tjelesnog
7

Ku’ran (El-Isra, 83 i 84) 8

uživanja i iživiljavanja: “Vidje li onoga što je strast za boga svoga uzeo i koga je Allah, znajući ga, pustio na stranputicu, te mu na sluh i srce pečat utisnuo, na vid mu stavio koprenu? Ko će mu takvom osim Allaha dati Uputu? Zašto ne uzmete pouku?! Oni kažu: To je samo život zemni - umiremo i živimo, i jedino će nas vrijeme uništiti! Oni o tome ništa ne znaju, oni samo pretpostaljaju.”8 “Vidje li ti onoga što vlastitu strast uze za boga sebi?! Zar ćeš takvome čuvar i zaštitinik biti. Zar misliš da čuju ili shvaćaju u većini?! Baš kao stoka su oni! Da oni su još dalje stranputicom otišli!”9 Kada čovjekom i ljudima ovladaju strasti i kada se ljudi u njih zakuju strasti blokiraju sva njihova osjetila i izvode ih iz percepcije svijeta i života u projekciju, fikciju, fatamorganu, fantaziju, bolesnu maštu i lažnu konstrukciju života. To je izvana, a iznutra strasti umrtvljuju i ubijaju srca i pustoše i pogane duše ljudi. Porobljeni izvana i umrtvljeni iznutra ljudi gube rezone, osjećaje, kriterije i sudove za pravdu i poštenje i osnovne ljudske relacije. “Davude, Mi smo te povjerenikom - halifom na Zemlji učinili; stoga sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću jer će te ona s Allahovog Puta zavesti. Zaista, onima koji se zavode s Allahovog Puta pripada kazna žestoka, jer na Dan obračuna i svođenja računa zaboravljaju! Mi nismo uzalud stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih. Tako misle nevjernici, a teško nevjernicima kad budu u vatri!”10 “Tražio sam znanje za vođstvo, duboko razmišljajući i dugo razmatrajući. Tada mi je postalo jasno iz Božije knjige i Poslanikove prakse i saglasnosti vjernika da ovisnost o požudi zasljepljuje čovjeka i onemogućuje ga da ostvari Pravi put, te ga udaljava od istine,”11 bilježi Haris Muhasibi. Kada čovjek postane rob strasti one ga svode na animalno biće ili životinju: “Pusti neka samo jedu, žderu, piju i uživaju u strastima, i neka ih zavara nada i iluzija, znaće i fasovaće oni.”12 Takvim ljudima ne pomažu ni osjetila, ni um, ni razum, ni svijest, ni savjest, ni intuicija, ni sjećanje, ni pamćenje, ni vizija, ni pamet. Oni su živi mrtvaci ili poput šupljeg drveća čiju su svu unutrašnjost i srčiku izjeli i rastočili termiti i prvi vjetar ga obara: “Za Džehennem stvorili smo mnoge džinne i ljude: oni imaju srca kojim ne shvaćaju, imaju oči kojim ne vide i uši imaju kojima ne čuju, oni su poput stoke, čak su i gori od nje: takvi baš ne mare.“13 2) Utilitaristička ili pragmatistička etika je ono učenje, onaj nazor i orijentacija unutar etike koje korist, dobit, interes, profit i vanjski svijet postavlja kao krajnji cilj i najviše dobro. Prema ovom i ovakvom učenju interesi su centralna kategorija države, društva, svakog pojedinca i pokretačka snaga historije. Prema ovakvom nazoru ljudi će prije zaboraviti smrt roditelja nego gubitak imovine. Po pravilu, oni više vole imovinu, korist i interese nego poštovanje i poštenje. Za njih su interesi i strasti glavne poluge, faktori, snaga, motivatori i pokretačke sile individualnog, posebnog i opće društvenog razvitka. Kad se u čovjeku objedine strasti i interesi i kada sve drugo ispred i iza sebe zbrišu to je kraj etike i kob ovog svijeta: “I kaži im vijest o onome kome smo
Ku’ran (El-Džasije, 23 i 24) Ku’ran (El-Furkan. 43 i 44) 10 Ku’ran (Sad, 26 i 27) 11 Dževad Hodžić. (Ahlak II, str. 63) 12 Ku’ran (El-Hidžr, 3) 13 Ku’ran (El-E'araf, 179)
8 9

9

dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on zakovao i “ovjekovječio” za Zemlju i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je kao slučaj psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim, zato kazuj događaje da bi oni razimislili.”14 Kur’an nigdje i nikada ne poriče blagodati, koristi i ljepote zemnog svijeta. Legitimira, legalizira i dozvoljava zaradu, interes, dobit, ali i naglašava da osim na Dunjaluku ima i život na Ahiretu i da nisu samo koristi i dobiti ovog svijeta jedine vrijednosti nego i ahiretske: “Ljudima se zanosom lijepo prikazuje samo ljubav prema strastima kao što su žene, sinovi, srebra i zlata gomile, konji sjajne pasmine, stoka i oranice, a to su samo naslade u životu ženinome, dok je u Allaha najljepše utočište. Kaži: Hoćete li da vam kažem šta je bolje od onoga što imate? Bogobojazni će u svoga Gospodara imati vrtove kroz koje protječu rijeke - zauvijek u njima boravit će - i žene očišćene, te zadovoljstvo sa Allahove strane, a Allah izvrsno poznaje robove.”15 Kao što ne negira Dunjaluk Kur'an ne dozvoljava ni da se zaboravi Ahiret. “Imetak i sinovi su ukras životu zemnome, a vječna dobra djela tvoj Gospodar nagrađuje još bolje i ona su još bolje uzdanje.”16 Mnogo veći grijeh i opasnije nasilje i zločin od zaborava Ahireta za hator Dunjaluka jeste pokušaj kupovine Dunjaluka za Ahiret. Bez obzira što niko nikada nije uspio postati vlasnik Dunjaluka prodajom Ahireta nevjerovatno je koliko to ljudi pokušava da učini: “To su oni (utilitaristi i pragmatisti) što kupuju život na svijetu ovome, za život na Svijetu drugome, i zato im se neće olakšati stradanje, niti će pomoći im se.”17 “U zgrtanju imovine da što imućniji budete nehajni postajete, sve dok mezare ne naselite. A ne valja tako, saznat ćete svakako; i još jednom ne valja tako, saznat ćete sigurno! Ne valja tako, nek znate pouzdano, sigurno ćete Džehennem vidjeti i još jednom: Sigurno ćete ga očima svojim vidjeti, Potom ćete - toga Dana - za uživanje odgovarati!”18 “Teško svakom klevetniku, koji se zna rugati, Koji blago zgrće, ne prestajući ga brojati. Misleći da će ga blago besmrtnim učiniti! Nikako! On će sigurno u Pakao (Hutamu) bačen biti!”19 “Neka znate da život na ovom svijetu nije ništa drugo do igra i razonoda i uljepšavanje i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na Onom svijetu je teška patnja; Allahov oprost i zadovoljstvo, život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.”20 Bez obzira na tolika i takva kur'anska upozorenja u ljudima se sa starenjem samo dvije želje uvećavaju: za imovinom i za životom. 3) Eudajmonistička etika je ono učenje, onaj nazor i orijentacija unutar etike, prema kojem je etički ideal, krajnji cilj i najviše dobro, sreća, blaženstvo, unutrašnji mir, ravnoteža i zadovoljstvo. Takvo stanje u budhizmu
Ku’ran (El-E'araf, 175 i 176) Ku’ran (Ali-Imran, 14 i 15) 16 Ku’ran (El-Kehf, 46) 17 Ku’ran (El-Bekare, 86) 18 Ku’ran (El-Tekasur, 1-8) 19 Ku’ran (El-Humeze, 1-4) 20 Ku’ran (El-Hadid. 20)
14 15

10

koje se postiže utrnućem želja za vanjskim životom i potrebama naziva se nirvana: Potpuno zadovoljstvo, sreća, smirenje, upotpunjenje i ravnoteža duše u Islamu s kojom je Allah zadovoljan i koja je zadovoljna i sretna u Allahovom zadovoljstvu s njom naziva se se'ade: “A ti, o dušo smirena vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!”21 “A oni koji vjeruju i dobra djela čine, zaista oni su najbolja stvorenja. Nagrada od Gospodara njihova za njih su vrtovi edenski kroz koje se rijeke teći, u njima će vječno boraviti: Allah će zadovoljan njima biti i oni će biti Njime zadovoljni, to je za one koji su pred Gospodarem svojim skrušeni.”22 “Vjera je, to se svi slažu, stvar duše. Ona se po mnogo čemu korijeni u čovjekovoj naravi i potrebi da nadraste sebe i svoje ograničeno prolazno i relativno biće i da se približi ka Jednom, ka Apsolutnom, ka Bogu,” pisao je Nerkez Smailagić. Unutrašnju ravnotežu, zadovoljstvo i smirenje duše stoici nazivaju ataraksija. Poslanik Islama je govorio “Nije pravo bogatstvo u imetku nego u punoći i čistoti duše.” Ovo ne znači negaciju i odbacivanje imetka. Vjera puni i smiruje dušu, a moral održava njenu čistotu i zdravlje. “One koji vjeruju i čija se srca smire kad se Allah spomene - zaista, srca se smiruju kad se Allah spomene.”23 4) Perfekcionistička etika je ono učenje, onaj nazor i smjer, unutar etike, koje za etički cilj, etički ideal i najviše dobro, unutar ljudskog društva i prirodnog svijeta hoće sve da dovede do savršenstva, do perfekcije i neponovljivosti. To učenje ima za težnju da čovjek stigne do neponovljivih granica. Ono robuje fikciji i vesvesi dostizanja Božijeg neponovljivog i nedostižnog savršenstva. “Karun reče sve ovo mi je dato samo po znanju mome! Zar nije znao da je Allah prije njega uništio naraštaje koji bijahu moćniji i imadahu više?! Zločinci neće biti čak ni pitani za grijehe svoje.”24 Perfekcionisti teže savršenom redu, savršenom poretku, savršenom sistemu, savršenoj privredi, savršenoj ekonomiji, savršenom školstvu, savršenoj politici, savršenom braku, savršenoj porodici, savršenoj ljubavi, a obično iza sebe ostavljaju laž, hipokriziju, nepravdu, nasilje, vještački život, krv i teror. Život ne može biti savršen nego snošljiv i uravnotežen. Prema porijeklu, sadržaju i cilju etička učenja se mogu podijeliti na: 1) intuitivno-apriorna, 2) teleološka, 3) naturalistička, 4) sociološka. 1) Intuitivno-apriorni pravac je svako etičko učenje prema kome temelj morala nadnaravan, nadprirodan, nadiskustven, transcedentalan, od Boga objavljen i aprioran tako što je kao savijest preko duše u čovjeka prije rođenja usađena. To psihologija imenuje urođenim motivima. 2) Teleološki pravac je etičko učenje koje uči da se prvo mora ustanoviti cilj, svrha, smisao ili teleolos pa onda se u skladu s ciljem, odrediti, djelovati i ponašati. Cilj etike u Islamu je služiti Bogu, približavati se Bogu, postići Njegovo zadovoljstvo, postići vlastitu sreću, smirenje i ravnotežu duše, koristiti ljudima i postići Božiju nagradu na budućem svijetu. Zato je islamska etika po svome Izvoru intuitivna-apriorna, a po cilju, svrsi
Ku’ran (El-Fedžr. 27-30) Ku’ran (El-Bejjine, 7 i 8) 23 Ku’ran (Er-Ra'd, 28) 24 Ku’ran (El-Kasas, 78)
21 22

11

i smislu najbliža je eudajmnoističkoj etici, s tim što ta etika ne previđa i ne negira ni korist, ni interes, ni dobit, ni zaradu, ni imetak, ni užitak, ali to nisu ciljevi i vrijednosti, nego sredstva i funkcije života. 3) Naturalistički pravac je učenje koje etički pogled i nazor pokušava utemeljiti samo iz prirodnih zakonitosti u kojima važi kauzalitet. Prema naturalistima čovjeka i ljude izričito uređuju i određuju: vrijeme, prostor, instinkti i vanjske potrebe kao glad, žeđ, stvari i predmeti “Oni kažu postoji samo život naš zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi, govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju.”25 4) Sociološki pravac je ono etičko učenje i nazor koje kompletan moralni sustav, vrijednosti i principe pokušava da utemelji, izvede i definira iz društvenih procesa, odnosa i zakonitosti. Marks tvrdi da svijest čovjeka ne određuje njegovo vlastito biće, nego njegovo društvene biće određuje njegovu svijest. Zato je za njega čovjek ansambl sveukupnih međuljudskih društvenih odnosa. I za francuske materijaliste prije samog Marksa čovjek je, pa i u moralnom određenju, isključivo produkt i učinak društvene sredine, društvenog miljea i društvenih običaja i navika. Tako Didro kaže: “Ako su zakoni dobri, onda su i naravi ljudi dobre. Čovjek je plod sredine i zakoni i prava ljudi u cjelini su plod društvene sredine.” “Kad im se kaže: Slijedite ono vam je Allah spustio i objavio oni odgovore: Ne nego ćemo slijediti ono u čemu zatekosmo svoje očeve! Zar uprkos tome što njihovi očevi ništa nisu shvaćali i ne bijahu na Putu pravome?!”26 Islamskoj etici su bliski intuitivno-apriorni i teleološki pravci jer se u okviru Islama čovjek shvaća kao biće koje mu je Allah dž.š. u njegovu urođenu, islamsku, primordijalnu narav ili prirodu (fitretullah) u kojoj Allah stvara čovjeka i sve ljude (Fetaren-nase a 'lejha) usadio savjest na ruh (dušu) ili ono što Kant naziva praktičnim i imperativnim umom, a na praktičnom planu da li je nešto dobro ili loše musliman se određuje prema činjenici da li ga to približava ili udaljava od Allaha dž.š.: “Zato svoje lice i biće ka vjeri okreni, kao pravovjerni. Allahovoj prirodi prema kojoj i u kojoj on ljude stvori nema nikakve preinake onome što Allah stvori - to je Vjera Pravovaljana, ali to ne zna većina ljudi.”27 Etika po definiciji ima šire, dublje i veće značenje od morala. Kao učenje i nazor etika je istovremeno i po pravilu i teorija morala i sadržaj morala. Kao dvoznačan pojam kojim se označava ono što se tiče etike kao teorijske discipline unutar religije i filozofije, ali i na ono što je unutar sadržaja morala samo po sebi etički vrijedno, moralno, ćudoredno. Moral se odnosi samo na ovo drugo, odnosno samo na sadržaj, a nikad na teoriju morala. Osim riječi hulukun - ahlakun u Islamu se za etiku i odgoj upotrebljavaju i riječi edeb i terbijjet. Riječ edeb je arapska riječ koja je po svome značenju na određen način bliska pojmu ahlaka. Ta riječ potječe od drevnog arapskog singulara de'bun - adabun (množina), što je prvobitno značila običaj, navika istovjetno, dakle, što i grčko ethos i latinsko mos, moris, moralis. Naravno podrazumjevali su se drevni običaji predaka koji su se nasljeđivali, pozitivno vrednovali, prakticirali i primjenjivali. Tako je edeb postao oznaka i sinonim za ispravno
Ku’ran (El-Džasije, 24) Ku’ran (El-Bekare, 170) 27 Ku’ran (El-Rum, 30)
25 26

12

ponašanje, postupanje i ophođenje. Kasnije pod utjecajem perzijske kulture značenje pojma edeb se proširuje, ali osnovno ostaje isto. U okviru proširenog značenje pojam edeb označava pravila ponašanja i znanja koja su bila potrebna za određene grupe ljudi u određenim situacijama. U zaokruženom smislu edeb se odnosi na ukupnost znanja, svojstava i sposobnosti koje je morao posjedovati onaj ko se htio kretati u probranom, profinjenom i kultiviranom društvu. Pojam i značenje edeba u okviru islamske kulture proširio se na vrstu edukativne i angažirane književnosti koja je pored ostalog imala za cilj da razvedri i raspoloži čitaoce i pruži im pouku i poruku o ispravnom i lijepom ponašanju na lahak, lijep, jasan, jednostavan i zabavan, bez straha, način. Istu ulogu sa izazivanjem katarze ili duševnog ili moralnog pročišćenja je imalo gledanje i čitanje tragedije kod starih Grka? U strogo islamskom smislu značenja i sadržaja edeb se odnosi na onu vrstu edukacije koja objedinjava obrazovanje - ta'lim i odgoj - terbijje. Prema Islamu obrazovanje i nauka bez odgoja i vjere je slijepa i sakata, a odgoj bez obrazovanja i nauke je nemoćan i neuvjerljiv. Znanost i obrazovanje bez odgoja i religije postaju sami sebi cilj i dovode u opasnost život i ljude.

1.4. O odgoju

Kao što su etika i moral sastavni i nerazdvojni dio svake religije tako je i odgoj koji je istovremeno i znanje i moral sastavni i nerazdvojni dio svake etike. Odgoj ljudi, pogotovo djece i omladine je jedna od osnovnih obaveza i permanentnih dužnosti prije svega roditelja u braku i porodici, ali to je i briga društva i države u cjelini. Slobodne osobe, personaliteti, ličnosti i ljudi se odgajaju putem i na temelju religije, etike, kulture i prava, a neslobodne osobe se na temelju mita i magije pomoću ideologije i propagande u neslobodi dresiraju. U najširem smislu odgoj se može definirati kao specifična međuljudska društvena pojava koja omogućava povijesni kontinuitet društvenog života kao i usvajanje, prenošenje, naučavanje i unapređivanje kulturnih, moralno-etičkih vrijednosti i principa, religijskih predstava, pravnih normi, regula i običaja kroz niz generacija putem tradicije. U užem, osnovnom i konkretnom značenju odgoj je namjerno, plansko, svjesno, slobodno, svrhovito i sistematsko djelovanje i vršenje uticaja na savjest, svijest i ponašanje, ponajprije na neodraslog čovjeka i djecu radi svjesnog i aktvnog razvoja njegovih vrijednosnih dispozicija i urođenih kvaliteta radi uvođenja u vjersku, etičku, kulturnu i pravnu stvarnost na slobodan način. Putem odgoja svjesno i ciljano trebaju se usvajati, naučavati religijske istine i predstave, moralno-etičke vrijednosti i principi, kulturni oblici i obrasci i pravne norme, zakoni i regule. Kako? Kur'an nudi generalnu uputu i pristup u tako osjetljivom poslu: “Na Put svoga Gospodara pozivaj mudro i uz pomoć lijepe pouke i savjeta, i raspravljaj se s njima onako kako je najljepše, Gospodar tvoj dobro znade onoga ko s Puta Njegova skrenuo je, a On poznaje i ispravno

13

upućene.”28 “Ti sa svakim lijepo i praštanja drži se, zapovjedaj dobročinstvo i pagana kloni se!”29 “Zahvaljujući Allahovoj milosti ti si blag prema njima, a da si grub i tvrda srca -razbježali bi se od tebe. Zato im ne zamjeri i moli za njih oprost, savjetujući se s njima, a kada se već odlučiš - pouzdaj se u Allaha, jer Allah voli one koji se uzdaju u njega.”30 Da bi bilo ko odgajao mlađe naraštaje, djecu i omladinu, posebno on mora vjerovati i živjeti, svjedočiti, govoriti, prakticirati i primjenjivati sve sadržaje odgoja: religiju, etiku, kulturu i vjerozakon. Onako kako Šuajb a.s. kaže: “O narode moj, govorio je Šuajb, shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim da činim ono što vama zabranjujem i jedino želim da učinim dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.”31 Konkretni oblici, sadržaji i ciljevi odgoja su uvjetovani: religijom, etikom, kulturom, pravnim sustavima, običajima, prirodnim i društveno-historijskim i političkim okolnostima. Odgoj je više ili manje moguć u stanovitim granicama ovisno od svake pojedinačne ličnosti koja je jedinstven i neponovljiv entitet. Zato se kaže na veze i ponašanje ljudi izvana utječu ljudi (društvena sredina) i priroda (prirodna sredina) kao i ličnost svakog pojedinca preko njegovog karaktera i temperamenta. Na kvalitet veza, odnosa i ponašanja među ljudima presudno i sudbonosno utječu: religija, etika, kultura, pravo i moralni uzori. Božiji poslanici su od Allaha podareni i poslati moralni univerzalni uzori, ogledala, primjeri žive vjere i etike u svemu i na svakom mjestu. “Oni su vam (svi poslanici i vjerovjesnici) divan uzor - usvetun hasenetun - onima koji žele Allaha i Onaj svijet. A onaj koji leđa okrene - pa Allah, zaista, nije ni o kom ovisan i On je jedini hvale dostojan!”32 “Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: Mi s vama nemamo ništa, a mi se onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate, mi vas se odričemo i mržnja i neprijateljstvo će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega Jedinog vjerovali.”33 “U Allahovome Poslaniku imate uzor prekrasni - za onoga ko nade polaže u Allaha i u Dan posljednji, te ko zna često Allaha spomenuti.”34 Kada poslanici i vjerovjesnici ne bi bili uzori ljudima u vjeri, etici i načinu života čovječanstvo bi izgubilo svaku nadu smatra Redža Garaudy. Poslanici i vjerovjesnici su jedini ljudi na svijetu koji su na većem dobitku što se o njima više zna i sazna, a ostali su na gubitku. Mada nisu bezgriješnji njih je Allah sačuvao od grijeha. Utjecaj društvene sredine na odgoj mladog čovjeka može biti dvostruki: pozitivan ili negativan. Jedna arapska izreka kaže: ne pitaj za čovjeka ko je on i kakav je nego pitaj za njegovo društvo pa ćeš dobiti sliku o njemu. U odgoju mladih, pored univerzalnih uzora poslanika ili vjerovjesnika koji su prvi i najviše primjenjivali ono što su zagovarali i prenosili, za razliku od filozofa koji se sami ne drže onog što naučavaju, bitnu ulogu imaju uzori i primjeri starijih, posebno roditelji na ponašanje djece. Djecu na prirodan, iskren, unutrašnji i vanjski način istovremeno mogu samo odgajati oni koji
Ku’ran (En-Nahl. 125) Ku’ran (El-E'araf, 199) 30 Ku’ran (Ali-Imran, 159) 31 Ku’ran (Hud, 88) 32 Ku’ran (El-Mumtehame, 6) 33 Ku’ran (El-Mumtehane, 4) 34 Ku’ran (El-Ahzab, 21)
28 29

14

najviše vole djecu, nego sebe, a u koga djeca imaju veće povjerenje nego u sebe. To su jedino roditelji. Na kraju bilo ko da bi odgajao djecu on mora vjerovati, živjeti i svjedočiti sadržaje odgoja: religiju, etiku, kulturu i pravo kao i sadržaje morala: moralne zakone, moralne kategorije, moralne vrijednosti, moralne principe, moralna načela i moralne sudove. To je objektivno - istinita podloga odgoja, a unutrašnjo-subjektivna nijansa jeste ljubav, osjećaj i poštovanje prema djeci. Ko god nije odgojen, ko ne voli djecu, ko nema osjećaja i poštovanja prema djeci i ko odgoj ne razumije kao uzajaman odnos i proces on nikada ne može odgajati djecu. Takav je i onaj koji djeci potpuno uskraćuje slobodu. Takvi ljudi djecu kao pitbule dresiraju, a nikada ne odgajaju.

15

2. DOBRO I ZLO
“Allah naređuje pravednost i da se svačije pravo poštuje, da se čini dobro, te da se bližnji daruje, a zabranjuje razvrat, gadost i nasilje; On vas savjetuje ne biste li dozvali se.” 35 Većina islamskih pravnika i etičara konsenzualno se slaže da je ovaj devedeseti ajet iz sure En-Nahl temelj etike u Islamu. Tim ajetom se u najjačoj imperativnoj formi naređuje dobro, pravda, solidarnost i pomaganje bližnjih, a zabranjuje razvrat, gadost i nasilje. Kao što kod Platona pravilno uređen svijet i život kao i moralni poredak odnosa među ljudima počiva na ideji pravde i pravičnosti, mjere i umjerenosti, razboritosti, hrabrosti i ideji općeg ili najvišeg dobra tako se ovim ajetom naređuju tri osnovne etičke vrijednosti: dobro, pravda i solidarnost i zabranjuju tri bitne negacije etičkog sustava: razvrat, gadost i nasilje. Prema bitno etičkom učenju Islama život počiva na Istini - Hakku, nastavlja se na pravdi i pravičnosti - adlu i kistu, definira se osnovnim ustavno-pravnim aktom Islama - Šerijatom i uređuje se i konkretizira svim zakonima uredbama, regulama, statutima i pravilnicima sadržanim u Fikhu, islamskoj pravnoj znanosti ili jurisprudenciji. Po definiciji Islama, muslimani i ljudi općenito trebaju vjerovati, živjeti, svjedočiti, govoriti, suditi, pisati istinu i činiti dobro, makar istina na ovom svijetu izgledala opora i gorka. Najvredniji stepen zaštite ljudi od sebe, sebe od drugih i sebe od samog sebe jeste javno, u ime Boga, kazivati istinu pred vladarom despotom, tiraninom i svakim zemaljskim moćnikom i silnikom. Istina omogućava komunikaciju među ljudima, a jedna od definicija civilizacije glasi - civilizacija je komunikacija, a laž prekida tu komunikaciju, truje i razara međuljudske veze i odnose. Ni jedno zlo, teror, nasilje i nepravda nije isto dok se o njemu javno šuti kad se o njemu javno progovori i nešto napiše. Nisu bez sadržaja, razloga, svrhe i smisla svi Božiji poslanici i vjerovjesnici imali svojstvo Sidk - uvijek su vjerovali, živjeli, govorili, sudili i svjedočili Istinu. “Kazuj im povijest dvojice sinova Ademovih, i to upravo onako kako bijaše po istini.”36 “Mi ćemo ti ispričati povijest njihovu onako kako je istinita bila. To su momci koji su vjerovali u Gospodara svoga, te smo ih naputili još bolje.”37 “Istina je od Gospodara tvoga i zato sumnjičav ne budi!”38 “To su Allahova znamenja o kojima ti kazujemo kako je istina, a Allah nikome ne želi nasilja.”39 Sadržaj svih kur'anskih kazivanja kao bit i srčika je istina. Na istini počiva život, na pravdi i pravičnosti se nastavlja, ustavom se definira, a zakonima konkretizira i uređuje. U Islamu se Istina ili u Evropi Osnovna norma naziva Hakk; Pravda - Adl, Pravičnost Kist; Vjerozakon - Šerijat, u Evropi - Ustav, islamska pravna znanost Fikh - u Evropi - Jurisprudencija. Istina se individualno prelama u svakom i kroz svakog čovjeka, a laž se serijski preko propagande i ideologije plasira i širi među ljude i narode. Laž može plasirati i propagirati svako, a istinu mogu kazivati samo ljudi sa vlastitim stavom i personalitetom: “Davude, Mi smo te povjerenikom na Zemlji učinili - stoga sudi ljudima po pravdi na
Ku’ran (En-Nahl, 90) Ku’ran (El-Maide, 27) 37 Ku’ran (El-Kehf, 13) 38 Ku’ran (Ali Imran, 60 i 108) 39 Ku’ran (Sad, 26)
35 36

16

temelju istine i ne povode se za strašću jer će te ona sa Allahova puta zavesti. Zaista, onima koji se zavode s Allahovog puta pripada kazna žestoka, jer Dan obračuna zaboravljaju.”40 “O vjernici! Čvrsto se pravde držite, samo u ime Allaha svjedoci budite, makar i protiv samog sebe. roditelja ili rodbine, makar neko bio bogat ili siromašan ako je, a Allahovo je da o njima brine, za strastima se ne povodite zato da nepravedni ne postanete; ako pak zastranite ili od svjedočenja odustanete, znajte da je Allah dobro obaviješten o onome što činite.”41 “Pravovjernici! Predani Allahu budite i pravedno svjedočite i nipošto ne dopustite da vas mržnja prema nekim ljudima navede da nepravedni budete - pravedni budite jer to je najbliže bogobojaznosti i Allah se bojte jer Allah dobro zna šta činite.”42 Istina je polog, topos; humus na kojoj počivaju dva osnovna etička pojma u Islamu: dobro i pravda. Zato je dobro koje slijedi iz istine jedan od osnovnih etičkih pojmova. Dobro je i fundamentalni pojam pomoću kojeg se definiraju moral i etika. Moglo bi se kazati etike je učenje o dobru, a moral je činjenje dobra ili etika je teorija dobra, a moral praksa dobra. U islamskoj Etici dobro je sam Bog naredio, definirao i odredio: “Nije dobro u tome hoćete li prema istoku ili prema zapadu okrenuti lice svoje, već je dobar onaj ko u Allaha vjeruje, u Dan posljednji i u meleke, u Knjigu i vjerovjesnike, ko imovinu udjeljuje, iako draga mu je, rodbini i siročadi, ubogima i putnicima, prosjacima i u otkup za robove; onaj ko obavlja namaze i zekad daje; ko izvršava preuzete obaveze, ko je trpeljiv u vrijeme bijede i nevolje, te u boju ljutome to su oni što su od Istine i upravo oni čine bogobojazne!”43 U ovom kur'anskom ajetu dobro se imenuje terminom Birr. Taj 177. ajet i druge kur'anske sure ne samo da definira dobro nego i iznosi pet osnovnih sadržaja u strukturi i sastavu dobra. Prema tom ajetu u sadržaj i sastav dobra spadaju: Iman - vjerovanje, Islam religija; obredi muslimana, darivanje i dijeljenje imovine svim obaveznim kategorijama ljudi koji imaju pravo na to; izvršavanje preuzetih obaveza i obećanja i strpljivost u bijedi, nevolji i boju ljutom. Ne samo da je dobro u Islamu osnovni etički pojam nego je to dobro od Boga određeno. U najširem smislu, dobro je ono što je Bog odredio, definirao i naredio kao dobro i o čemu je čovjeka i sve ljude putem Objave, Poslanikovog Sunneta, njihovih pet osjetila i iskustva, razuma, uma, svijesti, savjesti, pameti i intuicije, obavjestio, upoznao, uputio i poučio. Bez vjere u Boga, bez vjere i uvjerenja da je Bog izvor morala, isitne, dobra i pravde, bez vjere i uvjerenja u Sudnji dan u viši, drugi i bolji svijet i život, bez vjere i uvjerenja u polaganje računa i Božije nagrade i kazne i bez uvjerenja i osvjedočenja da je Bog, jedini Izvor nafake sa kojom se čovjek treba pomiriti; etika, istina, dobro i pravda su nemogući i svako etičko učenje u tom slučaju je mrtvo. Bitno je naglasiti daje Bog dobar i da je On izvor svekolike dobrote. Njegova je dobrota, ljepota, i blagodati prema ljudima navedena je artikulirana i ljudima učinjena dostupnim i približenim preko Božijih svojstava i imena. Zato je zadaća čovjeka i ljudi u Islamu da u svome individualnom, bračnom, porodičnom, rodbinskom, komšijskom, džematskom i općenito društvenom životu postupaju koliko god mogu i kad god mogu sukladno Božijim
Ku’ran (En-Nisā, 135) Ku’ran (El-Maida, 6) 42 Ku’ran (En-Maide, 8) 43 Ku’ran (El-Bekare, 177)
40 41

17

svojstvima. Da im Božija svojstva i imena budu inspiracija i ogledalo života. Na to muslimane obavezuje i Poslanikov hadis koji prenosi Muslim, a u kome se kaže da Bog ima devedeset i devet imena, pa ako neki čovjek prema njima uskladi svoj život ući će u Džennet. Prema h. Mehmed ef. Handžiću većina islamske uleme citirani hadis razumijeva na sljedeći način: u Džennet će ući onaj ko ovih devedeset devet imena primjeni u svom postupanju, ko prema njima udesi svoju ćud i svako spomenuto svojstvo postigne u svome životu onoliko koliko to može kao Božije stvorenje. Unutar samo vremena, i prostora, materije i tijela, fizike i biologije, čula i strasti, interesa, dobiti i koristi moral i dobro su nemogući: “Moral nije ni funkcionalan niti racionalan. Ako rizikujući život uđem u zapaljenu kuću da spasim život susjedovog djeteta i vratim se noseći u naručju mrtvo dijete, može li se reći da je moj postupak bez vrijednosti jer je izostao svaki rezultat!? Moral je ono što daje vrijednost ovoj beskorisnoj žrtvi, ovom pokušaju bez rezultata, kao što je arhitektura “ono što ruševinu čini lijepom” (A. Perret). Prizor poražene pravde, koja i takva poražena osvaja naša srca, pojavljuje se kao činjenica koja nije od “ovog svijeta.” Jer kakvim se ovosvjetskim prirodnim, logičnim, naučnim i uopće umnim razlozima, može pravdati postupak heroja koji pada jer ostaje na strani pravde i vrline. Ako ima samo ovaj svijet zatvoren u prostor i vrijeme, samo priroda ravnodušna pred pravom i nepravom, žrtva junaka koji u ovom svijetu gubi jer ostaje na strani pravde besmislena je. Obrnuto, upravo ovaj njegov postupak, jer odbijamo da ga smatramo besmislenim, stoji tada kao objava Boga, vijest o još jednom svijetu sasvim drugog smisla i zakona, nasprot ovog svijeta prirode i svih njenih zakona i interesa. Istinitost jednog drugog svijeta morala bi nam izgledati toliko veća što tragične velikane, koji su se u ovom svijetu borili i stradali, ne možemo nikako smatrati pobijeđenima, nego uvijek pobjednicima. Pobjednicima? Ali gdje, u kojem svijetu su oni pobjednici? Na koji način su pobjednici oni koji su izgubili mir, slobodu, ili čak život? U ovom svijetu to očigledno nisu bili. Više od svih propovjednika ovi mučenici su stvarni vjesnici jednog drugog svijeta. Njihovi životi uvijek nas stavljaju pred dilemu: ili postoji još neki smisao ljudskog postojanja, neki smisao potpuno različit od prirodnog relativnog i ograničenog, ili su ovi velikani kojima se ne prestajemo diviti, bili ustvari, promašeni slučajevi. Ali sa tom pretpostavkom počinje da se ruši čitav jedan svijet. Upravo u tome što moralni fenomen, iako je činjenica stvarnog ljudskog života, ne može dobiti racionalno objašenjenje, nalazi se prvi i možda jedini praktični dokaz religije. Jer moralno ponašanje ili bezumlje, ili ima smisla jer Bog postoji. Mi moramo ili odbaciti moral kao hrpu predrasuda ili u jednadžbu uvrstiti jednu veličinu neprirodnog, nevremenitog, neracionalnog reda, veličinu koju bi mogli nazvati “znamenkom vječnosti.” Samo pod uvjetom da je život vječan i da čovjek ne umire, dakle pod uvjetom da Bog postoji, a s Njim i jedan svijet različit od prirodnog, ima smisla moralno ponašanje čovjeka bez obzira da li se ono sastoji u žrtvovanju nekog malog interesa ili života.”44

2.1. Dobro i korisno djelo
44

Alija Izetbegović. Takvim 1399./1979. Sarajevo 18

Dobro djelo, dobro postupanje i dobro ponašanje u islamskoj etici, da bi bilo dobro i da bi od Boga i kod Boga bilo priznato za Dobro, mora prije čina, postupka, radnje, ponašanja, aktivnosti i samog djela ispunjavati neke bitne i fundamentalne uvjete. Ti uvjeti su: 1) svako dobro djelo mora počivati na Imanu ili vjerovanju u Allaha; 2) mora biti učinjeno sa potpuno čistim i krajnje iskrenim nijetom samo u ime Allaha; 3) mora biti učinjeno u uvjetima, okolnostima, okvirima, formama, oblicima i odnosima potpune slobode; 4) ono što dijelimo, izdvajamo i žrtvujemo iz svog imetka i imovine da bismo ga očistili i tako halal učinili mora biti i nama drago i za srce priraslo. Prvi i osnovni uslov za moral i dobro jeste vjerovanje u Allaha i Ahiret. Onaj viši neprolazni svijet i život. Taj bitni suštinski, u biti minimalni uvjet, istovjetan je i za muslimane, i za Židove, i za Kršćane i Hrišćane, i za Sabijce je istovjetan. “Oni koji su vjerovali i koji su Jevreji bili, te Sabijci i krišćani koji su u Allaha i Dan posljednji vjerovali, dobra djela čineći za njih nema straha niti će se ožalostiti.”45 Da je Islam religija u kojoj su vjera i djela nerazdvojivi i nerazlučivi svjedoči i dobro poznati Poslanikov hadis koji glasi: La imane bil amelin ve la amele bil imanin - “Nema imana (vjerovanja) bez djela i prakse, niti ima priznatog djela i prakse bez imana i vjerovanja.” Vjera je temelj, podloga i polog djela a djela su konkretni sadržaj i potvrda vjerovanja. Ustvari u islamskom učenju i nazoru, vjera i moral (iman i ahlak) dvije su dimenzije jednog jedinstvenog procesa i čovjekovog odnosa prema svijetu i životu. Ta organska i nerazlučiva povezanost vjere i morala očituje se i posvjedočuje na desetinama mjesta u Kur'anu da se vjeruje i čini dobro: “Onima koji vjeruju i dobra djela čine, obavljaju salat i zekat dijele nagrada u Gospodara njihova je, tako da za njih nema zebnje niti će ožalostiti se.”46 Zatvoren samo u dimenzije vremena i prostora, materije i tijela, fizike i biologije, površine i količine, težine i veličine, kretanja i procesa, zapremine i mase, ića i pića i tjelosnog zadovoljstva svaki je čovjek po definiciji i po zbilji, kazuje Kur'an a svjedoči povijest i po usudu i po sudbini na gubitku i u čeljustima nepovratne prolaznosti. “Tako Mi vremena, Čovjek je na gubitku, doista, Osim onih koji vjeruju i dobra djela čine preporučujući Istinu jedni drugima i strpljivost preporučujući jedni drugima.”47 Jedina snaga, sila i moć pred neumitnom i nepovratnom prolaznošću jesu vjera u Boga, dobra djela, istina i strpljivost na Allahovom putu. Zatvoren samo u granice vremena, prostora, materije, tijela i strasti čovjek je osuđen na prokletstvo propadanja i uništavanja. Zato su prema vjerovanju i učenju Islama vjera i moral ili Iman i Ahlak samo dvije strane, unutarnja i vanjska, jednog jedinstvenog odnosa čovjeka prema svijetu i životu. Ta neraskidiva i nerazdvojiva povezanost vjere i morala očituje se u Islamu u onim kur'anskim ajetima na preko sedamdeset mjesta u Kur'anu u kojima se imperativno i neopozivo naređuje vjerovanje i činjenje dobrih djela. Moral je, ustvari, praktična vjera pretočena i prenesena u pravila ponašanja na razini pojedinca ili pojedinačnog ponašanja i načina života, na razini grupe ili posebnog ponašanja i na razini zajednice i društva u okviru općeg ponašanja i načina života. Gledano iznutra, moral u Islamu se po svojoj strukturi sastoji u čovjekovom svjesnom,
Ku’ran (El-Maide, 69) Ku’ran (El-Bekare, 62) 47 Ku’ran (El-Asr, 1-3)
45 46

19

savjesnom, slobodnom, svrsishodnom, namjernom, planiranom i voljnom ponašanju i odnosu prema drugim ljudima i svim stvorenjima, usklađen i utemeljen na činjenici postojanja Boga, odnosno spoznavanjem Apsolutne Božije volje. U neobjavljenoj i autonomnoj etici, izvor morala, dobra i moralno-etičkih vrijednosti, pokušava se utemeljiti na empiriji (iskustvu, posmatranju i osjetilima), intelektu (razumu i umu), voluntasu (volji, proizvoljnosti i samovolji), naturi - prirodi i aksiologiji - vrijednostima prisutnim u svim stvorenjima. U okviru autonomnih teorija i učenja, postavljaju se dva neizbježna pitanja da li su moral, dobro i vrijednosti bez Boga uopće moguće i da li su one univerzalne, stalne i nepromjenjive ili su pak kao što su tvrdili i zagovarali solisti relativne, nestalne, promjenjive i posebne za svaki narod, naciju, rasu, vrijeme i prostor. Zašto? Zato što sve što je ljudsko, makar se odnosilo i na moral, dobro i vrijednosti, podliježe mijeni, promjeni i ono je relativno, a ne apsolutno, partikularno, a ne univerzalno. Pitanje svih pitanja, kada je riječ o čovjeku i ljudima, glasi da li su moral, dobro i vrijednosti moguće bez Boga? Religija kaže: ne! Najveći svjetski umovi dijele isti stav. Prvi i najveći izvor laži i negacije istine, za Platona je nevjerovanje da je Bog stvorio svijet. Prema Dostojevskom, bez vjere u Boga čovjek je najnezahvalniji dvonožac na zemlji i bez Boga se ne može na zemlji uspostaviti pravda ni na površini jedne suze, i što je najopasnije i najtragičnije bez Boga, čovjeku je sve dozvoljeno. Dok su sofisti tvrdili da su vrijednosti, vrline i krijeposti relativne, Sokrat je naučavao da su one univerzalne. Prema Nietzscheu, čovjek bez Boga, htio ne htio, želio ne želio, ne može biti dobar. Nažalost, konstatirao je, na Zapadu je Bog mrtav. Ukoliko je vrijednostima izvor čovjek, one su po svome usudu relativne, prolazne i partikularne. Zapravo one tada nisu uopće vrijednosti, nego interesi, koristi, dobiti i strasti. Vrijednosti, vrline i krijeposti su univerzalne i neprolazne, samo ukoliko je njihov Izvor i Autoritet Bog. Jedino to im daje dignitet, identitet i autoritet. Prema Maxu Weberu, ispravno i tačno, nauka nikada nije davala vrijednosti, vrline, sadržaj, smisao, svrhu i cilj života. To da je samo religija, a nauka isključivo sredstva života. Prema Andre Malrausu, 21. stoljeće će biti stoljeće religije ili ga uopće neće biti, a Trin Trijan za znanost tvrdi: znanost će u 21. stoljeću biti duhovna ili je neće biti. Znanost bez religije je suluda, slijepa i inertna a religija bez znanosti je nemoćna i sakata i vodi u taklid, tradicionalizam i imitaciju. Znanost bez religije i etike je sama sebi sadržaj, svrha, smisao i cilj i dovodi u opasnost i život i ljude. U biti, moral i dobro su Božija Volja u formi Zakona, udahnuti u čovjeka preko Ruha i objavljeni preko Objave u Furkanu. Zato je moral u čovjeku, preko Objave i Ruha, kao apriorna vrijednost, a nije iz čovjeka empirijom, intelektom, voluntasom, naturom i aksiologijom aposteriorna - izvedena, nastala i proizvedena vrijednost. Ukratko, moral jeste u čovjeku, ali nije iz čovjeka. Jedino u etici, koja se naslanja i poziva na religiju, moguće je govoriti o Dobru i zlu. U svim drugim situacijama i pozicijama, može se samo govoriti o koristi i šteti, interesu i neinteresu, sviđanju i nesviđanju. To međutim, ipak ne znači da određene oblike praktične moralnosti ne možemo naći i susresti kao ljudi koji se deklariraju kao ateisti, materijalisti, nihilisti, agnostici, sekularisti ili koji su potpuno ravnodušni naspram vjere. Svi oblici moralnosti koji se deklarativno odbijaju, ali se ipak u životu slijede kao inercija, odnosno kao tradicijom, navikom i običajem naslijeđena vjera i moralnost kroz odgoj, obrazovanje i socijalizaciju. Oni su u
20

sebi nosili praktičnu religiju koje nisu bili svjesni i koju su negirali. Zato oni nikada nisu činili dobra nego korisna djela. Razlika između dobrog i korisnog djela je fundamentalnog karaktera. Svako dobro djelo ima neprolazno značenje i njega Allah čuva, diže i ono nikada ne propada, a korisno djelo traje samo dok se ne potroši. Granice dobrog djela su granice i Ovog i Onog svijeta, a granice korisnog djela su samo granice Ovog prolaznog svijeta: “Ako neko moć i ugled želi vascijela moć Allahova je; Njemu će se lijepa riječ uspeti i dobro djelo uznijeti; onima koji nevaljala djela smišljaju kazna žestoka slijedi, spletkarenje takvih sigurno će propasti.”48 Međutim, ima i vjernika koji svoju vjeru samo verbalno i formalno deklariraju i proklamiraju a djelima i praksom ne svjedoče i ne potvrđuju. Njihovo izostajanje moralnog držanja i stava kao i moralne prakse u mnogim situacijama rezultat je i posljedica njihove ili vjerske praznine ili neiskrenosti. Rahmetli Đozo je nama mlađima govorio - komunisti mogu biti komunisti i držati vlast i vladati kao komunisti dok su komunisti sinovi i kćeri pravih i osvjedočenih vjernika, a čim dođu na vlast komunisti djeca komunista ni od vlasti ni od komunista neće biti ništa. Nažalost od ateista nikada nema dobrog djela nego samo eventualno korisnog djela koje je prolazno kao i svijet u koji oni vjeruju. Koliko je Đozo bio dalekovid i u pravu vrijeme je brzo poslije njega sve potvrdilo. Kada je u pitanju dobro i zlo niko ne može biti dobar zato što je neko drugi zao i loš i nikada musliman niti jedan čovjek može i smije tuđe slabosti i nedostatke pretvarati i prečinavati u svoje vrline i vrijednosti, a što je osnovna karakteristika malograđanskog, sitnosopstveničkog, u biti reakcionarnog mentaliteta. Čovjek je dobar po svome dobru na temelju vjere a ne po tuđem zlu. Islamski moral počiva na vjeri, uvjerenju, svijesti i osjećanju da smo u svakom odnosu: prema anorganskom, organskom, biljnom, životinjskom, ljudskom svijetu, uvijek i neprestano i u odnosu prema Bogu. Dakle, moral je odnošenje prema svijetu, životu, čovjeku i ljudima pokrenuto i utemeljeno na osjećanju, shvatanju, razumijevanju, uvjerenju i vjerovanju u viši, drugi, onostrani, transcedentalni, metafizički, nadnaravni i božanski smisao ljudskog života koji ni u čemu i ni na koji način ne dovodi u pitanje ovostrani zemaljski život.

2.2. Nazivi za Dobro u Kur'anu

Dobro se u Kur'anu imenuje i određuje sa šest pojmova i termina. To su: Birr, Salihun, Mearufum, Hajrun, Hasenun i Tajjibun. Najšire i najdublje značenje i po sadržaju i po smislu i po obimu ima pojam Birr Dobro Birr u Islamu obuhvata Iman - vjerovanje, Islam - predanost i pokornost Allahu. saradnju, solidarnost i socijalnu politiku podjele iz imovine nezbrinutim kategorijama ljudi, izvršavanje preuzetih obaveza i ugovora, Sabur strpljivost kroz sva iskušenja u životu, na putu vjere. Uvjet svih uvjeta - conditio sine qua non, što bi kazali Latini, da bi čovjek činio dobro jeste da dijeli i žrtvuje iz svoje imovine koja je njemu draga i koju on voli: “Nikada Dobro - Birr nećete postići dok ne budete od onoga što vam je drago dijelili, a koliko god udijelili 48

Ku’ran (El-Fatir, 10) 21

Allah će za to znati.”49 Kada su u pitanju dobro i zlo Allahov princip svijeta i života je Dobro, a ne zlo. Prema učenju Islama zlo u Islamu nije nikakva energija, nikakva moć, nikakva snaga i nikakva volja sama po sebi. Nije to kao u mazdeističkoj dualističkoj etici neprestana i ravnopravna borba između dobra i zla, svjetla i tame. Zlo je ustvari samo često stanje svijeta i života kao pogrešan način promicanja i ispunjavanja slobode. Dobro i bogobojaznost nisu samo osnovni principi i etički pojmovi nego su i neopozivi Allahovi imperativi. Kao što se dobro i bogobojaznost naređuju tako se grijeh i neprijateljstvo među ljudima zabranjuju: “U Dobru - Birru i bogobojaznosti se pomažite i udružujte, a ne pomažite se u grijehu i neprijateljstvu. Allaha se bojte, jer žestoka kazna Allahova je.”50 Dakle, dobro je princip svijeta od Boga, zlo je od ljudi preko zavođenja do šejtana negacija života. Drugi pojam i termin u Kur'anu za Dobro je Salihun. Najčešće se za označavanje Dobra u Kur'anu koristi termin Salihun. Dobro u ime Boga je središnji pojam i središnja tema u Kur'anu. Amenu ve amilu-s-salihati - Vjerovati i činiti dobro i Ekame-s-salate ve ate-z-zekate - Klanjati salat i davati zekat su dvije najkarakterističnije sintagme i rečenice u Kur'anu. I jedna i druga u Kur'anu variraju i u različitim kontekstima se navode u preko sedamdeset ajeta. U nekim od tih ajeta istovremeno se navode i vjera i dobro djelo i salat i zekat: “One koji vjeruju i čine dobra djela i salat obavljaju i zekat daju čeka nagrada kod Gospodara njihova; i ničeg se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.”51 Onima koji vjeruju i vjeru dobrim djelima svjedoče Allah obećava i garantira oprost, neprestanu veliku nagradu, otklon svakog straha i tuge: “Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili Allah obećava oprost i nagradu veliku.”52 Posebna vrsta Allahove milosti i nagrade prema onima koji vjeruju i vjeru dobrim djelima potvrđuju jeste da će ih Allah naputiti i sačuvati zbog imanavjere u njima i amelu-s-saliha - dobra djela pri njima: “One koji vjeruju i dobra djela čine Gospodar će naputiti zbog vjere njihove: ispred njih će protjecati rijeke kroz vrtove blagodatne.”53 Kur'an blagosilja one koji vjeruju i dobra djela čine “Blago njima i divno Povratište ih očekuje - one koji vjeruju i dobra djela čine.”54 Činjenje dobra amile salihan ne samo da se dovodi u vezu sa vjerovanjem u Allaha amene billahi nego se i poistovjećuje sa samim vjerovanjem. Zapravo vjerovanje i činjenje dobra u Islamu su sijamski blizanci. Kao što je vjerovanje uvjet za činjenje dobra tako je dobro uvjet za potvrdu vjerovanja: “Zato ti svoje lice ka vjeri Pravovaljanoj okreni prije nego nastupi dan koje se, Allaha radi, uopće neće moći odložiti; toga Dana će se oni razdvojiti: Ko ne vjeruje, njegove će nevjerništvo protiv njega biti, a ko dobro djelo čini - zaradio je samome sebi. Da bi On svojom blagodati nagradio one što su vjerovali i dobra djela činili - Allah zaista ne voli one koji su krivovjerni.”55 To poslanik sažima u nadaleko poznatom hadisu - La imane bi la amelin ve la amela bila imanin' Nema vjere bez dobra i dobra bez vjere” U Kur'anu i Hadisu se o dobru govori i kroz termin i pojam Hajr. Ovaj termin i pojam iz Kur'ana i Hadisa potpuno je i široko prihvaćen u jezicima mnogih muslimanskih naroda pa
Ku’ran (Ali Imran, 92) Ku’ran (El-Maida, 2) 51 Ku’ran (El-Bekare, 277) 52 Ku’ran (El-Maida, 9) 53 Ku’ran (Junus. 9) 54 Ku’ran (Er-Ra'd, 29) 55 Ku’ran (Er-Rūm, 43-45)
49 50

22

tako i u našem bosanskom jeziku. Značenje, sadržaj i smisao tog termina se zna i samorazumijeva bez ikakvog prijevoda i prevođenja. Tom riječju u Bosni kao i diljem islamskog svijeta već stoljećima ispisuju naši dobrotvori, donatori, vakifi i hajrat sahibije na mostovima, česmama, bezistanima, medresama, hanikahima, imaretima, hanovima, karavan-sarajima, tekijama svoju praktičnu i dobrim djelima potvrđenu vjeru. Riječ hajr prožima sveukupni praktični život muslimana i muslimani tu riječ neprestano izgovaraju i opetuju u svojim dovama, željama, razgovorima i obećanjima. U najbolje ljude Poslanik u hadisu ubraja one koji koriste ljudima u najgore one koji nanose štetu drugim ljudima. U drugom hadisu kaže: “Najbolji i najsretniji su oni ljudi čiji je život dug, a oni ga provode radeći dobra i plemenita djela, a najgori su oni čiji je život dug, a poslovi ružni”56 Uz pojam i termin Hajr u Kur'anu obavezno i skoro po pravilu u svakom ajetu ide i pojam i termin Me'aruf općepoznato i općepriznato dobro. Naređivanje općepoznatog i općepriznatog dobra u Kur'anu nerazdvojivo i po pravilu ide sa zabranjivanjem općepoznatog zla - Munkera. Kao što na Hajru i hajratima počiva institucija Vakufa i temelji ekonomske i materijalne solidarnosti među muslimanima i ljudima općenito tako u Me'aruf spadaju općeljudske, općepoznate, općepriznate i općezaštićene vrijednosti: vjera, život, imovina, razum i um, čast, dostojanstvo, identitet i dignitet, stid, poštenje, čestitost, istina, pravda, pravičnost, znanje spoznaja, potomstvo. U općepoznato zlo - Munker spada negacija Me'arufa: nevjerovanje, ubistvo, krađa, pljačka, strasti i poroci, nečast, bestid, asimilacija, neistina, nepoštenje, nepravda, namjerno neznanje... Napor i borba za Hajr i Me'aruf i borba protiv Munkera u Islamu je istovremena i nerazdvojiva: “Neka među vama bude jedna zajednica koja će pozivati na put hajra (konkretnog dobra) zahtjevati i naređivati općepoznato dobro - Me'aruf i zabranjivati općepoznato zlo - Munker, a takvi će uspjeti zaista. Ali oni nisu isti među Sljedbenicima Knjige ima jedna valjana zajednica - uče Allahove ajete u noćnim satima i pri tome ničice na sedždu padaju pred Njega; Oni vjeruju u Allaha i u Drugi svijet, zahtijevaju da se čini općepriznato dobro - Me'aruf i zabranjuju općespoznato zlo - Munker, hitajući da učine hajrate - takvi pripadaju dobrim i čestitim ljudima. Bilo kakav hajr da urade, neće im se preći preko njega, a Allah bogobojaznike dobro zna.”57 I poslanik u hadisu poziva da se muslimani i ljudi općenito bore i suprostavljaju općepoznatom zlu Munkeru: “Ko od vas vidi općepoznato zlo Munker, neka ga spriječeva rukom i silom, ako ne mogne rakom, onda jezikom i verbalno, a ako ne mogne ni jezikom onda prezirom u srcu. A to je naslabiji oblik Imana.”58 Naređivanje općespoznatog dobra -Me'arufa i zabranjivanje općespoznatog zla - Munkera je odlika, vrlina i karakterna crta vjernika “Pravovjerni i pravovjerne su jedni drugima prijatelji i oni traže i naređuju općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf, a zabranjuju općepoznato zlo - Munker, salat obavljaju i zekat daju. Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravajući to su oni kojima će se Allah smilovati, a Allah je Silni i Premudri.”59 U situaciji kada čovjek ne može činiti dobro, može izbjegavati zlo. U stanju aktivne pasivnosti od čovjeka je dobro da izbjegava i da ne čini zlo. Kao
Jakub Memić, Izbor Poslanikovih Hadisa Ku’ran (Ali-Imran, 104, 113, 114 i 115) 58 Jakub Memić, Izbor Poslanikovih hadisa 59 Ku’ran (Et-Tevbe, 71)
56 57

23

što je Allah dž.š. sve poslanike i vjerovjensike učinio usvetun hasenetun - uzorima u vjeri i etici i načinu života tako je muslimane učinio svjedocima: Imana, Islama, Ahlaka, Šerijata i islamskog načina života za druge ljude. Ukoliko muslimani ispune i ne iznevjere ulogu svjedoka u tim stvarima i po tim pitanjima oni su ispunili svoju misiju i najbolji su ummet kod Allaha: “Vi se jedna od najboljih zajednica koja je data ljudima: zahtijevate i naređujete općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf, a zabranjujete općespoznato zlo, te vjerujete u Allaha, a kada bi i Sljedbenici Knjige bili pravovjerni, bolje bi im bilo tada i među njima ima pravih vjernika, ali većina njih je griješna.”60 Svi bolesnici u srcu i pokvarenjaci na duši ili munafici tj. dvoličnjaci naređuju općepoznato zlo - Munker, a zabranjuju općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf: “Licemjeri i licemjerke su jedni drugima slični i zahtijevaju i naređuju općespoznato zlo - Munker, a zabranjuju i sprečavaju općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf, i ruku su stisnutih i stegnutih; Allaha su zaboravili, pa je On zaboravio njih licemjeri su, zaista pravi poročnici i nevaljalci.”61 Dakle, osnovna odlika i karakteristika licemjera je naređivanje općeg i javnog zla - Munkera i zabranjivanje općeg i javnog dobra - Me'arufa. Kur'an kazuje povijest u bezbroj primjera svjedoči da se ljudima bilo na pojedinačnom bilo na posebnom, bilo na općem planu, neko ili nešto čini lijepim, dobrim ili korisnim, a u životu bude potpuno suprotno: “Borba vam se propisuje iako vam po volji nije, jer vi možda mrzite nešto, zapravo, za vas korisno je. a možda nešto volite što za vas, zapravo, loše je, jer Allah zna sve. a vi ne znate.”62 Nikada ljudi samo na osnovu svojih pet osjetila, razuma i uma. unaprijed nisu mogli, sada ne mogu i neće moći spoznavati šta je za njih dobro a šta je zlo. To se odnosi na pojedince, grupe i čovječanstvo u cjelini. U Kur'anu i Hadisu se o dobru govori i kroz termin i pojam Hasenun. Sam Allah dž.š. je Dobročinitelj i on dobro čini: “Već žudi da time što ti Allah dade domogneš se Kuće druge i ne zaboravi svoju priliku na svijetu ovome; dobro čini kao što Allah dobro čini za tebe i ne pravi po zemlji smutnje, zaista Allah ne voli smutljivce!”63 Upravo zato što je Allah Dobročinitelj prema svim ljudima i stvorenjima u stvorenim svjetovima jedino je normalno i prirodno da i oni jedni prema drugima dobro čine. To im Allah imperativno naređuje. Drugo, na više mjesta u Kur'anu se ponavlja da Allah voli dobročinitelje: “Allah voli dobročinitelje.”64 Treće, ne samo da Allah voli dobročinitelje, nego će oni biti obradovani i nagrađeni na Sudnjem danu: “A ti obraduj dobročinitelje radosnom viješću.”65 Četvrto, Allah je uvijek uz bogobojazne i uz dobročinitelje: “Allah je zaista uz one koji Ga se boje i upravo je uz dobročinitelje, njihova lica neće prekriti dim niti poniženje: to su džennetlije; u Džennetu vječno boravit će.”66 Peto, za dobročinitelja nema poniženja na Dunjaluku i oni su džennetlije: “Za one koji dobro čine najveće dobro i dobitak je, njihova lica neće prekriti dim niti poniženje: to su džennetlije; u Džennetu vječno boravit će.”67 Šesta, najljepša perspektiva i budućnost očekuje dobročinitelja::
Ku’ran (Ali Imran, 110) Ku’ran (Et-Tevba, 67) 62 Ku’ran (El-Bekare, 216) 63 Ku’ran (El-Kasas, 77) 64 Ku’ran (Ali Imran, 134, 148) 65 Ku’ran (En-Nahl, 128) 66 Ku’ran (El-Ankebut, 69) 67 Ku’ran (Junus, 26)
60 61

24

“Blago njima; divno Povratište ih očekuje, one koji vjeruju, dobra djela čine i koji su dobročinitelji.”68 “Zaista Allah voli dobročinitelje.”69 “Tako Mi nagrađujemo dobročinitelje.”70 Sedmo, Allahova je milost uvijek blizu dobročinitelja: “Nered na Zemlji ne činite nakon što red na njoj uveden je, a Njemu se molite u strahu i zbog žudnje, jer Allahova milost blizu je onima koji dobročinstvo čine.”71 Osmo, Allahov je zakon na oba svijeta da se dobročiniteljima nagrada nikad ne zameće, ne gubi i ne propada: “Svojom milošću pogađamo koga hoćemo i ne damo da se nagrada dobročiniteljima zametne, A nagrada na drugome svijetu bolja je, nema sumnje, za one koji su vjerovali, spadajući u bogobojazne.”72 “Niti će ih (prave vjernike) bilo što od neprijatelja snaći, a da im se to neće kao dobro djelo upisati, jer Allah sigurno neće nagradu dobročiniteljima zametnuti.”73 Deveto, svaki čovjek koji svoje lice, biće i žiće preda i upokori Allahu dž.š. on je dobročinitelj: “Naravno, da svoje lice i biće Allahu okrene i preda i na temelju toga dobročinitelj je - u Gospodara njegova nagrada mu je, za takve nema strepnje, niti će ožalostiti se.”74 Deseto, Allah pita ko ima ljepšu vjeru i zakon od onoga ko svoje lice, žiće i biće, preda Allahu i ko slijedi Ibrahimov millet: “Čija vjera je ljepša nego u onoga ko Allahu predao je lice svoje, on je dobročinitelj (Muhsin) i slijedeći vjeru Ibrahimovu koja čista je, jer za prijatelja Allah Ibrahima uzeo je!”75 Jedanaesto, onaj ko se okrene i ko preda lice, biće i žiće svoje Allahu dž.š. on se uhvatio za najčvršću i neraskidivu vezu. “Ko lice, žiće i biće svoje preda i prepusti Allahu, a dobročinitelj je, taj se uhvatio za konopac najčvršći, a sve će konačno kod Allaha okončati.”76 Dvanaesto, nema ni ljepšeg ni suvislijeg i svrsishodnijeg govora od pozivanja na Allahov put i činjenja dobra: “Ko ima ljepšu besjedu od onoga što poziva Allahu, pritom dobro čini i govori: Ja sam od onih što su Allahu predani i pokorni.”77 Riječ Hasenun - dobročinstvo, Muhsinun - dobročinitelj i Ihsan - sinteza moralnih vrlina, iz istog su korijena i organski su nerazdvojive jedna od druge. Prema jednom hadisu Ihsan je takvo osvjedočeno i uvjereno robovanje, pokoravanje, obožavanje i predavanje Allahu dž.š., kao da Ga vidimo jer uistinu, iako mi Njega ne vidimo, On nas uvijek vidi. Zato je Ihsan temelj ljudskog karaktera i praktičnog ponašanja. Ustvari, Ihsan je najvažnija etička kategorija iz Birra. Ihsan je jedinstvo i sinteza karakternih odlika i crta. Iz Ihsana se razvija Muhsin, čovjek dobra, pravde, poštenje, stida, karaktera i bedem odbrane od nevjerovanja (kufra), politeizma (širka), nemorala (nekulture), zla (nepravde) i laži. Kao što je Adl sinteza i jedinstvo univerzalne i komplementarne pravde tako je Ihsan sinteza i jedinstvo univerzalnih i komplementarnih karakternih svojstava. Zato bez Adla nema Šerijata - Vjerozakona, a bez Ihsana nema Ahlaka - Morala. U Kur'anu i Hadisu se o dobru i govori kroz termin i pojam Tajjibun. “Reci: Ogavno se sa ugodnim i lijepim ne izjednačuje, makar mnoštvo ogavnosti i ružnoće bilo iznenađenje za tebe; Allaha se
Ku’ran (Er-Rad, 29) Ku’ran (El-Maida, 13) 70 Ku’ran (En'am, 84) 71 Ku’ran (El-Earaf, 56) 72 Ku’ran (Jusuf, 56, 57) 73 Ku’ran (El-Tevba, 120) 74 Ku’ran (El-Bekare, 112) 75 Ku’ran (En-Nisā, 125) 76 Ku’ran (Lukman, 22) 77 Ku’ran (Fussilet, 33)
68 69

25

bojte, vi umom razborom darovani - možda tako uspijete.”78 Kur'an jasno, glasno i izričito kaže da nevaljale i ogavne žene pripadaju istim takvim muškarcima, i oni njima, a čestite, čiste i lijepe žene istim muškarcima kao što su one, a i njima one. “Nevaljale i ogavne žene pripadaju nevaljalim i ogavnim muškarcima, a nevaljali i ogavni muškarci, nevaljalim i ogavnim ženama, čestite, čiste i lijepe žene, pripadaju čestitim, čistim, lijepim muškarcima i čestiti, čisti, lijepi muškarci, pripadaju čestitim, čistim i lijepim ženama.”79 Kur'anski termini Hasenun i Tajjibun pored moralno-etičkog značenja dobra i dobročinstva sadržavaju i istovremeno podrazumijevaju; estetičko značenje lijepog. To je u potpunom skladu sa klasičnom mudrošću da su Istina, Dobro i Lijepo tri grane na stablu istog drveta. Slijedeći tu mudrost treba jasno i glasno kazati: Istina daje život svakoj kulturi, a laž je smrt za svaku etiku, kulturu i komunikaciju među ljudima. Laž onemogućava činjenja dobra ili hajrata. Šta je hajrat? Hajrat je sve ono što je u ime Allaha urađeno, darovano i sagrađeno kao materijalno dobro, a koristi ljudima.

2.3. Šta se postiže činjenjem dobra - Birra?

Prvo i najhitnije što se postiže činjenjem dobra jeste Allahovo zadovoljstvo sa nama, a kao rezultat i posljedica tog zadovoljstva jeste i naše zadovljstvo sa svojim Stvoriteljem. Drugo, Vjerovanjem u Allaha i činjenjem Dobra, ljudi postaju najbolja i napriznatija stvorenja kod Allaha: “A oni koji vjeruju i dobra djela čine, zaista su najbolja stvorenja oni. Nagrada u Gospodara njihova za njih su vrtovi edenski kroz koje će rijeke teći; u njima će vječno boraviti; Allah će zadovoljan njima biti; oni će Njima biti zadovoljni; to je za one koji su pred Gospodarom svojim skrušeni.”80 Treće, Dobročinstvo dobročiniteljima donosi neprestanu blizinu Allahove milosti: “Zaista je Allahova milost blizu dobročiniteljima.”81 Četvrto, činjenje dobra, kako u najmanjim, tako i najvećim količinama dobročiniteljima, nikada ni na Dunjaluku ni na Ahiretu ne propada i donosi, im nagradu i korist: “Tog Dana ljudi će odvojeno istupati da bi im se djela njihova mogla pokazati. Jer ko trun dobra učini on će ga vidjeti. I trun zla ko učini on će ga vidjeti.”82 Peto, činjenje dobra sa Allahovim zadovoljstvom donosi ljudima sreću - se'adu, unutrašnji mir, ravnotežu, ushićenje, smirenje, zadovoljstvo čistotu i jasnoću duše. To ljudima donosi ravnotežu i pomirenje između duha i materije, duše i tijela i unutrašnjeg i vanjskog svijeta: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj.”83 Šesto, činjenje dobra donosi ljudima Uputu na Dunjaluku i nagradu na Ahiretu: “One koji vjeruju i dobra djela čine Gospodar će naputiti zbog vjere njihove: Rijeke će teći ispred njih u džennetima
Ku’ran (El-Maide, 100) Ku’ran (En-Nūr, 26) 80 Ku’ran (El - Bejjime, 7 i 8) 81 Ku’ran (El-Earaf, 56) 82 Ku’ran (El-Zilzal, 6-8) 83 Ku’ran (EL-Fedžr, 27-30)
78 79

26

zadovoljstva, dova njihova bit će u njima: Hvaljen nek si Allahu! Pozdrav njihov je Selam. Mir vama! A njihova posljednja dova: Tebe, Allaha, Gospodara svjetova hvalimo. Da Allah ljudima daje zlo onako brzo kao što im se odaziva kad traže dobro, oni bi uistinu stradali. A Mi ipak ostavljamo da u zabludi svojoj lutaju oni koji ne vjeruju da će pred Nas stati.”84 Dakle, Allah ljudima na dobro djelo odmah uzvraća nagradom, milošću i uputom, a za zlo djelo ih ne kažnjava sve dok ima nade i mogućnosti da se poprave. Sedmo, u činjenju dobra i dobrim djelima Allah ne obavezuje nikoga izvan i iznad njegovih mogućnosti:,.A oni koji su vjerovali, dobra djela čineći. Mi zadužujemo svakoga samo koliko u njegovoj moći je. To su džennetlije, u Džennetu vječno boravit će.”85 Osmo, po svojim rezultatima, učincima i posljedicama, dobro djelo uvijek donosi neprolazni sevap - nagradu dobročiniteljima i korist drugim ljudima. Zato poslanik kaže: “Hajrun-Nasi men jenfeun-nasi ve šerru-n-nasi men jedurru-n-nasi - Najbolji su oni ljudi koji koriste drugim ljudima, a najgori su oni ljudi koji nanose štetu ljudima.” Na kraju treba raditi sve u ime Allaha, za dobro Islama, na korist ljudi i ni na čiju štetu. Dakle, Musliman služi samo Bogu, a koristi kome može.

84 85

Ku’ran (Junus, 9-11) Ku’ran (El-Earaf, 42) 27

3. NIJJET - NAMJERA
Uvod, prolegomena, preambula i zaglavak svake od 114 kur'anskih sura izuzev devete Et-Tevbe jeste Besmella ili Bismilla: “U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.” Međutim, kad se zna da se u 27. kur'anskoj suri En-Nemlu, Bismilla navodi dva puta, na početku i u tridesetom ajetu to znači da se Bismilla u Kur'anu ponavlja i uči onoliko koliko ima kur'anskih poglavlja ili sura tj. 114 puta: “Allah je, nema Boga osim Njega, Gospodar svega što postoji! Vidjet ćemo - reče Sulejman - da li govoriš istinu ili ne. Odnesi ovo moje pismo pa im ga uruči, a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći! O velikaši - reče kraljica. Meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo od Sulejmana i glasi: U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.”86 Prvi čovjek, prvi poslanik i prvi vjerovjesnik za koga se u Kur'anu vežu dijelovi Bismille jeste Nuh a.s. Naime, kada mu je stigla Allahova odredba i naredba da se sa svim sljedbenicima i vjernicima ukrca na lađu prije sveopćeg potopa koji će stići njegov nevjernički narod, Nuh a.s. prije ukrcavanja na lađu uči: “I Nuh reče: Ukrcajte se u nju (lađu), u ime Allaha neka plovi i neka pristane! Gospodar moj, uistinu, prašta i samilostan je.”87 Posljednji Allahov Poslanik, milost svih svjetova i pečat svih poslanika, Muhammed a.s., sve radnje, djela, akta, poslove, postupke ponašanja i aktivnosti otpočinjao je i započinjao je Bismillom, ukoliko su mu to prilike, okolnosti, situacije i mogućnosti dozvoljavale. Tako je Bismillom kao preambulom, uvodom i zaglavkom: “U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog,” otpočeo diktirati i tačke čuvenog ugovora na Hudejbiji ili El-El-Meraru sa idolopoklonicima iz Mekke, na što se mušrički pregovarač, Suhejl ibn Amr, energično usprotivio sljedećim riječima: “Ne priznajem takvu formulu. Muhammede, služi se do sada uobičajenom formom i formulom - u ime Tvoje, o moj Bože.” Nakon sklapanja ugovora na Hudejbiji, Poslanik se za desetak dana u mjesecu aprilu 628. n.e. ili 6. godine po Hidžri, obratio svim tada poznatim a dostupnim vladarima i prvacima svijeta: bizantijskom caru Herakliju, njegovom namjesniku u Egiptu Džerir ibn Meti, vjerskom poglavaru Kopta u Egiptu Mukavkisu, abesinskom caru Negusu, perzijskom caru Kisru Pervizu i njegovom namjesniku u Jemenu, Bazanu. Sva su Poslanikova pisma počinjala Bismillom a završavala pečatom Muhammed Resulillah. Sva su u sadržaju izražavala: mir (selam) onima koji su na pravom putu, sva su pozivala ljude na istu Božiju riječ, sva su pozivala u Islam kao uvjet da bi se bilo spašeno, sva su pozivala na robovanje, Jednom Jedinom Bogu i negaciju širka - politeizma. Ukoliko odbiju poziv da makar posvjedoče da su muslimani samo muslimani. Buharija, Muslim i drugi muhadissi bilježe hadis koji od Muhammeda a.s. prenosi h. Umer ibn Hattab u kojem kaže: “Sva djela se vrednuju, kvalifikuju i ocjenjuju prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio ako učini Hidžru (preseljenje) iz jednog mjesta u drugo, radi Allaha i Njegova Poslanika njegova je Hidžra radi Allaha i Njegova Poslanika; a ako se preseli iz jednog mjesta u drugo radi
86 87

Ku’ran (En-Neml, 27-30) Ku’ran (Hud, 41) 28

ovog svijeta, dunjaluka steći će ga, ko se preseli iz jednog mjesta u drugo radi žene kojom se naumio oženiti, oženit će se ali svačija je Hidžra ono radi čega ju je učinio.“88 U jednoj drugoj predaji Poslanik kaže:: “Nema više Hidžre poslije oslobađanja Mekke.” Namjera, nakana, na arapskom Nijjet, prema ajetu Bismilli i navedenim hadisima izražava i svjedoči temeljni princip moralnog vrednovanja dijela u Islamu. Djela se u vjerskom i moralnom smislu vrednuju prema Nijjetu, namjeri, nakani. Namjera je čovjekovo unutrašnje htijenje, želja, poriv, motiv, težnja za nečim. Namjera se događa u unutrašnjem čovjekovom svijetu, u dubini čovjekove duše i na srcu i ona kao takva pokreće čovjeka na svaku konkretnu akciju, aktivnost, djelatnost, posao, postupak, ponašanje, praksu, vezu, odnos, komunikaciju, riječ. Namjera prethodi bilo kojem konkretnom činu. Kroz značenje, učenje, vjerovanje Bismille vidi se da musliman sve čini, sve radi, sve misli, sve razmišlja, sve sudi, sve postupa, sve ponaša, vjeruje, životživi, istinu govori, pravdu dijeli, dobročinstvo čini, samo u ime Allaha. U ime Allaha je srce, duša, bit, bilo, esencija, supstancija, esencija jezgra i srčika Nijjeta u Islamu. U čemu? U svemu: “Onaj ko Hidžru učini u ime Allaha naći će na Zemlji mnogo mjesta, usprkos svojih neprijatelja i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj u ime Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada neprestana od Allaha njemu je sigurna. A Allah mnogo prašta i milostiv je.”89 Zato musliman sa Bismillom kao srcem i dušom Nijjeta - U ime Allaha, počinje i živi vjeru, počinje i živi život, sa Bismillom počinje svaki hairli posao, sa Bismillom se kreće, sa Bismillom sudi, vrednuje, procjenjuje i ocjenjuje sve, sa Bismillom ulazi u odnose, procese, postupke i pobnašanja sa ljudima, sa Bismillom uči, istražuje spoznaje, zaključuje, analizira i povezuje pojave u svijetu. Evo kako na vjeru i djelo gleda rahmetli Alija Izetbegović: “U svijetu prirode stvari postoje objektivno. Zemlja se kreće oko Sunca (a ne obratno), znali mi to ili ne, sviđalo nam se to ili ne. Mi čak možemo mrziti tu činjenicu, ali mi je zato ne možemo ni izmjeniti. Sa moralnog stanovišta činjenice su besmislene. One nemaju moralnog predznaka i kao takve one su moralno nepostojeće. Obrnuto, u našem unutrašnjem, ljudskom svijetu stvari ne postoje objektivno. One uopće ne postoje u prirodnom smislu riječi, mi smo tu neposredni učesnici i izgled toga svijeta direktno zavisi od nas. Taj svijet ne postoji u mom dijelu u kom ga mi našim težnjama nismo stvorili. To je domen ljudske slobode. Za razliku od vanjskog svijeta, gdje činimo ono što moramo da činimo, gdje postoji bogat i siromah, pametan i glup, obrazovan i primitivan, slab i jak, svi oni faktori koji ne zavise od naše volje i ne izražavaju naše autentično JA - u unutrašnjem svijetu postoji puna sloboda i jednakost šansi. Ta sloboda je potpuna jer nema materijalnih (prirodnih) ograničenja i jer se se sva iscrpljuje u namjeri i težnji. Svaki čovjek bez razlike (na sve vanjske okolnosti) može podjednako htjeti i težiti dobru i voljeti dobro. Mnogi ljudi nisu u mogućnosti da doprinesu i ispravljaju nepravde, ali svaki čovjek može u svojoj duši osuditi ili mrziti nepravdu kod sebe i drugih. U ovom je smisao pokajanja. Nije moral (samo) u samom činu, nego prije svega u težnji da se ispravno živi, u naporu volje, u borbi za spasenje. Moral je prvo težnja, a ne (samo) postupanje. Jer,
88 89

Jakub Memić, I.P.H. Ku’ran (En-Nisā, 100) 29

ako ne bi bilo tako onda bi uškopljenik bio krijepostan čovjek, a želučani bolesnik primjer umjerenosti. Biti savršen, bezgriješan nije ljudski. Griješiti i kajati se bliže je čovjeku, ljudskije je. Sjetite se Aljoše i Miće Karamozova. Aljoša je divan, skoro savršen. Mića je potpuni čovjek i usprkos svim strastima i grijesima, da li biste sa sigurnošću mogli reći koji je od njih dvojice bliži Božijoj milosti. Koliko postupaka učinimo koje nismo željeli! Koliko postupaka isto tako smjeramo ili težimo da učinimo, a nikad ih nećemo ostvariti. To su dakle, ta dva svijeta: srce i priroda. Jedna naša namjera makar se nikad ne ostvarila dogodila se u potpunosti u svijetu srca. Ona je jedna potpuna realnost. Isto tako jedna naša nehotična radnja, jedan postupak iza kojeg ne stoji naša namjera, dogodio se u cjelosti u svijetu prirode, a može se reći da se uopće nije dogodilo u onom drugom, unutrašnjem svijetu. Ova suprotnost između težnje i djela refleks je iskonske suprotnosti između čovjeka i svijeta i na skoro isti način pojavljuje se u etici, umjetnosti i religiji. Namjera, umjetnička težnja i pobožnost pripadaju unutrašnje jedni drugima i stoje u istom odnosu sa svojim materijalnim (ovosvjetskim) projekcijama: ponašanjem, umjetničkim djelom i obredom. Prvi su doživljaji u duši, drugi su doživljaji u svijetu. Djela se prosuđuju prema namjerama - djela se prosuđuju prema posljedicama. Prvo je poruka svake religije, drugo deviza svake politike ili revolucija. To su dvije suprotne logike. U jednoj se očituje negacija svijeta, u drugoj negacija čovjeka. Čovjek je dobar ako hoće dobro onako kako ga on shvata; to može da bude i zlo za shvatanje drugog. Čovjek je zao ako hoće zlo onako kako ga on shvata, pa makar to bilo dobro za druge ili dobro za shvatanje drugih. Radi se uvijek u čovjeku samom za sebe, o njegovom shvatanju, o svijetu koji je samo njegov i ničiji drugi. U tom čisto unutrašnjem, čisto duševnom odnosu, svaki čovjek je potpuno sam i apsolutno i podjednako slobodan. To je smisao Sartrove izjave da je svaki čovjek apsolutno odgovoran i da nema nevinih žrtava niti nevinih osuđenika u paklu. Zlo i dobro su u čovjeku. Nikakvim vanjskim utjecajem, izmjenom okolnosti, dresurom, zakonima, silom, ne može se čovjek popraviti. Može se samo izmjeniti njegovo ponašanje. Porok i vrlina nisu proizvod kao vitriol i šećer, kao što su mislili Hpolit Ten ili Zola. U “Vaskrsenju” Tolstoj pokazuje kako manipulisanje ljudima, u što se pretvara prevaspitanje kažnjenika, samo kvari ljude. Preporod, obraćanje dolazi spontano, iznutra kao rezultat jednog preokreta duše i u duši. Sa gledišta religije jalov je svaki vanjski (bez unutrašnjeg) utjecaj da se zlo ukloni.”90 Rahmetli Nerkez Smajlagić je govorio “Vjera je, to se svi slažu, stvar duše, njen vlastiti unutrašnji doživljaj. Ona se po mnogo čemu duboko korijeni u samoj čovjekovoj naravi, u njegovoj upravo duševnoj potrebi da nadraste svoje ograničeno biće i da se uzvisi do Jednog, do Najvišeg Bića u kojem i sam čovjek doživljava vlastitu punoću i svrhu. Vjera je reagiranje ljudske naravi i njena neprestana težnja prema Bogu.” A šta je drugo moral nego religija pretočena, prevedena i prenesena u težnje i pravila ponašanja, odnosno, čovjekovo svjesno, voljno i slobodno ponašanje ili odnošenje prema drugim ljudima usklađeno sa vrhunaravnim načelom postojanja Boga. I za imami Gazaliju: “Vjera je intuitivna potreba duše, njen vlastiti unutrašnji doživljaj. Njeno središte je ljudsko srce, a pokretačka, motorna, izvorna snaga je ljubav prema Bogu. Srce poznaje Boga, primiče Mu se, radi za Njega i probija se ka Njemu.” Evo šta o pogledu
90

Alija Izetbegović (Islam između Istoka i Zapada, str. 117, 118 i 119) 30

srca i njegovog značaja za čovjeka kaže Poslanik: “Znajte! U ljudskom tijelu ima jedan organ koji, kada je zdrav i ispravan zdravo je i ispravno i čitavo tijelo, a kad je ono bolesno i pokvareno bolesno je čitavo tijelo. Taj organ je srce.”91 Pošto je Islam religija univerzalne istine i pravde, a pošto nikad svi ljudi na ovom svijetu nisu u istoj i jednakoj poziciji i objektivnim mogućnostima da čine dobro i da doprinesu ispravljanju nepravde i sprečavanju zla postavlja se pitanje kako pomiriti univerzalnu pravdu i nejednake mogućnosti na Zemlji. To razriješava i razjašnjava sljedeći Posalnikov hadis: “Ko od vas vidi da se radi općespoznato zlo, neka ga spriječi rukom i silom, ako ne mogne rukom onda jezikom, a ako ne mogne jezikom onda neka to zlo osudi u srcu i na duši, mada je to najslabiji oblik Imana.”92 Dakle, svi ljudi mogu podjednako i ravnopravno težiti da čine dobro, svi mogu željeti da spriječe nepravdu, svi u srcima mogu živjeti u skladu sa svojim Imanom i na dušama sa svojom savješću. Svi ljudi bilo kada i bilo gdje u svojim srcima i na svojim dušama mogu osuđivati i osuditi nasilje. Prema učenju i vjerovanju Islama nema čovjeka i naroda koji ne može: vjerovati u Allaha, u Sudnji dan, imati čist, iskren i plemenit Nijjet - namjeru, biti moralan i klanjati namaz. Uvjet za dobro i moralno djelo, pored Imana - vjere, Slobode i slobodnog izbora jeste i čist, iskren i plemenit Nijjet. Upravo iz iskrene, čiste i plemenite namjere, na temelju Imana, islamski moral je činjenje dobra u ime Allaha u formi slobode. Najkraće i najjasnije rečeno islamski moral je činjenje dobra na temelju Imana, u ime Allaha, u slobodi. Za razliku od svijeta stvarnosti, nužnosti, nužde, kauzalnosti, ograničenosti, uvjetovanosti u kojem se događaju djela, radnje i postupci na način koji su uvjetovani različitim činiocima i faktorima koji najčešće ne ovise o nama, u unutrašnjem samo našem svijetu, u svijetu srca i duše u kojem se događa namjera, nakana, motiv, inspiracija, unutarnje htijenje, težnja, poticaj u Nijjetu čovjek je autentično, jedan kroz jedan svoj, jer je sam i slobodan i iz vana neuvjetovan. U tom smislu od presudnog je značaja imati čist, iskren, plemenit i pravi Nijjet. Ne može se ništa uraditi ili učiniti, a da tome ne prethodi namjera ili nakana. Zato vjera sve vrednuje, ocjenjuje i kvalifikuje prema namjerama, a politika, privreda, ekonomija i revolucija prema rezultatima i posljedicama. Oni koji sve mjere vagaju prema rezultatima, učincima, posljedicama i efikasnosti unaprijed se moraju pomiriti sa činjenicom da u vanjskom svijetu žive sposobni i nesposobni, bistri i glupi, eksploateri i eksploatisani, radnici i neradnici, bogataši i siromasi, jači i nejači, vješti i nevjesti, školovani i neškolovani, sudije i suđeni, vladari i podanici. Na zemlji ne postoji politička mudrost i politička praksa koja bi ove razlike izbrisala. Mudra politika ove razlike svodi u snošljive granice. U okviru univerzalne, Allahove Svemilosti i Milosti, koja je temelj, topos, humus, jezgra, srčika, bit, esencija i supstancija same namjere ili Nijjeta: Ukoliko je bilo koji čovjek imao čistu, iskrenu i plemenitu namjeru da učini dobro djelo pa ga ne učini, ne svojom krivicom, on će kod Boga prema namjeri imati sevab - nagradu. Ukoliko je, pak, imao namjeru da uradi zlo pa ga ne uradi, Allah ga samo prema nevaljaloj namjeri koju ne slijedi zlo djelo, neće kazniti. U povijesti ljudskog mišljenja bilo je takvih ljudi koji su tvrdili da u ljudskom umu nije bilo ništa prije samog iskustva. Drugi su im duhovito i slikovito odgovorili - u
91 92

Jabub Memić, I.P.H. Jabub Memić, I.P.H. 31

ljudskom umu nije bilo ništa prije samog uma. Prosto rečeno u pameti se prvo pamet nalazi. Opaki su i opasni ljudi u kojih namjera slijedi praksu. Kod njih ispade sve naopako i opasno. Kada im se skrene pažnja što rade oni odgovaraju - nismo znali da će se ovo dogoditi. Pri tome nemaju snage i pameti da sami sebi postave pitanje - što nas je vodilo, rukovodilo i motiviralo da ovo uradimo. Do izbora prave odluke dolazi se preko srca, duše, iskrena, čista, plemenitog i pravog Nijjeta apriorno, a ne preko iskustva i prakse, naknadno aposteriorno: “Tako se mladići u Pećinu skloniše; rekoše: Gospodaru naš, podari nam milosti Svoje; Daj nam razbora u pogledu naše odluke!“93 Pravom djelu i praksi prethodi prava odluka, a temelj svakoj ispravnoj odluci je čist, iskren, plamenit i pravi Nijjet - namjera. U obrnutom slučaju, kad ide prvo djelo, pa odluka pa na kraju namjera, susrećemo se sa neznanjem u akciji, a Hegel kaže da nema ništa opasnije od neznanja u akciji. Uz čist Nijjet; ispravnu odluku, ljudi su u okviru, svojih mogućnosti dužni misliti i razmišljati o učincima, rezultatima i posljedicama svojih djela, kako sa stajališta prošlosti, sadašnjosti, tako i sa stajališta budućnosti. S obzirom da se događa u srcu i na duši, namjera kada se dogodi, ona se jednom zauvijek događa. Kao takva ona je neizbrisiva i neponištiva. U svijetu srca, duše, slobode i namjere čovjek živi pravu, istinsku i autentičnu realnost dok u njegovim postupcima, ponašanju, držanju, djelima, praksi i riječima ima uvjetovanog, prisilnog, nametnutog, podmetnutog, slučajnog, stihijnog i nužnog. Namjera je autentična realnost i relevantni unutrašnji momenat ličnog moralnog čina. U sferi namjere, za razliku od sveukupne prakse, djela i riječi čovjek je slobodan te stoga i temeljno moralno odgovoran. Djela se moralno, na temelju vjere, u slobodi, sude, prosuđuju i vrednuju prema namjerama. Zato je namjera iza slobode i vjere prva realnost u čovjeku. Poslanik u više hadisa skreće pažnju na iskrenost, čistotu, jasnoću i plemenitost namjere za ljudski život i praksu: “Lijepa i plemenita namjera - Nijjet uvodi čovjeka u Džennet.”94 ili “Najbolje djelo je iskren Nijjet.”95 ili “Svoje poslove i djela iskreno i čisto radite samo u ime Allaha jer Allah prima samo iskrena i u Njegovo ime urađena djela.”96 Kada radi sve sa namjerom u ime Allaha, čovjek nikada ne može izgubiti motiv i poticaj u svoje aktivnosti, nikada se ne može razočarati u ljude i u njihov zaborav i nezahvalnost za učinjeno dobro, nikada njegovo dobro djelo, neovisno od odnosa ljudi prema njemu ne gubi svrhu i smisao i nikada mu kod Boga neće izostati nagrada za učinjeno dobro. Zato je deviza muslimana - Sa namjerom sve u ime Allaha, za dobro Islama, na korist muslimana i svih čestitih i dobronamjernih ljudi i ni na čiju štetu. S druge strane Allah proklinje i poništava svaki obred, ponašanje i praksu koja nije u ime Njega: “Znaš li ti ko je taj što Vjeru poriče! To je onaj što tjera i odbija siroče (jetima); da se je jadnik i bijednik nahrani ne podstiče! Muka će biti za one klanjače koji se na namazu svome ne usredotoče, koji samo viđeni biti hoće. I dobročinstvo bi da spriječe!”97 Isti je slučaj onih koji imetak dijele, ne u ime Boga, nego da bi od ljudi viđeni i pohvaljeni bili. Kao što kiša sapire i čisti prašinu sa litica stijena pa gole ostaju tako i Allah njihova djela briše i poništava: “Vi koji vjerujete! Gunđanjem, grdnjom i prigovorom,
Ku’ran (El-Kehf, 10) Jakub Memić, I.P.H. 95 Jakub Memić, I.P.H. 96 Jakub Memić, I.P.H. 97 Ku’ran (El-Maun, 1-7)
93 94

32

milostinju (sadaku) svoju ne kvarite, baš kao onaj što imovinu daje samo zato da ga ljudi vide, a u Allaha i u Dan posljednji ne vjeruj taj nalikuje kakvoj litici na kojoj je malo zemlje pa je pljusak sapere i golom ostavi je. Takvi ništa postići neće osim što uradiše jer Allah na Pravi put ne okreće nevjernike.”98 Takvi će ustvari u duplo biti nagrađeni sa manje od ništa. Kako! Pa sve što su u ime ljudi, a ne u ime Boga potrošili, ljudi im to potpuno zaborave, a Bog im to ne primi. Drugo, na Onom svijetu, za to djelo umjesto nagrade imaju kaznu: “I one koji svoju imovinu pred svijetom dijele, a ne vjeruju u Allaha ni u Dan posljednji, također, Šejtan prijatelj je - baš zao prijatelj u njega je. A šta bi im bilo da vjeruju u Allaha i u Dan posljednji i da troše od onog što Allah darovao im je, jer Allah veoma dobro njih poznaje. Allah ne čini nepravdu ni koliko trun je, a ako se dobročinstvo prinese On će ga udvostručiti i još će golemu nagradu dati od Sebe.”99 Samo onaj ko vjeruju, živi, radi, sudi, uči, spoznaje, dijeli, ponaša se, odnosi i postupa u ime Boga on nikad ne gubi sadržaj, smisao, cilj i motiv za život. On ima radost na Ovom i nadu na Onom svijetu. Onaj ko daje samo da od ljudi bude viđen, a ništa u ime Boga, on je Muraija i teško njemu i njegovo će biti sve prokleto, zbrisano i poništeno.

98 99

Ku’ran (El-Bekare, 264) Ku’ran (En-Nisā, 38-40) 33

4. SLOBODA VOLJE I SAVJEST
Kao i život, forma, Ruh, sedžda, hilafet, znanje i sloboda se čovjeku i ljudima bez ikakvog njihovog učešća i zasluga daruju kao Allahova milost. Jedini izvor i garant slobode, života i svih formi stvaranja, Ruha, sedžde, Hilafeta i znanja jeste Allah dž.š. Iskonska, arhetipska, primordijalna, prasloboda ima prakorijen, praosnovu, praklicu, praformu i praodređenje u čovjekovom pravu, odabiru, opredjeljenju, određenju da u slobodi (nakon što su se svemir, zvijezde, Zemlja, brda i planine pred tom veličinom i izazovom sustegli) prihvati ili ne prihvati Objavu. Čovjek se tom izazovu odaziva i prihvata objavu: “Mi smo doista Emanet Polog (Objavu) ponudili nebesima, Zemlji i planinama pa su odbili da ga ponesu i od njega se sustegli bijahu, a čovjek Emanet - Polog (Objavu) svjesno i slobodno ponese i prihvati.”100 Prvo ozbiljenje, ospoljenje, ostvarenje, svjedočenje, kušanje i prakticiranje slobode jeste čovjekovo prihvatanje unutrašnjeg Emaneta Objave kojim se ozbiljuje i konkretizuje čovjekova svijest o misiji: “Mjesec ramazan je taj u kome je počelo spuštanje i objavljivanje Kur'ana kao Upute za ljude kao jasno znamenje Upute i onoga što je Razdjelnik između dobra i zla”101 ili “Ovaj Kur'an vodi jedinom ispravnom putu u vjeri i etici i upućuje na ono što je najispravnije u životu donoseći radosne vijesti za pravovjernike koji dobra djela čine: da golema nagrada za njih je.”102 Prva situacija na Zemlji kojom se kuša i realizira prva verzija slobode jeste vjerovati ili ne vjerovati, živjeti ili ne živjeti, vrednovati ili ne vrednovati, suditi ili ne suditi, ponašati se ili ne ponašati se, odnositi se ili ne odnositi se, raditi ili ne raditi, spoznavati ili ne spoznavati, učiti ili ne učiti po Objavi. Prihvatanje Objave, vjerovanje i način života po Objavi je prva čovjekova ovjera slobode, njeno prvo svjedočenje, življenje, promicanje, ostvarivanje, realiziranje, ospoljenje, otjelovljenje, ispuštanje iz apstrakcije i spekulacije na tlo realnosti, stvarnosti postojanja. Prva supstanca, prva esencija, prva bit, prva srčika, prva jezgra, prvi sadržaj, prvo popunjenje i prva bit slobode jeste Objava. Isključivi sadržaj Objave koja se nudi u formi, okviru, obliku, odnosu, slici, ramu, formuli i izvanjskom određenu slobode jeste: Istina, pravda, pravičnost, red, poredak, sistem, pravo, dobro, uputa, opomena, pouka, poruka, pravi put, milost, savjet i lijek za čovjeka i ljude. Kao što je sadržaj svake objave (Kelima, risala, suhifa i kitaba kao što su Tevrat. Zebur, Indžil i Kur'an) Istina tako je forma, oblik, okvir i način na koji se Istina od Allaha u Objavi nudi Sloboda: “A da hoće Gospodar Tvoj, na Zemlji bi svi bili vjernici. Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici! Jer nijedna duša ne povjeruje bez Allahove dozvole, a On učini nečistima one što neće da promisle. Ti kaži: Pogledajte sve što je na nebesima i na Zemlji! Ali ništa ne koriste znači ni opomene narodu koji neće da vjeruje.”103 Jedini sadržaj kojeg je dostojna sloboda u svome čistom, praiskonskom i primordijalnom određenju jeste Istina iz Objave, a jedina forma, oblik i okvir
Ku’ran (El-Ahzab, 72) Ku’ran (El-Bekare, 185) 102 Ku’ran (El-Isra, 9) 103 Ku’ran (Junus, 99-101)
100 101

34

koje je dostojna istina iz Objave jeste Sloboda: “U vjeri nema nikakve prisile: zaista se jasno razlikuj put razbora od zablude i zato onaj ko Đavola zaniječe, u Allaha vjeruje. Taj se uhvatio za uže najčvršće, prekinut se nikad neće, a Allah sve čuje i zna sve.”104 “Mi smo ti. zaista Knjigu sa Istinom spustili zato samo Allaha obožavaj, budi odan Njegovoj vjeri!”105 Zato. uistinu korijen i izvor ili prvi korak, prvi izazov, prva konkretizacija, prvo ospoljenje, ostvarenje i prakticiranje čovjekove i ljudske slobode leži u mogućnosti prihvatanja ili odbijanja Objave ili unutrašnjeg Emaneta: “Reci od Gospodara vašeg Istina je u Objavi, pa ko hoće u slobodi neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje.”106 Dakle, prvo i arhetipsko pravo na temelju Slobode koje prethodi svakom drugom pravu ili ozbiljenju i ostvarenju Slobode jeste slobodno, ničim neuvjetovano, autentično, dragovoljno i pojedinačno izjašnjavanje svake ljudske duše, odmah po činu stvaranja prije nego što uđe u okove tijela i blokade strasti, straha, interesa, poroka i grijeha: “Zar Ja nisam vaš Gospodar. One su potpuno slobodno, ničim izvana ograničene odgovorile: jesi mi svjedočimo!”107 Dakle, sve stvorene duše su istovremeno posvjedočile i potvrdile Allaha kao Stvoritelja i Gospodara stvorenja i stvorenih svjetova. Zato je zbilja Istina, Uputa i Opomena sadržaj i unutrašnja dimenzija Objave, a Sloboda je forma, okvir, oblik ili vanjska dimenzija Objave. “Zaista, Ova Opomena jeste, pa izabrat će put ka Gospodaru svome ko bude htio u slobodi.”108 “Kur'an je Opomena, uistinu pa ko hoće u Slobodi imat će ga na umu; Jedino Allah bude li htio, oni će ga imati na umu u Slobodi; samo On dostojan da Ga se čuvaju i praštanje je svojstveno njemu.”109 “Zbilja ovo jest Opomena, pa ko htjedne u Slobodi izabrat će put do Gospodara svoga, a vi ćete htjeti samo ono što bude Allahova volja; Allah sve zna i Premudri je zaista.”110 Allah dž.š. je Emanet Objave prije čovjeka, pošto su mnogo prije njega stvoreni ponudio nebesima, Zemlji i planinama pa i: nebesima. Zemlji i planinama, bi nelagodno to prihvatiti i od toga su se sustegli, ne iz neposluha već iz počasti prema Allahovoj vjeri i to iz bojazni da ne bi Emanet polog ispunjavali. Potom je Allah Emanet - polog čovjeku kao izazov i čast u Slobodi ponudio pa je čovjek prihvatio. Na isti način kao što je bio potpuno slobodan da prihvati ili ne prihvati Emanet Objave čovjek je bio, jeste i bit će poptuno slobodan da sa svim rezultatima i posljedicama prihvati ili ne prihvati Iman - Vjerovanje: “Femen šae fel-ju'min ve men šae fel-jekfur - Ko hoće u slobodi neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje.”111 U okviru Slobode na temelju Objave i Imana - Vjerovanja, ljudi po logici života i prirodi stvari ulaze u Din-Islam ili religiju od i religiju kod Allaha dž.š.: “Allah poziva u Slobodi domu spasenja i ukazuje i upućuje na Pravi put onome kome On hoće.”112 “A onaj ko u Slobodi želi neku drugu religiju osim Dini-Islama neće mu biti primljena kod Allaha.”113 “Kod Allaha i od Allaha je prava religija jedino Dini-Islam.”114 “Sada sam vam vašu
Ku’ran (El-Bekare, 256) Ku’ran (Ez-Zumer, 2) 106 Ku’ran (El-Kehf, 29) 107 Ku’ran (El-Earaf, 172) 108 Ku’ran (El-Muzzemmil, 19) 109 Ku’ran (El-Muddessir, 54-56) 110 Ku’ran (El-Insan, 29-31) 111 Ku’ran (El-Kehf, 29) 112 Ku’ran (Junus, 25) 113 Ku’ran (Ali Imran, 85)
104 105

35

religiju usavršio i blagodat svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam Dini-Islam u Slobodi bude religija.”115 U hijerarhiji i redoslijedu osnovnih odlika i odredbi čovjeka Sloboda prethodi Objavi, Objava Imanu i Vjerovanju, vjerovanje religiji - Dini-Islamu, a religija moralu ili etici: “A da je Gospodar Tvoj htio (prisilom u neslobodi) sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim oni će se uvijek u vjerovanju (kao slobodni) razilaziti.”116 Neprihvatanjem Objave po neminovnosti neumitne sudbine i neizbježnog usuda kojeg nije izbjegao nijedan narod, ljudi, narodi, zajednice i pojedinci (koji ne prihvate izbor Objave u Slobodi) prihvataju mit kao šejtansku objavu: “Kada im se (svim ljudima koji ne slijede Objavu) riječi Naše kazuju, govore: Već smo čuli da hoćemo i mi bismo tako nešto rekli. To su samo izmišljotine (mitovi, bajke, legende) naroda drevnih.”117 “Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džinna koji su jedni drugima kićene besjede (mitovi, bajke, legende) govorili da bi ih obmanuli, a da je Gospodar tvoj htio oni to ne bi učinili, zato ti ostavi njih i ono što oni izmišljaju.”118 Zato. ko umjesto Objave u Slobodi odabere Mit, on umjesto Imana neizbježno bira Ilhad - nevjerovanje (ateizam) i Kufr - negiranje, pokrivanje i poricanje Allaha kao Gospodara i Stvoritelja svjetova. Oni koji se u okviru Slobode umjesto Objave za Mit opredjele, umjesto Imana - vjerovanja za Ilhad ili Kufr, umjesto Tevhida - Monoteizma za Širk - politeizam, oni se neumitno slijedom toga i na temelju toga, umjesto za religiju Din-Islam opredjeljuju za sihr - magiju. Kao što Din-Islama nema bez Istine, Upute, poslanika, vjerovjesnika tako sihra i magije nema bez ideologije, propagande, laži, omađijavanja i obmanivanja ljudi. Dok se Allahova Objava, na temelju nje Iman i Islam, kao Istina prenosi u formi i obliku slobode, dotle se mit i njegovi prvi derivati: kufr - negiranje i prikrivanje Istine, Ilhad nevjerovanje, Sihr - magija kao laži, obmane, magija i negacija Objave, Imana i Islama prenose u neslobodi putem drila, dresure, manipulacije, omađijavanja i obmanivanja svojih pripadnika. U Objavi, ljudi se na temelju Imana, Islama, Ahlaka odgajaju prema jedinstvenom, neizmjenjivom i nezamjenjivom okviru, zakonu i formi u Slobodi kao ljudi. U magiji, na temelju mita, ljudi se prema jedinstvenom i neizmjenjivom zakonu drila, dresure i cenzure, putem laži, propagande i ideologije dresiraju i animaliziraju. Dok je sadržaj Objave Istina, a forma Sloboda, dotle je sadržaj mita laž i šejtanska vesvesa - obmana, a forma nesloboda i nasilje. Zato Din-Islam preko Objave Imana i ahlaka u Slobodi nastupa sa silom argumenata i činjenica iz Istine, a sihr kao šejtanska objavljena obmana i laž preko kufra i ilhada nastupa sa argumentima sile, nasilja, propagande, ideologije i cenzure u neslobodi.

4.1. Vjera i Sloboda preduvjeti svega što je moralno i što valja

Ku’ran (Ali Imran, 19) Ku’ran (El-Maide, 3) 116 Ku’ran (Hud, 118) 117 Ku’ran (El-Enfal, 31) 118 Ku’ran (El-En'am, 112)
114 115

36

Kao što pojavi prethodi Sloboda, a Objava prva istinito, prirodno i čisto ozbiljuje, ospoljuje, iskušava, legitimira, legalizira, regulira, prakticira i ispunjava slobodu, tako su poslanici i vjerovjesnici prvi svjedoci, vjesnici, lučonoše, promicatelji i realizatori Slobode. Oni su prvi učiteljji i uvoditelji u Slobodu kao spoznatu i neizbježnu nužnost da se jedino i samo Allahu kao Stvoritelju, Gospodaru i Vladaru svjetova i stvorenja treba vjerovati. Svi poslanici i vjerovjesnici pozivaju svoje narode i zajednice da samo Allahu robuju jer nema drugog Boga osim Njega. Ta maksima kazuje da je samo Allah Stvoritelj, da se samo Njemu robuje, a sve ostalo su samo Allahova stvorenja, da se njima nikada i ni u čemu ne robuje, da su od njih ljudi i međusobno ravnopravni i slobodni i da je čovjek u stvorenim svjetovima i među stvorenjima odlikovan i darovan Hilafetom. Robovanje i pokoravanje samo Allahu dž.š. je uvjet slobode iznutra. Kao što je Izvor i Darovatelj Slobode Allah dž.š., a prvi svjedoci promictelji, garanti i uspostavitelji Slobode poslanici i vjerovjesnici oni su i prvi taoci i žrtve za Slobodu. Pošto Sloboda znači biti u sebi, a biti u sebi znači biti u Vjeri - Imanu, na temelju Objave to poslanici i vjerovjesnici među ljudima nisu nikada ni izvana, od strane ljudi uvjetovani i određeni što je zapreka i onemogućavanje slobode. Prvo, njih u poslaničko-vjerovjesničku misiju za prenošenje i dostavljanje Objave ljudima bira i određuje Allah dž.š. Dakle, autoritet, legitimitet, legalitet, regularnost njihove poslaničkovjerovjesničke misije počiva na Allahovoj Odredbi, Odabiru, Volji i Izbom, kojem se svo ljudstvo, a ni oni sami nisu mogli suprotstaviti. To znači da poslanike i vjerovjesnike ne bira ni demokratija, ni monarhija, ni anarhija, ni tiranija, ni autokratija, ni despotija, ni oligarhija, ni politeja nego Allahova Volja i Odredba. Drugo, poslanici i vjerovjesnici nikada za svoju poslaničko- vjerovjesničku misiju od ljudi nisu tražili novaci materijalnu protunagradu. Svi su oni govorili i ponavljali da njima slijedi nagrada od Gospodara svjetova. To je uz Božiji Izbor drugi presudni izvanjski faktor da su bili slobodni. Zato su svi poslanici i vjerovjesnici prvi svjedoci slobode na svijetu i prvi uzori u vjeri, etici i načinu života za sve ljude. Iz njihovog primjera se vidi da je prvo, sveto, arhetipsko pravo, koje prethodi svakom drugom pravu, mogućnosti i izboru-jeste potpuno slobodno, ničim neuvjetovano, autentično, iskonsko, dragovoljno i pojedinačno izjašnjavanje i priznavanje svake ljudske duše na temelju Objave, kao imperativ unutar svakog čistog, slobodnog i subjektivnog uma, volje, srca, savjesti, svijesti i pameti u Slobodi: “Zar Ja nisam vaš Gospodar. One su (duše) potpuno slobodno odgovorile: Jesi, mi svjedočimo.”119 Iz prvog arhetipskog i primordijalnog prava i slobode prihvatanja ili neprihvatanja Objave, vjerovanja ili nevjerovanja prema Objavi, na što su prvi potvrdno odgovorili poslanici i vjero vjesnici, slijede ostala, prirodna, sveta, neotuđiva i iskonska i od Dragog Allaha zagarantirana prava. Zato je doprinos poslanika i vjerovjesnika slobodi na pologu Objave veći i značajniji od svih ostalih ljudi zajedno. Iz prava i slobode na vjeru preko Objave i slijeđenja poslanika, ljudi su izborili pravo i Slobodu na život, imovinu, čast i dostojanstvo, kreaciju, kulturu, preko osjetila, razuma i uma na nauku i civilizaciju, rad, privređivanje, privredu i ekonomiju, pravo na potomstvo, porodicu, rodbinu, bratstvo, rod, pleme, narod, naciju, rasu, slobodu, pravo na kretanje i mjesto boravka, politička prava i slobode. “Kunem se ovim gradom (Mekkom) ti ćeš Muhammede u ovom
119

Ku’ran (El-Ea'raf, 172) 37

gradu biti slobodan.”120 Da bi Muhammed a.s. ili bilo koji čovjek i ljudi u Mekki ili bilo kojem drugom gradu bili slobodni ti gradovi i mjesta, poput Mekke nakon njenog oslobađanja, moraju biti od idola očišćeni i oslobođeni. Kao što je uvjet slobode izvana za svakog čovjeka i narod rušenje vanjskih idola tako je uvjet slobode iznutra za svakog čovjeka pojedinačno rušenje svojih, ličnih, vlastitih i unutrašnjih idola kao što su strasti, poroci, potpuna zaokupljenost i opterećenost sobom, stavljanje sebe u središte svijeta. Svaka ličnost ima slobodu, pravo i relativnu autonomiju da misli svojom glavom, rasuđuje svojom dušom i savješću u okviru vlastite relativno autonomne spoznaje o dobru i zlu, istini i neistini, pravdi i nepravdi, svjetlu i tami, uputi i zabludi, da misli, da mašta, da planira, voli, osjeća i namjerava, svojim srcem, dušom i savješću gleda i razgleda svojim očima, sluša svojim ušima, miriše svojim nosom, dodiruje svojim rukama, vjeruje svojim srcem, namjerava svojom dušom na temelju Objave i Sunneta u okviru propisa. Dakle, kao što je sadržaj svake Objave Istina tako je forma, oblik, okvir i način na koji se Istina od Allaha u Objavi nudi Sloboda. Prva supstanca, prvi sadržaj, prvo popunjenje, prva bit, srce i duša Slobode, jesu Objava i Iman - vjera utemeljena na njoj. Isključivi sadržaj Objave i vjere koji se nude u formi i šifri Slobode jesu: Istina, pravda, pravičnost, red, sistem, poredak, zakon, vrijednosti, principi, načela, kategorije, kriteriji, sudovi, dobro, uputa, opomena, savjet, lijek, putokaz, podstreki, rješenje za čovjeka i ljude. Jedini sadržaj bilo kada, bilo gdje i za bilo koga kojeg je dostojna Sloboda u svom čistom praiskonskom i primordijalnom određenju jeste Istina iz Objave, a jedina forma koje je dostojna Istina iz Objave jeste Sloboda. Zato je pogubno i nedostojno za čovjeka da sluša samo desnim ili lijevim uhom, da gleda samo jednim, bilo kojim, okom. Ne treba nikada zaboraviti, ako čovjek desnom rukom jede, lijevom se pere i čisti. Ne treba misliti, ni osjećati, ni rasuđivati, ni voljeti, ni mrziti, ni klasom, ni rasom ni nacionalnom, ni stranačkom, ni političkom, ni plemenskom, ni komšijskom, ni interesnom, ni kastinskom, ni staleškom glavom, nego kao Abdullah - jedinom Allahu slobodno predani i pokorni rob. Dakle, kao musliman, slobodan i nezavisan od stvari i stvorenja u ravnopravnosti s njima i uzajamnom priznanju biti predan i pokoran Allahov rob. Tada sloboda postaje spoznata nužnost. Drugim riječima, biti slobodan, znači biti u sebi, a biti u sebi znači biti u vjeri preko predanosti, pokornosti i robovanja Allahu. To je jedini srednji put između fatuna - apsolutne sudbine i apsolutnog predodređenja i apsolutne slobode i neodredenja što se na kraju po posljedicama u biti svodi na isto ropstvo i neslobodu u sebi ili izvan sebe. Dakle, U samoj biti Sloboda je Sloboda ka Bogu preko Objave i vjere, a nije ka stvorenjima i zakivanju u stvari preko zaborava Boga: “I pripovjedi im vijest o onome kome smo Zakone Naše dali pa se on od njih okrenu i uznevjerova u njih zato što se od njih otrgnuo i odvojio, ali njega je šejtan slijedio i on je među zabludjelima bio! A da smo Mi htjeli. Mi smo ga mogli znakovima uzvisiti, ali se on predade i zakova za Zemlju i sav se predade ovosvjetskim uživanjima i strasti svoje poče slijediti i obožavati. Primjer takva čovjeka jednak je primjeru psa! Ako ga potjeraš on dahće. a ako ga ostaviš on opet dahće! (Svejedno je kako se s njima postupa on će dahtati jer je i, dahtanje u njegovoj prirodi). Takav je primjer naroda koji ajete Naše poriče. Pa kazuj kazivanja ne bi li oni razmislili! A loš li je primjer naroda koji ajete Naše
120

Ku’ran (El-Beled, 1 i 2) 38

poriče, oni zlo sami spram sebe čine.”121 Zato je Istina sadržaj i unutrašnja dimenzija Objave, a Sloboda je forma, okvir ili vanjska dimenzija te iste Objave. Bez Objave i vjere Sloboda nikad nema Istine i sadržaja Za nego sadržaj Od, a bez Slobode Objava i vjera nemaju forme oblika prostora i vanjske dimenzije. Zato je Sloboda uvjet Objave, Objava Imana - vjere, Iman Islama -religije, Religija etike, a etika prava i vjerozakona. Ono što je ljuska za jaje, orah i lješnik, koža za tijelo, tijelo za dušu, zrak, kiša, svjetlost, vrijeme i prostor za sva živa bića i stvorenja to je Sloboda za Objavu, Vjeru, Religiju, Etiku, Kulturu, Pravo i Politiku. Prema Hegelu suština duha je Sloboda, kao što je suština materije težina: “Pojam ljudske slobode neodvojiv je od etičke misli. U historiji etike, bez obzira na sve mijene kroz koje je ova misao prošla, Sloboda je ostala konstanta svih obrta i razvoja. Odbacivanjem Slobode odbacuje se etika kao ideja. Ono što je za fiziku prostor ili količina, to je za etiku Sloboda. A um razumije prostor i količinu, a ne razumije Slobodu. Ovdje počinje suštinski razlaz između uma i svake istinske etike. Sloboda je vanumna (ne i bezumna) kategorija, a funkcija uma se i sastoji u tome da u svemu otkrije prirodu, mehanizam, račun što u krajnjoj liniji znači da u svemu otkrije samog sebe, dakle opet um. Zato se um stalno vrti u krugu, jer u prirodi ne može naći nešto više od samoga sebe, to će reći mehanizma. Umna analiza moralnog fenomena svodi dakle moral, možda čak i na zaprepaštenje samog analitičara, na prirodu, sebičnost, na samoljublje. U prirodi um otkriva čistu prirodu, tj. Opći i sveprisutni kauzalitet, a u čovjeku opet prirodu, nagone, vlast dva gospodara: boli i uživanja, koja su odraz čovjekovog ropstva, njegove neslobode. To je isti onaj mehanizam mišljenja koji Boga svodi na prauzrok (Nepokretni Pokretač), dušu na psihu, umjetnost na djelo i tehniku. Pokušaj umnog zasnivanja etike neće nas nikad odvesti dalje od tzv. društvenog morala, u stvari, do pravila ponašanja koja su neophodna za održavanje jedne skupine tj. do jedne vrste društvene discipline. Moralnost nije proizvod uma ni kao princip ni kao praksa. Um može samo da ispita i utvrdi odnose među stvarima. Svi mi imamo unutrašnju izvjesnost (savjest) o svojoj Slobodi.”122 “Ništa u svijetu kojem pripada čovjek i koj njemu pripada ne može se bez ograničenja nazvati dobrim, izuzev dobre volje same,”123 piše Kant. Sve što iznutra valja počiva na vjeri, a sve što izvana uspijeva na prirodan način počiva na Slobodi. Nikad niko ko drži do sebe nije poricao Slobodu kao vanjsku dimenziju Objave. Samo su različita poimanja, percepcije i definicije Slobode. Za stare Helene biti čovjek jedanko je biti slobodan, a biti slobodan jednako je baviti se politikom. Za Brucea: “Demokratija, kao i svaki drugi oblik vladavine treba da cijeni i čuva ličnu Slobodu. Ova, kao kiseonik u vazduhu predstavlja element koji osigurava život. I ako bio ona nekim slučajem iščezla, politička sloboda bi dočekala da joj se jedan od najljepših plodova sasuši i ugine dok još na grani stoji.”124

Ku’ran (El-Ea'raf, 175-177) Alija Izetbegović (Islam između Istoka i Zapada, str. 122, 123 i 124) 123 Dževad Hodžić, (Ahlak 2, str. 10) 124 Nerkez Smajlagić, (Historija političkih doktrina) 39
121 122

4.2. Sloboda bez Vjere i Vjera bez Slobode

Sve zemaljske forme, okviri, oblici, ustanove i institucije koje se ne pozivaju ili ne počivaju na religiji, religijskim simbolima i etici s vremenom postaju suprotnosti same sebi, opasnosti i neprijatelji ljudima. Čak i sa religijskim simbolima, zato što su ljudi neiskreni prema njima, je teško živjeti, a bez njih je nemoguće: “Sam zaborav Velikog bića (ne kažem prezir) je neopoziva anatema na ljudska djela koja ih je žigosala. Sve ustanove, koje se uopće mogu zamisliti, počivaju na nekoj religioznoj ideji ili propadaju. One su snažne i trajne toliko koliko su obogotvorene, ako se smije tako reći. Jednom riječju čovjek može pretstavljati Tvorca samo postavljajući se u odnosu prema Njemu. Bezumni kao što smo ako želimo da zrcalo održava sunčev lik, da ga okrećemo prema zemlji. Kad se razmisli o činjenicama koje potvrđuje cjelokupna historija i kad se promotri da, u lancu ljudskih tvorevina, od onih velikih ustanova koje čine epohe svijeta do najmanje društvene organizacije, od carstva pa sve do bratstva, sve imaju božansku osnovu i da ljudska snaga, svaki put kad je izolirana (i svedena samo na humanizam), mogla je ovim djelima dati samo lažnu i prolaznu egzistenciju.”125 (De Maistre). Sa stajališta ispravnog života na ovom i spasa na Onom svijetu postavlja se odsudno i sudbinsko pitanje: Kako uspostaviti, održati ne negirati i neizvršiti destrukciju vanjskog - hilafeta i unutrašnjeg - Objave, (Emaneta)? Je li uopće moguće ostati vjeran, dosljedan prirodan, neizvještačen, neizobličen vanjskom Emanetu - hilafetu preko osjetila razuma, uma, svijesti, nauke i civilizacije bez vjernosti predanosti, pokornosti, dosljednosti unutrašnjem emanetu - Objavi. Najkraći odgovor koji svjedoči povijest svih naroda glasi - nije. Zašto? Zato što nauke i civilizacije naroda nisu određivale put, pravac, cilj i smisao života nego su davale i daju tehniku i sredstva života, a religija putem Objave daje sadržaj i određuje smisao života. Samo putem Objave čovjek vjeruje i spoznaje ono čega nije bio svjedok i suučesnik i da je Allah Jedini Stvoritelj, Darovatelj svih formi i oblika, da je u čovjeka udahnuo Ruh, da je melekima odredio sedždu Ademu, da je čovjeka odredio da bude Halifa na Zemlji i da je čovjeka podučio imenima stvari i stvarnosti. Ukoliko ove istine i nepobitne Božije dokaze čovjek ne povjeruje i ne spozna preko Objave, on ostaje u kandžama mita i mitologije. Šta znači Sloboda bez Objave i Vjera kao Objava i Vjera bez Slobode zorno se vidi kroz politiku. Dakle, Sloboda u društvu ima još jedno ime, vlast i politiku: “Ali kad ljudi djeluju zajednički, Sloboda ima ime - vlast,”126 piše Edmund Burke. Na istom tragu, za Hegela Sloboda je spoznata nužnost u kretanju svjetskog duha ka slobodi od dječijeg preko pojedinca, mladićkog preko grupe i zrelog doba preko naroda. Bez obzira što je Istina i Vjera unutrašnja, a Sloboda vanjska dimenzija Objave, ljudstvo današnjice kao pretežna većina živi deždžalsko-jednodimenzionalno ili jednooko doba. Zapad od humanizma, to je nepobitno i očigledno, živi odsustvo Objave, Vjere i Etike utemeljene na njoj, odsustvo Transcedencije, odsustvo Metafizike, odsustvo Eshatologije. To neminovno vodi ka zaboravu Boga, zaboravu bitka, zaboravu sudbine, zaboravu beskonačnosti, zaboravu sadržaja i svrhe i smisla svijeta,
125 126

Nerkez Smajlagić, (Historija političkih doktrina) Nerkez Smajlagić (Historija političkih doktrina) 40

zaboravu Onog Višeg Drugog svijeta i života, zaboravu bilo kakve nadnaravnosti i metafizičkog iskona i smisla života. To je Sloboda od Slobode sa stajališta sveukupne dimenzije unutrašnjeg života. Bez obzira što je Islam, sinteza i ravnoteža Vjere i zakona u Slobodi i bez obzira što je Sloboda okvir i vanjska dimenzija Objave, muslimani u čitavom svijetu žive u vanjskoj neslobodi. To je za muslimane Sloboda od Slobode sa stajališta sveukupne dimenzije vanjskog života. Pošto je bez Slobode nemoguća politika, institucije, ustanove, red, poredak, sistem, znanost i civilizacija, to muslimani u odnosu na ostale narode svijeta žive nepolitički, nesistemski, neorganizirani, neznanstveni i necivilizacijski politički život. Na razini svjetskog duha. hegelijanski kazano, muslimanski politički duh, u okviru djelatnog bitka, jeste na razini dječijeg doba, to jeste u muslimanskom svijetu, samo su pojedinci slobodni i politički djelatni. To znači da kod muslimana ne funkcioniraju ni institucije, ni ustanove, ni organi, ni forumi, ni sistemi, ni red, ni poredak nego sva vlast, norme, zakoni (iako svi muslimani vjeruju da je izvor normi, zakona, principa Bog) idu preko pojedinaca i te nespojivosti ne smetaju muslimanima. Iako na Zapadu ljudi vjeruju da su oni sami izvor normi bez Boga, u njih sve norme žive i održavaju se kroz institucije i ustanove i to u zapadnom čovjeku razvija ogromnu normativnu kulturu. Bez obzira što muslimani vjeruju da je izvor normi u Bogu, zato što su im sve ustanove, organi, tijela, sistemi i institucije u nedostatku javne političke slobode, umrtvljene, nigdje u muslimana nije razvijena normativna i izvanjska kultura. Današnji Zapad živi život bez sadržaja, srčike i jezgre Slobode, tj. bez vjere i etike, a muslimani bez forme, okvira i prostora vjere, tj. bez slobode. Kao što muslimani ne znaju šta će sa Slobodom (ako im se dopusti), sa politikom, naukom civilizacijom, ustanovama, sistemom, pravnim redom, poretkom, tako zapad ne zna šta će sa vjerom, etikom i vrijednostima iako imaju institucije. Dok Zapad život živi u Slobodi bez Božijih normi sa zemaljskim institucijama i politikom, muslimani žive život bez Slobode, politike, sistema, reda, poretka i zemaljskih formi. Zapad ne živi vjeru i etiku utemeljenu na njoj, a muslimani ne žive slobodu i politiku utemeljenu na njoj. Zato pokvarenjacima i demagozima nije teško plašiti muslimane zapadnim slobodama, politikom, demokratijom ustanovama i institucijama, a zapadnjake islamskom vjerom i etikom, a radi se, ustvari, samo o unutrašnjoj i vanjskoj dimenziji Objave - Vjeri i Slobodi. To i jeste posao i vrijeme za dedždžala, da plaši jedne drugima sa unutrašnjom i vanjskom dimenzijom Objave. Sloboda volje, mogućnost izbora, Vjera u Boga i Nijjet - namjera u ime Boga su uvjet morala i dobra djela. Nemoguće je govoriti o Slobodi bez Etike i o Etici bez Slobode. Kao što su nerazdovojivi tijelo i duša, sjedne tako su nerazdvojive Sloboda i Etika s druge strane. Vjera i Etika daju Slobodi sadržaj, supstancu i bit, a sloboda njima daje okvir, formu i prostor. Odlike i vrijednosti čovjeka i ljudi pored ostalog (upute, osjetila, uma, razuma, savijesti, svijesti, intuicije, iskustva, sjećanja, pamćenja, vizije) je u njihovoj mogućnosti slobodnog izbora. Bez Slobode i slobodnog izbora u ljudskom smislu i u punom kapacitetu, neostvarljiva su i neupotrebljiva su i osjetila i razum i um i kreacija i intuicija i ideja i misao i govor i pisanje i svijest i savjest i uputa i vjera i etika i kultura. U odsustvu Slobode, pravo, ustav, zakon, sistem, red, poredak, ustanove, institucije i političke organizacije nisu čak ni misaone imenice. Zato ono što je za vatru i disanje, zrak to je za
41

etiku sloboda. Samo u okviru slobodne volje na temelju Upute, osjetila, razuma, uma, svijesti i savjesti čovjek i ljudi su odgovorni. Odlika,vrijednost i veličina čovjeka, pa i ljudi je u mogućnosti izbora. Jedini čovjek među svim stvorenjima u stvorenim svjetovima ima mogućnost djelimičnog slobodnog izbora. Za razliku od čovjeka, meleki kao duhovna, razumna, nevidljiva bića, obdareni sa velikim znanjima i mogućnostima su samo razumne funkcije bez slobodne mogućnosti izbora. Samo je čovjek među svim stvorenjima u stvorenim svjetovima darovan Slobodom, Uputom, Savješću i Sviješću. Takvog čovjeka - Adema Allah je učinio Halifiom Povjerenikom, ne posjednikom i vlasnikom među svim stvorenjima u stvorenim svjetovima. Ne samo to, takvom čovjeku Ademu Allah dž.š. je naredio svim melekima da se poklone, padnu ničice i učine sedždu. U prvom kušanju slobode Džennetu, Adem i Havva prelaze granicu dozvoljenog čine grijeh i bivaju izvedeni iz Dženneta. Dvije su fundamentalne razlike na relaciji čovjek - melek. Čovjek ima Slobodu i mogućnost izbora i može počiniti grijeh, a meleki nisu slobodni i ne griješe. Mada za muslimane, kao za Hegela, Sloboda nije supstancija: duha, istine, morala, prava i ljepote, ali je ta sloboda uvjet i conditio sine qua non i okvir, oblik, forma vjere i morala i mišljenja i govora i pisanja i prava i zakona i reda i poretka i političkog sistema zdravih, prirodnih odnosa među ljudima. Zapravo sloboda, etika i odgovornost su tri sestre bliznankinje. Niko nije odgovoran izvan i iznad granica svoje slobode. Granice slobode su granice odgovornosti, a granice dužnosti su granice mogućnosti. Sloboda uputa, svijest i savjest čine čovjeka odgovornim bićem. Dakle, čovjekova i ljudska sloboda je uvjet za osnovne moralne, pravne, političke, kulturne i društvene kategorije. Da bi neko u islamskošerijatskom smislu bio obavezan, zadužen i pravni subjekt on mora biti Akil - umno i psihički zdrav i Balig punoljetan i mora posjedovati Hurijjet - Slobodu. Bez slobode i prava obaveza i zaduženja nema. Kada čovjek i ljudi rade bilo šta pod prisilom od toga može biti eventualne koristi (komunističke radne brigade) ali to nikad nije moralno i dobro djelo. Drugo od djela pod prisilom nema zla i grijeha, ali može biti užasne štete. Tako silovana žena kod Boga nije griješna, ali jeste ona koja se dobrovoljno ljubi, ne sa svojim čovjekom. Za prisiljene radnje, čine, postupke, djela i ponašanje, sa stajališta etike, čovjek ne može biti ni pohvaljen ni pokuđen. Kao što nema odgovornosti bez slobode tako nema ni slobode bez odgovornosti. Sloboda bez odgovornosti pretvara se u anarhiju ili samonegaciju. U tom smislu Sloboda je spoznata nužnost ili u Islamu svjesna, slobodna i namjerna predanost i pokornost Bogu. Čovjekova odgovornost pred Bogom, na Sudnjem danu predstavlja Slobodu, svijest, savjest i uputu. Ono što je žica za struju, cijev za vodu, arterije i vene za krv, pluća, usta i nos za disanje, ljuska za lješnik, jaje i orah, kora za voće, povrće i drveće to je Sloboda za vjeru i etiku. Kao što vjera i etika daju Slobodi sadržaj tako joj odgovornost daje samosvijest i kičmu. U islamskoj, židovskoj, kršćanskoj, antičkoj, kineskoj, indijskoj, perzijskoj, filozofiji, etici i literaturi napisane su teško izbrojive knjige o čovjekovoj slobodi, slobodnoj volji, determinizmu, indeterminizmu i predestinaciji. Prema osnovnom učenju Islama granice čovjekove odgovornosti su granice njegove slobode. U okviru takvog gledanja samo čovjek među stvorenim bićima podaren je određenom i ograničenom slobodnom voljom i slobodnim izborom. Jedan pravac u islamskom mišljenju Eš'arije stoje na stajalištu da Bog čovjeku daruje moć da izvrši
42

slobodan izbor (Ihtijar) između dobrog i lošeg. Praveći izbor i namjeravajući da izvrši djelo čovjek postiže pohvalu i nagradu od Boga ako je napravio dobar izbor ili osudu i kaznu ako je namjerno u slobodi napravio loš izbor. Naravno u okviru religije i etike čovjek mnogo više utječe i odlučuje u sferi namjere nego u sferi djela, rezultata učinka i posljedice. Zato Eš'arije prave razliku između Božije kreacije - Halka i postizanja rezultata - i posljedice - Kesba. Dakle, naučavaju oni, Bog je Tvorac - Halik ljudskih djela i Njemu pripada izvorna kadima i moć - Kudra, a čovjek djela stječe - Kesb i njemu pripada izvedena - Hadisa moć, Kudra koju čovjek dobija od Boga. Tako je, slikovito rečeno, čovjek odgovoran za svoje sijanje pšenice, kukuruza, ječma, raži, zobi ali samo Bog odlučuje koje će zrno niknuti. Ukoliko ne posije pšenicu čovjek je odgovoran za svako neposijano zrno. Isti je slučaj sa brakom. Čovjeku je brak ohaveza - farz a samo Bog odlučuje hoće li u braku imati samo mušku ili samo žensku djecu ili muškiu i žensku ili neće imati nikako djece. Ukoliko se ne oženi čovjek je za nerođenu djecu kao i za neposijanu pšenicu odgovoran u cijelini. U okviru muslimanskih mislilaca mu'tezilije su zastupale teoriju indeterminizma ili skoro o potpuno slobodnoj, neograničenoj, i bezuvjetnoj slobodnoj ljudskoj volji. Pod uticajem grčkih filozofa oni su naučavali da je čovjek u cjelini i izvorno tvorac vlastitih voljnih činova. Deterministi naučavaju da je ljudska volja ograničena i određena a zastupnici predestinacije da je u svemu unaprijed predodređena. Ovakvo stajalište isključuje dvoje i slobodu i odgovornost. Sa stajališta Islama kao srednjeg puta beskorisne su i beskonačne rasprave o determinizmu i indeterminizmu. Meleki čine samo dobro, šejtani samo zlo, a ljudi u Slobodi i dobro i zlo. Kao slobodni ljudi su jedino ličnosti, personaluteti i adrese na koje se Allah obraća i kojima povjerava emanet - Hilafeta, meleki su samo duhovno-razumne funkcije sa ogromnom snagom i moćima u funkciji Allahovog reda i poretka, a šejtani su prokleti zato što su odbili Allahovu odredbu o sedždi Ademu. Sama po sebi Sloboda nije sadržaj nikoga, ali jeste uvjet, forma i okvir svega i svakoga pa i same vjere i etike. “Reci: O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima ste se vi klanjali, a vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam, a vama vaša vjera u slobodi, a meni moja!”127 Nesloboda guši i davi: vjeru, etiku, misao, ideju, kreaciju, riječ, govor, pisanje, kulturu i pravo. Bez Slobode nemoguća je javnost, javno mijenje, demokratsko i otvoreno društvo, red, poredak, politički sistem, ustavnopravni poredak, pravna država i vladavina prava, ustanove, institucije, procedura i demokratija. Bez vjere, etike i odgovornosti Sloboda nema sadržaja i međa i prelazi u anarhiju ili negaciju same sebe.

