P. 1
Anne i Serge Golon - Andjelika 08 - Andjelika u iskusenju.…

Anne i Serge Golon - Andjelika 08 - Andjelika u iskusenju.…

|Views: 3,540|Likes:
Published by marija78

More info:

Published by: marija78 on Jun 18, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

02/07/2013

pdf

text

original

NASLOV ORIGINALA: ANNE I SERGE GOLON LA TENTATION D'ANGELIQUE ANNE I SERGE GOLON U ISKUŠENJU S FRANCUSKOG PREVEO: STANKO SKUNCA

UREDNIK: STANKO SKUNCA 1980. OTOKAR KERŠOVANI RIJEKA Fotos na omotnici iz filma ANðELIKA, u glavnoj ulozi Michele Mercier. Distributer MORA VA FILM, Beograd © 1966 by Opera Mundi, Pariš Toute reproduction, traduction ou adaptation sous quelque forme que ce soit, meme partielle, interdite dans tous les pays. PRVI DIO NIZOZEMČEVA POSTAJA GLAVA I Iz šume dopre zvuk indijanskog bubnja. Kotrljao se potonuo i ritmičan kroz sparan zrak koji je priti¬skao drveče i rijeku. Joffrev de Peyrac i Anñelika zaustave se na obali. Načas su nepomično stajali i osluškivali. Bubanj je odjekivao muklo i snažno. Izbijao je iz krošanja u punim i blagim notama i u tačnim razmacima kao ot¬kucaji snažnog srca. I tako je priroda, nepomična i ustajala pod isparavanjima neobično vručeg dana, nagovještavala da u svojim njedrima krije ljudska biča. Anñelika nagonski posegne za rukom svoga muža koji joj je stajao uz bok. — Bubanj? — šapne. — Sto to bubnjanje znači? — Ne znam! Pričekajmo.

Još ne bijaše pala noč. Tek se počelo mračiti. Ri¬jeka je bila nalik na ogromnu ploču od potamnjelog srebra. Anñelika i njen muž, grof de Peyrac, stajali su ispod svoda od johinih krošnji, na samom rubu ri¬jeke. Malo podalje, slijeva, na pješčaku dražice sušili su se čamci napravljeni od brezove kore i premazani smolom. Dražica se pružala u luku u koji se usjekao oštar rt, dok su u dnu zaljeva crne i visoke hridi, obrasle cerom i brijestom, tvorile ugodnu hladovinu. Tu su Indijanci podizali logor. Čulo se kako lome grane da bi od njih. sagradili kolibe i naložili vatru. Več se plavičasti oblak ñ5ma dizao iz šume i bezbrižno se širio nad mirnom, površinom vode. Anñelika brzam i lakim pokretom glave pokuša otjerati roj kukaca koji su se učas stvorili tu zuječi oko nje. Istim pokretom htjede takoñer otjerati i ne¬odreñeni strah koji se u njoj javio čuvši ono mumlja¬nje bubnja što je dopiralo iz šume. — Vrlo čudno — reče ona gotovo i ne razmislivši. — Sreli smo vrlo malo ljudi u onih nekoliko sela plemena Abenakis dok smo se spuštali tokom Kennebeca. Jedino smo na djecu, žene i starce nailazili. — Zaista. Svi su divljaci krenuli na jug radi pro¬ daje krzna. — Ali to nije jedini razlog. U karavanama i čamñma koji se kreču prema jugu, kao i mi, uglavnom smo sretali žene. Očito je da su one krenule u trgo¬ vinu. Ali gdje su ljudi? De Feyrac je pogleda. U očima mu se javi neod¬reñen izraz. I njega je zaokupljalo to isto pitanje i isti mu se odgovor nametao kao i njoj. Nisu li muš¬karci indijanskih plemena krenuli na neki tajni sa¬stanak da se dogovore o ratnom pohodu? Ali o kak¬vom se ratu moglo raditi i protiv koga? On se bojao te svoje sumnje naglas izreči, stoga je šutio. Sve je bilo mirno. Nigdje nikakvog znaka koji bi pobuñivao strah. Danima su več putovali bez ikak¬vih neprilika. Primičuči se obalama oceana i nasta¬njenim krajevima sva su srca kucala radosno i s mla¬dalačkim nestrpljenjem. — Gledajte! — reče Pejrrac naglo se trgnuvši. — Evo što je izazvalo udaranje bubnjeva. Posjeta! Tri su čamca izbila iza oštrog rta što im se nala¬zio sučelice, kliznula naprijed i uplovila u malu dražicu.

Po načinu na koji su izbili iza rta bilo je očito da če zaploviti uzvodno Kennebecom, a ne nizvodno kao Sto je u to doba godine činila večina čamaca. Peyrac i Anñelika poñu nekoliko koraka napri¬jed i zaustave se n-a Bamom rubu žala, na mjestu gdje 8 je prljava pjena sitnih valova ostavila tamne mrlje ria finoj pržini. Grof nabra malko obrve i pogleda pridošlice. Ubrzo se pokazalo da se Indijanci, što su se nala¬zili u ta tri čamca, namjeravaju zaustaviti. Oni su po¬digli svoja kratka vesla s kojih je kapala voda, a za¬tim su kliznuli u vodu da bi dogurali svoje čamce do obale. — Ovo sii svakako muškarci, a ne žene — primi¬ jeti grof de Peyrac. Odjednom se prekine i zgrabi Anñeliku za ruku. U jednom čamcu primijeti tamnu priliku odjevenu u crnu mantiju koja se zatim spustila u vodu i kre¬nula prema vrbama na obali. — Iusovac. — reče Anñelika Šapatom. Nju je takav strah pri tom spopao da umalo nije udarila u bijeg da bi se skrila u dubokoj šumi. Po njenim prstima što ih je držao u svojoj ruci grof je osjetio tu njenu nagonsku želju. — Ljubavi moja, što ste se tako prestrašili jedno¬ ga isusovca? — Ta vama je poznato mišljenje što ga o nama ima otac Orgeval. On nas smatra opasnim osvajačima, da ne kažem podanicima samog nečastivog. — Dok nam dolazi u svojstvu posjetioca, mi mo¬ ramo ostati mirni. Uto je s druge strane voñe Crnorizac brzim ko¬rakom krenuo duž obale. Meñu smaragdnim prelijevi-ma stabala njegov se vitak i visok lik gibao hitrinom neuobičajenom u tom kraju koji se činio kao da ga je pritisla i kao da je več utonuo u izmaglicu sumraka ispunjenog čeznutljivošču. Taj je lik pripadao Čovjeku mladom i punom životne snage, čovjeku koji ravno ide svom cilju ne obaziruči se na zapreke, baš kao da ih i ne vidi. Približivši se logoru, načas ga je nestalo s vida. činilo se kao da je teška tišina pritisnula logorske vat¬re. Zatim su čuli zvuk koraka španjolskog vojnika obuvenog u čizme, a odmah iza njega pojavi se visoki 9

orni lik, tako reči, nadohvat ruke, meñu baršunastoiB krošnjom vrba. — Pa to nije on — promrsi Pevrac izmeñu zubi. — Pa to nije otac Orgeval! Gotovo je bio razočaran. Pridošlica je bio visoka rasta*! vitka lika. Izgle¬dao je vrlo mlad. Ako se ima u vidu da naukovanje u isusovačkom redu traje prilično dugo, njemu nije moglo biti manje od trideset godina. Uza sve to, iz njega je izbijala neka nesvjesna ljupkost dvadesetogo¬dišnjaka. Imao je plave kose i bradu, a oči gotovo bezbojne. Lioe bi mu bilo blijedo da ga nije sunce, taj neprijatelj ljudi njegove puti, obdarilo tamnim pjega¬ma po čelu, obrazima i nosu. On se ukipi primijetivši grofa i njegovu ženu. Stoječi tako na par koraka od njih trenutak ih je netremice posmatrao položivši jednu od svojih mršavih i nježnih ruku na križ što mu je, viseči o vratu na ljubičastoj vrpci, počivao na grudima, dok se drugom podupro o štap čija je jabučica bila ukrašena sre¬brenim križem. Na Anñeliku je napravio dojam vrlo otmjene oso¬be poput onih vitezova ili ratobornih arhanñela što ih se viña po prozorima francuskih katedrala. — Ja sam otac Filip de Guerande — izjavi isu¬ sovac ljubaznim glasom. — Pomočnik sam oca Sebastijana Orgevala. Doenavšt da ste krenuli niz Kennebec, gospodine grofe, moj. mi je pretpostavljeni naredio da vas u njegovo ime pozdravim. . — Zahvaljujem mu na dobrim namjerama — otpovrne de Pevrac. Španjolcu što se pod ufñcajem isusovčeve pojave bio sasvim ukrutio, grof. dade znak da se udalji. — 2ao mi je, oče, što vam ne mogu pružiti neko bolje gostoprimstvo no što je ovo logorsko. Meñutim, vjerujem da ste naviknuti na ovu vrst neudobnosti. Hočete li da se približimo vatrama? Dim če nas do¬ nekle zaštititi od komaraca. Čini mi se da je jedan od važe brače kazao kako u Americi nije potrebno na10 vlačiti na sebe kostrijet jer komarči i razni drugi kukci u potpunosti zamjenjuju patnje što ih ona nanosi. Isusovac se osmjehne. — Sveti otac Breboeuf je autor te šale — prizna na kraju. Posjedaše nedaleko skupine koja se užurbano'pri¬hvatila priprema oko večere i prenočišta. Ali ipak nešto postrance.

Joffrev jedva primjetnim stiskom ruke zadrži An¬ñeliku koja se htjela udaljiti. Želio je da i ona pri¬sustvuje razgovoru. Ona sjedne pokraj njega na oveču stijenu obraslu mahovinom. Njoj je, zahvaljujuči nje¬nu ženskom nagonu, bilo odmah jasno da se otac Guerande pravi kao da je ne primječuje. — Predstavljam vam svoju suprugu, groficu Pevrac de Morens d'Irristru — reče Joffrev ljubaznim. i vedrim glasom. Mladi isusovac kimne glavom u smjeru gdje se nalazila Anñelika. Učinio je to hitro, gotovo meha¬nički. Nakon toga se okrenuo i pogled mu se izgubi na glatkoj površini vode koja je bivala sve tamnija i u čijim su se dubinama palili odsjevi brojnih crve¬nih vatara što su gorjele na obali. Tamo sučelice, Indijanci što sa doveli isusovca spremali su se na prenočište. De Pevrac predloži da ih se pozove da se zajed¬nički okrijepe smetinom i purama što su se več pržile na žaru, te maloprije ulovljenim, lososima što su se, obloženi liščem, pirjali u pepelu. Otac Guerande niječno odmahne glavom napo¬menuvši da su Kennebasi vrlo nedruželjubivo indi¬jansko pleme. Oni se ne žele miješati sa strancima. Anñelika se odjednom sjeti Rose-Anne, male En¬gleskinje koju bijahu poveli sa sobom. Potraži je oči¬ma i ne opazi je. Kasnije je doznala da ju je Cantor, čim je primijetio isusovca da dolazi, odveo da je ovaj ne bi vidio. On je, prebiruči.po gitari da bi zabavio djevojčicu, strpljivo čekao u cestaru, da se razgovori s isusovcem završe. 11 — Znači — najzad se javi otac Gueranñe — vi ste proveli zimu usred Appalaches planina, gospodine? Jeste li patili od skorbuta? Je li vas mučila glad? Jeste li izgubili kojega od svojih ljudi? — Nisam, niti jednoga! Bogu neka je hvala! Redovnik se trgne. Na usnama mu se pojavi os¬ mijeh čuñenja. — Mi se veoma radujemo kad čujemo da hvalite Gospoda, gospodine de Pevrac. Pronose se glasovi da ni vama ni vašim ljudima nije stalo do pobožnosti. Da vi vrbujete za sebe ljude bez obzira da li su krivo¬ vjerci, ravnodušnici, razbludnici. Priča se da meñu njima ima i takvih kojima je oholost sasvim smutila glavu, koji se ne sustežu da svakom prilikom hule i proklinju Boga — neka je blagoslovljeno njegovo sve¬ to ime?

Pokretom ruke isusovac odbije vrč svježe vode i zdjelicu s pečenicom čime ga je ponudio Yann La Couennec, mladi Bretonac koji je kao štitonoša slu¬žio kod grofa, de Pevraca. „Bal Šteta", pomisli Anñelika koja očito nije gajila osječaja poštovanja prema isusovcima, „ove isusovce ne možeš preñobiti jelom i pičem... Nekad se otac Masserat pokazao večim rnekušcem." — Okrijepite se, oče — de Peyrae ponudi gosta. Isusovac odmahne glavom. — Mi smo jeli u podne. To nam je dovoljno za čitav dan. Ja jedem malo. Kao Indijanci... Ali vi niste odgovorili na moje pitanje, gospodine... Da li vi namjerno vrbujete ljude meñu svijetom koji se protivi naučavanju Crkve? — Istini za volju, oče, ja tražim od svakoga ono¬ ga koga uzmem u službu da zna kako treba rukovati oružjem, sjekirom i čekičem, tražim da je otporan na zimu, na glad, na napore i borbe, ukratko da se zna suprotstaviti svim nedačama, i to bez prigovora, da mi je vjeran i potčinjen za vrijeme dok traje naš ugovor, tražim da izw?iva Sto bolje umije naloge koje mu povjerim. Ali siko je uz to pobožan i bogoboja¬ zan nimalo se tome ne protivim. 12 — Uza sve to, vi niste podigli križ niti u jednom naselju koje ste osnovali. Pevrac ništa ne odgovori. Odsjevi na blistavoj površini vode što ih je stva¬ralo sunce na zalazu kao da su palili u njegovim očima malko podrugljivo svjetlo, vrlo dobro poznato Anñeliki. Meñutim on nije gubio strpljenje i izgledao je nadasve prijateljski raspoložen. Isusovac je bio tvrde glave. — Smatrate li da meñu vašim ljudima ima tak¬ vih koje bi taj znak, taj prekrasan znak ljubavi, žrtve, taj znak, rekoh, mogao povrijediti, mogao čak razgnjeviti? — Možda. — Ako meñu vašim svijetom ima biča, kao Sto mi se crni da bi mogao biti ovaj mladi čovjek otvo¬ rena i poštena lica što me je ponudio jelom, biča koja,

sječajuči se-svog djetinjstva ispunjenog pobožnošču, gaje u svojim srcima ljubav za taj znak uskrsnuča, vi, biste ih namjerice ostavili bez pomoči njihove sve¬ te vvj ere? — Ljudi su uvijek prisiljeni na razna odricanja čim pristanu da žive s raznolikom družinom, u teš¬ kim prilikama i ponekad na vrlo ograničenom pro¬ storu. Nisam ja pozvan da vam skrečem pažnju na to koliko je ljudska narav nesavršena i da je potrebmo praviti ustupke da bi se živjelo u slozi, — Ne iskazivati smjernu pokornost Stvoritelju i ne utjecati mu se molitvom čini mi se da su to kraj¬ nji ustupci i, ako baš želite znati, grešni ustupci. Pa nije li to razlog što vi, gospodine de Pevrac, tako ne¬ znatnu važnost pridajete duhovnoj pomoči? Rad bez božanskog blagoslova koji ga okrepljuje, ne znači ni¬ šta. A što su djela bez božanske milosti koja ih pos¬ večuje? Ništa! Prazna omotnica! Vjetar! Ništavilo! A božanska milost ne može biti podijeljena nikome tko ne priznaje Boga za gospodara svih svojih čina, tko ne poštuje njegove zakone, tko mu u svakidašnjim molitvama ne nudi plodove svojih napora. 13

— Pa ipak, apostol Jakov je pisao: „Jedino su djela važna..." De Peyrac ispravi malko svoja prsa koja kao da se bijahu ispraznila pod bremenom razmišljanja. Iz jednog džepiča svojega prsluka od kože izvuče ciga¬ru od smotanog lišča i zapali je na ugarku što mu ga je žustro pružio mladi Bretonac, koji se odmah potom neupadljivo povukao. Filip de Guerande dočeka taj grofov citat hlad¬nim i lukavim osmijehom, osmijehom protivnika koji odaje priznanje dobro odmjerenom udarcu. Ali on ne pokaza da se s njim slaže. Anñelika je šutjela i nervozno grickala nokat svog malog prsta. Sta taj isusovac misli o sebi? Kako se usuñuje tim tonom obračati Joffrevu de Pevracu? Ali u isto vrijeme zapljusnu je sječanja iz njena djetinj¬stva, iz vremena provedenog u samostanu, mučna sje¬čanja, o podložnosti što ju je

svako svjetovno biče os¬ječalo prema svečenstvu,'a bilo je i očito i poznato da se isusovci nikoga nisu bojali, pa čak ni kralja ni pape. Oni su osnovani da bi obučavali i na uzdi držali silnike ovoga svijeta. Zamišljena, promatrala je svojim velikim očima isusovčevo ispijeno lice te ju je ova njegova nenadana i neobična posjeta usred američke šume sjetila prastarih mora koje su mučile Stari svijet: strah od svečenika, predstavnika mistične mo¬či. Zatim joj oči skrenu ik licu njena muža i ona olakšano odahne. Jer on je uvijek izmicao i uvijek če izmači toj vrsti uticaja. On je bio sin Akvitanije, nasljednik nekakvog slobodoumnog poimanja bivst-vovanja, bio je potomak pradavnih vremena i pagan-skih civilizacija. On nije bio sazdan od iste tvari kao ona i taj isusovac, on nije bio nepokolebljivo privr¬žen vjerovanju, on mu je izmicao. Zato ga je i ljubila onako ludo. Čula je kako odgovara jednoličnim gla¬som: — Oče, kod mene se moli svatko po svojoj volji, a što se drugih tiče, ne činf li vam se da ih dobro obavljen rad oplemenjuje? • 14 Isusovac je nekoliko trenutaka razmišljao, a on¬da polako odmahne glavom. — Ne, gospodine,' ne. Lako je u tim opasnim i glupim zastranjivanjima prepoznati mudrovanja koja bi se htjela odijeliti od crkve — reče a potom nastavi drugim tonom. — Vi ste iz Akvitanije. U Kanadu ili Akadiju doselilo je dosta vrijednog svijeta iz vašeg kraja. U Pentagouetu barun Saint-Castine je očistio od Engleza čitavu obalu Penobcota. On je pokrstio poglavicu Etchevininsa. Indijanci ga smatraju članom svog plemena. — Istina, Castine je moj susjed u GouldsboroU; Poznam ga i cijenim — reče Peyrac. — Koga još od Gaskonjaca imamo u našoj kolo¬ niji? — ponovo če otac de Guerande dobrodušno ras¬ položen. — U Vauvenatu, na obali rijeke Saint-Jean smjestio se... — Jedan gusar koji je proizišao iz moje škole. — Može biti! On je vrlo privržen francuskoj stva¬ ri i najbolji je prijatelj gospodina de Villedavrava, guvernera Akadije. Na sjeveru, u Cataracouiu, živi gospodin de Mors'ac. Na kraju, treba njima nadodati i ime našega ljubljenoga guvernera, gospodina de

