Nekoliko slika sa Hubble-a

Napomena: Knjiga je izašla PRIJE 1970.g, dakle Hubble svemirski teleskop nije postojao...

Sombrero galaksija u infracrvenom...

Hodge 301 Cluster Multiple Generations of

Stars in theTarantula Nebula..
 Barred Spiral Galaxy NGC 1300

Antennae Galaxies / NGC 4038-4039

 FRED HOYLE
ASTRONOMIJA
Sadržaj

PREDGOVOR 6

1. poglavlje ZEMLJA I NEBO ...8

2. poglavlje ASTRONOMSKI INSTRUMENTI 30
3. poglavlje KRETANJE PLANETA I DREVNA ASTRONOMIJA 70
4. poglavlje KOPERNIK I KEPLER 100
5. poglavlje TEORIJA GRAVITACIJE 130
6. poglavlje RAZDOBLJE POSLIJE NEWTONA 152
7. poglavlje OPTIČKI INSTRUMENTI I PRIRODA SVJETLOSTI 188
8. poglavlje ROĐENJE MODERNE ASTRONOMIJE 218
9. poglavlje ZVIJEZDE KAO TERMONUKLEARNI REAKTORI 248
10. poglavlje STRUKTURA NAŠE GALAKTIKE 270
11. poglavlje GALAKTIKE I ŠIRENJE SVEMIRA 302
Dodatak:
HiPARHOVE I PTOLEMEJEVE KONSTRUKCIJE EPICIKLA 328

5
PREDGOVOR

U ovoj sam knjizi pokušao upoznati čitaoca s razvojem astronomije od naj­

ranije poznatih astronomskih otkrića pa sve do najnovijih spoznaja. Ilustracije,
koje su opsežno i uspješno opremili moje kolege u ovom pothvatu, namijenjene
su kao stvarna pomoć u praćenju teksta, a ne da knjiga ljepše izgleda.
Astronomija je najstarija znanost, kako se često kaže. Ali, astronomija je, u
izvjesnom smislu, i najmlađa znanost, što se često ne uviđa. Veliki napredak
u fizici tokom prve trećine ovog stoljeća odrazio se plodonosno u astronomiji
do naših dana. Učenjaci su dolazili sve više i više do spoznaje da se samo vrlo
ograničen opseg eksperimenata može izvesti u laboratoriju na Zemlji. Svemir se
snabdio mnogo finijim i mnogo raznovrsnijim laboratorijem, s mogućnostima
koje se nikad ne bi mogle ostvariti ovdje na Zemlji. U laboratoriju na Zemlji
nikad se neće proizvesti supernova zvijezda, premda su se mnogi procesi, koji
izazivaju eksploziju ovih zvijezda, zaista proučavali eksperimentima na Zemlji.
Upravo se tu nalazi važnost: u eksperimentima na Zemlji, na sreću, bilo je do­
voljno otkrivenih fizikalnih zakona, koji su zatim pokazali da imaju šire podru­
čje primjene na stanje cijelog svemira.
Međutim, ova situacija nije sasvim nova. Već su u XIX stoljeću otkrića, koja
su se odnosila na prirodu i svojstva svjetlosti, imala odraza u astronomiji, ne
samo u proširivanju već postojećih pravaca istraživanja nego i u pokretanju
novih pravaca i u pomicanju ravnoteže "važnosti" unutar astronomije uopće.
Imajući ovo u vidu, uočio sam da ne bi bilo dobro pisati potpuno s astronom­
skog stajališta. U osam poglavlja bavio sam se poviješću razvitka astronomije.
Kako je ovaj razvitak bio tako usko povezan s otkrićima u fizici, osjetio sam
prijeku potrebu da kažem nešto o značenju ovih otkrića.
Čitalac će naći sasvim iscrpne prikaze o svjetlosti, elektricitetu i magneti-
zmu. Nuklearna fizika prikazana je u zadnjim poglavljima, gdje su opisane nje­
ne važne primjene u modernoj astrofizici. Kvantna teorija i teorija relativnosti
iznesene su u kraćim crtama.
Uočio sam da je potrebno dati neka tumačenja u povijesnim poglavljima. U
pregledu astronomskih otkrića, grčkoj se astronomiji mora dati posebno mje­
sto, jer su mnoge glavne napretke sasvim sigurno postigli Grci. Ipak, precizan
opis onoga što se dogodilo između 500. i 200. godine prije nove ere, mislim da
se ne da rekonstruirati za današnji svijet. Malo je originalnih rukopisa. Naše
poznavanje tog perioda većinom potječe iz loših latinskih tekstova, koji se mo­
raju protumačiti u svjetlu današnjeg poznavanja - a ovo možda nije uvijek
vodilo ispravnom shvaćanju onoga što se stvarno zbivalo! Eratostenovo odre­
đivanje promjera Zemlje je jedan takav primjer. Da li je Eratosten pogriješio
za 17% ili samo za 1/2 %? Ranije generacije povjesničara znanosti uzimali su
veću pogrešku, lošiji rezultat. Čitajući materijal, osvjedočio sam se u suprotno.
Razlika se ne nalazi u bilo kojoj izmjeni dokumentarnog materijala, nego u iz­
mjeni gledišta. U naše doba, učenjaci potpuno priznaju, da su ljudi u prošlosti
bili isto tako sposobni kao što smo mi danas. Ali se našim djedovima činilo
gotovo nepristojno da je Eratosten samo primitivnim instrumentima kojima je
raspolagao mogao postići izvanredno točan rezultat. On jednostavno nije imao
sposobnosti da načini nešto takva!
Također sam ustanovio da je retrospektivno gledanje imalo utjecaja na mno­
ge naučne prikaze, posebno u najpopularnijim izlaganjima. Vrlo značajan rad

6
 bio je s omalovažavanjem osuđen kad god je kasniji razvitak skrenuo istraživa­
nja novim putovima. Vjerojatno ni jednog velikog čovjeka nije potomstvo tako
s prezirom odbacilo kao Ptolemeja, osnivača teorije o epicikličkom kretanju
planeta. Njegova teorija dobro tumači poznate činjenice, zapažene u njegovo
vrijeme. Ona je preživjela više od tisuću godina, kao najbolji tumač opaženih
kretanja; a poslije njenoga pada, Ptolemejeve geometrijske metode još su igrale
važnu ulogu u presudnim trenucima Keplerova rada. U svakom slučaju, Ptole-
mej je bio prikazan kao neznatna pojava. Takav stav se pojavio, uvjeren sam,
iz neznanja. Malo učenih ljudi misli drugačije, pa ne postoji općenito shvaćanje
da se Ptolemej stvarno upustio u zamršenosti kretanja po elipsi. Već su u grčko
doba iz promatranja bile otkrivene posljedice ekscentričnih planetskih staza.
Jedna zadovoljavajuća teorija ne može uzeti staze kao krugove, niti krugove sa
Suncem u centru. Mislim da najdetaljniji opis Ptolemejeva rada još nedostaje
da bi se ocijenila matematička baza njegovih geometrijskih konstrukcija. Zbog
toga sam priložio matematički dodatak na kraju knjige u kojem sam pokušao
protumačiti što je Ptolemeja dovelo do ovih konstrukcija.
Na kraju, nekoliko riječi o novim metodama promatranja. Danas postoji
prilično rasprostranjeno vjerovanje da će tradicionalne promatračke metode
astronomije uskoro ustupiti mjesto direktnim istraživanjima svemira. Možda će
tako i biti, ali sumnjam u to, po svom vlastitom uvjerenju. Sve važne nove me­
tode, koje se pojave, imaju na prvi pogled neograničene mogućnosti. Ali poslije
jedne ili dvije dekade iskustvo pokazuje da se pojavljuje proces smanjenja kori­
sti. Svaki značajniji novi rezultat počinje tražiti sve više u vremenu, naporima i
novčanim sredstvima nego što je bio slučaj u početku. Ovaj proces se već odvija
u radio-astronomiji. Prije nekoliko godina mogla su se otkrića u radio-astro-
nomiji postići pomoću prilično primitivne opreme. Danas nije tako. Novi radio-
teleskopi, ukoliko se želi da budu uspješni, moraju se financirati i planirati u
velikim skalama. Slična situacija se mora neizbježno pojaviti i u neposrednom
istraživanju svemira. Zbog toga možemo svjesno očekivati da će najbogatiji na­
rodi nastaviti neograničeno trošiti znatne dijelove svojih dohodaka na slanje
instrumenata i ljudi u svemirski prostor. Zbog oba ova razloga, mislim da će
neposredno istraživanje svemira zajedno s radio-astronomijom konačno postići
ravnotežu u odnosu na najtradicionalnije metode i mislim da će u toj ravnoteži
glavni dio astronomije nastaviti da se razvija u mnogim smjerovima, kao što je
to bilo u prošlosti.
Ovo će protumačiti zašto nisam napisao knjigu zanesen da se astronomija
sutra treba revolucionirati. Ja vidim astronomiju kao neprekidni proces, u ko­
jem svaka nova metoda ima svoje mjesto u odnosu na cjelinu, ali u kojoj nema
posebne metode koja guši ostale.

7
1. poglavlje ZEMLJA I NEBO

Naš je današnji svijet poplavljen promatrač može usmjeriti svoj pogled

naučnim otkrićima. Izgleda da ništa u svemirski prostor. Da čovjek nije
ne može spriječiti takav snažan tok imao te mogućnosti, pitanje je da li bi
razvoja osim potpunog uništenja čo­ ikad ustanovio smjerove sjevera, juga,
vjeka. Međutim, tako nije bilo uvijek. istoka i zapada; a bez tog poznavanja
Prvi koraci u znanosti svladani su pri­ on ne bi nikada naučio da se orijenti­
je nekoliko tisuća godina polagano i ra na većem dijelu Zemljine površine.
probno. Gotovo je sigurno, da nije bilo Bez promatranja pravilnog ritmičkog
astronomije, ovi početni, nesigurni kretanja Sunca i zvijezda, on ne bi mo­
koraci ne bi nikad bili svladani. Jer, gao shvatiti pojam vremena, a bez po­
astronomija je pramajka znanosti. kušaja mjerenja vremena i orijentacije
Srećom se naziva ono što nije uo­ ne bi se mogao upoznati s problemima
bičajeno u svakidašnjem životu. Ona obične geometrije.
također ima izvanrednu važnost. Naj­ Obična geometrija, koja se često
manje četiri sretne okolnosti pridoni­ zove i euklidska geometrija, može se
jele su da je astronomija postala ide­ shvatiti kao geometrija u kojoj je Pita-
alna početna točka za čovjekov glavni gorin poučak točan. Ako trokut ABC
napredak u jednom razdoblju u koje­ ima pravi kut u B, Pitagorin poučak
mu će se prirodne pojave moći protu­
kaže da je kvadrat na stranici AC je­
mačiti i predskazati, u kojem se svijet
dnak sumi kvadrata na stranicama
neće više predstaviti kao pozornica za
AB i BC. (Pod pravim kutom podrazu­
odigravanje scena misterija i nepove­
mijevamo obični kut, koji nastaje kad
zanih događaja.
raspolovimo pravac poznatim postu­
Zemlja nije planet koji je potpuno pkom ravnalo-šestar.)
pokriven oblacima. To je prva sretna
Međutim, postoje sistemi geometri­
okolnost, jer da je Zemlja potpuno po­
je u kojima Pitagorin poučak nije to­
krivena oblacima, kao planet Venera,
čan. Takve geometrije su prvi postavili
čovjekove intelektualne snage ne bi se
Lobačevski i Riemann sredinom XIX
nikad mogle razviti. U svakom trenu­
stoljeća. One su isto tako u skladu
tku polovina Zemlje je pokrivena obla­
cima, dok je ostali dio bez naoblake. kao obična geometrija, ali su mnogo
Međutim, oblaci se pomiču, pa je obla­ teže i kompliciranije, pa je i rad s nji­
čni pokrov negdje češći, a negdje rjeđi, ma složeniji.
ali uvijek ima dana kad je vedro i kad

8
Gore: Kretanje oblaka iznad
južnog dijela Grčke. Dolje:
Snimak dijela Zemlje pokri­
vene oblacima u trenutku
snimanja kamerom smješte­
nom na raketi. Budući da je
taj oblačni pokrov djelomi­
čan i nestalan, mogao je već
primitivan čovjek gledati iz
bilo kojeg područja Zemlje
u nebo i steći osjećaje za
vrijeme i orijentaciju. On o
tome ne bi ništa saznao da
je Zemlja potpuno pokrivena
oblacima kao planet Venera.

9
Još su mezopotamski matematičari
poznavali mnoge slučajeve u kojima je
kvadrat na najdužoj stranici pravokutnog
trokuta jednak sumi kvadrata na dvije
kraće stranice. Ovo prvo arapsko izdanje
Euklida pokazuje da Pitagorin poučak
vrijedi za sve pravokutne trokute.
Postavlja se pitanje, koja se geo­
metrija mora upotrijebiti u rješavanju
problema u svakodnevnom životu.
Odgovor je: euklidska geometrija, a ne
kompliciranije geometrije Lobačevskog
i Riemanna. Mnogi smatraju da je ovo
pojednostavljenje dobrodošlo, kao upo­
zorenje da je od svih mogućih sistema
euklidska geometrija jedino "prava" ge­
ometrija, a da su druge više intelektu­
alne ekshibicije ili izmišljotine mašte.
Ali ovaj pogled je potpuno neispravan.
Euklidska geometrija se ne može pri­
mijeniti na fizikalni svijet ako je trokut
ABC vrlo velik. U takvim se slučajevi­
ma mora upotrijebiti Riemannova geo­
metrija. U stvari, "prava" geometrija je
kompleksna Riemannova geometrija.
Ovo nam donosi drugu sretnu okol­
nost. Moguće je matematički dokazati
da se Riemannova geometrija neće ra­
zlikovati od euklidske geometrije uvi­
jek kada su dužine male, tako se naj­
kompliciranija geometrija može svesti
na običnu geometriju. Na sreću, sve
dužine sadržane u svakodnevnom ži­
votu i problemima mjerenja dovoljno
su male da nam dopuštaju da se oslo­
nimo na običnu geometriju. Ako ovo
ne bi bilo tako, problem formuliranja
Riemannove geometrije omogućio bi
jednu jaku, a vjerojatno nesavladivu,
smetnju razvoja matematike uopće. A
bez matematičkog oruđa čovjek bi po­
stigao malo, da upozna svijet koji ga
okružuje.
10
S druge strane, možemo se pitati:
koliko mora biti velik fizikalni trokut
da prestane biti približno pravi po Pi-
tagorinom poučku? Veći od Zemlje, od
Sunčevog sustava ili možda kao Mli­
ječni Put! Samo, kad se približavamo
problemima koji se odnose na najda­
lja područja svemira, geometrijske za­
mršenosti postaju izrazitije. S takvim
ćemo se problemima sresti u poslje­
dnjem poglavlju.
Treća sretna okolnost, koja je dala
doprinos čovjekovoj intelektualnoj po­
javi, najteže se objašnjava. Možda je
najbolje da započnemo pitanjem: kako
u fizikalnom smislu možemo opisati
trokut. (Postojanje trokuta je bilo uze­
to samo po sebi u gornjoj tvrdnji.) Je­
dna metoda može biti s ravnalima, ali
je očito da se samo mali trokuti mogu
izraditi ravnalima. Za opisivanje dale­
ko većih trokuta upotrebljava se u pra­
ksi metoda sa zrakama svjetlosti. Mo­
žemo napraviti početnu pretpostavku,
da svjetlost putuje pravocrtno, tako
da strane trokuta mogu biti određe­
ne svjetlosnim zrakama emitiranim u
vrhovima. Na primjer, zraka svjetlosti
emitirana iz točke A, a primljena u to­
čki B opisuje siranu AB trokuta ABC.
Ali, da li je naša pretpostavka ispra­
vna? Da li svjetlost stvarno putuje
pravocrtno? Točan je odgovor ne. Ovo
se može prikazali eksperimentom na
slici 1.1. Neka je S mali izvor svjetlo­
sti, takozvani točkasti izvor. Svjetlo iz
 njega pada na ekran u B poslije prola­
ska kroz otvor na neprozirnom zaslo­
nu u A. Ako je svjetlo zaista putovalo
pravocrtno, veličina plohe svjetlosti na
ekranu će se stalno povećavati ako se
povećava otvor na A. Pokus pokazuje
da je stvarno tako, ali pod uvjetom da
otvor ostane veći od 0,01 milimetra u
promjeru. Ali, kad otvor postane ma­
nji od ove vrijednosti, svijetla ploha na
ekranu počinje se ponovo povećavati.
Prema tome, pretpostavka da svjetlost
putuje pravocrtno postaje pregruba
ako ona prolazi kroz otvore od 0,01 ili
manje milimetara u promjeru. Ali pod
uvjetom da nas se ne tiče prolaz svje­
tlosti kroz vrlo male otvore, pretpo­
stavka da se svjetlost širi pravocrtno
vodi u neznatne pogreške.
Posljedica je slijedeća. Prikaz tro­
kuta sa zrakama svjetlosti je nužno
nepotpun, jer položaji vrhova A, B i C
ne mogu se odrediti unutar udaljeno­
sti od oko 0,01 mm. Ali za najveći broj
praktičnih svrha ova neodređenost vr­
hova je nevažna kad su strane trokuta
tako enormno velike. U astronomiji su
zaista strane trokuta često veće od bi­
lijuna kilometara, u kojima su sluča­
jevi pogrešaka veličine milimetarskog
reda razumljivo potpuno zanemarive.
Ovo, dakle, predstavlja čovjekov treći
dio sreće. On može, za mnoge prakti­
čne svrhe, reducirati vrlo složeni put
po kojem svjetlost stvarno putuje na
vrlo jednostavnu sliku. A ova jedno­
stavna slika nije samo dostatna za
određivanje položaja i udaljenosti Mje­
seca, Sunca, planeta i zvijezda, nego
je također dovoljno točna da se upotri­
jebi za konstrukciju mnogih optičkih
instrumenata, uključujući teleskop,
mikroskop i fotografske aparate. Upr-
neprozirni
zaslon ekran
kos tome, ostaje činjenica da fizikalni
trokut neće nikad biti određen s apso­
lutnom preciznošću. Ne možemo pri­
kazati trokut u kojem su vrhovi idea­
lizirane točke - Euklidove apstrakcije
imaju položaje a ne dimenzije.
Četvrta okolnost koja je pomogla
razvoju ljudske inteligencije, posta­
vljajući mu problem dovoljno težak da
potpuno vježba svoje umne snage, ali
ne tako težak da ga sasvim odvraća,
pojavila se iz golemih udaljenosti zvi­
jezda i galaktika. Kut pod kojim gleda
promatrač vrlo udaljeno tijelo izgleda
da se gotovo ne mijenja, premda se
udaljeno tijelo i promatrač mogu kre­
tati u suprotnim smjerovima.
U slici 1.2 A i B su dva objekta koji
se kreću istom brzinom po paralelnim
stazama. O je oznaka za promatrača,
koji se kreće istom brzinom kao A i B,
ali po stazi koja nije paralelna s njiho­
vom. Na početku O je u O1 A je u A1
B je u B1 tako da A i B leže u istom
smjeru gledano od promatrača. Nešto
kasnije, O je u O2 , A je u A2, B je u B2
(Udaljenosti A1 do A2 , B1 do B2 i O1 do
O2 su iste, dok se A, B i O kreću istom
brzinom.) Očito je da će se smjer od
O do udaljenijeg objekta B promijeni­
ti mnogo manje nego smjer od O do
mnogo bližeg objekta S.
Prema učenjacima antike zvijezde,
zbog svojih velikih udaljenosti, formi­
raju jednu prividno stalnu pozadinu
pozadinu takozvanih zvijezda staja-
Slika 1.1
Iz točkastog izvora svjetlo prolazi kroz otvor na ne­
prozirnom zaslonu do ekrana. Ako svjetlost putuje
pravocrtno, osvijetljena površina na ekranu će se
smanjivati kad se smanjuje otvor na neprozirnom
zaslonu. To se događa sve dok se promjer otvora
ne reducira na oko 0,01 milimetar. Tada počinje po­
većanje osvijetljene površine.
11
čica. Bez te stalne pozadine oni ne bi nebo zaista realna sfera. Jedan od
nikad pronašli mogućnost da odrede prvih grčkih pogleda bio je da veliki
kretanje Zemlje. Bez te naoko nepro­ sferni štit zaštićuje Zemlju od udalje­
mjenljive pozadine nema smjera koji ne vatre. Kroz rupe u štitu - rupe su
bi nam izgledao nepomičan, pa čovjek predstavljale zvijezde - mogli su se vi­
ne bi nikad imao mogućnosti da se ori­ djeti plamenovi.
jentira. Osim loga, umjesto da nastoje Donekle je naivna koncepcija o ne­
odrediti kretanja svih tijela svemira, beskoj sferi, na kojoj se nalaze sve zvi­
kako to nastoje današnji astronomi, jezde, uvijek bila a i još je, od posebne
stari su astronomi pojednostavnili važnosti astronomu. Na slici 1.3 pro­
cijeli problem na diskusiju kretanja matrač O je na Zemlji, a A, B, C i D su
samo Zemlje, Mjeseca, Sunca i plane­ udaljeni astronomski objekti - zvijezde,
ta. Dapače, rješenje ovog ograničenog galaktike i drugo. Mjesta gdje svjetlo iz
problema tražilo je koncentraciju na­ A do O, B do O, C do O i D do O pro­
pora najboljih intelekata tokom perio­ bija veliku sferu, koja ima svoj centar
da od nekoliko tisuća godina. u O, označena su kao a, b, c i d. Pro­
U stvari, problem je pokazao da ima matračevo oko je sasvim nesposobno,
istu težinu. Istina je da bi bio prije rije­ da odredi da li svjetlost koja dolazi do
šen da je bio lakši. Ali tada matematika njega stvarno dolazi iz A, B, C i D ili
nije bila u takvom stadiju da bi mogla dolazi iz a, b, c i d. Zato, ako je proma­
poslužiti kao odskočna daska za na­ trač zainteresiran samo za opisivanje
predak moderne znanosti. Važno je da položaja astronomskih objekata, bolje
problem nije bio tako težak da ga se nije je za njega da misli da se svi oni nala­
moglo riješiti, ali je bio dovoljno žilav da ze na sferi. Možemo reći da a, b, c, itd.
ocijeni snagu čovjekove misli do kraj­ predstavljaju projekcije astronomskih
njih granica. To je bilo idealno kao pod- objekata A, B, C itd. na sferi.
strek ostvarenju najvećeg napretka. Zamislimo da je sfera na slici 1.3
vrlo velika u odnosu na Zemlju. Ovo
daje prednost jer, kada promatrač O
Nebeska sfera mijenja svoj položaj na Zemlji, točke
Kad gledamo zvijezde prostim okom a, b, c, itd. znatno se ne mijenjaju.
i ne mislimo na njihove relativne uda­ Zbog toga se svi promatrači na Zemlji
ljenosti među njima, sve nam se one na bilo kojem mjestu mogu slagati oko
projiciraju na sfernu površinu okre­ položaja a, b, c itd. na sferi (unutar
nute kugle. Ovakav utisak je iluzija, praktičkih granica).
pa su stari astronomi vjerovali da je

Slika 1.2 Slika 1.3

Kako promatrač (O) na našoj Zemlji, koja
se kreće, vidi u dva različita momenta bli­
ži (A) i vrlo daleki (B) objekti koji se kreću
jednakom brzinom uzduž paralelnih sta­
za.
U opisivanju prividnih položaja objekata
A, B, C i D promatrač na Zemlji ne bavi se
njihovim udaljenostima. On treba samo da
odredi njihove projekcije - a, b, c i d - na
nebeskoj sferi.

12
 Elementarni udžbenici katkada na­ ška da je Zemlja ravna ploča hirovito
vode da se nebeska sfera zamišlja be­ leži u činjenici da se zamišlja kako se
skonačno velikom. Ovo je sasvim ne­ može udružiti pojam ravne ploče Zemlje
točno. Ne smijemo zamisliti da je tako s običnom geometrijom. Potonja poziti­
velika da obična euklidska geometrija vno zahtijeva da uzmemo u obzir da se
prestaje biti pravomoćnom na njenoj Zemlja vrti, upravo onako kako zahti­
površini. U stvari, ona može biti tako jeva da uzmemo u obzir da se Zemlja
velika kao Mliječni Put, ali ne smije biti kreće oko Sunca, a ne obratno. Sasvim
mnogo veća. Galaktike, koje su vrlo slično, obična euklidska geometrija za­
udaljene od Mliječnog Puta, moraju se htijeva da tumačimo naša promatranja
očito uzeti da leže izvan nebeske sfere, nebeske sfere u obliku vrtnje Zemlje.
kao što su objekti B i D pokazani na slici Kada dugo izlažemo fotografsku
1.3. Zato je netočno zamisliti da se svi ploču u jedno područje noćnog neba,
astronomski objekti nalaze na nebeskoj vrtnja ili rotacija Zemlje uzrokuje da
sferi, kako se često od toga polazi. zvijezde ostavljaju tragove na ploči.
Ako usmjerimo kameru prema sjever­
noj točki uz ispravni nagib, ovi tragovi
Vrtnja Zemlje
postaju dijelovi kruga, kako je poka­
U bilo kojem trenutku zvijezde stva­ zano na slijedećoj stranici. Međutim,
raju određeni lik na nebeskoj sferi. svi ovi lukovi su dijelovi kružnica koje
Opažanje prostim okom tokom jednog imaju isti centar. Zaključak nije teško
ili dva sata pokazuje da se cijeli ovaj donijeti. U slici 1.4 P i Q su geografski
lik kreće u odnosu na lokalnu okolinu polovi Zemlje, a O je promatrač. Ro­
na Zemlji. To je kao da se cijela ne­ tacija Zemlje oko njene geografske osi
beska sfera pomicala naokolo. Ovo je, uzrokuje točno isti prividni efekt kao
naprotiv, iluzija. Prividna vrtnja nebe­ što je rotacija nebeske sfere u supro­
ske sfere nastaje zbog stvarne rotacije tnom smjeru oko osi p i q. Ove obične
ili vrtnje Zemlje. točke koje leže uz ravnu liniju pred­
Strogo uzevši, ovaj prikaz je pod uvje­ stavljaju produženje osi Zemlje, a po­
tom da težimo euklidskoj geometriji. Ako stoje dvije moguće točke prema kojima
smo pripravni da prijeđemo iz euklidske kamera može biti usmjerena da bismo
geometrije ne samo na velike udaljeno­ načinili fotografiju kakva je pokazana.
sti nego i na lokalne, zahtjev se ne bi (U stvari, naša kamera, ako se usmje­
mogao ostvariti. Uz veliku geometrijsku ri iz O prema q, bit će zaklonjena Ze­
zamršenost moguć je pogled na Zemlju mljom. Nju možemo usmjeriti prema q
kao da je nepomična, a da se nebo vrti samo iz južne hemisfere.)
oko nje. Kad u kasnijem poglavlju bu­ Rotacija Zemlje nema efekta na to­
demo raspravljali o problemu kretanja čke p i q. One ostaju nepomične. Me­
Zemlje oko Sunca, pojavit će se jedno­ đutim, zvijezda u a se kreće. Ona će se
stavna situacija. Možemo tada samo za­ pojaviti utirući kružnu stazu na nebe­
htijevati Kopernikovu nauku da se Ze­ skoj sferi sa centrom kruga na prav­
mlja okreće oko Sunca, pod uvjetom da cu Pp. Poslije polurotacije, zvijezda će
naročito uvedena naša geometrija ima se pojaviti skrećući prema a1 Kutovi
jednostavan oblik baziran na Pitagori- O 1 O b i pO a potpuno su jednaki, jer je
nom poučku; prilaz složenoj komplek­ nebeska sfera vrlo velika u odnosu na
snoj geometriji dozvoljava da kažemo da Zemlju. Poslije potpune rotacije, privi­
se Sunce okreće oko Zemlje. dni položaj zvijezde vraća se u a.
U stvari, uz zapanjujuću geometrij­ Najvažnije svojstvo pojavljuje se iz
sku kompliciranost, možemo opravda­ ovih razmatranja. Ako promatrač O
no prikazati da je Zemlja ploča! Pogre­ na slici 1.5 povuče projekciju u smje-

13

Fotografija noćnog neba snimljena s dugom
ekspozicijom i kamerom, koje je objektiv bio
usmjeren u točku sjevera, pokazuje da zvije­
zde ostavljaju tragove u obliku lukova kružni­
ca koje imaju zajednički centar.
ap=pa1
a1 a čen imenima, kao što smo upravo spo­
q
Slika 1.4
Rotacija Zemlje oko PQ tumači pri­
vidnu vrtnju zvijezda (u suprotnom
smislu) oko pq.
Slika 1.5
Uzimajući projekciju smjera p na
horizontalnu ravninu, promatrač Q
dobiva smjer sjevera ON.
14
ru p na horizontalnu ravninu, dobiva
smjer ON. To je smjer uz koji on mora
putovati da dođe do P, Zemljin sjever­
ni geografski pol, po najkraćem putu.
Drugim riječima: smjer pola p nebeske
sfere određuje točke strana svijeta.
Bilo bi daleko podesnije ako bi se
jedna svijetla zvijezda nalazila točno u
p. Sada nema ni jedne. Ali se zvijezda
Polarnica nalazi oko jedan stupanj da­
leko. Zbog rotacije Zemlje Polarnica se
okreće po vrlo uskom krugu, tako ma­
lom da se ne uočava prostim okom. Za
sve praktične svrhe, u kojima točnost
unutar jednog stupnja nije od neke va­
žnosti, može se ova zvijezda upotrijebi­
ti za određivanje promatračeva smjera
sjevera. Vjerojatno su mnogi ljudi u ne­
koj prilici, kad su se izgubili u bespuću,
imali povoda da se zahvale za podatak
koji im je dala ova najkorisnija zvijezda.
Mjerenje položaja na nebeskoj sferi
Za pojedine zvijezde je važno da
postoji neki način određivanja točnih
prividnih položaja na nebeskoj sferi.
Mali je broj najsjajnijih zvijezda ozna­
menuli Polarnicu, a svaki astronom
točno zna gdje treba tražiti Polarnicu,
Arctura, Cappelu, Canopusa i druge.
On ih pronalazi po svom sjećanju na
poznati dio neba. Ali je razumljivo da
on ne može ovisiti o svojoj memoriji,
kada je suočen s problemom identifi­
kacije jedne od milijuna slabih zvije­
zda, koje se mogu zapaziti s jednim
snažnim modernim teleskopom.
Mnoge od najinteresantnijih zvije­
zda su slabog sjaja, ali ne zato što su
one u stvari male, nego zato što se one
nalaze na velikoj udaljenosti od nas.
Kada astronom otkrije jedan neobičan
slučaj i želi o njemu izvijestiti svoje ko­
lege, on mora imati neke podatke, koji
moraju biti vrlo precizni, da se može
točno odrediti zvijezda na koju je on
mislio. Jedini način da se ovo posti­
gne jest, da se odredi precizan položaj,
tako precizan da ne dođe do moguće Ako je B na istočnoj strani od X, tada
zabune s bližim zvijezdama. Ukratko: će se geografska dužina označiti sa E,
točno određivanje položaja zvijezda je primjer 110°E. Što ako točka B bude
osnov za izmjenjivanje podataka među pala dijametralno nasuprot od X? Da
astronomima. li će se geografska dužina pisati 180°W
Problem je vrlo pojednostavljen ili 180 E? Odgovor: ispravno je jedno i
sretnom okolnošću, već spomenutom, drugo. Nema geografske dužine veće
da se slika zvijezda u biti ne mijenja. od 180°; dok nema geografske širine
Istina je da se sve zvijezde kreću, a da veće od 90°.
se njihovi prividni položaji u međuso­ Posljednje geografsko pitanje odno­
bnim odnosima slabo mijenjaju; jer za si se na izabranu točku X. Kako je ona
kraći period vremena, od tri do četiri izabrana? Prije mnogo godina razne
godine, ove se promjene mogu zane­ države odabirale su točku kod koje ra­
mariti. Zato je naš problem da odredi­ vnina kroz njihove glavne gradove si­
mo položaj stalnih točaka na površini ječe ekvator i polarnu os. Ovo je vodilo
priličnoj konfuziji. Krajem prošlog sto­
sfere. Ovo je vrsta problema, s kojim ljeća za X je bila prihvaćena točka, po
je čovječanstvo bilo dugo upoznato, jer međunarodnom sporazumu, kod koje
je određivanje položaja na površini Ze­ ravnina kroz polarnu os i staru Gree-.
mlje sasvim slično. nwich zvjezdarnicu siječe ekvator.
Položaji na površini Zemlje normal­ Prije no što prijeđemo na raspra­
no su određeni geografskom širinom vljanje o određivanju astronomskih
i geografskom dužinom. Tri veličine koordinata ili položaja, bit će korisno
igraju odlučnu ulogu u određivanju nešto reći o mjerenju kutova. Pomi­
geografske širine i geografske dužine: čni ravni krak OB ima osovinu u O,
geografski ekvator, polarna os i iza­ da se može vrtjeti oko O. Na početku
brana točka na ekvatoru. Na slici 1.6 se nalazi u položaju OA. Krak napravi
polarna os siječe površinu Zemlje u jednu kompletnu rotaciju kad ponovo
dva pola, označena sa P i Q; C je Ze- dođe u položaj OA. U praksi se kutovi
mljin centar; X je izabrana točka. Da obično mjere prema skali na kojoj je
odredimo geografsku širinu i geograf­ cijeli okret - jedna kompletna rotacija
sku dužinu bilo koje točke (ovdje je to­ - podijeljen u 360 jednakih dijelova,
čka označena sa A), uzmimo ravninu stupnjeva. (Ima još jedan sistem mje-
koja prolazi kroz A i kroz polarnu os.
Ta ravnina siječe ekvator u B. Zatim,
spojimo A i B i odabranu točku X sa
Slika 1.6
centrom C. Kut ABC nam sada daje
Princip definiranja geografske širine i
geografsku širinu točke A, dok kut dužine.
BCX daje njenu geografsku dužinu. polarna os
Ovo nije sasvim završeno. Potrebna
su još dva daljnja dogovora. Ako je A,
točka koju želimo odrediti, na sjevernoj
hemisferi, označit ćemo njenu geograf­
sku širinu sa N, na primjer 50°N; ako
je na južnoj hemisferi, označit ćemo
ekvator
njenu geografsku širinu sa S, odnosno
50°S. Drugi dogovor se odnosi na kut
BCX. Kako je nacrtano na slici, B leži
zapadno od X, pa je geografska dužina
zato označena sa W, primjer 110°W.
 renja kutova u široj primjeni, u kojem bi očekivao da je ovo ekstremno kom­
je jedinica jedan radijan, no on nas pliciran rad ali, u stvari, temelji mogu
ovdje ne interesira.) Stupanj je podi­ biti još ograničeniji nego kada smo
jeljen na 60 jednakih dijelova, koji se definirali geografske koordinate. Pod
zovu minute, a svaka minuta je podi­ uvjetom da možemo definirati ekva­
jeljena na 60 jednakih dijelova koji se tor, nije potrebno u početku definirati
zovu sekunde; može se postići još veća polarnu os. Sve možemo postići ako
preciznost uzimajući decimalne dijelo­ uzmemo ravninu ekvatora, koja prolazi
ve jedne sekunde. kroz centar C, i povučemo pravac kroz
Odluka da se kutovi dijele na ovaj C okomito na ovu ravninu, kako je pri­
način vrlo je nezgodna. Bilo bi daleko kazano na slici 1.7. Ova linija predsta­
bolje podijeliti jedan kompletni okret u vlja polarnu os. Očito, sada imamo sve
1000 jednakih dijelova, a svaki takav što je potrebno da bi se odredili položa­
dio u 1000. Imat ćemo tada miliokrete ji na sferi i definirao ekvator zajedno s
i mikrookrete, a elementarna izraču­ izabranom točkom na njemu.
navanja će sadržavati kutove koje će Još bolje, jednostavno možemo
se moći mnogo lakše odrediti. odrediti bilo koju ravninu kroz C. Ova
Podjela kruga na 360 jednakih di­ će sjeći sferu u velikom krugu, kojeg
jelova bila je najprije načinjena vjero­ možemo označiti kao ekvator. (Veliki
jatno prije 5000 godina u mezopotam- krug je jednostavno bilo koji krug naj­
skoj kulturi, koja je cvjetala u dolini većeg promjera koji se može nacrtati
između dvije rijeke, premda je krug na površini sfere, a ravnina na kojoj
bio podijeljen i u drugim kulturama u takav krug leži neophodno presijeca
razna vremena, gdje god su ljudi spo­ centar sfere.) Izabrana točka na ekva­
znali da trajanje godine iznosi pribli­ toru mora se još definirati. Tako je naš
žno 360 dana. Podjela na 360 dijelova recept za određivanje položaja ili koor­
bila je mnogo zgodnija za ljude stare dinata na nebeskoj sferi slijedeći: defi­
Mezopotamije nego danas za nas, jer nirana ravnina kroz centar, a to znači
su oni uzimali 60 kao stalnu bazu za kroz promatrača. Uzmimo veliki krug
računanje, dok mi upotrebljavamo u kojem ova ravnina siječe nebesku
deset; a kao opće pravilo, jedinice u sferu u izabranoj točki na krugu. Tada
kojima su veličine mjerene, uvijek će upotrijebimo sistem širine i dužine.
održati jednostavan i zgodan odnos s U principu, moguće je izabrati ra­
brojem koji je općenito upotrijebljen vninu kroz promatrača na beskonačno
kao stalna baza u računanju. mnogo načina. Međutim, u praksi, če­
Čini se da je lakše postići da ljudi tiri su prikladna i moguća načina da
lete u svemir nego mijenjati naš zasta­ se to ostvari. Četiri moguće ravnine
rjeli sistem kutne mjere. Mezopotamci jesu:
su nam nametnuli broj 60, a mi, izgle­ (1) horizontalna ravnina, koja se
da, nemamo snage da ga izbacimo. Isto određuje upotrebom libele;
takav apsurd se pokazuje u podjelama (2) ravnina koja je paralelna s ra­
dana u 24 sata, 60 minuta i 60 sekun­ vninom ekvatora Zemlje;
da. To se, također, pokazalo u britan­ (3) ravnina kretanja Zemlje oko
skom monetarnom sistemu i u britan­ Sunca;
skim i američkim jedinicama linearnih (4) ravnina Mliječnog Puta.
mjera. Nemogućnost čovjeka da se Slučaj (1) poznat je kao altazimutal-
oslobodi nezgodnih običaja osobina je ni sustav ili horizontski sustav, a ima
koja može voditi do njegova uništenja. prednost da se horizontalna ravnina
Ali, vratimo se našoj temi o određi­ vrlo lako odredi. On ima, međutim,
vanju položaja na nebeskoj sferi; netko dva vrlo ozbiljna nedostatka. Na prvom

16
Stoljećima su razni kartografi oda­
birali različite meridijane od kojih se
mjerila geografska dužina. Gornja
karta (iz 1650. godine) imala je kao
glavni meridijan onaj koji je prolazio
Cape Verdeom

Međunarodnim dogovorom sada se

geografske dužine izračunavaju od
meridijana zvjezdarnice u Greenwic-
hu. Uski trag od mjedi, koji vodi od
zgrade kojom prolazi grinički meridi­
jan, samo je isječak tog meridijana.
mjestu, horizontalne ravnine neće uo­
pće biti paralelne za sve promatrače, a
veliki će krug u kojem ravnina siječe
nebesku sferu prema tome biti za sva­
kog promatrača drugi. Znači, tu nema
zajedničkog podudaranja o načinu
po kojem su točke na nebeskoj sferi
smještene. Svaki promatrač ima svoj
vlastiti sustav.
Za razmatranje drugog nedostatka,
moramo se prisjetiti da za svakog da-
tog promatrača horizontalna ravnina
siječe nebesku sferu u horizontu. Zvi­
jezde izlaze iznad horizonta i zalaze
ispod njega. Nijedna zvijezda ne stoji
neprekidno na horizontu (osim za pro­
matrača koji se nalazi na jednom od
geografskih polova). Ovo znači da se
ni jedna zvijezda ne može upotrijebi­
ti za određivanje temeljne točke, bez
koje položaji ne mogu biti definirani.
Zato takvu točku moramo izabrati po
geografskom kriteriju, a ne po astro­
nomskom kriteriju: na primjer, može­
mo odabrati onu koja leži prema jugu.
Ova procedura ima dublji smisao, jer
znači da rotacija Zemlje uzrokuje da
se svakog časa položaji astronomskih
objekata polagano mijenjaju. Zato su
položaji, koje svaki promatrač mjeri iz
svog samostalnog sustava, različiti za
svaki dio dana. Kao jedan osnovni me-
tod za katalogiziranje položaja zvijezda
altazimutalni sustav ili horizontski
sustav očito je neupotrebljiv.
Pogledajmo slijedeći slučaj (2), koji
ima ravninu paralelnu s ekvatorom
Zemlje. Ovaj je oslobođen od nedosta­
taka koji se javljaju kod horizontskog
sustava, a temeljni krug je, na kraju,
lako definirati. Sve što se treba učini­
ti jest da se nađe smjer jednog od po­
lova i povuče ravnina okomita na taj
smjer, kao na slici 1.8. Krug, u kojem
ravnina siječe nebesku sferu, jest tra­
ženi ekvatorski krug. Situacija je ta­
kva da će bilo koja zvijezda, koja leži
na ekvatoru, u nekom trenutku ostati
također na njemu u bilo kojem dru­
gom trenutku ili dijelu dana. Drugim
riječima: rotacija oko polarne osi ne
uzrokuje promjenu širine zvijezde ako
se mjeri u ovom sustavu. Zbog toga se
bilo koja zvijezda, koja leži na ekvato­
ru, može odabrati kao polazna točka.
Kako je ovaj izbor ostvaren u praksi,
opisat ćemo kasnije, dok promotrimo
slučaj (3).
Do sada smo se bavili samo mjere­
njem položaja zvijezda. Problem je bio
pojednostavljen činjenicom da tokom lom crtežu, kada svako mjesto na Ze­
kraćeg perioda vremena, nekoliko go­ mlji ima jednako trajanje dužine dana.
dina, zvijezde održavaju nepromijenje­ Kaže se da K označuje položaj Sunca
ne pozicije. u jednom ili drugom ekvinociju. Ako
Mjerenje položaja Mjeseca. Sunca je smjer pola uzet da označuje sjever,
i planeta je mnogo teže, jer ova tije­ tada označuje mladenački ili proljetni
la neprekidno mijenjaju svoje položa­ ekvinocij. Na suprotnoj strani od K,
je. Ti se položaji mijenjaju iz dana u gdje se dva kruga ponovo presijecaju,
dan. Ako upotrijebimo slučaj (2) kao ta točka označuje jesenski ekvinocij.
sustav za mjerenje njihovih položaja, Drugim riječima, Sunce dolazi u K oko
njihove širine i dužine će se mijenjati 21. III, a u dijametralno suprotnu to­
s vremenom. Ako upotrijebimo slučaj čku od K oko 22. IX.
(3), samo se dužine mijenjaju u prvoj Dnevna rotacija Zemlje je jednaka
aproksimaciji. Zbog toga je slučaj (3) rotaciji nebeske sfere u tolikoj mjeri,
podesniji nego slučaj (2) ako je u pi­ da sudjeluje u prividnom dnevnom
tanju opisivanje položaja tijela unutar kretanju nebeskih tijela.
Sunčevog sustava. Što to znači za jednog promatrača
Da bismo ovo razumjeli, moramo se koji živi na sjevernoj hemisferi, poka­
najprije podsjetiti da se Zemlja kreće zano je na slici 1.10. Položaj proma­
po stazi oko Sunca, koji neka za kraći trača (u točki O), smjer pola, proma­
interval vremena leži u ravnini te sta­ tračev zenit i njegov horizont smatrani
ze. Ova ravnina siječe nebesku sferu u su nepomični - ponovo altazimutalni
krugu poznatom pod imenom eklipti- sustav. Pretpostavimo da Sunce leži
ka. Sada se pojavljuje pojednostavlje­ na ekliptici u A. Zemaljska dnevna
nje, jer Mjesec i planeti leže približno rotacija uzrokuje da se Sunce (i cije­
u istoj ravnini. Zato njihovi položaji la ekliptika) okreće oko polarne osi.
na nebeskoj sferi padaju približno na Samo Sunce će se kretati okolo po
ekliptiku. Ovo znači da, ako se ekli- malom krugu AXYZ. (Sunce se stvarno
ptički krug upotrijebi za određivanje ne vraća sasvim u polaznu točku na
položaja, planeti će uvijek imati širinu kraju jednog dana, jer se prividno kre­
približno nula. Samo će se njihove du­ će po ekliptici.) Točke Y i X označuju
žine mijenjati s vremenom. izlaz i zalaz Sunca, dok je Z položaj
Ekliptika se određuje iz promatra­ podneva. Od Y preko Z do X Sunce se
nja. Sunce leži uvijek na ekliptici, u nalazi iznad promatračeva horizon­
pravom smislu riječi. Kako se Zemlja ta, tako da vrijeme uzeto za ovaj dio
giba po svojoj stazi, smjer pravca po­ Sunčevog prividnog kretanja odgovara
vučen od Zemlje do Sunca se mijenja. promatračevu trajanju dana. Od X do
Ovo znači, da se Sunce, gledano sa Ze­ Y Sunce se nalazi ispod promatrače­
mlje, pomiče u odnosu na zvijezde. U va horizonta pa ovaj dio njegova privi­
stvari, Sunce se jednostavno kreće po dnog kretanja odgovara promatračevu
ekliptici. Pri označavanju staze Sunca trajanju noći.
duž zvijezda dobivamo samu eklipti­ Dužine dana i noći su općenito
ku. nejednake. Kada se Sunce nalazi na
Krug slučaja (2) i slučaja (3) sijeku ekliptici između C i D, noć je duža od
jedan drugoga u dvije točke. Jedna dana, dok sektor između D i B daje dan
od tih dviju točaka zove se proljetna duži, a noć kraću. Prema tome, Sunce
točka, a označena je tradicionalnim je u B na dan ljeta, a u C na dan zime.
znakom K na slici 1.9. Kad je Sunce Točka D pokazuje proljetni ekvinocij,
u K, njegov smjer je okomit na smjer jedna od dviju prilika u godini kad je
pola. Ta je situacija prikazana na ma­ dan jednak noći. Suprotna točka od D

19
označuje jesenski ekvinocij. Smjer od žiti jednako dobro za oba slučaja, jer
promatrača do D je promatračev za­ ova točka leži na dva fundamentalna
pad, koji znači da Sunce zalazi u za­ kruga kojih se dotiče. Zbog toga je po­
padnoj točki (a izlazi u istočnoj točki) ložaj Sunca među zvijezdama u prolje­
na dan ekvinocij a. tnom ekvinociju definiran izabranom
Izgleda da jedna stvar može zbu­ točkom za slučaj (2) i slučaj (3).
niti. U sustavu u kojemu promatrač Razmatrali smo prva tri sustava ko­
promatra svoj vlastiti horizont kao ordinata koja su se u značaju sve više
nepomičan - slučaj (1), altazimutalni dopunjavala. Slučaj (1) je potpuno odre­
sustav - ekliptika ima prividno dnevno đen na promatračev položaj na Zemlji.
kretanje. Ovo je, također, slučaj za Suprotno, slučaj (2) daje iste rezulta­
naš crtež (slika 1.10). Ekliptika može te za svaki položaj na Zemlji. Položaji
ležati u pokazanom položaju samo u mjereni u ovom sustavu imaju poseban
jednom trenutku u danu. Ali u kojem odnos samo za Zemlju; oni neće imati
trenutku? Naš crtež je nacrtan s ekli- važnosti za jednog promatrača koji nije
ptikom. u položaju podneva na dan smješten na Zemlji. Položaji izmjereni
ljetnog solsticija. Položaj će biti isti prema slučaju (3) imat će važnosti za
u zoru jesenskog ekvinocija, u ponoć promatrača na bilo kojem planetu unu­
na dan zimskog solsticija ili pri zalazu tar Sunčevog sustava, ali oni neće biti
na dan proljetnog ekvinocija. U stvari, od važnosti za jednog promatrača koji
na bilo koji dan postoji neki momenat živi na planetu koji se okreće oko bilo
kada se ekliptika nalazi u nacrtanom koje druge zvijezde, a ne oko Sunca.
položaju. Da dobijemo sustav koji će biti jednako
Vratimo se još jedanput mjerenjima značajan za sve promatrače unutar Mli­
položaja ili određivanjima koordinata, ječnog Puta, moramo primijeniti slučaj
da još vidimo kako je određena izabra­ (4), protumačen na slici 1.11.
na točka za slučaj (2) kao i za slučaj Centralna linija Mliječnog Puta for­
(3). Ako izaberemo točku K (kako je mira osnovni krug slučaja (4). Prema
pokazano na slici 1.9), ona će poslu­ tome, položaji u ovom slučaju odnose

Slika 1.7 Slika 1.8 Slika 19

Kao prvi korak u određivanju
položaja na nebeskoj sferi
možemo uzeti ekvator. Kroz
njegov centar (C) povucimo
okomiti pravac. On označuje
polarnu os.
Ili možemo naći smjer pola pa po­
vući ravninu pod pravim kutom na
tu polarnu osovinu. Nebeska sfera
presijeca ovu ravninu u krug nazvan
ekvatorski krug.
smjer pola
Nebeske dužine se mjere od
proljetne točke (K). To je je­
dna od dviju točaka u kojima
se sijeku ravnina ekvatora
ravnina ekliptike.
smjer pola

ekvatorska
ravnina

ekvator

ekliptika

20
 se na strukturu zvijezda galaktike u ili -30°. Pisane na ovaj način, širine se
kojoj mi živimo. Krug slučaja (2) siječe zovu deklinacije, na primjer deklinaci-
krug slučaja (4) u dvije točke. Jedna ja +30° ili -30°. Dužine se slično pišu,
od tih je izabrana kao osnovna za slu­ a katkada različito. Umjesto da se
čaj (4). Kut pod kojim se ova dva kruga mjere na istok ili zapad, one se mjere
sijeku je oko 62°, za usporedbu s ku­ samo od Proljetne točke i prema tome
tom od oko 23,5° koji zatvara ravninu poprimaju vrijednosti od 0 do 360°.
ekliptike s krugom slučaja (2). Podijeljene u 24 intervala, svaki inter­
U praksi, položaji astronomskih val ima 15°, dužine mogu biti izražene h
objekata su katalogizirani u skladu sa i hu satima. hPrema tome, 15° = l , 30° =
slučajem (2). Premda je ovaj sustav u 2 45° = 3 i tako dalje. U upotrebi je i
vezi sa zemaljskom osi i prema tome sitnija podjela u lučne minute i lučne
nema opće astronomsko značenje, sekunde. Izražene na ovaj način, duži­
njegov osnovni krug se koristi jer ga je ne se zovu rektascenzije.
lako odrediti i jer je zajednički u svih Važna karakteristika ovih sustava
zvjezdarnica na Zemlji. Taj je sustav i je mogućnost pretvaranja koordinata
zgodan za upotrebu s obzirom na po­ jednog sustava u koordinate drugog
stavljanje i orijentaciju astronomskih sustava računskim putem. Za pretva­
instrumenata. ranje mjerenja koji su dani u izrazima
Još nešto o slučaju (2). Premda je slučaja (2) u izraze mjerenja drugih
ovo jedan sustav širina i dužina, koji slučajeva, upotrijebljeni su slijedeći
je u biti sličan onome koji je upotrije­ podaci.
bljen za određivanje geografskih polo­ Za altazimutalni sustav, slučaj (1).
žaja ovdje na Zemlji, treba uvesti dvije Ovdje moramo znati lokaciju proma­
male razlike kod astronomskih mjere­ trača na Zemlji, a također i vrijeme.
nja. Umjesto širina, koje bismo ozna­ (Posljednji je potreban jer se položaj
čavali sa N ili S, na primjer 30°N ili jednog astronomskog objekta u alta-
30°S, odgovarajuće astronomske širi­ zimutalnom sustavu mijenja s vreme­
ne se pišu sa + ili sa -, na primjer i 30° nom.)

Slika 1.10 Slika 1.11

Položaj ekliptike u podne sredinom ljeta
(na sjevernoj polukugli Zemlje). Zbog ro­
tacije Zemlje, Sunce i ekliptika se prividno
okrenu u jednom danu oko kruga AXYZ.
Središnja linija Mliječnog Puta ili Kumovske
Slame stvara galaktički krug, koji služi kao
osnova za jedan od sistema nebeskih koor­
dinata. Ovdje se vidi put pod kojim on siječe
nebeski ekvator.

21
 Za ekliptički sustav, slučaj (3). Kut
pod kojim ekliptika siječe osnovni krug
slučaja (2) mora biti poznat. On je do­
voljan da se izračuna položaj u eklipti-
čkom sustavu. Kut je oko 23,5°.
Za galaktički sustav, slučaj (4).
Ovdje moramo znati rektascenziju
točke kod koje galaktički krug siječe
osnovni krug slučaja (2). (Naravno, de-
klinacija ove točke je 0°, ako je dekli-
nacija od K.) Zajedno s kutom od 62°,
pod kojim se sijeku dva kruga, dovolj­
no je da se odrede galaktičke koordi­
nate jednog objekta, ako su poznate
rektascenzija i deklinacija.
Danas se pretvaranje iz slučaja (2)
u druge slučajeve može obaviti goto­
vo trenutno pomoću elektronskih ra-
čunara. Ekstremna brzina modernih
22
računanja dopušta konstrukcije in­
strumenata, koji omogućuju posebnu
upotrebu altazimutalnog sustava refe-
rencije, kako ćemo vidjeti u slijedećem
poglavlju.
Crtane karte neba
U stara vremena ljudi su podijelili
zvijezde vidljive u njihovim područjima
neba u grupe i svakoj grupi dali ime -
često ime jedne životinje, božanstva ili
nekog junaka. Ove podjele na grupe ili
konstelacije ili zviježđa još i danas su
u upotrebi, a služe da bi se lakše pro­
našli objekti na nebu, ali uvijek treba
imati na umu da podjela neba na zvi­
ježđa nema fizikalno značenje.
 Popis zviježđa

ime kratica ime kratica

Andromeda And *Mensa Men

*Antila Ant *Microscopium Mic
*Apus Aps *Monoceros Mon
Aquarius Aqr *Musca Mus
Aquila Aql *Norma Nor
Ara Ara *Octans Oct
Aries Ari Ophiuchus Oph
Auriga Aur Orion Ori
Bootes Boo *Pavo Pav
*Caelum Cae Pegasus Peg
*Camelopardalis Cam Perseus Per
Cancer Cnc *Phoenix Phe
C a n e s Venatici CVn *Pictor Pic
Canis Major CMa Pisces Psc
Canis Minor CMi Piscis Australis PsA
Capricornus Cap *Puppis Pup
*Carina Car *Pyxis Pyx
Cassiopeia Cas *Reticulum Ret
Centaurus Cen Sagitta Sge
Cephcus Cep Sagittarius Sgr
Cetus Cet Scorpius Sco
*Chamaeleon Cha *Sculptor Scl
*Circinus Cir *Scutum Set
*Columba Col Serpens Ser
*Coma Berenices Com *Sextans Sex
Corona Australis CrA Taurus Tau
Corona Borealis CrB *Telescopium Tel
Corvus Crv Triangulum Tri
Crater Crt *Triangulum Australe TrA
*Crux Cru *Tucana Tuc
Cygnus Cyg U r s a Major UMa
Delphinus Del Ursa Minor UMi
*Dorado Dor *Vela Vel
Draco Dra Virgo Vir
Equuleus Equ *Volans (Piscis) Vol
Eridanus Eri *Vulpecula Vul
*Fornax For
Gemini Gem
*Grus Gru *Novijeg porijekla
Hercules Her
*Horologium Hor
Hydra Hyd
*Hydrus Hyi
*Indus Ind
*Lacerta Lac
Leo Leo
*Leo Minor LMi
Lepus Lep
Libra Lib
Lupus Lup
* Lynx Lyn
Lyra Lyr Na slijedećim dvjema stranicama nalazi
se dekorativna karta neba koju je izradio
Andreas Cellerius 1660. godine.

23
24
25
Zvjezdane karte

Karte na ovoj i na slijedeće

dvije stranice prikazuju sva
glavna zviježđa na nebu u
osam sektora. Crtež, gore,
prikazuje nebesku sferu ra­
zrezanu u osam sektora.

26
Skala prividnih zvjezdanih veličina

Prvi znak predstavlja najsjajnije zvijezde.

Slijedeći znakovi predstavljaju zvjezdane
veličine čiji se sjajevi razlikuju za jedan
stupanj skale.

27
Zvjezdane karte

Skala prividnih zvjezdanih veličina

Prvi znak predstavlja najsjajnije zvijezde.

Slijedeći znakovi predstavljaju zvjezdane
veličine čiji se sjajevi razlikuju za jedan
stupanj skale.
*na sljedećoj strani:
Dio zviježđa Aquariusa; prika­
zan crtežem u perzijskom ru-
Kopisu iz 1650-tih godina.

28
2. poglavlje ASTRONOMSKI INSTRUMENTI
Vidjeli smo da je primitivan čovjek
bio sposoban da razvije osjećaje za vri­
jeme i orijentaciju, ali samo zahvalju­
jući promatranjima nebeskog svoda.
Kada uzmemo u obzir složenost privi­
dnih kretanja Sunca, Mjeseca, zvije­
zda i planeta, mora nas veoma začuditi
koliko je on saznao najjednostavnijom
mogućom opremom. Možemo shvatiti
koliko je ovo istinito, ako sebe zamisli­
mo da smo suočeni s istim problemi­
ma i da posjedujemo iste naprave kao
naš primitivni prethodnik.
Pretpostavimo da ste se nasukali na
jedan pusti otok s jednim prijateljem.
Kako ćete prići određivanju vremena
dana, dužine godine, datuma solsticija
i ekvinocija? Kako ćete odrediti strane
svijeta, izmjeriti kut između ekliptike i
ekvatora i odrediti vlastitu geografsku
širinu? Možete li, možda, odrediti K, to­
čku presjecišta ekliptike i ekvatora? I,
možete li izraziti položaje Sunca, Mje­
seca, zvijezda i planeta, upotrebljava­
jući sustav deklinacije i rektascenzije
opisan u 1. poglavlju? Odgovor je da
vi možete obaviti sve ovo s vrlo malom
spravom pod uvjetom da ne tražite pre­
veliku točnost; potreban vam je visak,
štap, dvije posude napunjene vodom i
nešto pomoći vašeg prijatelja.
Prvo treba učvrstiti štap u uspra­
van položaj, koristeći visak, kako bi se
on sigurno postavio vertikalno u mo­
gućim granicama. Za vedrog dana će
se neprekidno promatrati dužina sje­
ne koju baca štap, bilježeći trenutak
kad je ona najkraća. U tom momen­
tu je Sunce u najvišoj točki - drugim
riječima ono upravo prolazi kroz naš
meridijan. Zaključujući da vaš otok
leži na sjevernoj hemisferi, Sunce će
tada biti na jugu. (Ako je vaš otok na
30
južnoj hemisferi, Sunce će tada biti na
sjeveru.) Okrenete li se sada Suncu,
koristeći neke udaljene objekte, dobit
ćete jedan stalan smjer. Takav stalan
smjer bit će označen objektom koji će
uvijek ležati na jugu vaše primitivne
promatračnice, neovisan o dobu dana
i neovisan o tome da li je Sunce vidlji­
vo ili zastrto oblacima.
Budući da Sunce bliješti, prema
tome zasljepljuje oko, vaš smjer juga
neće biti, vjerojatno, još sasvim točan.
Možete poboljšati rezultat opažanjem
neke svijetle zvijezde na način kako je
pokazan u slici 2.1. Sjednite približno
koliko možete prema sjeveru od viska,
upotrebljavajući štap kao mjeru da
izmjerite udaljenost od svog položaja
do viska. Zatim motrite na jednu pose­
bnu svijetlu zvijezdu na južnom dijelu
neba sve dotle dok, zbog rotacije Ze­
mlje, ne prijeđe preko niti viska. Neka
vaš pomoćnik označi točku A na niti
viska, gdje je zvijezda prošla, a tako­
đer i točku B, gdje linija od vašeg oka
do udaljenog horizonta presijeca liniju
viska. Sada izmjerite udaljenost AB i
odredite omjer AB naprama BO (vaša
izmjerena udaljenost od viska).
Za bilo koju zvijezdu ovaj će omjer
biti najveći kada se nalazite potpuno
na sjeveru od viska. Potrebno je izvrši­
ti veći broj noćnih promatranja na isti
način s istom zvijezdom, premještaju­
ći svaki put svoj položaj malo desno
ili lijevo od početnog. Kada omjer AB
prema BO bude najveći, postignut je
točan položaj prema visku i udaljenom
objektu. Vaš smjer sjever-jug bit će
tada određen s dovoljnom točnosti.
Ukoliko želite, neka se sada visak
postavi prema sjeveru, pa možete na­
činiti sličnu seriju promatranja neke
Točnost astronomskih promatranja najviše ovisi
o stupnju preciznosti astronomskih instrumena­
ta, a to znači da ovisi o tehnološkom napretku. Li­
jevo: urođenici na Borneu upotrebljavaju okomit
štap da bi izmjerili dužinu sjene koju baca štap
osvijetljen Suncem oko ljetnog solsticija. Gore:
fotografija pokazuje unutrašnjost kupole u kojoj
je smješten teleskop od 508 cm promjera obje­
ktiva na planini Palomar. To je danas najprecizniji
instrument za vizuelna promatranja kojim može
raspolagati astronom.

31
svijetle zvijezde na sjevernom dijelu
neba, jer ovo je slučaj traženja smje­
ra u kojem je omjer AB prema 130 naj­
manji. Visak tada daje prihvatljivu to­
čnost određenog sjevera. Jednom, kad
odredite jug i sjever, možete raspoloviti
liniju koja ih spaja da dobijete pribli­ Slika 2.1
Metoda određivanja smjera sjever-jug
žne smjerove zapada i istoka. Ovo mo­
pomoću viska.
žete načiniti odoka, ili, ako želite veću
točnost, kolčićima i konopcem kojeg
ćete upotrijebiti kao šestar.
Zatim, upotrebljavajući štap posta­
vljen vertikalno u zemlju, izmjerite du­
žinu sjene što je on baca u podne sva­
kog dana. (Još uvijek uz pretpostavku
da je vaš otok na sjeveru od tropa, po­
dne je, naravno, momenat kad je Sun­
ce točno na jugu od vas, a štap baca Slika 2.2
sjenu pravo na sjever.) Dužina sjene Kut između promatrača, smjera kad
štapa u podne malo će se razlikovati se Sunce nađe u podne u najvećoj vi­
sini tokom godine, i smjera kad Sunce
iz dana u dan. Ona će biti najduža na
dođe u podne u najnižu visinu, uvijek
dan početka zime, a najkraća na dan je isti.
početka ljeta.
Ako ste dovoljno ustrajni, možete,
također, promatrati položaje Sunca u
zoru ili svitanje svakoga dana. Tokom
cijele godine Sunce će se pojaviti samo
dva puta točno na istoku. To je za vre­
mena ekvinocija, proljetni ekvinocij,
koji nastupa na oko pola puta između
zime i ljeta, i jesenski ekvinocij, koji
nastupa na oko pola puta između ljeta
i zime. Kada vi znate točku, u kojoj se
Sunce nalazi na dan proljetnog ekvi­
nocija, vi znate K, jer K jednostavno Slika 2.3
Kut između zemaljskog ekvatora i ra­
označuje tu točku. Sunce se ne zau­ vnine ekliptike za polovinu je manji od
stavlja u K u svakom slučaju, jer se on gornjeg kuta.
prividno kreće po ekliptici; ali bilo koja
zvijezda koja se pojavi na istoku u mo­
mentu Sunčeva zalaza na dan jesen­
skog ekvinocija, označuje gotovo točan
položaj K. Kada ste odredili takvu zvi­
jezdu, možete je upotrijebiti kao točku
referencije za određivanje rektascenzi-
ja. Kako, vidjet ćemo kasnije.
Dužina godine može se, također,
odrediti iz ovih promatranja. Na pri­ Slika 2.4
mjer, broj dana koji proteknu između Opažanja, prikazana na slici 2.2, služe
za određivanje geografske širine.
uzastopnog godišnjeg prolaza Sunca

32
 kroz proljetnu točku, ili broj dana koji
proteknu između početka zime do dru­
gog početka zime daje dužinu godine.
Dužina godine, datumi početka lje­
ta i početka zime, mogu se, također,
odrediti pomoću vašeg viska, ukoliko
možete konstruirati jednu jednosta­
vnu napravu koja bi smanjila blje-
štavilo Sunca. Šuplja cijev s tankom,
poluprozirnom kriškom neke biljne
supstancije, postavljenom na jednom
kraju, zadovoljila bi kao jednostavna
vizirna cijev. Sjedeći na pravcu sjever­
no od viska, vi ćete svom pomoćniku
davati znakove kada on treba da ozna­
či točke čim centar Sunca dođe preko
niti viska u podne svakog dana. Od
početka zime do početka ljeta takvo
određivanje točke na niti viska poka­
zuje da se ona pomiče gore. Od poče­
tka ljeta do početka zime ona se pomi­
če prema dolje. Točka je u najvećem
S!ika2.5
položaju na dan ljeta, a u najnižem na Mjerenje visine Polarnice
dan zime. Broj dana, potrebnih za je­ daje geografsku širinu pro­
dnu potpunu oscilaciju točke, određu­ matrača.
je dužinu godine.
Do sada smo upotrijebili samo naj­
primitivniju opremu koja se mogla za­
misliti. Da bismo pokupili mnogo više
podataka iz naših opažanja, sada tre­
bamo nešto profinjenije - jedan veliki
kutomjer za mjerenje kutova. Najviša
i najniža oznaka, koje je naš pomo­
ćnik načinio na niti viska tokom za­
dnje serije opažanja, pokazuju maksi­
mum promjene u kutnoj visini Sunca
u podne tokom godišnjeg puta. Ova
promjena je jednaka dvostrukom kutu
između ravnine zemaljskog ekvatora i
ravnine ekliptike. Slika 2.2 pokazuje Slika 2.6
da ćemo, ako izmjerimo taj kut, naći Princip mjerenja deklinacije.
da on iznosi oko 47°, što pokazuje da
Zemljin ekvator zatvara kut od oko
23,5° s ekliptikom, kao u slici 2.3.
Osim toga, možete upotrijebiti ova
dva ekstremna položaja Sunca u po­
dne kako biste odredili svoju širinu;
jer, linija koja raspolavlja kut između
ovih položaja - linija koja označuje po­
ložaj Sunca u podne na dan ekvinoci-

33
ja, kada je on nad glavom na ekvato­
ru - zatvara jedan kut s viskom. Ovaj
drugi kut, označen na slici 2.4, vaša je
geografska širina.
Još jednostavnije, postavite se u
položaj da vam visak bude okrenut
prema sjeveru, a leđa okrenite prema
jugu, gledajući tako u zvijezdu Polar-
nicu. Tada viskom i služeći se metoda­
ma koje su prethodno opisane, možete
izmjeriti kutnu visinu te zvijezde. Ovaj
je kut, kako pokazuje slika 2.5, tako­
đer vaša geografska širina.
Ako ste bili nasukani dosta dugo,
mogli ste iskoristiti sve ono što ste
načinili da s oduševljenjem sastavite
jednostavan katalog zvijezda - katalog
koji će dati deklinaciju i rektascenziju
svake najsjajnije i svih najlakše uočlji­
vih zvijezda. Deklinacije se lako odre­
đuju, kako ćemo vidjeti iz slike 2.6.
Vi biste samo trebali izmjeriti kutnu
visinu svake zvijezde u trenutku kad
se ona nađe točno na jugu s već po­
znatom metodom viska. Tada dobiva­
te deklinaciju zvijezde jednostavnim
procesom, odbijajući svoj komplement
širine. (Vaš komplement širine je 90°
manje vaša geografska širina.)
Mjerenja rektascenzije bit će jedna­
ko laka ukoliko imate pouzdan ručni
ili džepni sat. Ako ste prethodno sa­
vjesno izveli svoja promatranja na pu­
stom otoku, vi ste već odredili neku
standardnu zvijezdu blizu K, neku zvi-

Dva instrumenta koja su se upo­ Sve do XV stoljeća mehanički satovi nisu

trebljavala u starom Egiptu za
mjerenje vremena: sunčev sat i
vodeni sat. Oba su mjeriia satove
koji nisu bili istog trajanja.
bili jedinstveni. Ovaj sat s brojčanikom iz
oko 1500. godine bio je podešen da po­
kazuje danje i noćne sate u Nurnbergu.
Poslije studenoga pokazivao je 16 noćnih
i 8 danjih sati, a poslije svibnja 16 danjih i
8 noćnih sati.

34
jezdu koja izlazi na istoku kad Sun­ ma kojima smo se bavili na pustom
ce zalazi na dan jesenskog ekvinocija. otoku, a njihovi instrumenti bili su ri­
Zabilježite vrijeme kada ta standardna jetko kompliciraniji od onih koje smo
zvijezda prođe preko niti viska i vrije­ upotrijebili na pustom otoku.
me kada zvijezda, koja će biti katalo­ Noću, a možda i danju, oni su mje­
gizirana, prijeđe, također, preko niti. rili vrijeme pomoću običnih satova na
Razlika u vremenu, izražena u satima vodu. Izgleda da su astronomi Mezo­
i minutama, jest rektascenzija zvijezde potamije favorizirali modele s otjeca-
koju želite katalogizirati. njem - posude iz kojih je voda istjecala
Naravno, zapreka je u tome što ne­ kroz rupu jednakom brzinom i u koji­
mate ni ručni ni džepni sat. Ali su tu ma je padala, gdje je bio vodomjer što
vaše dvije posude i voda. Napunite je­ je označavao proteklo vrijeme. Egipća­
dnu posudu vodom i na dnu probušite ni su upotrebljavali i modele s istjeca­
vrlo malu rupicu, tako da voda polaga­ njem i utjecanjem, dok su kasnije na­
no kapa u drugu posudu, postavljenu stale posude u kojima je voda kapala
ispod prve napunjene vodom. Označite jednakim tempom, rastući u vodomje-
nivo do kojeg voda naraste u ovoj dru­ ru koji je označavao protekle sate.
goj posudi tokom cijelog dana, koji se Ambicija da se ostvare sve veće
izmjeri od podneva do podneva. Tada, standardne točnosti, u drevnoj Mezo­
prosuđujući odoka najpažljivije, podi­ potamiji morala je biti isto toliko sna­
jelimo razmak između dna i zabilježe­ žna kao i ambicije u današnjem svijetu,
nog nivoa u posudi na dvadeset i četiri jer su astronomi već prije 3000 godina
jednaka dijela. Svaka podjela na plohi otkrili jedan važan način poboljšanja
posude označuje jedan sat. Sada imate onakvog vodenog sata kakvog smo mi
vodeni sat - jedan vrlo grubi sat. Ako imali na pustom otoku. Ako upotrije­
upotrijebite samo čistu vodu i pazite bimo cilindričnu posudu, uočit ćemo
da se rupica na vašoj gornjoj posudi da voda brže protječe kroz rupu kada
ne zabrtvi, bit ćete u mogućnosti, za je posuda gotovo puna nego kada je
jedan kraći period, da izmjerite vrije­ gotovo prazna jer, ako nivo vode pada,
me unutar jedne četvrtine sata. Pogre­ tlak vode pada s njim. Astronomi an­
ška te vrijednosti stvara pogrešku od tičkog doba svladali su ovu teškoću
oko 4° nebeske dužine. Međutim, po­ upotrebljavajući posude napravljene u
navljajući promatranja nekoliko puta i obliku krnjeg stošca. Još će voda izlazi-
uzimajući za konačnu vrijednost sre­
dinu svih određenih vrijednosti, posto­
ji mogućnost da se pogreška reducira Sunčevi satovi sa štapovima (gnomoni), koji
su postavljeni pod kutom geografske širine
na 1°. U jednom primitivnom katalogu
mjesta, mjerili su satove jednake dužine.
neba, ovakva točnost mjerenja bila bi Kada je ovaj bio izrađen (oko 1550. god.),,
potpuno prihvatljiva. ovakvi su satovi korišteni za kontrolu točno­
sti mehaničkih satova.

Jednostavni instrumenti antike

Sada možemo razumjeti golemu
važnost vrlo grubih, jednostavnih in­
strumenata koji su se upotrebljavali
u ranoj povijesti astronomije. Doista,
tokom cijelog drugog tisućljeća prije
našeg računanja vremena, egipatski i
mezopotamski svećenici bili su ugla­
vnom zabavljeni onim istim problemi­

35

U starom Egiptu upotrebljavala se
sprava merkhet za promatranje prola­
za zvijezda kroz meridijan. Ona se sa­
stojala od vizirnog štapa i dva viska.
36
ti iz ovakve posude brže kada je gotovo
puna nego kada je ona gotovo prazna,
ali za svaki centimetar vertikalne visi­
ne blizu vrha posude veći je volumen
vode koji treba da istječe nego za svaki
centimetar vertikalne visine blizu dna
posude. Prema tome, pet litara na sat
može istjecati kada je posuda gotovo
puna, a samo tri litre na sat kada je
ona gotovo prazna, ali nivo vode koji
padne u vertikalnoj mjeri približno
je isti u oba slučaja. (Na našem pu­
stom otoku možemo doći sasvim blizu
ovom stupnju točnosti jednostavnom
upotrebom vrlo široke posude s vrlo
malim otvorom za vodu, a u najvišoj
točki često dolijevati, tako da se goto­
vo uvijek održi jednaki nivo vode.) U
nešto kasnijem stadiju razvoja, vodeni
satovi su bili često snabdjeveni pluta-
jućim pokazivačem, koji se spuštao i
padao zajedno s nivoom vode. On je
pokazivao na satnu skalu, koja je bila
nanesena na jednom štapu.
Svećenicima Egipta i Mezopotami­
je (kao i stanovnicima drevne Grčke
i Rima ili građanima srednjovjekovne
Europe) jedan sat nije značio obično
dvadeset i četvrti dio cijelog dana. Oni
su više voljeli uzimati period od jedne
dvanaestine između izlaza i zalaza
Sunca ili jedne dvanaestine perioda
između zalaza i izlaza Sunca. U sje­
vernim područjima Egipta je trajanje
dana na dan ljeta oko 40% duže nego
trajanje dana na dan zime. (U širina­
ma srednjih sjevernih luka, razlika je
oko 110%.) Zadatak baždarenja štapa
da se izmjere svi satovi tokom godi­
šnjih sezona, bio je zato vrlo komplici­
ran. Pločice iskopane u Mezopotamiji
pokazuju da matematičari katkada
zahvaćaju problem na drugi način.
Oni su izradili savršene tablice, koje
navode iznos vode što bi se trebala na-
liti u vodene satove u svakoj godišnjoj
sezoni, da bi se ispraznili između zala­
za i izlaza Sunca. Jedna dvanaestina
potpunog spuštanja nivoa vode tokom
bilo koje noći odgovarat će tada jednoj
dvanaestini perioda između zalaza i gura da u bilo kojoj sezoni od svitanja
izlaza Sunca u toj pojedinoj sezoni. padne na duži horizontalni štap. Kroz
U visokim civilizacijama između dvi­ cijelo jutro, kad se Sunce uspinjalo po
je velike rijeke postavljali su se tanki nebu i kretalo jednolično preko jugoi­
kameni stupovi obično u područjima stoka da dosegne jug u podne, kratki
hramova. Ovi su stupovi izrađeni tako štap će bacati sve kraću sjenu na duži
precizno vertikalno, kako nijedan sta­ štap, a on je tako baždaren da se iz
novnik pustog otoka ne bi mogao da dužine sjene može očitati sat dana. U
postavi štap u zemlju, a bacali su sje­ podne se cijeli instrument okrene tako
ne daleko veće dužine, osiguravajući da kraća šipka bude usmjerena točno
određivanje vremena podneva sa zna­ u točku zapada. Tada, kad se Sunce
tnom preciznošću, bilježeći trenutak počinje spuštati krećući se jednolično
u danu kad je sjena najkraća. Smjer preko jugozapada prema zapadu, kra­
koji sjena pokazuje u tom trenutku ća šipka baca sve duže sjene na dužu
također označuje gotovo točno smjer šipku. Ponovo se na njoj može očitati
sjevera. Dužina, a donekle smjer, sje­ dužina sjene kao sat dana.
ne koju baca takav tanki stup može Slučajno bi to bilo sve do doba kri­
se također upotrijebiti da se procijene žara, da astronomi islamskog imperija
satovi dana. nisu izmislili sunčane satove koji, bilo
Istovremeno, između desetog i gdje na Zemlji, mogu biti baždareni da
osmog stoljeća prije naše ere, Egipćani pokazuju satove jednake dužine bilo
su razvili još napredniji tip sunčanog kada tokom godine. Umjesto posta­
sata. On se sastojao od jedne duge, vljanja gnomona, ili štapa za bacanje
horizontalne šipke, koja je pričvršćena sjene, okomito, kao u prvim sunča­
na jednom kraju na kraću horizontal­ nim satovima, oni sada postavljaju
nu šipku, postavljenu pod pravim ku­ štap paralelno sa Zemljinom osi - to
tom prema većoj i podignutoj za neko­ je kut koji je jednak geografskoj širini
liko centimetara iznad nje. U zoru se mjesta gdje će se instrument postaviti.
instrument tako postavljao, da je to­ Sunčani satovi ovakve vrste nisu bili
čno prema istoku bio okrenut kraj na svagdašnji u Europi sve do kraja XV
kojem je bila pričvršćena kraća šipka. stoljeća, u vrijeme kada su grubi me­
Pa, premda Sunce izlazi u istočnoj to­ hanički satovi došli u upotrebu.
čki na dan ekvinocija, sjeverno od isto­ Za promatranje prolaza zvijezda,
čne točke na početku ljeta, a južno od astronomi starog Egipta upotrebljava­
istočne točke na dan zime, ova je kra­ li su napravu poznatu kao markhet,
tka šipka bila dovoljno dugačka da osi­ koja se sastojala od jednostavnog šta-

Slika 2.7
Ptolemejev stup za mjerenje visine Sunca
u podne.

Slika 2.8
Triquetrum. Ovaj primjerak, koji je
upotrebljavao Kopernik, na kraju je
postao vlasništvo Tycha Brahea.

37
 pa za viziranje s uskim otvorom i dva Stup koji je Ptolemej opisao (slika
viska obješena u ravninu opažačeva 2.7), bio je obični komad kamena, s
meridijana. Promatranja su se oba­ jedne strane odrezan i izglačan i, ko­
vljala u osnovi sasvim na isti način liko je bilo moguće, istesan u obliku
kao na našem pustom otoku. četvorokuta. Stup je bio postavljen na
Zajednička je osobina svih ovih pri­ tlo i izniveliran pomoću klinastih pre­
mitivnih instrumenata da oni ne sadr­ dmeta, a izglačana se strana posta­
že ni jedan pokretni dio u tehničkom vljala točno prema istoku. U gornjem
značenju izraza. Jedini sigurni pokret južnom uglu na izglačanom dijelu bio
se pojavljuje kod vodenih satova pri je horizontalni klin, koji je služio da
dizanju plovka, ali on ne traži osobito kao gnomon baca sjenu na graduirani
teški proces izrade. I u promatranjima lučni kvadrant ugraviran na kamenu.
prolaza zvijezde preko viska postoji da­ Na donjem južnom rubu nalazi se dru­
kako, vrlo važan pokret - kada pomo­ gi klin. Kada visak, koji je obješen na
ćnik označi točke prolaza preko linije. gornjem klinu, dotiče donji klin, pro­
Koristeći pomoćnika nemamo potrebe matrač može biti siguran da je stup
za instrumentom s pokretnim meha­ postavljen potpuno vodoravno. Dok
ničkim dijelovima. Isto tako, koristeći je izglačana strana okrenuta točno na
instrument s pokretnim mehaničkim istok, gornji klin baca sjenu na nju
dijelovima, nemamo potrebe za pomo­ samo do podne, kada se Sunce nađe
ćnikom. Zaista, ako želimo da pobolj­ točno na jugu. U tom momentu, prije
šamo promatranja na našem pustom nego se sjena izgubi, njezin kut, a pre­
otoku, slijedeći korak u profinjavanju ma tome i kutna visina Sunca, može
i prednosti bio bi oslobađanje od go­ se očitati na kvadrantu. Upotrebom
tovo beskrajnog niza verbalnih upu­ sjene Sunca, problem blještavila je ri­
ta koje su potrebne da pomoćnik sa ješen.
svom pažnjom označi točke prolaza Ptolemej također spominje još je­
zvijezde. Pokušat ćemo konstruirati dan instrument, triquetrum ili Ptole­
instrumente kojima bi mogao rukovati mejev mjerač (slika 2.8), koji treba da
samo jedan promatrač. omogući astronomu da izmjeri visinu
Poduzimajući ovaj korak, još smo zvijezde kad prođe kroz meridijan.
bez prednosti radionica pa ćemo se Jedan od problema izrade takvog in­
ograničiti na jednostavne drvene kon­ strumenta bio je da se s pouzdanjem
strukcije, možda s metalnim uskim nanese kutna skala; jer, u stadiju te­
trakama na kojima će biti označene hničkog razvoja u Ptolemej evo vrijeme,
skale. U stvari, mi ćemo se prirodno nije bila jednostavna stvar izraditi luk
osvrnuti na vrstu instrumenta, koju od metala i na njemu nanijeti male i
su upotrebljavali astronomi klasičnog jednake kutne podjele. Triquetrum je
doba, kao što su bili Hiparh i Ptolemej. mimoišao problem. On se sastojao od
Napose želimo konstruirati instrumen­ jednog vertikalnog stupa s dva kraka
te za mjerenje visine Sunca i zvijezda. okovana na njemu, jedan viši, drugi
Ptolemej je opisao jedan instrument niži. Viši krak je bio snabdjeven prste­
koji se upotrebljavao u njegovo vrije­ nom ili žljebićem kroz koji je niži bio
me - oko 150. godine - za mjerenje ku­ uvučen. Osnovni uvjet je bio da uda­
tne visine Sunca. Brodolomac na pu­ ljenost između višeg i nižeg okova na
stom otoku, koji je snabdjeven samo s vertikalnom stupu bude jednaka uda­
malim brojem jednostavnih pomagala, ljenosti na višem kraku između žljebi-
vjerojatno bi mogao načinili tu kopi­ ća i gornjeg okova, tako da dva kraka
ju, iako bi je sigurno izradio u drvetu i stup čine jedan istokračan trokut.
umjesto u kamenu. Viši krak je bio snabdjeven vizirima

38
na jednom kraju, kroz koje se pro­
matrala zvijezda ili planet. Ako sada
znamo sve tri dužine stranica troku­
ta, lako je, pomoću obične euklidske
geometrije, izračunati kutove trokuta.
U slučaju triquetruma, dužine dviju
stranica (viši krak i udaljenost između
dva okova na stupu) bile su unapri­
jed poznate. Ostaje samo da se izmjeri
udaljenost između nižeg okova i točke
gdje viši krak presijeca niži; a li niži
krak je urezana linearna mjera koja
nam upravo označuje tu udaljenost.
Nakon čitanja vrijednosti na nižem
kraku promatrač treba samo iz svojih
tablica (obične trigonometrijske tabli­
ce) izvaditi kutove u vrhovima trokuta.
On može, prema tome, naći kutnu vi­
sinu zvijezde koju promatra.
Istina je da upotreba triquetruma tra­
ži pomoć tablica, ali je sam instrument
takve vrste da ga možemo konstruirati
na pustom otoku koristeći samo koma­
de drveta, ostatke metala i nešto malo
običnog pribora. Međutim, bez mnogo
boljih pomagala, ovo je po svoj prilici
najviše što bismo mogli dobiti. Za slije­
deći korak trebalo bi nam neočekivane
sreće, koja bi nam omogućila postaviti
dobro opremljenu radionicu s bogatom
opremom metala. Umjesto omeđavanja
skale urezivanjem po ravnom kraku,
kao što je Ptolemejev mjerač, možemo
se tada latiti još težeg zadatka ureziva­
njem skale na metalni luk. Ovo bi omo­
gućilo konstrukciju jednog kvadranta
sa skalom i s mogućnosti vrtnje oko
vertikalne osi, kako je pokazano na sli­
­i 2.9. U centar kvadranta O možemo
montirati pokretni krak na takav na-
čin da se on može slobodno pomicati u
vertikalnoj ravnini kvadranta. Slobodni
kraj ima pokazivač koji omogućava bo­
­­e čitanje na skali. Na kraku se, tako-
đer, nalaze dva mala otvora kroz koja se
zvijezda promatra.
Takav instrument bi imao očitu pre-
dnost u nesavitljivosti, a kao posljedi­
cu, veću točnost od Ptolemejeva mje­
rača. Jer, zbog mogućnosti kretanja
kvadranta oko vertikalne osi, proma­
tranje zvijezde ne bi bilo ograničeno na
njen prolaz preko južnog meridijana.
Možemo zvijezdu slijediti neprekidno;
a zapisujući trenutak maksimalne vi­
sine, možemo, u stvari, odrediti južni
meridijan s daleko većom preciznošću
nego što smo to mogli bilo primitivnim
nepokretnim instrumentima ili drve­
nim pokretnim instrumentima.
Naš instrument bi imao osnovne
karakteristike pokretnog kvadran­
ta Tycha Brahea. Ptolemejev mjerač
pripada drevnoj klasici. Tycho Bra-
heov kvadrant pripada XVI stoljeću.
Bilo je potrebno petnaest stoljeća da
se premosti provalija koja se nalazila
između njih. Poteškoća uopće ne leži
u intelektualnim shvaćanjima, nego u
razvitku potrebnih tehničkih obrada
metala.
Prvobitni analogni računati
Analogni računar je moderno ime
uzorka koji je izmišljen da oponaša
neke prirodne pojave svijeta. Već smo
upoznali jedan takav analogni računar
- vodeni sat. Vodeni sat nam omogu­
ćava da oponašamo rotaciju Zemlje. U
mogućnosti smo da procijenimo za ko­
liko se Zemlja okrene između prolaza
zvijezde blizu K i prolaza neke druge
zvijezde jednostavnim procesom mje­
renja iznosa vode koji iscuri iz posude
između dva prolaza.
Prije pronalaska teleskopa mnogi
astronomski instrumenti su se upo­
trebljavali kao analogni računari. U
najvećem broju slučajeva oni su se
zasnivali na jednostavnoj činjenici da,
ako podignemo ravninu diska ili ra­
vninu prstena, paralelno zemaljskom
ekvatoru, paralelizam nije poremećen
Zemljinom rotacijom. Niti je poreme­
ćeno kretanje Zemlje okolo Sunca.
Najjednostavniji instrument koji je
iskoristio ovo svojstvo, jest jedan jedi­
ni nepomično pričvršćen tanki metalni
prsten. Vjerojatno se takav instrument
39
 Kvadrant

Slika 2.9
Metalni kvadrant sa stupanjskom podjelom i po­
kretnom vizurom. Postoji i mogućnost vrtnje oko
vertikalne osi. Takvim instrumentom promatrač
može neprekidno slijediti zvijezdu, čitajući njene
visine u bilo kojem trenutku.

Veliki metalni kvadrant Tycha Brahea, promje­

ra od oko 2 metra, bio je podijeljen i na manje
dijelove stupnja, što mu je omogućilo mjerenje
položaja zvijezda s točnošću kakvu dotada nitko
nije ni približno postigao.

Korištenje kvadranata danas I u srednjem vijeku

40
 Ekvatorijalna armilara

Hiparhov prsten, vrio jednostavan analogni

računar, zasnovan je na činjenici da se para­
lelizam neće poremetiti zemaljskom rotacijom
ako je ravnina prstena postavljena paralelno sa
zemaljskim ekvatorom. Samo kad nastaju ekvi-
nociji, sjena s prednje strane prstena padne na
njegov stražnji dio.

Bakrorez velike ekvatorijalne armi-

lare Tycha Brahea iz njegove knjige
Astronomiae Instruratae Mechanica.

Slika 2.10 Slika 2.10A Slika 2.11

Osnova u konstrukciji armilare je oso­
vina koja se može vrtjeti, a postavlja se
paralelno sa zemaljskom osi rotacije. Na
osovinu je postavljen krug sa stupanj-
skom podjelom po kojem se pomiče vi­
zura. Položaj vizure na krugu u trenutku
promatranja daje deklinaciju zvijezde ili
planeta.
Zvijezda ili planet viziran je na-
izmjenice kroz dva uska pro­
reza na nišanu S. Krak SC na
slici 2.10 okrene se toliko da
objekt koji se pojavio u vizuri
bude jednako sjajan na oba
proreza.
Na ovoj je slici dodan još jedan krug
sa stupanjskom podjelom. On mjeri
rotaciju osovine PQ na slici 2.10. iz
dva čitanja na njegovoj skali bilo je
moguće odrediti dužinu zvijezde ili
planeta.

41

Dio Chaucerova rukopisa Rasprava o astrolabu, sa­
stavljenog vjerojatno 1391. godine iz latinskih i
engleskih prijevoda starijih arapskih radova iz
astronomije.
upotrebljavao u 2. stoljeću pr. n. e.,
da se odrede točni počeci ekvinocija.
Za vrijeme ekvinocija Sunce se nalazi
u ravnini zemaljskog ekvatora, pa će
sjena koju baca prednji dio Hiparhova
prstena zato pasti točno na zadnji dio
prstena. U drugim vremenima sjena
pada jednom iznad, a drugi put ispod
stražnjeg dijela prstena. Vjerojatno je
ovaj jednostavni način doveo Hiparha
do velikog otkrića precesije ekvinocija,
otkrića koje ćemo spominjati u slijede­
ćim poglavljima.
Daleko od jednostavno učvršćenog
kruga Hiparhova bila je Braheova veli­
ka ekvatorijalna armilara, jedan drugi
instrumentalni tip analognog računa-
42
ra. Njezina konstrukcija se može razu­
mjeti iz slike 2.10. Osovina PQ se može
vrtjeti u ležajevima postavljenim u P i
Q, a smjer PQ se postavlja paralelno s
osi rotacije Zemlje. Metalni krug je pri­
čvršćen za osovinu PQ. Ovaj krug služi
da se na njemu postavi vizura S, koja
može kliziti po opsegu kruga. Vizura je
također pričvršćena za krak SC, koji
se okreće oko centra C kad S klizi po
krugu. U C je montiran cilindrični kol-
čić okomito na ravninu kruga, a služi
za viziranje na način kako je pokazano
na slici 2.10A.
Zvijezda ili planet viziran je naiz­
mjence kroz dva uska proreza na ni­
šanu S. Krak SC na slici 2.10 okrene
se toliko da objekt, koji se pojavio u
vizuri, bude jednako sjajan na oba
proreza.
Položaj vizure S na opsegu kruga
daje deklinaciju zvijezde ili planeta,
dok rotacija PQ daje dužinu. Da se
očita dužina, dodana je slici 2.10 dalj­
nja skala za čitanje. To je pokazano na
slici 2.11. Na ovoj skali se jednostavno
čita položaj kruga. Jedno jednostavno
čitanje nije, naravno, dalo dužinu.
Dok se čitanja mijenjaju neprekidno
zbog rotacije Zemlje, pojedino čitanje
očito nema posebno značenje. Ali, ako
u kratkom vremenskom intervalu oči­
tamo položaje dviju raznih zvijezda,
razlika između čitanja će biti jednaka
razlici dužine dviju zvijezda. Za zvije­
zdu u K dužina je 0°, dok je K izabrana
točka na ekvatoru od koje se računaju
dužine. Zato, ako izaberemo zvijezdu
koja je vrlo blizu K kao jednu od naših
dviju zvijezda, naša dva čitanja daju
dužinu druge zvijezde.
Budući da je dužina obično jedna­
ka rektascenziji - jedan sat rekta-
scenzije jednak je 15° - i deklinacije
i rektascenzije zvijezda i planeta lako
se dobiju ovim važnim instrumentom.
Doista, promatranja koja je vršio Tyc-
ho Brahe kroz ekvatorijalnu armilaru
i drugim instrumentima, omogućila
su Kepleru da pronađe zakone kreta-
 Ploča, unutar satne skale dvaput numerirane
od 1 do 12, s nanesenom projekcijom nebe­
ske sfere.

Reta koja se može vrtjeti unutar urezane

satne skale.

Astrolab, kao ekvatorijalna armilara,

nije se upotrebljavao samo za proma­
tranje nego, također, i za održavanje
vremena. Za razliku od armilare, on je
bio prenosiv i relativno jeftin.

Kazaljka (koja dolazi s prednje strane

instrumenta preko rete), vizura (koja se
postavlja sa stražnje strane) i vijak s ma­
ticom.

43
 nja planeta. A ovi zakoni su omogućili
Newtonu da dođe do velikog sistema
univerzalne dinamike.
Okretanjem oko PQ, treba slijediti
bilo koju pojedinu zvijezdu s ekvato­
rijalnom armilarom, mjeri se vrijeme
prolaza zvijezde; 15° odgovara l h . Zato
ekvatorijalna armilara može poslužiti
kao sat, jedan sat daleko veće točnosti
nego bilo koji mehanički kronometar
koji se upotrebljavao u doba Tycha
Brahea. Ona je zato mogla obaviti va­
žnu funkciju provjeravanja točnosti
mehaničkih satova, a Tycho Brahe ju
je zato i koristio.
Međutim, ekvatorijalna armilara je
bila visoko profinjeni instrument za
specijalistu, kao što je današnji veli­
ki teleskop nepristupačan za prosje­
čnog čovjeka. Zato ona nije služila za
svakodnevno mjerenje vremena. Ovo
je bila funkcija sunčanog sata. Ali,
bio je jedan drugi instrument koji je
služio za spomenutu svrhu, i to vrlo
uspješno, za sasvim široko područje
profesionalnih ljudi kojima je mjere­
nje vremena bilo od važnosti - astro­
lab. Premda mnogo manje točan nego
što je ekvatorijalna armilara, astrolab
je bio prikladne veličine za nošenje, a
izrada mu nije bila prekomjerno sku­
pa. Donji sloj njegove konstrukcije je
bio tako fino izravnan, da ga je teško
usporediti s bilo kojim instrumentom
tog perioda.
Neki oblik astrolaba bio je vjerojatno
poznat u drevna vremena, jer je Ptole-
mej ukazao na sličnu napravu. Takav
instrument iz tog perioda nije preživio,
a o njemu možemo govoriti samo ako
ga poznamo - jer je to naprava, koja
mnogo duguje svoju dosjetljivost, ako
ne svoje originalne koncepcije, arap­
skim i perzijskim astronomima i zana­
tlijama od IX do XI stoljeća, a praktički
je ostala nepromijenjena poslije njenog
uvođenja u sjeverozapadnu Europu
jedan ili dva stoljeća kasnije.
Ona se sastoji uglavnom od kružne
metalne ploče na kojoj je ugravirana
44
projekcija nebeske sfere, a predstavlja
ravninu paralelnu s ekvatorom. Ova
projekcija pokazuje azimute (velike
kružne lukove od zenita do horizonta)
i almukantarate (krugove visina pa­
ralelne s horizontom), a omeđena je
Jarčevom povratnicom. Oko ove pro­
jekcije je skala za mjerenje vremena u
satima. Iznad glavne ploče montirana
je druga ploča, koja se zove reta, izre­
zana u obliku jedne vrste planisfere
ili karte najsjajnijih zvijezda. Na ovoj
karti zvijezda (također omeđena Jar­
čevom povratnicom) ekliptika je ozna­
čena kao ekscentrični krug, koji je
podijeljen prema simbolima zodijaka.
Na reti se nalazi nekoliko razgranjenih
crta, čiji vrhovi označuju položaj svije­
tle zvijezde, a svaka podloga ime zvije­
zde koju oni pokazuju. Reta i kazaljka
su vijkom pričvršćene u centru glavne
ploče. Na stražnjoj strani astrolaba je
skala za mjerenje kutova u stupnjevi­
ma i vizirni krak.
Promatrač objesi astrolab vertikal­
no za njegov prsten i mjeri visinu zvi­
jezde pomoću vizirnog kraka i kutne
skale. On zatim okrene retu oko vij­
ka, sve dok položaj te zvijezde, kako
je označena na reti, ne leži na almu-
kantaratu koji odgovara visini zvije­
zde. Zatim on okreće kazalo sve dok
ono ne dođe do točke na ekliptici, koja
odgovara položaju Sunca na ekliptici.
(Ovaj podatak mora biti poznat za dan
promatranja, jer se položaj Sunca mi­
jenja iz dana u dan kroz cijelu godinu.)
Pokazivač kazaljke tada daje točno vri­
jeme na ugraviranoj skali satova.
Posebno oštrouman analogni raču-
nar, torguetum, bio je razvijen u islam­
skim zemljama da se suprotstavi te­
škoći koja sada više ne postoji. Vidjeli
smo u 1. poglavlju da se jednom poznat
položaj zvijezde u sustavu rektascenzi-
je i deklinacije može računskim putem
odrediti u ekliptički sustav koordinate
(slučaj 3, 1. poglavlje). Danas se takva
računanja mogu obaviti gotovo trenu­
tno pomoću automatskog računara, ali
Slika 2.12
U torquetumu je nepomična ploča posta­
vljena paralelno s ravninom zemaljskog
ekvatora. Gornja baza rotirajućeg cilindra
nagne se prema ploči za kut od 23,5°, što
znači da leži u ravnini ekliptike.

Najstariji torquetum koji postoji u Euro­

pi; kupio ga je Nikola Kuzanski 1444.
godine.

Siika 2.13
Ovo je kompletan torquetum s gornjim dije-
lom (obojen plavo). Instrument omogućuje
promatraču da očita ne samo deklinaciju i
rektascenziju nego, također, i ekliptičke ko-
ordinate.

45
su još dugo nakon srednjeg vijeka ova
računanja bila duga i tegobna. Zbog
toga je bilo poželjno da se konstrui­
ra jedan instrument koji će omogućiti
promatraču da očita ekliptičke koor­
dinate zvijezde (ili još običnije planet)
neposredno na instrumentu. Možda je
najrazvijeniji torquetum bio onaj kojeg
je upotrebljavao Regiomontanus.
Da razumijemo neobičnu konstru­
kciju trquetuma, poći ćemo od ravne
pričvršćene ploče, paralelne sa zemalj­
skim ekvatorom. (Ova nepomično pri­
čvršćena ploča nagnuta je prema hori­
zontu za kut promatračeve geografske
širine, koja je odbijena od 90°.) Na
ploči je montiran cilindrični stup, koji
ima mogućnost vrtnje oko centralne
osi. Ravni krajevi pokretnog cilindra
su nagnuti prema nepomičnoj ploči
pod kutom od 23,5° u svrhu postavlja­
nja jedne strane paralelno s ravninom
ekliptike. Vizirni krak je montiran na
toj nagnutoj strani i tako pričvršćen,
da se može okretati oko osi okomite na
tu ravninu. Sve je pokazano na slici
2.12. Na ovoj nagnutoj ravnini tako­
đer je nanesena kružna skala od 0° do
360°, koja je tako orijentirana da vi­
zirni krak pokazuje 0° kada je zvijezda
blizu K.
Kako je nepomična ploča paralelna
sa Zemljinim ekvatorom, zvijezda blizu
K nalazi se u biti u ravnini ploče. Cilj
promatrača je da postavi pokretni ci­
lindar tako da se zvijezda također na­
Slika 2.14
Na granici između zraka i stakla upadna zra­
ka se lomi i otklanja prema okomici. Kut pod
kojim se zraka reflektira jednak je kutu pod
kojim je zraka upala.
46
lazi u ravnini nagnutog kraja cilindra.
Za tu svrhu mora se cilindar okrenuti,
vizirni krak pomicati sve dotle dok se
zvijezda u K ne nađe u vizuri. Cilindar
je tada točno orijentiran, snabdjeven
pokazivačem na kraku, koji pokazuje
na 0°, na skali koja se nalazi na cilin­
dru, a to znači da je ispravno posta­
vljen.
U slici 2.13 vidimo kompletan torq­
uetum. Sada je vizirni krak pričvršćen
na ploču, koja je nastala od nagnute
baze cilindra, pa se na njoj nalazi i
kružna stupanj ska skala. Drugi po­
kretni krak je pričvršćen u centar ove
kružne skale. Sa cilindrom, ispravno
orijentiranim kako je upravo opisano,
ekliptičke koordinate bilo koje zvijezde
ili planeta mogu se odmah očitati vizi-
ranjem objekta drugim krakom. Takvo
viziranje obično traži da se načine dva
pomicanja. Prvo će biti okretanje cijele
pločaste strukture koja će pomaknuti
niži krak preko skale na kraju cilindra.
Čitajući položaj nižeg kraka na skali na
kraju cilindra, promatrač tada dobiva
ekliptičnu dužinu zvijezde ili planeta.
Drugo će biti rotacija gornjeg vizirnog
kraka. Promatrač tada očita položaj
zvijezde ili planeta na gornjoj kružnoj
ploči koja daje ekliptičku širinu.
Sve ovo pokazuje da nikad nije ne­
dostajalo oštroumnosti u izradi astro­
nomskih instrumenata ili njihovoj upo­
trebi. Današnji su instrumenti mnogo
superiorniji nad primitivnim naprava-
Slika 2.15
Ako su upadna zraka AB i otklonjena zraka
jednako duge, omjer između DY i AX je uvi­
jek isti za dato sredstvo.
ma iz dva razloga, ali nijedan ni drugi
nisu produkt superiornijeg intelekta.
Danas možemo rukovati mnogo većim
uređajima, podijeliti skale mnogo fini­
je i možemo načiniti pouzdanije meha­
ničke i električne satove. Mi također
mnogo više znamo, što je posljedica
općeg napretka znanosti, o prirodi i
ponašanju svjetla, a posebno o opti­
čkim osobinama. Jer, ova superiornija
tehnologija i superiornije znanje pri­
pada današnjim instrumentima, ali u
cijelosti kao različiti stupanj opleme­
njivanja od Braheovih pokretnih kva-
dranata i armilarnih sfera. Umjesto
pogreške u mjerenju kutova od oko 1'
lučne, danas možemo postići bolju to­
čnost od 0,1". Problem točnosti je još i
danas aktualan, kao što je bio u doba
Tycha Brahea, jer bi današnji astro­
nom želio pomaknuti granicu točnosti
ispod 0,001". Instrumenti se mijenja­
ju, ali intelektualni problemi ostaju.
Refrakcija i refleksija
Kako smo vidjeli, razvoj astronom­
skih promatračkih i mjernih uređaja
do doba Tycha Brahea bio je jako uvje­
tovan porastom poznavanja svojstava
svjetlosti. Najprije, bilo je dovoljno za­
misliti svjetlost kao skup čestica, koje
se kreću pravocrtno, osim kad prelaze
iz jednog sredstva u drugo - na pri­
mjer na granici između zraka i stakla.
Slika 2.16
Kada upadne zrake padaju na staklo pod ma­
­­­ kutovima, dobiva se jako otklonjena zraka,
a reflektirana zraka je oslabljena. Zbog toga je
staklo nepodesno za dalekozore reflektore.
Zato je potrebno poznavati zakone re­
frakcije i refleksije.
Slika 2.14 pokazuje upadnu zraku
svjetla AB na komad stakla, dok se
zraka BC reflektira pod istim kutom
pod kojim je i upala, a lomljena zra­
ka BD nastavlja put u staklu. Ova je
zraka otklonjena prema okomici XY, a
okomica je jedna zamišljena linija koja
prolazi kroz B pod pravim kutom na
površinu stakla. Sve tri zrake AB, BC,
BD, a također i okomica XY, nalaze se
u istoj ravnini.
Činjenica da se zraka svjetla pona­
ša na ovakav način kada udari u sta­
klo, bila je bez sumnje poznata u stara
vremena. Ali precizan opis smjera lo-
mljene zrake nije bio otkriven sve do
1621. godine, više nego jedne dekade
poslije konstruiranja prvog teleskopa.
Čovjek, koji je to otkrio, bio je Wille-
brord Snell, holandski astronom i ma­
tematičar.
Što Snellovo otkriće znači, prika­
zano je na slici 2.15. Vidimo upadnu,
okomitu i lomljenu zraku. Dvije su
točke tako izabrane da su udaljenosti
AB i BD jednake. Snell je otkrio da je
omjer DF prema AX uvijek isti za danu
promjenu sredstva. To će reći, ako pro­
mijenimo kut koji upadna zraka za­
tvara s okomicom, omjer DY prema AX
ostat će nepromijenjen. Kad jednom
znamo vrijednost tog omjera za svaku
posebnu promjenu sredstva, lako je
Slika 2.17
Gore: Fokusiranje s konveksnom
lećom. Desno: Površine leća koje
imaju različite polumjere
zakrivljenosti smanjuju
sfernu aberaciju
na minimum.
47
odrediti smjer lomljene zrake za svaku
pojedinu upadnu zraku.
Kada upotrebljavamo bilo koji pro­
zirni materijal, kao staklo, u optičkim
instrumentima, mi se mnogo više ba­
vimo lomljenom zrakom nego reflekti­
ranom zrakom iz razloga pokazanih na
slici 2.16. Dio svjetla se uvijek apsor­
bira kada prolazi kroz materiju, po­
stajući progresivno slabije što se dalje
probija. Ali, u prozirnim materijalima
je omjer gubitka relativno mali, tako
da lomljena zraka ne gubi na intenzi­
tetu. U drugu ruku, prozirni materijali
imaju također svojstvo da daju samo
slabo reflektiranu zraku uvijek kada
je upadni kut mali; a u astronomskim
instrumentima se gotovo uvijek bavi­
mo malim upadnim kutovima. Zato,
ako želimo da konstruiramo teleskop
refraktor u kojem su sve lomljene zra­
ke važne, a reflektirane bez važnosti,
mi ćemo očito upotrijebiti leće od sta­
kla.
Ako želimo napraviti teleskop re­
flektor, izbor materijala za zrcalo nije
tako izrazit. Staklo, kako smo vidjeli,
daje samo slabo reflektiranu zraku
kod malih upadnih kutova, pa ono
prema tome nije podesno. Metali, u
drugu ruku, daju vrlo jaku reflektira­
nu zraku, a jer su snažni upijači svje­
tla, praktički ne lome zraku. Na prvi
pogled izgleda da izbor pada potpu­
no na metal. Ali, na nesreću, metali
se šire i suzuju znatno s promjenom
Slika 2.18
Kada je objekt 0 izvan optičke osi, u fokusu
0' pojavit će se pogreške: koma za objekte
koji su neznatno izvan osi, a astigmatizam za
one koji su dalje od optičke osi.
48
temperature, pa će zrcalo, koje se po­
tpuno sastoji od metala, imati ozbiljan
nedostatak zbog promjene veličine
i oblika, koje bi štetno djelovale na
smjer reflektiranih zraka. Staklo je, u
drugu ruku, relativno oslobođeno od
takve termalne promjene, ali je ono
vrlo slab reflektor. Problem je u tome
da se otkrije kako se staklo, slobodno
od termičkih promjena, može udružiti
s visokom refleksivnošću metala. Ovaj
problem nije bio riješen zadovoljavaju­
će sve do praga ovog stoljeća. Rješenje
ovog tehnološkog problema otvorilo je
put konstrukcijama velikih današnjih
teleskopa. Izrada 1,52-metarskog re­
flektora za zvjezdarnicu Mount Wilson
godine 1908. označuje početak nove
ere.
Baza današnjeg teleskopskog zrca­
la je blok ili disk stakla, koji je obliko­
van s točnošću od jednog 400 000-di-
jela centimetra. Zatim se na površinu
stakla položi tanki jednoliki sloj me­
tala. Takva kombinacija daje najbolji
rezultat. Oblik površine je kontroliran
staklom i zato se ne mijenja s tempe­
raturom, posebno ako je upotrijeblje­
na specijalna vrsta slabo rastezljivog
stakla. Metalna prevlaka, premda vrlo
tanka, dovoljna je da daje visoku refle-
ktivnost malih upadnih kutova.
Prve metalne površine bile su od
srebra. One su davale visoku reflekti-
vnost za crvenu i zelenu svjetlost, ali
mnogo slabiju za plavu svjetlost. Me-
Slika 2.19
Sve točke na objektu p leže u istoj ravnini.
U fokalnoj ravnini p', pojavit će se iskrivlje­
nje i zakrivljenost objekta.
 đutim, uskoro je pronađeno da sloj krivljenost stakla u točkama A i B može
aluminija daje jednoliku reflektivnost se zanemariti. Zato je zraka nagnuta
za sve boje, tj. za cijeli normalni spe­ prema okomici u A, a dalje od okomice
ktar, pa se zbog toga danas u svim u točki B točno na način o kojem smo
većim zvjezdarnicama upotrebljavaju govorili. Zbog simetrije leće zraka koja
aluminizirana zrcala. izlazi iz B mora nastaviti putovanje u
Međutim, aluminijska prevlaka ne ravnini koju formira OC i OA. Zato ona
daje dobru reflektivnost za ultraviole- može presjeći os u O'. Ako je A bliže
tno svjetlo. Ovo nije zapreka za astro­ bridu leće, veći je stupanj otklona B'O
noma koji ima bazu na površini Ze­ od OA.
mlje, jer on nije vezan za ultravioletnu Sada se pojavilo važno pitanje.
svjetlost, budući da se ona ne može Mogu li sve zrake iz O, koje prođu kroz
probiti kroz atmosferu. Ali pronalazač leću proći kroz istu točku O? Odgovor
opreme za umjetne satelite i svemir­ je da, ako su dvije površine leće točno
ske rakete može, zaista, zahtijevati da oblikovane, zrake mogu zaista proći
se radi s ultravioletnim svjetlom. On kroz O's ekstremno visokim stupnjem
mora, prema tome, riješili problem točnosti. Međutim, točnosti nema ako
pronalaženja prikladnog materijala za se udaljenost točkastog objekta O od
presvlaku zrcala. Slojevi magnezije­ leće uopće izrazito premješta. Iz tog
va florida već su bili upotrijebljeni sa razloga leće nisu obično izvedene u
znatnim uspjehom za ovu svrhu, ali kompliciranim oblicima, koji bi za­
su mnoga istraživanja ovog problema htijevali da proizvode gotovo idealnu
još u razvoju. žarišnu daljinu za jedan poseban i
precizan položaj O. Umjesto toga, po­
vršine leće su sferne. A to je vodilo uvi­
Leće i teleskopi refraktori jek nepotpunom fokusiranju, defektu
poznatom kao sferna aberacija. Da
Početkom XVII stoljeća, kada je prvi
se smanji na najmanju mjeru sferna
teleskop postao oruđe astronomije, već
aberacija, izbruse se dvije sferne po­
je dugo bila razvijena proizvodnja leća vršine različitog radijusa, kako je po­
u Europi, ali još nije došlo vrijeme da kazano na slici 2.17. Ovo daje mnogo
se izrađuju zrcala visoke optičke kva­ bolji rezultat nego što bi dala simetri­
litete. Zato nije ni čudo da su prvi tele­ čna leća. Na trenutak ćemo zaboraviti
skopi bili refraktori. Prije upoznavanja na ovo pitanje o sfernoj aberaciji. To
s principima rada teleskopa refrakto- će reći da imamo idealno žarište u O'.
ra, potrebno je da proučimo vladanje
svjetla koje prolazi kroz staklene leće.
Slika 2.17 pokazuje presjek kroz
konveksnu leću sa centralom osi OC.
(Smatramo da je leća tako napravljena
da bi presjek bio isti za svaku ravninu
koja sadrži pravac OCO.) O je objekt
koji emitira zrake svjetlosti u svim
smjerovima. Vidimo da zraka uzduž
OC putuje kroz leću bez otklona, ali
su sve druge zrake, koje su slomljene
u leći, otklonjene. Stupanj devijacije ili Slika 2.20
Kada je leća udaljena od p za žarišnu
otklona svake pojedine lomljene zrake
daljinu, što znači da je p u žarištu leće,
može se stvarno izračunati iz zakona ravnina p' je u neizmjernosti. Ako je p
loma kojeg je otkrio Snell jer, ako je u neizmjernosti, udaljenost od leće do
površina leće sasvim izjednačena, za­ p' jednaka je žarišnoj daljini.

