P. 1
TAJNA SMISLA ZIVOTA

TAJNA SMISLA ZIVOTA

5.0

|Views: 11,972|Likes:
Published by Antropophil
Ovo je rad na temu smisla života. Uključena su mišljenja mnogih teologa, filozofa, mislilaca itd. Šta je smisao života? Zašto postojimo? Da li postoji Bog?
Ovo je rad na temu smisla života. Uključena su mišljenja mnogih teologa, filozofa, mislilaca itd. Šta je smisao života? Zašto postojimo? Da li postoji Bog?

More info:

Categories:Types, Research
Published by: Antropophil on Nov 15, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

09/22/2014

pdf

text

original

Tajna smisla života

Odakle dolazim i kuda idem? Čovječanstvo se u svojoj prošlosti susretalo sa mnogim tajnama. Uz pomoć nauke, mnoge misterije koje su ljude mučile hiljadama godina, danas su razriješene. Ali, ostaje jedna enigma koja izgleda da još uvijek mnogim modernim ljudima nije jasna. To je ono osnovno pitanje sa kojim se svaki razuman čovjek mora suočiti pitanje smisla života. Vjerovatno smo se svi u određenim trenucima, na primjer, posmatrajući predivni zalazak Sunca, koje u svečanoj tišini tone iza živopisnog pejsaža, zapitali odakle potiče taj sklad i ljepota i šta je to što čini život i koje nam mjesto pripada u njemu? Odakle dolazim i kuda idem? Kakav značaj ima moj život, među milijardama onih ljudi koji su živjeli ili žive? Da li je moguće da poslije smrti sve prestaje i da će sva moja razmišljanja, ljubavi, žalosti i napori da ostvarim nešto dostojno čovjeka nestati u vrtlogu vremena i da ću se samo povremeno pojavljivati u sjećenju svoje djece, rođaka i prijatelja, a poslije nekoliko decenija, kad se i njihov život ugasi, čak više ni tamo? Sve ovo se može dogoditi već u slijedećem trenutku, jer svi znamo da raspolažemo nesigurnim životom. “Mi smo iskra u smrtnoj prašini, mi smo svjetlost tamom obuzeta.” (Petar Petrović Njegoš, Luča Mikrokosma) Da li se onda isplati i dalje živjeti, boriti se i mučiti se, da bi smo na kraju postali pojam usmjeren zaboravu, praznina koja će to zauvijek i ostati? Samo će nekoliko “atoma” u beskrajnom svemiru promijeniti oblik svog postojanja i od lika čovjeka pretvoriti se u obličje zemlje. “Život je hir nekoliko milijardi ćelija da budu Ti neko vrijeme.” (Nepoznati autor) Zar je u univerzumu baš sve besmisleno; nastalo da uskoro nestane? Dr Hugh Moorhead, profesor filozofije na univerzitetu Northeastern Illinois je jednom poslao pismo na adrese 250 najpoznatijih filozofa, naučnika, pisaca i intelektualaca u svijetu pitajući ih: “Šta je smisao života?” Njihove odgovore je objavio u jednoj knjizi (The Meaning of Life According to Our Century’s Greatest Writers and Thinkers – Smisao života prema najvećim piscima i misliocima našeg vijeka). Neki su napisali svoje mišljenje, neki su priznali da su oni sami sebi stvorili neki smisao života, a drugi su bili dovoljno iskreni da priznaju da nemaju pojma. U stvari, priličan broj poznatih intelektualaca je zamolio profesora Moorheada da im piše ako bude otkrio smisao života. Traganja Naravno, ljudi su uvijek bili opčinjeni svojim porijeklom i radoznalo se trudili da saznaju svoju konačnu sudbinu. Legendarni grčki pjesnik Homer je očigledno razmišljao o tom pitanju kada je u svom čuvenom djelu Ilijada napisao: “Beznačajni smrtnici koji su kao lišće, sada napreduju i kroz život postaju topli, hrane se onim što im daje tlo, a onda izblijede i umiru.” Svaka civilizacija je pokušala da pruži neko rješenje za problem čovjekove prolaznosti. U stvari, kao da se niko sa tom činjenicom nije mogao pomiriti, tako da doslovno svaka civilizacija na neki način pokušava čovjeka da učini besmrtnim, da ga uvjeri da postoji život nakon smrti. Najstariji spomenici svjetske civilizacije govore o nastanku kosmosa, Zemlje i čovjeka na njoj. Dreveni narodi Bliskog Istoka - kolijevke civilizacije - odgovarali su

na slična pitanja kroz djela kao što su Enuma Eliš, a ti odgovori potekli iz Mesopotamije, Egipta i doline Inda su se duboko utkali i u našu civilizaciju. Koncepti koji su u njima zastupljeni imaju brojne zajedničke tačke te bi mogli da ih nazovemo mitološkim kosmologijama jer govore o haotičnom početku kosmosa kojim je upravljao još haotičniji panteon bogova iz čijeg sukoba nastaju nebo i Zemlja. Arheologija otkriva istoriju i kulturu drevnih naroda i njihovo traganje za zagrobnim životom. Ne postoji nijedan od tih naroda koji nije imao neki vid takvog vjerovanja. Sumerska, egipatska, vavilonska, medopersijska, grčka, rimska i druge civilizacije su smatrale da se život nakon smrti na neki način nastavlja, a imale su i svoja božanstva za koja su vjerovale da će im pomoći u tom životu koji dolazi. Kultura i religija Egipćana zasnovani su na njihovoj očaranosti vječnim životom. Zato je veći dio njihovog života bio priprema za besmrtnost. Njihovo traganje za besmrtnošću dovelo je do izgradnje najvećih piramida i hramova na svijetu. Egipćani su vjerovali da je ovaj život priprema za život koji slijedi. Uvijek su svoje mrtve sahranjivali sa licem okrenutim ka zapadu. Vjerovali su da se duša faraona na zapadu trebala sresti sa bogom sunca, Ra. Maje i Asteci, Sloveni, Kinezi, varvarska plemena – svi su oni gajili nadu da se život ne završava smrću. Danas u koncepte drevnih naroda uglavnom više niko ne vjeruje, mi ih smatramo samo mitovima. Ali, za njih je to tada bilo rješenje u koje su oni vjerovali, odgovor na pitanje smisla života. Ko smisao života nije tražio, taj nije ni živio. Jovan Dučić Tajna ljudskog bića nije samo u življenju, nego u tom – zašto da živi. Fjodor Mihailovič Dostojevski Život je putovanje u kome ogromna većina nesvesno luta, a samo malo njih imaju jasne puteve pred sobom. Božidar Knežević Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu. Meša Selimović Kada se suočite sa mogućnošću rane smrti, onda shvatite da je život i te kako vrijedan i da postoji mnoštvo stvari koje želite da uradite. Stephen Hawking, Crne Rupe i Bebe Vaseljene Ljudsko biće i u ... (starosti) hoće da ostavi svoj trag. U snijegu, morskim talasima, pijesku, u tmini Vasione. Svetlana Velmar-Janković (roman Lagum, 2) Naš život, kad se gleda u početku, izgleda beskrajan; ali kad se pogleda sa kraja puta, onda se vidi da je vrlo kratak. Arthur Schopenhauer, Pareneze i Maksime Sistematski, mi insistiramo na sporadičnoj prirodi smrti – nesreće, bolesti, infekcije, poodmakla starost – otkrivajući na taj način našu duboku želju da smrti oduzmemo onaj njen nužni element, čineći da ona postane samo jedan sporadični događaj. Sigmund Freud Ma šta radio, misli na kraj. Latinska poslovica Najviše, najradikalnije, najtemeljitije, možda najsurovije obesmišljava ljudski život činjenica smrti – ljudi vole da žive. Milorad Kojić Ljudski duh ... čezne za nečim trajnim. Stanislaw Lem Kad neko sebe smatra skeptikom, dobro je da ponekad posumnja čak i u svoju skepsu. Sigmund Freud Osnovno pitanje u filozofiji jeste upravo pitanje porijekla i smisla ljudske egzistencije. Skoro svi filozofi su pokušavali da o tome na neki način daju svoj pogled. Zaista je zanimljivo da poslije mnogih hiljada stranica koje su napisane o ovom predmetu, savremeni čovjek još uvijek nema riješenje za ovaj problem. Prema