Frontenaca. Peyrac je mirno pušio. Činilo se kao da kimanjem glave prati isusovčevo izlaganje. Anñelika nije mo¬gla prodrijeti u njegove misli. Izmeñu caklastog lišča golemih hrastova koji su se nadnijeli nad njima, pro¬bijala se svjetlost sumraka kroz guste zelene krošnje poprimivši pri tom zeleni odsjaj koji je davao licima blijedu boju i isticao sjene. Obalu je sada preplavila zlatna, a dražicu kositrena boja. Nekom čudnom ig¬rom vode i neba, bilo je vidljivije nego maloprije. Lipanjske su večeri bile blizu, uskoro če sumrak pro¬drijeti duboko u noč i s njom dijeliti njeno carstvo, uskoro če nastupiti godišnje doba kad i ljudi i živo¬tinje tek nekoliko sati posvečuju snu. Na vatru su nabacane goleme crne gljive, osu¬šene i okrugle poput lopti. Izgarajuči, one su širile 15 oštar i šumski miris koj; je imao tu dobru osobinu da razgoni komarce. S tim se mirisom miješao miris du¬hana što se dimio sa svih lula. Skrivena na obali Ken-nebeca, dražica je bila ispunjena maglom i mirisima. Anñelika prijeñe rukom preko čela i načas prste zarije u bujnu pozlačenu kosu, oslobodi vlažne slje-poočice u nastojanju da se malko osvježi i da se os¬lobodi brige. Njene su se zjenice sa živim zanimanjem zaustavljale sad na jednom sad na drugom čovjeku. Njihov je razgovor pratila vrlo pažljivo, poluotvore¬nih usana. Meñutim, bila je zatečena onim što se krilo iza njihovih riječi Uto otac de Guerande prijeñe u napad: — Možete li mi objasniti, gospodine de Peyrac, kakvom slučaju treba pripisati, ukoliko vi niste nepri¬ jateljski raspoloženi prema Crkvi, to što su svi čla¬ novi vaše naseobine u Gouldsborou hugenoti? — Vrlo rado, oče. Pa slučaj me je zaista naveo jednoga dana da bacim sidro u blizini La Rochellea, i to baš u trenutku dok je ova šačica hugenota bje¬ žala ispred kraljevih dragona kojima je bilo nareñeno da ih pozatvaraju. Ja sam ih ukrcao na brod zato da ih istrgnem sudbini koja mi se činila strašnom. Pri¬ mivši ih jednom na brodu, nisam znao što bih s njima te sam ih doveo u Gouldsboro da obrañuju moje po¬ sjede i tako mi plate prijevoz. — lja? A zašto ste ih istrgli pravdi francuskoga kra¬

— A zar ja to znam? — otpovme ñe Pevrac poprativši te riječi neusiljenim pokretom i svojim, kao obično, zajedljivim osmijehom. — Možda zato što je u bibliji napisano: Onoga tko je osuñen, onoga koga vode u smrt, spasi ga! — Vi se služite citatima iz biblije? — Pa biblija je sastavni dio svetih knjiga. — Samo Sto je, po mom mišljenju, opasno zara¬ žena jevrejskom vjeroispoviješču. — Pa to je očito — odgovori de Pevrac i prasne u smijeh. 16 Na veliko Anñelikino iznenañenje otac se de Guerande takoñer nasmije. lik mu je sada izgledao manje napet. — Pa da, očito je — ponovi isusovac priznajuči time glupost koju je sam izrekao — ali, gospodine, danas Sveto pismo naprosto vrvi od zabrinjavajučih pogrešaka i naša je dužnost da s podozrivošču motri¬ mo na sve one koji se neoprezno na njih pozivaju. Načas se zaustavi, a onda upitai. — Gospodine de Pevrac, tko vam je dao povelju kojom ste stekli prava na zemlju u Gouldsborou? Nije li vam je dao francuski kralj? — Nije, oče. — A tko onda? Da vam je nisu dali Englezi iz Zaljeva Massachusettsa koji se nemajuči na to pravo smatraju gospodarima ovih obala? De Pevrac spretno izbjegne aamku. — Ja sam sklopio savez s Abenakisima i Mohikancima. — Svi ti Indijanci su podanici francuskog kralja. Večina ih je pokrštena i oni nisu smjeli ni u kom slu¬ čaju preuzeti takve obaveze a da o tome ne obavije¬ ste 'gospodina de Erontenaca. — Pa onda i ih vi o tome obavijestite... Njegovo je ruganje počelo biti zajedljivo. Grof se na neki poseban način okruživao dimom što je sukljao iz njegove cigare, a to je bio znak po kojemu se moglo zaključiti da je postao nestrpljiv.

— Pa čini mi se da moji ljudi u Gouldsborou nisu prvi hugenoti ikoji su kročili nogom na ove obale. Gospodina cta Montsa je nekad poslao ovamo kralj HenriklV. — Pustimo na miru prošlost. Što se današnjice tiče, evo vas tu bez povelje, ,bez dušobrižnika, bes vjeronauka, bez narodnosti. Vi ste bacili oko na ova krajeve i vi sami več posjedujete više stanica, trgo>vačkih punktova i stanovništva nego čitava ETrancuska koja je več dugo vremena njihov vlasnik. Vi sami, vi sami u jednom liku. Je li to dobro? 17 2 Anñelifca u Iskušenju VUC Bey*ac napravi pokret kao da se sa svim tim slaže. — Vi sami — ponovi isusovac čije oči boje ahaita iznenada sijavnuše. — Oholost! Oholost! To je neokajiv grijeh Luciferov. Nije li istina da je on htio biti sličan Bogu? On je cijenio samo svoju veličinu i svoje cštr'oumlje! Da nije to možda i vaš nauk? — Strepim od pomisli da gradim svoj nauk na tako strašnom uzoru. — Vi izmičete, gospodine. Pa ipak onaj što je sam htio dokučiti sve znanje ovoga svijeta i za svoju vlastitu slavu, Ikakvu je sudbinu doživio? Buduči da je bio samo početnik u umiječu vračanja, izgubio je nadzor nad. svojim znanjem, i to je bio smak svijetova. — I tako se Lucifer zajedno sa zlim anñelima strmoglavio u zvjezdanoj kiši — prošaputa grof de Pevrac. — I sad su se pomiješali sa zemljom zajedno s& svojim tajnama. Mali nacereni duhovi koji na dnu rudnika čuvaju zlato i skupocjene kovine. Vama si¬ gurno nije neznano, oče, vama koji ste, nema sumnje, proučavali tajne Kabbale, kako se u tajnovitom je¬ ziku zovu čete demona što ih tvore ti sitni dusi, ti dusi zemlje? Svečenik se ispravi i zagleda se u grofa iskri¬čavim pogledom u kojemu se miješalo nepovjerenje s nekom vrsti zahvalnosti čovjeka upučenog u ma— Pratim vaše izlaganje — odgovori isusovac

sporim i sanjalačkim glasom. Ponekad se zaboravlja da eu se neki nazivi, koji su nekad označavali neke od ñavoljih četa, sasvim utopili u običnom govoru. Tako su duhovi vode, ili vile i vilenjaci, tvorili .četu pohotnika, duhovi zraka, četu silfa, domači duhovi, četu plašLjivaca, dok su se duhovi zemlje, ti nakazni patuljčiči zvali... — Buntovnici — reče de Pevrac smješkajuči se. — Istinski sinovi nečastivog — promumlja isu¬ sovac. 18 Anñelikine su oči, u strahu, promatrale sad jed¬nog sad drugog sugovornika tog neobičnog razgovora. Gotovo nesvjesno stavi svoju ruku na muževljevu da bi ga upozorila na opreznost. Da ga upozori! Da ga zaštiti.' Da ga zadrži...! Usred američke šume prikradale su se iste prijet¬nje kao nekad u tuluiškoj palači. Inkvizicija! A Joffrey de Pevrac se smješkao istim onim podrugljivim osmi¬jehom koji je isticao brazgotine njegova izranjehog lica. Isusovčev pogled okrzne mladu ženu. „Hoče li on kazati, sutradan kad se vrati s po¬hoda u indijanski kraj: Jest, ja sam ih vidio! Oni su upravo onakvi kakve su nam Ih opisali! On, čovjek opasna i istančana duha, a ona žena lijepa i putena kao Eva, pokreta neobično slobodnih, nigdje viñe-nih... „Hoče li on kazati: — Jest vidio sam ih kako stoje na obali rijeke a likovi im se odražavali u plavoj vodi Kennebeca, vidio sam ih (kako stoje meñu drvečem. On, crn, tvrd i podrugljiv, ona sjajna. Vezani su jedno s drugim/ čovjek i žena, vezani nekim ugovo¬rom ... Oh o kakvom li se to ugovoru radi? — reči če on tresuči se ocu Orgevalu. ,,I ponovo če močvarna 'groznica tresti tog jadni¬ka kojega je tako često napadala. — Jest, vidio sam ih. Dosta dugo sam se zadržao s njima. Obavio sam zadatak što ste ga pred mene postavili i iskušao srce tog čovjeka... Meñutim, sad sam potpuno srvan." — Vi ste ovamo došli da tražite zlato! — reče isusovac suzdržanim glasom. — I vi ste ga pronašli...! Vi ste došli ovamo da ljude u ovim primitivnim i još netaknutim krajevima natjerate da se klanjaju zlat¬ nom teletu... — To sad prvi put čujem. Još me nisu optuži¬

vali radi idolopoklonstva!*— otpovme de Pevrac prasnuvši u veseli smijeh. Oče, zar ste zaboravili da je još prije sto pedieset godina patar Tritheim propo¬ vijedao u Pragu kako je od zla.ta bila sazdana duša prvog čovjeka? * 19 — Ali cn je isto tako tvrdio da zlato, u biti raña, porok i zlo! — otpovrne žustro isusovac. —. Uza sve to, bogatstvo daje moč i može biti od velike koristi ljudima. Vaš red je to shvatio od prvog dana svog osnivanja, čini mi se, stoga je on i postao najbogatijim redom, na svijetu. Kao što je več u više navrata uradio otac Gueran-de i sad promijeni tok razgovora: — Ako ste Erancuz, zašto niste neprijatelj En¬ gleza i Irokeza koji bi htjeli uništiti Novu Francu¬ sku? — upita. — Svañe koje vas tjeraju jedne na druge pra¬ starog su porijekla, a staviti se na bilo čiju stranu, čini mi se da bi bilo isuviše mučno a da bih se s tim mogao pomiriti. Badije ču pokušati da sa svima živim u prijateljstvu i, tko zna, možda ču na taj način na¬ metnuti mir... — Vi nam možete nanijeti mnogo zla — nato če mladi isusovac napetiin glasom u kojemu je Anñelika osjetila podrhtavanje prave tjeskobe — Oh, zašto — poviče — zašto niste podigli lariž? — Križ je znak protuslovlja. — Zlato je bilo začetnik mnogih zločina. — Križ takoñer — otpovrne grof de Pevrac ne¬ tremice ga gledajuči. Svečenik se sasvim uspravi. Odjednom je kao krpa problijedio te su sunčane opekotine kojih je tragove nosio po čitavom licu izgledale sada kao žive rane. Na njegovu mršavom vratu koji se kočio iznad bijelog ovratnika, jedinog ukrasa na njegovu sumor¬nom crnom, talaru, jedna je žila neobično nabrekla. — Na koncu sam doznao vaše uvjerenje, gospo¬ dine — reče muklim glasom. — Uzalud čete tvrditi da ste gajili prijateljske namjere prema nama. Sve

što su izrekla vaša usta zaraženo je onim duhom po¬ bune 'koji nadahnjuje krivovjerce koje vi posječujete: vi odbacujete vanjske znakove pobožnosti, sumnjate u objavljene istine, ravnodušni ste prema njenoj pob¬ jedi nimalo vam nije stalo što če istinska Božja riječ 20 biti zbrisana sa zemlje zajedno s katoličkom crkvom, što je vječna tmina pritisnula duše! Grof se podiže i stavi ruku na rame mladom isu¬sovcu. Njegov je pokret bio bremenit praštanjem i nekom vrstom sažaljenja. — Neka bude kao što kažete! — reče. A sada poslušajte oče, što ču vam reči i budite dobri pa pre¬ nesite tačno moje riječi onome tko vas je poslao. Da ste me došli zamoliti da budem prijateljski raspoložen prema vama, da ste došli tražiti pomoč za slučaj gladi ili bijede, ja bih bio spreman da vam priteknem u pomoč kao što sam radio uvijek otkako se nalazim u ovom kraju. Ali ako vi tražite od mene da se tor¬ njam odavde sa svojim hugenotima i svojim gusa¬ rima, onda vam ja odgovaram: ne! Ako ste došli ova¬ mo s tim da od mene tražite da zbog nekih principa, bez ikakva izazova ubijam Engleze ili se borim protiv Irokeza, onda vam ja odgovaram: ne! Ja ne pripadam vama, ja ne pripadam nikome. Ja nemam vremena i ne smatram korisnim .prenašanje u Novi svijet mi¬ stične svañe Staroga. . — Je li to vaša zadnja Tiječ? Pogledi im se ukrstiše. • — Nema sumnje, ovo nije moja posljednja riječ ¦—prošaputa de Pevrac osmjehnuvši se. — Za nas jest!Isusovca nato nestane u sjeni stabala, — Nije li ovo objava rata? — upita Anñelika podigavši oči prema svome mužu. — Svi su izgledi da jest. On se osmjehne i položi ruku na AnñeliMnu kosu i blago je pomiluje. — Ali ovo su tek prve čarke. Bit če potrebno da se sastanemo s ocem Orgevalom. Pokušat ču tu nam¬ jeru sprovesti u djelo. A zatim... da, da.... svaki,

daljni dan predstavlja pobjedu za nas. Goulñsboro 22 je trebao stiči iz Evrope, a iz Nove Engleske trebali su stid dobro naoružani mali obalni brodovi i novi piačenicL Aiko bude potrebno, otisnut ču se čak do Ouebeoa sa svojom flotom. Ali zaklinjem se da ču narednu zimu sprovesti u miru i u jačanju svojih snaga. Napokon, makar mi i bili protivni i neprija¬teljski raspoloženi prema meni ti isusovci,' ipak je njih samo nekoliko na teritoriju, koji je veči od fran¬cuskog i španjolskog kraljevstva zajedno. Anñelika obori glavu. Uprkos optimizmu i umi-rujučoj logici grof ovih liječi njoj se činilo da če se bitka odvijati na mjestu gdje su brojke, oružje i ljudi bili beznačajni prema tajnovitim i nepoznatim snaga¬ma s kojima če se sukobiti. Ona je pogañala da on osječa isto što i ona. — Oh, Bože, isto ste mu išli pričati sve one glu¬ posti — zacvUi Anñelika. — Koje gluposti, zlato? — Pa sve ono smjeranje ina. vražiče što nasta¬ vaju utrobe rudnika te o teorijama onog praškog fra¬ tra iz davnih vremena... — Pokušao sam s njim razgovarati njegovim je¬ zikom. On je pametan momak, neobično nadaren za učenje. Trebao je več stoput biti profesor i doktor, do guše nakljukan teološkim i tajnim znanjima koji¬ ma se ovo naše vrijeme ponosi. Gospode! Po što je on došao .u Ameriku? Ovi če ga divljaci uništiti. Nimalo uzbuñen več vedar i radostan u duši, de Peyrac diže oči prema zamračenom svodu što ga je tvorila krošnja u kojoj se nevidljiva ptica vrpolji¬la. Noč je bila tu, plava, tamna, mašasta, noč koju su parale vatre logora. Jedan glas iza granja mamio je družinu da se doñe okrijepiti. Zatim (ponovo zavlada, šuto ja. Ptica hukne blizu Anñelike. Ona. se ta^gne. — Sovuljaga — reče Joffrev de Pevrac — ptica draga vračarama. — Oh, dragi, ne govorite tako, molim vas — po¬ viče bativši mu ruke oko vrata i sakrivši svoje lice u njegov kožnati prsluk, T- Ne plašite me! 22