49
Mi ćemo, također, uzeti idealno žari­ koliko je moguće, od ovih nedostata­
šte kad je objekt izvan osi, kao na slici ka. Međutim, na trenutak se možemo
2.18, premda se stvarno s tim uvode ne obazirati se na sve ove poteškoće,
daljnji nedostaci žarišta. Oni su po­ jer je naš neposredni cilj da upoznamo
znati kao koma za objekte koji su blizu princip rada teleskopa, a ne usavrša­
osi, a kao astigmatizam za objekte koji vanje njegovih odlika.
su daleko od osi. S tim ciljem možemo ponovo po­
U prvom pokušaju da razumijemo gledati sliku 2.19 i pitati, kako veli­
širi princip teleskopa refraktora mo­ činu slike na p' usporediti s njenom
žemo dopustiti da ne uzmemo u obzir veličinom na p. Je li slika povećana ili
praktične nedostatke leća, ali je važno smanjena? Odgovor će zavisiti o uda­
da znamo da takve pogreške postoje i ljenosti leće od p. Ako je leća dovoljno
da sferna aberacija, koma i astigmati­ razmaknuta od p, slika na p' je manja
zam nisu jedine. Prije no što prijeđe­ nego u originalu. Ali, ako pomičemo
mo dalje, bit će dobro da razmotrimo i leću prema p, povećava se veličina na
druge. U slici 2.19 ravnina p je okomita p' sve dok ona ne bude veća od ori­
na os leće. Pretpostavimo da veći broj ginalne. Veličina na p' postajat će sve
točaka na p emitira svjetlost, možda veća i veća bez ograničenja, sve dok
u obliku neke slike. Prema onome što leća ne dođe u kritičnu udaljenost od p
smo već rekli, svaka će točka emisije poznatu kao žarišna daljina leće. Ako
prouzrokovati jedno oštro žarište na­ leću primaknemo još bliže p, ravnina
desno od leće. Hoće li sve točke žarišta p' se ne može uopće naći.
ležati na istoj ravnini p'? U stvari, one Da bude jasnije, mora se predočiti
neće ležati točno na istoj ravnini, nego da p' nije nepomična ravnina. Ako se
na jednom zakrivljenom polju. Hoće li leća pomiče (p je nepomično), ravnina
slika koja se formirala na p' biti točna p' na koju dolaze zraci u žarište također
kopija slike na p ili će se pojaviti di- se pomiče. Ako se leća pomiče prema p,
storzija? Tamo će, stvarno, biti iskri­ ravnina p' kreće dalje i dalje nadesno.
vljenja ili distorzije. Konačno, da li se A kad udaljenost od leće do p postane
leća ponaša na isti način i za svjetlo jednaka žarišnoj daljini leće, ravnina
raznih boja? Ne! Vratimo se natrag na p' odlazi u neizmjernost. Poslije ovoga,
zakon loma ilustriranog na slici 2.15. ravnina p' se ne može naći.
Istina je da je omjer AX prema DY ne­ Što je kritična udaljenost, ova ža­
zavisno o kutu upada, ali se vrijednost rišna daljina leće, i o čemu ona ovisi?
omjera mijenja s bojom svjetla, jer sta­ Jednostavno o dvije površine leće. Ako
klo različito lomi boje svjetla. Ovo zna­ su one sfernog oblika s radijima r1 i r2
či da dani točkasti objekt, kao što je 0 tada je recipročna vrijednost žarišne
na slici 2.17, daje različitu žarišnu da­ daljine jednaka sumi recipročnih vri­
ljinu O', prema boji svjetla. Ovaj efekt jednosti r1 i r2. Drugim riječima:
je poznat kao kromatska aberacija.
Praktički ni jedan optički sistem
nije potpuno oslobođen od sferne
aberacije, kome, astigmatizma, zakri­ Sve ovo možemo prikazati vrlo je­
vljenosti polja, distorzije i kromatske dnostavno. Dvije slike, original na p i
aberacije. Međutim, ovi se nedostaci lik slike na p'. zatvaraju iste kutove u
mogu smanjiti do najmanje mjere naj- centru leće. Ako zamislimo promatra­
pažljivijim slaganjem sistema i uvje­ ča smještenog u centar leće, on će zato
tima pod kojim će se upotrebljavati. vidjeti dvije slike koje imaju potpuno
Povijest teleskopa je u velikoj mjeri iste veličine. Ovo znači da je lik slike
povijest pokušaja da ga se oslobodi, povećan ako se leća nalazi bliže p nego

50
p', dok je na drugi način reducirana. tru leće biti iste veličine kao originalni
Slika 2.20 pokazuje da postoji važna objekt na p.) Zato, ako uzmemo seriju
simetrija između p i p', koja ima sli­ leća sve većih promjera, ali sve s istom
jedeće značenje. Ako se leća pomiče žarišnom daljinom, slika u p' će imati
prema p ravnina p' se pomiče nadesno istu veličinu za svaki slučaj. Ali slike
a prema neizmjernosti kada leća dođe neće biti jednako svijetle. Leća najve­
na udaljenost svoje žarišne daljine od ćeg otvora dat će najsjajniju sliku, je­
p. Slično će biti ako se p pomiče pre­ dnostavno jer ona prima najviše svjetla
ma neizmjernosti, udaljenost leće od iz objekta ravnine p; leća najmanjeg
p' postaje jednaka njenoj žarišnoj da­ promjera dat će najslabiju sliku, jer
ljini. ona prima najmanje svjetla iz p.
Nije teško vidjeti kako je ovo primi­ Prema tome, možemo vidjeti koja je
jenjeno na fotografiju. Ako želimo da prva važna funkcija teleskopa. On mora
fotografiramo daleke objekte, moramo služiti kao sakupljač svjetla. Ovom zgo­
zamisliti da se oni nalaze na istoj uda­ dom možda je vrijedno napomenuti da
ljenoj ravnini, p. Film je postavljen u teleskop s lećom promjera pola metra
kameri na ravninu p', a slika se stvori sakupi 10 000 puta više svjetla nego
u žarišnoj daljini leće p'. (S obzirom na tami prilagođeno prosto oko.
sliku 2.19, koja pokazuje da je slika U principu, možemo upotrijebiti
nastala obratno, a lijevo i desno su veliku leću teleskopa kao kameru za
zamijenjeni. Ali, kako je negativ prozi­ fotografiranje neba, jednostavno po­
ran, moguće je da se gleda kroz njega stavljajući film u p'. U praksi, takva se
i ponovo dobiti ispravnu orijentaciju procedura izjalovi jer je slika n a p ' p r e -
originalne slike.) Poznato je da se bliži mala. Uzmimo da želimo fotografirati
objekti ne mogu fotografirati besprije­ jednu uočljivu veličinu dijela Mjeseca,
korno; neki od njih će biti u žarištu a recimo područje Mora Kiša. Veličina
neki izvan žarišta. Ovo je zato jer ne slike Mora Kiša na p' ovisi o žarišnoj
možemo predočiti da bliži trodimen­ daljini leće. Kod malih amaterskih te­
zionalni objekti leže u jednoj ravnini, leskopa, sa žarišnom daljinom od oko
dok se udaljeni objekti mogu zamisliti 1 metra, slika ima promjer manji od
u takvom položaju - prema odgovara­ 0,25 centimetra, dok je za veliki tele­
jućem stupnju točnosti. skop, žarišne daljine 15 metara, pro­
U astronomiji smo se bavili proma­ mjer slike samo oko 2,5 centimetra.
tranjem objekata na dalekoj nebeskoj Zato moramo povećati sliku na p' prije
sferi, jer se najveći dio astronoma za­ no što pokušamo fotografirati.
dovoljava da u nekom trenutku pro­ Ovo je lako načiniti. Jednostavno
matra samo neznatni dio nebeske sfe­ postavimo drugu leću iza p', kao na
re. Za jedan ekstremno visoki stupanj slici 2.21. Ova leća sakuplja svjetlo iz
točnosti ovaj se neznatni dio može za­ p' u drugo žarište na drugu ravninu
misliti da pripada jednoj vrlo udaljenoj slike u p". A u slučaju da je druga leća
ravnini. Zato, kad je p vrlo daleko, sli­ bliža p' nego p", slika p" će biti veća
ka ravnine p' je razmaknuta od velike nego kad je nap'. Doista, možemo osi­
glavne leće teleskopa upravo za žari- gurati da će slika na p" doseći kori­
šnu daljinu leće. snu veličinu jednostavnim postavlja­
Pretpostavimo da smo smjestili je­ njem druge leće na daljinu od p' koja
dan bijeli ekran u p'. Veličina slike na je dovoljno blizu svojoj žarišnoj daljini.
ekranu zavisit će samo od žarišne dalji­ Postavljajući film u p", možemo sada
ne leće, a uopće neće zavisiti od njenog fotografirati mala područja nebeske
promjera. (To je zato, što će slika za sfere tražene veličine. Ukratko, imamo
jednog zamišljenog promatrača u cen­ teleskop s kamerom.

51
 Zatim, vidimo da se teleskop u
osnovi sastoji od dva dijela: jednog sa­
kupljača svjetla, koji mora imati veliki
promjer, i jedne lupe, koja mora biti
namještena tako da dade konačnu sli­
ku tražene veličine. Sakupljač svjetla
se obično naziva objektivom teleskopa,
a lupa okularom.
Umjesto fotografiranja, možemo
zaželjeti pogledati nebo prostim okom
kroz teleskop. U tom slučaju, druga
se slika mora formirati na retini oka.
Tada je situacija nešto više komplici­
rana, jer samo oko sadrži leću, a očna
leća djeluje zajedno s okularom, pa
fokusiranjem nastane druga slika na
retini. Budući da očni mišići mogu
promijeniti žarišnu daljinu očne leće,
nema jedinstvene kombinacije oko-
leća i okular. U praksi promatrač pri­
lagodi svoje oko položaju za koji nađe
da je najpogodniji, a taj položaj ovisi o
promatraču, posebno za kratkovidno­
ga ili dalekovidnoga. Ovo objašnjava
zašto svaki promatrač mora za sebe
prilagoditi okular.
Kada teleskop upotrijebimo s kame­
rom, slika p" se uvijek pokaže manje
sjajnom nego slika na p', iz jednosta­
vnog razloga što je druga slika postala
mnogo veća. Budući da je u astronom­
skom radu svjetlo uvijek u velikoj mje­
ri dragocjeno, nekorisno je povećavati
sliku na p" veličinu koja prelazi realne
mogućnosti. U fotografiranju vrlo sla­
bih objekata astronom je prisiljen da
čini kompromis. Veća slika omoguća­
va više detalja, ali je zato ona slabija i
teža za fotografiranje. Tako se u slu­
čaju najslabijih objekata detalji mora­
ju neizbježno žrtvovati. Ali u slučaju
svijetlog objekta velika se slika može
upotrijebiti s velikom koristi, jer dopu­
šta da se vidi više detalja. Međutim,
činjenica je da postoji granica do koje
se može ići u detalje. Ne može se be­
skonačno povećavati detalj uzimajući
sve veći i veći stupanj povećanja.
Kada okom gledamo kroz teleskop,
pojavljuje se jedan očito drugačiji pro­
52
blem. U ovom slučaju, ako je druga
slika prevelika, sve svjetlo neće ući
u oko. Dio svjetlosti, koji bi se inače
mogao naći na retini, bit će blokiran
nepropusnim prednjim dijelom oka,
kao na slici 2.22. Drugim riječima, dio
svjetlosti sakupljen objektivom bit će
izgubljen. Da se ovo spriječi, poveća­
nje između p' i p" ne smije prekoračiti
odnos između promjera D objektiva i
promjera d otvora oka.
U svrhu promatranja slike na p" s
maksimalnim detaljem, to je vrijedno
usprkos gubitku nešto svjetlosti, a po­
gotovo ako se radi o svijetlom objektu
kao što je Mjesec. Stvarno se može po­
kazati da to nije tako, jer maksimalni
stupanj detalja, spomenut gore, već
je dosegao upravo onaj stupanj kod
kojeg se svjetlost počinje blokirati na
prednjem nepropusnom dijelu oka.
Ali, gotovo svi vizuelni promatrači
upotrebljavaju povećanja veća od D/
d. Ovo je djelomično zato, što vizuelni
promatrači gotovo uvijek rade na vrlo
svijetlim objektima gdje gubitak svje­
tlosti nema neko značenje; djelomično
zato što veće povećanje vjerojatno više
odgovara oku; i djelomično zato što je
sebe lakše prevariti u pogledu onoga
što je stvarno viđeno. Postoji, također,
bolji razlog da veće povećanje pomo­
gne da se svladaju nedostaci distorzije
oka, koju uzrokuje očna leća i pomanj­
kanje razlikovanja, koje je uzrokovano
ograničenom veličinom prutića i ču-
njića retine. Kad se radi o fotografiji,
katkada će biti potrebno prekoračiti
odnos D/d tako da se postigne pove­
ćanje dovoljno da svladamo "zrnatost"
filma ili ploče.
Jednostavniji ali manje pogodan
raspored nego što je na slici 2.21 jest
mjesto druge leće ispred p'. U ovom
slučaju druga leća mora biti konka­
vna, kao na slici 2.23. Ona uzrokuje
povećanje udaljenosti p' od objektiva i
povećanje veličine slike.
Sada imamo samo jednu ravninu
slike, koja je u p'.
Gore: Područje Mora Kiša (Mare Imbrium)
fotografirano kroz 508-cm Hale teleskop
koji ima žarišnu daljinu od 16,5 metara.
Desno: Crtež Mjeseca što ga je napravio
Galilei nakon promatranja kroz dalekozor
koji je imao vrlo malu žarišnu daljinu.

53
 Prvi astronomski teleskop, koji je
konstruirao Galilei, izrađen je prema
slici 2.23. Mnogo bolji sistem, slika
2.21, predložio je Kepler. Ironično, Ke­
pler kojeg se smatralo glupim za pro­
matranje i nespretnim za mehanički
rad.
Slike 2.21 i 2.23 pokazuju samo
idealizirane teleskope. Da se načini
stvarni teleskop, leće se moraju mon­
tirati po nekom načinu. Uobičajeni ra­
spored je takav da je na jednom kra­
ju cijevi objektiv, a na drugom kraju
okular, kao na slici 2.24. Poželjno je
da se namjesti okular tako da se vodi
računa o razlikama u samom oku, pa
se on zato mora pomicati paralelno s
osi cijevi. Ovo se obično ostvaruje po­
moću zupčaste naprave.
Sada preostaje da montiramo tele­
skop. Način da se ovo napravi neposre­
dno je jasan iz ekvatorijalne armilare
Tycha Brahea. U biti, sve što treba da
napravimo jest da se zamijeni Braheov
vizirni krak s teleskopom. Ali, budući
da su prvi teleskopski promatrači više
bili zainteresirani za promatranje Sun­
ca, Mjeseca i planeta nego za određiva­
nje njihovih točnih položaja, mogli su
se riješiti prilično složene ekvatorijal­
ne armilare, posebno njenih kružnih
metalnih prstenova. Danas se može­
mo mirno riješiti ovih prstenova, jer
imamo druge i bolje metode mjerenja
54
vrtnje. Tako je kod montaže teleskopa
vanjski dio ekvatorijalne armilare za­
mijenjen s parom nosača što podupi­
ru os na kojoj je montiran unutarnji
dio. Ova os je postavljena paralelno sa
zemaljskom rotacionom osi, točno kao
kod armilare. Os se može okretati u
ležištima koja se nalaze na nosačima.
Druga os je pričvršćena pod pravim
kutom na prvu os. Teleskop se zatim
montira na jedan kraj ove druge cije­
vi na takav način da se može okretati
oko nje. Na suprotnoj strani druge osi
postavlja se protuuteg, koji služi da se
izbalansira okretni moment teleskopa
oko prve osi.
Pravac u kojem je usmjeren tele­
skop može se odrediti iz stupnja okre­
ta oko dviju osi. Prva os daje satni kut
(a sa znanjem zvjezdanog vremena i
rektascenziju), druga os daje deklina-
ciju. U početku, ova su mjerenja bila
grublja nego što ih je postigao Tycho
Brahe. S vremenom su se astronomi
ponovo zainteresirali za pozicionu to­
čnost, pa je bilo moguće da se mjere
okretanja oko osi s takvom velikom
preciznošću da nije bilo potrebno da
se prihvati metoda Tycha Brahea. U
svakom slučaju, poziciona točnost se
mogla uvijek dobiti s posebnim kva­
drantima koji su bili snabdjeveni tele-
skopskim vizirima. U doba Isaaca Ne-
wtona standardna poziciona točnost
je bila postepeno dotjerivana od Tycho
Braheove jedne lučne minute do oko
pet lučnih sekunda. Danas je posti­
gnuta veća točnost od jedne desetinke
lučne sekunde.
Slika 2.21
Objektiv dalekozora obično daje samo
malu sliku u p'. Ona se zbog toga po­
većava za fotografiranje u p".
Slika 2.22
Povećanu sliku možemo gledati okom
Ali, ako je slika prevelika, dio svjetlosti
blokira nepropusni prednji dio oka.
Ovaj tip montaže dalekozora, prika­
zan na suprotnoj stranici, u početku
nije dao veliku pozicionu točnost.
Ali, kad se montaža usavršila, po­
ložaj zvijezde mjeren je s točnošću
od 5 lučnih sekunda. Lijevo je 10-
cm meridijanski krug iz 1806. go­
dine kojim je Groombridge odredio
položaje 4000 zvijezda. Meridijan-
ski krug na gornjoj slici upotreblja­
vao je W. H. Smyth 1830-tih godina
za promatranje dvojnih zvijezda.

Slika 2.23
Princip rada Gaiilejeva prvog
astronomskog dalekozora.

Siika 2.24
Uobičajni smještaj objektiva i
okulara koji se može pomicati

55
Zrcala i teleskopi reflektori
Teleskop ima važnu prednost nad
mnogim drugim optičkim instrumen­
tima. Budući da astronom nije obično
zainteresiran za svjetlo koje dolazi na
objektiv pod zanemarujućim kutovi­
ma, nedostaci sferne aberacije, kome,
zakrivljenosti polja i distorzije mogu
se smatrati da su uklonjeni ili da se
nalaze unutar prihvatljivih granica.
Ali, bilo gdje se leće koriste, kao što
se moraju u teleskopima refraktorima,
postoji jedna nesavršenost koju je teže
otkloniti. Obična leća lomi svjetlo ra­
znih boja različito, pa se prema tome
svjetlo raznih boja ne sastaje u istom
žarištu.
Još se u prvim danima teleskopa
smatralo da je ova kromatska abera-
cija veliki nedostatak. U 1636. godini,
dvadeset i pet godina poslije Galilejeva
prvog teleskopa, Marin Mersenne, fra­
njevački redovnik, predlagao je kon­
strukciju teleskopa reflektora. Godine
1663. James Gregory je predložio dru­
gačiju konstrukciju teleskopa reflekto­
ra, dok su u godinama 1670-72. Isaac
Newton i Francuz Cassegrain predla­
gali još praktičnija rješenja.
Ideja teleskopa reflektora sastoji se
u tome da se zamijeni objektiv telesko­
pa refraktora sa zrcalom. To znači, da
je zrcalo upotrijebljeno kao sakupljač
svjetlosti umjesto leće. A to donosi dvi­
je važne prednosti. Prvo, dok leća lomi
56
svjetlo svih boja različito, zrcalo odbija
sve boje podjednako, pa prema tome
svjetlo svih boja iz istog izvora dola­
zi u isto žarište. Drugo, ako je zrcalo
izbrušeno u obliku paraboloida, svje­
tlo udaljenog objekta dolazi u smjeru
osi paraboloida i dolazi u žarište bez
sferne aberacije.
Usavršenje optičkih sistema u je­
dnom smjeru, obično uključuje po­
javu ozbiljnog nedostatka u nekom
drugom odnosu. Paraboloidno zrcalo
ima komu, pa je nepodesno za objekte
koji se ne nalaze u smjeru ili vrlo blizu
smjeru osi. Kod današnjih instrume­
nata ova je poteškoća otklonjena ko-
rekcionim uređajem koji je smješten u
okularu. Umjesto da upotrijebimo je­
dnu leću kao okular, danas koristimo
složen optički sistem u kojem se leće
različito raspoređuju da bi ispravile
pogreške nastale zbog kome.
Najjednostavniji oblik teleskopa re­
flektora je pokazan u slici 2.25. Zrcalo
stvara slike objekata na našoj udalje­
noj ravnini p u žarište p'. Točno kao
prije, slika p' je zatim povećana na
p", gdje se može bilo fotografirati bilo
promatrati prostim okom. Međutim,
u Newtonovo vrijeme je bilo moguće
promatrati samo okom, a tu se bilo
teško postaviti da položaj čovječjeg
oka u p" ne blokira svjetlo koje treba
pasti na zrcalo, jer su zrcala u to vri­
jeme bila mala, naravno, u usporedbi
s dimenzijama čovjeka. Ovako jedno­
stavan uređaj, kao na slici 2.25, nije
bio tada moguć u praksi. Ovaj precizni
sistem je sada u upotrebi na 5,08-me-
tarskom teleskopu reflektoru na Mo­
unt Palomaru. Zrcalo palomarskog in­
strumenta ima tako veliki promjer da
čovjek može sjesti unutar teleskopa,
bez mogućnosti velike blokade svjetla.
Međutim, promatrač ne gleda sliku
Ekvatorijalnoj montaži nedostaju
samo metalni prsteni ekvatorijalne
armilare Tycha Brahea, a na mjestu
vizure postavljen je dalekozor.
 okom direktno. On se nalazi unutar u centru glavnog zrcala upravo služi za
teleskopa da bi upotrijebio kameru (i tu svrhu. U slučaju Cassegraina (slika
druge instrumente) i da bi osigurao da 2.27) sekundarno zrcalo je bilo para­
se slika ravnine p" nalazi u ispravnom boloid, a druga žarišna ravnina p" se
položaju u odnosu na kameru. formira iza žarišta sekundarnog zrca­
U mnogim pogledima 5,08-metar- la. Slika u p' nije se stvarno formirala,
ski teleskop je u najvećoj mjeri je­ kako se može vidjeti iz slike 2.27. Slika
dnostavan u svojoj zamisli. Umjesto ravnine p' je u ovom slučaju virtuelna.
jednostavne osi, koja je postavljena U Gregoryjevom teleskopu, u drugu
u ležajeve na nepokretnim temeljima, ruku, slika se na ravnini p' stvarno for­
ima potkovu unutar koje je postavljen mirala, pa se kaže da je realna.
sam teleskop. Ona osim toga okreće Ali ni Gregory ni Cassegrain nisu
deklinacionu os koja prolazi kroz le­ bili u mogućnosti da ostvare svoj pri­
žište učvršćena na potkovi. Ova dekli- jedlog u praksi. To je bilo prepušteno
naciona os je postavljena okomito na Newtonu, koji je konstruirao upotre­
os potkove. Ovakav sistem ne treba bljivi model teleskopa reflektora s je­
protuutege. dnostavnom napravom koja je imala
Kada je 5,08-metarski teleskop u ravno zrcalo nagnuto za 45° ispred p',
upotrebi kao na slici 2.25, kaže se da kao na slici 2.28. Sve zrake koje dola­
je upotrijebljen u primarnom žarištu. ze do p' reflektiraju se s ravnog zrcala i
Kasnije ćemo vidjeti da se on može stvaraju sliku u ravnini p" pod pravim
upotrijebiti i na druge načine. kutom od p'. Promatrač gleda sliku u
Ali, ovakvo rješenje problema refle­ p" normalnim okularom montiranim
ktora nije bilo moguće u XVII stoljeću. na cijev teleskopa.
Gregory je predložio postavljanje ma­ Izravna prednost Newtonove na­
log sekundarnog zrcala iza ravnine p', prave leži u činjenici da se ravno zrca­
dok je Cassegrain predlagao da se se­ lo može lako napraviti, dok je mnogo
kundarno zrcalo postavi ispred p'. teže izraditi s potrebnom preciznošću
U slučaju Gregoryja (ilustrirano na sekundarna zrcala, koja su opisali
slici 2.26) zrcalo je bilo elipsoidalno, a Gregory i Cassegrain. Gregory je an­
presijecalo je centralnu os u p' kao bli­ gažirao najbolje londonske optičare da
že žarište. Druga žarišna ravnina p" se izrade njegov teleskop, ali su rezultati
formira dalje od žarišta sekundarnog bili obeshrabrujući. Kada se Newton
zrcala. Slika na p" se sada može pro­ sukobio s Cassegrainovim rješenjem,
matrati s normalnim okularom, a otvor napisao je: "Ne vidim prednost ove na-

Hale teleskop je tako velik da pro­

matrač može sjesti unutar njegove
cijevi, a da pri tome ne blokira mno­
go svjetlosti. Smještaj na slici 2.25
je praktički problem. Za ovakvu upo­
trebu teleskopa kaže se da se radi u
primarnom žarištu

Slika 2.25
Najjednostavniji oblik teleskopa-re-
flektora - neostvariv u Newtonovo
doba.

57
prave, jer su gubici tako veliki i neot-
klonjivi i ja vjerujem da ona u praksi
neće nikada dati dobre rezultate . . . "
Napredak je pokazao da se ova ne­
milosrdna kritika vrijednosti, što ju je
dao Newton o Cassegrainovom tele­
skopu, nije ostvarila, jer je u 5,08-me-
tarskom teleskopu upravo ostvarena
Cassegrainova zamisao, a ne New-
tonova! S drugog gledišta, Newtonov
sistem ima ozbiljne nedostatke, jer se
promatrač mora popeti do vrha tele­
skopa. Međutim, promatrači moraju
mijenjat svoj položaj kad se i teleskop
pomiče. Za ovo je potrebna gotovo gi­
mnastička spretnost, koja se mora,
naravno, obaviti u mraku, a to znači
da može biti i opasna. Nasuprot Ne-
wtonovoj metodi promatranja, proma­
trač u primarnom žarištu 5,08-metar-
skog teleskopa sjedi u kabini koja se
kreće zajedno s teleskopom. On nije u
opasnosti da padne - a to je stvar koja
treba da bude ozbiljno razmatrana,
jer se radi o visini od 15 do 30 metara
iznad podnožja.
Bolji uređaj no što je Newtonov ili
Cassegrainov, jest njihova kombinaci­
ja pokazana shematski na slici 2.29.
Ravno zrcalo je upotrijebljeno kao kod
Newtona ali ispred ravnine p" Casse­
grainova postava. Ovo se poboljšanje
pojavilo 40-tih godina prošlog stoljeća,
Cassegrainov reflektor od 122
cm postavljen u Melbourneu,
Australija, godine 1860. Imao
je jednu prednost od Newtono-
va tipa. Promatrač je bio kod
podnožja, a ne smješten viso­
ko i nesigurno blizu vrha cijevi.

Slika 2.27
Slika 2.26 Cassegrainov reflektor. Za nje­
Princip rada teleskopa refle­ ga je Newton rekao: "Nema ni­
ktora koji je dao Gregory. kakve prednosti."

58
 Lijevo: Newtonov prvi teleskop reflektor
izrađen 1688. Gore: pogled na teleskop
kroz cijev pokazuje oba zrcala i položaj
okulara.

Slika 2.28
Princip rada Newtonova teleskopa.
Reflektor od 122 cm, Newtonova tipa,
korišten na Malti 1860-tih godina. Pro­
matrač je koristio toranj s kabinom da
bi mogao doseći okularni dio. Toranj je
bio smješten na pokretnoj platformi, pa
je promatrač mogao pratiti zvijezdu.

59
 a izveo ga je James Nasmyth, izumitelj
parnog čekića.
Značajna karakteristika Nasmytho-
va teleskopa je bila da se mogao usmje­
riti u svaki objekt na nebu, a da se pri
tom promatrač ne pomiče. Ovo operaci-
ono pojednostavljenje bilo je postignuto
uza znatnu cijenu; međutim, Nasmyt-
hova je montaža bila altazimutalnog
tipa, a ne ekvatorijalnog tipa. To znači
da je za praćenje objekta bilo potrebno
nadoknaditi vrtnju Zemlje pomoću dva
istovremena pomicanja teleskopa, je­
dno u azimutu, drugo po visini.
Ekvatorijalna montaža ima, nara­
vno, veliku prednost, jer kod nje ima
samo jedno kretanje, okretanje oko osi
koja je paralelna sa Zemljinom rota­
cionom osi. Jedna konačna profinje­
na Nasmythova ideja bit će priznata
kad promatrač stalno ostane na istom
mjestu i kad se upotrijebi ekvatorijal­
na montaža. Niže ravno zrcalo na slici
2.29 umjesto da ostane fiksno u odno­
Gore: Dio Nasmythova
su na teleskop, treba se okretati s po­ 41-centimetarskog Cassegrain-
kretnim držačem postavljenim kroz Newtonova tipa teleskopa poka­
glavno zrcalo. Ako je pogon takav da zuje položa] okulara u odnosu
precizno pokreće teleskop, ravnina sli­ na montažu
ke p"' uvijek će se formirati u jednom
te istom smjeru. Ovo je baza dana­
Dolje: Nasmyth je upotrebljavao
šnjeg coude sistema. instrument koji se mogao usmje­
Sve do sredine prošlog stoljeća riti u bilo koji dio neba, a da se
značajno ograničenje u konstrukciji pri tom promatrač ne pomiče.
teleskopa reflektora pojavilo se iz či­
njenice, da se mnogostruke refleksije
nastoje izbjeći koliko je god moguće jer
se prilično gubilo svjetlosti kod svakog
zrcala, radi slabe refleksione moći. I
danas se nastoje izbjeći mnogostruke
refleksije uvijek kada se istražuju vrlo
slabi objekti. Upravo zato promatrač
radi u primarnom žarištu 5,08-metar-
skog teleskopa (slika 2.25) uvijek kada
ima posla s krajnje slabim objektima.
On mora na silu prihvatiti neprikladni
smještaj unutar teleskopa, u kojem se Slika 2.29
Usavršavanje
često nalazi i nekoliko sati, ali on ipak Nasmythove ide­
koristi ovaj način od daleko prikladni­ je dalo je bazu
jeg sistema prikazanog na slici 2.29. za današnji cou­
Ovaj se upotrebljava, naravno, uvijek de sistem.

60
kad se istražuju relativno svijetli obje­
kti. (Svjetlo svijeće na udaljenosti od
160 kilometara može se zamisliti kao
svijetli objekt.)
Refraktori protiv reflektora
Prvi teleskopi reflektori potpuno su
rješavali problem kromatske aberaci-
je, ali su donosili drugi problem, koji
je bio isto tako težak. Zrcala su bila
homogene diskaste metalne legure, a
zbog toga predmet opipljive promjene
oblika uslijed promjena temperature.
Zato nije bilo iznenađenja, kada je sre­
dinom 18. stoljeća pronađeno rješenje
kromatske aberacije kod teleskopa
refraktora, da su reflektori odmah za­
postavljeni. Zbog toga se ni interes za
reflektore nije vratio sve do sredine
prošlog stoljeća, tek poslije gotovo sto­
tinu godina, kada je Foucault otkrio
metodu polaganja tankog sloja srebra
na staklenu površinu.
Da bismo mogli razumjeti kako je
riješen problem kromatske aberacije,
istražit ćemo detaljnije njene pojave.
Na slici 2.15 vidimo da je omjer udalje­
nosti AX prema DY uvijek isti za svjetlo
jedne boje. Ovaj omjer se neznatno ne
slaže s bojom svjetla. Ovo uzrokuje da
se svjetlo, koje prolazi kroz gornji dio
leće, rastavlja u boje od kojih se sasto-
jalo (slika 2.30). To se zove disperzija.
Nasuprot tome, svjetlo svih boja pro­
lazi ravno kroz centar leće, pa prema
tome nema ni loma ni disperzije. Ako
leća ima konkavan, umjesto konve­
ksan oblik, disperzija je obratna, kao
što se vidi na slici 2.31.
Prema tome, metoda ispravljanja
disperzije neposredno se sama predla­
že, To je pokazano na slici 2.32. Je­
dnostavno postavimo konkavnu leću
na desnu stranu od konveksne leće.
Ovo objašnjava gledište koje može
na neki način izgledati zagonetno.
Kako to da je astronome toliko smeta­
la kromatska aberacija koju je stvarao
objektiv teleskopa refraktora, a nije ih
smetala kromatska aberacija okulara?
I teleskop reflektor upotrebljava leće u
okularu!
Odgovor je u tome, da je okular sa­
stavljen od dvije leće još u doba New-
tona, jer je prvi primjerak takvog oku­
lara načinio Christian Huygens. Dvije
leće proizvode nešto efekta pokazana
na slici 2.32, tako da su kromatska
iskrivljenja proizvedena u okularu
mnogo manje ozbiljna nego ona koje
proizvodi objektiv. Razlog zašto se je­
dan objektiv ne može neposredno ko­
rigirati upotrebom druge leće jest u
tome što bi dvije leće, ako su napra­
vljene od istog stakla, morale biti jako
razmaknute, a to je ozbiljna poteško­
ća. Okulari, u drugu ruku, mali su i
podnose adekvatno razdvajanje bez
bilo kakve pojave poteškoća.
Vratimo se objektivu teleskopa re­
fraktora: kako je bila ispravljena kro­
matska aberacija, budući da se to nije
moglo riješiti širokim razmakom leća?
Ovdje su upletena dva sasvim različita
razmatranja: stvarna vrijednost omjera
AX prema DY (slika 2.15) za svjetlost
pojedine boje i stupanj pod kojim se
taj omjer mijenja kada se izmijeni boja.
Ova se dva faktora ne mijenjaju točno
na isti način kada promijenimo vrstu
stakla od koje je leća napravljena, što
znači da je za svaku vrstu stakla dru­
gačija. To također znači da dvije leće
od različitog materijala imaju različite
omjere AX prema DY u žutom svjetlu,
ali isti stupanj disperzije omjera s pro­
mjenom boje. Zatim, izradivši jednu
konveksnu leću iz materijala većeg
omjera, a jednu konkavnu leću iz ma­
terijala manjeg omjera, možemo posti­
ći željenu situaciju u kojoj su suprotni
disperzioni efekti dviju leća (slika 2.30
i 2.31) jedan drugog kompenzirali, ali
u kojoj još ima čist stupanj refrakcije.
Ako, međutim, leće podesno obliku­
jemo, možemo ih montirati zajedno u
par u obliku kako je pokazano na slici
2.33, koja tada daje žarišnu ravninu p'
koja je stvarno ista za sve boje.
61
 Izgleda čudno da je čovjek koji je ot­
krio metodu izrade ahromatskih obje­
ktiva bio Chester Moor Hall, londonski
odvjetnik, čiji je hobi bio pravljenje
optičkih eksperimenata. Po prirodi ne­
što tajnovit čovjek, Hall se 1733. godi­
ne obratio dvojici londonskih optičara:
jednome da mu izbrusi konveksnu po­
lovinu para, a drugome da mu izbru­
si konkavnu polovinu. Doista je bilo
čudno da su oba optičara imala radni
ugovor s istim majstorom, Georgeom
Bassom. Otkrivši da su obje leće na­
mijenjene istom kupcu, Bass ih je sa­
stavio i saznao za njihovo ahromatsko
svojstvo. Bass je bio manje šutljiv nego
Hall, i tokom slijedećih godina nekoli­
ko je londonskih optičara to saznalo
te su započeli izrađivati ahromatske
leće za sebe. Među njima je bio John
Dolland, čovjek vrlo velike reputacije
u znanstvenom svijetu, kojeg je njegov
sin Peter povezao s trgovinom.
Peter Dolland je nagovorio svog oca
da patentira ovaj novi pronalazak i,
premda nitko nije tvrdio da je J o h n
Dolland izumitelj, patent je bio propi­
sno odobren. Ipak, sve do kraja živo­
ta Johna Dollanda britanski optičari
proizvodili su ahromatske objektive
bez smetnje ili zapreke. Ali je odmah
poslije smrti svoga oca, Peter Dolland
pokrenuo akciju protiv jednog od njih,
i to s uspjehom. Zatim su londonski
optičari podnijeli peticiju Tajnom vi­
jeću tražeći da se patent povuče. Le­
galne procedure, koje su slijedile, bile
su duge i komplicirane, ali je konačni
rezultat bio u korist Dollanda. Sud,
kojem je predsjedavao Lord Camden,
smatrao je da je Chester Moor Hall
"osoba koja svoj izum zadržava za
sebe", pa nije osoba koja može koristi­
ti patent. Prava osoba, koja ga može
koristiti, jest Dolland "koji ga je iznio
na vidjelo za opću korist".
U stvari, sumnjivo je da li je odo­
bravanje takvih širokih patentnih pra­
va uvijek umjesna politika, jer korište­
nje ideja drugih ne daje ohrabrenje, a
62
u odsutnosti natjecanja monopolist je
sklon da postane lijen. Svakako, teško
je patentna prava pravdati na moral­
nim temeljima, jer veća ideja, manja
je povlastica. Vi možete mnogo dobiti
patentirajući bolji način izrade naliv­
pera, ali nećete dobiti ni dinara od pa­
tentnih prava za otkriće nove naučne
teorije dosega i snage Einsteina. Druš­
tvo je svjesno da se samo kraljevska
cijena može platiti za stvarno veliku
znanstvenu ideju, što znači da za nju
nema cijene.
U svakom slučaju, odobravanje
Dollandova patenta imalo je gotovo
katastrofalan efekt na smjer optičke
industrije u Britaniji. S izumom ahro-
matskog objektiva došlo je do kona­
čne bitke između teleskopa refraktora
i reflektora. Ali Britanci, koji su igrali
tako veliku ulogu u prvom razvoju re­
flektora i koji su napravili prvi astro­
nomski objektiv za refraktor, jedva
jedvice su uhvatili daljnji dio u tehno­
loškom razvitku ovih dvaju instrume­
nata. Monopol odobren Dollandovima
omogućio im je da bez velikog napora
proizvedu bolje teleskope refraktore
nego što su mogli proizvesti njihovi
neposredni rivali. Njihovi rivali, obe­
shrabreni uskraćivanjem upotrebe
ispravne metode, počeli su izumirati.
Nekih pedeset godina poslije Dollan­
dova slučaja, država, dižući uzbunu
zbog brzog rasta njemačke optičke in­
dustrije, na kraju je pokušala preko
Kraljevskog društva poticati proizvo­
dnju boljeg optičkog stakla u Britaniji.
Ali, projekt je propao sramotno, jer je
u to vrijeme sav istinski precizni pro­
fesionalni rad u Engleskoj bio gotovo
uništen.
U Njemačkoj su stvari pošle sasvim
različitim smjerom. Kada je u prvim
godinama XIX stoljeća Dollandove te­
leskope kritički ispitao mladi Nijemac
Joseph Fraunhofer, ustanovljeno je da
nijedan od važnijih problema refrakto­
ra nije bio riješen, za vrijeme od pede­
set godina, koliko je prošlo od rješenja
U coude sistemu (gore)
okular je na gornjem kraju
polarne osi čijom se rotaci­
jom mijenjaju satni kutovi
Promjena deklinacije po­
stiže se rotacijom ravnog
zrcala koje se postavlja
ispred objektiva od leća.
Promatrač može vidjeti bilo
koji dio neba a da se pri
tom ne pomiče.
Lijevo: Veliki coude ekvato-
rijal, koji se upotrebljavao u
Pariškoj zvjezdarnici pred
kraj prošlog stoljeća.

63
 Lorda Camdena. Osnovni problem
objektiva refraktora bio je u izboru ma­
terijala i oblikovanju njihovih površina
na takav način koji neće dati samo ko­
rekciju za kromatsku aberaciju nego i
oslobođenje od sferne aberacije i kome.
Ovo je bilo među prvim problemima
u povijesti čovječanstva da se istovre­
meno zahtijeva: točnost matematičkog
uvida i stručnost praktične tehnologije.
Matematički uvid je bio ispravan u En­
gleskoj, ali je bilo ozbiljnog pomanjka­
nja praktične tehnologije.
Dvije su se stvari udružile u Fra-
unhoferovoj ličnosti. Nije suviše ako
se kaže da je Fraunhofer proveo, ugla­
vnom vlastitom snagom, istraživački
program kojeg bi danas pripisali jednoj
grupi vrijednih učenjaka. Siromašan
dječak, Fraunhofer se pripremao za
staklarskog tehničara. Kasnije je na­
učio i matematiku. Kod ovoga ener­
gičnog, mladog, genijalnog čovjeka
povezivanje se pokazalo neodoljivim.
On je došao do toga da mora početi od
mjerenja loma raznih vrsta stakala za
pojedine boje. a ne s bijelom svjetlo­
sti koja sadrži pojedine boje. Ovo ga
je dovelo do fundamentalnog tehnolo­
škog otkrića, da jedna posebna vrsta
stakla - flint staklo - ne ponovi rezul­
tate ukoliko se uvjeti proizvodnje ne
kontroliraju s izuzetnom pažnjom. Te
razlike uzrokuju nečistoće. Fraunho­
fer najprije eksperimentira s masom
podataka koje je postigao Francuz
Pierre Louis Guinand. Postojale su
peći za taljenje u kojima se moglo pro­
izvoditi staklo postojane optičke kvali­
tete. Ostalo su učinili Fraunhoferovo
majstorstvo u brušenju stakla i nje­
govo matematičko poznavanje optike.
Rezultat je bio: teleskopski objektivi
znatno oslobođeni kromatske aberaci­
je, sferne aberacije i kome.
Fraunhofer je na jednostavan na­
čin poboljšao ukočenost i točnost nor­
malno montiranog ekvatorijala. Kona­
čan proizvod je bio na takvom stupnju
savršenstva, koje dotada nitko nije
64
mogao poslići. Njegov Dorpatski 24-
centimetarski refraktor donio mu je
oslobođenje od poreza u Munchenu.
Još više od toga. To je streslo samoza­
dovoljstvo Britanije osobito zbog prije
spomenutog projekta proizvodnje sta­
kla koji je propao. Ali sve nije bez ko­
risti. S propasti projekta proizvodnje
stakla država je još jednom pala u te­
hnološku pospanost.
Tokom cijelog svog kratkog života
(umro je od tuberkuloze u 39. godini)
Fraunhofer je bio smatran "pravim te-
hnologom". On je bio pozivan da prati
znanstvene sastanke, ali ne i da govo­
ri! Zbog toga je zadovoljstvo zabilježiti
da je on u svom životnom djelu nači­
nio osnovna otkrića, koja su ga dove­
la daleko iznad stupnja razvitka zna­
nosti njegova doba, ravno u znanost
XX stoljeća. Njegovo otkriće posebno
važnih spektralnih linija srest ćemo u
kasnijem poglavlju.
Tokom ere Dollandovih refraktora,
reflektor nije potpuno zanemaren. U
zadnjoj četvrtini XVIII stoljeća William
Herschel, slavan po otkriću planeta
Urana, konstruirao je i dovršio s vješti­
nom seriju teleskopa reflektora, od ko-
Slika 2.30
Kromatska aberacija nastaje kod kraj­
njih rubova konveksne leće.
Slika 2.31
Konkavna leća stvara obrnuti rasap.
jih je jedan imao otvor od 1,22 metra.
Ali, premda su bili ostvareni veliki re­
zultati ovim instrumentima, oni su svi
pokazivali već spomenute pogreške.
Izvanredni Fraunhoferovi refraktori
preobratili su situaciju. Sada su pro­
fesionalni astronomi po cijelom svije­
tu, bez sumnje, više cijenili refraktor
od reflektora. Svatko je želio imati Fra-
unhoferov refraktor. Istina je da su se
reflektori mogli napraviti s većim otvo­
rima, ali zbog neuspjele refleksije na
površini zrcala, bilo je proračunato da
kod datog otvora reflektor nema svje­
tlosnu jačinu veću od jednog refrakto-
ra koji ima otvor za pola manji.
U Engleskoj su već bili konstruira­
ni reflektori, ali su sada to uglavnom
obavljali amateri astronomi, kao što
je bio Nasmyth, čiji smo dosjetljivi in­
strument već vidjeli, zatim Lord Rosse,
čiji je najveći reflektor imao u promjeru
1,8 metra. Rosse je bio u manjini koja
je smatrala da je reflektor bolji instru­
ment nego refraktor. Većina astrono­
ma je smatrala da je Fraunhofer donio
konačan trijumf teleskopu refraktoru.
Ironično je da su Fraunhoferova ot­
krića stvarno pokazala krajnju neizvje­
snost refraktora. Fraunhoferov uspjeh
je bio zasnovan na vrhunskoj optičkoj
kvaliteti njegova stakla. Moralo je biti
oslobođeno od mjehurića i nehomo­
genosti. A ove je karakteristike krajnje
teško ostvariti u lećama znatnog otvo­
ra. Dorpatski refraktor, Fraunhoferovo
remek-djelo, imao je otvor od samo 24
cm. Uprkos slaboj reflektivnoj sposo­
bnosti zrcala toga vremena, nije bilo
većih poteškoća u ostvarenju veće pra­
ktične svjetlosne jačine. Da bi jedan
refraktor imao iste kvalitete kao veliko
zrcalo Rossea, otvor bi mu trebao biti
oko 76 cm. Prema tome. bili su učinjeni
neminovni napori da se povećaju pro­
mjeri refraktorskih objektiva. Ovo je
bilo ostvareno tek posljednjih dvadeset
godina prošlog stoljeća. Tako su 70-tih
godina prošlog stoljeća dvije američke
zvjezdarnice (Washington i McCormick,
Charlottesville) postavile 66-centimetar-
ske refraktore, dok je Beč imao jedan sa
69-centimetarskim otvorom. Sredinom
1880. godine Pulkovska zvjezdarnica
u Rusiji i Bischoffstein zvjezdarnica u
Francuskoj imale su 76-centimetarske
instrumente. Prije 1888. godine bio je
instaliran refraktor s još većim promje­
rom - 91 -centimetarski teleskop na Li­
čko voj zvjezdarnici u SAD.
U to vrijeme je Foucault otkrio kako
se može posrebriti zrcalo od stakla.
Od tada reflektori više nisu bili uzrok
velikog gubitka svjetlosti ili ozbiljnih
deformacija uslijed promjene tempe­
rature. Sada su reflektori brzo krenuli
naprijed, jer je njihova izrada imala
manje zahtjeva u tehnologiji stakla
nego što je bilo potrebno za refraktor.
Disk stakla od kojeg će se napraviti
veliko zrcalo mora svakako zadovoljiti
uvjet nesavitljivosti i imati mali tem­
peraturni koeficijent rastezanja, ali
nije potrebno da staklo bude visoke
optičke kvalitete. Može imati i mnogo
mjehurića unutar stakla dokle god oni
ne smetaju izbrušenu površinu. Na­
suprot, staklo, odabrano za objektiv
refraktora, mora zadovoljiti najstrože
Slika 2.32
Dvije jako razmaknute leće od istog
stakla mogu poništiti rasap (disperzi­
ju).
Slika 2.33
Ako su leće od raznih vrsti stakala, ra­
zmak među njima nije više potreban.
65
 optičke uvjete. Zato se vrlo velika zrca­ refraktora i loših klimatskih uvjeta, s
la mogu načinili mnogo lakše i s manje kojima su se sretali astronomi što su
rizika netočnosti nego što se mogu na­ upotrebljavali veliki Rosseov reflektor.
činiti velike leće. Iz opravdanih tehno­ Značajniji je razlog, da su se britanski
loških razloga, izgleda da smo dosegli astronomi gotovo posve posvetili istra­
konačan kraj trke između refraktora i živanju Sunca. Za to nije potreban
reflektora. Najveći refraktor na svijetu veliki reflektor, jer svjetlosti sa Sunca
je 1,02-metarski instrument zvjezdar­ ima previše! Nije pretjerano reći, da je
nice Yerkes Williams Bay, SAD. Nasu­ provođenje opće promatračke astro­
prot njemu imade mnogo reflektora s nomije u Britaniji bilo gotovo uništeno
otvorima koji prekoračuju 1,5 metra. jednostranom orijentacijom na istraži­
Slijedi popis najvećih: vanje Sunca.
Postoji konačni ishod koji se odnosi
zvjezdarnica otvor postavljen na bitku između refraktora i reflekto­
Mount Wilson (SAD) 1,52 m 1908. ra. Premda se reflektor konačno uveo
Harvard, Bloemfontein (J. Afrika) 1,52 1933. kao najveći sakupljač svjetla, tradici­
Bosque Alegre (Argentina) 1,52 1942. onalni paraboloidni reflektor pati više
Harvard, Oak Ridge (SAD) 1,55 1937. od kome nego refraktor. Ovo znači da
Perkins, Delaware (SAD) 1,78 1932. se reflektor ne može korisno upotrije­
Dominion, Victoria (Kanada) 1,83 1919. biti kada zraci s objekta dolaze na zr­
Dunlap, Toronto (Kanada) 1,88 1935. calo pod kutom koji je nagnut prema
Radcliffe, Pretoria (J. Afrika) 1,88 1948. optičkoj osi zrcala. Drugim riječima,
Mount Stromlo (Australija) 1,88 1955. reflektor obavezno ima samo malo vi­
Haute-Provence (Francuska) 1,88 1958. dno polje.
McDonald, Mount Locke, (SAD) 2,08 1939. Ovaj bi nedostatak vjerojatno po­
Mount Wilson (SAD) 2,54 1917. služio da se održi refraktor "u upotre­
Lick, Mount Hamilton (SAD) 3,05 1959. bi", da nije bilo pronalaska novog tipa
Mount Palomar (SAD) 5,08 1948. reflektora s mnogo manjom komom
Kavkaz (SSSR) 6,10 1971. nego što je proizvedena u tradicional­
nim paraboloidnim zrcalima. Optičke
Ovoj listi od 15 velikih reflektora karakteristike novog sistema prona­
potrebno je pridružiti još gotovo to­ šao je Kellner 1910. godine, ali je prvi
liko drugih sličnih dimenzija koji se teleskop, ostvaren po Kellnerovoj ideji,
izrađuju ili su izrađeni u raznim dije­ konstruirao tek 1930. godine Bern-
lovima svijeta. Zaista je ironija da su hard Schmidt. Ovakvi su teleskopi da­
u Engleskoj bili izgrađeni najveći re­ nas poznati kao Schmidtovi teleskopi.
flektori u danima kada su teleskopi Kada zraci prođu kroz kružni otvor
reflektori bili snabdjeveni metalnim prema sfernom zrcalu, kao na slici
zrcalima, pa su imali slabu reflekti- 2.34, dođu u žarište bez kome, asti-
vnost i promjenu lika. Ali, kad su ove gmatizma ili kromatske aberacije. Ali
poteškoće bile svladane, kad je posta­ sferna aberacija je sada prilično veli­
lo moguće da se izgradi gotovo savr­ ka. Otklanjanje ove pogreške vrši se
šen reflektor, Engleska nije napravi­ korekcionom pločom koja se izrađuje
la nijedan instrument velikog otvora, od najkvalitetnijeg optičkog stakla, a
iako je istina da je nedavno planiran postavlja se na kružni otvor. Površine
2,49-metarski reflektor. Potrebno je stakla su najpažljivije izbrušene, i to
navesti nekoliko razloga koji su prido­ tako da dadu što slabiju refrakciju,
nijeli ovoj čudnoj situaciji, a uključuju upravo toliku da ispravi sfernu abera-
pomanjkanje pouzdanja koje se poja­ ciju zrcala. Naravno, samo zrcalo uvo­
vilo prigodom uspjeha Fraunhoferovih di optičke pogreške koje nisu neznatne

66
Kad su refraktori stjecali premoć,
reflektori nisu nikako bili zasje­
njeni. Ovaj 180-centimetarski re­
flektor Lorda Rossea, postavljen
blizu Bog Allena u 1840. godini,
bio je poznat kao div od Parson-
stowna.

Fraunhoferov refraktor u Dorpatu,

s otvorom od 24 centimetra, bio je
jednak po mogućnosti sakupljanja
svjetlosti s reflektorom koji ima
dvostruko veći otvor objektiva. Ali
je velike leće mnogo teže napraviti
nego velika zrcala.

67
 kod vrlo velikog otvora, gdje kromat-
ska aberacija izaziva nove poteškoće.
Schmidtov teleskop je u stvari "mje­
šanac" između refraktora i reflektora.
Zrcalo je posuđeno od reflektora, a ko-
rekciona ploča od refraktora. Sasvim
odvojeno od kromatske pogreške, već
spomenute, ima poteškoća kod većih
otvora u dobivanju i oblikovanju veli­
ke staklene ploče odgovarajuće kvali­
tete. Zato se nitko ne prihvaća izrade
korekcione ploče većeg promjera od
1,22 metra. Međutim, manje je posla
s oblikovanjem takve ploče sa slabom
refrakcijom nego da se izbrusi objekti­
vna leća jednakog otvora.
Prije nekoliko godina Schmidtov te­
leskop je potvrdio vrhunsku popular­
nost, jer njegovo vidno polje omoguća­
va promatraču da sakupi mnogo više
i brže astronomskog materijala nego
s tradicionalnim reflektorom. Ovaj za­
ključak možemo potvrditi činjenicom
da je pomoću takvog teleskopa izrađen
opsežan nebeski katalog prije dvade­
set godina na zvjezdarnicama Mount
Wilson i Palomar. Prirodno je da je in­
strument popularan na zvjezdarnica­
ma koje su smještene u nepovoljnim
klimama, jer se u rijetkim periodima
Skoro sve do kraja prošlog stoljeća
nije bilo teleskopa opremljenog s
lećom promjera od 90 centimetara.
Danas je najveći na svijetu refraktor
102-centimetarski instrument Yerkeso-
ve zvjezdarnice u Williams Bayu, SAD,
prikazan gore.

Na prvoj slici vidi se velika leća Yerke-

sova refraktora, a na drugoj glavno zr­
calo Hale reflektora. Razlike u veličina­
ma očituju se usporedbom s ljudima
na objema slikama.

68
pogodnim za astronomska promatra­ danas se aktivno nastavljaju. Najveći
nja može dobili vrlo mnogo materijala. Schmidtov teleskop danas se nalazi u
Schmidtov teleskop je također dobar Jeni, a ima promjer od 2 metra.
za vođenje statističkih podataka, koji
mogu uključivati veliki broj objekata,
zvijezda ili galaktika. Tradicionalni re­
flektori su bolji za ispitivanje pojedi­
nih objekata jer ih mogu najdetaljnije
istražiti.
Međutim, napomenuli smo više
nego jedanput, da rješenje jedne opti­
čke pogreške uvijek uzrokuje pojavu
novih pogrešaka. Tako je i sa Schmid-
tovim teleskopom. U praksi, otvori
Schmidlovih teleskopa su ograničeni
zbog pogrešaka koje stvara korekciona
leća ili ploča. Sada moramo dodati da
Schmidtov sistem ima oštro i neraz­
dvojno zakrivljeno vidno polje. Slika u
žarištu se uopće ne formira na ravni­
ni, kao što se formira kod normalnog
teleskopa, nego na sfernu površinu. Iz
ovog slijedi da se fotografiranje vrši na
filmu ili pločama koje su zakrivljene na
sferni oblik. Zbog toga se Schmidtov
teleskop ne može upotrijebiti za preci­
zni mjerni rad. Istraživanja, usmjerena
prema otklanjanju ovih nedostataka

Slika 2.34
Princip rada Schmidtova telesko­
pa, kojem je od refraktora uzeta
korekciona ploča, a od reflektora
zrcalo.

122-centimetarski Schmidtov te­

leskop, kojim su zvjezdarnice Mt.
Wilson i Palomar izradile fotograf­
ski atlas neba, publiciran 1950.
godine.

69
3. poglavlje KRETANJE PLANETA I DREVNA ASTRONOMIJA
Ljudi na Zemlji, našeg intelektual­
nog razvoja, promatraju nebo već 25
tisuća godina. Kroz pet do šest tisuća
godina, za koje postoje pisani povije­
sni zapisi, znamo što su oni naučili u
razna vremena i na raznim mjestima,
što je djelomično ovisilo o nužnim in­
teresima baziranim na njihovim pro­
matranjima, djelomično o instrumen­
tima i njihovoj upotrebi, djelomično o
marljivosti kojom su zapisivali rezul­
tate svojih promatranja i djelomično
o vještini i oštroumnosti kojom su tu­
mačili ove rezultate.
Sasvim je sigurno da sve do neda­
vno zaista nije bilo ozbiljnih pokušaja
da se odrede mase ili struktura nebe­
skih tijela. Bez poznavanja univerzal­
nih zakona gravitacije i bez pomoći vi­
soko razvijenih optičkih instrumenata
svaki će takav pokušaj biti osuđen na
propast. Zato su prvi astronomi bili
zainteresirani gotovo isključivo za bi­
lježenje i tumačenje prividnih kretanja
Sunca, Mjeseca, zvijezda i planeta.
Zvijezde su se kretale pravilno i po
relativno jednostavnoj šabloni. Kreta­
nja Sunca i Mjeseca, premda mnogo
složenija, bila su očigledno obilježena
znatnim pravilnim ritmom. Kretanja
planeta su najviše zbunjivala, jer se
70
nisu mogla lako prepoznati. Zato su
kretanja planeta predstavljala glavnu
preokupaciju astronomije u antičko
doba, što je trajalo još dugo nakon
srednjeg vijeka.
Mnogo od onoga što slijedi u ovom
i u slijedeća dva poglavlja moći ćemo
lakše razumjeti ako počnemo problem
promatrati iz naše perspektive.
Tri načina shvaćanja problema
Kretanja planeta su ili vrlo jedno­
stavna ili vrlo komplicirana, prema
stupnju finoće s kojom netko gleda na
problem, pa će biti korisno da se defini­
raju tri stadija finoće. U najslabije pro­
finjenom stadiju možemo smatrati da
se planeti kreću po kružnim stazama
oko Sunca. Sunce formira centar svake
staze, a planeti se kreću jednakim br­
zinama po svojim stazama. Međutim,
sve ove staze ili krugovi leže u istoj ra­
vnini.
Ovaj vrlo jednostavni pogled sumi­
ran je u stavkama koje su prikazane u
Tablici I na vrhu strane 72.
Babilonski astronomi su bilježili
svoja promatranja planeta i iz njih
sastavljali kataloge. Grčki astrono­
mi su promatrali kretanja planeta
kao geometrijski problem. Dolje:
Dio babilonskog zapisa o kretanju
planeta Jupitera u I i II stoljeću pr.
n. e. Gore: Geometrijska slika sta­
za planeta iz XVII stoljeća.

71
 Tablicu 1 Slika 3.1 nam pokazuje kako mo­
žemo protumačiti prividno vladanje
udaljenost od Sunca
Venere, ako prihvatimo neprofinjeni ili
uspoređeno siderički sinodički grubi pogled da svi planeti imaju kru­
s udaljeno­ u mili­
sti Zemlje = junima
period period žne koncentrične staze po kojima se
planet 1.000 km godina dana kreću oko Sunca. Slika pokazuje sta­
Merkur 0,387 58 0,2408 116 zu Venere i Zemlje. Budući da se ova
Venera 0,723 108 0,6152 584 dva planeta kreću oko Sunca različi­
Zemlja 1.000 150 1,0000 - tim brzinama, postoje trenuci kada li­
Mars 1,524 228 1,8808 780 nija povučena od Zemlje prema Veneri
Jupiter 5,203 778 11,862 399 predstavlja tangentu na stazu Venere.
Saturn 9,539 1427 29,457 378 Postoje dva takva slučaja. Prvi, kada
Uran 19,19 2869 84,013 370 se Venera nalazi desno od Sunca (tan­
Neptun 30,07 4498 164,783 367 genta EV1) i drugi kad se ona nalazi li­
Pluton 39,52 5900 248,420 367 jevo od Sunca (EV2). Ako se podsjetimo
da je Zemlja, koja se vrti oko osi koja
Ovdje je dana potpuna lista plane­ je nagnuta za oko 23° prema ravnini
ta, premda, naravno, Uran, Neptun i staze prikazane na slici 3.1, a streli­
Pluton nisu bili poznati antičkom svi­ com označen smjer vrtnje, slijedi da je
jetu. Prve dvije kolone daju polumjere Venera jutarnja zvijezda kad je u po­
krugova za razne planete, prva kolona ložaju V1 a večernja zvijezda kad je u
je u jedinici polumjera staze Zemlje, položaju V2 . U prvom slučaju Venera
druga u milijunima kilometara. Dru­ se pojavljuje prije Sunca, a u drugom
ga kolona predstavlja broj godina koje zalazi poslije Sunca.
su potrebne da planeti jedanput obiđu Na slici 3.2 imamo situaciju kad se
oko Sunca. Poslije jednog takvog obi­ na istom pravcu nađu Zemlja, Venera
laska zamišljeni promatrač na Suncu i Sunce. Kad je planet u položaju V,
vidio bi planet kako se vratio na pret­ kaže se da je u donjoj konjunkciji, a
hodni položaj u odnosu na pozadinu kad je u položaju V1 onda je u gornjoj
udaljenih zvijezda. Četvrta kolona konjunkciji. Budući da Venera refle­
daje period, koji se odnosi na plane­ ktira Sunčevo svjetlo, kao Mjesec, vidi
te kad se vrate u prethodne položaje se kao tanki srp kada je blizu položaja
kako ih vidi promatrač ovdje na Zemlji, V, a kao puni disk kad je u blizini V1
tj. povratak koji nastupi kad se planet Očito će prividni promjer srpa u po­
vrati u svoj prvobitni položaj nasuprot ložaju V biti znatno veći nego prividni
općoj zvjezdanoj pozadini. promjer diska kod V 1 , jednostavno zato
Posljednje se dvije kolone razliku­ jer je V mnogo bliže nama nego V1 .
ju, jer kretanje Zemlje ne utječe na Sve se ovo odnosi na prvi stadij
takozvani zvjezdani period (period profinjenja. Imamo sliku krajnje pra­
kojeg vidi promatrač na Suncu), dok vilnosti i jednostavnosti. Međutim,
je, naprotiv, sinodički period (period ove kvalitete počinju iščezavati kada
kojeg vidi promatrač na Zemlji), nara­ uzmemo u obzir drugi stadij. U ovom
vno, ovisan o kretanju Zemlje. Doista, stadiju moramo uzeti u obzir činjeni­
posljednji planeti imaju trajanja svo­ cu, da staze planeta nisu točno kru­
jih prividnih kretanja u nešto manje govi, nego približno - kružne elipse.
od obične godine, premda se oni za to Staza Zemlje, iz ovog drugog gledišta,
vrijeme jedva pomaknu po svojim sta­ pokazana je na slici 3.3, međutim, eli-
zama oko Sunca. Prividno kretanje je, ptičnost je jako povećana da se istakne
naravno, nastalo zbog kretanja Zemlje novi efekt. Umjesto da se Sunce nala­
oko Sunca. zi u centru kruga, ono se sada nala-

72
zi u jednom žarištu elipse, označenom
sa S. Zemlja je najbliže Suncu u točki
P, poznatoj kao perihel njene staze, a
najudaljenija od Sunca je u afelu, to­
čki koja je označena sa A. Ako označi­
mo a za polumjer pravog kruga, kojeg
smo uzeli kao pretpostavku u prvom
stadiju profinjenja, tada je udaljenost
Zemlje od Sunca manja od a za veliči­
nu koju možemo pisati kao produkt a
x e, Svojstvo je elipse da u točki afela
udaljenost Zemlje od Sunca prekora­
čuje a točno za isti iznos za koliko je Slika 3.1
ona kraća u točki perihela, naime za a Venera je Jutarnja zvijezda ili Danica
x e. Prema tome, udaljenost Zemlje od kad dođe u položaj V1 a kad je u po­
ložaju V2 , zove se Večernja zvijezda.
Sunca poprima dvije krajnosti: najveću
a + ae i najmanju a - ae. Za Zemlju je
veličina e jednaka 0,0167. Drugim ri­
ječima, Zemljina srednja udaljenost od
Sunca se mijenja približno jedan i pol
posto svakom prigodom. Ovo znači da
je Zemlja bliže Suncu u perihelu nego
u afelu za oko 3 posto.
U 1. poglavlju smo vidjeli da ra­
vnina ekliptike siječe ravninu nebe­
skog ekvatora u dvije točke, od kojih
je jedna proljetna točka (K). Položaj
pravca koji je usmjeren iz Sunca pre­
ma K (kako je bilo početkom siječnja
1920. godine) pokazan je na slici 3.3 u Slika 3.2
odnosu na smjer perihel-afel. Treba se V označuje položaj Venere u do­
njoj konjunkciji, a V1 njen položaj
podsjetiti da se u doba proljetnog ekvi- u gornjoj konjunkciji
nocija Sunce nalazi u smjeru K, kako
se vidi sa Zemlje dok se, naprotiv, ono
nalazi u doba jesenskog ekvinocija u
potpuno suprotnom smjeru. Položaji
dvaju ekvinocija označeni su na slici, a
s obzirom na smisao kretanja Zemlje,
ljeto je lijevo a zima desno od pravca
koji je usmjeren prema K.
Kada bi Zemljina os rotacije bila
točno postavljena pod pravim kutom
na ravninu njene staze, ne bi bilo go­
dišnjih doba. Misleći još u postavka­
ma našeg drugog stadija profinjenja,
možemo reći da os Zemlje oko koje se Slika 3.3
vrti ima konstantan smjer u prostoru, Staza Zemlje je elipsa, a u jednom nje­
nom fokusu nalazi se Sunce. A je afel
koji se stalno održava tokom kruženja
a P perihel.
po stazi prikazanoj na slici 3.3. Ljeti
se os rotacije naginje prema Suncu, a

73
zimi udaljuje od njega (ljeto i zima su
ovdje uračunati u sjevernu hemisferu).
Zbog eliptičnosti staze Zemlje, put od
proljeća kroz točku A do jeseni nešto
je veći nego put od jeseni kroz točku P
do proljeća. Razlika iznosi oko sedam
dana, a to je bilo lako otkriti pomoću
promatračkih metoda koje su upotre­
bljavali astronomi antičkog svijeta.
Zato je u antičko doba već bilo raspo­
loživog materijala za eliptički karakter
Zemljine staze, ali on nije bio ispravno
protumačen.
U drugom stadiju profinjenja mora­
mo uzeti u obzir činjenicu da su staze
drugih planeta također eliptične. Odgo­
varajuće vrijednosti ekscentriciteta (e)
za sve planete, koje su bile poznate u
staro doba. dane su u prvoj koloni ta­
blice 2, iz koje je vidljivo da je staza
Zemlje manje eliptična nego bilo kojeg
drugog planeta, osim Venere. Doista,
kolebanja u udaljenosti od Sunca su
sasvim stvarna u slučaju Marsa, a još
veća u slučaju Merkura, iznoseći gru­
bo plus ili minus 10% i plus ili minus
20%, za Mars, odnosno Merkur.
Iz slike 3.3 vidimo da smjer peri-
hela glavne osi staze Zemlje zatvara
kut od 101° 34' sa smjerom K, koji je
prosuđen iz položaja zvijezda na nebu.
Odgovarajući kutovi za druge planete
dani su u drugoj koloni tablice 2.
Tablica 2
ekscentrici- dužina nagib prema
planet tet staze perihela stazi Zemlje
Merkur 0,2056 76° 13' 7° 0'
Venera 0,0068 130° 27' 3° 24'
Zemlja 0,0167 101° 34'
Mars 0,0933 334° 35' 1° 51'
Jupiter 0,0484 13° 2' 1° 18'
Saturn 0,0558 91° 29' 2° 29'
Daljnja važna točka u ovom dru­
gom stadiju finoće je u tome da se sta­
ze planeta ne nalaze u istoj ravnini.
Svaka staza je određena posebnom
ravninom, ali su jedna prema drugoj
74
nagnute za vrlo male kutove. Kutove,
koje ravnine drugih planetskih staza
zatvaraju s ravninom staze Zemlje,
nalazimo u trećoj koloni tablice 2.
Jasno je, da ima bitnih razlika izme­
đu naša dva stadija finoće. U prvom
su stadiju imali jednostavnu sliku, u
kojoj su u suštini svi planeti imali iste
karakteristike, naime, kretali su se po
kružnim stazama oko Sunca s jednoli­
kim brzinama. U drugom stadiju nema
ništa jedinstveno kod staza planeta.
Svi njihovi ekscentriciteti su različiti,
orijentacije njihovih glavnih osi su sve
različite, kao i nagibi ravnina njihovih
staza. Zato prolazimo iz jedinstvenosti
prema krajnjoj nepravilnosti.
Ova nepravilnost postaje još izra-
žajnija kada prijeđemo na treći stadij
finoće. U ovom stadiju treba da spo­
znamo da staze planeta nisu ni prave
elipse. Staza planeta oko Sunca bila bi
elipsa samo ako bi se moglo komple­
tno zanemariti cjelokupni gravitacioni
utjecaj osim utjecaja Sunca. Mada je
istina da je Sunčevo gravitaciono dje­
lovanje mnogo veće nego djelovanje
svih planeta zajedno, ostaje činjenica
da se planeti međusobno privlače gra­
vitacionim poljima upravo takvim ka­
kvo je na njih utjecanje polja Sunca.
Ovi mali utjecaji uzrokuju male nepra­
vilnosti na stazama planeta.
Za antičko doba je bila sreća da ove
fine nepravilnosti u kretanju planeta
nisu otkrivene s promatračkim instru­
mentima, jer bi inače problem planet­
skih kretanja u kompletnim detaljima
bio sasvim nepristupačan. Nepravil­
nosti drugog stadija su bile dostižive
antičkom svijetu koji to, kako ćemo
vidjeti, nije iskoristio.
Osim toga, bile su dvije stvari trećeg
stadija finoće koje su također bile na­
dohvat antičkim astronomima. Ovo su
bile finoće u kretanjima Zemlje i Mje­
seca. Do sada ništa nije bilo rečeno o
kretanju Mjeseca, a tu ponovo možemo
opisati situaciju u tri stadija. U prvom
grubom stadiju možemo zamisliti da
 se Mjesec kreće po kružnoj stazi polu­
mjera 400 000 kilometara čiji je cen­
tar u centru Zemlje. Također možemo
zamisliti da je ravnina Mjesečeve staze
paralelna s ravninom staze Zemlje oko
Sunca. U ovoj jednostavnoj slici staza
Mjeseca je maleni krug u usporedbi s
krugom Zemlje oko Sunca. U stvari,
radijus staze Zemlje je oko 370 puta
veći od radijusa staze Mjeseca.
U drugom stadiju moramo uzeti u
obzir činjenicu, da je staza Mjeseca
eliptična, sa ekscentričnosti od 0,05-
49 i da ravnina staze zatvara kut od 5°
9' s ravninom Zemljine staze.
Kada dođemo do trećeg stadija fi­
noće, u kojem moramo uzeti u obzir
više od jednog gravitacionog polja,
naći ćemo da ono stvara mnogo veće
razlike u kretanju Mjeseca nego što se
javljaju u kretanjima planeta. Domi­
nirajući gravitacioni utjecaj na Mjesec
dolazi od Zemlje, a ne od Sunca, je­
dnostavno zbog toga što je Mjesec tako
blizu Zemlji. Ali, premda je Sunce ne­
usporedivo dalje, njegova velika masa
uzrokuje vrlo ozbiljne perturbacije ili
poremećaje na stazi Mjeseca, mnogo
veće nego bilo kakve perturbacije koje
gravitaciono polje jednog planeta pro­
izvodi na stazi drugog planeta. Prema
tome, perturbacije na stazi Mjeseca,
što će reći finoće trećeg stadija, više
su zamjetljive nego perturbacije na
stazama planeta. Doista, one su tako
uočljive da su stvarno bile u dohvatu
antičkom svijetu.
Prijeđimo sada na fine detalje kreta­
nja Zemlje. Već smo rekli da Zemljina
os rotacije uvijek zadržava stalni smjer
u prostoru. To zaista nije tako. Os se
polagano kreće oko stošca, kojemu je
vrh u centru Zemlje i čija je os okomi­
ta na ravninu staze Zemlje. Polu-kut
1
stošca je upravo 23 /2°, a to je kut za
koji je os Zemlje uvijek nagnuta prema
ravnini staze Zemlje. (Ovo je prikaza­
no na slici 6.1 u 6. poglavlju.) Vrijeme
koje je potrebno da os jedanput obiđe
oko stošca iznosi oko 26.000 godina.
Ovo znači da se polovi nebeske sfere, o
kojima je raspravljano u 1. poglavlju,
polagano mijenjaju s vremenom. Osim
toga, također se mijenja pravac presje-
cišta ravnine ekvatora Zemlje i ravnine
staze Zemlje. Ovo uzrokuje da se pra­
vac SK, označen na slici 3.3, polagano
okreće naokolo, opisujući kompletnu
rotaciju za oko 26.000 godina.
Budući da se u svakom trenutku
može odrediti ravnina ekvatora Zemlje
sa znatnom točnosti, pa i s pomoću
samo primitivnih instrumenata, može
se također odrediti s pristojnom pre­
ciznošću trenutak u godini kada se
Sunce nađe u ravnini ekvatora Zemlje.
Zato se pravac SK može točno odrediti,
recimo na nekoliko lučnih minuta. A
ovo se može vršiti svake godine. Ako se
sada pravac SK polagano okreće s vre­
menom, učinak mora stvarno postati
uočljiv čim se usporede promatranja
od sto i više godina, jer se za stolje­
će pravac SK okrene približno za 11/2°,
a ovo je mnogo više nego bilo kakve
vjerojatne pogreške mjerenja. Točno je
Nacrtani kamen na dnu ove grčke vaze s
crvenim likovima žena, označuje "pupak
svijeta" u Delfiju. Stari narodi, koji su razmi­
šljali o svom položaju u svemiru, došli su
do zaključka da je Zemlja središte svijeta,
a ne Sunce, što je bio sasvim prirodan za­
ključak.
75

Slika 3.4
Uzmemo li da je Zemlja centar, slika
3.3 se mora simetrično odraziti, kako
je gore prikazano. Perigej odgovara
perihelu, a apogej afelu.
Slika 3.5
Primjer refleksne simetrije. Nalijevo
uzimamo da je S nepomičan, a Z da
se kreće. Nadesno se S kreće, a Z je
nepomično.
Slika 3.6 (lijevo)
Staze Venere i Zemlje, ako uzmemo da
je Sunce nepomični centar.
Slika 3.7 (desno)
Staze Venere i Sunca, ako uzmemo da
je Zemlja nepomični centar.
76
da efekt nije velik za period od nekoli­
ko stoljeća, ali za čovjeka sposobnosti
Hiparha to je bilo unutar granica pro­
matranja.
Do sada smo sve promatrali s da­
našnjeg stajališta, u kojem je Sunce
centar Sunčeva sustava. Ali, za prve
astronome bilo je prirodno da se sma­
tra da je Zemlja centar. Zato se poja­
vilo pitanje kao što je opisano na slici
gore. Ako, na primjer, uzmemo Zemlju
da miruje, a ne Sunce, tada umjesto
slike 3.3 moramo izraditi sliku 3.4,
gdje se Sunce kreće po stazi oko Ze­
mlje, stazi potpuno sličnog oblika kao
na slici 3.3, ali u reflektivnoj simetriji.
Važnost refiektivne simetrije može se
najjasnije razumjeti pomoću zamišlje­
nog primjera pokazanog na slici 3.5.
Tu imamo tijelo Z, koje se kreće oko
drugog tijela S; crtež lijevo daje kre­
tanje Z kako ga je odredio promatrač
smješten u S. Odgovor je pokazan u
crtežu desno, gdje imamo potpuno sli­
čnu krivulju, ali s reflektivnom sime­
trijom, što će reći da je cijela krivulja
okrenuta za 180°. Ovo je opće svojstvo
za bilo kakvu vrstu oblika krivulja.
Kada gledamo sa Zemlje, smjer K je,
naravno, isti kao što je bio i sa Sunca,
a to je jednostavno zato jer je smjer K
povezan sa zvjezdanom pozadinom, a
zvijezde su tako daleko udaljene, da se
one pojave u istom smjeru bez obzira
da li ih gledamo sa Zemlje ili sa Sunca.
Točka na slici 3.4, gdje je Sunce
najbliže Zemlji, sada se zove perigej, a
točka najveće udaljenosti se zove apo­
gej. Godišnja doba su također označe­
na na slici.
Pogledajmo sada sliku 3.6, gdje su
staze Venere i Zemlje ponovo pokaza­
ne u uvjetima heliocentričnog sustava.
Kako ovo vidi promatrač na Zemlji?
Zbog pojednostavljenja, vratimo se na
naš prvi stadij profmjenja i uzmimo u
obzir slučaj gdje su staze krugovi. Mo­
žemo smatrati da se Sunce okreće oko
Zemlje po kružnoj stazi, dok se, tako­
đer, može smatrati da se Venera kreće

Slika 3.8
Staze Zemlje i vanjskog planeta, ako
uzmemo da je Sunce nepomični cen­
tar.
Slika 3.9
Staza tog istog planeta, ako uzmemo
da je Zemlja centar. Mala slika nago­
vještava kako se ekscentrični krug na
većoj slici može pretvoriti u epicikl, kao
što je na slici 3.7.
Slika 3.10
Slika epicikla istog vanjskog planeta.
po kružnoj stazi oko Sunca, kako je to
prikazano na slici 3.7, gdje je Sunce
označeno točkom S. Ali se sama točka
S sada kreće, pa se prema tome cijela
kružna staza Venere kreće zajedno s
njom. Tako je kretanje Venere sasta­
vljeno iz dva dijela: kretanje po krugu
oko centra S i kretanje centra kruga.
Kretanje ovakve vrste zove se kretanje
po epiciklu ili epicikličko kretanje. U
slikama 3.6 i 3.7 crne točke označu­
ju položaje Zemlje, Sunca i Venere u
određenom trenutku. Trokuti ESV
imaju točno isti oblik u oba slučaja, a
odgovarajuće stranice ovih trokuta su
paralelne jedna prema drugoj.
Do sada smo razmatrali samo kre­
tanje Venere, planeta koji je bliži Sun­
cu nego naša Zemlja. Što se događa
kad prijeđemo iz heliocentričnog na
geocentrični pogled s obzirom na kre­
tanje planeta koji je udaljeniji od Sun­
ca nego naša Zemlja. Slika 3.8 poka­
zuje staze Zemlje i vanjskog planeta u
heliocentričnom sustavu. Prvi dio slike
3.9 pokazuje njihove staze u geocentri-
čnom sustavu. Sunce se sada okreće
oko Zemlje po kružnoj stazi, a vanjski
planet kruži oko Sunca koje se također
kreće. Dok prvi krug ima polumjer je­
dnak polumjeru staze Zemlje, a drugi
krug ima polumjer jednak polumjeru
staze vanjskog planeta, jasno je da je
drugi krug veći od prvoga. I u slikama
3.8 i 3.9 crne točke predstavljaju po­
ložaje Zemlje, Sunca i datog vanjskog
planeta u određenom trenutku. Tro-
Primedba skenera: "prosto ko pasulj" :p
77
 kuti ESO su slični u oba slučaja; oni
su iste veličine, a njihove odgovaraju­
će stranice su paralelne. Opisani tip,
koji je prikazan na slici 3.9, poznat je
kao ekscentrični kružni prikaz, a onaj
u slici 3.7 kao epiciklički prikaz.
Sada nije teško uvidjeti, da se pre­
dodžba ekscentričnog kruga može
pretvoriti u epiciklički krug i obratno.
Uzmimo, na primjer, slučaj pokazan
na slici 3.9. Povucimo liniju kroz Z pa­
ralelnu sa SO i liniju kroz O paralelnu
sa SZ, pa se dvije nove linije presijecaju
u C. Zato je SOCZ paralelogram poka­
zan na drugom crtežu u slici 3.9. Pre­
ma tome je ZC jednak polumjeru staze
vanjskog planeta, a OC je jednak polu­
mjeru staze Zemlje. Ovo nam dozvolja­
va da konstruiramo epiciklički prikaz
kretanja vanjskog planeta, kako je po­
kazano na slici 3.10. Sada nacrtajmo
krug čiji je centar Zemlja, a prolazi
kroz O i C, pa znači da je polumjer tog
kruga jednak polumjeru staze vanj­
skog planeta, a nije jednak polumjeru
staze Zemlje. C je točka na ovom kru­
gu. Sada uzmimo C kao centar i oko
njega nacrtajmo krug, čiji je polumjer
jednak polumjeru staze Zemlje. Kreta­
nje vanjskog planeta se sada pokazalo
Slika 3.11
Na ovoj je slici ekscentrični krug uzet kao
epicikl Venere, prikazan na slici 3.7. Mala
slika daje bazu za promjenu.
78
kao epicikličko kretanje u kojem se C
kreće po velikom krugu za period koji
je jednak periodu kretanja vanjskog
planeta oko Sunca, dok se vanjski pla­
net kreće oko malog kruga u periodu
koji je jednak periodu kretanja Zemlje
oko Sunca. Ovo je zato jer je u drugom
crtežu slike 3.9 linija ZC paralelna sa
SO, pa se jednom okrene za period koji
je jednak periodu vanjskog planeta
oko Sunca, dok je OC paralelno sa SZ,
pa se zato jedanput okrene za godinu
dana - što će reći - za period kretanja
Zemlje oko Sunca. Crne točke na slici
3.10 pokazuju položaje Zemlje, Sunca
i vanjskog planeta i epiciklički centar C
koji odgovara istom trenutku položaja
planeta prikazanom na slici 3.10 *.
Na sličan način može se epiciklički
prikaz, pokazan za Veneru na slici 3.7,
zamijeniti ekscentričnom kružnom
predodžbom, jer je metoda potpuno
ista. Povucimo liniju kroz Z paralelno
sa SV i liniju kroz V paralelno sa SZ,
pa se ove nove linije presijecaju u C,
kao u drugom crtežu slike 3.11. Linija
ZC je jednaka dužini polumjera staze
Venere, pa prijeđe kompletnu rotaciju,
koja je jednaka periodu kretanja Ve­
nere oko Sunca. Zato se točka C kreće
Slika 3.12
Ako razmotrimo sliku svih epicika-
la planeta, C će predstavljati Sunce
samo za unutarnje planete, dok S
pokazuje položaj Sunca za vanjske
planete.
Slika 3.13
Prividno kretanje planeta kako se vidi
sa Zemlje. Planet se kreće suprotno od
smjera kazaljke na satu od X do linije ZA„
a zatim u smjeru kazaljke na satu natrag
do linije ZA2.
Ova je fotografija načinjena u Munchen-
skom planetariju, gdje je mehaničkim
putem istovremeno izvedeno kretanje
planeta za period od sedamnaest godi­
na. Fotografija pokazuje prividne petlje u
stazama planeta Merkura, Venere i Mar­
sa, a također i projekcije kretanja planeta
Jupitera i Saturna. Složenost ovog primje­
ra objašnjava zašto su kretanja planeta
predstavljala astronomima antike gotovo
nerješiv problem.
79
oko Zemlje u vremenu koje je jedna­ neta tako dalekih kao Mars, Jupiter i
ko kretanju Venere oko Sunca. Ovo je Saturn. Metoda je vrlo dobro primije­
pokazano u drugom crtežu slike 3.11. njena na Veneru, ali iz razloga obja­
Linija CV je jednaka dužini polumjera šnjenog u matematičkom dodatku ove
staze Zemlje i zato načini kompletnu knjige, nije izrađena za Merkur. Ovaj
rotaciju za točno jednu godinu. Zbog neuspjeh za Merkur pojavio se upravo
toga je kretanje Venere sastavljeno iz upotrebe epicikličke predodžbe. Da
od dvije komponente: prva, kretanje je Ptolemej proveo točno istu konstru­
oko centra C, gdje je SV jednako po­ kciju za Merkur, kao za druge planete,
lumjeru staze Zemlje, a vrijeme kreta­ uzimajući ekscentričnu kružnu pre­
nja oko C iznosi jednu godinu; druga, dodžbu umjesto epicikličke, njegova
kretanje C oko manjeg kruga koji ima bi metoda također bila uspješna i za
polumjer jednak polumjeru staze Ve­ Merkur.
nere, a vrijeme kretanja je jednako pe­ Ako je epiciklička predodžba upo­
riodu Venere. Slična se konstrukcija, trijebljena u svim slučajevima, kao što
očigledno, primijeni na slučaj planeta je na slici 3.12, tada centar C epici-
Merkura, dok se konstrukcije slične kla predstavlja položaj Sunca samo
konstrukcijama na slikama 3.9 i 3.10
za planete koje se nalaze bliže Sun­
primjenjuju na sve planete koji se na­
cu nego Zemlja, unutarnje planete. Za
laze dalje od Zemlje.
vanjske planete Sunce se ne nalazi u
Ova se stvar dugo razmatrala, jer C nego na pravcu koji je povučen kroz
je bilo sumnje da li su prvi astronomi Z paralelno sa CP, na udaljenosti od Z
razumjeli jednaku vrijednost epicikli- koja je jednaka udaljenosti od P do C,
čkog i ekscentričnog kružnog predsta­ a označena je znakom S.
vljanja za slučajeve Veneru i Merkura. Zbog kretanja po epiciklu, ni jedan
Bilo je sigurno shvaćeno za vanjske planet se ne kreće jednostavno oko
planete, jer je Ptolemej sasvim jasno Zemlje. Zaista, pojava koju vidi pro­
ukazao da su te dvije predodžbe po- matrač na Zemlji stvara oblik pokazan
tpuno ekvivalentne. Drugima je vje­ na slici 3.13. Ona pokazuje da se pra­
rojatno bilo mnogo manje jasno o toj
vac povučen od Zemlje prema planetu
stvari nego Ptolemeju; neki su podu­
ne kreće ravno unaokolo u smjeru su­
pirali samo jednu predodžbu, a neki
protnom od kretanja kazaljke na satu.
bez jasnog saznanja tvrdili da su to
Zaista, planet u X slijedeći put slike
iste stvari. Bilo je neke sumnje da li
3.13, kreće se na takav način da se
je Ptolemej jasno spoznao ekvivalen­
linija povučena od njega prema Zemlji
tnost za slučajeve Venere i Merkura.
Kasnije ćemo vidjeti da je Ptolemej kreće okolo u smjeru koji je suprotan
došao do oštroumne konstrukcije za smjeru kretanja kazaljke na satu sve
preinačenje epicikličke predodžbe na dok ne dođe u položaj ZA1 kada se
takav način, koji je djelomično uzimao počne kretati u smjeru kretanja ka­
u obzir eliptični karakter staza pla- zaljke na satu sve do ZA2 Poslije toga
ponovo nastaje kretanje u suprotnom
smjeru od kretanja kazaljke na satu
sve do slijedeće petlje. Linije kao ZA1
Prethodna slika:
i ZA2 , u kojima smjer planeta okrene
Ova egipatska rezbarija na kamenu iz V sto- njegovo kutno kretanje, zovu se staci­
ljeća pr. n. e. pokazuje Nut, boginju neba, pre- onarni smjerovi. Očito je da kut A1Z-
svođenu preko Zemlje. Dva broda nalaze se na
A2 ovisi o polumjeru staze planeta i o
desnoj i lijevoj strani diska Zemlje. Egipatski
astronomi su dugo vjerovali da Sunce napravi brzini kojom se on kreće po toj stazi.
nevidljivi put svake noći od zapadnog do isto­ Općenito, što je veći polumjer epicikla
čnog horizonta u brodu niz rijeku. u usporedbi s polumjerom većeg kru-

81
ga, to je veći kut A1ZA2, kut koji kaže
kad je planet retrogradan. Ovo znači
da je kut mnogo veći za Mars nego za
Jupiter, a veći je za Jupiter nego za
Saturn. Slično, kut je veći za Veneru
nego za Merkur.
S ovim uvodnim napomenama, koje
treba pamtiti, moći ćemo razumjeti za­
što je problem kretanja planeta stvorio
takvu dominantnu temu stare astro­
nomije; a bit ćemo, također, u boljem
položaju da ocijenimo oštroumnost
mnogih pokušaja da se nađe zadovo­
ljavajuće rješenje.
Općenito o drevnoj astronomiji
Drevna astronomija je imala dvije
žarišne točke, jalnu u Mezopotamiji, a
drugu u Grčkoj. Premda je bilo mno­
go toga učinjeno za razvoj astronomi­
je u Indiji i u Kini, mnogi su radovi,
obavljeni tamo, vjerojatno preneseni iz
Mezopotamije. Razvitak u Grčkoj i Me­
zopotamiji nije bio istovremen. Mezo­
potamija je u svojoj fazi maksimalnog
dostignuća vjerojatno imala prednost
prvenstva od pet stoljeća. Sigurno je
grčka astronomija 1000 godina p. n.
e. bila sasvim beznačajna, dok je u
Babiloniji u to vrijeme astronomija već
imala snažan razvitak. Štaviše, prije
Babilonaca moguće je da su Sumera-
82
ni posjedovali znatnu količinu prilično
profinjenih astronomskih podataka.
Zbog razlike u trenucima njihovih
najvećih dostignuća, posve je sigurno
da je tada grčka astronomija bila pod
utjecajem ideja, koje su dolazile s Bli­
skog istoka. Nedavno se zaista tvrdilo
daje Hiparh, oko 130. godine p . n . e . ,
sigurno dobio svoje rezultate od Ba­
bilonaca i da su ih oni već uglavnom
imali pripremljene. Neugebauer, na
primjer, upozorava da bi, ako bismo
mogli primjerno odmjeriti pouzdanost
prvih razvitaka, mnogo toga što se
prethodno pripisivalo Grcima, trebalo
prenijeti na Babilonce. Premda tu ima
istine, pisac je sklon da ukaže da su
metode rada dviju grupa bile sasvim
posebne i da glavne karakteristike gr­
čkog načina mišljenja nisu bile pre­
uzete od babilonskih astronoma. Na­
protiv, izgleda vjerojatno da su grčke
ideje iz III stoljeća p . n . e . naovamo
izazvale znatne odjeke u Mezopotamiji,
kao na primjer, heliocentrična teorija
Aristarha, koju je proučavao Seleuk,
astronom iz Seleukije na rijeci Tigris.
Moja je vlastita slutnja da je rad
Babilonaca bio gotovo numerički.
Drugim riječima, babilonski astro­
nomi promatrali su položaje planeta,
a naročito Mjesec, sa znatnom preci­
znošću, što je omogućilo da se otkriju
 pravilnosti među njihovim promatra­
njima, a zatim korištenje otkrivenih
pravilnosti da se predskažu budući
položaji Mjeseca i planeta. Pravilnosti
su bile otkrivene empirički; zatim su
one prilagođene raznim matematičkim
formulama, a one su korištene u pre­
dviđanju budućih položaja.
Grčka metoda bila je potpuno ra­
zličita. Umjesto gledanja na problem
kao na neku šifriranu zbirku, oni su
shvatili kretanja nebeskih tijela u vidu
geometrijskog modela. Planeti i Mjesec
su uzimani da se kreću po određenim
geometrijskim stazama, a učinci njiho­
vih kretanja po tim su stazama izraču­
navani i zatim uspoređivani s proma­
tranjima. I tako je neospornost modela,
kojeg su oni prihvatili, bila ili potvrđe­
na ili nepotvrđena. Kasnije su pokušali
usavršiti geometrijsku predodžbu.
Postoji i odsudna razlika između
babilonskih i grčkih metoda pristu­
pa. Ako netko traži samo algebarske
formule, koje će predstaviti stvarno
promatrane položaje planeta, tada je
sasvim nepotrebno da se rješava pro­
blem gdje su planeti kad se ne vide,
odnosno, kad oni zađu ispod horizon­
ta. Netko će pitati, da li planeti i zvi­
jezde nastavljaju svoja kretanja ispod
horizonta po stazama koje će ih pono­
vo dovesti do točaka gdje oni izlaze.
- Prethodna slika:
Moderna fotografija pomrčine Sunca: Mje­
sečev disk pokrio je Sunce. Činjenica da
Sunce i Mjesec imaju iste prividne promjere
i činjenica da se kretanja obaju tijela mogu
grubo uklopiti u ciklus godišnjih doba, da-
valo je mogućnost starim astronomima da
jedno od ova dva kretanja upotrijebe kao
bazu za kalendar.
Malo je grčkih geometrijskih prilaza pro­
blemima astronomije preživjelo neizmi­
jenjen oblik u ranom i srednjem kršćan­
skom svijetu. Godinama su prepisivači
unosili pogreške i iskrivljavali originale.
Nadesno je talijanski rukopis iz XV sto­
ljeća u kojem je umjetnik pobrkao ime
astronoma Ptolemeja s Ptolemejem iz
egipatske dinastije.
Ali, bilo tko ne može postaviti razbori:
geometrijski model ukoliko se ne može
odgovoriti na pitanja o privremenom
boravku zvijezda i planeta kada su oni
iznad i ispod horizonta.
Uvjerenje da su Grci prvi shvatili
astronomske probleme u obliku geo­
metrijskog modela bazirano je na lo­
gičkom zaključku. Znamo da su naj­
stariji Grci, u VIII i VII stoljeću p. n.
e., smatrali da Sunce, Mjesec, planeti
i zvijezde ne nastavljaju svoja prividna
dnevna kružna kretanja poslije zala­
za na zapadu, što znači da se oni ne
nastavljaju kretati po svojim dnevnim
kružnim stazama ispod Zemlje. Vjero­
valo se da se oni kreću ispod Zemlje
preko sjevera sve dok ponovo ne dođu
do određenih točaka na istoku iz kojih
izlaze. U Egiptu se smatralo da Sunce
prevaljuje svoj put od zapada prema
sjeveru i natrag do istoka u jednom
čamcu po rijeci. Budući da su egipat­
ska astronomija, matematika i opće
znanje bili uglavnom slabi u odnosu
na babilonsku astronomiju, matemati­
ku i opće znanje, čini se jasno da sami
Babilonci nisu rješavali geometrijske
modele. Slično, teško je vjerovati da su
Grci VIII stoljeća pr. n. e. mogli prihva­
titi slične primitivne predodžbe ako je
bilo valjanijih koncepcija u Babiloniji.
S tim u vezi moramo se podsjetiti da

Babilonska tablica za pisanje sadrži detalj­
ne podatke o položajima, fazama i pomrči­
nama Mjeseca tokom II stoljeća p. n. e. To­
čno predviđanje kretanja Mjeseca bilo je od
životne važnosti zbog obrade zemljišta. Ovo
je upravo problem gdje je numeričko-logični
pristup dao bolje rezultate od geometrijskog
pristupa.
Na ovom se međašnjem kamenu iz 1100.
god. pr n, e. Mjesec pojavljuje između svoje
dvoje "djece" - Venere (lijevo) i Sunca (de­
sno). Mjesec je bio tako važan u mezopo-
tamskoj kulturi da je izabran kao osnova za
kalendar usprkos svim praktičnim teškoća­
ma složenog primjera.
je VIII stoljeće p . n . e . predstavljalo
gotovo najviši domet astronomije na
Bliskom istoku.
Ovo ne znači da su sami Babilon­
ci vjerovali u apsurd poput onoga da
se Sunce vozi u čamcu oko horizonta.
Vjerojatno njihova zanimanja u astro­
nomiji nisu jednostavno bila usmje­
rena prema geometrijskim idejama
uopće. Postoji poseban razlog zašto je
baš tako.
Jasno je da je kretanje Mjeseca
postalo važno u životu Mezopotamije
i okolnih područja, a posebno predvi­
đanja kretanja Mjeseca i određivanja
datuma novog Mjeseca (Mlađaka) zbog
kulturnih zbivanja. (Stari zavjet vrvi
od prikaza svetkovina i obreda pove­
zanih s Mlađakom, a i dan-danas je
datum za jednu od glavnih kršćanskih
svetkovina, Uskrs, dobiven od prvog
Uštapa ili punog Mjeseca koji se poja­
vljuje poslije proljetnog ekvinocija.)
Slučaj Mjeseca je upravo onaj u ko­
jem je geometrijski prilaz bio sasvim
nemoguć ako se tražila visoka točnost,
jer je to slučaj u kojem je potrebno pri­
mijeniti naš treći stadij profinjenosti.
Bez pomoći gravitacione teorije, Babi­
lonci nisu mogli odrediti stazu Mjese­
ca potrebnog stupnja točnosti. Nume­
rički, empirički prilaz problemu bila je
samo njihova nada. A, ako je ovo bio
njihov prilaz, na kojeg su gledali kao
na najvažniji problem, lako je uvidjeti
zašto je isti način mišljenja bio vjero­
jatno primijenjen na planete i zvijezde.
Prema Grcima, u drugu ruku, Mjesec
nije bio najinteresantniji slučaj. Prema
njima, nije bilo potrebno iznad svega
drugoga da se budući položaji Mjeseca
točno predvide. Zaista, oni su mnogo
kasnije rješavali problem zapletenosti
u kretanju Mjeseca.
Ne može se tvrditi da je ovaj pogled
sigurno točan, jer utvrđeni materijal,
koji je na raspolaganju, a lako se mo­
gao dešifrirati i čitati, nije dovoljan da
se odredi povijest drevne astronomije u
najsitnijim detaljima, posebno s obzi-
rom na obrazloženja. U kojoj je mjeri
Mezopotamija sudjelovala, doznalo se
iz nekoliko tisuća pločica dobivenih
iskapanjima, a ovo se može smatra­
ti vrlo nezamjetljivom reprezentaci­
jom misli i aktivnosti civilizacije koja
se pružala nekoliko tisuća godina. U
slučaju grčke civilizacije pojavile su
se razne poteškoće. Osim Ptoleme-
jeva Amagesta, vrlo malo je preživje­
lo originalnih rukopisa velikih grčkih
učenjaka. Postojeći tekstovi su kopije
originalnih tekstova. U toku pada gr­
čke nauke u rimsko doba, oni koji su
kopirali bili su manje intelektualne
snage nego prvobitni grčki učenjaci, a
katkada su, zaista, bili potpuno tupi.
Zato su se pojavila očigledna izobliče­
nja, a najvjerojatnija prava prvenstva
su bila krivo porazdijeljena. Međutim,
samo su oni pogledi Grka, shvatljivi
u prvim stoljećima kršćanske ere, bili
sačuvani. Neshvatljive teorije, kao što
je bila heliocentrična teorija Aristarha,
preživjele su samo preko slučajnih pri­
mjedaba u rukopisima drugih naroda.
Zato se pojavila mučna situacija da
su one grčke ideje, koje su od najve­
ćeg zanimanja za današnji nazor, veći­
nom upravo one ideje o kojima imamo
najmanje sigurnih podataka. Pokušaj
rekonstrukcije u preostalom dijelu
ovog poglavlja mora se zato sagledati
u svjetlu koje upozorava.
Godišnja doba i kalendar
Čim je čovjek prešao iz nomadskog
života u ratarstvo, poznavanje trajanja
godišnjih doba postalo je najvažnije.
Morao je biti poznat točan trenutak
sjetve. Na raspolaganju je bilo vrlo je­
dnostavno pravilo koje proizlazi samo
po sebi iz prethodnog poglavlja. Dne­
vno kretanje Sunca određuje smjer
juga bilo kojem promatraču smješte­
nom bilo gdje na sjevernoj hemisferi.
Zato se mogu, također, odrediti smje­
rovi zapada i istoka jednostavno pro­
matrajući Sunce u bilo kojem danu
u godini. Postoje samo dva momen­
ta u godini kada Sunce izađe točno u
istočnoj točki i zađe točno u zapadnoj
točki - proljetni i jesenski ekvinocij;
a ekvinocij koji je dolazio poslije zime
bio je prikladan za određivanje trenu­
tka proljetne sjetve.
Da Zemlja nije imala satelita, ova bi
metoda, ili neka bolja, imala univerzal-
niju upotrebu i čovječanstvo bi imalo
manje briga u postizanju jednog osje­
tljivog kalendara. Apsurdno je da je
Mjesec uvelike komplicirao situaciju.
Mjesec se oko Zemlje okrene u
oko 271/3 dana, što znači da se on u
27 1 / 3 dana vrati u potpuno isti položaj
u odnosu na pozadinu zvijezda. Ali,
prosječno vrijeme između dvaju uza­
stopnih pojava novog mjeseca ili ušta­
pa je oko 29 1 / 2 dana. Razlika nastane
zbog kretanja Zemlje oko Sunca. Ovo
uzrokuje da Mjesec treba da napravi
više od jednog cijelog kruga da dođe
direktno u pravac sa Suncem, što je,
naravno, uvjet da dođe do nastanka
novog ili punog mjeseca. Drugi period
od 29 1 / 2 dana nazvan je sinodički mje­
sec, a pravi period od 271/3 dana side-
rični mjesec.
Ako uzmemo grubu vrijednost, mo­
žemo zaokružiti sinodički mjesec na 30
dana. Tada dvanaest sinodičkih mje­
seci imaju 360 dana, što je približno
dužina godine. Prema današnjem mi­
šljenju, ovo bi bilo značajno kad bi bilo
neke veze između dužine dana, dužine
sinodičkog mjeseca i dužine godine.
U stvari, prosječna dužina sinodičkog
mjeseca je 29 dana, 12 sati, 44 minute
i 2,78 sekundi, dok je dužina godine,
određena kao interval između uzasto­
pnih prolaza Sunca preko nebeskog
ekvatora, 365 dana, 5 sati, 48 minu­
ta i 46,0 sekundi. Ali je, prema starim
shvaćanjima, bez preciznih poznavanja
ovih vrijednosti, bilo mnogo razloga da
se upadne u zamku uzimajući neku
rijetku vezu koja postoji između Mje­
seca i Sunca. Kada gledamo Sunce i
Mjesec na nebu, zapažamo da oni ima-
85
Zemlja ne prijeđe svoju stazu oko
Sunca za okrugli broj dana, pa
se poseban dan mora dodavati
godini od vremena do vremena.
Do godine 1582. kalendar Julija
Cezara već je pokazivao veliko
odstupanje s godišnjim dobima,
premda je imao sistem prostih i
prijestupnih godina. Na gornjoj
slici je sabor, kojeg je sazvao
papa Grgur XIII, u cilju uvođenja
novog gregorijanskog kalendara
koji je i danas u upotrebi

Britanija je tek 1752. prihvatila

ovu reformu kalendara. Tada je
razlika između starog i novog
kalendara iznosila 11 dana. Ova
slika Hogartha prikazuje izgred u
doba reforme. Parola izgrednika
je bila: "Vratite nam naših jedana­
est dana."

