P. 1
kulenovic, skender

kulenovic, skender

|Views: 1,482|Likes:
Published by dino_s2000

More info:

Published by: dino_s2000 on Dec 04, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

05/12/2013

pdf

text

original

Skender Kulenović se rodio 2. septembra 1910.

godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma) prelazi u majčino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju. U trećem razredu gimnazije javio se prvim književnim radom (soneti Ocvale primule ). Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz . 1941. godine stupa u Prvi partizanski odred Bosanske krajine. Član AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje . Od 1945. do 1947. obavlja funkciju direktora drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, uređuje Novo doba, Pregled, Književne novine i Novu misao . Od 1950. do 1953. sekretar je Narodne skupštine FNRJ, a poslije zabrane Nove misli je kažnjen i postavljen za korektora u Borbi. 1955. godine prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorišta, jedno vrijeme je i urednik u beogradskoj Prosveti . Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, između ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971) i nagrade AVNOJ-a (1972). Bio je član SANU, ANUBiH i JAZU. Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.

Bibliografija 1. Stojanka majka Knežopoljka. s.l. 1942; - Sarajevo, 1945; 1950; 1952; - Uebers. Ina Jun-Broda. Klagelied der Mutter Stojanka , In: Der schwarze Erde. Berlin, 1958; Stojanka majka Knežopoljka i druge pjesme . Beograd, 1962; - Stoianca mama snejpoliana . Pančevo, 1964; - Stojanka majka Knežopoljka . Sarajevo, 1967; - Prosveta. Beograd, 1967; 1968; 1972; 1974; - Stojanka mat' iz Knežopolje . Na marše. Moskva, 1969; - Ivan Goran Kovačić - Skender Kulenović: Jama. Stojanka majka Knežopoljka . Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Jedinstvo. Priština, 1982; - Stojanka majka Knežopoljka . Tatran. Bratislava, 1974; - Stojanka majka Knežopoljka i druge pjesme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1975; 1987; - Gradska biblioteka. Čačak, 1975; - Prijedor, 1976; Makedonska knjiga. Skoplje, 1982; - Pesmi. (Skender Kulenović - Mak Dizdar - Dara Sekulić - Anđelko Vuletić) . Mladinska knjiga. Ljubljana, 1980; - Stojanka majka Knežopoljka . Svjetlost. Sarajevo, 1980; 1981; 1982; 1989; - Glas. Banja Luka, 1981; 1987; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1982; - Nacionalni park Prijedor. Prijedor, 1981; 1989. 2. Srce vam u miloštu nosimo . s. l. 1944. 3. Ja glasam . (Zajednička zbirka), Beograd, 1946. 4. A šta sad? Aktovka. Zagreb, 1946; - A kaj zdaj? Prevedel F. Onic. Ljubljana, 1947; - A šta sad? Beograd, 1950.

5. Komedije ( Djelidba, Večera, A šta sad? ). Sarajevo, 1947; 1949; - Zagreb, 1963; Svjetlost. Sarajevo, 1984/85. 6. Viđenje Jovana Ćuluma sa Čerčilovim djetetom . Pripovijetka. Zagreb, 1948. 7. Zbor derviša . Poema. Beograd, 1949. 8. Večera . Komedija. Beograd, 1950; - Zagreb, 1963. 9. Ševa . Poema. Kultura. Beograd, 1952. 10. Starac i dijete . Pripovijetke iz NOB-e. Beograd, 1953. 11. Svjetlo na drugom spratu . Prosveta. Beograd, 1954; 1959. 12. Poeme . Prosveta. Beograd, 1961; 1981; - Svjetlost. Sarajevo, 1988. 13. Soneti . Matica srpska. Novi Sad, 1968; - Prva književna komuna. Mostar, 1973; Knjiga I-II. Matica srpska. Novi Sad, 1974. 14. Izabrane pjesme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1969. 15. Poezija: Eseji . Matica srpska. Novi Sad, 1969. 16. Pisma Jovana Stanivuka (1942-1945) . Prosveta. Beograd, 1969; 1975. 17. Izabrana djela . Knj. I-V. Veselin Masleša. Sarajevo, 1971. 18. Pripovijetke. Veselin Masleša. Sarajevo, 1971. 19. Divanhana . Nolit. Beograd, 1972. 20. Gromovo đule . Priče za djecu. Vuk Karadžić. Beograd, 1975. 21. Sabrane pjesme . Srpska književna zadruga. Beograd, 1977. 22. Ponornica . Nolit. Beograd, 1977; - Svjetlost. Sarajevo, 1983; 1984/85; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1984. 23. Kozaro, milo moje ime . Prijedor: Beograd: Novi Sad, 1977. 24. Soneti i poeme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1983; - Poeme i soneti. Fondacija Branka Ćopića. Banja Luka, 1988. 25. Pjesme i pripovijetke . Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.

Ponornica - Skender Kulenovic Roman ”Ponornica” tematski je vezan za onaj period bosanske povijesti kad je stara carevina sa svojim civilizacijskim sklopom vec dovoljno davno izvan Bosne, a nova vec unijela svoj red i svoje obicaje. Niti je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno ziva, a odsjaj i jedne i druge vec se se taloze u svakoj od licnosti ovog romana. ”Austrijska tema” u bosanskohercegovackoj literaturi nametala se skoro sto godina, a narocito je prisutna u bosnjackoj knjizevnosti. Ona je za bosnjackog pisca i dalje opsesivna, jer ni danas se njegov svijet nije odrekao civilizacijske vezanosti za ”turski” orijentalni svjetonazor, a prihvatio je ”austrijski”, zapadni Weltanschaung. Zato Kulenoviceva tema i jest ponornica sa dosad stogodsnjim tokom za koju ne vjerujem da je nasla svoju definitivnu ponikvu. Konkretno, Kulenoviceva ”Ponomica” tematski je usla u avliju, u onaj smaragdni prostor iza avlijskog zida, u senzibilitet i rafinman o kome je on pisao u izvrsnom eseju ”Iz smaragda Une (’Grozdanin kikot’ Hamze Hume)”. Taj rafinman, ta senzibilnost, to je korijen ove teme. Zbog dubine njihovih zivih zila roman ”Ponornica” tematski je i kompozicijski toliko razudjen. Jednostavna formulacija teme: raslojavanje koje prijeti raspadom jedne patrijarhalne bosnjacke begovske porodice je sustinski tacna i, kao i sve dijagnoze te vrste, uvijek presiroka opcenita. Ovaj roman je po tematskom svome odredjenju i roman licnosti pisan ich- formom, i drustveni, i povijesni roman, i porodicna hronika, a za sva ta formalna odredjenja u tematski razudjenom toku moze se naci potvrda. Onaj dio fabule koji je posvecen Muhamedovu zivotu, kroz ciju se licnu prizmu prelomila cijela ”Ponornica”, tematski je i fabulativni okvir svih dogadjanja tako da on odredjuje i kompozicijsku strukturu romana. Roman pocinje Muhamedovim sjecanjem na ljetni raspust koji je, kao student El-Azhara, najstarijeg sveucilista na svijetu, proveo u zavicaju. Zapravo ”Ponornica” pocinje pismom, motom, koje je Muhamed davne kairske godine primio od rodjake Senije, a cija se recenica ”Eto ih tamo, nek rade sto hoce” provlaci i osjencava Muhamedov simbolicni, a opet relativni, odnos prema svijetu. Muhamed svoju ponornicu pise kad Senijino pismo ”list iz skolske pisanke, pozutio poslije cetrdeset godina, lezi sada na mom radnom stolu, pokraj moje suhe, zute ruke pune vec starackih pjega i kvrga zelenih vena” i tako daje vremenski okvir fabuli kojom ce ”Ponornica” protjecati kao prvi dio zamisljene i neostvarene tetralogije. Tema raspada patrijarhalne porodice, toliko prisutna u juznoslavenskim literaturama, ovdje je samo pokretacki, i to vanjski, ali stalno lebdeci, prijeteci fatum. Medjutim, za razliku od ranije tretirane ove tematike realistickog i postrealistickog perioda nasih literatura, Kulenovicev tretman je podrazumijevanja raspada vec odavno razasute porodice. (Fahrudin Rizvanbegovic)

STOJANKA MAJKA KNEZOPOLJKA Pjesnik i pripovijedač Skender Kulenović bio je potomak čuvene begovske loze, u čijem vlasništvu je bilo pola Bosanskog Petrovca. Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista. To je bio problem mnogih bogatih porodica čiji su sinovi prihvatili marksističku ideologiju po kojoj je trabalo uništiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previše, čak i od svojih najrodjenijih. Komunistička ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku,1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini i tu je napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lažovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knežopolja, kojoj su fašisti ubili tri sina. Majka se u pjesmi sjećala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naišli su "fašisti - zvijeri", zapalili kuću, ubili muža i sinove. Tu pjesmu su u Titovoj eri morala učiti sva djeca u svakoj školi, pjevali su je svi horovi diljem zemlje, recitovali glumci o svim državnim praznicima, mučili nas njenim metaforama dok nismo zamrzli i pjesmu i pjesnika. Poema o Stojanci više nije bila umjetničko djelo, bila je sredstvo za dokazivanje genocida nad Srbima u Bosni u II svjetskom ratu. A napisao ju je i dao njima u ruke Bošnjak, musliman, koji kao da je bio slijep za žrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan šta su preživljavale bošnjačke majke u Istočnoj Bosni. Meni se poema nije dopadala zbog gromoglasnog zova na osvetu, jer osveta je uvijek samo nova karika u spirali zločina. Ali ako mislimo malo dalje od kućnog praga, makar malo univerzalnije, možemo razumjeti kako je nastala ta balada. Skender je bio na Kozari, neposredno doživio ustaške zločine nad srpskim civilnim stanovništvom. On kao čovjek i pjesnik nije mogao zatvoriti oči pred popaljenim srpskim selima na Kozari, ni pred logorom Jasenovac, to je bio zločin protiv nevinih ljudi. I on je, po trenutnoj inspiraciji, na partizanski način, napisao pobunu protiv tog zločina. Paradoks oko imena i djela Skendera Kulenovića se produbio pedeset godina kasnije. Nakon njegove smrti je u Banjaluci, sada glavnom gradu takozvane, na bošnjačkim kostima nastale Republike Srpske, jedna ulica dobila njegovo ime. 92. godine, poslije izbijanja novog rata u Bosni, njegovo ime je izbrisano, ta ulica je dobila ime njegove poeme "Stojanka majka Knežopoljka." Više se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima. Ta poema je bacila sjenu na njegovu ostalu poeziju i prozu, posebno dječiju. Ne zaboravimo, ako želimo vidjeti najljepše bisere turcizama i arabizama u našem bosanskoj jeziku, prvo posežemo za drugim pjesmama Skendera Kulenovića. Da nismo toliko teško ranjeni u ovom ratu, vjerovatno bismo bili ponosni što je jedan Bošnjak svojom poezijom ustao protiv zla nanesenog bilo kojem narodu. ( Safeta Obhođaš)

"Raj i Pakao su samo nastavak zemaljskog zivota u svojim ekstremima." (Ponornica)

"Svijet je ovo, do zla Boga, culan i mašta o njemu je culna. A pod kamenom patrijarhalnog tabua izrazio se u najcišci fluid - ispjevao u svojoj drijevnoj rijeci, jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu." (Skender Kulenovic o sevdalinki)

OCVALE PRIMULE I To su tople kcerke vlaznih zavjetrina. Skrivene i njezne, za suncem se zute. Bez mirisa, na dnu zutih krvi slute skora isceznuca s dolaskom vrelina. Kao da su mrtve. Ali one cute u srcima zutim strast mlakih toplina. U njedrima vrije sok, sruji svjezina, al primule meke i titrave sute. U sivoj ekstazi posljednjih bulbula, u caskama bijelim procvalih ponoci, zaplakase oci skrivenih primula: u zvanutne svile lat se po lat runi, one osjetise da ce skoro proci i da ce ih nekud odvest vreli juni.

II Osjetise dragost mekih milovanja, ali kcerke zute napustene cvatu. Zeljele bi grlit prste bijelih tkanja, strast necijih dlana cutjeci na cvatu. Nalise se oci zutine i sjanja. Svaka skriva dusu titranjima stkatu i u zavjetarja zutu ljubav sklanja, dokle orhideje trepere na vlatu. Neko s brijega slazi. Osoja miruse. Cekaju ga pune rascvalih ceznuca s cevrmama tankim prezutoga zlata. To kukurijek cvate, cvat zelena vrata. I rastkane ceznjom vruceg povinuca njih opaja miris iz njegove duse. III Mislile su pomrijet kada gizdav stize, i zasjase caske jagorcika jarih. On snazno mirise, iskri se i zari i, niz tkiva noci, sve nize i nize nad njih pada. Klone. Zuti nektar lize i zitkoga soka sto ga vracar stari za primule zute u venama svari svakoj po kap kane i pijan se dize. S vlacu bijelog sunca u dnu zute caske, ko sutonske zvijezde u srebrne sjene cekaju ga da se opet mrtav spusti. A on kao vitez zavjetrina gustih prepun zadnje zore siplje prve praske na njih sto mu s daha strepe prestravljene. IV O davno si, davno, Dijete puti bijele, otislo gdje i sad mozda koja cvjeta!

Al primule jare mog su srca svele sto raskrise caske s prsta ti i peta. I, sad, kada cutim u pozare ljeta na kapcima scvalim teske dlane vrele, i kad zitki podnev s kora i drveta ljuljov miris toci sokovine zrele, na dnu svih sazrenja, niz jecmove plamne i sad prsti moji davnu mlakost slute koja ubra srce s prvih tvojih cvanja: niz snijeg sto ne kopni, u gudure tamne slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja, kao mlijeko tece u primule zute. V I, sad, davno mrtva, krv u meni spava. Niz jecmove lutam, scvalih trepavica, da sagorim ceznjom jedrih zetelica od sunca i srpa uz duh boliglava. Zita su visoka, plava i preplava. Niz medje mirisu sunca ivancica. O ocvale kcerke mojih prvih trava, u srcu mi zgara sjeme vasih klica. da vas barem ubrah u prvome jaru, da vas bar poklonih srcu koje duse, sad bih imo brata da uz mene luta niz sjedrala zita, zuta i prezuta. I, sad, ne bih gino, pun klonule suse, znam: vi biste cvale po mome mezaru.

TARIH ( II ) Za Stari most u Mostaru Rat il stoglav satrap il zmaj zemljotresa sruše sve do zvijezda, i nebo se jada. Ti miran i savit preko mrakobijesa, ljude i rijeku puštaš ušću nada. Hoće da premosti tebe u svom svijetu slikar opsjednuti, pa u posla pola dođe mu da baci u rijeku paletu, srdit sklapa štake – sve skelet i smola! Mjesec novorođen kad krene da pređe s ove međe nebu do one mu međe, tvojim bijelim skokom htio bi da skoči. Ja, tvoj neimar, kad skidahu ti skele, zažmirih i pobjegoh od zamisli smjele. Kad čuh glas, orosiše mrtve mi se oči. NAD MRTVOM MAJKOM SVOJOM Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda, i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu. Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima, da vidiš kako se ona sahranjivala u te, da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute. Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere, i humku što raste ko grijeh - oblije tugom krina. Ne miči nikud, jer korak - korak je zaborava, stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava. Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.

BARUH-BENEDIKTUS DE SPINOZA BRUSAČ I ”Kad bi bio svjestan, kamen koji pada mislio bi padam slobodom svoje volje.” Te pijemo mlijeko iz nebeske šolje misleći da je vino naših vinograda. Pih ga tako i ja, ali jedno veče kroz prašinski svemir moje brusione dragulj sto ga brusim u brus meni reče: ”Ti si kao i ja, slijepče vasione!” ”Dok bijah pod zemljom, bjeh crn bez svjedoka. Sad iskrim pod suncem u tvoja dva oka. Mraku ili svjetlu, ja sam samo škrinja. Tek, kopaču misli, kad ispod svog čela kresneš dragulj-miso, priroda bez vela skočiće ti na dlan, sverotkinja sinja.” II Te zađoh za čelo, u prašumu uma: on, mezgra pojilja iz bezdanskih ruda, vršike joj tjera put zvjezdanog spruda, tu da cvate mirna, bez zmija i puma. Al, oko čela obruč: svemir, beslovesna, gluhonijema, slijepa prašuma prašumā. Nevina a samo razbojstvo i čuma. Sama i beskrajna, a sama sebi tijesna. Avet – proguta mi sve molitve plave, brojanice srca pozoba ko mrave. Nema drugog boga osim nje sve-boga! Nema drugog boga ni iza mog čela osim nje sve-boga sto kroza me djela. Laž je raj i pako, laž je sinagoga.

III Al, zna i da bude suncu izđik lala. Zvonki dragulj žudnje pod brusom slavuja. I pčela žednica nektara i bruja. I duga, spojnica nebesa i tala. Lađa puna sveg, u glad i prnje luke. Kroz nebrode smrtne prebrodnica skela. Za grbe nepravdi pravedna li bela. Poklič bune časne sto uzvitla puke. I olovka oštra što u ponoć uma sračuna brzine galaksija sviju i kolika im je težina i suma. I od zlata pero što piše poeziju. Dobrota što kane na rane nam mana. O slava joj, slava! Hosana! Hosana! IV U svom strahu da mu ne ošugam ovce, rabin zlatousti zovnu me i kaza: “zar ne vidiš grešnost lažnog svog topuza? Takav um, pa zar ćes medju crnoslovce?!” ”Vec talet prigrni i Talmud poljubi!” Okrenuh mu leđa i odoh bez zbogom. A sutradan jeknu kletva singogom, sijevnu ko mač ognjen da mi glavu srubi: ”Proklet nek je danju, noću proklet da je, proklet kada liježe, proklet kad se diže, proklet kada nogom na kućni prag staje! Proklet ko s njim i riječ, ko mu priđe bliže, ko boravi dalje s njim pod istim krovom, i ko se povede za kužnim mu slovom!” V

Poslušaše, postah ja šugava ovca. Djecu mi šalju po svoje okulare. Niko da mi kupi ma i naočare. Ni od koga riječi, od nikog ni slovca Katedru mi daju jednu sa daleka ako budem trezven ko svi što se kaju. Neću, volim slušat noćne pse sto laju i hljeb tvrdi drobit u šerpicu mlijeka. I ispljuvke krvi kupiti peškirom. Uzmem pregršt neba, vagam, dah me pita: je li ti rukopis stigo do zenita? Već glavinja plamen svijeće nad papirom. Neka. Ja sam kamen što svom mijestu pada, bez straha, bez žala, bez tlapnje, bez jada. POVRATAK IZ RAJA Slobodanu Nešoviću Sinoć kad se vratih iz džennetskih nara prođoh pokraj svoje bronze sred Mostara. U raju se šeće beskrajem jasmina s ibrikom u ruci hiljadu Emina, i svaka mi selam prima ispod grana kao da je došla kod svoga sultana, ali ja se vratih gdje se niko neće u sokake stare i avlijsko cvijeće, vodenici staroj što i mrtva melje iz krvavog klasja pšenice sve bjelje, raspetome bogu gdje težaci kleče, ocu na još jedno pretprazničko veče, pod mostarsko plavo od nebesa kube, svojoj crnoj bronzi gdje se dvoje ljube.

SIJEDI DJECAK Djecak to prvi put vidi - otac što nazva rijeka. (On je mladi boric što raste u kršu iz stijene.) Kao da guta slijep prvu kap majcina mlijeka, ko da ga žari svjetlost kad mu se otkriše zjene, uzde od oca zgrabio, zaustavio kociju: žagri u hitru zelen, rukama da je hvata. Ko sad da se rodio, i odmah odraslih ociju. Raste u rastu miline, raste do nedohvata. Otac mu uze uzde, i krenuše u svijet drugi, ovaj što više u njemu takvoga neceg nema, ni u jagorciki prvoj, ni lasti, ni u dugi. Tockovi, krivi vec, škripe, sijedi sad djecak drijema, odzdravi starom znancu što istim putem ide, i stare protire oci sve prvi put da vide.

NICIJA VEC MOJA Tarih I u vjecni mrak mi zemlja svijeca. Samar orla ne tovari na me: sam cu lecet i sred ove tame širom krila od svojijeh pleca Nek je vihor a ja slamka slame. Bože, krin sam, a tirjanstvu sjeca. O covještva grdna kulo steca, primi mene, sjedi mi na rame. Grdna kulo od male kapele. S tebe u svijet želje mi se bijele. Ad i rda dodu - sve mi stmine. Šta cu, rukom segnem do Njeguša, pa iz grotla svijeh vrela, ka suša, gusle uzmem, struna zub'ma škrine

PISMA Kucno postansko sanduce, i ista t ista dilema. Izvadim kljuc, pa kazem: Bolje, ne otvori! Na sva ta draga pisma sto ih unutra nema budi sanduk cutnje i nista ne odgovori. Kazem, pa otvorim, i opet u me zrene, ljuta sto je budim, crna macka praznina. I u jednom kutu, od prijatelja il zene, pisma sto nece stici cita paucina. Ruka tad zatvori sanduk - to skrine kljuc bez ruke. Oci jos okrznu ime - to gledaju oci bez zjena. Trenuci otreznjenja kad saznam da nema me vise, i da se to svakoga jutra napravim od zbuke. Nicega vise nisam ni oblik ni sjena. I kao samoj sebi samo praznina mi pise. PONORNICA Strgam moru svjetla i ko tumore izrezem oci. Mrmorom crnih mi voda zacepim usi ko boli. Gorka mi nepca grotla raskuzim crnom soli. I bacim posljednju misao prvoj podzemnoj ploci. Al grotlo mi otjesnja: hrupim - na bijelcu vodoskoka, a korito me uzme u obale, stake bogalja. Pa u pjeni mi svijet isperu kloaka i pralja, i svi me pomalo otpiju, do mrava-krvoloka. I s pola sebe srucim u uvir ko u rodjenje, u crno se zakletu spjenim neporodilju vrela. Al zile mi izvora nadju i dosrce korijenje. I trzec se banem u svijet, pa zjapim iz suha zdrijela u loznice cvjetnih caski gdje s prasnika bludnih kapam, i slusam, u gluhoj mi skoljci, mracni muk svoj skrapa.

*** Ugledam - dojke. (A to brijega dva gola i obla, i vrhom im dzbunje rudi: gle, maline bradavica.) Usrknem sunca i dazda do plavih omaglica pa usnama svoje sjenke po njima klonem ja oblak. Bastovan, stegnom tresnje milim - da isoci sva ce. Pupoljkom sluti me breskva - pa ko da vazduh procvjeta. U duplje, pukline, caske, ja nenasiti vjetar, na iglama njuha udjem i rijem im mrko sace. Ja ustap, zadjoh u oci ljepotica kao pijeska. Dazd visu, izvorim pod njim - zedne me ozvijezde oci. Lisaj mi dubom ne raste kud je srcolika reska. Cvijet cvijetu s ruku mi nikne steckom, kad odem na pocin. Ozimo sjeme, pod smetom palih zvijezda od leda, u zlatnom snu klice se njisem u klasju svog nedogleda. ČUDA Svrh snijega do juga rijeka: zveket vilinskog nakita. Tu gladju se krili galeb, korijenom gnijezdi se jasen. S pastrvom danuju zvijezde, i vidre s cesljem rakita. Nebo - ogromnosti oko. Tu protegnut sam i spasen. Srce je sjelo na prijesto, i svaku pomiso cara domisli odmah i prazi iz sebe oblicje krasa. Zrno do zrna se stiscem u punom srcu svog nara. Sam, bor iz petnih mi zila u bezdan suncani stasa. I na dnu go sam oblutak ljubljen oblinama vode. Sva nevidjela se bistre kroz bistre mi oci rode. U mracnoj duplji mi duba zlate se zujna mi saca. Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene. S njom gasnem, i svaka mi kap se, u sladostrascu mijene, u praroditeljku cuda, u prakap bremenu vraca.

NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO IZAS'O Mati moja: Stabljika krhka u saksiji. Pod strehom pitoma kumrija. Vijek u četiri duvara. Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim. Derviš s tespihom u tekiji. U mejtefu, u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj, ovaj i onaj svijet ugleda: Po kosi osjeti rosu meleća, na uhu crni šapat šejtana, u srcu prelest saraja džennetskih i stravu vatara džehennemskih, pred očima čengel strašnog Azraila što dušu vadi iz žila roba Božijeg. Djevojkom, s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom i preko sokaka, zavrnutih dimija, rumenim je listovima trepetala kaldrmom grbavom pod kućom mokrim je nanulama klepetala od muških je očiju bježala: čista da dođe onome koji joj je zapisan, kadifa bijela i kap rose sabahske na njegov dlan. Na dan petput je od svog Allaha iskala taj da joj bude mlad i pitom k'o softa i k’o kadija pametan. Uz sokak ga je kroz mušebak snivala. Srmom i jagom u čevrme slivala. Svilom iz grla, podnoć ga zazivala: "Koliko je duga zima bila...."

Na pjesmu: mjesečinu, na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene, Allah joj njezin, na dlanu svoje milosti, spusti sa njezine zvijezde sudbine duvak paučinast, ucvao zlatima bogatu udaju: Te ićindije, Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese: fijaker stade pred avlijskim vratima, siđoše jenđije. Grlo i koljena britka strijepnja presječe. Srce glomnu. Glava prekrvi. "Tako ti velikog straha i milosti, on da mi bude dobar i ugasan i ne odmiči me u daleku tuđinu, i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!" Premrlo krto joj tijelo U feredžu, u kabur tijesan, slijep, zagušljiv staviše. K’o ranjeniku, Glavu joj bijelim tulbentom Zaviše. K’o s ovim svijetom, s rodnom se kućom i Šumećem, u Šumeću suza, majci na prsima, rastajala. K’o mejita, obeznanjenu je u fijaker unesoše, i dva je ata, k’o na onaj svijet, zanesenu ponesoše i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske mom je ocu donesoše. Usnom i čelom, tri nove ruke poljubi: svekru, svekrvi, njemu. I kako tada sakri pred njim oči, nikad mu više u njih ne pogleda. Nit joj bje softa, niti kadija !

Pred svitanja, prigušljiv dah i lampu, uz mrtvi sokak batrgav mu je korak osluškivala. Pjanom, kundure mu obljuvane odvezivala. Stranca, pitomošću srne zalud ga je prodobrivala. Voskom podova i mirisom mivene puti, svjelinom odaja i grla, kajmakom na kahvi, cimetom jela i tijela, zalud ga je, zalud dočekivala: Sljepočnice nikad joj ne dodirnu dlanovima dragosti, već je istrga klještima požude. Poslije svakog poroda, šamijom se mrkom podnimljivala. Zelene nokte u tjeme joj je svekrva zarivala: Bez njenog pitanja ne dahnu. U četiri tupa duvara klonulo je othukivala "Golemo nešto, golemo sam ti skrivila"- Allaha je zazivala - svakog klanjanja. Na tespih žuti suze ćehlibara, na žute usne: zapis koji šapće, na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta, Allah joj njezin, prstom svoje milošte, otrese sa njene zvijezde sudbine rosu vedre rumeni nur u pomrčinama: Te noći, ja joj se rodih: sin ko san! Izažeh joj se iz krvi: Bijeh joj razgaljenje u grčinama Odlomih joj se od srca: Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama. Bjeh joj sunce u cetiri duvara. Hasis tupim mozdinama.