jednoj anketi koja je sprovedena u našoj zemlji, preko 70% anketiranih je na pitanje: “Šta je smisao života?”; odgovorilo - Ne znam; ili je dalo sličan odgovor. Većina ostalih odgovora je više odgovarala na pitanja kao što su: Šta čini ovaj život prijatnim? Šta mene čini srećnim? Koje ciljeve sebi da postavim u životu? Tako su neki odgovorili glasili: ljubav, uživanje, plemenitost, biti srećan, produžetak vrste i sl. Premda ovi odgovori ukazuju na one kategorije bez kojih bi ovaj život bio isprazan, još uvijek ostaje ono suštinsko, ontološko pitanje smisla ljudske egzistencije. Da li možemo dati smisao životu time što ćemo izabrati da živimo hedonistički ili da postanemo natprosječno obrazovani? Ima li život sam po sebi neki unutrašnji smisao ili ga nema? Mnogim ljudima ponestaje hrabrosti da se nose sa ovim i sličnim mislima i zato ih potiskuju, često izmišljajući nova pitanja i želje koje će im zaokupiti pažnju. “Čovjek je biće koje poznaje smrt, ali ne može da u nju vjeruje.” (Edgar Morin) Neki to čine odajući se svakom zadovoljstvu koje se nađe na njihovom putu, drugi žure za karijerom, robujući joj do svoje smrti, ubjeđujući sami sebe da kad dostignu neki određeni vrh ili zarade dovoljno novca, to će im pružiti sreću i zadovoljstvo u životu. Ipak, većina na kraju uviđa da to ne funkcioniše. “Ljudi odlaze na posao, prisustvuju sastancima, jedu... i spavaju... rađaju djecu i vesele se, zabrinu se tek ponekad i to ne svi, kad ... shvate da su smrtni...” (Selenić Slobodan) Imam prijatelja koji je uspješan poslovni čovjek i koji raspolaže sa više miliona dolara. Sat koji nosi blista zlatom i dragim kamenjem, a vrijednost mu se izražava petocifrenom brojkom u dolarima. Pošto se poznajemo od “malih nogu”, mogao sam veoma otvoreno o svemu da razgovaram sa njim. Brzo je priznao da nije srećan čovjek. Na primjerima mnogih ljudi koje poznajem, mogu da zaključim da isto doživljavaju popularni, moćni, ljudi od karijere… Za izvjesno vrijeme, sve je to zabavno i privlačno, ali to čovjeka ne može učiniti trajno srećnim, a kamoli postati dostojan odgovor na pitanje o smislu života. Čuveni francuski filozof, matematičar i fizičar Blaise Pascal je živio samo 39 godina, ali je čovječanstvu ostavio veliko intelektualno naslijeđe. U svom djelu “Misli” napisao je: “I pored svoje bijede, čovjek želi da bude srećan, i ne može otkloniti želju da to bude. Ali, kako će to da postigne? Trebalo bi, da bi uspio, da postane besmrtan; no ne mogavši da to postane, dovio se da sebi zabrani da misli na smrt. Jedina stvar koja nas tješi u našoj bijedi jeste razonoda, a to je međutim najveća od svih naših bijeda. Jer to je uglavnom ono što nas sprečava da mislimo o sebi, i što nas neosjetno upropašćuje. Da nije toga, bilo bi nam mučno, i ta muka bi nas gonila da tražimo neko pouzdano sredstvo da je se otresemo; ali razonoda nas zabavlja i dovodi nas neosjetno do smrti.” S druge strane, oni kojima se život manje osmjehuje izlaz traže u drugim rješenjima, a često ga nalaze u alkoholu, pa čak i drogi. Sve je to u stvari bježanje od stvarnosti s kojom čovjek ne može ili ne želi da se suoči, nemajući odgovor na svoja osnovna pitanja. Zašto bi razuman čovjek trošio svoj novac da se truje (alkohol i droga), unaprijed znajući da mu to donosi bolest, patnju i preuranjenu smrt? Htjeli to oni priznati ili ne, ovi ljudi ne poznaju smisao svoga postojanja i zato je njihov život sličan olupini koju vjetrovi okolnosti i dalje bjesomučno bacaju o hridine depresije i besmisla. Tragični rezultati Kao krajnji i vjerovatno najžalosniji produkt ovakvog stanja, sve prisutniji u savremenom životu, je akt samoubistva. Prema aktuelnim statističkim podacima, u svijetu se svakog dana izvrši oko 2700 samoubistava. To znači da svake godine skoro milion ljudi skrhani patnjom, besmislom i izgubljenošću uzme sebi život. Broj

pokušaja samoubistva je daleko veći i iznosi oko 15-20 miliona godišnje. Vjerovatno je još veći broj onih koji bi rado okončali svoj život, ali nemaju hrabrosti da tako nešto ni pokušaju. Sva ljudska inteligencija, privredni i naučni napredak nisu uspjeli da zadovolje ljudsku dušu i pruže joj odgovore na osnovna pitanja. Stopa samoubistva u nekim razvijenim industrijskim zemljama je osjetno viša nego u mnogim zemljama koje pripadaju takozvanom trećem svijetu. To je tragedija savremenog čovjeka, koji često sve ima, osim punog i stvarnog zadovoljstva i smisla života. Kakvi se odgovori nude čovjeku? U skladu sa postojećim saznanjima uvjeren sam da postoje samo dva osnovna pristupa ovom problemu i da, usprkos mnogim knjigama koje su napisane u ovom pravcu, sva mišljenja i postavke zasnivaju se samo na jednoj od ove dvije osnove. Razmotrimo obje. Prvi odgovor Ovaj prvi odgovor zasniva se na ateističko-evolucionističkom pogledu na svijet, sa svojim poznatim predstavnicima kao što su Hemmingway, Nietzsche, Dawkins, Freud, Camus, Feuerbach, Hume, Marx, Sartre, Russel itd. Prema ovakvom shvatanju života i svijeta svi ljudi su više ili manje, dobro uspjela igra slučaja, iskra života zapaljena za jedan kratki tren. Smisao života ne postoji ili je, realno gledano, krajnje nezadovoljavajući i sastoji se u stvaranju nečega što će i nakon mene nastaviti da postoji (Stvarati znači dvaput živjeti, a to mogu samo vrhunski umjetnici, najveće vojskovođe i najveći naučnici) ili u održavanju vrste i tome slično. Mnogima od zastupnika ove teorije je bilo potrebno da napišu mnoge knjige u kojima su na kraju izveli zaključak da je smisao života, u stvari, besmisao ili ga nema, pa ga ne treba ni tražiti. Jedna od glavnih poruka koju Sartre u svojim djelima ističe jeste da je smisao života, u stvari, u besmislu i da kukavice to nisu spremne da prihvate. Sličan nihilizam moguće je zapaziti i u Nitscheovom djelu, na primjer, u njegovim sljedećim riječima: “Svi ćemo se osušiti... Svi su nam izvori presahnuli... Zaista, postali smo već previše umorni da umremo, tako ostajemo i žvimo dalje – u grobovima.” S druge strane, mnogi ateisti su smatrali da je život zaista lijep i da u njemu treba uživati, pri čemu su uvijek žalosno zaključivali da on, ipak, brzo prolazi. Kao što to Bošnjak u svom djelu “Filozofija i hrišćanstvo” piše: “iako zna da je konačan, čovjek djeluje kao da će biti trajan. Iako je smrtan, nastoji da se afirmiše kao stalnost egzistiranja”. Čini se da su filozofi koji zastupaju ovaj pogled na svijet slični ljekaru koji izvrsno postavlja dijagnozu, ali ne daje nikakav lijek (ili daje pogrešan). Ponirući u dubinu ljudskih osjećanja i precizno ih opisujući, stiču naše povjerenje, ali na kraju, ipak, nisu dali nikakvo ohrabrujuće rješenje. Djela ovih pisaca su kod većine čitalaca stvarala depresivno raspoloženje, a često ih podsticala i na samoubistvo. Već to može poslužiti kao dobar pokazatelj koliko su uspjeli u rješavanju problema kojim su se bavili. U svom djelu Duh i Život, Carl Jung ovako opisuje čovjekovo beznađe i strahove koji iz njega proističu: “Kada je čovjek sam, a noć pri tome tako mračna i tiha da se ništa ne čuje i ništa ne vidi do misli, koje sabiraju i oduzimaju godine života kao duge nizove onih neprijatnih činjenica koje nemilosrdno pokazuju koliko je već odmakla kazaljka na časovniku, kada se osjeća sporo i nezadrživo približavanje onog crnog zida, koji će nepovratno progutati sve što volim, želim, imam, čemu se nadam i strepim, tada se sve životne mudrosti izgube u nekom nepronalažljivom skrovištu, a besanog čovjeka ophrvava strah kao prijeteća omča.” Ovome treba dodati i činjenicu da je dovoljno pročitati njihove biografije i konačno se uvjeriti u kakvo žalosno stanje uvodi ovaj način razmišljanja. Nietzsche