86
ju gotovo isti prividni promjer. Danas
znamo da je to puka slučajnost, ali su
stari astronomi ovo smatrali najvećom
važnošću. Nadalje je bilo podudaranja
između perioda Mjeseca i menstrual­
nog perioda žena. Tako, kada su gruba
promatranja ukazala da ima dvanaest
lunarnih mjeseci u godini, bilo je sa­
svim prirodno da se ovo uzme kao gla­
vna pravilnost u ponašanju fizikalnog
svijeta. Ova pretpostavka, premda sa­
svim prirodna, pokazala se pogubnom.
Ne samo da je bila kriva, ne samo da
je vodila prema pomaku gotovo deset
dana u računanju vremena proljetnog
ekvinocija, nego je, također, postavila
namjere ljudi na potpuno krivi put. Kao
što smo već vidjeli, ovo je vjerojatno bio
pouzdan usmjerač puta mezopotam-
ske astronomije, ne samo kroz stoljeća,
nego kroz milenija. To je bila zabluda
koje se nismo oslobodili do naših dana.
To se pokazalo, na primjer, u računa­
nju datuma Uskrsa i to se pokazalo u
podjeli kruga na 360°.
Zemljoradničke potrebe nisu mo­
gle, razumljivo, tolerirati progresivnu
pogrešku od deset dana na godinu u
računanju trenutka proljetnog ekvino­
cija. Na sreću, nesklad je bio tako oči­
gledan, da su za praktične svrhe godi­
šnja doba bila jednostavno određena
iz prividnog kretanja Sunca. Prema
tome, Mjesec je izgubio svoju važnost
u određivanju godišnjih doba; ali što
je on izgubio u praktičnoj važnosti,
dobio je u mističnom smislu i ispunio
je mjesto u kulturnim religijama na­
roda Bliskog istoka. A iz ovog razloga
mezopotamski astronomi su bili očito
spremni da pribjegnu raznim smicali­
cama kako bi nastavili da Mjesec kori­
ste za kalendarske svrhe.
Gotovo je sigurno da su Babilonci
otkrili tzv. metonički ciklus; 235 si-
nodičkih mjeseci su gotovo jednaki ili
odgovaraju trajanju 19 godina. Ovo
je otkriće pokazalo kako funkcionira
mjesečev kalendar sa povoljnom to­
čnošću. Kalendar mora dijeliti 19 go­
dina u dvije cjeline: 12 godina u jednoj
sa 12 lunarnih mjeseci, a 7 godina u
drugoj sa po 13 mjeseci u svakoj go­
dini.
Kako su i 12 i 7 bili brojevi pose­
bnog mističnog značenja, ovaj je ka­
lendar morao izgledati kao značajna
pojava. Daljnja je nesretna podudar­
nost daje 19-godišnji metonički ciklus
bio vrlo blizu 18,6 godina, periodu za
koji se okrenula ravnina staze Mjese­
ca. (O tome će biti riječi detaljno u 6.
poglavlju.) Postojanje posljednjeg peri­
oda sigurno je bilo poznato Babilon­
cima, jer je on stvarao važan element
u njihovu sistemu predviđanja pomr­
čina.
Ovdje bi bilo zgodno da se pridoda
nekoliko riječi o konstrukciji kalen­
dara. Za praktične svrhe je važno da
godišnji kalendar sadrži potpuni broj
dana. Ovo znači da se kalendarska go­
dina ne može slagati s astronomskom
godinom. Zato se datumi sve više i više
razilaze iz godine u godinu, osim ako
broj dana u kalendarskoj godini nije
uvijek isti. Kako astronomska godina
ima približno 365 1 / 4 dana, najjedno­
stavniji sistem bi trebalo da ima tri
kalendarske godine sa po 365 dana,
a jednu, četvrtu, sa po 366 dana. Ovo
je upravo poznati sistem prijestupne
godine, kojeg je prvi uveo Julije Cezar
45. godine prije nove ere.
Ali, naravno, trajanje astronomske
1
godine nije točno 365 / 4 dana; ona je
kraća od ove vrijednosti za 11 minuta
i 14 sekundi. Premda ovo nije naročito
velika razlika, ona je dodavana nepre­
kidno stoljećima nakon uvođenja tzv.
Julijanskog kalendara, pa je 1582. go­
dine razilaženje iznosilo oko 10 dana.
Da bi ovo ispravio, papa Grgur XIII na­
redio je da kalendar bude ispravljen za
deset dana na taj način da se dan 5. li­
stopada 1582. računa kao 15. listopa­
da 1582. godine. Ova je promjena bila
odmah prihvaćena u svim katoličkim
zemljama, ali su grčka crkva i većina
protestantskih naroda odbili da pri-
87
znaju papinu naredbu. Engleska nije sjene se mijenja brže poslije svanuća i
išla ukorak s većinom zapadne Eu­ upravo prije zalaza nego oko podneva,
rope sve do 1752, kada je na osnovu tako ako odredimo prelaženje vremena
zakona koji je donio parlament, bilo prema omjeru promjene, vrijeme brže
odbačeno jedanaest dana iz godine, jer prolazi ujutro i uvečer nego u podne.
se jedanaesti dan nagomilao od 1582. Teško je vjerovati da ljudi nisu bili
godine. subjektivno svjesni ove razlike. Vjero­
Da bi se osiguralo od ponovne po­ jatno je, naprotiv, ne samo da je nisu
jave slične poteškoće, predloženo je da bili svjesni, nego im je ona dobrodošla,
neke godine, koje bi bile prijestupne budući da je bilo društvene prednosti
u sistemu Julijanske godine, sada ne za jedinicu vremena koja je bila duža
budu prijestupne godine. Te su godine blizu podneva nego ujutro i uvečer. U
1700, 1800, 1900, 2100, 2200, 2300, ovoj povezanosti značajno je da, kada
2500, itd., a pravilo kaže da, gdje broj su bili pronađeni logično pouzdani vo­
godine svršava sa dvije nule, bit će deni satovi, bilo je posvećeno mnogo
uzeta kao prijestupna godina samo pažnje da se osigura da oni ne mjere
ona kod koje su prve dvije znamenke vrijeme približno jednakim načinom,
djeljive sa četiri. Novi kalendar s ovim odrazujući vrijeme kretanja u kojem
profinjenjem poznat je kao Gregorijan­ nebo pokazuje da se okreće; zaista, oni
ski kalendar. se odrazuju u vladanju dužine sjene.
Još je nedostatak točnosti satova,
ne samo u antičko doba, nego sve do
Vrijeme dana Newtona, a i poslije, imao jednu zna­
Poznavanje godišnjih doba samo je čajnu omašku. To je značilo da se
jedan aspekt mjerenja vremena. Nama longitude nisu mogle sistematično
je danas teško shvatiti, jer vladamo određivati, pa zato točnost karata nije
raznim vremenima, da antički svijet bila zadovoljavajuća. Prije kraja XVIII
nije imao prikladnu metodu mjerenja stoljeća, nakon izuma pouzdanih kro-
vremena dana. Ali u polaganom tempu nometara, pojavile su se karte s izvan­
života, kojeg su oni imali, to im vjero­ rednom točnosti.
jatno nije stvaralo veliku nevolju. Onaj Hiparh je dao oštrouman prijedlog
tko se privikao da ne nosi sat, ubrzo da se longitude ili dužine velikog broja
razvije subjektivno prosuđivanje vre­ mjesta mogu ustanoviti koristeći po­
mena, koje je obično točno unutar če­ mrčinu Sunca na taj način da se isto­
tvrtine sata. A u antičko je doba pro­ dobno odrede trenuci u svim mjesti­
suđivanje vremena ovakve vrste bilo ma. Metoda nije mogla, naravno, dati
dovoljno za najpraktičnije svrhe. striktnu istodobnost, jer pomrčina ne
Sunčani i vodeni satovi služili su počinje istovremeno u svakoj točki
za praktično mjerenje vremena, kako uzduž puta sjene Mjeseca. Ali bi me­
smo već vidjeli. Sasvim različito od toda dala točnije rezultate od onih koji
njihovih nedostataka u točnosti pre­ su bili prethodno na raspolaganju,
ma današnjim standardima, ove na­ samo kad bi se pažljivo izvela. Na ne­
prave nisu mogle podijeliti vrijeme u sreću, sam promišljen pokušaj da se
jednake dijelove. Ovo nije izgleda bilo iskoristi Hiparhov prijedlog čini se da
namjerno, ali se pojavilo odstupanje. je bio spetljan. Bila je načinjena zna­
Dužina sjene, koju baca štap, mije­ tna pogreška, a da se nikako nije mo­
nja se tokom dana ali se ne mijenja gla otkriti. Ovo se odrazilo u kartama
u jednakom odnosu. Tako, ako netko dugo godina.
uzme dužinu sjene kao mjeru vreme­
na, dobiva nejednaki sistem. Dužina

88
Oblik i veličina Zemlje
S vremenom su se ljudi počeli ba­
viti širinom i dužinom. Već su vjero­
vali da Zemlja ima sferni ili približno
sferni oblik. Ali ovo vjerovanje nije
bilo univerzalno tokom cijelog grčkog
perioda. Prema prvim Grcima, Zemlja
je imala oblik kružnog diska, koji je
bio okružen velikim oceanom, iznad
kojeg je bila polusferna kugla neba.
Ovakva je predodžba bez sumnje
objavljena u djelima Homera i bila
je očito prihvaćena sve do VI stoljeća
prije nove ere. Ova predodžba jasno
postavlja problem kao - što se događa
sa zvijezdama, Suncem, Mjesecom i
planetima kad oni zađu ispod zapa­
dnog horizonta. Kako smo već vidjeli,
čini se da je prvo vjerovanje bilo, da
sva nebeska tijela kruže u nekom liku
oko horizonta preko sjevera, da bi se
kasnije ponovo pojavili na istoku, na­
stavljajući svoje kružne staze preko
neba.
Promatranja koja su pobila konce­
pciju o Zemlji kao ploči pokazala su da
zvijezde, ako se promatraju iz raznih
širina, nisu uvijek iste. U Egiptu, na
primjer, zvijezde koje se stalno vide,
ne vide se sve iz Grčke. U Grčkoj se
vidi zviježđe Velikog Medvjeda kako se
cijelo okreće oko pola, a da ni jedna
zvijezda ne zađe ispod horizonta, dok
se, naprotiv, u Egiptu moglo vidjeti da
on uroni u pijesak pustinje. Ova su
promatranja jasno pokazala da je na
sličan način zakrivljena površina Ze­
mlje. Prvu ideju o tome kako je Zemlja
zakrivljena dao je Anaksimandar. On
je postavio čudnu hipotezu da je Ze­
mlja zakrivljena prema sjeveru i jugu,
ali da je ravna prema istoku i zapadu,
formirajući površinu kao što je cilin­
dar. Ova hipoteza mu je omogućila da
objasni mijenjanje izgleda zvijezda u
Grčkoj i Egiptu, gdje je razlika sadr­
žana u suštini u geografskoj širini, a u
isto vrijeme da sačuva staru narodnu
mitologiju da područje smrti leži vrlo
daleko na zapad.
Prema Teofrastu, učeniku Sokra-
tovu, Parmenid, sljedbenik Pitagore,
bio je prvi koji je smatrao da Zemlja
ima sfernu površinu. (Kasniji tumači
prve ere kršćanstva dali su priznanje
za ovaj veliki korak samom Pitagori,
jer su u njihovo vrijeme pogledi pita-
goraca bili vrlo poštovani, a Pitagora je
postao potovo legendarni junak.) Par­
menid je živio krajem VI i početkom V
stoljeća pr. n. e. i njegov je argument
za sferni oblik Zemlje bio neoboriv. On
je dokazivao da bi tijelo svakog drugog
oblika osim sfernog ili okruglog, palo u
sebe - dok je sfera oblik, koji bi ostao
prirodno u ravnoteži. Bez sumnje je,
također, polusferna kupola neba bila
velika pomoć da se dođe do ideje o Ze­
mlji kao kugli. A ideja, koja se jednom
pojavi, dobiva podršku iz činjenice
da je pružila jednostavno tumačenje
o tome šta se događa sa zvijezdama,
Suncem, Mjesecom i planetima po­
slije njihova zalaza na zapadu, tj. da
se oni nastavljaju kretati po kružnim
stazama kako bi se ponovo pojavili na
istoku.
Ideja o Zemlji kao sferi ili kugli nije
bila općenito prihvaćena sve do Plato­
na, poslije sto ili više godina. Platonov
argument je bio filozofski i dapače
slab: da je kugla najidealniji oblik ti­
jela, da kugla ima potpunu simetriju
i da zato Zemlja, kao centar svemira,
mora biti kugla. Premda ovakav ar­
gument nije bio tako dobar kao pra­
vi argument kojeg je Parmenid iznio,
Platonovo snažno posredovanje uči­
nilo je da se ideja utemelji. Od tada
pa nadalje svi su Grci vjerovali da je
Zemlja kugla a, kada dođemo do Ari­
stotela, pojavit će se krajnje uspješan
i konačan argument. Često, kada se
Sunce, Zemlja i Mjesec nađu pribli­
žno u istom pravcu, a Zemlja između
njih, Mjesec prolazi kroz sjenu koju
baca Zemlja. Tom se prilikom sjena
na Mjesecu vidi stalno okrugla, što ne
bi bio slučaj u svim prilikama da Ze­
mlja nije kugla.
89
 Sa saznanjem da je Zemlja kugla, je Eratosten napisao knjigu posebno
nastao je problem određivanja njene o ovoj metodi i samom određivanju; i
veličine, a najznačajnije određivanje u premda ta knjiga nije preživjela, činje­
antičko doba bilo je ono koje je načinio nica da je ona bila napisana pokazuje
Eratosten, vjerojatno oko 230. godine da je Eratosten metodu dobro zamislio
p. n. e. Metoda, koju je on upotrije­ i izveo s najvećom pažnjom. Na dru­
bio, ilustrirana je na slici 3.14. Erato­ gom mjestu imamo nezavisan dokaz
sten je znao da u podne na dan ljetnog točnosti Eratostena kao promatrača.
solsticija vertikalni štap u Syeni (Asu- On je znao odrediti kut kojeg čini os
anu) ne baca sjenu, što znači da je Zemlje sa ravninom staze Zemlje oko
Sunce točno u zenitu ili iznad glave. U Sunca. U stvari, on je mjerio nagib
Aleksandriji u istom trenutku Sunce ekvatora Zemlje prema ekliptici. Vrije­
zatvara kut s vertikalom od 7° 12', ili dnost koju je on dobio iznosila je 23°-
jednog pedesetog dijela opsega kruga. 51', dok je prava vrijednost tog nagiba
Zato, ako je Aleksandrija bila točno sje­ u njegovo doba bila 23°43', što znači
verno do Syene, što je Eratosten uzeo da je pogreška iznosila samo oko 0,56
kao sigurno, razlika u geografskoj širi­ posto. (Današnja vrijednost je 23°36',
ni između ova dva mjesta iznosi 7° 12', promjena koja je nastala zbog finih
ili jedna pedesetina opsega Zemlje. Sli­ detalja u našem trećem stadiju pro-
jedeći je korak bio da se odredi udalje­ finjenja o čemu je prethodno raspra­
nost od Syene i Aleksandrije. Zemljin vljano.)
promjer daje vrijednost koju dobijemo Stvarna geografska širina Syene je
kada podijelimo produkt: između 50 i 24°5'. Zato u doba Eralostena Sunce
izmjerene udaljenosti i 'Pi'. Ovom meto­ nije bilo potpuno točno iznad glave u
dom dobio je Eratosten vrijednost od doba ljetnog solsticija, nego nešto izvan
12,50, vrijednost koja je samo oko 112 te točke za 22'. Na osnovu ovoga mo­
kilometara manja nego današnja vrije­ žemo očekivati pogrešku od pet posto
dnost Zemljinog promjera, jer Zemlja u Eratostenovu konačnom računu, ali
nije točno okrugla, polarni promjer je na sreću nadoknađivanje pogreške
iznosi oko 12 640 kilometara, ekvato­ napravljeno u geografskoj širini Ale­
rijalni oko 12 680 kilometara.) ksandrije. Prema tome, stvarna razlika
Rezultat Eratostena je tako preci­ ovih gradova je 7°5', ako usporedimo
zan da danas mnogi ljudi sumnjaju u s Eratostenovom vrijednosti od 7° 12'.
njega. Ja sam, ne vidim nikakav ra­ Ovo reducira pogrešku na oko jedan i
zlog da posumnjam u njegovu auten­ pol posto. Također je bio prigovor da
tičnost. Na prvom mjestu znamo da Aleksandrija ne leži točno na sjeveru
od Syene, pa razlika u geografskoj du­
Slika 3.14
žini iznosi oko tri stupnja. Ali pogre­
Kad je podne, Sunce u Syeni je u zenitu, a ška koja bi se pojavila iz ovoga, samo
istovremeno u Aleksandriji zatvara s vertika­ je iznos razlike kosinusa tri stupnja od
lom kut od 7°12 '. Ako se oba mjesta nalaze jedinice, a to je samo malo više od 0,1
na istom meridijanu, udaljenost između njih posto. Zato potpuna pogreška, koja se
iznosi upravo 1/50 Zemljinog opsega. pojavila kod određivanja kuta, iznosi
jedan posto; Eratostenova vrijednost
bi bila mnogo manja od ovog iznosa.
A ovaj je upravo - 12 560 kilometara,
ako se usporedi sa 12 670.
Sve bi ovo, naravno, bilo obuhvaće­
no da je udaljenost od Syene do Ale­
ksandrije bila izmjerena s punom to-

90
čnošću, a o tome se postavilo pitanje.
Udaljenost je bila izmjerena u jedini­
cama stadija. Na nesreću, tri razne
jedinice, koje su nosile ovo ime, bile
su tada u upotrebi: putni stadij, koji
se upotrebljavao u mjerenju udalje­
nosti putovanja, a iznosio je oko 157
metara; olimpijski stadij od 185 meta­
ra i kraljevski egipatski stadij od 210
metara. Plinije navodi da je Eratosten
upotrebljavao putni stadij, a ovo uspo­
ređuje s nezavisnim prigovorom da je
Eratosten dobio udaljenost od pro­
fesionalnih teklića - procedura koja
izgleda prirodno sasvim dovoljna, jer
se prenošenje važnih vijesti u Egiptu
moralo održavati preko profesional­
nih teklića više od dvije tisuće godina.
Ovo ne izgleda na kraju ni nevjeroja­
tno, da bi stoljećima specijalni tekli­
ći u ravnoj zemlji, kao što je Egipat,
ustanovili udaljenost unutar granice
od jedan posto. Drugo bi stanovište
(da je Eratosten upotrijebio olimpijski
stadij) ukazalo da su teklići načini­
li pogrešku od oko 17 posto u svojim
određivanjima udaljenosti, a to izgleda
gotovo fantastično.
Kozmologija Grka
Prvi korak u shvaćanju neba nije
vjerojatno teži od prvog koraka prema
uočavanju Zemljine sferičnosti. Je­
dnostavno je zamijetiti da se dnevno
kretanje zvijezda preko neba pojavlju-
je zbog rotacije Zemlje. Grčki svijet
kao cjelina nije nikad došao do ove
spoznaje, premda je, kako ćemo vidje-
ti, bilo pojedinaca koji su to shvaćali;
ali ovi ljudi nisu nikada bili sposobni
da uvjere svoje suvremenike.
Prvi korak u pravom smjeru načinio
je Filolaj, filozof Pitagorejske škole. On
je naučavao da glavno djelovanje u sve­
miru mora dolaziti iz njegova centra i
da zato glavno djelovanje ne može doći
iz Zemlje, jer Zemlja nije u njegovu cen­
tru. Ovo bi ukazivalo da bi se Zemlja
morala kretati oko centra. Na prvi po­
gled netko može pretpostaviti da je ovo
bio prvi korak prema heliocentričnoj
teoriji, ali Filolaj nije postavio Sunce u
centru sistema; on ga je zamišljao kao
disk koji postaje vruć od brzog prolaza
zraka kroza nj. Umjesto njega, on je za­
mišljao da je centar sistema gigantska
vatra koju od nas skriva Zemljino tijelo.
Premda je ovo bila fantastična ideja pre­
ma našem današnjem shvaćanju, Filo­
laj je zaslužio priznanje iz dva razloga:
prvi, za ideju da se centar sistema može
očitovati uplivom na cjelinu, a drugi za
spoznaju da bi se kretanje Zemlje oko
centra moglo odraziti u suprotnom kre­
tanju zvijezda, koji bi protumačio privi­
dnu dnevnu rotaciju neba.
Filolaj je bio suvremenik Sokrata,
a živio je nešto prije Platona. Platon o
ovome nije imao svoje mišljenje niti ga
je imao Aristotel. Samo, kada dođemo
do drugog giganta grčke astronomi­
je, Heraklida, naći ćemo ideju ponovo
oživljenu i razvijenu. Heraklid se oslo­
bodio čudnog pojma centralne vatre i
jednostavno je uzeo da se Zemlja vrti
oko svoje osi, kao mi danas.
Heraklid je pripadao IV stoljeću pr.
n. e., a Aristarh, koji je najviše radio
na svom djelu sredinom slijedećeg
stoljeća, vjerojatno je bio pod njego­
vim utjecajem. Apolonij je bio najveći
matematički astronom III stoljeća pr.
n. e., Hiparh II stoljeća pr. n. e. i Ptole-
mej, koji je živio u II stoljeću nove ere,
bio je zadnji velikan. Na žalost, dok
smo došli do Hiparha i Ptolemeja, He-
raklidova velika ideja je bila odbačena,
pa je još jednom nebo, a ne Zemlja,
preuzelo dnevno kretanje. I Hiparh i
Ptolemej su imali razloga za odbaciva­
nje ideje da se Zemlja okreće, premda
je nemoguće reći da li su oni osjeti­
li njenu snagu. To je moglo biti samo
izgovor za odbacivanje ideje koju oni
nisu voljeli. Njihov tobožnji prigovor je
bio da, ako se Zemlja vrti, tada bi tijelo
bačeno u zrak naprosto palo iza mje­
sta iz kojeg je bačeno.
91
 Možda je vredniji razlog za odbaci­ u epiciklima na slikama 3.7 i 3.10, ali
vanje ideje da se Zemlja vrti, što takva nije bilo kretanja koja nisu bila izraže­
teorija ne može protumačiti prividno na krugovima. Ova hipoteza nije samo
kretanje planeta. Slika 3.13 pokazuje prikrivala potrebu za fizikalnom teori­
kako se sa Zemlje vide katkada kreta­ jom; ona se također slagala sa filozo­
nja planeta u suprotnom smjeru. Re­ fijom simetrije, koju je Platon razložio
dovito se pravac od Zemlje prema pla­ za slučaj sfera. Upravo kao što sfera
netu okrene u suprotnom smjeru od ima najveći stupanj simetrije kao tro­
kretanja kazaljke na satu, zatim dose­ dimenzionalno tijelo, tako krug ima
gne stacionarnu točku, od koje krene najveći stupanj simetrije za zatvorenu
suprotno u smjeru kazaljke na satu; krivulju.
nastavi kretanje u direktnom smjeru Bez prilično jednostavne, smione
sve dok ne dođe do druge stacionarne pretpostavke grčkih astronoma, sve­
točke od koje ponovo počinje kretanje mir bi izgledao potpuno bezakonsko
u suprotnom smjeru od smjera kazalj­ mjesto. Premda danas ne simpatizira­
ke na satu. Veliki problem u pripisiva­ mo takav pogled, moramo se podsjetiti
nju bilo kojem jednostavnom geome­ da je on trajao sve do Keplerova doba,
trijskom obliku kretanja planeta bilo a tek je Kepler s teškom mukom kona­
je da se dobije opis ovih retrogradnih, čno odbacio pojam kružnog kretanja.
kretanja pomoću staza planeta. Možda, također, možemo imati više
Tada se to nije moglo suviše uvjer­ simpatije prema Grcima ako se sjeti­
ljivo naglasiti budući da Grci nisu ima­ mo da današnji učenjaci očekuju da
li fizikalnu teoriju gravitacije, pa nisu fizikalni zakoni imaju eleganciju i si­
imali pojma zašto se planeti kreću po metriju, štaviše, ako oni i ne očekuju,
stazama. Da svladaju svoje fizikalno materijalni će se svijet manifestirati
neznanje, oni su smiono pretpostavi­ ovim kvalitetama. Imamo jednostavnu
li da su sva kretanja planeta kružna. zamjenu Platonova pojma sličnim, ali
Kombinacije kružnog kretanja su bile dubljim pojmom.
dopuštene u njihovim shemama, kao Prvi ozbiljni matematički pokušaj
shvaćanja složenosti kretanja planeta

Ovdje je podjednostavljen moderni dijagram koji

se katkada označuje kao "grčka" ideja sistema
sfera. Brojevi pokazuju sfere: nevidljivu, zvijezda,
Saturna, Jupitera, Marsa, Sunca, Venere, Merkura.
Mjeseca i Zemlje. Teorija Eudoksa je bila istovre­
meno složenija i suptilnija, no što se može i zamisli­
ti. Eudokso je zamišljao da polarne osi njegovih idealnih
sfera nisu međusobno paralelne, nego su među­
sobno povezane kao kompas na stožeru, kao što
je prikazano gore.
92
načinio je veliki grčki matematičar Eu- dokso se izgleda nije bavio pokušajem
dokso. Često se govorilo, donekle ma­ da protumači određeno kretanje ne­
glovito, da su "Grci" vjerovali u sistem beskog tijela u određenom trenutku.
kristalnih sfera: Mjesec je bio pričvr­ Umjesto toga, on se ograničio na po­
šćen na najbližoj sferi, a zatim su se kušaj tumačenja općih karakteristi­
nizale sfere za Sunce, planete (prema ka njihovih kretanja u geometrijskim
redu Merkur, Venera, Mars, Jupiter i izrazima. A da se razjasne kretanja
Saturn) i posljednja sfera za sve zvije­ planeta u svim detaljima, bilo je potre­
zde. Sve su ove sfere imale svoje cen­ bno dodati još sfera, koje je prvobitno
tre u Zemlji. Ova je priča, čini se, bila predložio Eudokso. Prema tome, serije
sastavljena iz ranijih vjerovanja i teo­ sfera su se postepeno proširivale, na­
rije Eudoksa, a ona je sigurno potpu­ ročito u Eudoksova učenika Kalipa.
no obrnuta od teorije koju je iznio na Čini se sasvim jasnim da Eudokso
razmatranje Eudokso. nije nikada namjeravao svoje sfere za­
U Eudoksovoj teoriji samo se zvije­ misliti kao da imaju stvarnu fizikalnu
zde kreću u jednoj sferi. Dok Mjesec egzistenciju. Prema njemu, one su bile
i Sunce imaju seriju od tri sfere, pla­ samo matematičko sredstvo za pred­
neti imaju svaki po četiri. Posljednja stavljanje kretanja planeta. Njegova
sfera svake serije kreće se na isti na­ teorija se pojavila u vrijeme koje je
čin kao sfera zvijezda. Druga krajnja označavalo starost Platona i prve go­
sfera je pričvršćena svojim polovima dine zrelosti Aristotela, pa nalazimo
na posljednju sferu i može se slobo­ njeno puno prihvaćanje u rukopisi­
dno vrtjeti oko osi koja prolazi njenim ma Aristotela. Ali je Aristotel načinio
polovima. Treća sfera je pričvršćena ozbiljnu pogrešku pridodavajući fi­
na drugu sferu na sličan način, i tako zikalnu suštinu sferama Eudoksa, a
redom. Konačno, planet, ili Sunce, ili ova ga je pogreška prisilila da pokuša
Mjesec pričvršćen je na najunutarnji- spojiti posebne serije sfera za razne
u sferu. Polarne osi raznih sfera nisu planete u jednu divovsku mehaničku
paralelne, nego imaju razne položaje. strukturu. Prema tome, nastala je te­
Na ovakav način dolazi do vrlo slože­ orija s fantastičnim brojem od pedeset
nih kretanja najunutarnjije sfere. i pet sfera.
Položaj ima neku analogiju sa žiro Poslije Aristotela bila je odbačena
kompasom. Matematički problem je teorija Eudoksa. Ona je sasvim dobro
bio da se izaberu polarne osi, njihove tumačila promjenu smjera planeta,
točke pričvršćenja i kretanje sfera na ali nije mogla protumačiti zašto pla­
takav način da prikažu opažena kreta­ neti mijenjaju sjaj, zašto, na primjer,
nja planeta, Sunca i Mjeseca. Mars ima katkada veći sjaj, a katkada
Koliko je u tome uspio Eudokso? U slabiji. Prema teoriji Eudoksa, Mars je
stvari, on je bio u mogućnosti da pri­ uvijek jednako udaljen od Zemlje i ne
kaže mijenjanje smjerova planeta, dje- bi trebalo da mijenja svoj sjaj. Sasvim
lomično njihova retrogradna kretanja. je očito da Mars mora biti bliže Zemlji
Nadalje, njegova teorija automatski kad je sjajniji nego kad je slabog sjaja.
zahtijeva da smjerovi planeta ne mora- Bilo je pokušaja da se protumači ova
ju ležati u ravnini kretanja Sunca oko pojava, pa su grčki kozmografi pristu­
Zemlje. Drugim riječima, on je pošao pili epicikličkom prikazu kretanja pla­
na neki način prema tumačenju efe- neta poput onih koji su već prikazani
kta nagiba staze planeta prema stazi na slikama 3.7 i 3.10.
Zemlje. Za razliku od mezopotamskih Sa stajališta današnje heliocentri-
astronoma prije njega i za razliku od čne teorije, vidimo da u slici 3.10 radi-
Hiparha i Ptolemeja, poslije njega, Eu­ jus (OC) malog kruga mora biti jednak

93
radijusu staze Zemlje, a da radijus ili
polumjer (CZ) velikog kruga mora biti
jednak polumjeru staze našeg vanj­
skog planeta. Ali ova informacija nije
potrebna ni za razumijevanje promje­
ne smjerova, na primjer, Marsa, ni za
razumijevanje promjene relativne uda­
ljenosti Marsa. Za ove svrhe, sve što
mi trebamo jest odnos OC prema CZ.
Zatim, ako uzmemo da vrijeme koje je
potrebno da se jednom okrene veliki
krug odgovara vremenu koje je potre­
bno da se Mars jedanput okrene oko
Sunca, i ako uzmemo da vrijeme koje
je potrebno da se mali krug jednom
okrene bude jednako vremenu za koje
se Zemlja jednom okrene oko Sun­
ca, tada će epiciklički prikaz jednako
predstaviti opaženo kretanje Marsa.
Drugim riječima, točnost prikazivanja,
koja je na raspolaganju na slici 3.10,
ne ovisi o postavljanju prave skale
dvaju krugova, nego samo o postavlja­
nju odnosa njihovih polumjera.
Potpuno slična razmatranja pri­
mijenjena su na slici 3.7. Tamo radi­
jus ili polumjer kruga sa centrom u
Z može imati razne vrijednosti; ali je
potrebno da odnos polumjera velikog
kruga prema polumjeru malog kruga
bude točan.
Prema tome, u crtanju slike 3.7
nije bilo neposrednog uvjeta da Sun­
ce bude u centru malog kruga. Bilo je
bitno da Zemlja, Sunce i centar malog
kruga budu na pravcu, kao što su na
slici 3.15. Odatle nije bilo odmah jasno
ljudima, koji su prvi upotrijebili epici-
kličku predodžbu kretanja planeta, da
Sunce mora biti u centru epicikla.
Ipak, bilo je jasno predosjećanje
da točke Z, S i C moraju uvijek biti na
jednom pravcu. Ovo zahtijeva dva po-
dudaranja: prvo, da se C treba kretati
oko Zemlje u potpuno istom periodu

Slika 3.15 Slika 3.16

Stari astronomi nisu Sunce metnuli u Slično je kod crtanja ekscentričnog
centar epicikla po kojem se kreće Ve­ kruga kretanja vanjskog planeta. I tu
nera. Ali on je postavljen na liniji ZC. Sunce nije postavljeno u centru većeg
kruga, nego opet na liniji ZC.

94
kao S, i drugo, da Z, S i C budu po­ Na gornjim dijelovima ovih strana je dio
redani početno u istom smjeru. Vjero­ astronomskog papirusa, nazvan "Nauča­
jatno je da je ova podudarnost navela vanje Leptinusa" ili "Umijeće Eudoksa",
Heraklida da polumjer kruga Sunca koje je napisano u Egiptu između 331. i
111. god. pr. n. e. Poznat je po brojnim di­
treba uzeti da bude jednak polumjeru jagramima za razna tumačenja.
kruga na kojem se kreće centar epici-
kla Venere - to će reći, da bi točka S
trebala biti u točki C, kao što je poka­
zano na slici 3.7.
(Razlika između slike 3.15 i slike
3.7, naravno, nastala je samo iz pro­
matranja i iz teorije: slika 3.15 je izra­
đena iz promatranja, dok je slika 3.7
izrađena iz prvobitnog poznavanja he-
liocentrične teorije.) Slika 3.18
Epiciklički prikaz kretanja Merku­ Pitanje, kreće li se Sunce oko Zemlje ili se
ra mogao bi se popraviti ili dopuniti Zemlja kreće oko Sunca, relativan je po­
na pravcima Heraklidova ukazivanja jam. Ako prihvatimo drugi zaključak, slika
3.17 se pojednostavljuje pa se dobiva heli-
upravo na isti način kao što se mogla ocentrični sustav svijeta.
dati epiciklička slika za Veneru. Ali je

Slika 3.17
Slike epicikala i ekscentričnih krugova su
ekvivalentne, pa možemo napraviti epicikle
za sve planete. Ako uzmemo da je ZS jedna-
ko ZC, tada dobivamo tzv. Tychonovu siiku
svijeta.

Slika 3.19
Kad je Mjesec u kvadraturi, poznat nam je
jedan kut u trokutu kojeg sačinjavaju Sunce,
Mjesec i Zemlja; drugog možemo mjeriti. Ari­
starh je koristio ovaj slučaj da odredi odnos
udaljenosti Sunca prema udaljenosti Mjese­
ca.
Slika 3.20
Aristarh je smatrao da se Zemlja ne kreće
oko Sunca po krugu, jer se tada ne bi moglo
protumačiti različito trajanje godišnjih doba.
Protumačiti se može samo ako se Sunce na­
lazi izvan centra, kao što je na gornjoj slici
situacija bila još nemoćnija za vanjske
planete. Ovo je jasno ako se vratimo
slici 3.10. Tu, ako ne postavimo daje
polumjer kruga Sunca (udaljenost SZ)
jednak polumjeru epicikla (OC), tada je
sve što možemo reći da linija SZ mora
biti paralelna sa OC. Kritični detalj je
nestao, naime udaljenost od Sunca do
planeta (udaljenost SO) mora uvijek biti
jednaka udaljenosti ZC, a prema tome
planet održava konstantnu udaljenost
od Sunca. Zato otkriće heliocentričnog
pogleda, koje je dolazilo jednostavno iz
promatranja, nije bilo tako lako u slu­
čaju vanjskog planeta kao što je bilo u
slučaju Venere i Merkura.
Još postoji neosporivo svjedočan­
stvo jednog od njegovih suvremenika,
Arhimeda, koji je Aristarha uveo u he-
liocentrični pogled na svijet vjerojatno
oko godine 260. prije nove ere. Može­
mo samo nagađati na koji je način on
96
uspio da načini ovaj značajni korak.
Vjerojatno je ostvario jednakost epici-
kličke i ekscentrične kružne predodžbe
o kojoj se raspravljalo prije u ovom po­
glavlju. On je, također, ostvario da se
opis kretanja jednog vanjskog planeta
kao što je na slici 3.9 može prevesti
u vrstu opisanu na slici 3.16. Budu­
ći da je nedostajalo poznavanje prave
skale krugova na slici 3.16, trebalo je
još samo dokazati da Sunce mora biti
na pravcu CZ, upravo kao slučaj na
slici 3.15. Sada je moguće da se učini
isti korak kao što je učinio Heraklid
u svojoj slici kretanja unutarnjih pla­
neta. Moguće je uzeti polumjer kruga
Sunca da je jednak udaljenosti od C
do E, tako da Sunce padne u točku C,
kao na slici 3.9, i tako da planet zadr­
žava stalnu udaljenost od Sunca.
Na osnovu ovoga došli smo u si­
tuaciju u kojoj se svaki planet kreće
po stazi oko Sunca, a samo se Sunce
kreće po stazi oko Zemlje, što je poka­
zano na slici 3.17. Ovo je takozvana
Tychonikova slika svijeta, slika koju
će Tycho Brahe prihvatiti gotovo dvije
tisuće godina kasnije. Ali je Aristarh
otišao dalje od ovoga. On je jasno spo­
znao da se slika svijeta, prikazana na
slici 3.17, može još pojednostavniti,
jer je relativno pitanje da li se Sunce
kreće oko Zemlje ili se Zemlja kreće
oko Sunca. I, ako prihvatimo da se Ze­
mlja kreće oko Sunca, tada se može
pokazati kako se svi planeti kreću oko
Sunca, upravo onako kako je pokaza­
no na slici 3.18.
Napomene Arhimeda također po­
kazuju da je Aristarh učinio daljnji
značajni korak. On je došao do sazna­
nja da, ako se Zemlja zaista kreće oko
Sunca, postoji samo jedno tumačenje
zašto se pozadina zvijezda ne mijenja
tokom godine: zvijezde moraju biti vrlo
daleko od nas.
Ustanovljivanje mjerila Sunčevog su­ Poznavajući udaljenost Mjeseca u
stava polumjerima Zemlje, on je tada tako­
Aristarh je također načinio sjajan đer znao udaljenost Sunca. Nadalje,
napor da se odredi pravo mjerilo u bilo je moguće izračunati polumjere
Sunčevom sustavu. On je pokazao da staza svih poznatih planeta izražene u
u trenutku kad je Mjesec u kvadraturi jedinicama udaljenosti Zemlja-Sunce.
(kada je, gledano sa Zemlje, pola nje­ Zato je Aristarh prvi određivao mjerilo
gove površine osvijetljeno od Sunca, Sunčevog sustava.
a polovina u mraku), smjerovi Sunca Uzimajući Eratostenovu vrijednost
i Zemlje, gledano sa Mjeseca, mora­ polumjera Zemlje, ili dapače ranije
ju zatvarati pravi kut. Prema tome, u i manje točnije vrijednosti, Aristarh
tom trenutku Sunce, Mjesec i Zemlja je izračunao da je udaljenost Sunca
stvaraju pravokutni trokut, kako je oko četiri ili pet milijuna kilometara.
pokazano na slici 3.19. Kut SMZ je Premda je ovo bilo mnogo manje od
poznat kao pravi kut, kut SZM može stvarne vrijednosti, ipak je bilo naro­
se mjeriti, a kut MSZ može se prema čito korisno za ustanovljivanje nekog
tome izračunati. Jednostavan račun općeg reda u veličini Sunčevog susta­
tada određuje odnos udaljenosti Sun­ va. Nedostatak u Aristarhovoj metodi,
ca prema udaljenosti Mjeseca. Mjereći koja je korištena, nalazi se, naravno,
kut SZM, našao je Aristarh vrijednost u teškoći poznavanja točnog trenutka
od 87°, a njegov je račun, baziran na kvadrature Mjeseca. Ovo je teško pro­
ovom mjerenju, pokazao da je Sunce vesti, jer oblik Mjeseca nije striktno
oko dvadeset puta dalje od nas nego kružan. Ako trenutak kvadrature nije
što je Mjesec. Kasnije ćemo vidjeti da točno procijenjen, tada je kut izmjeren
je ova procjena bila grubo manjkava, u E netočan, a i mala pogreška u ovom
ali Aristarh nije bio toga svjestan. Pre­ slučaju daje vrlo velike razlike u-rezul-
ma tome, on je smatrao da bi ako bi tatu. Na primjer, ako je izmjereni kut
mogao odrediti apsolutnu udaljenost bio 89° umjesto 87°, izračunata uda­
Mjeseca, lako mogao ustanoviti uda­ ljenost Sunca će se utrostručili; a ako
ljenost Sunca. je bio oko 895/6°, Aristarhov rezultat
Ustanovljivanje udaljenosti Mjeseca bio bi gotovo točan.
je bilo relativno lako. Na primjer, mogla Izgleda da je Aristarh svoju teoriju
se ustanoviti za vrijeme pomrčine Mje­ postavio na razmatranje samo u pro­
seca. Već smo ustanovili da rub sjene bni uzorak. On nije opsežno izložio
što je baca Zemlja kad se stere preko svoje argumente u knjizi, pa možemo
Mjeseca uvijek ima kružni oblik. Uspo­ opravdano pitati zašto. Vjerojatno je
ređujući prividni polumjer ovog kruga s to bilo zato, što je on bio svjestan da
prividnim polumjerom Mjeseca, svatko se njegova teorija, kako je postavljena,
može otkriti odnos polumjera Zemlje jednostavno ne bi slagala sa činjenica­
prema polumjeru Mjeseca. Poznavaju­ ma. Već smo napomenuli da godišnja
ći ovo i poznavajući Mjesečev prividni doba imaju nejednako trajanje. Zašto
kutni promjer, lako je izračunati uda­ bi to bilo, ako se Zemlja kreće oko Sun­
ljenost Mjeseca u polumjerima Zemlje. ca po kružnoj stazi? Ova bi se teškoća
Na ovaj se način može dobiti vrlo točna u trajanju godišnjih doba mogla protu­
vrijednost, a oko stotinu godina kasnije mačiti pretpostavkom da se Zemlja ne
dobio je Hiparh vrijednost koja je bila kreće oko Sunca, nego oko točke koja
unutar jedan posto od točne vrijedno­ je nešto udaljena od Sunca, kao na sli­
sti. Ranija su određivanja bila manje ci 3.20. Ali bi takvo prisvajanje uništilo
točna, ali su ona bila dovoljno točna za već usklađenu jednostavnost heliocen-
Aristarhovu svrhu. trične slike svijeta. Nadalje, Aristarh je

97
 morao znati da smjerovi planeta ne leže parh i Ptolemej odbacili veliku Hera-
općenito u ravnini staze Zemlje i je­ klidovu ideju o rotaciji Zemlje i prihva­
dnostavnost njegove teorije bi također tili staru ideju o dnevnoj rotaciji neba;
djelomično bila poremećena zahtjevom a sada smo vidjeli zašto heliocentri-
da ravnine staza raznih planeta nisu u čnu teoriju, koju je pronašao Aristarh,
podudarnosti. nisu prihvatili astronomi koji su slije­
U početku ovog poglavlja vidjeli dili poslije njega.
smo da se nepravilnosti pojave čim se Ovdje imamo značajan primjer koji
udaljimo od prvog stadija profinjenja i nam pokazuje kako nije uvijek dobro
krenemo prema drugom, a ovo je bilo znati suviše o stvarnim činjenicama.
upravo ono što je bilo protiv Aristarha. Konačno, nema teorije koja bi protu­
Njegova je slika svijeta bila divno pri­ mačila sve činjenice i, dapače, najko­
lagođena prvom stadiju profinjenja, ali risnija će teorija biti odbačena ako su
nije bila prilagođena drugom stadiju. protivne činjenice upoznate u prera­
Za nju bi bilo potrebno razbiti staru nom stadiju. Ovo ne bi trebalo biti do­
ideju o kružnim kretanjima i prijeći na slovno shvaćeno kao opravdanje da se
eliptična kretanja. A ovaj korak Grci činjenice zanemaruju. Možemo se na­
nisu bili sposobni da naprave. Istina dati, da se protivne činjenice neće po­
je da na tako daleke objekte, kao što javiti sve dok to ne ustanove vrednije
su planeti, efekti koji se pojavljuju u teorije. Da je grčka astronomija ostala
drugom stadiju profinjenja relativno u prvom stadiju profinjenja pet stoti­
su mali ili su se smatrali takvima u na godina na ovaj ili onaj način posli­
grčko vrijeme. Ali ovo nije točno za je Aristarha, tako da je heliocentrična
Mjesec. Dapače, u antičko doba, bilo teorija mogla postati stalno uvedena,
je relativno lako uočljivo da se Mjesec tada bi povijest astronomije od poče­
ne kreće oko Zemlje pravilno po kru­ tka nove ere do našeg doba mogla biti
žnoj stazi. Njegovo se kretanje moglo potpuno drugačija.
prilično dobro predstaviti epiciklom, S atronomskog se gledišta pokazalo
jer je epicikl mogao oponašati efekte gotovo zlokobno da naša Zemlja posje­
eliptičnog kretanja u prvoj aproksima­ duje satelit. Da nema Mjeseca, razvoj
ciji. Zato je Grcima izgledalo kao da astronomije bio bi mnogo lakši. U naj­
se Mjesecu mora dopustiti da se kreće ranijim stadijima nije bilo problema
po epiciklu a, ako je netko bio primo­ u pokušaju da se izravnaju sunča­
ran da preuzme kretanje po epiciklu ni i mjesečev kalendar; u grčko doba
za Mjesec, zašto ne bi također i za razilaženja od jednostavnog kružnog
planete? Izgleda da su ovo bili uzroci kretanja nisu bila tako napadno upa­
koji su sprečavali Aristarha da forsira dljiva; a današnji astronom, u svom
svoje heliocentrične poglede. Sigurno zanimanju, ne bi nastojao da prove­
je da su ovo bili glavni razlozi koji su de sve svoje najdelikatnije radove za
sprečavali i učenjake poput Hiparha i vrijeme od pola mjeseca, kada Mjesec
Ptolemeja da prihvate takve nazore. nije vidljiv na nebu.
Značajno je da poslije Aristarha ima­ Poslije Aristarha grčka se astrono­
mo dvije sasvim suprotne tendencije. S mija razvijala pravcima koji se mogu
praktične strane, ocjenjivanje proma­ nazvati geometrijskim ekvivalentom
tračke situacije postalo je sve više i više numerologije Babilonaca. Razlog za
precizno, pa je grčka astronomija prešla ovakav razvoj je sasvim jasan. Grci,
u drugi stadij profinjenja. Ali, s teorijske kao Babilonci prije njih, pokušali su
strane, ideje Grka su se kretale stalno da opišu fenomene koji su bili pre-
sve dalje i dalje od ispravne slike svijeta. komplicirani za njih. Na kraju, svijet
Ranije smo napomenuli da su Hi- je trebao da čeka gotovo dvije tisuće

98
godina prije no što je Kepler uspio da datnim stupnjevima slobode Ptolemej
ostvari drugi stadij profinjenja, uvode­ je bio u mogućnosti da prikaže mnoge
ći eliptično kretanje. A Kepler je imao karakteristike eliptičnog kretanja.
prednost što je živio u vrijeme kada je Premda znamo da on nije bio na
Nikola Kopernik snažno izrazio vrije­ dobrom putu, njegove oštroumne
dnost heliocentrične teorije. konstrukcije pobuđuju naše divljenje
Prije nego završimo ovo poglavlje omogućavajući nam da razumijemo
reći ćemo nešto kratko o radu Hipar- šta one stvarno znače. Na nesreću su
ha i Ptolemeja. Ovaj rad se odvijao ove konstrukcije obično opisane na
na osnovi pretpostavke da sva kre­ način koji ih prikazuje svojevoljno i
tanja moraju biti sastavljena iz kru­ neprivlačno. Ovo je jednostavno zato
jer su opisane sa sasvim nedostatnom
žnih kretanja - u suštini je to slična
matematičkom pozadinom. Ovdje su
pretpostavka koju je iznio Eudokso
one dane u dodatku na kraju knjige,
tri stotine godina prije njih. Predmet
gdje je glavna konstrukcija, u izrazima
prema ovom uvjetu postaje zadovoljen kružnog kretanja, matematički uspo­
montiranjem stupnjeva složenosti koji ređena sa stvarnom situacijom, tj. sa
su uzimani u obzir. Planeti su se još situacijom za eliptično kretanje. Dok
uvijek kretali oko kružnih epicikala, a će Ptolemejevi zaključci biti izneseni
centri epicikala su se kretali oko kru­ pojednostavljeni u slijedećem pogla­
gova, ali se nije tražilo da centri krugo­ vlju, onaj tko nije matematičar, može
va budu točno u centru Zemlje. Osim prijeći preko ovog dodatka bez osjeća­
toga, nije bilo uvjeta da se centri epi­ ja da je propustio bilo šta od bitnosti
cikala moraju kretati po svojim krugo­ da razumije preostala poglavlja ove
vima jednolikom brzinom. S ovim do­ knjige.

99
4. poglavlje KOPERNIK I KEPLER

Luther: Budala bi preokrenula sve nje gruboj predodžbi da zvijezde i Sun­

o astronomiji. U Bibliji čitamo da je ce, nakon zalaza na zapadu, mijenja­
Jehova naredio da Sunce stane, a ne ju svoje staze krećući se preko sjevera
Zemlja. ispod horizonta sve dok ne dođu u po­
Kopernik: Da me se napadne iskri­ ložaj za ponovni izlazak na istoku.
vljenjem odlomka iz Biblije, zadnje je Istina je da je bilo manje članova
utočište nekoga koji prisvaja pravo o Crkve bez predrasuda, kao što je bio
stvarima koje ne razumije. sv. Augustin, koji je živio krajem IV i
Vjerojatno ništa više ne bi iznena­ početkom V stoljeća i koji nije tretirao
dilo Grka Ptolemeja nego da je bilo re­ grčku znanost s omalovažanjem; ali na
čeno, da značajnog napretka u astro­ nesreću izreke u Bibliji, kao "nebeski
nomiji poslije njegova djela Almagest svod i gornje vode", onemogućile su da
neće biti za budućih četrnaest stotina oni prihvate bilo kakvu razboritu sli­
godina. ku svijeta. Tokom stoljeća stvari su se
Razloge za dugi zastoj nije teško polagano poboljšavale. Odmah nakon
naći. Povećavanje rascjepa između završetka VII stoljeća teolog Beda je
istočne i zapadne Europe, koji je ozna­ bio sklon da razmotri ideju po kojoj bi
čen propadanjem i padom Rimskog Zemlja mogla biti kugla. On spominje
imperija, a povezan s porastom kr­ zone Zemlje navodeći da su samo dvije
šćanstva, dovelo je do gotovo komple- od njih nastanjene, ali da nije potre­
tnog uništenja grčke znanosti na Za­ bno govoriti o Antipodima, budući da
padu. Židovski narod, čiji su rukopisi nitko nije čuo ili čitao o nekome koji je
popunili opseg Biblije, nikad nije bio prošao treću zonu i našao ljudska bića
osobito zainteresiran za astronomiju, nastanjena dalje od nje (treća zona je
a kao posljedica je ovih rukopisa što tropski pojas). Ovo bi bio iznenađuju­
posebno knjiga Geneze, prva knjiga ći iskaz s obzirom na to što su Afriku
Starog zavjeta, sadrži naivno astro­ oplovili Feničani u službi egipatskog
nomsko posuđivanje od drugih naro­ kralja Nehoa prije više od deset tisuća
da. Nebo je bilo nebeski svod koji je godina.
dijelio gornje i donje vode. Oko IX stoljeća sferičnost Zemlje i
Ovakvi iskazi samim Židovima nisu grčke poglede o kretanju planeta još
škodili, ali u rukama rane Crkve oni jednom je naširoko prihvatio napre­
su gotovo kompletno uništili znanost. dni dio Crkve. Posljednji grčki pisci,
Sada Biblija doslovno tumači: stvarno posebno Ptolemej, ponovo se čitaju,
postoji nebeski svod koji odjeljuje gor­ premda samo u arapskim prijevodi­
nje vode od donjih. Drugim riječima, ma. Međutim, ovo je trebalo naglasiti,
gore na nebu postoji još jedan ocean jer je malo ljudi bilo upoznato s općim
koji se u trenutku upozorenja može pregledom grčke astronomije. U popu­
izliti potpuno na Zemlju i potopiti je, larnoj predodžbi pojam o ravnoj Zemlji
kao što je bilo u doba Noe. Takve je nastavio je da živi sve do XV stoljeća i
predodžbe bilo lako prihvatiti ako se kasnije. Osim toga, bilo je malo ili uo­
uzme da je Zemlja ravna. Tako na­ pće nije bilo razumijevanja za bilo što
lazimo komentatore kao što su bili osim za grube astronomske činjenice.
Laktancije i Kosmas, koji su obasuli Profinjeni detalji, koji su toliko namu­
porugom ideju o Zemlji kao kugli, pa čili Grke, bili su nepoznati u srednjo­
prema tome poricali prvo veliko otkriće vjekovnoj Europi, a ni Europa nije bila
Grka. Nasuprot tome, nalazimo vraća­ u takvom umnom stanju da za sebe

100
Pogled zapadnog kršćanstva na svemir bio
je dugo opterećen starim naivnim židovskim
astronomskim rukopisima. Slika svemira
Piera di Puccia, nacrtana u XIV stoljeću, ti­
pična je za taj period. Od grčkog doba pa
sve do Kopernika Europa nije postigla neki
napredak u kozmologiji.

101
 odredi takve detaljne činjenice. To je
bila cijena prihvaćanja Biblije doslo­
vno i u potpunosti.
Međutim, astronomski se duh odr­
žavao u drugih naroda. Baklja je naj­
prije prešla Indijcima, a vjerojatno od
njih Arapima, koji su postali strastveni
promatrači neba. U ovome su oni vje­
rojatno bili potpomognuti i ohrabreni
čistoćom pustinjske klime. Početkom
sadašnjeg tisućljeća Arapi su postali
duboko zainteresirani za finije detalje
kretanja planeta. Oni su naučili zamr­
šene teorije Ptolemeja i ustanovili da
one ne objašnjavaju činjenice koje su
oni pronašli.
Ovdje je potrebno tumačenje. Pto-
lemejeva teorija je bila izrađena da po­
mogne astronomima, polazeći od po­
znate situacije, da odrede gdje će se
planeti naći u nekom kasnijem času
i osiguraju da predviđanja mnogo ne
odstupe, što se pokazalo prilično do­
bro. Ali, kad su se uzimali duži perio­
di vremena, predviđanja su postajala
sve netočnija, za više od sto godina, u
odnosu na godinu ili dvije, manjkavost
teorije postala je potpuno očevidna.
Vrijeme koje je razdvajalo Ptolemeja od
arapskih astronoma bilo je sasvim ne­
sposobno da daje točna predviđanja.
Sada Arapi proučavaju i teorijske i
praktične aspekte astronomije. S teo­
rijske strane oni su pokušali da usa­
vrše Ptolemejevu teoriju, ali bez uspje­
ha, uprkos velikoj složenosti sistema
krugova i sfera koje su upotrebljavali.
Njihov promatrački rad bio je i pomoć i
zapreka budućem razvoju astronomi­
je. Pomoć se sastojala u tome što je
arapski utjecaj u Španjolskoj veoma
poticao da se Europa zainteresira za
promatračku astronomiju. Zapreka je
bila u tome što je Kopernik imao pre­
veliko povjerenje u njihovu točnost,
kako ćemo vidjeti kasnije.
Neodoljivo privlači da se razmotre
uzroci velike znanstvene eksplozije u
Europi odmah poslije 1500. godine,
eksplozije u kojoj je Kopernik igrao
102
tako istaknutu ulogu. Vjerojatno su
politička raznovrsnost Europe i nakon
reformacije njena religiozna raznovr­
snost pomogle da dođe do toga. Prem­
da je Kopernik bio obavezan provesti
opomenu unutar svoje vlastite Crkve,
on se nije bojao da se sukobi s Lut-
herom. Svakako, veliki Kopernikov
rad ne bi uopće nikad bio publiciran
u Njemačkoj tokom egzistencije pro­
testantizma. Prednost je religiozne ra­
znovrsnosti što zabrana jedne ideje od
religioznih faktora na nekom mjestu
ne uključuje zabranu te ideje od dru­
gih faktora na drugom mjestu.
Jer, naravno, znanstvena revolucija
u Europi nastala je u velikoj mjeri kao
rezultat dugog perioda tokom kojeg su
se grčke ideje postepeno ponovo uvodi­
le u zapadnu Europu, a astronomija je
bila, prirodno, samo jedan dio grčkog
učenja koji je pobudio skolastičku pa­
žnju. Ponovno otkriće grčkih autora,
posebno u originalnom grčkom jeziku,
izazvalo je veliki interes, pogotovu za
djela Aristotela. Već je u XIII stoljeću
Aristotel bio podignut iznad svih filo-.
zofa, prema pisanju sv. Tome Akvin-
skog. Treba se podsjetiti daje Aristotel,
koji je živio prije otkrića teorije epici-
kličkog kretanja planeta, vjerovao u
Eudoksove sfere. Poštovanje koje se
razvilo prema radovima Aristotelovim
u godinama koje su prethodile 1500.
značilo je da se pored teorije Ptolemeja
sada počinje razmatrati i teorija homo-
centričnih sfera. Ovo je pomoglo da se
oslabi dugotrajni autoritet Ptolemeja i
da se ljudi prihvate istraživanja dru­
ge teorije, drugačije od obiju poznatih
antičkih teorija.
Unutar same Crkve bilo je znakova
revolucije. Ljudi, poput Engleza Rogera
Bacona, franjevačkog redovnika, otvo­
reno su tražili raskid sa starim ideja­
ma, premda je sam Bacon bio izoliran
da napravi veliki korak koji se prostire
otvoren svakome sve od vremena Ari-
starha. Ipak je Bacon - jedan od osni­
vača eksperimentalne znanosti - možda
U srednjem vijeku astronomija je
uglavnom cvala u muslimanskim ze-
mljama. Slika gore desno predstavlja
Ulagha Bega, istaknutog promatrača
XV stoljeća iz Samarkanda.
Astronomi istanbulske zvjezdarnice.
Ovi promatrači proučavaju Ptolemeje-
ve teorije. Oni su također uvidjeli da
se mnoge činjenice ne slažu s teori­
jama.

Rekonstrukcija zvjezdarnice u Samar-

kandu. Lijevo: opći pogled. Sredina:
crtež pokazuje položaj i veličinu veli-
kog zidnog kvadranta. Desno: pogled
na kvadrant.

103
 Tovin, rodno mjesto Kopernika, kako je
izgledalo pred kraj srednjeg vijeka.

najbolji primjer općeg umnog nemira i zrak posjeduje dva osnovna nezavisna
vrenja koja su se razvijala među misli­ kretanja: kružno kretanje, što dolazi
ocima u XIII i XVIV stoljeću. od rotacije Zemlje, i gibanje gore i do­
Sredinom XV stoljeća astronomi, lje. Budući da mi sami sudjelujemo u
kao što je bio J o h a n n Miiller, pozna­ kružnom gibanju, ne možemo ga uo­
tiji kao Regiomontanus, privikli su se čiti na tijelu; uočavamo samo kreta­
na finije detalje Ptolemejeva sistema, nje gore i dolje. Na argument da bi se
koji je sada uzet iz grčkog, a ne iz lo­ Zemlja razletjela ako bi se vrtjela oko
ših prijevoda. Knjige su bile napisane svoje osi, Kopernik je odgovorio da bi
tako da su isticale grčke ideje i bile se i sfera zvijezda morala neusporedi­
potpuno pristupačne. Pred kraj XV vo jače razletjeti na komadiće kada bi
stoljeća originalne grčke ideje bile se vrtjela; jer bi se udaljene zvijezde
su gotovo kompletno ponovo otkri­ morale gibati mnogo većom brzinom
vene. One su također postale široko nego Zemlja da bi načinile kompletnu
rasprostranjene u brojnim zemljama rotaciju u 24 sata.
s različitim političkim i religioznim Premda, na nesreću, nemamo pre­
shvaćanjima. Ovi faktori, zajedno s ciznih podataka koji bi nam govorili o
naveliko poboljšanim fizikalnim zna­ njegovim idejama, izgleda da bi jasna
njem, izgleda da su osigurali teme­ pretpostavka s kojom je pošao Koper­
lje na kojima su osnovani izvanredni nik pokazala kako je on smatrao da
znanstveni razvoji u stoljećima koja je fizikalno najrazumljivije pretposta­
su slijedila. viti da se Zemlja vrti, a ne da se vrti
Sasvim je očevidno, kad netko pre­ cijeli ostali svijet. A vjerojatno je ovaj
gleda Kopernikova djela, da on posje­ početak njega vodio malo-pomalo pre­
duje mnogo bolje razvijeno fizikalno ma njegovoj velikoj teoriji o kretanju
znanje nego njegovi grčki prethodni­ planeta.
ci. Ptolemej je odbacio predodžbu o Kako je on došao do ove odlučne
Zemlji kao rotirajućem tijelu koja se zamisli? Kopernik je bio sigurno izvan­
zasnivala na tome da, ako Zemlja roti­ redan čovjek, ali je bilo značajnih ljudi
ra, tijela bačena prema gore zaostaju. i među Grcima. Vrlo je vjerojatno da
Kopernik je odbacio takvu primjedbu su Europljani XV i XVI stoljeća posje­
dokazujući ispravno da tijelo bačeno u dovali bolji razvoj fizikalnih shvaćanja

104
 Kopernik i (desno) Lukas Watzelrode,
njegov stric, koji mu je mnogo poma­
gao u razvoju i školovanju

od drevnih Grka, jednostavno zato jer skog učio astronomiju i matematiku.

je u Europi tokom nastupajućih sto­ Kako se dolikovalo mladom čovjeku,
ljeća riješeno mnogo malih praktičnih on je nakon nekih pet godina prešao
problema. Kao na primjer, gradnja ve­ na jedan od glavnih centara europskih
likih srednjovjekovnih katedrala pred­ učilišta, na sveučilište u Bologni, gdje
stavljala je veliki broj praktičnih pro­ je neko vrijeme studirao pod vodstvom
blema, koji su bili sasvim sigurno teži Maria da Navara, od kojeg je naučio
nego oni s kojima su se susretali grčki elemente praktične astronomije. Godi­
graditelji. Nadalje, u vrijeme srednjeg ne 1500. otputovao je u Rim, a već sli­
vijeka, mehanički uređaji, kao mlinovi jedeće 1501. godine naglo se vratio u
na vjetar i na vodu, dobili su veliku sjeveroistočnu Europu - u Frombork,
praktičnu i ekonomsku važnost, dok gdje je bio postavljen za kanonika na
su za Grke bili malo više nego igračke. nagovor svoga ujaka biskupa Lukasa
Takvi strojevi su tražili široku upotre­ Watzelrodea.
bu jednostavnih matematičkih prora­ Kopernik je očigledno ustanovio da
čuna, što je dovelo do prvih matemati­ je intelektualna atmosfera Italije oso­
čkih tablica. Na primjer, u XV stoljeću bito prikladna, jer je nekoliko mjeseci
su bile sastavljene točne tablice trigo­ nakon imenovanja za kanonika u ve­
nometrijskih funkcija. Bez ovakvih ta­ likoj žurbi otputovao u Italiju, sada u
blica promatrački bi rad u XVI stolje­ Padovu, i ostao u Italiji daljnjih pet go­
ću bio uvelike usporen. Tycho Brahe, dina. Za vrijeme tih deset godina koje
najveći astronom-promatrač tog sto­ je proveo u Italiji studirao je pravo, te­
ljeća, nije bio ovisan o grubim sistemi­ ologiju, medicinu, matematiku, astro­
ma mjernih instrumenata koje je imao nomiju i klasične jezike. Studij klasi­
Ptolemej. čnih jezika bio je naročito važan, jer
Nicolaus Koppernigk, poznat po­ mu je omogućio da čita radove velikih
koljenjima kao Kopernik, rodio se u grčkih astronoma na njihovu jeziku.
Tovinu na Visli 19. II 1473. Godine Malo znamo o koracima pomoću
1491. upisao se na sveučilište u Kra- kojih je Kopernik došao do velikih
kowu, gdje je kod Alberta Brudzew- ideja koje je objavio u svom De revo-

105
 lutionibus orbium coelestium. Već smo Vrlo je vjerojatno da su ove ideje ili
spomenuli da je bio impresioniran njihove klice zaokupile Kopernika već
činjenicom kako je mnogo lakše pre­ za vrijeme studentskih dana. Samo
tpostaviti da se Zemlja vrti nego pre­ tako je moguće razumjeti zašto je on
tpostaviti da se cijela sfera zvijezda napustio svoju srodnu okolinu u Itali­
dnevno vrti oko neba. On nije mogao ji 1506. godine i otišao najprije u He-
pretpostaviti da je Zemlja jedino tije­ ilsberg, a kasnije natrag u Frombork,
lo u svemiru koje se ne kreće. Čim je uglavnom da bi živio kao intelektualni
ideja o kretanju Zemlje bila prihvaće­ pustinjak do kraja života. Sasvim je si­
na, neobični dio uloge Sunca u teoriji gurno shvatio da bi opisivanje planet-
Ptolemeja sigurno je morao načiniti skih staza kao jednostavnih krugova,
duboku impresiju. Prema Ptolemeju, u čijim bi se centrima nalazilo Sunce,
vanjski planeti se gibaju po svojim bilo manje zadovoljavajuće njegovim
epiciklima u istom periodu u kojem suvremenicima nego što je bilo u da­
se Sunce giba oko Zemlje. Ali zašto? nima Aristarha. Zato, da bi nova he-
Opet, prema Ptolemeju, Sunce je bli­ liocentrična teorija bila prihvatljiva,
zu centru epicikla Merkura i Venere. trebalo bi zadovoljiti zahtjeve iz pret­
Zašto? hodnog poglavlja koje smo prozvali
Kopernik je morao uvidjeti da bi se drugim stadijem profmjenja; nadalje,
na ova pitanja moglo odmah odgovori­ ona bi morala da postigne najmanje
ti ako se pretpostavi da Zemlja kruži onoliko koliko i teorija Ptolemeja. A za
oko Sunca, jer tada ove neobične po­ ovaj veliki zadatak trebalo je da Koper­
jave postaju jednostavno odraz kre­ nik živi povučeno.
tanja Zemlje. Zbog toga, postavljajući
Iz onoga što je rečeno, bit će prika­
Zemlju treću po redu po udaljenosti
zano da su općenito prihvaćene ideje
od Sunca, bilo je moguće podijeliti
koje su se odnosile na rad Kopernika
planete u dvije grupe: Merkur i Venera
divlja travestija činjenica. Kopernik
se nalaze bliže Suncu nego Zemlja, a
Mars, Jupiter i Saturn dalje od Zemlje. nije dao jednostavnu kružnu predo­
Tada je bilo lako vidjeti zašto su obje džbu kretanja planeta. On nije bio na­
grupe morale biti različito tretirane u ivčina da ne bi opazio poteškoće s ko­
teoriji Ptolemeja. Bilo je najvažnije da jima se susreo Aristarh i koje su uzro­
su se retrogradna gibanja planeta lako kovale da se napusti heliocentrična
protumačila. teorija u korist epicikličke teorije. Za­
datak, kojeg je sam sebi postavio, bio
je da pronađe sliku kretanja planeta
koja bi bila jednostavnija od Ptoleme-
jeve i bolje se slagala s promatračkim
činjenicama.
Kopernik je sasvim sigurno znao
mišljenja Heraklida i Aristarha, pa je
bio naročito oduševljen da je otkrio
kako su drugi prije njega došli do
spoznaje da se Zemlja giblje. Njegova
veličina leži u činjenici da se sukobio
s teškoćama koje su uzrokovale da
Slika 4.1
Moderna slika staze planeta s velikom su Hiparh i Ptolemej napustili helio-
ekscentričnošću. C označuje centar, a S centričnu teoriju. Samo u ovom nije
položaj Sunca. Dio s kojim se mora duži­ uspio, kako ćemo vidjeti, ali je prona­
na Cl množiti da se dobije dužina CS, jest šao sustav koji je bio gotovo za dlaku u
ekscentricitet staze. skladu s promatranjima njegova doba.

106
Gore: Geometrijska soba u Krakowu, gdje je
Kopernik počeo proučavati astronomiju i ma­
tematiku u vrijeme kada je Kolumbo prvi za­
koračio u Novi svijet. Mnogi poznati eukiidski
dijagrami potpuno pokrivaju zidove. Lijevo:
Predavanja iz anatomije u Padovi, nešto prije
dolaska Kopernika na studij medicine u ovaj
grad.

107
Da nije bio loše sreće, mogao je preteći potrebno da ih smatramo kao krugove
Keplera. pri svakom razmatranju. U našim raču­
Da bismo ocijenili Kopernikovo po­ nanjima moguće je da uključimo
boljšanje slike kretanja planeta s kru­ sve članove koji sadrže veličinu e,
govima, najprije ćemo dobro pogledati ali da zanemarimo sve koji sadrže e2,
današnju sliku staze planeta. Na slici e3 itd. Može se reći da je računanje
4.1 imamo planet P, koji se kreće po provedeno za prvi red ekscentričnosti,
svojoj stazi oko Sunca. Zanemarujući a da su zanemareni članovi drugog i
utjecaj drugih planeta, staza je elipsa viših redova. Ovo daje mnogo bližu
sa Suncem, S, u jednom od žarišta. aproksimaciju pravoj stazi nego upo­
Točka I predstavlja položaj planeta, treba slike s jednostavnim krugom.
kada je on najbliže Suncu, a točka H Da smatramo stazu Marsa kružnicom,
položaj kad je on najudaljeniji od Sun­ bilo bi nam potrebno 10% točnosti,
ca. C je centar elipse. Ako je a dužina dok je uključenjem članova ekscen­
linije od C do I, a a x e je udaljenost tričnosti, ali ne s kvadratima, točnost
od C do Sunca, tada se e zove ekscen- bolja od 1% - stvarno oko 1/4%. Gle­
tricitet staze. Vrijednosti za e za staze dajući to s današnjeg stajališta, geo­
svih planeta, poznate u doba Koperni- metrijske su konstrukcije i Ptolemeja
ka, nalaze se u tablici u prethodnom i Kopernika iste. One uključuju efekte
poglavlju. Kako se vidi u tablici, sve članova prvoga reda ekscentriciteta,
su vrijednosti mnogo manje od jedan. ali ne one drugog reda.
Ekscentricitet je najveći za Merkur (0,- Na slici 4.2 imamo Ptolemejevu
2056), a zatim za Mars (0,0933); slije­ konstrukciju koja je spomenuta u
de Saturn i Jupiter s ekscentricitetom prethodnom poglavlju i još potpunije
oko 0,05, zatim Zemlja sa 0,0167 i na objašnjena u matematičkom dodatku
kraju Venera sa 0,0068. na kraju knjige. Neka se planet P giba
Činjenica da su sve vrijednosti od e oko kruga polumjera a i sa centrom C.
mnogo manje od jedan, znači da su sve Udaljenost od C do Sunca S ponovo je
staze planeta slične kružnicama. Zai­ produkt a x e. Udaljenost od C do S je
sta, u prvoj gruboj aproksimaciji, one jednaka udaljenosti od C do točke A.
se mogu smatrati krugovima, upravo Značenje točke A je u tome da se ravna
kako ih smatramo kada pogrešno upu­ linija povučena od A do Pokrene okolo
ćujemo na Kopernikovu sliku. Zato nije ravnomjerno, dok se pravac od C do P

Slika 4.2 Slika 4.3

Ptolemejeva konstrukcija staze planeta. Odgovarajuća Kopernikova konstrukcija.
Udaljenost od C do S (Sunce) dobiva Ovdje se L kreće oko K u istom odnosu
se kao produkt polumjera (a) i ekscen­ kao AP u slici
tričnosti.
ne okreće ravnomjerno. A je Ptoleme-
jev punctum aequans. Naravno, slika
4.2 je ovdje nacrtana na bazi heliocen-
tričkog gledišta. U Ptolemejevoj teoriji
točka S nije dana kao Sunce nego kao
Zemlja. Usprkos tome, slika 4.2 još je
u biti konstrukcija Ptolemeja.
Na slici 4.3 pojavila se sasvim razli­
čita konstrukcija. S je ponovo položaj
Sunca, ali udaljenost S od K (centar
velikog kruga) sada je za polovinu veća
od udaljenosti od C do S na slici 4.2.
To će reći, jedna polovina pomnožena
produktom a x e. Udaljenost od K do L
je ponovo a. L se sada giba jednoliko
oko kruga, koji ima centar u K - točno
za isti iznos za koji se pravac A do P
okrene u slici 4.2. Ali L nije sada po­
ložaj planeta. P planet, giba se po ma­
lom epiciklu sa centrom u L, polumjer
L do P je jedna polovina pomnožena sa
a x e; a pravac od L do P okrene se
okolo dvaput, dok se pravac LK okre­
ne jedanput. Prema tome, planet P
napravi dva okreta na epiciklu, dok se
L jednom okrene po glavnom krugu.
(Rotacije se odnose na stalne smjero­
ve određene po smjeru neke posebne
zvijezde.)
Kopernik je znao da su rezultati heli-
Slika 4.3 u biti je Kopernikova kon­
ocentrične teorije u skladu s proma­
strukcija. S matematičkog je gledišta tračkim činjenicama. Gore je njegova
potpuno točno ekvivalentna slici 4.2, studijska soba. Dolje: usnuli grad
konstrukciji Ptolemeja. Obje su slike Frombork.
ekvivalentne eliptičnom kretanju na
slici 4.1 gdje su zanemareni članovi
drugog i viših redova ekscentričnosti.
Kopernik je slici 4.3 dao prednost
nad slikom 4.2, jer mu je izgledalo ne­
prirodno da se polumjer CP na slici
4.2 ne bi smio okretati jednoliko okolo.
(Na slici 4.3 i polumjeri KL i LP okreću
se jednoliko.) Kako su stvari pokazale,
Kopernik je skupo platio svoju sklo­
nost za kompliciraniju konstrukciju.
Da je dao prednost konstrukciji na
slici 4.2, kako je to kasnije učinio Ke­
pler, vjerojatno bi izbjegao svoje dvije
pogreške.
Uprkos tome, da je upotrijebio kon­
strukciju 4.3 dosljedno za sve planete,
on bi dobio teoriju koja bi se potpuno
slagala s promatranjima dobivenim u
njegovo vrijeme. Sve što je trebalo da
on napravi sastojalo se u korištenju
podataka, da odredi neznatne razlike
ravnina staza planeta, da nađe točku
K za svaku stazu i dužinu polumjera
KL za svaku stazu. Ovo bi mu dalo
kompletnu teoriju. Njegova jedina po­
greška je bila u zanemarivanju člano­
va drugog reda ekscentriciteta.
Bitna karakteristika teorije je u
tome, da je točka S ista za sve planete.
Točka K je različita za svaki planet i
mora se odrediti iz promatranja; isto
vrijedi i za polumjer kruga KL. Udalje­
nost od L do P ne treba posebno odre­
diti, jer je ova udaljenost jednaka 1/3
udaljenosti od K do S. Jedan daljnji
detalj je potrebno odrediti iz proma­
tranja, tj. određeni položaj svakog pla­
neta u jednom određenom trenutku
vremena. Gdje je točno bila konstru­
kcija točke P za neki određeni datum?
Kad bi ovo bilo određeno za svaki pla­
net, teorija bi se mogla upotrijebiti za
izračunavanje budućih položaja.
Kako smo upravo napomenuli, to­
čka S mora biti ista za sve staze pla­
neta, a to mora biti Sunce. Kopernik je
uočio važnost prvog od ovih zahtjeva,
ali je on načinio čudnu pogrešku na
drugom. Umjesto da je za S uzeo Sun­
110
ce, načinio je pogrešku u svim sluča­
jevima osim u pretpostavci da je S to­
čka K za stazu Zemlje. To će reći da je
on pronašao točku K za stazu Zemlje
i smatrao da je točka S za sve druge
staze identična s ovom točkom. Ova
pogreška je čudna pogreška, jer je u
svim drugim pogledima Kopernik bio
sasvim jasan da Zemlji treba oduzeti
svaku važnost kao centru; još je ovdje
bio pridodao jedno posebno značenje
nekoj posebnoj točki, koja je povezana
sa stazom Zemlje. Međutim, ovdje je
bila samo jedna pogreška za koju bi se
Kopernik mogao okriviti, dok su pogre­
ške Keplera, gotovo sto godina kasnije,
bile mnogobrojne.
Možda je ova značajna pogreška,
koju smo upravo iznijeli, na neki način
potekla iz druge pogreške. U posebnom
slučaju Zemlje, Kopernik je dopustio
epicikl slike 4.3 i nije teško da se posta­
ve vjerojatni razlozi zašto je on tako po­
stupio. Odbacujući dvije tisuće godina
staru predrasudu da se Zemlja uopće
ne kreće, on joj je već pripisao razna gi­
banja: prvo, dnevnu rotaciju, drugo, go­
dišnje kruženje oko centra K i, treće, po-
Slika 4.4
Kopernik je zamišljao da se Zemlja kreće
oko središta K kao njihalo s utegom obje­
šeno u točki N.
Desno je odlomak iz uvodnog prikaza Ko-
pernikove teorije što ga je napisao Rheti-
cus. Dalje desno je naslovna stranica Ko-
pernikova djela: Knjiga VI.
 trebu da se protumači pojava precesije.
Kopernik je predočio kretanje oko cen­
tra K kao gibanje utega pričvršćenog za
konopac koji je obješen na nepomičnu
točku, kao na slici 4.4. N je nepomična
točka, a E1 E2 E3 E4 i E5 je niz točaka
na stazi Zemlje. Učinak kretanja je bio
da se Zemljina os dnevne rotacije uvijek
usmjeri u nepomičnu točku N. Prema
tome, kad je Zemlja bila u E1 , os rotacije
je bila usmjerena u smjeru pravca E1N,
kad je u E2 , os je usmjerena u smjeru
E2N i tako dalje; budući da točka N nije
bila tako daleko kao zvijezde, polarna
os Zemlje bit će usmjerena u raznim
smjerovima u odnosu na zvjezdanu po­
zadinu u raznim trenucima godine. Ovo
se nije slagalo s promatranjima. Zato
je Kopernik smatrao da Zemljina os ro­
tacije mora imati protu-kretanje, koje
bi poravnalo učinak pokazan na slici
4.4. Zatim je došla poteškoća u doka­
zivanju. Možda protu-kretanja točno ne
poravnavaju ljuljanje pokazano na slici
4.4. Ako je to tako, tada bi nebo imalo
vrlo polaganu rotaciju, a to je upravo
fenomen precesije.
Kasniji su pisci kritizirali Koper-
nika za neprirodnost uvođenja ovog
Odlomak iz uvodnog prikaza Kopernikove teorije
što ga je napisao Rheticus.
protu-kretanja. Zašto nije jednostavno
postavio polagano kretanje rotacione
osi Zemlje kao uzrok precesije? Zašto
uvoditi dva velika, suprotna godišnja
kretanja. Odgovor, možda, leži u ne­
pojmljivoj sporosti precesije. Potrebno
je 26 000 godina da os Zemlje načini
jedan potpun okret. Kopernik je vjero­
jatno smatrao da bi se ovo gibanje u to­
likoj mjeri razlikovalo u usporedbi s br­
zinom dnevne rotacije Zemlje i njenim
godišnjim kretanjem da bi predstavlja­
lo neznatnu razliku njihovih brzih gi­
banja. Dajući promjenu u smjeru osi
Zemlje, pokazano na slici 4.4 zajedno
s nekim kompenzirajućim kretanjem,
netko može pravilno pitati, zašto bi ova
dva kretanja točno kompenzirala jedno
drugo. Kopernik bi vjerojatno odgovorio
da se ona sasvim ne kompenziraju i da
je nedostajanje precizne kompenzacije
razlog pojave precesije.
Kopernik se suočio s drugim dugo­
ročnim problemima koji su povezani sa
stazom Zemlje. Ako primijenimo sliku
4.3 na slučaj Zemlje, uočit ćemo da
pravac od S do K nije striktno stalnog
smjera. On se stalno okreće. To će reći
da se pravac I do H na slici 4.1 stal-
Naslovnica Kopernikova djela: Knjiga VI.
no vrti zbog utjecaja drugih planeta.
Ovakav efekt je već bio otkriven uspo­
ređivanjem promatranja Grka s pro­
matranjima arapskih astronoma, što je
navelo Kopernika da je za stazu Zemlje
uveo polagano kretanje točke K.
Sada dolazi prava nezgoda. Pored
ovog potpuno ispravnog djelovanja iz
usporedbe grčkih i arapskih promatra­
nja, drugi dugotrajni efekti su bili ta­
kođer izvedeni. Ovi su bili iluzorni, jer
su se pojavili iz promatračkih pogre­
šaka, posebno pogrešaka u arapskim
promatranjima. Tako su mislili da ra­
vnina staze Zemlje oscilira, te smatrali
da pojava precesije nije stalna. Ove su
pogreške prisilile Kopernika da uvede
različite polagane vibracije u svoju sli­
ku staze Zemlje. Zato je njegova slika
kretanja Zemlje sadržavala: dnevnu
rotaciju; godišnje kretanje oko kruga
s centrom u K (slika 4.3); treće gibanje
za objašnjenje precesije; sporu pro­
mjenu u smjeru pravca od K prema S
i različite vibracije u stazi, kao što su
promjene u ravnini staze.
Sva su mu ova kretanja nametnula
promatranja. Lako je vidjeti da mu je to
izgledalo komplicirano, pa se premišljao
da doda još jedno kretanje iz teorijskog
razloga, tj. kretanje po malom epiciklu
s centrom u L. Iz toga razloga nije uveo
pravilni epiciklički prikaz kretanja Ze­
mlje, pa je ovo izostavljanje zahtijevalo
da se dodaju komplikacije kretanjima
Merkura i Venere. Tako nalazimo kom­
pliciran prikaz točke K i nepotrebna
kretanja posljednja dva planeta. Sve se
ovo moglo izbjeći da se slika 4.3 usvo­
jila u cjelini za slučaj Zemlje. Ako želi­
mo pogledati kroz prste, možemo reći
da bi Kopernik trebalo da zaboravi na
vibracije, da zaboravi na precesiju i na
upotrebu konstrukcije slike 4.3 jedna­
ko za sve planete, uzimajući točku 5 za
sve slučajeve istu, to jest položaj Sun­
ca. Tako je Kopernik dao bolju teoriju
nego Ptolemej. Nije bila samo jednosta­
vnija u svojoj geometrijskoj konstru­
kciji, nego se, također, bolje slagala s
činjenicama. Posebno je bolje slaganje
s činjenicama, kad se uzmu u obzir
neznatne razlike između ravnina staza
raznih planeta. U Ptolemejevoj teoriji
ravnine staza svih planeta prolaze kroz
Zemlju. U Kopernikovoj teoriji sve one
prolaze kroz točku K staze Zemlje. U
stvari, sve one prolaze kroz Sunce. Ali,
Lijevo: Staze planeta, kako ih je opisao
Kopernik u svom velikom djelu:
De revolutionibus orbium coelestium.
Dolje: Giese, protestantski biskup kojem
je djelo najprije poslano
 premda je Kopernik griješio, on je samo
neznatno pogriješio. Za primjer Zemlje
je udaljenost od K do S (slika 4.3) pri­
bližno 1/40 udaljenosti od K do L. Ta­
kva pogreška u Kopernikovu sustavu
bila je samo oko 2% Ptolemejeve.
To su bila razmatranja koja su za­
okupila Kopernika poslije njegova po­
vratka u Frombork. Praktički problem,
koji mu se postavio, bio je određiva­
nje točke K za stazu Zemlje, a zatim
supstituirati tako određenu točku s
točkom S na slici 4.3 smatrajući ovu
točku nepomičnom točkom reterencije
za sve druge staze planeta. Još je pre­
ostalo da odredi K za druge planete i
također da odredi dužinu pravca KL za
svaki slučaj. Svi proračuni udaljenosti,
kao što je KL ili SK ili LP, izrađeni su u
jedinici udaljenosti od K do L u slučaju
Zemlje, tj. u jedinici srednjeg polumje­
ra staze Zemlje. Apsolutna udaljenost
se tada nije mogla naći.
Promatranja Ptolemeja i Arapa nisu
bila dovoljno kompletna za Koperniko­
vu svrhu i on je zato morao sam obaviti Početna stranica štetnog predgovora
razna promatranja. Neki su komenta­ koji je dodao Osiander (prijevod je dan
tori kritizirali njegova promatranja da niže dolje). Mnogi su mislili da je taj pre­
su bila fragmentarna i nekompletna. dgovor napisao Kopernik, jer je bio ne­
potpisan, dok nije Kepler 1609. dokazao
Ali ona su bila toliko precizna koliko
da to nije predgovor Kopernika.
je trebalo Koperniku. Ona su izvede­
na bez velikih napora, a njihova to­
Upozorenje čitaocu na hipotezu iznesenu u ovom djelu.
čnost se može procijeniti usporedbom
s današnjim vrijednostima. Podaci za Sigurno ima učenih ljudi, ogorčenih glasinama koje
usporedbu dani su u slijedećoj tabli- se već šire, a u vezi su sa čudnim novim hipoteza­
srednji polumjer staze ma iznesenim u ovom djelu: da se Zemlja kreće, a
(uspoređen sa srednjim polumjerom da je Sunce nepokretno u centru svemira. Ovi ijudi
staze Zemlje [= 1,0000 ] ) smatraju da je nauka bila ustanovila činjenice oda­
Kopernikova vna i da one ne smiju biti prepravljene. Ali, ako oni
planet vrijednost danas žele razmotriti pitanje temeljito, naći će da autor nije
Merkur 0,3763 0,3871 ništa učinio što zaslužuje predbacivanje. Dužnost
Venera 0,7193 0,7233 astronoma je da sakuplja zabilješke o kretanjima
Zemlja 1,0000 1,0000 nebeskih tijela s marljivošću i preciznošću. Ako.
Mars 1,5198 1,5237 tada, on ne može naći prave uzroke ili hipotezom
objasniti dobivene podatke, on mora zamisliti i izra­
Jupiter 5,2192 5,2028
diti takve hipoteze, koje će mu omogućiti izračuna­
Saturn 9,1743 9,5388
vanje ovih kretanja iz osnovnih principa geometrije,
za budućnost kao i za prošlost. Autor ovog djela
Ako uzmemo u obzir da je ovo prva je potpuno izvršio svaku od ovih dužnosti. Ove hi­
relativna skala staza planeta koja je poteze nisu nužno istinite ili, dapače, vjerojatne ali
dobivena, tada je Kopernikovo dosti­ ako one pružaju takve metode računanja koje daju
gnuće izvanredan uspjeh. Istina je podatke što se podudaraju s promatranjima, to je

113
 Kopernikova teorija potakla je promatranja,
pa je u XVI stoljeću Europa imala prvog
stvarno velikog promatrača Tycha Brahea.
Lijevo je portret Tycha, a gore njegova vla­
stita slika svijeta.

da je Ptolemej mogao dobiti slične re­ S današnjeg stajališta izgleda ču­

zultate da je postavio hipotezu da svi dno da je Kopernik bio voljan raditi tri­
krugovi, i epicikli i deferenti, prelaze u deset godina bez potrebe da primi pri­
godišnjem periodu jednake polumjere. znanje za svoja velika otkrića. Premda
Činjenica da Ptolemej nije načinio taj nemamo jasnog uvida zašto se odlučio
korak - koji je za Kopernika bio sasvim protiv publiciranja, nije teško vidjeti
prirodan - jest mjerilo usavršenja Ko- da je njegova odluka nastala iz jasne
pernikove teorije u odnosu na Grke. i točne procjene vjerske razdraženosti
Nova teorija se brzo pročula i iza­ doba u kojem je živio.
zvala je vruće rasprave, naročito na Fragmentarni podaci koje imamo
jugu. U Wurttembergu se mladi pro­ pokazuju Kopernika kao čovjeka žustra
fesor Rheticus naročito interesirao i jasnih odluka. Premda je bio zajedljiva
za teoriju. Poslije niza predavanja u karaktera, bio je spreman na kompro­
kojima je pokušao pobiti Koperni- mise u životu. Kao što je bio spreman
kovu teoriju, ipak je vidio prednost da žrtvuje ugodnosti što mu ih je pru­
heliocentrične predodžbe, no nije ra­ žala Italija za intelektualnu slobodu
zumio detalje. Zbog toga se 1539. go­ i priprosti život u Fromborku. tako je
dine uputio u Frombork. Kopernik ga bio voljan da radije žrtvuje svoje životno
je primio srdačno i dozvolio mu da djelo nego proganjanje svoje vlastite Cr­
proučava novo djelo. Slijedeće godine kve. Vjerojatno je vidio sasvim jasno što
Rheticus je shvatio Kopernikovu ide­ bi mu donijela takva publikacija - mno­
ju pa je napisao preliminarni izvještaj, go jasnije nego je to uvidio Galilei - koja
kojem je dao naslov Primci navratio de bi ga gotovo sigurno dovela do inkvizici­
libris revolutionum Copernici. Ovaj je je. Bez sumnje je sam uvidio i znao da
izvještaj izazvao veliku senzaciju, pa je put koji je izabrao neće napustiti.
Kopernik, kojemu je tada bilo 67 godi­ Konačno mu je u zadnjoj godini ži­
na, pritiskan sa svih strana da publi­ vota publicirana njegova teorija. Vjero­
cira svoju teoriju. jatno kao rezultat posjeta Rheticusa,

114
Crtež prostorije u Uraniborgu, gdje se nalazio njegov veliki kvadrant.
Na zidovima su slike Tycha i nekih njegovih instrumenata. 115
116
Zvjezdarnica Tycha
Brahea

Gore na preth.strani je zvjezdarnica Ura-

niborg, koju je za Tycha Brahea izgradio
jedan njemački arhitekt, smatrajući da će
to biti epohalno u skandinavskoj arhite-
kturi. Dolje na preth.strani je Stjoerneborg,
aneks, što ga je Tycho dao izgraditi kada
mu je slava omogućila da zaposli mnogo
pomoćnika. Najveći broj instrumenata na-
lazio se ispod zemlje, da bi bili zaštićeni
od vjetra. Presjek zvjezdarnice Uraniborg
(gore) pokazuje gdje su bili smješteni naj-
važniji instrumenti. Ispod svoda nalijevo je
Tychova najveća nebeska sfera. Ispod ovog
presjeka je presjek Stjoerneborga, gdje se
vide položaji glavnih instrumenata. Desno
je karta otoka Hven.
117
 povjerio je publiciranje svog velikog
djela protestantima, šaljući ga Gieseu,
biskupu od Kulma. Giese je odmah
povjerio publiciranje Rheticusu, koji
je dao djelo štampati u Nurnbergu. Na
nesreću, prije nego što je štampanje
dovršeno, morao je Rheticus napustiti
Nurnberg i preuzeti profesorsko mjesto
u Leipzigu pa je prepustio nadzor nad
štampanjem luteranskom teologu iz
Nurnberga Andreasu Osianderu. Osi-
ander je iskoristio priliku i u knjigu je
dodao predgovor, kojeg je sam napisao
a nije potpisao, pa je izgledalo da su
to riječi samog Kopernika. U predgo­
voru se kaže da se hipoteza o kretanju
Zemlje može iskoristiti da se objasne
činjenice, ali da to ne znači da je ta hi­
poteza istinita ili vjerojatna. Na ovaj je
način Osiander pokušao umanjiti ve­
ličinu i snagu najvećeg naučnog djela
koje se pojavilo od grčkog doba.
Giese i Rheticus su odmah znali da
predgovor nije napisao Kopernik, jer
su bili upoznati s publiciranjem, ali su
svi ostali vjerovali u to gotovo tri četvr­
tine stoljeća. Tada je Kepler pronašao
pravog autora, odnosno njegovo ime,
pomoću svog kolege u Nurnbergu, pa
je sve to iznio u svojoj knjigi o Marsu, Na slici dolje je neuspio Keplerov po­
koja je izašla 1609. godine. kušaj da poveže staze planeta sa siste­
Kopernik je umro 1543. godine u mom pravilnih tijela upisanih u sferu
kugle.
70. godini. Slijedeće stoljeće je bilo
ispunjeno intenzivnim kontroverzija­
ma o Kopernikovoj teoriji. Izuzimaju­
ći samo diskusije bez pravog temelja,
kojih je bilo više nego mnogo, išlo se
za tim, da li je nova teorija u mogućno­
sti da najtočnije prikaže promatranje
kretanja planeta. Zato je teorija dala
novi impuls za promatranja i u zadnjoj
četvrtini XVI stoljeća pojavio se u Dan­
skoj Tycho Brahe, prvi stvarno izvan­
redni astronom promatrač. Upravo
kao što je Kopernik bio prvi Europlja­
nin od grčkog doba veličine Aristarha i
Ptolemeja u teorijskom području, tako
je Tycho Brahe bio prvi koji je dosegao
veličinu Hiparha kao astronom pro­
matrač.

118
 Tycho je bio istinski protiv Koperni-
kove teorije. Njegovi prigovori nisu bili
u vezi s vjerskom pobožnošću. Čini se
da su prije proizašli iz jedne karakte­
ristike koja je značajna za gotovo sve
velike promatrače: da svijet kako ga oni
vide ima neposredniju emocionalnu re­
alnost nego kako ga vidi običan čovjek,
a još mnogo više nego kako ga vidi te­
oretičar. Ovaj mistični odnos između
opažača i objekta izgleda da se pojavio
samo kao rezultat svjetlosti, koja zaista Presjek kroz originalni Kepierov sistem
ulazi u oko ili teleskop, a ne postoji, na kocaka upisanih u kugle. On daje slabo
usporedive vrijednosti sa stazama planeta
primjer, kad se gleda fotografija nebe­
skog objekta. Ova psihološka značajka
vodi promatrača do sumnje o realnosti
stanja, jer s njima ne može uspostavi­
ti isti fizikalni kontakt. Na primjer, ne
možemo direktno osjetiti kretanje Ze­
mlje. Zaista, naši osjećaji nam govore
da Zemlja miruje, a da se svemir okre­
će oko nje.
Ovo je vjerojatan uzrok Tycho Bra-
heovih prigovora Kopernikovoj teoriji,
a da zadovolji svoje predrasude, bilo je
potrebno da postavi teoriju da se Ze­
mlja ne kreće. Našao je, da je moguće
izgraditi takvu teoriju u kojoj bi se svi
planeti osim Zemlje kretali oko Sunca,
točno kao u Kopernikovoj teoriji, ali da
samo Sunce kruži oko Zemlje. Do kra­
ja svog života nije mogao uvidjeti da je
takozvana nova teorija točno ista kao
Kopernikova teorija.
Premda je Tycho bio bez sumnje
sasvim naivan u ovoj stvari, njegov
je promatrački rad postavio veliki
spomenik ljudskim nastojanjima. Na
osnovu ovog promatračkog materijala
Kepler je načinio odlučne korake. Sa­
svim odvojeno od svojih promatranja
planeta, Tycho je došao do raznih za­
ključaka koji su mogli uzrokovati veli­
ku uzbuđenost u XVII stoljeću. On je Keplerov originalni dijagram sfera i upisa­
pokazao, na primjer, da vibracije, koje nih pravilnih tijela. Ovo je dalo dovoljno
su tako uznemirile Kopernika, ne po­ dobre rezultate da ohrabre Keplera da se
stoje, nego su bile pogreške promatra­ time bavi.
nja; ravnina staze Zemlje nije podložna
promjenama, koje su mučile Koperni­
ka, niti je dio precesije nepravilan. Iz

119
 Na naslovnoj strani, (Nadgrobni spomenik Tychu Braheuu Pragu) Kepler je zahtijevao da se
120 dadu istaknuta mjesta Koperniku, Uraniborgu i njegovom starom upravitelju Tychu.
 svojih promatranja kometa 1577. go­
dine Tycho je prvi napomenuo da se
nebeska tijela mogu kretati po krivulji
koja nije kružnica. Njegova promatra­
nja nove zvijezde (supernova) iz 1572.
godine bila su tako točna da su podaci
i danas dragocjeni.
Johann Kepler, koji za svoj rad
mnogo duguje Tychu Braheu, rodio se
u Wurttembergu 27. XII 1571, gotovo
sto godina poslije Kopernika. Sa 18 go­
dina se upisao na sveučilište u Tübin-
genu, gdje se kroz predavanja Mästli­
na upoznao s Kopernikovom teorijom.
On se njome odmah oduševio i odlučio
da sav svoj život posveti astronomiji.
Njegov prvi rad, Mysterium Cosmogra-
phicum, koji se pojavio 1596. godine,
zanimljiv je iz dva razloga. Prvo, dao je
jasan opis Kopernikove teorije, poka­
zujući njene prednosti nad Ptolemeje-
vom. Drugo, otkriva nešto o čudnom
traženju prirode Keplerova mentalnog
sastava. S obzirom na prvu točku, vje­
rojatno je Kepler u to vrijeme spoznao
ekvivalentnost konstrukcija pokaza­
nih u slikama 4.2 i 4.3. S obzirom na
drugo, bit će dobro da Keplerove ideje
objasnimo detaljnije jer, iako one da­
nas izgledaju fantastične, privukle su
Keplerovu pažnju kroz cijeli njegov ži­
vot i bez sumnje su bile pokretačka sila
prema njegovim velikim otkrićima.
Već smo napomenuli, u ovome i
prethodnom poglavlju, vrijednosti
srednjih polumjera i vrijednosti ek-
scentriciteta staza planeta. Prema Nadgrobni spomenik Tychu Braheu
u Pragu. Na ploči gore piše: Ni sna­
dnašnjem mišljenju, ove vrijednosti ga ni bogatstvo, nego samoodržanje
nemaju posebne oznake, osim da se s mu je načelo. Keplerov se tempera­
njima pokaže način kako su se formi­ ment nije mogao složiti s Braheovim,
rali planeti i kako su se oni razvijali usprkos tome bio je uvijek spreman
polaganim dinamičkim promjenama da se pokori promatranjima te je
t i ć a m a milijuna godina. Kepler je mnogo naučio radeći kao Tychov
smatrao da on mora dati uvjerljivo tu­ pomoćnik zadnje dvije godine živo­
ta svoga upravitelja. Iz zahvalnosti
mačenje zašto polumjeri i ekscentrici- Kepler je posvetio svoje Rudolfinske
teti imaju upravo ove vrijednosti, a ne tablice Tychu.
druge. To bi bila jedinstvena teorija.
Njegov pokušaj da se poveže s ovim
sasvim nepotrebnim problemom bio je
naj čudniji.

121
 Određivanje stvarne staze planeta
Marsa pomoglo je Kepleru da se
istakne kao veliki otkrivač. Gore su
dvije od nekoliko stotina stranica
proračuna koje su ovaj važan rad
ostavili u vječnu baštinu.

122
 Zamislite kocku kojoj je izvana
opisana kugla. Zatim nacrtajte kuglu
unutar kocke i tako redom. Na taj na­
čin ćemo dobiti niz kugli različitih po­
lumjera. Sada zamislimo da polumjeri
ovih kugli imaju iste odnose jedni pre­
ma drugima kao što ih imaju polumjeri
planeta. Tada ćemo imati neprirodno i
misteriozno tumačenje zašto polumje­
ri staza planeta imaju posebne vrije­
dnosti, što ih u stvari imaju. Takva je
bila baza Keplerove zamisli. Pogledaj­
mo kamo ga je ona povela.
Niz sfera ili kugli, koji su izračunani
na ovaj način, nije se uopće slagao s
polumjerima staza planeta. Ovo je pri­
sililo Keplera da promijeni ideju u deta­
ljima, a ne u principu. Umjesto upisi­
vanja druge kocke unutar druge kugle,
na njeno je mjesto upisan tetraedar.
Zatim je unutar tetraedra upisana tre­
ća kugla. Unutar treće kugle upisan je
dodekaedar, a četvrta kugla unutar nje­
ga; unutar četvrte sfere došao je ikosa-
edar. Petoj kugli je dodan oktaedar, pa
na kraju dolazi kugla unutar oktaedra.
Kako se odnose polumjeri ovih sfera s
relativnim polumjerima staza planeta?
Vrijednosti su pokazane u prvoj koloni
donje tabele, a izražene su jedinicama
polumjera staze Zemlje.
Keplerova Kopernikova
planet vrijednost vrijednost
Merkur 0,56 0,38
Venera 0,79 0,72
Zemlja 1,00 1,00
Mars 1,26 1,52
Jupiter 3,77 5,22
Saturn 6,54 9,17
Slaganja nije bilo, pa je to bilo do­
voljno da potakne neumornog Keple­
ra. Slijedeći korak je bio, da se svaka
kugla zamijeni s dvije kugle. Uzeo je za
svaki planet dvije kugle, manja kugla
predstavlja najmanju vrijednost uda­
ljenosti planeta od centra, a najveća
kugla odgovara najvećoj udaljenosti
planeta od centra. Po ovoj slici imamo
dvije kugle za Saturn, zatim kocku
unutar unutarnjije od dviju kugala:
slijede dvije sfere ili kugle za Jupiter
sa tetraedrom unutar unutarnjije i
tako dalje. Premda i sada slaganje s
promatranjem nije bilo dobro, Kepler
nije bio obeshrabren. Postavio je sebi
pitanje, što je centar? Da li je zaista
centar Zemljine staze, kako je Koper-
nik pretpostavio, ili je centar Sunce.
Ovdje imamo tipičan primjer Keple-
rovih metoda. Tokom cijelog svog živo­
ta napravio je najmanje tri pogreške na
svaki ispravni korak koji je poduzeo, ali
su ti ispravni koraci bili tako golemi da
su uvelike prevagnuli pogreške. Ovim
opaskama, koje su se odnosile na Ke-
plerov način mišljenja, moramo dodati
daljnju značajnu karakteristiku. Nikad
se nije zadovoljavao s osrednjim slaga­
njem između teorije i promatranja. Ako
se teorija ne bi točno prilagodila unu­
tar područja promatranja, trebalo je
potražiti druge mogućnosti. Koliko god
su prvotna računanja tražila mnogo
vremena i napora, ona su se imala za­
vršiti. Upravo kako su Keplerovi uspje­
si prevagnuli njegove pogreške, tako je
karakteristično da se uvijek pokoravao
promatranjima, koja su prevagnula ne­
obične plodove njegove svojevrsne ne-
stvarnosti.
Kod proučavanja svoje ideje o tije­
lima i kuglama zapazio je da je Koper-
nik drugačije tretirao slučaj Zemlje od
drugih planeta. To je podbolo Keplera
jer, ako je Kopernik ovdje pogriješio i
ako bi se Zemlja tretirala na isti način
kao i svi drugi planeti, njegova bi se
neobična teorija mogla bolje uskladiti s
promatranjima. Zato se Kepler dao na
određivanje točne staze Zemlje. Za ovo
su mu bila potrebna najtočnija proma­
tranja, pa je odlučio da postane pomo­
ćnik Tycha Brahea. Velika udaljenost
od Graza, gdje je Kepler živio, do Dan­
ske možda bi ga spriječila da otputuje
Tychu, ali na sreću se Tycho posvađao
s mnogim ljudima u Danskoj i bojeći se
123
da mu ne uzmu njegove instrumente je bio svjestan da se ovaj sustav samo
napustio je Dansku 1597. godine i na­ neznatno razlikuje od Kopernikova
selio se u Češkoj pred kraj XVI stoljeća. sustava. U svojim kasnijim radovima
Kepler je u međuvremenu pobjegao iz on se savjesno držao obećanja.
Graza zbog religioznih progona i došao Tako se Kepler sam latio zada­
u Prag u siječnju 1600. godine. Tako tka određivanja prave staze Zemlje u
se Kepler lako mogao povezati s Tyc- odnosu na Sunce. Radeći na ovome
hom - lako s geografskog gledišta. Ali postavio je jednu odlučnu pretpostav­
to povezivanje za Keplera nije bilo lako ku, koja je na sreću približno zadovo­
s ljudskog gledišta jer, kako je sam pri­ ljavala: tj. da je planet, kada je u istom
mijetio, Tycho je čovjek s kojim nitko smjeru sa Suncem (u odnosu na po­
ne može živjeti bez izvrgavanja najve­ zadinu zvijezda), tada uvijek jednako
ćim uvredama. Zato nema većeg doka­ udaljen od Sunca. Ova je pretpostavka
za, koji pristaje Keplerovom karakteru, približno točna za određeno vrijeme,
nego da je poslije 25 godina svoje velike takva kakvu su obuhvaćala promatra­
planetarne tablice Tabuli Rudolphinae nja Tycha Brahea.
posvetio uspomeni Tycha Brahea. Na slici 4.5 S predstavlja Sunce, a
Kepler nije dugo gutao uvrede, jer M položaj Marsa. Izaberimo niz trenu­
je Tycho umro 1601. godine ostavlja­ taka kada je smjer od S prema M uvi­
jući Kepleru žetvu svojih promatranja. jek isti, a kako smo rekli, udaljenost
Bez ovih bi promatranja Kepler teškom od S do M je uvijek ista. Jer je vrijeme
mukom došao do pravih staza plane­ ophoda Zemlje različito od vremena
ta. Na svojoj samrtnoj postelji Tycho je ophoda Marsa, Zemlja neće općenito
zaklinjao Keplera da ne zaboravi su­ biti u istom položaju kada Mars bude
stav koji je on zastupao, da se Sunce u istom položaju. Zato dobivamo niz
okreće oko Zemlje, a da se svi ostali položaja Z2 Z3 Z4 itd. za Zemlju. Kad
planeti okreću oko Sunca. Kepler je je Zemlja u položaju Z1 promatranja
obećao da to neće zaboraviti, premda daju i kut između MS i SZ i također

Slika 4.5
Kepler je izabrao niz trenutaka, kada
je smjer S prema M (od Sunca prema
Marsu) bio isti. Kod svakog izabranog
trenutka položaj Zemlje (Z) je bio različit.
Položaji Z2 Z2 itd. označuju markirani dio
Zemljine staze.

Zvjezdarnica u Pragu gdje je Kepler radio.

124
kut između MZ1 i Z1S. Prema tome,
kutovi trokuta su poznati, tako da se
omjer udaljenosti od S do M i od S do
Z1 može izračunati. Određujući ovo
za svaki položaj Zemlje Z1 Z2 Z3 itd.,
Kepler je dobio odgovarajuće vrijedno­
sti Zemljine udaljenosti od Sunca na
raznim položajima ili točkama njene
staze, što je udaljenost od S do Z , od
S do Z2 i tako redom. Na taj način on
je mogao ucrtati stazu Zemlje unutar
točnosti koju su dala promatranja. On
je našao da je to Ptolemejeva konstru­
kcija koja je dana na slici 4.2.
Napomenimo da je ta konstru­
kcija ispravna za članove prvog reda
ekscentriciteta. Jer je ekscentričnost
staze Zemlje vrlo mala, članovi drugog
reda (članovi s kvadratom na e) bili su
premaleni da bi bili otkriveni proma­
tranjima Tycha Brahea. Zato je Kepler
dobio za Zemlju konstrukciju koja je
identična Ptolemejevoj. Budući da je
Ptolemejeva konstrukcija, kako smo
vidjeli, potpuno ekvivalentna Koperni-
kovoj konstrukciji na slici 4.3, pokaza­
la se ispravnom Keplerova slutnja da
je ovdje Kopernik načinio pogrešku.
Ako staza Zemlje odgovara Ptole-
mejevoj konstrukciji, možda ona odgo­
vara i svim stazama ostalih planeta.
Zato je Keplerov slijedeći korak bio da
upotrijebi konstrukciju slike 4.2 za
sve planete, ali, naravno, s različitim
smjerovima za pravac od S prema C
i s različitim vrijednostima za ekscen-
tricitete staza (što će reći, s različitim
vrijednostima za odnose udaljenosti
SC prema udaljenosti CP). Sada je Ke­
pler popravio dvije Kopernikove pogre­
ške. On je dodao Zemljinom kretanju
epicikl i ispravno je ustanovio da Sun­
ce nije središte glavnog kruga Zemlje
nego centar svih staza planeta.
Ako uzmemo u obzir da je Ptoleme­
jeva teorija vladala gotovo 1400 godi-

Slika 4.7
Dolje je Keplerov prikaz Kada planet prijeđe od P1 do P2
staze Marsa. Iscrtkana linija označuje on opisuje površinu P1SP2. Upr-
stazu. Sunce se nalazi kod n, jednom kos dvjema pogreškama u izradi
od žarišta elipse. Kepler je došao do točnog rezul­
tata: da je površina proporcional­
na vremenu koje je proteklo od P1
do P2 .
Slika 4.6
Elipsa predstavlja stazu planeta. Oko
nje je opisan krug. S označuje Sunce,
a P položaj planeta. Kepler je otkrio da
je udaljenost SP uvijek jednaka Cl - eCI
cos(QCI).