Ko pjenom smijeha, sapunicom je omivala butice mi rumene, ko u dusu, u pamucne me uvijala pelene. Dojkom ko hurmom na usta mi je u besici slazila. Ko u svoj uvir, na dojku je uvirala u mene. Nad dahom mi je strepila ko jasika. Da joj ostasam - Allaha svog je molila ko jablan uz vodu, i da joj ubijelim,urumenim ko djevojka pod samijom, i da joj upitomim ko softa pod ahmedijom da joj ne budem kockar ni pijanica, nego sve skole da joj izucim, i da joj budem ucevan i ljudevan i kucevan, i da se procujem u sedam gradova pa da me onda na glasu kucom ozeni, pticom iz kafeza, koja ne zna na cem zito, na cem vino raste, o kojoj se prvi momci izlaguju petu da su joj i pletenicu vidjeli, o kojoj krmeljive ebejke sapucu ko o sehari mirisnoj zakljucanoj. Kucom i dusom mir i bogatstva da joj rasprostrem, kucu i dusu bajramskim slastima da joj zalijem, pa kad joj se vratim iz carsije, podvoljak da mi udobrovolji sofrom raspjevanom, nevjestom sjetovanom, a kad joj od srece i godina ohlade kapci ocinji, ja,vid joj ocinji, na svojim da je rukama, sretnu i mrtvu, u kabur meki polozim

ko u dusek dzennetski, zemlji i Allahu njezinom da je predadnem pravednu... A trut begovski i rakija, u ocu muska pomama - kucni hajduci vukodlaci kucu i dusu joj ko vode rastakahu, dok jedne noci dodje poplava, odnese zemlje i kmetove, a zadnji dukat,sto joj ostade, zadnje zrno bisera, zadnji cilim pojede rz begovski bezruki i glad bezoka: Rodnu kucu prodasmo i gola cerga postasmo, plasljiva,kirajdzijska... Od tespiha su joj jagode drvenile. Od aminanja joj usnice mavenile. Ko trulez slezenu memla joj je progrizala zelena dva zuta obraza u cetiri siva duvara. Pijavica gladi tjemena nam je nesvjesticom sisala. A ona, ko zemlja pregladnjela, u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala: Od starog zara haljine mi skrojila da joj u skoli ne krijem golih laktova, a kad joj se vracah s knjigama, s gladju u mozgu, sa zimom pod noktima, dva mi je promrzla krompira gulila i nekakvu mi pticu bajala koja je pjevala kad joj je bilo najgore: Samo da jednom kucu i srce joj napunim i na put pravi da joj izadjem...

ŠETNJA Sadimo gluh bat nogu, gleda nas cutnja asfaltna. Potiljci, brda pamcenja, pognuti nam u tugu. Slijepac sa slijepcem idemo svak u svom vidokrugu. Ruka se klati kraj ruke - jos samo da stanu i klatna. Sve sada stoji dotkano u mrtvom uzlu usta. Iz bora nam se gledaju zmije nemilosrdja. Kubeta ociju izjele nebeska cad i rdja. U grlu nam stoji jos kost strasnoga neizusta. Vjetar pod nogom prevrne zuti list sanovnika: i, ja sam sunca nozdrva - ti krin mi pun ko nikad. Ja sijam ti, svod od duga - ti zlatno kube si oka. Ti s bulkom svijece cekas me, ja hrlim, konjik mraka. Sve nam je opet vinograd, uzlet nam loza svaka. Punim te, grozd svoj bezdani, suncem iz zila coka.

NOTURNO Lud, satir bluda te je noci njakao, to zacese me u krvozedji cula. I najprije srecna pomrcina tmula, a onda se rodih u svijetli pakao. Dok su u bludnoj jednacini jecali roditelji moje nerodjene volje, crni konsilijum, okrecuci solje, djavoli neki o meni su vijecali. I smislise mene iz moje amebe, a ja se grcih za nekoga sebe vijece se samo s tihim O-HO zgledalo. I evo, nocas, u mraku zutih svijeca, crni konsilij o meni opet vijeca cutec mi tura pred lice ogledalo.

RUSA PJESMA Sklupcila si se u meni u tmulo nemusyo jao. Ne znas da li da sidjes medju skoljke mi, ponor duboko, il da iscvates u nebo - da budes zvjezdani bokor. Crnis se, pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao. Vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica ni cuk ti ne vidje izron ni alga sto te leluja. Sumo sa stablima jeke, sa liscem od slavuja, crnico azurna, sva u groznici zvjezdanih klica, ne izlazi, jezerko, u rijec - u mjeseceve cini, sumo od biglisa, zamri, u harfi-paucini, ne propupajte, sunca, iz zora zvjezdanih mlijeci: Sutra, kad zadani opet, bices mi, pjesmo, ko pljeva. U jalovu buljices plavet, u rosi mrtva seva, i ja, strasilo isto, u istu strnjiku rijeci.

STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA ZOVE NA OSVETU TRAŽEĆI SINOVE SRĐANA, MRĐANA I MLAĐENA ŠTO POGINUŠE U FAŠISTIČKOJ OFANZIVI Svatri ste mi na sisi ćapćala - joj, blagodatno sunce knešpoljsko! svetrojici povijala nožice sam rumene u bijele povoje lanene, svetrojici sam prala jutrenje tople pelene ... Joooj, Srđane, Mrđane, Mlađene, joj, tri goda u mom vijeku, tri prvine u mom mlijeku, tri saća teška, silovita, što ih utroba moja izvrca, joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske, što procva ispod moga srca! Joooj, tri goda srpska u mom vijeku, tri Obilića u mom mlijeku, joj, Srđane-Đurđevdane, joj, Mrđane-Mitrovdane, joj, Mlađene-Ilindane: Kozara izvila tri bora pod oblak, Stojanka podigla tri sina pod barjak! Joooj, gdje ste, Srđane, Mrđane, Mlađene, Joooj, gdje ste, tri ilinske puške prve, tri suze moje zadnje: Hoće majka mrtve da vas izljubi pa sedam ravnih redi - što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi nit ije nit pije, već petama krvavim Kozarom, Prosarom po lješevima čepa crvavim

ne bi li kojeg od vas poznala žalosna majka Stojanka, što vas je zimus pratila u akciju, posvunoć cjelcem batrgala i prugu trgala! Joj, tri vuka moja i tri ljute mećave, hoće majka da vas izljubi ledene: Zasuči rukav, Srđane, lako bi tebe majka poznala: na lijevoj miški mladež - mrka kupina! Zavrni, sine Mrđane, zavrni mi desnu nogavicu: tu ti je prvi kuršum probio pod listom cjevanicu! A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene, tebe bi majka ponajlakše poznala: četiri očnjaka ostale zube prerasla, ko u kurjaka!... Joj, tri moje biljege od soja, joj, tri ljute guje s prisoja što vas majka junačkom snagom nasisa, što vas buna kuršumskom šarom ispisa, Joooj, gdje ste? Da l vas plaču vode mlječaničke, ili gračaničke, ili moštaničke, ili vas rastaču bljuvci žutih crvi po skotskim crnim rovovima, na skotskim stozubim žicama kraj dubičke ceste? Ustajte, ustajte, niz Knešpolje pogledajte: Je li ovo jučeranje Knešpolje? Je li ovo, djeco, pred jesen? Gdje su bijele kosačke družine povijene? Pod kojom kruškom uzrelom čeka kosce jarne, uganule i žetelice preplanule velika rumena pita od prvog slobodnog žita i velika zdjela kisela mlijeka?

A od Kozare, rano moja, pa do Save, ljetina natisla iz slobode, ko iz vode, kukuruzi nanijeli ko vojske zelene, glavinjaju pšenice bremene, šljive savke uplavile od slačina, pa se lijepo, od težina, razglavile ko steone krave: Svud hljebno je i medno je i grozdno je preko glave, krckaju zemlje ko krcate košnice, čekaju, rano moja, da se oznoje orne muške mišice... Al zalud, zalud čekaju! Djeco moja vi ćete Stojanki majci oprostiti što će vas majka mrtve ražalostiti: Oca su vam u zbjegu upeljali, i na cesti dok su nam ga strijeljali, zubima je stisno lulu družicu, a strica vam Radoja odveli su u žicu, otjerali vamiliju i kum-Ilije, i sve redom vamilije!... Pusto leži Knešpolje, obnemoglo, suro, jalovo. I ko sipnja ga pritišće sunčano olovo. Sve je gluvo, bezuvo. Ni ptice, ni pčele. Samo u praznu sobu ubasa samotno tele pa glavom o zatvorena vrata tuče i beuče, ko u grobu... Nije ovo, djeco, Knešpolje, ovo je polje nevolje! Ko li će ove godine kositi? Ko li će djevojke prositi? Ko li će rakije peći? Ko li će slanine sjeći? Aj, zar će se ovi nerasti nesiti, zar će se našom pogačom rumenom

- crvena kad nikne iz naših kostijuzar će se našom pogačom crvenom nesiti nerasti slastiti?! I zar će skotske laloke pogane našim mrsom alapljivo mastiti?! I zar će našom rakijom prvenom salovita svoja ždrijela palucati?! I zar će njihove šape čupave što su se u našoj krvi kupale nevjestama što su za vas pupale proljetna njedra satrti?! I, djeco moja, poslije naše samrti, zar će im se sito-pjano štucati?! Aj, ko će ove vukodlake zatrti? Kozaro, Kozaro, Kozaro, kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti, ko će okajati moga Srđana, moga Mrđana, moga Mlađena? ... Kozaro, seko zelena, druga majko moga Mlađena, s daleka li se vidiš i dalje li se čuješ! Vjerovat ne može majka Stojanka da si ti opustjela i da si nas napustila!... Sa ceste preorane, sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše, kad oči uznesem uz tvoje kosate strane, u mom srcu - ko u tvom gnijezdu jedno ptiče prokljuvava, jedna vjera procvjetava: Ti si moje sinove, ti si, sele, svoje džinove u pletenice zelene savila, pa ćutiš nad Knešpoljem i obrve teške sastavljaš i u srcu, ko u kotlu plamenom, miješaš svetu osvetu! Osvetu, seko, osvetu! Okaj mi sina Srđana,

okaj mi sina Mrđana, okaj mi sina Mlađena: Kiše je željno sveto Ilinje, a Knešpolje osvete presvete! Sveti nas, seko Kozaro, okaj nas smrtno, krvavo, čuješ li jednu uku veliku od one strane otkud sunce izlazi? ... Nju mi je Mlađen često pominjo: „Ako poginem, majko Stojanko, mene će okajat pomajka Kozara, mene će okajat pramajka Rusija, neće, majko, dugo potrajat, čuće se jedna uka velika!" I ne vidim od rose očinje, već samo čujem: uka počinje! Uka, seko, uka velika s daleke strane otkud sunce izlazi, ko da planinom gude jugovi! To ide vojska, sve čovjek do čovjeka, oblak vojske, vojska srdita: Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka, što su ti mrčevnom kosom igrali vječine vječina, u jedan tresak i rsak složila, on ne bi bio toj uki velikoj ni jeka jekina: tolika, sele, vojska udara, toliko srditih nasrće Srđana! Tresak, seko, rsak do neba s daleke strane otkud sunce izlazi: Koliko ljutih te izrani kuršuma, koliko ljutih me nahrani jadova, toliko, sele, iz tog ršuma, toliko mrgodnih namiče Mrđana! Tresak i rsak zemlju premeću pa sijevci, sejo, nebom prelijeću od one strane otkud sunce izlazi: Kada bi svaku suzu štočiju, što majčinu, što dječiju, (i kraviju, i ovčiju!) po zbjegovima što poteče s očiju, što poteče i u tebe uteče, -

sve suze kad bi na list zelen skapila pa suncu ranom sa njeg zrake vratila: toliko, sejo, sijeva sijevaka, toliko krilatih nalijeće Mlađena!... O, nije, sejo, ovo rosa očinja, dva Ilinja što oči moje opčinja, već pred tom vojskom eno čovjeka, za čelo svu je vojsku nadrasto - a osrednjeg je uzrasta oči su mu - evanđelja stovjeka, a Rusija - kosa mu grgurasta, i sav trepti ko od pređe vilinje: Ide tako, usred silna gromora, - takav nam se prisniva na Ilinje i smiješi se, sve mu igra brk, što bi se njime Mlađen šalio da bi ga jednom vidjet volio već. da je njegovo odavde do mora! Čuješ li, sele Kozaro, čuješ li uku veliku? ... Razvijaj kose zelene, seka te zaklinje Stojanka, rasplići mrke pletenice, puštaj nam džinove vilene, nek skotskom krvi oboje tri naše vode ledene, nek mrljinama skotskim, za zrnate pšenice, zemlju našu pognoje! Čuješ li, sele vesela, čuješ tu uku veliku? ... Gudi zemlja, zemlja vascijela: Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema, širi jele, zelena sele, prosipaj čelične pčele niz zemlju našu na krvavu pašu! Znaj: Kad bi se utroba moja oplodila, još bih tri Mlađena, i tri bih Mrđana, i tri bih Srđana

porodila, i ljutom dojkom odojila, i svatri tebi poklonila! Stani mi stamena, u dvije zmije uzvij obrve, u ljut ugriz stegni vilice, i iz svake žilice srkni jeda mamena pa ga uždi na ognjene nozdrve u tri živa plamena, u tri živa Mlađena, u tri živa Mrđana, u tri živa Srđana, u ilinska tristaitri plamena, cikni, sele, stoglavo, stuci ih, seko, storuko nek im nema ni traga ni znamena, nek se pamti gdje je raka trojaka: Ovdje snagom doji Stojanka, bunom pita Kozara pomajka, vjerom hrani Rusija pramajka, tri se majke ovdje sastaju: Ko god nam došo da ambare izaspe, i torove pune da nam razaspe, i krcata da nam ulišta pbsasne, i da pogasne ognjišta - a loza mu od kletve ne pomrla djeca će mu zalud ovud skitati i za kosti pitati, jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla, i vršući krvlju liptala, pa na koncu svoju samrt ovrhla: ko krv danas, sutra med proliptati, med i mlijeko djeci našoj do grla zemlja će nam u sunce prociktati!

DIO II Fragmenti Moja doktorska disertacija bila je ona poslovicna jabuka Što ne pada daleko od stabla. Vec u samom trazenju teme lezala je moja potreba da, makar i sa tankom i Šupljikavom podlogom cinjenica, zadrem u neŠto u Šta nije niko. U toj potrebi bilo je mozda joŠ viŠe inata prema svim onim ozbiljnim i skromnim rovcima i hrccima cinjenica i opreznim hipoteticarima, koji su mojoj lijenosti, uobrazenosti i uzviŠenosti izgledali manje vrijedni, gotovo jadni; treba im konacno pokazati Šta im nedostaje: slijepa moc logike i vidovitost poezije. Ko zna, mozda se zbilja poslije diplome nikad viŠe ne bih bio vratio pod domace tijesno nebo kasaba i sela bogu za ledjima da se, prstima citajuci arheoloŠki godiŠnjak, nisam zaustavio na clanku potpuno mi nepoznatog njemackog istrazivaca. Citajuci taj rad, nekoliko puta sam se sjetio Tahirbegovog praskanja o izoranoj njivi egiptologije i, poslije toga, onog njegovog redovnog presijecanja samog sebe s pokajanjem u glasu: ah, gluhom govoriti, slijepom pricati po cemu hoda. Ono, medjutim, Što je kao sigurno ulje palo na moju sumnjivu vatru bile su neocekivane iskopine ove njemacke krtice u mom zavicaju; teza ovog saopŠtenja bila je pipava, "moglo bi se uzeti" pa onda "a moglo bi se uzeti i"... Kao bogom poslano, to je nerodjenoj mojoj disertaciji odgovaralo: treba otici na lice mjesta, sve svojim ocima vidjeti, prouciti svu literaturu oko toga. "OpredijelivŠi" se za neŠto "nezaorano" u "svojoj" struci, u medjuvremenu sam podosta naucio njemacki, pasivno, doduŠe, i uz dobru pomoc rjecnika; u stvari, poslije onog Tahirbegovog "ti treba da predjeŠ u Bec" javljali su se povremeno u meni pamravi primisli da se zbilja vec jednom otrgnem i od tog Kaira i konacno nastanim u uljudjenoj evropskoj prijestolnici, u kojoj je, i po rijecima mog rodjaka konjickog oficira, svakom otmjenom duhu jedino pribjeziŠte. A bio bih tako blize i nevinoj "travi izmedju naŠih avlijskih ploca", odbjeglom bratu Huseinu, kojem je u posljednjem pismu iz zavicaja stajala i recenica ocevog kazivanja u pero: "Oci ga moje nikad ne vidjele, ozenio se tamo, kosti tamo da bog da ostavio". A i po mojoj ljubavi s Elizom pocela je da se hvata nekakva skrama, tanka, ali na dobro nesluteca. Zivotinjica draga, htjela je poŠto-poto sa mnom, u domovinu, i ne jedanput je, poslije svakog mog protivrazloga, "Ševrljugica moja sedefna" ("mon alouette") postajala tigrica, bijesna do cike i ocajna, slijepo neodljepljiva.

Ali na moje ogromno cudjenje, na ispracaju u domovinu bila je bijelo mirna i daleko nekako odsutna: moj pretjerani poljubac pao je na nju kao na hladnu plocu; u rukovanju, bez ijednog njenog izusta i pogleda, iz moje cvrste i utjeŠne izvukla se njena sedefasta mlohava rucica. Tek poŠto smo se rastali, sumnja neka sa jezivom nedoumicom javila se u meni: Šta je to stvarno bilo u toj njenoj ruci? Pomirenje sa bespomocnoŠcu? Raskid? Ili... Zazeblo me. U njenim, u jednom trenutku stisnutim usnama, mozda je bila donesena odluka da dodje za mnom cim joj javim svoju adresu?! To bi mi samo trebalo! Tako sam se, poslije najkrace Što sam mogao posjete svojima u kasabi, obreo u glavnom pokrajinskom Šeheru, u kojem se vec dobro bio razgranao muzej poznat u naucnim krugovima Širom Carevine, najviŠe po svom Šefu istrazivacu, a i po svom modernom ustrojstvu. Za moju doktorsku disertaciju bogomdan, svjez majdan! i - sad sa osloncem na ono Što sam u Egiptu vidio i saznao. PoŠto sam se smjestio u hotelu, (joŠ jedan medju ponosima Carevine!), sutradan izjutra, poslije istrganog sna i na brzinu dorucka, krenuh napolje, povucen jednom joŠ na putu cudno ustalom potrebom da obidjem mjesta koja su mi se preselila u mozdane, (i traju tu do danas), iz onih osam godina Što su mi ovdje prominule u vjerskoj Školi. Do sastanka u muzeju ima vremena, zakazan mi je u podne. Tek Što sam, tako reci, sjeo za posao, stize pismo od "seljacine", mog brata Murata: "Otac ti Šalje ovo, pozvat si u vojsku". Ne vjerujuci vlastitim ocima, nekoliko puta sam sa zaprepaŠtenjem u prilozenom pozivu procitavao datum kad treba da se prijavim i gdje. U hladovitoj polutmini muzejskog kabineta, koji mi je ostavio na raspolaganje Šef odjela pred svoj odlazak na "odlucno iskopavanje", krenuvŠi vec pomalo u gradju (koju mi je isto tako spremno odabrao i cak stavio na Što) uzalud sam pokuŠavao da izracunam koliko mi joŠ vremena ostaje do te neumitne prijave, jer nisam znao ni koji je u mjesecu ni da li je utorak ili cetvrtak. Skocio sam iza stola, ushodao se u potpunoj zbrci misli, glasno se optuzujuci Što sam uopŠte doŠao i, tek sada, osjecajuci pravi grijeh prema svojoj ubogoj zvjercici. Od regrutacije, na kojoj sam s tapŠanjem po ramenu bio proglaŠen "sposobnim", nikad

nisam ni pomislio na vojsku - ja i vojska! ja i oficiri! bilo mi je to neŠto Što je daleko, Što se nikad nece ni dogoditi. Š ta da radim? Da molim odgodu - na osnovu cega? krajnji zakonski rok za studente istekao. Da se napravim kao da poziv nisam primio - kakva besmislica! Kako na to nisam prije mislio, zaŠto lijepo nisam primio egipatsko drzavljanstvo, kad sam tako i tako bio naumio da tamo stalno ostanem? Da mi je da negdje slomim ruku ili nogu. Ili da se raspitam za neko sredstvo od kojega se privremeno razboli? Ili jednostavno - da se pokupim natrag u Kairo? U restauraciji uglednog hotela, u koju sam toga dana doŠao prosto po inerciji, za rucak sam porucio prvo Što mi je doŠlo pod oko, nije mi se jelo niŠta, taman da je tu bio i majcin cimbur i slavna njena pita. Nalakcen, buljio sam preda se u zatvoreni prazni krug ovog glupog svog bezizlaza. Kad - neciji mi dlanovi po ocima! taj ceka da pogodim ko je, ali meni niko da padne na pamet, i smaknuh mu ruke. Smailbeg! moj rodjak oficir konjicki, nasmijan, preplanuo. KoŠcat naŠ zagrljaj, cmoktavi poljupci u obostranom iznenadjenju, pitanja otkud ja ovdje, otkud on, i njegov poziv da sjednem za njegov Što, u njegovo druŠtvo. Rekoh mu da najprije imam neŠto da mu izlozim, i on, radoznao ili iznenadjen, sjede za moj sto. Pokazah mu poziv, i nastavih, spleteno, mucavo i lazno, da mu prikazujem kakav je to "udar za sve ono Što sam u zivotu htio i Što upravo evo sad sa najdubljom ozbiljnoŠcu hocu da izvedem". SluŠao me napregnuto pazljivo, i na kraju, poslije cutnje ili kuckanja po stolu, upitao: "Kako ti stojiŠ sa zdravljem?" Naslutio sam na Što smjera. "Dobro. Samo mi se u posljednje vrijeme javlja neka mucnina u stomaku i gubitak apetita."

Dobro mi je doŠlo to stvarno stanje. "SluŠaj. Ti znaŠ naŠe pleme, da smo oduvijek bili casni, a i da za mene nema vece svetinje od moje oficirske zakletve. Ne bih ovo nikad i nikom! Ali pokuŠacu neŠto. A mozda se zbilja i ustanovi da ti neŠto nije u redu sa stomakom." Na ljekarskoj komisiji proglaŠen sam privremeno nesposobnim zbog "ulcusa". Koliko god mi je skinuo taj kamen sa grudi, toliko mi je na duŠu navukao zloslutan oblak: rece, u najstrozem povjerenju, da ce uskoro rat, samo mu se joŠ ne zna cas ni povod; zato je i doŠao iz Beca sa jednim zadatkom oko manevara koji ce se narednih dana odrzati. Tek tad sam shvatio da je moj vojni poziv bio viŠe nego administrativan. Tako sam se, kao nanovo rodjen, vratio u muzej. U ovom snu na javi konacno sam se uhvatio za neŠto Što se ne lomi nad provalijama u mojim koŠmarima; sjeo sam za "svoj" sto, ne da nastavim rad, nego da najprije pouzivam malo u buducoj tvrdjavi muzejskih zidova i strazi cetinara pred prozorom koja ce me zimzeleno pouzdano zaklanjati od svega onog straŠnog Što donose kasarna i ratovi. Tako je to trajalo u meni dugo: nikakvo strahovanje, Što se moje sudbine tice, nije se pojavljivalo ni poslije nepredvidljivog dogadjaja, na koji se - kao Što sam kasnije od Memnune saznao - trgla iz svog kunjanja i uzvijerila citava moja kasaba. Jesam se, doduŠe, na vijest o dogadjaju usplahirio, ali to je ucinila viŠe i njegova naprasnost nego njegovo znacenje; brzo sam se vratio u ravnotezu: stvari ce tako i tako teci kako ce teci, mimo moj muzejski azil. Odmah po dogadjaju, hrupi mi u kabinet Šef etnografskog odjela, jedva izdahta: "Prijestolonasljednik - ubijen!" Skocih. Kao da napolju citav Šeher vrije, i kao da hocu da vidim kako nesudjenog mrtvog cara odnose, pojurih kroz trku osoblja po hodniku i zbunjeni Šef za mnom: na ulici ni

zive duŠe, pod zvjezdanom ni list da se pokrene u klonulim kroŠnjama. Kao da se niŠta nije desilo. Sve ono Što su sljedecih dana pod krupnim naslovima nagovjeŠtavale novine, prijestolnicke i domace, i sve ono Što se ispod glasa Šunjalo po Šeheru od usta do uŠiju dopiruci i do mene, ne mogu reci da me je ostavljalo bez nekog nemira, ali se u njegovim kratkim nastupima javljala, ili sam je ja sam dozivao, slika one noci pred lov na medvjede, kad sam ispod kroŠnje u vocnjaku slikarevog oca gledao putovanja zvijezda u tamnom nebu. I ovo ubistvo, govorio sam sebi, ista je zauzlana neumitnost; kao i, te noci, onaj moj i Zorkin slijepi pad u kukuruze. NiŠta, prestarjeli car, okruzen prokuŠanim savjetnicima, pun vladalacke mudrosti i muzevne vate pod bluzom, odredice novog nasljednika. Ipak, zanimao me ubica. Govorilo se da je iz nekakvog sela kraj gradica koji mi je bio poznat samo po imenu, da je sasvim mlad i da je "odnekud podgovoren". I cak mi je dolazila pomisao da nekako isposlujem da me puste da samo provirim kroz strazarsku rupu na celiji u kojoj lezi: kakvo li mora da je to cudo. Glumljena i naglaŠena osuda ubistva kod ortodoksa prikrivala je, osjetio sam to i u muzeju, njihovu ustreptalu radost i u isto vrijeme njihov strah pred odmazdom - nije mi bilo teŠko zamisliti Šta pricaju i cemu se nadaju u cetiri oka i po kucama. Uto Smailbeg, jednom jedinom recenicom, kao nozem, rasijece preda mnom njihovog cudesnog junaka kao jabuku da mi u njoj pokaze crva. Pozvao me na veceru. Uzradovao sam se tome Što mi se pruzila prilika da budem s njim, poslije njegovog pozrtvovanog postupka postao mi je neuporedivo drag, drag do zagrljaja; uz to me kopkalo Šta se dogadja iza vladarskih cela i novinskih vijesti, a to cu od njega saznati najbolje. Pomutih se, medjutim, kad vidjeh da necu s njime biti sam; sjedoŠe nam za sto dvojica njegovih prijatelja, carskih oficira, poceŠe nadolaziti i drugi, i ober prikljuci joŠ jedan sto. Iako smo napolju, u hotelskoj baŠti, znojim se po vratu i obrazima: razgovor tece na njemackom, Smailbeg ne da govori nego pjeva, a ja mucno i umudreno sklapam i izmuckujem kratke i opŠte recenice osjecajuci vatru po licu: kakav li to mora da sam plemic i arheolog u njihovim ocima!

Razgovor, preko zalogaja i gutljaja, malo-malo pa o "gnusnom zlocinu", a poslije, od druge-trece butelje cuvenog domaceg vina ("pije ga i Njegovo Carsko i Kraljevsko Velicanstvo") glasne strateŠke teze i citave besjede. Govore otvoreno - ili me smatraju potpuno svojim, ili su me prosto zaboravili, ili hoce da ih cijela baŠta cuje. U onom trenutku kad se viŠe u vinskoj maglini ne zna ko s kim i Šta govori, ustade taj Što mi je cijelo vrijeme padao u oci, ne samo po tome Što je na celu stola. "Meine damen und Herren!" izviknu resko, kao komandu. Nijedne dame za naŠim stolom - ili je pijan, ili dobro zakrecen, ili se spremio da govor odrzi citavoj baŠti, ili sve to skupa. "Silentium!" zapljeska jedan oficir za stolom. "Meine damen und Herren!" ponovi govornik, po pogledu mu se vidje da govor nije namijenio samo naŠem druŠtvu. "Po vojnickom obicaju, bicu sasvim kratak. Jedno pitanje postavljam ovdje, i na svakom drugom mjestu naŠe dvojne za vjecnost stvorene monarhije, ŠtaviŠe, i pred smrdljivim barbarskim ubicama, tim gnusnim zivotinjama u ljudskoj spodobi, u cijoj se samo idiotskoj glavi mogla roditi ideja da sruŠe naŠu velicanstvenu gradjevinu. Š ta smo mi, molim vas, donijeli u ovu pokrajinu? Pitam, jesmo li izvadili ijedan kamen iz ijedne moŠeje ili ortodoksne crkve? Nein, neine Herren... cujete li?" Kao da je sve to porucio, ocula se jacija, glas mujezinov sa nedaleke munare, i u njegovoj tamnoj pozadini nekoliko muklih zvonova s obiju crkava, koji se tako, i dan i noc, javljaju svakog sata kao zalobni jecaj za nevinim prijestolonasljednikom. "Ona moŠeja stoji danas kao Što je stajala cetiri stotine godina, ravnopravna, kao i ortodoksna crkva, sa naŠom katedralom, ali totalno! pitam, jesmo li vam postavili svoju vladu? To cijeli svijet zna: vi imate svoju vladu, koja slobodno i casno zastupa vaŠe domace zelje i potrebe, koja je jedan dijamant medju dijamantima naŠe neuporedive krune! Kojim jezikom se kod vas govori? diskutira? Štampa? uci u Školama? sudi? Njemacki jezik je ovdje samo jedan melŠpajz koji mozete uzeti ako vam se svidja." Smailbeg mi se u aplauzima na svaku recenicu naginje i ispod glasa prevodi, nesiguran da baŠ sve podrobno razumijem.