je poslije duge bolesti završio kao čovjek pomračenog uma. Hemmingway je izvršio samoubistvo, a svojom depresivnošću i načinom razmišljanja je na isti korak naveo i neke druge članove svoje porodice. Smatram da možemo da tvrdimo da je upravo ovakav način razmišljanja odgovoran za mnoga samoubistva koja se dešavaju u svijetu. Prema egzistencijalistima, život je mučnina, apsurd i kontradiktornost. Interesantno je da je procenat onih koji čine samoubistvo veći u životu obrazovanih nego neobrazovanih. Mislim da ovaj podatak možemo pripisati upravo tome što su oni duboko ispitivali i tražili smisao, a odgovori koje su našli kod ovih priznatih i renomiranih pisaca, samo su ih još dublje gurnuli u beznađe. Ovo bi se moglo ilustrovati ispitivanjem koje je sprovedeno na jednom američkom univerzitetu, a koje je obuhvatilo 60 studenata koji su pokušali da izvrše samoubistvo. Od tog broja, 85% je izjavilo da su to učinili zato što im se “život činio besmislenim”. Najvažnije je, međutim, da je 93% tih studenata, koji su patili od očiglednog nedostatka životnog smisla, bilo aktivno u društvenom životu, bili su dobri studenti i imali dobre odnose sa članovima svojih porodica. U knjizi Victora Francla “Nečujan vapaj za smislom”, u kojoj se ovo ispitivanje i opisuje, naglašeno je da je samoubistvo drugi uzrok smrti među američkim studentima, odmah iza saobraćajnih nesreća, a da je pokušaj samoubistva vjerovatno i do petnaest puta češći. Erich Fromm takođe tvrdi da je uzrok mnogih psihičkih bolesti, pa i samoubistava nespremnost čovjeka da odgovori na problem smisla, odnosno egzistencijalna pitanja: ko sam, odakle sam, zašto sam ovdje? Smisao života jeste u tome da se on zaustavlja. Franz Kafka Živiti znači održavati apsurd živim. Albert Camus Kao što putanja metka završava na cilju, tako i život nalazi svoj kraj u smrti, koja je, prema tome, cilj cjelog života. Carl Jung U jedan dan svaki je čovjek za 24 časa bliže grobu, ali se ni na jednom čovjek ne poznaje tačno za koliko se dana grobu već približio. Karl Marx Zemlja je preplavljena nepojmljivom tugom... Sve postaje manje i manje. Samo gigantski lik očajanja pred očima narasta iz dana u dan, prevazilazeći svaku mjeru. Na sve strane je pustoš i grobovi su odasvud. Nikolaj Gogolj Ko svoj vlastiti život i život svojih bližnjih smatra besmislenim, taj ne samo da je nesrećan, već jedva da je sposoban za život. Albert Einstein Ljudi dolaze, odlaze, pjevaju i plešu, bez da izgovore jednu riječ o smrti. Sve je to vrlo fino, ali kada se to desi njima, njihovim suprugama, njihovoj djeci, ili njihovim prijateljima, odnoseći ih nesvjesne i nepripremljene, onda kakvo mučenje, kakvi krici, kakvo ludilo i očajanje. Michel de Montaigne, Eseji Mi smo mašine za preživljavanje – roboti slijepo isprogramirani da sačuvaju sebične molekule poznate kao gene. Ovo je istina koja me još uvijek ispunjava čuđenjem. Richard Dawkins Smrt nikada nije trik, priroda ne igra komediju, umjesto toga, ona je tragična, kolosalna i nazaustavljiva drama. Ludwig Feuerbach Nikada se nemoj rastajati bez ljubaznog pozdrava. Ko zna hoćeš li se ikada ponovo sresti sa tom osobom. Ivan Turgenjev Smrt nas plaši. Smrt je stalno mučenje za koje nema utjehe. Ne postoji način kako da nas ona ne stigne. Mi možemo konstantno okretati glavu u jednom i drugom smjeru, kao da smo na sumnjivom terenu, ali mi ne možemo zaboraviti smrt. Michel de Montaigne, Eseji Mi priznajemo da sličimo majmunima, ali mi rijetko shvatamo da mi jesmo majmuni... Ne postoji prirodna kategorija koja uključuje šimpanze, gorile i orangutane a isključuje ljude. Richard Dawkins

