P. 1
Pigmenti u slikarstvu / Pigments in the painting

Pigmenti u slikarstvu / Pigments in the painting

5.0

|Views: 6,774|Likes:
- Likovna umjetnost sa težištem na slikarstvu kao vrsti likovne umjetnosti, opcenito o slikarstvu, o tehnikama, o materijalima, o slikama, o slikarima i o ostalome po malo.
- Visual Arts with an emphasis on painting as a kind of visual art, generally about painting techniques, materials, about the pictures, the painters and by little else.
- Likovna umjetnost sa težištem na slikarstvu kao vrsti likovne umjetnosti, opcenito o slikarstvu, o tehnikama, o materijalima, o slikama, o slikarima i o ostalome po malo.
- Visual Arts with an emphasis on painting as a kind of visual art, generally about painting techniques, materials, about the pictures, the painters and by little else.

More info:

Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

01/05/2015

pdf

text

original

PIGMENTI

Riječ boja označava dva pojma. Prvi, optički pojam, označava fizikalne osobine svjetlosti, tj. osjećaj kojega u oku stvara svjetlost emitirana iz nekog izvora ili reflektirana s neke površine. Drugi pojam označava tvar koja ima svojstvo prekriti i oboji druge tvari. Gdje nema svjetlosti, svi nam se predmeti čine crni, a kad su osvijetljeni, razlikujemo njihove boje. Svjetlo je elektromagnetsko zračenje isto kao i radio ili TV valovi. Naše oko iz velike skale elektromagnetskih valova registrira valne dužine 400-700 nm (nm je oznaka za nanometar, 1nm= 10-9 m). Sunčeva svjetlost sastoji se od niza boja koje čine spektar. Svjetlosni titraji odre ene valne dužine izazivaju u našem oku podražaj koji osjećamo kao žuto, crveno, zeleno itd. Obojenost neke površine možemo shvatiti kao svojstvo materije da razlaže bijelu sunčevu svjetlost, odre ene elektromagnetske valove apsorbira, a druge reflektira i ti izazivaju u našem oku doživljaj boje. Bijela boja površine znači potpunu (ne zrcalnu, ali ravnomjernu) refleksiju, crna potpunu(ne apsolutnu, ali ravnomjernu) apsorpciju. Crvena površina apsorbira valove svih boja spektra osim crvenih, koje reflektira pa je i vidimo crvenom. Doživljaj boje nije uvijek uzrokovan apsorpcijom i refleksijom svjetla. Boja plavog neba i večernje crvenilo posljedica su disperzije svjetlosti na sitnim kapljicama vode ili sitnim kapljicama prašine. Snijeg, šećer... izgledaju nam bijelo jer se svjetlo disperzira na kristalnim plohama sitnih kristala od kojih se te tvari sastoje. U slikarstvu boja je glavno sredstvo izražavanja i najvažniji element slike. Boja je fizikalna mješavina veziva i pigmenata s dodacima koja ima svojstvo bojanja, pokrivno ili transparentno, površine na koju je nanesena i povezivanja s njom. Pigmenti su obojeni prah, netopljivi su u vodi, vezivima i otapalima. Sitne čestice pigmenata disperzirane su u vezivu i vidljive pod mikroskopom za razliku od bojila čije su čestice topljive i toliko sitne da su nevidljive. Najfiniji pigmenti prolaze kroz sito s 16.000 očica / cm2. Osnovno svojstvo pigmenata je obojenost ( boja, kroma) koju vezivo mora što manje mijenjati. Vezivo ne smije mijenjati kemijska svojstva ni valersku vrijednost (franc. valeur = vrijednost, svjetlina boje) pigmenata. Za slikarske svrhe biraju se pigmenti prema svojstvima koje preferira odre ena slikarska tehnika. Na primjer, transparentni pigmenti koriste se za akvarel i lazurne premaze u drugim tehnikama. Pigmenti otporni na alkalije (lužine) moraju se koristiti u fresko tehnici. Vezivo pigmenata i podloga trebaju što manje utjecati na promjene boje pigmenta i na njihova kemijska i fizikalna svojstva kako bi slici osigurali autentičnost, čvrstoću i trajnost . Kroz povijest slikarstva odre ena razdoblja bila su ograničena u izboru pigmenata. Najstariji pigmenti upotrebljavali su se u obliku u kojem su na eni u zemlji. Prije 2ooo godina p.n.e. bili su u upotrebi kreda, zelena zemlja, okeri, umbra, crna boja od pougljenjenih ostataka drva ili kostiju. Ljudi kamenog doba oslikavali su svoje spilje ovim zemljanim bojama (obojenim zemljama- većinom žutom, crvenom i sme om) koje su nalazili u svojoj okolini. Upotreba metalnog oru a omogućila je upotrebu pigmenata dobivenih usitnjavanjem prirodnih minerala i ruda. U brončano doba u Egiptu (2ooo-1ooo p. n. e ) koriste se azurit, malahit, auripigment, realgar, cinober. Ovi minerali obra eni usitnjavanjem, ispiranjem i sedimentacijom, koristili su se stoljećima.

1

U Egiptu su se proizvela prva dva sintetička anorganska pigmenta - egipatsko plava i olovno bijela. Egipatska plava je imala široku primjenu, ali je nestala iz palete izme u 2. i 7. stoljeća. Olovno bijela bila je jedini bijeli pigment u štafelajnom slikarstvu, osim krede koja nema dovoljnu pokrivnost i snagu bojenja, sve do otkrića cinkovog bjelila početkom 19. stoljeća i titanovog bjelila početkom 20. stoljeća. Rimljani su otkrili grimiz, indigo, verdigris koji nastaje korozijom bakra. Stoljećima je grimiz (purpur) smatran simbolom najveće moći i dostojanstva. Samo su rimski senatori, carevi, kardinali i kraljevi smjeli nositi purpurno obojena odijela. Purpur se dobivao iz sluzi što ih iz posebnih žlijezda izlučuje vrsta morskog puža s istočnih obala Sredozemnog mora. Od 12000 puževa dobiva se 1,4 grama purpura. Ova paleta slikarskih boja koristi se do 13. stoljeća, nakon čega je znatno proširena. U upotrebu dolaze organski pigmenti kao, kraplak (iz korijena biljke broć) i vermilion kojeg su dobili alkemičari iz sumpora i žive. Vermilion je svjetliji i pokrivniji od minerala cinabarita. Ova crvena boja imala je veliki efekt na sve tonalitete srednjovjekovne palete. Ultramarin su tako er dobili alkemičari iz lazurnog kamena lapis lazuli koji služi kao ukras i spada u poludragulje. Poslije 14. stoljeća slikarska paleta ostaje gotovo nepromijenjena do otkrića pariško plave 1704. godine. Pariško plava je zamijenila azurit i skupi prirodni ultramarin. Napuljsko žuta 1750. godine zamijenjuje olovno-kositreno žutu koja se u srednjem vijeku uglavnom upotrebljavala, uz od davnina poznati otrovni auripigment (engl. oripiment,) “žuti arsenov blistavac”. U 19. stoljeću otkriven je veliki broj anorganskih i organskih pigmenata. Kemija boja bila je izme u 1860. i 1920. god. u industrijskom i znanstvenom pogledu najvažnije područje kemije. Prirodni ultramarin je 1828. godine zamijenjen umjetno proizvedenim ultramarinom. Me u najznačajnije novo otkrivene pigmente spadaju kromovi, kadmijevi i kobaltovi pigmenti- kromovo žuta, kadmijevo žuta, kobaltno plava, kobaltno žuta. Kombinacijom žutih pigmenata s pariško plavom dobivala se zelena boja. Viridijan je dobiven tek 1838. godine.