"Da li vas u neprohodnim Šumama, kao nekad, cekaju lavovi i ostale divlje zvijeri, ili mozete da se sa sigurnoŠcu vozite krasnim cestama i prugama? Epidemije? neizljecive bolesti? Hier das egsistiert nicht mehr, sagradjene su najmodernije bolnice i svakom gradjaninu stoje na raspolaganju najvece na svijetu, becke klinike. VaŠa djeca mogu da postanu carski i kraljevski oficiri, doktori, inzenjeri! Uz vaŠe vite moŠeje i zvonike dizu se danas u nebo tvornicki dimnjaci! VaŠe beskrajne Šume, vaŠe neiscrpne rude, nisu viŠe mrtvo blago, oni su vec danas, i bice sutra u potpunosti, zajednicki izvor bogatstva i srece vaŠe i cijele Carevine. Ovdje su doŠle prekrasne gradjevine, prospekti, aleje, banhofi, baseni, Šta sve ne! VaŠi seljaci, vaŠe plemstvo zive danas u jednoj idealnoj harmoniji! Svaki gradjanin u ovoj zemlji moze za najmanju nepravdu da se zali direktno caru, i neka mi se navede jedan slucaj kad neko nije od carske kancelarije dobio pravedan odgovor u roku od petnaest dana! Neka mi se kaze gdje to ima na svijetu! I Šta sad hoce svinje? One preko granice i ove njihove bijedne placene dvostruke nule? Da razruju i sruŠe ovaj teŠko i mudro stvoreni, Bogom blagoslovljeni poredak civilizacije, apsolutne ravnopravnosti i besprimjerne zakonitosti? Niemand, gospodo svinjari! Dobicete po njuŠci! I to tako da vam viŠe nece biti potrebno! A za ove vaŠe vagabunde i hohŠtaplere ima gvozdeni zakon i u ovoj zemlji dovoljno grana na kojima treba da vise! Meine Kriegskolegen, mi ostajemo nepokolebivo vjerni naŠoj zakletvi, spremni za neminovni cas! Neka zivi..." dohvati caŠu koju mu hitro nadoli, i preli, susjed "Njegovo Carsko i Kraljevsko Velicanstvo! Neka cvjeta i neka se Širi naŠa suncanosvijetla zajednica evropskih naroda pod neoborivim zezlom bogomposlanih Habsburgovaca! Neka ova divna i plemenita pokrajina bude u njoj najljepŠi cvijet!" Digosmo caŠe, popismo svi naiskap, i u pljesku i uzvicima naŠeg stola i citave baŠte Škoravi i usukani govornik sjede; tek sad mu primijetih generalske znakove. "ZnaŠ li ti Šta je prava istina?" nagnu mi se Smail-beg. "ZaŠto je on, u stvari, pucao? Prijavio se bio za podoficirsku Školu, ali ga komisija odbila zbog uskog grudnog koŠa. Eto takvo ti je ovo naŠe gladno skotinje. Ubilo bi samog Boga, a nekmoli Cara, samo da se neceg dokopa. Ja sam ovdje samo privremeno." To je, dakle, taj crv koji ruje u zlatnoj jabuci. Skoci sa caŠom onaj Što je povikao "silentium": "Colegen! Poslije ovih rijeci koje kao da su izvadjene iz svih naŠih srca dignimo caŠe u slavu i zdravlje naŠeg general-lajtnanta, ciji strateŠki um cekaju bojna polja!" Ustadosmo, iskapismo opet, nazdravitelj poce himnu. PrihvatiŠe je svi stolovi u baŠti, na nogama.

Ko u klin, ko u plocu, himna se u drugoj strofi razglavi potpuno i glasovi zamrijeŠe raŠtrkano u sjenama baŠtenskog drveca. PotroŠenih vec rijeci i debelih jezika, poŠto se dize oberst, poustajasmo i krenusmo u hotel pored zalosnih vrba i topola. Mrtva noc, klatimo se i cutimo, samo Što nam skrguce pod nogama baŠtenski pijesak. U meni je: volio bih da nisam niŠta cuo. Sutra lijepo za svoj sto...

Noć u vezirskom gradu
Noc u vezirskom gradu Zapavši u stanje izmedju sna i jave, ja sam svojim rodjenim somnambulskim ocima vidio i svojim rodjenim, isto takvim, ušima cuo Adema Ljudinica. Sa mladog mjeseca i s krupnih avgustovskih zvijezda odasipala se svijetla prašina i kao svjetluciva izmaglica talozila se po tom gradonacelnickom vezirskom gnijezdu u kome je sedam hiljada ljudi hrkalo u znak da ih se današnja krvava svjetska situacija apsolutno ništa ne tice. Bio je jedan sat poslije ponoci, i ja sam u tom polusvjetlu mjeseca i zvijezda tacno vidio kako Adem Ljudinic stoji pokraj svog otvorenog groba, u gornjem desnom cošku velikog zapuštenog groblja, i ja sam dobro cuo njegov glas i tacno razumio svaku njegovu rijec. Adem Ljudinic umro je prije petnaest godina u dvadeset petoj godini zivota kao student prava. Na pravo se upisao zaveden bijednom provincijskom gimnazijskom zabludom da je pravo proucavanje pravde, da je to neka dubokoumna vještina koju treba prouciti pa da se na svijetu zavede ono za što je posljednjih godina najviše i zivio, i za što je, siromah, i umro: pravda. Ali je Adem Ljudinic brzo uvidio da se ta vještina o sprovadjanju pravde ne zove pravo, nego politika i mislio je sada da za tu vještinu ne treba nikakve pameti, nego hrabrosti, poštenja i pozrtvovnosti. A kad je vec skocio u politicki vrtlog, Adem Ljudinic je isto tako brzo osjetio da zapravo na svijetu postoje dvije politike: jedna je politika malog pregazenog covjeka, a druga nekoliko stotina gramzivaca, trutova i dembela. I Adem se Ljudinic smjesta odlucio za onu prvu politiku i stupio pod njenu zastavu: pošteno, hrabro i pozrtvovno. Zapravo, on nije stupio ni pod kakvu zastavu, nego pod svoju vlastitu. Gola sirotinja, u stvari sirovi bosanski grmalj, koji je za vrijeme citavog svog školovanja osjecao podmuklu sumnju i odvratnost prema svoj toj sušicavoj školskoj nauci, pismeni grmalj koji je znao samo da je tacno to što on osjeca i koji nije htio, ni imao vremena da o tome razmišlja, nošen tim nezajazljivim osjecanjem, Adem Ljudinic dizao je tu svoju licnu zastavu s gotovo neshvatljivim zarom i neustrašivoscu sve do svoje smrti.

Bio je pazarni dan i ja sam se vracao iz Å¡kole, a jedan saloviti doktor-efendija, sa volovskom podvoljcinom, lisicjih zelenih ociju i podbuhlih akÅ¡amlucarskih obraza popeo se upravo na jedan sto pred citaonicom i poceo da drzi govor masi mrÅ¡avih, koÅ¡tunjavih i krupnih planinaca, koji su svojim opancima, vunenim Å¡alvarama i crvenim culasima nabili sav prostor izmedju citaonice i nasipa zeljeznicke pruge. Doktor-efendija, promukao od tih silnih narodnih zborovanja, narocito je naglaÅ¡avao rijeci »opredjeljenje«, »da se opredijelimo, i tom prilikom je dizao okrugao ugojen prstic. Dok sam ja, zajedno s tom masom gladnih planinskih medvjeda, razbijao glavu Å¡ta li ta vreca mesa zapravo hoce da kaze, najedanput se iz te guste mase uzdize snazan, kao od celika iskovan glas: - LazeÅ¡, bacaÅ¡ nam lug u oci! I s tim se glasom splete joÅ¡ nekoliko povika u nerazumljivu graju. Tamo u blizini doktor-efendijina stola, zamlatara nekoliko Å¡tapova i sasuÅ¡e se stakla na vratima citaonice. Prije nego Å¡to mu je poÅ¡lo za rukom da se »opredijeli«, doktorefendija, odmah pri prvom poviku, opredijelio se da klizne s govornice kao vidra u vodu. - Halal im vjera! - cuh gdje se nekoliko tih planinskih medvjeda smije i divi junaÅ¡tvu te dvojice - trojice mladica koji onolikog doktor-efendiju, i pred tolikim narodom, i baÅ¡ junacki, skinuÅ¡e s hastala. Ne shvatajuci Å¡ta se to u stvari pred njihovim ocima dogadja, planinci su na to gledali kao na neko dijeljenje mejdana. A kad zaciktaÅ¡e stakla na citaonici, ja kliznuh kao zecic. Srce mi je treperilo u bijegu i cinilo mi se kao da za mnom rastu potoci krvi. Ali za nekoliko minuta vidjeh da se sve zapravo svrÅ¡ilo time Å¡to su Adema Ljudinica, kao glavnog razbijaca doktor-efendijinog zbora, zandari vodili svezana. Zbijen, plecat mladic, crne ukrvavljene kose ide svezan pred zandarima, dize svezane ruke i vice »zivila sloboda«, a zandar ga udara kundakom i priguÅ¡eno mu dobacuje: - Ma hoceÅ¡ cutat, majku ti razbojnicku!

Gledaju caršinlije s cepenaka na svezanog, zakrvavljenog Adema Ljudinica kao na neku ljutu naprzicu, ljutog mejdandziju, gledaju s istim onim divljenjem s kojim i Ramu šofera, koji zubima melje pivske flaše i klimaju glavom: - Jest Adem srce, srceee! Jest, Adem Ljudinic bio je takvo srce i u tom se srcu zacela misao da se izvojuje nekakav nov zivot tim naivnim planinskim medvjedima i toj masi pregazenih ljudi u gradu. Htio je tu misao da sprovede u djelo onog casa, sam s nekoliko drugova, sasipajuci nasred caršije vatru svojih rijeci i šamara na narodne poslanike i razbijajuci te cirkuske predstave što su ih doktor-efendije priredjivale pazarnim danima pred tim izgladnjelim planinskim medvjedima i tom samljevenom gradskom fukarom. Proglašen od doktorefendija razbojnikom, rebara prebijenih zandarskim kundacima, pedeset puta proveden u lancima i pedeset puta prošavši kroz hapsanu, Adem Ljudinic "svezao" je na koncu sušicu, i za tri mjeseca iz postelje prenesen je u to veliko zapušteno groblje, u njegov desni gornji cošak. Prenijeli su ga jednog mlakog septembarskog dana na to groblje onako kao što se neka suvišna stvar baca na tavan. Petnaest godina lezeci u zemlji Adem Ljudinic izmijenio je svoj izgled. Kosa mu je spala, i dok je tako u jedan sat po ponoci stajao nad otvorenim svojim grobom, sjala je njegova gola lubanja u laganoj polusvjetlosti mladog mjeseca i zvijezda i blistale su njegove, kao u bolesnika, uzarene oci. Kad sam naišao kraj groblja, Adem je Ljudinic upravo završavao svoj govor, glasom koji je nalicio na zgusnut oblak pun munjine i mlazova. Nišani su izrasli i razrasli se u povijena planinska grmaljska pleca, preoblicili se u kašljucava prsa gradske fukare, duhanskih radnika i radnica, pretvorili se u zbunjene, zabrinute likove sitnih trgovaca i zanatlija. Ta masa pregazenih ljudi stajala je u tom groblju pokunjeno i gotovo pokajnicki. Protumacio sam tu pokunjenost i pokajanje onim što je Adem Ljudinic vec rekao, a što ja nisam cuo, jer sam naišao tek potkraj njegova govora. No Adem Ljudinic, završavajuci govor, podize glas, a ta mrka masa pod tim glasom, kao pod kandzijom, još se više pokunji i sagnu, ali se osjecalo da se ona duboko u sebi potresa i trza. Adem Ljudinic završi: - Ja nisam pripadnik nijedne politicke partije, jer medu nama mrtvima sve su politicke partije dokinute. Kod nas vlada diktatura smrti. Ja nisam ni vaš vodja, prvo zato što

nisam ništa drugo nego crvima oglodan leš, a kod nas leševa biti vodja nije u modi. I drugo, zato što ja, petnaest godina prevrcuci se u grobu, gledam kako vas vodaju kao cirkuske medvjede na lancu, i od toga vodanja vi ste eto svi oronuli i lipsali. Ja sam samo jedan od vas, jednak vama i mi se razlikujemo samo po tome što sam ja mrtav, a vi ste zivi leševi. Ja sam samo jedan od vas koji osjeca te muke. koji ima zrno soli u glavi, koji ima ljudsku savjest i koji se iz petnih zila upinje da progleda ljudskim ocima. I ja evo petnaest godina virim iz ovog groba u vaše zive grobove, iz ove diktature smrti u diktaturu vašeg takozvanog zivota, petnaest godina iz ove smrdljive rupe promatram kako vi lipsavate, i petnaest godina meni moje patnje i ono moje zrno soli u glavi, i moja ljudska savjest, i onaj trunak ljudske svijesti jasno govore da ste vi u stvari volovi, medvjedi, koji ste u stanju da pokrenete brda, ali ispod jarma i iz lanca ni makac! Zašto? Zato što ste volovi i medvjedi! - Petnaest godina gnjijem ja u ovoj memli i unazad nekoliko godina prisluškujem kroz tijelo ove majke zemlje kako negdje tutnje tockovi topova, kako negdje muklo udaraju cokule miliona vojnika, kako negdje trešte granate i raskidaju zivo ljudsko meso, i kako negdje prašte bombe, i hiljade izbezumljenih zena vrište. Unazad tih nekoliko godina prevrcem se ja u ovom mracnom grobu klepecuci svojim košcurinama, jasno osjecajuci da se to sprema nezapamcen pokolj, i da ce sutra svijet biti jedna lokva krvi, i da ce sutra svijet biti zasut zeljezom. Unazad tih nekoliko godina slušam ja tu vašu nadzemnu gudljavinu i gledam vas iscijedjene i potištene kako iz dana u dan lipsavate i conjate i teglite u svom takozvanom zivotu glupo i bespomocno kao volovi. Za vas je malo to, vama treba još gore, i ja vam zelim još gore! Adem je Ljudinic završio, i ta zbijena masa ljudi još nize je oborila glave i cutala je uzasno i bespomocno. Culo se samo kako jedna stara duhanska radnica, dirnuta tim rijecima, place i vidjelo se kako se bjelasaju zubi Adema Ljudinica. Tiho i gorko se smijao. Javio se tad pijevac, mjerac noci i dana. Pijevac cipelarskog krpadzije Osmana Zgurica. Ta zilava zivotinjica trgla se najedanput iza sna, protegla se u avliji i kukuriknula. Kao elektricna struja kroz tijelo, tako je prešao preko groblja reski glas Osmanovog pijevca i odmah se jasno pokazalo da u tom zapuštenom groblju vezirskog grada nema, niti je u stvari bilo, ni Adema Ljudinica, ni te mrke mase ljudi, i da je Ademov grob zatvoren, i da su nišani samo nišani, i da se po njima hvata rosa, i da u sasušenoj travi cvrce cvrcci. Pijevac Osmana Zgurica jasno je pokazao da je i ove noci stanje redovno, da i ove noci sedam hiljada ljudi u vezirskom gradu hrce, da je doduše još budan mladi doktor Cicija, advokat, nasljednik banke pokojnog Cicije Starijeg, nasljednik triju velikih pravnih zastupstava, zakupnik lova i ribolova, i da, zdrav kao bik, zadovoljan kao rodna godina i malo priglup, u svojoj cementnoj vili još šenluci sa svojom zenom na širokoj bijeloj postelji, a da Avdo Karic, po zanimanju zelenar (dvije klupe i šest korpi), naliven rakijom spava kao preklan brav, spava u svojoj kuci, zapravo u svojoj

kutijici s jednom jedinom sobom, sa zenom i troje djece, i da Avdo Karic ne osjeca u tom mrtvom snu krvozedni dzelep stjenica koji lazi po njemu. Sat sa Å¡ezdesetogodiÅ¡njeg tornja velecasnih otaca isusovaca jasno je razotkrio da vezirski grad spava kao i svaku noc, da je jedan sat po ponoci, da se u svjetlucavoj noci bjelasa cesta, da na toj cesti miriÅ¡e praÅ¡ina i konjska fuÅ¡kija i po toj cesti da putuje samo jedan putnik: Ibrulj Å arenkapa. Gradski smetljar Ibrulj Å arenkapa krece se glavnom cestom polagano i pogureno s velikom brezovom metlom i mete konjske fuÅ¡kije i kravlje balege i papire i cikove na hrpe i te hrpe trpa u smrdljivu gradsku dvokolicu. ProÅ¡ao sam pokraj groblja i susrevÅ¡i Ibrulja Å arenkapu meni se potpuno razjasnilo da su ono na groblju bile samo moje sablasti. Upravo se savio kao kosac i mahao brezovacom desnom stranom ceste. - Zar ti, Ibrulju, nisi viÅ¡e kod doktora Cicije? Ibrulj Å arenkapa nije samo strugao brezovacom po toj govnavoj cesti, nego je neÅ¡to strugao i po svojoj glavi, pa nije cuo. Ja pitanje ponovih i on se uspravi: - O, merhaba ti. Nisam, rodjo, ima mjesec, i ne bih mu ja sluzio viÅ¡e nijedne minute, milu li mu majku, s oproÅ¡tenjem, pa taman da ce mi sve sedmero djece pocrkati za noc! - ZaÅ¡tooo? - Zato Å¡to je ono krvopija, moj rodjo! Znam ja njegovog oca, pokojnog doktura Ciciju, joÅ¡ kad se vratio iz rata; provukao se kurvin sin nekako kroz rat, kidnuo u zarobljeniÅ¡tvo i nije mu nijedna dlaka falila s glave, a kroza me su tri kugle proÅ¡iÅ¡ale, jedna hoda po meni i danas. DoÅ¡o je go ko prst, s neÅ¡to zenice, crna i gladna ko cavka, a eno je sad ko vagun, i s jednim djetetom, zuto i nejako ko tice, a eno ga sad ko greda, i taj mu se sin prizenio i sjeo u cacinu kanculariju. Pokojni stari doktur Cicija bio je najprije u konculariji pokojnog doktura Sarica, a onda je sam sjeo u svoju konculariju, pa znao lisac lijepo sa svijetom, sve psa niz dlaku dok on svoje obere, malopomalo pa podize eno kucu od milijun i po i utvrdi se u njoj ko u kuli, ali na koncu odape i sinu mu ostade i kuca i kancularija i imetak, i eno ono se sad zuto tice osililo, iz cacine kule odmahuje sad cijelom svijetu od Å¡ake do lakta. Dvadeset sam godina kod tih Cicija sluzio: i meo i ribo im basamake i konculariju, i meo avliju, i treso cilime i madrace, i kopo i plijevio im jednu baÅ¡cu, pa drugu, iÅ¡o im u carÅ¡iju, hranio im pse, i prije mjesec dana naÅ¡lo mi se sedmo dijete. Kad covjeka lupi po glavi, onda ga baÅ¡ poÅ¡teno lupi: najstarije mi dijete izgubi poso, nadodje voda, potuÅ¡i mi ono baÅ¡ce i udje u kucu, i ja sretnem mladog doktura Ciciju na basamacima: »Gospodine dokture, taka je i taka stvar, radim ti, djece mi moje, ko sebi, i ponizno te molim ko svog

oca, pridometni mi joÅ¡ makar pet banki na mjesec, ne mogu dalje ovako.« - »To si ti, Ibrulju,« veli »osnovo fabriku djece, ne valja Å¡ta radiÅ¡!« - »Ne mogu ja, dokture,« velim »nekoj stvari zapta dati, a zapetljalo mi se, eto, pa ne mogu viÅ¡e iznijeti ovako!« - »Zapetljalo se« kaze doktur Cicija »i meni, vidiÅ¡ da je kriza, nemam racuna, ne mogu.« - »E kad ti, dokture,« velim »nemaÅ¡ racuna, nemam ga ni ja, i primi otkaz!« Uzavri u meni, znaÅ¡, rodjo, evo ti otkaz, pomislim, kad ja za dvadeset godina nisam zasluzio da mi pridometneÅ¡ ni pet banki iz tolikog svog izobilja, ne meni, nego mojoj djeci. evo ti otkaz. milu ti majku. pa makar ih sve sedmero pocrkalo sutra ko macici! Pa sutradan pred nacelnika, I prihvatim za ovu brezovacu. - Pa je li ti sad. Ibrulju. malo bolje? - Nije bolje ni za jednu dlaku. Kako ce biti bolje, rodjeni brate, nije Å¡ala hraniti ovom brezovacom devet grla! Nastade neka bezizlazna Å¡utnja. ja izvadih kutiju pa zapalismo. Potegnuh prvi dim i bez ikakve odredjene misli procijedih kroza zube, zanesenjacki glupo: - Å ta cemo, Ibrulju, nisi ti sam takav. Iz Ibrulja Å arenkape posurlja dim kao iz krecane. Cinilo se kao da mu cigara povraca snagu. - Znam ja i to da ih ima i takih koji ne mogu ni ove balege kupiti! - Treba rat! To ti ja kazem! - Pa, Ibrulju, eto ti si bio u ratu, pa Å¡ta je rat donio? - Ne znam ja te tvoje visoke palitike, ali ja znam ovo: u meni je vazda prazan drob, viri mi debelo meso iz pantala! Treba opet rat! I Ibrulj Å arenkapa strugnu brezovom metlom po cesti. - SluÅ¡aj, Ibrulju, gone li vas tako da svaku noc u ova doba radite? Ibrulj, povijen, mahao je brezovacom, a brezovaca je govorila: zuÅ¡, zuÅ¡. - Kako zaredaÅ¡e ovi doceci... zuÅ¡... gone. Nacelnik je reko da bude cesta... zuÅ¡... ko dlan. Prekjuce je dolazio PreuzviÅ¡eni katolicki... zuÅ¡... a sutra dolazi Presvijetli naÅ¡... zuÅ¡... a onda dolazi gospodin nimister ... zuÅ¡... zuÅ¡ ... I zbilja, bajraci su visili, zeleni, teÅ¡ki, umorni. Zacu se neka galama, i iza coÅ¡ka ukaza se jedna grupa ljudi.

U sredini je bio policajac. Policajcu s desne strane iÅ¡ao je narodni poslanik doktor Pozagic, s lijeve MaÅ¡o Rabevic, a za njima dvadesetak ljudi. Grupa se kretala uzurbano i usplahireno; oni otraga gurali se napred Pozaglicu i Rabevicu. Grupa je postajala sve veca, jer cuvÅ¡i poviÅ¡en Rabevicev glas, osamljene grupice pijanaca, izlazeci iz krcama, prikljucivale su se zajedno s putnicima za nocni voz. MaÅ¡o Rabevic objaÅ¡njavao je policajcu: - Onaj na telefonu nije mi htio reci svoje ime... Ta moja rodica zove se Azemina Rabevic, iz Miralemovca... Meni je onaj covjek telefonirao da je Azemina Rabevic pobjegla iz Miralemovca s jednim inovjercem, katolikom, i da se sada nalazi ovdje, u hotelu »Andjeo«... Gospodo, to je dvostruki nemoral... Jedna muslimanka s jednim katolikom... i jedan kurvar oskvrnjava jednu nevinu djevojku u hotelu »Andjeo« ... Poznato je da je MaÅ¡o Rabevic sposoban za sve. To je covjek »Å¡aka insana, a puna ga kasaba«. Covjek kepec, zelenih pronicljivih ociju, »nacionalista« oduvijek i zanavijek, dopisnik jednog lista u kome se u svoje vrijeme preko citave stranice usudio napasti vezirskog kadiju Mejremica da je »u glavnoj dzamiji ucio dovu za Franju Josipa Prvog, a sad se buba u prsa da je srpski nacionalista«. dok je on, Rabevic, »camio tada po austrijskim kazamatima«; covjek koji se u tom istom listu usudio napasti i Grahovica, veletrgovca, koji drma vezirskim gradom; covjek koji je bio i tancmajster, i cinovnik, a sada je trafikant i dopisnik tog lista. Dopisnik koji mjesecno podize, i protiv koga drugi podizu stotinu tuzbi zbog uvreda i kleveta, covjek koji gucka rakiju i svemu se svijetu ruga, covjek koji provodi svoj nerazumljivi ceif do krajnjih granica i koji izmiÅ¡lja najskandaloznije viceve. Postoji tako u Pruscu Hajvat-Dedino turbe, i taj Hajvat-Dedo cetrdeset je godina klanjao pod nekom stijenom i iskao od Boga da Bog prospe milost po svijetu, i Bog dade i ta se stijena rascijepi i iz nje posu zelena svjetlost, i svijet godinama iz susjednih krajeva hodocasti Hajvat-Dedinom turbetu, i to se hodocaÅ¡ce zove hajvatovica. Postoji, isto tako, i sveti Petar Barbaric, sahranjen kod velecasnih otaca isusovaca, njihov djak; dijete bilo vrlo pobozno, i taj se dak rozboli i umrije, i velecasnom patru Ambrozu od Druzbe Isusove u snu se objavi da je njegov djak Petar Barbaric uskrsnuo, i odoÅ¡e da vide, i vidjeÅ¡e zbilja: na mrtvom Petru Barbaricu bile su vunene crne carape cijele cjelcate kao da je juce sahranjen. I Sveti Otac, cuvÅ¡i to, proglasi preklani Petra Barbarica svecem i svijet iz najudaljenijih krajeva hodocasti tom svecu svaki dan. MaÅ¡o Rabevic pravda se u bifeu Haima Altarca o tom svetom Barbaricu s ljudima koji su inace vrlo bliski velecasnim ocima. Oci mu se iskre, i MaÅ¡o prica:

- I jedva mi je poÅ¡lo za rukom da dobijem od cuvara Hajvat-Dedina turbeta dozvolu da udem u turbe i da malo zadignem zelenu cohu kojom je pokriven Hajvat-Dedo. Zadignem cohu, kad... in nomine potris ef filii et spiritus sancti, zbilja, lezi Hajvat-Dedo, i s oproÅ¡tenjem, ona mu stvar u vrlo bezobraznom stanju! Dvadeset santimetara najmanje, da brat bratu daje! Krugovi bliski velecasnim ocima pucaju od smijeha: - Da nije koji centimetar manje? - Ni milimetar! Vi meni ne mozete vjerovati Hajvat-Dedinih dvadeset santimetara, a ja vama da vjerujem cijelog Barbarica! Borbeni odred protiv javnog nemorala, predvodjen Å¡tabom u kom su se kretali MaÅ¡o Rabevic, doktor Pozagic i predstavnik vlasti, stigao je napokon na stanicu pred hotel »Andjeo« u kome je, prema telefonskom izvjeÅ¡taju, stradavala andjeoska Azemina od jednog katolickog sladostrasnika. Odredu se prikljucila i masa koja je na stanici cekala nocni voz. Policajac ode u hotel »Andjeo« da izvede jadnu Azeminu i tog katolickog zavodnika, a MaÅ¡o Rabevic poce se derati: - Dolje ruÅ¡ioci javnog morala! Masa odgovara: - Doljeee! I zbilja, na tu graju upalilo se svjetlo u sobi broj 7 hotela »Andjeo«, i na prozoru se na jedan cas ukazao razbaruÅ¡en muÅ¡karac u koÅ¡ulji, a iza ledja mu je provirivala neka zena u kombinezonu. Poslije pet minuta vrati se policajac, zovnu na stranu MaÅ¡u Rabevica i doktora Pozagica i neÅ¡to im priÅ¡apnu, pa se udalji, a Rabevic i narodni poslanik doktor Pozagic najedanput pobjesniÅ¡e i poletjeÅ¡e za policajcem. Doktor Pozagic vice:

