P. 1
encyclopedia licnosti (lz)

encyclopedia licnosti (lz)

|Views: 4,479|Likes:
Published by dino_s2000
veoma korisna i bogata informacijama enciklopedija licnosti. od glumaca do avijaticara. 2 dio.
veoma korisna i bogata informacijama enciklopedija licnosti. od glumaca do avijaticara. 2 dio.

More info:

Published by: dino_s2000 on Nov 19, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

05/09/2013

pdf

text

original

LABAT [lab'a], Jean-Baptiste, franc. dominikanac i istraživač; r. 1663, u. 1738. Misionar na Antilima.

Istraživao otoke Srednje Amerike. Osnivač grada Basse-Terre na otoku Guadeloupe; 1703. na čelu crnaca u obrani otoka Martinique protiv Engleza. LACAILLE [lak'a:j], Nicolas Louis de, franc. astronom; r. 1713, u. 1762. Od 1741. član Francuske akademije u Parizu. Izveo je mjerenje meridijanskog luka od Dunkerquea do Perpignana (1739-40). Rukovodio je astron. Ekspedi-cijom (1750-54) koju je Akademija uputila na Rt dobre nade radi promatranja neba juž. hemisfere. L. je tom prilikom odredio položaj više od 10 000 zvijezda juž. neba, odredio 14 zviježđa i dao im imena koja i danas nose. Pored ostalog izmjerio je dužinu jednog meridijanskog luka u juž. Africi. God. 1758. objavio je Sunčeve tablice u kojima su prvi put uzete u obzir i smetnje što ih uzrokuju planeti. Izmjerio je Sunčevu i Mjesečevu paralaksu. LA CALPRENÈDE [la kalpren'êd], pravo ime Gautier de Costes de la C., franc. pisac; r. oko 1610, u. 1663. Bio kraljev dvorjanin. Pisao tragedije i romane (obnovio tzv. viteški roman). Na njega se oborio Boileau. Djela: tragedije Mitridatova smrt; Grof od Essexa; romani: Kasandra; Kleopatra. LACÉPÈDE [lasep'êd], Bernard Germain Étienne de la Ville, comte de, franc. prirodoslovac, političar i historičar; r. 1756, u. 1825. Suradnik Buffonov, čije je djelo Prirodopis životinja (Histoire naturelle des animaux) dopunio prirodopisom gmazova, riba, i kitova. Pristaša revolucionarnih ideja. Od 1789. aktivno sudjeluje u polit. životu. 1799. senator, 1801. predsjednik senata, 1804. ministar. Napoleonu se priključuje u vrijeme tzv. Sto dana. Gl. djela: Opća povijest Evrope; Prirodopis čovjeka; Razdoblje prirode. LA CHAISE ili LA CHAIZE [la š'ê:z], Francois d'Aix, poznat kao Père La Chaise, franc. isusovac; r. 1624, u. 1709. Ispovjednik Luja XIV. Istočno od Pariza imao vilu i vrt, koji je 1804. pretvoren u poznato parisko groblje Père Lachaise. LA CHALOTAIS [la šalôt'ê], Louis René de Caradeuc de, franc. pravnik; r. 1701, u. 1785. Prokurator bretonskog parlamenta. Njegova brošura, uperena proti isusovaca, u znatnoj je mjeri pridonijela dokinuću rada u Francuskoj. Napisao: Esej o narodnom odgoju i Memoare. LACLOS [lakl'o], Pierre Choderlos de, franc. književnik i general; r. 1741, u. 1803. Sekretar vojvode Filipa Orleanskog, protivnika kraljeva apsolutizma. U vrijeme Revolucije član jakobinskog kluba i urednik novina Journal des Amis de la constitution. S Filipom Orleanskim zatvoren je i Laclos. God. 1794. primljen u vojsku i pod Bonaparteom postaje general artiljerije. - U romanu Opasne veze (1784) prikazao je duhovnu pustoš, frivolnost i parazitizam tzv. »boljeg društva«, koje će uskoro nestati pod ruševinama Revolucije. LACY [1'asi], Franz Moritz, grof, austr. feldmaršal; r. 1725, u. 1801. Od 1743. u austr. službi. Sudjelovao u Sedmogodišnjem ratu (1756-63); za zasluge u bitki kod Lobositza (1756) postao general. Kao predsjednik Dvorskog ratnog vijeća (1766-73) proveo važne reforme u vojsci. Vrhovni zapovjednik u ratu protiv Turske 1788. U operaciji u Banatu doživio je neuspjeh te ga je 1789. zamijenio Laudon.

LAER ili LAAR [la:r], Pieter van, niz. slikar. Živio 1626-39, u Rimu, gdje su ga zbog malena i nakazna rasta nazivali Il Bamboccio (tal.: debeljuškasto dijete). Jedan od prvih slikara koji je realistički prikazivao svagdašnji život puka i prizore u krčmama i na zabavama. Ovaj žanr, često potenciran do groteske i vulgarnosti, dobio je po njemu naziv → bambocciata. LA FAYETTE [la faj'êt], Marie Joseph du Motier, markiz, franc. general i političar; r. 1757, u. 1834. Od 1777. dobrovoljac u amer. ratu za nezavisnost, u kojem surađuje s G. Washingtonom i stiče čin generalmajora. Vrativši se u Francusku kao predstavnik plemstva u Generalnim staležima predlaže 11. VII 1789. Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina po ugledu na Jeffersonovu Deklaraciju o nezavisnosti. U julu 1789. postaje komandant Narodne garde. Nakon juriša na Bastilleu predlaže da plavo- bijelo-crvena trikolora postane zastavom nove Francuske. U Ustavotvornoj skupštini zalaže se za vjersku toleranciju, oslobođenje kmetova, ukidanje plemićkih titula. Živo sudjeluje u radu konzervativnoliberalnog kluba Feuillants. Lavirajući između ultramonarhista i revolucionara, izaziva negodovanje i jednih i drugih. Kao komandant Narodne garde dao je na Martovoj poljani u Parizu 1791. pucati na pobunjene sankilote. U ratu protiv Austrije 1792, kao komandant jedne armije, ustao je protiv svrgavanja kralja pa je proglašen izdajicom. Prebjegao je u Austriju, ali je vraćen u Francusku, gdje je utamničen. Oslobođen 1800. na inicijativu Napoleona; do restauracije Burbona živi u provinciji. Od 1818. ponovno poslanik Skupštine, u kojoj zastupa liberalne ideje. U julskoj revoluciji 1830. postaje komandant Narodne garde i pomaže Orleancima do prijestolja, ali doskora prelazi u opoziciju. LA FAYETTE [la faj'et], Marie Madeleine Pioche de la Vergne, comtesse de, franc. spisateljica; r. 1634, u. 1693. Ostavila zanimljivu korespondenciju, te uspomene iz života na franc. dvoru tijekom 1688-89. Romani : La Princesse de Montpensier; Zaïde; Princesse de Clèves. LAFFITTE [laf'it], Jacques, franc. bankar i političar; r. 1767, u. 1844. U doba restauracije jedan od vođa liberalne opozicije i guverner Banque de France. Kratko vrijeme ministar financija i predsjednik vlade (1830-31). LAFITAU [lafit'o], Joseph François, franc. misionar; r. 1670, u. 1740. Niz godina proveo među kanadskim Indijancima, proučavajući njihove običaje i život. Primijenivši u svom radu komparativnu metodu, postavio prve temelje komparativne etnografije. Djela: Običaji američkih urođenika uspoređeni s običajima najranijih vremena. LA FONTAINE [la font'ên], Jean de, franc. pjesnik i basnopisac; r. 8. VII 1621. u ChâteauThierryju, u. 13. IV 1695. u Parizu. Bezbrižan duh, prijatelj bogatih mecena (u kući Madame de la Sablière proveo 20 godina). God. 1684. izabran u Francusku akademiju. Ogledao se u svim knjiž. rodovima (pjesme, novele, romani, komedije, operni tekstovi). Glavna su mu djela: Basne (Fables, u 12 knj.) i Bajke i pripovijesti u stihu (Contes et Nouvelles en vers, u 5 knj.). Prvih šest knjiga Basni objavio 1668 (pod naslovom Ezopove basne). Od ant. basnopisaca preuzima samo okosnicu; basnu prerađuje i osvježuje elementima drame, satire i poezije. Njegove basne nisu štivo samo za djecu nego i za odrasle. Životinje La Fontaineovih basni kriju pod svojom kožom sve čovječje slabosti. La F. ne voli puritanske lamentacije. Ne uzrujava se i ne zgraža nad vučjim odnosima među ljudima. U njegovim basnama često stradaju dobri (jer nisu dovoljno lukavi); a likuju

pametni i spretni (pa bili i zli). U Bajkama i pripovijestima daje moralnu sliku »galantnog doba« s mnogo smjele indiskrecije (sadržaji su pozajmljeni od Boccaccia, Ariosta, Aretina, Rabelaisa i dr.). Njegov stil, živ, lak i gibak, ima sve značajke franc. duha. LA GRANGE [la gr'anž], pravo ime Charles Varlet, franc. glumac; r. 1639, u. 1692. Član Molièreove družine. Vodio 1659-85. kroniku repertoara i kazališnih događaja (Registre), koja je gl. hist. izvor za djelatnost Molièrea i pariske Comèdie-Française (osn. 1680). LAGRANGE [lagr'anž], Joseph Louis, franc. matematičar i astronom; r. 1736. u Torinu, u. 1813. u Parizu. Sa 19 godina postao profesor matematike na artiljerijskoj školi u Torinu i ubrzo se proslavio svojom metodom obradbe problema iz računa varijacija uvodeći pojam varijacije δy neke funkcije (1759). Tom prvom razdoblju njegova rada pripadaju i istraživanja o libraciji Mjeseca (1764) i teoriji gibanja Jupiterovih satelita (1766), za što je dobio nagradu franc. Akademije nauka. God. 1767. dolazi na položaj direktora berlinske Akademije nauka, gdje ostaje do 1787, kada se odazvao pozivu Louisa XVI da dođe u Pariz. Tom berlinskom razdoblju pripadaju i istraživanja o verižnim razlomcima i njihovoj primjeni u rješavanju diofantskih jednadžbi 1. i 2. stupnja, zatim istraživanja o problemu algebarske rješivosti algebarskih jednadžbi (1770), pri čemu se L. služi ispitivanjem ponašanja nekih racionalnih funkcija korijena promatrane jednadžbe pri međusobnom permutiranju tih korijena, utirući na taj način putove koji će kasnije dovesti do otkrića teorije grupa (E. Galois), a 1772, L. uspijeva naći neka partikularna rješenja problema triju tijela. God. 1788 (pošto se L. preselio u Pariz) izišlo je njegovo fundamentalno djelo iz područja teorijske mehanike Analitička mehanika. God. 1793. postavljen je za predstojnika Komisije za mjere i utege u Parizu, a 1797. za profesora na École polytechnique. Nezadovoljan dotadanjim načinom definiranja osnovnih pojmova infinitezimalnog računa, L. ga je pokušao izgraditi bez pomoći pojma beskonačno malih veličina, polazeći od pretpostavke mogućnosti razvijanja zadane funkcije u red potencija, i pomoću koeficijenata tog razvoja definirao je derivacije različitog reda. Iako je u provedbi tih ideja pokatkad manjkalo strogosti, one su se kasnije pokazale vrlo plodnima, osobito pri izgradnji teorije funkcija jedne i više kompleksnih varijabli u toku XIX i XX stoljeća. Lagrangeove jednadžbe gibanja, niz diferencijalnih jednadžbi 2. reda koje opisuju gibanje fizikalnog sistema (npr. sistema materijalnih čestica koje međusobno djeluju i nalaze se pod utjecajem vanjskih sila). Ako je polje vanjskih sila stacionarno, te jednadžbe glase: d 1.8L 1 - đL =0. dt đqk đqk L je razlika kinetičke i potencijalne energije sistema i naziva se Lagrangeova funkcija, a qk i qk generalizirane koordinate i njihove derivacije po vremenu. Za rješenje problema potrebno je poznavati ovisnost Lagrangeove funkcije o generaliziranim koordinatama i njihovim derivacijama. Najopćenitije Lagrangeove jednadžbe gibanja nešto su složenije. Newtonove jednadžbe gibanja samo su specijalan slučaj Lagrangeovih. LA HARPE [la 'arp], Frédéric César, švic. političar; r. 1754, u. 1838. Odgojitelj unukâ rus. carice Katarine II, Aleksandra i Konstantina, u njih usadio liberalne ideje. Zbog simpatija prema Francuskoj revoluciji pao u nemilost. Sudjeluje u osnivanju Helvetske republike, 1798-1800. član je Helvetskog direktorija. Optužen za djelatnost protiv Napoleona, živi povučeno do 1814. Na Bečkom kongresu uspio je potvrditi nezavisnost švic. kantona Vaud i Aargau. Napisao Memoare.

LALANDE, Joseph Jérôme de, franc. astronom; r. 1732, u. 1807. Istodobno dok je Lacaille u juž. Africi vršio promatrajanja Mjeseca, takva opažanja vršio i L. u Berlinu. Na temelju tih opažanja precizno je utvrđena paralaksa Mjeseca. Izdao je katalog od 47 000 zvijezda; 1769. promatrao u Capetownu prolaz Venere ispred Sunca. LA LANDE [la l'and], Michel-Richard de, drugi oblik prezimena Delalande, franc. kompozitor; r. 1657, u. 1726. Vodio gotovo sve muz. institucije na dvoru Luja XIV. Komponirao u raskošnom baroknom stilu instrumentalne suite, dvadesetak baleta, divertissementa (Balet mladosti), intermezza i pastorale te raznovrsne crkv. kompozicije; među njima se izdvaja 75 velikih koncertantnih moteta za soliste, zbor, orkestar i orgulje, zapravo vrsta duhovnih opera koje su ostale kroz čitavo stoljeće uzorom u Francuskoj a i drugdje. LALANGUE [lal'ang], Ivan, liječnik i med. pisac; r. 1743. u Mattonu, Belgija, u. 1799. u Varaždinu. Županijski fizik u Varaždinu, autor prvih med. djela na hrv. jeziku: Vrachtva ladanyszka (1776); Kratek navuk od meztrie pupkorezne i dr. Reformator zdravstvene službe u Hrvatskoj. Opisivao i ljekovita vrela u Hrvatskoj i kem. sastav ljekovitih voda. LAMARCK [lam'ark], Jean Baptiste de Monet, franc. prirodoslovac; r. 1744, u. 1829. Isprva kustos botaničke zbirke, a 1793-1818. profesor zoologije u Jardin du Roi (poslije Jardin des Plantes). U Zoološkoj filozofiji (Philosophie Zoologique, 1809) sustavno je razradio prvu cjelovitu teoriju o evoluciji organskog svijeta, poznatu pod imenom lamarkizam (→ EVOLUCIJA), po kojoj organizmi stečena svojstva nasljeđuju. Temeljno značenje ima njegovo posljednje djelo Prirodopis beskralježnjaka (Histoire Naturelle des Animaux sans Vertebres, 1815-22). Genijalni promatrač žive prirode, učenjak čije je djelo bilo ispred vremena u kojem je živio, L. za života nije bio dovoljno shvaćen ni priznat. Potkraj života oslijepio je i umro u bijedi. LAMBERT, Johann Heinrich, njem. fizičar, matematičar i astronom, podrijetlom Francuz; r. 1728, u. 1777. Svojim mat. istraživanjima obuhvatio je algebru, sfernu trigonometriju i perspektivu. Prvi je dokazao da je π iracionalan broj i prvi se sustavno služio hiperboličkim funkcijama. Posebno je značajno njegovo djelo o teoriji paralelnih pravaca (1766). U svojem djelu Fotometrija (1760) jasno je razlučio pojmove sjaja i rasvjete i tako položio temelje fotometrije. Pored toga istraživao je lom svjetlosti u atmosferi; zatim staze kometa i u vezi s tim otkrio nova svojstva konika. U njegovim astron. radovima prvi put se govori o dvojnim zvijezdama. Lambert-Beerov zakon, zakon o apsorpciji monokromatske svjetlosti u obojenim otopinama, po kojemu količina svjetla koja se apsorbira u obojenom sloju otopine ovisi o debljini tog sloja (Lambertov zakon) i o molarnoj koncentraciji otopljene obojene tvari (Beerov zakon; pr. njem. fizičaru Augustu Beeru, 1825-1863). Na tom se zakonu temelje kolorimetrijske i spektrofoto-metrijske metode u analitičkoj kemiji. Lambertovi zakoni (kosinus-zakoni). (1) Jakost rasvjete neke površine proporcionalna je kosinusu kuta što ga upadne zrake čine s okomicom na danu površinu. (2) Sjaj elementa površine savršeno difuznog izvora proporcionalan je kosinusu kuta što ga emitirane zrake čine s okomicom na dani element. Iz toga slijedi da će difuzni izvor koji zadovoljava Lambertov zakon izgledati jednako sjajan, bez obzira iz kojeg se smjera promatra.

LAMBERT [1'êmbert], John, engl, političar i general; r. 1619, u. 1683. Pristaša O. Cromwella, s uspjehom se borio u mnogim bitkama (Marston Moor, Preston, Dunbar i dr.). S grupom oficira izradio ustav po kojemu je 1653. Cromwell postao Lord Protector, ali se 1657. usprotivio da Cromwell postane kraljem. Isprva pomagao Cromwellova sina Richarda. Uzalud je pokušao spriječiti restauraciju kraljevstva (1660). Po stupanju na prijestolje Karla II utamničen do smrti. LA METTRIE [la mêtr'i], Julien Offroy de, franc. filozof; r. 25. XII 1709. u Saint-Malou, u. 11. XI 1751. u Berlinu. Nakon postignutog doktorata medicine u Reimsu (1728) i usavršavanja u Leidenu, tadašnjem glasovitom središtu ijatromehaničke znanosti, posvećuje se liječničkoj praksi. Kao liječnik francuske regimente (1743-45) u ratu za austrijsku baštinu, zapaža vezu između slabosti mentalnih reakcija i tjelesnih promjena uzrokovanih bolestima, te dolazi do zaključka da misao nije ništa drugo do proizvod odgovarajućeg stanja organizma. Svoja zapažanja iznio je 1745. u raspravi Prirodna povijest duše. Ova je rasprava izazvala reakciju teologa. Protiv nje su ustali i med. krugovi kad ih je napao u svojoj satiri Politique du médicin de Machiavel, javno spaljenoj 1746. La M. je morao bježati u Holandiju, gdje je 1748. anonimno objavio svoje najznačajnije djelo Čovjek- stroj. Poslije toga, La M. nije više bio siguran ni u Holandiji, i, na poziv Fridrika II, sklonio se u Berlin, gdje je ostao do kraj a života. Izvori La Mettrijeve filozofije su Descartesova fizika i engl. empirijska filozofija. Prema njemu, iskustvo i promatranje pokazuju da u svemiru postoji samo jedna materijalna supstancija, različito modificirana, koja, pored osobine rasprostranjenosti, posjeduje i sposobnost da se sama kreće. Ljudsko tijelo je složen mehanizam, sličan mehanizmu sata koji se sam navija. Nad životinje čovjek se izdigao samo zahvaljujući jeziku i odgoju. Dušu je La M. odbacio kao praznu riječ, a mišljenje smatrao za svojstvo organizirane materije. U svojim etičkim djelima Anti-Seneka i Epikurov sistem zastupao je krajnji hedonizam i u zadovoljstvu vidio jedini cilj čovjekova života. Zbog toga su ga napadali čak i materijalisti njegova vremena Diderot i Holbach. Osnovni je nedostatak njegove filozofije mehanicizam, tj. pokušaj da se principima mehanike objasni čitava stvarnost pa i samo mišljenje. Ostala djela: Čovjek biljka; Duše iznad strojeva (polemika protiv B. L. Trallesa i leibnizovskog idealizma); Filozofske refleksije o podrijetlu duše; Umjetnost uživanja. LAMII, Muhammad Nakkaš, tur. pjesnik i mističar; r. 1472, u. 1532. Spjevao je Divan od 10 000 stihova. LAMPADIUS, Wilhelm August, njem. farmaceut; r. 1772, u. 1842. Profesor u Freiburgu, gdje je podigao prvu evr. plinaru; otkrio sumporougljik. LANCASTER, James, engl. pomorac; r. 1554. ili 1555, u. 1618. Vodio prvu engl. pomorsku ekspediciju u Indiju (1591-1594), koja je dovela do osnivanja → Istočnoindijske kompanije; 1600. postao zapovjednik njezine prve flote, a do smrti bio jedan od glavnih direktora kompanije. U tom svojstvu poduzima sam ili daje pobude za niz engl. istraživačkih pomor. putovanja. Pridonio istraživanju Sjeverozapadnog prolaza (između Atlantskog i Tihog oceana duž sjev. obale Sjeverne Amerike). LANFRANCO, Giovanni, tal. slikar; r. 1580, u. 1647. Učenik bolonjske akademije Carracijâ, sljedbenik iluzionističkog stila Correggia. Predstavnik tal. baroknog

dekorativnog slikarstva; izveo velike sakralne i alegorijske kompozi-cije na svodovima i u kupolama crkava u Rimu i Napulju. Autor slike u crkvi sv. Kuzme i Damjana u Lastovu. LANGENDIJK [l'angendêjk], Pieter, niz. književnik i slikar; r. 1683, u. 1756. Najznačajniji niz. komediograf XVIII st. Pod utjecajem Molièrea i franc. klasicizma izvrgavao ruglu suvremenike, šibajući lažnu učenost (Matematičari), hvalisavost (Hvališa), život trgovaca (Don Quijote u Kamachovim svatovima). LANGLÈS [langl'ês], Louis Mathieu, franc. orijentalist; r. 1763, u. 1824. Proučavao tatarski, mandžurski i kin. jezik, utemeljio Školu orijentalnih jezika (École des Langues orientales) u Parizu (1795). LANOSOVIĆ, Marijan, pravnik i bogoslov; r. 1742. u Orubici kod Nove Gradiške, u. 1814. u Slavonskom Brodu. Josip II povjerio mu je uređenje ilirskog pravopisa i slovnice. Na latinskom je pod njegovim imenom objavljeno djelo O slavi svetaca (De gloria sanctorum, Osijek 1780), na njemačkom je napisao Novi uvod u slavonski jezik (Neue Einleutung zur slavonischen Sprache, Osijek 1778). Na hrvatskom su mu objavljena djela Evanđelistar ilirički za sve nedilje i svetkovine (Budim 1794), Uvod u latinskih ričih slaganje s nikima nimačkog jezika bilješkama za korist slavonskih mladićah složen (Osijek 1776). LA NOUE [la n'u], François de, franc. vojskovođa; r. 1531, u. 1591. Po protezi nazvan Željezna ruka. Svojim smionim pothvatima istaknuo se kao vojskovođa hugenota. Poslije mira u Bergeracu, prešao je u hol. službu. Zarobljen od Španjolaca (1580-85), napisao je Političke i vojne rasprave, od kojih jedan dio sadržava njegove memoare (1562-70). Kad je pušten na slobodu, stupio je u službu Henrika od Navare, kasnijeg franc. kralja Henrika IV. LA PÉROUSE [la per'u:z.], Jean François de Galaup, franc. pomorski oficir i istraživač; r. 1741, u. 1788. God. 1785. isplovio je iz Bresta s fregatama »La Boussolee i »L'Astrolabe« na istraživačko putovanje oko svijeta. Oplovio je rt Horn i zap. obalu Amerike do 58°36'N, otkrio otok Necker (Havajsko otočje) i doplovio u Macau. Odatle je plovio duž az. obale prema sjeveru. Otkrio je prolaz Soya između otoka Hokkaido i Sahalin, koji nosi i njegovo ime. Doplovio je do Kamčatke, odakle je poslao kopnom prvi izvještaj s kartama u Francusku. Odatle (Petropavlovsk) krenuo je u Polineziju i Australiju, pa je iz Botany Baya poslao posljednji izvještaj. Poslije toga ekspe-diciji se gubi trag. Ostaci brodova pronađeni su 1826. na otoku Vanikoro. LARGILLIÈRE [laržilj'ê:r], Nicolas de, franc. slikar; r. 1656, u. 1746. U Londonu djeluje kao dvorski slikar; od 1705. u Parizu. Uz H. Rigauda najznačajniji franc. portretist svoga doba; njegova djela slijede stilski razvoj od kasnoga baroka do rokokoa. Obilježja su im otmjen stav modela, bogat kolorit i živa karakterizacija (Louis XIV; Ch. Lebrun; Voltaire). LARIVEY [lariv'ê], Pierre de, franc. komediograf tal. podrijetla; r. oko 1540, u. oko 1619. Popularizirao u Francuskoj renesansnu komediju prevodeći i adaptirajući prema franc. prilikama djela Lodovica Dolcea, Lorenzina de Medici, Grazzinija i dr. Molière se, pišući

Škrca, inspirirao Lariveyevom komedijom Duhovi. Ostala djela: Lakej; Udovica; Ljubomorni; Obmane. LA ROCHE [la r'ôš], Sophie, njem. književnica; r. 1731, u. 1807. Njezin je dom bio stjecište esteta tog doba. Bila je u dodiru s Goetheom i Wielandom. Pod utjecajem Richardsona, pisala romane u obliku pisama, koji su bili izuzetno popularni kod suvremenika. Svojom je prozom (s odgojnom tendencijom da vrlina likuje nad porocima) utjecala i na Goethea (Werther). Djela: Povijest gospođice von Sternheim; Ćudoredne pripovijesti; Melusinine ljetne večeri. LA ROCHEFOUCAULD [la röšfuk'o], François duc de, franc. političar i pisac; r. 1613, u. 1680. Protivnik kardinala Richelieua i Mazarina; istaknuti pristaša Fronde. Sudjelovao u polit. i dvorskom životu tadašnjeg Pariza. U glasovitom Maksimama (Réflexions ou Sentences et Maximes morales), za koje komentari kažu da su La Rochefoucaulov moralni testament, tvrdi da je egoizam jedina pobuda za sve ljudsko djelovanje. U Memoarima daje vjernu sliku svog vremena. LA ROCHELLE [la rôš'êl], grad, upravno središte departmana Charente- Maritime i luka na zap. obali Francuske; 73 347 st. (1968). Razvio se na mjestu ant. naselja Rupella ili Santonum portus. U XV i XVI st. pomorsko- trg. središte za izvoz vina i soli u Englesku, Flandriju i u luke Baltika. Za vjerskih ratova hugenotsko uporište. Do 1763. gl. luka za veze s Kanadom. Ostaci srednjovj. zidina (rekonstrukcija po Vaubanu) s utvrdama za zaštitu luke, katedrala iz XVIII st., romanička crkva građena u XI i XII st. i vijećnica građena od XV do XVII st. Metalna (avionski dijelovi, automobili) i kem. industrija; rafinerije nafte. Ribarstvo, turizam. Gradsko lučko područje obuhvaća i luka La Pallice (5 km sjeverozap.) s velikim brodogradilištem. LA SALLE, Jean Baptiste de, franc. pedagog; r. 1651, u. 1719. Osnivač i organizator brojnih škola, utemeljitelj kongregacije Školske braće, pedagoški pisac. Napustio položaj kanonika u Reimsu i, usprkos kritici konzervativnih crkv. krugova, provodio reforme: besplatno školovanje širokih slojeva (uz primjenu simultane metode umjesto individualne), sistem nižeg i višeg (stručnog) školstva, prve posebne više škole za učitelje i dr. LA SALLE, René Robert Cavelier de, franc. istraživač; r. 1643, u. 1687. Od god. 1669. do 1670. istraživao je obale jezera Ontario, Erie, Huron i Michigan; 1679. krenuo je od Michigana preko rijeke Illinois do Mississippija da pronađe ušće. U ime Francuske zaposjeda cijelo porječje donjeg Mississippija, daje mu ime Louisiana i vraća se u Francusku. God. 1682. odlazi sa 4 broda da izmjeri deltu Mississippija i obale Meksičkog zaljeva, ali je prošao ušće a da ga nije opazio. Iskrcao se u zaljevu Saint- Bernard i smrtno stradao u toku istraživanja. LAS CASAS [~ k'asas], Bartolomé de, španj. misionar i historičar; r. 1474, u. 1566. Autor djela Opća povijest Indijâ, koje obuhvaća period od otkrića Amerike do 1520. U Veoma kratkom izvješću o uništenju Indijâ s ogorčenjem i žestinom napada kolonizatorske metode u Americi. LASKARIS, biz. učenjaci, vjerojatno braća: Konstantin, r. 1434, u. 1501, i Andrija Ivan zvan Janus, r: 1445, u. oko 1535. Nakon pada Carigrada u ruke Turaka (1453) emigrirali su

na Zapad. Ponijevši sa sobom niz grč. rukopisa; postali su propagatori grč. jezika, književnosti i znanosti. Konstantin je poučavao u Milanu, Rimu, Napulju i Messini, a Janus u Firenci, Parizu i Rimu. Konstantin je 1476. objavio i grč. gramatiku, prvu knjigu tiskanu grč. slovima. LASKI, Jan, lat. Johannes a Lasco, polj. reformator; r. 1499, u. 1560. Rođen u mjestu Łask, odatle mu i ime. Kanonik u Gnieznu. Pristao uz kalvinizam i širio ga u Poljskoj i Istočnoj Pruskoj. U Bruxellesu se upoznao s Erazmom Rotterdamskim. U Londonu bio na čelu općine inozemnih protestanata. Vrativši se u Poljsku, zalagao se za sjedinjenje polj. protestanata (kalvina, luterana i Češke braće).

LASSO, Orlando di, pravo ime Orlande de Lassus, niz. kompozitor; r. oko 1532. u Monsu, u. 1594. u Münchenu. Muzičko obrazovanje stekao kao zborski dječak u Monsu, te na putovanjima, u pratnji Ferdinanda Gonzage, po Francuskoj i Italiji. God. 1553. muz. ravnatelj kapele Sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Od 1556. pjevač, kompozitor i zatim muz. ravnatelj bavarske dvorske kapele u Münchenu koja pod njegovim vodstvom dolazi do najvišeg procvata. U to vrijeme poznat je i cijenjen širom Evrope (nazivaju ga »božanski Orlando«) a djela mu se tiskaju u Veneciji; Antwerpenu, Rimu, Parizu, Milanu, Münchenu i dr. Među važnija izdanja idu zbirke Patrocinium musices (1573-89, 7 knj. crkv. kompozicija), Psalmi Davidis poenitentiales (1584) i Magnum opus musicum (516 moteta, 1604). - Sa Palestrinom najveći majstor kasnorenesansnog polifonog stila, L. je ostavio izuzetno opsežan opus sa više od 1000 djela: preko 70 misa, 546 moteta, 101 Magnificat, 4 pasije, 32 himne, nadalje 220 tal. madrigala i villanella, preko 140 franc. chansona, 93 njem. pjesme i dr. - u različitim sastavima glasova od dvoglasnih do dvanaestero-glasnih, dvozbornih; vladajući nadmoćno svim načelima oblikovanja i kompozicijskim tehnikama tadašnje evr. glazbe dao je, poglavito u motetima, sintezu raznorodnih renesansnih tekovina, a istodobno unoseći u svoju glazbu ličnu notu, dramatske akcente i afektivnu ekspresivnost, nagovijestio je novu, baroknu epohu. LASTMAN, Pieter, staroniz. slikar i bakropisac; r. 1583, u. 1633. Slikao pod tal. utjecajem mitol. i biblijske teme u pejzažnim ambijentima i arhitektonsko-dekorativnim interijerima (Odisej i Nausikaja; Midin sud; David u hramu). Učitelj Rembrandta, koji slijedi njegove zagasite skale boja. LATIFI (Abdallatif Čelebi), tur. književni povjesničar; r 1491, u. 1582. antologiju pod naslovom Tezkera, u koju je uvrstio 300 pjesnika. Sastavio je

LATOUR ili LA TOUR [lat'u:r], Georges de, franc. slikar; r. 1593, u. 1652. Originalan i nekonvencionalan umjetnik, zaboravljen i ponovo otkriven tek 1915, kad je H. Voss identificirao njegova djela. Na način blizak Caravaggiu, L. do krajnjih mogućnosti primjenjuje suprotstavljanje svjetla i tame, realistički prikazujući jednostavne teme dajući im većinom biblijske nazore. Svjetlost se iz zaklonjenog izvora širi po slici u jakim crvenim i žutim mlazovima stvarajući iluziju prostornosti i dajući figurama plastičnu oštrinu. LATOUR [lat'u:r], Maurice Quentin de, franc. slikar; r. 1704, u. 1788. Majstor portretnog slikarstva u doba rokokoa. Prekida tradiciju reprezentativnog dvorskog portreta; napušta

bogate dekorativne aranžmane, a veću pažnju poklanja svjetlu ili atmosferi. Služeći se pretežno pastelom, prikazao je stotine suvremenih ličnosti (franc. vladari; Mme Pompadour; Mme Boucher; J. B. S. Chardin; D'Alembert; J. J. Rousseau). LATREILLE [latr' êj ], Pierre André, franc. zoolog; r. 1762, u. 1833. Suradnik G. Cuviera i nasljednik J. B. Lamarcka na katedri zoologije. Bavio se sistematikom kukaca te proučavanjem vodozemaca i sisavaca. U sistematici kukaca prvi je primijenio metodu prirodne klasifikacije iznesene u djelu Pregled općih svojstava kukaca, razvrstanih prema njihovu prirodnom redu (Précis des caractères généraux des insectes disposés dans son ordre naturel, 1796). LAUDERDALE [l'ô:derdejl], James Maitland Earl of, engl. političar i ekonomist; r. 1759, u. 1839. Član parlamenta (1780-89). Liberalnih nazora, suprotstavlja se politici W. Pitta mlađeg prema Francuskoj Republici; osnivač Society of the Friends of the People (1792). Kasnije prilazi konzervativcima i glasa protiv Zakona o reformi (Reform Bill, 1832). Kao ekonomist napisao Ispitivanje prirode i podrijetla nacionalnog bogatstva (Inquiry into the Nature and Origin of Public Wealth), u kojem kritizira poglede Adama Smitha izražene u njegovu čuvenu djelu Ispitivanje prirode i uzroka bogatstva narodâ. LAUDERDALE, John Maitland Duke of, škot. političar; r. 1616, u. 1682. Za engl. buržujske revolucije pristaša prezbiterijanaca. Poslije prešao na stranu kralja. Cromwell ga je zarobio u bitki kod Worcestera (1651). Oslobođen 1660, priključio se Karlu II. Bio državni sekretar za Škotsku (1660-80) i član kraljeva užeg kabineta. LAUDON ili LOUDON [l'audôn], Gideon Ernst, austr. vojskovođa; r. 1717, u. 1790. Rodom iz Livonije. Isprva rus. oficir, od 1742. u austr. vojsci; 1745. ratovao pod Trenkom. Kad je izbio Sedmogodišnji rat (1756-63), postao zapovjednik ličke pukovnije hrv. krajišnika u Češkoj; istaknuo se kod Praga i Kolina (1757), a 1758. kod Hochkircha u Saskoj. U bitki kod Kunovice (Kunersdorf), u kojoj su Austrijanci i Rusi pobijedili Fridrika Velikog (1759) bio je L. zapovjednik austr. vojske. God. 1760. pobijedio ga je Fridrik Veliki kod Legnice (Liegnitz). U ratu Austrije i Turske (I787-91) kao zapovjednik vojske u Hrvatskoj potukao Turke kod Dubice (1788) i zauzeo Novi, a 1789. Bosansku Gradišku. Preuzevši vrhovno zapovjedništvo na gl. bojištu, zauzeo Beograd i Smederevo. LAURISTON [lôrist'on], Jacques Law, franc. maršal i diplomat; r. 1768, u. 1828. Služio u franc. revolucionarnoj vojsci. God. 1800. postao je Napoleonov ađutant. Kao general sudjelovao je 1805. u ratu protiv Austrije. God. 1806. komesar za Dalmaciju; 26. V 1806. zaposjeo Dubrovnik, a 1807. i Boku Kotorsku. God. 1807. imenovan je generalnim guvernerom Venecije. Od 1808-1809. ratuje u Španjolskoj. God. 1811. bio je ambasador u Petrogradu; 1812. sudjelovao je u Napoleonovoj vojni na Rusiju. Poslije Napoleonova pada pristao je uz Burbonce i postao (1823) maršal. LAUTRÉAMONT [lotream'on], comte de, pravo ime Isidore Lucien Ducasse, franc. pjesnik; r. 1846, u. 1870. Rodio se u Montevideu. U Parizu živi 1867-70, gdje šuruje s protivnicima režima Drugog Carstva. Nađen mrtav u hotelskoj sobi. U svome glavnom djelu Maldororov pjev (Chants de Maldoror) za čitavih 50 godina anticipira nadrealističku poeziju podsvijesti. L. je jedan od rijetkih pjesnika iz prošlosti, koje nadrealisti smatraju svojima. Maldororov pjev lirska je epopeja u prozi, frenetički monolog mladića koji se

revoltira protiv boga, protiv društva, protiv samog života. U njemu ima autentične poezije, ali i morbidnih i sadističkih vizija. LA VALETTE [la val'êt], Jean Parisot de, veliki meštar malteških vitezova; r. 1494, u. 1568. Sagradio na Malti tvrđavu po njemu prozvanu Valletta. God. 1565. obranio ju je od Turaka. LA VALLIÈRE, Louise de La Baume Le Blanc, duchesse de, ljubovca Luja XIV; r. 1644, u. 1710. Imala je s kraljem četvero djece. Kad ju je Luj zbog markize Montespan napustio, pošla je 1674. u samostan. Napisala Razmišljanja o milosti Božjoj. LAVATER, Johann Kaspar, švic. pjesnik, psiholog i teolog; r. 1741, u. 1801. Pastor u Zürichu; antiracionalistički kršć. mistik (Izgledi u vječnost) i pijetistički pobornik. U djelu Fiziognomijski fragmenti za pospješenje poznavanja čovjeka i ljubavi prema čovjeku, pokušao je fiziognomiku obnoviti i podići je u rang znanosti. Iako je njegovo djelo više plod fantazije negoli znanstvenog ispitivanja, ono je našlo brojne pristaše, među njima i Goethea, koji je Fragmentima dao važnih priloga. LAW, John, škot. financijski stručnjak i ekonomist; r. 1671, u. 1729. Zanimajući se ponajviše za monetarne probleme, branio je merkantilističko shvaćanje da novac ima aktivnu snagu i pridonosi razvoju moći i bogatstva zemlje; smatrao je da se država ne treba osloniti na višak izvoza nad uvozom da bi dobila dovoljnu količinu plemenitih metala. Gomilanje zlata i srebra u drž. blagajni može se isto tako uspješno ostvariti ako se te kovine, kao prometno sredstvo, isključe iz javnog saobraćaja i zamijene papirnim novcem, obveznicama koje se izdaju pod nadzorom države imaju pokriće u nekretninama. Za taj projekt - najpotpunije razrađen u raspravi Razmatranja o novcu i trgovini, s prijedlogom za opskrbu države novcem (Money and Trade Considered, with a Proposal for Supplying the Nation with Money, 1705) - L. je pridobio franc. vladu i pod njenim pokroviteljstvom osnovao 1716. u Parizu od države privilegiranu dioničarsku banku, koja je izdavala papirni novac s malim metalnim pokrićem. Uspješnom poslovanju banke u početku osobito je pridonijelo osnivanje »La Compagnie des Indes«, koja je, praktično, imala monopol vanjske trgovine, kao i čitav Lawov pothvat (tzv. Mississippi scheme) za iskorišćivanje sjeverno-amer. posjeda Francuske. Banka je 1718. postala drž. ustanovom, a L. je, kao njen direktor i generalni kontrolor financija, rukovodio cjelokupnom financ. politikom zemlje. Da bi isplatio drž. dugove i riješio druge financijske probleme, izdao je i pustio u promet goleme količine papirnog novca. To je upropastilo njegov pothvat; nastala je nezapamćena inflacija, koja je zajedno s Lawovom propašću uzrokovala uništenje mnogih spekulativnih akcija i dovela zemlju do još težeg financ. stanja. L. je morao napustiti zemlju 1720, te je umro kao siromah u Veneciji. LÁYNEZ ili LAÍNEZ [la'inêz], Diego, španj. teolog; r. 1512, u. 1565. Jedan od prvih drugova I. Loyole, suosnivač isusovačkog reda; profesor i propovjednik, organizator isusovačkih škola, general reda od 1558. Papinski teolog-diskutant na Tridentskom koncilu (1545-63). Najvažnije djelo Tridentinske rasprave (2 knj.). LAZANIĆ, talijanizirano Lasaneo, Nikola, kipar XVI st. s otoka Brača. U crkvi sv. Petra u Nerežišću izradio 1578. kameni oltarni reljef Bogorodica sa svecima u kasnorenesansnim oblicima. U crkvi sv. Vlaha u Dubrovniku nalaze se njegovi mramorni kipovi Sveti

Jeronim i Sveti Vlaho, u kojima se predosjeća patos i nemir baroka. Kao član Bratovštine sv. Jeronima u Rimu dobio je 1538. narudžbu za izradbu kipova tog sveca.

LEBLANC, Nicolas, franc. kemičar i tvorničar; r. 1742, u. 1806. God. 1791. pronašao, po njemu nazvan, postupak dobivanja sode iz kuhinjske soli. LE BLOND [le bl'on], Jacques Christophe, također Leblond, Le Blon, franc. bakropisac njem. podrijetla; r. 1667, u. 1741. Započeo 1705. u Amsterdamu rad na pronalasku višebojnog bakropisa. Oko 1732. usavršio postupak koji se osniva na sukcesivnom otiskivanju četiriju ploča na papir (boje: žuta, modra, crvena i crna); 1738. dobiva od Luja XV privilegij za izdavanje takvih bakropisa u boji. Njegov postupak usavršili su drugi franc. bakropisci. LEBRUN, Charles François, franc. političar; r. 1739, u. 1824. Poslanik Generalnih staleža 1789; član Ustavotvorne skupštine. Za Direktorija član Savjeta starijih (1795). Nakon 18. brumairea (9. XI 1799) postao je treći konzul i radio na reorganizaciji franc. zakonodavstva. Poslije proglašenja carstva bio je glavni rizničar (1804), zatim generalni guverner novostvorenih departmana u Holandiji (1811-13). God. 1808. dobio je titulu vojvode od Piacenze (duc de Plaisance). Poslije Napoleonove abdikacije priklonio se Luju XVIII, ali je za vrijeme Sto dana opet pristao uz Napoleona. LEBRUN, Ponce Denis Écouchard, franc. pjesnik; r. 1729, u. 1807. Pisac oda, ditiramba, epigrama. Ode o katastrofalnom potresu u Lisabonu 1755 (Odes sur le désastre de Lisbonne) i druge pribavile su mu nadimak Pindar. U vrijeme Francuske revolucije L. je ispjevao himnu narodu (Hymne au peuple français) i napadao stari režim. LEBRUN ili LE BRUN, Charles, franc. slikar; r. 1619, u. 1690. Istaknuta pojava u franc. slikarstvu za Luja XIV, kad se formirao stil nazvan po tom vladaru. Od 1642. radio u Rimu sa N. Poussinom, a od 1646. u Parizu. Veliki je poklonik ant. kulture i tal. renesanse. Slika hist. figuralne kompozicije, alegorije i portrete u patetičnom tonu glorifikatora (Kancelar Ségnier na konju; Meleagrova smrt; Historija Aleksandra Velikog; Godišnja doba). Po njegovim osnovama izvedene su pompozne slikarske i plastične dekoracije u Apolonovoj galeriji u Louvreu, u Versaillesu, dvorcu Sceaux i dr., te zidni sagovi tkani u pariskoj manufakturi tapiserija. Kao prvi kraljev slikar te jedan od osnivača Akademije i njezin direktor, L. je bio svestran organizator lik. života i godinama je autoritativno davao smjer franc. umjetnosti. LECLAIR [lekl'e:r], Jean-Marie, zvan l'Aîné, franc. violinist i kompozitor; r. 1697, u. 1764. Kao virtuoz i kompozitor postavio temelje franc. violinističkoj školi. Komponirao dijelom u kasnobaroknom, dijelom u ranoklasičkom stilu pretežno instrumentalna djela: violinske koncerte, triosonate, sonate za 2 violine, te 49 sonata za violinu solo i continuo - koje se ubrajaju u kapitalna djela violinske glazbe. LEDOUX [led'u], Claude Nicolas, franc. arhitekt; r. 1736, u. 1806. Najistaknutiji sljedbenik klasicizma u Francuskoj. Arhitekt jake individualnosti koji strogosti klasicističke sheme dodaje bizarnu maštovitost oblika i tlocrtnih rješenja. Radio u početku za Mme du Barry, a od 1773. je kraljevski dvorski arhitekt. Najvažnija su mu ostvarenja

zamak Mme du Barry u Louvenciennesu, kazalište u Besançonu (izgorjelo 1957), kralj. solane u Arc-et-Senansu, a u Parizu palače Théllusson (srušena), Jarnac i Montesson. Autor je nekoliko vizionarnih projekata, u kojima dolazi do izražaja njegova neobuzdana imaginacija (projekt za »odealni grad« Chaux). Napisao Arhitektura u odnosu prema umjetnosti, običajima i zakonodavstvu (1804). LEE, Nathaniel, engl. dramatičar; r. 1653 ?, u. 1692. Neuravnotežena priroda, niz godina proveo u ludnici. Najpoznatije su mu drame, u jampskom nerimovanom desetercu (blank verse), Kraljice suparnice, Mithridates i Lucius Junius Brutus. Karakterizira ga bujnost mašte, bombastičan stil i odsutnost psihol. uvjerljivosti. LEE, Richard Henry, amer. političar; r. 1732, u. 1794. Član Poslaničkog doma Virginije 1758-75. Zajedno s T. Jeffersonom organizirao je otpor amer. kolonija protiv brit. uprave. Kontinentalnom kongresu, čiji je bio član 1774-79. i 1784-89, podnio je 7. VI 1776 rezoluciju o nezavisnosti amer. Kolonija. Odbio je da potpiše ustav1787. Smatrajući ga nedovoljno naprednim. Bio je senator Virginije 1789-92. Svoje polit. poglede iznio je u Pismima federalnog farmera republikancu. LEEDS, Thomas Osborn Duke of, engl. političar; r. 1632, u. 1712. Uspjevši kao ministar financija (1673) stabilizirati vladin financ. položaj, postao je iduće godine prvi ministar. Na tom je položaju izgrađivao u parlamentu dvorsku stranku oslonjenu na kralj. supremaciju, strogi anglikanizam i neprijateljstvo prema Francuskoj. God. 1678. optužen je zbog primanja mita od Luja XIV i zatvoren (1679-84). God. 1688. organizirao je otpor protiv kralja Jakova II, podupro dolazak na engl. prijestolje Vilima Oranskog, i postao njegov prvi ministar. Ponovo (1695) optužen zbog primanja mita postepeno gubi moć i 1699. mora se povući iz političkog života.

LEGRENZI [legr'ênci], Giovanni, tal. kompozitor; r. 1626, u. 1690. Predstavnik venecijanskog baroknog stila; komponirao triosonate (Suonata da chiesa, da camera, op. 4), crkv. glazbu (Sacri e festivi concenti), oratorije, solo-kantate i raskošno dekorativne operete (Dioba svijeta; Totila; Giustino) u kojima efektno kontrastiraju herojski i komični karakteri. Oblikovao ekspresivne lirske arioze i arije različitih forma posve ih usklađujući s artikulacijom i sadržajem teksta, čime je naročito obogatio u njegovo doba već ukalupljenu solo-kantatu.

LEIBNIZ [1'ajbnic]; Gottfried Wilhelm, njem. filozof, matematičar, fizičar i diplomat; r. 1. VI 1646. u Leipzigu, u. 14. XI 1716. u Hannoveru. Studirao je u Leipzigu i Jeni, a doktorirao u Altdorfu 1664. Od 1667. do 1676. bio je u službi biskupa-elektora u Mainzu; zbog diplomatskih poslova svog poslodavca boravio 1672-76. u Parizu, gdje je stekao veći broj uglednih poznanika među učenjacima i filozofima (Arnauld, Malebranche, Chr. Huygens). U to vrijeme iznašao je novi tip mašine za računanje; na osnovu raznih otkrića, planova i radova. iz oblasti fizike, matematike i logike bio je 1673. izabran za člana Royal Society u Londonu (članom Francuske akademije postao je tek 1700). Vrativši se iz Pariza - nakon posjeta Spinozi - L. je prešao u službu hannoverskog nadvojvode J.-F. od Braunschweig-Lüneburga. U službi hannoverske dinastije ostao je punih 40 godina. Kao dvorski savjetnik i upravitelj dvorske biblioteke putovao je u Beč i Rim (radio je na

ujedinjenju katolika s protestantima); 1700. njegovim je nastojanjem osnovana Berlinska akademija znanosti i on izabran njenim prvim predsjednikom. I Petrogradska akademija, djelo Petra Velikoga, osnovana je na Leibnizov nagovor. Čovjek izvanredne inteligencije, golemog znanja i mnogostranog interesa, L. je dao svoj doprinos mnogim naukama, ne samo filozofiji i matematici nego i fizici, tehnici, pravu, polit. teoriji, pedagogiji, historiji, lingvistici. U filozofiji je pokušao izmiriti materijalizam i spiritualizam, racionalizam i empirizam, ali je ostao racionalist. Njegova filoz. doktrina nazvana je monadološkim spiritualizmom, prema njenom osnovnom pojmu - monadi. Monada je spiritualna individualna supstancija (»metafizički atom«): prosta, nedjeljiva i neprostorna. Sve materijalne i duhovne pojave sastoje se od monada, kojih ima beskrajno mnogo. Budući da je diskontinuirana, realna materija se, po Leibnizovu mišljenju, mora sastojati iz nedjeljivih elemenata, a nedjeljivi elementi ne mogu biti materijalni. Neprostornost i aktivnost su osnovne osobine nematerijalnih monada i svaka je monada neprostorni centar sile. Da se pak duhovne pojave moraju svesti na monade, zaključuje L. po tome što je nemoguć prijelaz neprostornog i nedjeljivog - a takvi su svi duhovni fenomeni - na prostorno i djeljivo. Tako su materija i duh jedno te isto, tj. materija je u osnovi duh. Monade postaju neprekidnim »zračenjem« (fulguratio) božanske monade, pramonade, i jedino ih ova može uništiti. Monade ne djeluju jedna na drugu - »nemaju prozora«. Ne postoje dvije apsolutno istovetne monade, niti dva istovetna trenutka u životu jedne monade; u ovome je princip identiteta nerazlučivog (principium identitatis indiscernibilium). Aktivnost monade sastoji se u tome što ona neprekidno predstavlja sve ostale monade; svaka je od njih ogledalo svijeta, mikrokozmos. Unutrašnji uzrok te aktivnosti je težnja (appetitio) kojim se odlikuje svaka monada. Neorganska tijela sačinjena su od monada koje su potpuno i stalno nesvjesne, odnosno koje su beskrajno malo svjesne (jer je nesvjesno samo graduelno drukčije od svjesnog); one »spavaju mrtvim snom«. Organska tijela su sastavljena od mase nesvjesnih monada i jedne svjesne (duše) kojoj su sve ostale podređene. Iako ne postoji nikakvo djelovanje duše (svjesne monade) na tijelo (grupe nesvjesnih monada), postoji potpun paralelizam njihovih unutrašnjih aktivnosti. U tome je prestabilirana harmonija koju je, po Leibnizovu shvaćanju, bog unio u svijet; zato je svijet savršeno povezan J iznutra jedinstven, iako ga čine individualne supstancije. Osnovni je princip uređenog svijeta princip kontinuiteta: »priroda nikad ne pravi skokove« i »u svemiru je sve tako povezano da sadašnjost nosi u sebi budućnost i svako dato stanje može se objasniti prirodno samo pomoću stanja koje mu je neposredno prethodilo«. Dok su za potpuno objašnjenje svijeta neophodni metafizički principi monadologije, vidljivi svijet, koji čine samo pojave, treba objašnjavati samo mehaničkim zakonima. L. je formulirao jedan takav zakon - zakon održanja sile, po kome je formula »žive sile« (energije kretanja) mv2, a ne mv kao kod Descartesa. Formulu Lockeove spoznaje teorije »da u intelektu nema ništa što ranije nije bilo u osjetilima«; L. dopunjuje riječima »osim samog intelekta«, stojeći na gledištu da urođene ideje ne postoje, ali postoje urođene dispozicije. Sve istine L. dijeli na istine razuma i istine iskustva; prve su nužne i vječne, a druge slučajne; osnovni je princip prvih princip identiteta, a drugih princip dovoljnog razloga, koji L. prvi jasno uvodi u logiku. Sudovi logike i matematike su istine prvog reda; sudovi iskustvenih nauka pripadaju sekundarnim istinama. U logiku je L. pokušao uvesti egzaktni matematički postupak svojim logičkim računom (calculus logicus), u kome se kombiniranjem određenih osnovnih pojmova i relacija, označenih simbolima, izvode nove relacije. L. je istaknuti predstavnik filoz. optimizma, on smatra da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova. Da bi obranio pozicije takvog svog optimizma, L. nastoji objasniti problem zla u svijetu. Po njegovu shvaćanju postoje tri vrste zla: metafizičko, fizičko i etičko; prvo je posljedica

nesavršenosti monade kao ograničene individue, drugo se sastoji u odsustvu zadovoljstva u svjesnim monadama, treći čini nedostatak težnje za savršenstvom. Leibnizov neposredni i posredni utjecaj, u filozofiji (preko Wolffove škole) i u znanosti, bio je izvanredno značajan, naročito u Njemačkoj, zahvaljujući, prije svega, činjenici, koju je i Marx isticao, da je kod njega, kao i kod Descartesa, metafizika još imala »pozitivni, ovozemaljski sadržaj« i da je »činila otkrića u matematici, fizici i drugim egzaktnim naukama«. Izvanredno značajnih priloga dao je L. i na području matematike. Algebarske jednadžbe L. je rješavao putem algoritama; pri rješavanju linearnih sistema uveo je metodu determinanata. U nastojanju da raskine s kartezijanskom tendencijom ograničavanja mat. istraživanja na isključivo algebarske probleme, L. je došao do otkrića calculusa (diferencijalnog i integralnog računa), rukovodeći se, za razliku od Newtona, geometrijskim potrebama (npr. tzv. problemom tangente), i uveo osnovnu terminologiju i simboliku inflnitezimalnog računa, koja je gotovo u cjelini prihvaćena. Služeći se tom svojom novom metodom, Leibnizu je uspjelo riješiti mnoge do tada neriješene mat. probleme; svoje mat. radove najvećim je dijelom publicirao u časopisu Acta Eruditorum koji je 1682. osnovao zajedno s O. Menckeom. L. je riješio i nekoliko važnih problema iz mehanike - npr. pronalaženje krivulje koja je izohrona, a 1697. riješio je problem brahistohrone, koji je, godinu dana ranije, postavio Johann Bernoulli. - Dok se Newton počeo baviti računom fluksija oko 1666, Leibnizovo otkriće calculusa dolazi desetak godina kasnije, no danas ne može biti sumnje da su obojica nezavisno jedan od drugoga došli do otkrića infinitezimalnog računa - nakon što su njihovi predšasnici (među koje treba ubrojiti i Arhimeda) izvršili potrebne predradnje. Svoja brojna djela L. je pisao latinskim i francuskim jezikom; ona obuhvaćaju uz filozofiju i matematiku i područja fizike, lingvistike, historiografije te znanstvene, političke i diplomatske projekte. Od tih djela najpoznatija su: O principu pojedinačnog; Nova metoda podučavanja i učenja prava; Nova fizička hipoteza; Rasprava o metafizici; Ogled o teodiceji; Monadologija. LE JEUNE [le ž'en], Claude, franc. kompozitor; r. oko 1528, u. 1600. Najveći majstor franc. renesansne glazbe u drugoj pol. XVI st.; posebno reprezentira stil tzv. musique mesurée, povezan s idejama pjesničke skupine - > Plejada. Komponirao brojne svjetovne i duhovne chansone, airs mesurés (zbirke Proljeća; 150 psalama; Davidovi psalmi; Oktonarij ispraznosti i nepostojanosti svijeta), tal. canzonette, lat. crkv. glazbu, te instrumentalne fantazije (u svemu 659 sačuvanih kompozicija). LEKAIN [lek'en], pravo ime Henri Louis Cain, franc. glumac; r. 1729, u. 1778. U Comédie-Française bio je glavni interpret klasicističkog repertoara, napose Voltairea. God. 1759. uklonio je s pozornice klupe koje su služile kao sjedala privilegiranih. LELY [l'e:li:], Peter, pravo ime Pieter van der Faes, niz. slikar, naturaliziran u Engleskoj; r. 1618, u. 1680. Učenik haarlemske slikarske škole; 1641. prelazi u London i postaje dvorski slikar. Kao portretist (oko 500 radova) sljedbenik A. van Dycka. Utjecao na razvoj engl. portretnog slikarstva. LE MAIRE [le mê:r], Jakob, niz. pomorac; r. 1585, u. 1616. Sa Schoutenom 1615. otkrio je otok Estados (Staten) i prolaz (prozvan njegovim imenom) u arhipelagu Ognjena Zemlja, kojim su isprva brodovi plovili umjesto Magellanovim prolazom.

LEMAIRE DE BELGES [lemêr de b'êlž], Jean, belg, pjesnik i kroničar; r. 1473, u, poslije 1520. Bavi se pjesništvom, zanima se za antiku i za aktuelne polit. prilike. Protivnik je svjetovne moći rimskih papa. Djela: Hram časti i kreposti; Epistole zelenoga ljubavnika. LEMERCIER [lemêrsj'e], Jacques, franc. graditelj i kipar; r. oko 1585, u. 1654. Studirao u Rimu, odakle u Francusku prenosi barokni način građenja, ali mu daje izrazitija klasicistička obilježja, koja ostaju karakteristična za franc. arhitekturu XVII st. Sudjeluje na dogradnji Louvrea, projektirao palaču za svoga pokrovitelja kardinala Richelieua (poslije Palais Royal). Sagradio u Parizu crkve Sorbonne i St-Roch te nekoliko palača; dovršio gradnju crkve Val-de-Grace, koju je započeo F. Mansart. Kao kipar radio dekorativnu plastiku. LE MOYNE ili LE MOINE [le mo'an], François, franc. slikar; r. 1688, u. 1737. U Italiji usvaja način mletačkih baroknih dekoratera i primjenjuje ga kod svojih stropnih slika, koje idu među najbolja ostvarenja franc. dekorativnog slikarstva na prijelazu u rokoko. Djela: Apoteoza Herkula na stropu Herkulove dvorane u Versaillesu, te slike u pariskim crkvama St- Sulpice i St-Thomas d'Aquin. LE NAIN [le n'en], trojica braće, franc. slikari: Antoine, zvan L'aîné; r. 1588, u. 1648, Louis, zvan Le Romain; r. 1593, u. 1648. i Mathieu, zvan Le chevalier; r. 1607, u. 1677. U doba kad u franc. slikarstvu prevladava manira baroka braća Le N. ostvaruju realističke teme i likove iz seljačkog i obrtničkog svijeta, a rade i realistične portrete. Uzori su im Caravaggio i hol. i flam. majstori. Njihov način prethodi realizmu J. F. Milleta i G. Courbeta. LENCLOS [lankl'o], Ninon de, pravo ime Anne Lenclos, prijateljica i ljubavnica uglednih ljudi; r. 1620, u. 1705. Prijateljica G. D. Colignya, Condéa, La Rochefoucaulda i dr. Zanimala se za književnost, za filozofiju, za glazbu, govorila više jezika i bila jedna od tipičnih predstavnica tzv. galantnog doba. Glasovita po svojoj ljepoti, cijenjena zbog svoga živahnog duha, okupljala je u svome salonu umjetnike i učenjake i protežirala mladog Voltairea. Zalagala se za emancipaciju žena i igrala znatnu ulogu u društvu svoga vremena. Poslije njezine smrti pojavilo se više apokrifnih zbirki njezinih pisama. Tek 1886. izašla je Correspondance authentique (Autentična pisma). L'ENFANT [l anf'an], Pierre Charles, franc. arhitekt i urbanist; r. 1754, u. 1825. Služio kao dobrovoljac u Američkom ratu za nezavisnost. Projektirao više građevina (stara njujorška vijećnica, Federal House u Philadelphiji), ali mu je glavno djelo grandiozni urbanistički plan novog glavnog grada Washingtona, zasnovan djelomično po uzoru na Versailles. LENKOVIĆ, Ivan, vrhovni kapetan Hrvatske i Slavonske krajine; u. 1569. u Otočcu kod Novog Mesta. Senjski kapetan (prije 1539) i zapovjednik uskoka na području od Senja do rijeke Save. Za obranu Senja izgradio Nehaj-grad. Po njegovu planu izvršena je organizacija Vojne krajine. God. 1556. imenovan je vrhovnim kapetanom Hrvatske i Slavonske vojne krajine. Istaknuo se u borbama protiv Turaka.

LENKOVIĆ, Juraj, uskočki kapetan u Senju, zemaljski kapetan Kranjske i od 1593. zapovjednik Karlovačke krajine; u. 1601. u Ljubljani.. Sudjelovao u mnogim borbama s Turcima u toku austrijsko-tur. rata (od 1593. dalje). LE NOTRE [le no':tr], André, franc. arhitekt parkova; r. 1613, u. 1700. U službi Luja XIV osnovao i uredio park u Versaillesu, stvorivši tip tzv. francuskog parka, u kojemu su svi nasadi (drveće, grmlje, tratine, cvjetnjaci) podvrgnuti strogim geometrijskim oblicima. Unutar tako raspoređenog prostora smješteni su bazeni s vodoskocima, nizovi kipova, ukrasni paviljoni i dr. Le N. je osnovao i vrt između palača Louvre i Tuileries u Parizu te parkove uz dvorce St.-Germain- en-Laye, Chantilly, St.-Cloud, Meudon i dr., a u Londonu St. James's Park i Greenwich. Njegov je način bio uzor za cijelu Evropu u XVIII st. LENZ [lenc], Jakob Michael Reinhold, njem. književnik; r. 1751, u. 1792. Neko vrijeme živi u Weimaru, oponaša Goethea, smatrajući ga svojim takmac-em. Zatim provodi skitnički život i mašta o pjesničkoj slavi. God. 1778. duševno obolio. Posljednje razdoblje života provodi u Rusiji, gdje je došao u vezu s kružokom Novikova. U svojim dramama kida sa zakonima klasicističke poetike, uvodi naturalističke efekte, iznoseći aktuelne probleme svoga vremena. Uz F. Klingera najkarakterističniji dramatičar Sturm und Dranga. Djela: Odgojitelj (preradio B. Brecht); Novi Menoza; Vojnici. LEO HEBRAEUS [~ hebr'eus], pravo ime Juda Abravanel, žid. filozof; r. 1463, u. oko 1520. Nakon izgona Židova iz Španjolske pobjegao u Italiju. Djelo Razgovor o ljubavi, po ideji blisko sistemu Giordana Bruna, bilo je prevedeno na mnoge jezike. LEONARDO DA VINCI [~v'inči], tal. slikar, kipar, graditelj i učenjak; r. 15. IV 1452. u Vinciju kraj Empolija, u. 2. V 1519. u dvorcu Cloux u Francuskoj. Uči u Firenci kod A. Verrocchija; 1482-99. u službi Lodovica Sforze u Milanu, 1500-06. u Firenci, 1506-13. ponovo u Milanu. Nakon boravka u Rimu prelazi 1517. na poziv Franje I u Francusku, gdje ostaje do kraja života. Svojim je glavnim pozivom smatrao slikarstvo; učeći kod Verrocchija, naslikao je na njegovu Krštenju Kristovu anđela što kleči. U Leonardova ranija djela idu nedovršene kompozicije Poklonstvo kraljeva i Sveti Jeronim te slika Bogorodica u pećini i zidna slika Posljednja večera u refektoriju milanskog samostana Sta Maria delle Grazie (1495-97); te je prvo monumentalno djelo visoke renesanse, u kojemu su savršeno povezani likovi u pokretima, s izrazima dramatskog uzbuđenja. U drugo firentinsko razdoblje ide portret Mone Lise Gioconde (1503-05) portret Ginevre de' Benci i izgubljeni karton Bitke kod Anghiarija, a u drugo milansko Sveta Ana s Bogorodicona i Isusom i Sveti Ivan Krstitelj s obilježjima Bakha. Slikarskim djelom Leonardovim, a istodobno Michelangelovim i Rafaelovim, dosegla je visoka renesansa vrhunac; svladano je oblikovanje prostora i ljudskog tijela, a fizionomije dobivaju individualizirani izraz. U Leonardovu sfumatu, mekim i prigušenim prijelazima između polusvjetla i polusjene, stapaju se oblici i boje u suptilne nijanse. Svakoj njegovoj slici prethodile su temeljitije studije za kompoziciju, likove i sve pojedinosti. Tražeći slikarsku ljepotu i istinu, L. se obraća neposredno prirodi, crta biljke, životinje i ljude proničući u bit njihovih struktura i fizionomija. Crtež kao i analiza i zahvat stvarnosti služi mu ujedno kao komentar znanstvenih teorema. Od Leonardovih kiparskih radova nije sačuvan ni jedan. U Milanu je u glini izveo golem konjanički spomenik kondotjera Francesca Sforze, koji je uništen; o njegovu izgledu može se samo nagađati po studijama crtežima i jednoj maloj brončanoj figuri konjanika u propnju. - Kao graditelj vršio je u Milanu inženjerske, regulacijske i fortifikacijske radove

(Castello Sforzesco) i stvarao urbanističke osnove i planove za idealne gradove budućnosti. Područje je njegovih znanstvenih ispitivanja neograničeno i prožeto neutaživom težnjom da dokuči zakonitost svih pojava u prirodi. U metodama je empirik, daleko od svake skolastičke dogmatike. Neumorno je bilježio i crtežima eksplicirao zapažanja i zaključke, komentirao ih i analizirao. Matematička istraživanja i rezultate primjenjivao je na radove iz fizike i mehanike (teorije o kretanju, brzini i energiji) i hidromehanike (zakon spojenih posuda, pojave u kapilarnim cijevima, širenje i interferencija valova). Proučavao je let ptica i na temelju toga stvarao osnove stroja za letenje i padobrana. U području primijenjene mehanike radio je na strojevima s polugama i koloturima; anticipirao je ronilačko zvono, podmornicu i tenk. Ispitivao je pojave u optici i akustici. Anatomija ga je privukla ne samo kao prijeko potrebno predznanje za slikarsko i kiparsko stvaranje nego i kao temelj medicinske znanosti. Secirajući mrtva tijela, proučavao je i crtao sastav i građu ljudskog kostura, tetiva i mišića, funkciju srca i optok krvi, mozak i živčani sustav, razvoj embrija i dr. U znanosti o umjetnosti glavno mu je djelo Traktat o slikarstvu koje sadržava njegova zapažanja, zaključke i pouke o slikanju, perspektivi, svjetlosti i boji. Većina njegovih slika nalazi se u pariskom Louvreu, a crteži i rukopisi u milanskoj Ambrosiani, londonskom British Museumu i dvorcu Windsor. Preobilje ideja i nikad zadovoljene težnje za spoznajom sprečavali su ga da uočene pojave definira u konačnim formulacijama i da svoje zamisli izvede dokraja i u cijelosti. Tako je i njegovo umj. djelo ostalo uglavnom fragmentarno, dovršeno samo u malom broju konačnih ostvarenja, koja sam nije nikada smatrao potpuno dogotovljenim. Po sveobuhvatnosti svoje stvaralačke i istraživačke djelatnosti L. je jedinstvena pojava univerzalnoga genija, koji je snagom uma i dubinom intuicije rasvijetlio golem kompleks problema i vizionarno upozorio na njihova rješenja. LEOPOLD I, rimsko-njem. car; r. 1640, u. 1705. Sin i nasljednik cara Ferdinanda III. God. 1657. postao hrvatsko-ug. kraljem. Kao car (od 1658) zapleo se u Prvi turski rat (1663-64), koji je svršio pobjedom Montecuccolija kod Szentgotthárda i mirom u Vasváru (1664), koji je postao povodom za → Zrinsko-Frankapansku urotu (1671). U Drugom turskom ratu Turci su poraženi pod Bečom (1683) i na taj se poraz nadovezao Rat za oslobođenje, koji je svršio Karlovačkim mirom (1699) i dokrajčio tur. premoć u Evropi. Vlast Leopolda je u toku pobjedonosnog rata ojačala: hrv. i madž. staleži priznali su u Požunu 1687. nasljedno pravo Habsburgovaca na hrvatsko-ug. prijestolje po načelu primogeniture, a istodobno je ukinut čl. 31. Zlatne bule iz 1222, koji je plemstvu priznao pravo otpora protiv kralja zbog njegovih nezakonitih čina. U ratovima protiv Francuske (1672-79. i 1688-97) L. nije imao uspjeha. Za Leopoldova vladanja doselili su se Srbi pod patrijarhom Arsenijem Crnojevićem u juž. Ugarsku i u Srijem. Pri kraju života L. se zapleo 1701. u Rat za španjolsku baštinu. LEOPOLD, Carl Gustaf af, šved. pjesnik; r. 1756, u. 1829. Pisao poslanice, filoz. ode, idile, satire i didaktičke pjesme. Umjetnik jasnog i zabavnog stila, L. se obarao na apstrakcije i sentimentalizam u različitim oblicima (od ujedljivog epigrama do smirenog filoz. eseja), zalažući se za krepku i racionalnu književnost. Djela: Erotske ode; O pobjedi kod Hoglanda; Lijepa moliteljica; Eglé i Annett. LERCHINGER [l'erhinger], Anton, slikar; r. oko 1720. u Rogatecu, u. poslije 1787. u Rogatecu. Radio u duhu kasnog baroka zidne iluzionističke kompozicije u crkvama i kapelama u Slovenskoj Bistrici, Konjicama, Šmarju pri Jelšah, Olimju, Trškom Vrhu kod Krapine i Zagrebu (Sv. Ivan). Poznate su i njegove oltarne slike u ulju (Žalec, Rogatec).

LESAGE [les'a:ž], Alain René, franc. romanopisac i dramatičar; r. 1668, u. 1747. Sa D'Ornevalom i Fuselierom napisao niz lakih igrokaza (za Théâtre de la Foire). God. 1707. objavljuje kazališni komad Crispin suparnik svoga gospodara i satirički roman Hromi đavo; 1709. satiru u 5 činova Turcaret, u kojoj šiba novčare i bogate skorojeviće. Najbolje mu je djelo Zgode Gil Blasa santillanskoga (L'Histoire de Gil Blas de Santillarae), roman u 4 sv. 1715-35, u kojem L. realistički slika franc. prilike potkraj XVII i na poč. XVIII st. L. iz španj. literature crpe detalje, komične situacije, intrige i prerađuje ih prema svom temperamentu. Lesageovo knjiž. djelo prožeto je satirom na suvremeno društvo; za kazalište on je prvi pisao igrokaze koji su imali karakter socijalne satire. U evr. roman unio je elemente realnog života i prljavu igru interesa. Kao stilist ima odlike dobrog pripovjedača, a zanimljiv je kako po šarenilu i slikovitosti ambijenta tako i po raznorodnosti i osebujnosti svojih junaka. LESCOT [lêsk'o], Pierre, franc. graditelj; r. oko 1510, u. 1578. U Italiji upoznaje renesansnu arhitekturu i postaje njezin glavni predstavnik u Francuskoj. U službi Franje I upravlja od 1546. gradnjom Louvrea. U Parizu podigao Hôtel de Ligneris (današnji Musée Carnavalet) i Fontaine des Innocents (s mramornim reljefima J. Goujona). koja idu među najskladnija djela franc. renesanse. LESPINASSE [lêspin'as], Julie Jeanne Éleonore de, franc. spisateljica; r. 1732, u. 1776. Nezakonita kći grofice d'Albon, kućna učiteljica u domu markize du Deffand, žena istančana ukusa i duhovita, stekla znatan broj privrženika. Kad se razišla s markizom du Deffand, otvorila je svoj salon, u kojem su se okupljale mnoge istaknute ličnosti (Turgot, Marmontel, d'Alembert i dr.). Poznata su njezina pisma (Lettres de Mlle de Lespinasse). LESSING, Gotthold Ephraim, njem. književnik, kaz. kritičar i teoretičar umjetnosti; r. 22. I 1729. u Kamenz/Oberlausitzu, u. 15. II 1781. u Braunschweigu. Začetnik njem. građanske književnosti i jedan od najborbenijih predstavnika evr. prosvjetiteljstva. Knjiž. karijeru započeo je (1748) kemedijom Mladi učenjak, u kojoj je u molièreovskom stilu ismijao lažnu učenost akademskih pedanata; zatim je napisao još nekoliko komedija iz suvremenog života. Kritički odnos prema kulturi svoga vremena očitovao je u mjesečnom prilogu (Das Neueste aus dem Reiche des Witzes), što ga je 1751. uređivao za Berlinische privilegierte Zeitung. Recenzijama, u kojima se spojila erudicija i duhovitost, skrenuo je na sebe pažnju. Još se više afirmirao raspravom Pope, metafizičar (1755), uperenom protiv Pruske kraljevske akademije znanosti i kritičkim pismima (1753-55). God. 1755. dovršio je tragediju Miss Sara Sampson, prvu njem. građansku dramu. To djelo znači prekretnicu u povijesti njem. kazališta, jer je njime razbijen monopol franc. klasicističke drame i oboreno shvaćanje da problemi običnih građana ne mogu biti predmet tragedije. L. je u časopisu Pisma koja se tiču najnovije književnosti, što ga je 1759. pokrenuo s mladim filozofom M. Mendelssohnom, prvi put upozorio na Shakespearea kao najvećeg novovjekog dramatičara. God. 1759. izišle su tri knjige basni, s uvodnim esejom (Rasprava o basni) o karakteristikama te knjiž. vrste i jednočinka Philotas, praktična demonstracija njegovih koncepcija o naravi tragedije. Iz toga doba potječe i fragment nedovršene drame o doktoru Faustu. - U Breslauu (Wrocław) nastala su dva najznačajnija Lessingova djela: komedija Minna von Barnhelm (izvedena 1763), poetski prikaz jednog uskovitlanog doba u predvečerje revolucije, i rasprava Laokoon ili o međama slikarstva i pjesništva (1766), u kojoj je udario temelje modernoj estetici. Po Lessingu je umjetnost sama sebi svrhom, pa bilo kakve ugode, užici ili moralne pouke mogu biti samo posljedica, ali ne i svrha

umjetnosti. Bitna razlika između pjesništva i lik. umjetnosti sastoji se u tome što pjesnik treba prikazivati radnju, razvoj, proces čina ili čuvstva (pa je stoga protivnik pjesnikâ koji opisuju npr. krajolik) dok lik. umjetnici treba da izraze samo određeni moment (pa je stoga protiv alegoriziranja u slikarstvu). Kao dramaturg Hamburškog kazališta L. pokreće časopis Hamburgische Dramaturgie (1767-69) i utire put novoj scenskoj umjetnosti. Suprotstavljen franc. klasičnim piscima (prije svega Corneilleu i Racinu) on smatra da je Aristotelova Poetika krivo interpretirana i u pogledu jedinstava grč. tragedije (od kojih L. priznaje samo jedinstvo radnje) i u pogledu shvaćanja katarze, koja po njemu pročišćuje samo čuvstvo sažaljenja i straha u duši gledaoca. U stotinjak članaka (»pisama«) L. je dao prvu modernu teoriju drame, utemeljenu na zahtjevu da kaz. pisac mora biti stvaralac koji se pokorava jedino »unutarnjim zakonitostima« svoje umjetnosti, a ne puki »bel esprit«. Time je bilo pripremljeno tlo za Sturm und Drang i weimarske klasike Goethea i Schillera. - U posljednjem razdoblju života, u Wolfenbüttelu, nastala su još dva kaz. djela: tragedija Emilia Galotti (1772), optužba autokratskog nasilja, i drama u stihovima Nathan Mudri (1779), ispovijed Lessinga humanista, slobodnog mislioca i »Weltbürgera«, uvjerenog da su rasne i doktrinarne predrasude glavni razlog nevoljama ljudskoga roda. - Polemičan duh, L. se često upuštao u žestoke kontroverzije - filološke (Vademekum za gospodina Samuela Gottholda Langea, pastora u Laublingenu), literarne (Pisma starinskog sadržaja), kulturnohist. (Kako su stari oblikovali smrt) i teološke (Anti-Goeze), iz kojih je izlazio pobjednikom. LE SUEUR [lesi'e:r], Eustache, franc. slikar; r. 1617, u. 1655. U njegovu djelu križaju se utjecaji Rafaela, Caravaggia i Renija s klasicističkim shvaćanjem Poussina. Radio religiozne slike i dekorativne kompozicije s mitol. i alegorijskim likovima. Glavna su mu djela niz slika iz života sv. Bruna (Louvre) i dekoracije u palači Lambert u Parizu. LESUEUR ili LE SUEUR, Jean François, franc. kompozitor; r. 1760, u. 1837. Profesor pariskog konzervatorija. Komponirao, u Gluckovoj tradiciji, revolucionarske »opere strave« (Špilja), reprezentativne historijske opere (Ossian ili bardi), nadalje revolucionarske himne, ode, pjesme, prigodne kantate, oratorije i crkv. muziku. Svojim estetskim programom nagoviješta franc. muzički romantizam (Izvještaj o glazbi. . .), a sklonošću za monumentalne sastave i za programnu muziku prethodi H. Berliozu, kojemu je učitelj. LESZCZYŃSKI [lešč'injski], Stanisław, polj. kralj; r. 1677, u. 1766. Pod utjecajem šved. kralja Karla XII, koji je u toku Sjevernoga rata osvojio znatan dio Poljske, izabran je L. za polj. kralja (1704-11). Nakon rus. pobjede nad Šveđanima vratio se na polj. prijestolje dotadašnji kralj August II Jaki, a L. je pobjegao iz Poljske. Kao štićenik svog zeta, franc. kralja Luja XV, ponovo je kandidat na polj. prijestolje nakon Augustove smrti (1733). Pošto je rus. vojska u Ratu za poljsku baštinu razbila vojsku Leszczyńskoga, odrekao se L. prijestolja. Ostatak života proživio je kao vojvoda Lorene i Bara i posvetio se literaturi i filozofiji. U spisu Slobodan glas za osiguranje slobode iznio poglede na reforme koje je smatrao potrebnim da se provedu u Poljskoj. LEVAKOVIĆ, Rafael, crkv. pisac i historičar; r. 1597 (?) u Jastrebarskom, u. 1649. u Zadru. Franjevac; od 1626. radi u Rimu kao korektor i redaktor crkv. izdanja za glagoljaše. Kao izaslanik Vatikana boravio je u Hrvatskoj, Ugarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Rusiji, Bugarskoj, Vlaškoj; bio je ohridski nadbiskup. Pod utjecajem unijata koji su boravili u Rimu, unosio je u hrv. glagoljska izdanja (misal, brevijar, psaltir, katekizam) mnoge

rusizme, uvjeren da oni predstavljaju originalne staroslav. oblike. Pisao je na lat. jeziku o historiji, pismu i jeziku južnih Slavena. LEVICKI, Dmitrij Grigorjevič, rus. slikar; r. 1735. ili 1737, u. 1822. Za Katarine II najznačajniji predstavnik rus. portretnog slikarstva, profesor na petrogradskoj akademiji. Slijedi način zapadnoevr. slikarstva kasnog baroka i rokokoa, unoseći u svoje portrete (Katarina II; M. Stroganov; A. Golicin; Lanskoj; P. Demidov) svježinu i prirodnost. L'HERMITE [lêrm'it], François sieur du Solier, nazvan Tristan, franc. pjesnik, romanopisac i dramatičar; r. 1601, u. 1655. Od suvremenika smatran Corneilleovim rivalom. Autor autobiogr. romana Paž u nemilosti i tragedija Marianne i Senekina smrt. Napisao i jednu komediju (Gotovan) i nekoliko knjiga poezije (Tristanove ljubavi i dr.). L'HÔPITAL [lopit'al], Guillaume François Antoine, franc. matematičar; r. 1661, u. 1704. God. 1696. objavio djelo Analiza beskonačno malih prvi štampani sistematski prikaz dotada otkrivenih činjenica diferencijalnog računa u duhu Leibnizove infinitezimalne metode. Iako je prvi začetnik tog djela bio Johann Bernoulli, koji je L'Hôpitala podučavao u višoj matematici, ono je sadržavalo i neka samostalna L'Hôpitalova otkrića, posebno L'Hôpitalovo pravilo, koje glasi: ako su f i g derivabilne funkcije realne varijable i ako je lim f(x) = x→xo = lim g (x) = 0 (ili oo : beskonačno veliko), tada je x →xo lim f(x) = lim f ;x ; pri tome su f' i g' derivacije x~xo g(x) x- >xo P, (x) funkcija f i g. Na taj način mogu se odrediti i granične vrijednosti »neodređenih izraza« (%; ~°.~~; 0 • ~; ~ 0°; ~ °; 1°°). L'HÔPITAL ili L'HOSPITAL, Michel de, franc. političar; r. 1507, u. 1573. Zastupao franc. dvor na koncilu u Tridentu. Kao kancelar Francuske sazvao državne staleže, koji su donijeli zakon o toleranciji protestanata (1562). Poznat kao humanist, pravnik i polit. pisac, preteča modernih ideja. LICHTENBERG [l'ihtenberg], Georg Christoph, njem. pisac i fizičar; r. 1742, u. 1799. Profesor fizike u Göttingenu. Poznat na području elektriciteta po tzv. Lichtenbergovim figurama. Objavljivao prirodoslovne i filoz. članke, zajedljive kritike i duhovite aforizme. Izrugivao se sentimentalizmu i kultu genija »Sturm und Dranga« i Laveterovoj fiziognomici. Lichtenbergove figure, karakteristične figure koje nastaju kada el. iskra naiđe na neku zapreku koja je loš vodič, npr. staklo. Figure se dobivaju tako da se ploča nakon izbijanja iskre pospe sumporom u prahu (sumpornim cvijetom), koji će jako prionuti na onim mjestima kojima je prošla iskra. Figure su različitog oblika, već prema tome s koje je elektrode preskočila iskra, pa se razlikuju pozitivne i negativne Lichtenbergove figure. LIGORIO [lig'ôrijo], Pirro, tal, graditelj i slikar; r. oko 1510; u. 1583. Predstavnik arhitekture visoke renesanse. Sagradio u Tivoliju kod Rima Vallu d'Este i u njenu parku konstruirao čuvene vodoskoke i kaskade. Kao papin graditelj izveo u vatikanskim vrtovima Casino di Pio IV i trakt vatikanske palače Cartile del Belvedere. Poslije Michelangelove smrti kraće vrijeme prvi graditelj bazilike sv. Petra. Bavio se arheol. istraživanjima i topografijom staroga Rima.

LILLO [l'ilou], George, engl. dramatičar; r. 1693, u. 1739. Poznat po drami Londonski trgovac ili povijest G. Barnwella, u kojoj slika život građanske sredine. L. prosvjeduje protiv povlastica viših staleža, a veliča građanske vrline. LIMOSIN [limoz'en], Léonard, franc. emajler; r. oko 1505, u. prije 1577. U službi Franje I djeluje u Parizu, gdje prenosi u emajl slike Rafaela i F. Primaticcia: Prvi je u toj tehnici izvodio portrete većeg formata (oko 150); a uz to mitol. i biblijske prizore. Upravljao manufakturom emajla u Limogesu.

LINDSAY ili LYNDSAY [l'inzi], David, škot. pjesnik; r. 1490, u. 1555. U svojim djelima, od kojih su najpoznatija alegorična poema San i moralitet Zabavna satira o tri staleža, napada zloupotrebu vlasti, lošu upravu zemlje, društvenu nepravdu i nasilje prema puku, a osobito poroke svećenstva. L. je preteča škotske reformacije. LINHART, Anton Tomaž, književnik; r. 1756. u Radovljici, u. 1795. u Ljubljani. Dramatik i povjesničar. Pisao na njemačkom i slov. jeziku. Za slov. publiku preradio djela J. Richtera i Beaumarchaisa (Županova Micka; Veseli dan ali Matiček se ženi). Djela: Izabrano delo; Pokušaj povijesti kranjske i ostalih zemalja južnih Slavena Austrije (I, II; na njemačkom). LINNÉ, Carl von, latinizirano Carolus Linnaeus, šved. liječnik i prirodoslovac; r. 1707, u. 1778. Profesor medicine i botanike na Sveučilištu u Uppsali. Od 1739. prvi predsjednik Švedske akademije nauka. Osnivač botaničke terminologije za pojedine dijelove biljaka: Za nazive biljaka i životinja uveo binarnu nomenklaturu, po kojoj svaka biljka i životinja ima naziv roda i vrste. God. 1735. u djelu Systema naturae razvrstao je biljni svijet na razrede, redove, porodice, rodove i vrste (Linnéov sistem), isključivo po osobinama reproduktivnih biljnih organa (cvijeta). Proputovao je Laponiju, Nizozemsku, Englesku i Francusku. Osnivač prirodoslovnog muzeja u Uppsali. LIOTARD [ljôt'a:r], Jean Étienne, franc. slikar rodom Švicarac; r. 1702, u. 1789. U Parizu usvaja maniru portretista rokokoa. Boravio u Turskoj, što se odrazilo u cijelom njegovom kasnijem opusu. Služio se virtuozno pastelom radeći dopadljive portrete bogate klijentele. Slikao orijentalne motive i žanr-figure (La belle chocolatière; Grofica Coventry). LIPPI, Filippino, tal. slikar; r. oko 1457, u. 1504. Sin Filippa. Učenik svoga oca i S. Botticellija, čiji način slijedi u prvim djelima. Kasnije teži za dramatskim djelovanjem i jačom karakterizacijom likova. Kompoziciju rado stavlja u okvir fantastične arhitekture. Radio freske u Rimu i Firenci. Sakralne teme često prikazuje u slikama kružnog oblika (tondo). Takva je slika iz njegove radionice (Sveta obitelj) u Strossmayerovoj galeriji starih majstora JAZU u Zagrebu. LIPSIUS, Justus, pravo ime Joest Lips, hol. humanist, klasični filolog; r. 1547, u. 1606. Profesor u Jeni, Kölnu, Leydenu i Louvainu; morao često mijenjati mjesto boravka zbog polit. držanja za nar. ustanka protiv španj. terora u Holandiji. Istaknut učenjak i lat. stilist XVI st. Glavni su mu radovi kritična izdanja i komentari rim. klasika. Ostala djela: Menipejska satira ili. San; Politička ili građanska nauka; O rimskoj vojsci; Uvod u stoičku filozofiju (sve na latinskom).

LISTA Y ARAGÓN, Alberto, španj. pjesnik i esejist; r. 1775, u. 1848. Vješt versifikator, bez pravog lirskog nadahnuća. Djela: Pjesme, 1822-37; Književni i kritički ogledi (1844). Prevodio Petrarcu i Tassa. LIVINGSTON [l'ivingsten], Robert, sjevernoamer. političar; r. 1746, u. 1813. Bio je član Odbora petorice za izradbu nacrta Deklaracije nezavisnosti i prvi sekretar SAD za vanjske poslove (1781-83). Financirao je pokuse R. Fultona s brodom na paru. LOBKOVIC ili LOBKOWITZ [l'ôpkovic], Václav Euseb, knez, austr. državnik; r. 1609, u. 1677. Pripadnik staroga češ. feud. roda. Ratovao u Tridesetogodišnjem ratu. God. 1647. postao feldmaršal, 1652. predsjednik Dvorskoga ratnog vijeća, a 1669. prvi ministar. Sudjelovao u sklapanju mira u Vasvaru (1664) i u likvidaciji Zrinsko-frankapanske urote. Zbog svoje profranc. orijentacije bio je 1673. otpušten s dvora. LOCATELLI [lokat'êli], Pietro Antonio, violinski virtuoz i kompozitor; r. 1695, u. 1764. Isprva komponira pretežno pod utjecajem svog učitelja Corellija (12 Concerti grossi op. 1); kasnije se osamostaljuje i mnogim postupcima kao što su smione harmonije, dinamička nijansiranja (VI Introduzioni Teatrali e VI Concerti op. 4), elementi klasične sonatne forme (violinske sonate op. 6 i op. 8, VI Concerti a quattro op. 7) - približava se ranoj klasici. Znatno je unaprijedio violinističku tehniku (osobito u djelu Umijeće violine op. 3) izravno pripravljajući virtuozitet Paganinija. LOCKE [lôk], John, engl. filozof; r. 29. VIII 1632. u Wringtonu kod Bristola, u. 28. X 1704. u Oatesu, Essex. Podrijetlom iz tradicionalno obrtničke obitelji sitnih zemljovlasnika. Otac mu postiže karijeru javnog bilježnika, i ugled istaknutog whigovca, te odgaja sina u duhu parlamentarizma i liberalizma. Školovao se u Oxfordu, gdje je studirao filozofiju, prirodne znanosti i medicinu. Radio kao nastavnik grč. jezika, retorike i moralne filozofije, kraće vrijeme bio u diplomaciji, a zatim služio kod vodećeg whigovskog političara baruna Ashleya, kasnijeg lorda Shaftesburyja, kao njegov osobni sekretar. God. 1675-79. boravio u Francuskoj. God. 1683, morao se, kao whigovac, pred naletom reakcije skloniti u Holandiju, odakle se zajedno s kraljem Vilimom III Oranskim vratio 1688, u vrijeme tzv. Slavne revolucije. Ostatak života posvetio teorijskoj djelatnosti vršeći usput lakše sinekurne funkcije. - U centru Lockeove filoz. pažnje nalazio se problem spoznaje. Svojim glavnim djelom Ogled o ljudskom razumu (An Essay Concerning Human Understanding, 1690), u kojem podrobno istražuje »podrijetlo, sigurnost i doseg ljudske spoznaje, zajedno s temeljima i stupnjevima vjerovanja, mnijenja i pristajanja«, udario je temelje spoznajnoj teoriji empirizma. Po njegovoj koncepciji; u ljudskom duhu nema nikakvih urođenih ideja ni principa, teorijskih ni praktičnih. Duša je po prirodi tabula rasa, neispisan bijeli list papira. Sve ideje kojima razum operira potječu iz iskustva. U intelektu nema ništa što prije nije bilo u osjetilu (»Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu«). Razum pasivno prima iz iskustva takozvane »jednostavne ideje«; njegova aktivnost svodi se na spajanje tih jednostavnih ideja u »složene ili kompleksne«. Iskustvo se dijeli na vanjsko iskustvo ili senzaciju i unutrašnje iskustvo ili refleksiju. Iz vanjskog iskustva potječu sve naše ideje o vanjskim predmetima, iz unutrašnjeg - sve ideje o radnjama našeg duha. Među jednostavnim idejama koje dobivamo iz vanjskog iskustva treba razlikovati one koje razum prima preko više osjetila (npr. veličina, oblik, položaj, kretanje, mirovanje) od onih koje prima jednim osjetilom (npr. boje, zvukovi, mirisi). Prve su slike primarnih kvaliteta, tj. realnih svojstava tijela, a druge predstavljaju ideje sekundarnih kvaliteta, tj. subjektivnih stanja, koja u pojedinim osjetilima izazivaju primarni kvaliteti: one postoje samo u našem

predočavanju a ne u samim stvarima. - Kako sve ideje potječu iz iskustva, naša je spoznaja po svom opsegu vrlo ograničena. O mnogočemu što postoji nemamo nikakve ideje ili samo vrlo nejasne. Tako npr., sigurno znamo da postoje dvije vrste supstancija, materijalne i duhovne, ali su naše ideje o materijalnoj supstanciji podjednako nejasne kao i one o duhovnoj. Kada bi se u svojoj praktičnoj djelatnosti oslanjao samo na apsolutno sigurne spoznaje, čovjek bi često morao doći u nepriliku. Međutim, pored sigurne spoznaje ili znanja, ljudski razum posjeduje i mnijenje o onome što je vjerojatno. Pod znatnim utjecajem Descartesa - a tog se utjecaja, suprotno nekim ustaljenim valorizacijama njegove filozofije, Locke nije nikad potpunoma riješio - on brani razumske spoznaje i priznaje njihov dignitet. »Razum mora biti najviši sudac i vodič u svemu«. Premda je protivnik racionalizma u užem smislu, u kojem se ovaj suprotstavlja empirizmu; L. je vatreni pristalica racionalizma u širem smislu u kojem se ovaj suprotstavlja iracionalizmu i misticizmu. Vjera u moć razuma prožima i Lockeove religiozno-filoz., pedagoške i socijalno- polit. radove. L. govori o potrebi tolerancije prema svim vjerama i crkvama, a u pedagogiji je pristalica svjetovnog, praktično orijentiranog odgoja, zalažući se naročito za neformalističke metode obučavanja i za ravnotežu između duhovnog i fizičkog odgoja. - Po svojim političko-ekon. pogledima L. je jedan od preteča A. Smitha i D. Ricarda. U svom znamenitom djelu Dvije rasprave o upravljanju (Two Treatises of Government, 1690) zalagao se za državu u kojoj bi bili osigurani individualna sloboda i prava razuma, a takva je po njegovu mišljenju ustavna monarhija u kojoj postoji podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i federativnu (vođenje vanjske politike) i u kojoj narod ima pravo da se silom odupre nasilju ljudi na vlasti. S liberalističkih pozicija kritizirao je dvije u njegovo vrijeme najraširenije apsolutističke teorije države, Filmerovu i Hobbesovu. Nasuprot Hobbesu, L. smatra da »prirodno stanje« nije stanje »rata svih protiv sviju«, nego stanje opće slobode i jednakosti. Zadatak je države, koja nastaje društvenim ugovorom, samo da to prirodno stanje garantira. Malo je filozofa koji su na razvoj evr. filozofske i društveno-polit. misli izvršili tako velik utjecaj kao John Locke. Proklamiravši princip da na razumu treba da počiva sva individualna i društvena aktivnost čovjekova, L. je postao začetnik prosvjetiteljstva, toga velikog građanskog pokreta koji dominira duhovnim životom Evrope u XVIII st. Njegove polit. liberalističke doktrine ušle su i u amer. ustav, a na njima se u osnovi temelji brit. ustavna tradicija i franc. ustav iz 1871. Berkeley i Hume, engl. deisti i moralisti, Voltaire i Rousseau, Condillac i franc. materijalisti XVIII st., svi su oni više ili manje polazili od Lockea, razvijajući njegovu filozofiju u raznim smjerovima. Slobodarske težnje i nedosljednosti što se ogledaju u njegovim društveno-polit. pogledima navele su Marxa da ga karakterizira kao »klasičan izraz pravnih predodžbi građanskog društva nasuprot feudalnom«, a po Engelsu je L. »u religiji i politici sin klasnog kompromisa iz 1688«. Ostala važnija djela: Pismo o toleranciji; Misli o odgoju; Razumnost kršćanstva. LOCKE, Matthew, engl. kompozitor; r. oko 1630, u. 1677. Dvorski kompozitor engl. kralja Karla II. Pridonio stvaranju engl. dramske glazbe i opere komponirajući maske (Kupido i smrt zajedno sa Ch. Gibbonsom) i scensku glazbu (za Vladaricu Maroka E. Settlea; za Shakespeareovu Oluju itd.). Sudjelovao (1656) i u kompoziciji kolektivnog djela Opsada Roda koje se smatra početkom engl. opere. Ostavio i vrijedna instrumentalna djela za ansamble te anglikansku crkv. glazbu (anthemi). Napisao prvi engl. priručnik o generalbasu Melothesia poprativši ga vlastitim djelima za orgulje i čembalo. Utjecao je snažno na čitavu generaciju engl. glazbenika te prethodi H. Purcellu. LODGE, Thomas, engl. književnik, pjesnik, dramatičar i prozni pisac; r. 1557, u. 1625. Najpoznatije mu je djelo pastorala Rosalynde, Euphueva zlatna ostavština. Njenu je radnju

Shakespeare uzeo kao osnovu za svoju komediju Kako vam drago. Sa R. Greenom napisao dramu Zrcalo za London i Englesku. LOGAU, Friedrich, Freiherr von, pseud. Salomon on Golaw, njem. književnik; r. 1604, u 1655. Pisao epigrame u kojima žigoše intelektualnu i moralnu dekadenciju vladajuće klase. Gl. djelo: Tri tisuće njemačkih epigrama. LOHENSTEIN [l'o:enštajn], Daniel Casper, pravo ime Daniel Casper, njem. književnik; r. 1635, u. 1683. Sin poreznika i savjetnika i sâm, nakon različitih činovničkih položaja, postaje carski savjetnik. Autor bombastičnih baroknih drama u kojima u pseudohistorijskom ruhu šiba društvenu i moralnu izopačenost suvremenika. Djela: Ibrahim; Kleopatra; Sofonizba; Agripina; Tužne i radosne pjesme. LOMBARDO ili LOMBARDI, Antonio, tal. kipar; r. oko 1458, u. oko 1516. Sin i sljedbenik Pietra, s kojim surađuje na nadgrobnom spomeniku dužda A. Vendramina u mlet. crkvi sv. Ivana i Pavla; za tu je crkvu izgradio mramorne svetačke kipove, a za baziliku sv. Antuna u Padovi jedan reljef. Uzor mu je ant. skulptura. LOMBARDO ili LOMBARDI, Pietro, tal. graditelj i kipar; r. oko 1435, u. 1515. U arhitektonskim djelima spaja oblike firentinske renesanse s mlet. slikovitošću. U Veneciji sagradio palaču Vendramin-Calerghi, crkvu Sta Maria dei Miracoli i Scuola di S. Marco. Stvorio tip renesansnog nadgrobnog spomenika monumentalnih razmjera (za duždeve P. Malipiera, P. Moceniga, A. Vendramina i dr.). Njegovo djelo obilježuje prijelaz iz rane renesanse u visoku. LOMBARDO ili LOMBARDI, Tullio, tal. kipar i graditelj; r. oko 1455, u. 1532. Sin Pietra i njegov suradnik kod podizanja nadgrobnih spomenika mlet. duždevima. Samostalno izvodio kiparske dekorativne radove i osnove za crkve (u Ravenni i Bellunu). Neki mu pripisuju bočne portale katedrale u Kopru. LOMÉNIE DE BRIENNE [lômen'i d bri'ên], Étienne Charles, franc. političar, kardinal; r. 1727, u. 1794. Kao generalni kontrolor financija (1787) htio prebaciti porezni teret i na privilegirane klase, ali ga nije uspio te je otpušten 1788. Uhapšen 1793, umro u tamnici. LOMONOSOV, Mihail Vasiljevič, rus. učenjak i pjesnik; r. 19. XI 1711. u Denisovki, u. 15. IV 1765. u Petrogradu. Sa 19 godina odlazi u Moskvu i stupa u Slavensko-grčkolatinsku akademiju, zatim odlazi radi daljnjeg školovanja u Njemačku, najprije u Marburg, a onda u Freiburg. Po povratku u domovinu postaje član Akademije nauka i organizira znanstveni rad u Rusiji. Bavio se fizikom, kemijom, geografijom, historijom, filologijom i pridonio razvitku svih tih znanosti a u nekima je izvršio i značajna otkrića. - L. je svojim studijem u inozemstvu stekao solidnu naobrazbu i temeljito upoznao suvremene probleme u prirodnim znanostima. Za čitavu njegovu prirodoznanstvenu djelatnost karakterističan je stav da sve treba proučavati na osnovi promatranja i eksperimenata. Bio je protivnik bilo kakvih nadnaravnih tumačenja, a isto tako i teorija o posebnim fluidima (kao što su flogiston, toplina i el. fluid), kojima se u znanosti toga doba operiralo u nastojanju da se objasne različiti fenomeni; nije bio ni kruti empirik, već učenjak koji ističe da samo promatranje bez teoretskog uopćivanja nije dovoljno. Njegovo materijalističko gledanje na svijet dovodilo ga je u sukob s postavkama za ono vrijeme najviših autoriteta kao što su

Leibniz i Newton. Leibnizove monade kao tvorevine bez dimenzija odbacuje i upozorava, oslanjajući se na kemiju, da se materija sastoji od različitih čestica (atoma), koje, tvoreći složenije čestice (molekule), uvjetuju čitavu raznolikost materije, i da atomi moraju biti tvorevine određene veličine, na što upućuje odstupanje plinova od Boylova zakona kod visokog tlaka. To odstupanje, prema Lomonosovu. nastaje zbog toga što u jako stlačenim plinovima dolazi do izražaja volumen molekula. Skupa sa L. Eulerom, L. se ne slaže s Newtonovim djelovanjem sila na daljinu bez posredstva nekog medija. Osobito su značajna njegova rasuđivanja o toplini, u kojima on uzima kao osnovu toplinskih pojava kaotično gibanje čestica u tijelima, što je poslije bila polazna točka kinetičke teorije. Proces izgaranja L. tumači pravilno, zabacujući postojanje flogistona, i tvrdi da prilikom izgaranja u stvari nastaje spajanje materije tijela s materijom izvan njega. Prvi je dokazao zakon o očuvanju materije, tvrdeći da je količina materije prije kem. reakcije i poslije nje ista. Proučavao je i atmosferski elektricitet u zajednici sa G. V. Rihmanom i utvrdio da je elektricitet munje posljedica jakog konvektivnog strujanja u oblacima. L. se bavio i astronomijom, prvi je otkrio na temelju refrakcije svjetlosti na rubovima Sunčeve ploče prilikom prolaska Venere, da je taj planet okružen atmosferom kao i Zemlja. Pretpostavljao je da je polarna svjetlost pojava el. prirode. Posebno su važni njegovi radovi iz gealogije, u kojima je u mnogočemu stajao ispred svoga vremena. Ustao je protiv vjerovanja da je svijet onakav kakav je stvoren i dokazivao da su slojevi u Zemljinoj kori nastali taloženjem u morskim bazenima, da je vulkanska djelatnost uvjetovana tektonskim promjenama, da se unutar Zemljine kore zbivaju razne promjene djelovanjem topline i visokog tlaka. Prvi je ustanovio da su tektonske promjene posljedica energije koju Zemlja ima u svojoj unutrašnjosti. Također se bavio i geografijom; posebno u vezi s Arktikom i rješenjem problema Sjevernog morskog puta, kojim bi se moglo doći iz Evrope na Daleki istok. Dao je prvu klasifikaciju morskog leda, koja se u mnogočemu podudara s današnjom. - Veliku je pozornost posvećivao praktičnoj primjeni znanosti. Dao je vrlo važne radove u rudarstvu i metalurgiji. Izumio je čitav niz instrumenata: meteoroloških, optičkih i dr. Na području filologije i književnosti dao je L. radove od pionirskog značenja. Njegova Ruska gramatika prva je gramatika rus. jezika. U svom napisu O koristi crkvenih knjiga u ruskom jeziku izložio je klasicistički princip o tri stila u poeziji: visokom, srednjem i niskom. Knjiž. pitanjima bavi se L. i u svojoj Retorici. Dovršio je reformu rus. stiha koju je započeo V. K. Trediakovski. U svom traktatu Pismo o pravilima ruske metrike odbacuje raniji silabički i traži uvođenje tonskog stiha. Ovaj princip praktično primjenjuje u svojim stihovima. L. se ubraja među najistaknutije rus. pjesnike XVIII st. Poznate su naročito njegove ode u kojima dolaze do izražaja njegova prosvjetiteljska shvaćanja. Tvorac je ovog žanra u rus. literaturi. Pisane u povodu različitih dinastičkih praznika one sve govore o Lomonosovljevim gledanjima na razne probleme rus. nacionalnog i drž. života. Za hist. nauku značajan je njegov stav prema normanskoj teoriji postanka rus. države. Kada je G. Miller 1749. napisao radnju Porijeklo ruskog naroda i imena, L. je oštro ustao protiv teorije i izvršio opsežna istraživanja čiji su plod djela: Stara ruska povijest od postanka ruskog naroda do smrti velikog kneza Jaroslava Prvoga ili do 1454. godine; Povijest Ruskog Carstva za Petra Velikog (1759-63) i dr. L. je bio utemeljitelj Moskovskog sveučilišta. Životno djelo Lomonosova bilo je predmet čestog izučavanja, jer je njegovo stvaralaštvo ostavilo tragove u kulturi i nauci Rusije. Tako su se njegovim dostignućima bavili: A. J. Hercen, V. G. Bjelinski, A. N. Radiščev, A. S. Puškin, D. I. Mendelejev, B. N. Menšutkin, S. I. Vavilov i mnogi drugi. LONGHENA [long'e:na], Baldassare, tal. graditelj; r. 1598, u. 1682. U Veneciji glavni predstavnik klasicistički modificiranog monumentalnog baroknog stila, koji se nadovezuje

na koncepcije A. Palladija. Sagradio palače Giustinian, Rezzonico i Pesaro na Canalu Grande; njegovo je remek- djelo crkva Sta Maria della Salute. Dovršio Nove prokuracije, koje s juga zatvaraju Trg sv. Marka. LONGHI [l'ongi], Pietro, pravo prezime Falca, tal. slikar; r. 1702, u. 1785. Izrađuje u doba rokokoa velik broj slika s temama iz mlet. galantnog života. Koloristička svježina, realizam, humor i jednostavnost motiva odudaraju od izvještačene manire rokokoa. LONGUEVILLE [longv'il], Anne Geneviève, duchesse de, franc. političarka; r. 1619, u. 1679. Kći Henrika II Bourbon-Condéa i sestra Louisa Condéa. Protivnica Mazarina, odigrala istaknutu ulogu u Frondi. Podupirala janseniste. LOO [lo], Charles André, zvan Carle, franc. slikar; r. 1705, u. 1765. Član porodice hol. podrijetla, koja je dala nekoliko slikara u XVII i XVIII st. Studirao u Rimu; 1733. postaje dvorski slikar i direktor pariske akademije. Slikao u duhu rokokoa hist., biblijske i alegorijske kompozicije, galantne i žanr-prizore i reprezentativne portrete. Njegova slika Concert espagnol inspirirala je Beaumarchaisa za prizor u Figarovoj svadbi. LÓPEZ [lopêz], Alonso, zvan El Pinciano, španj. pjesnik; r. u drugoj pol. XVI st., u. 1627. Pravim zanimanjem liječnik (prevodio Hipokrata). Osim poeme El Pelayo napisao traktat Antička filozafija poetike, u kojem komentira Aristotelove poglede na poetiku i napada inovacije u dramskom stvaralaštvu Lope de Vege. LÓPEZ [l'opez], Ruy de Segura, španj. šahovski majstor; živio u XVI st. Bio župnik u Zafri (Estremadura). Pobijedivši tal. šahiste (Rim 1560), smatrao se najjačim u svijetu. Napisao je i jednu od prvih knjiga o šahu. LÓPEZ DE GÓMARA [l'opez de ~], Francisco, španj. historičar; r. oko 1511, u. 1566. Bio u službi H. Cortésa, konkvistadora Meksika. Gl. djelo: Opća povijest Indijâ. LORRAIN [lôr en] ili LE LORRAIN [le lôr'en], Claude, pravo ime Claude Gelée, franc. slikar i bakropisac; r. 1600, u. 1682. Živio pretežno u Rimu (1624-27. u domovini). U doba punog razvoja baroknog slikarstva, kad Poussin stvara klasicistički pročišćene figuralne kompozicije, L. formira tip romantičnog pejzaža, u kojemu motivi iz prirode dobivaju epska obilježja (morski žali s ant. hramovima, predjeli s ruševinama). Od realistički uočenih pojedinosti gradi velike kompozicije u prigušenim bojama i s jakim efektima svjetlosti. U njih uklapa mitol. i biblijske štafažne likove. Njegov način slijedili su mnogi evr. slikari tzv. herojskih pejzaža. Djela: Luka kod zalaza sunca; Jutro u pristaništu; Rimske ruševine; Pejzaž s pastirima; Bijeg u Egipat. LOTTI, Antonio, tal. kompozitor; r. 1666, u. 1740. Povezuje stilske elemente venecijanskog kasnog baroka i napuljske škole. Komponirao opere, oratorije, kantate, madrigale (U sjenovitom grmu), arije (poznata Tako rekoše lijepa usta), crkv. glazbu (Miserere) i dr. Odgojio niz poznatih muzičara (B. Marcello, A. Alberti, B. Galuppi, G. Bassoni). LOTTO, Lorenzo, tal. slikar; r. 1480, u. 1556. Istaknuti majstor mletačkog cinquecenta; u svojim djelima sjedinjuje blještavi kolorizam mletačke škole i klasičnost Rafaelovih kompozicija. Asimiliravši različite utjecaje, ostvario vlastiti izraz, koji po bujnosti oblika i

svjetlosnim efektima stoji na granici manirizma. U oltarnim slikama naglašava dramatske momente, a kao portretist ugleda se na realistički način Antonella da Messina (Bogorodica sa svecima; Sacra conversazione; Mladić; Graditelj). U samostanu franjevaca na Poljudu u Splitu čuva se njegov portret biskupa i humanista Tome Nigrisa. LOUVOIS [luvo'a], François Michel Le Tellier, marquis de, franc. političar; r. 1641, u. 1691. Ministar rata Luja XIV, koga je poticao na osvajačke ratove i štetne akcije u vanjskoj i unutrašnjoj politici. Reorganizirao vojsku. LOVELACE [l'ăvlis], Richard, engl. pjesnik; r. 1618, u. 1658. Pripadao grupi dvorskih pjesnika (Cavalier poets), za vladavine Charlesa I. U doba sukoba s kraljem, parlament ga zatvara (1642). God. 1645. ponovo u službi Charlesa I; 1646. ratuje u Francuskoj. Poslije povratka u Englesku 1648. po drugi put zatvoren. Kao veoma lijep čovjek postao legendaran po svojim romantično-galantnim pustolovinama. Autor je nekoliko uspjelih lirskih pjesama, koje je napisao u zatvoru: Alteji iz zatvora; Lukasta; epode, ode, soneti, pjesme i dr. Prevodio Katula. LOVRIĆ, Ivan, pisac; r. oko 1754. u Sinju, u. 1777. u Sinju. Studirao jezike i filozofiju u Veneciji, a medicinu u Padovi. God. 1776. objavio je knjigu Napamene (Osservazioni) o putopisu Putovanje po Dalmaciji A. Fortisa. U prvom dijelu knjige O toku Cetine opisuje porječje Cetine; svoje putne dojmove dopunio je pov. reminiscencijama i arheološkoepigrafskim bilješkama. Drugi dio jest rasprava O običajima Morlaka u kojoj, iako se ograničio na Sinjsku krajinu, daje mnogo podataka o životu seoskog pučanstva sr. Dalmacije. Oba ta dijela puna su kritičkih primjedaba na Fortisovo pisanje. U trećem dijelu opisao je život hajdučkoga harambaše Stanka Sočivice. Svojim je djelom L. dao živu i optimističku sliku svoga kraja, ne zatvarajući pri tom oči pred njegovom zaostalošću i tamnim stranama života u njemu. Uz mnoge druge, napao ga je i Fortis, ali L. nije stigao dovršiti svoj odgovor, jer je u međuvremenu umro. LOVRO DOBRIČEVIĆ MARINOV, slikar; djeluje od 1459. u Dubrovniku, u. 1478. u Dubrovniku. Vjerojatno onaj Laurentinus de Cataro pictor, koji se 1444. spominje u jednoj mlet. ispravi. Glavna su mu djela oltarni triptih Bogorodica s djetetom i svecima u dubrovačkoj crkvi Gospe na Dančama (1465) i poliptih s prizorom Krštenja Kristova kod dominikanaca u Dubrovniku (1477). Stilski su na prijelazu između gotičkog i renesansnoga shvaćanja. - I njegov sin Vicko Lovrin bio je slikar (poliptih u franjevačkoj crkvi u Cavtatu). LOWER [l'ouer], Richard, engl. liječnik i anatom; r. 1631, u. 1691. Živio u Londonu, gdje je 1665. izveo prvu transfuziju krvi s jedne životinje na drugu, a 1667. s ovce na čovjeka. Napisao djelo Rasprava o srcu (Tractatus de corde, 1669) s važnim opažanjima o građi i funkciji srca. LUBOMIRSKI, Jerzy Sebastian, polj. maršal; r. 1616, u. 1667. Ratovao sa Šveđanima, Kozacima i Rusima. Braneći feud. prava sukobio se s kraljem i porazio kralj. vojsku; uspješno se suprotstavio kandidaturi princa. Condéa na polj. prijestolje.