On se osmjehne i blago je i strastveno pomilova po brižno počešljanoj kosi. Htio je nešto reči, objasniti netom izgovorene riječi^ odrediti smisao razgovora što ga je maloprije vodio s ocem Guerandeom. Ali je uza sve to šutio jer je znao da su on i Anñelika isto predosječali, isto slutili, na isti način shvatali svaku riječ spomenutog razgovora. Obojica su znali da je isusovčeva posjeta, u stvari, značila objavu rata. A vjerojatno su željeli dobiti neku. izliku za otpočinja-.nje neprijateljstava. Zahvaljujuči svom izuzetnom znanju, kojim su inače oboružani svi članovi njegova reda, mladi isu¬sovac je njemu, de Pevracu, mnogo više kazao no što ¦je i želio. "Treba im odati priznanje, oni znaju up¬ravljati ljudskim bičima. Posjedovali su oni i druga oružja, posebne neke vrste, čiju snagu grof nije ni¬malo potcjenjivao. Neprimjetno je dobro raspoloženje Joffreva de Peyraca splasnulo a da naizgled nije bilo razloga za to. Meñutim, on se, u stvari bojao za nju, Anñeliku, svoju ženu. Čvrsto je stisne uza se. rivakog dana, svake večeri, žudio je za tim da je stišče, da je ohavije rukama kako bi se osvjedočio da je ona zaista tuy da je nikakva nevolja ne može zadesiti u zaklonu napravljenom od njegovih .ruku. Htio je govoriti, ali je. radije šutio jer se pobojao da1 če njegove riječi pobuditi strah u njenoj duši. Jedino reče: — Mala nam Honorina nedostaje, zar ne... ? ¦Ona to potvrdi pokretom svoje oborene glave još ¦(nježnija u svojim čuvstvima zbog te njegove prim¬jedbe. Proñe neko vrijeme, a onda ona upita: — Je li ona sigurna u Wapassou? — Sigurna,.zlato moje'— potvrdi on. 23 GLAVA II Otac Guerande je prenočio zajedno s Indijanci¬ma. Odbio je da večera s bijelcima kada su mu ovi uputili poziv. Otputovao je u samu zoru a da se nije ni od koga oprostio što se, s obzirom na njegov odgoj, ne bi moglo drugačije objasniti nego da ga je ispunjao prezir prema tim ljudima kojima je došao u posjetu. Jedino ga je Anñelika primijetila, i to u trenutku dok je na drugoj strani obale nosio svoje stvari. Ne¬koliko se Indijanaca ravnodušno vrzlo oko nasukanih čamaca. Jutarnja izmaglica se dizala sve do vršaka etabala, prozirna izmaglica tako da su se zamječivali obrisi stvari i ljudi i njihove

sjene. Obilna je rosa svjetlucala u providnoj svjetlosti. Nevidljivo je sunce naviještalo pobjedu nad nočnim magluštinama. Anñellka je malo spavala. U šatoru koji im je pružio zaklon bilo je prilično udobno. Ne može se reči da je ležaj od jelovih grana prekritih kožama na ko¬jima je,ona počivala bio mekan, ali upoznala je ona u svojem životu i tvrñih. Od sinoč joj je dušu pritiskao osječaj nelagode. Uživajuči u svježini rane zore, ona je pred malim zrcalom oslonjenim o jednu granu četkala svoje duge kose. U isto je vrijeme sebe uvjeravala kako bi mo¬rala pronači neki način da smekša onog isusovca, da mu smiri srce napeto pop-ist ratnog luka. 24 Uto ga primijeti kako se sprema za odlazak. Tre¬nutak je oklijevala, a zatim odloži četku i češalj i spusti kosu po ramenima. Sinoč, za vrijeme onog razgovora izmeñu isusovca i Jcffreva, njoj je stalno poigravalo na usnama jedno pitanje, ali za one izmjene strogih, zagonetnih i, ma-Eje-viže^ opasnih riječi ne doñe u priliku da ga po¬stavi. A do tog joj je pitanja bilo mnogo stalo. Anñelika se odluči. Pridržavajuči rukom suknju da joj se krajevi ne bi vukli po ugašenim ognjištima i masnim loncima logora, ona se probije ikroz sav onaj indijanski nered, poñe stazom duž zaljeva rijeke i, uzbunivši pri tom dva bijesna psa ikoji su režali kao da če iz kože isko¬čiti, ona se približi svečeniku koji je, odjeven u svoju bijednu odječu, upravo htio otputovat. On je več prije bio primijetio ku:o prilazi iz¬bijajuči iz lepršave i zlatne izmaglice. Isti onaj sjajni odsjev što ga je zora stvarala na Ulicu poigravao je i na mjenoj svjetloj i rasutoj kosi. Nježnog tjelesnog ustrojstva, otac de Guerande nakon buñenja je vrlo često osječao prazninu u glavi i ukočenost u tijelu. MakHpomalo prisjetio bi se Boga i počeo moliti, ali trebalo mu je neko vrijeme da po-veže svoje misli. Zamijetivši Anñeliku kako se pri¬bližava, on je u prvi mah nije prepoznao te se sa zaprepaštenjem pitao: tko li to dolazi. Čija je to prilika? Shvativši najzad da je to ona, grofica de Peyrac, osjeti iznenadan bol u boku. Usprkos mirnim crtama ajegova licai, namah je osjetila njegov strah i njegovu nelagodu, osjetila je kako je napetost ovladala čitavim njegovim bičem. Ona se osmjehne ne bi li bar malko razvedrila njegovo mlado i ukočeno lice. — Oče! Zar nas več napuštate? — Dužnosti moga zvanja me sile, gospoño.

— Oče, htjela sam postaviti jedno pitanje koje me zaokuplja. — Slušani vas, gospoño! — Možete li mi kazati koje sve biljke upotreb¬ ljava otac Orgeval da bi izradio svoje zelene sviječe? Isusovac se očito nadao svakom, ali ne tom. pi¬tanju. Iznenadjen do največe mjere, on se posve zbuni. U prvi tren se poboja da Anñelikine riječi ne sadrže neki skriveni smisao, ali kad mu ubrzo potom bi jasno da se zaista radi o stvari praktičnoj i veza¬noj za kuču, sasvim izgubi tlo pod nogama. Odjednom mu sine mozgom da mu se ona ruga. Krv mu navali u lice, ali odmah dodje k sebi i očajno uze naprezati pamčenje ne bi li se sjetio pojedinosti koje bi mu pomogle da joj dadne tačan odgovor. — One zelene sviječe? — mrmljao je. — Priča se da su te sviječe vrlo lijepe — nastaT/ila je Anñelika — i da daju vrlo ugodnu bijelu svjetlost. Vjerujem da on za njihovu proizvodnju upotrebljava bobice što ih Indijanci beru koncem lje¬ ta, ali kad biste mi bar mogli navesti ime grma na kojemu rastu, vi koji poznate dobro jezik Indijanaca, bila bih vam neobično zahvalna... — Ne, to vam ne bih znao kazati... Nisu mi uopče upale u oko te sviječe... „Jadan mladič, uopče ne posjeduje smisao za ¦stvarnost", mislila je, „on živi u svojim snovima." Ipak miliji joj je bio takav nego kad se uvlačio u oklop mističnog ratnika. Ona nazre mogučnost sloge. — Ta nije to tako važno — nato če ona. — Oče, nemojte zakasniti — nadoda i pozdravi ga pokretom glave. Gledala je kako se s lakočom penje u indijanski čun a da u nj nije unio „ni pijeska, ni kamenčiča" kao što fe preporučivao otac Brebourf svojini misionarima. Tijelo oca de Guerandea se pokorilo zakonima pri¬mitivnog života, -ali njegov duh neče nikada prihvatiti nepodnosiv nered tog života. „Divljaci če ga uništititi", rekao je de Pevrac. Amerika če ga uništiti. Onaj du¬gački kostur, čija se mršava hrptenica nazirala ispod iznošene crne odječe, jendoga če dana upoznati stra¬hote mučeništva. Svi oni umiru kao mučenici.' Otac de Guerande baci još jedan pogled prema Anñeliki. Ono što je pročitao u njenim, očima izmami mu na usne boru ponosa i gorčine.

On se pokušao ironijom obraniti od neobjašnjive samilosti što je zračila iz nje. -r- Ako vas pitanje koje ste mi uputili toliko za¬nima, gospoño, zašto odgovor ne zatražite vi osobno od oca Orgevalea? Zašto ne podjete k njemu u No-ridgawook?

26 27 GLAVA III Sada su tri čamca, opremljena jedrima koja je nadimao vjetar s rijeke, plovila nizvodno Kennebe-com. Na posljednjem odmaralištu prtljag su pretova-rali iz indijanskih čunova u veče i prostranije čam¬ce. U njih su se ukrcala tri čovjeka grofa de Pevraca koji su se, pošto su zimu proveli u Holanñaninovu konaku, ponovo vratili u mali rudnik srebra što ga je ovaj pretražio prošle godine. I tako su se ljudi i sa¬veznici francuskog plemiča svuda rojili. I tako se ne¬primjetno velik broj rudara i naseljenika u njegovo ime smještavao u Down-Eastu. Pošto je Floiimonña de Pevraca pratio do jezera Champlain u sastavu karavane de Caveliera de la Salle, Yann se vratio tačno na vrijeme da bi preuzeo svoju dužnost štitonose grofa de Pevraca na putu do oceana. Donio je dobre vijesti o grofovu starijem sinu, ali je zato proricao neuspjeh ekspedicije što je 'kre¬nula prema Mississippiju, i to zato što je voña te ekspedicije, Francuz Cavelier, imao vrlo prgavu narav. Drveni čamci snabdjeveni jednim jedinim jedrom nisu mcgli primiti isti broj ljudi kao i indije~iski ču¬novi 'koji su nekim čudom, u tom pogledu, bili uvijek prostraniji. Ali se zato ugodnije u njima putovalo. Yann Le Couennec je upravljao jedrom dok je grof de Pevrac bio na kormilu. Anñelika je sjedila kraj njega. Topao i čudljiv vjetar poigravao je njenom ko¬som. 28 Osječala se sretnom. Zaista, kretanje broda površinom vode nekako se usklañuje sa životnim poletom duše. Osječaš se slobodan, neuhvatljiv, a ipak si ograničen nekom vlašču, svojim vlastitim svladavanjem. Uza sve to, živiš pod nekim opojnim

dojmom da si se na neko vrijeme oslobodio svih zemaljskih stega. Rijeka je bila. široka, obale joj daleke i obavijene maglom. Bila je sama s Joffrevom. Život joj je bio bogat osječajima, ponekad krotkim, a ponekad živahnim. Ti su joj osječaji ispunjavali čitavo biče. Poslije Wa-passoua, poslije svladane zime, srce joj više nije kidao razdor. Bila je sretna. Sve što je moglo narušiti i po¬remetiti njeno življenje, sve to, u stvari, i nije dopira-lo do nje. Znala je da je on tu, kraj nje, bila je svje¬sna da je postala dostojna njegove ljubavi i te su joj činjenice bile važnije od ičega. On joj je to povje¬rio tamo dolje, na obali Srebrenog jezera dok se polarna zora nazirala iznad stabala. Bila mu je dru¬garicom, bila je dodatkom njegova velikog srca, nje¬gova duha bez mjere i granica, ona puka neznalica,, ona koja je dugo lutala, slaba i smetena, u svijetu bez sidrišta. Sada je zaista pripadala njemu. Ponovo su postali svjesni srodnosti svojih duša. Ona, Anñel¬ka — i on, prije svega muškarac i borac, taj čovjek koji se izdvajao od drugih, oni su sada bili čvrsto povezani, nitko više neče biti u stanju razbiti njihovu vezu. Pogledala bi ga načas, vrebala mu lik, njegovo opaljeno lice puno ožiljaka, obrve što su se mrgodile nad poluzatvorenim očima da bi izdržale iskričavo svjetlucanje vode. Tik kraj njega a da ga uopče nije dodirivala, njena koljena kraj njegovih, nepokretni, bili su tjelesno jedno, činilo joj se, i tako je snažno bilo to njeno uvjerenje da joj je rumen oblila obraze. Sad je on nju motrio pogledom zagonetnim i ravno¬dušnim. Vidio je njen skriven profil, zamječivao mašastu oblinu obraza koje su nemarno bičevali pramenovi zlačane joj kose. Prolječe je njenim, obrazima udah29 nulo novi život. U čitavu njenom liku, punačoom L milom, bilo je životinjske ljupkosti i ta je ljupkost dolazila do izražaja i kad je bija nepomična i kad je bila u pokretu. Zvijezde su blistale u njenim očima, a vrckava joj varnica poigravala na vlažnim, mesnatim i polu¬otvorenim usnama. Ubrzo se iza povelike okuke rijeke pojavi žalo i položaj starog naselja. Iz jednog čuna neki Indijanac uze nekoga dozivati. Joffrev de Pevrac pokaže prstom crtu stabala koja su bojila blagim tonom modrine izmaglicu izaz¬vanu žegom. — Tamo je — reče — Noridgewook... Misija... Anñelifciino srce odjednom snažno stane tuči. Čvr¬sto stisne zube i zarekne se da neče napustiti taj kraj a da se prije toga ne nadu licem u lice s ceom

Orgevalom i ne pokušaju diplomatskim riječima ras-prštiti iskrsle poteškoče i nesporazume koji su po¬budili njegovo neprijateljstvo prema njima. Dok su tri brodice, nagnuvši se, skretale u smje¬ru žala, ona privuče k sebi škrinjieu od mekane kože u kojoj je držala razne svoje stvari. Nije nimalo priličilo gospoñi koja je pripadala visokom francuskom plemstvu da se isuviše nedotje-rama pojavi pred strašnim isusovcem. Spretno ugura svoju bujnu kosu pod uštrikanu kapicu koja joj je savršeno pristajala i svoje dotjeri¬vanje na kraju upotpuni velikim pustenim šeširom ukrašenim crvenim -perom. Trebalo se maštom poslu¬žiti. Ta živjeia je u Versaillesu i kralj ju je primao. Trebalo je to staviti pod nos oholom svečeniku koji se suviše razmetao svojim vezama na dvoru da bi time zaplašio svoju okolinu. Zatim navuče svoj haljetak dugih rukava što ga je sama sašila u tvrdjavi od limburškog sukna modre boje i ukrasila ga ovratnikom i orukvicama od bijele čipke. Brodica pristane uz obalu. 30 Yann dohvati granu što se objesila prema tlu 1 pomoču nje izvuče brod na pijesak. Da mu žena ne bi ovlažila cipelice i čarape, de Pevrac je uze u naručaj i prenese je na suho. Držeči je tako u naručju, da bi je utješio, on joj se susret¬ljivo osmjehne. Sam rub žala bio je pust, ali su uokrug rasli grmovi rujevine nad kojima su se nadnimili tanki brijestovi. Naselje je naizgled bilo nenastanjeno več više godina jer je čitavo mjesto bilo obraslo glogom. Jedan Indijanac reče da se misija nalazi nešto dalje, u unutrašnjosti. —i Nema druge, moram popričati načas s tim tvrdoglavim isusovcem — reče de Pevrac zlovoljno. — Svakako — složi se Anñelika sasvim obuzeta strahom. Bog ne smije dozvoliti da napuste to mjesto a da Orgevalu ne istrgnu obečanje da če ih pustiti na miru. Dok su, jedni iza drugih, stupali stazom usječe¬nom u zelenu travu, pratio ih je miris rascvjetalog gloga, miris divan i opojan. Što su se više udaljavali od obale, to je i vjetar bivao slabiji. Poput olova teška i nepomična žega pri-tisla zemlju. Sad su mirisi cviječa i peluda ometali disanje, grozničavim nemirom i nekom nejasnom čež¬njom ispunjali ljude. Na čelu kolone su stupala dva Španjolca, na za¬čelju takoñe dva. Nekoliko naoružanih ljudi je os¬talo kraj brodica da ih čuvaju.

Staza je vijugala kroz mladu šumu, na mjestima uska.i stisnuta izmedju gustih grmova, a na mjesti¬ma se opet širila izmeñu cestara divlje trešnje i lijeska. Hodali su tako gotovo čitav sat. Baš u trenutku fcad su se pirobijali kroz največi cestar neobično jasni zvuči zvona zatrepere zrakom. Ti su jasni zvuči letjeli zrakom kao da se naganjaju. To su zvuči crkvenog zvona — reče jedan iz sku¬pine i zaustavi se. Bio je ganut. — Sad se sigurno nalazimo u blizini misije. 31

Skupina ljudi iz Wapassoua poñe naprijed. Miris ,sto se šunja u neposrednoj blizini nastanjenih mjesta dopre do njih. U njemu se osječao ustajali vonj dima zapaljenih cjepanica i duhana, zagorene masti i ku¬hanog kukuruza. Nitko im nije izišao u susret. To se nikako nije poklapalo s uobičajenom znatiželjom Indijanaca uvi¬jek spremnih da se zbog sitnice sjate. Zvono još nekoliko puta odjekne, a onda umukne. Nañoše se na ulazu u selo, koje se sastojalo od dvadesetak okruglih ivigtoama1 prekritih korom bri¬jestova i breza što su okruživali male vrtove u koji¬ma su, dozrijevale bundeve i tikve usred bujne zeleni svog vlastitog lišča. Mršava je živad čeprkala tu i tamo. Da nije bilo te živadi, selo bi izgledalo potpu¬no pusto. •¦ Napredovali su duž gfavnog puta okruženi tiši¬nom gustom poput muljevite vode. Španjolci postaviše cijev svoje velike muškete na rašlje spremni da otvore vatru na i najmanje sum¬njiv pokret. Njihovi su pogledi vrebali okoliš. Rašlje su pridržavali lijevom rukom, prstom de¬sne dodirivah, obarač kresiva, a pazuhom čvrsto ste-gli kundak, i tako se polako pomicali: naprijed. Stopu po stopu najzad stigoše na kraj sela, do mjesta,.gdje se nalazila crkvica oca'd'Orgevala. Indijanska, koliba GLAVA IV Odmah je upadalo u oči da je toj drvenoj crkvici, okruženoj rascvjetalim grmovima meñu kojima kao da se odmarala, dao oblik vrlo vješt zanatlija. Znalo se posvuda da ju je otac Orgeval sagradio svojim vlastitim rukama.

U zvoniku što se dizao nad sredinom zdanja još uvijek je podrhtavalo srebreno zvono. U grobnoj tišini Joffrev de Pevrac poñe naprijed i gurne vrata. Gotovo istog trenutka zabliješti ih živa i pokret¬na svjetlost. Usañeni u četiri srebrena sviječnjaka koji su imali ravnu podlogu, snopovi upaljenih sviječa svjetlucali su uz lagani šum što je davalo dojam da se tu netko krije. Meñutim, nikoga nije bilo u unu¬trašnjosti osim tih živih sviječa nježne zelene boje koje su razbijale polumrak. Po dva sviječnjaka su bila postavljena sa svake strane glavnoga oltara. Joffrev de Pevrac i Anñelika poñu naprijed. Iznad njihovih glava gorjela je sviječa od pozla¬čenog srebra. U njoj je bilo malko ulja iz kojega je virio upaljeni stijenj. — Sveti Sakramenat je tu — prošaputa Anñe¬lika prekriživši se. Grof skine kapu s glave i sagne čelo. Ugodan se miris širio iz zapaljenih voštanica. S jedne i s druge strane glavnoga oltara bilo je plastova i misnica, činilo se kao da su izloženi. Na

3 Anñelika u iskuSenJu Vm 33 njima su blistali zlatni.vezovi i svile, likovi svetaca i anñela raskošno izvezeni: „Svijetla odječa" nazivali su Indijanci to crkveno ruho i na njemu zavidjeli svečenicima. I zastava je bila tu. Sada su prvi put vidjeli tu zastavu o kojoj se posvuda pričalo,' tu zastavu nato¬pljenu krvlju Engleza,, tu zastavu sa četiri crvena srca u svakom uglu i mačem položenim preko bijele svile, tu zastavu zaprljanu u bojevima. - Tri su vrlo lijepa posvečena vrča, zatim posve¬čena platna obrubljena srebrom, te močnici biK izlo¬ženi kraj taberhakula iznad kojega je bio postavljen prekrasan križ što se nosi u procesiji. Močnik je bio poklon kraljice majke, a'bio je iz¬rañen u prastara vremena. Taj je kovčežič bio ukrašen sa šest zlatnih pločica na kojima su se izmjenjivali biseri i rubini. Pričalo se da je u njemu pohranjena treščica strijele koja je u II stolječu ubila svetog Ser bastijana. Na kamenoj ploči oltara nalazio se i neki pred¬met koji nije bio previše uočljiv.