125
 na i da je Kopernikova teorija postoja­ katkada daju položaje Marsa gotovo
la gotovo 100 godina, moglo se očeki­ točno, ali su se na nekim drugim po­
vati da će ta nova slika vrijediti neko ložajima odstupanja od 8' ponovo po­
vrijeme. U biti je Kepler ponovo otkrio kazala. Vjerojatno je da većinu ljudi
da su eliptična kretanja planeta ispra­ takva odstupanja ne bi mnogo intere­
vna za prvi red ekscentričnosti, pa se sirala. Oni bi bili zadovoljni s činjeni­
moglo očekivati da je to veliki međaš com da teorija daje približno ispravna
u astronomiji. Ironija sudbine je tada predviđanja. (Zaista je situacija za sve
htjela da se nova slika nije zadržala druge planete bila mnogo bolja, osim
ni godinu dana. Vlastita promatranja za slučaj Merkura, za kojega proma­
Tycha Brahea, koja su omogućila Ke- tranja nisu bila potpuna.) Ali, Kepler
pleru da ispravi Kopernikovu teoriju, nije bio čovjek koji bi prešao preko
sama su pokazala da Keplerova slika takvih pogrešaka. Upravo kako se on
ne predstavlja točno kretanje Marsa odlučio da nađe pravu stazu Zemlje,
po njegovoj stazi. U slučaju Marsa sada se odlučio da nađe pravu stazu
udaljenost od C do S je gotovo 10% Marsa. Kepler se ovim određivanjem
udaljenosti od C do P. Kako smo vidje­ pokazao kao veliki otkrivač, a ne samo
li, slike 4.1. i 4.2. nisu identične kad kao korektor dviju pogrešaka u Koper-
se uzmu u obzir veličine ekscentricite- nikovom radu.
ta s drugom potencijom; a član s kva­ Prije nego promotrimo Keplera
dratom ekscentričnosti daje razliku od u ovoj ulozi, bit će dobro da se kaže
1/400. Ovo znači da Keplerova teori­ malo o konstrukciji na slici 4.5. Kako
ja daje položaj Marsa s pogreškom od je bilo moguće da se zna da je pravac
1/4%. Prema tome, stvarni se položaj od S prema M uvijek usmjeren u sta­
Marsa može razlikovati od izračunatog lan smjer za svaku točku Z Z Z
1 2 3
položaja za oko 8 lučnih minuta, a ova itd.? Jednostavno, poznavajući opho-
razlika se nalazi unutar područja to­ dno vrijeme Marsa i uzimajući sigur­
čnosti promatranja Tycha Brahea. no da su točke Z 1 Z 2 Z 3 itd. uzete
Naravno, Mars nije uvijek izvan iz određenog broja Marsovih godina.
izračunatog položaja. U točkama I i H Zatim, kako su se izmjerili kutovi u
u slici 4.1, na primjer, pogreška je bila trokutu SMZ? Kut SZM je bio dan iz
sasvim drugačija od one kad se Mars neposrednog promatranja. Kut SMZ
nalazio u nekom srednjem položaju se također mogao odrediti neposre­
svoje staze. U stvari, izračunavanja dnim promatranjem, uzevši da je zvi-

Odlomak iz Keplerova Sommniuma, najrani­

jeg ili jednog od najranijih radova naučne
fikcije. U ovom je pothvatu Kepler opisao
rizike leta u svemir. Čovjek može biti odba­
čen uvis, kaže on, kao kod eksplozije pu-
ščanog praha. On bi prema tome bio oša-
mućen, dok bi svoje ruke i noge trebalo da
zaštiti kako ne bi bile otrgnute.
jezda, prema kojoj je usmjeren pravac
SM, poznata unaprijed; sve što je bilo
potrebno da se učini, bilo je da se iz­
mjeri kut između zvijezda u smjeru od
Z prema M i onih u smjeru od S pre­
ma M. Potrebna informacija, tj. smjer
prema kojem je pravac SM usmjeren,
mogla se dobiti pod pretpostavkom da
se jedna od točaka Z 1 Z 2 Z 3 itd. nala­
zi na pravcu SM, što će reći, ukoliko
je jedna od točaka koje su izabrane u
opoziciji Marsa.
Došli smo do Keplerova određivanja
prave staze Marsa. Metoda, kojaje isko­
rištena, bila je složena u svim detalji­
ma; ali je njen princip bio jednostavan
da se izvede rad koji je prikazan na sli­
ci 4.5 za veći broj smjerova pravca SM
(udaljenosti Marsa od Sunca u raznim
trenucima). Staza Zemlje je ista za sve
slučajeve, a ovo dopušta da udaljeno­
sti od S do M budu neposredno uspo­
redne u raznim slučajevima. Rezultat
je pokazao da staza Marsa ima oblik
simetričnog ovala, kako je pokazan na
slici 4.1, a Sunce se nalazi na velikoj
osi ovala. Ovalu je lako opisati krug,
Područje zvukova koje je Kepler
pridavao planetima, a zasnovao na
njihovim brzinama i ekscentričnosti
njhovih staza.
kao što je na slici 4.6, a za bilo koju
točku P ovala može se naći odgovara­
juća točka Q na krugu. Ako povučemo
pravac okomit na veliku os ovala, Q je
jednostavno točka u kojoj ovaj okomiti
pravac siječe opisani krug.
Poslije mnogih pokušaja i krivih
početaka, Kepler je konačno načinio
značajno otkriće, da je udaljenost od
Sunca S do planeta P uvijek dana,
bez obzira gdje je planet bio na svojoj
stazi, slijedećim jednostavnim odno­
som. Udaljenost SP je uvijek jednaka
udaljenosti CI smanjenoj za produkt
CI i nekog stalnog broja, kojeg može­
mo označiti sa e i cosinusa kuta QCI.
Ovo možemo mnogo kraće napisati u
formi: SP = CI - e,CI cos (QCI). Ovo je
relacija za točku na elipsi sa Suncem
S u jednom od njenih žarišta. Veliki je
problem bio na kraju riješen. Planeti
se kreću po elipsama, a Sunce se na­
lazi u jednom od žarišta elipse.
Tako je princip kretanja po krugo­
vima konačno bio odbačen.
Možda su pri poduzimanju ovog
odlučnog koraka Kepleru pomogla Tyc-
Kepler označuje kraj jedne ere. Pre­
teča moderne astronomije, on je bio
povezan i s astrolozima. Napravio je
ovaj horoskop za velikog pustolova
Wallensteina, ali je to učinio s upozo­
renjem da se astrološka predviđanja
ne mogu prihvatiti a da se ne uzme u
obzir karakter čovjeka.
127
 hova promatranja kometa iz 1577. go­ obrnuto njihovim udaljenostima od
dine, o kojima smo već govorili kako je Sunca s matematičkom pogreškom
sam Tycho napomenuo da mu izgleda u ocjenjivanju površine pokazane na
da se komet ne kreće po kružnoj stazi. slici 4.7. Obje pogreške se međusobno
Da postavimo fizikalna otkri­ poništavaju. Kepler će, u stvari, otkriti
ća Galileja i njegovih sljedbenika u svoju matematičku pogrešku, ali za­
ispravnom svjetlu, bit će dobro da čudo neće uočiti da je s njom bila po­
zaključimo ovo poglavlje s još nekim vezana druga pogreška. Do kraja svog
neobičnim Keplerovim predodžbama. života on je vjerovao da brzine planeta
Da protumači zašto planeti kruže oko opadaju obrnuto sa svojim udaljeno­
Sunca, postavio je hipotezu da Sunce stima od Sunca. Bila je čudna stvar da
zrači neku vrstu upliva, a zračenje bi se ovaj zaključak nije mogao upotrije­
bilo slično djelovanju žbica na kotaču. biti od planeta do planeta, nego samo
Zbog vrtnje Sunca žbice pritištu pla­ za isti planet na raznim daljinama od
nete, gurajući ih oko gotovo kružnih Sunca. Činjenica da periodi obilaska
staza. Zato je Kepler vjerovao da su planeta oko Sunca ne ovise o kvadra­
uzroci kretanja planeta sile koje dje­ tu njihovih udaljenosti, pokazala bi
luju pod pravim kutovima na smjer od Kepleru da njegova zamisao nije bila
Sunca do planeta. U slijedećem ćemo ispravna. Nasuprot tome, Kepler je ot­
poglavlju vidjeti da pravo fizikalno tu­ krio najznačajniji odnos između perio­
mačenje kretanja planeta ovisi o sili da obilaska planeta i njihovih srednjih
koja nije poprečna na smjer od Sun­ udaljenosti od Sunca: on kaže da je
ca do planeta, nego uzduž tog smje­ kvadrat perioda proporcionalan kubu-
ra. Zatim je Kepler vjerovao da Sunce sima udaljenosti.
zrači nejednako u svim smjerovima Druga izrazito čudna zamisao Ke-
i samo uzduž ravnina staza planeta. plera je bila da period ophoda Merku­
Ovo ga je dovelo da vjeruje kako utje­ ra oko Sunca mora biti u istoj relaciji
caj Sunca opada s povećanjem udalje­ s iznosom rotacije Sunca, kao period
nosti ili jednostavno da je ona obrnuto ophoda Mjeseca oko Zemlje, kao iznos
proporcionalna udaljenosti. Gravitaci­ rotacije Zemlje. Ovo znači da bi se Sun­
ona teorija, naravno, zahtijeva da sila ce trebalo jedanput okrenuti oko svo­
kojom djeluje Sunce opada obrnuto s je osi za oko 27-mi dio perioda opho­
kvadratom udaljenosti. da Merkura, koji iznosi oko 88 dana;
Čudna je anomalija da je Kepler, prema tome, Sunce bi trebalo da se
radeći po ovoj netočnoj osnovi, ipak jedanput okrene oko svoje osi rotacije
došao do potpuno ispravnog rezultata, za oko 3 dana. Galilejevo otkriće Sun­
tj. da planeti opisuju iste površine u čevih pjega dovelo je do prvog određiva­
jednakim vremenima. Na slici 4.7 to­ nja rotacije Sunca, a ono je neposredno
čke P1 i P2 predstavljaju dva položaja pokazalo da je ovo neobično shvaćanje
planeta, a osjenčanu površinu zatva­ bilo vrlo daleko od pravog.
raju pravci SP1 SP2 i luk P1P2 staze Kepler nije nikada napustio ideju
planeta. Zatim, osjenčana površina je o kocki, tetraedru itd., jer je razvio je­
upravo proporcionalna vremenu koje dnu novu čudnu teoriju, koja se oči­
je proteklo dok je planet došao iz Pl to mnogo bolje slagala s činjenicama.
do P 2 Dvostruka površina, dva puta Smatrao je da planeti emitiraju neku
veće vrijeme: Čini se da je razlog za­ vrstu harmonije analogne muzičkim
što je Kepler došao do ovog ispravnog tonovima, gdje bi jakost tona bila
zaključka bio u tome što je on kom­ proporcionalna brzini planeta. Upo­
binirao fizikalnu pogrešku pretposta­ trebljavajući poznatu veličinu staza
vljajući da se brzine planeta smanjuju planeta, njihovih ekscentriciteta i

128
njihovih perioda, on je dobio sistem
tonova.
Planeti Merkur i Mars imaju pri­
lično veliko područje tonova, jer su
njihovi ekscentriciteti relativno veliki.
Ovo znači da oni imaju relativno velike
promjene svojih udaljenosti od Sunca,
i zato, prema Kepleru, velike promjene
u svojim brzinama i emisijama tonova.
S druge strane. Venera ima vrlo mali
ekscentricitet, pa se vrlo malo mije­
nja njena udaljenost od Sunca. Zato
Venera emitira isti ton. Naravno, nije
bilo slučaja da su se izračunati tonovi
precizno slagali u frekvenciji s muzi­
čkim tonovima koji su ovdje prikazani.
Može li ovo dolaziti od pogrešaka pro­
matranja? Smatramo da su dobiveni
tonovi točno takvi kakvi bi trebalo da
budu na prikladno tempiranoj skali i
da zatim iz ovih unesemo maksimal­
ne i minimalne udaljenosti planeta od
Sunca. Kako se slažu rezultati uspo­
ređeni s promatranjem? Odgovor je
pokazan u slijedećoj tablici, gdje su
vrijednosti afela (maksimalna udalje­
nost) i perihela (minimalna udaljenost)
uspoređeni; prvo je dano po Keplero-
voj harmonijskoj teoriji, a drugo po
stvarnim promatranjima koja je izveo
Tycho Brahe.
Slaganje je zapanjujuće dobro - za­
panjujuće, jer ideja nema fizikalnog
značaja.
Sasvim odijeljeno od njegovih
znanstvenih aktivnosti, Keplerov život
je vrlo interesantan. Već smo napo­
menuli čudnu kombinaciju sitničavih
razlika do promatranja s najdivljijim
spekulativnim fantazijama. Pravedno
je da se kaže kako je Kepler imao da­
leko veći respekt za činjenice nego što
ih ima prosječni učenjak, i da je bio,
također, prilično čudniji od prosječnog
učenjaka. Ovim značajnim karakteri­
stikama treba dodati vrlo buran život
- skrb za ženu, vjersko proganjanje,
obranu majke koja je okrivljena kao
vještica, i pisanje koje je moglo vrlo
lako biti prva znanstvena fantastična
priča. Ovim kvalitetama je Kepler po­
stao gotovo idealna studija za biografa
pa je o njemu i njegovu radu napisano
mnoštvo studija.

harmonija Tycho Brahe

planet afel perihel Afel perihel
Merkur 0,476 0,308 0,470 0,307

Venera 0,726 0,716 0,729 0,719

Zemlja 1,017 0,983 1,018 0,982

Mars 1,661 1,384 1,665 1,382

Jupiter 5,464 4,948 5,451 4,949

Satum 10,118 8,994 10,052 8,968

129
5. poglavlje TEORIJA GRAVITACIJE

Veliki rad Keplera na stazama pla­ da neprekidno gibanje strijele uzroku­

neta bio je izveden tokom prvih pet go­ je zrak koji je slijedi straga, gurajući je
dina XVII stoljeća. Veliki rad Newtona konstantno. Ovaj neobičan pojam nije
na teoriji kretanja planeta izveden je našao potporu u Europi XIII stoljeća.
nekih 80 godina kasnije. Golemo po­ Pretpostavimo da je strelica izbačena
dručje umnoga rada razdvaja Newto­ nasuprot vjetru, što tada? Kasnije,
na od Keplera, jedno područje ljudske kada su se pojavili topovi, moglo se
misli mnogo veće nego ono koje je raz­ postaviti još jedno pitanje: da li vjetar
dvajalo Keplera od Ptolemeja. također gura topovsko tane?
Sve do Keplera astronomi su sebi Ovakva pitanja nisu mogla naći
postavljali relativno skroman cilj - da odgovor, sve dok nije došao povoljan
ispravno opišu kako se kreću planeti. trenutak u XVII stoljeću. Već smo spo­
Oni su bili zadovoljni s geometrijskim menuli široki ponor između polumi-
opisivanjem staza planeta. Ali, zašto se stičnih predodžbi Keplera i fizikalnu
planeti kreću po takvim stazama? Po­ sigurnost učenjaka nekih 70 ili 80 go­
sebno, zašto se planet kreće po takvoj dina kasnije.
eliptičnoj stazi, a ne po nekoj drugoj Ukoliko se ova velika promjena
krivulji? Ovo je problem kojeg je New­ može pripisati jednom čovjeku, to se
ton riješio u svom najznačajnijem djelu mora pripisati Galileu Galileju.
Principia. Razlika između vrste proble­ Kada usporedimo rad ova dva čo­
ma kojeg je Kepler uzeo kao zadatak, vjeka, teško je vjerovati da su Galilei
i vrste problema kojeg je Newton uzeo i Kepler bili suvremenici. Galilei je bio
kao zadatak, jest razlika između ki- Sedam godina mlađi od Keplera, a ro­
nematike i dinamike. U kinematici se dio se u Pizi 1564. godine. Galilejev rad
jednostavno opisuju staze uzduž kojih je bio u suštini moderan u svom nači­
se kreću planeti. U dinamici je cilj da nu, dok je u mnogim pogledima Kepler
se protumači zašto se tijela gibaju po u suštini bio srednjovjekovan. Kepler
svojim stazama. je, može se reći, zaključio jednu eru,
dok je Galilei otvorio novu eru. Razlika
Dinamika je bila mnogo teža, tako između ova dva čovjeka pojavila se iz
da ni Grci nisu načinili u njoj bilo ka­ razlike načina mišljenja, koji je dobro
kav napredak. Osnovna je poteškoća poznat u današnje doba, ali koji nije
davanje precizne definicije za silu. Je­ tako jednostavno prepoznat početkom
dan neodređen kvalitativan pojam sile, XVII stoljeća. Galilei je bio po svom in­
naravno, pojavljuje se u svakodne­ stinktu eksperimentalni fizičar, dok je
vnom životu. Riječ sila često upotre­ Kepler bio matematički teoretičar. Ra-
bljavamo u običnom govoru ali, kada
točno sila djeluje, a kada ne?
Aristotel je dao naoko uvjerljiv
odgovor, ali je bio potpuno kriv. Rekao
je da sila djeluje uvijek kada se tijelo
giba. Čim sila prestane djelovati, tijelo
se prestane gibati. Prividna istina ovog
zaključka može se vidjeti guranjem au­
tomobila po ravnoj cesti. Čim ga pre­
stanemo gurati, on stane. Ali, kako je s
letom strijele? Aristotel je pretpostavio Na sljedećoj stranici:
Nešto manje od stoljeća dijelilo je New-
130 tonov rad od Keplerovoga, premda su
intelektualne snage rasle u to vrijeme ne­
zadrživim tempom. Galileo Galilei je bio
tem
on
XVI
dalekozo
i lano
n jedlje
ukazao
toljeća
i dinamici
ih.hGal
IG
lina
koji
lejev
m,
jeg
široke
jUpotrebom
uiva
adl kđ
trebljava
mogućnosti
na p pjih
omat
tdalekozora
lu
jeGedao
č
lilejev
rada
odel
vi je
131
 zlika se jasno pokazala u njihovu drža­ Obje metode pristupaju osnovi za
nju prema otkriću teleskopa nekog ni­ napredak u znanosti, ali početkom
zozemskog optičara. Galilejeva reakcija XVII stoljeća je Galilejeva metoda bila
je bila trenutna, pa je odmah konstru­ posebno potrebna. Znanost je postala
irao teleskop za sebe, a da nije suviše zrela za pojavu eksperimentalnog fizi­
razmišljao o načinu njegova djelovanja, čara. Ovo je bilo polje na kojem se na­
nego je usmjerio svoj instrument u predak mogao najlakše postići. Keple-
nebo da pogleda kako izgledaju Sun­ rova razmišljanja o stazama planeta, o
ce, Mjesec, planeti i zvijezde. Kepler, uzrocima njihovih kretanja oko Sunca
na drugoj strani, latio se izrade optičke i o njihovim relativnim razmacima,
teorije teleskopa; ali ga nije načinio, jer nisu bila korisna, jer tada fizika nije
je bio, kako je sam rekao, nespretan u bila dovoljno razvijena da omogući te­
takvim stvarima. Razlika je još mnogo oretičaru da se uspješno uhvati uko-
veća ako uzmemo u obzir da se prije štac s ovim problemima. Zaista, bilo
izuma teleskopa Kepler pridružio kao je potrebno pola stoljeća napretka u
asistent Tychu Braheu. fizici prije nego se ovo moglo ostvariti.
Sve ovo ne govori da je Kepler ma­ Bit će dovoljan jedan primjer. Kepler
nje cijenio promatranja nego Galilei. U je postavio teoriju da je odnos perioda
stvari, on ih je više cijenio. Galilei ne rotacije Zemlje prema periodu obila­
bi nikad vjerovao u finije promatračke ska Mjeseca oko Zemlje isti kao odnos
detalje pomoću kojih je Kepler izveo perioda rotacije Sunca prema periodu
eliptične staze planeta. Razlika između ophoda Merkura oko Sunca. Prema
teoretičara i eksperimentatora je dale­ ovoj teoriji, period rotacije Sunca iznosi
ko od toga da bude razlika u stupnju oko tri dana. Svojim teleskopom Galilei
njihovih odnosa prema promatranjima. je ustanovio da Sunce u stvari ne rotira
U stvari, sasvim je lako naći teoretičare za tri dana, nego za 27 dana. Ovo je
koji više cijene promatranja od samih odredio promatranjem pjega na Suncu,
promatrača, kao što je Keplerov slučaj. koje se gibaju od zapadnog ruba Sunca
Razlika je u instinktu. Keplerov instinkt prema njegovu istočnom rubu, jer se
je bio da sazna kako radi teleskop; Ga- Sunce vrti oko svoje osi.
lilejev je bio da izradi teleskop. (Otkriće pjega na Suncu, usput,

Gore: Galilejevi crteži Sunčevih pjega pri­

kazani u njegovu djelu Delle Macchie Solari.
Desno: Niz fotografija, snimljenih na Mt
Wilsonu 1947, pokazuje kako se uslijed
rotacije Sunca pomiču pjege s jednog
132
kraja na drugi kraj Sunčeva diska.
 nije prvi objavio Galilei, nego Cristoph Sunca nije točno okomita na ravninu
Scheiner. Razlog za to je bio što se Gali­ staze Zemlje.
lei suzdržavao objaviti svoja promatra­ Galilejev životni rad i njegov lični
nja Sunčevih pjega gotovo dvije godi­ karakter možda se najbolje može pri­
ne, vjerojatno zato što je želio da bude kazati opisivanjem jednog njegova ek­
apsolutno siguran da su pjege stvarno sperimenta. Prema Aristotelovoj fizici,
povezane sa Suncem, a ne da su je­ tijela koja padaju imaju težinu, a ona
dnostavna mala tijela između Zemlje i koja ne padaju, nemaju težinu. Zrak
Sunca. Od pamtivijeka su se vrlo veli­ ne pada pa zato nema težinu. Galilei je
ke pjege morale vidjeti na disku Sunca
izašao na kraj s ovom stvari na krajnje
prostim okom, tako da teleskopsko ot­
jednostavan način. Mjehur je napunio
kriće Sunčevih pjega nije stvarno nji­
zrakom, začepio ga i izvagao. Zatim ga
hovo prvo otkriće; ali su promatranja
prostim okom uvijek pripisivana pro­ je probio, pa je zrak izašao i ponovo
lazima tijela ispred Sunca. U jednom izvagao. Težina kod drugog vaganja je
zapaženom slučaju smatralo se da je bila manja nego kod prvog, što je po­
planet Merkur došao između Zemlje i kazalo da je zrak koji je izašao imao te­
Sunca.) žinu.
Korist koju je Galilei dobio iz svojih Izgleda jasno, da je Galilei postavio
promatranja pjega na Suncu, iznena­ kao neko pravilo, da je gotovo sve ono
dila je sve njegove suvremenike. Ne što su prethodne generacije rekle o fi­
samo da ih je upotrijebio da odredi vri­ zikalnom svijetu bilo neispravno. Nje­
jeme rotacije Sunca, nego je ustanovio gova tehnika je bila da izabere bilo koje
da one nisu apsolutno tamne. One su rasprostranjeno mišljenje, da izrazi su­
tamne samo zbog toga što ih uspoređu­ mnju u njegovu vrijednost i da ispla­
jemo sa svijetlim okolnim područjima nira eksperiment da ga provjeri. Motiv
diska Sunca. On je također ustanovio za prihvaćanje ove tehnike je vjerojatno
da su pjege ograničene na ekvatorijal­ bio u tome što se Galilei sigurno rado­
ni pojas Sunca, jer se rijetko nalaze na vao šokovima i iznenađenjima što su
heliografskim širinama većim od 30°. ih uzrokovala njegova otkrića. Jasno je
Galilei je čak ustanovio da os rotacije da je bio mnogo sretniji kad je eksperi-

Scheiner je objavio otkriće Sunčevih

pjega prije nego je na njih upozorio
Galilei. Na slici se vidi kako je on dobi-
vao obrnute slike Sunca pomoću da-
lekozora na neprozirnom zastoru.
133

ment opovrgao staro ustaljeno shvaća­
nje nego kad ga je potvrdio. Smatralo
se da teška tijela brže padaju na zemlju
nego lakša tijela. Galilei je jednostavno
pustio nekoliko tijela raznih težina iz
velike visine pred nosovima svojih ko­
lega. Sva su tijela gotovo istovremeno
udarila u tlo. Neznatne razlike koje su
postojale, Galilei je točno pripisao razli­
čitim efektima otpora zraka, kroz koje
prolaze razna tijela.
Jedan eksperiment koji je vjerojatno
započeo s motivom "da ismije" samou­
vjerene školovane ljude oko sebe, do­
veo je Galileja do otkrića od najveće va­
žnosti, otkrića da se sva tijela, koja su
se počela kretati na isti način, u istom
gravitacionom polju, nastavljaju kre­
tati po identičnim stazama, bez obzira
na njihove različite mase. Ovo je otkri­
će imalo vrlo značajno mjesto u New-
tonovoj teoriji gravitacije, a oko četiri
stoljeća kasnije je bilo kamen temeljac
Einsteinove opće teorije relativnosti.
Galilejeva metoda rada sumnje, ek­
sperimenta i ismijavanja dovela ga je,
prirodno, do krajnje nepopularnosti
134
ZVJEZDANI GLASNIK
Otkrivši velike, neobične i izvanredne
prizore, koji izazivaju poštovanje
svakog čovjeka, a osobito filozofa
astronoma,
pomoću dalekozora
koji je sam nedavno izmislio,
Galileo Galilei
patricij firentinski
profesor matematike na sveučilištu
u Padovi,
na površini Mjeseca, kod bezbrojnih
zvijezda stajačica, kod maglica i
četiriju gornjih planeta
koji se polagano okreću oko Jupitera
na raznim daljinama i periodima za
koje nitko prije nije znao od autora,
koji ih je nedavno opisao i odlučio
da im dade ime
Medičejske zvijezde
Venecija 1610
Naslovna strana, s prijevodom Galilejeva Sidereus
Nuncius. Objavljeno 1610. godine, najavljuje prvi utje­
caj teleskopa na istraživanje neba,
među njegovim kolegama na sveučilištu
u Padovi, ali je zato bio vrlo popularan
među studentima. Dok su njegove ko­
lege mogle skucati nešto više od kvoru­
ma studenata na predavanjima, Galilei
je predavao pred najvećim mogućim
auditorijem. Ovo bi bilo dovoljno da se
u sveučilišnoj atmosferi steknu mnogi
neprijatelji, štaviše, sve da je Galilei bio
prijazan i trpeljiv, a on nije bio ni jedno
ni drugo. On je bio otvoren i pošten, ra­
zdražljiv i podrugljiv, a iznad svega nije
mogao trpjeti glupane.
Kada je Galilei primio vijesti o izu­
mu teleskopa, on je vjerojatno osjetio
mogućnost izlaza iz napete atmosfere
na sveučilištu u Padovi na širi život
izvan ove sredine. On je uperio svoj
prvi jednostavni instrument ne samo
na Sunce nego, također, i na Mjesec,
planete i zvijezde. On jeustanovio da
Mjesec nema glatku površinu, kako su
uvjeravali filozofi. Tamo ima planina i
dolina, kao i ovdje na Zemlji, a naroči­
to se zapažaju kružni bedemi kratera.
On je vidio sjene što ih planine i krateri
bacaju osvijetljeni Suncem, a pomoću
 Ove stranice iz Galilejeve knjižice pokazuju mnogo "novih" zvijezda koje je otkrio
prvi teleskop. Prije 1610. pojas i štit Oriona (lijevo) bio je poznat kao grupa od samo
devet zvijezda, Plejade (Vlašići), desno, kao grupa od samo sedam zvijezda. Nalije­
vo je kopija jednog Galilejeva teleskopa.

njih je bio u mogućnosti da izračuna iz njegovih promatranja satelita Jupi­

visine planina i da pokaže kako se one
mogu usporediti s ovima na Zemlji. On
je ustanovio da planet Jupiter ima četi­
ri mala satelita, koji se gibaju po staza­
ma oko centralnog masivnog planeta,
isto onako kako se planeti gibaju po
stazama oko Sunca. On je ustanovio
da Venera pokazuje faze ili mijene po-
put Mjeseca.
Ova su otkrića bila objavljena u
Knjizi Sidereus Nuncius, koja je izdana
u Veneciji u ožujku 1610. godine. Knji­
ga je izazvala veliku senzaciju. Ona je
Galileja podigla iz prilično uskogrudne
atmosfere sveučilišnog života do polo­
žaja gdje je mogao govoriti na jednakoj
nozi ili gotovo jednakoj s knezovima i
Kardinalima, a od kojih je on mogao
zatražiti, a i dobiti, brojne audijencije
s papom. Iste godine, u kojoj je knjiga
objavljena, preselio se u Firencu, gdje
je predavao darovitim slušaocima iz
svih dijelova Europe.
Jedna interesantna ideja, koju je
Galilei razvio u to vrijeme, nastala je
tera. Položaji ovih satelita se mijenja­
ju iz dana u dan zbog njihova kretanja
oko Jupitera. Galilei je smatrao da se
njihovi položaji mogu unaprijed izraču­
nati, kao što se unaprijed mogu izra­
čunati položaji planeta koji se gibaju
oko Sunca. Budući da je Jupiter tako
daleko od Zemlje, pogledi na satelite bi
bili isti iz svih dijelova Zemlje. Zato se,
s bilo kojeg dijela Zemlje, može izmjeri­
ti vrijeme opaženog rasporeda satelita
i usporediti ga s predviđenim položaji­
ma satelita u katalogu, što omogućava
određivanje geografske dužine. Zami­
sao je bila dobra. Potpun uspjeh ovisi
o tome da li su budući položaji satelita
izračunati s dovoljnom preciznošću.
Problem je bio upućen Kepleru, koji je
došao do zaključka da se to ne može
postići. Galilei se s tim nije složio, ali
se ovdje radi o teorijskom problemu,
a ne o promatračkom problemu, pa je
Keplerovo mišljenje bilo ispravno.
Galilei je bio silno impresioniran
čestim vezama između svojih teleskop-

135
 skih promatranja i Kopernikove teorije
o kretanju planeta. Takvi slučajevi su
bili sistem Jupiterovih satelita i faze
Venere. Osim toga, Galilejev eksperi­
mentalni rad je pokazao kako su bili
potpuno bez temelja prethodni prigo­
vori o kretanju Zemlje - prigovor koji bi
takvo kretanje pokazao padanjem tije­
la, na primjer, Tycho Brane je vjerovao
da bi se, ako se teško tijelo baci s tor­
nja, morao uočiti efekt ako se Zemlja
kreće. Galilei je odbacio ovaj prigovor i
upozorio da se ne javlja takav efekt ako
je tijelo bačeno s jarbola broda koji se
kreće po glatkoj površini vode. (U stva­
ri, kretanje Zemlje će prouzročiti vrlo
mali efekt na putanju tijela koje pada,
pa je ovaj efekt premali da bi se zamije­
tio početkom XVII stoljeća. To se javlja
iz činjenice da se Zemlja vrti, tako da
se točka na površini Zemlje ne pomiče
pravocrtno, nego po zakrivljenoj stazi.)
Ovdje je Galilei našao klicu za još je­
dno veliko fizikalno otkriće, da jedno­
liko pravocrtno kretanje laboratorija
nema učinka na događaje koji se zbi­
vaju unutar laboratorija. Ovo je kamen
temeljac specijalne teorije relativnosti.
Fizičar i danas upotrebljava Galilejev
sistem referencije, a predstavlja ga sva­
ki jednoliko gibajući laboratorij.
Sa svoga novog visokog položaja
Galilei je sebi postavio zadatak da uve­
de Kopernikov sustav u Italiji i time
u cijelom katoličkom svijetu. Njegov
neuspjeh da to postigne je predobro
poznat, pa nije potrebno da se ovdje
posebno opiše. Međutim, on je dobro
započeo, osjetivši kolebanje u Crkvi. Na
jednoj strani su zdrav razum i racional­
nost ukazivali na prihvaćanje Koper-
nikova sustava, ali je na drugoj strani
gotovo sigurno da je protestantska re-
formacija ukazala papskim područjima
da je potrebna odlučna obrana Crkve
i njenih dogmi ukoliko se želi zadrža­
ti jedinstvo. Ovo je također zahtijevalo
odbacivanje Kopernikove teorije. Imam
utisak da je Crkva sa žaljenjem prihva­
tila ovaj zaključak, ali Galilei, koji je bio
136
učenjak, nije uopće mogao prihvatiti
takav zaključak. On je vjerovao da se
položaj nikad ne može oslabiti prihva­
ćanjem istine, što je dovelo do početka
njegove nesretne borbe.
U početku su ga prijateljski opo­
minjali da ne uči i ne zastupa ideju o
kretanju Zemlje; bio je slobodan da to
smatra hipotezom, ali nije smio reći da
se Zemlja stvarno kreće. Deset godina
se Galilei zgražao nad ovim ograniče­
njem. Zatim, kada mu je bilo gotovo
60 godina, bio je izabran novi papa,
Urban VIII, koji je, kao kardinal Bar-
berini, bio prema njemu prijateljski
naklonjen. Galilei je odmah otišao u
Rim i u nizu sastanaka s papom zala­
gao se za prihvaćanje Kopernikove te­
orije. Papa je istaknuo da Kopernikova
doktrina nije službeno proglašena kri-
vovjernom; nju Crkva smatra nepotvr­
đenom. Ovo je ponukalo Galileja da se
vrati u Firencu i da se da na posao,
kako bi je dokazao. To je pokušao u
svojoj glasovitoj knjizi Dialogo.
U stvari, Galilei nije imao uopće
nikakav dokaz. Već smo napomenuli
u prethodnom poglavlju da je teorija
Tycha Brahea, po kojoj se svi planeti
osim Zemlje gibaju oko Sunca, a samo
se Sunce giba oko Zemlje, stvarno po­
tpuno ekvivalentna, ukoliko se odnosi
na prividna kretanja planeta, Koper-
nikovoj teoriji. Dokaz za Kopernikovu
teoriju se može dati, ali ne onako kako
je to iznio Galilei. U slijedećem pogla­
vlju doći ćemo do značenja Bradleyjeva
otkrića aberacije. Ovo zahtijeva da pri­
hvatimo Kopernikovu sliku, a ne Tyc-
hovu sliku. (Prema teoriji relativnosti
je, naravno, uvijek moguće smatrati da
Zemlja miruje pod uvjetom da napusti­
mo običnu euklidsku geometriju. Ali,
ako ostanemo vjerni euklidskoj geo­
metriji, tada možemo pokazati pomoću
aberacije da se Zemlja mora gibati oko
Sunca, a ne vice versa.)
Galilei je bio tako impresioniran
jednostavnošću i finoćom Koperniko­
ve slike uspoređujući je sa složeno-
 šću Ptolemejeve slike, da je emotivno ke. Meni se čini da svi oni koji nikada
osjećao kako ona mora biti istinita; a nisu bili ugroženi neposrednim muče­
u odsutnosti uvjerljivog fizikalnog ar­ njem, nisu u stanju da procijene si­
gumenta, njegova metoda diskusije je tuaciju. Uostalom, sumnjivo je bi li se
stvarno iznosila malo više od ismija­ išta ostvarilo uzimanjem mučeničkog
vanja kompliciranosti Ptolemejeva su­ puta, puta koji je uzeo Giordano Bru­
stava. Bilo je prirodno da će se Crkva no nekoliko godina ranije.
suprotstaviti ovom ruganju. Nasuprot Možemo procijeniti Brunove kva­
tome, Galilei je potpuno krivo prosudio litete uspoređujući neke od njegovih
razloge koji su tada djelovali na odlu­ ideja s onima Keplera. Kepler je vje­
ke Crkve. Kada se pojavilo prvo izda­
rovao da su sve zvijezde ograničene
nje knjige Dialogo, bilo je primljeno s
na jedan udaljeni omotač, koji je de-
općim odobravanjem. Podupirali su ga
isusovci i papin tajnik na isti način kao
što su ga podupirali širi krugovi koji su
Na dan 7. siječnja 1610. Jupiter se vidio u mom te­
mogli procijeniti zdrav razum na kojem leskopu sa tri zvijezde ovako: istok * * 0 * zapad.
je bazirana cijela diskusija. Ali je situa­ Oni se nisu mogli vidjeti bez teleskopa. Na dan 8.
cija bila takva da zdrav razum u to vri­ siječnja bili su ovako 0* * *
jeme nije odgovarao politici Crkve. Me­ Oni su zato bili direktni, a ne retrogradni, kako je
đutim, Galilei je napisao svoju knjigu u prethodno izračunano. Na dan 9. siječnja bilo je
potpuno nekompromisnom stilu. Zato oblačno. Desetoga sam ih ponovo vidio ovako: *
se takva situacija nije mogla ignorirati. * 0. Najzapadniji je izgledao da će okultirati. Na
dan 11. siječnja oni su bili postavljeni ovako: * * 0,
Za Galileja je bila sreća da je njegov a najbliža zvijezda Jupiteru bila je pola veličine od
slučaj ispitivala posebna komisija, a ne druge i približavala joj se. Drugih noći one su se
Sveti oficij, no na njegovu nesreću bilo pojavljivale jednake veličine i udaljenosti.
mu je uručeno upozorenje sedamna­ Iz ovoga proizlazi da postoje 3 lutajuće zvijezde
est godina ranije, koje je bilo službeno oko Jupitera, prethodno nevidljive za svakoga.
uvedeno u zapisnik. Sada, na njegovo Niže je stranica iz bilježnice, koju
zaprepaštenje, ovo je navedeno pro­ je Galilei napisao o satelitima Ju­
tiv njega. Naravno, bilo je jasno da se pitera. Gore je prijevod nekoliko
nije mogao logički braniti, osim da u prvih redaka.
takvim slučajevima porekne autoritet
Crkve. Uvjeravao je kako njegova knji­
ga ne zastupa ideju da se Zemlja kreće.
Sasvim je vjerojatno uvidio, ispitujući
ponovo svoje vlastite argumente, da oni
stvarno ne dokazuju kretanje Zemlje, a
to mu je, možda, sugeriralo da postavi
obrambenu liniju. Ali, njegova je knji­
ga bila tako jasno napisana s emoci­
onalnom naklonošću za Kopernikovu
teoriju, da je takva obrana imala malo
izgleda za uspjeh, pa je Galilei bio oso­
bno upozoren na to. Pred njim se našla
samo alternativa, ako je želio da izbje­
gne mučenje, osudu i smrt, da prizna
pogrešku i traži milost, a općenito je
poznato da je on tako i postupio.
Mnogo je bilo napisano i za i pro­
tiv Galileja zbog ovakve njegove odlu­

Naslovna stranica prvog izdanja Dialogo, pernikove doktrine te je bio stavljen u
koja predstavlja Aristotela, Ptolemeja
Kopernika. U ovom radu on se vratio blizu Firence do kraja života. Primao je
na Kopernikovu teoriju i tako došao u posjetioce, pa su mnogi ljudi iz raznih
sukob s Crkvom.
Godine 1600. Giordano Bruno je
umro mučeničkom smrću, odbijajući
da odbaci svoje heretičke poglede na svega, da je Galilejeva životna povijest
svemir.
138
beo samo tri kilometra, dok je Bruno
smatrao da su one tijela kao Sunce i
da se zato nalaze u enormnoj udalje­
nosti od nas. Ovaj pojam je proširio do
neizmjernosti, smatrajući da prostor
može biti neizmjeran, a da svemir može
biti vječan, bez početka i kraja. Ovakve
ideje, koje su značajne za naše doba,
dovele su ga na lomaču. Spaljen je u
Rimu 1600. godine. Njegova posljednja
izjava na sudskom procesu bila je: "Ja
očekujem vašu osudu s manje straha
nego vi. Doći će vrijeme kada će svi
vidjeti ono što ja vidim." To vrijeme je
zaista došlo, ali je Brunovo mučeništvo
vjerojatno malo tome pridonijelo. Može
se također reći da bi racionalni način
mišljenja trebao biti u mogućnosti da
sam trijumfira, bez potrebe za muče-
ništvom. Mučeništvo sadrži suprotsta­
vljanje emocije emociji, a to nije sušti­
na racionalnog mišljenja.
Posljedica sudskog procesa je bila
da je Galilei bio primoran odreći se Ko-
kućni pritvor u svojoj ladanjskoj kući
mjesta hodočastili da ga vide. Oslijepio
je u posljednjoj godini svoje osmogodi­
šnje konfirmacije, ali je njegov ispitiva­
čki duh ostao zdrav.
Može se reći, a to je najznačajnije od
započela, a ne završila s razdobljem
njegova kućnog pritvora. Da je Crkva
prihvatila njegov Dialogo, Galilei bi bio
spominjan u povijesti kao izvanredan
učenjak, iako ne kao jedan od najvećih.
Utemeljio je eksperimentalnu metodu,
ali je nije prvi uveo; drugi su prije njega
koristili eksperimente da ispitaju ideje.
On je načinio važna astronomska ot­
krića, ali su ona bila kvalitativne vrste
i nisu predstavljala mnoštvo preciznih
podataka na kojima bi se mogle bazirati
teorije, kao što su bila promatranja Tyc-
ha Brahea. Galilei nije stvarno izumio
teleskop, premda mu je svojim proma­
tranjima dao odlučan motiv za njegov
razvoj kao naučnog instrumenta. On
je, također, prešutio veliko Keplerovo
otkriće eliptičnih staza planeta. Istina
je da su Tycho Braheova promatranja
bila na raspolaganju samo Kepleru, ali
da je i Galilei imao pristup do njih, go­
tovo je sigurno da on ne bi bio čovjek
koji bi se latio sitničavog, zamornog ra-

"Ja, Galileo, sin pokojnog Vincenza Galileja iz

Firence, u svojoj 70. godini, lično pristupivši pred
sud i na koljenima pred vama, najuzorniji i najpre-
časniji kardinali, glavni inkvizitori u cijelom kršćan­
skom svijetu protiv krivovjerne izopačenosti, imaju­
ći pred svojim očima nepovrediva Evanđelja, koja
dodirujem svojim rukama, zaklinjem se da sam
uvijek vjerovao, vjerujem sada i s božjom pomoći
ću vjerovati i ubuduće u sve ono što vjeruje, što
propovijeda i naučava Sveta katolička i apostolska
crkva. Ali, premda mi je ova Sveta inkvizicija su­
dbeno naredila da potpuno napustim lažno mišlje­
nje da je Sunce središte svijeta i da se ne kreće,
a Zemlja da nije središte svijeta i da se kreće, da
ne podržavam, ne branim i ne naučavam na bilo
koji način, ni usmeno ni pismeno, spomenutu la­
žnu znanost i, nakon što mi je bilo rečeno da je ta
znanost u protivnosti sa Sv. pismom, ja sam napi­
sao i štampao knjigu u kojoj sam se bavio tom već
odbačenom naukom i navodio razloge s mnogo
argumenata njoj u prilog, a da nisam donio nika­
kvo rješenje, i bio sam smatran vrlo sumnjivim s
krivovjerja, tj. da sam držao i vjerovao da je Sunce
središte svijeta i nepomično, a da Zemlja nije sre-
dište i da se kreće.
Zato, želeći da uklonim iz pameti vaših uzoritosti i
svakog vjernog kršćanina tu snažnu sumnju, koju
sam ispravno shvatio, iskrenim srcem i nehinjenim
uvjerenjem odričem se, proklinjem i mrzim spome­
nute zablude i krivovjerje, te općenito svaku i bilo
k oju drugu zabludu, krivovjerje i sektu protivnu Sv.
crkvi. Zaklinjem se da ubuduće neću nikada više
ni reći ni tvrditi, usmeno ili pismeno, takve stvari
zbog kojih bi na mene mogla pasti slična sumnja;
ali ukoliko budem upoznao nekog krivovjernika,
prijavit ću ga ovom Svetom uredu ili, točnije, inkvi-
zitoru ili ordinariusu onoga mjesta u kojem se bu­
­­­ naiazio. Prisižem, također, i obećavam da ću
vršiti i držati se u potpunosti svih pokora koje su mi Galilei se odlučio za opoziv. Nadesno je dio doku­
bile ili će mi biti nametnute od ovog Svetog ureda. menta u kojem se on pod prisegom i prokletstvom
Ukoliko se ogriješim o bilo koje od mojih navedenih odrekao svojih krivih uvjerenja, a dolje je prijevod
obećanja i zakletvi (a to ne dao Bog), podvrgavam tog dokumenta. Kako god gledali na Galilejevu
se svim pokorama i kaznama, što ih nalažu i propi- odluku, sumnjivo je da li je on mogao postići mno­
suju sveta pravila i drugi opći i posebni propisi, koji go mučeništvom. Javno opozivanje mu je dalo
su donijeti i proglašeni protiv sličnih delikvenata. osam godina života koje je iskoristio za polaganje
Tako mi Bog pomogao i ova Sveta evanđelja koja.." temelja dinamike.

139
 čunanja koje je proveo Kepler. Galilei čki između nepomične točke i utega u
je, zaista, načinio dva velika otkrića u trenutku kada špaga dođe u vertikal­
zametku - relativnost uniformnog gi­ ni položaj, uteg bi dosegao istu visinu.
banja i činjenicu da tijela koja započnu Ovo je pokazalo da je kretanje utega
gibanja na sličan način u istom gravi­ njihala amo-tamo bilo stvarno sasvim
tacionom polju imaju identične staze; nezavisno od špage. Kugla, koja se ko­
ali važnost ovih dvaju otkrića nije bila trlja naprijed i natrag, a da se ne sklize
odmah jasna. Oni bi bili vjerojatno unutar zdjele, koja ima oblik kuglinog
zaboravljeni i ponovo otkriveni nekog odsječka, imat će potpuno isto svoj­
kasnijeg datuma, osim posljednjeg go­ stvo. To će reći, da bi se ona kotrljala
lemog otkrića do kojeg je Galilei došao naprijed i natrag, dosežući uvijek istu
tokom kućnog pritvora. visinu sve dok trenje i otpor zraka po­
Galilei se uvijek zanimao za njihalo. stepeno ne oslabe gibanje.
U Padovi, kao mladić, otkrio je da je vri­ Pretpostavimo sada da zdjela nije
jeme koje je potrebno njihalu za jedan načinjena kao dio unutarnje površine
potpun njihaj, neovisno o kutu njiha- kugle; pretpostavimo da je strmija na
ja, pod pretpostavkom da je kut mali. jednoj strani. Da li će lopta doseći istu
To mu je ukazalo da njihalo može dati visinu na obadvije sirane? Galilei je na­
odličnu metodu za mjerenje vremena. šao da će se to ostvariti. Zamislimo za
Međutim, na nesreću, amplitude njiha­ trenutak samo manje strmiju stranu.
la postajale su postepeno manje i ma­ Ako načinimo da ova strana bude još
nje zbog zračnog otpora, pa Galilei nije manje strma, lopta će nastavili da dosi­
mogao naći zadovoljavajući način odr­
že istu visinu kao prije, ali će zbog sma­
žavanja njihanja njihala prema ovom
njene strmine stvarna udaljenost biti
otporu. Zamislio je njihanje njihala u
veća nego prije. Ako nastavimo smanji­
vakuumu, ali je to bilo izvan područja
vati strminu, lopta će se kotrljati sve
njegove eksperimentalne tehnike, a
dalje i dalje u horizontalnom značenju
problem održanja njihanja njihala nije
prije nego postigne odgovarajuću visi­
bio riješen na jednostavan način sve do
nekih 70 godina kasnije, što je učinio nu. Što će se dogoditi ako smanjenje
Hooke u Engleskoj. strmosti dosegne nulu? Odgovor je, da
će se lopta kotrljati beskonačno, uvijek
Sada, u svojim posljednjim godina­ pokušavajući da dosegne odgovarajuću
ma, Galilei je ponovo posvetio pažnju visinu koju, naravno, neće biti u mogu­
njihalu. On je uočio da je samo onda ćnosti da dosegne.
visina koju uteg dosegne uvijek ista,
ako brzina utega njihala na najnižem Posljednja je karika u lancu razmi­
dijelu ostane nepromijenjena, bez šljanja, koju je Galilei smislio, da se
obzira na dužinu špage koja je bila pri­ izgubi iz vida zdjela i da se upita, što
čvršćena na nepomičnu točku. Na pri­ će se dogoditi ako pustimo da se kugla
mjer, ako je uhvatio špagu u nekoj to- kotrlja po horizontalnoj ploči. U stvari,
uvjeti su isti kao prije, tako da će se
lopta kotrljati beskonačno. Na kraju
je potrebno objašnjenje. U svakodne­
vnom životu možemo zamislili hori­
zontalnu ploču u kojoj je privlačenje
gravitacionog polja Zemlje u svakoj to­
čki okomito na ploču. Ali, ovo očito vri­
jedi samo ako je ploča vrlo ograničene
Galilei je ustanovio da na visinu do veličine. Ne možemo uzeti u obzir uda­
koje se uteg popne ne utječe promje­ ljenosti na ploči koje bi bile usporedive
na dužine konopca ako brzina utega s polumjerom Zemlje, inače više ne bi
njihala kod dna njegova njihaja osta­
140 ne nepromijenjena. Ovo navodi da
vladanje utega ne ovisi o postojanju
 vrijedilo da je gravitaciona sila okomi­ u tome, što u prirodi ne vidimo pra­
ta u svakoj točki na ploči. Prema tome vocrtna kretanja tijela. A to je zato što
Galilejev rezultat obuhvaća samo plo­ na sva tijela koja vidimo djeluju sile,
ču ograničene veličine u odnosu pre­ pa tijela ili miruju ili se kreću. Ako
ma kojoj se zakrivljenost Zemlje može prestaneš gurati svoj auto, on će stati,
zanemariti. Ali, osnovna točka je bila ali sile još uvijek djeluju na njega. Ovo
načinjena. Dok su sve sile normalne nam danas izgleda razumljivo, ali to
na ploču - okomite na nju - lopta će nije uopće bilo razumljivo sve do Gali-
se kotrljati bez kraja. lejeva otkrića. A sve dok se nije moglo
Već smo uklonili njihalo i zdjelu iz definirati stanje u kojem je sila jedna­
problema. Sada možemo ukloniti Ze­ ka nuli ili stanje u kojem sila ne djelu­
mlju i razmotriti apstraktnu ploču po je, nije bilo moguće definirati i mjeriti
kojoj se kotrlja lopta. Ukoliko ne djelu­ sile na bilo kakav kvantitativni način.
ju sile na loptu u smjeru njenog kreta­ Zato je bilo nemoguće doći do bilo ka­
nja, ukoliko uopće nema sila ili ukoli­ kvog logičkog sistema dinamike.
ko ima sila koje samo djeluju okomilo Galilei je također ispravno ocije­
na ploču, lopta će se kotrljati bez kra­ nio važnost Kopernikova izlaganja,
ja; a brzina će joj biti konstantna. Za­ ne samo za znanost nego, također, za
dnji stupanj apstrakcije je uklanjanje Italiju i cijeli katolički svijet. Svojom
ploče. Razmotrimo česticu, koju zami­ presudom Crkva je zaista zaustavila
slimo u području prostora gdje uopće napredak znanosti tamo gdje je bila
nema sila. Što će se dogoditi? Čestica dovoljno jaka da nametne svoje odlu­
će se i dalje kretati s jednolikom brzi­ ke; a s propadanjem znanosti nije se
nom i po svom prvotnom smjeru. mogao slijediti brzi razvitak tehnologi­
Napomenimo razvojne stadije apstra­ je XVII i XVIII stoljeća. Zato su Italija
kcije do koje smo stigli kod ovog rezul­ i Španjolska, koje su do tada odigrale
tata. Počeli smo s njihalom, zatim smo značajnu ulogu u proširivanju polja
uklonili špagu i zamijenili je zdjelom, a čovjekova saznanja, postale slabe i
nakon toga smo zamijenili zdjelu hori­ nazadne. Razvitak znanosti je u veli­
zontalnom pločom. Zatim smo uklonili koj mjeri prenesen na protestantske
Zemlju da konačno uklonimo i ploču. zemlje (Francuska je bila iznimka, jer
Ovo na kraju daje zaključak da se tijelo u njoj katolicizam nije imao potpunu
na koje ne djeluje sila giba konstantnom vlast). Iz ovog razloga nalazimo veliki
brzinom i konstantnim smjerom. znanstveni razvitak ne u Italiji, koja je
Iz ovoga možemo lako dati odgovor do tada bila centar intelektualnog ra­
na pitanje koje je bilo postavljeno go­ zvoja, nego na udaljenom otoku izvan
tovo na početku ovog poglavlja: kada kontinentalne Europe, u Engleskoj.
djeluje sila na tijelo? Odgovor je: uvi­
jek kada se tijelo ne giba konstantnom
brzinom i pravocrtno. Ovo definira pri­
sustvo sile. Stupnjem, za koji kretanje
tijela odstupa od konstantnosti, mjeri
se sila koja djeluje na tijelo. Ovo veli­
ko otkriće Galileja u vrijeme njegova
kućnog pritvora, bilo je otkriće koje
je svijet čekao dvije tisuće godina. Od
tada pa na dalje znanost o dinamici Kugla, koja se kotrlja bez sklizanja u zdjeli,
napredovala je vratolomnom brzinom. vlada se na isti način. Međutim, stranice
Razlog zašto se trebalo tako dugo zdjela se razlikuju u nagnutosti, ali će ku­
čekati na očito jednostavan rezultat je gla uvijek pokušati da dosegne istu visinu
na obje strane. Ako jedna "stranica" po­
stane horizontalna, kugla se kotrlja neo­
graničeno u istom smjeru.
 Prije nego prijeđemo na Newtonovu
revoluciju, bit će dobro da razmotrimo
važan korak koji je ostvario Huygens.
Upravo smo vidjeli da se sila koja dje­
luje na tijelo mjeri stupnjem za koje
tijelo odstupi od pravocrtnog kretanja
i stalne brzine. Razmotrimo poseban
slučaj kada se tijelo kreće po krugu.
Kakva sila djeluje na njega? Vrlo je­
dnostavan pokus omogućuje nam da
se uhvatimo s problemom. Pričvrsti
teški uteg na jedan kraj špage, pa za­
vrti uteg da opisuje krug, tako da dru­
gi kraj špage predstavlja centar kruga.
Ovdje imamo tijelo koje se kreće po
krugu pod utjecajem sile koja se pre­
nosi po špagi. Napeta špaga može pre­
nositi silu samo po njenoj dužini, a ne
poprečno. Zato u bilo kojem trenutku
sila koja djeluje na uteg mora uvijek
biti usmjerena duž špage, a to znači,
Sila koja djeluje na tijelo izmje­
prema centru kruga. rena je stupnjem kojim se tijelo
Huygens je ustanovio da se veličina odvoji od kretanja u pravcu kod
sile povećava s kvadratom brzine utega, stalne brzine. Huygens je (gore)
a da se smanjuje obrnuto s dužinom otkrio kako da se izmjeri sila koja
špage. Osim toga, ako se količina mate­ je potrebna da održava kretanje
tijela u krugu. Posve je isto da li
rijala u utegu promijeni, proporcional­ se sila prenosi uz konopac ili, po­
no se promijeni i sila. Ako, na primjer, put gravitacije, kroz prostor.
imamo dvostruku količinu materijala
u utegu, tada će biti potrebna dvaput
veća sila nego je prethodno bila, ako
želimo imati kretanje po krugu istog
polumjera i iste brzine. Uzimajući ova
tri rezultata zajedno, sila se može na­
2 Pravilo: sila je jednaka masi tijela
pisali kao m V r, gdje je V brzina utega
pomnožena kvadratom njene
po krugu, r polumjer kruga, a m količi­ brzine podijeljene s polumje­
na materijala u utegu. rom kruga.

142
 Što se dogodi ako odstranimo špagu mamo slučaj dvaju tijela vrlo različitih
i postavimo jako masivno tijelo u cen­ masa, nego slučaj dviju čestica uspo­
tru kruga? Ukoliko masivno centralno redive mase. Neka su njihove mase m 1
tijelo privlači uteg prema sebi silom F i m 2 , a razmak između njih neka je r. Iz
koja je jednaka m V2 r, uteg će se na­ onoga što smo do sada rekli, gravita­
staviti gibati oko centralnog tijela, koje ciona sila, koja se očituje djelovanjem
ga privlači, točno onako kako se gibao m1 na m2 može se napisati A x m2 : r2
kad je bio pričvršćen za kraj špage. ili A m2 r2. Ako sada postavimo razbo­
Sila F, koju od sada deklariramo kao rit uvjet da se i m1 i m2 moraju pojaviti
gravitaciona sila, preuzima napetost u izrazu za F s jednakim značenjima,
koja je prethodno nastala u špagi. tada A mora sadržavati faktor ml. Ovo
Jednadžbi F = m V2 r možemo do­ će reći da se A može napisati kao pro­
dati drugu jednadžbu. Dužina ophoda dukt G + m1 pa izraz za F sada popri­
2
kruga, kojeg je opisivao uteg, jest 2rpi, ma oblik G x m1 x m2 : r , gdje veličina
a vrijeme, koje je potrebno da se uteg G osigurava da se uključi bilo koji još
jedanput okrene oko kruga je 2rpi V. neodređeni faktor.
Ako nazovemo ovu dužinu vremena Vratimo se formuli za P2 za slučaj
periodom P, možemo pisati P = 2rpi V. centralnog tijela s velikom masom.
Iz ove dvije jednadžbe možemo izvesti Neka je m masa utega, a M masa cen­
treću jednadžbu, u kojoj je brzina V tralnog tijela. Iz onoga što smo do sada
eliminirana. Ova se jednadžba može rekli sila F je jednaka G x m M x r2.
napisati u obliku P = 4r mpi2 F. Ubacivanjem ovoga u izraz za P2, dobi­
Uzmimo u obzir treći Keplerov za­ je se P2 = 4r3pi2 G M. Ovo je sada treći
kon, da je kvadrat od P proporciona­ Keplerov zakon primjenjiv za plane­
lan kubusu od r. Vidimo, da veličina te koji se kreću po kružnim stazama.
F, sila gravitacije, mora bili proporci­ On je također približno točan za pra­
onalna sa 1 r2. Ako također uzmemo ve planete koji se gibaju po ne sasvim
u obzir Galilejev rezultat da staza tije­ kružnim stazama. On će, također, po­
la koje se giba u gravitacionom polju služiti za satelite planeta - na primjer,
ne ovisi o masi tijela nego o početnom za slučaj Mjeseca.
uvjetu, vidimo da period P ne može Očito je, ako su veličine P i r određene
ovisiti o masi m utega. Zbog toga sama promatranjima za pojedini slučaj, da se
sila mora sadržavati faktor m. Kombi­ može izračunati produkt G x M iz gornje
nirajući ova dva uvjeta, možemo pisati jednadžbe. A ako na neki način odredi­
2
F = A m r , gdje veličina A može sadr­ mo veličinu G, tada se masa M, centra
žavati još neke neodređene faktore. privlačenja, može odmah dobiti. Pretpo­
Sada razmotrimo gravitacionu silu stavimo na trenutak da je G poznato pa
između dvije jednake čestice - gdje ne­ razmotrimo određivanje P i r za planete.

143

Period P je bio, naravno, poznat s
dobrom točnošću još u doba Grka. S
relativno visokom točnošću je bio po­
znat Tychu Braheu, ali je bio poznat
samo odnos polumjera staza planeta,
a ne njihove apsolutne vrijednosti koje
su predstavljene u našoj jednadžbi sa
r. Vidjeli smo u trećem poglavlju da je
Aristarhovo određivanje udaljenosti
Sunca, premda značajni korak za ovo
vrijeme, dalo rezultat koji je bio daleko
premalen. Kepler je uočio ovu činjeni­
cu, ali je i njegova vrijednost premala.
Ona je iznosila oko 24 milijuna kilome­
tara, dok je stvarna vrijednost oko 150
milijuna kilometara. Mora se reći. me­
đutim, da je Kepler dao ovu vrijednost
kao najnižu granicu. On je rekao da
Sunce mora biti najmanje udaljeno 24
milijuna kilometara.
Prvu dovoljno točnu procjenu prave
skale Sunčeva sustava dobili su člano­
vi francuske Akademije znanosti, koju
je osnovao Ljudevit XIV sredinom XVII
stoljeća. Oni su odredili udaljenost
Marsa jednostavnom triangulacijom,
gdje je jedna od strana trokuta bila
udaljenost između Pariza i Cayennea.
Udaljenost između dva grada je bila
određena mjerenjem smjerova Marsa
sa svakog kraja bazne linije točno u
istom trenutku. Zatim je bilo jednosta­
vno trigonometrijskim putem odrediti
udaljenost od Marsa do Zemlje. Meto­
da nije mogla dati sasvim točan odgo­
vor, jer je udaljenost između Pariza i
Cayennea bila vrlo mala u usporedbi
144
Sljedeća strana pokazuje Ljudevi­
ta XIV u posjetu Francuskoj aka­
demiji znanosti koju je osnovao
sredinom XVII stoljeća. Kroz de­
sni prozor vidi se Pariška zvje­
zdarnica koja se tada gradila.
(Slika kompletne zvjezdarnice
je nalijevo.) Članovi novoosno­
vane Akademije izvršili su prvo
znatno ispravno određivanje
udaljenosti Marsa i Sunca.
s udaljenosti Marsa. Ipak je dobivena
vrijednost bila točna unutar 10%.
Napišimo sada ponovo jednadžbu
koja povezuje P, r i M u obliku G M =
4r3pi2 P2. Poznavajući r i P, može se izra­
čunati desna strana ove jednadžbe, pa
se zato produkt G x M može odrediti.
Prema tome, ako je G poznat, masa M
Sunca se lako dobiva. Veličina G nije
bila poznata u XVII stoljeću, tako da
je u to vrijeme bio poznat samo pro­
dukt G x M. Ali je bilo moguće izvesti
iz slučaja Zemlja i Mjesec potpuno isti
argument. U našoj jednadžbi sada M
predstavlja masu Zemlje; P predstavlja
period ophoda Mjeseca oko Zemlje; a
r predstavlja polumjer staze Mjeseca.
Period P je poznat, a određivanje r je
mnogo lakše nego je to bilo za slučaj
planeta. Još je Hiparhu r bio poznat s
točnošću unutar 1%. Tako se produkt
G x M mogao odrediti za slučaj Zemlje.
Ako je, sada, veličina G ista u oba slu­
čaja, tada jednostavno podijelimo pro­
dukt G x M za Sunce s produktom G
x M za Zemlju, poništava se nepoznati
G, a ostaje omjer između mase Sunca
i mase Zemlje kao poznati broj. Račun
pokazuje da je masa Sunca oko 300
000 puta veća od mase Zemlje.
Za određivanje vrijednosti G bila je
potrebna drugačija metoda. Vratimo
se našim dvjema česticama mase m1 i
mase m2. Sila privlačenja između dvije
čestice je produkt G x m1 x m2 podije­
2
ljen sa r , gdje je r razmak između njih.
Pretpostavimo da smo smislili eksperi-
145
 ment u kojem je sila privlačenja stvar­
no izmjerena za dvije čestice poznate
mase i poznatog razmaka među njima.
Izjednačimo li izmjerenu vrijednost sile
s našom formulom, do sada nepozna­
ta veličina G će biti određena. U stvari,
ovakav eksperiment se nije mogao izve­
sti u XVII stoljeću. Trebalo je čekati sve
do gotovo početka XIX stoljeća kada ga
je izveo Henry Cavendish.
Do sada smo razmatrali samo jedno­
stavne slučajeve planeta ili satelita koji
se kreću po kružnoj stazi oko glavnog
tijela. Da li je potrebno da staza bude
kružna? Može li biti da se slučaj kružne
staze javlja samo ako se planet ili sa­
telit prvotno gibao na svojstven način,
a da staza neće biti krug ako se kre­
tao na neki drugi način? Formulirajmo
problem preciznije. Imamo tijelo velike
mase, koje ćemo označiti sa M, i tijelo
male mase, koje ćemo označiti sa m. Sila
koja djeluje na malo tijelo usmjerena je
prema velikom tijelu, a njena veličina je
G x M x m : r2 gdje je r udaljenost dvaju
tijela u datom trenutku, a G je konstan­
ta. Kakva će biti staza mase m, kada
je nastupilo prvotno kretanje na neki
posebni specifični način? Prije nego po­
kušamo odgovoriti na pitanje, vrijedno
je spomenuti korake razmatranja koji
su nas doveli do njega. Prvo smo iza­
brali jednostavan slučaj kružnih staza
da bismo odgonetnuti formulu za gra­
vitacionu silu. Zatim smo, opremljeni
ovom formulom, okrenuli cijelo pitanje
da bismo pitali kakva je opća priroda

Newton (desno) nije samo

formulirao zakon univerzal­
ne gravitacije; on je, također,
pokazao da spljoštena elipti­
čna staza zadovoljava zakon
gravitacije upravo tako dobro
kao i kružnu stazu.

Newtonov dijagram pokazuje

kako projektil izbačen pri ra­
znim brzinama s velike visine
iznad Zemlje poprima razne
putanje. Izbacivanjem iz po­
trebne visine i potrebnom br­
zinom, projektil će kružiti oko
146 Zemlje kao satelit.
 Desno: Posjed Woolst-
horpe gdje je Newton
započeo svoj rad na gra­
vitaciji za vrijeme velike
Kuge. Gore: Trinity Colle­
ge, Cambridge, gdje se
njegov matematički genij
prvi put pokazao. Desno
u prvom planu je zgrada,
gdje je stanovao, i strogo
pravilan vrt, tako izraža­
jan za njegov karakter.

147
 staze planeta ili satelita na kojega dje­ na način koji je zahtijevao da se kreću
luje gravitaciona sila. po gotovo kružnim stazama. Neznatna
Opremljena s prikladnom matemati­ odstupanja od kružnog gibanja tako­
čkom tehnikom, tj. diferencijalnim i in­ đer ovise o načinu na koji je sustav
tegralnim računima, vjerojatno bi jedna nastao, a ne o takvim mističnim uzro­
osoba na oko tisuću ili možda jedna na cima koje je Kepler zamišljao.
stotinu, mogla odgovoriti na postavljeno Bilo je prirodno, slijedeći Newtonovo
pitanje. Ali u XVII stoljeću, prije nego je otkriće, da se nastavi dalje razmatrali
ova tehnika bila na raspolaganju, mo­ ovo pitanje. Imajući mogućnost izraču­
žda bi jedna osoba na sto milijuna ili navanja kretanja planeta, mogu li se
dapače jedna osoba na tisuću milijuna ona izračunati unatrag, umjesto una­
bila kadra odgovoriti na pitanje. Često prijed, pa tako izvesti način na koji su
se kaže da matematika i znanost posta­ oni nastali? Poslije razmatranja proble­
ju teži i teži što više znamo o njima. To ma, Newton je došao do zaključka da se
je pogrešno jer, premda problemi mogu tako enormno računanje ne bi moglo,
postati najsloženiji, tehnike s kojima su u stvari, provesti, a kasnije iskustvo je
učenjaci opremljeni da ih riješe postaju potvrdilo njegovu oštroumnost. Danas
sve više i više efektne. imamo ideje o tome kako su nastali
U XVII stoljeću bila su možda dva planeti, ali su se one pojavile iz potpu­
čovjeka sposobna da odgovore na naše no drugačijih razmatranja, kako ćemo
pitanje: Newton i Leibniz. Leibniz je bio vidjeti u posljednjem poglavlju.
matematičar koji se prvenstveno nije Ima li nebeskih tijela čije staze nisu
zanimao za astronomiju, pa zbog toga približno kružne? Odgovor je da, ko­
nije ni pokušao riješili problem. New­ meti. Newton je ustanovio da komet,
ton je problem riješio između 1680. i koji je promatran 1680. godine, ima
1685. godine. Njegov odgovor je sadr­ vrlo spljoštenu eliptičnu stazu. Ovo
žavao dva dijela. Ako tijelo m izbacimo pokazuje da vrlo spljoštena eliptična
s dovoljno velikom brzinom, ono će se staza zadovoljava zakon gravitacije
okretati oko masivnog tijela i konačno upravo poput gotovo kružne staze.
se izgubiti u vrlo velikoj udaljenosti - u Stupanj eliptičnosti staze jednostavno
neizmjernost - od njega po stazi koja je ovisi o prvotnom uvjetu pod kojim se
poznata kao hiperbola. Ali, ako je brzi­ tijelo počelo kretati.
na izbacivanja m manja od ove, tada će U 3. poglavlju smo vidjeli da se opi­
tijelo oblikovati zatvorenu stazu - eli­ sivanje staza planeta može dati sa tri
psu, a masivno tijelo M će se nalaziti stadija profmjenja. U prvom stadiju se
u jednom od žarišta elipse. Konačno, staze mogu smatrati običnim kružni­
malo tijelo m će opisivati iste površi­ cama. U drugom stadiju su odstupa­
ne na svojoj stazi u jednaka vremena. nja od kružnica takva da se staze pla­
Prema tome je Newton pokazao da je neta mogu smatrati gotovo kružnim
zakone koje je Kepler otkrio empirički elipsama. U trećem stadiju, u kojem
moguće izvesti matematički iz zakona se međusobni utjecaji planeta uzima­
gravitacione sile. koji je dobiven iz je­ ju u obzir, kao i glavni utjecaj Sunca,
dnostavnog slučaja kružne staze. staze planeta se moraju smatrati sta­
Budući da nam Newtonov odgovor zama koje se neznatno mijenjaju s vre­
na naš problem navodi samo da će menom. Sada vidimo da se svjetlo Ne-
staze planeta biti eliptične, možemo wtonove teorije proširilo na staze koje
pitati, zašto se planeti u stvari kreću zahtijevaju sva tri stadija profinjenja.
po stazama eliptičnim, koje su goto­ Prvi se pojavio iz načina na koji su
vo kružne. Odgovor je, da su njihova planeti započeli kretanje: drugi je bio,
kretanja započela na poseban način, prirodno, posljedica zakona gravitaci-

148
Prije Newtona se smatralo da je sasvim nemoguće predvidjeti kretanje kometa. Dio Bayeuxove tapiserije
na slijedećoj stranici, prikazuje kako je kralj Harold gledao pojavu neobične zvijezde samo kao jednu
slutnju nesreće. Godine 1682. Halley je vidio isti komet, izračunao njegovu stazu i, gotovo točno, predvi­
dio njegov povratak. Gornja slika prikazuje njegov slijedeći povratak, kako se vidio iz Londona godine
1759. Crtež pokazuje krajnju eliptičnost staze Halleyjeva kometa, uspoređenog s gotovo kružnom sta­
zom planeta.

149
je; treći je samom Newtonu postavio
zadatak kojeg je istraživao računom.
Newton je počeo u potankosti ispi­
tivati slučaj kretanja Mjeseca, jer je u
ovom slučaju treći stadij profinjenja,
koji uzima u obzir djelovanje više gravi­
tacionih polja; to je krajnje važno, kako
smo već vidjeli u 3. poglavlju. Newton
je uzeo u obzir gravitaciono djelovanje
Zemlje i Sunca na Mjesec. On je usta­
novio da se gotovo sve nepravilnosti
u kretanju Mjeseca, koje su zadavale
brige astronomima antike, mogu pro­
tumačiti novom teorijom. Bilo je još ne­
znatnih odstupanja između promatra­
nja i računa, a na njih ćemo upozoriti
ponovo u slijedećem poglavlju. Dovolj­
no je, za trenutak, da je glavni dio do
sada tvrdokornog problema o kretanju
Mjeseca riješen.
Nekoliko puta smo u prethodnim
poglavljima imali povoda da upozo­
rimo na precesiju. Os rotacije Zemlje
nije okomita na ravninu staze Zemlje.
Za kraći vremenski period, nekoliko
godina, može se smatrati da je smjer
osi Zemlje ostao nepromijenjen, ali se
za duži vremenski period uočava da se
os giba oko konusne površine. Os ko­
nusa ili stošca je okomita na ravninu
staze Zemlje, a polovina kuta stošca
iznosi 231/2°. Os rotacije Zemlje se kre­
će oko stošca na takav način da uvi­
jek prolazi kroz vrh stošca. Jedan njen
potpuni okret oko stošca traje 26 000
godina. Ovo gibanje osi zove se prece-
sija. Newton je otkrio da je to poslje­
dica činjenice što Zemlja nije idealna
kugla. Ona je spljošteni sferoid, čiji je
polarni promjer oko 43 kilometra ma­
nji od ekvatorskog promjera. Jer Ze­
mlja nema oblik kugle, gravitaciona
sila, kojom Mjesec i Sunce djeluju na
nju uzrokuje neznatno okretanje osi
Zemlje. A ovo okretanje uzrokuje da se
os rotacije Zemlje pomiče oko stošca.
Newton je izračunao vrijeme koje je
potrebno za kretanje oko stošca i do­
bio gotovo točan rezultat.
Vratimo se od ovog trećeg stadija
profinjenja na jednostavan slučaj kre­
tanja planeta oko Sunca - po kružnoj
stazi. Iznenađujuća je stvar da nije po­
trebna poprečna sila po opsegu kruga
da se održi gibanje planeta. Gravitaci­
ona teorija je pokazala da je sila, koja
ulazi u problem, samo radijalna sila
usmjerena od planeta prema Suncu.
Ideja, da je potrebna sila da održi gu­
ranje planeta po njihovim stazama -
ideja, koju su podržavali kontinentalni
matematičari, kao što je bio Huygens
- mogla se sada potpuno odbaciti.
Ostaje da se razmotri jedan detalj:
da se prihvati da je veličina G ista za
sve slučajeve - ona je konstanta. New­
ton je već iskušavao ovu kariku u lan­
cu dokaza kada se, u dobi od 23 godi­
ne, vratio iz Cambridgea u svoje rodno
mjesto Woolsthorpe u Lincolnshireu
zbog izbijanja kuge. Formula G x M x m
: r2 nije se koristila samo za određivanje
vremena ophoda Mjeseca oko Zemlje
na način kako je gore opisano, nego se
također koristila za pronalaženje brzi­
ne kojom tijelo, koje vertikalno pada,
udari o površinu Zemlje. Veličina M
predstavlja masu Zemlje u oba sluča­
ja. Veličina r će, međutim, biti različita
u oba slučaja. U prvom slučaju ona će
predstavljati polumjer staze Mjeseca, a
u drugom slučaju ona će predstavljati
polumjer same Zemlje. (Masa m će ta­
kođer biti različita u oba slučaja, ali to
nema važnosti jer se m poništava u oba
računanja. Već smo spomenuli veliko
Galilejevo otkriće da staza tijela u gra­
vitacionom polju ne ovisi o masi tijela.)
Iz ovoga slijedi: ako je poznat omjer
vrijednosti od r u oba slučaja, zatim
period ophoda Mjeseca oko Zemlje
i brzina kojom tijelo koje pada s po­
znate visine udari u površinu Zemlje,
dobit ćemo vrijednost produkta G x M
za oba slučaja. Budući da je nađeno
da je produkt u oba slučaja ista, mo­
rala je veličina G biti ista, jer je masa
Zemlje M sigurno bila ista. Pored ovog
ispitivanja konstantnosti vrijednosti
G, ovaj je oštroumni dokaz također po­
kazao vrlo jasno da je Mjesec vezan za
svoju stazu radijalnom silom, a ne po­
prečnom ili transverzalnom silom, jer
je očito samo radijalna sila uzrokovala
da su tijela pala vertikalno na tlo.
Ovo je bilo godine 1665. Dvadeset i
dvije godine kasnije, 1687. godine, Ne-
wtonovo veliko djelo Philosophiae Natu-
ralis Principia Mathematica ugledalo je
svjetlo dana. U njemu je Newton prvi
pokazao da su pojave fizikalnog svijeta
dostupne preciznim proračunima. Ako
znamo početne uvjete nekog susta­
va, može se izračunati njegovo kasnije
ponašanje. Ovo je bila znanost o dina­
mici. Istina je da Newton nije pokazao
da su svi prirodni fenomeni dostupni
matematičkom istraživanju; on je sma­
trao da je područje fenomena dovoljno
široko da se čovječanstvo uvjeri o općoj
tvrdnji: ako netko poznaje kompletno
sadašnje stanje stvari, može izračunati
buduće stanje.
S nekim ogradama, koje se odnose
na današnje razvitke u kvantnoj teo­
riji, sve daljnje znanstvene spoznaje
potvrdile su ovu kolosalnu ideju. Pri­
vidno nedokučiva šikara, s kojom su
se dotada mučili učenjaci, iznenada je
nestala, a pred njima se otvorila nova
staza.

Desno: Naslovna stranica Principia.

Lijevo: Izvod iz zapisnika Kraljevskog
društva. U ovom je radu Newton prvi
put pokazao da su fenomeni fizikal­
nog svijeta dostizivi da se precizno
izračunaju. Od tog je doba astronomi-
ja krenuia u novu eru.

151
6. poglavlje RAZDOBLJE POSLIJE NEWTONA
Napredak u matematici i fizici to­
kom Newtonove ere je bio tako velik
da je astronomima trebalo sto pede­
set godina da u potpunosti iskoriste
te rezultate. Njihova se ostvarenja za
vrijeme tog perioda, koji je započeo
početkom XVIII stoljeća i trajao sve do
sredine XIX stoljeća, mogu praktično
podijeliti u tri dijela. Prvi: oni posti­
žu mnogo veću točnost u mjerenjima
položaja zvijezda i planeta nego ikada
ranije. Drugi: oni koriste Newtonovu
matematičku teoriju da bi protumačili
ne samo izrazite karakteristike kre­
tanja planeta nego, također, i mnogo
zamršenije detalje kretanja unutar
Sunčeva sustava. Treći: oni počinju s
proučavanjima izvan Sunčeva sustava
u šira svemirska prostranstva. Naj­
jednostavnije je razmotriti svaki ovaj
glavni razvitak posebno.
Položaji zvijezda i planeta
Razdoblje poslije Newtona počelo je s
jakim naglaskom na praktičnoj upotre­
bi astronomije. Godine 1714. britanski
su pomorski kapetani predali peticiju
Donjem domu tražeći rješenje za pro­
blem određivanja geografske dužine na
moru. Kako smo vidjeli u 2. poglavlju,
određivanje geografske širine je relati­
vno lako; potrebno je samo odrediti vi­
sinu Sunca u podne. Ali je određivanje
geografske dužine mnogo teže.
Ako ste pali padobranom na neku
zabačenu, a vama nepoznatu točku na
površini Zemlje, uvidjet ćete da vam
je sasvim nemoguće izračunati svoju
geografsku dužinu, osim ako ste imali
podatak o vremenu koji se odnosi na
neki standardni meridijan na Zemlji, tj.
meridijan zvjezdarnice u Greenwichu.
Ako ste imali takav podatak, mogli ste
isto tako lako odrediti svoju geograf­
sku dužinu kako ste odredili geograf­
sku širinu. Vi treba da nađete samo
152
trenutak podneva u svom položaju i
usporedite ga s vremenom koje je tada
bilo registrirano u Greenwichu. Razli­
ka od jednog sata između dva vreme­
na odgovara razlici od 15° geografske
širine. Na primjer, pretpostavimo da je
u vaše podne griničko vrijeme bilo 9
ujutro, to znači da se nalazite tri sata
istočno od Greenwicha. Drugim riječi­
ma, vaša geografska dužina bi bila 45
stupnjeva istočno od Greenwicha.
Danas, ukoliko imate radio-prije-
mnik, možete lako primiti signale gri-
ničkog srednjeg vremena (GMT), ali u
XVIII stoljeću nije bilo takvo sredstvo
na raspolaganju. Istina, bilo je sato­
va s njihalom, ali je valjanje i ljuljanje
broda izazivalo tako velike pogreške,
da se oni nisu mogli koristiti s pouzda­
njem da će pokazati isto vrijeme kao
satovi u matičnoj luci, s kojima su bili
poravnani na početku putovanja. Zato
je bilo prirodno da ljudi usmjere svoju
pažnju na upotrebu kretanja planeta i
njihovih satelita - koji se mogu vidjeti
istovremeno iz mnogih dijelova Zemlje
- kao način utvrđivanja vremena na
nekom standardnom meridijanu.
Gotovo sto godina ranije Galilei je
razmišljao o istim stvarima. Njegova je
ideja bila da se za ovu svrhu iskoriste
sateliti Jupitera. Ako bi netko unapri­
jed precizno izračunao položaje ovih
mjeseci, iz sata u sat za nekoliko mje­
seci, tada bi bilo moguće da se pomo­
rac opskrbi s jednim godišnjakom, gdje
će ti podaci biti prikazani tabelarno u
nekom standardnom vremenu, recimo
po griničkom vremenu ili denovskom
Neodgodiv praktični problem na početku XVIII
stoljeća bio je da se nađe način određivanja ge­
ografske dužine na moru. Najbolje je rješenje bilo
omogućeno pomoću Harrisonova pomorskog
kronometra. (Gore je njegov prvi model iz 1735.
godine, a dolje Kendalova kopija njegova četvrtog
modela iz 1759. godine, s primjedbom kapetana
Cooka o njegovoj pouzdanosti.) Ali sve do pojave
kronometara problem geografske dužine davao je
veliki impuls da se detaljnije proučavaju kretanja
Mjeseca, planeta i njihovih satelita.
153
vremenu. Pomorac bi tada bio u mo­ Sam je Newton pokušao izračunati bu­
gućnosti da promatra položaje mjese­ duće kretanje Mjeseca, ali mu je to bilo
ci, pronađe u godišnjaku iste položaje tako teško te je sam izjavio kako mu
i očita standardno vrijeme. Nedostatak je jedino taj problem zadao glavobolju.
je ove sheme bio, da se položaji nebe­ Zaista, ovo se nije riješilo sve do Eule-
skih tijela ne mogu promatrati kada ra, koji je pronašao nove matematičke
je oblačno, ali je projekt propao iz dva metode, koje su prihvatljivom točnošću
podjednako uvjerljiva razloga. Prvi, računanja budućih kretanja Mjeseca
bilo je nemoguće da se izvedu potre­ postale praktične. Takva je računanja
bna promatranja s palube broda koji stvarno izveo Tobias Mayer, koji je svo­
se valja; drugi, pokazalo se nepojmlji­ je tablice izdao u prikladnom obliku za
vo teško obaviti računanja koja traži određivanje geografske širine na moru.
takav astronomski godišnjak. Bilo je to 1752. godine.
Kada je ovaj problem iznesen pred Ali se sudbina našalila jer, upravo
Newtona, on je zamislio sličan, ali je­ kad je poslalo moguće da se Mjesec
dnostavniji način. Naš Mjesec se stalno koristi kao astronomski sat, jedan je
pomiče u odnosu na pozadinu zvijezda. mehanički izum načinio ovu metodu
Ako bi netko izračunao unaprijed gdje zastarjelom. Engleski izumitelj, John
će Mjesec biti iz sata u sat, tada bi se Harrison, načinio je kronometar kojeg
mogao pripremiti godišnjak o kretanji­ ne regulira njihalo, a koji se pokazao
ma Mjeseca. U ovom bi slučaju pomo­ sposobnim da održava točno vrijeme na
rac promatrao zvijezde koje se nalaze moru za duži vremenski period. Maye-
u blizini Mjeseca i, koristeći mjesečev rov mjesečev sat i Harrisonov pomorski
godišnjak, saznao standardno vrijeme. kronometar ispitivao je tadašnji kra­
Druga poteškoća, koja se pojavila u Ga- ljevski astronom Nevil Maskelyne koji
lilejevoj ideji, pojavila se također i u Ne- je ustanovio da Harrisonov kronometar
wtonovoj pa je zbog toga proteklo nekih daje bolje rezultate. Mjesečevim salom
40 godina prije nego se do loga došlo. bilo je moguće odrediti geografsku du-

U teoriji, geografska dužina se mogla naći iz

promatranja položaja Jupiterovih mjeseci i kori­
štenjem tablice koja je imala popis vremena ovih
položaja u poznatom mjestu. Međutim, sve do
XVIII stoljeća bilo je teško i izraditi tablice i izvršiti
promatranja s broda koji se ljulja.

154
žinu s točnošću unutar četiri lučne mi­
nute; kronometrom je krajnja pogreška
bila samo oko jedne lučne minute.
Maskelyne se bio suočio s prilično
osjetljivim ljudskim problemom. Britan­
ska vlada je stavila na raspolaganje na­
gradu od 20 000 funti onome tko riješi
problem geografske dužine, a Maskely-
neu je dano da odluči kako će se novac
razdijeliti. Njegova je odluka bila da se
iznos podijeli jednako za obje metode. To
je bilo pošteno. Samo je bilo sumnjivo da
je od pola nagrade, koja je bila dana za
mjesečev sat, Euler dobio vrlo malo, dok
je najveći dio od te polovine za mjesečev
sat primila Mayerova udovica.
U doba peticije pomoraca, nekih
četrdeset godina ranije, problem mje­
sečeva sata bio je povjeren novousta-
novljenoj zvjezdarnici u Greenwichu.
Prvi kraljevski astronom, John Flam-
steed, smatrao je da bi najbolje mo­
gao pomoći projektu ako izradi točnu
kartu zvjezdane pozadine preko koje
prolazi Mjesec. On je za ovu namjenu
odredio položaje za skoro 3000 zvije­
zda s točnošću od oko 10 lučnih se­
kunda - oko šest puta točnije od to­
čnosti koju je postigao Tycho Brahe, a
iznosila je jednu lučnu minutu. Ovaj
je rad, koji je Flamsteed započeo kao
nešto potpuno sporedno, izrastao u
izvanrednu astronomsku važnost; jer
je u nastavljanju programa mjerenja
točnog položaja treći kraljevski astro­
nom, James Bradley, načinio značajno
otkriće koje je uvelike pomoglo nasta­
nak današnje astronomije.
Da ocijenimo važnost Bradleyjeva
otkrića, moramo po drugi put promo­
triti problem definiranja položaja na
nebeskoj sferi, koji smo obradili u 1.
poglavlju. Tamo smo vidjeli, da u je­
dnom sistemu možemo smatrati po­
larnu os nebeske sfere kao produže­
tak osi rotacije Zemlje, a da ekvator
nebeske sfere leži u ravnini koja s tom
osi zatvara pravi kut. Prije nego mo­
žemo izraziti dužinu zvijezde, moramo
odrediti neku početnu točku na nebe­
skom ekvatoru od koje ćemo započeti
mjerenje. U ekvatorskom sistemu za
početnu točku izabrana je proljetna
točka (K), jedna od dviju točaka u kojoj
155
 ravnina staze Zemlje oko Sunca (ekli-
ptika) siječe nebeski ekvator.
U svim našim prethodnim diskusi­
jama smatrali smo da je smjer osi ro­
tacije Zemlje nepomičan u odnosu na
vrlo udaljene objekte u svemiru. Je li
to tako? Odgovor je - ne.
Smjer polarne osi Zemlje se stalno
mijenja. To znači da se i nebeski ekva­
tor također mijenja. Dapače, i prolje­
tna točka se konstantno mijenja, a tu
je činjenicu uočio veliki grčki astro­
nom Hiparh. Hiparh je ovo vjerojatno
ustanovio uspoređujući svoja vlastita
promatranja ekvinocija, koja je izveo
pomoću prstena, opisanog u 2. pogla­
vlju, s podacima koje su sakupili sta­
riji babilonski astronomi. Uspoređe-
nje je pokazalo da se položaj Sunca u
ekvinocijima, u odnosu na zvjezdanu
pozadinu, znatno promijenio za period
od oko 2000 godina.
Dužina ove vremenske skale je
značajna. Ako nismo zainteresirani za
promatranja koja su izvršena u dugom
vremenskom periodu i ako nismo za­
interesirani za vrhunsku točnost, tada
je dovoljno da se i ne uzme u obzir
mijenjanje smjera polarne osi Zemlje.
Ali, ako hoćemo da postignemo dana­
šnje standarde točnosti, moramo sa­
svim sigurno uzeti u račun neznatne
promjene iz godine u godinu.
Mnogo godina poslije Hiparha nitko
nije mogao objasniti zašto se mijenja
smjer polarne osi Zemlje. Newtono-
va teorija gravitacije daje kompletno
objašnjenje pojave. Razmotrimo situa­
ciju pokazanu na slici 6.1. Pravac OA
je povučen okomito na ekliptiku, koja
je ravnina kretanja Zemlje oko Sunca.
Zemaljska os rotacije zatvara kut od
približno 231/2° s ovim pravcem, a ovaj
kut se zadržava za vrijeme kretanja osi
rotacije. To će reći, os rotacije se pomiče
oko OA na isti način kako se pomiče os
rotacije zvrka oko vertikalnog smjera.
Ovo se precesiono kretanje javlja jer
Zemlja nije idealna kugla. Zemljin po­
larni promjer je oko 43 kilometra manji
156
nego njen ekvatorski promjer. Ovo uzro­
kuje gravitaciono privlačenje Sunca i
Mjeseca, koje nastoji da savije os Ze­
mlje što uzrokuje precesiono kretanje.
Uprkos mnogo manjoj masi, Mjesec igra
veću ulogu nego Sunce u ovom savija­
nju zbog toga što nam je mnogo bliži.
Vrijeme koje je potrebno za jednu
kompletnu precesiju osi Zemlje iznosi
oko 26 000 godina, pa je zato od godi­
ne do godine kretanje vrlo polagano. U
stvari, rotaciona os se u godini dana
pomakne za kut od nekih 20 lučnih
sekunda. Ali jednom, kad postanemo
zainteresirani za položajne točnosti od
deset sekundi ili još bolje, kao što su
bili Flamsteed i Bradley, moramo uzeli
u račun mijenjanje standardne pola­
zne točke. Budući da je glavni učinak
precesije sasvim jednak iz godine u
godinu, nema poteškoće da se ta kore­
ktura uzme u račun.
Međutim, pored ove jednakomjerne
precesije, postoji mnogo manje kre­
tanje koje varira iz godine u godinu.
Ako bi ravnina kretanja Mjeseca oko
Zemlje bila u ravnini kretanja Zemlje
oko Sunca, ova druga pojava ne bi po­
stojala. Ali je staza Mjeseca nešto malo
nagnuta prema ekliptici a nije ni stalna
u odnosu na Zemlju i ekliptiku. Doista,
Mjesec se kreće samo približno u ravni­
ni - ravnini koja se kreće u suprotnom
smjeru s obzirom na os OA slike 6.1.
Situacija je ilustrirana na slici 6.2,
gdje je pravac OB povučen okomito na
ravninu staze Mjeseca, a OA je ponovo
povučen okomito na ekliptiku. Može­
mo uzeti za period od nekoliko mjeseci
da se Mjesec kreće po stazi koja je po­
kazana na slici 6.2. Ali za duži period
moramo uzeti u obzir činjenicu da se
pravac OB pomiče oko OA i da je peri­
od precesije 18,6 godina.
Očito je da se ravnina staze Mjese­
ca mijenja iz godine u godinu, a ovo
uzrokuje da se efekt privlačenja Mje­
seca na Zemlju mijenja također iz go­
dine u godinu. Zbog ove promjenlji­
vosti postoje odgovarajuća kolebanja
Gore: današnji izgled osmorokutne sobe u Greenwichu, sada
muzej. Dolje: ista soba u doba Flamsteeda. Iz ove sobe je Flam-
steed bilježio projekciju Mjeseca na pozadinu zvijezda nasuprot
kojima se Mjesec kreće. Nalijevo je zvjezdana karta iz njegova
Atlas Coelestis. Flamsteed je unio položaje gotovo tri tisuće zvijezda
s točnošću unutar deset sekundi.

157
u iznosu precesije osi Zemlje, a svaki U ovoj potrazi za točnosti u mjere­
kompletni ciklus ovih kolebanja traje nju položaja zvijezda i planeta, Bra­
18,6 godina. Bradley je prvi otkrio ovaj dley je načinio još jedno otkriće, koje
efekt, nazvan nutacija. je imalo dalekosežne posljedice - ot­
Vidjeli smo da se precesija javlja kriće pojave aberacije.
zbog toga što Zemlja nije idealna ku­ Na slici 6.3 pustilo se svjetlo zvije­
gla. Saznanje važnosti odstupanja Ze­ zde kroz pukotinu S1 . Pojavilo se sad
mlje od idealnog sfernog oblika potaklo pitanje: gdje se mora postaviti drugi
je veliki interes u geodeziji. Napose je otvor S2 da svjetlo također prođe kroz
cijeli problem oblika Zemlje zaokupio S2, prisjećajući se da se svjetlost kre­
francusku Akademiju nauka i u godi­ će pravocrtno? Odgovor je: na pravcu
nama poslije 1735. izvršena su mjere­ koji veže S1 sa zvijezdom, ali tako da se
nja nečuvene točnosti u mjestima koja zvijezda i oba otvora nalaze na istom
su bila vrlo udaljena; jedno u Peruu, a pravcu. Odgovor je ispravan ako pu­
drugo u Laplandiji, pa je bilo moguće kotine miruju ali, ako se oni kreću u
da se prvi put u ljudskoj povijesti sa­ smjeru poprečnom na smjer zvijezde,
zna ispravni oblik Zemlje. situacija postaje drugačija. Drugačija,
Prije napuštanja problema precesije, jer svjetlost treba određeni trenutak
vrijedno je napomenuti da za duži pe­ vremena da dođe od S1 do S2 , a za to
riod vremena precesija uzrokuje velike vrijeme se S2 pomaklo u odnosu na S1
promjene godišnjih doba. Os rotacije U tom slučaju ćemo postaviti pukotinu
Zemlje prijeđe polovinu precesionog S2 izvan pravca koji povezuje S1 i zvije­
ciklusa za 13 000 godina, a u tom se zdu, kako je pokazano na slici 6.4.
vremenu ljeto i zima potpuno zamijene. Situacija je jasnije prikazana na dva
To će reći da dio staze Zemlje, gdje sada crteža na slici 6.5. Na prvom crtežu ima­
sjeverna hemisfera proživljava ljeto a mo puis svjetlosti koji upravo prolazi
južna hemisfera zimu, za 13 000 godina kroz pukotinu S1 . U drugom crtežu puls
će biti dio gdje sjeverna hemisfera pro­ svjetlosti sada dolazi do S2 , a u intervalu
življava zimu, a južna hemisfera ljeto. između ova dva položaja, pukotine S1 i

Slika 6.1 Slika 6.2 Precesija uzrokuje polagano

OA je okomito na ekliptiku. Os ro­
tacije Zemlje pomiče se oko OA
upravo kao što se os vrtnje vrha
pomiče oko vertikalnog smjera.
Vrijeme jedne potpune vrtnje
iznosi oko 26 000 godina.
158
OB je okomito na ravninu Mje­ pomicanje centra oko kojeg zvi­
sečeve staze, OA je okomito na jezde prividno kruže. Ovdje su
ekiiptiku. OB se pomiče oko OA, nanesena dva niza zvjezdanih
a period iznosi 18,6 godina. Pre­ tragova, jedan iz 1907. godine,
ma tome se mijenja ravnina sta­ a drugi iz 1941. godine. Obratite
ze Mjeseca (i efekt privlačenja pažnju kako se centri ovih nizova
Mjeseca na Zemlju). Ovo uzroku­ razlikuju.
je kolebanje (nutaciju) u odnosu
na precesiju slike 6.1.
 Slika 6.3 S2 su se pomakle, kako je prikazano.
Postavljanje dvaju otvora, S i S tako da Vratimo se slici 6.4 gdje vidimo da
svjetlo sa zvijezde prođe kroz oba. Ako se
linija, koja veže Sl i S2 , zatvara nezna­
otvori ne kreću poprečno na smjer zvijezde,
S2 mora ležati na pravcu koji povezuje S i tni kut prema smjeru koji veže S1 sa
zvijezdu. zvijezdom. Ovaj zaključak je važan, kad
se uzme u obzir problem usmjeravanja
teleskopa u zvijezdu. Zamislimo S1 kao
objektiv teleskopa, a S2 kao okular. Pra­
vac koji prolazi kroz S1 i S2 predstavlja
os teleskopa. Vidimo da ova os mora
biti neznatno nagnuta da bismo opazili
zvijezdu od smjera koji bi bio upotrije­
bljen da nema kretanja teleskopa.
Ako je stupanj nagiba uvijek isti
za sve zvijezde, ovaj aberacioni efekt
ne bi imao praktičnu važnost. Da to
Slika 6.4 nije tako možemo vidjeti iz slike 6.6.
Ako se otvori mogu kretati u smjeru poprečnom na Tu imamo Zemlju u posebnoj točki na
smjer zvijezde, ST mora ležati izvan te linije za iznos njenoj putanji oko Sunca. Ako usmje­
koji daje gornja formula. rimo teleskop prema prvoj zvijezdi,
koja se nalazi u smjeru kretanja Ze­
mlje, neće biti kretanja teleskopa pre­
Slika 6.5 ko smjera zvijezde. Zato tamo neće biti
Svjetlo i oba otvo­ aberacionog efekta. Sada pretpostavi­
ra kreću se kona­ mo da smo usmjerili teleskop u drugu
čnim brzinama. zvijezdu. U ovom je slučaju kretanje
S2 se mora tako
Zemlje, a prema tome i kretanje te­
smjestiti, da se za
isto vrijeme po­ leskopa, potpuno preko smjera zvije­
makne od prvog zde, pa je efekt aberacije maksimalan.
do drugog polo­ U stvari, nagnutost teleskopa, da se
žaja za koje svje­ može promatrati druga zvijezda, izno­
tlo prijeđe udalje­ sila bi oko 20 lučnih sekunda. Zato
nost S1 do S2. vidimo da aberacija ne otklanja smje­
rove zvijezda na jednaki način.
Situacija je najkompliciranija kod
mijenjanja smjera kretanja Zemlje. Na
primjer, poslije četvrt godine, kada se
Zemlja pomakla do točke P na slici 6.6,
situacija je potpuno obrnuta. Kretanje
Zemlje, a zato i kretanje teleskopa bit
će tada preko smjera prve zvijezde, pa
će. doći do pojave aberacije; a s druge
Slika 6.6 strane, kretanje je sada u smjeru druge
Slike 6.4 i 6.5 tumače zašto os telesko­ zvijezde, pa tu neće doći do pojave abe­
pa obično mora biti poravnana kada racije. Tako za svaku zvijezdu aberacija
se promatra zvijezda. Ali je stupanj po­ varira tokom cijele godine. Za zvijezde
ravnanja raziičit. Kad je Zemlja u poka­
koje se nalaze u ravnini staze Zemlje,
zanom položaju, maksimalni iznos bit
će za drugu zvijezdu, a nula za prvu. aberacija je nekad nula a nekad ma­
Kada je Zemlja u P, slučaj je obrnut. ksimalna. Za zvijezde koje se ne nalaze
u ravnini staze Zemlje, aberacija uvijek

159
160

Preth.: Stranica iz knjige početkom XIX
stoljeća pokazuje zenitni instrument koji je
James Bradley upotrebljavao za svoja mno­
gobrojna promatranja. Gore: Fotografija
dijela instrumenta (sačuvan u Greenwichu)
i Dolje: dio zabilježaka načinjenih tokom
jednog od Bradleyjevih promatranja.
postoji. Razmotrimo, na primjer, zvi­
jezdu koja se nalazi u smjeru okomi­
tom na ravninu staze Zemlje. Kad se
teleskop uperi u takvu zvijezdu, kreta­
nje Zemlje je uvijek poprečno na njen
smjer tokom cijele godine.
Da ponovimo, kretanje Zemlje iskrivi
slike zvijezda na nebu. Iskrivljenje vari­
ra kroz cijelu godinu, a također i prema
kutu što ga doglednica zatvara s ravni­
nom staze Zemlje: iskrivljenje općenito
iznosi oko 20 lučnih sekundi. Ovo je
bilo značajno Bradleyjevo otkriće.
Ako se držimo obične geometrije,
izbjegavajući komplikacije koje su spo­
menute u početku, u 1. poglavlju, tada
pojava aberacije daje uvjerljiv dokaz da
se Zemlja kreće oko Sunca - vrsta do­
kaza za kojim je Galilei uzalud tragao.
Vidjeli smo da u pomanjkanju takvog
dokaza, sustav Tycha Brahea, u kojem
se uzima da se Sunce okreće oko Ze­
mlje a svi drugi planeti oko Sunca, daje
tako dobar opis kretanja planeta kao
i Kopernikov sustav. Ali sustav Tycha
Brahea ne može objasniti aberacije
koje je Bradley promatrao. Zato mora­
mo prihvatiti Kopernikov sustav.
Međutim, usput se može upozoriti
da današnja teorija relativnosti do­
pušta da smatramo Zemlju kao cen­
tar svega, ukoliko želimo da se oslo­
bodimo obične euklidske geometrije.
Ali, ako ustrajemo da je Zemlja nepo­
mična, treba da daleko prekoračimo
složenosti Ptolemejeve predodžbe ili
Tychove predodžbe da bismo objasnili
pojavu aberacije.
Jasno je da se ova pojava ne bi ja­
vila kad bi svjetlost putovala besko­
načnom brzinom, jer bi svjetlost tada
prešla od pukotine S1 do pukotine S2,
na slici 6.3, prije nego bi same puko­
tine imale vremena da se pomaknu.
Zato je aberacija pojava koja ovisi o
konačnoj brzini svjetlosti. Zaista, kut
iskrivljenja, pokazan na slici 6.4, je­
dnostavno je odnos brzine poprečnog
kretanja pukotina prema brzini same
svjetlosti. Ovo izbacuje neposredno pi-
161
tanje; što je brzina svjetlosti? Klasično tome koliko je udaljen Jupiter od Ze­
određivanje je djelo danskog astrono­ mlje. U stvari, zastoj je jednostavno
ma Olafa, ili Olausa, Romera, koji je udaljenost Zemlje od Jupitera podije­
1675. godine bio cijenjen, čija princi­ ljena s brzinom svjetlosti. Ukoliko je
pijelna nesigurnost proizlazi iz neto­ zastoj potpuno isti za dva uzastopna
čnog poznavanja prave veličine staze trenutka pomrčine - tj. ukoliko je uda­
Zemlje. Slijedi opis Romerove metode. ljenost od Zemlje do Jupitera potpuno
Slika 6.7 pokazuje stazu satelita ista - tada je ispravna naša metoda
Io, najunutarnjijeg od četiri velika sa­ mjerenja ophodnog vremena satelita
telita Jupitera, koje je prvi otkrio Ga­ Io. Ali, ako se udaljenost između Jupi­
lilei. Njegova udaljenost od planeta je tera i Zemlje mijenja od jedne do druge
sasvim slična udaljenosti Mjeseca od pomrčine, jasno je da će naša metoda
Zemlje. Mi smo u mogućnosti da vidi­ biti sasvim netočna, jer će iznos zasto­
mo Io, jer se zraci Sunca reflektiraju s ja biti različit u dva slučaja.
njegove površine, ali ga za vrijeme nje­ Zato se postavlja pitanje, da li se
gova prolaza kroz sjenu koju baca sam udaljenost od Zemlje do Jupitera mi­
Jupiter ne možemo vidjeti. Pretposta­ jenja ili ne mijenja tokom vremenskog
vimo, sada, da želimo odrediti vrijeme intervala između dvije uzastopne po­
trajanja obilaska satelita Io oko Jupi­ mrčine. Odgovor glasi da se ona mora
tera. Očita bi metoda bila da se odredi mijenjati ako se Zemlja kreće prema
trenutak ulaska satelita u sjenu Ju­ Jupiteru ili se udaljuje od njega. Slika
pitera. Tako možemo reći da interval 6.8 pokazuje da se situacija u ovom
vremena između uzastopnih ulazaka pogledu mijenja kroz cijelu godinu.
određuje vrijeme ophoda satelita oko Kod točaka A i C na stazi Zemlje, Ze­
Jupitera. Ali, je li ovo potpuno ispra­ mlja se kreće poprečno na smjer Ju­
vno? Da to ocijenimo, moramo najde­ pitera, a udaljenost Zemlje od Jupite­
taljnije proučiti što se događa kada
ra se tada ne mijenja znatno između
izvršimo naša promatranja.
dvije uzastopne pomrčine satelita Io.
U trenutku ulaza satelita u sjenu, Ali, kada je Zemlja u D, udaljenost se
prestane se reflektirati svjetlo s nje­ sigurno skraćuje, što znači da ćemo
gove površine. Posljednja zraka svje­ potcijeniti vrijeme između uzastopnih
tla putuje prostorom od Jupitera do pomrčina. Kad je Zemlja u B, nastaje
Zemlje, lako da se prekid osvjetljenja suprotna situacija: udaljenost se tada
na Zemlji registrira samo nešto ka­ sigurno povećava, što znači da ćemo
snije od stvarnog prekida. Ali, koliko precijeniti vrijeme između uzastopnih
dugo nakon prekida? Odgovor ovisi o pomrčina.

Slika 6.7
Očit način da se nađe kako dugo Io treba
da jedanput obiđe svoju stazu, sastoji se u
mjerenju intervala između dvaju uzastopnih
događaja kad se on kreće u sjeni Jupitera.

Slika 6.8
Kad je Zemlja u D, udaljenost između Ze­
mlje i Jupitera se smanjuje, a i vrijeme izme­
đu uzastopnih pomrčina lo-a. Svjetlo, koje
se kreće konačnom brzinom, treba manje
vremena do nas, pa mi prema tome pot-
cjenjujemo vrijeme između dvije pomrčine.
Kada je Zemlja u B, slučaj je obrnut.

162
Godine 1675. Olaf Romer iskoristio je produženja i skraćenja prividnih perioda satelita Jupitera da
odredi brzinu svjetlosti. Slika prikazuje Romera za svojim meridijanskim instrumentom 1689. godine. 163

Slika 6.9
Budući da ravnina staze Venere nije identi­
čna s ravninom staze Zemlje, rijetko se do­
gađa da se Zemlja, Sunce i Venera nađu na
pravcu. Takve pojave daju povoljnu priliku
za mjerenje udaljenosti Venere od Zemlje.
Slika 6.10
Lakši je način da se odrede kutovi iz kojih
je planet promatran s dva položaja, čiji je
razmak izmjeren u istom trenutku, i provede
jednostavni trigonometrijski račun. Ali je u
XVIII stoljeću bilo teško ustanoviti istovreme-
nost.
Romer je ustanovio da su prividni
periodi kretanja Jupiterova satelita
skraćeni kada se Zemlja kreće prema
Jupiteru, a produženi kada se Zemlja
udaljuje od Jupitera. I, zaista, iz izno­
sa skraćenja i produženja on je bio u
mogućnosti da odredi brzinu kojom se
kreće svjetlost. U stvari, neznatni dio
promijenjenog perioda staze je napro­
sto omjer brzine kretanja Zemlje pre­
ma brzini svjetlosti. Romer je izmjerio
neznatno skraćenje perioda satelita, a
poznavajući približno brzinu kretanja
Zemlje, bio je u mogućnosti da odredi
brzinu svjetlosti. Na taj način je on po­
kazao njenu enormnu vrijednost - oko
300 000 kilometara u sekundi. Njegovi
suvremenici su skeptično gledali na do­
biveni rezultat, pa nije bio šire prihva­
ćen sve do Bradleyjeva otkrića pojave
aberacije. A ta pojava daje jedno neza­
visno mjerenje brzine svjetlosti koje se
sasvim podudaralo s Romerovim rezul­
tatima. Kako se obavilo ovo nezavisno
mjerenje, možemo vidjeti ako se pono­
vo vratimo na sliku 6.4. Kut aberacije,
pokazan na slici, određen je točno u
istom omjeru kao neznatno skraćenje
perioda kružnog kretanja satelita Jupi­
tera, tj. omjerom između brzine kreta­
nja Zemlje i brzine svjetlosti.
Matematika Sunčevog sustava
Danas možemo logički očekivati od
svakog mladog inteligentnog studenta i
đaka da zna da je udaljenost od Zemlje
do Sunca oko 149 000 000 kilometara;
ali najveći astronomi klasičnog doba
nisu znali ovu važnu činjenicu. Sve do
Newtonovih dana. ova je udaljenost
bila poznata samo unutar pogreške od
30%. Tako su se kroz cijeli dugi spor
između Kopernikovih i Ptolemejevih
sljedbenika, kao i rada Keplera, Gali­
leja i Newtona, uzimali u obzir oblici
i relativne veličine planetskih staza, a
ne njihove prave ili apsolutne veličine.
Daljnji napredak u poznavanju mno­
gih preciznih detalja u Sunčevu susta­
vu ovisilo je uglavnom o određivanju
apsolutnih veličina. Ovo je bio problem
sve dok ga nije riješio drugi kraljevski
astronom Edmund Halley, kako se
oslovljavao tokom svog službovanja od
1720. do svoje smrti 1742. godine.
Metoda određivanja skale Sunče­
va sustava, koju je pronašao Halley,
prikazana je na slici 6.9. Tu je staza
Venere i Zemlje. Budući da se Venera
kreće mnogo brže po svojoj stazi nego
Zemlja, često nastaje situacija kada se
Sunce, Venera i Zemlja nađu približno
u istom pravcu. Međutim, nikad neće
doći do potpunog poklapanja centra
Sunca, Venere i Zemlje, jer ravnina
staze Venere nije identičan s ravninom
staze Zemlje. Pri svakom kruženju oko
svoje staze Venera siječe ravninu staze
Zemlje u dvije točke. Ako se u jednom
od ovih slučajeva dogodi da Zemlja
bude u zgodnom položaju na svojoj
stazi, moglo bi doći do približne podu­
darnosti. Kod takvog rijetkog događaja
Venera se projicira kao jedna tamna
okrugla kapljica na disk Sunca, ako
se usporedi sa svijetlom Sunčevom
pozadinom. Promatrač na Zemlji zato
vidi tamnu pjegu koja se kreće preko
Britanski učenjaci, 1807-1808. Potpisi su posta­
vljeni redoslijedom kao i njihovi potpisnici na sli­
ci, uključujući Cavendisha, Maskelynea, Josepha
Banksa i Williama Herschela, svih koji su igrali ista­
knutu ulogu u razvitku astronomije
Prolaz Venere 1769.

Planovi za promatranja prolaza Venere bili

su provedeni u 1761. i u 1769. godini. U
1769. godini Sir Joseph Banks i kapetan
Cook izvršili su promatranja s Tahitija. Gore
su Cookovi brodovi u zaljevu Matavie. Nade­
sno, karta zaljeva označuje tvrđavu Venera
i rt Venera.

166
Gore: Lalandova karta, izrađena
prije ranijeg prolaza, pokazuje
efekt koji bi nastao od paralakse
za vrijeme ulaska i izlaska planeta
kod prolaza 1769. godine.
Desno: glavna promatračka mje­
sta 1769. godine.
Dolje: Sir Joseph Banks pokazuje
teleskop urođenicima Tahitija, pre­
ma zamisli umjetnika.
Dolje desno: kamp u tvrđavi Ve­
nera,

167
 Sunčeva diska, a ta pojava kretanja, - u odnosu na prijašnje, poboljšanje
naravno, nastaje od kretanja Zemlje iznosi 20% do 30%. Da se iskoristi ova
i Venere po njihovim stazama. U Hal- metoda za daljnje pokušaje, trebalo je
leyjevo doba je bilo poznato da će se čekati XIX stoljeće kad su pomno pri­
takva rijetka kombinacija okolnosti premljeni podaci za pogodne prolaze
dogoditi 1761. godine. 1874. i 1882. godine. Pripremanja je
Halleyjeva zamisao je nastala iz bio izvršio tadašnji kraljevski astro­
okolnosti da prolaz Venere preko Sun­ nom George Airy u suradnji s Kra­
ca nije isti za sve promatrače na Ze­ ljevskim astronomskim društvom, ali
mlji. Zato će dva promatrača na Ze­ uprkos svim oprezima, rezultati ovih
mlji vidjeti s raznih geografskih širina promatranja su razočarali. Nevolja se
Veneru kako prolazi preko Sunca na pojavila zbog Venerine atmosfere, koja
dvije različite trase, što ovisi o veličini je spriječila da se položaj planeta na
same Zemlje, o geografskim širinama Suncu odredi s dovoljnom točnošću.
promatrača i stvarnoj veličini Sunče­ Prije napuštanja metode prolaza
va sustava. Prva dva od ovih faktora Venere, interesantno je da se upita,
mogu se smatrati poznatima. Dok se zašto se nije dala prednost mnogo je­
treći faktor - pravi odnos veličina u dnostavnijem geometrijskom sistemu
Sunčevu sustavu - može odrediti ako ilustriranom na slici 6.10. S kutom u
samo izmjerimo razlike između trasa s A i kutom u B, oba poznata kod pro­
potrebnom točnošću. matranja Venere u istom trenutku i s
Halleyjevi planovi za promatranje udaljenosti između dviju stanica na
prolaza Venere s raznih geografskih Zemlji A i B točno izmjereni, mogu se
širina bili su ostvareni tokom 1761. lako izračunati druge veličine trokuta.
godine, a i za kasniji povoljan prolaz Međutim, ova bi se vrlo jednostavna
1769. Rezultat je dao prave dimenzi­ metoda mogla izvesti u bilo koje vri­
je Sunčeva sustava s točnosti od 5% jeme, pa nema razloga da se čeka na

Asteroidi, prikazani na ovoj fotografiji,

pojavljuju se kao izdužene kapljice.
Kroz teleskop se oni pojavljuju kao
prave točke svjetla. Prema tome ih te­
leskopi mogu pokazati bez nejasnoće.
Ovo omogućuje promatračima da na­
prave vrlo točne proračune apsolutne
skale Sunčeva sustava.
Ako znamo veličinu staze Zemlje
oko Sunca i stazu Mjeseca oko
Zemlje, Newtonov zakon univer­
zalne gravitacije omogućuje nam
da odredimo kolika je masa Sunca
uspoređena s masom Zemlje. Da
odredimo ove mase u apsolutnom
značenju, moramo najprije ustano­
viti gravitaciono privlačenje nekog
standardnog komada materijala.
Prvi čovjek koji je to načinio bio
je Henry Cavendish (na sljedećoj
stranici). Aparaturom nadesno, on
je izmjerio otklon malih visećih ku­
glica (x) prema velikim poznatim
utezima, označenim sa W.

168
prolaz Venere, jer bi prisustvo Sunca
prije naškodilo nego koristilo ovoj me­
todi.
Razlog za napuštanje ove jednosta­
vne metode je bio u tome što u Halley-
jevo doba nije bilo načina određivanja
istovremenosti za promatrače A i B, a
ukoliko se ovo ne bi načinilo s velikom
točnošću, metodu bi pokvarile pogre­
ške zbog kretanja Zemlje i Venere. Ali,
s pronalaženjem pouzdanih mehani­
čkih satova, situacija se sasvim izmi­
jenila. Jednostavna trigonometrijska
metoda slike 6.10 može se upotrijebi­
ti. Nije trebalo dugo čekati na prolaze
Venere, jer se Mars mogao upotrijebiti
umjesto Venere; a ovo osigurava dvije
daljnje prednosti. Kada je Mars nama
najbliži (na udaljenosti od oko 55 mi­
lijuna kilometara), on se nalazi na
noćnom nebu, dok se Venera u svojoj
najbližoj udaljenosti nalazi uz samo
svijetlo Sunce pa ju je zato mnogo teže
promatrati. Međutim, Mars nije planet
pokriven oblacima, pa je zato lakše
odrediti definirane točke na njegovoj
površini prema kojima će razni pro­
matrači direktno svojim teleskopima
izmjeriti kutove.
Do sada ništa nije rečeno o malim
planetima ili asteroidima. Najveći mali
planet nije veći od Mjeseca, a najmanji
su veliki kao gromade kamenja. Veći­
na se kreće po stazama koje se nalaze
između staza Marsa i Jupitera, ali se
neki gibaju izvan ovog područja, a ne­
koliko ih se posve približe Zemlji.
Planetoidi, koji dolaze blizu Zemlje,
osigurali bi veću mogućnost za određi­
vanje skale Sunčeva sustava. Za ovu
svrhu asteroidi imaju veliku prednost
pred planetima. Zbog svojih malih ve­
ličina, oni se pojavljuju kao svijetle
točkice, tako da nema mogućnosti za
dvosmislenost u postavljanju telesko­
pa nekoliko promatrača. Danas se,
promatranjem asteroida, može odredi­
ti udaljenost Sunca s točnošću znatno
većom od 0,1%.
Uspoređujući veličinu Zemljine sta­
ze oko Sunca s veličinom staze Mje­
seca oko Zemlje, moguće je pomoću
Newtonova zakona univerzalne gra­
vitacije pouzdano odrediti bez pote-
169

škoća odnos mase Sunca prema masi
Zemlje. Tako je dobiveno da je masa
Sunca oko trećinu milijuna puta veća
od mase Zemlje. Ako želimo ići dalje
u uspoređivanju, usporedimo masu
Sunca s komadom materije kojim
se može rukovati u laboratoriju. Pri­
je nego napravimo takvu usporedbu,
moramo biti u mogućnosti da izmjeri­
mo gravitaciono privlačenje ili gravita­
cionu snagu našeg malog komada ma­
terijala. Takvo je mjerenje prvi načinio
Henry Cavendish krajem XVIII stolje­
ća. Ovo je omogućilo da se usporedi
gravitaciona snaga standardnog ko­
mada materijala s gravitacionom sna­
gom Sunca a, jer je gravitaciona sila
direktno proporcionalna masi, može­
mo također usporediti masu Sunca
s masom nekih standardnih komada
materijala, recimo, komadom koji teži
jedan kilogram. Na ovaj način je bilo
ustanovljeno da Sunce ima masu go­
tovo dva milijuna milijuna milijuna
milijuna milijuna kilograma.
Možemo odrediti masu planeta na
sličan način, koji je upravo opisan,
ukoliko on ima najmanje jedan satelit.
Ako znamo veličinu i oblik staze sate­
lita i vrijeme ophoda, možemo izraču­
nati masu planeta iz Newtonove teorije
gravitacije. Dva od tri njegova podatka
170
Fridrih Veliki je bio rekao da je sve ono
što je važno u znanosti već otkriveno. S
obzirom na velike napretke ere poslije
Newtona, malo bi se astronoma tog vre­
mena tome usprotivilo. Zbog toga je do­
šlo kao bomba, kada je William Herschel
otkrio novi planet. Detalj s Herschelova
portreta (desno) podsjeća na njegovu že­
lju da nadjene ime svom otkriću po svom
patronu, Georgeu III. Njegove zabilješke
za ožujak 1781. godine pokazuju kako je
najprije mislio da je otkrio "neobičnu ma-
gličastu zvijezdu ili možda komet".
koja trebamo, oblik staze i vrijeme
ophoda satelita oko planeta, mogu se
odrediti direktnim promatranjima. Ali,
u cilju da odredimo apsolutnu veliči­
nu staze, moramo znati i udaljenost
planeta od Zemlje. A ovo opet traži
poznavanje apsolutne skale Sunčeva
sustava. Zato slijedi, da ne samo odre­
đivanje mase Sunca nego, također, i
određivanje masa svih planeta sa sa­
telitima, ovisi o poznavanju apsolutne
skale Sunčeva sustava.
Ovom solidno ustanovljenom apso­
lutnom veličinom astronomi su mogli
odrediti mase pet planeta sa sateliti­
ma. Jupiter ima masu približno 320
puta veću od mase Zemlje, Saturn oko
95 puta veću, Uran približno 15 puta
veću, a Neptun malo iznad 17 puta
veću; nasuprot ovim velikim planeti­
ma, Mars ima masu za oko 11% mase
Zemlje. Slijedeća tablica daje podatke
dobivene kombinacijom direktnog pro­
matranja planeta i određivanja apso­
lutne skale Sunčeva sustava.
ime masa (Zemlja = 1)
Mars 0,11
Jupiter 318,35
Saturn 95,30
Uran 14,58
Neptun 17,26
 Više smo puta u prethodnoj disku­
siji upozorili na fine detalje Sunčeva
sustava. Kakvi su to fini detalji? U ra­
nijim poglavljima smo govorili o staza­
ma planeta koje su isključivo određe­
ne gravitacionim poljem Sunca. Vidjeli
smo da su ove staze elipse i da se
Sunce nalazi u jednom od žarišta. Ali
se planeti, u stvari, ne gibaju u izoli-
ranom gravitacionom polju Sunca. Oni
su, također, podložni gravitacionim
utjecajima drugih planeta. Istina je da
je masa Sunca tako velika u uspore­
dbi sa svim masama planeta zajedno
da gravitaciono polje Sunca dominira
kretanjima planeta i istina je da su
njihove staze gotovo prave elipse. Ali
one to nisu. U stvari, poslije jednog
kruženja oko Sunca, staza se točno ne
zatvara u sebe.
Problem određivanja staza planeta
s velikom preciznošću očito je jedna
od nedostiživih teškoća, jer su svi pla­
neti u neprekidnom kretanju, a kreću
se raznim stazama, tako da se njiho-
vo udruženo gravitaciono polje stalno
preinačuje i nikad se točno ne ponovi.
Perturbacije na stazama, prouzroko-
ane ovim malim složenim efektima,
pripadaju finim detaljima Sunčeva su-
stava. Očito je da ćemo, ako se ovi fini
detalji mogu matematički prikazati i
dokazati da se slažu s promatranjima,
dobiti oštrouman i dalekosežan dokaz
Newtonove teorije gravitacije. Ovo je
bio veliki problem nebeske mehanike,
na kojeg su matematičari u drugoj po­
lovini XVIII stoljeća i u prvoj polovini
XIX stoljeća usmjerili svoju pažnju.
Ime Eulera je već spomenuto. Njegovu
se imenu moraju pridodati imena dvo­
jice velikih francuskih matematičara,
Lagrangea i Laplacea. Rezultatom rada
ovih ljudi problem je bio u velikoj mje­
ri briljantno riješen. Promatranja po­
kazuju da se planeti u stvari ne kreću
striktno po eliptičnim stazama. Oni se
kreću po najkompliciranijim stazama
koje bi se mogle logički pretpostaviti iz
Newtonova zakona gravitacije.
Na ovom slučaju ukazat ćemo na
odlučnu razliku pogleda današnje
znanosti i geometrijskog mišljenja kla­
sičnog doba. Platon je mislio da sva
kretanja moraju biti po kružnicama
i pravcima, jer te geometrijske forme
imaju prirodnu jednostavnost i pro­
finjenost. Ptolemejevo i, dapače, Ko-
pernikovo opisivanje kretanja plane­
ta bilo je potpuno u obliku krugova.
Za Keplera je bio udarac što je našao
tako kompliciranu krivulju, kao što je
bila elipsa, iznoseći analizu svog pro­
matračkog materijala. A sada, kada
171
Gore: Herschelova kuća u
Datchetu, blizu Windsora, i
teleskop koji je upotrebljavao
za mnogobrojna promatranja
neba tokom 1780-tih godina.
Ovaj 6-metarski dugi tele­
skop reflektor imao je otvor
od 30 centimetara. Desno:
Odlomci iz dnevnika Karoline
Herschel u kojima je opisano
kako su ona i njen brat radili
u to vrijeme.