LUBOMIRSKI, Stanisław Herakliusz, polj. latinist; r. 1642, u. 1702. Autor mnogobrojnih pjesama, drama, poema (pisanih uglavnom prema tal. uzorima) i traktata. Gl. djela: Razgovori Artaxessa i Ewandra i De vanitate consiliorum. LUČIĆ ili LUCIUS, Ivan, povjesničar; r. u septembru 1604. u Trogiru, u. 11. I 1679. u Rimu: Studirao u Rimu i Padovi, gdje je 1630. doktorirao pravo. Od 1630. u Trogiru je sudac i funkcionar gradske uprave. Da bi »daleko od mletačkih spletaka« dovršio započeta djela, napušta 1654. Trogir i nastanjuje se u Rimu. Tu ulazi u krug istaknutih erudita oko akademije šved. kraljice Kristine. Član je uprave i predsjednik (1662-63) Zbora sv. Jeronima; održava vezu s prijateljima u domovini (Ponte, Divnić, Ljubavac, Vrančić, Cipiko, Statilić i dr.), koji mu šalju arhivsku građu. Prisan prijatelj dubrovačkog poslanika u Rimu, S. Gradića, L. je sudjelovao u njegovu protuturskom radu, uvjeren da bi pomoć evr. sila »vojnim uspjesima Hrvata mogla uroditi zbacivanjem osmanlijskog jarma u ostalih Slavena i istjerivanjem Osmanlija iz Evrope«. Lučićevo gl. djelo De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex (Amsterdam 1666) imalo je ukloniti dotadašnje historiografske nedostatke i upoznati suvremenike s prošlim i aktualnim statusom zemalja koje su u doba slabljenja Turaka postale zanimljive. U prvih pet knjiga L. prikazuje događaje do 1480, a u šestoj suvremeno stanje, običaje i polit. granice. Dajući prednost ispravama L. je u svom djelu mnoge u cijelosti kritički objavio; u prilogu (Rerum Dalmaticarum scriptores) izdao je zbirku narativnih izvora, a priložio je također genealoške table i šest historijsko-geogr. karata, koje su naš prvi atlas. Šesta karta Illyricum hodiernum ušla je uz njegov komentar u znameniti Atlas Maior sive Geographia Blaviana (Amsterdam 1669) i nosi kao i ona u izvorniku posvetu banu Petru Zrinskom. Pisano znanstvenom metodom, Lučićevo je djelo postavilo temelj našoj znanstvenoj historiografij i i ide u red boljih djela građanske historiografije uopće. U opširnije koncipiranoj trogirskoj povijesti (Memorie istoriche di Tragurio; Venecija 1673) L. je prikazao zbivanja do sred. XV st., obuhvativši i susjedne gradove a često i čitavu Dalmaciju; u originalu je donio mnoge izvore. Još je objavio Vita b. Joannis confessoris et eius miracula (Rim 1657) i zbirku epigrafičkih spomenika Inscriptiones Dalmaticae (Venecija 1673). On i Gradić zaslužni su za objavljivanje i obranu autentičnosti trogirskog kodeksa Satiricona Petronija Arbitra, u kojem se sačuvao jedini opis Trimalhionove gozbe. Priredio je i Statut grada Trogira, koji je - zbog mlet. zabrane tiskanja - izašao 1708. Lučićeva korespondencija s L. Holsteniusom, P. Ponteom, Petrom Zrinskim, M. Forstallom i dr. primjer je znanstvene epistolografije XVII st. s podacima o njemu, njegovim djelima, znanstvenoj metodi i političkim pogledima. LUDOLF, Hiob, njem. orijentalist; r. 1624, u. 1704. Istaknut poliglot (poznavao je 25 jezika), proveo je gotovo čitav život u službi raznih velikaša i kao odgojitelj njihove djece. Upoznavši u Rimu jednog etiopskog svećenika (oca Gregorija) posebno se predao proučavanju etiopskog (starog crkvenog ge'ez i amharskog) jezika. U svojim djelima prikazao je povijest Etiopije, napisao gramatike i rječnike amharskog. LUDOLPH VAN CEULEN [l'u:dôlf vån k'e:le], niz. matematičar; r. 1540, u. 1610. Bio je profesor na vojnim učilištima u Bredi, Amsterdamu i Leidenu, gdje je držao predavanja o tehnici građenja utvrda. God. 1596. izračunao je broj π na 20 decimala, a kasnije i na 36 decimala. LUDOVIK II, hrvatsko-ug. kralj od 1516; r. 1506. u. 1526. Sin Vladislava II Jegelovića. Za njegove maloljetnosti vladalo je drž. vijeće, sastavljeno od visokih svjetovnih i crkv. feudalaca. Kad je 1521, L. sam preuzeo vlast, u zemlji je vladala feud. anarhija, a izbila je i

teška financ. kriza. Obrambena snaga zemlje oslabila je i Turci su katastrofalno porazili Ludovikovu vojsku na Mohačkom polju (1526). L. se na bijegu utopio u nabujalu potoku. LUDWIG BADENSKI, markgrof, austr. feldmaršal; r. 1655, u. 1707. Istaknuo se u obrani Beča od Turaka (1683). God. 1688. osvojio Kostajnicu, Beograd, Zvornik. Kao vrhovni zapovjednik (od 1689) poziva srp. stanovništvo na suradnju u borbi protiv Turaka; u septembru 1689. izvojevao veliku pobjedu kod Niša; iste godine, po nalogu Leopolda I, utamničio grofa Đorda Brankovića zbog njegovih planova da obnovi srp. državu, God. 1691. pobijedio Turke kod Slankamena; od 1693. ratovao protiv Francuza. LUFTI-PAŠA (ibn Abdalmu'in), tur. veliki vezir i pjesnik; r. 1488, u. 1563. Poznata su mu djela Knjiga žalosti (Asaf-nama) i Historija Osmanlijskog Carstva. LUINI [lu'i:ni], Aurelio, tal. slikar; r. 1530, u. 1593. Sin i sljedbenik Bernardina Luinija. U daljem razvitku postaje jedan od predstavnika manirističkoga slikarstva u Lombardiji. Njegovi glavni radovi u ulju i freski nalaze se u crkvama u Milanu. U Strossmayerovoj galeriji starih majstora JAZU u Zagrebu nalazi se njegova Bogorodaca s djetetom. LUINI, Bernardino, tal. slikar; r. oko 1475/80, u. 1532. Tipičan predstavnik lombardijskog ranorenesansnog slikarstva. Sljedbenik Leonarda da Vincija; primjenjuje njegov sfumato u koloristički nježno ostvarenim likovima bogorodica, dajući im mekoću i osjećajnost. Njegov sjevernjački smisao za realizam očituje se u prikazima djece i detaljima kojima daje obilježja žanra. Pored oltarnih slika u ulju radio i freske u Milanu (crkve Monastero Maggiore i Sta Maria della Passione) i sjevernotal. gradovima. LUJ XII, franc. kralj od 1498; r. 1462, u. 1515. Pripadao pobočnoj lozi Valois-Orléans. Bio je u savezu s papom Julijem II, Ferdinandom Aragonskim i s carem Maksimilijanom I protiv Venecije (Cambraiska liga 1508). Osvojio je kao svoju tobožnju baštinu Milano s gornjom Italijom, ali se pobijeđen (1513) morao povući pred Svetom ligom (koju je protiv Francuske s Engleskom sklopila većina njegovih bivših saveznika). Proveo dalekosežne reforme u franc. sudstvu i upravi, a osobito u financijama. LUJ XIII, franc. kralj od 1610; r. 1601, u. 1643. Sin Henrika IV iz kuće Bourbon. Za maloljetnosti (1610-17) vlada njegova majka Marija Medici, a od 1624. stvarnu vlast u Francuskoj ima kardinal Richelieu, koji teži da podigne kralj. autoritet i postigne hegemoniju u Evropi. Ugušio je ustanak hugenota 1622-28. u juž. Francuskoj (1628. je zauzeta La Rochelle) i stavio ih izvan zakona. Nagovoren od Richelieua stupio je L. u Tridesetogodišnji rat protiv Austrije i Španjolske. Njegov drugorođeni sin Filip, vojvoda od Orléansa, rodonačelnik je kuće Orléans. LUJ XIV, franc. kralj od 1643; r. 1638, u. 1715. Sin Luja XIII; dobio nadimke Bogodani, Veliki i Kralj-Sunce. Za malodobnog kralja bila je regentkinja njegova majka Ana Austrijska, a stvarnu vlast vršio je do svoje smrti (1661) kardinal Mazarin. Protiv Ane i Mazarina podigla se Fronda, koju je Mazarin ugušio 1653. Westfalskim mirom 1648. dobila je Francuska austr. dio Alzacije i stekla utjecaj na austr. politiku. Pirenejskim mirom od 1659. odstupila je Španjolska Francuskoj osporavani Roussillon i Artois. Nakon Mazarinove smrti vodi L. poslove čisto apsolutistički i uzima ministre-pomagače i iz

buržujskih slojeva. Merkantilist J. Colbert sredio je financije, razvijao industriju i trgovinu, izgrađivao trg. i ratnu flotu, osnivao kolonije; F. Louvois organizirao je vojsku, a II. Lionne diplomatsku službu. U vanjskoj politici L. je nastojao da se tobožnjim nasljednim pravom domogne španj. krune, zbog čega se zapleo u dugotrajne ratove, koje je vodio u četiri etape (Devolucijski rat 1667-68; Nizozemski rat 1672-78; franc. invazija u španj. Nizozemsku 1680-97. i Rat za španj. baštinu 1701- 14). U dvije posljednje etape ratovanja snage su franc. monarhije slabile, te je morala već osvojene teritorije napuštati. Pored toga, golemi drž. dug (2 milijarde livara) pritiskivao je podvlaštene klase, a feudalci su još uvijek uživali porezni imunitet. Kraljev apsolutizam dolazio je do izražaja na svim poljima: ukinuo je samoupravu općina i pokrajina, sudove je podložio svojoj kontroli, jansenizam je likvidirao, a hugenote oštro progonio (dragonade), tako da je 200 000 hugenota, pretežno intelektualaca, emigriralo iz Francuske u susjedne zemlje. I kat. crkvu stavio je pod svoju kontrolu i za neko vrijeme uspostavio galikansku crkvu (1682). Stoga deviza l' État c'est moi (država sam ja), koja mu se pripisuje, a koju on vjerojatno nikad nije izgovorio, dobro karakterizira njegovo vladanje. Njegove ljubavnice L. de la Vallière, a osobito Madame de Montespan i Madame de Maintenon, utjecale su na njega i u polit. stvarima. Apsolutna monarhija Luja XIV nosila je u sebi i pored vanjskog sjaja očite znakove unutrašnjeg raspadanja. Plemički stalež, iako lišen polit. prava, zadržao je sve privilegije za eksploataciju podvlaštene klase. Stalni ratovi i teški porezi nametnuti stanovništvu zbog Lujeva raskošnog života doveli su do osiromašenja naroda, koji je zbog sve većeg nezadovoljstva počeo dizati ustanke i bune (→ KAMIZARI). Luj XIV, stil, formirao se u Francuskoj za vladavine kralja Luja XIV. U okviru koncepcija razvijenoga baroka teži za monumentalnošću i primjenom klasičnih ant. elemenata. U arhitekturi je glavno ostvarenje ovog stila dvor Versailles, koji reprezentira gordost apsolutističke monarhije. Interijeri su bogato dekorirani slikarskim i kiparskim radovima, mramorom, pozlatom, štukom, broncom, ogledalima i tapiserijama, a namještaj je masivan i težak (velike fotelje ravnih obrisa, kreveti s baldahinima, stolovi s mramornim pločama). Arhitektura Versaillesa i njegov raskošni unutrašnji uređaj bili su uzor za ostale realizacije ovoga stila. Konačni oblik dao je Versaillesu graditelj J. Hardouin-Mansart, a park, koji je njegov sastavni dio i prototip geome trijski koncipiranog tzv. franc. parka, osnovao je Le Nôtre. Glavni je slikar i dekorater ovog razdoblja Ch. Lebrun. U cijelosti je Luj XIV pompozan stil dvora, feuda i crkve. LUJ XV, franc. kralj od 1715; r. 1710, u. 1774. Praunuk Luja XIV. Za njegove maloljetnosti (1715-23) vladali su vojvoda Filip od Orléansa i kardinal Fleury. Francuska je sudjelovala u ratu za polj. baštinu (1733-38) i stekla devolucijsko pravo na Lotaringiju (Bečki mir 1738), koje je realizirano 1766. U Ratu za austr. baštinu (1741-48), i pored pobjede kod Fontenoya (1745), L. je morao Mariji Tereziji priznati pravo na cijelu Austriju. U sedmogodišnjem ratu (1756-63) kao saveznik Austrije protiv Pruske i Velike Britanije bio je pobijeđen, te je mirom u Parizu 1763. izgubio posjede u Sjevernoj Americi i Istočnu Indiju u korist Velike Britanije. Nezadovoljstvo u narodu jača zbog rasipnosti i razuzdanosti dvora (kraljeve ljubavnice Pompadour i Dubarry) i feudalaca, a drž. dug raste na 4 milijarde livara. U tom procesu raspadanja javljaju se kritičari starog i ideolozi novog društvenog poretka (Voltaire, Diderot s enciklopedistima), koji šireći nove poglede na svijet stvaraju podlogu za rušenje kraljevstva, ostataka feudalizma i prevlasti crkve; fiziokrati, u suprotnosti s jednostranostima merkantilizma, traže podizanje poljodjelstva; javljaju se Montesquieu i Rousseau, koji traže novo konstitucionalno polit. uređenje suprotno apsolutizmu. Vladanje Luja XV dovodi Francusku na prag revolucije.Luj XV, stil, dominira u Francuskoj za vladavine kralja Luja XV. Sinonim za → rokoko.

LUJ XVI, franc. kralj iz kuće Bourbon ; r. 1754, u. 1793. Vladao 1774-92. Unuk Luja XV. Zbog opozicije privilegiranih slojeva da se Francuska reformama spasi od financ. bankrota otpustio je svoje najsposobnije savjetnike (Turgot, Malesherbes, Necker). Pošto je 1789. izbila revolucija, doveden je s obitelji iz Versaillesa u Pariz. Pokušavar pobjeći u inozemstvo (juni 1791), ali je vraćen u Pariz, gdje polaže zakletvu na novi ustav. U septembru 1792. svrgnuo ga je Žirondinski konvent. U decembru 1792. osuđen je zbog veleizdaje na smrt i u januaru 1793. giljotiran. Luj XVI, stil, dobiva konačne oblike za vladavine kralja Luja XVI. Kao reakcija na prebujne i kapriciozne forme rokokoa javlja se već oko 1760. tendencija za jednostavnijim i smirenijim izrazom, za koji se traže uzori u antici. U arhitekturi su mu predstavnici G. Soufflot (pariski Panthéon) i J. A. Gabriel (Mali Trianon). Dekoracija interijera postaje suzdržljivija, a smisao za proporciju izrazitiji; namještaj dobiva pravilne i ravne linije. Stil Luj XVI zapravo je prva faza francuskog klasicizma. LUJ XVII, poznat kao Louis Charles de France; r. 1785, u. 1795, sin Luja XVI. Zatvoren s ocem Lujom i majkom Marijom Antoinettom u Templeu (1792); umro u tamnici.

LUKAČIĆ, Ivan, kompozitor; r. vjerojatno 1587. u Šibeniku, u. 1648. u Splitu. Najznatniji hrv. kompozitor na prijelazu iz kasne renesanse u rani barok. Franjevac; studirao u Italiji. Po prilici od sredine 1618. do smrti bio dirigent i orguljaš stolne crkve u Splitu i gvardijan samostana sv. Frane. Jedino njegovo sačuvano djelo - zbirka Sacrae Cantiones (1620) sadrži 27 duhovnih koncerata za 1-5 glasova i orguljski generalbas. Formalno i stilski raznolični, djelomice polifono koncipirani a dijelom monodijski, ekspresivno, Lukačićevi koncerti svjedoče o ranom prodoru baroknog koncertantnog stila u naše krajeve i osvjetljavaju razmjerno visoko razvijenu glazbenu izvodilačku praksu onog doba u Dalmaciji. LUKIN, Vladimir Ignjatjevič, rus. dramski pisac; r. 1737, u. 1794. Protivnik klasicizma i jedan od tvoraca sentimentalne komedije u rus: književnosti. U drami iz nar. života prethodnik Fonvizinov. Prevodeći tuđe komedije, prilagođivao ih ruskim prilikama. Isticao potrebu obrađivanja domaćih tema građanske neplemićke sredine. LULLY [lil'i], Jean Baptiste, tal. ime Giovanni Battista Lulli, franc. kompozitor tal. podrijetla; r. 28. XI 1632. u Firenci, u. 22. III 1687. u Parizu. Doselio u Francusku 1646, od 1653. angažiran na dvoru Luja XIV kao kompozitor; uz to djeluje kao violinist dvorskog orkestra, te plesač, pjevač, glumac i scenograf, zatim i dirigent orkestra Les Petits violons, koji se pod njegovim vodstvom proslavio čistoćom i preciznošću izvedbi; postavši uskoro glavni muz. intendant (1661) i stekavši kralj. privilegij za prikazivanje opera (1671) i vođenje opernog kazališta Académie royale de musique (1672), zavladao muz. životom dvora i čitavog Pariza. - L. je središnja ličnost franc. glazbe u razdoblju baroka, tvorac klasične franc. opere. Posvetio se isprva baletu i razvio ga u raskošni muz. spektakl; u okviru baletnih kompozicija uveo je menuet i izgradio poseban tip franc. uvertire koja je, usavršena u njegovim operama, postala uzorom i kao samostalni oblik odigrala važnu ulogu u instrumentalnoj (orkestralnoj) suiti baroka. U suradnji s Molièreom stvara zatim novu dramskomuz. vrstu - comédie ballet - komediju s pjevanjem i plesom (Ženidba na silu; George Dandin; Gospodin de Pourceaugnac; Građanin plemić i dr.) u kojoj razvija specifično franc. buffo stil i, dajući glazbi veću dramatsku funkciju, pripravlja operu. Svojih 13 opera (Kadmus i Hermiona; Alcesta; Tezej; Psiha; Persej; Amadis od Galije; Asmida; Acis i Galateja) komponira na libreta Ph. Quinaulta, Th. Corneillea i dr., oblikujući ih prema strukturi klasične franc. tragedije, s karakterističnim recitativima koji

prate ritam i metar aleksandrinca i sa zborskim partijama koje svojom ulogom premašuju sve dotadašnje u historiji opere. Ovaj Lullyjev tip opere, tzv. tragédie lyrique, postao je uzorom generacijama franc. kompozitora sve do pred Revoluciju. Lullyjev dalekosežni utjecaj proteže se i na Njemačku preko tzv. njem. »lullista«. LURJA, Isaak ben Salomo, židodski učenjak; r. 1534, u. 1572. Djelovao u Egiptu i Palestini, osnivač nove Kabale, koja je po njemu nazvana lurjanskom. Njegovu mističnu nauku pismeno je fiksirao njegov učenjak Hajim Vital. LUTHER [l'uter], Martin, osnivač protestantizma (luteranstva) u Njemačkoj i jedan od vođa reformacije; r. 10. XI 1483. u Eislebenu, u. 18. II 1546. u Eislebenu. Sin rudara, odrastao u građanskoj okolini. God. 1501. došao na sveučilište u Erfurtu, gdje je 1505. postao magistar artium. Zatim je po volji očevoj počeo studirati pravo, ali je iste godine stupio u red augustinaca. God. 1507. zaređen je za svećenika, a od 1508. predavao je moralnu filozofiju na teološkom fakultetu u Erfurtu. God. 1508/09. proveo u Wittenbergu, da bi se spremio za profesora. Potkraj 1510. boravio je neko vrijeme u poslu svog reda u Rimu, gdje je bio neprijatno impresioniran raskošnim i razuzdanim životom i pokvarenošću papinskog dvora. God. 1511. postao je u Wittenbergu profesor biblijske egzegeze. U to se vrijeme razgranalo trgovanje indulgencijama (oprostima) što su ih pape raspisivali u svakoj pogodnoj prilici. Duboko ogorčen tim prodavanjem oprosta, L. je 31. X 1517. na vrata dvorske crkve u Wittenbergu izvjesio na javnu raspravu svojih 95 teza o indulgencijama, o dogmama i uređenju Katoličke crkve. Tim je događajem obilježen početak reformacije. Rasprava o oprostu ubrzo se pretvorila u napadaj na papinstvo, a zatim na čitavu tradicionalnu crkv. organizaciju. Unatoč nalogu pape (1518) da se opravda pred njegovim izaslanikom, kardinalom Caetanom (Tommaso de Vio), L. je ostao pri svojim tezama. Kada je papa bulom 1520. osudio njegovo učenje, L. je odgovorio trima spisima (Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda; Babilonsko sužanjstvo crkve i Sloboda kršćana), u kojima je iznio svoje osnovne vjerske koncepcije: spasenje kršćaninu donosi vjera u Kristovu žrtvu otkupljenja, a ne »dobra djela« koja čini; izvor istine u religiji nije tzv. sveta predaja, nego Sveto pismo; crkva nije posrednik između čovjeka i boga, jer »unutrašnju religioznost« daje neposredno sam bog. Potkraj 1520. L. je javno spalio papinu bulu, a u januaru 1521. papa ga je ekskomunicirao. Car Karlo V, kao izvršilac papinske ekskomunikacije, pozvao je Luthera da dođe na sabor u Worms (u proljeće 1521) i da tu opozove svoje učenje. L. je to odbio pa je protiv njega i njegovih pristalica izrečena kazna drž. progonstva (Reichsacht). Tada mu je njegov pristalica saski knez izbornik pružio azil u zamku Wartburg, gdje je L. počeo prevoditi Bibliju. Već u to vrijeme Lutherov radikalizam sasvim iščezava. Sada je on za miran razvitak i nenasilna sredstva, a službenim osloncem reformacije proglašuje feud. vlast kneževu. Razišao se ne samo s revolucionarnim Th. Münzerom nego se sukobio i s drugim reformatorima svoga vremena, kao s E. Rotterdamskim i U. Zwinglijem. Oštro je istupio i protiv anabaptista tražeći za njih progon i smrtnu kaznu. Njegov vjerni pristalica bio je Melanchthon. On je Lutherov delegat na saboru u Augsburgu 1530, na koji sam L., kao drž. prognanik, nije mogao doći, i tu je branio novo učenje formulirano kao → Augsburška konfesija. Kad se 1525. rasplamsao Seljački rat u krajevima gdje su kneževi i plemići bili mahom katolici, L. je pokušao da posreduje. Ali kad je ustanak zahvatio i protestantske krajeve, oštro je istupio protiv ustanka i čak pozivao da pobunjenike treba »daviti, klati, tajno i javno, tko gdje može, kao što se bijesni psi moraju ubijati«. Ovakav Lutherov stav znatno je pridonio porazu seljaka u njihovu oslobodilačkom ratu. Lutherovo učenje odražavalo je težnju građanstva da se oslobodi polit. i ideološke dominacije papinstva i kat. svećenstva i težnju za »jeftinom

crkvom«. Lutherov prijevod Biblije i njegovi spisi odlučno su utjecali na stvaranje jedinstvenoga njem. književnog jezika. Lutherove ideje razrađivane su od njegovih sljedbenika i napadane od protivnika. Njegova ličnost inspirirala je brojna literarna djela, poslužila kao likovni motiv. U novije vrijeme nastale su kritičke i objektivne studije o Lutheru; u svojim djelima L. nastupa kao suptilan mislilac, teolog i biblicist, te literarno nadaren poznavalac jezika. Po Lutheru nazvana je njegova nauka luteranstvo ili luteranizam, a njegovi pristaše luterani. Taj je izraz upotrijebljen od njegovih protivnika i imao je ispočetka podrugljivo značenje. Želeći istaći, da je reformacija povratak evanđelju, L. je predlagao naziv evangelistički (→ EVANGELISTIČKA CRKVA). Vrlo rano nazivani su Lutherovi sljedbenici i protestantima (→ PROTESTANTIZAM). LUXEMBOURG [liksanb'u:r], François Henri de Montmorency- Boutville, duc de, franc. maršal; r. 1628, u. 1695. Sudjelovao u ratovima što ih je Luj XIV vodio u Kataloniji, Flandriji, Franche-Comtéu. Nakon duljeg mirovanja ponovno se istaknuo u ratu protiv Velike alijanse, izvojevavši i veliku pobjedu kod Neerwindena 1693. Zarobljene zastave izvjesio je u crkvi Notre Dame u Parizu pa je stoga prozvan Tapissier de Notre Dame. Oko njegove ličnosti splela se u Nizozemskoj i Njemačkoj pučka legenda slična Faustovoj. LUYNES [lu'in], Charles Albert, franc. vojskovođa i političar; r. 1578, u. 1621. Dvorjanik i štićenik Luja XIII. Sudjelovao u spletkama protiv kraljice majke Marije Medici i njezina favorita Concinija (ubijen 1617) te u njenu pomirenju s kraljem (1619); 1621. postao connétable. LYLY [l'ili], John, engl. književnik; r. 1554?, u. 1606. Začetnik eufuizma, kićenog proznog stila, punog antiteza i aliteracija, koji je dobio ime po dvodijelnom didaktičkom romanu Eufues, ili anatomija duha (1579) i Eufues i njegova Engleska (1580). Unatoč izvještačenosti, eufuizam je izvršio pozitivan utjecaj na razvoj engl. proze i na pjesnike kao J. Donne. Za povijest engl. književnosti L. je značajniji po svojim scenskim djelima: Alexander i Campaspe; Midas; Žena na Mjesecu i Endymion. LANDÍVAR, [land'ivar], Rafael, meks. pjesnik podrijetlom iz Gvatemale; r. 1731. u. 1793. Isusovac, protjeran 1767. iz Meksika zbog autonomaškog i antirojalističkog stava; umro u Bologni. Njegova Rusticatio mexicana, tiskana u Bologni, najvažnije je djelo hispanoam. kolonijalnog latinizma. Napisana je u heksametru, a sadržaj spjeva je meks. priroda, običaji i pretkolumbovske tradicije te miješanje kulturâ u kolonijalnom Meksiku. LAV AFRIKANAC, arap. al-Hasan ibn-Muhammad al-Wazzan, putopisac i geograf; r. 1485, u. 1554. Školovao se u Fèsu. Putovao i istraživao sjev. Afriku i zap. Aziju (1512-17). Od 1517. živi i radi u Rimu; prelazi na kršćanstvo, uči tal. i lat., a podučava arapski. Napisao je putopis Descrizione dell' Africa na arap. i tal. jeziku (1526), koji je Evropljanima dugo bio glavni izvor podataka o sjev. Africi. Od ostalih djela sačuvano je De viris quibusdam illustribus apud Arabes (biografije znamenitih Arapa). LAZIUS [l'a:cius], Wolfgang, austr. liječnik, historičar i kartograf; rođen 1514, u. 1563. ili 1565. Napravio je karte Austrije, Madžarske, Bavarske i Grčke. Zanimljivo je njegovo djelo Typi choreographici, sa slikama najrazličitijih narodnih nošnji i veoma točan i detaljno izrađen atlas (1561).

LI HAIGUAN, kin. književnik; r. 1701, u. 1790. Autor opsežna romana Svjetiljka na raskršću, u kojemu na živ i jednostavan način s više od dvjesto likova prikazuje svakodnevni život pripadnika raznih društvenih slojeva. Taj roman, pisan govornim jezikom, važna je karika u razvoju realističkoga društvenog romana u Kini. LI RUZHEN [~ žudžen], kin. književnik i filolog; r. oko 1763, u. 1830. Za života stekao slavu filološkim raspravama. napose dijalektološkim i fonološkim. U romanu Priča o ogledalu, premda opterećenom čuvenom autorovom erudicijom, svakovrsnim čudesima i utopijskim elementima, zagovarao napredne ideje; služeći se satirom i alegorijom suprotstavlja se koncepciji ličnosti kakvu je do tada propagirala feudalna kin. kultura.

Lj LJOVŠIN, Vasilij Aleksejevič, rus. književnik; r. 1746, u. 1826. Autor pripovijesti, komedija, komičnih opera. U njegov zbornik Ruske priče (1780- 83) ušle su avanturisličkofantastične pripovijesti i komične novele s građom iz društvenog života. Poznat i kao prevodilac. LJUBAVAC, Šimun, povjesničar; r. 1608. u Zadru, gdje je i umro 1663. U Zadru je bio sudac i nastavnik. Njegovo je gl. djelo Agri jedrensis illustrator, geografskohist. prikaz zadarskog područja. Zajedno s F. Divnićem napisao je raspravu Prerogative di Dalmazia, u kojoj dokazuje pravo Mletačke Republike, kao posjednice Dalmacije, na rang kraljevine. Niz drugih njegovih radova poznat je samo po naslovima.

LJUBOJEVIĆ, Petar, kapetan Ivanićke krajine; živio sred. XVIII st. Spominje se kao sudionik krajiških nereda 1736-37, u kojima su krajišnici ustali protiv postupaka njem. oficira u Krajini. Kada je Marija Terezija 1753. ukinula manastir Marču, najstariji pravoslavni samostan u Varaždinskom generalatu, i kada je 1754. »krajiškim statutima« (Militär Graenitz-Rechten) taj, dotada privilegirani generalat izjednačila s ostalim krajinama, stari krajiški oficiri, među njima i Lj., počeli su pomišljati na bunu. Ona je izbila poč. 1755. u Severinu kod Bjelovara i ubrzo se proširila na čitav Varaždinski i Karlovački generalat. Početkom februara krajišnici, okupljeni u Severinu, proglasili su svoju »općinu« tj. ustaničku vladu i sastavili pritužbe bečkom dvoru (tzv. Poteščice). S njima su 20. februara uputili carici u Beč svoju deputaciju na čelu s P: Ljubojevićem. Uzdajući se u pomoć krajišnika, potkraj februara buni su se pridružili i seljaci iz Križevačke, Virovitičke i dijela Varaždinske županije, pa su nemiri obuhvatili gotovo čitavu Hrvatsku. Odugovlačenjem pregovora bečki dvor se priprema na akciju protiv pobunjenika, oslabljenih odsutnošću njihovih vođa. Što prijetnjama, obećanjima, vojnom silom, ili posredovanjem Austriji vjernih krajiških oficira, pobuna je likvidirana u mjesecu aprilu. Pogubljeno je 17 vođa; a 6 krajiških oficira osuđeno je na robiju (Lj. doživotno). Od ukupno 100 osuđenih bilo je 62 katolika i 38 pravoslavaca, pa se ta posljednja velika krajiško-seljačka buna smatra važnim događajem u zajedničkoj povijesti hrv. i srp. naroda u Hrvatskoj. LJUŠTINA, Vikentije, leksikograf, lingvist i poliglot; r. 1761. u Metku kod Gospića, u. 1805. u manastiru Mesiću. Bio đakon pravoslavne crkve u Trstu, paroh u Sopronu. Od 1796. do smrti bio arhimandrit manastira Mesić. Zalagao se za bratstvo i slogu južnoslavenskih naroda, koje je smatrao jedinstvenim ilirskim narodom. Napisao: Grammatika Italianskaja (Beč 1794).

M. MABILLON [mabij'on], Jean, franc. povjesničar; r. 1632, u. 1707. Kao benediktinac živio u opatiji Saint-Germain-des Prés. Djelom O diplomatici (De re diplomatica, 1681) postavio je temelj modernoj diplomatici i paleografiji. Na osnovi diplomatičke i paleografske analize dokazao vjerodostojnost mnogih isprava što su ih neki historičari proglasili krivotvorinama. Ostala djela: Djela svetaca reda sv. Benedikta; Anali reda sv. Benedikta. MABLÝ [mabl'i], Gabriel Bonnot de, franc. filozof i povjesničar; r. 1709, u. 1785. Isprva svećenik, potom sekretar u Ministarstvu vanjskih poslova i najzad slobodan pisac, historičar, moralist i polit. filozof. U početku brani vladajući poredak, ali ga poslije oštro napada te s pozicija »prirodnog prava« dokazuje štetnost i neopravdanost privatnog vlasništva i zagovara komun. društveno uređenje. Zbog egoizma i samoljublja pojedinaca ne može se odmah doći do takva uređenja i stoga je društvu potrebna privremena reforma. Ona treba da ograniči pravo vlasništva i nasljeđivanja, štiti rezultate vlastitoga rada, prebaci sve poreze na vlasnike zemlje i pokretnog kapitala te odstrani razlike u plaćama. Djela: Evropsko javno pravo; O pravima i dužnostima. građana; Zapažanja o povijesti Francuske; O zakonodavstvu. MACHIAVELLI [makjav'êli], Niccolò, tal. književnik i političar; r. 3. V 1469. u Firenci, gdje je i u. 20. VI 1527. Humanistički odgojen, bio je čovjek prakse i izvorni mislilac. God. 1498. stupa u službu Firentinske republike kao tajnik Druge kancelarije (za unutrašnje i vanjske poslove i rat). Iako u politici nikada ne postaje ličnost prvog plana, bavljenje tim poslovima omogućuje mu da izravno upoznaje ljude, njihove odnose, probleme rata i mira, u doba kada se Firenca bori za republikanske slobode, a oko nje propadaju tal. državice, dok Apeninski poluotok postaje bojnim poljem velikih sila. M. sudjeluje u ratu protiv Pise, putuje u Francusku i Tirol, slijedi pokrete i uspon Cezara Borgije. Povjerena mu je i organizacija nove vojske iz naroda, koja je trebala isključiti pogubnu praksu plaćeničkih družina, no u tome nije postigao uspjeha. God. 1512. u Firenci su Medici ponovno na vlasti, pa M. gubi službu, konfiniran je, zatvoren i mučen. Otada se posvećuje uglavnom knjiž. radu. Novi gospodari povjeravaju mu pisanje firentinske povijesti, što mu je otuđilo republikanske prijatelje, pa se druga republika ne koristi njegovim uslugama (1527). - Za prisilne neaktivnosti (1512-20) M. piše glavna djela. Poput mnogih suvremenika, i on poseže za ant. uzorima, ali kao genijalan predstavnik renesansne epohe nadahnjuje se u prvom redu »efektivnom istinom o stvarima«, a ne teološkim i etičkim konstrukcijama. U polit. zbilji M. traži unutrašnju zakonitost i tako uspostavlja politiku kao autonomnu disciplinu utemeljenu na promatranju, iskustvu i osobnoj interpretaciji. U povijesti otkriva pojedinca s njegovom krepkom vrlinom, ali i strastima i egoizmom; drž. organizam (republikanski ili monarhijski) kao autonoman sustav usmjeren dobru većine; polit. praksu kojoj je viši cilj - interes države, i kojem je podvrgnuto sve, pa i religija. Svoje nove misli najbriljantnije izlaže u raspravi Vladar (Il Principe, 1513), u kojoj govori o potrebi čvrste, apsolutne monarhije, savjetuje novoga kneza i zalaže se za jedinstvo Talijana protiv stranih zavojevača. Opsežnija su Razmatranja o prvoj dekadi Tita Livija (Discorsi sopra la prima Deca di Tito Livio, 1513-21), gdje raspravlja o različitim oblicima države i kritizira rimsku Kuriju što sprečava ujedinjenje Italije, a nema snage da taj pov. zadatak obavi sama. Rasprava o obliku dijaloga O ratnom umijeću (Dell'arte della guerra, 1519-20) prvo je moderno djelo o vođenju ratova i organizaciji vojske. U Firentinskoj povijesti (Istorie fiorentine, 1520-25) M. ne donosi izvornih podataka, ali daje nov pogled na zbivanja. M. je ostavio zanimljiva Pisma, lirske, polit. i satirične pjesme,

nedovršeni spjev Zlatni magarac; Dijalog o jeziku (1514), jednu novelu (Belfagor) i Mandragolu, najbolju tal. komediju XVI st., u kojoj je dao izvrstan lik hipokritskog redovnika i opisao trijumf inteligencije bez skrupula. - Ubrzo je M. postao poznat izvan granica. domovine, a njegov Vladar čita se kao katekizam na apsolutističkim dvorovima. Protureformacija uzima na nišan njegov nauk, a isusovci i protestantski pisci polemiziraju s njim, ali pomalo prihvaćaju teoriju o državnom probitku. Prosvjetitelji i romantici vide u njemu rodoljuba i demokrata koji prikriveno razgolićuje mrski apsolutizam. Ipak, po imenu otkrivača novih istina o čovjeku i politici nastao je termin makijavelizam, kojim se pretežno misli na beskrupuloznost u postizanju osobnih ili općih ciljeva. MACLAURIN [mekl'ô:rin], Colin, škot. matematičar; r. 1698, u. 1746. Newtonov učenik; bavio se mat. analizom. Značajni su njegovi rezultati o prikazu funkcija pomoću redova potencijala. Poznati su i radovi o obliku površine rotirajuće tekućine u ravnoteži. Djela: Geometrica organica, sive descriptio linearum curvarum universalis (1720); Rasprava o fluksijama (1742); Rasprava o algebri (1748). Maclaurinov red, specijalni oblik → Taylorova reda u okolini točke 0. Dobiva se supstitucijom a = 0.

MAES ili MAAS [ma:s], Nicolaes, niz. slikar; r. 1632, u. 1693. Učenik Rembrandtov. Slika biblijske motive, a kasnije žanr-prizore iz obiteljskoga života i koloristički profinjeno oblikovane ženske figure u interijerima (Usnula djevojka; Starica s Biblijom). Kao portretist pod utjecajem je A. van Dycka. U Strossmayerovoj galeriji starih majstora JA nalazi se njegova slika Djevojka u vrtu. MAIMBOURG [menb'u:r], Louis, franc. crkv. historičar; r. 1610, u. 1686. Isprva isusovac. U djelu Povijesna rasprava o ustanovljenju i prerogativima Rimske crkve pokazuje sklonost galikanizmu. Zbog toga je izišao iz reda, a papa je djelo osudio. Druga djela: Povijest križarskih ratova; Povijest luteranizma; Povijest kalvinizma. MAIMON [m'ajmon], Solomon ben Joshua, žid. filozof; r. 1753, u. 1800. Sin rabina i poštovatelj žid. filozofske tradicije, a posebno Majmonida (pa je svoje prezime Haimann promijenio u Maimon). Pojam Kantove »stvari po sebi« smatrao je besmislenim i tvrdio da ne samo forma već i materija spoznavanja imaju svoje podrijetlo u svijesti. »Stvar po sebi« samo je graničan pojam za beskonačni niz oduzimanja potpune svijesti, tj. »diferencijal svijesti« ili iracionalna veličina. Djela: Ogled o transcendentalnoj filozofiji; Ogled o novoj logici ili teorija mišljenja; Filozofski rječnik; Kritička istraživanja o ljudskom duhu. MAINARDI, Sebastiano di Bartolo, tal. slikar; r. oko 1460, u. 1513. U freskama i oltarnim slikama (Firenca, San Gimignano) slijedi svog učitelja D. Ghirlandaia. Kasnije slika pod utjecajem Filippina Lippija dopadljive Bogorodice i rođenja Isusova. Samostalniji kao portretist. U Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu nalazi se njegov tondo Bogorodica s Isusom. MAIRET [mêr'ê], Jean de, franc. dramatičar; r. 1604, u. 1686. Potječe iz njem. plemićke obitelji. Kao dramatičara zasjenila ga je slava darovitijeg Corneillea. Djela: Sylvanire; Udvornosti vojvode Ossonnea; Sophonisbe.

MAKSIM GREK, prije zaređenja Mihail Trivolis, rus. pisac; r. oko 1480, u. 1556. Po narodnosti Grk iz grada Arte (odatle Grek), školovao se u Italiji, gdje je slušao čuvenog propovjednika Savonarolu. Živio kao kaluđer u manastiru Vatopedu na Svetoj Gori. Na poziv velikog kneza Vasilija III Ivanoviča došao 1517. u Rusiju radi prevođenja crkv. knjiga. U Rusiji se aktivno borio protiv različitih zloupotreba u crkvi i drž. upravi, pa je kao izrazit protivnik bojarske samovolje proglašen heretikom i tri puta osuđivan; proveo 26 godina po samostanskim tamnicama. MAKSIMILIJAN I, njem. kralj i rimsko-njem. car; r. 1459, u. 1519. Sin cara Fridrika III. Po ženidbi s Marijom, kćerkom Karla Smjelog Burgundskog, stekao 1477. Burgundiju, zbog koje je poslije (osobito nakon Marijine smrti 1482) dolazio u sukob s franc. kraljem Lujem XI i njegovim nasljednicima. Uspjelo mu je Madžare, koji su pod Matijašem Korvinom osvojili 1485. Beč i Austriju, potisnuti i ujediniti pod svojom vlašću sve habsburške zemlje. Nakon očeve smrti (1493) postao je njem. kralj i starješina kuće Habsburg. U vezi sa svojim polit. planovima u Burgundiji i Italiji još se dvaput ženio: najprije Anom od Bretagne (1489), a onda Biancom Sforza (1493). Doskora se zapleo u ratove, koji su zahvatili veći dio Evrope (vodili su se uglavnom zbog Burgundije, Nizozemske i Italije). M. je u tim ratovima sklapao različite saveze mijenjajući partnere (Cambraiska liga 1508; Sveta liga 1512; savez s Engleskom protiv Francuske 1513-15). God. 1508. uzeo je uz pristanak pape Julija II, naslov »izabranog« rimsko-njem. cara, no papa ga nije nikad okrunio carskom krunom. Otad su njem. kraljevi odmah po svom izboru za kralja uzimali carski naslov. - M. je bio prisiljen da njem., staležima čini ustupke, kako bi od njih dobio potporu za svoje avanturističke ratove. Na saboru u Wormsu 1495. pristao je da vrhovni sud u Carstvu ne bude više njegov, Kraljevski dvorski sud, već Državni komorni sud, koji nije bio pod njegovom kontrolom. Nešto kasnije, na saboru u Augsburgu 1500, formirana je Državna vlada, u koju su ulazili izborni knezovi i zastupnici gradova. Zbog zaključka sabora da će se ubirati poseban porez za vojsku, pobunili su se švic. kantoni i u nizu pobjeda izvojevali svoju nezavisnost (1499). - Mnogo više uspjeha imao je M. u svojoj dinastičkoj politici. Habsburgovci su ženidbenim vezama postali najmoćnija evr. dinastija. Živeći na prijelazu dviju epoha, M. je istodobno »posljednji vitez« koji sanja o srednjovj. monarhiji, i obrazovani humanist, pisac, kolekcionar i mecena (P. Vischera, A. Dürera, H. Burgkmaira i dr.). Sam piše u prozi i stihovima (Weisskunig, 1514; Theuerdank, 1517. i skica Freydal). Tematika u vezi s Maksimilijanom obrađivana je često u literaturi (Goethe, G. Freytag, A. Grün, G. Hauptmann) i u lik. umjetnostima (A. Dürer, A. de Predis, J. van Cleve, L. Cranach, A. Rethel, M. v. Schwind). MAKSIMILIJAN I, car Meksika od 1864; r. 1832, u. 1867. Habsburgovac, austr. nadvojvoda, mlađi brat cara Franje Josipa I. Komandant austr. flote 1851, generalni guverner Lombardijsko-mletačkoga kraljevstva 1857-59. Na poticaj Napoleona III ponudili su mu klerikalni krugovi u Meksiku carsku krunu, što je on, dobivši od Napoleona III obećanje da će mu franc. pomoći, prihvatio. Protiv Maksimilijana i franc. vojske poveo je nar. vođa Juárez gerilski rat. Međutim, kada su SAD primorale Napoleona III da se povuče iz Meksika, ostavši bez franc. vojne pomoći, M. se nije mogao oduprijeti Juarezu. Predavši mu se u gradu Querétaru, izveden pred ratni sud, osuđen na smrt i strijeljan. Napisao je memoare Iz mojeg života. Historijat Maksimilijanova pothvata u Meksiku i njegov tragični završetak bili su predmet mnogih umj. osobito knjiž. i lik. ostvarenja. MAKSIMILIJAN I JOSIP, bavarski kralj; r. 1756, u. 1825. Izborni knez 1799. U ratu protiv Austrije 1805. stao na stranu Francuske. Mirom u Bratislavi (Požunu) 1805. proširio, na štetu Austrije, svoj teritorij i uzeo titulu kralja (1806). God. 1813. pristupio koaliciji

protiv Napoleona. Proveo reforme (ukinuo neke samostane, modernizirao škole, dao zemlji ustav 1818). MAKSIMILIJAN I VELIKI, bavarski izborni knez; r. 1573, u. 1651. Vladao od 1597. Kao ustuk protestantskoj Uniji (savezu njem. protestantskih knezova) osnovao je 1609. katoličku Ligu. Uz careve Ferdinanda II i III on je u Tridesetgodišnjem ratu najistaknutiji borac za kat. stvar; M. i Tilly iznijeli su 1620. na Bijeloj Gori (Bilá Hora) pobjedu nad češ. protestantima. Westfalskim mirom 1648. potvrđen je kao bavarski izborni knez. U teškim prilikama uspio je srediti zakonodavstvo, financije i upravu zemlje i slomiti moć zemaljskih staleža. MAKSIMILIJAN II, rimsko-njem. car; r. 1527, u 1576. Sin i nasljednik cara Ferdinanda I. God. 1562. postao kralj Češke, a 1563, još za očeva života, okrunjen je za hrvatsko-ug. kralja; car od 1564. Bio je sklon protestantima, ali su ga vezale tradicije Habsburgovaca, pa nije prekidao s katolicizmom. Unatoč tome nastojao je ublažiti vjerske sukobe u zemlji. Prema Turcima je zauzeo definitivni stav, pa je nakon pada Sigeta u tur. ruke poslije junačke obrane Nikole Zrinskoga (1566) ugovorio s novim sultanom u Drinopolju 1568. osmogodišnji mir uz obvezu plaćanja godišnjega tributa Porti. U vrijeme Maksimilijanova vladanja pada buna Matije Gupca (1573) i početak borbe između centralne vlade u Beču s jedne i hrvatsko-ug. staležâ s druge strane. MAKSIMILIJAN II EMANUEL, bavarski izborni knez; r. 1662, u. 1726. Vladao od 1679. Sudjelovao u oslobođenju Beča od Turaka (1683) i u austr. ofenzivi protiv njih (Hron, Pešta,. Beograd, Mohač). U Ratu za španj. baštinu bio je na strani Francuske. Romantik, autor pjesničkog romana Marja, ukrajinska povijest (1825) pisanog pod utjecajem Byrona. Drži se da je tim djelom, uz epske pjesme A. Mickiewicza, afirmirana romantičarska epska poema u polj. književnosti. I pored idealizacije polj. plemićke, viteške prošlosti spjev ima i mnoge realističke prizore iz života i odnosa sitnog plemstva i mogućnika. MALDEN [m'ô:lden], Karl, pravo ime Mladen Sekulović, amer. filmski i kazališni glumac jugosl. podrijetla; r. 1914. Na Broadwayju interpretirao uloge u kaz. djelima T. Williamsa, A. Millera, I. Shawa i dr. Zapažen u filmovima: Tramvaj zvan čežnja; Ruby Gentry; Ispovijedam se; Jesen Čejena; Cincinnatti Kid. Nastupao i u telev. filmovima (serija Ulice San Francisca). MÂLE [ma:l], Émile, franc. povjesničar umjetnosti; r. 1862, u. 1954. Od 1906. profesor na Sorbonni, od 1925. direktor franc. arheol. škole u Rimu. Obrađivao franc. sakralnu umjetnost srednjega vijeka, a napose njenu ikonografiju. Djela: Religiozna umjetnost XIII st. u Francuskoj; Religiozna umjetnost kasnog srednjeg vijeka u Francuskoj; Religiozna umjetnost XII st. u Francuskoj; Umjetnost i umjetnici srednjega vijeka. MALE BOGINJE → OSPICE MALEBRANCHE [malbr'anš], Nicole, franc. filozof; r. 1638, u. 1715. Redovnik oratorijanac, dekartovac, protivnik portroyalske skupine, osuđen od Rima zbog »iskrivljavanja katoličkog nauka« (1687). M. razrađuje Descartesov dualizam u spiritualističko-idealističkom smislu te postaje jedan od najznačajnijih predstavnika okazionalizma. Prirodni uzroci (causae occasionales) samo su pojedinačne prilike, povodi, a bog je jedini istinski uzrok svekolikom postojanju. Korespondencija između psih. i fiz. akata zasniva se isključivo na božjoj volji, jer upravo bog želi da »modaliteti duše i tijela odgovaraju jedan drugome«. Po nekim svojim panteističkim shvaćanjima M. je blizak svom suvremeniku Spinozi. Djela: O traženju istine; Kršćanski razgovori; Rasprava o moralu.

MALKOČ-BEG, tur. vojskovođa; r. ? u Dugama kod Prozora, u. 1565. u Banjoj Luci. Kao bos. sandžak-beg prenio stolicu iz Sarajeva u Banju Luku (oko 1553). Ratovao s uspjehom po Bosni, Hrvatskoj i Ugarskoj. Nikoli Zrinskome oteo posjede na Uni, a osvojio je i Kostajnicu (1556).

MALPIGHI [malp'i:gi], Marcello, tal. biolog, anatom i fiziolog; r. 1628, u. 1694. Prof. medicine u Pisi, Bologni i Messini. Osnovao mikroskopsku anatomiju i usavršio mikroskopsku tehniku. Otkrio finiju građu bubrega i slezene (Malpighijeva tjelešca), pluća, kapilarni optok krvi, crvena krvna tjelešca, germinativni sloj kože (Malpighijev sloj) i dr. Smatra se osnivačem embriologije. Napisao je i niz radova iz područja anatomije i fiziologije bilja i životinja. Sabrana djela izašla su mu pod naslovima Marcelli Malpighi opera omnia (1686) i Marcelli Malpighi opera posthuma (1697-98). MANCINI [man'či:ni], Pasquale Stanislao, tal. pravnik i političar; r. 1817, u. 1888. Profesor međunarodnog prava u Torinu, ideolog Risorgimenta, ministar pravde (1876-78) i vanjskih poslova (1881-85). S Njemačkom i Austro-Ugarskom zaključio Trojni savez (1882); inicijator i provoditelj kolonijalne politike u Eritreji (Assab, 1882; Massawa, 1885). Zaslužan za kodifikaciju tal. privatnog prava. MANDER, Karel van, staroniz. slikar i pisac; r. 1548, u. 1606. Sljedbenik tal. manirizma. U Haarlemu je osnovao Akademiju crtanja. Važan kao povjesničar umjetnosti. Napisao 1604. djelo koje je važno vrelo za biografije staroniz. i flam. umjetnika, jednako važno kao Vasarijevi Životi za poznavanje tal. umjetnosti. Humanistički obrazovan, M. je prevodio Vergilija i pisao pjesme na niz. jeziku. MANDEVILLE [m'ê~devil], Bernard de, engl. satirik i moralist hol. podrijetla; r. 1670, u. 1733. Poznat po djelu Basna o pčelama ili osobni poroci, javne dobrobiti (1714), u kome prikazuje, u alegoričkom obliku, kako je egoizam pokretačka snaga društva i privrede. M. je izvršio znatan utjecaj na A. Smitha, a njegovu teoriju egoizma, kao faktora društvenog razvitka, sustavno je razradio C. Helvetius. MANIN, Ludovico, posljednji mletački dužd; r. 1726, u. 1802. God. 1789. izabran za dužda Venecije. Za njegove vlade Napoleon je - u maju 1797 - likvidirao Republiku Sv. Marka.

MANKO KAPAK, vladar Inka; r. poslije 1500; u. 1545. Brat Huaskara i Atahualpe. God. 1533. postavio ga je Pizarro za nominalnog vladara u Peruu. Dvije godine kasnije M. K. je stao na čelo oružanog ustanka Indijanaca protiv konkvistadora, ali je poražen i ubijen. Jedan njegov sin Sairi Tupak, predao se poslije osvajačima, a drugi, Tupak Amaru, smaknut je 1572. MANLEY [m ênli], Mary, engl. književnica; r. 1663, u. 1724. Autorica romana, drama i poslanica; naslijedila Swifta kao urednica Examinera. Udavši se za bratića (a ne znajući da je on već oženjen) sukobljava se s društvenim konvencijama. U svojim prozama satirički

iznosi polit. skandale. Djela: Izgubljeni ljubavnik; Almyna; Lucije, ili prvi kršćanski kralj Britanije; Dvorske intrige.

MANSART [mans'a:r], François, franc. graditelj; r. 1598, u. 1666. Od 1636. u službi dvora. Nastavljajući na renesansne tradicije formira svoj arhitektonski izraz sa sklonošću za klas. elemente. Njegova se ostvarenja odlikuju jasnim proporcijama i mirnim fasadama, raščlanjenim stupovljem i istakama (dvorci Blois, Maisons-Laffitte; Hôtel Carnavalet u Parizu). Crkvama daje često oblik centralne građevine s kupolom (Filles de la Visitation de Ste-Marie; Val de Grâce). Po njemu je prozvana mansarda (→ POTKROVLJE), koja je u njegovim arhitektonskim realizacijama našla široku primjenu. MANSART, Jules, puno prezime Hardouin-Mansart, franc. graditelj; r. 1646, u. 1708. Gl. ličnost u franc. arhitekturi u razdoblju Luja XIV i prvi kraljev arhitekt. M. je predstavnik monumentalnog baroknog stila koji se oslanja na klas. uzore i primjenjuje elemente ant. arhitekture. Najvažniji su mu radovi: dovršenje Versaillesa, dogradnja dvoraca Saint-Germain i Dampierre, gradnja dvoraca Clagny, Vanves i Grand Trianon, gradska vijećnica u Arlesu, crkva Dôme des Invalides u Parizu; urbanističko oblikovanje pariskih trgova Vendôme i des Victoires. MANSFELD, Ernst, grof, njem. vojskovoda; r. 1580, u. 1626. U službi Habsburgovaca ratovao u Austriji i Nizozemskoj. God. 1610. prešao na stranu protestanata; 1618. vojskom pomogao češ. ustanike; 1625. skupio plaćeničku vojsku da napadne Austriju, ali ga je 1626. Wallenstein kod Dessaua potukao. Pobjegao na tur. teritorij, gdje je i umro.

MANUTIUS [man'u: cijus], Aldus, latinizirano od tal. Aldo Manuzio, mlet. tiskar, nakladnik i humanist; r. 1450, u. 1515. Odlikovala su se njegova izdanja grč. i lat. klasika. Prvi upotrijebio kurzivna slova u tiskanim knjigama i uveo praktičan mali format (8°). Njegova izdanja tzv. aldine, odlikuju se lijepim tiskom, korektnošću teksta i ukusnim uvezom; danas su bibliofilske rijetkosti. Njegov sin Paulus Manutius (1512-1574) i unuk Aldus Manutius ml. (1547-1597) istakli su se također kao tiskari u Rimu i Mlecima.

MARAT [mar'a], Jean Paul, franc. revolucionar; r. 1743, u. 1793. Liječnik, fizičar i publicist. Boraveći u Londonu, 1773. objavio Filozofski esej o čovjeku (Philosophical Essay of Man) u kojem tvrdi da jedino fiziologija može razjasniti povezanost duše i tijela. Kritiku drž. uređenja Engleske objavio je 1774. u djelu Okovi ropstva. Vrativši se u Francusku (1776), bio je liječnik tjelesne straže grofa d'Artaisa (kasnije Karla X). Traži ukidanje torture i smrtne kazne, prevenciju zločina odgojem itd. Revolucija ga posve uvlači u politiku. Nakon pada Bastille zbližava se s jakobincima. Od septembra 1789. izdaje nekoliko novina, od kojih su najpoznatije L'Ami du peuple; u njima traži neograničenu slobodu štampe, žigoše aristokratsko društvo i ostatke ancien régimea. Stekao je veliku popularnost u širokim slojevima naroda. God. 1792. u Parizu postaje član kluba »Cordeliers«. Poslije juriša na Tuileries (10. VIII 1792) M. je biran u Konvent, gdje se nije vezao ni uz jednu stranku. Pošto je kralj giljotiniran u januaru 1793, M. je došao u sukob sa žirondincima. Smatrajući ga i suviše crvenim republikancem, Marata su optužili zbog

veleizdaje i predali Revolucionarnom tribunalu, koji ga je u aprilu 1793. oslobodio od optužbe. M. je bio jedan od organizatora ustanka 31. V-2. VI 1793. kojim je bila zbačena vladavina žirondinaca. 13. VII 1793. ubila ga je Charlotte Corday.

Marcel II, pravo ime Marcello Cervini degli Spannochi; r. 1501, u. 1555. Bio papa svega 20 dana (1555). Prije toga bio papin nuncij na koncilu u Tridentu; poznat kao protagonist reformnog strujanja u crkvi. Za njega je G. P. Palestrina komponirao čuvenu misu (Missa papae Marcelli).

MARCELLO [marč'êlo], Alessandro, tal. kompozitor; r. 1684, u. 1750. Brat Benedetta. Pjesnik i slikar, nastupao kao pjevač, svirao nekoliko instrumenata. Komponirao violinske sonate, kantate, arije i canzonette u venecijanskom kasnobaroknom stilu te koncerte za obou (zbirke La Cetra), u kojima već prelazi na ranu klasiku. Objavio oko 200 soneta (na talijanskom, zbirka Ozj giovanili) i 1000 epigrama (na latinskom). MARCELLO, Benedetto, tal. kompozitor i pisac; r. 1686, u. 1739. Brat Alessandra. Barokni majstor, ostavio niz raznovrsnih djela - opere, oratorije, kantate (zbirka Pjesničkoharmonijsko nadahnuće na tekstove psalama u tal. prepjevu G. A. Giustinianija), arije, crkvenu glazbu te nadasve inventivna instrumentalna Concerta grossa i sonate. Napisao satiru Kazalište po modi i druga literarna i muzičko-teoretska djela. MARÉCHAL [mareš'al], Pierre Sylvain, franc. pisac; r. 1750, u. 1803. Demokrat, zagovornik društvene jednakosti, ateist; gorljivi zagovornik promjena i protivnik feud. institucija. Zapažen po plodnoj književnoj djelatnosti, dopao zatvora nakon što je publicirao Almanah čestitih ljudi, u kome je imena svetaca zamijenio imenima glasovitih ličnosti. Prihvatio je oduševljeno ideje Francuske revolucije i u tom smislu obračun s monarhijom (Strašni sud nad kraljevima). Bio je dosljedno na strani pučana (Nova pjesma namijenjena predgrađima), jakobinac i pristaša radikalnih rješenja. Djela: Rječnik ljubavi; Nova zlatna legenda; Rječnik starih i novih ateista. MARENZIO [mar'êncio], Luca, tal kompozitor; r. oko 1553, u. 1599. Najveći majstor tal. kasnorenesansnog madrigala, izravni prethodnik Monteverdija. Da bi ostvario što sugestivnije muz. slikanje riječi i tumačenje ljudskih afekata, služio se najraznoličnijim kompozicijskim sredstvima, od stroge polifonije do gotovo monodijske deklamacije i kromatike. Komponirao oko 500 madrigala, pretežno za 5 i 6 glasova, na tekstove Dantea, Petrarke, Tassa, Sannazzara, Guarinija i dr. Snažno utjecao na svoje suvremenike osobito u Engleskoj i Njemačkoj a i na mlađu generaciju madrigalista.

MARGARETA AUSTRIJSKA, niz. namjesnica; r. 1480, u. 1530. Kći cara Maksimilijana I. Pošto je izgubila i drugog muža (vojvodu Filiberta II Savojskoga), postavio ju je otac 1507. kao namjesnicu u Nizozemskoj za njezina nećaka, kasnijeg cara Karla V. Ostala je na tom položaju i onda kad je Karlo postao punoljetan. U Nizozemskoj je suzbijala protestantizam. Pregovore o miru između Španjolske i Francuske za drugog rata cara Karla V protiv Francuske vodila je M. u ime Španjolske, a Lujza Savojska, majka franc. kralja Franje I, za Francusku (mir u Cambraiu 1529, poznat kao »mir dama«).

MARGARETA OD PARME, niz. namjesnica; r. 1522, u. 1586. Kći cara Karla V; žena Aleksandra de Medici, a nakon njegove smrti Oktavija Farnese, vojvode Parme i Piacenze. Namjesnica u Nizozemskoj (od 1559. do 1567) u vrijeme kad su u zemlji počeli prvi pokreti za samostalnost. Kad ju je u Nizozemskoj zamijenio vojvoda Alba, povukla se k svom mužu u Italiju. MARGARETA TUDOR [engl. tj'u:der], škotska kraljica; r. 1489, u. 1541. Kći engl. kralja Henrika VII. Udata u prvom braku za škot. kralja Jakova IV, s kojim je imala sina, kasnijeg škot. kralja Jakova V. Na toj bračnoj vezi škot. su Stuarti temeljili svoje pravo na engl. krunu. MARGARETA VALOIS [valo'a], franc. kraljica; r. 1553, u. 1615. Kći franc. kralja Henrika II i Katarine Medici, sestra Karla IX. Udala se za protestanta Henrika od Navarre, kasnijeg franc. kralja Henrika IV. Ta je udaja bila povod da je Katarina Medici organizirala pokolj protestanata u Bartolomejskoj noći (1572). Rastavši se od muža (1599), živjela je u Parizu. Njeni memoari zanimljiv su kulturnohist. dokument.

MARGGRAF, Andreas Sigismund, njem. kemičar; r. 1709, u. 1782. Direktor kem. laboratorija Akademije nauka u Berlinu. Prvi je uočio razliku između sode i potaše, između vapna i glinice, proučavao fosfor i fosfatnu kiselinu, utvrdio sastav gipsa (1750), otkrio mravlju kiselinu (1749). Prvi proizveo šećer iz šećerne repe (1747), što je dovelo do razvoja industrije šećera. M. je bio posljednji značajni njem. kemičar koji je prihvaćao flogistonsku teoriju. MARIJA, hrvatsko-ug. kraljica; r. 1505, u. 1558. Kći Filipa Lijepoga Burgundijskog, od 1522. žena hrvatsko-ug. kralja Ludovika II. Kad je ovaj poginuo u bitki kod Mohača (1526), zalagala se M. za izbor Ferdinanda Habsburškog. God. 1531. postala je namjesnicom u Nizozemskoj i tu je pod nadzorom svog brata cara Karla V vladala do 1556, kad se vratila u Španjolsku. MARIJA I TUDOR [engl, tj'u:der], zvana Katolička ili Krvava, kraljica Engleske i Irske; r. 1516, u. 1558. Vladala od 1553. Kći engl. kralja Henrika VIII. Udala se za španj. infanta Filipa, kasnijeg kralja Filipa II, što je u Engleskoj pobudilo jaku reakciju (1554. ustanak u Kentu pod vodstvom Th. Wyatta). Pristala uz papu i pogodovala katolicizmu u Engleskoj, krvavo progoneći protestante i druge svoje protivnike. Za njezina vladanja Engleska je izgubila (1558) Calais, svoje posljednje uporište u Francuskoj. MARIJA II STUART [stj'uert], kraljica Engleske, Škotske i Irske; r. 1662, u. 1694. Kći engl. kralja Jakova II, od 1677. žena Vilima III Oranskog, kojega je engl. plemstvo pozvalo da primi engl. krunu mjesto Jakova II, koji je zbačen s prijestolja zbog svoje prokatoličke politike. U sukobu između oca i muža M. je stala na stranu svog muža, s kojim je zajedno okrunjena kao suvladarica 1689. MARIJA ANTOANETA, franc. kraljica, kći carice Marije Terezije, žena franc. kralja Luja XVI; r. 1755, u. 1793. Bila je omražena u narodu zbog bizarnih hirova; zbog svoje lakomislenosti nazivana »Austrijankom«. Suprotstavljala se reformama. Nakon pada Bastille poticala kontrarevolucionarnost. God. 1792. zatvorena je s mužem i djecom u Temple, poslije u Conciergerie. I iz tamnice je konspirirala protiv Republike. Osuđena je na smrt i giljotinirana 16. X 1793.

MARIJA DE' MEDICI [de m'ê:diči], frane. kraljica; r. 1573, u. 1642. Kći toskanskog vojvode Francesca II de'Medici, žena franc. kralja Henrika IV. Kad je Henrik IV ubijen, postaje M. regentkinja (1610-17) za svoga maloljetnog sina Luja XIII. Njezin savjetnik i ljubimac bio je tal. pustolov Concino Concini (markiz d'Ancre). Luj XIII dao ga je 1617. ubiti, a svoju je majku konfinirao. Nekoliko godina kasnije izmirila se sa sinom i vratila u Pariz (1621), gdje je stupila na čelo opozicijskoga dvorskog plemstva. Richelieu je 1630. definitivno likvidirao njen utjecaj na drž. poslove. Iduće godine pobjegla je iz Francuske, a umrla je u Kölnu. - Dok je još bila regentkinja, počeo je arhitekt S. de Brosse graditi u Parizu za nju Palais de Luxemburg. Rubens je kao dekoraciju za dvorane te palače naslikao 21 alegorijsko-hist. kompoziciju golemih dimenzija sa scenama iz života Marije Medici (danas u Louvreu). MARIJA LESZCZYŃSKA [lešč'injska], franc. kraljica; r. 1703, u. 1768. Kći polj. kralja Stanislava Leszczyńskog, koji je, protjeran iz Poljske, živio u Alzaciji. Udala se 1725. za petnaestogodišnjeg franc. kralja Luja XV. MARIJA TEREZIJA, franc. kraljica; r. 1638, u. 1683. Kći španj. kralja Filipa IV, žena franc. kralja Luja XIV. Pirenejskim mirom 1659. odrekla se svojih baštinskih prava u Španjolskoj. Luj XIV ju je zapuštao zbog svojih ljubavnica (La Vallière, de Montespan, de Maintenon). MARIJA TEREZIJA, hrvatsko-ug. kraljica i rimsko-njem. carica; r. 13. V 1717. u Beču, u. 29. XI 1780. u Beču. Vladala od 1740. Kći, a po Pragmatičkoj sankciji (1712, 1713, 1723) i nasljednica cara Karla VI. Udala se 1736. za lotaringijskog vojvodu Franju Stjepana, te se otada dinastija Habsburg u toj liniji zove Habsburg-Lothringen. Muž joj je bio suvladar, ali samo po imenu. Odmah po stupanju na prijestolje M. T. se zaplela u Rat za austrijsku baštinu (1740-48), za kojega je pruski kralj Fridrik II vodio prvi i drugi šleski rat. Za njezina vladanja vođen je Sedmogodišnji rat (1756-63). U tim su ratovima najviše krvarile vojske iz hrv. Vojne krajine. Rezultat ratova bio je, doduše, gubitak Šleske u korist Fridrika II, ali se M. T. ipak uspjela održati na prijestolju, a dinastiji Habsburg-Lothringen priznata je, mirom u Aachenu 1748, rimsko-njem. carska kruna. Time je potvrđeno i krunjenje Franje Stjepana, muža Marije Terezije, za rimsko-njem. cara (Franjo I), izvršeno već 1745. Po završetku tih ratova M. T. se posvetila unutrašnjim poslovima svojih zemalja. Kad joj je zajednički hrvatsko-ug. sabor u Požunu (Bratislavi) 1764. uskratio zatraženo povišenje poreza, da bi se sanirale teške ekon. i financ. prilike, ona više ne saziva staleške sabore, nego vlada apsolutistički. Nakon muževljeve smrti (1765) uzela je za suvladara svoga najstarijeg sina Josipa, koji je već 1764. bio krunjen za rim. kralja. On je vodio financ. i vojne poslove, te provodio reforme u prosvjetiteljskom duhu, zbog čega je dolazio u sukob s majkom. Vladanje Marije Terezije karakteriziraju izrazito apsolutističke i centralističke tendencije povezane s germanizacijom. U to vrijeme počinju i prvi sukobi Hrvata s Madžarima, a u njima se M. T. na kraju priklanja Madžarima. U Hrvatskoj uvodi 1767. Kraljevsko vijeće (consilium regium), dakle hrv. vladu nezavisnu od Madžara, ali već 1779. podvrgava to vijeće Ugarskom namjesničkom vijeću, što je značilo da je Hrvatsku podložila Ugarskoj. Na taj je način i Rijeka došla pod ug. upravu. Pod utjecajem svog liječnika, Holanđanina jansenista G. van Swietena, M. T. je provela i neke reforme. Oduzela je isusovcima školske poslove i cenzuru, a na kraju je njihov red i ukinula; torturu i parnice protiv vještica stavila je pod svoj nadzor, što je ubrzo dovelo i do likvidacije tih srednjovj. ostataka. Pod pritiskom novih prilika, nastojala je spriječiti prekomjerno iskorišćivanje kmetova, određujući maksimum podavanja što ga feudalac može tražiti od svojih podložnika (hrv. i slavonski urbar Marije Terezije). - Imala je 10 sinova i 6 kćeri.

Sinovi Josip i Leopold bili su joj nasljednici na carskom prijestolju, a kći Marija Antoaneta udala se za franc, kralja Luja XVI.

MARINO, Giambattista, tal. pjesnik; r. 1569, u. 1625. Njegov život, obilno ilustriran u Pismima (1627-29), tipičan je za umjetnika baroknog doba. Servilnost u odnosu prema moćnim zaštitnicima (kardinal Aldobrandini, Karlo Emanuel I Savojski, franc. kraljica Marija de'Medici) iskupljuje pretjeranom afirmacijom ličnosti i pustolovnim kršenjem normi. Progonjen i veličan, bjegunac i ukras dvorova, M. je ostvarivao u potpunosti ideal »modernog« pjesnika koji iznenađuje uvijek novim otkrićima i prihvaća sve novosti svoje epohe. Kao pjesnik, ne izlazeći u biti iz tradicionalne retorike i aristotelizma, on je ipak razvio do krajnosti senzualno-muzička traženja u ekspresiji, pjesničku metaforiku i duhovite igre riječima i pojmovima. U lirici je antipetrarkist (Lira; Galerija; Gajde), a nasuprot Tassu, piše opsežan ep Adon (1623), na klas., mitološku temu o ljubavi Venere i mladog lovca, u kojem nema psih. dubine ni jedinstva radnje, ali zato obiluje epizodama u slobodnijoj strukturi, virtuoznom tehnikom, raskošnim opisima i senzualnim nadahnućem. Po njemu tal. poezija XVII st. označava se kao marinizam.

MARIOTTE [marj'ôt], Edmé, franc. fizičar; r. 1620, u. 1684. Otkrio je, nezavisno od Boylea, Boyle-Mariotteov zakon za idealne plinove. Napisao je više rasprava o gibanju tekućine, prirodi boja, barometru, slobodnom padu, smrzavanju vode. Napisao Fssais de physique (1676-79). MARLBOROUGH [m'ô:rlbre; m'å:rlbere], John Churchill, engl. vojskovođa i državnik; r. 1650, u. 1722. Pod Jakovom II istaknuo se u likvidiranju pobune vojvode od Monmoutha (1685). Kad se Vilim Oranski iskrcao u Engleskoj (1688), M. je prešao na njegovu stranu. God. 1689. dobio titulu earla, te se na strani Vilima Oranskog borio u Flandriji i Irskoj. Optužen je zbog veze s prognanim Jakovom II i zatvoren u Toweru, gdje je proveo neko vrijeme. Kad je na prijestolje došla kraljica Ana (1702), imenovan je vrhovnim zapovjednikom brit. snaga u Ratu za španjolsku baštinu. Istaknuo se osobito pobjedama kod Liègea (1702, nakon čega je dobio titulu vojvode), Blenheima (1704), Oudenaardea (1708), Malplaqueta (1709). Potkraj 1711. pao u nemilost na dvoru te je do smrti kraljice Ane (1714) živio izvan Engleske. MARLOWE [m:årlou], Christopher, engl. lirski i dramski pjesnik; r. 1564, u. 1593. Studirao u Canterburyju i Cambridgeu. O životu mu se malo zna. Bio je u dodiru s krugom oko W. Raleigha. Prevodio je Ovidija, pisao stihove i drame. Diplomirani cambridgeski doktor i tajni vladin agent, koji pada kao »politička žrtva«, proboden za vrijeme tuče u krčmi. Najveći dramatičar engl. renesanse prije Shakespearea. Njegovom zaslugom engl. tragedija razbija konvencionalne akademske okvire preuzete od Seneke; u njega stih, oslobođen od metričke ukalupljenosti i robovanja rimi, postaje pravi pjesnički instrument. Od četiri njegova najuspjelija dramska ostvarenja tri su glorifikacija natprosječnih ličnosti, što žive i umiru u borbi za političku (Tamerlan Veliki); intelektualnu (Tragična povijest doktora Fausta) i ekonomsku (Malteški Židov) prevlast. Četvrto (Teška vladavina i žalosna smrt Eduarda II) prikazuje jedan udes kralja-slabića. U lirici se ističe nedovršena poema Heroja i Leander i popularna Živi sa mnom i budi moja ljubav. Cjelokupna djela objavljena su prvi put 1910.

MARNIX [m'arniks], Filips van, flam. političar i pisac; r. 1540, u. 1598. Jedan od vođa niz. revolucije. God. 1571. stupio u službu Vilima Oranskog; 1583. postao načelnik Antwerpena, ali ga je 1585. morao predati Alessandru Farnese. U svome poznatom djelu Košnica svete Rimske crkve (1569) satirički je prikazao katolicizam. MAROT [mar'o], Clément, franc. pjesnik; r. oko 1496. u Cahorsu, u. 10. IX 1544. u Torinu. Sin dvorskog pjesnika J. Marota. Ljubimac kralja Franje I i komornik kraljeve sestre Marguerite d'Angoulême (koja je simpatizirala s hugenotima). Zbog sumnje da je heretik, više je puta zatvaran. U tamnici Châtelet napisao satiričnu poemu Pakao. God. 1532. izdaje zbirku L'Adolescence Clémentine. God: 1534. bježi u Ferraru, gdje susreće Calvina. Na kraljevu intervenciju dopušten mu je povratak pod uvjetom da se odrekne hereze. No, zbog slobodnog prepjeva Davidovih psalama optužen je da je krivotvorio biblijski tekst te zauvijek napušta Pariz. Sklanja se u Ženevu, pa u Chambéry i najzad u Torino. Prilike su ga uvukle u vjerske raspre, premda je njegovoj lirskoj naravi bio tuđ i dogmatizam Sorbonne i pretjeravanje hugenota. - Pisao rondoe, balade, madrigale, epigrame, epistule. Prevodio klasike (Vergilije, Ovidije, Marcijal). M. je majstor lirskih minijatura. Franji I posvetio je djela Kupidov hram, Mala poslanica kralju, himnu Dieu gard'a la cour. U njegovim su se stihovima sačuvali elementi drevnih pučkih popjevaka. Marotova je poezija izdanak srednjovj. lirike. MAROT, Jean, pravo ime Jehan des Mares, franc. pjesnik iz grupe tzv. »retoričara«; r. oko 1450, u. oko 1526. Otac C. Marota. Najprije tajnik Ane od Bretanje (kojoj je posvetio zbirku didaktičnih stihova), zatim pratilac Luja XII u ratnom pohodu protiv pape Julija II (na povratku napisao kronike Put u Genovu i Put u Veneciju), i najzad (od 1514) komornik Franje I. Dvorski poeta, spretan versifikator i retoričar. MAROUZEAU [maruz'o], Jules, franc. lingvist; r. 1878, u. 1964. Profesor na Sorbonni, osnivač Société de Études latines. Uz latinski jezik, kojemu su posvećena njegova djela (Rasprava o latinskoj stilistici), bavio se i franc. i općom lingvistikom (Pregled francuske stilistike; Lingvistika ili znanost o jeziku; Leksikon lingvističkog nazivlja). Izdao kritički tekst i prijevod komedija P. Terencija. MARPURG, Friedrich Wilhelm, njem. muz. pisac i kompozitor; r. 1718, u. 1795. Središnja ličnost njem. glazbene znanosti u doba prosvjetiteljstva. Pokrenuo i izdavao jedan od najstarijih muz. časopisa Der critische Musicus an der Spree (1749-50). Kao kompozitor začetnik Prve berlinske škole (pjesme, ode, klavirske sonate). Glavna su mu djela Rasprava o fugi (2 knj.), Priručnik generalbasa i kompozicija (3 knj.) i Uvod u vokalnu kompoziciju. MARSIGLI [mars'ilji], Luigi Ferdinando, tal. polihistor i carski general; r. 1658, u. 1730. Sudjelovao u austr. vojsci u ratovima protiv Turaka i kod sklapanja mira u Karlovcima (1699), bio komesar cara Leopolda I pri određivanju granica prema Turskoj; u Ratu za španjolsku baštinu degradiran (1704) i otpušten iz vojske; neko je vrijeme zapovjednik papine garde, onda se povlači iz javnog života i posvećuje znanosti. U rodnoj Bologni osnovao (1711) Istitutto delle scienze e belle arti. Pokazujući svestrano zanimanje za zemlje u kojima je boravio, skupio je mnoštvo arheol., hist., etnografskih, geogr. i ekon. podataka te bogatu kartografsku građu, što ju je samo djelomice iskoristio u tiskanim djelima (Osservazioni intorno al Bosforo Tracio, 1681; Danubius pannonico-mysicus, 1726; Stato militare dell'imperio ottomano, incremento e decremento del medesimo, 1732).

Svoja oceanografska istraživanja prikazao je u djelu Histoire physique de la mer (1725). Vrijedan je materijal, u prvom redu kartografski, što ga je M. skupio u našim krajevima kao carski komesar (1699-1700). Bio je u dodiru s P. Ritterom-Vitezovićem, koji mu je pribavljao potrebne kulturnohist. podatke. Za njega je Ritter-Vitezović (1699) napisao Responsio ad postulata (baza za spis Croatia rediviva, 1700); njemu je posvetio jednu elegiju (Ad comitem Marsilium, caesareum legatum, 1700). MARSTON [m'å:rsten], John, engl. satirik i dramatičar; r. 1575?, u. 1634. Glas satiričara stekao zbirkom satira u stihovima Bič nevaljalstva. S Dekkerom (autorom komedije Satiro-Mastix) sudjelovao u »kazališnom ratu« protiv Bena Jonsona, napavši ga u komadu Zabava Jacka dobošara, dok im se autor Volponea okrutno narugao u komediji Nadripjesnik. Marstonove tragedije Antonio i Mellida i Antonijeva osveta pokazuje utjecaj Kyda (Španjolska tragedija), pune su jeze i žestokih strasti, te nagovještavaju Tourneura i Webstera i njihov genre »tragedije užasa«. M. se istakao i kao pisac komedija Nezadovoljnik; Što želite; Nizozemska kurtizana, a s Ben Jonsonom i Chapmanom je suautor jedne od najboljih engl. renesansnih komedija Na istok, satirične aluzije na račun plemstva i dvora zbog koje su sva tri autora dopala zatvora. Njegov stil, koji nije bez snage i djelotvornosti, karakterizira polemičnost i sklonost cinizmu.

MARTINIC, Jaroslav Bořita z, češ. političar; r. 1582, u. 1649. Pristaša Habsburgovaca i suradnik grofa Slavate. S gradskim tajnikom Fabriciusom i Slavatom bacili su ga češ. ustanici kroz prozor praške gradske vijećnice (defenestracija u Pragu); ostao živ i pobjegao u Bavarsku. Nakon pobjede Katoličke lige nad češ. ustaničkom vojskom (Bíla Hora 1620) M. se vratio u Češku, postao grofom i stekao velika feud. imanja konfiscirana ustanicima. God. 1648. Šveđani su ga zarobili prilikom zauzeća Praga. MARTINOVIĆ, Ignjat, ug. učenjak i revolucionar; r: 1755, u. 1795. Martinovićeva se porodica 1690. preselila iz Srbije u juž. Ugarsku. Zaredio se kod franjevaca, no poslije, spoznavši »popovsku pokvarenost«, pobunio se protiv crkve i redovništva i postao oduševljenim privrženikom anticrkvenih reformi Josipa II. God. 1781. odlazi u Bukovinu, gdje kao vojni svećenik predaje inženjercima matematiku i upoznaje se s grofom A. Potockym, kasnijim vodom polj. revolucije. Povezuje se s najnaprednijim polj. učenjacima i političarima. God. 1783. postaje profesor prirodnih znanosti na Lavovskoj akademiji; tu piše niz znanstvenih radova, i postaje član hessenske, münchenske, stockholmske i petrogradske akademije; potkraj osamdesetih godina počinje obrađivati i polit. teme. - M. je već u Lavovu otvoreno ispovijedao materijalistički pogled na svijet. God. 1791. napušta Lavov i natječe se za katedru fizike na Peštanskom univerzitetu, ali nije izabran. Tada odlazi u Beč, gdje postaje jedan od glavnih savjetnika Leopolda II u njegovoj borbi protiv svjetovnih i crkv. feudalaca u Ugarskoj. Poslije Leopoldove smrti pokušava u antiklerikalnom i antifeudalnom pravcu utjecati na novog cara Franju, no kad ovaj, zastrašen Francuskom revolucijom, počinje voditi reakcionarnu politiku, M. 1793. protiv njega organizira jakobinsku urotu s namjerom da podigne ugarsko-hrv. demokratsku revoluciju (Zavjera ugarsko-hrvatskih jakobinaca). Uhvaćen 1794, osuđen je na smrt i smaknut na Krvavoj poljani kraj Pešte. Djela: Opća teorija jednadžbâ svih stupnjeva ilustrirana novim formulama; Sustav opće filozofije.

MARULIĆ, Marko, književnik; r. 18. VIII 1450. u Splitu, u. 5. I 1524. u Splitu. Nazvan »ocem hrvatske književnosti«. Školovao se u Splitu u školi T. Acciarinija i u Padovi. Bavio se odvjetništvom, a vršio je i službu suca i egzaminatora notarskih spisa. Pisao na hrvatskom i latinskom, M. je srednjovj. kršćanin na koga su djelovali humanizam i suvremena stvarnost (Turci pod zidinama Splita, borba pučana za ravnopravnost), pa u nekim djelima - Dobri nauci; O poniznosti i slavi Kristovoj - (De humilitate et gloria Christi) - oštro šiba svoje suvremenike, posebno kler. Latinski, uglavnom moralistički spisi Pouke za dobar život prema primjerima svetaca (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum); Evangelistarium; Pedeset parabola (Quinquaginta parabolae) i dr. prevedeni su na mnoge evr. jezike i doživjeli velik broj izdanja. U Poslanici Hadrijanu VI (Epistola od Adrianum), u kojoj poziva na otpor protiv Turaka, u spisima Protivu onih koji tvrde da je Sv. Jeronim Talijan (In eos qui beatum Hieronymum Italum esse contendunt), Stari solinski natpisi (Inscriptiones Salonitanae antiquae) kao i u lat. prijevodu jednog dijela Dukljaninova Ljetopisa (Regum Dalmatiae et Croatiae gesta) dolazi više do izražaja njegova veza sa zemljom i ljudima. Najveći su Marulićev pjesnički domet njegovi hrv. stihovi, u prvom redu Judita (Istorija svete udovice Judit u versih hrvacki složena), u kojoj M. hrabri i potiče Splićane na obranu od Turaka. Pisan čakavskim dvostruko rimovanim dvanaestercem, pretežno amfibraške osnove, ovaj spjev otkriva Marulićev pjesnički talent. U ostalim hrv. spisima (Istorija od Suzane; Dobri nauci; Poklad i korizma; Sprovid koludric od sedam smrtnih grihov i dr.) M. je moralist. Značajan je i njegov prijevod djela De imitatione Christi od Tome Kempenskog pod naslovom Od naslidovanja Isukrstova. U novije vrijeme pronađen je u Nacionalnoj biblioteci u Torinu i njegov lat. ep Davidias, koji je objavljen 1954. u Zagrebu; priredio J. Badalić) i 1957. u Meridi u Venezueli (priredio M. Marcovich), dok je prijevod i komentar načinio B. Glavičić (Zagreb 1974). MARVELL [m'a:rvel], Andrew, engl. književnik; r. 1621, u. 1678. Studirao u Cambridgeu. Putovao po Evropi (Nizozemska, Italija, Francuska, Rusija). Miltonov suradnik. Pisao s udivljenjem o Cromwellu. Politički radikalno orijentiran, M. satirički šiba Charlesa II i njegov dvor. U osobnom životu smion i strastven, u pjesničkom izrazu on povezuje elemente klasične predaje i »metafizičke poezije«. Njegova je lirika sadržajno vrlo raznovrsna (političke, ljubavne, pejzažne pjesme), kao i po tonu, koji se kreće od nemilosrdne poruge do nježnih intimnih ugođaja. Uz J. Donnea M. je jedan od najznačajnijih engl. pjesnika metafizičara. Djela: Horacijska oda prigodom Cromwellova povratka iz Irske; Izvješće o porastu papizma i despotske vlasti u Engleskoj; Pjesme i pisma; Posljednji naputci slikaru; Svojoj plahoj ljubavnici (1927). MASKELYNE [m'êskilin], Nevil, engl. astronom; r. 1732, u. 1811. Bavio se primjenom astronomije u navigaciji. God. 1766. počeo izdavati Nautical almanac, astron. godišnjak, koji izlazi i sada. God. 1760. bavio se metodom utvrđivanja godišnje paralakse Siriusa; 1761-69. na otoku Saint Helena motrio prolazak Venere ispred Sunca. Kod St. Helene (1762) i Barbadosa (1764) istraživao morske mijene. M. je predložio način utvrđivanja gustoće Zemlje i 1774. izveo prvo mjerenje na temelju otklona viska iz vertikalnog položaja u neposrednoj blizini nekog brda. MASSÉNA [masen'a], André, franc. maršal; r. 1758, u. 1817. Za ratne zasluge imenovan vojvodom od Rivolija (1808) i princom od Esslinga (1810). General franc. revoluc. vojske od 1793, maršal od 1804. Jedan od najsposobnijih vojskovođa proizašlih iz Revolucije. Istakao se u Bonaparteovu tal. ratu (1796-97), osobito u bitki kod Rivolija (kada je nazvan »drago dijete pobjede«), pobijedio je Austrijance i Ruse kod Züricha 1799, zauzeo Napulj i Gaetu 1806. Odlikovao se u bitkama kod Asperna, Esslinga i Wagrama (1809). God. 1810-

11. vrhovni je komandant franc. vojske u Portugalu, gdje je doživio neuspjeh. Poslije Napoleonova pada prišao Burboncima. Napisao Memoare. MASSIE [m'êsi], Joseph, engl. statističar i ekonomist; r. ?, u. 1784. U njegovu anonimno objavljenom spisu Rasprava o uzrocima koji upravljaju prirodnom kamatnom stopom, koji se pojavio 1750, prvi put se u historiji ekon. misli tretiraju kamate kao dio profita, a njihov se pad tumači akumulacijom kapitala i padom profita koji zbog toga nastaje. MASSILLON [masij'on], Jean Baptiste, franc. propovjednik; r. 1663, u. 1742. Njegove dvorske propovijedi u doba korizme (Le Grand Carême) u Versaillesu pred Lujem XIV, a osobito nadgrobni govori princu Contiju, dauphinu, Luju XIV pribavili su mu glas odlična govornika. Ističu se propovijedi u doba korizme koje je 1718. održao pred mladim Lujem XV (sabrane pod naslovom Le Petit Carême). Voltaire je mnogo cijenio njegov stil i rječitost. God. 1719. primljen u Francusku akademiju. MASSINGER [m'êsindžer], Philip, engl. dramatičar; r. 1583, u. 1640. Prva djela pisao s T. Dekkerom, N. Fieldom, J. Fletcherom poslije čije smrti postaje vodeći dramski pisac. Izražava mržnju prema samovolji i tiraniji apsolutističkih vladara, negira »buržoasko pravo« kraljeva, osuđuje licemjerstva i požudu za novcem. Pobunu robova protiv gospodara prikazuje sa simpatijama. I tragedije i satiričke komedije pune su aluzija na doba apsolutističke vladavine Charlesa I. Djela: tragedije Milanski vojvoda; Vjerujte kako vam je drago; Rimski glumac; Časna djeva; komedije Nov način plaćanja starih dugova; Gradska drama. MASSYS [m'asêjs], Jan, također Messys i Metsys, flam. slikar, sin i učenik Quentina Massysa; r. oko 1509, u. 1575. Kao protestant prognan iz domovine, živio u Francuskoj i Italiji. U kompoziciji (Suzana u kupelji) bliz tal. cinquecentistima. MASSYS, Quentin, također Messys i Metsys, flam. slikar; r. 1466, u. 1530. Glavni majstor rane flam. slikarske škole u Antwerpenu, gdje djeluje od 1491. Njegova je umjetnost sinteza realističkih tendencija slikarstva (Van Eyck, D. Bouts) i lik. ideja tal. renesanse, napose Leonarda. Obrazovan humanist i prijatelj Erazma Roterdamskog i T. Morea. Radio je oltarske slike za crkve u Leuvenu i Antwerpenu, prikazujući likove u onovremenoj nošnji. Osobitu vrijednost imaju njegovi psihol. karakterizirani likovi prikazani u minuciozno ostvarenom miljeu (Mjenjač novca i njegova žena, 1514). Ti su portreti bili uzor mnogim flam., niz. i njem. slikarima.

