You are on page 1of 11

ULJE

SVOJSTVA I SUŠENJE ULJA


Ulja (masna oksidirajuća ulja) su esteri trovalentnog
alkohola glicerola i masnih kiselina koje mogu biti jednake,
ali i različite. Obično se nazivaju trigliceridi. Za razliku od
masti, koje su pri sobnoj temperaturi krute i obično su životinjskog porijekla, ulja su tekući trigliceridi.
Obično su biljnog porijekla. Kod masti prevladavaju zasićene masne kiseline, a kod ulja nezasićene.
Najčešće se sastoje od 18 atoma ugljika, kao što su oleinska (jedna dvostruka veza), linolna (dvije
dvostruke veze) i linolenska (tri dvostruke veze). Što su kiseline više nezasićene (što imaju više
dvostrukih kovalentnih veza), ulje će brže sušiti. Ako su dvostruke veze konjugirane ulje će se brže
sušiti i manje će biti podložno žućenju. Tung ulje ima konjugirane dvostruke veze, zato suši brže od
lanenog, koje ima nekonjugirane. Prema sposobnosti sušenja, ulja se dijele na sušiva, polusušiva i
nesušiva.

Sušiva ulja u tankom premazu prosuše se na zraku za određeno vrijeme. Sušiva ulja su: laneno ulje,
tung ulje, orahovo ulje, makovo ulje.

Polusušiva ulja ostaju trajno ljepljiva i ne mogu se koristiti kao samostalna veziva. Polusušiva ulja su:
pamučno ulje, sojino ulje, suncokretovo ulje.

Nesušiva ulja, kao što su ricinusovo ulje ili maslinovo ulje, nemaju nikakvih sušivih osobina.

Veziva, a naročito ulja, povezuju i izoliraju čestice pigmenata i na taj način ih zaštićuju od djelovanja
vanjskih činilaca. Pigmenti također imaju zaštitno djelovanje na vezivo jer usporavaju proces
razgradnje osušenih ulja. Dakle, ulje pomiješano s pigmentom koji je stabilan sam po sebi otpornije je
od čistog ulja.

Sušenje ulja je kemijski proces oksidacije i polimerizacije. Na sušenje utječe vlaga, svjetlost, zrak,
temperatura, kao i sikativi. Nezasićeni trigliceridi u procesu sušenja reagiraju s kisikom na dvostrukim
vezama nezasićenih masnih kiselina. Oksidacijom nastaju hidroperoksidi. U daljnjem procesu sušenja
hidroperoksidi se razgrađuju, molekule se međusobno povezuju i umrežavaju polimerizacijom, što
daje čvrstoću osušenom filmu ulja. Ulje sušenjem postaje jedna velika molekula (slika 14.1).

Proces sušenja počinje na površini, gdje je ulje u direktnom dodiru s kisikom iz zraka. Dok se ulje
učvršćuje po površini, formira se plin koji buši pore i izlazi kroz pramaz ulja. Ove pore kasnije
omogućuju dublji pristup kisiku i napredovanje sušenja.

Izlazak plina čini, dakle, premaz poroznim. Ako preko ovakvog uljenog premaza, koji nije viskozan,
ali je nedovoljno tvrd, nanesemo novi premaz, donji premaz će upiti svježe ulje i nabubriti. Ovo
objašnjava pojavu matiranja, kad se slika preko premaza koji još nije kompaktno očvrsnuo. Iz istog
razloga nastaju ubrzo na nekim premazima prskanja ako su postavljeni bez prethodnog nanošenja laka
za retuširanje. Donji sloj će upiti ulje iz gornjeg sloja i time će ga oslabiti. Retuš lakovi imaju svojstvo
da se infiltriraju u sloj boje i tako ga zasite, “nahrane” i vrate tonu njegovu pravu vrijednost.

1
Slika 14. 1 Umrežavanje molekula ulja procesom oksidacije i polimerizacije

Kod normalnih, srednjih temperatura i umjerene vlažnosti, period površinskog očvršćivanja (ulje se ne
lijepi na dodir) kod sušivih ulja traje 3-5 dana. Tek nakon dvadesetak dana i deblji nanos uljene boje
neće biti mekan. Povezivanje molekula nastavlja se kroz dugi vremenski period zbog čega premazi
uljene boje postaju krti i pucaju.