Ovo je dio iz široke palete onoga što nam nudi ovaj pogled na svijet, kao i izraz nekih uticaja koje vrši na one koji ga prihvataju. Iako je u svemu ovome teško uopštiti usmjerenost ideja koje postoje, iako postoje pisci koji zastupaju optimistički stav prema životu, ipak možemo reći da je osnovna ideja dobro izražena riječima evolucioniste i nobelovca Monoda koji je u svojoj knjizi “Nužnost i slučajnost” zapisao: “Čovjek na kraju zna da je u bezosjećajnom, beskrajnom svemiru, iz koga se sasvim slučajno pojavio, nigdje nije iskazana njegova sudbina, niti njegova dužnost.” Ono što je šokantno, kada se ovaj ateistički pogled na svijet detaljnije analizira jeste očigledan stav po kojem ateisti priznaju, pa i ističu da život jednostavno nema smisla. Uostalom, ako smo svi mi samo produkt slučaja, ako postojimo samo kratko vrijeme, prije nego što jednom zauvijek prestanemo da bitišemo, kako onda uopšte pronaći pravi smisao? Gdje je tu onda svrha? Jedan od najpoznatijih ateista svih vremena, priznaje kako tvar u svemiru nema svrhu djelovanja i postojanja: “Ovo je jedna od najtežih lekcija za ljude da nauče. Mi ne možemo da priznamo da stvari možda nisu ni dobre ni loše, ni surove ni ljubazne, već jednostavno bešćutne – ravnodušne prema svakoj patnji, bez ikakve svrhe.” (Richard Dawkins, River out of Eden). Bertrand Russell, drugi vrlo poznati ateista je možda izrekao najistinitiju i najjasniju izjavu vezanu za ateizam i smisao: “Osim ako pretpostavite da postoji Bog, pitanje svrhe života je besmisleno.” Dakle, ateistički koncept ima svoje logične zaključke koje nam daju sami ateisti: Mi smo produkt slučaja. Svemir i bića u njemu nemaju nikakvu svrhu. Smisao života ne postoji. U najboljem slučaju, on se nalazi u tome da nam bude lijepo u ovom kratkom, prolaznom životu. Dobro bi bilo da svako ko se odluči za ovaj pogled na svijet razumije njegove logične implikacije i razmisli da li su mu one prihvatljive. Drugi odgovor Drugi, od dva jedina moguća stava, jeste vjerovanje da je svemir, počevši od najsitnijeg djelića materije, pa sve do najvećih galaksija, stvoren po planu i volji jedne svemoguće Ličnosti - Boga. Njegovu egzistenciju od vječnih vremena nije moguće racionalno objasniti, kao ni njegovu silu, mudrost i svemoć koje je pokazao u stvaranju svega što nas okružuje. Da bismo smisao života objasnili iz ove druge perspektive, vratićemo se do samog početka, do postanja čovjeka. Dakle, u skladu sa ovim stanovištem, proizlazi činjenica da je čovjek nastao djelovanjem Božje ljubavi koju je odlučio pružiti svim bićima koja će stvoriti. Mi nismo samo djelići svemirske prašine, mi smo Božja voljena i željena djeca. Smisao našeg života se uklapa u mnogo veći, kosmički smisao. Bog nas je planirao i prije nego što smo postali. Naravno, Stvoriteljev plan nije bio da čovjek živi na ovakvoj planeti ispunjenoj patnjom i bolom. Prvi ljudi su bili savršeno srećni i zdravi. Komunicirali su sa Darodavcem života u neposrednim kontaktima u kojima su mogli da Ga posmatraju, slušaju Njegov glas i postavljaju Mu pitanja. Ovi ljudi su bili stvoreni da žive vječno, jer zaista ne bi imalo smisla da Bog stvori bića koja voli i koja Njega vole, koje čini srećnim i koja svojom zahvalnošću i ljubavlju Njega čine srećnim, pa da, uprkos svojoj božanskoj svemoći, dopusti da ta bića nestanu, umru. Ni mi ljudi sigurno ne bismo dopustili da naša djeca, koju neizmjerno volimo, umru, ako bismo imali vlast nad životom i smrti. Međutim, kada se odvojio od Boga, pošavši stazama grijeha i zla, što je mogao jer je imao slobodnu volju i pravo da bira, čovjek je stigao u ovo žalosno stanje u kojem se sada nalazi. Od tog vremena postoje tuga, bolest, mržnja i smrt. Pa ipak, Božja ljubav se nije mogla pomiriti sa činjenicom da čovjeka izgubi zauvijek

i zato Isus Hristos, jedno od tri lica Božanstva, dolazi na ovaj svijet, živi savršenim životom i umire za naše grijehe, da ne bismo zauvijek bili izgubljeni. Tako, svako ko prihvati Njegovu žrtvu i dopusti Božjoj ljubavi da osvoji njegovo srce, pobjediće mržnju, zavist, nečista djela i misli, i biće ponovo primljen u Božju porodicu, u sigurnost vječnog života. Veliki ljudi o Božjem postojanju Iako su mnoge teorije o postanju života, svijeta i čovjeka, pokušale da sruše saznanje o Bogu kao Tvorcu, činjenica je da većina čovječanstva prihvata Božju egzistenciju. Ovo se ne odnosi samo na ljude koji imaju manje obrazovanje, već i na mnoge velikane ljudskog duha i istorije koji su čvrsto vjerovali u Stvoriteljevu egzistenciju. Navešćemo nekoliko primjera takvih ljudi: “Vjerovati u Boga znači shvatiti da život ima smisao.” (Ludwig Wittgenstein) “Čovjek je očevidno sazdan da misli; u tome mu je sve dostojanstvo i sva zasluga; i jedina mu je dužnost da misli kako treba. A red misli je početi od sebe, i od svoga Tvorca i svoga kraja. A na šta misli svijet? Nikad na to, nego da pleše, da svira u lautu, da pjeva, da sastavlja stihove, da hvata alke, da se tuče, da postane kralj, ne razmišljajući šta znači biti kralj, a šta biti čovjek.” (Blaise Pascal, Misli) “Ako Bog postoji, a mi smo načinjeni po Njegovom obličju, mi možemo imati stvarni smisao i stvarno znanje kroz ono što nam je on objavio.” (Francis Schaeffer) “Jednog dana ljudi će se smijati gluposti savremene materijalističke filozofije. Što više izučavam prirodu, to više sa zaprepašćenjem i divljenjem otkrivam Stvoritelja na djelu. Ja se molim u toku svog rada u laboratoriji.” (Louis Pasteur) “Mi poznajemo život i smrt samo kroz Isusa Hrista. Bez Isusa Hrista mi ne znamo ni šta je naš život, ni šta je naša smrt, ni šta je Bog, niti šta smo mi sami.” (Blaise Pascal) “Niko ne može čitati Evanđelje, a da ne osjeća Isusovu stvarnost. Puls Njegove ličnosti kuca u svetoj riječi… Sveti lik Nazarećanina učinio je na mene neoboriv utisak.” (Einstein) „Koji je smisao našeg života, koji je smisao života svih živih bića uopšte? Znati odgovor na ovo pitanje znači biti religiozan.“ Albert Einstein, Moj pogled na svijet “U Bogu je svršetak misli koja nam se gubi u očajan beskraj. Ne nosi nas vjetar kao lišće i ova gorka sreća da se leti nije smisao i svrha samoj sebi. Mi nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže ljeti nad drumovima… Slava ti, Bože, za muku dana i mir noći, za kratki život i veliku zagonetnu smrt, neka su blagoslovene odluke Tvoje po kojima dolazimo na svijet i odlazimo s njega pošto smo se naradovali i namučili. Ogromni su i neshvatljivi planovi Tvoji i jasno je da im ne možemo dogledati ni smjera ni svrhe i da ih moramo priznati; ali teško je biti čovjek, Gospode” Ivo Andrić “O toj velikoj knjizi mogu samo jedno reći: ona je najljepši dar koji je Bog dao čovjeku. Sve dobro Spasitelja svijeta otkriveno nam je u njoj. Bez te knjige mi ne bismo mogli razlikovati dobro od zla.” Abraham Lincoln o Bibliji “Mi imamo Mojsija, proroke i apostole, čak i riječ samog Isusa. Ako se ne želimo složiti s njima, imamo onoliko malo izvinjenja kao i Židovi.” Isaac Newton Cio zakon ljudskog postojanja jedino je u tome da se čovjek uvijek prikloni pred ... nečim što je beskrajno veliko. Ako se ljudi liše tog neizmjerno velikog, oni neće više živiti, umrijeće obuzeti očajanjem; neizmjernost i beskrajnost su čovjeku isto toliko neophodne kao i ova mala planeta na kojoj... živi. Dostojevski, Zli Dusi Kad čovjek pozna pravu vjeru, njemu biva ono što i čovjeku kome je zasjala svjetlost u tamnoj sobi. Sve mu postaje jasno i veselo u duši. Lav N. Tolstoj Sigurno Bog ne bi stvorio takvo biće kao čovjek da ono postoji samo jedan dan. Ne, ne, čovjek je načinjen za besmrtnost.“ Abraham Lincoln