- Stoj! Vratite se... Izvolite, molim vas, uredovati... Da je zbilja u pitanju Rabeviceva rodica, vi biste onda uredovali!... Dakle, kad je u pitanju onaj Å¡uft Hamidbegovic, vi se bojite uredovati... SluÅ¡ajte, gospodine Maticu, izvolite uredovati! ... MaÅ¡u Rabevica, obuzela pjena, drhti i dere se: - Hamidbegovica mi i hocemo... njega ja i prezam... sluÅ¡ajte, gospodine Maticu, izvolite Hamidbegovica predvesti, inace vas upozoravam, snosicete zakonske posljedice ... U sobi broj 7 hotela »Andjeo« bilo je vrlo tuzno. Pod prozorom urla i grohotom se smije masa, a po sobi broj 7 proÅ¡etao je vec pedeset puta gore-dolje muÅ¡karac pedesetih godina, s trbuÅ¡icem, raskuÅ¡trane kose, razdrljene koÅ¡ulje, u hlacama koje je pred policajcem na brzinu obukao i nije dospio da zakopca, a spuÅ¡tene naramenice njiÅ¡u se za njim i tupkaju ga otraga po listovima. Covjek udara bosim petama po podu i Å¡krguce: - Ovdje revolver mora suditi! Na zguzvanom krevetu sjedi zena, vec prezrela plavka s trajnom ondulacijom, u zutom kombinezonu ispod kog se na sve strane razlijeva meso, i ta trideset sedmogodiÅ¡nja zena poklopila je lice rukama i zarila svih svojih deset Å¡iljatih, crveno obojenih nokata u kosu, a niz bijele listove granaju joj se zelene zile i izmedju prstiju protiskuju joj se suze: - Evo Å¡ta ti od mene radiÅ¡! Rabevicev telefonski izvjeÅ¡taj bio je prosta izmiÅ¡ljotina. U prvom redu, nije to bila jedna muslimanka i jedan katolik, nego naprotiv, jedan musliman i jedna katolkinja. Zatim, nije se radilo o nekoj nevinoj Azemini, nego o jednoj udatoj zeni, zeni nekog cinovnika iz TomaÅ¡evicgrada. Sve to treba odbiti kao Rabevicevu bljuvotinu i trik i treba, u odbranu tog nesrecnog covjeka raskopcanih hlaca kome se dolje kikoce masa, iznijeti istinu. Taj jadni covjek, koga je Rabevic jednim svojim trikom doveo u situaciju da pred pandurom oblaci hlace, uhvacen u vrÅ¡enju najobicnije muÅ¡karacke duznosti, taj je jadni covjek poznati borac za seljacka prava, nacelnik iz Miralemovca narodni poslanik, potpredsjednik jedne muslimanske ustanove u Bosni, potpredsjednik jedne velike industrije zeljeza na Balkanu, poznati nacionalista i panislamista, cuveni govornik,

ugledna politicka licnost s ukupnim mjesecnim prinadleznostima od pedeset hiljada dinara. Taj jadni covjek, koji se sad tako ocajnicki hvata za glavu, zavolio je tu razlivenu blondinu tako silno da joj je muza premjestio nekud na jug, istom ju je onom ljubavi zavolio kojom i mladu inzenjerku Sagicku, koja je za osam stotina dinara bila namjeÅ¡tena u preduzecu u kome je on imao cast biti potpredsjednik, tu Sagicku, tu notornu udavacu, koja mu je ocito radi unapredjenja dala povoda za ljubav, ali je, glupaca, bila vrlo Å¡krta prema njemu, bilo joj je odurno njegovo ospicavo lice i ona crna cetka pod njegovim nosem, i gospodin Hamidbegovic morao ju je otpustiti. Taj jadni covjek, kome sad dolazi da zarida, volio je isto tako Å¡irokom ljubavi i seljake, i kad je nekad odlazio u parlamenat, primao je od njih na stanici citave pakete molbi na razna ministarstva, i kad je neki njemacki turista u vozu htio u zahod, a nije imao papira, poznato je da mu je gospodin Hamidbegovic ponudio jednu molbu: »Izvolite jednu molbu!« I tako je ta seljacka molba bila rijeÅ¡ena na nekom njemackom debelom crijevu. Ljubav gospodina Hamidbegovica bila je nedogledno Å¡iroka, i nakon jednog predavanja on se digao i rekao rjecnikom izvjezbanog parlamentarca: »Gospodje i gospodo, ne mogu se u cijelosti sloziti s uspjelim predavanjem gospodina predavaca, iz razloga Å¡to je naÅ¡im muslimanskim nastojanjima postavio preuske granice. Ja sam, naprotiv, miÅ¡ljenja da ta nastojanja treba usmjeriti u pravcu dobrobiti muslimana cijeloga svijeta, cak Å¡ta viÅ¡e, dosljedno tome, ja sam svojevremeno na nadleznom mjestu iznio i predlog za uspostavu jedne efikasne svemuslimanske ustanove koja ce imati za zadacu unapredjivanje interesa svih muslimana na svijetu, u duhu principa Islama, a prvenstveno unapredjivanje interesa muslimanskih Å¡irokih narodnih slojeva cijeloga svijeta.« Cak Å¡taviÅ¡e, dosljedno tome, policajac se izgubio u mraku. ProvalivÅ¡i u sobu broj 7, on se zabezeknuo kad je vidio da je junak noci Hamidbegovic. Dosljedno tome, jedno Hamidbegovicevo »marÅ¡ napolje« bilo je dovoljno da siromah klizne podavijenog repa niz basamake. Cak Å¡taviÅ¡e, dosljedno tome, da nije bilo Rabeviceve price o nevinoj Azemini, moze se sa sigurnoÅ¡cu tvrditi da bi gospodin Hamidbegovic mirno i do konca svojih snaga izvrÅ¡io svoju muÅ¡karacku potrebu i duznost i, u duhu principa Islama, otiÅ¡ao bi sutra, neokupan, na docek Presvijetlog. - Svejedno! Njemu i ovako Rabevic zakrha do balcaka! - govorio je Asim Mrvic, zvani Kilo, sada prodavac Camilaginog zerzevata. Oko Kile okupila se jedna grupica zeljna smijeha i Kilo je objaÅ¡njavao:

- Gospodin Hamidbegovic je iskusan politicar, i on ce sutra dati izjavu. Molim, dozvolite da vam obnarodujem tu izjavu. I Kilo izbaci lijevu nogu, desnu ruku zabaci za ledja i s opruzenog lijevog dlana poce, Hamidbegovicevim glasom, da cita Hamidbegovicevu izjavu: - Dne toga i toga, zanocio sam u hotelu »Andjeo« u namjeri da sutradan, u svojstvu miralemovackog nacelnika, izidjem u susret Presvijetlome, koji ovih dana obilazi naÅ¡e krajeve. Jedna grupa mojih politickih protivnika zavela je vlast u bludnju... i tako dalje i tako dalje... u namjeri da me politicki kompromituje pred Å¡irokim narodnim slojevima, ali se vlast uvjerila da ni o kakvoj zeni nema govora... i tako dalje i tako dalje... Moja politicka linija svoj javnosti je poznata, a poznato je isto tako da je i moj porodicni zivot na potpunoj visini. Ja cu se postarati da svi ucesnici u ovom skandalu iskuse zakonske posljedice. Gospodine urednice, izvolite primiti... - A moze se, Kilo, dati i protivizjava. Ihi-hi-hi! - Oprosticete vi, gospodine, vi znate koji naÅ¡ politicar kaze: Demokratiji je odzvonilo! i Kilo se naglo preoblici iz Hamidbegovica u Sacirbega Sacirbegovica, nosioca liste toga politicara. Asim Kilo odglumio je nekoliko tipova, narocito Hamidbegovica i Secerbegovica, tako majstorski da se pred tim svijetom pod tom glumom gotovo izgubila oÅ¡trica njegove kritike, koja, uostalom, tu cirkusku publiku oko njega nije ni zanimala. Krevelje se ti ljudi oko Asima Kile, malo podgrijanog rakijom, a u meni taj Asim Kilo i sada, po stoti put, izaziva pitanje: da li bi se zapravo Asim Kilo, pod povoljnijim suncem, razvio u majstora glumca, koji bi, da tako kazemo, »osvojio svijet«, ili bi Asim Kilo »osvojio svijet« kao pisac takozvanih knjizevnih remek-djela? No s toga joÅ¡ nerijeÅ¡enog pitanja ja sam se uvijek morao vratiti sudbonosnoj cinjenici: da je Asim Kilo prije svoje najslavnije glume ili prije svog knjizevnog remek-djela morao potonuti s najnovijim svojim zanimanjem: kao prodavac Camilaginog zerzevata. Sjedi tako Asim Kilo u svojstvu prodavaca Camilaginog zerzevata i gleda kako se carÅ¡ijom provlace ljudi sporo i ljigavo kao puzevi. Sjedi tako iz dana u dan za Camilagin somun i dva-tri grumena sira prde, to mu je plata. Camilaga je besposlen, i dosadno mu je, i drzi Asima Kilu za pametna covjeka, i kao s pametnim covjekom hoce s njime da bistri politiku. Satima ga gnjavi svojim glupim miÅ¡ljenjima, koja ne bi pas s maslom pojeo, i ta miÅ¡ljenja zacinja svojom poÅ¡tapalicom: »Pametan si cojek: more li to insanska pamet odsici?!«

»Ah, vole, zivog ce me sahraniti ta tvoja hajvanska pamet!« ocajno uzdiÅ¡e Asim Kilo, i iz dana u dan satima mora da igra ulogu Camilaginog najpazljivijeg sluÅ¡aoca. - Za mene je najpametnije pobjeci od ovih bukava u planinu, medu one bukve. One bar bukve niti hodaju niti govore - tuzi se Asim Kilo i smije se. Asimu Kili je cetrdeset i sedam godina, nizak je i dezmekast i nalici na nabijenu vrecu, ima ogromnu glavu, kao varicak, i u njoj dva velika zelena oka, nosi vec dvadeset i sedam godina kilu i naziva je »tucje volje«, ima trulo crno zubalo, i Asimov je stav prema zivotu: ici kroz zivot s tim vjecito iskezenim trulim zubalom; smijati se tako da ljudskim bukvama izgleda kao dvorska luda i pajaco, a sam u sebi, smijati se podmuklo osvetljivo, zajedljivo i krvozedno, i od toga smijeha osjecati duboku unutraÅ¡nju slast. Do devet stotina osamnaeste igrao je ulogu dvorske lude po begovskim cardacima, na zijafetima je Himzibezima skidao fesove i mazao im glave baklavom, pjevajuci »gospodi pomiluj«, na akÅ¡amlucima sasipao je HaÅ¡imbezima litar rakije u cakÅ¡ire (»da mu zalijemo bostan«), begovima je to bilo silno smijeÅ¡no, i oni su se guÅ¡ili u smijehu, smijao se i Asim s podrnuklom odvratnoÅ¡cu i prezirom, i on je njih nadsmijao. Poslije devet stotina osamnaeste uzeli su ga poratni zelenaÅ¡i kao svog stalnog pajacu; zelenaÅ¡i su imali para kao Å¡odera, i u vezirskom gradu treÅ¡talo je tada petnaest kapela. ZelenaÅ¡i su Asima vodali po lumperajima, Asim Kilo penjao se na sto i sa stola ih mokrio po nosevima i mokreci ih osjecao slast kao da leti, zelenaÅ¡ke su se pjandure smijale, smijao 'se i Asim i bio je uvjeren da ce i njih nadsmijati. I, cini se, nadsmijao je i njih. Kapele su danas u vezirskom gradu samo dvije, i to je znak da je Asimova publika postala zabrinuta i Å¡krta. U tim godinama krize Asim je pekao kafu u cinovnickom klubu. smijao se potajnom zajedljivoÅ¡cu; jedne se noci nalio rakije kao zivina i dobio otkaz. Vidio je sutradan Camilaga kako su se Asimu izvalile oci kao jaja, i sazalilo mu se:

- Asime, ti si pametan i dobar cojek, al voliÅ¡ popit. U mene je eno ducan i prid ducanom zerzevat. Haj pa mi prodaji zerzevat, al' ako se i kod mene nalijeÅ¡, e onda, brate, Å¡irok ti svit. I Asim Kilo zgurio se iza Camilaginog zerzevata, i pokazivao je i dalje svemu svijetu svoje ohrdano zubalo. Cinilo se i sada da se smije naivno, ali on se sam u sebi smijao sa krvozednom podmukloÅ¡cu, i nocas mu je bio Å¡irok svijet i ravno sve do mora. - Nakon ovog skandala potrebno je odrzati konferenciju! - i Asim Kilo uze mene s jedne a Osmana Sehica s druge strane i udjosmo u restauraciju hotela »Andjeo«. Oman Sehic je trgovao kratkom robom. Asim mi odmah Å¡apnu: »Kratka roba kratka pamet.« Kratka Pamet je htjela nocas u sobu sa sviracicom Slavkom i cekala je fajrunt, bilo joj je dosadno samoj, i Asim joj je bio zrtva. Sjedili smo u dnu lokala, za stolom u coÅ¡ku, Asim Kilo. Kratka Pamet, Slavka i ja. Lokal je prazan, ober Mico drijema za jednim stolom, harrnonika cuti na stolici, prirnaÅ¡ umace kruh u saft, pjevacice se protezu i zijevaju, iz sijalica se rasipa svjetlost zuta i ljepljiva, i zrak miriÅ¡e na cikove i bljuvotinu. Kratka Pamet mijesi Slavkine butine, Slavka se izvlaci da veceras ne moze jer je obecala primaÅ¡u, Kratka Pamet osjeca se blamiranom i pribavlja sebi zadovoljÅ¡tinu: - Doci ceÅ¡ ti meni po buznhaltere! U mene je za ducanom magaza, a u magazi secija, i pruziceÅ¡ se ti meni vec... Kratka Pamet placa, Asim Kilo, poÅ¡to je salio dec, navlaci masku jedne ugledne licnosti i prekida Å¡utnju: - Gospodo. danaÅ¡nja situacija trazi iskrenost, i ja gospodina Hamidbegovica iskreno zalim... - Å to da ga zalim - upita Kratka Pamet - kad je budala! Zar je nije mogao odvesti na Ilidzu, ili joj obuci zar, pa bi svijet mislio da mu je zena! - ...iskreno ga zalim - nastavlja Asim Kilo. - Ali, gospodo, to je zakon prirode. Ni miÅ¡ nece vazda u istu rupu. Uostalom, svi su veliki ljudi imali nesrecu sa zenama. Uzmimo Napeleona... Jah, Å¡ta cemo. To je zakon historije. Na koncu konca, kriva je ona zena u broj 7. Dok kuja ne digne repa, pas nece ni primirisati... gospodo, budimo iskreni, to je zakon ljubavi. To kaze naÅ¡ narod. DoduÅ¡e, to je malo nezgodno Å¡to mu

je prije osam dana umrlo dijete. Ali mi se ne rukovodimo sentimentalnostima, kaze Musolini. Ipak, ja ga iskreno zalim. Stvar je u ovom. Avdaginom kalfi Ismetu omaklo se za perdom, i AjÅ¡a Merdanova je u devetom mjesecu. Ismet tvrdi da nije njegovo, a AjÅ¡a mu prijeti da ce mu ga donijeti na basamake. I recimo, sutra ce dijete zacvrcati na Ismetovim basamacima. To je zlocin, gospodo, i protiv toga treba javno ustati! Hamidbegovic je za to prvi zvan. Ali nakon veceraÅ¡nje bruke to je malo teze... - Nije nimalo teze! - opet upada Kratka Pamet. - Hamidbegovic je danas bog, i njemu danas niko niÅ¡to ne moze, i njegova se danas sluÅ¡a. Sta mozeÅ¡, takav je zivot. - Zivot, zivot je voz! - ustade Asim Kilo i pretvori se u DerviÅ¡bega Alikapetanovica, potpuno propalog bega, koji se nasred carÅ¡ije dere svojim baritonom na taj zivot. - Vi se, gospodine, razumijete u zivot kao magarac u kantar! - dere se Asim Kilo; na dnu ociju iskri mu se smijeh, a praznim lokalom odjekuje napeti DerviÅ¡begov bariton. - Vi nemate pojma Å¡ta je zivot! Zivot je voz! U prvoj i drugoj klasi sjede visoki privrednici, nadbiskupi, reisuleme, ministri, senatori i narodni poslanici i njihove milostive. »Da, da, da... poznato mi je to... Talijani su dobro platili Alikapetanovica Å¡umu, znate, relativno dobro... Da, molim vas, interesantan slucaj Å¡ezdesetogodiÅ¡nji Muhamedbeg Alikapetanovic, koji je dobio polovicu te Å¡ume, otiÅ¡ao je sutra u Beograd, sjeo u avion i odletio da vidi Bosfor... Milijun i dvije stotine pedeset hiljada potroÅ¡io za godinu... Pomislite, taj Muhamedbeg nikad dotada nije sjeo u avion... zar to nije interesantno i divno, i grozno...« A u trecoj klasi sjede trgovcici, cinovnicici i ostala srednja ljudska zalost. »0prostite, gospodine, vi ste sjeli na moje mjesto dok sam ja bio u zahodu.« - »Trebali ste onda postaviti cuvara! Sto se mene tice: mjesto je bilo slobodno i ja sam sjeo. Maknite radije onu svoju korpetinu, da mi se ne svali na glavu.« - »SluÅ¡ajte, gospodine, vi ste bezobrazni!« - »Bezobrazni ste vi, pljuckam ja na vaÅ¡e rijeci!« A u cetvrtoj klasi leze grmalji. »Ma mu materina, ciji je ovo capin?... Pomaknider tu testeru da se pruzim!« I tako taj voz juri, a jednog ce dana oni iz cetvrte klase reci: kog boga da mi lomimo kosti po ovim daskama u cetvrtoj! Nego da mi zaustavimo ovaj voz pa da se preselimo u prvu i drugu! A oni iz trece iskoristice priliku da se presele i oni. I tako ce se sutra capini i testere voziti u prvoj i drugoj. To je zivot, moj gospodine, to je mene naucila devet stotina osamnaesta. Hamidbegovic juce nije imao cime platiti jedne kahve, a danas je vjeÅ¡to uletio u prvu, i, dok se vozi u prvoj, on ima pravo da javno galami na nemoral Avdaginih kalfi. Osim toga, naÅ¡a slavna ulema izmislila je vec davno poslovicu: SluÅ¡aj Å¡ta hodza govori, a ne radi Å¡ta hodza radi. I Asim Kilo brzo sasu drugi dec, skide jedan stolnjak i zavi ga oko glave kao ahmediju, pope se na sto i sjede turski, skide Slavkinu ogrlicu i podje po njoj prebirati kao po tespihu, zazmiri i uozbilji se kao hafiz. - Jao, jeste Å¡to veli DerviÅ¡beg, ima ta besida: SluÅ¡aj Å¡ta hodza govori, a ne radi Å¡ta hodza radi. Dojde tako jednog rarnazana njakav alim iz Arapluka i kaza nam vaz: Ne valja, veli, na hodze vikat. U nas, veli, u Arapluku sloziÅ¡e se naÅ¡e poglavice sa Inglezom, i Inglez nam metnu za vjerskog poglavicu jednog alima pri kojem je bilo

mnogo mahana, ali dvi su mu bile najvece: volio je popit i' drago mu bilo muÅ¡ko. Narodu to bi krivo, a taj alim stade u mihrab i poce narodu pripovidati kako je naÅ¡o dje u njakom citabu piÅ¡e: SluÅ¡aj Å¡ta hodza govori, a ne radi Å¡ta hodza radi. I narod ko narod, povirova. A u meni uzavri, i ja skocih: Jok, efendum, nije tako, znamo i mi u citabe gledat. NaÅ¡o sam i ja u jednom citabu ovo: Slicale njake tice s jedne hurme na zemlju i po zemlji neÅ¡to ceprkale. A jedan ce od ashaba zapitat Alejhiselama: »Alejhiselamu, Å¡ta li one tice rade?« A Alejhiselam ce mu rijeti: »Nisu ono tice, nego je ono moja ilmija. A one velike ticurine Å¡arenih repova, Å¡to najviÅ¡e ceprkaju po zemlji, ono vam je moja visoka ilmija. A ono na Å¡to one tice slicu, ono vam je gazapluk. I kad moja ilmija upane u gazapluk, anda vam je to alamet od kijametskog dana!« - Zbilja, Asime, hocemo li sutra na docek pred Presvijetlog? - Sad cemo mi njega docekati! I Asim Kilo natace Slavki njenu ogrlicu, otrca u Å¡ank i donese staru trubu od gramofona, istrese joÅ¡ jedan dec, pope se na sto i poce davati vijesti kao spiker. Najprije je pricao sladunjavim zenskim glasom, a kako su se u radioizvjeÅ¡taju redale licnosti tako ih je Asim ozivljavao svojim glasom i gestama pred tom publikom premorenih i pospanih konobara, sviraca i pjevacica. Struje Asimove radiovijesti lokalom, publika se kikoce, ober Mico zanosi se od srnijeha. - Dobar vece, dragi sluÅ¡aoci! Ovdje Radio vezirski grad. Dajemo vijesti. NaÅ¡ slavni historijski vezirski. grad nalazi se u narocitom raspolozenju. Iz mjerodavnih izvora saznaje se da razloge tome treba traziti u mnogobrojnim posjetama Å¡to ce ih mnoge visoke licnosti uciniti vezirskom gradu narednih dana. Kako smo vec javili, preuzviÅ¡eni gospodin Nadbiskup, prigodom svoje posjete vezirskom gradu, odrzao je s prozora gimnazije velecasnih otaca isusovaca sakupljenom opcinstvu govor u kome je sa suzama u ocima istakao da je duboko dirnut cinjenicom da su prigodom njegovog dolaska i mnoga braca muslimani izvjesili hrvatske zastave. S tim u vezi, neodgovorni elementi proÅ¡irili su gradom vijesti kako je ovdaÅ¡nji trgovac voca gospodin Rasim Patlidzanovic pricao u krugu svojih prijatelja kako je prigodom posjete Nadbiskupove drzao hrvatsku zastavu izvjeÅ¡enu do akÅ¡ama, i kalko se hvalio da mu je ta hrvatska zastava toga dana pirodala hrvatskom seljaÅ¡tvu vagon lubenica. Gospodin Patlidzanovic dao je danas izjavu u kojoj je te glasine demantovao kao lazne i naglasio da je hrvatsku zastavu izvjesio iz razloga koji su svoj javnosti dobro poznati. - Dragi sluÅ¡aoci, nastavljamo emisiju. Danas cijeli dan vrÅ¡ile su se uzurbane pripreme za docek Presvijetloga, koji ovih dana obilazi sa svojom svitom sve vaznije muslimanske centre. Vec prije osam dana izlijepljene su gradom plakate, u kojima se iznosi tacan raspored doceka i pozivaju braca muslimani da doceku prisustvuju u Å¡to vecem broju. Citavim gradom vihore drzavne i muslimanske zastave. S prozora uglednih muslimanskih porodica, a i muslimanskih vjerskih nadleÅ¡tava, Å¡arene se skupocjeni perzijski cilimi. Automobilima u kojima putuje presvijetli i njegova svita prikljucice se u putu sedam stotima sedamdeset i sedam konjanika seljaka sa sedlima, i sedam stotina sedamdeset i

sedam sa samarima, od toga sedamdeset i sedam s puÅ¡kama. Na ulazu u vezirski grad docekace Presvijetlog i njegovu svitu: predstavnici vlasti i opÅ¡tine, svi imami kako iz grada tako i iz okolnih sela, svi mejtefi, muÅ¡ki i zenski, sa zelenim bajracicima, medresa, svi cinovnici muslimani i ucenici osnovnih i srednjih Å¡kola muslimanske vjeroispovijesti, zatim sedam stotina sedamdeset najuglednijih gradjana, sedam automobilista, sedamnaest fijakerista, sedamdeset i sedam biciklista i sedamnaest muzikanata, kojima ce dirigovati gospodin Siricka. Gospodin Hamidbegovic dao je danas izjavu u kojoj je naglasio da je nekim vaznim poslom sprijecen pa doceku pece moci prisustvovati. Kad se presvijetli priblizi gradu pa tri i po kilometra, bice opaljeno sedamdeset i sedam prangija, a seljaci ce odgovoriti iz sedamdeset i sedam puÅ¡aka, Å¡to ce biti ponovljeno na svako pola kilometra, dakle, bice opaljeno sedam puta po sedamdeset i sedam prangija i sedamdeset puÅ¡aka. Gradonacelnik ce procitati govor od sedamdeset i sedam rijeci u kome ce, izmedju ostalog kazati: »Presvijetli! NaÅ¡ historijski vezirski grad osvanuo je danas u radosti kakva se ne pamti otkako su mu temelji udareni. Mi smo srecni Å¡to ste nama prvima ucinili svoju visoku posjetu, srecni smo Å¡to vam mozemo pokazati Å¡ta smo dosada ucinili na svim poljima: na polju islamskog prosvjecivanja naroda, na polju suzbijanja bijede i nemorala, na polju suzbijanja nepismenosti i na polju uniÅ¡tavanja alkohola. JoÅ¡ smo srecniji Å¡to cete nam vi, kao vrhovna vjerska glava, i kao prokuÅ¡ani strucnjak, dati upute, kojih cemo se cvrsto drzati u naÅ¡em stalnom nastojanju za dobro drzave i muslimanske zajednice. Gradjani, kliknimo Presvijetlom... I Asim Kilo dignu dec: - Zivio! - Zatim ce Presvijetli odgovoriti sa svojih sedamdeset i sedam rijeci: »Draga braco muslimani! Duboko sam dirnut ovim vaÅ¡im velicanstvenim docekom, kakav sigurno ovaj vezirski grad nije zapamtio od Husein-kapetanovih vremena, tim viÅ¡e Å¡to ovaj docek nije posljedica nikakvih priprema, nego je doÅ¡ao sam od sebe, iz vaÅ¡ih duÅ¡a. Ja sam vec obavijeÅ¡ten da vi mnogo truda ulazete oko suzbijanja tolikih druÅ¡tvenih zala, narocito mi je drago Å¡to idete mojim stopama i Å¡to tako mnogo radite na uniÅ¡tavanju alkohola, i ja vam zato klicem: Djeco, hairli vam bilo! Dok je danas citav svijet uzrujan, mi jedini smo mirni, i makar Å¡ta se danas u svijetu desilo, mi takvi treba i ubuduce da ostanemo. Na taj nacin najbolje cemo raditi za dobro drzave i naÅ¡e muslimanske zajednice. Iz dna duÅ¡e vam klicem... I Asim Kilo iskapi do dna: - Zivili! - Poslije podne bice priredjen banket sa sedamdeset i sedam tanjira za najuglednije... Dragi sluÅ¡aoci, upravo smo primili vijest da je jedna grupa neodgovornih elemenata, u namjeri da izazove incidente prilikom doceka, nahuÅ¡kala jednu ovdaÅ¡nju protuhu da

napadne jednog od clanova svite Presvijetlog, gospodina Husein-efendiju, Otragliju, ovim povicima: »Uzalud si se, efendija, utvorio u meleca, mi tebe znamo! Ti si onaj koji je pred izbore uveo u jednu seosku dzamiju pravoslavnog popa Anastazija Dimitrijevica i povikao seljacima: Ako ne glasate za nas, evo nek vam ovaj pop Anastazije klanja i vazi!« Zar se tako narodu baca lug u oci, mrljino jedna?! - Dragi sluÅ¡aoci nastavljamo redovne vijesti. ObavjeÅ¡tavamo naÅ¡e drage sluÅ¡aoce da su se, uporedo sa pripremama za docek Presvijetlog, vec pocele vrÅ¡iti pripreme za docek dospodina Ministra, koji ce ovih dana proputovati kroz vezirski grad u druÅ¡tvu sa gospodinom Hamidbegovicem, koji otvara govor gospodina Ministra rijecima: »A sad ce vam govoriti naÅ¡ bosanski Gebels«. U vezi s tim docekom gospodina Gebelsa fon Bosnien, osjeca se medju ovdaÅ¡njim zvanicnim politickim licnostima zivlje kretanje. Svaka politicka licnost zivo radi na tom da gospodin Gebels fon Bosnien odsjedne kod nje, jer se nada da ce ga tako najlakÅ¡e pridobiti za svoje ideje. Saznaje se iz dobro obavijeÅ¡tenih krugova da u pogledu odsjedanja najviÅ¡e Å¡ansi ima gospodin Husnibeg Zaimbegovic, dok ce gospodinu Seadbegu SilejmanpaÅ¡icu, po svoj prilici, poci za rukom da njegova kcerka preda buket cvijeca gospodinu Gebelsu fon Bosnien. S druge strane, uzurbana aktivnost ovdaÅ¡njih zvanicnih politickih licnosti tumaci se njihovom medjusobnom borbom za mjesta gradonacelnika, banskih vijecnica i narodnih poslanika, jer se sve politicke licnosti slazu u tom da se s tih polozaja narodu moze najviÅ¡e koristiti... - Dragi sluÅ¡aoci nastavljamo emisiju. Nastavlja se pojacana kulturna akcija medju narodom. Gospodin Alija Mazgovic, koji se takodje, kako se saznaje od njegovih prijatelja, namjerava kandidovati na sljedecim izborima, a za koga njegovi protivnici tvrde da ga priroda nije bas obdarila s mnogo mozga, otvorio je prvu seljacku citaonicu u ovom kraju i tom prilikom odrzao seljacima sljedeci govor: »Braco seljaci, otvaram ovu kulturno-prosvjetnu ustanovu i odmah izjavljujem da ovdje nece biti nikakvih malverzacija, i da ce svaki onaj koga zateknem da mi u njoj pije biti s lica mjesta iz nje najuren!« - U vezi s akcijom za suzbijanje nepismenosti interesantno je napomenuti i miÅ¡ljenje velecasnog Alojzija Volpija od Druzbe Isusove, po kome je pismenost za seljake upravo pogubna, jer ce ona otvoriti vrata za Å¡irenje razornih ideja medju seljaÅ¡tvom. U krugovima bliskim velecasnim ocima isusovcima to je miÅ¡ljenje naiÅ¡lo na potpuno odobravanje. - Isto tako, zivo se nastavlja akcija za podizanje zdravstvenog stanja naroda, narocito akcija protiv endemicnog sifilisa, kojim je, kako je poznato, zarazen ogroman broj sela, Å¡to se vidi po stanju lica naÅ¡ih seljaka, narocito njihovih noseva. Seljaci vrlo rado, kako sami kazu, »primaju igle«, i mjerodavni se krugovi opravdano nadaju da ce u najskorijoj buducnosti svi naÅ¡i seljaci imati ispravne noseve. Dragi sluÅ¡aoci, zavrÅ¡ene su vijesti. Gong ce vam naznaciti tacno vrijeme... I Asim Kilo dignu nogu, pusti vjetar: - To je moje miÅ¡ljenje o svim tim miÅ¡ljenjima, dragi sluÅ¡aoci. Tacno su dva sata. Laku noc, zelim.