Neka ulja starenjem žute više od drugih, posebno kad se drže u tami. Poznato je da je žućenju
sklonije ulje s velikim sadržajem linolenske kiseline, kao što je laneno ulje. Žućenje je jače u tami. To
je spora površinska reakcija i naročito je izražena u početku sušenja. Žućenje se objašnjava prisustvom
nečistoća u ulju koje oksidacijom prelaze u spojeve žute boje (amini, diketoni...). Izlaganjem svjetlu
vrlo brzo dolazi do gubitka tamne obojenosti. Postupak žućenja i izbjeljivanja može se ponoviti više
puta. U jednom pismu iz 1629. godine Rubens moli da otvore kutiju u kojoj se nalazi njegova slika da
bi se utvrdilo je li potamnila i piše: “To se često dešava sa svježim bojama, ako su zapakovane u kutiji
i nisu izložene svjetlu i zraku. Ako moja slika ne izgleda tako dobro kao što je bila kada je završena,
trebalo bi je staviti na sunce. To je jedini način da se slici vrati svježina”. Rubens napominje da se
proces mora ponoviti ako kasnije dođe do ponovnog tamnjenja.

Reakcija žućenja se pojavljuje i u prisustvu proteina i odgovorna je za žućenje uljeno-emulzijskih


medija.

Razgradnja ulja

Starenjem, ulje postaje kiselo jer se oslobađaju masne kiseline koje su vezane kao esteri. Hidrolizom
ulja, dolazi do raspada ulja na slobodne masne kiseline i glicerol. Hidroliza nastaje djelovanjem
vode uz prisustvo mineralnih kiselina kao katalizatora. Nastaje i djelovanjem same vode na višim
temperaturama kroz duži vremenski period. Prisustvo bakterija proces razgradnje ubrzava. Ova pojava
objašnjava prisustvo zelenih soli bakra na bakrenim pločama, gdje je uljena preparacija (nastale
slobodne masne kiseline) reagirala s bakrom. Masna cvjetanja (pojava različitih soli na površini
materijala) se nekada pojavljuju i na površini slika.

Zbog prisustva esterskih grupa, iz ulja se mogu, procesom saponifikacije s alkalijama, dobiti sapuni i
glicerol.

VRSTE ULJA
Laneno ulje

Laneno ulje dobiva se iz dozrelih sjemenki lana. Smatra se da je bolje ulje iz hladnijih područja jer
sadrži veću količinu nezasićenih masnih kiselina koje su vezane u trigliceridima. Laneno ulje ima 80-

2
90% nezasićenih triglicerida. Ostatak čine trigliceridi zasićenih
kiselina palmitinske i stearinske, ali i slobodne masne kiseline zbog
kojih ulje može biti kiselo. Ulje se dobiva hladnim ili toplim
prešanjem sjemenki lana. Hladnim prešanjem se dobije manja
količina ulja, ali je kvalitetnije (ima manje slobodnih masnih
kiselina). Ulje se podvrgava daljnjoj preradi sedimentacijom krutih i
sluzavih materija koje lebde u ulju. Ovako pročišćeno laneno ulje je
“rafinirano”. Ulje se često kemijskim putem bijeli, neutralizira i
filtrira. Na tržište dolazi kao “bijeljeno laneno ulje” svijetložute boje.
Ulje se može čistiti vodom ili snijegom. Vodu i ulje u odnosu 1:1
stavimo u bocu, začepimo i mućkamo 20-ak minuta. Nakon što se
izbistri, odvoji se od vode i osuši zagrijavanjem na 120 0C. Ostaci vode mogu se ukloniti i alkoholom
jer on brzo ishlapi.

Laneno ulje se drži u tamnim, dobro zatvorenim posudama da bi se spriječila oksidacija. Otapa se u
svim blažim otapalima: terpentinu, benzinu, petroleju... Osušeni premaz lanenog ulja je linoksin. Ne
otapa ga terpentin ni white spirit. Topljiv je samo u jačim (polarnijim) organskim otapalima. Laneno
ulje se podnosi sa svim pigmentima. S pigmentima koji se aktivno odnose prema ulju, koji reagiraju sa
slobodnim masnim kiselinama i stvaraju sapune, kao što je slučaj s olovnim bjelilom, daje elastičnije i
pastoznije premaze. Inertnost pigmenata prema ulju (titanovo bjelilo) izaziva jače tamnjenje. Jače
tamne i pigmenti koji zahtijevaju veću količinu ulja. Za poboljšanje stabilnosti nekih pigmenata u ulju
(da se pigment ne bi odvajao od ulja), može se ulju dodati do 2% voska. Tvorničkim uljenim bojama
dodaju se, osim voska, i drugi stabilizatori, kao što su aluminijevi i cinkovi stearati ili palmitati i
aluminijev hidroksid. U nekim bojama se nalaze i sikativi s kojima se ujednačava “otvorena faza”
određene kolekcije uljenih boja.