172
 uzmemo u obzir fine detalje kretanja
planeta, svi izgledi jednostavnosti i
elegancije nestaju. Uprkos postojećim
smetnjama i povećanju komplicirano-
sti, učenjaci XVIII i XIX stoljeća su bili
oduševljeni kad su ustanovili da su se
njihovi komplicirani proračuni odrazili
u prirodi.
U današnjoj znanosti ne mislimo da
bi kretanje materije bilo jednostavno i
elegantno, ali ono što se nadamo i što
očekujemo, jesu jednostavni i elegan­
tni zakoni. Prema tome, bilo je golemo
zadovoljstvo što se mnoge zamršenosti
planetskih staza mogu potpuno pro­
tumačiti u vrlo jednostavnim oblicima
zakona gravitacije, o kojem je raspra­
vljano u 5. poglavlju.
U gornjoj tablici planetskih masa
nisu dane vrijednosti za masu Merku­
ra i za masu Venere. Ni jedan od ovih
planeta nema satelite, tako da se je­
dnostavna metoda određivanja mase,
koja je opisana gore, ne može primi­
jeniti. Umjesto toga, mase se moraju
odrediti iz analize gravitacionih učina­
ka koje ovi planeti vrše jedan na dru­
goga ili na Zemlju. Na primjer, Vene­
ra uzrokuje slabe poremećaje na stazi
Merkura, a iznos poremećaja koji se
javi, naravno, ovisi o masi Venere. Ako
sada odredimo vrlo točno stazu Mer­
kura ili Zemlje i, ako uzmemo u obzir
sve efekte što ih uzrokuju svi planeti
poznate mase, kao Jupiter i Saturn,
tada se još preostali poremećaji mogu
pripisati Veneri. Na ovakav se način
određuje masa Venere. Iz ovakvih
proračuna je ustanovljeno da je masa
Venere oko 82% mase Zemlje, a masa
Merkura je oko 5%.
Mjesec ima masu oko 1/80 mase
Zemlje. Ona je određena iz načina i
veličine kojim Mjesec utječe na kreta­
nje Zemlje. Već smo razmatrali jedan
takav važan utjecaj, tj. kolebanja koja
se odnose na precesiju rotacione osi
Zemlje. Samo se u jednom drugom
slučaju upotrijebila slična metoda da
se odredi masa satelita - slučaj Neptu-
na. U svim drugim primjerima mase
su satelita tako male, u usporedbi s
173
 masama planeta, da se bilo kakvi utje­
caji nisu mogli opaziti. Zato se moraju
upotrijebiti perturbacione metode. Ovo
je moguće za slučaj Jupitera i Satur-
na, jer oba ova planeta imaju mnogo
satelita. Metoda se sastoji u prouča­
vanju gravitacionog djelovanja jednog
satelita na staze drugih, a proraču­
ni, koji ovdje dolaze u obzir, spadaju
među najteže u teoriji gravitacije. No
ova metoda neće odrediti mase svih
satelita, jer su neki sateliti premali da
izazovu bilo kakve mjerljive perturba­
cione efekte. Interesantna je pojava da
ima samo šest drugih satelita u cijelom
Sunčevu sustavu koji su usporedivi s
masom Mjeseca. Jupiter ima četiri od
šest - četiri koja je otkrio još Galilei,
Saturn i Neptun imaju po jednoga.
Dva planeta, koji se nalaze u tablici
planetnih masa, Uran i Neptun, nisu
uopće bili poznati u Newtonovo vrije­
me. Povijest njihovih otkrića je jedno
od najvećih dostignuća doba poslije
Newtona.
Fridrih Veliki je rekao da je sve zna­
čajno što je bilo u znanosti već otkri­
veno, a pri kraju XVIII stoljeća su to
smatrali ispravnim zaključkom. Bio
je otkriven zakon gravitacije. Ljudi su
naučili kako da izračunaju zamršena
kretanja planeta i njihovih satelita.
Njihovi su se proračuni slagali s po­
javama u prirodi. Zato nije čudo da
je otkriće novog planeta 1781. godine
odjeknulo kao bomba na samozado­
voljni znanstveni svijet.
Otkrivač je bio William Herschel,
učitelj glazbe u Bathu. Njegov je život
tamo bio vrlo aktivan, svirajući orgulje
u crkvi, dajući koncerte, a vodio je i
oratorije koji su u to vrijeme imali veli­
ki orkestar i zbor. Noću je čitao knjige
iz matematike i astronomije i proma­
trao nebo, upotrebljavajući za prvo vri­
jeme samo mali teleskop koji je kupio.
Međutim, on je uskoro izradio cijelu
seriju teleskopa, a najveći je bio refle­
ktor s promjerom od 1,22 metra, gi­
gantski otvor za prilike XVIII stoljeća.
174
Herschelova sklonost za izradu velikih
stvari pokazala se u veličini orkestara
i u veličini njegovih teleskopa.
Međutim, za otkriće Urana nije tre­
bao osobito veliki teleskop. Hersche­
lova ostvarenja su manje pripadala
njegovim teleskopima nego njegovoj
metodi rada i njegovu razumu. Dok
su drugi astronomi usmjeravali svoje
teleskope u poznate i unaprijed odre­
đene objekte, obično s ciljem da iz­
mjere njihove položaje, Herschel je bio
istraživač. On je sistematski istraživao
nebo, da bi mogao bilo šta pronaći.
Izrađivao je popise objekata. Glavna je
tema njegova astronomskog života bilo
istraživanje svih nebeskih objekata,
promatranih sve većim teleskopima.
Zanimljiva je slučajnost, da je najde­
taljniji današnji katalog neba načinjen
instrumentom identičnog otvora po­
put najvećeg Herschelova teleskopa,
tj. 1,22-metarskim Schmidtovim tele­
skopom na planini Palomar.
Dana 13. III 1781. godine, dok je
Herschel pretraživao nebo 18-centi-
metarskim teleskopom reflektorom,
prošao je preko neobično sjajnog obje­
kta. Bilo je sigurno da nije zvijezda, jer
se ona vidi u teleskopu u obliku odre­
đenog točkastog diska. Herschel ni u
snu nije pomislio da je to novi planet,
pa je najprije mislio da se radi o novom bio otkriven, njegova staza poznata, a
kometu. Na njegovu planetarnu priro­ izračunata je i staza po kojoj se očeki­
du bio je, u stvari, ukazao Lexell iz St. valo da će se kretati.
Petersburga, oko godinu dana kasni­ Ali tokom druge četvrtine XIX sto­
je, kada je našao računskim putem da ljeća postepeno su rasle sumnje da se
se novi objekt nalazi iza Saturna i da Uran ne kreće po označenoj stazi. Kao
se kreće po kružnoj stazi oko Sunca. što je svima poznato, odstupanja su
Herschelu je odmah ukazalo počast bila mala, ali su ona bila prilično izvan
Kraljevsko društvo u Londonu. Kralj je područja da bi se mogla uzeti kao po­
postao njegovim zaštitnikom, dodjelju­ greška. Odstupanje Urana od njegova
jući mu penziju koja mu je omogućila očekivanog položaja iznosilo je oko 20
da se posveti astronomiji. Zauzvrat je lučnih sekundi.
Herschel nazvao novi planet Georgium Šta je uzrokovalo ove poremećaje?
Sidus, imenom koje, prirodno, nije na­ Možda Uran nije najudaljeniji planet u
išlo na odobravanje svih astronoma na Sunčevu sustavu! Možda postoji neki
svijetu, jer su više voljeli ime Uran, što još udaljeniji planet čiji gravitacioni
ga je predložio Bode. efekt uzrokuje promatrana odstupa­
Ovaj uspjeh Herschel je postigao nja na stazi Urana! Otkriće samog
svojom metodom rada, koja je ukazala Urana otvorilo je ljudskom mozgu mi­
na činjenicu da su i drugi astronomi sao da omeđenje Sunčeva sustava još
mnogo puta opazili Uran, ali nisu uo­ nije završeno, a takva su razmatranja
čili njegove neobične karakteristike. bila sasvim prirodna. Samo su se dva
Nekoliko takvih promatranja izvršio je matematičara prihvatila problema koji
francuski astronom Lemonnier. Ova je proizašao iz nastalih razmatranja. Iz
su prethodna promatranja imala ve­ danih odstupanja u stazi Urana treba­
liku vrijednost u izračunavanju staze lo je naći čisto teorijskim računanjem
novog planeta; iz njih je bilo moguće masu i položaj hipotetičnog novog pla­
predvidjeti njegove buduće položaje. neta; zatim, iz dobivenog teorijskog
Razne tablice, koje su dale ove budu­ položaja potražiti nepoznati planet te­
će položaje, izradio je ugledni talijan­ leskopom.
ski astronom Barnabas Oriani. Tako Ta dvojica su bili J o h n Couch
je krajem XVIII stoljeća novi planet Adams, mladi diplomant St. J o h n Col-

Memorandum na prethodnoj stranici navodi da

se ne očekuju perturbacije u stazi Urana, koje
su poticale Adamsa da traži drugi planet. Treći
horizontalni niz simbola u našoj tablici pokazuje
usporedbu staza planeta, kako su očekivane iz
Bodeova zakona. Posljednji niz simbola pokazuje
usporedbu staza koje su ustanovljene iz stvarnih
promatranja (i nacrtane u dijagramu). Kada se prvi
put posumnjalo da se još jedan planet nalazi iza
Urana, učenjaci su očekivali da će njegova staza
biti približno tamo gdje pokazuje Bodeov zakon. U
stvari, ona se pokazala mnogo manjom.

175
George III je odobrio ukupno 4 000 funti za izgradnju ovog 1,22-metarskog reflektora - najvećeg Her-
schelova teleskopa. Herschel je koristio ovaj instrument u popisivanju neba u najsitnijim detaljima i u
studiji Mliječnog Puta.
Nadesno je današnja fotografija maglice Sjeverna Amerika u Labudu koja pokazuje stanovita tamna
područja gotovo bez zvijezda. Herschel je upozorio da se Mliječni Put u području između Škorpiona i
Labuda dijeli u dvije grane. Ovo se pojavljuje, jer su mnoge zvijezde nama zaklonjene relativno gušćim
oblacima prašine. Ali, prema Herschelu, otvor izgleda poput prozora koji gleda u daleki prostor.

176
 legea, Cambridge, i francuski astro­ vljen u nekom priznatom znanstve­
nom Urbain Jean Leverrier. Adams je nom časopisu? Štaviše, jedno bi pismo
prvi započeo izračunavanjima i prvi ih u štampi bilo dovoljno da se ustanovi
završio. Svoje rezultate je poslao bri­ autentičnost Adamsovih zahtjeva ili,
tanskim astronomskim stručnjacima, bolje reći, zahtjeva koje su postavi­
kraljevskom astronomu Sir Georgeu li njegovi podupiratelji, kao što je sin
Airyju i direktoru zvjezdarnice u Cam- otkrivača Urana, Sir J o h n Herschel.
bridgeu, Reverrendu J. Challisu. Ova Sam Adams nije sudjelovao u diskusi­
su dvojica bila skeptična u pogledu jama koje su nastale u ovom sporu.
vrijednosti i točnosti Adamsova rada Mnogo je bilo napisano u ovom ne­
pa se nisu žurili da potraže novi pla­ sretnom sporu. Krivicu, ako je bilo kri­
net na nebu. vice, nije lako ustanoviti, jer bi trebalo
Leverrier je provodio stvari s mno­ uzeti u obzir neobično složene ljudske
go većom djelotvornosti. Dok je Adams i znanstvene vrijednosti. Bilo je eleme­
radio gotovo pet godina na svojim ra­ nata jakog konzervativizma i, štaviše,
čunima, Leverrier ih je završio za dvi­ taštine u držanjima Airyja i Challisa;
je godine. Svoje rezultate je poslao sam Adams je bio pretjerano šutljiv; a
astronomu berlinske zvjezdarnice mišljenje Airyja i mnogih drugih astro­
J. G. Galleu. Galle je pronašao novi noma da je problem matematički ne­
planet, gotovo odmah, već slijedećeg rješiv, bilo je blizu istini. Da se slučaj
dana po primitku rezultata, 23. IX dogodio 75 godina prije ili 75 godina
1846. godine, i smjesta poslao vijest kasnije, problem bi zaista bio nerješiv.
o svom otkriću Leverrieru. Galle je za Na veliku sreću, Neptun je bio na ta­
novi planet predlagao ime J a n u s , ali kvom dijelu svoje staze da je bilo mo­
je Leverrier tražio da se zove Neptun, guće riješiti problem; inače bi napori
pa je pod tim imenom objavio njegovo i Adamsa i Leverriera bili osuđeni na
otkriće u Parizu. neuspjeh.
Tek je poslije ove objave znanstve­ Obojica su postavili vrlo nepouzda­
ni svijet bio upoznat s radom Adam- nu pretpostavku u svojim računima.
sa. Francuzu su zahtjevi za prvenstvo Oni su pretpostavili da se Neptun po­
Adamsa na tom radu mirisali na pla­ korava jednom empiričkom pravilu,
gijat. Zašto njegov rad nije bio obja­ poznatom kao Bodeov zakon. Pravilo

Maskelyne i Lalande su mjerili prividno kretanje zvijezda koje nastaje kao posljedica stvarnog kretanja
Sunčeva sustava kroz prostor. Koristeći ova mjerenja, Herschel je bio u mogućnosti da ukaže na smjer
ovog kretanja s iznenađujućom točnosti. Na slici se Sunce kreće prema Apeksu. Prema tome se zvijezde
prividno kreću prema Antiapeksu. Nasuprot ovome, Herschelovi su pogledi o Suncu bili vrlo naivni. U
ovoj slici on je prikazao glavni volumen Sunca (AB) kao krutu stijenu, opkoljenu vanjskim ovojem vatre
(PF). On je zamišljao pjege na Suncu (de) kao rupe u vatri ovojnice, kroz koju je moguće vidjeti kamenu
unutrašnjost, možda nastanjenu.

178
je izraženo slijedećom jednostavnom
formulom. Za svaki se planet najpri­
je napiše četiri, a zatim doda broj koji
je različit za svaki planet: za Merkur,
najunutarnjiji planet, broj je nula; za
Veneru 3. Poslije Venere se broj jedno­
stavno podvostručuje. Za Zemlju 6,
Mars 12, itd. Brojevi dobiveni na ovaj
način formiraju niz 4, 7, 10, 16, 28,
52, 100, 196 i 388. Ako izračunate
polumjere planetskih staza izrazimo
jedinicama, kojima je polumjer staze
Zemlje izražen sa 10, tada će polumje­
ri planetskih staza formirati slijedeći
niz: 3,9; 7,2; 10; 15,2 itd. Ovi se bro­
jevi napadno podudaraju s Bodeovim
nizom.
I danas su astronomi podijeljeni u
mišljenjima, da li ovo blisko poduda­
ranje ima neko dublje fizikalno znače­
nje ili je to samo koincidencija. Skepti­
ci ukazuju da se za svaki dani konačni
niz brojeva uvijek nađe neko pravilo
koje će se dobro prilagoditi nizu. Ali,
u doba Adamsa i Leverriera, nitko nije
sumnjao u Bodeov zakon. Doista, bila
su dva očigledno vrlo dobra razloga za
prihvaćanje njegove vrijednosti. Kada
je njemački astronom Johann Elert
Bode prvi predložio ovaj zakon 1772.
godine, nije bio poznat planet Uran.
Devet godina kasnije, kada je on bio
otkriven, pokazalo se da se iznenađu­
juće dobro prilagođuje mjestu iza Sa-
turna koje je predvidio Bodeov zakon.
Predviđena veličina staze je bila 169
jedinica, dok su promatranja dala vri­
jednost 191,6 jedinica. Možda je bio
najuspješniji ulazak u tablicu između
Marsa i Jupitera. U Bodeovo vrijeme
je ovdje bila evidentna praznina, jer
na tom mjestu nije bio poznat nikakav
planet. Ali je 1801. godine Piazzi ot­
krio mali planet Ceres koji je ispunio
prazninu gotovo perfektno, jer je staza
Ceresa imala vrijednost 27,7 jedinica,
dok je Bodeova hipotetska vrijednost
iznosila 28 jedinica.
Zato je Adamsu i Leverrieru izgle­
dalo potpuno prirodno da pretpostave
da se njihov novi planet također poko­
rava Bodeovu zakonu. U stvari, staza
Neptuna ima vrijednost 300,7 jedini­
ca, znatno manje od 388, koliko je tre­
balo očekivati po Bodeovu zakonu.
Zbog sretne okolnosti, ova pogre­
ška nije utjecala na položaje Neptuna
koje su izračunali Adams i Leverrier
za godinu 1846. Ali se pokazalo da su
njihova računanja Neptunove staze
i njegovih budućih položaja potpuno
kriva. Nedavno je R. A. Lyttleton u vrlo
interesantnom članku ukazao, da su,
umjesto oslanjanja na Bodeov zakon,
Adams i Leverrier pretpostavili da je
staza Neptuna kružnica, tada bi izvo­
đenje njihovih proračuna bilo mnogo
jednostavnije i s mnogo većim stu­
pnjem točnosti.
Nakon spora s Neptunom, Adams
i Leverrier su se ponovo sukobili oko
finih detalja na stazi Mjeseca. Ovog
puta je većina francuskih učenjaka
podupirala Adamsa, koji je zaista,
kako se pokazalo, bio u pravu.
Spor je u biti bio samo jedan dio
mnogo veće rasprave započete u doba
Newtona i nastavljene do našeg sto­
ljeća. Prva Newtonova rasprava o
kretanju Mjeseca dovela je Edmunda
Halleyja do vjerovanja da se period re­
volucije Mjeseca oko Zemlje promije­
nio od babilonskih vremena. Pojavila
se zato sumnja o potpunoj ispravno­
sti Newtonova zakona gravitacije, jer
on ne pruža objašnjenje takve pojave.
Drugi je dio rasprave povezan s ime­
nom Laplacea, koji je problem prora­
dio detaljnije. U stvari, Laplaceova su
računanja ispunila prazninu između
teorije promatranja, pokazujući da za­
kon gravitacije nije pogrešan.
Adams je došao na scenu 1853. go­
dine, kada je publicirao članak u ko­
jem je tvrdio da je Laplaceova raspra­
va o tom problemu nepotpuna i da
ponovno pažljivo ispitivanje obnavlja
neslaganje između promatranja i te­
orije. Slijedeće primjedbe Delaunayja
u 1864. godini komentiraju spor izme-
179
 Panoramska fotografska karta Mliječnog
Puta, izrađena od velikog broja pojedinih fo­
tografija. Tamne pukotine, za koje je Herschel
mislio da su prozori prostora, smještene su
u području ravnine Mliječnog Puta. Koordi­
nate, upotrijebljene na karti, galaktičke su
širine i dužine (slučaj [4] u 1. poglavlju).

180
181
đu Leverriera i Adamsa. "Publiciranje
Adamsova članka stvarno označuje
značajan korak naprijed, jednu cijelu
revoluciju u ovoj grani teorijske astro­
nomije. Zato je njegov rezultat bio vrlo
napadan . . . Ali i svi argumenti izne­
seni protiv Adamsova članka nisu bili
točni, a insistiranje s kojim su pred­
stavljeni i podržavani izazvalo je po­
tpuno suprotan efekt od očekivano­
ga." De launay je zaključio izjavom da
je Adamsova analiza, koja je bila pro­
glašena sumnjivom i netočnom, bila
priznata kao točna.
Posljednji dio priče nastao je u na­
šem stoljeću, kada se prvi put spo­
znalo, kao rezultat rada Sir Geoffreyja
Taylora, da je teškoća dolazila od za­
nemarivanja učinka trenja Mjesečevih
plima i oseka. Najprije se mislilo da
oceanske plime i oseke, kada se suda­
raju s kontinentima Zemlje, tvore cije­
li efekt. Međutim, sada je poznato da
efekti plime i oseke ne nastaju samo u
oceanskim vodama nego, također, i u
unutarnjem materijalu Zemlje, igraju­
ći važnu ulogu u rješavanju ovog sta­
rog nesklada.
Sredinom XIX stoljeća veliki se val
znanstvenog razvitka, koji je počeo s
Newtonom, uvelike iscrpio, ali su dola­
zili do izražaja elementi nove revolucije
u astronomiji. To su bila tri elementa
različite vrste, i učenjaku XIX stolje­
ća izgledalo bi nevjerojatno da se oni
mogu korisno povezati. Prvo, prodor
izvan Sunčeva sustava, što će biti opi­
sano u posljednjem dijelu ovog pogla­
vlja; drugo, došlo je do značajnih otkri­
ća na polju elektriciteta i magnetizma,
o kojima ćemo diskutirati u detalje u
7. poglavlju; treće, došlo je do daljnjeg
rada na finim detaljima kretanja pla­
neta, koji ćemo sada razmotriti.
Već smo naglasili da Venera nema
satelita, pa je jedini praktični način da
se odredi njena masa promatranje efe-
kata koje ona stvara na stazi Zemlje,
Marsa i Merkura. Astronomi XIX sto­
ljeća su bili suočeni sa zbunjujućom
činjenicom da masa Venere, dobivena
iz perturbacija staza Marsa i Zemlje,
nije sasvim ista kao vrijednost dobive­
na iz perturbacije staze Merkura. Kako
se vrijednosti dobivene iz Marsa i Ze­
mlje dobro slažu, to je logično da se
smatra da su ova određivanja sasvim
točna, a da je vrijednost dobivena iz
staze Merkura neispravna iz nekog ra­
zloga. Ovo znači, da i poslije uzimanja
u obzir gravitacionih efekata svih pla­
neta (uzimajući masu Venere dobive­
nu iz njenog učinka na Zemlju i Mars)
Zbog godišnjeg kretanja Zemlje oko Sunca,
bliske zvijezde će prividno opisati male godi­
šnje oscilacije u odnosu na nepomičnu poza­
dinu udaljenih zvijezda. Ako možemo izdvo­
jiti i mjeriti tu oscilaciju, možemo izračunati
udaljenost bliske zvijezde. Godine 1838. Fri-
edrich Wilhelm Bessel postao je prvi čovjek
koji je odredio udaljenost zvijezde.
ostaje još neka neobjašnjiva smetnja
u stazi Merkura. Leverrier je mislio da
ova smetnja nastaje od još neotkri­
venog planeta koji mora biti još bliži
Suncu. Neumorni napori da se prona­
đe taj planet su propali. Pred kraj XIX
stoljeća je američki astronom Simon
Newcomb, nakon analize cijelog pro­
blema, pokazao da je nesklad sumnje
realan. To je ostalo neobjašnjeno sve
dok nije Einsteinova opća teorija rela­
tivnosti pokazala da Newtonov zakon
gravitacije zaista nije potpuno točan.
Prema tome, iz finih detalja Sunčeva
sustava došao je odlučan dokaz nove
teorije koja je drastično izmijenila naš
pogled što se odnosio na prostor i vri­
jeme i koja nam danas omogućuje da
se uhvatimo ukoštac sa svim proble­
mima svemira.
Prodor izvan Sunčeva sustava
Glavni Herschelov cilj pri konstrui­
ranju sve većih teleskopa bio je u pre­
gledavanju neba u sve većim detalji­
ma. Brojio je zvijezde u raznim podru­
čjima neba, pokazujući kvalitativno da
su one okupljene oko neke ravnine, tj.
ravnine Mliječnog Puta.
Posebno zanimljiva su bila jata zvi­
jezda i maglice. Maglice su bezoblične
mase svjetla. Herschel je najprije za­
ključio da su to jata zvijezda, ali da se
nalaze u tako velikim daljinama da se
teleskopom ne mogu vidjeti rastavlje­
ne na zvijezde. Kasnije je napustio ovu
ideju, kada je postalo jasno da maglice
i jata zvijezda pokazuju značajnu ra­
zliku u raspodjeli. Dok su zvjezdana
jata okupljena oko Mliječnog Puta,
Herschelova su brojanja maglica na
raznim dijelovima neba ukazala da
maglice teže da izbjegnu Mliječni Put.
Međutim, ustanovio je da su maglice
sigurno usko povezane s određenom
centralnom zvijezdom. Ovo je ukazi­
valo da maglice uopće nisu zvijezde,
ali da sadrže svijetlu tekućinu protka­
nu u prostoru između zvijezda. Ako je
to tako, nije bilo razloga misliti da su
osobito udaljene od nas.
Sada znamo da su obje ove ideje o
prirodi maglica djelomično točne. Neke
su od njih zaista svijetli oblaci plina,
koji nisu smješteni jako daleko od nas.
Druge su velike grupe vrlo udaljenih
zvijezda. Najznačajnije proročanstvo,
koje se odnosi na prirodu ovih uda­
ljenih grupa, dao je J. H. Lambert,
matematičar, koji se posebno bavio
problemom svjetlosti sredinom XVIII
183
 stoljeća. Lambert je postavio začudo
oštroumnu kvalitetnu sliku struktu­
re svemira. On je smatrao da zvije­
zde Mliječnog Puta tvore jednu veliku
skupinu i da se te zvijezde okreću oko
zajedničkog centra, tako da se Sun­
ce i planeti kreću zajedno oko centra,
upravo onako kako se sami planeti
kreću oko Sunca. Lambert je tvrdio da
su maglice obične gigantske nakupi­
ne zvijezda koje se nalaze daleko izvan
granica Mliječnog Puta.
Za veliki broj maglica ovo je ispra­
vna predodžba, koju je većina profesi­
onalnih astronoma odbila da prihvati
sve do druge ili dapače treće dekade
XX stoljeća. Temelji za skepticizam
su se pojavili iz Herschelovih proma­
tranja da većina maglica izbjegava ra­
vninu Mliječnog Puta. Zašto bi se to
događalo ako su one daleko izvan Mli­
ječnog Puta?
Odgovor: oblaci prašine i plina su
koncentrirani blizu ravnine Mliječnog
Puta, djeluju kao magla i pokrivaju
184
udaljene objekte koji se nalaze direktno
izvan njih. Herschel je uočio da se Mli­
ječni Put, u području između zviježđa
Škorpiona i Labuda, prividno cijepa u
dvije grane. Ova pukotina nije stvarna;
ona se javlja iz relativno gustog oblaka
prašine, koji pokriva mnoštvo zvijezda
što se nalaze iza njega. Ali je Herschel
mislio da su pukotine stvarne rupe u
prostoru i vjerovao da se kroz njih vidi
daleki prostor.
Gledajući unatrag, vidimo da su se
takve pogreške i netočnosti javljale iz
pomanjkanja fizikalnog znanja. Godi­
ne 1800. ljudi su imali točno i precizno
znanje o pojavi gravitacije, ali su njihove
ideje, one koje su se odnosile na druge
grane fizike, bile potpuno nerazvijene.
Značajni kontrast između iskrivljenju i
naivnosti možemo vidjeti u druga dva
pogleda u Herschelovu radu. Tobias
Mayer je već upozorio da, ako se Sunce
kreće, mora postojati sistematsko privi­
dno kretanje zvijezda na nebu: zvijezde,
koje se nalaze u istom smjeru u kojem
 se Sunce kreće, moraju se prividno ra­ astronoma ne bi mogla znati o kojoj se
zmicati jedna od druge, dok se one, koje zvijezdi radi. U svom pionirskom radu
se nalaze u suprotnom smjeru, moraju Flamsteed je izmjerio gotovo 3000 zvi­
prividno sakupljati. Očekivano kretanje jezda. Friedrich Argelander se kasnije
je bilo iz godine u godinu, naravno, vrlo latio još ambicioznijeg zadatka. U svom
malo, ali je Mayer smatrao da je ipak znamenitom Bonner Durchmusterung,
izmjerljivo. Mjerenja su obavili Maske- izdanom između 1852. i 1862. godi­
lyne i Lalande, a koristeći ova mjerenja ne, on je katalogizirao preko 300 000
Herschel je mogao odrediti smjer Sun­ zvijezda sjeverne hemisfere, pa je po­
čeva kretanja s iznenađujućom točno­ stavio osnov za kataloge koje upotre­
sti. Međutim, na drugoj strani, Herschel bljavaju današnji astronomi. Veličina
je imao predodžbu o Suncu koja nam Argelanderova ostvarenja naročito se
se danas čini potpuno besmislenom. ističe činjenicom da je ono ostvareno
Smatrao je da je unutrašnjost Sunca bez upotrebe fotografije.
hladna, a da su pjege na Suncu mje­ Ideju o izradi fotografske karte
sta gdje je vanjski ovoj vatre prekinut, neba prvi je iznio David Gill 1886. go­
što nam omogućava da vidimo tamnu dine. Projekt je ostvaren nakon 50-go-
kamenitu unutrašnjost. Najsmješnije je dišnjeg rada, na kojem su surađivale
od svega što je vjerovao da su hladnija brojne zvjezdarnice na cijeloj Zemlji.
područja nastanjena ljudima. Rezultat je bio: zvjezdana karta, koja
Astronomi su počeli masovno prou­ je sadržavala 100 milijuna zvijezda, a
čavati zvijezde. Bilo je nužno potrebno pridodan joj je katalog od 6 milijuna
da se sastavi katalog točnih položaja najsvjetlijih zvijezda.
velikog broja zvijezda, jer inače dva U daljnjem prodiranju u prostor

Slika 6.11
Kako se presječeni objektiv upotrebljavao
da bi stvorio dvije slike iste zvijezde.

Instrument koji je prvi poslužio da se izmje­

re udaljenosti zvijezda, bio je heliometar.
Lijevo je heliometar, instaliran u Oxfordskoj
zvjezdarnici 1848. godine. Nadesno je de­
talj okulara i presječeni objektiv.

185
Herschel je pokazao da Newtonov za­
kon gravitacije vrijedi i izvan Sunčeva
sustava. Našao je mnogo više sluča­
jeva gdje je par zvijezda bio vrlo blizu
jedna drugoj nego što bi se očekivalo
na osnovu same koincidencije. Ovo
je ukazivalo da se mnogi takvi paro­
vi moraju sastojati od zvijezda koje su
stvarno povezane jedna s drugom tako
da jedna kruži oko druge, kao što Ze­
mlja kruži oko Sunca.
Herschel je sebi postavio zadatak
da otkrije, da li stvarno postoji takvo
kretanje. Da ovo postigne, bilo je po­
trebno da promatra da li se položaji
dviju zvijezda mijenjaju iz godine u
godinu u odnosu na pozadinu koju
formiraju udaljenije zvijezde. Castor,
najsjajnija zvijezda u zviježđu Bliza­
naca, rastavi se u malom teleskopu
u dvije svijetle zvijezde slabijeg sjaja.
Uspoređujući svoja promatranja ovih
dviju zvijezda s promatranjima koje je
prethodno izvršio Bradley, Herschel je
mogao pokazati da se ove dvije zvijezde
zaista okreću jedna oko druge po sta­
zama koje su očekivane. Vrijeme po­
trebno za jedan potpuni ophod moglo
se izračunati. Herschelova vrijednost
od 342 godine ne razlikuje se mnogo
od današnje vrijednosti.
Oko četvrt stoljeća kasnije, siste­
matsko proučavanje dvojnih zvijezda,
kako su one nazvane, uveo je Friedrich
Wilhelm Struve, osnivač velike Pulkov-
ske zvjezdarnice u blizini Lenjingrada.
Svojim radom je potvrdio da zakon gra­
vitacije vrijedi izvan Sunčeva sustava i
da je on zaista univerzalni zakon. Ta­
kođer je postalo jasno da dvojne zvije­
zde nisu rijetkost, da postoje sistemi
koji sadrže i više zvijezda.
Prodiranjem dalje u prostor pono­
vo se nametnulo pitanje koje je muči­
lo astronome više od dvije tisuće go­
dina: kako su daleko zvijezde? Među
drugim razlozima grčki je astronom
Hiparh odbacio heliocentričnu sliku
svijeta Aristarha iz Samosa na osnovu
zaključka da bi se, ako se Zemlja kre-
186
će oko Sunca, morale pojaviti godišnje
promjene položaja zvijezda. Kako nije
zapazio takve promjene, zaključio je
da je Aristarhova zamisao kriva. Kad
je Kopernik oživio Aristarhovu ideju,
poraslo je vjerovanje da takva promje­
na mora postojati, ali da je nije lako
opaziti jer su zvijezde od nas vrlo dale­
ko. S razvojem sve preciznijih instru­
menata, astronomi su se uvijek nadali
da će moći otkriti tu promjenu, a iz­
mjerom te promjene, mogla bi se lako
izračunati i udaljenost te zvijezde.
Mnogo je radova druge polovine
XVIII stoljeća bilo motivirano nadom
da će ova paralaksa, kako je nazvana,
biti na kraju izmjerena. Rad Jamesa
Bradleyja je dao početak ovoj nadi. On
je pokušao izmjeriti paralaksu, a ot­
krio je aberaciju i nutaciju jer, sve dok
se nisu otkrili ovi efekti, s mukom bi
se riješio teži problem paralakse.
Problem se može formulirati na sli­
jedeći način. Za dovoljno udaljene obje­
kte možemo smatrati da predstavljaju
stvarno nepromijenjenu pozadinu. Pre­
ma ovoj će se pozadini relativno bliska
zvijezda pomicati iz tri razloga. Prvi je,
jer se samo Sunce kreće; drugi, jer se
i zvijezde kreću; i treći, jer se Zemlja
giba oko Sunca. Ako se treći od ovih
efekata može osloboditi od druga dva,
tada se udaljenost zvijezde može lako
odrediti trigonometrijskim računom.
Da napravimo takvu separaciju,
upozoravamo da su prva dva efekta si­
stematski, što će reći da oni uzrokuju da
se zvijezda pomiče uzduž stalnog puta
u odnosu na udaljenu pozadinu. Kreta­
nje Zemlje, u drugu ruku, uzrokuje da
položaj zvijezde izvede jednu godišnju
oscilaciju. Tako imamo jednu oscilaciju
nanesenu na stalni smjer, a naš je pro­
blem da izdvojimo oscilaciju. Danas se
jednostavno fotografski snime zvijezde
nasuprot svojoj pozadini u razna vre­
mena tokom godine. Zatim se fotogra­
fije mogu izmjeriti u slobodno vrijeme i
separirati oscilatorno kretanje.
Ali prije pojave fotografije, sva su
 mjerenja morala biti načinjena telesko­ Cygni, a njena je udaljenost iznosila
pom. Kako su mjerenja precizna, nisu oko 11 godina svjetlosti, ili udaljenost
se mogla načiniti brzo. To znači da se do koje svjetlost putuje 11 godina, što
teleskop morao okretati da bi kompen­ iznosi oko 106 bilijuna kilometara. Sli­
zirao rotaciju Zemlje. Zato je prvi uvjet jedeće je godine Thomas Henderson
bio da se teleskop jednoliko i točno vrti. u zvjezdarnici Cape dobio udaljenost
Drugi je bio u potrebi mjerenje kutova najsjajnije zvijezde južne hemisfere. To
između zvijezde koja je uzeta u obzir i je najsjajnija zvijezda u zviježđu Cen-
većeg broja zvijezda stajaćica na poza­ taurus. Njena udaljenost je manja od
dini. Ovo je zahtijevalo montiranje niti, udaljenosti Besselove zvijezde, oko 4
koje je trebalo osvijetliti u žarišnoj ra­ godine svjetlosti. Neposredno poslije
vnini teleskopa, a ove su se niti morale ovih mjerenja je Struve u zvjezdarnici
pomicati pomoću mikrometra. Sve je to Pulkovo izmjerio udaljenost zvijezde
bilo vrlo teško i nije uspjelo sve do go­ Vege.
tovo sredine XIX stoljeća. U godinama koje su slijedile, astro­
Udaljenosti zvijezda najprije su iz­ nomi su izmjerili udaljenost mnogih
mjerene pomoću izvanrednog instru­ drugih zvijezda paralaktičkom meto­
menta, poznatog kao heliometar, koji dom. Ali se ova metoda može primije­
je tako nazvan jer je bio namijenjen niti samo na relativno bliske zvijezde.
problemima vezanim za Sunce. Helio­ Morale su se otkriti sasvim nove te­
metar je teleskop refraktor s prereza­ hnike, dosad nepoznate, pomoću ko­
nim objektivom. A to omogućava po­ jih bi se mogle izmjeriti mnogo veće
micanje dviju polovina leće objektiva, udaljenosti.
kako je pokazano na slici 6.11. Ovo Služeći svojoj namjeni, heliome­
pomicanje stvara dvostruke slike koje tar je brzo postao neupotrebljiv, jer
se pojave u žarišnoj ravnini; jedna je je zastario. Uskoro su teleskopi mogli
nastala od gornje polovine, a druga od točno pratiti objekte; uskoro je foto­
donje polovine objektiva. To će reći, grafija postala upotrebljiva; uskoro je,
da svaka zvijezda načini dvije slike, zaista, astronomija ušla u novu eru,
odvojene za razmak koji ovisi o veličini kada će biti određena skala Mliječnog
Puta. Ali, da bismo razumjeli upotre­
pomaka dviju polovina objektiva. Pre­
bu instrumenata u današnjoj astro­
tpostavimo sada da želimo mjeriti kut
nomiji, potrebno je najprije vidjeti što
između neke poznate zvijezde i neke
su učenjaci naučili o prirodi svjetlosti
referentne točke u pozadini. Kod mi­
od Newtonova doba naovamo i kako
jenjanja položaja (I) u položaj (II), dije­
je primijenjeno njihovo uvijek rastuće
limo sliku naše zvijezde u dvije jasno
poznavanje ovog predmeta.
razdvojene točke svjetla, a kod prikla­
dnog postavljanja dviju polovina obje­
ktiva možemo namjestiti da su naše
dvije slike odvojene točno za istu uda­
ljenost kao što su i zvijezda i referen­
tna točka. Tada se lako može dokazati
da je naš traženi kut naprosto razmak
odijeljenih dviju polovina objektiva po­
dijeljen sa žarišnom dužinom telesko­
pa kojeg smo upotrijebili.
Pomoću ovakve naprave njemački
je astronom Friedrich Wilhelm Bessel
obavio prvo mjerenje zvjezdane dalji­
ne u godini 1838. Bila je to zvijezda 61

187
7. poglavlje OPTIČKI INSTRUMENTI I PRIRODA SVJETLOSTI

Katkada iznenađuje činjenica da je poteškoćama koje su se suprotstavlja­

za izradu nekih važnih optičkih instru­ le Newtonovoj predodžbi o svjetlosti.
menata, uključujući fotografski aparat, Jedna od ovih poteškoća pojavila
teleskop i mikroskop, potrebno vrlo se onog trenutka kada se uzelo u ra­
malo znanja o prirodi svjetla. Ukoliko zmatranje pitanje: kako svjetlo putuje
je netko upoznat sa zakonima refleksi­ iz udaljenog izvora. Sve zrake svjetlo­
je i refrakcije, dovoljno mu je da svjetlo sti iz takvog izvora kreću se u suštini
zamišlja kao niz vrlo brzih čestica koje paralelno jedna prema drugoj, kao na
se gibaju pravocrtno. Ovo je, u stvari,
slici 7.2. Nešto svjetlosti prolazi kroz
Newtonova predodžba o svjetlosti, ali
rupu AB na jednoj inače neprozirnoj
su i on i drugi, koji su prihvatili ova­
kvu predodžbu uočili da ona postavlja ploči prema ekranu. Svjetlo, koje je
nekoliko neugodnih problema. upravo prošlo uz rub rupe kod A, do­
šlo je na ekran u C, a svjetlo, koje je
Najprije promotrimo zakone refle­
ksije i refrakcije. Na slici 7.1 vidimo upravo prošlo uzrub kod B, došlo je na
zraku svjetlosti koja pada na površinu ekran u D. Tako vidimo površinu koja
stakla. Zbivaju se dvije stvari: dio svje­ je osvijetljena na ekranu, a proteže se
tlosti se reflektira natrag u zrak, dok od C do D. Sve se ovo može vrlo jedno­
drugi dio nastavi put u staklo, tako da stavno objasniti Newtonovom predo­
imamo reflektiranu zraku i propusnu džbom o svjetlosti. Možemo reći da se
zraku. Kako možemo protumačiti ovaj čestice, koje su upravo prošle uz rub
jednostavni eksperimentalni rezultat otvora na neprozirnoj ploči kod A, na­
na osnovu Newtonove predodžbe? Mo­ stavljaju kretati pravocrtno sve dok ne
žemo reći da je upadna zraka niz česti­ udare na ekran kod C, dok one, koje
ca koje se kreću kroz zrak i udare na su upravo prošle uz rub otvora kod
staklenu površinu, zbog čega se neke B, nastavljaju da se kreću sve dok ne
odbiju natrag u zrak u smjeru reflekti­ udare na ekran kod D.
rane zrake, dok druge uđu u staklo i
Pretpostavimo da se veličina rupe ili
kreću se u smjeru propusne zrake. Ali
otvora AB smanji; što će se dogoditi?
smo se sada suočili s vrlo zamršenim
pitanjem. Što odlučuje da pojedina če­ Dokle god otvor ostane dovoljno velik,
stica bude reflektirana ili propuštena? veličina se svijetle pjege CD na ekranu
smanjuje točno onako kako možemo
Newton je odgovorio na ovu zago­
očekivati na osnovu Newtonove predo­
netku na potpuno neobičan način.
Smatrao je da čestice djeluju u nastu­ džbe. Ali, ako se promjer otvora reduci­
pima, tako da će se čestica katkada ra na mali dio milimetra, dogodi se ne­
odbiti natrag u zrak, dok će u drugim što sasvim suprotno. Svijetla pjega na
prilikama, pod identičnim okolnosti­ ekranu se tada počinje povećavati po­
ma, nastaviti put u staklo. Ideja, da u novo, tako da imamo očigledno parado­
identičnim okolnostima čestica može ksalan rezultat da, ako otvor na nepro­
katkada činiti jednu stvar, a u drugo zirnoj ploči postane još manji, površina
vrijeme nešto sasvim drugačiju stvar, svjetla na ekranu postaje veća. Ovo
bila je neobično proročanska s gledišta možemo pokušati da protumačimo,
današnje kvantne teorije. Međutim, ako kažemo da je na neki način svjetlo
Newtonovi neposredni nasljednici nisu uspjelo obići ugao, ali je ovo nešto što
ovo uočili: a kroz cijelo XVIII stoljeće i naše čestice ne mogu načiniti, jer se u
u IX stoljeću oni su postajali sve više Newtonovoj predodžbi tvrdi, da se one
i više impresionirani stalno rastućim kreću stalno pravocrtno.

188
Newton je zamišljao svjetlo kao struju
čestica koje se kreću pravocrtno. Ali.
kako se vidi iz gornje definicije, on je ta­
kođer pretpostavljao da čestice djeluju
u nastupima.

Slika 7.1
Bez takve pretpostavke teško je protu­
mačiti zašto neke čestice od ove upa­
dne zrake ulaze u staklo, dok se druge
od njega odbijaju

189
Cestice ili valovi?
Dok ne možemo dozvoliti česticama
mogućnost da obilaze uglove, možemo
to dozvoliti valovima. Slika 7.3 pokazu­
je niz valova koji napreduju prema va­
lobranu, koji ima vertikalnu pukotinu
u točki P. Ako valovi dosegnu valobran,
kroz pukotinu prolazi poremećaj. Novi
valovi putuju vani iz točke P na supro­
tnoj strani valobrana, i to radijalno.
Ovo je upravo ista vrsta pojave koja na­
staje kada se baci kamen na mirnu po­
vršinu vode. Ovo znači da, ako postoji
druga zapreka iza valobrana - recimo,
zid - poremećaj iz P će doći do zapreke
na široko područje i neće biti jednosta­
vno omeđiti centralnu pjegu kod C koja
se nalazi direktno nasuprot P. Drugim
riječima, valovi koji su dolazili jedan za
drugim zaobilazili su ugao.
Prema tome, način na koji svjetlo
putuje kroz vrlo male otvore, a pove­
zujući to s onim što su oni znali o uo-
bičajnim valovima na vodi, mnogi su
Newtonovi nasljednici nagovještavali
da se neki oblici kretanja valova mogu
povezati s prirodom svjetlosti i da ideja
o česticama svjetlosti može biti potpu­
no neispravna. Eksperimentalni pokus
dat će odgovor na gornji problem.
Prije razmatranja potrebnog poku­
sa razmotrimo još neke pojave valova
na vodi. Pretpostavimo da imamo dvije
vertikalne pukotine u valobranu, kod
P i kod Q, kao na slici 7.4. Svaka će
točka na suprotnoj strani valobrana
sada doživjeti poremećaje i iz P i iz Q.
Što će se dogoditi u pojedinoj točki, za­
visi o fazi valova. Ako se vrhovi dvaju
valova nađu u istom trenutku u nekoj
točki, nastat će naročito veliki val; ali
ako vrhovi valova iz P dođu istovreme­
no sa dolovima valova iz Q, tada će vrh
ili tjeme i dol težiti da se ponište i tu će
biti malo ili nikakvog poremećaja.
Takva situacija je ilustrirana u slici
7.5. Pretpostavimo da su P i Q potpu­
no slične pukotine u valobranu, a da je
točka O točno u sredini između njih. Iz
O možemo povući veći broj radijalnih
190
linija, a jedna od njih, OC, pokazuje
smjer prvotnog kretanja vala. U bilo
kojoj točki uzduž OC vrhovi valova iz
P i Q dolaze istovremeno. Dolovi valo­
va dolaze također istovremeno. Tako u
svim točkama uzduž OC ima izrazito
visokih tjemena i izrazito niskih dolo­
va. Potpuno isto vrijedi uzduž drugih
deblje označenih radijalnih linija iz O.
Ali, između ovih linija nalaze se druge
linije koje su tanje. Uzduž ovih, vrhovi
valova iz jedne pukotine u valobranu
dolaze istovremeno s dolovima valova
iz druge pukotine, tako da uopće nema
poremećaja. Ovo su linije mirne vode.
Da kompletiramo sliku, pretpostavi­
mo sada da imamo obalu unutar va­
lobrana, kako je pokazano na slici 7.6.
Tada, u točkama A, C i E, gdje se deblje
linije sreću s obalom, valovi će biti vrlo
visoki i vrlo niski; ali će između ovih
točaka, u B i D, voda ostati mirna.
Eksperiment pokazuje da se potpuno
analogan fenomen pokazuje u slučaju
svjetlosti. U stvari, možemo zamijeniti
prvobitne vodene valove lijeve slike 7.6
sa svjetlošću iz udaljenog izvora. Mo­
žemo također zamijeniti valobran s ne­
prozirnom pločom, na kojoj su urezana
dva paralelna proreza ili pukotine u to­
čkama P i Q, a obalu možemo zamijeni­
ti ekranom. Na ekranu ćemo vidjeti da
smo dobili niz svijetlih traka ili pruga,
kako se može vidjeti na slici 7.7.
Ali, moramo upozoriti na najmanje
jedan odnos u primjenjivanju analogi­
je s vodenim valovima. Širina pruga u
slici 7.7 nije nastala od rasta i pada
valova. Jednostavno ovisi o veličini
pukotina kod P i Q. Ako su one na­
činjene šire, tada će i pruge biti šire.
Sjajnost na ekranu je ono u čemu je
prava analogija rasta i pada vodenih
valova. Točke na ekranu, u kojima
valovi u velikom broju rastu i padaju,
pojavljuju se svijetle; točke gdje se va­
lovi poništavaju - gdje dol iz jedne pu­
kotine dođe istovremeno s tjemenom
iz druge - pojavljuju se tamne. Tako je
svaka točka svijetle pruge mjesto gdje
Slika 7.2
Teorija čestica objašnjava pona­
šanje svjetlosti pri prolazu kroz
mali otvor. Ali teorija čestica ne
može protumačiti kako svjetlost
može doprijeti do krajeva zasto­
ra, kao što se to može vidjeti na
slici, 11. stranica.

Slika 7.3 (prva desno) Može se,

međutim, protumačiti kako valovi
dopiru do krajeva zastora, nakon
prolaza kroz usku pukotinu vaio-
brana. Slika 7.6
Ovaj presjek kroz dio slike 7.5
Slika 7.4 (posve desno) Ako pokazuje da kod točaka A, C i E
postoje dvije pukotine, nastat na unutrašnjoj stranici zaštitnog
će povećanje vala kad se nađu zida valobrana valovi rastu i pa­
istovremeno dva tjemena, a po­ daju. Kod B i D voda je gotovo
ništenje vala kad se istovremeno mirna.
susretnu tjeme i dolina vala, sva­
ki iz drugog izvora.

Slika 7.5
Uzduž OC i drugih zbitih linija
pojačanje proizvodi visoka tjeme­
na, a niske doline. Uzduž svjetlije
označenih linija poništavanje pro-
zvodi efekat gotovo mirnoće.

191
se valovi visoko uspinju i nisko pada­ tlosti. U stvari, kako smo već vidjeli u
ju, dok je svaka točka tamnog podru­ 1. poglavlju, ona mora biti manja od
čja mjesto gdje nastaje interferencija 1/100 milimetra. Prema svakidašnjim
valova i nastoje da se ponište. standardima ovo bi očito bilo sasvim
Vratimo se za trenutak ponašanju izuzetna uska pukotina koja objašnja­
vodenih valova, kako je pokazano na va zašto ne uspijevamo vidjeti kako
slici 7.6. Ako se razmaci između val­ svjetlo obilazi uglove.
nih tjemena prvobitnih valova nalije­ U slučaju čiste boje, stalna se uda­
vo od valobrana promijene, tada će se ljenost između valnih tjemena zove
također promijeniti na obali točke A, razumljivim imenom valna dužina.
B, C, D i E. Što je šire razmaknuće pr­ Obična bijela svjetlost, kako je zove­
vobitnih valova, veća će biti udaljenostmo, jest mješavina čistih boja. Ona se
od A do B do C itd. U stvari, pažljivo sastoji od cijelog niza različitih valova
mjereći udaljenosti između pukotina s raznim valnim dužinama. Međutim,
u valobranu, udaljenosti koja razdvaja ovi se razni valovi mogu separirati na
obalu od valobrana i udaljenosti izme­ način koji je spomenut u 2. poglavlju.
đu točaka A i B, B i C itd., možemo Kut za koji se zraka svjetlosti otkloni
izračunati razmaknuće prvobitnih va­ pri ulazu u staklenu ploču ovisi i o pri­
lova. Na ovaj način može promatrač rodi samog stakla i o boji svjetla. Po­
na obali odrediti udaljenost između sebno, plava se svjetlost jače otkloni
uzastopnih tjemena prvobitnih valova, nego crvena, kako možemo vidjeti na
bez potrebe da gleda izvan valobrana. slici 7.8. Ako zraka svjetlosti, koja se
sastoji od raznih boja, padne na sta­
Kakva je analogija s ovim u slučaju klenu prizmu, različite će se boje pri
svjetlosti i kakva je, posebno, analo­ prolazu kroz prizmu različito lomili, i to
gija udaljenosti između tjemena prvo­ na takav način da se mogu separirati
bitnih valova nalijevo od valobrana? pri izlazu na drugoj strani prizme. Ovo
Odgovor je: boja. Svaka se čista boja je pokazano na slici 7.9, gdje upotre­
sastoji od valova s istim određenim bom ekrana možemo promatrati odvo­
stalnim razmakom od jednog valnog jene boje. Plava svjetlost se pojavljuje
tjemena do drugoga. Ovaj razmak je na jednom kraju, crvena na drugom,
različit za razne boje. Za plavu svje­ a ostale boje spektra se nalaze između
tlost je oko 1/3000 dio milimetra, za ove dvije. Tako se ovim jednostavnim
žuto svjetlo približno 1/2000 dio mili­ uređajem odvojilo običnu bijelu svje­
metra, a za crveno svjetlo oko 1/1600 tlost u dugine boje. Zaista, kod poja-
milimetra. Da svjetlo zaobiđe uglove,
potrebno je da širina pukotine na ne­ Slika 7.8
prozirnoj ploči ne bude mnogo veća Kut pod kojim se lomi zraka svjetlosti ulazeći u plo­
od razmaka između tjemena vala svje­ ču stakla ovisi o boji svjetla - a to znači o njenoj
valnoj dužini.

Slika 7.7
Ako pustimo svjetlo kroz vrlo usku pu­
kotinu na zastor, dobit ćemo također
mjesta pojačanja (pokazuju se kao svi­
jetle pruge) i poništenja (tamne pruge).

192
ve duge, vodene kapljice u atmosferi
imaju funkciju sličnu funkciji prizme
u našoj slici, razdvajajući običnu bijelu
svjetlost Sunca u njene sastavne boje.
Ako želimo odvojiti samo jednu
posebnu boju od svih drugih boja od
kojih se sastoji bijela svjetlost, upo­
trijebit ćemo još jednostavniju meto­
du. Sve što treba da napravimo jest
da pustimo svjetlo kroz filter. Na pri­
mjer, ako želimo dobiti žuto svjetlo, je­
dnostavno pustimo bijelo svjetlo kroz
komad žutog stakla. Žuto staklo do­
zvoljava samo žutom svjetlu da prođe
skroz, dok sve ostale boje upija.
Upravo kao što udaljenost između
točaka A i B, B i C itd., na slici 7.6
ovisi o valnoj dužini originalnih vode­
nih valova s vanjske strane valobra-
na, tako i udaljenost između pruga na
slici 7.7 ovisi o valnoj dužini svjetlo­
sti. Što je duža valna dužina, pruge
su šire razmaknute. Sve se ovo može
lako pokazati jednostavnim eksperi­
mentom pokazanim na slici 7.10. Ža­
rulja L ima valjkast izvor označen sa
S. Kako žarulja ne emitira svjetlo je­
dne boje, mora se upotrijebiti filter F.
(U praksi, nijedan filter ne daje čistu
boju. Mala disperzija valnih dužina još
ostane poslije prolaza kroz filter, ali su
preostale valne dužine dovoljno slične
jedna drugoj za svrhe našeg ekspe­
rimenta.) "Valobran", koji je označen
sa D, sastoji se od jedne obične foto­
grafske ploče na kojoj su pukotine, ra­
zmaknute oko pola milimetra, ureza­
ne oštricom noža. Pruge interferencije
Slika 7.9
Zbog ovog razloga možemo upotri-
ebiti staklenu prizmu da izdvojimo
oojedine boje, pomiješane u bijeloj
svjetlosti, projicirajući ih na zastor.
se mogu vidjeti direktno postavljaju­
ći oko neposredno iza ove fotografske
ploče. Upravo onako kako naš pro­
matrač na obali može saznati o val­
noj dužini originalnih valova s druge
strane valobrana iz položaja točaka A,
B, C itd. na slici 7.6, tako ovdje može­
mo izračunati valnu dužinu svjetlosti
mjereći udaljenosti između susjednih
pruga. Mijenjanjem filtera promijenit
će se udaljenosti između pruga. Pru­
ge su najviše razmaknute kod crvenog
svjetla, a najmanje kod plavoga.
Što će se dogoditi ako ponovimo
ovaj eksperiment bez upotrebe filtra?
Tada ćemo imati pruge koje će se for­
mirati iz svih boja koje emitira žarulja;
a budući da pruge za razne boje pa­
daju na različita mjesta, svijetle pruge
jedne boje mogu pasti na tamne pruge
koje pripadaju drugoj boji. Tako umje­
sto dobivanja serija jasno određenih
svijetlih traka kao u slici 7.7, dobit
ćemo kontinuiranu prugu svjetlosti.
Ali pruga neće biti očito jednako obo­
jena. Mjesta gdje padaju plave pruge,
bit će plavkasta, a mjesta gdje pada­
ju crvene pruge, bit će crvenkasta. To
znači da su dvije pukotine u našem
valobranu poslužile da se odvoje boje
koje su bile u prvotnoj svjetlosti što ih
je emitirala žarulja.
Ovaj nam rezultat nudi izazov. Da
lije moguće, s prikladnim rasporedom
pukotina u valobranu, da se odvoje
razne boje koje emitira žarulja na si­
stematski način, tako da pruge raznih
boja padnu u pravilan red umjesto
Slika 7.10
Na slici 7.7 razmak između svijetlih i ta­
mnih pruga ovisi o valnoj dužini svjetlo­
sti. Ovaj filter propušta samo neke valne
dužine. "Rešetka" nam omogućuje mje­
renje razmaka između pruga, a zatim ra­
čunskim putem dobivanje valne dužine.
193

Slika 7.11
Pruge raznih boja ne padaju na isto mje­
sto. Ako je "rešetka" s mnogo zbitih uskih
pukotina, možemo dobiti uske svijetle tra­
ke za svaku boju, jednu do druge, sasvim
bez tamnih pruga.
Slika 7.12
Valovi, raspršeni iz niza sipki usko posta­
vljenih, vladaju se kao valovi koji su prošli
kroz usko razmaknute pukotine.
Slika 7.13
Difrakciona rešetka se osniva na princi­
pu koji je poslužio na slici 7.12, jednako
razmaknuti žljebovi na staklu služe kao
"kolčići". Umjesto da svjetlost prolazi kroz
šipke, rešetku osvijetlimo sa strane pa do­
bivamo djelotvorno separiranje boja.
194
da leže jedna preko druge bez ika­
kva reda? Ako možemo ovo napraviti,
uspjet ćemo separirati svjetlo u sasta­
vne boje, upravo kao u slučaju prizme,
što je pokazano na slici 7.9, U stvari,
mi ćemo uspjeti da napravimo instru­
ment poznat kao optička rešetka.
Zamislimo na trenutak pruge koje
su nastale od jedne boje. Ako možemo
načiniti da praznine između uzasto­
pnih pruga postanu veće u usporedbi
sa širinama samih pruga, tada će, ja­
sno, biti mnogo lakše da se postavi niz
pruga različitih boja jedna uz drugu,
bez opasnosti da se one pokrivaju. I
eksperiment i račun pokazuju da po­
stoji jednostavno pravilo za poveća­
vanje udaljenosti između uzastopnih
pruga. Da to postignemo, potrebno je
samo povući dvije pukotine u našem
valobranu jednu bliže drugoj no što su
bile prije. Međutim, na nesreću, pove­
ćavaju se također i same pruge, tako
da još postoji opasnost pokrivanja.
Rješenje problema je pokazalo da
ne samo što moramo izrezati pukotine
vrlo blizu jednu drugoj, nego da, tako­
đer, moramo imali veliki broj pukotina
u našem valobranu, kako je pokazano
na slici 7.11. Premda mnogo kompli­
ciranija, situacija je u principu točno
ista kakva je bila prije. Međutim, sada
imamo valove koji se šire iz velikog
broja pukotina. U nekim smjerovima
valovi iz svih pukotina pojačavaju je­
dan drugoga, upravo onako kao u slu­
čaju dviju pukotina i, gdje ovi smjerovi
udare na naš ekran, ponovo imamo
svijetle trake. U drugim smjerovima
valovi interferiraju jedan s drugim,
jer se tjemena nekih valova nađu isto­
vremeno s dolovima drugih; gdje ovi
smjerovi udare na naš ekran, imamo
tamne trake. Događa se, međutim, da
su svijetle trake mnogo uže od tamnih.
Ovo je upravo stanje koje želimo posti­
ći. Ako sada uzmemo svjetlo sastavlje­
no od svih boja, umjesto svjetla jedne
posebne valne dužine, može se postići
da svijetle trake raznih valnih dužina
padnu jedna do druge, a da se potpu­ Desno: Prvi stroj koji je vukao linije i
no ne ispune tamna područja. Ovaj se osiguravao njihove jednake razma­
rezultat jasnije vidi kod svijetlih pruga ke na staklu. Dolje: Rešetka, koja
ma 5000 linija na 2,54 cm, kako se
koje padnu na vanjski rub ekrana, re­
vidi mikroskopom. Na dnu: Difrakci-
cimo blizu točke A na slici 7.11, nego ona rešetka razdvaja boje mnogo
kod onih blizu centra kod C. djelotvornije nego prizma.
Raspored disperzije svjetla, prikazan
na slici 7.11, je kompliciraniji i za razu­
mijevanje i da se eksperimentalno pro­
izvede nego što je jednostavna disperzi­
ja u prizmi, pokazana na slici 7.9. Zato
može biti čudno zašto astronom daje
prednost optičkoj rešetki, a ne prizmi
kod dobivanja spektara. Razlog je u
tome što optička rešetka separira boje
mnogo djelotvornije nego prizma.
Pretpostavimo da želimo razdvojiti
svjetlo dviju različitih boja. Ukoliko su
one vrlo različitih valnih dužina, zada­
tak razdvajanja je lagan ali, ako su one
vrlo sličnih valnih dužina, problem po­
staje vrlo težak. Doista, svaka poznata
metoda razdvajanja svjetla zataji prije
ili kasnije ako valne dužine postanu go­
tovo jednake. Prizma je relativno grubi
uređaj za razdvajanje, jer zataji mnogo
prije nego optička rešetka. Prizmom je
moguće razdvojiti dvije valne dužine
koje se razlikuju jedna od druge za oko
1/10 000; optičkom rešetkom valne du­
žine koje se razlikuju za vrlo mali iznos
od 1/100 000. Da se separiraju valne
dužine s još manjim razlikama - tako
malim kao što je 1/1000 000 - potre­
bno je upotrijebiti vrlo specijaliziranu
opremu koja nas ovdje ne zanima.
Prije nego napustimo razmatranje
optičkih rešetaka, vrijedno je upozo­
riti da se sličan fenomen pojavi ako
umjesto valobrana s mnogim pukoti­
nama koristimo seriju kolaca, kao što
je prikazano na slici 7.12. Valovi se
raspršuju od kolaca pa interferiraju ili
se pojačavaju točno na isti način, kako
je već prikazano. Ova nam činjenica
uvelike pomaže da praktično izradimo
optičku rešetku.
Metoda se sastoji u tome da se na
ravnoj staklenoj površini ureze veliki
broj jednako razmaknutih linija, koje

195
 se izvlače na staklu dijamantom ili ne­
kim drugim tvrdim predmetom. Veliku
pažnju treba posvetiti osiguranju da li­
nije budu precizno jednako razmaknu­
te jedna od druge. One će tada izgledati
kao kolci na slici 7.12, ali sada, umje­
sto da pustimo svjetlo kroz kolčiće, sta­ Slika 7.14
klenu ploču osvijetlimo sa strane, kako Ako uzmemo da valovi putuju polaga­
je pokazano na slici 7.13. Usjekline na nije kroz staklo nego kroz zrak, valna
staklenoj ploči sada raspršuju valove teorija može protumačiti fokusiranje
svjetla upravo onako kao na slici 7.12, pravilno konveksne leće.
a raspršeni valovi pojačavaju jedan
drugoga u nekim smjerovima kao i na
slici 7.11. Gledajući svjetlo, koje je ra­
spršeno u ovim smjerovima, vidimo da
je dobiven spektar; imamo na raspola­
ganju osnovni instrument koji se zove
spektroskop; on u današnjoj astrono­
miji igra značajnu ulogu. Slika 7.15
Ona može, također, protumačiti kako ta­
Točnost urezivanja optičke rešetke kva leća skuplja svjetlo iz S u žarište O.
je tehnički problem koji se smatra vrlo
teškim, a najznačajniji pionirski rad na
ovom polju načinio je H. A. Rowland.
On je 1882. godine uspješno konstrui­
rao stroj za urezivanje, koji je bio spo­
soban da izvuče 15 000 linija na 2,54
centimetra na površini metalnog zr­
cala, tvrde slitine bakra i kositra. Kao
što smo vidjeli, glavni su uvjeti dobre
rešetke da linije budu što bliže jedna
drugoj i da budu jednako razmaknu­
te. Da se dobije takav rezultat, potre­ Slika 7.16
bno je da poslije svake usjekline stroj Valna teorija tumači kako svjetlo iz S do
podigne dijamantni nož i pomakne ga lazi do pravog žarišta u O1 .
za određeni razmak koji regulira mali
rotacioni vijak. Vijak mora biti gotovo
perfektno izrađen, a to je uspjelo Row- Slika 7.17
landu gotovo do savršenosti. Konkavna leća naglašava sferni oblik
vala iz S. Prema tome, centar izlazećeg
U današnje doba rešetke se izrađuju
vala vidi se u O1
na aluminiziranim staklenim površina­
ma umjesto na metalnim zrcalima. Pri­
sutnost aluminija uzrokuje da usjekli­
ne daju mnogo jače raspršavanje, tako
da se mnogo manje svjetla gubi u tom
procesu nego što se izgubi kod mreže
na neobrađenoj staklenoj površini. Ovo
je posebno važno pri promatranju vrlo
slabih astronomskih objekata.
Sada možemo usporediti valnu pre­
dodžbu svjetlosti s Newtonovom pre-

196
 dodžbom čestica. Vidjeli smo da valna brzini kojom val putuje kroz staklo, kao
predodžba daje razumljivo objašnjenje što bi se dogodilo, na primjer, ako u sta­
kako svjetlost zaobilazi ugao i kako klu ima mjehurića zraka.
optička rešetka djeluje - objašnjenje, Upravo na sličan način možemo ra­
koje ne može dati predodžba česti­ zumjeti fokusiranje svjetlosti iz izvora
ca. Na drugoj strani, vidjeli smo u 2. S, pokazan na slici 7.15. Val svjetlosti
poglavlju da predodžba čestica daje iz S kreće se radijalno prema vani, sve
zadovoljavajuće objašnjenje konstru­ dok ne dosegne leću. Zbog zastoja kroz
kcije i rada teleskopa. Možemo li obja­ centralni dio leće, oblik vala će se pro­
sniti svojstvo fokusiranja teleskopa, ili mijeniti kad on izađe na desnu stranu.
pojedine leće, u okviru valne predo­ Sve dok je zastoj u centru leće dovolj­
džbe svjetlosti? Ako se to može, tada no velik u usporedbi sa zastojem na
još vrijede svi zaključci dobiveni u 2. rubovima leće, izlazni val će se promi­
poglavlju, pa valna teorija očito pru­ jeniti u konvergentni, kako je pokaza­
ža šire područje potrebnih objašnjenja no. Međutim, ako je zastoj nedovoljan,
nego Newtonova teorija čestica. val će izaći modificiran, ali još sfernog
Pogledajmo najprije sliku 7.14, oblika, a svjetlo se neće sakupiti u re­
gdje se niz valova, putujući u smjeru alnom žarištu. Tada ćemo imati situa­
strelica, susreće s konveksnom lećom. ciju, prikazanu na slici 7.16. U ovom
Postavimo vrlo važnu pretpostavku, slučaju, centar izlaznog sfernog vala
da val putuje polaganije kroz staklo leži nalijevo od S i kažemo da ima vir-
nego kroz zrak. Budući da neki dijelo­ tuelno žarište u točki O1
vi vala moraju putovati duže kroz sta­ Slično, također, valna nam pre­
klo nego drugi dijelovi, tjemena valova dodžba omogućuje da shvatimo dje­
bit će zakrivljena kada izlaze iz leće, lovanja konkavnih leća. Kod njih su
umjesto da budu poredani u paralel­ veći zastoji na rubovima leće nego u
nim ravninama kako su bili prije ula­ centru, što uzrokuje da početni sferni
ska u leću. Ukoliko je leća načinjena oblik vala iz S na slici 7.17 bude jače
ispravno, možemo zadržati centralni naglašen. Centar divergencije sfernog
dio vala upravo toliko da osiguramo vala nadesno od leće mora zato ležati
da pri izlaženju nadesno od leće val bliže leći nego točka S - u O1 na slici
poprimi konvergentni sferni oblik. Ovo 7.17. Zato je jasno da se sve osnovne
je vrlo jednostavno shvatili, ako se pri­ karakteristike djelovanja leća mogu
sjetimo kako se šire valovi na vodi u objasniti i s valnom predodžbom svje­
koncentričnim krugovima kad bacimo tlosti i s predodžbom svjetlosti kao če­
kamen u vodu. Ovdje imamo potpuno sticama, uzimajući da svjetlo putuje
suprotnu situaciju: u ovom slučaju, polaganije u staklu nego u zraku.
umjesto širenja, valovi se skupljaju.
Prema valnoj predodžbi, to je upravo Slika 7.18
ona konvergencija koja tvori svojstvo U žarišnoj točki O svi mali valovi
fokusiranja leće. povećavaju jedan drugoga. Oni
Značajno je da valna predodžba vrlo poništavaju jedan drugoga u P,
ako je razmak OP dan gornjom
jasno ističe potrebu za ispravnim obli­ formulom
kovanjem leće. Ako leća nije napravlje­
na jednoliko, valovi neće izaći u sferičnoj
formi, pa se u tom slučaju neće sastati
u jednoj točki. Valna predodžba također
objašnjava potrebu izrade leća od izvan­
rednog optičkog stakla, jer je potrebno
da ne bude nekontroliranih promjena u

197
 Sada se javlja zanimljivo pitanje.
Ako ponovo pogledamo na sliku 7.14,
možemo opravdano pitati, da li val
proizvodi neki poremećaj u točkama
blizu O. Ovo pitanje možemo riješi­
ti koristeći pojednostavljenje koje je
prvi otkrio Huygens. Buduće vlada­
nje vala može se odrediti najprije iz
uzimanja položaja vala u sadašnjem
trenutku i smatrajući da se dopun­
ski valovi šire iz svih točaka sada­
šnje valne fronte. U slici 7.18 imamo
sferni val koji izlazi iz leće. Ovo će
biti "sadašnje" stanje stvari. Da se
izračuna "buduće", zamislimo nove
valiće da se šire kako je pokazano.
Ako sada želimo da nađemo kakav
se poremećaj pojavio u nekoj točki P
blizu O, moramo izračunati kako su
svi ovi dopunski valići utjecali jedan
na drugoga sve dok nisu došli do to­
čke P. Svi se ti dopunski valići putem
zbrajaju sve dok ne dođu do O, žari-
šne točke, pa je očito da će se pove­
ćati u O. Račun pokazuje da će se svi
dopunski valići poništavati u točki P
kada udaljenost od O do P dana for­
mulom OP = 1,22 F / D , gdje je val­
na dužina svjetlosti o kojoj se radi,
F je udaljenost od leće do O, a D je
promjer leće. Drugim riječima, neće
biti poremećaja u P ako je udaljenost
OP veća od valne dužine svjetla po­
množena s omjerom udaljenosti F i
Slika 7.19
Valna teorija svjetlosti je održiva samo
ako svjetlost putuje sporije kroz medi-
jum, kao što su staklo ili voda, nego kroz
zrak. Na slici je uređaj koji je upotrijebio
Foucault da bi to dokazao.
198
promjerom D i ponovo pomnožena
s brojem 1.22 koji je blizu jedinici.
Možemo napisati ovaj rezultat na ne­
znatno različit, ali ekvivalentan na­
čin. Spojimo točku P s centrom leće.
Kut između ove linije i osi leće gotovo
je jednak omjeru OP i F, a po našoj
formuli ovo je upravo jednako omje­
ru valne dužine svjetlosti podijeljene
s promjerom leće i pomnožene s bro­
jem 1,22.
Ovu kompliciranost je vrijedno pri­
hvatiti, jer ima zanimljivu primjenu
na razlučnu moć teleskopa. Zamisli­
mo jedan teleskop usmjeren prema
udaljenoj zvijezdi. Prema Newtonovoj
predodžbi, slika zvijezde se formira
točno u određenoj točki žarišne ra­
vnine - točki O na slici 7.18. Prema
valnoj predodžbi, ako postavimo ekran
u žarišnoj ravnini teleskopa, mi neće­
mo dobiti samo svijetlu točku, nego
kružni disk svjetla. Doista, sve dok
ne dosegnemo udaljenost jednaku OP
od centra ovog svijetlog kruga, bit će
ekran taman. Slijedeća je pretpostav­
ka da ima još jedna zvijezda koja se
nalazi sasvim blizu prvoj zvijezdi. Slika
druge zvijezde u žarišnoj ravnini bit će
također svijetli krug. Ukoliko se ovaj
drugi krug dobro ne razlikuje od pr­
vog kruga, teleskop nam neće pokaza­
ti da postoji druga zvijezda uopće, jer
će se dva kruga fuzionirati. Da se dva
svijetla kruga dobro razdvoje jedan od
drugoga, osnovno je da centar drugog
bude udaljen od centra prvog za uda­
ljenost koja je jednaka ili veća od uda­
ljenosti od P do O. Ovo znači da kut
između smjerova dviju zvijezda mora
biti najmanje jednak kutu označenom
na slici 7.18, tj. 1,22 puta valna du­
žina podijeljena s otvorom teleskopa.
Ako su dvije zvijezde rastavljene pri
manjem kulu nego što je ovaj, njihove
će se slike rasplinuti, pa nećemo imati
sigurnu potvrdu njihove odvojenosti.
Evo nekoliko primjera koji sadrže
ovu činjenicu. Ljudsko oko i teleskop
imaju istu primjenu. U slučaju oka,
 promjer D je vrlo mali - pod normal­
nim okolnostima oko 2 milimetra. Ako
se prisjetimo da je valna dužina samo
oko 1/2000 dio milimetra, lako je izra­
čunati da pod normalnim okolnostima
ljudsko oko nije u mogućnosti da raza-
bire dva objekta koji su razdvojeni pri
kutu manjem od oko jedne lučne mi­
nute. To je red točnosti koji su ostva­
rivali najbolji promatrači prije otkrića
teleskopa. U 2. poglavlju je rečeno da
je Tycho Brahe uspio odrediti položa­
je zvijezda istog reda točnosti - jednu
lučnu minutu. Ali korištenjem telesko­
pa, koji ima otvor od 50 centimetara,
teorijski je moguće razlučiti dvije zvi­
jezde pri kutu od 1/4 lučne sekunde.
Teleskopom na Mt. Palomaru, koji ima
otvor od oko 500 centimetara, teorijsko
je razlučivanje oko 1/40 lučne sekun­
de. U stvari, treperenje zvijezda, uzro­
kovano prolazom svjetlosti kroz atmo­
sferu Zemlje, koje nikada ne prestaje,
ni u najjasnijim i najmirnijim noćima,
sprečava da se u praksi postignu ra-
zlučne moći velikih teleskopa.
Ova nas razmatranja jasno podsje­
ćaju da teleskop nije potpuni sakupljač
svjetlosti. On, također, nadvladava pri­
rođeni nedostatak ljudskog oka - koje
ne može, bez pomoći, razlučiti dva obje­
kta što leže približno u istom smjeru.
Sukob između dviju teorija
Newtonov ugled je bio tako velik da
su mnogi ljudi još odbijali da prihvate
očevidnost valne prirode svjetlosti, da­
pače i poslije izvođenja eksperimenata
Fresnela i Thomasa Younga. eksperi­
menata kakve smo mi upravo razma­
trali. Zbog toga su načinjeni pokušaji
da se nađe odlučan pokus, koji bi ko­
načno dao ocjenu između Newtonove i
valne predodžbe.
Takav je eksperiment bio zaista
nađen. Vidjeli smo da je valna teorija
održiva samo ako je ispravno da valovi
svjetlosti putuju sporije kroz medijum,
kao što je staklo, nego kroz zrak. Ne-
wtonova predodžba, na drugoj strani,
vrijedi samo ako svjetlost putuje brže
kroz staklo nego kroz zrak. Podsjetimo
se da se svjetlo, koje prolazi kroz zrak
i pada na staklenu ploču, lomi prema
okomici. Newton je objasnio ovu činje­
nicu pretpostavkom da njegove čestice
ili kuglice dobivaju na brzini kada uđu
u staklo. Dokazivao je da staklo pri­
vlači čestice tako da svjetlo, koje udari
na ravnu staklenu površinu, dobiva
veću brzinu, a povećanje brzine bi bilo
potpuno u smjeru okomice na staklu.
Lako je vidjeti da će ovo uzrokovati da
smjer kretanja čestica postane bliži
okomici nego što je njihov smjer bio
tokom prolaza kroz zrak. Ovo se može
ispitati mjerenjem brzine svjetlosti
koja prolazi kroz kruti ili tekući medi­
jum, pa je usporediti s brzinom kojom
se ona kreće kroz zrak.
Prema Newtonovoj predodžbi, brzi­
na bi bila veća u gušćem medijumu;
prema valnoj predodžbi, ona bi bila
veća u zraku.
Pokus je stvarno izveo Foucault
1850. godine. Oprema, koju je on
upotrijebio, pokazana je shematski
na slici 7.19. Svjetlo iz izvora S prola­
zi kroz malu rupu. Zatim dio svjetlo­
sti prolazi kroz poluposrebreno zrcalo
G. Slijedi fokusiranje kroz leću L na
ravninu zrcala R. Kad je R u položa­
ju 1, svjetlo se reflektira na zrcalo M1
koje služi da vrati odmah svjetlo na­
trag na R. Međutim, zrcalo R se brzo
vrti, tako da, premda svjetlo treba vrlo
malo vremena da prijeđe od R do M1 i
ponovo natrag, dotle dok svjetlo nači­
ni ovaj dvostruki put, R nije sasvim u
istom položaju u kojem je bilo prije. To
će reći, da ono nije sasvim u položaju
1. Zato R skrene zraku svjetla na leću
L po nešto različitoj stazi. Dio svjetla
udari na polusrebreno zrcalo G i refle­
ktira se u oko kod točke E1 . Pokus se
ponovi, ali sada s rotirajućim zrcalom
R, koje počinje rotaciju u položaju 2. U
ovom slučaju je svjetlo poslano prema
zrcalu M2 umjesto prema M1 Udalje-
199

Sl. 7.20
U svakoj točki vala postoji jedan titraj. 8
označuje valnu dužinu.
Slika 7.21
Kretanje plovka pokazuje da titraj u bilo
kojoj točki treba isto vrijeme za koje se
cijeli val pomakne za udaljenost jednaku
valnoj dužini.
Slika 7.22
Valni tokovi su uvijek konačne dužine.
Visina valova opada prema granicama
valnog toka.
nost između R i M 2 je potpuno ista kao
udaljenost od R do M1, ali između R i
M2 je cijev s vodom (T), tako da svjetlo
prolazi kroz vodu da bi došlo od R do
M2 a također da bi se vratilo od M2 do
R. Zrcalo se R vrti točno istom brzinom
kao u prvom pokusu, a zbog toga se
ovo svjetlo vraća na leću L ponovo po
stazi, malo različitoj od one izvorne ko­
jom je prolazila na svom putu od izvo­
ra do R. Svjetlo se ponovo reflektira od
zrcala G u naše oko, ali sada u E2 .
Ovdje dolazimo do najvažnije stvari.
Ako svjetlost putuje brže kroz vodu nego
kroz zrak, kako zahtijeva Newtonova
predodžba, tada će se točka E2 nalaziti
lijevo od E1 . Ali, ako svjetlost putuje po­
laganije kroz vodu, kako zahtijeva valna
predodžba, tada će se točka E2 nalaziti
desno od E1 . Foucault je ustanovio da
se E2 u stvari, nalazi desno od E1 pa je
prema tome obranio valnu teoriju. Od
tada, do kraja XIX stoljeća, nitko nije
ozbiljno vjerovao u Newtonovu predo­
džbu. Kako ćemo vidjeti kasnije, razvoj
u XX stoljeću nas je prisilio da ponovo
mislimo, svakako djelomično, na New­
tonovu predodžbu, ali najprije slijedimo
valnu predodžbu još dalje, do trenutka
njenog najvećeg trijumfa.
Možemo početi s pokušajem da ra­
zumijemo malo jasnije pojam vala. Vo­
deni val ima tri osnovna svojstva. Prvo,
u svakoj njegovoj točki postoji njihanje
- voda se kreće gore i dolje. To je lako
pokazati postavljanjem plovka na po­
vršinu vode. Drugo, postoji prostorna
relacija između kretanja gore i dolje u
raznim točkama. Ovo je ilustrirano na
slici 7.20. Vrhu ili tjemenu u A slije­
di dol u B, a ovom dolu slijedi zatim
drugi vrh u C itd. Ne njiše se svaka
točka samo za se nego, također, razne
točke imaju jedan uređen odnos. Ako
je u jednoj točki val na vrhu, tada će
u susjednoj točki on biti dolje, itd. Ovo
se prostorno uređenje mjeri valnom
dužinom (Ł), udaljenosti između dva­
ju susjednih tjemena ili dva susjedna
valna dola. S vremenom se cijela pro-

200
 stoma slika kreće onako kako je poka­
zano na slici 7.21. Posljedica ovog kre­
tanja je njihanje svake odvojene točke.
U jednom trenutku, na danom mjestu,
val je gore, a u kasnijem trenutku on
je dolje. Vrijeme potrebno za potpuno
njihanje u svakoj točki je jednostavno
vrijeme potrebno valu da prijeđe uda­
ljenost koja je jednaka valnoj dužini.
Ako je brzina kretanja vala V, tada je
vrijeme, koje je potrebno da se val po­
makne za , jednako :V. Ovo je vri­
jeme za koje se plovak, postavljen na
vodi, pomiče od svog najvišeg do svog
najnižeg položaja i natrag.
Treće je svojstvo valova na vodi da
oni uzrokuju potpuno širenje niza va­
lova, kao kad bacimo kamen u mirni
ribnjak. Valovi se šire prema vani - oni
stvarno putuju prema vani po vodi. U
nekom trenutku valovi još ne dosegnu
neku točku. A u nekom kasnijem oni su
je već prešli. U stvari, nizovi valova su
uvijek konačne dužine. Visine valova se
postepeno smanjuju prema krajevima,
kao što se može vidjeti na slici 7.22. Gore: Dijagram linija jakosti u uzbu­
Prema tome su ova tri osnovna svoj­ đenom polju, uzeto iz djela Maxwella:
stva valova: u svakoj točki mora biti Treatise on Electricity and Magnetism.
nešto što titra (u slučaju vodenih valo­
va to je gibanje vode gore-dolje); zatim
postoji relacija između stanja ovog ti­
tranja u raznim točkama, jedan pravi­ Dolje: James Clerk Maxwell, čovjek
koji je pokazao da je veličina koja titra
lan niz vrhova i dolova; i s vremenom
u valu svjetlosti električno polje.
se cijela prostorna slika kreće, uzro­
kujući da se jedan konačni niz valova
sam rasprostire. Prije nego se odlu­
čimo da prihvatimo valnu predodžbu
svjetlosti, bilo bi logično da se upitamo
ima li svjetlost ova tri svojstva.
Razmotrimo ih obrnutim redom.
Svjetlo sigurno ima sposobnost da se
rasprostire. Svjetlosni signal, emitiran
iz nekog izvora, sigurno putuje iz tog
izvora na takav način da ga u jednom
kasnijem trenutku može primiti uda­
ljeni promatrač. Pri malim udaljeno­
stima mi nismo svjesni vremena koje
je potrebno svjetlosnom signalu da
dođe do nas, jednostavno zato što se
svjetlost kreće velikom brzinom. Ali

201
 svjetlo, emitirano s daleke zvijezde,
treba na tisuće godina da putuje kroz
prostor da bi došlo do nas. Svjetlo ta­
kođer ima i drugo svojstvo naših va­
lova, prostornu relaciju koja je izraže­
na u nizu pravilno poredanih vrhova i
dolova, kako je nacrtano na slici 7.20.
Ali, da li svjetlo predstavlja oscilaciju
svake pojedine točke, a ako predsta­
vlja, što to titra?
Ovdje postoji bitna razlika. U sluča­
ju vode, stvar koja titra je sama voda;
ona se stvarno kreće gore-dolje. Ali kre­
tanje same vode i kretanje vala uopće
nisu slični. Val je jedna struktura, je­
dna organizacija koja se kreće naprijed.
Sama voda se ne kreće naprijed, ona se
jednostavno giba gore-dolje. Materijal­
ne čestice vode se kreću na ovaj način
izražujući titranje. Dok svjetlo može pu­
tovati kroz područja, gdje u biti nema
Mnogi je pionirski rad o magnetizmu
elektricitetu trebalo da bude načinjen
materijalnih čestica, pa se zato na ovaj
prije no što se shvatila priroda valova način ne može prenositi oscilatorno gi­
svjetlosti. Gornja siika iz 18. stoljeća banje. Ali kretanje materijalnih čestica
prikazuje eksperiment da bi se poka­ nije osnovno stanje za opstanak vala.
zao značajan efekt stvaranja elektrici­ Sasvim je moguće da postoji nešto što
teta trenjem. Dolje je tip torzione vage oscilira u svakoj točki bez bilo kakvog
koju je upotrebljavao Coulomb za for­ pomicanja čestica uopće. Kad se ovo
muliranje zakona sile između elektri­
shvati, postaje relativno lako da se uvi­
čnih naboja.
di razlika između svjetlosnog vala i vo­
denog vala. Da to bude jasnije, razmo­
trimo ponešto fantastičnu poredbu.
U nekoj državi su gradovi izgrađeni
na jednakim daljinama uzduž duge ra­
vne ceste. Svaki dan se u prvom gradu
na cesti daje novi film. U ponedjeljak
je film bio dobar pa je posjećenost ki­
nima bila vrlo velika. U utorak film nije
bio tako dobar, pa je posjećenost bila
nešto slabija. U srijedu je film bio još
lošiji, pa je posjećenost bila još manja,
dok je u četvrtak film bio tako loš da
toga dana nitko nije išao u kino. Me­
đutim, u petak, film je bio nešto bolji,
pa se poboljšanje nastavilo i u subotu i
nedjelju, dok u ponedjeljak nije prispio
tako izvrstan film da je posjećenost po­
novo bila najveća. Tako se nastavlja­
lo iz tjedna u tjedan. Na ovaj način je
oscilaciju proizveo broj ljudi koji su do-

202
 lazili u kino svakog dana. Posjećenost
je svakog ponedjeljka bila najveća, a
svakog četvrtka najmanja. I priliv nov­
ca u blagajnama je također bio takav.
Iz dana u dan filmovi, koji su bili
prikazivani u prvom gradu, slani su
uzduž ceste po dostavljaču, tako da se
film, koji se prikazivao u ponedjeljak u
prvom gradu, mogao prikazivati u uto­
rak u drugom gradu. Ovo znači, da je
i u drugom gradu bilo oscilacije u po­
sjetima kinu. Tu je najviše posjeta bilo
utorkom, a najmanje petkom jer se sve
ponavljalo jedan dan kasnije nego u pr­
vom gradu. A poslije prikazivanja filma
u drugom gradu, dostavljač je nastavio
prenošenje slijedećeg dana u treći grad.
Tako je u trećem gradu najbolji film bio
prikazivan srijedom, a najlošiji u subo­
tu. I tako se to nastavljalo iz grada u
grad, s pomakom od jednog dana izme­
đu susjednih gradova uzduž ceste.
Jasno je da se u prvom, osmom, pe­
tnaestom gradu i tako redom, prikazi­
vao najbolji film ponedjeljkom, dok su
u drugom, devetom, šesnaestom gra­
du, i tako redom, prikazivao utorkom.
Zato su prvi grad, osmi grad, i tako re­
dom, imali vrh posjećenosti ponedjelj­
kom, a dol posjećenosti četvrtkom.
Drugi grad, deveti grad i tako redom,
imali su vrh posjećenosti utorkom, a
dol posjećenosti petkom.
Val ove usporedbe jasno pokazu­
je drugo i treće osnovno svojstvo vo­
denog vala. Udaljenost od prvog do
osmog vala određuje valnu dužinu
ovog sustava, dok sam val prijeđe za
jedan dan udaljenosti između gradova
koje su jednake. Ovaj val naše fanta­
zije također ima prvo svojstvo vode­
nog vala, jer ima nešto što oscilira u
svakom gradu. Ali ovdje sigurno nema
materijalnih čestica, kao kod vodenog
vala, koje su nosioci oscilacije; ovdje
oscilira broj ljudi koji posjećuju kino iz
dana u dan. Ukratko, val je jednosta­
vno kretanje strukturalne organizaci­ Najdramatičniji oblik izmjenjivanja supro­
je, jedna organizacija nekog oscilator- tnih naboja, koji se mogu promatrati na
nog svojstva od točke do točke, sasvim Zemlji, viđen iznad Moskve.

203

Oersted je prvi dokazao da sva­
ki naboj proizvede električno
poije, ali će samo naboj koji se
kreće proizvesti magnetsko polje.
Gore je model aparature, koju
je upotrebljavao da bi pokazao
efekt, koji ima direktna struja na
iglu kompasa, smještenu na sto­
žeru ispod žice što je povlači.
nezavisnog od toga što može biti osci-
latorno svojstvo.
Danas nam nije potrebno shvaća­
nje oscilacije kao premještanje čestice
i čestica, ali učenjaci XIX stoljeća nisu
mislili tako. Oni su bili opsjednuti ide­
jom da svaka oscilacija nužno sadrža­
va premještanje čestica, kao u slučaju
vala na vodi. Oni su dobro znali da se
svjetlost može kretati kroz prostor gdje
imade nedovoljno čestica da budu no­
sioci takvih oscilacija. Kako ovo mo­
žemo dovesti u sklad s valnom predo­
džbom svjetlosti?
I najveći učenjaci su bili tako sme­
teni kad se postavljalo ovo pitanje,
da su vjerovali u postojanje idealnog
krutog tijela koje ispunjava cijeli pro­
stor. Očito je da to nije bilo kruto tijelo
u običnom smislu riječi, nego su oni
smatrali da se ono ne može zamijetiti
nikakvim osjetima. Ono postoji u ma­
teriji i vakuumu, praznom prostoru.
Oni su mu. štaviše, dali i ime - eter.
Mislilo se da se svjetlost sastoji iz ti­
tranja ovog elastičnog krutog tijela, a
računanja titranja ovog krutog tijela
obavljala su se na gotovo jednak način
kako su se obavljala računanja u slu-
204
čaju svakidašnjeg krutog tijela. Najve­
ći matematičari XIX stoljeća radili su
na ovom problemu. Na ovaj način su
Gauss, Couchy i Riemann pokušali da
riješe problem. Ali, uvijek kada su ra­
čuni pokazali neki novi rezultat, koji bi
se mogao potvrditi eksperimentom, on
bi se gotovo uvijek pokazao neispra­
vnim. Uprkos tome, učenjaci i mate­
matičari su se još uvijek držali pojma
eter, jer su bili opsjednuti idejom da
je za titranje vala nužno potrebno pre­
mještanje čestica.
Ironično je da James Clerk Maxw­
ell, koji je riješio zagonetku u trećem
kvartalu XIX stoljeća, nije mogao ja­
sno razumjeti dublji smisao svog vla­
stitog rada. Premda je dobio ispravan
odgovor, odgovor koji je zahtijevao
opće odbacivanje etera, on je do kraja
svog života pokušavao tumačiti svo­
ju teoriju na prisutnosti etera. On je
smatrao da njegova teorija ima neki
nedostatak kad se ne može dovoljno
prilagoditi koncepciji etera. Konačno
je Einstein raspršio pojam etera, po­
jam, koji je potpuno smeo ljude u pe­
riodu od sto godina.
Sada se pojavilo zanimljivo povije­
sno pitanje. Kako je Maxwell mogao
doći do ispravnog odgovora, a sam
je bio obuzet predrasudom u korist
podređene koncepcije? Odgovor je u
tome, što je Maxwvell radio na rezulta­
tima eksperimenata umjesto da je ra­
zvijao čisto matematičku koncepciju,
kao što su to radili Gauss, Riemann
i Couchy. Maxwell je uzimao rezulta­
te golemog broja eksperimenata i njih
pretvarao u matematički oblik.
Tako smo pokazali da titranje ne za­
htijeva kretanje čestica; nismo pokaza­
li u čemu se sastoji titranje svjetlosti.
Prije nego prijeđemo na ispitivanje rje­
šenja Maxwella, bit će potrebno da se
vratimo natrag i pogledamo postignuti
razvitak u drugim granama znanosti.
U XVIII stoljeću je već bilo pozna­
to da postoje dvije vrste elektriciteta.
Danas znamo da se ove dvije vrste
Slika prikazuje jednu od soba Fara-
dayjeva laboratorija. Faraday je po­
kazao da se električno polje može
oroizvesti iz magnetskog polja pod
uvjetom da se magnetsko polje mi­
jenja s vremenom. Magnet se mora
kretati.
elektriciteta pojavljuju iz dva različita
tipa naboja, kojeg nose bazične vrste
čestica od kojih je izgrađena materija.
Elektroni nose jednu vrstu, a proto­
ni drugu. Ako trljamo površine dva­
ju materijala, vidjet ćemo da je jedna
dobila preobilje jedne vrste naboja a,
naravno, druga će površina imati pre­
obilje druge vrste. Ovo je lako opaziti
u brojnim svakodnevnim iskustvima.
Na primjer, ako se češljamo, a zrak je
suh, češalj će postati nabijen velikim
brojem jedne vrste čestica, a kosa veli­
kim brojem druge vrste. Isto se dogodi
ako brzo skinemo najlonsku košulju.
Dva različna tipa naboja se privlače.
To će reći, ako ih imamo odvojene, oni
će pokušati da se ponovo pomiješaju,
tako da se jedan tip izmjenjuje s dru­
gim, umjesto da se i jedan i drugi drže
odvojeno. Možda je najdramatičniji
oblik takve mješavine, koju možemo
promatrati na Zemlji, udarac munje.
Što se događa u olujnom oblaku? Kapi
vode imaju obilje jednog tipa naboja,
dok zrak oko njih ima obilje drugog
tipa naboja, tako da su u početku ova
dva tipa naboja podnošljivo pomiješa­
na. Ali, kada kapi vode počnu padati
kao kiša, one sa sobom nose i svoje
naboje. Oblak ostane samo s jednim
tipom naboja enormne količine. Ova se
količina povećava sve dok električne
sile između oblaka i zemlje ne postanu
tako velike da proizvedu munju. Ovo
je jednostavno ekstremno brz prijenos
naboja između oblaka i zemljišta, koji
omogućuje dvama različitim tipovima
naboja da se ponovo izmiješaju.
Pred kraj XVIII stoljeća Coulomb je
otkrio zakon sile koji djeluje između
električnih naboja. On se može naj­
bolje shvatiti pomoću novog pojma
- električno polje. Pod tim imenom se
podrazumijeva električno polje koje
može postojati u nekom području pro­
stora bez obzira da li u tom području
ima ili nema materije. Električna polja
se mogu zamisliti kao nešto što gura
električne naboje i pokušava ih pokre­
nuti kako bi započeli kretanje. Snaga
pritiska ovisi o snazi polja, a smjer
pritiska ovisi o smjeru polja. I jedno i
drugo su općenito promjenljivi od to­
čke do točke.
Naboji stvaraju električna polja,
a Coulomb je otkrio način na koji oni
to postižu. Možemo zamisliti reakciju
između dvaju različitih naboja na slije­
deći način. Prvi naboj stvara električno
polje po Coulombovu zakonu, a ono iza­
ziva mehaničku reakciju na drugi naboj.
Potpuno je isto ako kažemo da drugi
naboj stvara električno polje koje reagi­
ra na prvi naboj. Na ovaj način dobiva­
mo mehaničku silu koja djeluje na oba
205
 Jednom je već pokazano da su veličine koje
titraju u vatu svjetlosti električno ili magnet­
sko polje. Heinrich Hertz je umjetno proizveo
valove raznih valnih dužina. Gore su njegov
oscilator ili odašiljač, i njegov rezonator ili
prijemnik.
Heinrich Hertz

naboja. Ako su oba naboja istog tipa, ne nestane električno polje u točki.
mehaničke sile teže da ih udalje ali, ako Za daljnji trenutak vremena razvije se
su oni suprotnog tipa, mehaničke sile slabo električno polje, koje je usmjere­
teže da ih približe. Coulombov zakon se no ulijevo, pa otada ono počinje rasti
može izraziti preciznim matematičkim sve dok ne postane snažno poput onog
oblikom, a to je načinio Gauss. koje je bilo usmjereno udesno. Poslije
Budući da se naboji nalaze u elek­ ovoga, lijevo usmjereno polje počinje
tričnom polju, oni su podložni mehani­ slabiti sve dok, također, ne padne na
čkoj sili pa će se početi kretati ukoliko nulu, poslije čega se ponovo pojavlju­
nisu na neki način zadržani, a veliki je polje, koje je usmjereno udesno i
broj naboja, koji se kreće, nazvan je nastavi rasti sve dok ne postigne istu
električna struja. To se upravo događa snagu kao prethodno desno orijentira­
kada struja teče po žici. Unutar žice no polje. Ovim se zatvorio jedan krug
postoji električno polje koje stvara tok -jedno titranje električnog polja.
elektrona duž žice. Ovo električno po­ Naša električna mreža je tako izve­
lje je paralelno sa žicom a, ako je ono dena da ima pedeset takvih titraja u
jednolično i stalno, elektroni će imati sekundi, dok u Sjedinjenim Ameri­
stalni tok uzduž žice. To je ono što zo­ čkim Državama standardna frekvenci­
vemo istosmjerna struja. ja ili broj titraja u sekundi iznosi 60.
Ali, što je izmjenična struja s kojom Ovdje imamo vrlo različit pojam o
se najviše susrećemo u svakodnevnom titranju od onoga koji je dan kod vo­
životu? Izmjenična struja je ona u ko­ denih valova. Imamo titranje polja u
joj elektroni struje izmjenično: jedan­ točki, a ne premještanje materijalnih
put u jednom smjeru, a drugi put u čestica, kao u slučaju valova na vodi.
suprotnom smjeru po žici. Da se stvo­ Ovo nam daje početak uvida u Maxw-
ri takvo osciliranje u smjeru kretanja ellovo rješenje problema prirode svje­
elektrona, potrebno je da električno tlosti, jer je veličina koja titra kod vala
polje oscilira u svakoj točki unutar svjetlosti, ili, bolje, jedna od veličina,
žice. U bilo kojoj danoj točki zamislimo električno polje.
da je električno polje najprije usmjere­ Ali je ovo bio pojam koji se nije mogao
no udesno. Kako vrijeme protječe, po­ lako shvatiti prije sto godina, kada tri-
lje slabi, ali još pokazuje udesno. Sla­ trajne struje još nisu bile karakteristične
bljenje se nastavlja sve dok konačno za svakidašnji život. Nasuprot, električne

206
struje koje su proučavali učenjaci poče­
tkom XIX stoljeća, bile su istosmjerne.
Oko 1820. godine je Oersted otkrio da
takva stalna istosmjerna struja stvara
magnetsko polje. Magnetska polja nisu
bila nešto novo za znanost, jer se prije
Oerstedova otkrića smatralo da nastaju
samo kod magneta. Oersted je pokazao
da, dok naboj stvara električno polje bez
obzira da li se kreće ili ne kreće, magnet­
sko će polje nastati samo ako se on kre­
će. Poslije Oerstedova otkrića Ampere je
izveo niz važnih eksperimenata koji su
omogućili Maxwellu da nađe matemati­
čku jednadžbu po kojoj se može preci­ Maxwell i Hertz su utrli put za radio.
zno izračunati magnetsko polje, što ga Ova fotografija, snimljena pred kraj
stvara stalna struja. Maxwell je uspio stoljeća, pokazuje prvu Marconijevu
napraviti za stalne struje i magnetska radio-instalaciju.
polja ono što je Gauss već napravio za
naboje i električna polja. struja potekla. Ovo je Faradayjev prin­
Sada je bilo lako uvidjeti da je s cip indukcije.
električnim poljem moguće stvoriti Kada je Maxvell pregledao Faraday­
magnetsko polje; jer električno polje, jev rad s matematičkog gledišta, otkrio
koje djeluje na naboje, može uzroko­ je relaciju između električnog polja i
vati njihovo kretanje, a naboji koji se magnetskog polja potpuno nezavisnu
kreću, ili struje, stvorit će magnetsko od neposrednog prisustva bilo magne­
polje. Ali, je li moguće i suprotno? ta bilo zavojnice. Ovo je bilo nešto što
Može li se započeti s magnetskim po­ se moralo primijeniti u svakoj točki,
ljem i stvoriti električno polje? Rješenje bez obzira je li ili nije u toj točki ko­
ovog problema je bilo krunsko ostva­ mad žice ili magneta. U ovom znače­
renje Faradayja. Do ovog se rješenja nju je nova relacija koja je bila nalik
nije došlo lako, jer je Faraday, kao i Gaussovoj generalizaciji Coulombovih
svi drugi u to vrijeme, pošao od pogre­ eksperimenata; to je također bilo na­
šne pretpostavke. Jer u slučaju isto­ lik Maxwellovom vlastitom izražavanju
smjerne struje stalno električno polje rezultata Oersteda i Amperea. Nova se
stvara stalno magnetsko polje, pa su relacija sada razlikovala od stare rela­
svi pokušavali preokrenuti situaciju. cije u tome što je promjena s vreme­
To znači da su oni pokušavali stvoriti nom postala vrhunski važna. Maxwell
stalno električno polje iz stalnog ma­ nije pronašao direktnu relaciju izme­
gnetskog polja, ali se na ovakav način đu električnog polja i magnetskog po­
problem nije mogao riješiti. Električno lja u nekoj točki, nego način na koji
polje se može stvoriti iz magnetskog se električno polje mijenja od točke
polja samo ako se to magnetsko polje do točke prostora i odnos po kojem se
mijenja s vremenom. Ako imate ma­ magnetsko polje mijenja od trenutka
gnet i zavojnicu, nikada nećete stvoriti do trenutka vremena.
struju u žici ako žica i magnet osta­ Uvođenje vremenske promjene bilo
nu u nepromijenjenom odnosu. Tek je je sasvim novo. Pokazalo se da elektri­
Faraday došao na ideju da se magnet čno i magnetsko polje nisu odvojene,
treba pomicali. Na taj način je elektri­ nezavisne suštine. Samo kada je svaka
čno polje, zaista, nastalo u žici, pa je i stvar stalna i ništa se ne mijenja s vre-

207
U početku su se duži valovi lakše proi­
zvodili nego kraći. Ali, pred kraj 19. sto­
ljeća otkrivene su X-zrake (rendgenske
zrake) - valne dužine do stotine i tisuće
puta kraće nego valovi plave svjetlosti.
Ovaj rendgenski snimak načinjen je
1897. godine. Danas poznajemo još
mnogo kraće valove u gama-zrakama
atomskih eksplozija.

Slika 7.23
Bijela svjetlost se raspršuje pomoću prizme, a
samo svjetlo određene boje prolazi kroz otvor
S na metalni listić. Metal reflektira dio svjetlo­
sti, a dio upija ili apsorbira. Apsorpcija uzroku­
je da elektroni budu izbačeni iz metala. Brzina
kojom se elektroni emitiraju ovisi samo o boji
svjetlosti, a ne o intenzitetu.

Slika 7 25
Ovakav je postav, kod kojeg raspršena svje­
tlost pada direktno na film za registraciju, je­
dnostavniji; ali postav, kao u slici 7.24, može
dati mnogo puta veću osjetljivost. Teleskop od
76 centimetara, koji koristi postav slike 7.24.
postaje potencijalno jednak teleskopu od 760
centimetara koji upotrebljava jednostavniju
napravu.

Slika 7.24
Bijela svjetlost se ponovo raspršuje, ali ovog
puta razne boje padaju na razna područja li­
stića. Ako elektrone, proizvedene apsorpcijom
svake boje, možemo separirati, struje elektro­
na svake boje mogu udariti na razne točke na
filmu ili ploči za registraciju.