MATABEI, Iwasa, jap. slikar; r.1578, u.1650. U njegovu djelu odrazuju se tradicije klas. jap. slikarstva koje obogaćuje življim koloritom i težnjom za približavanjem stvarnosti. U crtežima tušem majstorski ostvaruje pregnantnu liniju. Prikazivao je likove i teme iz kin. i jap. legenda i historije, žanr-prizore i portrete.

MATHER [mêţer], Cotton, amer. pisac i teolog; r. 1663, u. 1728. Istaknuta ličnost amer. puritanstva. Stekao titulu doktora u 18. godini, govorio 7 jezika. Napisao je preko 450 različitih djela (historija, biografija, propovijedi, basni, pjesama, teoloških, filozofskih, medicinskih, znanstvenih i pobožnih rasprava). Svoju crkv. historiju Nove Engleske Magnalia Christi Americana, zamislio je kao veleban religiozni ep nalik na glavne spjevove Staroga svijeta. Konzervativan i arogantan polemičar, za vrijeme procesa vješticama u Salemu nije se aktivno opirao spaljivanju žrtava. Humaniji je u svojim spisima o tom slučaju.

MATIJA, rimsko-njem. car i hrvatsko-ug. kralj; r. 1557, u. 1619. Treći sin cara Maksimilijana II. Zbog nesposobnosti Matijina brata cara Rudolfa II M. je preuzeo vodstvo u ratu protiv Turaka i u ugušivanju ustanka pod I. Bocskayem u Ugarskoj. Već 1608. Rudolf je bio prisiljen da mu ustupi vladavinu nad Austrijom, Ugarskom, Hrvatskom i Moravskom, a 1611. i nad Češkom. Poslije Rudolfove smrti M. je 1612. izabran za rimskonjem. cara. Za njegova vladanja dokrajčen je mirom u Madridu (1617) dvogodišnji Uskočki rat. Svom bratiću i nasljedniku Ferdinandu II ostavio je u baštinu Tridesetogodišnji rat, koji je netom buknuo. MATTIOLI, Pierandrea, tal. liječnik i botaničar; r. 1500, u. 1577. Djelovao u Sieni, Perugii, Trentu i Gorici. Napisao komentar Dioskoridovu djelu o lijekovima. Boravio i u našim krajevima i opisao naše ljekovito bilje. MAUPERTUIS [mopêrti'i], Pierre Louis Moreau de, franc. matematičar i astronom; r. 1698, u. 1759. Mjerenjem dužine meridijanskog stupnja u Laplandu 1736. dokazao je spljoštenost Zemlje. U vezi s tim otkrićem pozvan je u Berlin, gdje na prijedlog Voltairea postaje predsjednik Akademije znanosti. Najvažniji su mu radovi o obliku Zemlje, o paralaksi Mjeseca, o nautičkoj astronomiji. M. je 1744. formulirao princip najmanje akcije. MAUROLICO [maurol'iko], Francesco, tal. matematičar, arhitekt i erudit; r. 1494, u. 1575. Pisao djela o astronomiji, mehanici, geometriji, filologiji i bavio se knjiž. radom. Konstruirao je i mnoge optičke i astronomske instrumente. Gl. djelo: Dvije knjige o aritmetici (Arithmeticorum libri duo). MAVROKORDÁTOS ili MAUROKORDATOS, Alexandros st., liječnik, diplomat i pisac; r. oko 1640, u. 1709. Potomak fanariotske obitelji koja je u XVII i XVIII st. igrala istaknutu ulogu u povijesti Turske, Rumunjske i Grčke. M. je bio tjelesni liječnik sultanov i veliki dragoman Porte (1673). Kao delegat Porte za sklapanje Karlovačkoga mira (1699) sastavio nacrt ugovora toga mira. Zalagao se za podizanje grč. školstva u Carigradu. Pisao je o medicini, povijesti i klas. filozofiji. Njegov sin Nikola te njegovi unuci Ivan i Konstantin bili su hospodari u Vlaškoj i Moldavskoj. MAYER [m'ajer], Johann Tobias, njem. astronom; r. 1723, u. 1762. Sveuč. profesor i direktor astron. opservatorija u Göttingenu. Izdao Mjesečeve tabele, koje su se upotrebljavale u navigaciji za određivanje

MAYNARD [mên'a:r], François, franc. pjesnik; r. 1582, u. 1646. Učenik Malherbeov. Jedan od prvih članova Akademije. Pisao ode, epigrame, sonete, rondoe. Posthumno su objavljena njegova pisma (Lettres, 1653). Marljiv versifikator, bez velikog nadahnuća. Borio se protiv izvještačenog ukusa, a nerijetko je i sam izvještačen. MAYOW [m'êjou], John, engl. liječnik i fiziolog; r. 1640, u. 1679. Proučavao disanje i spoznao da se pri tom troši jedna sastojina zraka, identična s onom koja se troši pri izgaranju i kalcinaciji metala, a koju sadrži salitra. Time, jedno stoljeće prije Priestleya i Lavoisiera, M. pravilno tumači ulogu kisika pri disanju i izgaranju. Prvi je tvrdio da se tjelesna toplina stvara u mišićima. MAZARIN [mazar'en], Jules; tal. Giulio Mazzarino, franc. državnik tal. podrijetla; r. 1602. u Pescini, Italija, u. 1661. u Vincennesu kod Pariza. Jedan od najspretnijih diplomata u povijesti Francuske. Sin sicilijanskog dvorjanina na posjedima feud. obitelji Colonna, M. je bio najprije u papinskoj vojničkoj a zatim diplomatskoj službi. God. 1634-36. bio je papinski nuncij u Parizu, a 1640. primio franc. podanstvo i stupio u službu Richelieua; 1641. postao je kardinal. Poslije smrti Richelieua (1642) zauzeo njegovo mjesto kao ministar. Nakon smrti Luja XIII (1643) kraljica Ana, kao regentkinja za Luja XIV, zadržala ga je na tom mjestu. Premda je u vanjskoj politici imao uspjeha (Westfalski mir, 1648), ipak je nezadovoljstvo protiv kraljice Ane i njega dovelo do stvaranja → Fronde. Nakon sloma Fronde (1653) uspio je ojačati internacionalni položaj Francuske (Pirenejski mir, 1659) i skršiti premoć velikih feudalaca u korist kralj. centralne vlasti. Tako je postavio temelje, na kojima je Luj XIV izgradio hegemoniju Francuske u Evropi. M. je kroz relativno kratko vrijeme stekao golemo bogatstvo za sebe i svoju porodicu u Italiji. Bio je mecena književnika i umjetnika, a osnovao je i čuvenu biblioteku. MAZEPA, Ivan Stepanović, ukr. hetman; r. 1644, u. 1709. Odgojen na polj. dvoru. Hetman od 1687. Sudjelovao je u pohodima rus. cara Petra I protiv Turske i u Sjevernom ratu protiv Švedske. Vodio potajne pregovore s Poljskom i zatim sa Švedskom u namjeri da otrgne Ukrajinu od Rusije. Kad je šved. kralj Karlo XII prodro u Ukrajinu, M. je (1708) otvoreno prešao na njegovu stranu, no golema većina ukr. Kozaka i seljaka nije ga slijedila. Poslije šved. poraza kod Poltave (1709) M. je zajedno s Karlom XII pobjegao u Tursku. Porta ga je zatočila u Benderu, gdje je umro. Temu o Mazepi pjesnički su obradili Puškin i Byron, Slowacki je napisao dramu pod istim naslovom, a Victor Hugo posvetio mu je neke stihove u zbirci Orientales. Franz Liszt inspirirao se tom temom u svojoj šestoj simfonijskoj poemi; opere o Mazepi komponirali su C. Pedrotti, P. P. Sokalski, P. I. Čajkovski. Lik Mazepin prikazali su u slikarstvu H. Vernet, L. Boulanger, Th, Chassériau i dr.

MAZO [m'azo], Juan Bautista Martínez del, španj. slikar; r. oko 1610, u. 1667. Učenik i zet Velázquezov; slijedi njegov način slikanja i radi portrete, figuralne kompozicije i pejzaže. Poslije smrti Velázquezove dovršio neka njegova djela. McMAHON [mekm'a:en], Arthur Henry, brit. kolonijalni administrator; r. 1862, u. 1949. Službujući u Indijskom političkom odjeljenju (od 1890) označio 1897. granicu između Beludžistana i Afganistana. Šef brit. delegacije na konferenciji u Simbi (1913-14) na kojoj su se Velika Britanija i Tibet sporazumjeli o graničnoj tzv. McMahonovoj liniji između

Tibeta i Asama. God. 1914. imenovan za prvog brit. visokog komesara u Egiptu. Njegovi pregovori i korespodencija s budućim hedžaskim kraljem Huseinom ibn Alijem utjecali su na dizanje i razvoj ustanka Arapa protiv Turske. MÉCHAIN [meš'en], Pierre François André, franc. astronom; r. 1744, u. 1804. Pobornik metarskog sistema mjera. Radi određivanja dužine metra mjerio duljinu meridijanskog luka između Pariza i Barcelone. Utemeljitelj franc. astron. godišnjaka Connaissance des temps (Shvaćanje vremena). Otkrio 13 kometa i utvrdio njihove orbite.

MEHITAR (armenski Mhitar: tješitelj), pravo ime Manughean Petro, armenski kulturni preporoditelj; r. 1676, u. 1749. Autor djelâ religioznog sadržaja, armenske gramatike i rječnika. God. 1696. prešao je na katolicizam i osnovao 1701. u Peri (Carigradu) kat. red koji je imao kultivirati armenski jezik i literaturu. Zbog progona u Carigradu sklonio se M., zajedno sa svojim monasima, na Moreju (Peloponez) koja se tada nalazila pod vlašću Venecije. Iz Moreje, koju su Turci zauzeli 1711, monasi, zvani mehitaristi, preselili su se na otok San Lazzaro u Veneciji. Ovdje su razvili živu djelatnost prevodeći svjetovna i crkv. djela na armenski jezik i pišući originalna djela na tom jeziku. Njihov je manastir postao armensko znanstveno i kult. središte s bogatom bibliotekom, arhivom i s vlastitom tiskarom. Jedna grupa mehitarista odvojila se od matičnoga manastira i osnovala podružni manastir u Trstu (1773), koji je opet osnovao filijalni manastir u Beču (1810), gdje su ih Bečani zvali Altglczuber (Starovjernici). I ovdje su razvili veliku aktivnost, opirući se na vlastitu tiskaru. Mehitaristi su vrlo zaslužni za kult. razvoj i za nacionalno održanje Armenaca. U njihovoj štampariji u Beču štampana su i neka srp. djela u XIX st. (npr. Srpski rječnik V. S. Karadžića, 1818). MEHMED-PAŠA KARAKAŠ, tur. vojskovođa; u. 1621. Namjesnik u Bosni 1612. i u Budimu 1619. Poginuo u bitki kod Hoćima (Hotina). O njemu pjeva I. Gundulić u Osmanu. MEHMED-PAŠA SOFI, tur. političar; u. 1551. Beglerbeg Rumelije; poslije bos. sandžakbeg (1547) i vezir u Budimu (1551). U Banjoj Luci je sagradio niz zadužbina: džamiju, javno kupalište, most na Vrbasu, han i dr. MEJLI; Mehmed Gurani, pjesnik i kaligraf; r. 1713, u. 1781. Potječe iz obitelji koja se iz Male Azije doselila u Sarajevo. Bio je pročelnik kadiritske tekije. Pjevao kronograme za tekije, medrese, džamije i nadgrobne spomenike. Većinu ih je preveo Mehmed Mujezinović u knjizi Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine. MELANCHTON [mel'anhtôn], Philipp, pravo prezime Schwarzert, njem. reformator, teolog i filozof; r. 16. II 1497. u Brettenu, u. 19. IV 1560: u Wittenbergu. Od 1518. profesor u Wittenbergu gdje je pristao uz Luthera i postao njegovim najbližim suradnikom. Učen humanist i pisac školskih knjiga (grč. i lat. gramatika, logika i dr.); stoga je dobio naziv Praeceptor Germaniae. Izradio temelje za reorganizaciju protestantske crkve i škole. Osnivač Augsburške konfesije, koju je iznio i branio na saboru u Augsburgu 1530. Posebno cijenio Aristotelovu etiku i dijalektiku i zastupao svojevrsni humanistički aristotelizam, pri čemu je ipak uzimao u obzir i Platonovu i stoičku filozofiju, kao i, prije svega, temeljne postavke Biblije, tako da mu je opća filoz. orijentacija pretežno električka. M. se, poput Luthera, držao Aristotelovog i Ptolemejevog učenja o kozmosu, pa je Kopernikovo učenje odbacio kao »bezbožno«, jer proturječi Bibliji. Kao idejni vođa »filipista«, umjerene struje u protestantizmu, M. se teološki sukobio s M. Vlačićem, osobito u pitanjima čovječje

slobodne volje i spasenja. Također, M. je znatno pridonio ublažavanju prvotnog vjerskog rigorizma reformacije. Uz gl. teološko djelo Opća mjesta teologije (Loci communes rerum theologicarum, 1521), koje je postalo najutjecajnije djelo protestantske teologije, M. je i pisac mnogih rasprava iz filozofije, psihologije i pedagogije, poslije sabranih u Corpus Reformatorum. MELON [mel'on], Jean François, franc. ekonomist; r. 1680, u. 1738. U djelu Politička rasprava o trgovini zahtijeva da se ukinu ograničenja u trgovini žita i gl. pažnja obrati poljoprivredi. Preteča fiziokrata. MÉNAGE [men'a:ž], Gilles, latinizirano Aegidius Menagius, francuski erudit; r. 1613, u. 1692. Bel-esprit, rado viđen u salonima, vodio zajedljive polemike s mnogim suvremenicima. Molière je ismijao njegov akademski pedantizam u Učenim ženama (lik Vadiusa). Djela: Poemata (stihovi na franc., lat, i grč. jeziku); Vrela francuskog jezika (kasnije: Etimološki rječnik): Miscellanea; Razmatranja o francuskom jeziku. Zbirka njegovih izreka i kritičkih zapažanja posthumno je objavljena pod naslovom Menagiana. MENČETIĆ ili MINČETIĆ, Vladislav, književnik; r. 1600. u Dubrovniku, u. 1666. Pisac šaljive pjesme Radonja (pod utjecajem S. Đurdevića), panegirika P. Zrinskome, Trublja slovinska, i prepjeva G. Marina, Radmilova tužba cijeć Zorke vile. M. je vješt šaljivi pjesnik, ali još vještiji prevodilac i ponesen rodoljubivi pisac. MENČETIĆ VLAHOVIĆ, Šišmundo ili Šiško, pjesnik; r. 1457. u Dubrovniku, u. 1527. u Dubrovniku. Vršio razne službe u Dubrovačkoj Republici, između ostalog bio knez na Šipanu i u Dubrovniku. Napisao preko 500 lirskih pjesama. Pripada prvoj generaciji dubrovačkih pjesnika, koja se razvila pod utjecajem tal. trubadurske i petrarkističke lirike, pučkih strambotta i naše nar. poezije. Njegovi dvostruko rimovani dvanaesterci trodijelne inercije često su slobodni prijevodi s talijanskog, ali ima i dosta izvornih pjesama, u kojima je pokazao ne samo versifikatorsku vještinu nego i pjesnički talent. MENDELSSOHN, Moses, njem. filozof; r. 1729, u. 1786. Pod Lessingovim utjecajem pisao u duhu filozofije prosvjetiteljstva. Tražio je da se filozofija liši svih dokonih mudrovanja o onome što se ne može prosuditi na temelju iskustva i da se bavi pitanjima koja će za ljude biti korisna. Borio se za emancipaciju Židova u Njemačkoj i stvorio prvu modernu žid. filozofiju religije. U mnogim tezama psihologist, u estetici zastupa mišljenje da ljepota proizlazi iz ljudske ograničenosti, nerazgovijetnosti njegovih predodžbi, jer beskonačno mnoštvo ne može povezati u jedinstvo. Stoga bogu i nije potrebna ljepota. Djela: Filozofski razgovori; Pisma o osjetima; Fedon ili o besmrtnosti duše; Jutarnji sati; Rasprava o očitosti u metafizičkim znanostima. MENDOZA [mend'oza], Diego Hurtado de, španj. humanist, pjesnik i političar; r. 1503, u. 1575. Zastupao Karla V na koncilu u Tridentu (1545- 1563). U španj. pjesništvo unosio elemente tal. humanizma. Glavno mu je djelo Rat za Granadu (Guerra de Granada), historija pobune Moriska (1568-70). MENDOZA, Pedro de, španj. konkvistador; r. 1487, u. 1537. God. 1534. postao generalni kapetan područja Rio de la Plata, te ga počeo sa svojim bratom Diegom istraživati i osvajati. God. 1536. utemeljio je naselje Buenos Aires.

MENŠIKOV, Aleksandr Danilovič, rus. vojskovođa i političar; r. 1673, u. 1729. Bliski suradnik Petra I. Pobijedio Šveđane kod Kalisza 1706. Odlučna je bila njegova intervencija u bitki kod Poltave 1709. Poslije smrti Petrove pomogao Katarini I da dođe na prijestolje. Za njezina vladanja bio je svemoćan. Nakon Katarinine smrti omogućio Petru II da stupi na prijestolje pod njegovim regentstvom, ali je iste godine (1727) prognan u Sibir, gdje je i umro. MERCATOR, Nicolaus, pravo prezime Kaufmann, dan. matematičar, astronom i inženjer; r. 1620, u. 1687. Radovi su mu s područja matematike, kozmografije i astronomije. Od mat. radova važno je Umijeće logaritmiranja (Logarithmotechnia), u kojem je dan razvoj u red izraza 1 + x i ln (1 + x). Konstruirao je fontane u Versaillesu. MERCIER [mêrsj'e], Louis Sébastien, franc. pisac i publicist; r. 1740, u. 1814. Objavio 1770. prvi anticipacijski roman u književnosti Godina 2440 - u kome je predvidio dirižabl i upotrebu fonografa u nastavi. Svoje poglede na kaz. umjetnost iznio u djelu Du Théatre, ou Nouvel essai sur l'art dramatique (1773). Prerađivao Shakespeareove tragedije. Prilike u predrevolucionarnoj Francuskoj opisao u opsežnu djelu Tableau de Paris. MERCIER DE LA RIVIÈRE [mêrsj'e de la rivj'ê:r], Paul Pierre, franc. ekonomist fiziokrat; r. 1720, u. 1793. ili 1794. Kao guverner (1758) otoka Martinique pokušao provesti poreznu reformu prema zamislima F. Quesnaya. Napisao: Prirodni i bitni poredak političkih društava. MERCK [merk], Johann Heinrich, njem. književnik; r. 1741, u. 1791. Istaknuti kritičar »Sturm und Dranga«, pisac široke kulture i ironijskog intelekta. Dolazio u dodir s Goetheom, Wielandom, Herderom i drugim knjiž. odličnicima svojeg doba. Djelovao je osobnim savjetom (osobito na mladog Goethea) koliko i pisanom riječju. U svojim pripovijestima i romanima zagovara socijalnu pravdu, prosvjedujući protiv izrabljivanja sela. Djela: Rhapsodie; Paetus i Arria; Lindor i dr. MESIĆ, Marko, borac za oslobođenje od Turaka; r. oko 1640. u Brinju, u. 1713. u Karlobagu. Župnik u Brinju, a od 1678. arhiđakon i kanonik senjskog kaptola. Nakon tur. poraza pod Bečom (1683) sudjelovao je 1689. kao povjerenik karlovačkog generala, u osvajanju Like. God. 1692. i 1693. suzbio je uzastopne pokušaje Turaka da ponovo zauzmu Liku i Krbavu. Od oslobođenja Like do njezina priključenja Vojnoj krajini 1712. mnogo je utjecao na upravu i sudovanje, zaštićujući puk od pritiska komorskih službenika. Kao ratnik istaknuo se i za Rákóczyjeve bune. MESIHI, Širvani, azerbajdžanski pjesnik; r. oko 1580, u. ? Pisao gazele i kaside i razvijao se kao lirik pod utjecajem tradicije kojoj je začetnik bio azerbajdžanski pjesnik Fizuli. MESMER [m'esmer], Franz Anton, njem. liječnik; r. 1734, u. 1815. Osnivač teorije animalnog magnetizma (mesmerizam). Od 1775. bavio se tzv. magnetskim kurama. Tvrdio je da posjeduje magnetsku snagu, pa je liječio različite bolesti dodirom ruku, dovodeći bolesnike u stanje somnambulizma. Imao mnogobrojne protivnike, ali i pristaše. Preteča je hipnotizma.

MESSIER [mêsj'e], Charles, franc. astronom; r. 1730, u. 1817. Prvi istraživao svemirske maglice; otkrio 21 komet. God. 1781. izdao katalog svemirskih maglica, koje se i sada bilježe njegovim oznakama (npr. M 31, Andromedina maglica). METASTASIO [metast'azio], Pietro, pravo ime Pietro Bonaventura Tropassi, tal. pjesnik i dramski pisac; r. 1698, u. 1782. Zapazio ga je učeni G. V. Gravina, koji mu grecizira prezime Trapassi, i koji ga šalje na nauke kod kartezijanca G. Calopresea. No, M. se sasvim predaje umjetnosti i postiže prve uspjehe kao lirski i dramski pjesnik (Pjesme, 1717). Značajno je bilo i prijateljstvo s opernom pjevačicom Mariannom Benti Bulgarelli, za koju je napisao operni liberto Didona napuštena (1724). Golem uspjeh tog djela učvrstio ga je u ideji o potrebi reforme libreta i otvorio mu put na bečki dvor (1730), gdje je bio »carskim pjesnikom« Karla VI, Marije Terezije i Josipa II. Njegovih 26 libreta (s podnaslovima dramma ili dramma per musica) tekstovi su s poetskom autonomijom, iako su napisani u funkciji glazbenog kazališta. Teme su im klasične, biblijske ili pov. i literarne, a najbolji je u njima verbalni sklad, elegancija izraza i spontana muzikalnost, osobito u pjevnim ariettama. Prosvjetiteljski stav, pregledna i racionalna struktura, jednostavnost osjećaja i strasti, elementi su po kojima je teatar pjesnika rokokoa zadobio čar općeprihvatljive modernosti, te je M. bio prikazivan, slavljen i čitan u mnogim zemljama, pa i u nas. METZINGER [m'ecinger], Valentin Janez, slikar; r. 1699. u Saint- Avoldu u Francuskoj, u. 1759. u Ljubljani. Učio u sjev. Italiji, vjerojatno u Veneciji. Djeluje od 1727. u Ljubljani kao predstavnik slov. kasnobaroknog slikarstva. Radio u ulju oltarne slike, mitol. i hist. kompozicije, portrete i mrtve prirode. Oko 300 njegovih radova nalazi se pretežno u crkvama u Sloveniji i u susjednim krajevima Hrvatske. MEUSNIER DE LA PLACE [ment'e d la plas], Jean Baptiste, franc. matematičar. general franc. revolucionarne armije; r. 1754, u. 1793. Član francuske akademije znanosti od 1784. Poginuo je prilikom opsjedanja Mainza. Bavio se pretežno diferencijalnom geometrijom. Njegovo ime nosi poučak o centru zakrivljenosti i ravninskog presjeka površina. Zanimao se također za probleme fizike, napose mehanike. MeV, mega-elektron-volt, jedinica za energiju u atomskoj fizici. Jedan MeV energije dobije čestica s elementarnim nabojem e, ubrzana u el. polju razlike potencijala od milijun volta. MIDDLETON [m'idlten], Thomas, engl. dramatičar; r. 1570, u. 1627. Kroničar Londona, autor brojnih dramskih djela (tragedija i komedija), koje je pisao sam ili u suradnji s Rowleyjem, Dekkerom i dr. Kao poznavalac pučkih običaja i mnogih spletaka svoga vremena M. je prikazivao moral svojih suvremenika, građana i dvorana. Njegovo dramsko djelo Partija šaha satira je na španj. dvorsku politiku. Oduševljeno ga je primila antikatolički raspoložena publika, no španj. je poslanik tražio da se prikazivanje drame zabrani. Poslije predstave Middletonov je komad skinut sa scene, a autor je, misli se, bio zatvoren. Poznate su Middletonove drame: Sjajna djevojka; Plemenita svađa; Španjolska ciganka; Ludi svijet; Žene, čuvajte se žena; Poštena bludnica. MIHAIL FJODOROVIČ, rus. car od 1613; r. 1596, u. 1645. Prvi vladar dinastije Romanov. Drž. poslove vodili su u početku njegova majka i utjecajni boljari, a zatim njegov otac, patrijarh Filaret (1619-33). Slabost cara i sve teži feud. tereti stvorili su u

narodu nezadovoljstvo koje je sred. XVII st. izbilo u nekoliko buna. Za njegova vladanja sklopljen je Stolbovski mir sa Švedskom (1617) koja je njime stekla Ingermanland i ist. Kareliju, čime je Rusija ostala praktički odsječena od Baltičkog mora. Rusko-polj. rat 1632-34. završio je Poljanovskim mirom, kojim se polj. kralj Vladislav IV odriče pretenzije na rus. prijestolje, a Rusija mu zauzvrat predaje Smolensk i Černigov. MIHAJLO HRABRI, gospodar Vlaške; r. 1558, u. 1601. Vladao od 1593. S pomoću cara Rudolfa II i erdeljskog vojvode Z. Báthoryja izvojevao nezavisnost svoje zemlje od Turaka i zavladao Transilvanijom (1599) i Moldavijom (1600), ali ih nije uspio zadržati. Umoren po nalogu carskog generala Baste. MIJAKIĆ, Gavrilo, episkop Marčanske eparhije 1663-70; r. u prvoj pol. XVII st., u. 1686. u tvrđavi Glatz u Pruskoj, danas Kłodzko, Poljska. Branio prava pravosl. krajišnika u Varaždinskom i Karlovačkom generalatu i štitio ih u njihovoj borbi protiv hrv. staleža i njem. oficira (pobuna krajiškog suca Osmokruovića 1665-66). Priklonio se protuaustr. politici braće Zrinskih i vjerojatno znao za urotu. Opisan na dvoru kao opasan nar. tribun, neprijatelj unije s Katoličkom crkvom (koju je favorizirala Austrija) i veliki prijatelj Zrinskih, M. je svrgnut s vladičanske stolice tajnim carskim dekretom u decembru 1668. No, zbog predstojećeg rata s Turskom i bojazni od pobune krajišnika odanih Mijakiću ta je odredba provedena tek u oktobru 1670. Pod sumnjom da je znao za urotu P. Zrinskog i K. Frankapana, M. je uhapšen i zatvoren u senjsku tvrđavu, odakle je u ljeto 1671. prebačen u Graz, pa u Beč i napokon u prusku tvrđavu Glatz, gdje je i umro, vjerojatno u oktobru 1686. MIKALJA, lat. Micaglia, Jakov, leksikograf; r. 1600. ili 1601. u Pesciji, Italija, u. 1654. u Loretu. Isusovac u službi kongregacije De Propaganda Fide. Objavio od 1649. do 1651. u Loretu i Anconi hrvatsko-talijansko- latinski rječnik Thesaurus linguae Illyricae sive Dictionarium Illyricum (Blago ilirskog jezika ili ilirski rječnik) s malom gramatikom koja je rađena prema Kašićevoj. MIKOCZY [m'ikoci], Josip, povjesničar; r. 1734. u Zagrebu, u. 1800. u Zagrebu. Isusovac; predavao na sveučilištu u Trnavi, gimnazijama u Varaždinu i Zagrebu i bio bibliotekar zagrebačke Akademije znanosti. Napisao Otiorum Croatiae liber unus (Budim 1806), u kojem raspravlja o različitim pitanjima hrv. historije do kraja XI st. Napisao je i historiju hrv. banova do XV st. Prvi dio (do XIV st.) objavio je I. Kukuljević u svom Arkivu (1872), a drugi je ostao u rukopisu. U rukopisu su također ostali Mikoczyjev povijesno-topografski leksikon (Lexicon historicum et topographicum) i zemljopis Hrvatske i Slavonije (Geographica descriptio regni Croatiae et Slavoniae). MINIH, Hristofor Antonovič, njem. Burckhard Christoph von Münnich, grof, rus. general-feldmaršal njem. podrijetla; r. 1683, u. 1767. Stupio kao general-inženjer u rusku službu 1721. Upravljao izgradnjom Ladoškog kanala. Istaknuo se u rusko-tur. ratu (173539). Upletao se u dinastičke borbe i bio prognan u Sibir (1741-62). Za Katarine II upravitelj baltičkih luka. Njegovi memoari zanimljivi su kao hist. izvor. MINJIN, Kuzma Minjič, rus. narodni heroj; u. 1616. Jedan od glavnih inicijatora borbe za oslobođenje Rusije od stranih zavojevača na poč. XVII st. God. 16I1. organizirao je u Nižnjem Novgorodu oružani otpor, te je zajedno s knezom D. M. Požarskim oslobodio

(1612) Moskvu od Poljaka. God. 1613. postao plemićem, ali su ga boljari, kao čovjeka iz puka,istisnuli iz aktivnoga polit. života. MIRABEAU [mirab'o], Honoré Gabriel Riqueti, grof, franc. političar i publicist; r. 1749, u. 1791. Mladost mu je burna, piše antifeud. pamflete, putuje Evropom, nekoliko je puta hapšen. God. 1776. piše svoje prvo djelo Esej o despotizmu (Essai sur le despotisme). U raspravi O nalozima za hapšenje i o državnim zatvorima (Des lettres de cachet et des prisons d' État) kritički se osvrće na polit. institucije u Francuskoj. God. 1786-87. boravi u posebnoj misiji u Pruskoj. O nedostacima pruske države piše u djelu O pruskoj monarhiji pod Fridrikom Velikim (De la monarchie prussienne sous Frédéric le Grand, 1788). U Generalne staleže izabrali su ga građani Aixa za zastupnika Trećega staleža. Stekao je popularnost svojim napadima na aristokratske privilegije. Ističući se velikim znanjem i izvanrednom govorničkom vještinom, M. postaje vodeći čovjek Trećega staleža, a poslije i Narodne skupštine. Imao je važnu ulogu u prvim danima revolucionarne borbe protiv ancien régimea. Glasovit je njegov odgovor kraljevu izaslaniku na zasjedanju Generalnih staleža 23. VI 1789, kad je Luj XVI tražio da se predstavnici Trećega staleža raziđu. »Recite svome gospodaru da se mi ovdje nalazimo voljom naroda i da ćemo napustiti svoja mjesta samo silom bajuneta«. M. se zauzima za potpunu vjersku toleranciju, slobodu misli i jednakost pred zakonom, a surađuje i u redakciji Deklaracije prava čovjeka i građanina. Predstavljajući interese krupne liberalne buržoazije i dijela nižega plemstva, on zastupa program konstitucionalne monarhije po uzoru na Englesku. Već nakon osvajanja Bastille (14. VII 1789) M. je ustuknuo pred razvojem revolucije te se nastoji sporazumjeti s dvorom. U decernbru 1790. postaje predsjednik Jakobinskog kluba, a u februaru 1791. i predsjednik Narodne skupštine. Svojim zahtjevom da se kralju prizna apsolutno pravo veta došao je u sukob s jakobincima. Iako su glasovi o njegovim tajnim vezama s kraljem stali prodirati u javnost, M. je u času svoje iznenadne smrti još vrlo popularan, pa ga je Narodna skupština dala pokopati u Panthéonu. Kad je narod Pariza (10. VIII 1792) jurišem zauzeo kraljev dvorac Tuileries, pronađeni su dokumenti i pisma o Mirabeauovoj dvoličnoj igri i izdaji revolucije, pa su njegovi ostaci uklonjeni iz Panthéona (1794). MIRABEAU, Victor Riqueti, marquis de, franc. ekonomist; r. 1715, u. 1789. Za razliku od sina, nazvan »Mirabeau otac«. Ističe se kao oštar kritičar kraljeve ekon. politike, a idejno se pridružuje fiziokratima. Najpoznatija su mu djela: Prijatelj ljudi ili rasprava o stanovništvu; Teorija poreza; Seoska filozofija. MIRA CETI, ime promjenljive zvijezde o Ceti (omikron Ceti) u zviježđu Kita. Tu je zvijezdu prvi zapazio njem. astronom D. Fabricius 1596. i nazvao je Mira (lat.: čudnovata). U toku perioda od oko 11 mjeseci, M. C. promijeni svoj sjaj za 7 zvjezdanih veličina. MIRA DE AMESCUA [~ de am'eskua], Antonio, španj. dramatičar; r. 1571, u. 1644. Sljedbenik Lope de Vege. Ostavio je oko 60 drama i komedija nejednake vrijednosti, među kojima je najpoznatija Rob demona (El esclavo del demonio, 1612), gdje je prema staroj legendi obrađen motiv Fausta. MIRANDA, Francisco de, venezuelski revolucionar; r. 1750, u. 1816. Rodom iz bogate kreolske porodice. Borio se 1783. u ratu sjevernoamer. država za nezavisnost; 1792-97, general franc. revoluc. vojske. U Londonu (1798) i SAD (1806) pokušao organizirati ekspedicije za oslobođenje Venezuele. Od 1810. na čelu pokreta za nezavisnost Venezuele u Caracasu. God. 1812. izabran je za glavara novoproglašene republike i zapovjednika

revolucionarne vojske. Nakon sloma pokreta zarobljen (1812); umro u tamnici u Câdizu (Španjolska). MONK ili MONCK [mănk], George, Duke of Albemarle, engl. vojskovođa i političar; r. 1608, u. 1670. Sudjelovao u borbi protiv pobunjenika u Irskoj 1642-43. Vrativši se u Englesku, pristao uz Karla I. Tu ga je zarobila vojska Parlamenta. U zatvoru napisao Zapažanja o vojnim i političkim poslovima. Izišavši 1646. iz tamnice, pristao uz Parlament i borio se pod Cromwellom. Postavši (1652) generalom flote, izvojevao je pomorsku pobjedu nad Nizozemcima (1653). Poslije Cromwellove smrti podržavao isprva njegova sina Richarda; poslije je sa svojom vojskom ušao u London (1660; i stupio u vezu s Karlom II. U maju 1660. novi, rojalistički raspoloženi Parlament izglasao je restauraciju Stuarta. MONSIGNY [monsinj'i], Pierre Alexandre, franc. kompozitor; r. 1729, u. 1817. Jedan od tvoraca franc. opéra-comique. Komponirao desetak opera toga žanra, među kojima najvažnije u suradnji s dramatičarom M. J. Sédaineom; Kralj i zakupnik; Rose i Colas; Bjegunac; Robin i Marion; Feliks ili nahoče. MONTAGNA [monta'nja], Bartolomeo, tal. slikar; r. oko 1450, u. 1523. Gl. predstavnik renesansnog slikarstva u Vicenzi. Kompozicijsku metodu i kolorizam mlet. majstora G. Bellinija spaja s Mantegninom plastičnom modelacijom likova. Radio oltarne slike i freske (ciklus iz života sv. Blaža u crkvi Santi Nazaro e Celso u Veroni), u kojima figure prikazuje u oštroj karakterizaciji. MONTAGU [m'ôntegju], Mary Wortley Lady, engl. književnica; r. 1689, u. 1762. Duhovita ljepotica, prijateljevala s Addisonom, Popeom i Swiftom. Putovala po Evropi i Istoku. Izazivala skandale svojom ekscentričnošću. Pisala pjesme i poslanice. Najznačajnija su njezina pisma iz Turske. Djela: The nonsense of common-sense; Pisma s Levanta; Gradske ekloge; Pjesnička djela (1768). MONTAIGNE [mont'ênj, mônt'anj], Michel Eyquem de, franc. filozof; r. 28. II 1533. u Périgordu kraj Bordeauxa, gdje je i u. 13. IX 1592. Sin bogata i ugledna plemića, nakon studija prava M. postaje sudski savjetnik, a uskoro i gradonačelnik Bordeauxa. Titule i društveni uspjesi potpuno su strani njegovoj individualističkoj prirodi, pa se poslije očeve smrti povlači u knjižnicu svog dvorca, gdje piše samo za uzak krug svojih prijatelja, pun skepse i poruga na sve autoritete i sve »istine« svoga vremena. M. putuje po Njemačkoj, Švicarskoj i Italiji. Svoja lucidna zapažanja s tih putovanja zabilježio je u Dnevniku putovanja (izd. 1774). - Montaigneova filozofija nije pisana sustavno i nije građena na temeljima nekih domišljenih i proučenih analiza, te nema svoga strogo određenog predmeta i područja istraživanja u okviru tradicionalnih filozofijskih disciplina. M. piše na svom materinjem jeziku, i u novom obliku literarno-znanstvenog izraza, u eseju, daje ležerno samo usputna opažanja i kratke refleksije, koje ipak pokazuju svu dubinu i misaonost njegove slobodne, nedogmatske ličnosti. Gnoseološki subjektivist i metodički skeptik, kome »filozofirati znači sumnjati«, M. meditira o svojim spoznajnim mogućnostima i studira samog sebe »više nego i jedan drugi predmet«; ali se ne želi odlučiti u temeljnim metafizičkim pitanjima, jer je to samo »mutan posao koji izaziva svađu«. Kad Montaigne u svojim čuvenim Essais (tri knjige, 1588) smatra da su kanibali »čisti i prostodušni«, te da u njih čak i nema riječi koje znače laž, nevjeru, licemjerje, klevetu i opraštanje i kad misli da ta njihova moralna snaga izvire iz toga što u njih »nema znanosti, nema umjetnosti, nema činovnika, nema vlasti, nema slugu, nema bogataša, nema siromaha, nema ugovora i

nema nasljeđa«, onda taj tipično renesansni, slobodarski mislilac prije svega ima na umu svu mizeriju, podlost, laktaštvo i beskrupuloznost vremena i prostora u kojem stvara svoje sarkastične eseje; svoje duhovite komparacije i smjele satire. M. je u svojim pogledima na društvo konzervativno i miroljubivo raspoložen, te iz svog raskošnog dvorca ipak misli da je najbolje pognuti glavu, prilagoditi se postojećem i »pokoravati se zakonima prirode, društva i zemlje«. Napokon, za njega se sve religije i političko- reformističke koncepcije zasnivaju na oratorskim ambicijama. Stoga je radikalni protivnik svih »uličnih revolucija« i stidljivi poklonik »unutrašnjeg oslobođenja« od pritiska vladajuće sile. Premda je u svojim ogledima inspiriran moralnim zasadama antike, osobito stoicizma, M. ne pripada nikakvom posebnom filoz. smjeru, pa ni polit. nastrojenju. Njegove nazore karakterizira umjereno povjerenje u razum, koji je najdjelotvorniji kao promišljeni skepticizam. Time je prvi put u novom vijeku na nov, human način obnovljen intelektualni skepticizam. Kritično izdanje njegovih cjelokupnih djela objavio je A. Armaingaud u 12 svezaka.

MONTECUCCOLI [montek'ukoli], Raimund, grof, austr. vojskovođa, podrijetlom iz Italije; r. 1609, u. 1680. Istaknuo se kao carski vojskovođa za Tridesetogodišnjeg rata na bojištima u Franačkoj, Saskoj, Bavarskoj i Šleskoj. Sudjelovao je u akciji protiv erdeljskog vojvode Györgya II Rákóczija i prisilio ga na mir s Poljacima (1657); bio na visokim komandnim položajima u Prvom nordijskom ratu. Najveći mu je uspjeh pobjeda nad Turcima kod Szentgotthárda 1664, koja je Austriji donijela mir u Vasváru. God. 1672-74. bio je vrhovni zapovjednik carskih trupa na Rajni u borbi protiv Francuza. Napisao, među ostalim: Rasprava o ratu; Ratničko umijeće; Aforizmi o ratničkom umijeću. MONTEMAYOR [môntemaj'ôr], Jorge de, španj. pisac, podrijetlom Portugalac; r. ako 1520, u. 1561. Njegov pastoralni roman Diana (1559), pisan pod utjecajem Sannazzarove Arkadije, najbolje je djelo svoje vrste. Mnogo prevođen i imitiran. MONTÉPIN [montep'en], Xavier de, franc. romanopisac i dramatičar; r. 1823, u. 1902. Autor brojnih feljton-romana u kojima opisuje parisku sirotinju i velegradsko šarenilo: Podzemlje Pariza; Kradljivica ljubavi; Ulična pjevačica; Nekadašnji bonvivani. Pisao i melodrame (Tri poljupca; Prodavačica cvijeća).

MONTESPAN [montêsp'an], Françoise Anthénais de Rochechouart marquise de, milosnica Luja XIV; r. 1641, u. 1707. Isprva dvorska dama kraljičina. Svojom neobičnom ljepotom i živošću svoga duha privukla je pažnju Luja XIV te je, istisnuvši iz kraljeve milosti svoju prethodnicu Mlle de La Vallière, postala (1668) njegovom ljubavnicom. Više od jednog desetljeća vršila je M. znatan utjecaj na dvoru, a onda ju je (1679) iz kraljeve milosti istisnula Mme de Maintenon. S Lujem XIV imala je osmero djece. MONTESQUIEU [montêskj'e], Charles Louis de Secondat, baron de la Brède et de, franc, polit. mislilac i pisac; r. 18. I 1689. u dvorcu La Brede kraj Bordeauxa, u. 10. II 1755. u Parizu. Po završenim pravnim naukama postao 1714. vijećnik, a 1716. predsjednik Vrhovnog suda u Bordeauxu. Njegov intelektualni interes sezao je, međutim, daleko izvan granica sudačke službe: za Académie des Sciences u Bordeauxu napisao je velik broj rasprava s područja fizike, fiziologije, histologije, polit. ekonomije i filozofije, koje nisu značajne za razvitak nauke, ali su bile važne za formiranje njegova racionalističkog

pogleda na svijet zasnovanog na ideji o uzajamnoj uvjetovanosti prirodnih i društvenih pojava. Svoje polit. uvjerenje očitovao je u epistolarnoj satiri Perzijska pisma (Amsterdam, 1721, anonimno), u kojoj je na duhovit način izvrgao ruglu intelektualnu i moralnu dekadenciju franc. vladajuće klase za regenstva Filipa Orleanskog. Da bi ispitao polit. i soc. uređenje drugih evr. država, odrekao se službe i (1728) krenuo na put po Austriji, Ugarskoj, Italiji, Švicarskoj, Holandiji i Engleskoj. Nakon povratka u Francusku živio je naizmjence u Parizu i na svom imanju, te je 1734. objavio (opet u Amsterdamu i anonimno) prve rezultate svojih hist. istraživanja u Razmatranja o uzrocima veličine i propasti Rimljana. U toj je studiji pokušao dati logičku interpretaciju povijesti, pri čemu je, uzimajući Rim kao primjer, dokazivao da »svijetom ne vlada slučaj«, nego da »postoje opći uzroci, fizički i moralni, koji djeluju u svakoj državi, bilo da je uzdižu, održavaju ili ruše«, i da su »svi slučajevi ovisni o tim uzrocima«. U svom kapitalnom djelu, O duhu zakona, ili odnosu koji zakoni moraju imati s ustrojstvom svake vlasti, običajima, klimom, religijom, trgovinom itd. (De l'Esprit des lois, ou Du rapport que les lois doivent avoir avec la constitution de chaque gouvernement, les moeurs, le climat, la religion, le commerce etc., Ženeva, 1748), razradio je, na temelju svoga determinističkog shvaćanja povijesti, teoriju drž. prava, po kojoj se - on, plemić svrstao među prve zastupnike građanske ideologije kad je buržoazija okupljala snage za predstojeći otvoreni sukob s pristašama apsolutističke monarhije. Ako je »duh« pravnih propisa neke zemlje određen sumom njihovih recipročnih odnosa i odnosom čitavoga pravnog sistema sa svim onim prirodnim i društvenim faktorima s kojima stoji u uzročnoj vezi, onda sudbina naroda očito ne ovisi o pukom slučaju, ni o nekakvoj nadnaravnoj Providnosti, niti o kralj. volji, nego o objektivnim zakonima prirodnog i društvenog razvitka, koje je razumu moguće pojmiti. Tako je univerzalni kauzalni princip suprotstavljen ne samo fatalizmu agnostika, već i teleološkoj doktrini crkve i; navlastito, samovoljnoj praksi autokrata. Prihvativši ant. teoriju o trima osnovnim formama drž. vlasti (tiranija, monarhija, republika), M. analizira svaku od njih i zaključuje da je republika, u kojoj vlast pripada narodu, idealan, ali rijetko ostvarljiv i još teže održiv oblik vladavine. Stoga se zauzima za konstitucionalnu monarhiju engl. tipa kao kompromisno rješenje kojim se po njegovu mišljenju može lakše postići najviši polit. cilj: blagostanje naroda uz potpunu osobnu slobodu unutar granica utvrđenih zakonom. Zakonitost treba da bude vrhovni princip u državi, a to znači da zakon treba da stoji iznad vlasti. Da se spriječi zloupotreba vlasti, dakle i kršenje zakonitosti, do čega dolazi nužno kad se sva vlast nalazi u rukama jednog čovjeka, koji time postaje svemoćan, M. u Duhu zakona predlaže polit. sistem u kojemu je drž. vlast rastavljena na zakonodavnu, izvršnu i sudsku i podijeljena među tri posebna, uglavnom samostalna drž. organa (zakonodavnog tijela, šefa izvršne vlasti i sudskih organa), od kojih svaki vrši samo jednu od tih triju funkcija vlasti. Time je on postao tvorac tzv. teorije o podjeli vlasti, koja je temelj građanske demokracije. U svom djelu M. se zauzima za podjelu predstavničkog tijela na dva doma, po ugledu na Englesku (→ DVODOMNI SISTEM). Buržoaziji je Duh zakona poslužio kao ideološko oružje u borbi protiv feud. apsolutizma. Načelo podjele vlasti provedeno je najprije u Ustavu SAD od 1787, u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina od 1791, a u XIX i XX st. u ustavima gotovo svih buržujskih demokracija. Naukom o utjecaju podneblja, konfiguracije terena i ostalih ambijentalnih uvjeta na gospodarski, polit. i duhovni život društva, M. zastupa svojevrsni geografski determinizam, te anticipira kasniju sociogeografsku znanost. MONTEVERDI, Claudio, tal. kompozitor; r. 4. XII 1567. u Cremoni, u. 29. XI 1634. u Veneciji. Instrumentalist i pjevač na dvoru u Mantovi, zatim muz. ravnatelj crkve sv. Marka u Veneciji (1613-43). Posljednji veliki majstor tal. renesansnog madrigala i prvi izraziti operni dramatičar muz. baroka. Komponirao desetak opera ali je sačuvan samo

manji dio pa se njegov stilski razvoj može pratiti potpunije u crkvenim djelima (mise, moteti, duhovni madrigali, Vespera Blažene Djevice i dr.) i u 8 zbirki madrigala. Prvih 5 zbirki donose, u okviru tradicionalnog polifonog stila, neuobičajene harmonijske i melodijske postupke (nepripravljene disonance, kromatika, veliki i melodijski skokovi itd.), a u daljnjim zbirkama dolazi i do strukturalnih promjena (recitativi, ariosa, arije, dramatski dijalozi, zborski refren, generalbas itd.) koje vode do preobražaja madrigala i kantatu. Sve te postupke upotrijebio je M. da bi što snažnije izrazio smisao teksta. Svoj novi dramatičan i afektivni stil (tzv. stile concitato) izložio je u predgovoru VIII knjizi madrigala. Od opera sačuvane su: Orfej (1607); Tužaljka iz opere Arijadna (1608); Uliksov povratak u domovinu (1640) i Krunidba Popeje (1642). Dok je operom Orfej M. produbio i ujedno zaključio eksperimentalni oblik, posljednjom operom, Krunidba Popeje, položio je temelje tal. baroknoj operi. Djelujući na razmeđi dviju epoha M. je svojim cjelokupnim glazb. opusom proveo definitivni prijelaz iz muz. renesanse u barok. Utjecaji Monteverdijeva stila protežu se preko venecijanske i rane napuljske operne škole (A. Scarlatti) sve do Hāndela (rane tal. opere), a naziru se i kod J. B. Lullyja, Purcella i mnogih drugih. MONTEZUMA II, aztečki vladar; r. 1480?, u. 1520. Vladao od 1502. Stupio na prijestolje naslijedivši svoga strica Ahuitzotla. Za njegove vladavine iskrcali su se u Meksiku Španjolci pod Cortésom (1519). M. je Španjolce gostoljubivo dočekao i počastio darovima. Cortés ga je, međutim, na prevaru zarobio, zavladao prijestolnicom Tenochtitlánom i prisilio ga da se stavi u španj. službu. Kada su 1520. Azteci digli ustanak protiv Španjolaca i opsjeli grad, M. je pokušao da ih umiri, ali su ga oni pri tom ubili. MONTFAUCON [monfok'on], Bernard de, franc. arheolog i paleograf; r. 1655, u. 1741. Benediktinac, živio u različnim benediktinskim samostanima u Francuskoj i u Italiji. Izdao djela grč. crkv. otaca (Collectio nova patrum et scriptorum graecorum, 1706). U djelu Starina protumačena i prikazana u slikama (1719) dao je dotad najsređeniji i najkompletniji prikaz antičke (grč., rim., galske, žid.) arheologije. Djelom Paleographia graeca (1708), u kojem je prikazao razvoj grč. pisma, postao je osnivač grč. paleografije. MONTGOLFIER [mongôlfj'e], franc. izumitelji, braća: Joseph, r. 1740, u. 1810, i Étienne, r. 1745, u. 1799. Konstruirali su prvi aerostat, koji se dizao u zrak pomoću ugrijana zraka (dima). Prvi let njihova aerostata ostvaren je 1783. Iste je godine ostvaren i drugi let, na koji su poslane životinje. U novembru iste godine prvi put je uzletio i čovjek (→ MONTUCLA [montikl'a], Jean Étienne, franc. matematičar; r. 1725, u. 1799. Bavio se pretežno poviješću matematike. Glavno mu je djelo Histoire des mathématiques (1758), koje je više od pola stoljeća služilo kao pouzdan izvor poznavanja razvoja matematike, astronomije i fizike u XVIII i prvoj pol. XIX st. MOR [môr], Anthonis, također Moor i Moro, staroniz. slikar; r. 1519, u. oko 1576. Portretist, zaposlen na mnogim evr. dvorovima. U svojim portretima spaja niz. smisao za realizam i karakterizaciju s Tizianovim kolorizmom. Ističu se portreti Marije Tudor, Vilima Oranskog, vojvode Albe i H. Goltziusa te nekoliko autoportreta. MORALES, Luis de, španj. slikar; r. 1509, u. 1586. Pod utjecajem tal. manirista, varirajući nekoliko ustaljenih tema (Pietà; Madona; Ecce homo; Raspeće), izveo niz

oltarnih slika za crkve u Madridu, Salamanki i Badajozu, koje su obilježene misticizmom i morbidnošću. Surađivao pri slikarskom ukrašivanju dvorca Escorial. MORATÍN, Nicolás Fernández, španj. dramatičar i pjesnik; r. 1737, u. 1780. Otac Leandra Moratina. Povodio se za franc. uzorima. Pisao (bez mnogo uspjeha) tragedije (Lucrecia; Hormesinda; Guzmán el bueno) i komedije (La Petimetra). Autor je epske poeme Uništeno brodovlje parlamenta. Među njegovim lirskim pjesmama ističe se jedino Borba s bikovima u Madridu.

MOREAU, Jean Michel, franc. slikar i bakrorezac; r. 1741, u. 1814. Prvotnu maniru u duhu rokokoa zamjenjuje postepeno klasicističkim načinom (pod utjecajem J. L. Davida). U bakrorezu je posebnom finoćom obrađivao različite teme (portreti, prizori iz suvremenog života). Ilustrator Homera, Ovidija, Molièrea, La Fontainea, Voltairea i dr. MORELLY [môrêl'i], franc. teoretičar i filozof. Živio u XVIII st., o njegovu se životu gotovo ništa ne zna, pa su njegova djela (štampana anonimno) poneki pripisivali i Diderotu. Privatno je vlasništvo, po Morellyju, uzrok svih socijalnih zala. Odnosi među ljudima moraju biti regulirani prirodnim zakonima, a ovi su izvorno komunistički. Opisujući do detalja idealnu organizaciju obitelji, plemena, gradova tvrđava, radnih zajednica i države, M. je izgradio utopijski sustav koji je u mnogim aspektima anticipirao utopizam F. M. Ch. Fouriera, G. Babeufa i dr. Uz filoz. poemu u prozi Basiliade, glavno mu je djelo Zakonik prirode ili pravi duh njenih zakona (1755). MORETTO DA BRESCIA [~br'eša], pravo ime Alessandro Bonvicino, tal. slikar; r. oko 1498, u. 1554. Uz G. Romanina i G. G. Savolda gl. predstavnik slikarstva visoke renesanse u Bresci, gdje se nalaze njegova najvažnija djela. Radio i u Veneciji, Veroni, Bergamu, Milanu i Rimu. U njegovu koloritu prevladavaju srebrnastosivi tonaliteti, kakvi se kasnije susreću kod Veronesea. Pored oltarnih slika radio je portrete s likovima prikazanim u prirodnoj otmjenosti. MORGAGNI [morg'anji], Giovanni Battista, tal. anatom i patolog; r. 1682, u. 1771. Profesor u Padovi. Osnivač patološke anatomije. U djelu O mjestima i uzrocima bolesti (De sedibus et causis morborum, 1761) prvi je opisao patološke promjene na pojedinim organima kod mnogih bolesti, a rezultate sekcija stavio je u službu klinike. MORITZ [m'oric], Karl Philipp, njem. pisac; r. 1757, u. 1793. Glumac. Prijateljevao i surađivao s Goetheom. Autor romana, drama i teoretskih djela iz njem. metrike, klas. estetike i ant. mitologije. Njegovi autobiografski romani Anton Reiser i Andreas Hartkopf značajni su kao kulturno-hist. ilustracija razdoblja Sturm und Drang. Važnije je i njegovo književno teoretsko djelo Ogled o njemačkoj prozodiji i estetsko O likovnom oponašanju lijepog. MORITZ SASKI, vojvoda; r. 1521, u. 1553. Vladao od 1541. Iako protestant, istupa iz saveza njem. protestantskih knezova i na strani cara Karla V sudjeluje u ratu protiv njih (1546-47), pridonoseći u znatnoj mjeri njihovu porazu. Postavši 1547. knez izbornik, napušta cara, sklapa (1551) s Francuskom savez prepustivši joj Metz, Toul i Verdun i konspirira s protestantskim knezovima protiv cara. U otvorenu sukobu s carem (1552)

prisiljava ga da potpiše Passauski ugovor, kojim je do daljnjega priznata vjerska sloboda pristašama Augsburške konfesije. Iduće godine ulazi u borbu protiv brandenburškog markgrofa Albrechta Alcibijada, koji nije htio priznati Passauski ugovor; u borbama smrtno ranjen.

MORNAY [môrn'ê], Philippe de, Seigneur du Plessis-Marly, obično zvan DuplessisMornax, franc. političar; r. 1549, u. 1623. Istaknuti predstavnik hugenota (»hugenotski papa«). Zauzimao se za donošenje Nanteskog edikta (1598) i za održavanje vjerskog mira. Povukao se iz dvorske službe kad je kralj Henrik IV prihvatio katolicizam. Djela: Traktat o istinitosti kršćanske vjere; Memoari, važan izvor suvremene historije. Vjerojatno je i autor polit. spisa protiv vladarskog apsolutizma. MORONI, Giovanni Battista, tal. slikar; r. oko 1525, u. 1578. Predstavnik slikarstva cinquecenta u Bergamu. Pored oltarnih slika za crkve u sjev. Italiji, radio portrete u kojima ostvaruje vjerodostojne fizionomije (čuveni Krojač u londonskoj National Gallery). Crtež mu je jednostavan i miran, a boje suzdržljive i zagasite. Pripisuje mu se slika Redovnik pred raspelom u Strossmayerovoj galeriji starih majstora JAZU. MORONOBU, Hishikawa, jap. slikar; r. oko 1645, u. 1694. U početku slika na način tradicionalne Tosa-škole; posvećuje se ilustriranju knjiga i postaje jedan od prvih jap. slikara žanra, usmjeren prema realizmu (škola ukiyo-e). Ponajviše je slikao nacrte za višebojne drvoreze s motivima iz pučkog i kaz. života, a često i erotičke prizore. MOROSINI [moroz'i:ni], Francesco, zapovjednik mlet. flote; r. 1619, u. 1694. Kandiju je morao nakon dugotrajne opsade predati Turcima 1669, zbog čega je optužen, ali je oslobođen od suda u Mlecima. Od 1684. sudjelovao je u ratu s Turskom i izvojevao više pobjeda; osvojio Peloponez i Atenu te po tome nazvan Peloponnesiaco. Izabran za dužda 1688. MOSCHEROSCH [m'ošeroš], Johann Michael, njem. književnik; r. 1601, u. 1669. Rođen u Alsaceu, podrijetlom iz Aragonije. Učitelj, kasnije u službi njem. kneževa. Ugledajući se u Sueños, djelo Francesca de Queveda, napisao je Čudesne i istinite vizije Philandera od Sittewalda. U toj knjizi, punoj fantastike i alegorija, M. satirički govori o svojim suvremenicima, te idealizira pretke kako bi mogao osuditi poroke potomaka. Ostavio je - što na latinskom što na njemačkom - više moralističkih zapisa, među kojima se ističu Danonoćna briga roditelja (Insomnis cura parentum). Njegovo knjiž. djelo izraz je raspoloženja i nazora njem. protestantskog građanstva. MOUNIER, Jean Joseph, franc. političar; r. 1758, u. 1806. Poslanik na zasjedanju Generalnih staleža 1789. Inicijator glasovite prisege zastupnika trećega staleža u dvorani Jeu de Paume (20. VI 1789), u kojoj se naglašuje da se »neće razići prije nego što Francuskoj dadu ustav«. Bio je predsjednik Ustavotvorne skupštine. Kao umjereni monarhist prebjegao 1790. u Švicarsku. Vratio se 1801. i postao drž. savjetnik (1805). MOZART [m'ocart], Leopold, austr. violinist, kompozitor i pedagog; r. 1719, u. 1787. Učitelj svoje djece, Wolfganga Amadeusa i Marije Anne. - Komponirao simfonije, koncerte, divertimenta, serenade, sonate, opere, oratorije, kantate, pjesme i crkv. glazbu.

Najvrednija mu je škola za violinu: Uzorak temeljite violinske škole (1756), prvo opsežnije djelo te vrste na njemačkom. MOZART, Wolfgang Amadeus, austr. kompozitor; r. 27. I 1756. u Salzburgu, u. 5. XII 1791. u Beču. Središnja ličnost tzv. bečke klasike. Neobično je rano očitovao stvaralačke sposobnosti: u šestoj godini života prvi kompozicijski pokušaji, u osmoj prve štampane sonate, u devetoj prve simfonije, u jedanaestoj prvi oratorij, u dvanaestoj opera Jednostavna prijevara (po narudžbi Josipa II). Sa 6 godina svladao je i sviranje klavira toliko da ga otac predstavlja muz. javnosti kao čudo od djeteta zajedno sa starijom sestrom pijanisticom Marijom Annom (1751-1829). Uspjeh je bio takav da već 1763. odlaze na trogodišnju turneju po Njemačkoj, u Pariz, London i dr. Tako je M. između svoje 6. i 22. godine, na mnogobrojnim turnejama širom Evrope, upoznao sva glazb. središta i sve stilove. Imao je prilike da uči na djelima najboljih suvremenika. Njegova moć asimilacije najrazličitijih stilova temelj je sintezi kojoj je njegov stvaralački genij dao izraz ljepote i klas. uravnoteženosti. Toga »prihvaćanja« ne odriče se ni kao zreo majstor: studij glazbe J. S. Bacha daje njegovu galantnome stilu čvrstoću, a usvajajući tehniku motivičke razradbe od svoga suvremenika i poštovatelja J. Haydna, M. postiže veću sažetost oblika (6 gudačkih kvarteta posvećenih Haydnu i 3 posljednje simfonije). U toku svojih koncertnih turneja M. neprestano i mnogo komponira; istodobno je od 1769. vezan stalnom službom koncertnog majstora (kasnije i orguljaša) na dvorcu kneza nadbiskupa Hieronymusa Colloreda u Salzburgu. Sputavan obvezama te službe, M. nekoliko puta dolazi u sukob s knezom i najzad 1780. svojevoljno napušta stalnu službu. Otada živi u Beču životom slobodna umjetnika. Ovaj hist. korak označuje novu etapu u Mozartovu životu i ujedno simbolizira novi odnos umjetnika prema vladajućem društvenom sloju. U Beču se isprva izdržava poučavanjem, koncertiranjem, a manje i prihodima od kompozicija. Od 1787. međutim, nastupa vrlo rijetko, smanjuje se i broj njegovih učenika, a njegovu »odviše kompliciranu« glazbu potiskuju u drugi plan publici pristupačnija djela pomodnih kompozitora, te M. sve više zapada u neimaštinu. Život slobodna umjetnika platio je potpunim materijalnim slomom, iscrpljenošću i smrću u 36. godini. Kompoziciju Requiema, koji je, čini se, smatrao vlastitom mrtvačkom misom, ostavio je nedovršenu (dovršio Mozartov učenik Süssmayr prema skicama autora). Sahranjen je u skupnom grobu za siromašne, tako da se uskoro nije više znalo za njegov grob. Zapravo »umro je u času kada je počeo bivati popularan« (F. Blume); njegova djela počela su se otada nebrojeno puta izvoditi, izdavati i analizirati, a fenomen njegove ličnosti postao je predmetom niza hist., estetskih i socioloških studija. - Mozartovo stvaralaštvo obuhvaća podjednako sve muz. vrste i oblike: simfoniju, koncert, operu, kantatu, komornu, vokalnu i crkv. glazbu. On nije stvorio nove forme, ali je svemu što je baštinio dao biljeg savršenstva i konačnog sklada. Dok se u mladenačkim kompozicijama odrazuje proces asimilacije i pretakanja raznovrsnih stilskih elemenata i utjecaja u vlastiti izraz, djela nastala od sredine stvaralačkog puta (otprilike od 1778/80) odlikuju se jedinstvenim, posve osobnim, mozartovskim načinom izražavanja koji je »neponovljiv« (J. Haydn), a karakteriziraju ga, među ostalim, kontrasti i specifična, nedostižna kantabilnost melodike. Instrumentalna djela sonatnoga oblika i drugih oblika, M. oblikuje s vremenom sve pregnantnije, raznoličnije, opsegom šire, ali se pridržava utvrđenih formalnih okvira, unutar kojih daje maha neiscrpnoj melodijskoj invenciji, maštovitom variranju i nijansiranju muz. materije, i majstorskom kombiniranju harmonija i zvučnih boja u klas. zaokružena tonska obličja. Opere isprva komponira pretežno u obliku konvencionalne tal. opere seria, a u zrelom, bečkom razdoblju daje prednost vedrim vrstama (opera buffa, Singspiel) u koje unosi ozbiljne, pa čak i tragične akcente (dramma giocoso Don Giovanni) te prilagođuje formu dramskom izražaju i postiže nedjeljivo jedinstvo muzike i drame. Urođenim dramaturškim osjećajem M. stvara niz psihološki

iznijansiranih karaktera i sugestivnih situacija; umjesto shematiziranih tipova opere buffe, na scenu postavlja ljude od krvi i mesa, pri čemu uvijek ostaje u okviru svoje estetike: »U operi mora poezija biti poslušna kći muzike«. Ukorijenjen u kretanju svoga vremena, M. odražava u svojoj glazbi glavne idejne tendencije XVIII st.: hedonizam, voltaireovski skepticizam i cinizam (opere Don Giovanni; Cosi fan tutte), pa društvenu kritiku (Figarov pir, prema Beaumarchaisovoj komediji, samo dvije godine nakon njezine praizvedbe), prosvjetiteljstvo (Čarobna frula), klasicizam (Idomeneo, Titus) i graciju rokokoa, a u kasnijim djelima i mnoge romantičarske crte. Obuhvativši sve glazb. vrste, M. je, zajedno s Haydnom, postavio temelje cjelokupnoj glazbi XIX st. sve do početka XX st. Za svoga razmjerno kratkog života komponirao je više od 600 djela, većinom opsežnih, od toga za orkestar: 54 simfonije (najvažnije u D-duru, tzv. Haffner, u C-duru - Linzer, u D-duru Praška ili Simfonija bez menueta i tri posljednje u Es-duru, u g-molu i u C-duru - Jupiter); 23 klavirska koncerta; 7 violinskih koncerata; koncerte za flautu, za klarinet, za fagot, za rog (4) itd.; oko 35 divertimenata, serenada (Mala noćna glazba) i kasacija; velik broj menueta i manjih orkestralnih kompozicija. Za komorne sastave: 23 gudačka kvarteta; 9 kvinteta (6 gudačkih, ostali s duhačima); 2 gudačka i 10 klavirskih trija; 14 dua; 40 sonata i varijacija za violinu i klavir i dr. Za klavir: 18 sonata, brojne varijacije, fantazije, ronda, fuge i dr.; nadalje kompozicije za klavir 4-ručno i za 2 klavira; sonate za orgulje i gudače. Za vokalne sastave: kantate (Mala slobodnozidarska kantata s pjesmom »Lasst uns« koja je, s izmijenjenim tekstom, od 1946. austr. nacionalna himna), kanoni, zborske kompozicije, više koncertnih arija, dvopjeva, vokalnih terceta (poznati Bandel-Terzett), kvarteta te solo-pjesme (Ljubičica, Čežnja za proljećem). Mozartova crkv. glazba obuhvaća 18 misa (Krunidbena u C-duru, Missa solemnis i Velika missa u c-molu,) Requiem, litanije, motete (Exultate jubilate i Ave, verum corpus) i dr. Za kazalište je komponirao 23 djela, od čega 19 različitih opera (seria, buffa, Singspiela); Bastien i Bastienne (1768), Idomeneo, kralj Krete (1781), Otmica iz Seraja (1782), Figarov pir (libreto L. Da Ponte prema Beaumarchaisu, 1786), Don Giovanni (libreto Da Ponte, 1787), Cosi fan tutte (Da Ponte, 1790), Čarobna frula (libreto E. Schikaneder, 1791) i dr. MRNAVIĆ, Ivan Tomko, lat. Johannes Tomco Marnavich, povjesničar i književnik; r. 1580. u Šibeniku, u. 1637. u Rimu. Podrijetlom iz Bosne. Kanonik šibenskog i zagrebačkog kaptola; 1631-35. naslovni biskup bosanski. Piše latinski, talijanski i hrvatski. U historiografiju je ušao falsificiranim tekstovima (npr. o životu cara Justinijana, Vita Justiniani, kojim je dokazivao carevo slav. podrijetlo); također je zastupao krivo mišljenje da su Slaveni balkanski starosjedioci, te je među Slavene brojio Ilire, Tračane itd. pa i sve rim. careve i ugledne ant. ljude rođene na Balkanu (npr. lat. rasprava O Iliriku i njegovim carevima). Uz to je često falsificirao dokumente i izmišljao genealogije da bi svoju porodicu i sebe doveo u vezu s Nemanjićima, Mrnjavčevićima i dr. Veće značenje ima njegov spis o Petru Berislaviću, a dokumentarnu vrijednost zadržao je njegov opis Bosne iz 1627. Drama u 5 činova Osmanšćica, u kojoj M. izražava veselje zbog pobjede nad Turcima kod Hoćima i poema Magdalena od knezov Zirova, plemena Budrišića pisane su čak. narječjem s nešto štok. elemenata. MUHAREMIJA, Abdurahman, bos. kadija; r. ? u Tuzli, u. 1753. kod Zvornika. Zamjenik kadije 1747. u Tuzli, zatim kadija u Tešnju. Vođa velike bune bos. seljaka Muslimana (gl. centri oko Sarajeva, Mostara, Livna, Tešnja, Tuzle i Zvornika) protiv tur. zuluma. Poginuo u borbi s vojskom bos. vezira Mehmed-paše Kukavice.

MUNDAY [m'ândi], Anthony, engl. književnik; r. 1553, u. 1633. Autor pamfleta, prijevoda, balada i drama, od kojih su mu najpopularnije bile one o Robin Hoodu (tj. o R. Huntingdonu). U djelu mu se osjeća jak utjecaj romanske (osobito talijanske) književnosti. Djela: John a Kent; Pad Roberta, earla od Huntingdona; Robertova smrt. MÜNZER ili MÜNTZER [m'īncer], Thomas, njem. teolog i revolucionar; r. 1468. ili 1480. u Stolbergu, u. 27. V 1525. u Mühlhausenu. Već u svojoj petnaestoj godini osniva M., čiji je otac, kao buntovnik, umro na vješalima, tajno društvo protiv magdeburškog nadbiskupa. U prvo se vrijeme oduševljava za Lutherovu nauku, jer misli da reformacija označuje strašni sud nad pokvarenošću plemstva i klera. Kao reformatorski propovjednik, koji odbacuje lat. jezik i traži da se čita cijela Biblija, odlazi 1520. u Zwickau. Zbog svojih buntovnih i sve beskompromisnijih teza mora napustiti grad. Bježi k husitima u Češku, a odatle za župnika u Allstedt u Tiringiji, gdje uvodi liturgiju na njem. jeziku. U augustu 1524. odlazi u Mühlhausen. Neprestano je progonjen kao »oruđe sotone«; progone ga pape, kler, dvorovi i kneževi, kojima se zatim pridružuje i Luther. Stupa u doticaj sa švic. seljačkim ustancima. Malo zatim stavlja se, u Mühlhausenu, na čelo ustanka seljaka u cijeloj Tiringiji, no njegova je seljačka vojska pretrpjela poraz (15. V 1525). Njemu i drugim vodama (H. Pfeifferu) odrubljena je glava. - M. je u svojim filoz. i teološkim tezama napadao mnoge postavke kršćanstva. Njegovo je učenje blisko panteizmu. Vjera je za Münzera samo oživotvorenje razuma u čovjeku. Stoga i neznabošci mogu biti, po njegovu mišljenju, pravovjerni. »Kao što se Münzerova filozofija religije doticala ateizma, tako se njegov polit. program doticao komunizma« (Engels). On je zahtijevao neodgodivo stvaranje hiljadugodišnjeg carstva božjeg na zemlji, ukidanje klasnih razlika, privatnog vlasništva i svake posebne, od društva odijeljene drž. vlasti. Bez obzira na neke njegove - za ono vrijeme nerealne i iluzorne - planove o potpunoj republikanskoj jednakosti, bez obzira na konfuzne filoz. teze uvijene često u kršć. fraze, M., taj »sluga božji protiv bezbožnika«, otvara novo hist. razdoblje seljačkih buna. Svojim radikalnim i smjelim tezama pali luč u mraku feudalizma, koja se više ne gasi. - Münzerova ličnost i pokret bili su predmetom hist. i filoz. studija u XIX i XX st., dali su inspiraciju i književnicima (Th. Mundt, Th. Mügge, R. Gottschall, C. Alberti, E. Lissauer, H. Eulenberg, W. Schāferdieks). MURATORI, Lodovico Antonio, tal. historičar; r. 1672, u. 1750. Bibliotekar vojvode od Modene, konzervator Ambrozijane u Milanu. Prvi kritički historičar Italije. Izvrstan izdavač i komentator srednjovj. izvora. Pisao i o filoz., teološkim i knjiž. temama. Djela: Talijanski historičari (Rerum Italicarum scriptores); Srednjovjekovne talijanske starine (Antiquitates Italicae medii aevi). Djela su važna i za južnoslav. povijest. MURAT-PAŠA KUJUDŽI, tur. državnik i vojskovođa; r. oko 1520, u. 1611. Rodom iz naših krajeva, pa ga zovu i Murat-paša Hrvat. Bio je beglerbeg u Jemenu i drugim dijelovima Carstva. U austro-tur. ratu 1593- 1606. istaknuo se u bitki kod Egera (1596). God. 1603. postavljen je za zapovjednika tur. vojske u Ugarskoj, a iste je godine postao veliki vezir. U Maloj Aziji pokorio ustanike, s kojima je postupao okrutno; deseci tisuća lešina bačeni su u jame; odatle mu i nadimak kujudži (tur.: koji kopa jame). MURAVJOV, Mihail Nikitič, rus. književnik; r. 1757, u. 1807. Autor djela Basne u stihovima. Izdavao Moc~oec~ue ynex~ae aeđo~ocmu, a kao zamjenik ministra i staratelj Moskovskog univerziteta zaslužan za osnivanje nekih instituta, botaničkog vrta, prirodoslovnog muzeja i dr. U rus. književnosti prethodnik je Karamzinova sentimentalizma.

MURILLO [mur'iljo], Bartolomé Esteban, španj. slikar; r. 1617. u Sevilli, u. 1682. u Sevilli. U zlatnom vijeku španj. slikarstva M. je klasificiran kao »pučki« slikar u antitezi prema »dvorskom« majstoru Velázquezu. Spretno je primjenjivao kompozicijska i koloristička iskustva tal i flam. slikara (Tizian, Rubens, Van Dyck), radeći slike za crkve u Sevilli. Stvorio je tip Madone po modelu crnokose španj. žene; slikao je vješto i tehnički besprijekorno, ali s tendencijom za dopadljivošću. S više neposrednosti slikao je seviljske dječake i skitnice u sirotinjskim ulicama, dajući im realistička obilježja i folklornu uvjerljivost. MURRAY ili MORAY, James Stuart Earl of, škot. političar; r. oko 1531, u. 1570. Nezakoniti sin škot. kralja Jakova V, polubrat Marije Stuart. Pristao uz protestante, ali je po povratku Marije Stuart u Škotsku (1561) ipak postao njezinim najbližim savjetnikom. Pokušavao je da je odvrati od katolicizma. Nakon Marijine abdikacije (1567) postao regent i upravljao državom mjesto njezina sina Jakova VI. God. 1568. pobijedio je Marijine trupe i predložio engl. kraljici Elizabeti da Mariju utamniči. Kao regent smirio zemlju, učinio je protestantskom, ali nezavisnom od Engleske i od Francuske. Umorili su ga pristaše Marije Stuart. MUSIĆ, Muhamed, poznat u znanosti pod imenom Allamek (Sveznalica), pisac i teolog; r. oko 1595, u. 1636. Isprva profesor u carigradskim školama, poslije sudac i vrhovni sudac u Halepu. Pisao je djela na arapskom jeziku iz sintakse, stilistike, retorike, logike, dogmatike, egzegeze Kurana (tefsira) i šerijatskog prava. MUSTAFA II, tur. sultan od 1695; r. 1644, u. 1703. Poslije poraza što mu ih je nanijela carska vojska (princ Eugen Savojski kod Sente 1697) morao je sklopiti Karlovački mir 1699. uz velike teritorijalne gubitke. Prilikom pobune janjičara lišen prijestolja 1703. MUSTAFA III, tur. sultan od 1757; r. 1717, u. 1774. Sklopio 1761. trg, ugovor s Fridrikom Velikim. Započeo 1768. rat s Rusijom koji je nakon njegove smrti završen mirom u Kučuk-Kajnardžiju. MUSTAJBEG LIČKI, pravim imenom Mustajbeg Hasumović ili Kasumović, tur. vojskovođa rodom iz Like; u. 1676. Kao sandžak-beg u Bihaću četovao po Hrvatskoj od 1642. Poginuo u okršaju s četom turanjskoga kapetana Delišimunovića. M. je junak muslimanskih nar. pjesama. MILESCU SPĂTARUL [mil'esku spetar'ul], Nicolae, rum. erudit, poliglot, teolog, diplomat i putopisac; r. oko 1630, u. 1714. Zbog urote protiv gospodara Moldavske morao je u progonstvo pa je putovao po Njemačkoj i Francuskoj te boravio u Švedskoj; nastanio se u Rusiji, gdje je pri carskom poklisarskom uredu u Moskvi postao načelnik prevodilačkog kora. Pored prijevoda vjerskih, pov. i filoloških djela na rumunjski, te teoloških i znanstvenih traktata na latinskom, polemičkih i vjerskih spisa na ruskom i grčkom, posebno su važni njegovi ruskoslav. pisani putopisi (Putopis po Sibiriji; Službeno izvješće o poslanstvu u Kinu i Opis Kine), prvo moderno i znanstveno djelo o ovoj zemlji, za koje je mnoge podatke dobio od J. Križanića (kojega je susreo u Tobolsku).

MOIVRE [m'ua:vr], Abraham de, franc. matematičar; r. 1667, u. 1754. Studirao matematiku i fiziku u Parizu. God. 1687. napušta Francusku zbog opasnosti od vjerskog progona i djeluje u Engleskoj. Surađuje s I. Newtonom i E. Halleyjem. Dao važan doprinos razvoju analitičke trigonometrije, osobito teorije vjerojatnosti te aktuarske matematike (zakon adicije i multiplikacije, funkcije izvodnice vjerojatnosti; izveo, pored C. F. Gaussa i P. S. Laplacea, analitički izraz najvažnije statističke distribucije - normalne distribucije). Djela: De mensura sortis. . .; engl. izdanje; Nauka o vjerojatnosti; Anuiteti. . .; Miscellanea analytica de seriebus et quadraturis. MONARDES, Nicolás Bautista, španj. liječnik; r. 1493, u. 1588. Prvi je upoznao Evropu s prirodnim lijekovima s amer. kontinenta. U djelu Medicinski opis stvari koje se prevoze iz naše Zapadne Indije (1574) potanko je opisao prirodu i učinke na ljudski organizam duhana, koke i jalape.

N. NABULSI, Abd al Ghani, arap. pisac i mistik; r. 1641, u. 1731. Veoma plodan stvaralac širokog interesa, obuhvatio u svojim djelima raznorodne fenomene života zanimajući se za poeziju, povijest, zemljoradnju, geografiju i nadasve religiju. Mnogo je putovao i neka su mu djela pravi dokumenti o običajima i raspoloženjima ljudi jedne epohe. NÁDASDY, Ferenc V, austr. konjanički general; r. 1708, u. 1783. Ratovao u Italiji, Madžarskoj i na Rajni, osobito u Sedmogodišnjem ratu. God. 1756. postao hrv. ban i ostao na tom položaju do smrti, odano služeći habsburškoj centralizaciji u Hrvatskoj (osnivanje Kraljevskog vijeća za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju u Varaždinu, 1767). NÁDASDY, Tamás, ug. palatin i hrv. ban; r. 1498, u. 1562. Bio u službi Ludovika II Jagelovića. Nakon poraza na Mohačkom polju (1526) založio se za izbor Ferdinanda Habsburškog. Kada su ga Turci 1529. zarobili, predali su ga Ivanu Zapolji; kome služi do 1534. Nakon toga opet prelazi u službu Ferdinandu; od 1537. do 1540. bio je hrv. ban, a od 1559. palatin. Oko 1535. utemeljio je jednu od prvih ug. tiskara. NADIR, perz. šah od 1736; r. 1688, u. 1747. Podrijetlom Turkmen, N. je u perz. službi vojskovođa u borbama protiv Afganaca i Turaka; proglasio se šahom poslije pada posljednjeg vladara iz dinastije Sefevida. Poduzimao osvajačke pohode u Azerbajdžan, Gruziju, Dagestan, Afganistan, Beludžistan, Indiju (1739), Buharski i Hivski Kanat (1740). Ubili su ga urotnici, a njegova se država raspala. NAKIĆ, Petar, talijanizirano prezime Nacchini, graditelj orgulja; r. 1694. po svoj prilici u selu Bulić (Benkovac), u. poslije 1769 (?). Studirao filozofiju u Šibeniku, teologiju i orguljarstvo u Veneciji. Otvorio u Veneciji orguljarsku radionicu te je izgradio oko 350 orgulja po Italiji i Dalmaciji (najpoznatije u crkvi sv. Justine u Padovi i u samostanskoj crkvi sv. Frane u Šibeniku). Usavršio konstrukciju orgulja i odgojio čitav niz graditelja (G. Callido, F. Dazzi, F. Ksaver Križman), utemeljivši novu, mletačko- dalmatinsku školu koja se proteže kroz nekoliko generacija sve do konca XIX st. NAKUK PECH [~ peč], meks. kroničar; živio u XVI st. Domorodac koji je prihvatio katolicizam; opisao je španj. konkvistu Yucatána. NANINO ili NANINI, Giovanni Maria, tal. kompozitor; r. 1544, u. 1607. Učenik Palestrine i jedan od glavnih predstavnika → Rimske škole. Utemeljio u Rimu muzičku školu za javnost (1580). Komponirao madrigale, canzonette, motete, psalme; napisao instruktivno djelo 157 kontrapunkta i kanona za 2-8 i 11 glasova. Njegov brat, učenik i suradnik Giovanni Bernardino (1560-1623), autor pretežno duhovne muzike, približuje se po kolorističkim efektima venecijanskoj školi. Braća Nanino odgojili su nekoliko istaknutih muzičara (F. Anerio, G. Allegri, P. Agostini i dr.) i napisali zajedno Priručnik za kontrapunkt. NASHE ili NASH [nêš], Thomas, engl. književnik; r. 1567, u. 1601, Dramatik i prozni pisac, koji je svojim djelima neobično živo sudjelovao u vjerskom, polit. i knjiž. životu. U svom prvom djelu, Razudba besmislice (1588), obara se na suvremenu književnost. Posljedica su njegova neprijateljskog stava prema puritanizmu Protuudarac zadan Martinu

Junioru. Njegov Pierce bez prebijene pare, njegova molitva vragu, rasprava o suvremenim porocima, zanimljiv je prikaz tadašnjih običaja. Kad su ga počele mučiti vjerske sumnje, napisao je pokajničku raspravu Kristove suze nad Jeruzalemom, u kojoj poziva London na kajanje. Njegovo prozno djelo Nesretni putnik smatra se prethodnikom engl. pikaresnog romana; pisano u rabelaisovskom duhu, ono sadržava izvanredan presjek kroz gotovo sve staleže i presudne događaje svojeg doba. U izgubljenoj komediji Otok pasa Nashe napada državnu upravu, zbog čega je bio osuđen na zatvor. NATTIER [natj'e], Jean Marc, franc. slikar; r. 1685, u. 1766. Slikao mitol. i hist. teme, no glavno mu je područje portret. Za Luja XV favorizirani dvorski portretist. Slikao u duhu rokokoa dopadljive i elegantne likove iz aristokratskog društva, no znao je ostvariti i čisto slikarske kolorističke kvalitete. Bio je majstor u tehnici pastela. NECKER, Suzanne Curchod, franc. književnica; r. 1739, u. 1794. Supruga bankara Neckera i majka Madame de Staël. Poznata po svome salonu koji su pohodili znameniti ljudi poput Marmontela, Diderota, Buffona, La Harpea i dr. U spisima koje je ostavila iza sebe otkriva se kao moralistički duh (Svakovrsni odlomci iz rukopisa Mme Necker). NECULCE [nek'ulče], Ion, moldavski kroničar; r. 1672, u. 1745. Pisac povijesti Moldavije, pouzdan tumač nar. običaja i legendi; njegovo djelo poslužilo je kao baza piscima koji su se nadahnuli nar. blagom. Bio na glasu i kao vrstan pripovjedač; autor zbirke Pregršt riječi. NEF'I, pravo ime Ömer, tur. pjesnik; r. 1572, u. 1635. Smatra se najvećim pjesnikom osmanlijske književnosti XVII st. Poznatija su mu djela: Divan, na turskom jeziku, u kojem je nekoliko kasida posvetio sultanima Ahmedu I, Osmanu II i Muratu IV, i velikim vezirima; Divan, na perzijskom jeziku, gdje pored kasida, pohvalnica i gazela ima i 171 rubaija. Prema nekim kritičarima bio je najbolji osmanlijski pisac koji je pisao na perzijskom; u djelu Strelice sudbe (Siham-i Kaza) dao je nekoliko satira na dvorsku ulemu i hodže. Prema nekim kroničarima, zbog toga je osuđen na smrt. U Orijentalnoj zbirci JAZU, čuva se njegov Divan na turskom jeziku, prepisan 1658. u Bagdadu. NENADOVIĆ, Aleksa, valjevski obor-knez; r. oko 1749. u Brankovini kod Valjeva, u. 1804. u Valjevu. Kao obor-knez je 1788. u početku austrijsko-tur. rata digao na ustanak čitav valjevski kraj. Kao poručnik Mihaljevićevog frajkora borio se za oslobođenje zap. Srbije. Od 1793. usko je surađivao s beogradskim vezirom Hadži Mustafa-pašom na provođenju njegovih reformi u korist Srba. Zajedno sa srp. narodnom vojskom branio je Beogradski pašaluk od tur. snaga Osmana Pazvanoglua 1795. i 1797-98. Nakon uspostavljanja dahijskog režima u Beogradskom pašaluku N. postaje organizator srp. ustanka. Pao je kao jedna od prvih žrtava dahija u »sječi knezova«, koja je bila neposredni povod Prvom srpskom ustanku. NENADOVIĆ, Pavle, arhiepiskop i mitropolit karlovački od 1749; r. 1699. u Budimu, u. 1768. u Karlovcima. Brinuo se za školstvo i utemeljio Klirikalni fond, namijenjen održavanju škola. Osnivao je arhive i biblioteke po manastirima i crkvama. Podignuo sabornu crkvu u Karlovcima i obnovio manastir Grgeteg u Fruškoj Gori. Naredbama da svećenici upotrebljavaju samo knjige iz Rusije, pridonio širenju crkveno-rus. jezika u Srbâ. Uspješno se odupirao unijaćenju pravoslavnih. U njegovo vrijeme odselio se velik broj Srba u Rusiju (1751-53).

NEUBER [n'ojber], Frederike Caroline, njem. glumica; r. 1697, u. 1760. Od 1717. nastupala u putujućim družinama; od 1727. upravlja vlastitom družinom, s kojom djeluje u Njemačkoj i gostuje u Petrogradu. Zaslužna za razvitak njem. kazališne umjetnosti koju je nastojala uzdići na višu razinu izborom repertoara, organizacijom ansambla i disciplinom u interpretaciji.

NEUHOF [n'ojho:f], Theodor, barun, avanturist; r. 1694, u. 1756. Francuski oficir, kasnije u šved. i španj. službi. God. 1736. iskrcao se na Korzici, donoseći oružje i hranu Korzikancima, koji su već od 1729. vodili borbe protiv Genovežana, pod čijom su se vlašću nalazili od 1299. Uz potporu tuniskog bega izabran za kralja Korzike (Teodor I), ali se nije uspio održati na vlasti. Nakon dva uzaludna pokušaja da se vrati na Korziku (1738, 1743) ostatak života proveo u Londonu, gdje je zbog dugova dospio u dugogodišnji zatvor. NEUMANN, Johann Balthasar, njem. graditelj; r. 1687, u. 1753. Upravitelj građevnih radova i inženjer kneza-biskupa u Würzburgu, jedan od najistaknutijih graditelja kasnoga njem. baroka. Izveo niz crkv. i profanih građevina na području Würzburga i Mainza, projektirao ceste, mostove, utvrde (sudjelovao kao voj. inženjer pri osvajanju Beograda 1717), fontane i parkove. Projektirao je, među ostalim, barokne dvorce u Würzburgu, Bruchsalu, Brühlu i Wernecku, crkve u Vierzehnheiligenu kraj Bamberga, Trieru i u Neresheimu. NICOLAI [nikol'aj], Friedrich, njem. pisac i knjižar-nakladnik; r. 1733, u. 1811. Organizatoi i predstavnik berlinskoga kruga prosvjetitelja (Aufklärung). Naslijedio (1758) očevu nakladnu knjižaru. S Lessingom i Mendelssohnom objavljivao je Pisma koja se tiču sadašnjeg stanja lijepih nauka u Njemačkoj i izdavao različite časopise. U opoziciji je prema romantičarima, no u njega nema većega knjiž. talenta. Satiričnim romanima, parodijama i polemikama protiv značajnih ljudi svoga vremena (Herdera, Goethea, Kanta i dr.) pokazao se kao reakcionaran i dogmatičan pisac. Značajan putopisac s darom oštrog zapažanja. Od njegovih djela ističe se parodija Radosti mladoga Werthera. NICOLE [nik'ôl]; Pierre, franc. filozof; r: 1625, u. 1695. Jedan od glavnih predstavnika jansenizma, prijatelj Pascalov. Zajedno s A. Arnauldom sastavlja čuvenu Logiku Port Royala. Značajnije mu je i djelo Ogled o moralu (1671). NIGER, Toma, biskup skradinski i trogirski i diplomat; r. oko 1450. u Splitu, gdje je i u. oko 1531. Potječe iz splitske hrv. obitelji Crnota ili Crneha. Bio je vikar splitske nadbiskupije i zatim vikar i tajnik bana Berislavića. Sudjelovao je u ustanku splitskih pučana i bio zatočen u Veneciji do 1514, a kao Berislavićev suradnik, i poslije papin legat, bio je u više diplomatskih misija po evr. gradovima i dvorovima tražeći pomoć protiv Turaka. Tako je pred papom izjavio da će Hrvatska u beznadnim prilikama, a bez pomoći, potražiti spas u tome da se pokori Turcima i otvori im put na Zapad. Nakon Berislavićeve smrti razvio je među hrv. plemstvom i svećenstvom samostalnu akciju radi stavljanja Hrvatske pod mlet. zaštitu. Ostavio je više govora i epistola, napisao je predgovor Pribojevićevu djelu O podrijetlu i zgodama Slavena i sastavio spis o splitskim i solinskim biskupima.

NIKON, civilnim imenom Nikita Minov, mitropolit novgorodski od 1648, a patrijarh u Moskvi od 1652; r. 1605, u. 1681. Provodio crkv. reforme (revizija crkv. knjiga prema starim tekstovima, unifikacija obreda, uvođenje propovijedi) da ojača položaj Crkve. Zastupao tezu da je crkv. vlast nad državnom i svjetovnom. Zbog toga se sukobio s carem Aleksijem Mihajlovičem, koji ga je dotad podupirao. Crkv. sinod 1666-67. lišio ga je patrijarške časti i zatočio u manastiru (rehabilitiran 1681). Tzv. starovjerci nisu htjeli da prihvate njegove reforme; zbog toga je u rus. pravoslavnoj crkvi nastao raskol (→ RASKOLJNICI). NITHART, Mathis Gothardt, također Nithardt i Neithardt; prije spominjan pod imenom Matthias Grünewald, njem. slikar, crtač i drvorezac; r. oko 1455. ili 1470, u. 1528. Uz A. Dürera najvažnija ličnost u slikarstvu njem. renesanse. Radio u Mainzu, Strasbourgu, Aschaffenburgu i Isenheimu. Djelo mu je u biti prožeto retardiranim kasnogotičkim duhom i onda kad poprima nove, renesansne oblike. Slikajući isključivo sakralne teme, ostvaruje ih ekstatično i vizionarno, služeći se naturalističkim deformacijama i jakim kolorističkim kontrastima. Sva obilježja njegova lik. izraza sadržana su u poliptihu Isenheimski oltar (oko 1513-15) s prikazima Raspeća, Oplakivanja Krista, prizorima iz života Bogorodice i nekoliko likova svetaca. Poznat je i manji broj njegovih crteža, kojih su studije i fragmenti osnova za veće kompozicije, a njegovi drvorezi upućuju na to da je bio u vezi s radionicom A. Dürera u Nürnbergu. NOAILLES, Louis Marie, vicomte de, franc. političar i general; r. 1756, u. 1804. Sa svojim šurjakom La Fayetteom sudjelovao u amer. ratu za nezavisnost. Dana 4. VIII 1789, kao zastupnik plemstva u Generalnim staležima, predložio Narodnoj skupštini ukidanje feud. privilegija; zauzeo se za građansku ravnopravnost Židova. God. 1792. emigrirao. Za Konzulata ponovo stupio u franc. službu. NORDENFLYCHT [n'u:rdenflîkt], Hedvig Charlotta, šved. pjesnikinja; r. 1718, u. 1763. Pod utjecajem franc. književnih salona osnovala knjiž. salon u Švedskoj. Uzimajući za uzor djela franc. pisaca (utjecaj Rousseaua), N. je pisala elegije o bolnim iskustvima svojega života. Djela: Ražalošćena grlica; Oslobođena Švedska. NOTKE [n'o tke], Bernt, njem. kipar drvorezbar; r. oko 1440, u. 1509. U svoje doba najvažnija ličnost u njem. kiparstvu pribaltičkih krajeva. Njegovo je remek-djelo monumentalna grupa sa sv. Jurjem u crkvi sv. Nikole u Stockholmu. Izradio oltare za crkve u Lübecku, Revalu (Tallinu) i Aarhusu. Tradicionalne kasnogotičke oblike razvija prema realističnom izrazu. O. OBRADOVIĆ, Dositej, književnik i pedagog; r. oko 1739. u Čakovu u Banatu, u. 28. III 1811. u Beogradu. Rođen u obrtničkoj obitelji; rano ostao bez roditelja. Staratelji su ga dali u zanat u Temišvar. Zanesen čitanjem crkv. knjiga i života svetaca, on 1757. bježi u srijemski manastir Hopovo sa željom da se posveti asketskom životu. Razočaran životom kaluđera, O. pomognut od umnog igumana Teodora Milutinovića savjetom i novcem, napušta manastir i otpočinje dugogodišnja putovanja u potrazi za znanjem i prosvjetom. Najprije odlazi u Zagreb, gdje uči latinski, zatim učiteljuje nekoliko godina u dalmatinskoj Zagori, putuje u Grčku, Malu Aziju i Italiju, Njemačku, Francusku, Englesku i Rusiju, boravi u Beču i Požunu. Oduševljen izbijanjem Prvoga srpskog ustanka 1804, on ga na sve moguće načine pomaže, putuje kao Karađorđev emisar u Bukurešt na pregovore s

vrhovnom komandom rus. vojske, a 1808. definitivno prelazi u ustaničku Srbiju, gdje kao prvi Karađorđev popečitelj (ministar) prosvjete ostaje do kraja života. Samouk, on je na svojim brojnim i dugim putovanjima naučio latinski, grčki, francuski, njemački, talijanski i engleski, te se godinama izdržavao dajući pouke iz tih jezika, s kojih će kasnije prevesti niz djela. Njegove slobodarske, prosvjetiteljske ideje odgovaraju težnjama i interesima nove građanske klase, koja se u Dositejevo vrijeme formira u Vojvodini. Na podlozi tako razvijene građanske klase i na sukobu te klase i njene inteligencije s feudalizmom javila se i jedna nova, građanska književnost. Ona je svoju punu razvijenost dostigla već u drugoj polovici XVIII st. u djelima D. Obradovića. - Dositej je racionalist koji sintetizira osnovne ideje ondašnjeg evr. prosvjetiteljstva. Tri se glavne ideje očituju u Dositejevim spisima: nar. jedinstvo Južnih Slavena bez obzira na tri različite vjere; antifeudalna demokratičnost i antiklerikalizam. - Knjiž. rad D. Obradovića bio je namijenjen svim južnoslav. narodima, bez obzira na vjersku podvojenost. »Moja će knjiga biti za svakoga koji razumeva naš jezik i ko s čistim i pravim srcem želi um svoj prosvetiti i narave poboljšati. Neću nimalo gledati ko je koga zakona i vere, niti se to gleda u današnjem veku prosveštenom. . .« Svojim idejama o nar. i jezičnom jedinstvu Dositej je izvršio utjecaj i na glavne nosioce Ilirskog pokreta (npr. na B. Šuleka). Pobornik slobodoumnih ideja prosvjetiteljskog XVIII st. i anticrkvenih reforma Josipa II, O. ustaje protiv negativne uloge reakcionarnih poglavara Pravoslavne crkve i mračnjačkog klerikalizma, za svjetovnu školu. Uvjeren da je vjersko razdvajanje naših naroda glavna smetnja njihovu nacionalnom i kult. razvoju, on najprečom nar. potrebom smatra potiskivanje crkv. utjecaja iz nar. života. Zbog toga je izazvao protiv sebe mržnju višeg pravoslavnog svećenstva i bio anatemiziran. Boreći se protiv starog, crkvenoslovenskog jezika, Dositej je sva svoja djela pisao za puk, za golemu većinu naroda. Uvodeći tako prije Vuka nar. jezik kao književni i formirajući čitavu školu svojih sljedbenika, Dositej je položio temelje novoj srp. književnosti, posebno modernoj prozi. Djela: Život i priključenija Dimitrija Obradovića narečenoga u kaluđerstvu Dositeja (autobiografija); Sovjeti zdravago razuma; Sobranje raznih nravoučitelnih veščej; Slovo poučitelno; Basne; Domaća pisma. BRECHT ili HOBRECHT ['o:brêht, h'o:brêht], Jacob, niz. kompozitor; r. 1450. ili 1451, u. 1505. Crkveni zborovođa u Bergen op Zoomu, Cambraiu, Bruggeu i Antwerpenu. Jedan od vodećih majstora niz.. renesansne polifonije u doba njezina procvata; osobitu pažnju podavao je odmjerenom, što usklađenijem oblikovanju muz. građe te provodio periodizaciju melodijskih linija, načelo opetovanja i formalnu simetriju. Glavna su mu djela mise (25 sačuvanih); osim toga komponirao motete i chansone na flam. tekstove. O'CONNELL [ouk'ônl], Daniel, zvan Osloboditelj, irski političar; r. 1775, u. 1847. Advokat. Osnovao Irish Catholic Associatiore koja se zalagala za slabljenje polit. utjecaja protestantskih anglo-irskih veleposjednika u Irskoj i koja je prisilila brit. vladu da prihvati zakon o emancipaciji katolika (1829). Kao član brit. parlamenta (1830) pridružio se vigovcima. God. 1840. osnovao National Repeal Association s programom da se prekine parlamentarna legislativna unija Irske s Engleskom. O'Connellova taktika kompromisa s vigovcima ozlovoljila je radikalne irske revolucionare, okupljene u pokretu Mlada Irska (Young Ireland), koji je tražio proglašenje irske republike. Ubraja se među najveće nar. govornike XIX st.