Klasifikacija nekih drevnih pigmenata BOJA NAZIV
bijela kreda; bjelilo gips kaolin; kineski kaolin olovna bijela koštano biijela (kalcinirane kosti životinja) crna iz ulja lampe biljno crna (drveni ugljen) životinjsko crna (iz slonove kosti zagrijavanjem zraka) piroluzit žuta oker (svjetlije boje) sijena (tamnije boje) auripigment crvena hematit bez pristupa MnO2 hidratizirani oksid željeza, Fe2O3 . n H20 As2S3 Fe2O3

KEMIJSKI SASTAV
CaCO3 CaSO4.2H2O Al2Si2O5(OH)4 2PbCO3.Pb(OH)2 uglavnom Ca3(PO4)2 ugljik ugljik ugljik

2

vermilion; cinober minij realgar zelena malahit zelena zemlja verdigris (sintetički) plava azurit egipatsko plava (sintetička) ultramarin; lazurit; lapis lazuli

HgS Pb3O4 AsS CuCO3. Cu(OH)2 Fe hidrosilikat sa silikatnim primjesama Al i Mg bazični bakrov acetat različitog sastava 2CuCO3.Cu(OH)2 CuO.CaO.4SiO2 (?) S2- ion uklopljen u aluminosilikat

1856. godine proizvedena je prva sintetička organska boja iz katrana kamenog ugljena, a 1868. god. alizarin crvena. U 20. stoljeću otkrivene su titanova bijela, kadmijeva crvena itd., kao i veliki broj značajnih organskih pigmenata kao hanza, ftalocijanin, kinakridon i t d. Kemijski sastav pigmenata, vrijeme njihove proizvodnje i upotrebe, kao i veličina pigmentnih čestica ( umjetnici su ih u starim vremenima često proizvodili i usitnjavali sami pa su imali grublje čestice) daju uvid u starost slikanog djela i u njegovu autentičnost. Za analizu se odvoji sa slike mrvica boje promjera 0,5-1 mm (u 50-100 tisućinki grama boje današnjim metodama moderne instrumentalne analize može se dokazati prisutnost elemenata koji izgra uju pigmente). Boja se stavi u sintetičku smolu koja se nakon stvrdnjavanja izbrusi. Površina izbruska sadrži sloj boje. Promatranjem pod mikroskopom mogu se prepoznati ne samo pojedine pigmentne čestice, nego se može dobiti uvid u tehniku slikanog sloja. Danas postoje nedestruktivne metode kojima se mogu otkriti detalji nevidljivi golim okom na svim površinama, a ne samo na slici. Ove metode mogu otkriti oku nevidljive strukture, ranije nanesene slojeve boje koje čak ni rendgenske zrake ne mogu identificirati. Otkrivaju se razlike pigmenata, nevidljive tinte, “izvlače” skice pod površinom, natpisi, potpisi, vodeni znakovi itd.

SVOJSTVA PIGMENATA
Od pigmenata koji se koriste u slikarstvu zahtijeva se: 1. Netopljivost u vodi, otapalima, vezivima Netopljivost se ispituje miješanjem pigmenta odre enim sredstvom i stavljanjem na filtar papir. Ovlaženi mokri rub na filtar papiru ne smije biti obojen. 2. Otpornost prema atmosferlijama Odnosi se na postojanost prema vlazi, naglim promjenama temperature, sumpornim plinovima u zraku i drugim činiteljima. 3. Otpornost prema kiselinama i lužinama

3

U nekim tehnikama vezivo je kemijski aktivno pa se moraju koristiti pigmenti koji su otporni na to djelovanje. U zidnim tehnikama vapno, cement, kao i aditivi u bojama na bazi akrilne smole djeluju lužnato, pa pigmenti moraju biti otporni na lužine. Pariško plava u kontaktu s vapnom postaje sme a. Kadmijevi pigmenti s vapnom stvaraju bijeli kadmijev karbonat. Staro ulje je kiselo zbog slobodnih masnih kiselina. Ultramarin, kao i kadmijeva žuta nisu otporni na kiseline. 4.Otpornost na svjetlost Pigmenti ne smiju tamniti niti gubiti boju djelovanjem svjetla. U akvarel tehnici pigmenti moraju biti otporni na svjetlo jer ih nježno vezivo štiti manje nego u drugim tehnikama. Otpornost pigmenta prema svjetlu tvornice označavaju zvjezdicama. Talens i Lefranc koriste jednake oznake: +++ ++ + o potpuna otpornost na svjetlo vrlo dobra postojanost dovoljna postojanost loša (mala postojanost)

5. Moć pokrivanja (pokrivnost) je sposobnost pigmenta da premazanu površinu učini što manje vidljivom. Za lazurne premaze treba birati pigmente manje pokrivnosti i obrnuto. Pokrivnost ovisi o veličini čestica pigmenata, indeksu refrakcije pigmenata i veziva i o koncentraciji pigmenata. Što su čestice pigmenta manje, svjetlost će se odbijati od većeg broja čestica i pokrivnost će biti veća. S veličinom zrna koja leži izme u 1/500 mm i 1/2500 mm svaki pigment ima optimalnu pokrivnost. Ako je veličina zrna iznad ili ispod ovih vrijednosti pigment će postati transparentan. Pigmenti koje su koristili stari majstori grublji su i nemaju jednaku veličinu zrna. Veličina zrna varira izme u 1/50 mm (azurit, smalt) i približno 1/1000 mm ( (olovno bijela, vermilion). Moderni pigmenti imaju finije zrno veličine izme u 1/500 mm i 1/2000 mm. Čak i lazurni pigmenti kao što su kraplak i Indijsko žuta postaju pokrivni u odgovarajućoj koncentraciji. Pokrivnost pigmenata može se malo smanjiti dodatkom kaolina. Pokrivnost ovisi i o vezivu s kojim je pigment vezan. Što je veća razlika indeksa refrakcije (loma) IR izme u pigmenta i veziva, bolja je pokrivna moć pigmenta. Indeks refrakcije veziva je 1,4 - 1,6 (zrak 1.00, jaje i tutkalo 1.34, sušiva ulja 1.48, smole 1.53, vosak 1.44) a pigmenata 1.5-2.8. Bijeli pigmenti (bjelila) imaju visoki indeks refrakcije (2,0-2,7) pa bjelila daju bijeli pokrivni premaz. Titanovo bjelilo ima još veći indeks refrakcije i zato ima najveću pokrivnost od svih bjelila. Punila (kreda, kaolin; IR kaolina je 1.55) imaju tako er bijelu boju, ali im je pokrivnost daleko manja jer imaju indeks refrakcije gotovo kao i veziva. Naročito u ulju gube pokrivnost. Pigmenti mogu biti u nekom vezivu prozirni (transparentni, lazurni), poluprozirni i neprozirni (pokrivni). U ulju su pigmenti prozirniji nego u akrilnom vezivu. Kako ulje starenjem tamni i povećava indeks refrakcije, manja je razlika u indeksu refrakciji izme u pigmenata i ulja pa boja postaje prozirnija. Zbog te pojave, prisutne posebno kod bijelih pigmenata, na starim slikama se kroz gornje slojeve boje može naslutiti crtež ili tamnije podslikavanje. Nekada se vide i korekture (pentimenti).