“Kao što je sigurno da postoji Bog, tako je sigurno da je Hristos Bog… Kao što sam ja za sebe siguran da nisam ništa više od čovjeka, tako sam za Hrista uvjeren da je mnogo više od toga. Vjerujem da se razumijem u ljude i zato kažem da Isus nije čovjek… Aleksandar, Cezar, Karlo Veliki i ja osnovali smo velike imperije. Ali, na čemu su se temeljila ta djela našeg genija? Na sili! Isus je svoje carstvo osnovao na ljubavi i zato su čak i danas milioni ljudi spremni umrijeti za njega… Kakva li je ogromna razlika između moje duboke bijede i Hristovog carstva koje se i danas propovijeda, ljubi, slavi i širi po cjelom svjetu! Hristos zapaljuje oganj ljubavi koji guta svaki egoizam i nadvisuje svaku ljudsku ljubav.” (Napoleon, pri kraju svog života, na Svetoj Heleni) “Na zemlji mi zaista bludimo, i da pred nama nema dragocjenog lika Hristovog, propali bismo i sasvim zabludeli kao rod ljudski pred potopom.” (Dostojevski) Nije potrebno imati vrlo uzvišenu dušu pa razumjeti da na zemlji nema istinskog i pouzdanog zadovoljstva, da su sva naša uživanja samo taština, da su nam nevolje beskrajne i da najzad dolazi smrt, koja nam svakog trenutka prijeti. Nema ničeg stvarnijeg od toga, ni strašnijeg. Možemo se mi junačiti koliko hoćemo: to je kraj koji očekuje najljepši život ovoga svijeta. Promislite o tome, pa onda recite nije li nesumnjivo da u ovom životu nema dobra van nade u jedan drugi život, da smo srećni samo ako se toj nadi približujemo, i kao što više neće biti nesreće za one koji su potpuno uvjereni u vječni život, tako nema ni sreće za one koji o njemu nikakvog pojma nemaju. Taj čovjek koji provodi tolike noći i dane u bijesu i očajanju zbog nekog izgubljenog položaja ili zbog neke umišljene povrede svoje časti, upravo je onaj isti koji zna da će smrću izgubiti sve, a ne brine se i ne uzbuđuje zbog toga. Čudnovata je stvar vidjeti u jednom istom srcu i u isto vrijeme tu osjetljivost za najsitnije stvari, i tu čudnu neosjetljivost za najkrupnije. To je nepojmljiva omađijanost i natprirodna učmalost koja ukazuje na neku moćnu silu koja je uzrokuje. Blaise Pascal, Misli Ovaj spisak bi se mogao produžiti imenima mnogih drugih poznatih naučnika, kompozitora, pisaca, državnika... U stvari, samo nabrajanje njihovih imena bi moglo ispuniti ovaj spis. Danas, po čitavom svijetu postoje mnoga kreacionistička udruženja kojima pripadaju hiljade profesora, magistara i doktora prirodnih nauka koji se ne mogu složiti sa teorijom o slučajnom nastanku našeg svijeta, već smatraju da pravilno primjenjena nauka upućuje na Tvorca. Pa ipak, iako ovakvi primjeri mogu osnažiti našu vjeru, oni ne treba da postanu naš ključni dokaz, jer svako treba da se služi sopstvenim razumom. Sklad bez Tvorca? Isaac Newton je na svom stolu imao minijaturu sunčevog sistema. U centru je bilo sunce sa svim planetama koje se kreću oko njega. Jedan naučnik je ušao u Newtonovu radnu sobu i uzviknuo: “Kako je ovo složen sistem, ko ga je napravio?” “Niko”, odgovorio je Newton čovjeku koji je bio nevjernik. “Zašto me činiš nerazumnim, neko je morao da ga načini i taj neko je bio genije!” Newton je odgovorio: “Ova stvar je sićušna imitacija jednog ogromnog sistema čije zakone vi i ja poznajemo. Ja vas ne mogu ubijediti da je ovo samo igračka bez tvorca, a ipak vi vjerujete da je veliki original bez Tvorca.” Prema najnovijim istraživanjima, u onom dijelu svemira koji smo donekle uspjeli spoznati, pretpostavlja se da ima više stotina milijardi galaksija, a svaka od

njih u prosjeku ima između 200 i 500 milijardi zvijezda. Pri tome je naša galaksija relativno mala i sadrži “samo” oko 200 milijardi zvijezda, a po svom prečniku je 75 puta manja od dosada najveće otkrivene galaksije čiji prečnik iznosi 5,6 miliona svjetlosnih godina! Danas nam astronomi saopštavaju da je ukupan broj do sada otkrivenih zvijezda 1025, tj. 10 000 000 000 000 000 000 000 000. Pošto se ova brojka odnosi samo na onaj dio svemira koji mi možemo da dosegnemo svojim teleskopima, vjerujem i da je to što smo otkrili slično posmatranju molekula vode, istovremeno pokušavajući dokučiti veličinu i dostojanstvenost okeana. Pri tome ne treba izgubiti iz vida da ovaj ogromni broj zvijezda ima i svoje pratioce, kao i naše Sunce, a ovi opet svoje (mjesece). Sva ta bezbrojna nebeska tijela idu po tačno određenim putanjama, poredana u veoma složenim i tačno određenim zvijezdanim sistemima svojih galaksija! Kada bi takvih sistema bilo samo nekoliko u čitavom svemiru, a kada bi se ostale milijarde ostalih nebeskih tijela kretale bez određenih putanja, u potpunom haosu, možda bi se i moglo govoriti o slučaju i o teoriji “velikog praska”. Ali, nasuprot tome, čitav svemir djeluje savršeno skladno. Zato teorija “velikog praska” postaje neodrživa, jer poslije svakog praska ili eksplozije nastaje haos i nered, a nikada savršeni red i sklad! Bog je veliki Stvoritelj i Održavalac svega postojećeg. On sa lakoćom upravlja ogromnim planetama i nevidljivim atomima. Dr Artur Kompton, fizičar, nosilac Nobelove nagrade, rekao je o tekstu u 1. Moj. 1,1. slijedeće: “Što se mene tiče, vjera počinje shvatanjem da je natprirodna sila stvorila svijet i čovjeka. Meni nije teško da vjerujem, jer se ne može poreći da tamo gdje postoji plan mora postojati i inteligencija – uređen svemir svjedoči o istini najveličanstvenije tvrdnje: ‘U početku Bog…’” Na sličan način je razmišljao i veliki astronom, fizičar i matematičar Johan Kepler: “U svemu stvorenom kao da Boga rukama dodirujem”. Za nevjernika Bog najčešće ne postoji jer on ne želi da Bog postoji. Ako bi neko od nas slučajno na tlu pronašao jedan običan klin, sasvim je sigurno da ne bi razmišljao koliko je hiljada godina trebalo da se sasvim slučajno dese potrebni hemijski procesi, da se nataloži potrebna količina metala, da se pod čudnim spletom okolnosti stvori potrebna temperatura itd. pa da na kraju nastane taj naš klin. Pa ipak, slučajni nastanak samo jedne proteinske molekule bi bio daleko nevjerovatniji od slučajnog nastanka jednog običnog klina. Naučnici su izračunali da bi ta vjerovatnoća bila 1: 10950 - dakle za samo jednu molekulu, koja samo po sebi ne bi značila ništa, jer nam trebaju milijarde za slučajni nastanak života. Robert Shapiro, profesor hemije na New York univerzitetu i stručnjak za DNK je izračunao vjerovatnoću za slučajnu formaciju 2000 vrsta proteina koji se nalaze u jednoj bakteriji (u ljudskoj ćeliji postoje 200000 različitih vrsta proteina). Vjerovatnoća je 1: 1040000 - skoro da nam nije moguće shvatiti šta ovo znači, a opet se radi o samo jednoj bakteriji. Profesor primjenjene matematike i astronomije sa univerziteta iz Cardiffa, Chandra Wickramasinghe je to ovako prokomentarisao: “Vjerovatnoća slučajnog formiranja života od nežive materije je jedan na prema brojci sa 40000 nula nakon nje. Ona je dovoljno velika da pokopa Darwina i cijelu teoriju evolucije... Ako počeci života nisu bili slučajni, onda su oni morali biti produkt inteligencije koja je imala cilj.” Jedan od savremenih hemičara, istraživača prirode i kandidata za Nobelovu nagradu, dr. Fritz Schaefer, rekao je: “Značaj i radost moje nauke sastoji se u povremenim trenucima otkrivanja nečeg novog. Tada sebi obično kažem: 'Znači tako je to Bog stvorio!' Moj cilj je da razumijem mali dio Božjeg plana.” Da li je lakše povjerovati da su svi komplikovani oblici života, koji su potpuno svrsishodni, a pri tom zadovoljavaju i najviše zahtjeve estetike (ruža, leptir, paunovo pero...), produkt čistog slučaja, ili su produkt mudro smišljenog plana? Pascal je