Primaknu se da. bolje vide. Bila je to mušketa. Duiga, blistava, lijepa ratna naprava položena na sami oltar. Kao dary kao izraz poštivanja. . Kao odlučna izjava. Isti ih je srh podišao. Činilo im se da čuju riječi molitve što ih je onaj kome je pripadalo to oružje bezbroj puta na tom istom mjestu izgovorio: „Primi kao pokoru za naše grijehe krv prolivenu za tebe, Gospodine „Nečistu krv krivovjernika, i,Krv žrtvovanog Indijanca, „Krv iz mojih vlastitih rana što sam je za tebe prolio. Za tvoju slavu, za tvoju največu slavu... „Primi muke i napore rata koji vodimo zbog tebe, Gospodine, zbog toga da zavlada pravda, da tvoji ne¬prijatelji nestanu s lica zemlje, da se. skrši, neznabo34 žac koji te ne priznaje, krivovjernik koji ti se ruga> svi ravnodušni koji ne mare za tebe. Neka žive samo oni koji tebe služe. Neka doñe carstvo tvoje. Neka bude slavljeno ime tvoje! „Ja sam tvoj sluga i pograbit ču oružje i svoj ču život izložiti da bi ti pobijedio, jer meni je samo do tebe stalo." Tu strasnu i silovitu molitvu oni su je osjetili u dubini svojih duša tako jasno da je Anñelikinom du¬šom ovladao neki poseban strah. Ona „ga" je shvačala. Njoj je bilo posve jasno da je Bog za tog čovjeka bio Jedini. Da se bori za svoj vlastiti život? Koje li poruge! Da bi stekao i sačuvao bogatstvo? Koje H bijede! Ali za Boga! Divne li smrti i divnog li uloga! Krv križara, njenih predaka, odjednom joj navali u lice. Sada je poznavala izvor na kojemu se onaj tko je ostavio to oružje tu napajao željom za mučeni-štvom i žrtvom. Zamišljala ga je pognuta čela i zatvorenih očiju, dalekog, kako se oslobodio svog bijednog i izmučenog tijela. On je tu nudio Gospodu sve napore rata, sve umore bitke, tegobu pokolja, kad su ruke teške kao olovo od silnih udaraca, usne suhe bez daha u ubilač¬koj gužvi, on mu je ponudio radost slavlja, molitve pobjede, on mu je žrtvovao ponos prepustivši svecima i anñelima zaslugu što su obdarili snagom mišice ratnika... Neka mušketa Svetog rata, neka taj vjerni sluga bdije ispod nogu Kralja nad Kraljevima čekajuči tre¬nutak da zagrmi za nj!

O sveto oružje, posvečeno i sveto, sveto, tisuču puta sveto, lijepo u čast onoga koga služiš i koga bra¬niš, bdij i moli i neka oni koji te motre ne budu jači od tebe! Neka oni koji te danas motre shvate tvoj simbol i tvoju poruku koju im dovikuješ umjesto mene! Anñelika osjeti kako je tjeskoba davi. * 35 »Pa to je strašno", mislila je, „on uza se. ima anñele i svece, dok mi..." Izgubljenim pogledom »potraži čovjeka što joj' je stao uz bok, potraži svog muža i vidjjevši.;ga,: odgovor Je več isklijao VL njenu srcu: „Mi uza se imamo... Ljubav i Život..." Pri treperavoj svjetlosti voštanica, bilo je lako uo¬čiti na licu Joffreya de Pevraca, tog pustolova 'i pro^-kletnika, izraz gorčine i ruganja. Uza sve to, on je u tom trenutku bio potpuno mi¬ran. Nije htio preplašiti Anñeliku, nije htio tom do¬gañaju priznati njegovu pravu i mističnu vrijednost. Meñutim, i on je i ±e kako dobro shvatio poruku izlo- • ženog oružja. Strasne li moči! Strašnog li priznanja! Izmeñu vas i mene zanavijek postoji samo jedno: uništenje! Izmeñu njega, osamljenika i njih, koji su živjeli pod zaštitom ljubavi, mogao je postojati samo rat... Rat, vječni rat! Nema sumnje da ih je on, tamo, u šumi, čela pri¬slonjenog o zemlju, tačno vidio u svojim mislima, taj! svečenik ratnik, taj isusovac, on je vidio njiH koji su se opredijelili za radosti ovoga svijeta, vidio je taj" bračni par ikako stoji pred znakom križa baš kao što su i stajali, vidio je njihove ruke jedne kraj drugih i spremne da se zgrabe i koje su se u stvari i zgrabile u tišini... „Gdje li je on?" mislila je AnñelJka, „gdje li?" Tražila ga je tamo iznad živica i ustreptalih sta¬bala na koja se stuštila žega i sitna, sitna i uzvitlana prašina. Jednim pokretom ruke grof de Pevrac objasni drugovima da treba krenuti natrag prema djeci. Na pola puta sitna kiša stane padati. Sumom pro¬ñe mrmor. Mrmoru se šume pridruži udaranje bubnja. Pro¬dorno i daleko. Pospješe korak. Kad su stigli do svojih brodica, po rijeci je pra¬skao iznenadan pljusak i obale su začas nestale e vidika. Bio je to trenutačan pljusak. Uskoro se sunce ponovo pojavilo, nekako svježije u opranom krajoliku. Jedro se polako napne.

Pračene flotiljom indijanskih čunova koji su kre¬nuli u trgovinu, brodice grofa de Pevraca zaploviše nizvodno i ubrzo iza jednog rta obraslog cedrovima i gustim hrastovima, nestane Noridgewooka, mjesta gdje je bila smještena misija.

Topla ñe Pevracova ruka stegne Anñelikine hlad¬ne prste. Još jednom se on s poštovanjem pokloni pred tabemakulom i polako stane uzmicati povukavši i nju iz te zažarene i mirisave, iz te barbarske i mistične, iz te usijane crkvice... Kad su se našli napolju, morali su se zaustaviti da bi ponovo uhvatili korak s drugačijim danom, da bi vratili svijetu njegovo sjajno sunce, njegovo zujanje kukaca, njegove mirise sela. Španjolci su se bili uznemirili, bili su na oprezu... 36 37 GLAVA V Na slijedečem odmorištu, dok se podizao logor, Anñelika zamijeti neku Indijanku kako trči noseči na glavi neki čudan predmet. Naredi vojnicima da je do¬vedu. Indijanka drage volje pokaže ono što je nosila. Bio je to ogroman kruh od bijelog pšeničnog brašna. Tog je dana ona dala za nj na Holanñaninovoj trgo¬vačkoj postaji šest vidrinih krzna, dok je za polič ra¬kije dala dva krzna od srebrnih Ušica. Sad se vračala u svoj logor gdje je imala još krzna. Holanñaninova postaja je bila vrlo dobro snabdjevena robom, tvrdi¬la je žena. Trgovačka postaja maviještala se zamamnim miri¬som kruha. Indijanci su bili oblaporni na pšenični kruh. U vrijeme zamjene trgovčev je pomočnik bez prestanka punio veliku peč od opeka glavama kruha. Postaja je bila sagrañena na otočiču. Možda ju je njen vlasnik sagradio na tom mjestu potaknut uzaludnom nadom da če tako izbječi sudbinu ostalih postaja što su u posljednjih pedesetak godina poosnivane u blizini velikog sela Houssnpcka1 i što su u više navrata bile opljačkane, spaljene, sravnjene sa zemljom pod raz¬nim izlikama. Houssnock nije ni danas obična selendra. Zadržao je ime, a nomadska indijanska plemena su uvijek za-stajala tu na svojim putovanjima prema jugu.

U stvari, tu se več osječala plima i oseka. Tu je počinjalo ušče Kennebecai mada sunjegove prostra1 Danas grad Augusta 38 ne, mirne i močne vode, koje su proticale izmeñu Su¬mom obraslih obala, bile prozirne, po mnogim se zna¬kovima moglo zaključiti, da more nije daleko. Tu je zrak bio vlažniji i imao slankast okus. Osim toga, tamošnji su se Indijanci, Wawenokesi i Kana-basi, umjesto medvjeñom mašču, od glave do peta premazivali uljem morskih vukova. Tako su oni na¬zivali foke koje su lovili za zimskih mjeseci na oba¬lama oceana. Snažni vonjevi ribarnice miješali su se s mirisom toplog kruha i divljim vonjem nagomilanih krzna. I tako je trgovačka stanica bila okružena či¬tavim mnoštvom vrlo prodornih vonjeva koji nisu bili baš najugodniji bičima nježnih nosova. Prošlo je več mnogo vremena otkako Anñelika nije marila za takve pojedinosti. Vreva što je vladala oko otočiča i bila nalik vrevi u mravinjaku učini joj se dobrim znakom. Tu če sigurno biti.najneobičnije trgovačke robe. Cim su brodice pristale uz obalu otoka, svi su se razišli, netko da obavi neki posao, drugi da kupi kakvu sitnicu. Joffrevu de Pevracu pristupi čovjek kojega je on vjerojatno poznavao. Dvojica ljudi ot¬počnu razgovor na stranom jeziku. — Doñi — reči če Anñelika maloj Engleskinji Rose-Anni. — Najprije čemo ugasiti žeñ. Vjerujem da čemo ovdje nači svježega. piva. Poslije čemo poči u kupovinu, kao u Galeriji palače. One su se dosta dobro sporazumijevale na engle¬skom jeziku jer se Anñelika, uzevši Cantara sebi za prigodnog učitelja, prilično uvježbala u tom jeziku. Uostalom, njena štičenica nije bila od mnogih riječi. Na njenu glatkom i blijedom licu izduljenih vilica opa¬žao se izraz zrelosti i sanjarskog razbora. Ponekad je izgledala zbunjena i gotovo ružna. Uza sve to, bila je ona vrlo ljubazna djevojčica jer je u trenutku) svog odlaska iz Waipassoua bez krzmanja svoju lutku ostavila Honorini. Pa ipak je mala zaro¬bljenica, koja je bila na umoru, uspjela sakriti tu lutku u svoju bluzu da ne bi pala u ruke Indijancima. 39 Honorini se svidio dar. U društvu te i pripitomljenog medvjeda ona če strpljivo čekati na povratak svoje majke.

Usprkos svemu, Anñeliki je bilo neobično žao što mala pametna djevojčica nije sada bila tu. Ona bi neobično bila uživala u gužvi što je vladala na. tom mjestu gdje je trgovina bila u punom jeku. Holanñanin, poslovoña i predstavnik Društva" iz zaljeva Massachusetts ustobočio se usred dvorišta, u crnim i kratkim hlačamaj kitnjastim i prašnjavim. , Držeči pušku u ruci, njom je mjerio omot dabro-vih krzna. U omotu visokom koliko i cijev puške bilo je če¬trdesetak krzna. Zgrada postaje bila je skromna izgleda, sagrañena oñ letvica smeñe boje. . Anñelika i Rose-Anne prodru u veliku dvoranu. Kroz dva prozora snabdjevena malim rombovima pro-diralo je dovoljno svjetla, ali je uza sve to u dvorani vladao polumrak i ugodna svježina. Mada su se Indi¬janci tu uvelike vrzmali i cjenjkali, ipak je tu bilo prilično čisto što je bilo najboljim dokazom da je go¬spodar tih mjesta imao željeznu ruku i smisla za or¬ganizaciju. Na desnoj strani nalazio se dugačak pult s vaga¬ma, utezima, sudovima i raznim, mjerama u koje se stavljalo bisere i kovnu robu da bi ih se rasprodalo. Iznad'i uzduž jednog dijela zidova na brojnim policama koje su bile postavljene jedne iznad drugih bila je izložena roba meñu kojom je Anñelika zamije¬tila pokrivače, vunene kape, košulje i rublje, šečer pročiščen i nepročiščenj mirodije, biškot. Bilo je tu takoñer bačava s graškom, ¦ bobom, suhim šljivama, bilo je tu posoljene slanine i dimljene ribe. Na velikom ognjištu od opeke oko kojega je vi-silo kuhinjsko posuñe tiho se kuhao na nešto žerave, bez.sumnje,' vrlo skroman ručak trgovca1 i, njegovih pomočnika. Na rubu nadstrešnice bio je izložen čitav niz vr¬čeva, .pivskih čaša, kupa, pehara od kositra, a sve je 40 to bilo tu da posluži onima koji su se htjeli osvježitS pivom što je u otvorenoj bačvi bilo postavljeno na svima pristupačnom mjestu. O rub nadstrešnice bile su okačene zajimače kojima se svatko mogao poslužiti po svom čefu. U jednom dijelu dvorane nalazila se točionica s velikim drvenim stolovima i klupicama te ponekom izvrnutom bačvicom koja je tu bila da bi poslužila u slučaju navale gostiju ili nekom gostu koji je želio sam piti. Tu je sjedilo dosta ljudi. Oko njih su lebdjeli oblaci plavičastog dima. Kad je Anñelika ušla, nitko se ni ne pomače, ali su se zato sve glave polako okrenule prema njoj i oči bljesnuše. Pošto je sve oko sebe pozdravila, ona

. uzme dva vrča s nadstrešnice iznad ognjišta. Morala se što prije osvježiti hladnim pivom. Ali da bi doprla do bureta s pivom, morala je za¬smetati indijanskog poglavicu što je, na kraju jednoga stola, dremljivo pušio lulu umotan u svoj izvezeni ogrtač. Ona ga na jeziku abenakis pozdravi uobičajenim okolišanjem i poštovanjem kakvo i pripada Indijancu njegova ranga što je bilo lako uočiti po orlovim perima zataknutim u crnu punñu. Indijanac se odjednom trgne iz svog drijemeža i naglo se uspravi. Oči mu se zažare, zablista ju. Casak ju je pro¬matrao začuñen i u zanosu, a zatim, pošto je jednu ruku primio srcu, iskorači desnom nogom i pozdravi. je savršenim dvorskim naklonom. — Gospoño, što da uradim pa da mi oprostite — reče na izvrsnom francuskom jeziku. — Nisam se ni u snu nadao takvoj pojavi. Dopustite mi da se pred¬ stavim: Jean-Vincent d'Abbadis,' gospodar Rasdacqa i drugih mjesta, barun de Saint-Castine, kraljevski namjesnik u tvrñavi Pentagouet u ime njegove vlade u Acadiji. — Barune, očarana sam time što sam vas srela. O vama sam več mnogo, mnogo toga čula... — A i ja o vama, gospoño... Ta nije ni potrebno da vas oslovim. Prepoznajem vas mada vas nikada 41

nisam vidio... Vi ste lijepa, vrlo lijepa gospoda de Pevrac! Mada sam o vašoj ljepoti toliko čuo, ipak stvarnost uvelike nadilazi sve što sam u svojoj mašti mogao zamisliti... Vi ste me smatrali Indijancem... ? Kako da objasnim svoje neuljudno ponašanje? Zami-jetivši vas odjedared ispred sebe, shvativši namah tko ste i da ste tu, ostao sam kao uzet, okamenjen i nijem kao oni smrtnici, oni bijedni zemaljski stvorovi koji¬ma boginje, potaknute tko zna kakvim hirovima, do¬laze u posjetu. U stvari, jest, gospoño, ja sam znao da ste vi neizmjerno lijepi, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da je ta vaša ljepota spojena s toliko ljupkosti i draži. Osim toga;, divnog li iznenañenja za mene kad sam čuo kako indijamski govor, meni neizmjerno drag, ¦teče preko vaših usana i kad sam primijetio kako je vaš osmijeh odjednom osvijetlio ovu mračnu i prostu špilju! Ah; nikad, nikad ja to neču zaboraviti!

— Ah, gospodine, meni je sada posve jasno da ste vi Gaskonjac! — poviče Anñelika prasnuvši u smijeh. — Zar .ste me zaista smatrali Indijancem? —r Pa jasno. Ona se zagleda u njegovo lice bakrenWe boje na kojemu su sjale punim i snažnim sjajem dvije crne zjenice, te njegovu kosu i njegovo držanje. — A sada? —*- upita on odbacivši crveni pokrivač ukrašen biserima i bodljikama dikobraza u koji se bijaše umotao. f Sad je bio'odjeven u uski kaput modre boje koji je bio opšiven-zlatnim gajtanom i ukrašen oko vrata bijelom čipkom, dakle, u uniformi oficira pukovnije Carignan-Sallieres. Ali samo je taj "kaput od čitave njegove odječe pripadao pukovskoj uniformi. Umjesto hlača i čizama imao je na sebi visoke indijanske na-zuvke i mokasine. ¦ Izazovno se postavivši, podboči se šakom i oholo nadme poput oficira iz kraljeve pratnje. — A sada? — ponovi. — Ne izgledam li sada kao savršen dvoranin iz Versaillesa? Anñelika odmahne glavom.

— Ne — otpovrmie ona. ¦.— Vaše je objašnjenje stiglo isuviše kasno, gospodine. Vi meni izgledate kao poglavica Abenakisa. — Neka bude! — nato če baron de Saint-Castine vrlo ozbiljna lica. — Imate pravo. I sagne se da joj poljubi ruku. Ta se žustra i vesela razmjena poštovanja i lju¬baznosti obavljala potpuno slobodno u zadimljenoj krčmi a da nitko od onih što su se takoñer osvježavali pivom nije okom trepnuo. Što se tiče Indijanaca koji su se u dvorani nalazili, oni su toliko bili zaokupljeni trgovinom, da čitavom tom prizoru nisu poklonili ni¬kakve pažnje. Jedan je brojio igle jednu po jednu, služeči se pri tom magnetom, drugi je iskušavao oštri¬cu noža na rubu pulta, treči se povukao unatrag da bi izmjerio komad platna. Pri tom je okrznuo Anñeliku a kad je vidio da mu smeta u poslu gurnuo ju je bez ikakva obzira. — Potražimo neko drugo mjesto — predloži ba¬ run. — Tu pokraj je jedna soba gdje možemo časkati na miru. Zamolit ču staroga Josuea Hingginsa da nam nešto donese da zagrizemo. Je li ovo prekrasno dijete vaša kčerka?

— Nije, to je mala Engleskinja... — Tiho! — prekine je živo mladi oficir Gasko¬ njac. — Engleskinja...! Ako se to dozna, izgubit če glavu, a u najmanju ruku slobodu. — Ali ja sam je po svim pravilima otkupila od Indijanaca koji su je zarobili — bunila se Anñelika. — Vi kao Francuskinja, vi sebi možete dozvoliti neke stvari — reče Saint-Castine — ali svima je dobro poznato da gospodin de Pevrac ne otkupljuje Engleze da bi ih potom priveo pravoj vjeri. Zbog toga vsu ljuti na visokom mjestu. Prema tome, trudite se da nitko ne posumnja da je ova djevojčica Engleskinja. — Pa ovdje ima mnogo stranaca. Nije li gospo¬ dar mjesta Holanñanin, a za njegove pomočnike bih rekla da su došli pravo iz Nove Engleske. — To ništa ne znači. — Značilo — ne značilo, oni su tu.