OKYO [okio], Maruyama, jap. slikar; r. 1733, u. 1795. Osnivač škole Maruyama. U pejzažima i slikama cvijeća i ptica povezuje jap. tradiciju sa zap. slikarstvom. OLAUS ili OLAVS, Petri, pravo ime Olof Petersson, šved. reformator i književnik; r. 1493, u. 1552. Za studija u Wittenbergu dolazi pod utjecaj Luthera i postaje njegov učenik. Zauzima istaknute položaje: propovjednik stolne crkve u Stockholmu, kancelar i dr. Jedno vrijeme vrlo blizak Gustavu Vasi. Prevodilac Novog zavjeta, koji izlazi 1526, što se smatra početkom književnosti na novošvedskom. O. je i autor proreformističkih rasprava i polemika koje su pretežno obradbe njem. predložaka. Znamenit i kao historiograf, leksikograf i dramatičar, O. je pisac jednostavna i jezgrovita izraza, humanistički mnogostran, istaknuta osoba samostalnih i smionih nazora. Djela: Švedske pjesme ili popijevke; O Božanskoj riječi i ljudskim naredbama i uredbama; Švedska misa; Švedska kronika. OLDHAM, John, engl. pjesnik; r. 1653, u. 1683. Uzori su mu lat. satirički pjesnici, osobito Juvenal. Napisao veći broj satira u stihovima, među kojima, Satiru protiv vrline i Satiru protiv žene; najpoznatije su njegove vehementne satire protiv jezuita (Satire o Isusovcima). OLIVEIRA [oliv'ajra], Francisco Xavier de, port. pisac; r. 1702, u. 1783. Kompromitiravši se u diplomatskoj službi (u Beču), živio potom u Nizozemskoj i Engleskoj, gdje je prešao na protestantizam. Spaljen od Inkvizicije in effigie. Pisao i na francuskom. Djela: Patetični govor (na francuskom; pamflet protiv katolicizma); Obiteljska, povijesna, politička i kritička pisma. (Jedan dio njegovih spisa ostao je neobjavljen.) OPALIŃSKI [opal'injski], Krzysztof, polj. književnik; r. 1609, u. 1655. Poznanjski vojvoda. Imao znatnu ulogu u životu zemlje i u vrijeme šved. najezde predao se s polj. vojskom Švedima. U djelu Satire dao mračnu sliku polj. prilika i upozorio na pokvarenost i silništvo feud. mogućnika. OPALIŃSKI, Lukasz, polj. književnik; r. 1612, u. 1662. Brat Krzysztofa. Satirik i književni teoretičar. Pisao na poljskom i latinskom. Erudit i rodoljub, nepoštedno kritizirao polit. prilike i običaje suvremenika, braneći ugled Poljske (Polonia defensa) i vodeći brigu o svakidašnjim nevoljama suvremenika (Nešto novo). Autor je prve polj. poetike i prvoga polj. romana u prozi. Bio je pristaša snažne kralj. vlasti. Njegov traktat o dužnosti (De officiis libri tres) služio je u isusovačkim školama tijekom XVII st. kao udžbenik iz etike. OPITZ VON BOBERFELD ['o:pic fôn b'o:berfeld], Martin, njem. književnik; r. 1597, u. 1693. Kralj. tajnik, predstojnik carske kancelarije, službeni historiograf; sveuč. profesor u Wissenburgu. Zakašnjeli humanist, teoretičar njem. baroknog pjesništva i u svoje doba slavljen pjesnik (poeta laureatus), O. je autor oda, religiozne, didaktične i deskriptivne lirike. Bori se za čistoću njem. jezika i za razvitak njem. nacionalne književnosti, uvodi metrička pravila za stih, primjenjuje aleksandrinac i djelom Knjiga o njemačkom pjesništvu (1624) postavlja temelj njem. poetici. Uvodi pastoralu (Nimfa Hercinija), otvara put njem. operi napisavši prvi njem. libreto (Daphne, komponirao H. Schütz), prevodi ant. drame, djela hol. i franc. autorâ i prvi objavljuje srednjovj. Annolied. ORBINI, Mavro, historičar; r. u sred: XVI st. u Dubrovniku, gdje je 1610. i umro. Opat benediktinskih samostana mljetske kongregacije na dubrovačkim otocima Šipanu i Svetom Andriji; potkraj života napustio je red i kratko bio župnik u Malom Stonu. God. 1601.

izdao je u Pesaru djelo II regno degdi Slavi (Kraljevstvo Slavena), u kojem je pokušao prikazati povijest svih Slavena, smatrajući ih jednim jedinstvenim narodom. U radu se poslužio obilnom literaturom, arhivskom građom pa i usmenom predajom. Orbinijev kritički smisao bio je općenito vrlo slab, pa je njegovo djelo dosta nepouzdano. Ipak je donio zanimljivih vijesti za historiju zemalja u susjedstvu Dubrovnika u XIV i XV st. Djelo je 1603. stavljeno u Rimu na indeks, jer se O. češće pozivao na pisce koje je Kat. crkva osuđivala kao heretike, Uza sve to ono je, po svojoj koncepciji i patriotskoj tendenciji, znatno utjecalo na južnoslav. pisce, pogotovo kad je Sava Vladisavljević, po nalogu rus. cara Petra I, objavio 1722. svoj opširan izvod iz njega. O. je preveo na talijanski Ljetopis popa Dukljanina, a svojim prikazom bug. povijesti utjecao je na početke moderne historiografije u Bugara. ORFELIN, Zaharija, pravo prezime vjerojatno Stefanović, književnik i bakrorezac; r. 1726. u Vukovaru, u. 1785. u Novom Sadu. Učitelj, pisar u mitropoliji, tipograf, korektor štamparije u Veneciji i Beču, crtač i bakrorezac, prosvjetitelj, izdavač kalendara i udžbenika i prevodilac s ruskoga. Autor je hist. spisa, među kojima se ističe dokumentirani životopis Petra Velikoga (on ga je i ilustrirao uspjelim bakrorezima). Stihovi (Plač Serbiji i dr.) pokazuju antiaustr. tendenciju i satirički stav prema crkv. starješinama. O. je pokrenuo prvi južnoslav. časopis (Slaveno- serbskij magazin, Venecija 1768). ORLEY ['ôrlêj], Bernaert van, flam. slikar; r. oko 1492, u. 1542. Jedan od prvih tzv. romanista, sljedbenika tal. umjetnosti u flam. slikarstvu. Na njegov razvoj odlučno su djelovali Rafaelovi kartoni (Djela apostolska), po kojima su 1514-19. istkane tapiserije u Bruxellesu. Radio je oltarne slike i portrete, a od 1526. samo nacrte za tapiserije po narudžbama briselskoga dvora. Utjecao je na flam. slikare koji su slijedili tal. uzore. ORLOV, Grigorij Grigorjevič, rus. državnik; r. 1734, u. 1783. Jedan od organizatora dvorskog prevrata 1762, najprisniji suradnik Katarine II u prvom razdoblju njene vladavine.

ORSI, Lelio, zvan Lelio da Novellara, tal. slikar, kipar i graditelj; r. oko 1511, u. 1587. U tri faze razvoja podliježe utjecajima Giulija Romana, Parmigianina i Correggia; izgradio vlastiti izraz obilježen smislom za suptilnost fakture. U njegovim radovima (značajno djelo Krist na Maslinskoj gori u Strossmayerovoj galeriji JAZU u Zagrebu) sintetizirana su dostignuća renesanse i ranog manirizma.

ORTELIUS, Abraham, hol. geograf; r. 1527, u. 1598. Autor zbirke geogr. karata koja prikazuje cijeli svijet (Theatrum Orbis Terrarum, 1570). Od ostalih njegovih djela najpoznatije je Synonymia geographica (1578). ORTES, Gianmaria, tal. ekomonist; r. 1713, u. 1799. Poznat uglavnom po tome što je branio i zastupao ideje koje su poslije dobile zaokruženi oblik Malthusovoj teoriji o stanovništvu. Protivnik je merkantilista i jedan od preteča »klasične ekonomije«. OSIANDER [njem. izg. ozj'ander], Andreas, pravo ime Andreas Hosemann, njem. humanist; r. 1498, u. 1552. Prvi propovjednik evangelističke vjeroispovijesti u Nürnbergu, jedan od redaktora dogmatskih formula Augsburške konfesije. Zbog svoje nauke o

opravdanju i zbog nepriznavanja augsburškog »Interima« izazvao je spor s Melanchtonom i ortodoksnim luterovcima. Od 1548. bio je profesor teologije u Königsbergu; njegovi sumišljenici, osiandristi, osuđeni su nekoliko godina poslije njegove smrti (1566). Bavio se matematikom, astronomijom i fizikom, te je prvi (1543) objavio, s vlastitim predgovorom, Kopernikovo djelo O gibanju nebeskih tijela. OSMAN II, tur. sultan od 1618; r. 1603, u. 1622. Pobijeđen od Poljaka 1621. kod Hotina. Ubili su ga janjičari. Gundulić ga je opjevao u Osmanu, a I. T. Mrnavić obradio u Osmanščici.

OSTADE, Isaak van, niz. slikar; r. 1621, u. 1649. Brat i učenik Adriaena. Realistički slikao motive iz života na cesti i u krčmi, zimske pejzaže i figure u interijerima.

OSTERMAN, Andrej Ivanovič, njem. Heinrich Johann Friedrich Ostermainn, rus. državnik i diplomat njem. podrijetla; r. 1686, u. 1747. Od 1726. do 1730. član Vrhovnoga tajnog vijeća. Omogućio Ani Ivanovnoj da stupi na prijestolje (1730). Bio ministar vanjskih poslova, a poslije i predsjednik vlade. Kad je na prijestolje stupila Jelizaveta Petrovna (1741), uhapšen je i poslan u Sibir, gdje je i umro.

OUDINOT [udin'o], Nicolas Charles, franc. maršal; r. 1767, u. 1847. Podoficir u kraljevoj vojsci, nakon 1789. stupio u revoluc. armiju. Istaknuo se kod Austerlitza (1805), Friedlanda (1807) i Wagrama (1809). Imenovan maršalom i dobio titulu vojvode 1810. Bio je administrator u Nizozemskoj 1809-12. Nakon toga sudjeluje u Napoleonovu ratnom pohodu na Rusiju (1812). Nakon Napoleonova pada pristao uz Luja XVIII. Sudjelovao u franc. invaziji Španjolske 1823. i bio guverner Madrida.

OUDRY [udr'i], Jean-Baptiste, franc. slikar i bakropisac; r. 1686, u. 1755. Isprva portretist, od 1720. slikar lovačkih i animalističkih motiva. God. 1734. postaje upravitelj manufakture tapiserija u Beauvaisu, za koju je izradio velik broj kartona u duhu rokokoa. Izradio ilustracije za La Fontaineove Basne. OVERBURY ['ouverberi], Thomas, engl. književnik; r. 1581, u. 1613. Njegova posmrtna, dijelom apokrifna zbirka teofrastovskih »karaktera« (veoma popularne knjiž. vrste u ono doba) ističe se, među istovrsnim djelima J. Halla i J. Earlea, izraženom humorističnom notom. U poemi Žena (objavljenoj također tek godinu dana poslije autorove smrti) iznio je O. svoju koncepciju lika idealne žene, koncepciju koja ga je stajala glave. Kad se našao ponukanim da spriječi ženidbu svoga dotadašnjeg prijatelja Roberta Carra, earla od Somerseta, miljenika Jakova I, s njegovom ljubavnicom, bivšom ženom Roberta Devereuxa, trećeg earla od Essexa, bio je bačen u Tower i tamo potajno otrovan. OWEN, John, velšanski književnik; r. 1560, u. 1622. Pisac neolatinist kojem su radove naveliko prevodili (na engleski, francuski, njemački i španjolski) sve do XVIII stoljeća. Autor epigrama u kojima - po uzoru na Marcijala - šiba poroke ljudskih značajeva i slabosti društvenih ustanova (Epigrammatum Libri tres, 1606). OXENSTIERNA ili OXENSTJERNA ['uksenšê:rna], Axel Gustafsson, grof, šved. političar i diplomat; r. 1583, u. 1654. Vršio visoke drž. funkcije pod kraljem Gustavom Adolfom; od 1612. drž. kancelar. Sklopio mir s Danskom (1613) i s Rusijom (1617). Guverner Pruske (1626). Nakon pogibije Gustava Adolfa (1632) upravlja šved. vanjskom politikom; tvorac je protukatoličkog saveza protestantskih knezova (Heilbronn, 1633) i inicijator šved. ustava od 1634. Glavna je ličnost u regentskoj vladi za maloljetnosti kraljice Kristine. Ona ga je, preuzevši poslove (1644), pokušala ukloniti s vlasti, ali je on i dalje utjecao na šved. politiku. Pod Karlom X Gustavom uživa opet puno povjerenje. OXENSTIERNA ili OXENSTJERNA, Bengt Gabrielsson, šved. političar; r. 1623, u. 1702. Bio u diplomatskoj službi za Karla X Gustava: Generalni guverner Livonske (166266). Za Karla XI predsjednik kraljeve kancelarije. Vodio vanjsku politiku Švedske (168097). Član regentske vlade za maloljetnoga Karla XII. OXENSTIERNA, Johan Gabriel, švedski književnik; r. 1750, u. 1818. Studirao u Uppsali. Član društva »Utile dulci«, diplomatski tajnik u Beču. Zauzimao visoke državne položaje (predsjednik dvorske kancelarije, dvorski maršal). Umro u siromaštvu. Pisao satire, epigrame, librete i dr. Bavio se prevođenjem (Tasso, Milton). Djela: Noć; Pet osjetila; Religija nevinosti; Jutro.

OZEROV, Vladislav Aleksandrovič, rus. dramatičar; r. 1769, u. 1816. U svoje pseudoklasicističke tragedije unosio elemente sentimentalizma. Njegove tragedije Edip u Ateni i Dmitrij Donski bile su popularne u rus. kazališnom repertoaru na poč. XIX st.

OLAHUS, Nicolaus, rum. humanist iz Transilvanije, crkvena ličnost, diplomat i političar; r. 1493, u. 1568. Bio je tajnik ugarskog kralja Ljudevita II, imenovan biskupom zagrebačkim (1543), potom je bio nadbiskup ostrogonski (od 1553) i primas Ugarske, te namjesnik ugarske krune (od 1562). Bio je pobornik otpora reformaciji, ali je održavao veze sa zapadnoevr. humanistima (cijenio ga je Erazmo Rotterdamski). Pisao je pov. i etnografska djela (osobito: Ugarska ili o podrijetlu naroda,...) te prigodne pjesme na latinskom. OUGHTRED ['utred], William, engl. matematičar; r. 1574, u. 1660. Izmislio je prvo logaritamsko računalo na osnovi Napierovih tabelarnih logaritama. U djelu Ključ za matematiku (1631) opisao je hindusko-arapsko pisanje brojeva, decimalne razlomke i znatan dio algebre. Eksperimentirao je s različitim algebarskim simbolima i uveo znak: (dvotočku) u pisanju proporcije i znak X (iks) za množenje.

Po P. PACHECO [pač'eko], Francisco, španj. slikar; r. 1564, u. 1654. Jedan od posljednjih španj. romanista, slikara koji su se povodili za načinom tal. majstora. U Sevilli i Madridu radio oltarne slike i portrete (oko 300 crteža suvremenih ličnosti). Inkvizicija ga je 1618. imenovala cenzorom za slike. Bio učitelj i tast Velázquezov. Napisao Umijeće slikanja, u kojemu su djelu i mnoge biografije španj. umjetnika. PACHELBEL (p'ahelbel], Johann, njem. kompozitor i orguljaš; r. 1653, u. 1706. Barokni majstor, u djelima za orgulje i čembalo (koralne obradbe, fuge, varijacije, fantazije, toccate, chaconne, suite) sjedinjuje elemente južnonjemačkog i srednjonjemačkog stila, i izravna prethodi J. S. Bachu. Komponirao i komorna djela, te mise, motete i kantate. PACIOLI [pač'ô:li], Luca, tal. matematičar; r. 1445, u. oko 1510. Franjevac, predavao matematiku u Perugi, Napulju, Milanu i dr. Za potrebe prakse izdao 1494. zbornik pod naslovom Sve o aritmetici, geometriji, proporcijama i proporcionalnosti, koji sadržava aritmetiku, algebru i geometriju, te posebno upute za trgovačku aritmetiku s dvostrukim knjigovodstvom. Bilo je to prvo djelo takve vrste na nar. jeziku, a ne na latinskom, pa je valjda i stoga imalo, unatoč svom izrazito kompilatorskom karakteru, velik utjecaj. Napisao je i knjigu O božanskom omjeru, u kojoj razmatra probleme → zlatnog reza. To djelo ilustrirao je Leonardo da Vinci. PAGANO, Mario Francesco, tal. filozof i pravnik; r. 1748, u. 1800. Profesor filozofije i prava na sveučilištima u Napulju, Rimu i Milanu; povremeno i privatni odvjetnik. Istaknuti republikanac, progonjen za burbonske reakcije. Sljedbenik G. Vica i J. J. Rousseaua, u filozofiji politike. Zastupa mišljenje po kojem se razvitak društva kreće od stanja prirodne slobode pojedinca k stanju društvenosti, u kojem vladaju autonomni zakoni polit. organizma, te od ovoga k stanju nove slobode pojedinca putem zakonitosti. Značajni su i njegovi radovi iz estetike: od početne imitacije umjetnost postaje kreacija, a u budućem »savršenom društvu«, kojemu i umjetnost teži, ona je u službi opće društvene koristi. Djela: Političko ispitivanje rimskog zakonodavstva; Politički ogledi (2 sv.); Rasprava o podrijetlu i prirodi poezije; O ukusu i lijepim umjetnostima.

PAINE [pejn], Thomas, amer. pisac, podrijetlom Englez; r. 1737, u. 1809. Odrastao u predvečerje revolucije i smatrajući čitav svijet svojom domovinom; P. se pridružio borbi buntovnika u tri zemlje. God. 1774, uz pomoć B. Franklina, prešao iz Engleske u Philadelphiju, gdje objavljuje svoj čuveni spis Zdrav razum, u kojem se zalaže za »Deklaraciju nezavisnosti« amer. kolonija. U vrijeme amer. rata za nezavisnost objavljuje Američku krizu s pozivom na okupljanje svih revoluc. snaga u borbi protiv ugnjetača. Ponovo u Engleskoj, P. piše (1791-92) Prava čovjeka, izrazivši u tom djelu ne samo svoje oduševljenje Francuskom revolucijom već i zahtjev za obaranjem brit. monarhije. Optužen zbog veleizdaje, uspio je uz pomoć književnika W. Blakea pobjeći u Francusku. Trijumfalno primljen u Parizu, P. je izabran za člana Konventa i imenovan franc. građaninom. Protiveći se smaknuću Luja XVI, pao je u nemilost Robespierrea, koji ga je dao zatvoriti. U zatvoru napisao svoje najznačajnije djelo Doba razuma, u kojem (deistički) napada organiziranu religiju. U njegovu polit. programu nalazio se i plan svjetske mirovne organizacije, kao i socijalnog osiguranja za nemoćne, nezaposlene i stare ljude. Oslobođen nakon pada Robespierrea (1794), P. se 1802. vratio u SAD, gdje je, usprkos velikim zaslugama za amer. nezavisnost, zaboravljen umro u bijedi.

PAISIELLO [pajzj'elo], Giovanni, tal. kompozitor; r. 1740, u. 1816. Predstavnik napuljske škole i uz N. Piccinnija i D. Cimarosu najznatniji majstor tal. opere buffe u drugoj pol. XVIII st. Djela su mu stilski čista, protkana plemenitom patetikom i ironijom; melodika je prozračna, kantabilna, instrumentacija razrađena, likovi, osobito komični, psihološki uvjerljivi. Od njegovih stotinjak opera (buffo i seria) najuspjelije su Služavka gospodarica, Seviljski brijač, Mlinarica Nina, Prozerpina i Pitagorejci. Komponirao i koncerte za čembalo, 12 koncertantnih simfonija, kvartete, kantate, oratorije i crkv. glazbu (Requiem, Te Deum, Pasija). PAISIJ HILANDARSKI, prvi bug. historičar preporoditelj, hilandarski kaluđer i književnik; r. 1722, u. 1798. Poslije putovanja po balkanskim zemljama (bio je i u Sremskim Karlovcima 1761), pošto je proučio opsežnu literaturu, osobito djela Cezara Baronija i Mavra Orbinija, napisao je djelo: Йcmopuя cлaeяxo6oлzapcкaя (1762). Ta historija širila se desetljećima u rukopisu po Bugarskoj i doživjela preko 50 prijepisa. Odigrala je važnu ulogu u buđenju nacionalno-polit. svijesti bug. naroda u trenutku kada još nisu bili sazreli materijalni uvjeti za njegovo oslobođenje od grčkog, fanariotskog i tur. ropstva. Pisana nar. jezikom, produžujući tradicije »damaskina«, ona je znatno utjecala na razvoj i smjer bug. književnosti.

PALEARIO, Aonio, pravo ime Antonio Della Paglia, tal. humanist; r. 1503, u. 1570. Profesor retorike i klas. književnosti, pjesnik latinist. Optužen da je pristao uz Lutherovu nauku, da je napadao papu i njegov dvor, bio je više puta pozivan pred Inkviziciju; 1567. zatvoren, a zatim osuđen i obješen u Rimu. Djela: Pohvale govorništva; O besmrtnosti duša; Optužba protiv rimskih prvosvećenika i njihovih sljedbenika (izdano posmrtno, Basel 1596). PALESTRINA, Giovanni Pierluigi da, obiteljsko prezime Pierluigi, tal. kompozitor; r. oko 1525. u Palestrini, u. 2. II 1594. u Rimu. Od 1544. gl. dirigent i orguljaš katedrale u rodnome gradu Palestrini; od 1551. u Rimu muz. ravnatelj različitih crkava (1571-94. bazilike sv. Petra). Komponirao pretežno crkv. glazbu: 105 misa, oko 320 moteta, 45

himni, 68 ofertorija, 36 lamentacija, litanije, Magnificate, improperije i oko 180 duhovnih i svjetovnih madrigala (I cjelokupno izdanje u 33 sv.,1862-1903). Pisao je za vokalne sastave od 3 do 12 glasova, ali je u središtu njegova stvaranja polifoni slog za 4-5 glasova. U svojim je djelima sintetički obuhvatio tekovine renesansne vokalne polifonije i izbjegavajući prekomjernu figuraciju, kromatiku, neprijavljene melodijske skokove ostvario idealnu ravnotežu između linearnog, polifonog kretanja glasova i homofone, akordičke fakture. Stvarajući u duhu reforme crkv. glazbe (prema zaključcima Tridentskog koncila, 1545-63), postigao je, unatoč bogato razvijenoj kontrapunktičkoj građi, potpunu razumljivost teksta i plemenitu mjeru izražaja, pa je njegov stil postao službeno priznatim uzorom crkv. polifone glazbe. Taj stil ujedno reprezentira → Rimsku školu. Prema predaji, zamućenoj legendom, Palestrinina je misa Papae Marcelli odvratila, svojom stilskom čistoćom i jasnoćom, crkv. vlasti od zabrane višeglasja, pa je P. nazivan »spasiteljem crkvene glazbe«. PALEY [p'ejli], William, engl. teolog i filozof; r. 1743, u. 1805. Anglikanski svećenik i profesor u Cambridgeu; najutjecajniji teolog Engleske crkve. Standardna je upravo njegova formulacija ontološkog dokaza božje opstojnosti. U filozofiji morala zastupao pomirbenu liniju između utilitarizma i kršćanstva. Značajan su odjek imali njegovi prosvjedi protiv ropstva. Djela: Stav o dokazima kršćanstva; Principi morala i političke filozofije; Prirodna teologija. PÁLFFY, János, madžarski feudalac i vojskovođa; r. 1664, u. 1751. Od 1704. do 1732. ban u Hrvatskoj, gdje ga je uglavnom zamjenjivao namjesnik banske časti (locumtenens banalis), zagrebački biskupi Martin Brajković i Emerik Eszterházy. Vodio uspjele borbe u Ugarskoj i u Slavoniji protiv buntovnika Ferenca II Rákóczyja, s kojim je na kraju sklopio mir u Szatmáru (1711). Zalagao se da bude prihvaćena Pragmatička sankcija. God. 1741. palatin, 1742, vrhovni zapovjednik ug. vojske. PALISSY [palis'i], Bernard, franc. keramičar; r. oko 1510, u. 1590. Istraživao tehniku emajlirane fajanse. Izvodi u pariskom parku Tuileries emajliranu unutrašnjost umjetne spilje; 1556, poklanja kralju emajlirani umivaonik. Začetnik je franc. keramičarstva. Njegovi su radovi sinteza rustičnog načina i renesansnih utjecaja. P. je polihistor, proučava fosile, piše rasprave. Kao hugenot umro u Bastilli. U svojim spisima i predavanjima prije Galileja zauzimao se za eksperimentalno istraživanje prirode. Bio je protivnik skolastike i alkemijske mistike. PALLADIO, Andrea, pravo ime Andrea di Pietro Monaro, tal. graditelj; r. 1508, u. 1580. Zastupa obnovu ant. tradicija u arhitekturi cinquecenta. Njegove su građevine obilježene monumentalnošću i skladom proporcija. Služio se elementima ant. građevnih slogova: timpanima, jako naglašenim pilastrima kod vertikalnog raščlanjivanja pročelja, izbočenim kornišima, lođama i kupolom (uzor: rim. Panteon). U rodnom gradu Vicenzi pregradio gotičku vijećnicu (tzv. Basilica), podigao palače Thiene, Chiericati i PortoBarbarano, vilu La Rotonda i Teatro Olimpico (1580, prva kaz. građevina novoga vijeka, po opisima Vitruvijevih ant. teatara). U Veneciji sagradio crkvu i samostan S. Giorgio Maggiore te pročelja crkava S. Francesco della Vigna i Il Redentore. Njegova ostvarenja i načela, prikazana u djelu Četiri knjige o arhitekturi (1570), znatno su utjecala na razvoj evr. arhitekture, napose engl., u XVII i XVIII st. (paladijanizam), te su pripremili put klasicizmu.

PALLAS, Peter Simon, njem. prirodoslovac; r. 1741, u. 1811. Poduzeo višegodišnje (1768-74) istraživačko putovanje po Rusiji sve do Amura, po Uralu, oko Kaspijskog jezera i Volge. Sakupio golem geogr. i prirodoznanstveni materijal, a posebno se istakao kao zoolog i komparativni anatom. Gl. djela: Ruska flora (1784-1815); Opisi životinja azijske Rusije (1811). PALLAVICINO ili PALLAVICINI [palavič'i :no, palavič'i :ni], Carlo, tal. kompozitor; r. oko 1630, u. 1688. Muzički ravnatelj na dvoru u Dresdenu te u Veneciji. Predstavnik venecijanske barokne škole, u svojim operama (oko 20) pridavao posebnu pažnju izradbi instrumentalnih partija, a melodiku i ritmiku obogatio pučkim elementima. PALLAVICINO [palavič'i :no], Pietro Sforza, tal. crkveni povjesničar; r. 1607, u. 1667. Isusovac, kardinal. Autor je mnogih spisa knjiž., filoz., teološkog, hist. i polemičkog karaktera. Svojim djelom Povijest koncila u Tridentu želio je pobiti postavke iznesene u djelu Povijest tridentskog koncila, Paola Sarpija, neprijatelja isusovaca i protivnika papinske svjetovne vlasti. (→ P. SARPI)

PALMA, Jacopo, st., pravo ime Jacopo d'Antonio Negretti, zvan Palma il Vecchio, tal. slikar; r. oko 1480, u. 1528. Uz Giorgionea i Tiziana jedan od glavnih predstavnika mlet. slikarstva visoke renesanse. U sakralnim kompozicijama često obrađuje motiv → santa conversazione, Bogorodicu s djetetom i svecima. U portretu stvara idealizirani lik mlet. žene. Uz bogati kostim, nakit i rekvizite (draperije, posoblje) dočarava atmosferu mlet. sredine. Kolorit mu je blještav; u njemu se ističe poseban zlaćani ton inkarnata. PALMA, Jacopo, ml., zvan Palma il Giovane, tal. slikar i bakropisac; r. 1544, u. 1628. Nastoji spojiti kolorizam mlet. uzora s egzaktnim crtežom rim. majstora. Manirist, na razmeđu visoke renesanse i baroka. Izvanredno produktivan ali osrednji majstor, radio slike s mitol. i biblijskim temama, te hist. kompozicije za duždevu palaču. Poznato je 27 njegovih bakropisa. Njegovih slika ima u crkvama u Zadru, Šibeniku, Trogiru, Splitu, Hvaru i na Braču.

PALMOTIĆ, Junije, književnik; r. 1606. u Dubrovniku, u. 1657. u Dubrovniku. U mladosti pisao lat. stihove i pjesme, »po narodnu«, koje nisu sačuvane. Epitalamij Muza na piru kao i neke prigodne pjesme te stihovi s relig. tematikom nastali su kasnije. Sačuvana je i satira Gomnaida pisana grubim govornim jezikom, invenciozno i duhovito. Preveo je lat. spjev M. G. Vide, koji je 1670. objavio njegov brat Džore. No P. je prije svega pisac mitološko-pastirskih drama i tragikomedija. Po motivima iz Ovidija, Vergilija i drugih lat. pisaca nastale su Atalanta, Natjecanje Ajača i Ulisa, Elena ugrabljena, Lavinija i dr. Za Armidu je P. uzeo radnju iz Tassa, a za Darricu, Captislavu i Bisernicu uglavnom iz Ariosta. Već je u tim dramama radnju prenosio na domaće tlo i uvodio neke hist. ličnosti i likove iz nar. poezije, a Pavlimir je, pisan na temelju dukljanske kronike i jedne legende, sav na domaćem tlu. P. je vješt versifikator, njegov je stih dotjeran i često veoma zvučan, po izrazu često podsjeća na Gundulića. PALMOTIĆ DIONORIĆ, Jakov, diplomat i književnik; r. 1623. u Dubrovniku, u. 1680. u Dubrovniku. Autor tragedije, odn. melodrame Didone, prema četvrtom pjevanju

Vergilijeve Eneide, i zanimljivog spjeva Dubrovnik ponovljen, napisanoga poslije potresa 1667. PALOMINO DE CASTRO Y VELASCO [~ k'astro i vel'asko], Antonio Acisclo, španj. slikar i povjesničar umjetnosti; r. 1653, u. 1726. Za crkve u Salamanci i Valenciji izradio slike sakralnoga karaktera. Napisao 1715. Muzej slikarstva, djelo koje osim teoretskog dijela sadržava i niz biografija španj. slikara. Zbog važnosti tog djela za povijest španj. umjetnosti, P. je nazvan »španjolski Vasari«. PANNINI, Giovanni Paolo, tal. slikar; r. 1691/92, u. 1765. Slikao je pretežno vedute i ant. ruševine; smisao za perspektivna rješenja dokazao je u svojim vedutama iz Rima. Te motive varira i u slikama s mitol. temama i u kompozicijama iz tadašnjega rim. života. Utjecao je na arhitektonske crteže G. B. Piranesija.

PANTOJA DE LA CRUZ [pant'oha de la kruz], Juan, španj. slikar; r. 1545. ili 1551, u. 1608. Dvorski portretist Filipa II i III. Radio oltarne slike za crkve u Valladalidu, Toledu i Madridu te hist. i dekorativne kompozicije za kralj. dvorove. PAOLI, Pasquale, korzički vojskovođa i političar; r. 1725, u. 1807. Sin Giacinta Paolija, korzičkog borca za slobodu. Vođa ustanika koji su 1755. potjerali Genovežane s Korzike. 1755-68. šef korzičke vlade. Kad je Korzika 1768. otkupom pripala Francuskoj, P. se bori protiv Francuza, ali, poražen (1769), emigrira u Englesku. Vrativši se 1790. na Korziku on je uz pomoć britanske mornarice 1793. digao ustanak protiv Francuza i protjeravši ih 1794. proglasio Korziku kraljevstvom, a krunu ponudio engl. kralju. No, kad su Francuzi ponovo zauzeli Korziku, sklonio se 1795. opet u Englesku. PAPIN [pap'en], Denis, franc. fizičar; r. 1647, u. 1712. God. 1679. konstruirao je hermetički lonac sa sigurnosnim ventilom za kuhanje uz povišeni tlak, Papinov lonac. Izradio prvi idejni nacrt parnog stroja. Iako prema tome nacrtu nije bilo moguće konstruirati parni stroj koji bi radio, ideja je poslužila drugim konstruktorima kao osnova parnog stroja. Surađivao s istaknutim fizičarima svoga vremena (Ch. Huygensom, R. Boyleom, G. W. Leibnizom), te je samostalno ili u suradnji izumio i konstruirao veći broj uređaja (npr. centrifugalnu sisaljku, 1699). PARÉ, Ambroise, franc. kirurg; r. oko 1517, u.1590. Kao voj. kirurg uveo nov način liječenja strijelnih rana, odbacivši dotadašnji način polijevanja rana vrelim uljem. Kod amputacije udova uveo podvezivanje krvnih žila umjesto dotadašnjeg spaljivanja usijanim željezom. Usavršio mnoge operativne postupke i uveo nove uređaje, među ostalim i proteze. Nazvan je »ocem moderne kirurgije«, koja je njegovom zaslugom postala ravnopravna grana medicine. Njegova sabrana djela (Oeuvres complètes, 1755) prevedena su na mnoge jezike:

PARINI, Giuseppe, tal. pjesnik; r. 23. V 1729. u Bosisiju kraj Coma, u. 15. VIII 1799. u Milanu. Sin sitnog trgovca, svećenik, poučava u aristokratskim obiteljima u Milanu.

Afirmiravši se kao pjesnik (član Akademije dei Trasformati) i zastupnik prosvjetiteljskih ideja, postaje urednikom službenih novina, profesorom govorništva i nadzornikom javne nastave. Pozdravio je dolazak Francuza, ali se ubrzo povukao. Reformističke stavove milanskoga kruga zastupao je i u pjesništvu. Nakon prve zbirke arkadskih stihova (Nekoliko pjesama Ripana Eupilina, 1752) i dalje je ostao vjeran klasicističkoj formi renesansne tradicije, ali je od općenitih idiličkih i pastoralnih ugođaja prešao na teme suvremena života; predusresti; zaustaviti. Tako nastaju poznate Parinijeve ode snažna izraza i čvrste vjere u praktične istine prosvjetiteljskog doba: Seoski život, Zrak koristan zdravlju, Cijepljenje protiv velikih boginja, Nevolja, Odgoj i dr. Poetska dubina i fina sjeta odlikuju njegove ode iz posljednjih godina, nadahnute ljepotom žene (Opasnost, Dar, Poruka) ili humanim i moralnim smislom pjevanja (Muzi, 1795). Reprezentativno je djelo tal. iluminizma Parinijev nedovršeni satirički spjev u nevezanim jedanaestercima Dan (Jutro, 1763; Podne, 1765; Večer i Noć, 1801). Opisujući navike i ponašanje mladoga aristokrata i tobože dajući mu savjete, pjesnik izvrgava ruglu dokonu, isprazni život plemstva; kojem suprotstavlja svoj demokratski i reformistički credo, slike poštena rada ili bijede malih ljudi. Govoreći uzvišenim stilom o sitnim stvarima iz svakodnevice, P. je ostvario nove satiričke učinke i dao je dostojanstvo suvremenim idejama i osjećajima. Utjecao je na tal. pjesnike od Foscola i Montija do Carduccija.

PARMIGIANINO, IL [il parmiđan'i:no], pravo ime Francesco Mazzola, tal. slikar i bakrorezac; r. 1503, u. 1540. Djeluje u Parmi, Rimu i Bologni. Predstavnik manirizma, smjera između visoke renesanse i baroka. Radio je graciozne kompozicije s mitol. i sakralnim temama, freske (u vili Sanvitale kraj Parme) i portrete. Jedan od prvih tal. bakrorezaca koji ostvaruje vlastite umj. zamisli. Utjecao na A. Medulića. Djela: Autaportret u konveksnom zrcalu; Bogorodica s dugim vratom. PARNELL [pa:rn'el], Thomas, irski pjesnik; r. 1679, u. 1718. Pisao na engleskom. Autor oda Noćna pjesma o smrti i Himna zadovoljstvu i narativne poeme Pustinjak. PARNY, Évariste Désiré de Forges, vicomte de, franc. pjesnik; r.1753, u. 1814. Preteča Lamartineov, koji ga je smatrao svojim uzorom, Voltaire mu se obratio riječima »moj dragi Tibule«. Poznat po svojim erotskim pjesmama, gdje se bez ustezanja slavi ljubav i povlađuje ljudskim strastima, P. je sačuvao svoju vedru, bezbrižnu narav i u najdramatičnijim danima franc. povijesti. Autor Nestalnila pjesni i Putovanja u Burgundiju, objavio je 1799. antireligioznu poemu u 10 pjevanja Rat među drevnim i današnjim bogovima, u kojoj parodira Bibliju. PASCAL [pask'al], Blaise, franc. filozof, matematičar i fizičar; r. 19. VI 1623. u Clermont-Ferrandu, u. 19. VIII 1662. u Parizu. S P. Nicoleom i A. Arnauldom ima znatnog udjela u stvaranju glasovite logike Port-Royala i u borbi jansenista protiv jezuita. Kako mu papa prijeti isključenjem, P. se, kao dobar kršćanin i katolik, povlači i ne upušta u daljnje raspre, ali je svojim glasovitim djelom Pisma provincijalu, u kojem napada jezuitsku dvoličnost i pred sud javnosti stavlja čitav njihov moral, posredno utjecao i na ukidanje jezuitskog reda. Zastupajući kao filozof tezu o ograničenosti racionalnog mišljenja, P. istodobno ne sumnja u mogućnost spoznaje, pobija skepticizam i vjeruje u snagu »logike srca«. Matematička je metoda po njemu sredstvo kojim se mogu razumski shvatiti

kategorije prostora, vremena, kretanja itd., ali ona ne daje rješenja gorućih životnih pitanja i sigurnu intuitivnu spoznaju, koja se postiže samo neposrednim čuvstvenim odnosom. U nizu svojih djela, a prije svega u mnogobrojnim zapisima i aforizmima izdanim prvi put osam godina nakon njegove smrti pod naslovom Misli (Pensées), P. naglašava kako tek na području osjećaja nestaju granice između sumnje i sigurnosti, koje muče racionalnog čovjeka. Tek tu dolazi do »mudrog neznanja«, koje zna samo za sebe, te srce nastupa s razlozima koje razum ne poznaje. (»Le coeur a ses raisons que la raison ne connaît pas«.) Ukazujući na veličinu čovjeka i snagu njegova srca, P. istodobno pesimistički opisuje njegovu bijedu, nemoć i stradanja, njegovu ograničenost i moralni pad: »Sve u nama i oko nas odaje našu nemoć: naše trošno tijelo, ograničenost našeg razuma i naših osjetila, naše nesavršeno društveno uređenje; beskrajne po svojoj težnji, naše sposobnosti su ograničene po svome dosegu«. Zapostavljajući u filozofiji racionalna rješenja i svodeći jednostrano svu ljudsku stvaralačku aktivnost na osjećaje, P. - taj profinjeni stilist i sublimni mislilac - u duhu mističke filozofije svoga vremena smatrao je kršć. vjeru pouzdanim kriterijem istinitosti našega intuitivnog uvida i nužnom pretpostavkom »neistražive milosti božje«. »Ne može se oprostiti kršćanstvu što je upropastilo takve duhove kao što je bio Pascal« pisao je Nietzsche. Ponirući u ljudsku psihu i intimne probleme ljudske egzistencije, P. je u nekim svojim tezama zapravo rezignirao nad mogućnošću ljudskog i razumskog zahvata u zbilju, nad mogućnošću istinskog odgovora na pitanja što ga razapinju i iracionalno tražio spas u vjeri. Pascalov izvanredni mat. talent dolazi do izražaja već u njegovoj šesnaestoj godini, kada je napisao (1639) svoje djelo o čunjosječnicama (Traité sur les sections coniques), objavljeno 1640. U tom djelu postavio je P. svoj teorem o šesterovrhu (Pascalov teorem). God. 1640 (ili možda 1641) konstruirao je stroj za zbrajanje. Zasnovao je teoriju vjerojatnosti potaknut molbom svoga prijatelja de Méréa da mu objasni neka pitanja u vezi s hazardnim igrama. Otkrio je opće pravilo djeljivosti cijelih brojeva. Rješavajući neke geometrijske probleme u vezi s cikloidom, P. je zapravo 1659. izveo prvo parcijalno integriranje. Kao fizičar istraživao je tlak plinova i tekućina. God. 1648. pod njegovim rukovodstvom izveden je u Parizu pokus kojim se demonstrira atmosferski tlak. Kod tog je pokusa P., za razliku od Torricellija, upotrijebio vodu. P. je također pronašao da tlak zraka ovisi o temperaturi i vlazi i time je udario temelje meteorologiji. Značajni su Pascalovi radovi na ispitivanju tlaka u tekućinama (Pascalov zakon). Pascalov teorem kaže da se po dvije protustrane (12, 45; 23, 56; 34, 61) šesterovrha (1, 2, 3, 4, 5, 6) upisanog u neku krivulju drugoga reda sijeku u točkama koje sve leže na jednom pravcu. Ovom teoremu dualan je Brianchonov teorem. Pascalov trokut jest shema na ovaj način izgrađena od binomnih koeficijenata (n/k)

121 1331 14641 U pojedinom retku Pascalova trokuta nalaze se redom svi- binomni koeficijenti (n/k); k = 0, 1, 2, . . . , n, za neki čvrsti n. Svaki je od njih jednak sumi njemu lijevog i desnog broja iz prethodnog retka, dok su prvi i zadnji uvijek jednaki 1. Ovaj način određivanja binomnih koeficijenata poznat je već 1303. Kinezima. Na taj način omogućeno je neposredno izračunavanje koeficijenata u razvoju bilo koje potencije binoma (→ BINOMNI POUČAK). Pascalov zakon, temeljni zakon hidrostatike, koji kaže da se tlak izazvan djelovanjem sile u nekoj točki površine tekućine kroz tekućinu širi jednoliko u svim smjerovima. Na tom principu djeluje hidraulička preša. Ako posuda ispunjena tekućinom ima dva otvora

različite površine, u kojima su smješteni pokretni klipovi, i ako je površina prvog klipa 1 cm2, a drugog n puta veća, tada će, ako se na mali klip djeluje silom od 1 N, na veliki klip djelovati sila n puta veća. PASINI [paz'i:ni], Pace, tal. pisac; r. 1583, u.1644. Autor baroknih pjesama (Rime, 1642) i romana Povijest Izgubljenog viteza (1634), u kojem se susreću likovi i krajolici iz hrv. primorskih strana. Taj je mlet. podanik, naime, zbog svojih heretičkih stajališta bio prognan u Zadar, pa je o svom »ilirskom« iskustvu napisao malu poemu Prognanstvo (1629). PASKALIĆ ili PASKOVIĆ, Ludovik, latinizirano Pascalis, tal. Paschale ili Pascale, pjesnik; r. 1500 (?), u. 1551. Kotoranin, pjevao na tal. i lat. jeziku. Studirao u Padovi, bio sužnjem u Africi i služio Mletke na Kreti. Petrarkističke stihove na tal. jeziku objavio je u zbirci Rime volgari (Mleci 1549), a lat. pjesme tiskao mu je posmrtno prijatelj, Talijan L. Dolce (Carmina, Mleci 1551). PATENIER [pa:ten'i:r] ili PATINIR [pa:ti:n'i:r], Joachim, staroniz. slikar; r. oko 1475, u. 1524. Prvi izraziti pejzažist sjeverno od Alpa. Slika na način G. Davida i Q. Massysa prizore sa sićušnim figurama, koje mu služe kao štafaža u prikazivanju pejzaža. Prvi slikar koji postiže prividnu dubinu prostora stupnjevanjem smeđe, zelene i modre boje iz tamnijih u sve svjetlije tonove. U Strossmayerovoj galeriji JAZU čuva se njegova slika Predjel uz rijeku. PAZVAN-OGLU, Osman, vidinski paša (podrijetlom iz Bosne); r. 1758, u. 1807. Nakon smaknuća svoga oca pobjegao je u Bosnu. Istaknuvši se u Vlaškoj u ratu protiv Rusije i Anstrije (1787-91), vratio se u Vidin i preuzea u njemu vlast (1793). Udružen s nezadovoljnim elementima (janjičarima, kirdžalijama i dr.), počeo je upadati u okolne krajeve, osobito u Timočku krajinu, te je došao u sukob s Portom. Ratujući sa sultanovim četama, prodro je u Bugarsku do Ruščuka i Nikopolja (1796), u Erdelj do Sibinja i u Srbiju do Jagodine i Beograda (1797). Nakon izmirenja s Portom, koja ga je priznala vidinskim pašom (1799), ponovo se 1802. i 1803. s njome sukobio. Kada je izbio Prvi srpski ustanak (1804), P. se sukobio s ustanicima, ali je poražen 1806. kod Dživdžibara i u Miročkim klancima. Izvršio pokolj u Vidinu nad pristalicama ustanka, no to je protiv njega izazvalo pobunu koju nije uspio sasvim skršiti. PAZZI [p'aci], firentinska patricijska obitelj podrijetlom iz Fiesolea. Bogati trgovci, gvelfi, P. su se isticali u javnom životu Firence osobito u XIV-XVI st.: Simone (XIV st.) i Alamanno (1501-1573) bili su firentinski kapetani; Alessandro (1483 - oko 1530), firentinski poslanik u Veneciji, prevodilac klas. grč. pisaca (Aristotela, Euripida, Sofokla) i autor jedne tragedije; Raffaele (1471-1512), kondotjer, neko vrijeme u papinskoj službi; Alfonso (1509-1555), pjesnik satira i burleska. Kao izraziti protivnici obitelji Medici, organizirali su protiv njih 1478. neuspjelu zavjeru, koja je poslužila kao tema Alfierijevoj tragediji La congiura de' Pazzi. Poslije zavjere neki članovi obitelji prešli su u službu Medičejaca. Za obitelj P. gradio je Brunelleschi u Firenci svoju čuvenu Cappella de' Pazzi. PEELE [pi:l], George, engl. dramatik i pjesnik; r. 1558, u. 1597. Autor drama: Optužba Parisova; Alkazarska bitka; Bablja priča; Ljubav kralja Davida i lijepe Betsabeje. Od mnogih pjesama ističu se: Polyhymnia i Čast podvezice.

PELCL, František Martin, njem. Franz Martin Pelzel, češ. povjesničar i prosvjetitelj; r. 1734, u. 1801. Profesor češ. jezika i književnosti na Praškom sveučilištu. S didaktičkom i rodoljubivom tendencijom izdao svoje prvo djelo na njem. jeziku Kratka historija Češke od najstarijih vremena do danas. Kao rodoljub gledao sa simpatijom na husitski pokret i nastojao objektivno rasvijetliti to razdoblje češ. povijesti. Važnija djela na njem, i češ. jeziku: Car Karlo Četvrti; Životopis rimskog i češkog kralja Vaclava; Nova češka kronika; Uspomene iz doba Josipa II. PELEGRINOVIĆ, Mikša, pjesnik; r. oko 1500. u Hvaru, u. 1562. u Zadru. Pravnik, defenzor komune u Hvaru, notar u Korčuli, »kančilir in criminalibus« u Zadru. Kao pjesnik spominje se već 1525 (Vinko Pribojević) a Hektorović 1528. govori o njegovoj Iupki odn. Jeđupki. Osim Jeđupke sačuvana je još samo jedna poslanica dubrovačkom pjesniku Sabu Bobaljeviću Mišetiću (1557). Kako Jeđupka gospodina Andrije Čubranovića štampana 1599. u Veneciji, sadržava nekoliko pjesama iz posljednje verzije Pelegrinovićeve maskerate, do nedavno se držalo da je Čubranović izvorni pjesnik a P. plagijator. Novija istraživanja pokazuju da je i ta Jeđupka - objavljena pod imenom inače sasvim nepoznatoga Čubranovića - Pelegrinovićeva. P. je, dakle, izvoran pjesnik koji se odlikuje ne samo vještom versifikacijom nego i duhovitošću i bogatstvom izraza, a mjestimično i osebujnom liričnošću. PELETIER ili PELLETIER [pêltj'e], Jacques, franc. pisac i učenjak; r. 1517, u. 1582. Tajnik biskupa René du Bellaya, studirao zatim medicinu i bio liječnik u raznim gradovima. Drugovao s Ronsardom i Saint-Gelaisom, pisao poeziju, bavio se pitanjima ortografije. Djela: Dijalog o ortografiji; Horacijevo pjesničko umijeće; Francuska pjesnička umjetnost; Pjesnička djela. Autor je i nekoliko djela iz oblasti matematike. PELLEGRIN [pelgr'en], Simon-Joseph, franc. pisac; r. 1663, u. 1745. Svećenik, stekao glas uspjelog dramskog autora a pisao je i poeziju vjerskog karaktera (Duhovne pjesni i dr.). Dramska djela: Polidor; Uliksova smrt; Novi svijet; Katilina; Bajazet. PELLEGRINO DA SAN DANIELE, također Martino, da Udine, tal. slikar; r. oko 1476, u. 1547. Razvio se pod utjecajem mlet. slikara quattrocenta. Istaknuta pojava među furlanskim slikarima visoke renesanse. Gl. djelo freske u crkvi sv. Antuna u San Danieleu kod Udina. Dijelovi njegova oltarnog poliptiha čuvaju se u opatskoj riznici u Korčuli. PELLISSON [pêlis'on], Paul, franc. pisac; r. 1624, u. 1693. Potječe iz protestantske obitelji i Luj XIV imenovao ga je svojim historiografom pod uvjetom da postane katolik. Napisao je Povijest Francuske akademije; Razmišljanja o sporovima u oblasti religije; Povijest Luja XIV do mira u Nimègueu. PEPUSCH [p'ejpuš], John Christopher, engl. kompozitor njem. podrijetla; r. 1667, u. 1752. Suosnivač koncertne ustanove Academy of Ancient Music (1710) u Londonu, muz. direktor kazališta Lincoln's Inn Fields (1713-24). Proslavio se kao autor glazbe (uvertire i instrumentalne pratnje napjeva) za prvu baladnu operu Prosjačka opera na tekst J. Gaya (1728). Osim toga komponirao glazbu za maske (Venera i Adonis; Apolon i Dafne), kantate, koncerte, triosonate, sonate za flautu.

PEPYS [pi:ps], Samuel, engl. pisac; r., 1633, u. 1703. Tajnik admiraliteta za vrijeme restauracije. Poznat po dnevniku što ga je pisao od 1660. do 1669. šifrom, koju su odgonetnuli tek 1825, a sadrži mnogo dragocjenih podataka o suvremenicima i suvremenim zbivanjima. Djela: Dnevnik i dopisivanje (6 sv., 1875-79), Pisma. PERCY (p'e:rsi], Thomas, engl. biskup i učenjak; r. 1729, u. 1811. Izdao zbirku engl. i škot. pjesama i balada pod naslovom Ostaci drevnog engleskog pjesništva (1765), koja je služila pjesnicima romantičkog razdoblja kao izvor tema. Prevodio poeziju (Pjesma nad pjesmama, Edda, španjolske balade). Izvršio velik utjecaj na njem. i engl. romantizam (Herder, Goethe, Scott, Wordsworth). PÉREZ [p'erez], Antonio, španj. političar; r. oko 1539, u. 1611. Drž.. sekretar Filipa II. Kad je pao u nemilost, pobjegao je u Aragoniju, a odatle pred inkvizicijom (1591) u Francusku i Englesku. U inozemstvu vodio protušpanj. propagandu, dajući (osobito u svojim Relaciones) u ruke protivnicima Filipa II kompromitantni materijal. PÉREZ DE HITA [p'erez de 'ita], Ginés, španj. pisac; r. oko 1544? u. 1619. Poznat kao autor pov. romana u dva dijela Građanski ratovi u Granadi (1595), u kojem je opisao prve nalete Arapa i prilike u Granadi neposredno pred rekonkvistu. Od njega su uzimali građu za svoja djela mnogi španj. pisci (Lope de Vega, Calderon). PÉREZ DE MONTALBÁN [p'erez de montalb'an], Juan, španj. pjesnik i dramatik; r. 1602, u. 1638. Sljedbenik Lope de Vege. Pisao je novele, komedije te religiozne i povijesne drame, kao Sveti Antun Padovanski ili Don Juan Austrijski. Najpoznatija su mu dramska djela Ljubavnici iz Teruela i Drugi Seneka Španjolske. Njegovu epsku poemu Orfej na španjolskom neki pripisuju Lope de Vegi. PERGOLESI, Giovanni Battista, tal. kompozitor; r. 1710, u. 1736. Jedan od gl. predstavnika napuljske škole. Prvenstveno operni kompozitor, scenski efektno slika bufoneskne situacije i likove, melodiku oblikuje izvanredno pjevno ne samo u arijama nego i u instrumentalnim djelima (karakteristični allegro cantabile). Komičnom operom Služavka gospodarica (1733, prvobitno izvođena kao intermezzo), stvorio remek- djelo tal. buffo stila. Njezina je izvedba 1752, u Parizu izazvala dugotrajni sukob između pristaša tal. opere, tzv. buffonista (J. J. Rousseau, Diderot i dr.), i antibuffonista (d'Alembert), i utjecala je presudno na razvoj franc. opere comique. Ostala su mu važnija djela: opera seria Olimpijada; komične opere Zaljubljeni fratar i Flaminio; oratorij Feniks na lomači ili smrt sv. Josipa; kantate; koncert za violinu; sonate; crkv. muzika (Stabat Mater). PERGOŠIĆ, Ivan, pravnik; r. u prvoj polovici XVI st. u Mikulincima, u. 1592. u Varaždinu. Bio rektor zagrebačke gradske škole (1564), notar i županijski sudac u Varaždinu. Preveo na hrvatski Verboczyjevo djelo Tripartitum opus iuris consuetudinarii inclyti regni Hungariae pod naslovem Decretum koteroga ie Verbewczi Istvan diachki popiszal . . . Od Ivanussa Pergossicha na szlouienszki jezik obernien. Prijevod je tiskan u Nedelišću 1574. God. 1587. izdao u Varaždinu spis Erazma Roterdamskog Praefationes et epistolae s još nekim spisima. PERI, Jacopo, tal. kompozitor; r. 1561, u. 1633. Član skupine umjetnika i učenjaka → Camerata fiorentina; nastojeći da oživi starogrč. tragediju, uglazbio pjesničke tekstove

(pastorale) O. Rinuccinija, Dafne (izvedeno 1598) i Euridice (1600, iste god. uglazbio i G. Caccini). Ova muzičko- scenska djela, komponirana u novom, monodijskom stile recitativo, prve su opere u historiji muzike. Od ostalih njegovih kompozicija izdvaja se zbirka solističkih madrigala sa recitativima Različite muzike (Varie Musiche, 1609), koja se ubraja u začetke baroknog solističkog pjevanja uz pratnju continua. PERINO DEL VAGA, pravo ime Pietro Buonaccorsi, tal. slikar; r. 1501, u. 1547. Suradnik Rafaela kod rada na freskama u vatikanskim Loggiama. Niz fresaka izvodi u različitim crkvama i palačama u Rimu (S. Marcello al Corso, Sala Regia u Vatikanu, Anđeoska tvrđava), Firenci i Genovi (palača Doria). PERRAULT [pêr'o], Charles, franc. pisac; r. 1628, u. 1703. Visoki funkcionar u Colbertovu ministarstvu; član Francuske akademije (1671). Pisao galantna djela (Razgovor o ljubavi i prijateljstvu) i poeme (Saint Paulin), ostavio Memoare i komediju Zaboravljivac. U poemi Stoljeće Ljudevita Velikog postavio tezu o superiornosti suvremenih pisaca nad starima i izazvao njome glasovitu raspru između starih i modernih (Querelle des anciens et de modernes). U obranu svoje teze P. je objavio nekoliko polemičkih spisa ( Uspoređivanje starih i modernih; Glasoviti ljudi). Glavno mu je djelo zbirka dječjih priča Povijesti ili priče iz prošlih vremena s moralnim poukama (1697), poznatija pod naslovom Pripovijesti iz vilinskog svijeta (Les Contes de ma mère l'Oye). Najpopularnije su Crvenkapica (Le Petit Chaperon rouge); Pepeljuga (Le Cendrillon); Modrobradi (Barbe bleu); Trnoružica (La Belle au bois dormant); Palčić (Le Petit Poucet). Motive tih priča, koje je P. crpao na vrelu narodne fantazije, obrađivali su poslije mnogi pisci kao braća Grimm, L. Tieck i M. Maeterlinck. Te su priče nadahnule i mnoge muzičare: G. Rossini je uglazbio Pepeljugu; P. I. Čajkovski i O. Respighi Trnoružicu; J. Offenbach i B. Bartók Modrobradog. PERRAULT, Claude, franc. graditelj; r. 1613, u. 1688. Sagradio je istočni trakt Louvrea (1667-74) s monumentalnom kolonadom na pročelju, u kojoj dominira niz od 28 dvostrukih korintskih stupova. Ta je kolonada utjecala na razvoj franc. barokne arhitekture, koja prihvaća klasicističke elemente. P. je izradio osnove za pariski Opservatorij i za slavoluk Luja XIV. Publicirao 1673. nov prijevod Vitruvijeva djela O arhitekturi (s komentarima) i raspravu o pet stilova antičkog stupovlja. PERRÉAL, Jean, zvan Jehan de Paris, franc. slikar i iluminator; r. oko 1455, u. 1530. Dvorski umjetnik trojice franc. kraljeva; odlazi s Lujem XII u Rim, gdje se inspirira antikom i tal. renesansom. Spominju se njegovi portreti, pejzaži, slike bitaka i iluminacije, te osnove za građevine. Identificira se s Majstorom iz Moulinsa, no za to nema potvrde. PERRONNEAU [pêrôn'o], Jean-Baptiste, franc. slikar; r. 1715, u. 1783. Uz M. Quentina de la Tour najistaknutiji majstor franc. pastela u doba baroka. Slikao je profinjene portrete u diskretnoj kolorističkoj gami (Djevojčica s mačkom; Autoportret). PESTALOZZI [pestal'oci], Johann Heinrich, švic. pedagog; r. 12. I 1746. u Zürichu, u. 17. II 1827. u Bruggu. Svojim zaslugama u povijesti školstva zauzima važno mjesto među pedagogijskim klasicima. Sa svojom ženom Annom Schulthess (1738-1815) osnovao je na dobru Neuhof kod Birra dom za odgoj siromašne djece na odgojno-gospodarskoj osnovi. Sličnu je ustanovu nešto kasnije osnovao i u Stanzu. Osnivao je i mnoge druge odgojne zavode za djecu. Uređivao je Helvetisches Volksblatt, glavni organ republike. Poslije je u Yverdonu 20 godina vodio institut za odgajanje, koji se pročuo po cijelom svijetu, pa je

snažno utjecao na evr. školstvo toga vremena. Vrativši se 1825. u Neuhof, pokušao je osnovati ustanovu za odgajanje siromašnih, u skladu sa svojim pedagogijskim načelima, ali je ekonomski stradao pa je morao napustiti taj pothvat. - Po filoz. shvaćanjima bio je eklektik, koji u svojim nazorima nastoji ujediniti i pomiriti ideje franc. prosvjetiteljstva (posebno ideje J. J. Rousseaua) i njem. idealističke filozofije (G. W. Leibniza i I. Kanta). Međutim, kao pedagog unio je čitav niz potpuno novih elemenata u poimanje odgoja. Svojim tezama o odgoju i obrazovanju, što se zasnivaju na prirodnim potrebama, a svrha im je da svestrano, postupno i harmonično razviju tjelesne, intelektualne, moralne i radne sposobnosti - postao je jedan od najistaknutijih prethodnika moderne znanstvene pedagogije. Bavio se i didaktikom te je razvio učenje o metodskoj nastavi, prema kojoj se prvo obrazovanje sastoji u učenju materinjega jezika, aritmetike, geometrije, crtanja i zemljopisa. Gl. djela: Lienhard i Gertruda (1781); Kako je Gertruda učila svoje dijete (1801); O zamisli osnovnog odgoja (1809); O odgoju u skladu s prirodom (1811). PEŠINA, Tomaš z Čechorodu, češ. kanonik; r. 1629, u. 1680. Isticao je da je poraz husita bio neminovnost, okončanje hereze i trijumf kat. stvari, ali je u isto vrijeme žalio što je to bio i suton stare češ. slobode. Autor je agitacijskog protuturskog polit. spisa Ucalegon Germaniae, Italiae et Poloniae Hungaria, flamma belli Turcici ardens. Važnija djela: Uvod u opis Moravske (Prodromus Moravographiae); Moravski bog rata (Mars Moravicus). PETANČIĆ, Feliks, latinizirano prezime Petantius, Petancius, diplomat i minijaturist; r. oko 1455. u Dubrovniku, u, poslije 1517. u Dubrovniku. Za vladanja Matije Korvina vodi budimsku sitnoslikarsku radionicu (1487- 90) i iluminira različite korvinske kodekse. Nakon Korvinove smrti (1490) stupa u službu češ. i hrv.-ug. kralja Vladislava II, kome je posvetio dvije u renesansnoj maniri ilustrirane spomenice: Rodoslovlje turskih viadara (u drugoj redakciji Opis Turske) i Knjižica o putovanju po Turskoj (Beč 1522), kojima je sam napisao tekst na latinskom. U najnovije doba otkrivena je Petančićeva ilustrirana rasprava o historiji Turaka i njihovih sultana od Osmana do Bajazida II (Historia Imperatorum Regni Turcici). PETAR I ALEKSEJEVIČ, zvan Petar Veliki, rus. car; r. 9. VI 1672. u Moskvi, u. 8. II 1725. u Sankt Peterburgu. Vladao od 1682. Došao na prijestolje zajedno sa svojim polubratom Ivanom V, a uz regentstvo njegove sestre Sofije Aleksejevne. Nakon smrti Ivana V (1696) P. je sam preuzeo vlast. Istaknuo se kao korjeniti reformator ruskoga drž., soc., ekon. i kult. života, kao vojskovođa na kopnu i na moru, kao vješt diplomat i dalekovidni političar. Imajući pred očima evr. uzore, nastojao izvući Rusiju iz njezine opće zaostalosti i uvesti je među evr. velevlasti, ne dirajući u temelje tadašnjega feudalnog poretka. Pooštrio je eksploataciju kmetova. Oni kuluče na velikim Petrovim građevinskim pothvatima (gradnja kanala, podizanje Sankt Peterburga), oni su glavni nosioci novih poreznih tereta. Organiziravši redovitu stajaću vojsku i jaku flotu, P. je vojnike i mornare regrutirao, u prvom redu, iz redova kmetova. Klasne su se suprotnosti u tim prilikama zaoštrile pa je došlo do više ustanaka (astrahanjski, baškirski, donski pod Bulavinom). Pozivao je različite specijaliste iz inozemstva, a odgajao ih je i u zemlji, te je u tu svrhu podizao škole (škola za mat. i navigacijske nauke u Moskvi, pomor. akademija i inženjerska škola u Sankt Peterburgu, rudarske škole u području Urala). Akademiju znanosti u Sankt Peterburgu osnovao je 1725. P. je Rusiju preobrazio iz monarhije feud. tipa na čelu s carem i boljarskom dumom u carsko samodržavlje s birokratskim i dvorjanskim aparatom, te je 1711. zamijenio boljarsku dumu sa sebi podložnim Državnim senatom. Azovskim ratnim pohodima (169596) postigao je za Rusiju izlaz na Crno more. U Sjevernom ratu sa Švedskom (1700-21)

pobijedio je u odlučnim bitkama kod Poltave (1709) i kod poluotoka Hanko (1714), tako da je mirom u Nystadu (1721) Rusija dobila položaj jake sile na Baltiku, a P. je 1721. proglašen imperatorom. U ratu s Perzijom (1722-23) zauzeo je zap. obalu Kaspijskog jezera. Svoju politiku i svoje reforme provodio je P. uporno, energično i okrutno, lomeći nemilosrdno svaki otpor, pa je dopustio da se i nad njegovim sinom Aleksejem, koji je bio sredstvo u rukama reakcionara, izvrši smrtna kazna (1718). P. je odlazio u inozemstvo da studira i proučava evr. prilike (1697-98) te je, kao Petar Mihajlov, posjetio Rigu, Berlin, Nizozemsku, Englesku, Sasku, Češku i Austriju. God. 1711. upravio je Crnogorcima, Srbima i Bugarima poruku u kojoj ih poziva u borbu protiv Turaka. PETAR I PETROVIĆ, crnogorski vladika; r. 1747. u Njegušima, u. 18. X 1830. na Cetinju. Nećak vladike Vasilija. Školovao se 1762-66. u Rusiji. Za vladiku ga je izabrala skupština glavara 1781, poslije smrti vladike Save. Zapovijedajući crnog. vojskom odbio je dva pohoda Mahmud-paše Bušatlije: 1785. i 1796 (pobjede u Martinićima kod Visočice i na Krusima). God. 1798. donio Zakonik opšči crnogorski i brdski, poznat kao Zakonik Petra I, a 1803. ustanovio je centralni sudski organ Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog ili Kuluk. Već od 1805. povezan je s Karađorđem i srp. ustanicima. Usprkos dogovoru o zajedničkoj akciji protiv Turaka, P. I nije u znatnijoj mjeri uspio pomoći Prvi srpski ustanak, zbog borbi koje je Crna Gora vodila protiv Francuza u Boki kotorskoj (1807-13). Učinivši mnogo za međusobno približavanje crnog. i brdskih plemena, a i za razvoj crnog. državnosti, P. I postao je jedna od najvažnijih crnog. ličnosti XIX st. PETAR II, port. kralj od 1683; r. 1648, u. 1706. Bio je najprije regent (1667-83) za slaboumnog brata Alfonsa VI. God. 1668. sklopio mir po kome je Španjolska priznala port. nezavisnost, a 1703. ugovorom je čvršće povezao Portugal s Engleskom. PETAR II ALEKSEJEVIČ, rus. car od 1727; r. 1715, u. 1730. Sin Alekseja, kojega je otac Petar Veliki dao 1718. pogubiti. Naslijedio je svoju maćehu caricu Katarinu I. Bio je pod skrbništvom A. D. Menjšikova, a kad je ovaj prognan, došao je pod uatjecaj porodice Dolgoruki. Stvarnu je vlast vršilo Vrhovno tajno vijeće. PETAR III FJODOROVIČ, rus. car od 1761; r. 1728, u. 1762. Sin Ane, kćerke Petra Velikoga i Karla Fridrika, vojvode od Holstein-Gettorpa. Odgojen kao Nijemac; oženjen njem. vojvotkinjom Sofijom od Anhalt-Zerbsta (kasnijom Katarinom II), koja je bila na čelu dvorskog udara u kojem je P. svrgnut, zatočen i doskora ubijen. PETRARCA [petr'arka], Francesco, tal. pjesnik i lat. pisac; r. 20. VII 1304. u Arezzu, u. 18-19. VII 1374. u Arquà, kraj Padove. Sin prognanoga firentinskog notara (pristaše »bijelih« gvelfa kao i Dante), koji se 1312. preselio u Avignon, tadašnje papinsko sjedište. Studira pravo u Montpellieru i Bologni (1323). Vraća se u Avignon, štićenik je kardinala Colonne, putuje Francuskom, Njemačkom, Italijom, a bio je možda i u Španjolskoj i Engleskoj. Živi raskošno, elegantno se odijeva; prima svećeničke redove i ima »prirodnu« (vanbračnu) djecu. Od 1337. do 1349. živi u osami Vaucluse, na izvoru Sorge, kraj Avignona. Zatim obavlja mnogobrojne poklisarske misije za veliku gospodu u Italiji. Vladari i novi tirani skloni su mu, a on prima počasti i darove kao tribut svojoj erudiciji i literarnom talentu. Na jednom putovanju otkriva dragocjena Ciceronova pisma. Sprijateljio se s velikim suvremenikom Boccacciom, koji u njemu vidi duhovnog vodiča. Više je godina proveo u Milanu, pod zaštitom nadbiskupa i tiranina Viscontija. God. 1356. bio je u

Pragu kod Karla IV, a 1361. u Parizu kod Ivana Dobrog. Posljednjih godina najčešće je u Veneciji, gdje mu je Republika dodijelila palaču. Još kao dječak oduševio se za književnost čitajući rim. klasike i provansalske i tal. trubadure. Na Veliki petak, 6. ili 10. IV 1327, zagledao se, kako sam tvrdi, u plavokosu i crnooku ljepoticu Lauru (identificiranu poslije kao L. de Sade), i ostao joj zauvijek odan, pa i nakon njezine smrti (1348), iako mu ona nije uzvraćala ljubav. Njoj u slavu piše pjesme, od kojih je izabrani dio skupio potkraj života u zbirku skromna naslova Rasute rime (Rime sparse, 366 pjesama, među kojima su najbrojniji soneti). Više nego historija neuslišane ljubavi, to je ispovijest čovjeka koji se, živeći na izmaku srednjeg vijeka, neodlučan lomio nad dilemom: kako uskladiti nove, prethumanističke ideale s tradicionalnom kršćanskom ideologijom, kako riješiti suprotnost između zemaljske i nebeske ljubavi, između znanosti i religije, umjetnosti i morala, između neodoljive težnje za srećom u ovom životu i iracionalnog straha od smrti i vječnog prokletstva. U Petrarkinoj poeziji najuočljivija je odlika majstorstvo forme. Stihovi vrve bravurama svake vrste - leksičkim, sintaktičkim, prozodičkim, melodičkim, ritmičkim - a ipak rijetko zapadaju u artificijelnost. Elegantna i istančana Petrarkina poezija nije nastala kao neposredan izraz nekog afekta, to je evokacija afekta u času kad je on već davno minuo. Pjesnik rekonstruira u mašti prvotni doživljaj, transponira ga iz osjetilne sfere u misaonu, gleda sebe u nekadašnjoj situaciji, i tako se njegova pjesma rađa iz novog osjećaja koji ga pri tom obuzima. Ona stoga nosi značajke kontemplacije i analize, ali ipak nije ništa manje ispunjena osjećajem koji je, međutim, smiren, sređen, pročišćen, bez obzira na to kakav je bio prvi poticaj, radostan ili bolan. Kod Petrarke u početku je uvijek strast, no njegov se stvaralački postupak sastoji u tome da se strast podigne na razinu svijesti i onda kada se nađe kao na dlanu te da se ogleda sa svih strana i sagleda u cjelini. Proces dugotrajan i mučan, ali jedini koji mu donosi žuđenu katarzu. U Petrarkinu Kanconijeru (Canzoniere) sintetizirana su nastojanja i tendencije dugogodišnje tradicije. Na nj će se, kao u savršeni uzor, ugledati nebrojeni nastavljači i epigoni. Nasuprot velikoj lirici, alegorijski spjev Trijumfi neuspio je pandan Danteovoj Komedija. Šest dijelova ili »trijumfa« u tercinama pjevaju o ljubavi, čednosti, smrti itd. I obilna latinska djelatnost ima pretežno književno- povijesnu no ipak golemu vrijednost: P. je najveći prethumanist, koji je stvorio temelje novoj književnosti idućeg stoljeća i otvorio mnoga vrata koja su bila zatvorena. Za života bio je cijenjen i poznat upravo po latinskim djelima, historijskim, filozofskim i polemičkim spisima po zbirci ekloga, mnogobrojnim pismima i poslanicama, epistolama u stihu, a najviše po lat. epu Africa. Taj mu je spjev, u kojem je opjevao Drugi punski rat, pribavio najveće knjiž. priznanje onoga doba, lovorov vijenac, kojim je 1341. svečano okrunjen na rimskom Kapitolu. Posebno zanimanje zaslužuje zamišljeni dijalog sa sv. Augustinom, na latinskom jeziku, pod naslovom Moja tajna (Secretum meum, poznatiji kao Secretum, 1342-43), jer u njemu analizira psihološko-moralne komplekse koji su potka Kanconijera. Petrarkozam (tal. petrarchismo), termin je kojim se označuje oponašanje Petrarke u lirskoj poeziji XV i XVI st. To se ugledanje odnosi na Kanconijer i manjim dijelom na Trijumfe, a razvilo se u tal. i u nizu evr. književnosti, pa i u hrvatskoj. Petrarkisti vlastiti ljubavni roman filtriraju kroz Petrarkino iskustvo, zatvarajući ga u zadanu strukturu organske lirske zbirke, kanconijera, što sadrži temeljni kontrast između slatkogorkih sjećanja na erotske »grešne« porive i moralističke mudrosti stečene patnjom. U tal. književnosti prvi epigoni javljaju se već u XIV st., ali je ta pojava značajnija u idućem stoljeću, kada dvorski pjesnici poput Tebaldea, Caritea i Serafina Aquilana posežu za Kanconijerom ugledajući se ponajviše u Petrarkine formalne vrijednosti, odnosno u latentnu artificijelnost njegova izraza. Drugačiji je petrarkizam XVI st., kojemu je glavni teoretičar P. Bembo (Asolanski dijalozi; Proze o narodnom jeziku; Rime). Petrarka je tada shvaćen kao uzor jedinstvenoga knjiž. jezika, kao pjesnik modernoga platonizma, kao primjer izražajne elegancije. Većina tal. pjesnika toga doba pripada petrarkizmu; među

njima su značajne pjesnikinje V. Colonna, T. d'Aragona, V. Gambara, G. Stampa i dr.; G. della Casa uvodi tamnije tonove i opkoračenje, a napuljska skupina (G. di Tarsia, L. Tansillo i dr.) najavljuje manirizam. U XVI st. postoji i antipetrarkizam (F. Berni), kojega predstavnici uzimaju na nišan konvencionalne figure i epitete Petrarkinih imitatora. - Izvan Italije, p. se pojavio u Španjolskoj već u XV st., a jače se razvio u XVI st. (Boscán, Garcilaso, Cervantes i dr.). Tal. petrarkisti XV st. dobro su poznati u Francuskoj (Sceve, Desportes, Marot), a pjesnici »Plejade« ugledali su se u Bembovu petrarkističku formulu. Ovi su Francuzi uvelike utjecali na engl. književnost (Wyatt, Surrey, Watson, Sidney, Lodge, Drayton, Constable, Spenser, Shakespeare). Odjeka Petrarke bilo je u Portugalu (Sá de Miranda, Ferreira, Camões), u Nizozemskoj, Madžarskoj, Njemačkoj (M. Opitz), Češkoj, Poljskoj (Kochanowski), Bjelorusiji. No, pravu su petrarkističku školu razvili naši pjesnici u Dalmaciji, Dubrovniku i Kotoru, objavljujući na narodnom jeziku (Menčetić, Dž. Držić, Vetranović, Lucić, Ranjina, Zlatarić i mnogi drugi), ali i na talijanskom (Bobaljević, Monaldi, Paskalić). Hrv. su pjesnici vrlo rano prevodili Petrarku. Petrarkizam prenesen na našu obalu odigrao je veliku ulogu u konstituiranju hrvatske književnosti. PETRIĆ, također Petriš i Petrišević, Frane, latinizirano Franciscus Patricius, talijanizirano Francesco Patrizi, filozof i polihistor; r. 25. IV 1529. u Cresu, u. 7. II 1597. u Rimu. Kao desetogodišnji dječak sudjeluje sa stricem Ivanom Jurjem, zapovjednikom galije, u ratu protiv Turaka u našim i grč. vodama. U početku samouk, poslije se školuje u Mlecima (na trgovačkoj školi), u Ingolstadtu, pod pokroviteljstvom rođaka M. Vlačića, zatim studira u Padovi, prvo medicinu pa filozofiju. Luta po Italiji (Ancona, Rim, Bologna, Ferrara, Venecija). Provodi sedam godina na otoku Cipru (kao upravitelj imanja). Vrativši se boravi u Veneciji, Padovi, Genovi, Barceloni, baveći se neuspješno trgovinom, novčanim posudbama i izdavanjem knjiga. Petnaest godina provodi u Ferrari predajući Platonovu filozofiju na sveučilištu. Postaje član mnogih tal. akademija. God. 1592. na poziv pape Klementa VIII polazi u Rim, da preuzme katedru Platonske filozofije; tu nakon pet godina napornog rada umire, a pokopan je u crkvi sv. Onofrija, u grobnici Torquata Tassa, s kojim je polemizirao oko estetskih stavova. - Po obiteljskoj legendi Petrići su se bili doselili iz Bosne, bježeći pred Turcima. Mlet. vlast 1563. naziva Petriće Hrvatima, a sam je F. Petrić za studija u Padovi bio dva puta vijećnik studenata iz Dalmacije. Pred samu smrt zatražio je da ga prime za pravog člana-bratima Zbora sv. Jeronima u Rimu, pri čemu je morao dokazati da je podrijetlom iz ilirskih krajeva i da poznaje hrvatski jezik. Šezdesetak Petrićevih djela, što objavljenih što u rukopisu, govore o golemoj raznovrsnosti i zahvaćaju područje filozofije, književnosti, povijesti, teorije glazbe, vojništva, matematike, zvjezdoznanstva, meteorologije, oceanografije i medicine. Pisao je na latinskom i talijanskom te prevodio s grčkog na latinski (Prokla, Filopona, apokrifne tekstove Zoroastra i Hermesa Trismegista). Izdavao je djela drugih autora (G. C. Delminija, L. Contilea i B. Kotruljevića). Najznačajniji kao filozof, naš najveći renesansni mislilac, P. se razvijao u atmosferi progona i oporbe, koju jasno otkriva sudbina njegovog cijelog roda. Venecija je nepokornim Petrićima naprtila grijeh hereze. Ujak filozofov, optužen kao luteran, osuđen je na doživotnu robiju i napokon utopljen u moru. Otac njegov Stjepan, gradski sudac, osuđen je na izgon iz grada i do smrti ostaje u progonstvu. »Identificirajući skolastičko peripatetičku filozofiju sa službenom filozofijom protureformatorskih inkvizitora, on se, s prkosom i revoltom okrenuo Platonovu učenju« (Š. Jurić). Time bi se mogao objasniti njegov žestoki antiaristotelizam. Njegov okvirni stav počiva na nauku neoplatonika, egipatske i kaldejske filozofije i Filona Aleksandrijskog. Njegovo glavno filoz. djelo Nova sveopća filozofija (Nova de universis philosophia; I izd. 1591) - kojem je pridodao i svoje prijevode Zoroastra, Hermesa Trismegista i egip. mistike - pojavljuje se i u drugom

proširenom izdanju 1593, te nailazi na veoma oštru kritiku ortodoksnih teologa i crkv. krugova i dolazi na Index zabranjenih knjiga. Samog je pisca od progona zaštitilo prijateljstvo s papom Klementom VIII. Dijelom po izvorištu, dijelom po predmetu njegova filozofija pokazuje dodirnice s djelom M. Ficina, G. Picca della Mirandole i Telesija, ali se odlikuje samosvojnim monizmom, panteizmom, anpsihizmom i pankalizmom. Kao jedan od najizvornijih i najslobodoumnijih filozofa svojeg doba P. je korjenit neoplatonik, sljedbenik i Platona i Plotina. Njegova Nova sveopća fiiozofija kao cjelovit metafizički sustav dijeli se na četiri dijela posvećena različitim područjima: panaugia (o svesvjetlosti ili prasvjetlosti), panarchia (o svepočelu ili prapočelu), pampsychia (o praduši ili sveduši) i pancosmia (o svesvijetu). Nastojeći uskladiti neoplatonistički i kršćanski nauk ističe suprotnost aristotelizma i kršćanstva. U svijetu prirode P. utemeljuje četiri načela: prostor, svjetlost, toplina i fluid. Polazeći od prirodoznanstvenih teorija i otkrića svojeg doba dokazuje beskrajnost svemira i sklad cjelokupnog svjetskog ustrojstva. Sama njegova metafizika svjetlosti najdosljedniji je renesansni svjetlosni sustav, u kojem je priroda najbolje božanstvo. Svojim temeljnim postavkama P. obnavlja staru helensku filozofiju, potresa zgradu skolastike i zagovara novi odnos čovjeka prema prirodi. Ostala važnija djela: Sretna država (La citta felice); Deset dijaloga o povijesti (Della historia dieci dialoghi); Deset dijaloga o retorici (Della retorica dieci dialoghi); Peripatetičke rasprave (Discussionum peripateticarum tomi IV); Rimsko vojništvo (La militia romana); O poetici (Della poetica); Vojne usporedbe (Paralleli militari); O novoj geometriji (Della nuova geometria); Obrana pred cenzurom (Apologia ad censuram; u rukopisu).

PETROVIĆ, Mojsije, arhiepiskop i mitropolit beogradsko-karlovački; r. 1677. u Beogradu, gdje je i u. 1730. God. 1713. postao je beogradsko-braničevski mitropolit u Beogradu. Poslije Požarevačkog mira (1718) pod austr. vladavinom našle su se dvije zasebne srp. crkvene autonomne oblasti, Karlovačka i Beogradska mitropolija. Austrija je nastojala da tu crkveno-upravnu podvojenost zadrži, potvrdivši Petrovića samo za beogradskog mitropolita (1718) čijoj je jurisdikciji potčinila kasnije Banat i Malu Vlašku. P. se usprotivio takvoj. austr. politici. Na crkveno-nar. saboru u Karlovcima 1726. P. je izabran za mitropolita obiju mitropolija, čime je provedeno njihovo stvarno sjedinjenje. U crkveno-prosvjetnoj politici P. se oslanjao na Rusiju. Bio je i utemeljitelj škola u Beogradu i Karlovcima. PETRUCCI [petr'uči], Ottaviano, tal. tiskar i muz. nakladnik; r. 1466, u. 1539. Izumio i usavršio notni tisak s višestrukim pomičnim znakovima te je prvi tiskao polifonu glazbu u menzuralnoj notaciji i također instrumentalnu glazbu u tabulaturama. Utemeljio u Veneciji tiskaru (1498. dobio privilegij) i 1501. objavio svoje prvo muz. izdanje Harmonice Musices Odhecaton, zbornik sa 96 kompozicija najznačajnijih polifoničara XV st. God. 1511. otvorio novu tiskaru u Fossombroneu, a poslije 1520. čini se nije izdavao više muzikalije nego samo knjiž. djela. U svemu se zna za 61 Petruccijevo muz. izdanje (veći dio od toga sačuvan); to su skupne i individualne zbirke svjetovne i crkvene, višeglasne glazbe (mise, moteti, frottole) i tabulature za lutnju (među njima su i dvije zbirke s djelima Franje Bosanca). PÉTRUSSON [pj'etreson], Hallgrimur, islandski književnik; r. 1614, u. 1674. Prvo bio radnik i ribar, zatim svećenik. Najpoznatiji duhovni pjesnik Islanda. Izraz mu se odlikuje samosvojnim humorom. Djela: Psalterium passionale; Psalmi i pjesme.

PETRYCY [petr'ici], Sebastian, također Sebastian Petrycy z Pilzna, polj. književnik; r. 1554, u. 1626. Pjesnik, filozof i pedagog. Studirao medicinu u Padovi. Pisao na latinskom rasprave o Aristotelovoj etici, ekonomici i politici. PETTY [p'eti], William, engl. ekonomist i liječnik; r. 1623, u. 1687. Pobornik modernih ekon. teorija, »osnivač moderne političke ekonomije, jedanod najgenijalnijih i najoriginalnijih ekonomskih istraživača« (Marx). Razradio je primitivni oblik radne teorije vrijednosti, promatrao je rentu kao višak rada iznad rada potrebnog za reprodukciju radne srrage, a diferencijalnu rentu izveo je iz različite plodnosti i iz udaljenosti zemljišta od tržišta. Premda se nije potpuno otrgnuo od merkantilističkih shvaćanja o vanjskoj trgovini, ipak je u zlatu gledao novčanu robu, te je držao da je za unutrašnji promet potrebna samo određena količina novca, koja zavisi od veličine prometa i brzine novčanog optjecaja. Jedan je od osnivača polit. aritmetike, koja je nastojala kvantitativno zahvatiti u pojave, pa je u tom smislu prethodnik moderne ekonometrije. Djela: Rasprava o porezima i doprinosima; Politička aritmetika; Politička anatomija Irske; Nešto o novcu. PEUTINGER [p'ojtinger], Konrad, njem. humanist; r. 1465, u. 1547. Osim polit. dužnosti što ih je obavljao u službi Augsburga, Švapskoga saveza i cara Maksimilijana I, bavio se proučavanjem njem. starina (Sermones de Germaniae antiquitatibus). Objavio je, među ostalim, velik broj lat. natpisa, izdao Jordanesovu historiju Gota i historiju Langobarda Pavla Đakona. Peutingerova karta (lat. Tabula Peutingeriana), srednjovj. (XII/XIII st.) kopija jednog ant. rimskog itinerara, vjerojatno iz III st., pronađena u benediktinskom samostanu Tegernsee u Bavarskoj. Na 11 pergamentnih listova (ukupna dužina gotovo 7 m) shematski je prikazano područje Rimskog Carstva od Irske do Kine; nedostaje list na kojem se nalazila Hispanija i Britanija. Na karti su ucrtani gradovi i postaje na cestama te udaljenosti jednih od drugih. Uza sve nedostatke karta je važan izvor za poznavanje topografije i komunikacija Rimskog Carstva, a u njegovu sastavu i naših krajeva. Nazvana je po K. Peutingeru, koji ju je dobio od njena pronalazača Konrada Celtisa (zapravo Pickela) i spremao se da je objavi. Danas se čuva u Austrijskoj nar. biblioteci u Beču.

PEZAY [pez'e], Alexandre Frédéric Jacques Masson, marquis de, franc. pisac; r. 1741, u. 1777. Bel-esprit, stihotvorac, preceptor prijestolonasljednikov i vojnik od karijere, dao povijest Mailleboisova pohoda u Italiju, libreto za jednu operu te Večernja sijela u Švicarskoj, Alzasu i Franche-Comteu. PIALI, Mehmed-paša, tur. kapudan-paša i vezir; u. 1577. Rodom vjerojatno Hrvat. God. 1560. zauzeo je otok Djerbu porazivši španj. mornaricu, 1566. osvojio Khios i zatim prodro na Jadransko more. God. 1570. napao je Cipar i pustošio još neke otoke na Sredozemlju. Zbog neuspjeha turske mornarice 1571. bio je privremeno smijenjen, ali je poslije rehabilitiran.

PIAZZETTA [pjac'eta], Giovanni Battista, tal. slikar; r. 1682, u. 1754. Uz G. B. Tiepola posljednji značajni predstavnik mlet. monumentalno- dekorativnog baroknog slikarstva. Kolorizam Venecijanaca spaja s Caravaggiovim chiaro-scurom. U njegovim slikama i bakropisima iz kasne faze odrazuje se duh rokokoa. Osobito su mu uspjele ilustracije za

Tassov Oslobođeni Jeruzalem. God. 1750. postaje prvi direktor novoosnovane mletačke Akademije. PIAZZI [pj'aci], Giuseppe, tal. astronom; r. 1746, u. 1826. Predavao matematiku i astronomiju u Palermu; od 1817. generalni direktor zvjezdarnica u Napulju i Palermu. God. 1801. otkrio planetoid Ceres, 1803. i 1814. objavio je kataloge zvijezda. PICCOLOMINI, Giovanni, austr. feldmaršal; r. 1650, u. 1689. Istaknuo se u austro-tur. ratu 1683-99, kada je prodro kroz Srbiju (Niš, Pirot) u Makedoniju (gdje je izbio Karpošev ustanak) i zauzeo Skoplje. Umro od kuge. PICCOLOMINI, Ottavio, carski vojskovođa u Tridesetogodišnjem ratu; r. 1599, u. 1656. Prvotno u španj. službi. Stupivši 1627. u Wallensteinovu vojsku, postao zapovjednikom njegove garde, a zatim organizirao njegovo obaranje. Borio se u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, zatim kao vrhovni zapovjednik carske vojske u Bavarskoj i Češkoj protiv Šveđana. Literarnu interpretaciju odnosa između Wallensteina i Piccolominija dao je Schiller u trilogiji Wallenstein. PICHEGRU [pišgr'i], Charles, franc. general; r. 1761, u. 1804. U revolucionarnoj vojsci (od 1792), dobio čin generala. Kao proslavljeni komandant armija na Rajni i Moselli (1793) i armije Sjevera (1794-95) osvojio je Alsace i Nizozemsku. God. 1795. ugušio ustanak sankilota u Parizu. Ponovo na čelu rajnske armije, stupio u tajne pregovore s rojalističkom emigracijom; zbog toga je uklonjen. U Vijeću pet stotina (1797) predvodio rojaliste i pripremao drž. udar, pa je deportiran u Cayenne, odakle je pobjegao u Englesku gdje radi na pripremanju atentata na Napoleona. Upućen po tom poslu u Pariz bio je uhapšen i bačen u tamnicu, gdje su ga našli zadavljenog. Postoji pretpostavka da je učinio samoubojstvo. PICKEL-CELTIS [pikl~], Konrad, njem. humanist i lat. pjesnik; r. 1459, u. 1508. Provodi lutalački život renesansnog učenjaka kao povremeni predavač retorike i književnosti (Erfurt, Rostock, Leipzig). Došao na glas svojim pjesničkim radom, osobito djelom o vještini stihotvorstva i pisanja pjesama (Ars versificandi et carminum); bio je prvi Nijemac koji je dobio naslov »poeta laureatus«. Po uzoru na Rimsku akademiju Pomponija Leta, osniva u različitim zemljama niz sličnih ustanova: Sodalitas litteraria vistulana u Krakovu (1489), Sodalitas litteraria Hungarorum (kasnije Danubiana) u Budimu (1490), Sodalitas litteraria Rhenana ili Celtica u Mainzu (1491). Poslije 5 god. predavačkog rada u Ingolstadtu dolazi u Beč (1497) na poziv cara Maksimilijana I, koji mu uređuje posebni humanistički fakultet, na kojem P. predaje antičku književnost, retoriku, filozofiju, povijest i geografiju; 1502. postaje upraviteljem Collegium poetarum et mathematicorum. Među njegovim pjesničkim zbirkama ističu se Četiri knjige ljubavnih pjesama (Amorum libri IV, 1502); Četiri knjige oda (Odarum libri IV, 1513); O Visli (De Vistula); O položaju i običajima Njemačke (De situ et moribus Germaniae). Pronašao je i prvi objavio lat. drame Hrotsvithe von Gandersheim te pronašao najstariju poznatu kartu Rimskog Carstva (Tabula Peutingeriana). PIETRO DA CORTONA [~ kort'o:na], pravo ime Pietro Berrettini, tal. slikar i graditelj; r. 1596, u. 1669. Potječe iz obitelji graditelja i klesara. U svojim velikim stropnim kompozicijama s mitološko-alegorijskim temama i mnoštvom patetično pokrenutih likova ostvario vrhunac baroknog iluzionizma u slikarstvu (palače Barberini i Pamfili u Rimu,

palača Pitti u Firenci). Kao graditelj on je uz Berninija i Borrominija tvorac rimske barokne arhitekture. Glavna su mu ostvarenja pregradnja crkve SS. Luca e Martina i novo pročelje crkve Sta Maria della Pace s trgom ispred nje, koji je izveden po njegovim nacrtima. PIGAFETTA, Francesco Antonio, tal. pomorac i pisac; r. između 1480. i 1491, u. nakon 1534. Pratio 1519. Magellana na putu oka svijeta. U sukobu s domorocima na otoku Mactan (Filipini) 1521. P. je teško ranjen, a Magellan je poginuo. Vratio se 1522. u Španjolsku. Neko vrijeme boravio je na port. i franc. dvoru; poslije se preselio u Veneciju. Djela: Prvo putovanje oko Zemljine kugle, u eskadri kapetana Magellana godine 15191522; Pravila o umijeću navigacije. PIGALLE [pig'al], Jean Baptiste, franc. kipar; r. 1714, u. 1785. Započinje u stilu pompoznog baroka, a u zreloj fazi sudjeluje u formiranju klasicističkog izraza u franc. kiparstvu. Nastoji prevladati oprečnosti između tih dvaju stilova. Radi mitološke figure (Merkur i Venera; Nimfa), portretna poprsja (Voltaire; Luj XV; Pompadour) i nadgrobne spomenike u crkvama (mauzolej maršala Moritza Saskoga u katedrali u Strasbourgu; mauzolej maršala d'Harcourta u Notre Dame), u kojima dolazi do izražaja patos baroka. PILGRAM, također Pilhramb, Anton, češ. graditelj i kipar; r. između 1450. i 1460, u. oko 1515. Od 1511. graditelj crkve sv. Stjepana u Beču. P. je majstor prijelaznoga razdoblja od kasne gotike na ranu renesansu (propovjedaonica crkve sv. Stjepana u Beču s autoportretom u reljefu, portal vijećnice u Brnu, svetohranište u koru u crkvi sv. Kiliana u Heilbronnu). PILON [pil'on], Germain, franc. kipar; r. oko 1537, u. 1590. Uz Jeana Goujona glavna ličnost u kiparstvu franc. renesanse. Izradio nadgrobne spomenike Franje I, Henrika II i Katarine Medici (opatija Saint-Denis kraj Pariza), mramorne Tri gracije koje nose brončanu urnu sa srcem Henrika II, poprsje toga vladara i niz portreta, kipova i figuralnih grupa za crkve. Radio dekorativnu plastiku za crkve i parkove. Njegovo je remek-djelo brončani lik kancelara Renea de Birague. Začetnik je umj. medaljerstva u Francuskoj. PINTO [p'intu], Fernão Mendes, port. pisac i pustolov; r. 1510, u. 1583. God. 1537-58. putovao po raznim zemljama Afrike i ist. Azije, čas kao ratnik i trgovac, čas kao svećenikmisionar, liječnik i sl. Po povratku u domovinu napisao opsežno djelo Hodočaše u kojem opisuje svoja putovanja. PINTURICCHIO ili PINTORICCHIO [pintur ikjo, pintor'ikjo], pravo ime Bernardino di Betto di Biaggio, tal. slikar; r. oko 1454, u. 1513. U svojim kompozicijama, kojima se među slikarima umbrijske škole ističe kao izvanredan majstor fresko-tehnike, obrađuje raznovrsne biblijske teme s velikim brojem likova u pejzažnim i arhitektonskim ambijentima, u vedrom koloritu i pozlati. P. je u Rimu (od 1484) izveo cikluse fresaka u crkvama Sta Maria del Popolo i Sta Maria in Aracoeli te u apartmanima pape Aleksandra VI u Vatikanu; surađivao je s Peruginom kod izvođenja fresaka u Sikstinskoj kapeli. Izvan Rima izradio je freske u koru katedrale u Orvietu i u biblioteci katedrale u Sieni (ciklus prizora iz života pape Pija II). Na pločama slikao mitol. teme i portrete.

PINZÓN, Vicente Yáñez, španj. pomorac; r. ?, u. nakon 1532. Na Kolumbovu prvom putovanju (1492) zapovjednik broda »Niña«. God. 1499. plovio uz obalu Kostarike a preko Haitija i Bahamskih otoka vratio se 1500. u Španjolsku. God. 1507-09. istraživao s Juanom Diazom de Solis obale Karipskoga mora i duž obala Južne Amerike tražio put u Istočnu Indiju. Pio IV, pravo ime Giannangelo Medici, papa od 1559; r. 1499, u. 1565. Vodio pomirljivu politiku prema caru Maksimilijanu i španj. kralju Filipu II. Nastavio radom Tridentinskoga koncila 1562. i potvrdio njegove zaključke, među njima Tridentinsku vjeroispovijest. Pio V, pravo ime Michele Antonio Ghislieri, papa od 1566; r. 1504, u. 1572. Veliki inkvizitor od 1558. Kao papa bio oštar u primjeni zaključaka Tridentinskog koncila. Pomagao katolike protiv hugenota u Francuskoj, a Španjolce u Nizozemskoj, oštro istupao protiv heretika, udario anatemom engl. kraljicu Elizabetu. S Mlecima i Španjolskom organizirao Svetu ligu protiv Turaka (1570). Izdao: Rimski katekizam (1556), Rimski brevijar (1568) i Rimski misal (1570) i formirao Kongregaciju indeksa. Po njegovu nalogu izdana su ukupna djela Tome Akvinskoga (1570-71). Kanoniziran 1712. Pio VI, pravo ime Giannangelo Braschi, papa od 1775; r. 1717, u. 1799. Njegov otpor protiv crkv. politike Josipa II i intervencija kod cara u Beču (1782) nisu uspjeli. Njegov je pontifikat obilježen borbom protiv febronijanizma u Njemačkoj i jansenizma u Francuskoj. Kad je 1791. odbio da prihvati tzv. Građanski ustav francuskog klera, na temelju kojeg je francuska crkva odvojena od Rima i priključena francuskoj državi, Francuzi su zauzeli papinski Avignon i Venaissin. Papina borba protiv principa Francuske revolucije uzrokovala je protuudar republikanske Francuske: 1796. zauzima Bonaparte dio Papinske države, 1798. pada u ruke franc. vojske Anđeoska tvrđava u Rimu gdje Francuzi proglašuju republiku. Papa, zarobljen, umire u zatočeništvu u gradu Valence. Pio VII, pravo ime Luigi Barnaba Chiaramonti, papa od 1800; r. 1740, u. 1823. God. 1801. sklopio konkordat s Francuskom, a 1804. pomazao u Parizu Napoleona za cara. Unatoč tome, dolazio je s njim sve više u sukobe, dok nije na kraju 1809. izgubio Papinsku državu. Zatočen od Napoleona u Fontainebleauu, morao potpisati novi konkordat (1813). Nakon Napoleonova pada vratio se u Rim (1814), koji je opet postao centar restaurirane Papinske države. Obnovio isusovački red. PIRANESI [piran'e:zi], Giovanni Battista, tal. bakrorezac, graditelj i arheolog; r. 1720, u. 1778. Studira u Rimu i radi nacrte za kaz. inscenacije koje znače vrhunac iluzionizma. Crta rimske vedute, proučava i snima ant. i barokne spomenike. Bakroreze objavljuje u mapama Vedute Rima (od 1748). Primjenjujući kontraste svjetla i tame izrađuje precizne snimke ostataka stare rimske arhitekture i objavljuje ih u djelu Rimske starine (4 sv., 1756). Baroknu fakturu svojih grafičkih ostvarenja (oko 2000 listova) zamjenjuje postepeno klasicističkom. U tom stilu izrađuje osnove za unutrašnju arhitekturu i predloške za proizvode umjetničkog obrta. Kao rezultat fantastičnih arhitektonskih zamisli nastaje njegovo djelo Tamnice (Carceri). Kao graditelj ostvaruje klasicističke ideje u rimskoj crkvi Sta Maria del Priorato i u rekonstrukciji crkve Sta Maria del Popolo. Njegov je utjecaj na suvremenike velik. Nazivali su ga »Rembrandt antičkih ruševina«. PITT, William, Earl of Chatham, zvan Pitt Stariji, brit. političar; r. 1708, u. 1778. Kao član Parlamenta od 1735. bio vođa vigovske opozicije protiv vlade R. Walpolea. God. 1756-57. i ponovo 1757-61.

PLOUCQUET [pluk'e :], Gottfried, njem. filozof; r. 1716, u. 1790. Profesor u Tübingenu. Blizak Wolffu i Leibnizu, u logici zastupa teoriju identiteta opsega subjekta i predikata u sudu. Neki suvremeni interpretatori ističu važnost njegovih teza za razvitak simboličke logike. Djela: Principi supstancije i fenomena; Temelji kontemplativne filozofije. POELEMBURGH [p'u:lemberh], Cornelis van, niz. slikar; r. oko 1586, u. 1666. Za boravka u Italiji priklonio se niz. romanistima (utjecaji Rafaela i A. Elsheimera). Slika mitol. prizore s blještavim aktovima u tonski tamnom pejzažu i teme iz Biblije. Duži niz godina portretist u Engleskoj. POHLIN, Marko, knjiž. preporoditelj; r. 1735. u Ljubljani, u. 1801. u Maria-Brunnu. Redovnik, djeluje u Beču, u Maria-Brunnu. Pod utjecajem češ. rodoljubive literature (filološke i historijske) orijentira se slavenski; piše gramatike, hist. radove, radi na pravopisnoj. reformi. Bavio se metrikom i poetikom, priređivao tekstove crkv. pjesama. Zaslužan za slov. nacionalni preporod, ali pun protuslovlja. Prožet duhom kat. protureformacije, protivnik je jozefinskih reformi; u filologiji je racionalist, a kad je posrijedi materinji jezik, izrazit je nacionalist koji strahuje od austr. germanizacije. Gl. djelo: Bibliotheca Carnioliae. POLE [poul], Reginald, engl. teolog i humanist; r. 1500, u. 1558. Kardinal i nadbiskup od Canterburyja (1556). Suprotstavio se svom bratiću Henriku VIII kad se ovaj rastavio od svoje žene Katarine Aragonske i preuzeo vrhovno poglavarstvo nad crkvom u Engleskoj. Gotovo čitavo vrijeme Henrikove vladavine proveo je izvan domovine, ponajviše u Italiji. Imenovan kardinalom 1536. i članom papinske komisije za reformu crkve, sudjelovao na Tridentskom koncilu (kojem je neko vrijeme i predsjedavao ali nije prodro svojim pomirljivim idejama). Za vladavine Marije Tudor vratio se u Englesku kao papin legat. O njegovoj ulozi u progonu engl. protestanata postoje različite verzije. P. je istaknuti humanist; njegovi spisi U obranu crkvenog jedinstva i Reformacija Engleske, pisani izvrsnim lat. jezikom, odnose se većinom na crkvenopolit. pitanja. POLIGNAC, Melchior de, franc. kardinal, diplomat i književnik; r. 1661, u. 1741. Prisutan u Rimu kod izbora pape Aleksandra VIII i Inocenta XII, francuski ambasador u Poljskoj, opunomoćenik u Nizozemskoj, sudionik kongresa u Utrechtu, otpravnik poslova u Rimu te Bossuetov nasljednik u Francuskoj akademiji. Poznat je po svojoj poemi AntiLucretius, napisanoj na latinskom i prevedenoj na francuski. POMBAL, Sebastião José de Carvalho e Mello, marques de, portug. političar; r. 1699, u. 1782. Ministar vanjskih poslova (od 1750) i svemoćni ministar-predsjednik (1756-77) kralja Josipa I (port. José Manuel; 1750-77); provodio osobnu diktaturu vladajući u duhu prosvijećenog apsolutizma. Smanjio privilegije plemstva, protjerao isusovce, preuredio školstvo, financije, sudstvo i vojsku. Nastojao osamostaliti port. trgovinu, pomagao je razvoju kolonija, oslobodio robove u Brazilu. Nakon katastrofalnog potresa 1755. dao obnoviti Lisabon. Svojim reformama izazvao otpor plemstva i Katoličke crkve. Nakon smrti kralja Josipa I dvorska reakcija ponovo je stekla prevlast i preko kraljice Marije I protjerala ga iz Lisabona i opozvala većinu njegovih reformi.