4

Tvornice pokrivnost označavaju na tubama: - boja je lazurna - boja je pokrivna - polu pokrivna - polu lazurna 6. Moć bojenja Moć bojenja (snaga bojenja) je sposobnost pigmenta da u što manjoj količini može promijeniti boju drugog pigmenta. Na primjer, ista siva nijansa može se dobiti tako da se pomiješa: 1 dio crne 1 dio crne 1 dio crne ...........2o-ak dijelova titanovog bjelila ............40-ak dijelova olovnog bjelila ............60-ak dijelova cinkovog bjelila

Moć bojenja nije jednaka kod svih pigmenata Veliku moć bojenja ima titanova bijela, pariško plava, ftalocijanin plava itd. Moć bojenja ovisi o veličini zrna pigmenata. Što pigment ima finije zrno veća je njegova moć bojenja. U vezivima pigmenti dobivaju dublji ton nego u suhom stanju. Razlika indeksa refrakcije pigmenta i veziva je manja, nego razlika indeksa refrakcije pigmenta i zraka . 7. Potrošak ulja je najmanja količina ulja koja je potrebna da potpuno namoči 100 g suhog pigmenta i opkoli svako zrnce pigmenta. Potrošak ulja kreće se od 15% do 150%. To ovisi o površinskoj napetosti veziva, specifičnoj težini (gustoći) pigmenata, obliku i veličini čestica. Što su čestice pigmenta sitnije, veća je površina koju ulje mora obaviti. Pigmenti veće gustoće trebaju manje ulja od pigmenata manje gustoće Malu apsorpciju ulja imaju olovna bijela-12%, titanova bijela-14%, vermilion 25% itd.. Puno ulja zahtijevaju kobaltno plava, siena, umbra, crna od ča e. Pigmenti koji zahtijevaju veću količinu ulja suše se sporije. Ako gornji premaz boje sadrži malu količinu ulja, a nanese se na neprosušeni donji premaz boje koji je bogat uljem, jer pigment zahtijeva dosta uja, može doći do pucanja gornjih slojeva boje (krakeliranja) i nastanka mreže pukotina (krakelira). 8. Sušivost je sposobnost pigmenta da se s vezivom osuši kroz odre eno vrijeme. Sušenje boje je ovisno i o svojstvima veziva. Sušenje može biti fizikalni ili kemijski proces. U akvarelu, laku i akriliku boja se suši isparavanjem. Kod ulja suši se oksidacijom i polimerizacijom. Sušivost ovisi i o svojstvima samog pigmenta, posebno kod uljene boje. Zbog različitog kemijskog sastava pigmenti se razlikuju po svojstvima i brzini sušenja makar tvornice ujednačavaju ta svojstva. Pigmenti koji su po sastavu spojevi olova, mangana, kobalta, koji ubrzavaju sušenje ulja (djeluju sikativirajuće), najčešće se pripremaju s makovim uljem koje se sporije suši. Pigmenti koji s uljem reagiraju i stvaraju sapune, daju elastičnije i pastoznije premaze. Pigmenti koji se ne odnose aktivno prema ulju omogućuju da ulje a time i boja vremenom više žuti. Titanova bijela je inertan pigment, s uljem žuti, pa se industrijski takvi pigmenti pripremaju miješanjem s aktivnijim materijalima.

5

9. Kompatibilnost je podnošljivost pigmenata s drugim pigmentima, vezivom i nositeljem. Pigmenti koji sadrže sumpor loše se podnose s pigmentima koji su po kemijskom sastavu spojevi bakra ili olova (tamne jer nastaju sulfidi koji su najčešće tamne boje). Stari majstori su ove pigmente nanosili svakog posebno i dobro zaštićivali lakom prije sljedećeg nanosa. Do ove reakcije češće dolazi u vodenim vezivima nego u uljenim. Olovno bjelilo se zbog toga koristi jedino u uljenoj tehnici. Ulje opkoli čestice pigmenata neprobojnim slojem i zaštiti ih od kemijskog djelovanja sumpora iz pigmenata i zraka. 10. Sposobnost kvašenja Neki pigmenti se teško kvase s vezivom (plivaju na površini veziva). Ako se miješaju s vodenim vezivima (topivim u vodi), pigment prethodno treba navlažiti špiritom (alkoholom), ocijediti i onda vezati vezivom. Kod miješanja s masnim vezivima, pigment se moči u terpentinu, a zatim se miješa vezivom. 11. Čistoća pigmenata Pigmenti moraju biti potpuno čisti, ne smiju sadržavati primjese, punilo, dodatke radi uljepšavanja tona ili radi cijene. Kod organskih pigmenata, katranskih, dodatak služi kao tijelo pigmenta- supstrat. U nekim slučajevima moraju se dodati primjese. Zato se titanovom bjelilu inertnim dodacima smanjuje velika moć bojenja i prilago uje se ostalim pigmentima.

VRSTE PIGMENATA PREMA PORIJEKLU
Pigmenti se prema porijeklu dijele na anorganske i organske.

Prirodni anorganski pigmenti (zemljani pigmenti)
Zemljani pigmenti se dobivaju kopanjem iz zemlje. Daljnja prerada se sastoji od mljevenja, ispiranja, taloženja, sušenja i selekcioniranja. Preradom se pigmenti osloba aju topljivih soli i organskih primjesa. Kalciniranjem, zagrijavanjem na višim temperaturama, gubi se kristalna voda, uklanjaju se primjese, povećava se pokrivnost. Pečena (paljena) siena je pokrivnija od nepečene (sirove). Ovisno o temperaturi kalciniranja, dobivaju se i različiti bojeni tonovi pigmenata. Zemljani pigmenti imaju nešto krupnije zrno i dobru postojanost na atmosferilije. Spadaju me u najstarije slikarske materijale. Zemljani pigmenti su: kreda, barit, gips, bijeli bolus, crveni bolus, oker, terra di siena, perzijsko crvena, pompejansko crvena, umbra, zelena zemlja itd.

Umjetni anorganski pigmenti (mineralni pigmenti)
Mineralni pigmenti nastaju kemijskom reakcijom kao talog odre enih bojenih karakteristika, netopljiv u vodi. Filtriranjem, sušenjem i mljevenjem prera uju se u kvalitetne pigmente. Imaju čistiju kromu, dobru postojanost i moć pokrivanja. Mineralni pigmenti su: olovno bjelilo, cinkovo bjelilo, litopon, titanovo bjelilo, olovni minij, napuljsko žuta, krom žuta, barit žuta, kromoksid zelena, žute i crne boje na osnovi željezovog oksida, kadmijeva žuta, kadmijeva crvena, pariško plava, ultramarin, manganova plava itd.

6

Prirodni organski pigmenti (biljnog i životinjskog porijekla)
Dobivaju se od životinjskih i biljnih organizama taloženjem bojila samostalno ili na supstrat. Zbog nepostojanosti i topivosti u vodi i otapalima prevode se u netopivo stanje fiksiranjem bojila na supstrat- težac, kaolin, kredu i sl. Supstratno vezane prirodne organske boje nazivaju se prirodne organske lak boje (manje su pokrivne- transparentne su). Najpoznatiji prirodni organski pigmenti su: indijska žuta (životinjskog porijekla), kraplak (biljnog porijekla- crvena), indigo (biljnog porijekla- plava), sepija (životinjskog porijekla- sme a), asfalt, kaselsko sme a (organski spojevi zemnog porijekla sa sadržajem željezo oksida), karmin (životinjsko porijeklo, od insekata- crvena) itd.

Umjetni organski pigmenti (katranski)
Za razliku od anorganskih pigmenata koji su poznati od davnine, organski pigmenti jako su se razvili u posljednjih tridesetak godina zahvaljujući razvoju kemijske industrije. Od otkrića umjetnog kraplaka i umjetnog indiga potkraj 19. stoljeća, organska kemijska industrija je proizvela na tisuće različitih bojila za bojenje tekstila, papira, umjetne svile, drva itd. Bojila su, za razliku od pigmenata topljiva u vodi, otapalima i vezivima. Organski pigmenti umjetno dobiveni supstrativnim postupkom udovoljavaju svojstvima slikarskih pigmenata. To su komplicirani organski spojevi čija je polazna sirovina katran kamenog ugljena iz kojeg se dobiva na tisuće vrsta bojila. Ove boje nazivaju se i anilinske boje jer su prva umjetna organska bojila proizvedena u 19. stoljeću na osnovi anilina. Danas se proizvode iz drugih sirovina pa taj naziv više nije pravilan. Umjetni organski pigmenti, naročito za štafelajno slikarstvo, danas na tržište dolaze pod različitim nazivima, kao hansa- boje, permanent- boje, heliogen- boje, kinakridon boje i sl. Po kemijskom sastavu umjetni organski slikarski pigmenti spadaju u sljedeće grupe spojeva: 1. Azo-pigmenti sadrže u svojoj molekuli jednu ili više kromofornih azo-grupa (-N=N- ) koje apsorbiraju svjetlost odre ene valne dužine. Kromoforna grupa je nosilac obojenosti. Ovi se pigmenti proizvode u mnogim bojama i nijansama, me u kojima prevladavaju žuti, narančasti, sme i i crveni tonovi. Hansa žuti pigmenti su monoazo pigmenti. Postojani su na svjetlu i otporni na atmosferilije. Ne mijenjaju obojenost u alkalnoj sredini pa se koriste i u fresco slikanju. Sa sintetičkim medijima (disperzijskim vezivima) pokazuju najbolje osobine. 2. Ftalocijaninski pigmenti nastaju spajanjem ftalocijanina s bakrom, a ograničeni su na plavu i zelenu boju. 3. Kinakridonski pigmenti zauzimaju posebno važno mjesto me u organskim pigmentima. Osnovna strukturna jedinica ovih pigmenata je kinakridon. Koriste se kao ljubičasti i crveni pigmenti. U usporedbi s anorganskim pigmentima, organski pigmenti imaju veći izbor prijelaznih nijansi, veću jakost krome i moć bojenja, čistiji ton, sitnije zrno, izdašniji su, ali su skuplji. Dobre su postojanosti i kompatibilnosti. Općenito su organski pigmenti manje postojani na povišenim temperaturama i manje pokrivni od anorganskih pigmenata, ali su zato transparentni, što je njihova glavna odlika.