4.3. Savjest

Poslije Stvaranja i Oblikovanja, Allah u čovjeka udahnjuje Ruh: “I kad Gospodar tvoj reče melekima: Ja ću na Zemlji od ilovače, od gline ustajale, stvoriti čovjeka! I kada ga obilkujem i u njega Ruh udahnem, sedždu

127

Ku’ran (El-Kaftrun, 1-6) 43

mu učinite i ničice mu se poklonite!”128 To je Allah koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače (gline) - a potomstvo njegovo stvara od hude tekućine, zatim mu savršeno udove uobliči i Ruh mu udahne - i On vam i sluh, i vid, i pamet daje - a kako vi malo(Allahu) zahvaljujete.”129 Postavlja se pitanje šta je Ruh? Mišljeno u okviru evropske tradicijei filozofijskim kategorijama kažemo, Ruh spada u Transcendenciju i Metafiziku ili Gajb i Emrullah, nadnaravne, nadiskustvene, nadracionalne i nadumne, a ipak istinite svjetove. U Ruh se vjeruje na temelju Objave, a donjega se ne doseže putem iskustva, nauke i teorije: “I pitaju te o Ruhu. Ti reci:Ruh je Emr - Odredba od moga Gospodara, a vama je dato samo malo znanja!”130 “Mi čovjeka stvaramo i znamo šta mu sve duša njegova haje i došaptava, jer mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. Kad se dvojica sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi sa lijeve strane, on ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji neprestano bdije.”131 Od svih materijalnih, fizičko-bioloških bića koja imaju težinu, veličinu, zapreminu, masu, količinu, površinu, dužinu, visinu, dubinu, jedino je čovjek obdaren, od Allaha, udahnutim Ruhom. U odnosu na Ruh može se samo konstatirati da će istinska nauka i pravo saznanje ostati uvijek nedostupno i uskraćeno slabašnom ljudskom razumu. Dok je bila skupa s njim (tijelom) duša je gledala okom, slušala uhom, mirisala nosom, dodirivala prstom, kušala jezikom ali suštinu stvari znala je sama sobom govorili su i pisali Sufije ili Mistici. Kada bi sve preko nauke, ljudima bilo dostupno, onda bi Objava i Vjera bile suvišne, a pošto se svi ljudi nikada ne mogu školovati, to bi neškolovani ljudi bili u podređenom i nepravednom položaju na oba svijeta: “Ono što nam je tako živo i uzbudljivo ispripovijedao Hugo u Oluji pod jednom lubanjom nije sukob u umu jednog čovjeka, nego sukob između uma i duše čovjekove, uništavajući sudar argumenata koji pripadaju različitim stranama ljudske ličnosti. To je u suštini dijalog između uma i savjesti, dijalog u kojem se smjenjuju nenadmašni razlozi dvije po prirodi suprotstavljene logike. Ali ova rasprava u suštini nije logička, nije matematička, ona je to samo prividno, i nikakav konačan zaključak ne slijedi iz ove unutrašnje polemike. Jer to su argumenti dva različita kvaliteta, dvije različite vrste, koji se ne mogu uspoređivati, sabirati i oduzimati.oni su od neba i od zemlje, dva različita svijeta. Samo čovjek sam može za sebe i u sebi izvršiti izbor u ovoj dramatskoj dilemi Odluka koju donosi Jean Valjean predstavlja poraz uma, ali pobjedu čovjeka, i pobjedu koja se ne može racionalno objasniti ni opravdati, ali uz koju stoje svi ljudili nijemom i jednodušnom odobravanju. Hoćemo li sada odbacivati vršenje svoje dužnosti zato što um ne može da opravda ili da podrži taj naš unutrašnji glas? Ako nećemo, onda mi ostajemona jednom stanovištu ne znajući razloga, protiv našeg uma, na osnovu jedne izvijesnosti sui generis, dakle vjerujući. Kakve veze ima um sa moralnim odlukama? Na ovo pitanje Hume odgovara vrlo jasno i konzekventno: jedan zločin za um nije ništa nego iz motiva, misli, radnji, povezanih sa jednom datom ličnošću i određenom situacijom. Mi možemo ovu vezu i ispitivati, razjasniti nastanak, izvođena djela, ali tek kada mi dopistimo da govori naše osjećanje, nastaje
Ku’ran (El-Hidžr, 28-29) Ku’ran (Es-Sedžda, 7-9) 130 Ku’ran (El-Iskra, 85) 131 Ku’ran (Kaf, 16-18)
128 129

44

ono neodobravanje, koje ga karakteriše kao moralno zlo. Sav um nije u stanju ništa više nego da otkrije odnose između stvari, u vrijednosnosnom sudu naprotiv, pridolazi potpuno novi momenat koji nije dat u činjeničnom i može da se oblasni samo proizvodnom snagom osjećanja. Klasičan primjer ovoga dvojstva - sukoba misli i života ili prirode i slobode - su dvije Kantove Kritike. Kao što je poznato, u drugoj Kritici Kant vaskrsava religiozne ideje o Bogu, besmrtnosti i slobodi, koje je prva Kritika razorila. Prva pokazuje neizbježne zaključke svakog uma i logike, druga osjećanja, iskustva i nade svakog života. Prva je rezultat analize, objektivizacije i atomiziranja stvarnosti; druga je plod unutrašnjeg saznanja i izvjesnosti koja se formira u duši kao odgovor na sve dileme svijeta posmatranog i doživljenog u cjelini. U zemaljskom postojanju duša nikada ne postiže svoj cilj, a pravo saznanje je tek poslije smrti. Zato se etički čovjek ne boji smrti. Filozofirati i istinski živjeti znači stalno se pripremati za smrt. Zlo je snaga koja vlada svijetom, a moral nije prirodna mogućnost čovjeka, niti se može zasnovati na umu. Ovako zasnovana etika nije dobila racionalnog dokaza za svoju ispravnost, i naravno, nije ga ni mogla dobiti. Platon je, umjesto antrošpološkim, morao pribjeći i metafizičkim dokazima i na taj način postao je preteča teološki zasnovane etike. Ovaj razvoj je neizbježan. Kao što je poznato, Platon je iznio učenje o preegzistenciji, prema kome je “...svako saznanje samo prisjećanje. Sastavni dio ili nužna pretpostavka ovih i sličnih učenja je vjera u besmrtnost.“132 Ruh je, u čovjeku iskonska, primordijalna, prirođena i neuništiva lična veza, direktna veza svakog čovjeka sa svojim Stvoriteljem. To je njegov kod, identitet, lično-personalni neuništivi matični broj, samo njegova duhovna, idejna, vjerska šifra koja ga veže za Allaha i Objavu. Bez Ruha u čovjeku, ljudima nezamislivi su i nemogući su: san, samosvijest o Allahu, takvaluk, savjest, sjećanje, i pamćenje, vizija, mašta i imaginacija u mladosti, vizija, intuicija: planiranje u zrelosti, samorefleksija, samopropitivanje, samoposmatranje, nadahnuće, inspiracija, kreacija i pamet. Dakle nepobitna svejdočanstva Ruha u svakom čovjeku, pored ostalih su: san savjest, sjećanje i pamćenje. S obzirom da u fizičko-biološkom i materiojalno-izvanjskom smislu, u čovjekovom organizmu odumru sve ćelije, i budu obnovljene i regenirane novim za sedam godina, to znači da u čovjeku nije Ruha ljudsko pamćenje i sjećanje ne bi moglo biti duže od sedam godina. Šta je onda savjest u čovjeku? Prvo, to je urođeni, usađeni, od Boga udahnuti i nadareni dar pomoću kojeg uočavamo i razlikujemo moralne od nemoralnih i dobre od zlih stvari. Savjest se može opisati kao unutrašnji osjećaj, unutrašnja intuicija, unutrašnje oko, unutrašnji seizmografski aparat. unutrašnje uho i unutrašnji moralni glas duše pomoću kojeg čovjek može jasno i sigurno razlikovati dobro od zla, istinu od neistine, pravdu od nepravde, i ono što valja od onog što ne valja. Bog Veličanstveni i Svemogući, uputio je dušu i savjest preko Ruha da znaju i razmeđuju dobro od zla, Uputu od stranputice, predanost, pokornost, i robovanje od neposluha i nepokornosti. Ustvari savjest je unutrašnji moralni glas svakog čovjeka, od Boga u njega usađen, koji ne može niko izbrisati ni pomutiti, bez obzira koliko to pokušavao. To je uz Furkan u Kur'anu izvor moralnog zakona u nama, koji uz zvjezdano nebo iznad nas za Kanta, predstavlja jasan i nepobitan dokaz i znamenje o postojanju Boga: “A na Zemlji, za one jamčano uvjerene, postoje Znaci i Dokazi, i u vama
132

Alija Izetbegović, Islam između Istoka i Zapada, str. 124, 128 i 131 45

samima, zar ne vidite?133 Sa stajališta svijesti, savjest je moralna i saznajna jasnoća, izvjesnost, sigurnost svijesti, u prepoznavanju nekog predmeta, čina ili postupka, sa moralno-etičkog aspekta. Općenito za sve ljude sa Izvora Furkana, savješću se može označiti skup načela, principa, vrijednosti, kriterija, kategorija, stavova i sudova, na osnovu kojih pojedinac prosuđuje svoje, ili bilo čije ponašanje, riječi, djela, i postupke. Sa stajališta svakog čovjeka pojedinačno i individualno, savjest je istovremeno i integrirano funkcioniranje ličnog sistema, moralno-etičkih vrijednosti, po kome se prosuđuje o sebi ili bilo kome drugom. Također, moralna jasnoća, izvjesnost i sigurnost svijesti kao integrirano funkcioniranje ličnog sistema, moralnih vrijednosti na temelju skupa načela, principa, kriterija i stavova, pomoću kojih svaki čovjek i svi ljudi prepoznaju i razlučuju dobro od zla, istinu od neistine, pravdu od nepravde i prosuđuju i vrednuju svoje ili bilo čije: riječi, djela, postupke, ponašanje, držanje, karakter, naziva se savjest. Zato je savjest unutarnji moralni glas svakog čovjeka, u biti unutrašnje moralno oko i ogledalo, od Allaha u njega usađeno, koje ne može niko izbrisati i uništiti bez obzira koliko to pokušava. Kao što je savjest unutrašnje oko svijesti tako su osjetila, razum i um, vanjske oči svijesti. Kao što energiju ljudi ne mogu ni stvarati ni uništavati, nego joj mogu samo mijenjati oblike, tako ni savjest unutar sveukupne unutrašnje i vanjske svijesti ne mogu ni utiskivati jedni u druge, niti je unutar sebe i kod drugih mogu izbrisati. Vanjska ogledala, senzori, antene i sateliti savjesti, su pet osjetila, razum i um. To je svijest ili sveukupnost psihičkih pprocesa i funkcija čovjeka. Osjetilno-razumske i umno-spoznajne funkcije usmjerene su na objektivnu stvarnost, na vidljivi, opipljivi, mjerljivi i materijalni svijet, a duševne funkcije preko savjesti na unutrašnje čovjekovo biće. Allah upozorava čovjeka i ljude na vjerska ogledala, antene, ekrane, senzore i satelite savjesti:” Zar mu(čovjeku) nismo podarili oka dva, i jezik, i usne dvije i nadahnuli ga da dobro i zlo znade! I zašto čovjek nije zahvalan na blagodatima.”134 “I ono o čemu ti znanja nemaš - ne slijedi, jer, zbilja i za sluh, i za vid, i za razum - za sve pitan će čovjek biti!”135 “!Imaju li oni (ljudi) noge na kojima idu ili ruke imaju da njima dohvataju, ili oči imaju da “njima gledaju, ili uši imaju da njima slušaju.”136 “Da li je upućeniji onaj koji se idući licem spotiče ili onaj koji Putem Pravim uspravno ide? Ti reci: On je Onaj Koji vas stvara i sluh vam, i vid, i razum daje! Malo vi zahvaljujete!”137 Dakle savjest je unutrašnje oko svijesti, kao što su osjetila (posmatranje, iskustvo) razum i um vanjske oči, komunikatori: predstavnici svijesti. Tri su fundamentalne funkcije savjesti: pomoću savjesti kao unutrašnjeg osjećaja i spoznaje duše čovjek i ljudi izvijesno, jasno i sigurno mogu razlučivati i razlikovati dobro od zla; savjest čovjeka i ljude podstiče, ohrabruje i motivira da čine dobro a sprečava da čine zlo, i kada učine nešto loše i zlo savjest reagira tako da progoni čovjeka, da mu ne da mira, da mu ne da spavati, izaziva u čovjeku osjećaj neugodnosti, nesigurnosti i iznutra ga grize i razjeda. Dakle, drugi izvor moralne spoznaje, pored Furkana u Objavi, jeste ljudska duša koju je Allah stvorio i kojoj je On put dobra i suštinu zla jasnim, shvatljivim, izvjesnim i pouzdanim učinio: “Tako Mi Sunca
Ku’ran (Ez-Zarijat, 20-21) Ku’ran (El-Beled, 8-10) 135 Ku’ran (El-Isra, 36) 136 Ku’ran (El-Ea’raf, 195) 137 Ku’ran (El-Mulk, 22-23)
133 134

46

i svjetlosti njegove i Mjeseca kad ga prati ustopice, i dana kad ga očituje, i noći kad ga zakrije, i neba, i Onoga ko ga sazda, i Zemlje, i Onoga ko je ravnom učini i duše i Onoga koje stvori, pa joj put Dobra i put Zla jasnim i shvatljivim učini-uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je uprlja i na stranputicu odvodi.”138 Dakle, Allah se kune Suncem i njegovom svjetlošću, Mjesecom, Danom, Noći, Nebom i Onim Koji ga sazda, Zemljom i Onim Koji je ravnom učini i Dušom i Onim Koji je stvori da istakne, upozori, skrene pažnju i stavi čovjeku i ljudima do znanja i spoznanja, da je Allah ne samo čovjekovu i ljudsku dušu stvorio, nego joj i Put Dobra i Zla jasnim, izvijesnim i shvatljivim učinio. To je ustvari, savjest. Zato Objava dođe kao moralna, sveljudska centrala i vertikala: “Zaista ovaj Kur'an vodi najispravnijem i najsigurnijem Putu u vjeri i etici i radost donosi vjernicnima, koji rade dobra djela da im zbilja pripada nagrada velika.”139 a savjest je na duši svakog čovjeka kao telefonski broj koji se priključuje na tu centralu. Kao što^mopški pas osjeti kap krvi na daljini od jednog kilometra, obični pas može razlikovati 13 hiljada različitih mirisa, tako moralna osoba nerazorene duše i čiste savjesti u biti može razlikovati Dobro od Zla, Pravi od Krivog Puta, Istinu od neistine i Pravdu od nepravde. U moralnoj ravni spoznaje savjest dođe kao jedna vrsta lične, personalne i vlastite Obajve na duši svakog čovjeka. Kao što sloboda svakom čovjeku omogućava slobodan i neuvjetovan izbor tako Mu savjest omogućava dobar, pravilan i moralan izbor. Na temelju slobode ima se mogućnost izbora a po savjesti pravog i moralnog izbora. Tako savjest slobodnoj volji daje ličnu, unutrašnju, subjektivnu moralnu spoznaju i pretpostavku pravilnog, moralnog i dobrog izbora. Zato savjest uvijek stoji u izravnom i bezuvjetnom odnosu prema slobodi i prema volji. Zašto? Zato što je sloboda bez savjesti opaka i opasna a savjest bez slobode jalova i društveno neupotrebljiva. Samo čista, jasna i izoštrena savjest u kapacitetu pune slobode na temelju vjere iznosi pravi, potpuni i istinski sud i stav o svemu i o svakome. Kako? Pa, svijest, znanje, razum, um i osjetila odgovaraju samo na pitanja:štaje ovo-trava ili kupus, od čega je ovo - od drveta ili od željeza, a samo savjest pita - čije je ovo, moje ili tuđe, šta je istina, pravda ili dobro. Svaki će pas odabrati meso u odnosu na hljeb ili zec kupus u odnosu na travu a samo savjest u čovjeku se pita čije je meso, kupus, hljeb. Dozvoljeno i zabranjeno ne postoji u životinjskom svijetu. Osim što čovjeka podstiče na dobro, a odvraća od zla i što pomoću nje razlikuje i razlučuje dobro od zla, savjest čovjeka kada griješi kori, grize, muči, uznemirava, onespokojava i iznutra proganja: “Kunem se Danom Sudnjim. Ne! Kunem se dušom koja samu sebe kori!zar misli čovjek da Mi kosti njegove nećemo sabrati?! Izravnati mu jagodice njegove možemo!”140 Kao što sve sposobnosti i osjećaji mogu tanjiti i slabiti tako i savjest, ovisno od sveukupnog načina života jednog čovjeka može biti slabija i jača, izoštrena i tupa, jačati i slabiti, može biti svijetla i tamna. Izoštrenu, čistu, jasnu, svijetlu, snažnu i mirnu savjest imaju ljudi čvrste vjere, iskrenih i čistih namjera, dobrih djela koji se bore za opće dobro protiv općeg zla i koji izvršavaju obrede, posebno salat, post i kurban: ”Post je uzvišenje duše, vježba za ojačanje tijela i podstiče u činjenju dobra. On je čovjekova zaštita. U postu i tijelo i srce postaje čisto,
Ku’ran (Eš-Šems, 1-10) Ku’ran (El-Isra, 9) 140 Ku’ran (El-Kijameh, 1-4)
138 139

47

budi se inteligencija i produbljuje intuicija., dok sitost donosi glupost, osljepljuje srce i pomućuje razum. Dijete ako jede mnogo slabo misli i pamti. Oživite svoja srca malo se smijući, malo jedući i čistite ih postom, pa će vam uvijek blistati,“ (El-Gazali)141 savjest ugrožava i umanjuje grijeh. Grijeh je zlo, prljavština i poganluk, koji ogledalo i unutrašnje oko duše prlja i zasljepljuje. Grijeh je zaborav Boga, udaljavanje od Boga, udaljavanje duše od sebe, samozaborav sebe, samodestrukcija, samonegacija vrijednosti, principa i načela, nepravda i nasilje nad ljudima, nered i ugrožavanje prirode. Savjest može u čovjeku zamrijeti ali ne može umrijeti i nestati.

141

Mehmedalija Hadžić i Ismet Veladžić, Ramazan 48

5. MORALNA NORMA I MORALNI SUD
Moralna norma je apriorni, urođeni, prirođeni na duši preko savjesti usađeni zakon čije uvažavanje i poštivanje u ljudskom ponašanju i postupanju je uvijet “condito sine qua non” za moralnu valjanost čovjekovih dijela, postupaka i ponašanja. Ko ne poštuje moralnu normu u svome životu, radu, ponašanju i postupanju njegovi postupci sa stajališta vjere i etike su nemoralni. U okviru religije i etike da bi moralna norma bila moralano ponašanje a ne stečeni i dresurom postignuti refleks i instinkt ponašanja, ona mora biti utemeljena na vjeri u Boga i prihvaćena u ime Njega u potpunoj slobodi. U islamskoj etici to svi muslimani vjeruju, izvor moralnih normi, vrijednosti, principa i načela je Bog. Bez religije na Objavi utemeljenoj moralna norma ili pravilo ponašanja za pojedinca - Ahlak i Šerijat pravilo ponašanja za zajednicu su nemogući. Zašto? Zato što je moralna norma u svojoj biti Božija Volja, u formi Vjerozakona za pojedinca a Šerijat Božija Volja u formi Vjerozakona za društvo, za zajednicu, za ljude, objavljena i obznanjena u Objavi. Kao što je Ahlak - moral, po svojoj biti - Božija Volja u formi zakona za pojedince, udahnuta u čovjeka preko Ruha na savjesti: objavljena preko Objave u Furkanu, tako je Šerijat Božija Volja u formi Vjerozakona za društvo, za zajednicu, za ljude, objavljena i obznanjena u Objavi. U najkraćem Ahlak - moral je zakon u pojedincu preko savjesti i Furkanka. Šerijat je Zakon u zajednici objavljen u Objavi. Njihov međusobni odnos je uzajamno organski povezan: komplementaran. U Islamu su sve vjerske moralno-etičke vrijednosti, principi i načela istovremeno šerijtskopravne norme, kao što su i sve šerijatskopravne norme istovremeno i moralno-etički principi, načela i vrijednosti. U najkraćem i najhitnijem smilsu, sa stajališta vjere Islama, na temelju Furkana iz Kur'ana i savjesti u nama, Moral - Ahlak je zakon u pojedincu i za pojedinaca koji u svemu može biti zakon i za svakog čovjeka a Šerijat je Zakon u zajednici i za zajednicu. Kao što moralni zakon za pojednica može biti zakon za svakog čovjeka tako i Šerijat kao zakon za zajednicu može biti zakon za svakog pojedinca. Zato sa moralnog i pravnog stajališta Islama svjesno, slobodno, namjerno i planirano ubiti jednog nevinog bigajri hakk - ni krivog ni dužnog čovjeka isti grijeh kao pobiti sve ljude, i spasiti život jednog čovjeka isti čin i podvig kao spasiti sve ljude: “Zbog toga smo Sinovima Israilovim propisali: Ko ubije nekoga ko drugoga ubio nije, ili nekoga ko na Zemlji nered ne čini - kao da je pobio sve ljude, a ko učini da nečiji život spašen bude - kao da je spasio sve ljude. Naši poslanici donosili su im jasne dokaze, ali i nakon toga mnogi od njih na Zemlji zaista pretjeraše.”142 Zašto je moralni princip u Islamu jednako pravna norma a šerijatska norma jednako moralno-etička vrijednost i princip? Naime, sve religije a ne samo Islam vjeruju i naučavaju da je Bog Izvor Apsolutne Istine, Vjere, Aposolutnih vrijednosti - etike, apsolutne volje - zakona i da je samo On Jedini i Apsolutni Stvoritelj svih svjetova. Prema nepodjeljenom općepoznatom i priznatom stavu i sudu islamske uleme slijedeći kur'anski ajet iskazuje, sadržava, obuhvata i definira etičko učenje: Vrijednosti Islama kada su u pitanju osnovni međuljudski odnosi,
142

Ku’ran (El-Maide, 32) 49

procesi, veze, komunikacije i tokovi: “Allah zapovijeda, naređuje i u obavezu stavlja pravdu, i da se svačije pravo poštuje, dobročinstvo i da se sve čini na najljepši način i da se bližnjima udjeljuje i pomaže a zabranjuje razvrat i perverziju, i ono što je ružno i odvratno i tlačenje, nasilje i nepravdu. Da pouku i opomenu primite Allah vas savjetuje.”143 U najhitnijem smislu u sadržaj morala spadaju moralni zakoni, moralni sudovi, moralni principi, moralne vrijednosti, moralna načela, moralne kategorije i svi morlani sadržaji. Isti je izvor Ahlaka kao zakona u i za pojedinca i Šerijata kao zakona u i za zajednicu: “On (Allah) vam - u vjeri propisuje isti Šerijat koji je propisan i oporućen Nuhu i onaj što se objavljuje tebi Muhammede i ono što smo kao Šerijat naredili Ibrahimu i Musau i Isau. Pravu vjeru promičite i izvršavajte i u njoj se ne razilazite! Mnogobošcima je teško ono čemu ih ti pozivaš, Allah odabire za vjeru Svoju onoga koga On hoće i upućuje joj onoga ko prikloni se!”144 Kao što Ahlak- moral predhodi Šerijatu- zakonu, tako se Šerijatom Ahlak, na razini zajednice ozbiljuje i kompletira. Zakon (šerijat) bez morala-Ahlaka vodi u normativizam gdje su norme, regule i zakoni radi samih sebe, svrha, sadržaj i cilj sami sebi neovisno od ljudi i života, moral - Ahlak bez zakona - Šerijata vodi u moralne heroje, kao pojedince, nemoralno društvo i političku anarhiju. Ahlak i iste norme - Šerijat, zato što im je Izvor isti, dakle Allahova Volja u formi Vjerozakona za pojedinca i društvo, zato što se Ahlak (moralne vrijednosti i principi) i Šerijat (pravne norme i zakoni) u osnovi objavljuju istoj i nepormjenjivoj ljudskoj naravi, čiji fizički mentalni i psihički: sveukupni bitni suštinski sklop ostaje isti, zato što je fizička, tjelesna, biološka, materijalna, izvanjska, egzinstencijalna, morina, idejna, emocionalna, psihološka, ekonoska, ekološka, privredna, sigurnosna i seukupno životna sudbina čovječanstva ista: “Zato svoje lice ka pravoj Vjeri okreni, kao pravovjerni - Allahovoj prirodi prema kojoj ljude stvori nema nikakve preinake onome što Allah stvori - to je Vjera Pravovaljana, ali to ne zna većina ljudi. Budite Njemu predani, budite Mu bogobojazni, namaze obavljajte a nemojte mnogobšci biti, niti oni koji su vjeru svoji raskolili i u sekte se pretvorili, pri čemu se svaka strana veseli onome što slijedi.”145 Nepobitna je istina da se Ahlak- morlani principi i Šerijat - pravne norme i regule kao vrijednosti vjere u okviru i preko tradicije preuzimaju, čuvaju i prenose u svim generacijama sa generacije na genraciju u svakom vremenu, bilo usmenim ili pisanim putem. Ahlak - vrijednosti i Šerijat - norme i zakoni su autentična predaja i baština za čovjeka i zajednicu koja će se preuzimati, čuvati, promicati, prakticiriati, prenosti i postojati do Sudnjeg dana. To su sa stajališta Islama vrijednosti, principi, načela, sudovi, kategorije, zakoni, norme, regule, obaveze i dužnosti koje se preuzimaju, čuvaju, prenose i predaju svim generacijama a koje su utemeljene na obajvama i Sunnetima svih poslanika i vjerovjesniika: “I kad smo od (svih) vjerovjesnika zavjet - Misak njihov uzeli i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, Mjermina sina, od njih smo Mi čvrst Misak - zavjet uzeli, da bi On pitao Istinorijeke za Istinost njihovu.”146 Ahlak - vrijednosti i prinicipi i Šerijat - regule i zakoni su sastavnii nerazdvojivi dio primordijalne i iskonske tradicije a tradicija je, ustvari,
Ku’ran (El-Nahl, 90) Ku’ran (Eš-Šura, 13) 145 Ku’ran (Er-Rūm, 30-32) 146 Ku’ran (El-Ahzab, 7)
143 144

50

živa hisotorija koja je sve generacije ljudskog roda povezuje u jednu vjersko-duhovnu, idejno-etičku, kulrutnocivilizacijsku i pravno- običajnu zajednicu. U najkraćem i najbitnijem smislu sa stajališta vjere Islama na temelju Kur'ana i njegova Furkana moral - Ahlak je zakon pojedinca i zakon u pojedincu a Šerijat je zakon Zajednice. Taj moralni zakon u nama na savjesti sa zvjezdanim nebom iznad nas, za Kanta, predstavlja jasan i nepobitan dokaz o postojanju Boga. Kur'an tu nepobitnu istinu kazuje sljedećim riječima: “A na Zemlji za one jamčano uvjerne, postoje Znaci i u vama samima zar ne vidite? A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava, pa tako mi Gospodara Neba i Zemlje to je Istina kao što je Istina da vi govorite.”147 “Zar mu (čovjeku) nismo podarili oka dva i jezik, usne dvije i nadahnuli ga da Dobro i Zlo znade! A zašto čovjek nije na blagodatima zahvalan?”148 “Imaju li oni (ljudi) noge na kojima idu, ili ruke imaju da njima dohvataju, ili oči imaju da njima gledaju, ili uši da njima slušaju!”149 “Da li je upućeniji onaj koji se idući licem spotiče ili onaj koji Putem Pravim uspravno ide? Ti reci: On je Onaj Koji vas stvara i sluh i vid i razum daje! Malo vi zahvaljujete”150 “Reci ovo je Put moj i ja pozivam k Allahu otvorenih očiju, imajući jasne i nepobitne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim.”151 “I ono o čemu ti znanja nemaš ne slijedi, jer, zbilja i za sluh i za vid i za razum - za sve pitan će čovjek biti.”152 Zato sve čovjekove i ljudske odgovornosti nalaze se u granicama Ljudske Slobode, Upute i spoznaje. Uputa u čovjeka i ljude dolazi preko objave u Furkanu, a spoznaja na dva načina. Vanjska spoznaja u čovjeka i ljude dolazi preko pet osjetila, razuma i uma, a unutrašnja spoznaja ili apriorni moralni zakon u čovjeka dolazi preko savjesti koja je usađena na Ruhu svakog čovjeka. Bez obzira što su moral i moralne vrijednosti načela, principe i vrline, filozofijskim jezikom kazano više pitanja praktičnog nego teorijskog uma, sam moral i sve moralne vrijednosti, principi, vrline i načela, ni po Izvoru ni po sadržaju ni po cilju i svrsi (teleolosu) nije iz uma bilo teorijskog bilo praktičnog nego iz religije, vjere, Objave i sa savjesti preko Ruha. “Moralnost nije proizvod uma ni kao princip ni kao praksa. Um može samo da ispita i utvrdi odnose među stvarima. Tri slavna načela Francuske revolucije: jednakost, sloboda, bratstvo ne mogu se izvesti iz nauke niti se mogu naučno dokazati. Bez sudjeljovanja nečeg što uopće nije nauka, nauka bi prije uspostavila tri suprotna principa: nejednakost, apsolutnu društvenu disciplinu i anonimnost (otuđenost) ljudskih jedinki u savršeno organiziranom kolektivu. Sloboda je vanumna kategorija, a funkcija uma se i sastoji u tome da u svemu otkrije prirodu, mehanizam, račun što u krajnoj liniji znači da u svemu otkrije samoga sebe, dakle opet um. Zato se um stalno vrti u krugu, jer u prirodi ne može naći nes”čto više od samoga sebe, to će reći mehanizma. Ovim se može objasniti paradoks velikog broja etičkih teorija koji svoja umovanja završavaju time što podvlačeći crtu pod čitav komplikovani račun, zaključuju: Nesebičnost - sebičnost, negacija uživanja - uživanje, što je navelo Voltairea da postavi svoj čuveni reductio ad
Ku’ran (El-Naziat, 10-23) Ku’ran (El-Beled, 8-10) 149 Ku’ran (El-Eraf, 195) 150 Ku’ran (El-Mulk, 22-23) 151 Ku’ran (Jusuf, 108) 152 Ku’ran (El-Isra, 36)
147 148

51

absurdum: žrtvovanje života u vlastitom interesu. Umna (logička) analiza moralnog fenomena svodi dakle moral možda čak i na zaprepaštenje samog analitičira, na prirodu, na sebičnost, na samoljublje. U prirodi um otkriva čistu prirodu, tj. opći i sveprisutni kauzalitet, a u čovjeku opet prirodu, nagone i vlast dva gospodara: boli i uživanja, koja su odraz čovjekovog ropstva. To je isti onaj mehnizam mišljena koji Boga svodi na prauzrok - arhe (nepokretni pokretač), dušu na psihu, umjetnost na djelo: tehniku. umnog zasnivanja etike neće nas nikada odvesti dalje od takozvanog društvenog morala ustvari, do pravila ponašanja koja su neophodna za održavanje jedne skupine, tj. do jedne vrste društvene discipline. Hoćemo li odbaciti vršenje svoje dužnosti zato što um ne može da opravda ili da podrži taj unutrašnji glas. Ako nećemo onda mi ostajemo na jednom stanovištu ne znajući razloga, protiv našeg uma, na osnovu jedne izvjesnosti sui generis, dakle vjerujući. Čovjek u granicama prirode nije čovjek, nego je u najboljem slučaju - životinja obdarena umom. Moral u granicama prirode nije moral, nego jedan oblik sebičnosti, umne prosvjećene sebičnosti. U Darvinističkoj (borbi za opstanak) ne pobjeđuju najbolji (u morinom smislu) nego najjači, najprilagođeniji. Biološki naparedak ne vodi do ljudskog dostojanstva, pa ni do morala (ukoliko je ljudsko dostojanstvo jedan od oblika morajapog) . Darvinistčki čovjek može postići najviši stepen biloškog savršenstva (može postati nadčovjek) ali će ostati bez ljudskog kvaliteta, pa i bez ljudskog dostojanstva. Ovo posljednje mogao mu je podariti samo Bog. Moral nije dakle (život u saglasnosti sa prirodom) kako su ga rado definisali stoičari. Ako riječ (priroda) uzimamo u pravom smislu, prije bi se reklo da je moral život protiv prirode. Kao i čovjek, i moral je iracionalan, neprirodan, nadprirodan. Prirodan čovjek i prirodan moral ne postoje. Neko je primjetio da se riječ priroda upotrebljava u 52 različita značenja. U ovom izlaganju priroda označava svu stvarnost izvan ljudske suštine, dakle i čovjeka u dijelu u kojem on pripada svijetu: njegovo tijelo, želje, inteligencija.”153 Mada su Sloboda, Namjera. Savjest, Moral, Vrijednosti. Principi, Načela. Norme, Regule i Dobro imanenti ovom svijetu, čovjeku i ljudima oni ni po svome porijeklu ni po svome izvoru, sadržaju, smislu i cilju nisu od ovog svijeta, čovjeka i ljudi, mada su u ovom svijetu za čovjeka i ljude. Njihovo porijeklo je nadnaravne, onostrane, transcendentalne, nadumne, nadiskustvene, nadčulne, metafizičke, eshatološke, nestvorene, objavljene i udahnute naravi. Ništa što je stvoreno u čovjeku i ljudima a takva su i sama osjetila, razum i um ne može biti ni izvor, ni sadržaj ni cilj morala, prava dobra vrijednosti i slobode: “Ogroman je skoro beskonačan unutrašnji raspon u čovjeku. On je sposoban za najodvratnije zločine i najuzvišenije žrtve. Veličina čovjeka nije prvenstveno u težnji dobru, nego u mogućnosti izbora. Svako unizuje čovjeka ko na bilo koji način umanjuje ili ograničava ovaj izbor. Ne postoji dobro izvan moga htijenja, niti se dobro može silom uspostaviti. Uslov dobra je sloboda, a sila i sloboda se zajedno isključuju (“U vjeri nema prisile,“ kaže Kur'an). Isti zakon važi i u etici. Dresura čak i kada nameće ispravno ponašanje u svojoj suštini je nemoralna i neljudska.”154 Kao što ne postoji prirodan čovjek tako ne postoji ni prirodan moral u izvanjskom, fizičkom, biološkom, materijalnom, čulnom, razumskom, umnom i
153 154

Alija Izetbegović, (Islam između Istoka i Zapada, str. 122, 123, 124 i 129) Alija Izetbegović.(Islam između Istoka i Zapada, str. 122) 52

vremensko-prostornom smislu. Može postojati i postoji i živi moral u čovjeku i ljudima sukladan i saglasan sa unutrašnjom, naravim ili isti moral po duši, slobodi, namjeri, uputi i spoznaji ljudi: “I Gospodar tvoj od sinova Ademovih - iz leda njihovih - potomstvo im izvede pozivajući ih da svjedoče protiv sebe: Ja sam vaš Gospodar, zar ne?! A oni rekoše: Dakako! Svjedoci smo tome! Zato na dan ustanuća ne recite: Ništa slutili nismo o ovome!”155 I granice pet osjetila i razuma i uma su granice ovog prolaznog svijeta. Ne samo da su im granice nego su im i uvjet i sadržaj i prvi i posljedni domet ovosvjetske spoznaje. U neobjavljenoj autonomnoj etici, izvor moralno-etičkih vrijednosti, vrlina, načela, prinicipa, krijeposti, pravnih normi i regula pokušava se utemeljiti na empriji (osjetilima, posmtranju i iskustvu) naturi - prirodi, intelektu (razumu i umu), voluntasu (volji, proizvoljnosti i samovolji) i aksiologiji - vrijednostima prisutnim u svim stvorenjima. U okviru autonomnih teorija i učenja, postavljaju se dva neizbježna pitanja, da li su vrijednosti - moral i regule - pravo bez Boga uopće mogući, i da li su univerzalni, sveopći, sveljudski, stalni, nepromjenjivi, neizmjenjivi ili su to relativne, posebne, partikularne, promjenjive, ograničene kategorije i vrijednosti. Zašto? Zato što sve što je ljudsko, a ljudsko je u čovjekim ljudima sve što je stvoreno a to su i osjetila, i volja, i razum, i um, i priroda podlježe mjeni, promjeni, prolaznosti, nestanku, zaboravu, izobličenju i ono je relativni neapsolutno, partikularno-neuniverzalno. Da li su moral, etika i pravo mogući bez Boga? Religija kaže ne. Najveći svjetski umovi dijele isti stav. Naime sve religije vjeruju i stoje na stajalištu da je Bog - Izvor Apsolutne Istine, Apsolutne Volje - Zakona, Apsolutnih Vrijednosti - Etike, Apsolutnog Smisla - Kulture, i da je On Jedini i Apsolutni Stvoritelj svih svjetova. Vijednosti, vrline, krijeposti, moralni principi, načela i pravne norme regule su univerzalne, neprrolazne, sveopće, sveljudske, nepromjnjive, neizmjenjive i nezamjenjive, samo ukoliko je njihov Izvor i Autoritet Bog. Jedino to im daje neprestanu životnost, snagu, moć, dignitet: autoritet. Naravno, sve religije imaju i daju određene propise, obaveze, dužnosti, upute o životu i učenje o dobru i zlu, vjerski moral, učeći i vjerujući da moralna načela vrline, principi, krijeposti, imperativi, kategorije, sudovi, zakoni, pravne norme i regule potječu od Svemogućeg i Sveznajućeg Boga. Te vrijednosti, vrline, principe i pravne norme i regule učvršćuju i ozbiljuju učenjem i vjerovanjem u kraj i prolaznost ovog svijeta, u zagrobni život, u besmrtnost duše. vjerovanjem u nagradu i kaznu (Džennet i Džehennem), u susret s Bogom i odgovornost pred Njim i vjerovanjem da je njihov Izvor Bog. Zato što platforma djela nevjernika nije vjera, a motiv i namjera nije u ime Boga niti ta djela čine u okviru slobode jer žive i vjeruju samo u granice ovog svijeta a granice, izvor i sadržaj slobode nadilaze ovaj svijet, zato Allah dž.š. njihova djela i ne prima. Sa stajališta i po kriterijima vjere oni i ne mogu učiniti dobra, nego trenutno korisna i prolazna djela, koja ljudi zaboravljaju i ostaju naspram njih ravnodušni, zaboravni i nezahvlani. Sve su autonomne etike u biti retalivističke etike i sva su njihova učenja relativna, parcijalna, partikularna, prolazna, promjenjiva, izmjenjiva i izobličavajuća Sve heteromne etike - vrijednosti i prava - regule su univerzalne, sve ljudske, svevremenske, sveopće, neizmjenjive i nezamjenjive. U okviru etike i prava postavalja se nezaobilazno i neizbježno pitanje
155

Ku’ran (El Ea'raf, 172) 53

kakva je i u čemu je razlika između prirodnih i društvenih pojava i između prirodnih i društvenih zakona i zakona za čovjeka kao pojedinca i za ljudsko društvo. Vjernici iz Terhida - monoteizma i Allaha kao Essmeda Bitka svega i svakoga polazeći od osnovnog principa da je Stvoritelj prirode i društva Jedan i u tome se sastoji i međusobno nesuprostavljanje kao što se čini u Evropi unazad pet stoljeća. Ipak, postoje izvjesne nijanse i razlike između prirodnih i društvenih pojava ali ne i nepomirljive suprotnosti. Allahov zakon u prirodi zove se Sunnetullah, u pojedincu - moral - Ahlak a u društvu - pravo - Šerijat. Kur'an poziva ljude da posmatraju i proučavaju kako univerzum, kosmos i prirodu tako i čovjeka i društvo i njegovu povijest. U tom proučavanju uočava se da su prirodne pojave pristupačnije ispitivanju od društvenih. Dakle, između prirode i društava postoji uočljiva i zamjetljiva razlika ali i neraskidiva veza. Tu neraskidivu vezu čini isti Stvoritelj, isti Izvor nafake, isti Vladar, isti Održavaljtelj i Ravnatelj svih svjetova, isti Odreditelj roka života svakog stvorenja i svrhe, smisla i cilja svačijeg postojanja. Kod čovjeka i u društvu postoji određena djelomična sloboda, sloboda volje i izbora - Irade džuz'ija, savjest, svijest, osjetila, razum, um, namjera, uputa a u prirodi vlada determinizam. Sa stajališta čovjeka i ljudi, u prirodi djeluju opći objektivni potpuno od ljudske volje, svijesti, savjesti, slobode i izbora, neovisni, nužni, relativno stalni prirodni zakoni. Osnovna svojstva tih zakona u odnosu na čovjeka su: općenitost, objektivnost, nužnost, uzročnost, kauzalnost i relativna stalnost među prirodnim vezama i odnosima. Općenitost prirodnih zakona ispoljava se na način da svi ljudi udišu isti Božiji zrak, da piju istu vodu, da hodaju po istoj zemlji i da ih grije isto sunce. Objektivnost prirodnih zakona ogleda se u činjenici da oni nemaju očiju (zima je za svakoga zima, poplava je za svakoga poplava, kiša je za svakoga kiša bez obzira koliko je ko pobožan, snijeg je za svakoga snijeg, a zemljotres je za svakoga zemljotres) da nisu subjektivni, da nemaju naklonosti prema našima i njihovima. Relativna stalnost prirodnih zakona ogleda se u činjnici da se unaprijed na hiljadu godina može prdvidjeti i izračunati izlaazak i zalazak sunca bilo gdje u svijetu. Dakle, da muško dijete ima određene organe koji ga čine muškarcem a žensko dijete određene organe koji ga čine ženskom. Nužnost je ono svojstvo prirodnih pojava i zakona koje ukazuju na neminovnost njihovih procesa i događaja neovisno od čovjekove i ljudske svijesti, slobode, plana, namjere, volje i izbora. Uzročnost je najizraženiji vid nužnosti, a uzročnost predstavlja skup bitnih uslova koji izazivaju nastavak, promjenu ili nestanak neke pojave u prirodi. To je učenje o kauzalitetu ili da je svaka pojva i posljedica izazvana nužnim uzrokom. Kauzalitet je učenje o neminovnim uzročno-posljedičnim vezama i odnosima među stvorenjima u stvorenim svjetovima. Učenje o kauzalitetu i Bogu kao nepokretnom pokretaču svijeta razvio je Aristotel. U prirodi su zakoni reverzibiliteta - ponovljivosti i predvidivosti - u društvu ireverzibiliteta - neponovljivosti i nepredvidivosti. U prirodno-animalnom svijetu samo djeluje kauzalitet i instinkti a u ljudskom svijetu pored nužde, nagona, strasti, straha i interesa tu je i Sloboda. Objava. Savjest. Uputa, Namjera, Moral, Kultura i Zabrana. Priroda služi i koristi društvu, a čovjek i društvo bi morali robovati samo Bogu. I priroda i društvo su stvoreni od istog Stvoritelja sa unaprijed određenom svrhom teleolosom. Priroda je po načinu stvaranja povjerena i upokorena ljudima, nije predata, a ljudi trebaju biti pokorni Bogu. Zato nikada ljudi ne smiju ni
54

gospodariti prirodom, niti joj robovati. Njen i njihov zajednički gospodar je Bog i zato samo Njemu trebaju robovati a povjerenu prirodu koristiti. Sa nevjernicima je problem što bi oni gospodarili prirodom, a politeisti bi da joj robuju. Priroda red i poredak ne remeti ni u sebi ni u društvu a čovjek remeti red i poredak i u prirodi i u društvu i u sebi. To je cijena ljudska slobode. Ljudsko društvo nije ni iznad ni izvan prirode, već zajedno sa njom sačinjava jedinstveni, od Allaha stvoreni i čovjeku i ljudima povjereni a ne predati, univerzum. Zato u mnogo čemu podliježu istim zakonitostima a nikada u svim.

5.1. Hijerarhija i vrste normi

Osim generalne i fundamentalne podjele normi na moralne i pravne zakone s jedna i prirodne zakone s druge strane postoji hijerarhija, klasifikacija i sistematizacija unutar pravnih normi. Na temelju dva osnovna izvora Islama, Kur'ana i Sunneta i cjelokupnog učenja te vjere, slijedi, u Islamu je najviša Istina, Vrijednost, Dužnost, Kategorija, Norma i Obaveza vjerovati u Boga i robovati samo Njemu. Najveća nevrijednost, neistina, antidužnost i zabrana jeste nevjerovati u Boga i pripisivati Mu sudruga, u bilo kome i bilo čemu. U svim pravima postavlja se pitanje šta je pravna norma ili regula? Pod pravnom normom podrazunjeva se pravilo, pravac, propisi i uputstvo za ponašanje i djelovanje ljudi u društvu, društvenim grupama i među sobom. Glavna funkcija normi ili regula, kojih ima puno u svakom društvu, jeste da u sredima u kojima važe, ostvaruju, održavaju, određeni sistemi; red, mir i poredak. Njegova norma određuje ono što treba da bude ili ono što treba da se dogodi, ako se želi ozbiljiti određeni cilj. Norma sadrži: naredbe, zaposjesti, direktive, dozvole i zabrane. Izvršenje tih upustava i naredbi osigurava se sankcijama, koje su poseban sistem državne prinude i socijalne kontrole. Norme ili regule najviše se prisutne u pravu i normativnoj etici. O etici je bilo riječi a postavlja se pitanje šta je pravo. Na lat. ius pravo je ono što je u skladu sa idejom pravednosti, što je pravo, ispravno i opravdano i što odgovara zahtjevima pravnog reda i poretka, zakonskoga ili pozitivnog prava. Kao sistem normi, koji apstraktno regulira odnose među pojedincima i društvenim grupama, pravo te norme kodficira i njihovo izvršenje osigurava zakonskim sankcijama, kažnjavajući njihovo kršenje. Obično se dijeli na ustavno, kod muslimana šerijatsko, međunarodno, građansko, krivično, imovinsko finansijsko, ugovorno i radno pravo. Pravo se sastoji iz fizičke prinude, a prinuda je norma čije se sankcije po pravilu i bez izuzetaka primjenjuju. Po ovom spoljašnjem elementu, lahko je razlikovati pravo od drugih društvenih normi. Unutrašnji elemenat prava, čini njegova društvena, državna, politička, privredna, ekonomska i kulturna funkcija, u održavanju i zaštiti mira, reda, poretka, sistema i vrijednosti, dobra, društva, države i svakog pojedinca. Kao i evropskom i anglosaksonskom i rimskom pravu, tako i u islamskom spoljašnjem elementu prava, kao monopolom fizičke prinude, a prinuda je norma čiji se sankcije primjenjuju isključivo raspolaže najorganiziranija zajednica ili država. Međutim, u Islamu za ubistvo Kisas - poravnjanje ili recipročnu pravdu ili glavu za glavu, i život za
55

život, ne može materijalnom naknadom, kompenzacijom i iskupljenjem učiniti društvo i država, nego isključivo nabliži zakonski srodnici i nasljednici. Druga, bitna razlika između bilo kojeg i čijeg i pozitivnog prava s jedne i islamskog prava, sa druge strane, jeste što u Islamu osim dunjalučke kazne i sankcije slijedi i ahiretska, džehenemska kazna. Treća bitna razlika između Šerijata i pozitivnog prava jeste, u izvoru i porijeklu. Izvor Šerijata je sam Bog. a pozitivnog prava je čovjek. U čuvenoj raspravi kod Platona u “Zakonima” osnovno pitanje koje postavlja Sokrat sofistima jeste ko je kod vas i po vašem učenju izvor zakona. Oni odgovaraju ljudi. Sokrat im odgovara da mi vjerujemo i ljude učimo da je izvor zakona Bog. Da bi zakoni imali identitet, dignitet, autoritet i težinu kod ljudi moraju imati porijeklo u Bogu, moraju biti stalni i nepromjenjivi, moraju biti kratki, jasni, razgovjetni, nedvosmisleni i primjenjivi. Sva proznata društva u povijesti koja su propala i nestala, propala su usljed nemorala a ne zbog gladi i prirodnih katastrofa zaključuje Sokrat. Šerijat je, što se tiče svih muslimana, neizmjenjiva i nezamjenjiva Allahova Volja, kazana u formi vjerozakona. Kako je Allahova Volja jedna te ista, to je i svim vjerovjesnicima objavljena jedan te isti Šerijat ili Allahov Vjerozakon. Dakle, Ahlak vrijednosti i Šerijat - pravne regule su sastavni i nerazdvojni dio primordijalne i iskonske tradicije, a tradicija je, ustvari, živa historija koja sve generacije ljudskog roda povezuje u jednu vjersko-duhovnu, idejno-etičku, kulturno-civilizacijsku i pravno-običajnu zajednicu: “Ljudi bijahu jedna zajednica (jedne Vjere, jednog Puta, jedne Staze, koja je bila utemeljena na jednom Vjerozakonu) i Allah je slao vjerovjesnike, radosnih vijesti dostavitelje i opominatelje i po njima je Knjigu s Istinom objavljivao da ljudima presuditelj bude u onome u čemu se oni razilaziše. A razilaziše se (u slobodi) baš oni kojima je Knjiga data, sve iz zavisti međusobne nakon što su im došli Dokazi Jasni: I Allah je Odredbom napućivao vjernike Istini u onome u čemu se ljudi razilaze. A Allah koga hoće na Pravi Put upućuje.“156 Dakle, vjerovanje, slijeđenje i neupitno pokoravanje i izvršavanje Apsolutne Allahove Volje u formi Vjerozakona, na razini organizirane zajednice i društva naziva se Šerijat: “To su Allahove odredbe (norme) i propisi! A ko se pokori Allahu i slijedi Njegova Poslanika, On će ga uvesti u džennetske bašće, kroz koje teku rijeke u kojima vječno boravit će! A to je pobjeda velika. A ko je nepokoran i neposlušan Allahu i ne slijedi Njegova Poslanika i Allahove odredbe i propise krši, Allah će takvog u Vatru baciti i u njoj će on vječno ostati. Njemu pripada patnja prezrena!”157 Tako Ahlak, kao zakon za čovjeka ličnost, pokriva pojedinca, a Šerijat kao zakon za ljude, pokriva zajednicu. To je tako i zato što Izvor morala i prava uvijek ostaje isti - Bog, zato što je sudbina čovječanstva međuovisna i u biti, ista, zato što su sigurnost, red, mir i poredak u svijetu podjednako pitanje svih ljudi, zato sto su umutrašnja narav ili priroda svih ljudi u osnovi ista i nepromjenjiva, zato što su svi ljudi u stvari, jedan umnoženi čovjek - Benu Adem - potomci Ademovi - gens sua sumus - jedan jedinstven i nedjeljiv ljudski rod, dakle, jedna sudbinski povezana zajednica, zato što je Bog stvorio i čovjeka na način da može živjeti i preživjeti samo u zajednici i konačno, zato što se ideali, svrha, smisao, cilj života i osnovne potrebe, prava, obaveze, dužnosti, vrijednosti, principi, vrline i načela
156 157

Ku’ran (El-Bekare, 213) Ku’ran (En-Nisā, 13 i 14) 56

ljudi ne mjenjaju, a to je da Allah bude zadovoljan sa nama i mi sa Njim, a to se postiže pomoću Imana, Islama, Tevhida, Ahlaka i Šerijata na nivou zajednice - Umme. Šerijat je osnovni izvor zakonodavnstva, kojim Allah regulira odnose među ljudima u zajednici: “Tako mi Gospodara tvoga, oni neće vjerovati sve dok tebe Muhammede za sudiju svoga ne budu uzeli, u svim međusobnim sporovima i neslozi, i tada u sebi ne bi našli nikoje zapreke u onom što si presudio ti i sasvim se pokorili”158 Osnovna značenja Šerijata su: a) Šerijat predstavlja od Boga označeni put čovjeka ka Bogu i u svojim propisima objedinjuje vjerski, moralni, kulturni, politički, društveni, socijalni, obrazovni, civilizacijski, privredni, ekonomski i bračnoporodični aspekt života. b) U osnovnom i primordijalnom određenju, Šerijat označava Put ka Izvoru i Pojilištu, jasan Put koji se neupitno slijedi. Put kojim neopozivo trebaju ići vjernici i Vjerozakon Islama za muslimane, sveukupnost Allahovih zapovijedi, odredbi, naredbi, dužnosti i propisa, također i kao oznaka pojedinačne odredbe - hukuma. c) U Šerijat spadaju propisi koji pokrivaju prava i dužnosti, odnos čovjekova i njegovog Stvoritelja, međuljudske odnose u cjelini i odnos čovjeka prema anorgansko-organskom i biljno-životinjskom svijetu, prirodi i svemiru. d) Šerijat je ono što pripada vjerskom zakonu Islama, ili nešto što mu odgovara, ono zakonito zove se Šerijat. e) U najkraćem kazano, Šerijat je Apsolutna Allahova Volja u formi Vjerozakona za zajednicu ljudi organiziranu u slobodi. Terminolioško uporište i izvorište upotrebe riječi Šerijat nalazi se u Kur'anu: “A zatim smo tebe učinili da ideš zakonom (Šerijatom) jednim i pravcem određenim pa ga ti slijedi i nemoj slijediti strasti onih koji ne znaju, oni te zbilja od Allaha nimalo odbraniti ne mogu! A nevjernici su zaštitnici jedni drugima, a Allah je zaštitinik bogobojaznih! A ovo su svjedočanstva (do kojih se dospjeva uvidom u Allahove zakone) ljudima; Uputa i milost za ljude uvjerene!”159 i “On vam (Allah) u vjeri propisuje isti Šerijat koji je propisan Nuhu i onaj koji se objavljuje tebi Muhammede i ono što smo kao Šerijat naredili Ibrahimu, Musau i Isau. Pravu vjeru izvršavajte i u tome se ne podvajajte. Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju, da se tvome pozivu u vjeru i Šerijat odazovu”160 “A i tebi (Muhammede) Knjigu objavljujem sa Istinom, da potvrdi Knjigu prije objavljenu, i nad njome bdije. A ti im presudi po onom što Allah obajvi, i njihove strasti ne slijedi i ne odustaj od Istine što ti dolazi. I Mi smo, da svi vi Zakon i Pravac imate, odredili (ovo se odnosi na sve monoteističke zajednice i sljedbenike) da imaju Šerijat ili jasan put do Vrela. Time se misli i na vjeru. Ed-Din se naziva Šerijatom metaforički, u smislu izvora vode, jer i vjera i voda uvijet su pravog i potpunog života, vjera
Ku’ran (En-Nisā, 65) Ku’ran (El-Džasije, 18-20) 160 Ku’ran (Eš-Šura, 13)
158 159

57

unutršnjeg društvenog, a voda vanjskog tjelesnog). A da je Allah htio, On bi vas sve jednim ummetom zajednicaom i sljedbenicima učinio, ali je On htio da vas u slobodi iskuša, u onom što vam je objavio. Zato, u dobru se natječite, Allahu ćete se svi vratiti i On će vas o svemu onom obavjestiti u čemu se razilazite.''161 “I dali smo im dokaze jasne o vjeri i zakon. I nisu se razišli prije nego što im je došlo znanje, iz zavisti i pakosti međusobne. Zbilja će tvoj Gospodar na Danu Sudnjem među njima presuditi u svemo onome u čemu su se razilizili.”162 “Zar da oni božanstava i bogove koji im uzakonjuju i propisuju vjeru i zakon koje Allah dopustio nije?! A da nije Riječi i Odluke s njima bi svršeno bilo!”163 Ustvari, i po Kur'anu, i po Hadisu, i po Medinskoj povelji, Allah dž.š. i Njegov Poslanik su dva glavna i najveća autoriteta Islama, tako su Kur'an i Hadis dva osnovna izvora vascijele vjere Islama. Poznavanje Ahlaka i Šerijata, na temelju Kur'ana i Sunneta, na mjerodavan i kvalificiran način, omogućeno je moralno-etičkim i vjerozakonskim susutavom, koji je razrađen do najmanjih pojedinosti, čiji je autoritet u krajnjoj instanciji, i na temelju svih islamskih izvora, završava ne Idžmi, Kijasu i Idžtihadu koji na temeljima općih rješavaju i konkretne probleme i pitanja. U Allahove Zakone ne treba do kraja pronicati razumom, jer razum nije izvor, sadržaj, granica i kritierij Ahlaka - Morala i Šerijata - Vjerozakona. Ustvari, Šerijat i Ahlak treba vjerovati i kao Autoritet Božije volje usvojiti s njegovim nejasnoćama i (osjetilima, razumu i umu) možda nepojmljivim odredbama, (bez kritike, upita, sumnje, skepse, smutnje, nihilizma, relativizma), kao mudrost koja se vjeruje, za kojom se ne traga. Ne može mu se tragati za uzrocima, u evropskom laicističko-sekularistčkom smislu. za principima i on ima za temelj nikakvim principima vezanu volju Allahovu i stoga se 'zaobilaženja zakona uzimaju kao dozvoljena upotreba sredstava koja je sam Allah stavio na raspolaganje. Islamski Vjerozakon Šerijat po Autoritetu Izvora, po svome sadržaju, opsegu, ciljevima, prioritetima i po svojoj metafizičkoontološkoj i imanentno-transcedentalnoj dimenziji, za muslimane uvijek znači Zakonom, koji je uzvišen, iznad ljudskih osjetila, razuma, uma, pameti (mada nije uopće njihova negacija i potcjenjivanje), ukoliko pravo (pozitivno), kao ljudska logika i sistematika. Već iz tog razloga, kao i svog porijekla, sadržaja i cilja i opsega. Šerijat nije samo pravo u modernom pozitivno-sekularnom smislu. Zašto? Zato što je njegovo porijeklo nadnaravno, metafizičko-ontološko, u Božijoj besprizivnoj i neopozivoj Volji, a perspektiva transcendentalna. Njegova osnovna deviza je služiti Bogu u okviru granica Njegove Volje, ne prelaziti te granice i koristiti ljudima. Šerijat kao nepogrešivo objavljeno učenje o dužnostima i pravima, obuhvata cjelokupni vjerski, politički, društveni, kućni, lični, porodični i kulturni život muslimana. Jedino je stepen njegove primjenjivosti, usljed različitih socijalno-političkih okolnosti različit. Nemogućnost njegove primjene ne isključuje njegovu potrebu, kao i život vodu i glad hranu. Nezaobilazna osobina i odlika moralno-etičkih vrijednosti i pravnih no^mi ili regula jeste njihova
Ku’ran (El-Maide, 48) Ku’ran (El-Džasije, 17) 163 Ku’ran (Eš-Šura, 20)
161 162

58

hijerarhija ili skala vrednovanja. Osnovne moralne kategorije su: moralni sud, postupak, karakter, savjest, obaveza ili dužnost, kriterij ili pravilo, vrijednosti i hijerarhija vrijednosti. Najviše usporedive vrijednosti u Islamu su Birr - dobro, Hakk - Istina, Adl - pravda i Kist - pravičnost. Dobro je ono što je od Boga objavljeno, definisano, određeno i naređeno kao Dobro i ono što se odnosi na najveću sreću, dobrobit i korsit za najveći broj ljudi. Dakle, u Islamu je komplementarno i zaokruženo Dobro - Birr. Prema kur'anskom ajetu iz 177. ajeta sure El-Bekare Dobro u Isalmu, obuhvata Imam vjerovanje, Islam predanost i pokornost Allahu dž.š., saradnju, solidarnost i socijalnu politiku podjelu iz imovine nezbrinutim kategorijama ljudi, izvršavanje preuzetih obećanja, obaveza i ugovora i sabur - strpljivost kroz sva iskušenja u životu, na putu vjere. Podloga dobrih dijela je Iman vjerovanje, a ovjera Imama su dobra djela Adla - pravde. Druga vrijednost je Hakk - Istina. jezgra, srčika, bit, esencija, supstanca Adla - Pravde a pravda je temelj svake države, jeste Hakk - Istina. Allah naređuje Pravdu i da budemo pravedni jer je Pravda sestra Takvaluka - bogobojaznosti. Četvrta moralno-etička vrijednost poslije Dobra, Istine i Pravde jeste Kist - Pravičnost ili konkretizacija i primjena Pravde kao univerzalnog principa među ljudima u vremenu i prostoru. Pravičnost, suđenje i svjedočenje se čine isključivo u ime Allaha, iz čega slijedi korist i dobrobit za sve ljude i tako se ostvaruje stabilna i sigurna država, red i mir za sve, harmonično društvo i sreća za sve. Tako se ostvaruju moralni pojedinci i pravična zajednica, u kojoj ljudi mogu težiti Božijem zadovoljstvu, da bi On bio zadovoljan njima i oni s Njim. S obzirom na činjenicu da su osnovne islamske etičke vrijednosti: Dobro, Istina, Pravda i Pravičnost ali i na neupitni dokaz da se Fikh islamska pravna znanost ili islamska jurisprudencija bavi šerijatskim propisima koji izražavaju i odražavaju Božiju Volju - Zakon, Istinu, Pravdu i Pravičnost, to Fikh kao učenje koje se u toj domeni bavi tim propisima i aspketima, u Islamu mnogo bliže etici nego pravu, u onom smislu te riječi kako se etika danas shvaća. Kako je pravo, uopće, i sredstvo za realizovanje određenih vrijednosti koje su u Islamu istovremeno i moralno-etičke vrijednosti, tako je i Fikh učenje koje se bavi moralom, ali je i etika ili preciznije normativna etika koja tretira pravna pitanja i učenje koje se bavi Fikhom. Kao što je život čovjeka u sebi nepodjeljiv i nerazdvojiv na privatni i društveni tako su Ahlak i Fikh kao živa i djelotvorna učenja za čovjeka i ljude međusobno nerazdvojiva. Čak i poznata fikhska klasifikacija ljudskih djela na dužnosti, zabrane, preporuke, pokuđenosti, odvraćanja i dopustivosti izvedena je više na osnovu vjersko-moralnoga nego pravnog kriterija. Uostalom odnos islamske Etike i Fikha proizilazi iz vjerskog karaktera ova dva učenja. Ahlak i Fikh su bliska i nerazdvojiva učenja zato što se i moral i pravo temelje na Božijoj volji. Zato Istinu, Pravdu, Pravičnost; Ustavni red i Poredak svakoj zemlji, pa i šerijatski dovede u pitanje relativiziraju, narušavaju i razaraju: 1. Samovolja ili Tugjan faraonizam kao negacija svih moralno-etičkih vrijednosti i pravnih normi 2. 3. Strasti i pretjerivanje u svakom pogledu Mržnja kao otrov i nemoć duše
59

4.

Uzimanje šejtana i njegovih sljedbenika, džinna i ljudi nevjernika, kao i višebožaca i teških i nepopravljivih griješnika za autoritete u ustavnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti

5.

Ukoliko je u ljudima, koji su u ustavnim zakonodavnim i sudskim inistitucijama i tijelima bilo koga i bilo čega veći strah nego Allaha dž.š.

6.

Ukoliko je ljudima koji su u zakonodavnoj, izvršnoj, sudskoj, državnoj i političkoj vlasti, lični, porodični, posebni, partikularni i bilo koji ovodunjalučki interes i materijalna korist veći i preči od Allaha, Istine, Pravde, Pravičnosti, Reda i Poretka.

U svim pravnim sistemima i ustvanim poretcima, u okviru hijerarhije, sistematizacije i kategorizacije pravnih normi, postavlja se pitanje šta je Osnovna norma, Ustav, Ustavni poredak, Zakon, Norma i Pravo. 1. Osnovna norma je ona norma čije se važenje ne može izvesti iz neke više ili nadređene norme. Osnovna norma pravnog poretka jeste vjerujuće ili pretpostavljeno pravilo prema kome se norme tog poretka donose i ukidaju, dobijaju ili gube svoje važenje i značenje. Izvođenje normi jednog pravnog poretka iz osnovne norme tog poretka vrši se time što će se pokazati da su pojedinačne norme sastavljene i napisane u skladu sa osnovnom normom. Osnovna i fundamentalna norma Islama naziva se Hakk - Istina. Hakk je jedno do 99 Allahovih imena. Iz Hakka - Istine, slijedi Univerzalna Pravda - Adl. Ono što je Mizan Univerrzalna ravnoteža, Red i Poredak u Svemiru, to je Adl - Univerzalna A Pravda, Ravnoteža, Red i Poredak u ljudskom društvu i svim zajednicama. Iz Adla slijedi Kist - Pravičnost i konkretizacija pravde kroz pravni sistem i njegove institucje i ustanove, sudstvo, upravu i administraciju. Na temelju Kur'ana i Sunneta iz Hakka, Ahlaka i Kista, u Islamu slijedi Šerijat ili Božija volja kazana u formi i normi Vjerozakona. Zato sve njegove norme, čije se važenje može vezati u istu Osnovnu normu Hakk - Istinu, čine jedan sistem normi ili jedan Red i Poredak. Razurnjevanje, smisleno povezivanje, artikuliranje, razrađivanje i primjenjivanje šerijatskih normi naziva se Fikh ili Islamska pravna znanost - jurisprudencija. Dalja razrada i konkretizacija Fikha, mogla bi se označiti mezhebima. 2. Ustav je prvi pravni akt izveden iz Osnovne norme. Zato je Ustav ili Konstituanta najviši i najznačajniji pravni akt. zemlje kojeg donosi izričito država iz Osnovne norme. Iz Ustava i na temelju njega donose se zakoni, iz zakona statuti, iz statuta pravilnici. 3. Ustvani poredak svake države utemeljuje se na Osnovnoj normi i na Ustavu. Pod Ustavnim poretkom, u najširem i najhitnijem smislu, podrazumjeva se i sadržinski i značenjski pravna država i vladavina prava pomoćiu općih objektivnih, bezličnih i za sve građane istih zakona. To znači princip ili sistem u kome vlada pravo i zakon (nomokratija) a ne arbirtrarnost i diskrecionost i u kome osnovna prava čovjeka ne samo da predstavljaju najvišu vrijednost, već su i na odgovorajući način zagarantirana i osigurana. Čisto pravnim jezikom kazano, ustvani poredak je sisitem pravnih normi izveden iz Osnovne norme i Ustava. Tako je za
60

Aristotela svaka vlast dobra ukoliko je zakonita. Da bi vlast bila zakonita ona može zastupati, promicati, težiti i u državi realizirati ideju Općeg dobra. Opet se radi o nerazdvojivosti prava i morala. 4. Zakon, grčki Nomos, lat. Lex - u najširem smislu znači svaki pravilan red, poredak stvari zbivanja i djelovanja. U zbilji, zakonom se označava određenje svakog reda i poretka:u prirodi kao niz prirodnih zakona (Lex naturalis) u moralno-etičkoj sferi, javlja se kao (Lex moralis) i kao vječna Božija Volja u formi zakona (Lex aeterina), i kada zakon donosi društvo kao pozitivni zakon. U društvu i državi zakon je poslije Osnovne norme i Ustava, najviši državno-pravni akt koji sadrži najvažnije pravne norme, koje se razrađuju aktima nižim od zakona, (statuti, uredbe, odredbe). Zakon ima vrlo važnu ulogu jer osigurava jedinstvo pravnih propisa i čvrstinu pravnog poretka, ravnopravnost građana podvrgnutih istom zakonu i pravnu sigurnost, jer građani zanju unaprijed i pouzdano kakve su posljedice njihovog ponašanja na temelju poznatog zakona. Na temelju zakona donose se niži pravni akti - statuti, na temelju statuta pravilnici i iz pravilnika konkretne uredbe. Na temelju definicije, artikulacije i objašnjenja šta je zakon lakše je izvršiti klasifikaciju i sistematizaciju normi. U osnovi postoje Božije, Apsolutne, Nadnaravne, Neopozive koje se u Islamu imenuju kao šerijatsko-pravne za čije svjesno, slobodno i planirano i namjerno neizvršavanje slijede kazne i sankcije i na ovom i na onom svijetu. Druge su pravne, pozitvno-zakonske norme kao obavezno pravilo društvenog ponašanja koje nameće društvo i država, na temelju zakona, za čije neizvršavanje obavezno slijedi kazna ili sankcija samo'izričito na ovom svijetu. Treća vrsta, uvjetno rečeno, normi preciznije kazano vrijednosti su moralno-etičke norme kao lična, vlastita i osobna pravila ponošanja, na temelju ili po izboru savjesti u slobodi za čije neizvršavanje vodi ujrijeh i kaznu samo na budućem svijetu. Kao izvanjska prislia pravna norma prisiljava ljude da rade i ono što ne mislie i ne žele da rade čak i izvan i mimo slobode. Od takvih djela može biti koristi a dobra nikako. Dobro djelo koje je ujedno i korisno samo slijedi iz moralno-etičke norme. Postoji još jedna podjela normi. Napisana norma naziva se zakon a usmena norma naziva se Običaj. Šta je ustvari Običaj? Na arap. Urf, Adet ili Sunnet - Običaj je dugotrajan način istog isključivo samo društvnog ponašanja ljudi u određenim prilikama koji se smatra potpuno obaveznim. Običaji nastaju dugotrajnim ponavljanjem istog ponašanja ljudi u određenim situacijama. Običaj je glavna vrsta društvenih normi i usmenih pravila u nerazvijenim i primitivnim društvima gdje slab uticaj ima Objava i pisano pravo ili zakon. U takvom društvu običaj reguliše skoro cjelokupni javni i društveni život i otuda njegov tako veliki značaj. U zajednicama koje ne prožima Objava i Kojima život ne reguliraju pisani zakoni Običaj je nepisani ali pamćeni i strogo primjenjivani usmeni i nepisani zakon života. Zato se on po pravilu primjenjuje. Narod kaže: .,Bolje je da nestane selo nego adet.” Pod prijetnjom neorganiziranih društvenih sankcija (nedržavnih i nevjerskih) sam narod kažnjava onoga ko krši njegove običaje. Svi običaji unutar Islama koji su nastali kao slijeđenje prakse Poslanika i vjerovjesnika nazivaju se Sunnet. Običaj koji nije utemeljen na DiniIslamu naziva se Urf ili Adet. Sa te strane, on može biti pozitivan i negativan. Sunnet je uvijek i samo pozitivan.
61

5.2. Moralni sud

Naše ocjenjivanje bilo čijeg ili svog postupka, ponašanja, karaktera, djela, držanja i riječi, naziva se moralnim sudom ili ocjenom. Ono na što se odnosi moralni sud i što se njime smije vrednovati i ocjenjvati jeste neki postupak, držanje, djelo, riječ, ponašanje ili karakter nekog čovjeka ili nas samih, a mi o tome izričemo moralni sud. Moralni sud. u biti je vrijednosni (a ne materijalni, iskustveni, činjenični, težinski, površinski i izvanjski sud) kojim se neki subjekt, ličnost i čovjek određuje prema nekom činu, djelu, radnji, postupka, ponašanju, riječi, karakteru i držanju, pomoću tog suda kao općeg moralnog određenja. Da bi se neki postupak, ponašanje, čin, djelo, radnja, riječ, držanje i karkter ocjenio i vrednovao kao dobar ili loš, valjan ili negativan, neophodno je imati mjerilo ili kriterij, na osnovu kojeg se sudi, ocjenjuje i sa kojim se uspoređuje prosuđivani postupak i karakter. Drugim riječima, moralni sud je ocjena i određenje nekog djela, radnje, čina, postupka, ponašanja, riječi, držanja i karaktera sa stanovišta Bogom danih, univerzalnih i fundamentalnih moralnih normi. Kada kažemo da je neki čovjek počinio zločinačko djelo ubivši drugog nevinog ni krivog ni dužnog čovjeka, mi time, na jedan način iskazujemo svoj lični stav neodobravanja takvog čina, a sa druge strane mi na takav čin primjenjujemo univerzalni od Boga objavljeni, fundamentali moralni princip koji glasi - život je Božiji dar čovjeku niko nema pravo drugom čovjeku kao ni samom sebi, bespravno, bi gajri hakk, oduzeti ili ugroziti život. U iskazu moralnog suda sadžana su dva momenta: prvi kome se izražava voljno-emocionalni i svjesni odnos čovjeka prema onome o čemu se donosi moralni sud i onaj kroz koji se ono o čemu se donosi moralni sud primjenjuje neki univerzalni, Bogom dani, fundamentalni moralni kriterij. U prvom momentu moralni sud predstavlja subjektivni izraz individualne svijesti i osjećaja prema onome o čemu se izriče moralni sud i zauzima lični stav. U drugom momentu morini sud predstavlja primjenu nekog općevažećeg, objektivnog moralnog kriterija. Za izricanje moralnog suda o nekom djelu ili postupku od presudne je važnosti namjera. Hadis koji govori da se djela “sude i vrednuju prema namjerama” predstavlja, neku vrstu definicije moralnog suda. Kada kažemo da je neki čovjek počinio zločin i zlo djelo tako što je svjesno, slobodno i planirano ubio drugog nevinog ni krivog ni dužnog čovjeka, mi time ne izričemo samo svoj moralni stav i sud nego i univerzalni moralni princip prema namjeri koji je ubica imao pri takvom činu. To djelo i čin je loše i zločin i moralno nedopustivo presudno s obzirom na namjeru njegovog počinitelja. Zato je u krivičnom pravu, procesuiraju, a posebno suđenju i presuđivanju nekog djela, čina ili radnje od presudnog značaja da se ii ljudskim granicama koliko je to moguće utvrdi da li je optuženi i okrivljeni direktno tu konkretnu radnju počinio slobodno ili pod prisilom. Namjerno ili nenamjerno, svesno ili nesvjesno, planirano ili nehotice, sistemski ili slučajno. I plan i namjera i sloboda i savjest u primordijalnom smislu i određenju pripadaju svijetu etike ali bez njihovog poznavanja i uvažavanja krivično pravo i pravo općenito kao i pravni sud i suđenje su
62

nemogući. Ako se uzme.da su istina, pravda, pravičnost kao primarno etičke teme onda je jasno da su moralni i pravni sudovi povezani kao duša i tijelo, a zajedničko tijelo im je namjera ili nijjet u ime Boga. Moralni sud daje pravnom sudu dušu, a pravni sud daje moralnom sudu snagu i tijelo, Jako, ovisno od namjere, nijjeta ili razloga radi kojeg se čini nije svako ubistvo moralno nedopustivo. Ubistvo drugog čovjeka u nužnoj bezizilaznoj odbrani kada se čovjek potpuno nevin ni kriv ni dužan brani od napadača ili ubistvo neprijateljskog vojnika u ratu na drugoj neprijateljskoj, agresorskoj strani dok traju izravne direktne neposrede borbe može biti i tretira se kao čin patriotizma, požrtvovanosti i hrabrosti, herojstva, pa čak i pravičnosti ukoliko se ubijaju neprijateljski vojnici u zaštiti žena, djece, nemoćnih, bolesnih i starih osoba. Dakle, ovisno od namjere, slobode, svijesti, plana i sveukupnih okolnosti nije svako ubistvo isto ubistvo. Da bi se neki postupak, čin, djelo, radnja, ponašanje, riječ, karakter i držanje, ocjenilo kao dobro ili loše neophodno i nužno je imati mjerilo ili kriterij na osnovu kojeg se sudi i sa kojim se uspoređuje prosuđivani postupak i karakter. To generalno mjerilo ili kriterij u Islamu jeste Furkan, iz Kur'ana i Sunneta, i pojedinačno unutrašnji glas, oko, ogledalo, seizmografski aparat ljudske savjesti, na duši svakog čovjeka. U fukciji generalnog i univerzalnog Furkana Kur'an razlikuje, razmeđuje, razlučuje i nepomirljivo razdvaja i razrješava Dobro od zla. Istinu od Neistine, Uputu od neupute, Svjetlo od tame, Pravdu od nepravde, Pravičnost od nepravičnosti, Poštenje od nepoštenja, Vrlinu od poroka, Krijepost od nekrijeposti, Vrijednost od nevrijednosti. Sud od besuda i prevrtljivosti, Stav i iskaz od nestava i licemjerstva i prevrtljivosti, Umjetnost od šunda i smeća, Princip on neprincipa, Kulturu od kićenost. Načelo od nenačela, Altruizam i Darežljivost od egoizma, sebičnosti, škrtostii slijepe lične koristi, interesa, Ideal od bezideje, poroka i strasti, Moral od nemorala. Zakon od nezakona i bezakonja, Pravilo od nepravila, Volju od samovolje, Korist od štete: “Zaista, Kur'an ovaj vodi najispravnijem i najsigurnijem Putu, u vjeri i etici i radost donosi vjernicima, koji rade dobra djela da im zbilja pripada nagrada velika.“164 U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja Dobra i zla.”165 “Ti reci: evo Puta mojega, Allaha pozivam s Jasnim Dokazom i oni koji mene slijede. I samo Allahu sva hvala pripada, ja nisam od onih koji Njemu pripisuju druga.”166 “I evo, doista, Moga Puta Pravoga, (u Kur'anu) slijedite njega. I ne slijedite puteve druge, pa da vas oni onda u raskol stave spram puta Njegova! Eto, to vam Allah u dužnost stavlja, da biste se bojali njega.”167 Kao što je učenje o dobru i zlu. Etika je svjedočenje, preko moralnog suda, i kazivanje da nikada nisu isti vjernici koji dobra djela čine sa zlotvorima koji zla čine. Ustvari oni koji su iznutra po vertikali, u moralno-etičkom smislu slijepi, ćoravi, kratkovidi, gluhi, oni ne čuju, ne vide i u vjeru se ne mogu dozivati. Sa stajališta vjere oni su živi mrtvaci. Kao takvi, nevisno od njihovog statusa kod ljudi, materijalnog stanja i društveno-političkog statusa oni kod Allaha nikada nisu ravni, i u istom statusu sa iskrenim, pravim i predanim vjernicima, ma šta oni o sebi mislili: “A Mi smo Uputstvo Musau dali i sinovima
Ku’ran (El-Isra, 9) Ku’ran (El-Bekare, 185) 166 Ku’ran (Jusuf, 108) 167 Ku’ran (El-En'am, 153)
164 165

63

Israilovim Knjigu ostavili i ubaštinili, kao Uputu, Putokaz i Opomenu za one umom obdarene, koji pameti imaju! A ti se strpi! Allahovo je obećanje doista Istina, i za grijehe svoje traži oprosta i slavi Gospodara svoga, hvaleći Ga navečer i početkom dana! Doista, oni koji raspravljaju i Allahovm znamenjima i znacima, bez ikakva njima prispjela dokaza, u njihovim srcima i grudima je samo i ništa drugo, do oholost koja ih neće dovesti do cilja željenog i žuđene sreće! Pa, zatraži u Allaha utočište i moli Mu se za zaštitu jer On uistinu i izbilja sve čuje i vidi! Stvoriti nebesa i Zemlju veće je nego li stvoriti ljude sve! Ali, ne zna većina ljudi. Nisu jednaki i isti slijepac i vidjelac, nisu isti vjernici koji vjeruju i dobra djela čine i rade sa zlotvorima. Kako vas malo prima poruku.”168 Kada je u pitanju Dobro i zlo bitno je da moralni sud vjere u Furkanu nikada zlo ne prečinjava i ne pretvara u Dobro bez obzira koliko zlo imalo sljedbenika i u kojim se količinama činilo: “Reci: Sljedbenici Knjige! Osuđujete li nas zbog toga što vjerujemo u Allaha i ono što nam se spusti, kao i ono što se ranije spusti, jer većinom ste vi griješnici!! Reci: Hoćete li da kažem ko su za Allaha još veći griješnici? To su oni koje je Allah prokleo i na koje se rasrdi, učinivši da postanu majmuni, svinje i idolopoklonici, takvi će najgore mjesto imati i najdalje su s Pravog puta zabasali. Kada vam dođu, kažu: Vjerujemo! Međutim, oni dolaze kao nejvernici, a i dolaze kao takvi, jer Allah najbolje zna šta taje oni. Vidiš kako u grijeh i nerpijateljstvo srljaju mnogi, te da bi zabranjeno pojeli - ogavni li su njihovi postupci! Zašto im pobožni i učeni ljudi ne zabranjuju griješne riječi i ono što je nedopušteno jesti - ogavno li je to što čine oni! Reci: Ogavno i odvratno se sa ugodnim ne izjednačuje, makar mnoštvo ogavnosti bilo i iznenađenja za tebe, Allaha se bojte, vi koji razbora i pameti imate - možda tako uspijete.”169 Kod Boga Dobro ostaje Dobro a zlo: ostaje zlo bez obzira koliko ljudi slijedi zlo i u kojim se količinama samo zlo produkuje. Drugi izvor moralnih sudova, stavova, načela, principa i spoznaja, pored Furkana u Objavi, jeste savjest na Ruhu. a Ruh je Allah u čovjeka udahnuo i On mu je Put Dobra i suštinu zla jasnim, shvatljivim i pouzdanim učinio: “Tako mi Sunca i svjetlosti njegove i mjeseca kad ga prati ustopice i dana kada ga očituje, i mrči kad ga zakrije i neba i Onoga koji ga sazda, i Zemlje, i Onoga koji je ravnom učini i duše Onoga ko je stvori, pa joj Put Dobra i Put zla jasnim i shvatljivim učini, uspjeće samo onaj koje očisti, a biće izgubljen onaj ko je uprlja i na stranputicu odvodi.”170 Dakle, Allah se kune Suncem i njegovom svjetlošću, Mjesecom, Danom, Noći, Nebom i Onim Koji ga sazda, Zemljom i Onim Koji je ravnom učini, i Dušom i Onim Koji je stvori, da istakne, upozori, skrene pažnju i stavi čovjeku i ljudima do znanja i spoznala, da je Allah ne samo čovjekovu i ljudsku dušu stvorio, nego joj je Put Dobra i zla jasnim i izvjesnim učinio. To je, ustvari, savjest. Od tri ključne funkcije savjesti: da pomoću nje razlučuje Dobro od zla. da čovjeka navraća na Dobro a da odvraća od zla moralni sud savjesti posebno dolazi do izražaja i zadobiva funkciju kada čovjek svejsno, slobodno, planirano i namjerno griješi, tada ga savjest muči, proganja, uznemirava i iznutra samog čovjeka kažnjava. Zato Obajva dođe kako moralna, centrala i vertikala, a savjest je na duši svakog čovjeka kao telefonski broj koji se priključuje na tu centralu. Moralni sud je unutršnji
Kur' an (El-Mu'min, 53-58) Ku’ran (El-Maide 59, 60, 61, 62, 63 i 100) 170 Ku’ran (Eš-Šems, 1-10)
168 169

64

vrijednosni sud, sud srca, sud duše, sud unutrašnje lične čovjekove Objave i spoznaje na Ruhu. Kada je riječ o sudovima postoji nekoliko vrsta sudova: a) Moralni sud b) Pravni pozitivno-zakonski sud c) Šerijtasko-pravni sud d) Apsolutni Božiji sud na Sudnjem danu Sveukupna sfera čovjekove unutrašnjosti i moralnosti nije dosptupna pravu i zakonima pa tako ni islamskoj pravnoj znanosti ili Fikhu. Svi takozvani unutrašnji grijesi (oholost, zavidnost, škrtost, sebičnost, titizluk, dvoličnost, licemjerje, samoljubivost (taština, sumnjičenje) nisu u djelokrugu prava i zemaljskih pozitivnih niti šerijatskih zakona i sudova. To je polje i djelokrug moralnog suda. Ne postoji u pozitivnom pravu kao ni šerijatom predviđena zakonska sankcija na zemlji za oholost, zavidnost i dvoličnost iako su to po moralnom sudu velika zla, opaki i opasni grijesi koji su zaprijeka ulasku u Džennet. Presude moralnog suda važe samo na Onom budućem svijetu. Sve presude zemaljskih, pozitivno-zakonskih i društvenih sudova, bilo o kojim vrstama kazni da se radi (novčanim, zatvorskim ili smrtnim) kreću se samo i izričito u granicama ovog prolaznog svijeta. Što se tiče šerijatsko-pravnog suda, njegove osude i presude, ukoliko su utemeljene i ispravne, donose kazne na oba svijeta kako na Dunjaluku tako i na Ahiretu. Šerijatski sud počiva na moralnom kao vrijednosnom sudu (Istini, Namjeri, Pravdi, Slobodi i Pravičnosti) a nastavlja se i upotpunjava na činjenicama, uvjerljivim i povjerljivim dokazima, argumentima. Šerijat kao “vanjski forum,” vanjski oblik, oblik i forma, ureduje samo izvanjske odnose obavezivanja spram Allaha dž.š., ljudi i svih stvorenja, te kao takav dopušta da ono u unutrašnje u čovjeku, njegov lični stav, izraz, sud, misao, ideja, ideal, namjera, nakana, savjest, osjećaj, osjećanje, karakter držanje, pred “unutrašnjim forumom,” pred savješću, pred Ruhom, pred srcem, počiva na samome sebi, u okviru etike i lične moralne spoznaje. Čak i nijjet - namjera koja se traži kod mnogih religioznih čina i djela, ne uključuje u sebe nikakav unutrašnji pritisak u srcu. Tako se Šerijat i na njemu utemeljene presudbe, djela - hukum i sudačka presuda - kadā, koja se treba držati samo vjerskog činjeničnog stanja - Nahnu nahkumu biz-zevahiri. “Mi sudimo, vrednujemo, kvalifikujemo i ocjenjujemo samo prema izvanjštini i vanjsku dimenziju života” (kao osnovna deviza Šerijata) nalaze u razlici prema savjesti i religioznom osjećaju odgovornosti (dijana tenezuh) pojedinca i njegovom unutrašnjem odnosu naspram Allaha dž.š. (ma bejnehu ve bejnellah). Ukratko, polje i tema etike su vrijednosti, načela, principi, vrline, krijeposti, moralne kategorije, imperativi, ideje, misli, namjere, unutarnja htijenja, osjećaji, želje, karakter, savjest, stav, sud, iskaz i pojedinačno držanje, a polje Šerijata su dužnosti, obaveze, poslovi, aktivnosti, djelatnosti, naredbe, zapovjedi, zabrane, osnovna norma, ustav, zakoni, statuti, pravilnici, uredbe, opomene, upozorenja, sankcije, kazne, norme i egzegutiva. Ukratko, dok Iman i Ahlak pokrivaju sveukupnu unutrašnju stranu života, Islam i Šerijat pokrivaju vanjsku dimenziju života. Četvrta vrsta suda je Apsolutni Božiji Sud na Sudnjem danu i Božija
65

konačna presuda iza koje slijedi ili nagrada Džennet ili kazna Džehennem. Sve pravne presude koje izričemo ljudima na ovome svijetu, odnose se isključivo na izvanjsku stranu života, djela, radnje, čine postupke obaveze, dužnosti, ponašanja, riječi, a ne na unutarnja htijenja, misli, ideje, osjećanja, namjere i porive, dakle ono suštinsko, ono što čovjeka pokreće na djelo, na akciju, na postupak, na ponašanje. Zato je Sudnji dan, ustvari dan komplementarnog suđenja, vrednovanja i verificiranja svega i onoga iznutra misli, ideja, unutarnjih htijenja, osjećanja, poriva i po njima izvana nastalih djela, radnji, riječi, postupaka, ponašanja. To je Kur'anom obećani Dan pune Istine, pune Pravde, pune Nagrade i pune Kazne. Posebno pitanje unutar etike i prava, jeste odnos između pojedinačne, personalno-individualne kolektivno-zajedničke svijesti i odgovornosti, kako na ovom tako i na budućem svijetu. Kod Emila Durkheima se nikada ne prožimaju i ne dodiruju individualne i kolektivne svijesti, zato što sve individualne svijesti, po njemu, nastaju i determiniraju se iz kolektivne apriorne svijesti koja svakoj individualnoj predhodi, a kod Georgea Gurvitcha, kolektivne i pojedinačne svijesti se prožimaju i dodiruju, ali se individualna kao slabija gubi u kolektivnoj. U Islamu se nikada individualna svijest ne može izgubiti u kolektivnoj, zato što bi čovjek izgubio identitet i dignitet na ovom, i mogućnost i rezon odgovornosti na onom svijetu: “Izaziva čovjek i zlo i dobro, zbilja, čovjek je nagao. A svakom čovjeku Mi ćemo djelo njegovo za vrat njegov privezati, a na Danu Sudnjem izvadit ćemo mu Knjigu, otvorenu će je susresti. Svoju knjigu čitaj! Dosta ti je što ćeš danas protiv sebe svoj račun sviđati. Ko se Pravom Stazom uputi, na dobro se uputio, a ko stranputicom krene, protiv sebe krenuo je. Niko neće nositi onog drugog breme.”171 “Nijedna duša neće nositi breme druge duše, pa i ako pretovareni pozove da mu se ponese, ništa mu se ponijeti neće, pa makar i rođak da je!”172 “Ko radi dobro, za dušu svoju radi, a ko čini zlo protiv nje radi! I Gospodar tvoj nije silnik prema Svojim robovima!”173 “Danas će svaka duša ono što je zaradila dobiti! Nepravde danas neće biti! Allah će sve, zbilja obračunavati! I opomeni ih na Dan Bliski kada će kada će srca u grkljanima biti i preprečiti se. Silnici neće imati tada ni prijatelja ni druga kojem će se udovoljiti.”174 Ko bude radio zlo, samo će biti kažnjen toliko! A koji budu radili dobro, muško ili žensko bili, a vjernici bili, takvi će u Džennet ući, u njemu će bez računa biti opskrbljeni!”175 Ko učini dobro dijelo, dobit će nagradu od toga bolju, a ko učini zlo djelo, a oni koji čine zla dijela biti će kažnjeni samo toliko koliko su zaradili!”176 “Kada čovjeka zadesi šteta, zaziva Nas, a kada mu od Nas blagodat podarimo on veli: Zato što sam zaslužio, ovo je dato meni! Ne! Nego je to iskušenja ali ne zna većina njih. Tako su zborili oni prije njih, pa im ne bi od koristi ono što su stekli, pa ih pogodi kazna za zlodjela koja su činili! A oni koji su od ovih zločinitelji, kazna za zla djela koja su počinili pogodit će i njih i oni neće moći umaći.”177 “Čuvajte se Dana kada jedna duša za drugu dušu ništa učiniti neće moći, niti će se

Ku’ran (El-lsra, 11-13) Ku’ran (Fatir, 18) 173 Ku’ran (Fussilet, 46) 174 Ku’ran (El-Mu'min, 17-18) 175 Ku’ran (El-Mu'min 40 i 176) 176 Ku’ran (El-Kasas, 84) 177 Ku’ran (Ez-Zumer, 49-50)
171 172

66

prihvatiti njeno zauzimanje, a ni otkup od nje se uzimati neće, niti će pomoć pružiti im se.”178 “I bojte se Dana kada niko nikome ništa pomoći neće moći, kada iskupljenje ni od koga primiti se neće, kada zauzimanje koristiti neće, niti će njima pomagati se.”179 “Tako Mi duše i Onoga Koji je potpunom stvori, pa je za griješenje i bogobojaznost sposobnom učini. Uspjet će onaj ko je očisti, a ko je uprlja taj će stradati!”180 Dakle, na razini ličnosti unutar islamske etike odgovornost je strogo individualizirana, konkretizirana i izdiferencirana. Na razini društva, zajednice, džemaata i ummeta, unutar Šerijata, postoji za opću stvar, opći interes, opću korist, opći cilj - Ulul-emr i za opće spoznato i opće priznato dobro - El-Me'aruf, i odgovornost na nivou zajednice jer se to tiče sudbine, života, opstanka, cilja i sadržaja života zajednice. “I neka među vama bude jedna zajednica (ne samo pojedinac) koja će pozivati na općespoznato dobro, zahtijevati i naređivati dobročinstvo i zabranjivati opće spoznato zlo, a takvi će uspjeti, zaista.”181 “I vidjet ćeš narod svaki kako na koljenima kleči, svaki narod će po njegovoj knjizi da pozivaju; Danas ćete biti nagrađeni prema svome djelu. Naša Knjiga je ovo, vama kazuje istinu, jer tražili smo da sve što ste činili ispisuju. Tako će one koji su vjerovali i dobra djela činili Gospodar njihov uvesti u milost svoju - to će biti uspjeh očiti, uistinu. A za one koji nisu vjerovali; Zar vam ajeti Moji nisu kazivani!? Ipak ste se uzoholili i bijaste ljudi koji prestupe činjahu! Kada se govorilo; Allahovo obećanje je istina, u Čas Sudnji, nema nikakve sumnje, vi ste (kao zajednica) odgovarali; Ne znamo mi šta je Čas Sudnji, mi samo pretpostavljamo, a nismo oni što čvrsto vjruju. Potom će im se prikazati ružna djela koja su činili, te će ih snaći ono što su izvrgavali ruglu. I rečeno će biti; Danas ćemo vas zaboraviti baš kao što ste zaboravili na susret u ovome svome Danu i Oganj će vaše utočište biti, te nećete imati nikoga koji bi da vam pomognu. To je zato što ste Allahove dokaze izvrgavali ruglu i što vas zemni život obamnu! Toga Dana iz Ognja neće biti izvedeni niti će se od njih tražiti da ugađaju!”182 Sva laičko-sekularna i ateističko-materijalistčka učenja ne vjeruju u odgovornost na Onome svijetu, ne vjeruju u polaganje računa pred Bogom, ne vjeruju u onostranu eshatološku, metafizičku i transcendentalnu perspektivu života i vjeruju samo u ovaj svijet i zemaljski, ljudski svijet, suđenje i presude. Svi idolopoklonički, politeistički, mušrički narodi unutar tribalne; rodovsko-plemenske svijesti isključivo vjeruju u kolektivnu, zajedničku a nikakvu individualnu personalnu i ličnu izdiferenciranu odgovornost; bilo na ovom bilo na onom svijetu. Prema učenju Kršćanstva odgovornost za Adamov “Istočni grijeh” u podjednakom kapacitetu prenosila se na sve generacije ljudskog roda do rođenja jedinorođenog Božijeg sina Isusa Krista. Prema učenju i vjerovanju Islama čovjekova i ljudska odgovornost je prije svega individualna i personalna, a samo u nekim za zajedničke obaveze kolektivna, odgovornost je ovosvjetska i onosvjetska, dakle i pred ljudima i zemaljskim sudom i pred Bogom i Božijim sudom. U odnosu na Kršćanstvo u Islamu odgovornost se ne prenosi ni s Čovjeka na čovjeka, ni s naroda na narod, ni s generacije na generaciju. Moralni i pravni sudovi, stavovi, iskazi, mjerila i kriteriji ispoljavaju se u obliku principa, načela ili pravila koja
Ku’ran (El-Bekare, 48) Ku’ran (El-Bekare, 123) 180 Ku’ran (Eš-Šems, 7-10) 181 Ku’ran (Ali Imran, 104) 182 Ku’ran (El-Džasije, 28-35)
178 179

67

ustvari znače modele i oblike načina ponašanja, kojih se treba pridržavati. Norme ili pravila, sa kojima se uspoređuje ponašanje čovjeka, pretpostavlja pojam i sadržaj vrijednosti, zato što one nisu same sebi svrha. S druge strane, propisivati bezvrijedno je besmisleno. Pozitivno vrednovanje pretpostavlja i ono što je suprotno vrijednosti. “A ko ljepše zbori i govori od onoga koji Allahu poziva, i dobro radi i govori; ja sam musliman, samo Allahu predan. Nisu i nikada neće biti isto dobro i zlo. Ti na zlo dobrim uzvrati, pa će onaj što je neprijateljstvo između njega i tebe odjednom tebi prijatelj prisni postati! A to postići mogu samo oni strpljivi, to postići samo mogu oni koji imaju veliki udio, sretni!”183 “Nisu jednaki slijepac i vidjelac, niti oni koji vjeruju i rade dobra djela, i oni koji su zlotvori i zli! Kako se malo opominjete vi!”184 “Nisu jednaka mora dva, ovo je pitko i slasno - pije se lahko, a ovo - slano i gorko! Vi iz svakog sviježe meso vadite i nakit kojim se kitite! Ti vidiš lađe kako po njemu sijeku valove, da biste sticali Njegove blagodati i da bi ste zahvalni bili! Nisu isti slijepac i vidjelac, niti tmina i svjetlost, niti hladovina i vjetar žežući. Niti su isti živi i mrtvi! Zbilja, Allah će učiniti da čuje onaj koji On hoće, a ti one u grobovima ne možeš dozivati! Ti si samo opominatelj.”185 “Džehennemlije i džennetlije nikada nisu i neće biti jednaki, džennetlije su dobitnici pravi.”186 Sve moralnoetičke kategorija i sadržaji morala, bez vjere u Boga, Sudnji dan i polaganje računa, kazuje Objava, a svijedoči povijest su mrtve. Jedino u etici, koja se naslanja na religiju, moguće je govoriti o Dobru i zlu. Dalje. sve vrijednosti imaju svoje suprotnosti: Istina - neistina, Iskrednost - neiskrenost, Poštenje - nepoštenje, Dobrota zloća, Pravda - nepravda. Samo je Allah Vahid - Jedan i Ehad - Jedini, i nije ni s kim i ni s čim, ni u kakvim relacijama i usporedbama: “Stvoritelj Nebesa i Zemlje! Učinio je od vas samih parove, i od stoke dao je parove, i tako vas je zemljom rasijao! Ništa i niko nije kao On! Samo On sve čuje i vidi sve!”187

Ku’ran (Fussilet, 33-35) Ku’ran (El-Mu'min, 58) 185 Ku’ran (Fatir, 19-23) 186 Ku’ran (El-Hašr, 20 i 187) 187 Ku’ran (Eš-Sura, 11)
183 184

68

6. ZABRANA I GRIJEH
Allah dž.š. je stvorio čovjeka u određenim granicama i okvirima. Te granice, okviri, forme i oblici života su čovjeku i ljudima objavljene preko Objave i one su im pokazane i demonstrirane i s njima su u potpunosti upoznati preko sveukupne životno-vjerske prakse svih poslanima i vjerovjesnika: “To su Allahove granice, a ko se Allahu pokorava i Poslanika Njegova slijedi, On će ga uvesti u vrtove kroz koje protječu rijeke da zavazda boravi u njima, i eto uspjeha golema. A ko Allaha ne sluša: ne slijedi Poslanika Njegova i ko se drzne preko Njegovih granica, u Oganj će ga uvesti da ostane u njemu zasvagda, jer ponižavajuća patnja je za njega.”188 Skoro bi se bez pretjerivanja moglo kazati da su: Dobro - zlo i Naredba -zabrana četiri osnovna i središnja etička pojma. Naime, nema i nikada nije bilo i neće biti ni jednog i ničijeg etičkog učenja bez kazivanja o Dobru i zlu, Naredbi i zabrani, Slobodi i odgovornosti, Dužnosti i mogućnosti. Kao što je Allah dž.š. stvorio čovjeka i ljude da žive u granicama i okvirima određenih propisa tako je kršenje, prelaženje i izlaženje iz tih granica, ustvari, ulaženje u Zabranu - Nehj i zabranjene sadržaje, radnje, postupke, ponašanja, čine i riječi - Haram. U svom pojmovnom i terimnološkom određenju Zabrana se u Islamu naziva Nehj a sve ono što se kao sadržaj, kao radnja, činjenica i čin zabranjuje naziva se Haram. Dakle, sama Zabrana naziva se Nehj a bilo koi sadržaj Zabrane naziva se Haram. Kao što se u Islamu naređuje općespoznato i opće priznato dobro - Me'rūf, tako se najodlučnije zabranjuje općepoznato zlo - Munker. Može se bez ikakve dvojbe i zazora ustvrditi da se čovjek i ljudi nalaze u moralnom odnosu prema sebi, drugim ljudima, svijetu i životu, tek kada u njihovim slobodnim, svjesnim, namjernim, planskim i ciljanim odnosima postoje i određene zabrane. Zabrana je u biti neminovno slobodno spoznata nužnost koja prati, odlikuje i od svih drugih stvorenja razlikuje čovjekaAdema od dana stvaranja i nastajanja u Džennetu: “Potom (nakon stvaranja) rekosmo: Ademe, ti Tvoja žena se u Džennetu nastanite i u njemu obihjo jedilgigdje šta poželite, ali se Stablu ovome (određenome spoznatome, obilježenome) ne primičite jer ćete tako ogriješiti se i nasilje počiniti!”189 “A ti, Ademe, sa svojom ženom u Džennetu nastani se i jedite šta vam se prohtje, ali ovome Drvetu ne prilazite, jer ćete ogriješiti se i nasilje počiniti!”190 Osnovna vjerska, pravna i moralna deviza Islama je služiti Bogu u okviru granica Njegove volje, ne prelaziti te granice i koristiti ljudima: “Pavovjerni! ispred Allaha i poslanika Njegova nemojte srljati, i Allaha se bojte, zaista je Allah Svečujući i Sveznajući. Pravovjerni! Ne dižite glasa iznad glasa Vjerovjesnikova, nemojte mu se povišenim tonom obraćati kao što se obraćate jedni drugima kako ne bi vaši poslovi - da to i ne osjetite - bili uzaludni! Oni koji stišaju glasove svoje pred poslanikom Allahovim - takvima je Allah iskušao srca u bogobojaznosti, oprost i nagrada veličanstvena njima će pripasti.”191 Odmah po
Ku’ran (En-Nisā, 13 i 14) Ku’ran (El-Bekare, 35) 190 Ku’ran (El-Ea'raf, 19) 191 Ku’ran (El-Hudžurat, 1 i 2)
188 189

69

stvaranju i nastanjivanju u Dženneu čovjek a time i ljudi kao njegovi budući potomci je stavljen u slobodi u poziciju dozvoljenog - Halal i zabranjenog - Haram. U terminološkom i pojmovnom određenju sve što se od Boga naređuje naziva se Emr a sve što se kao sadržaj dozvoljava naziva se Halal. U najkraćem, u Islamu je Halal sve što nije Haram, Nehj, Munker i Mekruh (pokuđeno i suprotno Sunnetu) ili u Islamu je dozvoljeno sve što nije zabranjeno i pokuđeno: “Reci: Ko je zabranio Allahove ukrase koje On dade za Svoje robove i ono što je za pojesti lijepo?! Onda odgovori: To i jest za one što vjeruju na svijetu ovome i to na Dan ustanuća kao nešto što naročito je, tako Mi ljudima koji shvaćaju podrobno izlaženo znamenje.”192 Generalno u Islamu se naređuje ono što je Halal - Dozvoljeno a zabranjuje ono što je Haram zabranjeno. Kako za islamsku etiku Ahlak tako i za islamsko pravo i Vjerozakon - Šerijat samo Allahu dž.š. pripada izvorno, autentično pravo, a nijednom zemaljskom stvorenju, čovjeku, ljudima, ustanovi, instituciji i organu da nešto apsolutno zabrani učini haramom ili apsolutno dozvoli - učini halalom. “Reci: Moj Gospodar bestidnosti zabranjuje - bilo očevidne ili prikrivene, zatim griješenje neopravdanu i neutemeljenu primjenu sile, te da Allahu pridružujete nešto o čemu On nikakav dokaz objavio nije kao i to da o Allahu govorite ono što ne znate.”193 Tamo i ondje gdje je i kod koga je sve dozvoljeno ne može biti govora o moralu, dobru, dužnosti, odgovornosti, vrijednosti, normi, čovjeku i ljudskom odnosu prema svijetu i životu. Kao i same etike rodno tlo, humus i topos zabrane je religija: “Moral se može, dakle, trajno zasnivati samo na religiji, ali moral i religija nisu jedno. Moral kao princip ne postoji bez religije. Moral kao praksa, kao pojedinačni slučaj ponašanja, ne zavisi neposredno od religioznosti. Ono što ih veže, to je zajednički argument: drugi viši svijet. Po tome što je “drugi,” taj svijet je religiozni svijet, po tome što je “viši,” taj svijet je moralni svijet. Ovaj odnos pokazuje i uzajamnu zavisnost i međusobnu nezavisnost religije i morala. U pitanju je izvjesna unutrašnja dosljednost koja nije automatska, matematička, logička, nego praktična, sa mogućim odstupanjima, ali koja se prije ili kasnije ponovo uspostavila: ateizam na kraju krajeva završava negacijom morala, a svaki istinski moralni preobražaj počinje vjerskom obnovom, Moral je religija pretočna, prevedena u težnje i pravila ponašanja, odnosno čovjekovo voljno ponašanje ili odnošenje prema drugim ljudima usklađeno sa činjenicom postojanja Boga. Jer, da treba da vršim svoju dužnost bez obzira na sve teškoće i rizike kojima se izlažem, a to je ono što nazivamo moralnošću za razliku od ponašanja motivisanog interesom, takav zahtjev može se opravdati samo ako ovaj svijet i ovaj život nisu i jedini svijet i jedini život. To je tačka koja predstavlja zajedničko ishodište morala i religije. Moral se rodio iz zabrane i ostao je zabrana sve do danas, od deset Božijih zapovjedi, osam su zabrane. Moralno je uvijek restriktivni, prohibitivni princip u odnnosu na animalne nagone čovjekove prirode, za što hrišćanska etika može poslužiti ne kao jedini, ali svakako kao najslavniji i najočigledniji primjer. Historija starih religija puna je primjera različitih zabrana, koje nam mogu izgledati besmislene. Ali etički gledano, ne postoji zabrana koja bi bila besmislena. Naravno da zabrana može imati i racionalni smisao, ali korisnost nije nikada njen
192 193

Ku’ran (El-Ea'raf, 32) Ku’ran (El-Ea'raf, 33) 70

primarni smisao.”194 Sve zabrane po Šerijatu i Ahlaku u Islamu imaju za osnovni cilj zaštitu bitnih vrijednost, na temelju i u okviru kojih ljudi jesu, bili su i mogu biti ljudi. Osnovne vrijednosti koje Islam na temelju Šerijata i Ahlaka pomoću zabrane kao sredstva instrumenta i lijeka štiti i čuva, brani, čini neupitnim, svetim i nedodirljivim su: vjera, život, čast, imovina, osjetila, razum, um, pamet, potomstvo, sloboda, spoznaja, nauka, rad, privređivanje, pravo govora i pisanja, priznanje i ravnopravnost u razlikama a ne u istovjetnostima i suprotnostima. Sa stajališta čovjeka i ljudi, njihove slobode i dostojanstva, jedino je u odnosu na dominacijui asimilaciju, prihvatljiva koegzistencija. Islam je jedina religija, jedina doktrina, jedini nazor, jedini koncept, jedina teorija, jedina dogma, i jedno učenje zahvaljujući priznanju, koje fukcionira i opstoji na principu koegzistencije, a koegzistencija podrazumjeva, da su svi ljudi kao ljudi najsavršenija Božija stvorenja, od Boga stvoreni slobodni, ravnopravni, različiti, a ne jednaki i suprotni, i da podjednako i ravnopravno imaju pravo na život, vjeru, čast imovinu, osjetila, razum. um. pamet, porodicu, potomstvo, slobodu, spoznaju, nauku, rad, privređivanje, poslovanje, kretanje, kuću i stanovanje. To je zato što je Islam jedina religijalcoja poznaje, priznaje i autoritetom svog cjelokupnog učenja i institucionalno brani i čuva sve nebeske religije: kršćanstvo, hrišćanstvo, protestantizam, judaizam, brahmanizam, budhizam, sabeizam, te njihove knjige - Toru, Talmud, Psalme Davidove, Jevanđelje, Vede, Rig - Vede, Upanišade, Purane, Dasatir i vjerovjesnike Mojsija. Davida i Isusa. Priznajući sve Objave i sve poslanike i vjerovjesnike i zabranjujući atakiranje na njih. Islam priznaje i poznaje duhovni i povijesni kontinuitet i legitimitet čovječanstva, dok je za kršćanstvo u svim varijantama sva povijest do Isusa samo promicanje tzv. Istočnog grijeha, naslijeđenog od praoca Adama. Ustvari, supstancija Islama je Istina sadržana u Kur'anu, primijenjena u Sunnetu i potvrđena u povijesti. Forma, oblik, okvir ili vanjsko lice Islama jeste Sloboda. Ukras i ljepota - kevser Islama su muslimani, odgojeni i odrasli na temeljima Islama, u formi, okviru i obliku i slici Slobode sa svim svojim dunjalučkim različitostima, u nepreglednom okeanu Tevhida. Odnos takvog Islama prema drugim religijama nije samo odnos tolerancije nego prije svega, odnos priznanja. Islam ne da tolerira nego više od toga poznaje i priznaje: kršćanstvo, hrišćčanstvo, protestantizam, judaizam, brahmanizarn, budhizam, konfučionizam, šintoizam, sabejstvo. Razlike između tih religija i Islama, Šeriat ostavlja za presudu Allahu na Sudnjem Danu, a ne Inkviziciji na Dunjaluku. Kada Islam poznaje i priznanje druge reliigije, on također priznaje, uvažava, poštuje i institucionalno osigurava i zaštićuje pripadnike tih religija kao ljude, kao ličnosti i kao Božija najsavršenija stvorenja, koji imaju pravo na slobodu, a u okviru je pravo i mogućnosti izbora vjere, morala, kulture, tradicije, jezika, zakona, sistema vrijednosti i načina života. Zato Islam sve ljude definira potomcima Ademovim, stvorenim po Allahovoj Oderdbi, stvorenim od jednog čovjeka i jedne žene, a zatim su učinjeni i razvijeni u različita a ne jednaka i suprotna plemena, rodove, bratstva, narode, nacije, rase i jezičke zajednice da se međusobno upoznavaju a ne udaljavaju i suprostavljaju. Kada Šerijat u okviru Islama, kao neupitnu vrijednost, neupitnom zabranom štiti ljudski život, on štiti život kao život, kao Allahov dar, milost, svetost i krunu svih stvorenja podjednako, uvijek, svugdje i svagda
194

Alija Izetbegović (Islam između Istoka i Zapada, str. 128 i 129) 71

neovisno od toga o kome se radi: kršćaninu, hrišćaninu, protestantu, Židovu, brahmanu, budhisti, šintoisti, sabejcu, mandejcu, manihejcu, mazdejcu, jakobitu, manofizitu, tagteti, konfučijancu ili muslimanu. Ljudski život kao život kao univerzalna vrijednost i Allahov dar kojim samo On Stvoritelj ima pravo da raspolaže je prije svega, ispred i iznad svega toga. Zato je po Kur'anu a i Tevratu (Tori), ubiti jednog nevinog, ni krivog ni dužnog čovjeka, koji na Zemlji nikakav nered nije sijao, grijeh je ravan kao sve ljude pobiti: “I zbog toga smo Mi sinovima Israilovim propisali: Ko ubije nekoga bilo kog čovjeka koji ubio nije, ili koji na Zemlji nered činio nije, kao da je ljude poubijao sve! Ako bude uzrokom da se sačuva život nečiji, kao da je sačuvao živote svih ljudi! Njima su poslanici Naše jasne dokaze donosili, ali su mnogi ljudi opet na Zemlji sve granice zla i nasilja prelazili.”195 Prije ovog ajeta Allah kazuje i svjedoči o dvojci Ademovih sinova iz kojeg se vidi da prvi čovjek na Zemlji nije umro prirodnom smrću; nego je ubijen od svoga brata koji je ponesen sljepilom strasti, u funkciji njezinog zadovoljenja izvršio prvo ubojstvo: “I pripovjedi im kazivanje i vijest o dvojici sinova Ademovih, onako i onkvu kakva jest, kad su njih dvojica kurbane prinijeli, i od jednog primljena bi. a od drugog ne bi primljena! I taj reče (bratu): Ja ću te zbilja ubiti! A onaj reče: Allah prima (žrtvu) samo od bogobojaznih! A ako ti ruku svoju prema meni pružiš da me ubiješ, ja svoju ruku da te ubijem prema tebi pružiti neću, ja se doista bojim Allaha, svih svjetova Gospodara! Ja želim da ti i moj i svoj grijeh poneseš i Vatre stanovnik budeš! A takva je kazna za nasilnike sve! I duša (nefs) njegova navrati ga da ubije brata svoga, i ubi ga, i gubitnikom posta. I Allah posla jednog gavrana da po zemlji kopa, da mu pokaže da zakopa ljes brata svoga! I on povika: Teško meni, zar ne mogu ja da poput onoga gavrana zakopam lijes svoga brata?! I on se pokaja.”196 Radi i u funkciji zaštite ljudskog života, kao opće i univerzalne vrijednosti od onih za koje život ne predstavlja ništa, Tevrat (Tora) i Kur'an predviđaju, ne odmazdu i osvetu, nego recipročnu pravdu: “O vjernici! Propisuje vam se Kisas - recipročna pravda za ubijene! Slobodan za slobodna, rob za roba, i žensko za žensko! A onaj kome život pošteđen bude od onog ko na recipročnu pravdu pravo ima, nek' se prema njemu velikodušno postupa, a i on nek' pokaže dobročinstvo! To vam je olakšanje od Gospodara vašega i milost! A onome koji nakon svega, neprijateljstvo pokaže njemu - kazna bolna je! U recipročnoj pravdi - Kisasu vam je život, o vi umom obdareni, da biste život sačuvali!”197Tako je po Kur'anu, a po Tevratu: “Mi smo doista Tevrat objavili, u njemu je Uputa i Svjetlost, po njemu vjerovjesnici sudiše onima koji od Jevreja Allahovu vjeru prihvatiše i pobožni sudiše, i učeni, od kojih se tražilo da Knjigu Allahovu čuvaju, i oni su bili Knjige svjedoci. Ljudi se ne bojte, Mene se bojte! Moje ajete za prezrenu cijenu ne prodajite! A oni koji ne sude po onom što je Allah objavio, pravi su nevjernici. A u Tevratu smo propisali: Glava za glavu (život za život), oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub. A rane nek' se u okviru recipročne pravde - Kisasa poravnaju! A ko od recipročne pravde odustane, to će mu biti grijeha iskupljenje! A oni koji ne sude po onom što Allah objavio je, takvi su pravi zločinitelji.”198
Ku’ran (El-Maide, 32) Ku’ran (El-Maide, 27-31) 197 Ku’ran (El-Bekare, 178-179) 198 Ku’ran (El-Maide, 44-45)
195 196

72

Jedina korekcija i nadopuna Kur'ana u odnosu na Tevrat, za svjesno, namjerno, planirano i sistemsko, logično i ciljano ubistvo, u okviru recipročne pravde, jeste mogućnost materijalnog iskupljenja i zamjene dunjalučke smrtne kazne, ne od strane države, zajednice, društva, nego od najbližih krvnih srodnika uz njihov pristanak, jer oni zakonsko pravo, od Boga zagarantirano na recipročnu pravdu imaju. Samo oni i niko više, umjesto recipročne pravde, život za život, glava za glavu, oko za oko, zub za zub, nos za nos, uho, za uho, slobodan za slobodna, rob za roba i žensko za žensko mogu i imaju pravo odustati i umjesto toga kao razumjevanje i širinu za ubicu i olakšanje za porodicu ubijenog, tražiti materijalno iskupljenje i poravnanje. Od ubice se u tom dogovoru ne uzima ništa više osim što propisi predviđaju i dopuštaju. Pitanjima ljudskog života, imovine, časti, nenamjernog i namjernog ubistva bavi se i Poslanikov govor na Oprosnom hadždžu: “Ljudi, vaši životi, vaša imanja i vaše časti nek vam budu sveti i neprikosnoveni kap što je za sve vas uzvišen i svet ovaj mjesec, današnji dan i mjesto. Arefat na kome se nalazimo sve dok se ne sastanete sa Gospodarom vašim. Čovjek je djelo Božije i neka je proklet onaj koji to ruši. Mi ćemo svi doći pred Boga i On će nas pitati za naša djela i naš rad. Stvari koje su vam date u amanet, čuvajte kao svoje vlastite i vratite ih vjerno i na vrijeme onom čije su. Krvna osveta i lihvarstvo iz paganskih vremena neka prestanu zauvijek. Bog je dopustio poštenu trgovinu i na glavnicu imate pravo a lihvarstvo je strogo zabranio. Ne budite ni tlačitelji ni tlačeni. O, ljudi! Vas je Allah stvorio od jednog pretka i svi potječete od Adema, a Adem je od zemlje stvoren. Najbolji je kod Allaha onaj koji Ga se ponajviše boji. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, osim po bogobojaznosti u vjeri. Mir neka bude među vama. Ubistvo s predumišljajem bit će kažnjeno sa poravnanjem i recipročnom pravdom. Ubistvo bez predumišljaja, kad se ubije iz nehata kocem ili kamenom, stajat će počinitelja stotinu deva kao krvarina - odšteta. Ko bude tražio više od ovoga, on pripada vremenu neznanja. Razumjeli ste poruku, o ljudi! Bog neka mi je svjedok.”199 I Poslanikova Medinska povelja u funkciji zaštite života, a sve su zabrane u funkciji (kao sredstva, instrumenti, odbrambeni mehanizmi i lijekovi) u funkciji zaštite vjere, fundamentalnih vrijednosti i osnovnih principa te života, časti imovine i potomstva ljudi, u članovima 19., 21., 36., definira pitanje Kisasa - Poravnanja i recipročne pravde. Tako član 19. daje vjernicima u organiziranoj Ummi, da za šehida imaju pravo i mogućnost naplatiti krv u okviru poravnanja i recipročne pravde, u korist drugih vjernika, ukoliko je u Džihadu prolivena za stvar vjere i odbrane vjernika. Član 21. predviđa da ukoliko je neko očigledno, namjerno i bezrazložno skrivio smrt vjernika počinivši ubistvo, past će pod zakon Kisasa poravnanja - recipročne pravde, osim ako ne uspije primiriti branitelja žrtve. Vjernici će ustati protiv njega i osigurati provedbu zakona na štetu počinitelja. Pravo nagodbe o krvarini - odšteti i materijalnom iskupljenju isključivo imaju zakonski srodnici i nasljednici žrtve a izvršenje kazne isključivo vrše ustanove, institucije, organi i tijela u okviru organizirane zajednice (država) a ne ooštećeni krvni srodnici i nasljednici. To potvrđuje član 36.b. Medinske povelje: “Nije zabranjeno u okviru recipročne pravde poravnati zadane rane. Ako ko ubije odgovarat će zajedno sa članovima porodice. Inače to bi bila nepravda i onaj ko se ne pridržava ovog pravila
199

Mustafa Spahić (Povijest Islama 1. i 2. dio, Poslanikov govor na Oprosnom hadždžu, str. 215 i 216) 73

ogriješio se o pravdu. Allah garantira da će se ovaj Spis savjesno provoditi.”200 Allah dž.š. od Israilaca u Tevratu, što i Kur'an svjedoči, uzima Misak - Zavjet, u okviru osnovnih naredbi, dužnosti i zabrana, da će vjerovati, suditi, raditi, živjeti, ponašati se po Tevratu, zatim da će obožavati samo Allaha i da mu neće pridruživati sudruga, na lijepe postupke, činjenje dobrih djela roditeljima, siročadima i siromasima, govorenje lijepih riječi ljudima, obavljanje salata i dijeljenje zekata, da krv ničiju bespravno neće prolijevati, da ljude nikad osim kada to Božija pravda zahtijeva neće ubijati, da vlastitu djecu iz straha od neimaštine za opskrbu i nafaku neće ubijati, da se navaljaštinama i razvratu, ni javno ni tajno, neće približavati, da jedni druge iz domovine neće protjerivati i povratak krvavo naplaćivati, da neće uzimati kamatu i tako tuđu imovinu bespravno žderati i da krivo na mjeri, litru, metru i kantaru neće vagati i mjeriti. Bez obzira na Zavjet - Misak većina su ga zanemarila, zaboravila i kršila, bez obzira što su u tom Zavjetu osnovna načela, principi, norme, naredbe, dužnosti i zabrane. Ipak, glavni sadržaj Tore su Deset Božijih zapovijedi od kojih su 8 zabrane. Tih deset zapovijedi u Bibliji su sačuvane ovako: 1) Nemoj imati drugih bogova uza Me (monoteizam), 2) Ne kuni se lažno, 3) Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ, 4) Poštuj oca svojega i mater svoju, 5) Ne ubij, 6) Ne čini bluda i preljuba, 7) Ne kradi, 8) Ne svjedoči lažno na bližnjga svojega, 9) Ne poželi žene bližnjega svojega, 10) Ne poželi imetka bližnjega svojega. Evo Kur'anskog i svjedočenja i prenošenja onog što Biblija svodi na Deset zapovijesti: “Ti (Muhammede) reci: Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš zabranjuje: da Mu ikoga ravnim smatrate! A roditeljima dobročinstvo činite i djecu svoju usred neimaštine i siromaštva ne ubijajte! Pa Mi i vas i njih hranimo! Ne približavajte se ma kakvom nemoralu i razvratu bio on javni ili skriveni! I ne ubijajte čovjeka koga je Allah zabranio ubiti, osim kad to pravda i zakon traži! Eto to vam se u dužnost od Njega stavlja, da biste razmislili vi. I imetku siročeta ne približavajte se, osim na način najljepši, sve dok zrelost ne dostigne! I pravedno na litru, metru i kantaru mjerite, Mi nikoga ne zadužujemo iznad mogućnosti njegove! I kada govorite pravdu zastupajte i istinu govorite, makar bila i protiv vaše rodbine! I Zavjet prema Allahu ispunjavajte. Eto, to vam Allah u dužnost stavlja, da biste opomenuli se. I evo, doista. Moga Puta, Pravoga, slijedite njega i ne slijedite puteve druge, pa da vas oni onda u raskol stave spram Puta njegovoga! Eto, to vam Allah u dužnost stavlja, da biste se bojali Njega. A i Musau smo Knjigu dali, da upotpunimo blagodat Svoju, koji će se u dobročinstvu nje pridržavati, i da pomna objašnjenja o svemu darujemo i Stazu Pravu i Milost, da bi oni i u susret sa Gospodarom povjerovali!“201 U okviru Misaka - neizmjenjivog i nezamjenjivog Testamenta Benu - Israil se u Tevratu, između ostalog obavezao: “I kada smo od sinova Israilovih misak - Zavjet uzeli, da ćete samo Allahu robovati, roditeljima dobročinstvo činiti, i bližnjima, i siročadi, i siromasima i ljudima lijepe riječi govoriti, i salat klanjati, zekat davati, vi ste se, poslije, izuzev malog broja, okrenuli a ionako se okrećete. I kad od vas Zavjet uzesmo, da krv svoju nećete prolijevati, niti ćete jedni druge iz staništa izgoniti - vi potom to potvrdiste i vi to svjedočiste. Potom, vi se ipak među se ubijate, i jedne između vas iz domova njihovih
200 201

Mustafa Spahić (Povijest Islama 1. i 2. dio, Poslanikova Medinska povelja, 175) Ku’ran (El-En'am, 151-154) 74

protjerujete, među se pomažete protiv njih, grijeh i neprijateljstvo čineći. A ako kao zarobljenici ratni dođu, vi ih otkupljujete, a zabranjeno vam je da ih iz domova njihovih izgonite! Zar vi ujedan dio Knjige vjerujete, a ujedan ne vjerujete?!”202 Sa stajališta Islama, najbitnije je da muslimani na osnovu temelja Islama, Kur'ana i Sunneta, priznaju Ehlu-1-kitab: Jevreje i sve kršćane, njihove vjerovjesnike. Knjige, pripadnike i vjerozakone: “A Musau smo Knjigu dali i nakon njega poslanike zaredom slali. I Isau, sinu Merjeminu, jasne smo Znakove darovali i Džibrilom (ruhu-1-Kudusom) ga osnažili.”203 Kur'an u okviru priznanja razlika u jedinstvu i jedinstvu svijeta, života, ljudi, naroda u razlikama, upozorava Muhammeda a.s., da on, pa kada su u pitanju i naredbe, dužnosti i zabrane, ne presuđuje Jevrejima i kršćanima na temeljima Kur'ana i Sunneta, nego da su se oni dužni držati Tevrata (Tore) i Indžila (Evanđelja). To im je jedan od uvjeta da bi uopće moglu biti vjernici: “A kako da od tebe (Muhammede) traže da im ti sudiš, kad oni Tevrat posjeduju, u kome propisi Allahovi imaju? Oni bi se od presude tvoje okrenuli, a oni nisu vjernici! A potom smo Isaa, sina Merjemina, za njima poslali, da Tevrat prije njega objavljen potvrdi i Indžil smo mu dali, u njemu je Uputa i Svjetlo (kao i u Tevratu i Kur'anu), i on je Tevrat, prije njega objavljen, potvrdio, da je Uputa i Pouka bogobojaznima! Neki sljedbenici Indžila sude prema onome što je Allah u Indžilu objavio! A koji ne sude po onome što Allah je objavio, takvi su pravi raskolnici. Da sljedbenici Knjige vjeruju, i da su bogobojazni, grijehe njihove Mi bismo im prekrili i jamčano bismo ih u bašče rajskog uživanja uveli! Da se oni prihvate Tevrata i Indžila, i onoga što im je objavljeno od Gospodara njihova, imali bi šta jesti od onoga iznad njih, i onoga ispod njih! A ima i Sljedbenika Eihlu-1-Kitaba! Vi nemate vjere nikakve sve dok se Tevrata i Indžila, i onog što je vama objavljeno od Gospodara vašega, pridržavali ne budete! Doista će to što Gospodar tvoj objavljuje tebi kod mnogih njihovih zabludu i nevjerstvo ojačati.”204 Ne samo da navedeni ajeti poznaju i priznaju jednu te istu primordijalnu: Vjeru, Istinu, Pravdu, Vrijednost, Norme i Zakone, Dobro, Naredbe, Dužnosti i Zabrane nego drugi ajeti garantiraju Jevrejima i kršćanima institucionalnu, pravnu, zakonodavnu i sudsku autonomiju i posebnost. Kao što potvrđuje Istinu i Šerijat objavljen u Tevratu i Indžilu, Kur'an naređuje Muhammedu a.s. i muslimanima, da budu sudije samo muslimanima, na vjerskim izvorima Islama, a Jevrejima i kršćanima treba da sude, njihove vlastite autonomne sudije u okviru njihovih priznatih i posebnih vjerskoh prava i zakona: “I ti (Muhammede) presudi muslimanima po onome što Allah objavljuje, strasti njihove ne slijedi, ti spram njih na oprezu budi, da te ne odvrate od dijela onoga što ti Allah objavi. A ako glavu okrenu, ti znaj da Allah želi njih zbog nekih njihovih grijeha kazni. Ali većina ljudi su griješnici!”205 Osim što skoro potvrđuje i reafirmira sve naredbe, zabrane, dužnosti, propise, odredbe, obaveze i zaštićene vrijednosti Tevrata i Indžila, Kur'an u surama Isra i Lukman zaokružuje pravnozakonodavni i moralno-etički koncept Islama. Kao Vrijednost, Istina i Dužnost najvišeg reda, u okviru primordijalne tradicije, naređuje se robovanje samo i isključivo Allahu dž.š., i najljepša odanost i poštovanje i
Ku’ran (El-Bekare, 83-85) Ku’ran (El-Bekare, 87) 204 Ku’ran (El-Maide, 43, 46, 47, 65, 66, 68) 205 Ku’ran (El- Maide, 49)
202 203

75

pomaganje roditelja. Slijedi Naredba i obaveza pomaganja i briga o rodbini, siromasima i putnicima namjernicima. Iza toga slijedi, zabrana rasipništva i totalne škrtosti, egoizma, sebičnosti, tvrdičluka - titizluka. Umjesto njih kao dvije krajnosti, Naredba mjere i umjerenosti. Zatim se izričito zabranjuje, ubijanje vlastite djece usljed straha od neimaštine i brige za opskrbu i nafaku, zabranjuje približavanje bludu i svim radnjama, postupcima, ponašanjima, situacijama i ambijentu koji vode ka njemu, zabrana ubijanja nevinih ljudi, zabrana približavanja imetku jetima - siročadi. Naredba da se ispravno mjeri na litru, metru i kantaru, zabrana da se slijedi i sudi ono o čemu se znanja nema. i zabrana oholosti, osionosti, gordosti, nadmenosti, umišljenosti: “Gospodar tvoj da samo Njemu robujete naređuje i da roditeljima najljepše i najbolje dobročinstvo činite. Da bližnjemu (rodbini) pravo njegovo i siromahu, i putniku, ali nemoj rasipnički rasipati, jer rasipnici su zbilja braća šejtanska, a šejtan je nezahvalan spram svoga Gospodara. I nemoj, kao da ti je ruka za vrat tvoj okovana, škrtariti, a nemoj je ni sasvim ispruženu držati, pa da prekoren i bez igdje ičeg ostaneš ti! I ne ubijajte svoju djecu bojeći se neimaštine, pa Mi opskrbljujemo i njih i vas! Doista je ubijanje djece grijeh golemi. I ne približavajte se bludu, jer je to razvrat i perverzija! O kako je to staza ogavna! I ne ubijajte nikoga koga je Allah zabranio da se ubija, osim kad to pravda zahtjeva! A ako bude ni kriv ni dužan umoren, tad ovlast dajemo njegovu nasljedniku, ali neka ni on ne prevršava mjeru u ubijanju, jer je doista pomognut. I ne približavajte se imetku siročeta, osim na najljepši način, sve dok ono punoljetno ne postane! I ugovor ispunjavajte, za ugovor će se, doista, pitano biti! Kad na litru mjerite, punu mjeru napunite, i sve ispravnim mjerilom vagajte! Tako je bolje i kraj je ljepši! I ono o čemu ti znanja nemaš, ne slijedi, jer, zbilja i sluh i vid i razum - za sve pitan će čovjek biti! I po zemlji osiono ne idi, jer, zbilja zemlju nećeš moći probiti, niti planine visinom dostići, a zlo svega toga omraženo je kod Gospodara tvoga.”206 Da bi Zabrana - Haram bila i ostala Zabrana i u knjigama, i u djelima, i u riječima, i u postupcima, i u ponašanjima, i u mislima, i u odnosima među ljudima zabranjeno i nedozvoljeno - haram važi za svakog i tu nema izuzetaka. Zakon koji ima oči, posebne litre, metre i kantare za naše i njihove nije zakon, pravda i istina nego samovolja, bezakonje, nepravda i neistna na razini posebnog bilo roda, plemena, bratstva. Nema naše i njihove vage, kantara, istine, pravde i zakona. U grčkoj mitologiji, božica pravde Nike kada vaga pravdu ne gleda kome se vaga nego ima ideal da pravdu dijeli po istini. Što je bitno u odnosu na zakon, dužnost, naredbu, zabranu, obavezu i propis nema izuzetaka. Zakon koji se samo na jednom prestane primjenjivati i poštivati prestaje biti zakon i postaje samovolja moćnika ili kako bi rekli marksisti volja vladajuće klase pretvorena u zakon. Raditi ono što se drugima zabranjuje, što je posebna odlika političara u praksi i ne malog broja filozofa i pjesnika u teoriji i poeziji ne znači ništa drugo nego rušiti etiku iznutra a obesmišljavati i obezvređivati zakon izvana. Nema etike i zakona bez njihovog striktnog i potpunog pridržavanja i iznutra i izvana. Takav je u potpunosti bio put poslanika i vjerovjesnika. Evo šta Šuajb a.s. kaže svom narodu: “Narode, zar ne vidite da sam ja pri znamenju Gospodara i da mi je dao Svoga divnog obilja, te da ne želim i ja nikad neću raditi ono što sam radio vama. Ja želim samo, koliko mogu, činiti dobra, a moj
206

Ku’ran (El-Isra, 23, 26, 29, 31-38) 76

uspjeh je jedino do Allaha, u Njega se uzdam i obraćam se na Njega.”207 Sljedeće fundamentalno pravilo, što se tiče Zabrane i zabranjenog, jeste da je u Islamu zabranjeno (riječ, djelo, čin, postupak, ponašanje, odnos, proces, radnja, aktivnost, situacija, ambijent, ideja, misao) sve što vodi zabranjenom: “Ni blizu bluda ne prilazite, jer to je razvrat i ružan put je!”208 Također izuzetno važno moralno i pravno pravilo, što se zabrane tiče, jeste korištenje zabranjenog i nedozvoljenog s dobrim i plemenitim namjerama. Naime, Islam ne dopušta niti na koji način dozvoljava da se ciljevima i idealima što čini jezuitizam i neka druga učenja, opravdava upotreba nedozvoljenih sredstava. Nema tog cilja koji može opravdati zabranjeno sredstvo. I sredstvo i cilj u Islamu moraju biti neupitni i čisti. Ništa manje bitno pravilo nije da sve dvojbene, dvosmislene, nejasne, i rizične situacije treba izbjegavati: “Allah je propisao dužnosti pa ih nemojte napuštati, odredio je i propisao granice, pa ih nemojte prelaziti; propisao je zabrane, pa ih nemojte kršiti. A stvari koje je prešutio - iz milosti prema vama, a ne iz zaborava - nemojte istraživati. Zna se šta je dozvoljeno (halal). a zna se šta je zabranjeno (haram). Između toga dvoga ima dosta nejasnih i dvosmislenih stvari. Ko se bude čuvao tih nejasnih i dvosmislenih stvari, taj će sačuvati svoju vjeru i čast, a ko se prepusti tim sumnjivim stvarima, taj može lahko zapasti u ono što je zabranjeno. To je slično pastiru koji napasa svoje stado oko zabranjene zemlje tj. oko tuđe njive i vrlo lahko stado da mu umakne i ode u zabranu. Znajte! Svaki vladar ima područja gdje je zabranjen pristup drugima, a Allahova zabranjena područja su Njegove zabrane (harami). Znajte! U ljudskom tijelu ima jedan organ, koji kada je zdrav, zdravo je čitavo tijelo, a kad je bolestan (pokvaren) bolesno je i čitavo tijelo. Taj organ je srce! Izvršavaj ono čime te je Allah zadužio, bit ćeš najpobožniji čovjek, kloni se onoga što je Allah zabranio, bit ćeš najbogobojazniji, budi zadovoljan onim što ti je Allah dodijelio, bit ćeš najbogatiji. Čuvaj se onog što ti je Allah zabranio, bit ćeš najpobožniji, budi zadovoljan onim što ti je od Allaha određeno, bit ćeš najimućniji. Čini dobro komšiji, bit ćeš pravi vjernik (mu'min). Želi ljudima ono što želiš sebi, bit ćeš pravi musliman. Nemoj se mnogo smijati, jer pretjeran smijeh umrtvljuje srce. Uzvišeni Allah je za svaku bolest dao i lijek, zato se liječite. Ali nemojte se liječiti onim što je zabranjeno. Allah vam nije dao nikakav lijek u onome što je haram - zabranjeno. Zabranjeno je za ishranu upotrebljavati meso uginulih životinja. Bolje je svakom od vas da stavi u usta zemlje nego da stavi ono što je zabranjeno. Onome, ko se liječi haramom, Allah kroz to neće dati lijeka niti poboljšanje zdravlja. Na onoga ko traži blagodati na nedozvoljen način, s namjerom da se nadmeno i iz oholosti uzdigne nad ostalim ljudima Allah će biti gnjevan na Sudnjem danu.”209 Kada se u pitanju zabrane u pogledu jela i pića Islam zabranjuje sve vrste alkohola, meso uginulih životinja, mesoždera, krvi, svinjsko meso i meso svake dozvoljene životinje koja je namjerno i ciljano zaklana u ime nekog drugog a ne u ime Allaha: “Zabranjuje se lešina i krv, svinjsko meso i ono što je zaklano u nečije drugo a ne u Allahovo ime, ono što je zadavljeno i umlaćeno je, što je padom nastradalo i što probodeno je, što su zvijeri jele, osim ako ste vi obavili propisno klanje, ono što je zaklano za žrtvenike, kao i da pomoću igre strijelica jedan dio tražite. To
Ku’ran (Hud, 88) Ku’ran (El-Isra, 32) 209 Jakub Memić (I.P.H., 482, 435, 52, 204, 487, 505, 567, 1282, 1592, 1666) 77
207 208

poročno vam je. Danas krivovjeme obuzima očajanje zbog vaše vjere, ali se njih ne bojte, već Mene se bojte.”210 U islamskim etičkim i normarativnim izvorima, Kur'anu i Hadisu, zabrana se kao sadržaj najčešće određuje kao pojmom i terminom Haram. Riječ Haram pored stroge, neopozive, besprizivne i bezuvjetne Allahove zabrane ima još nekoliko revelentnih značenja. U drugom značenju sa stajališta Kur'ana i Hadisa, Haram podrazumijeva uskraćivanje, svetost, nepovredivost, poštovanje, samopoštovanje, neupitnost. U trećem određenju pojmom i terminom Haram se određuje i označava ono što je od Boga bezuvjetno učinjeno zaštićenim, svetim i nedodirljivim. Evo kako vidi, artikurira i definira osnovne zaštićene vrijednosti u šerijatskom pravu prof. Dr. Fikret Karčić: “U ovu kategoriju spadaju stvari odnosno vriednosti koje su neophodne za održavanje ljudskog društva i poretka u njemu. To su vjera (Din), život (nefs), razum (A'kl), čast ('Ard), imovina (mal). Neki pravnici dodaju i potomstvo (nesl). Riječ je o univerzalnim vrijednostima koje moraju biti očuvane na svakom mjestu i svakom vremenu. Takve vrijednosti poznaju i štite svi pravni sistemi civiliziranih naroda bez obzira na to da li se označavaju kao Božansko pravo, prirodno pravo ili vječno pravo (ius divinu, ius naturale, lex aeterina). Za zaštitu svake od ovih vrijednosti Šerijat je odredio posebne ustanove i propise. Vjera se štiti služenjem Bogu (ibadet) i nalogom da se brani ako je onemogućeno njeno iskazivanje. Život se štiti krivično pravnom odredbom o talionu, zabranom samoubojstava i obavezom otklanjanja opasnosti koja prijeti pojedincu ili društvu. Razum se štiti zabranom uzimanja opojnoh pića ili droga. Potomstvo se štiti odredbama o zakonitom braku kao osnovom porodičnog života, zabranom izvanbračnih spolnih odnosa i protiv prirodnog bluda. Čast se štiti propisima o kažnjavanju klevetnika, a ti propisi su posebno strogi kada je u pitanju neosnovane optužbe za blud. Imovina se štiti propisima o obavezi njenog stjecanja na zakonit način, zabrane krade, zabrani kamate- ribaa, stavljanje pod starateljstvo lica koja ne mogu da se brinu za zaštitu svojih interesa.”211 Pored kur'anskih ajeta, Allahov poslanik je Zabranu i zabranjene stvari najcjelovitije i najserioznije izložio i objasnio u govoru na Oprosnom hadždžu u kome je pored već navedenog rekao: “Lihvarstvo kamate i krvna osveta ne postoje više ni za jednog pravog muslimana. Bog je naredio da više ne bude kamata (zabrana) a prve kojih se odričem neka budu moga amidže Abbasa koji ima mnogo dužnika. I cijena krvi se ukida (zabranjuje), a prva krvna osveta koje se odričem neka bude cijena krvi mog sinovca Amir ibn Harisa koga su kao nevina dječaka ubili ljudi iz plemena Huzajl. sve treba da se oprosti i zaboravi. O, vjerni, bojte se Boga i oprostite svojim dužnicima lihvarske kamate. Ako poslušate moj savjet, vaša će se imovina uvećati jer vam ostaje glavnica za pošten rad i trgovinu. Ako to ne učinite, znajte da ste se teško zamjerili Allahu i Njegovu Poslaniku. Nemojte činiti nepravdu drugome pa će i vama biti dobro. Ako je vaš dužnik u nevolji, produžite mu rok plaćanja, a ko ste u položaju da mu dug oprostite to još bolje. Bojte se onog dana u kome ćete svi doći pred Boga gdje je On vrhovni sudija i apsolutna pravda. Čuvajte se preljuba i ljubomore, prvo je težak grijeh, a drugo vodi nesreći u braku. Izbjegavajte ogovaranja. Oni koji kleveću poštene žene neka su prokleti na oba svijeta.
210 211

Ku’ran (El-Maide. 3) Fikret Karčić, Etika u Islamu, Zbornik radova trećeg simpozija 1410./1990., Zagreb 1991. 78

One koje optuže poštene žene zbog nevjerstva u braku ili zbog nemorala, a ne mogu za to izvesti četiri vjerodostojna svjedoka, kaznite sa osamdeset udaraca bičem i nikad im ni u čemu nemojte vjerovati, jer to su nevaljalci i zlikovci. Ako prema vašim ženama osjetite malu naklonost, nemojte nagliti, promislite, možda vam je Bog baš u tome pokazao sreću. Nemojte tražiti razvod bez važnih, na vjeri utemeljenih, razloga, jer od svih stvari koje je dopustio, Bog najviše mrzi razvod braka. Žene su vam se predale na vjeru Božiju, poštuje, dakle amanet Božiji. O, vjernici! Kada određujete i između sebe dijelite nasljedstvo budite strogo pravedni i držite se Allahovih propisa. Nije vam dakle, dozvoljeno napraviti oporuku u nečiju korist a na štetu zakonskih nasljednika. A oporuka u korist strane osobe ne može prelaziti trećinu nasljdstva. Zabranjena su vam i čuvajte se imanja maloljetnih, nemoćnih i slaboumnih. Nemojte upotrebljavati njihova imanja da umnožite svoja. To bi bio težak grijeh. Ljudi počujte! Dodavanje neposvećenog mjeseca usred mjeseci Božijeg mira djelo je nevjernika, koji ovaj mjesec smatraju jedne godine neposvećenim, a druge posvećenim, kako bi prividno poštovali broj svetih mjeseci, oni dakle, ono što je Bog posvetio i zaštitio - haramom učinio, a posvećuju ono što je Bog ostavio profanim. Vrijeme je da postavimo stvari onako kako ih je Bog uredio stvarajući Nebesa i Zemlju. I zaista, Bog je odredio da godina bude 12 mjeseci, od dana stvaranja Nebesa i Zemlje. Od svih 12 mjeseci četiri su posvećena (ešhuri hurumi), od kojih tri uzastupna i jedan odvojeni: zul-kade, zul-hidže i muharrem, te redžeb, koji pada između dva džumada i šabana. Ljudi vjernici su braća. A bratovo imanje je nepovredivo (haram), osim kada on sarn dopusti.”212 “Riječu, terminom i pojmom Haram označavamo i definiramo ono što je Bog u ptpunosti, u svemu i na bilo koji način zabranio ali i ono na što nam Allah nikada, ni u kojoj situaciji i ni pod kojim izgovorom nije dao pravo, što nam je uvijek zauvijek uskratio i učinio nepribliživim, nedodirljivim, nedostupnim, nedozvoljivim, kako u najvećim tako i u najmanjim mogućim količinama. Sa stajališta Šerijata. u okviru Islama, stvari se naređuju, dozvoljavaju ili zabranjuju u aslu, u svojoj biti, u osnovi, u korijenu, u svojoj praosnovi, u arhetipu a ne u procentima, podnošljivim i nepodnošljivim količinama. Tako sve što opija u bilo kojem procentu je alkohol a svaki alkohol je haram - zabrana. Ili zabranjeno je osamljivanje sa tuđom mladom i lijepom ženom pa makar početna namjera bilo i da se uči Kur'an. Ili ne može do određene stope kamatna stopa biti zdravo i ispravno ekonomsko poslovanje a od određene stope zelenaštvo i lihva. Lihvu i zelenaštvo ne određuje i ne kvalificira visina kamatene stope nego osnovni postulat da se zahvaljujući činjenici golog posjedovanja novca ostvaruje zaradu i dobit. Sa stajališta Islama da bi to bila zarada a ne lihva ili kamata imaju tri uvjeta: mora se uložiti intelektualni ili fizički napor i mora se snositi rizik u poslovanju. Kod kamate nema ni fizičkog, ni intelektualnog napora ni ikakvog rizika nego samo uvećanju novca zahvaljujući njegovom posjedovanju i stavljanju u banku. U moralnom smislu iz pozicije savjesti i unutrašnje dimenzije života Haram se može odrediti na sličan način kako se određuje i dužnost ali sa potpuno drugačijim predznakom. To otprilike znači da je Haram unutar svakog čovjeka, ono što se u svijesti preko savjesti doživljava kao nešto bezuvjetno, nužno, neminovno bez ikakvih vanjskih ucjena, prijetnji, pritiska ili
212

Mustafa Spahić (Povijest Islama 1 i 2, Poslanikov govor na oprosnom hadždžu, str. 2l5, 216, 217) 79

prisiljavanja ne smijemo, ne želimo, ne mislimo i ne pristajemo učiniti. Kada bismo svjesno, namjerno i planirano pristali da to činimo, uvjereni smo u to, iznevjerili bismo čovjeka i ljude u sebi, ugrozili bismo i doveli u pitanje, Istinu, Pravdu, Dobro, vrijednosti, principe, načela, norme i sve sadržaje po kojima i u kojima ljudi jesu ljudi. Sa stajališta reda, poretka, sistema, osnovne norme, ustava, zakona, društva kao organizirane i artikulirane zajednice Zabrana - Haram je zaštita, čuvanje, brana i odbrana, kineski zid, neosvojiva tvrđava, čekmedža i “ehara koja čuva čovjeka i ljude od grijeha. Kao što tijelo nosi i čuva dušu, koža tijelo, odjeća kožu i sramotne dijelove tijela, ljuska sdržaj jajeta, ljuska jezgru oraha, lješnika, tako Zabrana štiti, čuva i brani od Boga određene i zaštićene vrijednosti. Zabrana i zabranjeno se utemeljuje i na intenciji, kada su u pitanju međuljudski odnosi, procesi, relacije, veze i komunikacije, da se zaštiti svako pravo - Hakk drugog čovjeka i ljudi općenito i da se izbjegnu i spriječe loše, štetne, opasne, odnosno za ljudski život u ovostranoj i onostranoj, dunjalučkoj i eshatološkoj perspektivi opasne i pogubne posljedice. S te strane Zabrana preventva a svaka kazna za njeno kršenje je egzamplar, ne kao odmazda i osveta krivcu, nego kao pouka, poruka, primjer, podrška, zaštita i odbrana onima koji nisu krivi. Ne zaključavaju se vrata od lopova jer oni ulaze kroz prozor nego radi poštenih ljudi da se svako osvjedoči da oni ne ugrožavaju tuđu imovinu. Vjerovanje i nekršenje zabrana pomaže čovjeku i ljudima da ne iznevjere i ne izdaju svoga Stvoritelja, da ne izdaju, ne iznevjere i napuste sebe u sebi, da ne iznevjere i ne napuste: red, poredak, sistem, ustav, zakon, normu, vrijednosti, načela, principe i dozvoljeno. Bog je stvorio čovjeka u određenim granicama dozvoljenih propisa. Izlaženje iz tih granica ulazi se u svijet Nehja i Harama - Zabrane i tako se gubi i izobličuje i izopačuje osnovna ljudska narav koju je Bog stvorio i kojoj je u slobodi naredio da živi u okviru dozvoljenih granica i dozvoljenih propisa. “Allah kupuje živote i imetke pravovjernih - za Džennet koji će imati: oni će se na Putu Allahovu boriti, pa će ubijati i biti ubijani, i to je Njegovo istinsko obećanje u Tevratu, Indžilu i Kur'anu, a ako će bolje od Allah obećanje ispuniti! Zato se radujte svojoj trgovini koju ste s Njima obavili, jer to je, uistinu, uspjeh veličanstveni, To su pokajnici i pobožnici, zahvalnici i postači, oni što se klanjaju i čelom po tlu padaju, koji zahtijevaju da se dobročinstvo čini i zabranjuju nevaljalosti, koji se čuvaju granica Allahovih - pravovjernicima ti uputi radosne vijesti!”213 “O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono šta želite!”214 Na kraju, osnovna namjera i nakana Šerijata i njegovih zabrana u okviru Islama, jeste da očuva sve vrijednosti, istine i ciljeve Islama i muslimane u njemu, da sačuva muslimane u okvirima Allahovih granica kako bi kao što su rođeni živjeli i s ovog svijeta otišli u Fitretu - prirodi Allahove vjere, u kojoj su svi od Allaha stvoreni, s kojom je Allah zadovoljan i u kojoj su oni zadovoljni, da živeći na Dunjaluku nikada ne bi zaboravili Ahiret, i da bi vjerujući i nadajuć se Ahiretu, uozbiljili i učinili odgovornim život na Dunjaluku, da nikada ne bi zaboravili Emanet života u sferi dužnosti, obaveza, prava, odgovornosti, naredbi i zabrana. Zaključujemo - ljudi na ljudski način ne mogu živjeti bez zakona u sebi - Ahlaka i oko sebe u društvu bez Ustava, a muslimani bez
213 214

Ku’ran (Et-Tevba, 111 i 112) Ku’ran (Ali Imran, 200) 80

Šerijata. Zabrana - Haram je sastavni i nerazdvojni dio kako Ahlaka tako i Šerijata. Upravo zato nije dozvoljeno i dopušteno pravnim varkama, zamkama, zavrzlamama, lukavostima, igrarijama i izigravanjima kršiti i činiti ono što je Haram Zabrana, a u pozicijama i situacijama nužde, nevolje, očaja i bezizlaza u cilju opstanka i spasenja dozvoljeni su izuzeci. Tada i samo tada dok takvo stanje traje zabranjeno prestaje biti zabranjeno a nedozvoljeno postaje dozvoljeno. Primjera radi, ako se nema šta jesti da se ne bi umrlo od gladi, dužnost je i obaveza jesti svinjsko meso ili da se ne bi crklo od žeđi kada nigdje nema dozvoljenog pića. dužnost je i obaveza popiti pivu, ili pravo da musliman ne smije nikada slagati uključujući i aneks da nije i uvijek dužan istinu kazati- pa neće valjda ubicama pokazivati žrtve klanja, neću silovatelju otkrivati sakrivene žene, neće neprijatelju otkrivati svoje položaje, neće biti šejtanski poštar pa prenositi riječi jednih ljudi protiv drugih pa makar bile tačne. Ne smije se izuzetak i stanje nužde prečinjavati u pravo, zakon, pravilo ponašanje i privilegiju. U tom kontekstu Poslarjik je jasan i određen: “Allah voli da se koriste Njegove povlastice i olakšice u šerijatskom propisima kao što prezire i odvratno mu je da se, pod izlikom olakšica, radi ono što mu je zabranjeno.”215 Dakle, Zabrana se u Islamu naziva Nehj a ono što se zabranjuje ili sav sadržaj Zabrane naziva se Haram.