zaista rekao veliku istinu, kada je izjavio: “Šta sve nevjernici moraju da vjeruju da bi ostali nevjernici”. Poznati evolucionista Ernst Haeckel je jednom prilikom priznao da spontani nastanak života mora biti priznat kao činjenica, ne zato što se može laboratorijski dokazati, već zbog toga što bi se inače moralo povjerovati u postojanje Stvoritelja. Mnogi nevjernici to i ostaju jer im se ne sviđa koncept po kojem su stvorena bića, jer to ima konkretne moralne implikacije na njihov život, odnosno poziva ih na promjenu karaktera, po uzoru na Isusa Hrista. Čak se i Darwin u svojoj starosti vratio vjeri u Boga, koju je njegovao još u djetinjstvu. Kada ga je posjetila izvjesna gospođa Hope, on je sjedeći u krevetu, za koji je bio prikovan već nekoliko mjeseci, u svojim rukama držao otvorenu Bibliju. “Šta čitaš?” pitala je gospođa Hope. “Carsku knjigu, ja je tako zovem, jer je to zaista velika knjiga,” odgovorio je Darwin. Zatim je spomenula stvaranje i prvu glavu Prve knjige Mojsijeve. Darwin je izgledao uznemiren i kazao je: “Bio sam mlad čovjek sa neoformljenim idejama. Pretpostavljao sam, čudio se, predlagao, i na moje iznenađenje ove ideje su postale požar. Ljudi su od njih stvorili religiju!” Zatim je dodao: “Ja imam ljetnjikovac u vrtu. Želim da sutra popodne govoriš ljudima o Isusu Hristu i Njegovom spasenju. Nije li to najbolja tema? Želim da pjevaš himne sa njima. Ako se okupite u tri sata, moj prozor će biti otvoren i ja ću vam se pridružiti.” Vječni život “Ako u sebi nalazim čežnje koje ništa na ovom svijetu ne može da zadovolji, zaključujem da nisam stvoren za ovdje.” (Nepoznati autor) Mnogi ljudi su prije ili kasnije zaključili da može postojati samo jedan pravi smisao života i da se on nalazi u vječnoj zajednici ljubavi sa Stvoriteljem. To je donekle razumio čak i Sartre, premda je on, na žalost, smatrao da je to iluzija: “Onog trenutka kada izgubite iluziju da ste vječni, život nema smisla.” Pitanje koje se sada nameće samo po sebi glasi: “Kako će izgledati vječni život?” On će biti isti kao onaj koji je čovjek imao prije odvajanja od svog Stvoritelja. Biblija ga ovako opisuje: “I vidjeh novo nebo i zemlju novu; jer prvo nebo i prva zemlja prođoše i mora više nema. I ja Jovan vidjeh grad sveti, Jerusalim nov, gdje silazi od Boga s neba, pripravljen kao nevjesta ukrašena mužu svojemu. I čuh glas veliki s neba gdje govori: evo skinije Božje među ljudima, i živjeće s njima, i oni će biti narod Njegov i sam Bog biće s njima Bog njihov. I Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više; jer prvo prođe. Koji pobijedi, dobiće sve i biću mu Bog i on će biti moj sin.” (Biblija; Otkrivenje 21,1-4.7) Svi tragovi zla u prirodi, a i u čovjeku će nestati. Svi tjelesni nedostaci će biti uklonjeni. Svaka tuga i bol će nestati. Jednostavno, sve će biti onako kako je Stvoritelj planirao kada je ljudima podario život. “Tada će se otvoriti oči slijepima, i uši gluhima otvoriće se. Tada će hromac skakati kao jelen, i jezik nijemoga pjevaće, jer će u pustinji provreti vode i potoci u zemlji sasušenoj. I koje iskupi Gospod, vratiće se i doći će u Sion pjevajući, i vječna će radost biti nad glavom njihovom, dobiće radost i veselje, a žalost i uzdisanje bježaće.” (Biblija; Isaija 35,5.6.10) U sadašnjim zemaljskim uslovima nemoguće je opisati ljepotu tog svijeta jer nijedan ograničeni razum nije u stanju da shvati slavu Božjeg raja. Ponekad mi se čini da je to slično pokušaju da se čovjeku slijepom od rođenja opiše ljepota zalaska sunca na moru, spektar duginih boja ili blještavi sjaj rubina, safira, bisera i dijamanata. “…što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovjeku ne dođe, ono ugotovi Bog onima koji Ga ljube.” (Biblija; 1. Korinćanima 2,9)

Ako nam je u ovom kratkom životu ponekad i dosadno, u onom vječnom to neće biti ni u jednom trenutku. Jedan od najprevođenijih i najčitanijih duhovnih pisaca, Ellen G. White, to ovako obrazlaže: “Nebo je škola, njeno područje proučavanja svemir; njen učitelj, Beskonačni… Tamo će se svaka moć razvijati, svaka sposobnost povećati. Najveličanstveniji poduhvati će se preduzimati, najplemenitije težnje ostvarivati, najuzvišeniji ciljevi postizati. I opet će se pojavljivati novi vrhunci da ih savladamo, nova čuda da im se divimo, nove istine da ih shvatimo, nove zamisli da pokrenu snage tijela, uma i duše. Božja djeca će moći da istražuju sve riznice svemira. S neizrecivim uživanjem mi ćemo učestvovati u radosti i mudrosti bezgrešnih bića. Na raspolaganju će nam stajati blaga stečena u toku mnogih vijekova razmišljanja o djelima Božjih ruku. A godine vječnosti, dok budu prolazile, i dalje će donositi sve slavnija otkrivenja. ‘Neograničeno više od onoga što možemo moliti i misliti’ (Biblija; Efescima 3,20), Bog će nas vječno obasipati svojim darovima.” (Vaspitanje; str. 272) U vječnosti, sve one ljudske potrebe, za kojim čeznemo da nam budu ispunjene danas, biće savršeno ispunjene. Svako će biti savršeno voljen, poštovan i prihvaćen. Moći ćemo da izrazimo svoju kreativnost u svakom pogledu. Ako bi bio sam u univerzumu, bez bilo koga da sa njim razgovaraš, bez bilo koga da sa njim podijeliš ljepotu zvijezda, da se sa njim smiješ, da ga dodirneš, šta bi bila svrha tvog života? To je taj drugi život, to je ljubav, Koja tvom životu daje smisao. To je harmonija. Moramo da otkrijemo radost što imamo jedni druge, Radost izazova, radost rasta. Mitsugi Saotome Sav sjaj, raskošna ljepota i savršeni sklad svega postojećeg neće biti ono što će nam donositi najveće zadovoljstvo. Božje prisustvo, Njegova ljubav, vrijeme provedeno s Njim, to će svima donositi najuzvišeniju radost. Prisustvo ljudi koje volimo i cijenimo često čini da se lijepo osjećamo. Međutim, prebivati u prisustvu Izvora neizmjerne ljubavi, mudrosti i pravde činiće nas vječno srećnim. A činjenica da će i sva druga razumna bića u svemiru odražavati Božji karakter ljubavi će još dodatno uvećavati našu sreću. Ponekada kažemo: Kada bi samo ovaj trenutak potrajao cijelu vječnost… U vječnosti, svaki trenutak će biti ljepši od onog za koji smo na ovoj zemlji poželili da traje cijelu vječnost. Racionalna spoznaja Beskonačnog? Samo iz jedne tačke u svemiru se teoretski može povući bezbroj pravaca, a do kraja bilo kojeg od njih, nemoguće je doći, jer je svemir beskonačan. Šta se nalazi u svemiru koji je u svakom pravcu bez granica? Kako to da Bog poznaje budućnost, što dokazuju tačno ispunjena biblijska proročanstva, kada je po našem iskustvu nemoguće kretati se naprijed ili nazad u vremenu? Kako ćemo vječno živjeti, kada je tako nešto strano našim sadašnjim saznanjima? Nema potrebe za novim pitanjima, jer naš um i ovdje zastaje. Kao što bi bilo neprihvatljivo da Einstein svoju teoriju relativiteta pokuša da objasni jednom trogodišnjem dijetetu, još je neprihvatljivije da Bog sve misterije koje se pred nama pojavljuju pokuša da objasni našem ograničenom razumu. Nauka otkriva da prosječan čovjek koristi oko 3-6% mozga. Ljudi koje nazivamo genijima