42 43 — Ali ikako još dugo... ? Vjerujte mi, budite oprezni. Ah, draga grofice — poviče on i ponovo joj poljubi vrhove prstiju — vi ste divni i potpuno nalik biču kakvim vas opisuju! — A ja sam bila uvjerena da kod Francuza uži¬ vam glas opasnog stvora — otpovrne Anñelika. — Pa vi to i jeste — potvrdi barun. — Opasni za one koji su kao i ja suviše osjetljivi na žensku ljepo¬ tu... Opasni takoñer za one koji... Na kraju, reči ču vam, vi ste sasvim nalik svom suprugu... kojemu se ja divim i kojega se plašim. Istinu ču vam reči, napustio sam Pentagouet i pošao prema Kennebecu u namjeri da se sretnem s vašim suprugom. Nosim mu ne baš dobre vijesti. — Da se nije što neugodno dogodilo Gouldsborou? •— upita Anñelika problijedivši.

— Nije, nije, umirite se. Pretpostavljam da vas je gospodin de Peyrac dopratio ovamo. Idem. ga za¬ moliti da nam se pridruži. I odgurne vrata. Ali prije no što je Anñelika, dr¬žeči stalno za ručicu RoseAnn, uspjela uči u susjednu sobu neki čovjek bučno upadne u veliku dvoranu i pojuri prema barunu Saint-Castineu. Bio je to neki francuski vojnik. U ruci je nosio mušketu: — Ovaj put, ovaj put sam siguran, gospodine po¬ ručnice — stenjao je. — Potpalili su ratni kotao... Nema više sumnje. Taj bih miris prepoznao meñu tisučama drugih! Doñite, doñite i osjetit čete! Dograbivši oficira za rukav, gotovo ga je silom izvukao napolje. — Pomirišite! Pomirišite ovo! — tvrdoglavo je ponavljao podigavši dug i fruntast nos u zrak, nos kakav je obično u sajamskih šarlatana. — Osječa se Osječa se miris kukuruza i kuhanih pasa. Zar zaista ne osječate nikakav miris? — Tu se osječa tisuču mirisa — otpovrne Saint-Castine prezirno namrštivši lice. 44 — Ali mene ovaj miris ne vara. Kad zrak smrdi, znači da su oni svi tamo, tamo u šumi, časte se prije no što če napasti. Jedu kukuruz i kuhane pse! Da bi se ohrabrili. A onda piju vodu... na svu onu njupažu vodu — doda prestravljen i izbeči oči poput zaplašenog puža, U tog je vojnika bilo zaista vrlo blesavo lice. Kad bi ga sajamski šarlatani predstavili u svom pro¬gramu po trgovima, požnjeli čitavu buru smijeha. Istina, vjetar je s rijeke donosio neki slatkasti miris koji se probijao iz same šume, miris indijan¬skih gozbi. — Taj smrad dolazi odotamo, odotamo — nastav¬ ljao je vikati vojnik pokazujuči prstom razna mjesta na lijevoj obali Kennebeca. — Vjere mi, ja se ne varam! Smiješno neko spadalo taj vojnik! Umotan u svoj modri ogrtač on je svoju pušku držao vrlo nespretno. Nije nosio ni nazuvaka ni mokasinki, več svoje teške cokule, koje kao da su još više isticale njegovu ne-zgrapnost, i svoje

debele čarape od platna koje su, buduči da su ispod koljena bile slabo učvrščene, pa¬dale u naborima što nije baš bilo u skladu s pro¬pisima. . / — A što se toliko uzbuñujete, Adhemare — reče mu barun Saint-Castine pretvarajuči se da je zabri¬ nut. — Nije vas trebalo unovačiti u kolonijalnu vojsku dok se toliko bojite indijanskog ratovanja. — Ta kazao sam vam da me je u Francuskoj onaj što novači naljoskao i da sam se potom našao na bro¬ du — zajauče vojnik. Baš u taj trenutak stiže grof de Pevrac u dru¬štvu Holanñanina i Francuza koji mu je pristupio pri¬likom pristajanja uz obalu. Oni su čuli Adhemarove tvrdnje u pogledu rat¬nog kotla. — Mislim da ovaj momak ima pravo — reče Francuz. — Mnogo se priča o skorašnjem pohodu Abe45 nakisa da bi kaznili bezobzirne Engleze. Hočete li vi, Castine, sudjelovati sa svojim Ečeminima? Barunu kao da ne bi drago to pitanje te ne od¬govori. On se nakloni grofu ikoji mu srdačno pru¬ži ruku. Sad. grof de Pevrac predstavi svojoj ženi svoja dva druga. Holanñanin se zvao Heter Boggen. Drugi je bio gospodin Bertrand Defour. On je sa svoja tri brata bio vlasnik imanja u tjesnacu, na kra¬ju Francuskog zaljeva. Kkardijac širokih ramena i grubog lica istesanog u šumi izgorenoj od sunca, očito več dugo nije imao prilike da svoje poštivanje izrazi nekoj lijepoj ženi. U prvi mah je izgledao zbunjen, no zahvaljujuči svojoj jednostavnoj naravi, on se brzo snañe i duboko se pokloni AnñelikL — E, ovo moramo proslaviti — reče. — De, da nešto popijemo! Nekakvo krčanje Sto je dopiralo iza njihovih leña natjera ih da okrenu glave. Vojnik Adhemar je klonuo na okvir vrata. Nje¬gove su oči netremice promatrale Anñeliku. — Prokletnica — zamuckivao je — to je ona... to je ona... ! Ništa' mi niste rekli. To nije dobro. Zašto mi to niste odmah rekli, gospodine poručnice? Saint-Castine razdraženo rikne. Dograbi čovu i dobro odmjerenim udarcem u tur sruši ga u prašinu. — ðavo odnio ovog glupana! — reče nato dahčuči od bijesa. — Gdje ste pobrali tog čudaka? — upita de

Pevrac. — Tko bi to znao? Evo kakve vam ljude šalju iz Quebeca. Oni vjeruju da mi trebamo ljude koji cr¬ kavaju od straha...

— Umirite se, gospoñine Saint-Castine — reče Anñelika — dodirnuvši mu rukom, lakat u želji da ga umiri. — Znam što je htio kazati taj jadni čovjek. — Nije mogla a da se ne osmjehne. — Bio je tako smi¬ ješan s onim. svojim očima koje samo što mu nisu ispale iz glave. Nije on kriv. Loši glasovi koji kruže Kanadom, a protiv kojih se ne mogu boriti, potpuno su ga smutili. Nije on kriv za to. — Znači, gospoño, vi se niste uvrijedili... ? Zai¬ sta niste? — ponavljao je Saint-Castine lomeči ruke pretjeranim pokretom kao što to več biva kod južnjaka. — Neka su prokleti svi oni slaboumnici koji ko¬ riste vaše udaljavanje s dvora i tajanstvenost koja vas okružuje i na vaš račun šire budalaštine i uvredlji¬ ve priče. — Ja sam, evo, izišla iz šume i ja ču nastojati da te priče opovrgnem. Zbog toga sam i krenula na ovaj put prema obalama u pratnji svoga muža. Kad se vratim u Wapassou, treba da čitava Akadija bude uvjerena, ako ne baš u moju svetost, oh, Bože to ne,. a ono bar da sam bezazlene naravi. — Što se mene tiče, ja sam več uvjeren u to — javi se snažni Defour stavivši ruku na srce. — Vi ste obojica izvrsni prijatelji — reče Anñe¬ lika potaknuta osječajem zahvalnosti. Obujmivši rukama ramena obojice, ona se i jed¬nome i drugome osmjehivala svojim ljupkim osmije¬hom čiju je tajnu posjedovala. Znala je da je bila u stanju povezati prijateljstvom pravog aristokratu Sa-int-Castinea i valjanog pikardijskog seljaka koji su postali brača svojom pripadnošču zemlji lud'1] i div¬ljoj kakva je bila Akadija. De Pevrac ju je p imatrao dok ih je, smijuči se srdačno, vukla prema vratima. — Znate li, dragi moji prijatelji — govorila im je — da ženi nije neugodno čuti da je se smatra ña¬ voljim stvorenjem. U tim se riječima osječa nekakvo

mračno štovanje prema jednoj isuviše često nepri¬ znatoj moči. Jadni Adhemar nije zaslužio da se prema njemu onako grubo postupi ...

46 47: A sada, molim vas, ne govorimo više o tome več hajde da okvasimo grlo. Umirem od žeñi. U drugoj dvorani postaje oni se smjestiše za sto. Dobro raspoloženi, razgovarali su o ozbiljnim stvari¬ma, i to o takvim koje bi se mnogima činile drama¬tičnim, koje su, meñutim, u njihovim ustima dobivale okus šale i pretvarale se gotovo u smiješne zgode. Našavši se u veselom društvu Francuza koji su po tome bili nalik Flamancima, Holanñanin postavi na stol čaše, pivske čaše, vrčeve, pivo, rum, rakiju i jed¬nu bocu crnog i blistavog španjolskog vina što ga je nedavno od jednog gusarskog broda koji se bijaše iz¬gubio u ušču Kennebeca dobio u zamjenu za krzna. GLAVA VI Nasmiješena lica Pevrac je jednim uhom slušao razgovor dok je očima netremice promatrao Anñeliku. Očaran ponovo bogatstvom njene ženske naravi, sada se sjetio kako je ona nekad, u Tuluzi, jednim jedinim osmijehom i s nekoliko rijeci, uspijevala vezati uza se njegove najzavidnije prijatelje koji bi poslije bili sko¬čili u živu vatru za nju. Njemu se činilo da su, za¬hvaljujuči njenu ženskom iskustvu, sazreli njen živ i razdragan duh, njeni pokreti puni' otmjenost^ njeni brzi odgovori nabijeni milinom. Zatim je sebi predoči onakvu kakva je bila pro¬šle godine, u vrijeme kad se zajedno s rijim iskrcala na ove obale, poslije onog čudnog putovanja Govld-. sboroa kad su se prepoznali i ponovo pronašli. Njom su tada vladali nekakvi ganutljivi obziri, njeno je držanje bilo držanje progonjene žene. Čini¬lo se da ju je nesreča ovjenčala svetošču. A eto, nije prošla niti godina dana iz nje je pono¬ vo zračila životna radost, ona je ponovo bila sretna. Bilo je to djelo ljubavi i sreče, i, usprkos nedačama zime, bilo je to njegovo djelo! >

Zahvaljujuči njemu, ona je ponovo oživjela. Nji¬hovi se pogledi ukrste i on joj se nježno osmjehne. Šutljiva i blijeda meñu svim tim osobama punim života, mala je Engleskinja svojim očima promatrala sad jednog, sad drugog. Barun Saint-Castin je pričao kako se markiz d'Urville, zapovjednik Gouldsboroa, uz pomoč huge-

48 4 Anñellka u iskušenju VBI 49 L nota iz La Rochelea, odupro dvjema brodovima gusara zvanog Zlatobradi. Bitku su na kraju odlučile topov¬ske salve s usijanom tanadi. Kad je vatra planula u njegovu meñupalublju, Zlatobradi se povukao iza oto¬ka. Poslije toga se potpuno smirio, ali trebalo je biti na oprezu. Grof upita nisu li se vratila dva broda što ih je on očekivao, jednog iz Bostona, a drugog, Gcnddsboroa, iz Evrope. Ali sezona je bila tek na početku. A mala bostonska „jahta" koja je iskrcala ljude Kurt RLtza u ušču Kennebeca, bila je prisiljena uhvatiti se ukoštac s več spomenutim Zlatobradim te se u luku vratila veoma oštečena. — Tu če mi štetu taj lupež stoput skuplje platiti — izjavi Joffrev de Pevrac. — On ništa ne gubi čekajuči. Ako mi ne povrati živog mog Švicarca, doči ču mu glave. Progonit ču ga do nakraj svijeta. Defour ispriča kako su ti gusarski gadovi i lu¬peži iz toplih mora preplavili Francuski zaljev. Znali su da u vrijeme ljeta Sjevernjacima, i francuske i engleske narodnosti, dolaze brodovi krcati raznom tr¬govačkom robom, te su stalno lunjali oko njihovih obala da im premetnu brodove, i to uz daleko manju opasnost nego presretajuči španjolske galione. A da se i ne govori kako tom svojom, rabotom privlače u Akadiju engleske ratne brodove kojima je nareñeno da štite ribarske flotilje iz Bostona i Virdžinije. — Ne treba ni spominjati., gospodine grofe, kako ti Englezi misle da im je sve dozvoljeno mada nemaju

šta tražiti u Francuskom zaljevu. A zatim doda kako se upravo spremao na jedno putovanje u trgovačke svrhe duž obale i kako mu je pala na. pamet jedna dobra ideja. — Vi ste me tako dobro opskrbljivali hranom i drugim potrebama prošle godine, gospodine de Pevrac, u vrijeme kad umalo nisam umro od gladi, da sam, prolazeči uščem rijeke Saint-Jean, digao šest vojnika garnizonu u maloj utvrdi Sainte-Marie i poveo ih sa sobom da vam ih stavim na raspolaganje. 50 — To si nas, dakle, tiy Defoure, obdario onim glu¬ panom u uniformi, onim Adhemarom? — čudio se barun. Akadski se trgovac branio: — Onoga su mi silom ugurali. Čini se da su ga; se svi htjeli liješiti te je tako prelazio iz mjesta u mje¬ sto obišavši ih sva: i Quebec i Montreal, i Gornje jezero i Zaljev vručine. Ali su zato svi drugi hrabri momci koji se znaju tuči. Pevrac se od srca smijao. -r- Velika vam hvala, Defoure. Nimalo rie 'prezi¬rem vaš dar od nekoliko dobrih strijelaca, ali što su kazali o vašoj podvali gospoda de Wauvenart i vitez de Granderiviere? — Oni su bili u Jernsegu. S te strane se očekuje posjeta guvernera Akadije, gospodina de ViUeñavrava. Zbog toga sam se i otisnuo na ovo skitanje po Zalje¬ vu, treba biti oprezan. Moja če brača dočekati i ugo¬ stiti tog nametljivca — doda prasnuvši u podrugljivi ' smijeh. — Ali zašto te svoje vojnike niste ostavili u Gouldsborou? — upita barun Saint-Castine. — Oluja me je bacila sve do otoka Matinicus — Defour odvrati jednostavno. — Poslije toga četiri dana sam bio zarobljenik guste magle. Stoga sam radije nastavio prema zapadu. Nije se lako probiti tjesnacem u Gouldsboro. Mogao sam nabasati i na Zlatobradog. Ali, kao što vidite, na kraju se uvijek .nañemo. Pevrac se diže. Htio je vidjeti vojnike. Njegovi drugovi poñoše za njim.

Anñelika je ostala u zamračenoj dvorani. Španjol¬sko je vino bilo izvrsne kakvoče, ali je malko udaralo u glavu. Eose-Ann je pila pivo. Bila je gladna. Još Anñelika i njena štičenica ne bijahu izmijenile svoje dojmove o svojim željama da se nečim dobro okrijepe kadli se ispred njih stvori ljubazan starčič i položi na stol tanjure s velikim kriškama toploga kruha pre¬mazane marmeladom od borovnica koje Francuzi zovu mirtili, a kojima su u Americi obrasli veliki prostori. 51

Ljubaznim ih smiješkom hrabrio da se okrijepe. Nosio je malu bijelu bradicu, a čitavo mu je lice zra^ čilo dobrotom. Bio je odjeven vrlo jednostavno: u crni pmsluk i nekakve hlače napuhnute ispod koljena i po¬malo staromodne, te bijelim i nabranim ovratnikom. Tom svojom odječom je on Anñeliku podsječao na njena djeda, na vrijeme kad je nabrana ogrlica bila u modi. Reče im da se zove Josue Pilgrim. Kad je mala Rose-Anne utažila glad, sjedne po¬kraj nje i uze je ljubazno pitati tko je i odakle je. Izgledao je vrlo uzbuñen kad je od nje doznao da joj se roditelji zovu William i da su porijeklom bili iz Biddeford-Sabaga. Obavijesti Anñeliku da su se djed i baka Rose-Anne nalazili na obali Andros-coggina, niti trideset milje daleko od postaje. Indijanci su to mjesto nazivali Newehewanidk, to jest Proljetna zemlja. Tu su stari William prije desetak godina po¬digli naselje koje se lijepo razvilo, a na engleskom je to naselje dobilo prilično obično ime, Brunschwick--Falls. Ti Williami su bili vrlo poduzimljivi ljudi. Uvi¬jek su sve više prodirali u unutrašnjost zemlje. Več je John William, sin, napustio Biddeford, vrlo bogatu naseobinu u Zaljevu, da bi osnovao drugi Biddford na obali jezera Sebago. Sada se zna da su to skupo platili jer su kao zarobljenici svršili u Kanadu. Iako naselja na obali nisu više bila sigurna otkako su bu¬jice Indijanaca udarale iz šuma na Engleze, ipak su •se ljudi uvijek mogli, kad su več prebivali na obali, skloniti na otoke. Ali on je, Josue, shvačao svijet kao što su ti Wil-liami, jer ni on nikad nije volio bakalar i uzburkano more. Njemu se više sviñalo promatrati odbljeske ri¬ječne i jezerske vode ispod stabala i jesti meso div¬ljih purana. Njemu je bilo deset godina kad je s ocem, trgov¬cem iz Cap Goda, mjesta u blizini Plvmoutha, došao ovamo i osnovao ovo naselje, Houssnock. Dakle, kao dijete on se iskrcao iz broda, koji se zvao Mayflower, na potpuno pustu obalu gdje je polovica doseljenika pomrla več nakon j>rve zime.