6.1. Grijeh

O Dobru - zlu, Naredbi - zabrani, Dužnosti, Dozvoljenom i Grijehu nemoguće je misliti, pisati, govoriti i uvjerljivo učiti izvan Etike utemeljenoj na Religiji. U protivnom moguće je govoriti o koristi i šteti, boli i užitku, Diktatu i samovolji, instiktima i Iživljavanjima, interesu i ravnodušnosti, zaradi i gubitku. Učenje i kazivanje o Grijehu kao i Zabrani u svemu i po svemu pripada svijetu Religije i Etike utemeljene na njoj: “Historijski gledano, moralna misao jedna je od najstarijih čisto “ljudskih” misli. Prethodi joj samo ideja božanskog koja je stara tačno koliko i čovjek. Te dvije misli ostale se najuže povezane kroz svu historiju sve do naših dana. U historiji etike doslovno ne postoji ni jedan ozbiljan etičar koji je mogao izbjeći opredjeljenje prema religiji, bilo da je uvjereno dokazivao neophodnost religije za zasnivanje moralnog načela, bilo da je sa istim žarom pokazivao suprotno. Čitava historija etike je priča u nastavcima o uzajamnom preplitanju religiozne i etičke misli. Mada statistiku ne smatramo nikakvim dokazomu pitanju o kojem je riječ treba istaći i da su religiozni etičari u izrazitoj prevazi, a ateisti su skoro potpuni izuzetak. Iskustvo tzv. Laičkih etičkih pokreta (pokreta koji su isticali nezavisnost etike od religije) u Francuskoj, Engleskoj, Americi, Njemačkoj, Italiji u XIX i XX vijeku (u anglosaksonskom svijetu poznati pod imenom Societes for Ethical Culture, Settlements, Ethical Societes) pokazali su kako svako razmišljanje ili aktivnost u oblasti morala prirodno teži da se pretvori u religiju ili približi njoj. Za temu koju razmatramo, ovaj period u historiji praktične etike je od ogromnog
215

Jakub Memić (I.P.H., 478) 81

značaja. Čak i udžbenici u francuskim državnim školama, u kojima je umjesto vjerske bila uvedena tzv. moralna nastava, imali su spoljnu shemu katehizisa, praktikovanog u nastavi hrišćanskih vjeroispovjesti. Nažalost, razvoj ovih misli, njihov protivrječni tok, njihovo stalno kolebanje između religije i nauke, nemoguće je ovje izložiti. Ipak, može se konstantovati njihovo stalno nastojanje da održe nezavisnu poziciju prema religiji i njihovo nesvjesno približavanje religiji. To su te dvije pojave krajnje indikativne za predmet koji razmatram.”216 Na početku samog kazivanja i izlaganja o Grijehu bitno je navesti i podvući da se Grijeh na arapskom jeziku imenuje i određuje terminima i pojmovima: Suun, Ismun, Hatietun: “Ko zlo kakvo učini ili se ogriješi (suen) o samoga sebe - nefsehu, a zatim se Allahu dovom i istigfarom obrati za oproštenje, utvrdit će da Allah rado plaća i Milostivan je.”217 “Nešto najpotresnije i najčudesnije što nam mogu ponuditi stare knjige su priče o obraćanju o moralnom preporodu ljudi. Nekim untrašnjim pokretom, neobjašnjivim i slobodnim, od najvećih griješnika i silnika preko noći postajali su krotki isposnici i borci za pravdu. Uvijek je to trenutan događaj. Tu nema nekog preodgajanja, nekog procesa, nekog uticaja. U pitanju je jedan događaj u dubinama duše, jedno doživljavanje, koje je već postojalo skupa sa jednom energijom, potpuno unutrašnje naravi, koja svojom silinom mijenja čovjeka u njegovom osnovu. Ovaj preobražaj je nešto što pripada čovjeku, i zato nema procesa, kauzaliteta. uslovljenosti, uzroka i posljedica, pa ni racionalnog objašnjenja. To je drama čija je suština sloboda i stvaralaštvo.”218 Drugi termin i pojam kojim se imenuje Grijeh je ismun: “Ko grijeh (ismun) kakav učinj, učinio gaje protiv sebe, jer Allah zna sve i premudri je.”219 Treći termin i pojam kojim se imenuje Grijeh je Hatietun: “Ko grešku (Hatietun) kakvu ili grijeh učini, pa nedužna čovjeka potvori njime. takav je uprtio klevetu i grijeh koji očit je.”220 Drugo pitanje koje se neumitno postavlja poslije imenovanja grijeha jeste odakle grijeh, šta je izvor, korijen, humus, arhetip, topos, pralijeha, praosnova i praklica grijeha? Dvije su odrednice, odlike i bitne karakteristike čovjeka sloboda i nehotično i nenamjerno zaboravljanje osnova, potencija, preduvjet i pretpostavke svakog grijeha i griješenja. Zaborav je neizbježna i neotklonjiva odlika ili odrednica čovjeka ili njegova “Ahilova peta,” koja prati ljudski rod od praoca Adema i pramajke h. Have iz Dženneta do kraja svijeta, života i postojanja. Tom zaboravu prethodi prije toga darovana sloboda čovjeku i ljudima: “Eto tako Mi Kur'an na arapskom jeziku spuštamo i objavljujemo, i u njemu opomene i prijetnje kaznom pomno nižemo i ponavljamo da bi oni bogobojazni bili, da bi se grijeha klonili i da bi ih Kur'an na Sjećanje na Allaha i pobožnost pobudio. Neka je uzvišen Allah, Vladar Istiniti! A s Kur'anom ne žuri prije nego li se tebi objavljivanje njegovo ne završi! I reci: Gospodaru moj! Povećaj i proširi znanje meni! Adema smo Mi toš odmah u početku, od praiskona obavezali, upoznali i upozorili na šejtana, ali je on nehotice zaboravio i ne nađosmo kod njega odlučnosti!”221 Na bilo koji čovjekov zaborav u slobodi: svjesni - nesvjesni, namjerni Alija Izetbegović (Islam između Istoka i Zapada. 131 i 132) Ku’ran (En-Nisā, 110) 218 Alija Izetbegović (Islam između Istoka i Zapada, str 120) 219 Ku’ran (En-Nisā, 111) 220 Ku’ran (En-Nisā. 112) 221 Ku’ran (En-Nisā, 112)
216 217

82

nenamjerni, hotimični - nehotimični. slučajni - sistemski, mahinalni ili ciljani ubacuje se šejtan kao Ademu a.s. prokleti Iblis da udalji čovjeka od Allaha, od Dženneta, od Istine, od Upute, od Pravog Puta, od poslanika i vjerovjesnika, od Naredbe i Zapovjedi, od Halala, od vjernika i da ga približi sebi i svojim sljedbenicima, nevjernicima, mušricima, nepopravljivim griješnicima, kufru, širku, zabludi, tami, nasilju, grijehu, propasti i Džehennemu. Prije bilo kakvog doticaja i uticaja šejtana na čovjeka Adem je, dakle ljudska vrsta, kao njegovi potomci prije toga upozorena na sve šejtanske vesvese, obmane, magije, bajanja, varke i čarolije: “A kada melekima kazasmo Mi: Ničice i sedždu Ademu padnite i učinite vi! Svi su pali i sedždu učinili, samo Iblis nije htio, on je odbio. O Ademe! - rekosmo Mi - Doista je ovaj (Iblis) neprijatelj tebi, i ženi ti, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš. Zbilja ti u njemu nećeš ni ogladnjeti, niti go biti, i zbilja nećeš ni ožednjeti, niti žegtf osjetiti! Ali ga šejtan obmanu i poče mu bajati i govoriti: O Ademe! Hoćeš da ti pokažem drvo vječnosti i carstvo koje neće proći? I njih dvoje s njega pojedoše (zabranjeno i grijeh počiniše) i stidna mjesta njihova im se odmah ukazaše, pa lišćem džennetskim njih dvoje po svojim stidnim mjestima pokrivati se počeše. I Adem (u zaboravu i slobodijne posluša svoga Gospodara i skrenu s Puta Pravoga.”222 Poslije ovog nesvjesnog, neželjnog, nenamjernog, neciljanog, neotklonjivog, neizbježnog, neumišljenog, nemetodološkog, nesistemskog i nehtijućeg zaborava ili neumitne i “Ahilove pete,” u slobodi šejtan čini Adema a.s. i h. Havu svojim žrtvama, tj. lažnim obećanjima o promjeni vrste - da će postati meleki, o vječnom životu i drvetu vječnosti i vlasti koja nikako i nikada neće proći i propasti pod uvjetom, ukoliko se približfzabranjenom drvetu, kada Adem i Hava vide i shvate da su omadijani, prevareni, izigrani, slagani, obmanuti, obđinjeni, zapali u vesvesu, žedni, prevedeni preko vode, kod očiju ostalih slijepi, i da su umjesto svih šejtanskih obećanja ostali goli. ostali bez odjeće i jedne od bitih odlika i odrednica koja razlikuje i odlikuje insana od hajvana, jer odjeća insana zaogrće, zaštićuje, ukrašava, uljepšava i stidna mjesta, tijela mu pokriva, oni Allahu tevbu i istigfar čine: “O Ademe! Ti i žena tvoja u Džennetu stanujete i odakle vam je volja jedite, ali se drvetu ovome (označenom, obilježenom, zabranjenom) ne približavajte, da ne biste zlo sebi nanijeli! Pa njima dvoma šejtan počne šaptati da bi im otkrio stidna tijela njihova koja su im (do tada) skrivena bila. I reče im: To što vam vaš Gospodar ovo drvo zabrani samo je zbog toga da ne biste meleki postali, ili da ne biste besmrtni bili! I Iblis im se poče zaklinjati: Ja ću vama dvoma biti od onih koji će vas iskreno savjetovati! I njih dvoje on na opsjenu zavede, pa kad s drveta zabranjenog okusiše, njima se stidna tijela njihova pokazaše i oni se po stidnim tijelima svojim rajskim lišćem pokrivati počeše. A zar vam drvo to već nisam zabranio? Gospodar njihov ih je dozivao- i zar vam nisam rekao Ja da je šejtan neprijatelj otvoreni vama dvoma?! I kazaše Adem i Hava: Gospodaru naš! Sami smo sebi zlo, nepravdu i nasilje grijehom i kršenjem zabrane nanijeli, i ukoliko nam Ti ne oprostiš i ako nam se ne smiluješ, bit ćemo tada među izgubljenim stradalnicima mi.”223 Ne da, po Allahovoj Odredbi i Uputi ljudi nisu nikada živjeli u neizdiferenciranoj svijesti, u nerelacijama, u
222 223

Ku’ran (Tā-Hā, 116-121) Ku’ran (El-Bekare, 36) 83

nekategorijama, u nepropisima, u nestavovima, u neiskazima, u nesudovima, u neodredenjima, u negranicama,u nerazmeđima, u nekriterijima, u nestazama, u neuputama, u neodredbama na zemlji, nego im se prije toga u slobodi, u prvom boravištu u Džennetu, objavljuje, obznanjuje, upućuje i pokazuje rekcija, granica, mjera, odredba, uputa, zakon, dužnost, dozvoljeno, nedozvoljeno, zabrana nedozvoljenog, a to je zabranjeno drvo. Sva šejtanska strategija, ideja, koncept, ideologija, doktrima, dogma, teorija i taktika je, da Adema i Havu u trenutku zaborava na Allahova upozorenja u pogledu šejtanskih vesvesa i na sve Džennetske blagodati i dobrote, navede, zavede i odvede da se približe zabranjenom drvetu, Haramu i Grijehu: “I šejtan ih obmanu i prevari da zbog drveta pokliznu i posrnu, i izvede ih iz onoga u čemu obitavahu. “A Mi naredismo: Silazite iz Dženneta svi! Jedni drugima bit ćete neprijatelji! Na zemlji će vam stanište biti i uživanje neko vrijeme. Izlazite iz njega (Dženneta) svi - On naredi, jedni drugima ćete neprijatelji biti! A potom će vam od Mene doista Uputa dolaziti, pa ko bude Uputu Moju slijedio, neće zalutati niti u očaj pasti. Siđite! Naredi Allah - jedni drugima ćete nepriijatelji biti! Na zemlji vam je stanište i uživanje neko vrijeme! I Allah reče: Na Zemiji ćete vi živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti!”224 Sve što šejtan obećava h. Ademu i h. Havi u Džennetu je obmana, pričin, varka, bajanje, iluzije, fantazije, fikcija fatamorgana, šarenlaža, roba od nevidiša, mit, magija, bajka, halucinacija, virtualni i frivolni svijet i nezaježljiva želja kao plod podle i pokvarene mašte u slobodi. Sva njegova neodoljiva i neotklonjiva obećanja utemeljena su na narušavanju Božijeg reda i poretka, na prelaženju i kršenju i brisanju od Allaha dozvoljenih granica, na prečinjavanju Zabrane - Nehja u Naredbu - Emr i Harama zabranjenog u Halal - dozvoljeno što grijeh u svojoj suštini jeste, zatim na laži, prevari i obmani, kako će čovjek i svi ljudi ukoliko se približe zabranjenom drvetu, Maramu i Grijehu, postati meleki i promijeniti vrstu, postati vječni, besmrtni i neprolazni, i da će im se pokazati drvo vječnosti i ukazati vlast i carstvo, koje neće nikada proći nisu ništa drugo nego šejtanovi instrumenti, putevi, načini, modaliteti, forme, okviri i sredstva zavođenja čovjeka, kako bi on u trenutku zaborava u formi slobode prekršio Allahovu Odredbu, Naredbu, Granicu, Zakon, Volju, počinio Zabranu, Grijeh, prešao granicu, mjeru, izašao iz svoje naravi. Kada su u trenutku slabosti i zaborava u slobodi h. Adem i h. Hava približili se zabranjenom drvetu, Zabrani i Grijehu, oni nisu postali ni meleki, ni besmrtni, nisu okusili ni drvo vječnosti, niti su zadobili carstvo vječnosti, ali su počinivši grijeh, prelazeći označenu spoznatu granicu, kršeći Odredbu i čineći Zabranu i Grijeh u Džennetu ostali goli, nagi. nepokriveni, nezaštićeni, neobučeni, nezaogrnuti, neodjeveni, neukrašeni, neuljepšani i u onom stanju, halu, obliku, formi, okviru i susretu u kojem je Allah nezadovoljan da budu, a šejtan je sretan i zadovoljanljda budu. Zašto? Pa biti odjeven, obučen, zaštićen, zaogrnut i pokrivena tijela je jedna od bitnih odlika i odredbi čovjeka, a biti go, nag, nepokriven, nezaštićen, neobučen, nezaogrnut. neodjeven, neukrašen, neuljepšan unutrašnjom libasu-t-takva i vanjskom libasu-1-džism odjećom, ne samo da je Zabrana i Grijeh, nego je i vraćanje, spuštanje, bacanje i srozavanje čovjeka u niže. životinjsko animalno stanje. Kada Allah stvara čovjeka, on ga odlikuje nad sva stvorenja i stvorene svjetove, nastanjuje ga sa Havvom u Džennetu i oni su tu: zaštićeni, obučeni, zaogrnuti
224

Ku’ran (El-Ea'raf, 19-23) 84

i uljepšani, vanjskom i unutrašnjom odjećom. Doista, najveća unutrašnja odlika čovjeka u odnosu na sva druga stvorenja i stvorene svjetove, jeste svjesna vjera u slobodi, a vanjska svjesno oblačenje i odjeća u slobodi. Grijehom i grijesima šejtan želi da razgoliti, razoruža, razotarije i učini golim insana i tako ga ruši i obara na stadijvhajvana, jer unutrašnja razdioba između insana i hajvana jeste vjera i vanjska odjeća. Kada čovjek ostane bez odjeće, on ostaje bez zaštite, bez vanjske odbrane i ukrasa i postaje svjestan šejtanove zamke, prevare, obmane, bajanja, magije, laži, fikcije, vesvese, iluzije, navođenja i zavođenja i tada čini prvu tevbu i prvi istigfar svome Stvoritelju poslije prvog Grijeha: “I Adem primi od Gospodara svoga neke riječi i On mu oprosti. On doista prašta i samilostan je! I oni (Adem i Havva) rekoše: Gospodaru naš! Sami smo sebi zlo (grijehom i zabranom) nanijeli, a ako nam Ti ne oprostiš i ako nam se ne smiluješ, bit ćemo tada među stradalnicima mi! A potom ga odabra njegov Gospodar, pa mu oprosti i Stazom Pravom uputi.”225 Dakle, nakon šejtanskog zavođenja i potom učinjene tevbe i istigfara, Allah dž.š. odabire i odlikuje Adema i njegovo potomstvo Uputom i Pravim putem, ali ga bez obzira na to, sa h. Havvom progoni iz Dženneta. Drugi fundamentalni razlog i faktor koji čovjeku i ljudima na nagovor i zavođenje od šejtana omogućava Grijeh i griješenje jeste sloboda. Jedan pjesnik pjeva i naslućuje sve izazove, blagodati ali i iskušenja slobode - dolazi sloboda bit će mrtvih, ubi me prejaka riječ i hoće li sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj. Bez obzira što je vjera sadržaj, bit, jezgro, temelj, supstanca a sloboda forma okvir života, živjeti u vjeri kroz jbrmu slobode ne znači živjeti idealnim apsolutno čistim i savršenim životom. Čovjekpije ni melek koji nikada u neslobodi ne griješi niti je šejtan koji slobodu isključivo koristi za griješenje, zabrane i narušavanje Allahovog reda i poretka. Čovjeku je Bog podario određenu, ograničenu slobodu. Uz slobodu neprestano ide Božija Uputa i sve sposobnosti u čovjeku: pet osjetila, razum, um, svijest, savjest, pamet, intuicija. Bez obzira na sve to zaborav, sloboda, slobodna voljai mogućnost izbora, navođenje i zavođenje od strane šejtana, stavlja čovjeka i ljude, u iskušenje Grijeha i griješenja. Ko god griješi i kad god i bilo kada i bilo gdje da griješi, bez obzira da li je riječ o čovjeku pojedincu, bračnom paru, porodici, rodbini, rodu, bratstvu, plemenu, narodu, rasi, naciji, klasi, kasti, staležu, učenom, neučenom, mladom, starom, imućnom, siromašnom, mušku, žensku, uglednom, neuglednom, on ili oni pogrešno koristi slobodu. Sa stajališta slobode grijeh i griješenje je pogrešno, protiv Allahove Volje, na šejtanov nagovor i način korištenja slobode. Zapravo, čovjeka i ljude na Grijeh i griješenje, u polju i okviru slobode, navraća prokleti šejtan da ne bi bio sam u Džehennemu. Čovjek koji je vjernik, i vjerski a ne samo biološki potomak Adema a.s. na svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno počinjeni grijeh odgovara pravovremeno i primjrreno tevbom kajanjem i istigfarom - traženjem oprosta samo od Allah dž.š. Zato su stari Latini govorili: Erare humanum est persevejare diabolicum - Ljudski je griješiti a đavolski je ne kajati se nikada. Kada čovjek griješi on se kaje (tobu čini) i od Boga oprost traži, a kada đavo, lucifer, sotona, Iblis, šejtan griješi on se nikada niti kaje, niti oprosta traži nego od Boga traži da takav do kraja svijeta ostane kako bi čovjeka i ljude na nevjerovanje i svako zlo, grijeh, zabranu i zabludu navodio i zavodio: On se čak Allahu unaprijed kune da će to
225

Ku’ran (El-Bekare, 37, El-Ea'raf, 23, Tā-Hā, 122) 85

činiti i takav biti: “Silazi iz Dženneta! Bog reče, nećeš moći u njemu (Iblise) oholiti se! Izlazi, jer spadaš u prezrene! Iblis reče: Daj mi vremena do dana kada proživljeni bit će. Daje ti se! Budući da me Ti zavesti dade (šejtanova laž na Allaha dž.š.) ja ću ih sigurno ometati na Tvome Putu ispravnome. Zaskakat ću ih i napadati i sprijeda i otraga, sa desne i sa lijeve strane, tako da ćeš ustanoviti kako većina njih ne zahvaljuje.”226 Iskušenje i izazov čovjekove slobode, kazano i izraženo jezikom vjere, u stanju zaborava, ispoljava se u čovjekovom i ljudskom grijehu i griješenju i njihovom kajanju zbog počinjenih grijeha. Kada kažemo i konstatiramo da je čovjek slobodno biće i biće zaborava izložen stalnim nasrtanjima, navođenjima i zavođenjima prokletog šejtana to u potencijalnom, i u aktuelnom i u teorijskom ali i u praktičnom smislu znači da je čovjek po nekim obilježjima i griješno biće. Čovjek je poprište unutrašnje borbe dobra i zla i vanjske borbe konstrukcije i destrukcije. Sva čovjekova i ljudska povijest neprestano je svjedočanstvo ljudskih uspona i padova, ljudskih drama, kršenja, zabrana, grijeha, grižnje savjesti, kajanja, traženja oprosta, uspona, solidarnosti i borbe za dobro, protiv zla. Bez obzira što je Dobro Božiji nalog i princip svijeta ono ne pobjeđuje automatski, mehanički, kauzulno i tako lahko. Čovjekova sloboda u stanju zaborava (nisjana) i samozaborava pod stalnom presijom šejtana, nekada ima za rezultat slabosti u čovjeku koje ga navode na različita iskušenja, bacaju ga u srdžbu, huju, ljutnju, mržnju, psovku, viku, galamu, dreku, malodušnost, neraspoloženje, zavidnost, oholost, nadmenost, nepravičnost. Kad čovjek griješi, poput povratne opruge, savjest vrši pritisak na njegovu dušu i kori je, uznemirava, proganja, muči i njuka zbog počinjenih grijeha. To je jedna od tri osnovne funkcije savjesti. Kod grijeha i savjesti osnovno je pravilo: što čovjek manje griješi eventualni njegov počinjeni grijeh je sve veći pred njegovim očima i savješću a tuđe grijehe teško i da primjeti a što čovjek više, upornije i raznovrsnije griješi sve su mu, po nagovoru šejtana, njegovi grijesi manji u očima, a tuđi, ma koliko bili mali, čine mu se veliki. To se slikovito kaže u tuđem oku vidi trun a svome ne vidi brvno ili balvan ili traži dlaku u tuđem jajetu a u svome ne vidi ni dušek vune. Kao što je korijen i izvor svakog nasilja a ujedno i najveće nasilje po sadržaju i posljedicama širk - politeizam tako je laž, najjači šejtanov adut, u slobodi i zaboravu, zametak, početak i klica svakog grijeha. Pokajanje usljed učinjenog grijeha izraz je djelovanja savjesti kojom je čovjeka obdario i odlikovao Bog. Njegova savjest i plemenita osjećanja kojima je obdaren podstiču ga ne samo da se kaje nego i da se popravi u svojim djelima i isčupa iz kandži grijeha i zabrana. Da nije savjesti u čovjeku on ne bi ni tevbu ni istigfar činio i da nije u čovjeku savjesti nad svakim bi čovjekom policajac trebao. Savjest je na Ruhu a ne na tijelu zato što je tijelo stvoreno i prolazno a vrijednosti, naredbe, zabrane su univerzalne.

6.2. Definicija i posljedica Grijeha

Sa stajališta vjere i vjerovanja - Imana: Grijeh je nevjerovanje u Allaha, poricanje Njegovih svojstava i
226

Ku’ran (El-Ea'raf, 13-17) 86

imena i nevjerovanje da je On Izvor Apsolutne Istine, Apsolutnih vrijednosti, Apsolutnih normi i da je Jedan Jedini Stvoritelj i Gospodar, Sudac i Ravnatelj svih svjetova i stvorenja, nevjerovanje da je On Stvoritelj i Gospodar života i smrti, da je Izvor nafake i opskrbe svakom stvorenom stvorenju, da je svakom biću odredio lik, oblik i formu da je svakom stvorenju odredio rok života i svrhu, cilj i smisao stvaranja, nevjerovanje u Allahove meleke (anđele). Objave, Kitabe, Knjige, poslanike i vjerovjesnike, u Sudnji dan, u Određenje da se sve zbiva i događa po Božijoj Volji i određenju, nevjerovanje u Sudbinu, Džennet, Džehennem. Božiju nagradu i kaznu, poricanje Objave i neslijeđenje poslanika i vjero vjesnika. Sa stajališta predanosti i pokornosti Bogu ili Religije. Dinu-Islama grijeh je nevjerovanje, nesvjedočenje, neizgovaranje i nepriznavanje Tevhida i Kelime-išehadeta, neposlušnost, nepredanost i nepokornost Allahu dž.š. i neslijeđenje Poslanika, nevjerovanje i neprakticiranje salata-namaza, nevjerovanje i neprakticiranje savma- posta, nevjerovanje i nedjeljenje zekata i svih obaveznih i prepoučenih islamskih davanja i nevjerovanje i neprakticiranje Hadždža. Sa stajališta Ahlaka - morala grijeh su svi unutrašnji grijesi prema ljudima ili prema sebi koje Gazalija imenuje kao bolesti duše i srca. Ti unutarnji grijesi za koje ne slijede sankcije na Dunjaluku ali za koje slijede Džehennemske kazne na Ahiretu su: 1) Kibur - Oholost, 2) Hased - zavidnost. 3) Buhli fahša - škrtost, sebičnost, tvrdičluk, titizluk, 4) Hubbiddunja - bolesna nezaježljiva ljubav prema dunjalučkim prolaznim ukrasima, koristima i interesima. 5) Hubbidžah - ljubav prema častima, zvanjima i titulama bez pokrića i bolesnim ambicijama, 6) Udžub - taština, narcisoidnost, i 7) Enanijjet -japajakanje. totalni egoizam, faraonizam, ja i samo ja i stavljanje sebe u centar svijeta i života, 8) Ifk- potvora, 9) Fitnet -ciljana i sistemska smutnja, 10) Zann - bezrazložno i neutemeljeno sumnjičenje, 11) Iftiraun- projekcija i konstrukcija umjesto percepcije svijeta i života, 12) Gibet - ogovaranje i klevetanje i, 13) Nemimet - šejtansko poštarenje odnosno svjesno i ciljano prenošenje tuđih riječi u drugom kontekstu u funkciji zavađanja ljudi i izazivanja, razdora, nesloge i sukoba među njima. Sa stajališta Šerijata ili Božije Volje u formi Vjerozakonja Grijeh je prelaženje, brisanje i kršenje Allahovih granica, neposlušnost Allahu i naslijeđenje Poslanika, nevjerovanje i neizvršavanje Allahovih naredbi i nevjerovanje i kršenje svih Allahovih zabrana. Sa stajališta čovjeka i ljudi svaka vrsta grijeha, osnovi je zaborav Boga, samozaborav sebe i nasilje nad ljudima. Svaki grijeh je određena vrsta pada, unižavanja, unazađivanja, negiranja i poricanja čovjeka. Iz perspektive Grijeha u odnosu na čovjeka i njegovu dušu - Grijeh je negacija i izobličenje osnovne naravi i biti u kojoj je čovjek stvoren, i ugrožavanje i unakažavanje duše. Grijeh je zlo, prljavština i poganluk, koji ogledalo i unutrašnje oko duše prlja, pogani i zasljepljuje. Ne kaže Aristotel bez razloga: “Grijeh je udaljavanje duše od sebe.” Kad god čovjek i ljudi griješe duša bježi i udaljava se iz svog zavičaja. Ustvari, Grijeh je zaborav Boga, udaljavanje od Boga a približavanje šejtanu, samozaborav sebe, samodestrukcija, samonegacija i negacija vrijednosti, principa, načela, nepravda i nasilje nad ljudima, nered i ugrožavanje prirode. Činjenjem Grijeha čovjek postaje rob, robot, sluga, sredstvo i instrument stvari, predmeta, strasti, porpka, požuda, tijela, osjetila, mašina, životinja, ljudi, umjesto da bude Halifa - Allahov povjeritelj nad svim stvarima i stvorenjima na zemlji u okviru slobode na temelju vjere. Upadanjem u kandže
87

Grijeha čovjek postaje žrtva, epigon, sufler i sluga šejtana te ugrožavai remeti anorgansko - organsko, biljno životinjski, svoj lični vlastiti svijet i život i općenitoljudski. Zašto? Zato što su svjesni, namjerni, planirani, kontinuirani, sistemski i uporni griješnici u neprestanom sukobu sa samim sobom, sa svim svojim organima (posljedice griješenja triper, sifilis, AIDS, SIDA, droga, alkoholizam, ubistva, samoubistva, paranoja, šizofrenija, pijace, krade, otimačine, razaranja i uništavanje međuljudskih odnosa, veza i procesa, ugrožavanje i razaranje braka i porodice), sa svojim bračnim drugovima, s porodicom, sa rodbinom, sa komšijama, sa ljudima općenito, sa anorgansko - organskim, sa biljno - životinjskim i ljudskim svijetom općenito. Griješnik živi negaciju svijeta, života, prirode, negaciju ljudi i samonegaciju sebe. Grijeh je poricanje i odricanje identiteta, digniteta, autoriteta, dostojanstva, časti, ponosa, poštovanja i samopoštovanja a u radikalnim situacijama čak i potomstva. Nema u svijetu i nikada nije bilo velikih griješnika koji su držali do sebe ili do drugih ljudi. Grijesima i griješenjem prlja se, zagađuje, izobličuje, unakazuje, truje, pomračuje, zatamnjuje, pogani duša a umrtvljuje, pustoši i ubija srce. Sve velike i moćne griješnike ljudi u srcima i na duši preziru ali javno u strahu od posljedica moraju biti na njihovoj strani. Kod nemoćnih pojedinaca koji su u pravu i koji zastupaju opće dobro, pravdu i istinu, narod je u srcima i na dušama na njihovoj strani a javno je u strahu od moćnika, jezikom, rukama i nogama protiv tih nemoćnih i usamljenih pravednika. Što se tiče grijeha i griješenja Muhammed a.s. u više hadisa definira Grijeh i određuje njegove osnovne sadržaje i obilježje: “Upitan je Poslanik o Dobru - Bikru i Grijehu - Ismu, pa je rekao: Dobro je pravi moral i lijep odgoj, a grijeh je onaj što te peče i neda ti mira u duši, a što bi ti želio da sakriješ od ljudi. Kada vidiš da Uzvišeni Allah daje jednom čovjeku šta god zaželi od dobara ovoga svijeta, a on i dalje ostaje ustrajan u griješenju prema Allahu, znaj da je to “istid-radž” privlačenje koje postepeno približava tome robu poniženje i propast. Ako jedan čovjek ima mnogo grijeha a nema dovoljno dobrih djela koja bi mogla poništiti i izbrisati njegove grijehe. Allah će ga iskušati brigom i tugom, da bi mu grijehe oprostio. Zaista čovjeku zbog grijeha koji čini može biti uskraćena nafaka. Sudbinu ne može spriječiti ništa drugo, osim dove, dok život ne može produžiti ništa, osim dobročinstva. Iskrenost vodi dobru, a Dobro vodi u Džennet. Čovjek, sve dok govori istinu bit će upisan kod Allaha među iskrenim. Nasuprot laž vodi grijehu, a grijeh u Džehennem. Čovjek sve dok laže, bit će upisan kod Allaha kao lažov. Allahov iskreni rob, i kad griješi, sjeti se svog grijeha i zabrine se. A kada ga Allah vidi zabrinuta, oprosti mu grijehe koje je počinuo, prije nego što se otkupi salatom namazom i postom savmom. Uzvišeni Allah daje Svome predanom vjerniku razna iskušenja, da bi ga očistio od svakoga grijeha. U Buharijinu “Sahihu” stoji, da je Ibn-Mes'ud imao običaj reći - Vjernik gleda na svoje grijehe kao na brdo od kojeg strahuje da će se na njega svaliti. Dobročinstvo ne može iščeznuti i propasti niti se grijeh može zaboraviti. Onaj, koji presude donosi, tj. Allah dž.š. vječno je živ. Radi šta hoćeš, ali šta budeš zaradio to ćeš i dobiti. Za svaku bolest postoji lijek, a lijek za grijehe je tevba istigfar. Ko grijehe čini smijući se i bez grižnje savjesti ući će u Džehennem plačući. Koga njegov brat zamoli da mu pređe preko učinjene pogreške, a on mu ne primi izvinjenje i ne halali, počinio je time veliki grijeh. O onome koji izgubi stid nije grijeh govoriti, jer to više nije ogovaranje. Kome neko od pretpostavljenih naredi da
88

učini grijeh, neka ga ne posluša. Jer, u onom što je Allah zabranio, ne može biti poslužnosti ljudima. Da li iko može gaziti vodu, a da ne pokvasi noge! Isto tako se ni zaljubljenik samo u ovaj svijet ne može spasiti grijeha. Propali su oni koji su se uprljali grijesima. Grijeh nije velik ako se od Allaha traži oprost, niti može biti malen, ako se na njemu ustraje.”227 Osim što daje definiciju i opis grijeha Poslanik definira i daje sliku ljudi griješnika: “Grijeešnik koji priznaje svoje grijehe i nada se oprostu Uzvišenog Allaha, bliži je milosti Njegovoj nego pobožnjak koji gubi nadu u Allahovu milost. Vjernik sliči zgradi koja je spolja zapuštena, ali kad uđeš u nju nađeš je čistu i urednu, dok griješnik sliči grobnici koja je uređena i okićena pa zadivi gledaoce, ali joj je unutrašnjost puna truhleži. Poslanik je zabranio odazivati se na pozivu na objed pokvarenim ljudima.” 228 I na Oprosnom hadždžu Poslanik se osvrnuo na osnovne bitne grijehe: “Hvala Allahu! Hvalimo Te i za pomoć molimo, molimo Te da nam oprostiš i k Tebi se obraćamo, tražimo da nas zaštitiš od poroka naših i protiv zlih djela naših. Koga Bog vodi, on ne griješi, a ko griješi, znači da ga niko ne vodi. Priznajem da nema drugog Boga osim Jedinog Allaha i tvrdim da je Muhammed a.s. Allahov rob i Poslanik.”229 Nepobitna je istina da Allah dž.š. h. Adema i h. Havvu upućuje da prima njihovu tevbu i istigfar, ali s obzirom da su oni u Džennetu u trenutku zaborava počinili grijeh, prešli šerijatom dozvoljenu granicu, približili se zabranjenom drvetu, nastupila je prva neminovna posljedica, ostali goli, nagi, nezaštićeni u negaciji svoje naravi i Allah ih kažnjava izgonom iz Dženneta, što je drugi rezultat počinjenog grijeha. Sva kazivanja o Ademu i prokletom šejtanu, svode se na nepobitnu činjenicu da grijeh donosi čovjeku i ljudima teške i negativne posljedice. Prva je da čovjek ostaje go, nag, neobučen i nezaštićen. Druga je kada čovjek ostane go i nag i dospije u stanje u kome Allah nije odredio i zadovoljan da bude, on gubi Džennet i doživljava pad iz statusa oblikovanog insana i spušta se na nivo golog i neobučenog hajvana: “A sinove Ademove Mi smo zbilja odlikovali i po kopnu i no moru smo ih raznijeli i ljepotama opskrbili, i nad mnogima koje smo stvorili vrednocu im veliku darovali.”230 Treće, sa stajališta ličnosti grijeh je samo negacija, sa stajališta ljudi grijeh je negacija u onosu na Allaha dž.š. grijeh je zaborav i prelaženja od njega dozvoljene granice. Iz perspektive ljudske pameti i svijesti, postavlja se pitanje zašto slijedi izgon iz Dženneta, kad im je Allah oprostio i kad ih je Objavom uputio. Allahu ealemu - Allah to jedino zna, iz perspektive grijeha u odnosu na čovjeka, - grijeh je negacija osnovne naravi i biti u kojoj je čovjek stvoren, on je udaljavanje duše od sebe i ugrožavanje duše. on je samozaborav čovjeka, samozaborav Allaha dž.š. i zaborav ljudi, on je klopka i zamka šejtanova za čovjeka i ljude koja im donosi zabludu, zlo, nasilje i nepravdu. To je četvrti rezultat i peta posljedica grijeha, a peta je da je svaki grijeh u odnosu na čovjeka i ljude određena vrsta pada, unižavanja, unazađivanja. devalvacije, negacije i poricanja čovjeka i ljudi. Šesta posljedica -učinjenim grijehom kao i Adem u Džennetu, čovjek neminovno gubi određeno mjesto, određenu poziciju, određeni status, određenu formu, oblik, okvir, odbranu, zaštitu, imunitet, moć i unutrašnju snagu i
Jakub Memić (I.P.H., 219, 303, 346, 438, 460, 465, 518, 556, 639, 1301, 1529, 1558, 1571, 1574, 1853, 1854, 1917) JakubMemić (I.P.H., 1097, 1480, 1799) 229 Mustafa Spahić (Povijest Islama 1 i 2, Govor Poslanika na Oprosnom hadždžu, 215) 230 Ku’ran (El-Iska, 70) 89
227 228

dovodi u pitanje od Allaha mu povjerenu misiju Halife i Imama na zemlji. Tako grijeh i griješenje neminovno donose negativne rezultate i posljedice, kako kod Adema tako i kod njegovih potomaka, i u Džennetu i na Dunjaluku, bili oni tog svjesni ili ne, vidjeli to ili ne vidjeli. Prokleti šejtan ni na zemlji ne ostavka na miru ljude i ne prestaje ih navoditi, zavoditi, omađijavati, opsihirivati u kandže grijeha zakivati: “Pa Iblis reče: Gospodaru moj, zato što me u zabludi prepusti, ja ću njima ljudima zlo na zemlji lijepim prikazivati i doista ću njih sve zavesti, samo ne, između one, čvrsto Tebi robove odane! A Allah reče: Evo puta moga pravoga. Nad robovima Mojim tebi, vlast nije, izuzev onima koji će tebe slijediti od zabludjelih! A Džehennem će zabludjelima svima odredište biti, sedmera vrata on će imati, na vrata svaka ući će skupina njihova određena!”231 Ne samo da grjeh počinjen u nenamjernom zaboravu kada čovjek slabi vezu sa Allahom i upada u klopku šejtana, ugrožava osnovu ljudsku, narav ljudski, status, položaj i mjesto boravka, nego gubi i formu i okvir, oblik i susret u kome Allah želi da čovjek bude čovjek sa vanjskom odlikom nad svim stvorenjima, a to je odjeća. Gubitak i ostajanje bez odjeće, kao posljedica približavanja zabranjenom drvetu, u odnosu na sebe je nasilje, a u odnosu na stvarnost i postojanje to je gubitak Dženneta, i kazna progonstva na Dunjaluku. To je faza prvog, primordijalnog, praiskonskog, džennetskog, nehotičnog, nesvjesnog, nenamjernog, slučajnog, mahinalnog, nesistemskog, neumišljenog i neciljanog grijeha u zaboravu, koji i pored Allahovog oprosta, odlikovanja čovjeka hilafetom na Zemlji i darivanjem Objave donosi dvije neminovne posljedice i rezultante - ostajanje bez zaštite i ukrasa odjeće i izgon iz Dženneta. Druga faza, druga relacija, razina, kvalitet, rezultat i posljedica grijeha u zaboravu su na Zemlji - Ademovih potomaka, kada oni poslije Allahovog oprosta, hilafeta i Upute Ademu, zaborav i griješenje u njemu opetuju, ponavljaju i čine u mnogo složenijim i zamršenijim relacijama, kada nisu u pitanju samo Adem i h. Havva s jedne i Iblis i zabranjeno drvo s druge strane. Sada su u pitanju međuljudske veze, odnosi, relacije, komunikacije, procesi i pojave na Zemlji sa nesagledivim posljedicama. Što je najgore ljudi to čine poslije Adema, dakle, uporno, sistemski, metodološki, namjerno, planirano, ciljano, slobodno i svjesno i pored Objave i Upute, ponavljaju. To nisu ni iste relacije, ni iste kvalifikacije, ni iste posljedice. Naime, Adem i Havva su iz Dženneta prognani na Dunjaluk. Koji je i kuda vodi put sa Dunjaluka iz svjesnog, namjernog, totalnog, u slobodi grijeha u zaboravu pored Ademovog primjera i slučaja. Objave i Upute osim trajni i nepovratni Džehennem? Upravo na takvu sudbinu grijeha i griješnika i na njihov teški kraj poslije kazivanja Ademovog slučaja, Allah upozorava Ademove potomke: “Eto tako mi tebi kazujemo neke vijesti, o onima koji su prethodili, dajemo ti (Muhammede) od Nas Opomenu (Objavljujemo ti Kur'an). Ko se od Objave i Opomene okrene, na Sudnjem danu nosit će teško breme, vječno će tako ostati, o kako će im na Sudnjem danu užasan tovar biti! Na Dan kad se u rog puhne i Mi tog dana skupimo zločince žedne i modre, među se tiho govorit će: Samo ste deset dana ostali. A Mi dobro znamo šla će oni zboriti kad onaj najrazboritiji između njih kaže: Samo ste dan jedan ostali!”232 Adem a.s. prije prvog iskustva i prvog primjera, i prije Objave, Opomene i
231 232

Ku’ran (El-Hidžr, 39-44) Ku’ran (Tā-Hā, 99-104) 90

Upute, prvi zaborav i prvi počinjeni grijeh u njemu plaća gubitkom odjeće i izgonom iz Dženneta, a njegovi potomci poslije oprosta Ademu, Objave, Opomene i Upute, ne plaćaju svjesne, planirane, iskustvom Ademovim primjerom ponovljene zaborave i grijehe u njima, u slobodi, pri svijesti i pameti, ne samo Džehennemom, nego i kaznom Allahovog zaborava te teškim uvjetima života Zemlji. Allah dž.š. na više mjesta u Kur'anu u velikom broju ajeta upozorava i ljude da gledaju, da se ne zaboravljaju, da razmišljaju i da vode računa šta nose pred sobom u susret sa Allahom dž.š. na Sudnjem Danu: “O vjernici, bojte se Allaha, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i bojte se Allaha! Doista je Allah obaviješten o svemu šta vi činite i radite. I ne budite kao oni koji su Allaha zaboravili pa je Allah učinio da i oni zaborave sami sebe. Takvi su fasici-nepopavljivi griješnici. Nisu jednaki stanovnici Vatre džehennemske i Dženneta stanovnici, Dženneta stanovnici - to su oni koji su pobjednici.”233

6.3. Klasifikacija, sistematizacija i vrsta grijeha

Jedna od podjela grijeha u šerijatskom pravu i islamskoj etici jeste podjela u dvije osnovne kategorije: oni koji su počinjeni protiv Božijih hakkova - prava i oni koji su počinjeni protiv svih Božijih stvorenja u anorgansko-organskim, biljno-životinjskim i ljudskim svjetovima. U odnosu na prava drugih ljudi, sa stajališta Islama važno je imati na umu jedno neprikosnoveno pravilo koje se kod muslimana skoro samo po sebi razumije. Naime, Bog ne uzima i ne daje sebi za pravo da prašta grijehe koje je čovjek učinio prema drugim ljudima ili drugi ljudi prema njemu općenito koje ljudi jedni prema drugima čine. Uvjet svih uvjeta da bi Allah oprostio grijehe koje ljudi čine jedni prema drugima jeste da se oni međusobno obeštete, dogovorno i sporazumno poravnaju račune i jedni drugima halale a onda Allahu tevbu učine i istigfar zatraže. Oko tog prava Allah daje prioritet oštećenoj osobi. S druge strane, u nanošenju zla, nasilja, štete, krade, nepravde bilo kojem čovjeku ili ljudima općenito, po pravilu i uvijek se čini dvostruki grijeh. To je grijeh prema drugom čovjeku ili ljudima općenito, po pravilu i uvijek se čini dvostruki grijeh prema Bogu. Naime, nema grijeha od strane čovjeka i ljudi koji se počini u bilo kojem navedenom svijetu ili prema bilo kojem Božijem stvorenju (biljci, životinji, insanu) a da nije kršenje, prelaženje, brisanje Božije granice dozvoljenog. Drugačije kazano, svaki grijeh, ma prema kome bio, u svojoj osnovi i korjenu, prvo je grijeh prema Bogu jer predstavlja kršenje Božijih propisa i narušavanje Božijeg reda i poretka. Kada su u pitanju međuljudski odnosi, krivde i nepravde i zla počinjena ljudima prvo se ispravijšteta i poravnaju računi, vraća se oštećenom i žrtvi njeno pravo zatim se od nje zatraži halali poslije toga se obraća Allahu tevbom, istigfarom i dovom. Osim prema ljudima grijesi se mogu činiti i čine se, od strane ljudi, prema biljnom, životinjskom, anorgansko-organskom svijetu. Samom činjenicom da je Allah nekog stvorio, u bilo kojem svijetu. On mu je pravo na život, nafaku i postojanje zagarantirao. Nema
233

Ku’ran (El-Hašr, 18-20) 91

stvorenja koje je Allah stvorio a da mu određena prava, svrhu i cilj nije odredio. Kršenje tih prava je grijeh. Budući da je samo Bog Stvoritelj svega, da je svim stvorenjima On Izvor nafake, da im je odredio svrhu i cilj života i da im je On podario prava, sva su prava u krajnjoj liniji Njegova prava. Druga velika podjela grijeha u šerijatskom pravu i islamskoj etici je na unutrašnje koji su navedeni i na vanjske. U vanjske grijehe spadaju ona kršenja Božijih propisa u kojima se grijeh i grijesi ispoljavaju u fizičkom, materijalnom smislu i u vanjskom svijetu. To su oni grijesi za koje je u principu predviđena šerijatska ili pozitivno-zakonska sankcija i na ovome svijetu. Osnovno pravilo Šerijata, što se tiče kaznenog i krivičnog prava glasi: Nahnu nahkumu bizzevahiri - Mi sudimo po izvanjskom, provjerljivom i u sudskom postupku dokazivom. Najčešći izvanjski grijesi za koje se sankcionira na ovom svijetu su: krađa, pljačka, otimačina, varanje i zakidanje na litru, metru i kantaru, mito, korupcija, kriminal, nasilje, teror, genocid, ubistvo. silovanje. U unutrašnje grijehe spadaju oni grijesi koji se događaju u čovjekovoj duši bez direktnih vidljivih vanjskih posljedica. Za takve grijehe u šerijatskom pravu nije predviđena ovosvjetska sankcija i oni se u etičkoj literaturi imenuju kao bolesti duše i srca. Kada je riječ bilo o vanjskim bilo o unutrašnjim grijesima treba istaći da Muhammed a.s. kao i nijedan poslanik prije njega, nikada u životu nije bio nevjernik, kafir, mnogobožac - politeista, idolopoklonik, nikada se nijedan nije bavio kockom, bilo kojim hazardnim igrama, vračanjem, bajanjem, gatanjem, proricanjem sudbine kroz bacanje strijelica ili gledanje u zvijezde ili dlanove, nikada nije konzumirao opojna alkoholna pića i drogu, nikada nije bio ohol, nadmen, osion i umišljen, nikada nije bio škrt, sebičan, egoističan i zavidan. Nikada nije bio opterećen bolesnom ljubavlju prema dunjalučkim ukrasima i zemaljskim zvanjima i častima, nikada nije bio opterećen sobom, samoljubiv i narcisoidan, nikada sebe nije stavljao u epicentar svijeta, nikada nije lagao, potvoru, sumnju, smutnju i klevetu među ljude širio, nikada ljude nije vrijeđao, ismijavao, kudio, ponižavao, potcjenjivao niti im je ružne i pogrdne nadimke davao. Kao što nikada nije ogovarao i klevetao (gibetio) ljude tako nije prenosio tuđe riječi niti je istraživao tuđe, pogotovu ne fizičke mahane i slabosti. Nikada se nije bavio sumnjičenjem, praćenjem, cinkarenjem, špijuniranjem i uhođenjem ljudi. Nikada se u životu nije bavio zavođenjem žena, pornografijom, zinalukom, bludom, prostitucijom, krađom, otimačinom, pljačkom, varanjem, zakidanjem na litru, metru i kantaru, nasiljem, lažnim govorom i lažnom zakletvom. Nikada nije bio grub, srdit, osoran, odbojan, nepristupačan, niti je psovao, vrijeđao, zastrašivao i ucjenjivao ljude. Nikada nije nevjerovao, neispravno živio, krivo osudio, nepošteno radio i neuljudno se ponašao. Nikada prema ljudima nije činio ružne postupke, nikada prema rodbini, roditeljima, komšiijama, siročadi, siromasima i putnicima namjernicima nije zla djela činio. Nikada ljudima ružne, nevaljale i bestidne riječi nije govorio. Nikada ljude nije varao, zakidao i krivo mjerio na liru, metru i kantaru. Nikada ljude iz domova nije progonio niti je njihova imanja uzurpirao. Nikada ničiju vjeru, imovinu, čast, život, potomstvo, um i razum nije doveo u pitanje. Ničije vjersko pravo, učenje i dostojanstvo nije povrijedio i doveo u pitanje. Nikada ničije hramove nije rušio niti je ljude sprječavao da u nih odlaze. Nikada ničiju krv bespravno nije prolijevao. Kao što nikada nije ubijao druge ljude tako nije ubijao ni svoju djecu iz straha od neimaštine niti je svoju žnsku djecu zato što su ženska djeca u živi pijesak
92

zatrpavao. Nikada u životu nije obožavao zvijezde, idole, ljude ili bilo koja stvorenja niti je učestvovao u godišnjim svetkovima, teofanijama, liturgijama, metanisanjima njihovog slavljenja i veličanja. Nikada nije uzimao i prihvatio lihvu, zelenaštvo i kamatu. Nikada nije učestvovao u krvnoj osveti. Nikada se nije krivo zaklinjao. Nikada se nevaljalštinama, razvratu, porocima, strastima i bestidu nije odavao ni javno ni tajno. Grijeh kao takav kao što se može činiti prema Bogu, drugim ljudima, biljkama i životinjama, anorganskim i organskim svjetovima u prirodi tako se može činiti i prema samom sebi: “I na Allahovu putu dijelite i rukama svojim u propast sebe ne bacajte, i dobro činite! Allah, zbilja, voli dobročinitelje.”234 Svaki grijeh, prema sebi je samonegacija, samodestrukcija, samoporicanje, samoodricanje. Poroci, strasti, svaki oblik pretjerivanja i jelu, piću i preopterećivanju sebe iznad svojih mogućnosti i samoubistvo su najčešći grijesi prema sebi. Sa stajališta kvalifikacije, sistematizacije i vrsta grijeha i u moralnom i u pravnom smislu izuzetno je bitna, posebno sa stajališta krivičnog prava podjela na namjerne-nenamjerne, svjesne-nesvjesne, planirane-neplanirane, sistemske - nesistemske, hotimične - slučajne i grijehe s predumišljajem i bez umišljanja. Tako u “Pobujenom čovjeku” Albert Camus razlikuje dvije vrste zločina: “Ima zločina iz strasti i zločina iz logike. Kazneni ih zakonik dosta lahgodno razlikuje po predumišljaju. Mi smo u vremenu predumišljaja i savršenog zločina. Naši zločinci nisu više ona razoružana djeca što se pozivahu na izgovor ljubavi. Oni su naprotiv, odrasli i njihov alibi nepobitan, to je filozofija koja može služiti svemu, čak i pretvaranju ubojice u suce. Heathcliff iz “Orkanskih visova” pobio bi čitavu zemlju samo da bi posjedovao Cathy, ali ne bi mu palo na um reći da je to umorstvo razumno ili opravdano nekim sustavom on bi ga izvršio, tu prestaje čitavo njegovo uvjerenje. On pretpostavlja snagu, ljubav i karakter. Kako je ljubavna snaga rijetka, umorstvo ostaje iznimka i tada zadržava izgled narušavanja poretka. Ali od časa kad u nedostatku karaktera hitamo da sebi priskrbimo neku doktrinu, od časa kad zločin počne umovati o sebi, on buja kao sam um, on poprima sve oblike silogizma. Bio je osamljen kao krik, evo ga sad univerzalnog poput znanosti. Jučer osuđen, danas važi kao zakon. Zločin iz logike, to je napor da razumijem svoje doba. Smatrat će se možda da je epoha koja je za pedeset godina, iskorijenila, porobila i ubila sedamdeset miliona ljudi mora biti samo i prije svega osuđena, potrebno je ipak razumjeti njenu krivnju. U naivnim vremenima kad je tiranin radi veće slave sravnjivao gradove sa zemljom, kad je rob prolazio kroz slavljem ispunjene gradove lancem privezan za pobjednikova kola, kad su neprijatelja bacili zvijerima ispred sakupljenog naroda, savjest je pred tako bezazlenim zločinima mogla ostati nepokolebljiva a rasuđivanje jasno. Ali robovski logori pod stijegom slobode, pokolji opravdani ljubavlju prema čovjeku ili smislom za neljudskost, u stanovitom smislu onesposobljuju, rasuđivanje. Onoga dana kad se zločin počne kititi trofejima nevinosti, neobičnim obratom svojstvenim našem vremenu, nevinost, od časa kada počne djelovati, uzdržati da ne ubija. Mi možemo djelovati samo u našem trenutku, među ljudima koji nas okružuju. Nećemo znati ništa dokle god ne budemo znali imamo li prava ubiti tog drugog pred sobom ili pristati na to a on bude ubijen. Budući da svako djelovanje danas vodi k izravnom ili neizravnom umorstvu, ne možemo djelovati prije nego li saznamo da li i
234

Ku’ran (El-Bekare, 195) 93

zašto moramo zadavati smrt. U doba ideologija valja izravnati račune s umorstvom. Ako umorstvo ima svoje razloge, naša epoha i mi sami dosljedni smo, ako ih nema, mi smo ludi i nema drugog izlaza nego da nađemo neku dosljednost ili da odustanemo. Na nama je, u svakom slučaju, da jasno odgovorimo na pitanje. Prije trideset godina, prije no što bi se odlučilo na ubijanje, mnogo bi se negiralo, da bi se na kraju ubojstvom negiralo sebe. Ideologija vara, čitav svijet s njim, i ja sam, zato ću umrijeti: samoubojstvo bijaše pitanje. Ideologija danas ne negira više od drugih koji samo varaju. Tada se ubija. Svake zore, odličjima nakićene ubice šuljaju se u ćeliji i umorstvo jeste pitanje. Oba se rasuđivanja, međusobno podržavaju. Bolje reći, ona nas drže, i to tako čvrsto da ne možemo više izabirati svoje probleme. Ona nas (ubistvo i samoubistvo) izabiru, jednog za drugim. Prihvatimo da budemo izabrani.”235 Ukoliko se radi o zločinu, s predumišljajem, svjesnom, namjernom, planiranom, sistemskom ili “zločinu iz logike” onda je jedina kazna prema svetim knjigama ili svetom tekstu u Kur'anu i Tori recipročna pravda prst za prst, uho za uho, zub za zub. Ukoliko se radi o zločinu iz nehata, slučajnom, nenamjernom, nesistemskom, neplaniranom i nelogičnom onda sva krivična zakonodavstva svijeta imaju razumijevanje i olakšice za krivce. Ovisno od religije, doktrine, tradicije, dogmi, običaja, koncepti života, kulture, ideologije razni narodi u raznim vremenima imaju različite poglede, odnose i vrednovanje naredbi, dužnosti, zabrana i grijeha. Sva sekularno-laička, skeptično-nihilistička, agnostička i materijalističko-ateistička učenja isključuju mogućnost bilo kakvog grijeha, odgovornosti i polaganja računa pred Bogom. U okviru rodovsko-plemenske tribalne svijesti sve naredbe, obaveze, zabrane i grijesi su isključivo kolektivne naravi i vrste. U okviru takve svijesti samo postoji kolektivna rodovko-plemenska odbrana, zaštita, naredba, dužnost, pravo i krivica. Svaku tribunalnu rodovsko-plemensku svijest odlikuje neizdeferencirana, individualna, personalna, lična svijest, pravo, krivica, odgovornost, nego kolektivna svijest i krvna osveta. Islam stavlja na pijedestal individualnu svijest i personalnu slobodu, pravo, dužnost i odgovornost a zabranjuje krvnu osvetu kao relikt i balast neizdeferencirane kolektivne svijesti. Antički svijet poznaje i definira teške i neoprostive grijehe: nevjerovanje, psovanje i vrijeđanje bogova, napadanje i rušenje hramova, zabrana ljudima da odlaze u hramove, izdaja domovine, neposlušnost roditeljima, ubistvo i samoubistvo.unutar antičke mitologije bilo je zabranjeno obredno sahranjivanje. ubicama, samoubicama i izdajnicima, domovine. Ipak, u tragediji “Antigona.” Antigona tajno sahranjuje brata Polinika, izdajnika otadžbine. Kralj to saznaje, i pridržavajući se važećih zakona, osuđuje Antigonu na smrt. Što je jače od straha smrti tjeralo Antigonu da sahrani brata Polinika? Prvo razlozi vjere - ona je kao i sav antički svijet vjerovala ukoliko njen brat ne bude sahranjen po obredima neće biti primljen u Hadu onom svijetu. Drugo, bila je uvjerena da su prirodna božanska prava na sahranu veća od kraljevskih zemaljskih. Treće, Antigonaje znala da je samoubica Ajax ili Ajant na zalaganje Odiseja sahranjen po obredima iako samoubice, kao i izdajnici domovine, po zakonima tog vremena, nisu imali pravo na sahranu nego su trebali biti ostavljenji nesahranjeni, hrana psima i pticama. Četvrto, znala je da zakon ne gleda očima i da je zakon samo ukoliko je za svakoga isti zakon za istu krivicu. S te strane Antigona je u pravu a car Kreont koji je osuđuje na
235

Albert Camus, Pobunjeni čovjek 94

smrt i Hegel koji mu daje za pravo su u krivu. Antički svijet je imao specifično gledanje na oslobađanje od grijeha. Naime, stari Grci su vjerovali da se odlaskom u pozorište i gledanjem tragedije, u svakom čovjeku, nastaje katarza - očišćenje, preobraženje, pročišćenje i ozdravljenje duše. Interesantno poimanje i gledanje na grijeh ima kršćanstvo. Prema učenju i nazoru kršćanstva sva ljudska povijest do Isusa je samo promicanje tzv. istočnog grijeha od praoca Adama. Da bi se prekinuo i na svakoga čovjeka u podjednakoj količini prenosio taj grijeh mora se roditi, ne potomak Adamov nego bogočovjeka - Božiji sin. Njegovim rođenjem prekida se taj lanac. Samožrtvovanjem Božijeg sina na križu raspećem, zatim treći dan po raspeću uskrsnućem, pa uzašašćem na nebo i 53. dan priključenjem Bogu ocu. Bog otac dariva bogosina da bude spasitelj svakoga čovjeka pojedinačno i svih ljudi od grijeha. On svoje pravo spasenja, iskupljenja i oprosta grijeha prenosi na Crkvu i crkveno učiteljstvo. Crkva spasenje, iskupljenje i oprost grijeha preko svećenika i putem indulgencija ili otkupa grijeha. Što se tiče Islama, on priznaje neopoziv i neprikosnoveno Božije pravo da naređuje za dobro. Prema učenju Islama ljudi ne mogu posredovati između Stvoritelja i stvorenja, ne mogu ljude tovariti ni oslobađati od grijeha i ne mogu donositi ispred Njega ni naredbe ni zabrane: “Čuvajte se Dana kada jedna duša za drugu dušu ništa učiniti neće, niti će se prihvatiti njeno zauzimanje, a niti otkup od nje se uzimati neće, niti će pomoć pružiti im se! I bojte se Dana kad niko nikome ništa pomoći neće, niti će njima pomagati se. Vi koji vjerujete! Od onoga čime smo vas darovali trošite prije nego što stigne Dan u kome neće biti trgovina, prijateljstva ni zauzimanja (ni ljudi ni institucija), a krivovjerni su ti koji nasilje čine.”236 Ne daje praštanje grijeha po učenju Islama isključiva ingerencija Allaha dž.š. na Sudnjem Danu nego u okviru univerzalne pravde i ravnopravnosti Islama; nema prenošenja grijeha, obaveza, tereta, dužnosti i krivica ni s čovjeka na čovjeka, ni s naroda na narod, ni s generacije na generaciju, a kamo li sa Adema na sve generacije ljudskog roda do Isusa: “Te da nijedna nosačica neće breme druge nositi, i da čovjekovo je samo ono za što se potrudi, i da trud njegov sigurno će se vidjeti. Pa će za njega biti nagrađen u cjelosti, i da će se Gospodaru tvome konačno vratiti.”237 “Svakome čovjeku djelo njegovo ćemo o vrat objesiti, a na Dan ustanuća pokazat ćemo mu knjigu koju otvorenu zatefit će. Čitaj svoju knjigu - to što ćeš Danas račun polagati dovoljno ti je! Ko Pravim putem krene, krenuo je radi sebe, a ko stranputicom pođe pošao je radi sebe, nijedna nosačica neće nositi teret druge. Mi ne kažnjavamo a da Poslanika ne pošaljemo prije.”238 Po pravilu i principijelnom smislu odgovornost je u Islamu direktna, izravna, konkretna, objektivna, personalna, lična i individualna. Samo za opće stvari, za opće interese, za opće dobro, za pitanja, interese i probleme zajednice muslimana kojima se nikada ne zadužuje pojedinac nego grupa (džemat) i Zajednica (Ummet) odgovornost je kolektivna i zajednička: “I vidjet ćeš narod svaki kako na koljenima kleči, svaki narod će prema njegovoj knjizi da pozivaju. Danas ćete biti nagrađeni prema svome djelanju. Naša Knjiga je ovo o vama kazuje istinu, jer tražili smo da sve što ste činili ispisuju.”239 Prema težini grijesi se dijele na
Ku’ran (El-Bekare, 48, 123 i 254) Ku’ran (En-Nedžm. 38-42) 238 Ku’ran (El-Isra, 13-15) 239 Ku’ran (El-Džasije, 28 i 29
236 237

95

oprostive i neoprostive. U najteže i neoprostive grijehe spadaju: 1) Širk - politeizam “Allah ne oprašta da mu se neko ravan pridružuje, a sve što od toga manje je oprašta kome hoće. jer ko Allahu ravnog pridružuje predaleko zalutao je.”240 2) Kufr - Nevjerovanje - Ateizam “Ni od jednog nevjernika koji umre kao nevjernik, doista se neće primiti kao otkup ni sve blago ovog svijeta. Njih čeka patnja bolna i njima niko neće pomoći.”241 3) Zabrana gradnje hramova, rušenje hramova i spriječavanje ljudi da idu u njih i da vjeruju: “Ko je veći nasilnik od onoga što zabranjuje da se u hramovima Allahovo ime spominje i ko se upinje da se oni poruše?!”242 4) Neposlušnost, nepažnja, nebriga, nepriznavanje i nepomaganje roditelja. 5) Svjesna, namjerna, i sistemska laž, potvora, kleveta, smutnja i lažan govor i lažna zakletva. 6) Genocid i svjesni, sistemski, planirani, ciljani, s umišljajem i zločini iz logike. 7) Sve vrste sistemskih, kontinuiranih, planiranih i dugotrajnih grijeha: “Ne vrijedi pokajanje onih koji hrđava djela čine, sve dok neko od njih sa smrću ne suoči se, pa kaže: Zaista, sada kaje se, a ni pokajanje onih koji umru kao nevjernici - pripremili smo za takve bolno stradanje.”243 Poslanik kaže: “Postoje tri vrste grijeha: grijeh koji se prašta, grijeh koji se ne prašta i koji se prašta ukoliko Allah hoće, je grijeh između tebe i tvoga Gospodara, a grijeh koji povlači za sobom obračun i kaznu je nasilje koje si učinio svome bratu.”244 U teške grijehe također spadaju nevjerovanje u objave, u poslanike, u kraj ovoga svijeta, u Sudnji dan, u odgovornosti i polaganje računa, nevjerovanje u Sudbinu, Džennet, Džehennem, u Onaj nevidljivi svijet, u Božije naredbe i zabrane zatim sistemsko, kontinuirano i uporno narušavanje prava i svih zaštićenih vrijednosti drugih ljudi. Bog prašta greške ljudima koje čine u brzini nesvjesno i nehotimično za koje se brzo kaju i popravljaju: “Allah uvažava i prima pokajanje onih koji u neznanju hrđavo rade a ubrzo potom pokaju se - od takvih Allah prima pokajanje, jer Allah zna sve i Premudri je.”245

Ku’ran (En-Nisā, 116) Ku’ran (Ali Imran, 128) 242 Ku’ran (El-Bekare, 124) 243 Ku’ran (En-Nisā, 18) 244 Jakub Memić (I.P.H., 870) 245 Ku’ran (En-Nisā, 17)
240 241

96

7. OBAVEZA ILI DUŽNOST
Postoje: a) Božije apsolutne šerijatske dužnosti kao neopozivi imperativ i nalog Božije Volje ljudima. U okviru Šerijata to su farzovi, vadžibi i emrovi i o njima se ne raspravlja nego semia'na ve eta'ana - čuli smo i pokoravamo se: “Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova i vjernici - svaki vjeruje u Allaha i meleke Njegove i knjige Njegove i poslanike Njegove: Mi ne izdvajamo ni jednog od poslanika Njegovih. I oni govore: Čujemo i pokoravamo se (semia'na ve eta'ana), oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti.”246 “O vjernici, pokoravajte se Allahu i Njegovog Poslanika u svemu slijedite i ne napuštajte ga, ta vi slušate šta on govori, i ne budite kao oni koji govore: Slušamo! A ne slušaju. Najgora bića kod Allaha su oni koji su (pored ušiju i očiju) gluhi i nijemi, koji neće da shvaćaju. Da Allah zna da od njih može biti ikakva dobra, učinio bi da čuju a da je učinio da čuju, oni bi se opet okrenuli, jer oni i inače glave okreću. O vjernici, odazovite se Allahu i poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati i garantirati i neka .znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova i da ćete se svi pred Njim sakupiti.”247 “O vjernici, pokoravajte se Allahu i Njegova Poslanika u svemu slijedite i onima koje ste izabrali lojalni budite. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, a ako vjerujete u Allaha i u Onaj svijet, to vam je bolje i za vas rješenje ljepše. Zar ne vidiš one koje tvrde da vjeruju u ono što se i objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe a ipak žele da im se pred šejtanom sudi, a naređeno im je da vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede. Kad im se kaže: Prihvatite ono što vam Allah objavljuje i Poslanika! Vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.”248 “Reci: Ako Allaha voli te, mene u svemu slijedite i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti, a Allah prašta i samilostan je. Reci: Pokoravajte se Allahu i u svemu slijedite Poslanika! A ako oni glave okrenu, a Allah zaista ne voli nevjernike.”249 Dakle, vjerovanje, slijeđenje i neupitno pokoravanje i izvršavanje Apsolutne Allahove Volje u formi Vjerozakona na razini organizirane zajednice i društva i formi Apsolutne Allahove Volje u formi morala za svakoga pojedinca je uvjet svih uvjeta da bi neko mogao biti i zvati se vjernik: “To su Allahove odredbe, dužnosti i propisi! Ako se pokori Allahu i u svemu slijedi Njegova Poslanika, On će ga uvesti u džennetske bašte kroz koje teku rijeke u kojima vječno boravit će, a to je pobjeda velika! A ko je neposlušan Allahu i ne slijedi u svemu Njegova Poslanika i Allahove odredbe, dužnosti i propise krši Allah će takvog u Vatru baciti i u njoj će on vječno ostati. Njemu pripada patnja prezrena.”250 U strukturalnom smislu, Šerijat pored definicije, obuhvata u svome sastavu: Feraiz - kompletno nasljedno pravo, Hadd - kazne, Emrove, Farzove; Vadžibe - zapovijedi ili neprikosnovene dužnosti i naredbe Zakonodavca, Nehj i Haram - zabrane, Muamelat - sve propise koji se odnose na ljudska djela i građansko
Ku’ran (El-Bekare, 285) Ku’ran (El-Enfal, 20-24) 248 Ku’ran (En-Nisā, 59-61) 249 Ku’ran (Ali Imran, 31-32) 250 Ku’ran (En-Nisā, 13 i 14)
246 247

97

pravo i Ahlak - sva pitanja koja tretiraju međuljudske veze i odnose i pripadaju islamskoj etici. Ustvari, i po Kur'anu i po Hadisu i po Medinskoj povelji, Allah dž.š. i Njegov Poslanik su dva glavna i najveća autoriteta Islama kao što su Kur'an i Hadis dva osnovna izvora vascijele vjere Islama: “Ostavio sam vam dvije stvari. Ako ih ikada prihvatite, nećete zalutati. To su: Allahov Kitab (Kur'an) i moj Sunnet (moj život, riječi i djela). Te dvije stvari neće se rastavljati i suprotstavljati jedna drugoj do Sudnjeg Dana. Najbolji je ibadet Fikh razumjevanje i primjena Šerijata, a najispravniji Din - Religija je stid i bogobojaznost.”251 Članovi 23 i 42 Poslanikovog ustava, reguliraju sve situacije i sva pitanja kada dođe do bilo kakvih sporova i nesporazuma: “Ma kakva nesloga među muslimanima vladala, valja se obratiti Allahu i Poslaniku. Za sve što se dogodi među onima kojima je ovaj Ustav - Povelja namijenjen, za sve svađe i zločine treba se obratiti Allahu i Poslaniku, kao Presuditeljima; posljednjim Sudijama i Autoritetima. Neka mu je Allah sklon i neka ga štiti a Allah jamči da će se ovaj ustav najispravnije realizirati.”252 Na Oprosnom hadždžu Poslanik muslimanima zavještava: “Nemojte se nakon moje smrti vratiti paganstvu i bezboštvu te se okomiti jedni na druge. Ta ja sam vam ostavio ono što će vas voditi: Knjigu Božiju, koja će vas, ako je se vjerno pridržavate uvijek čuvati da ne zalutate sa Pravog puta, sa Staze Pravde i Istine. To je Knjiga jasna i pozitivna, koju je sam Allah objavio. Imate pred sobom moj cijeli život, moje riječi i moja djela, sve što sam govorio i radio, nastojao sam da to bude u potpunom skladu s Božijom naredbom.”253 Postoje društvene i javne obaveze i dužnosti u zajednici i društvu utemljene na pozitivnom ljudskom pravu i zakona ili usmenom običaju. Postoje lične osobne, vlastite i personalne dužnosti kao imperativ uma u čovjeku i nalozi savjesti na njegovoj duši. Šerijat kao komplementarno, nepogriješivo, konzistentno i konzekventno učenje o dužnostima, obavezama i pravilima obuhvata cjelokupni politički, vjerski, društveni, kućni, bračni-porodični, lični i građanski život muslimana u svim vanjskim dimenzijama Islama. Obavezan je pridržavati se šerijatskih propisa, obaveza i dužnosti, naredbi i zabrana svaki musliman i muslimanka Mukellef koji je Balig - punoljetan, Akil - koji potpuno vlada svojim umnim, psihičkim, duhovnim i fizičkim snagama ili umno, psihički, fizički, potpuno zdrav i Hurrijet - ko je slobodan i uživa sva prava i pravnu zaštitu. Obaveze i propisi Šerijata mogu se prema glavnom predmetu sažeti u dvije velike grupe: 1) Odredbe i dužnosti o Bogoslužju i obredima, 2) Propisi, dužnosti pravne i političke naravi mada su sva ta područja za muslimanski način mišljenja, potpuno jednovrsna po Izvoru, po Cilju i Nakani. Temeljno stremljenje Šerijata bilo je i ostalo religiozno vrednovanje životnih prilika, a tek u drugom planu dolazila pravna gledišta. U cilju funkcionalne, a ne organske podjele Šerijata, Sunije omogućavaju podjelu Šerijata na 1) ibadet - Bogoslužje i obredne obaveze, 2) Muamelat - građansko-pravno-poslovne odnose, 3) Munakehat - bračno-porodično pravo, 4) Ukubat krivično-kazneno pravo. Sve odredbe, naredbe, dužnosti i obaveze Šerijata ne treba po automatizmu shvatiti kao apsolutne zapovijedi ili zabrane. U puno slučajeva treba nešto, gledano sa islamskog stajališta, učiniti ili
Jakub Memić, (I.P.H., 679 i 124) Mustafa Spahić (Povijest Islama I i I I , Poslanikova Medinska povelja, str. 175 i 176) 253 Mustafa Spahić (Povijest Islama I i I I , Poslanikov govor na Oprosnom hadždžu, str. 217) 98
251 252

propustiti samo kao poželjno ili ono što se ne odobrava. Konačno, Šerijat uređuje i djela koja on niti preporučije niti odbacuje nego ih označava neutralnim. Prema tome, razlikuje se sljedećih pet zakonskih kategorija - ElAhkamu-l-hamse: 1) Fard - dužnost; 2) Vadžib - Nužno, tj. obavezno propisana djela čije se vršenje nagrađuje, a čije se propuštanje kažnjava. Dalja podjela Farda i Vadžiba ide na Fardi-Ajn i Fardi-Kifaje. 2) Mendub - djelo vrijedno preporuke (mendub - preporučen); 3) Mustehab - poželjno, lijepo, nafila, dragovoljno zaslužno djelo. 4) Mekruh - odbacuje, pokuđena i djela suprotna Sunnetu, sa stajališta Šerijata, neodobrena; neodobriva djela, ali nisu izričito i strogo kažnjiva kao zabrane. 5) Haram - Aposultne zabrane, zabranjena pred Allahom kažnjiva djela. Sve zabrane u Islamu imaju za osnovni cilj zaštitu bitnih vrijednosti, na temelju i okviru kojih ljudi jesu i mogu biti ljudi. U suri Lukman, na drugoj stranici daje šest maksima Islama: Prvo se definira mudrost kao zahvalnost Allahu dž.š. “A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: Budi zahvalan Allahu! Koje zahvalan čini to u svoju korist - a ko je nezahvalan - pa Allah je zaista neovisan i hvale dostojan.”254 Drugo se definira širk kao izvor svakog nasilja i sam po sebi i za sebe najveće nasilje: “Kad Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.”255 Treće se definira sveukupni odnos i ponašanje prema roditeljima, priznanje, poštivanje, pažnja, hizmet i pomaganje roditelja. Međutim, nisu uvijek djeca dužna roditelje, po automatizmu što su im roditelji, poslušati. Nikada roditelja ne treba poslušati kada djecu navraćaju na kufr - poricanje i nevjerovanje Boga, na širk - višeboštvo, na griješenje: protiv Islama i muslimana. Roditeljima se mora dobročinstvo činiti i pažnja poklanjati i ukazivati, jer slijedi povratak: odgovornost pred Allahom dž.š.: “Mi smo naredili čovjeku da bude lojalan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim. Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu velikodušno ponašaj, a slijedi Put onoga koji se iskreno Meni obraća, Meni ćete se poslije vratiti; Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.”256 Mudrost i neprolazno znanje je zahvalnost Allahu dž.š. i slijeđenje Sunneta. Četvrti savjet skreće pažnju na sveobuhvatnost Allahovog znanja i upozorava čovjeka na pažnju da će svako njegovo djelo ma gdje da ga čovjek učini biti predočeno pred Allahom i čovjek će za njega, itekako, račun polagati. “Sinko moj, djelo će Allah pokazati i predočiti makar bilo teško kao zrno grušice u kakvoj stijeni, na nebu ili u zemlji. Alah je zaista Preblagi i o svemu obaviješteni.”257 Za svako učinjeno dobro, u ime Allaha na korist ljudi, čovjek će na Sudnjem Danu biti nagrađen a za svako zlo i grijeh koji mu ljudi ne halale i Allah ne oprosti čovjek će biti kažnjen: “Kada se Zemlja silovito potrese i kada Zemlja izbaci terete svoje i čovjek kad se zgrane: Šta joj je!? Tog velikog dana ona će kazivati vijesti svoje jer tvoj Gospodar tako njoj zapovijedio je, Toga Dana ljudi će odvojeno istupati da bi im se djela njihova mogla

Ku’ran (Lukman, 12) Ku’ran (Lukman, 13) 256 Ku’ran (Lukman, 14-15) 257 Ku’ran (Lukman, 16)
254 255

99

pokazati, jer ko trun dobra učini on će ga vidjeti, i trun zla ko učini on će ga vidjeti.”258 “Onog Dana kada će svaka duša nazočnim zateći dobro koje učini, ali i zlo koje pričini, onda će poželjeti da je između nje i djela njezinih razmak golemi, zato vas Allah upozorava na Se, a Allah za robove ima milosti.”259 Za neizvršavanje Božijih i šerijatskih dužnosti (farzova, vadžiba, emrova) i to svjesno, planirano i slobodno slijedi dvostruka kazna i to dunjalučka i ahiretska. Za neizvršavanje pozitivno-zakonskih dužnosti slijedi samo sankcija ili kazna na Dunjaluku, jer ljudi, zajednica i društvo nemaju moći da kažnjavaju na Ahiretu, a niti mogu stići adekvatno i pravedno kazniti svakog na Dunjaluku. Primjera radi, ubica koji ubije hiljadu ljudi može se kazniti na Dunjaluku za jednog čovjeka, a za 999 ubijenih ostaje nekažnjen. Za neizvršavanje moralnih dužnosti ne slijedi od strane ljudi kazna na Dunjaluku, ali slijedi Grijeh i kazna Džehennemom na Ahiretu. Doduše, i za moralne grijehe i prekršaje čovjeke na Dunjaluku, mada ne kažnjava društvo, kažnjava ga, muči ga, uznemirava ga, proganja ga i njuka ga vlastita savjest. Peti savjet Lukmana svom sinu potcrtava Naredbu obavljanja salata namaza, činjenja dobra i odvraćanja od zla - etika i strpljivo podnošenje onoga što nas zadesi na Allahovom Putu: “Sinko moj, namaze obavljaj, zapovijedaj da se dobročinstvo čini, a hrđavo djelo zabrani i trpeljivo podnesi kada te nešto zadesi, zaista su to odlučujuće stvari.”260 Šesti savjet skreće pažnju na oholost, nadmenost, gordost i osionost. Iz oholosti, gordosti i nadmenosti nikad ne treba okretati lice od ljudi niti po zemlji hodati nadmeno, gordo i osiono, jer Allah ne voli ohole i samohvalisave. Naprotiv, u hodu treba biti odmjeren a u govoru ne grlat. Ta svime najneprijatnije i najodvratnije revanje magarca. “Nemoj lice svoje od ljudi okretati i nemoj nadmeno zemljom hodati jer Allah nikakva hvalisavca ili uznositog ne voli. U hodu odmjeren budi i glas svoj spusti, jer nesumnjivo je glas magarca najružniji!”261 Na temelju prezentiranih ajeta iz sure Lukman, a iz čitavog Kur'ana slijedi - u Islamu je najviša Istina, Vrijednost, Načelo, Princip, Kategorija, Dužnost, Taleolos i Obaveza: vjerovati u Boga i robovati, predavati se i pokoravati samo Njemu. Najveća nevrijednost, neistina, nenačelo, neprincip, antidužnost i zabrana je nevjerovati u Boga i pripisivati mu sudruga u bilo kome i bilo čemo. Na to dvoje u Islamu počiva svaka Dužnost i svaka Zabrana. Obaveza ili Dužnost u Islamu se naziva Emr. A ono što se naređuje i stavlja u obavezu ili dužnost naziva se Farz ili Vadžib. Pored neopozivih šerijatskih i pozitivno-pravnih društvenih obaveza i dužnosti posebno su sa stajališta svakog čovjeka intresantne i bitne moralne dužnosti: Filozof Kant tu dužnost definira na sljedeći način: “Radi tako da maksima tvog djelovanja s pomoću tvoje volje treba postati općim prirodnim zakonom i ništa u svijetu kojem pripadačavjek i koji njemu pripada ne može se bez ograničenja nazvati dobrim izuzev volje same.”262 Moralne dužnosti su u Ruhu preko savjesti doživljeni osjećaj i kategorički imperativ uma i neopoziva pozvanost čovjeka da u određenoj situaciji ili prilici bez izvanjskog utjecaja bilo pohvale ili nagrade,
Ku’ran (El-Zile zale, 1-8) Ku’ran (Al-Imran, 30) 260 Ku’ran (Lukman, 17) 261 Ku’ran (Lukman, 18-19) 262 Dževad Hodžić (Ahlak 2, str. 9)
258 259

100

zatim straha od pokude ili kazne, u principu i neizostavno shvata da nešto mora ili ne smije učiniti. U najkraćem, ukoliko je musliman on to čini ili ne čini ime Boga. U moralnom pogledu izvršavanje dužnosti nije sredstvo i način kojim se postiže bilo kakva i bilo koja čast, zvanje, slava, korist, interes i dobit. Dakle, dužnost se ne izvršava ni radi dobiti, ni radi interesa, ni radi zarade, ni radi profita, ni radi štete, ni radi gubitka, ni radi igre, ni radi zabave, ni radi strasti, ni radi poroka, ni radi ljubavi, ni radi mržnje, ni radi straha, ni radi nagrade, ni radi kazne nego u ime Allaha, slijedeći Poslanikov Sunnet i iz poštovanja prema samom sebi. Rahmetli Alija Izetbegović uočava i razlučuje dva svijeta Dužnost koja počiva na Religiji i Etici i Interes čije su granice granice ovog prolaznog svijeta Konture dva različita reda stvari iz kojih se sastoji sva stvarnost nisu još sasvim razgovijetne. Na jednoj strani je stvaranje sa svojom slobodom, spontanitetom, sviješću, personalnošću, na drugoj strani je evolucija, sa kauzalitetom, entropijom, inercijom, anonimnošću (homogenošću). Daljnje dvije karike u ovim lancima su dužnost i interes. Prvo je centralni pojam morala, drugo politike. Dužnost i interes predstavljaju dva različita pokretača svakog ljudskog djelanja, između kojih u pravilu nema upoređenja, dužnost je uvijek nezainteresirana, a interes nema veze sa moralom. Moral nije funkcionalan i racionalan. Ako rizkujući život uđem u zapaljenu kuću da spasim život susjedovog djeteta i vratim se noseći u naručju mrtvo dijete, može li se reći da je moj postupak bez vrijednosti jer je izostao svaki rezultat? Moral je ono što daje vrijednost ovoj beskorisnoj žrtvi, ovom pokušaju bez rezultata, kao što je arhitektura (ono što ruševine čini lijepim, A Perret). Nema mnogo ljudi koji postupaju po zakonu vrline, ali ova beskrajna manjina predstavlja ponos čovječanstva i svakog ljudskog stvorenja. Nema mnogo trenutaka u našem vlastitom životu kada postupamo isključivo po zakonu dužnosti. Ali bez obzira na to, ovi trenuci kada se uzdižemo iznad samih sebe, zanemarujući interes i korisnost, ma kako rijetki bili, predstavljaju jedinu neuništivu vrijednost našeg života. Čovjek nikada nije moralno neutralan. Zato je on uvijek ili istinski ili lažno moralan, ili oboje što je najčešći slučaj, u različitim vremenima se različito radilo i postupalo, ali oduvijek upadljivo jednako govorilo o pravdi, i istini, jednakosti, slobodi. Mudraci i heroji iskreno i u ime istine, a političari i demagozi licemjerno i u ime interesa.ali i ovaj lažni moral demagoga i dvoličnjaka nije ništa manje za pitanje koje raspravljamo. Taj moral, ta moralna obrazina, to vjekovno nadmetanje riječima pravda jednakost, humanost, i isto tako očigledno potvrđuje istinitost morala kao i uzvišeno mučeništvo heroja i svetaca. Politička historija - posebno najnovija- puna je primjera kako i neprijatelji slobode uz aparat za vršenje represije i uhođenja izdržavaju i aparat onih koji neprekidnog i grlato govore o slobodi i pravdi, a planove za ostvarenje vlasti u korist jedne ograničene grupe prikazuju kao borbu za slobodu, demokratiju i pravdu. Čak i Ivan Grozni, koga su zbog njegovih monstruoznih zločina nazvali dželatom na carskom tronu, pred pogubljenje 400 bojara i kneževa koje je neosnovao osumnjičio za izdaju i osudio na smrt, osjetio je potrebu da dobije potvrdu da je njegov čin pravedan. Bez obzira da li je njemu samome bila potrebna iluzija o prevednosti njegovog strašnog postupka ili mu je to bilo potrebno radi naroda iz demagoških razloga, nemogućnost da se moralni sud zaobiđe, potreba da se dobije moralno opravdanje postoji u oba slučaja. Licemjerje kao lažni moral govori o vrijednosti istinskog morala, kao što lažni novac svoju makar
101

privremenu vrijednost može zahvaliti činjenici da postoji pravi. Licemjerje je dokaz da svako od svakog drugog očekuje ili zahtijeva moralno ponašanje.”263 Na hinjeni moral, hipokritičnu svijest i moralnu obrazinu pozivanjem na pravdu, jednakost, slobodu, humanost, demokratiju prisiljena je zbog pritiska i domaće i svjetske javnosti većina saj trapa i diktatora današnjice. Na te dijalektičke paradokse i apsurde Kur'an upozorava ljude: “Ima ljudi čije ti se riječi (političke parole, propagandna obećanja) sviđaju glede života zemnoga, i oni pozivaju Allaha za svjedoka za ono što im je u srcima, a takvi pripadaju najljućim dušmanima, Čim takav okrene leda pošto se dočepa vlasti, hita svijetom da u njemu napravi nereda, da usjeve i stoku uništava, a Allah zaista ne voli one što prave nereda. Kada se takvome kaže: Boj se Allaha' Tad ga obuzme ponos zbog grijeha - takvome je Džehennem dosta: užasna li počivališta!”264 Kada se moralna i pravna dužnost izvršava u ime Allaha, za dobro vjere, na korist ljudi ta dužnost ima vrijednost u samoj sebi i vrijednost je po sebi i za sebe i ispunjava se radi nje same i njeni su uvijek svjedoci Allah, Njegov Poslanik i osvjedočeni vjernici: “Reci: Samo vi radite, a vaše djelo Allah će vidjeti, te Njegov poslanik i pravovjernici, i vi ćete biti vraćeni Poznavaocu Svijeta onostranosti i Svijeta nazočnosti, pa će vas On izvjestiti o onome što ste činili i radili. Ima i onih koji se nadaju Allahovoj Volji i hoće li ih kazniti ili će im pokajanje primiti, a Allah je Sveznajući i premudri.”265 U principu musliman u srcu, na duši i u svijesti osjeća i doživljava naredbe, odredbe, zapovijedi, obaveze nužnosti kao neopoziv Nalog Božije Volje za izvršenje i imprativ kategoričkog uma i najdublje proživljeni osjećaj u Ruhu preko savjesti bez obzira na posljedice za nas. Ne treba nikada smetnuti s uma da se za izvršavanje i moralnih i pravnih dužnosti ljudi itekako znaju kažnjavati i proganjati, hapsiti, suditi, u zatvore i logore stavljati pa i smrću kažnjavati. Dužnost je po Izvoru, po Principu, po Vrijednosti, po Sadržaju, po Smislu i Cilju uvijek iznad nagona, instikata strasti koristi, interesa, dobiti profita, zarade, a često za čovjekov život, zna biti i suprotna njima ukoliko su nemoralno i bespravno utemeljene: Dužnost se događa u granicama ovog svijeta ali ga po namjeri, posljedicama i cilju nadilazi: “I svima njima će Gopodar tvoj prema djelima njihovim platiti jer On dobro zna ono što su radili. Ti idi Pravim putem, kao što ti je naređeno i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite. I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži, vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći!”266 “Zato ti pozivaj i budi istrajan ona ko kako ti se naređuje, a ne povodi se za njihovim prohtjevima i reci: Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i naređeno mi je (u dužnost stavljeno) da vam pravedno sudim, Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša, a vama vaša djela, nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo, Allah će nas sve sabrati, i Njemu će se svi vratiti.”267 “Borite se potiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u Onaj svijet, ne smatraju
Alija Izetbegović (Islam između Istoka i Zapada, str. 115,116 i 117) Ku’ran (El-Bekare, 204-206) 265 Ku’ran (Et-Tevba, 105,106) 266 Ku’ran (Hud, l11-113) 267 Ku’ran (Eš-Šura, 15) 102
263 264

da je zabranjeno ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju; ne svjedoče; ne promiču istinsku vjeru - sve dok ne daju porez lojalno i smjerno.”268 I Poslanik Muhammed a.s. na Oprosnom hadždžu ističe osnovne dužnosti muslimana prema sebi, u braku, prema porodici i rodbini, prema muslimanima i prema ljudima općenito: “O vjerni kad se obavezujete da ćete jedan dug platiti na vrijeme i kad uopće pravite ugovore, stavite to napismeno, tačno i vjerno, onako kako ste ugovorili? Za svaki ugovor, bio malehan ili velik, napravite napismeno i naznačite rok plaćanja. Ove mjere opreznosti pred Bogom su najopravdanije i to je najsigurnije dokazano sredstvo da se izbejgne svaki nesporazum i sumnja. O smrtnici! Bojte se Boga koji vas je sve stvorio po istom principu, čovjeka i ženu od kojih se umnožilo čovječanstvo. Bojte se Boga od koga svi pomoć tražite i poštujte krvnu vezu. Vjerno ispunjavajte dužnosti koje postoje između muža i žene, između roditelja i djece. Dijete stiče Džennet pod nogama majke. Dijete pripada onima u čijoj se postelji rodilo. Počasne službe iz doba neznanja ukidaju se izuzev straže pred Ka'bom i dužnosti napajanja hodočasnika. Šejtan - sotona nema više nade da će biti poštovan u vašoj zemlji. Ali čuvajte se da mu ne izađete u susret u drugim stvarima, tj. u onima koje ne smatrate vrijednim i značajnim. Čuvajte, dakle, vjeru svoju! Ljudi, vjernici su braća. A bratovo imanje je nepovredivo, osim kada on sam dopusti. Nemojte se nakon moje smrti vratiti bezboštvu, te se okomiti jedni na druge. Ta ja sam vam ostavio što će vas voditi, Knjigu Božiju, koja će vas, ako je se vjerno pridržavate uvijek čuvati da ne zalutate s pravog puta, sa staze pravde i istine. To je Knjiga jasna i pozitivna, koju je sam Allah objavio. Imate pred sobom moj cijeli život, moje riječi i moja djela, sve što sam govorio i radio nastojao sam da to bude u potpunom skladu, s Božjim naređenjem. O ljudi, i vas je Allah stvorio od jednog pretka i svi vi potječete od Adema, a Adem je od gline stvoren. Najbolji je kod Boga onaj koji ga se ponajviše boji. Nema prednosti Arap nad nearapom niti nearap nad Arapom osim po vjeri! O vjernici! Govorite uvijek čistu istinu, neka vas nikad mržnja ne zavede sa staze pravde i pravičnosti. Pravednost je sestra pobožnosti. Bojte se Boga, on pozna vaša djela.”269 Osim na Oprosnom hadždžu Poslanik i u nekim drugim hadisima kazuje o propisanim dužnostima: “Allah je propisao dužnosti, pa ih nemojte napuštati, odredio je granice, pa ih nemojte prelaziti, propisao dužnosti, pa ih nemojte napuštati, odredio je granice, pa ih nemojte prelaziti, propisao je zabrane, pa ih nemojte kršiti. A stvari koje je prešutio- iz milosti prema vama, a ne iz zaborava-nemojte istraživati. Uzvišeni Allah mi je naredio (stavio”u dužnost) da s ljudima lijepo postupam, kao što mi je naredio da farzove izvršavam.”270 U izvršavanju obaveza i dužnosti pored Nijjeta, potreban je i pravi izbor, pravo opredjeljenje, prava stvar, pravi posao, pravi a promašeni zadatak: “Tako se mladići u pećinu skloniše i rekoše: Gospodaru, podari nam milosti Svoje i daj nam razbora u pogledu naše odluke!”271 Kad ljudi rade pogrešno, ulažu u pogrešno i promašeno, oni postižu manje od ništa. Tu su svi troškovi, plus uložen, kapital, enargija, snaga, volja, plus izgubljeno vrijeme, plus ništa ili još uz sve to što je najčešći slučaj i grijeh. Nema na Dunjaluku ništa
Ku’ran (Et-Tevba) Mustafa Spahić (Povijest islama, Poslanikov govor na Oprosnom hadždžu, str. 214-217) 270 Jakub Memić (I.P.H., 482 i 486) 271 Ku’ran (Kehf, 10) 103
268 269

štetnije od neznanja u poslu i akciji, a Hegel kaže: “Najopasnije je neznanje u akciji.” Zato pravi i iskreni vjernik prije bilo kakve odluke za konkretni posao i akciju čini dovu Allahu dž.š. da Mu se smiluje i podari pravi izbor i razbor. Što se tiče izvršavaja obaveza i dužnosti ljudima pripadaju djela i sevabi u okviru njihovih mogućnosti a Bog određuje rezultate i posljedice. Kao što je granica odgovornosti granica čovjekove i ljudske slobode tako je granica čovjekove ljudske dužnost granica mogućnosti. Kao što Allah dž.š. ne kažnjava ljude izvan i iznad granica njihove slobode tako ih nikada ne obavezuje i ne zadužuje izvan i iznad granica mogućnosti. “Allah nikoga ne zadužuje i ne obavezuje preko i iznad mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili nehotice pogriješimo! Gospodaru naš, nemoj na nas breme natovariti kao što si ga natovario na one što su nama prethodili! Gospodaru naš, ne opterećuj i ne obavezuj nas onim što ne možemo podnijeti, već nam preko grijeha pređi, oprosti i daruj nam milosti, Ti si naš zaštitnik i zato nam pomozi protiv krivovjemih ljudi!”272 “Imetku siročeta ne prilazite i ne približavajte se, osim na način koji je najljepši, sve dok zrelo i punoljetno ne postane, pravedno mjerite i vagajte, jer Mi ne zadužujemo nikoga iznad mogućnosti njegove, a kada govorite- pravo govorite makar to bilo i protiv vaše rodbine i zavjet Allahu ispunjavajte- tako vam Allah propisuje ne biste li dozvali se.”273 U Ahlaku i Fikhu obaveze i dužnosti su klasificirane, sistematizirane ili podjeljenje na: l) Dužnosti prema Bogu, 2) Dužnosti prema samom sebi, 3) Dužnosti prema drugim ljudima, 4) Dužnosti prema anorganskom, organskom, biljnom i životinjskom svijetu i svim stvorenim svjetovima i stvorenjima. Sve obaveze i dužnosti u Islamu, u biti i u osnovi na kraju krajeva su dužnosti prema Bogu. Zašto? Zato što je Bog Izvor svih dužnosti i zato što je On Jedini Stvoritelj svih svjetova i svih stvorenja. U izvršavanju svih obaveza i dužnosti bilo prema sebi, bilo prema drugim ljudima, bilo prema neživoj i živoj prirodi u anorganskom, organskom, biljnom i životinjskom svijetu mi smo uvijek i u svim situacijama, osim odnosa prema njima, i u odnosu prema Bogu i odgovorni smo prema Njemu. Dužnost kao Emr, Farz i Vadžib može staviti u obavezu samo onaj ko je njen Izvor a to je Uzvišeni Allah dž.š. Pored Furkana u Kur'anu kao izvor moralnih dužnosti ima Ruh preko savjesti u čovjeku. Ako pravac kretanja leptira utječe na klimu u Rusiji i nakon tri godine, u toliko je sigurnije da čovjekovo izvršavanje ili neizvršavaje dužnosti utječe na kvalitet i nekvalitet ljudskog života. Muslimani vjeruju da se Apsolutne Norme i Dužnosti vjeruju putem Kur'ana, slijede putem Sunneta a primjenjuju putem Šerijata u Ummetu Islama kroz džemate. Izvršavajući svoju obavezu i dužnosti, čovjek nastoji da čini i obavlja,ono za što na temelju Kur'ana, Sunneta i vlastite savjesti, vjeruje da mu je konkretniji i datoj situaciji obaveza činiti. Da li će uslijediti rezultati, učinci posljedice adekvatne i primjerene čovjekovom htijenju i nastojanju, to nije u njegovim i ljudskom rukama. To je u Božijim rukama. Kada su Nasrudin hodžu pitali kako može objasniti i vjerovati u sudbinu kada se ona ne vidi on je odgovorio da je to baš lahko i jednostavno. Eto, ja kako god šta isplaniram da uradim neko mi nešto od toga neovisno od ljudi, obotali i ne
272 273

Ku’ran (El-Bekare, 286) Ku’ran (El-En'am, 152) 104

bude kako sam ja zamislio. Ako nije Sudbina onda šta je? Ljudima je Bog u dužnost stavio da oru zemlju i siju žito a koje će zrno niknuti ni jedan čovjek pojedinačno i svi zajedno ne/ odlučuju. Ta odluka o klijanju i nicanju žita i nastanku života samo Allahu pripada. Dakle, ljudi opisuju a ne propisuju život. Propisi, Norme, Dužnosti, Zabrane, Naredbe samo Allahu pripadaju a ljudi ih vjeruju i izrvršavaju.

105

8. ETIKA I NAUKA
“Moralnost nije proizvod uma ni kao princip ni kao praksa. Um može da ispita i utvrdi odnose među stvarima. Vrijednosni sud u suštinskom smislu, u dijelu koji se odnosi na moralno odobravaje ili moralno odbijanje, um nije u stanju da stvori. Tako npr. načelo da je nedopustivo duhovno uniformisati ljude etički je razumljiv svakom čovjeku, ali je racionalno nedokazivo. Ne može se naučno dokazivati da nešto “ne valja” u normalnom smislu, jednako kao što nije moguće povući naučnu (egzaktnu) razliku između kiča i umjetnosti (načuno opredijeliti odnos lijepo - nelijepo). Priroda ili um (što je isto) ne razlikuje pravo od neprava, dobro od zla. Ovi kvaliteti u prirodi ne postoje. Ili šta za nauku znači čovjek kao neponovljiva individualnost. Naučnik mora biti više od toga - mora biti čovjek - da bi shvatio ovu premisu. Poznata etička maksima da je dobar čovjek uvijek sretan, a hrđav nesretan - ne može se racionalno razumijeti. Pa ni hrišćanska etika nije učenje u smislu nauke. Ona je ukupnost svojih moralnih zahtjeva prikazala na jednoj ličnosti, uzor - ličnost Isusa Hrista, dakle ne na jednoj učenoj, nego na jednoj doživljenoj etici. Tri slavna načela Francuske revolucije: jednakost sloboda - bratstvo, ne mogu se izvesti iz nauke niti se mogu naučno dokazati. Bez sudjelovanja nečeg što uopće nije nauka, nauka bi prije uspostavila tri suprotna principa: nejednakost, apsolutnu društvenu disciplinu i anonimnost otuđenost, ljudskih jedinki u savršeno organiziranom kolektivu. Da li je Jean Valjean (V. Hugo, Jadnici) mogao pozvati upomoć nauku da razriješi moralnu zagonetku pred kojom se našao?” Da li je trebao da žrtvuje interese tolikog broja ljudi samo zato da bi se spasio jedan priprosti, ali nevini čovjek? I kakvo bi to bilo rješenje? Ne bi li nauka stala na stranu tzv. općeg interesa? Niti pitanje o kojem je riječ može biti predmet nauke, niti bi njen odgovor - kada bi bio moguć - bio u skladu šta hoće duša svakog čovjeka. Ono što nam je tako živo i uzbudljivo ispripovjedao Hugo u “Oluji pod jednom lubanjom” nije sukob u umu jednog čovjeka nego sukob između uma i duše čovjekove, uništavajući sudar argumenata koji pripadaju različitim stranama ljudske ličnosti. To je u suštini dijalog između uma i svijesti dijalog u kome se smjenjuju nenadmašni razlozi dvije po prirodi suprostavljene logike. Ali ova rasprava u suštini nije logička, nije matematička, ona je to samo prividno i nikakav konačan zaključak ne slijedi iz ove polemike. Jer to su argumenti dva različita kvaliteta, dvije različite vste, koji se ne mogu uspoređivati, sabirati i oduzimati. Oni su od neba i od zemlje, od dva različita svijeta. Samo čovjek sam može za sebe i u sebi izvršiti izbor u ovoj dramatskoj dilemi. Odluka koju donosi Jean Valjean predstavlja poraz uma, ali pobjedu čovjeka, pobjedu koja se ne može racionalno objasniti ni opravdati, ali uz koju stoje svi ljudi u nijemom i jednodušnom odobravanju. Po Hutchesonu (kao što nam je viša vrijednost nekog uživanja u umjetnosti ili nauci neposredno jasna naspram uživanja u jelu, tako mi neposredno razlikujemo moralno dobro od svih drugih opažanja). Po njemu sposobnost moralnog razlikovanja nije uvjetovana inteligencijom i obrazovanjem. U svakom slučaju, moralni sudovi nisu oposredovani umom, oni su neposredni. Suprotnost između nauke i etike projektuje se u praksi u svim konkretnim pitanjima. Nauka, na
106

primjer, prihvata umjetno oplođavanje, djecu iz epruvete i eutanaziju, ubijenje iz milosrđa. Ovi postupci su nezamislivi bez nauke. Ona ih je proizvela. Sve etike, čak i bez obzira, na svoj formalni, nominalni odnos prema religiji, odbaciju ove procedure kao nešto što protivrječi samom principu na kome je ljudski život zasnovan. U ovom stavu etika stoji zajedno sa religijom i umjetnošću, iako su obrazloženja različita. Za religiju su umjetni život i vještačka (nasilna) smrt neprihvatljivi jer se život i smrt ne nalaze u nadležnosti čovjeka, nego u nadležnosti Boga. Za etiku umjetno oplođavanje i eutanazija predstavljaju povredu humanizma, jer degradiraju čovjeka na objekat, što direktno vodi manipulaciji i zloupotrebama. Za umjetnika, čovjekovo rađanje i čovjekova smrt su tajne, koje treba to i da ostanu. Tri najpoznatija Hamletova monologa posvećena su smrti. Za nauku smrt je jedna banalna fizička činjenica (sjetimo se samo naučnih definicija smrti), događaj u biologiji, dakle u fizičkom svijetu. Raskol je potpun, tu nema mjesta ni za kakvo upoređenje. Eugenička sterilizacija, eksperimenti nad čovjekom i već spomenuto umjetno oplođavanje i eutanazija sasvim su racionalni i logični. Nikakvi racionalni ili naučni argumenti protiv njih nisu mogući. Kako onda nauka može spriječiti svoju vlastitu zloupotrebu. Francuska Akademija moralnih i političkih nauka izjasnila se protiv vještačkog oplođavanja iznoseći protiv ovoga jedan sasvim nenaučan i neodređen argument, da vještačko oplođavanje predstavlja povredu osnova na kojima počiva brak, porodica i društvo. Slično kaže Cuenot o vještačkoj smrti: “Osjećanje poštovanja prema životu i materinstvu nema ništa zajedničko sa logikom, i ja ne vjerujem da eutanazija koja se gotovo nameće u nekim slučajevima može biti ikada ozakonjena.” Eutanazija, vještačko oplođavanje, sterilizacija, presađivanje organa, pobačaj i slična pitanja, samo su u tehničkom pogledu naučna pitanja. Njihova primjena je pitanje moralnog reda i nauka ga ne može rješavati. “Plan da se sa ljudima postupa kao sa stokom, izgleda nam u isti mah i odvratan i smiješan, on nas teško vrijeđa u našem osjećaju ličnog dostojanstva.” - Jan Rostand. Vještačko oplođavanje je iz veterine preneseno u humanu medicinu. Ovdje se radi o jednoj vrsti sukoba između humanizma i biologizma, između individualizma i materijalizma. Čovjek je opet u iskonskoj dilemi, interes ili duhovni imperativ. Biologija mu nudi sredstvo za progres, ali uz uslov da joj on proda svoju dušu u zamjenu za ljudsko dostojanstvo. “Ovaj napredak, koji je u domašaju ljudske ruke čovjek danas radije napušta nego da ga postiže sredstvima koja su mu odvratna. Ali da li će ga odbaciti sutra, da li će ga uvijek odbacivati.” - Jan Rostand. Prirodno je da hrišćani zajedno sa pjesnicima i umjetnicima zaziru od ove vizije koju nauka otkriva. Za hrišćane ona je “luciferski naturalizam,” a za pjesnike “gromada programiranog zvjerstva.” Materijalisti, što je isto tako logično, oduševljavaju se perspektivama koje biologija otvara. Progres nauke, bez obzira kako velik i spektakularan ne može učiniti suvišnim i nepotrebnim moral i religiju jer nauka ne uči ljude kako treba da žive i ne uspostavlja nikakve vrijednosne stavove. Ove vrijednosti koje biološki život uzdižu na nivo ljudskog života bez religije bi ostale nepoznate i nerazumljive. Jer, religija je znanje o prirodi drugog svijeta, a moral znanje o njegovom smislu. Ali postoji čisti i praktični um. Misao poriče Boga, a čovjek i život ga potvrđuju. Ovdje leži objašnjejne čestog raskoraka između ličnog uvjerenja naučnika i nauke kao metoda ili sume rezlutata. Sve što naučnik kaže, misli, vjeruje, nije nauka. Nauka je samo dio njegovog
107

ukupnog utiska o svijetu, dio koji je rezultat isključivo kritičke, upoređujuće i sređujuće funkcije našeg uma. Pri tome um odbacuje sve što iziskuje nadnaravna objašnjenja, a zadržava samo ono što se temelji na lancu prirodnih uzroka i posljedica i po mogućnosti na pokusu i provjeri. Samo što ostaje nakon ove rigorozne selekcije - to je nauka. Ali zahvaljujući upravo ovom metodu nauka u svojoj ruci uvijek ponovo nalazi samo prirodu a sve drugo joj izmiče ili iscuri. To su prirodne granice nauke. Nauka se obično zaustavlja na ovim granicama, ali naučnik, jer je čovjek - nastavlja dalje. Oppenheimeru nije bila potrebna indijska filozofija u njegovom radu na konstrukciji atomske bombe (ona mu je možda trebala u vezi sa moralnim problemima njene upotrebe). Ali on je pred kraj svog života potpuno napustio atomsku nauku, a sav se posvetio proučavanju indijske filozofije. Einstein se živo i trajno interesirao za stvaralaštvo Dostojevskog, a posebno za Braću Karamazove. Očevidno djelo velikog ruskog stvaraoca imalo je malo veze sa odnosima mase i energije, brzine i svjetlosti i dr. Nije Einstein u funkciji naučnika interesovao za moralne dileme Ivana Karamazova, on je to učinio kao mislilac, kao čovjek ili kao umjetnik (a svaki je čovjek u izvjesnoj mjeri umjetnik). Postoji razlika između traženja nauke i posjedovanja nauke. Motiv prvoga je da se shvati svijet, drugoga da se okoristi. Zato nauka nije isto za naučnika i za sve druge ljude. Za publiku ona je samo suma rezultata, uglavnom kvantitativnih i mehaničkih. Za naučnika, kao subjekta nauke, ona je traganje, doživljavanje, napor, težnja, žrtvovanje, dakle jedan kompletan život. Više od toga, za njega je ona radost saznavanja, jedno uzvišeno osjećanje najviše etičke vrijednosti. U ovoj radosti čovjek nadmašuje naučnika i postaje mislilac i pjesnik. Tako nehotično nastaje razlika između onoga što naučnik otkriva samom sebi i onoga šta otkriva za Čitav drugi svijet. Tek kada se nauka odvoji od naučnika i njegovog života, kada se ohladi i postane suma znanja i rezultata, bezličnih i objektivnih, ona postaje ravnodušna i po konačnom rezultatu nereligiozna funkcija. Svojim prirodnim odbacivanjem metafizike i svojom neizbježnom šutnjom o posljednjim pitanjima, nauka, ne kod naučnika, nego kod publike, doprinosi stvaranju ateističkih uvjerenja. Klasičan primjer ovog dvojstva, sukoba misli i života ili prirode i slobode - su dvije KantoveKritike. Kao što je poznato, u drugoj Kritici, Kant vaskrsava religiozne ideje o Bogu, besmrtnosti i slobodi, koje je prva Kritika razorila. Ali u “Kritici čistog uma” govori logičar - naučnik Kant, u “Kritici praktičnog uma” govori čovjek i mislilac. Kant. Prva pokazuje neizbježne zaključke svakog uma i logike, druga, osjećanja i iskustva i nade svakog života, prva je rezultat analize, objektivizacije i automiziranja stvarnosti, druga je plod unutrašnjeg saznanja i izvjesnosti koja se formira u duši kao odgovor na sve dileme svijeta posmatranog i doživljenog u cjelini. Ove dvije Kritike nisu ukinule jedna drugu. One stoje uporedo u svojoj grandioznosti potvrđujući na svoj način opći dualizam čovjekovog svijeta.”274

274

Alija Izetbegović (Islam između Istoka i Zapada, str. 123-126) 108

8.1. Etika propisuje, nauka opisuje život

Sa stajališta ispravnog života, na ovom i spasa na onom svijetu postavlja se odsudno i sudbinsko pitanje - kako uspostaviti, održati, očuvati, uravnotežiti, ne negirati, ne izvršiti destrukciju, između unutrašnje vjere i vanjske vlasti i moći! Je li uopće moguće u slobodi ostati vjeran s mjerom i u ravnoteži vanjskom emanetu hilafetu samo preko pet osjetila, razuma, uma, nauke i civilizacije bez vjernosti, predanosti, pokornosti i dosljednosti unutrašnjem emanetu - Objavi. Najkraći odgovor koji svjedoči povijest svakog naroda, a kazuje i podučava vjera od iskona glasi - NIJE. Zašto? Zato što nauka i civilizacija nisu nikada čovjeku, ljudima i narodima određivale i trasirale put i smisao života, nego su davale tehniku, izvanjsku moć i sredstva života, a religija putem Objave kroz etiku i poslaničko-vjerovjesničku praksu daje sadržaj određuje smisao i cilj života. Prema Maxu Weberu nauka nikad nije davala ni definirala vrijednosti, vrline, krijeposti, principe, sadržaj, smisao i cilj života. To daje i određuje samo religija, a nauka preko civilizacije isključivo sredstva života. Tako nauka preko civilizacije, TV slike, kompjutera i interneta raprostire ljudske oči na čitav stvoreni svijet. Ali se horizonti i dubina ljudske spoznaje time ne uvećava. Iako je preko civilizacije i saobraćajnih prevoznih sredstava (aviona, vozova, auta, helikoplera) nauka do nevjerovatnih razmjera uvećala brzinu kretanja ljudi u zadnja dva stoljeća, to nije nikakva garancija da su se automatski povećale komunikacije među ljudima, a pogotovo kvalitet komunikacija i potrebe za njima. Preko civilizacije nauka omogućava kašiku, viljušku, nož, tanjir, čašu, posudu ali nikada ne propisuje što će se i kako će se jesti. Nauka preko civilizacije može uređivati saobraćaj među ljudima, ali nikad neće uređivati, izgrađivati i uspostavljati međuljudske veze i odnose. To je posao etike na temelju religije. Zato, prema Andreu Malrauxu, 21. stoljeće će biti stoljeće religije ili ga neće biti, a za Trina Tijana znanost u 21. stoljeću bit će duhovna ili je neće biti. Znanost bez religije je izvana, kroz civilizaciju moćna i slijepa (nema cilj i smisao života), a religija bez znanosti jer nema sredstava i instrumenata, izvana je inertna, sakata, neuvjerljiva i vodi u taklid, oponašanje i imitaciju, apologiju, eklekticizam, umnožavanje istih formula i odgovora i praznih parola bez smislenog sadržaja, u normativizam ili neuhvatljivi voluntarizam. Znanost bez religije i etike je sama sebi cilj, bez obzira što je za cilj slijepa, dovodi u opasnost život ljudi. Upravo zato, znanost je iz čovjeka putem osjetila, razuma i uma, preko civilizacije, izvedena moć, korist, sredstvo i instrument, a moral je za razliku od znanosti putem Objave i Ruha apriorna u čovjeka u slobodi, objavljena i udahnuta vrijednost. Ukratko, moral jeste u čovjeku, ali nije kao znanost iz čovjeka. U okviru bilo koje krajnosti Poslanik čini dovu: “Allahu sačuvaj me od srca koje nije Tebi skrušeno, od gladne i nezasite duše, od dove koja neće biti kod Tebe primljena, od znanja od koga koristi nema, od onoga što znam da je zlo i od onoga što ne znam da je zlo.” Na temu morala i znanosti prof. mr. Dževad Hodžić iznosi veoma interesantne opservacije i refleksije: “Za razliku od odnosa morala i vjere, moral i znanost u bitnom se ne dodiruju ili se štaviše međusobno isključuju. A to otuda što se znanost bavi teorijskim i empirijskim istraživanjem činjenica na razini materijalnosti, kvantitativnosti, kauzaliteta i entropije svijeta, dok se moral
109

nalazi drugdje. Moral se, naime, nalazi u sferi ljudske slobode, u intimnim predjelima duše, u neuhvatljivim razlozima i mogućnostima volje, na razini svijesti, ličnosti, u prostoru odnosa među ljudima, u unutrašnjem svijetu namjera, htijenja i nastojanja. To dalje znači da se ne može znanstveno dokazati da je nešto dobro ili da nešto ne valja učiniti. Pojmovi dobra i zla, moralne dileme, moralni ideali strani su znanosti. Znanost ne uči ljude kako trebaju živjeti, kako trebaju postupati u određenim situacijama. Znanost istražuje svijet, opisuje predmete, otkriva predmete itd. Kako čovjek da postupi prema iznemogloj starici koja se muči da u stubište do svoga stana iznese svoju prtljagu. To jedanostavno nije znanstveno pitanje, to je moralno pitanje. Moral se, dakle, ne može zasnivati na znanosti. Etika i znanost bave se potpuno različitim predmetima. Etika se bavi moralom, a to znači slobodom. A znanost u sferi slobode je poput ribe na suhom.”275

8.2. Pozicija Nauke u Islamu

Djecu odgajaju i socijaliziraju roditelji i džema'at, u Ummetu, a školuje organizirano društvo u državi. Od Platonove “Države”do danas školovanje djece i omladine je jedna od osnovnih briga, poslova i zadataka države. Jedna od šest tema Haldunove “Mukaddime” jeste “Organizacije nauke i kako je postići,” temelj, osnovni motiv i motorna snaga nauke u Islamu jesu prve riječi Objave Kur'ana: “Čitaj, u ime Gospodara svoga Koji Stvara čovjeka od zakvačka, Čitaj uz najplemenitijeg Gospodara svoga, Koji peru poučava, Onome što nije znao poučio je čovjeka”276 Na temelju Kur'ana, Nauka u Islamu nije ni ispred ni iznad, ni mimo ni iza, ni protiv nego samo u ime Boga za dobro vjere i na korist čovjeka i čovječanstva. Sa stajališta Islama sve što čovjek i ljudi otkriju, saznaju, razaberu, nauče i istraže treba i mora imati motiv, unutarnje htijenje, poriv, nakanu, namjeru ili Nijjet da se uči, naučava, podučava, istražuje i saznaje u ime Boga Stvoritelja i Gospodara svih svjetova. Po antičkom mitu nauka i spoznaja počinje tako što Prometej od bogova krade vatru i tako čovjeku i ljudima omogućava prosvjetljavanje, naučavanje, spoznaju i nauku. U okviru takve osnovne postavke, nauka je postavljena u kontekstu takmičenja između čovjeka - stvorenja i Boga - Stvoritelja. U tako postavljenim temeljima nauke i spoznaje naučna otkrića i saznanja u okviru stvorenih svjetova i saznanja nisu samo otkrića i spoznaje nego i uvećanje znanja i moći u čovjeku i ljudima naspram bogova. Tako osnovna misija nauke nisu otkrića stvorenih svjetova i stvorenja nego uvećavanje znanja i moći u čovjeku i ljudima protiv bogova. Dok u Islamu nauka počiva na prvim riječima Objave da se uči, proučava i saznaje stvoreni svijet i stvorenja u njemu, u ime Boga na korist ljudi, temelj nauke u Evropi je takmičenje, borba i rat čovjeka sa bogovima kroz nauku za znanje i moć. Sa stajališta Islama nema i nikada neće biti nauke koja počiva protiv Boga a da istovremeno nije i protiv života, svijeta, prirode, čovjeka i ljudi. Da bi nauka bila za svijet, za život, za stvaranje, za čovjeka i za
275 276

Dževad Hodžić (Ahlak 2, str. 37 i 38) Ku’ran (El-Alek, 1-5) 110

ljude ona treba i mora biti u ime Boga. Drugačije, sva povijest je svjedok, je nemoguće. Islam na razini dove u Kur'anu obraća se Gospodaru svjetova da uveća ljudima i muslimanima znanje i mudrost a to je temelj egzaktnih nauka i teorijskih disciplina. “Neka je uzvišeni Allah, Vladar Istinit! A s Kuranom ne žuri prije nego li se tebi objavljivanje ne završi! i reci: Gospodaru moj! Povećaj znanje meni!”277 “Gospodaru moj, mudrošću podari me i dobrima pridruži me!”278 “Koga hoće, On mudrošću dariva, a golemim dobrom darivan je onaj kome je mudrost data, opomena stiže samo do onih koji imaju razbora.”279 Predmet, polje, temu ili oblast nauke čine svi, osjetilima, razumu i umu vidljivi, stvoreni, konkretni, nauci dostupni svjetovi, relacije i odnosi u njima. Nauka u Islamu jedino mora polaziti od dva osnovna, neizmjenjiva i neizbrisiva aksioma: a) da je Stvoritelj, Gospodar, Ravnatelj i Sudac svih svjetova jedino Allah dž.š. i da čovjek i ljudi ništa ne stvaraju, jer stvarati znači stvarati iz ništa, nego kombiniraju i sebi prilagođavaju stvoreno, b) Božije znanje je Apsolutno, Sveznajuće, Svemoguće i Sveobuhvatno: “Naš Gospodar je znanjem obuhvatio baš sve. Ključeve Onostranoga samo On ga poznaje, šta je na kopnu i na moru On znade, ni list ne padne a da to Njemu poznato nije, nema zrna u tminama Zemlje, ničega što vlažno ili suho je, a da to u Jasnoj Knjizi nije. I narod njegov raspravljao se s njime (s Ibrahimom), te im reče: Zar ćete sa mnom o Allhau voditi raspravu, a On je već uputio me?! Ja se ne bojim onih koje Mu pridružujete, već samo onoga što moj Gospodar hoće, jer Gospodar je znanjem! Svojim obuhvatio sve, i zašto se onda ne opametite?! Znajte da Allah sve čuje i zna sve. Allah daje vlast kome hoće, Allah je Sveopći, Sveobuhvatni i zna sve.”280 I po Izvoru, i po Sadržaju, i po Istini, i po Autoritetu, i po Sveobuhvatnosti, i po Sveznanju i po Neizmjenjivosti, Božije znanje je neupitno i u njega nema sumnje, pitanja i dileme. “Ova Knjiga- u koju nema nikakve sumnje - jest Uputa za bogobojazne.”281 Osnovne i bitne razlike između Božijeg i čovjekovog znanja su: Bog je Izvor i Svog i čovjekovog znanja, a čovjek nije ničijeg. Božije znanje je svjedočanstvo Božije moći a čovjekovo znanje je svjedočanstvo Božije milosti prema čovjeku i ljudima i dar ljudima da mogu biti halife - povjerenici na zemlji. Božije znanje je Apsolutno, Sveznajuće, Svevideće, Svečujeće i Sveobuhvatno te obuhvata sve svjetove vidljive: Dunjaluk - materiju stvari, prirodu, fizičke, vidljive, objektivne, materijalne, pojavne izvanjske, anorganske, organske, biljne i životinjske i ljudske svjetove ali i nevidljive, onostrane, transcendetalne, metafizičke, nadnaravne svjetove: Džennet, Džehennem, Sudbinu, Meleke, Eshatologiju, Šejtane, Džinne, Nafaku, Nagradu, Kaznu. Ljudsko znanje je ograničeno i kreće se samo u granicama ovog stvorenog i pojavnog svijeta: “pitaju te o Ruhu. Reci: Šta je Ruh - samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja. Reci Muhammede: Ja vam ne kažem: U mene su Allahove riznice, niti, Meni je poznat nevidljivi svijet, niti vam kažem: Ja sam melek - ja slijedim samo ono što mi se objavljuje. Reci: Zar su isto slijepac i onaj koji vidi? Zašto ne razmislite?”282 Sve znanje i saznanje o Nadnaravnom,
Ku’ran (Tā-Hā, 114) Ku’ran (Eš-Šuara, 83) 279 Ku’ran (El-Bekare, 269) 280 Ku’ran (El-Ea'raf, 89, El-Enam, 59 i 80 i El-Bekare, 244 i 247) 281 Ku’ran (El-Bekare, 1 i 2) 282 Ku’ran (El-Isra, 85 i El-Emam, 50) 111
277 278

Onostranom, Transcendentalnom, Metafizičkom, Eshatološkom svijetu ili Teleolosu svijeta čovjeku i ljudima Bog preko Objave spušta i obznanjuje. U mazdeističkoj religiji za Boga se kaže Mazdao - sveznajući, u Budizmu Budha znači - Prosvjetljeni, jedan od atributa za Boga u Judaizmu je Eš-Šadej - Svevišnji, a u Kur'anu se uči Vallahu Vasiun Alimun - Allahovo Znanje obuhvata sve. Granice ljudskog znanja su stvoreni, vidljivi, pojavni prolazni svjetovi. Kao što je Allahova Volja i Znanje neograničeno tako su ljudska volja i zannje ograničeni. Allahovo se Znanje odnosi na sve, a ljudsko samo na vidljive svjetove. Allahovo Znanje nema sumnje a početak i osnova ljudskog znanja je sumnja, pitanje, traganje, otkrivanje, istraživanje, uspoređivanje, izlaganje, dokazivanje i povjeravanje. U BožijeZnanje se vjeruje - ljudsko se neprestalno provjerava, analizira i dalje istražuje. Božije Znanje otkriva i definira Istinu ljudsko tačne relacije među stvorenjima. Božije Znanje je uvijek istinito, konačno, apsolutno a ljudsko je tačno i otvoreno neprestanom nadilaženju i nadopunjavanju. Ljudsko znanje po metodi odlikuje indukcija - istraživanje od pojedinačnog, posebnog do općeg, parcijalnost, neupitna prolaznost i mijena neprestani tok i istraživački proces, fragmentarnost, ograničenost i permanentno nadilaženje i nadopunjavanje, neizvjesnost, sumnja, pitanje i neprestano istraživanje i traženje odgovora. Bog svoje Znanje ne instrumentalizira na način zloupotrebe nad ljudima, a ljudi svoje znanstvene rezultate (atomska bomba) instrumentaliziraju i jedni protiv drugih zloupotrebljavaju. Samo i ukoliko približava Bogu i koristi ljudima nauka ne iznevjerava i nije negacija sebe. Zato svaka nauka u Islamu mora biti u ime Allaha, za dobro i korist ljudi a ni načiju štetu. Usljed toga je svaka naučna oblast jednako vrijedna i Islam ne poznaje i ne priznaje opasne i pogubne podjele na svjetovno-profavne nauke i vjersko-sakralne teorijske discipline. Nije jedan Bog slao objave a drugi stvarao svjetove nego je Jedan te isti Bog i slao obajve i stvarao svjetove. Iako je bio nepismen, jer nije znao ni čitati ni pisati, Muhammed a.s. bio je kao i drugi poslanici i vjerovjesnici umno najdarovitiji - fetanet, čovjek svoga vremena. Prve riječi i ajeti Objave: uči, čitaj, saznaji, razabiri, istražuj u ime a ne naspram, od i protiv Boga, dale su poticaj Muhammedu a.s. ashabima i prvim generacijama muslimana da, sa vjerom najveću pažnju i brigu posvete školstvu, nauci i obrazovanju. Pored Kur'ana, kao neopozivog Izvora Islama i života, organiziranog po njemu i mnogi hadisi motiviraju, postiču i u formi preporuke obavezuju muslimane na znanost: “Traženje nauke je najbolji ibadet. Zaista meleki podmeću svoja krila onome koji traži nauku. Tražite nauku makar i u Kini jer, tražiti nauku obaveza je svakog muslimana i muslimanke. Sulejmanu a.s. je stavljeno na volju jedno od troje: imetak, vlast (carstvo) ili znanje. On izabra znanje, a znanje mu pribavi i vlast i imetak. Ko traži nauku, taj traži Allahovu milost. Onaj ko traži nauku, stub je Islama i bit će nagrađen nagradom Allahovih poslanika. Tražiti znanje je dužnost svakog muslimana. Za onoga ko traži znanje i nastoji nešto naučiti, moli se i traži oprosta svako, pa čak i ribe u vodi. Svakoj stvari prilazi sa određenim putem, a put koji vodi u Džennet je nauka. Kada prođete pored džennetske bašče, uberite dio njenih plodova. Prisutni ashabi upitaše: Kakve su to džennetske bašče? Poslanik odgovori: To su naučni skupovi učenih ljudi. Ko traži nauku na Allahovom je putu, sve dok se ne vrati kući. Ljudi se dijele na dvije kategorije: učene i oni koji uče. Od ostalih nema kakve koristi. Budi alim - učenjak, traži nauku i podučavaj, slušaj i voli učenjake. Ne budi peto pa
112

da propadneš. Nebesa su ukrašena sa troje: Suncem, Mjesecem i zvijezdama, a Zemlju ukrašavaju pravedni vladari, poštena ulema i rodna kiša. Svijet opstaje na pravdi vladara, znanju uleme, pobožnosti dobrih ljudi i velikodušnosti darežljivih. Kada bi se vagala krv šehida i tinta uleme, pretegla bi tinta uleme. Najveće zlo za nauku je zaborav, a njeno upropaštavanje je da o njoj raspravljaš s onim koji ne shvaća. Četverici ljudi teče i dospjeva nagrada za dobra djela i poslije njihove smrti: onome koga smrt zateče na Allahovom putu, onome ko stečeno znanje prenosi na druge, nagrada dospijeva dok traje to znanje, onome koji nešto ostavi i uvakufi, nagrada teče dok traje vakuf i onome ko je ostavio dobro odgojeno dijete da čini dovu za njega. Čovjeku kome Allah da znanje, pa ga ovaj sakrije i ne prenese na drugog, Allah će na Sudnjem danu okovati vatrenim okovom. Ako mi prođe jedan dan u kojem nisam proširio svoje znanje koje me približava (a ne suprostavlja) Uzvišenom Allahu, tada mi taj dan nije blagoslovljen. Kada čovjek umre, prestanu mu sevabi stizati osim od troje: trajne sadake, nauke kojom se svijet koristi i dobrog djeteta koji mu dovu čini. Štednja i mudro ekonomisanje je pola egzistencije i zarade, lijep odnos prema ljudima je pola pameti, a lijepo pitanje je pola znanja i odgovora. Uzvišeni Allah neće oduzeti ljudima znanje na taj način što će im ga istrgnuti iz njihovih duša nego će im ga oduzeti tako što će dati da pomru učeni ljudi (ulema), poslije čega na Zemlji neće ostati nijedan učen čovjek (alim) koji bi mogao biti imam, učitelj i vođa - tada će ljudi uzeti sebi za vođe neznalice džahile i postavljati im razna vjerska pitanja, a oni će im davati odgovore (fetve) bez odgovarajuće spreme i znanja, čime će svijet zavoditi i sami sebe upropastiti. Obrazujte i stičite znanje, a znanjem stičite mirnoću i dostojanstvo. Osim toga budite ponizni i lojalni onima od kojih znanje stičete. Obrazujte se koliko god hoćete, ali tako mi Allaha, nećete imati koristi od nagomilanog znanja dok ga u djelo ne sprovedete. Učeni ljudi su najbolji među mojim sljedbenicima, a među njima su najbolji oni koji su milostivi. Znajte da će Allah učenjaku oprostiti četrdeset grijeha prije nego što neukom (džahilu) oprosti ijedan. Znajte i to da će svjetlo jednog učenjaka na Sudnjem danu osvjetljavatiti koliko je udaljenost od Istoka i Zapada kao što osvjetljava blistava zvijezda. Položaj onoga koji traži nauku a živi među neznalicama, isti je kao i položaj živoga među mrtvima. Nauka je temelj i život Islama, pa ko nešto nauči, Allah će mu nagradu uvećati, a ko nauči i po znanju postupi Allah će ga podučiti onome što nije znao. Znanje je riznica, a pitanje je njen ključ. Zato pitajte, Allah vam se smilovao, jer će se time okoristiti četiri osobe: onaj ko pita, onaj ko odgovara na pitanje poučavajući druge, onaj ko sluša i onaj ko voli i poštuje gore navedene. Znanje je prijatelj vjerniku, razum mu je vodič, dobra djela su mu skrbnik, blagost pomoćnik, strpljenje vojni zapovjednik, nježnost roditelja a ljubaznost njegov brat. Znanje je dvojako: znanje koje dopire do srca - što je pravo i korisno znanje, i znanje samo na jeziku formalno znanje, koje će za čovjeka biti samo dokaz da nešto zna a od toga koristi nema. Znanje treba uvažavati i poštovati kao roditelja. Znanje i imetak pokrivaju svaku sramotu, a neznanje i siromaštvo ih otkrivaju. Kada se učeni pokvare, pokvari se i svijet, jer ako je jedan učen čovjek pokvaren, tada se zbog njegove pokvarenosti pokvare i drugi ljudi. Učeni ljudi su povjerenici Allahovih poslanika. Dobro ih se čuvajte! Učeni ljudi su Allahovi povjerenici nad Njegovim stvorenjima. Učeni ljudi (ulema) su nasljednici Allahovih poslanika. Držite se vjerskog znanja - ilmuddina prije
113

nego što se izgubi i nestane između vas. Bilježite znanje pisanjem i zapisivanjem. Onoga ko znanje krije i ne prenosi ga na druge, proklinjat će svaka stvar, pa čak i ribe u vodi i ptice u zraku. Budi učen čovjek ili se obrazuj dok to ne postaneš, slušaj učene ljude a nemoj biti četvrto, jer ćeš propasti. Na to hazreti Alija upita: A ko je četvrti Allahov poslaniče? Onaj ko je neuk, a ne pita učene ljude o vjerskim i svjetskim poslovima. Takav čovjek je sasvim propao - odgovori poslanik. Bolje je da poraniš, u namjeri da nešto naučiš, nego da klanjaš stotinu rekjata nafile namaza. Ne dolikuje vjerniku da bude laskavac niti zavidnik, osim ako se radi o sticaju nauke. Moj pravi sljedbenik je učenjak ili osoba koja traži nauku. Allah nije podario znanjem učenog Čovjeka a da ga, istovremeno nije obavezao da ga javno objašnjava i širi. Jer ko bude skrivao svoje znanje, bit će žigosan vatrenim žigom na Sudnjem danu. Ljudi ne mogu udijeliti vrijedniju sadaku od nauke koju budu širili. Ne mogu se sastati dvije ljepše stvari od znanja sa blagošću. Allah će olakšati put do Dženneta čovjeku koji napusti svoju kuću u potrazi za naukom. Svako ko izađe iz svoje kuće sa namjerom da traži znanje meleki će podmetnuti svoja krila zadovoljni sa onim što taj čovjek radi sve dok se on ne vrati svome domu. Čovjek koji stekne znanje, ali ga ne prenosi drugima, sličan je onome koji gomila blago ali ne želi da bilo šta podijeli. Ono što se nauči u djetinjstvu i mladosti, slično je klesanju u kamenu, a ono što se nauči u starosti, isto je što i pisanje po vodi. Ko želi udoban život na ovom svijetu neka se obrazuje. Isto tako, ko želi sreću i blagostanje na budućem svijetu neka se obrazuje. A ko zaželi oboje zajedno - mora se obrazovati. Ko proširi svoje znanje, a istovremeno ne poveća i ne proširi svoj asketizam on će se time samo udaljiti od Allaha i Njegove milosti. Ko se bavi naukom i stiče znanje, ne u ime Allaha već radi nekoga ili nečega drugog, neka pripremi za sebe mjesto u Džehennemu. Ko ode od svoje kuće radi obrazovanja smatra se da je na Allahovom putu sve dok se ne povrati. Ko bude upitan za nešto što zna, a uskrati odgovor, bit će na Sudnjem danu stegnut obručem od vatre. Onome, ko nekoga nauči jedan ajet iz Kur'ana ili dio korisnog znanja, teći će Allahova nagrada do Sudnjeg dana. Teško mome ummetu od pokvarene uleme, teško učenom od neukog a i neukom od učenog.”283 Sa stajališta Islama najopasniji su neznanje u akciji i znanje u akciji koje ne počiva na religiji i etici. Prema Suhraverdiju spoznaja i znanje praćeni moralnim ponašanjem glavna su obilježja sufijskog života. Znanost je posljedica i rezultat onog što se u Kur'anu naziva Et-Takva - puna vjerska svijest, samosvijest i bogobojaznost. Znanje i moralna vrlina ili krijepost u skladu s Kur'anom su istinska obilježja učene osobe. I Muhammed El-Farabi je smatrao da je moralan život uvjet prave spoznaje kod čovjeka. U Islamu nije kao kod Sokrata znanje jednako i po automatizmu vrlina nego vjera jednako vrlina plus znanje. Ko posjeduje znanje dužan ga je širiti u skladu s njim na temelju vjere živjeti.