Laneno ulje može se ugustiti oksidacijom ili polimerizacijom. Već Cennino Cennini navodi postupak
ugušćivanja ulja... stavi laneno ulje u sud od bronce ili bakra i za vrijeme ljetne žege izloži ga suncu
da se smanji na polovinu. Ako je ulje u olovnoj posudi, imat će i bolju sušivost. Bit će savršeno za
slikanje. Ovaj način se preporučuje i danas.

Industrijski se ulje ugušćuje oksidacijom, zagrijavanjem ulja uz pristup zraka.


Polimerizirano ulje je ugušćeno zagrijavanjem na 250 0C bez pristupa zraka.
Polimerizirana ulja se nazivaju “štand ulja”. Štand ulje žuti manje od lanenog ulja,
daje veći sjaj, sposobnost razlijevanja, elastičnost i otpornost prema vanjskim
utjecajima “Propuhano štand ulje” je ugušćeno oksidacijom i polimerizacijom.
Ugušćena ulja se koriste i kao lak ulja. Prema stupnju zgusnutosti razlikuju se:

- niskoviskozna ulja (rijetko tekuća)

- srednjeviskozna (normalno)

- visokoviskozna (gusto tekuća)

Orahovo ulje

Dobiva se hladnim prešanjem orahovih jezgri. Sličnog je sastava kao i laneno ulje. Zbog manjeg
sadržaja linolenske kiseline, suši se sporije od lanenog (8-10 dana), ali brže od makovog ulja. Stari
majstori Italije, Nizozemske i Njemačke su ga upotrebljavali zbog bržeg sušenja od makovog ulja.
Manje žuti od lanenog ulja.

3
Makovo ulje

Dobiva se hladnim prešanjem sjemenki maka. Svijetle je boje, a kad je bijeljeno, prozirno je kao voda.
Ne sadrži linolensku kiselini pa suši sporije od lanenog i orahovog ulja (oko 15 dana). Makovo ulje
najmanje žuti, zato se koristi za vezivanje tvorničkih bijelih pigmenata, kao i pigmenata koji bi se
zbog kemijskog sastava (olovni, kobaltni, manganovi) brzo sušili

Tung ulje

Tung ulje (drvno ulje) dobiva se iz sjemenki tungovog drva (u Kini). Ne suši se oksidacijom kao ostala
ulja, nego polimerizacijom.

SIKATIVI
Već su stari majstori uočili da pigmenti, kao olovna gleđ PbO, minij, umbra... ,ubrzavaju sušenje ulja.

Sikativi su dodaci koji ubrzavaju sušenje ulja. Ulje koje sadrži sikative naziva se firnis. Po sastavu su
većinom kobaltne, olovne i manganove soli (sapuni) s organskim kiselinama iz ulja, smola i s
naftenskom kiselinom, pa razlikujemo:

- linoleate (uljeni sikativi)...................laneno uljni sapuni

- rezinate (smolni sikativi)..................smolni sapuni

- naftenate ........................................naftenski sapuni

Ovisno o vrsti metalnih soli, koriste se olovni sikativ, manganov sikativ i kobaltov sikativ. Sikativi
ubrzavaju sušenje ulja, ali pojačavaju tamnjenje i krtost premaza, zato se dodaju u malim količinama.
Obično se preporučuje 2% olovnog sikativa na težinu ulja, manganovog do 1%, a kobaltovog najviše
0,5%. Kobaltov sikativ se najbrže suši (5-6 sati) i ne izaziva značajnije promjene boje. Ulje s
manganovim sikativom suši se za 10-12 sati, a s olovnim za 24 sata. Djelovanje sikativa ovisi o
vlažnosti, toplini, svjetlosti, pa i to treba uzeti u obzir pri upotrebi sikativa.