POMPIGNAN [ponpinj'an], Jean-Jacques Lefranc, marquis de, franc. pjesnik; r. 1709, u. 1784. Prevodilac Eshilovih tragedija i Davidovih Psalmi; član Francuske akademije; u sukobu s liberalnim duhovima svoga vremena, koje je napao u svojem pristupnom govoru u Akademiji, navukao na sebe Voltaireov gnjev i bio ismijan u njegovoj satiri Ispraznost. Autor je Kršćanskih i filozofskih oda a okušao se i kao kazališni pisac (Didona). POMPONAZZI [pompon aci], Pietro, latinizirano Petrus Pomponatius, tal. filozof; r. 1462, u. 1525. U poznatom spisu De immortalitate animae postavlja tvrdnju o smrtnosti duše, jer su sve duševne djelatnosti, htijenja i mišljenja, upućene na tijelo i njegove organe. Stoga naučava materijalnost duše kao oblika entelehije tijela u smislu Aristotelovih teza. Ljudska je duša iznad životinjske (jer može razmišljati o sebi i spoznati univerzalije), ali nije nebeskog podrijetla. Pomponazzijeva filoz. nastojanja upravljena su na to da se sve pojave protumače kao prirodni fenomeni i isključe čuda i nadnaravni uzroci. Kako je jasno vidio da su njegove postavke o smrtnosti duše u oštroj suprotnosti s crkv. dogmama, P. postavlja učenje o dvostrukoj istini; ako nas znanje i vodi nevjerovanju, volja ipak spasava i održava vjeru. PONCE DE LEÓN [p'onşe de le'on], Juan, španj. pomorac i konkvistador; r. 1460, u. 1521. Vjeruje se da je 1493. pratio Kolumba na drugom putovanju u Ameriku. Zauzeo otok Puerto Rico (1509) i otkrio Floridu (1513). PONCE DE LEÓN, Luis, španj. pjesnik, augustinac; r. 1527, u. 1591. U poeziji (Vedra noć; Ode Salinasu) izražava shvaćanja karakteristična za kršć. humanistu. Značajan kao prevodilac stare grčke i rimske, te renesansne poezije zapadnoevr. naroda. U proznom djelu O Kristovim imenima, dijalogu po Platonovu uzoru, raspravljao je o mističkom značenju različitih imena davanih Kristu kroz Novi zavjet, dok u Savršenoj supruzi, usprkos asketskim shvaćanjima, naginje kompromisu između ideja kršćanstva i renesanse. PONIATOWSKI, Józef Antoni, polj. knez i general; r.1763, u.1813. Ađutant austr. cara Josipa II (1788-89). God. 1792. gl. zapovjednik polj. vojske; povukao se zbog neslaganja s politikom svojega strica, kralja Stanislava II Augusta. Sudjeluje u Kościuszkovu ustanku, te se ističe 1794. u obrani Varšave. Ministar vojni Kneževstva varšavskog 1807; sudjeluje u ratu protiv Austrije 1809. God. 1812. komandant polj. jedinica u Napoleonovu pohodu na Rusiju. Istaknuo se u bitki kod Leipziga 1813, te ga je Napoleon imenovao maršalom. Štiteći Napoleonovo povlačenje, utopio se u rijeci Elster. PONTORMO, pravo ime Jacopo Carrucci, tal. slikar; r. 1494, u. 1557. Istaknuti predstavnik firentinskog manirizma, jedan od inicijatora tal. realističkog portreta (članovi porodice Medici) i smionih, nekonvencionalnih kompozicija (freske u Poggio a Caiano i u S. Lorenzo u Firenci). Autor zanimljivog Dnevnika. PONZONI [ponc'o:ni] ili PONČUN, Matej, slikar; r. vjerojatno 1586. u Rabu, u. poslije 1663. u Veneciji. Učio u Veneciji; sljedbenik je J. Palme ml. i Santa Perande, od kojega preuzima maniristički način. Slikao pretežno teme iz Biblije. Od mnogih njegovih slika, u Italiji ih je sačuvano dvadesetak (u Veneciji, Padovi, Cividaleu). Radi i niz sakralnih kompozicija za katedralu u Splitu (kamo dolazi oko 1640), za franjevce i dominikance u Šibeniku, te za dominikansku crkvu na Čiovu. Najistaknutiji je dalmatinski slikar prve pol. XVII st.

POPE [poup], Alexander, engl. pjesnik; r. 21. V 1688. u Londonu, u. 30. V 1744. Uz S. Johnsona, glavni lit. predstavnik engl. prosvjetiteljstva. Njegov Esej o kritici, nadovezujući se na Boileaua i Horacija, versificirana je kodifikacija klasicističke poetike. Iluminističko trojstvo - Razum; Antika, Forma - ne dominira valjda nigdje suvereno kao u Popeovim djelima. Njegov racionalizam, međutim, didaktičkog je tipa i iscrpljuje se u borbi protiv neznanja i barbarstva: klas. svijet pojavljuje se kod njega udešen po posljednjoj rokokomodi; umj. izraz sveden je na jedan jedini obrazac: poemu u rimovanim jampskim pentametarskim distisima (poznatima, još od Ben Jonsonovih vremena, pod nazivom heroic couplets). Nazori i ukus njegova doba odrazili su se u djelima kao što su Esej o čovjeku, Ćudoredni eseji, prijevodi Ilijade i Odiseje. No, Popeov se talent odlikovao specifičnom, satiričnom žicom. Ona je mogla doći do izražaja zahvaljujući prvenstveno tome što je P. zbog nabusite naravi (bolestan od svoje 12. godine) živio u zavadi s mnogim svojim velikim i malim suvremenicima. U najznačajnija njegova djela ubrajaju se: »herojskokomični« spjev Krađa uvojka, duhovita pošalica na račun galantnog vijeka; »herojska poema« Duncijada, žestoka invektiva protiv gluposti njegovih kritičara i takmaca; i, najuspjelije u tom žanru, Poslanica dr Arbuthnotu. Pa iako, ili možda upravo stoga što P. predstavlja kulminaciju engl. klasicizma, u njega se već tu i tamo naziru predznaci skore radikalne promjene ukusa, tako npr. u elegijama Eloiza Abelardu i Stihovi u spomen jedne nesretne gospođe, u kojima je P. dao oduška svojoj neiživljenoj potrebi za ženskom ljubavlju, i u pastoralnoj poemi Windsorska šuma, kojoj je i sam Wordsworth priznao, za njeno vrijeme, izuzetne, poetske kvalitete. Ipak, od svih kvaliteta Popeova književnog stvaralaštva najviše je priznanja stekao njegov briljantni aforistički stil, nenadmašiv u svojoj jasnoći, pregnantnosti i epigramatskoj upotrebljivosti. PÖPPELMANN [p'epelman], Matthäus Daniel, njem. graditelj; r. 1662, u. 1736. U Rimu, Napulju i Parizu upoznaje arhitekturu tal. i franc. baroka. U službi je saskih vladara u Dresdenu. Najvažniji je njem. graditelj u posljednjoj fazi baroka, na prijelazu u rokoko. Gl. mu je djelo dresdenski Zwinger (1709-19, stradao od bombardiranja 1944, zatim obnovljen) - arhitektonski kompleks zgrada, arkada i paviljona unutar kojega je prostor s parkom za dvorske svečanosti. Plastični ukrasi interijera najvećim su dijelom rad kipara B. Permosera. Ostala su Poppelmannova djela Augustov most (nije sačuvan) i tzv. Japanska palača (prvotno Holandska palača). Sudjelovao kod podizanja i pregrađivanja nekih kuća i palača u Dresdenu i okolici (palača Taschenberg, dvorci Joachimstein i Pillnitz). Iz njegova načina razvila se arhitektura i dekoracija njem. rokokoa. PORDENONE, pravo ime Giovanni Antonio de Sacchi, tal. slikar; r. 1483, u. 1539. U njegovim radovima spaja se kolorizam Giorgionea, Tiziana i Palme st. sa snagom Michelangelova crteža. Djela: ciklusi fresaka u crkvama u Castel Colaltu kraj Conegliana, u Trevisu, Cremoni i Piacenzi. Od 1529. djeluje u Veneciji, gdje je smatran za gl. Tizianova rivala. Potkraj 1538. prelazi u Ferraru i radi kartone za tapiserije za dvor porodice d'Este. PORPORA, Nicola, tal. kompozitor; r. 1686, u. 1768. Predavao na konzervatorijima u Napulju i Veneciji i bio cijenjen osobito kao vokalni pedagog; odgojio mnoge slavne pjevače - kastrate (A. Uberti-Porporino, Farinelli, Caffarelli i dr.), a za boravka u Beču podučavao J. Haydna. God. 1733-37. pozvan je u London da se kao operni kompozitor suprotstavi G. F. Handelu. Predstavnik napuljske škole, komponirao oko 50 opera s težištem na virtuoznom belkantu, zatim oratorije, kantate (12 solo-kantata na tekst

Metastasija, 1735), arije, pjevačke etide, crkvenu muziku, te instrumentalna djela: 6 Sinfonie da camera a 3; koncerte za flautu i za violončelo; 12 violinskih sonata i dr. POSOŠKOV, Ivan Tihonovič, rus. ekonomist; r. 1652, u. 1726. Ideolog trg. buržoazije, čiji su interesi u sve većoj mjeri dolazili u sukob s interesima vlastele. Objavio djela s područja prava, religije, vojnih znanosti i ekonomije; najvažnija mu je rasprava Knjiga o bijedi i bogatstvu (1724). Razvijajući u njoj svoje merkantilističke poglede, zalaže se za ekonomsku nezavisnost Rusije. POTEMKIN, rus. Πoтëмкин, Grigorij Aleksandrovič, rus. političar i diplomat, generalfeldmaršal; r. 1739, u. 1791. Služio u gardijskom puku i sudjelovao u dvorskom prevratu u kojem je Katarina II uzurpirala carsku vlast od svog muža Petra III (1762) te stekao odlučan utjecaj na vođenje drž. poslova. Kad je Krim 1783. pripojen Rusiji, dobio je titulu kneza Taurijskoga. Kao sposoban i energičan političar reorganizirao vojsku i mornaricu. Od 1787. vrhovni zapovjednik u pobjedonosnom rusko-tur. ratu; umro od malarije u vrijeme vođenja pregovora kraj Jaşija. POTOCKI, Ignacy, polj. političar i grof; r. 1750, u. 1809. Glavni autor polj. Konstitucije od 3. V 1791. koja je ukinula liberum veto (slobodni veto), pravo polj. plemića članova parlamenta (Sejma) da svojim vetom onemoguće zakonske projekte. Kad je protiv Konstitucije pod protektoratom Rusije ustala Konfederacija u Targovicama, P. je zatvoren. Zatim je emigrirao u Beč, gdje je i umro.← POTOCKI, Waclaw, polj. književnik; r. oko 1621, u. oko 1696. Pisao epove Argenida; Hotinska bitka (o bitki 1621) te ep o pobjedi Jana Sobieskoga u drugoj bitki kod Hotina (1673), zatim moralizatorske pjesme, tužaljke i idilu Libussa. Većina mu je djela ostala u rukopisu i objavljena je tek mnogo kasnije. Nezavisan duh u sukobu s kanvencijama svoga vremena, kritizirao je fanatizam, zaostalost i lakovjernost. POTTER, Paulus, niz. slikar; r. 1625, u. 1654. Slika najprije biblijske i lovačke prizore, ali se tek kao animalist razvio u slikara na dobru glasu. Prikazuje u pejzažnim ambijentima krda i stada na paši, pojilu ili u toru. Ostvaruje ih realistički i anatomski vjerno (Mladi bik; Krave na paši; Čobani i stoka; Krave na livadi; Seljak sa stadom; Stado u oluji). Animalističke motive obrađuje također u bakrorezu. POURBUS [purb'is], Pieter, flam. slikar; r. oko 1510, u. 1584. U hist. i religioznim prikazima manirist; preteča je kasnijih flam. romanista. U svoju kompoziciju Posljednji sud uklopio je nekoliko likova s Michelangelove freske u Sikstini, služeći se vjerojatno grafičkim reprodukcijama. U portretima nastavlja tradicije hol. realista (portreti gradana u zagasitim tonovima). POUSSIN, Nicolas, franc. slikar; r. 1594. u Villersu kraj Andelysa, u. 1665. u Rimu. Od 1612. radio u Parizu. Kao putujući slikar polazi 1620. u Italiju i stiže 1624. u Rim, gdje ostaje, osim malog prekida, do kraja života. Na početku radi pod utjecajem tal. baroka, no ubrzo stvara vlastiti stil koji se odlikuje franc. smislom za jasnoću, uravnoteženost i proporciju. Taj ambijent, ant. spomenici, Rafaelove freske i Tizian inspiriraju njegove herojske pejzaže, u koje uklapa aktove ili figure u ant. odjeći. Njegov gotovo dogmatski racionalizam u građenju slike prožet je senzualnim patosom i bogatim, uvijek usklađenim koloritom. Ant. duhom prožete su i njegove kompozicije sa sakralnim sadržajima, u kojima

je tema samo formalni pretekst (Martirij sv. Erazma; Sedam sakramenata; Sv. obitelj; Polaganje u grob). Glavna su mu djela mitološkog i pastoralnog sadržaja: Parnas; Leda; Trijumf Flore; Pastiri u Arkadiji (»Et in Arcadia ego«); Bakanal (nekeliko varijanata); Kralj Mida pred Bakhom; Piram i Tizba. Djela posljednje faze su pejzaži u kojima likovi, odn. grupe, fungiraju kao štafaža (Pejzaž s Diogenom; Pejzaž s Orfejom i Euridikom; Sveti Matija s anđelom; Godišnja doba). Njegov racionalizam došao je osobito do izražaja u portretima (Corneille: kardinal J. Rospigliosi; autoportret). Poussinova djela znače početak klasicizma, koji je latentan faktor u franc. umjetnosti baroka iz koga će potkraj XVIII st. proizaći T. L. David i njegova škola. Značajan su dokument Poussinove metode rada sačuvani crteži. Ilustrirao Leonardovo djelc Trattato della pittura. POZZO [p'oco], Andrea, tal. slikar i graditelj; r. 1642, u. 1709. U dekoracijama i zidnim slikama nenadmašiv majstor baroknog iluzionizma (perspektivna rješenja svodova i zidova s prikazima arhitektonskih elemenata, oblacima i figurama). Gl. mu je djelo Ulazak sv. Ignacija u raj na svodu crkve S. Ignazio u Rimu (1685); u Beču dekorirao palaču Liechtenstein (Djela Herkulova). Za vrijeme boravka u Rimu bavio se i arhitekturom. Po njegovim nacrtima izvedene su isusovačka crkva u Dubrovniku i katedrala u Ljubljani. Napisao 1693. traktat o perspektivi za slikare i arhitekte. POŽARSKI, Dmitrij Mihajlovič, ruski političar i vojskovođa; r. 1578, u. oko 1642. Vodio borbe s Dimitrijem Samozvancem II, a od I611, zajedno s K. M. Minjinom, organizirao oružani otpor protiv šved. i polj. osvajača. Od 1628. do 1631. novgorodski vojvoda. PRACAT, Miho, prezime također Pracatović, dubrovački pomorac i trgovac; r. oko 1522. na Lopudu, u. 1607. u Dubrovniku. Obogatio se pomor. trgovanjem i novčarskim poslovima. Oporučno je ostavio znatne svote u dobrotvorne svrhe i za otkup zarobljenih Dubrovčana, pa mu je Dubrovačka Republika 1638. dala postaviti brončano poprsje u atriju Kneževa dvora - jedini spomenik koji je Republika postavila nekom svom građaninu. PRADES [prad], Jean Martin, abbe de, franc. pisac; r. oko 1720, u. 1782. Suradnik Enciklopedije, u nesuglasju s crkv. naučavanjem uzbudio duhove svojom tezom, izloženom na Sorbonni, u kojoj iznosi sumnje u besmrtnost duše i božansku prirodu Isusa Krista. Osuđen od autoriteta i izložen progonima pobjegao u Holandiju i na poziv Friedricha II nastanio se u Berlinu. Voltaire ga je zagovarao kod pruskog kralja, koji ga je materijalno pomagao i dao mu titulu kraljevskoga lektora. Kasnije pao u nemilost. Zapažen i po svojoj Apologiji objavljenoj 1752. PRADON [prad'on], Nicolas, franc. pjesnik; r. 1632, u. 1698. Postigao stanovit uspjeh tragedijom Piram i Tizba, koju su protivnici Racinea suprotstavljali Fedri. Tipičan pisac svoga vremena, vjerovao da slijedi ant. uzore, a zapravo bio Racineov epigon. Ostale tragedije: Tamerlan; Scipion Afrički i dr. PRAETORIUS [pret'orius], Michael, latinizirano prezime od Schultheiss ili Schultze, njem. kompozitor i muz. pisac; r. 1571, u. 1621. Ostavio gotovo 2000 kompozicija, pretežno vokalnih duhovnih koncerata, protestantskih crkv. pjesama, moteta i misa (glavno djelo: Musae Sioniae u 9 dijelova), u kojima dijelom prihvaća novi tal. koncertantnomonodijski stil i, presađujući ga u njem. glazbu, bitno pridonosi prodoru ranog baroka u

Njemačkoj. U opsežnom enciklopedijskom djelu Syntagma musicum (3 sv.) dao, uz ostalo, najpotpuniji pregled instrumenata i instrumentalne prakse svojega doba. PREDIS, Ambrogio de, tal. slikar; r, oko 1455, u. poslije 1508. Pripadao krugu umjetnika oko Leonarda da Vincija u Milanu. Surađivao pri izvođenju nekih majstorovih radova, povodio se za njegovim načinom. Portretist članov a porodice Moro i Sforza, autor minijatura i osnova za medalje, tapiserije i veziva. PRESTON, Thomas, engl. književnik; r. 1537, u. 1598. Profesor u Cambridgeu, autor povijesne drame Tužna tragedija, s primiješanim ugodnim veseljem, koja sadrži život Kambiza kralja Perzije, od početka njegove vladavine do smrti, i njegovo jedino dobročinstvo, te brojna zlodjela i silnička umorstva njegova ili počinjena za njega, i napokon njegovu strašnu smrt izvršenu po Božjoj pravdi (1570), koja je postala primjerom polit. i bombastičkog stila. PRETI, Mattia, zvan Il Cavaliere Calabrese, tal. slikar; r. 1613, u. 1699. Razvio se u krugu baroknoga slikarstva u Napulju i Veneciji. Povodi se za naturalističkim načinom Caravaggia i Guercina, pri čemu primjenjuje mlet. kolorizam. Djela: freske u crkvi S. Andrea della Valle u Rimu; stropne slike u napuljskoj crkvi S. Pietro a Majella i u katedrali na Malti. PRÉVOST D'EXILES [prev'o d egz'il], l'abbe Antoine François, franc. romanopisac; r. 1. IV 1697. u Hesdinu, u. 29. XI 1763. u Saint-Firminu. U mladosti jezuitski đak, zatim oficir, pa benediktinac. Sit stege, bježi iz samostana u Holandiju i Englesku. Na povratku ponovo oblači reverendu i postaje duhovnik princa de Contija. Zbog suradnje u listu »skandalozna sadržaja« mora drugi put u progonstvo (Belgija, Njemačka). God. 1743. odobren mu je povratak i otada živi smirenije. Mnogo prevodi s engleskog, poglavito Richardsonove romane. God. 1733-40. izdavao list Le Pour et le Contre, a 1755. Le Journal etranger. Slavu stekao romanom Povijest viteza Des Grieuxa i Manone Lescaut. Zatim napisao romane: Priča o Clevelandu, nezakonitom Cromwellovu sinu, ili engleski filozof; Pripovijest o suvremenoj Grkinji i dr. Pored toga objavio: Povijest Margarete d'Anjou; Povijest Vilima Osvajača. - P. živi samo u jednom djelu: njegova Manon Lescaut, u prvi mah dočekana kao javna sablazan »koju bi trebalo spaliti skupa s autorom«, uvrstila se među najčitanije knjige stoljeća. Glavni muški likovi Prévostovih romana (Des Grieux, Cleveland, Patrice) preci su Werthera (Goethe) i Renéa (Chateaubriand). Njegovi junaci i junakinje posve se prepuštaju hirovitim diktatima srca. Prévostova fantazija, naglašena supremacija osjećajnog nad racionalnim nosi u sebi klicu romantičarskog doživljavanja svijeta. Značajan je njegov utjecaj na kasnije generacije franc. pisaca. Prema Prévostovu romanu komponirano je nekoliko opera (Auber, 1856; Massenet, 1884; Puccini, 1893). PRIBOJEVIĆ, Vinko, humanist; živio u XVI st., Hvaranin, dominikanac, profesor teologije, autor govora O podrijetlu i uspjesima Slavena (De origine successibusque Slavorum, održanog 1525. u Hvaru i štampanog 1532. u Veneciji). To je zanosan panegirik »slavnoj prošlosti« Slavena, kojima autor pribraja i predslav. stanovnike Balkana (Ilire, Tračane, Gote itd.). Uz kratak pregled geografije, etnografije i historije slav. naroda, govor donosi opis i historijat naših primorskih gradova, posebno Hvara, i veliča domaće ljude koji su se istakli u književnosti, znanosti itd. Pribojevićev je govor jedno od najočitijih svjedočanstava o južnoslav. i slav. svijesti naših humanista.

PRIESTLEY [pr'i:stli], Joseph, engl. filozof i znanstvenik; r. 13. III 1733. u Birstallu, Yorkshire, u. 6. II 1804. u Northumberlandu, SAD. Odgojen u strogoj kalvinističkoj obitelji, P. se zarana pobunio protiv svakog tipa vjerskog sektaštva i misticizma te je postao jedan od najotvorenijih prosvjetiteljskih duhova. Njegovo veliko znanje, podjednako iscrpno u društvenim i prirodnim znanostima, u trgovini i upravi, omogućilo mu je da potakne i provede važnu reformu obrazovanja i pridonese stvaranju novog tipa »slobodnog odgoja« u anglosaksonskim zemljama. U filozofiji razvio je Hartleyevo učenje o asocijacijama u materijalističkom smislu i svodio sve predodžbe na određena kretanja u mozgu. Istodobno P. je neprijatelj franc. ateizma i zastupnik svojevrsnog deizma. Osim iz filozofije napisao je mnoga djela iz kemije, fizike, lingvistike i teologije. U svom najpoznatijem djelu Esej o vladanju (1776) brani utilitarističku tezu »najveće dobrobiti najvećeg mnoštva« kao pravu i jedino umnu krajnju svrhu svakog vladanja. U području prirodnih znanosti osobito je unaprijedio kemiju plinova. Pronašao je aparate za hvatanje, mjerenje i ispitivanje plinova. Otkrio je kisik i time dao poticaj za Lavoisierovu revoluciju u kemiji, a otkrivši još pet drugih plinova koji s uzduhom nemaju nikakve veze, konačno je dokazao da plinovi nisu samo nekako izmijenjen uzduh; do kraja života uporno je i žučljivo branio teoriju → flogistona. Djela: Osnove engleske gramatike; Ogled o kursu slobodnog odgoja; Harleyeva teorija o ljudskom mišljenju na principima asocijacija ideja; Slobodne rasprave o doktrinama materijalizma; O prirodi političke, građanske i vjerske slobode; - Povijest i sadašnje stanje elektriciteta; Otkrića u vezi s vidom, svjetlošću i bojama; Eksperimenti i opservacije o različitim vrstama zraka.

PRIMATICCIO [primat'ičo], Francesco, tal. slikar, dekorater i graditelj; r. 1504, u. 1570. Radi u Bologni i Mantovi na način ranih manirista (→ MANIRIZAM). God. 1532. postaje dvorski slikar franc. vladara Franje I i glavni nadzornik kralj. građevina. S Rossom Fiorentinom osniva Fontainebleaušku školu, koja je utjecala na razvoj franc. umjetnosti visoke renesanse. Izveo dekorativne radove u dvorcu Fontainebleau. Radio je osnove za građevine (dvorac Meudon; grobna kapela dinastije Valois u St. Denisu), za tapiserije i za sve vrste dekoracija interijera. PRIOR [pr'ajer], Matthew, engl. pjesnik; r. 1664, u. 1721. Poznat po svojim epigramima i satirama. U pjesmi Alma, ili napredak uma, govori o ispraznostima ovoga svijeta; u baladi Down-Hall o putovanju kroz Essex. Ostala djela: Košuta i panter pretvoreni u priču o seoskom i o gradskom mišu; Mnogo pakosti pomiješano s malo duhovitosti. PROKOPOVIČ, Teofan, ukr. i rus. pisac i prosvjetitelj; r. 1681, u. 1736. Potječe iz Kijeva, rođen je u trg. obitelji, a željan znanja otišao je u Poljsku, postao unijat i kasnije otišao u Rim da uči bogosloviju i filozofiju, proučava grč. i rim. klasike. Vrativši se 1704. u Kijev opet prihvatio pravoslavlje. Predavao filozofiju i retoriku na Kijevskoj duhovnoj akademiji. Gorljivi pristaša reformi Petra I podupirao nastojanja u duhu prosvjetiteljskog apsolutizma. Osebujna ličnost rijetke energije i smionih zamisli, rodoljub, poeta i satiričar, isticao da je potrebna snažna carska vlast i moćna država koja bi raspolagala snažnom ratnom flotom. Smatrao da znanost treba da se razvija bez crkv. tutorstva, a da crkva treba da bude podložna državi. Djela: tragikomedija Vladimir; traktati Poetika, Retorika, Besjeda o carskoj vlasti i časti.

PRONY [pron'i], Gaspard Clair Francois Marie Riche, franc. inženjer i matematičar; r. 1755, u: 1839. Prof. matematike na École Polytechnique i direktor na École des ponts et chaussées. Konstruirao frikcijski dinamometar, poznat kao Pronyjeva kočnica. Ra dio je na regulaciji toka rijeka Pada i amelioraciji luka u Genovi, Veneciji i Puli, a i na sanaciji Pontskih močvara. Važnija djela: Hidraulička arhitektura; Fizikalno-mehanička istraživanja po teoriji voda tekućica. PRUD'HON [prid'on], Pierre Paul, franc. slikar; r. 1758, u. 1823. Izgradivši svoj način slikanja u chiaroscuru na djelima Correggia, Rafaela i Leonarda te na kolorizmu Watteaua, P. mu ostaje vjeran i u doba premoćnog klasicizma J. L. Davida. Slika poetizirane mitol. i alegorijske teme (Pravda i božanska osveta progone zločin; Venera i Adonis; Otmica Psihe; Zefir lebdi povrh vode), portrete (carica Josephine Bonaparte) i dr. PUFENDORF [p'u:fendorf], Samuel, njem. pravnik i historičar; r. 1632, u. 1694. Profesor u Heidelbergu i Lundu. Šved. dvorski historiograf, a od 1687. pruski dvorski historiograf u Berlinu. Istaknuti pristalica škole prirodnog prava u Njemačkoj. Svoje shvaćanje prirodnog prava (oslobođeno teološke skolastike i pozitivne jurisprudencije) izložio u O prirodnom i o međunarodnom pravu i O ljudskim i građanskim dužnostima prema prirodnom zakonu. Cijeli sistem privatnoga, drž. i međunar. prava zasnivao je na pojmu prirodnog prava. U djelu O stavu kršćanske vjere prema građanskom životu zalaže se za prevlast države nad crkvom. Ostala važnija djela: Komentari o švedskoj povijesti; Uvod u historiju najistaknutijih carstava i država u Evropi. PUGAČOV, Jemeljan Ivanovič, rus. ustanik; r. oko 1742, u. 1775. Sposoban i energićan organizator i vojnik, donski kozak P. podiže u augustu 1773. ustanak protiv carice Katarine II i proglašuje se carem Petrom III. Potpomognut od seljačkih masa bespravnih naroda Urala, Povolžja i dijela Sibira, našao je pristaša i među rudarima i radnicima iz rus. manufaktura. Poslije vojnih uspjeha u prvo vrijeme pobunu Pugačova ugušile su znatno jače carističke snage; P. je uhvaćen, odveden u Moskvu i tamo pogubljen. PUGET [piž'e], Pierre, franc. kipar i slikar; r. 1620, u. 1694. Djelovao u Rimu, Genovi, Toulonu i Marseilleu, gdje je kao dekorater mornarice izrađivao drvenu skulpturu za brodove, tzv. pulene. U Toulonu je na pročelju gradske vijećnice izveo karijatide. U opoziciji prema predstavnicima službene dvorske (versailleske) skulpture, P. se među svojim sunarodnjacima istaknuo djelima koja se odlikuju baroknim patosom i naturalističkom modelacijom po uzoru na G. L. Berninija. Glavna mu se djela nalaze u Louvreu: Heraklo; Atlet Milon napadnut od lava; Perzej oslobađa Andromedu, reljef Sastanak Aleksandra Velikog s Diogenom. Također autor urbanističkih planova (regulacija Marselllea). PYM [pim], John, engl. političar; r. 1584, u. 1643. Član Parlamenta 1614; uhapšen zbog istupanja protiv kraljeva apsolutizma 1622. God. 1628. jedan je od predlagača i autora Peticije o pravima (Petition of Rights), kojom se ograničuje kralj. vlast. Kad je kralj (1640) bio prisiljen sazvati Parlament, P. postaje vođa parlamenta. God.1641. daje inicijativu da se sudi prvom kraljevu ministru Straffordu i nadbiskupu Laudu, traži da se ukine episkopat kao puko oruđe kraljevo i da se donese Grand Remonstrance, u kojoj je engl. buržoazija formirala svoje zahtjeve stavljajući kralja pod kontrolu Parlamenta. Kada je u jesen 1642. izbio građanski rat, P. je postao članom odbora za javnu sigurnost; sva vlast u Parlamentu

bila je zapravo u njegovim rukama. Posljednji njegov veliki potez bio je sporazum (Covenant) sa škot. prezbiterijancima za zajedničku borbu protiv kralja. PARK [pa:rk], Mungo, škotski liječnik i istraživač; r. 1771, u. 1806. Istraživao je rijeku Gambiju i Senegalski bazen te je dospio do Nigera, kraj Segoua (1795-96). Preživjevši goleme nevolje na svome istraživačkome pothvatu (prebolio je i žutu groznicu), vratio se u Englesku i objavio djelo Putovanje u nutrinu Afrike (1799), koje je stubokom promijenilo dotadašnje spoznaje o zapadnoafr. plemenima. Poginuo je u Bussa Rapids, kamo je dospio poslije gotovo 2000 km puta niz Niger; progutali su ga brzaci ove velike rijeke koju je htio istražiti do ušća.

Q

QUADRO [kv'a:dro], Giovanni Battista, tal. graditelj; r. ?, u. 1590/91. Djelovao u Poljskoj pod imenom Kwadra. Unio u polj. arhitekturu oblike tal. renesanse. Glavno mu je djelo gradska vijećnica u Poznanu, najljepša renesansna građevina u Poljskoj. QUAGLIO, Giulio, tal. slikar; r. 1668, u. 1751. Djelovao u sjev. Italiji, Furlaniji, Sloveniji i Austriji. Djela: freske u katedrali (1702-06, s učenikom C. Carlonijem) i u sjemenišnoj knjižnici (1721-23) u Ljubljani. Njegov način baroknoga zidnog iluzionističkog slikarstva slijedi slov. slikar fresaka F. Jelovšek. QUAGLIO, Lorenzo, njem. graditelj, kaz. slikar i bakrorezac; r. 1730, u. 1804. Od 1750. radi na kaz. građevinama u Mannheimu, Dresdenu i Münchenu, unoseći neke novosti u kaz. arhitekturu. Kao scenograf slijedi iluzionistički način porodice Galli Bibiena. QUAI D'ORSAY [kedors'e], ulica uz juž. obalu Seine, u Parizu, u kojoj je sjedište franc. Ministarstva vanjskih poslova. U prenesenom smislu: naziv za samo franc. Ministarstvo vanjskih poslova. Govori se, npr. o politici, odlukama, namjerama Quai d'Orsaya. QUANTZ [kvanc], Johann Joachim, njem. kompozitor; r. 1697, u. 1773. Dvorski kompozitor i muz. učitelj Fridrika Velikog. Najveći flautist svojega doba, usavršio građu flaute, komponirao oko 300 koncerata za flautu i 200 komornih djela, u kojima prelazi iz baroka u ranoklasični, galantni stil. Napisao priručnik Pokušaj uvođenja u sviranje preprečne flaute, koji je ostao do u XIX st. nezamjenljivim udžbenikom za flautu; u njemu daje i prikaz muz. prakse i estetike XVIII st. QUARENGHI [kvar'engi], rus. Γвapesrs, Giacomo, tal. graditelj; r. 1744, u. 1817. Uči i radi u Italiji; 1779. dolazi u Petrograd i postaje dvorski arhitekt Katarine II, a taj položaj zadržava i za Pavla I i Aleksandra I. Imajući za uzor A. Palladija, gradi u Petrogradu, u strogo klasicističkom stilu, Akademiju znanosti, kazalište u Ermitažu, drž. banku i niz palača (Lanskoj, Jusupov, Gagarin), u Carskom Selu dvorac i kazalište, a u Petergofu (Petrodvorec) tzv. Englesku palaču. Znatno utjecao na rus. graditeljstvo stila empire. QUARLES [kvo:rlz], Francis, engl. književnik; r. 1592, u. 1644. Polit. prognanik, emigrant, koji umire u bijedi. Kroničar grada Londona, autor pjesama, pamfleta, priča, koji su izvršili veliki utjecaj na engl. književnost. Osobito je bio poznat po knjizi Emblems (1635) koja sadržava rimovane komentare za 1 svezak biblijskih ilustracija. Ostala djela: Božanske pjesme; Povijest o Samsonu; Hijeroglifi čovjekova života; Djevica udovica; Bičevani bičevalac.

QUAST [kva:st], Pieter Jansz, niz, slikar i bakrorezac; r. 1606, u. 1647. Slika realističke žanr-motive iz društvenog i pučkoga života. U grafici mu je uzor J. Callot; radi u bakropisu likove seljaka i prosjaka te fantastične i groteskne motive na nekonvencionalan način. QUESNAY [ken'e], François, franc. liječnik i ekonomist; r. 1694, u. 1774. Jedan od začetnika moderne političke ekonomije. Fiziokratska škola što ju je osnovao značila je važnu prekretnicu u ekonomskoj analizi, jer je (za razliku od merkantilista, koji su više naglašivali prometni proces) isticala proces proizvodnje, tj. reprodukciju društvenog

kapitala. Za njegovu Ekonomsku tablicu Marx je rekao da je »jedna od najgenijalnijih zamisli kojom nas je dosad zadužila politička ekonomija«. Među njegovim raspravama ističu se: Ekonomska tablica (1758); Načela ekonomskog upravljanja (1757); Zakupnici (1756). (→ FIZIOKRATI; EKONOMSKE DOKTRINE) QUEVEDO Y VILLEGAS (key'edo i yilj'egas], Francisco de, španj. pjesnik, satirik, romanopisac i političar; r. 1580, u. 1645. Velik i kao pjesnik i kao prozni pisac i mislilac. Djelo mu je vrlo opsežno i raznorodno. Pisao je pov., polit., moralističke i asketske spise. Majstor polemike; polemizirao s Góngorom, Alarcónom i Lope de Vegom. Najpoznatiji mu je spis te vrste Igla kulteranističke plovidbe. U razmišljanjima je bio gorak i pesimističan, u satirama oštar, okrutan i ciničan. Najpoznatije mu je djelo Snoviđenja (Los sueños, 1627), u kojem je dao satirički prikaz španj. društva. Politička su mu djela Život Marka Bruta; Politika božja i dr. Značajan mu je pikareskni roman Životopis lupeža (Historia de la vida del Buscón, 1626). Istaknut i kao prevodilac (Seneka, Franjo Saleški). QUINAULT [kin'o], Philippe, franc. pjesnik; r. 1635, u. 1688. Član Francuske akademije (1670). Kao dječak služio kod pjesnika Tristana L'Hermitea, koji ga je uputio u poetski zanat. Scenskim prvijencem Suparnici (1653) postigao velik uspjeh. Autor je mnogih tragedija (Smrt Kira; Agrippa; Astrate), tragikomedija (Velikodušna nezahvalnost; Zaljubljena utvara) i komedija (Suparnici; Majka-kaćiperka; Indiskretni ljubavnik). Zasjenjen Racineovim trijumfom, Q. se ostavlja pisanja klasičnih tragedija i posvećuje se sastavljanju opernih libreta. Najprije za Molièreovu Psyché (1671) sastavlja pjevane dijelove teksta (uglazbio ih Lully), a potom (1672) sklapa s Lullyjem ugovor i postaje libretist gotovo svih njegovih opera (Kadmo i Hermiona; Alcesta; Prozerpina; Amadis; Roland; Armida). U tim operama, tzv. tragédies liriques, Q. je našao svoj pravi žanr. QUIÑONES DE BENAVENTE [ki nj'ones de benay'ente], Luis, španj. pjesnik i komediograf; r. 1589, u. 1651. Napisao velik broj → entremeses i sainetes, iz kojih je kasnije proizašla → zarzuela. Neki od njegovih kratkih komada izvode se i danas (El Borracho; Las Civilidades; Guardainfante). QUINTANA [kint'ana], Manuel José, španj. književnik i političar; r. 1722, u. 1857. Pjesnik izrazito patriotske inspiracije. God. 1808. bio jedan od prvoboraca protiv franc. okupatora. Napisao biografije znamenitih Španjolaca (Vidas de Españoles célebres). Napisao i dvije tragedije: El duque de Viseo i Pelayo.

R. RACINE [ras'in], Jean, franc. dramski pjesnik; r. 21. XII 1639. u La Ferté- Milonu, u. 21. IV 1699. u Parizu. Ostao bez roditelja u ranom djetinjstvu. Od 1655. do 1658. uči u PortRoyalu, gdje uz strogi religiozni odgoj stječe humanističku naobrazbu. Tu, u zatvorenom krugu erudita-samotnika (helenist Lancelot, Nicole, Hamon i dr.), okružen koludricama koje su živjele pod narkozom Jansenove doktrine o predestinaciji, duhovno se formirao mladi Racine. Studije nastavlja u pariskom Collège d'Harcourt. Za prigodne ode Nimfa Seine (u slavu ženidbe Luja XIV) i Oda kraljevu ozdravljenju dobiva od Colberta novčane nagrade, na kojima zahvaljuje novom prigodnicom: Slava muzama. Ta prva zrnca tamjana u čast »kralja- Sunca« bila su dragocjena preporuka za budućeg dvorjanika. Sprijateljuje se s Boileauom i Molièreom, otkriva »profane radosti« u kabaretima noćnog Pariza (Le Mouton blanc i dr.), počinje pisati za kazalište. Dramski prvenac Amasie bio mu je odbijen. Prve prikazane komade svoga bivšeg pitomca (Tebaida ili braća neprijatelji, 1664, i Aleksandar, 1665) dočekao je Port- Royal sa zgražanjem. Racineov bivši učitelj Nicole nazvao je kazališne pisce »trovačima duša«. U januaru 1666. R. objavljuje oštar pamflet protiv svojih nekadašnjih odgojitelja i prekida s jansenizmom. Idućih deset godina (166777) stvara svoja kapitalna djela; tragedije: Andromaha (1667); Britanik (1669); Berenika (1670); Bajazet (1672); Mitridat (1673); Ifigenija (1674) i Fedra (1677), te komediju Parničari (1668). God. 1673. primljen je u Francusku akademiju. R. je uživao kraljevu naklonost, ali je imao i mnogo protivnika. Od Andromahe do Fedre prati ga uporno pakost zavidnika: A. T. Subligny piše parodiju Andromahe; M. Leclerc i J. de Coras fabriciraju na brzinu novu Ifigeniju kao konkurenciju Racineovoj; pristaše »starog« Corneillea pokušavaju na svaki način onemogućiti mladog rivala. Vrhunac pakosti predstavlja kabala oko Fedre, koju je skovala vojvotkinja de Bouillon: od N. Pradona naručila je tragediju Fedra i Hipolit, koja je prikazana dva dana poslije premijere Racineove Fedre. R. je po narudžbi izviždan, a Pradon je ubrao kupljeni aplauz. R. se nakon toga definitivno povlači iz kaz. svijeta. Fedra je njegova posljednja profana tragedija. God. 1677. i inače je prijelomna u njegovu životu: te se godine »izgubljeni sin« izmiruje s Port-Royalom, osniva svoju obitelj i postaje službeni historiograf Luja XIV (zajedno s Boileauom). Njegov život pripada ubuduće obitelji (imao sedmoro djece) i dvoru (prati kralja u nekoliko ratova). Ipak, na molbu Madame de Maintenon (1689), R. je za učenice koledža u Saint-Cyru napisao dvije biblijske tragedije: Estera i Atalija. God. 1694. objavljuje 4 duhovne pjesme (Cantiques spirituels). Umire »kao pravi jansenist«. Pokopan je u Port-Royalu, a pošto je samostan razoren, Racineovi posmrtni ostaci preneseni su 1711. u parisku crkvu SaintÉtienne-du-Mont. - Osim tragedija, R. je ostavio i nekoliko proznih radova, među kojima se ističe Kratka povijest Port-Royala. Od njegovih govora u Akademiji najznačajniji je onaj u kojemu veliča Pierrea Corneillea. - Njegovu lirsku poeziju tvori sedam mladenačkih oda, Idila mira (koju je uglazbio Lully) i nekoliko stanca i soneta. U Racineovoj korespondenciji istaknuto mjesto zauzimaju pisma najstarijem sinu i Boileauu. - R. mnogo duguje ant. piscima, osobito Euxipidu. Rigorozno poštuje pravilo »triju jedinstava«. Po fakturi njegove su tragedije krajnje jednostavne, linearne, lišene vanjskih efekata. Racineovska drama oblikuje se uvijek duboko ispod površine, pokreću je tamni impulsi srca, raste iz unutrašnjih konflikata. Nasuprot Corneilleovu teatru ideja, u kojemu trijumfira volja i osjećaj dužnosti, Racineov teatar - natopljen jansenističkim fatalizmom - slika čovječji unutrašnji inferno i u prvi plan ističe slabost ljudskog bića, njegovu izgubljenost i nemoć pred strastima koje ga razdiru. Kao dvorski čovjek, R. je dobro upoznao napudrani svijet perika i izbliza vidio kakve se sve gadosti kriju pod grimizom i baldahinima. Kralj. su palače redovno pozornica njegovih tragedija. Sav taj pohotni svijet okrunjenih glava, vitlan strasnim mržnjama i ljubavima, brutalan i ohol, uvijek pripravan na umorstvo, dao je

čistim, uzvišenim jezikom, s izvanrednim osjećajem mjere, u skladnim aleksandrincima. Racineov prestiž bio je velik u XVIII st. Franc. romantičari nisu ga voljeli. Naprotiv, kasnije generacije pjesnika (od Baudelairea do Valéryja) izvanredno cijene čistoću stila i snagu Racineove umjetnosti. R. je klasik u punom značenju riječi. RAČANIN, Jerotej, kaluđer prepisivač; r. u drugoj pol. XVII st., u. poslije 1721. Živio u Bačkoj, gdje se 1690. preselio iz manastira Rače za velike seobe Srba, i na Fruškoj gori. Prepisivao crkv, knjige. Svoje putovanje na Svetu goru 1704. opisao u djelu Putešestvije k gradu Jerusalimu Jeroteja jeromonaha račanskago... To je prvi putopis u srp. književnosti. RADZIWIŁŁ [radž'ivil], litavski Radvila, polj. feudalna porodica litavskog podrijetla. God. 1515. uzdignuta je na dostojanstvo drž. knezova. Istaknuti njezini članovi jesu Nikola zvan Crni (1515-1565), litavski maršal i kancelar, koji je prešavši na kalvinizam dao tiskati prvi polj. prijevod Biblije (1563; poslije se vratio katolicizmu); Karol Stanislav, s nadimkom Panie Kochanku (1734-1790), koji je porodicu doveo do vrhunca moći i bio maršal Radomske konfederacije i sudionik Barske konfederacije. RAFAEL, pravo ime Raffaello Santi, tal. slikar i graditelj; r. 28. III ili 6. IV 1483. u Urbinu, u. 6. IV 1520. u Rimu. U Urbinu je učenik svog oca zlatara i kipara Giovannija Santija. Oko 1499. stupa u Perugi u radionicu umbrijskog slikara P. Perugina (prvi period Rafaelova stvaranja). U duhu Peruginova lirizma i nastojanja za ostvarenjem smirene ljepote likova, R. slika prve svoje Bogorodice (Madonna Conestabile, Lenjingrad; Marija s djetetom i malim sv. Ivanom, Berlin; Krunidba Bogorodice, Vatikan; Zaruke Bogorodice [Sposalizio], Milano). God. 1504. dolazi u Firencu (drugi period stvaranja), gdje na njegov razvoj utječu djela toskanskih majstora Donatella, Leonarda i Fra Bartolomea; kompozicija postaje čvršća, a likovi življi. Radi velike oltarne slike (Madonna del baldacchino; Polaganje u grob), niz Bogorodica s djetetom, djelomice u pejzažnim ambijentima (Madonna del Granduca i Madonna del cardellino, obje Firenca; Madonna Tempi, München; Madonna Colonna, Berlin; Belle Jardinière, Pariz), nekoliko prikaza sv. Obitelji i portreta (Maddalena, i Angiolo Doni), a uz to brojne crteže, napose studije akta. Od 1508. boravi trajno u Rimu u službi papa (treći period stvaranja); po narudžbi Julija II ukrašava u Vatikanu tri odaje (Stanze) freskama s hist., mitol., alegorijskim i biblijskim temama (Teologija [Disput o sakramentu]; Poezija [Parnas]; Filozofija [Atenska škola]; Pravo; Izgon Heliodora iz hrama; Misa u Bolseni; Susret Leona I s Atilom; Oslobođenje sv. Petra; Požar Borga). Ta su djela glorifikacija papinstva te osuda njihovih neprijatelja, »barbara«, koji su svojim invazijama prijetili Italiji. Kod izvođenja tih velikih kompozicija, uklopljenih u iluzionističke okvire, pomagali su mu učenici i suradnici Sebastiano del Piombo i Giulio Romano. Za freske u vatikanskim Loggiama izradio je nacrte (52 stropne slike s biblijskim prikazima; ukrasi u stilu tzv. ant. groteska), a realizirali su ih G. F. Penni, Giovanni da Udine i Perino del Vaga. Freska Trijumf Galateje (vila Farnesina) djelo je njegove ruke. Za Vatikan je izradio kartone za ciklus tapiserija (Djela apostolska), koje su otkane u Bruxellesu. Za boravka u Rimu stvara i niz portreta visoke umj. vrijednosti (B. Castiglione; Kardinal Inghirami; Donna velata; Julije II; Leon X sa dva kardinala; Fornarina, koja se pripisuje Giuliju Romanu) te nekolika Bogorodica, u kojima daseže vrhunac svog izraza (Madonna di Foligno, Vatikan; Madonna della Sedia, Firenca; Sikstinaska Madona, Dresden). Posljednje su mu velike kompozicije Sv. Cecilija sa svecima (Bologna) i Preobraženje Kristovo (Vatikan; dovršio Giulio Romano). - Leon X imenovao ga je upraviteljem gradnje bazilike sv. Petra i prefektom ant. spomenika. Kao graditelj R. je sljedbenik kasnog Bramanteova stila visoke renesanse i posrednik između

njega i Palladiova klasicizma. Izradio je veći broj osnova i nacrta za pojedine građevine; po njima su vjerojatna nastale palače Farnesina i Madama, kapela Chigi u crkvi Sta Maria del Popolo, palače della Valle i Vidoni- Caffarelli (sve u Rimu) te palača Pandolfini (Firenca). Kao graditelj bazilike sv. Petra (1514-20) izmijenio je prvotnu Bramanteovu osnovu (centralna građevina s tlocrtom u obliku grč. križa); produživši uzdužni brod, dao je tlocrtu oblik lat. križa. - U Rafaelovu slikarskom djelu došao je do punog izražaja duh visoke renesanse sa svojim zanosom za klas. harmoniju i idealnu ljepotu. Kao što se s jedne strane u toku stoljeća nekritički preuveličavalo Rafaelovo značenje, tako se s druge strane negativno ocjenjivala ljupkost i tražena dopadljivost njegovih idealiziranih fizionomija. No, kao objektivne vrednote u slikarskoj umjetnosti neosporno ostaju čistoća njegovih crteža, jasnoća kompozicije, vedrina kolorita i neposredno ljudske realizacije portreta. Izvršio je golem utjecaj na svoje učenike i suradnike; njegov crtež i kompozicija bili su uzor bolonjskoj Akademiji porodice Carracci i mnoštvu njihovih sljedbenika, a još sredinom XIX st. engl. prerafaeliti ugledaju se u njegova djela iz ranog umbrijskog i firentinskog perioda kao u vrhunske uzore umjetnosti. RAFFAELLINO DI BARTOLOMEO DEL GARBO, tal. slikar; r. oko 1470, u. oko 1525. Jedan od predstavnika slikarstva visoke renesanse u Firenci. U njegovu načinu spajaju se tradicije umbrijske škole (P. Perugino) s utjecajima Filippina Lippija, s kojim je surađivao kod izvedbe fresaka u crkvi Sta Maria sopra Minerva u Rimu. Gl. su mu djela slike za firentinske crkve (Uskrsnuće Kristovo; nekoliko Bogorodica s djetetom i svecima). RAGUZZINI [raguc'i :ni], Filippo, tal. graditelj ; r. ?, u. 1771. Izveo u Rimu različite građevine i urbanističke zahvate, često posežući za oblicima rokokoa. I. Kukuljević nazvao ga je Filipom Dubrovčaninom, jer je smatrao da potječe iz Dubrovnika, što je, međutim, neizvjesno. RAHBEK [r'a:beg], Knud Lyne, dan. književnik; r. 1760, u. 1830. Predstavnik kasnog prosvjetiteljstva i sentimentalizma. Dramatičar, kritik, pjesnik i pripovjedač, R. je svejim kritičkim radovima izvršio golem utjecaj na suvremenike. Djela: Pisma staroga glumca; Holberg kao komediograf; Uspomene. RAIMONDI [rajm'ondi], Marcantonio, tal. bakrorezac; r. oko 1480, u. između 1527. i 1534. Ugledao se u A. Dürera, kopirajući u bakrorezu oko 70 njegovih djela. Od 1510. do 1527. živi u Rimu, gdje u bakar reže Rafaelove crteže, slike i kartone. U tim su bakrorezima sačuvani mnogi nestali Rafaelovi radovi. R. je u bakrorezu reproducirao s izvanrednom tehn. vještinom djela Michelangela, B. Peruzzija, Giulija Romana i B. Bandinellija. S Raimondijem započinje razvoj tal. bakroreza kao posebne umj. struke. RAJIĆ, Gavrilo, pećki patrijarh 1648-55; u. 1659. Radio na oslobođenju Srba od Turaka; u tom cilju pokušao se povezati s papom i tražio pomoć u Rusiji. Nakon povratka u domovinu pogubili su ga Turci u Carigradu ili Brusi. RAJIĆ, Jovan, historičar; r. 1726. u Sremskim Karlovcima, u. 1801. u manastiru Kovilju u Bačkoj. Studirao od 1753. teologiju u Kijevu. Bio profesor u Sremskim Karlovcima (kamo se vratio potkraj 1758) i Novom Sadu, zatim od 1772. monah u manastiru Kovilju, gdje je ubrzo postao arhimandritom. Napisao spjev Boj zmaja s orlovima, u kojem je opisao borbu Turaka s Rusijom i Austrijom. Glavno mu je djelo ~IcmopuR pastcaaxa c~aaehcxuxa xapođoea r~aunaue Boazapa, Xopearnoea u Cp6oea. R. nije mogao napisati

kritičku historiju jer nije imao potrebnih izvora ni potrebne literature; zbog toga u njegovu djelu i ima grešaka i protuslovlja. Međutim, velike je kult. i polit. značenje te historije u tome što je to prva historija južnoslav. naroda koja je napisana u nar. duhu i s patriotskom namjerom. RÁKÓCZY [r'a:ko:ci], Ferene II, madž. feudalac; r. 1676. u. 1735. Transilvanski vojvoda od 1704; sin Ferenca I Rákóczyja i Jelene, kćeri Petra Zrinskoga. God. 1701. kad Habsburgovci ulaze u Rat za španj. baštinu, R. stupa na čelo urote protiv habsburške vlasti, računajući na pomoć Luja XIV. Urota je, međutim, otkrivena i R. bježi u Poljsku. Kad je 1703. izbila u Ugarskoj nova buna, vraća se u zemlju i manifestom poziva ug. i hrv. feudalce na ustanak. Hrv. feudalci nisu se odazvali, ne želeći pomagati protestantsku stvar. U sporazumu s Lujom XIV, koji Rákóczyju obećava pomoć, sabor u Onódu lišava Habsburgovce prijestelja (1707), a ug. staleži povjeravaju Rákóczyju upravu zemljom. Kad je u odlučnom času franc. pomoć izostala, R. doživljava kod Trenčina poraz (1708) a njegovi ga kuruci postepeno napuštaju. Na kraju ug. feudalci 1711. sklapaju u Szatmáru s Habsburgovcima mir, koji R. ne priznaje. On poslije toga godinama obilazi Poljsku, Francusku, Englesku i Tursku tražeći uzalud pomoć. Umire kao izbjeglica u Turskoj. Napisao Uspomene o ugarskom ratu i meditacije jansenističke inspiracije Ispovijesti. RAMAZZINI [ramac'i:ni], Bernardino, tal. liječnik; r. 1633, u. 1714. Djelom De morbis artificum diatriba (1700), u kojemu je opisao kakav utjecaj ima 50 različitih zanimanja na zdravlje onih koji se tim zanimanjima bave, postavio je znanstvene temelje higijeni rada. RAMBOUILLET, Cathérine de Vivonne, žena Charlesa d'Angennesa, markiza de Rambouillet; r. 1588, u. 1665. Poznata po svome mondenom i knjiž. salonu u Parizu (hôtel de Rambouillet), koji su 1615-50. posjećivale najuglednije ličnosti ondašnje Francuske (Richelieu, Corneille, Bossuet, Malherbe i dr.). Njezin je salon odigrao značajnu ulogu u formiranju franc. ukusa i razvoju knjiž. jezika. Slavljena je u stihovima pod imenom Arthénice. RAMEAU [ram'o], Jean Philippe, franc. kompozitor i muz. teoretičar; r. 24. IX 1683. u Dijonu, u. 12. IX 1764. u Parizu. Crkv. orguljaš u Clermont- Ferrandu, Dijonu, Lyonu i Parizu; dvorski kompozitor Luja XV. Kao kompozitor afirmirao se 1733. operom Hipolit i Aricija koja je izazvala polemički sukob između njegovih i Lullyjevih pristaša (tzv. ramisti, među njima i Voltaire, i lullisti), iako se R. zapravo nadovezuje na Lullyjevu opernu tradiciju. R. je najveća ličnost franc. glazbe XVIII st., podjednako važan kao kompozitor i kao teoretičar. Stilski se kreće između kasnog baroka i rane klasike odn. galantnog izraza. U dramskomuz. djelima preuzima tradicionalne franc. oblike (tragédie lyrique, opéraballet) i obogaćuje ih izrazitijom, individualističkom karakterizacijom likova i situacija, bogatijom harmonijskom građom, ekspresivnijom melodikom i, nadasve, izdiferenciranijom instrumentacijom (proširena tehnika gudača, uvođenje klarineta i rogova itd.); uvertire su mu tematski povezane s operom, a deskriptivne orkestralne partije poprimaju razmjere samostalne programne muzike. Komponirao je tridesetak dramskih djela, od kojih su najznačajnija: opere Kastor i Poluks, Dardan, Pandora i Zoroastro, baletne opere Galantna Indija, Svečanosti Hebe, Hram slave i Ljubavne radosti, baletne komedije Princeza od Navarre, Platej, baleti Pygmalion i Girlanda. U suitama za čembalo. (Komadi za clavecin, 3 zbirke) R. se načinom oblikovanja čembalističkog sloga približava modernoj klavirskoj tehnici, a u komornim kompozicijama za čembalo, violinu i violu da gamba (Koncertni komadi za clavecin) koncertantnim tretiranjem instrumenata prelazi u

ranu klasiku. Svojim glavnim teoretskim djelom Traktat o harmoniji svedenoj na njezina prirodna načela (1722) postavio je temelje modernoj nauci o harmoniji. U svom naučavanju R. polazi ed prirodnog fenomena - niza alikvotnih tonova kao osnove akorda te na načelu temeljnog tona (franc. son fondamental) gradi sustav akorda, njihovih obrata i harmonijskih funkcija. RAMSAY [r'emzi], Allan, škot. pjesnik; r. 1686, u. 1758. U početku vlasuljar, pa knjižar, sakupljač narodnog blaga. Zaslužan za preporod škot. pučkog pjesništva, (Zimzelen, iliti zbirka škotskih pjesama, napisanih od prostodušnika prije 1600). Glavno izvorno djelo: Plemeniti pastir. RAMUS, Petrus, franc. Pierre de la Ramée, franc. filozof i filolog; r. 1515, u. 1572. Profesor na Pariskom sveučilištu. Kao antiaristotelovac izazvao žučljivo neprijateljstvo skolastičara. Stradao u Bartolomejskoj noći Skolastičkoj logici R. suprotstavlja specifičnu dijalektiku koja bi kao »prirodna logika« morala stajati bliže životu. Logika je po njemu vještina racionalnoga raspravljanja. Prvi dio logike bavi se zasnivanjem odgovora na neko postavljeno pitanje; drugi njen dio govori o sudu na razini silogizma, metode i sistema. Svojim je djelima pobudio živo zanimanje i stekao mnogo sljedbenika (tzv. ramisti) u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj, ali i mnogo ogorčenih protivnika (antiramista), dok su posredno gledište zauzimali tzv. semiramisti. Djela: Dijalektičke razdiobe; Scholarum physicarum libri VIII; Scholarum metaphysicarum libri XIV. RANCE [rans], Armand Jean, franc. redovnik, teološki pisac; r. 1626, u. 1700. Osnivač kat. reda trapista. Postavši opatom cistercitskog samostana de la Trappe (Soligny, Francuska), propisao je stroga pravila za život članova toga samostana i tako osnovao novi red. Djela: Konstitucija opatije de la Trappe; O svetosti i dužnostima samostanskog života; Regula sv. Benedikta. RANGER, Ivan, slikar; r. 1700, u. 1753. Rodom iz Tirola, redovnik pavlin u samostanu u Lepoglavi. Najznatniji predstavnik baroknog iluzionističkog slikarstva u Hrvatskoj. Izveo figuralne kompozicije i arhitektonsko-iluzionističke dekoracije na zidovima i stropovima u crkvama Marije Snježne u Belcu, u Štrigovu, Lepoglavi (Starci Apokalipse), Purgi kod Lepoglave i dr. RANJINA, Dinko, pjesnik; r: 1536. u Dubrovniku, u. 1607. u Dubrovniku. Neko vrijeme živio u Italiji (Messina, Firenca). Više je puta biran za kneza Dubrovačke Republike. U Firenci 1563. objavio Pjesni razlike. Pored ljubavnih ima i satiričkih i bukoličkih i refleksivno- didaktičkih pjesama, zatim epigrama i »nadgrebja« te prepjeva iz grč., rim. i tal. poezije. Dobro je poznavao petrarkističku poeziju, a povodio se i za klas. uzorima. Pokušao je osloboditi dvanaesterac dvostruke rime i nekih leutaških klišeja i unijeti ritmičke novine u stih, a katkad se javlja i nar. intonacija. Pisao je i na talijanskom (objavljeno oko 30 soneta, od kojih je neke Ph. Desportes preveo na francuski). RANJINA ANDRETIĆ, Nikša, dubrovački vlastelin; r. oko 1494. u Dubrovniku, u. poslije 1582. Kao mladić počeo prepisivati stihove. Plod je njegova rada zbornik započet 1507,u koji je unio pjesme Š. Menčetića, Dž. Držića, M. Krstičevića, M. Vetranovića, Andrije Zlatara i nekih drugih nepoznatih dubrovačkih autora (Ranjinin zbornik ili Kanconijer Nikše Ranjine). To je najstarija poznata rukopisna zbirka hrv. pjesama. Sastavio je i jedan lekcionar poznat pod njegovim imenom.

RASTIĆ, Džono, latinizirano Junius Resti, pjesnik-latinist; r. 1755, u. 1815. Učio klas. književnost i pravo, bio senator i 1797. knez dubrovački. Prevodio grč. klasike na latinski, pisao lat. pjesme (zbirka Carmina): elegije, poslanice i osobito (po uzoru na Horacija i Juvenala) satire. U njima u prvom redu ismijava pomodne ludosti svojih suvremenika u svim oblicima društvenog života, ali je - kao predstavnik konzervativne dubrovačke aristokracije - neprijatelj naprednih ideja franc. mislilaca XVIII st. Carmina je 1816. objavio F. M. Appendini u Padovi. RASTRFLLI, Bartolomeo Francesco, rus. graditelj; r. 1700, u. 1771. Sin i učenik tal. graditelja i kipara Carla Rastrellija, koji je došao u Rusiju na poziv Petra Velikoga. Nakon studija u Italiji (1725-30) vraća se u Rusiju, gdje ostaje do kraja života. R. je glavni predstavnik rus. arhitekture u XVIII st. Svoje monumentalne koncepcije s obilježjima tal. baroka na prijelazu u rokoko prilagođuje ambijentu, nastojeći da ih poveže s obilježjima rus. sredine (»stil Rastrelli«), Najvažnija djela: dvorci Peterhof (od 1944. Petrodvorec) i Carsko selo (od 1918. Puškin) kraj Petrograda, a u samom Petrogradu palače Aničkova, Stroganova i Voroncova, carska rezidencija Zimski dvorac i manastir Smoljni, zatim crkva sv. Andrije u Kijevu i nekoliko dvoraca u baltičkim pokrajinama. Znatno je utjecao na urbanističko formiranje Petrograda. RAY [rej ], do 1670. Wray, John, engl. prirodoslovac; r. 1627, u. 1705. Preteča K. Linnea. Sa F. Willughbyjem poduzimao je brojna studijska putovanja po Evropi i obalama Mediterana skupljajući materijal za svoje veliko djelo Novi prikaz biljaka (Methodus plantarum nova, 1682). Revidirao je i objavio Willughbyjeva djela Ornitologija (Ornithologia, 1676); Znanost o ribama (Historia piscium, 1686) i Znanost o kukcima (Historia insectorum, 1710). Ostala djela (na latinskom): Opća znanost o biljkama (3 sv., 1686-70); Popis evropskih vrsta koje rastu izvan Britanije (1694). RAZMILOVIĆ, Bone, minijaturist; r. oko 1636. u Splitu, u. 1678. u Splitu. Redovnik splitskoga franjevačkog samostana u Poljudu. Tu se čuvaju dva korala koje je R. maštovito oslikao dekorativnim okvirima i inicijalima i potpisao ih (1670). RAZZI [r'aci], Serafin, povjesničar; r. 1531, u. 1611. Dominikanac, rođen u Firenci. God. 1587. postao provincijal dominikanskih samostana na teritoriju Dubrovačke Republike i boravio u Dubrovniku 1587-89. Napisao prvu tiskanu dubrovačku povijest, La storia de Raugia (Lucca 1595), u tri dijela.

REGNARD [renja:r], Jean François, franc. komediograf; r. 1655, u. 1709. Pisao vedre komade u stihovima i prozi, najprije za Théâtre-Italien (Rastava i dr.), zatim za ThéâtreFrançais (Serenada; Ples). Najbolji su mu Igrač (komedija karaktera); Jedini baštinik; Ljubavne ludosti. Autor je romana Provansalka i brojnih putopisa (najpoznatiji Put u Laponiju). U njegovu teatru ima komike, vještih zapleta. R. je duhovit zabavljač: nije mu cilj da ismije nego da nasmije. RÉGNIER, Mathurin, franc. pjesnik; r. 1573, u. 1613. Kanonik katedrale u Chartresu. Pisao duhovne pjesme, elegije, sonete, ali najvedrije su njegove satire (ukupno ih je 16).

Ističe se satira na hipokrite (Macette ou l'Hypocrisie), kojom se poslužio Molière pišući Tartuffea. R. je bio protivnik Malherbeove škole. U svojim satirama povodi se za ant. (Horacije) i tal. (Ariosto, Caporali) uzorima. ŘEHOŘ [rž'ehorž], zvan Krajči, češ. reformator; u. 1475. Vjerojatno sinovac Rokycanov i njegov učenik, idejni nastavljač P. Chelčickoga. U razdoblju 1450-60. utemeljitelj, duhovni vođa i prvi organizator → Češke braće, a u kasnijim previranjima pridonio njihovu odvajanju od kat. crkve i utrakvista. Pisao više teoloških traktata i polemika. REICHA [r'ajha], Anton, pravo ime Antonin Rejcha, franc. kompozitor i muz. pedagog, rodom Čeh; r. 1770, u. 1836. Profesor kompozicije na Konzervatoriju u Parizu, učitelj Liszta, Berlioza, C. Francka i dr. Autor teoretskih radova o kompoziciji prevođenih i raširenih po čitavoj Evropi: Priručnik visoke muzičke kompozicije (2 sv.); Umijeće dramatske kompozicije i dr. Komponirao, stilski na prijelazu iz klasike u romantizam, opere i mnogobrojna instrumentalna djela (poznati duhački kvintet).

REID, Thomas, brit. filozof; r. 1710, u. 1796. Profesor na King's College u Aberdeenu, od 1764. u Glasgowu nastavljač A. Smitha. R. je utemeljitelj tzv. škotske škole, koja je nasuprot svom velikom sunarodnjaku Humeu, u teoriji common sensea zauzela Reidovo stajalište. Principi »zdravog razuma« odgovaraju prirodnim osjećajima za dobro i lijepo pa su, kao i ti osjećaji, samoevidentne istine. R. razlikuje principe nužnih metafiz., mat., logičkih, etičkih i estetskih istina od slučajnih »činjeničnih istina«. Nužna je npr. istina (izrečena već u Descartesovu stavu cogito ergo sum) da je egzistencija misaonoga subjekta osigurana opstojnošću mišljenja. Na taj način R. želi prevladati skeptički ishod Humeove filozofije. Gl. djela: Istraživanja ljudskog uma; Ogledi o intelektualnoj moći. REIDY [rejdi], Affonso Eduardo, braz. arhitekt i urbanist; r. 1909, u. 1964. Djelovao uglavnom u Rio de Janeiru, gdje su po njegovim projektima izgrađena naselja Pedregulho i Gavea, zatim Narodno kazalište, Muzej moderne umjetnosti i dr. REJZ NAGŁOWIC [ ~ nagl'ovic], Mikołaj, polj. pisac; r. 1505, u. 1569. »Otac« poljske književnosti i prvi polj. svjetovni pisac. Samouk dvorjanin, poslanik u sejmu, pristao uz protestantizam. Radoznala, smiona i nonkonformistička priroda, autor brojnih djela u kojima proturiječi medijevalnom mentalitetu. Zagovornik humanističkih nazora, gorljivi pristaša reformacije, moralist i didaktičar s elementima renesansnog humora i pučke, folklorne tradicije. R. je i satiričar koji izvgava ruglu sebičnost suvremenika i rodoljub koji veliča nacionalnu gordost i samosvijest. Parafrazirao je Davidove psalme, sastavljao satirične dijaloge (kmet i gospodar, pijanac i smrt, zima i ljeto), kritizirao velikašku samovolju, a uznosio pobožnost, slogu, poštenje i nesebičnost. Zanimljiva su mu posebice djela Zvjerinjak i Pošalice, u kojima dolazi do izražaja renesansni duh epohe. Jezik mu je narodski sočan i svjež. Napisao još: Kratka rasprava između plemića, kmeta i župnika; Zrcalo; Josipov život. RELKOVIĆ, Matija Antun, katkad u povijesti književnosti Reljković, pisac i prosvjetitelj; r. 6. I 1732. u Svinjaru (sada Davor na Savi), u. 22. I 1798. u Vinkovcima. Sin krajiškoga kapetana, stupio već sa 16 godina u vojsku. Za vrijeme Sedmogodišnjeg rata pao u ropstvo. Kao zarobljenik u Frankfurtu na Odri piše didaktički spjev Satir iliti divji čovik (1762). Književni rad je nastavio nakon povratka iz ropstva. God. 1748. postao kapetan, a

poslije penzioniranja od 1766. nastanio se u Vinkovcima. Samouk, koji je naučio nekoliko jezika, prihvatio prosvjetiteljske ideje, upoznao prilike u Evropi, R. je bio praktičan didaktičar koji želi knjigom djelovati na svoje sugrađane. Njegovo glavno djelo Satir ima didaktičku tendenciju protiv zaostalosti i »turskih skula«, R. u nar. desetercu daje savjete kako da se uči i slušaju stariji, radi marljivo i radom blagostanje ostvari. Iako ni u čemu nije bio radikalan, R. je izazvao oštru reakciju konzervativnih krugova. Zanimao se i za probleme jezika i pravopisa i napisao Novu slavonsku i nimačku gramatiku. Djelovao je i kao prevodilac. Djelo Prava i pomnjivo ispisana ovčarnica prijevod je s njemačkoga i sadržava upute o gajenju stoke. S latinskoga preveo je R. moralističko djelo Postanak naravne pravice, a s francuskoga poučne priče indijskog pisca Pilpaja. Preveo je i Ezopove basne. Ostala djela: Slavonske libarice...; Nekje svašta ili sabiranje pametnih riči.

REMB ili REMP, Frančišek Karel, slikar; r. 1674. u Radovljici, u. 1718. u Beču. Studirao u Italiji kao stipendist grofova Attems. Njihovu palaču u Grazu opremio je slikarskim dekoracijama, povodeći se za iluzionističkim kompozicijama Correggia, G. Renija i A. Pozza. REMBRANDT, puno ime R. Harmenszoon van Rijn, niz. slikar i bakropisac; r. 15. VII 1606. u Leidenu, u. 4. X 1669. u Amsterdamu. Do 1631. ima radionicu u rodnome mjestu; tada prelazi u Amsterdam, gdje se 1634. ženi bogatom Saskijom van Uylenburch, a poslije njezine smrti (1642) s Hendrikje Stoffels. Njihove likove ostvario je u portretima i kompozicijama. U procesu zbog Saskijine baštine pada pod stečaj te gubi dom sa skupocjenim umj. zbirkama (danas Rembrandtov muzej u Amsterdamu). Posljednji decenij života provodi u siromaštvu. - R. je najsnažnija i najsvestranija ličnost u niz. umjetnosti XVII st., jednako velik kao slikar i kao bakropisac. Zaokupljaju ga prije svega biblijske teme i portret. U ranom, leidenskom razdoblju (1625-31) stvara niz slika malog formata (David s glavom Golijata; Tobija sa ženom; Sv. Pavao u tamnici; Krist u Emausu; Sv. Obitelj); likovi su smješteni u sumračne interijere, s kontrastima svjetla i tame. Bakropisi su realističke studije fizionomija (Majka). - Drugo, amsterdamsko razdoblje započinje naturalističkim portretom liječnika Tulpa s asistentima (tzv. Anatomija, 1632), a završava skupnim portretom čete amsterdamskih strijelaca s kapetanom Cocquom (tzv. Noćna straža, 1642), remek-djelom grupne kompozicije i dotad nedosegnute kolorističke ljepote. U tom razdoblju R. radi velik broj portreta, među kojima nekoliko Saskijinih, te kompozicije iz Biblije (ciklus od 5 slika Muka Kristova) i mitologije, u kojima dolaze do izražaja pejzažni motivi. Tada nastaju i prvi njegovi čisti pejzaži. U bakropisu potencira dramatičnost pojedine teme (Uskrsnuće Lazarovo; Skidanje s križa; Povratak izgubljenog sina; Smrt Bogorodice). - Treće razdoblje (1642-56) obilježeno je oslobađanjem od barokno-narativne kompozicijske fakture, smirivanjem tona i produbljivanjem psihol. momenta; ta obilježja dolaze do izražaja u slikama s biblijskim sadržajima (Krist i preljubnica; Suzana u kupelji; Milosrdni Samaritanac; Betsabeja), a jednako i u portretima (Hendrikje;Jan Six). Pejzaži iz toga razdoblja odrazuju doživljaj prirode (Predjel s ruševinama). Tehn. savršeni bakropisi dosežu vrhunac u majstorskom ostvarenju chiaroscura (Pejzaž sa tri drveta; Krist liječi bolesne, zvan Bakropis za stotinu forinti; Tri križa; Faust). - U posljednjem razdoblju nastaju djela savršene produhovljenosti; stvarnost je u slici prisutna kao ideja. Biblijske i hist. teme ostvarene su potpuno slobodno i vizionarno (Jakovljev blagoslov; Urota Klaudija Civilisa; David pred Saulom). Sindici suknarskog ceha (tzv. Staalmeesters) posljednji mu je veliki skupni portret. Zatim portretira sina Tita s vjerenicom (tzv. Židovska nevjesta) i radi posljednje autoportrete. Od samih

početaka stvaranja do potkraj života bio mu je trajni model vlastiti lik; oko 100 autoportreta (ulje, bakropis) odrazuju sve faze majstorova razvoja u analizi izražaja vlastite svijesti. U portretima i autoportretima dopro je do vrhunca humanizacije ljudskoga lika. Kao slikar i grafičar otkrio je i utvrdio najsuptilnije nijanse i prijelaze između svjetla i tame, zapravo polusvjetla i polutame. U prividno suzdržljivom koloritu, svedenom na zagasite, ponajviše smeđe tonove, prigušeno vibrira bogatstvo zlatnih šara, koje ispod mutne patine sjaje irealnom ljepotom. Ukupno njegovo djelo obuhvaća oko 700 slika, 300 bakropisa i 1800 crteža radenih pretežno perom i često laviranih; u njemu se otkriva težnja majstora da sve viđeno utvrdi kao svoj umj. doživljaj. - Rembrandtov utjecaj na tadašnje niz. slikarstvo bio je golem. Izravni su mu učenici bili G. Flinek, F. Bol, C. Fabritius, G. Dou, A. de Gelder i N. Maes. Ipak je kao slikar bio manje cijenjen nego kao bakropisac sve do druge pol. XIX st., kada je otkrivena sva veličina njegova genija i kad mu je dano mjesto koje mu pripada u svjetskoj povijesti umjetnosti. RETTENPACHER [r'etnpaher] ili RETTEN-BACHER [r'etnbaher], Simon, austr. književnik; r. 1634, u. 1706. Benediktinac, profesor povijesti i etike, te knjižničar. Pisac prve znanstveno utemeljene povijesti o Austriji. Autor pjesama, drama i ljetopisa na latinskom jeziku; glavni predstavnik benediktinske drame i misaonosti uopće. Pisao pod utjecajem Horacija i drugih ant. pjesnika. Djela: Spletkom nadmudrena nedužnost ili Demetrije; Neizbježna moć sudbine ili Atis; Razbor pobjednik ili Uliks; Božanski plamen ljubavi.

REUCHLIN [r'ojhli:n], Johannes, njem. humanist, filolog i filozof; r. 1455, u. 1522. Nekoliko godina. u diplomatskoj i sudačkoj službi; potkraj života profesor grč. i hebr. jezika u Ingolstadtu i Tübingenu. Uz Erazma Rotterdamskog najistaknutiji humanist; u filozofiji zastupnik neoplatonizma, izvrstan hebrejist. Braneći hebr. knjige od uništenja, došao je u sukob s kolnskim dominikancima i bio proglašen heretikom; među njegovim braniteljima ističe se Juraj Dragišić. Ljudsko mišljenje po Reuchlinu nije kadro dostići cilj blaženstva i svetosti već se može uzdići samo do vjerojatnosti. Djela: Osnovi hebrejskog jezika; O kabalističkom umijeću; lat. komedije Sergius ili glave bez glave; Sergius i Henno; polemički spisi Epistolae obscurorum virorum (u kojima izvrgava ruglu neukost i »mračnjaštvo« svojih teoloških protivnika). RHETICUS [r'etikus], pravo ime Georg Joachim von Lauchen, njem. astronom i matematičar; r. 1514, u. 1576. Profesor na sveučilištu u Württembergu. Boravio dvije godine u Fromborku kod N. Kopernika, gdje je pod njegovim rukovodstvom proučavao u rukopisu njegovo djelo O gibanju nebeskih tijela. Na osnovi toga R. je u poslanici upućenoj svojem učitelju J. Schoneru (Narratio prima, Danzig 1540) na popularan način upoznao tadašnju javnost s Kopernikovim učenjem. Na njegov se nagovor Kopernik konačno odlučio da izda svoje djelo. Sastavio je trigonometrijske tablice za svih šest trigonometrijskih funkcija; tiskane su 1596. RIBALTA [rib'alta], Francisco de, španj. slikar; r. 1555, u. 1628. U Italiji postaje sljedbenik Sebastiana del Piomba i Correggia. Prvi u Španjolskoj uvodi tal. način slikanja u chiaroscuru i osniva slikarsku školu u Valenciji. U ulju i freski obrađivao pretežno sakralne teme. Bio je učitelj J. Ribere.

RIBEIRO [ri'bdajru], Bernardim, port. pjesnik; r. 1482, u. 1552. Živio nesređenim životom i umro u ludnici. Pisao ekloge pod utjecajem Vergilija, s petrarkističkim primjesama, ali i s mnogo vlastitog lirskog intenziteta. Prozni roman Mlada i nejaka pun je ljubavnog idealizma, melankolije i fatalizma. RIBERA [rib'era], Jusepe, u Italiji zvan Giuseppe Ribera i Lo Spagnoletto, španj. slikar i bakropisac; r. 1588, u. 1652. Učio kod F. Ribalte u Valenciji; 1616. dolazi u Napulj, gdje ostaje do kraja života. Razvija se pod utjecajem Correggia i M. Caravaggia te postaje predstavnik napuljske barokne slikarske škole. Radio pretežno likove mučenika i svetaca u ekstazi, služeći se chiaroscuro tonalitetima u smeđim skalama (Martirij sv. Bartolomeja; Šepavi dječak; Autoportret). Ljudski lik prikazuje naturalistički. Radio i bakropise s mitol. i svetačkim likovima te portrete. Utjecao na razvoj suvremenih napuljskih slikara. RICCATI [rik'ati], Jacopo Francesco, tal. matematičar; r. 1676, u. 1754. Bavio se integralnim računom i diferencijalnim jednadžbama. Istraživao je integriranje obične diferencijalne jednadžbe prvog reda posebnog tipa, koja je po njemu dobila ime. Riccatijeva diferencijalna jednadžba, diferencijalna jednadžba prvog reda y'= a (x)y2 + b (x)y + c (x), koja se može riješiti s pomoću kvadratura (odn. integriranjem) samo u nekim posebnim slučajevima, odn. ako je poznato jedno njeno rješenje. RICCI, Matteo, kin. Li Ma-t'ou-, tal. misionar, sinolog; r. 1552, u. 1610. Jezuit, djelovao u Goji, poslan 1581. kao prvi misionar u Kinu. Upoznavajući Kineze s dostignućima zap. civilizacije, stekao velik ugled; njegova kin. djela postala su kin. klasikom. Svojim tal. djelima (Pisma; Komentari o Kini) proširio je na Zapadu dotad oskudno poznavanje Kine i tako udario temelje sinologiji. Pokušaj da poveže kršćanstvo s konfucijanizmom izazvao je reakciju Vatikana i zabranu jezuitskih misija u Kini. RICCI, Scipione, tal, crkveni reformator; r. 1741, u. 1810. Pristaša jansenizma i galikanizma; kao biskup Pistoje sazvao je dijecezanski sinod (1786), na kojem je pokušao provesti u crkvi novosti u skladu s liberalnoreformnim nastojanjima toskanskog nadvojvode Leopolda I. Nakon Leopoldova odlaska u Njemačku (1790) R. se morao 1791. odreći biskupske časti, a zaključci pistojskog sinoda bili su osuđeni od pape (1794). RICCI, Sebastiano, tal. slikar; r. 1659, u. 1734. Pod utjecajem P. Veronesea i flam. slikara XVII st. ističe se kao dekorater i kolorist. Uz G. B. Piazettu i G. B. Tiepola gl. predstavnik mlet. slikarstva na prijelazu iz baroka u rokoko. U freski izveo zidne i stropne slike s mitol. temama u palači Marucelli i Pitti u Firenci i dekoracije u dvorcu Schönbrunn u Beču, a u ulju oltarne slike u crkvama u Padovi, Parmi, Veneciji i Beču. RICCIO [r'ičo], Andrea, pravo ime Andrea Briosco, tal. kipar, medaljer i zlatar; r. 1470/71, u. 1532. Djelovao u Padovi i predstavnik je kiparstva na prijelazu iz kasnogotičkog naturalizma u nove oblike renesanse. U tamošnjoj bazilici sv. Antuna izveo reljefe, golemi brončani kandelabar s biblijskim i mitol. motivima, nadgrobne spomenike i dr. Ističe se njegova produhovljeno-realistička sitna plastika (ljudske glave, mitol. bića, animalistički motivi) te medalje i plakete s figurama, rađene u bronci i srebru.

RICCIOLI [rič'o:li], Giovanni Battista, talijanski astronom i geograf; r. 1598, u. 1671. Jezuit, profesor u Parmi i Bologni. Djelom Obnovljena geografija i hidrografija (Geographia et Hydrographia reformata, 1661) nastojao sistematizirati znanstvena dostignuća XVI i XVII st. Njegovim astron. priručnicima (Almagestum novum, 1651, i Astronomia reformata, 1665) smanjuje vrijednost to što nije prihvatio Kopernikovu nauku. RICCOBONI [rikob'o:ni], Antonio, talijanski glumac; u. oko 1696. Istaknuti interpret komedije dell'arte, slavan po svojoj kreaciji Pantalonea. RICCOBONI, Luigi, tal. glumac i dramatičar; r. oko 1675, u. 1753. U Parizu se proslavio, pod pseudonimom Lelio, u Comédie-Italienne, kojom upravlja od 1716. Autor je tragikomedije Samson. RICCOBONI [rikobon'i], Marie Jeanne, franc. glumica i književnica; r. 1714, u. 1792. Pisala romane i novele (Ernestine; Amélie; Pripovijest Miss Jenny Level). Dovršila Marivauxov roman Marijanin život. RICHARDSON, Jonathan, engl. slikar i teoretičar umjetnosti; r. 1665, u. 1745. Slikarski su mu radovi pod utjecajem Godfreya Knellera. Kao teoretičar umjetnosti i umjetnički kritičar nastojao je razviti specifičnu »znanost poznavanja umjetnosti«. Djela: Esej o teoriji slikarstva; Poznavalac umjetnosti. RICHELIEU [rišelj'e], Armand Jean du Plessis, duc de, franc. državnik; r. 1585. u Parizu, u. 1642. u Parizu. Biskup u gradu Luçon (Vendée). Izabran za zastupnika svećenstva u Generalnim staležima 1614. Stekao sklonost Marije Medici regentkinje (1610-17) za Luja XIII i došao u drž. vijeće. Kad je Luj XIII preuzeo vlast, R. je protjeran u Avignon, gdje piše svoj popularni spis Poduka kršćanina. God. 1622. postao kardinal, a od 1624. pa do smrti bio svemoćni ministar Luja XIII. Borio se sustavno protiv prevlasti kuće Habsburg u Njemačkoj i Španjolskoj. Njegov cilj bio je da učini Francusku prvom silom u Evropi. U unutrašnjoj politici suzbijao hugenote, kojima je, nakon zauzeća njihova uporišta La Rochelle (1628), oduzeo sve povlastice. Izgrađujući apsolutnu monarhiju ograničio je i utjecaj rim. pape, kat. crkve i plemića na drž. poslove. Bezobzirno je ugušio niz urota (Gaston d'Orléans, 1631; Henri II de Montmorency, 1632; markiz Cinq- Mars, 1642), a suzbio je i pokušaj Marije Medici da ga ukloni s vlasti. Povezavši se s protestantima na čelu s Gustavom II Adolfom, ušao u Tridesetogodišnji rat protiv Habsburgovaca (ugovor u Barwaldenu, 1631), kojim je dokrajčena njihova hegemonija u Evropi. R. je u zemlji sredio administraciju, podigao poljoprivredu, trgovinu, obrt, prosvjetu. God. 1635. osnovao je Francusku akademiju. Napisao je Politički testament i Memoari za historiju Luja XIII od 1610. do 1624. RICHELIEU, Louis François Armand de Vignerot du Plessis, duc de, franc. vojskovođa i diplomat; r. 1696, u. 1788. Poslanik u Beču (1725-28). Istaknuo se u polj. i austr. nasljednom ratu. Maršal Francuske postao 1748. U Sedmogodišnjem ratu zapovjednik u Hannoveru; kao saveznik Austrije primorao Engleze na kapitulaciju (Kloster-Zeven, 1757). RICHIER [rišj'e], Ligier, franc. kipar; r. oko 1500, u. 1566/67. Radio u Loreni. Njegov način, karakterističan po patosu i kasnogotičkom naturalizmu, odiše i duhom renesanse. Gl. djela: nadgrobni spomenik Renéa de Chalons u crkvi St-Pierre u Bar-le-Ducu; Sveti grob za crkvu St-Étienne u St-Mihielu.

RICHTER [r'ihter], František Xaver, češ. kompozitor; r. 1709, u. 1789. Jedan od glavnih predstavnika → Mannheimske škole. Komponirao u ranoklasičnom stilu, više od 80 simfonija, koncerte za čembalo, flautu, obou, rog, komornu muziku (6 gudačkih kvarteta op. 5) i velik broj crkvenih djela (preko 30 misa). RICHTER, Jeremias Benjamin, njem. kemičar; r. 1762, u. 1807. Studirao je reakciju neutralizacije i postavio pojam ekvivalencije kiselina i baza, utvrdio konstantnost omjera pri spajanju elemenata i svojim djelom Stehiometrija ili vještina mjerenja kemijskih elemenata (1792) osnovao stehiometriju. Njegove zasluge na tom području tek su vrlo kasno uočene i priznate. RIDOLFI, Carlo, tal. slikar i pisac o umjetnosti; r. 1594, u. 1658. Kao slikar ostaje u granicama baroknih shema. Nekoliko njegovih slika nalazi se i u našim krajevima (Silba, Nerežišća, Šibenik, Korčula). Važniji kao pisac. Imajući za uzor Vasarijevo djelo Životi najslavnijih arhitekata, slikara i kipara, napisao djelo Čuda umjetnosti ili životi slavnih slikara Venecije i države (1646-48). Ovo djelo ide među najvažnije izvore za povijest umjetnosti u Veneciji i na njenim područjima. RIEMENSCHNEIDER [r'i:menšnajder], Tilman, njem. kipar i rezbar; r. oko 1460, u. 1531. Istaknuta pojava u razvoju njem. plastike u doba odumiranja srednjovj. gotičke sheme i usvajanja slobodne modelacije pod utjecajem tal. renesanse. Vodio radionicu u Würzburgu. Djela: trokrilni oltar u crkvi sv. Jakova u Rothenburgu; oltari u Creglingenu i Maidbronnu; pojedinačni svetački likovi i nadgrobni spomenici u crkvama. God. 1525. uhapšen je kao pristaša pobunjenih seljaka i mučen; pušten iz tamnice, izvodi do 1527. neke manje radove, a zatim se prestaje baviti umjetnošću. RIGAS, Fereos Konstantinos, poznat pod imenom Rigaod Fere, novogrč. pjesnik i rodoljub; r. oko 1757, u. 1798. Do 1790. bio u službi kneza N. Marogenisa u Vlaškoj, zatim prešao u Beč, kratko vrijeme ponovo živio u Vlaškoj, a 1795. osnovao u Beču tajno društvo (heteriju) protiv Turske. Za svoje ideje o oslobođenju Grčke i drugih balkanskih naroda nastojao predobiti Bonapartea. God. 1797. uhapšen u Trstu i od Austrijanaca izručen tur. vlastima koje su ga sa još sedam grč. rodoljuba pogubile u Beogradskoj tvrđavi. Uz objavljene prijevode napisao poemu Ubojna himna s patriotsko slobodarskom tendencijom, povijesno-zemljopisno djelo Zemljopis Grčke (1797), i Politički statut od 124 člana, u stvari nacrt ustava za osnutak jedne balkanske republike. RIGAUD [rig'o], Hyacinthe, franc. slikar; r. 1659, u. 1743. Nastavnik i direktor pariske akademije. Slika hist. teme i portrete. Favorizirani slikar u doba Luja XIV i Luja XV, portretira ličnosti iz umj. i aristokratskih krugova. Radi na barokni način reprezentativne portretne likove u bogatom kostimu i dekoru. Ističu se portreti La Fontainea, Boileaua, Racinea, Bossueta, Lebruna i Mignarda. RINUCCINI [rinuč'i:ni], Ottavio, tal. pjesnik; r. 1562, u. 1621. Prvi operni libretist u povijesti glazbe. Član društva Camerata fiorentina. Njegov libreto Dafne uglazbili su J. Peri i J. Corsi, a zatim i G. Caccini, a Euridice J. Peri i G. Caccini. Poetski je vredniji libreto Arianna (1608; glazba Monteverdija). Zbirka pjesama objavljena mu je posmrtno.

RITTER, Johann Wilhelm, njem. fizičar; r. 1776, u. 1810. Poznat po pionirskim radovima s područja elektrokemije te kao otkrivač → ultravioletnih zraka. God. 1803. konstruirao je akumulator. ROBBIA, DELLA, porodica tal. kipara koja je u XV i XVI st. djelovala u Firenci ističući se u izradbi reljefa od pocakljene i polikromirane terakote (pečene gline). Gl. predstavnici: Luca di Simone di Marco, r. 1400, u. 1482, osnivač porodice i umj. struke u kojoj se ona specijalizirala. Uz Donatella je glavni kipar rane renesanse u Firenci. Suprotno Donatellovu dramatskom naturalizmu, on stvara djela prožeta osjećajem za ljepotu i harmoniju oblika, nastojeći da idealističke tradicije obogati realističkim izrazom. U prvoj fazi radi u mramoru i bronci (mramorni parapet pjevačke tribine u firentinskoj katedrali s likovima dječaka što pjevaju i plešu; mramorni reljefi na kampanilu katedrale; brončane vratnice s reljefima na njezinoj novoj sakristiji). Oko 1442. započinje izrađivati reljefe u pocakljenoj terakoti i tu tehniku dotjeruje do savršenstva. Likovi su redovito bijeli, pozadina svijetlomodra, a plastične ukrasne girlande od lišća i plodova zelene i žute. Na taj je način izveo velik broj medaljona, luneta nad crkvenim portalima i oltarnih reljefa (kapela Pazzi u crkvi Sta Maria del Fiore, crkva Or San Michele - sve u Firenci). Radionica što ju je osnovao i vodio u Firenci postojala je više od sto godina. Andrea, r. 1435; u. 1525, sinovac i učenik Luke D. R. i njegov sljedbenik u izrađivanju višebojnih figuralnih reljefa u glaziranoj terakoti. Gl. mu je djelo niz medaljona s dječjim likovima (Puttini) na pročelju nahodišta (Ospedale degli Innocenti) u Firenci. U istoj je tehnici izradio reljefe za oltare i lunete, prikazujući pretežno Bogorodicu s djetetom. Osim toga, radio je figure i grupe u punoj plastici. Njegovo umijeće nastavljaju sinovi Giovani (1469 - poslije 1529) i Girolamo (1488-1566), koji ga prenosi u Francusku. ROBERT [rob'e:r], Hubert, franc. slikar; r. 1733, u. 1808. Studirao i radio u Rimu. Zanesen duhom antike, slika i crta arheol. spomenike i ruševine u Rimu i okolici te pejzaže s mitol. štafažnim likovima, dajući im romantična obilježja (Ruševine carske palače u Rimu; Dioklecijanove terme; Ruševine Koloseja; Kaskade u Tivoliju; Unutrašnjost antičkog hrama). Po povratku u Francusku slika ruševine rim. građevina u Provansi (Teatar u Orangeu; Maison Carree; Pont du Gard) i motive iz parkova u Versaillesu, Marlyju i Rambouilletu. Utamničen za vrijeme Terora, radi skice iz života u zatvoru. U franc. slikarstvu XVIII st. zauzima posebno mjesto kao pejzažist barokno-romantičnog shvaćanja koji se nije podvrgavao pomodnom načinu rokokoa. Jedan je od preteča romantizma. ROBERVAL [roberv'al], Gilles Personne de, franc. matematičar i fizičar; r. 1602, u. 1675. Profesor matematike na Collège royal u Parizu. Njegovi mat. radovi prethodili su otkriću infinitezimalnog računa. Dao je postupak za kvadraturu segmenta parabole. Za određivanje duljina, površina i volumena izgradio je originalnu »metodu nedjeljivih«, zorniju od Cavalierijeve. Autor je i opće metode za konstrukciju tangente krivulje i time se približio diferencijalnom računu. R. se bavio i problemima mehanike. Konstruirao je vagu koja se naziva Robervalova vaga. ROBESPIÈRRE [robespj'e:r], Maximilien, franc. revolucionar i političar, najistaknutija ličnost Francuske revolucije; r. 6. V 1758. u Arrasu, u. 28. VII 1974. u Parizu. Već kao advokat u rodnom gradu, zadojen idejama J. J. Rousseaua, istupao je protiv zastarjelog feudalno-apsolutističkog režima u Francuskoj. God. 1789. na zasjedanjima generalnih

staleža i Ustavotvorne skupštine traži opće pravo glasa, ukidanje imovnoga cenzusa, ravnopravnost Židova i domorodaca u kolonijama, ukidanje ropstva. Bitnim problemom smatra društveno pitanje; on nije za imovnu nivelaciju, no smatra da se blagostanje naroda ne može osigurati bez obaranja plutokracije. Od 1791. borio se protiv nastojanja feuillantsa da onemoguće dalji razvoj Revolucije i sačuvaju ustavnu monarhiju. U periodu Zakonodavne skupštine (1. X 1791-20. IX 1792) preko tribine Jakobinskog kluba, te najutjecajnije polit. snage Revolucije, R. se suprotstavlja žirondincima. Važnu ulogu odigrao je i u pripremanju nar. ustanka i pohodu pariskog puka na Tuilerije (10. VIII 1792), pa je u januaru 1793. tražio pogubljenje kralja. Nakon ustanka izabran je za člana revoluc. Pariske komune a zatim i Konventa (20. IX 1792-31. V 1793) u kojem kao vođa montanjara (lijevo krilo jakobinaca) pridonosi padu Žirondinaca. Velika je njegova uloga u izradbi novog ustava. U svojem nacrtu Deklaracije prava čovjeka R. ograničava pravo vlasništva, zahtijeva da se uvede progresivni porez prema imutku, proglašuje pravo na opće školovanje, na rad i na socijalnu pomoć najpotrebnijima. Uz to ozakonjuje revoluc. akciju (čl. 17): »Kada vlada nasiljem krši prava naroda, ustanak je njegov najsvetiji zadatak«. R. se zalaže za solidarnost svih naroda povezanih u univerzalnoj težnji za slobodom: »1. Ljudi svih zemalja su braća. Različiti narodi treba da se među sobom pomažu koliko god mogu, kao građani jedne države. - 2. Tko tlači jednu naciju, neprijatelj je svih ostalih nacija: - 3. One koji vode rat protiv jednoga naroda da bi zaustavili napredak slobode i uništili prava čovjeka treba svi da progone, i to ne kao obične neprijatelje već kao ubojice i buntovne razbojnike«. Tu deklaraciju Konvent je smatrao odviše smionom i mnoge je članove njezina projekta osakatio ili uopće odbacio. Pobjedom montanjara (2. VI 1793) vodstvo u Revoluciji preuzeli su jakobinci. Izabran u Komitet javnog spasa (27. VII 1793). R. uvodi režim terora i dovodi Francusku revoluciju do njezinog vrhunca. Svojim ugledom i bespogovornim autoritetom, kako u krugovima jakobinaca tako i u širokim narodnim masama, svojom fanatičnom odanošću Revoluciji i odbijanjem unosnih položaja i počasti, R. je stekao nadimak Nepotkupljivi. Iako bez diktatorskih ovlasti, R. je svojim golemim moralnim ugledom davao smjer jakobinskoj diktaturi a istupao je i kao njezin teoretik: »Vlada Revolucije je despotizam slobode protiv tiranije... Do kada će se nasilje tirana nazivati pravdom a pravda naroda barbarstvom ili buntovništvom?« Istupajući protiv pokreta »dekristijanizacije« R. istovremeno odbija kontrarevoluc. katolicizam, ali ne prihvaća niti ateistički »kult razuma« Hebertovih sljedbenika. Kao rousseauovski deist on je Francuskoj pokušao dati novu duhovnu bazu zasnovanu na kultu »Vrhovnog bića«. Pod njegovim utjecajem revoluc. Francuska uspjela je odbiti organizirani napad evr. koalicije i zaštititi svoje tekovine od neprijatelja izvan države. Od jeseni 1793, kad počinje raskol u stranci montanjara, R. se drži srednje linije nastojeći održati revoluc. savez između jakobinske buržoazije i nar. masa. U tom smislu on se isprva bori protiv ultrarevolucionarnih »bijesnih« J. Rouxa (likvidirao ih u februaru 1794), obračunava s hebertistima (mart, 1794), a u aprilu prekida i s desnim krilom tzv. »pomirljivih«, s Dantonom na čelu, iza kojih se kriju interesi novih bogataša i ljudi povezanih s emigrantima. Time je u znatnoj mjeri suzio društvenu osnovicu Revolucije i oslabio svoj položaj. Savez između buržoazije i sankilota slabio je međutim sve više. Mnoge mjere terora nisu donijele rezultata. U situaciji sve jačeg tajnog, organiziranog otpora prema jakobinskoj diktaturi izvršen je 9. thermidora (27. VII) 1794. prevrat u Konventu. R. je zbačen, uhapšen i već sutradan giljotiniran zajedno sa svojim najbližim suradnicima Saint-Justom i Couthonom. ROCHESTER [r'očister], John Wilmot earl of, engl. pjesnik; r. 1647, u. 1680. Njegova ljubavna lirika, kad nije izrazito lascivna (R. je bio razvratnik na glasu), nadmašuje

suvremeno dvorsko pjesništvo proćućenošću doživljaja i dotjeranošću izraza. Satirični njegov talent najbolje se ispoljio u Satiri protiv ljudskog roda. RODNEY [r odni], George Brydges, brit. admiral; r. 1718, u. 1792. Guverner Newfoundlanda (1749-51). Odlikovao se u akcijama protiv Francuza za Sedmogodišnjeg rata (1756-63). Imenovan admiralom 1778, porazio je španj. flotu kod rta St. Vincent 1780, a Francuze u pomor. bitki kod otoka Dominica 1782, i time osigurao gospodstvo Britanije nad Jamajkom. RODRÌGUEZ [rodrig'ez], Ventura, španj. graditelj; r. 1717, u. 1785. Istaknuti predstavnik klasicizma u španj. arhitekturi, napose u crkv. građevinama (S. Marcos i S. Bernardo u Madridu; radovi na katedralama u Zaragozi, Pamploni i Santiagu de Compostela). ROELAS [ro'elas], također Ruelas, Juan de las, španj. slikar; r. 1558, u. 1625. Jedan od prvih predstavnika baroknog slikarstva u Sevilli, preteča Murilla i Zurbarána. Uz primjenu kontrasta boja, svjetla i sjene, prikazuje u patetičnim kompozicijama biblijske teme i martirije svetaca. ROGERS, Woodes, engl. pomorac; r. vjerojatno 1679, u. 1732. Poduzeo ekspediciju oko svijeta (1708-11) koju je kao pilot predvodio W. Dampier. God. 1709. spasio → A. Selkirka. Od 1717, guverner Bahama; pomogao u svladavanju vrlo razgranate pljačkaške djelatnosti bukanira. ROGIER VAN DER WEYDEN [ro:h'i:r van der V'ejde] → WEYDEN, Rogier van der ROHAN [ro'an], Henri duc de, hugenotski vođa; r. 1579, u. 1638. Kad je Richelieu nakon zauzeća La Rochelle (1628) oduzeo hugenotima privilegije, R. je emigrirao u Veneciju. Poslije se vratio u Francusku i stupio u službu Richelieua.