52 Pošto je završio tu svoju priču odmjerenim i po¬malo poučnim glasom, starac ode i uze tražiti nešto iia jednoj polici i ubrzo se vrati noseči guščije pero, rog s crnilom i komadom tanke brezove kore .nalik per-gameni na kojoj odmah stade povlačiti nekakve zna¬kove. Bio je to plan uz pomoč kojega se moglo do¬spjeti do engleskog naselja gdje su živjeli stari Benjamin William i njegova žena Sara, djed i baka Rose-Anne. On zatim objasni Anñeliki kako dotamo nije bilo ni dan puta, ali je trebalo priječi na desnu obalu Ken-nebeca i onda okrenuti prema istoku. — To je prava sreča — poviče Anñelika. Njihova namjera, muža joj i. njena, bila je da djevojčicu predaju njenim roditeljima, ali to nije bilo-lako ostvariti. Iduči u tJouldsboro, to jest prema isto¬ku, oni su išli u protivnom smjeru od onog gdje su se nalazila engleska naselja. Kraj gdje su se nalazili u tom trenutku, a koji su Englezi nazivali Majneom, a Francuzi Akadijbm, bio je, u stvari, granični kraj. Kennebec je označavao vrlo pokretnu graničnu crtu, to jest no man's land', zemlju bez gospodara i bez zakona. Providnost je htjela da se obitelj njihove štiče¬nice nalazila na. svega desetak milja od Houssnocka... Ničiju zemlju 53 GLAVA VH Kad su se grof i njegovi prijatelji, na poziv Ho-lanñanina koji je želio svoje najbolje posjetioce tog dana svečano ugostiti, ponovo našli u postaji, najpri¬je se poveo razgovor o mogučnosti da se djevojčica odvede njenoj baki i djedu. Domačin im donese geografske karte. Uzmu li se u obzir svi zaobilasci, sve staze i bre¬žuljci, trebalo je računati da če im trebati tri dana da odu tamo i ponovo se vrate u Hbussnock i da po¬tom nastave prema zapadu i Gouldsborou. Ali Joffrev de Peyrac je ubrzo otkrio drugo rješenje. Naselje Brunchwick-FaUs se nalazilo na obali rijeke Andro-scoggin. Buduči da je bila brza i plovna njome se za nekoliko sati stizalo ck> ušča Kennebeca. Ekspedicija grofa Joffreva de Pevraca razdijelit če se na dva dijela, od kojih če se jedan, onaj brojniji, kao što je bilo i predviñeno, spustiti velikom rijekom do njena ušča gdje če ih čekati brod što im ga je trebao markiz d'Utville poslati u susret. Dotle če Joffrev de Pevrac i Anñelika u pratnji nekolicine ljudi otiči do engleskog naselja i, pošto djevojčicu predadu njenoj obitelji, otplovit če

Andro-scogginom do obale gdje če se spojiti s prvom skupi¬nom. Taj pothvat nije smio trajati više oñ dva dana. Kad je to zaključeno, gosti se posvetiše „candles--partie"* što ju je u njihovu čast priredio Pieter Boggen. Svečanost uz sviječe U stvari, riječ je o starom napitku koji se pripre¬ma meñu Holanñanima Novoga svijeta što žive na obalama Hudsona, i to od Novog Amsterdama do Orangea. U jedan se lonac ulije dva galona najbolje ma-dere, tri galona vode, sedam livri šečera, fino mljeve¬ne zobi, raznih mirodija, grožñica, limuna... To se zatim služi u velikom srebrenom sudu koji se postavi usred stola i svaki gost nato redom zaimlje sa svojom srebrenom kašikom tu mirisavu tekučinu. Ništa nije bolje od toga da pobudi dobro raspo¬loženje i da okrijepi rastužene duše. Osim grofa de Pevraca, grofice de Pevrac i njiho¬va sina, prisutni su bili barun de Saint-Castine, Aka-dijac Defour, desetar garnizona Saint-Jean, francuski kapetan gusarskog broda s otoka Tortue i njegov du¬šobrižnik. Holanñanin i njegova dva pomočnika upotpunja¬vali su taj cijenjeni skup. Anñelika je bila jedino žensko čeljade. Zahvaljujuči njenu, a isto tako i dušobrižnikovu prisustvu, večera je proticala u pristojnom raspo¬loženju. Ali Anñelika, kojoj je bilo stalo do toga da nitko od njih ne požali taj pristojan ton, znala je raspoložiti ljude i stvoriti takvu atmosferu da se svatko od njih isticao, svatko zablistao. Istinski je smijeh odzvanjao u trgovačkoj postaji i miješao se s tajanstvenim zvudma noči i rijeke. Kad su se razišli, svi su ti ljudi bili dobro ras¬položeni i osječali se prijateljima. Pustivši Holanña-nina na njegovu otoku, ostali su prešli rijeku osvijet¬ljenu mjesečinom i povukli se, netko u svoj logor, a netko na svoj brod. — Sutra ču doči da vas vidim — šapne barun de Saint-Castine grofu de Pevracu. — Priopčit ču vam vrlo važne stvari. Večeras spavajmo. Posrčem. Želim svima laku noč!

54 55

I on nesta u Sumi okružen skupinom Indijanaca koji su poput kakvih utvara izronili iz mraka da bi ga pratili. U logoru su straže bile budne. One su u tom po¬gledu dobile stroga nareñenja od de Pevraca. Radi veče sigurnosti svi su se smjestili u svega dva šatora. Nitko nije smio ostati po strani za vrijeme noči. Ni grof ni njegova žena nisu se htjeli te noči odvajati oñ drugih. Houssnock je privlačio ološ svih šuma. Bilo je tu Indijanaca iz svih krajeva, krštenih s velikim, zlatnim križem i brojanicama meñu perjem. Mada je tu živio Holanñanin sa svoja dva pomočnika Engleza, ipak je tu vladala akadska i kanadska Francuska. Ta je bila šuma, a svim američkim sumama gospodari. Francuz. 56 GLAVA VIII — Baš šteta — uzdahne Anñelika — postoji li ljubazniji čovjek od baruna de Saint-Castinea? Volim društvo Francuza... — Zato što vam oni udvaraju... ? Nije im se spavalo. Setajuči obalom, Joffrey je podržavao Anñeliku koja je posrtala pri hodu. Odjediared se zaustavi i uhvativši je rukom za obraze, okrene njeno lice prema sebi. Na zlatnom svjetlu mjesečine ona je bila rumena i uzbuñena, a oči su joj titrale pune zvijezda. Osmjehne se.... nježno, smješkom koji sve prašta... — Oni vide da ste lijepi, ljubavi moja — šaputao je. — Iskazuju vam pažnju ... Uživam videči ih pred vašim nogama. Ja nisam previše ljubomoran. Znaju da pripadate njihovoj rasi, da ste Francuskinja i oni se time ponose. I oni su naše rase. To če uvijek tako biti iako nas oboje otjeraše na kraj svijeta, iako nas nepravedno hoče odijeliti od svojih. I ja uživam u dru¬ štvu svoje brače Francuza i volim vidjeti u "jihovim oñvažnim i iskrenim pogledima divljenje kc* ih na¬ dahnjujete. To je luda rasa, vjerujem. Uporna. Mi ta¬ koñer pripadamo toj rasi, ljubavi moja. Pripadamo zauvijek! U blizini je čekao mrak ispod grana jedne vrbe. Zajednički uñoše u taj mrak. Napustili su okrutnu svjetlost mjeseca radi milostive tame. Privukavši je k sebi nježno je poljubi u usne. Zelja, njihova pri-

5T sna i uvijak. iznenadna želja nabubri, u njima, uze živjeti izmeñu njih svojim toplim, svojim vrelim i nezasitnim životom. Samo što se nisu smjeli zadržati. Uskoro če sva¬nuti. Suma nije imala obzira. Krenuše natrag sporim korakom. Hodali su kao u snu sa željom oko sebe kao omo¬tačem, s tom tajnom, tim valom koji ih je zapljuski¬vao, tom nježnom bolju prekinutog, ali ne i prestalog zanosa, tog zanosa u kojemu su se miješali osmijesi žaljenja i sukrivnje. Anñeliki se činilo da su u Joffrevovoj ruci što joj je lako dodirivao bok skrivena sva obečanja. A njega je pokret njene noge što se u hodu trljala 0 njegovu zanosio do bola. Bit če to za kasnije. Kad za nekoliko dana stignu u, Gouldsboro. Draž 1 okus odgoñenog užitka. Vrijeme če dotle sporo od¬ micati, nabreknut če od čekanja... Ponovo su izmijenili nekoliko riječi s ljudima na straži. Podignuti šatori su bili puni usnulih ljudi. Anñeliki se nije spavalo, stoga je više voljela ostati napolju. Sjela je va sam rub vode obgrlivši rukama koljena i naslonivši bradu na njih. Njene su oči, lutale po zlatnoj površini rijeke. Široke naslage rijetke magle lebdjele su nad po¬vršinom. Osječala se sretnom u svojoj ustreptalosti i ne¬strpljenju. Sve je imalo okus sreče. Zanosila ju je sigurnost ljubavi, zanosilo ju je takoñe i čekanje. Njihovi su zagrljaji ovisili o njihovu svakidašnjem životu, koji ih. je silio da dane i dane provode zao¬kupljeni poslovima i strastima ne misleči na ljubav da bi na kraju jedan pogled, nježni ton glasa izaz¬vali požar, vrtoglavicu, pohlepnu želju za samočom. Tada su njom vitlale njene ljubomorne tmine, tada je ona upadala u ono što je ona nazivala „svojim 58 zlatnim mrklinama", tada se ona prepuštala iznenad¬nom zaboravu svijeta, pa čak i samog života. Njihova se ljubav tako cjelovito uklapala u potku njihova bivstvovanja da je ponekad bila nalik pod¬zemnom zubaru potoka, jedva zamjetljiva melodija, a ponekad silovitom naletu oluje koja je sve drugo ništila, koja ih je odvajala

od ostalog svijeta, koja ih je potčinjavala svojim zakonima, ali i oslobañala svih drugih. Ta je ljubav tokom vremena, tokom dana i noči, mjeseci i godišnjih doba, ta je ljubav bila njihovom tajnom, kvasac njihove beskrajne sreče i ona je osje¬čala kako je ta ljubav bez prestanka pali. Bila je kao slatko breme u dnu križa, kao osječaj klonulosti u predjelu srca, nešto što je gospodarilo čitavim nje¬nim srcem, kao što dijete gospodari majčinom utro1 bom, kao božanska tajna tabernakulom. Ljubav... Željela je da joj Gouldsboro kao i Wapassou bude zaklonom, lukom. Tamo je bila velika utvrda od balvana podignuta nad samim morem, a u toj utvrdi soba duga i široka, s prostranim krevetom prekrive¬nim krznima. U tom je krevetu spavala zajedno s njim. Ponovo če u njemu spavati dok če oluja u silovitim naleti¬ma razbijati valove o liticu, dok če vjetar zavijati u svijenima granama tamo na rtu. Pod zaštitom te palače, u grubim, ali čvrstim kučama hugenota gasit če se svijetla, jedno za drugim. Ujutro če sve biti čisto i iskričavo. Otoci če bli¬stati kao dragulji u zaljevu. Poči če u šetnju obalom okružena rojem djece, lutat če po novoj lud, jesti če rakove izvrsna okusa, okusa mora, jesti če kamenice i druge školjke. Zatim če otvoriti kovčege i rasporediti robu što su je brodovi navezli, navuči če nove i šuštave haljine, ukrasit če se nakitom, počešljat če kose na novi na¬čin. U Gouldsborou je posjedovala veliko ogledalo op¬točeno mletačkom broncom. Kakav če joj lik ogledalo odraziti, hoče li u njemu ugledati novi lik? 59 U srcu joj je vladala vedrina te se nije bojala da če u tim svojim nadama biti razočarana. Bit če na¬prosto druga žena. Dobit če lik i izgled o kojemu je godinama uzalud snatrila. lik žene ispunjene srečom. Nije li život čudesan? Nema tome ni godina dana što je posrčuči, iscrpljena strahom, stupila na ovu obalu. Ukočena, mršava, blijeda, s nekom vrsti unu¬trašnje napetosti, posrtala je po ružičastoj obali Go-uldsboroa te je malo nedostajalo da padne na koljena, na izmaku svojih snaga. Ali ju je snažna ruka Jof-freya de Pevraca podržala. , Čitav period ogorčenih borbi što ih je izdržala njena mladost tu je završavao. Kako su joj danas izgledale daleke sve one go-ñinei onih petnaest godina što je sama lutala svije¬tom i na svojim ramenima nosila breme svojeg bivstvovanja. Danas se osječala mlañom nego onda jer se osječala zaštičenom i ljubljenom.

Djetinja radost bi ponekad ozarila njeno biče a sumnjičavost preplašene i gonjene životinje što se bijaše duboko uvukla u nju ustupila je mjesto povje¬renju jer ju je, u trenutku kad je stupila na obalu, draga i snažna ruka obujmila i više je nije ispuš¬tala. „Kako nas ljubav čini mladim", mislila je, „ne¬kad sam se osječala starom. Bilo mi je sto godina. Bila sam uvijek na oprezu, nasrtljiva, izazovna." Sada, kad bi je spopao strah, nije to više bio onaj osječaj tvrdoglave, bespomočne tjeskobe što joj je mučio dušu dok se borila protiv kralja i udruženih i isuviše močnih snaga. Onaj pod čijom se zaštitom danas odmarala bio je jak, razborit i vidovit. Ne uzbuñujuči se, on je na sebe preuzeo čitavo breme. Bio je drugačiji od osta¬lih. Ali on se znao prema tim ostalima postaviti i od njih napraviti svoje prijatelje. Sad joj je počelo bi¬vati jasno da je duh jednog jedinog čovjeka, dostojnog da ga se tako nazove, bio kadar upravljati svijetovi-ma. Jer duh je jači od tvari. On če pobijediti svoje neprijatelje koji su se ščučurili u mraku i koji nisu htjeli priznati njegovu moč. Bio je tako snažan da če ih svojim razborom i svojim iznenañujučim poletom privuči k sebi. U zemlji če zavladati mir, narodi če se srediti, iskrčit če šume, osnovati gradove, napučit če ih. Uvi- * jek če ostati dosta divlje ljepote da oplemeni te nove sudbine. Divan če i bogat biti Novi svijet. I pošteñen beskorisnih ratova. Napola uspavana tim svojim snovima i teretom, veličanstvene noči, Anñelikina se misao zaodij evala u taj neobičan dekor oko nje,' u suzdržanu stvarnost prirode, suglašavala se s napetošču što je naokolo ba-zala. Ništa nije moglo načeti njenu potajnu radost. Otužan vonj ratničkih, gozbi mogao je lebdjeti nad šumom, bubanj ječiti u daljini kao izmučeno i nestrpljivo srce, sve je to bilo jednostavno. Osječala je da se sve to i nje tiče, ali se isto tako i osječala iz¬van domašaja. Pri blijedoj svjetlosti noči, tamo prema jugoza¬padu, promatrala je kako su se dizala u zrak i nji-¦hala se tri jarbola malog gusarskog broda koji bijaše bacio-sidro na zavoju rijeke. Na- protivnoj strani, uzvodno, vladao je gusti mrakr-obavijen"maglom i dimom, koji je na mahove razbijao crveni jezičak indijanskih vatara u wigwa-mima. Jedna lisica zaštekče. Neka teška ali spretna ži¬votinja šmugne u travi pokraj nje. Bio je to Canto-rov nesit. Načas nazre sjaj njegovih raširenih i ne¬hotice okrutnih zjenica koje kao da su je ispitivale.

60 61 DEUGI DIO ENGLESKO SELO GLAVA IX Sutradan, sjedeči u maloj dvorani trgovačke sta¬nice Andelika je živo šivala za malu Rose-Annu ha¬ljinicu od crvene tkanine. Njena obitelj če biti sretna videči da je lijepo odjevena, a ne kao bijedna zarob¬ljenica onih „groznih" Francuza. Kiroz otvoreni prozor primijeti splav koja je pre¬lazila rijeku. A na njoj tri konja. Njih je Maupertuis, šumski izviñač u službi grofa de Pevraca, sinoč doveo s obale. Na splavi su bili Maupertuis, njegov sin i Cantor. Čim su pristala uz otok, njen sin potrči što ga noge nose i zadihan upade k njoj. — Moj vam. otac poručuje da odmah krenete za Brunčhvvick-Falls zajedno s Maupertuisom. On nas ne može pratiti, a ja ču vam biti tumačem. Mi čemo mu se pridružiti sutra, ili najdalje prekosutra, na ušču Kennebeca gde naš brod več krstari. —¦ To je baš nezgodno — odgovori Anñelika. — Još nisam dovršila ovu haljinicu. Neču imati vremena da sašijem vezice na bluzi. A zašto nas tvoj otac ne može pratiti? — Mora se sresti na obali s jednim poglavicom Ečemina ili Mic-Maca, ne znam več... s kojim ga barun Saint-Castine želi upoznati. S tim Indijancima treba poslove obavljati na brzinu... to treba priznati. Tako su prevrtljivi. Moj otac je krenuo ne časeči, a nama je stavio u dužnost da djevojčicu odvedemo S Anñelika u Iskušenju VHt 65 njenima. Prolazeči pokraj logora, ja sam več pobrao vaše stvari.