dosežu do nekih 7%. To samo donekle ukazuje na degradaciju koju je odvajanje od Boga donijelo čovječanstvu. Čitavu vječnost i sa intelektom koji će biti daleko iznad ovog koji sada imamo, jer će ponovo funkcionisati sa 100% kapaciteta, mi ćemo se diviti i sve više upoznavati Božju mudrost. Međutim, iako danas mnogo toga ne možemo shvatiti, ipak nije tačno da nam nije dat nikakav oslonac za vjeru i da sve počiva na imaginaciji. U Bibliji postoji 3268 ispunjenih proročanstava, od kojih su neka tako detaljno data da je bilo apsolutno nemoguće slučajno pogoditi prorečeni događaj, a pogotovu još i godinu njegovog ispunjenja. Isaac Newton, jedan od najvećih umova u istoriji nauke, posvetio je 42 godine istraživanju biblijskih proročanstava. Poslije njegove smrti je objavljeno i njegovo kapitalno djelo: “Razmatranje Danilovih proročanstava i Otkrivenja svetog Jovana”. Dakle, biblijska proročanstva su jedan od snažnih dokaza za njenu božansku inspiraciju. U mnoge druge dokaze koje ima onaj ko želi da vjeruje, nećemo moći ulaziti zbog prostorne ograničenosti ovog djela. Površna razmišljanja Ponekad se može čuti izjava: “Ne treba mi vječni život, dovoljan mi je i ovaj koji želim dobro da proživim”. Ovakve riječi rezultat su uticaja koji je izvršila materijalističko-ateistička filozofija, tako da je ono normalno postalo nerealno. Uporno protivljenje mogućnosti života bez kraja u nekima na kraju uspije da ubije i želju za samim životom. To bi se moglo usporediti sa pijanicom koji noću leži u hladnom jarku i uporno vas ubjeđuje da ne želi vašu pomoć, jer mu je tu odlično i da mu ne nedostaje ni toplota kuće ni udobnost kreveta. Ovakav stav je rezultat poremećenog načina razmišljanja koje takav čovjek ima u tom trenutku. Druga slika, koja je možda još upečatljivija jeste slika čovjeka koji umire. Kada se čovjek izvjesno vrijeme smrzava u snijegu, u jednom trenutku počinje da mu se priviđa i obično mu se pričinjavaju divne scene, osjeća se lijepo, nije mu hladno i ne pokušava više da se spasi, niti je svjestan da to treba što prije učiniti. Naša mašta nam tako silno uveličava sadašnjicu time što na nju stalno misli, a tako umanjuje vječnost, zato što ne misli na nju, da mi od vječnosti stvaramo ništavilo, a od ništavila vječnost. I sve to ima tako živ korjen u nama... Čovjekova osjetljivost za sitne stvari, a neosjetljivost za krupne: znak neobičnog poremećaja. Blaise Pascal, Misli Sve ono što je u meni viče protiv smrti, protiv te najtragičnije pojave na Zemlji. Pomisao na vječni nestanak bliske i voljene osobe zgrožava svakog normalnog čovjeka. Ako bi meni neko rekao da ću živjeti sto milijardi godina, ali da ću, kada se ispuni taj rok morati umrijeti jednom zauvijek, sigurno bih bio najnesrećnija osoba na svijetu. Nijedan čovjek koji zdravo razmišlja se ne može pomiriti sa činjenicom o svom vječnom nestanku, bez obzira koliko je dugo trajao njegov život prije tog nestanka. Lično iskustvo Imao sam oca kojeg sam zaista volio. Bio je oficir i nalazio se pod uticajem ideologije koja se u njegovo vrijeme propagirala. Međutim, kada ga je Bog, svojom ljubavlju i iskustvima koja je doživio sa Njim, privukao sebi, odbacio je svoj dotadašnji način razmišljanja i postao iskren vjernik. Bio je čovjek dobrog i sažaljivog srca, i sa djecom se volio družiti i šaliti. Njegova vesela i dobroćudna priroda učinila ga je čovjekom koji je bio omiljen u društvu u kome se kretao.

Dok sam bio mali, posvećivao mi je mnogo vremena i moglo bi se reći da sam odrastao na njegovim koljenima. Često smo išli zajedno u šetnju, igrali se, pričali... Bio sam mu najvažnija osoba na svijetu. Pa i kad sam odrastao, naša međusobna ljubav je i dalje bila brižljivo gajena. Ipak, životne okolnosti su nas razdvojile, jer sam otišao da živim u jednom udaljenom gradu. Prošlo je dosta vremena, a ja nisam vidio svog voljenog oca. Pisali smo jedan drugom, razgovarali telefonom, ali meni je ipak nedostajao njegov topli smiješak i srdačni zagrljaj. A onda, jednog dana, koji ću uvijek po tome pamtiti, saznao sam da je moj otac, bez ijednog dana bolovanja, u svojoj 74. godini, umro iznenadnom smrću. Taj bol ne može shvatiti neko ko nije izgubio nekog svog bliskog i dragog. Naročito mi je teško palo što ga dugo prije toga nisam vidio i što nisam bio blizu njega da ga ispratim prije kraja koji ničim nije bio najavljen. U svim narednim godinama mog života na ovoj Zemlji tragično je što nikada više neću vidjeti to drago lice, ni čuti glas koji me je uveo u mnoga korisna saznanja, koji me je hrabrio, veselio i tješio, nikada neću pomilovati kosu, ni vidjeti ponovo oči, neću moći zagrliti čovjeka za koga sam bio siguran da me iskreno voli. Zar da se moj otac pretvori u prah, da više nikada ne čuje cvrkut ptica, ne vidi ljepotu cvijeća, živopisni zalazak sunca na moru i ono najvažnije, nas koji ga volimo. Ali ne, ja sam znao da to nije tako, odnosno da je tako, ali samo privremeno. Otvorio sam svoju Bibliju i čitao o Lazaru kojeg je Isus vaskrsao iz mrtvih. Tom prilikom, Isus Hristos je rekao: “Ja sam vaskrsenje i život; koji vjeruje mene ako i umre živiće. I nijedan koji živi i vjeruje mene neće umrijeti vavijek” (Jovan 11,25.26) Ove riječi su me ohrabrile, zato što su božanski istinite, a ne produkt iluzija nastalih željom da se umanji strah od smrti. Još nijedan čovjek nije uspio da riješi ovaj najveći problem ljudskog roda. Postoji samo jedan koji je u istoriji čovječanstva izjavio da ima vlast nad smrću. On na to ima pravo jer je svojim vaskrsenjem pobijedio smrt. Svi drugi koji su gradili lične stavove o životu i smrti, još su uvijek u svojim grobovima i tako dokazuju svu ispraznost svojih shvatanja. Isus ne govori samo o životu, On je život: “Ja sam put, istina i život; niko neće doći k Ocu do kroz mene” (Biblija; Jovan 14,6). On je jedina svjetlost koja osvjetljava tamu groba. “Ne divite se ovome, jer ide čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas sina Božijega; i izići će koji su činili dobro u vaskrsenje života, a koji su činili zlo u vaskrsenje suda.” (Biblija; Jovan 5,28.29) Zaključak Nismo se upuštali u razradu nekih osnovih filozofskih pravaca. Smatram da je potrebno iznijeti istinu, a ne pobijati sve zablude koje postoje. Svako traganje za smislom života može se završiti samo jednim od dva moguća odredišta. Prvo je stav da je čovjek jadni i prolazni smrtnik koji je sličan brodu bez kormila kome prete podvodne stijene. “Čovjek na kraju zna da je u bezosjećajnom, beskrajnom svemiru, iz koga se sasvim slučajno pojavio, nigdje nije iskazana njegova sudbina, niti njegova dužnost”, kao da tužno odjekuje u čovjekovoj svakodnevnici. Drugi stav ukazuje na Stvoritelja, Oca punog ljubavi koji čezne da čitavu vječnost provede sa bićima kojima je podario život. Ovo izgubiti znači izgubiti sve. I car i prosjak, i genij i mentalno retardirani imaju istu sudbinu, osim ako je ovo istina. Međutim, ta klasifikacija se neće odvijati po ovim kriterijima koji važe u životu većine ljudi, već prema čistoti karaktera, ljubavi i plemenitosti. Ono što Bog zahtijeva od čovjeka nikada čovjeka ne ponižava niti mu uskraćuje bilo koji oblik prave životne radosti. Bog zove čovjeka k sebi da ga učini srećnijim i pokaže mu pravi životni put. Ko god počne da čita Bibliju, uvjeriće se da je ona pismo ljubavi koje je upućeno