Asim Kilo baci staru gramofonsku trubu, skoci sa stola i sasu joÅ¡ jedan dec. Nocas mu je bio Å¡irok svijet, kako rece Camilaga, i sve ravno do mora. Kad je na koncu radioizvjeÅ¡taja odjeknuo dva puta Asimov glas, Slavka zakikota, zacepi nos i pobjeze, iskoristivÅ¡i Asimov gong kao priliku da se spase od Kratke Pameti. - Fajrunt, gospodo! Ustade ober Mico. Kratka Pamet plati. IziÅ¡avÅ¡i iz »Andjela« oprostismo se s njome. Vracamo se Asim Kilo i ja, sami. Mladi mjesec spuznuo je za Ljeskovu Kosu, samo se s krupnih narandzastih i zelenih avgustovskih zvijezda truni praÅ¡ina svjetlosti i ljeska se u bijeloj praÅ¡ini ceste. MiriÅ¡e vazduh po toj praÅ¡ini, po rosnom liÅ¡cu, po konjskoj fuÅ¡kiji, po Asimovom znoju. Grad hrce. TeÅ¡ke i umorne vise zelene zastave. Sela u brdima hrcu kao preklana. »Povijen kao kosac, gradski smetljar Ibrulj Å arenkapa maÅ¡e brezovacom, a ona govori: zuÅ¡.

Rakije Otvoriše se vrata od druge sobe u Rafinoj birtiji, vrata od "druge klase",i iz "druge klase" proli se ovamo u "trecu i cetvrtu" harmonika Derve Merdana. Podlokava mozgove i u "drugoj klasi" Rafine birtije prva rakijska dalga, pišti iz Merdanovih piskova kao iz fiskija pjesma skiktava i vriskava i grgara, ovamo u "trecu i cetvrtu",teškoslatka i ljekovita kao rakija iz mracnih pletara. Izvaljaše se izmaglina Meškine kulje, donese Meško Zajkinu oku ljute, popade mu je Zajko jos iz ruke i nalijeva u decove raspuhan i razjezeren: - Pijte, dico! Šute sva cetvorica, zanose glave i izvrcu decove. Skacu i podrhtavaju tamo negdje u "drugoj klasi" Merdanovi prsti po piskovima, ulijeva se u uši Merdanova harmonika i lijeze u pukline skorenih hamalskih srca kao melem; skacu Merdanovi piskovi i poskakuju hamalske vratne jabucice, grgara Rafina ljuta, zeravicavo, niz sasušena i prašnjava i pelinasta hamalska grla i iscjedjuje podmukle sugnojice i ispire mucne gorcine po covjeku. Covjek se unutra nekako prepire i izbistrava kao voda niz pijesak i diše kao rosna šuma, zabrekne pa bi se zadzilitao kao zdrijebe niz ledine i odlomio bi se kao stijena i zapraštao bi od silina niza strane u prosjeline i sve bi u toj lomljavini samljeo... - Pijte, dico, nebo vam Bogovo! Zajko casti! - popada opet Zajko sišu i nalijeva u decove, a onda mu najedanput bi kao da ce prsnuti od tog širenja i nadimanja u sebi i crne skrvjelosti negdje dolje u dzigerici, dodje mu da zaurla, pa se onda Zajko razguljaci na Mesku: - Mesko! - dere se tako Zajko na Mešku na pravdi Boga, jer zna da nema ni Meško stotinu ruku. - Meško! Kamo sir? A kamo hlib? Jesam li ja, nebo ti Bogovo, prvi put danas unišo u Rafinu birtiju? i mislite li vi da je vaša birtija jedina na svitu, boga vam bogova?? Ili je tvom gazda-Rafi Zajkanov dinar manji nego u ostalog svita?? Mezu vamo mojim drugarima, sto ti sunaca!! Urliknuo je Zajko Hrndelj na Mešku, i od tog urlika pokidale su se prhke paucine od rakijske i duhanske omaglice što oplicu mozgove sivosanjivo, ustavila je dah od tog urlika i priglušila se Rafina birtija kao da je vani tresnuo grom, i cini se da Merdanova harmonika i pricanja i hohotanja dolaze odnekud ispod podova i iza duvarova...

- ...jok, coceee, jok, jok, jok, jok! varaš seee! joook! - kroz pritajen dah birtije zameketao je odasvud i zaskakutao suh jareci gazda-Rafin glas. - Joook! Kod gazda Rafe ga je svaciji dinar jednak! Stoji tako negdje gazda Rafo Kabiljo u svojoj birtiji, vidjen-nevidjen, tankonog, krivokrak, kuljav, glavat, progledava odasvud kroz pasove dima i rakijske magline izdreljenim ugljenim ocima kao prikaza, i iz tih mu ociju kao iz mracnih pecina skace zut slap dinara, a svi su ti dinari jednaki i ne zna se ciji je koji, kao što se ne zna stoji li to zbilja gazda Rafo na vratima "trece i cetvrte klase" i umiruje li Zajku -Hrndelja, ili se to gazda Rafo samo prividja, ili to samo Rafina birtija misli u predahu o gazda-Rafi, ili to neko iz zamagljenog coška izvodi gazda-Rafino meketanje i kikocuci zavitlava i Zajku i gazda Rafu, ili se to gazda Rafo sav rastocio kao gnjila greda i uprašinio se i upio se i u duhan, i u rakiju, i u mezu, i u duvarove, i u podove, i u hastale, i u krv, i u mozdjane, pa zivi u svemu i udara iz svega kao vonj iz lešine... - ...jok, coceee, joook! - zvekce odasvud iz birtijske magline gazda-Rafin glas kao napuknut lim. - Jok, joook, varaš seee! kod Rafo je svaciji dinar jednaak! Dinar je dinar! Na dinar ga ne piše je li dinar od Muharemaga Trtica, i gazda Tono Baškarad, i gazda Risto Camuga, i gazda Rafo Kabiljo, ili ga je dinar od Zajko Hrndelj, i Pavurda Kljakan, i tako dalje, i tako dalje. Gledaj, molim teeee! - i gazda Rafo podmetne obje ruke pod zuti vodopad dinara što mu se slijeva iz ociju... - Gledaaaaj: zar nije svaki dinar jednaak, haaa? moreš li poznat ciji je ciji dinar, haaa? Nije ga dinar ni Srbin, ni Hrvat, ni Musliman, ni Jehudija, ni muško, ni zensko, dinar ga je, fala bogu, ravnopravan. Pa dddaaa! To je moj princip! Na dinar ga piše, gledaaaj! zamahne gazda Rafo rukom i uhvati iz zutog dinarskog slapa jedan dinar kao muhu, pa ga onda podize sa dva prsta uvis. - Gledaj, narodeee! Onda gazda Rafo raširi prste, a dinar mu izleti iz ruke kao golem zut leptir. Trepece tako taj leptir u birtijskom dumanu, a onda odjedanput u tom trepetanju zabatrga teškim krilima i ukoluta se u klupko, pa se to klupko razraste i razli u okruglu zutu plocu, i ta se ploca stade onda preznojavati u birtijskim maglinama kao pun mjesec u niskim jesenskim oblacima... - Gledaj, narodeee! - i na zutoj ploci ukaze se crn usiljen gazda-Rafin prst. - Piše li na dinar da je moj, ili tvoj, ili njegov? Piše li na dinar da je Srbin? Da je Hrvat? Da je Musliman? Da je Jehudija? Jook! Nego mu je, brate, na jedna strana TURA, a na druga strana - i dinar se onda u birtijskom dumanu prevrne kao def na ruci sviracice - a na druga strana JAZlJA, i to je sveee! Pa ddda! Raširi gazda Rafo ruke i uvuce glavu u ramena. Pa ddda! Dinar je dinar! Dinar more sve! Dinar je, Bog oprosti, Bog! Dinar ga nikad nije dosta, dinar ga nema pocetak, nema ga svršetak, nema ga broj... - i onda zuta dinarska ploca prsne u birtijskim maglinama kao da je neko tresnuo šakom po njoj i razaspe se u

beskraj varnica, a te se varnice razrojavaju kao svjetlaci u noci, i ti svjetlaci iz straznjica isukuju tanke svijetle konce kao zlatno pletivo kroz mrak... - ...Dinar je, Bog oprosti, Bog! dinar ga more sve kad ga imaš, a kad ga nemaš, onda jedi zemlja, to li je za dragi bog i za dinar svejedno... Dinar ga bjezi od sirotinja i leti ga do bogataš pravo zube, he-he-he-heeee, to je princip! - razvali gazda Rafo, zvalje od uha do uha, zamekece i zaklopoce zlatnim zubalom i isplazi jezicinu kao prikaza, a dinarske se varnice zakovitlaše kroz razdrljenu birtijsku maglinu i sastaviše se u rojeve, pa u kovitlacima ulijecu gazda-Rafi u crno zdrijelo kao pcele u košnicu... Još jednom je tako gazda Rafo gutao dinare, mnogo se otada godina prokotrljalo i mnogo se rakija popilo. Gazda Rafo nije tada bio gazda, kakav gazda! nije bio ni covjek, nego izblanjana jelova dašcica i na njoj razmeckana i upijena crna slova: RAFO KABILJO OBUCAR Stajala je tako ta napukla i nabuhla dašcica na jelovoj baraki uz Opcinske Cenife nad Glomocankom, a unutra u baraci cekicao je Rafo Kabiljo, obucar s kalfom Avramom i šegrtom Davom. "Vidim ga jaaa, vidim: iz ova ga baraka, moj Rafaeeel, nikad neceš izvuci kapital, nego ceš vako kuckati sa cekic dan na dan, dok ti ga ne sjedne smrt za vrat!" ispruzio se tako toga dana poslije rucka Rafo Kabiljo po klupi u svojoj baraci, zavratio je ruke pod glavu i razmišljao o tom dozivotnom kuckanju i grbljenju nad svijetskim djonovima. Avram i Davo otišli su na rucak, lezao je Rafo sam u baraci, i u nozdrvama razlojavao mu se miris cirisa i voska i tutkala i koze i znoja iz svijetskih nogu, prljilo je sunce vani kao usijana pegla, kvasale su i crvale se Opcinske Cenife uz Rafinu baraku i vonjale su bljutavo-kiselo, a Rafu Kabilja pekla je u ustima zgaravica od somuna i sira torotana i hašlama, što je svaki dan ljeti rucavao, i sijevale su mu podmuklo igle kroz ejevanice: treci dan ce udariti kiša. "Reuma iz rat!" osluškuje Rafo ta sijevanja kroz cjevanice, pa se sjeti kako su mu hiljadu devet stotina cetrnaeste govorili: "Ti si, Rafo, sretan, ti ideš u trupnu komoru! a miii??" - "Ja sretaaan? Kamo ga sreca da sam kosti ostavio u rat! Ja sretaaan?? Nije ga bog dao veci baksuz od mene... Eto: idem u templ, ne trošim, lijepo ga znam sa mušterije, drzim ga se ,svoj svome', nije mi ga kalfa Ibro, nego Avram, nije mi ga šegrt Jozo, nego Davo. Paa? Pa opet ništa!" izvrne se Rafo na kuk i slozi ruke pod sljepoocice. "...ništa kad si glup. Bacaj ga cekic i prifati ga se za drugi poso: tebi ce, budala jedna, i ovo malo poso polako otet iz ruku Pomodna cipelarska radnja SALIHAGA SVRZIC, i

Izradjujem Sve Vrste Najmodernije Zenske I Muške Cipele LUDWIG MAIXNER, i Filijala EKO - Prispjele najnovije fazone! Preporucam se - DANKO PAPO". "Dobro: lako ga je reci: prifati ga se za drugi poso! Al koji? koji?? de reci koji??? De ga nadji jedan poso gdje bi ga bilo kako ti zeliš: mali kapital - velika zarada! de, ako si ga majstor!! deee!" Ništa Rafo nije mogao da smisli. Razjapila mu se olovnosiva praznina u glavi, i cinilo mu se da mu ta praznina razglavljuje kosti u tjemenu, u sljepoocicama, u potiljku, u celu, rovio je Rafo po toj praznini kao krtica i iskopavao jednu misao mekanu i toplu, i punu, i htio je s tom misli da zaspi, a onda mu je legla u sastavljene trepavice Estera Pinto. Koraca kuci u podne Esterinih devetnaest godina preko cuprije, ispred njegove barake, lida na šiljastim lakpetama Esterino pirgavo-bijelo meso pod jarkocrvenom svilom, udara Esteru teška crna zicasta kosa po vratu, dva gušava goluba piju rumenim kljunovima kroz Esterinu svilu augustovsko sunce kao vodu, škripcu Esterine pete, i cijede joj se pod pazusima dvije lokve znoja na haljini. Obamiru Rafi ocni kapci od sna, cini mu se u tom zaspivanju da je Esteru negdje presreo na putu, pa je uzeo na ruke kao ribu, a ona se pandrca nogama i rukama, zanijela je glavu, i kosa joj visi do zemlje. Zario joj je Rafo usta i nozdrve u prsa, miriše iz Esterine koze znoj cist i mlad i sladak, miriše u tom znoju Esterina krv i duša, srce Rafo tu krv i dušu ustima i nozdrvama, srce i šapce: "Duša, Esti, duša tvoja volim, a pljujem ga ja na tvoji sto pedeset hiljada miraz!" Zahrkao je onda Rafo Kabiljo i usnio toga popodneva san tezak i mamuran, ali san carski, kome treba zahvaliti sve. Stoji Rafo go golcat, sa svojim obucarskim cekicem u ruci, u hladnoj mracnoj trgovini gvozdja Esterinog oca Morde Pinte. Za pultom sjedi Mordo Pinto i cupka Esteru na krilu i mrsi joj kose: Esti, ti si moj kapital! Gledaju njih dvoje u Rafin goli trbuh. Oblijeva Rafu znoj od stida, hoce da pobjegne, okrene se, jest - zamandaljena su vrata! Poleti Rafo prema vratima, zalupa po njima cekicem bjesomucno, ali su vrata tvrda kao stijena: ne otvaraju se! Usopljen i znojan okrene se Rafo prema pultu: Estera je sad prosijeda, sisata i kuljava, i reze na gvozdjarskom pultu salamu iza staklenih kafeza sa sardinama i ementalerom i paštetama i sunkom i kajzericama, kao u bifeu, a Mordo se popeo na ljestve i s tih tankih visokih ljestava što dršcu istresa iz neke debele vrece dinare.

Pljuska odozgo iz vrece zut vodopad dinara i trešti po pultu, a ti se dinari onda odbijaju i lete kroz Mordinu gvozdariju kao svjetlaci, mrak je u gvozdariji i tih je svjetlaca puno kao zvijezda, pa se onda ti svjetlaci srojavaju u rojeve i u kovitlacima ulijecu Rafi u usta. Hoce Rafo da kaze Mordi da nije došao radi dinara, nego da zaprosi Esteru, ali od tih dinara što mu natrpavaju usta ne moze da progovori, a Estera mu otima iz ruke to njegovo sve: cekic. Srucuju se Rafi sve vise dinari u usta i otezavaju u trbuhu kao kamenje, Estera mu tegli objema rukama to njegovo sve - cekic, Rafo u tom natezanju s Esterom pogleda u svoju ruku: to nije ruka, nego debela salama, i ta salama drzi cekic! Išcupava Estera cekic iz te salame, ali ne moze da ga istrgne, pa onda dohvati noz i hoce tu salamu da zakolje kao gusku... Trgnuo se Rafo Kabiljo iz toga sna u smrtnom strahu. Pod njim na klupi bila je lokva znoja. Iz razjapljenih usta balila mu je zgaravicava slina i cijedila se niz vilice i grizla ga po vratu i savijenim rukama pod glavom kao paprikasto-slana voda... Mnogo se vremena premotalo od toga Rafinog sna i mnogo se rakija salilo, sjetio se nocas gazda Kabiljo tog svoga davnoga sna i davnoga svog zivota, koji ga je nekad preznojavao tezak i mamuran kao taj san, i koji je mirisao na ciris i znoj iz svijetskih nogu i na crvljive Opcinske Cenife, i koji se cijedio kiselo kroz prašinu u baraci ispod nabubrele jelove dašcice: RAFO KABILJO OBUCAR i izgrizao iznutra Rafu Kabilja obucara kao ta paprikasto-slana sluz iz usta. Penje se nocas gazda-Rafi Kabilju u grlo sva ta davna zgaravicava prošlost, kao uzrigivanje, kad god pogleda u Idriza Ceifovica. Biva gazdi-Rafi jetkotuzno kad god baci pogled na Idriza Ceifovica, rekne sebi da nece više gledati, ali mu se oci stoti put same od sebe otmu i kradomice kosnu po Idrizu, a kad Rafo ne gleda u Idriza, onda mu se na oci navlaci jedna crna nagnjila jelova dašcica kao mrena: IDRIZ CEIFOVIC OBUCAR Idriz Ceifovic davno je prekipio iz ovog planinskog kotla kao tarhana i davno se, davno otisnuo u svijet kao pas u maglu i lunjao nekud po svijetu trbuhom za kruhom, a prekjuce je iznenada "per sup" ispao iz voza na stanicu kao dazdenjak iz kiše, i ljudi su ga jedva prepoznali.

Pao je nocas Idriz Ceifovic krvavo pijan po stolu za vratima u "drugoj klasi" Rafine birtije, s glavom na cikobernici: gornjom usnom zagrizao je cikobernicu, rašcepila mu se lijeva nozdrva kao prezrela šljiva i ispod nje se iz cikobernice vitla pepeo po musavobijelom stolnjaku, tece Idrizu iz usta gustobjelicasta sluz, ocelavio je, i cela mu je uvelo zuta kao zarasla bundeva i muzgavoprozirna kao bjelanjak, i cini se da mu se ispod nje vidi kako mu diše mreza blijedocrvenkastih zilica kao u pileta kad se prije vremena izvali iz razbijena jajeta, tece Idrizu kroz te zilice krv blijedocrvenkasta, krv rakijom razvodnjena, a kraj te prozirne cele Idriza Ceifovica lezi prevrnut dec. Nesrecan je taj Idriz Ceifovic i prenesrecan. Ispraznile su se preksinoc sve cetiri klase u Rafinoj birtiji, Rafo je spustio rolete, i do tri sata ujutro glodali su tako njih dvojica sami samcati svoje prošlosti kao dva stara miša natrule daske. Svaki covjek putuje svojom tajnom stazom kao sto svojom tajnovitom stazom tece svaka kap vode. Cupao se preksinoc Idriz Ceifovic krvavo, izvracao je Rafi svoje srce i crijeva, pio je rakiju za rakijom i cesto je grcao. Slušao je Rafo kako se Idrizova zivotna kaplja procjedjivala kroz zivotni mulj svojim tajnim stazama i gledao je kako se ta zivotna kaplja kotrlja opet u svoj pocetak i grob kao što se kotrljaju iz Idrizovih zakrvavljenih ocnih dupalja suze mutnozelenkaste i sveutazive kao rakija. Idriz Ceifovic, obucar, davno je to bilo, mnogo se rakije otada polokalo, cekicao je tada ispod te nagnjile jelove firme isto onako kao i Rafo Kabiljo, i cekicajuci prelomljen, obazirao se na sve strane i trazio puteve oko sebe isto onako kao i Rafo Kabiljo, i u tom glavoboljnom traganju sjetio se kao kroza san jednog svoga prijatelja u svijetu i pisao mu je svoje gladnjastvo i mucaljivost u sebi, pelinastu i zgaravicavu: šta ce biti sa mnom ovako, druze? Odgovorio mu je taj prijatelj neka dodje k njemu, posao ce imati kod njega u radioni. Prodao je Idriz mašinicu i halat i kidnuo jednoga dana tom svom prijatelju u svijet, a treci dan bilo mu je jasno da je opet sve isto, i gore. Cekicao je tako Idriz Ceifovic kod tog svoga prijatelja u svijetu, cekicali su dani uz njega jednozvucno, voštio je i provlacio sive konce kroz koze, provlacile su se sive cirisave godine kroz njega. Nocivao je po stjenicavim brlozima nakraj grada, i jednom se tako nastanio s jednim kalfom u jednoj sobici bez prozora, ispod stepenica, u dvorištu s pumpom na sisaljku. Poceo se onda sretati u tom dvorištu s Elzom, Kranjicom, zenom skretnicara. Od prvog su dana njih dvoje razgovarali nekako zadahtano, i u Idrizu se pomalo iscahuravala slutnja da u Elzinim grahorastim ocima bubri zelja. Onda su se jedne sparne noci sreli na dvoristu, on je bio samo u gacama, a ona u spavacoj košulji, išli su u zahod: pocela je ljubav.

Onda je jednog dana Elza ukrala šivacu mašinu i uloznu knjizicu s cetiri hiljade dinara i pobjegla s Idrizom od skretnicara. Na koncu je konca granulo! Otvorio je Idriz iz Elzinih cetiri hiljade dinara malu cipelarsku radnju negdje na periferiji, cekicao je i razdragano strepio, prelijevalo se nešto u njemu kao zeleni svileni papir u njegovom izlogu, iz kuhinje, odmah iza drvene pregrade u radnji, draškao mu je nozdrve miris sarme, i klepetala je Elzina mašina. Elza je šivala privatno. ELEGANCIJA POMODNA CIPELARSKA RADNJA I. CEIFOVIC Cekicao je tako Idriz, i nije se obazirao na prijeteca pisma Elzinog skretnicara, a kad je taj skretnicar sastavio citavu bandu da ga umlati, sastavio je i Idriz svoju protivbandu, i jedne su noci u krcmi, preko puta, te dvije bande napravile rusvaj, Idriz je oborio skretnicara poda se i rastrgao mu u krkanju usta sa dva prsta "evo vidiš s ova dva prsta", i na tom se sve sleglo. Ali, cekic je svugdje uklet: kola su se opet otišla niza stranu. Moglo se ipak sastavljati kraj s krajem, jer je u Elze bilo posla preko glave, ali je ona, na nesrecu, dovukla iz Kranjske svoju sestru Matildu, "kao naucnicu", i "kao pomocnu silu". Matilda! Bilo joj je petnaest godina! Bila je sva sedefasta i blijeda i prozirna kao rosa s planine! "Pokvaren sam, Rafo, pokvaren, smrdi iz mene kao iz cenife!" grcao je Idriz Ceifovic i rastakao grceve u grlu rakijom. Vidio je odjedanput Idriz Ceifovic da Elza ima mlohave lojave pasove sala po trbuhu, i skorena modra usta, i ogromne zelene krpelje zila pod koljenima, i osjetio je kako joj zaudaraju pazuha, zgadila mu se Elza kao balega i oci su mu pocele kliziti niz Matildine prve obline, ujedao se Idriz za usta od stida, ali uzalud, u njemu je tiho pupala i otvarala se prema Tilki ljubav, pamucasta i svilena kao prema pticetu. Onda je Matildi poceo da pupa trbuh. Matilda je rekla Elzi sve. Cudna je bila ta Elza, samo bi se zbog toga sestrinog trbuha sklupcila Idrizu pod noge i ridala bi s glavom medu njegovim koljenima. "Šta da radim s njom?" gledao je Idriz kako se Elzi tresu ramena u hropcu. "Da je pomilujem po kosi?" Mucne su postale i nesnosne noci i dani. Elza je hodala po kuhinji obezglavljena s crnomodrim podocnjacima, Matildi je kvasao trbuh, Idriz se otiskivao u rakijsku dalgu preko puta u krcmi. "Onda udri po rakiji! Ti, Rafo, znaš sta je rakija, to ti je fah!" šalio je Idriz dec, tekle su mu suze i rakija niz grlo.

Bila je srijeda i pola dvanaest navece, doletjela je Matilda u krcmu bez daha: Elza se otrovala! Elza je lezala u krevetu na trbuhu, zavracene glave, s guzvama guste pjene po modrim ustima, a na stolici pokraj kreveta stajala je cedulja: volim te, Idriz, ali bolje da umrem, a ti nastavi s Matildom, zelim ti puno srece, Elza. To, kako je onda Idriz zalozio Elzinu mašinu i skuckao jos nesto novaca pa platio Elzi sprovod s vijencem od ruza, to, kako je na taj sprovod došao iz Kranjske i Elzin stari otac, klesarski radnik, i to kako se na tom sprovodu pojavio i Elzin skretnicar, pijan kao majka zemlja, i kako je na tom sprovodu ridao i psovao Idrizu, majku tursku pokvarenu, to, kako je toga skretnicara Idriz poslije sprovoda opet oborio poda se i kako bi mu tada zubima grkljan prerezao da ga nisu spasli drugi, to kako je stari klesar samo šutio i šutio i gledao mracno preda se i poslije sprovoda jednostavno uzeo Matildu za ruku i poveo je na stanicu, to kako je krhnuo Idriza teškom klesarskom rukom po sljepoocici i odmah ga prevrnuo na zemlju kad mu je Idriz rekao da je on spreman i da ima namjeru ozeniti se Matildom, to kako se onda poslije tog udarca Idriz podigao sa zemlje i gledao ošamucen kako stari i Matilda odmicu niz ulicu; to kako se razbila ELEGANCIJA kao lutka od gipsa, to, kako se dalje Idrizova zivotna kaplja valjala kroz glib od tog Elzinog sprovoda pa do supa, sve to od Elzinog sprovoda pa do supa slušao jo Rafo Kabiljo samo napola, sve to od sprovoda pa dalje bilo mu je mutno i rastegnuto kao kroz suze, i gazda-Rafi Kabilju zaista su se otkidale od crvenih birtaških kapaka dvije suze. Bilo je Rafi Kabilju jetkotuzno, i bilo ga je nekako pred tim gnjilim Idrizovim sepetom kostiju i sasušenog mesnog pletiva, pred tom Idrizovom kantom ukrvavljenih bljuvotina i suza, stid svoje salovite šije i trbuha ototonjenog medju krake, bilo ga je stid ove cetvoroklasne birtije s pelinkovcima i pripekama i burgundcima i konjacima po rafama ovdje u prvoj klasi, bilo ga je stid i one sisate i kuljave i guzate i prosijede Estere za sankom na kome iz staklenki mirisu kisele paprike i krastavci i suho gušcije meso. "Zašto da se stidim?" prekorio se onda gazda Rafo u sebi. "Jesam li mu kriv ja? A zar ga nisam i ja mogao svršiti vako ko Idriz da..." i tu se gazda Rafo Kabiljo nakostriješio pred svojom prošlošcu, tu mu je odjedanput izišao pred oci onaj san u kome je Esterin otac Mordo Pinto s tankih visokih ljestava u svojoj gvozdjariji izasipao zute dinare iz vrece. Nije taj san pritiskivao Rafu Kabilja obucara samo kad ga je sanjao: prave su muke pocele poslije! Cinilo se Rafi Kabilju da mu taj san govori: - ovako je i ovako! a on, nesrecni Rafo, on je tvrd i tup kao balvan i ništa ne shvaca šta mu taj san kazuje.