Jakub Memić (I.P.H., 123, 352, 544, 615, 624, 841, 1005, 1011, 1308, 1668, 1762, 4, 66, 186, 35, 349, 399, 514, 686, 688, 819, 1004, 1046, 1047, 10, 48, 1049, 1050, 1051, 1052, 1053, 1054, 1055, 1072, 1157, 1159, 1204, 1279, 1308, 1370, 1378, 1383, 1405, 1408, 1412, 14, 37, 1473, 1474, 1475, 1534, 1536, 1599, 1614, 1636, 1675, 1676, 1843, 1844) 114
283

9. DRUŠTVO I SAMOUBISTVO
“Izaziva čovjek i zlo i dobro, zbilja čovjek je nagao (i žuri učiniti sve što mu padne na pamet, ne gledajući posljedice). A noć i dan Mi smo dvama znacima učinili, pa znak noći uklanjamo, a znak dana vidljivim činimo, kako biste vi od Gospodara vašega blagodati tražili i kako biste broj godina i računanje vremena znali. I sve smo Mi pomno objasnili. A svakom čovjeku Mi ćemo djelo njegovo za vrat njegov privezati, a na Danu sudnjemu izradit ćemo mu Knjigu, otvorenu će je. susresti: Svoju knjigu čitaj! dosta ti je što ćeš danas protiv sebe svoj račun sviđati! Ko se Pravom stazom uputi, na dobro svoje se uputio, a ko stramputicom i zabludom krene, protiv sebe krenuo je. Niko nositi neće onoga drugog breme! I nikoga Mi nismo kaznili dok ne bismo poslanika poslali. A kad god smo htjeli Mi uništiti grad neki, onima na raskoš sviklim u njemu dobro smo naređivali, ali oni bi u gradu griješili i riječ protiv njega obistinjena bi, i Mi smo ga do temelja rušili!”284 “O vjernici, čuvajte sebe i porodice svoje od vatre Čije gorivo bit će ljudi i kamenje, nad njome meleki, strogi i žestoki, bit će, Allahu oni neposlušni nisu u onom što naredio im je, i koji će učiniti, to što naređeno nnma je! O nevjernici, danas se ne ispričavajte! Bit ćete samo kažnjeni onako kako ste radili.”285 “I na Allahovu putu dijelite imkama svojim u propast sebe ne bacajte, i dobro činite! Allah, zbilja, voli dobročinitelje.”286 “Allah je nebesa i zemlju s istinom stvorio, i svaka će duša biti nagrađena ili kažnjena prema onom što je zaradila, njima se učiniti neće nikakva nepravda! Da li si vidio onoga koji je strast svoju uzeo za svoga Boga, onoga koga je Allah prepustio zabludi, znajući ga, i pečat stavio na sluh njegov i srce njegovo, a na vid njegov koprenu navukao! I ko će ga uputiti stazom pravom nakon Allaha? Zar se nećete opomenuti? I oni (nevjernici mušrici) vele: Ima samo život naš na svijetu ovome “umiremo i živimo, i samo nas uništava vrijeme!“ Oni o tome nemaju nikakvo sigurno znanje, oni samo pretpostavljaju! A kad im se naši ajeti jasni kazuju, oni drugog dokaza nemaju, osim što kažu: Dovedite nam pretke naše pomrle, ako istinu zborite! Ti reci: Allah vas oživljava, zatim će vas usmrtiti i potom će vas na Danu Sudnjem, u koji sumnje nije i nema, sakupiti, ali većina svijeta ne zna! I samo Allahu pripada vlast nebesa i zemlje! A na Dan kada nastupi smak svijeta, toga dana lažljivci će biti gubitnici. I ti ćeš vidjeti kako svaki narod kleči, svaki narod će biti pozivan po svojoj Knjizi! Danas ćete dobiti nagradu ili kaznu, prema onome kako ste radili. Ova naša knjiga govori o vama istinu, jer mi smo tražili da se zabilježi sve što ste radili vi. A one koji su vjerovali i dobra djela činili - pa, njih će Gospodar njihov u svoju samilost uvesti. To će očita pobjeda biti! A koji nisu vjerovali - zar vam nisu bili kazivani Moji ajeti, pa ste se vi oholili i narod griješnički ste bili?! A kad se kaže: Allahovo je obećanje istina, i
Ku’ran (El-Isra, 11-16) Ku’ran (El-Tahrim, 6 i 7) 286 Ku’ran (El-Bekare, 195)
284 285

115

u smak svijeta sumnje nema! Vi nevjernici kažete: Ne znamo mi šta je smak svijeta! Mi samo pretpostavljamo, mi uvjereni nismo! I pokazana će im biti zla djela koja su počinili, i ono, čemu su se rugali: skoliti će ih sa strana svih! I reći će se: Danas ćemo vas zaboravu prepustiti, kao što ste i vi susret ovog dana vašega zaboravili, i vaše stanište vatra će biti, neće vam niko moći pomoći! A to je zato jer ste vi Allahove ajete za ruglo uzimali i zavarao vas je život ovosvjetski. danas iz vatre njih niko neće moći izvesti niti će se od njih da se Allahu umile tražiti! A sva hvala Allahu pripada Gospodaru nebesa i Gospodaru zemlje Gospodaru svih svjetova! Njemu pripada veličanstvenost na nebesima i zemlji! On je silni i mudri!”287 Svjesno, namjerno, slobodno, planirano, ciljano i unaprijed programirano ubistvo drugog čovjeka bez opravdanog i utemeljenog razloga Kur'an po težini i grijehu uspoređuje sa uništenjem vascijelog ljudskog roda: “I zbog toga smo Mi sinovima Israilovim propisali: Ko ubije nekoga, koji ubio nikoga nije, ili koji na zemlji nered činio nije, kao da je ljude poubijao sve! A ako bude uzrokom da se sačuva život nečiji, kao da je sačuvao živote svih ljudi! Njima su poslanici naši jasno dokaze donosili, ali su mnogi ljudi opet na zemlji sve granice zla prelazili.”288 Kao što je namjerno ubistvo nevinog, ni krivog ni dužnog čovjeka, po grijehu i težini ravno uništenju ljudskog roda tako je samoubistvo ili suicid, također prema odredbi Kur'ana, bacanje samog sebe vlastitim rukama u propast. Suicid ili samoubistvo se može označiti autodestrukcijom, autoterorom, samouništenjem, autonegacijom, samoporicanjem, krajnjim autonasiljem i najradikalnijim mazohizmom. Što je najhitnije, sa stajališta Islama, na temelju Kur'ana i Poslanikovog Hadisa, i ubistvo i samoubistvo su negacija, destrukcija i uništavanje života čovjeka i ljudi najvišeg dara i najveće Allahove milosti ljudima. Upravo zato, kao takvi, i ubistvo i samoubistvo su težak i skoro neoprostiv grijeh. Ubistvo i samoubistvo spadaju u tešku kategoriju zločina. Francuski filozof i književnik Albert Camus u duboko misaonom i potresnom djelu “Pobunjeni čovjek” razlikuje dvije vrste zločina: “Ima zločina iz strasti i zločina iz logike. Kazneni ih zakonik dosta lahgodno razlikuje po predumišljaju. Mi smo u vremenu predumišljaja i savršenog zločina. Naši zločinci nisu više ona razoružana djeca što se pozivahu na izgovor ljubavi. Oni su, naprotiv, odrasli i njihov je alibi nepobitan, to je filozofija koja može služiti svemu, čak pretvaraju ubojice u suce. Heathcliff iz Orkanskih visova (u romanu Emily Bronte) pobio bi čitavu zemlju samo da bi posjedovao Cathy, ali ne bi mu palo na um reći da je to umorstvo razumno ili opravdano nekim sustavom on bi ga izvršio, tu prestaje čitavo njegovo uvjerenje. On pretpostavlja snagu ljubavi i karakter. Kako je ljubavna snaga rijetka, umorstvo ostaje iznimka i tada zadržava izgled narušavanja poretka. Ali od časa kad u nedostatu karaktera hitamo da sebi priskribimo neku doktrinu, od časa kad zločin počne umovati o sebi, on buja kao sam um, on poprima sve oblike silogizma. Bio je osamljen kao krik, evo ga sad univerzalno poput znanosti. Jučer osuđen, danas važi kao zakon. Zločin iz logike, to je napor da razumijem svoje doba. Smatrat će se možda da epoha koja je za pedeset godina iskorijenila, porobila i ubila sedamdeset miliona ljudi mora biti samo i prije svega osuđena. Potrebno je ipak razumjeti njezinu krivnju. U naivnim vremenima kad je tiranin radi veće slave
287 288

Ku’ran (El-Džasije, 22-37) Ku’ran (El-Maide, 32) 116

sravnjivao gradove sa zemljom, kad je rob prolazio kroz slavljem ispunjene gradove lancem privezan za pobjednikova kola, kad su neprijatelja bacili zvijerima ispred sakupljenog naroda, savjest je pred tako bezalenim zločinima mogla ostati nepokolebljiva a rasuđivanje jasno. Ali robovski logori pod stijegom slobode, pokolji opravdani ljubavlju prema čovjeku ili smislom za nadljudskost, u stanovitom smislu onesposobljuju rasuđivanje. Onoga dana kad se zločin počne kititi trofejima nevinosti, neobičnim obratom svojstvenim našem vremenu, nevinost, od časa kada počne djelovati, uzdržavati da ne ubija. Mi možemo djelovati samo u našem trenutku, među ljudima koji nas okružuju. Nećemo znati ništa dokle god ne budemo znali imamo li prava ubiti tog drugog pred sobom ili pristati na to da on bude ubijen. Budući da svako djelovanje danas vodi k izravnom ili neizravnom umorstvu, ne možemo djelovati prije nego li saznamo da li i zašto moramo zadavati smrt. U doba idologija valja izravnati račune s umorstvom. Ako umorstvo ima svoje razloge, naša epoha i mi sami dosljedni smo. Ako ih nema, mi smo ludi i nema drugog izlaza nego đa nađemo neku dosljednost ili da odustanemo. Na nama je, u svakom slučaju, da jasno odgovorimo na pitanje što nam je postavljeno u krvi i buci ovoga (20. og) stoljeća. Jer zadano nam je pitanje. Prije trideset godina, prije no što bi se odlučilo na ubijanje, mnogo se negiralo, da bi se napokon samoubojstvom negiralo sebe. Ideologija vara, čitav svijet s njim, i ja sam, zato ću umrijeti: samoubojstvo biješe pitanje. Ideologija danas ne negira više od drugih koji samo varaju. Tada se ubija. Svake zore, odličijima nakićene ubojice šuljaju se u ćeliju: umorstvo jest pitanje. Oba se rasuđivanja, međusobno podržavaju. Bolje reći, ona nas drže, i to tako čvrsto da ne možemo više izabirati svoje probleme. Ona nas (ubistvo i samoubistvo) izabiru, jednog za drugim. Prihvatimo da budemo izabrani! Ovaj esej stavlja sebi za cilj da pred umorstvom i pobunom nastavi razmišljanje započeto oko samoubojstva i pojma apsurda. A ono nam u pogledu umorstva ne donosi ništa osim proturječja. Kad iz osjećaja apsurda hoćemo ponajprije izvući pravilo djelovanja, on nam u najmanju ruku čini umorstvo ravnodušnim i prema tome mogućim. Ako ni u šta ne vjerujemo. Ako ništa nema smisla i ako ne možemo potvrditi nikakvu vrijednost (pa ni život), sve je moguće i ništa nije važno. Nema ni za, ni protiv, ubojice nema ni krivo, ni pravo. Možemo hraniti vatru krematorija kao što se također možemo žrtvovati da njegujemo gubavce. Zloća i krepost slučaj su ili hir. Odlučit ćemo onda da ne djelujemo, a to se u najmanju ruku svodi na to da prihvaćam umorstvo drugog, što ne isključuje mogućnost da skladno žalimo nesavršenost ljudi. Zamislit ćemo još da nadomjestimo djelovanje tragičkim diletantizmom, a tada je ljudski život samo ulog. Možemo napokon postaviti sebi za cilj da započnemo neku akciju koja neće biti bezrazložna. U ovom potonjem slučaju, u nedostatku više vrijednosti koja će usmjeravati akciju, upravit ćemo se prema neposrednoj uspješnosti, budući da ništa nije istinito ni lažno, dobro ni loše, pravilo će biti da se pokažemo što uspješniji, to jest što jači. Svijet tada neće više biti podijeljen na pravedne i nepravedne, nego na gospodare i robove. Zato, na koju god se stranu okrenemo, u srcu negacije i nihilizam, umorstvo ima svoje povlašteno mjesto. Ako dakle hoćemo zauzeti apsurdno stajalište, moramo se spremiti da ubijamo, dajući tako prednost logici nad skrupulama, koje ćemo smatrati varljivim. Razumije se, za to bi bile potrebne nekakve pobude. Ali, sve u svemu, manje no što se misli, sudimo li po iskustvu. Uostalom
117

uvijek je moguće, kao što se obično vidi, dati ubijati. Sve bi se stoga uredilo u ime logike, kada bi logici to zaista koristilo. Ali logoci ne može koristiti stajalište što joj omogućuje da vidi kako je umorstvo sad moguće a sad nemoguće. Jer pošto je u najmanju ruku učinila čin ubijanja ravnodušnm, apsurdna analiza u najvažnijoj od svojih posljedica napokon ga ipak osuđuje (kad apsurdnoj analizi, odgovara umorstvo onda ga imenuje antiterorizmom a kada ne odgovara imenuje ga terorizmom). Posljednji zaključak apsurdnog rasuđivanja smatra da se ne bi moglo s time složiti a da ne zanijeće vlastite postavke. Takav zaključak, po njemu, bio bi bijeg ili izbavljenje. Ali jasno je da to rasuđivanje istodobno, prihvaća život kao jedino nužno dobro jer on dopušta upravo to suočenje jer bez njega apsurdna opklada ne bi imala podloge. Da bi kazala kako je život apsurdan, svijesti je potrebno da da živjeti. Kako sačuvati za sebe isključivu korist takva rasuđivanja bez znatna ustupka smislu za udobnost. Od časa kad je to dobro prepoznato kao takvo, ono pripada svim ljudima. Ne možemo pridati logiku ubojstvu ako je uskratimo saoubojstvu. Duh prožet idejom apsurda dopušta bez sumnje umorstvo iz fatalnosti, on ne bi mogao prihvatiti promišljeno umorstvo. S obzirom na suočenje, umorstvo i samoubojstvo jedno je te isto (negacija života), oboje treba zajedno prihvatiti ili odbaciti. Isto tako apsolutni nihilizam, onaj što prihvaća da opravda samoubojstvo, još lakše srlja u promišljeno umorstvo. Ako naše doba lahko dopušta umorstvu da ima svoja opravdanja, to je zbog ravnodušnosti prema životu, koja je oznaka nihilizma. Bilo je zacijelo epoha u kojima je strast za životom bila tako jaka da je također izbijala u zločinačkim krajnostima. Ali te su krajnosti bile kao opeklina nekog užasnog užitka. One nisu bile onaj monotoni red ustanovljen kakvom oskudnom logikom u čijim se očima sve izjednačuje. Ta je logika izdigla vrijednosti samoubojstva kojima se naše doba hranilo do njihove krajnje posljedice koja je ozakonjeno umorstvo. Ona istodobno kulminira u kolektivnom samoubojstvu. Najočigledniji dokaz pružila je hitlerovska apokalipsa 1945. Uništiti se nije predstavljalo ništa luđacima koji su u jazbinama sebi pripremali apoteoznu smrt. Bitno je bilo ne uništiti se sam nego povući za sobom čitav svijet Na stanovit način, čovjek koji se ubije u samoći čuva još neku vrijednost jer, očigledno ne priznaje sebi prava na život drugih. Dokaz je zato što se on nikada ne koristi užasnom silom i slobodom koju mu daje njegova odluka da umre kako bi ovladao drugima, kada nije iz mržnje, svako je osamljeno samoubojstvo, s nekog gledišta, velikodušno ili prezirno. Ali prezire se u ime nečga. Ako je svijet ravnodušan na samoubojstvo, to je zbog toga što on ima neku ideju o onome što svijetu nije ili ne bi moglo iti ravnodušno, smatramo da sve uništavamo i da sve odnosimo sa sobom, ali iz same te smrti preporađa se neka vrijednost koja bi možda bila zavrijedila da se živi. Apsolutna negacija nije, dakle, iscrpena samoubojstvom. Mi je ne možemo iscrpsti osim apsolutnim uništenjem sebe i drugih. Ne možemo je živjeti, osim, u najmanju ruku, težeći prema toj iznimnoj granici. Samoubojstvo i umorstvo ovdje su dva lica istog reda nesretne inteligencije koja patnji ograničenog opstanka pretpostavlja crnu egzaltaciju, gdje se poništavaju zemlja i nebo. Odreknu li se razlozi samoubojstvu, nemoguće ih je dopustiti umorstvu. Nemoguće je biti nihilist napola. Apsurdno rasuđivanje ne može istodobno sačuvati život onome koji govori i pristati na žrtvovanje drugih. Od časa kad se prizna nemogućnost apsolutne negacije, a nju priznati na neki način znači živjeti, prvo što se ne može negirati
118

jest život drugog. Tako, isti pojam koji nam je dopuštao da mislimo kako nam je umorstvo ravnodušno, oduzima mu opravdanje i vraćamo se u neosnovanost iz koje smo pokušali izići. Praktički, takvo nas rasuđivanje istodobno uvjerava da se može i ne može ubijati. Ono nas ostavlja u proturječju, bez ičega što možemo spriječiti umorstvo ili opravdati ga, da prijetimo i da nam se prijeti, povučemo čitavom jednom epohom grozničavom od nihilizma, pa ipak osamljene, s oružjem u ruci i stisnuta grla. Ali to bitno proturječje ne može da se ne pojavi s mnoštvom drugih od časa kad se želimo održati u apsurdu, zanemarujući njegov pravi značaj, da je on proživljeni prijelaz, polazište, ekvivalent - u egzistenciji - u Decartesovoj metodičkoj sumnji. Apsurd je proturječe u samome sebi. On je proturječje u svojem sadržaju jer isključuje vrijednosne sudove hoteći održati život, dok je život po sebi vrijednosni sud. Disati, znači suditi. Sigurno je krivo reći da je život neprestan izbor. Ali je istina da se ne može zamisliti život lišen svakog izbora. S toga običnog gledišta apsurdni je stav kao čin nezamisliv. On je nezamisliv živi u samom svom izrazu. Svaka filozofija ne-značenja počiva na proturječju same činjenice koju izražava. Ona time daje minimum suvislosti nesuvislosti, uvodi dosljednost u ono što, ako joj je vjerovati, nema nastavka. Govoriti znači ponovo uspostavljati. Jedini suvisli stav zasnovan na ne-značenju bila bi šutnja kad sama šutnja ne bi značila. Savršena apsurdnost pokušava biti nijema. Ako govori, to je stoga što u tome nalazi zadovoljstvo ili, kako ćemo vidjeti, što se smatra privremenom. Upravo to zadovoljstvo, to uvažavanje sebe označuje dvostruk dvosmisao apsurdnog stava. Apsurd koji hoće izraziti čovjeka u njegovoj samoći, navodi ga na stanovit način da živi pod zrcalom. Početni raskid dolazi tada u opasnost da postane udoban. Nije nam nedostajalo velikih pustolova apsurda. Ali, najposlije, njihova se veličina mjeri po tome što su odbili zadovoljstva apsurda da bi zadržali samo njegove zahtjeve Oni uništavaju zbog najvišeg, ne zbog najmanjeg: “Moji su neprijatelji oni koji žele srušiti a ne stvoriti sebe,” kaže Nietzsche. On ruši, ali zato da bi pokušao stvoriti. I on uznosi poštenje, šibajući uživaoce što “svinjski rokću.” Da bi izbjeglo samozadovoljstvo, apsurdno rasuđivanje nalazi tad odricanje. Ono odbija rasipanje i završava u proizvoljnom ogoljenju u odluci na šutnju, u čudnoj askezi pobune. Rimbaud, koji pjeva o “lijepom zločinu što pijuče u uličnom blatu,” hita u Harar da bi se samo žalio, zbog toga što ondje živi bez porodice. Za njega život bijaše “farsa u kojoj valja svima igrati.” Ali u samrtnom času, evo gdje uzvikuje svojoj sestri: “Ja ću ići pod zemlju (u suicid), a ti, ti ćeš hodati pod suncem!” Uzet kao životno pravilo, apsurd je dakle proturječan. Je li onda čudno što nam se pruža vrijednosti koje hi za nas odlučile o opravdanosti umorstva? Nije moguće, uostalom, utemeljiti stav na nekom povlaštenom čuvstvu. Osjećaj apsurda je samo osjećaj kao i ostali. Činjenica što je dao svoju boju tolikim mislima i činima između dva (svjetska) rata samo dokazuje njegovu moć i njegovu osnovanost. Ali jakost nekog osjećaja (bilo kojeg) ne povlači za sobom njegovu univerzalnost. Greška čitave jedne epohe bila je što je izložila ili je smatrala izloženima opća pravila akcije počevši od nekog izdvojenog čuvstva kojemu je, kao čuvstvu, bio svojstven pokret nadilaženja sebe. Velike patnje kao i velika sreća, mogu biti na početku nekog rasuđivanja. One su zagovornici. Ali ne možemo ih nalaziti i sačuvati čitavim tokom onih razmatranja, ako, dakle, bijaše osnovano uvažavati apsurdni senzibilitet, dijagnosticirati bolest kakvu nalazimo u sebi i u drugih,
119

nemoguće je u toj osjetljivosti i u nihilizmu što ga ona pretpostavlja ne vidjeti ništa drugo osim polazišta, življene kritike, ekvivalenta, na planu egzistencije, sistematske sumnje. Nakon toga valja razbiti nepomične igre zrcala i ući u neodoljivo kretanje kojim apsurd nadilazi sebe sama. Pošto smo razbili zrcalo, ne ostaje nam ništa što bi nam moglo poslužiti da odgovorimo na pitanje stoljeća. Apsurd, kao i metodična sumnja, stvorili su tabulu razu. On nas ostavlja u slijepoj ulici. Ali kao i sumnja, on može vraćajući se unatrag, upraviti neko novo traženje. Rasuđivanje se tada nastavlja na isti način. Ja vičem da ni u šta ne vjerujem i da je sve apsurdno, ali ne mogu sumnjati u svoj krik i potrebno mi je barem vjerovati u svoje prosvjedovanje. Prva i jedina očitost koja mi je tako dana unutar doživljava apsurda jest pobuna. Bez ikakva znanja, morajući brzo ubijati ili pristati da se ubija, ja raspolažem samo tom očitošću što se još pojačava raskidanosti u kojoj se nalazim. Pobuna se rađa iz prizora nerazumnosti, pred nepravednim i neshvatljivim položajem. Ali njezin slijepi polet ište red usred kaosa i jedinstvo u srcu onoga što izmiče i nestaje. Ona viče, ona zahtijeva, ona hoće da sablazan prestane i da se napokon utvrdi ono što se do sada neprestano ispisivao po moru. Ona je zaokupljena preobrazbom. Ali preobražavati jest djelovati, a djelovati sutra će biti ubijati dok ona nezna je li umorstvo opravdano. Ona rađa upravo činove što se od nje traži da ih opravda. Treba dakle da pobuna nalazi svoje razloge u sebi samoj jer ih ne može naći ni u čemu drugom. Ona mora pristati na samopreispitivanje kako bi se naučila ponašati. Dva stoljeća pobune, metafizičke ili povijesne, upravo se nude da o njima razmišljamo. Čudesna povijest što je ovdje evocira povijest je evropskog ponosa. Pobuna bi nam u svakom slučaju mogla podastrijeti svoje razloge tek pošto se ispitaju njezini stavovi, njezini zahtjevi i njezine tekovine. U njezinim se djelima možda nalazi pravilo djelovanja koje nam apsurd nije mogao pružiti, naznaka barem o pravu ili dužnosti ubijanja i napokon, mada u neko stvaranje. Čovjek, je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jest. Pitanje je da se sazna može li ga to odbijanje dovesti samo k uništenju drugih i njega sama, mora li se svaka pobuna završiti u opravdanju općeg umorstva ili, naprotiv, ne težeći prema nemogućoj nevinosti, ona može otkriti načelo neke razumne krivnje.”289 “Na tragu Camusove misli da je čovjek jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jest” da se zamjetiti i konstatirati da nikada niko osim čovjeka ne može govoriti, tvrditi, praviti se, i ponašati da jeste ono što nije i da poriče i negira ono što jeste. Upravo Kur'an poziva ljude da posmatraju i proučavaju kako univerzum, kosmos i prirodu tako i društvo i njegovu povijest. Zašto? Zato što bez obzira na sve nijanse i razlike između prirodnih i ljudskih pojava Stvoritelj prirode i društva je Jedan i u tome se sastoji istovjetnost prirodnih i društvenih pojava i njihova nerazdvojnost i međusobno nesuprostavljanje kao što čini Evropa unazad pet stoljeća. U suočavanju i proučavanju prirode i društva uočava se da su prirodne pojave pristupačnije i jednostavnije propitivaju od društvenih. Prirodne pojave se često u okviru teorije reverzibiliteta ponavljaju na gotovo identičan način, a društvene i kada se ponavljaju nikada se, u okviru teorije ireverzibiliteta, ne ponavljaju na istovjetan način i uvijek u njima pored starog ima i nešto novo. Objekti istražianja prirodnih
289

Albert Camus (Pobunjeni čovjek) 120

nauka su lišeni svjesnih akcija. Oni se pokazuju onakvima kakvi jesu i u njima ne postoji mogućnost planskog namjernog, voljnog i svjesnog prikrivanja stvarnih pojava i činjenica. U prirodi nema munatika - janusovca, zulvedžhajnova - dvoličnjaka, muraija - transparentno lažnih ljudi, kaziba - lažova, sarika - kradljivaca, fasika griješnika i idrama - perverzija. Dakle, niko osim čovjeka nikada ne može govoriti i oponašati da jeste ono što nije i da nije ono što jeste. Prirodne pojave se mogu lakše ispitivati od društvenih pojava i to eksperimentalnim putem, posmatranjem i iskustvom pa se čak mogu izazivati umjetnim putem u laboratoriji, dok društvene ne mogu. Društvene pojave su u drugačijem položaju i one su kompleksnije po svojoj naravi i sadržaju i zakonitosti i njihova zbivanja su dublja i skrivenija od prirodnih. Teže ih je uočiti jer su njihovi nosioci ljudi kao misaona bića koja raspolažu slobodom, sviješću, savješću, osjetilima, razumom, umom, voljom, namjerom, vizijom, htijenjima, osjećajima, željama, strastima, mitovima, interesima i instiktima, što nije prisutno u prirodnim predmetima. Zato je ljudsko ponašanje moguće skrivati, podešavati, poželjno namještati: murailuktransparentnost, munafikluk-dvoličnost. Nema životinje ili biljke koja je munafik i muraija. To mogu biti samo ljudi. Zato kada se govori o ljudskim pojavama i ono što čini društveno uvijek se ističe da na veze, odnose, relacije i komunikacije, među ljudima u bitnom smislu, izvana, utiču prirodna i ljudska odnosno društvena sredina preko odgoja, putem navika i običaja u porodici, obrazovanja i školovanja i socijalizacije zatim ličnost, karakter, temperament i kapacitet svakog pojedinca a iznutra na kvalitet veza među ljudima presudno utječu religija i etika, kultura i pravo. To su oni činioci i faktori koji u ljudima i čovjeku oblikuju ono što se zove društveno, zapravo tema sociologije za Leopold fon Wiessea i nije društvo, koje u bezbrojnim drugim likovima može biti tema drugih disciplina, nego društveno čiji su osnovni elementi kao supstanca društvenih pojava društveni procesi: “Društveno,“ piše Wiese, „čini skup društvenih procesa koji se sastoje iz spajanja i razdvajanja ljudi u društvenom prostoru.” Procesi spajanja su upoznavanje, približavanje, prilagodavanje, udruživanje i asimilacija, a procesi razdvajanja su utakmica, opozicija i sukob. Konkretne forme procesa među ljudima mogu biti različite i raznovrsne. Spajanje - razdvajanje, privlačenje - odbijanje, prilagodavanje neprilagođavanje i konflikt, udruživanje - razdruživanje, kreacija - rušilaštvo, suradnja - sukobi, voljni - stijski, materijalni - duhovni. Ustvari, društveni procesi ili društveno izazivaju promjene u prirodi, svijetu, čovjeku i društvu. Iz društvenih procesa kao sadržaja, supstance, srčike i jezgra društvenog života formiraju se društveni odnosi kao labilna ili stabilna stanja povezanosti ili razdvojenosti. Kvalitet ovih odnosa iznutra je bitno uvjetovan i određen religijom, etikom, kulturom i pravom. Tako francuski sociolog Emile Durkheim, utemeljitelj suicidologije u djelu “Samoubistvo,” razmatra odnos i korelaciju između suicida i socijalnih činilaca ili faktora. Samoubistvo ili sucid prema Durkheimu, nepobitno pokazuje stupanj integriranosti ili neintegriranosti čovjeka kao jedinke, kao ličnosti i personalnosti u socijalni sistem. Nikada se individualno ponašanje ne može posmatrati izolirano nego isključivo u socijalnom kontekstu. Zašto? Zato što društvene pojave, koje se u biti sastaju iz društvenih procesa, društvenih odnosa i društvenih tvorevina, za Durkheima, nisu ni ekonomske, ni privredne, ni biološke, ni geografske, ni mehaničke, ni psihičke naravi, već su to pojave
121

kolektivne svijesti, kolektivne predodžbe, utemeljene na kolektivnoj duhovnoj supstanci. Društvene pojave u koje bez sumnje, u okviru socijalne psihopatologije i psihopatologije spadaju ubistvo i samoubistvo, u biti su određene kvalitetom i intenzintetom kolektivne svijesti na kojoj počivaju. A tu kolektivnu svijest uvjetuju, sadržajem ispunjavaju i determiniraju elementi kolektivne duhovne supstance a to su: kolektivne predstave religija kolektivna moralna načela, principi i vrijednosti - etika kolektivne norme, zakoni i dužnosti - pravo i kolektivni obrasci ili modeli - kultura. U pokušaju razumijevanja, smislenog povezivanja i uzročnoposljedničkog promicanja i objašnjavanja korelacije, sudatosti, supovezanosti i suodnosa suicid - socijalni faktori, Durkheim odlučno odbacuje urođene tendencije i nagon smrti ili duh tanatosa i djelovanje svemirskih sila u smislu nesretnih dana, sedmica, mjeseci, zvijezda, plima, oseka, mijena mjeseca i uštapa. On u prvi plan svojih posmatranja i analiza postojanje kohezije - nekohezije, integracije - dezintegracije, sličnosti ili različitosti kod religijskih ili profesionalnih grupa. U tom pogledu on nije nikakav izuzetak nego slijed istog koda i reda stvarnosti kod građanskih sociologa. Tako za imenitelja sociologije Augustea Contea u okviru uzajamnih odnosa i reakcija ljudi jedni na druge vrše neprestane utjecaje u okviru društvenog poretka. Prirodu ove uzajamnosti on zasniva na temelju društvene saglasnosti koja je temelj političkog poretka, koji univerzalno značenje ima u principu harmonije i osjećanju saradnje. To je instinkt urođene simpatije i on se realizuje kao jedinstvo i saradnja. Instinkt simpatije je elementaran i urođen a u pojedincu se razrađuje i dograđuje kroz duhovne idejne, moralne i intelektualne vidove jedinstva i saradnje na temelju religije, etike, kulture i prava pomoću odgoja u porodici, obrazovanja u školi i socijalizacije u društvu, na osnovu kojih funkcionira i održava se društveni poredak. Dosljedno tome, misaonih duhovni, idejni i moralni, religiozni, kulturni i normativni elementi jačaju društvenost. I po učenju funkcionalista saglasnost pojedinačnih volja (konsenzus) je taj nevidljivi cement koji sve pojedince i dijelove povezuje u jednu cjelinu zajedničkim moralnim vrijednostima, religijskim predstavama, pravnim normama i kulturnim modelima. Naravno, moralnim vrijednostima, religijskim predstavama, pravnim normama i kulturnim modelima, djeca se uče sveukupnim odgojem u porodici, obrazovanjem u školi i socijalizacijom u društvu. Svaki društveni sistem sačinjava bezbroj pojedinaca i atoma koji su nošeni svojim ličnim ciljevima i interesima. Ako je akcija svakog pojedinca, tvrde funkcionalnosti, rukovođena religijskim vrijednostima, moralnim principima, pravnim normama, kulturnim modelima i idejama, tada se ponašanja svih pojedinaca povezuju u jedan jedinstven harmoničan i funkcionalan organizam. Ova integracija zajedničkih religijskih istina, moralnih principa, pravnih normi, kulturnih vrijednosti i ideja je jezgro i cement društvenog sistema, reda i poretka iznutra. Čovjek i ljudi od rođenja su podložni moralno-etičkom odgoju, obrazovanju i socijalizaciji. U početku to djeca prihvataju kao prisilu, što je neminovnost, a kasnije to usade u svoju ličnost i to postaje sastavni dio njihove unutrašnje savjesti. Svako društvo koje se sastoji iz miliona različitih pojedinaca sa različitim interesima održava ravnotežu ili ekvilibrij i sistem ili poredak na dva načina, društvenom kontrolom preko pravnih normi i sankcija, dakle mehanizmom prisile i, nastojanjem društva iznutra da putem moralnog odgoja, obrazovanja i socijalizacije, prenese na sve
122

svoje članove iste moralne principe, kulturne modele i vrijednosti, religijske predstave, i pravne norme. Kako kaže Talcott Parsons “jedina preventiva protiv započinjanja rata svih protiv svih, jeste opća saglasnost o zajedničkim moralnim vrijednostima.” Da bi razumijeli i shvatili korelaciju suicid-socijalni činioci sa intenzitetom i kohezijom religijskih ili profesionalnih grupa kod Durkheima prije toga moramo znati kategoriju zajednice i društva kod Ferdinanda Tonniesa. Za njega, zajednica je takav društveni oblik koji nastaje prirodno i ona je realna i organska. Zato u njoj postoji intimitet članova i jaka međusobna kohezija. Iako su zajednice oblici koji su karakteristični za niže oblike društvenog razvitka, ipak, one se protežu kroz cijelu povijest čovječanstva. U početku su ljudi povezani krvnim srodstvom kroz porodice, rodove, bratstva, plemena, a u procesu razvoja postoji tendencija da se zajednica krvi proširi do zajednice mjesta stanovanja (mahala, selo, varš, kasaba, grad i država). U daljnjem razvoju formira se društvo i razne vrste društvenih skupina. Za razliku od zajednice, društvo je takva socijalna grupacija u kojoj se ljudi povezuju po svojoj vlastitoj volji, a ne po krvi i tlu. Ono je umjetni, vještački organizam i rezultat civilizacije, za razliku od zajednice koja je prirodna, odnosno društvo je organski razdvojena grupa. Svaka zajednica ljudi ima neke bitne karakteristike i i razlike od društva: zajednicu karakteriše opća i organska volja - društvo volja pojedinca. U zajednici nema individualnosti kod članova - u društvu postoji individualnost članova. U zajednici dominiraju interesi zajednice - u društvu interesi pojedinaca. U zajednici na idejnom i duhovnom planu vjera ima presudnu ulogu - u društvu doktrina ili svjetonazor. U zajednici religija regulira individualni, javni i sveukupni ljudski život - u društvu javno mnijenje. U zajednici pojedinačno i kolektivno ponašanje određuju običaji i navike, a u društvu moda. U zajednici je prirodna solidarnost - u društvu ugovorna solidarnost i trgovina. U zajednici dominira zajedničko - u društvu privatno vlasništvo. Glavna veza u zajednici je veza vjere ili veza prirode koja je unutrašnja ili nužna i neminovna u društvu vlastita ili lična volja sa društvom uspostavlja ugovorne odnose, veze i komunikacije. Prirodnu solidarnost Durkheim naziva mehaničkom a društvenu ili funkcionalnu organskom. Tako on navodi da je 1969. godine u Engleskoj na milion ljudi bilo 67 samoubica, u Francuskoj 135, a u Danskoj 277. Zašto je u Danskoj, zemlji istog kulturno-civilizacijskog kruga ima apsolutno veću stopu, dva puta veću od Francuske a četiri puta od Engleske i pri tome odbacujući urođene tendencije i djelovanje svemirskih sila. Bitno je da, prema njemu broj samoubistava direktno ovisi od kohezije ili majka kod religijskih i profesionalnih (funkcionalnih) grupa. Kao čin solidarnosti kohezija je neodvojiva od grupnog života. Protestanti, zato što su manje itnegrisani sa slabijom kohezijom i puno manje vezani za Crkvu kao kolektivnu duhovnu majku mnogo se više ubijaju od katolika, vojnici od civila usljed izoliranosti, usamljenosti i dosadnog i jednoličnog života, neoženjeni od oženjenih. Više se ljudi ubijaju umiru nego u ratu, u vrijeme ekonomske krize i nestabilizacije i recesije nego u doba prosperiteta i blagostanja. Broj i procenat samoubistava u jednoj zemlji, zajednici i društvu pokazuje intenzitet, sadržaj i karakter kohezije i nekohezije, integracije i dezintegracije, harmonije i disharmonije, funkcionalnosti i disfunkcionalnosti konkretnog društva. Nedavno je jedan pravoslavni svećenik na šumskopaljanskoj televiziji (SRNI) tačno i precizno konstatirao da Islamska kultura i civilizacija ne poznaje i ne
123

priznaje suicid. Mada je ta konstatacija i istinita i tačna sadašnji muslimani i poznaju i u nemalom broju čine i izvršavaju samoubistva. Da je to jasna aberacija i negacija Islamskih propisa težak i neoprostiv grijeh koji pripada istom redu, od Boga zabranjenih stvari u to nema nikakve sumnje. Bitno je napomenuti da u knjizi “Samoubistvo” Durkheim vrši klasifikaciju, sistematizaciju i tipologizaciju samoubistava. On time uočava i navodi nekoliko tipova suicida. Prvo, suicid iz alturizma - kod dubokog moralnog osjećaja, brige i solidarnosti prema društvu. Primjer takvog altruističkog žrtvovanja je samospaljivanje češkog studenta Jana Palaha na Vaclavskim Namjestima u Pragu 1968. u znak protesta i otpora protiv sovjetske invazije Čehoslovačke. Drugi sucid iz egoizma. To je samoubistvo usamljenika, ospoljenih, otuđenih, postvarenih, alijeranih ljudi koji žive u “Usamljenim gomilama” prema Dejvidu Rismanu u prašumama i džunglama velegradova. U velegradovima gdje su ljudi otuđeni i prekinuti veza i sa Bogom, i sa svijetom, i sa životom, i sa prirodom, i sa ljudima, i sa samim sobom, najčešća su i najbrojnija samoubistva. To je svijet kulture koja kao antička ne veliča prirodu nego želi da zagospodari prirodom, ne vjeruje ni u Boga, ni u Sudbinu. Zato faustovska kultura iz svijeta i života od čovjeka i ljudi prvo progoni Boga, pa Sudbinu, pa prirodu i na kraju, kroz masovna ubistva i iza njih samoubistva dovodi u pitanje i samog čovjeka. Ona je kultura apsolutne ljudske volje i samovolje i konflikta. To je kultura nemira, sumnji, nihilizma, skepticizma, sekularizma, laicizma, stalnih lutanja, pitanja, traženja odgovara, straha bez nade, tjeskobe, brige, bačenosti u svijet, apsurda i pobune kroz ubijanje i samoubijanje. To je prividno, površno i samo izvana dinamička kultura u kojoj čovjek umjesto prirode, univerzuma, sudbine i Boga, narcisoidno i isključivo posmatra i veliča sebe. Po prvi puta u povijesti taj zdravo - Bolesni i bolesnozdravi čovjek umišlja i ima vesvesu u glavi, da je univerzum, bez meleka, pneume i etera, prazan i pust prostor, ustvari objekat njegovog osvajanja i arena njegova gospodarenja, bavi se sobom i piše memoare, osvrte, autobiografije. Što je tragično, to je istovremeno kultura usamljenosti čiji su junaci potpuni, usamljenici koji više govore u monologu nego u dijalogu. U suludom pokušaju bjekstva od sebe ili u neizdržljivosti, usamljene gomile, ljudi prema Fromu, u bjekstvu od slobode pokušavaju pobjeći u vođu, partiju, samoizolaciju. Koji to ne uspiju, svjedoci smo svi, bježe u ubistva i samoubistva. To su sve iluzije i nemogući pokušaji bjekstva od kulture koja hoće, u ime ničega, da vlada i koja je ofanzivna i agresivna u svim bitnim manifestacijama. Prema Rogeru Garaudyu modernom kulturom dominiranju pozitivizam i sceintizam u nauci i individualizam i egoizam u međuljudskim odnosima. Ona zato ne može dati smisao i cilj životu i historiji. Ta kultura je etnocentrična i evropocentrična, jer smatra sebe jednim centrom historijske inicijative i jedinim stvaraocem vrijednosti. Zapad ne može zamisliti neki drugi model razvoja osim svoga. Ona smatra nedovoljno razvijenim sve narode koji nisu slijedili njegovu historijsku putanju. Ta kultura nosi sobom faktički ateizam. Naš zapadni svijet nije samo ateistički. On je i politeistički. Svaki pojedinac i svaka grupa pravi sebi boga po vlastitoj želji, gledajući u novcu, moći, tehnici, seksu, naciji, ideologiji jedini pravi cilj, apsolutnu vrijednost, lažnog boga ljudoždera koji fanatizira i proždire onoga ko mu služi, gazeći bez milosti svaku drugu vrijednost i svako drugo ljudsko biće koje se suprostavi njegovoj ekspanziji.” Postavlja se fundamentalno ptianje zašto prema Garaudyu, zapadna
124

kultura ne može dati smisao, sadržaj i cilj životu i historiji? To je u biti kultura utemeljena na humanizmu i renesansi koji počivaju na autonomnoj etici koja izvor moralno-etičkih vrijednosti pokušava utemeljiti na empiriji (iskustvu, posmatranju i osjetilima) intelektu (razumu i umu) voluntasu (volji, proizvoljnosti i samovolji), naturi - prirodi i aksiologiji - vrijednostima prisutnim u svim stvorenjima. U okviru autonomnih teorija i učenja postavljaju se dva neizbježna pitanja da li su vrijednosti bez Boga uopće moguće i da li su one univerzalne, stalne i nepromjenjive ili su pak relativne i promjenjive kategorije i vrijednosti. Zašto? Zato što sve što je ljudsko podliježe mijeni, promjeni i ono je relativno a ne apsolutno, i partikularno a ne univerzalno. Da li su moral i etika mogući bez Boga? Religija kaže ne. Najveći svjetski umovi dijele isti stav. Prvi i najveći izvor laži za Platona je nevjerovanje da je Bog stvorio svijet. Prema Dostojevskom, bez Boga čovjek je najnezahvalniji dvonožac na zemlji i bez Boga se ne može na zemlji uspostaviti pravda ni na površini jedne suze, i što je najtragičnije i najopasnije bez Boga, čovjeku je sve dozvoljeno. Dok su solisti tvrdili da su vrijednosti, vrline i krijeposti relativne, Sokrat je naučavao i podučavao svijet da su one univerzalne. Ukoliko im je izvor čovjek, one su po svome usudu i izvoru relativne, prolazne i partikularne. Zapravo, one tada nisu uopće vrijednosti nego interesi, koristi i strasti. Vrijednosti (pa i život svoj ili tuđi), vrline i krijeposti su univerzalne i neprolazne, samo ukoliko je njihov Izvor i autoritet Bog. Jedino to im daje dignitet, identitet i autoritet. Prema Nitzscheu, čovjek bez Boga, htio ne htio, želio ne želio, ne može biti dobar. Nažalost, konstatira on, na Zapadu je Bog mrtav. Prema Maxu Weberu, nauka nikada nije davala vrijednosti, sadržaj, smisao i cilj života. To daje samo religija, a nauka isključivo sredstva života. Prema Andre Malrausu 21. stoljeće će biti stoljeće religije ili ga uopće neće biti, a Trin Tijan za znanost tvrdi - znanost u 21. stoljeću će biti duhovna ili je neće biti. Znanost bez religije je slijepa, a religija bez znanosti je sakata i vodi u taklid-imitaciju i tradicionalizam. Znanost bez religije i etike je sama sebi cilj i dovodi u opasnost i život ljudi. Treće, suicid iz anemičnosti. To se događa kad društvo gubi jasna pravila socijalnog ponašanja i kada sistem, red i poredak dolaze u stanje političke atrofije. Četvrto, fatalistički suicid povezan je sa ljudskom nemoći kada se život čovjeka i ljudi regulira u nesnošljivom i nepodnošljivom okviru. Peto, suicid po koincidenciji kao kopija oponašanja i imitacije kod labilne i povodljive omladine koja je sklona generacijskoj imitaciji čak i kroz ubistvo i samoubistvo, pogotovu ukoliko ne počiva na unutrašnjoj koheziji i vanjskoj integraciji. Šesto, vjerovatno najčešće, suicid usljed egzistencijalno-vrijednosne praznine. Egzistencijski vakum, gubitak vizije, perspektive, gašenje smisla, sadržaja i cilja života, je široko rasprostranjena pojava dvadesetog stljeća. Čovjek i ljudi su izgubili osnovne vrijednosti, instikte i tradicije koje su podržavale njegovo ponašanje. Sve to naglo slabi a nadomjestka nema. Unutar velike i razgranate psihologističke tradicije instinktivistička i bihejvioristička teorija, uprkos velikim međusobnim razlikama, imaju jednu osnovnu zajedničku orijentaciju, obje isključuju osobu, ličnost, čovjeka koji se ponaša, misli svojom glavom, gleda svojim okom, vjeruje svojim srcem i osjeća svojom dušom. Bilo da je čovjek rezultat uvjetovanja, dresure, socijalizacije i (bihejviorizam) ili rezultat evolucije urođenih instikta životinja, on je determiniran isključivo uvjetima izvan njega, on tada nema nikakav udio u
125

vlastitom životu, nikakve slobode i nikakve odgovornosti. Tada se svodi na lutku, kojom upravlja instinkt ili uvjetovanje. Kao što su se u filozofiji fanatično suprostavljale res ekstenzas ili res kogitas tako se u psihologiji suprostavljaju priroda ili odgoj, odnosno instinkt ili okolina. Otac psihoanalize Sigmund Frojd najviše razvija teoriju o instinktima. On razvija teoriju instikta smrti ili duha tanatosa i teoriju erosa koji se razvijaju iz ida i libida. Destruktivnost čije je oličenje instinkt smrti je jedna strana egzistencije, koja u borbi sa drugom dimenzijom, Erosom, čini samu bit života. Eros koji nadilazi i nadrasta seksualnu ljubav, kao univerzalni princip života, prisutan je u stanici svake žive tvari i teži sjedinjavanju i integraciji svih stanica i još više on je u službi civilizacije i integriranja manjih cjelina u jedinstveno čovječanstvo. Taj instikt života, eros on naziva i instinktom ljubavi a ljubav je poistovjećena sa životom i rastom. U ego i id Frojd je poistovjetio i eros-instinkt ljubavi ili instikt života sa seksualnim instinktima i instinktom samoočuvanja. Život, ljubav i rast su jedno te isto, i dublje su ukorijenjeni i fundamentalniji u čovjeku od strasti, seksualnosti i užitka. Druga vrsta veze pored erosa i seksualnosti emotivne vrste jeste putem identifikacije putem zajedničkih osjećaja i interesa. U okviru instinkta smrti za Frojda su agresivnost, destruktivnost, sadizam i nagon za vladanjem, manifestacije iste sile. Instinkt smrti, prije svega, je iznutra. Onaj dio koji se šalje vani djeluje kao agresivnost, sadizam i ubistvo a dio instinkta smrti koji ostaje unutra manifestira se kao mazahizam i samoubistvo. U djelu “Nelagodnosti u kulturi” Frojd piše da je instinkt smrti “okrenut prema vanjskom svijetu i dolazi do izražaja kao instinska agresivnost i destruktivnost.” U radu “Nova uvodna predavanja,” piše da je “samodestruktivnost izraz instinkta smrti koji ne može biti odsutan ni u jednom vitalnom procesu. Navedeni smo na gledišta da je mazohizam stariji od sadizma i da je sadizam destruktivan instinkt usmjeren prema van, stičući tako svojstvo agresivnosti. Količina destruktivnog instinkta koja ostaje u unutrašnjosti, sjedinjuje se s erotskim instinktima u mazohizmu, ili je s većim ili manjim dodatkom erotike - usmjerena protiv vanjskog svijeta u obliku agresivnosti.” Nekontrolirana agresivnost iz instikta smrti ili duha smrti vodi uništavanju (ubijanju) drugih ili sebe. Potiskivanje agresivnosti opet s druge strane je nezdravo, vodi bolesti i mučenju tijela. Da se potiskivanjem agresivnosti ne bi ulazilo u nezdrave i bolesno stanje i stanje samomučenja Frojd vidi izlaz u sublimaciji viška svih instikata kako erosa tako i tanatosa u kreaciji, kulturi, umjetnosti i nauci preko super ega. Tako Frojd ostaje u šemama konflikta između samoočuvanja seksualnosti, razuma protiv strasti, obaveza protiv prirodne sklonosti, gladi protiv ljubavi, sklonosti između života i smrti, integracije i raspadanja, između i ljubavi i mržnje i raspadanja. Platonska teorija erosa tretira ljubav energijom koja spaja sve žive materije i koja je garant života.

9.1. Situacija u Bosni i Hercegovini

Kako su sve sreće, prema jednom velikom romanu, slične i skoro iste a nesreće različite, nesvodive i neponovljive, to je i nesreća i tragedija Bosne i Hercegovine, inače, kozmičkih razmjera, i nemjerljiva i
126

neusporediva sa bilo kojom zemljom u Evropi, nakon Drugog svjetskog rata. Od 1992. godine u Bosni i Hercegovini se događaju nasilja, zločini i tragedije, kako bi rekao Camus “ima zločina iz strasti i zločina iz logike,” i instikt smrti, kako primjećuje Frojd, okrenut prema vanjskom svijetu i dolazi do izražaja kao instikt agresivnosti i destruktivnosti,” od 1996. poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora, također, u okviru instikta smrti, događa se samodestruktivnost, samoagresivnost, odnosno suicid. “Navedeni smo na gledišta da je mazohizam stariji od sadizma i da je sadizam destruktivan instikt usmjeren prema van, stičući tako svojstvo agresivnosti” i ona Empedoklova ideja da svijet živih stvorenja može postojati samo dok traje borba između suprotnih sila razdora i ljubavi, dok sile privlačenja i odbijanja djeluju zajedno. I dan-danas. nakon 27 godina Sjedinjene Američke Države suočavaju se sa tzv. postvijetnamskim sindromom, traumama, frustracijama i posljedicama. To se posebno osjeća i primjećuje na vojnicima i oficirima, koji su učestvovali u vijetnamskom ratu, ali i u filmskoj industriji - “Lovac na jelene.” Pošto Bošnjaci nisu bili u ratu, nego su bili izloženi užasnoj i nemilosrdnoj četverogodišnjoj agresiji kozmičkih razmjera koju međunarodna zajednica ne sankcionira, sa ciljem njihovog uništenja, kako bi se podijelila Bosna i Hercegovina između Srbije i Hrvatske, u postapokaliptičkom razdoblju, šest godina nakon prestanka agresije, Bošnjaci su, unutar sebe neprestano, kao nacionalni i konfesionalni korpus suočavaju sa dvjema stravičnim traumama i nesrećama - velikim brojem razvedenih brakova i razorenim porodicama te povećanim procentima samoubistava. Iako se uobičajeno kaže da je statistika neistinita nauka potpuno tačnih podataka, ipak ona hladnokrvno i neumoljivo bilježi da je na teritoriji Sarajevskog kantona u prvih devet mjeseci, od januara do septembra 1997. godine, registrirano 49 samoubistava! U odnosu na isti period u 1996. godini, izvršeno je 16 ili 48 posto samoubistava više. Onda je opozicija samoubistva tumačila razlogom, usljed vladavine SDA i tzv. nacionalnih stranaka. Međutim, statistički podaci o samoubistvima na Sarajevskom kantonu za 2001. godinu, kada je vladala Alijansa su porazniji i veći nego za 1996. i 1997. godinu. Sa stajališta društvene morfologije i stratifikacije bitnija su pitanja, od političkih faktora, ko su samoubice po spolovima i kakva je starosna struktura samoubica? Odgovori su kratki i jasni. Radi se o 40 muškaraca i devet žena. Više od 50 godina imalo je 27 osoba, 30 do 40 godina sedmero, od 20 do 30 godina, također sedmero, od 40 do 50 godina četvero, te do 20 godina tri osobe. S obzirom na to da je više od 50 odsto ili 27 samoubica, prešlo pedesetu godinu, postavlja se ključno, čovjeku i znanosti dostupno pitanje, šta je glavni razlog samoubistva takvih osoba? Školovanje i studiji, sigurno nisu, jer su izišle iz te životne dobi. Zaposlenje i otpuštanje iz Armije također nisu. Sportski neuspjesi i propale ljubavi također nisu. Bitne teoriji dostupne razloge, kod osoba ove životne dobi, treba prije tražiti u osamljenosti, izoliranosti, izgubljenosti velegradske vreve, stiske, svijesti i osjećaju suvišnosti, nepotrebnosti i nekorisnosti takvih osoba. Takve osobe, pogotovu ako su porijeklom sa sela ili iz provincije, koje su jednostavne, prirodne, čestite, korisne i socijabilne, ne mogu se u poznoj životnoj dobi adaptirati i akultivirati na uvjete života u velegradu kakav je Sarajevo. Dolaskom u velegrad takve osobe prekidaju naviknuti prirodni ritam života, upadaju u vanjsko blještavilo civilizacije i unutar, u kulturnu pustinju i osamljenost i događa im se u psihologiji
127

poznati “sindrom kljuseta” prekida se čitav život naviknuti put, a oni su stari i nemoćni za novi i posežu za instiktom smrti prema unutra ili samođestrukciji ili samoubistvu. Takav odgovor, donekle, sugerira broj samoubica po općinama Sarajevskog kantona. Centar 19, Novi Grad 9, Novo Sarajevo 5, Ilidža i Hadžići po 4, Ilijaš i stari Grad po 3, te Vogošća i Trnovo po jedno samoubistvo. Samo tri samoubistva na teritoriji Starog Grada, a 19 ili šest puta više u općini Centar, koja ima gotovo isti broj stanovnika, samo je nepobitna činjenica i svjedočanstvo da su mahale, džamije, sokaci, česme, sebilji, šadrvani, haremi i džamije bile i ostale za muslimane sjedišta i središta društvenosti ili upoznavanja, približavanja, prilagođavanja udruživanja, solidarnosti, saradnje, komunikacije i bliskosti među ljudima, i čuvaju ljude, pogotovo starije, od osame, očaja, tjeskobe, osjećaja izgubljenosti i bačenosti u svijet, besmisa i samoubistava. Džamija, mahala, selo i džemaat je jedino što muslimana može sačuvati od sindroma kljuseta. Iz velegradova, poput kuge, samoubistva se šire i u druga mjesta. Tako je u Goraždanskom kantonu u aprilu 2002. godine izvršeno više samoubistava (6) za jedan mjesec nego u toku čitave 2001. godine. U maloj čaršiji Bijeljine i njenoj okolini tokom 2001. godine izvršeno je između 20 i 30 samoubistava. Tu je instikt smrti vani, agresivnosti i destruktivnosti i genocidnosti u nemogućnosti, sada preokrenut u instikt smrti prema unutra u samodestrukciju, mazahizam samoubistva. Ono što je nepobitna istina, jeste da su ubistva i samoubistva, instikt smrti vani, instikt smrti unutra, i zločin iz logike i strasti neodvojive i nerazdvojive činjenice. To ilustriraju i crne hronike iz dnevne štampe: objesio se u kupatilu kuće, nasilje u porodici, u kafanama najviše tuča i prostitucije, objesio se u kolibi, nožem opljačkao pazar, dva samoubistva, pretukao majku na smrt, pao s tramvaja, profesorica pretukla dvojicu učenika, učenik počinio harakiri, poginula tri mladića, supruzi prijetio bombom, dvije godine zatvora za pokušaj silovanja, iskorištavao djevojčice, prekršio sva pravila, samoubistvo vješanjem, pljačkaši oteli plate radnicima, sedam godina za silovanje kćerke, izbodeni nožem, udari sjekirom, vezali, pretukli i opljačkali staricu, učenica se utopila u bazenu, ubio suprugu, sina, kćerku, pa sebe, iz automata pucao na patrolu, djevojčica upala u šaht, umjesto slavlja divljanje, oteo 7.000 kuna i odšetao, kalašnjikovim upozorili na plaćanje duga, šverc bebama u srbijanskim bolnicama, otkriveno 27 lopova, oteo starcu pare, četvero optuženih za ubistvo, uhvaćen na djelu, ukraden ferari, troje povrijeđenih, pokušali se ubiti popivši esenciju, ubio se u tuđoj kući, pucao na mercedes, pokrali i demolirati, dobio batine ispred kuće, oskranvljeno groblje, objesila se na štok od vrata, pokušao se ubiti skokom u Bosnu, supružnike ubio iz dva revolvera, naručila ubistvo sestre, objesila se žena, pronađena mrtva u stanu, obračun roditelja ispred škole, svakog petog dana po jedno samoubistvo u Nišu, samoubistvo kao pojava širi se Evropom, a to je u vezi sa tranzicijom, ubio se ručnom bombom, trinest žrtava koristoljublja u Šapcu, trojica mladića izvršila samoubistvo, skočio sa desetog sprata, učenik iz osvete ubio 17 ljudi i glad ubija svake četvrte sekunde. Milijardu ljudi nema pitku vodu, 800 miliona gladuje. Dakle, ljude uništavaju ubistva, samoubistva, ratovi, glad, žeđ i sve ostalo što je ljudsko na neljudski način.

128

10. DRUŠTVO, NASILJE I TEROR
“A Mi rekosmo: “O Ademe! Stanujte ti i žena tvoja u Džennetu! Jedite u njemu u izobilju odakle vam je volja! Ali se nikako i nikada ne približavajte i ne prikučujte ovom označenom, obilježenom, određenom, zabranjenom drvetu da ne bi ste sami sebi zulum, nasilje i zlo nanijeli!”290 “O Ademe! Ti i žena tvoja u Džennetu stanujte, i odakle vam je volja Jedite, ali se drvetu ovome ne približavajte da ne biste zlo, zulum i nasilje sebi nanijeli.”291 Prema učenju i vjerovanju Islama jedino Allah dž.š. čovjeka stvara i uobličava. Velekad haleknakum summe savvernakum - A Mi smo vas stvorili, zatim smo vam oblik (formu, okvir) dali.”292 “Allahu zbilja nije skriveno ništa, ni na zemlji, ni na nebu! On Je taj koji vas oblikuje kako hoće u matericama, nema boga osim Njega, Silnoga, Mudroga.”293 Iza stvaranja i uobličavanja slijedi udahnjivanje Ruha u Insana-čovjeka. “I kad Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću na zemlji od ilovače, od gline ustajale, stvoriti čovjeka! I kad ga oblikujem i u njega Ruh udahnem.”294 Nakon što stvara i oblikuje čovjeka i u njega Ruh udahnjuje Allah dž.š. ga u Džennetu nastanjuje i sve mu džennetske blagodati, dobrote, ljepote i milosti ukazuje i na raspolaganje stavlja, osim jednog jedinog označenog, određenog, obilježenog, poznatog i zabranjenog drveta. To drvo je granica, međa, razmeđe i razdioba. Šta to znači?! U biti, da kako god Allah dž.š. čovjeka stvara, uobličava, u njega Ruh udahnjuje i u Džennetu se svim blagodatima, osim zabranjenog drveta nastanjuje i opskrbljuje, da je čovjek ne samo stvoren u najljepšem liku, obliku i suretu, da je učinjen Halifom povjerenikom i korisnikom stvorenih dobara i blagodati, nego da mu je istovremeno naređen i određen život u određenim relacijama, kategorijama, uzusima, kalufima, okvirima, formama, formulama, normama, regulama, određenjima, uređenjima, mjerama, idejama, doktrinama, nazorima, dogmama, pravilima, prvacima, zakonima i ustavima. Čak i u Džennetu ima mjera i granica. To je nepribližavanje zabranjenom drvetu. Približavanje tom zabranjenom drvetu neminovno dovodi do mazohizma, samozla, samonasilja, autoterora, autodestrukcije, samonegacije, samonievelacije i autopada. Upravo na takve negativne posljedice, učinke i rezultate Allaha dž.š. unaprijed upozorava i upoznaje čovjeka: “Adema smo mi još prije obavezali, (da se ne približava zabranjenom drvetu) pa on zaboravi i ne nađosmo kod njega odlučnosti!” A kada melekima rekosmo mi: Ničice padnite i Ademu sedždu učinite vi! Svi su sedždu učinili i ničice pali, samo ne Iblis, on odbi. “O Ademe (odmah, unaprijed i navakat)” rekosmo mi. “Doista je ovaj (šejtan) neprijatelj tebi, i ženi ti, zato vas dvoje nek' on nikako iz Dženneta ne izvodi pa da se mučiš! Zbilja
Ku’ran (El-Bekare, 35) Ku’ran (El-A'raf, 19) 292 Ku’ran (El-A'raf, 11) 293 Ku’ran (Ali Imran, 5-6) 294 Ku’ran (El-Hidžr, 28-29)
290 291

129

ti u njemu (Džennetu) nečeš ni ogladnjeti, niti go biti, i zbilja nećeš ni ožednjeti, niti žegu osjetiti.”295 Šta se iza toga događa? Zapravo, šejtan upotrebljava i na štetu i gubitak, čovjeka zloupotrebljava prvu primordijalnu, urođenu čovjekovu slabost i nedostatak, zaborav i zaboravljanje i u trenucima zaborava počinje čovjeku bajati, obmanjivati, opčaravati, obenđijavati i metodom projekcije svijeta, i života nudi mu lažnu, magijsku i mitsku konstrukciju života, umjesto od Allaha podarene istine života i postojanja: “I šejtan (h. Adema i h. Havvu) obmanu da zbog drveta pokliznu, i izvede ih iz onoga u čemu obitavahu. A mi naredismo: “Silazite iz Dženneta svi! Jedni drugima bit ćete neprijatelji. Na zemlji će vam stanište biti i uživanje neko vrijeme!”296 “Pa njima dvoma šejtan poče šaptati da bi im otkrio stidna tijela njihova koja su im skrivena bila. I reče im: “To što vam vaš Gospodar ovo drvo zabrani samo je zbog toga da ne biste meleki postali, ili da ne biste besmrtni bili.” I Iblis im se poče zaklinjati: “Ja ću vama dvoma biti od onih koji će vas savjetovati!” I njih dvoje on na opsjenu zavede, pa kad s drveta okusiše, njima se stidna tijela njihova pokazaše i oni se po stidnim tijelima svojim džennetskim lišćem pokrivati počeše. “A zar vam drvo to nisam bio zabranio? Gospodar njihov ih je dozivao i zar vam nisam rekao ja (unaprijed) da je šejtan neprijatelj otvoreni vama dvoma?! I oni (Adem i Havva) rekoše: “Gospodaru naš! Sami smo sebi zlo nanijeli, a ako nam Ti ne oprostiš i ako nam se ne smiluješ, bit ćemo među izgubljenima i stradalnicima mi!” “Siđite!” naredi Allah - “jedni drugima neprijatelji bit ćete!” Na zemlji vam je stanište i uživanje neko vrijeme! I Allah reče: “Na zemlji ćete vi živjeti na njoj čete umirati, i iz nje oživljeni biti!”297 “Ali ga šejtan obmanu i reče: “O Ademe! Hoćeš li da ti pokažem drvo vječnosti i carstvo koje neće proći?” I njih dvoje s njega pojedoše i stidna mjesta njihova im se ukazaše, pa lišćem džennetskim njih dvoje po stidnim mjestima svojim pokrivati se počeše. I Adem ne posluša svoga Gospodara i skrenu s puta pravoga. A potom ga odabra njegov Gospodar, pa mu oprosti i stazom pravom uputi. “Izlazite iz njega svi!” On naredi: “Jedni drugima ćete neprijatelji biti! A potom će vam od mene doista Uputa dolaziti, pa ko Uputu moju bude slijedio, neće zalutati niti u očaj pasti.”298 “Pa Iblis reče: “Gospodaru moj, zato što me zabludi prepusti, ja ću njima (ljudima) zlo na zemlji lijepim pokazivati i doista ću njih zavesti, samo ne između njihove čvrsto tebi robove odane!” A Allah reče: “Evo puta moga pravoga i nad robovima mojim tebi vlasti nije, izuzev nad onima koji će tebe slijediti od zabludjelih!”299 “I Iblis reče: “Tako mi veličanstva tvoga, sve ću njih zavesti s puta pravoga osim onih iskrenih tvojih robova!” Od mene je istina! reče Allah. Istinu govorim ja! Džehennem ću napuniti doista onim od tebe, i svima
Ku’ran (Tā-Hā, 115-119) Ku’ran (El-Bekare, 36) 297 Ku’ran (El-A'raf, 20-26) 298 Ku’ran (Tā-Hā, 120-123) 299 Ku’ran (El-Hidžr, 39-41)
295 296

130

koji te slijede! Ti reci: Od vas ja za ovo ne tražim nikakvu nagradu, pa nisam od onih koji traže više! Ovo je samo opomena svjetovima, a njegovu vijest sigurno ćete saznati zakratko!”300 Sve što šejtan pomoću vesvese, obmane, prevare, varke, kajanja, magije, omanđijavanja, opčinjavanja mita, iluzije, fikcije i neograničene utopije i mašte nudi čovjeku (drvo vječnosti, vječni život, vlast koja nikada neće propasti i promjenu vrste iz čovjeka u meleka, nije ništa drugo nego inverzija i revizija istine, upute, postojanja i stvarnosti iz percepcije svijeta i života u lažnu, nametnutu i podmetnutu - iluzornu projekciju i konstrukciju svijeta i života. U svemu tome, šejtan naspram čovjeka ima jedan jedini cilj: da čovjek u stanju zaborava prede dozvoljenu granicu, dozvoljenu crtu, dozvoljenu među i da se približi zabranjenom drvetu, a kad pređe dozvoljenu granicu i približi se zabranjenom drvetu, čovjek slijedi šejtana i izlazi iz Allahovog reda i poretka stvari, izlazi iz ekvilibrija i ravnoteže svijeta i života, izlazi iz proporcija i simetrija svijeta i života, izlazi iz simfonije i harmonije svjetova, izlazi iz vlastitog domišta, toposa i humusa i postaje kao izvaljeno drvo iz zemlje. Takav čovjek zaboravlja, gubi i prekida vezu sa izvorom, sa korijenom, sa arhetipom, sa pupkovinom, jezgrom i srčikom života. Takav čovjek izlazi iz istine, pravde, mjere, umjerenosti, osnovne naravi, dimenzije i unutarnjeg oblika života. Kad se iščupa iz korijena, iz svoje srčike, kad iziđe iz osnovne naravi i kad u sebi naruši mjera, ravnotežu, red i poredak, on postaje instrument, sredstvo, rob, sluga, igračka, lutka, ikebana, džehennemska, šejtanska salonska roba, umjesto da bude Halifa - Allahov povjerenik kako nad šejtanom tako i nad svim ostalim Allahovim stvorenjima i stvorenim svjetovima. Kada u zaboravu čovjek, vođen, navođen i prevaren od strane šejtana, čini grijeh tako što prelazi dozvoljenu granicu i približava se zabranjenom drvetu, on ne čini samo grijeh, nego i zaboravlja Allaha, slijedi šejtana, njemu robuje i postaje njegovo džehennemsko sredstvo, instrument i gorivo, gubi svoje činom stvaranja od Allaha darovane džennetske odlike, blagodati, milosti i ljepote ili status i položaj, i na kraju čini zlo, nasilje, mazohizam, autošovinizam, samonegaciju, samostrovaliju, autopad, samoporicanje i samoodricanje. On taj oblik zla, nasilja i terora u Džennetu samo nad sobom čini zato što on u Džennetu ne živi u društvu, u društvenom, u odnosima, u procesima, u tokovima, u zajednici, u porodici, u rodbini, u rodu, u bratstvu, u plemenu, u narodu, u rasi, u Ummetu, u čovječanstvu. Te forme i oblike zajednice i zajedničkog društva i društvenog čovjeka, tek kuša i iskušava na Dunjaluku. “I mi smo, doista, života i smrti darovatelji. Mi smo svega nasljednici! Mi zbilja znamo naraštaje vama prethodeće, a doista, znamo mi i one potonje!”301 Adema a.s. i h. Havvu šejtan u Džennetu iskušava, navodi i zavodi (mitom o vječnom drvetu i vječnom životu, promjenom vrste u meleke i vlašću koja neće propasti), dakle, sve nadiskustvenim, nadnaravnim, spekulativnim, apstraktnim, metafizičkim, ontološkim, iluzornim, fikcionaškim, neprovjerljivim, nedokučivim, ali i magično privlačnim obećanjima, na koja oni padaju, bivaju navedeni i zavedeni. Sa njegovim potomcima na zemlji već je druga situacija. Umjesto vječnog drveta, vječnog života, promjene vrste i neprolazne i nepropadljive vlasti, šejtan Ademovim sinovima nudi,
300 301

Ku’ran (Sad, 82-88) Ku’ran (El-Hidžr 23-24) 131

nameće i podmeće samo kategoriju, sadržaj, smisao i cilj Nefsa - tjelesnosti, tijela, izvanjskosti, ospoljenja, puti, čulnosti, požudnosti, na račun i po cijenu zaboravljanja, potiskivanja i negaciji Ruha, ideje principa, vrijednosti i načela u čovjeku. U tom nametanju čulnosti, tjelesnosti, izvanjskosti, ospoljenosti, postvarenosti, fizičkobiološke animalnosti i instiktivnosti, pod svaku cijenu i na svaki način, čovjek na zemlji, pošto se nalazi u ambijentu i miljeu društva i društvenosti, zajednice i zajedničkog života, u vremenu i prostoru društvenih pojava, procesa i odnosa, i pošto živi sa i među ljudima, njegov grijeh koji donosi negativne efekte, učinke, rezultate i posljedice nužno i neminovno, osim na njega kao griješnika, reflektira se i ima posljedice, negativne rezultate, efekte i učinke na druge ljude. To je u slučaju Ademovih sinova, da jedan brat omađijan, obđinjen, obmanut i prevaren od šejtana preko Nefsa (čulnosti, tjelesnosti samo izvanjskosti ubija svoga brata, jer u njemu vidi granicu, zid, među, razmeđe i zaprijeku za izvršenje svoje pohote, požude, putenosti, animalnosti i surove instiktivnosti, a ne u Allahovoj zabrani, određenju načelu, principu, normi, zakonu, odredbi i naredbi koja određuje i regulira, u okviru kojih se granica smije živjeti i može kretati, što je dozvoljeno a šta zabranjeno. “I kazuj im pripovijesti o dvojici sinova Ademovih, uistinu onako kako jest, kad su njih dvojica kurbana-žrtvu prinijeli i od jednog primljena bi, a od drugoga ne bi primljena! 1 taj reče: “Ja ću te zbilja ubiti! A onaj (čiji je kurban primljen) reče: “Allah prima (kurbana) samo od bogobojaznih! A ako ti ruku svoju prema meni pružiš da me ubiješ, ja svoju ruku da te ubijem prema tebi pružiti neću, ja se doista bojim Allaha, svih svjetova Gospodara! Ja želim da ti i moj i svoj grijeh poneseš i vatre stanovnik budeš! a takva je kazna za nasilnike sve! “A Nefs njegov navrati ga da ubije brata svoga, i ubi ga, i gubitnikom posta. I Allah posla jednog gavrana da po zemlji kopa, da mu pokaže kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga! I on povika: “Teško meni, zar ne mogu ja da poput ovoga gavrana zakopam mrtvo tijelo brata svoga?! I on se pokaja.”302 Tradicija i kazivanja Islama prenose da se u Adema a.s. uvijek rađalo po dvoje djece blizanaca brat i sestra. Nijednom bratu nije bilo, u okviru Ademu objavljenog Šerijata, dozvoljano da oženi sestru blizankinju, nego onu drugu običnu sestru, pošto je ljudski rod bio neumnožen i nije se imao ko drugi oženiti. Međutim, brat Habil je, zaklao kurbana iz bogobojaznosti i da ga kurban približi Allahu dž.š. i njegov kurban je primljen. Za razliku od njega Kabil je zaklao kurbana, ne iz bogobojaznosti i približavanja Allahu dž.š., nego vođen i zaveden šejtanom da zadovolji svoj Nefs i zato mu nije kurban primljen. Zašto? Zato što je to instrumentalizacija kurbana - žrtve i obreda u funkciji ljudskog Nefsa, a ne u funkciji robovanja, sjećanja, približavanja, pokoravanja i predanosti Bogu, što je osnovna funkcija obreda. Bez ikakve dvojbe drugi izvor nepravde, zla, nasilja, terora i općenito zuluma među ljudima koji seže do Ademovih sinova jeste apsolutizacija i dominacija Nefsa koja dovodi sve druge kvalitete i vrijednosti čovjeka. Treći izvor, korijen, arhetip, topos, humus, sjedište i središte grijeha, zla, nasilja i terora jeste Israf pregonjenje, pretjerivanje i narušavanje ravnoteže ili ekvilibrija između ideje i materije; Ruha i prirode; tijela i
302

Ku’ran (El-Ma'ide, 27-32) 132

duše; osjetila i razuma; osjećaja i uma; ideala i potreba; želja i mogućnosti; mašte i stvarnosti i vizije i postojanja. Upravo zato, u svim klasičnim etičkim učenjima, pet vrlina, krijeposti i vrijednosti (mjera i umjerenost, hrabrost, razboritost, pravda i pravičnost i mudrost), u funkciji ostvarivanja i promicanja ideje općeg dobra, su osnove na kojima počiva i zasniva se ljudski život. Narušavati mjeru i umjerenost nije ništa drugo nego narušavati: red, poredak, ravnotežu ili ekvilibrij ljudskog života. Suprotsavljati svijet mišljenja, teorije i spekulacije: “Res cogitas,” što čine solisti, teozofi, mnogi filozofi, skolastici, značajan broj teologa svijetu života, stvarnosti: “Činjenica - Res egstenzas nije ništa drugo nego zlo, nasilje, grijeh i teror nad čovjekom, ljudima svijetom i životom. Svaki oblik pretjerivanja u bilo čemu i apsolutizacija bilo koga i bilo čega unutar stvorenih svjetova i stvorenja, je samo po sebi i za sebe, izvor grijeha, zla, nasilja i terora: “I zbog toga smo mi sinovima Israilovim propisali: Ko ubije nekoga koji ubio nije, ili koji na zemlji nered činio nije, kao da je ljude poubijao sve! A ako bude uzrokom da se sačuva život nečiji, kao da je sačuvao živote svih ljudi! Njima su poslanici naši jasne dokaze donosili, ali su mnogi ljudi opet na zemlji sve granice zla prelazili (granicu istine, pravde, dobra i od Allaha datu prelaze i ne poštuju). Doista je kazna za one koji protiv Allaha i njegova Poslanika ratuju, ili koji na zemlji nered siju i da se ubiju, ili razapnu, ili da im se ruke njihove i noge njihove unakrst odsijeku, ili da se iz zemlje izgnaju! To je njima poniženje na ovom svijetu, a na Onom svijetu njima patnja velika osim onih koji se pokaju prije negoli im odmjerite kaznu, i znajte: doista je Allah oprostitelj grijeha i samilostan je.”303 Pretjerivanje i prelaženje granica - Israf podjednako je pogubno u svemu, između ostalog i u jelu i u piću: “O sinovi Ademovi nagizdajte se i lijepo obucite kad god salat obavljate. Jedite i pijte sva dozvoljena jela i pića, ali ne pretjerujte i ne pregonite! Doista Allah ne voli one koji pretjeruju i sve granice prelaze. Ti ih upitaj: “Ko je zabranio Allahove ukrase koje je on stvorio za svoje robove, i lijepa jela iz opskrbe?!” Ti odgovori: “Ona su data vjernicima na ovom svijetu, i samo su za njih na budućem svijetu! Eto tako mi ajete razborito nižemo za ljude koji znaju.”304 Četvrti izvor, korijen, pupkovima, sjeme, arhetip, topos, humus, sjedište i centriste grijeha, zla, nasilja, terora i zuluma, općenito jesu lažne, na šejtanskim izvorima utemeljene misli, ideje, ideologije, koncepti, teorije, doktrine i dogme koje se pozivanjem na Allaha pokušavaju legitimirati, legalizirati i regularnim učiniti. Sve je to laž koja iz sebe projicira obmanu, prevaru, zlo, grijeh i nasilje: “Ima li zločinca i nasilnika većeg od onog koji o Allahu laži iznosi ili kaže: Evo objavljuje mi se! (pa ne daj Bože da ljudi u to povjeruju) A ne objavljuje mu se ništa ili kaže: Pa objavit ću i ja nalik ovome što objavljuje Allah! A da ti je samo vidjeti zločinitelje u rukama smrtnim, kad meleki prema njima ruke svoje budu ispružili: Dajte, spasite duše svoje! Danas ćete biti golemom kaznom kažnjeni, jer ste o Allahu vi neistinu (svjesno i namjerno), govorili i prema

303 304

Ku’ran (El-Ma'ide, 32-34) Ku’ran (El-A'raf, 31-32) 133

njegovim znakovima oholili!”305 Pošto svakom djelu, ponašanju, postupku, aktivnosti, poslu, praksi, igri, zabavi, riječi, držanju i karakteru, prethodi i ispred se nalazi misao, ideja, namjera, unutrašnji izvori grijeha, zla, nasilja i terora. Zapravo, unutranji izvori zla, nasilja i terora među ljudima jesu, u svim vremenima bili su i bit će, duhovna pornografija i duhovna prostitucija oličene u mitu kao šejtanskoj objavi i svim oblicima i formama sihra-magije. “Tako smo mi svakom vjerovjesniku neprijatelja dali šejtane ljude i šejtane džinne, oni su jedni drugima bajali ukrašenim i bajkovitim riječima da bi ih varali. A da je Gospodar tvoj htio, oni te čini činili ne bi! A ti ih ostavi, i ono što izmišljaju oni.”306 Sa ovom istinom, preko Kur'ana, Allah vjernike upućuje i podučava na Dunjaluku a nevjernicima i politeistima to saznanje šejtan će saopćiti na Kijametu: “A šejtan će povikati kad presuda bude presuđena: Allah vam je obećao obećanje istinito, a i ja sam vam obećavao, pa vas slagao i iznevjerio! Ali, ja nad vama nisam vlasti imao, osim što sam vas zlu i grijehu pozivao a vi mi se odazivali. Zato, mene vi ne korite, korite sami sebe, niti ja od vas pomoć mogu tražiti niti vi od mene pomoć možete tražiti! Ja ne priznajem to što ste mene prije njegovim takmacem smatrali! Doista, zločiniteljima pripada kazna bolna!”307 Uistinu, grijehu, zlu, nasilju i teroru, kao izvor i praosnova, prethodi pogrešna i griješna misao, ideja, ideologija, namjera, koncept, teorija, doktrina i dogma. Peti izvor, korijen, arhetip, praosnova, praiskon, humus, topos, sjeme, ishodište i utočište grijeha, zla, nasilja i terora jeste rušenje hramova, sakrealnih objekata (havri, sinagoga, pagoda, crkava, bazilika, katedrala, kapela, džamija, mesdžida, mekteba), zabranjivanje ljudima da ih grade, održavaju i idu u njih. “Ko je veći zločinitelj i nasilnik od onoga koji zabranjuje da se u hramovima Allahovim spominje Njegovo ime, i koji se svim silama trudi d se oni poruše? Takvi ljudi u njih bi morali sa strepnjom ulaziti! Ali, takvima na ovom svijetu poniženje predstoji, a na onom svijetu patnja velika.”308 “Dozvoljeno je braniti se (aktivnom preventivnom odbranom) onima koji su napadnuti zato što im se nasilje čini. A Allah je doista moćan da im pomogne, a i onima koji su neutemeljeno i potpuno bespravno iz staništa i domova svojih protjerani samo zato što su: “Gospodar naš je Allah!” govorili. Da Allah ne suzbija ljude i narode jedne drugima, porušeni bi do temelja bili manastiri, i crkve, i sinagoge, i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime! A Allah će zbilja pomoći one koji njega pomognu! Allah je doista moćan i silan!”309 U svim likovima i oblicima grijeha, nasilja, zla i terora, faraon je dostigao savršenstvo i vrhunac, pa i u rušenju i zabranjivanju hramova: “Do faraona Rampsinita, pričaju oni (Egipćani) bili su u Egiptu dobri zakoni i
Ku’ran (El-En'am, 93) Ku’ran (El-En'am, 112) 307 Ku’ran (Ibrahim, 22) 308 Ku’ran (El-Bekare, 114) 309 Ku’ran (El-Hadždž, 39-40)
305 306

134

bilo je blagostanje, ali s njegovim nasljednikom, Keopsom, došla su teška vremena. Ovaj je odmah zatvorio sve hramove, pa je čak zabranio Egipćanima da prinose žrtve i sve ih otjerao na prisilni rad. Pričaju da su jedni morali da vuku kamenje iz kamenoloma u Arabijskoj pustinji sve do Nila, a drugi su morali taj doneseni kamen da primaju i da odvlače brodovima preko Nila do Libijskih planina. U svakoj je smjeni, koja je trajala tri mjeseca, radilo uvijek oko sto hiljada ljudi. Deset godina je radio taj izmučeni narod samo na izgradnji puta i na izgradnji brežuljaka na kome se nalaze piramide, kao i na podzemnim dvoranama u koje je sproveo jedan kanal iz Nila, pa je na jednom ostrvu u jednoj takvoj dvorani sagradio sebi grobnicu. Na izgradnji same piramide radilo se dvadeset godina. Na piramidi je na egipatskom jeziku napisano koliko su repe, luka i češnjaka potrošili radnici, a koliko se još sjećam rekao mi je tumač koji mi je prevodio ovaj natpis da su troškovi oko izgradnje ove piramide iznosili 1.600 talenata srebra.”310 Koliko su onda iznosili troškovi za ishranu svih radnika koji su toliko dugo, punih 20 godina radili, 100.000 ljudi je moralo na njoj da radi, pa još vrijeme za tesanje i prenošenje kamena, a morali su kopati i podzemni kanal. Inače, Keopsova piramida je najveća i najpoznatija na svijetu. Dugačka je 200, a visoka 146 metara. Sva je od tesanog kamena koji je bio izvanredno lijepo složen i nijedan komad nije manji od 30 stopa. Ona je sagrađena kao stepenište koje neki nazivaju skaline. Dva su fundamentalna razloga u faraonovoj glavi zašto on gradi piramide, da dokaže i pokaže da je Musaov Bog, neuzubillah, lažan, a da je on, ustvari, faraon bog. Zato on zatvara i zabranjuje sve hramove u Egiptu. U takvoj bezizlaznoj, za javni život vjere i vjernika situaciji, Allah dž.š. naređuje Musau i Israilićanima da u Misiru prave kuće i kuće učine mihrabima i u njima klanjaju salat: “I mi Musau i bratu njegovom objavismo: U Misiru vas dvojica narodu svome kuće izgradite, i kuće svoje vi hramovima i musallama učinite i salat klanjajte! A ti obraduj vjernike.”311 Šesti izvor, arhetip, praiskon, praosnova, topos, humus, sjedište, centriste, izvorište, korijen, utočište i ishodište grijeha, zla, nasilja i terora jesu strasti čije su žrtve ljudi u mladosti: “O Davude! Mi smo te povjerenikom na zemlji učinili pa ljudima po pravdi sudi, i za strašću se ne povodi, da s Allahove staze ne skreneš ti! Doista, oni koji zavode sa Allahove staze, njima pripada kazna žestoka, zato što su zaboravili Dan polaganja računa.”312 Ne samo da slijeđenje i povođenje za strastima ljude odvodi sa Allahove staze na krivi, naopaki i opasni put grijeha, zla, nepravde i nasilja, nego im strasti umrtvljuju, blokiraju i pečate srca i uši, a pred oči im stavljaju koprene i zastore: “Da li si vidio onoga koji je strast svoju uzeo za svoga boga, onoga koga je Allah prepsutio zabludi, znajući ga i pečat stavio na sluh njegov, srce njegovo, a na vid njegov koprenu navukao? I ko će ga uputiti stazom pravom nakon Allaha? Zar se nećete opomenuti?“313
(Herodotva historija, str. 168-169) Ku’ran (Junus, 87) 312 Ku’ran (Sad, 26) 313 Ku’ran (El-Džasije, 23-24)
310 311

135

Ne samo to, takvi ljudi neminovno kroz strasti slijede šejtana: “I kaži im vijest o onome kome smo znakove naše dali pa se on od njih okrenu i uznevjerova u njih i odvoji od njih, ali njega je šejtan slijedio i on je među zabludjelima bio! A da smo mi htjeli, mi smo ga mogli znakovima uzvisti, ali on se predade zemlji i strasti svoje poče slijediti. Primjer takva čovjeka jednak je primjeru psa! Ako ga potjeraš, on dahće, a ako ga ostaviš, on opet dahće! Takav je primjer naroda koji ajete naše poriče. Pa kazuj pripovijesti ne bi li oni razmislili!”314 Sedmi izvor, arhetip, praiskon, praosnova, topos, humus, sjedište, centriste, izvorište, korijen, utočište i ishodište grijeha, zla, nasilja, nepravde i terora su samovolja i neutemeljena i nezasnovana mržnja i netrpeljivost prema ljudima: “I neka vas mržnja prema narodu nekom ne navede zbog toga što vam dolazak svetom hramu spriječiše, da taj narod napadnete! Dobročinstvom i bogobojaznošću vi se pomažite, a u grijehu i neprijateljstvu vi ne sudjelujte! I Allah se bojte! Jer, doista Allah žestoko kažnjava. O vjernici! Odlučni za Allahovu istinu budite i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja i samovolja prema nekom narodu ne navede pa da nepravedni budete. Vi pravedno postupajte, to je bogobojaznosti bliže! I Allaha se bojte, On je doista obaviješten o svemu što činite.”315 Osmi izvor, arhetip, praiskon, praosnova, paradigma, topos, humus, korijen, klica, utočište i pribježište nasilja i terora, jeste namjerno, svjesno, ciljano, slobodno i planirano u ime Allaha istinu ne zastupati, ne biti pravedan i izbjegavati istinito i pravedno svjedočenje i krivo, mimo Allahove Odredbe, na štetu ljudi svjedočit: Grijeh, zlo, nasilje, nepravda i teror jeste svjesno, namjerno, ciljano, slobodno i planirano, protiv Allaha i na štetu ljudi istinu ne zastupati, ne biti pravedan i izbjegavati istinito i pravedno svjedočenje i krivo mimo Allahove Odredbe, na štetu ljudi za neznatnu korist ili interes svjedočiti ili izbjegavati istinito i pravedno svjedočenje u cilju i funkciji nezamjeranja ni s kim: “O vjernici! Vi uvijek pravedni budite i radi Allaha pravedno govorite i svjedočite, makar to bilo i na štetu vašu ili na štetu roditelja vaših, ili na štetu bližnjih vaših, bili oni bogati ili bili siromašni - pa Allah će se o njima brinuti. I strasti ne slijedite, pa da tako nepravedni budete! A ako krivdi nagnete, ili svjedočenje izbjegavate pa, Allah doista sve zna šta vi činite.”316 Deveti izvor, praiskon, praosnova, arhetip, mustra, topos, humus, korijen, klica, utočište, sjedište i središte grijeha, zla, nasilja, nepravde i terora jeste verbalno, formalno, deklarativno, nominalno i samo na riječima, i u mislima vjerovanje u ono što je objavljeno Muhammedu a.s., i u ono što je objavljeno prije njega, a u životu, stavu, sudu, zakonu, normi, određenju, načelu, principu i presudi prizivati i držati se autoriteta šejtana: “Zar ne vidiš i ne raspoznaješ one koji misle da vjeruju u ono što je tebi objavljeno, i u ono što je prije tebe objavljeno, kako žele da se pred đavolom i po njegovim kriterijima sude, a naređeno im je da u đavola ne vjeruju! A šejtan hoće da njih dalekoj odvede zabludi! A kad im se kaže: Hodite ovome što Allah objavljuje i
Ku’ran (El-A'raf, 175-176) Ku’ran (El-Ma'ide, 2 i 8) 316 Ku’ran (En-Nisā, 135)
314 315

136

Poslaniku! Ti vidiš licemjere kako se žestoko okreću od tebe. A kakvi su tek onda kad ih zadesi kakva nesreća, zbog toga što su pripravile njihove ruke, i kad ti dođu kuneći se: Tako nam Allaha! Samo smo htjeli dobrčinstvo i ishod sretni! Allah znade sve što je u srcima tih ljudi! I od njih se ti okreni i riječi Opomene im uputi, i o njima im riječi obznane kaži!”317 Vjernici vjeruju, znaju i uvjereni su da je uvjet ispravnosti i punoće njihovog vjerovanja prihvatanje suda, presude i neupitnog autoriteta Poslanika: “Tako mi Gospodara tvoga: Ne!, oni neće vjerovati sve dok tebe za sudiju svoga ne budu uzeli u međusobnoj neslozi, i tada u sebi ne bi našli nikoje zapreke onom što si presudio ti i sasvim bi se pokorili!”318 “O vjernici, ne žurite s odlukama pred Allahom i njegovim Poslanikom, ne govorite, ne radite i ne sudite suprotno Kur'anu i Sunnetu, i Allaha se bojte! Doista, Allah sve čuje i sve zna! O vjernici ne dižite glasove svoje iznad vjerovjesnikova glasa, niti sa njim glasno govorite kao što jedan s drugim govorite, da vam ne bi propala djela vaša, a da vi ne osjetite! Doista, oni koji pred Poslanikom Allahovim stišavaju svoje glasove, a to su oni čija je srca on iskušao u bogobojaznosti, njima pripada oprost i nagrada velika!”319 “Allah vam zapovijeda da stvari važne i povjerljive ljudima, kojima i pripadaju i povjerite! I kada svijet sudite, po pravdi sudite! Kako je lijep savjet kojim vas Allah svjetuje, a Allah, doista sve čuje i vidi sve! O vjernici! Pokoravajte se Allahu i slijedite Poslanika i budite lojalni vašim legitimnim predstavnicima koji vam zapovijedaju! A ako se u nečemu ne slažete, to Allahu i Poslaniku prepustite ako u Allaha i u Onaj svijet vjerujete! Tako vam je bolje, a i posljedice su ljepše!”320 Deseti izvor, arhetip, praiskon, praosnova, paradigma, topos, humus, korijen, klica, utočište, sjedište i središte grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora, jeste kada u čovjeku pojedincu, grupi, zajednici, narodu, naciji, rasi, rodu, bratstvu, plemenu ili čovječanstvu vlada veći strah od bilo kojeg stvorenja i stvorenog bića nego od Allaha dž.š.: “Mi smo doista Tevrat objavili, u njemu je Uputa i svjetlost, po njemu vjerovjesnici sudiše onima koji od Jevreja Allahovu vjeru prihvatiše, i pobožni sudiše, i učeni od kojih se tražilo da Knjigu Allahovu čuvaju, i oni su bili Knjige svjedoci. Ljudi se ne bojte. Mene se bojte!”321 Jedanaesti izvor, arhetip, praiskon, praosnova, mustra, topos, humus, korijen, klica, utočište i sjedište grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora jeste svjesno, slobodno, ciljano, namjerno i s predumišljajem prodaja Allahovih znamenja, argumenata i dokaza za neznatnu, prolaznu i efemernu dunjalučku korist. “I vjerujte u ono što sam objavio, to potvrđuje da je istinito ono što vi imate, i ne budite prvi koji u to ne vjeruju! I moje riječi ne prodajte za cijenu prezrenu, i samo se mene bojte! I istinu ne miješajte s neistinom, i Istinu, znajući je, ne
Ku’ran (En-Nisā, 60-63) Ku’ran (En-Nisā, 65) 319 Ku’ran (El-Hudžurat, 1-3) 320 Ku’ran (En-Nisā, 58-59) 321 Ku’ran (El-Ma'ide, 44)
317 318

137

tajite!”322 “Moje ajete za prezrenu cijenu ne prtxlajite! A oni koji ne sude po onom što Allah objavio je, pravi su nevjernici.“323 “Ima među njima onih koji su neuki, ne poznaju Knjigu, već samo izmišljotine i takvi samo izmišljaju. Teško onima koji svojim rukama knjigu napisu, a zatim tvrde: “Evo, ovo od Allaha je! kako bi time prezrenu cijenu stekli.”324 Dvanaesti, veoma opasni izvor, arhetip, praosnova, praizvor, prakorijen, prapotka, pralijeha, praklica, sjedište i centriste grijeha, zla, nepravde nasilja i terorizma jeste ukrivanje, skrivanje, utajivanje i pokrivanje od ljudi Allahovih znamenja i dokaza. “One koji skrivaju to što smo objavili od jasnih dokaza i upute, nakon što smo to svijetu u Knjizi objasnili, takve Allah proklinje, a proklinju ih i prokunitelji koji imaju pravo na proklinjanje. Oni koji skrivaju to što je Allah objavio u Knjizi i koji to, prodaju za cijenu prezrenu takvi žderu u svoje utrobe samu vatru! Na Sudnjem Danu Allah njima ni riječ neće kazati niti će ih očistiti! Njima pripada patnja bolna! Takvi su pravu stazu prodali za zabludu, a oproštenje za patnju. O. što li su oni strpljivi na vatru! Tako je, jer Allah objavljuje Knjigu s istinom. Da oni koji se o Knjizi razilaze, takvi su u raskolu dalekom.”325 Trinaesti, klasični izvor, arhetip, praosnova, praizvor, prakorijen, praklica, pralijeha i prauzor grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora jeste iluzija, vesvesa, šejtanska, na insana fikcija, laž, obmana, obdžinjenje, utopija i fantazija da je moguće kupiti Dunjaluk za Ahiret ili prodati Ahiret za Dunjaluk. Prvo je pitanje: “Ko je stvorio i Dunjaluk i Ahiret?” Drugo: “Kome pripadaju i Dunjaluk i Ahiret?” Treće: “Da li se oni uopće mogu kupovati, prodavati, razmjenjivati i zamjenjivati?” Ko upadne u kande i okove takve pričinjene i omadijane svijesti, on u svojoj jednodimenzionalnosti, jednostranosti, jednakosti, jednoumnosti, jednouhosti, jednosmjernosti i jednoorijentaciji, Dunjaluku podređuje sve i porobljava svakoga. “To su oni ljudi koji su prodali Onaj svijet za Ovaj svijet. Patnja im se stoga neće ublažiti niti će im se pomoći.”326 “Život na svijetu ovom samo je igra i zabava, a vječna kuća je doista bogobojaznima bolja! Pa hoćete li se opametiti?!”327 Znajte da je život na ovom svijetu igra, i zabava, i gizda, i gordo nadmetanje među vama u mnoštvu imetaka i djece! Nalik je kiši, bilje od nje nevjernike zadivljuje, i ono potom, nakon kiše, uzbuja, ali ga zatim vidiš požutjela i potom sasušeno biva. A na svijetu onome patnja teška je, a ima i .oprost od Allaha i zadovoljstvo. A šta je samo ovosvjetski život do li uživanje prijevarno!”328 “I oni vele: “Ima samo život naš na svijetu ovome, umiremo i živimo i samo nas uništava vrijeme! Oni o
Ku’ran (El-Bekare, 41-42) Ku’ran (El-Ma'ide, 44) 324 Ku’ran (El-Bekare, 78-79) 325 Ku’ran (El-Bekare, 174-176) 326 Ku’ran (El-Bekare, 86) 327 Ku’ran (El-En'am, 32) 328 Ku’ran (El-Hadid, 20)
322 323

138

tome nemaju znanje, oni samo pretpostavljaju!”329 Četrnaesti brat blizanac, trinaestog izvora, arhetipa, praosnove, prakorijena, praklice, pralijehe, prapardigme i praoblika grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora jeste pomama, požuda, nagon i strast za zlatnim teletom oličenom u profitu, u kapitalu, u novcu, u višku rada, u višku proizvoda, u kamati, u dobiti, u zlatu: “O Musa! Zašto si pohitao prije naroda svoga! “Evo ih” - reče on - “na mojemu tragu ja pohitah Tebi da zadovoljan budeš, moj Gospodaru! “Mi smo doista narod tvoj” - reče On - “nakon toga na kušnju stavili, a njih je zaveo Samirijja! Pa se Musa vrati svome narodu, srdit i žalostan. “O narode moj” - reče on, “zar vam vaš Gospodar dao nije lijepo obećanje. Zar vam se ugovoreno vrijeme oduljilo ili pak hoćete da vas zadesi srdžba od vašega Gospodara, pa se stoga niste držali obećanja meni datoga?” Nismo ni našom ovlasti obećanje prekršili koje smo tebi dali rekoše nego smo bili natovareni bremenima od nakita naroda, pa smo ga pobacali, a tako ga je bacio i Samirijja! Pa im je on tele koje je rikalo od zlata izlio i oni su tad rekli: “Ovo je vaše božanstvo i božanstvo Musaovo, on ga je zaboravio! A zar nisu vidjeli da im ono ne odvraća ni riječi, da im ne može ni štetu nanijeti, ni korist donijeti,” a već im je još prije Harun govorio: “O moj narode, stavljeni ste s njime na iskušenje, a Gospodar vaš je Svemilosni, pa slijedite mene i zapovijedi mojoj se pokoravajte! Nećemo mu se prestati klanjati sve dok se Musa nama ne vrati!” rekoše. “O Harune” - Musa povika: “Šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zabludjeli, pa da za mnom pošao nisi? Zar se suprotstavljaš mojoj zapovijedi. O sine majke moje!” Harun reče: “Nemoj me za bradu moju i za glavu moju hvatati! Strahovao sam da ne kažeš ti: Raskol si među sinove Israilove ubacio i riječi moje nisi poštivao! A šta ti htjede, o Samirijja” - upita Musa. “Ja sam vidio ono što oni vidjeli nisu odgovori on.” Pa šaku zemlje zahvatih sa traga poslanikova i bacih je, eto tako duša me moja podstače! “E, onda odlazi!” - Musa naredi. “Zbilja, tebi u ovom životu pripada samo to da govoriš: Neka me niko ne dohvati! A još te, doista, čeka rok određeni koga nećeš propustiti. A pogledaj i u svoje božanstvo kome si se klanjao! Mi ćemo ga, doista, spaliti i po moru ga zbilja svega razasuti. A vaš je Bog samo Allah, drugog Boga osim Njega nema! On svaku stvar zmajem obuhvata.“330 “I kada je Musa rekao narodu svome: “O moj narode! Zlo ste sami sebi učinili što ste zlatno tele prihvatili! Pokajte se vašem Stvoritelju i poubijajte se! To vam je kod vašeg Stvoritelja bolje pa će vam On oprostiti! On je doista primalac pokajanja i samilostan! I Musa vam je donio jasne znakove, a nakon njega vi ste potom prihvatili tele, i zločin prema sebi učinili! I kad smo od vas zavjet vaš uzeli i iznad vas planinu podigli: Čvrsto prihvatite ono što vam Mi darujemo i slušajte! A oni odgovoriše: “Čuli jesmo, ali ne pokoravamo se!” Srca njihova su teletom bila opijena zbog njihova nevjerovanja! Ti kaži: Ogavno li je to na što vas vjerovanje vaše navodi, ako ste ikako vjernici!”331 Kroz svu povijest zaljubljenici i sljedbenici zlatnog teleta i zlatne teladi su od ljudi udaljeni i usamljeni,
Ku’ran (El-Džazije, 24) Ku’ran (Tā-Hā, 83-98) 331 Ku’ran (El-Bekare, 54, 92 i 93)
329 330

139

otuđeni, hladni i nedruštveni. Petnaesti izvor, arhetip, praosnova, praklica, pralijeha, prakorijen, praoblik i praforma grijeha, zla, nasilja, nepravde i terora jeste, po svaku cijenu, na svaki način i svim dostupnim, posebno nedopustivim i zabranjenim sredstvima pokušavati i umišljati da se može ovjekovječiti, zakovati, ospoljiti, postvariti i u svim dimenzijama života prošlost, sadašnjost i budućnost apsolutizirati i transcendentirati za Dunjaluk, za zemlju, za kapital, za stoku, za novac, za zlato: “Ljudima se čini lijepim i ukrasnim strasna ljubav prema ženama i sinovima, i gomilama zlata i srebra nagomilanoga, i konjima rasnim i stokom, i usjevima. To su ugođaji života ovosvjetskoga! A kod Allaha, pa kod Njega je mjesto povratka najljepšega!”332 “I kaži im vijest o onome kome smo znakove naše dali, pa se on od njih okrenu i uznevjerova u njih, ali njega je šejtan slijedio i on je među zabludjelima bio! a da smo Mi htjeli, mi smo ga mogli znakovima uzvisiti, ali on se predade (zakova, okova, pokuša ovjekovječiti) zemlji i strasti svoje poče slijediti. Primjer takva čovjeka jednak je primjeru psa! (ili novca i kapitala na berzi i tržištu). Ako ga potjeraš, on dahće, a ako ga ostaviš, on opet dahće! Takav je primjer naroda koji ajete naše poriče. Pa kazuj kazivanja ne bi li oni razmislili! A loš li je primjer naroda koji ajete naše poriče oni zlo sami spram sebe čine.”333 “Teško svakom klevetniku podrugljivcu, koji blago zgrće i broji ga, misleći da će blago njegovo vječnim učiniti njega! A ne valja tako! On će, zbilja, u Džehennem bačen biti!”334 “Zaokuplja vas nadmetanje u zgrtanju imetka sve dok grobove ne posjetite! A doista ne valja tako, saznat ćete svakako! Ne valja tako, saznat ćete svakako! Ne valja tako, neka znate jamčano, Džehennem ćete vidjeti sigurno! I opet zbilja ćete ga vidjeti sigurno! Zbilja ćete ga vidjeti očigledno! A potom ćete, toga dana, za slatki život pitani biti, pouzdano!”335 “A Karun je zbilja iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio. A bili smo mu riznice tolike dali da bi čak i nošenje ključeva njegovih iscrpilo skupinu ljudi snažnih! I dok mu je narod njegov govorio: “Ne budi obijestan ti!” Allah doista obijesne ne voli! I onim što ti je Allah dao Onaj svijet traži i udio svoj na svijetu ovom ne zaboravi, i kao što je Allah tebi dobro učinio i ti dobro čini i nemoj nereda činiti na zemlji! Allah doista one koji nered čine ne voli! On (Karun) reče: Ovo je meni dato samo na temelju znanja moga! A zar on ne zna da je Allah još prije njega uništio pokoljenja koja su od njega jača i koja su više zgrnula blaga? A zločinci o grijesima svojim neće ni pitani biti! I iziđe on pred svoj narod u sjaju svom, pa oni koji žele svijet ovaj rekoše: Eh, da nam je ono što i Karunu je dato! Zbilja li je on sretan uveliko. A oni kojima znanje dato bi, govorili su: Teško vama! Allahova nagrada je bolja onima koji vjeruju i rade dobra djela! A samo će nju susresti strpljivi! Pa smo mi i njega i kuću njegovu utjerali u zemlju, i nijednu skupinu on ne imade da ga od Allaha odbrani, a ni sam sebi nije mogao pomoći. A oni koji su još jučer Karunov položaj željeli, stadoše govoriti: Pa zar ne vidite da
Ku’ran (Ali-Imran. 14) Ku’ran (El-A'raf, 175-177) 334 Ku’ran (El-Humeze, 1-4) 335 Ku’ran (Et-Tekasur, 1-8)
332 333

140

Allah zbilja opsrkbu u izobilju kome hoće od svojih robova dariva i uskraćuje! Da Allah nije nama darove svoje prosuo i nas bi u zemlju utjerao! Zar ne vidite da zbilja nevjernici (bez obzira šta su imali i koliko posjedovali) neće uspjeti? Taj drugi svijet stvorili smo onima koji ne žele da se na zemlji ohole niti nered da čine. A sretan kraj bogobojaznima pripada.”336 Šesnaesti izvor, arhetip, praosnova, praklica, pralijeha, prakorijen, praoblik, praforma, humus, topos, centriste, polazište i utočište grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora jesu sve vrste unutrašnjih i vanjskih poroka: alkohol i sva opijajuća sredstva, droga, kocka, duhovna pornografija i duhovna prostitucija oličena u mitologiji, magiji, vračanju, čvaranju, gatanju, proricanju sudbine i budućnosti i idolatrija: “O vjernici! Doista su vino, i kocka, i kumiri, i strelice za proricanje, ružne stvari, posao šejtanski! Svega toga se klonite, da biste postigli što želite. Šejtan samo hoće da među vas neprijateljstvo i mržnju ubaci vinom i kockom, i da vas od spominjanja Allaha i salata odvrati pa, hoćete U vi s tim prestati.”337 Šest je osnovnih negativnih učinaka poroka: oni su šejtanski posao, među ljude ubacuju mržnju i neprijateljstvo, odvraćaju ljude od sjećanja i mišljenja na Allaha dž.š., i od prvog i osnovnog obreda salata, i sužavaju i blokiraju ljudsku svijest i razaraju nervni sistem. Sedamnaesti izvor, arhetip, praosnova, praizvor, praiskon, praforma, pramodel, topos, humus, polazište i utočište grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora jeste vanjska ili tjelesna pornografija, prostitucija, zinaluk, razvrat, perverzija, pedofilija, homoseksualizam, lezbijstvo, kloniranje, travestizam, uniseks, grupni seks: “Nevjernici će zažaliti što muslimani nisu bili. Ti ih ostavi da jedu i da se iživljavaju i neka ih puste nade varaju, a saznat će, doista oni!”338 Svi oblici idžram perverznih, razvratnih djela koja ljude nepovratno iz uživanja vode u iživljavanje, direktno dovode u pitanje fizičko-biološki opstanak ljudi. U svakom vremenu homoseksualizam, lezbijstvo, heteroseksualizam, pedofilija, prostitucija, poliandrija, razvrat i nastranosti donose triper, sifilis, AIDS ili sidu. Podatak da je od side do sada u svijetu umrlo 30 miliona ljudi, a da ih je sada od side oboljelo 40 miliona, i da za pet godina ni jedan od oboljelih neće biti živ, nepobitni je dokaz da su navedene nastranosti, prevezije i razvrati najveći konkretni izvori i uzroci nasilja, zla, smrti i terora u svijetu, koji najviše pogađaju mlade ljude. Sadašnje čovječanstvo kao da želi ponavljanje sudbine Lutovog naroda: “A poslali smo i Luta i kad on narodu svome reče: Zašto razvrat činite koji niko prije vas među svjetovima svim činio nije, pa vi s požudom muškarcima, a ne ženama prilazite! Vi ste narod koji u zlu svaku mjeru prelazi!”339 “I Luta, kad on reče narodu svome: “Zar razvratu pristupate vi, kakav nije počinio prije vas niko od ljudi? Zar vi doista pristupate muškarcima i presrećete na putevima i činite ogavne stvari na vašim susretima! A odgovor naroda njegova nije bio drugi osim što bi rekli: “Daj nam ti kaznu Allahovu, ako si od ljudi istinitih!
Ku’ran (El-Kasas, 76-83) Ku’ran (El-Ma'ide, 90-91) 338 Ku’ran (El-Hidžr, 2-3) 339 Ku’ran (El-A'raf, 80-81)
336 337

141

Gospodaru moj” - govorio bi Lut, “meni protiv naroda razvratnog pomozi!”340 “Zar vi, mimo svijet ostali, muškarcima pristupate a žene svoje, koje vam Gospodar vaš stvorio je napuštate! Doista ste vi narod koji svaku granicu prelazi! A oni rekoše: “Ako li, o Lutu, ne prestaneš ti, bit ćeš sigurno od prognanih!” Ja se spram čina vašega gnušam! reče Lut. “Gospodaru moj, spasi mene i moju porodicu od kazne za ono šta oni čine! Pa smo njega i svu porodicu njegovu spasili, osim starice među onima koje prašina prekri! Zatim smo druge uništili mi, na njih smo žestoku kišu sručili, o, zla li kiša, opomenutim bi! Zbilja, u tome znak ima, ali vjernici nisu njih većina! A doista je Gospodar tvoj silan i samilostan.”341 Sedamnaesti izvor, arhetip, praiskon, praosnova, pralijeha, prakorijen, praformula, praoblik, topos, humus, polazište, ishodište i utočište grijeha, zla, nepravde, nasilja i teora jeste izvođenje ljudi iz percepcije svijeta pomoću sihra - magije, kada se ljudima prekida veza osjetila sa stvarnošću, tako da razum ostaje bez sadržaja, koja mu daju osjetila i ulazi u svijet iluzija, fikcija i čovjek i ljudi iz perscepcije prelaze u projekciju svijeta i života: “Dovest će ti (faraone) sve čarobnjake znane! I skupljeni čarobnjaci bijahu u vrijeme određeno, na dan određeni. I svijetu rečeno bi: “Da li ćete se sakupiti da slijedimo čarobnjake ako oni budu pobjednici?! “Pa kad čarobnjaci dođoše, faraona upitaše: Da li će nam zbilja kakva nagrada pripasti ako mi budemo pobjednici?” Faraon reče: “Hoće! Tad ćete zaista biti vi od onih meni bliskih!” A Musa im reče: “Bacajte šta imate da bacate vi!” I oni užad svoju i štapove svoje baciše i rekoše: “Tako nam veličanstva faraonova, mi ćemo pobijednici biti doista! “A Musa svoj štap baci tad on najednom proguta ono što su oni smislili.”342 “I faraon ode i čarobnjake svoje sabra i potom dođe. A Musa im reče: “Teško vama! Ne iznosite na Allaha laži pa da vas on kaznom uništi, već je propao ko je propagandom potvarao! Pa se oni stadoše o stvari svojoj među se raspravljati i tajno sašaptavati. Rekoše: “Ova čarobnjaka dva žele zbilja da vas vradžbinom svojom izvedu iz zemlje vaše i da vaš put uzoriti unište! Zato vi svu svoju spletku sastavite i potom u redove stanite, a danas je uspio samo onaj ko pobijedi!” Pa povikaše čarobnjaci: “O Musa! Ili ćeš da bacaš ti, ili ćemo biti mi koji će prvi baciti? Bacajte vi reče Musa: “Pa mu se od vradžbine njihove učini da gmižu konopi njihovi i štapovi njihovi. I Musa u sebi jezu osjeti. Ne boj se! rekosmo mi, ti si onaj koji će pobijediti! I baci to što ti je u desnici! Progutat će ono što spra više oni! Doista, to što su spravili varka je čarobnjaka, a čarobnjak uspjeti neće gdje god da dođe!”343 “Pa faraonu čarobnjaci dođoše i upitaše: “Da li ćemo mi, ako budemo pobjednici, nagradu dobiti?” “Dobit ćete nagradu,” odgovori im, “i bit ćete vi među onima meni bliskim!” I oni povikaše: “O Musa, da li ćeš baciti ti ili da budemo mi oni koji će bacati?” I Musa reče: “Bacajte vi!” Ikad oni baciše, tad ljudima oči opčiniše, obdžiniše, omadijaše i njih prestrašiše i veliku vradžbinu načiniše. I Musau mi naredismo: Baci štap
Ku’ran (El-Ankebut, 24-30) Ku’ran (Eš-Šu'ara, 165-175) 342 Ku’ran (Eš-Šu'ara, 37-45) 343 Ku’ran (Tā-Hā, 60-69)
340 341

142

svoj! On tada proguta sve ono što oni s laži prirediše. I iziđe istina na vidjelo dana! I propada sve ono što su čarobnjaci radili. I tu oni bijahu nadvladani te se okrenuše poniženi!”344 Svaki oblik čarobnjaštva, kojim se razbija i razara u svijestima ljudi percepcija svijeta i života, i umjesto nje nameće i podmeće projekcija i konsrukcija života i stvarnosti je pogubna i opasna, ali je neusporedivo najteža, najopasnija i najpogubnija sistemska, politička, u okviru državnog reda i poretka, koja se nameće kao državna propaganda i ideologija. To je porobljavanje i okivanje ljudi iznutra. Zapravo, robovlasništva nema bez dva unutrašnja i dva vanjska sadržaja. Unutrašnji sadržaji robovlasništva su širk- politeizam i sihr-magija, a vanjski nesloboda i nasilje. Osamnaesti izvor, iskon, praosnova, pralijeha, proforma, praoblik, topos, humus, sjedište i središte grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora jeste nesloboda i nasilje koje koristi državna vlast, državni poredak, sistem protiv naroda. To je opće, sistemsko, političko, državno i generalno nasilje koje se pod firmom reda i poretka može vršiti na nivou jedne zemlje, kontinenta, svijeta, rase, ili nacije: “I uzoholiše se, bez ikakva prava, faraon i vojske njegove na zemlji i pomisliše da nam vraćeni neće biti! Pa njega i vojske njegove zarobismo i u more ih bacismo! Vidi kakav je kraj silnika bio! I njih smo mi vodama koji pozivaju vatri učinili! A na Danu Sudnjem oni pomognuti neće bili. I na ovom svijetu prokletstvom smo ih pratili, a na Danu Sudnjem bit će od onih ogavnih!”345 “Doista, faraon, Haman i vojske njihove su griješili.”346 “A Musaa smo mi poslali sa znacima našim i dokazom jasnim faraonu i glavešinama njegovim. Pa su oni odredbu (zakon, normu) faraonovu slijedili, a odredba faraonova pravoj uputi nije vodila.”347 “I faraon ih sa vojskama svojim prati, pa ih iz mora potopi to što ih potopi! Faraon je narod svoj zabludio, nije ga (ni u čemu) pravom stazom uputio!”348 “Faraon se na zemlji bio uzdigao i stanovnike njene na stranke izdiielio, jednu je skupinu od njih tlačio, mušku im djecu klao a žensku im u životu ostavljao.”349 “I faraon oslabi i porobi narod svoj, pa mu se on pokori, to je zbilja narod griješnički! I pošto su nas rasrdili, mi smo ih kaznili i sve smo ih potopili! I primjerom i opomenom za pokoljenja kasnija učinili!”350 U sadašnjim političkim teorijama unutar političke filozofije, državno-sistemsko nasilje i teror se definira kao genocid ili međunarodni ratni i nezastarivi zločin protiv čovječanstva koji je zločin protiv mira, protiv čovječnosti ili morala, ratni zločin i zločin protiv ljudskog roda. Devetnaesti izvor, paradigma, pralijeha, praforma, praklica, praoblik, topos, humus, polazište, sjedište i ishodište grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora jeste rasna, klasna, konfesionalna, etnička, narodna, nacionalna, teritorijalna, imovinska, kastinska, staleška, imovinska, obrazovna, intelektualna, rodovska, plemenska, rodbinska, državna, politička ili bilo koja druga
Ku’ran (El-A'raf, 113-119) Ku’ran (El-Kasas, 39-42) 346 Ku’ran (El-Kasas, 8) 347 Ku’ran (Hud, 96 -97) 348 Ku’ran (Tā-Hā, 78-79) 349 Ku’ran (El-Kasas, 4-5) 350 Ku’ran (Ez-Zuhruf, 54-60)
344 345

143

izvanjska ekskluzivnost, supremacija, osjećaj i svijest nadredenosti i podređenosti. Tako u okviru kastinskog nazora uči se i vjeruje se da je Bog svaku kastu stvorio od različitih dijelova svoga tijela i da, prema tome, svaka mora biti to što joj je Bog sa njenim stvaranjem unaprijed odredio. Zato nema prelaska iz kaste u kastu, nema međusobnog miješanja i komuniciranja, svaka radi unaprijed date i određene poslove i živi samo unutar sebe, po datim pravilima, zakonima i običajima. Unutar svake kaste važi tačno određena ishrana, poslovi i zanimanja kojima se bavi, naslijedivanje položaja i funkcija, nasljedna hijerarhija, ženidba samo unutar kaste ili kastinska endogamija, kao i obim i način kontakata sa drugim kastama. Slično nazoru o kastama i rasisti polaze od neutemeljenog i reakcionarnog i po društveni život ljudi, krajnje opasnog stajališta, prema kome se navodno ljudske rase hijerarhijski i kvalitativno razlikuju isključivo po biološkom principu, po boji kože i to u fizičkom, psihološkom, intelektualnom i mentalnom pogledu. To nije ni istina ni tačno, jer su svi ljudi stvoreni po istom principu, po istom zakonu od istovjetne supstance i zato su oni En-Nas ili Gens una sumus - jedan smo jedinstven rod, a u krvnosrodničkoj ravni oni su Benu Adem - potomci Ademovi. Rasisti tvrde da su više tzv. arijevske, ibermenš rase, tvorci civilizacije i kulture, dok su niže rase (žute, crne, crvene, smeđe) biološki i intelektualno manje sposobne, pa su zbog toga i ostale na nižem stepenu društvenog i ekonomskog razvitka. Navodno, samo su više rase sposobne za razvitak, za kreaciju, invenciju, stvaranje kulturnih tekovina i po prirodi stvari niže trebaju služiti višim rasama. Više rase su državotvorne, a niže su osuđene da budu pod vlašću viših. Po ugledu na kaste i rase razvija se sličan kod svijesti u gledanju na Islam i muslimane, kod onih religija koje Islam priznaje i čije pripadnike tretira zaštićenim i ravnopravnim u različitostima: “S tobom Muhammede, neće biti zadovoljni ni Jevreji ni kršćani sve dok njihove konfesije ne budeš slijedio ti! A ti reci: “Allahova staza jeste staza istinska! A ako bi prohtjeve njihove slijedio nakon znanja koje ti dolazi, od Allaha te niko zaštitio ne bi, niti potporu pružio ti!”351 Ne samo to, da bi bili upućeni i na ispravnom putu oni muslimanima postavljaju uvjet da budu Jevreji ili kršćani: “I oni vele: “Jevreji ili kršćani budite i na pravom putu ste!” Ti kaži: Ne! Mi smo vjere Ibrahomove, čovjeka vjere čiste! On nije od mnogobožaca bio!”352 Oni čak muslimanima, ukoliko ne postanu Jevreji ili kršćani ne da ne pružaju nikakvu šansu na Dunjaluku nego ni na Ahiretu: Oni kažu: “U Džennet neće nikako uči drugi doli oni koji budu Jevreji ili budu kršćani!” To su njihove puste želje. Ti kaži: “Dokaz vaš dajte ako je istina to što zborite! A nije tako.”353 Sami sebe i jedni i drugi vezuju, neuzubillahi, za Božije porijeklo i iz toga izvode ekskluzivna prava i privilegije nad svim narodima, rasama, konfesijama i svjetovima: “I Jevreju: kršćani kažu: “Mi smo djeca Božija i njegovi miljenici!” Ti reci: “Zašto vas onda on zbog grijehova vaših kažnjava? Ne! Vi ste samo (kao i ostali) ljudi koje on stvara!” On koga hoće kažnjava! I Allahu vlast nebesa i zemlji i onog što među njima je
Ku’ran (El-Bekare, 120) Ku’ran (El-Bekare, 135) 353 Ku’ran (El-Bekare, 111-112)
351 352

144

pripada. I njemu se sve vraća!”354 “Ti kaži: “Ako je kuća onosvjetska kod Allaha samo vama, mimo svijeta ostaloga, deder onda smrt (sebi) poželite, ako istinu govorite! A neće sigurno nikada smrt poželjeti zbog onoga što su pripravile ruke njihove! A Allah zna zločnitelje! I naći ćeš zbilja da su oni od svih ljudi prema životu pohlepniji, čak i od mnogobožaca! Svaki među njima poželio bi da živi hiljadu godina, a ni to, sve i da pozivi, od patnje otrglo ga ne bi! A Allah vidi šta rade oni.”355 “Ti kaži: “O Jevreji! Ako vi mislite da ste Allahovi (extra) prijatelji, mimo svega svijeta, deder onda (sebi) smrt zaželite ako istinu govorite! A neće smrt zaželi ti nikada, baš zbog onoga što su ruke njihove pripravile! A Allah dobro znade zločinitelje! Ti kaži: “Zbilja, smrt od koje bježite vi vas će stići, a zatim ćete biti vraćeni znalcu svijeta nevidljivoga i svijeta vidljivoga, i on će vas izvjestiti o svemu što radili ste vi.”356 Dvadeseti izvor nad izvorima, korijen nad korijenima, humus nad humusima, topos nad toposima, osnova nad osnovama, sadržaj nad sadržajima, poniženje nad poniženjima, sramota nad sramotama, udes nad udesima, centriste nad centristima vrhunac svakog vrha i dno svakog dna grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora jeste širk- politeizam: “A mi smo Lukmanu mudrost dali. Allahu zahvalan budi! Koje zahvalan, samo je za svoje dobro zahvalan, a koje nezahvalan, pa, Allah je neovisan, hvaljen! A kad Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: “O sinko moj! Allahu druge ti ne smatraj ravnim! Zbilja, jer mnogoboštvo nepravda i nasilje najveće!”357 Širk nije samo najveća nepravda i nasilje, nego je i najtragičniji nepovratni udes i sramota čovjeka. “Ima ljudi koji kumire (idole), a ne Allaha, uzimaju, pa ih vole kao što se Allah voli! Ali oni koji vjeruju, Allaha još više vole! O, da samo zločinitelji znaju, kad budu ugledali patnju, da će samo Allah posjedovati moć svu, i da će Allah žestoko kažnjavati! Kad se budu vođe odricale vođenih, i kad će im, dok patnju gledaju, sve veze njihove biti pokidane! A vođeni će povikati: E, kad bismo samo još jedanput da se vratimo, pa da se i mi njih odreknemo, kao što su se i oni nas odrekli! Tako će im Allah za njih pogubna djela njihova predočiti i iz vatre oni neće izlaziti!”358 Vrhunac širka je obožavanje i robovanje ljudima. To je čisto robovlasništvo u kome je faraon ostvario idealno-tipski i savršeni oblik ropstva. Svoju svemoć nad ljudima, čija je oznaka piramida, on ostvaruje njihovim sveukupnim porobljavanjem i nemoći naspram sebe: “O svito (glavešine, velikaši i prvaci) povika faraon ja ne znam da vi osim mene božanstvo drugo imate! O Hamane, ti opeku mi peci i deder ni piramidu

Ku’ran (El-Ma'ide, 18) Ku’ran (El-Bekare, 94-96) 356 Ku’ran (El-Džumua', 6-8) 357 Ku’ran (Lukman, 12-13) 358 Ku’ran (El-Bekare, 165-167)
354 355

145

sagradi, da bih se uspeo k božanstvu Musaovu, jer ja smatram da je on doista lažac!”359 “Idi Musa faraonu ti, on se zbilja osili i reci: “Da li bi da se očistiš ti? Da te Gospodaru tvojemu naputim pa da ga se bojiš!” Pa mu pokaza Znak veliki, ali on poreče i usprotivi se, potom se okrenu i odžuri, pa sabra i povika: “Ja sam gospodar vaš najveći, zbilja! Tako je rekao! Pa ga je Allah i za potonje i za prijašnje prikladno kaznio, doista za onog ko se boji - u tome znamenje je!”360 S obzirom da je širk izvor, sadržaj i sam po sebi najveće nasilje, i s obzirom da ima za posljedicu najveći teror, zlodjela, krvoprolića, nasilja, mučenja, nepravde i eksploataciju ljudi što pokazuje faraonizam ili krajnje ropstvo, to je on vrsta grijeha koju Allah nikad neće oprostiti onome ko je u širku otišao sa Dunjaluka: “Allah zbilja neće oprostiti da mu se iko ravnim smatra, a oprostit će grijehe druge goleme! Allah doista neće oprostiti da mu se ravnim smatraju drugi, a ostale grijehe oprostit će kome on hoće! A ko Allahu druge ravnim smatra taj, doista, najdalje i nepovratno zaluta. Oni se mimo Allaha ženskim kumirima mole, a uistinu se samo šejtanu buntovnom mole, Allah ga prokleo.”361 Doista. ovo su samo neki od izvora, toposa, humusa, polazišta i centrista grijeha, zla, nepravde, nasilja i terora.