7

Specijalni pigmenti
Specijalnim se pigmentima postižu posebni optički (sedefasti, svijetleći) i zaštitni efekti (antikorozivni pigmenti; cink-tetraoksikromat, cink-fosfat, minij). Magnetski pigmenti služe kod prenošenja informacija. Sedefasti pigmenti (irizirajući-prelijevaju se u duginim bojama i sjajni; engl. luster) sastoje se od vrlo tankih djelomično prozirnih listića koji snažno lome svjetlo. Svjetlo se ne reflektira samo s površine, već i s pigmentnih čestica iz unutrašnjosti materijala, pa se dobiva optički dojam sjaja iz dubine s prelijevajućim bojama. Sedefasti pigmenti se nalaze u ljuskama nekih riba i na ljušturama školjaka iz kojih se izoliraju. Me u sintetskim sedefastim pigmentima najviše se traži pigment dobiven od titan dioksida koji se nanosi na prikladan nosač (supstrat), kao što je silikatni mineral- tinjac (mika). Ovi pigmenti su stabilni i neotrovni pa se koriste i u kozmetici. Svijetleći pigmenti (luminiscentni) mogu emitirati vidljivo zračenje kao posljedicu nekog netermalnog procesa. Obično se koristi čisti cinkov sulfid u smjesi sa sulfidima drugih elemenata (najčešće s kadmijem) uz vrlo malu količinu aktivatora (srebro, bakar ili mangan). Magnetski pigmenti se koriste za prenošenje i čuvanje informacija na magnetskim tonskim, video i kompjutorskim vrpcama. Kromov (IV) oksid, CrO2 se već godinama koristi kao magnetski materijal za prenošenje i čuvanje informacija na magnetskim vrpcama. Magnetski pigmenti disperzirani u prikladnom vezivu nanose se u vrlo tankom sloju na vrpcu od plastičnog materijala.

VRSTE PIGMENATA PO BOJI
Bijeli pigmenti
Ovu grupu čine umjetni i prirodni anorganski pigmenti. PUNILA Prirodni bijeli pigmenti obično se koriste kao punila (filer) jer nemaju dovoljnu moć bojenja i pokrivnost naročito s uljem. Sastavni su dijelovi kitova, preparacija, supstrat za taloženje organskih boja.

KREDA Kreda je amorfna modifikacija kalcijevog karbonata, CaCO3. Vapnenac i mramor su kristalne modifikacije kalcijevog karbonata. Kreda je nastala taloženjem i okamenjivanjem ljušturica sitnih morskih životinjica i raznih algi na morskom dnu. Geodinamskim pokretima naslage krede došle su na površinu zemlje. Daljnja prerada sastoji se u ispiranju i mljevenju. Najkvalitetnije vrste, kao šampanjska kreda, samo se melju i prosijavaju. Šampanjska kreda ljubičaste etikete je najkvalitetnija, elastičnija je od drugih vrsta. Kreda je mekani prah. Često sadrži primjese - glinu,

8

silikate, kvarc, spojeve željeza. Ton krede zbog primjesa varira od bijele prema sivkastim ili žućkastim nijansama. Gorska ili brdska kreda (birkreda) je mljeveni dolomit. Pored kalcijevog karbonata sadrži i magnezij karbonat i primjese pa ima sivkastu boju. Koristi se za kitove koji su nakon sušenja tvrdi pa se mogu brusiti i polirati. mineral kalcit Taložna ili precipitirana kreda dobiva se umjetnim putem. Odlikuje se bjelinom i mekoćom. Najviše se koristi u medicinske i kozmetičke svrhe. Ako je premekana za slikarske svrhe, miješa se s gorskom kredom. Mljevene vrste lapora su prirodni produkti koje pored kalcij karbonata sadrže i oko 20% gline. Pri vlaženju daju karakterističan zadah po glini. Kreda se otapa u kiselinama uz osloba anje ugljikova (IV) oksida, CO2. Primjese u kredi, kao glina, silikati i sl., ostaju kao talog. Zbog primjesa (kristalizirani kalcij karbonat, silikati, kvarc) ove tvr e krede se teže kvase u vodi, malo upijaju, ali zbog krtosti nisu pogodne za pripremu elastičnih nositelja. GIPS (tal. gesso) Od davnine su talijanski slikari koristili gips kao punilo. Gips se dobiva iz sadre (sadrovca) pečenjem. Na temperaturi od 130-1800C nastaje kalcijev sulfat, CaSO4.1/2H2O, poluhidrat koji prima vodu i prelazi u dihihrat, CaSO4.2H2O. Pritom dolazi do vezivanja i gips očvrsne. Na tržište ovakav gips dolazi kao alabaster, kiparski ili modelarski gips, gra evinski ili štuko gips. Već su slikari u 15. st. gasili gips u vodi u omjeru od 1:4 do 1:10 dijelova vode. Nekoliko tjedana se gips ispirao da se dobije što čistije i mekše punilo. Gesso je klasična gipsana preparacija. Sastoji se je od jednog grubljeg premaza- gesso grosso i nekoliko gornjih slojeva iz finijeg praha- gesso sottile. U literaturi se pod terminom gesso sottile podrazumijeva bolonjska kreda (bolonješki gips). Dobiva se iz kiparskog gipsa taloženjem i prekristalizacijom u fini svileni prah koji se može polirati. Koristi se za pripremu podloge za pozlatu (tal. gesso a dorare). Na platnu nije preporučljiva upotreba bolonjske krede kao punila u preparaciji jer je ona porozan materijal koji snažno upija vezivo boje. Pečenjem na temperaturi iznad 3000C nastaje mrtvi ili mrtvo pečeni gips koji nema svojstvo vezivanja. To je potpuno bijeli sitno mljeveni prah koji se naziva analin, a služi kao punilo preparacija, naročito na drvenim nositeljima. Pečenjem na 10000C nastaje estrih gips koji stvrdnjava sporije, ali dobiva veliku čvrstoću. Koristi se za izradu žbuke, podova i pregradnih zidova. KAOLIN Po sastavu je hidratizirani aluminijev silikat. Naziva se i bolus (grčki, bolus= grumen zemlje). Koristi se za pripremu pastela, crtaćih kreda, kao supstrat i punilo. Sirovina je u industriji porculana. Kaolin je mekan, mekog opipa, higroskopan (upija vlagu), sušenjem se skuplja i puca. Ne može se koristiti kao samostalno punilo u preparaciji jer uzrokuje pucanje i ljuštenje zbog mekoće i higroskopnosti. Može se koristiti u kombinaciji s kredom. Ulje glini povećava lazurnost, relativno se sporo suši. Kaolin se ne otapa u kloridnoj kiselini, ali sediment bubri. Najpoznatiji je kineski kaolin (engl. China clay). Crveni bolus je glina prirodno obojena željeznim i manganovim spojevima. Preperacija pripremljena od crvenog bolusa i tutkala izvanredno je čvrsta i trajna, jako gusta i malo upija. Poznat je armenski bolus koji se koristi kao podloga je za pozlatu.