Pripio mu se uz mozak taj san i danima mu ispija svaku misao nedoumicama kao pijavica sisaljkama, a Rafo ne moze da smisli ništa. A usvrdlalo mu se u glavu: "Odgonetni ga, Rafael, taj san, ako si majstor, i zivjeceš pod druga zvijezda." "Ti da ga zaprosiš Estera od Mordo? ti? sa ovaj cekic? Mordo Pinto ima kapital, udace Estera za neka manufaktura! Ti??? Ti si budala!" prikivao je tada Rafo nalce na necije pete i uprav progutao gorku pljuvacku, kad uleti u baraku šegrt Davo: - Gazda! eno umro Pero Pastrma! Bacio je Rafo cekic, iskocio iz barake i uletio a krcmu Pere Pastrme preko puta svoje barake. U birtiji Pere Pastrme svijet se nabijao na pult. Izdigne se Rafo na prste: Pero Pastrma sjedi na stolici, celom je pao po pultu, a s glave mu spao mrk lojav fes. - Da nije prepio? -pita neko u tajcu. - Nije. Ja sam vidio kako se preklopi po pultu. Pipali smo ga. Ohladio se. Taj Pero Pastrma drzao je tu birtiju preko trideset godina. Kod njega su pili kasapi i zelenari i opancari, sve crne pijanice, posao mu je išao dobro i uvijek jednako, ali kapitala Pero Pastrma nije iz te birtije izbio, nego je umro još u mirnodopskim cakširama. Zivio je sam sa zenom Anusom. Anusa je bila jalova, jalov se Peri cinio cijeli svijet, trijeznio se nije nikada, pola je pica naplacivao a pola tocio onako, zabadava. I prerezala ga rakija kao britva. Otišao mu je Rafo na sprovod kao komšiji i, vracajuci se sa sprovoda, ocu gdje neko rece: - Anusa kaze da ce prodati Perinu birtiju. A šta ima prodati: ono nešto hastala i klupa, ono malo srce i nekoliko pletara rakije. Tu noc javljali su se vec prvi pijevci, a Rafo se od znojne nesanice prevrtao u dušeku u svojoj sobici pod Lipama, krekale su mu u ušima te rijeci, cekao je da svane. Otišao je rano izjutra Anusi i pitao je za cijenu. Pošao je onda u svoju baraku, a ušao Mordi Pinti, i cinilo mu se nekako na pragu Pintine gvozdjarije da gazi kroza san. Pricao je starom Mordi svoje cekicanje i svoj strah kao ocu i molio ga da mu posudi pare da kupi Pastrminu birtiju, a cinilo mu se da trazi Esteru. - Pametnooo! - razlijevao je stari Pinto kavu u fildzane. - Znam da ga danas od cekic nema egzistencija. Ali ako misliš ko Pero Pastrma, onda bolje umri sa cekic! Iz ona

birtija moreš izvuci kapital, ako znaš! Ljudi su se danas ucrvali ko cenifa. Neko ga pije od sirotinja, neko od dosada, neko od bolest, neko od sevdah, neko od mamurluk, neko od apetit, svak svoje zna. Ti moraš gledati kako piju svi, ali ti ne smiješ okusiti ni kap! I: rakija ne smiješ davati na veresijaaa! Razapni svoja mreza ko pauk i cekaj! On ce prodati gace sa straznjice i donijece ti pare. I, sa cijeli svijet moraš lijepo: kad ti ga osuje majka, ne smiješ se ni pocešati! Jer dinar je dinar! Svaciji je dinar jednak: dinar ga nije ni Srbin, ni Hrvat, ni Musliman, ni Jehudija, ni muško ni zensko, dinar je, fala bogu, ravnopravan. I svaki dinar moraš cuvati ko oko u glavi. Gledaj, dinar nosi garancija za zivot: na jedna strana piše mu TURA, a na druga JAZIJA! Dinar more sve! Dinar je, bog oprosti, bog: sve ga more, kad ga imaš, a kad ga nemaš, jedi zemlja! I ovo zapamti: sa sirotinja ga moraš vrlo fino, jer dinar bjezi od sirotinja i leti ga do bogataš pravo u zube! Ako se budeš drzao ti principi, onda ce ti letiti dinari u usta ko cele u košnica! Znam, pametan si i štedljiv. Evo! I sretno ti bilo! - Tek onda ga je meni puklo pred oci, šta mi kazuje onaj san! - cinilo se nekako gazdaRafi iz sazaljenja da pred Idrizom Ceifovicem treba zabašuriti ovu pretilu cetvoroklasnu birtiju, pa se lupio dlanom po celu. - Tek onda! Nikad niko ne bi mogao Rafi Kabilju izbiti iz glave da on tome svom snu ima zahvaliti sve, jer sve je kasnije teklo u njegovom zivotu onako kako je tajnovito teklo u tom snu. Kupio je od Anuše Pastrminu birtiju, i svijet mu je odmah navalio na cestitanje. Prodao je baraku svom kalfi Avramu za bagatelu, skinuo je Pastrminu staru ispranu firmu i metnuo novu, sjajnocrno prebojenu, s bijelim slovima: RAFO KABILJO NARODNA GOSTIONICA Slušao je Rafo Pintine principe trepcuci ocima, a sve je mislio: "Daj ga ti meni pare, znam ga ja te principe bolje od tebe!" I cinilo mu se nekako da misli: "Daj mi ga, Mordo, tvoja Estera, pljujem ti ga ja na pare i birtija i sve!" San je Rafi rekao da ce biti i to. Esteri se zaista Rafo Kabiljo zabušio nozdrvama i ustima u prsa, kao nekad što je bilo iza njegovih trepavica, i srkao nozdrvama njezin znoj mlad i cist i sladak, srkao je u tom znoju Esterinu krv i dusu, srkao i trabunjao: "Dusa, Esti, duša tvoja volim, a pljujem ga na tvoj miraz!"

Bilo je to kad su se otkrila pronevjerenja u novoosnovanoj Zemljoradnickoj banci. Ostale su prazne prostorije te banke, i u njih je Rafo preprtljao iz Pastrmine birtije, a preprtljale su s njime i opancarske i zelenarske i kasapske pijanice, ali je sad Rafo uredio posebnu prostoriju i za finije goste. Tek sada je posao kliznuo kao po loju. Svijet je lokao, vidio je Mordo Pinto da Rafo izbija iz rakije kapital, a Jehundinke iz najfinijih kuca pocele su šaptati da Rafo ima najljepše oci i zube u cijelom gradu. Pinto mu je dao Esteru. Estera je bila jedinica, i donijela mu dvije stotine pedeset hiljada miraza. Kupio je onda Rafo Kabiljo ovu dvospratnicu, prvi sprat je iznajmio doktoru Draganu Katicicu za advokatsku kancelariju, u najgornjem se nastanio on, a dolje je preselio radnju. Iza kuce u bašti nad Glomocankom podigao je hladnjake, nije nikad smetnuo s uma princip: svaciji je dinar jednak! I povukao je sa sobom u novu birtiju i kasape i finije goste, a onda je uredio evo ovu prostoriju u kojoj piju i najfiniji ljudi. To je prva klasa. A finiji piju u toj tamo sobi. To je druga klasa. A onu onamo sobu nadogradio je Rafo do zida nad Glomocankom, a ulazi se u nju kroz baštu iza kuce, u toj tamo sobi nad Glomocankom locu opancari i seljaci i hamali Hrndelji i Kljakani i Delici i Krnjaci. To je treca klasa za onoga ko sjedi. A cetvrta za onoga ko stoji. Tako se šale mušterije. - Šta ceš, dragi Idriz, takav ga je danas princip! - izdrelji gazda-Rafo Kabiljo oci, uvuce glavu u ramena i raskrili ruke nad Idrizom Ceifovicem. RAFO A. KABILJO PRIPEKA UZICKI KAJMAK PELINKOVAC DELIKATESE NARODNA GOSTIONA Pokajao se nocas gazda-Rafo Kabiljo zbog te svoje preksinocnje ispovijedi Idrizu Ceifovicu iza spuštenih roleta. "Bogamu. ko da sam ga bio pijan!" Dva dana i dvije noci daje on tom Idrizu Ceifovicu besplatnu zderanciju i lokanciju, a taj Idriz Ceifovic stovario mu se eno mrtavpijan, i to gdje? U drugu klasu, medju finije goste, i pao glavom po stolnjaku i puše nozdrvom u cikobernicu, a iz usta mu se cijedi gustobjelicasta slina kao iz padavicara. "I kome sam se ja ispovijedo?! Šta se tu ja pekmezim? Dosta zaljenja! Propalica jedna! Da je on covjek od pošten zanat, ne bi mi tu kvario posao. I ko ce ga sad odlijepiti od moj lokal?! I još ce napraviti i meni skandal..." Pišti iz Merdanovih piskova u drugoj klasi pjesma skiktava i vriskava, pjesma teškoslatka i ljekovita kao rakija, grgara nepresušno kroz grlo Rafine birtije, grlo duhanom i rakijom naklano, i lijeze po svim dupljama Rafine birtije kao slatkomastan

zalogaj, jer otvorena su sada sva vrata: vrata iz "prve klase" u "drugu" i iz "druge" u "trecu i cetvrtu". Krisnuo je tamo negdje u trecoj Omer Krilic, kao furuna iz magle, popao je poluoku ispred sebe i ubatrgao u drugu klasu, medju finije goste, ugledao je uvelu celu Idriza Ceifovica na stolnjaku kao bundevu pa se dobatrgao do Idriza i polijeva ga po celi iz poluoke. Pljušti rakija po uveloj Idrizovoj celi i cikobernici, ali Idriz lezi kao umlacen covjek u grabi. - Ko majka zemlja! - kovrca nad preklanim Idrizom Omer Krilic svoju gnjilu crnu kosu po celu, zmirka po finijim gostima u drugoj, rastegao je sivo gumeno lice kao da sanja i iskreveljio crno gnojno zubalo. Nije loš iznutra taj Omer Krilic kad otvori srce, ali je pogan kao krmak, i kralj je sviju propalica u ovom planinskom kotlu. Po zanimanju je on konobar, natkonobar, najsposobniji natkonobar, ali je iz svakog posla izjurivan, i za njega više nema mjesta nigdje, jer boluje od rakije kao od raka, sav je iskišeljen u rakiji, i rakija mu prokapava iz ociju kao što mu kapa ona druga bolest dolje, a sve to nakalemio mu je konobarski fah. Zivi sada Omer Krilic s jednom svojom davnom ljubavi, s jednom sobaricom u svratištu Ilije Suljica, koja se sirota nakon mnogo godina opet dovukla iz svijeta kao iskucana kuja, uhvatila se, zacudo, ta sobarica za Omera Krilica utopljenicki, ide s drugima na sobu i daje Omeru iz toga ceha za rakiju. Doderava Omer Krilic crne uglancane konobarske pantalone, podgrijava se u ovoj oktobarskoj drhtavici rakijom i ulazi u zimu bez kaputa, u truloj košulji s konobarskom leptiricom pod vratom. - Ko cuskija! - polije opet iz poluoke Omer Krilic Idriza Ceifovica, a onda se zakašlje, i izvali se iz njega hrakotina kao pile iz jajeta i razlijepi se baš po koljenu finijeg gosta Rašida Gluhanica. Finiji stalni gost Rašid-efendija Gluhanic, POMODNA MANUFAKTURNA RADNJA, nasadila se na siroku straznjicu za susjednim stolom "sa svojim društvom", s finijim stalnim gostom Abazom Rakljicem, KROJACKI SALON, i s finijim stalnim gostom Jakub-efendijom Prheljicem, TRGOVINA MJEŠOVITE ROBE. Pred tim trima zagrijanim potpuhanim akšamlucarskim firmama lezala je, sito i podatno, na pladnju nasred stolnjaka, meza od suhog divljeg patka i vlašickog sira i

kisele paprike i kiselih krastavaca s usadjenim cackalicama, osjecalo se da je sve to narezano dugim tankim svijetlim nozem, a rakija se zutjela u cašicama kao dinja. "To fakat nije skupo", i fakat je da se te tri firme kupe tako oko toga "fakat solidnog akšamluka" svaku vecer vec nekoliko godina, otkako su im se raširili poslovi i rasplastile straznjice. "Solidno". Oni bi mogli akšamluciti i u prvoj klasi, kad bi htjeli. Ali nece! Ovako im je "u svom drustvu", u drugoj klasi, sladje i komotnije. Razjarena rakijskom jarom, sujedicava i vodooka Trgovina Mješovite Robe psovala je milu majku Matanu Garešicu, sadasnjem nacelniku i VELETRGOVINI, jer ga je ta nacelnicka Veletrgovina, cisto iz osvete, uhvatila i globila zbog šverca kahve, i Trgovina Mješovite Robe dignula je kvrgavi prst, obazrijela se da je ko ne sluša i rekla da vrlo dobro zna i da nece zaboraviti kako je Veletrgovina švercala gaz na vagone. Svijetlocelavi, podlojeni, modro-crveni Krojacki Salon znojio se i topio kao loj na tavi, uzrigivalo mu se misliti nista nije mogao. Pomodnoj Manufakturnoj Radnji caklilo se masno volovsko celo, nadrazeno i razgicano zagrile su joj se vidrine oci, Pomodna Radnja jedva je cekala da se Mješovitoj Robi makar na cas zaklope labrnje, pa da ugrabi pricati odande gdje se Mješovita Radnja umiješala, to jest, kako je gospodjicu Vlatku, kad joj je Pomodna Radnja pokazivala svilene carape, Pomodna Radnja uhvatila za ruku, a ruka joj je mekana kao kadifa ... kad se najedanput u tom kadifastom nadrazivanju razlijepila Pomodnoj Radnji po koljenu crna ugnojena hrakotina Omera Krilica, kralja sviju propalica. Pomodna Manufakturna Radnja dzilitnula se sa stolice i opalila Omeru Krilicu takvu šamarcinu da je odjeknulo kroz sve cetiri klase Rafine birtije. Omeru Krilicu iskrivila su se usta i zadrhtala mu brada, zanjihao se car propalica od tog Manufakturinog šamara na tankim konobarskim nogama i raspotegnuo poluokom da krhne Manufakturu po glavi, i prsnula bi poluoka po masnom volovskom Manufakturinom celu, ali je doletio Rafin konobar Hamza Piljic i uhvatio Omera Krilica za ruku i oteo mu poluoku, pa ga zgrabio za tur i jaku i poceo gurati u "cetvrtu klasu" ... "Eno ga!" pomislio je gazda-Rafo. "Sve je ovo meni od onaj Idriz Ceifovic! Taj covjek je meni donio nesreca u lokal, donio nesreca, donio nesreca..." zacrvenio se gazda-Rafo po vratu, zaiglicao ga je znoj pod košuljom i gledao je Idriza Ceifovica: puše i sad nozdrvom u cikobernicu. - Uh, majku ti tvoju, platiceš ti meni taj šamar! - zavraca glavu Omer Krilic, u lijetu pod crvenim rucetinama Hamze Piljica konobara. - Bocnucu ja tebe di si najmekši!

Proletio bi tako pod Hamzinim rukama Omer Krilic i kroz cetvrtu klasu u mrak i liptavicu, ali je uprav iza vrata u drugoj klasi skocio Fehimbeg Ljudevic i oteo Hamzi iz ruku Omera Krilica, pa ga je teškom kratkom rukom spljaštio kao musemali fenjer za svoj sto, za kojim je sjedio s Dervom Merdanom, ekscarem harmonika. - Pusti me, Fehime, da mu oci izbijem! - uhvatio je opet Omer Krilic bocu s Fehimbegova stola, ali je Fehimbeg Ljudevic jednom rukom prikovao bocu za sto, a drugom je pritisnuo Omera Krilica po tjemenu i pribio ga na stolicu. - Sidi! Ni jedne! Pij! - nalio je onda Fehimbeg Ljudevic Omeru Krilicu špirita u svoju cašu. Fehimbeg Ljudevic vec godinama ne pije rakije, jer je ne osjeca. Njemu se mora miješati cisti špirit s vodom. I to: tri dijela špirita, jedan dio vode. Fehimbeg Ljudevic cijelog svog vijeka druzio se s tim Merdanima i Krilicima, jer je i sam bio propalica. Neki vrag je u njemu bio još dok je puzao i toga vraga nije mogao da sprzi ni špirit. Tukao se u osnovnoj školi s uciteljem, zbog tih tucnjava gruhao ga otac Fadilbeg šakama u rebra, i Fehimbeg je jedva jedvice svršio tu jednu jedinu školu, a braca su mu Huseinbeg i Avdibeg prvi ljudi, Huseinbeg TRGOVlNA ZEMALJSKIH PROIZVODA, tezak sto dvadeset i sedam kila, a Avdibeg doktor medicine i narodni poslanik, i eno ih sad obojica sjede u prvoj klasi s Tonom Baškaradom, vlasnikom Banke, vlasnikom šuma i Pilana, vlasnikom Tvornice Špirita, vlasnikom Racionalnog Marvogojstva i Svinjogojstva, samim Gospodinom Bogom s Eksportakademijom. Fehimbeg Ljudevic odijelio se od brace Huseinbega i Avdibega vec davno, ne nazivaju jedan drugom ni merhaba kad se sretnu u caršiji, i svijetu se tako nekako cini da nisu braca. Fehimbeg Ljudevic nije nikad ništa radio, njemu se nekako cinilo da ne rade ni drugi oko njega, prazno i dosadno bilo mu je u ovom planinskom kotlu cijeli zivot, prodavao je komad po komad cacevine i lumpovao s tim Krilicima i Merdanima, s kapelnicima i sviracicama, ali je na tim lumperajima samo šutio. Svali tako Fehimbeg Ljudevic svoju zbijenu slotu mesa na stolicu, oko njega je rusvaj, a on samo šuti i pije špirit i progovori samo onda kad narucuje pice, i to samo onda kad narucuje drugome, jer njegovo pice i mjeru znaju svi birtaši i to mu pice donose odmah cim sjedne u birtiju. Mora da je Fehimbeg Ljudevic vec dognjio, iako je naoko kao saliven od kremena, jer mu iz obraza izbija modra crnina, crnina gusta i trula, i cini se tako nekako kao da Fehimbegu Ljudevicu u crnim ocima praska zapaljen cumur i da mu iz tih cumuraših

ocnih furuna lizu prozirnomodri plamenovi špirita i da mu ti plamenovi obgaraju dvije crne cupave obrve kao dvije strehe nad ocima. Dopija Fehimbeg Ljudevic posljednju kucu. Prije tri i po mjeseca prodao je tu kucu eno onom Gluhanicu, Pomodnoj Manufakturnoj Radnji, a s tim se Gluhanicem igrao u djetinjstvu andzaiza, i taj je Gluhanic bio nekad neka protuha, ali se kasnije nekako spametovao i poslije prevrata prodavao seljacima pazarnim danima nozeve i svirale na jednom sanduku pod Dzamijom, a sad drzi Pomodnu Manufakturnu Radnju i kupio je posljednju Fehimbegovu kucu za sto pedeset hiljada dinara. Od tih sto pedeset hiljada dinara ostalo je Fehimbegu još samo sedam hiljada, i uz tih sedam hiljada dinara ide s Fehimbegom Dervo Merdan, ekšcar harmonika, kao šipka uz bubanj. Zajedno spavaju u svratištu Ilije Suljica i zajedno piju. Fehimbeg Ljudevic pogleda u nabijenu rasplašcenu straznjicu Pomodne Manufakturne Radnje, pogleda u crveni obraz Omera Krilica i pomisli: "Da skocim Gluhanicu i da ga popadnem za onu straznjicu i za jaku pa da od njega napravim tovar mesa na ovom podu! Ali mani!" Fehimbeg Ljudevic maši se u dzep od pantala, izvadi hiljadarku, zovne prstom konobara Hamzu Piljica i šapne mu na uho: - Ciloj birtiji podaj nek pije koje god ko pice pije! Dervo Merdan zasvira. Ekšcar harmonika povije se po svojoj harmonici, i prolije mu se po toj olinjaloj raspuhanoj mješini slap duge "umjetnicke" kose, slap kose umašcene i gnjidave, prolije se taj slap Merdanove kose kao škaf blatnjave vode, a ispod ekšcarevih dugih tankih sasušenih prsta zaklokoce iz piskova pjesma. Sav se zgrcio sviracki ekšcar i hoce iz harmonike da izazme one mucaljive glasove što ga pritajeno skriveni godinama izjedaju iznutra kao jetke kapi na dnu crijeva, hoce ekšcar harmonika da upaljenim jagodicama prstiju isiše te mucaljive glasove iz piskova kao što se siše krv iz rana ustima, ekšcar sada svira sebi, naslonio je uho na harmoniku i ceka te pritajene glasove da briznu, a umjesto tih glasova cuje kako mu oglodana harmonika frfljavo ispuhuje, i cuje kako mu rasklimani piskovi drveno klopocu. Dodje Merdanu da razguli tu mješinu na rukama kao na konjskim repovima, Merdan skoci i zamahne harmonikom da je spljašti o pod, a Omer Krilic uhvati ga za ruke i svali ga s njome na sto, preklopi se Dervo Merdan po stolu trbuhom preko harmonike, prevrnu glavom Fehimbegov špirit, i rasu mu se "umjetnicka" kosa po stolu kao gnjila metla.

- I ti si svoje odsvirala, harmoniko, majku ti tvoju! - rida Dervo Merdan kao zena, preklopljen po svojoj raspuhanoj cetvororednoj harmonici i guši se u prolivenom špiritu, u suzama, u kosama. - Harmoniko, kurvo izdrpana, ja te više necu moliti! U Glomocanki ceš ti meni nocas plivati! A ja cu umrijeti s ovim u sebi! Ostao je Dervo Merdan bez kapele, i bez zene, i bez gaca, i bez zuba, kao što ce na koncu konca ostati i bez te dotrajale harmonike. U njegovom fahu kurva je bila ona zena i onaj svirac koji su prodavali svoje meso i svoju pjesmu i koji su iz te prodaje izbili kapital. Cica je bila kurva ne zato što se prodavala još prije nego se za Merdana udala. Prodavala se jer je morala. Nego je bila kurva zato što se udala za njega kad su po njegovoj harmonici pljuštale banke kao kiša i kad su njemu gosti lijepili djurdje po celu. Nije bila kurva ni zato što se vodala s drugima iz gušta kad se za njega vec udala, jer i to je morala. Nego je bila kurva zato što se od njega preudala za pare. Jer ako je Dervo Merdan bio ruzan i strašan kao prikaza, ako je on bio tankokost i kašljucav i zlipav i krezub, onda je i taj s kojim je Cica od njega kidnula bio celav, i s vratom uraslim u ramena, i s bijelom nabuhlom trbušinom od piva, i s patkovim stopalima, i s nogama iksericama, i Merdan "pozitivno" zna koliko je mogao taj Cicin Novi, toliko je sigurno mogao i on, i Cica je s tom nakazom kidnula sigurno ne iz gušta, nego mu se prilijepila uz kesu i sad se opet sigurno voda s drugima iz gušta, a ekšcar harmonika sigurno ce i ove zime opet spavati u svojoj logi na Poturima, opet na goloj podnici, opet bez ikakve pokrivke, grijace se danju špiritom dok u Fehimbega tece para, a nocu ce u svom brlogu bez furune raskravljivati modre nokte nad gasnom kantom, u kojoj ce opet donositi zeravice u lugu iz Zabljakove pekare, i cvokotace opet nad tom kantom... ali... cvokotati nece, jer u trideset i petoj godini nema više nijednog zuba, nema cime da se ujede za usnu do krvi... Dervo se Merdan digne s harmonike izlomljeno i dizuci se ugleda svoju sliku u birtijskom prozoru. Stijestila se oktobarska noc vani i pritišce masnim ugarenim dlanovima dzamove na Rafinoj bitiji, ogleda se u tim dzamovima, suznim i preznojenim, Rafina birtija i u tom ogledanju utekla je u noc, gleda se Dervo Merdan, ekšcar harmonika u tim dzamovima, siv i razbarušen, i cini mu se da stoji vani, u noci, u ledenom miješanju voda i mrakova, sam. Covjek je kao dzam, jer odjedanput cikne i prsne kao dzam, ali dzam mutan i slijep, jer kroz taj dzam niko nikom u trbuh ne vidi, niko nikom ne moze svog droba noktima izvratiti i reci: evo, ovakav je! i svog srca iznijeti na dlanu i reci: evo, ovako je!

- Daj mi tu harmoniku, majku joj njezinu! - dohvati Dervo Merdan harmoniku sa stola i zabaci kajiše preko ramena, zatitraše mu prsti po piskovima kao jezicasti zuti plamenovi, daje stara Merdanova harmonika sve od sebe, uvukao se Merdan sav u nju kao u zenu i zgrcio se u njoj i šapce joj u usta rijeci mutnobulaznjive, rijeci mracnotrabunjave, a iz harmonike se pjesma zakocenula kao plac. Pišti iz harnmonike ta pjesma mrtvosamotnicki i ispire iz covjeka podmukle šugnojice kao voda iz fikšija, grgara kroz sve cetiri klase Rafine birtije sveutazivo kao rakija... Grgara Rafina rakija iz debelih pletarskih grlica, Fehimbeg Ljudevic casti cijelu Rafinu birtiju, nalijeva iz pletara u oke i poluoke i gazda-Rafo Kabiljo, i Estera, i Hamza Piljic konobar, i Meško Atijaš koji toci u trecoj-cetvrtoj, nalijevaju svi, i opet ih je malo. Toci gazda-Rafo Kabiljo i kradomice pogleda Idriza Ceifovica: Idriz Ceifovic, obucar, nesrecnik, još puše nosom u cikobernicu. "A ipak ga je taj Idriz srecan! Ja ga mislim: ovaj Idriz donio mi nesreca, a on meni donio srecaaa!" misli gazda-Rafo i toci i toceci se smijulji na prosijedu Esteru i miluje joj ocima kulje, skace iz pletara rakija i skace iz ugljenih gazda-Rafinih ociju zut slap dinara kao iz pecine, upio se gazda Rafo kao memla i u duvarove, i u podove, i u dim, i u rakiju, i u krv, i u damare, i udara iz svega kao miris iz lešine, isplazio je mašnu modru jezicinu, srojavaju se dinari kroz rakijsku maglinu i ulijecu u razjapljeno gazda-Rafino zdrijelo u kovitlacima kao pcele u košnicu ... Fehimbeg Ljudevic casti nocas cijelu Rafinu birtiju, i znao je Hamza Piljic konobar kome nece biti ispod casti Fehimbegovo cašcenje, a ako je kome moglo biti ispod casti, onda nije bilo ispod casti Hamzi Piljicu da Fehimbegu zaracuna i to, ali u trecoj i cetvrtoj ispod casti nije bilo nikome sigurno. Zazinula je treca-cetvrta ovamo u drugu i iz druge cini se treca-cetvrta kroz rakijsku maglinu kao duplja, i vidi se kako se u toj duplji valjaju i prejahuju sazvakane meze kao crvi po ugnojenoj strvini, a u tom valjanju meza kljucaju polokane rakije i plivaju po tom kljucanju do prstiju popušeni cikovi kao u pljuci. Išcašcavali su jedan drugoga u trecoj-cetvrtoj Zajko Hrndelj i Pavurda Kljakan i Šefikan Krnjatak i Meša Delic Zaceram, hamali, nalili se Rafine rakije kao zivine i istresli sve svoje nadnice Meški Atijašu, gazda-Rafinom rodjaku s Esterine strane, koji toci tu u trecoj-cetvrtoj. Upravo su se njih cetvorica podigli da krenu, kad donese Meško dvije oke ljute i spusti ih na hastal.