Ku’ran (El-Kasas, 38) Ku’ran (En-Naziat, 17-26) 361 Ku’ran (En-Nisā, 48, 116-118)
359 360

146

11. STRATEGIJA ODBRANE OD POTVORE I KLEVETE U ISLAMU
“Ti sigurno znaš da samo Allah ima vlast na nebesima i na Zemlji. On kažnjava onoga koga hoće, a prašta onome kome hoće. Allah sve može. O Poslaniče, neka te ne zabrinjava to što brzo nevjerovanje ispoljavaju oni koji ustima svojim govore Vjerujemo; a srcem ne vjeruju, i Jevreji koji izmišljotine mnogo svojim ušima slušaju i koji tuđe riječi rado prihvataju, a tebi Muhammede ne dolaze, koji smisao riječima s mjesta njihovih izvrću i govore. Ako vam se ovako presudi, onda pri stanite na to, a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati! A onoga koga Allah želi u njegovoj zabludi da ostavi, ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati. To su oni čija srca Allah ne želi da očisti i njih na Ovom svijetu čeka poniženje, a na Onom svijetu patnja golema. Oni svojim ušima mnogo laži slušaju i rado ono što je zabranjeno jedu, pa ako ti dođu, ti im presudi ili se okreni od njih; ako se okreneš od njih, oni ti ne mogu ni malo nauditi. A ako im budeš sudio, sudi im pravo jer Allah voli pravedne.”362 Navedeni ajeti potvrđuju neprestano ponavljanu istinu koju svjedoče sva povijesna događanja svijeta, života, ljudi i čovjeka da glavni topos, humus, tlo, milać i arenu za laži, potvore, klevete, iftire i objede ljudi predstavlja neugasiva, neodoljiva i neprestana želja, čežnja, težnja i žudnja u ljudskim ušima kao ušima da slušaju: laž, klevetu, potvoru, sumnju, smutnju, objedu, zlo, nesreću, udes, tragediju. Sva svjetska literatura tretira zlo, nesreću, tragediju i to ljudi iz radoznalosti čitaju. Nema romana ili pripovijetke koji su napisani o idealnoj sreći i ljubavi. Da su i napisani niko ih ne bi pročitao jer su sa stajališta osnovne čovjekove i ljudske radoznalosti općenito dosadni i neinteresantni. Primjera radi, kada kažete da su se dva čovjeka udružila da zajedno rade jedan konkretan i hairli posao niko se na to, iako je to korisno, neće ni osvrnuti a kamo li izići i pogledati. A ako kažete da se dva čovjeka tuku i da jedan drugog udaraju, pate i muče to će izazvati pažnju, radoznalost, pogled i osvrt čitavog sela pa i grada. Identičan je slučaj kada se navodi primjer lijepih i harmoničnih odnosa u braku između muža i žene - kako svako jutro poslije sabah namaza zajedno piju kahvu i dogovaraju dnevne poslove za svoju djecu - na to se neće niko ni osvrnuti a kamo li pažljivo slušati i saslušati. Međutim, čim se kaže, što se onaj muž i žena u braku svađaju, šta jedno drugom govore, što se međusobno vrijeđaju osigurani su slušaoci i radoznalci za sadržaj te i takve priče. Ljudi upućeni u književnost tvrde da je nemoguće pisati romane o idelanim ljudskim srećama jer su sve ljudske sreće u biti iste, dosadne i ponavljajuće a samo je svaka nesreća na svoj neponovljiv način različita i interesantna. Osnovna ljudska intencija ide ka tome da spozna nesreću a ne sreću: “Ja ne pravdani sebe, ta duša je (Nefs) sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.”363 Mudri ljudi kažu - Dobro je princip svijeta i života od Allaha ali je Zlo stanje svijeta zahvaljujući ljudima. Ko,
362 363

Ku’ran (El-Maide, 41 i 42) Ku’ran (Jusuf. 53) 147

zapravo, ljude navodi i zavodi na zlo i u okviru toga i na potvoru, klevetu, objedu, sumnju, smutnju? Izvor svakog zla, zablude, grijeha, nesreće, belaja, potvore, klevete, sumnje i smutnje je, od Allaha, prokleti šejtan: “Gospodaru moj - reče šejtan, zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima (ljudima) na Zemlji poroke i grijehe lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedeni, osim među njima Tvojih robova iskrenih. Ove ću se istine Ja držati - reče On: Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih. Za sve njih mjesto sastanka Džehennem će biti, oni će sedam kapija imati i kroz svaku će određen broj njih proći.”364“E zato što si odredio pa sam u zabludu pao - reče šejtan, kunem se da ću ih na Tvom pravom putu presretati, pa ću im i sprijeda i straga, zdesna i slijeva prilaziti i ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti. Izlazi iz njega (Dženneta) pokuđen i ponižen! reće On. Tobom i svima onima koji se budu povodili za tobom doista ću Džehennem napuniti.”365 “I kada rekosmo melekima: Poklonite se i sedždu učinite Ademu, oni se svi osim Iblisa pokloniše i sedždu učiniše. Zar da se poklonim i sedždu učinim onome koga si ti od ilovače stvorio? -reče. Reci mi, reče onda, evo ovoga koga si iznad mene uzdigao i ako me ostaviš do Smaka svijeta sigurno ću, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti. Odlazi! - reče On. Onima koji se za tobom budu poveli i tebi kazna džehenemska biće vam puna kazna. I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak i sudrug u imecima, i u djeci i daj im obećanja - a šejtan ih (ljude) samo obmanjuje i vara, ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojima! A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik.”366 “I kada bude sve riješeno i presuđeno na Sudnjem danu šejtan će reći: Allah vam je ljudi pravo obećanje dao i ispunio, a ja sam sva svoja obećanja iznevjerio, ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali, zato ne korite mene, nego sami sebe, niti ja mogu vama pomoći niti vi možete pomoći meni. Ja nemamništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim. Nevjernike sigurno čeka bolna patnja.”367 Bez ikakve dvojbe spiritus movens, strateg, glava, mozak, kreator i začetnik svakog zla, grijeha, zablude, nesreće, potvore, klevete, sumnje, smutnje od stvaranja do kraja svijeta i života bio je, jeste i ostaće prokleti šejtan. Međutim, šejtan djeluje, ima uticaj i moć samo na misli, ideje, maštu, osjećaje, namjere, sudove, zaključke i motive ljudi. On sam po sebi i od sebe nema konkretne agense moći kao što su vlast, policija, vojska, sud, uprava, administracija, država, vlada, ministarstva. Njegovi agensi i instrumenti moći preko kojih on konkretno djeluje na ljude, na međuljudske veze, odnose, relacije i komunikacije, na ljudska djela, postupke, ponašanja i riječi su ljudi nevjernici, ljudi mušrici - politeisti i ljudi dvoličnjaci (munafici, zul-vedžhajni, janusovci, poltroni, osobe sa hipokrizijom). Oni su šejtanova vojska, konjica, pješadija, mediji i medijatori, propaganda i propagandisti protiv Allahove vjere, pripadnika te vjere i sljedbenika Muhammeda, a.s. “Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džinnova koji su jedni drugima kićene
Ku’ran (El-Hidžr, 39-43) Ku’ran (El-Earaf. 16-18) 366 Ku’ran (El-Isra. 61-66) 367 Ku’ran (Ibrahim, 22)
364 365

148

besjede govorili da bi ih obmanuli - a da je Gospodar tvoj htio, oni to ne bi učinili, zato ti ostavi njih, i ono što izmišljaju - i da bi srca onih koji u Onaj svijet ne vjeruju bila sklona tome i zadovoljna time, i da bi počinili grijehe koje su počinili. Zašto da pored Allaha tražim drugog sudiju, kad vam On objavljuje Knjigu potanko? A oni kojima smo Mi dali Knjigu dobro znaju da Kur'an objavljuje Gospodar tvoj istinito, zato ti ne sumnjaj nikako! Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde; Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve čuje i sve zna. Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili, oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore. Gospodaru tvom su dobro poznati oni koji su skrenuli s Njegova puta i On dobro zna one koji su na pravom putu.”368

11.1. Metodologija i tehnologija šejtanske potvore i propagande

Izvor i kreator zla, laži, potvore, klevete i krivog puta je šejtan preko mita i mitologije. Glavni njegovi zemaljski saradnici, sudrugovi, supomagači, instrumenti, nebeske i zemaljske raznosačke antene ili šejtanski poštari koji raznose šejtansku poštu čiji je sadržaj Džehennem su ljudi nevjernici, ljudi politeisti i ljudi munafici - dvoličnjaci. Glavni objekti njihovih napada, glavni izazovi njihovih kleveta, potvora, objeda, sumnji i smutnji su vjernici općenito, muslimani posebno. Kada nastupaju u najbezazlenijim nastupima prema vjernicima oni nastupaju kao vukovi zaogrnuti janjećim kožama sa medenim ustima i jedom u srcima. Cilj njihovog slatkorječivog nastupa prema vjernicima sa kitnjastim govorom, lijepim, biranim i prefinjenim riječima prema vjernicima jeste obmana i prevara: “Ima ljudi čije te riječi o životu na Ovom svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici. Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji da napravi na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku. A Allah ne voli nered! A kada mu se rekne: Boj se Allaha! - on onda iz inada griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište.”369 “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, (sa pornografskim, erotskim, nadražujućim, strastvenim i instinktivnim sadržajem), da bi se, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna. Kad se nekom od njih (i takvim kao što su oni) Naši ajeti kazuju, on i oni glavu okreće, kao da ih nije ni čuo, kao da je gluh - zato mu navijesti patnju nesnosnu.”370 Prije nego što krene na ljude, sprijeda, straga, sdesna, slijeva i prije nego što im se umiješa u njihove imetke, žene, djecu, porodice, položaje, moć i vlast (koje im učini i pričini u idole) šejtan prvo ljude zavodi svojim moćnim, povodljivim, zavodljivim i neodoljivim glasom. To se u sociologiji kulture i socijalnoj
Ku’ran (El-Enam, 112-117) Ku’ran (El-Bekare, 204-206) 370 Ku’ran (Lukman, 6 i 7)
368 369

149

psihologiji nazivaju glasine a kada se razviju planski i metodološki uspostavljen sistem onda glasine prerastaju u sistem. Slijedom surovih i bolnih činjenica ali i takve neumitne logike i teorijske orijentacije, pakistanski teoretičar i profesor na Selwyn Collegeu, Sveučilišta u Cambridgeu Ekber Sejjid Ahmed u djelu “Postmodernizam i lslam” napisanom prije deset godina, dakle 1993. godine u podužem eseju sa nevjerovatno naslućujućim naslovom “Medijski Mongoli na kapijama Bagdada,” između ostalog piše: “Ništa u povijesti nije tako plašilo muslimane kao zapadni mediji: ni barut srednjeg vijeka, kojega su muslimani poput Babera vješto koristili na poljima Panipata, osvojivši tako Indiju za svoju Mogulsku dinastiju, ni vlakovi, ni telefon, koji su primogli njihovoj kolonizaciji u prošlom stoljeću, čak ni zrakoplovi, koje su savladali ranije u ovom stoljeću i osnovali vlastite nacionalne avionske kompanije. Zapadni mediji su svuda i uvijek prisutni, nikad se ne odmaraju i ne dopuštaju predah. Istražuju i napadaju neprekidno, pokazujući se nemilosrdnima prema slabosti i krhkosti. Moćna medijska ofenziva za muslimane je složena: izgleda da se ne mogu odbraniti. Još gore, čini se da čak nisu u stanju shvatiti prirodu i cilj medijske agresije. Neizmjernu opasnost osjeća obični musliman. On je svjestan potencijalnog opsega borbe i snaga koje su uperene protiv njega i njegova je napetost još veća zato što ima tako malo povjerenja u svoje vlastite vođe sa tom njihovom i takovm sviješću, savješću i pameću. Ako se Islam pokori zapadnim medijima nema povratka ni muslimanima ni čovječanstvu. Američki su mediji postigli ono što američki političari ne bi mogli - svjetsku dominaciju SAD - Hollywood je uspio tamo gdje Pentagon nije. Svijet hipnotički fasciniran reprizira američke safunice: ljudi diljem svijeta su se pitali ko je ustrijelio J. R.-a u Dallasu, ili ko je ubio Lauru Palmer. Kolaps komunizma je najveći trijumf zapadnih medija. Dok je religija pobožnost, kontemplacija i misticizam - mediji su besramni zov bukom, materijalizmom, potrošnjom, uživanjem i blagostanjem. Mora da je za muslimane bilo slično stanje 1258. godine kada su se Mongoli okupljali pred Bagdadom da zauvijek unište najveće arapsko carstvo. Ali dok je Abasidis (Medinetus-Selam, Bagdad, grad iz hiljadu i jedne noći) pretovren u ruševine, sagrađena su druga i jednako važna mjesta sa veličanstvenim zdanjima: Fatimidis (Kairo, El-Kahira) u Egiptu, Umayadas (Kordoba, Kordova Kurtuba), Sevilja i Granada (Garnata) u Španjolskoj, kasnije Saffavidis u Persiji (Isfahan) te Mughals u Indiji. Ovoga će puta odluka biti konačna. Ako se Islam i muslimani pokore (medijskim mongolima ne samo na kapijama Bagdada nego i na kapijama: Karačija, Lahorea, Islamabada, Kuala-Lumpura, Istanbula, Ankare, Konje, Burse, Edirne, Izmira, Basre, Kufe, Damaska, Mekke, Medine, Sane, Đidde, Džakarte, Teherana, Isfahana, Širaza, Mešheda, Koma, Rabata, Kazablanke, Kajrevana, Kaira, Kartuma, Aleksandrije, Lagosa, Kanoa, Dar es Salama, Bamaka, Konakrija, Akre, Đake, Tunisa, Tripolisa (Alžira) nema povratka. Tu genijalno 1993. godine uočenu najezdu medijskih Mongola na kapijama Bagdada371 od strane Sejjid Ekbera, prof. dr. Enes Karić, nakon osam godina u sarajevskom Oslobođenju označava i definira: “Antiislamskom histerijom medijskog demijurga.” Prema riječima i sudovima prof. dr. Karića: “Medijski demijurg koji tako ciljano žigoše Islam i muslimane projektira sukobe i antimuslimansko
371

Sejjid Ahmed Ekber (Medijski Mongoli na kapijama Bagdada, 1993.) 150

raspoloženje za narednih stotinu godina.”372 Ključna logička, metodološka, teorijska i politička pitanja jesu kako “medijski demijurg i medijski Mongoli” ostvaruju svoje planove i ciljeve? U biti medijska slika Islama i muslimana u cjelini unazad devet stoljeća od križarskih ratova, preko inkvizicije, kolonijalizma i imperijalizma, Prvog i Drugog svjetskog rata je redukcionistička, simplifikatorska, senzacionalistička i egzotična. Na temelju stereotipija metodom revizije historije o muslimanima se izvan konteksta iznosi ponešto tačno što nikada nije i ne može biti istina. Primjera radi, kada su Said Auita i Murseli najbolji svjetski atletičari, oni su samo Auita i Murseli a ne Islamskomuslimanski atletičari. Kada Abdus-Selam i Nagib Mahfuz dobiju Nobelove nagrade za fiziku i književnost, oni su samo nobelovci a ne Islamsko-muslimanski nobelovci. Kada su Muhammed Ali, Aziz Tayson, Rahman i princ Muhammed svjetski prvaci u boksu, oni su za čitav svijet samo prvaci u boksu a ne Islamsko-muslimanski prvaci u boksu. Kada je Zajnuddin Zidan proglašen za najboljeg fudbalera svijeta i Abdul-Kerim za najboljeg košarkaša svijeta oni su samo najbolji fudbaleri i košarkaši svijeta a ne Islamsko-muslimanski fudbaleri i košarkaši svijeta. To i istovjetno pravilo važi i za ekipe i reprezentacije. Kada ekipa Galate Saraja osvoji kup Sajamskih gradova (sada UEFE), fudbalska reprezentacija treće mjesto u svijetu na 17. Svjetskom prvenstvu ili kada reprezentacija Pakistana postane prvak svijeta u hokeju na travi, to su samo i ništa više ekipa Galata Saraja i reprezentacije Turske u fudbalu i Pakistana u hokeju na travi a nikako i nikada Islamsko-muslimanske ekipe i reprezentacije. Zašto se nikada ispred bilo kakvog uspjeha muslimana bilo na pojedinačnoj, grupnoj ili općoj razini u bilo čemu (sportu, kulturi, znanosti) po pravilu i nikada ne stavlja atribut Islamsko-muslimanski? Zato što bi iza toga uspjeha sa svojim izvorima, tradicijom, baštinom, humusom, toposom, sadržajem, smislom, svrhom i zaslugama stajali Islam i muslimani, a to se nikada ne smije vidjeti i primjetiti. Naprotiv, uspjeh, kreacija, pobjeda, znanstveno i teorijsko svjetsko otkriće, biti prvak svijeta u bilo čemu kao i Nobelova nagrada ili filmska nagrada Danisu Tanoviću vezana je isljučivo za muslimana pojedinca izvan konteksta vremena i prostora. Tu se svjesno, namjerno i planski prešućuje, ignorira i briše uticaj prirodne i društvene sredine na muslimana izvana i religije, etike, kulture i prava iznutra. Metodom revizije historije u odnosu na Islam i muslimane u medijima se vrši redukcija, simplifikacija. Tako se redukcijom, simplifikaeijom, planiranom projekcijom i konstrukcijom i sa minimalnom i nezapažljivom tačnošću svaki uspjeh muslimana u svijetu u bilo čemu u zapadnim medijima minimizira, reletivizira i obesmišljava. To je metoda koja svaki uspjeh i svako dobro ili doprinos i zaslugu muslimana bilo kada, bilo gdje i u bilo čemu apsolutno i neprestano samo individualizira, personalizira, subjektivizira, minimizira i relativizira. To se može označiti apsolutnom subjektivizacijom i personalizacijom dobra kada su u pitanju muslimani u zapadnim medijima. Njima se, dakle, ne može i ne smije priznati dobro, uspjeh, otkriće i doprinos ni na razini braka, porodice, rodbine, roda, plemena, bratstva, ekipe reprezentacije a kamo li na nivou
372

Prof. dr. Enes Karić (Oslobođenje, septembar 2001.) 151

naroda, nacije, države, društva, zajednice, religije, kulture, etike, reda, poretka i zakona. Dobro, znanje, uspjeh, otkriće, kreacija i doprinos njima se priznaje samo na razini pojedinca i individualnih pojava. Tako za sve zapadne političare i medije, u okviru suvereniteta građanina, dobiveni izborni glas je neprikosnovena volja građana pa čak i ratnih zločinaca u BiH Momčila Krajišnika i Biljane Plavšić. To osnovno političko pravilo jedan čovjek - jedan glas kao izvor državnog i političkog suvereniteta važi za sve ljude svijeta osim za muslimane. To su potvrdili i s time su se složili svi mediji i političari na Zapadu u slučaju Alžira - da pravilo jedan čovjek - jedan glas ne važi za FIS u Alžiru jer fisovci vjeruju u Onaj svijet, a važi za ratne zločince na Balkanu. Kada bi se muslimanima prizano osnovni politički princip, jedan čovjek - jedan glas, tada bi im se prizinao status društvenih i političkih bića i status građana, bića zajednice i državljana a njima se u dobru, uspjehu i javnosti uspjeh i priznanje izvan i iznad individualnosti ne priznaje. S druge strane, opet metodom revizije historije, medijski demijurg i medijski Mongoli svaku pojedinačnu, individualnu, personalnu i ličnu slabost, hirovitost, nastranost, iščašenost, naopakost, nepravdu, nasilje, teror, vezanu isključivo za jednog jedinog muslimana vezuju i prenose na sve muslimane svijeta i hiljadama puta, bez provjere i mogućnosti demantija ponavljaju kao sveislamski i svemuslimanski ekstremizam, fundamentalizam, fanatizam, terorizam, revivalizam, konzervatizam, radikalizam, te Islamske svete, Božije ratnike, ekstremiste i teroriste. U stvari, kada jedan musliman učini kakvo dobro ili postigne kakav uspjeh, to se veže samo za njega lično i personalno, ili logički kazano A=A unutar istoznačnih pojmova, pa makar iza njegovog uspjeha stajali svi muslimani svijeta i svo učenje Islama. Kada, pak, jedan jedini musliman u svijetu učini bilo kakvo zlo, to se veže na isti način i u isto vrijeme za milijardu i po muslimana ili logičkim jezikom kazano, unutar istoznačnih pojmova A tada nije jednako A nego je A = milijardu i po muslimana, makar se nikada međusobno ni čuli ni vidjeli nisu. Da medijski Mongoli nisu od 11.9.2001. godine neprestano u manihejskoj slici svijeta zar bi milijardu i po muslimana svijeta od njih bili optuživani i stavljani na zid srama za Usamu bin Ladena, iako ga najmanje 99 posto do tragedije u New Yorku i VVashingtonu nije poznavalo niti je prije toga, za razliku od porodice Bush, za njega čulo a kamo li da su ga birali na koju funkciju. Na Zapadu kada pojedinac učini bilo kakvo zlo A je uvijek = A, a nikada dvojica, stotina, hiljada, milion ili milijarda i po. Ne samo da se zlo, nasilje, ekstremizam, fanatizam i terorizam jednog jedinog muslimana ili malobrojne ultra fanatične, ni od koga legitimirane, legalizirane, izabrane i verificirane skupine metastazira, univerzali žira, kozmopolitizira i mondijalizira, nego se svi muslimani svijeta pozivaju, prizivaju, kandidiraju, licitiraju da se o njima izjasne i odrede, naravno negativno i osudom. U protivnom, svi su demonizirani, satanizirani i u istu ravan svrstani sa nasilnicima, zločincima i teroristima kao pripadnici El-Kaide ili “uspavani i umireni teroristi.” Takve javne licitacije, ispovijedi, iskazi i izjašnjavanja se ni od koga drugog u svijetu ne traže osim od muslimana. Iako je apsolutna većina Nijemaca nekoliko puta glasala za Hitlera, Italijana za Musolinija, Austrijanci za Hajdera, Hrvati za Tuđmana, Srbi četiri puta ubjedljivom većinom za Miloševića za
152

predsjednika Srbije i SR Jugoslavije, prema dostupnim podacima najvećeg ratnog zločinca iza Drugog svjetskog rata, koji na svojim leđima, svijesti i savjesti nosi najmanje 200.000 žrtava, ipak se Nijemci, Italijani, Austrijanci, Hrvati i Srbi kolektivno ne stavljaju na javni stub srama i njihovi zločini i zločinci se individualiziraju i konkretiziraju, i u tom kontekstu, pored tih nepobitnih i neupitnih činjenica, da su Srbi četiri puta glasali za njega i da na svojim leđima nosi 200.000 pobijenih Bošnjaka i izbjeglica, niko od Srba za Miloševića (ni UN, ni EU, ni OSCE) ne traži da se o njemu javno očituju i negativno odrede. S druge strane, ponavljamo, iako apsolutna većina muslimana u svijetu prije 11. septembra 2001. godine nikada u životu nisu čuli i znali za Usamu bin Ladena, iako nikada i nigdje ni jedan muslimanski narod i Islamska zemlja nisu glasali za njega na bilo koju političku, diplomatsku i državnu funkciju, iako mu je Saudijska Arabija 1994. godine oduzela državljanstvo i, iako ni jedan muslimanski narod i Islamska zemlja nisu od njega učinili čovjeka svjetskog kalibra nego porodica Bush, CNN, CIA i Pentagon, samo se i izričito od milijradu i po muslimana, po načelu najrigidnijeg komunizma i ultra-ljevice po maksimi Saint Juista “ko nije s nama, taj je protiv nas,” ili “vi svi Afganistana i muslimani ne možete odvojiti svoje aktivnosti od aktivnosti počinitelja zločina” (upozorava Colin Powel) i traži da besprizivnom presudom osude Usamu bin Ladena a sada i Saddama Husejna. Kada se sve ovo prenese na konkretni teren politike, Hitler je samo Hitler, Musolini samo Musolini, Hajder samo Hajder, Milošević samo Milošević, Pavelić samo Pavelić, Tuđman samo Tuđman a Usama bin Laden jednako je milijardu i po muslimana ili milijardu i po muslimana jednako je Usama bin Laden. Kad se to na to svede i iz toga izvede, muslimani stvarne žrtve nasilja, nepravde, terorizma, pljačke i eksploatacije u 20. stoljeću, izvedu se u teroriste 20. stoljeća. Zašto? Zato što se svijet globalizira na razini kultura, medija, sporta, privreda, ekonomija, politika, diplomatija, prava, sloboda, demokratije i država, a muslimanski narodi i Islamske zemlje se u svemu ovome parcijaliziraju, separiraju, partikuliraju i secesioniraju osim što ih medijski demijurg i medijski Mongoli globaliziraju, univerzaliziraju i mondijaliziraju u nasilju, nepravdi, zločinu i teroru po sistemu jedan musliman terorista - svi muslimani svijeta = teroristi. Takva globalizacija i univerzalizacija muslimana samo u zlu, nepravdi, nasilju i teroru dokundisala je i predsjedniku Egipta Hosni Mubareku: “Prestanite optuživati muslimane! Zar je cijeli muslimanski svijet počinio ove napade u SAD?” Kakvu snagu imaju ove riječi u odnosu na riječi Busha juniora da se radi o “velikoj bitki između dobra i zla i da je ovo novi križarski rat” za koje uvodničar Le Monda tvrdi da vode “u manihejstvo svojstveno protestantskim sljedbama koje su formirale Ameriku.” Najbolje se uočava dvostrukost standarda i kriterija medijskog demijurga i medijskih Mongola kada tretiraju iste pojave na Zapadu i u Islamskom svijetu. Skoro svi i po pravilu medijski Mongoli sa Zapada histerijom medijskog demijurga metodom revizije historije, u okviru pervertirane i nepolitičke svijesti, računajući na sveljudsko neznanje i neinformiranost, kada su u pitanju muslimani, prema njima namjerno i sistemski nastupaju sa stajališta fikcija bez scientizma, pozitivizma, egzaktnosti i eksplicitnosti, to jest jasnoće, sigurnosti, izvjesnoti, preciznosti, jednostavnosti, mjerljivosti, provjerljivosti i utemeljenosti sudova, stavova i
153

iskaza. Kada nastupa unutar i naspram sebe Zapad prvo mora dokazati i provjeriti sve, pa tek onda izreći sud i stav. Kada su u pitanju muslimanski narodi i Islamske zemlje prvo se preko medijskih Mongola izrekne sud, stav i iskaz o njihovoj krivnji, krivici, zlu, teroru, nasilju, ekstremizmu, fanatizmu, fatalizmu, fundamentalizmu i revivalizmu, zatim se oni kao neodbranjive žrtve pozivaju, prozivaju i licitiraju da se o tome javno očituju i izjasne, bez uobičajene egzaktnosti, eksplicitnosti, tj. sigurnosti, jasnoće, preciznosti, mjerljivosti i provjerljivosti od strane tužioca. Kada je u pitanju zapadni čovjek tužilac mora nepobitno i neupitno dokazati da je optuženi kriv a kada su u pitanju muslimani nikada tužilac i štampa ne dokazuju da muslimani jesu krivi nego oni jadnici uhvaćeni u paklenu zamku moraju dokazivati, što je nemoguće, da nisu krivi. Slijedeća zamka medijskih Mongola jeste svugdje i uvijek prisutna slika u širenju sjaja, praznog blještavila, želja bez pokrića, roba od nevidiša i šarenlaža, zemaljskog raja samo na TV ekranima, fantazija, iluzija, utopija, fatamorgana i halucinacija, a ti i takvi mediji se nikada ne odmaraju niti čovjeku i ljudima dopuštaju predah i susret sa vlastitom sviješću, savješću, umom, razumom, pitanjem a kamo li provjerom vlastitih, u biti medijski nametnutih i podmetnutih stajališta, koja manipuliraju konzumentima i recepijentima protiv muslimana kao neodbranjivim objektima krivnje i krivice. Tu se stiže do projekcije svijeta, života, čovjeka i društva. U percepciji kao živom, autentičnom, jasnom, cjelovitom i određenom doživaljaju svijeta i života, utemeljenom na posmatranju i iskustvu preko osjetila, zapamćenom razumom a promišljeno umom, nešto i neko jeste zato što jeste i nije zato što nije. U okviru percepcije svijeta, na temelju osjetila, razuma i uma, putem komparacije, ljudi proučavaju prošlost da bi razumijevali i lakše živjeli u sadašnjosti, a poimaju i razumijevaju sadašnjost da bi imali ispravnu i utemeljenu viziju budućnosti. Za razliku od percepcije svijeta u kojoj neko i nešto jeste zato što jeste i nije zato što nije u projekciji svijeta, života, čovjeka i društva ne postoji niko i ništa da jeste zato što jeste niti da nije zato što nije. Ukoliko u okviru projekcije svijeta o nekome i nečemu postoji slika i vizuelna konstrukcija, naravno ona je lažna (virtuelna), nametnuta, podmetnuta i to namjerno, neovisno od stvarnosti, postojanja i činjenice. Nešto zapravo jeste zato što uopće nije, a nešto nije samo što jeste. Da bi ljudi prešli iz percepcije u projekciju svijeta, života, čovjeka i ljudi i da bi ono što jeste postalo ono što nije a ono što nije postalo ono što jeste, u njima se prije toga moraju blokirati i onemogućiti osjetila, kako bi im se, umjesto stvarne nametnula virtuelna (lažna) slika svijeta i života. Kada se u ljudima blokiraju osjetila tada razum gubi prvi zemaljski i osnovni prirodni izvor spoznaje tako da njegove slike i predodžbe ostaju prazne a na taj način i um ostaje bez sadržaja mišljenja i umovanja te se svodi na fikcije i fantazije. Blokada i omađijavanje ljudskih osjetila je uvjet svih uvjeta za pražnjenje razuma i umrtvljivanje uma. Kada se to postigne laž postaje istina, a istina laž, moguće-nemoguće, stvarno-nestvarno, nemogućemoguće, postojeće-nepostojeće i nepostojeće-postojeće. U povijesti tu misiju javne svjetske političke laži na razini jedne države i carevine vrše magi, mađioničari a danas na razini čovječanstva kao svjetskog javnog
154

mnijenja vrše mediji: “Pa faraonu čarobnjaci dođoše i upitaše: Da li ćemo mi, ako budemo pobjednici, nagradu dobiti? Dobit ćete nagradu - odgovori im - i bit ćete vi među onima meni bliskim. I oni povikaše: O Musa, da li ćeš bacati ti ili da budemo mi oni koji će bacati? I Musa reče: Bacajte vi! I kad oni baciše svoja užeta i štapove, tad ljudima oči i sva osjetila opčiniše, (obđiniše i za istinu i stvarnost blokiraše) i njih prestrašiše i veliku vradžbinu načiniše. I Musau Mi naredismo: Baci štap svoj! On tada proguta sve ono što oni s laži i vradžbinom prirediše. I izađe Istina na vidjelo dana! I propade sve ono što su čarobnjaci radili.”373 Temelj projekcije svijeta je sihr - magija a izvor i korijen magije je mit - usturetun. Mit je u biti šejtanska objava koja ljude vodi u zabludu, zlo, nasilje i teror: “Ko je nepravedniji, nasilniji i opasniji od onoga koji laži o Allahu iznosi ili koji govori. Objavljuje mi se - a ništa mu se od Allaha ne objavljuje, ili koji kaže: I ja ću reći isto onako kao što Allah objavljuje.”374 Sadržaj projekcije svijeta koji se prije prenosio preko žreca maga a danas preko medija je laž, senzacija i neodoljiva nevjerovatnoća. Projekcija svijeta nikada ne daje sliku stvarnosti niti vrši kvalitativnu i kreativnu promjenu svijeta nego tehnikom bajanja, opčinjavanja i omađijavanja daje dojam i vrši virtualni preobražaj svijeta. Uvjet toga je da se magijom putem medija izvrši blokada osjetila, pražnjenje razuma i izbezumljavanje uma svodeći ga na fikcije i fantazije. Kada se u ljudima blokira, umrtvi i fosilizira percepcija i apercepcija svijeta oni se tehnikom projekcije i vještačkom konstrukcijom svijeta i života, metodom revizije historije zastraše, prestraše i dovedu do sludenosti, nervnog sloma i kolektivne paranoje pa čak i šizofrenije od projektiranog i konstruiranog neprijatelja. Projektirani i unaprijed isplanirani i iskonstruirani neprijatelj je žrtva neotklonjive i neumoljive laži, klevete, potovre, sumnje i smutnje bez obzira što ta sumnja, smutnja, objeda, kleveta i potvora može biti opakija i opasnija po posljedicama od namjernog ubistva: “A fitneluk - sistemska smutnja, kleveta i potvora teža je od ubijanja. A fitneluk - sistemska i projektirana smutnja, kleveta, potvora i objeda veća je od ubistva.”375 Tada demijurg projekcije preko medijskih Mongola, u okviru globalne konstrukcije, jedini određuje sadržaj, opseg, dubinu i širinu projektiranog neprijatelja i stepen opasnosti za vlastiti narod neovisno od bilo kakvih činjenica i krivice imenovanog krivca. Mržnja i neprijateljstvo vlastitog naroda prema projektiranom neprijatelju određena je stepenom projektirane opasnosti koju ne može niko poznavati ni utvrđivati, čak ni narod žrtva, osim samog projektanta. Projektirana i vještačka opasnost uvijek počiva na vradžbini, strahu, obmani, objedi, kleveti, potvori a iza svega toga krije se goli interes, materijalna dobit, korist, prirodni resurs, profit, kapital i želja za dominacijom, eksploatacijom i vladavinom svijeta. Jedino se tehnike i dometi plasiranja magije mijenjaju. Nekada su to konopi i štapovi mađioničara, danas su to sateliti i nevidljivi avaksi: “Zato lukavstvo i spletku svoju vi pametno sastavite i pripremite, i potom u redove stanite, a danas je uspio samo onaj ko pobijedi! Pa povikaše magi - mediji: O Musa! Ili ćeš da bacaš ti ili ćemo biti mi koji će prvi bacati? Reče
Ku’ran (El-E'araf, 113-118) Ku’ran (El-Enam, 93) 375 Ku’ran (El-Bekare, 191 i 217)
373 374

155

Musa: Bacajte vi! Pa mu se od vradžbine njihove učini da gmižu konopi njihovi i štapovi njihovi. I Musa u sebi od straha jezu osjeti. Ne boj se - rekosmo Mi - ti si onaj koji će pobijediti! I baci to što ti je u desnici! Progutat će ono što spraviše oni! Doista to što su spravili - varka je čarobnjaka, a čarobnjak uspjeti neće gdje god da dođe!”376 Sve projekcije i konstrukcije sistemskih ribara ljudskih duša i mađioničara osjetila uz bezbrojne potoke, rijeke, jezera, mora i okeane ljudske krvi, kao posljedica njihove aktivnosti, završile su na smetljištu povijesti. Ključni motivi koji ih vode u laži i vradžbinu su nezarađena nagrada, ustvari pljačka i blizina vlasti radi slasti same vlasti, a njihov strateški cilj jeste sakriti uzroke, korijene, izvore, topose i arhetipove zla, nepravde, nasilja i terora u svijetu te zamijeniti uzroke i posljedice događaja. Zašto? Zato što razaraju percepciju a plasiraju projekciju događaja.

11.2. Potvora, objeda i kleveta neumitno sustiže muslimane svijeta

Bez obzira što ni jedan veliki rat u 20. stoljeću, uglavnom, nisu skrivile Islamske zemlje i muslimanski narodi i bez obzira što su oni iz religiozno-konfesionalne perspektive njihove najveće žrtve, oni su na kraju 20. stoljeća označeni i obilježeni kao najveća opasnost svijetskom miru, redu i poretku. Kada SAD, SSSR, Kina, Indija, Engleska, Francuska, Izrael i Sjeverna Koreja proizvedu i proizvode na hiljade, desetine i stotine hiljada atomskih i hidrogenskih bombi to su samo (kao lutke i igračke) bezazlene atomske bombe. A kada Pakistan proizvede prvu atomsku bombu za sve medije na Zapadu nije samo atomska, nego naprotiv, u čemu je najveća opasnost, to je Islamska atomska bomba. One prije proizvedene nisu bile ni protestantske, ni katoličke, ni ortodoksne, ni hinduske, ni budhističke, ni konfučijanske, ni židovske nego samo atomske. Takav je slučaj i sa pokrivanjem. Kada se na Zapadu bilo koja žena pokrije mahramom to je stvar izbora, slobode, mode i religije, a kada se pokrije muslimanka istom mahramom kao da iz njene glave zrači atomska radijacija. Dvostruki standardi i aršini važe i o ratu. Dvadeseto stoljeće koje je označeno stoljećem scientizma, pozitivizma, racionalizma, nihilizma, skepticizma i u kome nijedan rat nije vođen u ime religije i etike, porodilo je više nasilja, nepravde, terora i mrtvih glava i ubijenih (Rusko-Japanski, Balkanski ratovi, dva svjetska, Korejski, Vijetnamski, svi Izraelsko-Arapski, Afrički i agresija na BiH), nego svi ratovi zajedno u pisanoj povijesti svijeta. Svi ratovi u 20. stoljeću sa najmanje 150 miliona mrtvih nisu bili dovoljni čitavo jedno stoljeće u svome trajanju da se formira Svjetska Alijansa za borbu protiv terorizma. Ipak, u septembru 2001. godine poslije terorističkog i zločinačkog napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku, formirana je Svjetska Alijansa borbe protiv terorizma. Ona do sada ima dvije neotklonjive slabosti.
376

Ku’ran (Tā-Hā, 64 i 65) 156

Prva, svi do sada označeni teroristi i zemlje (Afganistan i Irak) protiv kojih se bori ta Alijansa sudbinski, slučajno ili sistemsko-planski nose muslimanska imena. Mada čelnici Alijanse svaki dan ponavljaju da ovo nije borba protiv Islama i muslimana, tek će biti uvjerljivi ukoliko isti stav i odnos zauzmu prema svim teroristima svijeta. Ne mogu se davati ultimatumi Afganistanu i Iraku a ne Srbiji, Izraelu i Sjevernoj Koreji. Ukoliko nije Sharon terotista nije ni Usama bin Laden. Tako misli milijardu i po muslimana. Drugo, formirati Svjetsku Alijansu borbe protiv terorizma a ne istraživati njegove svjetske mnogobrojne (ekonomske, socijalne, privredne i svekolike) uzroke u dvadesetom stoljeću ravno je borbi protiv malarije u močvarama, ganjanjem i ubijanjem komaraca peškirima a ne sušenjem močvara. Slikovitije, to je gašenje požara benzinom. Bez obzira na sve svjetske događaje, nesreće, ratove u 20. stoljeću, nijedan rat i niko osim muslimana nije bio dovoljan razlog da se formira Svjetska Alijansa borbe protiv terorizma. Dakle, Islamske zemlje i muslimanski narodi u 21. stoljeće ušli su sa kolektivnom sumnjom, klevetom, smutnjom i objedom da su svjetski teroristi: “Zbilja, oni koji su došli s potvorom (klevetom, objedom) jesu jedna skupina između vas! Ne smatrajte to zlom po vas, štaviše, to je dobro po vas! Svakom od njih (šejtanskim poštarima i širiteljima potvore) bit će kazna prema grijehu zarađenom, a onome od njih koji je u tome veliki udio imao pripada kazna velika.”377 Kada su muslimani objekti, žrtve i ciljevi potvore? Povijest kazuje uvijek a posebno kada im je najteže. Tako je bilo u doba Poslanika i tako će biti do kraja svijeta dok na zemlji u okviru vremena i prostora ima i živi muslimana. Naime, ohrabreni porazom muslimana na Uhudu, protiv njih u početku konspirativno, kasnije sve javnije, glasnije i otvorenije, rade jevrejska plemena Benu Nazir i Kurejza iz predgrađa Medine. Oni su kao i uvijek protiv muslimana bili obilato i svestrano potpomognuti od vođe, cara i simbola munafika Abdullah ibn Ubeja ibn Selula. Vrhunac njihove pogane i podmukle i neprijateljske aktivnosti protiv muslimana bio je njihov plan o potajnom atentatu na Muhammeda, a.s., za kojeg su muslimani saznali i kojeg su onemogućili. Kada nije uspio atentat na Poslanika od strane plemena Benu Nazir, jevrejska plemena u punoj saradnji i koordinaciji sa carem munafika Abdullah ibn Ubejem ibn Selulom poslaše svoje delegacije na sve strane kako bi pridobili saveznike protiv muslimana. Naravno, najveće su oslonce tražili među idolopoklonicima u Mekki ali i u susjednim arapskim nomadskim plemenima. Tako odlaze plemenima Gatafan i Fazar koja su živjela sjeverno od Medine, Benu Sulejm na istoku, Kinani i Sekifu na jugu i svima nude jednogodišnji prihod datula samo da budu protiv muslimana. Pošto su ova plemena živjela sjeverno, istočno i južno od Medine, muslimani su se našli u okruženju sa tri strane a sa zapadne strane svakako je bilo u blizini Crveno more. Tako karavane koje su dolazile u Medinu sa trgovačkom robom iz Mezopotamije i Sirije preko Dumetul-Đendela bile su sprječavane, zausavljane i onemogućavane pod jevrejskim pritiskom. Tako je muslimanima zaprijetila totalna blokada, po drugi put, i presijecanje svih tokova života.
377

Ku’ran (En-Nūr, 11) 157

Osnovna vojna strategija i taktika neprijatelja Islama i muslimana, kako Jevreja, tako i idolopoklonika iz Mekke, bila je da se Poslanik i njegova vojska prisile na izlazak iz Medine okruženjem sa tri strane i da se zatim napadne i porobi grad, a onda i Muhammed, a.s., i njegova vojska, daleko od grada, logistike i naroda, odsječeni i izolirani od zaleđa, zauvijek likvidiraju i unište. Plan je na ljudsku pamet bio savršen. Ipak, čovjek snuje a Allah određuje. Pleme Huzaa se sastojalo iz više ogranaka i rodova, od kojih su neki tradicionalno, od davnina bili u dobrim odnosima s rodom Muhammeda, a.s., a neki, kao Benu Mustalik, nisu, već, naprotiv, u čvrstom savezu sa mekkanskim idolopoklonicima. Naseljavali su krajeve između Mekke i Medine, i izvore El-Mukeisi blizu Kudeida na Crvenom Moru, kao strateška mjesta, kad su kao saveznici mekkanskih idolopoklonika počeli prikupljati i organizirati vojsku za napad na Medinu. Saznavši za ove planove i akcije preko svojih izvidnica i obavještajaca, Poslanik ih preduhitri i u preventivnoj i munjevitoj akciji iznenadi u mjesecu ša'banu 627. godine n.e. ili 5. godine po Hidžri. Uz jednu jedinu ljudsku žrtvu, on teško porazi ove beduine i zarobi sva njihova stada, pokretnu imovinu i porodice. Zahvaljujući Allahovoj milosti, dobroti, pomoći i Muhammed, a.s., politici, taktici i misionarskoj dalekovidosti, nakon nekoliko sati pleme Benu Mustalik, do tada ogorčeni neprijatelj Islama i muslimana i vjerni saveznik idolopoklonika iz Mekke, prelazi na Islam i postaje njegov vjerni sljedbenik i branitelj. Naime, Muhammed, a.s., otkupljuje kćerku poraženog poglavara plemena, oslobađa je, po njenoj volji i uz punu saglasnost se vjenča s njom. Istog časa muslimani se odrekoše ratnog plijena, jer nisu mogli držati u ropstvu Poslanikove prijatelje. Tako dvjesto porodica roda Benu Mustalik prevaziđoše bol za izgubljenim saplemenikom i uđoše u kuću Islama. Uspjehe Islama i muslimana munafici-homo-duplexi doživljavaju kao vlastite i neoprostive poraze. Zato su Islamske zemlje i muslimanski narodi s mašrika (istoka) na magrib (zapad) i od sjevernog do južnog pola, isključivo zbog Islama, od Adema, a.s. do Sudnjeg dana, najveće žrtve i pojedinačnih, i posebnih, i kolektivnih, i općih, i planetarnih, i javnih, i tajnih laži, sumnji, smutnji, potvora, objeda, kleveta i laži. Tako je bilo i u ovom konkretnom Poslanikovom slučaju na preventivnom vojnom pohodu protiv roda Benu Mustalik. U ovom ratnom pohodu njemu se pridružila i pratila ga je i žena h. Aiša, kćerka Ebu Bekra. Vraćajući se sa ovog pohoda, radi fiziološke nužde, hazreti Aiša se malo udaljila od karavane. Na povratku je opazila da je izgubila ogrlicu, pa je otišla da je pronanđe. Dok je ona tražila ogrlicu, karavana je krenula, a vodič, misleći da se ona nalazi u svojoj nosiljci, poveo je i njenu kamilu. Kako hazreti Aiša nije nikoga našla na mjestu gdje je bila karavana, sjela je i iščekivala da je potraže. Iza karavane je bio izostao vojnik-stražar Safvan i našao je hazreti Aišu na putu pa ju je stavio na devu i pošao za karavanom. Munafici ili dvoličnjaci su to jedva dočekali. Njima je to bio kec na desetku. Odmah su taj događaj pošli komentirati na svoj način, iznoseći najraznovrsnije sumnje, smutnje, potvore, objede i laži na hazreti Aišu, pa su je čak i za blud-zinaluk optužili. Osoba koja je na sebe uzela svu težinu namjerne potvore, klevete i laži i pokušaj razaranja Poslanikova braka bio je vođa i simbol munafika Abdullah ibn Ubej ibn Selul. Za tako podmuklu, paklenu, smišljenu laž koju je u ratu teško i skoro nemoguće dokazati i provjeriti, potvoru, smutnju i klevetu, kojoj je osnovna svrha, nakana i cilj razaranje
158

Poslanikovog braka, trovanja i kidanja međuljudskih veza i odnosa među muslimanima. Kur'an obećava i garantira kazne i na Ovom i na Onom svijetu: “Zaista oni koji obijede i potvore čestite, poštene i bezazlene vjernice, neka budu prokleti na Ovom i na Onom svijetu, njih čeka patnja nesnosna, na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili. Tog Dana Allah će ih kazniti kaznom koju su zaslužili i oni će saznati da je Allah, doista, oličena Istina.”378

11.3. Kako reagirati i ponašati se na potvoru i klevetu

Kleveta, potvora, objeda, sumnja i smutnja sustiže muslimane često izvana preko nevjernika, idolopoklonika i svih neprijatelja Allaha, dž.š., Njegova Poslanika, Islama i muslimana, i neprestano, iznutra od strane munafika-dvoličnjaka (homo duplexa, janusovaca, hipokritičnih osoba). Odgovor muslimana na potvoru, objedu, sumnju, smutnju i klevetu koja ih neprestano pogađa izvana preko nevjernika i idolopoklonika kroz razne ideologije, doktrine, koncepte, dogme, propagande, projekcije i konstrukcije i preko munafika iznutra mora također biti dvostruk, vanjski i unutrašnji. Pošto nijedna od 56 Islamskih zemalja nije svjetska velesila i pošto milijardu i po muslimana ni u svjetskoj politici, ni svjetskoj diplomatiji, ni svjetskim medijima, ni svjetskoj privredi, ni svjetskoj ekonomiji, ni svjetskom sportu, ni svjetskoj kulturi, ni svjetskoj vojnoj moći, ni svjetskom saobraćaju, nisu svjetski relevantan faktor i nosioci svjetskog povijesnog duha, oni mnogo veći i kvalitetniji odgovor mogu dati na unutrašnjem nego na vanjskom planu. Prva trajna neprestana i neuništiva odbrana od potvore, klevete, objede, sumnje i smutnje na ljude općenito, muslimane posebno jeste vjerovanje u Allahovu kaznu, prokletstvo i poniženje na oba svijeta i svjedočenje vlastitih organa tijela (jezika, ruku i nogu) na Sudnjem danu protiv učesnika i šejtanskih poštara i aktivista u potvori, objedi, kleveti, sumnji i smutnji. Druga, trajna, neprobojna i neuništiva odbrana od unutrašnje rak rane na Islam i muslimane, a to su potvora, objeda, kleveta, sumnja i smutnja, jeste čvrsta svijest, vjera i uvjerenje da je izmišljanje laži, potvora i kleveta na Islam i muslimane, ništa drugo nego slijeđenje šejtanovih stopa, puteva i pravaca na Dunjaluku: “0 vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama on će na razvrat i odvratna djela navoditi. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vasne bi nikad od grijeha očistio, ali Allah čisti onoga koga On hoće. Allah sve čuje i sve zna.”379 Sadržaj i svrha života muslimana na zemlji je svjesna, slobodna i namjerna predanost i pokornost Allahu, dž.š. i slijeđenje Poslanikovog puta, a nije da bude instrument munafičkih spletki i sljedbenik
Ku’ran (En-Nūr, 23-25) Ku’ran (En-Nūr, 21) 159

378 379

šejtanskog puta, pravca i stopa. Treća, trajna, neizmjenjiva i nezamjenjiva odbrana od zapadanja u kandže sumnje, smutnje, potvore, objede i klevete na muslimane i ljude općenito jeste svijest, spoznaja i uvjerenje da je namjerni, sistemski i planirani fitneluk-srnutnja i potvora na ljude u određenim i osjetljivim situacijama veći, teži i opasniji grijeh od namjernog pojedinačnog ubistva. Četvrti, trajni, sigurni, od Allaha ovjereni, objavljeni i naređeni lijek koji muslimane čuva od potvore, objede, klevete, sumnje i smutnje protiv muslimana jeste, kada takve glasine, projekcije, konstrukcije, propagande i senzacije čujemo i slušamo, da u svojoj duši prvo što pomislimo o muslimanima, dok ne provjerimo i dok se ne uvjerimo u suprotno, pomislimo samo lijepo, samo dobro, samo moralno i samo ispravno. To je unutrašnja odbrana naše duše ili njenog unutrašnjeg glasa, oka i savjesti od zla koje se preko nas želi i hoće nanijeti muslimanima: “A zašto nisu vjernici i vjernice, kad ste. to (potvoru-ifkun) čuli, odmah sami o sebi dobro pomislili i kazali. Ovo je potvora jasna.”380 Navedeni kur'anski ajet i konkretni povijesni događaj potvore nad hazreti Aišom, Poslanikovom ženom, Ebu Bekerovom kćerkom, majkom muslimana - ummul - mu'minin i najvećim prenosiocem hadisa o ženskim pitanjima, poručuje vjernicima, pogotovu u ratu, i izgnanstvu i životnim kataklizimama gdje se povjerenje i ugled teško stječu a lahko gube, prije pomisli a kamo li prihvatanja bilo kakve sumnje, smutnje i potvore, jednih o drugima, prvo moraju pomisliti sve najbolje, sve najljepše. Kada jedni o drugima prvo pomisle i kažu sve najbolje i dobro a ne zlo, na takve vijesti od dvoličnjaka, lažova, smutljivaca, nevaljalaca i zagađivača međulslamskih i međumuslimanskih veza i odnosa, muslimani će biti svjesni i kazati to je otvorena potvora i javna laž. Oni će to tada osjetiti i doživjeti na pravi način, kao nezasnovanu sumnju i očiglednu i planiranu smutnju. Peta, unutrašnja, neizbrisiva i neuništiva odbrana, lijek i preventiva od takvih vijesti, spletki, sumnji, smutnji i podvala jeste povjerenje - Emanet u vjernike, na temelju Imana: “Nema Imana - vjere bez dobrih djela i nema dobrih djela koja nisu utemeljena na Imanu. Nema Imana - vjere u onome u koga ljudi iz opravdanih razloga nemaju povjerenja niti Dina -religije ima u onome ko se ne drži date riječi i sklopljenog ugovora,” kaže Poslanik. Šesta, unutrašnja, neizmjenjiva i nezamjenjiva odbrana, lijek i preventiva protiv ifka- potvore, fitneluka-smutnje i zanna-neutemeljene sumnje jeste univerzalno Islamsko bratstvo - Muahat među muslimanima u okviru Tevhida; Kelirne; Šehadeta i neraskidive veze među muslimanima na temelju Kur'ana, Sunneta i Islamske saradnje i solidarnosti. “Doista su vjernici Islama (muminj)braća, pa među se dvojicu braće svoje izmirite i Allaha se bojte, da biste pomilovani bili!”381 Musliman je muslimanu brat i ne smije mu naslje i nepravdu činiti, ne smije ga ponižavati, ne smije ga napuštati i izdavati niti ga lagati. Musliman je muslimanu brat - ne smije mu nasilje i nepravdu činiti niti ga na cjedilu ostaviti. Onome ko pomogne svome bratu da savlada nevolje i podmiri svoje potrebe, Allah će mu ispuniti želje i otkloniti njegove nevolje. Onome, ko bude olakšao muslimanu kakvu tegobu i ko mu pokrije kakvu sramotu Allah će njemu otkloniti tegobu i pokriti
380 381

Ku’ran (En-Nūr, 12) Ku’ran (El-Hudžurural, 10) 160

sramotu na Sudnjem danu. Mumin - vjernik sa drugim muminam vjernikom u međusobnim odnosima je kao cigla sa drugom ciglom uzidu,” kaže Poslanik. Sedma, unutrašnja, neizmjenjiva i nezamjenjiva odbrana, mjera i preventiva od objeda, potvora, sumnji, smutnji, spletki i kleveta jesu potpuno autentični, iskonsko prirodni, iskreni, neposredni, na Kur'anu i Hadisu utemeljeni Islamski odnosi, sačuvani od svih šejtanskih pošasti i poštara: “0 vjernici! Neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni (kojima se rugaju) od njih (koji se rugaju) bolji! A ni žene ženama drugim, možda su one bolje od njih! I ne klevećite jedni druge, niti se ružnim nadimcima međuse zovite!O, ružno li je griješničko ime nakon vjerovanja! A koji se ne pokaju - takvi su pravi silnici!”382 “Musliman je onaj od čijeg su jezika - riječi i ruku - djela sačuvani drugi muslimani, a Mumin je onaj od koga su sigurni životi i imovina drugih ljudi a Muhadžir je onaj ko ostavi i napusti sve što je Allah zabranio. Muslimani su međusobno braća i nema prednosti jedan nad drugim osim u bogobojaznosti. Ko uznemirava muslimane na njihovim putevima, zaslužuje njihovo prokletstvo. Ko otkaže pokornost Allahu i Poslaniku, razbija i napusti zajednicu -Ummet i umre u takvom halu - stanju, umrijeće smrću džahilijjetskom. Ko razbija jedinstvo muslimana i ko vara muslimane on ne pripada Ummetu Islama. Onoga ko među vama muslimanima na bilo koji način napravi razdor dok ste u slozi, jedinstvu i zajedništvu ubijte ga. Džemaat - jedinstvo i zajedništvo je milost a razdor i nejedinstvo je nesreća i kazna. Allah je uz, On voli i pomaže džemaat. Nemojte jedni drugima zavidjeti, jedni druge varati, mrziti, niti u ljutnji jedni drugima leđajikretati i jedni druge u trgovini i kupoprodaji varati. Budite pravi Allahovi robovi i braća,”383 kazivao je Poslanik Islama. Dakle, da bi se muslimani iznutra od samih sebe i međusobno sačuvali od potvore, objede i klevete u međusobnim i međuljudskim odnosima, oni moraju izbjegavati ruganje, ismijavanje, klevetanje i ponižavanje jedni drugih, ružne i pogrdne nadimke davati, nikada ni po kojim osnovama i ni na koji način ne smiju jedni druge bihuzuriti i uznemiravati, nikada i ni po koju cijenu ne razbijati jedinstvo, slogu, saradnju i solidarnost među muslimanima. Zavidnost, mržnja, varanje, okretanje leđa i nebriga muslimana za drugog muslimana, na temelju Kur'ana i Hadisa, su isključeni. Uvjet da neko bude musliman i Mumin je da su od njegovih ruku (djela) i jezika (riječi) budu sigurni drugi muslimani i da je toliko vjeran i siguran da mu drugi ljudi mogu povjeriti na čuvanje i brigu svoje živote i imovinu. Jedina razlika, hijerarhija, sistematizacija i klasifikacija među ljudima koja se priznaje jesu Allahovi kriteriji i mjerila - bogobojaznost, u ime Boga dobra djela a nikakve vanjske oznake i od ljudi darovane titule. Osmi, unutrašnji subjektivni lijek, snaga i sila odbrane od potvore, klevete i objede jeste izbjegavanje svih nezasnovanih, neutemeljenih, neargumentiranih i nedokazivih sumnji i sumnjičenja u vjernike, kao i izbjegavanje svakog uhođenja, praćenja, špijuniranja i cinkarenja muslimana od strane muslimana po naumu i programu šejtana i njegovih zemaljskih pomagača. “O vjernici! Klonite se mnogih sumnji! Zbilja, neke (sve
382 383

Ku’ran (El-Hudžurat, 11) Jakub Memić (Izbor poslanikovih hadisa) 161

neutemeljene i nedokazive) sumnje jesu grijeh! I ne uhodite jedni druge, i ne ogovarajte jedni druge! Zar voli neko od vas jesti meso svoga mrtvoga brata?! - a to je vama gnusno i Allaha se bojte! Doista, Allah prima pokajanja i samilostan je!”384 Zar ima veće unutrašnje, subjektivne, preko savjesti, odbrane od Kur'anske usporedbe neargumentirane i neutemeljene sumnje, uhođenja i ogovaranja sa jedenjem mesa svoga mrtvog brata. I jedno i drugo treba da bude za muslimana nezamislivo i nespojivo s njim. Od vanjskih, objektivnih, ne samo u ravni vjere i etike, odbrana i uklona od potvore, objede i klevete, na ravni uvjerljivosti, konkretnosti, jasnoće, izvjesnosti, mjerljivosti, provjerljivosti, pozitivnosti, objektivnosti, egzaktnosti i eksplicitnosti bitna su slijedeća javna, opća, objektivna, općevažeća i općepoznata politička sredstva. Prvo, od Kvintilijana važi pravilo za novinsku ili bilo koju drugu vijest, pisanog ili usmenog karaktera: ko, šta, kada, gdje, kako i zašto? Koliko god sadržaj vijesti i informacije može biti neodoljiv, interesantan i primječiv toliko je i još više za istinitost, pouzdanost, sigurnost, izvjesnost, tačnost, preciznost, mjerljivost, provjerljivost, namjeru ili zlonamjeru informacije bitan izvor, korijen i osnova informacije a to je čovjek, ljudski ili subjektivni faktor koji je neizmjenjiv i nezamjenjiv. “O vjernici, ako li vam kakav razvratnik vijest koju donese, vi je provjerite da ljude kakve iz neznanja napali ne biste, pa da se potom kajete za ono što uradiste.”385 Kvalitet, sadržaj, pouzdanost, tačnost, istinitost, sigurnost, preciznost, izvjesnost, mjerljivost, provjerljivost i dobornamjernost vijesti i informacije isključivo ovisi od čovjeka, ljudskog ili subjektivnog faktora, a čovjeka, to konačno vidi čitav svijet, nema bez vjere, etike, kulture i zakona. Svi utopisti, maštari, sanjari i fantasti koji su mislili da kvalitet, sadržaj i istinitost vijesti i informacija ovisi od vrsta medija (novine, časopisi, radio, TV, Internet) i tehnike i tehnologije putem koje se prenose, uvidjeli su svoju povijesnu grešku i zabludu. Naime, od tehnike, tehnologije i vrste medija isključivo ovisi brzina i širina rasprostiranja vijesti i informacija u vrijeme i prostor među ljude. Nekada izmišljenu laž, glasinu, izmišljotinu, potvoru, projekciju, konstrukciju i progapandnu poruku mogao je čuti i znati samo onaj ko je čuje na vlasitio uho usmenom predajom, a danas se ta ista laž preko radija i televizije u isto vrijeme, na isti način i slikom i riječju, i preko uha i preko oka, prenosi na sve ljude u svijetu, dakle na šest milijardi ljudi. Zahvaljujući tehnici i moći medija nekadašnja pojedinačna laž koja se u istom momentu izgovarala i čula samo na jednom jedinom mjestu, sada se distribuira istovremeno na sva mjesta u svijetu i sve ljudske uši i na sve ljudske oči u svijetu. To je zastrašujuća moć, snaga, brzina, širina, veličina, globalnost i totalnost u prenošenju vijesti, informacija, poruka, propagande, kako na uši tako, prvi puta u dvadesetom stoljeću, i na oči. Da li se u odnosu i na audio i na vizuelnu moć prenošenja informacija od jednog čovjeka na šest milijardi ljudi u tim srazmjerama povećao kvalitet izvora informacija a to su ljudi koji ih kreiraju i plasiraju. Nažalost, kvalitet izvora informacija i vijesti u svijetu se uopće kvalitativno ne poboljšava nego slabi, jer kako kaže Niče, čovjek bez Boga ne može biti dobar. Ono što
384 385

Ku’ran (El-Hudžurat, 12) Ku’ran (El-Hudžurat, 6) 162

daje kvalitet ljudima, koji su presudni izvori informacija i vijesti: religija, etika, kultura i pravo ljudi današnjice smatraju balastom i reliktom prošlosti. Iz te perspektive treba sagledavati uputu i nauk Kur'ana da se više gleda, prati i obraća pažnja na izvor nego na sadržaj vijesti i informacija. To se u hadiskoj nauci tretira kao odnos Seneda - prenosioca i metna - sadržaja Hadisa. Tu je značajnija pouzdanost prenosilaca nego sam sadržaj Hadisa. Koliko god se prostorno - vremenska i audio - vizuelna moć medija povećava to veću kulturu, svijest, kriterije, selekciju, klasifikaciju i sistematizaciju vijesti i informacija od čitalaca novina, slušalaca radija i gledaoca TV traži vrijeme, prostor i društveni ambijent. Druga vanjska, objektivna, opća, pozitivna i konkretna odbrana od potvore, objede, glasine, klevete i neprijateljske progapande jeste kada čujemo i saznamo za izuzetno važnu, bitnu i značajnu vijest koja se tiče zajednice muslimana, njihove sigurnosti, bezbjednosti, vitalnog interesa i trajnog dobra jeste da je prenesemo i kažemo samo i isključivo ovlaštenim predstavnicima i meritornim ekspertima i stručnjacima: “Kad do njih dopre nešto što je za sigurnost važno ili nešto čega se čuvati treba, oni to razglase na sva usta! (Tako i vjernici često slušaju od licemjera lažne vijesti i poslije ih šire a da i ne provjeravaju njihovu tačnost). A da to kažu Poslaniku i onima koji među njima odlučuju, od njih bi doznali ono što doznati treba! I da nije Allahove blagodat; i Njegove milosti prema vama, slijedili biste jamačno, osim malog broja vas, šejtana.”386 “Zato što od Prvog svjetskog rata nijedna Islamska zemlja nije svjetska velesila i zato što nijedan muslimanski narod nije aktivni i relevantni svjetski politički subjekt povijesti i zato što u njima ne obitava svjetski politički duh, to u Islamskim zemljama i među muslimanskim narodima, po pravilu, nije razvijena filozofija prava, politička filozofija, povijest filozofije i komparativna povijest svijeta tako da muslimanski narodi žive izvan političke svijesti, bez političke kulture, bez političkih prava i sloboda, bez političke javnosti, slobode političkih medija javne i pisane riječi. Sve to ima za posljedicu da muslimani u Islamskim zemljama nisu svjesni niti znaju težinu, sadržaj i značaj institucija i ustanova u kojima se odvija javni, kulturni, politički, ekonomski i društveni život. U toj ravni i s te strane politička kultura i politička svijest kod muslimana u svijetu je na nižoj razini nego kod Indijanaca. Danas su muslimani jedini ljudi u svijetu koji su lišeni blagodati političkih prava, političkih sloboda, političke demokracije, političke procedure, političke javnosti i institucionalne zagarantiranosti blagodati političkog života. Kao ljudi kontinuiranog političkog diskontinuiteta muslimani su ljudi iz kojih sve curi i teče i u kojima kao i u sepetu i rešetu voda ne može ostati. Stručno rečeno, muslimani svijeta su čitavo dvadeseto stoljeće ljudi bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O muslimanima i najveći prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih muslimana. Muslimani svijeta su primjer svoje neponovljive vrste onih ljudi u političkom smislu potpuno bezličnih osoba koji se utapaju u političke koncepcije svakoga i koji podsjećaju na politički kontejner u koji može ubacivati šta ko želi i hoće. Muslimani u svijetu u velikoj
386

Ku’ran (En-Nisā, 83) 163

većini ne znaju primati vijesti i informacije; ne znaju ih selekcionirati i klasificirati, ne znaju ih čuvati, pohranjivati i od nepoželjnih i nepotrebnih očiju uklanjati i zaštititi i ne znaju ih kompetentnim ljudima, ustanovama i institucijama prenijeti. Samo muslimani u svijetu novo za gotovo bez zadrške primaju sve i samo oni daju odgovore na sve. Oni jedini daju odgovore i na netražena i nepotrebna pitanja. Kome? Svakome! Treća, vanjska, opća, objektivna, konkretna, pravna, pouzdana i pozitivna odbrana od potvore, objede, klevete, smutnje i laži ljudi i muslimana jeste - da kada čujemo potvoru, projekciju, konstrukciju i objedu na ljude i muslimane inzistiramo na četiri svjedoka tog događaja: “Zašto nisu (nositelji i širitelji potvore) za to doveli četiri svjedoka? A kako svjedoke nisu doveli, tada su kod Allaha oni pravi lažljivci. A da nije Allahove dobrote i samilosti Njegove prema vama i na Ovom i na Onom Svijetu, vas bi, zbog onoga u šta ste se vi upustili, pogodila patnja velika, tada kad ste to na jezike svoje primili i ustima svojim govorili o onom o čemu nikakva znanja niste imali, i to ste ništavnim smatrali, ali je kod Allaha to golemo! I zašto niste, kad ste to čuli, rekli: Ne pripada nama da mi o tome govorimo! Slavljen nek' si Ti! Ovo je potvora golema! Allah vas savjetuje da se nečem sličnom nikad više ne vratite, ako vjernici ste, i Allah vam objašnjava propise (odredbe o lijepom načinu ponašanja), a Allah je sveznajući i mudar je. Doista onima koji vole da se šire gadosti o onima koji vjeruju pripada patnja bolna i na Ovom i na Onom Svijetu. A Allah zna, a vi ne znate. A šta bi bilo da nije Allahova dobročinstva prema vama i samilosti Njegove, i da Allah zbilja nije blag i samilostan?!“387 Konkretni način da musliman sačuva sebe od vlastite lahkomislenosti, ishitrenosti, naivnosti, navodljivosti i zavodljivosti, da sačuva drugog muslimana i braću muslimane od munafičkih fitneuka (sumnji, smutnji, spletki, laži i potvora), jesu četiri vjerodostojna, pouzdana i sa stajališta Islama, neupitna svjedoka. U protivnom, musliman kome se prenose sumnje i spletke postaje njihov talac, i munafički podanik i instrument, kao što su to postali naivni, brzopleti, povodljivi muslimani koji su u trenucima slabosti i iskušenja, povjerovali u mračne i paklene objede na hazreti Aišu, tako da musliman protiv kojeg se iznose smutnje, potvore i klevete postaje njihova žrtva. Tako musliman koji postaje instrument munafičih spletki i smutnji počinje slijediti šejtanski put, a onaj koji je žrtva tih objeda doživljava teška i sramna poniženja na Dunjaluku.. Kao što musliman, instrument munafičkih spletki postaje sljedbenik šejtanskog puta tako onaj musliman koji postaje žrtva tih speltki doživljava paklene i nepodnošljive dane i noći. Kada se hazreti Aiša vratila i nije našla karavanu koja je već bila otišla, ona se bacila na zemlju i u očaju i bezizlazu počela je ridati. Ebu Bekr, otac hazreti Aiše, kojega je ta objeda na kćerku teško pogodila i uvrijedila, bio se zakleo da neće više ni pogledati, ni pomagati jednog svog rođaka po imenu Mistaha, jer se i on bio pridružio onima koji su sudjelovali u ovoj aferi potvaranja. Ma koliko potvore i smutnje muslimanu padale bolno i teško ako mu dolaze od zavedenih i politički nesvjesnih muslimana, on ih kao i u konkretnom slučaju Ebu Bekr, mora nadilaziti u ime Allaha, čineći dobra djela u korist Islama i muslimana: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati
387

Ku’ran (En-Nūr, 13-20) 164

rođake i siromahe (radi potvore), i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili, neka im oproste i ne zamjere! Zar vama ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti! A Allah prašta i samilostan je”388 Poslije povratka kući u Medinu Vjerovjesnik je ispitao cijeli slučaj potvore na hazreti Aišu i dokazao njenu nevinost i neupitno poštenje ovjereno navedenim kur'anskim ajetima, kaznio sve nosioce navedene spletke i tako je na cjelokupni slučaj stavio tačku. Četvrta, vanjska, opća, objektivna, egzaktna, eksplicitna, konkretna, pravna, politička i državna odbrana od potvore, objede, klevete i laži na muslimane jeste diplomatijom na diplomatiju, propagandom na propagandu, tekstom na tekst, novinom na novinu, časopisom na časopis, knjigom na knjigu, parolom na parolu, televizijom na televiziju, radiom na radio, polemikom na polemiku, istom mjerom na isti način u skladu sa osnovnim političkim načelom Islama da musliman nikada ne smije lagati ali da nije uvijek dužan istinu kazati. Da bi to postigli i ostvarili, muslimani moraju imati u sebi ideju zajednice, svijesti o općem dobru, interesu i cilju, svijest o javnosti, javnom dobru, interesu i cilju, političku svijest, kulturu, interese a svega toga nema bez političke filozofije, filozofije prava, historije filozofije, komparativne povijesti i institucionalno zagarantiranih prava i sloboda.

11.4. Zaključak

Na temelju kazivanja Kur'ana i povijesnog svjedočenja i iskustva Islam i muslimani su neprestani objekti i ciljevi potvore, kelvete, objede, laži, sumnje i smutnje. Izvor sve laži, potvore, klevete, smutnje i objede protiv Islama i muslimana je šejtan preko mita, a nosioci svi njegovi sljedbenici preko magije - sihra ili političke propagande i ideologije. Nosioci izvana te stravične i užasne propagande su nevjernici i idolopoklonici a iznutra munafici. Slučaj potvore na hazreti Aišu pokazuje da šejtanski poštari ili propagandisti protiv Islama i muslimana, biraju za žrtve propagande najčasnije, najuglednije i najznačajnije muslimane i muslimanke. Ako se hazreti Aiša, kćerka Ebu Bekra, žena Božijeg Poslanika, majka svih muslimana, najveći i najznačajniji prenosilac hadisa o ženskim stvarima i pitanjima potvara i sumnjiči za bludnu radnju - staje onda sa drugim muslimankama. Po definiciji stvari, ukoliko se jedna takva žena sumnjiči za bludnu radnju, onda su neminovno sve ostale muslimanke prirodno i neminovno bludnice i nemoralne. Slučaj objede hazreti Aiše samo je egzemplar koji kazuje da neprijateljska objeda i propaganda, kada napada i potvara muslimane, da ona vrši takvu selekciju, izbor, odabir, klasifikaciju i plansko-sistemski izbor da, kada napada i pojedince i grupe među njima uvijek cilja i želi da pogađa sve muslimane. Kako to postiže? Tako što za objekte napada, kada napada i pojedince kao u slučaju hazreti Aiše, bira i napada neupitne autoritete i simbole među muslimanima koji uživaju nepodijeljeno povjerenje i ugled među muslimanima. Kada se napadaju takvi muslimani pojedinci, naravno planirano, sistemski, metodološki vođeno, po naravi stvari napada se čitava zajednica muslimana. Ne može se
388

Ku’ran (En-Nūr, 22) 165

klevetati i potvarati hazreti Aiša a da se ne kleveću i ne potvaraju svi muslimani. Isti je slučaj i sa kršćanstvom. Ne može se vrijeđati, potvarati i klevetati hazreti Merjema a ne vrijeđati, potvarati i klevetati kršćanstvo. Druga je stvar da li su ljudi svjesni tih stvari u svakom trenutku. Drugo, što pokazuje slučaj potvore hazreti Aiše jeste da potvora na muslimane od njihovih dušmana slijedi i dolazi u najtežim situacijama za život muslimana u Islamu. Treće, što se nadaje iz ovog slučaja jeste da na bilo kakvu potvoru sa bilo kakvim monstruoznim sadržajem, na bilo koji autoritet među muslimanima ima naivnih, lahkomislenih, povodljivih, zavodljivih, brzopletih i površnih muslimana koji nasjedaju i postaju plijen i taoci te potvore a oni muslimani protiv kojih je usmjerena postaju njene žrtve. Četvrto, što se vidi kao na dlanu iz ovog slučaja jeste da unesena potvora, objeda, kleveta, sumnja i smutnja među muslimane, među njima razara i uništava Islamsko bratstvo, saradnju, solidarnost, slogu, povjerenje, ljubav i sveukupne Islamske veze i odnose kao što atomska bomba razara i uništava život. Ako je hazreti Ebu Bekr bio spreman prekinuti sve veze i odnose sa rođakom Mistahom zato što je povjerovao i učestvovao u potvori na hazreti Aišu, šta se onda događa u odnosima među drugim muslimanima koji postanu ili nosioci ili žrtve potvore. Na kraju, da li Islam i muslimani imaju lijek i odbranu od potvore, klevete i laži. Islam - Da! Sadašnji i današnji muslimani - Ne! Na temelju Kur'ana i Hadisa prezentirano je i argumentirano osam unutrašnjih bedema odbrane od potvore i klevete koji isključivo ovise od svijesti, pameti i uvjerenja u vjeri kod samih muslimana i četiri vanjska odbrambena bedema od kojih samo jedan i to četvri, nije u njihovim rukama na ravnopravan i kompetentan način. Dakle, od dvanaest unutrašnjih i vanjskih odbrambenih mehanizama i poluga odbrane od potvore, propagande, klevete i laži muslimanima nedostaje samo jedan i to izvanjski. Da ponovimo po ko zna koji put - još jedan mehanizam i univerzalni metod potvore i propagande protiv Islama i muslimana mora se razobličiti i moraju ga postati potpuno politički svjesni svi muslimani ali i dobronamjerni ljudi u svijetu, a to je da kada muslimani učine dobro, postignu svjetski uspjeh i otkriće to se strogo i izričito vezuje za pojedince a kada koji učini kakav ispad, napravi nered, nepravdu i nasilje to se pripisuje i upisuje svim muslimanima svijeta. Muslimani naspram sebe i protiv sebe moraju izbjeći univerzalizaciju i globalizaciju zla i individualizaciju i personalizaciju dobra.

166

12. DRUŠTVO, PRIMITIVIZAM I PSOVKA
“Ti (Muhammede) slijedi što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, osim Njega nema drugog boga, i od mnogobožaca se ti okreni! A da je Allah htio, oni mu ne bi druge ravnim smatrali, a tebe čuvarem njihovim mi nismo postavili, niti si njihov nadziratelj ti! Ne psujte one koje mnogobošci, mimo Allaha, prizivaju, da ne bi i oni (u okviru revanšizma) psovali Allaha iz odmazde i neznanja! Kao što smo i ovima, tako smo i svakom narodu, njihove postupke lijepim predstavljali. Zatim će se oni Gospodaru svome vratiti, a on će ih o svemu što su činili obavijestiti.”389 Neporeciva je istina, da je osnovni i glavni izvor nasilja i terora na zemlji među ljudima širk- politeizam, da je osnovni i glavni izvor sujevjerja, praznovjerja, sihra, gatanja, vraćanja, čvaranja, bajanja, proricanja budućnosti i pronicanja u sudbinu-širk- politeizam, da je osnovni i glavni izvor laži, obmane, prevare frivolne, projektirane, konstruirane i omadijane slike stvarnosti - širk - politeizam, ali, također i osnovni i glavni izvor psovke je širk- politeizam. Gledano iznutra, psovka je primitivizam, nekultiviranost i krajnja zapuštanost, pustoš i praznina duše. Gledano izvana psovka je neobrazovanost i nenačitanost čovjeka. Ona je svjedočanstvo nedostatka pameti, plemenitosti i ukrašenosti duše, ali i svjedočanstvo siromaštva, primitivizma i krajnje vulgarnosti govora u ljudima. Obično psuju ljudi koji nemaju i ne znaju šta da pričaju, ljudi koji ne promišljaju šta govore i koji ne vode računa o svetostima i vrijednostima života. Prema učenju Islama, ne samo da je zabranjeno psovati i lagati, nego je zabranjeno i biti grub, sert, osion, ljut, nadmen, ohol, surov. Takvim postupcima i ponašanjima odbijaju se, razgone, razbijaju a ne okupljaju, ne upoznaju, ne približavaju, ne udružuju, ne saraduju i ne povezuju ljudi. “S milošću Allahovim ti si (Muhammede) nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli. Pa praštaji im i od Allaha im traži oprosta i u svemu se savjetuj s njima. A kad se na nešto čvrsto odlučiš, tad se na Allaha osloni! Allah, zbilja, voli one koji se na Njega oslone.“390 Na temelju navedenih ajeta neupitno i potpuno jasno slijedi da Islam zabranjuje psovku, vrijeđanje, provociranje, izazivanje, napadanje, ismijavanje, izrugivanje, ponižavanje i podcjenjivanje ljudi na bilo koji način i po bilo kojoj osnovi. U misiji Islama treba nastupati blago, mudro, otvorena srca, široke duše, sa povjerenjem i uz puno uvažavanje ljudi, sa jasnim i razgovjetnim govorom, sa puno takta, strpljenja i na najljepši način. “Na putu Gospodara svoga pozovi mudrošću i savjetom lijepim i s njima (ljudima) ti raspravljaj na način najljepši! Doista, gospodar tvoj najbolje zna koje skrenuo s puta Njegova i On najbolje poznaje one na pravi put upućene.”391
Ku’ran (El-En'am, 106-108) Ku’ran (Ali Imran, 159) 391 Ku’ran (En-Nahl, 125)
389 390

167

Dijalog, razgovor i rasprava među ljudima različitih nazora, doktrina, koncepata, teorija, pa čak i dogmi, podrazumijeva priznavanje i ravnopravnost učesnika u dijalogu, nastup sa silom argumenata, a ne argumentima sile, i takav dijalog isključuje bilo koju vrstu pritiska, prijetnje, ucjene, zaplašivanja sile, arogancije, isključivosti, apriorizma, apodiktičkih sudova i unaprijed poznatih pobjednika. Posebno uljudan, kvalifikovan, mudar i lijep dijalog se traži sa Ehlu-1-kitabom sljedbenicima priznatih knjiga. “I sa sljedbenicima Knjige ne raspravljajte vi osim na način najljepši (s kršćanima, hrišćanima, protestantima, sabejcima, Jevrejima)! Ne i sa onima među njima koji su nepravedni!” i kažite: “Mi vjerujemo u ono što je nama objavljeno i što je vama objavljeno! A naš Bog i vaš Bog - Jedan je! Njemu smo mi predani! Kao i njima, i tebi mi knjigu objavljujema. A oni kojima smo mi knjigu dali i u ovu vjeruju. A naše znake samo nevjernici poriču!”392 Kao i praznovjerje, sujevjerje, pustoš, paganizacija duše i mrtvilo srca, psovka je jedan od oblika blasfemije ali i nepobitno svjedočanstvo nekulture, nepismenosti, nenačitanosti, neobrazovanosti, nepunine, nesadržaja, tjeskobe, mučnine i surovosti u ljudima. Evo kako englesko običajno pravo vidi i definira blasfemiju: “Stvar je bogohulna ako poriče istinu, hrišćanske vjere ili Biblije ili knjige molitava ili postojanja Boga.” U starom antičkom svijetu smatralo se blasfemijom i kažnjavalo se smrću: nevjerovanje, psovanje i vrijeđanje bogova, napadanje, hulenje, psovanje i rušenje hramova, izdaja i nebranjenje domovine, vrijeđanje, napadanje, uznemiravanje i nebriga o roditeljima, nepokoravanje sudbini i nepriznavanje i nepoštivanje vlasti i zakona. Jedna arapska izreka kaže: “Džerahatus-sinanu leheltijamu vela jeltamu ma džereha-llisanu” - “Rana koja se nanese kopljem može zarasti a rana koja se nanese jezikom ona ne zarasta.” Psovka spada u grubi i opasni oblik uznemiravanja ljudi, a Poslanik kaže: “Ko uznemirava muslimane na njihovim putevima, zaslužuje njihovo prokletstvo” “Ko uznemirava i vrijeđa zimijje - štićenike Islamske države na temelju priznatih religija, on ne pripada zajednici muslimana.” “Onoga u čijem se prisustvu ponižava vjernik (a psovka je najgrublji i najprimitivniji oblik vrijeđanja i uznemiravanja) a on ga ne zaštiti iako je zato. imao sve mogućnosti Allah će u prisustvu brojnih svjedoka poniziti na Sudnjem Danu.” Psovkom se ljudima vrijeđa, grubo napada i grdi vjera, vjerske svetinje, vrijednosti, sadržaji i istine vjere, vjerska znamenja, simboli, čast, ugled i dostojanstvo ljudi, vrijeđa se napada i ugrožava dignitet, identitet i autoritet ličnosti. Ljudi najviše psuju kada se naljute, kada ih obuzme srdžba, huja i veliko uznemirenje: “Onome ko savlada svoj gnjev onda kada je u mogućnosti da ga izlije, Allah će napuniti srce imanom i sigurnošću.” Po pravilu, ko mnogo i neoprezno priča on mnogo posrče i griješi a u sadržaju tog griješenja ima i psovke: “Ko mnogo nekontrolirano govori, mnogo posrče, a ko mnogo posrće, mnogo griješi i Džehennemu je bliži od Dženneta.” Psovka je najgrublji i najprimitivniji oblik prepirke među ljudima koja najčešće završava svađom pa i
392

Ku’ran (El-Ahzab, 46-47) 168

tučom: “Ko ima ružnu narav kažnjava sam sebe; koga pritisnu brige oboliće mu tijelo, a ko se prepire sa svijetom, izgubiće ugled i dostojanstvo. Psovka je i oblik najnižeg klevetanja ljudi: “Onoga ko okleveta muslimana nepravedno ga sramoti, Allah će na Sudnjem danu vatrom ocrniti.” Psovka je krajnja radikalna forma uznemiravanja ljudi jezikom: “Pravi musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku pošteđeni drugi muslimani.”(I.P.H.; 1492. - Izbor Poslanikovih hadisa) Psovka je izuzetno opaka i opasna forma govora koja nije dijalog i razgovor nego izazivanje i vrijeđanje ljudi: “Allah će na Sudnjem danu biti srdit na čovjeka koji se gordo ponaša i oholo kreće.” (I.P.H.; 1440 - Izbor Poslanikovih hadisa) Nepsovanje znači i savladavanje srdžbe u sebi. “Allahu dž.š. nema dražeg zaloga od progutane ljudske srdžbe. Čovjeku koji proguta srdžbu, Uzvišeni Allah će ispuniti srce Imanom.” (I. P. II.; 1435. - Izbor Poslanikovih hadisa) U krajnje nesuvisle, ogavne, surove i primitivne oblike psovke, u svim svjetskim religijama, kulturama, pravnim sistemima i moralno-etičkim kodeksima, spada vrijeđanje, napadanje, uznemiravanje i psovanje roditelja: “U najveće grijehe ubraja se psovanje i proklinjanje svojih roditelja. Neko od prisutnih ashaba upita “Allahov poslanice, kako čovjek proklinje svoje roditelje?” čovjek opsuje drugom čovjeku oca, a ovaj mu uzvrati, i opsuje mu oca i majku.” (I. P. H.; 548. - Izbor Poslanikovih hadisa) Dakle, čovjek koji ne želi da se vrijeđaju, napadaju i psuju njegovi roditelji on neće napadati, psovati i vrijeđati tuđe roditelje. Kao što namjerno, svjesno, planirano i sistemsko ubistvo nevine, ni krive ni dužne osobe, koja nikakav nered na zemlji nije počinila vodi u nevjerovanje, tako je i psovanje ljudi teži oblik grijeha: “Psovati muslimana je grijeh, a ubiti ga je kufr - poricanje.”393 Od psovanja do udaranja i ubijanja ljudi put nije dalek. “Ubiti muslimana je isto što i kufr- poricanje, a psovati ga i grditi je veliki grijeh. Muslimanu nije dozvoljeno da više od tri dana ne govori s drugim muslimanom.”394 Postoje psovka primitivizam i prostakluk krajnje vrste: “Poslanik je zabranio da se ogovaraju i grde umrli.” Psovka i psovanje karakteristika, odrednica i neizliječiva sklonost ka porocima, perverzijama, strastima, uživanju, iživljavanju, praznovjerjima, pornografiji, prostituciji, sujevjerima, izopačenostima i izobličenostima odlika je idolopokloničko-paganskih naroda kao što je bio Lutov narod Seduma i Amure i Šu'ajbovi narodi Medjena i Ejke. To su bili surovi, zli, opaki, nasilnički, pljačkaški, teroristički i psovački narodi, koji su ljude grubo psovali i silom od “Allahova puta odvraćali.” “A Medjenu smo poslali njihova brata Šu'ajba. “O narode moj” - govorio bi on - “Allahu vi robujte, vi Boga drugog osim Njega nemate!” I zasjede ne postavljajte na putu
393 394

(I.P.H., 1529, 1527, 1719, 1716, 1633, 1546, 1492, 1440, 1435, 548, 904 - Izbor Poslanikovih hadisa) (I.P.H., 1142, 1813 - Izbor Poslanikovih hadisa), Ku’ran (El-A'raf, 85-86), Ku’ran (Hud, 84 i 85) 169

pravome, zasrećući i od Allahova puta one koji vjeruju odvraćajući, želeći da ga iskrivite! Sjetite se kad vas ie bilo malo da vas je Allah umnožio i pogledajte kakav je kraj bio onih koji su nered činili.”395 “A Medjenu poslasmo brata njihova Šu'ajba: “O narode moj” - reče im on - “Allahu vi robujte osim Njega vi drugog boga nemate! Na litru i na kantaru mjereći ne umanjujte! Ja doista vidim - u blagodatima ste! I zbilja se za vas bojim, pitanje na Danu koji obuhvatit će sve” “O narode moj, pravedno na litru, metru i kantaru mjerite, ljude na stvarima njihovim ne zakidajte, i po zemlji zlo, nered čineći ne radite!”396 “Pravo na litru i metru mjerite i od onih koji zakidaju ne budite, i mjerama ispravnim mjerite! I ljudima njihova prava ne umanjujete niti zlo činite po zemlji nered sijući! I bojte se Onoga koji i vas i pokoljenja prvotna stvori! A oni rekoše: “Ti si zbilja samo opčinjen, drugo nisi ti osim čovjeka kao i mi i mislimo da lažac si! Stoga, spusti na nas komad neba, ako si od onih istinitih.” “Gospodar moj” - reče on - “dobro znaš šta činite vi!” Pa su ga u laž utjerivali, i stigla ih je kazna Dana Tmine! To je kazna bila na Danu Strašnome! Zbilja, u tome znak ima, ali vjernici nisu njih većina. A Gospodar je tvoj Silan i Mudar.”397 “A Medjenu poslasmo brata njihova Šuajba, pa je rekao: “O moj narode! Allahu vi robujte i Onom se svijetu nadajte, i po zemlji, nered čineći, ne hodite!” Pa su ga u laž utjerivali i zadesi ih potres strahoviti i u svojim kućama osvanuše mrtvi, hladni.”398 “I Lutu mudrost i znanje podarismo i iz grada, koji je ogavno djela činio, njega spasismo! To je zbilja bio narod loš i griješnički. I u milost našu Luta uvedesmo, on je doista od dobrih!”399 “I Luta. Kad on reče narodu svome: “Zar razvratu pristupate vi kakav nije počinio prije vas niko od ljudi! Zar vi doista pristupate muškarcima i presrećete na putevima (sačekivali ljude na putu, ubijali ih i uzimali od njih imetak) i činite ogavne stvari na vašim susretima?!” A odgovor naroda njegova nije bio drugi osim što bi rekli: “Daj nam ti kaznu Allahovu ako si od ljudi istinitih!” “Gospodaru moj” - govorio bi Lut - meni protiv naroda razvratnog i nevaljalog pomozi. “Ibrahimu radosnu vijest donesoše,” rekoše. “Mi ćemo uništiti stanovnike ovoga grada, jer njegovi su stanovnici zbilja nasilnici (nevjernici).” Ibrahim reče: “Doista je Lut u njemu!” “Mi dobro znamo ko je u njemu!” - oni odgovoriše, “zbilja ćemo njega i porodicu njegovu spasiti osim žene njegove! Ona će s onima biti koje će prašina prekriti!”I kad naši izaslanici Lutu dođoše, on se zbog njih u nelagodi nade i tjeskobi,” a oni rekoše. “Ne strahuj i nemoj žaliti! Mi ćemo tebe i porodicu ti, osim žene tvoje, spasiti, ona bit će od onih koje će prašina prekriti! Mi ćemo zbilja na stanovnike ovoga grada kaznu spustiti s neba zbog onoga što su griješili! Od njega smo mi znak jasni ostavili ljudima koji budu pameti imali.”400

Ku’ran (El-E'araf, 85 i 86) Ku’ran (Hud, 84 i 85) 397 Ku’ran (Eš-Šu'ara, 181-191) 398 Ku’ran (El-'Ankebut, 36-37) 399 Ku’ran (El-Enbija, 74-75) 400 Ku’ran (El-'Ankebut, 28-35)
395 396

170

“Zar vi, mimo svijet ostali, muškarcima pristupate, a žene svoje koje vam Gospodar vaš stvorio je, napuštate! Doista ste vi narod koji granicu prelazi! A oni rekoše: “Ako li o Lutu, ne prestaneš ti, bit ćeš sigurno od onih prognanih!” “Ja se spram čina vašega gnušam” - reče Lut. “Gospodaru moj, spasi mene i moju porodicu od kazne za ono šta oni čine!” Pa smo njega i svu porodicu njegovu spasili, osim starice međ' onima koje prašina prekri! Zatim smo druge uništili mi, na njih smo žestoku kišu sručili, o, zla li kiša opomenutim bi! Zbilja, u tom znak ima, ali vjernici nisu njih većina! A doista je Gospodar tvoj silan i samilostan.”401 “I poslasmo Luta, kad reče narodu svome: “Zar razvrat činite, a vi to vidite? Zar muškarcima strasno pristupate, a ne ženama? Zbilja ste vi narod neznalački!” A odgovor naroda njegova ne bi bio drugi osim što bi rekli: “Lutovu porodicu iz vašeg grada prognajte.” To su ljudi koji se čiste! Pa smo spasili njega i porodicu mu, osim žene mu, odredili smo da ona bude međ' uništenim! I na njih smo žestoku kišu spustili o, zle li kiše opomenutim!”402 Psovači, nasilnici, teroristi, lazovi, kradljivci, varalice, pljačkaši, razvratnici, bludnici, homoseksualci, sahiri - magi, kahini - proricatelji, gatari, kockari i pijanice idu i žive zajedno. Kao nedostatak riječi, siromaštvo i neumijeće govora, razgovora i dijaloga psovka je površnost, primitivizam, neotesana komunikacija neprimjerena čovjeku. Ukoliko kvalitativnog pomaka i preobražaja u bošnjačkom narodu unazad 15 godina od 1990. ima, to je u velikoj mjeri prekid sa psovkom, sa psovanjem, sa grubim, surovim, bestidnim i blasfemičnim govorom koji je u Bošnjake dolazio preko Drine sa Moravu i Nišavu putem učitelja, nastavnika, profesora, činovnika i oficira koji su bili Srbijanci. Doista, najveći izvori i generatori psovanja i psovke u propaloj SFRJ bile su škole, fakulteti i JNA, a glavni animatori i prenositelji psovke bili su Srbijanci.

401 402

Ku’ran (Eš-Šuara, 165-175) Ku’ran (En-Neml, 54-58) 171

13. DRUŠTVO, ZAKLETVA I LAŽNA ZAKLETVA
“Vjernici će uspjeti i pobijediti, oni koji su u namazima skrušeni, i koji se okreću od onog što ih se ne tiče, i koji zekat daju, i koji svoje spolne organe čuvaju, osim od žena svojih ili od onih koje posjeduju njihove desnice, eto, takvi neće biti ukoreni! A koji traže preko toga, eto takvi su pregonitelji - i koji se o amanetima (zakletvama) i ugovorima (datoj riječi) brinu, koji svoje namaze čuvaju. Eto, takvi su nasljednici koji će vrt Firdevs naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti!”403 Osnovna odlika karakternih ljudi, a vjernika koji se pozivaju na Allaha i Poslanika pogotovu, jeste da jasno, precizno, razgovjetno, shvatljivo i smisleno povezano samo istinu govore, kada se zaklinju da se Allahom kao najvišom istinom zaklinju i da u svojim zakletvama dosljedno ostaju: “Neka vam zaklinjanje Allahom ne bude smetnja da čedni budete, da se Allaha bojite, da svijetu mir i dobro donosite! A Allah sve čuje, sve znade! Allah vas neće kazniti ako se neoprezno mahinalno, mehanički, automatski, nepromišljeno zakunete, ali će vas kazniti ako pod zakletvom nešto (planirano, sistemski, ciljano, namjerno) s predumišljanjem srdaca svojih uradite! Allah prašta i blag je. A oni koji se zakunu da se svojim ženama primicati neće. sačekat će ih četiri mjeseca! Pa ako se ženama vrate - ta, Allah prašta i samilostan je.”404 Najintenzivniji, najzgusnutiji, najdinamičniji i najjači su odnosi u braku između muža i žene. Tu ima puno priče, puno govora, puno razgovora, puno dijaloga, često nesporazuma, razmirica, svađe, sukoba, napetosti, pa čak i mahinalnog, mehaničkog, automatskog, vektorskog, nepromišljenog, nenamjernog, neplaniranog, neutemeljenog, nerazboritog i neozbiljnog zaklinjanja, a pogotovo od strane žena, naglih i neozbiljnih ljudi kada se žena mužu ili muž ženi obraćaju i kažu: “Tako mi Boga neću ti se primicati, treba četiri mjeseca sačekati da se vruće glave ohlade i brzi jezici povuku i smire i sve vrati u prvobitno stanje i ne dovoditi brak u pitanje. Jedina zakletva kojoj se na neki način gleda kroz prste i za koju ima evidentnih olakšica, jeste ona od koje se odustane i koja se prekrši, da bi se brak sačuvao, ukoliko nema drugih razloga za njegov razvod. Zašto? Zato što je brak sudbinski značajna ustanova za ljudski život i što se svi međuljudski odnosi, veze, procesi, tokovi, sadržaji i pojave prelamaju i događaju u braku. Kod Allaha dž.š. nisu iste težine, statusa, kategorije i grijeha i prekoračenja granice, namjerne i nenamjerne zakletve, svjesne i nesvjesne, promišljene i nepromišljene: “Allah vas neće kazniti za zakletve nenamjerne, ali će vas kazniti za zakletve namjerne! Za prekršenu zakletvu vi ćete se iskupiti tako što ćete deset siromaha nahraniti onom osrednjom hranom kojom porodicu svoju hranite, ili, pak, da siromahe odjenete, ili roba ropstva oslobodite! A ko niti jedno od toga ne bude mogao, tri dana on nek posti. Eto, tako se za zakletve svoje, kad se zakunete otkupljujte (kada zakletvu ne ispunite ili prekršite nenamjerno), a zakletvi svojih vi se pridržavajte. I tako vam Allah objašnjava
403 404

Ku’ran (El-Mu'minun, l-ll) Ku’ran (El-Bekare, 224-226) 172

propise svoje da biste mu zahvalni bili.”405 Tako se neispunjavanje ili prekršaj zakletve (uz bludnu radnju, neutemeljenu potvoru za blud, kradu i bezrazložno i neopravdano prekidanje ramazanskog posta) kažnjava otkupom i oslobođenjem roba, nahranjivanjem ili odijevanjem deset siromaha, ili sa tri dana posta ne samo na Ahiretu nego i na Dunjaluku. Zato, ko je musliman i ko drži do ljudskog karaktera, nije se za zakletvom igrati. Dva su tu gvozdena pravila: utemeljena zakletva mora se izvršavati i ne smije se kršiti. Osnovu međuljudske komunikacije, govora, razgovora, dijaloga, veza i odnosa kod nevjernika, nepopravljivih griješnika i svih šejtanskih sljedbenika predstavlja šupalj, prazan, nesadržajan i besciljan govor - kavlulagv, lažan, potvoran i prijetvoran govor, kavluzzur i lažno svjedočenje šehadetu-zzur i namjerno, svjesna, planirano ciljana i sistemsko lažna zakletva jeminul gams. Ko nije toga svjestan on će biti učesnik ili žrtva toga, ili i jedno i drugo. Nema te zakletve i vjerske svetinje, istine i vrijednosti za kojom nepopravljivi i sistemski griješnici ne posežu, da bi Allaha i vjernike obmanuli i prevarili. “I oni se zaklinju Allahom, zakletvom najvećom, da će vjerovati sigurno ako im dođe kako čudo. Ti reci: “Znamenja i čuda su u Allaha! a i kad bi im čudo došlo, kako vi da znate da će oni povjerovati u čudo. Mi srca njihova i poglede njihove okrećemo, pa neće vjerovati kao što nisu vjerovali ni prvi put. I zabludi njihovoj mi ih prepuštamo da tumaraju.”406 Kada su vjernici u povoljnoj situaciji, kada su snažni, jaki, moćni, kad su organizirani na razini reda, poretka, organizacije, sistema i vlasti, sa respektabilnim organima fizičke prisile, onda im se licemjeri i griješnici Allahom zaklinju, s ciljem samo da vjernike udobrovolje i zadovolje: “Oni vam se Allahom zaklinju samo da vas zadovolje, a Allah i njegov Poslanik imaju pravo preče da njih zadovolje, ako su vjernici. Pa zar ne znaju da onome ko se Allahu i njegovu Poslaniku suprotstavlja (čak i lažnom zakletvom), vatra džehennemska, zbilja, pripada - u njoj vječno da prebiva! A to je poniženje veliko!”407 To je klasična funkcionalizacija i instrumentalizacija zakletve Allahovim imenom, u cilju pridobijanja naklonosti i zadovoljstva kod vjernika. Kada kršenje, neizvršavanje i zaklanjanje iza zakletve pomoću Allahovog imena kod munafika prerasta u sistem obmane, prevare i zavođenja vjernika, munafici i u teškim i kritičnim situacijama i najvećom zakletvom pokušavaju ostaviti muslimane na cjedilu. “Prigovor se smije, uputiti (Muhammede) onima koji od tebe dopuštenje traže, od borbe da izostanu a imućni su! Oni su se zadovoljili da budu s onima koji u borbu ne idu i srca njihova Allah je zapečetio, pa ništa ne znaju! Kad se njima iz borbe vratite, oni vam izvinjenje nude, ti kaži: “Izvinjenje ne nudite jer Mi vam nikako ne vjerujemo!” Jer, nas je Allah obavijestio o vama. A Allah će vidjeti djelo vaše i Njegov Poslanik, a zatim ćete vi biti vraćeni znalcu svijeta nevidljivoga i svijeta vidljivoga, i on će vas izvjestiti o svemu što ste radili! Oni će vam se i Allahom zaklinjali kad se njima vratite, samo da ih na miru vi ostavite. Pa, vi ih na miru ostvite jer, oni su
Ku’ran (El-Ma'ide, 89) Ku’ran (El-En'am, 109-110) 407 Ku’ran (Et-Tevbe, 62-63)
405 406

173

pogani (prljavi, nečisti, kužni) - stanište njihovo Džehennem će biti nagrada za ono što su zaradili. A samo vam se zaklinju da biste njima bili zadovoljni, a ako vi s njima i budete zadovoljni, nije doista Allah zadovoljan s narodom griješničkim! Beduini su nevjernici i licemjeri, najžešći i najpriličniji su takvu stanju, jer oni odredbe ne poznaju koje Allahu objavljuje svome Poslaniku. A Allah sve zna i mudar je. Ima i takvih beduina koji ono što dijele kaznom smatraju, i jedva takvi čekaju da vas nesreće stignu - da Bog da njih zlo stiglo! A Allah sve čuje i sve zna. Ima i onih beduina koji vjeruju u Allaha i vjeruju u onaj svijet i koji smatraju da ih ono što dijele Allahu približava i blagoslovima Poslanika. A to je njima dobro djelo doista! Allah će njih u svoju samilost uvesti, Allah grijehe prašta i samilostan je.”408 U krajnjim situacijama, u kojima se očima gleda u smrt, kao što je rat, kukavice, plašljivci, licemjeri, bogataši koji vjeruju samo u Dunjaluk i veleizdajnici, zaklanjaju se iza Allahova imena lažnom zakletvom, da bi izbjegli rat kao najveće iskušenje za život. U okviru ispravnog života, održavanja reda, poretka, sistema i organizirane zajednice, Allah naređuje: pravdu dobročinstvo, solidarnost, ispunjavanje preuzetih obaveza prema Allahu i ispunjavanje zakletvi: “Allah zapovijeda pravdu i dobročinstvo i potpomaganje bližnjega, a zabranjuje razvrat, i ono što je ružno i tlačenje! Da bi ste se opomenuli, Allah vas savjetuje! I obaveze prema Allahu preuzete ispunjavajte i zakletve nakon što ste ih dali i Allaha za jamca (garanta) sebi uzeli, ne kršite! Allah zbilja sve što činite zna! I ne budite kao ona koja je svoju predu rasprela, nakon što ju je bila čvrsto splela, pa da tako zakletve svoje prijevarno među se ubacujete, zato što je zajednica jedna od zajednice druge brojnija! Allah vas time samo kušnji izvrgava, a na Danu Sudnjem, jamčano. On će vam objasniti sve to u čemu ste se razilazili! Da je Allah htio, sve bi vas jedne vjere stvorio, ali on zabludi prepušta koga hoće i pravom stazom upućuje koga hoće. A vi ćete doista pitani biti za ono što ste činili! Ne uzimajte među se prijevarno zakletve svoje da vam se noga nakon što čvrsta je bila ne poklizne, i da zlo ne okusite zbog toga što od Allahova puta odvraćaste! A vas još čeka i patnja velika! Zavjet Allahu dat ne prodajite za cijenu prezrenu! Zbilja, za vas je, ako znate, bolje ono što u Allaha je. A to što vi imate prolazno je a što Allahovo je - vječno je! Mi ćemo doista onima koji su strpljivi bili podariti nagradu na najljepši način za ono što su činili.”409 Kur'an kazuje a čitava povijest svjedoči, da svi pokvareni i nepopravljivo griješni ljudi koriste veličinu i autoritet zakletve, te kapital povjerenja koje ona osigurava, zatim zalog Allahovog imena u svrhe i za poslove i aktivnosti obmane, prevare, manipulacije, lahke zarade i povjerenja koje ničim osim autoritetom zakletve ne mogu osigurati. Očigledno je da se kriva zakletva koristi kako za prijevaru, obmanu tako i radi koristoljublja, dobiti, interesa i nelegalne i neregularne zarade: “Kriva zakletva koristi se da se roba proda, ali i tuda dobit uništi.”410 “Ko posvjedoči krivo i time pomogne da se prisvoji imetak drugog muslimana ili izazove prolijevanje
Ku’ran (Et-Tevba, 93-98) Ku’ran (En-Nahl, 90-96) 410 (I.P.H., 446 1654, 809, 1702, 538 - Izbor Poslanikovih hadisa)
408 409

174

krvi taj je zaslužio džehennemsku kaznu.” Licemjeri se zaklinju Allahovom najvećom zakletvom, da će izići na bojište ukoliko ih u borbu pozove najveći autoritet Islama i muslimana: “I licemjeri se zaklinju Allahom zakletvom najvećom, da će doista izići na bojište ako im ti zapovijediš. Ti reci: Ne zaklinjte se! Pokornost - zna se šta je! Allah je zbilja obaviješten o svemu šta vi činite!”411 Prazan, šupalj i besmislen govor je uvod u laž i lažan govor. Sračunato lažna i plansko-sistemska lažna zakletva je kruna, vrhunac, pečat, zaokruženje i krajnje radikalna forma laži: “A zar ne vidiš ti one koji zaštitu traže od ljudi na koje Allah rasrdio se! Oni ni od vas ni od njih nisu i na laži se svjesno zaklinju. Svoje zakletve štitom (odbranom) prihvataju i od Allahova puta odvraćaju pa njima pripada patnja prezrena! Neće im sigurno koristiti ništa kod Allaha, ni njihovi imeci, niti njihova djeca! Takvi će biti stanovnici vatre, u njoj će oni vječno ostati! Na Dan kad ih Allah proživi sve, pa će se tad oni njemu zaklinjali kao što se i vama zaklinju i mislit će da su na nečemu. A, zbilja, oni su samo lašci! Nad njima je šejtan zavladao i učinio da zaborave sjećati se Allaha! Takvi su stranka šejtana, a zbilja, stranka šejtanova stradalnici su pravi!”412 U više hadisa, kada Poslanika pitaju ashabi: “Men Ekberulkebairu - Koji su najveći grijesi,” Poslanik odgovara: “El-išraku, billahi, ve ukukul-validejni ve kavlu-z-zuri ev šehadetu-z-zuri - Širk Allaha dž.š. ili politeizam, neposlušnost i nepoštivanje roditelja i lažan govor i lažna zakletva.” Između ostalog, u jednom hadisu Poslanik priznaje “da musliman u trenucima slabosti i zaborava Allaha te samozaboravu može razne grijehe počiniti, ali tri puta se zaklinje Allahom da musliman ne laže.” Čak u jednom hadisu navodi kako, pored ostalih grijeha, laž i lažna zakletva kvare post postača i prekidaju Allahovu svjetlost za vjernike. “Pet stvari kvari post i abdest: laž, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi (šejtansko poštarenje) u cilju sijanja smutnje, strasno gledanje tuđih žena i lažna zakletva.” U slijedećem hadisu Poslanik je rezolutniji i izričitiji: “Za pet počinjenih djela nema oprosta: “Allahu druga pripisivati, ubiti osobu na pravdi Boga i bezbrazložno. potvorit vjernika, učiniti izdaju i pobjeći sa bojnog polja i lažno se zakleti.” Dakle, tih pet stvari su neoprostivi grijesi. Prekidanje rodbinskih veza i krivo zaklinjanje donosi negativne učinke, rezultate već na Dunjaluku uz kaznu na Ahiretu: “Ko kida odnose sa svojom rodbinom, ili se krivo kune, osjetiće zlo posljedice svojih grijeha za života prije smrti.” Nikada se ne treba zaklinjati roditeljima, djecom, precima i potomcima. “Uzvišeni Allah vam zabranjuje da se zaklinjete svojim roditeljima.” Kada se iskreni predani i pokorni robovi i Allahu skrušeni robovi svome Stvoritelju zakletvom obrate, On njihovoj želji i zakletvi udovolji: “Kod Allaha ima i takvih, njemu predanih robova koji kad bi se Allahom za nešto zakleli, Allah bi im sigurno zakletvi udovoljio.” Iskrena i prava zakletva može muslimanu služiti u funkciji dokaza u nedostatku svjedoka ili dokaza
411 412

Ku’ran (En-Nūr, 53) Ku’ran (El-Mudžadele, 14-19) 175

objektivne naravi. “Tužilac je dužan privesti svjedoka i iznijeti dokaz, a tuženi u nedostatku uvjerljivih svjedoka, tužbu pobija zakletvom.” (I.P.H.; 655. - Izbor Poslanikovih hadisa) Ništa čudno i neobično, kada se zna da se u najrazvijenijoj zemlji svijeta SAD predsjednik države i sve sudije zaklinju na Bibliju. Muhammed a.s. se nije zaklinjao ni roditeljima, ni djecom, ni precima, ni potomcima: “Kada bi se htio zakleti zbog nečega Alejhisselam bi rekao: Tako mi Onoga u čijoj je ruci život Muhammedov.”413 Jedna od čestih zakletvi koju krše muslimani jeste kada se zakunu na nešto, pa kasnije uvide da je hairnije i korisnije od toga odstupiti. I na kršenje takve zakletve slijedi kefareti jemin. Upravo zato treba izbjegavati česte zakletve i ne treba se zalijetati sa njima: “Ko se zakune da nešto neće učiniti, pa kasnije uvidi da mu je bolje da tako postupi, neka učini ono što je bolje i neka izvrši kefareti - jemin.” Zakletva je posljednji zalog i garant povjerenja među ljudima. Ukoliko čovjek iznevjeri zakletvu to je najpodlija i najpodmuklija laž. Zato muslimani lažno ne svjedoče i lažno se ne zaklinju: “A ko se pokaje i uzradi dobra djela, taj se Allahu, zbilja, iskreno vratio, i oni koji lažno ne svjedoče i koji, kad prolaze pored onog što se njih ne tiče, dostojanstveno prolaze, i koji, kad budu opomenuti znacima Gospodara svoga, na njih ni gluhi ni slijepi ne ostaju, i koji govore: O naš Gospodaru! U ženama, našim i potomstvu našem Ti nam radost podari i nas predvodnicima za bogobojazne učini.”414 Kako se i čime se sve Allah u Kur'anu zaklinje to je tema drugog reda i karaktera.

413 414

(I.P.H., 554, 665, 1226 - Izbor Poslanikovih hadisa) Ku’ran (El-Furkan, 71-74) 176

14. DRUŠTVO, KOCKA, HAZARDNE IGRE - MEJSIR; PRAZNOVJERJE I GATANJE
“O vjernici! Doista su vino (alkohol) i kocka, i kumiri (idoli), i strelice za proricanje, ružne i ogavne stvari, šejtanski posao! Svega toga se klonite da biste postigli ono što želite. Šejtan želi i samo hoće da među vas neprijateljstvo i mržnju ubaci alkoholom (vinom) i kockom, i da vas od spominjanja (sjećanja) i mišljenja na Allaha i od salata odvrati pa hoćete li vi s tim prestati?! I pokoravajte se Allahu, i slijedite Poslanika, i neka ste na oprezu! A, ako leđa okrenete (od Allaha i Poslanika) znajte da je Poslanik naš dužan samo da obznani.”415 U direktne, izravne i nepsoredne šejtanske poslove, radnje i aktivnosti ridžsum min ameli-š-šejtan spadaju: alkohol, kocka i sve vrste hazardnih igara, obožavanje kumira (idola) i sve vrste proricanja budućnosti i sudbine. Kao izravno i direktno slijeđenje šejtana to je šejtanski posao, ali ružan, ogavan i u Kur'anu najstrožije zabranjeni posao. Uvjet svih uvjeta conditio sine qua non da bi se musliman na Dunjaluku spasio i ispravno živio, i na Ahiretu sačuvao od džehennemske vatre, jeste da se kloni i prestane sa alkoholom, kockom, idolatrijom i obožavanjem idola. U protivnom, šejtan samo pomoću alkohola i kocke ostvaruje svoja dva među ljudima, protiv ljudi, pogubna cilja: mržnju i neprijateljstvo i dva svoja cilja u odnosu na Allaha, što je za ljude pogubno na Ahiretu: odvraća ih od Zikra-sjećanja, mišljenja i vezivanja za Allaha i od salata. To su četiri fundamentalna šejtanska cilja, dva dunjalučka i dva ahiretska u odnosu na ljude koja on ostvaruje, postiže i realizira o trošku i za pare, ljudi pomoću svoja dva moćna instrumenta, sredstva i posla alkohola i kocke. To su, ustvari, (alkohol i kocka) dva šejtanska čarobna, magijska, bajkovita, fantastična, fascinantna i nedoljiva lika i oblika pomoću kojih on ljude zavodi, navodi, omadijava, obdinjava, za sebe veže, prikriva i u svoje kande zakiva i kad to postigne kao sa svojim lutkama, onda među njih mržnju, svađu, gložnju, netrpeljivost, zavist, tuču, nesjećanje Allaha i neklanjanje salata ostvaruje kod svojih žrtava i sljedbenika. Kockanje i hazardne igre, pored alkohola, spadaju u jednu od najraširenijih negativnih, skoro pogubnih pojava i navika, koju Islam kao jednu vrstu poroka zabranjuje. To je po definiciji Islama, svaka igra u novac ili bilo koju protunovčanu vrijednost, uz opkladu i neku vrijednost gdje svaki učesnik unaprijed svjesno, slobodno, planirano, namjerno, proračunato, iskalkulirano i voljno mora dobiti ili izgubiti. Dakle, kocka i hazardne igre su ona vrsta igara u kojima se bez ikakvog rada, fizičkog i umnog napora i na halal način ulazi u vrstu igre, u kojoj neko od dvije strane učesnika obavezno dobija, a drugi učesnik igre, zahvaljujući isključivo igri, gubi onoliko koliko pobjednik igre dobija. To dakle nije ni zarada, ni dobit ostvarena u trgovini, ni poslovni dobitak, ni zekat, ni sadekatu-1-fitr, ni sadaka, nego para ili zarada iz zabranjene igre, koja je u suštini umijeće i vještina u haramu zabrani i vrsta varke u nedozvoljenim poslovima. Svaka takva igra, počevši od onih naizgled bezazlenih,
415

Ku’ran (El-Ma'ide, 90-92) 177

običnih narodnih igara, svih vrsta igranja karata, do lutrija i svjetskih kockarnica, sve je to kocka i hazaradna igra i sve je to zabranjeno haram, ukoliko ljudi unaprijed svjesno, slobodno, ciljano, planirano, voljno i namjerno igraju, uz opkladu za novac, kako bi ostvarili dobit i zaradu kroz kocku i hazardnu igru. Ukoliko ljudi vode bezazlenu igru samo radi razonode, zabave i odmora, bez ikakve opklade i igranja u novac, i bilo kakve vrijednosti, i ukoliko im ta igra ne postane strast od koje postaju ovisni i koja ih iz granica umjerenosti i sređenosti ne vodi u besposličenje, nerad i nered, nije kocka. Zabranjenom kockom i hazardnom igrom smatra se i ako u igri jedne strana, jedan partner ili učesnik, od svoje dobre volje, ili neka treća osoba, uloži novac sa ciljem i namjerom da isti dobije pobjednik u igri, ali s tim, da onaj drugi partner nije ništa dužan, ni obavezan ulagati od sebe, i da ništa ne ulaže. Ono kockanje i hazardne igre, gdje svi partneri i učesnici unaprijed svjesno, slobodno, voljno, ciljano i namjerno ulažu novac, kapital i vrijednosti u neku bilo koju igru u kojoj svaki od njih nastoji dobiti zaradu, dobit, na štetu i gubitak drugoga, prezreno je, ogavno, ružno, šejtansko djelo - ridžsun min ameli-š-šejtan i najstrožije zabranjeno djelo. Takva hazardna igra i kocka - Mejsir spada po učenju Islama, u najveće i najteže grijehe, ali to je i šejtanski put. Ukoliko se uzmu Islamske religijske slike i predstave, moralno-etičke vrijednosti, pravne norme i u okviru njih dužnosti i zabrane, kulturni obrasci i modeli ili stil života u Islamu i sveukupni Islamski vjerski, moralni, šeriatski i društveni principi s jedne, i posljedice i utjecaj kocke i hazardnih igara na čovjeka kao ličnost, na brak, na porodicu, na rodbinu, na komšiluk, na džema'at, na Ummet Islama općenito, i na ljude općenito kao jednu nedjeljivu ljudsku sudbinski povezanu vrstu s druge strane, onda postaje jasan, razumljiv i shvatljiv stav Islama prema kocki i hazardnim igrama. Osnovne odlike i pravila odnosa među muslimanima u okviru društvenosti i društvenog su: upoznavanje, približavanje, prilagodavanje jednih drugima, udruživanje i asimilacija u dobru. To Kur'an naziva Litearefu. Druga razina i odlika odnosa među muslimanima jeste žurba, natjecanje i takmičarski duh u dobru, dobročinstvu, hairli, lijepim i dozvoljenim djelima i bogobojaznosti, čuvanju od grijeha i izvršavanju naredbi i obaveznih preporuka, a ne natjecati se i ne solidarisati se u grijehu i griješenju, u koji kocka, neupitno spada, i svađi, mržnji i neprijateljstvu do čega alkohol i kocka sigurno dovode. Treća razina i odlika odnosa među muslimanima jeste obavezna vjerski propisana i određena solidarnost. “U imovini imućnih koja je na dozvoljen - halal način stečena ima udio i pravo za obespravljene i bijednike siromahe.”416 Četvrta razina i odlika odnosa među muslimanima u ekonomsko-privrednim i materijalno-poslovnim aspektima i dimenzijama života jeste da muslimani ukoliko mogu, ukoliko imaju psihofizičke sposobnosti, razvijene i ukoliko imaju povoljan prirodni ambijent, resurse i uvjete života da svoj imetak, svoju opskrbu, osnovna materijalna sredstva stječu, svojim vlastitim poštenim radom. “Niko neće nositi breme drugoga, i da čovjeku pripada (ukoliko je sposoban) samo ono za šta se sam potrudio i ostvari, i da će se trud njegov zbilja
416

Ku’ran (El-Me'aridž, 24 i 25) 178

vidjeti, i potom će za njega nagrađen ili kažnjen potpuno biti.”417 Ničijom odlukom, pa ni državnom, partijskom, nacionalnom i rasnom, ali također ni kockom i hazardnim igrama ne smije se ugrožavati i dovoditi ni svoja, nit svoga brata, ni bilo čija imovina, stečena na halal način koja je očišćena zekatom, porezom, sadekatu-1-fitrom, kurbanom i sadakom. Uz vjeru, život, čast, i razum tuda imovina je kao jedna od pet neupitnih i bezuvjetnih vrijednosti, zaštićena i nepovrediva principom slobodne svojine i trajno povjerenog imetka, te je niko ne smije uzimati, prisvajati, otuđivati, uzurpirati, podruštvljavati, eksproprisati, izuzev na legalan i regularan način, u okviru zakona, putem zamjene dobara, prodaje ili putem poklona, a nikada otimanjem, kradom, uzurpacijom, eksproprijacijom ili kockom. Uzimanje, prisvajanje i otuđivanje tuđe ili gubljenje vlastite imovine, putem bilo koje vrste opklade u okviru konjskih, automobilskih trka, boks mečeva, rudbalskih, košarkaških utakmica ili kocke i hazardnih igara je nezakonit, nepravilan i nepošten način, što je muslimanima, na temelju Kur'ana, izričito zabranjeno: “Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način i ne parničite se zbog nje pred sudijama da biste na griješan način i svjesno dio tuđe imovine pojeli!”418 Kao što ne smije tuđi imetak na nepošten, nezakonit i zabranjen način putem kocke i hazardnih igara jesti, prisvajati, uzimati na isti način pomoću istog grijeha, čovjek ne smije uništavati, umanjivati, otuđivati, gubiti, razbacivati svoj vlastiti imetak. Od toga ga može sačuvati samo svijest o Allahu, mišljenje, sjećanje i vezivanje za Allaha pomoću salata: “Oni ga upitaše: “O Šu'ajbe! Zar ti salat tvoj zapovijeda da napustimo mi sve ono što su obožavali naši preci, ili da ne činimo sa našim imanjima šta nam je volja?! Zbilja si ti blag i smjeran?!”419 U ravni antropologije i psihologije, kocka i hazardne igre preokupiraju, pomračuju, sužavaju i blokiraju ljudsku svijest, svodeći svu njegovu pažnju, misao, i mišljenje na igru, na kocku i to ga opija i zanosi kao alkohol. Pomoću alkohola i kocke šejtan ljude ospoljava, animalizira, materijalizira, postvaruje, fetišizira, i u alkohol i hazardne igre zakiva i priljepljuje, a da mnogi od njih nisu toga ni svjesni. Šejtan u mladosti veže svoje ljubitelje i sljedbenike za strasti, a u starosti za poroke od kojih su alkohol i kocka bili i ostali najveći i najopasniji. Alkohol i kocka su takvi grijesi i poroci koji čovjeka vode zaboravu Boga, prekidu veza sa Bogom, prestanku mišljenja, sjećanja i veze sa Bogom, a zaborav Boga vodi u samozaobrav sebe, samonegaciju, samodestrukciju, autošovinizam, sadomazohizam, samoporicanje i samoodricanje. Na planu ljudskog i društvenog, u okviru društva i zajednice, posljedica alkohola i kocke je mržnja, svađa, sukob, razdor, borba i bitka među ljudima, a to razara društvo i društveno. Umjesto da približavaju, povezuju, udružuju, upoznaju, asimiliraju, alkohol i kocka udaljavaju razvezuju, ne udružuju, ne upoznaju i ne asimiliraju ljude u društvo. Umjesto ljubavi donose mržnju, umjesto tolerancije-netoleranciju, umjesto saradnje-sukob, umjesto spajanjaKu’ran (En-Nedžm, 38-41) Ku’ran (El-Bekare, 188) 419 Ku’ran (Hud, 87)
417 418

179

razdvajanje, umjesto koristi štetu i umjesto gradnje i napretka razgradnju i nazadak. Alkohol i kocka su rak rana za međuljudske veze i odnose, koji se pogubno reflektiraju posebno na brak, porodicu, rodbinu, džema'at i društvo u cjelini. Sa stajališta čovjeka, žrtve, zarobljenika i uškopljenika, kocke i hazardnih igara, on svoja osjetila, razum, um, pamet, fizičko-psihičke potencijale, zdravlje, mladost i slobodno vrijeme troši u štetan grijeh sa stajališta njega i zajednice kao cjeline i opasnu rabotu, a to je poseban grijeh. Kocka i hazardne igre u ljudima izazivaju pretjerana i krajnja uzbuđenja, nadražaje, napetosti, krajnje lažne nade i iluzije o nagloj, lahkoj i odjedanput zaradi, bogatstvu, standardu i uživanju, ali i štetna i opasna razočarenja, očaj, beznađe međusobnu mržnju, zavist i neprijateljstva među kockarima, jer po pravilu samo pojedinci i malobrojne skupine dobijaju, a većina gubi u igri na kocki. Kocku po pravilu prati varanje, prevara i alkohol, što u krajnjoj napetosti i kockarske svijesti lahko ljude vodi do tuče i ubijanja. Danas je, kocka toliko raširena u svijetu da se kao i o drogi, i o alkoholu, i o seksu, i o duhanu, može govoriti o svjetskoj industrji kocke i hazaradnih igara, o svjetskoj industriji seksa, pornografije i prostitucije, o svjetskoj duhanskoj industriji i o svjetskoj industriji alkohola. Desetine milijardi svakog mjeseca i stotine milijardi dolara svake godine u svijetu se troši za opklade u konjske, automobilske trke, u boks mečeve, u fudbalske, košarkaške, teniske, stonoteniske i golf utkamice. S druge strane, univerzalna svjetska demokratska kuga zvana kocka širi se na sve kontinente, u sve zemlje, među sve narode svijeta, probijajući seoske, mahalske, kasablijske, prigradske, međugradske, etničke, rodovske, plemenske, narodne, nacionalne, rasne, tradicionalne, kulturne i običajne granice. Bauk prostitucije i seksa, bauk alkoholizma i droge i bauk kocke i hazardnih igara kruži svijetom. Toga su žrtve muškarci i žene, posebno muška i ženska omladina, učenici i studenti, seljaci i građani, imućni i siromašni, obrazovani i neobrazovani. To su svjetske pošasti, svjetski poroci i svjetske perverzije. To su najjače slike i svjedočanstva slobode od života a ne slobode za život. Kad kockanje i hazardna igra ude čovjeku u krv, kad se uvuče pod kožu, kad za sebe prikuje čovjekova osjetila, kad blokira razum, okupira um, suzi i svede svijest samo na sebe tada se može kazati da je čovjek utopljen, izgubljen, ospoljen, postvaren, otuđen, preko kocke i funkcionalan i određen i izvan sebe i protiv sebe sve dok se ne izbavi iz tog zla, samonasilja, samoterora, samodestrukcije i svedenosti sebe samo na jednu jedinu kockarsku dimenziju. Najveći zanos, uzbuđenje, kockarski, nadražaj i podražaj, ali i pomračenje i suženje svijesti kockara obuzima u toku igre ili u momentu klađenja: “Kada se kockam gubim svaki osjećaj za okolinu, bez obzira ko se tu nalazio: “Za neke tada ništa ne postoji,” iskreno priznaje jedan kockar. Uistinu, strastveni kockari zaboravljaju i zanemaruju i grehotu, i sramotu, i roditelje, i učitelje, i žene, i djecu, i rodbinu, i obaveze, i dužnosti, i zaborane i posao, i dugove, i potrebe i zajednicu. Kockar zaboravlja i zanemaruje rođenje djeteta ali i smrt roditelja. Šta znači kockarska pasija, kakva je i kolika je kockarska strast, koliko kocka zakiva, porobljava i samo za sebe veže ljude i koliko razara i rastače međuljudske veze i odnose, krajnje lijep i poučan literarni primjer daje roman “Kockar” od Dostojevskog. Kada kockarska strast ovlada čovjekom, ona razara u njemu sve ljudske vrline i moralno-etičke vrijednosti, blokira mu i zaslepljuje osjetila, ubija u njemu razum, pomračuje um, sužava svijest i oduzima pamet, rastočuje ugled, čast i dostojanstvo, tako da je takav
180

kockar, u biti instrument šejtana spreman slagati, prevariti, ukrasti, pa i ubiti čovjeka, samo da bi došao do para i sredstava za kockanje. Kada ga obuzme kockarska strast, kockar je spreman bez zazora i razmišljana i založiti sve lične stvari, kuću, pokretnu i nepokretu imovinu, pa čak ženu i djecu. Što je najgore i po društvenu sredinu najopasnije, kockari takve svoje ljudske postupke uopće ne smatraju zločinom, jer im kocka uništava ljudsku svijest i sposobnost normalnog ljudskog rasuđivanja u biti notorni alkoholičar i kockar, slični su idolopokloniku. Njegova svijest vezana je, zakovana i porobljena idolom, alkoholičareva alkoholom, a kockarova kockom. Islam kocku i hazardne igre, kao i alkohol, idolatriju i gatanje u strijelice, definira, kategorizira, kandidira, licitira i određuje kao ogavna, opasna, razvratna i šejtanska djela i zato ih u aslu, u korijenu, u osnovi zabranjuje, bilo kada, bilo gdje, bilo s kojom namjerom, bilo kojim povodom i iz bilo kojeg razloga. Te poroke, te pošasti, te kuge modernog doba, Islam zabranjuje principijelno a ne procentualno, kvalitativno a ne kvantitativno, suštinski, a ne samo situaciono ili funkcionalno da se naprimjer, ne smije biti pijan u toku vožnje. Ljudski život kao takav i svjetska povijest koja je nepotkupljiva daju Islamu za pravo, po pitanju ovih kao i ostalih zabrana. Pošto je u Islamu izravna direktna, neposredna odgovornost, pošto nema nikada nikakvog posredovanja i posrednika između Stvoritelja-Rabba i čovjeka stvorenja-abda, to čovjek uvijek u kapacitetu pune i izravne odgovornosti treba i mora biti pri punoj svijesti i pameti. Sve što ljudsku svijest i pamet na bilo koji način sužava, smanjuje, prekida i uspavljuje izuzev prirodnog sna, to se strogo zabranjuje kako u najvećim tako i najmanjim količinama.