9

BARIT ili TEŽAC Po sastavu je barijev sulfat. Često se nalazi u prirodi pomiješan s kredom. Čisti se ispiranjem vodom. Neosjetljiv je na vlagu i visoke temperature pa se koristi kao punilo skupih boja i kao supstrat organskih pigmenata. Otporan je na svjetlo, kiseline i lužine. Danas se proizvodi i umjetnim putem i takav dolazi u trgovinu pod nazivom blanc fix. Ima finije zrno i bolju pokrivnost od prirodnog barita. Koristi se u fresco slikarstvu i kod pripreme vodenih boja. Izuzetno je izražajan bijeli pigment. Po Ostwaldovoj skali blanc-fix se uzima kao standard za odre ivanje stupnja bjeline ostalih bijelih boja. BJELILA 1. Olovno bjelilo (olovna bijela; njem. kremser weiss = kremška bijela) Olovno bjelilo je bazični olovni karbonat, 2PbCO3Pb(OH)2. Još u antičkim vremenima proizvodio se umjetnim putem, djelovanjem vinskog octa i ugljik (IV) oksida na metalno olovo pri temperaturi od 700C. Sve do 19. stoljeća bio je jedini bijeli pigment u evropskom slikarstvu. To je mekani prah intenzivne bjeline, velike specifične težine. Najviše se koristi u kombinaciji s uljnim i emulzijskim vezivima. Postojan je na svjetlu, ali reagira sa sumpornim spojevima iz zraka i pigmentima koji u sastavu imaju sumpora stvarajući tamni olovni sulfid, PbS. Do tamnjenja olovnog bjelila dovode i pigmenti koji kao primjese sadrže slobodni sumpor. Ulje je jedino vezivo koje zrno pigmenta opkoli i ne dozvoljava kontakt sa sumpornim spojevima. Na ulje djeluje sikativirajuće, ubrzava sušenje. S uljem stvara olovne sapune (olovne linoleate).

olovna bijela

cink bijela, prah

Otrovan je pigment pa se zbog toga rje e koristi u suvremenoj slikarskoj paleti i pored dobrih osobina kao što su: spajanje s uljem u pastu izvrsne plastičnosti, elastičnosti osušenog premaza, odlične moći pokrivanja (pokriva bolje od cinkovog bjelila, a slabije od titanovog bjelila). Otapa su u razrje enoj nitratnoj kiselini. Mogući sadržaj tešca ili blanc-fixa ostaje kao talog. 2. Cinkovo bjelilo ( cinkova bijela, njem. zink weiss) Po sastavu je cinkov oksid, ZnO. Nastaje oksidacijom para rafiniranog cinka. Poznato je još u srednjem vijeku, ali ne kao slikarski materijal, već kao farmaceutski preparat. U 19. st. počinje se proizvoditi industrijski i koristiti kao bijeli pigment.

To je amorfni prah finog ujednačenog zrna, otporan na svjetlo, blage lužine, osjetljiv na kiseline. U kontaktu sa sumpornim plinovima iz zraka stvara cinkov sulfid, ZnS, koji ima bijelu boju. Upotrebljava se u svim slikarskim tehnikama. S uljem se djelomično osapunjuje, suši se sporije, a

10

osušeni film nema zadovoljavajuću elastičnost, zato zahtijeva tanki premaz. Manje je pokrivan (lazurniji je) od drugih bijelih pigmenata pa se često kombinira s olovnim ili titanovim bjelilom. Upija vlagu i bubri što loše utječe na preparaciju u kojoj nije zaštićen uljnim omotačem. Upijanjem vlage zrnca pigmenta bubre, sušenjem se skupljaju, što izaziva pucanje. S vlagom i CO2 iz zraka prelazi u cinkov karbonat, ZnCO3, koji ima veća zrna i sivkastu nijansu. Mora se čuvati u dobro zatvorenim posudama. Po kvaliteti obojenosti i finoći zrna razlikuju se: • • • • bijeli pečat zeleni pečat crveni pečat plavi i sivi pečat

Bijeli pečat je najkvalitetniji, a sivi zbog neoksidiranog cinka ima grubo zrno i sivu nijansu. Cinkovo bjelilo djeluje antiseptički. 3. Litopon U upotrebu ulazi krajem 19. stoljeća. Po kemijskom sastavu je barijev sulfat, BaSO4 i cinkov sulfid, ZnS. Postojan je prema svjetlosti, lužinama i sumpornim plinovima iz zraka. Podnosi se sa svim pigmentima pa se koristi u svim slikarskim tehnikama. Najviše se koristi u kombinaciji s uljima i emulzijskim vezivima te kao punilo i pigment za preparirnje podloga, naročito kad sadrži kobaltne spojeve koji ubrzavaju sušenje. Koristi se u proizvodnji sintetskih disperzija. • • srebrni pečat je najkvalitetniji, sadrži 60% cink sulfida zeleni pečat sadrži 40% cink sulfida

4. Titanovo bjelilo Po sastavu je titanov oksid, TiO2. Koristi se kao miješani pigment s barijevim sulfatom, zinkovim oksidom i kalcijevim karbonatom u kojem titanovog oksida ima najmanje 20%. U upotrebi je najčešće pod nazivom Kronos Standard T i sadrži 25% TiO2 i 75 % BaSO4. To je pigment vrlo intenzivne bjeline, ujednačenog oblika zrna, što boji daje glatkoću i sjaj. Ima najveću snagu pokrivanja me u bijelim pigmentima i veliku moć bojenja (nijansiranja). Otporan je na svjetlo, kiseline i lužine, kao i prema atmosferilijama. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. U kontaktu s uljem ne ubrzava sušenje kao olovno bjelilo niti stvara krti film kao cinkovo bjelilo.

Prirodni minerali za dobivanje titanovog bjelila:
Proizvodi se u anatas i rutil formi. Anatas je osjetljiv na svjetlo pa se koristi za unutrašnje radove. Rutil je stabilniji i pokrivniji pa je podesan za radove u eksterijeru.

anatas (lijevo) i rutil

11

Žuti pigmenti

Auripigment ( “žuti arsenov blistavac” , engl. orpiment,) je davno poznati žuti pigment. Po sastavu je arsenov sulfid As2S3. Jako je otrovan. Danas se više ne koristi. Najljepše vrste ovog pigmenta dolazile su iz Perzije.

1. Napuljska žuta Smatra se da je njena upotreba u keramici i žuto obojenom egipatskom staklu stara nekoliko tisuća godina.

bindheimit U evropskom slikarstvu koristi se prirodna vulkanska zemlja s padina Vezuva. Talijanski slikari često su je koristili pod nazivom giallorino. Proizvodi se i umjetnim putem. Po kemijskom sastavu je olovni antimonijat, Pb(SbO)2. Ovisno o sirovinama i temperaturi žarenja, ton boje varira od obojenosti slame do nijansi koje imaju crvenkasti prizvuk. Dosta je osjetljiva na sumporne plinove pa se zna dogoditi da u akvarel tehnici potamni. Ne koristi se za slikanje u eksterijeru. Po svojstvima je slična olovnom bjelilu. S uljem daje pastu izvrsne plastičnosti. Dobro pokriva. Zahtijeva oko 15% ulja. Suši se brzo zbog niske apsorpcije ulja i kemijskog sastava (spoj olova-djeluje sikativirajuće ) zato se veže samo s makovim uljem. Otrovna je zbog olova.