ROHAN, Louis René Édouard prince de, franc. kardinal i diplomat; r. 1734, u. 1803. U pomami za novcem povezao se s Cagliostrom. Bio sudionik u »aferi s ogrlicom«. Pokušavši da stekne naklonost Marije Antoanete, kupio je na vjeresiju ogrlicu goleme vrijednosti i poslao je kraljici preko grofice de La Motte, koja ju je ukrala puštajući kardinala u uvjerenju da je ogrlicu predala kraljici. Pošto R. nije mogao da isplati draguljara, afera je izbila. Luj XVI dao ga je zatvoriti, zatim ga je lišio svih časti i prognao. ROJAS ZORRILLA [~ zor'ilja], Francisco de, španj. dramatičar; r. 1607, u. 1648. Pored brojnih osrednjih komada napisao je remek-djelo Kralj i nitko drugi (Del rey abajo, ninguno, 1640) u kojem se rješava problem časti, i to na način različit od tradicionalnih predrasuda njegova vremena. Poznate su mu i komedije: Našla vreća zakrpu i Svatko nek' radi što mu pripada, te drama Kralj ne može biti i otac. ROLLE [rđl], Michel, franc. matematičar; r. 1652, u. 1719. Od njegovih mat. radova najvažniji je po njemu nazvani Rolleov teorem, koji je on primjenjivao u rješavanju algebarskih jednadžbi. Rolleov teorem, jedan od osnovnih teorema diferencijalnog računa, tvrdi: Ako je funkcija f neprekidna na segmentu [a, b], derivabilna u svakoj unutrašnjoj točki tog

segmenta i ima jednake vrijednosti f (a) = f (b) na njegovim krajevima, tada postoji barem jedna točka c unutar [a, b] tako da derivacija funkcije f u toj točki iščezava, tj. f'(c) = 0. ROMAGNOSI [romanj'o:si], Giovanni Domenico, tal. pravnik i filozof; r. 1761, u. 1835. Profesor u Parmi, Paviji i Milanu. Razvija osebujnu »građansku filozofiju« (filosofia civile), naučavanje koje vezuje sklop filozofsko-spoznajnih i etičkih postavki s praktičnom pravnom znanošću. U polit. teoriju uvodi vlastitu doktrinu etnikarhije, nauke o narodnom suverenitetu, u čemu je preteča ideja Risorgimenta. Njegovo djelo Razvitak kaznenog prava jedno je od izvora moderne penologije. Ostala važnija djela: Analitički ogled o sposobnostima duše; Uvod u studij općeg javnog pravosuđa; O ustrojstvu jedne nacionalne predstavničke monarhije; Teorijsko pravo ili institucije građanske filozofije; Što je zdrav razum; Osnovni pogledi na logičku vještinu. Njegova je djela u 8 sv. posmrtno izdao A. De Giorgi. ROMAN [r'u:man], Johan Helmich, šved. kompozitor; r. 1694, u. 1758. Nazvan »ocem švedske muzike«; dirigent dvorskog orkestra i organizator koncertnog života u Stockholmu, pedagog i prvi kompozitor čija se djela, posebno instrumentalna, nalaze tehnički i formalno na razini evr. muzike onoga vremena. Stilski se kreće između kasnog baroka i galantnog stila. Ostavio, pretežno u rukopisu, 17 simfonija, violinske koncerte, uvertire, orkestralne suite (Drottningholmska glazba), triosonate, sonate za flautu, kompozicije za violinu solo (Ogledi, višestavačna opsežna djela), klavirske sonate, vokalna djela (kantate) i crkvenu glazbu na šved. tekstove. RÖMER [r'e :mer], Ole Christensen, dan. astronom; r. 1644, u. 1710. Upravitelj zvjezdarnice i profesor matematike u Københavnu. Prvi je odredio brzinu svjetlosti promatrajući imerziju i emerziju Jupiterova mjeseca koji prolazi kroz njegovu sjenu, na temelju poznate udaljenosti Jupitera i razlike u vremenu početka i kraja pomrčine od proračunate vrijednosti. Zakašnjenje ovih pojava pripisao je ispravno vremenu potrebnom da svjetlost stigne do Zemlje. Do tada se smatralo da se svjetlost giba beskonačno velikom brzinom, tj. da je svaka pojava bez obzira na udaljenost vidljiva u istom trenutku kada se dogodila. ROMILLY -[r'omili], Samuel, engl. pravnik i političar; r. 1757, u. 1818. Prihvatio ideje J. J. Rousseaua i podržavao veze s franc. revolucionarima (Mirabeau). Bio drž. pravobranilac u kabinetu zvanom All the Talents Ministry pod predsjedništvom W. W. Grenvillea (1806-07); zaslužan za zabranu trgovine robljem. Zalagao se za napredne reforme u engl. pravu. RONSARD [rons'a:r], Pierre de, franc. pjesnik; r. 11. IX 1524. u dvorcu Poissonnière, Vendômois, u. 27. XII 1585. u Saint-Cosme-les Toursu. U mladosti živi na dvoru kao paž dauphina i princeza. God. 1541, pogođen gluhoćom, odriče se diplomatske i vojničke karijere, prima niže redove s tonzurom i posvećuje se studiju klas. jezika. U koledžu Coqueret u Parizu uči pod vodstvom helenista Daurata. Tu upoznaje A. de Baifa, a uskoro im se pridružuje i J. du Bellay. U njihovu je krugu sazrela ideja o osnivanju pjesničke škole »Plejade«. Želeći oživjeti ant. pjesničke vrste i stvoriti veliku poeziju »koja će biti dostojna Francuske«, R. objavljuje (1550) svoje Ode. Uzori su mu: Pindar i Horacije - Grk i Rimljanin. Stari se Rim - veli R. - obogatio kulturom Atene; zašto da se i Francuska ne obogati crpući na izvorima antike. U početku ironizira one kojima je »petrarkizirani sonet« vrhovni domet poezije. Poslije, međutim, i sam objavljuje nekoliko knjiga petrarkističkih

soneta. U zbirci ljubavnih pjesni (Les Amours, 1552) slavi ljepotu Kasandre Salviati. Ronsardova Kasandra nalikuje mnogo na Petrarkinu Lauru; sjaj njenih očiju izaziva zavist sunca, a jedan jedini dobrostiv osmijeh koraljnih usta dovoljan je da usreći pjesnika. God. 1554. objavljuje Gaj (pod utjecajem Anakreonta), a 1555. Himne. Nova ljubav, Marie l'Angevine, inspirira ga za novu zbirku koncipiranu kao nastavak ljubavnih pjesni (Continuation des Amours). Posljednju (najvredniju) knjigu svoje lirske poezije Soneti za Helenu (1578) posvećuje »učenoj i kreposnoj« Heleni de Surgeres. - R.. se ogledao i u epici. Epom Fransijada (u kojem slavi Francusa, mitskog utemeljitelja franc. kraljevstva) želio je dati »grandioznu poemu« o podrijetlu franc. dinastije. To je u stvari njegovo najlošije djelo (napisao samo prva četiri pjevanja), a bilo je zamišljeno kao pjesan koja govori o nacionalnoj veličini. Ronsardu je tu uzor Vergilijeva Eneida. Gorljiv katolik, odan dvoru, u jeku vjerskog rata piše protiv hugenota satire: Besjeda o bijedi ovog vremena i Upozorenje francuskome narodu. Za svoju privrženost dinastiji dobio je na uživanje nekoliko crkv. posjeda u Vendomoisu i Touraini, gdje je proveo posljednje godine života. Vođa »Plejade«, miljenik kraljeva, vrhovni pjesnički autoritet franc. XVI st., R. je gledao na ostale pjesnike kao na svoje podanike (»Svi ste vi proizišli iz moje veličine«). Slavljen za života, R. poslije smrti pada u zaborav. Nakon dva stoljeća nemilosti Sainte-Beuve ga otkriva romantičarima i rehabilitira zapostavljenog majstora. Ronsardove ode i soneti trajna su vrijednost franc. poezije. RONSIN [rons'en], Charles Philippe Henri, franc. pisac i general; r. 1752, u. 1794. Okušao se u tragedijama Liga fanatika i tirana te Louis XII, otac naroda. Poslan u Vandeju da uvede red pročuo se po brojnim okrutnostima, zbog čega je opozvan i optužen, ali i obranjen od ljudi kao Carrier, Danton i dr. Uhapšen je kao pristaša Héberta i s njime istog dana giljotiniran. RORE [r'o:re], Cyprian ili Cipriano de, niz. kompozitor; r. 1516, u. 1565. Učenik A. Willaerta, djelovao dulje vrijeme u Veneciji i Parmi. Renesansni polifoničar, jedan od glavnih predstavnika madrigala. Komponirao ih je 197, dobrim dijelom na Petrarkine kancone te na sonete svojih suvremenika; razvio dramatske kontraste, harmonijske efekte, služio se kromatikom, da bi postigao što ekspresivnije muz. tumačenje teksta; doveo madrigal do prvog procvata i utjecao na čitav daljnji razvoj, posebno na Monteverdija. Ostavio i veći broj crkvenih djela (6 zbirki moteta, mise). ROSA, Valcáv Jan, češ. gramatičar; r. 1620, u. 1689. Autor gramatike češkog jezika (Čechorečnost, seu grammatica linguae Bohemicae). Prema materijalu koji je sakupio Komenský, radio je na češko-latinsko-njem. rječniku (Thesaurus linguae Bohemicae). ROSLIN [rusl'i:n], Alexander, šved. slikar; r. 1718, u. 1793. Učio u Stockholmu, radio u Njemačkaj, Italiji, Parizu i u Petrogradu (na dvoru Katarine II). Bavio se gotovo isključivo portretom u ulju, pastelu i minijaturi. Od prvotno baroknog načina prelazi na rokoko, a u posljednjoj je fazi pod utjecajem klasicizma. ROSSI, Salomone, zvan Il Ebreo, tal. kompozitor i violinist; r. oko 1570, u. oko 1630. Jedan od osnivača mantovanske violinske škole; pridonio razvoju instrumentalne varijacije i barokne sonate; među prvima oblikuje varijacije na pučke napjeve tipa Aria di Ruggiero, Romanesca i sl. kao ostinatne teme. Ostavio 4 zbirke instrumentalnih kompozicija s naslovima Sinfonie e gagliarde; Sonate, sinfonie, gagliarde, brandi... itd. Komponirao i veći broj madrigala, scenski intermezzo te zbirku Hebrejski psalmi i kantike.

ROSSO FIORENTINO, pravo ime Giovanni Battista di Jacopo di Guaspare, tal. slikar i dekorater; r. 1494, u. 1540. Učenik Andrea del Sarta, pod utjecajem fra Bartolomea i Michelangela; jedan od prvih predstavnika tal. ranog manirizma. God. 1530. dolazi u Pariz, a 1532. u Fontainebleau, gdje je suosnivač tzv. Fontainebleauske slikarske škole. U dvoru Fontainebleau izrađuje ciklus fresaka s temama iz mitologije i iz života Franje I i osnove za dekoracije interijera uz primjenu štuka, reljefa i inkrustacija. Radio i arhitektonske projekte (tzv. veliku galeriju u dvoru Fontainebleau). ROTROU [rotr'u], Jean de, franc. dramski pjesnik; r. 1609, u. 1650. Pripadao krugu pisaca oko Corneillea, koji mu je bio prijatelj i uzor. R. je prvi franc. dramatičar koji se nadahnuo španj. klasičnim teatrom (Lope de Vega). Voltaire ga je nazvao »pravim osnivačem francuskog kazališta«. Ukupno je sačuvano 35 njegovih kazališnih komada, od toga 6 tragedija (Saint Genest; Antigona; Umirući Heraklo), 12 komedija (Zaljubljeni mrtvac; Sestra) i 17 tragikomedija (Progonjena Laura). ROTTENHAMMER [r'otnhamer], Hans, njem. slikar; r. 1564, u. 1625. Učio u Münchenu, usavršio se u Veneciji (pod utjecajem Tintorettovim); od 1606. radi u Augsburgu. Slika - na bakrenim pločama maloga formata - mitol., alegorijske i biblijske prizore s dubokim pejzažnim pozadinama. Izradio stropne freske u Maksimilijanovu muzeju u Augsburgu i u dvorcu u Bückeburgu. ROUSSEAU, Jean-Baptiste, franc. pjesnik i dramatičar; r. 1671, u. 1741. Potaknut od Boileaua, ogledao se najprije kao kaz. pisac (Laskavac i dr.), ali bez uspjeha. Zbog njegovih ujedljivih epigrama mrzili su ga mnogi suvremenici (među kojima i Voltaire). God. 1712. osuđen na doživotni izgon iz Francuske. Renome su mu pribavile njegove Ode i Alegorične kantate. ROUSSEAU, Jean-Jacques, franc. književnik i filozof; r. 28. VI 1712. u Ženevi, u. 2. VII 1778. u Ermenonvilleu kod Pariza. Majka mu umire deset dana nakon njegova rođenja; otac, ženevski urar i protestant, odgaja ga neko vrijeme sâm, a zatim povjerava njegov odgoj nekom pastoru; tri godine ostaje u pansionu u Bosseyu; pokušava izučiti graverski zanat; u šesnaestoj godini započinje skitalački život. Dolazi u Annecy, gdje upoznaje gospodu de Warens, uglednu tridesetgodišnjakinju, koja se - kao negdašnja protestantkinja i kat. obraćenica - brine oko obraćanja mladih protestanata na katoličanstvo. Ona ga šalje u Torino, gdje se R. odriče protestantizma; tu je kraće vrijeme radio kao sluga, a potom se vratio u Annecy. Pokušava učiti za svećenika, pa za glazbenika, ali bez uspjeha. Luta zatim različitim mjestima (Fribourg, Lausanne, Neuchâtel, Pariz). U Chambéryju se ponovo sastaje s gospođom de Warens, te živi kao njezin ljubavnik na njezinom obližnjem imanju Charmettes, kamo se vraća nakon što je neko vrijeme proveo kao kućni učitelj u Lyonu. Godine 1741. opet je u Parizu, gdje bezuspješno nudi Akademiji novu metodu pisanja nota; upoznaje Marivauxa i Diderota; upoznaje također i radnicu Thérèse Levasseur, kojom se nakon dugogodišnjeg života i oženio, a petero djece koje je s njom imao dao je u nahodište. U Parizu je u krugu mladih glazbenika, književnika i filozofa; piše članke za Enciklopediju; sastavlja komedije i pjesme. Knjiž. slavu doživljava 1750, kad je na nagradno pitanje Akademije u Dijonu »Da li napredak znanosti i umjetnosti pridonosi poboljšanju morala« negativno odgovorio svojim radom Rasprava o znanostima i umjetnostima (Discours sur les Sciences et les Arts). Vraća se u Ženevu i prelazi na kalvinizam. Nesretno se zaljubljuje (gospođa Houdetot), zapada u osobnu krizu, prekida s krugom enciklopedista. Zbog djela Émile (koje je javno spaljeno) spašava se od zatvora

bijegom. Na poziv filozofa Humea odlazi u Englesku, ali sukobivši se s Humeom ubrzo se vraća u Francusku. U Parizu živi veoma skromno i izdržava se prepisujući note. Izmoren lutanjima i sve češćim napadajima manije proganjanja, R. iznenada umire u Ermenonvilleu, imanju kraj Pariza, počinivši - kako neki pretpostavljaju - samoubojstvo. Već svojim glasovitim Odgovorom iz 1750. R. razvijenoj intelektualnoj kulturi suprotstavlja izvorne vrline neciviliziranih ljudi, i javlja se kao apostol prirodne jednostavnosti. Njegova Rasprava o podrijetlu nejednakosti među ljudima (Discours sur l'origine de l' inégalité parmi les hommes, 1755) osuđuje imovinu kao izvor društvene nejednakosti. To njegovo djelo nije imalo znatnijeg utjecaja na suvremenike, ali je od izuzetne važnosti za razvoj novije polit. misli u Evropi. Slijedi njegov sentimentalni roman u obliku pisama Julie ili nova Héloïse, koji je mješavina zapanjujuće čuvstvene iskrenosti te filoz., moralne i društvene rasprave. Zbog romana Émile (koji je zapravo rasprava o odgoju), R. doživljava skandal, biva osuđen i u Parizu i u Ženevi, i mora napustiti Francusku. Politička rasprava Društveni ugovor (Le Contrat Social, 1762) pokazuje se kao jedno od ključnih mjesta njegove cjelokupne političke filozofije. U godinama svojeg velikog lutanja R. neprestance radi na autobiografiji Ispovijesti (Confessioras), koju dovršava pred samu smrt, i koja se otkriva kao jedinstven dokument intimne biografije, s tezom o izvornoj dobroti i čistoći duše, uz nadahnute opise sretnih trenutaka vlastitog života. Smatran jednim od temeljaca evropske književnosti i filozofije XVIII st., R. se prije svega otkriva kao sugestivan majstor riječi, slikar čuvstava, strasti i prirode, ali i kao obnovitelj polit. svijesti i preteča revolucije. Kao zagovornik čuvstvenosti R. je protivnik prosvjetiteljstva, pa ipak promiče upravo prosvjetiteljske ideale propovijedajući moralnu autonomiju i vjerske, društvene i polit. slobode. Temeljni stavak njegova cjelokupnog nazora je izvorna dobrota čovjeka u prirodnome stanju, uz njegovu izopačenost u društvenim uvjetima; budući je po prirodi dobar, čovjek nije počinio istočni grijeh, nego ga je iskvarila civilizacija i kultura. Stoga napredak znanosti, umijeća i proizvodnje dovodi do gubitka izvorne ljudskosti, radosti i životnog sklada. R. propovijeda približavanje prirodnome stanju međuljudskih odnosa, te odbija despotizam i tiraniju, zagovarajući slobodu i jednakost. Iz istog nazora potječe i Rousseauova koncepcija slobodne države, koja bi počivala na sveopćoj volji naroda, i u kojoj bi građanske slobode zamijenile slobodu pojedinca. Takvoj bi zajednici najbolje odgovarao demokratski poredak. Samome pojedincu treba omogućiti prirodan odgoj, u kojem se oslanjamo na instinkte, pa djecu ne treba podvrgavati prisili, nego treba slobodno razvijati njihova duhovna i tjelesna svojstva. Inače prirodni čovjek nije grešan i ne poznaje ni dogme ni religije, njemu je Bog priroda. Protivnik klasicističkih kanona, filozofski buntovnik, panteist i naturalist, R. je svojim zanesenim i nesustavnim nazorom pripremio i duhovnu i društvenu revoluciju, te kao propovjednik spontanosti i logike srca izvršio golem utjecaj i na evr. književnost i na filozofiju XVIII i XIX st. Ostala važnija djela: Pisma o francuskoj glazbi; Pismo d' Alembertu o kazališnim predstavama; Sanjarije osamljena šetača. Cjelokupna djela objavljena su u 25 sv. 1826, a cjelokupna korespondencija u 30 sv. 1956. ROWLEY [r'ouli], William, engl. dramski pisac i glumac; r. 1585, u. 1642. Većinu djela napisao zajedno s drugim autorima pa tako i svoja najvrednija ostvarenja (u suradnji s Th. Middletonom); komediju Čestita svađa i tragediju Podmetnuto dijete. Tragedija Pohotom sve se gubi najbolje mu je samostalno napisano djelo. RUBENS, Peter Paul, flam. slikar; r. 28. VI 1577. u Siegenu, u. 30. V 1640. u Antwerpenu. Rođen u Njemačkoj, kamo su mu roditelji protestanti emigrirali iz

Antwerpena u doba vjerskih progona. Nakon očeve smrti vraća se u Antwerpen i uči slikanje kod romanistâ, sljedbenika tal. smjera u slikarstvu, A. van Noorta i O. van Veena. God. 1600. polazi u Italiju, studira djela majstora renesanse i suvremenih slikara i radi u službi V. Gonzage, gospodara Mantove. Vrativši se 1608. u domovinu, otvara u Antwerpenu slikarsku radionicu, postaje dvorski slikar nadvojvode Alberta, guvernera Nizozemske i ženi se Izabelom Brant. Kao uglednom građaninu povjeravane su mu diplomatske misije u Parizu, Madridu i Londonu, gdje također i slika. Ostavši udovac (1626) ženi se 1630. Helenom Fourment, koju je mnogo puta prikazao u portretima te u mitol. i religioznim kompozicijama. Zbog sve većeg broja narudžaba organizira u svom ateljeu proizvodnju u kojoj, radeći po njegovim skicama i kartonima, sudjeluju mnogi učenici i pomoćnici (Van Dyck, Jordaens, Snyders, J. Bruegel, de Vos, oba Teniersa i dr.). U svojim kompozicijama, redovno monumentalnih razmjera, s mnoštvom likova i u bogatim arhitektonskim ambijentima, ostvaruje svestranu tematiku. Više od 3000 njegovih platna obuhvaćaju religiozne prizore (Podizanje križa; Skidanje s križa; Posljednji sud; nekoliko verzija Poklonstva kraljeva; sveci, mučenici), mitologiju i ant. legende (Bitka amazonka; Otmica Leukipovih kćeri; Perzej i Andromeda; Heroja i Leandar; Venera; Parisov sud; Pijani Silen), historijsko- alegorijske sadržaje (ciklus o franc. kralju Henriku IV i Mariji Medici, u Louvreu), kermese, lovove (Lov na lavove), žanr-prizore, pejzaže i portrete. U portretu je dao najzrelije plodove svoga stvaralaštva. Njegove velike kompozicije kao stilski jedinstvena cjelina najviši su domet flam. baroknog slikarstva, a po svojoj dinamici i patosu ujedno i jedan od najautentičnijih izraza baroknog duha. U raskošnim scenerijama arhitekture ili u sunčanoj prirodi R. komponira mase figura u bogatom kostimu ili kao aktove, pune senzualnosti i životne radosti. Pri tom se služi raskošnom paletom toplih i zlaćanih boja, koje s njegovih platna bliješte u dotad neviđenom sjaju. Rubensov utjecaj vladao je stoljećima ne samo u flam. nego i općenito u evr. slikarstvu, sve do majstora franc. romantizma E. Delacroixa. RUCELLAI [ručel'a:j], Giovanni, tal. pjesnik; r. 1475, u. 1525. Spjevom Pčele (1524), po uzoru na Vergilijeve Georgike, dao je model didaktičnoj poeziji, a tragedijama Rosmunda (1516) i Oreste (1525) pridonio razvitku renesansnog teatra. RUEDA [ru'eda], Lope de, španj. komediograf; r. oko 1510, u. 1565. Glumac i vođa kazališne družine. Nadahnut tal. kazalištem, pisao pastirske dijaloge i komedije: Armelina; Eufemia; Prevareni; Medora. Od njega potječu tzv. pasos-među činovima »velikih« komedija izvođene komične epizode - koje prethode Cervantesovim entremeses. RUIZ DE ALARCÓN Y MENDOZA [ru'iz de alark'on i mend'oza], Juan, španj. komediograf i dramatičar, rodom iz Meksika; r. 1581, u. 1639. Autor je karakternih, pomno dorađenih komedija. Najuspjelija je Sumnjiva istina, po kojoj su P. Corneille i C. Goldoni napisali svoje komedije Le Menteur, odn. Il Bugiardo (Lažac). Ostala djela: komedije I zidovi čuju; Promijeniti se i postati bolji; Steći prijatelje; Seviljski tkalac; povijesna drama Povlaštene grudi. RUMFORD [r'amferd], grof, građansko ime Benjamin Thompson, amer. fizičar i političar; r. 1753, u. 1814. Za revolucije napušta svoju zemlju i bježi u Englesku. Na poziv izbornoga kneza Bavarske odlazi u München. Jedanaest je godina što ih je proveo u Münchenu bio ministar rata, ministar policije i veliki kancelar. Bavio se i fizikom. Izvršio je kvantitativna mjerenja, kojima je dokazao da se mehan. energija, dobivena trenjem,

pretvara u toplinsku. R. je utvrdio da je toplina u vezi sa gibanjem čestica od kojih se sastoje tijela. RUMJANCEV, Nikolaj Petrovič, rus. državnik; r. 1754, u. 1826. Bio u diplomatskoj službi u zap. Evropi, zatim ministar trgovine te vanjskih poslova. Oduševljen sabirač rus. starina (ljetopisa, listina, rijetkih knjiga, etnografskog i numizmatičkog materijala). Njegova zbirka poslužila je kao osnova Rumjancevskog muzeja. Knjižni fond ove zbirke poslužio je 1925. kao temelj Državne knjižnice »V. I. Lenjin« u Moskvi. RUMJANCEV, Pjotr Aleksandrovič, rus. vojskovođa; r. 1715, u. 1796. Zapovjednik rus. vojske u Sedmogodišnjem ratu (1756-63). Od 1764, kao general-gubernator Ukrajine, provodio žestoku rusifikaciju, ukinuo ukrajinsku autonomiju i stekao goleme posjede. Za rusko-tur. rata (1768- 74) porazio je brojčano nadmoćne Turke na rijekama Largi i Kagulu (1770), izbio na Dunav i 1774. prisilio Tursku na Kučuk-Kajnardžijski mir. Za zasluge dobio čin general-feldmaršala i počasni nadimak »Zadunajski«. Smatra se istaknutim organizatorom ruske vojske. God. 1794. bio zapovjednik pomoćne armije za ugušenje poljskog ustanka pod T. Kościuszkom. RUNIUS [r'u:nius], Johan, šved. književnik; r. 1679, u. 1713. Studirao u Uppsali. Živio u teškim prilikama, izdržavao se kao privatni učitelj i privatni tajnik. Umro od sušice. Autor široke kulture, pisao na nekoliko jezika. R. je majstor pjesničke forme. Njegove pjesme su i važan dokument o životu šved. građanstva poč. XVIII st. Djela: Dudaim; Izabrane pjesme. Cjelokupni radovi objavljeni su 1955. RUSH [raš], Benjamin, amer. liječnik; r. 1745, u. 1813. God. 1797. osnovao Medicinsku akademiju u Pennsylvaniji. Jedan od potpisnika amer. Deklaracije nezavisnosti. Borio se za oslobođenje Crnaca od ropstva i za ukinuće smrtne kazne. God. 1774. osnovao prvo društvo protiv ropstva u SAD. Prvi je opisao slučaj fokalne infekcije. Napisao prvu amer. raspravu o staračkim bolestima i niz drugih med. djela. RUSTEM-PAŠA, obiteljsko prezime Opuković, po podrijetlu nazvan Hrvat, tur. državnik; r. oko 1500. u Skradinu, u. 1561. u Carigradu. U mladosti su ga oteli Turci, odveli u Carigrad i tamo školovali. Oženjen Sulejmanovom jedinicom, postao je 1544. velikim vezirom. Upravljao je dugo Turskim Carstvom i omogućio mu svojom financ., upravnom i vojnom politikom velika osvajanja. Posjedovao je golem imutak; njegova najsjajnija zadužbina je Rustem-pašina džamija u Carigradu, djelo mimara Sinana. U Sarajevu je dao sagraditi Brusa-bezistan, gdje se prodavala svila iz njegovih tkaonica u Brusi. Rustempašina kronika Turskoga Carstva, koja seže do 1560, sadržava važne podatke i za našu povijest. RUŠDI AHMED, osmanlijski pjesnik; r. 1637. u Mostaru, u. 1699. Doveden u Carigrad kao adžami-oglan i školovan, napušta činovničku karijeru i posvećuje se posvema poeziji. U duhu konvencionalne istočnjačke lirike XV-XVII st. pisao kaside, gazele, dosjetke, kronograme na turskom, a ponešto i na perzijskom jeziku. RUYTER [r'ejter], Michiel Adriaanszoon de, niz. admiral; r. 1607, u. 1676. Za Prvoga englesko-nizozemskog rata pobjeđuje u bitki kod Plymoutha (1652) nadmoćniju engl. flotu. Sudjeluje u bitkama kod Dungenessa (1652) i Portlanda (1653). U Dansko-švedskom

ratu 1659. vodi uspješne operacije protiv Šveđana na Baltiku. U Drugom engleskonizozemskom ratu (1665-67) kao vrhovni zapovjednik niz. flote, pobijedio je (1667) Engleze u Kanalu. U Trećem englesko-nizozemskom ratu uspješno se bori protiv udružene englesko-franc. flote kod Solebaya (1672) i Schoomeveldta (1673). Nakon pobjede nad Francuzima kod Strombolija (1676) smrtno je ranjen u bitki kod Auguste. RUZZANTE [rudž'ante], pravo ime Angelo Beolco, tal. komediograf; r. oko 1500, u. 1542. Slavljen za života, R. je dugo bio zaboravljen, a u najnovije doba ponovno je otkriven kao izvoran teatarski pisac seljačkog svijeta, elementarnog, nagonskog i životnog, svjesno suprotstavljenog klasicističkim renesansnim uzorima. Pisao je uglavnom padovanskim narječjem (pavano). Komedije: Betia (1552-25); Mušica (1528); Vaccaria (1532-33). RZEWUSKI, Wacłav, polj. pisac; r. 1706, u. 1779. Hetman, krakovski vojvoda. Osim lat. i polj. panegirika Augustu II i III, pisao tragedije, komedije i polit. spise kojima opravdava liberum veto. Napisao i traktat o versifikaciji.

S. SABLÉ, Madeleine de Souvré, marquise de, r. 1599, u. 1678. Glasovita po svojoj ljepoti, cijenjena zbog svoga duha i dobra ukusa, poznata po galantnim avanturama te po svome salonu, koji su posjećivali odličnici franc. društva (La Rochefoucauld, Voiture i dr.). Iza markize Sablé ostale su Maksime markize Sablé i brojna pisma. SACCHERI [sak'eri], Giovanni Gerolamo, tal. matematičar; r. 1667, u. 1733. Profesor matematike, logike i teologije u Torinu, Paviji i Milanu. Najznačajniji je po svojim pokušajima da dokaže peti Euklidov postulat koristeći pri tom preostale postulate (Euclides ab omni naevo vindicatus, Milano, 1733). Uslijed jedne pogreške u zaključivanju smatrao je da je u tome i uspio. Međutim, zbog niza pravilnih zaključaka, suprotnih našoj intuiciji, ali logički besprijekornih, jedan je od utemeljitelja geometrije Lobačevskog. SACHS, Hans, njem. pjesnik i majstor pjevač; r. 5. XI 1494. u Nürnbergu, u. 19. I 1576. u Nürnbergu. Radio kao postolar, a kao pjevač je obišao gotovo cijelu Njemačku. Iz prijevoda je poznavao Homera, Vergilija i Ovidija, kao i mnoge stare kronike i legende, a za svoje stihovne poslovice, basne i anegdote crpao je građu iz povijesti, Biblije, viteške i humorističke književnosti. Njegovi sastavci sadržavaju moralističke pouke, elemente humanističkog obrazovanja i ideje reformacije. Kao vatreni pristaša Luthera, napisao je u njegovu čast 1523. pjesmu Wittenberški slavuj (Die Wittenbergisch Nachtigall). U dramama je nastavio tradiciju nürnberške pokladne igre nadovezujući se na srednjovj. biblijsku dramu. S. je najjači u neusiljenoj farsi, karikaturi, šali, u realističkim scenama iz svakidašnjice, s dobroćudnim humorom i vjerskom trpeljivošću (Zemlja Šlarafija; Đak lutalica u raju). Odbacivan u doba baroka i prosvjetiteljstva, otkriven u vrijeme njem. romantizma, S. je izvanredno plodan književnik, autor nekih 200 drama, sastavio je 1800 kratkih pjesama u rimovanim dvostihovima (Spruchgedichte) i napisao 4275 »majstorskih pjesama« (Meisterlieder). SACKVILE [s'ekvil], Thomas, engl. pjesnik i diplomat; r. 1536, u. 1608. Zajedno s Th. Nortonom napisao jednu od najranijih engl. tragedija Gorboduc, a poznat je kao suradnik na djelu Zrcalo za državnike. Značajan kao jedan od tvoraca engl. blank versea. SADE [sad], Donatien Alphonse François, marquis de, franc. pisac; r. 1740, u. 1814. Konjanički oficir u Sedmogodišnjem ratu; proveo 27 godina u zatvorima, a najposlije i u ludnici zbog raznih delikata (→ SADIZAM). S. je u svojim djelima opisivao mračne porive za psih. i fizičkim mučenjem: od čovjekova prava na »apsolutni egoizam« i naslađivanje u tuđim mukama pa do umorstva iz spolnog užitka. Potpuna ravnodušnost prema važećim moralnim normama i opsjednutost mučenjem spolnog partnera, odbacivanje svega što je priznato kao prirodno i uobičajeno, neodoljiva potreba da se zločinom ispuni svakidašnja egzistencija neke su od bitnih značajki Sadeova književna djela. Mišljenja su o Sadeovu opusu podijeljena; za jedne je S. patološki pornograf, slavitelj nastranosti, bludnik i cinik

uvjeren u apsolutni trijumf zla, za druge je pak (Baudelaire, Rimbaud, Lautréamont, nadrealisti) tragična ličnost u neprestanom sukobu s društvom, rušitelj svih važećih normi i smioni negator tradicije. Djela: Justine ili nesreće vrline; Nova Justine; 120 dana Sodome ili škola razuzdanosti; Filozofija u budoaru; Razgovor između suđenika i samrtnika. SÁ DE MIRANDA [~ de mir'anda], Francisco, port. pjesnik; r. između 1481. i 1495, u. 1558. Vrlo značajan kao obnovitelj port. pjesništva u doba renesanse. Po duhu petrarkist. Iz Italije donio u Portugal nove oblike: sonet, kanconu, elegiju, eklogu i pastoralu (Fabula do Mondego). Značajna su i njegova Pisma, u kojima aforizmima, pov. i mitol. reminiscencijama iznosi svoj životni i knjiž. »credo«. Autor je dviju komedija: Stranci i Hvastavci. SADOLETO, Jacopo, tal. humanist; r. 1477, u. 1547. Od 1513. do 1527. u kancelarijskoj službi Vatikana, 1536. kardinal. Literarno ime stekao je ciceronovskom prozom svojih pisama i pjesmom O Laokontovu kipu (1506). U spisu Slava filozofije etiku temelji na ljudskom dostojanstvu i općoj sposobnosti rasuđivanja (lat. sensus communis). Neka njegova teol. gledanja u spisu O Pavlovoj poslanici Rimljanima crkv. je cenzura osudila. SA'DUDDIN, također Saad ed-Din, Muhamed, tur. historičar; r. 1536, u. 1599. Njegova historija Osmanlijskog Carstva Kruna anala (Tâc ut- Tavarîh) obuhvaća razdoblje od osnutka Carstva do smrti Selima I. Vrijedni su njegovi podaci za razdoblje kojemu je bio suvremenik, a ima podataka važnih i za našu historiju. SAGREDO, Giovanni, mlet. diplomat i pisac; r. 1617, u. 1682. Ambasador u Francuskoj, Engleskoj i Austriji. Sagredovi su spisi bili vrelo za neke naše historičare-ljetopisce; A. Kačić-Miošić poziva se na Sagreda u svojim pjesmama: »Viruj, pobro, to Sagredo piše«. Djela: Povijesne uspomene na otomanske vladare; zbirka novela Arkadija na Brenti. SAIB TEBRIZI, pravo ime Mirza-Muhamed Ali, azerbajdžanski pjesnik; r. 1601, u. 1677. Pisao kaside, gazele, didaktičke pjesme i djela o ratničkim pohodima Perzijanaca. Više godina živio u Indiji a kao dvorski pjesnik perz. šaha dobio naziv »kralja pjesnika«. Njegovi zbornici pjesništva na perzijskom jeziku ostavili su snažan dojam na suvremenike, a u više zemalja islam. kruga imali su više sljedbenika. SAINT-AMANT [sent am'an], Marc Antoine Girard de, franc. pjesnik; r. 1594, u. 1661. Vojnik i diplomat; jedan od prvih članova Francuske akademije. Rabelaisovskim rječnikom pjeva o vinu i dobroj trpezi (Izjelice; Sir; Dinja). Napisao i jednu satiričku poemu (Komični Rim). SAINT-AUBIN [sent ob'en], Augustin de, franc. bakrorezac i ilustrator; r. 1736, u. 1807. Tehnički vješt grafičar, u čijem se djelu odrazuje duh rokokoa. Ilustrirao knjige, reproducirao slikarska djela. Izradio oko 1300 bakroreza, od čega 350 portreta suvremenika (među kojima se ističe Diderotov).

SAINT-AUBIN, Gabriel, franc. slikar, crtač i bakropisac; r. 1724, u. 1780. Augustinov brat. Slika u akvarelu i gvašu; u crtežima obrađuje žanr- motive iz pariskog života, galantne prizore, svečanosti i suvremene događaje. Osim umj. vrijednosti, ti radovi imaju i dokumentarno značenje kronike. Jednake teme prikazuje i u fino obrađenim bakropisima (Šarlatan; Mala postaja; Pogled na Tuileries; Salon Louvrea). SAINT-ÉVREMOND [sent evrem'on], Charles de Marguetel de Saint Denis de, franc. pisac; r. 1610. ili 1613, u. 1703. Skeptik, ateist, epikurejski zaljubljen u život. Kršćansko apstiniranje od užitka smatrao neoprostivim grijehom. Nezavisan, slobodouman duh, koji se svojom ironijom zamjerio mnogima. Zbog pamfleta protiv Mazarinove politike morao emigrirati (Holandija, Engleska). Od 1661. do smrti živio je u Londonu uživajući naklonost engl. dvora. Osim refleksijâ o hist., knjiž. i moralnim problemima (Esej o Epikurovu moralu; Rasprava o negdašnjoj i suvremenoj tragediji) napisao i satiričke komedije (Učenici akademije). Ostavio opsežnu korespondenciju. Njegovi filoz. pogledi najavljuju XVIII st. Izvršio znatan utjecaj na Voltairea Montesquieua. SAINT GELAIS [sen žle], Mellin de, franc. pjesnik; r. 1491, u. 1558. Dvorski bibliotekar. Marotov i Ronsarov rival. Uveo u franc. književnost sonet. Pisao prigodne pjesme (Oeuvres, 1574), među kojima ima nekoliko duhovitih epigrama. S talijanskog preveo tragediju Sofonizba. SAINT-MARTIN [sen mart'en], Louis Claude de, franc. filozof; r. 1743, u. 1803. Mistik, protivnik materijalizma i senzualizma, pokušava spojiti gnostičko i kabalističko učenje s mističkim mislima Swedenborga i J. Böhmea, čija je djela prevodio na francuski. Njegovi su sljedbenici martinisti. Djela: O zabludama i istini; Čovjek želje; Novi čovjek; Krokodil (poema); O duhu stvari. SAINT-SIMON, Louis de Rouvroy duc de, francuski pisac; r. 1675, u. 1755. U Memoarima oštro kritizira apsolutističku vladavinu Luja XIV i njegovih ministara iz buržujskih slojeva. Zahtijeva da sa ponovo sazovu Generalni staleži i uspostavi samoupravna općina i pokrajina. Iako protivnik buržoazije, njegovi su Memoari služili revoluc. trećem staležu kao ideološko oružje u borbi protiv apsolutističke monarhije. SALMASIUS, Claudius, pravo ime Claude Saummaise, franc. klasični filolog i erudit; r. 1588, u. 1653. Profesor u Leidenu. Otkrivač zbirke Anthologia Palatina. Za engl. revolucije bio na strani Stuarta; polemizirao s Miltonom braneći prava monarhije kao božanska. Poznavalac prava, teologije i medicine, uz filološka i historiografska djela (Plinijevske vježbe na temelju Solininusova Polyhistora; O rimskom vojništvu) napisao niz radova s područja ekonomike (O kamatama; Prepirka o zajmovima). SALZMANN [z'alcman], Christian, njem. pedagog; r. 1744, u. 1811. Zastupnik pedagogije koja zahtijeva odgoj s pomoću igre, gimnastičkih vježbi i manuelnog rada. Protivnik verbalizma u nastavi. Ističe veliko značenje temeljitog »odgoja odgajateljâ«. Djela: Konrad Kiefer ili naputak za razborit odgoj; Knjižica o mravima ili naputak o razboritu odgoju odgajatelja.

SAMMARTINI, Giovanni Battista, tal. orguljaš i kompozitor; r. oko 1700, u. 1775. Među prvima komponirao simfonije koje se po formi i strukturi (četvorostavačni oblik, sa sonatno građenim stavcima) smatraju klasičnima. Komponirao oko 80 simfonija, instrumentalne koncerte, gudačke kvintete, 20 kvarteta, oko 187 trija, oko 50 solo-sonata, pretežno u ranoklasičnom, galantnom stilu, te opere, oratorije i crkvenu glazbu. Djela su mu bila proširena po Evropi pa je ne samo načinom oblikovanja nego i po utjecaju što ga je izvršio (pariska izdanja i izvedbe pridonijeli su uvođenju ranoklasičnog stila u Francusku) odigrao važnu ulogu u razvoju klasične simfonije i komorne glazbe. SAMMICHELI [samik'eli], također Sanmicheli, Michele, tal. graditelj ; r. 1484, u. 1559. Učenik Bramantea i Giuliana da Sangallo u Rimu; istaknut graditelj visoke renesanse. Od 1509. upravlja gradnjom katedrale u Orvietu, 1528. stupa u službu Mletačke Republike. Podignuo utvrde na Lidu, Krfu, Kreti, Cipru; u Veroni sagradio bastione i gradska vrata Porta Nuova i Porta di S. Zeno. God. 1534. proputovao je Dalmaciju u pratnji svog sinovca Giana Girolama Sammichelija (oko 1513-1558), koji je po njegovim osnovama izveo obrambeni sustav Zadra i tvrđavu Sveti Nikola na ulazu u šibensku luku. S. je projektirao crkve i sagradio veći broj palača; u Mlecima: Grimani, Corner-Spinelli i Cornato-Mocenigo, u Rovigu: Roncalli, a u Veroni: palače Canossa, Pompei i Bevilacqua. SÁNCHEZ COELLO [s'ančez ko'eljo], Alonso, španj. slikar; r. 1531/32, u. 1588. U mladosti uči u Lisabonu, a u Madridu mu je bio učitelj A. Mor. Kao dvorski slikar Filipa II sudjelovao je na ukrašivanju Escoriala, za koji je izradio velik broj slika, osobito portreta. Začetnik je ceremonijalnog i reprezentativnog španj. dvorskog portreta. SANDRART [z'andrart], Joachim von, njem. slikar i povjesničar umjetnosti; r. 1606, u. 1688. Učio u Nürnbergu, Pragu i Italiji, gdje slika pejzaže sa Cl. Lorrainom. Erudit, eklektik u širokom rasponu; slikao hist., alegorijske i religiozne kompozicije, portrete i mrtve prirode. Njegovo djelo Njemačka akademija plemenitih građevnih, kiparskih i slikarskih vještina (1675-79) važan je izvor za povijest umjetnosti kao ilustrirani zbornik biografija njem., tal. i franc. umjetnika. SANGALLO, Antonio da, st., pravo ime Antonio Giamberti, tal. graditelj; r. 1455, u. 1534. Predstavnik kasnorenesansne arhitekture u Toskani. Glavna su mu djela crkve Sta Annunziata u Arezzu i Madonna di S. Biaggio u Montepulcianu, u kojoj je stvorio savršen primjer renesansne centralne građevine s kupolom. SANGALLO, Antonio da, ml., pravo ime Antonio di Bartolomeo Cordini, tal. graditelj; r. 1483, u. 1546. Učenik Bramanteov. U Rimu vodi 1538-46. gradnju bazilike sv. Petra, podiže monumentalnu palaču Farnese (dovršio je Michelangelo; danas franc. ambasada), crkvu Sta Maria di Loreto i kovnicu. Gradi utvrde u Parmi, Piacenzi, Firenci i Anconi. Od stilskih oblika kasne renesanse ide prema manirizmu. SANGALLO, Giuliano da, pravo ime Giuliano Giamberti, tal. kipar i graditelj; r. 1445, u. 1516. U službi Medičejaca, početno pripada ranoj renesansi. U Rimu studira ant. građevine i razvija se prema stilskom izrazu visoke renesanse. U mjestu Poggio a Caiano nedaleko od Firence sagradio reprezentativni ljetnikovac (Villa) s monumentalnim portikom u obliku ant. hrama, a u Pratu crkvu Sta Maria delle

Carceri. U Firenci sudjeluje kod gradnje pal. Strozzi, a u Rimu kod gradnje bazilike sv. Petra i Vatikanske palače. SANNAZZARO [sanadz'a:ro], Jacopo, tal. književnik; r. 1455, u. 1530. Plemić, dvoranin, član humanističke akademije u Napulju (Pontaniana). Na latinskom je napisao religiozni spjev O porođaju djevice, te Epigrame, Elegije, Ribarske ekloge, gdje veliča ljepote primorskoga zavičajnog krajolika, a umjesto pastira na knjiž. pozornicu uvodi ribare i mornare. U svjetsku književnost ušao je tal. djelom Arkadija (1501; definitivno izd. 1504), romanom u rafiniranoj humanističkoj prozi i stihovima (12 ekloga). Opisujući lutanja zaljubljena mladića u idealiziranoj pastirskoj krajini, dao je epski oblik vlastitoj ljubavnoj drami. Obnovio je ant. pastoralni mit i pružio dvorskoj i građanskoj publici ideal jednostavna i prirodna života u svijetu bezbrižnih pastira. To je djelo imalo golem odjek u evropskoj književnosti, kazalištu, glazbi i likovnim umjetnostima. Prvo izvorno djelo takve vrste izvan Italije napisao je P. Zoranić (Planine, 1569).

SANSON [sans'on], Nicolas, franc. geograf; r. 1600, u. 1667. Izradio je 146 listova Karte Galijâ. Izradio je i Opće karte svih dijelova svijeta. Djela: Geografski opis stare Galije, Geografski opis stare Grčke. SANSOVINO, Andrea, pravo ime Andrea Contucci, tal. kipar i graditelj; r. oko 1460, u. 1529. Učio u Firenci kiparstvo kod A. Pollaiuola, a graditeljstvo kod Giuliana da Sangallo; u svojim radovima izrazuje duh i forme visoke renesanse. Kao kipar izvodi nadgrobne spomenike u crkvama, oltare, tabernakule i reljefe u terakoti. Od 1492. do 1501. zaposlen je kao kipar i graditelj u Portugalu. U Firenci pomaže Michelangelu kod izvođenja Nove sakristije u S. Lorenzu. Značajan je njegov udio u gradnji katedrale u Loretu. SANSOVINO, Jacopo, pravo ime Jacopo Tati, kipar i graditelj; r. 1486, u. 1570. Učio u Firenci kod A. Sansovina (od kojega uzima prezime) te kod Bramantea u Rimu. Sljedbenik je monumentalnih koncepcija visoke renesanse. Izradio je velik broj mramornih kipova za crkve u Firenci, Bologni i Rimu. God. 1527. stupa u službu Venecije, gdje je izradio nadgrobni spomenik dužda Veniera u crkvi S. Salvatore i kipove Neptuna i Marsa na Scala dei Giganti u dvorištu Duždeve palače. U Veneciji izvodi i svoje izvanredne graditeljske radove: La Libreria (Knjižnica sv. Marka); Loggetta uz podnožje kampanila bazilike sv. Marka; Zecca (kovnica) te palače Loredan, Gritti i Dolfin. SANTACROCE [santakr'o:če], Girolamo, tal. slikar; r. oko 1480, u. oko 1556. Sljedbenik Giovannija Bellinija. Radio oltarne slike za crkve u Veneciji i okolici te u okolici Bergama i Padove. Veći broj njegovih slika nalazi se u crkvama u Istri (Pazinu, Izoli), u Hrvatskom primorju (Bakru, Košljunu) i Dalmaciji (Splitu, Hvaru, Starigradu, Visu, Lopudu, Krapnju, Blatu, Kotoru). SARAZIN ili SARRAZIN [saraz'en], Jacques, franc. kipar; r. 1592, u. 1660. Boravi 1610-28. u Rimu, gdje preuzima maniru tal. baroknog kiparstva. Jedan je od osnivača Pariske akademije (1648). Radio mitol. figure, kipove za crkve, portretna poprsja i dekorativnu plastiku. Značajnija djela: Nadgrobni spomenik Jacquesa de Souvraya; Nadgrobni spomenik kardinala de Bérullea; Karijatide.

SARBIEWSKI, Maciej Kazimierz, latinizirano prezime Sarbievius, polj. pjesnik; r. 1595, u. 1640. Isusovac, dvorski propovjednik kralja Vladislava IV, od pape Urbana VIII ovjenčani pjesnik, »kršćanski Horacije«, smatran najodličnijim novolat. pjesnikom. Pjesme su mu od 1625. do 1892. izišle u 58 izdanja. Od pjesama (na polj. jeziku) za života mu je izišla samo prigodnica napisana u povodu smrti Stanislava Sapiehe (1635). SCAMOZZI [skam'oci], Vincenzo, tal. graditelj i teoretičar; r. 1552, u. 1616. Stvara u sjev. Italiji arhitektonska djela u klasicističkom duhu povodeći se za A. Palladiom. U Vicenzi sagradio palače Trissino, Thiene i Porto-Breganze i dovršio pozornicu Palladiova Teatro Olimpico. Glavna su mu djela u Veneciji: Nove prokuracije (juž. fronta Trga sv. Marka), palača Contarini i završni radovi na Sansovinovoj Knjižnici sv. Marka. Njegov traktat O ideji svjetske arhitekture (1615) utjecao je na formiranje klasicističke arhitekture sve do XVIII st. SCARLATTI, Domenico, tal. kompozitor i čembalist; r. 26. X 1685. u Napulju, u. 23. VII 1757. u Madridu. Sin i učenik Alessandra. Čembalist, orguljaš i dirigent u Rimu te na kralj. dvorovima u Portugalu i u Španjolskoj. Komponirao isprva opere (Hamlet), oratorije, kantate i crkvenu glazbu (monumentalni Stabat Mater), nadovezujući se na stil svojega oca; za boravka u Španjolskoj skladao uglavnom samo muziku za čembalo; napisao 555 sonata za čembalo oblikujući ih dvodijelno, u vrlo individualnom, ranoklasičnom (galantnom) klavirskom stilu, kojemu je prizvuk španj. narodne muzike dao posebnu boju. Razvio virtuoznu, ornamentalno bogatu čembalističku tehniku i utjecao na mnoge klavirske kompozitore idućih generacija, osobito u Španjolskoj i Engleskoj. SCARPA [sk'arpa], Antonio, tal. anatom i kirurg; r. 1752, u. 1832. Profesor u Modeni i Paviji. Istraživao građu kostiju, osjetila (uha, nosa, očiju), srčane živce, uveo nove operacije u kirurgiji. Gl. djelo: Tabulae neurologicae (prvi jasni prikaz srčanih živaca). SCARRON [skar'on], Paul, franc. burleskni pjesnik, romansijer i dramatičar; r. 14. VII 1610. u Parizu, u. 7. X 1660. u Parizu. Po očevoj želji prima »niže redove«. Boravi u Rimu kao pratilac biskupa iz Mansa, na povratku dobiva kanoničku titulu. Veseljak po ćudi, provodi frivolan život. U 28. godini paraliziran; uzetih nogu, do smrti prikovan uz naslonjač, prkosi udesu smijehom i burleskama. U 42. godini S. uzima za ženu Françoiseu d'Aubigné (poslije žena Luja XIV, poznata pod imenom Madame de Maintenon). Nasmijani bolesnik parodira Vergilijevu Eneidu (Prerušeni Vergil), podruguje se Mazarinu (Mazarinade), piše burleskne poeme (Typhon ili Gigantomahija), kazališne komade po španj. uzoru (Jodelet ili gospodar-sluga; Đak iz Salamanke ili velikodušni dušmani), roman o životu putujućih glumaca (Komični roman-njegovo najbolje djelo) i novele (Tragikomične novele, kojima se inspirirao Molière pišući Tartuffea i Školu za žene). Za Scarronom su se poveli mnogi; zaredale su travestije klasika, burleska je postala moda onog vremena (Dassoucy, Cyrano de Bergerac i dr.). S. se smatra pretečom Molièrea.

SCHEELE [š'e:le], Carl Wilhelm, šved. apotekar i kemičar; r. 9. XII 1742, u. 21. V I796. Radio kao apotekar u Malmöu (1715), Stockholmu (1768) i Köpingu (od 1775, kad je bio izabran za člana Švedske kraljevske akademije nauka). Jedan od osnivača moderne kemije. Izvanredan eksperimentator. Otkrio je kisik, klor, barij-

oksid i mangan; vinsku, galnu, mokraćnu, oksalnu, mliječnu, limunsku, jabučnu i cijanovodičnu kiselinu; arsenovodik, glicerol i biljne bjelančevine. Važna su njegova otkrića o prirodi fluorovodične, molibdenske, volframske i arsenske kiseline; otkrio je adsorpciju plinova na drvenom ugljenu, katalitičku esterifikaciju organskih kiselina, sterilizaciju octa kuhanjem i dr. Radeći u siromaštvu, u teškim uvjetima i s primitivnom aparaturom, Scheele je otkrio više kem. supstancija i pojava nego ijedan istraživač prije njega. SCHEIDT [šajt], Samuel, njem. kompozitor i orguljaš; r. 1587, u. 1654. Predstavnik ranog baroka u Njemačkoj, komponirao djela za orgulje (zbirke Tabulatura nova i Tabulatur-Buch), za instrumentalne sastave (zbirka plesova Ludi musici; LXX Symphonien auf Concerten manier) te vokalnu, svjetovnu i duhovnu muziku (zbirke Concertus sacri, Novi duhovni koncerti i Ljupki ljekoviti cvjetići...). Zbirkom Tabulatura nova (3 sv.) uveo novi način notiranja glazbe za instrumente s tipkama (note na način partiture), a svojim orguljskim koralnim varijacijama, koje gradi u tradicionalnom kontrapunktskom slogu ali ih tehnički, sadržajno i formalno obogaćuje novim sredstvima, dao temeljni prilog izgrađivanju njem. baroknog orguljskog stila. Svojim vokalnim duhovnim koncertima pripravlja protestantsku koralnu kantatu. SCHEIN [šajn], Johann Hermann, njem. kompozitor; r. 1586, u. 1630. Jedan od glavnih predstavnika ranog muz. baroka u Njemačkoj. U svojim djelima sjedinio kasnonizozemsko-njem. polifoničko stilsko nasljeđe s dostignućima talijanskog »stile nuovo« (monodija, koncertantni stil itd.). Najznačajnija su mu djela: zbirke duhovnih vokalnih koncerata Opella nova (I-II, 1618-26), u kojima izgrađuje oblike njem. koralnog (I) i vokalno- instrumentalnog koncerta (II); zbirka od 20 orkestralnih suita u varijacijskoj formi Banchetto musicale (1617); svjetovne pjesme uz generalbas na vlastitu poeziju (zbirke Musica boscareccia, I-III, 1621-28); njem. svjetovni i duhovni madrigali komponirani na »talijanski način« (zbirke Diletti pastorali, 1624. i Fontana d'Israel, 1623) i prva protestantska pjesmarica s generalbasom Cantional (1627, dijelom na vlastite tekstove). SCHEINER [š'ajner], Christoph, njem. astronom; r. 1579, u. 1650. Sveuč. profesor matematike i hebr. jezika u Ingolstadtu, Innsbrucku i Freiburgu. Pored G. Galileja, prvi je otkrio pjege na Suncu, ali im je dao krivu interpretaciju. Bio je ogorčen Galilejev protivnik. SCHEINPFLUG [š'ajnpflug], Karel, češ. književnik i publicist; r. 1869, u. 1948. Pjesnik, romanopisac, feljtonist i dramatičar. Opisuje jalovost malograđanske egzistencije i simpatizira s junacima koji lome društvene konvencije. Djela: INRI; Biseri u octu; Babilonska kula; Stručnjaci. SCHILLER [š'iler], Friedrich, njem. književnik, teoretičar umjetnosti i historičar; r. 10. XI 1759. u Marbachu am Neckar, u. 9. V 1805. u Weimaru. Djetinjstvo je proveo u Lorchu, gdje su ga pripremali za pastorski poziv. Išao je u lat. školu u Ludwigsburgu, a zatim u voj. akademiju u Stuttgartu, gdje je neko vrijeme učio pravne nauke, da bi kasnije prešao na medicinu i služio kao voj. liječnik. Nezadovoljan svojom službom, ne mogavši podnijeti voj. stegu, bježi u Mannheim, gdje je njegov dramski prvenac Razbojnici (Die Räuber) doživio nečuveni uspjeh 13.

I 1782. Tada slijede godine njegova lutanja i učenja. Boravi u Oggersheimu, Bauerbachu, Leipzigu, Gohlisu, Dresdenu, Loschwitzu, da bi se zatekao u Weimaru, zatim kao profesor povijesti na sveučilištu u Jeni i najzad opet u Weimaru, gdje umire od tuberkuloze pluća. - U Schilleru se već u početku - pod utjecajem Goethea, Shakespearea, Rousseaua i Macphersona-ali iznad svega zbog specifičnosti njegova vlastita života i zapreka na koje je nailazio-javlja koncepcija o svijetu kao poprištu neprestane borbe suprotnosti: dobra i zla, strasti i dužnosti, individualne težnje i društvene ograničenosti, uvjetovanih vezom i oprekom između čovjekove životinjske i duhovne prirode. Temeljna težnja ljudskog života je sloboda (kako u unutrašnjem tako i u vanjskom smislu) i s njom povezana borba protiv svake tiranije, o čemu rječito govore njegove drame (Razbojnici, Don Carlos, Wilhelm Tell). Polazeći u svojem cjelokupnom nazoru na svijet od Kantovih etičkih i estetičkih radova i Herderovih hist. istraživanja, Sch. ostvaruje vlastitu duhovnu sintezu, u kojoj središnje mjesto zauzima narav i namjena ljepote, njena veza sa samom stvarnošću, dobrotom i istinom. Bitne momente toga nazora sadrže njegove filoz. pjesme (Ideal i život; Moć pjesme). Schillerovu liriku odlikuje poseban patos (kao izraz suprotnosti i sukoba između beskrajnog i bezuvjetnog, prolaznog i vječnog, nužnosti i slobode), a iznad svega borba protiv silništva. Slične se osobine, uz klas. ton i bogatu imaginacjiu, nalaze i u baladama (Polikratov prsten; Boj sa zmajem). Međutim, Sch. nije izvoran lirik, jer on uglavnom svoja filoz. razmišljanja i uvjerenja predočava u obliku pjesama, što najbolje pokazuju njegovi smišljeni, trezveni i odmjereni sastavci kao Bogovi Grčke i Umjetnici, a i čuvena poema Pjesma o zvonu. No, ako je u lirskim radovima često na rubu patetičnosti, retoričnosti i pretjeranog alegoriziranja, on u svojim klasičnim dramama sa shakespearovskim stihovima (koje najbolje izražavaju njegovu stvaralačku narav), snagom dramskih opreka i dojmljivošću jezika, postiže punu mjeru teatarske prezentacije i knjiž. obuhvata. - Kod Schillera su izuzetne, jake osobe nosioci načela slobode, pa i onda kada je to načelo utjelovljeno u cijelom jednom narodu, kao što je slučaj s dramom Wilhelm Tell, posvećenom slobodoljubivim švic. gorštacima. Tragični junak i tragična situacija tu nastaju u sukobu između fizičke nužde (stjecaja prisilnih okolnosti) i moralne slobode (čovjekove volje, osjećaja razlike između dobra i zla, dileme između ljubavi i dužnosti). Nastojeći povezati i izmiriti Kantov »idealizam uma« i Goetheov »idealizam prirode«, Sch. u svojoj filozofiji svijeta uopće koncentrira osn. problem misli i čina oko odnosa između velikih kategorija dobrog, istinskog i lijepog, na jednoj strani, i nužnosti i ograničenosti individualnog života, na drugoj strani. Sloboda i ljepota postaju tako središte njegova filoz. rada. Dok je smisao i ostvarenje slobode utjelovio u dramama, ljepoti posvećuje i radove teorijske naravi, koji su po svojem stilu više eseji negoli znanstvene rasprave. Ljepota, koja omogućuje potpunost čovještva, zahvata svojom egzistencijom u osjetilnu prirodu kao i u svijet uma, u kojem osjetilno postaje nadosjetilno - izraz ideje. U umjetnosti, historiji i životu uopće postoji moralna jedinstvenost u smislu težnje ljepoti, dobroti i istini. O tom Sch. pjeva u djelu Riječi vjere. Povezujući estetiku s historijom filozofije, razmotrivši različite umj. oblike i raznolike umj. smjerove, nastojao je ostvariti sintezu najboljih i bitnih momenata antike i Sturm und Dranga, a u zamisli sklada svijeta ideje i svijeta zbilje. U svojim hist. radovima posvećuje posebnu pažnju revoluc. događajima. U studijama Povijest odvajanja Nizozemske i Povijest tridesetogodišnjeg rata pokazuje jasnu koncepciju historije i originalne misli. Drugovanje s Goetheom, u posljednjem desetljeću Schillerova života, mnogo je utjecalo na produbljivanje njegove misaonosti, a njihova je suradnja bila u znaku oštre polemike protiv duhovnog mrtvila i mračnjaštva, bilo u svakodnevnim

postupcima, bilo u književnosti. - Još za njegova života, a pogotovu poslije smrti, djelo mu je imalo mnoge štovatelje i sljedbenike, ali i oštre kritičare. Dok su se romantičari divili njegovu zanosu i plemenitom patosu, naturalisti i realisti su mu zamjeravali na mudrovanju i retoričnosti. Pa ipak njemu - u smislu sinteze klas. i romantičnog - duguju mnogi istaknuti pisci, kao A. de Musset, Th. Carlyle, A. Manzoni, F. M. Dostojevski, a njegov je slobodarski duh blagotvorno djelovao i na naše romantičare. Ostala važnija djela: Kabala i ljubav; Maria Stuart i Orleanska djevica.

SCHLEIERMACHER [šl'ajermaher], Friedrich Ernst Daniel, njem. filozof i teolog; r. 1768, u. 1834. Propovjednik i profesor u Halleu i Berlinu. Svojim filozofskoreligioznim naziranjima znatno utjecao na romantizam i protestantsku teologiju. Nedostiživi, ali bezuvjetni cilj svega mišljenja - izjednačenje realnog i idealnog, bitka i mišljenja - čini filozofiju »dijalektičkom« znanošću koja se neprestano obnavlja. Umjetnost, po njemu, zauzima istaknuto mjesto među aktivnostima koje dokazuju da realni i idealni svijet, svemir i duh proizlaze iz istog izvora. Intuitivno i estetski zasnovana religioznost, koja je uvjetovana nemogućnošću znanstvene spoznaje, izvire iz čuvstva potpune zavisnosti od najviše zbilje u kojoj su bitak i svijest identični. Ograničujući religiju isključivo na individualni, intimni doživljaj, odbija njen teorijski oblik i praktičku organizaciju (crkvu). Poznat kao komentator i prevodilac Platonovih dijaloga. Djela: O religiji; Osnovne crte kritike dosadašnjeg učenja o ćudoređu; Osnove filozofske etike; Estetika.

SCHLÜTER [šl'iter], Andreas, njemački kipar i graditelj; r. oko 1660, u. 1714. Osnivač njem., kasnobarokne arhitekture; kao kipar razvio se pod utjecajem Michelangela i G. L. Berninija. Ponajprije u službi Jana Sobjeskog u Varšavi, zatim u Francuskoj i Italiji, a od 1696. u Berlinu. Tu izvodi svoje glavno kiparsko djelo, brončani konjanički spomenik velikog kneza izbornika Fridrika III s alegorijskim likovima okovanih robova oko podnožja, te portretna poprsja i nadgrobnu skulpturu. Gradi Dvor s klasičnom kolonadom na monumentalnom pročelju, te nekoliko palača, dvoraca i javnih zgrada. Kao direktor Berlinske akademije znatno utječe na razvoj lik. umjetnosti. God. 1713. na poziv Petra Velikog odlazi u Petrograd, gdje umire iduće godine.

SCHOBERT [š'obert], Johann, njem. pijanist i kompozitor; r. oko 1740, u. 1767. Virtuoz na čembalu, po prilici od 1760. koncertirao u Parizu. Ranoklasičar, komponirao pretežno djela za čembalo - koncerte i sonate te komornu glazbu s čembalom - trija, kvartete, simfonije. Pridonio izgrađivanju klasične sonate sjedinivši elemente bečkog, mannheimovskog i venecijanskog načina oblikovanja i obogativši je novim sadržajem i izrazom. Utjecao na mladog Mozarta i na mnoge franc. kompozitore klavirske glazbe. SCHÖNELEBEN [š'e:nle:ben], Janez Ludvik, teolog i kroničar; r. 1618. u Ljubljani, u. 1681. u Ljubljani. Do 1653. isusovac, dekan prvostolne crkve u Ljubljani (1654-67), od 1668. kroničar Kranjske i 1669-76. arhiđakon u Ribnici. Ostavio teološka djela: O bezgrešnom začeću (De immaculata conceptione; 5 knj.),

Istinito i iskreno mišljenje (Vera ac sincera sententia) i Djevojačka palma (Palma Virginea); zbog napada na dominikanski red posljednja dva djela stavljena su na indeks. Sastavio i lekcionar s pjesmaricom i uputama za upotrebu slovenskog jezika Evangelia inu lystovi. Pokretač stalne štamparije u Ljubljani (1679) u kojoj je objavio svoja hist. djela Oslobođena Ljubljana (Aemona vindicata) i svoj najveći kroničarski štampani rad Stara i nova Carniolia (Carniolia antigua et nova). Pisao genealoške studije (o porodicama Attems, Auersperg, Gallenberg, Ursini-Blagay). SCHÖNEMANN [š'e:neman], Johann Friedrich, njem. glumac i upravitelj kazališta; r. 1704, u. 1782. God. 1739. osnovao vlastitu družinu, s kojom putuje Njemačkom. Značajna ličnost u doba kad se njem. gluma iz komedijaštva i improvizacije razvija u prostudiranu interpretaciju s težnjom za umj. dostignućima. SCHONGAUER [š'o:ngauer], Martin, njem. slikar i bakrorezac; r. oko 1435, u. 1491. Upoznaje u Nizozemskoj djela Rogera van der Weyden, koja utječu na njegov razvoj. Osniva radionicu u Colmaru na Rajni. Predstavnik je slikarstva njem. kasne gotike oplođene realizmom. Gl. mu je djelo Bogorodica u žbunu ruža (1473); pripisuje mu se niz oltarnih slika. Kao bakrorezac podiže tu struku umjetnički i tehnički na visoku razinu (realistički interpretirane sakralne i profane teme). U grafici je prethodnik A. Dürera. SCHRÖDER, Sophie, njem. glumica; r. 1781, u. 1868. Nastupala je po Njemačkoj i u bečkom Burgtheatru u tragičnim ulogama; isticala se u djelima Euripida, Shakespearea, Schillera i Grillparzera. SCHUBART [š'u:bart], Christian Friedrich Daniel, njem. pisac i muzičar; r. 1739, u. 1791. Tipičan liričar »Sturm und Drang« razdoblja. Kao izdavač časopisa Deutsche Chronik (1744-77) oštro je kritizirao feud. apsolutizam, isusovački red i borio se protiv prodaje njem. vojnika stranim zemljama (posebno u Englesku). Kao muzičar komponirao niz popularnih pjesama. Bio osuđen od kneza Karla Eugena i deset godina zatvoren, a nakon pomilovanja postaje muz. direktor na dvoru u Stuttgartu. Djela: Čarolije; Pjesme iz zatvora; Raznovrsni spisi. SCHÜTZ [šic], Heinrich, latinizirano Henricus Sagittarius, njem. kompozitor; r. 1585, u. 1672. Učenik G. Gabrielija u Veneciji. Više od pet decenija (1617-72) vodio sasku dvorsku kapelu u Dresdenu. Središnja ličnost njem. barokne muzike XVII st., prethodnik J. S. Bacha. Povezao njem. protestantsko muz. nasljeđe i kasnoniz. polifoni stil s tekovinama tal. baroka (vokalni koncert, stile recitativo i concitato, monodija) u posve osobno obojenu stilsku sintezu. Komponirao najvećim dijelom duhovnu vokalnu muziku (sačuvano oko 500 djela) na biblijske tekstove, latinske i u njem. prijevodu. Za razvoj njem. muzike važan posebno po tome što je prilagodio tal. barokne elemente ritmu i pjesničkim oblicima njem. književnog jezika i približio njem. muzičkom shvaćanju. Djela su mu djelomice objavljena u zbirkama: Prva knjiga madrigala; Davidovi psalmi (26 višezbornih koncerata); Cantiones Sacrae (lat. moteti); Symphoniae Sacrae I-III (solistički duhovni koncerti); Davidovi psalmi sročeni u njemačkim rimama; Muzičke egzekvije (pogrebna glazba, sadrži prvi njem. rekvijem); Mali duhovni koncerti, I-II; Duhovna zborna gdazba (njem. moteti). Schützove biblijske historije - Historija Kristova uskrsnuća i Historija Kristova rođenja te Sedam riječi Spasiteljevih - smatraju se počecima njem. oratorija. U rukopisu su sačuvane 3 Pasije - po Luki, Ivanu i Mateju te Njemački Magnificat. Sch.

je i autor prve njem. opere Dafne, izvedene 1627 (sačuvan samo libreto Martina Opitza).

SCHWARZ, Hans, njem. kipar i medaljer; r. oko 1492, u. ?. Radio u Nürnbergu, Poljskoj, Danskoj i Parizu, gdje na njega utječu crteži J. Cloueta. Majstor sitne plastike i portretnih medalja (oko 175 primjeraka, među kojima likovi A. Dürera, H. Burgkmaira i falačkih i austr. knezova). SCIASCIA [š'aša], Leonardo, tal. pisac; r. 1921. Kao rođeni Sicilijanac, nalazi u tom drevnom otočnom svijetu ishodište angažiranoj inspiraciji, koja se od dokumentarnosti i kronike uzdiže do etičke osude i vizije. Djela: romani Dan ćuka; Svakom svoje; Osporavanje; povijesna evokacija Smrt inkvizitora. SCOTT, Walter, škot. pjesnik i romanopisac; r. 15. VIII 1771. u Edinburghu, u. 21. IX 1832. u Abbotsfordu. Još od djetinjstva pokazuje interes za povijest i pjesništvo, neobična putovanja i fantastične pripovijesti. U književnost ulazi kao prevodilac Burgerovih balada i Goetheova Goetza von Berlichingen. Sakuplja škot. balade i 1802. javlja se zbirkom Minstrelsko pjesništvo sa škotske granice. Iako je danas poznat po svojim hist. romanima, pisao je u početku gotovo isključivo poeziju uzimajući teme iz srednjeg vijeka i škot. povijesti. Poznavanje škot. i engl. prošlosti, golema erudicija, romantičarska raspoloženja i pripovjedački talent karakteriziraju Scotta romanopisca. U svojoj prozi on daje dramatične zaplete, viteške običaje, snažne ličnosti. Kao moralist, nastoji da likuje dobro, junaci su mu smioni i velikodušni, pravda pobjeđuje nepravdu, a pravi vitez kukavicu. Bio je plodan pisac čije je djelo osvojilo publiku, o kome Byron, Puškin i Balzac govore s divljenjem. Imponira svojom vitalnošću i stvaralačkom energijom; u godinama kad je pretrpio novčani slom, grozničavo radi da se riješi golemih dugova. Pisao je mnogo i nije imao vremena da cizelira svoj opus. Najbolji su mu prikazi škot. karaktera i opisi ljudi njegova zavičaja. Izvršio je golem utjecaj na evr. prozu, na vrlo različite autore od A. Dumasa do A. Manzonija i A. Šenoe. Djela: pjesme Gospođa s jezera; Marmion; Pjesma posljednjeg minstrela; Roderick; Rokeby; romani Waverley; Guy Mannering; Rob Roy; Ivanhoe; Starinar; Stari način umiranja; Lammermoorska zaručnica; Srce Midlothiana. SCUDÉRY, Madeleine de, franc. spisateljica; r. 1607, u. 1701. Autorica mnogih preciozno-sentimentalnih romana, koji su se u njezino doba mnogo čitali i prevodili. Za svoje djelo Besjeda o slavi dobila od Akademije »nagradu franc. govorničke vještine«. Pod starost objavila Razgovore o moralu. Redovan gost u salonu markize Rambouillet (do 1650), poslije i sama otvara salon, koji je dugo vremena davao ton pariskom mondenom i knjiž. životu. U romanima, pod velom ant. historije, slika galantno društvo svog vremena. Glavna djela, Veliki Kir i Klelija ili rimska povijest, smatraju se začecima franc. psihološkog romana. SEBASTIANO DEL PIOMBO, pravo ime Sebastiano Luciani, tal. slikar; r. oko 1485, u. 1547. U ranoj mlet. fazi svog rada pod utjecajem Giorgionea. God. 1511. dolazi u Rim, gdje 1531. postaje čuvar papina pečata (odatle mu i nadimak del Piombo). Tu je presudan utjecaj na nj izvršilo Michelangelovo i Rafaelovo djelo. U svojim najzrelijim radovima kreativno je uspio povezati topli, mekani kolorit mlet.

slikarstva s Michelangelovom koncepcijom monumentalnih plastičnih oblika (Oplakivanje Krista). Njegovo djelo obuhvaća tematiku širokog raspona, od relig. motiva preko mitol. tema (freske u vili Farnesini u Rimu) do portreta (Portret mlade Rimljanke; Guslač; Andrea Doria). SEDAINE [sed'en], Michel Jean, franc. dramatičar; r. 1719, u. 1797. U mladosti piše šansone i vodvilje. Autor je mnogih opernih libreta. Za kompozitora Grétryja napisao Rikard Lavljeg Srca i Amfitrion, za Philidora Dvostruka preobrazba i Blaise cipelar, za Monsignyja Rose i Colas; Dezerter i Aline, kraljica Golconde. Glavno djelo: Filozof a da to i ne sluti (drama iz života bogatih trgovaca). Objavio i zbirku pjesama Poezija prolaznosti. Član Francuske akademije (1786). SEGHERS [s'e:hers], također Segers i Zegers, Hercules, niz. slikar i bakropisac; r. oko 1589, u. oko 1645. Pripada slikarskoj školi u Amsterdamu. Slika fantastične brdske krajeve u jakim kontrastima svjetla i sjene te poetsko-realističke motive iz niz. ravnica. U bakropisu obrađuje jednake teme i iskušava nove tehn. postupke (obojeni bakropis). Utjecao na Rembrandta kao grafičara. SELIM I, zvan Javuz (tur. yavuz: okrutan), tur. sultan; r. 1467, u. 1520. Pomognut od janjičara prisilio je Bajazida II da mu ustupi prijestolje 1512. Krvavo ugušio ustanak šijita u Maloj Aziji, zbog čega je došao u sukob s perz. Sefevidima. U bitki kod Čaldirana pobijedio šaha Ismaila (1514), osvojio Siriju (1516) srušio mamelučkog sultana u Egiptu i od posljednjeg Abasida preuzeo titulu kalifa. Pod njegovu vlast pada i Hejaz sa svetim mjestima Mekom i Medinom. Sa Selimom I počinje najsjajnije razdoblje tur. historije. SELKIRK [s'elkerk], Alexander, škot. mornar; r. 1676, u. 1721. Sudjelovao je u ekspediciji W. Dampiera (1703) na juž. Pacifiku. Tom prilikom je, nakon svađe sa svojim kapetanom, iskrcan na otoku Más a Tierra u skupini Juan Fernández. Tamo je ostao od 1704. do 1709. Njegove neobične doživljaje opisali su W. Rogers, E. Cooke, R. Steele i najzad D. Defoe u svom popularnom Robinsonu. SÉNAC DE MEILHAN [sen'ak de mej'an], Gabriel, franc. pisac; r. 1736, u. 1803. Zauzimao odgovorne položaje u državnom aparatu i bio štićenik markize de Pompadour. God. 1791. emigrirao u Rusiju, gdje je neko vrijeme primao pomoć od Katarine II; nakon stupanja na prijestolje Pavla I napušta Rusiju i nastanjuje se u Beču. Ostavio je zanimljiva svjedočanstva o običajima i mentalitetu svojih suvremenika. Djela: Razmatranja o luksuzu i bogatstvu; O vladi, običajima i prilikama u Francuskoj prije Revolucije; Portreti i karakteri istaknutih ličnosti na koncu XVIII stoljeća. SENJANIN, Ivo, pravo ime Ivan Vlatković, istaknuti junak iz nar. poezije. Odlikovao se u borbama potkraj XVI i poč. XVII st. U dokumentima se spominje do 1612. SERVETO, Miguel, španj. liječnik i teolog; r. oko 1510, u. 1553. God. 1531. objavio De Trinitatis erroribus, u kojem. napada kršć. učenje o trojstvu. Nakon toga živi pod imenom Villanovanus i studira medicinu u Parizu. Kao liječnik otkrio je

mali optok krvi. God. 1533. objavljeno je njegovo gl. djelo Obnova kršćanstva (Christianismi restitutio), u kojem zastupa teze panteističkog neoplatonizma. Uhićen od inkvizicije u Vienneu, bježi u Ženevu, ali je po Calvinovu nalogu uhvaćen i osuđen na smrt. SEYDLITZ [z'ajdlic], Friedrich Wilhelm, pruski general; r. 1721, u. 1773. Istaknuo se u šleskim ratovima svojim kavalerijskim napadima. Služeći se taktikom Fridrika II, pobijedio je u bitkama kod Rossbacha (1757) i kod Zorndorfa (1758). Teško ranjen u bitki kod Kunersdorfa. Šlesku konjicu, kojoj je poslije bio zapovjednik, uzorno je reorganizirao. SHAFTESBURY [š'a:ftsberi], Anthony Ashley Cooper, engl. filozof; r. 1671, u. 1713. God. 1695. postaje član Gornjeg doma, a od 1711. živi u Italiji. Njegova je filozofija svojevrsna sinteza neoplatonizma i panteizma, ant. tradicije i filoz. škole iz Cambridgea. Lirski zanosni doživljaj harmonije svijeta i entuzijazam prosvjetitelja dominira čitavim njegovim značajnim opusom. Osjećaj je osnovni izvor svake spoznaje, a vrlina je ljubav prema redu i ljepoti u društvu. Estetski osjećaj harmonije uključuje u sebi lijepo i dobro. Blizak deizmu, Sh. govori idealistički o »urođenom osjećaju za dobro«. Smatrao je da za teoretsko zasnivanje morala nije potrebna religija; štoviše, »prava religija« jest ona koja je zasnovana na moralu, ljubavi prema kozmičkoj harmoniji. Svojim je estetskim tezama Sh. utjecao na niz filozofa i umjetnika te su se njegovim panteističkim optimizmom inspirirali Pope, Diderot, Schiller, Goethe, Rousseau i Voltaire. Njegovi brojni eseji, koji ne tvore zatvoren filoz. sustav, tiskani su 1711. pod naslovom Karakteristike ljudi, manira, mišljenja i vremena. SHAKESPEARE [š`ekspir; engl. šejkspier), William, engl. dramski pjesnik; kršten 26. IV 1564. U Stratford-on-Avonu gdje i u. 23. IV 1616. Bio je treće od osmero djece. Njegov otac John, ugledan obrtnik, obavljao je različite funkcije u upravi grada Stratforda, dok 1568. nije postao i načelnik (bailiff). Mati, Mary Arden, bila je kći malog posjednika. Po svom podrijetlu Sh. je imao slobodan pristup u mjesnu srednju školu, gdje je po svoj prilici stekao prvu naobrazbu. U decembru 1582. uzeo je za ženu Ann Hathaway. U maju 1583. rodila im se kći Suzana, a u februaru 1585. blizanci Hamnet i Judith. U međuvremenu se imovno stanje Shakespeareovih roditelja pogoršalo tako da je mladi William bio prisiljen potražiti sreću izvan Stratforda. Postoji tradicija da je morao napustiti rodno mjesto jer se zamjerio vlastelinu Sir Thomasu Lucyju kradući srne u njegovu parku. Prema drugoj tradiciji, Sh. je kraće vrijeme proveo kao nastavnik u nekoj pokrajinskoj školi. Najvjerojatnije je da se spremao za kazališni poziv, možda u jednoj od putujućih glumačkih družina, jer ga već 1592. nalazimo u Londonu u uskoj vezi s kazalištem. Od te godine vijesti su o njegovu životu obilnije i pouzdanije. U martu 1592. u Londonu se s velikim uspjehom prikazivala nova drama o kralju Henriku VI. Danas se smatra kao sigurno da je to bio prvi dio Shakespeareove trilogije Henrik VI (Henry VI). U jesen iste godine Sh. je dovoljno slavan kao dramski pjesnik da ga je najpoznatiji tadašnji profesionalni pisac drama, Robert Greene, napao u jednom pamfletu. Greene se tuži da glumci zanemaruju njega i ostale univ. obrazovane dramatičare (»university wits«) i da se čak jedan glumac usudio drame pisati. To je prva određena suvremena aluzija na Shakespearea (igra riječima Shakespeare, Shake-scene, tj. onaj koji trese kopljem, odn. pozornicom). Pamflet sadržava i parodiju jednog stiha iz trećeg dijela Shakespeareova Henrika VI. Od 1593. do 1594. harala je Londonom kuga, pa su

stoga sva kazališta više mjeseci bila zatvorena. To je možda i razlog zašto se Sh. u to vrijeme dao na pisanje dviju narativnih poema. Venera i Adonis (Venus and Adonis) objavljena je u aprilu 1593, a Silovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece) u maju 1594. Sh. je obje poeme popratio posvetama grofu od Southamptona. Već u jesen 1594, kad je kuga jenjala, reorganizirane su glumačke družine. Sh. je tada, kao glumac i dioničar, postao član družine Lord Chamberlain's Men. Uz njega članovi družine bili su poznati komičar Will Kempe i slavni traged Richard Burbage. Družina je glumila u različitim kazalištima Londona, a ponekad i u provinciji na improviziranim pozornicama, dok nije 1599. sagradila vlastito kazalište, glasoviti Globe Theatre, na juž. obali Temze, u kojemu je gledalište bilo pod vedrim nebom. Sh. je tada već bio napisao uglavnom sve svoje komedije i engl. historijske drame, i dvije rane tragedije Tit Andronik (Titus Andronicus) i Romeo i Julija (Romeo and Juliet). Već 1598. mladi pisac Francis Meres u svom pregledu engl. književnosti proglašuje Shakespearea prvim engl. dramatičarom i poimence spominje dvanaest njegovih drama. »Kao što su Plauta i Seneku«, veli Meres, »smatrali najboljim piscima komedija i tragedija među Latinima, tako je Shakespeare najodličniji među Englezima u obje te vrste sastavaka za pozornicu«. - Nakon smrti kraljice Elizabete I (24. III 1603) novi se kralj Jakov I počeo živo zanimati za kazalište i odmah uzeo pod svoje okrilje Shakespeareovu družinu, koja se sad prozvala The King's Men, te je često predstavljala na dvoru. God. 1608. družina je dobila i drugo, natkriveno kazalište u otmjenom kraju Londona (Blackfriars). Od godine 1600. počinje novo razdoblje u Shakespeareovu radu. Uz tri »mračne« komedije ili »drame ideja« (problem plays), on sad redom piše svoje velike tragedije, a posljednjih godina svog aktivnog života (1608-12) napisao je četiri tragikomedije ili »romantične igre«, kakve su u to vrijeme F. Beaumont i J. Fletcher popularizirali u londonskim kazalištima. Čini se da se oko 1611. Sh. povukao u Stratford, gdje je već 1597. kupio jednu od najljepših kuća u mjestu. Tamo je i umro, a pokopan je pred glavnim oltarom crkve sv. Trojstva, u kojoj je i kršten. Sedam godina nakon smrti podignut mu je spomenik u sjev. zidu prezbiterija iste crkve. Kao što se vidi, o Shakespeareovu životu postoji toliko pouzdanih podataka da su sve teorije o tome kako je Francis Bacon ili netko drugi napisao njegova djela posve neozbiljne i bez ikakva temelja. - Za Shakespeareova života štampano je četrnaest njegovih drama (neke po više puta) u pojedinačnim kvarto-izdanjima, od kojih su mnoga manjkava, a nijedno nije objavljeno sa Shakespeareovim odobrenjem. Isto su tako 1609. objavljeni njegovi Soneti, koji su mnogo ranije u rakopisu kolali među njegovim prijateljima. Prvo potpuno izdanje, koje obuhvaća sve drame osim Perikla, priredila su dva Shakespeareova druga glumca sedam godina nakon njegove smrti (folio-izdanje, 1623). U tom su izdanju Shakespeareove drame prvi put podijeljene na komedije, historijske drame i tragedije. Shakespeareove drame pisane su dijelom u prozi, a dijelom u veoma gipkom i elastičnom stihu bez rime, koji je vrlo podesan za dramski izraz, a po pravilu sastoji se od pet jampskih stopa (blank verse). Shakespeareove drame mogu se podijeliti na dvije glavne skupine. God. 1600. znači prekretnicu u njegovu stvaralaštvu. Prije toga datuma nastale su sve »kraljevske drame« iz engl. povijesti osim kasnoga Henrika VIII, koju je dramu Sh. napisao sasvim na kraju svoje kazališne i knjiž. karijere (1612-13) kao epilog toj velikoj hist. panorami koja se sastoji od dvije tetralogije. Prva je nastala tetralogija koja je po hist. kronologiji kasnija: Henrik VI (u tri dijela) i Rikard III. Zatim je, nakon Kralja Ivana (King John), koji služi kao uvod u taj niz historijskih drama, Sh. napisao svoju drugu, značajniju tetralogiju: Rikard II, Henrik IV (u dva dijela) i Henrik V. U tom istom razdoblju, do 1600, napisano je i svih deset pravih komedija: Komedija zabluda (The

Comedy of Errors), Ukroćena goropadnica (The Taming of the Shrew), Dva veronska plemića (The Two gentlemen of Verona), Ljubavni trud je izgubljen (Love's Labour's Lost), San ivanjske noći (Midsummer Night's Dream), Mletački trgovac (The Merchant of Venice), Mnogo vike ni za što (Much Ado about Nothing), Vesele žene windsorske (The Merry Wives of Windsor), Kako vam drago (As You Like It) i Na tri kralja (Twelfth Night). Ni početnička, krvava tragedija Tit Andronik, ni tragična dramska poema o ljubavi Romea i Julije ne mijenjaju bitno sliku te prve epohe, u kojoj prevladava element vedrine i humora, a taj u liku Falstaffa i njegove družine prodire čak i u historijske drame (Henrik IV). I tada je na razmeđu stoljeća (15991600) nastala prva prava, shakespearska tragedija Julije Cezar (Julius Caesar), poslije koje je u roku od osam godina (do 1608) Sh. napisao svih ostalih sedam velikih tragedija: Hamlet, Otelo, Kralj Lear (King Lear), Macbeth, Timon Atenjanin (Timon of Athens), Antonije i Kleopatra (Antony and Cleopatra) i Koriolan (Coriolanus). Na početku toga velikog »tragičnog razdoblja», koje počinje s godinom 1600. i svo pripada XVII st., Sh. se tek bio odviknuo da piše komedije, a u duhu je već duboko zašao u tragična raspoloženja. Tada su, kao umetak u njegovu tragičnu opusu, između Hamleta i Otela, od kojih se po ugođaju mnogo ne razlikuju, nastala tri scenska djela koja se ne mogu svrstati ni u komedije, ni u historijske drame, ni u tragedije. To su Troilo i Kresida (Troilus and Cressida), Dobro je što dobro svrši ili Konac djelo krasi (All's Well that Ends Well) i Mjera za mjeru (Measure for Measure). U biti, sva su tri djela moderne drame ideja (problem plays) i obrađuju društvene probleme. Svoju kazališnu karijeru Sh. je završio nizom od četiri »romantične igre« (romances) koje su nastale između 1608. i 1612. To su: Periklo (Pericles), Cimbelin (Cymbeline), Zimska priča (The Winter's Tale) i Oluja (The Tempest). Sva četiri djela sadržavaju elemente tragičnog ali završavaju sretnim raspletom. U biti se Shakespeareova drama može nazvati romantičnom u širokom smislu i predstavlja izrazitu suprotnost nešto kasnijem franc. klasičnom teatru. Premda zna za pseudo-klasično jedinstvo radnje, vremena i mjesta, Sh. se na njih ne osvrće. Podjela na činove i prizore također ne potječe od njega, već je izvršena kasnije. Iako je struktura njegovih drama slobodna, one se odlikuju posebnim unutrašnjim ritmom. Ta sloboda strukture uvjetovana je prilikama pozornice. Scenarija gotovo nije bilo, a zastor nije dijelio glumce od gledališta, tako da se radnja mogla odvijati bez zastoja između pojedinih scena. Tradicija pučkog srednjovj. teatra bila je još uvijek živa pa se drama Shakespeareova vremena na nju direktno nadovezuje. Konkretna veza bili su profesionalni glumci, koje je elizabetanska drama naslijedila od cehovskih prikazivanja srednjeg vijeka. Na zdrav razvoj te drame pozitivno je djelovala i publika, koja se regrutirala iz svih slojeva društva. Mnogi su gledaoci bili nepismeni i za njih je kazalište bilo glavni izvor obrazovanja. Sh. nije sam izmišljao fabule za svoje drame, ali ih je preobrazio svojom maštom i bogatim pjesničkim izrazom. Mnoga mjesta iz njegovih drama, osobito monolozi, ulaze u antologije engl. lirike. Obradbi starih tema prilazio je s dubokim poznavanjem čovjeka i ponirući u dno ljudske psihe. U svojim je djelima stvorio galeriju likova od krvi i mesa (Falstaff, Shylock, Hamlet, Otelo, Jago, Kordelija, Kleopatra, Lady Macbeth itd.), kojima tri i po stoljeća nisu mogla oduzeti ništa od njihove neprolazne vitalnosti i ljudskosti. - Po svojim djelima, osobito po svojim velikim tragedijama, Sh. je davno postao svojina svih kult. naroda svijeta. U jugosl. književnostima prve vijesti o Shakespeareu i prvi prijevodi javljaju se rano u XIX st., a od sredine tog stoljeća Sh. živi na svim jugosl. pozornicama. Popularizaciji Shakespeareovih djela u nas najviše su pridonijeli prevodioci: M. Bogdanović, M. Bor, A. Harambašić, L. Kostić, V. Krišković, B. Nedić, S. Pandurović, Ž. Simić, Sv.

Stefanović, J. Torbarina, V. Živojinović, O. Župančič. Nakon Oslobođenja pojavili su se i prvi prijevodi Shakespearea na makedonskom jeziku. SHENSTONE [š'ensten], William, engl. književnik; r. 1714, u. 1763. Studirao u Oxfordu, drugovao sa S. Johnsonom i Percyjem. Autor pjesama i proza, koje se odlikuju cizeliranim izrazom i humorističkom intonacijom. Djela: Heraklov sud; Učiteljica; Različite pjesme o različitim predmetima. SHERATON [š'eretn], Thomas, engl. majstor pokućstva; r. 1751, u. 1806. Pod utjecajem novoklasicističkog stila R. Adama i stila Luj XVI uvodi u izradbu pokućstva skladne oblike, prilagođene namjeni pojedinog predmeta. Svojim teoretski-praktičkim djelom u kojem daje upute stolarima i tapetarima utjecao je na širenje novog tipa pokućstva, jednostavnih i otmjenih oblika, u Engleskoj i na kontinentu. SHERIDAN [š'eriden], Richard Brinsley, engl. dramatičar i političar irskog podrijetla; r. 1751, u. 1816. Komedije su mu nadahnute satiričkim duhom i u tradiciji su komedije restauracije. Duhoviti dijalozi, izvrsno ocrtani karakteri i smisao za realnost karakteriziraju Sheridanovo djelo. Osobitu popularnost stekle su komedije Suparnici i Škola skandala. Ova posljednja održala se na pozornici sve do naših dana, a izvođena je i u nas. Suvremenici su ga smatrali i velikim polit. govornikom; kao član parlamenta S. je pobudio pažnju svojim govorom u vezi s Irskom, te s aferom Warrena Hastingsa (→ W. HASTINGS). Ostala djela: Kritičar; Pizzaro; Dadilja. SHIRLEY [š'e:rli], James, engl. pjesnik i dramatičar; r. 1596, u. 1666. Autor oko 40 kaz. djela (tragedija i komedija); po svojim umj. koncepcijama prethodio društvenoj komediji restauracije. Kat. konvertit, rojalist u građanskom ratu, nakon uspjeha i slave okusio tegobe siromaštva. Posljednji veći pjesnik elizabetanskog doba. Djela : Djevojčina osveta; Zahvalni sluga; Izdajica; Kardinal; Hyde Park; Kurtizana; Prijevara. SHREWSBURY, Charles Talbot Duke of, engl. političar; r. 1660, u. 1718. Jedan od gl. aktera u tzv. »beskrvnoj revoluciji«, kojom je oboren Jakov II. Potpisao je poziv Vilimu Oranskom da stupi na engl. prijestolje i 1688. iskrcao se s njim u Engleskoj. Drž. sekretar 1688-90. i 1694-1700, guverner Irske 1713, čuvar drž. blagajne 1714. Imao znatnu ulogu pri dovođenju dinastije Hannover (Đuro I) na engl. prijestolje (1714). SICKINGEN [z'ikingen], Franz von, njem. carski kapetan; r. 1481, u. 1523. Istaknuti predstavnik staleža državnih vitezova, S. se sukobljavao s Wormsom, Metzom, s lotaringijskim vojvodom i hessenskim grofom. Od 1517. borio se protiv Francuske i Württemberga u službi Maksimilijama I i Karla V. Posredovanjem Ulricha von Huttena pristao uz reformaciju te je u svojim gradovima pružao utočište progonjenim protestantima. God. 1522. na čelu švapskih i rajnskih vitezova otpočinje borbu s trierskim nadbiskupom. Napušten od svojih pristaša i opkoljen u svom gradu Landstuhlu, umro je od rana zadobivenih kod opsade. Sudbina toga popularnog ratnika tema je mnogih knjiž. djela (Vitez Mirka Jelusicha i dr.).

SIDNEY [s'idni], Philip, engl. pjesnik i diplomat; r. 1554, u. 1586. Mnogo putovao, sudjelovao u ratovima, ranjen u bitki kod Zütphena u Nizozemskoj (1586). Napisao: Obranu pjesništva, značajno djelo renesansne knjiž. kritike; pastoralu u prozi Arkadija; te niz soneta Astrophel i Stella, koji se smatraju jednima od najboljih u književnosti elizabetanskog doba. Izvršio snažan utjecaj na nekoliko pjesničkih naraštaja, što svojom petrarkističkom lirikom, što svojom, romantičkom ličnošču. SIGISMUND I STARI, polj. kralj; r. 1467, u. 1548. Vladao od 1506. Sin Kazimira IV Jagelovića. Vodio je nekoliko ratova protiv Rusa, Moldavaca, Njemačkoga viteškog reda i Tatara. God. 1515. sklopio savez s Habsburgovcima; 1525. svom nećaku Albrechtu Brandenburškom predao je vojvodinu Prusku kao svjetovni feud. U svom drugom braku S. je bio oženjen Bonom Sforza, koja je dovela u Poljsku niz tal. umjetnika. Tako Sigismundov dvor postaje žarište iz kojeg se širi renesansa po čitavoj zemlji. SIGISMUND II AUGUST, posljednji polj. kralj iz dinastije Jagelovića; r. 1520, u. 1572; vladao od 1548. Vodeći proturus. politiku sudjelovao sa Švedskom i Livonskim viteškim redom u Livonskom ratu (od 1558), koji je imao spriječiti širenje Rusije prema Baltiku. Za njegova vladanja stvorena je realna unija između Poljske, Litve i Zapadne Pruske (Lublinska unija 1569). Tolerantan prema protestantima, S. II A. proglasio je 1572. opću slobodu vjeroispovjedi. SIGISMUND III VASA, polj. kralj; r. 1566; u. 1632. Vladao od 1587. Sin šved. kralja Ivana III i Katarine Jagelo. Odgojen katolički već kao pretendent na polj. prijestolje, S. je za svoga vladanja odani pristaša protureformacije. Nakon očeve smrti (1592) pripala mu je i šved. kruna; nje se, međutim, morao odreći nakon što mu je 1598. njegov rođak, šved. kralj Karlo IX, potukao vojsku. Zbog šved. krune ratovao je poslije s Gustavom II Adolfom, izgubivši pri tom Livoniju i dio Pruske. Vodio i niz drugih ratova (s Turcima, Tatarima i dr.). U Rusiji intervenirao u korist lažnog Dmitrija, a Sigismundova sina Vladislava priznavao je 1610-12. dio rus. plemstva carem. SIGONIO, Carlo, latinizirano prezime Sigonius, tal. humanist; r. oko 1520, u. 1584. Predavao ant. filozofiju i književnost u Veneciji, Padovi i Bologni. Udario temelje rimskoj kronologiji. Napisao je opsežna djela (na latinskom) Historija Kraljevine Italije i 0 zapadnom carstvu od godine 284.

Siksto V, pravo ime Felice Peretti, papa od 1585; r. 1520, u. 1590. Energičnim akcijama očistio je Papinsku Državu od bandita, dao u Rimu izvesti niz arhitektonskih radova (vodovod Acqua Felice, kupola sv. Petra), proveo crkv. reforme (osnovao 15 kongregacija, ograničio broj kardinala na 70). SILOE, Diego de, španj. graditelj i kipar; r. oko 1495, u. 1563. Obrazovan u Italiji, pod utjecajem Michelangela i Leonarda; unosi u Španjolsku duh i forme visoke renesanse. Izvodi u Burgosu skulpturu za crkve i nadgrobne spomenike, a u Granadi gradi renesansne dijelove gotički zasnovane katedrale, te niz kipova i vitraila. SINAN, Kodža Mimar, tur. graditelj; r. 1489, u. između 1578. i 1588. Sin kršć. roditelja, sudjelovao kao janjičar u tur. vojnama svoga vremena. Kao zapovjednik

janjičarske graditeljske pukovnije istaknuo se gradnjom jednog mauzoleja u Carigradu, te je imenovan mimarbašom (tur. mimar: graditelj), tj. vrhovnim graditeljem tur. carevine. Na tom je položaju za punih 50 godina izveo najmonumentalnije građevine u tur. historiji. U našoj je zemlji M. S. sagradio višegradski most na Drini, zadužbinu velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića i njegove imare i saraj u Sokolovićima. U svojim je djelima M. S. doveo turskotatarski stil do vrhunca. SINCAI [š'inkaj], Gheorghe, rum. pisac; r. 1754, u. 1816. Pripadao tzv. erdeljskoj latinističkoj školi. Napisao, među ostalim, poznatu kroniku (Cronica), s izvrsnim deskripcijama i naracijama. Njegova knjiga o rumunjskom jeziku Elementa linguae Daco-Romanica sive Valachicae (1805) jedna je od prvih takve vrste. SKALIĆ, Pavao, humanist-polihistor; r. 1534. u Zagrebu, u. 1575. u Gdańsku. Pustolovan sin siromašnog zagrebačkog školnika; nakon studija i doktorata filozofije u Beču i teologije u Bologni probija se (na temelju falsificiranih isprava i pod lažnim titulama markiza, grofa i barona) na različite evr. dvorove. Kao dvorski kapelan eara Ferdinanda raskrinkan, odlazi u Tübingen, gdje prelazi na protestantizam, i kao štićenik Cristopha Wittenberškog i H. Ungnada predaje na tübingenskom sveučilištu. Duže vrijeme živio je u Königsbergu, gdje postaje čak prvi ministar prus. vojvode Albrechta. Prisiljen zbog svojih prevara da i odatle bježi, sklanja se u Pariz i pokušava se izmiriti s rimskom crkvom. Kasnije prelazi u Münster; umro je na putu u Prusku, kamo mu je bio dopušten povratak. Na latinskom je napisao veći broj djela vrlo šarolika sadržaja (teološkog, filozofskog, okultističkog, historiografskog, polemičkog itd.). U naslovu svoga djela Encyclopaediae seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum epistemon (Basel 1559) S. je prvi upotrijebio riječ enciklopedija u značenju srodnom današnjem. SKELTON [sk'eltn], John, engl. pjesnik; r. 1460, u. 1529. Kao pjesnik i panegiričar bio u službi kralja Henrika VII. Nekoliko godina bio učitelj Henriku VIII. Kad se povukao s dvora, djelovao je kao župnik. Bio je čovjek umjetnosti, duh slobodan i kritičan, po riječima njegovih župljana skloniji pozornici nego propovjedaonici. Pisao je alegorijske pjesme, drame s moralnom poukom, satire protiv crkve i države. U njegovu se djelu zrcale srednjovj. prilike i moralni problemi predelizabetanskog doba. SKJAVETIĆ, Julije, talijanizirano Schiavetti, Schiavetto, kompozitor iz XVI st. Najvjerojatnije rodom iz Šibenika. Između 1557. i 1573. bio u službi šibenskog biskupa Jerolima Savorgnana kojemu je posvetio obje svoje zbirke, tiskane u Veneciji: zbirku madrigala za 4-5 glasova (1563) i zbirku moteta za 5-6 glasova (1564?). Uz to se u antoiogijskim zbirkama nalaze još dva njegova madrigala za 5 glasova i 2 gregeske za 4 i 5 glasova. Sačuvana djela odaju majstora renesansne polifonije. Moteti su pisani prema niz. polifonoj praksi i stilski bliži Rimskoj školi. Madrigale S. komponira na tal. stihove, osobito petrarkističke, a gregeske na dijalektalne tal. tekstove te nastoji glazbom izraziti posve raznolične sadržaje i ugođaje, od lirskih do lascivno-erotskih. SKORINA, također Skarina, Francisk Georgij, bjelorus. učenjak, humanist; r. oko 1490, u. oko 1541. Filozofiju studirao u Krakovu, medicinu u Padovi. Posvetio se

izdavanju biblijskih i liturgijskih tekstova, koje je popratio komentarima. Utemeljitelj je istočnoslav. tiskarstva. Bavio se i botanikom. Posljednje je godine života proveo u Pragu, gdje je radio u kraljevskom botaničkom vrtu. SMILJANIĆ, Ilija, uskočki četovođa i nar. junak; u. 1654. Za Kandijskog rata istaknuo se sa svojim odredom u borbama protiv Turaka; 1651. pobijedio je kod Korlata 5000 Turaka, 1652. porazio ih je kod Ostrovice a 1653. prodro do Udbine i Livna. Prilikom upada u Liku poginuo je na Velebitu. Opjevan je u narodnim pjesmama. SMITH [smit], Adam, škot. ekonomist i etičar; r. 5. VI 1723, u Kirkcaldyju, u. 17. VII 1790. u Edinburghu. - Uz Ricarda najpoznatiji predstavnik engl. klasične polit. ekonomije. Postavljen za profesora logike (1751) i etike (1752) u Glasgowu; 1759. izdaje svoje prvo djelo Teorija moralnih osjećaja, pisano s pozicije tada uobičajene altruističke etike. Mnogo je značajnija od tog djela njegova opširna rasprava Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda, koja, uz niz originalnih istraživanja i rezultata, predstavlja i enciklopedijski kompendij dotadašnjeg znanja s područja ekonomije. Po Smithu se izvori povećanja nar. bogatstva nalaze u povećanju količine proizvodnog rada i u proizvodnosti individualnog radnika, a podjela je rada glavni uzrok povećane proizvodnosti. Uz detaljan hist. prikaz nastanka novca, S. u tom djelu daje i analizu vrijednosti i raspodjele najamnine, profita i rente, govori o akumulaciji kapitala i razlici između proizvodnog i neproizvodnog rada. U knjizi je izložena i kritika merkantilista i fiziokrata, a sadržava i razmatranje o javnim financijama u okviru kojih postavlja i svoja poznata poreska pravila. Po Smithovu učenju pravo bogatstvo nacija ne leži u novcu - kako su tvrdili merkantilisti - već u korisnom radu, radu koji stvara prometne (razmjenske) vrijednosti, a višak se vrijednosti ne realizira - kao kod fiziokrata - samo s pomoću poljopriv. već i s pomoću industr. rada. S. je izraziti pristalica ekon. liberalizma, koji prihvaća i razvija teoriju radne vrijednosti, premda - nedosljedan u poopćavanju i vlastitih rezultata istraživanja (u tom je pogledu manje konzekventan od Ricarda) - smatra da ta teorija vrijedi samo za pretkapitalističku privredu. S. izučava unutrašnju povezanost ekon. kategorija, ali bez obzira na njegove duboke analize pojedinih etapa u kapitalističkoj proizvodnji, pokazuje nerazumijevanje za neke bitne karakteristike složenih oblika kapitalizma i njegovih imanentnih protivurječnosti. Što razvoj kapitalizma postaje kompleksniji i suprotnosti oštrije, Smithova teorija postaje sve više puki opis pojave i izražava sve više odnose u njihovu prividnom, vanjskom izgledu. Marx je, posebno u Kapitalu, pokazao kako se polit. ekonomija sa Smithom razvila u veliku jedinstvenu cjelinu, ali je istodobno ukazivao i na neke temeljne metodološke i stvarne ograničenosti cjelokupnog njegova sistema: »Protivurječnosti A. Smitha imaju u sebi to značajno što sadržavaju probleme koje on, doduše, ne rješava, ali ih iskazuje na taj način što sebi protivurječi«. SMITH, John, engl. kolonizator i pisac; r. 1580, u. 1631. Kao vojnik prošao Evropu, sjev. Afriku i dio Azije. Od 1605. provodi kolonizaciju u Virginiji. God. 1608. izradio geogr. kartu Virginije; 1614. kartografirao dio sjeveroist. obale Sjeverne Amerike, kojoj je dao ime Nova Engleska. Kasnije živi u Londonu kao književnik. Djela: Opća povijest Virginije; Istinska putovanja.