14.1. Praznovjerje i gatanje

“O vjernici! Doista su vino (alkohol), i kocka, i kumiri (idoli), i strelice za gatanje i proricanje, ružne i ogavne stvari, posao šejtanski! Svega toga se klonite, da biste postigli ono što želite.”420 Ono što su kocka i alkohol izvana, za čovjeka i ljudsko društvo, dakle, ružne ogavne, odvratne i opasne stvari, to su isto, iznutra, za čovjeka i ljudsko društvo, idoli (kumiri) i gatanje (proricanje) putem strelica ili bilo čega drugog, ustvari jednom riječju kazano sve je to posao šejtanski. Kao što kocka i hazardne igre teško idu i nezamislive su bez alkohola, tako su idolatrija i idoli inherentni, organski i neraskidivo povezani s proricanjem i gatanjem budućnosti i sudbine. Kao što širk - politeizam, idoli i idolatrija u sebi nose najveću zamku, obmanu, prevaru, potvoru i laž, koja je izvor i sadržaj i vrhunac svakog nasilja da se jedinom istinitom Bogu pridružuje bilo ko i bilo što kao što je obožavanje nebeskih tijela i zvijezda - astrolatrija, obožavanje životinja - zoolatrija, i obožavanje stvari i predmeta - idolatrija i obožavanje ljudi - antropolatrija, tako je gatanje i proricanje budućnosti i sudbine samo konkretizacija, ospoljavanje, postvarivanje i praktično življenje ljudi na osnovama
420

Ku’ran (El-Ma'ide, 90) 181

astrolatrije, idolatrije, zoolatrije i antropolatrije. Punu istinu i stvarnu sliku takvog života i stanja među ljudima daje narodna izreka: “Ako vjera iziđe od ljudi na vrata onda im praznovjerje i sujevjerje ulaze kroz prozor.” Pošto je vjera-vjerovanje, kada je nema među ljudima neopozivo i nezaustavno nastupa sujevjerje. Pošto je vjera punina, sadržaj i smisao života kada je nema u i među ljudima nastupa praznovjerje, besmisao i promašeni sadržaj života. S obzirom da u okviru sujevjerja i praznovjerja života, gatanje i proricanje imaju ambiciju da ljudima proriču i predviđaju sudbinu i budućnost života, a to je nemoguće i neistina, onda se gatanje i proricanje pokazuju i prikazuju kao varka, kao obmana, kao prevara, kao laž, kao frivolna fikcija, fantazija, opasna imaginacija i bolesna mašta: “Zbilja, samo je u Allaha znanje o Smaku i Koncu svijeta, i on spušta vodu (kišu), i zna šta je u matericama! A ne zna nijedan čovjek šta će sutra steći i raditi! I ne zna nijedno žiće i biće u kojoj to zemlji umrijet će! Doista, Allah jedini sve zna i o svemu je obaviješten.”421 Svako vrijeme i povijesna situacija koja obiluje velikim potresima, krizama neizvjesnostima, tegobama, teškoćama, izlaženjem ljudi iz sebe tj. iz vjere, iz religije, iz etike, iz kulture, i rasprostiranjem izvana širenjem u vremenu i prostoru u okviru civilizacije sudbinskim usudom, podrazumijeva i neizbježno među ljude donosi industriju strasti, industriju seksa, industriju pornografije i prostitucije, industriju perverzije, industriju poroka, industriju kocke, industriju alkohola, industriju droge. To je izvanjska pornografija, prostitucija i izvanjski poroci. Njih neminovno prati unutrašnja duhovna pornografija i prostitucija. To je sujevjerje, praznovjerje, gatanje i proricanje sudbine i budućnosti. Tvrditi i uvjeravati ljude da se gatanjem, vračanjem i proricanjem može proniknuti ljudska sudbina i spoznati ljudska budućnost nije ništa drugo nego pripisivati ljudima, duhovnim pornografima i duhovnim prostitutima koji se zovu, magi, vračevi-kahini, gurui, sahiruni, lažne mesije i misionari, Božije Atribute o znanju u svim, samo Bogu dostupnim, dimenzijama sveobuhvatne prošlosti, sveobuhvatne sadašnjosti i sveobuhvatne budućnosti. Sveobuhvatno znanje o svemu, svakome i svačemu, na isti način dogodenom, o onom što se događa i o onome što će se dogoditi, svojstvo je samo Allaha dž.š.: „Gospodaru naš, Ti između nas i naroda našega presudi po Istini, a ti si sudija najbolji!”422 “Ti reci o Allahu, Nebesa i Zemlje Stvoritelju, Znalcu svijeta nevidljivoga i vidljivoga. Ti ćeš suditi među svojim robovima i onome u čemu su se razilazili! Kada bi oni koji ne vjeruju imali sve na zemlji i još toliko, dali bi to sve da se otkupe na Danu Sudnjem od grozne kazne! A od Allaha će im se ukazati kazna koju nisu bili slutili.”423 “Allah je jedini Stvoritelj svake stvari, On nad svakom stvari bdije i motri. Njemu pripadaju ključevi Nebesa i Zemlje! A oni koji ne vjeruju u Allahove znake takvi su gubitnici pravi. Ti reci: “Zar da mi naređujete da drugome a ne Allahu robujem, o vi neznalice!” A tebi je objavljeno i onima prije tebe: “Ako budeš Allahu smatrao druge, tvoje djelo propalo je i od gubitnika doista bit ćeš! Nego ti Allahu robuj i od zahvalnih budi! Oni
Ku’ran (Lukman, 34) Ku’ran (El-A'raf, 89) 423 Ku’ran (Ez-Zumer, 46-47)
421 422

182

ne veličaju. Allaha onako kako ga treba veličati; a čitava zemlja će na Sudnjem danu u vlasti njegovoj biti, a nebesa će u moći njegovoj smotana ostati. Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!”424 “A oni koji nose prijestolje i oni koji su oko njega slave hvalom svoga Gospodara, i vjeruju ga i od Njega za one koji vjeruju traže oprosta: “Gospodaru naš! Ti samilošću i znanjem svaku stvar obuhvataš! Pa, oprosti onima koji se pokaju i put tvoj slijede, i sačuvaj ih paklene patnje!”425 “Zar da oni uzimaju zaštitnike mimo Njega! Pa Allah je Zaštitnik pravi! I on mrtve oživljava i samo On može učiniti sve! A u čemu god se vi razišli, presuda za to u Allaha je! Eto, to vam je Allah moj Gospodar, na Njega se ja oslanjam, i Njemu obraćam! Stvoritelj Nebesa i Zemlje! Učinio je i od vas samih parove, a i od stoke dao je parove, i tako vas je zemljom rasijao! Ništa i niko (ni u čemu, pa i u znanju) nije kao On! Samo On sve čuje i vidi sve! Njemu pripadaju ključevi Nebesa i Zemlje. Opskrbu u izobilju kome hoće daje i uskraćuje. On jedini znalac svega, svake stvari je!”426 Tri dimenzije znanja prošlost, sadašnjost, budućnost, samo Allah ima i posjeduje. “A ko je o Musa, Gospodar vas dvojice?” - upita faraon - “Gospodar naš je Onaj koji je sve svome stvorenju podario i potom ga uputio!” “A šta bi sa pokoljenjima prijašnjim?” - upita faraon. “Znanje o svima njima kod Gospodara je moga, u Knjizi je” - reče Musa - “Gospodaru mome ništa skriveno nije, ni u čemu u krivu nije i on ne zaboravlja!”427 Allahovo je znanje apsolutno i sveobuhvatno, i po njemu Allah stvara svjetove. Ljudsko znanje koje je Allahov dar čovjeku je partikularno ograničeno i podliježe neminovnom sudu pamćenja, promašaja i zaborava. Uvjet je Hilafeta na zemlji posjedovanje znanja u čovjeku. U okviru tog znanja ono je kao Allahov dar, proces, ono se stiče i uvećava se, gubi se, zaboravlja se, ograničeno je i da bi bilo u funkciji čovjeka i ljudi mora biti u ime Allaha: “Gospodaru moj! Povećaj znanje meni! Adema smo mi još prije obavezali pa on zaboravi i ne nađosmo kod njega odlučnosti!”428 Sa stajališta Islama, čovjek kao čovjek, nikada ne može ništa ne znati niti ikad može sve znati. Neuzubillahi, kada bi sve znao bio bi ravan Bogu, a to upravo kahini- proricatelji, gatari, gurui, magi, lažne mesije i misionari, sebi uzurpiraju i lažno pripisiju. Kada čovjek nikada ništa ne bi znao i ne bi mogao naučiti, ne bi mogao funkciju Halife na zemlji izvršavati. Čovjekovo ograničeno znaje kreće se u okviru Halkullahstvorenih i vidljivih svjetova i stvorenja, a ne u okviru Emrullah, po izravnoj Allahovoj Odredbi, Alemu-1 gajbmetafizičkih, onostranih, trancendentalnih svjetova koji se po Objavi vjeruju, a naukom ne saznaju. To su Ruh, Džennet, Džehennem, meleki, šejtani, džinni, sudbina, Sudnji Dan, stvaranje univerzuma, jedinstvo i eventualna beskonačnost, konac svjetova, nagrada i kazna, sadržaj, smisao i cilj svjetova, njihova eshatologija i teleologija. U te svjetove se vjerom vjeruje a ne naukom. Sve naučne spoznaje su određene, ograničene, relativne, mjerljive,
Ku’ran (Ez-Zumer, 62-67) Ku’ran (El-Mu'min, 7) 426 Ku’ran (Eš-Šu'ara, 9-12) 427 Ku’ran (Tā-Hā, 49-52) 428 Ku’ran (Tā-Hā, 114-115)
424 425

183

provjerljive, vremenski, prostorno, iskustveno, racionalno, spoznajno i intelektualno uvjetovane, definirane i kategorizirane: “I pitaju te o Ruhu.” Ti reci: “Ruh je Emr-Odredba od rnoga Gospodara, vama je dato samo malo od znanja - Vema utitum, mine-1-ilmi illa kalila.”429 Kako zapaža Auguste Conte; “Istinska nauka (pravo saznanje) će ostati uvijek nedostupna i uskraćena našem slabašnom razumu.” Upravo zato naučna istraživanja nisu usmjerena prema suštinskim uzrocima pojava, koje jedino Bog poznaje, već nauka proučava i istražuje ono što je dato, vidljivo, konkretno, što ima težinu, masu, zapreminu, površinu, visinu, širinu, dubinu, kakvoću, kolikoću i što je mjerljivo i iskustveno i putem logičkih formula i iskaza provjerljivo. Bez obzira na ovako jasne relacije i sudove Islama; magi, gatari, vračari, gurui, duhovni prostituti i pornografi, lažni mesije, misionari, spasitelji i izbavitelji ljudi, čiji su stomaci puni, srca prazna, a duše puste, nameću se u okviru sujevjerja i praznovjerja da znaju, poznaju i vide unaprijed, unazad i sada sve, da mogu ljudima pogoditi i prilagoditi njihovim željama i težnjama, sudbinu, budućnost, ljubav, posao, školu i karijeru. Kako Islam globalno, strukturalno, komplementarno, načelno i principijelno odbacuje sve zablude, on se na isti način bori i protiv sujevjerja i praznovjerja, gatanja, vraćanja i proricanja. Topos ovih zabluda, duhovnih perverzija i unutrašnjeg terora i nasilja leži u idolatriji. Idolatrija, vračanje, proricanje i gatanje predstavljaju sistem nerazdvojnih spojenih posuda. Boriti se protiv gatanja, proricanja, vraćanja, hiromantike, astromantike, horoskopa i duhovne pornografije i prostitucije, u okruženju i ambijentu idolopoklonstva i idolatrije, predstavlja oblik borbe protiv komaraca sa peškirima u Africi umjesto sušenja močvara; “Odista će ljudi koji kumire (idole) prave, biti kažnjeni na Sudnjem Danu. Reći će im se: “Oživite ono, što ste napravili!”430 U drugom hadisu, u kontekstu magije, koja je okvir i opseg vraćanja, gatanja i proricanja Poslanik kaže: “Ko puše u uzlove taj čini sihr, taj pada u jednu vrstu idolatrije, ili “Nije naš ko gata (proriče, vrača) ili traži da se njemu gata, ko proriče nekome budućnost ili traži da se njemu proriče budućnost, ko čini sihr (čine) ili traži da se njemu čine sihiri (čini). Ko dolazi gataru (vračaru), koji ljudima otkrivaju njihovu prošlost, ili sihirbazu, čarobnjaku ili gataru koji proriče budućnost, pa ih pita i povjerenje u ono što mu oni govore i proriču, taj ne vjeruje u ono što je objavljeno Muhammedu. U talismanima, zapisima koje ljudi vješaju na sebe i gataju i činima (sihirima) žena, koje one ponekad čine. da bi bolje stajale kod ljudi, da bi ih ljudi voljeli, u svemu tome nalazi se vrsta idolatrije. Gatanje crtanjem po pijesku, gatanje uopće, bacanje pijeska, to je vrsta idolatrije. U jednom hadisu se kaže da Poslanik nije htio primiti jednog čovjeka, niti je htio primiti njegovu izjavu da je musliman, kad je vidio da na ruci nosi neki talisman, dok nije taj talisman bacio s ruke, a onda je rekao: “Men alleka fekad ešreke - Ko vješa na sebe razne talismane, taj širk čini, taj čini idolatriju!” U gatanje, proricanje budućnosti i pronicanje u sudbine ljudi, između ostalih radnji, postupaka, aktivnosti i poslova spada: bacanje graha, gledanje u findžan, u kuglu, gledanje i posmatranje zvijezda, bacanje i gledanje u karte, sve vrste horoskopa, sve moguće vrste gatanja i predskazivanja po letu ptica, vezanje taksirala i tilisuma usljed prelaska
429 430

Ku’ran (El-Isra, 85) (I.P.H., 471 - Izbor Poslanikovih hadisa) 184

zeca ili mačke preko puta, ili vezati belaj i nesreću za određeni dan u sedmici (u utorak) ili za određeni broj (trinaest), ili za odedeni vanjski predznak ili životinju: kozu, mačku, vjevericu, zeca. Uz idole i idolatriju kao glavne izvore i generatore gatanja, vraćanja, proricanja budućnosti i promicanja u sudbinu izuzetno pogodno tlo, topos i humus za sve vrste praznovjerja, sujevjerja, duhovne pornografije i prostitucije predstavlja zaborav Boga od strane čovjeka, samozaborav, samootudenje i samoegzil čovjeka iz svog vjerskog, idejnog, duhovnog i moralno-etičkog svijeta i života, opća zapuštenost ljudi, njihova površnost, naivnost, povodljivost, zavodljivost i sklonost lažnom, praznom i hladnom vanjskom blještavilu. U takvom stanju potpune neizvjesnosti, nesigurnosti, neodređenosti, nedoumica, tjeskobe, mučnine, straha i nemoći, ljudi srljaju u predskazivanje budućnosti i služe se raznim sredstvima i tehnikama. Tako su predlslamski Arapi u doba džahilijjeta gatali i vračali pomoću strijelica. Naime, oni su imali strijelice na kojima je sa jedne strane pisalo: “Emereni Rabbi “Naređuje mi moj gospodar,” a sa druge strane “Nehani Rabbi” - “Zabranjuje mi moj gospodar.” Kada bi bacili strijelicu po sistemu tura-jazija, ti idolopoklonici bi postupili onako kako je pisalo na strijelici sa vanjske strane, tako bi i radili. Ako je pisalo: “Naređuje mi se” - oni bi radili, ako je pisalo “zabranjuje se” - oni bi odustajali, bez obzira šta su namjeravali da rade. Poseban oblik gatanja, vraćanja, proricanja budućnosti i pronicanja u sudbinu ili krajnje opasne oblike duhovne pornografije i prostitucije, predstavlja ogledanje i zapisivanje kod, nazovi, hodža koji se zaklanjaju iza učenja Islama, časne Knjige Kur'ana i Poslanikovog Hadisa i koriste ljudske muke, patnje, nevolje, bolesti, belaje, probleme u braku i životu i pozivajući se na Allaha, a uz pomoć šejtana i džinna i ljudi nevjernika, namjerno, planirano i sistemski ljude varaju i pljačkaju. “A teško onima koji rukama pišu Knjigu, a zatim govore: “Evo, ovo je od Allaha” - da bi za to korist i zaradu neznatnu i prolaznu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju.”431 “I istinu s neistinom ne miješajte i istinu svjesno ne krijte i ne tajite!”432 Ima li zločinca i nasilnika većeg od onog koji o Allahu laži iznosi ili kaže: Evo, objavljuje mi se' A ne objavljujemo mu se ništa, ili kaže: Pa objavit ću i ja nalik ovome što objavljuje Allah!”433 Kako god se u visokorazvijenom i visokosofisticiranom civiliziranom društvu izvana razvija industrija seksa, industrija pornografije, industrija prostitucije, industrija perverzije, industrija pedofilije, industrija homoseksualizma, industrija lezbijstva, industrija kloniranja, industrija uniseksa, industrija travestitizma, industrija poroka, industrija alkoholizma, industrija droge, industrija kocke, tako se iznutra, unutar duhovne pornografije i duhovne prostitucije, preko vračeva, maga, gatara, gurua, proricatelja (kahina) i lažnih mesija i misionara, razvija duhovno-pornografska i duhovnoprostitutna industrija: proricanja, gatanja, vraćanja, zapisivanja, ogledanja, čvaranja, hiromantike, astromantike, horoskopije, spiritumanije, koja ribarima ljudskih duša zaklanjanjem iza Boga i prodajom laži i obmana pod firmom istine. Ustvari, sve su to oblici magije, a magija ili sihr nije ništa drugo nego skup tajanstvenih radnji (gatanje, čvaranje, bajanje, ogledanje), riječi, postupaka ili ponašanja, pomoću kojih mag (sahir) ili čarobnjak,
Ku’ran (El-Bekare, 79) Kur'an (El-Bekare, 42) 433 Ku’ran (El-En'am, 93)
431 432

185

vrač, proricatelj, želi utjecati na prirodni i društveni tok stvari, mijenjati ih, podešavati ih, a također i njihov kauzalitet nužne uzročno-posljeđične veze i odnose usklađivati sa svojim željama. Mag, sahir, vrač, proricatelj (kahin) hoće da umjesto Boga, bude stvoritelj, zakonodavac, izazivač i promjenitelj i preusmjeritelj sudbine, a u to i ljude uvjerava, navodi i za debele pare zavodi. Vračanje, gatanje i proricanje budućnosti i pronicanje sudbine je pokušaj popunjavanja praznovjerja i sujeverja. Time se sujeverje i praznovjerje liječe na isti način, kao što se smirenje ili eventualno sreća i zadovoljstvo postižu pomoću alkohola i droge. Mag se naspram ljudi postavlja na pijedastal sveznalice i time sam sebe izravnava sa Bogom, što je čisti širk, a ljude ponižava i spušta na nivo sveneznalica. U odnosu na vjeru mag je nepremostiva prepreka ljudima u Tevhid, a u odnosu na život on je nepremostiva prepreka ljudima u nauku. Zašto bi ljudi izučavali i proučavali anorganski, organski, biljni, životinjski i ljudski svijet, kad mag zna i kad je vlasnik, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Magu u ljudima smeta vjera, moral, kultura, pravo, znanje, zdravlje i prirodan život. Prema Durkheimu: “Sociologija se nije mogla pojaviti prije nego što se steklo osjećanje da su društvo, kao i ostali svijet, podvrgnuti zakonima koji neminovno proističu iz svoje prirode i koji je izražavaju. Ovo shvatanje se vrlo sporo razvijalo. Kroz vijekove ljudi su vjerovali da se i minerali ne potčinjavaju određenim zakonima, već da mogu uzeti sve oblike i sve moguće osobine. Vjerovalo se da izvjesne izreke i izvjesni pokreti imaju osobinu da neorgansko tijelo promijene u živo biće, čovjeka u životinju ili biljku i obratno.” Ovu i ovakvu moć i svojstva ima samo Bog, a u magiji ta svojstva i moć pridaju se čovjeku. U okviru Tevhida i Kelimei-Šehadeta reci: “On je Allah - Jedan! Allah je utočište svakom! Nije se rodio, i rođen nije, i niko mu ravan nije.”434 Islam isključuje svaki oblik širka, idolatrije, posrednika i posredovanja, praznovjerja, sujevjerja, gatanja, čvaranja i proricanja, bilo preko živih bilo preko mrtvih: “Božiji Poslanik je prokleo one žene koje (na vjerom nedozvoljen način) posjećuju mezarja i one osobe koje groblja uzimaju za džamije.” (Hadis). Hazreti Aiša prenosi: “Božiji Poslanik, rekao je u svojoj bolesti, iza koje nije ni ustao: “Zaslužili su Božije prokletstvo Zidovi i kršćani, oni koji su na grobovima svojih svetaca podizali bogomolje da se u njima ljudi mole.” “Da nije toga bilo Poslanikov kabur bio bi na vidnu i otvorenu mjestu, ali se on bojao da njegov mezar ne bude uzet za bogomolju.” Ljudi koji bjanko, per capita povjeruju u ono što im vračevi, gatari gurui, proricatelji budućnosti i pronicatelji sudbine kažu dovode u pitanje ono što je Muhamedu a.s. objavljeno. “Ko ide gataru ili vračaru sa namjerom i ciljem da povjeruje u ono što mu on kaže, zanijekao je ono što je objavljeno Muhammedu a.s.”435 Potpuno je istovjetan slučaj sa proricanjem sudbine pomoću ptica i zvijezda: “Ne pripada nam onaj koji pomoću ptica proriče sudbinu i budućnost, a niti onaj ko u to vjeruje. Također, ne pripada nam onaj koji gata i onaj kome se gata, kao ni onaj koji pravi sihire, ili onaj koji traži da mu se protiv nekoga prave sihri.” U principu, u zajednicu muslimana i sljedbenike Ummeta Muhammeda a.s. ne spada niko ko namjerno, svjesno, slobodno, ciljano, voljno i sa predumišljajem vara i obmanjuje muslimane iznutra, duhovnom
434 435

Ku’ran (El-Ihias, 1-4) (I.P.H., 1505, 1373 - Izbor Poslanikovih hadisa) 186

pornografijom i prostitucijom, ili izvana strastima, porocima, strahom i perverzijama. Muslimani vjeruju, svjesni su i na temelju Objave znaju da su svi: gatari, gurui, proricatelji, vračevi, notorni i ontološki lazovi kezzabi, da su opčinjeni i omadijani -medžnuni: da su magi-sahiri. Nasuprot njima Allahovi poslanici i odabranici kao Allahova milost, dobrota, blagodat i uzori svjetovima i ljudima, nikada to nisu bili. Svi se sahiri, magi, proricatelji, gatari i vračevi upuštaju u najopasnije igre i laži, kada za neznatne prolazne materijalne koristi ljudima tvrde, a pritom ih varaju i obmanjuju, da znaju ono što ne znaju, da mogu ono što ne mogu, da će biti ono što neće biti i da će uraditi ono što ne mogu uraditi i da će izliječiti ili otkloniti ono što ne mogu otkloniti “Niko osim Allaha ni na nebu ni na zemlji, ne zna što će se dogoditi.”436 “On (Allah) je Znalac tajne, pa ne otkriva (sve) svoje tajne nikome, (taman posla da ih otkriva sahirima, kahinima, magima, proricateljima, gatarima, vračarima, guruuima, lažnim mesijama i misionarima, ustvari duhovnim pornografima i prostitutima), osim onome kojim On zadovoljan je da Mu poslanik bude, i on ispred, i iza njega postavi štićene zasjede da bi pokazao da su oni dostavili Gospodara svojega poslanice! A on sve što u njih je u dlaku zna, i On (Allah) svaku stvar brojem obuhvata!”437 “Mi smo i prije Allaha dovom zazivali. On je Dobročinitelj, Samilosni! Pa ti (Muhammede) opominji! Jer nisi ti, milošću svoga Gospodara, ni kahin- proricatelj, nit' medžnun - obdžinjen i luda! “Zar da oni govore”: “Pjesnik je! Čekat ćemo mu sudbinu nestalnu!” Ti reci: “I čekajte vi!” I ja ću svama biti od onih koji će čekati. Da li ih na ovo razbori njihovi tjeraju ili su oni narod zastranjeli?! Zar oni vele: “Izmišlja ga!” (Muhammed a.s., Kur'an). Ne! Nego oni ne vjeruju! Nek' oni govor nalik ovome donesu, ako govore istinu! Zar su oni stvoreni bez Stvoritelja, ili su oni sebi stvoritelji?! Zar su oni stvorili Nebesa i Zemlju. Ne! Oni nisu uvjereni! Zar su u njih riznice Gospodara tvoga ili su oni vladatelji?! Zar oni stepenice imaju pa hoće da prisluškuju?! Neka onda onaj njihov koji je čuo donese dokaz jasni! Zar njemu pripadaju kćerke - a vama sinovi?! Zar ti išćeš nagradu od njih pa su oni od nameta opterećeni? Zar je u njih nepoznato, pa oni pišu (a u stvari nije tako, jer ne zna niko od stanovnika Nebesa i Zemlje ono nepoznato, nadnaravno, trancendentno, transcendentalno, ontološko, metafizičko, metaempirijsko, osim Allaha), pa oni pišu (sudbinu, budućnost, nafaku, sreću, izbor bračnog druga, zdravlje, opskrbu, nafaku). Zar oni (s time) spletke žele?! Pa oni koji ne vjeruju, oni padaju u spletke! Zar da drugog Boga oni, osim Allaha, imaju?! Slavljen nek' je Allah i iznad onoga što mu oni pripisuju. A kad bi oni vidjeli komad od neba da pada, kazali bi: “Oblaci nagomilani!” Pa, ti ih pusti dok ne susretnu dan u kome pomrijet će oni, dan kada im spletka njihova neće ništa koristiti, niti će biti pomognuti! A, zbilja, za one koji su silnici kazna će i osim te biti, ali ne zna njih većina. A ti se strpi do Odredbe svoga Gospodara, ti si zbilja pred našim očima, i slavi svoga Gospodara, hvaleći ga kad ustaješ, noću slavi ga i kad zvijezde iščezavaju!”438 Dakle, ovi ajeti iz sure Et-Tur, ukazuju na topos, humus, genezu, sadržaj, sve kategorije, relacije,
Ku’ran (En-Neml, 65) Ku’ran (EL-Džinn, 26-28) 438 Ku’ran (Et-Tur, 28-49)
436 437

187

implikacije, zamke, zablude i posljedice vraćanja, gatanja, proricanja, praznovjerja sujevjerja i duhovne pornografije i prostitucije. Jedino što preostaje jeste postupiti po Upozorenju i Uputi Kur'ana: “Pa toga dana (Sudnjeg) teško proricateljima, onima koji su se u laž upuštali igrajući se! Na dan kad će oni u Džehennem silno biti nagurani: “Evo ovo je vatra koju ste poricali vi! Pa da li, onda, čarolija ovo je, ili vi ne vidite?! Pržite se na njoj i trpjeli ili ne trpjeli - svejedno vam je! Bit ćete samo onako kažnjeni kako ste radili!”439 U okviru udesa svjetske povijesti i zlehude čovjekove sudbine koja, je žrtva šejtanovih zamki i zavođenja svi su Allahovi poslanici i vjerovjesnici, uistinu najveći borci protiv toga, bili optuživani da su kazibi-lažovi, sahiri-magi, medžnuni-obdžinjeni, i ludi i šairi- pjesnici. Allah se kune da su svi oni samo Objavu, Opomenu, Uputu i Allahovu riječ prenosili: “Pa, ja se kunem onim što ne vidite! Doista je Kur'an govor objavljen Poslaniku plemenitome! A nije to govor nekog pjesnika, kako vi malo vjerujete! Niti je govor nekog kahina- proricatelja, kako se vi malo opominjate! Objava je to Gospodara svjetova! A da je on na nas kakve (izmišljene a ne objavljene) izgovorio riječi, zbilja bismo ga za desnicu uzeli i žilu mu zatim kucavicu presjekli, i nikoga nema među vama ko bi ga mogao odbraniti! A zbilja Kur'an je bogobojaznim opomena, a dobro znademo mi da se među vama lažovi nahode! A Kur'an je zbilja propast za nevjernike i on je doista istina obistinjena i očigledna! Zato ti slavi ime Gospodara svoga, Veličanstvenoga.”440 Doista, Kur'an je objava, opomena, uputa, savjet, lijek, istina, dobro i spas za vjernike i Knjiga koja razara i razobličava: sihr, vračanje, proricanje, gatanje, mage, gurue, gatare, proricatelje, vračeve lažne mesije i misionare, duhovnu pornografiju i prostituciju i duhovne pornografe i prostitute.

439 440

Ku’ran (Et-Tur, 11-16) Ku’ran (El-Hakkatu, 38-52) 188

15. DRUŠTVO I ALKOHOL
“I reci ti Meni, ko će uputiti onoga koji je strast svoju za Boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, osim Allaha i ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite i ne opametite? Postoji samo život naš zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi - govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju. A kad im se Naši ajeti jasno kazuju samo se ovim riječima izrugivaju. Pretke naše u život povratite, ako je istina to što govorite! Ti reci: Allah vas oživljava, zatim će vas usmrtiti i potom će vas na Danu Sudnjem, u koji sumnje nije, sakupiti, ali većina svijeta ne zna! I samo Allahu pripada vlast nebesa i Zemlje! A na Dan kad nastupi Smak Svijeta, toga dana lažljivci će biti gubitnici. I ti ćeš vidjeti kako svaki narod kleči, svaki narod će biti pozivan po svojoj Knjizi (koja o njemu govori Istinu bez dodavanja ili oduzimanja)! Danas ćete dobiti nagradu ili kaznu, prema onome kako ste radili. Ova Naša Knjiga govori o vama Istinu, jer Mi smo tražili da se zabilježi sve što ste radili vi.”441 Na Oprosnom hadždužu, Poslanik Islama, milost svim svjetovima, Resuli ekrem Nebbij muhterem, Muhammed (s.a.v.s.), u kontekstu ljudskog života, imovine i časti kaže: “Ljudi, vaši životi, vaša imovina i vaše časti neka vam budu sveti i neprikosnoveni kao što je za sve nas uzvišen i svet ovaj mjesec. I zul-hidže, dnašnji dan i mjesto - Arefat na kome se nalazimo sve dok se ne sastanete sa Gospodarom vašim. Čovjek je djelo Božije i neka je proklet onaj koji to ruši. Mi ćemo svi doći pred Boga i (samo) On će nas pitati za naša djela i naš rad. Stvari koje su vam date u amanet, čuvajte kao svoje vlastite i vratite ih vjerno i na vrijeme onome čije su.”442 Dva su osnovna elementa, jedan unutrašnji - Vjera i drugi vanjski - Život, darovana svakom čovjeku i svim ljudima od dragog Allaha ravnopravno i podjednako. Strast kao najveća pošast, opakost i opasnost podjednako u čovjeku i ljudima ugrožava i vjeru i život. Mada je strast kao i porok, a alkohol spada u najstarije i najopsnije poroke, najčešće individualan grijeh, oni oboje po svojim učincima, konotacijama, rezultatima i posljedicama tiču se kolektivne sudbine i odgovornosti ljudi. Strast se na isti način kao i porok, poput opake i opasne zarazne bolesti, veoma brzo širi sa jednog na drugog čovjeka i na druge ljude tako da od pojedinačne pojave sa pojedinca prelazi na grupu i postaje posebna pojava, a sa grupe, ukoliko se ne zaustavi i nepresiječe, prelazi na čitavo društvo i postaje opća društvena ili globalno-kolektivna pojava, bolest i pošast. Ne samo da strasti, kada postanu kolektivna božanstva ljudi, u njima ubijajaju, umrtvljuju, zapečačuju njihova srca i uši, pustoše njihove duše, a pred oči, vidike, vizije i perspektive, koprene stavljaju, u zabludi ih ostavljaju nego ih i do kolektivne odgovornosti u sramnom statusu i ponižavajuće klečećem položaju na Sudnjem danu postavljaju. Strast i porok i kada se čine kao individualni grijeh i slabost bez izuzetka i po pravilu iza sebe kolektivne
441 442

Ku’ran (El-Džasije, 23-29) Mustafa Spahić (Povijest Islama I i II, Poslanikov govor na Oprosnom hadždžu, str. 215) 189

posljedice ostavljaju. U principu u Islamu je grijeh individualan: “A svakom čovjeku Mi ćemo djelo njegovo za vrat njegov privezati, a na Danu Sudnjem izvadit ćemo mu Knjigu, otvorenu će je susresti. Svoju knjigu čitaj! Dosta ti je što ćeš danas protiv sebe svoj račun sviđati! Ko se Pravom Stazom uputi, na dobro svoje se uputio, a ko stranputicom krene, protiv sebe krenuo je. Niko nositi neće onoga drugoga breme! I nikoga (od naroda i ljudi) Mi nismo kaznili dok ne bismo poslanika poslali. A kad god smo htjeli Mi uništiti grad neki, onima na raskoši (uživanje, strasti i poroke) sviklim u njemu dobro smo naređivali, ali oni bi u gradu (elite, prvaci, zvaničnici, bogataši, moćnici) griješili i Riječ protiv njega obistinjena bi, i Mi smo ga do temelja rušili! A koliko smo samo Mi nakon Nuha uništili, pokoljenja drevnih! Dosta je da Gospodar tvoj zna i vidi grijehe Svojih robova. Ko hoće (samo) ovaj svijet žurni, Mi ćemo dati da na njemu brzo proživi ono što hoćemo i kome hoćemo Mi, a potom ćemo mu Džehenem dati! U njemu će se ponižen i odbačen peći. A ko hoće Onaj Svijet i trudi se za njega trudom svojskim, (truditi se trudom svojski za Onaj Svijet), i ka tome je još vjernik, takvima će trud njihov hvaljen biti! (trud će njegov na Budućem Svijetu biti kod Allaha primljen). Njima svima Mi, bili ovi ili oni, pružamo dara od tvog Gospodara, a dar Gospodara tvog zabranjen nije nikom! Pogledaj samo kako Mi odlikujemo jedne nad drugima a na Onom Svijetu razlika međ' razinama i odličju bit ce još i veća”443 a ako donosi kolektivne društvene negativne posljedice i ako se tiče kolektivne sudbine svijeta, života i ljudi, onda je odgovornost, kazna i sankcija za takav grijeh (kakav je bez ikakve sumnje alkohol i droga) pored individualne ili pojedinačne i posebne grupne čak i opća kolektivna ili društvena ili općeljudska. Oko pojedinačne svijesti kod pojedinca ili osobe, posebne, partikularne ili parcijalne svijesti kod društvene grupe ili skupine i opće globalne i totalne svijesti na razini društva kao općenitosti, cjeline ili opće kategorije kao i odnosa između pojedinačnih, posebnih i općih pojava između Islama i nekih drugih učenja postoje neke neusporedive kvalitativne razlike. Tako se primjera radi - povijest Evrope unazat tri hiljade godina klati između apsolutizacije individualne svijesti (pojedinačne osobe, individualiteta, personaliteta, egoa ili ličnosti), ili s druge strane apsolutizacije posebne svijesti (odabrane grupe, staleža, kaste, stranke, partije, elite), ili s treće strane apsolutizacije opće svijesti (naroda, nacije, rase). Apsolutizirana individualna i pojedinačna svijest sa stajališta individualiteta poriče i odriče posebnu i opću svijest, posebna svijest na razini grupe (partije, stranke) sa stajališta posebnosti poriče i odriče pojedinačnu i opću svijest tako što poriče i odriče ljudsku ličnost, individualnost i personalnost, kao što sa stajališta posebne svijesti također poriče i odriče opću svijest tako što čitav narod i naciju svodi na čopor, hordu i stampedo goriva revolucije. Tako su prema Gurvitchu “Mi” cjeline u kojima su pojedinačne svijesti povezane međusobnim prožimanjem i koje se ne mogu svesti na prosti skup članova. Kolektivna i pojedinačna svijest se međusobno prožimaju, ali se individualna gubi u općoj svijesti. Prema Durkheimu, individualna i kolektivna svijest se nikada ne prožimaju zato što sve individualne svijesti nastaju i definiraju se iz kolektivne svijesti. Tako se tri
443

Ku’ran (El-Isra, 13-21) 190

hiljade godina povijesti Zapada nadaje kao tri hiljade godina nepomirljive borbe i prevlasti i apsolutizacije kolektivne svijesti kroz (Crkvu, Državu, Naciju, Rasu) ili prevlasti i apsolutizacije posebne svijesti kroz (feudalizam, gradove, države, plemstvo i staleže, stranke i partije, razna društva, udruženja i grupe) i apsolutizacije individualne ili pojedinačne svijesti kroz totalitet građanskog društva u kome je pojedinac, osoba, ličnost, personalitet jedina i neprikosnovena vrijednost. Sa stajališta Islama, individualna ili pojedinačna svijest se dodiruje, komunicira i prožima sa posebnom sviješću kroz sve likove i oblike društvenih grupa kao i sa općom sviješću na razini društva ali se nikada ne može utopiti, asimilirati ili nestati ni u posebnoj - na razini grupa, niti u općoj svijesti na razini društva, jer bi tada čovjek izgubio svoj dignitet, autoritet i identitet na Ovom i mogućnost odgovornosti na Onom svijetu. Ne može se nikada u Islamu individualna svijest zakriti, sakriti i potrati posebnom sviješću, posebna individualnom i općom a opća individualnom i posebnom. Islam samo inzistira na mjeri, zdravom odnosu i ravnoteži između pojedinačne svijesti u okviru ličnosti, posebne svijesti u okviru džemaata i opće svijesti u okviru ummeta. Pored pojedinačne, posebne i opće odgovornosti koje jedne druge ne potiru, ne zaklanjaju, ne umanjuju i ne poništavaju navedeni ajeti skreću pažnju na bolnu i surovu nepromjenjivu i neizmjenjivu činjenicu da su gradovi kroz vascijelu povijest neprestana sjedišta i središta poroka i strasti i ljudima dostupnih perverzija. Zapravo centrista i sjedišta svih visokorazvijenih civilizacija su gradovi, posebno veliki. Veliki gradovi su centri državnog, političkog, ekonomskog, privrednog, trgovačkog, diplomatskog, a od devetnaestog stoljeća i industrijskog umjesto dotadašnjeg krvno-srodničkog života u velikim porodicama i familijama kao što su patrijarhalne kućne zajednice, patrijarhalne porodice, rodovski klanovi, rodovi, bratstva, plemena sve do naroda. To je svjetla ohrabrujuća i olakšavajuća strana civiliziranog života u gradovima ali što se tiče dimenzije društvenog života, društvenih odnosa, procesa, veza, komunikacija i tokova u društvenom životu, na razini društvenih pojava, dominira individualiziam i egoizam a u nauci pozitivizam i scientizam, te su s te strane gradovi i idealna sjedišta, toposi, humusi, centrista svih poroka: harazdrnih igara, kocke i zabave, pustolovnog, podzemnog i pustahijskog noćnog života, prostitucije, tripera, sifilisa, AIDS-a, alkoholizma, droge, magije (sujevjerja), idolatrije, indiferentnosti, paranoje, šizofrenije, frustriranosti, iskompleksiranosti, traumatizma, nihilizma, skepticizma, laicizima, ateizma, sekularizma, individualizma, slijepog kolektivizma, elitističke posebnosti, ironije, fantazije, utopije, projekcije, konstrukcije, destrukcije, halucinacije i kozmičke usamljenosti. Kao što iz pustinja, sa visokih planinskih visova i iz sela kreće i razvija se život, tako se život svakog naroda kao organske i prirodne zajednice završava u gradovima kao totalitetu građanskog društva kojeg sačinjava zbir svih individuuma - zvani nacija. Na selima se nerijetko mogu sresti pokvareni ljudi, varalice, lopovi i lažovi, ali veoma rijetko se susreću glupi i potpuno ograničeni debili ljudi. Uistinu, glupi i u mnogo čemu ograničeni, očajni, bespomoćni, bornirani, ostrašćeni i reducirane svijesti ljudi kao debili, ahmaci, mazlumi susreću se u velikim gradovima. Čini se da na njihovu glupost, ograničenost vidika, nepostojanje vizije, siromaštvo mašte, konzervatizam, debilnost, retrogardnost i reakcionarnost pogleda, jednostranost, površnost, linearnost i ostrašćenost svjetonzora, koncepta i ideologije
191

ponajprije utječu ambijent, milje i način gradskog života, neodgoj djece i omladine, društvena nedruštvenost, solidarna nesolidamost i irelegioznost svake civilizacije u gradovima po definiciji. Irelegioznost svjetskih velegradova i metropola svijeta po suštini i definiciji, te gubitak porodičnog, rodbinskog, rodovskog i plemenskog tj. primordijalnog, generičkog, organskog ili krvno-srodničkog kao i gubitak autentičnog prirodnog ambijenta, čistog zraka, bistre vode i biljnog zelenila i seoskih prostranstava, pogotovo za djecu i omladinu, unazad dva stoljeća ljudi bez teških i stravičnih posljedica nisu mogli preživjeti. Tako ni u jednoj pustinji svijeta kao u svjetskim velegradovima među milionima ljudi, u zaboravu Boga, Sudbine, Vjere, Prirode, Svijeta, Života, Zakona, Svrhe i Smisla, Čovjeka i Društva, ne živi više usamljenih i izoliranih ljudi: “I pripovijedi im vijest o onome kome smo Znakove Naše dali pa se on od njih okrenu i uznevjerova u njih (otrgnu se i odvoji se od Znakova Naših tako što u njih ne vjeruje), ali njega je šejtan slijedio i pratio i on je među zabludjelima bio! A da smo Mi htjeli, Mi smo ga mogli Znakovima uzvisiti, ali on se u šejtanove kandže predade, zakova i ovjekovječi za zemlju, i strasti svoje poče slijediti. Primjer takva čovjeka jednak je primjeru psa! Ako ga potjeraš, on dahće, a ako ga ostaviš, on opet dahće (svejedno mu je kao i notornom alkoholičaru i narkomanu kako se sa njima postupilo, on će dahtati kao što će se i pijanica opijati i narkoman drogirati jer je dahtanje, opijanje i drogiranje u njihovoj prirodi i pogubnoj navici)! Takav je primjer naroda koji ajete Naše poriče. Pa kazuj pripovijesti ne bi li oni razmislili! A loš li je primjer naroda koji ajete Naše poriče, oni zlo sami spram sebe čine.”444 “Ti nipošto ne budi od onih koji za Znake Allahove poriču, jer tad bi ti sigurno među gubitnicima bio! Zbilja, oni na kojima se Riječ tvoga Gospodara obistini neće vjerovati, pa makar njima sva znamenja došla, sve dok očima ne vide kaznu bolnu! Zašto ne bi grada nijednoga koji u Boga povjerova, pa mu to vjerovanje od koristi bi, osim naroda Junusova?! Tom narodu smo Mi, kad se prikloni i povrati vjeri, kaznu prezrenu otklonili u životu na Ovome Svijetu, i Mi smo im dali da uživaju do roka određenoga! A da hoće Gospodar Tvoj, na Zemlji bi svi bili vjernici! Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici? Niko nije vjernik bez dopuštenja Allahova, On kaznu daje onima koji neće da razmisle. Ti kaži: “Pogledajte sve što je na nebesima i na Zemlji! Ali, ništa ne koriste Znaci ni Opomene narodu koji neće da vjeruje.”445 A Allah kao primjer jedan grad navodi, koji siguran i zadovoljan bi! I Allah dade da haljine gladi i straha okusi zbog onoga što su činili! A njima je poslanik došao između samih njih pa su ga u laž utjerali, i kazna ih potom zadesi jer su zločinitelji bili.”446 “A koliko smo samo Mi gradova uništili koji su griješni bili, i opustjeli su na ruševinama svojim! I koliko bunareva ima nauštenih i dvoraca praznih! Zašto po Zemlji ne putuju pa da im budu srca kojima razmišljaju i uši .da im budu kojima neštu čuju?! Ali doista nisu slijepe oči, nego su slijepa srca u grudima!”447 Pored kur'anskog upozoravanja, svjedočenja i kazivanja o iščašenim, sunovraćenim iz svoje naravi i okvira izašlim ljudima koji
Ku’ran (El-Ea'raf, 175 177) Ku’ran (Junus, 95-101) 446 Ku’ran (En-Nahl, 112 i 113) 447 Ku’ran (El-Hadždž, 45 i 46)
444 445

192

se od svoje naravi i oblika odvajaju kao zmija od svoje košuljice što se rastavlja ili pak ljuska od oraha, lješnika i jajeta, upečatljiv primjer, neizbrisive i nezaboravne slike daju svi romani Dostojevskog (ja sam sam a oni su svi) uzvikuje jedan njegov junak, romani Emila Zole, Kamija Dikensa, Krleže, Igoa, Balzaka, Flobera Kafke i knjiga Dejvida Rismana “Usamljena gomila” - Život u velegradovima daje ljudima dojam i pruža im lažnu, opaku i opasnu sliku, što za mlade naraštaje, koji raspolažu sa neshvatljivo puno novca, bez ikakvih obaveza i radnih navika sa puno slobodnog vremena da mogu živjeti život u punoj i neograničenoj slobodi bez ikakve komande, zabrane i ograničenja. Neotklonjivu opasnost predstavlja iluzija da se sve istovremeno pa čak i ljudsko tijelo, dostojanstvo, čast, ugled, ime, zvanje, znanje, uživanje, odjeća, obuća, sadržaj i smisao života i užitak raja, ljubav, prijatelji, naravno za novac, može kupiti i prodati. Pogubna obmana - da mogu pobjeći i od Boga, i od sudbine, i od prirode, i od ljudi, i od svijeta, i od života pa čak i od samih sebe razara i uništava ljude u gradu. Nikada niko na selu ne živi iluziju da može pobjeći od Boga, od sudbine, od prirode, od svijeta, od ljudi, od zajednice, od života a kamoli od samog sebe. O pokušajima bjekstva od slobode Erih From piše: “Prvi mehanizam bjekstva od slobode jeste čovjekova težnja da odustane od nezavisnosti svog pojedinačnog ja i da ga sjedini sa nekim ili nečim izvan sebe, kako bi ono steklo snagu koja mu nedostaje; ili drukčije rečeno, da traži nove sekundarne spone kao zamjenu za primarne, izgubljene. Jasniji oblici ovog mehanizma mogu se naći u stremljenju za potčinjenošću i gospodarenjem ili u mazohističkim i sadističkim stremljenjima. Najčešći oblici u kojima se mazohistička stremljenja javljaju jesu osjećanja inferiornosti, nemoći, pojedinačne beznačajnosti. U istoj vrsti karaktera, pored mazohističkih težnji, nalaze se redovno sušta suprotnost sadističke težnje. Jedna sadistička težnja je da se drugi učine zavisnim i da se nad njima stekne apsolutna i neograničena vlast, te da se od njih tako načini puko oruđe “glina” u grnčarevim rukama. Druga težnja sastoji se u impulsu da se drugima ne samo gospodari na ovaj apsolutni način već i da se eksploatiraju: koriste da se od njih krade, da se raspore i, tako reći, potpuno iscijede. Ta se želja može odnositi i na materijalna i na nematerijalna svojstva - emotivna ili intelektualna koja jedna osoba posjeduje. Treća vrsta sadističkih težnji je želja da se izaziva patnja drugih ili da se posmatra kako oni pate. Ta patnja može biti fizička, ali je češće mentalna. Njen cilj je da se drugi aktivno povrjeđuju, da se ponižavaju i zbunjuju ili da se posmatraju u situacijama koje ih zbunjuju i ponižavaju. Ukidanje pojedinačnog ja i pokušaj da se time savlada nepodnošljivo osjećanje nemoći samo su jedna strana mazohističkih stremljenja. Druga njihova strana jeste čovjekov pokušaj da postane dio kakve veće i moćnije cjeline izvan njega, da u njoj iščezne i učestvuje. Ta moć može da bude kakva osoba, ustanova, nacija, savjest ili neka psihička prinuda. Postajući dio moći koju osjeća kao nešto nepokolebljivo snažno, vječno i čarobno, čovjek (lažno i obdžinjeno) učestvuje u njenoj snazi i slavi. On se odriče (gradski čovjek) svog ličnog ja i odustaje od snage i ponosa koji su s njima u vezi, on kao pojedinac gubi svoj integritet i odriče se svoje slobode, ali učestvujući u moći u kojoj se izgubio, on stiče novu sigurnost i nov ponos. Mazohističke spone (gradsko-civilizacijske) bitno se razlikuju od primarnih spona. Primarne spone (sa Bogom, Prirodom, Sudbinom, Životom, Ljudima) postoje prije nego što se
193

proces individualizacije završi. Pojedinac je još uvijek dio svog prirodnog i društvenog svijeta, on se još nije potpuno izdigao iz svoje sredine. Primarne (religijske, krvno-srodničke i prirodne) spone pružaju mu istinsku sigurnost i saznanje o tome čemu pripada. Mazohističke spone su bjekstvo.”448 Na selu kao i u samom životu ima tuge i žalosti ali nema težnje da se odustane od sebe i svoga ja radi sjedinjenja sa nekim ili nečim drugim. Na selu se ljudi međusobno posmatraju kao različiti i ravnopravni u slobodi a nikada inferiorni i superiorni u odnosu jedni na druge. Bježanje od sebe u nekog ili nešto drugo, inferiornost i superiornost su samo odlike ljudi u gradu. Na selu se ljudi međusobno posvađaju i potuku, poput životinja, ali nikada jedni druge ne muče i ne pate. Ta svi zatvori, poput birtija i mejhana su u gradovima a nisu na selima. Ljudi na selu vole jedni druge iskoristiti ali ne gospodare jedni nad drugima. Zato na selima žive vjernici-griješnici a u gradovima nevjernici, nihilisti i skeptici. Zapravo grad je veoma skup i po mnogo čemu glup. U gradu se plaća kanalizacija a na selu besplatno udiše čist zrak. Na selu ima griješnika ali nema nevjernika.

15.1. Strategija zabrane alkohola u Islamu

Da bi se čovječanstvo održalo i valjano živjelo na Ovom, a uspješno, na Allahovo zadovoljstvo, položilo račun i ispit na Onom svijetu, te da bi se održao red, poredak, sistem i zdrav organizam među svjetovima i stvorenjima, Islam uspostavlja šest osnovnih temelja oko kojih se kreće i na koje se svodi većina šerijatskih propisa. Prvo, čast, milost, obaveza i dužnost čuvanja vjere i vjerskih propisa. U to ime i sa tom namjerom, Islam kao i sve druge religije i zakoni svijeta, propisuje i omogućava ljudima da svoju vjeru brane svim legitimnim, legalnim i regularnim sredstvima. Ko u odbrani vjere, života, porodice i imovine položi svoj život, on je prema hadisu šehid. Drugo, čuvanje pet osjetila, razuma, uma i pameti. Dok su životinje sa činom stvaranja od Stvoritelja darovane instinktima, meleki velikim znanjem, snagom i moćima bez slobode, samo je čovjek istovremeno darovan i sa pet osjetila: razumom, umom, sviješću, savješću, slobodom i pameću. Čuvanje tih odlika, darova ljepote, dobrote i Allahove milosti u čovjeku kao i nezloupotreba slobode spada u osnovne principe i načela Islama. Sve vrste alkohola su opake i opasne. Alkohol ljude koji ga redovno, stalno i dugotrajno konzumiraju, veže za sebe i čini potpunim ovisnicima. To se u životu svaki dan događa i ponavlja baš onako kako Poslanik opisuje i definira svijest notornog alkoholičara: “Mudminulhamri keabidi vesenin” - Svijest hroničnog i notornog alkoholičara je od alkohola kao svijest idolopoklonika od idola. U stanju delirija kada ulazi u svijet halucinacija alkoholičar je u stanju alkohol doživljavati kao neku ličnost, idol ili totem bez kojeg ne bi mogao
448

Erich Fromm (Bjekstvo od slobode) 194

ostati živ ni jedne sekunde, minute, sata, dana, sedmice, mjeseca a kamoli godine. Zato onima koji svojim rukama, svojim sredstvima i imetkom, pored Objave, slobode, svijesti, savjesti, razuma, uma i pameti, sami sebi opojnim pićima ili još žešće narkoticima sužavaju, blokiraju, zaustavljaju, razaraju i uništavaju vlastitu svijest nema ulaska u Džennet. La jedhulul-Džennete mudminu Hamrin. “Notorni alkoholičar neće ući u Džennet,” (kaže Poslanik). Naravno sve što se odnosi na notornog alkoholičara još u većoj mjeri važi za narkomana. I jedan i drugi u nekontroliranoj i neodoljivoj želji za drogom i alkoholom, u stanju su učiniti sve. Upotreba alkohola dovodi do postepenih promjena u ponašanju, postupanju, djelima, držanju, riječima i načinu razmišljanja. Neki mudri, domišljati i praktični ljudi govore - prvi alkohol je proizveden od krvi: majmuna, psa i svinje. Kad malo ućejfi pijanica se igra, veseli, izvodi, što se kaže - majmuniše. Kad se bolje ponapije i jače cugne on psuje, laje, vrijeđa, napada i ujeda ljude kao bijesan pas. Kad se skroz napije, gubi svijest i ravnotežu te se valja po blatu kao krmak. Zato uporno konzumiranje alkohola kao i upotreba droge izaziva radikalnu, totalnu i potpunu paralizaciju i sužavanje svijesti. Zato je pod utieajem alkohola u pripitom i nekontroliranom stanju moguće učiniti nevjerovatne gluposti, povrijediti i ubiti sebe ili druge. Alkoholičari kao i narkomani u biti su idolopoklonici modernog doba čiji životi, pameti, razumi, umovi, svijesti, savjesti i spoznaje su porobljeni od alkohola i droge. U suštini alkohol i droga su najveće pošasti i opakosti modernog vremena i njihove žrtve alkoholičari i narkomani su samo posljednje i bespovratne faze iživljavanja pred samouništenje i samodestrukciju alkoholičara i narkomana. Blud ialkohol, također, spadaju u najstarije, najteže i najopasnije strasti i poroke. Čovjeka kao krunu svih bića u koga je Allah, dž.š. udahnuo Ruh (duh), dao mu najljepši lik i oblik (ahseni takvim), podučio ga imenima i značenjima svih stvorenja i stvari i čije je tijelo (džism) stvorio od zemlje, prokleti šejtan na svaki način odvraća od Allahovog puta i Poslanikovog primjera: “O vjernici, vino (alkohol), kocka, idoli (asnami) i strelice za gatanje su odvratne stvari i šejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste bili spašeni i postigli ono što želite.”449 Dvije fundmentalne poruke navedenog ajeta kojih mora biti svjestan svaki musliman su: alkohol se postavlja u istu ravan sa kockom, idolima i proricanjem (gatanjem, bajanjem), ili magijom i konzumiranje alkohola je odvratna stvar - šejtansko djelo. Znanje i saznanje, stavljanja alkohola na istu razinu sa idolatrijom svjedoče uz navedeni ajet i mnogobrojni hadisi: “Kunem se Allahom i prizivam Ga za svjedoka da mi je rekaomelek Džibril: O Muhammede! Notorni alkoholičar je odista sličan idolopokloniku. Ako se zna da idolopoklonstvo spada u širk (politeizam) uz kufr- poricanje Boga neoprostivi grijeh, onda poredenje alkohola sa idolopoklonstvom kazuje sve, ili gotovo sve o dubini i težini grijeha konzumiranja alkohola sa stajališta Islama. Upravo zbog takve kvalifikacije alkohola i njegovog poredenja sa obožavanjem idola Vjerovjesnik kaže: “Prvo, što je zabranio moj Gospodar poslije obožavanja kipova jeste upotreba alkohola i svadanje sa
449

Ku’ran (El-Maide, 90) 195

ljudima.” (I.P.H., 167). Zato nema ummeta u vremenu i prostoru kome nije Allah, dž.š. preko njihovog vjerovjesnika zabranio alkohol kao opasan i težak grijeh. Poredeći svijest, mentalitet, karakterne crte i praktično ponašanje alkoholičara iz svoga ummeta sa idolima, Muhammed, a.s., ističe: “Pijanica je sličan idolopokloniku, sličan je pokloniku Laata i Uzzaata (idolopokloniku lažnih božanstava). Notorni i hronični alkoholičar, neovisno od stupnja znanja, zvanja i obrazovanja, životne dobi i intelektualne sposobnosti kao žrtva ružne stvari, šejtanskog djela ili alkohola na razini svijesti postaje najsramniji, najponiženiji i najizobličeniji rob poroka i strasti. I male kao i velike doze alkohola ubijaju moždane čelije, što ima trajne posljedice. Moždne čelije, jetra i nervni sustav ugrožene i razorene od alkohola i droge se ne obnavljaju. Alkohol poput droge onemogućava jasno razmišljanje, blokira zdravo prosuđivanje, briše sjećanje kao otisak duše u vremenu i prostoru i razara pamćenje. Veoma opasne i teške posljedice na Ahiretu slijede doživotnom sarhošu (pijanici): “Prema onome ko umre kao notorni alkoholičar- postupit će se kao prema idolopokloniku kada se bude susreo s Allahom.”450 (I.P.H., 1729) Bez obzira šta ljudi, pogotovo mladi, zeleni i neiskusni, mislili o alkoholu: da će im otkloniti brige, skratiti dosadu, odagnati osjećanje straha, brige, nesigurnosti, neizvjesnosti, tjeskobe, mučnine, očaja, apsurda, besmisla života, da će im pomoći da se adaptiraju i akultiviraju na društvo, da će im pomoći da ispred sebe otklone sliku sirovog, dosadnog, sivog i promašenog života, da će im pomoći da zaborave i olakšaju svakodnevne probleme, izazove, poslove, ispite, dugove, da će kroz te poroke najbrže ostvariti društveno: upoznavanje, prilagodavanje, približavanje, asimilaciju i udruživanje sa ljudima, nažalost, alkohol i droga nikada ne rješavaju nego višestruko multipliciraju probleme, skrivaju i razaraju prave osjećaje. Umjesto percepcije svijeta i života oni ljude vode u projekciju, fikciju i imaginarnu konstrukciju života. Iz svjesnog vode u podsvjesno, iz vizije u bolesnu maštu, imaginaciju, halucinaciju, agresivnu utopiju, retroaktivnu destrukciju i epigonstvo, iz realnosti u irealnost, iz pameti u raspamet, iz osjetila u divlje nagone i najnižu animalnost, iz uma u besvijest, iz percepcije u projekciju života, iz erosa i ljubavi za životom u očaj i duh tanatosa. Kada su svojevremeno na Zapadu upitali profesora Dževada Karahasana zašto je u Islamu zabranjen alkohol, on je dao genijalno i potpuno na izvorima vjere utemeljeno objašnjenje. U odogovoru i objašnjenju on je, parafraziram, kazao: “Islam je vjera čistog, pravog i potpunog monoteizma koja između Boga Stvoritelja i čovjeka njegovog stvorenja ne trpi nikakve ni institucionalne ni prersonalne posrednike. Upravo zbog toga svaki musliman pojedinačno i svi zajedno u budnom stanju moraju biti pri punoj svijesti i u punoj pameti radi izravnog neposrednog i neprestanog odnosa sa svojim Stvoriteljem, Gospodarom Jednim Jedinim Allahom, dž.š. Sve što sužava, umanjuje, blokira, dovodi u pitanje, usporava, onemogućava, opija, zanosi i iz pameti izvodi svijest - a alkohol je pored droge eklatantan i zoran primjer za to, Islam najstrožije zabranjuje.” Naime, Islam muslimanima i općenito ljudima koji se toga u slobodi drže najstrožije zabranjuje svako piće, hranu, radnju, postupke ponašanja i djela koja dovode u pitanje i blokirajući osjetila, razum, um, pamet, svijest, savjest, sjećanje i pamćenje. Poslanik je u tom smislu krajnje odlučan, jasan, određen, uporan i izričiti: “Svako
450

(I.P.H., 86, 167, 1729) 196

piće koje opija (blokira, sužava i oduzima svijest) je haram,” prenose i Buharija i Muslim. “Sve što opija, zanosi i blokira i sužava svijest je alkohol, a svako opojno piće je haram - zabranjeno.” Bilo što, što opija, ono je zabranjeno i u najvećim i u najmanjim količinama. Allah je zabranio vino - alkohol a sve što opija, zanosi i sužava i oduzima ljudsku svijest je zabranjeno. Činjenica da Poslanik Islama izričito zabranjuje sve što opija u najvećim količinama i procentima ali i najmanjim, samo svjedoči nepobitnu istinu Islama da vjera Islam u svojoj osnovi - aslu, u svojoj strategiji, u svojoj nakani zabranjuje ili dozvoljava stvari ili radnje u korijenu, u principu u načelu a ne u procentima i količinama. To daje snagu, jačinu, veličinu, dužinu trajanja propisima Islama. Zlo je zlo bez obzira na količinu i procent kao što je i dobro - dobro bez obzira na količinu i procent. Kur'an od vjernika u svakom momentu života, osim kad spava, traži da bude pri svijesti i pameti i da Allahovim putem, kroz život, ide otvorenih očiju i bude sa ispravnom vizijom života: “Ti (Muhammede) kaži: Evo Puta mojega, Allahu pozivam s Jasnim Dokazom, ispravnom vizijom, otvorenih očiju i pri punoj svijesti ja i svi oni koji mene slijede. I samo Allahu sva hvala pripada, ja nisam od onih koji Njemu pripisuju druga.”451 Alkohol ne samo da blokira, opija, sužava i oduzima svijest, opija i obdinjava um, razara razum i pamćenje, onemogućava prisebnost i razboritost, kida i rastočava živce i uništava jetru. Nepobitna je činjenica da se alkoholičari kao i narkomani svugdje liječe na neuropsihijatrijama. I prije objave Kur'ana i misije Muhammeda, a.s., bilo je samo pojedinaca poput Abdullah ibn Džuda koji je svojim umom i prirodnim rezonom shvatio i zaključio da se treba kloniti i napustiti alkohol. Kada su ga pitali zašto ne pije, odlučno je odgovorio: “Neću da svojom rukom u sebe trpam ludost, niti da osvanem poglavicom svog naroda, a omrknem njihovim Iudom.” Kada su Adijj ibn Hatimu prigovorili zašto ne pije, odgovorio je: “Neću da pijem ono što moju pamet opija.” Konzumiranje alkohola nije samo porok nego i težak grijeh a grijeh kao grijeh je negacija osnovne naravi i biti u kojoj je čovjek stvoren, on je udaljavanje duše od sebe, i ugrožavanje duše, on je samozaborav čovjeka i klopka šejtanova za ljude, on je zaborav Allaha, dž.š., nepravda i nasilje prema ljudima. Tako počinjeni grijeh mijenja i ugrožava osnovnu ljudsku narav, ljudski status, položaj i mjesto boravka, ljudsku od Allaha određenu misiju. Ne samo da grijeh počinjen u nenamjernom zaboravu ili pri blokiranoj i suženoj svijesti u alkoholiziranom stanju, kada čovjek slabi vezu sa Allahom, dž.š. i upada u klopku šejtana, ugrožava osnvonu ljudsku narav, ljudski status, položaj i mjesto boravka, nego gubi i formu, okvir, oblik i susret u kome Allah želi da čovjek bude čovjek sa vanjskom odlikom - sviješću i unutarnjom odlikom - vjerom nad svim stvorenjima. Što se tiče zaborava, suženja, blokade, opijenja i obdinjenja svijesti usred alkohola i droge, grijeha i griješenja alkoholičari i narokomani oni griješe namjerno, sistemski, kontinuirano, konzekventno, konzistentno, planirano, slobodno i ciljano i u zaboravu Allaha pri suženju. pomračenju, blokadi i opijenosti svijesti, neprestano i neprekidno u kontinuitetu izokreću i izobličavaju sistem, red, poredak, organizam, strukturu, javni, društveni, kulturni, socijalni i politički život, bez ikakvih skrupula i opterećenja svijesti i savjesti. Zaborav Allaha, dž.š. i Njegove Objave, Opomene, Upute i Putokaza, a to šejtan izvana nad ljudima postiže alkoholom i drogom, neminovno svodi ljude na bića i stvorenja
451

Ku’ran (Jusuf, 108) 197

jedne dimenzije (žrtve strasti i poroka), jedne perspektive, jedne vizije, jedne mogućnosti, jedne šanse, jednog pogleda, jedne brige, jedne obaveze - nabaviti drogu i alkohol i gubljenja mjere ravnoteže, sredine i sinteze. Takvi su ljudi u stanju stalnog samonametnutog Nisjana - zaborava i sadomazohizma, gube tlo pod nogama, tlo i osnovu reda, poretka, sistema, mira, sigurnosti, smirenja i koncentracije života i prelaze u potpunu dekoncentraciju, nemir, nesigurnost, neizvjesnost, nemar, nebrigu za sebe i druge, neproduktivnost, nihilizam, nered, nesmisao, neporedak, nesistem, opijenost, mahmurluk, drogiranost, mučninu, tjeskobu, nepodnošljivost i nekonzistentnost života. U sve većem broju ljude čak i sa muslimanskim imenima porobljava i njima ovladava pošast strasti u mladosti, poroci i trka za Dunjalukom u starosti. To se posebno vidi kroz prostituciju, alkohol, kocku i drogu. Ljudi, porobljeni i okovani strastima, porocima i Dunjalukom u starosti, makar imali i muslimanska imena, iz kvaliteta života nepovratno i neumitno prelaze u kvantitet uživanja. Hegelijanskim jezikom kazano, u dječačko-mladićkom dobu, duh se zakiva i obožava strast. To ima svoje rezultate, učinke i posljedice, blokadu osjetila, suženje i pomračenje svijesti, isključenje uma i umovanja, razaranja razuma i svođenje čovjeka na niže razine od životinje. Sklonost nekontroliranim strastima i porocima porobljava ljude i svodi ih na idolopokloničku svijest a to ih vodi u zaborav Boga i samozaborav sebe, što ima za posljedicu sve vrste perverzija (pedofilija, uniseks, sadomija, kloniranje, tranvestizam), nasilja, krade, pljačke. U okviru takve svijesti zaborava Boga i samozaborava sebe, usred alkohola i droge, gubi se koncentracija, sinteza i ravnoteža života i sve veći broj ljudi u svijetu postaje ravnodušan, nemaran ciničan, skeptičan, čak i sa Islamskim imenima, naspram čitavog sistema osnovnih šerijatsko-pravnih normi i moralno-etičkih vrijednosti Islama. Tako se banalizira i relativizira slika o haramu i halalu, dobru i zlu, istini i neistini, pravdi i nepravdi, vrijednostima i nevrijednostima. Zapravo, ljudi porobljeni i okovani strastima i porocima postaju žrtve šejtanove.

15.2. Definicija i suština alkohola

Kada se u teoriji ili znanosti nešto određuje, definira i priznaje kaže se da bi se nešto moglo zvati ili imenovati teorijskom ili znanstvenom disciplinom ono mora imati temu, predmet ili oblast kojom se bavi, metod, put ili način kojim se dolazi do cilja a to je spoznaja ili saznanje te teme, oblasti ili predmeta, teoriju i terminologiju. U teoriji i nauci kada se definira jedno biće, stvar ili predmet bitno je određivanje njegove biti, suštine, naravi i diferencije specifike ili onog suštinskog po čemu se to biće, predmet ili stvar odlikuje i razlikuje od svih drugih bića, stvari ili stvorenja. Prema definiciji u osnovnom izvoru Islama Kur'anu, alkohol zajedno sa kockom, idolima i strelicama za gatanja (čvaranje, bajanje) spada u odvratne stvari i šejtanska djela i šejtanski put - Ridsun min ameliš-šejtan. Dakle, alkohol ima tešku kvalifikaciju odvratne stvari, šejtanskog djela i puta u potpunosti izjednačenog sa kockom, idolatrijom i magijom. Zato svaki musliman pojedinačno i svi
198

zajedno na razini kolektivne i opće svijesti moraju biti svjesni da se alkohol po težini grijeha, opakosti i opasnosti ovodunjalučkih i ahiretskih posljedica postavlja u istu ravan sa kockom, idolatrijom i proricanjem i gatanjem. Jednom riječju, svi ti poroci i zablude su gadna, opasna i nesuvisla šejtanska djela, zamke i putevi ridsun min ameliš-šejtan. Ustvari, ko pije, čini ružne, odvratne, opake i opasne stvari, u društvu je šejtana, njegove sabraće, žrtava i sljedbenika i lično je njegov sabrat u istim nedjelima. Pored činjenice da je Ridsun min ameliš-šejtan - šejtanska odvratna stvar, djelo i put, alkohol je piće koje opija, zanosi, blokira, iščašuje, sužava i onemogućava ljudsku svijest - Šerabun muskrirun. Svako piće koje opija, zanosi, blokira, sužava, onemogućava i iščašuje ljudsku svijest, po definiciji u Hadisu - kullu muskirin hamrun je vino - alkohol a sve što opija kako u najvećim tako i najmanjim količinama je haram - najstrožije zabranjeno ve kullu muskirin haramun - sve što opija je haram - od Allaha najstrožija zabrana. U tom smislu Muhammed, a.s. jedne prilike je kazao: “Svako piće koje opija (zanosi, sužava, blokira svijest) je zabranjeno, a od čega će opiti veća mjera (količina) zabranjeno je od njega i šaka ili kako se u drugoj predaji prenosi i gutljaj. Što opija u velikoj količini i malo i najmanje toga je zabranjeno. Pored osnovne kur'anske definicije alkohola kao ridsun min ameliš-šejtana i šerabun muskirun alkohol je haram - najstrožije zabranjeno djelo Kullu muskirin hamrun ve kullu muskirin Haramun - Svako opojno piće je alkohol a sve što opija je haram. Uz činjenice da je ridsun min ameliš-šejtan - šejtanska odvratna stvar, put i djelo, šerabun muskirun - piće koje opija, sužava i zanosi ljudsku svijest, piće koje je zabranjeno - haram, alkohol je prema kvalifikaciji i definiciji u hadisu majka svakog razvrata - Ummul-Fevahiš “Alkohol je majka svakog razvrata i najveći grijeh. Ko se oda alkoholu i opojnim pićima taj će napustiti salat -namaz, napadati svoju majku, oca i tetku.” Peta kvalifikacija i definicija alkohola jeste da je on Ummul-Habais - majka svakog zla i nevaljalog djela. Šesta definicija i kvalifikacija alkohola jeste da je on po svojoj naravi, suštini, rezultatima, učincima i posljedicama ključ, šifra, put i uvod u svako zlo, belaj, nasilje, razvrat, grijeh, opačinu: “Ne pij alkoholna pića, jer je alkohol ključ i izvor svakog zla.”452 “Kloni te se svih alkoholnih pića, jer su ona ključ svakog zla.”

15.3. Zabrana alkohola u Islamu

Kada Islam daje šest tako teških, opasnih i opakih kvalifikacija i definicija alkohola: Ridsun min ameliššejtan - odvratna stvar i šejtansko djelo i put, šerabun muskrirun - piće koje opija, zanosi, sužava i blokira ljudsku svijest; šerabu-muskirin haramun - piće koje opija je haram - najstrožija zabrana; Ummul-Fevahiš majka svakog razvrata; Ummul - habais - Majka svakog zla i grijeha; Miftahu kulli šerrin - Ključ i izvor svakog zla jedini prirodan put, izlaz i rješenje koje se nadaje na kraju jeste zabrana konzumiranja alkohola i svih
452

(I.P.H., 1885) 199

alkoholnih pića. Naime, uvjet svih uvjeta, što bi rekli stari Latini conditio sine qua non - da se bude sačuvano na Dunjaluku i spašeno na Ahiretu jeste kloniti se alkohla - Fedžtenibuhu Leallekum tuflihun. Bez alkohola, u ime Allaha slijedeći Poslanika je čuvanje i spas a sa alkoholom je propast. Kolniti se alkohola, svih radnji, postupaka, ponašanja i puteva koji vode ka njemu, muminu je obligatna dužnost - farz. Da bi se na Dunjaluku sačuvali a na Ahiretu bili spašeni, uvjet je da se u potpunosti klonimo i negiramo alkohol, kocku, idole i proricanje (magiju). “Svi narodi koji su raspravljali i proricali sudbinu, oni su propali,” kaže Poslanik. Bez obzira što je alkohol ovako težak grijeh, opak i opasan porok, poznavajući potpuno ljudsku svijest, narav i biće, Islam u početku, neponovljivom i neusporedivo uspješnom metodologijom etapno i postupno, dakle evolucijom a ne revolucijom, zabranjuje alkohol i alkoholna pića. Tome ima mnogo razloga - Alkohol je opak i opasan porok koji opija, omamljuje, obdinjava, omadijava, osvaja, iznutra ispunjava, uveseljava, ushićuje ljude, raspaljuje i razdražuje u njima maštu, iluzije, fantazije, fikcije i osjećaje svemoći. Poslovi, aktivnosti, radnje i usluge oko alkohola kao i oko droge i svih poroka donose ljudima, koji se Boga ne boje i grijeha ne čuvaju, velike dobiti, profite, zarade i učinke. Tri glavne industrije današnjice su: droga, alkohol i prostitucija. Na dobit, korist, interes, zaradu i vanjski motiv koji veže ljude za alkohol i drogu Kur'an kao Knjiga Istine koja život sagledava u svim likovima i oblicima realnosti ozbiljno upozorava: “Pitaju te (Muhammede) ljudi o vinu (alkoholu) i kocki. Ti kaži. Oni donose veliku i nesagledivu štetu, a i neku prolaznu materijalnu korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi. I pitaju te koliko da udjeljuju. Reci: Višak! Eto, tako vam Allah objašnjava propise da biste razmislili.”453 Iz ovog ajeta se da razumjeti, shvatiti i smisleno povezati strategija, sadržaj, smisao i cilj zabrane alkohola i kocke, jer bilo što u čemu ima više dunjalučke štete i negativnih ahiretskih posljedica, treba ga se svako kloniti kao harama -zabrane. Šejtan navodi ljude da svoj imetak na nedopušten način troše, luksuziraju i upropaštavaju, tuđi pljačkaju, uništavaju, kradu, na litru, metru, kantaru, mjerenju i vaganju zakidaju i otimaju. To se najlakše i najbrže postiže pomoću droge i alkohola. Od šljiva, naprimjer, danas se proizvodi na desetine vrsta korisnih i kvalitetnih džemova, bestilja, pekmeza. Ono što je po bereketu i hranjivosti hurma to je za nas, koji je nemamo, suha šljiva i smokva. Hurmom se, po hadisu, ukoliko je imamo, treba iftariti. Ima puno čestitih, iskrenih, poštenih i finih muslimana, koji nisu postigli razinu dobrih muslimana, koji se svake godine kada rode šljive pitaju šta uraditi sa već sazrelim šljivama. Velika je ekonomska kriza, besparica, oskudica i besposlica razmišljaju i zaključuju mnogi, a uhar bi bilo koju paru zaraditi. Da li šljive prodati za rakiju? Ako prodajemo šljive padonice ili crvotke, unaprijed znamo da se od njih, osim rakije, ništa drugo ne može proizvesti. Svjesno i odgovorno tvrdimo: prodati šljive lakomom, pohlepnom čovjeku koji je željan zarade po svaku cijenu, muslimanu je zabranjeno. Ako unaprijed znamo da će musliman peći rakiju ne smijemo njemu šljive prodavati. Nažalost, nisu samo šljive od čega se spravlja alkohol. Buharija i Muslim prenose hadis: “Drugi halifa h. Umer jedne prilike držeći hutbu sa Poslanikova mimbera rekao je: O ljudi, nama je objavljena zabrana hamra - alkohola, a hamr je od pet stvari: grožđa, hurmi, meda, pšenice i ječma. Hamr je
453

Ku’ran (El-Bekare, 219) 200

sve ono što zanosi pamet.” Buharija u svome Sahihu od Abdullah ibn Umera prenosi: “Objavljena je zabrana hamra, a u Medini je tada bilo pet vrsta raznih opojnih pića. Među tih pet vrsta nije bilo pića, koje se pravi od grožda.” Također, Buharija od Enes ibn Malika prenosi: “Kad su alkoholna pića zabranjena, mi nismo imali grozdova vina, nego sasvim malo. Većina naših alkoholnih pića bila su spravljena od sirovih ili suhih hurmi.” Kao što se u Arabiji alkohol najviše spravlja od hurmi, u Bosni se najviše spravlja od raznih vrsta šljiva, a najviše od jesenske požegače. Zahvaljujući razvoju tehnologije danas se alkohol spravlja i peče od nevjerovatno velikog broja voća, povrća, poljoprivrednih proizvoda i raznih drugih supstanci: ječma, pšenice, raži, grožđa, smokava, svih vrsta šljiva, hurmi, špirita. Druga zamka, magijska moć i neodoljiva privlačnost, pored materijalne zarade, profita, dobiti, interesa i koristi, jeste što alkohol kao i droga svome konzumentu i žrtvi daje lažnu sliku, predstavu, dojam i svijest u glavi da mu razbija brigu, otklanja probleme, donosi radost, veselje, zadovoljstvo, moći i snagu. Upravo onako kako pjeva arapski pjesnik: “Pijemo pa nas to piće (u našim iluzijama i fikcijama) učini carevima i lavovima, koji nimalo ne prezaju od boja i susretaja sa neprijateljima.” često se, od naizgled, ozbiljnih i odgovornih ljudi može čuti mišljenje da je alkohol - iladž - lijek. Ovdje se dvije stvari moraju bitno razlučivati i nijansirati - medicinski i obični alkohol. Obični alkohol koji se ne koristi u medicini kao i droga vodi ljude iz svjesnog u podsvjesno stanje, iz percepcije svijeta u projekciju života, iz vizije u bolesnu maštu, imaginaciju, halucinaciju, fascinaciju, fiksaciju, agresivnu utopiju, iz realnosti u irealnost, iz pameti u raspamet, iz prirode u aprirodu. Uz drogu alkohol izaziva radikalnu, dubinsku, totalnu i potpunu promjenu i dovodi do nevjerovatne blokade i sužavanja svijesti. Alkohol postupno opija, zanosi, blokira, omadijava, obdijava i parališe ljudsku svijest, a droga odmah i potpuno. Umjesto bilo kakvog lijeka i lažnog spasa, alkohol i droga su egzamlar i svakom čovjeku na ravnopravan način dostupan primjer, znamenje i dokaz, kako se ljudi vlastitim imetkom i rukama bacaju u nepovratnu propast: “I imetak na Allahovom putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite: Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine.”454 I najveće i najmanje količine alkohola kao i droge ubijaju moždane ćelije, što ima trajne posljedice. Moždane čelije i jetra ugrožene i razorene od alkohola i droge se ne obnavljaju. Alkohol i droga onemogućavaju razgovjetan govor, jasno razmišljanje, brišu sjećanje kao otisak duše u vremenu i prostoru i razaraju pamćenje. Kod djece i omladine alkohol i droga onemogućavaju, zaustavljaju i sprečavaju pravilan i prirodan rast i razvoj. Oni uzrokuju izobličen, nakaradan, strašan, aprirodan, prljav, smrdljiv, jadan, žalostan i gadan izgled. Zapravo alkoholičari i narkomani su, usljed neodoljive želje za drogom i alkoholom u stanju učiniti sve. Oni su užasna i smrtna opasnost za svijet, život, sebe, roditelje, prijatelje, školu i društvo u cjelini. Da bi se domogli droge i alkohola oni su spremni učintii sve pa čak i ubistvo nevinog čovjeka. U biti alkoholičari i narkomani su idolopoklonici modernog doba čiji životi, pameti, prijatelji, zdravlje, osjetila, razumi, umovi, svijesti, savjesti, imovina, unutrašnji i vanjski životi, brakovi, porodice, društvo, interesi, koristi, dobiti su porobljeni i zakovani od alkohola i droge. Droga i alkkohol ih sprečavaju i onemogućavaju od pohađanja nastave, studiranja na
454

Ku’ran (El-Bekare, 195) 201

fakultetu, rada na poslu, života u braku, porodici, školi, fakultetu, na poslu i društvu. Drugi presudni razlog u postupnoj zabrani alkohola jeste što on zanosi, zaboravlja, blokira, sužava, obdijava i omađijava svijest i čini je nesposobnom za obavljanje i izvršavanje menasika - obreda: “O vjernici, pijani nikako salat-namaz ne obavljajte, sve dok ne budete svjesni i znali šta izgovarate, i kada ste džunubi - nečisti - osim ako ste putnici sve dok se ne okupate. A ako ste bolesni, ili na putu, ili ako je neko od vas obavio prirodno-fiziološku potrebu, ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda dlanovima čistu zemlju dotaknite i lica vaša i ruke vaše potarite. A Allah, zaista, briše grijehe i prašta.”455 U ovom ajetu, drugoj fazi do konačne zabrane alkohola muslimanima se zabranjuje da se približavaju a kamoli da klanjaju pijani. Pošto muslimani moraju pet puta dnevno klanjati (sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju) jasno je bilo da se muslimani moraju ili pet vakata namaza prihvatiti a alkohol odbaciti. Naime, salat i alkohol su nepomirljivi i nespojvi. Pošto se salatu treba pristupiti pri punoj svijesti, čistoj pameti, jasnog i razgovjetnog govora mujezin bi u ovoj fazi svaki puta upozoravao i ponavljao: “Ko je pijan, neka se salatu-namazu ne priključuje!” Prenosi se predaja da je sebebi-nuzul - povod objavi ovog ajeta bio sljedeći događaj. Jedne prilike je bila gozba kod Abdurahman ibn Avfa, na kojoj se u velikom društvu i pilo jer alkohol tada još nije bio potpuno zabranjen. Poslije gozbe, pošto je nastupilo vrijeme namaza, htjeli su i da klanjaju džematile, te su jednog od prisutnih postavili za imama. Ovaj kao pijan (čini se Sad ibn ebi Vekas) započeo je učiti Suretul-Kafiriin i nije ga mogao ispravno proučiti. Taj slučaj je bio konkretan povod da se muslimanima zabrani približavanje i stupanje u namaz u pijanom stanju. To i Poslanik u hadisu zabranjuje: “Možete htjeti od Boga oprosta tražiti, pa početi umjesto toga, sebe psovati i grditi.” Ovaj događaj i ajet obavljen u kontekstu njega, su bili uvod u konačnu treću fazu potpune i apsolutne zabrane alkohola muslimanima, kako u najvećim tako i najmanjim količinama. “O vjernici, vino (alkohol) i kocka i kumiri (idoli) i strelice za gatane (bajanje, čvaranje) su odvratne stvari i šejtanovo djelo, zato se toga klonite i kanite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina (alkohola) i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja salata odvrati. Pa hoćete li se toga okaniti.”456 Kur'an iznosi osnovne i bitne činjenice zašto se zabranjuje alkohol. Prvo on ima tešku kvalifikaciju i definiciju odvratne stvari i šejtanskog djela - ridsun min ameliš-šejtan; ključa svakog zla - miftahu kulli šerrin; majke svakog zla - Umnul-habaisa, opojnog pića koje opija, blokira, zanosi i sužava ljudsku svijest - muskirun hamra i strogo zabranjenog pića - muskirun harama. Drugi razlog zabrane alkohola leži u činjenici - da bi čovjek i ljudi kao Allahova stvorenja i robovi postigli ono što žele i bili spašeni jeste da u potpunosti odbace alkohol kao šejtansko djelo i put. Da bi se čovječanstvo održalo i valjano živjelo na Ovom, a uspješno, na Allahovo zadovoljstvo, položilo račun na Kijametu i bilo spašeno, uvjet svih uvjeta - conditio sine qua non jeste negacija i nekonzumiranje alkohola i svih opojnih pića, droga i svega što opija, blokira, zanosi i sužava
455 456

Ku’ran (El-Bekare, 43) Ku’ran (El-Maide. 90 i 91) 202

svijest. Treći razlog zabrane alkohola i kocke je općeljudske i društvene naravi. Za sve likove društvenog i zajedničkog života u braku, porodici, familiji, rodu, bratstvu, plemenu, narodu, naciji, rasi, kasti, selu, mahali, kasabi, varoši, gradu, školi, domu, fakultetu, armiji, policiji i čovječanstvu, alkohol je kolektivna kuga, rak i neizlječiva pogan i pošast. Pomoću alkohola i kocke šejtan među ljudima sije mržnju, nepovjerenje, neslogu, razdor, svađu, viku, galamu, psovku, vrijeđanje, ponižavanje, tuču, nesreću, bijedu i siromaštvo. Kako god Allah pomoću Imana, Islama, Ahlaka i Šerijata želi i zagovara mir, slogu, red, zajedništvo, povjerenje, ljubav, toleranciju, koegzistenciju među ljudima u ravnopravnosti, priznaje, uvažava i prijateljstvo, tako šejtan pomoću alkohola razara društveno tkivo zajednice i osnovne temelje na kojima ona počiva. Četvrti, sa stajališta Imana, Islama, Ahlaka i Šerijata, presudan razlog zabrane alkohola jeste, što šejtan pomoću njega odvraća ljude od sjećanja na Allaha - ve jesuddune an zikrillah, i što im zanosi, blokira, obdinjava i sužava svijest. Alkohol čini čovjeka i ljude, kao i kipovi, i kocka robovima, ovisnim i vezanim za sebe i neslobodnim. A neslobodan, blokirane, pomućene, sunovraćene, razorene, omadijane i sužene svijesti ne može biti čovjek na pravi način. Takav čovjek je rob i žrtva čaše. Kao takav predstavlja futrolu i karikaturu od čovjeka. Kad je trijezan nesnošljiv je, a kao pijan najblaže što se može reći - dosadan, neuredan, prljav, pogan i veoma opasan. Takav kakav jeste ne drži ni do svoje, niti do bilo čije časti, dostojanstva i karaktera. Tako uništava svoj ugled i ugled svoje porodice. Alkoholičar nema u sebi ni svijesti, ni snage, ni pameti da bi se mogao brinuti o sebi, svojoj porodici a kamoli o drugim ljudima. Ono što je ideal Islama, i što se želi postići sa etičkim principima i šeriatskim propisima na oba svijeta, ne može se ostvariti bez čuvanja vjere, vjerskih propisa, dužnosti i časti. Alkohol i njegovo redovno konzumiranje dovodi u pitanje i vjeru i obrede, i vjerske propise, i vjerske dužnosti. Kako čuva vjeru, njene vrijednosti i propise, Islam na isti način čuva ljudski um, razum, svijest i osjetila. Kur'an od vjernika u svakom momentu života, osim kada spava, traži da bude pri punoj svijesti i pameti i da Allahovim putem ide otvorenih očiju. Alkohol blokira svijest, opija i blokira um i razum, onemogućava prisebnost, samosvijest i razboritost, uništava jetru (ciroza) i živce. Ko hoće da sačuva razum i pamet, ta dva velika Aliahova dara, neka se zauvijek kloni alkohola - Ummul-habaisa, Umul-fevahiša, miftahu kulli šerra i ridsun min ameliš-šejtana - majke i ključa svakog zla i razvrata i šejtanskog djela. Kako šejtan pomoću alkohola ugrožava vjeru i ljudski um, vrijednosti koje Allah čuva, alkoholom se dovode u pitanje i ljudski životi. Po pravilu svaki alkoholičar uništava vlastito zdravlje i ugrožava živote drugih ljudi. Život, kao Allahov dar i vrijednost koju niko ne smije dovoditi u pitanje, za alkoholičara je samo medij poroka i strasti. Kao što šejtan pomoću alkohola napada lozu, porod i potomstvo tako ih Islam pomoću Ahlaka i Šeriata čuva. Alkoholičar, žrtva strašnog i opasnog poroka, ne brine se ni o sebi, ni o svojoj porodici, ni o rodbini, ni o prijateljima, ni o zajednici. Kao takav, ne drži ni do svoje niti do bilo čije časti, ugleda, karaktera i dostojanstva. Pošto vjera na svaki način i po veliku cijenu čuva Čast, ugled, karakter i dostojanstvo ljudi, to ih šejtan pomoću alkohola želi razoriti. Tako, sve što vjera gradi, šejtan razgrađuje, sve što ona naređuje, on zabranjuje. Poslanik upozorava udar šejtana na stid, dostojanstvo ipovjerenje među ljudima: “Prvo što će nestati u mome Ummetu, jeste stid i
203

povjerenje.” Konačno, cilj vjere jeste čuvanje i na Allahovom putu, u korisne svrhe trošenje imovine. Šejtan pomoću alkohola i drugih griješnih radnji i djela navodi i zavodi ljude da svoj imetak troše na nedopušten način, luksuziraju i upropaštavaju, a tuđi pljačkaju, uništavaju, kradu, na litru, metru i kantaru zakidaju i otimaju. Iz svih navedenih i mnogih drugih znanih i neznanih razloga, pored Kur'ana, i mnogi hadisi, kako u najvećim tako i najmanjim količinama, zabranjuju alkohol i svakog pića koje opija. Kako Islam sve grijehe zabranjuje kategorično, principijelno i načelno, a ne procentualno, takav je slučaj i sa alkoholom. Dakle, sve što opija i zanosi ljudsku svijest, bez obzira od čega je spravljeno, zabranjeno je i u najvećim i u najmanjim količinama. Ustvari u zlu i grijehu nema granice i zato se iz korijena čupa. Kao takvo zlo i grijeh alkohol, po redoslijedu, spada u prve grijehe i zabrane u Islamu. Poslanik kaže: “Prvo što je zabranio moj Gospodar poslije obožavanja kipova jeste pijenje alkohola i svadanje sa ljudima” (I.P.H., 167), ili “Klonite se alkohola jer on je ključ svakog zla i ne konzumirajte alkohol to je ključ svakog zla” (I.P.H 936), ili “Allah je zabranio alkohol i sve što opija i sužava ljudsku svijest je haram - zabrana.”457 (I.P.H., 765).

15.4. Zabrana svake aktivnosti i puta do alkohola

Ne samo da Islam zabranjuje upotrebu alkohola, pa i u najmanjim količinama, već i sve aktivnosti u vezi s njim. Sve radnje, postupci, ponašanja, aktivnosti ili putevi koji vode do alkohola zaslužuju Poslanikovo prokletstvo, umjesto šefaata na Kijametu. Zato prodavati muslimanu šljive svjesno i u saznanju da će od njih proizvoditi alkohol je haram, a bilo kome drugom je pokudeno - mekruh. To je u duhu osnovne Islamske doktrine i taktike - preventive koja zabranjuje i isključuje mogućnosti približavanja porocima na bilo koji način. O tome Poslanik kazuje: “Allah i njegov Poslanik strogo su zabranili: trgovinu opojnim pićima, mesom uginulih životinja, svinjskim mesom i kipovima. Zabranjen je svaki oblik trgovine alkoholom (kupovina i prodaja). Ne samo da Poslanik zabranjuje svaki oblik trgovine i poslovanja oko alkohola pod bilo kakvim izgovorom i sa bilo kakvim razlozima, već i proklinje sve vrste osoba koje imaju bilo kakve svjesne, slobodne i namjerne veze sa alkoholom: “Allahov Poslanik je prokleo deset osoba u vezi s alkoholnim pićima: onoga ko ga nosi, onoga kome se nosi, onoga ko ga toči i dijeli, onoga ko ga prodaje, onoga ko se hrani novcem od njegove prodaje, onoga ko ga kupuje i onoga kome se kupuje.” (I.P.H., 1291). Kao što zabranjuje svaku radnju u vezi s alkoholom i proklinje one koji se toga ne drže, u duhu Islamske preventive zabranjuje se muslimanima prostor opoganjen alkoholom: “Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka čini dobro svome komšiji, ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka počasti musafira, ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka govori istinu ili neka šuti i ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka nikada ne sjedi za sofrom na kojoj se služe alkoholna pića.” (I.P.H., 1712 i 1713). Također je zabranio da čovjek jede ležeći na stomaku (potrbuške): “Poslanik je zabranio sjedenje za
457

(I.P.H., 170, 167, 936, 765) 204

sofrom za kojom se pije alkohol, kao što je zabranio da čovjek jede ležeći na stomaku (potrbuške).” (I.P.H., 1810).

15.5. Posljedice uzimanja alkohola

Ko svjesno, slobodno, namjerno, ustrajno i dosljedno konzumira alkohol, ne obazirući se na Allahove ajete po Poslanikovim kazivanjima, posljedice su slijedeće: A) Gubljenje imana: “Sa onoga ko čini blud ili pije alkohol, Allah će svući Iman kao što čovjek svlači košulju sa svoje glave. Ko pije alkoholna pića, svjetlo imana izići će iz njegova srca” (I.P.H., 1632 i 1651). B) Salat-namaz mu neće biti primljen kod Allaha: “Onome ko pije opojna pića četrdeset dana salat neće biti primljen.” C) Odbijanje dove: “Onome ko uzme u ruku posudu s alkoholom u namjeri da ga popije, neće biti primljena dova kod Allaha” (I.P.H., 1745). D) Dunjalučka i Ahiretska kazna radi uzimanja i konzumiranja alkohola: “Ko popije i najmanju količinu alkohola, kaznite ga sa osamdeset udaraca. Ko popije alkoholna pića, doći će žedan na Sudnji dan” (I.P.H., 1649 i 1650). E) Zabrana Dženneta: “Četverici ljudi Allah neće dozvoliti da udu u Džennet, niti će im dati da okuse džennetske blagodati - notornom pijanici, korisniku kamate, onom ko bespravno troši imovinu jetima - siročadi i onom ko je neposlušan prema svojim roditeljima. Trojica neće ući u Džennet: notorni pijanica, onaj ko je neposlušan roditeljima i irnnjLkoji je ravnodušan prema ženi bludnici i oprašta joj takve postupke pa i dalje živi s njom.”458 (I.P.H., 58 i 722). F) Najveći taksirat: “Ne plašim se za svoje sljedbenike da ih može zadesiti veća nesreća od zla koje im mogu nanijeti žene i alkohol.” G) Odvraćanje od Zikra - Sjećanja na Allaha i Salata - Ve jesuddune an zikrillahi ve anis-salati. H) Napuštanje i zlostavljanje oca, majke i najbliže rodbine. I) Uspostavljanje mržnje, svađe i neprijateljstva među ljudima.

15.6. Relativizacija alkohola

Ljudi koji zagaze u velike i teške grijehe i poroke oni ih minimiziraju i relativiziraju. Po pravilu što ljudi čine veće grijehe, šejtan ih u njihovim očima prikazuje manjim i bazazlenijim: “Poslije mene, među mojim sljedbenicima živjet će i takvi ljudi koji će trošiti alkohol, nazivajući ga drugim imenima, a u tome će ih i prvaci i vladari pomagati. Među mojim sljedbenicima bit će i takvih koji će stalno piti alkohol, nazivajući ga drugim imenima.”459

458 459

(I.P.H.. 483, 767, 767, 1291, 1712, 1713, 1810, 1632, 1651, 1745, 1649, 1650, 58 i 722) (I.P.H. 908 i 1343) 205

15.7. Dva pristupa zabrani alkohola

Kada se objavljuje ajet o totalnoj zabrani alkohola, nakon njegove kvalifikacije i definicije kao odvratne stvari i šejtanskog djela, majke i ključa svakog razvrata i grijeha, bilo da se radi o jednoj kapi ili buradima, ashabi tu odluku kroz usta H. Umera dočekuju i prihvataju ovim riječima: intehejna, intehejna! - Prošli smo se, prošli smo se! Kada je objavljen taj ajet u kome se kaže Fehel entum muntehun - pa da li ćete se proći alkohola, svi muslimani bez izuzetka isproljevali su sve količine alkohola koje su se kod njih zadesile da bi se zauvijek kanili tog zla a da ga radi materijalne koristi i dobiti nisu željeli prodati čak ni nemuslimanima. Kada, pak, SAD tridesetih godina dvadesetog stoljeća, za vrijeme uglednog i nadaleko poznatog predsjednika Ruzvelta, pokušavaju provesti “prohibiciju,” totalnu zabranu proizvodnje, trgovine i potrošnje alkohola, a SSSR krajem tog stoljeća, za vrijeme Gorbačova, pokušava radikalno smanjiti proizvodnju alkohola, rezultati u obje zemlje bili su slijedeći: Iako su to tada bile dvije najmoćnije vojne, ekonomske, policijske, obavještajne, tehničkotehnološke i naučne sile svijeta, pokušaji samo izvanjske, prisilne, zakonske i propagandno-dresurne, a ne i unutrašnje vjerske, moralne, svjesne i savjesne okane od alkhola, završili su na različite načine, potpunim porazima dvije najveće sile svijeta sa jednim od najvećih poroka. U SAD-u tridesetih godina 20. stoljeća alkohol se proizvodio i konzumirao kao nikada do tada, a faraon mafije, Al-Kapone, postaje najpoznatiji mafijaš svih vremena. U SSSR-u, na drugom kraju svijeta, kada se pokušala radikalna redukcija u proizvodnji, prodaji i konzumiranju alkohola, umjesto željenih i očekivanih rezultata, na stotine hiljada Rusa posežu za špiritom i tako svjesno i slobodno sami sebe uništavaju i bacaju u propast. Samo moćima, silom, dekretom, zabranom i kaznom taj silni porok se ne iskorjenjuje. Kada je ajetom muslimanima alkohol zabranjen, ashabi su se jednom zauvijek od njega prošli. Ne samo to. Sve zalihe alkohola u buradima i u koječemu drugom, prolili su po ulicama Medine. To je izgledalo kao da rijeka teče. Istina, mogli su ga prodati medinskim nemuslimanima, koji su ga mogli, htjeli i željeli kupiti, a mi današnji muslimani smo u dilemi i iskušenju šta uraditi sa crvavim i truhlim šljivama. Gdje su oni, a gdje smo mi?! Rat sa alkoholom su izgubile dvije najmoćnije zemlje svijeta u borbi koja je trajala duže od oba svjetska rata, a u Islamu ga je kod vjernika pobijedio jedan, jedini ajet iz Kur'ana u jednom, jedinom danu. To samo znači da kada vjera ispuni ljudska srca, oplemeni njihove duše i postane sadržaj njihove svijesti to postaje najveća i najjača materijalna sila i snaga. Ko osvoji ljudska srca, oplemeni ljudske duše i postane sadržaj njihove svijesti, a to može biti samo vjera u Boga, on postaje najveći autoritet, snaga i moć među ljudima. Koliki je utjecaj i moć vjere, pogotovo na mlade ljude kazuje i slijedeći primjer. Godine 1977. u selu Ribićima kod Konjica u toku mjeseca ramazana, ramazansku praksu je obavljao mladi svršenik medrese Bajro Perva. Jedne večeri, poslije teravih-namaza, govorio je o Islamskoj zabrani alkoholnih pića. Neposredno po završetku vaza, dječak Smajo Mešukić, pod dubokim dojmom tog predavanja,
206

otrčao je kući i u babine kace sa šljivama koje su se kiselile za rakiju, sasuo nekoliko kilograma soli, što je bilo dovoljno da “upropasti” babinu nakanu pečenja alkohola. Smajo je pretrpio kritike i podnio batine, ali je ostvario svoj cilj. Mada je prodaja i distribucija alkohola na Zapadu rigorozna i pod najvećom kontrolom, mada se alkohol ne može prodavati nigdje na javnim mjestima, mada se vozačima koji su konzumirali alkohol izriču drakonske kazne i astronomske novčane, oduzimanje dozvola i odvođenje u zatvor, ipak alkohol je povalio na pleća i SAD, i Englesku, i Francusku, i Španiju, i Njemačku, i Italiju, i Rusiju. Samo vjera poroke i strasti nadvladava.

15.8. Zaključak

Načelno i općenito Islam zabranjuje sve što udaljava i vodi zaboravu Allaha, dž.š. a naređuje sve što približava i vodi sjećanju na Allaha, dž.š. Iz same riječi Hamr razumije se, kako kaže h. Umer, da se od nje misli na svako opojno piće, koje opija i zanosi pamet, jer sam korijen Hamr u arapskom jeziku znači pokriti ili zastrijeti nešto. Ustvari, Hamr je nazivan tim imenom, zato što pokriva i zastire pamet i ne da joj da ispravno misli i funkcionira. Sa šest osnovnih i nužnih propisa - Eddarurijatussitu Islam čuva i brani vjeru, razum i pamet, život, rod i porod, čast i imetak. Vjeru čuva jedinstvom muslimana i džihadom, život čuva Kisasom recipročnom pravdom, razum i pamet čuva zabranom svega što narušava i ništi razum, um i pamet a to su najviše strasti i poroci, lozu, rod i porod čuva zabranom zinaluka - bluda, imetak čuva zabranom krade, pljačke, otimačine i varanja i čast čuva strogim kaznama za svaku klevetu i potvoru. Osnovne svrhe svih propisa, dužnosti, naredbi i zabrana u Islamu jeste čuvanje i učvršćivanje veza sa Allahom, dž.š., neprestano sjećanje i približavanje Njemu a ne zaborav i udaljavanje od Njega, zaštita i čuvanje šest navedenih vrijednosti, uspostavljanje pravednih, ravnopravnih i snošljivih odnosa među ljudima. Alkohol kao težak porok vodi zaboravu Allaha i samozaboravu sebe. On udaljava čovjeka od roditelja, djece, rodbine, prijatelja, braka, porodice, džemata i zajednica a približava ga šejtanu, džinnima nevjernicima i ljudima nevjernicima i mušricima i nepopravljivim griješnicima. On ugrožava i ruši sve ljudsko a uspostavlja sve neljudsko. On uništava i razara podjednako i ljudsku imovinu, i čast, i dostojanstvo, i ugled, i autoritet, i prijateljstvo, i zajedništvo, i povjerenje, i solidarnost i ljubav. On približava šejtanu a udaljava od Allaha. Iz ljudi čovjeka uvodi u neljude. Od zdravog čini bolesnog, od normalnog nenormalnog, od pametnog budalu, od insana majmuna, psa i krmka. On čovjeka za njegove pare vodi u taksirat i Džehennem. Šta nam preostaje nego da od njega ruke operemo i da ga se zauvijek okanimo.

207

16. DRUŠTVO I DROGA
“I reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za Boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, osim Allaha i ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite i ne opametite? Postoji samo život naš zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi - govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju. A kad im se Naši ajeti jasno kazuju samo se ovim riječima izrugivaju: Pretke naše u život povratite, ako je istina to što govorite! Ti reci: Allah vas oživljava, zatim će vas usmrtiti i potom će vas na Danu Sudnjem, u koji sumnje nije, sakupiti, ali većina svijeta ne zna! I samo Allahu pripada vlast nebesa i Zemlje! A na Dan kad nastupi Smak Svijeta, toga dana lažljivci će biti gubitnici. I ti ćeš vidjeti kako svaki narod kleči, svaki narod će biti pozivan po svojoj Knjizi (koja o njemu govori Istinu bez dodavanja ili oduzimanja)! Danas ćete dobiti, nagradu ili kaznu, prema onome kako ste radili. Ova Naša Knjiga govori o vama Istinu, jer Mi smo tražili da se zabilježi sve što ste radili vi.”460 Umjesto bilo kakvih komentara ovih ajeta i Allahovih znamjenja na Dunjaluku i Ahiretu navodimo kazivanje jedne šesnaestogodišnje djevojke preko interneta, četvrtog decembra 2002. godine: “Pozdrav svima! Imam 16 godina i neću govoriti svoje ime. Bez obzira što me niko od vas ne zna, previše me je sramota. Imam koliko-toliko normalnu porodicu, idem u srednju školu i prolazim odličnim. Koncentracija i učenje mi nikada nisu bili problem, a kažu i da sam jako inteligentna. Problem nije bilo ni društvo, uvijek sam imala mnogo prijatelja i bila sigurna u sebe. No, kao i svaki 14-godišnji tinejdžer i meni su došli određeni trenuci slabosti kada sam željela iskušati nešto novo i dokazati se pred drugima. Prvi džoint sam zapalila sa najboljom prijateljicom par mjeseci prije mog 14-og rođendana. Nije bilo ništa posebno, nisam se osjećala tako high kako su govorili... samo sam klimala glavom. Poslije toga smo pušile još par puta, a onda su mi starci (kakvim pogrdnim riječima se nazivaju roditelji) saznali da se to društvo drogira i zabranili mi s njima. Naravno, ono što se brani najslađe je, tako da ja nisam mijenjala svoje prijatelje i za Novu godinu sam odlučila da probam i ecstasy! Eh to, ljudi moji, to mi je bio i te kakav doživljaj! Jela sam ih kad god sam mogla, jer su mi pružali taj nevjerovatan euforični osjećaj i svi bi mi postajali tako mili i dragi. Problem je jedino bio izlazak jer sam u to vrijeme morala da se vratim kući u 10 sati. Roditelji nikada ništa nisu sumnjali, jer su znali da njihova slatka mala petičarka sebi nikada, nikada ne bi tako nešto dopustila! Krila sam se čak i od prijatelja i furala sama, taj čudesni osjećaj! Nisam išla na partyje, to mi nije stajalo. U početku sam jela po jednu, a onda sam prelazila i na 1,5-2 i to miješajući uz alkohol. A moj izlaz se i dalje nije ništa drastično produžavao. Jednostavno sam znala da roditelji nikada neće biti ni trunku skeptični i da neće imati problem. Za ovu Novu godinu (2002.), koju sam dočekala sa mnogo ljudi u jednom bučnom kafiću, probala sam kokain. Na kraju se ispostavilo da sam uz silne
460

Ku’ran (El-Džasije, 23-29) 208

količine alkohola, pojela četiri bobe i povukla dvije špure kokaina. A sve sa 15 godina. Godina je krenula a ja sam se ostavila droga. Nisam uzimala ništa otprilike dva mjeseca, a onda je došao Bajram (kurban) i to se moralo proslaviti... 2,5 bobe i prilične količine alkohola. Opet sam se ostavila tih droga do juna mjeseca na jednoj proslavi gdje sam povukla par špura bijelog i pojela tri bobe. Pa, bukvalno nisam vidjela na oči. Mama kad me vidjela sutradan u čudu me gledala i rekla: Jao, ti kao da si se drogirala cijelu noć! A ja sam se samo slatko nasmijala. Vjerovatno ćeš i ti dragi čitaoče, ako ovo sada čitaš, kriviti moju majku jer nije primjetila nikakve promjene na meni. A moraš vjerovati u moju veliku spretnost za prikrivanje i činjenicu da sam ja uzorno dijete, odličan učenik, da nikad ne kasnim kući. To sam jednostavno ja, uvijek pazim na sitnice (sve tačno ništa nije istina) i ne dam da sumnjaju u mene. Kako je ljeto dolazilo, i raspust, mnogo toga se izdešavalo. Jednu noć bila sam sa jednim prijateljem koji je vukao heroin. Heroin je za mene uvijek bio posljednja stanica, i uzimali bi ga samo đankiji, ali eto te ljetne noći dođe i meni neka jaka želja da povučem jednu malu crtu tog prljavog praha i osjetim i njegove čari. Vjerovala sam u sebe (a u Boga?) i uvjeravala se da će mi to biti prvi i posljednji put. Prijatelj se protivio, nije mi htio dati, ali ja uporna, kakva znam biti, nagovorila sam ga. Te osjećaje neću opisivati jer bi me neko mogao stvarno pogrešno shvatiti. Po danu sam uzimala lexaurine, jer sam imala nekih problema oko dečka, a često i tramale. Oni su mi davali onaj osjećaj euforije kao bobe, ali ne na tako agresivan i lud način, nego samo onako smireno, opušteno kako ja to volim. Počela sam se sretati s prijateljem, sve češće. I pogađate? Da, počela sam uzimati heroin, jednom sedmično, pa svaki drugi dan, a onda i svaki dan... po 2-3 puta na dan. Bila bih sa prijateljem i u početku smo zajedno skupljali po 30 KM za pola grama i to bi nam bilo dovoljno. Ali rekoh u početku. Vukli smo ga prijepodne, poslijepodne i navečer. Jednostavno kad god bi bio tu, heroina nije nikada dosta. Taj osjećaj (lažne) smirenosti i smušenosti koji ti pruža, taj laki san bez apetita (što je meni odgovaralo jer sam se katastrofalno bojala debljanja) sve su to osjećaji koji su meni najviše odgovarali. Mama je počela da sumnja, jer sam svako poslijepodne (kad bih se vraćala sa svojih sastanaka od prijatelja) dolazila kući blijeda, upala, velikih podočnjaka, nisam mogla ništa da jedem, spavala bih i s njom se svađala. Stari ionako nikada nije bio u kući pa nije imao kad ni da primijeti. Na kraju, kad se sve sabere, znali smo izvući po 3 do 3,5 grama ovog žutog, prljavog praha samo da bi se smirili i opustili. Prijatelja su znale uhvatiti jake krize, on bi ludio da bih ja na kraju otišla i posuđivala pare od prijatelja da bih nam nabavila makar gram. Ja nisam imala tih jakih kriza, samo bi me kosti ponekad jako boljele pa bih uzela lexaurina i pokušala da spavam. Nije bilo dana da ne bismo uzeli heroin i tako 2,5 mjeseca. Nikad se nismo, hvala Bogu, uboli niti smo pomislili na to. Sjetite se da je meni tek 16 godina, a, šta ja pričam. Do igle bi možda i došli da mog prijatelja jednog dana nije uhvatila policija, i on je zbog svakakvog posla završio u zatvoru. Izaći će za par mjeseci. Moja stara je odmah povezala neke od onih stvari s njim, ali ja sam i dalje odlučno opovrgavala. Govorila mi je da me može odvesti u bolnicu na testiranje, i da će to sve jasno pokazati, ali čini mi se da se sama u podsvijesti bojala rezultata pa me nikada nije odvela. Stari je poludio i pravo me izlem'o. Ali sve te batine nisu me mogle odvratiti od misli o heroinu... niko od mojih pravih prijatelja ne zna za
209

ovu priču, i ne bih voljeda da je ikada sazna, jer mrzim razočarenja. Volim da imaju sliku o meni kakvom je ja pravim. Svoje slabosti ne volim pokazivati. Prošla su i tri mjeseca kako sam povukla zadnji gram i prilično sam se popravila, ali čini mi se da sanjam onaj trenutak (iluzorne i lažne) slobode, i kad ću opet osjetiti gorčinu tog prljavog praha u grlu i kad ću opet biti u nebeskim snovima. A sjetite se da mi je samo 16 godina.”

16.1. Gradovi središta droge

Skoro da je suvišno i nepotrebno napominjati da ova djevojka sa groznom i stravičnom pričom o sebi živi u jednom velegradu kakvo je Sarajevo. Zapravo sjedišta i središta svih visokorazvijenih civilizacija su gradovi, posebno veliki. Veliki gradovi su centri državnog, političkog, ekonomskog, privrednog, trgovačkog, diplomatskog, a od devetnaestog stoljeća i industrijskog umjesto dotadašnjeg krvno-srodničkog života u velikim porodicama kao što su patrijarhalne kućne zajednice, patrijarhalne porodice, rodovski klanovi, rodovi, bratstva, plemena sve do naroda. To je svijetla ohrabrujuća i olakšavajuća strana civilizacijskog života u gradovima ali što se tiče dimenzije društvenog života, društvenih odnosa, procesa, veza, komunikacija i tokova u društvenom životu, na razini društvenih pojava, dominira individualizam i egoizam a u nauci pozitivizam i scientizam, te su s te strane gradovi idealna sjedišta, toposi, humusi i središta svih poroka: hazardnih igara, kocke i zabave, pustolovnog podzemnog i pustahijskog noćnog života, prostitucije, alkoholizma, droge, magije (sujevjerja) idolatrije, indiferentnosti, nihilizma, skepticizma, laicizma, ateizma, sekularizma, ironije, fantazije, utopije, projekcije, konstrukcije, dogme i destrukcije: “Ti nipošto ne budi od onih koji Znake Allahove poriču, jer tad bi ti sigurno među gubitnicima bio! Zbilja, oni na kojima se Riječ tvoga Gospodara obistini neće vjerovati, pa makar njima sva znamenja došla, sve dok očima ne vide kaznu bolnu! Zašto ne bi grada nijednoga koji u Boga povjerava, pa mu to vjerovanje od koristi bi, osim naroda Junusova?! Tom narodu smo Mi, kad se prikloni i povrati vjeri, kaznu prezrenu otklonili u životu na Ovome Svijetu, i Mi smo im dali da uživaju do roka određenoga! A da hoće Gospodar Tvoj, na Zemlji bi svi bili vjernici! Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici? Niko nije vjernik bez dopuštenja Allahova, On kaznu daje onima koji neće da razmisle. Ti kaži: Pogledajte sve što je na nebesima i na Zemlji! Ali, ništa ne koriste Znaci ni Opomene narodu koji neće da vjeruje!”461 Kao što iz pustinja, sa visokih planinskih visova i iz sela kreće i razvija se život, tako se život svakog naroda kao organske i prirodne zajednice završava u gradovima kao totalitetu građanskog društva kojeg sačinjava zbir svih individuuma zvani nacija. Na selima se nerijetko mogu sresti pokvareni, varalice, lopovi i lazovi, ali veoma rijetko se susreću glupi i potpuno ograničeni ljudi. Uistinu, glupi i u mnogo čemu ograničeni, bornirani, ostrašćeni i reducirane svijesti ljudi kao debili, ahmaci, mazlumi susreću se u velikim gradovima.
461

Ku’ran (Junus, 95-101) 210

Čini se da na njihovu glupost, ograničenost vidika, konzervatiziam, debilnost i retrogardnost pogleda, jednostranost i ostrašćenost svjetonazora, koncepta i ideologije ponajprije utječu ambijent, milje i način gradskog života, neodgoj djece i omladine, društvena nedruštvenost i irelegioznost svake civilizacije po definiciji. Irelegioznost svjetskih velegrada i metropola svijeta po suštini i definiciji, te gubitak porodičnog, rodbinskog, rodovskog i plemenskog života kao i gubitak autentičnog i prirodnog ambijenta na selu ljudi, pogotovo za djecu i omladinu, unazad dva stoljeća bez teških i stravičnih posljedica nisu mogli preživjeti. Tako ni u jednoj pustinji svijeta kao u svjetskim velegradovima među milionima ljudi, u zaboravu Boga, Sudbine, Vjere, Prirode, Svijeta, Života, Zakona, Svrhe i Smisla, Čovjeka i Društva, ne živi više usamljenih i izoliranih ljudi: “I pripovjedi im vijest o onome kome smo Znakove Naše dali pa se on od njih okrenu i uznevjerova u njih, (otrgnu se odvoji se od Znakova Naših tako što u njih ne vjeruje), ali njega je šejtan slijedio i pratio i on je među zabludjelima bio! A da smo Mi htjeli, Mi smo ga mogli Znakovima uzvisiti, ali on se predade, zakova i ovjekovječi za zemlju, i strasti svoje poče slijediti. Primjer takva čovjeka jednak je primjeru psa! Ako ga potjeraš, on dahće, a ako ga ostaviš, on opet dahće (svejedno mu je kao i narkomanu kako se sa njima postupilo, on će dahtati kao što će se i narkoman drogirati jer je dahtanje i drogiranje u njihovoj prirodi i pogubnoj navici)! Takav je primjer naroda koji ajete Naše poriče. Pa kazuj pripovijesti ne bi li oni razmislili! A loš li je primjer naroda koji ajete Naše poriče, oni zlo sami spram sebe čine.”462 Pored kur'anskog kazivanja i svjedočenja o iščašenim iz svoje naravi i okvira izašlim ljudima koji se od svoje naravi i oblika odvajaju kao zmija od svoje košuljice što se rastavlja, upečatljiv primjer, neizbrisive i nezaboravne slike daju svi romani Dostojevskog i knjiga Dejvida Rismana “Usamljena gomila.” Život u velegradovima daje ljudima dojam i pruža im lažnu, opaku i opasnu sliku, što za mlade naraštaje, koji raspolažu sa neshvatljivo puno novca, bez ikakvih obaveza i radnih navika sa puno slobodnog vremena i žive život u punoj slobodi bez ikakve komande, zabrana i ograničenja, predstavlja neotklonjivu opasnost, da se sve istovremeno pa čak i ljudsko tijelo, dostojanstvo, čast, ugled, ime, znanje, zvanje, uživanje, odjeća, obuća, sadržaj i smisao života i užitak raja, ljubav, naravno za novac, može kupiti i prodati. “Kada si u heroinu, u tebi postoji druga ličnost i živiš u jednom sasvim drugom svijetu, koji se ne uklapa u mentalitet normalnih ljudi. Rezultat svega toga je jedan stereotip koji pravi većina ljudi koja ne zna ništa o uzimanju opijata, o ovoj bolesti. Narkoman, to je takav stereotip: on je takav i takav, on laže, krade, uništava sve oko sebe,” priznaje jedan 21godišnji narkoman iz Sarajeva. On jasno i rezolutno razlikuje heroin od drugih droga zato što su mu konzumenti potpuno podređeni, predani, pokorni, od njega potpuno ovisni, čak do te mjere da su u stanju personificirati drogu kao neku ličnost ili božanstvo bez kojeg ne bi mogli ostati u životu ni jedne sekunde a kamo li minute, sata, dana, sedmice, mjeseca, godine: “Ja govorim On (heroin) zato što se prema njemu odnosim kao prema nekoj osobi, zato što ima sva ta svojstva. Oblikujem ga, dajem mu neku siluetu, vizuelno zamišljenu, zato što tako prisvaja čovjeka i daje mu drugu ličnost. U posljednje vrijeme mi je bilo preko glave tog života. Snalaziš
462

Ku’ran (El-Ea'raf, 175-177) 211

se, radiš nemoguće stvari kako bi se osigurao (heroin). U takvim situacijama, nije normalno šta sve čovjeku pada na um. To je nešto poput borbe za preživljavanje, posebno oko prvog šuta. Jedan ovisnik mora skinuti krizu, samo da bude normalan, da nema smetnje izazvane nedostatkom opijata. Meni je trebalo četiri - pet panjeva dnevno, što znači oko 100 maraka. Ja sam to morao obezbijediti kako bih mogao izdržati dan i zaspati navečer. Bavio sam se svim i svačim. Gdje god sam vidio da se nešto može ukrasti, ukrao sam. Danas žalim zbog toga. Ono što je možda i najopasnije u ovome, jesu dileri. Među njima ima i seksualno nastranih, koji se služe heroinom kako bi seksualno zlostavljali svoje klijente. Dolazio sam u kontakt s ljudima mnogo starijim od sebe, koji svašta rade, svašta sam vidio, svašta sam probao. Sve što momku mojih godina nije trebalo. Prvih pet mjeseci samo sam pušio travu. U to vrijeme sam počeo sretati neke ljude i bilo mi je gadno kad vidim kako se bodu - krv. Uzeo sam jednom da probam i, eto. Sad znam da ovisim, da sam narkoman. Moja mama je prva primijetila. Činio sam joj se jako umoran, pospan, ispada mi cigareta iz ruke. Na primjer, pišem mail na kompjuteru i zaspim. Ona nije znala gotovo ništa. U školi su primjetili tek negdje u četvrtom razredu, jer nisam bio problematičan đak, volio sam umjetnost, nisam se provlačio, maturirao sam s odličnim i sve to. Jednom je profesorica pozvala inspektore. Kod mene su pronašli jednu špricu i čepiće koji se kuhaju. Malo su me ispitivali i tako se to saznalo. Kriza je na početku problem. Stvarno si bolestan tri-četiri dana. Ne možeš da spavaš, da jedeš, boli te sve, grozan osjećaj..., curi ti iz nosa, groznica te hvata, nemaš snage, malaksao si. To je problem na početku. Kasnije imaš psihičku krizu. S liječenjem sam počeo kad su mi roditelji saznali. Nisu ni znali šta je to. I ovi naši doktori. Sve se to učilo na meni. Ja sam već dosta bio zaglibio. Sada sam na metadonskoj terapiji, oko mjesec i po, koliko ne uzimam heroin. Svako jutro imam termin, dođem i popijem dozu koju mi ljekar propiše. Uopće nemaš potrebu za heroinom zato što metadon pokrije receptore u mozgu i kad uzmeš lijek, ne osjetiš ga.” Uz brigu, pažnju i pomoć roditelja punu obavezu, čuvanje i pomoć navedenom mladiću pruža i djevojka koja se u svemu identificira i solidariše sa roditeljima mladića da ga spasi iz kandže droge. Ona od početka nije vjerovala i imala pouzdanja u metodu liječenja u Međugorju, jer je on po njenoj procjeni i uvjerenju suviše inteligentan za takav način liječenja grupno-radno-kršćansko motiviranim metodama: “U početku njegova mama nije shvatila našu vezu, ali smo to riješili. Znala sam da treba otići u Međugorje, ali sam znala i da to neće uspjeti. To uspijeva samo s osobama koje nisu toliko inteligentne.” Put skoro sve i jednog narkomana i drogeraša kreće od trave-marihuane, kako oni kažu u žargonu - marihuana je stvar za malu djecu. Iza marihuane slijedi hašiš, zatim extasy, zatim kokain i, konačno heroin. Ovo su osnovne i najčešće vrste droge s kojima ponajviše i ponajčešće mladi ulaze u nepovratan tragičan život. Da bi droga bila što jača, što žešća, što djelotvornija i razornija ona se često miješa i upotrebljava sa alkoholom. Kada nema dovoljno droge uzimaju se i lijekovi sa jakim dejstvima na podlozi morfija. Posebno omamljujuću, opčaravajuću i opčinjavajuću, po zdravlje razornu moć imaju kokain i heroin. Evo kratkog liječnika slenga kojem se služe narkomani: 1) trava, gras, vutra, gandža, guja, vunija, marica-marihuana; 2) mary jane. joystick-joint (cigareta marihuane s
212

duhanom); 3) shit, tantaš-hašiš; 4) hors, žuto, downer, dop (eng. Dope) - heroin; 5) šut, šutnuti se, ufiksati se, pući se - uzimati intravenozno; 6) panj, pack-minimalna količina droge koja se može kupiti na ulici, pakovanje; 7) gan (eng. Gun) -šprica; 8) stound (eng. Stoned) - stanje obamrlosti uslijed uzimanja droge; 9) popraviti se, srediti se - uzeti drogu; 10) navući se - postati ovisan; 11) boba, čvrka - extasy, gudra - bilo koja droga, u užem smislu i heroin. Sve vrste droga su opake i opasne. Međutim, sve one u odnosu na heroin izgledaju drogice a heroin je strašna i opaka drogetina. On se od svih drugih droga razlikuje po tome što su mu konzumenti potpuno podređeni, čak do te mjere da su u stanju personificirati heroin kao neku ličnost, idol ili totem bez kojeg ne bi mogli ostati živi ni jedne sekunde. Baš kao što Poslanik kaže za svijest notornog i hroničnog alkoholičara: “Mudminul-hamri keabidi vesenin - Svijest hroničnog i notornog alkoholičara ovisna je od alkohola kao svijest idolopoklonika od idola. Zato onima koji svojim rukama, svojim sredstvima i imetkom, pored Objave, slobode, svijesti, savjesti, razuma, uma i pameti, sami sebi opojnim pićima ili narkoticima sužavaju, blokiraju, zaustavljaju, razaraju i uništavaju vlastitu svijest nema ulaska u Džennet.” La jedhulul-Džennete mudminu hamrin - Notorni alkoholičar neće ući u Džennet. Sve što se odnosi na alkoholičara još u većoj i žešćoj mjeri važi za narkomana. Zapravo, narkomani su, uslijed jake nekontrolirane i neodoljive želje za drogom, posebno heroinomani, u stanju učiniti sve. Oni su užasna i smrtna opasnost za svijet, život, sebe, roditelje, prijatelje, školu i društvo u cjelini. U idolopokloničkoj želji, žudnji i ovisnosti da se domognu novca za kupovinu jedne doze, a jedan gram košta 20 KM a teškim ovisnicima dnevno je potrebno po deset grama dnevno, oni su spremni učiniti sve, od krade do ubistva.

16.2. Šta je droga

Droge su različite hemijske supstance koje dovode do radikalnih promjena u ponašanju, postupanju, djelima, držanju, riječima i načinu razmišljanja. Droge izazivaju najradikalniju, totalnu, dubinsku i potpunu paralizaciju i sužavanje svijesti. Droge dovode do posljednje i najdublje perverzije, nastranosti i pervertiranosti ljudske svijesti. U odnosu na alkohol koji postupno opija, omadijava, opčinjava, zanosi, sužava i paralizira ljudsku svijest, droga to kod narkomana čini u potpunosti. Droga je egzamplar i svakom na isti način dostupan primjer, znamenje i dokaz kako se čovjek i ljudi vlastitim rukama i svojim imetkom bacaju u nepovratnu prpast. “I na Allahovom Putu dijelite, i rukama svojini u propast sebe ne bacajte, i dobro činite! Allah, zbilja, voli dobročinitelje.”463 I male, pa čak i najmanje količine droge ubijaju moždane ćelije, što ima trajne posljedice. Moždane čelije ugrožene i razorene od droge se ne obnavljaju. Droga onemogućava jasno razmišljanje, briše sjećanje kao
463

Ku’ran (El-Bekare, 195) 213

otisak duše u vremenu i prostoru i razara pamćenje. Kod djece i omladine droga onemogućava, zaustavlja i sprječava pravilan i prirodan rast i razvoj. Ona uzrokuje izobličen, nakaradan, strašan i aprirodan izgled. Droga je sijamski blizanac krade, kriminala, prostitucije, homoseksualizma, lezbijstva, agresivnnosti, nasilja i terora. Zato je pod uticajem i porobljavanjem od droge moguće učiniti nevjerovatne gluposti, povrijediti i ubiti sebe ili druge. Upotreba droge onemogućava i sprječava pohađanje nastave, studiranje na fakultetu, rad na poslu, život u braku, porodici, školi, fakultetu, na poslu i u društvu. Uzimanje i konzumiranje jakih droga može izazvati moždani ili srčani udar. Narkomani su u biti idolopoklonici modernog doba čiji životi, pameti, prijatelji, zdravlje, osjetila, razumi, umovi, svijesti, savjesti, imovina, unutrašnji i vanjski životi, brakovi, porodice, društvo, interesi, koristi, dobiti i spoznaje su porobljeni od droge. U biti droga - najveća pošast i opakost modernog vremena i njena žrtva narkoman su posljednja i bespovratna faza iživljavanja pred samouništenje i samodestrukciju narkomana. Na drogi svaki čovjek može vidjeti, spoznati, shvatiti, razumjeti i smisleno povezati i zaključiti zašto Islam stvari zabranjuje ili naređuje u osnovi, u aslu, principijelno i načelno a ne procentualno. Na drogi se vidi da i najmanja količina droge u početku sa najmanjim procentom vodi istom završetku, kraju, dakle samodestrukciji i samonegaciji. Mudrost i veličina Islama je što Dobro i zlo sagledava u osnovi, u korijenu, u biti i što ih naređuje ili zabranjuje u načelu i principu. Kako god se po hadisu treba kloniti alkohola kao ključa svakog zla tako se treba kloniti droge kao najžešćeg i najopakijeg zla koja parališe i tijelo i svijest i pamet. Bez obzira šta ljudi, pogotovo mladi, mislili o drogi: da će im otkloniti brige, skratiti dosadu, odagnati osjećaje straha, tjeskobe i očaja, da će im pomoći da se adaptiraju i akulturiraju na društvo, da će im pomoći da ispred sebe otklone sliku sivog, sirovog, dosadnog života, da će im pomoći da zaborave i olakšaju svakodnevne probleme, izazove, poslove, ispite, dugove, da će kroz drogu najbrže ostvariti društveno: upoznavanje, prilagođavanje, približavanje, asimilaciju i udruživanje sa ljudima, nažalost, droga nikada ne rješava nego višestruko multiplicira probleme i skriva i razara prave osjećaje. Umjesto percepcije svijeta ona ljude vodi u projekciju i imaginarnu konstrukciju života. Iz svjesnog vođi u podsvjesno, iz vizije u bolesnu maštu, imaginaciju, halucinaciju, agresivnu utopiju, iz realnosti u irealnost, iz pameti u raspamet, iz prirode u aprirodu. Zato za drogu kao i za alkohol po hadisu važi potpuno isto pravilo - sve što opija u velikoj količini ono je zabranjeno i u najmanjoj količini. Zapravo njegova priroda i supstanca je ista i u najvećoj i u najmanjoj količini. Zato nema ni jednog alkoholnog pića i droge koji su lijek nego su opasnost i bolest za ljude. Riječ hamr u korijenu na arapskom jeziku znači pokriti ili zastrijeti nešto. U kontekstu grijeha i zabrane hamr je nazvan tim imenom, jer sužava i blokira svijest, pokriva i zastire pamet i onemogućava je u njenoj osnovnoj funkciji da misli, da razmišlja, da promišlja, da shvaća, da razumijeva, da smisleno povezuje, da se sjeća i veže za Boga. Zato je svako opijajuće i drogirajuće piće hamr a sve što opija, ljudsku pamet zanosi i svijest sužava i blokira je zabranjeno. Može se komotno kazati da je droga najradikalnija i najopasnija vrsta opijajućeg sredstva koju šejtan koristi kao najopasnije i najopakije sredstvo u zaboravu Boga, prirode, sudbine, svijeta, sebe, života, ljudi, znanja, morala, kulture, prava, zakona i društva. Droga je najveće zlo za narkomane i najveća opasnost za
214

društvo. Nema većeg i opasnijeg zla od droge a koje se svojim žrtvama-narkomanima prikazuje kao ljepota, dobrota i carstvo snova. “I kad im je šejtan lijepim njihove postupke prikazao i rekao: Danas vas od ljudi pobijediti ne može niko, a ja sam vaš pomagač! Ali kad se dvije vojske oči u oči nađoše, šejtan natrag uzmače i reče: S vama ja ništa nemam, ja doista vidim ono što vi ne vidite (da ste moje žrtve i magarci) i ja se doista bojim Allaha, a Allah žestoko kažnjava!”464 Kao posljednji porok i posljednja strast droga svoje žrtve-narkmane čini toliko nesposobnim, unesrećenim, i adruštvenim da se narkomani uopće ne mogu kontrolirati i samokontrolirati, kultivirati, normirati i normativizirati, socijalizirati i civilizirati a kamo li školovati, obrazovati, humanizirati i moralnim učiniti. “Da li si vidio onoga ko strast je svoju za Boga svoga uzeo? Zar da takvome ti budeš zaštitnik? Zar misliš da zbilja njih većina čuje ili umuje? Oni su kao stoka, čak su skrenuli i dalje s Puta Pravoga!”465 Ukoliko se posmatra “najbezazlenija” droga, za narkomana obična trava za djecu, marihuana, vidjet će se da ona, odnosno THC, njen aktivni sastojak oštećuje nervne ćelije mozga, pamćenje i učenje. Marihuana smanjuje samokontrolu, ozbiljno utiče na osjećaj za nesvijest i nemar za vrijeme, bitno umanjuje sposobnost za obavljanje poslova koji zahtijevaju koncentraciju i koordinaciju. Ona smanjuje imunitet tijela na svaki izazov i bolest što utiče na sve aspekte zdravlja. Marihuana onesposobljava tijelo da se bori protiv infekcija, oštećuje plućnu funkciju, ubrzava nepotreban i neprirodan rad srca i povećava krvni pritisak. Izravno smanjuje količinu sperme i pokretljivost spermatozoida kod muškaraca, a ima i negativan uticaj na ovulacioni ciklus kod žena. Marihuana sa 425 hemijskih spojeva koji se prilikom pušenja razlazu u više hiljada različitih metabolita, a mnogi od tih hemijskih spojeva su toksični i nedovoljno ispitani. Kao uvod u sve druge droge, kao navodno najbezazlenija, marihuana napada, ugrožava i razara vitalne organe: srce, pluća, živce, krvni pritisak, mozak, potenciju i smanjuje imunitet. Kako uočiti i raspoznati korisnika i žrtvu marihuane. Izgleda omamljen, teško i lijeno hoda, konfuzan je i teško se prisjeća stvari koje su se nedavno dogodile, ponaša se neobično, nepredvidljivo i reagira bez nekog naročitog razloga, ako je učenik, neredovno dolazi na nastavu, nezainteresiran je za roditelje, braću i sestre, porodicu, rodbinu, društvo, posao ili aktivnosti u kojima je ranije uživao. Korisnici i žrtve marihuane imaju izrazito crvene, podbuhle i natečene oči. Prepoznajte ih, ne družite se s njima i čuvajte ih se ukoliko ne želite biti žrtve droge! Ako se marihuana smatra početnom i najbezbolnijom drogom i narkotikom heroin se smatra čarobnom i magičnom. On je za sve narkomane idol-idola, cilj-ciljeva, želja-želja, san-snova i božanstvo-božanstva. Heroin direktno ulazi u mozak i brzo utiče na smanjenje pamćenja, sužava svijest, mrsi razmišljanje. Izravno djeluje na tijelo, izaziva mnogobrojne zdravstvene probleme među koje spada i rizik zaražavanja virusom SIDE, izazivanje hepatitisa B i C i dovodi do drugih opasnih uzročnika zaraznih bolesti. Heroin je toliko jaka droga i narkotik da veoma brzo izaziva i psihičku i fizičku ovisnost, čak poslije i samo jedne upotrebe. Zato je to čarobna, magijska, bajkovita droga koju sanjaju i
464 465

Ku’ran (El-Enfal, 48) Ku’ran (El-Furkan, 43 i 44) 215

koja je ideal svih narkomana. Njegova upotreba, što je najopasnije, stalno izaziva potrebu za većom i većom dozom. HTV, AIDS, tuberkuloza, kriminal, nasilje, zločin, perverzija i teror sa tragičnim posljedicama su redovan učinak i rezultat uzimanja heroina. Heroin je toliko opasan da je njegove uživaoce i žrtve radi zaštite potrebno da raspoznaje svaki čovjek. Osobu u kandžama heroina prepoznat ćete po tihoj euforiji, tromosti i usporenosti, usporenom disanju, izraženo suženim zjenicama, grčenju, smetenosti, letargiji, komatoznim stanjem svijesti, plavičastim usnama i blijedom bojom kože, oslabljenom psihičkom funkcioniranju i pojačanom pigmentacijom ispod površinskih venskih sudova. Bilo da se puši, ušmrkava ili kombinuje sa alkoholom i drugim drogama, heroin je uvijek izuzetno opasan pa čak i smrtonosan. Uz heroin kao opasan i smrtonosan narkotik ide i kokain. Riječ “kokain” se odnosi na drogu koja je u obliku praha “kokain” i “kristala” (crack). Spravljen je od biljke coca te izaziva kratkotrajnu euforiju, nakon koje nastaje izraziti i teški umor, razdražljivost, bezvoljnost, apatija i depresija. Spravlja se, nalazi se, prodaje se i upotrebljava u obliku tečnosti, praha i kristala. Konzumenti kokaina ne mogu redovno jesti, spavati i pate od mističnih i somnanbulističkih trzaja i grčeva. Kokain utiče i na tijelo i na emocije. Njegova upotreba narkomane čini ljutim i agresivnim, anksioznim i paranoidnim. Njegovi ovisnici postaju ovisni samo od njega i gube svaki interes za brak, porodicu, djecu, školu, posao, društvo, prijatelje, sport, aktivnost ili bilo šta drugo. Njihova je jedina briga, obaveza, želja i težnja dočepati se marihuane, heroina, kokaina... na svaki način i po svaku cijenu. Na putu ostvarenja tog cilja riječi i vrijednosti kao: vjera, etika, pravo, kultura, roditelji, rodbina, regule, prijatelji, tradicija, običaji, brak, porodica, škola, ugled, čast, ponos, stid, karakter, dostojanstvo, uspravnost, ustrajnost, identitet, kontinuitet memorije, društvo i društveno pa čak i djeca ne znače apsolutno ništa. Znače pod jednim jedinim uvjetom ukoliko se mogu prodati ili opljačkati da bi narkoman došao do novca da kupi novu dozu marihuane, heroina ili kokaina. Na primjeru narkomana koji su potpuno ovisni i zakovani u kandže droge, te poput amebe ili paramecijuma jednoćelijskih organizama sa jednom jedinom ćelijom koja obavlja sve funkcije organizma tako i narkomani, u totalno suženoj, izokrenutoj i izobličenoj svijesti, sav život i sve njegove funkcije i sadržaje svode na nabavljanje i uživanje droge, najbolje se vide, zapažaju, uočavaju, razumijevaju i smisleno povezuju slučajevi naroda navedenih u Kur'anu sa totalno izobličenom, pervertiranom, perverznom i nastranom sviješću koja se kao svijest naroda toliko suzila, izobličila, izokrenula i iščašila da im se od svih dužnosti i zabrana naređuje samo jedna jedina - narodu Semuda da ne zakolju i ne diraju devu kada pije vodu i pase travu ili Lutovom narodu da ne čine posljednju perverziju u iživljavanju tj. homoseksualizam. Isti je slučaj i sa narkomanima kao sa Salihovim, a.s. i Lutovim narodom. Sa njima je uspio onaj koji ih uspije odvratiti samo od upotrebe droge, koja čovjeka i ljude svodi na jednu jedinu dimenziju života koja ih vodi u sigurnu smrt a to je upotreba i uživanje u drogi kao posljednjem poroku i strasti. Tako i upotreba kokaina traži sve veće količine a to ima za posljedicu srčani ili moždani udar, probleme sa disajnim organima i nosi rizik zaraze virusom SIDE, hepatitisa i drugih bolesti. Osoba ovisna od kokaina prepoznaje se i raspoznaje preko proširenih zjenica, suhe i crvene sluznice nosa, povećane i napadne komunikativnosti, halucinacija i iluzija.
216

Kokain daje ljudima lažni i iluzorni osjećaj moći i energije, ali im u biti onemogućava i smanjuje emotivne, intelektualne, fizičke i seksualne funkcije. Kombinacija kokaina sa alkoholom i drugim drogama je toliko opasno da može biti i smrtonosna. Poslije marihuane, heroina i kokaina red je da se koja riječ kaže i o ecstasyu. On spada u tzv. “klupske droge” koje se koriste na cjelovečernjim plesnim zabavama - rave zabave, u noćnim klubovima i na velikim koncertima. Ecstasy oštećuje neurone u mozgu, štetno i razorno djeluje na čula, pamćenje, sposobnost rasuđivanja i prosuđivanja, koncentraciju i koordinaciju. Direktno negativno utiče na tijelo, povećava krvni pritisak i rad srca, može dovesti do srčanih i bubrežnih poteškoća. Veće doze uzrokuju probleme sa disanjem, bacaju u komu, pa čak dovode i do smrti. Efekti i posljedice upotrebe ecstasya mogu biti i najčešće jesu slijedeći: gubitak koordinacije i ravnoteže pokreta, mutan i zamagljen pogled, zbunjenost, depresija, paranoja i šizofrenija, ekstremna dehidracija, dugotrajno nespavanje i trajno oštećenje mozga koji gubi sposobnost da misli i pohranjuje podatke. Žrtve i konzumenti ecstasya se prepoznaju i raspoznaju po širokim zjenicama, stalnom žednjenju i suhim ustima, napadnoj i izraženoj komunikativnoštri povećanoj psihomotornoj aktivnosti. S obzirom da je droga svjetska pošast, svjetsko i općeljudsko zlo i opasnost, svjetski bauk i opasnost nužno je staviti na uvid opasnost od inhalatora. Šta su inhalatori koji negativno i opasno utiču na mozak? To su sredstva kao što su ljepilo ili razređivač boja, koja se ušmrkavaju sa ciljem postizanja trenutnog zadovoljstva. Na mozak utiču brzo i snažno i mogu izazvati trajna i nepovratna fizička i psihička oštećenja prije nego što korisnik i shvati šta se događa. Inhalatori utiču na srce. Oni uskraćuju tijelu oksigen i prisiljavaju srce da radi nepravilno i ubrzano - što može biti rizično i opasno po organizam. Inhalatori oštećuju i druge dijelove tijela i donose probleme: jetri, plućima i bubrezima. Hronično njihovo korištenje dovodi do slabosti mišića, smanjenje mišićne snage, gubljenja čula mirisa i tonaliteta, osjećaja mučnine i krvarenja iz nosa. Konzumenti i žrtve inhalatora koje inhalatori mogu ugušiti i dovesti do srčanog udara mogu se prepoznati i raspoznati preko mirisa hemijskih preparata na odjeći, curenju iz nosa, crvenilu u očima, neugodnom zadahu koji nije posljedica slabog stomaka i truhlih zuba, otiscima boje na tijelu i licu i pijanom izgledu i omamljenosti. Pored marihuane, heroina, hašiša, kokaina, ecstasya, inhalatora ne smiju se zaboraviti i izostaviti ni halucinogeni. Oni izravno utiču na mozak, pojačavaju osjetljivost čula dodira, utiču na način reagiranja na situacije i dovode do halucinacija, opčinjavanja, pričinjavanja, iluzija, fiksacija, fascinacija, imaginacija i fatamorgana. Od halucinogena se pričinjavaju glasovi (paranoja), slike (šizofrenija) i osjećaju stvari koje ne postoje. Oni utiču i na srce tako što pojačavaju njegov rad i porast krvnog pritiska. Njihova upotreba dovodi do gubitka kontrole mišića, nepovezanih pokreta, agresivnog i naslilnog ponašanja, padanja u komu, nepovezanog, neartikuliranog i besmislenog govora. Pored flash back-ova, dugoročni razorni i zastrašujući efekti uključuju i smanjenu motivaciju, produženu i uvećanu depresiju, anksioznost, povećan broj halucinacija, osjećaj panike i psihozu. Pod flash beck-om se podrazumijeva vraćanje slike ili ponovno preživljavanje sumornih doživljaja u
217

dužem periodu.