208
 menom, tada su polja nezavisna jedno
od drugoga, ali kada nastaje promjena
s vremenom, vidi se da su oba polja
nerazmrsivo povezana zajedno. Nemo­
guće je da se magnetsko polje mijenja
s vremenom bez pojave odgovarajućeg
električnog polja.
Takva je bila situacija. Maxwell je
imao na raspolaganju tri različita ma­
tematička rezultata. Gaussov mu je
omogućio da odredi električno polje
od niza naboja; njegova vlastita jedna­
džba mu je omogućila da odredi ma­
gnetsko polje nastalo od toka struje; a
nova je jednadžba, dobivena od Fara-
dayjevih rezultata, pokazivala relaciju
između električnog polja i vremensku
zavisnost magnetskog polja. Kada je
Maxwell razmotrio ova tri rezultata za­
jedno, našao je da su oni matematički
nespojivi. Električno polje, koje je odre­
đeno prvom jednadžbom (Gaussovom
jednadžbom), i magnetsko polje, koje
je određeno drugom jednadžbom, nisu
se u svim slučajevima slagali s trećom
jednadžbom, jednadžbom koja je izve­
dena iz Faradayjevih eksperimenata.
Naravno, matematičko se neslaganje
nije moglo tolerirati, pa se Maxwell
dao na posao da modificira jednadžbe
na takav način da se postigne slaga­
nje. Trebalo je paziti da se ne unese u
jednadžbe ništa što bi kvarilo njihovo
slaganje s eksperimentima Coulomba,
Oersteda i Amperea ili Faradayja.
Maxwell je ustanovio da može po­
stići suglasnost uvođenjem novog
izraza u drugu od jednadžbi, jedna­
džbom kojom je on sam predstavio
eksperimente Oersteda i Amperea. U
prijašnjem obliku je ova jednadžba
povezivala magnetsko polje s tokom
stalne istosmjerne struje. Maxwell je
sada vidio da mora u nju uvesti izraz
koji zavisi o mjeri kojom se električno
polje mijenja s vremenom. Situacija
je sada imala zadovoljavajuću sime-
triju. Druga jednadžba sada povezuje
magnetsko polje s vremenskom pro­
mjenom električnog polja, dok treća
jednadžba, izvedena iz Faradayjevih
rezultata, povezuje električno polje s
vremenskom promjenom magnetskog
polja. Osim toga, novi izraz jednosta­
vno iščezava ne dajući doprinos ispod
utvrđenih uvjeta i zato nije kvario sla­
ganja s Oerstedovim i Ampereovim ek­
sperimentima.
Sada je došao rezultat, koji je omo­
gućio učenjacima da konačno izbace
neugodan eter u kojem su tako dugo
glibila njihova razmišljanja. Kada su
nove jednadžbe primijenjene na va­
kuum, gdje nema ni naboja ni struje,
ustanovljeno je da su električno i ma­
gnetsko polje bili, u stvari, prenošeni
valovima, a da ti valovi imaju sva svoj­
stva svjetlosti. Ovdje je bio odgovor
na pitanje o prirodi svjetlosti. Veličina
koja titra u svjetlosnom valu je elektri­
čno polje, ili, ako više volite, magnet­
sko polje. Možete izabrati oboje jer,
ako je poznato jedno, može se odrediti
drugo iz Maxwellovih jednadžbi.
Stvar koja titra u svjetlosnom valu
u stvari je sposobnost da se guraju
električni naboji, tj. električno polje;
a Maxwellova jednadžba pokazuje da
električno polje ima potpunu stru­
kturnu organizaciju vala. U posebnim
trenucima postoje analogije s valnim
tjemenima i valnim dolovima, a ovi su
povezani međusobno u smjeru kreta­
nja svjetlosti. Kad kažemo da u odre­
đenom trenutku val ima vrh u odre­
đenoj točki, jednostavno mislimo da
električno polje ima svoju maksimalnu
snagu u određenom smjeru, kažemo
udesno; kada kažemo da ono ima dol,
mislimo da električno polje ima svoju
maksimalnu snagu suprotnog smjera,
kažemo ulijevo. Nema kretanja gore-
dolje kao kod vala na vodi, a sigurno
nema titranja zamišljenog etera.
Na prvi pogled bi se pomislilo da
teorija svjetlosti vrijedi samo za ogra­
ničeno područje valnih dužina, za koje
smo našli da ih ima svjetlost. Zašto je
svjetlost ograničena na područje val­
nih dužina između približno 1/3000 i
209

Slika 7.26
Svjetlost iz vrućeg plina prolazi kroz otvor
raspršuje se pomoću prizme i zatim pada na
zaslon. Zaslon pokazuje svijetle linije, para­
lelne s otvorom, koje su pale na mjesta što
odgovaraju karakterističnim bojama a koje
atomi plina emitiraju.
Slika 7.27
Spektralne linije, proizvedene na gornji na­
čin.
Dio spektra što ga proizvodi plinoviti natrij
Dvije jake linije (žute) su takozvane D linije.
Slika 7.28
Vrući plin, koji sadrži slobodne elektrone, kao
i atome, emitira svjetlo s kontinuiranim spek­
trom. Pri prolazu kroz hladniji plin nešto se
svjetlosti apsorbira. Tako apsorbirano svjetlo
ima iste diskretne boje kao što bi imao hla­
dniji plin emitiran pod uvjetima kao na slici
7.28. Zato svjetlost kod izlaska ima manjak tih
posebnih boja.
210
1/1500 dijela milimetra? Maxwellova
teorija ne daje odgovor na takvo pita­
nje. U teoriji nema ništa što bi spreča­
valo mogućnost postojanja valova koje
god dužine. Ako prihvatimo Maxwel-
lovu teoriju, prihvaćamo, također, da
u biti postoji neograničeno područje
valnih dužina u prirodi, a razlog zašto
smo rekli da je svjetlost ograničena na
vrlo usko područje nalazi se u tome
što su naše oči osjetljive samo za to
usko područje valnih dužina. U vrije­
me kada je Maxwell dao svoju teoriju,
nisu bile poznate u prirodi ni vrlo duge
ni vrlo kratke valne dužine. Odmah se
pojavilo pitanje, da li se mogu proizve­
sti umjetno u laboratoriju nove valne
dužine s kojima se još nije eksperi­
mentiralo? Iz tehničkih razloga je bilo
u početku lakše proizvesti duge valove
nego kratke, i, zaista, nekoliko godina
poslije iznošenja Maxwellovih rezulta­
ta, duge valne dužine je načinio Hein-
rich Hertz. Teorijska otkrića Maxwel-
la i pionirski rad Hertza postavili su
osnovu današnje radio-tehnologije.
U slijedećim godinama, bile su ot­
krivene kraće valne dužine. Pred kraj
XIX stoljeća bile su otkrivene X-zrake
ili rendgenske zrake, koje imaju valne
dužine 100 do 1000 puta kraće od pla­
ve svjetlosti, a nedavno smo se upo­
znali i s gama-zrakama koje nastaju
u eksplozijama atomskih oružja. Ove
zrake su naprosto zračenja s valnim
dužinama oko milijun puta manjim od
onih u običnoj svjetlosti. Tako vidimo
da je Maxwell uspio ne samo u obja­
šnjenju prirode svjetla nego, također,
i u predviđanju postojanja mnoštva
novih zračenja koja tada bisu bila po­
znata nauci.
Tokom cijele povijesti čovjeka vjero­
jatno nije dano ovakvo značajno pre­
dviđanje.
Kvantna teorija svjetlosti
Ironija je da su se u valnoj predo­
džbi pokazale pukotine u trenutku
 njenog najvećeg trijumfa; jer. ubrzo ju nego oni koji sačinjavaju infracrve-
se pokazalo da valna teorija sama ne no svjetlo. Oni koji sačinjavaju ultra-
može objasniti što se događa kada na­ ljubičasto svjetlo imaju veću energiju
staje apsorpcija svjetlosti. nego oni koji sačinjavaju plavo svjetlo,
Razmotrimo situaciju pokazanu na dok oni koji izgrađuju x-zrake imaju
slici 7.23, gdje je bijela svjetlost rasta­ još veću. Kvanti koji izgrađuju gama-
vljena pomoću prizme u svoje sastavne zrake imaju najveću energiju uopće.
boje. One su pale na ekran koji ima pu­ Drugi ekstrem su radio-valovi koji
kotinu kod S tako postavljenu da samo imaju najmanje energije.
svjetlo određene boje prolazi kroz nju Ukratko, kvantna energija igra istu
na drugu stranu ekrana. Ova svjetlost ulogu u kvantnoj teoriji svjetlosti kakvu
padne na metalnu foliju, gdje se dio valna dužina igra u valnoj predodžbi:
reflektira od metala, a dio apsorbira. najkraća valna dužina najveća kvan­
Može se dokazati eksperimentom da tna energija. Zato kvanti koji sačinja­
je apsorpcija uzrokovala izbacivanje iz vaju x-zrake i gama-zrake imaju tako
metala nabijenih čestica. Ove su česti­ velike energije da oštećuju biološka
ce elektroni. (Treba se sjetiti da u svim tkiva; kvanti radio-valova su relativno
normalnim atomima ima relativno neškodljivi, jer imaju male energije.
prostran oblak elektrona koji okružu­ Kvantna teorija ima neposrednu
ju malu tešku jezgru. Iz ovih se oblaka vezu s konstrukcijama i izradama da­
elektrona izbacuju pojedini elektroni našnjih astronomskih instrumenata.
kada metal apsorbira svjetlost.) Mnogi nebeski objekti koje astronomi
Iznenađujuće je da brzina s kojom žele da proučavaju, tako su stvarno
se elektroni emitiraju ovisi samo o boji slabi, da se ne može koristiti oko da
svjetla, a ne o njenom intenzitetu. Ovo otkrije njihovu svjetlost koju skuplja
je jaki dokaz da je "bijela" svjetlost nači­ teleskop. U najvećem broju slučaja ko­
njena od zasebnih jedinica i da su te je­ riste se fotografske ploče, ali se u po­
dinice različite za razne boje. Nazovimo sljednje vrijeme nastoji raditi s elektro-
sada ove jedinice kvantima i opišimo
apsorpciju svjetlosti kvantima. Kažemo
da atom metala apsorbira kvant, a da
Slika 7.29
kao rezultat apsorpcije on emitira elek­
Ako je svjetlo slike 7.28 raspršeno i pa­
tron sa svoje površine. Slaba se svje­ dne na ekran, ono će proizvesti svijetlu
tlost sastoji od samo malo kvanta, jaka pozadinu i tamne linije. Linije odgova­
svjetlost od mnogo kvanta; ali, ukoliko raju bojama koje apsorbiraju atomi hla­
je boja svjetlosti ista, pojedini se kvanti dnijeg plina.
ne razlikuju. Zato su za svjetlost jedne
boje, dok je emisija svakog elektrona
individualni proces koji se odnosi samo
na jedan kvant, elektroni uvijek emiti­
rani istom brzinom i energijom.
Međutim, energija emisije elektrona
se mijenja kako se mijenja boja svje­
tlosti, pa je najveća za plavu svjetlost,
a najmanja za crvenu. Zato kažemo da
svi kvanti koji izgrađuju plavo svjetlo
imaju pojedinačno veću energiju nego Svjetlo koje emitira površina Sunca,
kvanti koji izgrađuju crveno svjetlo. prolazi kroz slične procese, pokazane
Slično, kvanti koji sačinjavaju crveno na slici 7.28. Slika 7.29 je u stvari spe­
svjetlo imaju pojedinačno veću energi­ ktar Sunčeve svjetlosti

211
nima koji nastaju pri takvom procesu,
kako je pokazano na slici 7.23. Iznos
svjetla, primljen od slabog svemirskog
objekta, može se točno izmjeriti ako
izbrojimo elektrone koji su emitirani
s metalne površine. Ili, inače, umjesto
da brojimo pojedine elektrone, mo­
žemo ih uzeti kao jednu cjelinu. Kad
oni napuste metalnu foliju ili katodu,
kako se ona obično zove, mogu se
kanalizirati u isti smjer da bi stvorili
električnu struju, a jakost takve struje
može se izmjeriti velikom preciznošću.
Na ovaj način danas astronomi mjere
prividne sjajeve zvijezda.
Raspored, prikazan na slici 7.23,
također otvara i druge mogućnosti.
S mijenjanjem položaja pukotine mo­
žemo urediti da svjetlost raznih boja
padne u katodu, tako da se sjaj zvije­
zde s obzirom na jednu posebnu boju
može izmjeriti. Na taj način moguće
je precizno reći kako su plave ili kako
su crvene zvijezde, a astronomi mogu
dobiti mnoštvo informacija iz takvih
mjerenja, kako ćemo vidjeti u kasni­
jim poglavljima.
Istraživanje je sada usmjereno na još
ambiciozniju napravu. Ako se oslobo­
dimo pukotine i dozvolimo da sve svje­
tlo padne na katodu, kao na slici 7.24,
elektroni će biti izbačeni iz katode od
212
svjetla svih boja. Ako možemo na neki
način spriječiti sve ove elektrone da se
pomiješaju, ako možemo držati odvoje­
no elektrone plave svjetlosti od onih cr­
vene svjetlosti itd., možemo postići da
odvojene struje udare na razne točke
filma. Na taj način možemo dobiti sliku
na filmu preko posredovanja elektrona,
a ne neposredno preko svjetlosti.
Svrha je svega ovoga da nam ova­
kva naprava omogući proučavanje
objekata s mnogo slabijom svjetlošću.
U stvari, naprava pokazana na slici
7.24, mogla bi se napraviti oko stoti­
nu puta osjetljivija nego naprava koja
upotrebljava jednostavan film, kao na
slici 7.25. Ovo znači da će teleskop s
otvorom od samo 76 centimetara biti
potencijalno jednak teleskopu otvora
od 7,60 metara.
Do sada smo raspravljali samo o
apsorpciji svjetlosti. Što se događa
kada materija emitira ili isijava svje­
tlo? Razmotrimo jednostavan slučaj
toplog plina u kojem su pojedini atomi
odvojeni, osim u kratkim trenucima
sudara. Često, kada se takvi sudari
dogode, atomi se vladaju kao kugle
bilijara: one se odbijaju i kreću u dru­
gim smjerovima, a da pri tom ne gube
energiju. Međutim, u drugim slučaje­
vima, energija se gubi pri sudaru ato-
Lijevo: Pogled na 80-metarsko
zrcalo radio-teleskopa u Jodrell
Banku. Njegova altazimutalna
montaža je prikazana crtežom.
Desno: pogled iz kontrolne
sobe.
ma. Sudarima se atomi aktiviraju ili
pobuđuju a pobuđeni atomi tada emi­
tiraju jedan ili više kvanta svjetlosti.
Poseban tip atoma je sposoban da
emitira samo kvante određenih boja
koje su karakteristične za njega. Ispra­
vnom aparaturom možemo iskoristiti
ovu činjenicu, da bismo odredili kakve
vrste atoma ima emitirajuća svjetlost.
Na slici 7.26 prolazi svjetlost iz vru­
ćeg plina kroz pukotinu i zatim se,
prolazeći kroz prizmu, rastavlja na sa­
stavne boje koje se mogu promatrati
na ekranu. Na njemu nećemo vidjeti
kontinuirani niz boja, nego veliki broj
svijetlih linija, paralelnih s pukoti­
nom, koje su pale na mjestima koja
odgovaraju pojedinim bojama što ih
atomi vrućeg plina emitiraju. Ove su
linije poznate kao spektralne linije (sli­
ka 7.27). Slijedeća fotografija pokazuje
dio spektra kojeg stvara vruća natrije-
va para. On ima dvije izrazito jake li­
nije. Ovo su takozvane D linije, a boja
im je žuta. To objašnjava zašto šaka
obične soli (natrijev klorid), kad se
baci u vatru, emitira žuto svjetlo. Neki
od natrijevih atoma u soli su isparili,
a poslije međusobnih sudaranja oni
emitiraju jake žute D linije.
Kako svaki tip atoma ima svoje ka-
rakteristične svijetle linije, to studij
ovih linija daje odličnu metodu kemij­
ske analize. Ako želimo znati kakvih
atoma ima u datoj kemijskoj probi,
sve što je potrebno da načinimo jest
da je ugrijemo i isparimo te ispitamo
svjetlo koje emitira vrući plin. Pažlji­
vim studiranjem nastalih svijetlih lini­
ja možemo točno reći kojih atoma je
bilo u kemijskoj probi. Međutim, ova
metoda analize ima dva nedostatka.
Pri isparivanju probe uništili smo nje­
nu prvotnu strukturu tako da, dok
će nam naša analiza reći od kojih se
tipova atoma ona sastoji, nećemo uo­
pće ništa znati o načinu na koji su ovi
atomi bili vezani u spojeve. Drugo, u
spektralnoj analizi je teško, ali ne i
nemoguće, da se odrede relativne pro­
porcije raznih tipova atoma.
Vidjeli smo kako razni tipovi ato­
ma emitiraju samo svoje karakteri­
stične boje. Ostaje da se vidi, kako je
moguće da materija emitira svjetlo s
kontinuiranim područjem boja. Ako se
plin dovoljno ugrije, neki, ili, možda,
svi elektroni bit će oguljeni od atoma,
tako da će doći do sudaranja ne samo
između atoma nego i između elektrona
i atoma. U ovim se potonjim sudarima
emitira kontinuirano područje boja, a
i zvjezdane površine emitiraju na taj
način kontinuirano područje boja.
213
 Lijevo na slici 7.28 imamo vrući no pojavila na Suncu. Površina Sunca,
plin koji sadrži elektrone i atome što se poznata kao fotosfera, emitira svjetlost
slobodno gibaju. Svjetlo s kontinuira­ svih boja, ali slojevi koji se nalaze iznad
nim područjem boja, koje on emitira, fotosfere predstavljaju hladniji plin, pa
pušteno je da prođe kroz hladniji plin pri prolazu svjetla iz fotosfere kroz ove
koji se sastoji od jednostavnih atoma. hladnije slojeve plina dolazi do apsor­
Nešto svjetla apsorbiraju atomi hladni­ pcije te se pojavljuju tamne linije.
jeg plina. Tako apsorbirano svjetlo ima Ono što smo saznali o emisiji i
točno iste boje koje bi emitirao hladniji apsorpciji svjetlosti od materije, pred­
plin ako bi bio podložan eksperimen­ stavlja snažan dokaz da se ovo odi­
tu pokazanom na slici 7.26. Ovo jasno grava kroz posredovanje pojedinih za­
znači da će poslije izlaska iz hladni­ sebnih jedinica poznatih kao kvanti.
jeg plina svjetlo biti bez ovih posebnih Zato je ovdje potrebno da se vratimo
boja. Ako se sada ovo svjetlo rastavi Newtonovoj predodžbi o česticama, ali
pomoću prizme i uhvati na ekran, imat to ne znači da moramo potpuno na­
ćemo situaciju opisanu na slici 7.29. pustiti valnu predodžbu i vratiti se s
Nasuprot jednoj kontinuiranoj svije­ oduševljenjem Newtonovoj predodžbi,
tloj pozadini imat ćemo mnogo tamnih jer kvanti nisu lokalizirali čestice Ne-
linija, tamnih linija koje se pojavljuju wtonovom značenju. Bolje je da poje­
na mjestima koja odgovaraju određe­ dine kvante zamislimo kao odvojeni
nim bojama što su ih apsorbirali atomi mali valić. Zatim, možemo zamisliti da
hladnog plina. Prema tome, slike 7.27 je svjetlo u cjelini izgrađeno od mnoš­
i 7.29 odgovaraju suprotnim situacija­ tva pojedinih valića. Kada atom emiti­
ma. U prvoj slici imamo emisiju svije­ ra kvant, poveća se jedan broj valića
tlih spektralnih linija vrućeg plina, dok koji sastavljaju svjetlost; suprotno,
u drugoj imamo tamne spektralne lini­ kada atom apsorbira kvant svjetlosti,
je, nastale procesom apsorpcije. on smanji broj valića za jedan.
Spektar s tamnim crtama na slici Ovo je bitna točka. Kada uzimamo
7.29 ima posebno značenje. To je spe­ u obzir obično svjetlo, imamo posla s
ktar Sunčeve svjetlosti. To znači da se velikim brojem kvanta. Svaki od njih
situacija pokazana na slici 7.28 stvar- je odvojeni valić, a svi se posebni valići
povezuju na takav način da daju svoj­
Ove fotografije Milliard opservatorija, stva valne predodžbe svjetlosti. Premda
Cambridge, pokazuju prvu gigantsku je Newton bio u pravu, pretpostavljaju­
radio-antenu, montiranu na 300 metara
ći da svjetlost ima odijeljenu strukturu,
dugu tračnicu u smjeru sjever-jug, i nepo­
kretnu radio-antenu, dugu 450 metara, po­
on nije bio u pravu sa svojom idejom.
stavljenu u smjeru istok-zapad. Opremom One nisu odvojene, nego manje ili više
ovakve vrsti mogu se promatrati maglice nepovezane čestice. One su valići po­
daleko 5 milijardi godina svjetlosti. vezani na najfiniji način. Da bismo to-

214
čno razumjeli kako se ovo povezivanje premda još ne postoje refrakcioni radio-
odigrava, morali bismo prodrijeti du­ teleskopi, svaki metal može dati površi­
boko u današnju fiziku - zadatak koji nu koja će reflektirati radio-valove. To
leži izvan namjene ove knjige. Potrebno znači da se zrcala i teleskopi reflektori
je samo upozoriti na konačan rezultat mogu izgraditi za radio-valove. U takvim
- da su očigledna svojstva valne predo­ teleskopima zrcala služe da fokusiraju
džbe, kako je odredio Maxwell, pono­ radio-valove, u osnovi na isti način na
vo ostvarena ukoliko je vrlo velik broj koji optička zrcala fokusiraju svjetlost.
kvanta s kojima radimo. Radio-teleskopi imaju konačno veliku
prednost s konstrukcionog gledišta. Zr­
cala ne moraju biti načinjena približno
Radio-astronomija tako točno kao zrcala za optičke tele­
Kako je struktura radio-vala jednaka skope. Da, ima dobra fokusna svojstva,
kao kod vala svjetlosti, logičan problem jedno optičko zrcalo se mora načiniti s
konstrukcije radio-teleskopa je sličan tolerancijom od oko 1/10 000 dio mili­
konstrukciji običnog optičkog telesko­ metra. Nasuprot tome, radio-zrcalo će
pa. Međutim, postoje praktičke razlike. dati istu točnost fokusa s tolerancijom
Kada radio-valovi prolaze kroz tvari, oni od 2,54 do 5,08 centimetara. Zato se ra-
se ne vladaju na isti način kao svjetlost. dio-zrcala mogu načiniti enormno veća
Neobično je teško da se izradi leća koja nego optička zrcala, bez velikog rizika
bi lomila radio-valove, jer nema jedno­ prekoračenja potrebne tolerancije. Zrca­
stavne tvari koja bi jednako djelovala na lo radio-teleskopa u Jodrell Banku ima
radio-valove kao staklo na svjetlost. Ali, petnaest puta veći promjer od najvećeg
optičkog zrcala, a već se planira izrada
Radio-astronom može mjeriti i kartirati ra- još većih. (Najveći na svijetu izgrađen je
dio-intenzitet raznih područja neba u bilo i postavljen 1970. kod Bonna u Njema­
kojoj valnoj dužini. Konture na donjoj karti,
čkoj i ima promjer zrcala 100 metara.
označuju snagu radio-emisija na frekven­
ciji od 160 megacikla (1,875 m) za podru­ Op. prev.) Ali nema planova za izradu
čje neba vidljivo iz Cambridgea. optičkih zrcala stvarno većih nego što
je onaj na Mt. Palomaru. (U SSSR-u je Automatski kompjuter je spasio
već izrađen i montiran teleskop veći od situaciju kod velikih altazimutalnih
Mt. Palomarskog a ima promjer od 6,10 radio-teleskopa, jer obavlja potrebna
metara. Smješten je na Kavkazu. Op. aritmetska računanja vrlo brzo, a
prev.) upotrebom automatskih mehanizama
Enormno veća veličina i težina ra- pokreće se teleskop u njegovo kompli­
dio-zrcala postavljaju mehaničke pro­ cirano dvostruko kretanje, jedno oko
bleme različite od onih koji se susreću vertikalne osi, a drugo oko horizontal­
pri konstrukcijama optičkih telesko­ ne. Konstrukcija velikog altazimutal­
pa. Velika težina sili konstruktora da nog teleskopa moguća je samo upotre­
izbjegne montažu radio-teleskopa ka­ bom ovih današnjih uređaja. Slični se
kvu imaju optički instrumenti Na pri­ uređaji, naravno, mogu pripraviti za
mjer, ekvatorijalna montaža, koja je optičke instrumente ali, kako nema
tako prikladna za optičke teleskope, posebnih poteškoća oko gradnje ekva­
najavljuje teške probleme raspodjele torijalnih montaža, nitko na to nije
težine za slučaj radio-instrumenta. obraćao pažnju.
Ovi su problemi bili riješeni za slučaj Vidjeli smo da radio-teleskopi saku­
27-metarskog zrcala radio-teleskopa pljaju ili fokusiraju radio-valove na sli­
kojeg upotrebljavaju radio-astronomi čan način kao optički teleskopi svjetlo.
Kalifornijskog tehnološkog instituta, Ali. što se događa radio-valovima posli­
ali bi tehnika, koju su oni iskoristili, je njihova sakupljanja u žarište? Očito
bila vrlo teška za znatno veća zrcala, da ih ne možemo direktno vidjeti okom
kao što je zrcalo u Jodrell Banku. Za niti ih možemo fotografirati. Odgovor
tako velika zrcala bolje je koristiti alta- je da ih pokupi mala antena smješte­
zimutalni tip montaža. na u žarištu, a zatim su odvedeni ka­
Podsjetimo se iz 2. poglavlja da je kod belima do radio-prijemnika. Prijemnik
altazimutalne montaže potrebno da se pojačava radio-signal, dajući napetost
teleskop neprekidno pomiče i po verti­ direktno proporcionalnu signalu, koji
kalnoj i po horizontalnoj osi, kako bi se se zatim koristi da aktivira neke ure­
kompenzirala rotacija Zemlje. S druge đaje za registraciju - u najvećem broju
strane, kod ekvatorijalne montaže je po­ slučajeva to je pisač. Ova tehnika, koju
trebno kretanje samo oko jedne osi. Osim nužno mora prihvatiti radio-astronom,
toga, potrebno kretanje za ekvatorijalnu na nesreću daje mnogo manje infor­
montažu je isto kod svih zvjezdarnica, macija nego optička fotografija. U ra-
bez obzira na geografsku širinu, dok kre­ dio-teleskopu zrcalo sakuplja valove u
tanje potrebno za altazimutalnu monta­ cjelini, a prima ih prijemnik, gdje oni
žu ovisi o položaju promatrača i razlikuje stvaraju samo jedan napon. To je tako
se od jedne do druge geografske širine. kao da jedan optički teleskop, umjesto
Tako je problem kretanja altazimutalnog snimka jednog područja neba, sakupi
teleskopa mnogo kompliciraniji nego sve svjetlo u jednu jedinu svijetlu pje-
kretanje ekvatorijalnog teleskopa. Osim gu. To nam ništa ne bi reklo, osim o
toga, postoje daljnje poteškoće, jer su u totalnom sjaju svih objekata koji se na­
katalozima položaji astronomskih obje­ laze unutar vidnog polja teleskopa. To
kata dani u ekvatorijalnom sustavu, pa nam onemogućava da prosudimo, da
svaki promatrač, koji upotrebljava altazi- li u vidnom polju imamo jedan, dva ili
mutalni postav, mora prije obaviti dosa­ veliki broj svijetlih objekata. Upravo je
dno aritmetičko pretvaranje da bi našao ovakvo stanje nesigurnosti kod radio-
smjer u koji treba uperiti svoj teleskop teleskopa. On nam jednostavno daje
kako bi promatrao određenu zvijezdu u totalni radio-sjaj svih objekata u svom
određeno vrijeme. vidnom polju.

216
 Usmjeravajući radio-teleskop u Danas postoje dva shvaćanja među
razne dijelove neba, možemo istražiti radio-astronomima. Ima onih koji vje­
razna vidna polja, a to je najviše što ruju da će se veći detalji na nebu za­
jedan radio-teleskop može učiniti. Je­ paziti samo gradnjom velikih zrcala, a
dnom, kad se potpuno pregleda nebo s ima i onih koji vjeruju da je za to najbo­
danim teleskopom, moguće je napra­ lji način upotreba kraćih valnih duži­
viti radio-kartu, koja pokazuje relati­ na. Među onima koji traže veća zrcala,
vni radio-sjaj raznih predjela, ali samo nema jedinstvenih pogleda. Neki traže
stupnjem točnosti određenim vidnim teleskope reflektore konstrukcije poput
poljem teleskopa. Da dobijemo bolju onoga u Jodrell Banku. Drugi, osobito
kartu, precizniju, potrebno je izraditi radio-astronomi u Cambridgeu, vjeruju
novi teleskop koji ima manje vidno po­ da se nikad neće moći izgraditi pokretni
lje. To znači da je potrebno konstrui­ radio-teleskop koji bi imao zrcalo pro­
rati teleskop s još većim zrcalom, jer je mjera od oko 150 do 300 metara. Oni
vidno polje određeno veličinom zrcala; traže takve teleskope gdje bi se potpu­
veće zrcalo, manje vidno polje. no žrtvovala sloboda kretanja, ali bi se
Sve se ovo odnosi samo na rad ra- zauzvrat dobio efektivni promjer gotovo
dio-teleskopa s jednom određenom fantastično velikih dimenzija.
valnom dužinom. Radio-zrcalo služi da Mogli bismo pomisliti da je rješenje
sakupi u žarište sve radio-valove, bez ovih problema u pronalaženju neke
obzira na njihovu valnu dužinu, upravo vrste radio-fotograflje, ali to nije točno,
kako optičko zrcalo sakupi svjetlost u jer teškoća s kojom se suočio radio-
žarište, bez obzira na njenu boju. Što to astronom, nije samo u tehnici nego u
određuje valnu dužinu na kojoj radio- principu. Iz naše diskusije o optičkom
teleskop operira? Odgovor je, posebna teleskopu treba da se podsjetimo da
antena i prijemnik koji koristi priku­ postoji prirođeno ograničenje razlučne
pljene radio-valove. Ako se oni promije­ moći teleskopa. Nemoguće je razdvojiti
ne, promijenit će se odgovarajuća valna dva objekta kada je kut između njiho­
dužina kojom teleskop operira; a, ako vih smjerova manji od razlučne moći
se prijenosna antena i prijemnik urede dane valnom dužinom (A), pomnožene
da prime kraće valne dužine, reducira sa 1,22 i podijeljene s promjerom otvo­
se vidno polje teleskopa. U tom slučaju ra teleskopa. Točno isto ograničenje
će teleskop dati više informacija o ra­ javlja se i u slučaju radio-teleskopa,
spodjeli radio-intenziteta preko neba. a budući da su u ovom slučaju valne
Tako postoje dva načina na koje ra- dužine mnogo veće nego u optičkom
dio-astronom može dobiti više informa­ slučaju, ograničenje je mnogo jače
cija o nebu. On može izgraditi teleskope izraženo. Razmotrimo, na primjer, ra­
sa sve većim zrcalima ili može koristi­ dio-teleskop otvora od 60 metara koji
ti sve kraće valne dužine. Na nesreću, operira na valnoj dužini od 3 metra.
nije lako postići oboje, jer je pri kori- Naša formula pokazuje da se takvim
šćenju kraćih valnih dužina potrebno s teleskopom mogu razlučiti dva objekta
većom točnošću izraditi zrcalo a, nara­ koji moraju biti razmaknuti za oko 3°.
vno, veće je zrcalo teže izraditi unutar Vidno polje radio-teleskopa odlučuje
tražene točnosti. Osim toga, stvarni ra­ o ovom ograničenju. Jasno je da nas
dio-sjaj neba se smanjuje svugdje gdje ne sprečava samo tehničko neznanje
valna dužina postaje kraća, pa je potre­ u određivanju detalja unutar vidnog
bno da se mjere sve slabiji signali. Zbog polja radio-teleskopa. To nam onemo­
ovih razloga, sama redukcija valne du­ gućuje struktura radio-valova.
žine ne predstavlja rješenje problema
radio-astronoma.

217
8. poglavlje ROĐENJE MODERNE ASTRONOMIJE

Prije stotinu godina astronomi su Ovo je ograničenje određeno raznim

se bavili samo položajima, kretanjima i uzrocima. Sunce emitira najviše zra­
masama nebeskih tijela. Fizikalnu stru­ čenja u n u t a r ovog područja, s maksi­
kturu zvijezda poznavali su malo ili go­ malnom emisijom koja se pojavljuje u
tovo ništa, a nisu imali ni namjeru da se žutom dijelu spektra, blizu valne du­
time bave. Pa ipak, danas je to jedno od žine od oko 5000 angstrema. Cjeloku­
prvih zanimanja astronomije. Ova revo­ pno zračenje kraćih valnih dužina ne
lucionarna promjena pripada u velikoj dolazi do naših teleskopa, jer se ono
mjeri rezultatima čovjekovog sve većeg apsorbira u plinskom omotaču naše
i većeg poznavanja prirode svjetla, a po­
atmosfere. Duža valna zračenja u po­
sebno dvama rezultatima: sposobnosti
dručju od 10 000 angstrema također
izrade spektroskopa, koji može rastaviti
nailaze na teškoće da se probiju kroz
svjetlo što dolazi iz udaljenog izvora u
njegove komponente, koje se sastoje iz atmosferu; neka i prodru kroz atmo­
raznih valnih dužina, i saznanju da sva­ sferu, ali fotografske ploče nisu osje­
ki različiti tip atoma emitira samo linije tljive u području od 10 000 angstrema
karakterističnih valnih dužina. i zbog toga ih ne možemo otkriti. Može
se upotrijebiti posebna foto-električna
Kada je otvor spektroskopa osvi­
jetljen Sunčevom svjetlošću, spektar oprema, da se protegne područje osje­
Sunca može se bez poteškoća proma­ tljivosti dalje od 10 000 angstrema, ali
trati ili fotografirati. On sadrži kon­ je danas takva oprema mnogo manje
tinuiranu svijetlu pozadinu boja od podesna za praktičnu upotrebu nego
crvene, najveće valne dužine, do lju­ fotografska ploča.
bičaste, najkraće valne dužine. Ova je Dio spektra Sunca pokazan je na
svijetla pozadina ispresijecana mno­ slici 7.29 (str. 199). Znamo daje svije­
gim poprečnim uskim tamnim linija­ tla kontinuirana pozadina proizvedena
ma, koje se zovu Fraunhoferove lini­ sudarom elektrona s atomima u foto-
je, u čast velikog njemačkog učenjaka sferi Sunca, dok su tamne linije na­
Fraunhofera koji ih je prvi otkrio. stale od pojedinih atoma koji se nalaze
Valne dužine su obično izmjerene u hladnijim plinovima iznad atmosfe­
u jedinicama, koje zovemo angstremi, re. Ovi atomi apsorbiraju upravo one
po imenu švedskog fizičara Andersa valne dužine koje i njih karakterizi­
Angstroma. Angstrem je jedinica du­ raju, dok je snaga apsorpcije različita
žine jednaka jednom deset milijun- za razne atome; ona, također, ovisi o
tom dijelu jednog milimetra (1/10,000
temperaturi i o raznim valnim duži­
000). Plava svjetlost ima valnu dužinu
nama za isti atom. Sve ovo uzrokuje
oko 4000 angstrema, žuta svjetlost
da tamne linije u spektru Sunca jako
oko 5000 a crvena oko 6000 angstre­
ma. Ljudsko oko je osjetljivo samo za variraju u širini. Kada je snaga pojedi­
područje od 4000 do 8000 angstrema, nog atoma slaba, odgovarajuća linija
a ovo je najvjerojatnije određeno biolo­ se pojavi kao uska crta; kada je jaka,
škom adaptacijom, a ne slučajem, jer odgovarajuća se linija pojavi kao širo­
najviše svjetla koje emitira Sunce pada ka crta. Dvije su linije u spektru Sun­
unutar ovog područja. Zapravo je spe­ ca naročito široke. Ove linije nastaju
ktar Sunca, koji se može fotografirati s od atoma kalcija koji su izgubili jedan
uobičajnom astronomskom opremom, od svojih elektrona. Takvi atomi ima­
ograničen na područje između 3000 i ju enormnu snagu apsorpcije pri ovim
10 000 angstrema. posebnim valnim dužinama.

218
Kroz rad prvih spektroskopista čovjek je dobivao
prvi uvid u sastav zvijezda. U 1860. William Huggins
iz Londona upotrebljavao je svoj 20-centimetarski
refraktor snabdjeven spektroskopom (u svijetlom
krugu) za dobivanje spektara zvijezda. Uspoređi­
vanje sa spektrima, proizvedenima u zvjezdarnici,
pokazuje da zvijezde imaju mnogo elemenata koje
nalazimo i na našoj Zemlji.

219
Što kažu spektralne linije
Kao što smo dobili spektar Sunca,
upravo tako možemo dobiti i spektre
zvijezda. Proučavanje njihovih odlika
glavna je grana današnje astronomije
koja daje tri široke struje informacija.
Prva nam govori vrlo mnogo o fizikal­
nim stanjima na površinama zvijezda
- o temperaturi i gustoći plinovitog
materijala koji proizvodi spektralne
linije. Druga nam govori o kemiji zvi­
jezda jer, budući da razni atomi imaju
različite karakteristične linije, može­
mo zaključiti o kojim se atomima radi,
prepoznavanjem njihovih linija. Treća,
pažljiva studija valnih dužina u koji­
ma su nađene linije daje važna upori­
šta za određivanja kretanja zvijezda.
Najprije pogledajmo posljednju to­
čku. Razmotrimo izvor svjetlosti koji
se kreće prema promatraču, sjećajući
se daje svjetlost slijed tjemena i dolo­
va. Ako tjemena jedna za drugim do­
laze do promatrača, oni će bili nešto
Spektri 0, B, A, F, G, K i M zvijezda. Kod sva­
kog tipa broj iza slova označuje podtip. Kraće
su valne dužine kod svih spektara na lijevoj
strani, a duže na desnoj. U prikazanom nizu,
ovaj sistem podjele je također pokazivač tem­
peratura zvijezda, idući od 0 (najtoplije) do M
(najhladnije).
zbijeniji nego u slučaju da je izvor ne­
pomičan. To znači da je valna dužina
postala nešto manja no što je inače,
pa će se svjetlost promatraču pojaviti
nešto plavije.
Da ovo uočimo, najprije napomeni­
mo da je vrijeme, koje je potrebno da
određeno valno tjeme dođe od izvora
do promatrača, jednako udaljenosti
između izvora i promatrača podijelje­
no s brzinom svjetlosti. Ali, kada se
izvor kreće prema promatraču, sma­
njuje se razmak od jednog tjemena do
slijedećeg. To znači da tjemena dođu
do promatrača s progresivno kraćim
vremenom. Drugim riječima, interval
vremena između prispjelih uzastopnih
tjemena je manji nego interval vreme­
na između emisije uzastopnih valova iz
izvora. Budući da valovi prolaze pored
promatrača s konstantnom brzinom
svjetlosti, slijedi da razmak između
valnih tjemena mora biti manji nego
što bi bio da je izvor nepomičan. Zato
se svjetlo pojavljuje plavije promatra­
ču nego nekom drugom koji se giba
zajedno s izvorom.
Iz ovih razmatranja možemo izvesti
jednostavnu matematičku formulu.
Pretpostavimo da je V brzina s kojom
se izvor kreće prema promatraču, a
t vrijeme između emisije uzastopnih
valnih tjemena u izvoru. Tada se u vre­ ke vlaku, kada se vlak kreće prema
menu t izvor pomakne na udaljenost V promatraču. Stupanj za koji se pove­
x t prema promatraču. ćava visina tona, točno ovisi o našoj
Zato drugo valno tjeme treba ma­ jednadžbi.
nje vremena da dođe do promatrača Ostaje još jedan detalj na koji treba
nego prvo valno tjeme: tj. za iznos koji upozoriti. Potpuno ista razmatranja
je jednak V x t/c, gdje je c brzina svje­ vrijede kada se izvor svjetlosti (ili zvu­
tlosti. ka) udaljuje od promatrača. Situacija
Ako je izvor svjetlosti nepokretan, je tada obrnuta. Umjesto smanjenja
uzastopna bi valna tjemena također valne dužine, imamo produženje val­
trebala t vremena da dođu do proma­ ne dužine za iznos koji je dan istom
trača ali, kada se kreće s brzinom V, jednadžbom. Tako da, kada se izvor
tada se vrijeme reducira za V x t/c. To udaljuje od promatrača, dobivamo po­
će reći, vrijeme je proporcionalno redu­ mak prema crvenom dijelu spektra.
cirano za V/c, ovo je upravo iznos za Ostavljajući na stranu pitanje po­
koji se reducira valna dužina propor­ maka valne dužine, koji je sada važan
cionalno. Uzmimo da je nepomaknuta u proučavanju kretanja galaktika, bile
valna dužina , a da je pomaknuta val­ su dvije vrsti informacija što su ih pi­
na dužina ; tada je proporcional­ oniri današnje spektroskopije očekiva­
ni pomak valne dužine jednak , a li da dobiju od proučavanja spektara
on mora biti jednak V/c. Prema tome zvijezda. Prva, oni su se nadali da će
dobivamo jednostavnu jednadžbu odrediti fizikalna stanja na površina­
ma zvijezda, posebno temperaturu i
gustoću materijala u kojem se formi­
raju spektralne linije. Druga, oni su
Iz ove jednostavne jednadžbe mno­ se nadali da će odrediti kemijski sa­
go znamo o kretanjima zvijezda i o stav samog materijala. Ovo je bio te­
strukturi naše galaktike, a i naše se žak i ambiciozan program kojem su se
ideje o svemiru također osnivaju na astronomi približili tek nedavno.
ovoj jednadžbi. Ona se može primije­ U prvoj etapi postalo je jasno da se
niti potpuno i na valove na vodi i na spektri zvijezda mogu klasificirati u
zvučne valove, jer se općenito izvodi iz nekoliko širih grupa, prema tome koje
pojma valnog kretanja. Iz iskustva se su u njima linije dominantne. Postoji
zna da se povećava visina tona pištalj- grupa u kojoj linije najjednostavnijeg
od svih elemenata, vodika, formiraju
Ovaj izvor svjetlosti (prikazan točkom kod
dominirajući izgled. Takve zvijezde su
centra najmanjeg kruga) kreće se prema poznate kao zvijezde A tipa. Postoje zvi­
promatraču. Do njega dolaze zbijeniji valo­ jezde u kojima drugi najjednostavniji
vi nego što bi bili da je izvor valova nepo­ element, helij, pokazuje dominantne
mičan. Prema tome, svjetlost se pojavljuje linije u spektru. Ove se zvijezde mogu
plavija. Promatraču kojem se izvor svjetlo­ podijeliti u dvije grupe, prema tome da
sti udaljuje, svjetlost će se pojaviti crvenija.
li dominiraju linije normalnog neutral­
nog oblika atoma helija ili dominiraju
linije nastale od atoma helija koji su
izgubili jedan od svoja dva elektrona.
Ove se dvije grupe zovu B i O tip zvi­
jezda.
Već smo spomenuli da su vrlo jake
linije nastale od atoma kalcija u atmo­
sferi Sunca. Postoji grupa zvijezda, F

221
tip zvijezda, u kojima su linije vodika i zvijezda pogrešne ili iskrivljene, i to
kalcija podjednako jake. Linije metala, više što su dalje od nas. Zvijezde kla­
ili linije koje nastaju od atoma metala, se O su relativno rijetke, a nijedna se
također su izrazite u zvijezdama F tipa, od njih ne nalazi u našoj blizini, pa su
dok se linije metala općenito slabo po­ zvijezde O tipa crvenije zbog efekta in-
kazuju u B i O grupama, a neredovito terstelarne prašine nego bliže zvijezde
se pojavljuju u A grupi. Zatim dolaze B i A tipa. Iz ovog razloga nije odmah
zvijezde sa spektrom nalik Sunčevu. bilo jasno prvim spektroskopistima,
Tu su kalcijeve linije jače od vodiko- da spektralna klasifikacija, iznesena
vih linija i veliko se obilje linija metala, gore, također može dati klasifikaciju
posebno od željeza počinje pojavljivati. po bojama - počevši od plave prema
Ove su zvijezde G tipa. crvenoj. Da to postignemo, moramo
Slijedeća su grupa zvijezde K tipa, grupe premjestiti u slijedeći red: O, B,
također sličnog spektra koji se može A, F, G, K i M.
opaziti u Suncu, jer K tip ima spektar Svakodnevno promatranje nam go­
sličan spektru Sunčevih pjega. Sun­ vori da toplija vatra emitira plavije svje­
čeve pjege nisu tamne zato što svjetlo tlo. Zato je naš niz zvijezda od plave do
iz njih uopće ne dolazi; one su tamne crvene ili od tipa O do tipa M također
samo zbog usporedbe s okolnim po­ temperaturni niz, gdje su O zvijezde
dručjima iz kojih dolazi znatno više najtoplije, a M zvijezde najhladnije (na
svjetla. Ako isključimo svjetlo okolnih svojim površinama). Lako je pokazati
područja, dobit ćemo spektar Sunče­ da je to točno za G i K niz. Vidjeli smo
vih pjega koji se razlikuje od normal­ da G odgovara normalnom Sunčevu
nog spektra Sunca u tome da su linije spektru, dok K odgovara spektru Sun­
vodika postale znatno oslabljene. Ova­ čevih pjega a, naravno, pjege su tamne
kva je situacija kod zvijezda K tipa. jer su hladnije od okolnih područja.
Konačno, postoje zvijezde sa spek­ Prema današnjim istraživanjima,
trima u kojima se pojavljuju linije mo­ temperature su stvarno obuhvaćene
lekula i atoma i gdje su molekularne u spektralnu klasifikaciju na slijede­
linije zaista dominantne. Ovo su M zvi­ ći način: O tip iznad 35 000°C; B tip
jezde. Spektroskopisti su podijelili ove od oko 11 000° do oko 35 000°; A tip
molekularne zvijezde u četiri odvojene od 7500° do 11 000°; F tip od 6000
grupe: M, N. R i S. Međutim, izgleda do 7500°; G tip 5100° do 6000°; K tip
da ove podjele proizlaze iz kemijskih od 3600° do 5100°; M je tip hladniji
razlika, dok su razlike koje smo do od 3600°. (Ovo su temperature na po­
sada razmatrali nastale iz tempera­ vršinama zvijezda; temperature u nji­
turnih razlika. Kako nije poželjno da hovim unutrašnjostima su enormno
miješamo zajedno efekte temperature i veće, kako ćemo kasnije vidjeti.) Tem-
kemije, nećemo se obazirati na detalj­ peraturno područje za neke grupe - B
niju podjelu M zvijezda. Zato imamo zvijezde - na primjer - vrlo je široko.
slijedeće grupe: A, B, O, F, G, K, M. Da pokrije širinu područja od 11 000°
Već smo u 7. poglavlju napomenuli do 35 000°, uvedeno je 10 podtipova.
da prostor između zvijezda sadrži fine Ova područja od B0 kod 35 000°, pa
čestice prašine. Veličina ovih čestica preko B1 B2 B3 itd. do B9 odgovara­
ima općenito oko tri tisuće angstrema. ju prosječno temperaturi od 12 000°.
One uzrokuju da se plava svjetlost Druge glavne grupe slično su podi­
jače raspršuje i apsorbira nego crve­ jeljene u potklase, a proučavanjem
na. Zato nam se svjetlost iz dalekog spektra zvijezde astronom može klasi­
izvora pokazuje crvenija nego što je u ficirati zvijezde ne samo u glavne, šire
stvarnosti. Zato su promatrane boje grupe nego, također, i u potklase.

222
 Razmotrimo zvijezde F. U potkla-
si F0 linije vodika su još jače od linija
kalcija, dok je u potklasi F 8 situacija
obrnuta. Cijeli niz potklasa F0 F1 F2
itd. zaista je baziran na relativno jakim
linijama kalcija i vodika. Ako prođemo
duž niza, nalazimo da linije vodika
slabe u usporedbi s linijama kalcija.
Sposobnost astronoma da klasificira
zvijezde u ove podgrupe, omogućuje
mu određivanje temperatura zvijezda
s velikom točnosti. Kod zvijezda G i K
temperature se mogu procijeniti na
točnost do 200°, kod zvijezda tipa A
unutar 500°, kod tipa B unutar 2000°,
a kod tipa O na oko 5000°.
Slijedi pitanje o kemiji zvijezda. Ako
želimo samo saznati koji su atomi pri­
sutni u raznim zvijezdama, problem bi
bio relativno jednostavan. Trebalo bi
da samo usporedimo spektralne linije,
koje se nalaze u spektrima zvijezda,
s linijama koje stvaraju razni tipovi
atoma u laboratoriju. Upravo je na taj
način pokazano da zvijezde sadrže sve
osnovne elemente koji su nađeni na
Zemlji. Ali mi želimo znati mnogo više
od toga. Nismo zadovoljni s kvalitati­
vnom kemijskom analizom zvijezda;
želimo da znamo koncentracije raznih
elemenata, a kod toga se pojavljuju
poteškoće.
Najprije moramo znati vrlo točno
zvjezdane temperature, a kad ovo
utvrdimo, dolazi daljnja teškoća koja
nam govori da se razni atomi jako ra­
zlikuju u sposobnostima stvaranja
spektralnih linija. Dok se atomi helija
jako odupiru da proizvode spektralne
linije, štaviše, i kod visokih tempera­
tura, kalcijevi atomi to čine vrlo rado,
štaviše i kod relativno niskih tempe­
ratura. Sve se ove prirođene razlike
između različitih vrsta atoma moraju
uzeti u obzir, a takva je majstorija pre­
mašivala sposobnosti prvih radnika
na tom polju.
Prvi je veliki korak načinjen prije
tridesetak godina, kada je rad profeso­
ra Henryja Norrisa Russella sa sveu­
čilišta u Princetonu jasno pokazao da
se sastav zvijezda razlikuje u jednom
bitnom pogledu od onoga na Zemlji.
Zvijezde sadrže u neusporedivo većoj
proporciji vodik, helij i druge lake pli­
nove kao što su kisik, dušik i neon,
nego Zemlja.
Cijeli se problem kemijske struktu­
re zvijezda još aktivno istražuje i mno­
go ostaje da se načini prije nego kom­
pletiramo njenu sliku. Međutim, sada
imamo vrlo dobru sliku o kemijskom
sastavu Sunca. Atomi vodika su oko
deset puta brojniji od atoma helija,
dok su atomi vodika i helija oko tisu­
ću puta brojniji od atoma svih drugih
elemenata zajedno. Od ostalih su kisik
i neon najobilniji elementi, pa slijede
ugljik i dušik. Poslije ovih, oko deset
puta manje od kisika, dolaze magne­
zij, silicij, a zatim željezo, pa aluminij,
sumpor, kalcij i metali poput nikla i
kroma.
Zato imamo situaciju da grupa la­
kih elemenata, počevši od ugljika do
Komparacija rasprostranjenosti atoma
različitih elemenata na Suncu (prva
traka u paru) i na Zemlji (druga traka u
paru). Horizontalna skala je logaritam­
ska; 1 označuje 101, 2 označuje 102
tako dalje. Relativne rasprostranjenosti
su baždarene u skladu s elementom si­
licijem, koji je uzet kao osnovno mjerilo
u raspravama o relativnoj rasprostranje­
nosti atoma.
223
 neona, čini nešto više od 1% mase
Sunca. Elementi iz kojih je sastavlje­
na Zemlja, tj. magnezij, silicij i obični
metali, čine oko 1/5% mase Sunca.
Koncentracija ostalih elemenata, kao
kositar, barij, europij, živa, srebro i
uran su gotovo zanemarujući.
Većina zvijezda, koje vidimo na
nebu, ima sličan sastav kao Sunce,
ali sada znamo da su neke izrazito
različite. Detaljnije, postoje zvijezde
s vrlo malom koncentracijom običnih
metala - zvijezde u kojima je propor­
cija željeza, na primjer, samo 1/100
od one koja je na Suncu. Na drugoj
strani, postoje zvijezde s abnormalno
visokom koncentracijom nekih naro­
čitih elemenata - barija, stroncija ili
cirkonija. Postoje i zvijezde s visokom
koncentracijom rijetkih zemalja.
Jedan tip zvijezda sadrži element
koji uopće ne postoji na Zemlji. To je
element tehnecij. Tehnecij je prirodno
nestabilan, što znači da se odmah ra­
spada u druge elemente. Trajanje po-
luživota njegova najduže živog izotopa
jest oko dvije stotine tisuća godina. To
znači da se polovica svake dane koli­
čine raspada u druge elemente u dvije
stotine tisuća godina, polovica ostatka
Gravira iz Lockyerove knjige Kemija Sunca
pokazuje aparaturu koju je upotrijebio za
određivanje podudaranja spektralnih lini­
ja Sunca i iinija metala. U toku svog rada
Lockyer je otkrio u Sunčevu spektru lini­
je koje je prouzrokovao neki dotada ne­
poznati element.
224
u slijedećih dvije stotine tisuća godi­
na, itd. Pod tim bi okolnostima i zna­
tna količina potpuno nestala, recimo
za dvadeset milijuna godina. Na Zemlji
ga još nije nitko našao iz jednostavnog
razloga, što je odavno nestao, ako ga je
i bilo. Tehnecij je nađen u nekim zvije­
zdama, što ukazuje da je proizveden u
nekoj formi nuklearne transmutacije.
U slijedećem poglavlju još ćemo detalj­
nije razmotriti ovo pitanje a, također,
i cijeli problem razlikovanja zvijezda u
njihovim kemijskim sastavima.
Istraživanje površine Sunca
Jedan je od prvih trijumfa spektro-
skopije, kad je 1868. godine Sir Nor­
man Lockyer pomoću spektroskopa
otkrio prisutnost dotada nepoznatog
elementa na Suncu. Činjenica je da
Sunce ima prorijeđenu vanjsku atmo­
sferu iznad fotosfere, što je već bilo
potvrđeno direktnim promatranjem
za vrijeme potpunih pomrčina Sunca.
Promatrači su tada vidjeli luku slične
strukture u ovoj vanjskoj atmosferi,
lukove s osnovicama koje su se spu­
štale u fotosferu. To su bile protube­
rance. Jedan je od značajnih Lockye-
Pred kraj XIX stoljeća Sir William
Ramsay pronašao je da ovaj
element - helij - postoji i na Ze­
mlji. Desno je faksimil zabilježa-
ka, napravljenih na dan otkrića,
prema Ramsayjevu diktatu.
 rovih doprinosa spektroskopiji otkri­
će da se spektri protuberanci mogu
promatrati i onda kada Sunce nije po­
mračeno, na danjem svjetlu. Kod tih
promatranja on je pronašao jednu li­
niju u spektru, koja nije odgovarala ni
jednoj karakterističnoj liniji što su ih
davali u laboratoriju do tada poznati
elementi. On je ukazao da novu liniju
stvara potpuno "novi" element, kojem
je on dao ime helij, što je i odgovaralo
jer ga je našao na Suncu.
Posljednjih nekoliko godina XIX
stoljeća je Sir William Ramsay otkrio
prisutnost helija u nekim radioakti­
vnim materijalima na Zemlji. U stva­
ri, helij stalno nastaje iz radioaktivnih
materijala u kori Zemlje i stalno odla­
zi u atmosferu Zemlje. Usput, helij se
mijenja iz plinovitog stanja u tekuće
pri nižim temperaturama nego bilo
koja druga supstancija. Njegova je to­
čka ključanja -269°C i sve do 1908.
godine nije ga se uspjelo dobiti u teku­
ćem stanju. Otada je helij u tekućem
obliku otvorio potpuno novu granu fi­
zike, granu poznatu kao fizika niskih
temperatura.
Vidjeli smo ranije da helij ne stvara
rado spektralne linije, osim pri viso­
kim temperaturama. Pa kako su spek­
tralne linije helija nastale na Suncu?
Odgovor: vanjska atmosfera Sunca je
zaista vruća, jer nastane značajna si­
tuacija ako krenemo iznad fotosfere.
Najprije temperatura pada. U tom po­
dručju nastaju tamne Fraunhoferove
linije Sunčeva spektra. Zatim se situ­
acija preokrene. Na visini od nekih 6
do 8 hiljada kilometara iznad fotosfe­
re temperatura raste od 5000° do 100
000° i više, ako nastavimo da idemo
dalje u Sunčevu koronu. (Korona je
veliki halo koji okružuje Sunce i koja
se sama pokazuje tako veličanstveno
za vrijeme potpune pomrčine Sunca.)
Pa zašto ovaj topli plin ne stvara mno­
go plave svjetlosti, kao plin na povr­
šinama B zvijezde ili O tipa zvijezde?
Odgovor se sastoji u tome, što je ovdje
gustoća plina premala da bi omogući­
la emitiranje vrlo mnogo svjetlosti. Ali
mali iznos svjetlosti, što ga ona emi­
tira, ima čisto visoko temperaturno
svojstvo, zbog kojeg nastaju linije he­
lija u spektru.
Jasniju predodžbu jednog visokog
temperaturnog svojstva možemo do­
biti razmatranjem spektralnih linija
vanjske korone Sunca. Dugo je vre­
mena porijeklo ovih linija bilo zavijeno
u misterij, jer učenjaci u laboratoriju
nisu našli ništa što bi bilo njima sli­
čno. Sjećajući se Lockyerova otkrića
helija, neki su mislili da ove misterio­
zne linije stvaraju neki drugi elementi,
koji su još nepoznati ili još nisu otkri­
veni na Zemlji. Problem je riješio, prije
nekih četrdeset godina, švedski fizičar
B. Edlen. Edlen je pronašao u labora-

Ako se udaljujemo od Sunčeve po­ na visini od nekih 56 kilometara ona
vršine, temperatura najprije opada. padne natrag na normalnu zemljišnu
Zatim, ako se udaljujemo još više,
prema Sunčevoj koroni, temperatura
naglo raste.
Slično je ako se udaljujemo od povr­ atmosferi.
šine Zemlje. Temperatura opada do
visine od oko 16 kilometara, a zatim nosfera ima dva glavna sloja, jedan se
počinje rasti.
226
toriju da su ove linije nastale od dobro
poznatih elemenata, željeza i kalcija,
ali čiji su atomi izgubili znatan broj
elektrona. Na primjer, jedna najsvjetli­
ja linija se javlja od atoma željeza koji
je izgubio 13 elektrona. Razlog zašto
postoje atomi u takvom stanju u Sun­
čevoj koroni jest vrlo visoka tempera­
tura koja tamo vlada, pa su podvrgnu­
ti snažnim sudarima. Postojanje ovih
linija u spektru korone najsigurniji je
dokaz da su u njoj temperature ek­
stremno visoke.
Vidjeli smo da, idući dalje od po­
vršine Sunca prema vanjskoj koroni,
postoji inverzija temperature. Postoje
slične inverzije kada idemo dalje od
površine Zemlje. Temperatura najprije
pada, ali se na visini od nekih 24 ki­
lometra počinje ponovo povećavati, a
temperaturu. Zatim dalje pada, ali na
nekih 96 kilometara iznad površine
Zemlje počinje ponovo rasti, i to se
nastavlja sve dok temperature ne pre­
korače 1000°, koje dosegnu u visokoj
To je područje ionosfere Zemlje. Io-
zove E sloj, a drugi F sloj; posljednji se
dijeli u dva dijela: F1 i F 2 . U E sloju, koji
se nalazi na visini od 96 kilometara,
plinovi atmosfere apsorbiraju x-zrake
koje emitira korona Sunca. Ova apsor­
pcija uzrokuje da se elektroni odvajaju
od atoma, što će reći da atomi postaju
ionizirani. Glavni F sloj se nalazi na vi­
sini između 192 i 320 kilometara. Bilo
je iznenađenja, kada se nedavno usta­
novilo pomoću raketa, da ionizaciju u F
sloju stvaraju zračenjem helijeve linije
koje se pojavljuju na valnoj dužini blizu
500 angstrema. Prema tome, glavnina
ionosfere Zemlje nastaje od zračenja
koja emitira topla atmosfera Sunca.
Bez ovih zračenja ne bi bilo ionosfere, a
radio-prijenos na duge udaljenosti, koji
ovisi o refleksiji elektromagnetskih va­
lova od ovog sloja, ne bi bio moguć.
Ova fotografija Sunčeve korone snimljena je u Su­
danu za vrijeme pomrčine 25. II 1952. Oblik koro­
ne ovisi o fazi 11-godišnjeg ciklusa Sunčevih pje-
ga. Prvi crtež desno pokazuje tipični oblik korone
kada je aktivnost pjega kod maksimuma, a drugi
crtež pokazuje tipični oblik kada je aktivnost pjega
kod minimuma.

227
 Nešto ionizacije također nastaje
u našoj atmosferi na visinama mno­
go nižim od sloja E. Izgleda da i ovo
nastaje od x-zraka sa Sunca, ali su
u ovom slučaju x-zrake znatno kra­
će valne dužine nego one koje emiti­
ra korona. Ove tvrde x-zrake dolaze iz
područja fotosfere, gdje nastaju u po­
javama poznatim pod imenom Sunčev
bljesak. Bljeskovi su jako povezani s
pjegama na Suncu, pa je dobro da se
nešto kaže što astronomi znaju o pje­
gama.
Schwabe, njemački apotekar, za­
služan je za otkriće da se na Suncu
periodično pojavljuje maksimalni i
minimalni broj pjega. On je to obja­
vio 1843. godine, ali je već pred kraj
XVIII stoljeća Horrebow objavio da se
pjege na Suncu vjerojatno javljaju po
zakonu periodiciteta, a Sir William
Herschel je već smatrao da su neki
događaji na Zemlji, kao rast žita, u
vezi s periodičnosti Sunčeve aktivno­
sti. Schwabe je za periodičnost pjega
na Suncu našao vrijednost od 10 go­
dina. Nekoliko godina kasnije R. Wolf
je našao vrijednost 11.1, što je blizu
današnjoj vrijednosti.
Pojave pjega na Suncu mogu biti u
fazi maksimuma sto puta veće nego u
fazi minimuma. Gotovo se sve pjege
javljaju na širinama manjim od 40°,
a manje ili više su simetrično raspo­
ređene između dviju Sunčevih hemi­
sfera. U svakom danom trenutku pje­
ge su obično raspoređene uzduž dva
sloja, jedan na sjevernoj hemisferi, a
drugi na južnoj hemisferi. Na početku
228
svakog novog ciklusa slojevi se nala­
ze u svojim najvećim udaljenostima
od ekvatora, na oko 40°N i 40°S. Ra­
zvojem ciklusa ovi se slojevi pomiču
prema ekvatoru, a u doba maksimal­
ne aktivnosti njihove su širine obično
između 15° i 20°. Na kraju ciklusa oni
dolaze gotovo do ekvatora, ali obično
nestaju na oko 5°. Prve pjege novog
ciklusa ponovo se pojave na širinama
40°N i 40°S.
Individualna pjega započinje svoj
život, koji može trajati od jednog dana
do nekoliko tjedana, kao mnogostruke
male tamne mrljice. Zatim se ove mr-
ljice zgusnu u tamnu pjegu, koja može
iznositi desetke tisuća kilometara do
stotine tisuća kilometara u promjeru.
Pjege se obično pojavljuju u parovima,
jedna je na zapadu, druga na istoku.
U 5. poglavlju smo vidjeli kako je
Galilei upotrijebio pjege na Suncu da
izmjeri period rotacije Sunca i dobio
je vrijednost oko 27 dana. Ponavljaju­
ći Galilejeva promatranja još pažljivi­
je, Carrington i Sporer su oko godine
1860. pokazali da period rotacije Sun­
ca nije potpuno isti za razne Sunčeve
širine. Našli su da Sunce najbrže roti­
ra na ekvatoru, a s porastom širine pe­
riod rotacije postaje progresivno duži.
Varijacije u vremenu rotacije između
ekvatorskih i polarnih područja iznose
do tri ili četiri dana.
Prošlo je već stotinu godina, a ovaj
je značajni rezultat još neobjašnjen.
Problem je izvanredno zanimljiv, jer
su sva razmatranja donosila suprotnu
situaciju. Sva naša očekivanja su bila
Dijagram pokazuje raspodjelu
Sunčevih pjega na raznim heli-
ografskim širinama (vertikalna
skala) od 1933. do 1947. godine.
Mjesto raspodjele pomiče se stal­
no prema ekvatoru Sunca kad
aktivnost počinje, raste i nastaje.
Prve pjege slijedećeg ciklusa
pojavljuju se na širinama od oko
40°N i 40°S.
U svakom paru pjega, na gornjoj sli­
ci, jedna je gotovo uvijek zapadno od
druge. Mrljice mogu kasnije postati
velike pjege. Ako pjege postavimo
na liniju jednog meridijana (prvi cr­
tež), one koje su u blizini ekvatora
povećavat će svoje duljine (longitu­
de) mnogo brže nego one udaljenije
od ekvatora (drugi crtež).

229
da se Sunce polaganije vrti na ekva­
toru.
Početkom našeg stoljeća George El-
lery Hale je došao do značajnog otkri­
ća. Upotrebljavajući složene spektro-
skopske metode, otkrio je prisutnost
jakog magnetskog polja u pjegi. Ovo
je bio prvi direktni dokaz postojanja
magnetskih polja u jednom astro­
nomskom problemu. Sada, nedavno,
magnetska polja su počela igrati do­
minantnu ulogu u gotovo svim astro­
nomskim razmatranjima. Sasvim
odijeljeno od pjega, fotografije korone
Sunca, snimljene za vrijeme potpunih
pomrčina, pokazuju da se iz površine
Sunca pojavljuju snažna magnetska
polja u okolni prostor. Pomicanje pro-
tuberanci i njihovih struktura također
snažno ukazuje na prisutnost ma­
gnetskih polja koja izviru iz podnožja
protuberanci.
Ovo nas ponovo vraća na pitanje
Sunčevih bljesaka, a zemaljska će
nam analogija pomoći da razumijemo
što to može biti. Pretpostavimo da je
presječen vod visoke naponske mreže,
kažemo struje. Na prvi pogled bi ne­
tko pomislio da je tok struje u vodu
jednostavno prekinut. Ali nam isku­
stvo pokazuje da to nije tako. Struja
nastoji da i dalje teče i, ukoliko se ne
poduzmu adekvatne mjere, može na­
stati ozbiljno oštećenje generatora
u električnoj centrali. Iz tog razloga,
električne centrale koriste uređaje koii
Grafikon pokazuje aktivnost Sun­
čevih pjega od 1750. do 1950.
godine. Brojevi na vertikalnoj skaii
označuju Wolfove reiativne brojeve
koji se dobiju ako se jedna pjega
broji kao jedinica, a svaka grupa
pjega kao desetica.
230
odmah prekinu tok struje. Sve se to
može objasniti na slijedeći način. Gdje
postoji struja, postoji također i ma­
gnetsko polje, a u slučaju jake struje,
magnetsko polje posjeduje veći iznos
energije. Ova energija ne prestaje po­
stojati kada dođe do prekida voda. Ona
se mora nekako rasipati, a to je ono
što treba da urade električne centrale
preko svog prekidača. U prekidačima
se pojave snažne iskre zbog pražnje­
nja, a ova pražnjenja rasipaju energiju
magnetskog polja.
Slično se, izgleda, zbiva na Suncu,
jer postoje situacije u kojima se poni­
štavaju magnetska polja. Ovdje, kao i
na Zemlji, energija koju imaju ta po­
lja ne nestaje iznenada, u trenu. Ona
se rasipa u obliku pražnjenja, a to su
Sunčevi bljeskovi.
U toku pražnjenja elektroni i atom­
ske jezgre ubrzavaju se do velikih br­
zina. To stvara dva važna efekta. Prvi,
ove vrlo brze čestice, sudarajući se me­
đusobno, a također i s više ili manje
stacionarnim česticama, proizvode vi­
soko energetske x-zrake koje stvaraju
najnižu ionizacionu zonu u atmosferi
Zemlje. Drugi, golemi broj vrlo brzih
čestica napušta Sunce u obliku zraka.
Ako se dogodi da se Zemlja nađe na
stazi ovih zraka čestica, one udare na
vanjsko magnetsko polje Zemlje. Ovo
uzrokuje tzv. magnetske bure. Tako­
đer, izgleda da pri procesu sudaranja
nastanu vrlo brzi elektroni, koje Ze-
Teleskopska fotografija Sunčevih
pjega snimijena iz balona na visini
od 24 kilometra iznad Zemlje. Pje-
ge su jezgre relativno ohlađenih
plinova, udruženih s jakim magnet­
skim poljima, dok ih obavijaju pla­
menovi toplijih plinova.
 mlja zarobljava, nalazeći svoje staze u ovisi o našem poznavanju magnetskih
magnetskom polju Zemlje. polja. Budući da su magnetska polja
Izgleda da se na taj način formirao prvi put ušla u astronomske probleme
vanjski pojas van Allenove radijacije. poslije njihova pronalaska u pjegama
Van Allenovi pojasovi radijacije, neda­ na Suncu, nije neumjesno da pitamo
vno otkriveni pomoću umjetnih satelita, što smo saznali o tim pjegama. Sma­
upravo sadrže takve vrlo brze elektrone tramo da magnetska polja igraju va­
koji su uhvaćeni u magnetsko polje žnu ulogu pri postanku tamnih pjega,
Zemlje. Njihajući se naprijed i natrag jer ona sudjeluju u prenošenju ener­
između sjevernog i južnog pola Zemlje, gije iz podfotosferskih područja izvan
trebajući manje od jedne sekunde za same fotosfere. Osim toga, naučili smo
svako okolno skakutanje, ovi elektroni iznenađujuće malo. Zašto pjege rastu
stvaraju neobičnu polarnu svjetlost. i padaju u periodu od 11 godina, zašto
Već smo vidjeli da postoji uvjerljiv one formiraju slojeve oko Sunca i za­
dokaz da je vanjska atmosfera Sunca što se ovi slojevi pomiču prema ekva­
ekstremno topla, ali još nismo pitali toru kad je ciklus u toku? Odgovor na
zašto. Prethodna diskusija o nasta­ to još ne znamo. Možemo jedino reći
janju Sunčevih bljeskova pomoći će da se nalazimo pred krajnje rijetkim i
nam da shvatimo odgovor koji najra­ složenim procesima čija su objašnje­
dije daju astronomi. nja vrlo zapletena.
Znamo da je materija ispod foto- Proučavanje aktivnosti na površini
sfere Sunca u stalnom konvektivnom Sunca i njenih odnosa prema Zemlji
kretanju - vrsta kretanja vode kada se detaljno se provodi već sto godina, pa
zagrije u kotlu. Ovo kretanje mora pro­ je sakupljen golem broj promatranja,
izvesti magnetsku energiju na trošak što je sav ovaj veliki napor postigao u
svoje vlastite mehaničke energije. Tako usporedbi s dostignućima drugih gra­
proizvedena magnetska polja izlaze iz na astronomije? Čini mi se da odgovor
fotosfere u atmosferu Sunca, gdje do­ ne može biti osobito radostan. Najinte­
lazi do procesa rasipanja. Sunčev blje­ resantniji i najkorisniji razvici pojavili
sak je ekstremni primjer takvog proce­
sa, ali za najveći dio pražnjenja nema
nekih posebnih karakteristika. Oni na Desna gore fotografija prikazuje
gigantsku protuberancu u obliku
taj način proizvode veliku toplinu ne
petlje na rubu diska Sunca. Djelova­
tako veliku kakvu proizvode bljeskovi, nje i struktura protuberanca čvrsto
gdje se vrlo brze čestice izbacuju sa ukazuju na prisutnost magnetskih
Sunca u prostor, ali sasvim dovoljnu polja koja se pojavljuju kod njiho­
da se ugrije atmosfera Sunca na vrlo vih korijena iz unutrašnjosti Sunca.
visoku temperaturu. Činjenica je da magnetska polja
uzrokuju da se uobičajene atom­
Ukratko, danas većina astronoma ske linije u spektru dijele u nekoliko
smatra da atmosfera Sunca dobiva komponenata, pa ih je zbog toga
svoju energiju iz konvektivnog kreta­ moguće otkriti upotrebom složenih
nja koje se odvija ispod fotosfere. Ma­ spektrografskih metoda.
gnetsko polje je prenosilac energije i u
tome je njegova važnost. Ono dobiva
Fotografija Sunčeva diska snimljena
energiju od kretanja materijala ispod
je 18. VII 1953. Iza nje je magnetska
fotosfere i prenosi je u atmosferu Sun­ karta Sunca napravljena istog dana.
ca, gdje se u procesu rasipanja poja­ Ona pokazuje položaj, intenzitet i
vljuje kao toplina. polaritet slabih magnetskih polja
Mnogo od toga što znamo i što vje­ u fotosferi, bez obzira na Sunčeve
rujemo o površini i atmosferi Sunca pjege.

232
233
su se nedavno, u našem povećanom Niz fotografija jedne eruptivne protu­
razumijevanju važnosti magnetskih berance, snimljene 4. VI 1946. godine.
procesa. Ali je napredak kao cjelina Mali krug iznad prve slike pokazuje Ze­
mlju u istoj skali.
bez sumnje bio slab u usporedbi s
drugima u astronomiji.
Ova razmatranja imaju posebnu kom posljednjih stotinu godina. Upra­
važnost za britansku astronomiju. vo kako je krivi osjećaj vodio britanske
Pojavom spektroskopije i interesa za astronome da napuste šire astronom­
Sunce, britanski su astronomi mnogo ske probleme, tako pretjerana svemir­
izgubili što se nisu interesirali za šire ska istraživanja mogu ponovo stvoriti
probleme. Pravci istraživanja koje su situaciju u kojoj se glavni problemi
započeli ljudi poput Herschela bili su mogu izgubiti iz vida.
napušteni, jer za promatranje Sunca Da dokažemo kako su ove primje­
nisu bili potrebni veliki instrumenti, dbe na mjestu, možemo napustiti po­
pa u Britaniji u posljednjih pedeset vršinske pojave na Suncu i razmotriti
godina nije izgrađen teleskop znatnijeg neke privlačne probleme koji se poja­
otvora. Sada, dok se ova knjiga štam­ vljuju kada istražujemo njegovu unu­
pa, Britanija ne posjeduje teleskop trašnjost. Ovdje ćemo se susresti s
s otvorom koji bi bio jednak velikom pojavama koje su općenito važne i za
Herschelovu teleskopu. Ovo žalosno zvijezde, a koje, također, imaju primje­
pomanjkanje posljedica je prekomjer­ nu na svemir u širini.
nog angažiranja na istraživanju Sun­
ca. Treba reći da ono nema tako veli­
ku važnost da bi se zanemarile ostale Unutrašnjost Sunca
grane astronomije. (U međuvremenu u Ako bacite loptu u zrak, ona će pa­
Engleskoj je izrađen i veći teleskop od sti natrag na zemlju. To se zbiva, jer
Herschelovog. On je montiran 1968. u je prema dolje vuče sila gravitacije.
Herstmoneuxu u Engleskoj, a ima pro­ Kako gravitacija ne prestaje djelovati
mjer zrcala 2,50 metara. Op. prev.) kada lopta dodirne tlo, zašto lopta ne
Sve to ima važno značenje, jer su nastavlja padati sve dok ne dosegne
istraživanja u svemiru nastavila pro­ centar Zemlje? Odgovor je, naravno,
učavanja aktivnosti površine Sunca. da Zemlja pritišće loptu prema gore
A važnost koja se sada pridaje istraži­ silom jednakom onoj kojom gravitacija
vanjima u svemiru, posebno u SAD i vuče loptu prema dolje. Ovo vrijedi za
SSSR, u mnogome je slična putovima sve materijale na Zemlji, a cijeli naš
koji su bili postavljeni u Britaniji to- planet je u ravnoteži, jer je gravitacija

234
u svakoj točki izjednačena s pritiscima
koji postoje kroz cijelo tijelo Zemlje.
Ovo jednako vrijedi i za atmosferske
plinove. Oni bi također pali pod djelo­
vanjem gravitacije, ako ne bi bilo tlaka
unutar njih. Tlak koji održava ravno­
težu na morskom nivou, jest takozvani
normalni atmosferski tlak, oko 1 kilo-
pond na kvadratni centimetar. Tlak
koji postoji u središtu Zemlje, milijune
puta je veći.
Ista razmatranja vrijede i za Sun­
ce ali, kako je Sunce mnogo teže nego
Zemlja, tlakovi su u njegovoj unutra­
šnjosti odgovarajuće veći. Tlak u sre­
dištu Sunca je oko sto tisuća milijuna
puta veći od tlaka na morskoj razini
na Zemlji.
Kako smo ovo saznali? U 6. pogla­
vlju smo vidjeli da se masa Sunca može
odrediti iz kretanja planeta. Također
znamo daljinu Sunca, pa zato i njego­
vu pravu veličinu. Poznavajući masu
i veličinu Sunca, može se na jedno­
stavan način izračunati gravitacija na
njegovoj površini. Dobiva se oko tride­
set puta veća gravitacija nego što je na
površini Zemlje. Na prvi pogled razlika
nije vrlo velika, ali ona postaje sve zna­
čajnija kada prodiremo u unutrašnjost
Sunca. Kako Sunce sadrži mnogo više
materijala nego Zemlja, težina gornjih
slojeva postaje sve veća što se pribli­
žavamo središtu, a da bi ono odoljelo
ovoj velikoj težini gornjih slojeva, po­
trebni su tako strahoviti tlakovi.
Slijedeće je pitanje: pod kojim se
uvjetom tlakovi održavaju. Već su fi­
zičari XIX stoljeća shvatili da obična
kruta i tekuća tijela mogu odoljeti tla­
ku do izvjesne granice. Zbog toga ne
mogu odoljeti onim tlakovima koji mo­
raju postojati u unutrašnjosti Sunca.
Prema tome, u unutrašnjosti Sunca
nema mogućnosti opstanka krutih
ili tekućih tijela, kako je to zamišljao
William Herschel. No, otkrića XIX sto­
ljeća, koja su se odnosila na prirodu
plinova, pokazala su da bi potrebne
tlakove dali plinovi kad bi bili dovoljno
vrući.
Tlak, koji postoji u plinu, ovisi o tri
stvari: gustoći, temperaturi i prirodi
čestica iz kojih je sastavljen plin. Ra­
zmotrimo ove tri stvari. Već je u XVII
stoljeću Robert Boyle ustanovio da
tlak plina raste s gustoćom a, ukoliko
gustoća nije prevelika, tlak je direk­
tno proporcionalan s njom, što će reći
- ako se podvostruči gustoća i tlak će
se podvostručiti. Ovo je poznato kao
Boyleov zakon. U XVIII stoljeću je J.
A. Charles pokazao da postoji slična
direktna proporcionalnost između
temperature i tlaka: ako je temperatu­
ra plina, izmjerena od apsolutne nule,
podvostručena, tlak će se također po­
dvostručiti. Ova otkrića možemo pisati
u obliku jednostavne jednadžbe. Ako
uzmemo P za tlak, T za temperaturu,
a grčko slovo p (ro) za gustoću, može­
mo pisati jednadžbu: P = A x p x T. U
235
 našoj jednadžbi je A konstanta koja
ovisi o prirodi čestica od koje je plin
sastavljen.
Da odredimo konstantu A, potre­
bno je da znamo dvije stvari: prvu ke­
mijski sastav plina - koncentraciju
raznih tipova atoma u njemu; dru­
gu, stanje u kojem su ti atomi. Kako
smo već vidjeli, znamo kemijski sastav
Sunca, a i mnogih drugih zvijezda, ali
ova informacija nije bila na raspolaga­
nju prvim istraživačima. Ipak je jedan
od njih, J. Homer Lane, iznenađujuće
dobro pogodio odgovor na drugi dio
problema - koji se odnosio na stanje
pod kojim atomi egzistiraju u unutra­
šnjosti Sunca - gotovo prije sto godi­
na. Lane je smatrao da pri vrlo viso­
kim temperaturama, koje vjerojatno
postoje unutar Sunca, dolazi do silnih
sudara između atoma, što može prou­
zročiti da se rascijepaju. To se slaže s
pogledima današnje fizike. Atomi se ci­
jepaju u smislu odstranjenja njihovih
elektrona, koji inače normalno obilaze
oko teške jezgre atoma. Prema tome,
jezgre atoma se slobodno kreću samo
bez svojih elektrona, a i elektroni se,
također, kreću slobodno. Tako se plin
u unutrašnjosti Sunca sastoji iz dviju

Američki astronomi su zadnjih godina dobi­

li jasnije fotografije Sunčeve površine nego
ikad prije, i to iz balona bez ljudske posade,
s visina gdje je "štetni sloj", proizveden od
Zemljine atmosfere, eliminiran. Fotografije
pokazuju pripremanje za lansiranje i stvarni
uspon za vrijeme leta u rujnu 1957. godine.
Crtež pokazuje montažu teleskopa.

236
vrsta čestica koje se kreću slobodno i
odvojeno: golih atomskih jezgri i elek­
trona. Znajući ovo i znajući relativne
količine raznih atoma i stupnjeve do
kojih su oni izgubili svoje elektrone,
možemo odrediti veličinu A. Ukoliko,
također, znamo gustoću i temperatu­
ru plina, možemo iskoristiti našu for­
mulu da izračunamo njegov tlak; ili,
ako znamo tlak i gustoću, možemo
upotrijebiti istu formulu da izračuna­
mo temperaturu.
Sada možemo, u stvari, znati opći
tlak P, koji mora postojati unutar
Sunca, iz našeg zaključka o gravitaci­
ji. Jer, znamo li masu i veličinu Sun­
ca, znamo također općenito gustoću
D. Konstanta A je određena razmatra­
njem u zadnjem paragrafu. Zato mo­
žemo upotrijebiti našu jednadžbu da
dobijemo opći uvid o temperaturi T
unutar Sunca.
Grubi račun pokazuje neposredno
da ona mora iznositi oko deset mili­
juna stupnjeva. Račun je grub u tom
smislu, jer nam ne daje preciznu tem­
peraturu. No nije tako grub da bi bila
velika odstupanja, što će reći da re­
zultat ne može biti ni manji ni veći od
tri puta. Temperatura može biti malo
niža ili malo viša, ali mora biti u podru­
čju od deset milijuna stupnjeva. Dana­
šnja je vrijednost dobivena preciznijim
računom: blizu 15 milijuna stupnjeva
u središtu Sunca.
Kako je u unutrašnjosti Sunca
mnogo toplije nego na površinskim
područjima, tamo mora doći do silnog
istjecanja topline prema fotosferi, jer
toplina u materiji uvijek struji iz po­
dručja više temperature prema podru­
čju niže temperature. Ovo nam obja­
šnjava zašto je Sunce svijetli objekt,
dok tijelo poput Mjeseca ne emitira
svjetlost, nego sjaji zbog toga što je
osvijetljeno od Sunca. Osnovna je ra­
zlika između planeta ili satelita na je­
dnoj strani i zvijezda na drugoj strani
u tome što je unutar planeta ili sate­
lita tlak, potreban za izravnanje sile
teže, relativno mali, pa ga mogu dati
kruta i tekuća tijela. Zato temperature
unutar planeta i satelita ne treba da
budu tako visoke kao unutar zvijezda,
a upravo zbog manjih temperatura ne
postoji otjecanje topline u velikoj mjeri
iz unutrašnjih područja prema povr­
šini.
Kako se točno prenosi energija iz
središnjih područja Sunca prema fo­
tosferi? Toplina putuje po metalnoj ši­
pki od toplijeg kraja prema hladnijem
vođenjem, što znači da se tople čestice
metala ne kreću po metalu nego se nji­
hova toplina jednostavno prenosi na
hladnije čestice. Ali račun pokazuje da
Pogled s letećeg teleskopa na Sunčevu površinu
(lijevo) pokazuje svijetle pjege (stupove vrućeg
plina koji se diže) - i tamnija područja (mase hla­
dnijeg plina koji se spušta). Srednja fotografija je
primjer konvekcije proizveden u vrućem tankom
sloju; desna fotografija pokazuje primjer konvekcije
u vrućem dubljem sloju. Druga nalikuje granulaciji
Sunca.
237
 se na Suncu ne može toplina prenosi­ grama na kubični centimetar. Zašto
ti vođenjem, jer je to prelagan proces. ne bi zakon također prestao vrijediti
Druga mogućnost je konvekcija, a to pri istim gustoćama unutar Sunca ili
je kretanje toplih čestica, kao kod gri­ unutar zvijezda?
janja vode u kotlu. Odgovor bi trebalo naći u ekstre­
Prvo matematičko proučavanje mno visokim temperaturama koje
strukture Sunca J. Homera Lanea tamo vladaju. Ove visoke temperatu­
1869. godine osnivalo se na pretpo­ re odvajaju elektrone od jezgri atoma,
stavci da se energija iz središta Sunca stvarajući materiju vrlo velikih gusto­
prenosi upravo na taj način - konve- ća, vladajući se kao plin na Zemlji.
kcijom. Ako poznajemo kemijski sa­ Zato je Boyleov zakon primjenljiv na
stav Sunca, a s tim i vrijednost kon­ mnogo veće gustoće nego što smo mo­
stante A, moguće je pomoću formule P gli na prvi pogled očekivati. U stvari,
= A x p x T izračunati strukturu Sunca. pri vrlo visokim temperaturama neće
Izračunata temperatura u središtu je se pojaviti znatna razilaženja sve dok
sasvim blizu 10 milijuna stupnjeva. gustoća ne dođe do 1000 grama na
Gustoća je oko 50 grama na kubični kubični centimetar. Zato naša jedno­
centimetar, ili oko 50 puta veća od gu­ stavna formula za tlak vrijedi bilo gdje
stoće destilirane hladne vode na povr­ u unutrašnjosti Sunca.
šini mora. Vratimo se sada strujanju energije
S ovim se pojavilo pitanje, koje je iz unutarnjih područja Sunca prema
bilo sve do prije četrdeset godina ne­ njegovoj površini. Astronomi 19. sto­
riješeno. Možemo li s pravom smatra­ ljeća bili su svjesni mogućnosti da se
ti materiju s tako visokim gustoćama dio ili cijela energija prenosi zračenjem
plinovima? Ako možemo, je li logično a ne konvekcijom, kao što se prenosi
očekivati da se prilagode gornjoj je­ energija od Sunca do Zemlje. Problem
dnostavnoj formuli za tlak? Sjetimo je bio, kako izračunati efekt radijaci­
se, da je Boyleov zakon, koji nam kaže je. Tek je 1906. godine Karl Schwar-
da je tlak plina direktno proporciona­ zschild otkrio plan da se to postigne.
lan njegovoj gustoći, primjenljiv samo Danas se može pokazati da se struja
ako gustoća nije prevelika. Vrijednost energije duboko u unutrašnjosti Sun­
zakona u zemaljskom laboratoriju si­ ca zaista ponaša prema jednadžbama
gurno prestaje pri gustoćama od 50 koje je dao Schwarzschild. To će reći,

Slika 8.1
Odnos masa-sjaj. Ako poznajemo masu
zvijezde kao i prosječni polumjer zvije­
zde slične mase, možemo izračunati njen
apsolutni sjaj. Eddington (gore) je otkrio
ovu povezanost i 1924. god. objavio to ot­
kriće. Dio rukopisa prikazan je desno.

238
da se energija prenosi zračenjem a ne
konvekcijom, kako su pretpostavlja­
li prvi istraživači na ovom polju, kao
Lane.
Premda je ovo točno za duboku
unutrašnjost, konvekcija postaje va­
žna u bližim površinskim slojevima,
kako nam pokazuju fotografije, prilo­
žene dolje. Zato je pri diskusiji o stru­
kturi Sunca potrebno pažljivo razmo­
triti i zračenje i konvekciju.
Ne treba da se zadovoljimo samo s
opisanim kvalitativnim načinom prije­
nosa energije unutar Sunca. Moguće
je provesti kvantitativan račun. Re­
zultat takvog računa nam može reći
o sjaju Sunca, što možemo provjeriti
promatranjem. Teorija i promatranja
se danas slažu, ali prije nego dođemo
do toga, moramo pogledati pionirski
rad koji je u ovoj oblasti astronomije
obavio Eddington.
Ovo se razmatranje odnosi ne samo
na Sunce nego i na bilo koju zvijezdu.
Temperatura u njenom središtu neće
biti nužno ista kao u Suncu. Ona će
ovisiti o masi zvijezde i njenoj veličini.
Ovo su važni faktori, jer određuju ja­
kost gravitacije, a time i tlak, potreban
da joj drži ravnotežu. Što je veća masa
zvijezde, veća je i gravitaciona sila.
Ovo zahtijeva da i temperature kod ve­
ćih masa budu veće, a zbog tih većih
unutarnjih temperatura bit će i veći
tok zračenja iz unutrašnjih područja
prema površini. Zato očekujemo da
zvijezde veće mase budu svjetlije od
zvijezda male mase. To je zaista tako,
kako ćemo uskoro vidjeti.
Utjecaj polumjera zvijezde na njen
sjaj može se također razmatrati na
sličan način. Ako su dvije zvijezde je­
dnake mase ali različitih polumjera,
gravitacija će biti manja u zvijezdi ve­
ćeg polumjera. Zato će unutrašnji tlak
i unutarnja temperatura biti također
manji, a iz ovog će razloga izljev ener­
gije iz unutarnjih područja biti manji.
Drugim riječima, veća će zvijezda biti
manjeg sjaja od manje zvijezde.
Ovo su bile ideje koje je Eddington
podvrgao računu. On je dobio mate­
matičke formule, iz kojih je mogao
izvesti vrijednost za sjaj iz mase i po­
lumjera. Pri sretnoj okolnosti događa
se da polumjer ne ulazi u računanja
s osjetljivim značenjem. Bez nekog
bitnog gubljenja točnosti može se izo­
staviti precizno određen polumjer i
zamijeniti ga prikladnim prosječnim
vrijednostima koje su promatrane. Na
primjer, ako želimo odrediti sjaj po­
znate mase, ali nepoznatog polumjera,
jednostavno ubacimo u naš račun pro­
sječni polumjer, određen iz stvarnog
promatranja za zvijezde takve mase.
 U svakom datom primjeru stvarni će
se polumjer vjerojatno razlikovati od
prosječne upotrijebljene vrijednosti,
ali to neće utjecati na rezultat. Zato je
moguće da se izračuna sjaj za svaku
vrijednost mase.
Eddingtonovi rezultati su prikazani
na slici 8.1, gdje krivulja daje rezul­
tate računanja. Vertikalna skala nali­
jevo predstavlja sjaj (L), dok horizon­
talna skala na dnu predstavlja masu
(M). Masa (M) je nanesena logaritam­
ski. Pogodno je da se uzme za jedinicu
mase M masa Sunca, tako da se vrije­
dnosti u masama Sunca lako očitaju
iz slike. Ali je situacija kompliciranija
za skalu sjaja. Ovo je skala veličina
koja traži neko objašnjenje.
S današnjeg stajališta skala veličina
mora bili točno definirana. Skala ima
povijesnu vezu još od Hiparha i Ptole-
meja, a to je razlog da se ona lako ne
napušta. Razlika u sjaju jedne veličine
odgovara približno faktoru 2,512. To
će reći, ako se dvije zvijezde razlikuju
za jednu veličinu jedna je 2,512 puta
sjajnija od druge; ako je razlika za pet
veličina, jedna je 100 puta sjajnija od
druge (ili 2,512 5 puta). Napomenimo
da veličine idu prividno neprikladnim
načinom, tako da svjetlija od dviju zvi­
jezda ima manju veličinu. Prema tome,
ako je zvijezda A 2,512 puta svjetlija
od zvijezde B, veličina A je za jednu ve­
ličinu manja od veličine B.
Razlike veličina između dviju zvije­
zda je mjera njihovih razlika u sjaju.
Ukoliko uzmemo poznati sjaj neke zvi­
jezde i damo joj neku izabranu stal­
nu veličinu, možemo također dati vri­
jednost veličina svih drugih zvijezda
poznatog sjaja. Ali, koju ćemo zvijezdu
izabrati kao naše mjerilo i kakvu ćemo
joj dodijeliti veličinu? Netko bi očeki­
vao da se izabralo Sunce i da mu se
dodijelila veličina O ili, možda, 1, ali
to nije lako. U stvari, iz povijesnih ra­
zloga, koji su ovdje sporedni, Suncu
je dodijeljena veličina 4,7; a s ovim su
izborom sve druge veličine određene.
Postoji jedna druga vrsta veličina
koju moramo spomenuti. Veličine koje
pokazuju prave sjajeve zvijezda, tj.
iznos zračenja koji one stvarno emiti­
raju, poznate su kao apsolutne veliči­
ne. Njih treba razlikovati od prividnih
sjajeva zvijezda. Prividni sjaj zvijezde
je sjaj koji nam se prikazuje na nebu.
Dvije zvijezde s istim pravim sjajem
mogu imati sasvim različite prividne
sjajeve, jer se ne nalaze na jednakim
udaljenostima od nas. Zato su privi­
dni sjajevi i prividne veličine različite
od apsolutnih sjajeva i apsolutnih ve­
ličina.
Pravi sjaj zvijezde uključuje cjelo­
kupno zračenje koje ona emitira, pa
se riječ bolometrijski katkada uključu­
je da označi taj pojam. Zato možemo
govoriti o bolometrijskom sjaju ili bo-
lometrijskoj apsolutnoj veličini, da bi­
smo naglasili kako se radi o totalnom
zračenju koje emitira zvijezda. Ovaj
pojam proizlazi iz činjenice da, kada
promatramo zvijezdu, ni naše oko ni
naše fotografske ploče nisu osjetljive
na cjelokupnu svjetlost koja dolazi od
nje. Sve svjetlo ne prodire do nas kroz
plinove atmosfere Zemlje. Izmjereni
 sjajevi ne mogu po svojim svojstvima nutak ćemo pretpostaviti da znamo
biti bolometrijski sjajevi. Astronomi udaljenost svake zvijezde koju želimo
uzimaju u obzir ovu činjenicu pripi­ istražiti. Slijedeći je korak, da se odre­
sujući im vizuelni sjaj, plavi sjaj, ili di prividni sjaj za određeno područje
ultravioletni sjaj, definirajući svaki od valnih dužina, na primjer, za vizuelno
ovih iznosom svjetlosti što ga zvijezda područje. Ovo mora biti izvedeno naj­
emitira unutar određenog područja točnije upotrebom fotoelektrične tehni­
valnih dužina. U slučaju vizuelnog ke. Tada jednostavan račun (baziran
sjaja određeno područje valnih du­ na činjenici, da stupanj sjaja, kojeg mi
žina je približno ono područje koje je vidimo, varira obrnuto proporcionalno
osjetljivo za ljudsko oko; plavi sjaj se s kvadratom udaljenosti izvora svje­
odnosi na područje valnih dužina koje tlosti) daje apsolutni sjaj za područje
su manje od onih kod vizuelnog sja­ valne dužine o kojoj se radi. Posljednji
ja, a ultravioletni sjaj se odnosi na još je korak da se načini korektura s obzi­
kraće valne dužine. rom na dio zračenja zvijezde koji nije
Iz svega ovog je jasno da se bolo­ bio uključen u naše izabrano područje
metrijski sjajevi ne mogu odrediti iz valnih dužina. Ovo daje apsolutni bo­
izravnih promatranja. Oni se određuju lometrijski sjaj zvijezde.
djelomično iz promatranja, a djelomi­ Koliko je točan konačni rezultat do­
čno računom. Računanje je potrebno biven na taj način? Ako je upotrijeblje­
da se uzme u obzir dio svjetlosti koji se na fotoelektrična tehnika, netočnost
izgubio jer nije mogao proći kroz našu promatranja je vrlo mala. Stvarna se
atmosferu i za koje naši instrumenti pogreška pojavljuje iz procjene udalje­
nisu osjetljivi. nosti i iz konačne korekture s obzirom
Sada, kada smo se upoznali sa zna­ na zračenje koje nije bilo uključeno u
čenjem skala, koje su korištene, mo­ područje valnih dužina upotrijeblje­
žemo ponovo pogledati Eddingtonov nih pri promatranjima. Za zvijezde s
dijagram sjaja (slika 8.1). Krivulja se površinskom temperaturom između
odnosi na izračunate vrijednosti bo- oko 4000° i 20 000° ova je korektu-
lometrijskog sjaja, a kružići na bolo-
metrijske sjajeve pojedinih zvijezda.
Slaganje između teorije i promatranja
je izvanredno, jasno pokazujući opću
točnost fizikalnih zamisli na kojima su
bazirani proračuni.

Sjajevi, polumjeri i mase zvijezda

Kako se astronom hvata ukoštac s
problemom određivanja sjajeva, polu­
mjera i masa zvijezda? Da se odredi
pravi sjaj zvijezde, potrebno je znati
njenu udaljenost. Metoda za određi­
vanje udaljenosti najbližih zvijezda,
paralaktička metoda, koja se temelji
na godišnjem kretanju Zemlje, bila je
opisana u 6. poglavlju. Za udaljenije
zvijezde, međutim, treba upotrijebiti
druge metode, o kojima ćemo disku­
tirati u slijedećem poglavlju. Na tre­
Slika 8.2
Prividna staza je staza kako je vidi­
mo projiciranu na ravninu okomitu
na smjer doglednice. Od onog što
vidimo, moramo odrediti pravu
stazu. Omjer dužina udaljenosti
do težišta, oko kojeg se vrte obje
zvijezde, daje relativne mase dviju
zvijezda. Ako je poznata udalje­
nost, nije teško odrediti njihove
apsolutne mase.

241
ra razmjerno točna, tako da je pogre­
ška u mjerenjima udaljenosti gotovo
potpuno zanemariva. Ali za zvijezde
vrlo visoke površinske temperature i
za zvijezde vrlo niske površinske tem­
perature korekcioni su faktori nepo­
uzdani. Mogu se pojaviti pogreške od
100% u našoj procjeni sjajeva ovih zvi­
jezda iz pogrešaka u samom korekci-
onom faktoru. Ukoliko ne uzmemo u
obzir vrlo udaljene zvijezde, pogreške
koje se pojavljuju iz mjerenja udalje­
nosti neće biti tako velike. Može se,
naravno, dogoditi da se ove dvije vrste
pogrešaka pojave u najvećem iznosu,
ali se može, također, dogoditi, da su
iznosi pogrešaka suprotnog značenja
pa se poništavaju.
Naš slijedeći problem, određivanje
polumjera zvijezde, gotovo je riješen
ukoliko znamo njen apsolutni bolome-
trijski sjaj i njen spektralni tip. Sjaj,
polumjer i površinska temperatura
su povezani jednadžbom L = D x R2 x
T4, u kojoj je L sjaj, R polumjer, a T
temperatura; D je konstanta, čiju pre­
ciznu vrijednost znamo iz fizike. Dje
poznato precizno, a T se može odrediti
iz spektralnog tipa zvijezde o kojoj je
riječ prema opisanom načinu u ovom
poglavlju. L se može odrediti iz razma­
tranja u prethodnim paragrafima, pa
je sada lako izračunati polumjer R.
Mnogo je teže odrediti mase zvi­
jezda nego njihove sjajeve ili njihove
polumjere. Većina je našeg znanja o
masama zvijezda, koja je vrlo ograni­
čena, dobivena iz binarnih sistema, tj.
iz sistema koji sadrže dvije zvijezde. U
6. poglavlju smo vidjeli kako je Her-
schel otkrio postojanje takvih sistema
i kako je ustrajnost astronoma Stru-
vea dala rezultate u određivanju staza
po kojima se dvije zvijezde kreću oko
zajedničkog ležišta.
Poslije Struvea su mnogi entuzijasti
promatrali dvojne zvijezde. Pogledajmo
kako je jedan takav promatrač počeo
raditi na jednom idealnom slučaju. On
je vidio dvije zvijezde dvojnog sustava
odvojene jednu od druge na nebu. Za­
mišljena linija, koja ih je povezivala,
vrtjela se, ako su se one gibale jedna
oko druge, a vrijeme za koje se linija
jedanput okrene okolo, određuje peri­
od ophoda. Period može trajati mnogo
godina, ali s dovoljno strpljivosti prvog
promatrača - i njegovih nasljednika
- moguće ga je na ovaj način odrediti.
Premda se obje zvijezde dvojnog su­
stava kreću u odnosu na sliku udalje­
nih zvijezda, postoji jedna točka koja
se nalazi između njih i koja je gotovo
uvijek nepomična u odnosu na uda­
ljenu pozadinu; oko te točke okreću
se zvijezde. To je tzv. težište. U povolj-
nim slučajevima je pomicanje težišta
u odnosu na pozadinu udaljenih zvi­
jezda tako neznatno da ga za svrhe
našeg idealiziranog slučaja možemo
zanemariti. Tako, u bilo kojem tre­
nutku imamo dvije zvijezde i njihovo
težište na jednom pravcu. U stvari, te­
žište dijeli pravac u dva dijela, tako da
možemo vrlo lako odrediti omjer ovih
dijelova; a iz tog omjera možemo odre­
diti omjer masa dviju zvijezda. Ako, na
primjer, težište dijeli pravac na omjer
2:, tada zvijezda bliže težištu ima dva
puta veću masu od dalje zvijezde. Ovo,
naravno, određuje samo omjer masa.
Određivanje apsolutnih masa povlači
za sobom sasvim druga razmatranja.
Promatranja položaja dviju zvijezda i
kroz cijeli period ophoda ne daju pravu
stazu dvojnog sustava, osim u slučaju
kada je doglednica okomita na ravninu
staze sustava. U svim drugim slučaje­
vima vidimo projekciju prave staze na
pozadinu neba, što će reći, projekcija
na ravninu koja je okomita na dogle-
dnicu, kao na slici 8.2. Tako je naš
slijedeći problem: rekonstruirati pravu
stazu. Ovo je zamršena stvar ali, ako
su prva promatranja načinjena dovolj­
no točno, to se može postići pomoću
pažljivog računanja i pune ustrajnosti.
Kada je to postignuto, ostaje još
jedna stvar. Da bismo odredili pravu
Slika 8.3
Kad se jedna zvijezda dvojnog sistema kreće prema
nama, druga se udaljuje od nas. Spektralne linije
prve zvijezde pomaknute su prema piavom dijelu
spektra, a spektralne linije druge zvijezde poma­
knute su prema crvenom dijelu. Zbog toga su linije
cijelog sistema udvostručene. Kad zvijezde prijeđu
daljnju četvrtinu puta, tada nam se niti približuju niti
udaljuju. Linije u spektru su superponirane. Lijevo
su spektri Mizara, dvojne u zviježđu Velikog Med-
skalu staze, moramo znati udaljenost
dvojnog sustava. Postoji nekoliko na­
čina da se to postigne, a jedan je - pa-
ralaktička metoda - već opisana u 6.
poglavlju. Poznavajući oblik staze i
njenu pravu skalu, lako je izračuna­
ti prosječnu udaljenost između dviju
zvijezda za cijeli period ophoda. Da
odredimo apsolutne mase zvijezda,
upotrijebimo treći Keplerov zakon. On
nam govori da je omjer masa dviju zvi­
jezda prema masi Sunca jednak omje­
ru kuba prosječne udaljenosti između
njih prema kvadratu perioda ophoda.
Ako označimo S1 i S2 dvije zvijezde,
naša jednadžba glasi:
U ovoj jednadžbi je prosječna uda­
ljenost izmjerena u jedinicama pro­
sječne udaljenosti između Zemlje i
Sunca, u astronomskim jedinicama;
period ophoda je dan u godinama.
Kako već znamo masu Sunca, prosje­
čnu udaljenost između S1 i S2 i peri­
od ophoda, naša će nam jednadžba
dati zajedničku masu zvijezda S1 i S2
u apsolutnom iznosu. Ovaj rezultat,
zajedno s našim prethodnim određiva­
njem omjera masa dviju komponena-
Slika 8.4
Ako se staza približno nalazi u smjeru doglednice
jednog dvojnog sistema, tada će zvijezda periodi­
čno pokriti jedna drugu. Tako možemo izračunati
njihove mase iz njihovih brzina i ophodnog vreme­
na. Dijagram pokazuje promjene sjaja jedne pomr-
činske dvojne zvijezde. Veći pad nastaje kada sla­
bija zvijezda pokrije svjetliju, a manji pad nastaje
kada svjetlija pokrije slabiju.
243
 Slika 8.5
Hertzsprung-Russellov dijagram, na kojem su apso­
lutne vizuelne veličine zvijezda (vertikalna os) nane­
sene prema njihovim spektralnim tipovima. Zvijezde
koje su ovdje nanesene kao primjer, s područja su
Mliječnog Puta, relativno blizu Sunca.

244
ta, određuje njihove pojedinačne mase
u apsolutnom iznosu.
U nekim slučajevima su zvijezde
dvojnog sustava tako blizu jedna dru­
goj da se ne mogu razdvojiti ni vrlo
velikim teleskopom. Ukoliko jedna zvi­
jezda nije enormno svjetlija od druge,
možemo saznati da li se radi o dvojnom
sustavu. Obje zvijezde stvaraju spek-
tralne linije, a jer se kreću jedna oko
druge, nastaje pomicanje spektralnih
linija, o čemu smo diskutirali na poče­
tku ovog poglavlja. Ako se jedna zvije­
zda kreće prema nama, a druga uda-
ljuje od nas, kao na slici 8.3, nastat
će pomak linija prema plavom dijelu
spektra kod prve zvijezde, a kod druge
pomak prema crvenom dijelu spektra.
Međutim, ovi se efekti mijenjaju pri
kruženju jedne oko druge jer, ako se
jedna sada kreće prema nama, kasnije
će se ona udaljavati od nas i obratno.
Zato pomaci spektralnih linija variraju
od trenutka do trenutka. Otkrivanjem
ovih varijacija možemo zaključiti radi
li se o dvojnom sustavu.
Često je jednostavnije odrediti re­
lativne mase komponenata u dvojnom
sustavu, gdje su one relativno blizu
jedna drugoj, nego u sustavu gdje su
one jako razmaknute. Staze bliskih
sustava, tzv. spektroskopske dvojne,
gotovo su uvijek kružnice, dok su u
jako razmaknutim sustavima često
vrlo izdužene elipse. Kada se spektral-
ne linije komponenata mogu odvoje­
no razlikovati, relativno je laka stvar
da se odrede brzine obiju zvijezda na
njihovim stazama. Ovo odmah daje
omjer masa dviju zvijezda, jer je omjer
brzina jednak omjerima veličina obiju
staza. Ovo mora biti tako, jer obje zvi­
jezde imaju točno iste periode.
Rijetko kada možemo prijeći dalje,
jer u većini slučajeva moramo neizbje­
žno ostaviti nepoznat kut između do-
glednice i ravnine staze obiju zvijezda.
Postoji jedan poseban slučaj, u kojem
se ovaj kut može odrediti vrlo točno, tj.
slučaj gdje je kut gotovo jednak nuli.
U ovom se slučaju doglednica nalazi
gotovo u ravnini staze, a u izvjesnim
će trenucima jedna zvijezda proći ne­
posredno ispred druge i pokriti je. Ovo
pokrivanje uzrokuje promjene jakosti
svjetlosti koje primamo iz sustava.
Možemo reći sada ovako: kada pro­
matramo pomrčinski efekt, možemo
sigurno uzeti da je kut između dogle-
dnice i ravnine staze jednak nuli.
U takvom slučaju poznavanje brzi­
na obiju zvijezda na njihovim stazama,
zajedno s periodom ophoda, određuje
apsolutnu veličinu staza. Zatim, iz
Keplerova zakona se može dobiti zaje­
dnička masa obiju zvijezda, a koristeći
omjer masa, dobiven iz odnosa brzina,
možemo odrediti njihove pojedinačne
mase u apsolutnom iznosu.
Na slici 8.4 imamo tipični slučaj
promjene svjetla koja nastaje u je­
dnom takvom pomrčinskom sustavu.
Henry Norris Russell iz Princetons, jedan
je od dvojice koji su nezavisno pronašl
značajan dijagram, prikazan na pretho­
dnoj stranici. 1929. Russell je također izra­
dio jedno od prvih opsežnih određivanja
relativne rasprostranjenosti atoma raznih
elemenata u Suncu.
245
Vidi se da postoje dva uleknuća kri­
vulje promjene svjetla, jedan dublji od
drugoga. Dublje uleknuće očito nasta­
je kada slabija zvijezda prolazi ispred
svjetlije zvijezde; slabije uleknuće na­
staje kada svjetlija zvijezda prolazi
ispred slabije zvijezde.
Hertzsprung-Russeilov dijagram
Kakve zaključke možemo izvući iz
našeg poznavanja sjajeva, polumjera i
masa zvijezda? Prije nego li odgovori­
mo na ovo pitanje, potrebno je da vidi­
mo što znamo.
Na raspolaganju su nam spektri za
veliki broj zvijezda, a za sve njih zna­
mo približne površinske temperature.
Broj zvijezda za koje također imamo
prilično točno određene udaljenosti i
za koje zato znamo sjajeve, polumje­
re, kao i površinske temperature, još
je znatno ograničen. Još više je ogra­
ničen broj zvijezda za koje, pored svih
ovih drugih stvari, također imamo to­
čno određenu masu. Ova posljednja
grupa je zaista tako mala, da se ne
može uzeti kao baza za razmatranje
svojstava zvijezda kao cjeline. Za ovo
se moramo osloniti na srednji i prikla­
dni broj grupa za koje znamo spektral-
ne tipove, sjajeve i polumjere.
Metodu prikazivanja ovih zvijezda
pronašli su nezavisno jedan od drugo­
ga E. Hertzsprung iz Leydena i H. N.
Russell. Njihov prikaz, danas poznat
kao Hertzsprung-Russeilov dijagram,
prikazan je na slici 8.5. Na vertikalnoj
osi nanesene su apsolutne vizuelne ve­
ličine. (Kako smo već vidjeli, apsolutne
vizuelne veličine odgovaraju više direk­
tnim promatranjima nego bolometrijske
veličine, ali za razliku od bolometrijskih
veličina, one ne predstavljaju totalnu
emisiju zračenja sa zvijezde nego samo
zračenje koje je ograničeno područjem
valnih dužina.) Na horizontalnoj osi di­
jagrama naneseni su spektralni tipovi,
počevši od tipova O i B nalijevo, pa A,
F, G, a K i tip M nadesno.
246
Zvijezde, prikazane u dijagramu,
iz područja su Mliječnog Puta, a na­
laze se relativno blizu Suncu. Sada se
podsjetimo da je zvjezdani spektralni
tip mjera njegove površinske tempe­
rature a, kada su poznati površinska
temperatura i sjaj, polumjer se može
lako odrediti. Zato, kada je poznat
položaj zvijezde na Hertzsprung-Rus-
sellovu dijagramu, njezin polumjer se
može naći ukoliko načinimo korekciju
iz njene vizuelne veličine u njenu bolo-
metrijsku veličinu.
Izrazita karakteristika raspodjele
zvijezda u dijagramu je koncentracija
prema pravcu koji se proteže od de­
snog dna prema lijevom vrhu. Postoji
jaka koncentracija zvijezda oko spek-
tralnog tipa K i apsolutnih vizuelnih
veličina oko O. Ovo su zvijezde veli­
kih polumjera, poznate kao giganti.
Te dvije glavne karakteristike istakle
su Hertzsprung-Russeilov dijagram za
zvijezde u blizini Sunca. Ako se nane-
su zvijezde iz još udaljenijih dijelova
Mliječnog Puta, naći ćemo da su neke
od njih pale na sasvim različita mje­
sta. Na primjer, vrlo sjajne zvijezde s
vizuelnim veličinama od -8 i spektral-
nim tipovima F i G mogu se naći. One
su poznate kao supergiganti.
Koji je razlog za diferenciranje polo-
žaja zvijezda na Hertzsprung-Russell-
lovu dijagramu? Prije nego pokušamo
odgovoriti na ovo pitanje, bit će najbo-
lje, da najprije pogledamo predložene
teorije - teoriju giganata i patuljaka,
koju je predložio Henry Norris Rus­
sell.
Još od Kanta, a vjerojatno i prije,
većina je učenjaka smatrala da zvije-
zde nastaju procesom kondenzacije iz
difuznog plina u međuzvjezdanom pro-
storu. Danas zaista znamo da takva
plinovita materija postoji i da se nove
zvijezde iz nje neprekidno formiraju.
Russellova je bila ideja da su prvobi­
tne zvijezde, prije nego su se konačno
kondenzirale, bile velike i difuzne i da
su imale niske površinske temperatu-
re. Ovo bi bio uzrok što one leže na de­
snoj strani u dijagramu. Zato, prema
Russellovu shvaćanju, ovi bi se gigan­
ti, ako nastave kondenziranje, poste­
peno kretali prema glavnom nizu, ko­
jeg je on smatrao kao položaj zvijezda
normalne kondenzacije. Na pitanje što
određuje naročiti položaj koji zvijezda
zauzme na glavnom nizu, Russell je
odgovorio da je to njezina masa; što je
veća masa, to će se zvijezda nalaziti na
višem položaju na glavnom nizu. Rus­
sell je otišao korak dalje. Smatrao je
da poslije dolaska na glavni niz, zvije­
zde nastavljaju evoluciju prema dolje.
Njegova je bila ideja da zvijezde naj­
prije dođu na glavni niz na gornji lijevi
ugao, a zatim se spuštaju po dijagra­
mu prema desnom uglu dijagrama,
gubeći masu neprekidno.
Neke se od ovih ideja podudaraju
s današnjom teorijom. Novoformirane
zvijezde će se sigurno pojaviti u de­
snom dijelu dijagrama a, ako se one
zgusnu, moraju se kretati nalijevo sve
dok ne dođu na glavni niz. Do sada je
dobro ali, kako ćemo vidjeti u slijede­
ćem poglavlju, ove novozgusnute zvi­
jezde nisu giganti. Situacija za gigante
je potpuno suprotna od one koju je
predviđao Russell.
Pokazalo se da su se gigantske zvi­
jezde, koje su nekad bile na glavnom
nizu, pomakle iz glavnog niza ude­
sno, kao rezultat nuklearnih procesa,
nastalih unutar njih. To znači da se
giganti kreću udesno, a ne ulijevo u
dijagramu. Međutim, kretanje udesno
može se zaustaviti, pa se zvijezde po­
novo kreću ulijevo. To će reći, poslije
proširenja u gigante, one se ponovo sa­
žimaju, a njihova se površinska tempe­
ratura pri tome sažimanju povećava.
O ovim problemima se nastavlja­
ju istraživanja, koja nailaze na velike
matematičke poteškoće.
Da li se novozgusnute zvijezde, koje
su došle na glavni niz, kreću po nje­
mu dolje? Gube li one, u stvari, mase?
Ova stara Russellova pretpostavka do­
vodi do kontroverznih situacija. Mnogi
svjetski astronomi vjeruju da posto­
ji gubitak mase, ali ovakvo gledište
općenito nije prihvaćeno, a pogotovu
ne izvan SSSR-a.
Svako proučavanje ove kontroverzi­
je ili svaka buduća diskusija o Hertz-
sprung-Russellovu dijagramu dovest
će do pitanja koja su vezana s nukle­
arnom fizikom. Predmeti koji se sada
pojavljuju, od takve su važnosti da im
se mora dati posebno poglavlje.
247
9. poglavlje ZVIJEZDE KAO TERMONUKLEARNI REAKTORI
Vrlo sićušni dio energije Sunca
koji padne na Zemlju - procijenjen na
peti dio od sto milijuna milijuna - oko
100 000 puta je veći nego sva energija
upotrijebljena u svjetskim industrija­
ma. Totalna energija, koju Sunce emi­
tira u jednoj sekundi, bila bi dovoljna
da održi potrošak od jednog kilovata
nekog električnog uređaja u vremenu
od 10 000 milijuna milijuna godina.
Drugim riječima: energija, koju Sun­
ce emitira u jednoj sekundi veća je od
cjelokupnog iznosa energije koju je
čovječanstvo potrošilo u cijeloj svojoj
povijesti.
Razmotrili smo kako se ovaj silan
iznos energije otprema iz unutrašnjo­
sti Sunca, ali još nismo pitali kako je
ona proizvedena. Sigurno je da ona
nije proizvedena bilo kojim uobičajnim
procesom izgaranja. Da je Sunce vatra
običnog ugljena, ono bi se pretvorilo u
pepeo za oko tisuću godina. Čak bi i
silniji oblici kemijskih izgaranja, kao
oni koji se pojavljuju kada se spajaju
vodik i kisik u vodu, dali Suncu ener­
giju za samo nekih dvije tisuće godi­
na. Tako ideja da Sunce dobiva svoju
energiju iz bilo kakvog kemijskog pro­
cesa izgaranja, mora biti napuštena.
U XIX stoljeću su učenjaci Kelvin
i Helmholtz predložili rješenje koje je
objasnilo na koji način Sunce može
proizvesti svoju enormnu energiju za
period mnogo veći od dvije tisuće go­
dina. Njihovo tumačenje se zasniva na
gravitaciji, a moći ćemo ga najlakše
razumjeti ako razmotrimo što se do­
gađa s kamenom koji padne s visokog
tornja. Privučen dolje gravitacijom Ze­
mlje, kamen dobiva na brzini i energiji
tokom svog pada a, kada udari u tlo,
veliki dio ove se energije pretvori u to­
plinu. Na sličan način će se osloboditi
toplina ako kamen padne na Sunce.
Budući da je gravitaciono polje Sunca
mnogo jače od gravitacionog polja Ze­
mlje, kamen će poprimiti mnogo veću
248
brzinu i on će prema tome osloboditi
mnogo veću količinu topline pri uda­
ru. Sada pretpostavimo da umjesto
jednog kamena, koji padne na Sunce,
na cijelu njegovu površinu pada ne­
prekidna kiša tijela iz svemira, na pri­
mjer, stalna kiša meteorita; tada bi se
oslobađala energija na njegovoj cijeloj
površini. Može li to objasniti porijeklo
energije koju Sunce stalno zrači u pro­
stor?
Odgovor mora biti ne, iz dva razlo­
ga. Prvi, ako postoji bilo kakva struja
tjelesa, moramo ih otkriti današnjim
instrumentima, a mi ih nismo registri­
rali. Drugi, kako smo vidjeli u pret­
hodnom poglavlju, Sunčeva energija
predstavlja neprekidni tok energije,
koja odlazi iz njegovih unutrašnjih po­
dručja, pa je jasno da moramo tražiti
izvor energije unutar Sunca, a ne jedi­
no na njegovoj površini. Ali se osnovna
ideja, da se energija proizvodi pomoću
gravitacije, može modificirati ako se
uzmu u obzir oba prigovora. Umjesto
uzimanja kiše materijala, koja pada
na površinu Sunca izvana, možemo
pretpostaviti da se cijelo Sunce nezna­
tno, ali neprekidno, smanjuje. Sunce
bi se na taj način polagano stezalo kao
jedna cjelina, a energija bi se oslobo­
dila na isti način kao prije. Istina je
da bi, ako uzmemo da je stezanje vrlo
polagano, energija dobivena od svakog
kilograma materije bila mnogo manja
od energije koja bi se dobila od sva­
kog kilograma materije ako bi pala na
Sunce izvana. Budući da je sada obu­
hvaćen cijeli materijal Sunca, a taj je
golem, energija koja bi se mogla dobiti
Ova fotografija Sunca, snimljena u vodikovoj svje­
tlosti, daje utisak strahovite snage. Činjenica je da
Sunce emitira više energije u jednoj sekundi nego
što bi je čovječanstvo potrošilo u cijeloj svojoj povi­
jesti. Tokom XIX stoljeća učenjaci su se pitali, kako
se ova silna proizvodnja energije može podržavati
milijunima godina.
249
na takav način zaista bi bila enormna;
bila bi oko 10 000 puta veća od one
koja bi se mogla proizvesti najsnažni­
jom kemijskom reakcijom.
Ovu su teoriju iznijeli Helmholtz
i Kelvin. Ona bi sigurno zadovoljila u
objašnjenju neprekidnog emitiranja
golemih količina energije Sunca za
mnogo tisuća godina. Račun pokazuje
da bi, po ovoj teoriji, redukcija promje­
ra Sunca iznosila samo oko 50 metara
godišnje, da objasni poznatu produ­
kciju energije. Ovakvo je stezanje vrlo
malo, jer bi se za vrijeme koje je prošlo
od invazije Rimljana na Britaniju do
danas Sunce steglo samo za oko 80 ki­
lometara. Štaviše, da su mjerni uređaji
antičkog doba bili jednaki današnjima,
bilo bi sasvim nemoguće da se otkrije
tako malo stezanje poput ovoga.
Uprkos tome što bi teorija Helm-
holtza i Kelvina bila ispravna, promjer
Sunca bi se vidno smanjio za period
od nekoliko milijuna godina. Ali iz geo­
loških podataka znamo da do toga nije
došlo. Iz fosila je poznato da su neke
vrste životinja - brahiopodi, a i neki
gušteri, na primjer, ostale relativno
nepromijenjene u posljednjih stotinu
milijuna godina. Ovo je uvjerljiv dokaz
stalnosti fizikalne okolice na Zemlji,
koja bi bila nemoguća da je Sunce
promijenilo svoj promjer u većem izno­
su za vrijeme tog perioda. U stvari, iz
250
fosilnih ostataka znamo da je Sunce
moralo sijati snagom kakvom danas
sjaji najmanje milijardu godina. Zato
je jednostavno neodrživa ideja da ne­
znatno stezanje Sunca može objasniti
energiju koju ono zrači.
Ukratko, ideje Kelvina i Helmholt-
za mogle su objasniti izvor energije
10 000 puta veći od bilo kojeg oblika
kemijskog izgaranja; ali s obzirom na
ono što su pokazali fosilni ostaci, mo­
ramo ponovo tražiti objašnjenje za ovu
10 000 puta veću snagu. Takvo obja­
šnjenje zaista imamo na raspolaganju,
ako zamislimo Sunce kao divovski ter-
monuklearni reaktor; a za prijenos
problema iz kemije u nuklearnu fiziku
može se reći da simbolizira ulazak u
njenu najsuvremeniju fazu.
Nuklearni su procesi po proizvodnji
energije oko sto milijuna puta snažni­
ji od kemijskih procesa. Na primjer,
izgaranje jednog kilograma običnog
kemijskog goriva proizvodi samo toliko
energije da održi u radu od oko jednog
sata grijalicu od 1000 vata, ali potro­
šnja jednog kilograma najefektivnijeg
nuklearnog goriva održala bi u radu
istu grijalicu oko deset tisuća godina.
Da bismo shvatili odakle se pojavila
ova velika razlika, moramo razmotriti
nuklearnu fiziku i kemijske procese.
Ako bi se energija Sunca dobi­
vala iz kemijskih izgaranja, ona
se ne bi mogla održavati više
od dvije tisuće godina. Keivin
(lijevo) i Helmholtz (do njega)
iznijeli su pretpostavku da se
cijelo Sunce polagano steže.
Ono bi kod polaganog stezanja
oslobađalo energiju. Ovo može
objasniti silnu proizvodnju ener­
gije za nekoliko milijuna godina,
ali ono, također, pretpostavlja
da se Sunčev promjer za taj pe­
riod mora uočljivo stegnuti.
Gravitaciona, električna i nuklearna bitka energije; to znači, atomi najprije
polja dobivaju brzinu, a to znači energiju pri
približavanju, a zatim pri odvajanju
Vratimo se za trenutak padajućem
gube brzinu i energiju, pa dolazi do
kamenu koji smo razmatrali u kon­
kompenzacije gubitka energije. Među­
tekstu Kelvin-Helmholtzove teorije. Pri
tim, kada dođe do kemijskog spajanja,
padanju kamen dobiva energiju, jer se
ne dolazi do takve kompenzacije gubi­
ubrzava prema središtu Zemlje privla­
tka energije, jer se atomi više ne raz­
čnom silom gravitacije. Slično ubrza­
dvajaju; oni ostanu zajedno u spoju
nje s kojim se kao posljedica dobiva
molekule. Zato nastaje višak energije
energija može, u stvari, proizvesti sva­
koji se na kraju pojavljuje kao topli­
ka privlačna sila.
na. Ovo je, prema tome, izvor kemijske
Sile koje kontroliraju kemijske pro­ energije. On se pojavljuje iz privlačnih
cese u prirodi su električne, a dok je električnih sila i u principu je sličan
gravitaciona sila između dva tijela uvi­ izvoru energije kamena koji pada. Ra­
jek privlačna, električne sile između zlika se pojavila iz razlike u prirodi sile
njih mogu biti ili privlačne ili odbojne. što uzrokuje privlačenje.
Koja je od njih, ovisi o tome kako su
tijela izgrađena od elementarnih česti­ A, kada dođemo do nuklearne
ca, elektrona i protona, koji predsta­ energije, situacija je još, u principu,
vljaju dva postojana oblika električnog ista. Ponovo imamo privlačenje izme­
naboja. Pokazalo se da su sile izme­ đu čestica, ali sada to privlačenje ne
đu atoma u najvećem dijelu privlačne, uzrokuje ni gravitaciono polje ni elek­
zbog čega oni teže da se vežu u grupe. trično polje, nego nuklearno polje. Nu­
Ove su grupe nazvane molekulama, a klearno polje direktno utječe na dvije
ima ih od jednostavnih struktura, kao vrste čestica, protone i neutrone, pa ih
molekula obične soli koja se sastoji kasnije moramo razmotriti, ali najpri­
samo od jednog atoma natrija i jednog je pogledajmo kako djeluje nuklearno
atoma klora, pa sve do vrlo komplici­ privlačenje.
ranih, srećemo ih u biološkim organi­ Postoji osnovna razlika između nu­
zmima, koji mogu sadržavati oko mili­ klearne sile i električnih ili gravitacio­
jun pojedinih atoma. nih sila. Dva tijela privlače jedno dru­
Kada je električna sila između ato­ go zbog gravitacije i onda kada su vrlo
ma privlačna, atomi dobivaju brzinu udaljena. Sunce, na primjer, privlači
ako se približavaju jedan drugome. u mjerljivoj vrijednosti gravitaciono
Ako se, poslije približavanja, atomi polje zvijezda koje su daleko nekoli­
opet razdvoje, doći će, naravno, do gu­ ko godina svjetlosti od nas. Situacija

Ako se stvarno Sunčev promjer mnogo mijenjao

bilo bi nemoguće za bilo koju formu života da osta­
ne relativno nepromijenjena mnogo milijuna godi­
na. Ipak, znamo nešto što to pobija. Lijevo je fosil
primitivne lingule koja je živjela prije 400 000 000
godina. Dolje je lingula koja još živi u Tihom ocea­
nu. Jedino ako zamislimo Sunce kao snažni termo-
nuklearni reaktor, možemo protumačiti kako ono
stalno emitira energiju kroz dugi period vremena.