svakom čovjeku. Ovakav pogled na svijet čovjeka već u ovom životu čini srećnijim i naprednijim, ali njegova posebna vrijednost nalazi se u perspektivi vječnog života. Neka bar uvide kakva je religija koju pobijaju, prije nego što je počnu pobijati... Oni misle da su mnogo napora uložili da se obavijeste kada su upotrijebili nekoliko časova za čitanje koje knjige Svetog pisma i kada su zapitali neko svešteno lice o istinama vjere. Posle toga se hvale da su bezuspješno tražili u knjigama i među ljudima. Ali, zaista, ja bih im rekao da je ta nemarnost nepodnošljiva. Nije ovde riječ o sitnom interesu kakve strane osobe, da bi se tako moglo postupati; riječ je o nama samima, i o cjelokupnoj našoj sudbini. Ta nemarnost u stvari gdje je riječ o njima samima, o njihovoj vječnosti, o njihovoj cjelokupnoj sudbini, ljuti me više no što mi budi saučešće; ona me zaprepašćuje i užasava, ona je čudovišna za mene. Van sumnje je da nema dobra bez poznavanja Boga; da smo srećni ako mu se približujemo, i da je krajnja sreća upoznati ga sa izvjesnošću; da smo nesrećni ukoliko se od Njega udaljujemo, i da bi krajnja nesreća bila izvjesnost o suprotnom. Blaise Pascal, Misli Bez Isusa Hrista čovjek mora da bude u poroku i u bijedi. S Isusom Hristom čovjek je oslobođen poroka i bijede. U njemu je sva naša vrlina i sve naše blaženstvo. Van njega postoji samo porok, bijeda, zablude, pomrčina, smrt, očajanje. Blaise Pascal, Misli Pod pretpostavkom da Bog ne postoji, vjernik svojom vjerom nije izgubio ništa, naprotiv, istraživanja su pokazala da vjernici imaju više životnog optimizma i lakše izlaze na kraj sa problemima i nesrećama. Ali, ako Bog postoji, nevjernik gubi, a vjernik dobija vječnost. Ljudi posvećuju godine istraživanju neke drevne kulture ili igranju šaha. Nije li ova Božja ponuda dostojna da se podrobno ispita, makar nam na prvi pogled i ne izgleda istinita? Zar čovječanstvo ima bolju ponudu? S druge strane, možemo li zaista biti sigurni da brojni milioni zaista vjeruju u besmislice? Daj Bogu priliku. Pokušaj da Ga upoznaš. Ljepotu života sa Bogom nije moguće objasniti, nju treba doživjeti. Dopusti Bibliji da progovori tvom srcu. Tamo ćeš pronaći živog Boga, potpuno drugačijeg od onoga koga si upoznao kroz priču koju si čuo od drugih. Poslije tvog ličnog susreta sa Njim, nikome više neće biti potrebno da te uvjerava da je On zaista Ljubav, Istina i Život. Jednom prilikom, Isus je rekao: I nećete da dođete k meni da imate život. (Jovan 5,40) U ovim riječima osjeća se Hristova duboka čežnja za Njegovim stvorenjima, iskrena želja da njima, za koja je dao svoj život, podari neprolazni život. U njegovom glasu kao da se čuje izraz bola, jer ljudi taj život nisu želili. Savremeni čovjek može i danas odbiti Njegovu ponudu, ali time ništa neće dobiti, sve će izgubiti. Našem nebeskom Ocu će iskreno biti žao jer za Njega svako od nas ima neizmjernu vrijednost. Bez obzira koliko neko ima djece, svako od njih za roditelje predstavlja neprocjenjivo blago. Zato vjerujem da će u Božjem srcu cijelu vječnost postojati jedna praznina za svako ljudsko biće koje odbije Njegovu ljubav. Najveća odluka koju jedan čovjek mora da donese u svom životu jeste odluka o prihvatanju ili odbacivanju Boga. Riječi koje je napisala Desanka Maksimović, u svojoj pjesmi “Dve molitve”, odlikuju se izuzetnom istinom: “Bože skriveni iza hladnoga neba tajni, ti što beskrajem dušu moju zasu, ruke ti uzvijam u slabosti času: ti si jedini spas i krajnji i onog koji sumnja”. Čovjek može da sumnja, ali jedina nada i jedini pomoćnik bilo kojem smrtniku je njegov Stvoritelj. “I ja ću im dati život vječni, i nikada neće izginuti, i niko ih neće oteti iz ruke moje.” (Jovan 10,28)

Epilog Kakav onda epilog ove životne drame može da očekuje čovječanstvo? Cijeli svemir u svom savršenstvu govori o tome da je Bog ljubav. Zlo kao kategorija više ne postoji. Svaka riječ, djelo i pogled izražavaju ljubav koja svoje porijeklo ima u Bogu. Bezbrižno, ljudi grade svoju sreću dok milijarde godina prolaze, a svaka od njih im donosi nove spoznaje i divna iskustva. Nesumnjivo, iz trenutka u trenutak, iz godine u godinu, Božija dobrota i ljubav čini da oni postaju sve ispunjeniji, zadovoljniji i srećniji, a ne postoji apsolutno ništa što bi tu sreću na bilo koji način moglo pomutiti. Ljudska bića sa osmjehom posmatraju beskrajni svemir, ljepotu prirode, istražuju podvodni svijet, savršenstvo na molekularnom nivou, ali nemaju potrebu da se pitaju: Ko sam? Odakle sam? Zašto sam ovdje? Odgovor je i suviše jasan. Svako ljudsko biće ima savršen smisao postojanja, smisao života više uopšte nije tajna. Runić Pavle
0B

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->