16.3. Gdje se najlakše može doći do droge

Sjedišta svih poroka, strasti, interesa, perverzija i ideologija bili su i ostali gradovi. Tako je i sa drogom. Pošto je droga postala globalni, mundijalni, totalni i univerzalni problem, ona se u svim megalopolisima, velegradovima i gradovima svijeta može nabaviti i kupiti na aerodromima, riječnim i pomorskim lukama, autobuskim i željezničkim stanicama, svim bioskopima i pozorištima barovima, noćnim klubovima, birtijama, kafanama, restoranima, hotelima, motelima, bungalovima, na riječnim i morskim plažama, ulicama, avenijama, skverovima, fudbalskim, košarkaškim, rukometnim ili skraćeno svim sportskim stadionima, u haustorima i tamnim hodnicima stambenih gradskih zgrada, u novinskim, radio i TV kućama, u kompletnom gradskom andergraundu. Nažalost, droga je neizbrisivo i nepovratno ušla i u škole: osnovne, osmogodišnje, srednje ali i na fakultete, univerzitete, akademije, studentske domove, u policiju, u vojne kasarne, među političare, glumce, sportiste, zapravo sve ljudske strukture, zanimanja i likove života. Droga kao nezaustavljiva kuga ulazi i nalazi se u školi i školskom dvorištu. Znaju to profesori, pedagozi, direktori, policija. Samo roditelji žive u iluziji da droge nema u školi u koju ide njihovo dijete. Prema riječima pedagogice jedne srednje škole u Sarajevu, njihova škola je imala problema sa drogom, “ali ništa strašno, to je uglavnom trava (misli se rnarihuana).” Učenici te škole, kroz smijeh, dodaju da se “trava puši u WC-u i to je “normala.” Druga pedagogica, mrtva-hladna kaže da njihova škola ima problema s drogama, ali to su po pravilu djeca koja nisu iz Sarajeva nego iz ruralnih područja. Očigledno toj pedagogici i njenoj predrasudi o Sarajlijama i nesarajlijama ništa ne znači izazov i opasnost od droge. Neovisno od te pedagogice koja misli da su Sarajlije, zato što su Sarajlije, imune na drogu činjenica je da veliki broj djece još u osnovnoj školi dođe u kontakt sa marihuanom, dok se taj procent udvostruči u srednjoj školi. Mada Bosna i Hercegovina nije neki narko-Čikago, ipak na svjetskoj narkotransferzali, iz putujućih narko-kontingenata nešto ostane i u BiH. Bez obzira što Bosna i Hercegovina nema klasičnih narko-bosova, onih filmskih, velikih bosova. Takvih je najviše u Albaniji, odakle i dolaze najveće količine pošasti 20. stoljeća, a izgleda i ovog 21. Ali, zato ima i onih dilera koji rasparčavaju po desetak grama heroina, prodaju po nekoliko stotina tableta ectasya ili nekoliko kilograma marihuane. Da bi što više zaradili, često kokain miješaju s brašnom, šećerom, gipsom, mlijekom u prahu. Jedan od policijskih inspektora konstatira: “Ovaj posao radim više od 20 godina, ali prljavije droge kao što je ova na tržištu BiH nikada nisam vidio. To i nije droga, to je otrov.” Jedno je sasvim sigurno - što je zapadnije, sve je skuplje. Tako jedan kilogram marihuane u Albaniji i Crnoj Gori košta između
218

150 i 300 KM. u manjem entitetu BiH između 400 i 500, a na teritoriji Federacije BiH dostiže cijenu od 1.000 do 1.200 KM. Na prvom mjestu u BiH, po dilanju, je Sarajevo. Prema policijskim informacijama i podacima, opasno mu se približavaju Tuzla, Bijeljina, Banja Luka, Mostar i Zenica. Po pravilu, droga prvo dođe u RS preko Beograda, Niša i s Kosova. Sam ustroj Bosne i Hercegovine i njena podjela na entitete kao da je naručen i konstituiran po mjeri i želji narko-dilera. Slikovito rečeno, ako policija Sarajevskog kantona sazna da jedan diler sa područja drugog kantona a kamo li RS djeluje i rasparčava drogu u Sarajevu, ona prije bilo kakve akcije mora izvijestiti i konsultirati Federalni i Kantonalnu MUP odakle je diler. Ako se zna da efikasnost ovakvih akcija ovisi od tajnosti i brzine, onda dok je državnih, federalnih, entitetskih i kantonalnih MUP-ova narkodileri koji djeluju kao jedna svjetska dilerska porodica mogu mirno spavati i basnoslovnu zaradu od droge slagati. Zato država organizirana kao naša, uopće nije problem da bude jedna od narko-ruta koje kreću iz dalekog Pakistana i Afganistana. Kada preko granica BiH pređu kamioni i kamioni puni cigareta i alkohola kako ne bi i zašto ne bi pet ili deset kilograma heroina. Ovo su uobičajeni svjetski putevi droge i mjesta gdje se ona konzumira, distribuira, dila, prodaje i kupuje. No, ipak je neobično i neuobičajeno da se droga dila i prodaje u hramovima, manastirima, crkvama, havrama, pagodama, bazilikama, katedralama. Ali kako napisa Ernest Bloh, davno su se izmiješale nebeske i zemaljske karte, a Meša Selimović da što postoji više svetih mjesta iza kojih se ljudi kriju to postoji veća i opasnija mogućnost za njihovo grijšenje, tako su riječki inspektori uhapsili troje mladih ljudi koji su pokušali dilati drogu u crkvi. Zapravo u rasparčavanju droge nema više svetih mjesta i institucija. Oni bježe bilo kamo da bi bili što manje upadljivi i da bi izbjegli policiju.

16.4. Ko su dileri

Kao što je mit šejtanska objava a magija religija mita, tako su dileri šejtanski raznosači i preprodavci najvećeg zla današnjice - droge: “Zaokuplja vas samo nadmetanje u zgrtanju imetka. Sve dok grobove ne posjetite! A, doista, ne valja tako, saznat ćete svakako! 1 opet, zbilja, ne valja tako, saznat ćete svakako! Ne valja tako, nek' znate jamčano. Džehennem ćete vidjeti sigurno! I opet, zbiljaćete ga vidjeti očigledno! A potom ćete, toga Dana, za slatki život pitani biti, pouzdano!”466 “Teško svakom klevetniku podrugljivcu, koji samo blago zgrće i broji ga, misleći da će blago njegovo vječnim učiniti njega! A ne valja tako! On će, zbilja u Džehennem bačen biti! A šta je Džehennem - znadeš li ti - Vatra Allahova razbuktala (koja se ne gasi), koja će dopirati do srca, koja će iznad njih biti zatvorena i sklopljena, po stubovima raširena!”467

466 467

Ku’ran (Et-Tekasur, 1-8) Ku’ran (El-Humeze. 1-9) 219

Dileri su takvi neljudi - monstrumi da ih interesira samo zarada bez obzira što ta zarada konzumentima njihove robe donosi smrt i od insana proizvodi hajvana. To je najopakija i najopasnija sorta idiota današnjice. Može li se njima suditi? Pravo kaže može i mora: “Sudski proces je jako spor. Događa se da ljude pozovu na glavni pretres, a prošlo je možda i tri godine od podnošenja krivične prijave. Mi imamo slučajeva kada je protiv jednog istog lica u te tri godine podneseno naredne tri prijave. Često dolazimo u situaciju da nam neko kaže kako ne radimo svoj posao, jer neko radi s drogom a nije kažnjen. Mi svoj dio posla uradimo, mi čovjeka predamo tužilaštvu, ali ljudi, izgleda, različito tumače zakon. Ja u svojoj karijeri još nisam doživio da je neko kažnjen najstrožom kaznom. Prošle godine pronašli smo 1.200 tableta ecstasya što, prema našim podacima, predstavlja jednu od najvećih zaplijena te izuzetno opasne droge. Čovjek kod koga smo pronašli te tablete dobio je oslobadajuću presudu. Mi smo pomalo razočarani kada čujemo da je neko osuđen na šest mjeseci uslovno za prodaju droge.” Drugi policajac nastavlja priču svog kolege: “U jednoj ovogodišnjoj akciji uhvatili smo dilera koji je u automobilu imao pet kilograma marihuane. Naravno, poslije hapšenja preduzeli smo sve zakonske korake: pritvor, krivična prijava. Na red je došlo i suđenje, bolje reći farsa. Pazite, dokazi su tu, pet kilograma marihuane. Njegov branilac nakon pretresa iznosi završnu riječ i kaže: Poštovani sude, moj klijent je briljantan um, pogledajte samo njegove ocjene s fakulteta. On ima namjeru upisati magisterij. On se jednostavno morao baviti ovim poslom kako bi se iškolovao, izdržavao i nastavio svoju fantastičnu karijeru. Smatram da bi zatvorska kazna bila kontraproduktivna za naše društvo kojem moj klijent sutra itekako može pomoći. Zato, časni sude, imajte u vidu ovu činjenicu. E, tu ja više nisam mogao izdržati. S mjesta predviđenog za one koji prate suđenje, burno sam reagirao i rekao: Sram vas bilo, šta to govorite? Možda je istina da je na taj način finansirao svoje školovanje, ali istina je i da je školovanje za bar 150 dječaka i djevojčica, kojima je prodavao marihuanu, doveo u pitanje. Sram vas bilo. Baš sam to rekao. Iz sudnice sam ispraćen s obezbjeđenjem. A dilera je sudsko vijeće na čelu sa sudijom I. D. Osudilo na godinu dana uslovne kazne.” Poznavaoci upućeni u problematiku dilera sa drogom ističu da je zakon kao zakon dobar, ali su problem dugotrajni procesi i minimalne kazne što ne djeluje ni preventivno ni pozitivno. Dugotrajni procesi i blage kazne uz velike zarade dilera podstiču preprodaju i širenje droge poput kuge. Tako je u kontroli od 25.12.2001. do 25.12.2002. godine na teritoriji Sarajeva pronađeno i oduzeto 41,372 kg i 51 stabljika marihuane, 392,6 grama heroina, 49 grama spida, 63 tablete i 2,3 grama ecstasya, te manje količine hašiša, opijuma i LSD. Meta dilera kao mušterije, kao recipijenti, kao objekti-žrtve i kao kupci su svi mladi ljudi, učenici, studenti, glumci, novinari, sportisti i poznate ličnosti. Dileri posebno biraju i ciljaju na dobre učenike i studente jer od njih niko ne očekuje da budu narkomani. Ipak, najviše se vrzmaju oko mladih ljudi čiji roditelji imaju puno novca a koji ga djeci daju u neograničenim količinama.

220

16.5. Ima li religija i društvo odgovor na fenomen i pošast droge

Čini se u “Zakonima” Platon primjećuje i zaključuje da u povijesti svijeta ni jedno društvo, zajednica i narod nisu nestali usljed bijede i gladi nego radi nemorala. Današnji način života ljudi, posebno u megalopolisima, metropolama, velegradovima i gradovima, daje im dojam i pruža lažnu, opaku i opasnu sliku, da se sve istovremeno pa čak i ljudsko tijelo, dostojanstvo, čast, ugled, ime, znanje, zvanje, ljubav, roditeljska briga, rodbinska pažnja, prijateljstvo, društvo, naravno za novac, može kupiti i prodati. Materijalno blagostanje i dostupnost sveg vanjskog izobilja - sve što postoji i izloženo je na izlozima, ponajviše mlade naraštaje i sve nezrele i nedorasle osobe, bez obzira koliko im je godina, izvodi iz pravog života, koji, ipak, kako tvri Max Weber, počiva na duhovno-religijskim, moralno-etičkim i tradicijsko-kulturnim korijenima. Osnovna odlika i kvaliet ljudskog života na Ovom svijetu jeste da, živeći pravi i istinski život, čovjek i ljudi žive u pomirenosti sa Bogom, sa samim sobom, sa svemirom, sa prirodom, sa suncem, sa mjesecom, sa zvijezdama, sa planinama, sa anorganskim, organskim, biljnim i svim ljudskim svjetovima kojima je stalo do reda, poretka, istine, pravde i zakona: “One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spominje, smiruju! A doista, srca se smiruju pri svakom Allahovom spomenu! Blago li se onima koji vjeruju i rade dobra djela, njima prebivalište divno bit će! A tebe smo Mi tako zajednici jednoj poslali, prije koje su bile i nestale druge zajednice, da bi joj kazivao ono što ti objavljujemo Mi, jer, poriču Milostivog oni. Ti kaži: On je Gospodar moj, drugog Boga nema osim Njega! Na Njega se ja oslanjam. Njemu mi je povratak!”468 “A, doista, one koji vjeruju i rade dobra djela Gospodar njihov Pravom Stazom uputit će zato jer vjeruju, i rijeke ispred njih u bašćama zadovoljstva teći će! Dova njihova u vrtovima bit će: Allahu! Samo si slavljen Ti! A pozdrav njihov. Neka je selam na vas! I dova potonja: Sva hvala nek' je Allahu, svih svjetova Gospodaru! Kad bi Allah ljudima zlo brzo davao kao što im dobro, kad ga traže, podaruje, doista bi im kraj njihov došao! Ali Mi one ljude koji u susret s Nama ne vjeruju u zabludi njihovoj ostavljamo pa oni tumaraju!”469 “Allah je Onaj Koji je smiraj u srca vjernika spustio, da bi vjerovanje na vjerovanje svoje povećali...”470 Prvi zaborav, prvi nered, prvo iščašenje, prvo izobličenje i prvi nemir jeste zaborav Boga. Iz zaborava Boga slijedi poniženje i kazna zaborava sebe, zaborava ljudi, zaborava života, zaborava svijeta i zaborava svemira. “O vjernici, bojte se vi Allaha, i neka svaki nefs (duša) gleda šta je za sutra pripravila! I bojte se Allaha! Doista je Allah obaviješten o svemu šta činite vi. I ne budite kao oni koji su Allaha zaboravili pa je Allah učinio da i oni zaborave sami sebe! Takvi su griješnici. Nisu jednaki Vatre stanovnici i Dženneta

Ku’ran (Er-Rad, 28-30) Ku’ran (Junus, 9-11) 470 Ku’ran (El-Feth, 4)
468 469

221

stanovnici, Dženneta stanovnici to su oni koji su pobjednici.”471 U zaboravu sebe kroz zaborav Boga ljudsko srce postaje prazno a duša pusta: “A ko se okrene od Opomene i Upute Moje, njemu zbilja tjeskobno življenje pripada, a na Danu Sudnjem proživjet ćemo ga slijepa. Gospodaru moj! - upitat će on - zašto si me slijepa proživio kad sam već vidjelac bio? Eto zato jer su ti Znaci Naši dolazili - reče On - pa si ih zaboravljao, a tako ćeš i ti zaboravljen biti! A tako ćemo Mi kazniti one koji su pretjerivali i koji u Znake Gospodara svoga nisu vjerovali. A patnja Svijeta Onoga doista je žešća i vječna! Zar nisu upućeni koliko smo Mi pokoljena prije njih uništili, po čijim staništima hodaju oni? Doista, u tome su Znaci i za ljude umne!”472 Čak i grijeh počinjen u nenamjernom zaboravu kada čovjek slabi vezu sa Allahom i upada u klopku šejtana, ugrožava osnovnu ljudsku narav, ljudski status, položaj i mjesto boravka, što se najbolje očituje i svjedoči kroz narkomane, nego gubi i formu, okvir, oblik i suret u kome Allah želi da čovjek bude, čovjek sa vanjskom odlikom nad svim stvorenjima, a to je unutrašnja odjeća i vanjska zaštita od grijeha strasti i poroka. Iz pozicije vjere i sa stajališta kvaliteta života, ovisno od toga da li ljudi ostaju u takvaluku - stalnoj i punoj svijesti o Allahu, dž.š., ili zapadaju u kompletni, stalni i trajni Nisjan - zaborav Allaha, dž.š. i Njegovog Puta i Uputa, jedni ljudi na Dunjaluku (pravi, prirodni, predani, pokorni, uspravni i ustrajni vjernici) žive isključivo u ime Allaha, dž.š., dok drugi, tj. griješnici žive sa ciljem da bi uživali, a treći se samo iživljavaju. Vjernici, podareni Allahovom Uputom u slobodi, milošću, dobrotom i darom da se živeći na Ovom svijetu i koristeći sve Njegove blagodati, ljepote, nimete, fadilete, ukrase i koristi, u okviru i granicama Allahovih propisa, i isključivo u ime Njega, neprestano se sjećaju, misle i pripremaju i za Onaj svijet ili Ahiret. Tako, pravi vjernici koji život žive, u ime Allaha, a ne žive radi uživanja i iživljavanja, nikada ne prodaju Onaj svijet, za Ovaj niti se odriču i poriču Ovaj svijet za Onaj svijet. Zapravo, ljudsko srce i duša, hoće, traže, teže i probijaju se ka Bogu. Vjera je u biti po mnogo čemu stvar srca i duše. Ona se kao potreba, iz perspektive čovjeka, temelji u ljudskoj naravi u ljudskoj potrebi da nadraste svoje relativno, ograničeno i neumitno prolazno ljudsko biće i da se približi ka Jednom, ka Apsolutnom, ka Istinitom. Zaborav Allaha, dž.š. i Njegove Objave, Opomene, Upute i Putokaza, neminovno svodi ljude na bića i stvorenja jedne dimenzije, jedne perspektive, jedne vizije, jedne mogućnosti i jedne šanse i gubljenja mjere, ravnoteže, sredine i sinteze. Takvi su ljudi, narkomani pogotovo, u stanju stalnog Nisjana - zaborava i halucinacija, gube tlo pod nogama, reda, poretka, sistema, mira, sigurnosti, smisla i koncentracije života i prelaze u potpunu dekoncentraciju, nemir, nesigurnost, neizvjesnost, nemar, neproduktivnost, nihilizam, skepticizam, apsurd, besmisao, nered, neporedak, nesistem i nekonzistentnost života. U toj i takvoj situaciji čovjek i ljudi neumitno gube uspravnost, ustrajnost, dosljednost, postojanost, sigurnost, mudrost, mjeru i umjerenost, koncentraciju, moć dijaloga, govora i razgovora - narkomani neprestano šute, i tada iz života kao pomirenosti sa Bogom i svjetovima prelazi u radikalnu fazu uživanja. Zaboravom
471 472

Ku’ran (El-Hašr, 18-20) Ku’ran (Tā-Hā, 124-128) 222

Allaha, dž.š. i Njegove Opomene i Upute, ljudi izlaze iz sebe, a kad nisu u sebi, oni se mjere i određuju prema drugima, a ne prema objavljenoj Uputi i Istini i vrijednostima. U takvom stanju, ljudi se ospoljavaju, postvaruju, materijaliziraju, fetišiziraju, mlađi podliježu strastima, porocima, modi, igri, a stariji podliježu interesima, koristima, materijalnim dobrima, časti, slasti i vlasti. Kada ljudi iziđu iz života u uživanje, oni zapadaju u zaborav Boga i samozaborav sebe, -nema većih svjedoka od narkomana, potpuno gube smirenje, strpljenje, unutarnji mir i ravnotežu. Hegelijanskim jezikom kazano, u dječačko-mladićkom dobu duh se zakiva i obožava strast. To ima rezultate i posljedice - blokadu osjetila, isključenje razuma i razumijevanja i uma i umovanja i svođenja čovjeka na niže razine od životinje u kakvom su stanju svi teški narkomani. Sklonost nekontroliranim strastima i porocima vodi ljude, pa naravno i one sa muslimanskim imenima, koji žive zaborav Boga i samozaborav sebe, perverzijama, a fenomeni perverzija su: pedofilija, uniseks, sodomija (homoseksualizam i lezbijstvo, kloniranje, tranvestizam). Ljudi, porobljeni i okovani strastima i porocima, što se najbolje vidi na notornim alkoholičarima i narkomanima postaju lutke, instrumenti, automati i žrtve šejtanove: “O vjernici! Doista su alkohol, i kocka, i kumiri, i strelice za vračanje, bajanje, gatanje i proricanje života i subine, ružne, opake opasne i odvratne stvari, posao šejtanski. Svega toga se klonite, da biste postigli što želite. Šejtan vinom (alkoholom - svim što opija i zanosi svijest) i kockom hoće da među vas neprijateljstvo i mržnju ubaci i da vas od sjećanja, mišljenja i spominjanja Allaha i od salata odvrati pa, hoćete li vi s tim prestati?!”473 U suštini, šejtan krajnjim strastima i najopakijim porocima kao što su alkohol i droga kao odvratnim, razvratnim, perverznim stvarima i svojim originalnim proizvodima, želi ljude udaljiti od Allaha, dž.š. i obreda salata koji nas, izravno, direktno, neposredno i bez ikakvih personalnih i institucionalnih posrednika, veže za Njega. Kada to postigne onda među slabije i nezaštićene, u grijehe, strasti i poroke utonule i u šejtanske kandže zakovane ljude kao što su pijanice i narkomani, ubacuje neprijateljstvo, nepravdu, nepovjerenje, neslogu, nesaradnju, nesolidarnost, nekomunikaciju, mržnju, svađu, psovku i tuču. Kada šejtan čovjeka porobi strastima, zakuje porocima alkoholom i drogom, i poklopi dunjalučkim koristima i ukrasima, i dovede ga u fazu i stanje zaborava Boga i samozaborava sebe čovjek iz kvaliteta života nepovratno i neumitno prelazi u kvantitet nezaustavljivo prolaznih uživanja. “Znajte da samo izdvojeni život na Ovom svijetu nije ništa drugo do igra, zabava i razonoda, i uljepšavanje i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na Onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo, život na Ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.”474 “Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim oni žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni (trkaći)

473 474

Ku’ran (El-Maide, 90 i 91) Ku’ran (El-Hadid, 20) 223

konji, stoka i usjevi. To su samo uživanja na Ovom svijetu, a najljepše mjesto povratka je u Allaha.”475 „Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti plaće vaše, i ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden - taj je postigao što je želio, a život na Ovom svijetu je samo metau-1-gurur - varljivo prolazno uživanje”476 “Život na Ovom svijetu je samo igraj zabava, a Onaj svijet je, zaista, bolji za one koji se Allaha boje. Zašto se ne opametite?”477 “Imetak i sinovi su prolazni ukras samo na Ovom svijetu Dunjaluku, a dobra, u ime Allaha učinjena, djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i u ono u što se čovjek može pouzdati.”478 “Vi ćete, sigurno, biti iskušavani u imecima vašim, i životima vašim, i slušaćete doista mnoge uvrede od onih kojima je data Knjiga prije vas, a i od mnogobožaca. I ako budete izdržali i Allaha se bojali, pa tako trebaju postupati oni koji su jakom voljom obdareni”479 “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine (usjeve). A ti obraduj izdržljive, one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti. Njih čeka oprost od gospodara njihova i milost, oni su na Pravom putu!”480 “Oni koji ne vjeruju troše imanja svoja samo da bi od Allahova puta odvraćali. Oni će ih, sigurno, utrošiti, zatim će usljed toga žaliti i na kraju će pobijeđeni biti. A oni koji ne budu vjerovali u Džehennem bit će protjerani.”481 “A prilozi njihovi i korisni poslovi neće biti primljeni zbog toga što u Allaha i u Njegova Poslanika ne vjeruju, što s prednošću salat ne obavljaju i što samo preko volje udjeljuju. Neka te nikako i nikada ne oduševljavaju imanja i kapitali njihovi, a ni djecanjihova! Allah hoće da ih njima kazni na Ovom svijetu i da skončaju kao nevjernici.“482 Zar ima većeg poniženja, bola, muke, patnje i kazne roditelju na Dunajluku nego gledati svojim vlastitim očima svoje vlastito dijete koje je narkoman i u kandžama droge i sudbinom u rukama dilera. Čime takvo dijete i u čemu može pomoći svoje roditelje i kako i na koji način roditelji mogu spasiti svoje dijete iz kandži droge i okova gotove i sigurne smrti: “Mi im dajemo da kratko i ograničeno uživaju, a onda ćemo ih natjerati u patnju neizdržljivu. O ljudi, bojte se gospodara svoga i strahujte od Dana kad roditelj djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju imalo pomoći! Allahova prijetnja je istinita, pa neka vas nikako život na Ovom svijetu ne zavara i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba”483 “Zažaliće nevjernici često što nisu postali muslimani. Pusti neka jedu i žderu i naslađuju se uživanja i iživljavaju se, i neka ih zavara prazna i pusta nada - znaće oni!”484 “To su oni koji su život na Ovom svijetu pretpostavili onom na Onom svijetu, zato im se patnja neće olakšati niti će im iko u pomoć priteći”485 U fazi uživanja svijest ljudi zapada u
Ku’ran (Ali Imran, 14) Ku’ran (Ali Imran. 185) 477 Ku’ran (El-Enam, 26-32) 478 Ku'ran (El-Kehf, 46) 479 Ku'ran (Ali Imran, 186) 480 Ku'ran (El-Bekare, 155-157) 481 Ku’ran (El-Enfal, 35) 482 Ku’ran (Et-Tevbe, 54 i 55) 483 Ku’ran (Lukman 24 i 33) 484 Ku'ran (El-Hidžr, 2 i 3) 485 Ku'ran (El-Bekare, 86)
475 476

224

zamku perfekcionizma da se u svemu bude najbolji, najuspješniji, najostvareniji i najzapaženiji. Kada se sve izvana ostvari i postigne, dolazi se do apsurda - jer svaki ovozemaljski interes, korist, dobit, izazov, stvar i cilj, kada se u potpunosti ostvare, ili svaki dan, bez mogućnosti ostvarenja, posmatraju na izlozima velegrada ili gledaju preko TV reklama, gube smisao i svrhu ili čovjek i ljudi zapadaju u omađijanu iluziju da mogu posjedovati i uživati sve. Sa stajališta kvaliteta i od Stvoritelja određenog sadržaja i smisla života ljudi, ovisno od toga da li su pravi i potpuni vjernici, ili svjesni, namjerni, uporni i sistemski griješnici ili nevjernici, mušrici i nepovratni griješnici dok su na Dunjaluku mogu živjeti, uživati i iživljavati se. Samo na Dunjaluku vjernici žive zato što postoje, rade i žive u ime Boga, griješnici samo uživaju a ne žive zato što žive da bi uživali i prolaznost slavili a djeca nevjernika, mušrika i nepopravljivih griješnika niti žive niti uživaju nego da bi se iživljavala. To je teža i najopasnija faza života koja vodi kraju i nestanku jer ona vodi besmislu, besadržaju, bescilju života, dosadi i apatiji i ponavljanju roditeljskog načina života tj. uživanju a to šejtan ne dopušta da djeca oponašaju i ponavljaju roditelje. Iz uživanja šejtan djecu nevjernika, mušrika, nepovratnih griješnika, mudžrima, fasika, sekularista, nihilista, materijalista, skeptika vodi direktno u apsurd života, u perverziju života, u drogu života, u iživljavanje života, u kraj života, u smrt života: “Vi ste poput onih prije vas! Samo, oni su u odnosu na moć od vas bili jači, i imetka i djece više su imali! Naslađivali su se u svom udjelu ovosvjetskome, a i vi se naslađujete u svom udjelu ovosvjetskome, kao što se i oni prije vas naslađivahu u udjelu svome, i u razvrat se upuštate kao što su se i oni upustili! Takvima su propala njihova djela i na Ovom i na Onom Svijetu, takvi su stradalnici pravi! Zar im nije stigla vijest o onima što bijahu prije njih?! O narodu Nuhovu, i Adu, i Semudu, i narodu Ibrahimovu, i stanovnicima Medjena, i o ljudima prevrnutih naselja!! Njihovi poslanici su im dolazili s Jasnim Znacima, i Allah nije nikakve nepravde nanosio njima, sami su je sebi nanosili.”486 Narkomani su najočigledniji primjer da ljudi sami sebi nepravdu, nasilje, zlo i teror čine i da im je od samih sebe i od drugih ljudi zlo a od Allaha samo dobro. U iživljavanje su uvijek išli očajnici koji nemaju ništa - El-fakru nisful-kufri - siromaštvo je pola nevjerovanja, kaže Poslanik, a žele sve, i oni koji izvana imaju sve, a iznutra su pusti, lahki i prazni kao šuplji, uspravljeni i na nešto naslonjeni balvani. Mora se znati i još više vjerovati da samo vezanost za Boga ne gubi smisao i cilj, neovisno od toga ostvare li se ili ne zemaljski interesi. Zato su žrtve svih poroka, strasti, perverzija, pa i najopasnijeg - droge, tri vrste ljudi: oni koji izvana, zahvaljujući civilizaciji, imaju sve a prazna srca i duše, očajnici i iščašenici, koji izvana nemaju ništa a prazna su im i srca i duše te neodgojena omladina. Nepobitna je činjenica da se droga najviše troši u najrazvijenijim i najsiromašnijim zemljama svijeta. Ona kreće iz Afganistana i Pakistana (najsiromašnijih zemalja), a završava u SAD, Japanu i Zapadnoj Evropi (najbogatijim zemljama svijeta). Neko će razložno kazati - Dobro, imućni troše drogu u zaboravu i obijesti, ali šta je sa bijedom i sirotinjom? Kao što bogataši u obijesti i zaboravu Boga i sebe, troše drogu iz obijesti i usiljenosti, tako sirotinja koja nema vjeru u srcu kao nadu i utjehu, troši drogu iz očaja i beznađa. Sa stajališta Islama, na temelju Kur'ana i Sunneta: alkohol, droga, kocka, idolatrija i magija imaju istu
486

Ku’ran (Et-Tevbe, 69 i 70) 225

i veoma tešku kvalifikaciju - šejtansko djelo, šejtanski put, odvratna stvar - Ridžsum minamelis-šejtan. Sa stajališta svakog čovjeka pojedinačno, što je neizbježni usud ko postane žrtva toga: alkohol, droga, kocka, kipovi i magija učine čovjeka svojim ovisnikom, idolopoklonikom i robom, razore u njemu sistem moralnoetičkih vrijednosti, kriterija i sudova, iščupaju Tevhid i Kelime, - šehadet, pomrače mu razum i um, rastoče i razore osjetila, suze mu i blokiraju svijest a razore savjest tako da gubi unutarnji moralni zakon ili ogledalo duše u sebi na temelju kojeg svoje ili bilo čije drugo ponašanje, djelo, riječi, postupke, držanje i karakter procjenjuje kao dobro ili loše, pravedno ili nepravedno, istinito ili lažno, i na kraju, nakon razorene njegove unutarnje supstance, skidaju njegov vanjski okvir, oblik ili formu, odnsono slobodu i svode čovjeka na animalnost i protočni bojlerčić grijeha. Da droga čovjeka uništava kako izvana tako i iznutra, veliko je svjedočanstvo i knjiga Bruna Bissia Psiha i droga u prijevodu rahmetli Nerkeza Smailagića. Tako notorni i zagriženi konzument droge postaje ovisan od nje kao idolopoklonik od idola kao lažnog boga, kockar od kockarnice i zavedena osoba od maga sahira. Upravo na suštinu ovisnosti i opasnog oblika autoropstva, autodestrukcije, autoalijenacije, samouništenja, samorazaranja, samonegacije, bježanja od identiteta, digniteta, autoriteta i nedržanja do sebe, kroz idolatriju, magiju, alkohol, druga opijajuća i omamljujuća sredstva, a droga je najveće i najopasnije, upozorava Kur'an i Poslanik Islama: “I kad Ibrahim reče svome ocu Azeru: Zar kumire božanstvima držiš? Ja smatram da ste i ti i narod tvoj u zabludi očiglednoj.”487 Narod ovaj naš prihvatio je pored Njega druge bogove, pa zašto onda o njima jasan dokaz ne donese?! I ima li silnika većega od onoga ko laž iznosi na Allaha!”488 oni mimo Allaha pri hvataju božanstva, da im ona budu ponos i slava! Tako ne valja! Božanstva će poricati da su im oni robovali i bit će protiv njih! Zar ne vidiš da Mi šejtane šaljemo na nevjernike, da ih na zlo (drogu) navraćaju? Zato, ne požuruj im propast ti, dane im polahko odbrojavamo Mi!”489 “Zar da oni osim Njega (Allaha) prihvataju još bogova?! Ti kaži: Donesite dokaz vaš! Ovo je Opomena onih koji su moji i Opomena onih prije mene! Ali, njih većina Istinu ne zna, pa se okreću stoga! Prije tebe nismo Mi nijednog poslanika poslali a da mu nismo objavili. Doista, nema Boga osim Mene, zato Meni robujte! Slavljen On nek'je!” “Zar će ta božanstva koja su oni sačinili od Zemljišta da prožive? Da na nebesima i na Zemlji ima još bogova osim Allaha, poremetili bi se i nebesa i Zemlja! Pa nek' je uzvišen Allah, Gospodar Prijestolja iznad toga što Mu pripisuju oni! On neće pitan biti za ono što čini, a oni će biti pitani”490 “I uzimaju pored Njega druga božanstva, koja ne mogu stvoriti ništa, a i sama su stvorena, i sebi ne mogu nanijeti ni štetu niti korist osigurati kakvu, niti su u stanju usmrtiti, život podariti, niti iznova proživiti!”491 “Zar da ja osim Njega (Allaha) prihvaćam druga božanstva, ako Svemilosni hoće da mene zlo snađe, zagovaranje njihovo ništa mi koristiti neće, i ona me neće
Ku’ran (El-Enam, 74) Ku’ran (El-Kehf, 15) 489 Ku’ran (Merjem, 81-84) 490 Ku’ran (El-Enbija, 21-25) 491 Ku’ran (El-Furkan, 3)
487 488

226

izbaviti, i ja bih tada doista bio u očitoj zabludi!”492 “Već pored Allaha prihvaćaju božanstva druga ne bi li im pomogla ona! A pomoći im neće moći, a oni su njima vojska poslušna!”493 “Pa zašto im nisu pomogli oni koje su oni mimo Allaha uzimali, da im budu posrednici pribUžitelji i bogovi?! Nisu, već su od njih iščezli. A to je bila njihova laž kojii su smišljali.”494 “Ima ljudi koji kumire, a ne Allaha, uzimaju, pa ih vole kao što se voli Allah! Ali, oni koji vjeruju, Allaha još više vole! O, da samo zločinitelji znaju, kad budu ugledali patnju, da će samo Allah posjedovati moć svu, i da će Allah žestoko kažnjavati! Kad se budu vođe odricale vođenih, i kad će im, dok patnju gledaju, sve veze njihove biti pokidane! A vođeni će povikati: E, kad bismo samo još jedanput da se vratimo, pa da se i mi njih odreknemo, kao što su se i oni nas odrekli! Tako će im Allah za njih pogubna djela njihova predočiti i iz Vatre oni neće izlaziti!”495 “I kad bi ti Sljedbenicima Knjige donio sve dokaze, oni ne bi slijedili tvoju Kiblu. A ni ti nećeš slijediti njihovu Kiblu niti će neki između njih slijediti Kiblu nekih drugih! A ako bi ti, nakon što ti je Istina od tvoga Gospodara došla, slijedio njihove strasti, tada bi ti, zbilja bio od zločinitelja!”496 “S tobom nikako i nikada neće biti zadovoljni ni Jevreji, ni kršćani sve dok njihovu vjeru ne budeš slijedio ti! A ti kaži: Allahova Staza jeste Staza istinska! A ako bi prohtjeve i strasti njihove slijedio nakon Znanja koje ti dolazi, od Allaha te niko zaštito ne bi, niti potporu pružio ti”497 “O vjernici! Vi uvijek pravedni budite i radi Allaha pravedno svjedočite, makar to bilo i na štetu vašu, ili na štetu roditelja vaših, ili na štetu bližnjih vaših, bili oni imućni ili bili siromašni - pa, Allah će o njima brinuti! I strasti ne slijedite, pa da tako nepravedni budete! A ako krivdi nagnete, ili svjedočenje izbjegavate pa, Allah doista sve zna šta vi činite.”498 “O Davude! Mi smo te povjerenikom na Zemlji učinili pa ljudima po pravdi sudi, i za strašću se ne povodi, da s Allahove Staze ne skreneš ti! Doista, oni koji zavode sa Allahove Staze, njima pripada kazna žestoka za to što su zaboravili Dan polaganja računa.”499 Kao izravan šejtanov izum, djelo, praksa, odvratna stvar, podvala i zamka, šejtan sa alkoholom, drogom i svim omamljujućim sredstvima te kockom, kipovima, vračanjem i čvaranjem ne razara i ne uništava samo pojedince, brakove, porodice, rodbinu, komšije, bratstvo, rod, pleme, narod, nego ljudstvo uopće. Pomoću ovih odvratnih, opakih i opasnih stvari, kao svojih otrova opijuma, instrumenata, on želi, postiže i ostvaruje četiri rezultata i cilja, dva među ljudima i dva u odnosu na Allaha, dž.š.: neprijateljstvo i mržnju među ljudima, te ih odvraća od sjećanjana Allaha i od obavljanja salata. Gotovo da nema uživaoca droge koji nije kriminalac, homoseksualac, lezbijka, alkoholičar i opasan tip po društvo. Doista, droga kao najopasnije omamljujuće sredstvo razara u ljudima društveno (ljubav, prijateljstvo, saradnju, solidarnost, poštenje, iskrenost, upoznavanje, približavanje, prilagođavanje, udruživanje, akulturaciju) i uspostavlja
Ku’ran (Jasin, 23 i 24) Ku’ran (Jasin, 74 i 75) 494 Ku’ran (El-Ahkaf, 28) 495 Ku’ran (El-Bekare, 165-167) 496 Ku’ran (El-Bekare, 145) 497 Ku’ran (El-Bekare, 120) 498 Ku’ran (En-Nisā, 135) 499 Ku’ran (Sad, 26)
492 493

227

nedruštveno (mržnju, svađu, sukob, kradu, psovku), te odvraća ljude od obreda i sjećanjana Allaha, dž.š. Zato kad su jednog predislamskog Arapa po imenu Abdullah ibn Džud'an upitali zašto ne pije on je razložno i smireno odgovorio: “Neću da svojom rukom u sebe trpam ludost niti da osvanem poglavicom svog naroda a omrknem njihovom ludom!” Kad su Adijj ibn Hatimu prigovorili zašto ne pije on je odgovorio: “Neću da pijem što moju pamet opija.” Konzumiranje droge je i pokušaj kompenzacije putem lažnih iluzija, fikcija, fantazija i stvarnih halucinacija da se nadoknadi hladno, pusto i prazno djetinjstvo bez odgoja, bez roditelja, bez djedova i nena, bez braće i sestara, bez rođaka i rodbine, bez amidža, daidža i tetaka, bez komšija, bez prijatelja, djetinjstvo bez zavičaja, prirode, vjere, kulture, djetinjstvo koje je proteklo u svijetu hladnih i lažnih TV slika, kompjutera, visokih betonskih zgrada, bučnih i prljavih ulica u stisci usamljenih ljudskih gomila. Droga je put i sudbina svih visokorazvijenih društava koja su ostvarila materijalno blagostanje i dostupnost sveg izvanjskog izobilja ili društava koja su doživjela i preživjela, kao i bošnjačko, kosmičke šokove i promjene i koja u fazi smirivanja posežu ili za vjerom kao pravim odgovorom i sadržajem ili za drogom kao najopakijim odgovorom i najopasnijim sadržajem. U trećoj fazi, to iživljavanje, kada ljudi, bilo iz materijalne obijesti i prezasićenosti svega punih stomaka a praznih srca i duša, ili iz egzistencijalnog očaja, što je slučaj s nekim Bošnjacima i mnogim muslimanima u svijetu, neminovno vodi u razne vrste najopasnijih patoloških perverzija: drogu, kocku, alkohol, homoseksualizam, prostituciju, kriminal. Što je za mlade ljude najpogubnije, uživanje droge u njima razvija iluziju sreće, fikciju raja na zemlji, raspaljuje im maštu, budi fantaziju, imaginarno rješava sve probleme i, navodno, nadomiješta sve praznine u životu. Najveća zamka, opakost i opasnost od droge izvana kao i iz mita iznutra krije se u strašnoj laži da mit i mitologija mogu zamijeniti Božiju Objavu i Uputu iznutra a droga Božiju vjeru izvana. Naime, najveća pustinja na svijetu Sahara velika 8.600.000 km2, njena veličina i pustoća naspram praznih i, vjere gladnih i potrebnih ljudskih srca, nije ništa. Pogubnost droge kao najačeg opijajućeg šejtanskog sredstva ležu u lažnoj nadi i iluziji da se drogom, umjesto vjerom, mogu ljudska srca napuniti, nahraniti, smiriti, uravnotežiti i odbraniti. Zato, bez odgoja omladine na temeljima i religije i etike, i kulture i zakona, bez prirodnog i jednostavnog života u porodičnom okrilju, bez rodbinskih, komšijskih i veza u džemaatu i bez radikalnih promjena načina života u gradovima u kojima svako živi svoju, usamljenu gomilu i društvenu nedruštvenost, neće se smanjiti broj narkomana. Nažalost, od osnovnih oblika bjekstva od slobode, koje navodi Erich Fromm, najopasnije je povlačenje u sebe, koje mlade generacije popunjavaju konzumiranjem droge. To nije nikakav znak, što misle i vjeruju narkomani, da se pronašlo smirenje i lijek za sreću i smisao u životu, nego da je čovjek-narkoman iz faze zaborava Boga i sebe, iz negacije roditelja, iz zaborava sudbine svijeta, života, čovjeka i ljudi, preko gubljenja koncentracije dospio u fazu gubljenja svakog kontakta sa postojanjem i stvarnošću, i da taj čovjek živi u svijetu privida, pričina, lažne slike i halucinacije. Zapravo, kad ljudi iziđu iz života u uživanje, oni u praznini i besmislu života, zapadajući u zaborav Boga i samozaborav sebe, potpuno gube smirenje, strpljenje, unutarnji mir i ravnotežu. Tada iz uživanja u iživljavanje, u izvanjskoj ravni, oni
228

potpuno prelaze u ospoljenje, postvarenje, fetišizam, totemizam i idolatriju. Najopasnije i najpreglednije se jeza, praznina, promašenost i pustoš širka u Kur'anu sagledava kroz komparacije ili usporedbe. “Upitaj mušrikepoliteiste: Može li neko (bilo koje) od božanstava vaših da stvaranje započne i da ga potom iznova daje? Ti odgovori njima: Samo Allah stvaranje započinje i iznova ga potom podaruje! Pa kuda se onda okrećete?! Upitaj ih: Može li neko (bilo koje) od božanstava vaših istini da uputi? Ti odgovori: Samo Allah upućuje istini! Pa da li je onoga ko istinu upućuje slijediti preče, ili onoga ko ni sam na stazi pravoj nije, osim ako ga neko drugi na nju ne uputi? I šta je vama, kako to sudite? A većina njih ne slijedi ništa drugo osim nagađanja, a nagađanja nimalo istini ne koriste. Allah zaista dobro zna sve što rade oni!”500 Iz pozicije čovjeka kao sveukupnosti odlika među svim stvorenjima, jedinstvenu cjelinu i neponovljiv entitet dovodi u pitanje i stanje samonegacije bilo koja pojedinačna manifestacija u njemu koja zagospodari njime i zadominira ostalim manifestacijama kao droga te ih sve, osim same sebe, potisne i izbriše iz čovjeka. Jedan od prvih Islamskih alima koji se osvrće na fenomen i opasnost droge ibn Tejmijje u djelu Fetava piše: “U drogama je više zla, nego u alkoholu, pa su one pogotovo zabranjene. Ko bi smatrao da su dozvoljene (halal), otpadnik je od Islama, kome se neće klanjati dženaza, niti će se ukopati u muslimansko mezarje. Droge uzimaju samo nevaljalci i totalni griješnici radi prividnog raspoloženja u njima. Ali one uništavaju zdravu ljudsku prirodu i razum, raspaljuju niske strasti, umrtvljuju ljudski ponos i dostojanstvo. To zlo pojavilo se među muslimanima dolaskom vlasti Tatara.” Njegov učenik Ibn Kajjim El-Dževzi naziva drogu “prokleti gutljaj grijeha.” Na kraju tog grijeha je put i način ubijanja samog sebei uništavanja čovječanstva: “I ne ubijajte sami sebe! Allah je zaista prema vama milostiv.”501 Šeriatu, na temelju Kur'ana i Sunneta, ustanovljeno je općepoznato pravilo da je “svako jelo ili piće, odnosno svako sredstvo što ga ljudi uzimaju i uživaju, koje bi bilo štetno po čovjekovo zdravlje i život, strogo zabranjeno haram.” Droga univerzalno i sveljudsko zlo, izazov, porok, pošast i strast za koje ima samo sveljudski odgovor, lijek, a to je Božija Vjera, Milost, Dobrota i Uputa: “Oni ga (narod Medjena) upitaše: O Šuajbe! Zar ti salat tvoj zapovijeda da napustimo i prestanemo obožavati ono što su preci naši obožavali, ili da ne činimo sa našim imanjima šta nam je volja?! Zbilja si ti blag i smjeran!”502 Univerzalno zlo zvano droga ima odgovor u univerzalnom Dobru, Milosti i Uputi koje se zove Vjera. Samo Vjera daje Sadržaj, Smisao, Vrijednosti i Cilj života a nauka i civilizacija daju sredstva i tehniku života. Zapravo, droga je izravna slika današnjeg čovječanstva i nepobitno i stravično svjedočanstvo njegove kolektivne patologije. Od Adema, a.s. ljudi su s Vjerom i Nadom u Boga preživjeli sve izazove čovječanstva, a sada sa svim izobiljima hoće i idu da žive bez Vjere i Nade u Boga.

Ku’ran (Junus, 34-36) Ku’ran (En-Nisā, 29) 502 Ku’ran (Hud, 87)
500 501

229

17. DRUŠTVO I RAZOTKRIVANJE TIJELA
U okviru učenja o čovjeku, bitno je znati i vjerovati da nakon stvaranja Velekad haleknakum nin turabin - od zemlje, min salsalin - od prašine, min tinin - od gline, min hamein mesnun - od šubonjeće materije i min nefsin vahidetin - od istovjetnog nefsa, slijedi savvernakum -jobličavanje i darivanje najljepšeg lika i oblika čovjeku među stvorenjima, zatim ve nefahtu fin i min Ruhi - udahnjivanje Ruha u insana, iza toga summe kulna Liimelaike ti s džudu Li Ademe fe sedžedu illa ibliš - Naredba činjenja sedžde meleka i svih stvorenih svjetova i stvorenja Ademu, zatim inni džailun fil-erdi halifetun - darivanje Hilafeta ili vanjskog jmaneta i povjerenja a ne prenošenja vanjskih svjetova, svemira i stvorenja čovjeku; - zatim ve alleme Ademel - esmae kulleha podučavanje i osposobljavanje Adema terminima, pojmovima, definicijama, zvanjima i imenima svih stvari i stvorenja, poslije darivanje slobode koju slijedi Objava a iz Objave Iman - Vjerovanje u Allaha, Islam - svjesna i slobodna predanost i pokornost samo Allahu, Tevhid i Kelime i Šehadet - Čisti i apsolutni Monoteizam, Ibadetullah - robovanje samo Allahu; Eniabudullah vedžtenibu ttagut -Organiziranje cjelokupnog života na principu robovanja Allahu i negaciji kufra i širka; Menasici - obredi, Ahlak - Etika i moral, Šerijat Vjerozakon; Nisjan - zaborav; Tevba i Istigfar - Kajanje Allahu i traženje oprosta od Njega; Libasul-džism odjeća i pokrivanje, Nikjah - brak, Ummet - zajednica, Imamet - vođenje i upravljanje i Devlet - Država, Stejs, konstituanta. U odnosu na teoriju evolucije i sva sekularističko-laicistička i nihilističko-iignostička shvaćanja i učenja koja isključuju Božiju kreaciju i izravnu intervenciju u stvaranju čovjeka i koja do čovjeka dolaze evolutivnim samostvarajućim, samonastajućim i samorazvijajućim putem od majmuna preko majmunolikog čovjeka, neandertalca, divljaštva, varvarstva, paleolita, mezolita, meolita, prvobitne zajednice, bronzanog, željeznog doba, robovlasništva, feudalizma, kapitalizma, socijalizma i, konačno, komunizma i života u početnim fazama po spiljama, pećinama, stijenama i po drveću bez odjeće; učenje Islama je jasno i precizno čovjeka kao čovjeka sa svim ljudskim odlikama kao ljudsku vrstu direktno i izravno stvara Allah i prvo njegovo stanište i odredište, boravište, kućište, domište, topos i humus jeste Džennet. Taj tek stvoreni čovjek Adem i žena za njega Havva Odredbom Allahovom nastanjeni i smješteni u Džennetu nisu ni goli, ni neobučeni, ni sa životinjskim kožama, dlakom i repom, nego kao insani obučeni, zaštićeni, ukrašeni, zaogrnuti: “O Ademe! Ti i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle vam je volja jedite, ali se drvetu ovome (poznatom, određenom i zabranjenom) ne približavajte da ne biste zlo sebi nanijeli.”503 “A Mi rekosmo: O Ademe! Stanujte ti i žena tvoja u Džennetu! Jedite u njemu u izobilju adakle vam je volja! Ali se ne prikučujte ovom (označenom, određenom i zabranjenom) drvetu da ne biste zlo sebi nanijeli!”504 Ono što svaki musliman vjeruje i zna jeste da nakon stvaranja čovjeka sa svim odlikama,
503 504

Ku’ran (El-E'araf, 19) Ku’ran (El-Bekare, 35) 230

svojstvima u punom kapacitetu čovjeka u okviru ljudske vrste koja je neizmjenjiva i nezamjenjiva dok je na zemlji u smislu da se evolucijom razvija iz niže životinjske majmunske i majmunolike vrste ili da može na šejtanov nagovor na prilaz zabranjenom drvetu preći u višu vrstu u meleke - anđele. Dok je u Džennetu šejtan navodeći čovjeka na grijeh - obećava mu da će postati melek a kada taj isti čovjek dođe na zemlju navodi ga i zavodi da se razvio iz majmuna. Kao što obmanjuje i obđinjuje čovjeka da može biti melek u Džennetu tako ga na zemlji vrijeđa, ponižava, ismijava, navodi, zavodi i u grijeh odvodi da se razvio, samonastao i samousavršio od majmuna: “I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: Allah vam je pravo i istinito obećanje dao, a ja sam sva svoja obećanja iznevjerio i sa njima vas prevario, ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali, zato ne korite mene, već sami sebe i niti ja mogu vama pomoći niti vi možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim. Nevjernike sigurno čeka bolna patnja.”505 Sa stajališta ispravnog znanja i poimanja o čovjeku bitno je znati da Allah, dž.š. prije upozorava čovjeka nego što ga šejtan sa svojim vesvesama, navođenjima, zavođenjima, obđinjavanjima, omađijavanjima i notornim lažima - u Džennetu možeš biti melek a na Dunjaluku si se razvio iz majmuna, da mu je šejtan jasni, otvoreni i neprestani neprijatelj koji ima za cilj da čovjek izgubi Džennet, zasluži kao i on Allahovo prokletstvo i bude mu sudrug u Džehennemu: “O Ademe! Rekosmo Mi doista je ovaj (šejtan) neprijatelj tebi i ženi ti, zato vas dvoje neka on nikako iz Dženneta ne izvodi pa da se mučiš! Zbilja ti u njemu nećeš ni ogladnjeti, niti go (nag, bez odjeće) biti, zbilja nećeš ni ožednjeti, niti žegu osjetiti.”506 “I kada Mi rekosmo melekima: Padnite Ademu ničice i sedždu učinite! Svi padoše i sedždu učiniše osim Iblisa. On je bio jedan od džinna, ogriješio se o zapovijed svoga Gospodara. Pa zar ćete njega i porod njegov (džinnski) prihvatiti za prijatelja, a ne Mene, a oni vam neprijatelji?! O, kako je samo šejtan nevjernicima loša zamjena!”507 Kur'ansko razvijanje i Islamsko učenje i vjerovanje utemeljeno na njemu, upućuje i upoznaje muslimane da je Allah, dž.š. Jedini Stvoritelj i Gospodar koji je stvorio ljude u najljepšem liku, obliku, okviru, formi i suretu: “On (Allah) je nebesa i Zemlju mudro stvorio, i On vama obličje daje, i likove (sureta) vaše čini lijepim, i Njemu će se sve vratiti. On Jedini zna šta na nebesima i na Zemlji postoji i zna šta krijete i šta pokazujete; Allah zna svačije misli”508 “Mi čovjeka stvaramo u skladu i obliku najljepšem, a zatim ćemo ga (po njegovoj zasluzi) u najnakazniji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili509 i da je njegovo prvo boravište, prvo stanište, prvo domište, prvo kućište, prvi topos, prvi humus i prvi zavičaj časni Džennet, što svjedoče svi
Ku’ran (Ibrahim. 22) Ku’ran (Tā-Hā, 117 i 118) 507 Ku’ran (El-Kehf, 50) 508 Ku’ran (Et-Tegābun, 3 i 4) 509 Ku’ran (Et-Tīn, 4-6)
505 506

231

citirani ajeti, a ne kao što u okviru mita, mitologije i magije razne teorije nastanka, razvoja i evolucije čovjeka i ljudskog roda, samo maštaju, gataju, umišljaju, nagađaju, pretpostavljaju, umišljaju i bajke pričaju i zamišljaju da se prvi čovjek i prvi ljudi razvijaju iz životinjske vrste iz majmunolikih životinja, i da su navodno prvi ljudi neobučeni, nagi, goli živjeli u čoporima i hordama. Primjereno tome, i dosljedno mitskomagijskim učenjima i gledanjima, koja su čista fikcija, imaginacija, fantazija i bajka, po teoriji evolucije i svim učenjima koja se ne pozivaju na Božije kazivanje i svjedočenje iz horde i čopora, čovjek i ljudi prolaze kroz divljaštvo, barbarstvo, paleolit, mezolit, neolit, broznano i željezno doba, prvobitnu zajednicu, robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i komunizam. Umjesto u Džennetu, prema učenju vjere na temelju Objave, po ovim učenjima majmunolike blisko-ljudske vrste, u hordama i čoporima gole i neobučene, živjele su prvo navodno po šumama i prašumama, po drveću, u stijenama, pećinama, spiljama i jazbinama - kasnije u prvim zemunicama, šatorima i kolibama. Navodno, prvo privređivanje bio je lov i ribolov, slijedi stočarstvo, voćarstvo i zemljoradnja. Od sredstava za rad prvo se obrađuje kamen, pa željezo, pa bronza, pa bakar i, konačno, plemeniti metali. Naravno, u okviru ovakvih teoerija i učenja, ustvari bajki i mitova, nigdje nema traga o direktnom i izravnom Božijem stvaranju čovjeka kao ljudske vrste, o odjeći, o nošnji, o zaštiti stidnih i sramotnih dijelova tijela, o braku i bračnom i porodičnom, životu prvog čovjeka i prvih ljudi. Neuzubillah, u okviru svih učenja koja isključuju direktno Božije stvaranje i kreaciju čovjeka kao čovjeka, direktno i izravno, novo za gotovo, uzima se njegov evolutivni razvoj iz drugih, nižih životinjskih majmunolikih golih i neobučenih vrsta, i navodna činjenica da su prvi ljudi praljudi i pražene živjeli u potpuno nereguliranim i nedefiniranim seksualnim odnosima bez poznavanja incesta - rodoskrvnuća i krvno-srodničkih i familijarnih ograničenja u seksualnim odnosima. Takvo stanje neograničenih seksualnih odnosa i veza gdje nema nikakve svijesti, etike, zakona, relacije, granice i pravila naziva se promiskuitet. Druga navodna čovjekomajmunolika faza u evolutivnom putu ljudskog roda, što se tiče seksualnih odnosa i veza, u okviru pravila bračnog života, jeste endogamija ili krvno-srodnička porodica, čije je osnovno obilježje i karakteristika da se svi mladići iste generacije, unutar jednog roda ili plemena, automatski i nužno smatraju muževima djevojaka iste generacije. Treća, navodna faza u razvoju pravila, svekolektivnog seksualnog života jeste, egzogamija ili porodica Punalua. Tu su mladići iste generacije, muževi svim djevojkama iste generacije, samo ne iz svog roda i plemena, nego iz drugog. Četvrta, navodna majmunolikoljudska faza u konačnom stizanju do monogamnog braka i porodice, jeste Sindijazmička porodica, koju odlikuje, prvi puta čvršće vezivanje žene i žena za jednog određenog muškarca, i gdje prvi puta u povijesti izrasta svijest, potreba, odredba i identitet oca. U svim prethodnim fazama, navodno, nema identiteta oca, nema svijesti o njemu, i potomstvo se vodi po materi. Dakle, radi se o formama i oblicima materijarhata. Naravno, prema Objavi, ovo je sve neistina, netačna, opasna bajka, mit i magija, projekcija, konstrukcija, šejtanska laž koja kaže čovjeku dok je u Džennetu - Raju da je melek - anđeo, a kada je na Dunjaluku da je majmun, obmana i vesvesa, koja čovjeka u Džennetu lažno uzdiže na stepen meleka a na Dunjaluku, koja čovjeka srozava na stepen životinje. I kada čovjeka obmanjuje,
232

opčinjava i obđijava da je melek i da je majmun šejtan ima samo jedan cilj da čovjeku zamrači pogled i spoznaju od onog što jeste - da ga navede da vjeruje i misli da je ono što nije. Tako čitava materijalističkoevolutivna teorija, percepcija i recepcija svijeta, života čovjeka i ljudi u ontološkom određenju povijesti gleda kao povijest samonastanka, samorazvoja i samousavršavanja materije a u ontičko-antropološkom smislu povijest čovjeka i ljude posmatra i pod podmetnutom znanošću proučava kao povijest razvoja majmuna preko majmunolikog čovjeka u čovjeka. Pošto jedna arapska izreka kaže kullu šejin sejerđiu ila aslihi - svaka se stvar i biće vraća svojim osnovama i korijenima tako je i one ljude i žene koji su uvjereni da svoje porijeklo vuku od majmunske vrste teško ili skoro nemoguće na Dunjaluku sačuvati obučene, pokrivene, odjevene, odjećom zaštićene, ukrašene i od majmuna tako kvalitativno odlikovane. U odnosu na sva moguća nagađanja o tome gdje je prvi čovjek živio, odgovor Objave je - Prvo boravište čovjeka kojeg je jedino Allah stvorio, odredio, oblikovao i Ruhom udahnuo odmah i istovremeno odjedanput u svemu kao čovjeka, a ne da se evolucijom na kraju iz drugih nižih vrsta razvija u čovjeka, bio je Džennet. Allahovom stvaranju svemira, zemlje i čovjeka, ne da nema sudruga i suučesnika, nego nema ni svjedoka od bilo kojeg vidljivog ili nevidljivog stvorenja: “Nisam ih za svjedoke uzeo kad sam nebesa i zemlju stvarao, a niti neke druge pri stvaranju njih samih. Za pomagače nisam uzimao one koji na krivi put odvode.”510 “Allah, iz ničega stvara, On će to ponovo učiniti i na kraju Njemu ćete se vratiti. Na dan kad nastupi Čas - mnogobošci će svaku nadu izgubiti: božanstva njihova neće im biti zagovornici, a radi božanstva svojih bili su nevjernici. Na dan kad nastupi Čas oživljenja - ljudi će se razdvojiti: oni koji su vjerovali i dobra djela činili - u džennetskom perivoju će se radovati, a oni koji nisu vjerovali i koji su ajete Naše i susret na Sudnjem danu poricali - u trajnoj će muci biti.”511 “Allah je doista i moj i vaš Gospodar, pa se samo Njemu klanjajte, to je Pravi put.”512 Ne da, po Allahovoj Odredbi i Uputi čovjek i ljudi nikada nisu živjeli u neizdiferenciranoj svijesti i neartikuliranim kategorijama, u nepropisima, u nezakonima, u neodređenjima, u negranicama, u neuputama, u neodredbama, u neregularna, u nenormama, u nerazmeđima i nespoznajama na zemlji, nego im se prije toga, u prvom boravištu - Džennetu, unaprijed prije šejtanskih vesvesa, objavljuje i obznanjuje relacija, granica, mjera, međa, norma, regula, odredba i zabrana nedozvoljenog, a to je zabranjeno drvo. Sva šejtanska strategija, ideja, koncept, doktrina, dogma, ideologija i propaganda je, kroz sve moguće vrste lažnih obećanja i obmana, da Adema i Havvu navede i zavede i odvede da se približe zabranjenom drvetu: “I šejtan ih obmanu (oboje) da zbog drveta pokliznu, i izvede ih iz onoga u čemu obitavahu. A Mi naredismo: Silazite iz Dženneta svi! Jedni drugima bit ćete neprijatelji! Na zemlji će vam stanište biti i uživanje neko vrijeme!”513

Ku’ran (El-Kehf, 51) Ku’ran (Er-Rūm, 11-16) 512 Ku’ran (Ali Imran, 51) 513 Ku’ran (El-Bekare, 36)
510 511

233

“O Ademe! Ti i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle vam je volja jedite i uživajte, ali se drvetu ovome (označenom, obilježenom, zabranjenom) ne približavajte, da ne biste zlo sebi nanijeli! Pa njima dvoma šejtan poče šaptati - bajati s ciljem da bi im otkrio stidna tijela njihova koja su im (do tada) skrivena bila. I reče im: To što vam vaš Gospodar ovo drvo zabrani samo je radi toga da ne biste meleki postali, ili da ne biste besmrtni bili! I Iblis im se poče zaklinjati: Ja ću vama dvoma biti od onih koji će vas savjetovati! I njih dvoje on na opsjenu i obmanu zavede, pa kad s drveta okusiše, njima se stidna tijela njihova pokazaše i oni se po stidnim tijelima svojim rajskim lišćem pokrivati počeše. A zar vam drvo to nisam bio zabranio? Gospodar njihov ih je dozivao, i zar vam nisam rekao da je štejtan neprijatelj otvoreni vama dvoma?”514 Ali ga šejtan obmanu (prevari) i reče: O Ademe! Hoćeš li da ti pokažem drvo vječnosti i carstvo koje neće proći! I njih dvoje s njega pojedoše (zabranjeni plod) i stidna mjesta njihova im se ukazaše, pa lišćem džennetskim njih dvoje po svojim stidnim mjestima pokrivati se počeše. I Adem ne posluša svoga Gospodara i skrenu s Puta Pravoga.”515 Sve što šejtan obećava Ademu i Havvi u Džennetu je obmana, pričin, varka, bajanje, iluzija, bajka, fantazija, fatamorgana, utopija nezaježljiva i neostvariva želja, kao plod podle i pokvarene mašte. Sva njegova neodoljiva, neotklonjiva i neprovjerljiva obećanja utemeljena su na laži i prijevari, kako će, ukoliko se približe zabranjenom drvetu, postati meleki i promijeniti vrstu, postati vječni, besmrtni i neprolazni, da će im pokazati drvo vječnosti i ukazati na vlast i carstvo, koje neće nikada proći, nisu ništa drugo nego šejtanovi instrumenti, putevi, načini, modaliteti, forme, okviri i sredstva zavođenja čovjeka. Osnovno pitanje sa stajališta čovjeka i ljudi, u okviru vremena i prostora, jeste kako se Adem i Havva približavaju i iskušavaju plod drveta koje im je već prije zabranjeno i kada su, čim su nastanjeni u Džennetu, upozoreni na prokletog šejtana. To se događa u momentu Ademovog trenutnog zaborava i odsustva pune svijesti, sabranosti i sređenosti u odnosu na opasnost od prokletog šejtana i na sve posljedice koje slijede ukoliko se približe, po nagovoru šejtana, zabranjenog drvetu i okuse njegove plodove. Nenamjerni, nehotični, nesistemski, neplanirani i skoro nesvjesni zaborav je neotklonjiva i neizbrisiva odlika ili odrednica čovjeka ili njegova “Ahilova peta,” koja prati ljudski rod od praoca Adema i pramajke h. Havve iz Dženneta do kraja svijeta, života i postojanja: “Eto tako Mi Kur'an na arapskom jeziku objavljujemo i spuštamo, i u njemu opomene i prijetnje kaznom pomno nižemo i ponavljamo, da bi oni bogobojazni bili, da bi se grijeha klonili i da bi ih Kur'an na Sjećanje na Allaha i pobožnost pobudio. Neka je uzvišen Allah, Vladar Istinski! A s Kuranom ti ne žuri prije negoli se tebi objavljivanje njegovo ne završi! I reci: Gospodaru moj! Povećaj i proširi znanje meni! Adema smo Mi još odmah u početku od praiskona obavezali, ali je on nehotice zaboravio i ne nađosmo kod njega odlučnosti!”516

17.1. Zaborav Allaha i odjeća ne idu zajedno
Ku’ran (El-Earaf. 19-22) Ku’ran (Tā-Hā. 120-121) 516 Ku’ran (Tā-Hā, 113-115)
514 515

234

Na bilo koji čovjekov zaborav: svjesni-nesvjesni, namjerni-nenamjerni, hotimični-nehotimični, slučajnisistemski, mahinalni, slučajni-ciljani, praiskonski, primordijalni Ademov ili sadašnji, aktualni njegovih potomaka, ubacuje se šejtan kao Ademu, a.s. prokleti Iblis da udalji čovjeka od Allaha, od Dženneta, od Istine, od Upute i Pravog Puta i da ga približi sebi, grijehu, propasti i Džehennemu: “A kada melekima kazasmo Mi: Ničice i na sedždu Ademu padnite i učinite vi! - svi su pali i sedždu učinili, samo Iblis nije htio, on je odbio. O Ademe! - rekosmo Mi - Doista je ovaj (Iblis) neprijatelj tebi, i ženi ti, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se mučiš. Zbilja ti u njemu nećeš ni ogladnjeti, niti go biti, i zbilja nećeš ni ožednjeti niti žegu osjetiti! Ali ga šejtan obmanu i poče mu bajati i govoriti: O Ademe! Hoćeš li da ti pokažem drvo vječnosti i carstvo koje neće nikada proći? I njih dvoje s njega pojedoše i stidna mjesta njihova im se ukazaše, pa lišćem džennetskim njih dvoje po svojim stidnim mjestima pokrivati se počeše. I Adem ne posluša svoga Gospodara i skrenu s Puta Pravoga.”517 Poslije ovog nesvjesnog, neželjenog, neotklonjivog, neizbježnog, nesistemskog, nemetodološkog, nenamjernog, nehtijućeg, nenamjernog i neciljanog zaborava ili neumitne “Ahilove pete,” šejtan čini h. Adema i h. Havvu svojim žrtvama, tj. lažnim obećanjima o promjeni vrste - da će postati meleki, o vječnom životu i drvetu vječnosti i vlasti koja nikako i nikada neće proći i propasti pod uvjetom, ukoliko se približe zabranjenom drvetu, - kada Adem i Havva vide i shvate da su omađijani, prevareni, izigrani, slagani i obmanuti i da su umjesto svih šejtanovskih obećanja ostali i postali goli, ostali bez odjeće i jedne od bitnih odlika i odrednica koja razlikuje insana od hajvana, jer odjeća insana zaogrće, zaštićuje, ukrašava, uljepšava i stidna mjesta, tijela mu pokriva, oni Allahu tevbu i istigfar čine: “I kazaše Adem i Havva: Gospodaru naš! Sami smo sebi zlo, nepravdu i nasilje grijehom nanijeli, i ukoliko nam Ti neoprostiš i ako nam se ne smiluješ, bit ćemo tada među izgubljenim stradalnicima mi.”518 Dakle, kada su u trenutku slabosti i zaborava, h. Adem i h. Havva približili se zabranjenom drvetu, oni ne da nisu postali ni meleki, ni besmrtni, nisu okusili ni drvo vječnosti, niti su zadobili carstvo vječnosti, ali su počinivši grijeh, prelazeći granicu, kršeći Odredbu i čineći zabranu u Džennetu ostali goli, nagi, nepokriveni, nezaštićeni, neobučeni, nezaogrnuti, neodjeveni, neukrašeni, neuljepšani, ranjivi na grijeh, slabosti, šejtanske vesvese i sve vanjske izazove i u onom stanju, halu, obliku, formi, okviru i suretu, u kojem je Allah nezadovoljan da budu, a šejtan je sretan i zadovoljan da bude. Zašto? Pa, biti odjeven, obučen, zaštićen, zaogrnut i pokrivena tijela je bitna odlika i odredba čovjeka, a biti go, nag, nepokriven, nezaštićen, neobučen, neukrašen, neuljepšan unutrašnjom - libasu-t-takva i vanjskom libasu-1-džism odjećom, je vraćanje, spuštanje, bacanje, pad i srozavanje čovjeka u niže, životinjsko stanje: “Tako Mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog, sigurnog, - Mi čovjeka stvaramo u skladu i obliku najljepšem, zatim ćemo ga u najnakazniji

517 518

Ku’ran (Tā-Hā, 116-121) Ku’ran (El-E'araf, 23) 235

lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili.”519 Doista, najveća unutrašnja odlika čovjeka u odnosu na sva druga stvorenja i stvorene svjetove, jeste svjesna vjera u slobodi, a vanjska oblačenje i odjeća, opet u slobodi. Grijehom i grijesima šejtan želi da razgoliti, razotkrije, razobliči, oslabi, učini nezaštićenim i golim insana i tako ga ruši, obara i vraća na stadij hajvana, u kojem ga Allah nije stvorio nego šejtan želi da bude, jer unutrašnja razdioba između insana i hajvana, jeste vjera, a vanjska odjeća. Kada Allah stvara čovjeka On udahnjuje Ruh u čovjekovo tijelo, tako da je tijelo odjeća, zaštita, okvir, forma, ljuska, ukras, kutija Ruha, tijelo je zaogrnuto, uljepšano, obučeno, uokvireno, zaštićeno obučeno u kožu a koža je zaštićena, obučena, zaogrnuta, uljepšana, ukrašena, uokvirena i uobličena odjećom, haljinkom i nošnjom. Kada čovjek ostane bez odjeće, on postaje svjestan šejtanove zamke, prevare, obmane, bajanja, magije, laži, navođenja i zavođenja i čini i tevbu i istigfar svome Stvoritelju: “A potom ga odabra njegov Gospodar, pa mu oprosti i stazom Pravom uputi”520 “I Adem primi od Gospodara svoga neke riječi i On mu oprosti. On doista prašta i samilostan je!”521 “I oni (Adem i Havva) rekoše: Gospodaru naš! Sami smo sebi zlo nanijeli, a ako nam Ti ne oprostiš i ako nam se ne smiluješ, bit ćemo tada među stradalnicima mi!”522 Nepobitna je istina da Allah, dž.š., h. Adema i h. Havvu upućuje Pravom Stazom, da prima njihovu tevbu i istigfar ali, s obzirom da su oni u Džennetu, u trenutku zaborava počinili grijeh, približili se zabranjenom drvetu, nastupila je neminovna posljedica, ostali su goli, nagi, nezaštićeni, neukrašeni, u negaciji svoje naravi i njihova pozicija neminovno se mijenja.

17.2. Zaborav Allaha i golotinja tijela sa Džennetom ne idu zajedno

Bez obzira na Uputu i primanje tevbe i istigfara i odabiranja i odlikovanja Adema i njegovog potomstva hilafetom - povjerenjem slijedi izgon iz Dženneta. Zato se iz perspektive ljudske pameti, postavlja pitanje zašto slijedi izgon iz Dženneta, kada im je Allah oprostio i kad ih je Objavom uputio. Allahu ealemu - Allah to Jedini zna, ali iz perspektive grijeha u odnosu na čovjeka, grijeh je negacija osnovne naravi i biti u kojoj je čovjek stvoren, on je udaljavanje duše od sebe i ugrožavanje duše, on je samozaborav čovjeka i klopka šejtanova za ljude, on je zaborav Allaha, dž.š., nepravda i nasilje, prema ljudima. Tako počinjeni grijeh mijenja i ugrožava osnovnu ljudsku narav, ljudski status, položaj i mjesto boravka, ljudsku i od Allaha određenu misiju. Zato je svaki grijeh, posebno ostajanje bez i skidanje odjeće, kada čovjek ostaje go, nag, neobučen, nezaštićen, neukrašen i neuljepšan, određena vrsta pada, sunovrata, srozavanja, strmoglavljivanja, unazivanja, negiranja,
Ku’ran (Et-Tīn, 1-6) Ku’ran (Tā-Hā. 122) 521 Ku’ran (El-Bekare, 37) 522 Ku’ran (EL-E'araf, 23)
519 520

236

unakažavanja i poticanja čovjeka. Svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, u znanju ili neznanju razgolićavanje i skidanje čovjeka pred drugim ljudima i pokazivanje pred njima sramotnih dijelova tijela avreta, onih dijelova tijela koje je Allah zabranjenim za pokazivanje osim za bračnog druga, učinio nije ništa drugo nego prelaženje svake Allahove granice i Odredbe o odnosima među tijelima svijesnih i razumnih bića, direktno i izravno slijeđenje šejtana: “Pa Iblis reče: Gospodaru moj, zato što me zabludi prepusti, ja ću njima (ljudima) zlo na zemlji lijepim pokazivati i doista ću njih sve zavesti, samo ne, između one, čvrsto Tebi robove odane! A Allah reče: Evo Puta Moga Pravoga. Nad robovima mojim tebi, vlast nije, izuzev nad onima koji će tebe slijediti od zabludjelih! A Džehennem će zabludjelima svima odredište biti, sedmera vrata on će imati, na vrata svaka ući će skupina njihova određena!”523 i negacija osnovne ljudske naravi a to je Istina da je čovjek prije pristupa zabranjenom drvetu u Džennetu bio zaštićen, zaogrnut, uobličen, uokviren, ukrašen - ahsenu takvim, nenag i nego, da u čovjeku imaju sramotni dijelovi tijela koji su svakom izuzev bračnom drugu haram strogo zabranjeni pokazivati i da u čovjekovom tijelu ne obitava samo tijelo nego je u njega Allah udahnuo i Ruh. Kada čovjek uzrokom grijeha ostane go bez obzira na tevbu i istigfar neminovno slijedi izgon iz Dženneta: “Izlazite iz njega (Dženneta) svi - On naredi, jedni drugima ćete (na zemlji) neprijatelji biti! A potom će vam od Mene doista Uputa (opet) dolaziti, pa ko bude Uputu Moju slijedio, neće zalutali niti u očaj pasti.”524 “Siđite! (iz Dženneta) - naredi Allah - jedni drugima neprijatelji bit ćete! Na zemlji vam je stanište (domište, kućište, topos) i uživanje neko vrijeme! I Allah reče: Na zemlji ćete vi živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti!”525 “I šejtan ih obmanu da radi drveta pokliznu i izvede ih iz onoga u čemu obitavahu. A Mi naredismo: Silazite iz Dženneta svi! Jedni drugima bit ćete neprijatelji! Na zemlji će vam stanište biti uživanje neko vrijeme.”526 Ne samo da grijeh počinjen u nenamjernom zaboravu kada čovjek slabi vezu sa Allahom i upada u klopku šejtana, ugrožava osnovnu ljudsku narav, ljudski status i položaj i mjesto boravka, nego gubi i formu, okvir, oblik i suret (sliku) u kome Allah stvara čovjeka, želi da bude i ostane čovjek sa vanjskom odlikom nad svim stvorenjima, a to je odjeća. Gubitak i ostajanje bez odjeće, golotinja, razgolićavanje, pornografija, kao posljedica približavanja zabranjenom drvetu, u odnosu na sebe je nasilje i negacija u sebi Ruha i avreta sramotno - stidnih dijelova tijela koji su od Boga zabranjeni za pokazivanje, u odnosu na društvo, društveni milje i zajednicu to je izazivanje, provociranje, razdraživanje, podržavanje, uznemiravanje, seksualno navođenje, podvođenje i zavođenje ljudi i žena, a u odnosu na stvarnost i sudbinski status to je gubitak Dženneta, i kazna progonstva na Dunjaluk. Naime, Džennet s jedne, i grijeh i golotinja u zaboravu Allaha, s druge strane, nikada ne idu zajedno. To je faza prvog, primordijalnog, praiskonskog, Džennetskog, nehotičnog, nesvjesnog, nenamjernog, slučajnog, mahinalnog, nesistemskog, neumišljenog i neciljanog zaborava, koja pored Allahovog oprosta, odlikovanja čovjeka hilafetom na Zemlji i darivanjem Objave donosi dvije neminovne
Ku’ran (El-Hidžr, 39-44) Ku’ran (Tā-Hā, 123) 525 Ku’ran (El-E'araf, 24-25) 526 Ku’ran (El-Bekare, 36)
523 524

237

posljedice i rezultata - ostajanje bez zaštite i ukrasa - odjeće jedne od odlika čovjeka, i izgon iz Dženneta.

17.3. Odjeća i Benû Ādem i Ādemovi potomci

Druga faza, druga relacija, razina, kvalitet, rezultati i posljedice zaborava su na zemlji Ademovih potomaka, kada oni poslije Allahovog oprosta, hilafeta i Upute Ademu, zaborav i griješenje u njemu opetuju, ponavljaju i čine u mnogo složenijim i zamršenijim relacijama, kada nisu u pitanju samo Adem i h. Havva s jedne, i Iblis i zabranjeno drvo s druge strane. Sada su u pitanju višestruke i mnogostruke međuljudske veze, relacije, komunikacije, odnosi, procesi, pojave, sudatosti, surelacije, sukomunikacije i prožimanja. Primjera radi, Iblis se ne uznemirava i ne uzbuđuje na golo muško ili žensko tijelo jer nisu bića iste vrste a čovjek se neminovno uzbuđuje, nadražava, podražava i uznemirava na golo žensko tijelo, jer je žena iste vrste kao i čovjek a suprotnog spola. Ta i takva reakcija u njima je prirodna i jača od njih samih, ukoliko uopće u sebi imaju seksualnu potenciju. Žene ili muškarci koji po ulicama razgolićeni ili skoro polugoli hodaju ili nas na otvorenu prostituciju izazivaju i pozivaju ili u nama seksualnu potenciju negiraju. Pri tome je apsolutno irelevantno šta oni pod time podrazumijevaju - totalnu slobodu neoblačenja i razgolićavanja - neobučeni oni u ljudima osnovnu prirodu života - seksualnu potenciju negiraju ili nas na prostituciju - od Boga zabranjen odnos, izazivaju i pozivaju. I put do pakla može biti popločan bezazlenim namjerama. Što je najgore i najpogubnije, ljudi kao potomci to čine i ponavljaju poslije svoga praoca Adema, dakle, uporno, sistemski, metodološki, namjerno, planirano, ciljano, slobodno i svjesno, pored i usprkos Objave i Upute koja ih unaprijed upoznaje i upozorava: “Izlazi te iz njega (Dženneta) svi! - On naredi - Jedni drugima ćete (na zemlji) neprijatelji biti! A potom će vam od Mene doista Uputa dolaziti, pa ko Uputu Moju bude slijedio, neće zalutali niti u očaj pasti. Siđite i iz Dženneta iziđite! - naredi Allah -jedni drugima neprijatelji bit ćete! Na Zemlji vam je stanšte i boravište i uživajte neko vrijeme! I Allah reče: Na Zemlji ćete vi živjeti, na njoj ćete umirati, i iz nje oživljeni biti.”527 “I šejtan ih navede da radi drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. Siđite! -rekosmo Mi - jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenog živjeti!”528 To nisu (Džennet i Dunjaluk) ni iste relacije, ni iste kvalifikacije, ni iste posljedice. Naime, h. Adem i h. Havva su iz Dženneta radi zaborava, grijeha i razgolićavanja prognani na Dunjaluk. Koji je i kuda vodi put sa Dunjaluka iz svjesnog, namjernog, totalnog, ponovljenog, u slobodi zaborava pored Ademovog primjera i slučaja, Objave i Upute, osim u trajni i nepovratni Džehennem. Upravo na takvu sudbinu i kraj poslije kazivanja Ademovog slučaja, Allah upozorava Ademove potomke: “Eto, tako Mi tebi kazujemo neke vijesti, o onima koji su prethodili, i
527 528

Ku’ran (Tā-Hā, 123 i El-E'araf, 24 i 25) Ku’ran (El-Bekare, 36) 238

dajemo ti (Muhammede) od Nas Opomenu (objavljujemo ti Kur'an). Ko se od Objave i Opomene okrene, na Sudnjem Danu nosit će teško breme, vječno će tako ostati, o kako će im na Danu Sudnjem užasan tovar biti! Na Dan kad se u rog puhne i Mi tog Dana skupimo zločince žedne i modre, među se tiho govorit će: Samo ste deset dana ostali. A Mi dobro znamo šta će oni zboriti kad onaj najrazboritiji između njih kaže: Samo ste dan jedan ostali!”529 Ljudi kao ljudi - Ademovi svjesni, slobodni u Objavom upućeni potomci moraju znati i vjerovati da prvi grijeh koji čini prvi čovjek -njihov praotac Adem u zaboravu Allaha, dž.š. - približavanje zabranjenom drvetu jeste prelaženje Allahove granice i narušavanje Njegovog Reda i Poretka ima za posljedicu i rezultat gubitak odjeće a čovjek bez odjeće na sebi gubi vanjski ukras, zaštitu, negira u sebi Ruh i avret, gubi svijest o stidnim dijelovima tijela, sa u Objavi naređene kulture pokrivanja, oblačenja, zaštite i uljepšavanja tijela prelazi na golotinju i razgolićavanje a sa stajališta društva remeti društveni red i poredak, norme, regule, običaje, pravila i konvencije društvenog ponašanja, izaziva, provocira, navodi, zavodi, uznemirava i na prostituciju poziva ljude i žene. Kada Adem, a.s., prije prvog iskustva i prvom primjera, i prije Objave i Upute, prvi u zaboravu počinjeni grijeh u njemu plaća gubitkom odjeće i izgonom iz Dženneta, njegovi potomci poslije oprosta Ademu, Objave, Opomene i Upute, ne plaćaju svjesne, planirane, iskustvom i Ademovim primjerom ponovljene zaborave i grijehe u njima, u slobodi, pameti i Uputi, ne plaćaju samo obećanom kaznom Džehennema, Allahovim, zaboravom ali i teškim uvjetima na Zemlji. Allah, dž.š., na više mjesta u Kur'anu i u velikom broju ajeta, upozorava čovjeka i ljude na posljedice griješenja i poziva ih da gledaju, razmišljaju i vode računa o tome šta nose pred sobom u susret sa Aliahom, dž.š. na Sudnjem Danu. “A onaj ko okrene glavu od Opomene i Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem Danu ćemo ga slijepa oživjeti. Gospodaru moj, reći će on, zašto si me slijepa oživio kad sam vid imao? Evo zašto - reći će On: Dokazi naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen. I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja na Onom svijetu biće, uistinu, bolnija i vječna. Zar njima nije poznato koliko smo naroda prije njih uništili, onih po čijim nastambama oni hode! To su, doista, dokazi za ljudepametne. I da nije ranije izrečene riječi Gospodara tvoga, kazna bi već bila neminovna.”530 “O vjernici, bojte se vi Allaha, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio! I bojte se Allaha! Doista je Allah obavješten o svemu šta vi činite i radite. I ne budite kao oni koji su Allaha zaboravili pa je Allah učinio da i oni zaborave sami sebe. Takvi su fasicinepopravljivi griješnici. Nisu jednaki stanovnici Vatre džehennemske i Dženneta stanovnici. Dženneta stanovnici - to su oni koji su pobjednici.”531 Bez obzira što sadašnje generacije u velikom broju žive vrijeme svih oblika bestida, golotinje, razgolićavanja, pornografije, nudizma i što je životiziranje i animaliziranje čovjeka dobilo znak naprednosti, modernosti, progresa i savremenosti, vjernik - musliman ne smije smetnuti s uma, i zaboraviti da je prva posljedica prvog čovjekovog grijeha, prvo prelaženje Allahove granice i
Ku’ran (Tā-Hā, 99-104) Ku’ran (Tā-Hā, 124-129) 531 Ku’ran (El-Hašr, 18-20)
529 530

239

narušavanje Njegovog Reda i Poretka, bila golotinja, a kada je usljed grijeha u Džennetu ostao go, neobučen, nezaštićen i u nedopustivom liku i obliku, Allah ga je iz Dženneta protjerao. Ako je prvi čovjek u stanju golotinje prognan iz Dženneta na Zemlju, radi počinjenog grijeha, kako će onda preko golotinje, pornografije, nudizma, striptiza, bestida, razgolićavanja i razotkrivanja tijela ponovo dospjeti u Džennet? Naime, te stvari, radnje, aktivnosti, postupci i ponašanje bestida, perverzije, nudizma i pornografije, udaljavaju, sprečavaju i izgone ljude iz Dženneta i približavaju ih Džehennemu, padu i propasti. Na tu istinu i sudbinu Kur'an upozorava i podsjeća ljudski rod. Dakle, ljude nikada ne spašava ono što ih upropaštava, ponižava, obešćašćuje, razgolićuje, ponižava, osramoćuje, uništava i od Allaha, Njegove vjere i Dženneta udaljava: “O sinovi i potomci Ademovi, vama smo odjeću podarili koja će stidne dijelove tijela vašega pokrivati, a i odijela za gizdanje (ukrase i uljepšavanje) smo vam dali! Ali odjeća bogobojaznosti i neprestane svijesti o Allahu je odjeća najbolja! To su eto, neki znakovi Allahovi da bi se oni opomenuli.”532 Ne samo da golotinja i razgolićavanje tijela udaljava čovjeka od Allaha, Dženneta i vjere, nego je to i prvo prelaženje Allahove granice, Reda i Poretka, provociranje, izazivanje, animaliziranje, životiziranje ljudi, narušavanje i ugrožavanje javnog društvenog poretka i nepoštivanje pravila, regula, standarda, kriterija, uzusa, međaša, dozvoljenih obala, normi, principa, načela i osnova zajedničkog ljudskog ponašanja ali, to je izobličavanje osnovne ljudske naravi, forme, slike i oblike u kojoj je čovjek stvoren, jer golotinja u čovjeku ruši i negira Ruh, stid najveći ukras Ruha, ruši i negira svijest o avretu - sramotnim i stidnim dijelovima tijela koje je zabranjeno pred drugima razgolićavati i, konačno, ruši i negira granicu između insana i hajvana. Treća, veoma opaka i opasna posljedica golotinje i razgolićavanja jeste nepobitna, povijesno potvrđena činjenica, da pornografija ljude neumitno vodi u prostituciju, a prostitucija kao težak i skoro neoprostiv grijeh donosi nesagledive i razorne posljedice i na Dunjaluku i na Ahiretu. Skoro najviše na rastakanje braka, na raspadanje porodice i na smanjenje broja rađanja djece danas u svijetu utječe prostitucija. Do prostitucije najviše dovodi pornografija i ono što je posebno, bolno, sramno, razarajuće i masovno prisutno kod zaposlenih žena, što Kur'an najstrožije zabranjuje jeste činjenica, da političke stranke, velike firme i njihovi vlasnici, menadžeri, direktori, privatnici, štampa, televizija i film, modno-tekstilna industrija, sve vrste modeme igre, zabave i priredbe prvo negiraju u ženi Ruh, stid, avret i ličnost a onda instumentaliziraju, animaliziraju, životinjiziraju i samo na tijelo svode ženska lica, stas, prsa, noge, zadnjicu, privlačnost i prolaznu zemaljsku ljepotu, kao Allahov ukras, znamenje, dar, ljepotu, milost i dobrotu, isključivo u komercijalne, profiterske, korisničke, dobitničke, interesne, probitačne, političke, državne, javne, medijske, TV i filmske svrhe, što je u Evropi i na Zapadu a sve više i na Istoku i Africi opća pojava: “I ne nagonite robinje (zaposlene radnice i službenice svoje) da se bludom bave a one žele da budu i ostanu poštene i čestite, samo da biste stekli prolazna dobra Ovoga svijeta, a ako ih neko na to prisili Allah će im zato što su (mimo svoje volje i želje pod ucjenom) bile primorane, oprostiti i prema njima milostiv biti”533 Na hiljade
532 533

Ku’ran (El-E'araf, 26) Ku’ran (En-Nūr, 33) 240

knjiga u Evropi svjedoče i opisuju kako je ženska i dječija radna snaga na početku kapitalizma eksploatirana i zloupotrebljavana. I danas je teško zamisliti firmu u Evropi, SAD, Kanadi, sve više u Aziji i Africi u kojoj direktori i pretpostavljeni ne ucjenjuju i ne navode na blud mlade i lijepe žene, neovisno od toga jesu li udate ili neudate. U Islamu je nevinost, stid, čast, poštenje, dostojanstvo i karakter žene iznad i prije svake zarade, zaposlenja i karijere. To je smisao njenog života, a zarada i karijera su sredstvo življenja. Onaj ko zapošljava ženu mora joj osigurati sve uvjete za častan, dostojanstven, pošten i moralan život. “I što dalje i ne približavajte se bludu, jer to je razvrat, kako je to ružan put!”534 Sve razlike između Evrope i Islama u odnosu na ženu, svode se na to da Evropa od kapitalizma poznaje i priznaje ženu - radnicu, funkciju, objekat muškarčevih strasti - koja ostvaruje zaradu i profit bilo radom ili skidanjem, razgolićavanjem i pokazivanjem svoga golog tijela i pokazivanjem stidnih i sramotnih organa svoga tijela i ako usput stigne da rodi jedno ili dvoje djece za novi profit, a Islam poznaje i priznaje ženu kao Allahov - ajet - znamenje, znak, dobrotu i blagodat čovjeku za smirenje, kao majku, kao ličnost koja ima srce koje vjeruje, nosi u sebi uvjrenje, povjerenje i smirenje i dušu koja osjeća i raspoznaje Dobro od zla, Istinu od neistine, Pravdu od nepravde, i Poštenje od nepoštenja i čiji je ukras stid, čast, nevinost, dostojanstvo i karakter. Sve seksualne veze i odnosi koji se uspostavljaju preko pornografije i razgolićavanja i koje počivaju isključivo na instinktima, nasladama, utegnutim i našminkanim tijelima, Čulnim zadovoljstvima, površinskim i izvanjskim ljubavima, užicima, koristima, požudama, strastima i interesima one se kidaju i raspadaju. Sa stajališta Islama u braku kao pravoj ljudskoj praiskonskoj i primordijalnoj zajednici koja prethodi i iz koje se razvijaju sve krvno-srodničke zajednice (porodica, familija, rod, bratstvo, pleme, narod i nacija) i ostvaruju najintimniji, najličniji, najprisniji i najunutamjiji a u prostituciji - zinaluku najbestidniji, najgriješniji, najvulgarniji, najsramotniji, najospoljeniji i najizobličeniji odnosi, za koje, kao i za krađu, slijedi kazna i na Dunjaluku a ne samo Ahiretu. Za to je brak zajednica svih zajednica i njihova praosnova, pralijeha, pramolekul u kome se miješa krv, isprepliću tijela, povezuju srca i dodiruju duše, a u prostituciji se isprepliću strasti i instinkti, ubijaju srca, razaraju i ocrnjuju duše i razgoropaduju animalnosti u čovjeku. Kao što je najveća vrijednost i posljedica braka služenje Bogu i ladanje djece, tako je najpogubnija posljedica zinaluka - prostitucije udaljavanje od Boga, ubijanje djece ili rađanje kopiladi, koja pored živih roditelja gube identitet i kasnije u neznanju, neminovno, htjeli ne htjeli kao Edip, ulaze u promiskuitet i čine rodoskrvnuće. Blud- prostitucija, u koji je uvod, prolegeomena, predvorje prvi i najodsudniji korak pornografija, golotinja, razgolićavanje i totalno otkrivanje tijela, zatim kompletan sistem i način izvanjskog života od industrijske revolucije koji muža i ženu rastavlja na poslu tako da ona radi i osamljuje se sa drugim i tuđim muževima a on sa drugim i tuđim ženama, osnovno obilježje savremenog života, onemogućava i razara osnovne relacije: muž-žena, otac-sinovi, otac-kćeri, majka-sinovi, majka-kćeri, braća-sestre, braća-braća i sestre-sestre. Prostitucija u koju se ulazi kroz pornografiju i sveukupni koncept života u kapitalizmu od industrijske revolucije do danas sve relacije isključivo svodi, ne na čovjeka i sveukupne međuljudske odnose,
534

Ku’ran (El-Isra, 32) 241

nego na odnose između dva spolna organa suprotnog spola. U toj relaciji čovjek je puko sredstvo, instrument, poluga i sluga u funkciji spolnog organa. U braku, preko djece, muž ulazi i produžava se u ženi a žena u mužu, a u prostituciji, tom najizobličenijem i Bogu najmržem odnosu između muškarca i žene muškarac-ženu i ženamuškarca svodi na objekt seksualnih strasti, iživljavanja, animalnosti i potreba. Umjesto da dva insana preko pokrivanja u braku, oni se preko pornografije i golotinje kroz prostituciju svode samo na dva spolna organa. Seksualni nagoni, požude i instikti kao najjače strasti u čovjeku, ne mogu ni uništiti, nu ubiti, ni bilo čime mogu zamijeniti, ali se mogu preko medija, radija, televizije, filmova, časopisa ne izazivati, nepodražavati, ne nadražavati i preko golih, razgolićenih, nagih, neobučenih i nezaštićenih tijela neprezentirati i neprikazivati kao ljepota i dobrota bez koje se ne može živjeti. Tek je industrijska revolucija u Engleskoj a onda i u Evropi, ne samo zamijenila i srušila ručno-manufakturnu proizvodnju i uvela serijsko-industrijsku nego je razbila i razorila život u prirodi u velikim seoskim patrijarhalnim kućnim zajednicama, zadrugama i porodicama i stotine miliona ljudi i žena sjargala i stjerala u, na ledinama, novoformirane i novopodignute gradove u dolinama velikih rijeka. Svi ti gradovi kao i roba iz serijske proizvodnje bili su sličan jedan drugome kao jaje jajetu i u njima su dominirale velike fabričke radionice za industrijsku proizvodnju, velike spavaonice sagrađene kao barake i zgrade od najjeftinijeg materijala nedaleko od fabrike za radnike i radnice. Željeznička stanica za uvoz sirovina i izvoz industrijskih proizvoda i nedaleko od željezničke stanice prve u masovnom broju banke za slijeganje, distribuciju i redistribuciju novca, koji će kao fetišizirana jedina razmjenska vrijednost, a da u sebi nema nikakvu stuštinsku i upotrebnu vrijednost, istisnuti sve druge robe iz direktne razmjene, jer će ih samo on posredovati i oko željezničkih stanica i banaka niknuće i razviće se velike trgovačke robne kuće i poslovnotrgovački, privređno-finansijski i bankarski centri ali u okviru svega toga i obilježene, samo za tu namjenu sagrađene javne kuće za prodaju i kupovinu seksualnih usluga i golih ženskih tijela. Zašto? Zato što su na hiljade i hiljade ljudi, prvi puta u svjetskoj povijesti, sada sami u potrazi za poslom u industrijskim gradovima, napustili i privremeno ostavljali svoje porodice, roditelje, nene i djedove, žene i djecu, a sami samcati bez žena u punoj snazi života, jednostavno na svakom koraku u tim industrijskim džunglama bili izloženi javnim kao i robnim kućama i prodajama ženskog tijela svedenog samo na industrijsku ili seksualnu robu kao i svaku drugu robu. Tako industrijska revolucija u Evropi prvo razbija i razara intimitet, dignitet, stid, kulturu, kolektivnu običajnost, diskreciju i pravila ponašanja velikih seoskih kućnih zajednica, zadruga i porodica, negira i uništava autoritet oca kao pater familisa -glave i nosioca te porodice, rastavlja a u nastavku i razara brak između muža i žene jer ih u jeku najveće mladosti i seksualnih potreba rastavlja na poslu i upućuje i osamljuje da rade žene sa drugim ljudima a ljude sa drugim ženama što neminovno vodi krizi ili rastavi braka ili svodi nevjerstvo i prostituciju bračnih drugova, prvi puta, na normalnu i društveno dozvoljenu pojavu. Kriza unutar braka nikada ne završava samo na krizi muž-žena nego prelazi na relaciju krize roditelji-djeca. Kao što u izuzetno nadahnutom tekstu Kultura razgolićenosti i razgolićenost kulture, mr. Fahira Fejzić-Čengić primjećuje: “Kult grčke kulture bijaše muško tijelo. Kiparstvo je bilo nezamislivo bez muškog tijela. Apolon je najizrazitiji
242

simbol, i to Apolon nag, koji inkamira snagu i muževnost svakog mišića muške pravilne grade tijela. Bila i prošla grčka epoha,” tako je skoro sva današnja kultura, razgolićenosti i razgolićenost kulture u znaku nagosti, golosti, otkrivenosti, nepokrivenosti i neobučenosti, ne muškog nego ženskog tijela. U čemu su razlike između klasične grčke prirodne paganske i sadašnje savremene visokosofisticirane kulture. Prvo, kod Grka je bio go i nag kip a nije živi insan. Drugo, taj kip nije ženski nego muški. Treće, kod Grka su žene hodale i na svim javnim mjestima bile obučene, pokrivene, zaštićene i odjećom ukrašene a kod savremenog čovjeka, kako u gradovima tako i na selima, žene hodaju razgolićene, golišave, poluobučene i nezaštićene. Prvo što bi stranac i neznanac u okviru savremene kulture i civilizacije u gradovima primjetio i vidio bilo bi meso u mesarama na izlozima i polugole žene na ulicama ili njihova razlolićena tijela na panoima gradskih ulica ili pred kino dvoranama. Moja generacija je živjela, preživjela i nadživjela - mini, midi i maxi modu ali se do 2003. godine nije susretala sa golim ženskim pupkovima na ulicama. Kao što miš spada u najodvratnije i najprljavije životinje tako u najsramnije, najskaradnije i najodvratnije ponašanje, pod izgovorom mode, spada pokazivanje golih ženskih pupkova na ulicama. To je kraj svake diskusije, stida, digniteta, dostojanstva, samopoštovanja i uvažavanja drugih, autoriteta, karaktera i časti. Nago Apolonovo tijelo za stare Grke nije samo simbol snage i muževnosti, nego i potvrda pater familisa oca kao glave i nosioca porodice, to je i simbol rađanja djece, uvećavanje i umnožavanja djece ali i simbol identiteta oca. Sve velike klasične kulture čuvaju ne samo autoritet, dignitet, nego i identitet oca. Pitanje majke je pitanje biologije i nijedna majka kada rodi dijete ne može odreći i poreći svoje materinstvo jer je biologija onda negira a pitanje oca nikada nije samo pitanje biologije nego i pitanje višeg reda, pitanje vjere, pitanje etike, pitanje kulture, pitanje prava i zakona, pitanje principa, pitanje vrijednosti, pitanje vrlina. Nikada ne može jedna žena roditi dijete da se drugoj u rodnom listu upiše majčinstvo a na stotine miliona djece upisana su na ime jednog oca a stvarni otac iz kreveta je neko drugi. Kod majčinstva je uvijek i de iure i de facto stanje, što kažu Arapi ajni-ajni jedan kroz jedan a što se tiče očinstva stanje može biti jedan kroz dva tj. da jedan otac bude de iure - na papiru, a drugi de facto - stvarni genetski biološki. Svo učenje Islama po tom pitanju svodi se na jedno - da jedan te isti otac, jedan kroz jedan, bude i na papiru (rodni list) de iure i u krevetu de facto - stvarno i genetski - kako kaže Poslanik: “Dijete pripada onome u čijoj se postelji i s kime se rodilo,” a dodajemo, ne onome na čije je ime samo upisano. Goli Apolon kod starih Grka je u funkciji očuvanja autentičnosti, identičnosti, pouzdanosti, izvjesnosti, sigurnosti i originalnosti oca a kultura razgolićavanja i razgolićenost kulture je negacija, degradacija, poništavanje, uništavanaje i brisanje oca. O rušenju simbola, autoriteta, digniteta, ustanove, institucije, znamenja i korijena identiteta u ocu, krajnje inspirativno i provokativno štivo je Frojdova knjiga Mojsije i monoteizam. Za njega ubistvo oca u evropskoj kulturi ne predstavlja gubitak genetskog korijena, identičnosti, originalnosti i identiteta u porijeklu, nego oslobođenje potomaka. Tako je industrijska revolucija krenula sa razaranjem velikih seoskih kućnih porodičnih zkajednica, zadruga i porodica, rastavljanjem muževa od žena, roditelja od djece, brišući i razarajući porodičnu, prirodnu,
243

patrijarhalnu običajnost, intimitet, rodbinske i porodične obzire, javni i društveni moral, stid, dostojanstvo, čast i poštenje. To razaranje i brisanje običajnosti, intimnosti, privatnosti, stida i poštenja nastavlja se rušenjem taraba i zidova oko kuća a sa radijem i televizijom intimitet, dostojanstvo, stid, čast i sramota briše se i razara i u samoj kući od dnevnog boravka do spavaće sobe. Naime, pornografski i blasfemični filmovi, serije i emisije kao razni skaradni i sramotni vašari izloga, pokazivanja, prikazivanja i prodaja ženskih tijela, pod izgovorom miss ovoga, miss onoga, prate čovjeka poput mraka i vatre u svakom kutku njegove kuće gdje se nalazi televizija. Moja generacija je zapamtila pet vrsta nošnji i oblačenja - nene sa bošćama na glavi na jedan način, majke sa jemenijama na glavi na drugi naćin, mlade i made žene sa farculetima (mahramama) na treći način, djevojke pokrivene ispod kosa na četvrti način i djevojčice sa jemenicama na peti način. Nikada tih pet generacija nisu istovremeno sjedile i iste stvari pričale. Danas, tih pet generacija ne samo žena, nego i muškaraca u isto vrijeme i na istom mjestu (u istoj prostoriji) gledaju i komentiraju istu TV seriju. Svaka ta serija je popularizacija pornografije, nevjernosti u braku, prikazivanje najsramotnijih dijelova tijela i seksualnih odnosa. Ko se pita kakva je percepcija, apercepcija, osjećaj, doživljaj i izazov ta TV serija za djevojčicu od 12 godina u pubertetu, za djevojku od 18 godina, za ženu od 40 i staricu od 70 godina? Nije potrebno ni pripominjati da su tih pet generacija žena ili muškaraca koji gledaju iste TV serije ili filmove na skoro potpuno iste načine obučene, bolje reći poluobučene. Ovo je novum za svjetsku povijest i ljudski rod da sve generacije ljudskog roda preko filma, TV i Interneta gledaju i slušaju sve isto, da govore isto i da se oblače isto. U doskorašnja vremena, bez obzira koliko je omladina bila ašarijasta i slobodna u ponašanju i oblačenju, imala je pred sobom primjer, simbol, autoritet, dignitet, čast, poštenje, ozbiljnost, dostojanstvo, način ponašanja, stid, obraz, karakter, dosljednost, uspravnost, ustrajnost, samopoštovanje i poštovanje starijih. Današnja omladina se nema ugledati u koga ni iza ni ispred sebe. To je gubljenje nade, vizije, perspektive, oslonca, živog afirmativnog primjera. Sada su sve generacije obučene na preslikan način iz TV serija po ugledu na njihove glavne junake ili poput obučenih lutki iz Italije. Kao što simbol nagog Apolona kod starih Grka simbolizira Benu-Adem ljudsko Ademovo potomstvo, muškost, rađanje djece, život, nastavak, uvećanje i umnožavanje ljudske vrste tako nagost, golost, neobučenost i razgolićenost ženskog tijela nije samo negacija i destrukcija: vjere, etike, kulture (pa zar sve kulture ne počivaju na zabranama) običaja, tradicjie, reda, poretka, sistema i organizacije života, prelaženje granice, nego je i antibiologija, antirađanje, antinatalitet, antiživot i rušenje institucije simbola i autoriteta oca. Kao što je industrijskom revolucijom kapitalizam srušio veliku prirodnu porodicu i detronizirao autoritet i identitet oca, tako je Francusko-buržoasko-politička revolucija srušila ne samo kralja, monarhiju i feudalizam, nego i ulogu Crkve i religije u javnom, društvenom, kulturnom i političkom životu i svela ju je samo na slobodu savjesti i exs privatus. Od tada do danas u kapitalizmu se svi međuljudski odnosi, veze, relacije, komunikacije, sudatosti, izvana kada su u pitanju stvari, predmeti posreduju i održavaju putem novca i otud fetišizam novca u kapitalizmu jer je on kopulo između svih stvari a veze i odnosi među ljudima ne odražavaju se kao u perthodnim epohama i društvenim uređenjima putem, ni religije, ni etike, ni kulture, ni epa, ni običaja, nego
244

putem pornografije, razotkrivanja i razgolićavanja ljudskog a najviše ženskog tijela. Tako, kao i širenje novca bez kojeg se naizgled ne rrfože ni spavati a kamoli živjeti, počinje ospoljavanje, postvarivanje, obestidavanje, razotkrivanje i javno manifestiranje skidanja i razotkrivanja ženskog tijela. Naravno, film i televizija će tu pojavu totalizirati, univerzalizirati, svepoopćiti i globalizirati. Kao što se za feudalizam može kazati da je bilo društvo javnog stida, privatnosti, diskrecije, intimnosti i vanjske pokrivenosti i ukrašenosti, tako se za kapitalizam općenito može kazati da je društvo kapitala, novca, profita, razotkrivanja i razgolićavanja ljudskog, posebno ženskog tijela. Ustvari, kapitalizma nema bez novca i razgolićavanja ženskog tijela. Kao što se za novac u kapitalizmu novcem sve posreduje i kupuje, čak i ono što je u prijašnjim epohama bilo samo stvar srca, duše, intima, emocija, osjećaja i ljubavi, tako se putem razgolićenog ženskog tijela reklamira i mušterija namamljuje. Dok su se nekada pornografija i prostitucija isključivo svodile na strogu privatnost, diskreciju, nejavnost i legalu, sada one uživaju najveću kategoriju javnosti i opće prepoznatljivosti. Ukoliko političke stranke, velike firme i njihovi direktori i vlasnici, menadžeri, privatnici, štampa, televizija, film, modnotekstilna industrija instrumentaliziraju ženska lica, stas, prsa, noge, zadnjicu, privlačnost, ljepotu tijela kao Allahov ukras, znamenje i dar u komercijalne, profiterske, špijunske, političke, državne, javne, medijske i filmske svrhe, da bi reklamirali i prodavali svoju robu i proizvode, da bi namamljivali u zamku, hvatali i varali svoje neprijatelje, onda razgolićavanje i otkrivanje ženskog tijela nije više samo pornografija i golišavost nego, prije svega, jedan stil i način života, jedan sistem, jedan red u neredu, jedan poredak u neporetku i jedna ideologija. To nije samo narušavanje klasičnog i tradicionalnog javnog morala i stabilnih konvencija koje su održale magistralu ljudske, moralno-etičke i kulturno-civilizacijske provijesti, nego je i totalno instrumentaliziralo, komercijaliziralo, kapitaliziralo, profitiziralo, fetišiziralo, ospoljilo, postvarilo, alijeniralo i samo na pojedine dijelove tijela, svelo ženu, najčešće lice, prsa, noge i zadnjicu, uništivši prvo u njoj integritet ličnosti a Ruhom i avretom a zatim i fizičko-tjelesni dignitet i integritet. Iz tog rakursa “kultura razgolićenosti pripada postmodernoj ideologiji čovjeka (hotelske civilizacije), pošto se u takvoj civilizaciji lakše vlada razgolićenim čovjekom, razgolićenim tijelima i dušama.” (Fahira Fejzić-Čengić).