12

Danas se proizvodi imitacija originalne nijanse miješanjem kadmijeve žute, cinkovog ili titanovog bjelila i okera. Najviše se koristi u tehnikama emulzijske tempere i u uljenom slikarstvu. 2. Kadmijeva žuta Prona ena je početkom 19. stoljeća. Po sastavu je kadmijev sulfid, CdS. Dobiva se taloženjem i žarenjem u više nijansi, od svijetložutih (limun) do narančastih. Podnosi se sa svim pigmentima i vezivima, osim gašenim vapnom, iako je otporna na lužine. Reakcijom s gašenim vapnom stvara bijeli kadmijev karbonat, CdCO3. Neotporna je u kiseloj sredini, otapa se. U kloridnoj kiselini se otapa bez bojenih ostataka. Kao uljena boja usporava sušenje. Zahtijeva 40% veziva (srednja količina) uz dodatak 2% voska.

greenochite

Prirodni mineral tzv zeleni ochit nije bio korišten za dobivanje pigmenta

3. Kromova žuta Otkrivena je krajem 18. stoljeća. Komercijalno se proizvodi tek u drugoj polovini 19. stoljeća. Po kemijskom sastavu je olovni kromat, PbCrO4. Dolazi u svijetložutim do tamno žuto narančastim nijansama. Svijetle nijanse nisu dovoljno otporne na svjetlo, raspadaju se na kromov oksid i olovo. S uljem te nijanse postaju nečisto zelene.

prirodni kromov pigment -rijetki mineral crocoit
Podnosi se sa svim pigmentima, osim s onima koji sadrže sumpor. Reakcijom nastaje olovni sulfid, PbS, zbog kojeg dolazi do tamnjenja. Kao uljena boja zahtijeva 20% makovog ulja i 2% voska. Izložena svjetlosti potamni ili pozeleni. Koristi se za proizvodnju jeftinijih boja.

4. Kobaltova žuta (aureolin) Spada me u skupe pigmente. Po sastavu je kobaltov kalijev nitrit, zlatnožute obojenosti. Izrazito je transparentna. Češće se koristi u akvarelu nego za pripremu uljenih boja. Ne koristi se u fresco tehnici.

13

5. Indijska žuta Spada u prirodne organske pigmente. Proizvodila se u Indiji iz urina krava koje su bile hranjene lišćem mango drva. Danas se priprema umjetnim putem miješanjem raznih žutih pigmenata. Ima zlatnožutu nijansu. Lazurna je. Upotrebljava se u akvarel tehnici, kao i svi organski pigmenti, ali i u ulju. 6. Mars žuta To je umjetno proizvedeni oker. Za razliku od prirodnog okera uvijek ima istu kvalitetu i življu nijansu. Na temperaturi od 5000C žute nijanse koje sadrže do 90% željezovog hidroksida (hidratizirani željezov oksid) postaju blijedo crvene. Kao i oker, i mars žuta se upotrebljava u svim tehnikama. 7. Nikal-titan žuta Po sastavu je nikaltitanat. Otporna je na svjetlost, kiseline, lužine i atmosferilije. Podnosi se sa svim pigmentima pa se može koristiti u svim slikarskim tehnikama. 8. Okeri Okeri su prirodni zemljani pigmenti. Korišteni su još u antičkom slikarstvu. Po sastavu su željezov hidroksid Fe(OH)3 s primjesama gline, manganovih i kalcijevih spojeva.

Prema sadržanoj količini željezovog hidroksida i gline okeri dobivaju svijetložutu, zlatniju ili tamniju nijansu. Žutom okeru obojenost daje željezov hidroksid. Zbog primjesa manganovog oksida i željezovog oksida okeri dobivaju sme e ili crvenkaste nijanse. Sme im okerima ton daje prisustvo manganovog oksida. Zlatni okeri obično se dobivaju miješanjem s kromovom žutom. Razne kombinirane vrste okera dobivene miješanjem prirodnih i umjetnih pigmenat nazivaju se satinoberi.

grumen žutog okera
Kvalitetne vrste čistih okera traženi su slikarski pigmenti, otporni na svjetlo, vodu i lužine, a osjetljivi na kiseline. Organske materije u okeru doprinose nestabilnosti boje. Za slikarske svrhe najbolji su francuski i rimski okeri. Okeri se koriste u svim slikarskim tehnikama ako su čisti. Kad sadrže kalcijeve spojeve (gips) ne smiju se koristiti u tehnici vodenog stakla (lužnato vezivo, vodena otopina alkalijskih silikata) jer bi se boja zgusnula i postala neupotrebljiva. S uljem daju polulazuran premaz, a ako imaju veći sadržaj gline sporije se suše. Sijenska zemlja, (tal. terra di siena) spada u niz prirodnih okera. Najbolja siena dolazi iz Toskane u Italiji. Zbog prisustva manganovih spojeva ima zagasitiju žutu nijansu. Izrazito je lazurna. Kao uljena boja zahtijeva 200% ulja pa je još prozirnija. Zbog velike količine ulja brzo tamni. Koristi se u svim tehnikama, posebno fresko tehnikama. Žarenjem dobiva topli crvenkastosme i ton i postaje pokrivnija (pečena siena). Željezov hidroksid otpušta vodu i prelazi u oksid koji ima crvenu boju.

14

Sme i pigmenti

1. Umbra
Umbra je prirodna sme a zemlja. To je vrsta sme eg okera. Osim željezovog hidroksida sadrži i manganov hidroksid. Najpoznatija i najviše cijenjena je umbra s otoka Cipra koja ima zelenkastosme i ton zbog prisustva željezovog silikata. Podnosi se sa svim vezivima. Zbog prisustva mangana u uljenim bojama ubrzava sušenje. Stari slikari su umbru dodavali ulju zbog njenog sikativnog djelovanja. Kao uljena boja zahtijeva 100% ulja zbog čega često tamni naročito u donjim slojevima. Osušeni premaz je postojan i elastičan. Kalciniranjem umbre dobije se pečena umbra sme ecrvenkastog tona.

2. Kaselska zemlja Kaselska zemlja je mekani sme i ugljen s humusom. Koristi se od kraja 17. stoljeća. Nalazišta su u Njemačkoj. Koristio ju je Van Dyck pa je po njemu i dobila naziv Vandyke sme a. Rubens je kaselsku sme u često miješao s okerima. 3. Sepija Sepija je prirodni organski pigment, dobiva se iz sipe. Lazurna je i koristi se samo u akvarelu. U upotrebu ulazi krajem 18. stoljeća. 4. Asfalt Asfalt nema nikakvu primjenu u suvremenom slikarstvu. Zbog djelomične topljivosti u ulju i organskim otapalima (terpentin, benzin...) prožima okolne dijelove na slici sme im tonom. “Muzejska” patina na slikama 18. stoljeća, kad se asfalt najčešće koristio, posljedica je njegove topivosti.

6.3.4. Crveni pigmenti

realgar

15

1. Prirodni crveni okeri Prirodni crveni okeri su crveno obojene zemlje. Nositelj obojenosti je željezov oksid, Fe2O3- (hematit). Nalazišta su u blizini vulkanskih područja pa ih možemo smatrati prirodno pečenim žutim okerima. Ležišta prirodnih crvenih okera su u Italiji, Španjolskoj, Indiji i Perziji. Po njima su i dobili nazive kao indijsko crvena, perzijsko crvena, pompejansko crvena, venecijansko crvena. Prirodne i umjetne vrste crvenog okera (sadrže željezov oksid i aluminosilikate) dolaze na tržište kao željezo crvena, englesko crvena, caput mortum, venecijansko crvena, crveni bolus, terra di pucoli itd. Crveni bolus (armenski bolus) koristi se kao podloga za pozlaćivanje, tzv. crveni poliment. 2. Kadmijeva crvena Spada me u najljepše i najpostojanije pigmente novijeg vremena. U širu slikarsku upotrebu uvedena je početkom 20. stoljeća. Po sastavu je kadmijev sulfoselenid, 3CdS 2CdSe. Kadmijeve boje imaju široku skalu tonova, od narančastih do duboko crvenih. Svi su otporni na svjetlu, dosta su pokrivni, upotrebljavaju se u svim tehnikama, osim u fresko tehnici. Najsvjetliji pigment se koristi kao zamjena za cinober. Kadmijeve crvene boje reducirane barijevim sulfatom uvedene su u upotrebu 1926. godine. Ovi crveni kadmoponi imaju sve osobine osnovnog pigmenta, osim što s uljem slabije pokrivaju.