POVIJESNI PREGLED UPOTREBE ULJA U


SLIKARSTVU
Sušiva ulja koja se najviše upotrebljavaju u zapadno-evropskom slikarstvu su laneno, orahovo i
makovo ulje. Laneno ulje je bilo poznato starim Egipćanima, ali nema podataka da se ikada koristilo
za slikanje. Od klasičnih vremena orahovo i makovo ulje poznato je u Grčkoj i Rimu, ali se ne
spominje njihova upotreba u slikarstvu. Vrijeme kad se ulje prvi put upotrijebilo u slikarstvu nije
sasvim poznato. Theophilius piše o upotrebi ulja u 12. stoljeću za temperne boje. U 14. stoljeću
spominje ugušćivanje ulja za lakiranje slika. Analize pokazuju da se laneno ulje upotrebljava u
Sjevernoj Evropi od 13. stoljeća. U Italiji se u 15. stoljeću više koristi orahovo ulje. Opća upotreba
lanenog ulja pripisuje se šesnaestom stoljeću.

Ulje se koristilo za pripremu boja kojima su se izvodili uglavnom dekorativni radovi ili kao sredstvo
za otapanje smola i lakiranje slika. Sa sigurnošću se može tvrditi samo da su flamanski slikari krajem
14. i početkom 15. stoljeća počeli koristiti ulje na način koji je tek djelomično sličan suvremenoj
tehnici uljenog slikanja.

4
Otkriće ulja kao veziva za pripremu boja pripisuje se flamanskom slikaru Jan van Eycku (1370-
1426).

Vasari koji je prenio iskustva o uljenom slikanju u Italiju u biografiji Antonella da Messine piše:”
Laneno i orahovo ulje najbrže suše od svih isprobanih. Miješanjem boja s ovim vrstama ulja, dobije se
izdržljivija smjesa koja, kada se osuši, postaje ne samo otporna na vodu, nego boji daje takvu snagu i
sjaj sama od sebe i bez laka. Još divnije izgledalo mu je što su se boje spajale daleko bolje nego kod
tempere.”

Tehnika slikanja braće van Eyck je kombinacija klasične temperne tehnike i ulja koja je obogaćena
dubinskom svjetlošću uljenog bojenog sloja na mjestima gdje je to potrebno. Upotreba ulja dolazi u
Italiju i već Tizian (1490-1576) transformira temperno slikarstvo u uljeno. Uglavnom koristi platno
kao nositelja slike. Krajem 16. stoljeća rađa se veliko flamansko slikarstvo čiji je glavni predstavnik
Rubens (1577-1640). Dok venecijanski majstori rade na crvenim preparacijama, nastavljajući tradiciju
tempernog podslikavanja, Rubens započinje na bijeloj preparaciji toniranoj sivom lazurom. Rad
nastavlja kontrasnijim slikanjem uz nanošenje lazura. Rembrandt (1606-1669) sliku gradi
kombinirajući pokrivajuće poteze boje i lazure. Ovaj način rada u 18. stoljeću postaje “akademska
metoda” koju napuštaju impresionisti svojim direktnim al prima slikanjem.

KARAKTERISTIKE ULJENE BOJE


Vezivo uljenih boja je ulje (laneno, orahovo, makovo), čisto ili s dodatkom smole, voska, balzama i
otapala.

Ulje daje pastu potrebne razmazivosti, suši se sporije od tempere


pa se s uljem mogu postići fini prijelazi i polutonovi koji se
utapaju jedni u druge. Za ulje je karakteristična dubinska svjetlost.
Ulje boji daje dublji ton i sjaj. U procesu sušenja, boje ne
mijenjaju izgled.

S uljem se može raditi lazurno, pokrivajuće, pastozno, sjajno ili


mat. Starenjem svi tonovi uljenih boja postaju dublji, ali i
transparentniji pa se na nekim starijim slikama čak vidi i crtež koji
je bio prekriven (pentimenti). Smatra se da dolazi do putovanja
veziva na površinu, “znojenja”, zbog čega se javlja jača dubinska
svjetlost.

Uljeni premazi s vremenom postaju krti, tamne, a ako nisu pravilno građeni, ispucaju. Pojavljuju se
pukotine, tzv. krakelire. Kod jako debelih premaza može doći do smežuravanja boje zbog stezanja
ulja prilikom sušenja, kao i do mrtvila boje (boja postaje mat). Donji porozni premaz upije vezivo iz
gornjeg premaza boje zbog čega izgubi sjaj. Prilikom slikanja moraju se poštivati pravila da se slika
debljim nanosima boje preko tanjih. Slika se od nanosa siromašnijim uljem prema uljem bogatijim
slojevima, “masno preko posnog”. Slika se, “mokro na mokro”, ili na osušene (na dodir) slojeve
boje, nikada na poluosušenu boju.