SMOLLET [sm'olit], Tobias George, škot. književnik; r. 1721, u. 1771. Studirao medicinu u Glasgowu, i kao 19-godišnji mladić pošao u London da se posveti književnosti. Nepriznat, bez sredstava, obeshrabren neuspjehom svoje tragedije Kraljoubojstvo ukrcao se na brod »Cumberland« i pošao u svijet kao ranarnik. Život na moru, raznolikost ljudskih karaktera, neobične zgode i nepoznati krajevi uzbuđuju maštu mladoga pomorca i podgrijavaju njegove knjiž. ambicije. Vrativši se u Englesku, piše pikareskne romane i putopise te prevodi. Gleda na suvremenike očima satiričara, realistički opisuje moral svoga vremena. Po riječima O. Goldsmitha, pisao je u duhu Cervantesa i pokazao veliko poznavanje ljudske prirode. Ugledao se i na Lesagea. Djela: romani Pustolovine Rodericka Randoma; Pustolovine Peregrinea Picklea; Ekspedicija Humphryja Clinkera; putopis Putovanje po Francuskoj i Italiji; prijevodi: Don Quijote Cervantesa; Gil Blas A. R. Lesagea. SNELLIUS [sn'eli: is], Willebrord, pravo prezime Snell van Royen, niz. astronom i matematičar; r. 1580, u. 1626. Predavao na Sveučilištu u Leidenu (1613). Matematički je formulirao zakon loma svjetlosti. Prvi je poduzeo mjerenje (1615-17) luka meridijana radi određivanja veličine Zemlje. U tu svrhu služio se metodom triangulacije, koju je sam razradio. SOFIJA ALEKSEJEVNA, rus. carevna; r. 1657, u. 1704. Kći Alekseja I Mihailoviča. Za maloljetnosti Ivana V i Petra I bila je regentkinja (1682-89). God. 1686. zaključila »vječni mir« s Poljskom, osiguravši Rusiji posjed Kijeva; 1689. Petar I zatočio ju je u manastiru. Uzalud se pokušala dočepati vlasti za pobune strijelaca (1698) protiv reformi Petra I. SOLARI ili SOLARIO, Cristoforo, zvan il Gobbo, kipar i graditelj, brat Andree; r. oko 1460, u. 1527. Nakon djelatnosti u Veneciji stupa u službu vojvode Lodovica Mora u Milanu; izvodi nadgrobni spomenik vojvode i njegove žene Beatrice d'Este (u Paviji) te skulpture (Adam i Eva) za milansku katedralu, kojoj je od 1506. glavni graditelj. Njegovi radovi imaju obilježja realizma lombardijske skulpture. SOLARI, Pietro Antonio, graditelj i kipar; r. oko 1450, u. 1493. Radio u Milanu. Na poziv velikog kneza Ivana III Vasiljeviča dolazi 1490. u Moskvu i upravlja radovima u Kremlju. Radi na tornjevima utvrda i dovršava Granovitu palaču, primjenjujući elemente rane renesanse.

SMART [sma:rt], Christopher, engl. pjesnik; r. 1722, u. 1771. Nastavnik na Pembroke Collegeu u Cambridgeu. Prevodilac Horacija. Zbog duševne poremećenosti interniran; tada napisao svoje najznačajnije djelo Pjesma Davidu. Stihovi su mu prožeti religioznom egzaltacijom. SMOLLET [sm'olit], Tobias George, škot. književnik; r. 1721, u. 1771. Studirao medicinu u Glasgowu, i kao 19-godišnji mladić pošao u London da se posveti književnosti. Nepriznat, bez sredstava, obeshrabren neuspjehom svoje tragedije Kraljoubojstvo ukrcao se na brod »Cumberland« i pošao u svijet kao ranarnik. Život na moru, raznolikost ljudskih karaktera, neobične zgode i nepoznati krajevi uzbuđuju maštu mladoga pomorca i podgrijavaju njegove knjiž. ambicije. Vrativši se u Englesku, piše pikareskne romane i putopise te prevodi. Gleda na suvremenike očima

satiričara, realistički opisuje moral svoga vremena. Po riječima O. Goldsmitha, pisao je u duhu Cervantesa i pokazao veliko poznavanje ljudske prirode. Ugledao se i na Lesagea. Djela: romani Pustolovine Rodericka Randoma; Pustolovine Peregrinea Picklea; Ekspedicija Humphryja Clinkera; putopis Putovanje po Francuskoj i Italiji; prijevodi: Don Quijote Cervantesa; Gil Blas A. R. Lesagea. SMOŁUCHOWSKI [smoluh'ovski], Marian, polj. fizičar; r. 1872, u. 1917. Sveuč. profesor i rektor u Lavovu, a od 1913. profesor Univerziteta u Krakovu. Dao je klas. radove u teoriji fluktuacija fizikalnih veličina. Obrađivao je teoriju Brownova gibanja i utvrdio, kao i A. Einstein, kvantitativnu uvjetovanost toga gibanja termičkim gibanjem molekula sredstva u kojem se odvija takvo gibanje. Njegovi radovi o statističkoj fizici (1911-16) postali su temelj kinetičke teorije koloidnih sustava. SNYDERS [sn'êjders], Frans, flam. slikar; r. 1579, u. 1657. Učenik P. Bruegela ml.; boravio u Italiji. Specijalist za velike mrtve prirode (divljač, perad, povrće, posuđe) i lovačke prizore (borbe pasa s medvjedom). U Rubensovoj je radionici na majstorovim kompozicijama slikao životinje, cvijeće, voće i dekorativne aranžmane. SOANE [soun], John, engl. graditelj; r. 1753, u. 1837. Studirao u Italiji. Klasicist; primjenjujući antičke grč. elemente, sagradio u Londonu Bank of England (1788) i galeriju slika u Dulwich Collegeu, radio na Westminsterskoj palači. Objavio više teoretskih i polemičkih spisa o arhitekturi (Predavanja o arhitekturi). Njegova zbirka umjetnina postoji kao Soarae Museum u Londonu (između ostalog jedan bogato iluminirani rukopis Julija Klovića).

SOKOLOVIĆ, Mehmed-paša, osmanlijski državnik i vojskovođa; r. 1506. u Sokolovićima kod Višegrada, u. 1579. u Carigradu. Rođen kao dijete kršć. roditelja, došao je s djecom koja su se odvodila kao »danak u krvi« u Drinopolje, gdje je školovan. Istaknuo se već 1526. u bitki na Mohačkom polju i 1529. pod Bečom; otada brzo napreduje u vojničkoj karijeri. Bio je na dužnostima kapidžibaše, kapudan-paše (admirala; 1546), begler-bega Rumelije (1549) i vezira (1555). Za sultana Sulejmana II Veličanstvenog, Selima II i Murata III nalazio se 15 godina (od 1565) na položaju velikog vezira. Proslavio se u mnogim ratovima: austro-turskom (1551-62. i 1566), u Perziji, Sudanu, na Sredozemlju, Cipru itd. Obnovio je tur. flotu uništenu u bitki kod Lepanta 1571, ojačao disciplinu u vojsci, radio na razvijanju prosvjete, književnosti i umjetnosti, planirao radove na kopanju Sueskog kanala i kanala Don-Volga. Potkraj života digla se protiv njega jaka opozicija; pao je kao žrtva atentata, ubio ga je neki derviš. SOLARI ili SOLARIO, Andrea, tal. slikar; u. oko 1522. Formirao se u Milanu pod utjecajem Leonardove škole; boravio neko vrijeme u Veneciji, gdje su na njega utjecali Antonello, Vivarini, Bellini. Očito je poznavao djela niz. portretista. Kao rezultat mnogih iskustava izgrađuje svoj izraz, kojim u Milanu reprezentira zreo stil slikarstva visoke renesanse. Uz crkvene slike (Madona s djetetom između dva sveca) ističu se njegovi portreti (Charles d'Amboise; Kancelar Morone). SOLARI ili SOLARIO, Cristoforo, zvan il Gobbo, kipar i graditelj, brat Andree; r. oko 1460, u. 1527. Nakon djelatnosti u Veneciji stupa u službu vojvode Lodovica

Mora u Milanu; izvodi nadgrobni spomenik vojvode i njegove žene Beatrice d'Este (u Paviji) te skulpture (Adam i Eva) za milansku katedralu, kojoj je od 1506. glavni graditelj. Njegovi radovi imaju obilježja realizma lombardijske skulpture. SOLARI, Pietro Antonio, graditelj i kipar; r. oko 1450, u. 1493. Radio u Milanu. Na poziv velikog kneza Ivana III Vasiljeviča dolazi 1490. u Moskvu i upravlja radovima u Kremlju. Radi na tornjevima utvrda i dovršava Granovitu palaču, primjenjujući elemente rane renesanse. SOLÍS Y RIVADENEYRA [ ~i rivaden'ejra], Antonio, španj. političar i književnik; r. 1610, u. 1686. Pisao je poeziju (Pobožne i svjetovne pjesme) i kazališne komade (Doktor Carlino); no najvrednije mu je djelo kronika Povijest osvojenja Meksika. SOREL, Charles, sieur de Souvigny, franc. pisac; r. oko 1600, u. 1674. Romansijer i dvorski historiograf, autor poznatog romana Istinska komična historija Franciona (La vraie histoire comique de Francion). Bio je pod utjecajem španj. pikaresknog romana; kritičan duh koji se ruga suvremenicima, nastoji opisivati što realnije svoje doba i unijeti u svoje djelo što više aktuelnog materijala. Ostvario je svojevrstan mozaik u kome se dramatičnost situacija isprepleće s humorističkim pasažima. Pisao je i pripovijesti a parodirao je i neuvjerljivost sentimentalnih romana (Le Berger extravagant). SOUFFLOT [sufl'o], Germain, franc. graditelj; r. 1713, u. 1780. Glavni predstavnik arhitekture stila Luja XVI. U Rimu se oduševljavao ant. spomenicima, kojima je inspirirana sva njegova graditeljska djelatnost. Najznamenitije mu je djelo pariska crkva Ste-Geneviève, koja je za Francuske revolucije pretvorena u mauzolej najzaslužnijih Francuza Panthéon (gradnja započeta 1764, dovršena 1789); ta golema građevina projektirana je po uzorima rim. arhitekture (pročelje s kolonadom i frontonom, dominantna kupola s lanternom). U Parizu je projektirao mnoge rekonstrukcije (sakristija Notre-Dame); u Lyonu podignuo Grand-Théâtre, gradsku vijećnicu, burzu, bolnicu. SPADINA, Stjepan, kompozitor; r. početkom XVIII st. Potpisao se na svojim objavljenim djelima Stjepan N. zvan Spadina (op. 3) i plemić dalmatinski (op. 6, Gentiluomo Dalmatino) što svjedoči da je rodom Hrvat, ali mu je pravo prezime nepoznato. Iz posvete se vidi da je oko 1750. bio glazb. ravnatelj na dvoru velikog senatora Poljske, biskupa W. S. Leskija. Sačuvana su tri njegova opusa: Šest sonata za violinu i bas (continuo) op. 3, objavljene u Parizu, Šest sonata za violine op. 6, objavljene u Amsterdamu, i Dvanaest talijanskih menueta za 2 violine i bas, objavljeni u Londonu. Ta djela odaju vještog violinskog virtuoza koji je po načinu oblikovanja bliži galantnom stilu, odnosno ranoj klasici, nego baroku.

SPALLANZANI [spalanc'a:ni], Lazzaro, tal. biolog; r. 1729, u. 1799. Profesor u Modeni i Paviji. Osobito se ističu njegove publikacije o regeneraciji i razmnožavanju životinja, o fiziologiji krvnog optoka i disanja. Prvi je eksperimentalno dokazao pojavu anabioze kod dugoživaca (Tardagrada) i kolnjaka (Rotatoria); prvi je stvarno

uočio prijelaz krvi iz arterija u vene preko kapilara i uvidio da je disanje oksidacija koja se ne događa samo u plućima nego i u svakoj stanici organizma. Ponovivši Needhamove pokuse o spontanoj generaciji infuzorija, dokazao da se promjenom nekih eksperimentalnih uvjeta (povišenjem temperature) može spriječiti spontano pojavljivanje sitnih životinja u neživoj materiji organskog podrijetla. Oštrouman opažač prirodnih pojava koji se nikad nije upuštao u metafizičke interpretacije i izvanredan eksperimentator, S. s pravom uživa glas utemeljitelja moderne biologije. STAAL DE LAUNAY [stal de lon'e], Marguerite Jeanne Cordier baronne de, franc. književnica; r. 1684, u. 1750. Učena žena svoga vremena. Zbog svojih moralističkih opsesija nazvana »ženskim La Bruyèrom«. Zanimala se za filozofiju i egzaktne znanosti, teško se probijala kroz život i jedno je vrijeme bila sobarica vojvotkinje od Maine, koja ju je udala za barona de Staala. Njezine Uspomene govore o gorkim danima odricanja i nestabilnosti te otkrivaju samostalnu i ponosnu narav. U vezi je s istaknutim ljudima svoga vremena (Fontenelle, Dacier i dr.), a zbog jedne urote na dvije je godine zatvorena u Bastillei. Autor je dvije komedije. STAHL, Georg Ernst, njem. liječnik i kemičar; r. 1660, u. 1734. Profesor medicine u Halleu. Autor djela Theoria medica vera (1707), u kojemu zastupa teoriju animizma. Uz njegovo ime vezana je kem. teorija o »vatrenoj tvari« - flogistonu, koja je prevladavala sve do pred kraj XVIII st. kad ju je, otkrićem procesa oksidacije, oborio A. L. Lavoisier. STAINER [št'ajner], Jakob, austr. graditelj gudačkih instrumenata; r. vjerojatno 1617, u. 1683. Po predaji, učio u Veneciji i Cremoni (kod Nicole Amatija?), a sudeći po izradbi i stilu, temelje graditeljske vještine stekao kod njem. majstora. Radio u Absamu kraj Halla. Nazvan »ocem njemačke violine«, utemeljitelj je tzv. tirolske škole i najveći majstor među graditeljima izvan Italije. Prema njegovu uzoru gradili su mnogi i u Francuskoj, Engleskoj i u balkanskim zemljama. Njegove se violine odlikuju svijetlim, nježnim ali nosivim tonom; karakterizirao ga je »voce argentina« (tal. srebrni glas). Gradio je i viole, gambe i kontrabase. STAMITZ [št'amic], Carl Philipp, pravo ime Karel Filip Stamic, češ. violonist, violist i kompozitor; r. 1745, u. 1801. Sin i učenik Johanna. Član dvorskog orkestra u Mannheimu (1762-70), zatim koncertira kao virtuoz na violini i violi u Parizu, Londonu, po Njemačkoj, Rusiji i dr. Kao kompozitor pripada kasnoj mannheimskoj školi; njegovao osobito koncertantne simfonije (38 djela) i pridonio razvoju i širenju galantnog i »osjećajnog« stila u doba klasike. STAMITZ, Johann Wenzel Anton, pravo ime Jan Václav Antonin Stamic, češ. kompozitor, violinist i dirigent; r. 1717, u. 1757. Koncertni majstor (od 1741) i muz. ravnatelj dvorskog orkestra u Mannheimu, koji se pod njegovim vodstvom razvio u jedan od najboljih evr. ansambla toga doba. Utemeljitelj i prvi predstavnik → mannheimske škole kao kompozitor izgradio izrazito orkestralni, simfonijski stil razvijajući melodijske, ritmičke i dinamičke gradacije i kontrastiranja te koloristički proširivši orkestraciju (osamostaljenjem duhača); u simfoniji učvrstio četvorostavačni oblik, a u sonatnom stavku istaknuo kontrastni karakter tema; svim time pridonio izgrađivanju klasičnog stila i utjecao na mnoge klasičare, posebno na mladoga Mozarta. Komponirao više od 70 simfonija, koncerte za violinu (14), čembalo (6), flautu (8), triosonate, violinske sonate i crkv. glazbu.

STAMPA, Gaspara, tal. pjesnikinja; r. 1523, u. 1554. Od mnogih njenih mondenih i erotskih odnosa najjači je trag ostavila u njezinoj poeziji ljubav prema grofu Collaltinu di Collalto. To je središnja nit njenoga kanconijera (311 soneta, madrigala, kancona i dr.) Rime (objavljen posmrtno 1738), jednoga od najosobnijih u XVI st. (formom petrarkističkog, ali lišenog intelektualizma i izrazom smjelijeg i senzualnijeg). STAROV, Ivan Jegorovič, rus. graditelj; r. 1746, u. 1808. Nakon studija u Moskvi i Petrogradu boravi 1762-68. u Parizu i Rimu. Jedan je od začetnika klasicizma u rus. arhitekturi. Gradio palače, dvorce i crkve. Glavno mu je djelo Taurijska (Tavričeska) palača sagrađena u Petrogradu (1783-89) za kneza Potemkina; njezin portik s dorskom kolonadom bio je uzor za mnoge ladanjske dvorce građene u specifičnoj rus. varijanti klasicizma. STAROWOLSKY, Szimon, latinizirano prezime Starovolscius, polj. pisac; r. 1588, u. 1656. Tajnik Karola Chodkiewicza na pohodu u Hotin. Autor polit. i hist. radova na polj. i lat. jeziku (o reformi polj. običaja, o slavnim polj. govornicima, o tur. carskom dvoru itd.). Djelo Scriptorum Polonicorum Hecatontas prvi je pregled povijesti polj. književnosti. STAY [staj], također Stojković, Benedikt, pjesnik-latinist; r. 1714. u Dubrovniku, u. 1801. u Rimu. Učio u Dubrovniku (u isusovaca) i Rimu, gdje je svršio teologiju i zaredio se. Već od mladih dana provedenih u Dubrovniku počeo se baviti matematikom i filozofijom i pisati stihove na lat. jeziku. Od 1742. boravi u Rimu, gdje je postao profesor retorike i historije na visokoj papinskoj školi (Sapienza) i vršilac različitih službi u Vatikanu. Stekao je glas kao pjesnik dvaju spjevova salustijanskog nadahnuća po kojima je i proglašen »Lukrecijem XVIII stoljeća«. Prvi Philosophiae versibus traditae libri VI, u kojem izlaže Descartesovu filozofiju; štampan je 1744. u Veneciji, a drugi Philosophiae recentioris... versibus traditae libri X, u kojemu se bavi Newtonovim prirodoznanstvenim i filoz. pogledima, u Rimu (I sv., 1755, II 1760, III 1792). Bilješke i komentare Stayevim stihovima napisao je njegov dugogodišnji prijatelj Ruđer Bošković, matematičar, fizičar, astronom i filozof, koji ga je stalno poticao da nastavi s pisanjem; u tim komentarima Bošković je razvio i neke od svojih poznatih ideja. STEEN [ste:n], Jan, niz. slikar; r. 1626, u. 1679. Jedan od predstavnika škole u Leidenu, slikar žanr-prizora iz seoskog i građanskog života. Ističu se njegovi realistički prikazi motiva u interijerima, često anegdotalni i erotički, prožeti humorom. Oko 800 njegovih djela živa su kronika običaja i morala onoga doba; ona su ujedno i na znatnoj lik. razini po spontanosti kompozicije i toplom zasićenom koloritu. STELLER [št'eler], također Stoeller, Georg Wilhelm, njem. istraživač; r. 1709, u. 1746. Od 1739. do 1740. sudjelovao je u Beringovoj ekspediciji koja je istraživala az. područje, osobito ono između Bajkalskog jezera i arktičkih zona. Zajedno s Beringom proputovao je od 1740. do 1743. i Kamčatku te dopro do obale Aljaske. Glavno je njegovo djelo Opis Aljaske, 1774.

STENSEN [st'insen], Niels, latinizirano Nicolaus Steno, dan. anatom i geolog; r. 1638, u. 1686. Još kao student (1661) otkrio izvodni kanal žlijezde slinovnice. Od 1665. liječnik toskanskih vojvoda u Firenci. God. 1672-74. profesor anatomije u Københavnu, nakon toga opet u Italiji, gdje se sve više bavio teologijom, pa je 1675. zaređen za svećenika, a 1677. imenovan naslovnim biskupom. S. je jedan od najvećih anatoma XVII st. Prvi je otkrio mišićnu građu srca, istražio građu i funkciju mozga, mišića i krvnih žila. Dokazao je da i životjnje koje rađaju žive mlade imaju u spolnim žlijezdama jajašca. Važna su i njegova geol. i kristalografska istraživanja. STIERNHIELM [š'e:rnj'elm], Georg, šved. književnik i učenjak; r. 1598, u. 1672. Nakon studija (Nizozemska, Njemačka) vraća se u domovinu, piše pjesnička djela za dvorske izvedbe, asesor je na sudu u Dorpatu, vodi Collegium antiquitatum u Stockholmu. Interes za starine, za povijest jezika, za Bibliju i filozofiju, za prirodoznanstvo i pravo poticao je Stiernhielma na proučavanje Platona i Aristotela, Paracelsusa i Seneke, starih rječnika, arhivskih spisa, filoloških rasprava i teološke problematike. Bio je humanistički duh i poligraf, ali više kompilator i sljedbenik nego originalan stvaralac. Kao središnja pojava šved. baroka ima znatnih zasluga za razvoj švedskog knjiž. jezika, i u tom smislu treba istaknuti njegovo pjesničko djelo Hercules. Štovatelji su ga nazvali »ocem švedskog pjesništva«. Sabrana djela su mu objavljivana u 8 sv. od 1924. do 1951. STIFEL [št'i:fl], Michael, njem. matematičar; r. 1487, u. 1567. Djelovao u Jeni. Bavio se aritmetikom i algebrom. Njegovi radovi, među kojima je najvažnija Arithmetica integra (1544), izvršili su jak utjecaj na razvoj matematike u Njemačkoj i Engleskoj. STJEPAN BATORY [bat'ori], madž. István Báthory, madž. feudalac; r. 1533, u. 1586. Od 1571. knez Transilvanije i od 1575. polj. kralj (oženjen Anom, posljednjim potomkom dinastije Jagelović). Uspio 1577. ugušiti bunu svojih protivnika u Gdańsku. U ratu s Rusijom (1579-82.) pripojio je Livonsku pokrajinu Poljskoj. Konsolidirao je prilike u zemlji, osigurao polj. prevlast na Baltiku; 1579. osnovao univerzitet u Vilni (danas Vilnius). STRAFFORD [str'eferd], Thomas Wentworth, Earl of, engl. državnik; r. 1593, u. 1641. Lord-namjesnik Irske 1633-39. Vrativši se u Englesku, glavni je savjetnik kralja Karla I; poticao ga je na nepopustljivost prema građanskoj opoziciji. Dugi parlament optužio ga je 1640. za izdaju i dao utamničiti. Pod prijetnjom bune londonskog puka kralj je morao potpisati njegovu smrtnu osudu. SUCKLING [s'akling], John, engl. pjesnik i dramatičar; r. 1609, u. 1642. Poznat po pustopašnosti, duhovitosti i rasipnosti; kao vojnik borio se pod Gustavom Adolfom, bio vođa rojalističke stranke; završio život u progonstvu, samoubojstvom. Posebno mu se ističe pjesničko djelo Sjednica pjesnika, u kojem opisuje svoje suvremenike. Njegova poezija sabrana je pod naslovom Posljednji ostaci. SÜSSMILCH [z'ismilh], Johann Peter, njem. statističar; r. 1707, u. 1767. Župnik; u svome gl. djelu Božji poredak u promjenama ljudskog roda ... učinio je jedan od prvih pokušaja statističke obradbe podataka o stanovništvu. Ograničen u općim

tezama svojim vjerskim nazorima, on je u konkretnim istraživanjima uspio pronaći neke zanimljive zakonomjernosti u prividnim slučajnostima različnih pojava; među prvima je upotrebljavao zakon velikih brojeva. SUVOROV, Aleksandr Vasiljevič, rus. feldmaršal generalisimus, jedan od najznačajnijih vojskovođa XVIII st.; r. 1729, u 1800. U rusko-tur. ratovima (1768-74. i 1787-91) pobijedio kod Turtukaja (1773), Kozludže (1774), Kinburna (1787), Focsanija (1789), Izmaila (1790); ugušio ustanak Pugačova 1774, a 1794. ustanak Kosciuszka u Poljskoj. Na čelu austro-rus. vojske 1799. potisnuo je Francuze iz sjev. Italije. Proslavio se pohodom u Švicarsku preko Sankt Gottharda 1799. Mnogo je učinio na uzdizanju i odgoju rus. vojnika. Potkraj 1779. imenovan vrh. zapovjednikom. U Sovjetskom Savezu je 1942. uveden orden Suvorova, koji se dodjeljuje za visoke vojničke vrline.

Š ŠĆEPAN MALI, avanturist, lažni rus. car Petar III, koji se nametnuo Crnogorcima za vladara 1767-73. Uspio izmiriti plemena i uvesti sud; započeo graditi u zemlji putove i popisivati stanovništvo i njegovu imovinu. Stvarajući time uvjete za jačanje centralne vlasti, izazvao reakciju Rusije, Turske i Mletačke Republike; jedan njihov agent ubio ga je 1773. Nar. tradicija i arhivski materijal o Šćepanu Malom poslužili su Petru Petroviću- Njegošu kao podloga za pjesničko djelo Lažni car Šćepan Mali. ŠEJH JUJO, Mustafa Ejubi-zade Mostarac, musl. pisac; r. 1651. u Mostaru, u. 1707. u Mostaru. Školovao se u Mostaru i Carigradu. Već kao student počeo je pisati komentare i glose o djelima iz gramatike, logike i disputacije. Po povratku sa školovanja bio je profesor na Karađozbegovoj medresi i muftija u Mostaru. Značajnija su mu djela: Otkriće tajni, komentar Mugnî fi'l- usûla (djela o osnovama šerijatskog prava); Pouke Abdiju, komentar Zamahšerijeva djela iz sintakse arap. jezika; Novi komentar, o raspravi o logici Aš-Šamsiyya Omera Kizvinija. Hercegovački namjesnik Ali-paša Rizvanbegović podigao mu je u Mostaru turbe (1831). ŠIBENČANIN, Dominik Ivan, talijanizirano Domenico Giovanni Sebenico, kompozitor; r. između 1630. i 1640, u. 1705. Svećenik, po svemu sudeći rodom iz Šibenika. Glazbu učio u Italiji, vjerojatno kod G. Legrenzija. Službovao od 1660. kao zamjenik glazb. ravnatelja katedrale u Cividale del Friuli, zatim pjevač kapele sv. Marka u Veneciji (od 1663) pa pjevač i glazb. ravnatelj talijanske glazbe na kralj. dvoru u Londonu (1666- 1673). Vrativši se u Italiju bio muz. ravnatelj na Savojskom dvoru u Torinu gdje je 1673. izvedena njegova opera Atalanta (glazba se nije sačuvala). Od 1692. do smrti ponovno je u Cividale del Friuli. Komponirao još dvije opere, Leonida u Sparti i Pobuna potlačenog, te crkv. djela: misu, responzorij, psalam Lauda Jerusalem Dominum i motete. ŠKRLEC, Nikola, Lomnički, latinizirano Nicolaus Skerlecz de Lomnicza, političar; r. 1729. u Zagrebu, u. 1799. u Zagrebu. Pristaša prosvjetiteljskih ideja svoga vremena i prosvijećenog apsolutizma, protivnik feud. i crkv. povlastica. Savjetnik u novoosnovanom Kraljevskom hrvatskom vijeću u Varaždinu (1767). God. 1776. postavljen za vrhovnog direktora škola u Hrvatskoj (superior regius studiorum et scholarum director) i u tom svojstvu organizirao više hrv. školstvo (osnovao u Zagrebu Kraljevsku akademiju znanosti, kojoj je pored filozofskog, teološkog i pravnog fakulteta bila pridružena glavna gimnazija). God. 1782-85. i 1790-99. bio veliki župan Zagrebačke županije; odupirao se bečkoj germanizatorskoj i centralističkoj politici. Također je nastojao da Hrvatskoj osigura ravnopravnost u odnosu prema Ugarskoj. Pisao je o unutrašnjoj upravi (Notitia de praecipuis officiis Regnorum Craatiae, Slavoniae et Dalmatiae) i ekon. pitanjima (Descriptio physicopoditicae situationis Regni Hungariae relate ad Commercium; Projectum legum motivatum in objecto Oeconomiae Publicae perferendarum). ŠUVALOV, Ivan Ivanovič, rus. političar; r. 1727, u. 1797. Miljenik carice Jelizavete, znatno utjecao na rusku politiku, a posljednjih godina njezina života

stvarno upravljao drž. poslovima. Bio mecena umjetnosti i kulture; podupro osnivanje Moskovskog univerziteta i Umjetničke akademije u Petrogradu; iz Italije slao umjetnine za Akademiju i Ermitaž. ŠUVALOV, Pjotr Ivanovič, rus. političar; r. 1711, u. 1762. Sudjelovao u dvorskom udaru koji je doveo na prijestolje Jelizavetu. Od 1744. senator. Proveo neke ekon. i vojne reforme.

T. TAHI, Franjo, feudalac, šurjak Nikole Zrinskoga Sigetskog; u. 1573. Isprva kralj. konjušar i kapetan u Kanjiži, T. je kupnjom i zalogom postao vlastelin na velikom feudu Susedgrad-Stubica. Okrutnim postupcima i nasiljima utjecao je na izbijanje seljačke bune 1573. TAIB, Osman-zade, tur. pjesnik, historičar i epistolograf; r. 1660(?), u. 1724. Nazvan »poglavarem pjesnika«. Poznatija su njegova djela: Divan, zbirka pjesama, Munšeât, zbirka pisama, Vrt vladara, gdje daje biografije 22 osmanlijska sultana, od Osmana (u. 1326) do Mustafe II (u. 1703), i opise njihovih voj. pohoda, i Vrt vezira, gdje daje opis života 108 vezira, od Alaeddin-paše do Rami Mehmed-paše (1706).

TALLEMANT DES RÉAUX [talman de re'o], Gédéon, franc. pisac; r. 1619, u. 1692. Čest gost salona markize de Rambouillet i Madeleine Scudéry, dobar poznavalac mondenih krugova. Njegovi memoari (objavljeni tek 1834. pod naslovom Historiettes de Tallemant des Réaux) ogledalo su franc. uglađenog društva XVII st., galerija portreta svih istaknutih ličnosti toga doba. Osim memoara napisao i tragediju Oedipe. - Njegov brat François (1620- 1693), član Francuske akademije, preveo je na francuski Plutarha. TALLIEN [talj'en], Jean Lambert, franc. revolucionar; r. 1767, u. 1820. Izdavao list Prijatelj građana (1791). Poslanik u Konventu; član Komiteta javne sigurnosti. Robespierre ga je napao zbog krvavih ekscesa u Bordeauxu i iskorištavanja svog položaja za osobno bogaćenje. Da izbjegne Revolucionarnom sudu, T. se povezao s njegovim neprijateljima te je bio predvodnik kontrarevoluc. udara 9. thermidora (27. VII 1794). Za Termidorske reakcije raspustio je Revolucionarni sud i zatvorio jakobinski klub. Sa svršetkom Termidorskog konventa (1795) gubi utjecaj, iako je za Direktorija član Savjeta pet stotina. TALMA, François Joseph, franc. glumac; r. 1763, u. 1826. Od 1787. nastupa u pariskoj Comédie-Française; u vrijeme Revolucije odvaja se sa svojim sumišljenicima od rojalista i osniva Théatre- Français. Kasnije je favorizirani glumac Napoleona I. Traged žarkog temperamenta i savršene dikcije, interpretirao gl. uloge u

djelima P. Corneillea i J. Racinea, suvremenih franc. autora te W. Shakespearea (Hamlet, Othelo, Macbeth). Po savjetima slikara J. L. Davida prvi je na pozornicu uveo, u komadima iz rim. prošlosti, historijski vjeran kostim umjesto dotadašnje fantastične ili proizvoljne nošnje. Napisao Razmišljanja o Lekainu i kazališnoj umjetnosti.

TANSILLO, Luigi, tal. pjesnik; r. 1510, u. 1568. Pisao ekloge, senzualne i didaktične spjevove (Dojilja; Posjed), a religiozni spjev Suze sv. Petra nije dovršio. Najznačajnije mu je djelo petrarkistički Kanconijer.

TARTAGLIA [tart`alja], Niccolò, tal. matematičar; r. oko 1500, u. 1557. Iako samouk, postao je jedan od najznačajnijih tal. matematičara XVI st. Autor je znamenite aritmetičke rasprave General trattato di numeri et misure (1556-60). Svoje algoritamsko rješenje kubne jednadžbe povjerio je kao tajnu Cardanu, koji ga kao svoje objavljuje 1545. Primjenjivao je matematiku na probleme balistike. Istraživao je krivulju koju opisuje tijelo pri kosom hicu i našao da se pri tom dosiže najveći domet ako je bačeno pod kutem od π/4.

TARTINI, Giuseppe, tal. kompozitor, violinski virtuoz i teoretičar; r. 1692. u Piranu, u. 1770. u Padovi. Po majci slov. podrijetla. Školovao se u rodnome gradu Piranu i u Kopru. Djelovao više od četiri desetljeća (1721-65) kao koncertni majstor orkestra bazilike Sant' Antonio u Padovi; tu je utemeljio školu za violinu i kompoziciju koja je u povijesti violinske pedagogije postala pojam (»škola Tartini«), a tragovi joj sežu u XIX st. Znatno je usavršio gradnju gudala i violinsku tehniku te dao važan prilog violinističkoj praksi priručnikom o tehnici ornamentiranja (Traktat o ukrasima). Istražujući akustičke pojave empirijski otkrio ton diferencije terzo suono ili tzv. suono di Tartini, koji je poslije naučno protumačio H. Helmholz. Kao kompozitor postepeno prelazi iz kasnobaroknog načina na ranoklasičnu emotivno kantabilnu melodiku i trostavačni oblik. Njegov opsežan muz. opus obuhvaća: desetak simfonija, oko 135 violinskih koncerata, oko 40 triosonata, blizu 200 violinskih sonata (najpoznatije sonate: Đavolji ćurlik i Napuštena Didona), varijacije (Vještina gudala), vokalne kompozicije i više teoretskih djela od kojih je najznačajnije Glazbeni priručnik prema pravom poznavanju harmonije, 1754.

TASMAN, Abel Janszoon, niz. pomorac i istraživač; r. 1603, u. 1659. Istraživao je juž. obalu Australije i otok Tasmaniju (1642), koju je nazvao Van Diemenovom zemljom. Otkrio je Južni otok Novog Zelanda, otočje Tonga, Fiji i Bismarckov arhipelag. God. 1644. istraživao je sjev. i sjeverozap. obalu Australije. TASSO, Torquato, tal. pjesnik; r. 11. III 1544. u Sorrentu, u. 25. IV 1595. u Rimu. Rano je upoznao lutalački život prognanika. Boravi neko vrijeme na dvoru u Urbinu, a studira u Bologni i Padovi. Kardinal Luigi d'Este dovodi ga u Ferraru (1565), gdje prelazi u službu vojvode Alfonsa II, i tu provodi najbolje godine. No, pjesnik bez

djetinjstva, obitelji i zavičaja, upoznaje i tamne strane dvorskog života, dok se nad Italijom nadvila polit. kriza, suton renesansnih ideala i strah što ga je donijela protureformacija. Tek što je završio Oslobođeni Jeruzalem (1575) pokazuje znakove duševne poremećenosti: maniju proganjanja, uživanje u vlastitoj patnji, neprimjereni vjerski zanos, koji ga tjera da se sam optužuje pred Inkvizicijom. Zatočen, bježi u Sorrento. Pošto mu je dopušten povratak u Ferraru, vraća se, ali je ubrzo zatočen u tvrđavi sv. Ane, gdje tamnuje 7 godina. U časovima lucidnosti piše dirljiva pisma i nova djela. Oslobođen 1586, luta Italijom i konačno se smiruje u Rimu. - Već za života nastala je legenda o pjesniku progonjenom zbog ljubavi prema vojvodinoj sestri Eleonori, a grob mu je ubrzo postao stjecištem pjesničkih hodočašća.T. je bio ponajprije žrtvom zahtjeva da se umjetnost podvrgne cenzuri crkve i utilitarnoj poetici; no bio je dobrovoljna žrtva, jer je i sam htio zadovoljiti moralističke cenzore, iako svjestan da u sebi nosi dvojstvo hedonističke baštine renesanse i stroge protureformacijske religioznosti. Savršen literat u razdoblju procvata literarne receptologije pod okriljem Aristotelova autoriteta; pisao je mnogo, slijedeći gotovo sve književne vrste. U oko 2000 lirskih pjesama platio je dug vremenu i društvenim obvezama (drži se da je 3 soneta i 5 madrigala napisao po narudžbi za Dubrovkinju Cvijetu Zuzorić), ali je uz hvaliteljske sastave (pa i unutar njih) izrazio i intimne tjeskobe i nemire, i nadasve muzikalne ugođaje sanjarskih i noćnih krajolika. Uzorna je pastirska igra u stihovima Aminta (1573), gdje u atmosferi sna i ljepote veliča slobodni hedonizam pastira, mladenačku ljubav Aminte i Silvije, i gdje iznimna muzikalnost izraza potiskuje prigodne motive. Drama je imala velik odjek u književnostima baroka i → Arkadije (prijevod D. Zlatarića tiskan je u Veneciji prije izvornika). U 26 Dijaloga dao je model elegantne, precizne i autobiografski zanimljive proze na teme koje su zanimale dvorsku i učenu publiku. Po uzoru na Seneku i Sofokla napisao je tragediju Kralj Torrismondo (1586); tu osjećaj krivnje zbog incesta sa sestrom uokviruje prikladna evokacija nordijskog krajolika. Iz kasnijih su godina nedovršeni religiozni spjev Monte Olaveto (1588), neuspjela preradba remek-djela pod naslovom Osvojeni Jeruzalem (Gerusalemme conquistata,1593), spjev Sedam dana stvaranja svijeta (1594) i dr. - Glavna je Tassova preokupacija bio epski spjev po uzoru na Homera i Vergilija. Htio je dati Italiji modernu epopeju utemeljenu na vjeri i kršć. jedinstvu što ga je aktualizirala borba s islamom. Tako nastaje najbolje njegovo djelo - ep Oslobođeni Jeruzalem (Gerusalemme liberata), u 20 pjevanja u oktavama, na temu prvoga križarskog rata. Poslužio se literarnim i pov. izvorima, ali je poetsko težište ipak na intimnim dramama autobiogr. naravi, primjerice na kontrastu strasti i dužnosti (Armida i Rinaldo), na motivu ljubavi i smrti koju vitez zadaje voljenoj (Tancredi i Clorinda) ili skrovitih, neuslišanih osjećaja (Erminia), na doživljaju krajolika i noći, bijega u pastoralnu idilu, na opisima dvoboja, bitaka, noćnih okršaja. Lirska i melodramska potka, barokna religioznost i rafinirani maniristički izraz, Kristovi vitezovi i gotovo ženstvena senzibilnost mnogih likova, sve su to elementi koji su pridonijeli popularnosti Tassova spjeva, učinivši ga bliskim i učenom i pučkom čitatelju. Spjev je imao golema odjeka u Evropi i Americi, pa i u nas, od baroka do romantizma (Gundulić, Mažuranić). Tassov lik nadahnuo je, između ostalih, Goethea i Byrona, a prizori iz njegovih djela mnoge slikare. TASSONI, Alessandro, tal. pjesnik; r. 1565, u. 1635. Utemeljio je herojskokomični epski žanr spjevom Oteto vedro, u kojem opisuje rat Bologne i Modene u XIII st., prouzrokovan smiješnim motivom, a komični su i junaci i njihovo ponašanje, naslikano prema suvremenim primjerima. Zbog žaoka uperenih protiv crkve, spjev je

objavljen najprije u Parizu, a tek nakon kompromisa s cenzurom i u Italiji (1624). Napisao je 2 Filipike protiv španj. politike. TAŠKOPRU-ZADE, Ahmed ibn Mustafa, osmanlijski pisac enciklopedijskih djela, kaligraf, sudac i profesor na više škola; r. 1495, u. 1561. Najpoznatije je njegovo djelo Božuri među znanstvenicima Osmanlijske države; u njemu daje životopis 502 znanstvenika i šejha u vrijeme deset sultana (do 1558). Djelo su poslije dopunjavali dr. pisci; napoznatije dopune napisali su Uššaki, Šejhi i Nevi-zade. Drugo djelo, Ključ sreće i svjetlo moći, odnosi se na vrste islam.. znanosti. Djelo je s arapskog preveo na turski autorov sin Kamaluddin pod naslovom Tematika znanosti. Dok je bio profesor na Isak-begovoj medresi u Skoplju (1531/1532) napisao je Veliku povijest. Autor je i nekoliko komentara uz djela iz gramatike i sintakse arap. jezika, logike te nasljednog prava. TATIŠČEV, Vasilij Nikitič, ruski historičar; r.1686, u. 1750. Smatrao da je za Rusiju najbolji oblik vlasti carska autokracija. Skupljao građu za rus. historijskogeogr. leksikon (do slova K). Napisao Rusku historiju od najstarijih vremena (5 knj.), služeći se izvorima koji su propali. TAVERNIER [tavernje], Jean Baptiste, franc. putopisac i istraživač; r. 1605, u. 1689. Putovao u Carigrad, Perziju i upoznao Indiju. Više puta obilazio je azijske zemlje, obogatio se i od Ljudevita XV dobio plemstvo. Autor zanimljivih zapisa među kojima se ističu Šest putovanja Jean-Baptiste Taverniera u Tursku, Poljsku i Indiju. TAYLOR [t'ejler], Brook, brit. matematičar; r. 1685, u. 1731. Od 1712. član, a 1714-18. sekretar Royal Society. U djelu Methodus incrementorum directa et inversa (1715) objavljen mu je najvažniji rezultat: prikazivanje funkcija u obliku polinoma odn. reda, danas poznato kao Taylorova formula, odn. red. Bavio se i problemom titranja žice, linearnom perspektivom i dr. Taylorova formula omogućuje aproksimaciju neke funkcije polinomom. Ako funkcija f ima u točki a neprekidne derivacije do uključivo n-te, tada za sve x iz nekog intervala oko a vrijedi: f(x) = f(a) + f'(a) • „ tn) . (x - a) -i-- f 2 i a% (x _ a) z -I-... -I- f n ~ a) ~ (x - a)n -f-f- Rn (x), gdje je Rn (x) tzv. ostatak koji predstavlja pogrešku koja se čini, ako se funkcija f(x) zamijeni Taylorovim polinomom n-tog stupnja. Ukoliko f ima u okolini od a neprekidne derivacije do reda n + 1, onda za svako x iz te okoline postoji b iz segmenta [a, x] tako tn_1) b da je Rn(x) _ ~n _ i)~ (x - a)n+l (tzv. Lagrangeov ostatak). Taylorov red je red potencija koji uz određene uvjete predočuju danu funkciju. Ako funkcija f ima sve derivacije u okolini točke a i ako za ostatak Rn uTaylorovoj formuli vrijedi lim Rn (x) = 0 za sve x iz te okoline line, tada vrijedi f(x) (x - a)", pa se kaže da je funkcija f(x) razvijena u Taylorov red u okolini točke a. Ako je specijalno a = 0, Taylorova formula odn. red zovu se Maclaurinovom formulom odn. redom, koji npr. za funkcije ex odn. sin x glasi: _ e= - 1 -f- x -~ ~ ~- . . . ~.. ~ -f- . . . ; 2. n. xs xa xas-i sinx = x - 3 -;- ši - ... .+. (-1)an-~ ~-1 .~ ... ( )

TAYLOR, Edward, amer. pjesnik engl. podrijetla; r. 1644, u. 1729. Autor najbolje rane amer. poezije. Ona je religioznog sadržaja, i bliska stilu engl. »metafizičkih« pjesnika G. Herberta, R. Crashawa i F. Quarlesa; objavljena je tek u XX st. TAYLOR, Jeremy, engl. književnik; r. 1613, u. 1667. Studirao u Cambridgeu, bio kapelan Karla I i biskup Downa i Connora; i sam politički proganjan, zagovornik načela tolerancije; glasovit govornik, smatran najznačajnijim teološkim piscem Engleske. Proza mu se odlikuje snažnom imaginacijom i dotjeranim stilom. Djela: Sloboda poricanja; Zlatni gaj; Ductor dubitantium, ili pravilo savjesti; Časni pričesnik. TAYLOR, John, engl. književnik; r. 1580, u. 1653. Mornar i brodar na Temzi, gostioničar u Londonu. Nazivan »vodenim pjesnikoma, autor većeg broja pjesničkih i proznih radova; glasovit pamfletist. Stilom koji je nedotjeran, ali krepak, opisivao vlastite pustolovine i sastavljao prigodne pjesme. Prvo izdanje njegovih sabranih djela objavljeno je već 1630 (Sva djela Johna Taylora, vodenog pjesnika).

TECUMSEH [t'ekumse], također Tecumtha i Tikamthi, poglavica indijanskog plemena Shawne; r. oko 1768, u. 1813. Iskorištavajući sukobe između Engleza i Amerikanaca, ujedinjuje oko 1805. sjeverozap. indijanska plemena, a oko 1810. poduzima (zajedno sa svojim bratom Tenskwatawom) opsežne akcije za stvaranje saveza svih Indijanaca od Kanade do Floride. Nakon poraza Tenskwatawe (1811) indijanski se savez razbija, a T. prelazi u službu Engleza i postaje brit. general. Poginuo u bitki na rijeci Thames, u kojoj su Amerikanci pobijedili Engleze i Indijance. TELEMANN, Georg Philipp, njem. kompozitor; r. 1681. u Magdeburgu, u. 1767. u Hamburgu. Djelovao u Leipzigu, Frankfurtu na Majni, Hamburgu (direktor opere i crkv. muzike) i dr. Za života poznat i slavljen više nego njegovi suvremenici J. S. Bach i G. F. Handel. Jedan od najobrazovanijih muzičara svojega doba, virtuoz na orguljama, čembalu i drugim instrumentima, dirigent, najplodniji kompozitor XVIII st., pjesnik, pisac muz. rasprava i organizator; utemeljio i vodio Collegium musicum u Leipzigu (1702), pokrenuo prvi njem. časopis muzikalija Der getreue MusicMeister (Frankfurt, 1728) i među prvima organizirao javne koncerte u Njemačkoj (Hamburg). Kao kompozitor prelazi s kasnobaroknog načina izražavanja na galantni stil te pripravlja klasiku. Komponirao više od 40 opera (najpoznatije Strpljivi Sokrat; Emma i Eginhard; Don Quichotte i intermezzo Pimpinone), 46 pasija; oko 20 oratorija (Sudnji dan); oko 2000 kantata, crkvenih i svjetovnih; mise; motete, psalme; oko 1000 orkestralnih suita; instrumentalne koncerte; kvartete; triosonate; solosonate; klavirske sonate; suite, fantazije, serenade, ode, pjesme, i dr. Ostavio 3 autobiografije (1718, 1729. i 1739). TEMPESTA ili TEMPESTI, Antonio, tal. slikar i bakrorezac; r. 1555, u. 1630. Vredniji dio njegova opusa jesu bakrorezi i bakropisi (više od 1500 grafičkih listova), među kojima ilustracije za Ovidijeve Metamorfoze i Tassov Oslobođeni Jeruzalem. Tempestin način slijedili su mnogi bakroresci.

TEMPLE, William, engl. političar, diplomat i pisac; r. 1628, u. 1699. Posredovao u sklapanju englesko-nizozemsko-šved. koalicije 1668, koja je prisilila Luja XIV da vrati gotovo cijelo područje koje je bio osvojio u ratu s Nizozemskom 1667. Nakon što je Francuska izvršila novu najezdu u Nizozemsku (1670) T. je morao odstupiti. Poslije neuspjelog Karlova rata protiv Nizozemske vodio pregovore koji su doveli do Westminsterskog sporazuma 1674, a 1678. pregovore koji su doveli do englesko-niz. saveza. Tajnik mu je neko vrijeme bio satiričar J. Swift, koji je posmrtno objavio dio njegovih memoara. Gl. djela: Esej o uzoru i naravi vlasti; Opažanja o Sjedinjenim Nizozemskim pokrajinama. TENCIN [tans'en], Claudine Alexandrine Guérin de, franc. spisateljica; r. 1685, u. 1749. Sestra kardinala, prisiljena na samostanski život, sablažnjavala svojim vladanjem okolinu i napokon bila razriješena zavjeta. Nemiran duh u sukobu s društvenim konvencijama epohe, zatvorenica u Bastilji i jedna od ljubavnica Filipa Orleanskog, okupljala je u svom glasovitom salonu ljude poput Fontenella, Montesquieua, Helvetiusa i Marivauxa. Napisala je nekoliko djela (Opsada Calaisa; Anegdote o Edvardu III), a zanimljiva je posebice po svojoj korespondenciji s kardinalom Tencinom te pismima upućenim Richelieuu. TEREZIJA AVILSKA, također T. iz Ávile i T. od Isusa, španj. Santa Teresa de Jesús, pravim imenom Teresa de Cepeda y Ahumada, španj. književnica; r. 1515, u. 1582. Redovnica, rodom iz Ávile. Provela reformu karmelićanskog reda. Njezina asketsko- mistička djela (Knjiga o životu; Put savršenosti; Duhovna tvrđava) smatraju se vrijednim spomenikom španj. jezika: Kanonizirana 1622. Kat. crkva proglasila ju je 1970. crkvenim učiteljem (doctor ecclesiae) TETENS, Johann Nicolaus, njem. filozof; r. 1736. u. 1807. Znatno utjecao na Kanta, protivnik Leibniz-Wolffova racionalizma kao i svakog materijalizma i skepticizma. Djela: O metafizičkim istinama; O općoj spekulativnoj filozofiji; Filozofski ogled o ljudskoj prirodi i njenom razvoju (2 sv.). THIARD ili TYARD [tja:r], Pontus de, franc. pjesnik; r. 1521, u. 1605. Biskup u Chalon-sur-Saône. Član Ronsardove »Plejade«. Poklonik ezoterične, platonske poezije. U njegovim stihovima (zbirke: Ljubavne zablude; Knjiga lirskih pjesama) ogleda se utjecaj Petrarke i Ronsarda. U starijim godinama zabavljen filoz. (Filozofske rasprave) i teol. (Gospodina našega muka) razmatranjima. S talijanskog preveo Dialoghi d'amore (od Leona Hebraeusa). THÖKÖLY [t'ekej], Imre, madž. političar i revolucionar; r. 1657, u. 1705. Nakon što je Leopold I Habsburgovac ugušio feud. hrvatsko-ug. urotu (1671), postao je Th. vođom ug. emigranata u Erdelju. Protiv Habsburgovaca povezao se s Turcima i s Francuzima (od 1678). Postavljen od Turaka madž. knezom, provalio je iz Erdelja u Madžarsku (1681) i sudjelovao u tur. opsadi Beča (1683), ali je kod Požuna (Bratislave) bio pobijeđen. Njegova žena Jelena Zrinska, udovica Franje Rákóczyja I, branila je 3 godine Munkács od carskih četa. Postavljen 1689. od Turaka za velikog kneza erdeljskog, provalio je u Erdelj, ali se tu nije mogao održati. Nakon mira u Sremskim Karlovcima (1699) dobio je od Turaka naslov vidinskoga kneza i živio u Carigradu, a umro u Izmiru (Mala Azija).

THOMASIUS, Christian, njem. pravnik, filozof i prosvjetitelj; r. 1655, u. 1728. Razvio se pod utjecajem H. Groota i S. Pufendorfa. God. 1684. profesor u Leipzigu. Zbog liberalnog stava morao napustiti 1690. Leipzig. Od 1694. profesor prava i rektor na sveučilištu u Halleu. Th. oslobađa pravnu nauku teoloških i skolastičkih spona, ustaje protiv torture, osuđuje procese protiv vještica i heretika, zalaže se za slobodu mišljenja i savjesti. Djela: Uvod u logiku; Sažete pouke iz poroka vračanja i suđenja vješticama; Temelji prirodnog prava i prava narodâ. THORILD [t'u:rild], Thomas, pravo prezime Thorén, šved. književnik; r. 1759, u. 1808. Kao pjesnik, prozaist, filozof i kritičar, Th. je jedan od gl. preteča šved. romantizma. Pod utjecajem Rousseauovih ideja bori se protiv racionalizma, vodeći oštru polemiku s J. H. Kellgrenom o naravi pjesništva. Izdavao je knjiž. reviju Den Nya Granskaren. Djela: O općoj slobodi razuma; Kritika kritičarâ; Maximum sive archimetria; Strasti. THOU [tu], Jacques Auguste de, franc. historičar i državnik; r. 1553, u. 1617. Jedan od redaktora Nanteskog edikta (1598). Autor historije svoga doba. Njegova zbirka odabranih i rijetkih knjiga bila je najvrednija onovremena franc. privatna knjižnica. THURAH [t'urag], Lauritz de, dan. arhitekt; r. 1706, u. 1759. Istaknuti predstavnik dan. kasnog baroka (kralj. palača u Roskildeu, dvorac u Hørsholmu). Napisao Danski Vitruvije (Den danske Vitruvius), djelo važno za poznavanje razvoja dan. arhitekture u XVII i XVIII st. TIEPOLO [tj'e:polo], Giovanni Battista, tal. slikar; r. 5. III 1696. u Veneciji, u. 27. III 1770. u Madridu. Jedan od posljednjih velikih predstavnika venecijanskog slikarstva. Stvara u doba rokokoa, koji se odrazuje u njegovim djelima, no po osnovnoj koncepciji pripada kasnom baroku. U njegovim freskama u različitim palačama (Labia i Rezzonico u Veneciji, Canossa u Veroni) i crkvama (Scalzi i Gesuati u Veneciji) razvijen je do savršenstva iluzionistički stil razrješavanja plohe u otvoren prostor atmosfere. U njoj lebde alegorijski i mitol. likovi i grupe smiono pokrenute u pompoznim kompozicijama, koje su obrubljene perspektivno savršeno slikanim arhitektonskim kulisama (kolonade, arhitravi, korniši, balustrade). Niz značajnih radova izveo je i u Udinama, Milanu, Veroni i vili Valmarana kraj Vicenze. Svojim freskama u Rezidenciji u Würzburgu i u dvoru u Madridu snažno je utjecao na njem. i španj. slikarstvo u završnoj fazi baroka. U mnogobrojnim radovima u ulju ostvaruje koncizniju kompoziciju, a kolorit razvija do raskošnih svijetlih harmonija (Telemah; Kleopatrina gozba; Otmica Sabinjanka; Poklonstvo kraljeva; Krist stišava oluju na moru). Slikao je portrete i žanr-prizore iz pučkog života (Šarlatan), a radio je i bakropise. TILLY [t'ili], Johann Tserclaes, carski vojskovođa, rodom Flamanac; r. 1559, u. 1632. U Tridesetogodišnjem ratu zapovjednik vojske kat. Lige. Pobijedio češ. protestantsku vojsku na Biloj Hori (1620), osvojio Palatinat, pobijedio Kristijana IV Danskog. God. 1630. postavljen za zapovjednika carske habsburške vojske. Zauzeo jurišem Magdeburg (1631). Kod sela Rain pobijeđen od Gustava Adolfa i u bitki smrtno ranjen.

TINCTORIS [tinkt'oris], Johannes, nizozemski muz. teoretičar i kompozitor; r. oko 1435, u. 1511. Napisao dvanaest traktata, u kojima prikazuje sve glazbeno-teoretske discipline i glazb. praksu svojega doba. Traktat Terminorum musicae diffinitorium (oko 1472-73) najstariji je leksikon muz. pojmova, a Liber de arte contrapuncti (1477) - prva sveobuhvatna renesansna knjiga o kontrapunktu. TINDAL [t'indel], Matthew, engl. filozof religije i pravnik; r. oko 1657, u. 1733. Glavno Tindalovo djelo Kršćanstvo staro kao stvaranje smatra se općenito biblijom deizma. T. smatra da Isus ne donosi novu objavu već želi, nasuprot pokvarenosti ant. religija, uspostaviti staro poštivanje božanstva. Kršćanske su crkve, međutim, upropastile Isusovo djelo pa se deisti žele samo povratiti izvornom kršćanstvu. Djela: Ogled o podaništvu vrhovnoj vlasti; Ogled o svjetovnoj vlasti i pravima naroda u stvarima religije; Sloboda štampe; Prava kršćanske crkve. TINÓDI [t'ino:di], Sebestyén, madž. pjevač i pjesnik; r. oko 1510, u. 1556. Kao profesionalni pjevač živio na dvorovima madž. feudalaca. U svojim rimovanim kronikama opjevao vjerodostojno madžarsko-tur. ratovanja; bio očevidac i kroničar obrane Sigeta (1541). Dio pjesama objavio u zbirci Cronica (1554) koju je popratio i melodijama. TIPU SAHIB, također Tippoo Sahib, posljednji sultan indij. države Mysore; r. 1749, u. 1799. Naslijedio oca Hajdar Aliju u toku tzv. Drugoga mysorskog rata 1782. Ogorčen neprijatelj Britanaca, nadao se da će ih potisnuti iz Indije s franc. pomoći, ali je porazom u Trećem mysorskom ratu (1790-92) izgubio polovinu svog teritorija. Poginuo u Četvrtom mysorskom ratu. TIRABOSCHI [tirab'oski], Gerolamo, tal. književni historik; r. 1731, u. 1794. Jezuit, profesor govorništva, prefekt biblioteke d'Este u Modeni. Napisao opsežnu Povijest talijanske književnosti, koju je zamislio kao iscrpan prikaz pisaca i djela svih znanstveno- kult. disciplina na Apeninskom poluotoku, i to od etrurskih vremena do XVIII st. Vrijedna je zbog obilja podataka. TIRSO DE MOLINA, pravo ime Gabriel Téllez, španj. dramski pisac; r. 1584, u. 1648. Fratar, po nekima vanbračni sin vojvode od Osune. Napisao je preko 300 kaz. komada; njegovo djelo nastavlja se na L. de Vegu, ali s mnogo izvornih crta. Pisao je i nabožne komade, no najbolja su mu djela s društvenom tematikom. Dobar je psiholog, humorist i oštar satiričar. Za razliku od de Vege, stvarao je izrazite individualnosti s jakim karakterima; posebno je vješt u građenju ženskih likova. Prvi je obradio besmrtni lik don Juana u drami Seviljski prevarant (1630). Ostala su mu značajnija dramska djela: Sramežljivac u dvoru; Oprezna žena; Pobožna Marta (predložak Molièreu za Tartuffea); Osuđen zbog nevjere; Melankolik. Pisao je i prozna (Ljetnikovci Toleda; Veseliti iskorišćujući) i historiografska (Opća povijest Reda Milosti; Genealogija kuće Sóstago; Život Svete Majke doñe Marije de Cerbellón) djela. TITELOUZE [titl'u:z], Jean, franc. kompozitor; r. 1563. ili 1564, u. 1633. Za života bio je na glasu kao virtuoz i majstor improvizacije na orguljama. Stilski na prijelazu iz renesanse u barok; komponirao izrazito instrumentalno koncipirana djela

za orgulje (preludij, fuge, ricercari, versetti u 2 zbirke), čime je pridonio izgrađivanju orguljske glazbe i postavio temelje franc. orguljskoj školi. TOPAL-PAŠA, Osman (tur. topal: hrom), tur. administrator; r. 1800, u. 1874. Muhafiz (zapovjednik grada) u Beogradu (1858), bos. veliki vezir (1860-69) prvi valija Bosanskog vilajeta (osn. 1865). Centralizirao upravu vilajeta, uveo činovničku administraciju u koju postavlja i domaće ljude. U Sarajevu osnovao prvu bolnicu, stručnu i srednju školu, biblioteku, čitaonicu i tiskaru u kojoj je arap. i ćirilskim slovima na tur. i srpskohrv. jeziku tiskao časopise i kalendare. Izgradnjom puta Sarajevo-Bosanski Brod i uvođenjem poštanske i telegrafske linije Sarajevo-Bosanska Gradiška unaprijedio trg. veze BiH s austr. zemljama. Sprečavao prodor Garašaninove srp. nacionalne propagande u Bosnu; sumnjičav prema Srbima, utvrđivao je kordon na Drini, sudio V. Pelagića, primio Turke bjegunce iz Srbije. Premješten za guvernera u Ruščuk (1868), doskora je vraćen u Bosnu, ali je nakon 4 mjeseca opozvan. TORBIDO, Francesco, zvan Il Moro, tal. slikar; r. 1482. ili 1483, u. 1562. Uči u Veneciji kod Giorgionea, čiji se utjecaj očituje napose u njegovim portretima. Oko 1500. prelazi u Veronu i usavršuje se u školi Liberalea da Verona. Izvodi niz oltarnih slika i fresaka za tamošnje crkve (gl. djelo slikarski ukras kapele Fontanelli u Sta Maria in Organo). Prenio je u Veronu kolorizam mlet. slikarstva cinquecenta. TORELLI, Giuseppe, tal. violinist i kompozitor; r. 1658, u. 1709. Barokni majstor, postavio temelje solističkom violinskom koncertu djelima Concerti musicali op. 6 (1698) i nadasve koncertima (6) u zbirci Concerti grossi op. 8 (1709). Pridonio bitno i oblikovanju concerta grossa i barokne sonate. Ostavio opsežan opus od 8 objavljenih zbirki i četrdesetak koncerata u rukopisu (glasoviti koncerti za trublje). TORRES NAHARRO [~ na'aro], Bartolomé de, španj. komediograf; r. oko 1475, u. 1531. U Napulju (1517) objavio je osam komedija pod naslovom Propalladia s teoretskim uvodom o dramskom stvaranju, temeljenim na Horaciju. Sadržaje je uzimao iz različitih novela ili je pisao komade bez zapleta, okretnih dijaloga, s mnogo duha i zajedljivosti. TORRICELLI [torič'eli], Evangelista, tal. fizičar i matematičar; r. 1608, u. 1647. Nakon što je objavio svoje djelo Traktat o gibanju masa (Trattato del moto dei gravi, 1641), pozvao ga je G. Galilei da s njim surađuje i nastavi njegova istraživanja. Nakon Galilejeve smrti (1642) preuzima dužnost matematičara firentinskog velikog vojvode i profesor je matematike na univerzitetu u Firenci. Znamenito je njegovo otkriće živina barometra (1643. ili 1644), kojom je zgodom odbacio uvriježenu predrasudu o »horror vacui«. Dizanje stupca žive u cijevi objasnio je djelovanjem tlaka zraka, a ne težnjom prirode da nastali vakuum eliminira. Tako je T. prvi dobio vakuum u zatvorenoj cijevi, iznad površine žive. Odredio je brzinu istjecanja vode iz posude (Torricellijev zakon). Usavršio je metodu »nedjeljivih«, za rješavanje problema tangente, služio se kinematičkim predodžbama, riješio kvadraturu parabole za bilo koju vrijednost eksponenta, izveo kvadraturu cikloide, odredio dužinu luka, logaritmičke spirale, itd. Velik broj njegovih radova objavljen je tek 1919, kada., su izdana njegova sabrana djela.

Torricellijev pokus, eksperiment kojim je T. uspio dobiti vakuum u zataljenoj cijevi iznad površine žive. T. je dovoljno dugačku staklenu, zataljenu cijev najprije ispunio živom, a zatim je otvor cijevi uronio u posudu ispunjenu živom. Živa nije sva istekla iz cijevi u posudu, nego tek djelomično, tako da je nad stupcem žive u cijevi nastao zrakoprazan prostor: vakuum. T. je tu pojavu protumačio atmosferskim tlakom koji djeluje na površinu žive u posudi i održava ravnotežu stupcu žive u cijevi. Ovim je pokusom dokazan atmosferski tlak i pokazano kako se on može mjeriti. Torricellijeva formula, formula koju je 1643. postavio T. za određivanje brzine istjecanje tekućine iz neke posude. Ako se u otkritoj posudi nalazi tekućina čija se površina nalazi na visini h iznad centra otvora na posudi kroz koji tekućina istječe, onda je horizontalno brzina istjecanja v data formulom v = y2gh, gdje je g ubrzanje sile teže. Iz formule se vidi da je brzina v nezavisna od vrste tekućine i da je jednaka brzini koju tijelo postigne u slobodnom padu kad padne s visine h. To vrijedi samo u idealnom slučaju, inače brzina v ovisi o viskoznosti tekućine, veličini i obliku otvora. TOURNEFORT [turnef'o:r], Joseph Pitton de, franc. botaničar; r. 1656, u. 1708. Sveuč. profesor u Parizu. Na putovanjima po Evropi i Aziji sakupio i opisao mnoge nove biljne vrste. Sastavio je i umjetni sistem biljaka, koji se dugo upotrebljavao. Gl. djelo: Osnove botanike ili Metoda za poznavanje bilja (3 sv.). TOURNEUR [t'u:rner], Cyril, engl. književnik; r. 1575, u. 1626. O životu mu se malo zna, osim da je sudjelovao u neuspjeloj ekspediciji na Cádiz (1625), te da je umro u Irskoj. Dramatičar i pjesnik. Drame su mu u znaku užasa i osvete, u svijetu punom okrutnosti i bez ikakve milosti. Izraz mu karakterizira fantazija i poetičnost. Djela: Osvetnikova tragedija; Bezbožnikova tragedija; Preobražena preobrazba; Pogrebna pjesma. TOURVILLE [turv'il], Anne Hilarion de Cotentin, comte de, franc. admiral; r. 1642, u. 1701. Kao član Malteškog reda vojevao (1656) protiv berberskih gusara na Sredozemlju. Poslije je stupio u kralj. mornaricu, u kojoj je - sudjelujući u nizu bitaka i pohoda protiv Nizozemaca, Španjolaca, Alžira i Tripolisa - stekao glas jednog od najsposobnijih pomor. oficira. God. 1689. viceadmiral; 1690. razbio britansko-niz. flotu Beachy Heada; 1692. poražen od nadmoćnijeg neprijatelja kod La Hoguea; 1693. kod Gibraltara zarobio britansko-niz. konvoj; iste godine postao maršal Francuske. TOUSSAINT LOUVERTURE (L'OUVERTURE) ili TOUSSAINT [tus'en luvert'i:r], François Dominique, vođa ustanka crnaca u franc. koloniji na Haitiju; r. 1743, u. 1803. U mladosti je bio rob. Istaknuo se u ustanku što su ga 1791. crnci digli protiv plantažera-robovlasnika. God. 1793. Španjolci na otoku Haiti pokušali su ustanike iskoristiti za borbu protiv Francuske pa su Toussainta Louverturea imenovali pukovnikom. Kada je 1794. franc. Konvent proglasio ukidanje ropstva, on prelazi na stranu Francuske. Crnačka vojska Toussainta Louverturea razbila je pristaše plantažera i Španjolce te porazila Engleze, koji su se u međuvremenu iskrcali na otoku. God. 1797. Direktorij je Toussainta Louverturea imenovao vrhovnim zapovjednikom na Haitiju. Protjeravši 1801. Španjolce iz San Dominga (na Haitiju),

oslobodio je cijeli otok, te je imenovan doživotnim guvernerom. Uzevši u zakup dio zemlje, crnci su dobili polit. i građanska prava. Gospodstvo domorodaca nad otokom Napoleon nije htio trpjeti i 1802. šalje na Haiti ekspedicijski korpus generala Ch. V. E. Leclerca. Crnačka vojska pružila je ogorčen otpor. Zarobivši Toussainta Louverturea na prevaru, Leclerc ga je poslao u Francusku, gdje je umro u zatočeništvu u tvrđavi Joux. TRAETTA, Tommaso, tal. kompozitor; r. 1727, u. 1779. Predstavnik napuljskog opernog stila, obnovio tal. operu seria postigavši čvršće dramatsko jedinstvo između solističkih oblika (belkanto arije, recitativ) i ansambla koje je oblikovao na složeniji način (izmjenjivanje solista, zbora i orkestra u finalu). Komponirao više od 40 opera (seria i buffo) od kojih su najznačajnije: Sofonisba; Ifigenija na Tauridi; Antigona; Služavke suparnice; Vitez lutalica. TREDJAKOVSKI, Vasilij Kirilovič, ruski književnik; r. 1703, u. 1769. Pjesnik, knjiž. teoretičar i prevodilac. Naobrazbu stekao u Nizozemskoj i Parizu, služio na carskom dvoru. Stvorio teoretske osnove daljnjem razvitku rus. poezije (napuštanje silabičkog stiha), a svojom knjiž. djelatnošću utro putove klasicizmu. Prevodio Horacija, Boileaua, Fénelona. Djela: Oda u povodu predaje grada Gdanska; rasprava Nov i sažet način sastavljanja ruskih stihova. đ TREMBECKI, Stanisław, polj. pjesnik; r. 1739, u. 1812. Komornik kralja Stanislava II Augusta, kojega je nakon pada pratio u Petrograd (1797); tamo ga je car Pavao imenovao drž. savjetnikom. Pisao ode, basne, satire i pamflete. Slobodouman duh, nacionalist. Djela mu se odlikuju stilističkim majstorstvom. TREVIRANUS, Gottfried Reinhold, njem. biolog; r. 1776, u. 1837. Liječnik u Bremenu, zatim profesor filozofije i fiziologije. Prvi je upotrijebio termin biologija, a njegovo bavljenje komparativnom anatomijom dovelo ga je do nekih pogleda na biol. zakone po kojima je on preteča teorije evolucije. U svom djelu Biologija ili filozofija žive prirode (1802-22; 6 knj.) nastojao prikazati genealošku povezanost organskih vrsta. TROGER [tr'o:ger], Paul, austr. slikar; r. 1698, u. 1762. Školovan u Italiji na djelima G. B. Piazzette, S. Riccija i G. B. Pittonija, postaje jedan od glavnih predstavnika kasnobaroknoga slikarstva u Austriji. Izveo cikluse fresaka i slika u crkvama i samostanima (Altenburg, Sankt Polten, Melk, Salzburg, Beč, Gyor, Bratislava, Olomouc). Kao nastavnik i direktor Bečke akademije odgojio niz učenika (F. A. Maulpertsch i dr.), s kojima se završava faza austr. baroka. TROST [tro:st], Andreas, austr. grafičar i kartografski crtač; r. sred. XVII st. u Degendorfu u Bavarskoj, u. 1708. u Grazu. Jedan od glavnih suradnika u Valvasorovoj grafičkoj radionici u Bogenšperku; suradnik i, kasnije, nastavljač Vischerova djela Topographia ducatus Stiriae. TRUBAR, Primož, reformator i pisac; r. 1508. u Raščici, u. 1586. u Derendingenu. Školovao se (1520-27) u Rijeci, Salzburgu; Trstu i Beču. Kao svećenik službovao (1530-42) u Laškom, Ljubljani i Trstu, 1542-48. bio je kanonik u Ljubljani, a zatim protestantski pastor u Rothenburgu na Tauberi (do 1553), u Kemptenu (do 1561), u

Urachu (do 1562), u Ljubljani (do 1566), u Lauffenu na Neckaru i u Derendingenu (do smrti). Na njegov odgoj mnogo je utjecao tršćanski biskup i humanist P. Bonomo. Protestantsku ideologiju preuzeo je u Ljubljani, gdje je već od 1530. djelovao protestantski krug. Progonjen, bježi 1548. u Njemačku, gdje se odlučuje za uvođenje slov. jezika u književnost i izdavanje slov. knjiga. Prve, Catechismus i Abecedarium, tiska u Tübingenu 1550. Za protestantizam u Sloveniji zainteresirao je vodeće njem. protestantske teologe i s njima razradio program izdavanja crkv. knjiga namijenjenih Slovencima i Hrvatima. Između 1550. i 1586. T. je preveo ili napisao trideset knjiga. Najznačajniji je prijevod Novog zavjeta (Ta celi novi testament, 1582). Neka izdanja imaju i širi značaj. Tvorac je slov. protestantske poezije. U biblijskom zavodu u Urachu (1561-66) organizirao kao njegov principal hrv. protestantski repertoar (13 djela, većinom u dva izdanja, glagoljicom i čirilicom ili glagoljicom i latinicom, u prijevodu Stjepana Konzula Istranina i Antuna Dalmatina) i napisao većini tih knjiga uvode s aktualnim dokumentarnim sadržajem. Boraveći kao protestantski superintendant u Ljubljani, bavio se i organiziranjem školstva. Zbog statuta nove crkve Cerkovna ordninga (1564), bio je opet protjeran iz Austrije. U vjerskoj i društvenoj ideologiji nije se strogo pridržavao luteranstva, nego je tražio praktična rješenja koja bi odgovarala slovenskom puku.

TUDOR [tj'uder], engl. feudalna porodica koja je dala pet kraljeva: Henrik VII, ranije grof od Richmonda (1485-1509); Henrik VIII (1509-47); Eduard VI (1547-53); Marija, zvana Krvava ili Katolička (1553-58) i Elizabeta I (1558-1603). Dinastičkoj kući Tudor pripadale su još Marija (zvana Marija Francuska, žena Luja XII a sestra Henrika VIII) i Margareta (žena Jakova IV Škotskog a kći Henrika VII). TULSÎ DÂS, indij. pjesnik; r. 1532, u. 1623. Autor djela Jezero Râminih djela (Râmacaritamânasa), koje je samostalna priredba na temelju epa Râmâyane, a poučava bhakti, odanost i vjeru u Râmu kao utjelovljenje (avatâra) boga Višnua. Pisano na hinduskomu jeziku, djelo predstavlja najutjecajnije i najštovanije štivo višnuista u sjev. Indiji i jedan od najomiljenijih tekstova mlađega hinduizma uopće. Hindski je ovime postao književni jezik u punom smislu, podesan da se u njemu izrazi zahtjevan pjesnički stil kâvya. Iako štovalac Râme; Tulsî Dâs eklektički iznosi i druga indij. učenja, pa njegovo djelo u Indiji smatraju svojom Biblijom. TWARDoWSKI, Samuel ze Skrzypny, polj. pisac; r. oko 1600, u. 1661. Barokni pjesnik, kroničar i satiričar. Pisac panegirika u čast pojedinih polj. velmoža, opjevao je ratove i polit. zbivanja. TAGLIACOZZO [taljak'ozo], Gaspare, tal. kirurg; r. 1545, u. 1599. Profesor anatomije (1589) i medicinske teorije na sveučilištu u Bologni. Začetnik plastične kirurgije. Pravio je transplantate kože s ruke na ozlijeđeni dio iste osobe, tako da se u početku komad kože držao dijelom svog originalnog mjesta a dijelom povrijedene zone dok se uspostavi cirkulacija i inervacija. Nakon toga se transplantat kože odvojio od ruke i dovršio. TIETZ [ti:c], Johann Daniel, njem. matematičar i fizičar; r. 1729, u. 1796. Profesor matematike i fizike na sveučilištu u Wittenbergu. Poznat je po formulaciji empirijskog zakona koji definira udaljenosti između planeta i Sunca (1766).

U. UDINE, Giovanni da, pravo ime Giovanni Ricamatore, tal. slikar; r. 1487, u. 1564. Učenik i sljedbenik Rafaelov. Nakon studija groteska, otkrivenih u Titovim termama u Rimu, prvi primjenjuje njihove motive u dekorativnom slikarstvu i štuku (vatikanske loggie). Radio slike i dekoracije u palačama u Mantovi kao suradnik Giulija Romana, u Genovi, Padovi, Firenci i Veneciji. U zrelo doba u Udinama, slikar i graditelj (Torre dell' Orologio, kor katedrale, fontana na trgu). UHTOMSKI, Dmitrij Vasiljevič, ruski graditelj; r. 1719, u. 1775. Kao gradski arhitekt u Moskvi provodio regulaciju grada i projektirao više objekata (dovršenje zvonika TroickoSergijevske lavre; Crvena vrata u formi baroknoga slavoluka; Kuznjecki most). U. je predstavnik rus. baroknoga graditeljstva. Na moskovskoj školi za arhitekturu (1749-67) odgojio generaciju graditelja, pripremajući ih studijem traktata M. Vitruvija Poliona, A. Palladija i Vignole za prihvaćanje ideja klasicizma.

Urban VIII, pravo ime Maffeo Barberini, papa od 1623; r. 1568, u. 1644. Osnovao kongregaciju De propaganda fide. Bojeći se prevlasti Habsburgovaca, pristao u Tridesetogodišnjem ratu uz Francusku protiv Austrije i Španjolske. Osudio jansenizam, ojačao inkviziciju (procesi protiv M. A. Dominisa, T. Campanelle, Galileja, kojem je kao kardinal bio prijatelj, i dr.). Stekao za papinsku državu vojvodinu Urbino (1631). Bavio se i pjesništvom (Poemata). Poznat po svojoj graditeljskoj djelatnosti (s njime visoki barok doseže svoje vrhunce), ali i po nepotizmu.

V

VĂCĂRESCU, Ienăchiţă, rum. pisac; r. oko 1730, u. oko 1799. Autor gramatike rumunjskog jezika (1787) i Historije Otomanskog Carstva. Važniji je, međutim, kao lirski pjesnik, osnivač tzv. lautarske poezije petrarkističkog tipa. Iz bojarske je obitelji i stekao je za svoje vrijeme zavidnu naobrazbu. Angažiran u polit. životu, bio je nekoliko puta primoran da ode u emigraciju. Rodoljubiva osjećanja iskazao posebice u pjesmi Mojim potomcima.

VALDÉS, Juan de, španj. književnik, humanist i vjerski reformator; r. oko 1500, u. 1541. Pred Inkvizicijom morao je pobjeći u Napulj. Prešao je na protestantizam, održavao veze s Erazmom Roterdamskim i Giulijom Gonzaga, za koju je napisao Kršćanski alfabet. Posmrtno mu je objavljeno djelo Sto deset božanskih promišljaja (1550), a teološke je tematike i Razgovor o kršćanskom nauku. Autor je prvoga vrijednog traktata o španj. jeziku Razgovor o jeziku (1535), u kojem se zalaže za čist i jednostavan nar. jezik. -

Književnošću se bavio i njegov brat Alfonso de Valdés, poznat po satiričkom spisu Razgovor Merkura i Harona. VALDÉS LEAL [vald'es le'al], Juan de, španj. slikar; r. 1622, u. 1690. Kao takmac B. E. Murilla izveo u crkvama u Sevilli i Córdobi niz oltarnih i zidnih slika. Ističu se njegovi veristički prikazi stravičnih scena s leševima u alegorijskim kompozicijama Trijumf smrti i Finis gloriae mundi, rađeni u tamnim i oštro kontrastiranim tonovima. Tim su djelima po fakturi bliske slike Dva leša; Smrt sv. Ignacija; Iskušenje sv. Jeronima i Skidanje s križa. U španj. slikarstvo baroka unio je nov, nekonvencionalan ton. Radio je i kipove u glini.

VALLARESSO, Zaccaria, tal. pjesnik; r: 1686, u. 1769. U herojskokomičnom spjevu Baiamonte Tiepolo (I-II, 1769-70; drugi je dio objavio pod naslovom B. T. in Schiavonia) opjevao je zgode mletačkog urotnika iz XIV st. koji se, pobijeđen u domovini, sklonio kod knezova bribirskih.

VANBRUGH [v'enbre], John, engl. dramatičar i graditelj; r. 1664, u. 1726. Njegove komedije (npr. U povratu, ili krepost u pogibelji; Izazvana žena) odlikuju se jedrim humorom, koji često prelazi u lakrdiju ili karikaturu. - Zanimanjem arhitekt, V. je izgradio veći broj građevina (Howard Castle, Blenheim Palace, Haymarket Theatre, Queen's Theatre), što ga - uz Ch. Wrena - stavlja u red najistaknutijih graditelja engl. baroka.

VAÑHAL [v'anjhal], Jan Křtitel, češ. kompozitor; r. 1739, u. 1813. Djelovao pretežno u Beču te oko 1772-80. u Hrvatskoj (u Varaždinu). Ostavio golem opus od otprilike 130 simfonija, tridesetak koncerata za klavir, violinu, flautu i dr., više od 60 gudačkih kvarteta, oko 90 tiskanih zbirki komornih i klavirskih djela (sonate, sonatine, divertimenti, fantazije, capricci i dr.) te vokalna i crkv. djela (60 misa). Kao simfoničar pridonosi razvoju simfonijskog stila bečke klasike, a slobodnije oblikovanim klavirskim djelima nagoviješta romantizam. VANINI, Lucilio, tal. filozof; r. 1584, u. 1619. Studirao teologiju u Rimu i Padovi. Povezujući panteistička i mehanicistička učenja, zastupao je tezu o vječnosti materije, koja je prožeta »božanskom snagom«. Ideja boga nad prirodom proizvod je mašte svećeničkog staleža kako bi narod držao pod autoritetom crkve i u ropstvu. Poricao je čuda i besmrtnost duše i »stavio um nasuprot vjeri, nasuprot crkvi i njenom učenju« (Hegel). Zbog njegova shvaćanja prirode i slobodoumnih filoz. refleksija optužila ga je inkvizicija za herezu. Osuđen kao »ateist« na smrt i spaljen na lomači. Svoje filoz. nazore izlaže u gl. djelu Amfiteatar vječne providnosti, a još određenije i jasnije u četiri knjige dijaloga De admirandis naturae reginae. VANLOO [vanl'o], također Van Loo, porodica franc. slikara niz. podrijetla (XVII-XIX st.). Jacob (Jacques, 1614-1670) prebjegao je iz Nizozemske u Pariz, gdje je slikao mitol. i alegorijske kompozicije i portrete. Jacobov sin Abraham Louis (1641-1713) slijedio je očev način; njegov sin Jean Baptiste (1684-1745) izrađivao je kipove, oltarne slike i

portrete. Oba sina ovog posljednjeg, Louis Michel (1707-1772) i Charles Amédée Philippe (1719-1795), bili su dvorski slikari. Louis je bio slikar Filipa V u Španjolskoj, a Charles Fridrika Velikog. Njihov bratić Charles André (1705-1765) bio je slikar galantnih scena rokokoa i portretist. Njegov sin Jules César Denis (1743-1821) isticao se kao majstor pejzaža.

VANVITFLLI, Luigi, tal. graditelj; r. 1700, u. 1773. Obrazovao se studirajući djela antike i majstora baroka G. L. Berninija i F. Borrominija. Autor mnogih idejnih projekata, pregradnja i restauracija. God. 1751. dolazi u Napulj. U nedalekoj Caserti ostvaruje svoje životno djelo, golem i raskošni kralj. dvor (1200 prostorija), nazvan napuljskim Versaillesom. Ta građevina ima stilska obilježja prijelaza iz baroka (dispozicije i ukras) u klasicizam (uravnotežene forme i klasicistički dekorativni elementi na vanjštini). Među Vanvitellijevim crkv. gradevinama ističe se Sta Annunziata u Napulju.

VASARI [vaz'ari], Giorgio, tal. slikar, graditelj i pisac biografija umjetnika; r. 1511. u Arezzu, u. 1574. u Firenci. Stekao humanističku naobrazbu, učio slikanje u radionicama firentinskih majstora (A. del Sarto, B. Bandinelli). U Rimu proučava Rafaelova djela i dolazi u uži dodir s Michelangelom. U svojoj svestranosti radi u mnogim tal. gradovima zidne slike, sakralne i alegorijske kompozicije, portrete, dekoracije za svečane prigode i za teatre. Njegova su slikarska djela korektna, ali ostaju u granicama osrednjosti. U njima dolaze do izražaja utjecaji rimskih, toskanskih i venecijanskih slikara, a poslije dobivaju obilježja manirizma. Za boravka u Rimu bavio se studijem arhitekture; u toj mu je struci gl. djelo palača Uffizi u Firenci (od 1560), jedan od rijetkih primjera građevnog objekta s elementima manirizma. V. zahvaljuje trajnu slavu u prvom redu svojoj zbirci biografija talijanskih umjetnika, objelodanjenoj prvi put god. 1550. pod naslovom Životi slikara, kipara i arhitekata; to je najznačajnije vrelo za povijest tal. umjetnosti počevši od Cimabuea pa do Vasarijevih suvremenika. VASILIJE IVANOVIČ ŠUJSKI, rus. car; r. 1552, u. 1612. Vladao od 1606. do 1610. Potomak suzdaljskih knezova. Boljari, kojima se obvezao da će sva drž. pitanja rješavati u suglasnosti s njima, izabrali su ga za cara kad je nakon smrti Borisa Godunova svrgnut Dmitrij I Samozvanac. U krvi je ugušio seljačku bunu 1606-07. pod I. I. Bolotnjikovom, vodio borbe s Dmitrijem II Samozvancem i upleo se u rat s Poljskom (1609). Sve je to pobudilo nezadovoljstvo u narodu i među boljarima, koji su ga zbacili s prijestolja i zatvorili u manastir. Uhvaćen od Poljaka, prebačen je u Poljsku, gdje je i umro. VATTEL [f'atel], Emmerich, njem. pravnik švic. podrijetla; r. 1714, u. 1767. Prof. u Berlinu pa u Dresdenu. Gl. djelo: Pravo narodâ smatra se klas. djelom teorije međunar. prava. VAUGELAS [vožl'a], Claude Favre, franc. gramatičar; r. 1585, u. 1650. Član Francuske akademije, slovio kao »vrhovni arbiter lijepa jezika«. U predgovoru svoga djela Primjedbe o francuskom jeziku (1647) V. ističe da mu nije cilj da jezik obogati nego da ga »očisti od smeća«. Njegovo djelo predstavlja u povijesti franc. jezika važan datum; u toj je knjizi franc. jezik dobio svoju prvu, čvrstu kodifikaciju. Rječnik Francuske akademije, sastavijen

u duhu Vaugelasovih principa, obiluje apstraktnim izrazima, ali je u njemu zanemaren pitoreskni govor širokih slojeva. VAUGHAN [vo:n], Henry, engl. pjesnik; r. 1622, u. 1695. Veći dio života proveo u rodnom Walesu kao seoski liječnik. Jedan od kasnijih »metafizičkih« pjesnika, držao se učenikom G. Herberta. Pripisuje mu se velik utjecaj na W. Wordswortha. Uz svjetovne knjige pjesama Pjesme, Silurski labud i Oživljena Talija objavio je i mistično-relig. zbirku Iskra iz kremena, te neka poučna i relig. prozna djela. VAUVENARGUES [voven'arg], Luc de Clapiers, marquis de, franc. pisac; r. 1715, u. 1747. Klasično obrazovan, meditativan duh, zarana se navikao da bilježi svoja zapažanja. Njegova je filozofija u osnovi optimistička. V. vjeruje u mudrost i - nasuprot La Rochefoucauldu - rehabilitira čovjeka takva kakav jest. Na ljudske nagone, strasti i emocije ne gleda nepovjerljivim okom čistunca- kršćanina; naprotiv; on u njima vidi prirodni poticaj za stvaralačku aktivnost, samo ih treba pametno usmjeriti i iskoristiti. V. je takvim gledanjem dekristijanizirao Fénelonove ideje i najavio dolazak J. J. Rousseaua. Njegovi spisi Uvod u poznavanje ljudskog razuma, Savjeti mladom čovjeku, Razmišljanja o vjeri, Kritičke refleksije o nekim pjesnicima objavljeni su anonimno pod zajedničkim naslovom Maximes (1746). VECCHI [v'eki], Orazio, tal. kompozitor; r. 1550, u. 1605. Kasnorenesansni majstor canzonetta, madrigala, misa, moteta i himni. Glavno je njegovo djelo madrigalistička komedija Amfiparnas (1597), komponirana u madrigalskom polifoničkom stilu (i dijalozi se izvode zborno, višeglasno) na sadržaj tipa commedie dell'arte s muzički uspješno individualiziranim komičnim likovima i izražajnim tonskim slikanjem. VEEN [ve:n], Otto van, latinizirano Octavius Venius, flam. slikar; r. 1556, u. 1629. Boraveći u Rimu, preuzima način slikanja kasnih tal. manirista, koji poslije razvija prema baroku (alegorijske, hist., oltarne slike). U povijest umjetnosti ušao je kao učitelj P. P. Rubensa, koji je u njegovoj radionici u Antwerpenu proboravio 1596-1600. kao naučnik i pomoćnik. VEGA CARPIO [v'ega k'arpjo], Lope Félix de, španj. književnik; r. 25. XI 1562. u Madridu, u. 27. VIII 1635. u Madridu. Proveo je buran i pustopašan život, a napisao je više nego ikada ijedan pisac: oko 1800 kaz. komada (sačuvano 470), zatim veći broj autosa, romana, novela, knjigâ stihova i spjevova. Najsnažniji je ipak kao lirik, jer je u pjesmama više nalazio sebe i svoju istinu nego kad je stvarao za kaz. publiku koja mu je pljeskala i od koje je živio, a kojoj je znao podilaziti ne odričući se ipak svoga umjetničkog »ja«. U lirici naći ćemo sva njegova osobna proživljavanja, razočaranja, ljubav, mržnju, kajanja i bolna razmišljanja o smislu i svrhi života; sve je to, uz činienicu da je bio vješt stihotvorac i majstor jezika, činilo njegovu poeziju životnijom i ljudima bliskijom od poezije njegovih suvremenika. Pisao je razne vrste poezije, a samih soneta preko 3000, no najvrednije su mu možda pjesme pisane u duhu i na način nar. poezije. Objavio je knjige stihova Ljudske rime (1602), Svete rime (1614) i Rime ljudske i božanske Tome Burguillosa (1634); najbolji su mu spjevovi Angelikina ljepota (1602), Osvojeni Jeruzalem (1608) i Tragična kruna (1627, o Mariji Stuart), a u stihovima je napisao i teorijska djela Nova umjetnost stvaranja komedija (1609) i Apolonov lovor (1620). Lope je međutim najslavniji kao pisac komedijâ i dramâ, a sve su u stihovima. Bio je reformator španj. kazališta (klas. dramu od 5 činova sveo je na 3; odbacio je pravilo jedinstva mjesta i vremena radnje; komično i tragično nije

odjeljivao, već ispreplitao i miješao; važnijima je smatrao zaplet i dinamiku radnje od misaonosti i psihol. analizâ; uveo je lik graciosa, lakrdijaša i intriganta, uglavnom kao slugu, povjerenika i - kontrapunkt svoga plemenitog gospodara). Obrađivao je pov., relig., mitol., i soc. teme. Dobro je poznavao zakone scene i bio vrlo vješt u vođenju radnje. Nije bio dubok nego zanimljiv i blistav. Stvorio je pučki teatar i o njemu je govorio: »Kad narod plaća, treba mu ugoditi«. Miješao je komično i tragično, ples i pjevanje; bio je raznolik i nije se ponavljao. Nije stvorio nijedno remek-djelo, ali u svakoj njegovoj drami ili komediji ima izvrsnih dijelova. Evo samo najpoznatijih naslova: Seviljska zvijezda (neki smatraju da nije Lopeova); Fuenteovejuna (1613); Peribdnez i okanjski komendator (1614); Najbolji je sudac kralj (1620); Vitez od Olmeda (1622); Budalasta vlastelinka; Vrtlarov pas; Seljak u svom zakutku; Služavka; Dosjetljiva djevojka; Madridski čelik; Belisine hrabrosti. Kao prozni pisac, Lope ni uza svu svoju spisateljsku vještinu ne dosiže umj. razinu svojih pjesničkih i dramskih djela, no ipak valja spomenuti njegove romane Arkadija (1598) i Dorotea (1637) te pripovijetku Hodočasnik u svojoj domovini (1604). VELÁZQUEZ [vel'azkez], Diego Rodrigues de Silva y, španj. slikar; r. 6. VI 1599. u Sevilli, u. 7. VIII 1660. u Madridu. Jedna od najvećih ličnosti ne samo u španj. nego i u evr. slikarstvu XVII st. S njegovom pojavom prelazi umjetnost u Španjolskoj iz gotovo isključive kompetencije crkve pod protektorat dvora. Učenik F. Herrere i F. Pacheca u Sevilli, V. slika u prvoj fazi izrazito realističke motive pučkoga žanra, tzv. bodegones (predmeti i prizori u kuhinji: Služavka; Stara kuharica), pa Vodonošu i Pijanice (Bakho, satir i petorica andaluzijskih seljaka), u kojima se odrazuje tenebrozni način Caravaggia. Došavši u Madrid, postaie već 1623. dvorski slikar; sprijateljuje se s P. P. Rubensom, koji tu boravi u diplomatskoj misiji. Na Rubensovu preporuku poslan je u Italiju, gdje studira i kopira napose djela Tiziana, Veronesea i Tintoretta. Upoznavanje flam. i tal. slikarstva utjecalo je na obogaćenje Velázquezova kolorističkog izraza, no žarki tonaliteti Venecijanaca imaju u njega pandan u profinjenim i sordiniranim skalama boja, koje se u kasnijoj fazi smiruju u srebrnastom sivilu. Njegov poslodavac Filip IV traži od njega u prvom redu portret. Tako nastaje opsežna galerija likova toga monarha (poprsja, reprezentativni portreti na konju, u lovačkoj odori i dr.), članova njegove obitelji, dvorjanika i dostojanstvenika, pa i dvorskih budala, nakaza, patuljaka i pasa. U tom se opusu ističu portreti boležljivih i melankoličnih infantkinja u glomaznom ceremonijalnom kostimu i frizuri; vrhunsko je djelo iz ovog ambijenta slika Las meninas (Počasne gospođice, s majstorovim autoportretom pred štafelajom). Koliko su god Velázquezovi portreti prilagođeni dvorskoj etiketi, u njima je produbljeno ostvarena istinska, nimalo idealizirana i laskava karakterizacija modela (pojedini portreti Filipa IV; papa Inocent X). Majstor je u fakturi uvijek aristokratski otmjen, u koloritu rafiniran, u aranžmanu nedostižan, no on ostaje i pronicav tumač najskrovitijih psihičkih procesa u čovjeku čiji lik prenosi na platno. U vezi s njegovom funkcijom dvorskoga slikara nastala je velika kompozicija Predaja Brede (zvana Las lanzas - Koplja), s temom iz osvajačkih ratova u Nizozemskoj. Krasnom ženskom aktu, koji toplinom inkarnata ponajviše podsjeća na mlet. cinquecentiste, dao je mitol. naziv Venera s ogledalom. U zrelo doba vraća se tematici pučkoga žanra i stvara Tkalje sagova kao vrhunac svojega upravo dematerijaliziranoga kolorizma. Sasvim su izuzetne slikarske ljepote neki njegovi pejzažni motivi iz Aranjueza i Italije, izvedeni laganim i širokim potezima kista; u njima je ostvaren poseban poetski ugođaj koji anticipira kasniji tzv. paysage intime. - Nema manje značenje ni Velázquezov udio u stvaranju dvorske galerije slika, jezgre današnjega madridskog muzeja Prado, za koju je u Italiji nabavio niz izvanrednih umj. djela. Kao kraljev slikar V. nije vodio školu niti je imao učenika, a njegovi su sljedbenici umj.

neizraziti imitatori. Poslije njega nastupa u španj. slikarstvu opadanje opće razine, koje traje gotovo stotinu godina, sve do pojave Francisca Goye. VELDE [v'elde], Adriaen van de, niz. slikar; r. 1636, u. 1672. Djelovao u Amsterdamu. Glavni su mu radovi pejzaži s motivima uz rijeke i šume te s pašnjacima što ih oživljuje ljudskim likovima i stadima stoke. Slika ih toplim i svijetlim bojama, postižući prozračne atmosferske ugođaje. VELDE, Willem van de, niz. slikar, brat Adriaena; r. 1633; u. 1707. Slikar marina, pomor, bitaka i parada mornarice. U svojim djelima spaja točnost crteža i brižno prikazivanje brodova u svim njihovim detaljima sa čisto slikarskim i koloristički bogatim tretiranjem mora i oblačnog neba. Posljednjih desetljeća života radio u Engleskoj. VENDÔME; César de Bourbon, duc de, franc. vojskovođa; r. 1594, u. 1665. Nezakoniti sin Henrika IV i Gabrielle d'Estrées, stekao je, pošto je pozakonjen, vojvodstvo Vendôme. Istaknuo se 1621. u ratu protiv hugenota. Kao sudionik antirišeljeovske urote (1626) proveo je nekoliko godina u internaciji, a zatim je bio primoran da napusti zemlju. U Francusku se vratio nakon Richelieuove smrti. Blizak Mazarinu, s kojim je bio i u rodbinskim vezama. God. 1655. potukao je španj. flotu. VENDÔME, Louis Joseph, duc de, franc. general; r. 1654, u. 1712. Vojevao pod Turenneovim zapovjedništvom u Nizozemskoj, Alsaceu i Njemačkoj. Poslije se proslavio na ratištima Pijemonta, Flandrije i Španjolske. Pomogao je Filipu V da uđe u Madrid i obračuna s neprijateljima. VENTURI, Giovanni Battista, tal. prirodoznanac; r. 1746, u. 1822. Poznat je po izumu tzv. Venturijeve cijevi, uređaja za mjerenje brzine strujanja fluida. Prema Bernoullijevoj jednadžbi, ukupni je tlak u fluidu (tekućini ili plinu) u gibanju to manji što je brzina strujanja veća. Obrnuto, iz poznavanja razlike tlaka u mirnom fluidu i fluidu koji struji može se izračunati brzina strujanja, odn. brzina objekta koji je to strujanje izazvao. Na tom se principu temelji Venturijeva cijev. U širem dijelu posude fluid struji sporije nego u uskom dijelu pa je u njemu tlak veći. Razlika tlakova p = p1 - p2 mjeri onda i brzinu strujanja. Venturijeva cijev služi za određivanje brzine aviona i mjerenja u zračnim tunelima. V. je pisac povijesnih i književnih ogleda i autor važnih istraživačkih pothvata u povijesti znanosti; otkrio je i znanstvene studije Leonarda da Vincija i objavio zbirku neobjavljenih pisama G. Galileja. VERACINI [verač'ini], Francesco Maria, tal. violinist i kompozitor; r. 1690; u. 1768. Proslavio se kao violinski virtuoz koncertirajući po Italiji, Njemačkoj, u Londonu, Pragu i drugdje. Ubraja se među najznatnije violiniste - kompozitore kasnoga baroka. Komponirao opere, oratorije, kantate, violinske koncerte i osobito sonate (24 za violinu i basso continuo, 12 za flautu ili violinu i basso continuo). U njima prevladava instrumentalni virtuozitet, a istodobno i sklonost intenzitetu melodike i širini oblika što nagoviješta novo doba. VERBŐCZY [verb'e:ci], István, madž. feudalni zakonodavac; r. oko 1458, u. 1541. Sudjelovao u ugušivanju Dózsine seljačke bune 1514; istaknuo se okrutnošću u kažnjavanju pobijeđenih ustanika. Autor je drastičnih protukmetskih zakona, donesenih na Ugarskom saboru 1514. Tiskani su 1517. pod naslovom Trodijelno djelo običajnog prava slavnog kraljevstva Ugarske i njemu pripojenih područja (Opus tripartitum juris

consuetudinarii inclyti regni Hungariae partiumque eidem annexarum). Ug. i hrv. plemstvo sve do ukidanja feudalizma 1848, odnosno do 1852, kada je stupio na snagu austr. Opći građanski zakonik, čuvalo je Verbőczyjev Tripartitum, gledajući u njemu gl. jamstvo za feud. privilegije i svoju klasnu vladavinu. Tripartitum je 1574. preveo s latinskog na hrv. jezik Ivan Pergošić. VERBRUGGEN [verbr'ige], Hendrik Frans, flam. kipar; r. oko 1655, u. 1724. Sin i učenik Pietera starijeg. Među njegovim mnogobrojnim djelima, rađenim u maniri kasnog baroka (oltari, crkveni uređaj), ističe se propovjedaonica za isusovačku crkvu u Louvainu, sada u katedrali Ste-Gudule u Bruxellesu. VERBRUGGEN, Pieter st., flam. kipar; r. oko 1609, u. 1686. Predstavnik barokne crkvene skulpture u Antwerpenu. Radio i u Švedskoj (nadgrobni spomenik Ch. Delphicusa u katedrali u Uppsali). VERBRUGGEN, Pieter ml., flam. kipar; r. oko 1640, u. 1691. Sin i učenik Pietera st. Gl. radovi u crkvama u Antwerpenu, Louvainu i Gentu. VERGILIO [verđ'ilio], Polidoro, literat i historičar; r. oko 1470, u. 1555. Komornik pape Aleksandra VI. U Engleskoj je do 1538. zastupao Vatikan i obavljao različite crkv. službe. Objavio zbirku lat. poslovica Liber proverbiorum; zatim enciklopedijski priručnik O izumiteljima (De inventoribres rerum) i spis O čudesima (Liber de prodigiis), popularna i mnogo prevođena djela. Najvažnije mu je djelo opširna povijest Engleske (Historia Anglica). VERHULST [verh'ilst], Rombout, niz. kipar; r. 1624, u. 1698. Gl. suradnik A. Quellinusa kod izvođenja plastične dekoracije za gradsku vijećnicu u Amsterdamu (alegorijski reljefi): U tamošnjoj Nieuwe Kerk nalazi se - u koru, na mjestu gl. oltara njegov nadgrobni spomenik admirala M. de Ruytera, jedno od najznamenitijih djela niz. barokne plastike. Ostali radovi u crkvama u Delftu, Hagu, Rotterdamu i Utrechtu. VERMEER VAN DELFT [verm'e:r-], Jan, također Jan van der Meer, niz. slikar; r. 31. X 1632. u Delftu, u. 15. XII 1675. u Delftu. Dok je kod njegovih starijih suvremenika F. Halsa i Rembrandta korijen stvaranja u prodiranju u dubine ljudske svijesti, majstor iz Delfta predstavlja u niz. slikarstvu pročišćeni lirizam koji zrači s njegovih platna u posebnom čaru intimnih ugođaja. Njegov posve osoban slikarski način dolazi do izražaja bilo da V. prikazuje lik - gotovo isključivo ženski - u krajnje jednostavnom interijeru (Žena važe biser; Djevojka čita pismo; Žena ispred prozora; Mljekarica; Čipkarica) bilo u bogatom ambijentu sa skupocjenim draperijama, sagovima i finim pokućstvom (Slikar u atelijeru). Ti prostori, natopljeni difuznim svjetlom što dopire kroz obojena stakla na prozorima, diskretan su okvir smirenih i otmjeno jednostavnih bića koja tu žive većma u slikarskoj negoli psihološki diferencijalnoj egzistenciji. U tim djelima, koja bi formalno išla u žanr, svaka je naracija ili anegdota posve eliminirana čisto slikarskim tretiranjem viđenoga. Prozračne kolorističke harmonije sazdane su od vrlo svijetlih modrih, limunastožutih i zagasitocrvenih boja, s gotovo neprimjetljivim sjenama. Osim figurama i interijerima, V. je znao dati jednako poetičan čar i svojim vedutama. Njegov Pogled na Delft svakako je najljepša slika grada stvorena na niz. tlu u XVII st., a sličica Straatje (Uličica) vjeran je izraz majstorova intimnog doživljaja toga jednostavnog i svagdašnjeg motiva. - Za života neshvaćen i nepriznat, boreći se stalno s dugovima, V. je ostao u zaboravu dvjesta godina.