3. Cinober (vermilion)

Prirodni cinober:

Ovaj intenzivno crveni pigment spada me u najstarije poznate boje. Koristi se u Kini, Egiptu, Grčkoj, a na en je i na rimskim i pompejanskim zidnim slikama. Po kemijskom sastavu je živin sulfid, HgS. U prirodi se nalazi kao mineral cinabarit. Proizvodi se i umjetnim putem. Žarko je crvene boje i jake pokrivne moći. Osjetljiv je na svjetlo, neke vrste potamne pod direktnim djelovanjem sunčeve svjetlosti. Tamnjenje je izrazitije u vodenim vezivima. Otporan je prema kiselinama i lužinama. 4. Molibdat crvena Po sastavu je olovni molibdat miješan s olovnim kromatom. Ima slična svojstva kao kromova žuta. Koristi se u disperzijama, uljenim bojama i akvarel bojama. Osjetljiva je na vapno pa nije preporučljiva u fresko tehnici. 5. Kraplak

16

Dobiva se iz korijena biljke broća (rubia tinctorum). Bio je poznat još prije naše ere. Veći značaj dobiva tek u 17. i 18. stoljeću. Nije otporan na svjetlo. Zamijenjen je sintetskim alizarinom, koji je postojaniji pigment.

6. Alizarin Alizarin je izoliran iz korijena biljke broća taloženjem na glini. Danas se proizvodi umjetnim putem. To je prvi organski pigment dobiven sintetskim putem (1868. god.). Izrazito je transparentan. Koristi se u svim tehnikama, osim u fresko tehnici s kazeinom jer je nepostojan u lužnatom mediju. S uljem zahtijeva veću količinu ulja pa se sporo suši. Na meki premaz koji daje alizarin ne smije se slikati bojama koje se suše brzo i koje nemaju dovoljnu elastičnost. Najnovija zamjena alizarina je naftol crvena, koja pripada grupi organskih azo-pigmenata. 7. Karmin Dobiva se iz organizma insekata (cocus cacti) koji žive na jednoj vrsti kaktusa u Centralnoj Americi. Tjelešca sasušenih ženki kuhaju se u vodi kako bi se pigment izdvojio. Činitelj obojenosti je karminska kiselina. Dobro se podnosi s vodenim i uljnim vezivima. U spoju s uljem je izrazito lazuran. Zbog lazurnosti je pogodan u akvarelu. Nepostojan je na svjetlu. Zamijenjen je naftol crvenom i alizarin sintetskim pigmentima.

cocus cacti

8. Minij crvena Jjedan od prvih umjetnih pigmenata( antika), po sastavu je oksid olova..Ime minij dobila je po rijeci Minius na sjeveru Španjolske.Ubrzava sušenje ulja...

17

minij

9. Kinakridonski pigmenti Dolaze pod različitim nazivima. Po postojanosti na svjetlu, otpornosti prema atmosferilijama, toplini i otapalima spadaju u visoko vrijedne pigmente. Transparentni su. 10. Permanent crvena (helio crvena, pravo crvena) Umjetni je organski pigment dobiven supstrativnim postupkom. Zamjena je za cinober. Čisti pigment je otporan na svjetlo i blage lužine. Podnosi se sa svim pigmentima. Ima dobru moć pokrivanja i bojenja. Najviše se koristi kod proizvodnje uljenih boja i emulzijskih (tempera) boja.

Plavi pigmenti

egipatsko plava

smalt

Egipatska plava spada me u najstarije pigmente. Slikari Egipta koristili su je već prije 4000 godina. Zamijenjena je kobaltovom plavom.

kralj Ramzes III
Smalt je na en u plavo obojenom staklu ranih kultura. Izrazito je transparentan. Po sastavu je kalijevo staklo obojeno kobaltovim oksidom. U evropskom slikarstvu dobiva značaj tek početkom 17. stoljeća. Zamijenjen je kvalitetnijom kobalt plavom i ultramarinom. Azurit je bazni bakrov karbonat /2CuCO3.Cu(OH)2 / dobiven iz minerala koji je dosta rasprostranjen u prirodi. U evropskom slikarstvu izme u 15. i 17. stoljeća koristi se češće nego skuplji lapis lazuli

18

.

azurit u prirodi
1. Ultramarin Prirodni ultramarin se dobiva iz poludragog kamena lapis lazuli, koji se još u starom Egiptu koristio za ukrasne svrhe. Složenim procesom ispiranja dobivao se pigment koji se u evropskom slikarstvu počeo koristiti tek u srednjem vijeku. boja mu je dubokoplava s intenzivnim sjajem. Oko 1826. godine istovremeno su kemičari u Francuskoj i Njemačkoj proizveli pigment sličan prirodnom.

lapis lazuli

Zbog niske cijene proizvodnja umjetnog ultramarina potisnula je iz upotrebe mnoge plave pigmente. Proizvodi se žarenjem smjese kaolina, kvarca, natrij sulfata ili natrij karbonata i ugljena. Po sastavu je kompleksna sol, natrijev-aluminijev silikat. Sadrži sumpor pa može aktivirati pigmente koji sadrže bakar ili olovo. Upotrebom sode dobivaju se odmah plave nijanse. Upotrebom sulfata nastaje zeleni ultramarin, koji žarenjem prelazi u plavi različitih nijansi. Sve vrste su postojane na svjetlu. Neke vrste nisu postojane u vapnu. Ultramarin je osjetljiv na djelovanje kiselina. Slobodne kiseline iz starog ulja, kiseli konzervansi u tempernim emulzijama i stipsa djeluju na promjenu boje. Kao uljena boja zahtijeva 40% ulja i 2% voska jer se od ulja lako odvaja. Zbog higroskopnosti ultramarina, po površini slike može se pojaviti bjeličasta prevlaka, “ultramarinska bolest” koja se uklanja alkoholnim parama. 2. Kobaltova plava

Po sastavu je kobaltov aluminat. Dolazi u dvije nijanse, svijetloj i tamnoj. Otporna je na atmosferilije, kiseline i lužine pa se koristi u svim tehnikama. Naročito je kvalitetan pigment za fresko slikanje. Dosta je lazurna. Kao uljena boja zahtijeva 80-100% ulja. Ubrzava sušenje pa se veže makovim

19

uljem.Kobalt plavu možemo lako dobiti i u laboratoriju zagrijavanjem mješavine aluminijevog i kobaltovog klorida za svega nekoliko minuta.

Dobivanje kobalt plave u laboratoriju

3. Celinska plava ( ceruleum plava) Prona ena je početkom 19. stoljeća. Po kemijskom sastavu je kobaltov stanat (spoj kobalta i kositar oksida). Ograničene je moći bojanja. Ova svijetloplava boja malo zelenkastog tona postojana je na svjetlu i u svim vezivima. Kao uljena boja zahtijeva dosta ulja, veže se makovim uljem. Dosta je skup pigment.

ploha oslikana celinsko plavom

4. Manganova plava (mangan celinska plava) Noviji je plavozeleni pigment življe nijanse. Upotrebljava se u svim tehnikama. Francuski proizvod dolazi pod nazivom “bleu azural” (azurno plava). 5. Pariško plava (prusko plava, berlinsko plava, milori plava) Proizvedena je početkom 18. stoljeća. Po sastavu je feri-ferocijanid, formule Fe4/Fe(CN)6/3 (“feri”spojevi trovalentnog željeza, “fero”-spojevi dvovalentnog željeza). Nije otrovna. Ima izuzetno jaku moć bojenja. Otporna je na kiseline, osjetljiva na lužine-postaje sme a. Osjetljiva je i na vlagu. Kao uljena boja zahtijeva dosta ulja pa zbog žućenja ulja lazurni premazi mogu dobiti zelenkastu nijansu. Djeluje ubrzavajuće na sušenje ulja. Sve više se zamjenjuje ftalocijanin plavom (ftalno plavom). Pariško plava se često miješa s gipsom, baritom i kaolinom pa na tržište dolazi kao berlinsko plava, prusko plava, milori plava.