251
je ista i kod električnih sila. Dvije se
naelektrizirane čestice i dalje privlače
ili odbijaju i kada se njihova među­
sobna udaljenost povećava. Točno je
da se djelovanje sile smanjuje ako se
udaljenost između njih povećava, ali
se ona ne prekida potpuno. Ona opa­
da obrnuto s kvadratom udaljenosti
između njih, što će reći, da se za svako
podvostručenje razmaka djelotvornost
sila smanjuje za jednu četvrtinu svoje
vrijednosti.
Prema tome, električne sile djelu­
ju na velike udaljenosti na potpuno
isti način kao gravitacione sile. Ali je
njihovo dugo područje efektivnosti u
astronomiji prikriveno iz vrlo jednosta­
vnog razloga. Već smo napomenuli da
postoje dvije vrste električnog naboja,
negativni naboj (-) koji imaju elektroni
i pozitivan naboj (+) koji imaju protoni.
Sila između elektrona i protona je pri­
vlačna, ali sila između dva elektrona
ili između dva protona je odbojna. Ve­
lika tijela, kao zvijezde, slabo su nae­
lektrizirana, jer se ona u osnovi sasto­
je od istog broja protona i elektrona,
pa zato privlačna i odbojna djelovanja
nastoje da se ponište. Kod gravitacio­
nih sila, koje su uvijek privlačne, ne
može doći do takvog poništenja samo Jezgre najobičnijih izotopa osam najla­
zato što gravitaciona polja, a ne elek­ kših elemenata.
trična, dominiraju pojavama na velike
udaljenosti.
Sasvim drugačije od električnih sila Slika 9.1
ili gravitacionih sila, nuklearna sila je Usporedba između dobivene energije,
djelotvorna na samo vrlo male udalje­ proizvedene sakupljanjem jednog grama
nosti. Nuklearna sila između dvije če­ od devet različitih kemijskih elemenata.
stice, bila to dva protona, dva neutrona
ili jedan neutron i jedan proton, djelu­
je samo ako su te dvije čestice razma­
knute najviše oko jedan deset-bilijunti
dio centimetra. Nuklearna sila postaje
sasvim zanemarivana ako je razmak
znatno veći od ovoga, ali je zato ona
silno privlačna za razmake unutar tog
reda. Prema tome, ako se protoni i ne­
utroni - čestica na koje djeluju nukle­
arne sile - približe sasvim blizu jedan
drugome, dobit će brzinu zbog djelo-

252
vanja nuklearne sile. Ova je situacija okolnom oblaku nego da su protoni
potpuno analogna slučaju kemijske u jezgri. U stvari, normalni neutralni
reakcije. Atomi privučeni električnim oblik atoma ima broj elektrona jednak
silama i koji se spajaju u molekule, broju protona u jezgri.
oslobađaju kemijsku energiju. Protoni
i neutroni privučeni nuklearnim sila­
ma koji se spajaju u trajnu struktu­ Nuklearna energija
ru analognu molekulama, oslobađaju Vidjeli smo da se energija dobiva
nuklearnu energiju. kada protoni i neutroni formiraju je­
Prije nego prijeđemo dalje da vidimo zgre atoma. Ali taj dobiveni iznos va­
kakve su to strukture, razmotrimo ove rira s brojem čestica koje izgrađuju
dvije vrste čestica koje tu sudjeluju. jezgre elemenata. Kako je, na primjer,
Neutroni nemaju električni naboj, tako velik iznos nuklearne energije proizve­
da između njih djeluju samo privlačne den spajanjem jednog grama kisika, u
nuklearne sile. Protoni, nasuprot, ima­ usporedbi s energijom koja je proizve­
ju pozitivni električni naboj; zato izme­ dena spajanjem jednog grama željeza?
đu njih djeluju privlačna nuklearna Odgovor na ovo i druga slična pita­
sila i odbojna električna sila. Ali, kada nja sadržan je na slici 9.1. Vertikalna
izoliramo učinak nuklearne sile od os predstavlja, u jedinicama od deset
učinka električne sile, tada je nukle­ godina, dužinu vremena za koju pro­
arna sila između dva protona ista kao izvod nuklearne energije može održa­
sila između dva neutrona ili između je­ vati električnu peć od 1000 vata. Ho­
dnog neutrona i jednog protona. rizontalna os predstavlja broj protona
Kako su sastavljene strukture koje i neutrona koji se moraju spojiti da bi
stvaraju neutroni i protoni? One su formirali jezgru elementa o kojem se
nukleusi ili teške jezgre atoma. Rečeno radi.
na drugi način, jezgre atoma su jedno­ Treba još upozoriti na broj česti­
stavno sastavljene strukture protona ca koje su prikazane za jezgru sva­
i neutrona, a svaku moguću stabil­ kog elementa na našoj slici. Kemijska
nu kombinaciju ove vrste susrećemo
svojstva nekog atoma određena su
među kemijskim elementima. Jezgre
brojem elektrona koji okružuju nje­
atoma moraju biti vrlo male u uspo­
govu jezgru, a ovo je određeno brojem
redbi s veličinama cijelih atoma zbog
protona u jezgri. Zato su kemijska
kratkog područja djelovanja nuklear­
svojstva konačno određena isključivo
ne sile; jer, samo onda kada su proto­
brojem protona u jezgri. To znači da
ni i neutroni vrlo blizu jedan drugome
djelovat će nuklearna sila između njih
i povezati ih u jedinstvenu strukturu.
Dimenzije oblaka oko jezgri nekog obi­
čnog atoma su preko deset tisuća puta
veće od dimenzije jezgri.
Zašto elektroni okružuju jezgre obi­
čnih atoma? Zbog električnih sila. Pri­
sutnost protona u jezgrama očituje se
u privlačenju električnom silom okol­
Lijevo: strukture dvaju različitih izotopa
nih elektrona. Ukoliko je temperatura
helija. Desno: strukture dvaju različitih
vrlo velika, kao u centralnim područji­ izotopa litija. Razni izotopi istog elementa
ma zvijezda, električna sila je dovolj­ imaju isti broj protona i isti broj elektrona.
na da veže elektrone uz jezgru, uvijek Oni se razlikuju samo u broju neutrona u
uz pretpostavku da nema elektrona u njihovim jezgrama.

253
 će dva atoma, koji imaju isti broj pro­ Sada možemo vidjeti zašto slika 9.1
tona ali različit broj neutrona u svojim pokazuje maksimum nakon kojeg se
jezgrama, imati još u suštini identična energija ponovo smanjuje. Tako dugo
kemijska svojstva. To su razni izotopi dok je broj neutrona i protona u jezgri
istog kemijskog elementa. U stvari, mali, učinak električnih sila na ener­
mnogi elementi imaju dva ili više razli­ giju, koja se oslobađa dodavanjem
čitih izotopa, ali se vrijednosti, dane u sve više čestica, relativno je nevažan.
našoj slici, odnose na najobičniji izo­ Međutim, ukoliko broj protona u je­
top, tj. na izotop koji je najviše raspro­ zgri postane tako velik da se povećava
stranjen na Zemlji. električna sila, nastaje znatno sma­
Slika pokazuje da najviše energi­ njenje energije koja se oslobađa. Do­
je dobivamo spajanjem jezgra željeza. lazi do točke gdje je dobivena energija
Proizvedena energija raste s brojem uslijed privlačne nuklearne sile manja
neutrona i protona koji sastavljaju je­ od izgubljene energije uslijed odbojne
zgru, sve dok taj broj ne dosegne še­ električne sile. Iz ovog razloga izgra­
zdeset ili toliko otprilike. Poslije toga, dnja atoma, koji sadrže veći broj pro­
dobivena energija polagano opada. tona i neutrona, daje manje energije
Zašto se do ovog broja dobiva maksi­ nego izgradnja atoma željeza.
mum energije? Zašto ona ne raste sa Naša nam slika također omoguću­
sve većim brojem neutrona i protona je da odgovorimo na druga važna pi­
koji se dodaju jezgri? tanja. Pretpostavimo da dodamo tri
Da odgovorimo na ova pitanja, mo­ jezgre helija da bismo dobili ugljik;
ramo imati na umu da djeluju elektri­ kako se ugljik nalazi iznad helija u
čne i nuklearne sile. Kada se neutron našem dijagramu, doći će do osloba­
doda jezgri, ne sudjeluje električna sila. đanja energije ovim procesom fuzije.
Da takav neutron može biti zarobljen od Slično, ako dodamo dvije jezgre uglji­
jezgre, mora biti ispaljen vrlo točno pre­ ka da se formira magnezij, dobit ćemo
ma svom cilju, jer inače nikad neće doći opet energiju, jer je magnezij na višem
u usko područje djelovanja nuklearnih položaju u dijagramu nego ugljik. Ova
sila. Međutim, ako je ispaljenje točno, a situacija vrijedi za sve lakše elemen­
neutron postao zarobljen od jezgre, dolazi te, tj. za elemente koji sadrže relativno
do oslobađanja energije. Uvjeti, potrebni malo neutrona i protona u svojim je­
za dobivanje protona jezgri još su stroži. zgrama. Ako ih fuzioniramo, dobiva­
Ne samo da se on mora točno usmje­ mo energiju. Ali je situacija obratna za
riti da dođe u područje nuklearne sile, teže jezgre. Tu ne dobivamo energiju
nego on mora imati vrlo veliku početnu fuzijom, nego suprotnim procesom: ci­
brzinu da bi svladao odbojnu električnu jepanjem. Ako, na primjer, razbijemo
silu koja postoji između njega i protona jezgru urana na dva dijela, doći će do
koji su već u jezgri. Bez te velike početne oslobađanja energije. Ovo je zato, što
brzine, on će se jednostavno odbiti prije
nego dođe unutar područja nuklearne
sile. Štaviše, ako upadni proton bude
dosegao jezgru i bude zarobljen od nje,
dobivena energija će biti manja nego u
slučaju neutrona, jednostavno zato jer
je proton izgubio brzinu za vrijeme svog
leta zbog odbojne električne sile. A jasno Izgradnja teških jezgri zahtijeva veće
je da će ova odbojna sila postajati jača temperature nego izgradnja lakih je­
zgri. Ovdje je prikazana temperatur­
kada jezgra sadrži sve više i više proto­ na skala kod koje se formiraju jezgre
na. raznih elemenata.

254
se ova dva dijela nalaze u dijagramu
iznad urana koji je uzet u obzir prije
cijepanja.
Nuklearni procesi u glavnom nizu zvi­
jezda
Napomenuli smo, da bi izgradnja
lake jezgre u težu jezgru dodavanjem
protona zahtijevala da protoni moraju
imati velike početne brzine; inače oni
ne bi mogli doseći jezgru, jer odbojna
električna sila, koja djeluje na njih to­
kom njihova puta, nastoji to spriječiti.
Odakle dolazi ova velika početna br­
zina? Stvara je visoka temperatura u
unutrašnjosti zvijezde. Zaista, zbog tih
visokih temperatura, potrebnih da se
potakne proces za dobivanje energije,
upotrijebljena je riječ termonuklearni
proces.
Kako odbojne električne sile postaju
veće kad su jezgre veće, očito je da će
biti potrebne veće brzine, a time i više
temperature da se izgradi teška jezgra
nego lakša. Da se izgradi najjednosta­
vnija laka jezgra, tj. jezgra helija koja
se sastoji od dva protona i dva neutro­
na, potrebne su temperature od oko
deset milijuna stupnjeva. Izgradnja
drugih običnih lakih jezgri, kao što su
ugljik, dušik i neon, traži temperatu­
re od oko sto milijuna stupnjeva. Da
se izgrade magnezij, silicij, sumpor ili
kalcij, potrebne su temperature u po­
dručju od tisuću milijuna stupnjeva, a
za izgradnju željeza temperatura mora
biti oko tri tisuće milijuna stupnjeva.
Kako će nam sve ovo pomoći da
odgovorimo na pitanja o Hertzsprung-
Russellovu dijagramu, koja su ostala
bez odgovora na kraju prethodnog po­
glavlja? Što se tiče Russellove teorije
o gigantima i patuljcima, treba da se
podsjetimo da se novoformirane zvije­
zde pojavljuju nadesno u dijagramu;
kako se zgušćuju, kreću se ulijevo sve
dok ne dođu do glavnog niza; a tokom
tog stezanja raste njihova unutrašnja
temperatura. Ovaj dio Russellove te­
orije sasvim odgovara ideji Kelvina i
Helmholtza. Za vrijeme svog formira­
nja i zgušćivanja zvijezda zaista do­
biva energiju od svog gravitacionog
polja. Dio se ove energije zrači u okol­
ni prostor, a dio služi da se proizvodi
stalni porast temperature u unutra­
šnjosti. Očito je da će prve nuklearne
reakcije biti one koje zahtijevaju naj­
niže temperature, a te su, kako smo
upravo vidjeli, reakcije u kojima se
formira helij. Zato očekujemo da će se
prve nuklearne reakcije pojaviti unu­
tar onih novoformiranih zvijezda, u
kojima se helijeve jezgre sastavljaju iz
sastavnih čestica.
Zašto se zvijezde prestanu kretati
ulijevo kada dođu na glavni niz Hertz-
sprung-Russellova dijagrama? Odgo­
vor: glavni niz označuje zvijezde u ko­
jima počinje produkcija helija. Drugim
riječima, on označuje zvijezde koje su
se počele vladati kao termonuklearni
reaktori.
U prethodnom poglavlju smo vidje­
li da su pretežno najrasprostranjeniji
atomi unutar Sunca vodikovi atomi, a
to je i kod svih drugih zvijezda u vrije­
me njihovih formiranja. Normalni ne­
utralni vodik ima jezgru koja se sastoji
od samo jednog protona i vanjske "lju­
ske", a ona se sastoji od samo jednog
elektrona; ali unutar zvijezda vodikovi
atomi ne postoje u neutralnom obliku.
Zbog visoke temperature elektroni su
odvojeni od protona, formirajući plin u
kojem se elektroni i protoni slobodno
i nezavisno kreću jedan od drugoga.
Protoni formiraju sirovi materijal iz ko­
jeg se grade helijeve jezgre. Budući da
se jezgra helija sastoji od dva protona i
dva neutrona, netko može pitati, otku­
da su došli neutroni? U stvari, slobo­
dan neutron se spontano promijeni u
proton i druge čestice; a slično, ali iz
vrlo kompliciranih razloga, moguće je
da se proton pretvori u neutron.
Najprije uzmimo jednostavniji slu­
čaj. U fizici postoji opće pravilo, da će
materija uvijek težiti da postigne svo-
255
je najniže moguće energetsko stanje. kako dolazi do te promjene. Vidjeli
(U stvari, kako smo zaključili iz naše smo da se neutron mijenja u proton
diskusije o slici 9.1, najniži se oblik emisijom jednog elektrona i antineu-
energije javlja kada se formira željezo. trina. Slično, kad se proton pretvara
Razlog zašto se sva materija u svemiru u neutron nastaju također dvije česti­
ne poveže u jezgre atoma željeza jest u ce, pozitron i neutrino. Neutrino, kao
tome što nema drugih fizikalnih pro­ i antineutrino, zbog slabe povezanosti
cesa koji bi bili na raspolaganju, osim s materijom nećemo dalje razmatrati.
unutar nekih zvijezda, gdje vladaju Pozitron, kojeg emitira proton pri pre­
temperature u području od tri tisuće tvaranju u neutron, može se najbolje
milijuna stupnjeva; kod nižih tem­ opisati kao elektron koji ima pozitivan
peratura od ove, upadni elektroni ne umjesto negativan naboj.
mogu doći do jezgre željeza, jer djeluju Protoni se već počinju mijenjati u
jake odbojne električne sile.) Kada se neutrone pri pokušaju da izgradimo
slobodni neutron spontano pretvori u jezgru koja se sastoji samo od dva
proton, elektron i treću česticu, koja je protona. Jedan od ta dva postaje neu­
poznata kao antineutrino, on postiže tron, formirajući jezgru, koja se sastoji
niže energetsko stanje. Proton i elek­ od jednog protona i jednog neutrona.
tron zajedno imaju nešto manju masu Ona se zove deutron, a to je jezgra te­
od prvotnog neutrona, a to kaže da oni škog vodika, sastavni dio teške vode.
imaju i nešto manju energiju. (Antine­
Deutroni, proizvedeni na taj način,
utrino nema gotovo nikakvog utjecaja
mogu zatim pokupiti još jedan proton,
na materiju i ne igra nikakvu ulogu u
pa nastaje jezgra od dva protona i je­
proizvodnji energije unutar zvijezda,
dnog neutrona. Ovo je jezgra helijeva
tako da ga više nećemo spominjati.)
izotopa. Premda ona sadrži samo je­
Premda sam proton ima manju dan neutron, sadrži dva protona; zato
masu (a time i manju energiju) od ne­ će atomi s takvim jezgrama imati ista
utrona, jezgra sastavljena potpuno od svojstva kao obični atomi helija čije
protona ne bi imala manju energiju od jezgre sadrže dva neutrona i dva pro­
jezgre sastavljene od podesne mješavi­ tona.
ne protona i neutrona. Jedan se razlog
Ali, kako se obični ili normalni helij
nalazi u odbojnim električnim silama;
formira u termonuklearnim reaktori-
drugi ovisi o načinu na koji se čestice
povežu zajedno, a to su detalji koji nas Prve nuklearne reakcije, koje se
ne interesiraju. Sada je važno da će, javljaju unutar jedne novoformi­
ako izgradimo jezgru koja sadrži mno­ rane zvijezde, jesu one u kojima
go protona, ona imati veće energetsko se helijeve jezgre sakupljaju. Na
stanje nego kad bi bila sastavljena iz crtežima je pokazan glavni pro­
ces pri kojem se u unutrašnjosti
protona i neutrona. S obzirom na opće Sunca izgrađuju jezgre helija.
pravilo iz fizike, već smo napomenuli
da će se jedan ili više protona pretvo­ Sudarom dvaju protona jedan
riti u neutron. Jezgra zato postiže niže postane neutron te nastane deu-
energetsko stanje nego što je imala terij (teški vodik).
prije.
Deuterij dobiva proton. Formira
Važna činjenica da se protoni mogu
se jezgra lakog izotopa helija.
pretvoriti u neutrone dovoljna je da
protumači kako je, polazeći samo od Sudarom dviju ovakvih jezgri
protona, moguće izgraditi jezgre koje izbacuju se dva protona i formira
sadrže i protone i neutrone; pa se obična helijeva jezgra.
ovdje možemo zaustaviti da vidimo

256
 ma zvijezda? Odgovor je nešto kompli­
ciran, jer pretvorba može nastati na
razne načine. U unutrašnjosti Sunca U glavnom nizu zvijezde s
je glavni proces onaj u kojem se su­ masama većim od mase
daraju dvije jezgre ovog lakog helija. Sunca imaju visoke unutar­
Dok je svaki od njih sadržavao po dva nje temperature. Crtež poka­
protona i jedan neutron, rezultat nji­ zuje jedan nuklearni proces
hove fuzije je nova jezgra koja će imati koji se tada događa.
četiri protona i dva neutrona. Ovo je
laki oblik elementa berilija; ali, ovaj
oblik nije stabilan, pa stabilitet može
postići na jedan od dva načina. Jedan Spajanjem protona s obi­
od četiri protona se može pretvoriti u čnom jezgrom ugljika nasta­
neutron stvarajući jezgru s tri proto­ je jezgra lakog dušika.
na i tri neutrona. Ovo je jezgra izotopa
litija koji stvara vitalnu komponentu
vodikove bombe. Druga je mogućnost
da laki berilij, njegova jezgra, može
Jedan proton u takvoj stru­
izbaciti dva protona pa nastaje jezgra kturi postaje neutron. Rezul­
od dva protona i dva neutrona. To je tat je teška jezgra izotopa
jezgra običnog helija, a vjerojatno ovaj ugljika.
drugi proces prevladava u unutrašnjo­
sti Sunca.
Prema tome, postavili smo nepre­
kidnu liniju reakcija, počevši samo od Izotop dobiva drugi proton i
protona do običnih helijevih jezgri; a nastaje jezgra običnog du­
energija se stvarala u nekoliko faza šika.
duž linije. Dva protona, izbačena u za­
dnjoj fazi, gibaju se velikim brzinama.
Unutar Sunca se većina njihovih giba­
nja izgubi u sudarima s drugim česti­
cama, a njihova se energija kretanja Još jedan proton spaja ovu
odrazi u općem porastu kretanja svih strukturu, ali jedan proton
čestica, što će reći, u obliku topline. prelazi u neutron. Rezultat je
U drugim se reakcijama emitira manje teška jezgra dušika.
energije. U prvoj fazi, kada se sudare
dva protona, jedan se od njih pretvori
u neutron pri čemu se emitira jedan
pozitron. Ovaj pozitron se brzo veže
Ova jezgra dobiva još jedan
s jednim od elektrona koje sretne na proton i postaje jezgra obi­
svom putu. Tada se elektron i pozitron čnog kisika, ali uzbuđenog
uzajamno unište proizvodeći kvant stanja.
zračenja. Treći izvor energije dolazi od
dodavanja protona deuteriju. U ovom
se procesu također emitira kvant zra­
čenja. Zato je cjelokupna energija, koja Jezgra se oslobađa takvog
stanja izbacivanjem dvaju
je na raspolaganju, dijelom u obliku
protona i dvaju neutrona (što
zračenja, a dijelom u obliku topline. zajedno predstavlja jednu
Ovo je rješenje vrlo starog pitanja, jezgru helija). Tako preostaje
kako nastaje Sunčeva energija. jezgra običnog ugljika.

257
 Temperature u unutrašnjosti Sun­ proizvodnja jezgri helija. Laki izotop
ca nisu dovoljno visoke da omoguće dušika (sedam protona i šest neutro­
najkompliciranije nuklearne procese. na), koji je nastao iz ugljika, izmijeni
Kao primjer najkompliciranijeg pro­ se u teški izotop ugljika (šest protona
cesa možemo smatrati sudar proto­ i sedam neutrona). Posljednja jezgra
na s jezgrom ugljika. Ukoliko proton dobiva daljnji proton pa daje normalni
ima dovoljno veliku početnu brzinu da oblik dušika (sedam protona i sedam
svlada odbojnu električnu silu između neutrona). Ovaj normalni oblik dušika
sebe i jezgre ugljika, može se pojaviti zatim stekne još jedan proton; ali se
reakcija u kojoj je proton dodat jezgri jedan proton u jezgri brzo pretvori u
ugljika stvarajući zato jezgru lakog neutron. Rezultat, struktura koja se
izotopa dušika. U ovom procesu je ta­ sada sastoji od sedam protona i osam
kođer proizvedena energija u obliku neutrona, jest jezgra teškog izotopa
zračenja. dušika, izotopa, koji se zaista nalazi u
Ovakvi procesi nemaju neko veliko plinovima atmosfere Zemlje, ali samo
značenje unutar Sunca, jer su tem­ u vrlo maloj koncentraciji. Ova stru­
perature preniske da dadu protone ktura zarobljava još jedan proton, pa
potrebnih početnih brzina. Međutim, se zato formira jezgra s osam protona
vidjeli smo u prethodnom poglavlju i osam neutrona. To je jezgra normal­
da se temperature u unutrašnjosti nog kisika. Ali jezgra kisika, ovako for­
zvijezda glavnog niza povećavaju ako mirana, u stanju je silne uzbuđenosti,
se krećemo od Sunca prema gornjem tj. osam protona i osam neutrona se
lijevom kutu Hertzsprung-Russellova gibaju snažno unutar jezgre, mnogo
dijagrama. Drugim riječima, unutra­ snažnije nego što se gibaju unutar je­
šnja temperatura je viša unutar gla­ zgre normalnog atoma kisika.
vnog niza zvijezda ako one imaju veću Mogu se pojaviti dvije mogućnosti.
masu od Sunca, što se precizno može Uzbuđenost jezgre mogla bi smiriti
reći: one su sjajnije od Sunca. Kod tih kretanje čestica zračenjem, pa dolazi
visokih temperatura, nuklearne re­ do formiranja običnog stabilnog kisika.
akcije vrste koju smo upravo opisali Ili, da izbaci jezgru helija (dva protona
nastaju u velikom opsegu. i dva neutrona). Ova druga mogućnost
U stvari, pokazalo se, da postoji niz je vjerojatnija, tako da se u najvećem
procesa koji počinju s formiranjem broju slučajeva formira jezgra kisika
dušika iz ugljika, a konačni je rezultat koja nije postojana. Poslije izbaciva-

Siika 9.2 (gore)

Lijevo: zvijezda s masom približnoj masi Sun­
ca. Desno: najmasivnija zvijezda na gornjem
dijelu glavnog niza. Zasjenjenja označuju po­
dručja gdje se energija prenosi uglavnom kon-
vektivnim putem. U nezasjenjenim područjima
prijenos se vrši zračenjem.

258
nja jezgre helija, ostaje struktura koja koji se prenosi kondukcijom. Imamo
sadrži šest protona i šest neutrona, a dva potpuno različita slučaja. U ma­
to je normalni oblik ugljena, od kojeg je sivnim zvijezdama imamo konvekciju
započeo cijeli proces. Možemo reći, da blizu središta, a zračenje izvan sre­
ugljik djeluje kao katalizator. On slu­ dišta, dok kod zvijezda Sunčeva tipa
ži da se proizvede serija reakcija, a na zračenje dolazi iz unutrašnjosti, a
kraju se sam ponovo pojavi. konvekcija je u gornjim slojevima. Oni
Zato postoji drugi način proizvo­ prenose energiju konvekcijom u vanj­
dnje helija, a on je mnogo važniji kod ska područja Sunca, što je, vjerojatno,
zvijezda velike mase nego u unutra­ u velikoj mjeri uzrok najkomplicirani­
šnjosti Sunca, jer su temperature u jeg vladanja plinova u atmosferi Sun­
masivnijim zvijezdama znatno veće ca, o kojem smo diskutirali u pretho­
nego u Suncu. Zaista, ovaj ugljiko-du- dnom poglavlju.
šikov ciklus, kako se on zove, predsta­
vlja glavni proces proizvodnje helija u
Evolucija iznad glavnog niza
zvijezdama koje su dva puta masivnije
od Sunca. Sve zvijezde, koje leže na U konvektivnom području zvijezde
gornjem dijelu glavnog niza, proizvo­ sav će se helij, proizveden iz nuklear­
de pretežni dio svoje energije preko nih reakcija, pomiješati manje ili više
ugljiko-dušikovog ciklusa, a ne pre­ jednoliko. Zato se u masivnoj zvijezdi,
ko jednostavnijih procesa kakvi su u pokazanoj na slici 9.2, helij, proizve­
Suncu. den u toplim centralnim područjima,
Različiti načini proizvodnje energije potpuno izmiješa u unutarnjim dijelo­
u masivnim zvijezdama (ugljiko-duši- vima konvenktivne kore. Ali u zvijezdi
kov ciklus) i u zvijezdama male mase, Sunčeva tipa (lijevo na slici 9.2) nema
koje možemo opisati kao zvijezde Sun­ miješanja, osim u vanjskim dijelovi­
čeva tipa, vode do interesantnih razli­ ma, gdje je proizvodnja helija zanema-
ka u njihovim unutarnjim struktura­ rujuća, jer temperature nisu dovoljno
ma. Ovo je ilustrirano na slici 9.2. U visoke, da pokrenu nuklearne reakci­
osjenčanim dijelovima svake zvijezde, je. Zato, u zvijezdi Sunčeva tipa helij
energija se prenosi uglavnom konve- ostane tamo, gdje i nastane, pa prema
kcijom, dok se u neosjenčanim dijelo­ tome koncentracija helija raste više u
vima prijenos energije obavlja potpuno centralnim područjima nego bilo gdje
zračenjem, osim za zanemarujući dio, drugdje. Ako se sve više i više vodika
Slika 9.3 (lijevo)
Samo u konvektivnom području zvijezde stvara se
helij nuklearnim reakcijama ujednačenim miješa­
njem. Zbog toga kod zvijezda Sunčeva tipa helij
ostaje tamo gdje je proizveden. Kemijski sastav
takvih zvijezda postaje sve više i više neujednače­
nim. To uzrokuje da se takve zvijezde kreću prema
desnoj strani Hertzsprung-Russellova dijagrama,
kako je pokazano.
Slika 9.4 (desno)
Promjenljive zvijezde cefeide pravilno pulziraju, pa
se njihovi polumjeri naizmjence povećavaju i sma­
njuju. Period oscilacije je u direktnoj vezi s apso-
lutnim sjajem zvijezde, i to na način kako je ovdje
pokazano. Ova je činjenica omogućila da astrono­
mi upotrijebe cefeide za određivanje udaljenosti
objekata u svemiru.

259
pretvara u helij, kemijski sastav zvije­ glavnom nizu, tj. zvijezde koje se nala­
zde postaje izrazito nejednolik. ze u gornjem lijevom uglu dijagrama,
Ovo se zaista već dogodilo s na­ kreću se manje ili više direktno ude­
šim Suncem. U vanjskim dijelovima sno. One ulaze u područje dijagrama
je sastav još isti, onakav kakav je bio koje označuje tzv. supergigante. Takve
pri stvaranju Sunca u oblaku plina: su zvijezde rijetke, djelomično jer ih
koncentracija vodika je bila oko 70% je malo nastalo, a djelomično jer kra­
mase. Ali danas, poslije nekih 5 mi­ tko žive. Nijedna nije nađena u blizini
lijardi godina, koncentracija vodika u Sunca, a to objašnjava zašto nema ni­
središtu Sunca je pala na oko 30%. jedne u dijagramu, danom u pretho­
Posljedica je ove stalno rastuće ne­ dnom poglavlju.
jednolikosti kemijskog sastava, da se Zvijezde koje počinju da se kreću
zvijezda kreće udesno u Hertzsprung- udesno nešto niže, prolaze kroz podru­
Russellovu dijagramu. Opće karakte­ čje označeno kao cefeide, promjenljive
ristike ovog kretanja prikazane su na zvijezde. Ovo su zvijezde koje pulsira­
slici 9.3. Zvijezde, koje su visoko na ju u potpuno pravilnim periodama, pa

260
se njihovi polumjeri naizmjence šire i
stežu. Tokom ekspanzije polumjer se
povećava i do 10% od svoje srednje
vrijednosti. Period promjene sjaja kod
cefeida direktno je povezan s njenim
apsolutnim sjajem, onako kako je
prikazano na slici 9.4. To znači da se
takve zvijezde mogu upotrijebiti kao Slika 9.5 (gore)
pokazivači udaljenosti. Relaciju izme­ Gdje se energija proizvodi i kako se
đu perioda i sjaja kod cefeida otkrila ona prenosi u zvijezdi predstavlja veli­
je 1913. godine Miss Leavitt s Har- ku fazu njenog razvoja.
vardske zvjezdarnice, koja je iz Južne
Amerike promatrala cefeide u Magel-
lanovim Oblacima. Američki astronom
Harlow Shapley prvi je ovo upotrijebio
za određivanje udaljenosti.
Metodu nije teško shvatiti. Pretpo­
stavimo da želimo odrediti udaljenost
neke cefeide. Udaljenost nam je nepo­
znata, ali možemo izmjeriti njen privi­
dni sjaj, a ne njen apsolutni sjaj. Ali
mi možemo, također, izmjeriti period
njene promjene sjaja. Iz naše krivulje,
koja je prikazana na slici 9.4, možemo
jednostavno očitati apsolutni sjaj. Za­
tim, poznavajući apsolutni sjaj i privi­
dni sjaj, možemo vrlo lako izračunati
udaljenost zvijezde.
Premda su cefeide odigrale značajnu
ulogu u posljednjih 60 godina, i prem-

Slika 9.6
Zvijezde iz jata Hyada smještene u
Hertzsprung-Russellovu dijagramu.
Njihovi položaji označuju njihove staze
razvoja.

Lijevo: dio vanjskog područja velike

spiralne maglice u Andromedi, M 31.
Označena zvijezda blizu centra je ce­
feida s periodom od oko 18 dana. Na
slici je u momentu najvećeg sjaja.

Slika 9.7 (desno)

H-R dijagram zvijezda jata Messier 67.

261
 da je o njima napisan niz teorija, još koje uzrokuje prekid proizvodnje ener­
nitko nije u mogućnosti da na potpu­ gije u tom području, a to opet uzroku­
no zadovoljavajući način objasni uzrok je evoluciju u području giganata. Situ­
promjene njihova sjaja. Ove zvijezde acija je opisana na slici 9.5. Zvijezda
se nalaze samo u jednom dijelu Hertz- ima unutrašnju jezgru, koja se sastoji
sprung-Russellova dijagrama, a izgleda uglavnom od helija, jer se vodik iscr­
da one postaju promjenljive kada pro­ pio nuklearnim reakcijama. Ali, izvan
laze putem koji započinje na glavnom jezgre još ima vodika koji okružuje je­
nizu, a završava daleko udesno. zgru predstavljajući sada glavnu pro­
Kada promotrimo zvijezde koje za­ dukciju energije zvijezde. Ovo uzroku­
počinju svoje putove sve niže i niže na je, da se sve više i više helija dodaje
glavnom nizu, naći ćemo putove evo­ površini jezgre koja zato stalno raste u
lucije ne samo udesno, nego također i masi. S vremenom zvijezda uđe u fazu
prema gore, uspon. Zato, svi putovi iz giganta u svojoj evoluciji, a porast je­
niže polovine glavnog niza teže da se zgre helija iznosi oko 30% od njene
približe i sakupe u jednom dijelu po­ cjelokupne mase.
dručja, tj. onom koji je ispunjen gigan­ Na slikama 9.6 i 9.7 vidimo zvijezde
tima, zvijezdama velikog polumjera, o dvaju dobro poznatih jata nanesenih
kojima smo raspravljali u prethodnom u Hertzsprung-Russellov dijagram.
poglavlju. Ove su zvijezde mnogo broj­ Položaji zvijezda označuju njihove evo-
nije nego supergiganti ili cefeide, dje­ lucione staze. Slika 9.6 pokazuje zvi­
lomično zato, što je broj zvijezda koje jezde Hijada, dok slika 9.7 pokazuje
ispunjavaju nižu polovinu glavnog zvijezde jata M 67. Ovdje imamo nepo­
niza mnogo veći od broja zvijezda na sredni promatrački podatak za oblike
gornjoj polovini, a djelomično zato što evolucije, prikazane na slici 9.3.
je vrijeme potrebno za evoluciju mno­ U prethodnom poglavlju vidjeli smo
go duže za slabije zvijezde. U stvari, da poznavanje spektralnog tipa zvije­
zvijezde u okolici Sunca nisu srednje zde sadrži i poznavanje njene površin­
veličine, jer ima i onih koje mogu pa­ ske temperature. Zato, kada znamo
sti u područje giganata. Ovo tumači Slika 9.8
raspodjelu zvijezda u Hertzsprung- Krivulje pokazuju položaje u Hertzsprung-Russello-
Russellovu dijagramu, kako je dan u vu dijagramu za zvijezde s polumjerima jednakim
prethodnom poglavlju, gdje relativno polumjeru Sunca (1), deset puta većim od Sunca
bliske zvijezde teže da se koncentriraju (10) i sto puta većim od Sunca (100).
na glavnom nizu ili blizu glavnog niza
ili u području giganata. U prethodnom
poglavlju smo ustanovili da giganti
nisu novoformirane zvijezde, koje se
kreću ulijevo, kako je Russell prvotno
smatrao, nego da su one zvijezde koje
se kreću od glavnog niza udesno. Sada
smo opravdali ovo stajalište. Zvijezde
se kreću udesno, jer se povećava kon­
centracija helija u njihovim centralnim
područjima.
Račun pokazuje da nema znaka
kretanja udesno sve dok je koncentra­
cija vodika u krajnje središnjim dije­
lovima iznad nule. U stvari, to je iscr­
pljivanje vodika iz središnjih područja,

262
položaj zvijezde u Hertzsprung-Rus-
sellovu dijagramu, znamo i njenu po­
vršinsku temperaturu i apsolutni sjaj.
Pomoću toga može se polumjer zvijezde
izračunati iz jednadžbe L = D x R2 x
T4, spomenute u 8. poglavlju. (Sjetimo
se da u ovoj jednadžbi L označuje sjaj,
D konstantu, R polumjer, a T površin­
sku temperaturu.) Prema tome, kada
znamo položaj zvijezde u Hertzsprung-
Russellovu dijagramu, znamo također
njen polumjer.
Slika 9.8 pokazuje tri krivulje na­
nesene na Hertzsprung-Russellov di­
jagram. Jedna povezuje točke gdje je
polumjer svake zvijezde jednak polu­
mjeru Sunca; druga veže točke gdje je
polumjer deset puta veći od Sunca; a
treća povezuje točke gdje je polumjer
sto puta veći od Sunca. Vidljivo je da
krivulja povučena za polumjer od sto
polumjera Sunca prolazi preko po­
dručja giganata na dijagramu. Iz toga
vidimo da su giganti zaista zvijezde s
vrlo velikim polumjerima. Polumjer
staze Zemlje je nešto veći od 200 polu­
mjera Sunca. Da je Sunce gigant - što
će postati u budućnosti - Zemlja bi se
nalazila relativno blizu njegovoj povr­
Veličine staza prvih četiriju planeta uspo­
ređene s veličinama dviju gigantskih zvi­
jezda, Mire i Betelgeuse.
šini. Štaviše, Zemlja bi se mogla nala­
ziti i u unutrašnjosti Sunca kad bi on
bio gigant.
Budući da takva zvijezda ili gigant
ima golem polumjer, gravitacija na
njegovoj površini je mnogo slabija nego
na površini Sunca - nešto između 10
000 i 100 000 puta. Iz tog su razloga
uznemirenosti na površinama takvih
zvijezda slične uznemirenostima ka­
kve su sada na Suncu, pa uzrokuju
izbacivanje materijala u još veće uda­
ljenosti nego što je to u slučaju Sunca.
Razlika je u tome, što je takvo izbaci­
vanje materijala u prostor tako snažno
da se može potpuno osloboditi gravi­
tacione sile. Promatrački materijal je
zaista pokazao da gigantske zvijezde,
a također i supergiganti, stalno izba­
cuju materijal sa svojih površina. Zato
vanjski slojevi zvijezda neprestano
otpadaju. Uzevši da je dosta vanjskih
slojeva otpalo, unutrašnja područja,
gdje se odigravaju nuklearni procesi,
bit će postepeno otkrivena. Tako je
moguće da se nuklearni procesi, koji
su se odvijali u dubokoj unutrašnjosti
zvijezde, pojave na površini zvijezde. A
jednom, kad se to dogodi, one postaju
Slika 9.9
Zvijezde kuglastog jata M 3 smještene u
Hertzsprung-Russellovu dijagramu. Zvije­
zde u horizontalnom ogranku imaju razvoj­
ni stupanj divova. Njihova je karakteristika
pomanjkanje vodika i pojačavanje sjaja.
263
 predmet promatranja pomoću spek-
troskopske tehnike, o kojoj se raspra­
vljalo u prethodnom poglavlju.
Pogledajmo neke dokaze proizvo­
da nuklearnih procesa i vidimo što
oni sadrže. Sjetit ćemo se da zvijezde
spektralnog tipa M imaju površinsku
temperaturu nižu od oko 3 600°. Do­
minantna raspodjela u spektru takvih
zvijezda normalno dolazi od molekula
cirkonijeva oksida, ali u klasi giganata
postoje neke zvijezde u čijim spektrima
dominiraju linije nastale od molekula
ugljika. Očito je da ove zvijezde imaju
veliku koncentraciju ugljika na svojim
površinama. Kako ovo nastaje?
Vidjeli smo da zvijezda, ako se
kreće udesno prema području giga­
nata na dijagramu, razvija unutarnju
jezgru koja je sastavljena uglavnom
od helija, a ne sadrži vodik. Ako se
zvijezda razvija i nastavi da se kreće
udesno, temperatura u n u t a r jezgre
stalno će se povećavati. Račun poka­
zuje da ona dosegne oko 100 miliju­
na stupnjeva ako dođe do područja
giganata, a pri takvim temperatura­
ma počinju djelovati nove interesan­
tne nuklearne reakcije. Kod prve ta­
kve reakcije tri se jezgre helija (svaka
sa dva protona i dva neutrona) spoje
u jezgru ugljika (šest protona i šest
neutrona). Slijedećim dodavanjem
daljnjih jezgri helija nastane najpri­
je kisik, a zatim neon. Ovdje imamo
primjer, koji je bio gore naglašen,
da više temperature u n u t a r zvijezda
znače još kompliciranije nuklearne
reakcije. Situacija koja se javlja u
unutrašnjosti gigantskih zvijezda pri
temperaturama od oko 100 milijuna
stupnjeva, omogućava heliju, koji je
nastao iz vodika, da se sam spaja,
stvarajući važne nove elemente kao
što su ugljik, kisik i neon. A proizvo­
dnja ugljika objašnjava zašto na ne­
Nova, u zviježđu Orla, povećala je enormno
kim zvijezdama možemo opaziti veće
sjaj tokom 1918. godine. Ove fotografije, sni­
koncentracije ugljika. To su zvijezde mljene na Mt Wilsonu 1922, 1926. i 1931, po­
kod kojih su vanjski slojevi odstra­ kazuju širenje plinovitog omotača oko nove
njeni procesom, opisanim ranije. zvijezde.

264
Plinovi izbačeni iz Nove Persei u 1901. godini
formirali su maglicu, kako se vidi na gornjoj
fotografiji, snimljenoj 5,08-metarskim daleko­
zorom Hale na Mt Palomaru.

265
 Kao nusprodukt helijeve fuzije, koji on se mijenja, zbog raspadanja proto­
stvara ugljik, kisik i neon, javlja se re­ na u neutron, u molibden. Ali tehnecij
akcija, u kojoj se oslobode neutroni. jest zapažen u nekim zvijezdama - koje
Pri ovakvim temperaturama ove ne­ se zovu S zvijezde, a također sadrže
utrone ne apsorbiraju ugljik, kisik ili nenormalno obilje stroncija, cirkonija
neon, a ni helij. Njih također ne može itd. Očito je da je tehnecij nastao ne­
apsorbirati ni prvobitni vodik, jer je davno - tokom posljednjih sto tisuća
već davno istrošen. Smatra se da se godina - u nuklearnim reakcijama.
oni spajaju s mnogo težim jezgrama, Da li se zvijezda i dalje razvija na­
prisutnima u manjim koncentracija­ kon što dođe u područje giganata?
ma za vrijeme kada se zvijezda formi­ Slika 9.9 pokazuje primjer jata zvi­
rala. Željezo je primjer takve jezgre. U jezda, u kojem takva daljnja evolu­
prethodnom poglavlju smo vidjeli da je cija gotovo sigurno postoji. Konačna
početna koncentracija željeza iznosila faza evolucionog puta, prikazana na
1%. Ovo je tako malo, da jezgre teže da ovoj slici, oštro se okreće prema lije­
budu pretežno apsorbirane od neutro­ vo, a za zvijezde u ovoj konačnoj fazi
na. Drugim riječima, one ne pokupe se kaže da pripadaju "horizontalnoj
samo jedan neutron, nego cijeli niz ne­ grani". Do sada nemamo pouzdane
utrona. Na ovaj se način atomi želje­ račune koji bi bili na raspolaganju
za postepeno pretvaraju u atome sve za takve zvijezde, ali postoji razlog da
težih elemenata: najprije kobalt, zatim vjerujemo kako je ovaj povratak ulije­
nikal, bakar, cink i tako do stroncija, vo, tokom kojeg zvijezde postignu veći
cirkonija, itd. U nekim slučajevima se sjaj nego u početku svoje evolucije,
formiraju teški elementi kao kositar, uzrokovan pomanjkanjem vodika u
barij, rijetke zemlje i, štaviše, olovo. cijeloj zvijezdi, a ne samo u unutra­
Postoje očiti promatrački dokazi za šnjim područjima. Takav se gubitak
ove rezultate. U području giganata na vodika može pojaviti ili kao rezultat
dijagramu možemo promatrati zvijezde nuklearnih reakcija ili odbacivanja
u kojima posebno obiluje stroncij, cir- površinskog materijala u prostor to­
konij, barij i rijetke zemlje. Najznačaj­ kom stadija giganta.
nije je od svega što neke imaju tehne- Ova su razmatranja, ponovo, do­
cij. Tehnecij nije pronađen na Zemlji kazana promatranjima. Astronomi su
jer je nestabilan. Za sto tisuća godina našli zvijezdu koja se nalazi daleko

Astronomi Daiekog istoka vidjeli su

supernovu, koja je zasjala 1054. go­
dine. Materijal izbačen iz nje kreće se
enormnom brzinom formirajući pozna­
tu Crab maglicu (lijevo), sada veličine
640 bilijuna kilometara. Cirus maglica,
na desnoj stranici, još se širi i zbog
toga, možda, svoje porijeklo vuče iz sli­
čnog događaja, ali koji nije zabilježen.

266
ulijevo u dijagramu, a čija atmosfera vo sigurno, da spektakularna klasa
ne sadrži nikakve tragove vodika. zvijezda, koje su stvarno promatrali
Ako se zapitamo, što se dogodi kada astronomi, leži daleko nalijevo u dija­
zvijezda dođe do kraja puta, pokazanog gramu. Ovo je klasa eksplodirajućih
na slici 9.9, moramo tražiti odgovor u zvijezda, od kojih supernova predsta­
promatranju klase zvijezda vrlo različi­ vlja najsnažniji primjerak. Superno­
te od svake do sada spomenute - bijele va je zvjezdana eksplozija u kojoj se
patuljke. Bijeli patuljak je karakterizi­ goleme količine materijala izbacuju
ran vrlo malim sjajem i vrlo je malog van brzinama od oko 1600 kilometa­
promjera; polumjer je, u stvari, uspo­ ra u sekundi. Poznata Crab maglica,
rediv s polumjerom jednog većeg plane­ pokazana niže, sastavljena je od izba­
ta, takvog kao što je Saturn. A zbog tog čenog materijala supernove koju su
vrlo malog polumjera, gustoća na koju vidjeli kineski astronomi 1054. godi­
je materijal sabit unutar bijelog patulj­ ne. Tokom posljednjih devet stoljeća
ka ekstremno je velika, tako velika da izbačeni se materijal nastavio kretati
se ne može uopće usporediti s pozna­ enormnom brzinom sve do sadašnjih
tim stvarima na Zemlji. Jedan dobro oblika maglice koja ima opseg od 64
poznati bijeli patuljak je Pup, pratilac milijuna milijuna kilometara.
Sirijusa. Tako je gusto zbijen materijal Osim toga, postoje teorijski razlozi
u njegovu središtu, da bi u običnoj ku­ za vjerovanje da temperatura unutar
tiji šibica težio nekoliko tona. Jasno je zvijezda nastavlja rasti, iako se one kre­
da su bijeli patuljci zvijezde koje su do­ ću ulijevo u Hertzsprung-Russellovom
šle do kraja svoje evolucije, zvijezde u dijagramu. Već smo napomenuli da su
kojima su prestali termonuklearni pro­ temperature od 100 milijuna stupnje­
cesi. Termonuklearni reaktor je mrtav, va postignute u fazi giganta; tokom po­
a ostaci se sada hlade. Stanje bijelog vratka ulijevo, unutrašnje temperature
patuljka je stanje smrti zvijezde do koje mogu se podići na 1000 milijuna stu­
će doći sve zvijezde. pnjeva. Pri ovom stadiju počinju nove
Ali, kakve su evolucione promjene nuklearne reakcije. Kod oko 1000 mili­
kroz koje zvijezda prolazi od početka juna stupnjeva ugljik i kisik, proizvede­
povratka ulijevo, pa dok ne dođe do ni tokom faze giganta, počinju se sami
stanja bijelog patuljka? Ispravan je spajati, proizvodeći takve elemente kao
odgovor - još ne znamo. To je pote­ što su magnezij, silicij, argon i kalcij.
škoća koja stoji na našem putu. Zvije­ Ali, još nije došlo do produkcije željeza.
zde koje leže daleko nalijevo u Hertz- Za to su potrebne temperature više od
sprung-Russellovu dijagramu imaju 3000 milijuna stupnjeva. Samo onda
vrlo visoke površinske temperature kada se ostvare takve temperature,
- temperature koje vjerojatno prekora­ materija padne u svoje najniže energet­
čuju 100 000°. Svjetlo emitirano pri ta­ sko stanje koje je, kako smo vidjeli, po­
kvim temperaturama je uglavnom ul- stignuto s produkcijom željeza, titana,
travioletno i zato se ne uspijeva probiti vanadijuma, kroma, magnezija, nikla,
kroz plinove atmosfere Zemlje; jedan kobalta i bakra.
dio je vjerojatno apsorbiran u plinovi­ Već smo rekli kako, počevši s vodi­
ma koji se nalaze između zvijezda, pa kom, najjednostavnijim od svih eleme­
zato nikad ne dosegnu Sunčev sustav. nata, termonuklearni reaktori zvijezda
Tako naši teleskopi mogu malo otkriti izgrađuju razne lake elemente: najpri­
o onome što se događa u zvijezdama je helij, zatim ugljik i dušik, koji uve­
visoke površinske temperature. liko izgrađuju naša tijela, zatim kisik
Ali mi imamo neke interesantne koji dišemo. U kasnijim stadijima, ovi
fragmentarne dokaze. Izgleda goto­ se materijali upotrebljavaju u izgra-

268
dnji teških elemenata: magnezija i si­
licija, koji formiraju vrlo velike dijelove
Zemljine kore, a i običnih metala, kao
željeza i bakra koji su u svakodnevnoj
upotrebi.
Kako da takvi elementi, proizvedeni
samo pri fantastično visokim tempe­
raturama unutar zvijezda, formiraju
našu Zemlju? To je predmet koji mora­
mo odgoditi za slijedeće poglavlje, gdje
ćemo razmotriti strukturu i porijeklo
Mliječnog Puta s posebnim naglaskom
na porijeklo Sunčeva sustava.
Postoji još jedno pitanje, koje pri­
pada ovom poglavlju, a na njega nije
odgovoreno. Vidjeli smo kako je mogu­
će da se pokaže porijeklo svih eleme­
nata, počevši samo s vodikom. Može­
mo ići i dalje i pitati o porijeklu samog
vodika? Ovo je mnogo dublje pitanje
pa ga moramo ostaviti po strani sve do
posljednjeg poglavlja.
269
10. poglavlje STRUKTURA NAŠE GALAKTIKE
Možda se možemo najbolje približiti
problemu planetske formacije ako naj­
prije pogledamo što je poznato o stru­
kturi i sastavu naše galaktike kao cje­
line. Možemo poći od pitanja: kako su
astronomi uspjeli da izmjere dimenzi­
je i odrede kretanja unutar Mliječnog
Puta. galaktike koja se sastoji od nekih
100 000 milijuna zvijezda. To je bio i
ostaje grandiozni zadatak. Kretanja su
složena i ne uključuju samo kretanja
u smjeru doglednice, direktno prema
ili direktno od zemaljskog promatrača;
ona, također, uključuju poprečna kre­
tanja - kretanja preko doglednice pro­
matrača. Najveće udaljenosti su tako
velike da se ne mogu izmjeriti trigono­
metrijskim metodama. Kako, onda, da
započnemo?
U 8. poglavlju smo vidjeli da astro­
nomi imaju pouzdanu i točnu metodu
za određivanje brzine kretanja bilo
kojeg objekta direktno prema Zemlji
ili od Zemlje. Takvo kretanje uzrokuje
pomak spektralnih linija. Ako je kreta­
nje takvo da se objekt udaljuje od nas,
linije su pomaknute prema crvenom
kraju spektra; ako se nama približa­
va, one su pomaknute prema plavom
dijelu spektra.
Na žalost, nema pouzdane metode
određivanja kretanja preko linije do­
glednice. Slika 10.1 pokazuje zvije­
zdu čije je kretanje sastavljeno iz dvije
komponente, jedna je linija doglednice
od Zemlje, a druga je siječe. Kretanje
duž linije doglednice može se stvarno
odrediti iz pomaka spektralnih linija
zvijezde, ali je poprečno kretanje mno­
go teže odrediti, jer se ono ne odrazuje
na spektralnim linijama. Stvarno se
poprečno kretanje pokazuje samo u
vrlo polaganoj promjeni smjera zvije­
zde. Ovo se može vidjeti iz slike 10.2.
Uzimajući zbog jednostavnosti da je
Zemlja nepokretna, zvijezda se nala­
zi u nekom trenutku u točki S1 , a u
nekom kasnijem trenutku u točki S2.
270
Prema tome, spojnica Zemlja-zvijezda
mijenja svoj smjer. Kada bismo mogli
izmjeriti promjenu, mogli bismo izra­
čunati poprečno kretanje zvijezde, a u
praksi je uvijek moguće uzeti u obzir
kretanje Zemlje oko Sunca.
Međutim, takva je procedura teška
i nespretna. Poteškoća je u vrlo maloj
promjeni kuta; a nespretnost je u du­
gom čekanju između mjerenja, jer će
u dužem intervalu vremena biti veća
promjena kuta i bit će lakše mjeriti tu
promjenu. U praksi, potreban interval
vremena iznosi 50 godina.
Ovo povećava praktične probleme.
Teleskopi nisu potpuno krute struktu­
re; oni se polagano savijaju. Možemo li
biti sigurni da je stupanj savijanja isti
danas kao što je bio prije 50 godina?
Ako upotrijebimo isti dalekozor, može­
mo biti potpuno sigurni u to. Ali, nije
uvijek moguće, iz praktičnih razloga,
da se koristi isti teleskop jer, ukoliko
bismo zaista pokušali da to prove­
demo, spriječili bismo bilo kakvo po­
boljšanje razvoja teleskopa za potrebe
mjerenja, jer bismo bili obavezni da ra­
dimo s instrumentima starim preko 50
godina. Iz ovih razloga su raspoložive
procjene kretanja zvijezda preko dogle­
dnice relativno slabe kvalitete i u sva­
kom slučaju su ti podaci raspoloživi
za relativno bliske zvijezde. Zbog toga
su astronomi prisiljeni da se pomažu s
poznavanjem kretanja po doglednici.
Modernom tehnikom je moguće u
velikoj mjeri proširiti mjerenja popre­
čnih kretanja. Ali, tko se god upusti
u takav program, mora obavezno poći
od činjenice da će čekati oko 50 go­
dina da bi mogao koristiti rezultate.
Takav program traži upornu strplji­
vost i odricanje, koje posjeduje manji
broj učenjaka. Svaki mladi astronom,
koji bi usmjerio svoje napore ovakvom
zadatku, sigurno bi dobio priznanje
buduće generacije. Poprečna kretanja
se katkada mogu izvesti iz teorijskih
Gore: mnoštvo zvijezda u dijelu Mliječnog Puta,
fotografirano 1,22-metarskim Schmidtovim daleko­
zorom. Zadatak mjerenja dimenzija i kretanja unu­
tar galaktike sastavljene od oko 100 000 milijuna
zvijezda bio je i još je uvijek golem zadatak.

Slika 10.1 Slika 10.2

Samo se radijalna komponenta Poprečno kretanje očituje se samo u po­
zvijezde može mjeriti pomoću po­ laganom mijenjaju smjera doglednice od
maka njenih spektralnih linija. Zemlje do zvijezde.

271
preračunavanja, ali ona u većini osta­ stavimo da je njen spektralni tip sličan
ju nepoznata. spektralnom tipu Sunca. Ovo zahtijeva
Da bismo odredili strukturu naše da zvijezda leži na glavnom nizu ili vrlo
galaktike, moramo imati metode za blizu glavnog niza, jer je njen apsolutni
određivanje udaljenosti zvijezda i nji­ sjaj nalik apsolutnom sjaju Sunca. Po­
hovih kretanja. U 6. poglavlju smo vi­ znavajući apsolutnu veličinu zvijezde,
djeli da možemo izmjeriti udaljenosti
možemo odrediti njenu udaljenost, jer
najbližih zvijezda paralaktičkom meto­
možemo izmjeriti njenu prividnu veli­
dom - direktna trigonometrijska me­
toda koja ovisi o kretanju Zemlje oko činu. Udaljenost svake zvijezde, koja
Sunca. Ovo kretanje uzrokuje nezna­ padne na niži dio glavnog niza, može
tnu godišnju oscilaciju u smjeru sva­ se odrediti na taj način, ukoliko je njen
ke zvijezde. Ako se ovaj sićušni učinak spektar točno poznat.
može izmjeriti, tada se udaljenost zvi­
jezde može lako odrediti. U praksi se
ovo može načiniti s prihvatljivom to­
čnosti samo za oko 10 000 zvijezda,
onih 10 000 koje su u našoj blizini,
a unutar udaljenosti manjoj od 100
godina svjetlosti ili oko 960 milijuna
milijuna kilometara.
Premda je ovo samo mali uzorak
u usporedbi sa 100 000 milijuna zvi­
jezda cijelog Mliječnog Puta, dovoljan
je da dozvoli astronomima da ustano­
ve još uspješniju metodu za mjerenje
mnogo većih udaljenosti. Kada nam je
poznata udaljenost zvijezde, možemo
lako izračunati apsolutnu veličinu, po­
znavajući prividnu veličinu a, naravno,
uvijek možemo odrediti i njen spektral-
ni tip. Zato svaku od zvijezda za koju
raspolažemo s dobrom trigonometrij­
skom udaljenosti možemo nanijeti u
Hertzsprung-Russellov dijagram. Naš Na slijedećoj stranici prikazani su Veliki i Mali Ma-
primjer od 10 000 izmjerenih udalje­ gellanovi Oblaci. Opažajući promjenljive zvijezde
nosti zvijezda je dovoljan da odredi niži tipa cefeide u Malom Oblaku, čije se zvijezde pra­
dio glavnog niza sa znatnom točnosti, ktički nalaze na istoj udaljenosti od Zemlje, Miss
premda nema dovoljno mjerenja za zvi­ Leavitt je mogla pokazati da je odnos između
periode i prividne veličine isti kao i odnos između
jezde u gornjem dijelu glavnog nizu da
periode i apsolutne veličine. Prema tome, izmjeri­
nam omogući da opišemo taj dio niza s mo li udaljenost jedne cefeide, možemo odrediti
adekvatnom točnosti. udaljenosti drugih, direktno mjereći njihove perio­
Poznavajući tako niži dio glavnog de i prividne veličine. Metodom mjerenja pomoću
niza, možemo to iskoristiti da odredi­ glavnog niza (koji je izrađen iz metoda trigonome­
mo udaljenosti mnogo širih uzoraka trijskih paralaksa), astronomi su odredili udalje­
nost nekoliko cefeida. Prema tome, druge cefeide
zvijezda. Razmotrimo zvijezdu koja je na velikim udaljenostima, ako su svijetle zvijezde
tako daleko da se ne može izmjeriti tri­ mogu se upotrijebiti za mjerenje prostranih dimen­
gonometrijskom metodom, ali koja je zija naše galaktike. Donja slika na slijedećoj stra­
uprkos tome dovoljno blizu da može­ nici pokazuje Mali Magellanov Oblak, dobiven iz
mo odrediti njen spektralni tip. Pretpo- negativa što ga je snimila Miss Leavitt.

272
273
 Premda je ova metoda velika i dobi­
vena trigonometrijskom metodom, ona
nam ne omogućava da protegnemo
mjerenja udaljenosti daleko u prostor,
jer na nesreću ona služi za relativno
slabe zvijezde - one koje leže na nižem
dijelu glavnog niza. Da dobijemo još
uspješniji sistem mjerenja, moramo
se ponovo vratiti cefeidama, koje smo
ukratko spomenuli u prošlom pogla­
vlju. Tamo smo vidjeli da cefeide služe
kao pokazivači udaljenosti, jer postoji
značajan odnos između njihovih apso­
lutnih veličina i njihova perioda pro­
mjene sjaja. Ova relacija je prikazana
na slici 9.4, a ovdje ćemo postaviti pi­
tanje, kako je dobivena ova slika.
Prva promatranja Miss Leavitt bila
su obavljena u Magellanovim Oblaci­
ma, u kojima ima veći broj cefeida, s
različitim periodima promjene sjaja.
Mali Magellanov Oblak sadrži mnogo
manje prašine, koja zaklanja i apsorbi­
ra dio svjetlosti zvijezda, od Velikoga i
zato daje promatraču bolju mogućnost
točnijeg određivanja prividnih veličina
cefeida. Miss Leavitt je usporedila iz­
mjerene prividne veličine cefeida s nji­
hovim periodima. Zatim je nanošenjem
prividnih veličina na jednu os grafiko­
na, a periode na drugu os, dobila kri­
vulju sličnu onoj na slici 9.4. Sada mo­
ramo uzeti u obzir da su Magellanovi
Oblaci vrlo mali u usporedbi s njihovim
udaljenostima od Zemlje. Zato možemo
smatrati da se i Mali i Veliki Oblak (ali
ne oba zajedno) nalaze u biti na istoj
udaljenosti od nas. Prema tome je rela­
cija između prividne veličine i apsolu­
tne veličine ista za sve njih. Jasno je da
postoji slična relacija između prividne
veličine i perioda, kao što postoji izme­
đu apsolutne veličine i perioda.
Sada, ako uzmemo cefeide u svrhu
određivanja udaljenosti, moramo zna­
ti relaciju između apsolutne veličine i
perioda, a ovo nije dano iz promatra­
nja Magellanovih Oblaka, iz jednosta­
vnog razloga što ne znamo udaljenost
Oblaka iz direktnih mjerenja. Sve što
274
znamo za početak jest to da su oni
vrlo udaljeni od nas. (Smatra se da
su njihove udaljenosti preko 100 000
godina svjetlosti.) Da pretvorimo rela­
ciju između prividne veličine i perioda
u relaciju između apsolutne veličine i
perioda, moramo odrediti udaljenost
najmanje jedne cefeide, jer ćemo samo
tako znati relaciju između prividne
veličine i apsolutne veličine za tu ce-
feidu. Zatim, jer za sve cefeide mora
vrijediti relacija između prividne veli­
čine i perioda, pokazanog na slici 9.4,
postat će fiksirana skala apsolutne ve­
ličine na ovoj slici.
Ali, kako možemo odrediti udalje­
nost najmanje jedne cefeide, sjetivši se
da ni jedna nije tako blizu da je može­
mo izmjeriti točnom trigonometrijskom
metodom? Na sreću su otkrivene cefei­
de u kuglastim jatima zvijezda. Zvijezde
u jatu se u biti nalaze na istoj udalje­
nosti od nas, a njihova udaljenost nije
vrlo velika. Tako, ako možemo odredi­
ti udaljenost bilo koje zvijezde u jatu,
odredit ćemo i udaljenost cefeide, jer je
ona član jata. Ovo je bilo sretno ostva­
reno u nekoliko slučajeva, koristeći
metodu mjerenja glavnog niza, koja je
bila opisana gore. Odatle znamo uda­
ljenosti šačice cefeida, koje omogućuju
da se odredi točna skala krivulje na
slici 9.4. Tek sada, kada je određena
prava skala krivulje, ona se može upo­
trijebiti za određivanje udaljenosti na
način opisan u 9. poglavlju.
Važnost metode se nalazi u ovome:
cefeide su svijetle zvijezde, pa se zato
mogu promatrati u velikim udaljeno­
stima. Osim toga, promjena njihova
sjaja je pojava koju je lako uočiti. Zato
se one mogu upotrijebiti za određiva­
nje mnogo većih udaljenosti od onih
koje može dati metoda glavnog niza.
Sada možemo vidjeti da postoji cije­
li lanac metoda mjerenja udaljenosti.
Do sada smo spomenuli četiri karike.
Prva je mjerenje udaljenosti unutar
Sunčeva sustava, posebno udaljeno­
sti od Zemlje do Sunca. Ovo je fun-
damentalno mjerenje, jer veličina Ze-
mljine staze formira osnovni podatak
u trigonometrijskoj metodi mjerenja
udaljenosti bližih zvijezda.
Ova trigonometrijska metoda - pa-
ralaktična metoda - druga je karika
u lancu. Metoda glavnog niza, čija je
skala određena pomoću trigonome­
trijske metode, treća je karika. I sada
imamo četvrtu kariku - metoda cefe-
ida - čija je skala određena pomoću
metode glavnog niza. Svaka slijedeća
karika omogućuje mjerenja sve većih
i većih dubina prostora, a svaka kari­
ka ovisi o prethodnoj. U posljednjem
poglavlju dodat ćemo daljnje dvije ka­
rike iza cefeida. Ove su daljnje karike
potrebne samo onda kada gledamo u
svemir dalje od naše galaktike i ra­
zmatramo udaljenosti izvan Mliječnog
Puta. Za sada će biti dovoljne četiri
karike u našem lancu.
Oblik, veličina, kretanje i sastav
Prije gotovo dvije stotine godina bilo
je jasno Thomasu Wrightu, mornaru iz
Durhama, a i Williamu Herschelu, da
je Mliječni Put pločaste strukture, a da
se Sunce i Sunčev sustav nalaze unu­
tar te pločaste strukture. Ali bez po­
moći mjerenja, s kojim današnji astro­
nomi raspolažu, prvi su istraživači bili
sasvim nemoćni da odrede veličinu ci­
jele strukture, precizni položaj Sunca
Slika 10.3
Shematski izgled galaktike sa strane.
Slika 10.4
Shematski izgled galaktike sprijeda. Spi­
ralna struktura predstavlja položaje jako
svijetlih zvijezda, nedavno formiranih iz
međuzvjezdanog plina.
unutar nje i opću prirodu kretanja zvi­
jezda. Sve su ove stvari bile predmeti
spekuliranja, ali su neka nagađanja
bila začuđujuće blizu cilju. Prije dvje­
sta godina J. H. Lambert je naslućivao
da se sve zvijezde galaktike kreću oko
zajedničkog centra u Sunčevu susta­
vu. Ova je ideja bila ispravna.
Zvijezde se zaista kreću oko zaje­
dničkog centra, tj. centralne izbočine
naše galaktike.
Opće karakteristike sadašnje slike
naše galaktike pokazane su shemat­
ski na slici 10.3 i 10.4. Prva daje bočni
izgled, a druga gornji ili donji izgled, a
često se to kaže pogled sa strane i po­
gled sprijeda. Iz slike 10.3 vidimo da se
Sunce nalazi gotovo na rubu galakti­
ke. Njegova je udaljenost od centra oko
25 000 godina svjetlosti. U centralnim
područjima galaktike iščezava pločasta
struktura. Ona je zamijenjena određe­
nom izbočinom, koja ima debljinu oko
10 000 godina svjetlosti. Područje izbo­
čine je poznato kao jezgra galaktike,
a važna je karakteristika ove jezgre u
velikoj gustoći zvijezda, jer je gustoća
znatno manja u vanjskim pločastim
područjima. Detaljnije, vjerojatno je da
gustoća zvijezda postaje vrlo velika bli­
zu krajnjeg centra galaktike.
Sunce se giba po gotovo kružnoj
stazi oko centra galaktike, a brzina
kretanja mu iznosi oko 240 kilometa-
275
 ra u sekundi. Ovo kretanje na Zemlji
ne zapažamo, jer je zajedničko i Suncu
i svim planetima. Najveći dio drugih
zvijezda se također kreće oko centra
po gotovo kružnim stazama. Relacija
između brzine na ovim stazama i uda­
ljenosti od centra prikazana je na slici
10.5. Vidi se da brzina raste do maksi­
muma kod udaljenosti od oko 15 000
godina svjetlosti od centra. Poslije toga
ona polagano opada. Sunce se nalazi
na dijelu krivulje koji opada.
Slika 10.5 ne pokazuje brzine za
zvijezde jezgre, tj. za zvijezde koje se
nalaze na udaljenosti manjoj od oko
5000 godina svjetlosti od centra. Ra­
zlog za ovo vjerojatno leži u kretanjima
zvijezda unutar jezgre koja nisu jedno­
stavna. Takve se zvijezde vjerojatno
ne kreću oko centra po kružnim sta­
zama. Neke zvijezde, koje se nalaze na
udaljenosti od centra kao naše Sunce,
kreću se zaista po stazama koje nisu
ni približno kružne. Ove su zvijezde
poznate kao zvijezde trkačice; ime je
nastalo iz činjenice da su one blizu
Suncu i da se kreću velikim brzinama
u odnosu na Sunce. Ovo se svojstvo
pojavilo iz razlika u stazama Sunca i
ovih zvijezda. To ne znači da ove zvi­
jezde imaju posebno velike brzine na
svojim stazama; njihove se staze razli­
kuju u obliku. Razlika između oblika
njihovih staza i staze Sunca je prika­
zana na slici 10.6 dolje.
Slika 10.5
Odnos između udaljenosti zvijezda od centra gala­
ktike i brzina na njihovim stazama oko tog centra.
276
Do sada smo se bavili samo zvije­
zdama galaktike ali, kako smo napo­
menuli u ranijim poglavljima, između
zvijezda se nalazi plin, a on je tako­
đer važna komponenta galaktike. Plin
sadrži i fine čestice prašine - prašine
koja uzrokuje smetnje zaklanjanjem,
na što je upozoreno u 6. poglavlju. O
kemijskom sastavu ove prašine znamo
vrlo malo ili ništa, ali mnogi astronomi
vjeruju da se ona većinom sastoji od
čestica leda. Poslije otkrića prisutno­
sti interstelarne materije astronomi su
upoznali njene efekte, koji su im omo­
gućili da izmjere dimenzije naše gala­
ktike s dovoljnom točnošću.
Premda prašina svoju prisutnost
lako pokazuje, plin je osobito teško
otkriti. Uprkos tome, taj plin stvara
spektralne linije u spektru udaljene
zvijezde. Ove su linije tamne, kao i
Fraunhoferove linije u spektru Sunca
(vidi stranicu 199), koje su proizve­
dene u biti na sličan način. Sjetimo
se da su Fraunhoferove linije nastale
zbog toga što svjetlost s neprekidnim
područjem boja, emitirana iz fotosfere,
prolazi kroz hladniji plin koji se nala­
zi iznad fotosfere; atomi unutar ovog
hladnog plina tada apsorbiraju svjetlo
svojih vlastitih valnih dužina, tako da
su ove pojedine valne dužine nestale
kada svjetlost dođe do Zemlje. Slična
situacija nastaje sa svjetlom udaljene
zvijezde, kad ono prolazi kroz interste-
Slika 10.6
Staze Sunca i zvijezde koja ima veliku brzinu kre­
tanja na stazi
Neka karakteristična područja naše galaktike u
okolici Sunca otkrivena modernim promatranjima.
Imena se odnose na tamne i svijetle oblake vodika.
Strelice s označenim stupnjevima pokazuju gala-
ktičke dužine. Krug, u čijem se centru nalazi Sun­
ce, ima radijus od oko 10 000 svjetlosnih godina.

277
larni plin. Atomi unutar plina apsorbi­ tranja T. Dunhama na zvjezdarnici Mt
raju svjetlo onih valnih dužina koje su Wilson otkrila su zatim prisutnost to­
i za njih karakteristične. plih površina vodika s temperaturom
Efekt je posebno naglašen za atome od oko 10 000°. Koncentracija vodiko-
natrija i kalcija, ali on neće biti osobito vih atoma u ovim površinama je bila
uočljiv kod zvijezde čiji spektar već sa­ oko milijun puta veća nego koncentra­
drži tamne linije koje su načinili atomi cija atoma natrija i kalcija. Najprije se
natrija i kalcija u njenoj vlastitoj atmo­ pomislilo da je sav međuzvjezdani plin
sferi. Već smo vidjeli da spektar zvije­ ovako vruć, ali danas znamo da su ta­
zda visoke površinske temperature, B kve tople površine vodika relativno ri­
i O tip zvijezda, sadrži u biti samo li­ jetke. Većina međuzvjezdanog plina je
nije vodika i helija. Razlog, zašto nema zaista vrlo hladna s temperaturom od
linija natrija i kalcija u spektru takvih 100° apsolutne skale. (To je skala na
zvijezda, nalazi se u njihovim visokim kojoj je točka taljenja leda na 273°.)
površinskim temperaturama, gdje su Hladni plin vodika ne može se otkri­
atomi natrija i kalcija izgubili toliko ti optički. Ukoliko atomi postoje sami
elektrona da je njihova apsorpciona za sebe, tj. ukoliko atomi nisu poveza­
snaga izgubila svaku važnost. Zbog ni u molekule - vodik može emitirati
toga je bilo sumnjivo kada su nađene spektralnu liniju, a karakteristična je
tamne linije natrija i kalcija u svjetlu valna dužina linije blizu 21 centimetar,
udaljenih zvijezda s visokom površin­ tako da ona pada u područje radio-va-
skom temperaturom. Ispravno tuma­ lova i zato se može otkriti samo radio-
čenje njihove prisutnosti je dao Sir Ar­ teleskopima. Zato optička astronomija
thur Eddington, tj. da su one nastale ne može otkriti prisutnost neutralnih
od atoma natrija i kalcija koji se nala­ vodikovih atoma u međuzvjezdanom
ze u međuzvjezdanom plinu. plinu, no to može radio-astronomija.
Premda su linije natrija i kalcija bile Slika 10.7 pokazuje kartu raspodjele
važne u otkrivanju prisutnosti međuz- vodika, kako je određena radio-meto-
vjezdanog plina, one nisu otkrile nje­ dom. Ovu su kartu izradili nizozemski
gov najglavniji sastav, kao što su atomi i australski radio-astronomi radeći u
vodika i helija. Najprije se spoznalo, da suradnji, jer su mjerenja na sjevernom
vodik mora biti u mnogo većem opsegu nebu obavili Nizozemci, a na južnom
u sastavu međuzvjezdanog plina nego nebu Australci.
natrij i kalcij, jer se prije 25 godina Radio-metoda ima nedostatak: ne
otkrilo slabo zračenje vodika. Proma­ može otkriti molekule vodika, nego
Slika 10.7
Karta prikazuje raspodjelu
i gustoću neutralnog vodi­
ka u galaktici. Mjerenja na
sjevernom nebu izvršili su
nizozemski astronomi, a
mjerenja na južnom nebu
australski astronomi. Na ovoj
stranici je nizozemski radio-
dalekozor kod Dwingelooa,
dok je na suprotnoj stranici
dalekozor Mills Cross, u bli­
zini Sydneyja u Australiji
samo neutralne vodikove atome koji
se nisu vezali. Zato je naša karta ne­
kompletna, jer ne obuhvaća raspodje­
lu molekularnog vodika. Tu važnost
ne možemo ocijeniti. Astronomi se vrlo
razilaze u svojim pogledima na to pita­
nje, neki vjeruju da su molekule glavni
sastav plina, dok drugi vjeruju da su
one sasvim nevažne. Ako su molekule
zaista nevažne, tada cjelokupna masa
Slika 10. 8
međuzvjezdanog plina iznosi samo dva Željezne strugotine otkrivaju linije
ili tri posto od cjelokupne mase zvije­ sila u magnetskom polju u šipka­
zda. Ako se, u drugu ruku, pokaže da stom magnetu.
su važne, tada će cjelokupna masa
plina biti odgovarajuće veća.

Magnetska polja i kozmičke zrake

Teško je očekivati da magnetsko
polje ispunjava našu galaktiku. Prem­
da se njegova struktura još nije odre­
dila, postoje neke stvari o kojima treba
nešto reći. Magnetsko polje je najlakše
zamisliti pomoću magnetskih silnica.
Kada željeznu pilovinu postavimo u
blizinu magneta, ona će se sama ra­ Slika 10.9
sporediti na način kakav je pokazan Shematski prikaz magnetskog polja
na slici 10.8. Smjer silnica u bilo kojoj galaktike. Čini se da su silnice ugla­
točki je jednostavno smjer magnetskog vnom poredane paralelno s galakti-
polja. Sjetimo se iz 7. poglavlja, da se čkom ravninom. Druge vjerojatno
prisutnost magnetskog polja pokazuje izlaze iz jezgre formirajući halo koji
efektom koji se očituje na naelektrizi­ okružuje cijelu razdiobu zvijezda.
rano tijelo koje se kreće. Ovaj magnetski mjehur služi za za­
državanje kozmičkih zraka.
Silnice unutar međuzvjezdanog pli­
na izgleda da su poravnate uglavnom

Pogled na unutrašnjost kru­

žne građevine CERN-ovog
28-milijardnog elektro-vol-
tnog izmjeničnog napona
protonskog sinhrotrona.
Ovdje su protoni ubrzavani
do 99,9 posto brzine svje­
tlosti. Kozmičke zrake se sa­
stoje od čestica - uglavnom
protona - nešto većih ener­
gija.

280
 paralelno s ravninom galaktike, ali bi izgledalo, da on mora zahvatiti cijeli
ovo nije cijela priča. Silnice vjerojatno mjehur prikazan na slici 10.9. Među­
izlaze iz jezgre galaktike u golemi halo, tim, postoji razlika. Plin slike 10.7 re­
koji potpuno okružuje zvijezde, kako lativno je gust, a njegova temperatura
je pokazano shematski na slici 10.9. niska, dok je plin unutar mjehura ili
Zato je cijela galaktika vjerojatno oba­ haloa veoma vruć i ima visoku tempe­
vljena ogromnim magnetskim mjehu­ raturu - vjerojatno više od milijun stu­
rom; a ovaj magnetski mjehur služi da pnjeva - a njegova gustoća mora biti
zadrži kozmičke zrake. relativno niska. Premda gustoća halo
Ovo su čestice - uglavnom protoni plina mora sigurno biti mnogo manja
- sa snažno velikim energijama. Neki od gustoće plina diska, ne znači da
od njih imaju, štaviše, veće energi­ je cjelokupna masa halo plina manja
je nego što ih podijelimo protonima od cjelokupne mase plina diska, jer je
u laboratoriju, čak takvim snažnim volumen haloa neuporedivo veći nego
strojevima koji nam stoje na raspola­ volumen diska. Ne postoji opće slaga­
ganju na primjer u CERN-laboratoriju nje među astronomima o masi halo
u Ženevi. Još ne postoji sasvim za­ plina. Neki vjeruju da je on usporediv
dovoljavajuća teorija o porijeklu ko­ s masom plina diska; drugi smatraju
zmičkih zraka. Takve zrake, relativno da je on mnogo veći zbog golemog vo­
niže energije, stvara Sunce vjerojatno lumena.
za vrijeme bljeskova. Ali, zvijezde kao Kozmičke zrake visoke energije,
Sunce ne mogu biti principijelni izvor koje se kreću brzinama blizu brzini
produkcije. Mnogi astronomi i fizičari svjetlosti, neredovito se sudaraju sa
vjeruju da se glavna produkcija pojavi halo plinom i pri takvim sudarima na­
u eksplozijama supernovih. Oni sma­ staju elektroni i pozitroni visoke ener­
traju da se kozmičke zrake stalno pro­ gije. Ako ove čestice imaju električne
izvode u zvijezdama koje eksplodiraju, naboje, njih će otkloniti magnetsko
a da umjesto slobodnog putovanja u polje, pa će ga oni zaobići. Protoni ko­
prostor izvan galaktike ostaju ulovlje­ zmičkih zraka su također električne
ne u velikom magnetskom mjehuru. čestice, pa će se i one naći u zaobi-
Međutim, postoji sumnja da porijeklo lasku magnetskog polja. Kako protoni
kozmičkih zraka treba tražiti u većem imaju daleko veće mase od elektrona,
broju pojava. Odluka o ovim raznim njihovi će otkloni biti mnogo slabi­
shvaćanjima ostaje za budućnost. ji - njihovi su zaobilasci strmi. Kada
Čini se nevjerojatnim da je cjeloku­ električna čestica načini zaobilazak,
pni međuzvjezdani plin ograničen na ona zrači energiju, a oštriji zaobilasci
disk galaktike, kao na slici 10.7. Prije - veću energiju. Tako magnetsko po-

Slika 10.10
Većina astronoma vjeruje da
se galaktika formirala iz gi­
gantskog oblaka plina koji se
lagano okretao. Kad se ovaj
plin zgusnuo, brzina rotacije
se povećala u tom opsegu da
buduće sažimanje nije moglo
ići prema osi rotacije nego
samo paralelno sa smjerom
rotacije. Ovo bi protumačilo
izgled slike 10.3.

281
lje uzrokuje da protoni i dakako lakši
elektroni i pozitroni zrače, ali su elek­
troni i pozitroni mnogo efektivniji, jer
putuju po zbijenijim krivuljama.
Ovo se zračenje pojavljuje na valnim
dužinama koje ne daje spektralne lini­
je; u stvari, cijelo područje valnih duži­
na spada u područje radio-valova. Zato
zračenje koje emitiraju elektroni u ha-
lou galaktike nužno moraju otkriti ra-
dio-astronomi, a ne optički astronomi.
Zato naša galaktika nije samo emi-
ter svjetlosti, nego, također, i emiter
radio-valova. Pretežni dio svjetlosti do­
lazi sa zvijezda, a ona je dobivena iz
energije koju stvaraju nuklearni pro­
cesi unutar njih. Radio-valovi dolaze
Preth.: kuglasto jato M 13 u zviježđu Her-
kula. Ovakva se jata nalaze uglavnom u
galaktičkom halou i sadrže zvijezde koje
su se formirale u ranijem stadiju konden-
zacionog procesa u galaktici. Ukupna
masa zvijezda u halou iznosi samo 10%
od mase zvijezda u disku. Crtež nalijevo
dolje pokazuje opću raspodjelu kuglastih
jata u odnosu na galaktičku ravninu.
Slika 10.11
Položaji zvijezda jata NGC 188 u Hertz-
sprung-Russellovu dijagramu, a slijedeća
slika je fotografija tog jata. Slika 9.3 (str.
259) pokazuje vrste evolucionih putova,
koje zvijezde slijede na dijagramu, a vri­
jeme, potrebno da se prijeđe po datoj pu­
tanji, može se izračunati. Takvo računanje
za ovu putanju pokazuje da je NGC 188
staro oko 15 milijardi godina.
od vrlo brzih pozitrona i elektrona, koji
se kreću u najvećem dijelu u magnet­
skom mjehuru što okružuje galaktiku.
(Postoje također elektroni koji se giba­
ju u međuzvjezdanom plinu u disku
galaktike, ali je radio-emisija iz ovih
komponenata znatno slabija od onih
u halou.) Elektroni, koji emitiraju, vje­
rojatno su nastali iz kozmičkih zraka,
a oni su opet dobiveni iz zvijezda pri­
likom eksplozija supernove zvijezde,
na primjer. Cjelokupno radio-zrače-
nje galaktike je slabije oko sto tisuća
puta nego optička emisija. Međutim,
ta vrijednost varira od jedne do druge
galaktike.
Formiranje galaktike
Velika većina astronoma vjeruje da
je galaktika formirana iz oblaka plina
vrlo velikih dimenzija, sigurno s pro­
mjerom od nekoliko stotina tisuća
svjetlosnih godina. U početku se oblak
polagano vrtio ali, kako se zgušnjavao,
brzina se rotacije postepeno povećava­
la, uzrokujući postepeno spljoštavanje
oblaka. Konačno je vrtnja postala toli­
ka da više nije bilo moguće sakupljanje
prema osi vrtnje. Tada je bilo moguće
samo zgušnjavanje paralelno s osi ro­
tacije, kako je na slici 10.10. Krajnji
je rezultat bio diskasta struktura koju
smo vidjeli na slici 10.3.
Tokom ovog perioda zgušnjavanja
samo se mali broj zvijezda formirao;
283
284
one sada okružuju glavnu strukturu
galaktike. Ove su zvijezde nađene u
halou galaktike, a njihova je cjeloku­
pna masa oko 10% od masa diska zvi­
jezda. Katkada se zvijezde haloa nađu
u jatima. To su globularna jata, od ko­
jih je jedan primjer pokazan na foto­
grafiji na suprotnoj stranici.
Ali je velika masa plina dosegla di-
skast oblik slike 10.3 prije zgušnje-
nja u zvijezde. U ovom stadiju počelo
je brzo formiranje zvijezda. Međutim,
malo je ostalo plina koji se nije zgu­
snuo u zvijezde, formirajući tako me-
đuzvjezdani plin diska. Slično je jedan
dio plina ostao u halou, za kojeg vjeru­
jemo da danas predstavlja halo.
Ova slika formiranja galaktike je
kvalitativna, ali nije sigurno da je
ispravna. Međutim, postavimo određe­
ni test. U 9. poglavlju smo vidjeli da
su svi elementi, osim vodika, nastali
u termonuklearnim reaktorima unu­
tar zvijezda. Zbog toga su se željezo i
kalcij, koji se izrazito pokazuju spek­
trima nekih zvijezda, morali nastati pri
takvim reakcijama. Ako je naša slika o
formiranju galaktike pouzdana, očeki­
vat ćemo da je početni oblak plina sa­
državao malo teških jezgri, jer su takve
zvijezde nastale u unutrašnjosti zvije­
zda, pa ćemo zato očekivati da u spek­
trima prvih zvijezda budu samo trago­
vi željeza i kalcija. U kasnijem stadiju,
kad su se formirale već mnoge zvijezde
i bilo je vremena da nastanu takvi ele­
menti, možemo očekivati da u zgusnu-
tijem plinu bude i teških jezgri. To zna­
či da možemo očekivati kod zvijezda
koje su se formirale u kasnijem stadiju
prisutnost veće koncentracije željeza i
kalcija. Na toj osnovi zvijezde haloa bi
sadržavale manje koncentracije takvih
elemenata nego zvijezde diska.
Preth. fotografija Orionove maglice pokazu­ NGC 6611. Ovo je orijaški oblak pli­
je golema tamna područja koja se sastoje na koji se širi, vjerojatno kao rezultat
od gustih oblaka plina i prašine. Premda je zračenja novoformiranih zvijezda.
formiranje zvijezda u našoj galaktici počelo Tek kada oblak postane prostraniji,
prije 15 milijardi godina, u Orionovoj maglici bit će moguće vidjeti da li on sadrži
se gotovo sigurno još odvija taj proces. novoformirane zvijezde.

285
 Ovo očekivanje je potvrdilo pro­
matranje. Koncentracije izmjerene u
nekim halo zvijezdama iznose 1% od
koncentracije koja je nađena na Sun­
cu. Osim potvrde gornje opće slike
formiranja galaktike, ovo promatranje
također daje snažnu potvrdu o onome
što smo rekli u prethodnom poglavlju,
da je vodik osnovna baza iz koje su sa­
građeni svi drugi elementi.
Međutim, mora se dodati da, prem­
da se ovo promatranje slaže s onim što
smo očekivali na osnovu naše slike for­
miranja galaktike, to još ne dokazuje
da je ta slika ispravna. Jer, postoje i
drugi načini da objasne malu koncen­
traciju željeza i kalcija u halou zvijezde.
Dalje o tome nećemo raspravljati, jer bi
nas to dovelo na nesigurne pozicije.
Vraćajući se na našu opću sliku,
možemo pitati o vremenu koje je tre­
balo da protekne da bi se sve ovo zbi­
lo - ili, kako je stara naša galaktika?
Tehnike promatranja i proračunava-
nja, opisane u prethodnom poglavlju,
omogućuju nam da to pitanje drži­
mo u vlasti. Za trenutak ponovo po­
gledajmo slike 9.3, 9.6 i 9.7. Vidimo
da iscrpljivanje vodika iz centralnih
područja zvijezde uzrokuje kretanje
zvijezde iz glavnog niza udesno, dok
je nekoliko takvih evolucionalnih pu­
tova pokazano na slici 9.3. Računom
se može pokazati da se zvijezda kreće
duž putova ove vrste, a računanjima
se također može odrediti koliko dugo
traje evolucija. Za zvijezde na gornjem
dijelu glavnog niza vrijeme je mnogo
kraće nego za zvijezde u donjem dije­
lu glavnog niza. Vremena evolucije su
najduža za zvijezde koje su relativno
najniže na glavnom nizu i slijede puta­
nje udesno i gore.
Na slici 9.6 i 9.7 vidjeli smo primjere
stvarnih jata zvijezda. Ako izračunamo
Prethodna slika:
Maglica Lagun u zviježđu Strijelca, foto­
grafirana 5,08-metarskim dalekozorom
Hale. Ovo je emisiona maglica. U takvoj
maglici gustoća vodika je mnogo puta
veća nego u međuzvjezdanom plinu.
evolucioni put, prikazan na slici 9.7,
dobit ćemo starost jata M 67. Sličnom
će se procedurom za sliku 9.6 odrediti
starost grupe zvijezda - Hijade. Rezul­
tati dvaju računa se sigurno neće sla­
gati. Razlog je, naravno, da su se ova
dva jata formirala u raznim epohama.
M 67 je starije od grupe Hijade. Slijedi
da je potrebno odrediti niz grupa zvije­
zda, da bismo mogli odgovoriti na tra­
ženo pitanje, jer će najstarija grupa dati
starost galaktike. Ako imamo sreću da
uključimo u računanje grupu zvijezda
koja se formirala u najranijoj fazi povi­
jesti galaktike, dobit ćemo najbližu vri­
jednost starosti same galaktike.
Na slici 10.11 imamo položaje na
Hertzsprung-Russellovu dijagramu
jato NGC 188, za koje se vjeruje da je
jedno od najstarijih u galaktici. Ra­
čun pokazuje njegovu starost na oko
15 milijardi godina. Ovo je odgovor na
naše pitanje, jer ta vrijednost mora
biti blizu starosti galaktike.
Sunce i Sunčev sustav su mnogo
mladi. Stijene Zemljine kore i meteo-
riti nam govore, da je starost Sunčeva
sustava oko 5 milijardi godina, što je
trećina starosti same galaktike. Sunce
nije bilo među prvim formiranim zvije­
zdama u galaktici, jer je ono relativno
mlada zvijezda.
Formiranje zvijezda
Budući da je u galaktici još prisu­
tan plin u disku, postoji mogućnost
da se formiraju nove zvijezde; a vrlo
jednostavan argument dokazuje da se
zvijezde još formiraju.
U prethodnom poglavlju, naša ra­
sprava o slici 9.3 učinila je jasnim da
zvijezde na gornjem dijelu glavnog niza
prolaze svoju evoluciju u relativno kra­
tkom vremenu. Najsjajnije poznate zvi­
jezde trebaju samo oko milijun godina
da kompletiraju svoje evolucije. Kako
možemo promatrati takve zvijezde - ne
veliki broj - slijedi da su se one formi­
rale unutar posljednjih milijun godina.
287
 Očito bi bilo nerealistično pretpostaviti plinu. Čestice prašine u međuzvjezda-
da je formiranje zvijezda, koje je zapo­ nom prostoru vjerojatno igraju važnu
čelo prije 15 milijardi godina i koje sa­ ulogu u povezivanju atoma u moleku­
svim jasno ide sve do posljednjih mili­ le. Dogodi se da pojedini atomi udare
jun godina, iznenada prestalo, recimo, i zabiju se u površine čestica prašine.
prije sto tisuća godina. Zato, premda Ovo ih dovodi do kontakata što im
stvarno ne vidimo formiranje novih zvi­ omogućuje spajanje u molekule. Za­
jezda u sadašnjem trenutku, sasvim je tim, molekule ispare s površina česti­
očito da se takav proces formiranja go­ ca prašine.
tovo sigurno još odvija. Ova prašina, koja vjerojatno igra
Razlog zašto ne vidimo doslovno tako vitalnu ulogu u formiranju mole­
formiranje novih zvijezda nije teško kula, u hlađenju plina a i u postanku
razumjeti. Nove zvijezde se rađaju u zvijezda, nije jednoliko rasprostranje­
gustim oblacima plina i prašine kao na u međuzvjezdanom plinu. Gotovo
što je Orionova maglica. Zbog velike svaka fotografija Mliječnog Puta poka­
količine prašine ne možemo vidjeti zuje izrazito tamna područja. Ipak, to
unutrašnjost ovih oblaka gdje se for­ još ne znači da tamo nema zvijezda;
mira zvijezda. Moramo čekati sve dok one su, jednostavno rečeno, smještene
se zvijezda stvarno ne pojavi. Jednom, gdje se čestice prašine nalaze između
kad vrlo sjajna zvijezda počne zrači­ Zemlje i zvijezda. Činjenica da su ta­
ti, ona brzo ugrijava okolni plin, a to kva mjesta nepravilno razbacana oko
uzrokuje da se oblak širi. Zato oblak galaktike, pokazuje sasvim jasno da
postaje još rjeđi, što nam omogućava prašina nije jednoliko rasprostranje­
da vidimo kroz njega, pa je u takvom na. Zbog ovog efekta hlađenja prašina
stadiju zaista nedavno promatrano ra­ nije jednolika. Neka se lokalna podru­
đanje zvijezda. Ovakva je situacija u čja brže hlade od drugih.
Orionovoj maglici. Gdje je prašina najgušća, hlađenje
Nužno stanje za formiranje zvijezda plina je najbrže. Tlak unutar hladnog
je postojanje gustih oblaka plina i pra­ područja opada i postaje manji nego
šine, pa ćemo prirodno razmotriti lo­ tlak u okolnim područjima. Okolna
kaciju i porijeklo takvih oblaka. Sada područja tiskaju plin hladnijim podru­
je plin u halou galaktike prerijedak čjima prema unutra, pa nastaje formi­
i pretopao da se dopusti formiranje ranje gustog oblaka. Na takav način
oblaka poput onih u Orionovoj magli­ se formiraju veće gustoće unutar kojih
ci. Zato izgleda da se zvijezde u halou može početi formiranje zvijezda.
slabo ili nikako formiraju. Zvijezde se
ne formiraju ni u jezgri galaktike, jer Čini se vrlo vjerojatnim da
tamo nema plina i prašine. Najgušći se Sunce neprekidno zgu­
šnjavalo iz rotirajućeg obla­
plin se pojavljuje u vanjskim podru­ ka plina, okrećući se brže
čjima galaktike, drugim riječima, u brže, a zbog toga je na
takvom području u kakvom se nalazi njegovu ekvatoru izbočina
Sunce. postajala sve veća i veća.
Oblaci su vjerojatno formirani iz Kad se zgusnulo na veli­
procesa hlađenja. Ako ne bi bilo hla­ činu planeta Merkura, nje­
gov je ekvatorski promjer
đenja, imala bi zvijezda koja nastaje iznosio dva puta više nego
temperaturu plina od oko 10 000°. polarni promjer. Računanja
Zbog toga su astronomi vjerovali da pokazuju da će tada plin
međuzvjezdani plin ima takvu tempe­ formirati u ekvatorskom po­
raturu. Oni su previdjeli jednu stvar: dručju disk koji će se gibati
snagu hlađenja prašine i molekula u oko Sunca.