Ulje se suši odozgo prema unutra. Proces sušenja traje godinama. Ako slika nije pravilno građenana
može doći do pucanja i ljuštenja slojeva slike. Poštivajući to pravilo, Tizian je više mjeseci čekao da
nastavi rad na istom platnu.

Sikative treba oprezno koristiti. Velika količina sikativa izaziva pucanje premaza. Sikativi se dodaju
lazurama i tankim slojevima boje. Dodatak sikativa u deblje premaze može izazvati pucanje boje jer se
ona suši puno brže na površini nego u unutrašnjosti.

5
MEDIJI U ULJENOM SLIKARSTVU
Za uljeno slikanje potrebna je manja ili veća količina medija. Mediji su veziva s kojima se boja
razrjeđuje da bi se lakše nanosila na podlogu. Koriste se i radi lazurnosti premaza, za dobivanje sjaja,
pastoznosti i drugih efekata. Svojim sastavom utječu na optički izgled boje, na konzistenciju boje i na
proces sušenja. Uljena boja najčešće se nanosi medijem koji zadržava sjaj oslikane površine, što je
karakteristika uljene tehnike. Ovisno o željenom izgledu slike, medij se priprema “masnije” ili
“posnije”, odnosno kao sporo ili brže sušeći medij.

Materijali koji se koriste za pripremu medija su: ulja, ugušćena ulja, smole, balzami, voskovi i otapala.
Razrjeđivanje uljene boje samo terpentinom nije dobro jer dolazi do matiranja boje (mrtvilo boje).
Velika količina terpentina oslabljuje vezivo i oštećuje preparaturu, pa ulje prodire u platno.

Ulja i smole nisu najbolji mediji kad su jedini sastojak medija. Njihove mješavine uz dodatak otapala
su kvalitetni mediji. Prevelika količina ulja u mediju usporava sušenje i dovodi do žućenja, tamnjenja
boja, pa se dodaje štand ulje umjesto dijela lanenog ulja. Velika količina smola i balzama također
dovodi do tamnjenja. Balzami uljenoj boji daju specifičan sjaj, plastičnost, utapanje jedne boje u drugu
ali usporavaju sušenje. Velika količina sikativa uzrokuje tamnjenje i pucanje premaza. Sikativi se
dodaju medijima jedino kad se slika tankim premazima, koji se suše brzo i kompaktno.

Za lazurno slikanje na osušenim premazima koriste se viskozniji


mediji.

Medij za lazure (univerzalni):

• 1 dio otopine kopala

• 1 dio lanenog ulja

• 1 dio terpentina

Sporo sušeći mediji: makovo ulje

Sporosušeći medij, za slikanje “ mokro u mokro”, sadrži sporije sušivo makovo ulje.

1. 2. (sjajni medij)

- makovo ulje......................2 vol. dijela - makovo ulje.................1 vol. dio

-test benzin (white spirit)....1vol. dio - damar u test benzinu....1/2 vol dijela

- test benzin....................1 vol. dio

Terpentin u medijima za uljeno slikanje ubrzava proces sušenja ulja, pa mediji za brže sušenje uljene
boje sadrže terpentin umjesto white spirita.

Brzo sušeći mediji

Ovi mediji sadrže smole, balzame, više otapala, manje ulja ili sasvim bez ulja.

1. Brzo sušeći damarov medij:

6
Slika 14. 2 Damar lak kao medij (1 dio damara i 4 dijela terpentina)

2. Damar medij za lazure:

Slika 14. 3. Damar medij za lazure sastavljen od:

9 dijelova damar laka, 9 dijelova terpentina, 4 dijela štand ulja, 2 dijela venecijanskog terpentina (balzam)

Srednje sušeći mediji:

1. (tamniji) 2. (svjetliji)

- laneno ulje........................1 vol. dio - makovo ulje..............1 vol. dio

- damar u terpentinu 1:3......1 vol. dio - damar u terpentinu...2 vol. dijela

- rektificirani terpentin..........1 vol. dio - rektificirani terpentin..1 vol. dio

Univerzalni mediji:

1.

- ugušćeno laneno ulje....................1 dio

- otopina damara u terpentinu .........2 dijela

- terpentin.........................................4 dijela

- kobalt sikativ .................................5 kapi/ dl

2. 3.