Pošto je »otkriven« i postao predmet divljenja ne samo esteta nego i snobova, cijene njegovih ne baš brojnih slika (oko 40) porasle su do fantastičnih iznosa. S tim u vezi došlo je do jedne od najvećih falsifikatorskih afera novijega doba, kad je Nizozemac H. van Megeren izradio (1937-43) tako vješto šest »Vermeera« da su na temelju stručnih ekspertiza prodani kao originali. VERMEYEN [verm'eje], Jan Cornelisz, zvan Barbalonga i Jan met den Baard, staroniz. slikar; r. oko 1500, u. 1559. Razvio se pod utjecajem utrechtskoga humanista i sljedbenika tal. renesansnih majstora J. Scorela. U službi habsburških namjesnika radio portrete (Karlo V, Izabela Portugalska, Ferdinand I i Marija Ugarska), slike za crkve i kartone za tapiserije. VERMIKULITI (lat. vermiculus: crvić), grupa minerala koji nastaju iz tinjaca gubitkom alkalija, namjesto kojih primaju vodu. Žarenjem se crvoliko savijaju. Neki se upotrebljavaju u tehnici kao izolatori zvuka i topline, a neki za upijanje mirisa, boje i masti. Najvažniji su montmorilonit, nontronit, bedelit, haloazit i skupina bola. VERMONT [verm'ont], sav. država u sjeveroist. dijelu SAD; 24 887 km2 sa 511 000 st. (1980). Obuhvaća sjeveroist. izdanke Appalachiansa (Green Mountains, 1338 m), između jezera Champlain na zapadu i doline rijeke Connecticut na istoku. Vode zap. dijela teku prema rijeci Saint Lawrence, a ist. dijela u Connecticut. Zemljoradnja (žitarice, krumpir, jabuke), šumarstvo i stočarstvo (goveda). Bogata su ležišta granita, mramora, škriljavca i azbesta. Ima mnogo mineralnih izvora. Energetsku osnovu drvne i prehr. industrije i proizvodnje papira tvore bogati izvori hidroenergije. Upravno središte je Montpelier (8059 st.; 1980); najveći je grad Burlington sa 38 633 st. (1970). U gradovima živi 32,2% stanovništva (1970). Prve pisane riječi o današnjem Vermontu (popularno nazvanom Država Zelenih Planina) ostavio je 1609. Samuel de Champlain, opisujući svoje putovanje jezerom (danas jezero Champlain) i bitku s Irokezima kod današnjega grada Ticonderoge. Privremeno su ga naselili Francuzi osnovavši 1666. svoju vojnu postaju Fort Ste Anne na Isle La Motte. To je ujedno prvo naselje bijelaca u Vermontu. Daljnjih sto godina Vermontom krstare Francuzi i Indijanci, prelazeći prema Novoj Engleskoj. Brit. doseljenici iz Massachusettsa osnovali su 1724. prvo brit. naselje Fort Dummer. Kad su se Englezi učvrstili u Kanadi 1763, V. je otvoren za doseljavanje Engleza iz New Yorka i Nove Engleske. U januaru 1777. stanovnici »Države Zelenih Planina« proglasili su se nezavisnima, a svoju su zemlju nazvali New Connecticut. Kako Kontinentalni kongres nije podržao taj akt, oni su na konvenciji u Windsoru potvrdili svoju deklaraciju o nezavisnosti, donijeli svoj prvi ustav i naziv New Connecticut promijenili u Vermont. God. 1791. V. je primljen u američku Uniju kao 14. država po redu ulaska. Četrdesetih godina XIX st. V. je odlučno na strani ukidanja ropstva; preko vermontskog teritorija prolaze tajni putevi za pomoć odbjeglim robovima (tzv. Underground Railroad). U građanskom ratu V. je u vojsci Sjevera dao proporcionalno najviše ljudskih žrtava od svih država Unije. VERNET, Claude Joseph, franc. slikar i bakropisac; r. 1714, u. 1789. Radi duže vrijeme u Rimu (vedute, pejzaži), 1753. dobiva narudžbu za ciklus slika franc. lukâ (Marseille, Toulon, Bayonne, Bordeaux, La Rochelle itd.), koje prikazuje izvanredno vjerno i oživljuje štafažnim likovima. Zbog težnje za što stvarnijom deskripcijom motiva nazvali su ga »preslikavačem prirode«.

VERONESE [veron'e:ze], Paolo, pravo ime P. Caliari, tal. slikar; r. 1528. u Veroni, u. 19. IV 1588. u Veneciji. Učenik svog ujaka G. A. Badilea u Veroni. Došavši u 27. godini u Veneciju, postaje uz Tiziana i Tintoretta najistaknutiji predstavnik mlet. slikarstva cinquecenta - glorifikator raskoša, obilja i ljepote grada na lagunama. Na njegovim platnima i freskama izražavaju se bogata fantazija i invencija u kompoziciji i poseban veroneseovski kolorit u harmonijama zlaćanih, svijetlomodrih i prigušenih crvenih tonova svilenog odsjeva. Teme su mu gotovo isključivo biblijske i alegorijsko-mitološke. Od biblijskih sadržaja napose ga privlači motiv gozbâ (Gozba u kući Levijevoj; Gozba u kući Simeonovoj; golema Svadba u Kani u Louvreu), koje su mu izlika da u bogatim arhitektonskim okvirima prikaže suvremene luksuzne bankete s likovima svojih znanaca u skupocjenoj nošnji, te s komparserijom slugu, glazbenika, vojnika, lakrdijaša i životinja. Koliko su te po imenu biblijske scene bile profanoga karaktera, svjedoči i činjenica da se majstor morao 1573. opravdati pred tribunalom Inkvizicije. I ostala Veroneseova djela s relig. tematikom, među kojima je na prvom mjestu veliki ciklus u mlet. crkvi S. Sebastiano, pokazuju da je za njega svaki zadatak postojao prvenstveno u slikarskom rješavanju. Osobito znamenita djela izveo je za Duždevu palaču; na stropu dvorane Velikog vijeća nalazi se njegova Apoteoza Venecije, a u drugim odajama Otmica Evrope, votivna slika u spomen pobjede kod Lepanta i niz alegorijskih figura pretežno ženskih aktova ili poluaktova toplog inkarnata i senzualne ljepote. Ljepotu ženskog tijela ostvario je u slici Suzana u kupelji i u alegoriji Nevjera. Kao portretist idealizira lik u bogatom aranžmanu brokatnoga kostima, frizure i nakita. Najcjelovitiji je njegov dekorativni ansambl ciklus mitol. i alegorijskih fresaka u vili Barbaro u Maseru kraj Trevisa. Tu je u primjeni mnogovrsnoga dekorativnog aparata došao do izražaja majstorov smisao za iluzionističke efekte. Na onome što je kod Veronesea općenito slovilo kao »bogatstvo« neposredno će se nastaviti slikarstvo baroka. VERRI, Pietro, tal. ekonomist; r. 1728, u. 1797. Pobornik slobodne trgovine, uz Beccariju najizrazitija figura tzv. »milanske škole«. Bavio se najviše problemima novca, platne bilance i ekon. ravnoteže. Po ekon. pogledima nalazi se između fiziokrata i A. Smitha. Ističe se kao jedan od prvih ekonometričara. Najvažniji mu je rad Razmišljanja o političkoj ekonomiji. U zajednici s bratom Alessandrom izdavao poznatu reviju Il Caffè. VESPUCCI [vesp'uči], Amerigo, tal. pomorac iz Firence; r. 1454, u. 1512. Na putovanjima u Novi svijet, koja je poduzeo 1499- 1500. u službi Španjolske i 1501-02. u službi Portugala, dopro je do obala Brazila te do ušća Rio de la Plate. Opisi plovidbe i kopna do kojeg je stigao nalaze se u pismima upućenim L. Mediciju i P. Soderiniju. Isprva je mislio da je stigao do Azije te da će otkriti i Taprobanu (Ceylon). U svom posljednjem pismu s kartom, poznatom pod nazivom Novi svijet (lat. Mundus Novus), drži, međutim, da je otkriven novi kontinent. M. Waldseemüller upotrijebio je u djelu Uvod u opću kozmologiju (1507) za taj kontinent po prvi puta naziv America (prema latiniziranom Vespuccijevu imenu); naziv je prvotno označavao samo obale Brazila. VETRANOVIĆ ČAVČIĆ, Mavro, pjesnik; r. 1482. u Dubrovniku, u. 1576. u Dubrovniku. Benediktinac, učio u Dubrovniku, u samostanu na Mljetu i u Monte Cassinu; opat na Mljetu i na Višnjici te prior, a zatim samostanac na otoku Sveti Andrija. Jedan od najplodnijih dubrovačkih pisaca, u mladosti pisao ljubavne pjesme, kasnije vjerske, misaone i rodoljubne stihove, polit. i društvene satire, crkv. prikazanja, pastirske igre, maskerate i poslanice. Njegov najopsežniji alegorijsko-filoz. spjev Pelegrin, pisan pod utjecajem Dantea, ostao je nedovršen. U vjerskim i moralističko-poučnim stihovima često

ima iskrenog zanosa, i, osobito u Remeti, mnogo živosti u opisima prirode i pustinjačkog života, te smisla za humor. U pjesmama s polit. tendencijom (Pjesanca slavi carevoj; Tužba grada Budima; Pjesanca Latinom i dr.) živo reagira na događaje, potresen patnjama ljudi i uznemiren tur. opasnošću koja prijeti njegovu narodu; posebno kritizira neslogu kršćana i sebičnost crkv. poglavara. Ne nalazeći drugog izlaza u starijim se godinama utječe misticizmu i pustinjačkom životu. Njegova mladenačka poezija nije sačuvana (od šest knjiga tri su izgubljene). Od njegovih dramskih tekstova najznačajniji su Posvetilište Abramovo i Orfej. VEZAL, Andreas, latinizirano Vesalius, belg. anatom; r. 1514, u. 1564. Profesor kirurgije u Padovi. God. 1543. izdao svoje epohalno djelo u 7 svezaka O ustrojstvu čovječjeg tijela (De humani corporis fabrica). Poslije je postao liječnik Karla V i španj. kralja Filipa II. God. 1564. pošao je u Palestinu na hodočašće i na povratku umro na grč. otoku Zákinthosu. V. je seciranjem i istraživanjem ljudskih leševa stvorio temelje moderne anatomije i omogućio razvoj drugih grana medicine. Bartholomaeo, redovnik karmelićanin, pionir indologije i indoevr. poredbene lingvistike; r. 1748, u. 1806. Podrijetlom iz obitelji gradišćanskih Hrvata iz Cimova (Hof am Leithagebirge) u Donjoj Austriji. Školovao se u Gradišću, Linzu (gdje se zaredio), Pragu i Rimu, gdje je učio istočnjačke jezike. Boravio je u Indiji kao misionar i bio imenovan generalnim vikarom na malabarskoj obali (1776-1789). Ondje je naučio sanskrt i upoznao staru indij. književnost; znao je malâyâlam, na kojem je čak pisao pjesme. Kasnije je u Rimu objavio brojna djela, koja se ubrajaju u pionirske pothvate evr. indologije i preko kojih je učena Evropa njegova doba počela upoznavati kult. baštinu Indije. V. je autor prve tiskom objavljene gramatike sanskrta u Evropi - Sidharubam ili sanskrtska gramatika (Sidharubam seu grammatica samscridamica, 1790), koja se temelji na starim indij. jezikoslovnim djelima. Brahmanski liturgijski, mitološki i građanski sustav (1791) smatra se enciklopedijskim djelom u kojem V. rekonstruira i tumači vjersko i građansko ustrojstvo brahmanske Indije te ovim i dr. djelima kao preteča zasniva gotovo sve indološke grane. V. je objavio i filološke rasprave koje su ujedno i prve argumentirane studije o srodnosti indoevropskih jezika (O podrijetlu latinskog jezika i vezi s istočnim jezicima, 1802). Ostala djela: Put u istočnu Indiju (1796); Disertacija o povijesti i srodnosti zendijskog, sanskrtskog i njemačkog jezika (1798) i dr. Bio je mnogo prevođen na sve važnije evr. jezike.

VIAU [vj'o], Théophile de, franc. pjesnik; r. 1590, u. 1626. Zbog »prljavih i besramnih« pjesama navukao na se mržnju isusovaca. V. je na tužbu patera Garassea zatvoren i zbog »opscenosti i ateizma« osuđen na smrt. Pomilovan i nakon dugogodišnjeg tamnovanja pušten na slobodu (1625). Njegova sabrana djela - pored odâ, stanca, satira i epigrama sadržavaju tragediju Piram i Tizba, Odlomci jedne smiješne pripovijesti, Traktat o besmrtnosti duše i korespondenciju. VICENTINO [vičent'ino], Nicola, tal. kompozitor i muz. teoretičar; r. 1511, u. 1576. Zagovarao uvođenje kromatike i enharmonike kao sredstava za glazb. izražavanje afekata. S tim u vezi konstruirao je posebne tipove čembala (archicembalo) i orgulja (archiorgano). Komponirao je madrigale i motete, a svoju teoriju izložio je u traktatu Stara glazba prilagođena modernoj praksi, u kojemu su prvi put obrađeni mnogi aktuelni problemi tadašnje kompozicije. Međutim, suvremenici su ga napadali zbog odstupanja od ustaljenih kontrapunktskih pravila pa su njegove ideje imale više utjecaja na mlađu generaciju.

VICTORIA [vikt'ôrja], Tomás Luis de, španj. kompozitor; r. oko 1548, u. 1611. Crkv. pjevač, orguljaš i muz. ravnatelj u Rimu (nasljednik Palestrine na Seminario Romano) i u Madridu. Najveći španj. kasnorenesansni polifoničar, autor isključivo crkv. kompozicija misa (20), moteta, magnificata, himni, pasija itd. Po stilu blizak rim. školi, osobito Palestrini s kojim su ga po umj. dometu uspoređivali; u kasnijim svojim djelima (Officium Defunctorum i dr.), međutim, navješćuje već baroknu kićenost i izražajnost. VIDA, Marco Gerolamo, tal. književnik; r. 1485, u. 1566. Biskup i štićenik papâ; u mnogobrojnim lat. spisima pokušao je povezati humanističku kulturu i obnovljeni religiozni duh protureformacije: didaktičnim spjevovima (Igra šaha; O svilenoj bubi), vjerskim himnama i osobito spjevom u 6 knjiga Život Isusov (Christias, 1527), koji se svidio Tassu, Miltonu i Klopstocku, a u nas ga prevodi J. Palmotić (Kristijada, 1670) i po njemu ponovno I. A. Brlić (Krstovka, 1835).

VIÈTE [vij'et], François, franc. pravnik, političar i matematičar; r. 1540, u. 1603. Iako se matematikom bavi samo kao razonodom u dokolici, Viète, poznatiji po svojem latiniziranom imenu Vieta, postaje jedan od najistaknutijih franc. matematičara XVI st. Najvažnije rezultate postigao je u algebri i trigonometriji, ali je aktivan i u drugim mat. disciplinama. Uvođenjem slovčanih simbola za oznaku brojeva i nepoznanica, V. postaje osnivačem algebre u njezinom modernom obliku (In artem analyticam isagoge, 1591). Otkrio je vezu između koeficijenata algebarske jednadžbe i njezinih korijena, danas poznatu kao Vietine formule (npr. za jednadžbu x2 + px + q = 0, kojoj su korijeni x1 i x2, one glase: x1 + x2 = - p, x1 x2 = q). Izgradnjom algebre bio je pripremljen teren za Descartesovu analitičku geometriju. U ravnoj i sfernoj trigonometriji V. je našao opću metodu za određivanje nepoznatih elemenata trokuta iz triju zadanih. Suradivao je s našim M. Getaldićem. VIGNOLA [vinj'ola], pravo ime Giacomo Barozzi, tal. graditelj; r. 1. X 1507. u Vignoli, u. 7. VII 1573. u Rimu. Kao sljedbenik ant. arhitekture V. je - zajedno sa svojim suvremenikom A. Palladijom - jedan od začetnika klasicizma. U novijoj fazi radi u Bologni (projekt za pročelje crkve S. Petronio, nekoliko palača i crkava). God. 1546. stupa u službu vojvoda Farnese u Parmi; pošto je jedan Farnese postao papa pod imenom Pavao III, V. radi u Rimu za njega, za kardinala A. Farnesea, te za papu Julija III. Izgrađuje palaču Farnese u Capraroli kraj Viterba, jedno od najznamenitijih ostvarenja arhitekture visoke renesanse, zatim portale vatikanske Cancellerije, palaču Farnese u Piacenzi, upravlja radovima na Svetom Petru u Rimu, a tu započinje i svoje gl. djelo, crkvu Il Gesu, koja svojom kompozicijom prostora otvara putove baroka i postaje prototip isusovačkih crkava. Potkraj života izvodi po narudžbi španj. kralja Filipa II nacrte za crkvu u dvoru Escorial. Njegovo je glavno teoretsko djelo, osobito važno za razvitak arhitekture, Pravila pet arhitektonskih slogova (Regola delle cinque ordini d'architettura, 1562). VIKTOR AMADEJ II, vojvoda savojski, kralj Sardinije; r. 1666, u. 1732. Vladao od 1683. do 1730. Mirom u Utrechtu 1713. stekao Siciliju kao kraljevstvo, ali ju je 1720. prepustio Austriji dobivši u zamjenu Sardiniju. Proveo reforme u upravi i financijama,

osnovao Državno vijeće, izdao nov zakonik. Abdicirao u korist svoga sina Karla Emanuela III, potom interniran (1731), kad se pokušao vratiti na prijestolje. VILIM I MUČALJIVI, nasauski grof i oranski vojvođa; r. 1533, u. 1584. Istupa kao prvak plemstva protiv kršenja starih niz. prava i protiv protureformacije koju grubo provodi španj. inkvizicija; 1561. opire se, uz grofove F. Hoorna i L. Egmonta, namjesniku Nizozemske kardinalu A. P. de Granvelleu. Kad je 1568. za namjesnika Flandrije došao vojvoda od Albe, V. je stao na čelo rata protiv Španjolaca. Boreći se s promjenljivom srećom, oslobodio je Leiden, pokorio Gent, doživio više poraza, probijanjem brana u primorskim provincijama omogućio svojoj vojsci čvrsto uporište i onemogućio pokrete španj. četa. God. 1579. povezalo se sedam sjev. pokrajina s Brabantom, Flandrijom i Mechelenom u Utrechtsku uniju, koja se do 1581. oslobodila španj. jarma. V. se prihvatio vodstva Utrechtske unije (od 1579. namjesnik, od 1581. nasljedni namjesnik Nizozemske), a odbio je upravu u Brabantu. Ubili su ga polit. protivnici u Delftu. VILIM III ORANSKI, niz. namjesnik (od 1672), engl., škot. i irski kralj (od 1689); r. 1650, u. 1702. Kao namjesnik Nizozemske ugovorio je 1674. separatni mir s Engleskom, a 1678. zaključio je mirom u Nijmegenu rat s Francuskom. Kao odlučan protestant stekao je u Engleskoj simpatije protivnika prokat. politike kralja Jakova II. Na njihov poziv iskrcao se 1688. na engl. obalu i pošao u London, gdje se poslije Jakovljeva bijega okrunio 1689. za engl. kralja. Za njegove vlade doneseno je nekoliko važnih odredaba i zakona (Deklaracija pravâ i Akt tolerancije, 1689). Vilimov položaj u Engleskoj počinje slabiti zbog rata protiv Francuske. God. 1701. Parlament je izdao Act of Settlement, kojim se priznaje nasljedstvo hanoveranskoj lozi i ograničuje kralj. moć. VINKOVIĆ, Benko, zagrebački biskup od 1637; r. 1581. u Jastrebarskom, u. 1642. u Zagrebu. Rektor hrv. kolegija u Bologni, osnivač bečkog hrv. kolegija, protureformacijski propovjednik. Kao zastupnik hrvatsko-ug. sabora u Požunu 1625. branio je crkv. pripadnost Međimurja Zagrebačkoj biskupiji. Napisao prvu povijest Zagrebačke biskupije. VIOTTI [vj'oti], Giovanni Battista, tal. violinski virtuoz; r. 1755, u. 1824. Koncertirao po Italiji, Njemačkoj, u Petrogradu, Parizu, Londonu i dr. Začetnik moderne violinističke umjetnosti, oplemenio je sviranje violine stavljajući težište na ljepotu tona i kantabilnost, a ne na virtuozitet, i stvarajući tonski govor svojstven tome instrumentu. Preko svojih franc. učenika (P. Rode, P. Baillot) odn. sljedbenika utjecao je na violinski stil XIX st. Od njegovih kompozicija (3 Symphonies concertantes, klavirski i violinski koncerti, niz komornih djela, violinskih dua i dr.) najvažnije su 29 violinskih koncerata, u kojima sjedinjuje tal. pjevnost s franc. oblikom, prolazi stilski razvoj od galantnog i klasičnog do ranoromantičkog izraza i oblikuje tip koji je potkraj XVIII st. prihvaćen u čitavoj Evropi. VIRUÉS [viru'es], Cristóbal de, španj. pjesnik i dramski pisac; r. 1550, u. 1609. Sudjelovao je i bio ranjen (kao i M. de Cervantes) u bitki kod Lepanta. Pored svog remekdjela - relig. epa Monserrat, obrade hagiografske katalonske predaje o pokori, duševnim patnjama i mističnim zanosima pokajnika fray Garina, napisao je i više tragedija: Velika Semiramida; Okrutna Kasandra; Bijesni Atila i dr.

VISCONTI, Ennio Quirino, tal. arheolog; r. 1751, u. 1818. Upravitelj vatikanskog muzeja; poslije odlazi u Francusku, gdje preuzima nadzor nad Louvreom i predaje arheologiju. Gl. djela: Grčka ikonografija; Rimska ikonografija.

VITALI, Giovanni Battista, tal. kompozitor i violinist; r. 1632, u. 1692. Prvi izrazitiji predstavnik bolonjske škole u razvoju tal. instrumentalne glazbe baroka. Znatno je pridonio oblikovanju barokne sonate za komorne sastave. Objavio više zbirki sonata da chiesa i da eamera te glasoviti priručnik Artifici musicali, u kojemu je sustavno obradio nauku o instrumentalnom kontrapunktu poprativši je glazb. primjerima. Komponirao i oratorije (Jona), kantate, psalme i crkv. himne. VITEZOVIĆ, Pavao, pravo prezime Ritter, književnik, historičar i političar; r. 1652. u Senju, u. 1713. u Beču. Odvjetak alzaške porodice koja se u prvoj pol. XVI st. naselila u Krajini. Pohrvaćeno ime Vitezović prvi je put upotrijebio 1684 (u Odilenju sigetskom). Dvije godine proveo je kod J. V. Valvasora u Kranjskoj, gdje se bavio bakrorezbarstvom, pov. studijama i pjesništvom (na hrv. i lat. jeziku). Vrativši se u Senj, obavljao je različite polit. i vojne službe; za tur. rata (oko 1684) imenovan kapetanom regimente i vitezom, bio je zastupnik Senjana u Sopronu, Beču i Požunu, zatim upravitelj od Hrvatskog sabora osnovane zemaljske tiskare u Zagrebu (1694) te član komisije za razgraničenje između Austrije i Turske nakon Karlovačkoga mira (1699). Za komisiju je izradio izvještaje, u kojemu je Hrvate, Srbe i Slovence obuhvatio jedinstvenim imenom Hrvata, tražeći da se Hrvatskoj pripoje sve južnoslav. zemlje koje budu oslobođene od Turaka. U djelu Oživljena Hrvatska (Croatia rediviva, 1700) također izražava želju da se pod hrv. imenom ujedine svi Južni Slaveni uzimajući da su ilirski, slovinski i hrvatski tri imena za isti jezik. U vezi s tim pozvan je u Beč, gdje je dobio titulu dvorskog savjetnika i baruna, ali daljnjih posljedica njegov posjet nije imao. God. 1708. dobio je od kralja Ščitarjevo kraj Zagreba, ali mu je na prosvjed hrv. plemstva i zagrebačkog kaptola taj posjed 1709. oduzet. Sklonio se u Beč, gdje je u bijedi umro. - Od hist. su djela tiskana: Prijepis iz Ivana Lučića i još nekih provjerenih povjesnika o hrvatskim knezovima, koji bijahu od roda Gušića (1681); Kronika aliti spomen vsega svieta vikov; Stematografija ili spis ilirskih obiteljskih grbova; Porobljena Bosna. U rukopisu su ostala: Banologija ili o banskoj vlasti u Hrvatskoj; Pobijene obmane iz djela »O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatskea Ivana Lučića; Rasprava o tome kako je Hrvatska potpala pod vlast Ugarske; Srbija u slikama i dr. Gl. mu je pjesničko djelo Odilenje sigetsko (po sadržaju usko povezano s Obsidom sigetskom Petra Zrinskoga). U lamentaciji Dva stoljeća uplakane Hrvatske (Plorantis Croatiae saecula duo) govori u heksametrima o hrv. nevoljama kroz dva stoljeća tur. najezde. U Senjčici pisanoj u osmeračkim strofama opijeva junaštvo Senjana na moru. Novljančica se nije sačuvala. Priručnik aliti razliko mudrosti cvitje ima izrazito prosvjetiteljski značaj. Pisao je i poslanice, prigodnice i nešto ljubavnih pjesama (Anagrami; Nova Muza itd.). Redaktor je i izdavač pučkih kalendara i jedne Sibile, pisac leksikona (Latino-ilirski leksikon); V. je jedan od preteča ilirskog preporoda. V. je i klasik enigmatike. Objavio je nekoliko knjiga anagrama, autor je prvih naših rebusa (hyerogliphus) objavljenih na latinskom u Beču 1682. u djelu nova musa sive pars artificiosa. Pisao je akrostihove, mezastihove i telestihove. VIVES, [v'ives], Juan Luis, španj. humanist, filozof i pedagog; r. 1492, u. 1540. Preteča pedagogije realizma. Protivnik skolastičke filozofije, zastupao empirističku psihologiju i ukazivao na značenje eksperimenta i indukcije. Među brojnim djelima iz različitih znanosti

ističu se: O suglasju i razdoru ljudskog roda; O naukama; O prvoj filozofiji; O javnom dobru; O duši i životu. VOLKOV, Fjodor Grigorjevič, rus. glumac; r. 1729, u. 1763. Prvi znameniti umjetnik u doba stvaranja rus. nacionalnog kazališta, po V. G. Bjelinskom »otac ruskog teatra«. U Jaroslavlju 1750. osnovao je glumačku družinu koja je putovala Rusijom, da bi se 1756. skrasila u Petrogradu, postavši carskim ukazom prvim rus. stalnim kazalištem. V. je pretežno igrao junake u dramama svoga najbližeg suradnika i prvog direktora kazališta u Petrogradu, klasicista A. P. Sumarokova. VOLTAIRE [volt'e:r], pravo ime François-Marie Arouet, franc. književnik, historičar i filozof; r. 21. XI 1694. u Parizu, u. 30. V 1778. u Parizu. Pohađao je isusovačku gimnaziju, počeo studirati pravo, ali je to uskoro napustio. Kao talentirani pisac epigrama, duhoviti kozer i satiričar, zarana je ušao u mondene pariske salone. U tom krugu, veselo i bezbrižno provodeći život, u Voltairea se rano razvila težnja za nesputanim, slobodnim odnosima i skeptički pogled na sve vladajuće moralne i religiozne autoritete. Već je 1717. zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog bačen u Bastilleu, gdje čami godinu dana. U tamnici piše tragediju Edip, i prva njena izvedba učinila ga je popularnim. Već tada govorilo se o njemu kao o nasljedniku Corneillea i Racinea. God. 1717. do 1726. u Parizu doživljava velike knjiž. uspjehe, slavljen je na dvorovima i među pukom kao prvi franc. pjesnik, ali je zbog svađe s vitezom Rohanom (koji je naredio svojim lakajima da Voltairea izbatinaju) morao napustiti Francusku. Slika bijega pred razbješnjelim mogućnicima još će se često javljati u Voltaireovoj biografiji. God. 1726. odlazi u Englesku, gdje se upoznaje s filoz. idejama A. Popea, I. Newtona, J. Lockea i A. A. C. Shaftesburyja. U Engleskoj ga posebno oduševljava kako visoko mjesto u društvu zauzimaju umjetnici, filozofi i učenjaci. Nikada nije zaboravio Newtonovu svečanu pogrebnu ceremoniju i uvijek je isticao kako su u Engleskoj Locke i mnogi drugi vršili važne drž: funkcije i uživali veliko poštovanje, dok su u Francuskoj pisci živjeli od »bijedne milostinje koju su primali od kraljeva i dvorjanika«, a filozofi su se gotovo stalno nalazili pod policijskom paskom. U to je vrijeme napisao i poznato filoz. djelo Filozofska pisma ili engleska pisma (Lettres philosophiques sur les Anglais), koje je pariski sud proglasio skandaloznom knjigom »koja sablažnjava, koja je u suprotnosti s religijom i s uvažavanjem vlasti«, pa je naredio da bude javno spaljena. U Engleskoj mu izlazi ep Henrijada, u kojem prikazuje vjerske ratove iz vremena franc. kralja Henrika IV, koji je istodobno borben spjev protiv relig. fanatizma. God. 1733. piše duhovito-frivolni ep o Ivani Orleanskoj Djevica Orleanska, pun malih erotičkih scena u kojima se ugrožava djevičanstvo glavne junakinje. Nakon što su spaljena Filozofska pisma, boravak u Parizu bio mu je opet onemogućen i on odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Châtelet. Boravak u Cireyu je najplodonosnije razdoblje Voltaireova stvaranja: tu se desetak godina bavi pov., filoz. i prirodoznanstvenim studijima (Elementi Newtonove filozofije; Traktat o metafizici; Rasprava o čovjeku), piše svoje čuvene tragedije (Alzira ili Amerikanci; Fanatizam ili Muhamed prorok; Meropa), dopisuje se s Fridrikom Velikim i razvija svoje epikurejsko, tada još optimističko, uvjerenje začinjeno duhom salonske kulture toga vremena. God. 1744. vraća se opet u Pariz, gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV. Obasipan milostima dvora i kurtizana piše libreto za operu Princeza od Navare, koja mu je donijela veću slavu među aristokracijom nego njegova najbolja umj. djela, premda ju je sam nazivao običnom usajamskom lakrdijom«. Uskoro, međutim, zbog svoje slobodoljubive i sarkastične prirode pada u nemilost, ovaj put kraljeve ljubavnice i nekadašnje njegove zaštitnice markize de Pompadour, kojoj su žbiri saopćili neke Voltaireove šale na njen račun, i mora ponovno seliti iz Pariza. Na poziv kralja Fridrika odlazi u Potsdam u dvorac

Sans-Souci, gdje susreće svoje zemljake, prosvjetitelje Maupertuisa i Lamettriea, i gdje igra ulogu duhovnog savjetodavca kao prijatelj i stalni pratilac kralja koji je prezirao njem. književnost, a sam mnogo pisao na franc. jeziku i ponosio se titulom »francuskog pisca«. Prisno prijateljstvo s kraljem-prosvjetiteljem, s kojim je često za šetnjâ i večerâ duhovito ćaskao i koji je tražio da V. ispravlja njegove spise, uskoro je, međutim, ohladnjelo. Nakon otvorenih Fridrikovih progona (u Frankfurtu je bio zatvoren oko mjesec dana), koje je V. sarkastično nazvao »tipičnim njemačkim gostoprimstvom«, neko se vrijeme smiruje na imanju Ferney. Dojmove o pruskom kralju i mentalitetu njegovih suvremenika dao u briljantnom djelu Moj boravak u Berlinu. Do tog vremena (V. je napustio Potsdam 1753) i neposredno nakon toga nastali su njegovi čuveni romani Zadig ili sudbina (1747), Mikromegas (1752), kao i remek-djelo franc. prosvjetiteljstva, filoz. roman Candide (1759). U Candideu V. se antitetički suprotstavlja optimističkoj Leibnizovoj filozofiji, ruga se Rousseauovoj božjoj promisli pa i svojem vlastitom prijašnjem ružičastom nazoru na svijet, a ujedno daje sjajnu, gotovo pakosnu parodiju široko rasprostranjenog građanskog avanturističkog romana, koji je sav u tonovima dobroćudnog svemirskog optimizma. Već je 1751. napisao pov. traktat Stoljeće Luja XIV (Le siècle de Louis XIV), započeo je i radove na monumentalnom djelu Esej o običajima i duhu naroda (Essai sur les moeurs et l'esprit des nations), i javio se mnogobrojnim člancima u Enciklopediji. U tom razdoblju nastaju i njegova najzrelija filoz. djela: Filozofski rječnik (Dictionnaire philosophique) i Filozof koji ne zna (Le philosophe ignorant). Piše pamflete i pisma, bori se ogorčeno protiv crkv. fanatizma, brani nevino osuđene (slučaj Calas). Svoje borbene antiklerikalne rasprave i satire piše pod pseudonimima (rabin Akiba; Aleksej, arhiepiskop Novgorodski; opat Basin i njegov nećak; Duhovnici pruskog kralja i sl.). Ali pseudonimi nisu nikoga zavarali; čitaoci bi brzo prepoznali »lava iz Ferneyja« po njegovim nesmiljeno oštrim pandžama; 1778. vraća se stari borac trijumfalno u Pariz, obasipan cvijećem i aklamacijama čitava grada. Za izvođenja njegove tragedije Irène njegovo je poprsje na otvorenoj pozornici ovjenčano lovorovim vijencem. Tri mjeseca kasnije umire. Pokopan prvo potajno »da bi se izbjegle demonstracije«, prenesen je od revolucionara 1791. u Panthéon. - V. je značio epohu: prosvjetiteljsko XVIII st. ne zove se neopravdano i Voltaireovim vijekom. Njegove mnogobrojne drame i romani (osobito Candide) pojam su u franc. i svj. književnosti. Prosvjetitelj u najpotpunijem i najplemenitijem smislu te riječi, genijalni popularizator, izvanredno obrazovan i svestran kao pisac i filozof, borac protiv svakog fanatizma i čitave »glupologije« predrasuda, najizrazitiji predstavnik svega onoga što je značio i što znači franc. esprit, V. se cinično rugao čitavoj Evropi, nadmoćnim kraljevima, klericima, filozofima koji su vjerovali da je ovaj svijet najbolji od svih mogučih svjetova, nadriliječnicima s titulama akademika, ali ne manje i sebi samom, svojim mladenačkim zanosima i bezumljima. Strastveni protivnik crkve borac čiji je radikalni poklič »Uništite bestidnicu«! (Ecrasez l'infâme!) snažno odjeknuo čitavim stoljećem, V. je ipak, ostajući nedosljednim deistom, smatrao da su Bog i religija puku potrebni: »Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti«. Voltaireova paradoksalna pozicija ogleda se i u čitavom ostalom njegovu životu i djelu: mrzio je kraljeve i mogućnike, a dobar dio života proveo je na dvorovima i bogatim apanažama; prezirao je plemiće i izrugivao se posjednicima, a kupovao je imanja diljem Francuske; borio se zajedno s enciklopedistima, a ostao je neprijatelj materijalizma; kao rušitelj autoriteta i samim tim prethodnik i nosilac ideja revoluc. dana koji su se bližili, nije nikad u svojim političko-pravnim načelima prešao okvir prosvijećenog apsolutizrna. VOS [fos], Cornelis de, flam. slikar; r, oko 1585, u. 1651. Uz Rubensa i van Dycka najznamenitiji flam. portretist svoga vremena. Njegovi pojedinačni i skupni portreti ističu

se vjerodostojno ostvarenim fizionomijama i slikarski kultiviranim aranžmanom (kostim). Njegove alegorijske kompozicije i slike za crkve ostaju u granicama konvencionalnosti. VOS, Martin de, flam. slikar; r. 1532, u. 1603. Kao učenik F. Florisa pripada krugu antwerpenskih romanista, sljedbenika talijanskog duha i načina u slikarstvu. Na putovanju po Italiji utječu na njega napose djela Tintoretta. Radio pretežno oltarne slike za crkve u Antwerpenu.

VRANČIĆ, Antun, latinizirano Verantius Antonius, crkv. prelat, diplomat i pisac; r. 1504. u Šibeniku, u. 1573. u Prešovu. Školovao se u Šibeniku, Padovi, Beču i Krakovu. Tajnik kralja Ivana Zapolje; za ugarski dvor godinama obavlja povjerljive diplomatske misije u Rimu, Beču, Veneciji, Francuskoj, Engleskoj, Turskoj, Poljskoj i drugdje. Kasnije (1549) prelazi u službu Habsburgovaca; postaje biskupom pečujskim pa jegarskim, zatim ostrogonskim nadbiskupom i primasom Ugarske, a potkraj života i kardinalom. Dopisivao se s mnogim istaknutim ličnostima svoga vremena, od Erazma Roterdamskog i Ph. Melanchtona do Nikole Zrinskog i F. Trankvila Andreisa. Slobodouman mislilac, blizak protestantizmu; lat. pjesnik (zbirka Otia, 1542), putopisac (opisi istočnoevr. zemalja), arheolog (zajedno s A. Gh. de Busbecqom otkrio je Monumentum Ancyranum) i biograf (životopis Petra Berislavića). Na hrv. je jeziku ostala samo jedna molitva koju je objavio I. T. Mrnavić u svom Nauku kršćanskom. Vrančićeva sabrana djela i korespondenciju izdala je Madžarska akademija u 12 sv. VRANČIĆ, Faust, polihistor, izumitelj i leksikograf; r. 1551. u Šibeniku, u. 1617. u Veneciji. Školovan u Padovi; neko vrijeme na dvoru Rudolfa II u Pragu. Zaredivši se, postaje čanadskim biskupom (1594), ali doskora napušta Ugarsku i nastanjuje se u Veneciji. Mnogostran i originalan znanstvenik, u djelu Novi strojevi (1595) anticipirao je niz novijih tehn. izuma. Izdao je 5-jezični (latinsko-talijansko-njemačko-hrvatskomadžarski) rječnik Rječnik pet najuglednjih evropskih jezika (1595). Filozofiji su posvećeni radovi Nova logika i Kršćansko ćudoređe (1616). Na hrv. jeziku napisao je Život nekoliko izabranih divic (1606) i članak o slav. narodima. VUKOVIĆ, Božidar, tiskar; živio u XVI st. Rodom iz Podgorice. Izbjegao je pred Turcima u Veneciju, gdje je osnovao tiskaru u kojoj je 1519-1540. ćirilicom tiskao crkv. knjige (sačuvano oko 10 izdanja). Božidarov rad nastavio je do 1561. njegov sin Vicenco, a zatim Jakov od Kamene Reke u Makedoniji (do 1597), kad je tiskaru preuzeo A. Rampazetta. WALLENSTEIN [v'alenštajn], također Waldstein [v'altštajn], Albrecht, vojskovođa kat. lige u Tridesetogodišnjem ratu; r. 1583, u. 1634. Odgojen u češ. protestantskoj sredini, od 1604. u službi Habsburgovaca, učvrstio je svoj položaj prešavši na katolicizam. Nakon poraza čeških pobunjenika (→ BÍLÁ HORA), kojemu je W. znatno pridonio, došao je u posjed 68 imanja pobunjenika, a 1624. stekao naslov vojvode od Friedlanda. Kad se dan. kralj Kristijan IV umiješao u rat, W. je pomogao caru Ferdinandu II, organiziravši vojsku od 40 000 ljudi. Kao vrhovni carski zapovjednik iznio je niz pobjeda nad protestantskim knezovima i nad dan. kraljem. Na vrhuncu moći proširio je svoje posjede i naslove na vojvodstvo Mecklenburg i kneževinu Sagan. Glasovi o njegovim velikim planovima i nepovoljni ishodi nekih bitaka pobudili su sumnju suparničkih knezova kat. lige, te mu je 1630. na Regensburškom saboru izbornih knezova oduzeto vrhovno zapovjedništvo. Tu mu je funkciju car Ferdinand, u strahu od nadiranja Šveđana, ponovno ponudio već iduće godine. W. prihvaća ponudu, ali se poslije izgubljene bitke kod Lützena 1632. povlači u

Češku. Optužen kao veleizdajnik, napušten od svojih generala, Weimar. Junak je istoimene trilogije F. Schillera.

ubijen je na bijegu u

WALLER [v'oler], Edmund, engl. pjesnik; r. 1606, u. 1687. Smatrali su ga osnivačem neoklasicističkog stila u engl. poeziji. Njegovi stihovi odlikuju se glatkošću i skladnošću. Djela: Pjesme; Djevičina tragedija; Božanske pjesme. WALLIS [v'olis], John, engl. matematičar; r. 1616, u. 1703. Teolog, kao zreo čovjek posvetio se studiju matematike, pa, iako samouk, postaje 1649. profesor geometrije na univerzitetu u Oxfordu. Svojim plodnim opusom, nizom originalnih ideja-preteča skorih velikih otkrića u matematici, te kao jedan od članova osnivača »Royal Society«, postao je vodećim matematičkim autoritetom svoga doba. Njegova Arithmetica infinitorum (1656), u kojoj se on spretno služi Cavalierijevom metodom nedjeljivih, jedna je od najznačajnijih preteča infinitezimalnog računa. Interesantan je njegov prikaz broja »dva« u obliku beskonačnog produkta. Prvi je pokušao grafički predočivati imaginarne brojeve. Njegovo bavljenje problemom V postulata (→ EUKLID, Euklidovi elementi) značajno je stoga što je prvi doveo u vezu aksiom o paralelama i egzistenciju sličnih figura. WALPOLE, Robert, engl. političar; r. 1676, u. 1745. Ministar rata 1708-10; ministar financija 1715-17. Ponovno ministar financija, prvi lord riznice i predsjednik vlade (172142). Prvi premijer u modernom smislu te riječi. Svojom politikom izbjegavanja ratova i održavanja dobrih međudrž. odnosa znatno ojačao prekomorsku trgovinu i financijski položaj Velike Britanije. WALTER [v'alter], Johann, njem. kompozitor; r. 1496, u. 1570. U doba reformacije suradnik i glazb. savjetnik M. Luthera; sastavio je prvu višeglasnu pjesmaricu protestantske crkve Geystliche Gesangk Buchleyn (1524, s Lutherovim predgovorom). S Lutherom je surađivao i na muz. redakciji Njemačke mise. Osim toga komponirao je 2 koralne pasije, 26 instrumentalnih fuga (kanona) i dr. WALTHER [v'alter], Johann Gotifried, njem. kompozitor, teoretičar i leksikograf; r. 1684, u. 1748. Gradski orguljaš i dvorski muzičar u Weimaru. Suvremenik i prijatelj J. S. Bacha. Komponirao je u kasnobaroknom stilu pretežno djela za orgulje i klavir - preludije i fuge, tokate, koncerte i koralne obradbe. Napisao je prvi muz. leksikon na njem. jeziku (Musicalisches Lexicon, 1728-32) u kojemu je obradio oko 3000 muz. pojmova i uz to biografske članke o važnijim muz. ličnostima pa to djelo predstavlja početke biografske leksikografije u glazbi. WALTON, Izaak, engl. književnik; r. 1593, u. 1683. Autor klas. djela engl. bukoličke književnosti Pravi ribolovac, u kojemu je u okviru dijalogizirane rasprave o vještini ribanja dana idilična slika engl. krajolika i života u prirodi. U istom duhu pisao je i biografije J. Dorinea, H. Wottona, G. Herberta i dr. WARTON [v'o:rtn], Thomas, engl. književni povjesničar i kritičar; r. 1728, u. 1790. Njegovo gl. djelo Povijest engleskog pjesništva prvi je prikaz starije engl. poezije, a obuhvaća razdoblje do smrti kraljice Elizabete. Jedan od preteča engl. romantizma.

WATT [vot], James, engl. izumitelj; r. 1736, u. 1819. Bio je mehaničar na univerzitetu u Glasgowu, a poslije tvorničar. Radeći ispočetka na popravljanju Newcomenovih atmosferskih strojeva za pogon vodnih sisaljki, kod kojih se kondenzacija vršila uštrcavanjem rashladne vode u parni cilindar, postepeno je, uz provođenje mnogobrojnih eksperimenata i uz korištenje napretka tehnologije toga vremena, uspio unaprijediti konstrukciju parnog stroja u tolikoj mjeri da je taj stroj postao glavni pokretač industrijske revolucije. Sistematičnim proučavanjem osobina radnog medija vodene pare stvorio je najprije eksperimentalnu osnovu za svoje buduće izume. God. 1765. dogradio je posebni kondenzator za kondenzaciju pare, koji je 1769. izveo i kao površinski. Istodobno je razmišljao o ekspanzionom stroju, koji je i ostvario 1782, kada je konstruirao i dvoradnu izvedbu cilindra. Time je postigao veću snagu po cilindru i jednoličniji rad, koji je dalje poboljšao ugrađivanjem zamašnjaka. Da bi postigao ravno kretanje stapajice, dogradio je kinematički pravokutnik na balansir. Za, pretvaranje pravocrtnog u kružno gibanje uveo je planetarni zupčani prijenos, iako je već bio poznat i stapni mehanizam s ojnicom, no njegova primjena bila je zaštićena patentom. Prvi je primijenio centrifugalni regulator brzine vrtnje parnog stroja, koji se već prije upotrebljavao na vjetrenjačama. Da bi mogao pratiti zbivanja u cilindru, konstruirao je indikator, pomoću kojeg je snimao promjenu tlaka u cilindru u ovisnosti o kretanju stapa. Uveo je jedinicu za mjerenje snage, koju je nazvao »konjskom snagom« (KS ili engl. Horse Power-akr. HP) i koja se nije znatnije razlikovala od poslije uvedene KS. Zajedno s M. Boultonom osnovao je 1782. u Sohu kod Birninghama prvu tvornicu parnih strojeva u svijetu Watt ~ Boulton, u kojoj je počeo proizvoditi i strojeve sa stapnim mehanizmom. W. je iza sebe ostavio bogatu prepisku. WATTEAU [vat'o], Antoine, franc. slikar; r. 1684, u. 1721. Dominantna ličnost franc. slikarstva poč. XVIII st., koja anticipira duh i stilski izraz rokokoa. Slikanje uči kao dječak u svome rodnom gradu; s 18 godina dolazi u Pariz. Oko 1712. započinje samostalnim radom i u preostalih desetak godina - boležljiv, osamljen i neshvaćen - stvara djela najviših umj. vrednota. Najveći dio njegovih slika obuhvaća temu Fêtes galantes - ljubavnu igru, bezbrižnost i dokolicu dama i kavalira. Njihove domjenke u parkovima i u sceneriji pastorala uz svirku i pjesmu prikazao je na slikama Polazak na Kiteru, Zabava u prirodi, Poduka u ljubavi, Svečanost u parku, Sastanak u lovu, Svečanost ljubavi i dr. Zahvaća i u mitol. teme (Jupiter i Antiopa; Parisov sud) i u kaz. milieu (Talijanska komedija; Francuska komedija; Gilles; Harlekin). Potkraj života izradio je na dvije ploče cimer za trgovca slikama Gersainta, koje predstavljaju vrhunac u ostvarivanju narativnoga genre-motiva, a uz to i čudesne slikarske ljepote. Veličina je Watteauove umjetnosti u spontanosti komponiranja grupa rafinirano-gracioznih likova, a pogotovo u bogatstvu i finoći kolorita, sazdanog od toplih sordiniranih tonaliteta što podsjećaju na šare brokatnih tkiva. WEDGWOOD (v'edžvud), Josiah, engl. keramičar; r. 1730, u. 1795. Podrijetlom iz stare porodice lončara i keramičara. God. 1759. otvara manufakturu za proizvodnju posuđa od fajanse i kamenine u Burslemu, a 1769. u obližnjem mjestu nov pogon pod imenom Etruria (postoji i danas); 1770. otvorena je podružnica u londonskom predgrađu Chelsea. Proizvodnja se proširuje na ukrašene vaze, svijećnjake, medalje, kameje i luksuzno posuđe (servisi za engl. i rus. dvor). Wedgwoodovi proizvodi znače vrhunac keramičkog umijeća u XVIII st. u Engleskoj; u stilskom pogledu imaju obilježja klasicizma. WEENIX [v'e:niks], također Weenicks, Jan Baptist, poznat kao Jan stariji, niz. slikar; r. 1621, u. 1663. Učenik A. Bloemaerta u Utrechtu. Izrađivao je genre-motive, pejzaže,

portrete i hist. prizore. Boraveći 1643-1647. u Italiji, slikao je pejzaže iz rim. Campagne s ruševinama, pastirima i stadima stoke. Uspješan i kao bakrorezac. WEENIX, također Weenicks, Jan, poznat kao Jan mlađi, niz. slikar; r. 1640, u. 1719. Sin i sljedbenik Jana Baptista, napose u slikanju pejzaža s figurama. Pod utjecajem svoga drugog učitelja M. de Hondecoetera radi velike dekorativne mrtve prirode s divljači, lovačkim priborom, cvijećem i pticama. Djelovao je većinom u Amsterdamu.

WESSELÉNYI [v'ešele:nji], Ferenc, ug. feudalac; r. 1605, u. 1667. Istaknuo se u bojevima protiv Turaka, 1655. postao palatinom. Nakon nepovoljnog mira u Vasváru (1664) stao na čelo urote protiv cara Leopolda I, u kojoj su na hrv. strani sudjelovali Petar i Nikola Zrinski te Franjo Krsto Frankapan. Umro je prije nego što je urota otkrivena. WEST [vest], Benjamin, engl. slikar amer. podrijetla; r. 1738, u. 1820. Rođen u Americi; od 1763. živi u Londonu, gdje je 1768. jedan od osnivača Royal Academy, a poslije smrti J. Reynoldsa i njezin predsjednik. Dolazi na glas kao portretist ličnosti iz dvorskih krugova i javnog života. Slika i velike figuralne kompozicije sa simboličkim, mitol., biblijskim i hist. sadržajima. Po formi i izrazu klasicist, po sklonosti za fantastiku i dramatičnost prethodnik romantike. WICKRAM [v'ikram], Jorg, njem. književnik; r. 1505, u. 1562. Neko vrijeme obrtnik i sudski pisar; utemeljitelj kolmarske škole Meistersingera. Pripovjedač, dramatik, pisac pokladnih komada; prvi građanski romanopisac njem. književnosti. Djela: Zrcalo dječaka; Dobri i loši susjedi; Sedam glavnih poroka te njihovi krasni plodovi i svojstva; Sabrana djela (XIV, 1967). WIELAND [v'i:land], Cristoph Martin, njem. književnik; r. 5. IX 1733. u Oberholzheimu kod Biberacha, u. 20. I 1813. u Weimaru. Široke naobrazbe (poznavalac grč., lat., engl., franc. i španj. književnosti), W. je u njem. književnost svoga doba unio jasnoću, lakoću i dopadljivost, što joj je tada u velikoj mjeri nedostajalo. Počeo je relig. i poučnim temama, ali se kasnije prihvatio svjetovnih i gotovo senzualnih situacija. U cijelom njegovu djelu javlja se dualizam tijela i duše, strasti i dužnosti. Pod jakim utjecajem franc. stila, piše romane - zapravo epove u stilu rokokoa (Oberon), a i jedan je od najistaknutijih prevodilaca svoga vremena (W. Shakespeare, Ciceron, Horacije, Aristofan, Euripid, Lukijan). Boraveći kao dvorski učitelj u Weimaru, družio se s J. W. Goetheom i J. G. Herderom, pa iako je bio u njihovoj sjeni, na njih je u mnogome utjecao. Izdavao je Der Teutsche Merkur, kojim je oblikovao ukus tadašnje njem. publike, pišući kritike i osvrte. Djela: Hermann; Pisma pokojnika; Don Sylvio de Rosalva; Musarion; Alkeste; Abderićani; Zlatno zrcalo; Peregrinus Proteus; Pripovijest o Agatonu.

WIGGLESWORTH [v'iglzve:rt], Michael, amer. pjesnik; r. 1631, u. 1705. Autor teološke poeme u metru nar. balade Sudnji dan, značajnog dokumenta rane amer. puritanske kulture. WILLAERT [v'ila :rt], Adrian, niz. kompozitor; r. oko 1490, u. 1562. Došavši oko 1520. u Italiju, bio je punih 35 godina (1527- 62) glazb. ravnatelj crkve sv. Marka u Veneciji te je

odgojio velik broj niz. i tal. muzičara, čija se djela nedjeljivo nadovezuju na njegovo stvaranje. Time je postavio temelje razvoju tzv. venecijanske škole. U vlastitim djelima ostvario je uzornu sintezu niz. polifonog stila s tal. renesansnim zvukovnim tehnikama (mise; oko 350 moteta; oko 63 madrigala; chansoni; canzone villanesche). Posebno je svojim psalmima za dva zbora (cori spezzati) pridonio procvatu višezbornog stila a instrumentalnim kompozicijama (fantazije, ricercari) izgrađivanju samostalne instrumentalne glazbe. WILLIAMS, Roger, amer. političar i svećenik; r. oko 1603, u. 1683. Radikalan borac protiv svih dogmi, zastupnik potpune jednakosti, tolerancije i slobode uvjerenja. Izgradio politički sistem novoengleske pokrajine Rhode Island na demokratskim načelima i odvajanju crkve od države. Svoje stanovište primjenjivao je i na Indijance i na pripadnike vjerskih manjina. Među njegovim brojnim spisima ističe se Krvavo načelo proganjanja, u obranu slobode savjesti i intelektualne tolerancije. WILLIS [v'ilis], Thomas, engl. anatom i liječnik; r. 1621, u. 1675. Jedan od najznačajnijih istraživača u medicini XVII st., istaknuti zastupnik ijatrokemije. Radovi su mu najviše posvećeni anatomiji mozga i živčanog sustava. Prvi opisao II živac mozga (nervus accessorius). Utvrdio razliku između bolesti diabetes mellitus i diabetes insipidus. WINSTANLEY [v'instenli], Gerard, engl. socijalni reformator; r. 1609, u. 1652. Tvorac i inspirator pokreta tzv. istinskih levelera (True Levellers), odnosno kopača (Diggers), za engl. građanske revolucije. U svojoj komunističkoj utopiji Zakon slobode obnovljen na podlozi istinskih magistrata (1652) W. tvrdi da nije moguća polit. demokracija bez ekon. demokracije i traži da se ukine privatno vlasništvo, napose privatno vlasništvo nad zemljom. (→ LEVELERI) WINTROP [v'intrep], John, amer. političar i pravnik; r. 1588, u. 1649. Jedan od vođa puritanskih doseljenika i osnivač prve konfederacije amer. kolonija; istovremeno, jedan od nosilaca antidemokr. despotizma teokracije u Novoj Engleskoj. Njegov Dnevnik (Journal), često nazivan Povijest Nove Engleske, vrijedan je izvor za ranu povijest. WIŚNIOWIECKI [višnjovj'ecki], Jeremiasz Michal, polj. knez; r. 1612, u. 1651. S pravoslavlja prešao na katolicizam. Ratovao s Moskvom. Istaknuo se braneći Lavov od B. Hmeljnickoga, te ima najveći udjel u njegovu porazu kod Berestečka. WIŠNIOWIECKI, Michal Korybut, poljski kralj; r. 1638, u. 1673. Vladao od 1669. Za kralja izabran uz pomoć nižeg plemstva, koje je htjelo stegnuti vlast magnata. Nesretno ratovao s Turcima (sramotni mir u Buczaczu 1672). Izmirenje višeg i nižeg plemstva omogućilo je pobjedu Poljaka kod Hotima pod Sobieskim (1673). WITHER [v'ider], također Withers, George, engl. pjesnik; r. 1588, u. 1667. Uvjereni puritanac, za engl. građanskog rata borio se kao oficir u vojsci parlamenta. Pripadao tzv. spenserijanskoj pastoralnoj školi. Gl. pjesnička djela: Pastirov lov; Fidelia. Zbog knjige satira Raskrinkane i išibane zloupotrebe bio je osuđen na tamnicu. WITT, Jan de, niz. državnik; r. 1625, u. 1672. Od 1652. vođa Republikanske stranke. Poslije poraza kod Lowestofta obnovio mornaricu, nastojao voditi miroljubivu politiku sa susjedima. Najsretniji su njegovi potezi zaključenje mira u Olivi i Københavnu (1660), mir u Bredi (1667), te stvaranje trojnog saveza između Nizozemske, Engleske i Švedske. Vodio

obranu zemlje 1672, kad su osamljenu Nizozemsku napale Engleska i Francuska. Kao protivnik Vilima III Oranskog ubijen s bratom Cornelisom. WITTELSBACH [v'itlsbah], njem. vladarska obitelj; potomci markgrofa, poslije vojvode Liutpolda (poginuo 907) i njegovih nasljednika grofova Scheyern (Schyren); od 1115. nose ime W., po burgu nedaleko od Aichacha u Bavarskoj. Od 1180. oni su izborni kneževi Bavarske. Oton II (vojvoda 1231-53) stekao je ženidbom kneževinu Pfalz. Njegovi sinovi Ludvig II i Henrik I podijelili su 1255. posjed; prvi je uzeo Pfalz i Gornju Bavarsku, drugi Donju Bavarsku. Čast izbornog kneza, u početku zajednička, pripala je 1356. falačkoj liniji Wittelsbachovaca, a 1623 (potvrđeno Westfalskim mirom, 1648) bavarskoj liniji. Od 1654. do 1718. članovi jedne grane Wittelsbachovaca bili su šved. kraljevi. Od 1806. bavarski vladari nose naziv kralja (→ MAKSIMILIJAN I JOSIP; MAKSIMILIJAN II JOSIP). Maksimilijan III Josip, posljednji od izravne linije, vladao je u Bavarskoj 174577. Naslijedio ga je Karlo Teodor iz falačke linije, koji je sjedinio Pfalz i Bavarsku i postao izbornim knezom falačko-bavarskim. Ludvig III (kralj 1913-18), posljednji je W. na bavarskom prijestolju; abdicirao 13. XI 1918. WIVALLIUS, Lars, šved. pjesnik; r. 1605, u. 1669. Sin seljaka, studirao u Uppsali i lutao po Engleskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Italiji i Njemačkoj. Pod tuđim imenom oženio se dan. plemkinjom, dopao zbog toga u zatvor, gdje je napisao većinu svojih pjesama, kojima je gl. motiv čežnja za slobodom. Pisao je na lat., njem. i šved. jeziku. Tek oko 1900. ponovno je otkriven kao jedan od vrijednih pjesnika baroka. Djela: Tužaljka nad ovim suhim i hladnim proljećem; Pjesme u izboru, autobiografija, pisma i izabrane proze (II, 1957).

WOHLGEMUTH [v'o:lgemut], Michael, njem. slikar; r. 1434, u. 1519. Od 1472. vodi u Nürnbergu slikarsku radionicu, u kojoj je (1486-1490) učio i mladi A. Dürer. W. je izveo mnoštvo rezbarenih krilnih oltara i slika za crkve u Nürnbergu i drugdje po Bavarskoj, kao i po Saskoj. Njegova djela imaju obilježja kasnogot. slikarstva s jače izraženim smislom za stvarnost. U suradnji s pastorkom W. Pleydenwurffom izveo je crteže za ilustracije (preko 650 drvoreza) za golemo Schedelovo djelo Svjetska kronika. WOLFF [volf], Christian, njem. filozof; r. 1679, u. 1754. Predavao filozofiju i matematiku u Leipzigu, Halleu i Marburgu. Pisao i na lat. jeziku. Za racionalističku je orijentaciju Wolffovu jasna spoznaja, a i njena praktična korisnost i upotrebljivost, osnovni cilj i smisao filozofije. Iz najopćijih formalnih principa Wolff izvodi »more geometrico« ontologiju, metafiziku i etiku s izvanrednom temeljitošću i strogošću mišljenja kao i jasnoćom dobara tipičnom za njegov sistem. No, u sklopu njegovih dogmatskih, ukrućenih definicija i sistematizacija, racionalistička je misao postala potpuno sterilna školska znanost, pod čijim je utjecajem u svom pretkritičnom razdoblju stajao, po vlastitim riječima, i Kant kao u »dogmatskom drijemežu«. Djela: Racionalna filozofija; Prva filozofija; Praktička univerzalna filozofija. WOLLASTON [v'ulesten], William, engl. filozof; r. 1659, u. 1724. Bavio se pretežno etičkom problematikom i zastupao radikalni intelektualizam, polemizirajući s Lockeom. Istina je za njega norma djelovanja. Glavno djelo: Skica religije prirode.

WOLSEY [v'ulzi], Thomas, engl. kardinal i političar; r. oko 1473, u. 1530. Savjetnik Henrika VIII, 1515. postao je kardinal i otada stvarno vodio engl. vanjsku politiku. Isprva stajao na strani Karla V, ali nakon bitke kod Pavije sklopio je 1527. savez s Francuzima. Imao je velikog utjecaja i na unutrašnja zbivanja u Engleskoj, ali je 1529. pao u kraljevu nemilost, te je umro kao zatvorenik.

WOOLMAN [v'ulmen], John, amer. propovjednik; r. 1720, u. 1772. Kveker, rječit protivnik crnačkog ropstva i izrabljivanja; autor dnevnika (Journal) koji izravnošću svojih zapažanja i jasnim stilom predstavlja značajnu knjiž. vrijednost. WREN [ren], Christopher, engl. graditelj; r. 1632, u. 1723. Po struci matematičar i astronom. Posvećuje se graditeljstvu, studira traktate i ostvarenja A. Palladija te postaje gl. predstavnikom paladijanizma u engl. arhitekturi svoga vremena. Prve građevinske radove izvodi u Oxfordu i Cambridgeu. Nakon požara londonskog Cityja 1666 (izgorjelo oko 13 000 zgrada) izrađuje urbanističke planove za njegovu obnovu i ostvaruje svoje najveće djelo, St. Paul's Cathedral (1673-1710). Uz to je projektirao još 25 crkava, sagradio Greenwich Hospital i Marlborough House, pregradio dvorac Hampton Court i dr. Kao generalni arhitekt Engleske proširio je aktivnost na cijelu zemlju. Njegovo je djelo temelj na kojemu se razvila engl. klasicistička arhitektura u toku XVIII st. WYATT [v'ajet], James, engl. arhitekt; r. 1748, u. 1813. Studirao u Rimu i Veneciji; od 1766. djeluje u Londonu kao najzaposleniji graditelj svoga vremena. U prvoj fazi klasicist (Pantheon u Londonu; Oriel College u Oxfordu). Oduševivši se gotikom, postaje gl. pobornikom smjera Gothic Revival. Imitirajući strukturalne, a još više dekorativne elemente gotike, gradi crkve, palače, dvorce i javne ustanove. Restaurirao got. katedrale u Durhamu, Lincolnu i Salisburyju. WYATT, Thomas, engl. pjesnik; r. 1503?, u. 1542. Prevodeći Petrarku, spjevao je prve sonete na engl. jeziku, a popularizirao je među engl. pjesnicima svoga doba i druge tal. i franc. forme versifikacije. Uza sve to W. nije puki imitator. On je modificirao prvobitnu sonetnu shemu: mjesto od dva četverostiha i dvije tercine ona se kod njega sastoji od tri četverostiha i jednog distiha (tu je formu preuzela većina kasnijih engl. pjesnika, među njima i Shakespeare, pa je dobila naziv engleski ili shakespearski sonet). Uz H. H. Surreyja, drži ga se osnivačem engl. renesansne lirike. WYBICKI, Józef, polj. pisac; r. 1747, u. 1822. Plemić, učenik isusovaca; politički aktivan, zagovornik reformi u oblasti prosvjete. U vrijeme ustanka 1794. zapažen po svom konzervativizmu i antijakobinskim istupima. Kao gorljiv rodoljub, polj. stvar ustrajno branio kako u Parizu tako i u Italiji, gdje je s J. H. Dąbrowskim radio na formiranju polj. legija. Autor je poljske narodne himne. Zanimljiva mu je knjiga memoara Moj život, dok je djelo Rodoljubna pisma dragocjen izvor podataka o poljskim društvenim prilikama onog vremena. WYCHERLEY [v ičerli], William, engl. dramski pisac; r. 1640, u. 1716. Zajedljiva satiričnost i cinizam njegovih komedija (Ljubav u šumi; Žena iz pokrajine; Poštenjačina) pribavili su mu, neopravdano, glas frivolnoga i lascivnog pisca. W. je jedan od utemeljitelja glasovite »komedije običaja« (»Comedy of Manners«).

WU JINGZI [vu dingdzi], kin. književnik; r. 1701, u. 1754. Cijenjen od suvremenika kao pisac više knjiga pjesama, eseja i komentara klasičnih knjiž. djela, što je izgubljeno za potomstvo. Autor najboljega kin. društveno-satiričnog romana Rulin waishi, u kojemu tehnikom pikarskog romana ličnošću naratora povezuje niz samostalnih priča; na realističkoj potki prikaza društvenoga stanja duhovito ironizira i ismijava tip tradicionalna kin. učena čovjeka, literate.

Z Z. 1. ZABARELLA [cabar'ela], Jacopo, tal. filozof; r. 1533, u. 1589. Profesor logike i filozofije prirode u Padovi. Aristotelovac, sustavno razrađuje opsežnu teoriju znanosti. Glasovita je njegova polemika s Piccolominijem, u kojoj zastupa gledište u teoriji spoznaje po kojem »red doktrine« ovisi o svrsishodnosti metodološkog postupka a ne o »prirodnom poretku« stvari. Tako i logika, suprotno vlastitom određenju, postaje instrument filozofije. Vidljivi su tragovi Zabarellina utjecaja i na Galilejevu koncepciju znanstvene metode. Djela: Opera logica; O ustrojstvu prirodne znanosti; O prirodnim stvarima. ZACCHIA [cak'ja], Paolo, tal. liječnik i osnivač sudske medicine; r. 1584, u. 1659. Rimski protomedik, liječnik pape Inocenta X i Aleksandra VII. Napisao Pravno-medicinska pitanja (Quaestiones medico-legales), prvi priručnik sudske medicine. ZAKMARDI DIJANKOVEČKI, Ivan, pravnik, humanist; r. oko 1600. u Križevcima, u. 1667. u Banjskoj Bistrici. Svršio nauke u Olomoucu, bio plemićki sudac križevački, bilježnik varaždinske županijske oblasti, županijski bilježnik kraljevstva, vrhovni poreznik kraljevstva. Izabran od Hrvatskog sabora 1641. za člana komisije koja je imala srediti privilegije hrv. kraljevstva, Z. je svojim radom u toj komisiji udario temelje hrv. zemaljskom arhivu (1643). Protonotar kraljevstva (1644), zamjenik bana u sudbenim poslovima, 1662. podžupan varaždinske županije, 1666. zamjenik kralj. personala, koji je zastupao kralja u sudbenim poslovima. ZAMANJA, također Džamanjić, Brne, latinizirano Bernardus Zamagna, latinist; r. 1735. u Dubrovniku, u. 1820. u Dubrovniku. Isusovac; završivši studij teologije, predavao je retoriku u Rimu, Livornu i Sieni, a grč. jezik i književnost u Milanu. Mnogo je prevodio na latinski: grč. klasike (Odiseju, Teokrita itd.), dijelove Gundulićeva Osmana, Menčetićeva Radonju i naše nar. pjesme. Njegovu originalnu lat. poeziju (epigrame, elegije, pisma u stihovima) izdao je F. Appendini u zbirci Carmina. Teme suvremenih prirodoznanstvenih otkrića i istraživanja obuhvatio je lat. pjesmama Jeka (Echo) i Zračni brod (Navis aeria). ZANOTTI [can'oti], Francesco Maria, tal. filozof; r. 1692, u. 1777. Sveuč. profesor u Bologni i predsjednik tamošnjeg uglednog Društva za znanost i umjetnost. Među prvima prihvaća i propagira Newtonovu teoriju nebeske mehanike. Na temelju naučavanja o privlačnosti tijela, u fizici razvija i osebujnu metafiziku psihičkih činjenica. Djela: O živoj sili tijela; O privlačnoj sili ideje; Peripatetička filozofija morala.

ZANOVIĆI, patricijska obitelj iz Budve. Antun Zanović (1720- 1801), kavanar u Veneciji, bio je prisiljen napustiti Veneciju zbog dopuštanja hazardnih igara u svojoj kavani; vratio se u Budvu, stekao ugled i imutak i umro kao predsjednik općine. Njegovi sinovi Stjepan, Primislav i Hanibal (rođeni u Budvi između 1745. i 1751) idu u red najvećih evr. avanturista XVIII st. Stjepan (u. 1786. u Amsterdamu) provodi, povremeno zajedno s Primislavom, buran i lakomislen život izvan svoga rodnog grada. Upleten u bezbrojne financijske i ljubavne afere, luta po evr. prijestolnicama i vladarskim rezidencijama, dolazi u dodir s najvišom aristokracijom i dopisuje se s istaknutim polit. i kult. ličnostima, predstavljajući se pod najrazličitijim imenima i titulama (vojvoda od sv. Save, despot od Grude, vojvoda i kapetan Crne Gore, pretendent na prijestolje Albanije, hodočasnik Warta itd.). Raskrinkan i napušten od svih (izuzev njegove ljubavnice vojvotkinje Elizabete Kingston), umire u tamnici, prerezavši žile na ruci. Od 1773 (Različita djela) do 1784 (Glasoviti Petar III) objavio je velik broj knjiž. radova - pjesme, drame, epistole, polit. i pseudohist. spise te filoz. razmišljanja. Primislav (umro poslije 1797), otmjen i duhovit bonvivan, kartaš i ženskar, znanac Casanove, koji mu je u svojim memoarima posvetio čitavo poglavlje. Krstareći Evropom, upadao je iz afere u aferu (osobito je poznata afera s fiktivnim brodskim tovarom iz juž. Dalmacije). God. 1783. u Petrogradu osuđen, zajedno s bratom Hanibalom, zbog falsificiranja storubljaša na pet godina tamnice. Po jednoj verziji dao se poslije izdržane kazne na trgovinu crnim robljem. Hanibal je, izdržavši kaznu, otišao u Francusku. Poslije je boravio u Italiji i Beču (1811), gdje ga je policija optužila kao strastvenoga kartaša i bivšeg rus. špijuna. Nakon toga gubi mu se svaki trag. Najmladi sin Antuna Zanovića, Miroslav (1761-1834), bio je zajedno sa Stjepanom u Litvi, gdje je tiskao svoje Misli i popijevke i postao slobodni zidar. Nakon boravka u Parizu vratio se u domovinu kao oduševljeni jakobinac. Za austr. i franc. okupacije bio je u Budvi član upravnog vijeća, mirovni sudac i nadzornik drž. lutrije. Kao pristaša Crnogoraca, interniran od Austrijanaca. Nakon internacije povukao se iz javnog života. ZAPOLJA, Ivan, madž. János Szapolyai, erdeljski knez i hrvatsko-ug. kralj; r. 1487, u. 1540. Potječe iz moćne feudalne madž. porodice podrijetlom iz Slavonije (možda iz sela Zapolje između Vrbovca i Nove Gradiške). Otac mu je bio palatin Stjepan Zapoljski. Poslije pogibije Ludovika II na Mohačkom polju Z. se kandidirao za ispražnjeno prijestolje kao takmac Ferdinandu I Habsburgovcu. Z. je okrunjen za kralja u Stolnom Biogradu 11. XI 1526. Ferdinand je na Hrvatskom saboru izabran za hrv. kralja 1. I 1527, dok je Zapolja, uz pomoć bana Krste Frankapana, izabran za kralja na Slavonskom saboru u biskupskom gradu Dubravi (nedaleko od Čazme) 6. I 1527. Tako je Kraljevina Slavonija imala Zapolju, a Kraljevina Hrvatska Ferdinanda za kralja. Isto je tako bila podijeljena u dva tabora i Ugarska. Građanski rat među protukraljevima i njihovim pristašama iskoristili su Turci u svojim pojačanim provalama u Ugarsku i Hrvatsku pomažući Zapolju kao svog štićenika. Kompromisnim mirom, koji je među suparnicima sklopljen 24. II 1538. u Velikom Varadinu, Ferdinand je priznao Zapolji kralj. naslov i samostalno vladanje u onom dijelu Ugarske koji je tada bio u njegovim rukama, a Z. se u korist Ferdinanda odrekao naslova kralja Slavonije i Hrvatske s Dalmacijom. Poslije Zapoljine smrti imao je njegov dio Ugarske pripasti Ferdinandu. Zapoljin sin Ivan Žigmund odrekao se kralj. naslova 1570, zadržavši Erdelj i nekoliko ug. županija. ZARLINO [dzarl'ino], Gioseffo, tal. glazbeni teoretičar i kompozitor; r. 1517, u. 1590. Predstavnik venecijanske škole, učenik A. Willaerta, zatim desetljećima glazb. ravnatelj crkve sv. Marka u Veneciji. Za života bio na glasu kao kompozitor (moteti, misa, madrigali i dr.). Međutim, daleko je važniji kao glazb. teoretičar koji je postavio osnove suvremene harmonije kao nauke o akordima, utvrdivši da se harmonijski spojevi izvode iz

dvije temeljne vrste trozvuka, durskog i molskog. Glavna su mu djela traktati: Harmonijske institucije (1558, sadržava iscrpan prikaz nauke o kontrapunktu), Harmonijska obrazloženja (1571) i Glazbeni dodaci (1588). ZAVOROVIĆ, Dinko, historičar; r. oko 1540. u Šibeniku, u. 1608. u Šibeniku. Završivši pravo u Padovi ušao je u šibenski javni život i obavljao razne funkcije. Zbog protumlet. stajališta prognan iz Šibenika (1585-87), boravio u Hrvatskoj i Ugarskoj i sudjelovao u protutur. sukobima, te je za voj. zasluge stekao hrvatsko-ug. plemstvo. Napisao povijest Šibenika (Trattato sopra le cose di Sebenico; do 1410) i povijest Dalmacije (De rebus Dalmaticis; do 1437). Iako nije napisao dovoljno kritički, njegova su djela prva sustavno pisana povijest Šibenika, Dalmacije, pa i Hrvatske. ZEILLER [c'ajler], Franz Anton, austr. pravnik; r. 1751, u. 1828. Profesor prirodnog prava i institucija u Beču (1778); od 1797. član zakonodavne komisije za kodifikaciju građanskog prava, tvorac Općeg austr. građanskog zakonika (OGZ) u duhu Kantova učenja. Djela: Prirodno privatno pravo; Komentar o ABGB (4 sv.). ZELIĆ, Gerasim, pravoslavni svećenik i pisac; r. 1752. u Žegaru kod Obrovca, u. 1828. u Budimpešti. Kaluđer u manastiru Krupa, arhimandrit i episkopski vikar u Boki kotorskoj (1810). Zbog svog protuunijatskog stava bio konfiniran u Beču i Budimpešti (1820- 28). U svojoj autobiografiji daje mnogo podataka za kult. povijest Dalmacije. ZENO [c'eno], Apostolo, talijanski erudit i dramski pisac; r. 1668, u. 1750. Libretist (piše za Scarlattija, Höndela, Vivaldija), od 1718. do 1728. upravlja carskim kazalištem u Beču. Dao poticaj za reformu melodrame i oratorija, u skladu s racionalističkim shvaćaniima. Napisao 17 oratorija biblijskog sadržaja i 36 melodrama na mitološke i pov. teme (Ifigenija u Aulidi, Meropa, Temistokle). ZESEN [c'e:zn], Philipp von, njem. književnik; r. 1619, u. 1689; Studirao u Wittenbergu i Leidenu, utemeljitelj književnog društva Teutschegesinnten Genossenschaft, koje je zagovaralo očišćenje njemačkog jezika od barbarizma. Putovao je po Engleskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i baltičkim zemljama. Prozaik i pjesnik, jezični čistunac i prevoditelj, Z. je značajan eksperimentator njem. baroka. Djela: Jadranska Rosemunda; Visokonjemački Helikon; Assenat. ZIJAI, HASAN MOSTARAC, pjesnik; r. ?, u. 1584. Pisao je na turskom jeziku. Poznata su njegova djela Divan, zbornik pjesama i Priča o Š`jhu Abdurrezaku, poema u obliku mesnevije. Njegovi su stihovi često zastupljeni u tzv. pjesničkim medžmuama, zbornicima pjesama u orijentalnim rukopisima. ZINCGREF [c'inkgre:f], Julius Wilhelm, njem. književnik; r. 1591, u. 1635. Studirao pravo u Heidelbergu; proputovao Švicarsku, Francusku, Englesku i Nizozemsku; začetnik heidelberškog pjesničkog kruga. Autor pjesama, epigrama i izreka, u znaku ranog baroka, a s izrazom odnjegovanim na tradiciji antike i humanizma. Djela: Apophthegmata; Facetiae Pennalium (Vesele pripovijesti iz svijeta znanosti); Sapientia Picta (Oslikana mudrost); Opomena na hrabrost. ZINZENDORF [c'incendorf], Nikolaus Ludwig von, njem. teolog i pjesnik; r. 1700, u. 1760. Pijetist, nabožni lirik; bio je zastupnik ideje jedinstva svih religiia. Na svome dobru u Berthelsdorfu primio progonjenu Moravsku (češku) braću i osnovao pijetističku »bratsku

zajednicu« Herrnhut među članovima različitih evangelističkih konfesija. Zaređen za svećenika i biskupa Z. je razvio veliku aktivnost, bio je stanovito vrijeme u progonstvu, putovao po Evropi i Americi gdje je stekao mnoge sljedbenike. Njegove ekumenske ideje širile su se putem brojnih škola, koje je bratska zajednica držala u raznim zemljama, i utjecale su na kasnije teologe i filozofe. ZLATARIĆ, Dominko, književnik; r. 1558. u Dubrovniku, u. 1613. u Dubrovniku. Studirao u Padovi (filozofiju i medicinu), gdje je stekao klas. obrazovanje. Kasnije je živio većinom na svojim imanjima u Konavlima i Cavtatu baveći se književnošću i gospodarstvom. Pisao je ljubavne, prigodne i refleksivne pjesme pod utjecajem naše i tal. petrarkističke poezije, osobito P. Bemba. Posebno se istaknuo kao prevodilac. Već u mladim danima preveo je (iz rukopisa) Tassova Amintu i prijevod tiskao u Veneciji 1580. Kasnije će taj prijevod preraditi i ponovo objaviti (1597) pod naslovom Ljubmir skupa s ostalim prijevodima i »njekolikim pjesnima razlicijem«. S grčkoga je preveo Sofoklovu Elektru i posvetio je Jurju Zrinskome; prevedena je dvostruko rimovanim dvanaestercem, a u nekim lirskim dijelovima osmeračkim kvartinama. Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, prevedena »iz veće tudijeh jezika u hrvacki«, posvećena je Flori (Cvijeti) Zuzorić Pesciani. Z. je majstor stiha, a svakako je naš najbolji renesansni prevodilac. ZMAJEVIĆ, Matija, rus. admiral; r. 1680. u Perastu, u. 1735. u Tavrovu, Rusija. Pomor. znanost i vještinu stekao u Perastu na očevim brodovima. Preko Carigrada otišao u Petrograd u službu Petra Velikog. God. 1713. uređivao škverove u Finskoj; 1714. postao kapetan komodor i istaknuo se u pomor. bitki protiv Šveđana kod Hankoa; 1719. dobio je čin kontraadmirala i porazio šved. brodovlje, a 1721. postao je viceadmiral; 1722. obavljao je i dužnost zapovjednika mornarice; 1723. povjerena mu je izgradnja riječne flote na Donu; od 1727. admiral, a od 1728. guverner Astrahanske oblasti. ZMAJEVIĆ, Vicko, crkv. političar i pisac; r. 1670. u Perastu, u. 1745. u Zadru. Filozofiju i teologiju završio u Rimu; 1701-13. barski, zatim zadarski nadbiskup; papinski vikar za balkanske zemlje pod Turskom i najistaknutija crkveno-polit. osoba svoga vremena na Balkanu. Pisao crkveno-hist., dogmatsko-polemične i dr. rasprave na tal., lat. i alb. jeziku (Zaključci albanskog crkvenog sabora u Mrkinju, Rim 1703). Osnovao sjemenište za svećenike glagoljaše u Zadru, naselio u zadarskom predgrađu Arbanase iz Krajine ispod Skadarskog jezera. ZORANIĆ, Petar, književnik; r. 1508. u Zadru, u. prije 1569. Bio je notar i sudski ispitivač javnih spisa u Zadru. Od 1543. zameo mu se svaki trag pa se pretpostavlja da je negdje stradao od Turaka. Napisao je prvi hrv. izvorni roman Planine (pisan 1536, a tiskan 1569). Ljubavni lov i Vilenica, koji se spominju u Planinama, nisu sačuvani. Planine su pastirski roman koji je, osobito po vanjskom obliku, nastao pod utjecajem J. Sannazzara, Dantea i Ovidija, zatim Vergilija, F. Petrarke, G. Boccaccia te konačno Biblije i nekih patrističkih spisa, ali su po osnovnoj rodoljubivoj koncepciji i po mnogim mjestima ipak izvorno djelo. I dok su njegovi trubadursko-petrarkistički stihovi više manje konvencionalni i po izrazu još dosta tvrdi, u rodoljubivim je pjesmama mnogo življi. U cjelini, po osnovnoj zamisli i odnosu prema životu, njegove Planine znače prodor u novo. ZRINSKI, Ana Katarina, kći Vuka Krste Frankapana; r. oko 1625. u Bosiljevu, u. 1673. u Grazu. Žena Petra Zrinskoga, za kojega je obavljala povjerljive misije (sastanak s franc. poslanikom u Veneciji 1664). Nakon muževa odlaska u Beč 1670, otpremljena u Graz, gdje je zatočena u dominikanskom samostanu.

ZRINSKI, Jelena, žena sedmogradskog kneza Ferenca Rákóczyja, koga je uvela u Zrinsko-frankapansku urotu; r. 1643. u Ozlju, u. 1703. u Nikomediji. Poslije se preudala za Emerika Thökölyja, vođu ug. feudalnih pobunjenika protiv cara Leopolda I. Među pobunjenicima najdulje je pružala otpor, braneći (1686-88) porodični Munkács (Mukačevo). Emigrirala s mužem u Tursku. ZRINSKI, Nikola, hrv. ban; r. 1508, u. 1566. u Sigetu. God. 1539. dao smaknuti odmetnika, carskoga generala Ivana Katzianera, svoga ranijeg saveznika. Ratovao na strani Ferdinanda I s Turcima i pobijedio ih pred Peštom (1542). Banovao 1543-56. Dobio od kralja veliki feud Međimurje s Čakovcem, koji otada postaje sjedište Zrinskih. Kao vrhovni kapetan područja na desnoj obali Dunava branio (s oko 2500 ljudi, većinom Hrvata) tvrđavu Siget, koju je sultan Sulejman opsjedao 1566. Prije neizbježnog pada tvrđave provalio iz nje s ostacima posade i bio zajedno sa svima ostalima pobijen od Turaka.

ZRINSKI, Nikola, hrv. ban; r. 1620. u Čakovcu, u. 1664. u Kuršanečkom lugu kod Čakovca. Brat Petra Z. God. 1637. braća su pobijedila Turke kod Kaniže, a proslavila su se sa svojim četama i potkraj Tridesetogodišnjeg rata, boreći se protiv Šveđana. God. 1647. N. je postao banom; otada je stalno ratovao s Turcima (pobjeda kod Kostajnice 1652; pobjeda na Muri 1663; rušenje mosta na Dravi kod Osijeka 1664). Poslije Vašvarskog mira (1664) postao je središnjom figurom Zrinsko-frankapanske urote, ali ga je uskoro zatim u lovu razderao vepar. - Bavio se i pjesništvom. Napisao na madžarskom Adriai tengernek Syrenaia (Sirena Jadranskog mora, tiskana 1651); u tom dijelu sadržan je i ep o opsadi Sigeta i pogibiji Nikole Zrinskoga 1566.

ZRINSKO-FRANKAPANSKA UROTA, protuhabsburška urota hrv. i ug. feudalaca u XVII st. Centralističke i germanizatorske težnje Habsburgovaca na štetu staleških pozicija hrv. i ug. feudalaca dovele su do nezadovoljstva feudalaca, koje je došlo osobito do izražaja nakon Vašvarskog mira (1664). On je bio povod za protuhabsburšku urotu, kojoj je bio na čelu u Hrvatskoj ban Nikola Zrinski, a u Ugarskoj palatin Ferenc Wesselényi. Njima su se priključili Nikolin brat Petar Zrinski, Franjo Krsto Frankapan, ostrogonski nadbiskup György Lippay, sedmogradski knez Ferenc Rákóczy, dvorski sudac Ferenc Nádasdy i štajerski feudalac Erazmo Tattenbach. Urota je imala velikaški karakter. Bez uporišta odozdo, urotnici su morali tražiti pomoć izvan zemlje: u Francuskoj, Poljskoj i u Turskoj. Ali unatoč obećanjima s tih strana, pomoći nisu primili. U međuvremenu je poginuo Nikola Zrinski, a umrli su Lippay i Wesselényi. Urota je nevješto pripremana i tek nakon 6 godina počeo je Franjo Frankapan organizirati oružani ustanak. Tada je, međutim, bilo već kasno, jer je bečki dvor saznao o uroti od Turaka i od Nádasdyja, koji je 1669. sve prokazao caru Leopoldu I. U takvim su prilikama Petar Zrinski i Franjo Frankapan pošli (april 1670) u Beč da izmole od cara pomilovanje. Odmah su zatvoreni, a nakoh osude obojici je odrubljena glava 30. IV 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Istoga dana pogubljen je u Beču Nádasdy, a Tattenbacha je ista sudbina zadesila 1. XII 1671. ZUCCARI [c'ukari], Frederigo, tal. slikar; r. oko 1540, u. 1609. Predstavnik manirizma u rim. slikarstvu. Radio je slike za crkve u Rimu, freske u Vatikanu, fresku Posljednji sud u kupoli katedrale u Firenci, zatim u Duždevoj palači u Veneciji te u Engleskoj i Španjolskoj.

ZUCCARI, Taddeo, tal. slikar; r. 1529, u. 1566. U Rimu izveo mnogobrojne freske na pročeljima i u unutrašnjosti palača (alegorijske i mitol. teme) i u crkvama. Stil dekorativnoga fresko- slikarstva Rafaelove škole usmjerio prema manirizmu, povodeći se za Parmigianinom. Ističu se njegove dekoracije u vatikanskoj Sala Regia i u Palazzo Farnese u Capraroli kraj Viterba. ZUPAN, Jakob Frančišek, njem. grafija prezimena Suppan, kompozitor; r: 1734. u Schröttenu (Gornja Štajerska), u. 1810. u Kamniku. Učitelj i regens chori župne crkve u Kamniku. Autor prve poznate slov. opere Belin (na libreto P. Janeza Damascena Deva, objavljeno 1780). Komponirao više crkv. djela koja se uklapaju u prijelazno doba iz kasnog baroka u klasiku te se odlikuju izvorno nadahnutom melodikom; napredno oblikovanim ansamblima i mjestimice pučkirn prizvukom (Missa in ex; Te Deum; Litanije u G-duru; Regina coeli - Salve Regina; crkvene arije i dvopjevi na lat. i njem. tekstove). ZURBARÁN [zurbar'an], Francisco de, španj. slikar; r. 7. XI 1598, u. 27. VIII 1664. Seljački sin, uči u Sevilli, gdje 1628. dobiva naslov gradskog slikara. Slika prizore iz života svetaca, napose njihove apoteoze, vizije, umiranja i mrtva tijela na odru. Ti su prikazi sugestivno snažni u svojoj neobičnoj mješavini realnoga i irealnoga. U njegovim ranijim djelima ima odraza Caravaggiova tenebroznog načina; Z. i kasnije ostaje sklon snažnim kontrastima između tamnih i osvijetljenih dijelova slike, ali postaje bogatiji u koloritu (npr. u reproduciranju biskupskih ornata). Kompozicijski povezuje likove u mirne i statuarne grupe, a fizionomijama daje stroga i asketska obilježja. Glavna su mu djela ciklusi slika iz života sv. Bonaventure u franjevačkom samostanu i slike u samostanu S. Maria de las Cuivas u Sevilli te ciklus slika u samostanu hijeronomita u Guadelupeu. Osim ovih radova, i tri njegove sačuvane mrtve prirode i nekoliko portreta svjedoče o veličini sevillskog majstora koji sa svojim suvremenikom D. Velázquezom predstavlja vrhunac španj. slikarstva baroka. ZURBARÁN [zurbar'an], Francisco de, španj. slikar; r. 7. XI 1598, u. 27. VIII 1664. Seljački sin, uči u Sevilli, gdje 1628. dobiva naslov gradskog slikara. Slika prizore iz života svetaca, napose njihove apoteoze, vizije, umiranja i mrtva tijela na odru. Ti su prikazi sugestivno snažni u svojoj neobičnoj mješavini realnoga i irealnoga. U njegovim ranijim djelima ima odraza Caravaggiova tenebroznog načina; Z. i kasnije ostaje sklon snažnim kontrastima između tamnih i osvijetljenih dijelova slike, ali postaje bogatiji u koloritu (npr. u reproduciranju biskupskih ornata). Kompozicijski povezuje likove u mirne i statuarne grupe, a fizionomijama daje stroga i asketska obilježja. Glavna su mu djela ciklusi slika iz života sv. Bonaventure u franjevačkom samostanu i slike u samostanu S. Maria de las Cuivas u Sevilli te ciklus slika u samostanu hijeronomita u Guadelupeu. Osim ovih radova, i tri njegove sačuvane mrtve prirode i nekoliko portreta svjedoče o veličini sevillskog majstora koji sa svojim suvremenikom D. Velázquezom predstavlja vrhunac španj. slikarstva baroka. ZUZORIĆ, Cvijeta, r. prije 1552. u Dubrovniku, u. oko 1600. u Firenzi. Pošto joj se otac preselio u Anconu, udala se za firentinskog plemića B. Pescionija. U njezinom salonu okupljali su se književnici i umjetnici. Mnogi hrv. i tal. pisci slavili su je u svojim pjesmama i posvećivali joj svoja djela (D. Zlatarić, M. Bunić Babulinov, M. Monaldi. N. Gučetić i dr., a od Talijana T. Tasso, G. Boccabianca i N. Simonetta). Od pjesama i epigrama koje je navodno pisala na hrv. i tal. jeziku nije se ništa sačuvalo.

ZWINGLI [cvingli), Ulrich, Huldrych, švic. vjerski reformator; r. 1484, u. 1531. Studirao u Beču i Baselu i bio jedan od najobrazovanijih humanista svoga doba. Njegova reformatorska djelatnost, zbog koje je došao u sukob s Rimokatoličkom crkvom, otpočela je u Zürichu. Svojim oštrim propovijedima pridobio je za reformu gradsko vijeće. U mnogim tezama radikalniji nego Luther, Z. je uzimao kao temelj svog učenja Sveto pismo, odbacivao je sve što se po njegovu mišljenju ne temelji na Bibliji, a osobito apsolutnu vlast pape, borio se protiv raskoši crkv. dostojanstvenika, protiv celibata (1524. sam je stupio u brak), redovničkih zavjeta, posta, štovanja svetaca; ukinuo misu i sakramente (osim krštenja), zabranio u crkvi slike i ukrase, orgulje i glazbu. U svojih glasovitih 67 teza dao je teoretsku i praktičnu osnovu svojim reformatorskim učenjima. Z. je smatrao da svoje vjersko uvjerenje mora braniti oružjem. U sukobu s katoličkim kantonima Z. je poginuo u bitki kod Kappela; leš mu je spaljen i pepeo razasut. Zwinglijeve pristaše kasnije su uglavnom prišle Calvinu i 1549. formirale jedinstvenu reformatorsku ili reformiranu crkvu.

X.

Y. 1. YOUNG [jang], Arthur, engl. ekonomist i statističar; r. 1741, u. 1820. Napisao je nekoliko radova u kojima iznosi obilje činjeničnog materijala o prilikama svoga vremena, osobito o stanju koje vlada u poljoprivredi. Kasniji pisci često će se ovim podacima koristiti. Djela: Putovanja u godinama 1787-89; Politička aritmetika. Izdavao je časopis Annals of Agriculture. YOUNG, Edward, engl. pjesnik; r. 1683, u. 1765. Njegovo je najvažnije djelo, nastalo u velikoj osamljenosti nakon smrti žene i prijatelja, Noćne misli (The Complaint or Night Thoughts on , Life, Death and Immortality, 1751); tu on, u deset tisuća stihova, raspravlja o životu i smrti, a tonom predskazuje Weltschmerz romantizma, i svakako je jedan od njegovih prethodnika; to se očituje i u eseju i kritici Pretpostavke o izvornom sastavku (Conjectures on Original Composition), u kojem učenosti u umjetnosti pretpostavlja izvorno stvaranje. Utjecao je mnogo na njem. i franc. romantičare. YSELIN ['i:zelin], također Iselin, Heinrich, njem. kipar i drvorezbar; r. ?, u. 1513. Spominje se od 1478. u Konstanzu, gdje je jedan od gl. majstora pri izvođenju kiparskih i drvorezbarskih radova na korskim sjedalima i na drvenim vratima zap. portala tamošnje katedrale. Slične radove izveo je i u nekim drugim njem. i švic. mjestima. Stilski pripada kasnoj gotici. YUAN MEI [juan ~], kin. pisac; r. 1716, u. 1798. Autor intimne, hedonistički nastrojene poezije i jasne ritmičke proze u kojoj se očituje originalan pisac i nezavisan duh. Autor duhovite rasprave o kulinarskoj vještini te brojnih eseja.

Ž. ŽEFAROVIĆ, također Zefarović ili Zefar, Hristofor, kaluđer, slikar, grafičar i izdavač knjiga; r. poč. XVIII st. u juž. Makedoniji, u. 1753. u Moskvi. Kao kaluđer veoma je često putovao; živio je u Beogradu, Beču i Moskvi. Trgovao je crkv. knjigama, radio kao zograf, bakropisac, ikonopisac. God. 1745. pošao je na hodočašće u Jeruzalem. Glavno mu je djelo Stematografija, tiskana u Beču 1741. Ovo nije originalno Žefarovićevo djelo već prijevod s latinskoga, i to istoimenog djela P. Rittera-Vitezovića, sastavljenog prema knjizi Mavra Orbinija (Kraljevstvo Slavena). Ž. je svoju Stematografiju ilustrirao grbovima balkanskih i evr. država i crtežima srp. i bug. careva i velikaša, a popratio ju je i stihovima. Desetljećima Žefarovićevo je djelo bilo jedini izvor ne samo srp. već i bug. heraldike. Izveo je i niz pojedinačnih grafičkih listova te veliki zidni živopis u crkvi manastira Bođana.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->