17.4. Značaj i uloga odjeće za Ademove potomke

Za razliku od svih drugih živih bića i stovrenja, čovjek se jedini po izričitoj Allahovoj direktno objavljenoj i spuštenoj Odredbi i Uputi, oblači i zaogrće, te svojom odjećom u prvom planu pokriva, zaštićuje i ukrašava stidne i sramotne dijelove tijela, koje je Allah, dž.š. strogom Naredbom i Odredbom zaštićenim, čuvanim i branjenim i nedostupnim nehalal oku, pogledu i tuđoj ruci učinio. Ne samo to, odjećom se ljudsko tijelo, pogotovo žensko, koje je otvorenije i ranjivije na sve vanjske izazove i iskušenja, podjedanko štiti od zime, hladnoće, kiše, snijega, mraza, rose, leda, vjetra, prašine, prljavštine, smoga, zagađenosti, vrućina,
245

toplote, ljetne sunčane žege i sunčanih zraka, koji kožu prže. Odjeća čovjeka i ženu uljepšava, ukrašava, dotjeruje i nagizdava, dok ih golišavost i razgolićenost unakažavaju, oneprirođuju, dehumaniziraju i majmuniziraju. Odjeća, oblačenje, zaogrtanje, ukrašavanje, gizdanje i uljepšavanje odjećom, je prvo razmeđe, prva razdioba, prvo razgraničenje, prva i najvažnija izvanjska, spoljašnja i formalno-vizuelna distinkcija i razlika između insana i hajvana. Dijete čim se rodi ono se umotava, zaogrće, oblači u pelene, i kasnije primjereno uzrastanju, oblači se u odgovarajuću odjeću, dok se ne stigne do odijela, dimija i kostima i mantila kod odraslih ljudi. Kada se ojanji, oteli, oždrijebi, okoti ili donese bilo koja životinja svoje mladunče na Ovaj svijet, ono se, zato što je mladunče hajvana - životinje, pa makar i najdragocjenije (kuna, srna), ne umotava u pelene i ne oblači, i ne ukrašava odjećom, za razliku od novorođenog djeteta - insana - čovjeka koje se odmah, bez obzira da li se radi o djetetu: crvene, crne, žute, smeđe, bijele ili plave arijevske rase i boje kože, po rođenju umotava u pelene. Zašto? Zato što je kod životinje u pitanju priroda oblačenja, a kod ljudi kultura odijevanja i pokrivanja. Životinje su Allahovom Odredbom stvaranja prirodno, urođeno od sebe nerazdvojivo i neuništivo obučene, zaštićene repom, dlakom, vunom ili grivom, i neki sramotni dijelovi tijela su im, kao sise, na sklonutim, javnosti neizloženim i teško dostupnim mjestima. Naime, životinje svoju urođenu i prirodnu odjeću dobivaju, a ne biraju. Zato kada se dijete rodi kada ga majka u pelene ne bi umotavala nju bi odveli u ludnicu a kada mladunče bilo kojeg hajvana dođe na Ovaj svijet kada bi ga bilo ko u pelene počeo umotavati i njega bi također trebalo u ludnicu odvesti. Neodjeća i neoblačenje najviše insana hajvanizira i majmunizira. To i jeste cilj šejtana. Dok je čovjek u Džennetu nagovara ga i navodi da je melek a kada dođe na Dunjaluk unosi u njega vesvesu da je majmun. Pošto životinje na način ljudi u slobodi, pri punoj svijesti usprkos Objavi, ne griješe, to usljed griješenja ne ostaju bez odjeće, kao h. Adem i h. Havva u Džennetu, i njihova prirodna odjeća je stalna, ista, neizmjenjiva i nepromjenjiva, unutar svake životinjske vrste (perje, dlake, vuna, repovi, griva). Njihova odjeća kao ljudska, ne podliježe izboru, modi, modnim kreatorima, buticima, alternativama, slobodi i bitnim razlikama unutar iste životinjske vrste. Stidni i sramotni dijelovi tijela kod svih životinja su potpuno prirodno repom ili dlakom zaštićeni, a kod ljudi, posebno kod žena, nisu. Ovdje su u pitanju dva reda, dvije razine i dva koda oblačenja i priroda oblačenja kod životinja koja je urođena, prirodna, predodređena i kultura oblačenja i pokrivanja kod ljudi i žena, koja podrazumijeva ukus, modu, izbor, slobodu, alternativu, prilagođavanje oblačenja klimi, podneblju, vremenskim prilikama i uvjetima. U kulturi oblačenja, na temelju Objave i Sunneta, pristuna su osjetila, razum, um, pamet, svijest, savjest, obziri, konvencije, običaji, moda, etika, estetika, ukusi, obredi, intuicija, emocija, sloboda i religija. Svaka kultura oblačenja i pokrivanja na temelju vjere, etike i kulture u slobodi, odnsoi se isključivo na ljude i žene. Njihovo prvo prirodno stanje je da se kao djeca rađaju nagi, goli, neobučeni i bez odjeće, a odmah po rođenju i više sve dok su živi njihovo kulturno stanje, na temelju religije i etike, je da u društvu i zajednici među ljudima i ženama (dok su mala djeca od drugih a kada odrastu sami od sebe) budu odjeveni, obučeni, zaogrnuti, zaštićeni, uljepšani i ukrašeni odjećom, u okviru kulture, a ne prirode odijevanja: “Ti Muhammede reci vjernicima da obore svoje poglede, i da čuvaju, zaštićuju i pokrivaju
246

stidna mjesta svoja, to im je čednije i čistije je! Allah zbilja zna šta oni čine! I reci vjernicima da obore poglede svoje, i da čuvaju stidna i sramotna mjesta svoja, i da ne pokazuju ukrase svoje, osim što spoljašnje (nakit) i neka velove svoje spuste niz grudi svoje, i neka ukrase svoje ne prikazuju drugima, osim muževima, ili svojim očevima, ili svojim svekrvama, ili svojim sinovima, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili onima što ih posjeduje njihova desnica, ili slugama muškarcima (evnusima) kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne razumijevaju i neraspoznaju staje golotinja! I neka ne udaraju nogama svojim da bi se znalo za nakit što ga pokrivaju! I Allahu se svi pokajte. o vjernici, da biste uspjeha imali.”535 Ova dva ajeta u potpunosti isključuju desakralizaciju, demoralizaciju, instrumentalizaciju, životinjizaciju, majmunizaciju, samomaterijalizaciju, poostvarenje, ospoljavanje, ubijanje Ruha i avreta u tijelu, razgolićavanje, banalizaciju i komercijalizaciju pojedinih organa (lica, nogu, prsa, zadnjice). To je zato što je duša svih kultura svijeta u religiji, i bilo koja kultura je nemoguća, ukoliko ne počiva na robovanju, klanjanju i pokoravanju Bogu, na zabranama, na obredima, na univerzalnim i neprolaznim vrijednostima, na onostranoj i eshatološkoj perspektivi, na metafizičkim korijenima i transcendentalnim vizijama, na jedinstvu svijeta, na sadržaju i cilju života, iza kojeg stoji Kreator i Stvoritelj vidljivh i nevidljivih svjetova. Iza kulture odjeće, oblačenja, odijevanja, zaogrtanja, zaštite, uljepšavanja, gizdanja, ukrašavanja tijela odjećom, a duše stidom i bogobojaznošću, u Islamu stoje neprikosnoveni autoriteti Kur'ana i Hadisa. “I nije dato nijednom vjerniku, ni vjernici, da imaju u nečemu izbor onda kad Allah i Njegov Poslanik odrede i narede jednu stvar! A ko ne sluša Allaha i Njegove poslanike, zalutao je očito s Pravoga Puta! Vjerovjesniku nem536a teškoće nikoje u onom što njemu Allah naredio je, jer takav je Allahov običaj bio i za one koji su bili i nestali prije a Naredba Allahova je Odredba čvrsto određena.” Dakle, i ljudima i ženama se izričito naređuje da vode stalnu i neprestanu brigu o stidnim mjestima, o oblačenju, pokrivanju i zaštiti tijela, i da obore svoje poglede, jedni prema drugima, a ne da upućuju strastvene, izazovne, podvodničke i zavodničke i griješne poglede, jedni prema drugima. Naime, od zavodničkog i strastvenog pogleda kao pendžera duše počinje i nastaje sve: “Pet stvari kvari post i prekida vezu sa Allahovim svjetlom: laž, ogovaranje (klevetanje), prenošenje tuđih riječi (šejtansko poštarenje), strastveni, izazovni i zavodnički pogledi i lažna zakletva. Kod Allaha, na Sudnjem danu, imaće najgore mjesto onaj koga svijet izbjegava usljed njegove bestidnosti. Nije pravi vjernik onaj ko drugoga napada i vrijeđa, ko drugoga proklinje i nepristojno se izražava, i ko je bestidan. Čuvajte se golotinje (razotkrivanja intimnih i stidnih dijelova tijela), jer ima i takvih bića koja se ne odvajaju od vas, osim kad idete da vršite nuždu i kada se intimno sastajete sa svojim ženama. Postidite se njih i poštovanje im iskazujte a ta bića su meleki” - kaže Poslanik. Ženama se strogo naređuje: pokrivanje, oblačenje, zaštita i zaogrtanje ukrasa, najsramotnijih, najstidnijih i najizazovnijih dijelova tijela, koji najviše izazivaju, provociraju, nadražavaju i podražavaju muškarce na seksualne porive i akte. Tri su
535 536

Ku’ran (En-Nūr, 30 i 31) Ku’ran (El-Ahzab, 36-38) 247

- selasu avrat najstidnija, najsramotnija i najizazovnija mjesta i dijelovi tijela kod žena: prsa i spolni organ, koji najviše uzbuđuju, izazivaju i na seks nadražavaju muškarca. Zato se ženama strogo naređuje pokrivanje i zaklanjanje ukrasa, neprestana zaštita i odijevanje stidnih mjesta i spuštanje vela na prsa da se ne ističu i ne zatežu. Pokrivanje stidnog i sramotnog dijela tijela (spolnog organa) za muškarce je obaveza i dužnost, istog reda kao i za ženu. Ustvari, to je obostrana izričita, obligatna, neopoziva i neodgodiva dužnost, a ne proizvoljnost hoću-neću. U nastavku ajeta precizira se u detalje pred kime sve žena može biti malo komotnije obučena. Taj ajet o oblačenju završava se imperativom: “I svi se Allahu pokajte, o vjernici.” Po pravilu i u principu osim u iznimnim slučajevima i situacijama, u toku porođaja i ljekarskih kompletnih pregleđa žena može biti naga, gola, neobučena i bez odjeće samo sa svojim mužem kao i muž sa svojom ženom. Zato ima situacija, vremena i mjesta kada su svi, bez obzira radilo se o djeci, slijepcima, ili bilo kome drugom, dužni tražiti dopuštenje ulaska kod bračnih drugova: “O vjernici! Neka od vas dopuštenje traže oni koji posjeduju desnice vaše i oni koji još nisu zrelost dostigli - tri puta: prije jutarnjeg salata (namaza), i kad odjeću svoju odlažete nakon podnevka (popodnevnog odmora) i nakon večernjeg (jacije) salata. To su tri doba kad obučeni (sa svojim ženama) niste! A nakon vremena tih niti je vama niti je njima grijeh da vam svraćaju oni, jer vi svraćate jedni kod drugih. Eto tako vam Allah objašnjava propise, a Allah sve zna i mudar je!”537 Ovaj ajet u potpunosti kazuje kako Kur'an vodi brigu i pažnju o svakom čovjeku, njegovoj ličnosti, časti, karakteru, stidu, ponosu, identitetu i dignitetu. Čovjek prema Kur'anu i Hadisu ima pravo na svoju osobnost, mir, dostojanstvo, pravo na bračni život i neuznemiravanje. Kur'an čuva čovjeka od svake neugodnosti, neprilike, sramote i nedostojne situacije. Zato je po Kur'anu, i vlastitoj djeci kad odrastu i dostignu spolnu zrelost, dužnost u tri vremenska perioda: ujutro prije sabaha, iza podne kada roditelji prilegnu i naveče iza jacije, kada ulaze kod svojih roditelja, dužnost da pokucaju i zatraže izun da uđu u sobu: “A kada vaša djeca polnu zrelost dostignu, neka i ona uvijek dopuštenje traže kao što su dopuštenja tražili i oni prije njih. Eto tako vam Allah objašnjava Svoje odredbe, a Allah mudar je!”538 Kur'an jasno i precizno definira one kategorije ljudi i žena koje imaju mogućnost i pravo, da malo slobodnije i komotnije budu obučeni u našim kućama i avlijama kao i mi pred njima: “A ostarjelim ženama koje više ne žude i nemaju potrebe za udajom, grijeh nije da odlože plaštove svoje, osim mjesta na kojima ukrasi se nose, a da se suzdrže - to im je bolje. Allah sve čuje i sve zna. Nije grijeh slijepcu, niti je grijeh hromu, niti je grijeh bolesnu, a ni vama da jedete u vašim kućama ili u kućama vaših očeva, ili u kućama vaših majki, ili u kućama vaše braće, ili u kućama vaših sestara, ili u kućama vaših amidža, ili u kućama vaših tetaka po ocu, ili u kućama vaših daidža, ili u kućama vaših tetaka po majci, ili u onih čiji su ključevi u posjedu vašem, ili u prijatelja vašeg. Nije vam grijeh da jedete zajedno ili pojedinačno, a kada ulazite u kuće, pozdravite se pozdravom od Allaha, blagoslovljenim i lijepim! Eto tako Allah objašnjava da biste razmislili.”539 Kur'an tačno, jasno i precizno određuje vjernicima šta su dužni činiti i kakko će postupati i
Ku’ran (En-Nūr, 58) Ku’ran (En-Nūr, 59) 539 Ku’ran (En-Nūr, 60-61)
537 538

248

ponašati se kada pristupaju nečijoj kući, avliji i dvorištu. Ta pravila su za vjernike zakon i kodeks ponašanja i kućni red: “O vjernici! U tuđe kuće koje nisu vaše ne ulazite dok se ne najavite i dopuštenje ne dobijete i dok ukućane njihove ne selamite, pozdravite. To vam je bolje da biste se opomenuli i opametili.”540 Bez najave, dopuštenja (izuna) i adekvatnog pozdrava, ulaska u tuđu kuću, dom i stan, nema. U protivnom, radi se o primitivizmu, nekulturi komunikacije i kršenju vjerskih propisa. Ako u nastanjenoj domaćinskoj kući ne nađemo nikoga, ili ukoliko ne dobijemo izun, dužni smo se vratiti: “Pa ako u njima nikoga ne nađete, nemojte, sve dok vam se ne dozvoli i dopusti, u njih da ulazite! A ako vam se kaže: Vratite se! - vi se vratite, to vam je bolje i čednije, Allah sve zna šta činite.”541 U svome naletu kolonijalizacije svijeta i dominacijom svijeta kao i prelaska sa ručno-manufakturne i unikatne proizvodnje na serijsku, kapitalizam je porušio, prvo sve zidine srednjovjekovnih gradova, ograde, tarabe, kanate seoskih kuća, zidine srednjovjekovnih zamaka i dvoraca, ali i idilu, intimu, diskreciju, privatnost, posebnost, samosvojnost i javni stid srednjovjekovnog života. Nasuprot toga, u Islamu čovjek sa svojom ženom, djecom i porodicom, ima pravo na svoju avliju, sa musafirima, komšijama, poznanicima i prijateljima na halvat, a sa svojom ženom pravo na intimni bračni život, u bračnoj džerdek-sobi. Za svaku priliku i situaciju predviđena je i određena vrsta odjeće i ponašanja. U tom kontekstu ljudima se općenito, pa i muslimanima dozvoljava ulazak, boravak i nastanjivanje u trajno nauštenim i praznim kućama: “Nije vam grijeh da u nenastanjene kuće ulazite u kojima je opskrba vaša. Allah zna sve šta vi na javu iznosite i šta skrovitim držite.”542 Ove kuće opskrbe i usluge, mogu biti imareti, musafirhane, hanovi, karavan saraji, konačišta, pansioni, moteli i hoteli. Islam hoće i želi svojim intencijama i propisima svaku oblast ljudskog života da uredi, na čovjeka dostojan način, i dobrobit na oba svijeta. Ljudska intima, privatnost, pravo na ličnu i bračnu ljepotu, ukrase, dobrote i vrednote bračnog života su neporecive. Evo šta Allah, dž.š. Muhammedu, a.s. naređuje i upućuje, u kontekstu njegovih žena: “O vjernice! Ženama svojini ti reci: Ako vi žudite (samo) za životom ovozemaljskim i sjajem njegovim, tad se odlučite vi: otpremninu ću vam dati i lijepim puštanjem ću vas pustiti! A ako vi žudite za Allahom i Poslanikom Njegovim, i kućom ovozemaljskom, pa Allah je pripravio doista nagradu veliku onima među vama dobročiniteljicama! A ako vi žudite za Allahom i Poslanikom Njegovim i kućom onosvjetskom, pa Allah je pripravio doista nagradu veliku, onima među vama dobročiniteljicama! O žene, vjerovjesnikove! Ako bi koja od vas očitu bestidnost počinila, kazna bi joj se udvostručila! (jedna kazna za počinjeni grijeh, a druga ista tolika zato što to čini kao Poslanikova žena! Allahu je to lahko. A koja se od vas bude pokoravala Allahu i Njegovom Poslaniku, i dobra djela činila, njoj ćemo Mi dati nagradu dvostruku i pripavit ćemo joj opskrbu plementu! O žene vjerovjesnikove! Vi niste kao neke druge žene! Ako se Allaha bojite, tad na sebe govorom pozornost ne svraćajte (ne govorite kićenom i niskom besjedom, ne govorite govor koji navraća na požudu i prepirku), pa da tada žudi onaj u čijem je srcu bolest i rijekom dobročinstva govorite! I
Ku’ran (En-Nūr, 27) Ku’ran (En-Nūr, 28) 542 Ku’ran (En-Nūr, 29)
540 541

249

u kućama svojim boravite i divotu svoju ne pokazujte pokazivanjem, iz doba davnog paganstva i salat klanjajte, i zekjat dajte, i pokorne Allahu i Njegovu Poslaniku vi budite! Allah želi odagnati od vas nevaljaštine, o porodico kuće, poslaničke i da vas sasvim očisti! I upamtite ajete Alalhove i mudrost što se u kućama vašim kazuje. Allah je doista dobar i obaviješten!”543 Dakle, prvo se Poslanikovim ženama naređuje jasan, pravi i komplementaran život, u braku sa Poslanikom. Ukoliko je njima, na bilo koji način, draži Dunjaluk i ovosvjetska uživanja, ljepote, ukrasi, igre, zabave, provodi, odmori, turistička putovanja od Allaha, Poslanika Njegova i Onoga svijeta, Poslanik ih je uz propisani mehr - otpremninu dužan otpustiti. Kada Poslanik sa svojim ženama uspostavi Islamsko-šerijatski život u braku tek onda on ima snagu, moć i ugled, da bude primjer, uzor i ogleđalo muslimanima u bračnom životu. Potpuno ista stvar je i sa pokrivanjem i zaštitom stidnih i sramotnih dijelova tijela: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim i kćerima svojim i ženama vjernika (poslije toga), neka spuste haljine svoje! Tako će najlakše biti prepoznate i vrijeđane biti neće. A Allah prašta i samilostan je. Ako ne prestanu licemjeri, i oni u čijim srcima bolest je, i oni koji u Medini laži šire, Mi ćemo tebi Muhammede nad njima vlast dati, pa će potom u njoj tek kratko tvoji susjedi biti! Neka su prokleti! Gdje god su nađeni, neka budu uhvaćeni i hametice pobijeni, prema Allahovu zakonu nećeš ti nikakve promjene (preinake) naći”544 Poslanikovim ženama dozvoljava se pod istim uvjetima i pred istim licima pojavljivanje kao i drugim muslimankama: “Njima grijeh nije da budu otkrivene pred svojim očevima, i sinovima svojim, i braćom svojom, i sinovima braće svoje, i sinovima sestara svojih, i ženama vjernicama, i pred onima koje su u vlasništvu njihovu. I Allaha se bojte, jer Allahu, doista, nije skriveno ništa”545 Ne samo oblačenje i pokrivanje tijela, nego i zaštita i čuvanje stidnih i sramotnih dijelova tijela, dužnost je i obaveza istog reda, koja se odnosi na svakog svjesnog, savjesnog, slobodnog, punoljetnog, umnog i razumnog muslimana i muslimanku: “Zbilja, muslimanima i muslimankama, mu'minima i mu'minkama, i poniznim i poslušnim vjernicima i vjernicama (na putu vjere) i skrušenim vjernicima i vjernicama, i djeliteljima i djeliteljicama zekjata, postačima i postačicama, i vjernicima i vjernicama koji čuvaju, brane i brinu se za stidna mjesta svoja, i vjernicima i vjernicama koji mnogo spominju i sjećaju se Allaha, Allah je njima pripravio oprost i nagradu golemu!”546

17.5. Relacija i razlika između insana i hajvana

Ima mnogo zajedničkog kod čovjeka i ostalih živih bića. Čovjek jede, životinje jedu, čovjek udiše zrak, životinje udišu zrak, čovjek se brine za opstanak i reprodukciju svoje vrste, to isto čine i životinje, doduše samo čovjek kroz brak, životinje kroz obično parenje. Za razliku od svih drugih živih bića, čovjek koji jedini ulazi u
Ku’ran (El-Ahzab, 28-34) Ku’ran (El-Ahzab, 59-62) 545 Ku’ran (El-Ahzab, 55) 546 Ku’ran (El-Ahzab, 35)
543 544

250

brak, on se također, jedini po izričitoj Allahovoj Odredbi i Uputi oblači, te svojom odjećom oblači, pokriva, ukrašava, uljepšava, gizda, čuva i skriva stidne i sramotne dijelove tijela, ali i zaštićuje insana od hladnoće, prevelike toplote, štetnih, jakih i opasnih sunčanih zraka koje izazivaju rak kože, od kiše, snijega, leda, prašine, vjetra, mraza, rose i svih klimatskih neprilika. Kao što je Ruh - duša koja se nalazi u tijelu obučena, odjevena, ukrašena i zaštićena tijelom, čitavo tijelo je umotano, zaštićeno, obučeno i ukrašeno u kožu, tako je koža i površina čitavog tijela obučena, pokrivena, zaštićena, zaogrnuta, čuvana, osigurana, pokrivena, uljepšana, ukrašena i nagizdana odjećom. S obzirom da su čovjeku pored općih blagodati darovanih svim stvorenjima darovane i posebne blagodati, u odnosu na ostala stvorenja, stvorene svjetove i bića kao: Sloboda, Objava s Uputom i Opomenom, djelomična slobodna volja i mogućnost izbora, pet osjetila, razum, um, pamet, savjest kao unutarnji, vlastiti, moralni zakon, unutarnji glas, oko, sat i seizmografski aparat, primjeren svakom čovjeku, svijest kao ukupno znanje, saznanje ili iskustvo svijeta, života, stvarnosti i postojanja, mogućnosti govora, sjećanja i pamćenja, te pismo pomoću kojeg se ljudska znanja, saznanja, iskustva, postignuća, u okviru tradicije kao žive historije i kontinuima ljudskog roda, čuvaju i prenose s generacije na generaciju. Kao što nisu darovane i odlikovane odjećom i pokrivanjem kao čovjek, životinje također nisu darovane ni brakom nego parenjem, ni Slobodom, ni Objavom, ni Uputom, ni slobodnim izborom, ni razumom, ni umom, ni sviješću, ni savješću, ni tradicijom i zato nemaju svijest o povijesti i potomcima. Umjesto svijesti, razuma i pameti životinjama su darovana osnovna osjetila i instinkti. Tako instinkte i osnovna osjetila možemo nazvati svojevrsnom sviješću na razini svake životinjske vrste koja im omogućava opstanak. Ono što posigurno u sebi nema ni jedna životinjska vrsta a ima samo čovjek, pored ostalog jeste i savjest i stid. Zec zna i potpuno razlikuje kupus i travu i uvjek će odabrati da jede kupus umjesto trave, ali nikada neće i ne može postaviti pitanje odakle je i čiji je kupus. To pitanje odakle je šta, čije je šta, kome pripada i je li halal ili haram, ne postavlja svijest nego savjest. Isti je slučaj i sa stidom. Životinje imaju kao zaštitu dlaku, vunu, grivu, rep ali nemaju u sebi i ne znaju šta je stid. Jedna od najhitnijih vanjskih odlika čovjeka jeste: oblačenje, pokrivanje, zaštita, skrivanje i briga o stidnim i sramotnim dijelovima tijela. U biti odjeća je vanjska a stid je unutarnja odlika i razlika između insana i hajvana: “Stid je ukras duše, bogobojaznost je njena plemenitost, najbolji oslonac u životu je strpljivost, a očekivati pomoć od Uzvišenog Allaha u teškoj situaciji je ibadet. Stid je jedan od izraza i svjedočanstava imana. Stid je pola imana. Posljednje što je u narodu ostalo od tradicije i nauke ranijih vjerovjesnika je poruka: Ako se ne budeš stidio, onda radi što god hoćeš. Prvo čega će nestati kod mojih sljedbenika je stid i povjerenje. Stidite se Allaha pravim i iskrenim stidom! Ko se Allaha stidi takvim stidom neka čuva glavu i svijest, zatim stomak od zabranjenih jela i pića, i neka se često sjeća smrti i raspadanja tijela u mezaru. Međutim, ko želi ugodno zadovoljstvo na Onom svijetu, odreći će se ovozemaljskog luksuza i varljivih uživanja. Ko tako bude radio, on se istinski Allaha stidi. Stid i inam su bliski, i srodno jedno drugome i nalaze se zajedno kod mu'mina, pa kad jedno od njih nestane, nestaće i drugo! Iman se ispoljava u sedamdeset i nekoliko radnji, djela, postupaka i ponašanja. Stid je jedna od radnji i svjedočanstava imana. U stidu je svako
251

dobro. Stid je dio imana. Pravednost je lijepa, ali je najljepša kada dolazi od ljudi koji imaju vlast. Darežljivost je lijepa, ali je najljepša kada dolazi od imućnih. Pobožnost i bogobojaznost je lijepa, ali je najljepša kada dolazi od uleme. Strpljivost je lijepa, ali je najljepša kada dolazi od siromašnih. Tevba (pokajanje) je lijepa, ali je najljepša kada dolazi od mladih. I stid je lijepa osobina, ali je najljepši kad se nalazi kod žena. Onome ko izgubi stid nije grijeh govoriti, jer to više nije ogovaranje. Ko se ne stidi ljudi, ne stidi se ni Allaha.”547 Čovjek je nedjeljivo biće, od Ruha i zemlje, i čovjek je prije svega i iznad svega, Abdullah -Allahov rob i ličnost. Zato odjećom pokriva svoja tijela i stidna (sramotna) mjesta i to je muslimanima Islamska dužnost Farz. Zašto? Zato što je intencija, namjera i želja Islama da svojim propisima i uputama uredi život čovjeku, na dostojan način i dobrobit oba svijeta. Allah, dž.š. stvorio je čovjeka u najljepšem obliku i odlikovao ga najljepšim ukrasima. “A Mi smo vas na zemlji uspostavili i opskrbu životnu na njoj vam podarili. O, kako ste vi malo zahvalni! A Mi smo vas stvorili, zatim smo vam oblik dali.”548 Odjeća Imana i bogobojaznosti, čuvanje od grijeha, stalno sjećanje, osjećanje i mišljenje na Allaha, dž.š. Takva, Zikr i Stid kao ukras i ljepota duše najbolja su odjeća ili “Ve libasu-t-takva hajrun.” Odijelo - “Libasul-džsim” je vanjska, a bogobojaznost, stid i Iman su unutrašnja, stalna, stvarna, neizmjenjiva, nezamjenjiva i neizbrisiva ili bitna odjeća. To su dvije nerazdvojive vrste odjeće, koje jedna drugu pretpostavljaju. Nema jajeta bez ljuske, orahove jezgre također, ne može se voda, osim u posudi, donijeti i struja bez žice prenositi. Ali, da bi se struja preko dvije žice prenosila, one moraju jedna od druge izolirane biti. Namještaj i sva bijela i osjetljiva roba se isključivo transportiraju u papirnoj ambalaži. Inače, bez kartona, mnogo bi toga bilo oštećeno, a staklo i polupano. Niko pametan ne jede ljusku od jajeta, oraha, ili koru od banane, niti plaća koru i papirnu ambalažu u kojoj se pakuje namještaj i staklo, ali još manje dovodi u pitanje njihovu funkciju. Funkcija ljudske odjeće kao i ljuske od oraha, jajeta, lješnika i izolacije za strujne žice jeste, izvana da zaštiti ljudsko tijelo od vjetra, hladnoće, vrućine, snijega, leda, kiše, mraza, sunca, prašine, da ih i zaogrne, zaštiti, obuče, uljepša, ukrasi i nagizda, i iznutra - da pokrije, sakrije, zaštiti, ukrasi i uljepša stidna i sramotna mjesta, da odlikuje i razlikuje insana od hajvana, i da potvrdi čovjeka kao krunu svih stvorenih bića i stvorenja u koga je udahnut Ruh i u kome se nalazi avret - stidna mjesta koja moraju biti neprestano pokrivena i koja su nedopustiva za javnost, da odlikuje i razlikuje insana od hajvana i da potvrdi čovjeka kao Allahovog povjeritelja - Halifu na zemlji, kome je darovano znanje, sloboda i povjerenje nad stvorenjima i stvorenim svjetovima. Šejtanovim navođenjem na grijeh, čovjek ne ostaje samo go, nag, bez odjeće, zaštite, odbrane i ukrasa, nego biva prognan i iz Dženneta. Ovim šejtan cilja da insana svede i sravna sa hajvanom i da u čovjeku negira Ruh. S druge strane, u grijehu čovjek ostaje go, nag, bez odjeće i zaštite, a to je prva i odsudna stepenica da šejtan čovjeka navede na pad, put u propast, pornografiju, prostituciju, poliandriju, poliginiju, perverziju, pedofiliju, homoseksualizam, lezbijstvo i zinaluk. Predvorje svega toga i uvod u sve to je razotkrivanje, razgolićivanje i otkrivanje tijela ili pornografija. Što je najgore i najopasnije nikada i nigdje niko
547 548

(I.P.H, 1, 170, 366, 445, 579, 791, 794, 143, 1571 i 1721) Ku’ran (El-E'araf, 10-11) 252

nije očuvao i sačuvao unutarnju odjeću (Iman, stid i takvaluk) bez izvanjske odjeće. Ne samo da šejtan svodi insana na hajvana kada se čovjek razgoliti i ostane go i nag, nego i u njegovoj svijesti i pameti razvija vesvesu, pričin, obmanu, laž, varku, projekciju i konstrukciju da je svaki dio čovjekovog tijela isti - (negacija avreta i Ruha u čovjeku) i da su stidna mjesta dijelovi tijela u odnosu na ljudske izazove, i reakcija potpuno isti. A to nije ni tačno ni istina. Naime, kad čovjek vidi ženu golu i njena stidna mjesta, i sramotna tri dijela, kao i kad žena vidi čovjeka gola i njegovo stidno i najsramotnije mjesto, čovjek se uzbuđuje na ženu, a žena na muškarca. To razdražuje njihove požude, instinkte, strasti, nagone i animalnosti. Za razliku od svih hajvana-ženki, čije se strasti i seksualni nagoni javljaju samo u određenim vremenskim ciklusima, kod čovjeka i žene strasti i seksualni nagoni se javljaju čim jedni drugima stidna mjesta i sramotne dijelove tijela ugledaju. U tom kontekstu treba sagledavati činjenicu da u životinjskom svijetu, među životinjama nikada nema silovanja, a u ljudskom svijetu, među ljudima i ženama, veoma često ima. Zato Kur'an svojom Odredbom i Uputom otklanja sve mogućnosti, situacije, prazne prostore, nedoumice, sumnjiva mjesta, radnje, aktivnosti, poslove, postupke, ponašanja ili neodređenosti oko pokrivanja tijela i stidnih mjesta, kao što izričitom Naredbom presijeca i zabranjuje sve, puteve, mogućnosti, relacije, komunikacije, projekcije, konstrukcije, koncepte, sheme, modele, sisteme, riječi i poglede koji vode razotkrivanju, razgolićavanju, otkrivanju i pornografiji tijela te prostituciji i zinaluku. Zato naše odijevanje i pokrivanje, zaštita i odbrana mora biti cjelovito, komplementarno, konzistentno i konzekventno - unutarnje Libasu-t-takva hajruni i vanjsko - Libasen juvârî sevātikum verîša. Vanjska odjeća, bez unutarnje, njenom nosiocu je mučna i teška, a okolini smiješna kao što je unutarnja odjeća bez vanjske neodrživa i nesačuviva. Oni koji se prikrivaju i lažno pokrivaju i pred ljudima željeno prikazuju, a nisu čestita, iskrena Imana, takvaluka i hajaa - stida, oni stalno poziraju i upozoravaju vlastitim riječima da su po Šerijatu obučeni, te očekuju posebnu pažnju, poštovanje, naklonost, pa čak i privilegiju, ne samo na Onom nego i na Ovom svijetu! Takva odjeća se pertvara u dekor, pozu, ambalažu i sakralne zavjese bez sadržaja. Između takve osobe i okoline dolazi do nesporazuma i tragikomičnih situacija. Vanjska odjeća je prirodna, istinita i uvjerljiva, ako je rezultat stvarne, prave unutarnje odjeće Imana -vjerovanja, hajaa - stida, havfa i hušua - straha i skrušenosti pred Allahom, dž.š., takvaluka -bogobojaznosti i čuvanja od grijeha, iskušenja i svih puteva, postupaka, riječi, ponašanja i djela, koja vode pornografiji, prostituciji, perverziji, bestidu, pedofiliji, homoseksualizmu, lezbijstvu, kao i uznemiravanju drugih ljudi i žena: “I ne približavajte se bludu (zinaluku), jer to je razvrat! O, kako je ta staza i put ogavan!”549 Zato, vanjska odjeća nikada ne smije biti kratka, tijesna, uska i providna s jedne, niti poza, transparentnost, pobožna reklama i izlog s druge strane. Komplementarno, konzistentno i konzekventno, pokrivenu osobu iznutra i izvana sa istim nijjetom, simpatizira i poštuje svako. Vanjska odjeća, bez unutarnje je kao drvo čiju su unutrašnjost u potpunosti izjeli termiti, te ostavili samo sa vanjskom korom ili jabuka, kruška, šljiva, orah, hurma čije su unutrašnjosti i jezgre rastočili crvi i jaje mućak koje je izvana čitavo ali pokvareno. Čim prvi vjetar puhne, ili se neko nasloni na takvo šuplje
549

Ku’ran (El-Isra, 32) 253

drvo, ono se sruši. Ne postoji insan - čovjek, kao ni šuplje drvo od vjetra, koji svjesno, slobodno, namjerno i ciljano griješi i zaboravlja Allaha, dž.š., a da može očuvati, održati i spasiti unutrašnju odjeću - Libasu-t-takva bez vanjske, kao što ne postoji muškarac i žena koji mogu i koji su očuvali, održali i spasili vanjsku odjeću, ukoliko su izgubili unutrašnju odjeću. U tom slučaju, ne bi se više radilo o vanjskoj odjeći, nego o uniformi kod vojnika, oficira, policajaca, šumara, Kastrovih i Mao Cetungovih pristalica. Naime, ljudi prvo griješe, pa onda stidna mjesta otkrivaju. Pokazivanje i preko TV prikazivanje stidnih mjesta i sramotnih dijelova tijela je čovjekov moralni pad, a šejtanov uspjeh u odvraćanju s Pravog puta. Vanjska odjeća čuva mu'mina, njegov Ruh i stidne dijelove tijela - avret, kao što ljuska čuva orah, lješnik i kora drveta njegovu unutrašnjost. Kada se oguli kora i najboljeg drveta, ono ubrzo izgubi svoje sokove i brzo se osuši, izgubi svojstvo života i neumitno truhne i raspada. Tako i čovjek i žena kada razotkriju i razgolite svoja tijela, ostaju bez stida, bogobojaznosti, časti, dostojanstva, poštovanja i samopoštovanja, intimnosti, diskretnosti i unutrašnje punine i ljepote u sebi. Upravo na sve te posljedice, ostajanja bez odjeće i razotkrivanje tijela, Kur'an upozorava ljude, h. Ademove potomke, i skreće im pažnju na oblačenje, pokrivanje i zaštitu stidnih mjesta i sramotnih dijelova tijela, kako ne bi pali u zamke i kandže šejtana: “O sinovi i svi potomci Ademovi, nemojte nipošto da vas šejtan obmane, kao što roditelje vaše iz Dženneta izveo je, tako što im je odjeću (nakon učinjenog grijeha) njihovu skinuo, da bi im stidne dijelove tijela pokazao! Šejtan vas neprestano vidi i prati on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite! A Mi smo šejtane učinili zaštitnicima onih koji ne vjeruju. A kada učine kakvo razvratno djelo, govore: Našli smo i pretke naše da to rade, a i Allah nam je to naredio. Ti kaži: Allah doista ne naređuje da se razvrat čini, pa zašto o Allahu govorite ono što vi ne znate?! Ti kaži: Moj Gospodar pravdu naređuje. Predano i pokorno Njemu vi se obratite kad god salat obavljate, i zovite Ga iskreno vjeru u Allaha vjerujući, kako god vas je stvorio tako će vas u život opet vratiti! On jedne na Pravu Stazu uputi, a drugima, po pravdi i zasluzi, zabludu dosudi.Jakvi su mimo Allaha, šejtane za zaštitnike uzeli i oni misle da su na putu pravome!”550 U Islamu su vanjska i unutrašnja odjeća dva imena sa istim sadržajem, značenjem i ciljem -biti potpuno predan, pokoran i u službi Allaha, dž.š. Pored darovanih blagodati Allah, dž.š. još u Džennetu, a nekamoli na Dunjaluku uspostavlja red i granice dozvoljenog i nedozvoljenog: “Ti upitaj: Ko je zabranio Alahove ukrase koje je On stvorio za svoje robove i lijepa jela iz opskrbe?! Ti odgovori: Ona su data vjernicima na Ovom svijetu, i samo su za njih na Budućem svijetu. Eto tako Mi ajete razborito nižemo za ljude koji znaju.”551 Allah, dž.š. u Kur'anu razlučuje, određuje i razmeđuje dobro od zla, i dozvoljeno od zabranjenog: “Ti kaži: Gospodar moj zabranjuje razvratna djela, bila ona javna ili skrivena, i griješenje, i nasilje bespravno, i da Allahu nekoga drugoga vi smatrate ravnim, o čemu On dokaza nikakva objavio nije i da o Ailahu govorite ono o čemu znanja nemate.”552

Ku’ran (El-E'araf, 27-30) Ku’ran (El-E'araf, 32) 552 Ku’ran (El-E'araf, 33)
550 551

254

17.6. Suprotnosti i nepomirljivosti na relaciji Šejtan - Insan

Čovjeku, koji je stvoren u najljepšem liku i obliku - Lekad haleknel - insane fi ahseni takvim, meleki čine sedždu. Prokleti Iblis odbija Allahovu Odredbu, da učini sedždu sa argumentom, da je bolji od čovjeka, jer za sebe tvrdi da je stvoren od vatre, a čovjek samo od zemlje: “Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melekima rekli: Poklonite mu se i sedždu učinite!, i oni su se poklonili i sedždu učinili, a Iblis nije, on nije htio da sedždu učini. Zašto se nisi poklonio i sedždu učinio kad sam ti naredio? - upita On - Ja sam bolji od njega (čovjeka), mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače - odgovori on. E, onda izlazi iz Dženneta - reče On, ne priliči ti da u njemu prkosiš, izlazi, ti si, zaista, od onih prezrenih! Daj mi vremena do dana njihova oživljenja! - zamoli on. Daje ti se vremena! - reče On. E, zato što si odredio pa sam u zabludu pao - reče, kunem se da ću ih na Tvom Pravom Putu presretati, pa ću im i sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti! Izlazi iz njega, pokuđen i ponižen! - reče On. Tobom i svima onima koji se budu povodili za tobom doista ću Džehennem napuniti!”553 “I kad Gospodar reče melekima: Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog! - svi meleki su se zajedno poklonili i sedždu učinili, osim Iblisa, on nije htio da se sa njima pokloni i sedždu učini: O, Iblise, reče On - zašto ti ne htjede da se pokloniš i sedždu učiniš? Nije moje - reče - da se poklonim čovjeku koga si stvorio od ilovače, od blata ustajalog. Onda izlazi iz Dženneta, reče On - neka si proklet i neka se prokletstvo zadrži na tebi do Dana Sudnjeg! Gospodaru moj, reče on - daj mi vremena do dana kad će oni biti oživljeni! Daje ti se rok -reče On - do Dana već određenog. Gospodaru moj - reče šejtan, zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih. Ove ću se istine Ja držati - reče On: Ti nećeš imati, nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih.”554 “A Ademu smo odmah u početku (prije šejtanske vesvese) naredili, ali on je zaboravio, i nije odlučan bio. A kad smo melekima rekli: Poklonite se i Ademu sedždu učinite! - svi su se poklonili i sedždu učinili, samo je Iblis odbio i nije htio. O Ademe - rekli smo (unaprijed) ovaj je šejtan doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš!”555 “I kada rekosmo melekima: Poklonite se i sedždu učinite Ademu! - oni se svi osim Iblisa pokloniše i sedždu učiniše. Zar da se poklonim i sedždu učinim onome koga si od ilovače stvorio - reče Iblis. Reci mi - reče onda, evo ovoga koga si iznad mene uzdigao: ako me ostaviš do Smaka svijeta sigurno ću, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti. Odlazi! - reče On. Onima koji se za tobom budu poveli i tebi - kazna
Ku’ran (El-E'araf, 11-18) Ku’ran (El-Hidžr, 28-42) 555 Ku’ran (Tā-Hā, 115-117)
553 554

255

džehennemska biće vam puna kazna. I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi imortak u imecima, i u djeci, i daj im obećanje - a šejtan ih samo obamnjuje, ali ti, (šejtane), doista, nećeš imatj nikakve vlasti nad robovima Mojima! A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik!”556 “I kad je melekima Gospodar tvoj kazao: Stvoriću čovjeka od gline, pa kad mu savršen oblik dam i život u njega udahnem, vi mu se poklonite i sedždu učinite! Meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili osim Iblisa, on se uzoholio i postao nevjernik. O Iblisu! - rekao je On - šta te navelo da se ne pokloniš i sedždu učiniš onome koga sam sobom stvorio! Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen? Bolji sam od njega - rekao je Iblis - mene si stvorio od vatre a njega (Adema) od gline. E, izlazi onda iz Dženneta! - reče On, proklet da si! Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti! Gospodaru moj! - reče on (Iblis), daj mi vremena do dana kada će oni oživljeni biti! Dajem ti, reče On - do dana već određenog. E tako mi dostojanstva Tvoga -reče, sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih, među njima, robova iskrenih! Istinom se kunem i Istinu govorim - reče Allah, sigurno ću sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti! Reci: Ne tražim ja od vas za ovo nikakvu nagradu i ja nisam izvještaćen. Kur'an je, doista, svijetu cijelom opomena! - i vi ćete sigurno saznati njegovu poruku!”557 Služeći se prevarom, lažima i obmanama, šejtan uspijeva u svojoj nakani i h. Adem i h. Havva se približiše, i okusiše zabranjeno drvo. Time prekršiše Odredbu, predoše granicu, iziđoše iz forme i oblika, u kome je Allah odredio i zadovoljan da budu u obučenosti, pokrivenosti i zaštićenosti, i ulaze u formu golišavosti, nagosti, neobučenosti i počiniše grijeh. Gospodar ih opominje i upozorava: “Zar vam to drvo nisam zabranio?” Odgovor njih dvoje je priznanje da su sami sebi krivi, da su sami sebi nasilje, štetu i nepravdu počinili. U istom momentu Adem se obraća svome Gospodaru za oprost i samilost. Šejtan, međutim, postupa potpuno suprotno. Na upit: “Zašto se nisi poklonio i sedždu učinio kad sam ti naredio,” on uzvraća da je bolji od čovjeka, iako ga o tome niko ništa i ne pita, sa argumentom da je od vatre, a čovjek od zemlje, prešućujući i negirajući da je u čovjeka udahnut Ruh. Neuzubillahi, kao da Allah, dž.š. ne zna od čega je koga stvorio. Umjesto priznavanja grijeha i traženja Allahovog oprosta i milosti, šejtan, po vlastitom izboru, traži od Allaha vremena: “Daj mi vremena do dana oživljenja!” Sam bira, sam se opredjeljuje na nepokornost Allahu i zavođenje čovjeka na grijeh i krivi put, ali opet svu svoju krivicu, pad, neposlušnost odbacuje i prebacuje na Allaha, dž.š. “Eto zato što si odredio pa sam u zabludu pao.” Šejtanu i svim njegovim sljedbenicima, džinnima nevjernicima, ljudima nevjernicima i mušricima, kao i nepopravljivim griješnicima, kriv je uvijek drugi, drugi ga mrzi, drugi mu zlo misli i sprema. Hoće potpunu i neograničenu slobodu, a odgovornost, uspostavljanje granica, reda, poretka, zakona i razmeđa neće nigdje, nikada i nikakko. Neće obaveze, neće zaduženja, neće nikakve nadređenosti i pokornosti, neće kajanja i uzmicanja pred bilo kime. Stari Latini, što je potpuno ljudski a ne đavolski, su govorili: “Erare humanum est perseverare diabolueum -ljudski je griješiti, đavolski je ne kajati
556 557

Ku’ran (El-Isra, 61-65) Ku’ran (El-E'araf, 31) 256

se.” Čovjek koji vjeruje u Allaha, za razliku od šejtana, čim počini i spozna grijeh, on se kaje i čini dovu za oprost i samilost. Ne ustrajava u grijehu, niti njegovo mišljenje i praksu određuje inat i nepokornost Allahu, kao u šejtana i svih njegovih zavedenih sljedbenika. On priznaje da je griješenje u zaboravu Allaha i samozaboravu nasilje nad samim sobom kao i nad drugim ljudima. Kada je prvi čovjek prekršio Allahovu Odredbu i okusio zabranjeno drvo, njegova stidna mjesta su se automatski otkrila. Dakle, ko u bilo čemu sluša šejtane, slijedi njihove sljedbenike džinne nevjernike i ljude nevjernike, on griješi i biva razoružan, razotkriven i nemoćan u borbi s njim. Bestid i golotinja su šejtanski put, negacija Ruha i Avreta - stidnih mjesta u lnsanu, svođenje Insana na hajvana, te rezultat i posljedica grijeha. Allah, dž.š. podaruje h. Ademu, a.s. i h. Havvi ogromne, neizmjerne i neizbrojive blagodati dobrote i ljepote. Sve što Allah dariva On to dariva potpuno besplatno Ademu i njegovim potomcima: “O sinovi Ademovi, nagizdajte se i lijepo obucite kadgod salat klanjate. Jedite i pijte, ali ne pretjerujte! Doista Allah ne voli one koji pretjeruju.”558 Allah, dž.š dozvoljava u Džennetu h. Ademu i h. Havvi da jedu sve, osim da se približavaju tačno određenom, naznačenom, spomenutom i zabranjenom drvetu. To drvo, drvo iskušenja, drvo jedine zabrane, drvo granice, zakona, reda i poretka je njegov glavni šejtanski adut. Čak ih upućuje, navodi i zavodi, ako i ukoliko okuse plodove tog drveta da će promijeniti vrstu (postati meleki, postati besmrtni - halidin i zadobiti vlast koja nikada neće propasti). Da ne bi bio ono što jeste, dakle ono što je Allah stvorio i odredio da bude čovjek i ništa više i ništa manje dok je u Džennetu, šejtan vara Adema da je melek a na zemlji njegove potomke poziva i ponižava da su majmuni. Ovom strategijom, šejtan kao i u svemu ostalom naveliko laže, poriče Allahov, za čovjeka podareni i objavljeni red, poredak, zakon, volju, odredbu, jer meleki su meleki, majmuni su majmuni, a ljudi su od stvaranja bili i ostali samo ljudi. Meleki su samo duhovna, majmuni su samo životinjskobiološka bića, a ljudi ljudska, jedinstveno i nerazdvojno, duhovno-fizička i misaono tjelesna bića, dakle abdullahi. Kada se približavaju zabranjenom drvetu, Adem, a.s. i h. Havva ne postaju ni meleki, ne besmrtni, niti zadobivaju neprolaznu vlast, nego prelaze Allahovu granicu, čine grijeh, ostaju bez odjeće i nasjedaju šejtanovom zavođenju i bajanju. A prije toga, šejtan im se kune da im je iskreni savjetnik. A Allahu se zaklinje, i tu ne laže, da će ljude i žene napadati, zavoditi i na zlo navoditi sdesna i slijeva, i sprijeda i sa zada. Poput šejtana svi zavodnici, lažni spasitelji, usrećitelji ljudskog roda i šejtanovi sljedbenici, isto što i šejtan, ljudima obećavaju. Svi oni nastupaju u ime navodne sreće, istine, pravde, dobra, slobode, napretka i blagostanja. Cilj i rezultat njihovog djelovanja je jedan jedini, svim sredstvima i na svaki mogući način, odvratiti ljude od Allahovog puta. Šejtanovim sljedbenicima cilj je pomoću laži i obmana u koje spada i razgolićavanje, dočepati se vlasti, moći i ugleda na zemlji. Šejtan će svoje karte, zamke i adute otkriti svojim sljedbenicima na Sudnjem danu. U okviru svoje milosti, upute i opomene, Allah, dž.š. upoznaje vjernike i na Dunjaluku, dok nije kasno, sa šejtanovim pogubnim zavođenjem: “A na Sudnjem danu kad presuda bude presuđena, šejtan će povikati: Allah vam je obećao i Njegovo obećanje je istinito, a ja sve što sam vam obećavao, pa sam vas u svemu iznevjerio i
558

Kur’an (El-E'araf, 31) 257

prevario! Ali ja nad vama nisam vlast imao, osim što sam vas zlu pozivao a vi mi se odazivali. Zato, mene ne korite vi, korite sami sebe, niti ja od vas pomoć mogu tražiti, niti vi od mene pomoć možete tražiti. Ja ne prizinajem to štoste mene prije njegovim takmacem smatrali! Doista, zločiniteljima pripada kazna bolna!”559 Dakle, zaborav čovjeka vodi u grijeh. Grijeh vodi čovjeka u pad i gubitak odjeće i ostajanje bez zaštite i ukrasa. Ostajanje bez odjeće vodi u negaciju Ruha u Insanu, negaciju Avreta, negaciju osnovne naravi u kojoj je čovjek stvoren, što sve neminovno vodi u pornografiju, prostituciju, pedofiliju, homoseksualizam, lezbijstvo a to je kraj braka i potomstva. To sve skupa vodi u Džehennem. Put do Dženneta ide preko unutrašnje Libasu-ttakva i vanjske Libāsen juvārî sevātikum veriša odjeće. Drugo, da ne bi bio u Džennetu lažni melek i na Dunjaluku poniženi i prezreni majmun, čovjeku preostaje samo Božiji Put unutrašnje i vanjske odjeće.

559

Kur’an (Ibrahim, 22) 258

18. DRUŠTVO I PROSTITUCIJA
U okviru učenja o čovjeku i društvu, bitno je znati i vjerovati, da u osnovne i bitne odlike čovjeka Adema i svih njegovih potomaka - Benu Adema, pored ostalih spada i Nikjah-Brak. Čim su ljudi i žene stvoreni od iste vrste, a različitih spolova, kao muškarci i žene, seksualni odnosi, veze, dodiri, relacije i komunikacije između njih i među njima su prirodna nužnost, imperativ opstanka, produžetka, nastavka i reprodukcije ljudske vrste i nalog odziva na Allahov poziv da ljudi i žene stupaju u seksualne veze i odnose, kroz jedino validne, legitimne, legalne, regularne, zakonite, moralno-etičke i neupitne odnose, ustvari kroz Islamsko-šerijatski brak: “O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio i od njih mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte - s imenom čijim jedniđruge molite - i rodbinske veze nikada ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdije.”560 Kao što je porodica osnovna ćelija iz koje su se razvile sve krvno-srodničke i biološko-fizičke grupe (familija-rodbina, rod, bratstvo, pleme, narod, nacija, rasa), tako je brak kao čvrsta sveljudska a ne samo seksualna, fizička, biološka, izvanjska veza, odnos i dodir između muškarca i žene, dva bića iste vrste a različitih parova i spolova, najstariji, najodsudniji, najsudbonosniji, najživotniji, najtrajniji i najhitniji međuljudski odnos, veza i dodir iz koga se razvijaju, nastaju, opstaju i umnožavaju sve porodice: “AIlah za vas stvara žene od i iz vaSe vrste, a od žena vaših dariva vam sinovei unuke i ukusna jela vam daje. Pa zašto u laž oni vjeruju, a Allahove blagodati poriču.”561 “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali. Najugledniji i najbolji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.”562 Zato po mišljenju mnogih kompetentnih Islamskih alima i mudraca, na temelju Kur'ana i hadisa, dva najstarija i najhitnija ljudska prava, odlike, časti, vrijednosti, obaveze i dužnosti koje, između i pored ostalih, ljude odlikuju i razlikuju od svih drugih bića i stvorenja su vjerovanje-Iman i Etika-Ahlak iznutra i pokrivanje tijela izvana-Libasul-Džism i Nikjah-Brak izvana. Vjera u Boga - Iman je temelj religije Dinu - Islama kao sveukupnog životnog držanja, rada, ponašanja, postupanja, moralno-etičkih vrijednosti, tradicije, običaja, navika i kulture. Zato je brak, ponavljamo a ne horda, čopor, divljaštvo, barbarstvo, promiskuitet, endogamija, egzogamija i sindijazmička porodica, osnovna, prva, bitna i iskonska ćelija iz koje nastaju, na koji se utemeljuju i opstaju i razvijaju se svi oblici društvenosti i društvenih grupa: porodica, familija, rod, bratstvo, pleme, narod, nacija i, konačno, čovječanstvo. Od kvaliteta, čistote, poštenja, iskrenosti i valjanosti odnosa u braku zavise i bitno su uvjetovani i određeni odnosi u svim društvenim grupama. Sa brakom je isto kao i sa kućom. Ukoliko nisu izolirani i od vlage zaštićeni njeni temelji i sva kuća od zemlje do krova je talac i žrtva vlage. Tako, ako nisu zdravi, čisti, iskreni, valjani i prirodni odnosi
Kur’an (En-Nisā, 1) Kur’an (En-Nahl, 72) 562 Kur’an (El-Hudžurat, 13)
560 561

259

u braku između muža i žene odnosi u društvu kao cjelini i unutar svake društvene grupe su neprirodni i bolesni. Bez pravih, zdravih, vjernih, iskrenih, valjanih, moralnih, čistih i poštenih odnosa u brakovima nema i nikada neće postojati ni prave, ni zdrave i kompletne porodice, familije, rodova, bratstva, plemena, naroda, nacija, rasa i čovječanstva. Brak je jezgra, srž, srčika, nutrina i bit ljudskog društva, gledano na razini čovječanstva kao i svake društvene skupine. Kao što je vjera izvor i korijen, prapočelo, praiskon duhovnog, idejnog, moralnoetičkog, tradicijsko-kulturnog, znanstveno-civilizacijskog, misaonog i pravno-običajnog određenja, tako je brak izvor i korijen društvenog, zajedničkog i ljudskog života. Da nije prema Allahovom Određenju i Uputi bilo prvog braka između Adema, a.s. i H. Havve, dva bića iste vrste a različitih parova i spolova ne bi bilo sadašnjeg čovječanstva od šest milijardi ljudi. Brak je stablo, humus i topos iz kojeg nastaje i razvija se svaka ljudska zajednica i društvena grupa. Bez utemeljenog, regularnog i stabilnog, na Allahovoj milosti i Uputi etabliranog braka nikada ne bi bilo čovječanstva, naroda, nacija, rodova, bratstava i plemena. Bez svih njih zajedno brak, pokazuje to prvi brak između Adema, a.s. i H. Havve, može opstati a svi oni zajedno i niko pojedinačno ne mogu ni kao čovječanstvo ni kao društvene grupe ostati i opstati. Brak je ustvari praklica, praosnova, pralijeha, praiskon, praizvor i pramustra svih osnovnih međuljudskih veza, odnosa, relacija i komunikacija.

18.1. Sva stvorenja stvorena u parovima a brak je samo odlika čovjeka

Da Allah nije svojom dobrotom, milošću i Uputom uspostavio ljubav, samilost, poštovanje, vjernost i svijest između muškarca i žene kao dva ravnopravna, od iste vrste stvorena bića i stvorenja a različitih spolova, brak bi bio nemoguć i neuspostavljiv i ljudi i žene bi se samo parili kao i životinje a ne bi živjeli i uživali u blagodati u braku. Sva su stvorenja i bića, biljke i životinje stvorena u parovima a ne samo ljudi i žene, ali je brak odlika, blagodat, dobrota, ljepota i milost vezana samo za ljude i žene: “On je (Allah) zemlju ravnom učinio i na njoj nepomične planine i rijeke stvorio i od svakog ploda po par, muško i žensko dao. On dan zastire noću. To su doista dokazi ljudima koji razmišljaju.”563 “I od svega po par stvaramo da biste vi razmislili.”564 Međutim, samo ljudi i žene žive u brakovima bez obzira što su sva ostala stvorenja i bića stvorena u parovima. Mnogi mislioci i umni ljudi se slažu i kažu da je čovjek po svojoj urođenoj naravi društveno biće, biće zajednice, politička životinja ili umno-društveno biće. U odnosu na teoriju evolucije sva sekularističkolaicistička i nihilističko-agnostička shvatanja i učenja koja isključuju Božiju kreaciju i izarvnu intervenciju u stvaranju čovjeka i koja u svojim umišljajima do čovjeka dolaze evolutivnim, samostvarajućim, samonastajućim
Ku’ran (Er-Rad, 3) Ku’ran (Ez-Zarijat, 49) 260

563 564

i samorazvijajućim putem od majmuna preko majmunolikog čovjeka, neandertalca, divljaštva, barbarstva, paleolita, mezolita, neolita, prvobitne zajednice, bronzanog, željeznog doba, robovlasništva, feudalizma, kapitalizma, socijalizma i, konačno, komunizma i života u početnim fazama po spiljama, pećinama, stijenama, zemunicama i po drveću bez odjeće i učenje Islama je jasno i precizino - čovjeka kao čovjeka sa svim ljudskim odlikama, kako prvog tako i zadnjeg stvorenog na Zemlji, kao ljudsku vrstu direktno i izravno stvara Allah. Prvo njegovo stanište i boravište nije ni spilja, ni pećina, ni zemunica, ni drveće nego Džennet. Prva grupa i zajednica u kojoj živi nije ni čopor, ni horda, ni divljaštvo, ni barbarstvo, ni promiskuitet, ni krvno-srodnička porodica (endogamija), ni porodica Puna-Lua (egzogamija). ni sindijazmička porodica nego brak i bračna zajednica između Adema, a.s. i H. Havve. Taj tek stvoreni čovjek Adem, a.s. i žena za njega H. Hava Odredbom Allahovom nastanjeni i smješteni u Džennetu nisu (stvoreni) ni goli, ni neobučeni, ni sa životinjskim kožama, dlakom i repom. Kad se rodi svaki čovjek, bilo muško bilo žensko, je najnemoćnije i najovisnije biće među svim stvorenjima. Njegova ovisnost o drugima i potpuna nemoć i najduže traje. Tako ovisnog i nemoćnog čovjeka jedino može ravnomjerno i u svim aspektima ljudskosti pravilno odgojiti stabilan, čvrst, zdrav, prirodan i na šerijatu utemeljen brak. Pored svih odlika i razlika koje karakteriziraju čovjeka u odnosu na druga bića i stvorenja kao što su: govor, um, razum, osjetila, pamet, pismo, kultura, način života, pamaćenje, kreacija, mašta, emocije, slobodna volja, spoznaja, ljubav, saradnja i solidarnost čini se da su četiri ključne, dvije iznutra vjere i etike i dvije izvana pokrivanje, zaštita tijela i brak, koje razdvajaju ljude od ostalih bića i stvorenja: “I jedan od dokaza Njegovih (Allahovih) je to što za vas, od vrste vaše stvara žene da se uz njih smirite i što između vas muškaraca i žena uspostavlja ljubav i samilost, to su zaista pouke za ljude koji razmišljaju.”565 Bez obzira što su sva Allahova stvorenja i bića stvorena u parovima muško-žensko i što se parenjem održavaju i umnožavaju rodovi i vrste svih stvorenih stvorenja, ipak brak je i bračna zajednica koja kao ustanova, kao institucija, kao Odredba, kao Naredba, kao Allahova Uputa, Milost, Ljepota i Dobrota, koje prethodi seksualnom kontaktu, dodiru, odnosu i vezi, samo odlika i karakteristika ljudi. Bez ikakve dvojbe brak je praosnova i praoblik svake društvene i ljudske zajednice i grupe. U braku su življeli prvi čovjek na zemlji Adem, a.s. i njegova žena H. Havva. Iz njihovog braka po Allahovoj volji i odredbi razvio se ljudski rod i svi narodi svijeta. Bez braka, ni čovjeka kao društvenog bića, ni zajednice, ni društvenih grupa nikada ne bi bilo. Dakle, život u braku i reguliranje seksualnih potreba isključivo kroz legitimni, legalni i regularni brak i bračni život je osnovni, za sva vremena od Allaha isti, neizmjenjivi, nezamjenjivi, neizbrisivi i neuništivi nastanka razvoja, razmnožavanja, vitalnosti i opstanka svakog čovjeka društvene zajednice, društva, društvene grupe i čovječanstva: “Prema Allahovu zakonu koji odvazda važi, a ti nećeš vidjeti i nigdje naći da se Allahov zakon promijeni.”566 Bez ikakve sumnje, dileme i dvojbe brak je praosnova i praoblik svake društvene grupe i zajednice. U
565 566

Ku’ran (Er-Rūm, 21) Ku’ran (El-Feth, 23) 261

braku su živjeli prvi čovjek na Zemlji Adem, a.s. i njegova žena h. Havva. Iz njihovog braka, prvog na zemlji, po Allahovoj volji i odredbi razvio se ljudski rod i svi narodi svijeta. Kako je Adem, a.s. bio i prvi čovjek, i prvi muž, i prvi poslanik, i prvi vjerovjesnik, i prvi mu'min, i prvi musliman, i prvi primjenitelj Božije Volje i Odredbe, to je i njegov brak bio utemeljen na šerijatu - vjerozakonu. H. Ademovi sinovi su se ženili sestrama koje im nisu bile bliznakinje. Tako je bilo regulirano vjerozakonom. Nama kao Ademovim biološkim krvnosrodničkim potomcima i sljedbenicima iste vjere Islama i vjerozakona - Šerijata naređeno je u Kur'anu i preporučeno u Hadisu, kako da zasnivamo i reguliramo bračne odnose i bračni život.

18.2. Šejtanov udar na brak i život

Ako se kaže da je kultura način na koji jedna ljudska zajednica i svaki čovjek pojedinačno živi i regulira svoje odnose sa prirodom, sa samim sobom, sa drugim ljudima i sa Bogom, i te odnose prenosi u nauku, tehniku i umjetnost, u svoj privredni sistem i svoje ustanove onda je nepobitna istina da, ako čovjek uspostavi prave i pravilne odnose sa Bogom, sa sobom i u braku će, kao rezultat i posljedicu tih odnosa imati potpuno ispravne odnose prema svijetu, životu, univerzumu, prirodi, porodici, rodbini, plemenu, narodu, naciji, državi i čovječanstvu. Nepravilni odnosi prema Bogu, sebi, braku i porodici, imaju za posljedicu i rezultiraju svim nepravilnim odnosima u životu počevši od prirode, biljaka, životinja, znanosti, tehnike, umjetnosti, kulture, do privrede, ekonomije, trgovine, države, svih ustanova, institucija i međuljudskih odnosa. Ko ima nepravilan odnos prema braku on ima nepravilan, kriv i izobličen odnos i prema sebi, i prema društvu i prema državi, jer za Aristotela država i nije ništa drugo nego samo do kraja razvijena porodica. Naravno, porodica nastaje i razvija se iz braka. Zato, ko razara i uništava brak on razara i uništava zajednicu, društvo, držaavu, porodicu i sve društvene grupe. Za ovu tezu na razini tvrdnje postoje marksisti koji su rušeći brak uništili i sve krvnosrodničke skupine i društvene grupe, zajednicu, i društvo, i državu, i znanost, i umjetnost, i političke stranke, i kulturu, i moral, i religiju, i tradiciju, i ljude kao ljude. Bez pravog, na vjeri utemeljenog, braka diljem komunističkog raspadnutog carstva oni su iza sebe ostavili kanibalističke i nacističko-komunističke i fašističkostaljinističke horde koje žare, pale, kolju i ubijaju diljem Evrope. Zato šejtani udruženi sa džinnima i ljudima nevjernicima i idolopoklonicima u ravni razaranja, rušenja, kidanja i rastakanja društva, društvenosti i zajednice prvo, i to planirano, programirano, ciljano, sistemski i namjerno, kroz sihr-magiju, pornografiju i prostituciju napadaju muža i ženu u braku: “I povode se za onim što su o Sulejmanovoj vladavini šejtani kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, - šejtani su nevjernici i učeči ljude vradžbini - magiji - sihru i onome što je bilo nadahnuto i objavljeno dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili i podučavali dok mu ne bi rekli: Mi samo iskušavamo (da ne bi mogao kazati da nije znao o čemu je riječ) i ti ne budi nevjernik! I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene (preko sihra) u braku rastaviti, ali nisu
262

mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na Onom svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kad bi samo znali!”567 Kur'ansko kazivanje i Islamsko učenje i vjerovanje utemeljeno na Kur'anu i Sunnetu, upućuje i upoznaje muslimane da je Allah, dž.š. Jedini Stvoritelj Gospodar Koji je stvorio ljude u najljepšem liku, obliku, formi i suretu a brak je prva forma, prvi lik, prvi oblik, prvi odnos i prva relacija i prva komunikacija društvenosti: “On (Allah) je nebesa i Zemlju mudro stvorio, i On vama obličje daje, i likove (sureta) vaša čini lijepim, i Njemu će se sve vratiti. On Jedini zna šta na nebesima i na Zemlji postoji i zna šta krijete i šta pokazujete; Allah zna svačije misli.”568 Allah je Onaj koji vam je učiniio Zemlju prebivalištem, a nebo uzdignutim zdanjem, i On vam obličje, oblike i likove vaše čini lijepim i jelima vas opskrbljuje ukusnim. To je Allah, Gospodar svjetova! On je Vječno Živi, nema Boga osim Njega, zato se samo Njemu klanjajte i robujte, iskreno Mu ispovjedajući vjeru: Neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova. Reci: Meni je zabranjeno, o tome su mi došli jasni dokazi od Gospodara moga, da se klanjam onima kojima se vi, pored Allaha, klanjate, a naređeno mi je da se pokoravam i robujem Gospodaru svjetova. On (Allah) vas stvara od zemlje, od kapi sjemena, zatim od ugruška, zatim čini da se kao dojenčad rađate, i da do muževnog doba stignete, da starci postanete - a ne neki od vas umiru prije i do sudnjeg časa poživite kako biste mogli da shvatite. On život i smrt daje! A kad nešto odluči, samo rekne: Budi! - i ono bude. Zar ne vidiš kako se okreću oni koji o Allahovim dokazima raspravljaju? Oni koji poriču Knjigu i ono što smo slali po poslanicima - saznaće posljedice toga.”569 “Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog bezbjednog, - Mi čovjeka stvaramo u skladu i obliku najljepšem, zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili, njih čeka nagrada neprekidna.”570 Oni koji o Allahovim znamenjima raspravljaju i ako im nikakav dokaz nije došao u srcima njihovim je samo oholost koja ih neće dovesti do cilja željenog, zato moli od Allaha utočište i zaštitu, jer On, uistinu, sve čuje i sve vidi. Stvaranje nebesa i Zemlje je sigurno veće nego stvaranje roda ljudskog, ali većina ljudi ne zna. Nisu isto slijepac i onaj koji vidi, nisu isto vjernici koji dobra djela čine i zlotvori. - Kako vas malo prima pouku. Doći će Čas oživljenja, u to nema sumnje, ali većina ljudi neće da vjeruje. Gospodar vaš je rekao: Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju - ući će, sigurno, u Džehennem poniženi. Allah vam je dao noć da se u njoj odmarate, a dan da vidite. Allah je neizmjerno dobar prema ljudima, ali većina ljudi neće da zahvaljuje. To vam je, eto, Allah, Gospodar vaš, Stvoritelj svega, drugog boga osim Njega nema, pa kuda se onda odmećete? Tako su se odmetali i oni koji su Allahove dokaze poricali.”571 On je Allah, Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Onaj koji svemu daje
Ku’ran (El-Bekare, 102) Ku’ran (Et-Tegābun, 3 i 4) 569 Ku’ran (El-Mu'min, 64-70) 570 Ku’ran (Et-Tīn, 1-6) 571 Ku’ran (El-Mu'min, 56-62)
567 568

263

lik i oblik. On ima najljepša imena. Njega hvale oni na nebesima i na Zemlji, On je Silni i Mudri.”572 Kao što se Red u svemiru naziva Kosmos, Red u prirodi - Sunnetullah-Determinizam, Red u komunikaciji i između Boga i čovjeka - Objava preko Poslanika, Red u srcu - Iman, Red na duši - Ahlak-Moral, Red u zakonu - Šerijat, Red u društvu - Islam, Red i Putokaz iznutra u srcu - Kelimei-Šehadet - Tevhid ili Moneteizam, red i Putokaz izvana u prostoru-Kibla, Kjava, Bejtullah, Red u mišljenju-Logika, Red u govoru iznutra - Istina, red u govoru izvana -retorika, Red u zakonu iznutra Pravda i Pravičnost, Red u prošlosti Tradicija, Red u načinu života i ponašanju - Kultura, Red između imućnih i siromašnih obavezna, na vjeri utemeljena, solidarnost - Zekjat i Sadekatu-1-Fitr, Red u Salatu - Saff, Red u prvom, iskonskomi primordijalnom odnosu jeste Robovanje Jednom Jedinom Stvoritelju, Red u drugom odnosu koji proizilazi iz prvoga - Robovanja Stvoritelju jeste - poštivanje, prizinavanje roditelja oca i majke, red među životinjama parenje instinkti i Red u seksualnim i instinktivnim odnosima između ljudi i žena, bića i stvorenja iste vrste a različitih spolova jeste Brak - Nikjah. Kao što je bez vjere u Boga utemeljenoj na Objavi nemoguće u čovjeku i ljudima održati i sačuvati svijest i uvjerenje o robovanju Jednom Jedinom Bogu tako je bez čvrstog, stabilnog, čistog, prirodnog, na Šerijatu utemeljnog braka, nemoguće ostati moralan i pošten u životu. S druge strane, sve kulture, civilizacije, rodovi, bratstva, plemena, narodi, nacije, naraštaji, generacije, društva, zajednice i rase koji su izgubili svijest i uvjerenje o Jednom Jedinom uistinu istinitom Stvoritelju i koji su Mu prestali robovati, oni su u sebi razorili, rastočili, razgradili i uništili ustanovu i instituciju roditelja. Ustanova i institucija roditelja utemeljena je na robovanju Stvoritelju a robovanje Stvoritelju počiva na vjeri u Boga po Objavi. Kao što ustanova i institucija roditelja iznutra počiva na robovanju Stvoritelju, tako je njen vanjski okvir, oblik, forma i lik Nikjah-Brak. Bez robovanja Stvoritelju institucija roditelja nema sadržaja iznutra a bez ispravnog braka nema forme izvana. Dakle, niko ni pojedinac, ni grupa, ni čovječanstvo nije svjesno i ne zna šta je roditelj bez robovanja Stvoritelju i bez ispravnog braka. Bez robovanja Stvoritelju i stabilnog, na vjera utemeljenog braka nema ni roditelja ni djece. Zato Islamsko učenje koje počiva na kur'anskom kazivanju i hadisu kaže prvo čovjekovo boravište, prvo stanište, prvo domište, prvo kućište, prvi topos, prvi humus i prvi zavičaj bio je časni Džennet, a ne kao što u okviru mita, mitologije i magije šejtanovi sljedbenici i učenici pod firmom raznih teorija nastanka, razvoja i evolucije čovjeka i ljudskog roda, samo maštaju, gataju, umišljaju, nagađaju, pretpostavljaju, umišljaju, zamišljaju i bajke, pod egidom nauke, pričaju da se prvi čovjek i prvi ljudi razvijaju iz životinjske vrste iz majmunolikih životinja, i da su navodno prvi ljudi neobučeni, nagi, goli živjeli u čoporima i hordama bez braka i bračne zajednice u seksualnim potpuno nereguliranim odnosima. Primjereno tome, i dosljedno mitsko-magijskim učenjima i gledanjima, koja su čista fikcija, imaginacija, fantazija, bajka i šejtanska objava, po teoriji evolucije i svim učenjima koja se ne pozivaju na Božije kazivanje i svjedočenje iz horde i čopora, čovjek i ljudi prolaze kroz divljaštvo, barbarstvo, paleolit, mezolit, neolit, bronzano i željezno doba, prvobitnu zajednicu, robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i komunizam. Umjesto u Džennetu prema učenju vjere na
572

Ku’ran (El-Hašr, 24) 264

temelju Objave, po ovim učenjima majmunolike bliskoljudske vrste, u hordama i čoporima gole i neobučene bez svijesti o braku i izvan bračne zajednice, živjele su prvo, navodno, po šumama i prašumama, po drveću, u stijenama, pećinama, spiljama i jazbinama, kasnije u prvim zemunicama, šatorima i kolibama. Navodno, što je manje bitno, prvo privređivanje bio je lov i ribolov, slijedi stočarstvo, voćarstvo i zemljoradnja. Od sredstava za rad prvo se obrađuje kamen, pa željezo, pa bronza, pa bakar i, konačno, plemeniti metali. Naravno, u okviru ovakvih teorija i učenja, ustvari bajki i mitova, nigdje nema traga o direktnom i izravnom Božijem stvaranju čovjeka kao ljudske vrste, o odjeći, o nošnji, o zaštiti stidnih i sramotnih dijelova tijela, o Džennetu kao prvom boravištu Adema, a.s. i H. Havve, o braku i bračnom i porodičnom životu prvog čovjeka i prvih ljudi kao i o robovanju Stvoritelju. Neuzubillah, u okviru svih učenja koja isključuju direktno Božije stvaranje i kreaciju čovjeka kao čovjeka, direktno i izravno, novo za gotovo, uzima se njegov evolutivni razvoj iz drugih, nižih životinjskih majmunolikih golih, neobučenih i nevjenčanih vrsta, i navodna činjenica da su prvi ljudi - praljudi i pražene živjeli u potpuno neregularnim i nedefiniranim seksualnim odnosima bez poznavanja incesta rodoskrvnuća i krvnosrodničkih i familijarnih ograničenja u seksualnim odnosima. Takvo stanje neograničenih seksualnh odnosa i veza gdje nema nikakve svijesti, etike, zakona, crte, relacije, granice i pravila naziva se promiskuitet. Ovakvo učenje je alibi i zaklon svima onima koji zagovaraju i promiču prostituciju u sadašnjem svijetu od koje se trese i raspada čovječanstvo - 30 miliona umrlo a 30 miliona neizlječivo oboljelih od SIDE a SIDA je posljedica droge i prostitucije - da tvrde i mlađe naraštaje podvode i zavode da navodno prostitucija nije prostitucija nego vraćanje čovjeka i žene iskonskoj, izvornoj i autentičnoj Prirodi kada je živio nag, bez braka i ikakvih regula. Druga navodna čovjekomajmunolika faza u evolutivnom putu ljudskog roda, što se tiče seksualnih veza, odnosa i života, u okviru prvih pravila bračnog života, jeste endogamija ili krvno-srodnička porodica, čije je osnovno obilježje i karaketristika da se svi mladići iste generacije, unutar jednog roda ili plemena automatski i nužno smatraju muževima djevojaka iste generacije. Treća, navodna faza u razvoju pravila, svekolikog seksualnog života jeste, egzogamija ili porodica Punalua. Tu su mladići iste generacije, muževi svim djevojkama iste generacije, samo ne iz svoga roda i plemena, nego iz drugog. Četvrta, navodna majmunoliko-ljudska faza u konačnom stizanju do monogamskog braka i porodice, jeste Sindijazmička porodica, koju odlikuje, prvi puta čvršće vezivanje žene i žena za jednog određenog muškarca, i gdje prvi puta u povijesti izrasta svijest, potreba, odredba, ustanova, institucija i identitet oca. U svim prethodnim fazama, navodno nema identiteta oca, nema svijesti o njemu i potomstvo se vodi samo po materi. Dakle, radi se o formama matrijarhata. Naravno, prema Objavi i vjeri, ovo je sve neistina, netačna, opasna i opaka bajka, mit, magija, projekcija, konstrukcija, šejtanska laž i utopija koja odriče i poriče brak, rodni topos i rodni zavičaj čovjekov. Toj utopiji i šejtanskoj vesvesi nije odolio ni Platon u “Državi”: “Žene između 20 i 40 godina treba zatvarati u posebne prostorije sa ljudima između 25 i 55 godina. Tako rođenu djecu treba odgajati i vaspitavati u državnim institucijama, a da ne znaju za oca i majku. Ženama ispod dvadesete i ljudima iznad pedesetpete dozvoljeni su odnosi, ali plod takve ljubavi treba odstraniti, ili rođeno dijete staviti na posebno mjesto gdje će
265

umrijeti od gladi. “Porodični život i ljubav ne dolaze u obzir.” Dakle, Aristotelov učitelj Platon se zalaže za totalnu zajednicu: imovine, ljudi, žena i djece. Po njemu nema braka, porodice, ljubavi, privatnog vlasništva, roditelja i djece jer sve to pripada državi. Ovu Platonovu totalitarnu utopiju egalitarnog komunizima slijede i ponavljaju sve utopije u povijesti. Marksisti koji su razvili najveću utopiju u 19. i 20. stoljeću a na temelju je prostituciju kao kapitalisti na pornografiji, zastupaju stajalište o društveno-historijskom razvoju braka iz životinjsko-majmunske vrste putem evolucije. Oni prihvataju Bahofenovo i Morganovo učenje o braku kao i Darvinovu evoluciju. Po tim nazorima ljudi su prvo živjeli u promiskuitetu u neograničeno slobodnim seksualnim odnosima (alibi i apoteoza za sadašnju masovnu prostituciju) zatim u endogamnim i egzogamnim bračnim zajednicama, braku parova i, konačno u monogamnom braku koji, po marksistima, mora odumrijeti i nestati u besklasnom komunističkom društvu. Tako Engels 2.300 godina poslije Platona u svojoj utopiji “Porijeklo porodice, privatne svojine i đržave” piše: “Razvoj porodice u historiji sastoji se dakle u stalnom sužavanju kruga (u seksualnim odnosima) što prvobitno obuhvata čitavo pleme, kruga unutar kojeg vlada bračna zajednica između oba spola. Stalnim isključivanjem isprva bližih, zatim sve daljih rođaka, najposlije i samo priženjenih, postaje konačno svaka vrsta grupnog braka praktično nemoguća, na koncu preostaje u prvi mah još labavo povezan par molekula, čijim razrješavanjem brak uopće prestaje.” Prema materijalističkom shvatanju, u historiji je u posljednjoj instanciji odlučujući moment produkcija i reprodukcija neposrednog života (pa i životinje se prostim parenjem produciraju, reproduciraju i umnožavaju ali se ljudi nigdje i nikad kroz prostituciju ne rađaju nego samo kroz brak). No proizvodnja je sama opet dvovrsna. S jedne strane proizvodnja sredstava za život, predmeta, prehrane, odjeće, stana i za to potrebnog oruđa, s druge strane proizvodnja (ne rađanje) samih ljudi, nastavljanje vrste. Pokazat će se da je za oslobođenje žene prvi uvjet ponovno uvođenje cijelog ženskog roda u javnu radinost, a da ovo opet iziskuje ukidanje inokosne porodice (otac, majka, djeca) kao društvene privredne jedinice. Prelaskom sredstava za proizvodnju u zajedničko vlasništvo, inokosna porodica prestaje biti privredna jedinica društva. Privatno domaćinstvo pretvara se u društvenu industriju. Njega i odgoj djece postaju javni posao, društvo (kod Platona država) se brine za svu djecu, podjednako bila ona bračna ili vanbračna. Za Marxa odumiranje, nestajanje (ustvari uništavanje porodice, predstavlja podruštvljenje čovjeka, njegovo prerastanje u totalno društveno biće ili sveukupni ansmbl društvenih odnosa gdje će sve osnove ljudske egzistencije - religijske, etičke, kulturne, duhovne, idejne, pravne, tradicijske, običajne, materijalne, socijane, odgojne sa porodice preći na društvo. Uloga muškarca i žene se svodi na parenje i produkciju i proizvodnju djece za društvo. U Sovjetskom Ustavu iz 1977. godine porodica nestaje kao pravna i moralno-etička kategorija i pretvara se u “radni kolektiv” sa specijalno namjenskom proizvodnjom. Osnovna načela navedenih utopija od Platona do danas su naivni i suludi ljudski snovi o idealnom rajskom društvu na zemlji, vječne harmonije, mira, stalnog napretka, socijalne pravde, jednakosti, solidarnosti i sigurnosti i sreće, bez nepravde i bilo kakvih razlika. Utopija ukida ličnosti, čovjeka, brak, porodicu, ljubav, osjećaje, simpatije i povjerenje u njima. Ona ukida identitet, dignitet i autoritet oca, majke, ukida vezu krvnog srodstva, srodstva po
266

tazbinstvu i po mlijeku, ukida ustanovu i instituciju brata, sestre, tetke, daidže, amidže, strine i rodbine, ukida odgoj djece, jer djecu samo može odgajati onaj ko voli djecu više nego sebe, to su roditelji i onaj u koga djeca imaju veće povjerenje nego u samu sebe - opet u roditelje. Utopija ukida odgoj na temelju religije pomoću roditelja, jer ukida identitet oca i majke, i za njih pomoću ideologije i propagande u neslobodi uvodi dril i dresuru. Umjesto da odgaja ličnosti na temelju religije u slobodi pomoću roditelja i iskrenih vjeropodučitelja utopija svodi mlade ljude na pitbule koji reagiraju samo na naučene i dresirane znake. Sve komunističke revolucije dvadesetog stoljeća, Maova, Pol Potova i Staljinova ponajviše dresiraju mlade ljude da je jedina zdrava i prava ljubav ona prema komunizmu, socijalizmu, radničkoj klasi, partiji, vođi i komunističkom raju na zemlji. Kroz masovne i velike javne radove kako muške i ženske omladine Partija je svjesno, sistemski, ciljano i planski išla da se omladina što više poput termita, međusobno pari, da gubi osjećaj stida, poštenja i da gubi nevinost. Osnovni cilj svega toga bilo je rušenje i razaranje braka radi ukidanja inokosne porodice radi uvođenja žene preko prostitucije u javnu radinost i zajedničko vlasništvo. Utopije u braku i porodici ne vide izvor i rasadnik rađanja i razmnožavanja čovječanstva nego klasne privatne proizvodne jedinice koje treba pretvoriti, ukidanjem braka, u javne društvene proizvodne jedinice kao i svaku fabriku. Svaka utopija, bez obzira na želje i namjere svojih utemeljitelja - nekada je put do pakla popločan dobrim namjerama, je nespojiva sa Islamom, Šerijatom i Životom, jer razara i uništava osnove života i ljudske zajednice: oca, majku, brak, djecu, porodicu, krvno srodstvo i rodbinu po svim osnovama (krvi, tazbinstvu i mlijeku), rod, pleme, etnos, narod i, konačno čovječanstvo. Zagovarati ukidanje braka i porodice, što su činili marksisti i svi fanatični utopisti, je prva promocija i prvi korak u prostituciju i razaranje korijena same ljudske zajednice.

18.3. Šta se brakom dobiva a šta se prostitucijom nepovratno gubi

Kroz povijest naroda i kulture saznajemo da su Asirci i Babilonci brak cijenili a kod starih Egipćana brak je bio uvažavan. Stari Grci su pridavali veliku ulogu braku. Za Aristotela porodica je osnovna i najhitnija ćelija ljudskog društva iz koje se razvijaju sve zajednice, pa i navjeća, odnosno država. Pošto svaka porodica nastaje i razvija se iz braka onaj ko uništava i razara brak on uništava: zajednicu, društvo, državu, sve društvene grupe posebno porodicu, sve društvene ustanove i institucije. Odstupanje od braka i njegovo zamjenjivanje bilo kojim i bilo kakvim ljudskim surogatima je razaranje nukleusa ljudskog života i čovječanstva. Kao najstarija, unutar Islama, najodređenija i najpostojanija ustanova, brak je rješenje koje ima ambiciju koje cilja na to da se pomire duhovne težnje i tjelesne potrebe, da se spasi čednost, čast, poštenje, karakter, dostojanstvo i stid bez odbacivanja ljubavi. Zato ljudima i ženama, stvorenjima Istog i Jednog Jedinog Stvoritelja Allaha, dž.š., i potomcima istog praoca i pramajke Adema, a.s. i H. Havve, nikada nije bio dozvoljen brak između različitih vrsta, naprimjer ljudi i životinja, ljudi i džinna, unutar ljudske vrste između istih spolova (muškarca s
267

muškarcem,- homoseksualizam i žena sa ženom - lezbijstvo), zatim brak sa majkom, kćerkom, sestrom bliznakinjom, incest - rodoskrvnuće: “Zabranjuju vam se matere vaše, i kćeri vaše, i sestre vaše, i sestre očeva vaših, i sestre matera vaših, i bratične vaše, i sestrične vaše, i pomajke vaše koje su vas dojile, i sestre vaše po mlijeku, i majke žena vaših (punice), i pastorke vaše koje se nalaze pod vašim okriljem od žena vaših s kojima ste imali bračne odnose, - ali ako vi s njima niste imali bračne odnose, onda vam nije grijeh - i žene vaših rođenih sinova, i da sastavite dvije sestre, u isto vrijeme, a što je bilo, bilo je, Allah zaista prašta i samilostan je. I udate žene osim onih koje (u ratu) zarobite - to su vam Allahovi propisi.”573 Po krvnom srodstvu čovjek ne smije stupiti u brak sa majkom, nanom, prananom, kćerka sa ocem, djedom, pradjedom, očevom majkom, nanom, prananom, kćerkama, unukama, praunukama, sa sestrama i njihovim kćerkama od sinova, unukama i praunukama. Po tazbinskom odnosu ne smijemo stupiti u brak sa ženinom majkom (punicom), punicinom majkom, nanom, prananom, supruginom kćerkom (pastorkom) i sestrom istovremeno. Čovjeku je također zabranjen brak sa sinovljevom ženom (nevjestom), žena pastorka i ženina maćeha. Također, sin ne može ašikovati niti šupiti u brak sa maćehom ili ženom svoga oca: “I ne ženite se ženama kojima su se ženili očevi vaši, a što je bilo (prije Islama) biće oprošteno, to bi uistinu, bio razvrat, gnusoba i ružan put.”574 Dakle, ne samo da se sin nikada ne može oženiti svojom majkom, što je grijeh ravan zločinu i blasfemiji već i bilo kojom drugom ženom s kojom je njegov otac živio u braku kao što se i kćerka nikada ne može udati za čovjeka s kojim je njena majka živjela u braku. Zapreka stupanja u brak može biti i po mlijeku. Srodstvo po mlijeku nastaje tada, kada jedna žena svojim mlijekom zadoji tuđe dijete bez obzira na konfesiju, rasu i naciju i tada nastaje srodstvo između te žene i djeteta kojeg je zadojila te mu ona postaje majka po mlijeku, a njeno dijete koje doji istovremeno sa tim djetetom postaje mu brat ili sestra po mlijeku. U tom smislu muslimanke moraju potpuno paziti, znati i pamtiti ko im zadaja ili čiju su one dojile djecu da im se ne bi kćeri udavale za braću po mlijeku a sinovi ženili sestrama po mlijeku. To su izvanjske, fizičko-biološke zabrane. S druge strane postoje i razlozi višeg reda, razlozi, idejne, doktrinarne, vjersko-duhovne i konceptualne vrste: “Ne ženite se sa mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice, uistinu je robinja - vjernica bolja od mnogoboškinje, makar vam se i sviđala. Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici, uistinu je rob - vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao. Oni zovu u Džehennem a Allah, voljom svojom, nudi Džennet i oprost i objašnjava ljudima dokaze svoje da bi razmislili.”575 Drugi razlog unutarnjeg višeg reda radi koga ne smijemo stupiti u brak i bračni život jeste moralno-etičke naravi: “Nevaljale žene su samo za nevaljale muškarce, a nevaljali muškarci su samo za nevaljele žene, čestite žene su samo za čestite i poštene muškarce, a čestiti muškarci su samo za čestite i poštene žene. Oni kao čestiti i pošteni) nisu krivi za ono što o

Ku’ran (En-Nisā, 23-24) Ku’ran (En-Nisā, 22) 575 Ku’ran (El-Bekare, 221)
573 574

268

njima govore, njih čeka oprost i veliko obilje.”576 Sve religije svijeta na osnovu svoje doktrine imaju učenje i stav o braku. Tako je i sa Islamom. Islam navedenim ajetima, prvo zabranjuje i isključuje mogućnost sklapanja braka između muslimana i višeboškinja i nevjernica kao i između muslimanki i politeista i ateista. To je zabrana vjersko-duhovne i idejne naravi. Tu prolazna zemaljska ljepota, naklonost i sviđanje moraju biti žrtvovani razlozima vjere ili višeg reda zato što mušrici i kjafiri pozivaju u pakao, odvraćaju od Allahovog i Poslanikovog Pravog puta a Allah nudi Džennet i oprost. Drugo, ne mogu čestiti, pošteni, karakterni, nevini sa stidom, moralom i dostojanstvom vjernici i vjernice stupati u brak sa bestidnim i amoralnim odobama, bludnicima i bludnicama jer on i ione kao nevaljalci i nevaljalice samo jedni drugima pripadaju. Bez stida, krotkosti nevinosti, časti, poštenja, skrušenosti, poniznosti, iskrenosti, vjernosti, karaktera i dostojanstva, pogotovo kod žena, nema sreće. Nije, prema Islamu nikada bio dozvoljen ni bilo kakav vanbračni, nelegitimni, nelegalni i neregularni seksualni odnos (veza i dodir sa, ianče nespornom i neupitnom osobom osim kroz šerijatski validni i neupitno utemeljeni brak zato što je takav odnos narušavanje Allahovog Reda i Poretka o braku, prelaženje Allahovih granica, negiranje Allahovih Naredbi i Zabrana o braku i seksualnom životu, neslijeđenje Poslanikovog Sunneta, negiranje Ruha i Avreta u insanu, negiranje krvnog srodstva i rodbinstva među ljudima, negiranje i poricanje Stvoritelja i odricanje i razaranje roditelja koji se otac zove. Kada ljudi ne bi živjeli u stabilnom, regularnom i u osnovi, na vjeri i etici utemeljenom braku i kada bi se ljudi prema ženama i žene prema ljudima odnosili kao što se životinje međusobno odnose i pare kako bi oni tada uopće mogli znati i biti sigurni ko su njihovi sinovi, kćeri, unuci i unuke i potomstvo ali kako bi i potomci mogli znati ko su njihovi preci, roditelji, nene, djedovi, amidže, teuce, daidže a ima li ko među ljudima ko nema svijest životinje u sebi a da to ne želi znati. Pitanje majke djeteta prirodno je utvđeno i ustanovljeno kao što su životinjama prirođeni instinkti, a utvrditi i znati oca, babu, muškog roditelja djece spada u viši, vjerski, moralno-etički, vrijednosni i kulturni red stvari. Kao što se nered u svemiru naziva - Haos, nered u prirodi - kataklizma, nered u komunikaciji između Boga i čovjeka - Mit, nered u srcu - Kufr i Ilhad - pokrivanje Istine i nevjerovanje, nered u Tevhidu, Keline i šehadetu i Monoteizmu - Širkili Politeiziam, nered u društvu - Sihr-Magija, nered u zakonu - nepravda i nasilje, nered na duši - nemoral i svjesno i namjerno griješenje, nered u mišljenju - alogika u svemu i pomračenje uma, nekad u govoru - laž i lažna zakletva, kleveta, potvora, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, smutnja, šupalj i prazan govor, nered u politici - anarhija i despotizam, nered u privredi i ekonomiji - nerad, krađa, zakidanje i varanje na litru, metru i kantaru, pljačka i otimačina, naplaćivanje neuređenog i nezarađenog, nered u prošlosti - tradicionalizam, nered u salatu - neklanjanje, nered u čistoti i čistoći -nečinjenje dove, tevbe i istigfara, neuzimanje abdesta i nekupanje i, konačno, nered u seksualnim vezama, odnosima i dodirima je pornografija i prostitucija. Pošto su pornografija i prostitucija izravna, flagrantna i skoro neoprostiva negacija Allahovog Reda i Poretka o braku i oblačenju, prelaženje Allahovih granica u krajnje delikatnim i osjetljivim pitanjima, negiranje Allahovih Naredbi i Zabrana
576

Ku’ran (En-Nūr, 26) 269

i Poslanikovog Sunneta, negiranje osnovne naravi u kojoj je čovjek stvoren pokriven, zaštićen, ukrašen i obučen da živi u braku, negiranje Ruha i avreta u insanu po kojima se razlikuje od hajvana iznutra i izvana i brisanje svijesti o precima i potrebe o potomcima a to nije samo kraj braka nego i života i potomstva. To su neki od razloga što je blud, zinaluk, prostitucija, što narod kaže kurvanje jedan od prvih i najtežih grijeha za koji kao i za krađu slijedi kazna ne samo na Ahiretu nego na Dunjaluku: “Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u Onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavaju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje! Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima. One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte, to su nečasni ljudi, osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i samilostan je! A oni koji okrive svoje žene, a ne budu imali drugih svjedoka, nego su samo oni svjedoci, potvrdit će svoje svjedočenje zakletvom Allahom, i to četiri puta da, zaista govore istinu, a peti puta da ga pogodi Allahovo prokletstvo, ako laže! A ona će kazne biti pošteđena, ako se četiri puta Allahom zakune, da on doista laže, a peti put da je stigne Allahova srdžba, ako on govori istinu. Oni koji obijede čestite, bezazlene vjernice, neka budu prokleti na Ovom i na Onom svijetu, njih čeka patnja nesnosna na Dan kada protiv njih budu svjedočoli jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili. Tog Dana Allah će ih kazniti kaznom koju su zaslužili i oni će saznati da je Allah, doista, oličena istina.”577 Zato seksualni odnos kao najjača i najveća strast u čovjeku, nije grijeh, nije nered, nije negacija predaka i potomaka, nije negacija života, avreta, Ruha, iskonske naravi u kojoj je čovjek stvoren, nije narušavanje Allahova Reda i Poretka, nije prelaženje dozvoljenih granica, nije zaborav Allaha, nije udaljavanje duše od sebe, nije izazivanje Allahove srdžbe, nezadovoljstva i prokletstva i nije nered i zabrana - haram isključivo kroz valjan, legitiman, legalan, regularan od Allaha naređen i od Poslanika i vjerovjesnika, prakticiran, brak sa halal-dozvoljenom osobom: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama svojim prilazite kako hoćete, a pripremite što i za duše svoje. I bojte se Allaha i znajte da ćete pred Njega stati. A ti obraduj prave vjernike! Dozvoljava vam se da se u noćima dok traje post sastajete sa svojim ženama, one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća. Allah zna da vam je bilo teško, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam. Zato se sada sastajte s njima u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio. Jedite i pijete sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite do noći. Sa ženama ne smijete imati snošaja dok ste u itikafu u džamijama. To su Allahove granice i ne približujte im se!Eto tako Allah objašnjava ljudima propise Svoje da bi se onog što im je zabranjeno klonili.”578 U braku sklopljenom u ime Allaha - Dijanen - vjera, po utvrđenoj, javnoj i priznatoj proceduri i unaprijed prihvaćenim pravima, obavezama i dužnostima u braku - Nikjahen -vjerozakon, za dobro Islama, na
577 578

Ku’ran (En-Nūr, 2-9 i 23-25) Ku’ran (El-Bekare, 223 i 187) 270

korist muslimana, ni na čiju štetu, muž i žena postižu uzajamne i obostrane blagodati, milost, dobrote, ljepote, uživanja, koristi, dobiti i interese. Prvo - oni kroz brak vrše odziv na Allahov poziv: “Udavajte neudate djevojke i ženite neoženjene mladiće, i čestite i poštene robove i robinje svoje: ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna. I neka se (od bluda) suzdrže oni koji nemaju mogućnosti da se ožene, dok im Allah iz obilja svoga ne pomogne! A s onima koji su u posjedu vašem koji žele da se otkupe (da bi se poženili i poudali) ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite. I dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao.”579 Drugo, što se sa stajališta vjere postiže kao dobro u braku jeste slijeđenje i prakticiranje “Ennikjahu sunneti remen Lem ja'mel bisunneti felejse minni - Brak je moj Sunnet - običaj, pa ko ne slijedi i ne prakticira moju tradiciju on ne pripada meni (kaže Poslanik) Sunneta svih poslanika i vjerovjesnika. Treće, čine dobro Islamu jer rađanjem djece u braku razvija se i uvećava Ummet Islama i broj sljedbenika Muhammeda, a.s. “Tenakehu ve tekaseru, teinni ubahi bikumul-umeme juvmel-kijameti - Ženite se i množite, jer ja ću se na Sudnjem danu ponositi vašom brojnošću.” Četvrto, time se čini dobro Islamu, korist muslimanima jer se uvaćeva i snaži džemaat i Ummet Islama. Peto, time se produžava, obnavlja i uvećava ljudska vrsta a nikome se ne nasnosi šteta. Šesto, u braku ne samo da jača i da se širi Ummet rađanjem djece i produžava ljudska vrsta nego se muž i žena jedno uz drugo smiruju i svoje u sebi najjače nagone, instinkte, pohote, požude i tjelesne puti i strasti na halal-način zadovoljavaju, umjesto da im robuju i da se kalanju i zakivaju u strasti, požude i instinkte: “Reci ti Meni ko će uputiti onoga ko je strast svoju za Boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, usljed toga, u zabludi i neznanju ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite i ne promislite? Postoji samo život naš zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi - govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju. Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za Boga svoga uzeo? Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili nastoji da shvati? Kao stoka su oni, čak su još dalje s Puta pravoga skrenuli.”580 Pošto je seksualna strast, nagon, instinkt, potreba i požuda neupitno, neumitno, prirođeno svojstvo i najjača strast čovjeka i žene kao bića iste vrste a različitih spolova, šejtan svjestan svega toga kao cinični i zlokobni realista, nikada ne odvraća ljude i žene od seksualnih veza, odnosa i dodira gdje se i kroz koje se ispoljavaju i zadovoljavaju najjače, najosjetljivije i najznačajnije strasti, nego ih navraća na vanbračne, vanzakonske, vanproceduralne, nelegitimne, nelegalne i neregularne seksualne odnose kroz prostituciju zinaluk ili blud. Kao što svaka kuća, palaca, vila, dvorac, škola, ustanova, institucija, bolnica i sudnica ima vrata i kapiju na koju se u nju jedino prirodno ulazi, tako i svemir ima unaprijed uređene kapije kroz. koje se jedino u svemir može ući, istovjetan je slučaj u vjeri i sa seksualnim odnosima, vezama i dodirima. Naime, jednima od Boga dozvoljena, određena, legitimna, legalna i regularna kapija, kroz koju se ulazi u halal - dozvoljen seksualni život jeste Nikjah -Brak. Da bi brak opstao, bio čvrsta i stabilna sveljudska veza između muškarca i
579 580

Ku’ran (En-Nūr, 32 i 33) Ku’ran (El-Džasije, 23-24 i El-Furkān, 43-44) 271

žene dva bića iste vrste, a različitih spolova, i da bi bio čist, potpun, neupitan, vjeran i pošten on mora počivati i biti utemeljen na četiri stuba: Imanu - vjeri, Šerijatu - vjerozakonu i Nikjahu - proceduri, Meveddetu - ljubavi i Rahmetu - milosti. Sve seksualne veze i odnosi (unutar seksualno - interesnih zajednica) koje počivaju isključivo i samo na zadovoljstvu, užicima, strastima, požudama, pohotama, nasladama, instinktima, interesima, koristima, dobitima i nasladama oni se kidaju i raspadaju. Zato je brak zajednica svih zajednica i njihova praosnova, pralijeha, pramolekul i praiskon. U braku se ostvaruju i postižu najintimniji, najprisniji, najličniji, najkrotkiji, najprirodniji, a u prostituciji - zinaluku najbestidniji, najgrešniji, najvulgarniji, najbesramniji, najobezličeniji, najospoljeniji i najpoostvareniji odnosi za koje, kao i za krađu slijedi kazna i na Dunjaluku, a ne samo na Ahiretu. Izvori Islama Kur'an i Hadis nipošto i nikada ne dopušta da mušarac ženu i žena muškarca svedu na predmet, na stvar, na objekt uživanja i iživljavanja, samo na tijelo i da jedno u drugom zanegiraju iskonsku prirodu, Ruh, Avret i Allahov Red i Poredak o i u braku: “0 vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari naslijeđujete, preko volje njihove i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali prisvojite, osim ako budu očigledno zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.”581 U braku se miješa krv, isprepliću tijela, dodiruju srca, povezuju duše i živi i produžava život. U prostituciji se poput zmijskog klupka, isprepliću strasti i instinkti, ubijaju srca, razaraju i ocrnjuju duše, uživaju, iživljavaju, pogane i nakaze tijela, ubija i zaustavlja život i negira Ruh, Avret i autentična priroda u kojoj je stvoren čovjek. Najveća vrijednost i posljedica braka je služenje, pokoravanje i odazivanje Bogu, slijeđenje Sunneta, smirenje čovjeka uz ženu i žene uz čovjeka (Liteskunu ilejha), zadovoljavanje a ne poništavanje i iživljavanje u njima najjačih, tj. seksualnih strasti na propisan i neupitno dozvoljen način, rađanje djece, održavanje, produžavanje, sadržavanje, obnavljanje i uvećavanje ljudske vrste i nerobovanje strastima, što se po pravilu čini izvan braka, nego Bogu. Najpogubnija posljedica zinaluka - bluda - prostitucije jeste udaljavanje od Boga i zaborav Boga, neodazivanje Božijem pozivu stupanja u brak nego šejtanovom pozivu u prostituciju, uživanje i iživljavanje - perverziju, nesluženje Bogu nego šejtanu, griješenje, nesigurnost i neizvjesnost u prostituciji, uživanju i pervezriji idžramu umjesto smirenja i dozvoljenog života u braku, neslijedenje Sunneta nego požuda, poriva, puti i strasti, ubijanje djece sprečavanjem začeća ili rađanje kopiladi -djece koja pored živih roditelja gube identitet, a to ih neminovno u neznanju vodi u promiskuitet i oni čine rodoskrvnuće, ukidaju rodbinske krvno-srodničke veze i odnose i gube pojam, sadržaj i identitet oca, i kasnije kao i Edip nesvjesno i u neznanju negiraju i ubijaju oca i ulaze u seksualne veze i odnose, htjeli ne htjeli, čak i sa majkom. U braku nastaju i iz njega se razvijaju osnovne relacije: muž-žena, otac-sinovi-kćeri, majka-sinovi, majka-kćeri, braća-sestre, braća-braća i sestre-sestre. Prostitucija sve moguće relacije (vjerske, duhovne, moralno-etičke, vrijednosne, tradicijske, običajne, kulturne i pravno-zakonske) među ljudima kida i razara i umjesto na sveukupne odnose između dva insana iste vrste a različitih spolova, ona poništava i čovjeka i ženu kao i veze, odnose, dodire i relacije među njima svodi
581

Ku’ran (En-Nisā, 19) 272

isključivo na odnose između dva spolna organa. U takvim kontekstima i relacijama niti je čovjek čovjek, niti je žena žena, nego su oboje sredstva i robovi u funkcijama spolnih organa. Umjesto na dva insana kroz brak oni se kroz prostituciju svode na dva spolna organa. Dok u braku preko djece, muž ulazi i produžava se u ženi, a žena u mužu, u prostituciji muškarac ženu i žena muškarca svodi na objekat seksualnih strasti, instikata, pohota, uživanja, iživljavanja i potreba. Pošto se seksualni nagoni. Id, libido, eros, požude, pohote, puti i instinkti kao najjače strasti u čovjeku ili vanjski duh života - duh erosa i libida u čovjeku ne mogu ni uništiti, ni ubiti, ni bilo čime kompenzirati, ni izbrisati, ni izmijeniti, ni zamijeniti ukoliko se ne kontroliraju, ne komponiraju i ne stave u određene regularne okvire ili korito Šerijata, tada seksualni porivi, potrebe i strasti udaljavaju čovjeka od Boga, od Božijeg Reda i Poretka, od Božijih Naredbi u Zabrane, od Sunneta i Pravog puta u grijeh, u zaborav Allaha, u negaciju prirode i sureta u kome je čovjek stvoren, u zaborav predaka, u gubljenje oca, u nerađanje potomaka i u kraj života. Nikada i nigdje u svijetu se pored domova, kuća, mjesta i staništa zinaluka i prostitucije, dakle javnih kuća, nisu gradila i ne grade porodilišta. Javne kuće zaustavljaju, onemogućavaju, negiraju i uništavaju imetak ljudi, zdravlje ljudi, razaraju brakove ljudi, uništavaju porodice ljudi i pored živih roditelja ostavljaju siročad na zemlji. Javne kuće i prostitucija zaustavljaju život, onemogućavaju rađanje i umnožavanje djece, stavljaju pečate na ljudska srca i uši i zastore pred oči tako da ljudi i žene instrumenti, sredstva i pokretne lutke u javnim kućama kao nosioci prostitucije postaju gluhi i slijepi pored ušiju i očiju i pored srca i duše bezosjećajni i bezdušni. To su šejtanske karikature, pudlice ili gajri musafihini koji Allahov dar i sjeme života plodnosti i sposobnost rađanja djece siju po nemjestima i od Allaha nedozvoljenim, zabranjenim i prokletim zonama. Šta se misli o čovjeku i ljudima koji pšenicu, kukuruz, ječam, raž, prohu, grah, grašak, rižu... siju po kamenju, po vodi i u pustinji? Svi mislimo, zaključujemo i kažemo to je nemoguće i ako to rade takvi ljudi su luđaci. Kakvi su tek svjesni, osjetilima, razumom, umom i pameću obdareni luđaci oni ljudi i žene koji preko prostitucije u javnim kućama u bezimenost, u ništavilo, u negaciju, u destrukciju, u pustinju, u najzatrovaniju vodu i najveći kamenjar (zar ima veće, opakije, otrovnije pustinje i smrtonosnije kuće za život, za rađanje, za potomke, za nastavak i produžetak ljudske vrste od javne kuće) siju najveći Allahov dar života sjeme i plod života. To su prema Kur'anu Gajru musafihini: “Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša jela su njima dozvoljena, i čestite vjernice su vam dozvoljene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kada im vjenčane darove njihove date s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i sjeme života u javnoj kući rasipate i uništavate ili da ih za priležnice (samo ljubavnice) uzimate. A onaj ko otpadne od prave vjere (i pomoću bluda i rasipanja sjemena života) uzalud će mu biti djela njegova i on će, na Onom svijetu nastradati.”582 “Zabranjene su i tuđe udate žene, osim onih koje kao ratni plijen zarobite, to su vam Allahovi propisi, - a ostale su vam (osim zabranjenih) dozvoljene, ako želite da im vjenčane darove date i da se njima oženite, a ne da s njima blud

582

Ku’ran (El-Maide, 5) 273

činiteida ih na svodnice i ljubavnice dovodite i tako sjeme života uzalud rasipate i uništavate.”583 A onome među vama koji nije dovoljno imućan da se oženi slobodnom vjernicom - eto mu one u vašem imetku, robinje vaše, vjernice, a Allah najbolje zna kakvo je vjerovanje vaše - ta jedne ste vjere. I ženite se njima, sa izunom dozvolom vlasnika njihovih, i podajte im vjenčane darove njihove, kako je uobičajeno, kada su čedne i poštene i kada javno ne čine blud i ne rasipaju i ne uništavaju sjeme života i kad tajno ne žive sa ljubavnicima.”584 Prema učenju Kur'ana i vjerovanju Islama škrtice, titizi, tvrdice i sebičnjaci su taoci i žrtve šejtanskog straha - ukoliko budu dijelili osiromašit će i sve će izgubiti: “Šejtan vas plaši i neimaštinom (ukoliko budete dijelili) i navraća vas da budete škrti i sebični, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve,”585 a rasipnici, u bilo čemu, su šejtanska braća: “Gospodar vaš dobro zna šta je u dušama vašim, ako budete poslušni i dobri, - pa Allah će doista oprostiti onima koji se kaju. Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku - namjerniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su svi rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.”586 Zar ima većih, opakijih, opasnijih, perverznijih, zlogukijih i zločestijih rasipnika od onih ljudi i žena koji preko prostitucije u javnim kućama i na drugim mjestima rasipaju, upropaštavaju i uništavaju najveći Allahov ovozemaljski nirnet, fadilet, rahmet i magfiret a to je dar života kroz sjeme i plod života. Sa stajališta egzistencije, biologije i fizičkog opstanka prostitucija je onemogućavanje rađanja djece, ubijanje djece, ona je antibudućnost, antimladost, antiživot, antirađanje, antibrak, antiporodica. Ali zato je sigurno i neizbježno triper, sifilis, SIDA ili AIDS, ustvari kolektivna smrt čovječanstva. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, s početka decembra 2003. godine, 40 miliona ljudi u svijetu trenutno boluje od AIDS-a, od čega je pet miliona novooboljelih, dok je 30 miliona ljudi umrlo od ove najveće pošasti današnjice. Svakih četrnaest sekundi jedna mlada osoba u svijetu zarazi se virusom AIDS-a. Procjene su da se dnevno u svijetu zarazi oko 14.000 ljudi, a umre ih svaki dan najmanje sedam hiljada. Samo tokom prošle godine, pet miliona ljudi u svijetu zaraženo je virusom AIDS-a, kaže Helen Eversole, predsjedavajuća UN tematske grupe za borbu protiv AIDSa. Rejon s najvećim brojem oboljelih od AIDS-a u svijetu više nije Afrika, nego Evropa, a među oboljelim je 80 odsto mladih osoba između 15 i 30 godina. Svakom muslimanu može služiti za pouku, utjehu i poruku činjenica da među oboljelim u Africi od AIDS-a tek svaki deseti je musliman. To je kvalitet i nagrada Islama ne samo na Ahiretu nego i na Dunjaluku. Bosna i Hercegovina u kojoj veliki procent stanovništva sačinjavaju Bošnjaci spada u grupu država u Evropi s najnižom stopom oboljelih od SIDE (AIDS-a) sa svega 67 oboljelih, od toga 30 u Federaciji BiH. U prošloj godini pet je osoba oboljelo od AIDS-a u BiH dok se računa i procjenjuje da je virusom HlV-a zaraženo sto ljudi i žena. Prema kompetentnom, meritornom i nepobitnom stajalištu stručnjaka: prostitucija plus narkomanija plus rani seks jednako je AIDS (SIDA) od koga je u BiH do sada umrla 21 osoba:
Ku’ran (En-Nisā. 24) Ku’ran (En-Nisā, 25) 585 Ku’ran (El-Bekare, 268) 586 Ku’ran (El-Isra, 25-27)
583 584

274

“Međutim, imamo nekontroliranu prostituciju, koja svakodnevno i u svim kantonima uzima žrtve s aspekta AIDS-a, zatim tu je drugi riziko faktor, rani seksualni život mladih. Također, i ako nema zvaničnih podataka, imamo eksplozivnu epidemiju narkomanije. Sve ovo gorovi da se nalazimo u velikoj predepidemijskoj fazi obolijevanja od AIDS-a. Ono što zabrinjava je da u BiH nema ni jedna mjesto gdje svaki građanin koji to želi može anonimno i besplatno da testira krv na AIDS,” izjavljuje prof. dr. Puvačić.

18.4. Odgovor i lijek na izazov prostitucije

Pošto je prostitucija sa alkoholom i drogom jednako AIDS (SIDA) antiživot, antirađanje, antimladost, antidjeca, antipotomstvo, antibudućnost, antibrak, antiporodica, antirodbina, antirod, antipleme, antietnos, antinarod, antinacija, antirasa, antizajednica, antičovječanstvo, antired, antiporedak, antipravo, antikultura, antitradicija, antiljubav, antiemocija, antiruh, antiavret i antiiskonska ljudska narav postavlja se pitanje da li ima ikakav odgovor ili odgovori i lijek na pošasti i kolektivno smrtonosne bolesti kao što su pornografija, prostitucija, alkoholizam i droga. S obzirom da na veze, odnose, procese i pojave među ljudima izvana utječu priroda - prirodna sredina, ljudi (društvena sredina kao i ličnost, karakter, temperament i mentalitet svakog pojedinca), “čovjek to je stil,” kaže Bifon a na kvalitet veza, odnosa, procesa i pojava među ljudima iznutra odsudno i presudno utječu: religjia, etika, kultura i pravo to u svakom vremenu i na svakom mjestu svaka generacija na svaki izazov, opasnost, pošast imaju dvostruk odgovor vanjski i unutrašnji. Ljudi koji vjeruju u Jednog Boga nikada ne mogu biti žrtve utopije i njenih prerverznih vesvesa koje su derivati šejtanske objave kao što su pornografija (antioblačenje), prostitucija (antibrak), alkoholizma - šejtanskog djela i puta droge super šejtanskog djela. Brak i porodica uz džemaat i Ummet su neprelazni, nepropusni, neprobojni i neosvojivi kineski zid svakoj šejtanskoj utopiji i njenim derivatima pornografiji, prostituciji, alkoholizmu i drogi, pod firmom slobode i ljudskih prava. Pod istim parolama sloboda i ljudskih prava sa istim ciljem širenja pornografije, prostitucije, alkoholizma i droge udara se na brak i porodicu. Zagovarati ukidanje braka i porodice, što čine, marksisti, socijalutopisti, anarhisti, radikalni liberali, rigidni sekularisti, ateisti, materijalisti, nihilisti, je razaranje korijena ljudske zajednice. Mada je prostitucija -kurvanje pradavna pojava i veoma staro stanje svijeta, života i odnosa među ljudima ili pežorativno “najstariji zanat na svijetu,” ona nikada nije bila princip svijeta načela života vrijednost života, izvor života, kuća rađanja, garancija opstanka i produžetka života, niti je ikada bilo sa stajališta religije, etike, kulture, prava, tradicije i običaja smatrana općepoznatim i općepriznatim dobrom već, naprotiv, općepoznatim i općepriznatim zlom i opasnošću za ljudski rod. Platon koji nije znao za SIDU (AIDS) piše, čini se u “Zakonima,” da sva dosadašnja ljudska društva i zajednice u svjetskoj povijesti nisu propala i nestala od gladi, žeđi i prirodnih kataklizmi nego usljed nemorala. Uz brak, prodicu, džemmat i Ummet - za svakog muslimana a i čovjeka u svijetu od sudbinskog i presudnog je značaja škola kao
275

sinteza odgoja, obrazovanja, učenja, spoznaje i prostor čuvanja neprolaznih vrijednosti i tvrđava koja štiti od kolektivnih bijelih kuga i masovnih smrti današnjice do koje vodi SIDA, a SIDU izaziva pornografija, prostitucija, alkoholizam i droga. Pošto je brak općepoznato i općepriznato dobro a prostitucija općepoznato i općepriznato zlo koje nije samo grijeh nego izaziva i SIDU, to je svaki čovjek i svi ljudi podjednako dužan boriti se protiv općepoznatih pošasti, zala i opasnosti. Koliko svjetska parola: “Živi i pusti druge da žive” može pomoći protiv izazova i faktora koji izazivaju SIDU: U odnosu na takve izazove i opasnosti Islam nudi adekvatne i primjerene lijekove i odgovore: “I imetak na Allahovom Putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite, Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine.”587 “I neka među vama bude onih koji će na općepoznato i općepriznato dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od općepoznatog i općepriznatog zla odvraćati, - oni će šta žele postići.”588 Prostitucija ne donosi ženi samo SIDU, nego ubija u njoj najdargocjenije vrijednosti: nevinost, čednost, čast, čestitost, unutarnju čistotu i vanjsku čistoću, stid, dostojanstvo, poštenje, a u muškarcu unutrašnji red, poredak, karakter, sistem, uspravnost, dosljednost, sigurnost i sistem viših vrijednosti: “Kada čovjek učini blud, napusti ga Iman i lebdi mu iznad glave kao hlad. A kada napusti blud i tevbu iskreno učini, ponovo mu se Iman vraća u srce,” kaže Poslanik. Dakle, udruživanje sa prostitucijom jednako je privremenom rastanku sa Imanom u srcu. A šta da čovjek u takvom stanju umre na Ahiret ide bez Imana. U nekim dunjalučkim i ahiretskim posljedicama zinaluka Poslanik kaže: “Čuvajte se bluda, jer blud donosi četiri neprijatne stvari: odstranjuje ljepotu i svjetlo vjere s lica prestupnika i gubi mu se čast i ugled, sprečava i prekida nafaku i vodi siromaštvu, izaziva srdžbu Milostivog Allaha i uzrok je vječite patnje u džehennemskoj vatri.” (J. P. H., 596). Kao jedan od najtežih, preko svakog poslanika zabranjenih grijeha, blud u čovjeku ubija srce za Iman, opoganjuje dušu za moral, umanjuje i uskraćuje nafaku i Allahovu opskrbu pojedincima i narodima, vodi čovjeka direktno u Džehennem i izaziva Allahovu srdžbu i prokletstvo. Od bluda kao teške bolesti velike strasti ljudi postaju ovisni. U tom slučaju, bez obzira što su prije bili čestiti vjernici, njihova svijest srozava se na nivo idolopokloničke: “Ko se oda bludu i ustraje u njemu sličan je idolopokloniku” (I.P.H., 1496). Ko se oda dvama velikim porocima bludu i alkoholu Poslanik upečatljivo i slikovito kaže: “Sa onoga ko čini blud ili pije alkohol, Allah će svući Iman kao što čovjek svlači košulju sa svoje glave.” (I.P.H., 1632). Činiti zinaluk je težak, opasan i skoro neoprostiv grijeh. Kada se stariji ljudi i žene bave bludnim radnjama, to je nešto ogavno, strašno i blasfemično: “Sa trojicom Allah neće progovoriti na Sudnjem danu, neće im oprostiti, niti ih rahmetom svojim zaštititi. Za njih je određena teška i bolna kazna. To su: starac koji se bavi bludom, vladar koji laže i vara narod i siromah koji je ohol.” (I.P.H., 730). “Trojici je Allah zabranio Džennet: Notornom pijanici - mudminul - hamri, onome ko je neposlušan i drzak prema roditeljima - Vel-ākku i onome ko je ravnodušan prema ženi bludnici - prelazi joj preko takvih
587 588

Ku’ran (El-Bekare, 195) Ku’ran (Ali-Iman, 104) 276

postupaka i dalje živi s njom - Veddejûsullezî jukirru fiehlihilhabese.” (I.P.H., 722). Blud od djece, kod živih roditelja, pravi najtužniju i najnesretniju siročad, razara brakove i porodice i rastače džemmat i Ummet Islama. Ono što je kuga za tijelo ljudi, to je prostitucija za javni i društveni nemoral. Za društveni život javno prošireni nemoral ima kobne posljedice: “Kada Allah nijedne da uništi jedno mjesto, dopusti da se pojavi blud i nemoral u njemu.” (I.P.H., 247). Ako to mjesto i narod Allah potpuno ne uništi stići će ih drugi belaji i nesreće: “Kada se u jednoj sredini ili u jednom narodu pojavi prostitucija i nemoral, pojaviće se prostitucija i bijeda.” (I.P.H., 327). U gradaciji, kategorizaciji, kvalifikaciji i klasifikaciji najtežih grijeha Poslanik ističe: “Poslije širka (idolopoklonstva), nema većeg grijeha od odnosa muškarca sa ženom koja mu nije dozvoljena - halal.”589 (P.H., 1439). To je podjednako težak, opak, opasan i razarajući grijeh i po individualni i po bračni, i po porodični, i po društveni život u zajednici. Prostitucija je unutrašnja atomska bomba za međuljudske odnose i bračno-porodični život i na Ovom i na Onom svijetu. Poslanik kaže: “ko neopravdano krši ugovor ima za vladara neprijatelja, ko ne sudi po Allahovom Zakonu zadesit će ga siromaštvo. Gdje je razvrat pojavljuje se velika smrtnost (triper, sifilis, SIDA, kolera), ko zakida na mjeri, slabi su mu usjevi, rodovi i plodovi, snaći će ga glad i narod koji ne daje propisani zekjat zadesit će suša.” Iz tih razloga na Dunjaluku i zaštiti od kazne na Ahiretu svaki čovjek i svi narodi, zemlje i države svijeta podjednako su dužni i obavezni boriti se protiv općepoznatog i općepriznatog zla - Munkera svijeta a to su svi faktori, razlozi, radnje, poslovi i uzroci (prostitucija, pornografija, alkoholizam i droga) koji dovode do SIDE (AIDS-a). Po tom pitanju sudbina čovječanstva je jasna, jedna i nedjeljiva. Kako kaže Poslanik Islama: “Men rea minkum munkeren - Kada vidi neko od vas općepoznato i općepriznato zlo feljugajirhu bijedihi - neka ga spriječi rukom institucionalno pomoću zakona i vlasti - Fe in lem jestetia' febilisanihi - a ako ne može kroz institucije pomoću zakona onda jezikom, pisanjem, knjigom i edukacijom - fe in lem jestetia' febikalbihi ve zalike adaful - imani - a ako ne možete ni jezikom onda to prezirite u srcu, ali to je najslabiji i najtanji oblik i nivo Imana.”590 Posebno je težak i neoprostiv grijeh zinaluk - blud udate žene i oženjenog muškarca za koji, kao što je poznato, jer to razara brak i porodicu, topos, humus i ognjište ljudskog zajedničkog i društvenog života, slijedi kazna kamenovanjem: “Čuvajte se vjernici preljube i ljubomore: prvo je težak grijeh, a drugo vodi nesreći u braku.” Ako se nad bludnikom i bludnicom ne izvrši kazna na Ovom svijetu, to ne znači da su oni manje griješni da tu kaznu ne zaslužuju. Neizvršena kazna na Dunjaluku ne skida krivicu sa griješnika na Ahiretu. Kao izuzetno opasan i štetan grijeh, i sa stajališta vjere i etike, i svakog pojedinca, i barka, i porodice, i društva kao cjeline, blud je uz krađu i veleizdaju jedan, od rijetkih grijeha za koji slijedi kazna na oba svijeta. Zla neoženjene mladiće i neudate djevojke za bludne radnje propisana je kazna od po stotinu udaraca bićem a za oženjene ljude i udate žene slijedi kazna javnog kamenovanja. Da li će i gdje će ili neće, što je vjerovatnije, ove šerijatske kazne biti primjenjivane nad bludnicima i bludnicama našem narodu to ne isključuje brigu i odgovornost u nama da razmišljamo o svim moralanim, vjerskim, šerijatskim,
589 590

(I.P.H., 306, 596, 1496, 1632, 730, 722, 247, 327, 1439) (I.P.H. 1623) 277

porodičnim, zajedničkim i pojedinačnim implikacijama javnog morala i prostitucije. Ipak, prvi i najhitniji lijek od bluda - prostitucije jeste čvrsta, iskrena i dosljedna vjera u Allaha, dž.š., stalna svijest. Njemu i bogobojaznost, uz neprestanu nadu u Njegovu milost i strah od Njegove kazne. Primjer žive i osvjedočene vjere po pitanju poštenja Allah kazuje kroz slučaj Jusufa, a.s. Doista, najvećim teškoćama, izazovima i iskušenjima na putu učvršćenja u vjeri i približavanja Allahu, dž.š. bili su iskušavani Allahovi poslanici, vjerovjesnici i pravi vjernici. Na primjeru Jusufa, a.s. Allah, dž.š. kazuje uputu, pouku i poruku ljudima. Da bi sačuvao poštenje, nevinost, čast, stid, obraz, karakter, dostojanstvo, unutarnju moralnu čistotu, usljed svoje izvanredne ljepote Jusuf, a.s. je bio spreman podnijeti sva zemaljska iskušenja, izolacije, teškoće i zatvore, pa čak i laži, potvore i klevete. “I poče da na grijeh Jusufa navodi ona žena u čijoj je kući bio i živio, pa ona pozaključava sva vrata i reče: Hodi! - Sačuvaj me Bože! - uzviknu on, - vlasnik me moj lijepo pazi a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti. I ona je (vlasnikova žena) bila neizmjerno poželjela njega (jer je bio neizrecivo i neponovljivo lijep), a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije Opomenu i Uputu ugledao - tako bi da odvratimo od njega izdajstvo i blud jer je on uistinu bio Naš iskreni rob. I njih dvoje prema vratima potrčaše a ona izdera straga košulju njegovu - i muža njezina kraj vrata zatekoše. Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio da ženi tvojoj zlo učini - reče ona - ako ne tamnicu ili kaznu bolnu? Ona je pokušala da mene siluje i na grijeh navede! reče Jusuf. Ako je košulja Jusufa sprijeda razderana, onda ona istinu govori, a on neistinu, primjeti jedan rođak njezin, a ako je košulja njegova straga razderana, onda ona laže a on govori istinu. I kad on (muž žene) vidje da je košulja njegova straga razderana reče: “To je jedno od vaših (ženskih) lukavstava, vaša lukavstva su zaista velika. Ti Jusufe, ostavi se toga, a ti ženo, traži oproštenje za grijeh svoj, jer si doista htjela da zgriješiš.”591 Ovo je prvi i glavni čin radnje čiji su učesnici vlasnikova žena totalno aktivno, koji je kupio Jusufa, a.s. kao roba, stranca - brbarina, spasio mu život i učinio mu život potpuno sigurnim, prijatnim i komfornim. Vlasnikova žena, koja se u Jusufa zaljubila preko svake granice i izvan svake kontrole, izvršila je sve pripreme da počini blud sa Jusufom u potpunoj osamljenosti koja nema svjedoka (osim Boga) i meleka. Vladar je prije toga Jusufa kao stranca - barbarina i kupljenog roba od dana kada ga je kao dijete otkupio izvanredno pazio i čak ga je imao namjeru i posiniti: “I onda onaj (vlasnik) iz Misira, koji ga je kupio reče ženi svojoj: Učini mu (Jusufu) boravak prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti! I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju snova - a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna.”592 Kako je Jusuf rastao i kako se njegova ljepota kao proljetna ruža razvijala, mirisala i sijala na sve strane, nije bio problem da ga vlasnikova žena pazi nego prepazi. Usljed neopisive ljepote, privlačnosti i šarma, Jusuf se neodoljivo sviđao vlasnikovoj ženi a i ona se Jusufu, mladiću u cvatu mladosti i žaru pune snage dopadala ali je Allahova Uputa, Opomena, Dokaz i Znak bio veći od te čežnje i žudnje. Jusufa je od vlasnikove žene sačuvala Allahova, unaprijed, opomena, uputa, poruka i znak a nju nije. Zato od strasti, nagona, požuda, pohota, puti, časti, vlasti,
591 592

Ku’ran (Jusuf, 23-29) Ku’ran (Jusuf, 21) 278

slasti, samoljublja, straha, poroka, interesa, koristi i dobiti može sačuvati isljučivo vjera, bogobojaznost i Allahova uputa i milost. Uz starost koja nije ništa manja od vlasnikove žene Jusuf uza se ima jače oružje koje, u odsutnoj situaciji, stani-pani, jedino zauzdaje strasti, Allahov Putokaz. Kako tada tako i sada najjača sila iznutra protiv zinaluka - bluda je vjera i etika a izvana brak. Da je pristao na blud, Jusuf bi na najpodliji način na dobro uzvratio zlim, počinio bi izdajstvo vlasnika, iznevjerio bi njegovo povjerenje, počinio bi bludnu radnju koja bi ga iz alima - znalca učinila džahilom - neznalicom. Kakve samo i koliko teške i bolne posljedice može donijeti samo jedna bludna radnja, da je ne daj Bože učinjena. Kao i svaka žena s kojom muškarac odbije izvršiti bludnju radnju, a do koga je njoj po svaku cijenu i sramotu stalo, i vlasnikova žena iz ljubomore, osvete, mržnje i slijepih, najnižih, atavističkih i animanih poriva za Jusufa traži bolnu kaznu. To samo potvrđuje pravilo da žene u nastupu bijesa i ljubomore nikoga više ne mrze od muškaraca koji ih odbiju a one im se ponude, i to ma iz kojih, pa čak i vjerskih razloga. Iako ona pokušava optužiti Jusufa, a.s. za pokušaj silovanja, svjedoci tog događaja njen muž i rođak po izderanoj košulji Jusufa, a.s. sa leđa osvjedoče se da je ona kriva. Njen muž predlaže Jusufu, a.s. da pređe i okrene glavu od tog događaja, a njoj koja je smislila veliko lukavstvo predlaže da traži oprost za pokušaj svjesnog grijeha. Međutim, ta vijest, ta bruka, ta sramota o njenom odnosu prema Jusufu, Kur'an ne kaže preko koga - a vjerovatno preko nje jer onaj ko se voli to se ne može sakriti i o njemu se ne može šutjeti, dospijeva u javnost i postaje javna vijest. Pošto se radi o društvu a ne o zajednici za društvo ne može biti kriva žena uglednika i prvaka u odnosu na Jusufa, stranca - barbarina i otkupljenog roba. Kod Boga je kriva ona a za društvo, po unaprijed, definiciji kriv je Jusuf. Rezultat toga je Jusuf u zatvoru: “I žene u gradu počeše govorkati: Upravnikova žena navraćala momka svoga na grijeh, u njega se ludo zagledala! Mi mislimo da jako griješi. I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih te im pripremi divane, dade svakoj od njih po nož i reče: Izađi pred njih! A kad ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše: Bože, Bože - uskliknuše, ovo nije čovjek, ovo je melek (anđeo) plemeniti! E, to vam je onaj zbog koga ste me korile - reče ona. Istina je da sam htjela da ga na grijeh navratim, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim biće sigurno u tamicu bačen i ponižen.”593 Osnažena strastima i javnim požudama i ponudama drugih žena koje sebi noževima, umjesto hrane, režu ruke kada su ugledale Jusufa, a.s., prvakova žena sada javno obznanjuje da će Jusuf biti ponižen i u tamnicu biti bačen ako s njom ne počini zinaluk. Pošto je bio toliko lijep da više nije mogao ostati na slobodi a da ga žene ne prisile na bludnu radnju, a dobro je znao ako to počini sa prvakovom ženom koji ga je kao i umjesto sina primio da će učiniti najpodliju izdaju iz najnižih poriva, da će tako na dobro uzvratiti zlim djelom, a oni koji na dobro uzvrate zlim neće nikad ni u čemu kod Boga uspjeti, počinio bi bludnu radnju kao težak i skoro neoprostiv grijeh i tako bi izgubio moć znanja i postao bi džahil - neznalica, u takvoj na slobodi za negriješenje, bezizlaznoj situaciji Jusuf čini dovu Allahu, dž.š. da ga od grijeha skloni u zatvor jer je to jedina sloboda od prostitucije- Gospodaru moj, zavapi Jusuf, draža mi je tamnica od ovoga na šta me one navraćaju! I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema
593

Ku’ran (Jusuf, 30-31) 279

njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati. I Gospodar njegov usliša dovu njegovu i spasi ga (zatvorom) lukavstva njihova. On, uistinu sve čuje i zna.”594 Svaki momak i djevojka koji u toku ašikovanja budu navođeni na blud i pornografiju, neka se sjete vjere, veličine, čvrstine, snage, poštenja, karaktera, stida, uspravnosti, istrajnosti, dosljednosti, moralnosti i hrabrosti Jusufa, a.s. kojeg progoni, zavodi i u blud tjera zapovjednikova žena. Ljudima i ženama poput zapovjednikove i njenih suvremenica koji ignoriraju ili relativiziraju ustanovu i instituciju braka a ašikovanje shvataju kao zavođenje, igru, zabavu i svode ga na grljenje, ljubljenje i predbračno ili plus bračno seksualno iskustvo sa drugim osobama što je jednako blud. Da bi ostvarili svoje nakane takvi ljudi i žene, poput zapovjednikove i njenih poznanica u odnosu na Jusufa, služe se zavodljivim pogledima, strastvenim, zavodničkim, izvještaćenim smijehom, svim vrstama laži, praznim obećanjima, vulgarnim i bestidnim riječima, obmanama i trikovima, konkretnim položajima i moćima i svim vrstama radnji, postupaka i ponašanja da bi dotičnu osobu učinili objektom svojih instikata, seksualnih želja i strasti i naveli je, zaveli i na bludnu radnju i prostituciju prevarili. Do prostitucije, pored pornografije, dovodi ono što je posebno bolno i stravično sramno, razarajuće i masovno prisutno kod mladih, lijepih zaposlenih žena, što Kur'an najstrožije zabranjuje, jeste činjenica da političke stranke, velike firme i njihovi vlasnici, menadžeri, direktori, privatnici, štampa, televizija i film, modnotekstilna industrija, sve vrste moderne igre, zabave i priredbe, prvo u ženi negiraju Ruh, avret, ličnost i stid a onda instrumentaliziraju, animaliziraju i samo na tijelo svode ženska lica, stas i bića na izvanjsku privlačnost i prolaznu zemaljsku ljepotu i sve to kao Allahov ukras, znamenje, dar, ljepotu, milost i dobrotu, isključivo svode u komercijalne, profiterske, interesne, političke javno-medijske, filmske i propagandne svrhe kako na Zapadu tako i na Istoku. Ima indicija da i nastavnici u srednjim školama i profesori na fakultetima prolaznost učenicima i studentima uvjetuju bludnim radnjama. Na sve ove izazove svaki musliman se treba prisjetiti Jusufova primjera i zatvora za poštenje ali i Allahovog upozorenja za zloupotrebu funkcije, zvanja i radnog mjesta u bludnu radnju. “I ne nagonite robinje (zaposlene žene, radnice i službenice svoje) da se bludom bave a one žele da budu i ostanu poštene i čestite, samo da biste stekli prolazna dobra Ovoga svijeta, a ako ih neko prisili na to Allah će im zato što su (mimo svoje volje i želje pot ucjenom) bile primorane (nisu imale snagu Jusufa) oprostiti i prema njima milostiv biti.”595 Pošto je povijesno nepobitno potvrđena činjenica da pornografija ljude neumitno vodi u prostituciju, a prostitucija kao težak i skoro neoprostiv grijeh sa nesagledivim posljedicama i na Dunjaluku i na Ahiretu, da bi bila onemogućavana i sprečavana neminovno pretpostavlja nerazgolićavanje na javnim mjestima. Pornografija i prostitucija su sijamski blizanci i zakon spojenih posuda i ne idu jedna bez druge. Težak, opak i opasan izvor prostitucije jeste razdvajanje ljudi od žena i žena od ljudi na radnim mjestima. Tako mlade žene godinama rade i tijelima se na radnim mjestima dodiruju sa tuđim ljudima a ljudi sa tuđim ženama. U svim visokorazvijenim
594 595

Ku’ran (Jusuf, 33-34) Ku’ran (En-Nūr, 33) 280

civilizacijama koje ne počivaju na Objavi, Religiji, Vjerozakonu i iz nje izvedenoj Etici prvo se izrelativizira, potcijeni, ismijava, zatim razara i uništava brak, da bi se legitimirale i u istu ravan, po vrijednosti, validnosti i značaju, stavila svaka vrsta seksualnog, ne zadovoljstva, ne sreće, ne smirenja, ne odazivanja na Božiji poziv, ne slijeđenja Sunneta i rađanja potomstva, nego iživljavanja. Tada se u tim civilizacijama, kojima su vrijeme, prostor, priroda, materija, fizika, tijelo, biologija, hrana, piće, odjeća, obuća, imetak, koristi, interesi, dobiti i sve vrste perverzija i iživljavanja, jedine istine, vrijednosti i smisao života, formira lažna slika, iluzija i fatamorgana svedena na igru i zabavu - panam et cicenzas što bi rekli Latini ili: “Pusti ih neka jedu i žderu i naslađuju se (seksualno iživljavaju) i neka ih zavara lažna nada (iluzija) - znat će oni! Allah će one koji se samo naslađuju, uživaju i seksualno iživljavaju i žderu kao što stoka ždere njihovo će prebivalište vatra biti! A koliko smo gradova razorili, mnogo moćnijih od tvoga grada (Muhammede) protjerao, i nije bilo nikoga da im pomogne. Zar je onaj koji ima jasnu predstavu o Gospodaru svome kao onaj, kojem se lijepim čine ružna djela njegova i koji se samo za strastima svojim povodi!”596 Nažalost, savremena civilizacija ne dokida brak i porodicu samo teorijski, načelno i dotrinarno kao Platon za hatar utopije, već u konkretnom životu. Sve je manje zaključenih, a sve veći procent razvedenih brakova i života između muškaraca i žena, a sve više seksualnih veza, odnosa i dodira u nigdje verificiranim i potpuno vanbračnim odnosima gdje ni muškarci ni žene niti žele sklapanje brakova, niti rađanje djece, niti ikakva prava, časti, obaveze i dužnosti koje su rezultat i posljedica braka. Oni ustvari ne žive ni u kakvim brakovima ni po Božijim, ni po prirodnim, ni po pozitivnim ljudskim zakonima nego u sekundarnim, bilateralnim, seksualno - interesnim zajednicama za zadovoljavanje isključivo seksualnih spolnonagonskih animalnih a ne u cjelini ljudskih pa i nagonskih potreba. To ima dvije krajnje opasne posljedice smanjenja nataliteta - u Hrvatskoj u 2002. godini nikada rođeno manje djece od 1756. godine kada je imala svega milion stanovnika i povećanje procenta broja djece sa nesretnom sviješću rođenih izvan brakova, siročadi kod živih roditelja i sve više samačkih, kako muških tako i ženskih domaćinstava, zato što i muškarci i žene svoju ličnost i njenu bit svode na služenje, ne Bogu, ne sebi, ne djeci, ne životu, ne nastavku i opstanku ljudske vrste, ne braku, ne zajednici, ne napretku, ne slijeđenju Sunneta, ne odzivu na Božiji poziv, nego isključivo spolnom organu. Tako broj razvedenih brakova u nekim modernim zapadnim zemljama se kreće najmanje od trećine, prosječno oko polovine, a u nekima dostiže i do 70 posto. Razvedene brakove prati bolna spoznaja i činjenica da veliki broj mladih naraštaja ne žele da ulaze ni u kakve bračne zajednice i obaveze. I u mnogim brakovima koji se ne raspadnu i ne rastoče, kako muževi tako i žene, smatraju potpuno normalnim i moralnim da se pored odnosa u braku bave i prostitucijom. Na rastakanje braka i porodice, užasno povećanje prostitucije, radikalno smanjivanje rađanja djece koje neke nacije vodi u nepovratno zastarjevanje i izumiranje i širenje opakih, opasnih i nekih neizlječivih bolesti (triper, sifilis, SIDA) danas, od Industrijske revolucije, u bitnom smislu utječe i broj zaposlenih žena koji se u nekim zemljama kreće od 52 posto do 82 posto od ukupne ženske populacije. Ali ne samo zaposlenost, nego i način kako su zaposlene i radno mjesto s kime odvojeno
596

Ku’ran (El-Hidžr, 3 i Muhammed, 13 i 14) 281

rade po osam i više sati. Očito u ovim zemljama, samo ka Dunjaluku usmjerenim, prije se misli na profit i zaradu preko radnica a ne na buduće majke. Na hiljade knjiga u Evropi, napisanih u 19. i 20. stoljeću, svjedoče i opisuju kako je ženska i dječija radna snaga (Emil Zola, Čarsl Dikens) na početku kapitalizma eksploatirana i zloupotrebljavana. I danas je teško zamisliti firmu u Evropi, SAD, Kanadi, mada su zakoni rigorozni, sve više u Aziji i Africi u kojoj direktori i pretpostavljeni ne ucjenjuju i ne navode na blud mlade i lijepe žene, neovisno od toga jesu li udate ili neudate. U Islamu je, na temelju izvora Islama, neovisno od prakse muslimana koja je šarolika i također problematična, nevinost, stid, čast, poštenje, dostojanstvo, karakter, identitet, dignitet i ličnost žene koja je ravnopravna i različita od muškarca a ne ista i suprotna iznad i prije svake zarade, zaposlenja i karijere. To je smisao njenog života, a karijera i zarada su sredstvo življenja. Onaj ko zapošljava ženu mora joj osigurati sve uvjete za častan, dostojanstven, pošten i moralan život. Sve razlike između Evrope i Islama u odnosu na ženu, koja je glavni objekt i žrtva prostitucije, svode se na to da Evropa od kapitalizma poznaje i priznaje ženu, radnicu, funkciju, objekt muškarčevih strasti, koja ostvaruje zaradu i profit bilo radom ili skidanjem svejedno, razgolićavanjem i pokazivanjem svog golog tijela i pokazivanjem stidnih i sramotnih organa tijela (striptiz) i ako usput stigne da rodi jedno ili dvoje djece za novi profit, a Islam poznaje i priznaje ženu kao Allahov ajet - znamenje, znak, dobortu i blagodat čovjeku za smirenje, kao majku, kao ličnost koja ima srce koje vjeruje, nosi u sebi uvjerenje, povjerenje i smirenje, i dušu koja osjeća i raspoznaje dobro od zla, istinu od neistine, pravdu od nepravde, poštenje od nepoštenja i čiji su ukrasi stid, čast, nevinost, dostojanstvo, skrušenost, poniznost i karakter. Ponavljamo i podvlačimo, sve seksualne veze i odnosi koji se uspostavljaju preko pornografije, razgolićavanja i prostitucije i koje počivaju isključivo na instinktima, nasladama, utegnutim i našminkanim tijelima, čulnim zadovoljstvima, površinskim i izvanjskim ljubavima, strastima i interesima, one se kidaju i raspadaju.

18.5. Zaključak

Iz pozicije vjere i sa stajališta kvaliteta života jedni ljudi na Dunjaluku žive, drugi samo uživaju, a treći se samo iživljavaju. Gledano iz pozicije i Dunjaluka i Ahireta samo vjernici u životu žive, svjesni i namjerni griješnici uživaju, a nevjernici, idolopoklonici i teški nepopravljivi griješnici, niti žive, niti uživaju, nego se samo iživljavaju. Svi Allahovi poslanici, i vjerovjesnici, i njihovi sljedbenici, mu'mini i muslimani u vjeri dobri, čestiti, dalekovidi i pronicljivi ljudi obdreni su i darovani Allahovom milošću, dobrotom i darom, da se živeći na Ovom svijetu i koristeći sve njegove blagodati, ljepote, nimete, fadilete, ukrase i koristi, u okviru i granicama Allahovih propisa i isključivo u ime Njega, neprestano sjećaju, misle i pripremaju i za Onaj Svijet ili Ahiret. Tako pravi vjernici koji život žive, a ne uživaju i ne iživljavaju se nikada, ne prodaju Onaj Svijet za Ovaj, niti se odriču i poriču Ovaj Svijet za Onaj Svijet: “A ima i onih koji vele: Gospodaru naš! Daj Ti nama dobro na
282

Svijetu Ovome i dobro na Svijetu Onome, i muka u vatri nas spasi! Takvima pripada udio u onome što su stekli! A Allah brzo račune svodi.”597 Za muslimane u Islamu ljubav i približavanje prema Bogu i Onom Svijetu nije kao u Sv. Augustina uvjetovana prezirom, odricanjem, poricanjem i mržnjom prema sebi i Ovom Svijetu, niti je život u biti i prema definiciji kao kod Budhe patnja, a uzrok patnji da se nalazi u žeđi i želji za životom, a navodno jedini lijek i izbavljenje od patnje sastoji se u gušenju i uništanju starsti i želje za životom. Umjesto takvih radikalnih krajnosti odricanja i negiranja ovoga svijeta što čine Budha i Sv. Augustin ili druge kao što je pornografija, muslimani kao zajednica srednjeg puta čine dovu sinteze, ravnoteže i komplementarnosti: “Allahu, podari nam dobro na Dunjaluku jer mi na njemu živimo, a podari nam dobro i na Ahiretu jer mi na njega putujemo,” a u konkretnom životu na krajnjosti kao što su odricanje i negacija ovoga svijeta s jedne i pornografija i prostitucija s druge strane, odgovaraju Islamskim i šerijatsko-sklopljenim brakom. Suština učenja Islama koji uči i upućuje muslimane ne da žive, a ne uživaju i iživljavaju se, u životu svodi se na načelo “Ne može se postići Ahiret poricanjem i negacijom Dunjaluka, niti se Ahiret može kompenzirati zakivanjem i ovjekovječivanjem za Dunjaluk.” To čine i tako postupaju koji kao griješnici iz života prelaze u uživanje i na kraju u iživljavanje ili oni koji potpuno ukrivo i naopako reagiraju na uživanje i iživljavanje pa zagovaraju i promiču odricanje i negaciju ovog svijeta. Kao vjera ravnoteže i sinteze života i pomirenja Dunjaluka i Ahireta u funkciji izbjegavanja svake krajnosti bilo odricanja i negacije Dunjaluka ili zakivanjem i ovjekovječivanjem za njega preko pornografije i prostitucije, nauk Islama jasno i glasno kaže pariti se mogu i pare se sva stvorena bića i stvorenja, a u braku, na temelju vjere, etike, kulture i zakona, mogu i žive samo ljudi. Najjači i najmoćniji, prvi i najhitniji lijek i neosvojiva tvrđava u kojoj obitava brak i koji nas čuva od prostitucije jeste čvrsta, iskrena, dosljedna i nesalomljiva vjera u Allaha, dž.š., stalna i neprestana svijest, misao i sjećanjena Njega, potpuno uvjerenje u Ahiret i Kijamet, nada u Njegovu milost i strah od Njegove kazne. U bitna svojstva svakog vjernika spada čuvanje od otkrivanja sramotnih dijelova tijela i čuvanje od bluda -zinaluka: “Ono što žele - vjernici će postići, oni koji salat ponizno i skrušeno obavljaju, koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji zekjat udjeljuju, i koji stidna i sramotna mjesta od bluda - zinaluka čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni doista, prijekor ne zaslužuju, a oni koji i pored toga (kroz blud) traže, oni u zlu sasvim pretjeruju, i koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu, i koji namaze svoje na vrijeme obavljaju, oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.”598 “Muslimanima i muslimankama i mu'minima i mu'minkama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim (skrušenim) muškarcima i poniznim (skrušenim) ženama, i muškarcima koji dijele zekjat i ženama koje dijele zekjat, i muškarcima koji poste i ženama koje poste, u muškarcima koji o svojim stidnim i sramotnim mjestima vode brigu i čuvaju ih od bluda i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koiečesto spominju Allaha, - Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku
597 598

Ku’ran (El-Bekare, 201-202) Ku’ran (El-Mu'minun, 1-11) 283

nagradu pripremio.”599 “Covjek je, uistinu, stvoren malodušan, prevrtljiv i nestabilan i kada ga snađe nevolja - brižan je i paničan, a kada mu je dobro - nepristupačan je, osim vjernika, koji salate svoje budu na vrijeme obavljali, i oni u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga ko je obespravljen, i oni koji u Onaj svijet budu vjerovali, i oni koji od kazne Gospodara svoga budu strahovah, a od kazne Gospodara svoga ruko nije siguran i oni koji stidne i sramotne organe svoje budu čuvali i živjeli jedino sa ženama svojim ili sa onima koje su u vlasništvu njihovu - oni, doista, prijekor ne zaslužuju, a oni koji traže izvan toga, oni u grijeh upadaju, i oni koji povjerene im amanete budu čuvali i obaveze svoje ispunjavali, i oni koji dug svjedočenja svoga budu izvršavali, i oni koji salate svoje budu revnosno obavljali - oni će džennetskim bašćama biti počašćeni.”600 Drugi lijek kao i u medicini jeste preventiva -izbjegavanje svih mjesta, situacija, radnji, postupaka i načina nošnje koji će čovjeka i ženu dovesti u iskušenje zinaluka. Tu je osamljivanje mladih osoba najopasnije: “Čuvajte se osamljivanja sa ženama!” Na to jedan od Ensarija Poslanika upita: “A šta veliš Vjerovjesniče zar kao prijatelj - iz prijateljskih pobuda? Prijateljstvo je kao smrt za žene,” odgovori Poslanik.601 Veza između osamljenog muškarca i žene, neovisno od početnih namjera, je šejtan. Najčešći rezultati takve veze je bludna radnja. Zato Islam preko Kur'ana zatvara i uklanja sve puteve koji vode prostituciji kao što su: pornografija, osamljivanje muškarca i žene koji nisu bračni parovi, sve oblike izazivanja i zavođenja. Princip Islama je - grijeh je svaka radnja, aktivnost, postupak, ponašanje, ambijent, riječ, koja čovjeka svjesno i namjerno vodi u grijeh: “I što dalje i ne približavajte se bludu, jer to je razvrat, kako je to ružan i opak put!”602 Kroz primjer Jusuf, a.s. Kur'an kazuje da musliman, što se tiče bluda, od tog nedjela i grijeha mora u potpunosti i u svemu biti čist i pošten: “I zapovjednik reče: Dovedite mi Jusufa. I kad Jusufu izaslanik dođe, on mu reče: Vrati se Gospodaru svom i uptaj ga: Šta je sa onim ženama koje su svoje ruke porezale - vlasnik moj dobro zna spletke njihove. Šta se to dogodilo, kad ste Jusufa na grijeh navraćale? upita vladar. Bože sačuvaj, rekoše one mi o njemu ništa ružno ne znamo! Sad će istina na djelo izaći - reče upravnikova žena - ja sam njega na grijeh navraćala, a on je istinu rekao. Isto tako on neka zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan iznevjerila jer Allah ne da da se ostvare lukavstva podmuklih. Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklonazlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.”603 Jusuf kao barbarin - stranac, otkupljeni rob i zatvorenik nije htio da izađe iz tamnice, dok žene ne daju javnu izjavu da su ga napastvovale i pokušale silovati i da mu više neće dok je živ lukavstva pripremati. Na kraju, Jusufu nije stalo do trijumfa, da tuđe slabosti pretvara u svoje vrline i da je on dobar zato što je neko slabić na strasti i iskušenja, nego da se istina objelodani. Primjer Jusufa, a.s. u očuvanju morala, poštenja, dosljednosti u vjeri i poštenju važi za muslimane u svakom
Ku’ran (El-Ahzab, 35) Ku’ran (El-Mearodž, 19-35) 601 (I.P.H., 594) 602 Ku’ran (El-Isra, 32) 603 Ku’ran (Jusuf, 50-53)
599 600

284

vremenu. On kao rob i barbarin - stranac odabire tamnicu, umjesto bluda, koji bi mu donio podlu izdaju vlasnika, uzvraćanjem zlom na dobro neuspjeh u svemu što je kod Boga uspjeh i postao bi džahil - neznalica o svijetu i životu. Njega nisu uspjele zavesti i na blud navesti tolike žene, a nas kao slabiće prevari i u zinaluk zavede jedan čovjek ili jedna žena. Poslije Jusufovog iskušenja u kome je ostao moralno pošten niko nema alibi faktor vanjskog neodoljivog i neotklonjivog iskušenja. Treći lijek od zinaluka - bluda jeste ženidba i udaja svih mladića i djevojaka, slobodnih ljudi i žena koji ispunajvaju makar elementarne uvjete. Ko nema nikakvih uvjeta i sredstava za ženidbu i udaju a pri punoj je snazi, onda neka posti. Od samog početka javnog pozivanja u Islam, Poslanik podučava muslimane temeljima vjere u koju spada i čuvanje od bluda. To se vidi iz riječi Džafera ibn Ebi Taliba pred Negusom na dvoru: “Naš narod je ogrezao u tami neznanja i iskvarenosti i umjesto vjere u Boga klanja se drvenim idolima. U to nam Allah posla čovjeka iz našega plemena i još od djetinjstva zbog svojih vrlina među nama cijenjena, El-Emina. On nam je objasnio u ime Boga Jedinoga da vjerujemo u Jednog i pravog Boga, da činimo dobra djela i dijelimo zekjat, da budemo iskreni i stalni na riječi, da budemo blagi i dobri prema svojim roditeljima i komšijama, i da izbjegavamo silu i opačinu. Zabranjeno nam je sa ženama vanbračno općiti i sirotinjska prava dirati. Mi smo mu povjerovali, ali naši zemljaci koji se klanjaju okrutnim i lažnim bogovima ustali su protiv nas, mučili nas i progonili. Mi smo se sklonili u tvoju zemlju i pod tvoju zaštitu, dok dođe Božija pomoć. Ti nas sigurno nećeš izručiti ponovnom nasilju okrutnih idolopoklonika. To nam je rekao Resulullah i naš učitelj,” odgovorio je Džafer na pitanje Negusa “kakva je ta nova vjera