- otopina damara.......................1 dio -laneno ulje.......1 vol. dio

- pročišćeno laneno ulje............1 dio -terpentin...........1 vol. dio

7
- terpentin................................. 1 dio -kobalt naftenat..20 kapi / o,5 l

Ljeti, kad je sušenje brže, količina terpentina se može povećati. Mediju se može dodati minimalna
količina bijeljenog voska ili parafina.

Impasto medij (Rubensov)- ( priprema se kuhanjem)

- laneneno ulje.............................10 dijelova

- pčelinji vosak..............................2 dijela

- olovni oksid, PbO.......................1/16 dijela ( djeluje kao sikativ)

Slika 14. 4 detalj - impasto, makrosnimak ; pastozni Becićev autoportret, Pariz 1935.

Za postizanje mat karaktera uljenoj boji se može dodati voštana pasta (vosak otopljen u test benzinu,
terpentinu) ili punski vosak (vosak osapunjen potašom).

GRADNJA ULJENE SLIKE


Osnovne faze gradnje klasične uljene slike su: preparacija, crtež, podslikavanje, lazurno slikanje u
slojevima.

Krta i upojna tutkalno kredna preparacija na dasci zamijenjena je u 17. stoljeću elastičnijom
emulzijskom (poluuljenom) preparacijom, koja je bolje prilagođena platnu i uljenom slikanju.

U ranoj renesansi koristi se svijetložućkasta preparacija. Kod Leonarda je pomalo ružičasta od crvenog
bolusa. Poznato je da su slikari 17. i 18. stoljeća zbog upojnosti na krednu preparaciju nanosili dodatni

8
sloj crvene, smeđe ili sivkaste tempera boje. Impresionisti radije slikaju na bijelom dodatnom sloju
olovne bijele boje. Ovi dodatni slojevi nazivaju se imprimatura (lat. imprimere=utisnuti, otisnuti).
Imprimatura se nanosi da bi se upojna osnova prilagodila uljenom slikanju. U likovnom smislu
imprimatura određuje srednji ton iz kojeg će slikar graditi sliku. Može biti komplementarna ili
kontrastna s gornjim slojevima lazurnih nanosa boje. Često se koristi imprimatura boje inkarnata. Za
Venecijance su karakteristične tamne uljene imprimature. Rembrandt je često koristio i dvije
imprimature- crvenkastu a iznad svijetlosivu. Vermeer na nekim mjestima iste slike, koristi dvije
imprimature, jednu preko druge ili jednu pored druge. Imprimatura kao i podslikavanje prosijava kroz
sljedeće slojeve boje.

Za crtež se koriste različiti crtaći materijali: kreda, obojeni krejoni, ugljen, kao i crtanje kistom
rijetkom uljenom bojom.

Vermeer van Delft, Mljekarica, Vermeer koristi podslikavanje , monokromno ali često i polikromno radi kolorističkih
efekata. Gornja slika prikazuje samo ideju podslikavanja u tonu umbre- samo podslikavanje kod vermeera uglavnom nije
tako detaljno kao završni slojevi

Podslikavanjem se stvaraju bogati kontrasti, koji zrače kroz slojeve boje. Obično se podslikava
temperom, a u novije doba i akrilikom. Sloj boje iznad podslikanog sloja mora biti lazuran, inače
podslikavanje nema svrhe. Podslikavanje može imati strukturu (pastozno i reljefno), a mogu se
koristiti i kombinacije.

9
Kod klasične gradnje uljene slike u slojevima koristi se lazurno slikanje. Često se bijela boja ne
koristi, jer svojom pokrivnošću osiromašuje bogatstvo tonova koji prosijavaju iz donjih slojeva. Veliki
majstor lazura je Rembrandt.

Al prima slikanje (tal. -od prve; eng. direct painting) je način slikanja kod kojeg se boja nanosi na
podlogu slike u jednom namazu, direktnim slikanjem, bez podslikavanja, postepenog slikanja i lazura.
Slika se mokro u mokro. Impresionistički način al prima slikanja koristi poteze kista crticama,
točkicama (pointilizam), utiranje, tufanje, struganje. Driping tehnikom (eng. drip=kapanje) se radi s
bojama koje brzo suše. Boje se nanose kapanjem, lijevanjem, prskanjem ili cijeđenjem.

Monet , Westminster, primjer al prima slikarstva

10
11

You might also like