Anñelika pomogne maloj Engleskinji da obuče novu haljinicu. S pribadačama joj zakopča ovratnik od čipaka i orukvice što ih je stari Josue izvukao iz nekog svežnja trgovačke robe. Nato se brzo počešlja, opaše se kožnatim pojasom na kojemu je visio pištolj od kojega se nije -nikad rastavljala. Maupertuis i njegov sin su napolju čekali s ©sedla¬nim konjima držeči ih na uzdi. Anñelika po navici pregleda orme i htjede se uvjeriti da li su ponijeli kožnatu vreču što ju je ona jutros pripremila. Zatim upita da li se svaki od njih opskrbio s dovoljno mu¬nicije. — Pa dobro, onda krenimo! — na kraju na¬ redi. — A ja, što ču ja raditi? — upita vojnik Adhemar koji je sjedio ispred vrata stanice na prevrnutom buretu držeči svoju pušku izmeñu nogu. On je bio predmet podsmjehivanja. Svi su ga zadirkivali. Naslučujuči stravu kojom ga je ispunjala Anñelika, ili naprosto zato što nije znao što bi s njim uradio, kaplar tvrñave Saint-Jean ga je postavio za tjelohranitelja gospoñe de Pevrac. Mučen prazno¬vjernim strahom i osječajem, za vojničku disciplinu, Adhemar je proživljavao prave paklene muke. Maupertuis ga. okrzne samilosnim pogledom. — Ostani tu, prijatelju! — Ali ja ne mogu ostati ovdje sam samcat. Tu sve vrvi od divljaka! — Pa onda poñi s nama — mrzovoljno mu se ob¬ rati Kanañanin. — Tvoj kaplar i ostali vojnici več su otputovali s gospodinom de Pevracom, — Otputovali?! — ponovi mladič glasom u koz¬ jemu su se osječale suze. ¦— Pa dobro, doñi, velim ti. Zaista ga ne možemo ovdje ostaviti potpuno samoga — reče kao da se is¬pričava obrativši se Anñeliki. — Napokon, neče nam biti na odmet jedna puška više. Oni se pozdrave s Holanñaninom i pošto su pri¬stali uz drugu obalu, uñoše u polumrak šume. Prilično utrta staza vijugala je ispod krošanja u pravcu za¬pada. — Kamo vodi ovaj put? — upita Adhemar. — U Brunchwick-Falls. — A šta mu je to? — Englesko naselje. — Ali ja ne želim iči k Englezima! Oni su naši

neprijatelji. — Dobro, dobro! A sad šuti, cjepidlako, i put pod noge! Proljetno bujanje izdanaka preplavilo je stazu tako da je se jedva vidjela, ali su konji išli naprijed sigurnim korakom nagonski naslučujuči prolaze ko¬jima su se ljudi često kretali usprkos bezbrojnim pre¬prekama što ih je na stazi stvaralo grmlje i šikara. Bezobzirno je prolječe čistilo divljinu šume savit¬ljivim i novim izdancima koje se lako odstranjivalo. Trava je bila meka i kratka, a sav prostor ispod krošanja svijetao. Prepoznali su tragove napuštenog indijanskog sela o kojemu su prije polaska bili oba¬viješteni. Zatim ponovo zañoše u šumu. Nešto kasni¬je, izmeñu debala jasika i poredanih breza,- zami¬jete .blistavu vodu jednog jezera. Ono se iskrilo na suneti) a površina mu je bila mirna poput ogledala. Podne je bilo blizu, tišina postala teška, a. u toj oba-mrlosti oko ušiju,su im zujali kukci. Anñelika je na sapi konja, ispred sebe, smjestila malu Engleskinju. Druga dva konja su jahali Mau¬pertuis i Cantor dok su vojnik Adhemar i mladi Ka¬nañanin išli za njima pješice što nije bilo naporno s obzirom na to da su konji. ionako bili prisiljeni iči korakom za vrijeme čitava puta. Zahvaljujuči tome, i Anñelika i djevojčica bijahu manje izložene, napo¬rima putovanja. 67 Adhemar je stablo oko sebe bacao poglede pune tjeskobe. — Velim vanij netko nas nesigurno slijedi — stalno je ponavljao. Da. bi ga zadovoljili, na ifcraju se zaustave.Na-čuliše uši. — To je moj nesit — reče Caritor. I životinja izbije iz šikare podno njihovih nogu, Ščučuri se kao.za skok, svoju sitnu demonsku gu¬bicu razvaljenih zvala pruži prema njima i *pri tom razotkrije dva bijekv i šiljasta očnjaka. Cantor se nasmije Adhemarovu blesavom izrazu. lica. — Kakva, kakva je ovo životinja? — To ti je nesit — odgovori Cantor. — Sad če tL živoga proždrijeti! — He, ta je zvijerka krupna kao ovca! — jadikovao je vojnik., Odsada se on svaki čas okretao da vidi da li ih nesit slijedi. Ponekad bi ga ta smiješna životinja okrz¬nula tako da, bi poskočio od straha "u zrak. — Hodati s „ovim" i^a peta, zar zbilja mislite da je zabavno..-.

Svi su pucali od smijeha, a mala Rose-Anri se nikad u životu nije toliko zabavljala: Suma je bila nalik onoj na drugoj strani rijeke. U blagoj valovitosti teren se spuštao prema potočiči¬ma i rječičama u padu, a potom se penjao do krševi¬tih visoravni obraslih borovima i niskim cedrovima koje je povijao mirisavi povjetarac,' ali se ubrzo zatim naginjao' i uranjao u zelenu gomilu lisnatih stabala, reklo bi, se radosno kao da se uranja u more. Poslije podnevne žege diže se lagani povjetarac, zasvjetluca' po lišču i ispuni žuborom prostor ispod krošanja. Oni se- ponovo' zaustave da bi zavirili u onaj plan puta što im ga stari Josue bijaše dao. Poslije J0S jednog sela što su ga Indijanci napustili, staza je postala nesigurnija. Ali Cantor s kompasom odredi njihov položaj i izjavi da če za dva do tri sata stiči na cilj nastave li u istom smjeru. On nije imao onaj nepogrešivi osječaj za topo¬grafsko umiječe kao što ga je imao Florimond, ali je zato, kao i njegov stariji brat, bio obdaren istančanim osječajem zapažanja zahvaljujuči kome se nikad nije mogao izgubiti, a osim toga njihov ih je otac strogo poučio u toj oblasti i od njihovih najranijih godina upučivao kako se barata mjernim instrumentima: sek-stantom, kronometrom i snalaženjem pomoču kom¬pasa. Anñelika je mogla imati puno povjerenje u sinov¬ljevo poznavanje tog umiječa. Njoj je uza sve to bilo neobično žao što ih Joffrev de Peyrac nije mogao pratiti. Sa svakim satom što je odmicao nju je sve više zabrinjavao njegov izne¬nadni odlazak. Zašto Joffrev nije bio tu i kaiko li je ta šuma bila pusta, a uza sve to i bučna otkako je počelo duhatL — Nije li vam gospodin de Pevrac dao neko ob¬ jašnjenje zašto je tako naglo morao na put? — upita okrenuvši se Kanañaninu. Poznavala ga je slabije no što je poznavala druge jer on nije s njima prezimio u Wapassou, ali je znala da je odan i siguran. — Pa ja nisam ni vidio gospodina grofa — od¬ govori čovjek. — Meni je Clovis prenio njegovo na¬ reñenje. — Clovis ... ? Neka još nejasna slutnja i uzbuna uznemiri joj dušu. Bilo je nečeg vrlo neobičnog u čitavoj toj zgodi Zašto joj Joffrev... nije poslao pismenu

poruku? To nije očekivala... Te poruke što su išle od usta do usta ... Clovis... ? Njen konj posrne o jedan kamen što je tek virio iz zemlje. Morala je napeti svu svoju pažnju da bi ga vodila. Meñu nazupčanim liščem hrastova tamno-sma-ragdine boje račvala su se golema debla slična crnim sviječnjacima.

68 69 Ta ju je šuma podsječala na šumu Nieul u vrijeme onih zasjeda... Zatečena tim sječanjima, zaželi što prije iziči iz te guste hladovine. — Nalazimo li se na dobrom putu, Cantore? — Nalazimo, majko — otpovrne dječak pošto je ponovo pogledao u plan i kompas. Ali nešto dalje on siñe s konja i zajedno s Pierre--Josephom, mladim mješancem, uze ispitivati okolicu. Staza se gubila meñu grmljem. Dvojica mladiča izjave kako treba krenuti u tom smjeru. Drveče se sada toliko stislo jedno uz drugo da je tvorilo sasvim uski svod u kojemu je bivalo sve mračnije. Srečom, na jednom zavoju, sasvim na kraju tog tunela ponovo opaze svjetlost, rupu ispunjenu suncem. Ali 'baš u tom trenutku Maupertuis podigne ruku i svi se, pa čak i konji; ukrute na taj znak. Zbila se neprimjetna promjena, nije se šuma, doduše, odjed¬nom napučila, ali se osječalo u njoj prisustvo i drugih ljudi. — Indijanci! — šapne Añhemar odsutno. — Ne, več Englezi — otpovrne Cantor. • I stvarno, u onoj osunčanoj rupi na kraju zele¬nog hodnika, pojavio se najneobičniji ljudski lik što ga se moglo zamisliti. Tamo, na izlasku iz šume, u čeki, stajao je sitan starčič, grbav, usukan, obuven u ogromne cipele na kopču iz kojih su izrasli mršavi listovi, glave pokri¬vene šeširom s obodom i visokim tako da je bio nalik na glavu šečera kojoj nema kraja. Vitlao je nekom starom' kremenjačom kratke cijevi i široka otvora nabijenog kartečom. Ukoliko pritisne oroz, to je, ne¬ma nikakve sumnje, moglo imati .pogubne posljedice i za strijelca i za njegove žrtve. Pridošlice su se dobro čuvale da se ne pomaknu. — Stoj! — poviče starčič kričavim i probojnim

glasom. — Ako ste duhovi, nestanite ili pucam! — Ta vi vrlo dobro vidite da nismo nikakvi duhoVi — odgovori mu Gantor na engleskom. 70 — A minute, please.1 Starčič podiže svoje neobično oružje i jedinom rukom uze čeprkati po džepu svog crnog prsluka. Najzad izvuče ogromne naočare od kornjačevine i stavi ih na nos. Sad je naličio na staru sovuljagu. — Ye... es! I see... ee\\ .!* — promumlja. Otezao je krajeve siogova sumnjičavim dostojan¬ stvom. Sad se približi sitnim koracima konjanicima mje¬reči Cantora odozdo na gore i praveči se da uopče ne zamječuje Anñeliku. • — A tko si ti, što govoriš jorkširskim naglaskom, kao oni sveti profesori iz Bostona? Nije li tebe kao dobrog krščanina strah skitati se šumom? Ne znaš li ti da mladiči i žene ne hodaju šumom? Oni u njoj mogu naiči na Crnog čovjeka i s njim počiniti bez¬ brojne gnusobe. A da mi se ti ne podiruguješ, sine Beliala, razbludnika, gospodara voda s kojim te je ro¬ dila ona što te prati, jedne noči kad se vještice roče? Ne bih se tome nimalo čudio! Uostalom, ti si isuviše lijep a da bi bio ljudski stvor, mladiču! — Mi smo krenuli k Benjaminu i Sari William — odgovori Cantor koji je u Bostonu imao priliku da upozna još čudnije učenjake-viñovnjake. — Mi im dovodimo njihovu unučicu Eose-Annu, kčerku Johna "VVilliama, — Ha! Ha! K Benjaminu Williamu. Stari Englez se nagne da bi svojim prodornim očima iza debelih leča svojih naočara bolje promotrio djevojčicu u crvenoj haljinici koju mu dječak bijaše pokazao. — I ti tvrdiš da je ovo dijete ovdje unučica Benjamina VVilliama! Ha! Ha! To je baš zabavno! Čov¬ jeku doñe da se od srca nasmije! Starčič protrlja ruke kao da je odjednom postao svjedokom izvrsne šale. — Ha! Ha! Odavde to ja vidim! 1 Samo časak, molim * Da! Vidim! 71

Živim pogledom, a da se to nije primijetilo pro¬motrio je ostale osobe male skupine: dvojicu šumskih izviñača odjevene u njihova kožnata odijela, izrezuc-kana kao u Indijanaca, njihov opasač i njihovu ša¬renu kanadsku kapu, a iza njih francuskog vojnika u istrošenoj, ali ipak dovoljno sačuvanoj uniformi ta¬ko da se vidilo da je pripadala francuskoj vojsci. On, zabaci pušku na svoje grbavo rame i makne se sa staze. — Pa dobro, proñite, proñite, ETrancuzi — reče smijuči se u isprekidanim naletima.'— Idite, odve¬ dite starom Benu njegovu unučicu. Ha! Ha! Mogu zamisliti kakvim če vas licem dbnčekati William! Ha! Ha! to je baš zabavno... Ali ne nadajte se isuviše otkupnini jer je on škrtac... Anñelika..je taj razgovor pratila a da se uopče nije snalazila. Iako je vrlo dobro razumjela starčičeve vrlo jasne riječi, ipak nije uspjela shvatiti njihov smisao. Na sreču, Cantor je čitavo vrijeme bio olim¬pijski miran. — Jesmo li još daleko od Brunchwicka — uljud¬ no zapita. — Bojimo se da nismo zalutali. Starčič Ijuljne. glavom i iskrivi usta kao da je htio reči da onaj tko je tako lakouman da se seta tom ñavoljom šumom zna kamo ide i da če se iz nje znati, izvuči. Za vrijeme tog zadržavanja još jedna se osoba šutke približila skupini iza starčičevih leña. Bio je to visoki Indijanac hladnih ©čiju, Indijanac iz pleme¬na Abenakis iz područja Sokakis ili Scheepscots ako je suditi po njegovu oštrom profilu s izraženim sjeku-tičima. On je u rukama nosio jedno koplje, a preko ramena prebacio luk i tobolac. Razgovor je pratio s največom ravnodušnošču. — Ne biste li nam, zaista, mogli pokazati put koji vodi u Brunchwick-Falls, poštovani starce? — ponovo če Cantor iscrpivši sve argumente. Na to pitanje postavljeno u vrlo pristojnom ob¬liku lice se starog i nakaznog patuljka preobliči, iz72 oblici od bijesa i on sasu čitavu bujicu žestokih ri¬ječi u kojima je bilo i izreka iz biblije, i prokletstava, i proročanstava, i optužbi i čitavih izreka na latinskom i grčkom jeziku. Na temelju toga trebalo je zaključiti da su ljudi u Brunchwicku ili Newehewanicku, kako su to mjesto nazivali Indijanci, bili glupe neznalice, nevjernici i opsjednuti samim vragom, da on, George Shapleigh, neče nikad više stupiti nogom na njihovo tlo.

Podstican svojom mladenačkom nevimošču, Can¬tor je tvrdoglavo molio starca da mu pokaže put do naselja. Starac se maloHpomalo smiri progunña još ne¬koliko bjesomučnih anatema, a onda im okrene leña i poñe ispred njih stazom, dok se njegov Indijanac, šutljiv i beščutan, stavio na začelje karavane. — Moram li ovo protumačiti kao da nam je ovaj stari i luckasti Jengli odlučio pokazati put? — gun¬ ñao je Maupertuis. — Čini se da je to tako — otpovrne Cantor. — Poñimo za njim. Ubrzo čemo vidjeti kamo nas vodi. — Ponudi mu da se popne na jednoga od naših konja — reče Anñelika. — Možda je starac umoran. Cantor prevede prijedlog svoje majke, ali stari Englez, a da se nije ni okrenuo, žestoko odmahne ru¬kom što je značilo da se osječa povrijeñenim i da su, uostalom, za njega i konji takoñer stvorovi samog vraga. Hodao je nekako poskakujuči i vrlo brzo i, što je bilo najneobičnije, nije nikakvu buku podizao svo¬jim ogromnim cipelama več se činilo kao da tek do¬tiče zemlju. — Ovo je jedan stari „medecin's mantti — obja¬ sni Cantor — koji tvrdi da je prokrstario svim ame¬ ričkim šumama u potrazi za ljekovitim biljkama i korom drveča. To je dovoljno da objasni sumnjičavost na koju on nailazi kod svojih sunarodnjaka. U Novoj Engleskoj nikako ne vole one koji odilaze u šumu, kaoLiječnik 73 Sto vam je on sam maloprije objasnio... Uza sve to što je on neki čudak, vjerujem da se možemo pouz¬dati u njega da če nas dovesti na pravi put. — Ja ne idem k Englezima i meni se nimalo ne mili hodati ispred Indijanca kojega ne poznam — jadikujuči se iz polumraka javi glas vojnika Adhemara. Svaki put kad bi se okrenuo, vidio bi kameno i mračno lice i oči crne poput vode kako ga promat¬raju. Hladni mu je znoj kvasio košulju, več bezbroj puta natopljenu znojem tjeskobe. Uza sve to on je išao naprijed posrčuči o korijenje stabala. Čovječuljak sa zašiljenim šeširom i dalje je išao na čelu poskakujuči poput natmurenog elfa*, malika u koroti. Načas je nestao kad su zašli u sjenu, a zatim se ponovo pojavio obasjan crvenkastom sunčanom zra¬kom skližuči

se izmeñu stabala. Dok su oni tako obi¬lazili, Anñelika s nestrpljenjem primijeti da se spuš¬ta noč. Ružičasta se večer spusti u udubine usjeklina. Za vrijeme hoda stareič se ponekad okretao oko svoje osi i mrmljajuči nerazumljive riječi, podizao ruke prema nebu. Činilo se da njegovi odriješeni i mršavi prsti označuju tko bi znao što u zraku. — Pitam se nije li ovaj starčič potpuno lud i zna li on kamo nas vodi — na koncu če reči Maupertuis loše volje. — Ovi Englezi... ! — Ma kamo da nas vodio, nije važno samo da nas več jednom izvede iz ove šume — nato če Anñe¬ lika na kraju strpljenja. Gotovo tog istog trenutka, kao da je netko htio uslišati njenu želju, oni izbiju na prostranu ravan ob¬raslu zelenom travom i ispresijecanu liticama i svežnjevima brinja. Tu i tamo se vidio, kao da stoje na straži, poneki cedar bijen vjetrom, šumarak crnih jela, Daleko, vrlo daleko iza nagomilanih i valovitih bre¬žuljaka obraslih šumom, nebo je na .istoku bilo sede1 Genij zraka, vatre, zemlje 74 faste boje, nebo pod kojim se vjerojatno prostiralo more. Bilo je to daleko. Obečanje. Meñutim, vjetar što je popuhivao tom ravnicom donosio je neki blizak i drag miris, neodreñen miris i još pun uspomena. Uto vijugajuči izmeñu litica i grmlja, najzad si¬ñoše u dolac več ispunjen noču gdje nije bilo nikakva svjetla. Sad su se našli ispred padine okruglog bre¬žuljka čiji se crni vršak zabio visoko u blijedo nebo. Otud je dolazio zaboravljeni miris. Miris močan bli¬zak, miris obrañenog polja. U mrkloj tami ništa se nije vidjelo. Jedino se na¬slučivalo masnu i vlažnu zemlju iz koje se isparivao miris prolječa, naslučivale su se otvorene brazde ra¬sječene lemešom. Stari Shapleigh je sve nešto manje mumljao i cerekao se. — Evo ovo je baš dobro! Roger Slougton je još ¦uvijek na svojoj njivi. Kad bi on mogao ukinuti noč, kad bi mogao uništiti zvijezde, poništiti san koji mu sklapa vjeñe, oh, kako bi bio sretan Roger Slougton. Nikad on neče upoznati trenutak odmora. Bez prestan¬ ka če se batrgati, čeprkat če, bušiti, kopati, bez kra¬ ja i konca, nikad neče stati. Njegove če se vile stalno okretati na mjestu kao Belzebubove na dnu pakla, vječno, vječno.