20

pariško plava , pigmentni prah Dobivanje pariško plave kem. reakcijom ferferocijanida i željezo III klorida

6. Ftalo plava (ftalocijanin plava) Po sastavu je ftalocijanin bakra. Ima duboki tamni ton kao pariško plava i veliku moć bojenja pa se za slikarske svrhe reducira inertnim pigmentima. Otporna je na svjetlo, kiseline i lužine. Njemački proizvod dolazi pod nazivom heliogen plava. Monastral je engleski proizvod.

Ljubičasti pigmenti

Najznačajniji ljubičasti pigmenti su spojevi kobalta i mangana.

1. Kobaltova ljubičasta Proizvodi se kao svijetli pigment (kobaltov arsenat) koji je otrovan jer sadrži arsen. Koristi se u svim tehnikama, osim u pastelu. Tamniji pigment (kobaltov fosfat) nije otrovan pa se češće koristi. Polulazuran je, nije postojan na lužine. Prilikom rada s kobalt ljubičastim bojama treba biti oprezan jer se pripremaju i kao mješavine pa mogu biti otrovne. 2. Manganova ljubičasta Po sastavu je manganov amonijev fosfat. Postojana je na svjetlu. Dublje je obojenosti od kobaltnih pigmenata. 3. Ultramarin ljubičasta

21

Dobiva se iz plavog ultramarina djelovanjem klora i vodenih para. Najviše se koristi u zidnim tehnikama. Ima blijedoljubičastu nijansu.

Zeleni pigmenti
1. Verdigris (vert de Grece, grčka zelena) je stariji pigment, intenzivne zelenoplavičaste obojenosti, otrovan i izbačen iz upotrebe početkom 19. stoljeća. Dobivao se djelovanjem octene kiseline na bakar. Po sastavu je bazični bakrov acetat. Nepostojan je, pa se morao odmah lakirati. Tako se sprječavalo kemijsko aktiviranje s drugim bojama prema kojima je osjetljiv. Sklon je pucanju, što je uočeno na dijelovima slika oslikanih tom bojom. 2. Malahit je prirodni mineral, bazični bakrov karbonat, formule CuCO3.Cu(OH)2. U evropskom slikarstvu se koristio do 18 stoljeća, češće u temperi jer u ulju gubi obojenost. Zamijenjen je imitacijama prirodnog tona.

Mineral u prirodi-razne forme:

3. Švajnfurtska zelena (emerald zelena) Uvedena je u slikarsku upotrebu početkom 19. stoljeća. Po sastavu je spoj bakra, arsena i octene kiseline. Otrovna je i danas nema nikakav značaj. Današnja emerald zelena proizvodi se od ftalocijanin zelene i cinkovog ili titanovog oksida.

22

4. Zelena zemlja (tal. terra verde) Po sastavu je željezov hidrosilikat sa silikatnim primjesama aluminija, magnezija itd. U slikarstvu se koristi još od antičkih vremena. Najviše se koristi s emulzijskim vezivima (srednjovjekovnih tempera) i fresko slikarstvu. Ranijim talijanskim slikarima, naročito majstorima jajčane tempere, služila je kao jedan od najvažnijih tonova za podslikavanje inkarnata. Nalazišta poznate tzv. veroneške zemlje (iz okoline Verone, Monte Baldo)) hladnog plavičastozelenkastog tona davno su iscrpljena. Najljepše vrste danas dolaze s otoka Cipra. Tople sme ezelene nijanse češke i tirolske zemlje su manje cijenjene. Njemačka zelena zemlja ima sivozeleni ton. Žarenjem zelena zemlja dobiva crvenkastosme i ton i veću pokrivnost. Otporna je na svjetlo i lužine, osjetljiva je na kiseline. Po svojstvima je slična okerima. Podnosi se sa svim vezivima i pigmentima. U uljenim bojama daje transparentne filmove. Zbog intenziviranja obojenosti često sadrži krom oksid ili krom hidroksid.

5. Kromoksid zelena Po sastavu je kromov oksid, Cr2O3. Poznata je još od početka 19. stoljeća. Maslinasto je zeleni pigment, visoke kvalitete. Podnosi se sa svim vezivima i pigmentima pa se koristi u svim tehnikama. Postojana je na svjetlu, otporna na kiseline i lužine. Dobro pokriva za razliku od krom hidroksida. 6. Kromoksihidrat zelena (kromhidroksid zelena, engl. viridijan) Po sastavu je hidratizirani kromov oksid, Cr2O3.2H2O. Najljepši je i najpostojaniji zeleni pigment. Ima plavozelenkasti ton. Upotrebljava se u svim tehnikama. Pomiješan s kadmijevom žutom daje kadmijevu zelenu. Ako je pomiješan s tešcem dolazi pod nazivom permanentno zelena.

1

2

3

Borna kiselina i potaša se homogeniziraju(1), zagrijavaju 6h na 500 c(2).Dobiveni krom III oksid se hidratizira i prelazi u živi zeleni ton(3).
7. Kobalt zelena U upotrebu dolazi krajem 18. stoljeća. Dobiva se taloženjem i žarenjem pa dolazi u više nijansi. Po sastavu je kombinacija oksida kobalta i cinka , a danas titanovog oksida. Kao uljena boja ubrzava sušenje.

23

Cobalt(II)-oxide-zinc(II)-oxide

Kalciniranje kobalt(II)-klorida i cink(II)-oksida pri srednjim temperaturama 8. Heliogen zelena Spada u grupu ftalocijanina. Lagani je prah pa je izdašan, pokrivan, otporan na kiseline, lužine i svjetlo. Upotrebljava se u svim tehnikama.

Crni pigmenti
1. Koštano crna (slonokosno crna) To je umjetno proizveden organski crni pigment. Dobiva se žarenjem životinjskih odmaštenih kostiju bez pristupa zraka. Po sastavu je 84% kalcijev fosfat, 6% kalcijev karbonat, 10% ugljik. Crna boja dobivena od slonovače (elefantinum) bila je poznata još u grčkom slikarstvu. Ima odličnu pokrivnost. Čiste i kvalitetne vrste otporne su na svjetlo, lužine i kiseline. Prije ribanja s vodenim vezivima, zbog male specifične težine, mora se navlažiti alkoholom i tek onda vezati s vezivom. Kao uljena boja suši se sporo. Osušeni premaz je izrazito mekan. Kvalitetne vrste (čisti ugljik) mogu se koristiti u fresko tehnikama, dok nečiste vrste s vlažnom podlogom dovode do “cvjetanja boje” (eflorescencija) zbog natrijevih i kalijevih soli topljivih u vodi koje izlaze na površinu i kristaliziraju. 2. Trsna crna (lozova crna, jezgrasta crna) To je organski pigment. Dobiva se žarenjem čokota vinove loze bez pristupa zraka. Otporna je na svjetlo, dobro pokriva. Koristi se u svim slikarskim tehnikama.

24

3. Ča a Crne boje od ča e dobivaju se sagorijevanjem organskih materijala. Njena upotreba počinje u dalekoj prošlosti i traje do danas. Najstarije vrste dobivale su se spaljivanjem drva bogatog smolom ili same smole. Bolji pigmenti dobivali su se kasnije sagorijevanjem masti i ulja. Od druge polovine 19. stoljeća dobiva se od zemnog plina (plinska ča a). Po sastavu je čisti ugljik s neznatnim rimjesama. Veoma je lagan i postojan pigment. Kod pripreme boja treba ga ribati s gustim vezivom. Za pripremu uljene boje zahtijeva i do 150% ulja. Usporava sušenje. Ne koristi se u zidnom slikarstvu. 4. Željezno oksidno crna (Mars crna) Po sastavu je željezov oksid, Fe3O4. Ona je umjetno anorganski pigment. Podnosi se odlično sa svim vezivima i pigmentima. Dobre je pokrivnosti i postojanosti na svjetlo. Koristi se u svim slikarskim tehnikama, a najviše u zidnim tehnikama.

5. Manganova crna Manganova crna je prirodni anorganski pigment Po sastavu je manganov oksid, MnO2. Otporna je na sve utjecaje. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. Odlično pokriva i boji. Kao spoj mangana u ulju djeluje sikativirajuće.

25

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->