- Evo! Fehimbeg casti! Popade Zajko Hrndelj jednu oku i iz trece-cetvrte duplje ubatrga s tom okom u drugu klasu. Trazi Zajko ocima Fehimbega i hoce tom okom da casti njega. Ali je Fehimbeg baš maloprije izišao iz Rafine birtije da pusti vodu, ljulja se sada vani Fehimbeg Ljudevic naliven špiritom na mrtvoj caršiji pred vratima Rafine birtije i ljuljajuci se pušta vodu, ljulja se zuta bognlampa nad cestom i puštaju vodu niska katranasta nebesa, i ta voda klopara po katranastoj policijskoj kabanici. Ljulja se Zajko Hrndelj u drugoj klasi, podriguje i razgleda: Fehimbega nema. Dobatrga Zajko Hrndelj do vrata prve klase i razgleda po prvoj: s Gospodinom Bogom gazda Tonom Baškaradom mezeti u cošku prve, za sastavljenim stolovima, mnogoglava druzina, a jedna cela rumeno zapaljena i lojavo rastopljena okrenuta je ledjima Zajki. "Da nije ono Vejsil Škrgic?" prevali se Zajki Hrndelju onaj Vejsil Škrgic u droba kao ljigav tezak gmaz, što ga nekoliko puta nocas izbljuvava. A taj mu se Škrgic-gmaz opet uvlaci u unutricu, ostaje mu sluzava repina u grlu i drazi opet na bljuvanje. Razrašte se pred Zajkinim ocima rumena lojava cela kroz birtijsku maglinu, batrga Zajko prema toj celi, zaobilazi je izdaleka kau vuk ovcu... Gospodin Bog Tono Baškarad, vlasnik Banke, vlasnik šuma i Pilana, vlasnik Tornice Spirita, vlasnik Racionalnog Marvogojstva i Svinjogojstva, sto cetrdeset kila teski vo svicarac s Eksportaikademijom, vratio se sinoc iz jedne evropske kupke. Slucajno se nocas samo nacas svratio gazda-Rafi Kabilju, ali ga je tu ugledala i zaustavila sto dvadeset i sedam kila teska Veletrgovina Zemaljskih Proizvoda, Huseinbeg Ljudevic, brat Fehimbega propalice, a onda je došao Muharemaga Trtica, veletrgovac, onda je za njihov sto prenio svoju rakiju i mezu Vejsil-efendija Škrgic, Trticina desna ruka; onda je došla Veletrgovina Koze, gazda Risto Camuga, onda drugi brat Fehimbega propalice, Avdibeg Ljudevic, doktor medicine i narodni poslanik, onda Miloš Stojkovic, takodje doktor medicine, zvani Lepi, sa svojom zarucnicom Melcom Vucetic, magistrom farmacije, onda doktor Dragan Katicic, advokat, zet Tone Baškarada, s gospodjom, a poslije se skupilo oko sastavljenih stolova jos nekoliko sasvim sivih licnosti. Gospodin Bog Tono Baškarad castio je nocas sve te Kilograme i Velefirme i Naslove picima i delikatesama prema licnim ukusima u cast te cinjenice što je u kupkama izgubio ravno trinaest kila, ali je Gospodin Bog pio samo kiselu vodu. Tono Baskarad izgubio je u kupkama tacno trinaest kila, dakle sad ima ravno toliko koliko ima Huseinbeg Ljudevic.

Uprav je nalijevao sebi kiselu vodu, a Huseinbegu dingac, i uprav je izgovorio kako su sad on i Huseinbeg vršnjaci po kilogramima, iako ne po godinama, kad je odjedanput zastao i pogledao povrh cele Vejsila Škrgica... Vejsil-efendija Škrgic prislonio je pod stolom svoj list uz nogu gospodje Katicic. Cuo je da je Katicicka vrlo mekana, ali nikako nije bio na cistu da li ta Katicicka reagira na njegov list ili ga uopste ne osjeca i pritisnuo je malo-malo jace, kad je opazio pogled Gospodina Boga povrh svoje glave i okrenuo se. Zajko Hrndelj glavinjao mu je iza ledja i uprav se nadnosio nad njegovu celu, kad se Škrgic okrenuo i našao se tako sa Zajkom Hrndeljom licem u lice. - Šta je? Šta hoces? - prasnulo je iz masnocrvene akšamlucarske Vejsil-efendijine njuške. - Jjja se, evo, Vejsil-efendija Škrgicu, i nocas nallloko... šššto ne bi?!... zzza svoje pppare! - škrgutao je Zajko Hrndelj kutnjacima nad Škrgicevom njuškom, i cinilo se da ce iz njega štrcnuti kljuc ... - Kkkazi mi, Vejsil-efffendija, je li ti i sad zzzao moje dice onnako ko danas? Danas popodne, kad je Vejsil-efendiji, Trticinom knjigovodji, došao da naplati istovar brašna, Vejsil-efendija je Zajki rekao: - Hoceš još i na veresiju! A i ovo ceš polokati! Je li ja da ti vodim racuna o djeci?! - Marš! gubi se otale, cuješ li! - stidi se Vejsil-efendija da s takvim tipovima javno dolazi u doticaj, stisnuo zube i šake i soptao na Zajku prigušeno... - E kad tti nije zao, evo! - i Zajko Hrndelj krhne debelom okom rakije Vejsil-efendiju Škrgica po lubanji tako jako da je staklo frcilo do pod sise i po flašama, na rafama, za šankom. Evo koga si pred njegovu smrt za srce ujjjio! - riga Zajki vrela jara iz usta, stišce Zajko odbijen - grlic u ruci i gleda kako se sa stolice spuzava na pod Vejsil Škrgic krvav i onesviješten. Zakovitla se pred Zajkom mnogoglavi mesni koloplet, vrište u tom kolopletu zene i prse zenske kose, osjeti onda Zajko kako mu prosvira kraj uha pivska flaša doktora Stojkovica i ugleda kako se u tom kolopletu uspravlja gazda Tono Baškarad, kao medvjed, i vadi iz dzepa revolver... Zajko Hrndelj zdrpi Škrgicevu stolicu i preko stola raznese gazda-Tonu po glavi. Pomace se Rafina birtija u dubinama i zaurla, prvu klasu i zagrokta kao divlji krmak

Pavurda Kljakan i u tom skakanju otisnu u taj koloplet drugu Fehimbegovu oku, bubnu ta oka Fehimbegova brata Avdibega Ljudevica u prsa, uletješe za Pavurdom Krnjatak i Zaceram, zidnu Krnjatak stolicu u zarulju, i mrak nastade u Rafinoj birtiji, proguli se Krnjatak iz mraka: - Meša! drzi vrata! Pavo, Zajkane, vamo za šank! Leti kroz mrak Krnjatkovih i Mešinih i Zajkovih i Pavurdinih ruku srca s Rafinog šanka i gruha muklo po kolopletu mesa oko gazda-Toninog stola i muk cikce po lubanjama, po stolu, pod tom prstavom srcom sto dvadeset i sedam kila Huseinbega Ljudevica, svaljeno za stolom, pritišce gospodjicu Melcu Vucetic kao mora, Muharemaga Trtica zavukao se pod sto, opkoracio je lijevom nogom doktora Dragana Katicica i uvalio gospodji Katicic petu ravno u dlake medju nogama, a doktoru Katicicu našla se jedna ruka u pljuci u cošku, Omer Krilic, kralj propalica, razapeo se na vratima izmedju druge i cetvrte klase, dodao mu je Dervo Merdan ekšcar jednu pletaru iz trece-cetvrte duplje, i Omer je otiskuje kroz mrak u Pomodnu Manufakturnu Radnju i Trgovinu Mješovite Robe i Krojacki Salon; Idriz Ceifovic još puše u cikobernicu, sve se to ukazalo kad je sijevnulo zelenkasto, a onda su se opet sastavili mrakovi i vani i u Rafinoj birtiji. Zida vani balvane u ledenom miješanju voda i mrakova mrka konopcasta nebeska ruka, trešte nebesa i tresu se dzamovi na Rafinoj birtiji, zidaju hamalske Krnjatkove i Mešine i Pavurdine i Zajkanove ruke sve što dohvate na mesni koloplet Kilograma i Velefirma i Naslova u mraku. - Evo vako... Krh! evo vako... bub! - Joooj, maaajko moja!... - ...evo vako... krh, krh! evo vako... krh, krh, krh! ... bub, pras, ciiik! - Joooj, ubi me, aaah, majko moja!... Gazda-Rafo Kabiljo sakrio se pod šank i polegao po Esterinim kuljama, cvokoce i zagrcava se i šapce: - Znao sam ga ja, Esti, znao da ce meni pasirat ova nesreca cim sam vidio ona propalica Idriz Ceifovic... Zavagnuo se vani pred birtijom Fehimbeg Ljudevic, ustavio malo vodu, zazinuo i sluša... SVETO PRAVILO TROJNO

Dr Viktor Blazevic pjevao je nekad, uz glasovirsku pratnju Antonije Štrk, sada Antonije Blazevic: Domovino, raju zica moga a ti, draga, cv'jete raja toga! Osluškujuci u mraku svoga groba svoju "Domovinu i ljubav" iz glasnica toga mladog studenta prava, Ivan pl. Zajc nakašljao bi se tiho i pristojno: koli je skladba krasna, toli je izvedba grozna! A da je ko starom romantiku mogao šapnuti šta je za Viktora Domovina, a šta Ljubav, on bi izgubio svako strpljenje, i zaboravio da je plemeniti, i da je hrvatski Verdi, i da je mrtav, i u nastupu svetog bijesa nasrnuo bi na Viktora pa ga fisnuo po zubima upravo u trenutku dok je izvijao onaj svoj zanosni fis: "Evo vam Fis! Vi ... vi svinja jedna! Na-po-lje!" Po svom oblicju dr Viktor Blazevic nipošto nije bio svinja. Naprotiv, i po plitkom celu, i izduzenom zatiljku sa glatkom masnom kosom, i po crnim razmaknutim ocicama, i po trbušcicu, i po koraku - više je licio na patka. O Domovini, i svemu sto je s ovom posljednjom u vezi, imao je sasvim odredjeno mišljenje: - U se, na se i... - i tu bi se, u intimnijem društvu dakako, pomogao još i prstima, caršinlijski -...i...zna se! To je on zvao: SVETO TROJNO PRAVILO ZIVOTA. Ono mu je bilo u krvi. Kada je, kao mlad student prava, pjevao Zajca uz Antonijin glasovir, to mu se zlatno pravilo caklilo u ocima, koje su pozudno zagrile u Antonijine kukove: zna se. Kada je, kao mlad advokat i Antonijin zakoniti, boravio poslovno u Zagrebu, to ga je pravilo palucalo u prstima, koji su se pruzali za kasiricama nocnih lokala: zna se. Kada je, kao prosijed advokat, koji redovno dobiva parnice, akšamlucio pred Ozminim bifeom, ono mu se valjuškalo niz grlo u gutljajima rakije, u cevapcicima, paprici i uzickom kajmaku: u se. Kada bi koji mastan honorar turao u najdonju ladicu radnog stola, to pravilo podrhtavalo mu je i u prvom i u drugom podvoljku: u se i na se. A znao je to pravilo izgovarati i s onim principijelnim patosom s kakvim se mogu izgovoriti samo rijeci: sloboda, jednakost, bratstvo ... - Sve te svoje teorije zapisi ti, moj Veljko, kukom na ledu: sve je to luk i voda! Povijest, zivot, covjek: U SE, NA SE I PODA SE - to, to, moj gospodine, to je motor svega, to je narodni instinkt! Nego šta!

Svom prijatelju Veljku Trifkovicu, doktoru medicine, povjeravao je sve svoje najintimnije stvari, od seksualnih perverzija do pravnih trikova. Staro školsko prijateljstvo izmedju njih obnovilo se 1935, kada su se njihove dvije stranke našle na istoj politickoj liniji, i produzilo se sve do 10. jula 1941. kada je Veljko zaklan u Borikama. Svog intimusa dr Viktor Blazevic mrzio je mracno, iz dubine, ali mrznjom koju je pred njim sav svoj vijek krio kao guja noge. Zajedno su, doduše, akšamlucili i preferansirali, zajedno išli u agitaciju i divlje patke; svoje prijateljstvo prenijeli su i na zene, Antoniju i Natu - ali... dr Viktor mrzio je Veljka još od djetinjstva. Veljko je bio popovsko dijete. U gimnaziji, za vrijeme velikog odmora, grizao bi dvije debele kriške hljeba, sa slaninom, jajima ili pekmezom u sredini; rijetko je kada kome otkidao; ali to nije bilo iz škrtosti, nego od zdrave prozdrljivosti. Viktoru se tada cinilo da bi ga mogao zubima preklati. O tim kriškama pricao je svojoj majci, udovici austrijskog finansa, koja je s tugaljivom penzijom školovala djecu, "samo da ne tuku soder". - Noka zdere! - jetko je govorila. - Zapalo ih carstvo, pa neka zderu! Vlasi! Necastivi im prepustio. Ali trgnuce im na nos, ja svako jutro molim Gospodina. Doci ce naše! Ti samo uci, tuci u glavu, to ti je i tatina zelja! Svako jutro šumila je crnim dimijama na svetu misu, stalna u molitvi kao sto je bio stalan i dlakavi madez ispod njene desne nozdrve. Zahvaljujuci tome što je bio tih kao bubamara - što se u privatnoj gimnaziji, u koju je išao kao vanjski djak, narocito cijenilo - Viktor se provukao kroz osam razreda mucno kao pas kroz osam plotova; bio je pameti šupljikave i krute kao sedra. Od zamornog bubanja cinilo mu se katkad da mu se gnoji mozak, dok bi na satu grckog jezika kradomice istiskivao bubuljice po licu; o, kolikoje puta, iduci u školu, zazelio, gledajuci hamale kako nose vrece, da bude makar i hamal, samo da se riješi tih knjiga; ali odmah bi mu izlazio pred oci njegov brat, šloser i pijanica, strašilo - i stiskao bi knjige pod pazuhom.

A Veljko je ucio lako, kao da se igra. Viktoru se ponekad ucinilo da je i to Veljku od Necastivoga. Pa i jest! Ko je i mogao napisati tolike knjige, nego samo Necastivi! Knjige je Viktor mrzio kroz citavu gimnaziju slijepo, iza sna, pred san, u snu. A na pravnom fakultetu stvar se vec izmijenila: osjecao je da mu pravne knjige nose Antoniju, kcerku starog advokata Strka, borsalino, bijeli šal, modri kaput, jelenje rukavice, mebl, vilu, vilu; prema autoritetu pravnih knjiga morao je, dakle, gajiti strpljivu pokornost, a ostalih knjiga, što se njega tice, moglo se štampati na vagone. Kako su uopšte došle te knjige u njegov sadašnji stan? Neke je, svakako, donijela Antonija u mirazu, a ostale? Kako?! A kako je došao onaj stakleni jelen na Antonijinoj psihi! ... Pa ni to se dr Viktor Blazevic ne bi nikada sjetio da zapita da mu ponekad pogled nije zapeo za ormar s knjigama, prije popodnevnog zaspivanja. Proto, uz to i dobrostojeci covjek, morao je svog Veljka da pošalje na studije - cak u Pariz: dijete zavrlo - pa na medicinu, jedno; drugo, Medicinski fakultet u Beogradu bio je tada nerazvijen; trece, dok je Veljko išao u privatnu gimnaziju, dijete je bilo pod njegovom pametnom rukom, a da ga sad pusti u Zagreb - ni govora. Tako se Viktor sretao s Veljkom samo preko ferija; pozdravljao bi ga prvi: bio mu je svijetao, nedostizan, mrzak. Nepokolebivi madez Viktorove majke Julke odnio je pobjedu: njene molitve, Viktorova skromnost i valjanost nisu mogli ostati neprimijeceni od karitativnih društava, koja mladica mudro provedoše kroz paragrafske labirinte u Zagrebu, kroz menzu sa melšpajzom dvaput nedjeljno, i konvikt, u kome je visio Otac Domovine. U slobodarskoj borbi svoga naroda, u kome se rodio bez svoje i njegove krivnje, Viktor se tako našao s politickim pogledima, jasnim kao sveta hostija: da su oni, ljudi Veljkova plemena, morlacko-grcki i bogtepitaj kakvi došljaci u Bosni; da su bizantijski bacili u zdravom tijelu Domovine; da bi rodjenog oca prevarili i ubili, sto, uostalom, i citava njihova povijest bjelodano pokazuje; to im se vidi i na ocima i kosi, koja je crna, i na grudnom košu, koji je uzi nego kod ostalih, kao što se to statisticki utvrdilo na austrijskim regrutacijama: nema spasa Domovini dok oni zive; a spas ce doci onda kad stvar uzmu u svoje ruke velike sile, sto jednom mora biti; oni su besprimjerni diplomati i drze oruzje: dizati bunu ne koristi, nego ih treba uporno i vješto ucjenjivati, po potrebi s njima paktirati, "psa niz dlaku dok svoje svidiš" ... U sprovodjenju te politike do u tancine dr Viktor Blazevic dotjerao je do pravog majstora. Njenim skrovitim stazama uspeo se on do narodnog zastupnika Seljacke

stranke, po njenim tajnim receptima nasao se on opet zajedno sa dr Veljkom Trifkovicem, sada ne samo licno nego i politicki. Politicki je dr Veljko pripadao Demokratskoj; demokrat po krvi, obrazovan ne preko mjere, politicki je ipak bio mlak i, da je bilo po njegovom, mirne duše mogao je i da ne bude predsjednik opštine. Dr Viktor u politici se drzao prema njemu vješto koncilijantno, a svoja intimna osjecanja cuvao je u sebi kao skrivenu cašu otrova, koji ce neko da popije, kad kucne caš. A kada su velesile otkucale taj cas, u kuci dr Viktora, maja 1941, skupilo se intimno sijelo. I dotada se karijeri dr Viktora moglo samo zavidjeti. A sada... Da nije bio malo pijan, moglo bi se reci da ga rastapa neki cisti, andjeoski fluid. Sada, on je povjerenik nad Pilanom, a to je isto kao da je Pilana njegova: burno mu drmaju u usima svi njeni gateri! Sve akcije u Tvornici špirita, koji klizi kroz one nerazumljive cijevi - sve je to njegovo. A u Puckoj štedionici, nego šta, on ce biti bog! Pa kada se dogodine bude vracao iz lova s divljim patkama o ruksaku, docekivace ga izdaleka njegova vila, prica u gradu. A ljeti - ljetina more: Antoniju ce na gorski zrak, a on ce na morske terase, sam, slobodan ... "Oj more duboko, san moje mladosti"... zapjeva dr Viktor iznenada, i citavo društvo umukne. Antonija sjede za glasovir da ga prati. Ali on naglo skoci i podignu desnu ruku: U boj, u boj, mac iz toka, braco, nek dušman zna kako s'jecem ja... Antonija podje za njim po tipkama. Ali u pola pjesme Viktor raširi ruke: Van s njima, van s njima, necemo ih mi!... Citavo je društvo pjevalo, a Antonijini prsti udarali su po klavijaturi, iz visoka, kao pljusak.

Ako se nije mogao potegnuti plemeniti Zajcev mac, dobar je bio i noz. Noz je licno izradio Stipe sloser, Viktorov brat, i nosio ga za cizmom, pored paradnog noza o pasu. Stipe, uvazavan sada od brata, bio je takodje na savjetovanju pouzdanih uzvanika, pocetkom jula, u kancelariji dr Viktora, gdje se izradjivao plan za cišcenje Domovine od morlackog nakota. Iz parnica, lovova i agitacije dr Viktor poznavao je sva morlacka sela, pa se ljutio zašto se uopšte sastavljaju spiskovi. - Šta tu ima da se filozofira?! Kamione, i kupi! Ali spiskovi su bili potrebni radi evidencije prema gore. Mijo Bilancic, blijedi sudski oficijal, pocašcen tako pouzdanim poslom, stane da cita spisak intelektualaca i, procitavši ime dr Veljka Trifkovica, zastane i pogleda dr Viktora: radilo se o prijateljstvu dr Viktora Blazevica, s osobnog gledišta, i o jednom lijecniku, s drzavnog stanovišta. - Nego šta! Bartolomejsku noc cemo mi njima prirediti! - i nikako nije mogao da se sjeti kada je bila Bartolomejska noc. Predvece, 10. jula, sretne dr Viktor Veljka na caršiji i svrati ga u Ozmin bife. Dr Trifkovic bio je nijem, mlohav, kao da je bez kosti. Dr Viktor se ne sjeca da je Veljko, slušajuci njegove utjehe, išta rekao, da ga je ijednom pogledao, a polovicu rakije ostavio je na stolu. Na rastanku Viktor mu stisne ruku: - Tako, Veljko moj! Mirno spavaj! Garantujem! I gledajuci mu u ledja, nadoda, u sebi: - Majku ti tvoju! Izmedu 10. i 11.jula Stipe šloser zaklao je dr Veljka Trifkovica, sedamnaestog po redu te noci, vlastitim proizvodom, vlastitom rukom. A sada dr Viktor Blazevic radi nešto što se, ni po Svetom pravilu trojnom, nikako nije moglo predvidjeti; gricka jedno pero kukuruzne komuse. Zavukao je, od novembarske drhtavice, ruke u dzepove, i u desnom dzepu našao kukuruzno pero. Treci, naime, dan po oslobodjenju grada našli su ga u jednom teocaku, pod komušom.

I evo vec osmu noc kako šeta po onoj istoj sudnici u kojoj je izveo tolike pravne trikove, a koju je rat pretvorio u zatvor, u Viktorovu ledenu samicu, što se takodje nije moglo po Pravilu trojnom predvidjeti. Mokar, hladan popuh novembarske noci ulazi kroz prozor. Dr Blazevic izduzi uši. Je li to u daljini mitraljez? Prileti prozoru. Opet isti daleki šum. Je li to mitraljez? Ili mu se pricinja? - Jest mitraljez! - ushoda se po sobi. - Nije. Ako je mitraljez, onda, ili je njihov, ili... Pomislivši mutno na velesilu koja jedina moze riješiti sve, dr Viktor Blazevic sklopi ruke, kao jaganjac boziji: - O Gospode, Antonijo... Velesila se, medjutim, šeta ispred njegovih vrata. Lazo Camuga, iz Camuga Donjih, cetrdeset i jedan mjesec u borbi.

Sveto pravilo trojno Dr. Viktor Blazevic pjevao je nekad, uz glasovirsku pratnju Antonije Strk, sada Antonije Blazevic: Domovino, raju zica moga, a ti, draga, cv'jete raja toga! OsluÅ¡kujuci u mraku svoga groba svoju »Domovinu i ljubav« iz glasnica toga mladog studenta prava, Ivan pl. Zajc nakaÅ¡ljao bi se tiho i pristojno: koli je skladba krasna, toli je izvedba grozna! A da je ko starom romantiku mogao Å¡apnuti Å¡ta je za Viktora Domovina, a Å¡ta Ljubav, on bi izgubio svako strpljenje, i zaboravio da je plemeniti, i da je hrvatski Verdi, i da je mrtav, i u nastupu svetog bijesa nasrnuo bi na Viktora pa ga fisnuo po zubima upravo u trenutku dok je izvijao onaj svoj zanosni fis: »Evo vam Fis! Vi . . . vi svinja jedna! Na-po-lje!« Po svom oblicju dr. Viktor Blazevic nipoÅ¡to nije bio svinja. Naprotiv, i po plitkom celu, i izduzenom zatiljku sa glatkom masnom kosom, i po crnim razmaknutim ocicama, i po trbuÅ¡cicu i po koraku - viÅ¡e je licio na patka. O Domovini, i svemu Å¡to je s ovom posljednjom u vezi, imao je sasvim odredeno miÅ¡ljenje: - U se, na se i ... - i tu bi se, u intimnijem druÅ¡tvu dakako, pomogao joÅ¡ i prstima, carÅ¡inlijski - ... i ... zna se! To je on zvao: SVETO TROJNO PRAVILO ZIVOTA. Ono mu je bilo u krvi. Kada je, kao mlad student prava, pjevao Zajca uz Antonijin glasovir, to mu se zlatno pravilo caklilo u ocima, koje su pozudno zagrile u Antonijine kukove: zna se. Kada je, kao mlad advokat i Antonijin zakoniti, boravio poslovno u Zagrebu, to ga je pravilo lokala: zna se. Kada je, kao prosijed advokat, koji redovno dobiva parnice, akÅ¡amlucio pred Ozminim bifeom, ono mu se valjuÅ¡kalo niz grlo u gutljajima rakije, u cevapcicima, paprici i uzickom kajmaku: u se. Kada bi koji mastan honorar turao u najdonju ladicu radnog stola, to pravilo podrhtavalo mu je i u prvom i u drugom podvoljku: palucalo u prstima, koji su se pruzali za kasiricama nocnih u se i na se. A znao je to pravilo izgovarati i s onim principijelnim patosom s kakvim se mogu izgovoriti samo rijeci: sloboda, jednakost, bratstvo... - Sve te svoje teorije zapiÅ¡i ti, moj Veljko, kukom na ledu: sve je to luk i voda! Povijest, zivot, covjek: U SE, NA SE I PODA SE - to, to, moj gospodine, to je motor svega, to je narodni instinkt! Nego Å¡ta!

Svom prijatelju Veljku Trifkovicu. doktoru medicine, povjeravao je sve svoje najintimnije stvari, od seksualnih perverzija do pravnih trikova. Staro Å¡kolsko prijateljstvo izmedju njih obnovilo se 1935, kada su se njihove dvije stranke naÅ¡le na istoj politickoj liniji, i produzilo se sve do 10. jula 1941. kada je Veljko zaklan u Borikama. Svog intimusa dr. Viktor Blazevic mrzio je mracno, iz dubine, ali mrznjom koju je pred njim sav svoj vijek krio kao guja noge. Zajedno su, doduÅ¡e, akÅ¡amlucili i preferansirali, zajedno iÅ¡li u agitaciju i divlje patke; svoje prijateljstvo prenijeli su i na zene, Antoniju i Natu - ali ... dr. Viktor mrzio je Veljka joÅ¡ od djetinjstva. Veljko je bio popovsko dijete. U gimnaziji, za vrijeme velikog odmora, grizao bi dvije debele kriÅ¡ke hljeba, sa slaninom, jajima ili pekmezom u sredini; rijetko je kada kome otkidao; ali to nije bilo iz Å¡krtosti, nego od zdrave prozdrljivosti. Viktoru se tada cinilo da bi ga mogao zubima preklati. O tim kriÅ¡kama pricao je svojoj majci, udovici austrijskog finansa, koja je s tugaljivom penzijom Å¡kolovala djecu, »samo da ne tuku Å¡oder«. - Neka zdere! - jetko je govorila. - Zapalo ih carstvo, pa neka zderu! Vlasi! Necastivi im prepustio. Ali trgnuce im na nos, ja svako jutro molim Gospodina. Doci ce naÅ¡e! Ti samo uci, tuci u glavu, to ti je i tatina zelja! Svako jutro Å¡umila je crnim dimijama na svetu misu, stalno u molitvi kao Å¡to je bio stalan i dlakavi madez ispod njene desne nozdrve. Zahvaljujuci tome Å¡to je bio tih kao bubamara - Å¡to se u privatnoj gimnaziji, u koju je iÅ¡ao kao vanjski djak, narocito cijenilo - Viktor se provukao kroz osam razreda mucno kao pas kroz osam plotova; bio je pameti Å¡upljikave i krute kao sedra. Od zamornog bubanja cinilo mu se katkad da mu se gnoji mozak, dok bi na satu grckog jezika kradomice istiskivao bubuljice po licu; o, koliko je puta, iduci u Å¡kolu, zazelio gledajuci hamale kako nose vrece da bude makar i hamal, samo da se rijeÅ¡i tih knjiga; ali odmah bi mu izlazio pred oci njegov brat, Å¡loser i pijanica, straÅ¡ilo - i stiskao bi knjige pod pazuhom. A Veljko je ucio lako, kao da se igra. Viktoru se ponekad ucinilo da je i to Veljku od Necastivoga. Pa i jest! Ko je i mogao napisati tolike knjige, nego samo Necastivi! Knjige je Viktor mrzio kroz citavu gimnaziju slijepo, iza sna, pred san, u snu. A na pravnom fakultetu stvar se vec izmijenila: osjecao je da mu pravne knjige nose Antoniju, kcerku starog advokata Å trka, borsalino, bijeli Å¡al, modri kaput, jelenje rukavice, mebl, vilu; prema autoritetu pravnih knjiga morao je, dakle, gajiti strpljivu pokornost, a ostalih knjiga, Å¡to se njega tice, moglo se Å¡tampati na vagone. Kako su

uopšte došle te knjige u njegov sadašnji stan? Neke je, svakako, donijela Antonija u mirazu, a ostale? Kako?! A kako je došao onaj stakleni jelen na Antonijinoj psihi!... Pa ni to se dr. Viktor Blazevic ne bi nikada sjetio da zapita da mu ponekad pogled nije zapeo za ormar s knjigama, prije popodnevnog zaspivanja.