288
 Očekivali bismo da zvijezde dobiju rotacije, a račun pokazuje brzine od
dva važna svojstva od svog roditelja - mnogo stotina kilometara u sekundi
oblaka plina: magnetsko polje i veliku da se dosegne vrijeme formiranja zvi­
brzinu rotacije. Razmotrimo najprije jezde.
magnetsko polje. Vidjeli smo da ma­ Sada su se pojavila dva pitanja. Da
gnetsko polje postoji unutar međuzvje- li sve zvijezde imaju magnetska polja
zdanog plina. Ako se povećava gustoća i da li sve one imaju velike brzine ro­
plina, silnice ovog polja se zgušnjava­ tacije? Odgovor je na prvo pitanje da
ju; a, jer raste gustoća do goleme vrije­ mnoge zvijezde zaista pokazuju vrlo
dnosti kada se zvijezda formira, raste snažna magnetska polja. Babcock je
i magnetski intenzitet do odgovarajuće pronašao metodu otkrivanja magnet­
veličine. Zato, ako je magnetsko polje skih polja zvijezda, ali ona vrijedi samo
u međuzvjezdanom plinu prvotno sla­ pri posebnim okolnostima. Na primjer,
bo, polje proizvedeno unutar zvijezde ako bismo promatrali Sunce iz velike
može biti vrlo snažno. Smatra se da udaljenosti i primijenili Babcockovu
su zvijezde formirale svoja magnetska metodu, ne bismo otkrili prisutnost
polja na ovaj način. Ona su nastala je­ magnetskog polja. Zato na naše pita­
dnostavnim zgušnjavanjem prvobitnih nje možemo odgovoriti dvojako: poziti­
silnica koje su ispunjavale međuzvje- vno, da mnoge zvijezde imaju sasvim
zdani plin iz kojeg su se formirale zvije­ sigurno snažna magnetska polja i, ne­
zde. Vrlo je vjerojatno da je magnetsko gativno, da za druge nema dokaza o
polje Sunca nastalo na taj način. Ra­ prisutnosti magnetskog polja.
nije smo vidjeli da Sunčevo magnetsko Mjerenje rotacije zvijezde mnogo
polje igra značajnu ulogu u mnogim je lakše nego mjerenje jakosti njenog
pojavama koje promatramo na povr­ magnetskog polja. Ako zvijezda rotira,
šini Sunca. Ona mogu dugovati svoje neki će se dijelovi njene površine giba­
porijeklo stanjima unutar prvobitnog ti prema nama, a drugi će nam se dije­
plina iz kojeg se Sunce zgusnulo. lovi udaljavati. Ovo kretanje uzrokuje
Sada razmotrimo drugu naslijeđe­ neznatno pomicanje spektralnih linija,
nu karakteristiku, koju očekujemo da koje dolaze iz raznih dijelova površine
zvijezde posjeduju, tj. brzu rotaciju. zvijezde. Valne dužine linija iz ovih di­
Svi međuzvjezdani oblaci koje proma­ jelova koji se gibaju prema nama nešto
tramo imaju neko vrtložno kretanje, a su smanjene, dok valne dužine linija iz
to znači da će svaki dio takvog oblaka, onih područja koji se udaljuju od nas
koji se stisne u zvijezdu, imati također nešto su povećane. Ovo uzrokuje pro­
rotaciju. Pri započinjanju kondenza- širenje spektralnih linija. Na nesreću,
cionog procesa rotacija je mala i re­ postoje drugi slučajevi, koji također
lativno nevažna, ali se porastom kon- mogu proizvesti proširenje spektralnih
denzacionog procesa povećava i brzina linija ali, ako o ovim drugima vodimo

Slika 10.12
Samo izbacivanje diska plina neće pro­
tumačiti zašto Sunce rotira sporije nego
što bi očekivali iz njegove teorije formi­
ranja. Tumačenje je moguće s magnet­
skim silnicama, koje se ponašaju kao
elastične žice opremljene zaokretnim
momentom vežući Sunce i disk (kasnije
formiran od diska između Sunca i pla-

289
računa, moguće je da odredimo stu­
panj rotacije zvijezde.
Zvijezde koje leže visoko na gla­
vnom nizu, rotiraju brzo, a to se sla­
že s našim očekivanjima; ali zvijezde
na donjem dijelu glavnog niza rotiraju
vrlo polagano, kao naše Sunce. Ovdje
imamo neslaganje s onim što smo na
prvi pogled očekivali. Kako da objasni­
mo ovu kontradikciju? Odgovor navo­
di na direktno razmatranje cijelog pro­
blema planetne formacije.
Porijeklo planeta
Iznenađujuća je stvar da bi se, kada
bismo sve planete pokupili i smjestili
u unutrašnjost Sunca, uprkos bezna­
čajnosti njihove cjelokupne mase u
poređenju sa Sunčevom masom, brzi­
na rotacije Sunca znatno povećala. U
stvari, ona bi se povećala gotovo sto­
struko. Ovo nastaje zbog velike uda­
ljenosti planeta od Sunca.
Daljnja razmatranja ukazuju da će
se, ako se sav prvobitni planetarni ma­
terijal postavi unutar Sunca, njegova
brzina rotacije još više povećati. Ovo
ćemo najbolje razumjeti ako ukratko
razmotrimo kemijski sastav planeta.
Veliki vanjski planeti Uran i Neptun sa­
drže vrlo malo vodika i helija u odnosu
na najveće unutarnje planete, Jupite­
ra i Saturna, koji imaju velike koncen­
tracije vodika i helija. Sastavi Jupitera
i Saturna su slični Suncu, što ukazuje
da je porijeklo planetarnog materijala
sa Sunca. U ovom slučaju vodik i helij
su morali u nekom stadiju pobjeći iz
periferije Sunčeva sustava, jer se ne bi
moglo objasniti zašlo ih nema na Ura-
nu i Neptunu.
Kako je došlo do tog bježanja? Vo­
dik i helij su najlakši plinovi, pa je
utjecaj Sunčeva gravitacionog polja na
granici sustava slab. Zato su ovi pli­
novi jednostavno pobjegli u prostor.
Ako masu ovih "izgubljenih" plinova,
zajedno s masama planeta, možemo
postaviti unutar Sunca, njegova će se
290
brzina rotacije povećati gotovo tisuću
puta. A to je upravo ono što naši raču­
ni o formiranju zvijezda traže.
Zato je vrlo vjerojatno da su naša
očekivanja u vezi s rotacijom zvijezda
u principu ispravna, ali da je rotacija
Sunca i drugih zvijezda mala na gla­
vnom nizu, da bi bila prenesena na
vanjski sustav planeta.
Zbog toga nastavimo naše razma­
tranje o formiranju zvijezda. Kad je tek
formirano Sunce nastavilo svoju kon­
denzaciju, nastavilo se i ubrzavanje
rotacije, što je uzrokovalo formiranje
sve veće i veće izbočine na ekvatoru.
S vremenom se stislo na polumjer pla­
neta Merkura, najunutarnjijeg plane­
ta Sunčeva sustava, pa je njegov ekva-
torski promjer postao gotovo dva puta
veći od polarnog promjera. Kompli­
cirani računi pokazuju da bi u ovom
stadiju plin napustio brzo-vrteća ekva­
torijalna područja i formirao disk koji
se kreće oko Sunca i leži izvan njega.
A pouzdanost ovih računa potvrđuju
promatranja. Izvjesne zvijezde, koje
leže visoko na glavnom nizu i zaista
imaju brze rotacije, izgleda da imaju
upravo takav disk plina, koji leži izvan
glavnog tijela zvijezde i kreće se oko
nje po kružnoj stazi. Jedan je primjer
Pleona, član Vlašića ili Plejada.
Prije više od sto godina Laplace je
postavio teoriju o postanku planeta,
koja je imala sličnost s ovim razmatra­
njima. Smatrao je da zvijezda koja na­
staje može formirati prstenove upravo
na takav način, a da se planeti mogu
zatim formirati iz materijala diska. Ali
ovu teoriju nisu prihvatili astronomi,
posebno početkom ovog stoljeća, iz je­
dnog važnog razloga. Samo se tvrdi da
zvijezda izbacuje disk plina, ali nema
objašnjenja zašto dolazi do smanjenja
brzine rotacije. Pleona ima zaista veli­
ku brzinu, pa nastali disk sigurno ne
sadrži cijelu priču.
Da bismo objasnili opadanje rota­
cije, moramo pokazati da postoji neka
veza između zvijezde i diska - veza
koja prenosi vrtnju zvijezde na disk.
To ne bi samo objasnilo opadanje, to
bi također objasnilo zašto se sam disk
udaljuje i kako se planeti, koji su for­
mirani iz njega, mogu nalaziti u tako
velikim udaljenostima od zvijezde ro­
ditelja. Kamen spoticaja oko prihvaća­
nja Laplaceove teorije bio je u tome da
astronomi sve do nedavno nisu mogli
pokazati prirodu takve veze. Kako je,
na primjer, Sunce moglo biti poveza­
no s vanjskim diskom plina? Kakav
bi utjecaj bio između Sunca i diska,
budući da se prostor između njih po­
većava?
Za odgovor se moramo vratiti ja­
kom magnetskom polju, koje je bilo
prisutno pri kondenzaciji Sunca. Kad
se disk plina odvoji od Sunca, vjero­
jatno je, da magnetske silnice nasta­
vljaju povezivanje materijala diska s
materijalom Sunca, usprkos poveća­
vanju udaljenosti između njih. Još
iz Faradayjova vremena znamo da se
magnetske silnice ponašaju na razne
načine, poput napetih elastičnih žica.
Takve žice povezuju Sunce s vanjskim
diskom i mogu odigrati ulogu otpre-
mača okretanja. Situacija je pokaza­
na u ravnini na slici 10.12. Magnet­
ske silnice izlaze iz Sunčeva ekvatora,
prelaze prostor između Sunca i diska,
pa ulaze u materijal diska. Tako dugo
dok Sunce rotira brže od diska, silnice
će biti zapletene, kao što se vidi na sli­
ci. Sjećajući se da se one ponašaju kao
napete elastične žice, lako je pokazati
da one teže ne samo da oslabe rotaci­
ju Sunca, nego, također, sile materijal
diska da se udaljuje od Sunca.
Do sada imamo objašnjenje kako
Sunce može razviti vanjski disk plina i
kako taj disk može smanjivati rotaciju
Sunca; ali još nismo razmatrali pitanje
formiranja planeta iz materijala diska.
Kakav je prvi korak? Sigurno je da
nije bilo jednostavno sakupljanje pli­
novitog materijala, jer bi snažni gravi­
tacioni učinak samog Sunca spriječio
bilo kakav proces sakupljanja unutar
diska. Ali, ono što gravitaciono polje
Sunca ne može spriječiti, jest formi­
ranje malih tijela, a možda i tekućih,
čestica unutar plina.
U 8. poglavlju smo vidjeli da Sunce
ne sadrži samo atome vodika i helija,
nego također - vrlo mnogo manjim po­
stocima - atome kisika neona, ugljika,
dušika, magnezija, silicija i običnih
metala u vrlo malim količinama kosi­
tra, barija, žive, olova i urana. Tako se
mogu stvoriti iz diska Sunčeva mate­
rijala čestice ovih elemenata ili kombi­
nacija ovih elemenata. Takve se česti­
ce formiraju kao kapljice u oblacima
zemaljske atmosfere. Premda Sunčev
gravitacioni utjecaj ne sprečava kon­
denzaciju ovakvog tipa, njegovo zra­
čenje ima važan učinak. Na primjer,
neće se formirati ni vodene kapljice ni
kapi amonijaka ako je plin prevruć;
zato, samo ako se plin u disku kreće
stalno sve dalje od Sunca i hladi sve
više, doći će do stadija kad će se voda
i amonijak početi kondenzirati. Usta­
novljeno je, da takva udaljenost odgo­
vara udaljenostima planeta Jupitera i
Saturna za amonijak, ali ne i za vodu.
Plutona možemo smatrati odbjeglim sa­
telitom Neptuna, a ne planetom. Crtež
pokazuje kako sadašnji satelit, Triton,
može na nekom dijelu staze oko Neptu­
na naići na Plutona. Takav jedan susret
će toliko ubrzati Plutona da mu omo­
gućuje bijeg. To bi također dovelo do
promjene smjera kretanja Tritona.
291
 Prema tome, planetarni plinovi se kre­ polagano smanjivala rotaciju Sunca,
ću sve dotle dok dosegnu blizinu ovih planetarni plinovi su se kretali brzo
staza, da bi moglo doći do kondenzaci­ od Sunca. Ako su se oni kretali kroz
je amonijaka. područja, sada zauzeta od unutarnjih
Ali bi se čestice stijena i metala lako planeta, male čestice stijena i metala
kondenzirale pri višim temperaturama su se kondenzirale iz plina i zaostale,
i zbog toga bliže Suncu. U stvari, one dok je glavni dio plinova nastavio da
se već mogu kondenzirati na udalje­ se udaljuje od Sunca. Čestice stijenja
nostima unutarnjih planeta - na uda­ i metala, koje su zaostale, počele su
ljenostima Merkura, Venere, Zemlje i se postepeno nagomilavati. Konačno,
Marsa. Jedan udarac objašnjava tri nastao je veći broj tijela znatne veli­
značajne karakteristike unutarnjih čine - usporedive s Mjesecom. U ko­
planeta: prvo, njihov neobičan sastav načnoj fazi su se ova tijela spojila u
- činjenica je da oni sadrže vrlo visoku šačicu unutarnjih planeta koje danas
koncentraciju takvih elemenata kao poznajemo. Na graničnom području
što je magnezij, silicij i željezo, elemen­ kondenzacije stijena i metala - a koje
te koji su bili relativno rijetki u prvo­ je iz staze Marsa - bilo je premalo če­
bitnom planetarnom materijalu, izno­ stica da se formira planet znatne veli­
seći u masi oko 1/10%, točno koliko čine, pa će upravo zbog toga tamo doći
smo danas našli u Suncu; drugo, nji­ do djelomične kondenzacije. Ovo je
hove male mase; i treće, činjenica da područje ispunjeno mnoštvom malih
oni leže blizu Suncu. Vidimo da su ove tijela, tj. asteroida ili planetoida.
tri karakteristike međusobno tijesno S vremenom su se unutarnji pla­
povezane. Prve dvije su direktno kom­ neti sakupili u tijela sa znatnim gra­
plementarne jedna drugoj: unutarnji vitacionim poljima, a glavna se masa
planeti su male mase jednostavno zato planetskih plinova pružila do podru­
jer su oni sastavljeni od elemenata koji čja velikih planeta, Jupitera i Saturna.
su bili prisutni u maloj koncentraciji Gravitaciona polja unutarnjih planeta
u prvobitnom planetarnom materija­ nisu mogla da zahvate mnogo plina, jer
lu. Ovi elementi imaju svojstvo da su ga je bilo malo na raspolaganju. Mali
se njihovi kruti oblici kondenzirali kao iznos, koji je još bio na raspolaganju,
čestice iz plina relativno visoke tempe­ nalazimo danas, na primjer, u dušiku
rature: ovo objašnjava zašto se stijene Zemljine atmosfere, u vodi oceana i u
i željezo planeta nalaze relativno blizu ugljikovu dioksidu.
Suncu.
Razmotrimo sada velike planete.
Sada možemo lako predočiti niz Već smo vidjeli da je kondenzacija
događaja. Ako je djelovala sila koja je amonijaka u području sadašnjih sta-

Merkur, najunutarnjiji i najmanji

planet može se vidjeti na disku
Sunca. Fotografija tumači kako
je bilo lako da prvi promatrači
zamijene Sunčeve pjege s pro­
lazom Merkura preko Sunčeva
diska.

292
 Ova reprodukcija jednog od najbo­
ljih novijih crteža Marsa, koju je izra­
dio dr de Vaucouleur s Harvardske
zvjezdarnice, pokazuje vidljive kara­
kteristike planeta; čini se da je oluja
žute prašine prohujala preko njego­
ve površine.

Venera - gotovo blizanka Zemlji u

masi, promjeru i sastavu - u fazi
srpa. Dok je ona neprekidno obavl­
jena plaštem neprozirne atmosfere,
astronomi još ne mogu reći je li nje­
na površina slična Zemljinoj.

293
za Jupitera i Saturna ostvarena. Kru­ ktirane Sunčeve svjetlosti. Merkur se
te čestice amonijaka formirale su tijela nalazi gotovo u ravnini ekliptike, tako
sa znatnim gravitacionim poljima, pa da se pojavljuje prije ili poslije Sunca,
su ova primitivna tijela lako privukla što ovisi o njegovu položaju na stazi.
veće količine plina, jer je ovdje situ­ Kada je Merkur ispred Sunca, vidimo
acija bila sasvim različita od one kod ga na istočnom nebu prije zore; kad
unutarnjih planeta. Plin diska nije bio je iza Sunca, vidimo ga na zapadnom
sav gurnut iza staza Jupitera i Satur­ nebu, nešto poslije zalaska Sunca. U
na, tako da ga je mnogo ostalo i bilo antičko doba nisu uočili da se radi o
zahvaćeno gravitacionim utjecajem istom planetu. Dali su mu ime Hermes
prvobitnih planeta. To su bile velike ili Merkur za večernju pojavu, Apolon
količine vodika i helija, koje su tako za jutarnju pojavu.
formirale tijela s velikim masama, Ju­ Pod najpovoljnijim okolnostima
piter i Saturn, ako ih usporedimo s Merkur je lako vidljiv objekt sa sjajem,
onim unutarnjih planeta. koji je usporediv sa sjajem zvijezde Si-
Formiranje Urana i Neptuna razli­ rijus. Kada se takve povoljne prilike po­
kuje se od formiranja Jupitera i Satur­ jave, treba da se iskoriste, jer Merkur
na u jednom bitnom pogledu. Dok su mijenja svoj položaj vrlo brzo. Gledaju­
prve prvobitne kondenzacije postale ći sa Zemlje, on izvrši jedno kompletno
dovoljno velike da su gravitacionim si­ kretanje - od položaja ispred Sunca do
lama privlačile plin, većina mase pli­ ponovnog položaja ispred Sunca - za
na je nestala u svemirski prostor; jer, samo 116 dana. Njegov stvarni period
kada se disk plinova udaljio od Sun­ kretanja oko Sunca je 88 dana, i, ako
ca, vodik i helij nisu više bili pod utje­ isključimo Plutona, njegova je staza
cajem gravitacione sile Sunca. Zato najizduženija elipsa.
su samo plinovi, kao metan i ugljični Njegov promjer je okruglo 4800
monoksid, ostali iz područja Urana i kilometara ili 40%, veći od promjera
Neptuna. Ove su plinove zaista poku­ Mjeseca, a njegova masa četiri ili pet
pile njihove prvobitne jezgre, a bilo ih puta veća od mase Mjeseca. Uzgred,
je dovoljno da Uranu i Neptunu dadu unutarnja gustoća Merkura je, izgle­
mnogo veće mase nego što su mase da, veća nego gustoća ostala tri unu­
unutarnjih planeta, ali ne onolike ko­ tarnja planeta. Ova velika gustoća do­
like imaju Jupiter i Saturn. lazi otuda, što je u sastavu Merkura
Postoji još nešto da se spomene. veća proporcija metala nego kod Ve­
Još jedan planet, Pluton, nalazi se iza nere, Zemlje ili Marsa. Venera i Zemlja
staze Neptuna. Ima malu masu i nije izgleda da sadrže istu proporciju sti­
sličan Uranu i Neptunu. Ali, kako je jenja i metala; Merkur sadrži više me­
iznio Lyttleton, Pluton je možda odbje­ tala, a manje stijenja, dok Mars sadrži
gli satelit Neptuna, pa ga uopće ne više stijenja, a manje metala.
moramo smatrati planetom. Satelite
ćemo razmatrati, ali ćemo najprije ne­ Na sljedećoj, dole:
što reći o fizikalnim karakteristikama "Karta" Marsa koju je izradio Percival
planeta, počevši od najunutarnjijeg, Lowefi 1901. godine. Loweli je mislio da
Merkura. su ispresijecane kanale na Marsu izradi­
la inteligentna bića. (Na originalnoj karti
mnogi od ovih "kanala", izvučeni kao
Merkur savršene geometrijske linije, označen
su imenima.) Tada je malo ljudi, a sada
Kod Merkura se zapažaju faze nalik još manje, dolazilo do takvog zaključka
fazama Mjeseca, jer se Merkur nala­ iz oskudnih promatračkih podataka koji
zi unutar staze Zemlje i sjaji od refle­ su bili na raspolaganju.

294
 Merkur ima malo atmosferskih pli­ Zemlje. Na nesreću, ovo se pitanje ne
nova, pa je atmosfera rijetka, što nam može riješiti direktnim promatranjem,
omogućava da dobro vidimo njegovu jer je Venera neprekidno pokrivena bi­
površinu koja je, izgleda, nalik površi­ jelim oblacima. A ovi oblaci ne samo
ni Mjeseca; a, jer možemo vidjeti nje­ da zaklanjaju pogled; oni, također,
govu površinu, možemo lako odrediti onemogućuju da saznamo je li Venera
rotaciju. Tokom posljednjeg stoljeća djelomično pokrivena oceanima.
Schiaparelli je pokazao da je Merkurov Poznato je da atmosfera Venere sa­
period rotacije isti kao period njegova drži velike količine ugljičnog dioksida,
kretanja oko Sunca, tako da je polovi­ a nedavno je, kao rezultat promatra­
na planeta neprekidno osvijetljena, a nja balonima u Sjedinjenim Ameri­
druga neprekidno u mraku. Zato Mer­ čkim Državama, u njoj otkrivena ne­
kur ima najtoplije i najhladnije mjesto znatna količina vode. To se otkriće
u cijelom planetarnom sustavu. može interpretirati na dva različita
načina, koja ovise o tome, za koju se
temperaturu oblaka Venere odlučimo.
Venera Ako je njihova temperatura vrlo viso­
Venera se, također, nalazi bliže ka, tada nas činjenica, da je otkriven
Suncu nego Zemlja i, poput Merku­ neznatni dio vode, sili da zaključimo
ra, ona također pokazuje faze, koje da bi na Veneri zaista moglo biti vrlo
su nalik fazama Mjeseca. Ona se ta­ malo vode. Međutim, ako su oblaci
kođer vidi prije izlaza i poslije zalaza vrlo hladni, ne možemo očekivati da
Sunca. To znači da je katkad vidimo nađemo mnogo vode u oblacima, ali
na večernjem nebu poslije zalaza Sun­ je mnogo leži ispod njih. (Očito je da
ca a katkada na jutarnjem nebu prije možemo promatrati sadržaj atmosfere
zore. Za nju su Grci imali dva imena koja leži iznad oblaka, a ne one ispod
- Hesper, kada se pojavljivala na ve­ njih; i, ako su oblaci i područje iznad
černjem nebu, i Fosforos, kada se po- njih vrlo hladni, tada će sva voda biti
javljujivala u zoru. smrznuta.)
Venera je gotovo bliznakinja Ze­ Ova druga interpretacija nailazi na
mlje. Ona je samo neznatno manja ozbiljnu poteškoću. Ukoliko je tempe­
u masi i promjeru, ima gotovo istu ratura -75°, postojat će više vodene
unutarnju gustoću, a vjerojatno i isti pare nego što je nađeno. Kako oblaci
sastav. Postavlja se zbog toga pitanje mogu održati tako nisku temperaturu,
da li je njena površina slična površini kada su oni neprekidno podvrgnuti in-
296
tenzivnom grijanju sa Sunca? U stva­ Mars
ri, oni bi to mogli i održati kad bi imali
Marsova je staza izvan Zemljine, pa
svojstva da odbijaju i propuštaju Sun­
zato kod njega nikada nećemo vidjeti
čevu svjetlost, a ne da je apsorbiraju.
faze kao kod Merkura i Venere. Kada
U tom slučaju bi se dio upadnog svjetla
je najbliži, nalazi se u opoziciji Suncu,
reflektirao natrag u prostor, a ostatak
za razliku od Venere koja se, kad je
bi prošao kroz oblake u niža podru­ najbliža Zemlji, nalazi u istom smje­
čja; zapravo, ne bi došlo do apsorpcije, ru sa Suncem. Zato se Mars nalazi na
koja bi ugrijala oblake. Ako se ovako noćnom nebu kada je nama najbliži.
događa, problem prirode oblaka može To je povoljna okolnost za astronoma,
se riješiti vrlo jednostavno. Oblaci bi a ona postaje još bolja ako se zna da je
bili magla, sastavljena od finih krutih Marsova atmosfera vrlo rijetka. Mora­
čestica ugljičnog dioksida, a ispod njih mo se podsjetiti da je pogled na Mars
bi se nalazili oblaci vodene pare. Na taj kroz bolji teleskop pod najpovoljnijim
način bi Venera mogla imati oceane okolnostima još slabiji nego pogled na
poput onih na Zemlji. Odluku izme­ Mjesec prostim okom.
đu ove dvije pretpostavke dat će skora
Promatranje raznih površinskih
budućnost. predjela pokazuje da je trajanje Mar-
sove rotacije 24 sata 37 minuta i 23
sekunde. Zato, dok Mars treba gotovo
Zemlja
dvije zemaljske godine da se jedanput
Fotografije Zemlje su načinjene tek okrene oko Sunca, Marsov dan je go­
nedavno pomoću raketa i iz umjetnih tovo jednak dužini zemaljskog dana,
satelita. One nam daju najbolji prikaz a Marsova os rotacije je nagnuta pre­
Zemlje kao planeta. ma ekliptici za gotovo isti kut prema

Preth.: ova slika iz oko 1700. godine od
Donata Cretija prikazuje astronome kako
promatraju Jupiter. U gornjem dijelu slike
nacrtan je Jupiter kako se vidio njihovim
dalekozorom, sa crvenom pjegom i jasno
vidljivim satelitima. Niže je današnji crtež
Jupitera u boji, tog najmasivnijeg planeta
u Sunčevu sustavu.
Ovaj crtež Saturna prikazuje veličanstveni
sistem prstenova koji mu daju najupadljivi­
ju vizuelnu karakteristiku. Premda impresi­
vni, oni su sasvim nebitni. Ako sve čestice,
iz kojih su oni napravljeni, metnemo u je­
dno tijelo, ono bi bilo samo sićušni satelit
Saturna.

297
ekliptici kao os Zemlje. Ove slično­ Barnard, s čijim se stajalištem da­
sti postavljaju pitanje, postoji li život nas većina astronoma slaže. Barnard
na Marsu. Iz onoga što znamo o ke­ je rekao da mu Mars ostavlja utisak
mijskom sastavu atmosfere Marsa, "kugle, čija je cijela površina obojena
ne bismo mogli zamisliti takvu mo­ nježnom bojom na kojoj su tamni de­
gućnost. Atmosfera Marsa vjerojatno talji obojeni sivom bojom pomoću gru­
sadrži male količine vode i ugljičnog be četke, koja je proizvela mrvasti ili
dioksida, a možda nešto veće količine prugasti i snopasti efekt u tamnijim
dušika. Ne možemo reći ni da Marso- područjima". Smatrao je da nije pame­
ve temperature isključuju mogućnost tno izvući pouzdane zaključke iz tako
života. Bijela polarna kapa se razvija škrte vizuelne predodžbe, i dodao da
tokom zime na svakoj hemisferi, ali se "nitko ne može točno odrediti čudnu
one tope tako brzo kada dođe ljeto, da složenost detalja, koji su bili viđeni u
ne mogu biti duboke. Vjerojatno je to trenutku najveće stabilnosti".
tanki sloj inja. Ovo posljednje odnosilo se na efekt
Moguće je da život postoji na Mar­ treperenja u našoj atmosferi, koji ne
su, ali je on ograničen na niske forme dozvoljava da promatramo fine deta­
bilja. Općenito govoreći, temperature lje na Marsovoj površini s velikom to­
su preniske, a cijela fizikalna i kemij­ čnosti. Ovaj bi se efekt mogao otklo­
ska okolina oskudna i primitivna za niti programom, koji je izradio Martin
bilo kakvu bujniju floru i faunu. Schwarzschild u SAD. Pokušat će se
Prije nekih pedeset godina bilo je
dosta suprotnih mišljenja ima li na Gotovo sve tisuće milijuna zvijezda male
Marsu ili nema nekih viših formi ži­ mase u Mliječnom Putu imaju sporu rota­
ciju. To je pokazatelj da gotovo sve imaju
vota. Percival Lowell, na jednoj stra­
formirane svoje vlastite planetarne siste­
ni, podržavao je shvaćanje da je Mars me. Kako uvjeti koji omogućuju život na
ispresijecan mrežom linija ili kanala, Zemlji nisu tako specijalni kako se nekad
koje su izgradila inteligentna bića na vjerovalo, postoji velika vjerojatnost da ži­
Marsu. Na drugoj je strani bio E. E. vot nije monopol našeg malog planeta.

298
pomoću balona podići veći teleskop na do značajnih i snažnih električnih efe-
velike visine i otuda izvršiti promatra­ kata. Zaista, unutrašnjost Jupitera se
nja Marsa čime bi se uklonili efekti ze­ može ponašati kao golemi dinamo koji
maljske atmosfere. stvara veliko i snažno magnetsko po­
lje. Takva bi mogućnost objasnila ko-
mešanja, koja promatramo na njego­
Jupiter voj površini, posebno električne bure
Već i u malom teleskopu Jupiter vi­ koje se po svoj prilici tamo pojavljuju.
dimo kao nebesko tijelo. Njegova povr­
šina pokazuje različite detalje i vrlo je
Saturn
bogata bojom, s dominantnom crvenom
i smeđom, a ima i nijansi zelene. Detalji Saturn je vjerojatno sličan Jupite­
se neprekidno izmjenjuju kako planet ru u svim osnovnim karakteristika­
rotira oko osi. Sve su te karakteristi­ ma, ali pojasovi, opaženi na njegovoj
ke u slojevima, manje-više paralelnim površini, manje su izražajni i manje
s ekvatorom. Sami se slojevi mijenjaju promjenljivi od onih na Jupiteru. Ima,
godinama, varirajući u širinama i broje­ također, mnogo manje crvene i smeđe
vima; obično ima četiri takva sloja. boje; područja oko ekvatora su žuta,
Osim ovih promjenljivih karakte­ a polarni predjeli zeleni. Boje su kod
ristika, Jupiter također ima na svojoj oba planeta vjerojatno nastale od kon­
površini i drugih značajki. Najpoznati­ denzacije malih tekućih čestica, čija
ja od njih je crvena pjega. Ova je poja­ su stanja bila različita u oba slučaja,
va vjerojatno povezana s unutarnjom jer je atmosfera Saturna hladnija od
strukturom samog planeta - možda s atmosfere Jupitera.
konfiguracijom magnetskog polja -jer Za oko je najupadljivija karakte­
se čini da Jupiter ima snažno magnet­ ristika Saturna njegov veličanstveni
sko polje. sistem prstenova - tri plosnata kon­
Glavni sastav Jupiterove atmosfe­ centrična prstena, koja se nalaze u
re je vodik i helij, metan i amonijak. ravnini ekvatora planeta. Galilei nije
Račun pokazuje da je ova atmosfera prstenove vidio jasno, promatrajući ih
dosta plitka. Pri prodiranju u Jupiter 1610. godine, a glavnu podjelu na dva
brzo bi se sukobili s krutim ili tekućim vanjska prstena je prvi zapazio Cassi-
materijalom. Sigurno je većina unu­ ni pred kraj XVII stoljeća. Tek je sre­
trašnjosti iz krutog ili tekućeg vodika, dinom XIX stoljeća Bond prvi zapazio
a značajna je karakteristika ovog vodi­ slabi najunutarnjiji prsten.
ka da postoji u obliku kovine. U cen­ Premda su oni vizuelno vrlo uočlji­
tralnom području postoji gušća jezgra, vi, u naravi su vrlo krhki. Oni predsta­
koja predstavlja prvobitnu kondenza­ vljaju rojeve sićušnih čestica, vjeroja­
ciju oko koje su se sakupljali vodik i tno kristale leda.
helij.
Ništa nije poznato o temperaturi
Urari i Neptun
unutar Jupitera. Vjerojatno je vrlo vi­
soka. Uran i Neptun se uglavnom sasto­
Privlačno je pretpostaviti da unutar je od vode, amonijaka, metana i, mo­
ovog masivnog planeta postoji izvor žda, ugljičnog monoksida. Oni zahva­
energije - možda koncentracija radio­ ljuju velike mase vodiku i heliju, koji
aktivnih materijala, kao urana. Takav karakterizira Jupiter i Saturn, iz već
izvor energije može poslužiti da se pro­ spomenutog razloga. U stvari, ova su
izvede konvektivno kretanje u teku­ dva vanjska planeta vjerojatno slična
ćem kovinastom vodiku, koji bi doveo jezgrama Jupitera i Saturna. Mnogo

299
se ne može reći o njihovom izgledu, jer magnetsko polje snabdjeveno silom
su oni objekti koji se ne mogu razlu­ povezivanja između Sunca i diska pli­
čiti ni pomoću velikog teleskopa. Oni na koji je ono odbacilo; ali ovdje nije
predstavljaju male zelenkaste diskove, bilo magnetske sile povezivanja, kako
a njihove boje više nalikuju bojama bi povezala planete s njihovim okol­
Saturna nego Jupitera. nim diskovima plina, pa zato planeti
nisu smanjivali brzinu rotacije. Ako je
ova teorija ispravna, diskovi plina ne
Sateliti planeta bi bili odgurani daleko od svojih rodi­
Cjelokupna rasprava o svim deta­ telja planeta pa bismo zato očekivali
ljima Sunčeva sustava zauzimala bi da se sateliti nalaze relativno blizu
mnogo prostora. Ovdje ćemo spome­ svojim roditeljima planetima. A to i
nuti samo jedan: porijeklo satelita pla­ nalazimo.
neta. Ovdje imamo očit dokaz važnosti
Možemo odvojiti dva različita proce­ sile povezivanja u smanjivanju brzine
sa. Prvi je proces zarobljavanja - pro­ rotacije nebeskog tijela koje je izbacilo
ces pri kojem privlačna sila planeta disk plina.
prisiljava tijelo relativno male mase
da kruži oko njega. Mali sateliti veli­
Brojnost planetarnih sustava
kih planeta Jupitera, Saturna, Urana
i Neptuna, izgleda da su stečeni na Ključna točka u teoriji porijekla
ovaj način. Također je vjerojatno da je planeta jest, naravno, polagana rota­
Zemlja stekla Mjesec procesom zaro­ ciona brzina Sunca. Vidjeli smo da je
bljavanja. Međutim, jasno je da se gla­ ova polagana brzina rotacije objašnje­
vni sateliti velikih planeta, kao što su na nastankom i postojanjem planeta.
četiri Galilejeva satelita Jupitera, ne Ako želimo znati koliko drugih zvijezda,
mogu objasniti na ovaj način. Mnogo osim Sunca, također imaju planetarne
je vjerojatnije da su nastali od svojih sustave, bilo bi prirodno da razmotrimo
roditelja planeta, na gotovo isti način koliko mnogo zvijezda polagano rotira.
na koji su oni nastali od Sunca. Smatramo da stvarno sve zvijezde ma­
Veliki planeti, kad su se formirali, lih masa imaju takve sustave, jer sve
rotirali su vrlo brzo. Ovo je uzrokovalo one polagano rotiraju. Njihov broj u Mli­
da izbace disk plina u biti na isti na­ ječnom Putu iznosi oko 100 milijardi.
čin kao Sunce. Međutim, gravitacione Zato naš zaključak ukazuje da postoji
sile planeta nisu bile tako snažne kao vjerojatno oko 100 000 milijuna plane­
Sunčeve. Zato su se najlakši plinovi tarnih sustava unutar naše galaktike.
- obilje vodika i helija - isparili dalje Ovom zapanjujućem zaključku
od diska, ostavljajući iza sebe krute i možemo dodati jedno zapanjujuće
tekuće čestice, posebno vodu, a mo­ pitanje. Jesu li uvjeti, koji su potakli
žda i nešto čestica stijenja i metala. život ovdje na Zemlji, na neki način
Sakupljanjem ovih čestica nastali su osobitost Sunčeva sustava, ili se oni
sateliti velikih planeta. mogu smatrati sasvim uobičajenima i
Izgleda da magnetska polja nisu za onih 100 000 milijuna slučajeva?
igrala onu ulogu u formiranju satelita Na prvi pogled izgleda da je potrebno
koju su igrala pri formiranju planeta. mnogo posebnih zahtjeva za opstanak
To se može objasniti na vrlo zadovo­ života, ali će ovo razmatranje razbiti
ljavajući način, upadljivom razlikom takvo gledanje na problem, koje je po­
između sustava planeta i sustava sa­ sljedica našeg neznanja.
telita. Formiranje planeta smanjivalo Uzmimo, na primjer, udaljenost Ze­
je brzinu rotacije Sunca, jer je jako mlje od Sunca. Na prvi pogled izgle-

300
da da je posebno prilagođena da daje
ispravnu temperaturu za biološke
pojave ovdje na Zemlji. Kakva je slu­
čajnost da se planet nalazi na pravoj
udaljenosti od svog roditelja zvijezde?
U stvari, slučajnost je sasvim velika,
jer centralna zvijezda nema stalan
sjaj. Vidjeli smo da zvijezde sa staro-
šću postaju svjetlije, tako da planet
koji je bio u početku predaleko od
centralne zvijezde, može kasnije dobiti
potrebnu temperaturu za razvoj živo­
ta. Ovo se upravo dogodilo na Zemlji.
Prvobitno Sunce je bilo znatno slabije
nego danas. Kroz cijelu povijest Zemlje
sjaj Sunca se povećao za 5% od svog
prvobitnog sjaja. Prvobitna Zemlja nije
bila prehladna da spriječi mogućnost
života, ali je njena temperatura mora­
la sigurno biti znatno ispod optimalne
vrijednosti.
Nadalje, situacija u pogledu kemije
planeta, to se vidi sada, nije bila ne­
bitna. Mali stjenoviti i željezni plane­
ti, poput Zemlje i Venere, uvijek će se
nalaziti u unutarnjem pojasu svakog
planetarnog sustava iz istog razloga.
Ugljik, dušik i kisik uvijek će biti pri­
sutni među prvobitnim planetskim
plinovima, jer su ti elementi nađeni
u svakoj zvijezdi. Dušik se vjerojatno
kondenzirao u materijal iz kojeg se
Zemlja formirala kao amonijev klorid;
kisik je bio sadržan u vodi; ugljik je
vjerojatno dobiven iz ugljičnog mono-
ksida.
Možda je najodlučniji detalj stanja
ovdje na Zemlji količina vode u ocea­
nima. Ovo je samo mali dio cjelokupne
mase Zemlje, a da je taj dio samo malo
veći, cijela bi površina Zemlje bila po­
plavljena. Ovo vjerojatno ne bi zausta­
vilo pojavljivanje života; ono bi samo
zaustavilo prebacivanje života iz mora
na kopno. Koliki je iznos vode na povr­
šini Zemlje dovoljan za ovaj slučaj, ne
znamo. Zamršeni detalji kondenzacije
planeta još su nepoznati. Osim toga,
moguće je da postoje velike količine
vode unutar Zemlje. Ako je to tako,
ako postoji gruba proporcionalnost
između iznosa vode i iznosa kontinen­
talnih stijena, tada može dio stijenja
doći iznad nivoa vode. Zbog toga bi
nužno morali postojati oceani i kopno.
U tom slučaju bi nestala i posljednja
koincidencija, potrebna za razvitak ži­
vota na Zemlji.
Već smo vidjeli da su astronomi
aktivno istraživali problem oceana na
Veneri, koja je slična po masi, veliči­
ni i kemijskom sastavu Zemlje. Ako bi
odgovor bio: da, tada bi postojala veli­
ka vjerojatnost da golem broj planeta
unutar naše galaktike ima uvjete da
održava život kakav je ovdje na Zemlji.
301
11. poglavlje GALAKTIKE I ŠIRENJE SVEMIRA
Vidjeli smo da je naše Sunce član
jedne goleme skupine zvijezda, skupi­
ne koju zovemo galaktika. U svemiru
postoje i druge skupine, druge galakti­
ke. Najbliža, koja se može usporediti
s našom po veličini i masi, pokazana
je na priloženoj fotografiji. (Nekoliko
relativno manjih skupina nalaze se u
neposrednoj okolici naše galaktike.)
Ovo je glasovita galaktika u zviježđu
Andromede. Njen položaj je pokazan
na karti, na, strani 180. S ove kar­
te, kao vodiča, lako je doći do Andro-
medine maglice, koja izgleda, kad je
promatramo prostim okom, kao slaba
svijetla mrlja. Žućkaste je boje, jer ono
što mi vidimo samo je svijetli centralni
dio galaktike, dio koji je na priloženoj
fotografiji žute boje.
Andromedina maglica je posebno
zanimljiva, jer je vrlo slična našoj ga­
laktici. Izgleda kao spljoštena kružna
ploča sa centralnom izbočinom. Razlog
zašto je ne vidimo kružnu jest u tome
što je prema nama nagnuta.
Najviše plina i prašine u našoj ga­
laktici, a također i u Andromedinoj,
leži daleko od centralnih područja. To
znači da se u ovim područjima zvije­
zde ne formiraju. Zbog toga se central­
na područja sastoje gotovo sasvim od
starih zvijezda, na donjem kraju gla­
vnog niza, kao Sunce, ili zvijezde koje
su u razvoju krenule od glavnog niza
u Hertzsprung-Russellovu dijagramu
prema području giganata. Zapravo,
najviše svjetla što dolazi iz centralnog
dijela, emitiraju gigantske zvijezde
koje imaju nisku površinsku tempera­
turu, pa svjetlo iz centralnog dijela ima
žućkastu boju. Daleko od centralne
izbočine, ili jezgre kako je astronomi
zovu, ima znatno novoformiranih zvi­
jezda, koje su mnogo masivnije od na­
šeg Sunca. One leže na gornjem kraju
glavnog niza i plave su boje, pa zato
vanjski dijelovi Andromedine maglice
na fotografiji imaju plavkasti izgled.
302
Prema tome, obojenje Andromedine
maglice (i naše galaktike kad bismo je
gledali iz takve udaljenosti) dolazi od
prisutnosti plina i prašine u vanjskim
predjelima i zbog njihove odsutnosti u
unutarnjim predjelima.
Ono što obična optička fotografija
Andromedine maglice ne može poka­
zati jest otkriće iz nedavnih godina
- da su Andromedina maglica, naša
galaktika i druge vrlo slične najveće
galaktike okružene haloima vrlo toplog
plina. Ovi haloi emitiraju X-zrake, pa
ih ne možemo vidjeti našim teleskopi­
ma; ali ne zato što su one slabe, nego
zato što ih naša atmosfera ne propu­
šta, pa uopće ne dolaze do naših tele­
skopa. Halo također sadrži ekstremno
energetske elektrone, elektrone koji se
kreću gotovo brzinom svjetlosti. Ovi
elektroni skreću sa svojih staza dje­
lovanjem magnetskih polja što prodi­
ru u halo, a to skretanje uzrokuje da
oni emitiraju radio-valove. Ovi valovi
prodiru kroz našu atmosferu, pa ih ra-
dio-astronom može uhvatiti. Zaista je
nalaz radio-astronoma omogućio naše
znanje o halou, tom toplom plinu što
okružuje galaktike. Premda je, prosu­
đujući po zemaljskim standardima,
emitiranje radio-valova iz Androme­
dine maglice vrlo jako, ono je slabo u
usporedbi s drugim slučajevima koje
ćemo kasnije opisati.
Priložene fotografije pokazuju neko­
liko galaktika raznih strukturnih obli­
ka. Klasična metoda klasificiranja ga­
laktika pripada američkom astronomu
Edwinu Hubbleu (1889-1953). Hubble-
Andromedina maglica - najbliža naku­
pina zvijezda koja se može usporediti
sa našom galaktikom u veličini i masi.
Žućkasto svjetlo centralnog dijela do­
lazi od starih zvijezda s niskom povr­
šinskom temperaturom. Plavilo vanj­
skih područja dolazi od zvijezda koje
su toplije i koje su se tek formirale od
plina i prašine.

Klasična metoda klasifikacije galaktika
potječe od američkog astronoma Edwina
Hubblea. Ispod njegove fotografije dija-
gramski je prikazan njegov sistem. E ozna­
čuje eliptične galaktike. S spiralne, a SB
spiralne s prečkom. Oznake uz E, S i SB
označuju razliku u podgrupama.
ova klasifikacija, bazirana na tome da
li galaktika ima ili nema spiralnu stru­
kturu, sastoji se od tri niza. Prvi je niz
bez spiralne strukture, eliptične gala­
ktike. Na jednom kraju eliptičnog niza
imamo gotovo kružne oblike - galakti­
ke koje se, izgleda, sastoje od divovskih
zvijezda; na drugom su kraju galakti­
ke vrlo spljoštene, ali imaju izbočenu
centralnu jezgru. Galaktike na kraju
ovog eliptičnog niza donekle su slične
izgledu naše galaktike, premda je po­
znato da naša galaktika pripada spiral­
noj klasi, a ne eliptičnoj. Zaista je cijela
spiralna vrsta slična jako spljoštenoj
eliptičnoj galaktici, ukoliko se to odnosi
na opći izgled, ali spiralne se razlikuju
od eliptičnih u tome što sadrže znatne
količine plina i prašine.
Dva su niza spiralnih oblika bazi­
rana na tome ima li spirala ili nema
ravnu centralnu prečku. Razlog zašto
neke galaktike imaju takve prečke a
druge nemaju, nije potpuno shvatljiv,
ali se vjeruje da je to u vezi s uzaja­
mnim djelovanjem između efekata ro­
tacije i efekata magnetskog polja. U
spiralama s ravnom prečkom magnet­
ske i rotacione sile nastoje da se izje­
dnače, međutim spiralama bez prečke
prevladavaju rotacione sile.
Na ovoj i na slijedećoj stranici nalazi se devet
fotografija galaktika, snimljenih na zvjezdarnici
Mt Wilson 1,5-metarskim dalekozorom. Svaka je
označena prema Hubbleovom sistemu klasifikaci­
je. Eliptične galaktike s većim brojem imaju veću
spljoštenost. Kod spiralnih galaktika struktura je
jače naglašena kad je jezgra mala. Smatra se da
su kod galaktika s prečkom rotacione i magnetske
sile podjednake, dok kod normalnih spiralnih gala­
ktika dominiraju rotacione sile.
 U Hubbleovu sistemu klasifikacije nove i prašinu, te određeni broj gala­
sve su spiralne galaktike bez prečke ktika koje uopće ne pokazuju izrazitu
označene sa S, a sve spirale s prečkom strukturu. Posljednje je Hubble na­
sa SB. Stezanje S ili SB označeno je zvao nepravilnima i smatrao ih je ri­
kod obiju sa a, b ili c, sa svrhom da jetkim pojavama. Ali, ako uzmemo u
se ukaže na relativnu važnost cen­ račun veliki broj manjih galaktika, za
tralne jezgre. Ustanovljeno je da ga­ koje znamo da postoje, tada dobivamo
laktike s većom jezgrom imaju slabo drugi odnos. Nepravilne u tom sluča­
razvijenu spiralnu strukturu, kako se ju po svoj prilici, premašuju one ma-
može vidjeti na donjim fotografijama. sivnije galaktike koje imaju pravilno
Eliptične galaktike je Hubble označio izražene strukture.
slovom E, dok brojevi uz slovo označu­ Uprkos tome, Hubbleova klasifika­
ju oblik spljoštenosti; O za one gotovo cija pokazuje vrlo jasno da veće gala­
kružne, a 7 za one najspljoštenije. ktike, u svakom slučaju, odgovaraju
Bilo je neke nesigurnosti u pogledu takvoj raspodjeli. Premda su astronomi
povezanosti ova tri niza galaktika: S, nedavno iznijeli drugačiji sistem klasi­
SB i E. Sam Hubble je podupirao ideju fikacije, koja ipak nastavlja sa stupnje­
takvog povezivanja s tipom galaktike vanjem tipova, izuzimajući neke nizove
kojoj je dao oznaku S°. Ovaj povezuju­ posebnih primjeraka. Dublji smisao je
ći tip S° sličan je eliptičnim galaktika- u tome što se struktura galaktika ne
ma zato što on nema primjetnu spiral­ formira iz slučajnih efekata, nego iz
nu strukturu; ali je on, također, sličan izravnavanja raznih fizikalnih faktora.
spirali zato što je on najspljošteniji od Stupanj rotacije, koju galaktike posje­
svih eliptičnih, spljošteniji od tipa E 7 . duju, primjer je fizikalnog faktora. Sa­
Dakako jedna S° galaktika slična je je­ svim je jasno da niz eliptičnih galaktika
dnoj Sa galaktici iz koje se nazire sla­ od E0 do E7 jest niz čija je karakteristi­
ba spiralna struktura. ka povećavanje rotacije. Kuglaste gala­
Značajno je za Hubbleovu klasifi­ ktike E 0 mogu imati neznatnu rotaciju,
kaciju da se otprilike 97% svih većih dok galaktike E 7 imaju naglašen stu­
galaktika, koje je on promatrao, mogu panj rotacije zbog jake spljoštenosti.
svrstati u njoj. Među izuzecima ima Situacija kod posljednjeg tipa pojavlju­
nekoliko eliptičnih koje posjeduju pli­ je se u svim spiralnim galaktikama.

Preth. fotografija, snimljena 1,22-metar-
skim dalekozorom sistema Schmidt, po­
kazuje tip Sc galaktike u zviježđu Troku­
ta. Negativ iste galaktike, na gornjoj slici,
ističe karakteristično razvijene spiralne
krakove.
Ova galaktika u zviježđu Sculptora s ozna­
kom NGC 253 predstavlja posebnu pod-
grupu Sc galaktika. U ovom slučaju su
krakovi razgraničeni oblacima prašine i
svjetlošću zvijezda.
Sada stupanj rotacije galaktike
predstavlja faktor koji može pokazi­
vati vrijeme proteklo od formiranja
galaktike. Ako su svi svrsishodni fizi­
kalni faktori bili prisutni pri rađanju
galaktika, tada će se niz strukturalnih
formi jednostavno odraziti u različitim
uvjetima porijekla. Jedna će galaktika
postati eliptična, a druga spiralna, jer
su prvobitni uvjeti bili različiti u oba
slučaja. Po ovoj osnovi nema razloga
da vjerujemo kako galaktika mijenja
svoju strukturnu formu s vremenom.
Međutim, možemo uzeti suprotno sta­
jalište. Jedini je mogući zaključak da
su sada opažene osobine bilo koje ga­
laktike bile samo djelomično određene
prvobitnim uvjetima; da kod galakti­
ka postoji neprekidna revolucija; da
tokom svog života galaktike prelaze iz
jednog tipa u drugi.
Činjenica je da kod ispitivanja ra­
spoloživih podataka o prisutnosti ne­
kog stupnja evolucije nailazimo na
težak problem. Najprije pogledajmo to
kod spirala. Poznato je da je spiralna
struktura u galaktikama u uskoj vezi
s prisutnošću plina i prašine. Kako
vanjski dijelovi galaktike mnogo spo­
rije rotiraju nego unutrašnji dijelovi,
postoji stalna tendencija da razdiobe
novih svijetlih zvijezda, koje se formi­
raju unutar plina, budu protegnute
na spiralnu strukturu.
Premda ovo nije cijela priča o tome
kako nastaju spiralne forme, to je ne­
sumnjivo važna komponenta priče.
Iznos plina i prašine unutar galaktike
mora se mijenjati s vremenom. Ova bi
se promjena morala odraziti u omjeru
u kojem su formirane nove zvijezde i u
stupnju isticanja spiralnih struktura.
Danas se misli da plin i prašina sadrže
oko 5% ukupne mase naše galaktike,
a i u istom iznosu i kod Andromedine
maglice. Stvarni iznos bliži je vrijedno­
sti 10%.
Na zanimljiv put, kojim mogu proći
galaktike da prijeđu iz jednog tipa u
drugi, ukazali su prije nekoliko godina
307
 NGC 5128. snažni izvor radio-valova. Slika, možda, predstavlja sudar između dviju galaktika, jed
308 kuglaste, a druge spiralne. U takvom sudaru obje galaktike mogu izgubiti svoje plinske komponent
što bi značilo da se ubuduće u njima ne bi mogle formirati zvijezde.
 Lyman Spitzer i pokojni Walter Baa- su galaktike postale eliptičnog tipa.
de. Od vremena na vrijeme galaktike Na taj način promjena tipa, kako ga je
se mogu sudariti jedna s drugom. Kod ocijenio promatrač na Zemlji, nije fun­
takvog sudara galaktike će glatko pro­ kcija vremena.
ći jedna kroz drugu, jer se njihove jako Ova ideja vjerojatno ispravno tu­
razmaknute zvijezde neće sudariti. Ali mači porijeklo galaktika tipa S 0 , ali su
će situacija za njihove plinske kompo­ istraživanja posljednjih nekoliko godi­
nente biti sasvim različita. Plin u je­ na jasno pokazala da ona ne tumači
dnoj galaktici sudarit će se s plinom najznačajnije primjerke galaktika eli­
druge galaktite i kod očekivane brzi­ ptičnog tipa, jer su po njoj eliptične
ne sudara on će postati tako vruć da galaktike neizbježno slabije i manje
će, slično isparavanju, otići u prostor masivne nego spiralne galaktike koje
napuštajući potpuno svoje roditelje: su se sudarile. Činjenica pokazuje su­
galaktike. Na taj način moguće je da protnu situaciju, jer se naročito ističu
dvije galaktike pri sudaru izgube svoje gigantske eliptične galaktike. One su
plinske komponente. Ni u jednoj se od dva do pet puta sjajnije od najsjajni­
njih neće ubuduće formirati zvijezde, jih spiralnih galaktika, a mase su im
tako da će njihova spiralna struktura gotovo deset puta veće. Ovo nam do­
postepeno nestajati. zvoljava da uzmemo u obzir jedno od
One će tada biti vrlo slične galakti- dvaju svojstava. Prvo, da nema pro­
kama tipa S0, pa su Baade i Spitzer mjena tokom vremena ili, drugo, da su
pretpostavili da su S 0 galaktike zaista promjene još drastičnije nego što su ih
mogle nastati na taj način. To je tako­ zamišljali Baade i Spitzer. Za promje­
đer pokazivalo da se ni jedna nova zvi­ nu spiralnih galaktika u gigantske eli­
jezda ne formira u vanjskim dijelovima ptične galaktike potrebno je zamašno
takve galaktike, čiji bi dijelovi postali povećanje mase, možda na račun uni­
mnogo slabiji nego prije. To znači da se, verzalnog plinskog medija koji ispu­
kad se ona promatra iz velike daljine, njava prostor između galaktika.
teško mogu zapaziti vanjski dijelovi, a Dok još nije sigurno koji je od ovih
mogu se i ne zapaziti ako se galaktika dvaju pogleda ispravan, radio-astrono-
nalazi u vrlo velikoj udaljenosti. Kod mija je pokazala da su masivne elipti­
ovakvih galaktika promatrač će vidjeti čne galaktike sigurno takvih struktu­
samo mnogo svjetlije unutrašnje dije­ ra koje nisu mrtve. Sakupljeni podaci
love, koji će se njemu pokazati upravo u zadnjih nekoliko godina pokazuju
kao da posjeduju karakteristike jedne da su najjači radio-izvori upravo u eli­
eliptične galaktike. Zato poslije sudara ptičnim galaktikama velike mase. To
između udaljenih spiralnih galaktika ne znači da su sve takve galaktike jaki
promatrač može dobro procijeniti koje radio-izvori; trebalo je reći da su naj-

Na fotografiji de­
sno pahuljasti objekt blizu centru prikazuje
sudar galaktika, koje su vjerojatno obje
spiralne, a nalaze se u zviježđu Labuda.
Ovo je najsnažniji izvor radio-valova poznat
do danas.

309
snažniji radio-izvori uglavnom prona­
đeni među klasom masivnih eliptičnih
galaktika. Iz takvog su izvora emisije
radio-valova milijun puta većeg inten­
ziteta nego iz naše galaktike ili iz An-
dromedine maglice. To pokazuje jaku
prisutnost aktivnih fizikalnih procesa
u galaktikama E tipa.
Jedno posve drugačije opažanje po­
kazuje da gigantske galaktike također
igraju dominantnu ulogu među dru­
gim galaktikama. Do sada ništa nije
rečeno o raspodjeli galaktika u pro­
storu. Prostor je s njima posut. U pro­
sjeku je udaljenost između susjednih
galaktika samo oko stotinu puta veća
nego veličina jedne individualne gala­
ktike. Zamislimo da jedna galaktika
ima promjer jedan metar, tada će se
susjedna zamišljena galaktika nalaziti
na udaljenosti od 20 metara. Situacija
među zvijezdama unutar galaktike je
drugačija jer, ako zamislimo zvijezdu
s promjerom od jednog metra, tada će
se susjedna zvijezda nalaziti na uda­
ljenosti od 20 000 kilometara. Zvijezde
su vrlo jako razmaknute u odnosu na
Preth.: Pojedine zvijezde galaktike su jako
udaljene jedna od druge, dok su galakti­
ke, u odnosu na svoje veličine, relativno
blizu jedna drugoj. One se, također, ja­
vljaju u skupinama. Fotografija pokazuje
skupinu u zviježđu Sjeverne Krune. Male
okrugle pjege i objekti s "bodljikama" su
zvijezde. Drugi oblici su galaktike.
svoje veličine, dok su galaktike rela­
tivno vrlo blizu jedna drugoj. Postoje
slučajevi gdje su galaktike još zbijeni-
je, jer one teže da se okupe u grupama.
Njihovi razmaci unutar pojedine gru­
pe mogu biti prilično mali. U centrima
nekih grupa, koje imaju veći broj čla­
nova, gotovo da se galaktike dodiruju.
Male grupe sadrže oko 10 članova, dok
veće grupe mogu sadržavati i nekoliko
tisuća. Male su grupe daleko brojnije
od velikih grupa galaktika.
Značajno je za malu grupu galakti­
ka da u njoj dominira gigantska eli­
ptična galaktika. Najviše članova ta­
kve grupe obično sačinjavaju spiralne
galaktike, oko tri do četiri puta slabije
nego dominirajuća eliptična galaktika.
Jasno je da masivne eliptične galakti­
ke igraju među njima najvažniju ulo­
gu. One kontroliraju situaciju unutar
pojedinih grupa. To je još jedan dokaz
da su velike eliptične galaktike akti­
vne.
Možda bi bilo korisno da rezimira­
mo ono što smo do sada iznijeli. Na
osnovu njihovih vidljivih strukturnih
Dolje na prvoj slici vidi se naša lokalna
grupa galaktika projicirana na ravninu
Mliječnog Puta. Na drugoj slici, nacrtano
u mnogo manjoj skali, cijela je naša lo­
kalna grupa reducirana na malu točku u
centru slike. Sve ostale takve male točke
predstavljaju skupine koje broje manje
od 50 galaktika. Veće točke predstavljaju
skupine galaktika koje imaju više od 50
galaktika.
311
formi, galaktike bi se mogle uklopiti u
jednostavnu empiričku shemu klasi­
fikacije u kojoj se jedan tip bez sme­
tnji mijenja u drugi. To ukazuje da su
strukturne karakteristike galaktike
kontrolirane izrazitim fizikalnim fa­
ktorima, kao što je stupanj rotacije, a
ne da su to samo slučajne promjene.
Važan zaključak: jesu li svi glavni
fizikalni faktori bili određeni u doba
nastanka galaktike ili su galaktike u
procesu stalne promjene s vremenom,
još nije donesen.
Širenje svemira
Galaktike se prividno razvlače po
prostoru unedogled. Ima ih oko tisuću
milijuna unutar dometa najvećih tele­
skopa. Premda postoje lokalne nepra­
vilnosti u njihovim raspodjelama - na
primjer, nepravilnosti lokalnih skupi­
na - u velikoj skali izgleda da nema
značajne razlike između raznih dije­
lova svemira. Drugim riječima, opća
raspodjela galaktika izgleda da ima
veliku skalu homogenosti. Osim toga,
izgleda da nema razlike među proma­
tranjima u bilo kojem smjeru prosto­
312
ra. Prostor je izotropan, što znači da
on ima iste fizikalne osobine u svim
smjerovima.
To se sve lako može povezati sa
svakodnevnim pojmovima. Zamislite
da ste promatrač koji je postavljen na-
sumice u svemiru, tada iz promatra­
nja velike skale raspodjele galaktika
nećete naći gdje ste. Ako se krećete u
odnosu na sistem galaktika, tada neće
biti važno kamo: putovanje u jednom
smjeru pokazat će iste stvari kao što
bi pokazalo putovanje u kojem dru­
gom smjeru.
Da li galaktike same imaju neko
kretanje? Odgovor je - da. Njihovo kre­
tanje predstavlja širenje svemira.
Vidjeli smo u 8. poglavlju da su
spektralne linije, koje emitiraju ato­
mi udaljenog objekta, pomaknute ako
postoji relativno kretanje između nas i
udaljenog objekta. Ako se objekt uda-
ljuje od nas, povećane su valne duži­
ne i linije su pomaknute prema crve­
nom dijelu spektra. Ako nam se objekt
približava, valne dužine se smanjuju,
a linije su pomaknute prema plavom
dijelu spektra. Vidjeli smo, također,
da se opseg, za koji se udaljenosti
Na ovoj fotografiji jasne okrugle to­
čke su zvijezde koje se nalaze u na­
šoj galaktici. Skupina slabih nejasnih
točkica u blizini sredine slike su naju­
daljenije galaktike čija je udaljenost
određena u lipnju 1960. godine (3c-
295 u zviježđu Bootesa). One se od
nas udaljuju brzinom od oko 112 000
kilometara u sekundi.
Na sljed. slici crte u svakom pravo­
kutniku predstavljaju položaje H i K
linija u spektru koji je napravljen u la­
boratoriju na Zemlji. Svijetli centralni
trak je spektar galaktike u kojem se
vide odgovarajuće linije. U svakom
slučaju linije su pomaknute udesno
- prema crvenom dijelu spektra
- označujući da se galaktika udaljuje
od nas. Veća udaljenost galaktike,
veći crveni pomak, a to znači veća
brzina udaljavanja od nas.
313
dane su vrijednosti V za veliki broj ga­
laktika, kao i njihove prividne veličine.
Ako bismo sada mogli postaviti
dvije pretpostavke, slika 11.1 bi mo­
gla pokazati da postoji jednostavnije
značenje opažene pojave. Prva pretpo­
stavka je u tome, da sve galaktike o
kojima je riječ, imaju jednaki stvarni
ili apsolutni sjaj. Ovo sigurno neće
biti točno ali, ako su naše galaktike
prikladno izabrane, tada bi naša pre­
tpostavka jednakih sjajeva mogla biti
na kraju približno ispravna. Druga je
pretpostavka da prostor ima euklid-
sku geometriju (ovdje smo došli do
geometrijskih zaključaka koji su se
pojavili u 1. poglavlju). Ako je to tako,
tada je moguće da se izrazi skala pri­
vidnih veličina u slici 11.1 kao skala
daljina, a jedinica udaljenosti ovisila
bi o apsolutnom sjaju kojeg uzmemo
za galaktike.
Slika 11.2 je nacrtana na osnovu
pretpostavke da galaktike imaju apso­
Slika 11.2
Uzimajući da su sve apsolutne veličine iste
uzimajući da je prostor euklidski, slika
11.1 se može preurediti u novi odnos izme­
đu udaljenosti i brzine.
314
lutni sjaj jednak apsolutnom sjaju
naše galaktike. Sada vidimo da slika
11.2 otkriva važan odnos između uda­
ljenosti galaktike i njene brzine. Brzi­
na V je upravo proporcionalna udalje­
nosti. Dva puta veća udaljenost, dva
puta veća brzina. Ovo možemo izraziti
formulom V = H x R, gdje je R udalje­
nost, a H konstanta poznata kao Hub-
bleova konstanta, u čast Hubblea koji
je otkrio ovaj značajni odnos.
Prije nego prijeđemo na ispitivanje
posljedica ovog odnosa brzina-uda-
ljenost, moramo jasno spoznati da li
promatranja stvarno daju to značenje.
Da li izmjerene vrijednosti stvarno
pokazuju da se galaktike udaljuju od
nas ili, možda, postoji neko drugo tu­
mačenje? Osim jedne ili dvije iznimke,
astronomi i fizičari nisu skloni da vje­
ruju u mogućnost neke druge inter­
pretacije iz razloga koji je lako razu­
mjeti.
Vidjeli smo da je raspodjela gala­
ktika u velikoj skali homogena i izo-
tropna. To znači da promatrač u bilo
kojoj točki prostora nema mogućnost
da otkrije bilo što posebno u pogle­
du svog položaja ili u pogledu raznih
smjerova u prostoru. Ovaj se iskaz
odnosi na određeni trenutak vreme­
na. Ako uzmemo u obzir da se gala­
ktike kreću, mijenjajući svoje položaje
s vremenom, ali, također, zahtijevamo
da takva kretanja ne smiju poremetiti
prostornu homogenost i izotropnost,
kakvo je kretanje galaktika moguće?
Odgovor se može dati pomoću ma­
tematike koja pokazuje da je jedino
moguće kretanje upravo širenje koje
smo gore razmatrali. Ovo podudaranje
između promatranja i matematičkih
zahtjeva homogenosti i izotropnosti je
tako očito da gotovo svi učenjaci osje­
ćaju da promatranja stvarno znače to­
čno ono što nam kaže obična fizika: da
se udaljenosli između galaktika stalno
povećavaju. Ideje, katkada iznijete u
popularnim komentarima da, možda,
postoje neki nepoznati procesi, koji
 su danas nepoznati znanosti, a koji bi
mogli proizvesti promatrane rezultate,
izgledaju sasvim nevjerojatne.
Ovo je prikladan trenutak da, pri­
je nego se vratimo našem glavnom
predmetu, detaljnije proučimo mje­
renje udaljenosti. Prije je bilo rečeno
da je skala udaljenosti slike 11.2 bila
određena sa zahtjevom da pojedine
galaktike imaju apsolutni sjaj jednak
apsolutnom sjaju naše galaktike.
Kakve su osnove da to povjerujemo?
Zaista, kako se astronom približavao
problemu određivanja apsolutnog sja­
ja galaktika? Odgovor je u proširenju
sistema mjerenja udaljenosti, koji je
opisan u prvom dijelu 10. poglavlja.
Polazna točka za mjerenja udalje­
nosti je trigonometrijska metoda koja
koristi kretanje Zemlje oko Sunca. Ova
metoda omogućuje mjerenje udalje­
nosti od oko 10 tisuća bližih zvijezda,
određenih velikom točnošću. Premda
su udaljenosti izmjerene ovim prvim
korakom male, štaviše i u usporedbi
Slika 11.1
Odnos između prividnih veličina broja gala­
ktika (horizontalna skala) i brzina kojima se
one udaljuju od nas (vertikalna skala).
s veličinom naše galaktike, besprije­
korno određivanje slabo vidljivog kra­
ja glavnog niza može biti načinjeno iz
ovog primjera.
Tada se uzima u obzir najudaljenije
jato zvijezda, ali ne tako udaljeno da se
njegove slabije zvijezde ne bi mogle ra­
zlučiti. Slabi kraj glavnog niza jata upo­
trijebimo za lokalne zvijezde. Ovo odre­
đuje i udaljenost jata i oblik glavnog
niza za svjetlije zvijezde jata. Zaista,
ako je jato bilo prikladno izabrano, sada
imamo oblik glavnog niza koji se proteže
sve do sasvim bijelih zvijezda. Na taj se
način može naći potpuni oblik glavnog
niza zajedno s udaljenostima mnogih
jata. U nekim jatima mogu se naći pose­
bni tipovi zvijezda, na primjer, promjen­
ljive zvijezde tipa cefeide, o kojima smo
raspravljali u 9. i 10. poglavlju.
S određenim daljinama nekih cefe-
ida u zvjezdanim jatima baždarena je
cijela grupa promjenljivih zvijezda tipa
cefeida na način opisan u 10. poglavlju.
Cefeide su stvarno svijetle zvijezde, pa
nam one mogu poslužiti kao pokazivač
udaljenosti u mnogo većem volumenu
prostora nego što je to mogla zahvatiti
trigonometrijska metoda. U stvari, ce­
feide služe da odredimo udaljenost u
cijeloj našoj galaktici, štaviše, mogu se
upotrijebiti za određivanje udaljenosti
malog broja bliskih galaktika koje sa­
činjavaju lokalnu grupu. Posljednje
određivanje vodi prema krajnjim kora­
cima u procesu mjerenja udaljenosti.
Danas smatramo svaku bližu ga­
laktiku golemom zbirkom zvijezda.
Pomoću poznate udaljenosti, dobive­
ne pomoću cefeida, znamo udaljenost
svake pojedine zvijezde koja se može
razlučiti u galaktici, dok možemo sma­
trati da se sve zvijezde galaktike nala­
ze na istoj udaljenosti od nas.
Sada se pojavljuje zanimljiva stvar,
da najsjajnije zvijezde imaju gotovo isti
apsolutni sjaj u svim ovim bližim gala-
ktikama. Pretpostavimo da je ovakva
situacija ista u svim drugim galaktika-
ma sličnog tipa - da njihove najsjajnije
315
zvijezde imaju iste apsolutne sjajeve. tima euklidske geometrije nema mate­
Ova prihvatljiva hipoteza omogućava rijalnog tijela koje bi se moglo kretati
da se proširi područje mjerenja uda­ brzinom, u odnosu na nas, većom od
ljenosti mnogo dalje nego pomoću ce- brzine svjetlosti.
feida. Premda su cefeide bez sumnje Prema tome, ovo je kritična točka
vrlo svijetle, one sigurno nisu najsvje­ euklidske geometrije. Mnogi ljudi, koji
tlije zvijezde. Cefeide se mogu upotri­ nisu ni fizičari ni matematičari, neće
jebiti do udaljenosti od oko 5 milijuna shvatiti zahtjev o prirodi geometrije
svjetlosnih godina, dok se najsvjetlije koja se upotrebljava. Ova je točka od
zvijezde mogu upotrijebiti do udalje­ velike važnosti, jer većina astronoma
nosti od oko 25 milijuna svjetlosnih vjeruje da se rješenje nalazi u drugoj
godina. Pojavila se i posljednja važna alternativi. To znači, da oni vjeruju da
točka našeg razmatranja. Na sreću je kod dovoljno velikih udaljenosti eu­
udaljenost od 25 milijuna svjetlosnih klidska geometrija prestaje vrijediti jer
godina dovoljno velika da se obuhvati bi, s obzirom na činjenice, bio odvažan
dovoljno primjeraka galaktika - tisuću, čovjek koji bi danas rekao da brzine
a možda i više. S njihovim poznatim galaktika ne bi mogle rasti do brzine
udaljenostima dobili smo informaciju svjetlosti. Posljednja promatranja Ru-
ne samo o individualnim zvijezdama, dolfa Minkowskog galaktika, daju vri­
nego i o totalnom stvarnom sjaju ci­ jednost V koja je veća od jedne trećine
jele galaktike. Ovo nas ponovo vodi brzine svjetlosti, a ovo je dva puta veća
na ranije postavljeno pitanje: na koji vrijednost od brzina izmjerenih prije
ćemo način saznati o apsolutnom sja­ 1960. godine. Zadnjih četrdeset go­
ju galaktika? Iz primjeraka, koje smo dina izmjerene brzine povećavane su
izmjerili u području koje zahvaća 25 od 1% brzine svjetlosti do blizu 40%, a
milijuna svjetlosnih godina. Konačno, pouzdano se predviđa da će ovo rasti
poznavajući apsolutni sjaj cijelih gala­ i u budućnosti s poboljšanom proma­
ktika, određeno je mnoštvo udaljeno­ tračkom tehnikom. Osim toga, fizika
sti, koje su unesene na slici 11.2, na Einsteinove opće teorije relativnosti
već spomenuti način. (ne njegove specijalne teorije) poka­
Značajno je primijetiti u ovom nizu zuje da u bilo kojem slučaju moramo
dokazivanja kako su određene najveće napustiti euklidsku geometriju kada
udaljenosti od tisuća milijuna svjetlo­ vrlo velike udaljenosti dolaze u razma­
snih godina metodom koja je nastala tranje.
korak po korak iz elementarnog tri­ Sada se vratimo fenomenu širenja
gonometrijskog sistema baziranog na svemira. Ako u određenom trenutku
kretanju Zemlje. izaberemo po svojoj volji konačan
Ako se sada vratimo našoj jedna­ broj galaktika, koje su znatno udalje­
džbi V = H x R, vidjet ćemo da će br­ ne jedna od druge, možemo smatrati
zina V rasti do brzine svjetlosti ako je da tako izabrane galaktike formira­
R dovoljno veliko. Ovo nas sili ili da ne ju mrežu točaka. U jednom kasnijem
priznamo, da će jednadžba neprekidno trenutku možemo ponovo izabrati iste
vrijediti ako R raste i da tvrdimo kako galaktike; i one će također formirati
brzina neće doseći brzinu svjetlosti, ili mrežu točaka. Prema Hubbleovu za­
da napustimo našu pretpostavku da je konu o širenju svemira, druga će mre­
euklidska geometrija ispravna kada R ža imati potpuno istu formu kao prva
postane dovoljno veliko. Razlog, zašto mreža; samo će se promijeniti njihova
tražimo jednu od ovih alternativa, jest skala. Na primjer, ako izaberemo tri
u tome što znamo iz Einsteinove spe­ galaktike da formiraju tri točke tro­
cijalne teorije relativnosti da pod uvje­ kuta, trokut će imati isti oblik u ka-

316
 snijem trenutku vremena, kao što su
imali u ranijem trenutku. Promjena će
se odraziti samo u dužinama svih triju
stranica trokuta koje će se povećati.
Potrebno je upozoriti na nešto dru­
go. Homogenost i izotropnost prostora
zahtijeva nepostojanje centra širenja,
inače bi promatrač u centru bio u
mogućnosti da ocijeni kako je on bio
u centru te bi mogao razlikovati svoj
poseban položaj u svemiru. Kako je,
tada, moguće da se sve galaktike od
nas udaljuju, a da naš položaj nije u
centru svemira? Vrlo jednostavan po­
kus daje nam odgovor. Označite veliki
broj točaka nasumice na površini ba­
lona, zatim ga malo napuhnite. Uda­
ljenost između svakog para točaka će
se povećati, što je analogno situaciji
galaktika; očito je da u ovom slučaju
nema centralne točke. Izaberete li bilo
koju točku, sve će se druge udaljavati
od nje.
Za mjerenje galaktičke udaljenosti
upotrijebili smo istu jedinicu kojom
smo mjerili udaljenosti unutar gala­
ktike. Na primjer, možemo odrediti da
upotrebljavamo udaljenost od Zemlje
do Sunca kao našu jedinicu, ili smo
mogli odrediti da upotrebljavamo kilo­
metar kao jedinicu ili bilo koju stan­
dardnu mjeru. Kada kažemo da se
udaljenost između nas i galaktike po­
većava, znamo da se s vremenom broj
jedinica daljine, koja nas od te gala­
ktike razdvaja, povećava. Zato kažemo
Širenje svemira u skladu
s Hubbleovim zakonom
ukazuje na to da, ako
u danom trenutku pro­
matramo određeni broj
galaktika koje formiraju
mrežu točaka, u nekom
će kasnijem trenutku iste
galaktike formirati drugu
mrežu koja će se razliko­
vati od prve samo u mjeri­
lu, a ne u obliku. Širenjem
svemira mijenja se samo
mjerilo trokuta ABC.
da se udaljenosti izvan naše galaktike
povećavaju u odnosu na udaljenosti
unutar naše galaktike - u odnosu na
udaljenost od Zemlje do Sunca ili od
Sunca do centra naše galaktike ili u
odnosu na samu veličinu Zemlje. To
znači da unutar galaktike nema su­
djelovanja u općem širenju svemira.
Drugim riječima, to je odnos između
vanjskih udaljenosti galaktika i unu­
tarnjih udaljenosti u galaktikama koji
se mijenja s vremenom. Zato, kada go­
vorimo o širenju svemira, sve se može
ispravno utvrditi u promjeni ovog
odnosa. Naprotiv, kad bi bilo moguće
održati vanjske udaljenosti nepromije­
njene, tada bi se pojedine galaktike i
bilo što u njihovim unutrašnjostima,
uključujući i našu samu, smanjivale
s vremenom. Ali, ovakva nam točka
gledišta izgleda nekako ponižujuća
našem vlastitom ja, tako da nam je
ugodnije misliti o sebi kao o nečemu
što zadržava stalnu veličinu; a, kada
ovo prihvaćamo, moramo uzeti da se
udaljenosti između galaktika stalno
povećavaju s vremenom. To je ono po­
većanje koje sačinjava širenje svemira,
povećanje u omjeru naše mreže, ranije
opisane.
Prije nego prijeđemo na posljedice
ovog širenja svemira, postoji još jedna
točka detalja koju je vrijedno spome­
nuti. Već je napomenuto da se gala­
ktike okupljaju u grupe. Obične grupe
imaju oko deset članova, a velike gru-
317
pe nekoliko tisuća članova, no one su
mnogo rjeđe. Da li se ove skupine gala­
ktika šire? Sigurno je da se udaljenosti
između različitih skupina povećavaju,
ali je situacija unutar mnogih grupa
slična onoj unutar mnogih galaktika.
Udaljenosti unutar mnogih grupa se
ne povećavaju s vremenom; grupe ne
sudjeluju u širenju svemira. Međutim,
mora se upozoriti da su neka nedavna
promatranja ukazala da su neke grupe
u stanju širenja, premda je vjerojatno
da je opći odnos širenja za cjelokupni
svemir mnogo veći nego što je unutar
ovih specijalnih skupina.
Kozmološke teorije
Promatranje ima prirođeno opte­
rećenje da nam nikada ne može reći
nedvomisleno kako se stvari mijenjaju
s vremenom za cijeli period čovjekova
života, dapače, za cijeli period ljudske
povijesti, jer se malo astronomskih
objekata promijeni u tom periodu na
bilo koji način. (Ima iznimaka, na pri­
mjer, Crab maglica, ali se na njima
nećemo zadržavati.) Najbolje što nam
promatranja mogu predočiti jest ne­
prekidno područje stanja, kao na pri­
mjer, područje zvijezda u raznim sta­
dijima evolucije. Gledajući na razne
primjerke u raznim stadijima, moguće
je zaključiti kako se pojedini primjerak
mijenja s vremenom, a to je, zaista,
moguće načiniti kod zvijezda. No to je
moguće samo zato jer imamo pouzda­
nu fizikalnu teoriju o strukturi i razvo­
ju zvijezda. Kada nema takve teorije
na raspolaganju, kao u slučaju stu­
pnjevanja strukturnih formi galaktika,
promatranje nam ne može predstaviti
jasnu situaciju. Izravno promatranje
niza strukturnih tipova ne može nam
samo reći da li su galaktike nastale po
takvom rasporedu ili se pojedine gala­
ktike razvijaju po takvom nizu tokom
svojih života.
Ova je slabost promatračke metode
najizrazitija kada se dođe do razma­
tranja prošlosti ili budućnosti svemira
kao cjeline. Promatranje, samo za se,
jednostavno nam ne može reći što bi
vidio promatrač, koji je živio prije pet
tisuća milijuna godina, niti nam ono
može reći što će vidjeti promatrač za pet
tisuća milijuna godina. Da se odgovori
na takva pitanja, mora se promatranji­
ma dodati kozmološka teorija. U ovom
pogledu situacija nije različita od one
u slučaju evolucije zvijezda; ali velika
je praktična razlika nastala iz činjenice

Ako se sve skupine galaktika udaljuju jedna od

druge, jedini mogući zaključak jest, da su one ne­
kad bile sabijene u hrpu. Ako je tempo širenja sve­
mira konstantan (ili je usporavanje tako slabo da
se može zanemariti u računu), može se procijeniti
koliko je prošlo vremena od početka širenja. Ova
razmatranja daju prednost kozmološkim teorijama,
u kojima je svemir konačan, a "eksplozivnog" je
porijekla. U mnogim teorijama procijenjena starost
svemira iznosi manje nego starost naše galaktike.
U Lemaitreovom konačnom svemiru, koji je ovdje
prikazan u dijagramima, neslaganja se uklanjaju.
(1) prikazuje pragaiaktički atom u trenutku kad je
eksplodirao. Neposredno poslije toga (2) njegova
temperatura je pala od nekoliko milijardi na jednu
milijardu stupnjeva, a čestice su se spajale, obrazo-
vavši jezgre atoma. Za trideset milijuna godina (3)
temperature su pale još niže; iz plinova i prašine
formirale su se već galaktike. (4) prikazuje dana­
šnji svemir, 20 milijardi godina poslije eksplozije.
Strelice označuju veličine širenja.

318
 da današnja kozmološka teorija ne po­ nesklad može biti pravi, a dokaz se,
sjeduje ništa što je slično stupnju vri­ možda, čini da jest pravi. Ako je tako,
jednosti i preciznosti kao što su naše našli smo se u situaciji, gdje je naji-
fizikalne teorije o zvijezdama. Svaka zravnije razmatranje širenja svemira
tvrdnja, koju postavimo u prošlosti ili - u izrazima obične fizike - neodrživo.
budućnosti cijelog svemira, nužno se Drugim riječima, mi smo suočeni sa
nalazi na granicama našeg znanja. situacijom koja traži promjenu u na­
Pod tim uvjetima, odmicanje ga­ šoj današnjoj fizici.
laktika možemo slijediti u njihovim Neki su kozmolozi, kao znameni­
teorijskim implikacijama. Kako oče­ ti Abbe Lemaitre, pronašli teorijsku
kujemo da galaktike budu dalje u bu­ metodu izbjegavanja nesklada. U nji­
dućnosti no što su danas, tako očeku­ hovim se kozmologijama gravitaci­
jemo da su bile u prošlosti bliže jedna ja drugačije vlada od one u običnom
drugoj. Ali, kako su bile blizu? Razmo­ iskustvu. Prema toj teoriji, kada su
trimo ovo pitanje najprije na osnovu galaktike bile dovoljno razdvojene,
pretpostavke da su se galaktike uvijek gravitacija je težila da poveća brzinu
odmicale današnjim razmjerom. Tada njihovih razmicanja, a ne da je sma­
ćemo na osnovu promatranja doći do njuje. Zato je u Lemaitrevoj kozmolo­
zaključka da su sve galaktike bile je­ giji brzina odmicanja danas veća nego
dna do druge prije nekih 12 milijardi je bila u prošlosti. U određenom peri­
godina. Ovo vrijeme je skoro jednako odu u prošlosti brzina širenja je bila
starosti naše galaktike, o kojoj smo stvarno manja nego je danas. Naš pr­
raspravljali u prethodnom poglavlju, vobitni račun od 12 milijardi godina
naime oko 15 milijardi godina. Očito je za cjelokupno vrijeme širenja je sada
da naša galaktika ne može biti starija prenizak, ali nije ni previsok. Zato u
od svemira, a nesklad između starosti ovoj kozmologiji nema sukoba između
od 15 milijardi godina za našu galakti­ starosti svemira, ako se izvede iz brzi­
ku i 12 milijardi godina za cijeli svemir ne širenja, i starosti naše galaktike.
treba tražiti u pogreškama mjerenja.
Međutim, nesklad postaje veći ako
uzmemo u obzir da je širenje imalo
različite razmjere. Smatra se da je ši­
renje počelo od eksplozije prvobitnog
stanja cijelog svemira. Gravitacija,
kako znamo iz fizike, predstavlja pri­
vlačnu silu koja teži da reducira br­
zinu eksplozije, tj. da reducira brzinu
razmicanja galaktika, pa zato možemo Abbe Lemaitre. Njego­
va teorija svemira dala
očekivati da su se one odmicale većim
je za starost svemira
brzinama u prošlosti nego danas. Kad veću vrijednost nego
se uzme ovaj efekt u razmatranje, do­ za našu galaktiku, što
lazimo do rezultata da je starost sve­ je logički zahtjev, uz
mira smanjena od 30 do 40%, tj. sada pretpostavku da je vri­
iznosi između 7 i 8 milijardi godina, jednost, kod koje se ga­
što je samo polovina starosti naše ga­ laktika giba odvojeno,
toliko daleko od uspo­
laktike. Sada je nesklad prevelik da bi
ravanja da ima stvarno
se objasnio nekom pogreškom, bilo u povećanje gibanja. Ovo
procjenjivanju starosti naše galaktike mijenja zakon gravitaci­
ili u omjeru širenja svemira. Među­ je, ako se primijeni na
tim, takva pogreška nije moguća. No, svakidašnje iskustvo.

319
 Premda ovo modificira zakon gravi­
tacije, Lemaitreova kozmologija se ne
razlikuje od jednostavne kozmologije,
koju smo razmatrali najprije, u ne­
kom bitnom pogledu: ona još zahtijeva
određeno porijeklo cijelog svemira. Ovo
je porijeklo zamišljeno kao beskonačno
gusto stanje materije kod beskonačno
visoke temperature. Međutim, pojavile
su se razlike, kao iznos količine mate­
rije. U nekim teorijama je iznos besko­
načan, a u drugima konačan. U Lema-
itreovoj kozmologiji je iznos konačan.
Dok je gustoća materije u početku be­
skonačna u svim teorijama, potpuni
iznos materije ne može biti konačan
ukoliko prostor počinje s volumenom
nula. U takvom slučaju možemo zami­
sliti da je točka porijeklo svemira.
U svim teorijama, koje smo do sada
razmatrali, vidjeli smo da gustoća ma­
terije brzo opada s vremenom. U ko­
zmologijama, kao što su Lemaitreova,
ako gustoća materije pada, prostor se
povećava od točke do konačnog volu­
mena, volumena koji brzo raste da bi
zadržao stalni konačni iznos materije.
S vremenom gustoća materije pada
sve niže, a volumen prostora postaje
sve veći. Možemo postaviti pitanje, u
kojem se stadiju formiraju galaktike
po ovim kozmologijama? Odgovor je, u
stadiju kada gustoća padne na vrlo ni­
sku vrijednost koja nije mnogo veća od
današnje vrijednosti. Ovo vodi novom
pitanju, zašto bi se galaktike formirale
u ovaj poseban stadij, a ne prije. Na
ovo pitanje nema stvarno uvjerljivog
odgovora. Početak odgovora može se
dati Lemaitreovom kozmologijom, ali
ne, sumnjam, u drugim slučajevima.
Dužnost je znanstvenika da obra­
di sve moguće teorije. Zatim se kori­
ste promatranja da se odredi koja se
od teorijski predloženih mogućnosti
može priznati i prihvatiti, a koju treba
odbaciti. Zato je važno da se upita, je
li moguće izraditi teoriju koja bi obja­
snila promatrano širenje galaktike
bez zahtjeva da svemir ima određeno
320
porijeklo. Jedna takva teorija ima be­
skonačnu prošlost i beskonačnu bu­
dućnost, prolazeći kroz beskonačne
cikluse širenja i stezanja.
Ozbiljna poteškoća u ovoj teoriji
leži u preokretu, u prijelazu između
širenja i sažimanja. Lako je razumjeti
kako faza širenja nastupa poslije faze
sakupljanja, ali još nije nađeno uvjer­
ljivo tumačenje kako nastupa faza sa­
kupljanja poslije faze širenja. Izgleda
da se sakupljanje nastavlja sve dok se
prostor ne sabije u točku, dok gustoća
materije ne postane beskonačna. Po­
teškoća leži u tumačenju, kako zapo­
činje širenje iz ovog stanja.
Teorija pulzirajućeg svemira po­
stavlja zanimljivo pitanje. Nužno je da
ne bude kemijske promjene iz jednog
cikla u drugi. Vodik se sistematski
pretvara u helij u zvijezdama tokom
svakog ciklusa, pa je jasno da bi, ako
nema ponovnog pretvaranja helija u
vodik, došlo do nestajanja vodika u
svemiru. A to je, naravno, u supro­
tnosti s promatranjem. Da se ostvari
ponovno pretvaranje helija u vodik,
bilo bi potrebno da se svemir sakupi
na takvu gustoću materije kakva je u
atomskim jezgrama. To znači da bi se
sve galaktike i zvijezde uništile tokom
faze sakupljanja.
Prema tome, vidimo da teorija pulzi-
ranja ne izbjegava zahtjev da materija
svemira prolazi kroz fazu velike gusto­
će i vrlo velike temperature. Nasuprot,
ovo zahtijeva da materija prođe kroz
takvu fazu beskonačno mnogo puta.
Doista, sve teorije zahtijevaju stanje
visoke gustoće i visoke temperature, a
to postavlja vrlo važno pitanje. Može
li se naći direktni promatrački dokaz
da je materija stvarno bila u stadiju
krajnje visoke gustoće? Odgovor je -
ne može. Moguće je da je nešto helija,
kojeg promatramo u zvijezdama naše
galaktike i susjednih galaktika, proi­
zvedeno u fazi vrlo visoke gustoće, ali
se o drugim elementima ne može ništa
reći. Bit će prije da su oni nastali unu-
tar pojedinih zvijezda, kako je opisano tar svih mogućih polja. Prema tome,
u 9. poglavlju. postoji mogućnost da se pojavi neko
Pomanjkanje svakog jasnog dokaza novo polje, koje nije dosad poznato iz
o fazi visoke gustoće i temperature u eksperimenata na Zemlji te može po­
povijesti svemira je na kraju krajeva stati važno u kozmološkom opsegu.
sumnjiv slučaj. Da bismo očuvali bilo Ako netko načini ovakvu hipotezu,
koju od teorija, prisiljeni smo reći da, tada bi se novi tip teorije, koji bi izbje­
premda je sva materija svemira prošla gao zahtjev za fazom velike gustoće i
najmanje jedanput najznačajnije sta­ temperature, mogao zaista naći. Tra­
nje, veliku gustoću, za vrijeme koje su žeći najjednostavniju vrstu novog po­
se odvijale nuklearne reakcije, ništa lja, matematički ćemo doći do toga što
od tih efekata nije preživjelo osim, mo­ je postalo poznato kao stalno-stanje
žda, helij; u drugom pogledu, dok svi­ svemira.
jet oko nas pokazuje puno dokaza da Teorija stalnog-stanja svemira
je postao procesima unutar zvijezda, bazirana je na fizikalnom polju koje
on ne pokazuje značajan dokaz da je omogućuje postanak nove materije.
nastao procesima velike gustoće i tem­ Nema ništa posebno revolucionarnog
perature svemira. u ovoj ideji, jer su fizici već poznata
Na osnovu svega možemo postaviti polja koja omogućuju postanak ma­
pitanje, postoji li ikoja teorija koja ne terije. (Normalne gama zrake, na pri­
traži da materija svemira prolazi fazu mjer, mogu proizvesti parove elektro­
velike gustoće i temperature. Istra­ na.) Problem se razlikuje u detaljima,
živanje pokazuje da ne možemo naći ali ne u principu od situacije za koju
takvu teoriju, ako stvar promatramo već znamo da postoji. Novo je u deta­
normalnim fizikalnim mislima. Ali, je­ lju to, što se može naći veza između
smo li obavezni da se ograničimo nor­ širenja svemira i brzine stvaranja ma­
malnim fizikalnim mislima? Odgovori­ terije. Ovo je povezivanje takve priro­
mo na ovaj način. Fizičaru su poznata de da se, ako se zna brzina stvaranja
mnoga razna polja: gravitaciono polje materije, tada može iz teorije izvesti
koje tvori gravitacija; elektromagnet­ brzina širenja svemira. Suprotno, ako
sko polje koje nastaje pojavom elektri­ se zna brzina širenja svemira, kao što
citeta i magnetizma; nuklearno polje to možemo znati iz promatranja, tada
koje povezuje čestice atomske jezgre. S je brzina stvaranja materije određe­
vremena na vrijeme otkrivaju se nova na teorijom. Pokazalo se da je potre­
polja u eksperimentima u laboratoriju bna mjera vrlo mala; iznosi oko jedan
- na primjer, mezonska polja današnje atom na stoljeće za svaku jedinicu
fizike koja su otkrivena u posljednje volumena koji odgovara najvećoj ljud­
vrijeme. Zato nije nipošto sigurno da skoj građevini. Tako nije uopće teško
fizičar već posjeduje kompletan inven- da razumijemo, zašto proces, ako se

Kozmološka teorija stalnog-stanja

pridonosi tumačenju kako je svemir,
kroz konstantno širenje, mogao imati
beskonačnu prošlost i može imati be­
skonačnu budućnost. Ovo zahtijeva
da se nova materija direktno stvara
u razmjeru sa širenjem svemira. Pre­
ma tome, premda se postojeće gala­
ktike udaljuju jedna od druge, nove
galaktike mogu zadržati oblik stalne
gustoće u bilo kojem povećanom vo­
lumenu prostora, kao što je to prika­
zano shematski u dijagramu.
stvarno javlja, nije otkriven u zemalj­
skom laboratoriju.
Uprkos ovoj maloj mjeri, efekt bi ta­
kvog stvaranja materije u velikoj skali
bio enormno velik. Povezivanje izme­
đu širenja svemira i stvaranja materije
nalazi se u takvom odnosu da prosje­
čna gustoća materije u prostoru osta­
je konstantna. Premda širenje teži da
reducira gustoću, ova se tendencija
precizno kompenzira stvaranjem nove
materije. Zato očekujemo da u cijelom
prostoru svemira postoji difuzni plin i
da se nove galaktike mogu neprekidno
formirati od njega. Prema tome, prem­
da se širenje odnosi i na već postojeće
galaktike, bez obzira jedna na drugu,
prosječna gustoća galaktika u prosto­
ru može ostati stalna, jer se formiraju
nove. Ovo je sasvim različita slika na­
čina kako se svemir s vremenom mije­
nja. U drugim se teorijama galaktike
kreću i udaljuju jedna od druge tako
da bi promatrač u budućnosti našao
prostor manje nastanjen galaktikama
Slika 11.3
Uzimajući da sve skupine galaktika imaju iste
apsolutne veličine, možemo iz teorije izračunati
vrijednosti, koje treba da očekujemo za brzine
"bježanja" različitih skupina u odnosu na njiho­
ve prividne veličine. Za daleke skupine, razne
su teorije, uzimajući polazne točke koje su se
razlikovale od euklidske geometrije, dobile ra­
zna rješenja. Na slici su rezultati promatranja
18 vrlo udaljenih skupina, uspoređeni s očeki­
vanjima jednostavnih "eksplodirajućih" kozmo-
gonija i teorije stalnog-stanja.
322
nego što je sada. U teoriji stalnog-sta­
nja, s druge strane, situacija ostaje
stalna. U svakoj epohi će promatrač
točno vidjeti istu sliku. Pojedine se
galaktike mijenjaju s vremenom ili se
mogu mijenjati s vremenom, upravo
onako kako se čovjek mijenja s vre­
menom: upravo onako, kako mlade
generacije ljudskog roda zamjenjuju
starije, tako novoformirane galaktike
zamjenjuju starije galaktike kad se
one udalje.
Ovo predstavlja značajnu promjenu
u gledanju na prostorno-vremensku
simetriju. Bilo je spomenuto da jedan
promatrač ne može otkriti ništa pose­
bno o svom položaju u prostoru. Sada
dodajemo daljnju značajnu točku, da
on ne može ništa posebno saznati o
svojoj epohi. Svemir je u velikoj slici
isti iz svih točaka prostora i vremena.
A, naravno, jer stvari izgledaju iste u
svim vremenima, nema ni početka ni
kraja svemira.
Za koju da se odlučimo od ovih ra­
znih teorija? Za onu, čija se predviđa­
nja najbolje slažu s promatranjima.
Ukratko, da pogledamo kako danas
stoje stvari.
Već smo vidjeli da neki sistemi ko­
zmologije nailaze na znatne teškoće
pri ocjenjivanju starosti svemira, jer
se dobivaju manje vrijednosti nego što
je procijenjena starost naše galakti­
ke. Također smo vidjeli da je kriterij
starosti za Lemaitreovu kozmologiju
povoljan. Povoljna je i situacija i za te­
oriju stalnog-stanja, jer u njoj svemir
ima beskonačnu starost, pa se zato ne
može postaviti pitanje starosti između
naše galaktike i svemira. Na drugoj
strani, nedavna promatranja ne daju
prednost ni Lemaitreovoj kozmologiji i
kozmologiji stalnog-stanja, tako da je
sadašnja situacija nekako izjednačena
u pogledu obiju teorija.
Pretpostavimo da sve galaktike
imaju jednak pravi ili apsolutni sjaj.
Tada bismo mogli izračunati, čisto
teorijski, kakvu bismo mogli očekiva-
ti brzinu odmicanja raznih galaktika
prema promjeni njihovih udaljenosti
ili, još korisnije, prema njihovim pri­
vidnim veličinama. Za galaktike, koje
nisu previše udaljene od nas, rezultati
su isti za sve teorije. Ovi su rezultati
već dani na slici 11.2. Ali se za gala­
ktike, prilično udaljene, mora uzeti u
obzir odustajanje od euklidske geome­
trije, a ova su odustajanja različita za
razne teorije, kako se može vidjeti na
slici 11.3. Na ovoj slici su zajedno pri­
kazane: kozmologija stalnog-stanja i
obična, jednostavna kozmologija, koja
je razmatrana na početku i u kojoj je
svemir nastao prije određenog vreme­
na.
Ovo govori, da promatranja daju
prednost kozmologiji koja je prva ra­
Slika 11.4
Na vertikalnoj skali je promatrani broj radio-
izvora, a na horizontalnoj skali specificirana
prividna veličina. Njihove su vrijednosti uspo­
ređene s onima što bismo očekivali, ako je nji­
hova frekvencija u prostoru jednaka, a prostor
euklidski. Razlika između očekivanja i opaža­
nja povećava se ako se primijeni Einsteinova
geometrija.
zmatrana. Opširnije, nedavno je slično
promatranje W. Bauma vrlo udaljene
galaktike pokazalo, prema mišljenjima
nekih astronoma, ozbiljno neslaganje
s predviđanjem kozmologije stalnog-
stanja, a i sa Lemaitreovom kozmolo­
gijom. Ali, naravno, pretpostavka da
sve galaktike imaju isti stvarni sjaj,
sigurno nije u sebi ispravna. Galakti­
ke se ne slažu po svojim sjajevima, a
neke su i 100% sjajnije, a to je i red
vrijednosti neslaganja. Moguće je da
je Baum jednostavno promatrao pose­
bno svijetlu galaktiku. Prerano je da
se unaprijed o tome donosi neki za­
ključak.
Jedna je od karakteristika teorije
stalnog-stanja da se galaktike mora­
ju neprekidno stvarati. Teorija zahti­
jeva da se one formiraju na početku
kao sasvim neznatni objekti, koji na­
stavljaju da rastu s vremenom, tako
da su najveće galaktike i najstarije
galaktike. Na osnovu toga, gigantske
eliptične galaktike, koje su razmatra­
ne na početku ovog poglavlja, bile bi
najstarije galaktike. Počeli su se evi­
dentirati podaci koji pokazuju, da se
nove galaktike zaista formiraju, što
ide u prilog teorije stalnog-stanja. Ali,
da li galaktike stalno rastu u veličini
i masi, još je nepoznato. Jedna gru­
pa astronoma vjeruje da su galaktike
u stanju neprekidne evolucije, kako
zahtijeva teorija stalnog-stanja; drugi
vjeruju da, kad se jednom galaktika
formira, ostane gotovo nepromijenjena
tokom cijelog svog života.
Posljednje promatračke testove ko­
zmologije stalnog-stanja, na koje ovdje
treba upozoriti, zasnovali su Martin
Ryle i njegovi kolege u Cambridgeu,
koji su sredili brojne podatke radio-
izvora što su oni mogli otkriti na nebu.
Neki od ovih izvora imaju jaki inten­
zitet, a drugi mnogo slabiji. Ryle ih je
svrstao u brojeve raznog intenziteta
- broj jakih izvora, broj nešto slabijih
izvora, broj još slabijih izvora, itd. de­
finirajući razne kategorije, naravno,
323
 prema eksperimentalnim mjerenjima.
Još preciznije, specificiran je nivo pri­
vidnog sjaja, a broj izvora svjetlijih od
specificiranog nivoa je izračunat. To je
načinjeno za niz vrijednosti određenog
nivoa. Rezultati su prikazani dijagram-
ski na slici 11.4 (desno). Jedna krivu­
lja na ovoj slici (iscrtkana) predstavlja
očekivani broj izvora, koji su izračuna-
ni na osnovu da je njihova učestalost
u svemiru jednolika i da je geometrija
prostora euklidska. Sada je važno da
je druga krivulja (neiscrtkana), koja se
prianja rezultatima promatranja, str­
mija od prve.
Na prvi pogled bi se očekivalo da je
eksperimentalna krivulja strmija od
očekivane krivulje, kao daljnji dokaz
da geometrija prostora nije euklidska
geometrija, jer je sasvim sigurno da
promjena geometrije mijenja očekiva­
nu krivulju. Ali, na nesreću, stvari idu
lošim putem. Zamjena geometrije Eu­
klida s geometrijom Einsteina donosi
smanjenje nagiba očekivane krivulje,
što povećava nesklad.
Nesklad, kako ga naša slika po­
kazuje, jest u tome što ima premno-
go slabih izvora u usporedbi s brojem
jačih izvora. Ryle je ovo objasnio na
slijedeći način. Radio-valovi putuju
istom brzinom kao svjetlost, pa kao
što svjetlost treba vremena da stigne
do nas od udaljenog izvora, tako isto
trebaju i radio-valovi. Vrijeme koje je
potrebno da zračenje stigne do nas od
zvijezde unutar naše galaktike, može
biti izmjereno godinama, stoljećima
ili tisućama godina; ali vrijeme koje
je potrebno da svjetlost ili radio-valo­
vi dođu do nas iz galaktike, može biti
izmjereno u milijunima, stotinama
milijuna ili, štaviše, u milijardama go­
dina. Zaista, radio-valovi iz nekih na­
jintenzivnijih izvora, koje razmatramo,
trebaju više od 500 milijuna godina da
stignu do nas. Drugim riječima, oni su
bili stvarno emitirani iz svojih izvora
u doba kada su se u našim oceanima
pojavile prve primitivne forme života.
324
A radio-valovi iz najslabijih Rylejevih
izvora trebaju i dvije, tri ili četiri mili­
jarde godina da dođu do nas. Oni su
započeli svoja putovanja preko prosto­
ra u vrijeme kada se formirao naš pla­
netarni sustav.
Druga od dviju točaka, na kojima je
bazirano objašnjenje Rylejevih rezulta­
ta, ovisi o činjenici, da je slučajnost što
je neka galaktika snažan radio-izvor
- tj. dovoljno snažan, da ga se uključi
u Rylejev popis - vrlo malena. Misli se
da je samo jedna galaktika na milijun
galaktika takvog tipa, pa tu proporciju
možemo nazvati p. Naša promatranja
vrlo udaljenih galaktika ne kažu nam
o njihovim današnjim situacijama,
nego o njihovim situacijama od prije
nekoliko stotina milijuna godina. Zato
Ryle pokazuje da je činjenica što je p
veće od očekivanoga za vrlo udaljene
galaktike, pa dokazuje daje veličina p
sigurno bila veća u prošlosti nego da­
nas i da je tada bilo više radio-izvora.
Ako je ovaj zaključak ispravan, tada
nije ispravna kozmologija stalnog-sta-
nja, jer prema teoriji stalnog-stanja
stvari moraju biti u suštini iste u bilo
kojem trenutku, tako da veličina p nije
mogla biti veća u prošlosti nego što je
danas. Prema teoriji stalnog-stanja,
ako je p izmjereno kao jedan prosjek
za dovoljno veliki volumen, tada će re-
zultirajuća količina biti ista bilo gdje
i bilo kada. Slijedi da, ako su proma­
tranja bila ispravno obavljena, teorija
pretpostavlja da veličina p nije bila iz­
mjerena za dovoljno veliki volumen.
Na prvi bi pogled ovo izgledao bezi­
zgledan oblik obrane, jer je sigurno da
su Rylejeva promatranja obuhvaća­
la golem volumen prostora, volumen,
koji je veći od onoga što je dostupan
najvećim optičkim teleskopima. Me­
đutim, postoji samo jedan mogući
izgovor. Ako neko svojstvo, kao što je,
recimo, radio-izvor, raste u vjerojatno­
sti sa starosti galaktike, ne može biti
definirano relativno malim volumeni­
ma. Doista, ako svojstvo raste u vje-
 rojatnosti brže od efekta slabljenja ši­ vora na naše pitanje. Mislilo se da se
renja svemira, pojavljuje se neobična snažni radio-izvori pojavljuju prilikom
situacija u kojoj nije moguće definira­ sudara galaktika. Ako je to točno, tada
ti prosječno svojstvo malog područja se Rylejev zaključak mora bolje ocije­
prostora. U takvom se slučaju izgled niti nego zaključak teorije stalnog-sta­
pronalaženja galaktike s potrebnim nja; jer, u svim kozmologijama, osim
svojstvom povećava sa starosti gala­ u kozmologiji stalnog-stanja, gustoća
ktike na takav način da će se većina galaktika je bila u prošlosti veća nego
naših promatranja odnositi na gala­ je danas, pa se zato moglo očekiva­
ktike na vrlo velikim udaljenostima. ti veći broj sudara nego što je danas.
Matematičkim izrazima, postoji težnja Zato se sve kozmologije, osim kozmolo­
prema razilaženju svojstva za galakti­ gije stalnog-stanja, podudaraju s pro­
ke, kojima se povećavaju udaljenosti, matranjima Ryleja. Posljednjih godina
razilaženje, koje jedino sprečava neeu- su radio-astronomi napustili ideju da
klidski karakter geometrije. snažni radio-izvori nastaju iz sudara
Zato slijedi konačni rezultat. Pre­ galaktika, jer je na takvoj osnovi teško
ma Rylejevom gledištu, za galaktiku je razumjeli nadmoćnost gigantskih ga­
veća vjerojatnost da je bila snažan ra- laktika među snažnim radio-izvorima.
dio-izvor u prošlosti nego što je sada; A ovdje, kod ovog vrlo nesigurnog gle­
drugim riječima, za galaktiku je više dišta, napuštamo pitanje.
vjerojatno da je bila snažan radio-
izvor tokom prvog dijela svoje životne
povijesti nego u kasnijoj eri. Ako je Osnovne razlike između kozmologija
ovo gledište ispravno, tada izgleda da Razne kozmologije se mogu podije­
kozmologija stalnog-stanja nije dobra, liti u dvije vrste: one, koje zahtijevaju
jer kozmologija stalnog-stanja zahtije­ da je svemir imao potpuno određeno
va: ili su promatranja netočna ili, ako porijeklo i one, u kojima svemir uopće
nisu, onda je vjerojatnije da će gala­ nema porijeklo. U kozmologijama prve
ktika postati jaki radio-izvor u starijoj vrste, današnja situacija nije samo
fazi. posljedica zakona fizike nego, također,
Pojavilo se pitanje, kakvo je stvar­ i posebno načina u kojem je započeo
no stanje, ali se na njega ne može dati svemir. U kozmologijama druge vrste
definitivan odgovor. Već smo vidjeli, sadašnja situacija je posljedica samo
da su u velikoj proporciji jake radio- zakona fizike. U terminologiji fizičara,
galaktike eliptični sustavi, sustavi za možemo reći, da u prethodnom sluča­
koje vjerujemo da se sastoje od sta­ ju današnja svojstva svemira ovise i
rih zvijezda i vrlo malo plina i prašine. o zakonima fizike i o početnim grani­
Prisutnost starih zvijezda poduprlo bi čnim stanjima; u drugom slučaju ne
izgleda gledište teorije stalnog-stanja, postoje početna ograničena stanja.
da su ove galaktike zaista vrlo stari Ukoliko netko želi tražiti neke opće
sustavi. U svakom slučaju, kozmolo­ principe, po kojima bi procijenio, gdje
gija stalnog-stanja je dosljedna u ra­ je stvarna vjerojatnost ovih dviju vrsta
zvrstavanju galaktika po starosnom kozmologija, naići će na složenu situ­
nizu, u kojem su eliptične galaktike aciju. Složene situacije su posljedica
najstarije, a ovo se razvrstavanje slaže djelovanja fizikalnih zakona. Na pri­
sasvim nezavisno od zahtjeva koji smo mjer, složena atomska jezgra je izgra­
upravo razmatrali za radio-izvore. đena od najjednostavnijeg elementa,
Kad saznamo zašto je galaktika jaki vodika, u procesima koji se odvijaju
izvor radio-zračenja, bit će bez sumnje u središtima zvijezda; tu nije bilo po­
mnogo lakše doći do definitivnog odgo­ četka sa složenom jezgrom. Slična je

325
 situacija i u kemiji. Iz pojedinih atoma
se formiraju molekule - najprije relati­
vno jednostavne - zatim sve složenije i
složenije, dok nije došlo do goleme za­
mršenosti procesa života. Prema tome,
nije započelo sa životom.
Ako netko prihvati ovu ideju evo­
lucije od jednostavnih oblika prema
složenim oblicima, tada se kozmolo-
ške teorije prve vrste, koje traže da
svemir ima određeno porijeklo, mora­
ju isključiti; za takve kozmologije, koje
traže glavna svojstva svemira kako ga
opažamo danas, već su izgrađena u
početnim uvjetima. Primjer je formi­
ranje galaktika. Prema kozmologijama
prve vrste, galaktike su formirane, jer
su stvari započele na poseban način.
U kozmologijama druge vrste, pose­
bno u kozmologiji stalnog-stanja. nije
postojala mogućnost obraćanja pose­
bnim stanjima. Bilo šta, uključujući
formiranje galaktika, mora slijediti iz
fizikalnih zakona.
S tim u vezi kozmologija stalnog-
stanja je već nešto stvorila na bazi da
je opći plin u prostoru vrlo vruć, kako
zaista mora biti, ako se formira nova
materija u formi neutrona. Neutroni se
spontano raspadaju u vodikove atome,
a energija, oslobođena raspadanjem,
ugrijava vodik do vrlo visokih tempe­
ratura. Hlađenje unutar toplog plina
vodi u situaciju u kojoj se galaktike,
a i jata galaktika, mogu formirati. Ra­
nije je u ovom poglavlju spomenuto da
naša galaktika i Andromedina maglica
posjeduju haloe vrlo toplog plina. Ovi
bi haloi predstavljali područja prije­
nosa između mnogo hladnijeg, gušćeg
plina, koji se nalazi unutar diskaste
strukture ovih galaktika i potpuno
vanjskim plinom visoke temperature.
Efekti hlađenja unutar toplog plina
mogu proizvesti brzine kretanja od
oko 3200 kilometara na sekundu. One
su tako velike da se smatra mogućom
pojava jakih elektromagnetskih efeka-
ta u međugalaktičkom prostoru. Tu
bi došlo do ubrzavanja čestica, što bi
326
vodilo do nastanka kozmičkih zraka.
Vrlo brzi elektroni među kozmičkim
zrakama zatim bi doveli do emisije ra-
dio-valova. Doista, cjelokupni predmet
ekstragalaktičke radio-stronomije
postao je tijesno povezan s ovim vanj­
skim svijetom visoke energije.
Tako nam teorija stalnog-stanja
predstavlja zanimljiv pogled stanja koja
mogu postojati u međugalaktičkom
prostoru. Prema ovoj teoriji je međuga-
laktički prostor mjesto velike aktivno­
sti. To je mjesto u kojem se neprestano
stvaraju galaktike i u kojem se već po­
stojeće galaktike stalno mijenjaju s vre­
menom. Drugim riječima, već postojeće
galaktike su u međusobnom djelovanju
sa sredinom koja ih okružuje. Ova je
slika potpuno različita od onih što ih
daju druge kozmologije, u kojima je
međugalaktički prostor mrtvo područje
u kojem se gotovo ništa ne odigrava.
Vjerojatno će se na ovoj razlici do­
nijeti konačna odluka o ispravnosti
teorija. Prije ili kasnije će se pomoću
promatračke tehnike saznati da li po­
stoji ili ne postoji svijet visoke energije
izvan galaktika. Možda u pojavama ko­
zmičkih zraka i kozmičkih magnetskih
polja, a kroz ekstragalaktičku radio-
astronomiju, već posjedujemo neke
dokaze o postojanju takvog svijeta.
NAPOMENA PREVODIOCA
Otkrića, kojima se F. Hoyle nije po­
zabavio u ovoj knjizi, jer su se zbila po­
slije njenog izdavanja, nesumnjivo bi
našla vidno mjesto u ovom djelu. Pro­
blemi, koji su se s njima pojavili, pred­
stavljaju najveće zagonetke s kojima su
se suočile astronomija i fizika našega
doba. Upravo od izlaska ove knjige pa
sve do naših dana, astronomi su otkri­
li neobične objekte zvjezdolikog oblika,
kojima su dali ime Kvazari. Istraživa­
nja i mjerenja su pokazala da ti obje­
kti imaju enormnu snagu zračenja i
da se nalaze od nas na udaljenostima
koje iznose milijarde svjetlosnih godi­
na. Njihovo istraživanje je u toku, jer
nije moguće naprečac objasniti proce­
se koji ravnaju tako silnim zračenjima,
katkada snažnijima i od cjelokupnog
zračenja pojedine galaktike. Nedavno
su otkriveni i objekti, koji su isto tako
zagonetni, a dobili su ime pulzari. To
su objekti, čija radio-zračenja pokazu­
ju potpuno pravilne periode, pa neki
smatraju da oni predstavljaju tzv. ne-
utronske zvijezde. Najprije su otkrive­
ni radio-teleskopima, a prošle godine
(1970) i optički (Crab maglica; vidi str.
250).
Uz ove velike zagonetke današnje
astronomije, potrebno je dodati još tri
značajna dostignuća:
1. 21. VII 1969. čovjek je prvi put
zakoračio na jedno drugo svemirsko ti­
jelo: na Mjesec.
2. Snimljen je planet Mars iz nepo­
sredne blizine pomoću istraživačkih
sondi tipa Mariner br. 4, 6 i 7, koje
su poslale na Zemlju fotografije, što
su potpuno iznenadile sve astronome.
Fotografije pokazuju da je Mars gotovo
potpuno sličan Mjesecu, jer je i njego­
va površina ispresijecana kraterima i
kružnim brdima, što ukazuje, najvje­
rojatnije, da je i on mrtvi planet - bez
života.
3. Na planet Veneru sovjetski su
astronomi i astronautičari spustili na­
učnu sondu, tipa Venera, koja je posla­
la niz podataka o Veneri (temperaturi,
sastavu atmosfre, magnetskom polju).
Već ova tri podatka pokazuju da je
započela nova era istraživanja svemira
- neposredno istraživanje svemirskih
objekata, o kojem se govori u predogo-
voru ove knjige.
- Ne zaboravimo dakle da je knjiga tiskana
prije 70-te g. prošlog st.;
- Svemirski teleskop Hubble još nije bio u
orbiti;
- I, najnovije: Otkriveno je da galaksije ne
samo da ne usporavaju ili stagniraju u
svojoj brzini udaljavanja jedna od druge,
nego UBRZAVAJU!!
Milton Humason, koji je s Hubble-
om ustanovio odnos između uda­
ljenosti i brzine bježanja galaktika.
327
Dodatak: HIPARHOVE I PTOLEMEJEVE KONSTRUKCIJE EPICIKLA
Sunce uzrokuje da Mjesec ubrzava
svoje kretanje na nekim dijelovima
staze, a na nekim dijelovima usporava
(to je tzv. evekcija). Ovo je omogućilo
Ptolemeju da prikaže proširenje Hipar-
hove teorije, proširenje u kojem centar
kruga deferenta nije više trebalo da to­
čno padne u Zemlju i u kojem wd više
nije bilo uniformno kutno kretanje.
Ali, prije no što se nastavi Ptolemejeva
teorija Mjeseca, bilo bi poučnije da se
uzmu u obzir slične ideje koje su pri­
lagođene kretanjima planeta.
Na slici A.l neka F predstavlja Sun­
ce, a neka P predstavlja bilo koji pla­
net. Dajmo svim veličinama indeks P.
Prema tome, položaj Pje dan sa (9), ali
s indeksom P, tj.:
 Gornje analize su bazirane na pre­
tpostavci da se ravnine staza planeta
i Zemlje podudaraju. Da bi se uzeo u
obzir efekt nagnutosti staza planeta,
Ptolemej je uveo dodatnu komplici-
ranost koja je zahtijevala da ravnina
epicikla ne bude u istoj ravnini u ko­
joj je deferent. Premda nije korisno da
se uključimo detaljno u ovaj predmet
(jer nema novih materijala koji bi sadr­
žavali nešto od bitnosti) vrijedno ga je
zabilježiti kao daljnji dokaz Ptolemejeve
oštroumnosti.

331
=KRAJ=