Proto, uz to i dobrostojeci covjek, morao je svog Veljka da poÅ¡alje na studije - cak u Pariz: dijete zavrlo - pa na medicinu, jedno; drugo, Medicinski fakultet u Beogradu bio je tada nerazvijen; trece, dok je Veljko iÅ¡ao u privatnu gimnaziju, dijete je bilo pod njegovom pametnom rukom, a da ga sad pusti u Zagreb - ni govora. Tako se Viktor sretao s Veljkom samo preko ferija; pozdravljao bi ga prvi: bio mu je svijetao, nedostizan, mrzak. Nepokolebivi madez Viktorove majke Julke odnio je pobjedu: njene molitve, Viktorova skromnost i valjanost nisu mogli ostati neprimijeceni od karitativnih druÅ¡tava, koja mladica mudro provedoÅ¡e kroz paragrafske labirinte u Zagrebu, kroz menzu sa melÅ¡pajzom dvaput nedjeljno, i konvikt, u kome je visio Otac Domovine. U slobodarskoj borbi svoga naroda, u kome se rodio bez svoje i njegove krivnje, Viktor se tako naÅ¡ao s politickim pogledima, jasnim kao sveta hostija: da su oni, ljudi Veljkova plemena, morlacko-grcki i bogtepitaj kakvi doÅ¡ljaci u Bosni; da su bizantijski bacili u zdravom tijelu Domovine; da bi rodjenog oca prevarili i ubili, Å¡to, uostalom, i citava njihova povijest bjelodano pokazuje; to im se vidi i na ocima i kosi, koja je crna, i na grudnom koÅ¡u, koji je uzi nego kod ostalih, kao Å¡to se to statisticki utvrdilo na austrijskim regrutacijama: nema spasa Domovini dok oni zive; a spas ce doci onda kad stvar uzmu u svoje ruke velike sile, Å¡to jednom mora biti; oni su besprimjerni diplomati i drze oruzje: dizati bunu ne koristi, nego ih treba uporno i vjeÅ¡to ucjenjivati, po potrebi s njima paktirati, »psa niz dlaku dok svoje svidiÅ¡«... U sprovodjenju te politike do u tancine dr. Vikor Blazevic dotjerao je do pravog majstora. Njenim skrovitim stazama uspeo se on do narodnog zastupnika Seljacke stranke, po njenim tajnim receptima naÅ¡ao se on opet zajedno sa dr. Veljkom Trifkovicem, sada ne samo licno nego i politicki. Politicki je dr. Veljko pripadao Demokratskoj; demokrat po krvi, obrazovan ne preko mjere, politicki je ipak bio mlak i, da je bilo po njegovom, mirne duÅ¡e mogao je i da ne bude predsjednik opÅ¡tine. Dr. Viktor u politici se drzao prema njemu vjeÅ¡to koncilijantno, a svoja intimna osjecanja cuvao je u sebi kao skrivenu caÅ¡u otrova, koji ce neko da popije, kad kucne cas. A kada su velesile otkucale taj cas, u kuci dr. Viktora, maja 1941, skupilo se intimno sijelo. I dotada se karijeri dr. Viktora moglo samo zavidjeti. A sada ... Da nije bio malo pijan, moglo bi se reci da ga rastapa neki cisti, andjeoski fluid. Sada, on je povjerenik nad Pilanom, a to je isto kao da je Pilana njegova: burno mu drmaju u uÅ¡ima svi njeni gateri! Sve akcije u Tvornici Å¡pirita, koji klizi kroz one nerazumljive cijevi - sve je to

njegovo. A u Puckoj Å¡tedionici, nego Å¡ta, on ce biti bog! Pa kada se dogodine bude vracao iz lova s divljim patkama o ruksaku, docekivace ga izdaleka njegova vila, prica u gradu. A ljeti - ljeti na more: Antoniju ce na gorski zrak, a on ce na morske terase, sam, slobodan ... »Oj more duboko, san moje mladosti«... zapjeva dr. Viktor iznenada, i citavo druÅ¡tvo umukne. Antonija sjede za glasovir da ga prati. Ali on naglo skoci i podignu desnu ruku: U boj, u boj, mac iz toka, braco, nek duÅ¡man zna kako s'jecem ja... Antonija podje za njim po tipkama. Ali u pola pjesme Viktor raÅ¡iri ruke: Van s njima, van s njima, necemo ih mi!... Citavo je druÅ¡tvo pjevalo, a Antonijini prsti udarali su po klavijaturi, iz visoka, kao pljusak. Ako se nije mogao potegnuti plemeniti Zajcev mac, dobar je bio i noz. Noz je licno izradio Stipe Å¡loser, Viktorov brat, i nosio ga za cizmom, pored paradnog noza o pasu. Stipe, uvazavan sada od brata, bio je takodje na savjetovanju pouzdanih uzvanika, pocetkom jula, u kancelariji dr. Viktora, gdje se izradjivao plan za ciÅ¡cenje Domovine od morlackog nakota. Iz parnica, lovova i agitacije dr. Viktor poznavao je sva morlacka sela, pa se ljutio zaÅ¡to se uopÅ¡te sastavljaju spiskovi. - Sta tu ima da se filozofira?! Kamione, i kupi! Ali spiskovi su bili potrebni radi evidencije prema gore. Mijo Bilancic, blijedi sudski oficijal, pocaÅ¡cen tako pouzdanim poslom, stane da cita spisak intelektualaca i, procitavÅ¡i ime dr. Veljka Trifkovica, zastane i pogleda dr. Viktora: radilo se o prijateljstvu dr. Viktora Blazevica, s osobnog glediÅ¡ta, i o jednom lijecniku, s drzavnog stanoviÅ¡ta. - Nego Å¡ta! Bartolomejsku noc cemo mi njima prirediti! - i nikako nije mogao da se sjeti kada je bila Bartolomejska noc.

Predvece, 10. jula, sretne dr. Viktor Veljka na caršiji i svrati ga u Ozmin bife. Dr. Trifkovic bio je nijem, mlohav, kao da je bez kosti. Dr. Viktor se ne sjeca da je Veljko, slušajuci njegove utjehe išta rekao, da ga je ijednom pogledao, a polovicu rakije ostavo je na stolu. Na rastanku Viktor mu stisne ruku: - Tako, Veljko moj! Mirno spavaj! Garantujem! I gledajuci mu u ledja, nadoda, u sebi: - Majku ti tvoju! Izmedju 10. i 11. jula Stipe šloser zaklao je dr. Veljka Trifkovica, sedamnaestog po redu te noci, vlastitim proizvodom, vlastitom rukom. A sada dr. Viktor Blazevic radi nešto što se, ni po Svetom pravilu trojnom, nikako nije moglo predvidjeti; gricka jedno pero kukuruzne komuše. Zavukao je, od novembarske drhtavice, ruke u dzepove, i u desnom dzepu našao kukuruzno pero. Treci, naime, dan po oslobodjenju grada našli su ga u jednom teocaku, pod komušom. I evo vec osmu noc kako šeta po onoj istoj sudnici u kojoj je izveo tolike pravne trikove, a koju je rat pretvorio u zatvor, u Viktorovu ledenu samicu, što se takodje nije moglo po Pravilu trojnom predvidjeti. Mokar, hladan popuh novembarske noci ulazi kroz prozor. Dr. Blazevic izduzi uši. Je li to u daljini mitraljez? Prileti prozoru. Opet isti daleki šum. Je li to mitraljez? Ili mu se pricinja? - Jest mitraljez! - ushoda se po sobi. - Nije. Ako je mitraljez, onda, ili je njihov, ili... Pomislivši mutno na velesilu koja jedina moze riješiti sve, dr. Viktor Blazevic sklopi ruke, kao jaganjac boziji: - O Gospode, Antonijo ... Velesila se, medjutim, šeta ispred njegovih vrata. Lazo Camuga, iz Camuga Donjih, cetrdeset i jedan mjesec u borbi.

Slijepa zora Pri svakoj pomisli, mutno slatka mina uzbudjenja u njemu, a poslije opet isti priguÅ¡eni neinir u tijelu, pun. potmule neizdrzljivosti. Ponijece puÅ¡ku i on, niÅ¡ta - samo da je osjeti uza se! Podsmijevace mu se zbog toga (prvi ti koji su ga pozvali), ali lako za to - dace je pratiocu neka je on nosi toboze kao svoju, a u onom casu kad i onako svak bude zabavljen sobom, nije teÅ¡ko uzeti je neprimjetno. Sreca, polazi se nocu, ali i Å¡teta: svijet nece vidjeti kako sutra (u trecem ili cetvrtom fijakeru) u toj - tako je zove - ordiji docekane pravde ide i on, prav i miran kao njezin prst, kao srmom opÅ¡iven! Plijesan ova ljudska, da ga tako vide, ne bi mu se viÅ¡e, iskoriÅ¡cavajuci njegovu sljepocu, smijali ovako kurvinski, u Å¡ake (da ne cuje), jedan drugom namigivali, podgurkivali se ili - ove bi Å¡tapom po glavi! - samo cutali kad se on pred kafanom uplete ovako u neciju pricu o sutraÅ¡njem polasku, ili uopÅ¡te o prevratu koji je doÅ¡ao. Jest, ne vara se, naprasno zacute; i, tad osjeti kako mu se iza zavjese sljepila taj njihov smijeh i grimase, kao Å¡iÅ¡miÅ¡i. beÅ¡umno zalijecu do samog cela i pahkaju ga oko uÅ¡nih Å¡koljki drsko-neosjetno. Å ta im je to smijeÅ¡no? Ili Å¡ta to oni njemu kao ne vjeruju? To Å¡to je njemu dvadeset i tri godine kljucalo tu pod tjemenom, sad im se evo ispililo pred ocima: Nijemac je tu - kad carÅ¡ijom prolaze njegovi tenkovi, kao da u zemlju kilometar duboko zabija svoj tvrdi red. Ili mozda ne vjeruju da ce nova drzava bivÅ¡im vlasnicima zbilja vratiti kmetiÅ¡ta i begluke? Ili im mozda dolazi smijeÅ¡no to Å¡to se i on umijeÅ¡ao medju one koji sutra idu u sela »gledati otetu ocevinu«? Sta on ima da gleda, s ovim krpeljima mraka na ocima a sa grobom pod nogom ? Ima, skotovi! Ima! fijaker se zanjiha pod njim s kolikom bijesnom odlucnoÅ¡cu sjede pritisnuvÅ¡i usnama to »ima«, stoti valjda put do polaska. Upita pratioca je li mjesecina ili mrak pipajuci mu puÅ¡ku po krilu. Pratilac odgovori da mjeseca nema ali da je nebo livada od zvijezda te je kao i mjesecina, a vecernjaca da silazi covjeku do nad same oci, krupna i zarka kao narandza Å¡to je, kad je tako krupna i zarka, pred neko rijetko dobro, po jednom oprobanom kazivanju. Cankoliz! Godinama od njega nije cuo ni obicnog pozdrava na ulici a sada se evo trudi da mu ulije meda u sam damar zelje! Ustrajno do dosade, oslovljava ga punom titulom, njezno je joÅ¡ glasom vezuci, i nevjerovatno kakve sve nalazi povode da pohvali njegovog sinovca, ministra u novoj vladi - gladni, otuzni

zicar, prikrada se novo-planulom sjaju begovske srme i cohe, kapljevini sa teferickih raznjeva i djugumima preostale rakije. Pridrzava ga (najednom!) kroz carÅ¡iju ispod ruke Å¡alje mu svako jutro svoju zenu da »njegovom dragom samcu-begu« cisti onaj sobicakprenociÅ¡te (u kom vonjaju joÅ¡ austrijski vazduh, memla i stjenice), sam se ponudio da ga spremi, skinuo mu sa zida (zaboravljenu, na dozivotni ekser osudjenu) dvocijevku, oslobodio je krpa, paucine i rdje, te joj se sada, kaze, kroz cijevi samo klizu svrdlovi sunca, nabavio za nju fiÅ¡eke, usluzno mu opisuje kakvi su sadaÅ¡nji Nijemci i, neka je samo deseti dio tog njegovog zadivljenog uhkanja i tambur-popijevanja istina, dosta je da se covjek osjeti lagan i pun zbijenog praska kao barut... Gle ga, tjera na smijeh. Je li to zbilja i on?... Jest, to i on puce! Kad ordija krenu, a iz celnog se fijakera proli harmonika i duz cijele se kolone prosuÅ¡e vec podnapiti pucnji i vrisci, sluga zaboravi ko je pa kao da se to njemu vracaju kmetovsko maslo i ovcije plecke, jujuknu i puce, pa sad evo puÅ¡ku tura u ruke »njenom gospodaru« i pridrzava mu je da opali jednom i on... Pravo ni ne osjeti da dotace obaracu, puÅ¡ka trznu, i ostavi vedar udarac u butini, hoce, pratilica vjerna, da pokaze da iz nje nisu iziÅ¡le negdanje siline i drugovanja! JoÅ¡ i to, cankoliz, kao da se uvukao u njega pa u svakom trenutku zna za cim ce drhtnuti, prinosi evo »begu svome« grlic boce do samih usta... Gdje nadje ovakvu rakiju? VrÅ¡njakinja mu, tako je nazva. Neka je i pola mlada, ali poslije njenog mirisnog hlapa u nozdrvi, odnekud poznatog a neodredivog, covjek zbilja ostaje zazinut, ceka da mu se, joÅ¡ jednom i joÅ¡ jasnije, javi u sjecanju to neÅ¡to iz njenog mirisa: to nekakvo svijetlo a izmicljivo provirivanje davnine, pa onda neÅ¡to kadifasto-povitljivo kao rakita pod rukom, ili. najednom, neki bistri zagluÅ¡ni cilik kao jutarnja pticija kujundzinica u Å¡umi, ili, na mahove, jedno opojno plavo topljenje i dimljenje mozdana, ali se svaki taj zacetak necega nikako nece da rasplete nego odmah pobjegne i skrije se u ovaj tmuli, tvrdoglavo zabravljeni rakijski miris ... »Anice!« »Ako se negdje gore u selima joÅ¡ jednom nisi rodila, nek ostane ovaj mrak: Å¡ta ce mi viÅ¡e oci!« Ih, Å¡to je, onda, ne okusi! Onda na gumnu. VrÅ¡idba zavrÅ¡ena. Rat odveo muÅ¡karce, pa srebrokos, rumen starac lopatom uzima zgrnuto zrnevlje i hita ga u predvecernji vjetar, velovi od pljevinih koÅ¡uljica, praznih i srecnih, odlaze i vragolasto nalaze mjesto gdje ce pasti, a pÅ¡enica klonjiva na zemlju u krotkom slatkobolnom Å¡kropcu. Anica snopom Å¡ibljika skida s

nje preostalu pljevu i slamke, kao da je mije, i baca ceste, grabezljive poglede na njega koji sjedi naslonjen uz plast. Pih, otuzne bijele hanumske pihtije s plavim zilicama. dodjite da vidite! U ocima joj pronice i stace se kapljevina zarkomrke putene smole, i od toga sve okolo dobiva podmukle oblike puti. Neosjetno joj se razmicu i njiÅ¡u - to joj se pohota gnijezdi medu kukovima. Stalno uzvija ruke i popravlja na glavi urogljenu vrecu koja je Å¡titi od pljeve, a u stvari, kao da bi htjela da se izvuce pred njim iz svog sopstvenog osinog struka i popne u svoj sopstveni bezglasni hropac u grlu. Petu lijeve podigne dok zavlaci koÅ¡ulju u suknju, i tad kao da je neÅ¡to u dubini zigne: potiljak zabaci i, sva opuÅ¡tena, omekla i uÅ¡ecerena u turÅ¡iji ploti, ceka samo dodir da padne. NiÅ¡ta za nju nije granica: ni to Å¡to je on te druge, opake i gadljive vjere, ni to Å¡to je doÅ¡ao kao beg da joj uzme trecinu te mucne pÅ¡enice, ni to Å¡to joj se muz joÅ¡ javlja sa fronta. Mrkline dugog cekanja biju iz nje kao mrak iz Å¡ume, zamotavaju ga u lud, bestidan kovitlac - ustima bi skidao pljevu s nje. iÅ¡ao joj do krckanja zglobova i slame pod njom i srkao joj siloviti miris! Da iskoristi priliku ako se stari svekar udalji pa da joj glavom mahne za plast? Svekar, lisac, a govorilo se i napasnik, gleda preda se, ah niÅ¡ta ne propuÅ¡ta, sve slika skriven ispod lukave strehe obrva i ne odljepljuje se od snahe, ni tu na gumnu, ni tu noc u kuci - sve do ispracaja »milog bega«. A sljedece godine, kad dodje njihova sloboda, prikrade se jedre noci sa svojima i zapali mu (on, niko drugi) kucu... - ZaÅ¡to su to fijakeri stali? - upita. Cankoliz odgovori da se vec zalazi u sela te da ovdje silaze momci koji treba da, po naredjenju prvog bega iz prvog fijakera, pokupuju janjce, rakiju i ostalo za veceraÅ¡nje veselje poslije lova, pokupuju, a ne pootimaju; a i da k veceraÅ¡njim vatrama pozovu Å¡to viÅ¡e seljaka kako bi se ustraÅ¡eni kozuni odmah uvjerili da ni ti begovi nisu baÅ¡ djavolu iz ociju izisli, nego da su to ljudi koji. ako nose kantar, nose i duÅ¡u i hiljadu su puta lakÅ¡i nego banke, poreznici, financi i zandari stare drzave. On, cankoliz, ne bi, bogme, tako: on, doduÅ¡e, u zivotu ni mravu nije stao na nogu, ali danas raste kad cuje koliko ih je gdje nova vlast poklala i sazegla, jer kozuni su podmukli, gadni i uvijek isti, kao vukovi, uÅ¡i i stjenice! Dobro, cankolize, haÅ¡iÅ¡u mudrosti i vidovitosti, za vuka, uÅ¡ i stjenicu nijedan joÅ¡ hodza nije znao odgovoriti zaÅ¡to ih je bog stvorio, ali se za kozune zna: valjda ceÅ¡ mi ti tim svojim pamuklidlanovima orati? I gdje su to bila kmetiÅ¡ta bez kmetova? Najzad, niÅ¡ta im ne moze biti teze nego kad vide da opet evo dolaze njegovi lovovi! Uostalom, gdje sad nadje da mu tu nekakvu dracu nemira provlaci kroz glavu. sad kad ovako namiren za sva ponizenja plovi u lovovski zaborav!... Hoce li se vec jednom stici na to mjesto lova? U onu topluÅ¡kastu vlagu Å¡umskih dubina, u onaj mirisni prezreli kvasac gnjilog Å¡umskog liÅ¡ca Å¡to svojim jetkim

vonjem rasklijava u tijelu sve klice zamrlog i zeljenog?... - Cankolize - htio bi da ga upita, ali ne zna zaÅ¡to ne moze - je li ovo vec rosa? Je li zora, je li po liÅ¡cu rosina koÅ¡ulja (pa je negdje njuÅ¡e srndaci)? (Rosina koÅ¡ulja! Jednog davnog praskozorja u busiji - sjeti se - bi mu kao da jedna poplaÅ¡ena bedra, rujnozvjezdane puti, zamakoÅ¡e u kroÅ¡nju, a iza njih po tiho zanjihanoj grani ostade to, to stoput gledano a samo tada vidjeno: rosina koÅ¡ulja, od zelenih kapi.) Eno vec i kerovima neizdrzivost u grlu! U cijem ono fijakeru jedan procvili, kao da mu neko stade na nogu?... Lisa, divna Lisa, keruÅ¡o-carice, takva se rodi samo jednom, pa za njom covjeku ostanu samo suze! Daleki istanjeni miris prolazio je neosjetan pokraj najslavnijih njuÅ¡ki, a tvoja se odmah zgrci i najezi, kao iglom bocnuta! PostaneÅ¡ vidra, guÅ¡terica, ptica!... Cankoliz ovaj ima tvoj rep i umiljavanje, ali ne i tvoju duÅ¡u! BaneÅ¡ izjutra u samotni sobicak, budiÅ¡, lizeÅ¡ po vratu, skaceÅ¡ na upaucinjenu puÅ¡ku o civiji!... Od zajednicke si ti gorcine svisnula, ne od strasti!.. Cankoliz naredi kocijaÅ¡u da malo ustavi, pa frci nekud iz fijakera. Kud ga djavo odnese? Jesu li to vec stigli na mjesto? Nisu joÅ¡, odgovori kocijaÅ¡. Nego otrcao na zacelje, vadi iz pasazere svoga kera. Eto ga, vraca se, vice kocijaÅ¡u neka fijaker smakne malo u stranu i propusti svu kolonu jer da on »s begom hoce da ostane pozadi« (vidra, hitro li se dovio: tako njih dvojica nikome nece biti na oku kad krenu u busiju). Turi mu u krilo kera. To je, govori zadihan, njegov Galan, ne bi ga dao da mu sad ponude za njega dvadeset kmetskih dimova. Lisin potomak, kaze, s pola Lisine krvne vatre. s pola Brnje Adem-begovog neprezalnog. Neka mu samo prodje malo prstima niz ceonu kost!... Uostalom da viÅ¡e ne prica: samo ce mu cuti zvecku... Kad vozila prodjoÅ¡e, kocijaÅ¡u dodade neka polako vozi za kolonom, on ce mu kazati gdje da stane, i fijaker zapliva. Kao na talasima (sada - izgleda - mekim Å¡umskim putem). Pas rosno-hladan i uspracakan kao riba, nemoguce mu uhvatiti glavu! Vidi se, ima odista Lisine zlijezde u njemu: namirisao pravoga, pa nestrpljiv, zidak, njuÅ¡kom i Å¡apama na stotinu mu mjesta odjedanput, davi se u grgljajima teÅ¡ko suzdrzavanog zavijanja. Osjeca negdje u Å¡umskom Å¡uÅ¡nju zvjerinju stopu, pa bi, cini se, sad Å¡cepao covjeka zubima i bacio ga na nos u nju, da bi ga uvjerio. JoÅ¡ (po cankolizovom) samo koji casak i silazi se, a ipak ne moze vjerovati da je dosudjeni trenutak vec tako blizak, tu negdje odmah iza njegovog mraka, i da ga tu negdje iza slutnje okuke ceka, naraslo i nepomjerljivo kao stecak, to, ta naplata, poslije koje moze da dodje Å¡ta hoce... U stvari je to tako maleno, stidio bi se glasno ga sam sebi reci i cuti u svom sopstvenom glasu: niÅ¡ta - samo to da ga cankoliz popridrzi do busije, posadi na neki panj ili oboreno stablo, puÅ¡ku ce ovako poloziti preko ruke. Cekace. Odozdo iz jarka javice se prvi ker,

kao zagrcnut kliktaj. Onda nabujala struja tiÅ¡ine. Galan na tragu. Je li? Ili se mozda pricinilo? Ne. eno kev, pa joÅ¡ jedan, pa dva uzastopce, pa se onda iz toga malog grla iskotrljava citava jedna zvonjava, stumbava i bistra kao da zvoni stotinu mjedenica od stakla. Vijuge zvjerinjeg traga odnose je zatim daleko nekud u stranu, u gustiÅ¡e, izgleda i slijepe jaruge: e, Lisa. prevari te!... Ne! Je li? Jest! Eno je, zvijer! Iz polutmine jarka sjen, eto je ovamo, pravo na busiju, klupci se i pruza, prozracna i trepetljiva! MuÅ¡ica puÅ¡ke opire se o suspregnut dah i bilo, hvata da prstu kaze ono svoje magnoveno bezglasno »sad«... Trzaj, udar u rame? Je li obaraca zakasnila? ili je okinula prerano? Lelujavo je i zasjenjeno pred ocima... Eto je, cuje se i Lisa: to sad nije grlo, to je provalija koja zvoni! Prepredenica, poljubio bi je: bila je na tragu neprestano, i samo se to pred busijom ucutala! Hajde, njuÅ¡ko dahtava, ko ce prije do lovine?... Ona, zrnu sjenka! Vec je na zvijerci, po krznu joj rije nozdrvama, Å¡kljoca caklinom i prÅ¡ce pjenom, neuhvatljiva kao krilo. (Neka je, nek okusi: bice joÅ¡ zeÅ¡ca)... I opet evo isto cudjenje nad mrtvom zivotinjom: ziva - bila je bezbojna, i tek mrtva pokazuje bjeline svoga stida, rujevinu ovu zlatnu svog Å¡umskog dostojanstva i svjetlucavo-prevarno zelenilo svoga opreza. Sluge prte divljac kroz selo, kroz grad, pogledi divljenja ututkavaju ga u toplo rumeno paperje jedne neizrecne prijatnosti... Ima li Å¡ta punije u zivotu od ovakvog povratka kuci?... Pa, taman i gust kao Å¡uma, leci uz zenu, ona to osjeca i zahvaljuje ti oblinama... Onda zaspati onim bezbriznim vanljudskim snom. - Å ta ono cankolize, gdje ono? Onaj prasak, orljava? Ko puca, ko vriÅ¡ti?... Pjandure, iznapijali se vec pa prangijaju... Cankoliz ne odgovara, zgrabio mu sa krila kera i, van sebe, daÅ¡ce kocijaÅ¡u: - Okreci! Moze, okreci! Natrag! - Cankolize, zaÅ¡to »natrag«, zaÅ¡to »okreci«? (Ostalo mu toplo mjesto u fijakeru, iskocio, nema ni kera!) - Cankolize, gdje si? Ti, bar, kocijaÅ¡u, odgovaraj! (I dodao bi mu joÅ¡: »Oci ti ispale, pa ti se ovako dvostrucilo u mraku!«) Ne odgovaraju, frka i topot konja, fijaker propada i nakrivljuje se, ocevidno nemaju kad, okrecu... Onda, sic kocijaÅ¡ev Å¡kripnu, usne cvrknuÅ¡e, bic puce po sapima, konji, izgleda, iz mjesta u propanj, federi zidaju preko neravnina, bridak vazduh uz obraze... Je li moguce? To nikako nije moguce!

- Govori, kocijaÅ¡u, reci to joÅ¡ jednom!... Ne odgovara, ne zna za sebe, tjera ludo, ne vrijedi hi da ga ovako cima za pas! - Zar Vlasi? Kmetija uÅ¡ljiva, zar oni?!... Koliko ih je, kolijevku im onu koja ih je odljuljala! - Oblak! Kozuna Å¡ugavi oblak, a (eh, da sad moze srmali gospodi doviknuti) vas koliko je, baklave i pilavi? Kamo vam puÅ¡ke, kamo rz?... Cankolize, a ti tako u grm, tako »bega svog slatkog«!... Å ine tockova po tucaniku i ne skace se viÅ¡e - cesta vec... Tu (mora da su izbili negdje na takvo mjesto, ili je novi juriÅ¡) jeka odnese sirov pacariz pucnjave i grajanja, i cu se konjska njiska i skika pasa... - KocijaÅ¡u, vidi li se za nama joÅ¡ ciji fijaker? Niciji! Odande bogme ni keru povratka nema! CujeÅ¡ li, zemlja se otvorila, vriju! Ma je li ovo moguce? I otkud se samo usudiÅ¡e?... PokvariÅ¡e! I baÅ¡ pokvariÅ¡e! KocijaÅ¡u brate, zar zbilja pokvariÅ¡e? I ovo malo, ovo posljednje! Sve! Sve! KocijaÅ¡u (ali ovo se ne moze reci, ovo covjek mora u sebi pregristi), ustavi malo, ustavi da im se bar vikne, neka bar cuju!... Skotinje mucko, cekajte! Ima u Becu ljekar od ociju! Sinovac-ministar kaze da se ovo samo opna navukla, da se ovo moze skinuti, da ce strica u Berc, voditi!... Pricekajte, ove ce oci opet gledati!... A onda, dabogda iskapale, ovako u ove dlanove, kao ove suze, ako ova ruka ne uzela iglu, vrucu iglu, pa im ne bola zjenicu po zjenicu dok im ociju tece... KocijaÅ¡u, placeÅ¡ li ti, brate?

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->