•. — Belzebubove vile su neplodne, a moje nisu, stari prostače — otpovrne s njive nečiji potmuo glas. — Vrhovima svojih vila Belzebub premeče izroñene duše, a ja svojim vadim plodove iz zemlje što ju je Gospod blagoslovio ... Nekakav se, jedva zamjetljiv, obris približi. — Ma koliko radio i živio nikad ja neču tom svetom zadatku posvetiti dovoljno vremena — nasta¬ vio je isti glas propovjedačkim tonom — nije nas sud¬ bina obdarila istim osobinama — stari vješče, ti koji se ne bojiš da svoj duh uprljaš dodirom s najrazuzdanijom divljinom prirode. Nu, polako, polako! Koga nam to dovodiš večeras, ti duše mraka? Koga nam to dovodiš iz prokletih krajeva? 75

Seljak koji se približavao, odjednom se zaustavi i istegne vrat — Tu smrdi na Francuze i Indijance — zagrokče. — Stoj, i ni koraka naprijed! Lako bi bilo pogoditi da je on svoju pušku pri¬slonio o rame. Na svu tu govoranciju Shapleigh se uzastopno cerekao, kao da ga je sve to neobično za¬bavljalo. Konji ustuknuše prestrašeni gromovitim gla¬som što je odjeknuo iz noči. Cantor se trudio da što • na ispravnijoj engleštini pozdravi seljaka, ispriča mu o Rose-Anni William i ne taječi svoje francusko po¬rijeklo, požuri da spomene svoga oca: grofa ñe Pey-raca iz Gouldsboroa. — Ako imate bilo kakve veze s Bostonom ili sa Zaljevom Casco, vi ste, bez sumnje, čuli o grofu de Pevnacu iz Gouldsboiroa. Nekoliko brodova je on na¬ ručio da mu se izgrade u Novoj Engleskoj. Seljak je prezirno šutio. Približio se, obilazio oko njih i njuškao ih kao sumnjičavo pseto. — Još uvijek vučeš sa sobom tu životinju crvene kože — najzad če obrativši se ponovo starom „medecin's manu". Bolje je unijeti gnijezdo otrovnica u selo nego jednog jedinog Indijanca! — On če uči zajedno sa mnom — odbrusi starčič nabusito.

— Da sutradan osvanemo pobijeni i skalpirani od tih lupeža kao što se dogodilo naseljenidma u Novom WeUsu zato što su jedne olujne noči pružili gosto¬ primstvo jednoj bijenoj Indijanki. Ona .je, u stvari, dovela svoje sinove i svoje unuke crvene kože, otvo¬ rila im vrata utvrde i onda su poklali sve bijelce ko¬ liko ih je god bilo u utvrdi. Naposljetku, Svevišnji kaže: „Ne smijete nikada zaboraviti da je zemlja u koju ste ušli da biste njome ovladali oskvrnuta pokvarenošču naroda koji u njoj prebiva... Prema tome, ne udajite svojih kčeri za njihove sinove i ne ženite svoje sinove njihovim kčerima, i nikad nikakvu brigu ne.vodite o njihovu napretku, niti o njihovu blago¬ stanja! Tako čete postati jaki...!" A ti, Shapleighe, 76 ti svakim danom postaješ slabiji posječujuči te Indi¬jance ... Nakon te gorke biblijske izreke zavlada šutnja, a Anñeliki bi odjednom, jasno da je taj stanovnik Brunchwick-Fa]lsa bio spreman da ih propusti u selo. On se čak stavi na čelo male skupine i uze se penjati uz obronak što se pred njima ispriječio. Sto su se više peli napuštajuči usjeklinu, to je proljetni sumrak bivao svjetliji i sporije se gasio. Zapuh vjetra im zadraška nosnice vonjem štale, i donese im iz daljine štropot stada što su se vračala s paše. 77 GLAVA X I odjedared se na pozlačenom nebu, išaranom širokim riñim trakama, pojavi obris, velike engleske farme. • Ta je farma podignuta na osamljenom mjestu. A upaljeno okno jednoga prozora kao da je podozrivo vrebalo na mračni dolac iz kojega su se oni uspinjali. Kad su joj se putnici približili, razabraše torove u kojima su bile smještene ovce. Bila je«to ovčarska farma. Tu su strigli ovce. Tu su takoñer pravili sir. Ljudi i žene su se okretali i očima pratili strance što su jahali na konjima. Što su dalje išli alejom, to je i svjetlost na zapa¬du bila jača. Iza jednog zavoja ukaže se čitavo selo sa svojim drvenim kučama slojevito izgrañenim na boku bre¬žuljka čiji je vrh bio obrasao brijestovima i lovorikom.

Kuče su se nadnimile nad travnatom krivinom kojom je proticao potok. Pralje su se vračale noseči na glavi košare od vrbova pruča krcate rubljem. Njihove haljine od pla¬ve tkanine pucketale su na vjetru. Iza potoka u blagom su se nagibu protezale liva¬de sve do zbijenog drveča šume. Staza prijeñe u ulicu, a poslije laganog spusta stane se uspinjati/izmeñu kuča i vrtova. 78 Sviječe upaljene iza prozorskih stakala ili okana od pergamene činile su da tu i tamo, u kristalnoj svjetlosti sumraka, sjaju zvijezde drugačijeg, življeg sjaja smijenivši dan i načičkavši mirnu sliku tog mje¬sta blistavim sjajem, dragog kamenja. Na kraju, a da se nije znalo kako se to zbilo, kad su se zaustavili na drugom kraju sela ispred oveče zgrade sa zabatom. i izbočenim katom, gotovo svi sta¬novnici Brunchwick-Fallsa okupili se iza njihovih le¬ña razvaljenih usta i razrogačenih očiju. Posvuda kud si pogledao, vidio si talasanje modrih i crnih haljina; zabezeknuta lica, bijele ženske kapice i šiljaste šešireKad je Anñelika sišla s konja i pozdravila unao¬kolo, podiže se nejasan žamor, svi preplašeno ustuk¬nu, ali kad se Maupertuis približio i dohvatio malu Rose-Annu da bi je skinuo s konja, ovaj put žamor uskipi kao uzburkano more, a tutnjava zaprepašte¬nja, gnjeva, prosvjeda nabuja kao plima. — Što li sam samo uradio? — reče Maupertuis čudeči se. — Ta ovo im nije prvi put što vide jednog Kanañanina,! do vraga! A osim toga, čini mi se da sada nismo u ratnom stanju! Stari se liječnik pračakao kao riba na pijesku. — Ifs hier! Ifs hier!' — ponavljao je nestrplji¬ vo pokazujuči na vrata velike .kuče. Likovao je. Prvi se uspne drvenim stepenicama i odlu> no gur¬ne jedno krilo vrata. — Benjamine i Saro WUliam, dovodim vam vašu unučicu Rose-Annu iz Biddeford-Sebaga i Francuze koji su je zarobili —: derao se glasom oštrim i likujučim. To je ovdje! To je ovdje! 79' U: tren oka Anñelika nazre u dnu kuče ognjište od opeke načičkano brojnim, posuñeni od bakra i ko¬sitra, dvoje staraca, jednu ženu i jednog čovjeka, u

crnojj obrednoj odječi, koji su podsječali na dva por¬treta, s istom nabranom ogrlicom, uštirkanom i bije¬lom. 2ena je, osim toga, imala, na glavi prekrasnu kapicu od čipaka, a oboje su sjedili vrlo uspravno u naslonjačima s visokim, i izrezbarenim naslonom. Starcu je na koljenima počivala golema knjiga, bez sumnje biblija, dok je žena prela lan. Pokraj njih, do njihovih nogu, sjedila su djeca i sluškinje u modrim, haljinama i okretale svoj ko¬lovrat. To je trajalo samo trenutak, jer čim su starci čuli riječ Francuzi, skoče, biblija i preslica popadale na tlo, a oni brzinom kojoj se čovjek od njih ne bi na¬dao, skinuše dvije puške što su visile iznad ognjišta. Očigledno, puške su bile nabijene i spremne za paljbu i oni ih uperiše prema pridošlicama. Shapleigh se veselo cerekao i zadovoljno tr¬ljao ruke. Ali odmah zatim pojava Anñelike koja je ispred sebe gurala djevojčicu starce je pogodila poput groma, ostavila je na njih dojam još užasniji no spominjanje Francuza. Odjednom su im zadrhtale staračke ruke te se činilo da je oružje što su ga držale postalo preteško za njih. Cijevi se njihovih pušaka polako spuste pod učinkom nevjerojatnog zaprepaštenja. — Oh! God! God... I1 — prošaputaše blijede usne stare gospoñe. — Oh! Lord!* — poviče njen muž. Anñelika im se duboko pokloni i zamoli ih da je ispričaju na njenu' nesavršenom engleskom, izrazi im zadovoljstvo što može predati u njihove ruke čitavu i zdravu njihovu unučicu koja je bila u velikoj život¬noj opasnosti. — Pa ovo je vaša unučica Rose-Ann — nasta¬ vila je ona jer joj se činilo da je nisu razumjeli. — Zar je nečete zagrliti? Te riječi nimalo ne razvedriše Benjamina i Saru WiUiam. Oni su namrštenog lica promatrali djevojči¬cu. Na kraju zajednički duboko uzdahnu. — Pa — naravno — izjavi najzad stari Ben — pa naravno, mi dobro vidimo da je to Rose-Ann i mi bismo je rado zagrlili, ali ona mora ... ona mora naj¬ prije skinuti tu besramnu crvenu haljinicu. i Oh! Bože! Bože...! * Gospode! 80

6 Anñelika u iskušenju VIII 81 GLAVA XI — Mogli ste je takoñer dovesti potpuno golu, s rogovima u kosi — šapne nešto kasnije Cantor svo¬ joj majci. Svjesna svoje pogreške, Anñelika se prekoravala. — Sta li bih bila sve čula da sam imala vremena i ušila pozlačene vezice na prsa crvene haljinice...! — ;Kako su samo drhtali — nadoda Cantor. — Ti si živio u Novoj Engleskoj te si me morao upozoriti. Ja ne bih bila uništila prste šijuči joj sve¬ čanu haljinicu da bismo proslavili njen povratak tako puritanskoj rodbini. — Oprostite mi, majko... Mi smo se mogli na¬ mjeriti i na snošljiviju sektu. Jer i takvih ima. Osim toga, mislio sam kako ču se u protivnom slučaju do sita nasmijati gledajuči što čine. — Ti si isto tako podrugljiv kao i ona dobričina, apotekar, kojega se čini se> boje kao same kuge. Ne bih se nimalo začudila kad bi mi tko kazao da se on nije videči crvenu haljinicu na Rose-Anni, unaprijed obradovao kako če ovi ovdje biti zatečeni. Taj ga je uzroka sigurno, i naveo na to da nam pokaže put. I njih i njihovu zlosretnu štičenicu, uvedoše u neku vrst salona što se nalazio do velike sobe. Bez sumnje da bi što prije sklonili ispred očijii pobožnog svijeta unučicu Sare i Benjamina Williama što je bila odjevena u luckastu i besramnu odječu, a takoñer i ženu koja ju je dovela, a čija je upadljiva i neprilič¬na nošnja isuviše jasno otkrivala da je. i pogubnom 82 narodu i pogubnoj vjeroispovijesti pripadala: francu¬skom narodu i papizmu. Čudni li su stvorovi ti puritanci. Čovjek se s pra¬vom mogao pitati imaju li oni srca... imaju li oni spol! S obzirom na odnose koje vladaju u njihovim obiteljima, čini se nepojmljivim, da je bilo kakav lju¬bavni čin mogao biti temeljem tih istih obitelji. Uza sve to potomstvo gospodina i gospoñe William. bilo je vrlo brojno. U velikoj kuči u Brunchwick-FaUsu živ¬jela su

bar dva bračna para sa svojom djecom. Anñe-liki se učini čudnim što nikoga, čini se, nije zanimala sudbina Williama mlañega kojega su Indijanci zaro¬bili i odveli u Kanadu.' Vijest da joj je snaha dobila još jedno dijete, i to u vrlo bijednim prilikama u indijanskoj šumi, ostavila je gospoñu WiUiam potpuno hladnom. Nato se njen muž upusti u dugo obrazlaganje tvrdeči kako su John i Margaret s pravom kažnjeni zbog svoje nepo¬slušnosti. Nisu li mogli ostati u Biddeford-Sacu, na obali morskoj, u pouzdanoj i pobožnoj naseobini. Mjesto toga, oni su povjerovali u svojoj oholosti da su poma-zanici Gospodnji i da im on nareñuje da osnuju svoju vlastitu naseobinu na mjestu osamljenom i pogibelj¬nom i za tijelo i za dušu. Osim toga, oni su se usudili to novo mjesto, plod ponosa i nepokornosti, nazvati imenom Biddeford — Pobožni, imenom naseobine u kojoj su ugledali svijest! Sad su, meñutim, dospjeli u Kanadu, i to je baš dobro za njih. A on, Benjamin William je oduvijek bio uvjeren da njegov sin John nije bio stvoren da predvodi druge. Kad je Cantor pokušao kazati nešto o sudbini za¬robljenika, on ga prekine podignutom rukom. Pojedinosti o njihovu zarobljavanju doznali su od Darwina, čovjeka koji se' oženio sestrom njihove sna¬he. Taj mladič nije imao velikih sposobnosti i uskoro se imao ponovo vjenčati. — Ali njegova žena nije umrla... — pokuša objasniti Anñelika — ona je, u stvari, bila još živa kad smo mi napustili Wapassou... * 83 Stari Ben William je uopče nije slušao. Za njega je sve što se nalazilo s onu stranu golemih šuma, tamo prema sjeveru, prema onim dalekim, i nedostiživini krajevima, gdje su vragom opsjednuti Francuzi oštrili svoje noževe da bi uz kañenje tamjanom skidali skal¬pove, sve je to bio Drugi svijet. Zaista, bilo je vrlo malo Engleza koji su se odotamo ikad vratili! — Barem jednom budi iskren — reče Anñelika obrativši se svome sinu. — Postoji li nešto na meni, u mojoj odječi što bi ih moglo ozlovoljiti? Nisam li, a da i sama na znam, nepristojno odjevena? — Vi biste nešto morali staviti tu — reče Cantor poučnim tonom pokazavši prstom na duboki izraz Anñelikine haljine oko vrata. Oni su se pred neveselim pogledom jadne Rose--Anne, smijali poput dvoje djece kad su ušle služavke u modrim haljinama noseči drveni sud optočen bak¬rom i svu silu vrčeva iz kojih je sukljala para od uza¬vrele vode. Neki

krupni mladič, ozbiljna lica kao u pastora, doñe po Cantora. Ovaj odmah poñe za njim poprimivši isti krut i brižan izraz koji je bio u ne¬skladu s njihovim svježim i mladim obrazima. Meñutim, raspoloženje služavki, umilnih djevo¬jaka kojima je zrak s polja ošmugnuo put, izgledalo je manje izvještačeno. Sad kad ih nije nadziralo stro¬go oko starog gospodara, one su se rado smijale i nji¬hove oči koje su znatiželjno zirkale u Anñeliku, veselo su se krijesile. Dolazak te velike francuske gospoñe bio je za njih čudesan dogañaj. One su pomno ispitivale svaki djelič njene, zaista, vrlo skromne odječe i pra¬tile svaki njen pokret a da ih to nije nimalo priječilo u radu. Žustro su donosile sapunsku masu u drvenoj zdjelici, pružale ručnike smlačene ispred vatre. Anñelika se najprije pozabavi djevojčicom. Nije se više čudila što joj se mala Engleskinja, sada kad 84 je znala OČ&KI^ je- potjecala, ponekad činila malko tu¬pom. Trebala se u mislima prenijeti u prilike u La Hochelu... pa i u gore. Uza sve to, u trenutku kad ju je Anñelika htjela odjenuti u tamnu haljinu pripremljenu za nju, pla¬šljiva se djevojčica pobunila. Njen boravak kod Fran¬cuza nije joj bio baš ni od kakve koristi. Iako je kratko vrijeme provela meñu njima, ona se zauvijek upropastila, bio bi utvrdio prečasni pastor. Jer ona je naglo i žestoko odgurnula bijednu haljinicu što su joj je pružili i okrenuvši se prema Anñeliki, sakrije glavu u njena njedra i brižne u plač. — Ja želim svoju crvenu haljinu! — vikala je. Na opče zaprepaštenje služavki, te je riječi više puta ponovila na francuskom jeziku po čemu je bilo lako zaključiti odakle joj taj buntovni duh. Taj bez-božni jezik u ustima jedne djevojčice iz obitelji Wil-liam, to iskazivanje bijesa i tvrdoglavosti bez ikakva srama, to otvoreno kačiperstvo, sve je to stvaralo stra¬hovitu pomutnju i ništa dobro nije obečavalo... — Nikad se gospoña William neče s tim pomiriti — reče jedna od djevojaka nesigurno. 85 GLAVA XII Vrlo uspravna, vrlo gorda, vrlo vitka, svetački stroga; impozantna Sara William svrati svoj ozbiljan pogled na unučicu, a uz put okrzne i.Anñeliku. One su došle staroj gospoñi da dokrajče raspru, došle su k onoj koja, očito, nije mogla biti nego za potpunu žrtvu.

Nitko nije jače oživljavao predodžbu o pravdi i odricanju od te uzvišene Sare koja je izbliza, u svojoj tamnoj odječi, s uštirkanom ogrlicom oko visokog vrata još snažniji dojam ostavljala na ljude. Ona je imala ogromne, teške, modrikaste vjeñe koje su skrivale malo ispupčene oči čiji je crni sjaj na trenutke blistao na vrlo blijedom licu na kojemu su istrošene crte imale izraz veličanstvenosti. . Gledajuči njene mršave i prozirne ruke, spojene jedna s drugom u pobožnom položaju, Anñelika se sjeti hitrine kojom su te iste ruke bile u stanju pogra¬biti oružje. Anñelika je milovala po kosi Rose-Annu koja ni¬kako da se smiri. — Ta ovo je još dijete — reče u djetetovu obranu gledajuči nepristupačnu gospoñu — djeca, naravno, ¦vole, sve što upada u oči, vole vesele stvari, vole sve što ima ljupkosti-... Uto primijeti da su kose gospoñe William pokrive¬ne kapicom od prekrasne flamanske čipke, jednim od onih predmeta u najmanju ruku ñavoljeg porijekla 86 koji ispunjuju dušu izopačenom taštinom na što je maloprije upozorio stari Ben. Oborivši svoje ogromne vjeñe, gospoña William je izgledala kao da razmišlja. Zatim izda kratki nalog jednoj od djevojaka koja se ubrzo vrati noseči u ru¬kama bijelu i složenu haljinu. Anñelika vidje da je to bila platnena pregača s širokim prsnikom. Gospoña William dade znak da Rose-Ann može obuči inkriminiranu haljinicu ali uz uvjet da se pre¬gačom bar donekle sakrije njen uvredljiv sjaj. Zatim se okrene prema Anñeliki i namigne joj u znak da se slaže s njom. U istom trenutku prepreden joj osmijeh klizne preko strogih usana. Pošto su se suglasile s uzajamnim ustupcima, obi¬telj William zajedno sa svojim gostima sjedne za stol da s njima podijeli pripremljenu večeru. Maupertuis i njegov sin poručiše da su se zadržali kod jednog člana bratstva kojemu su prilikom jednog putovanja u Salem prodali nekakva krzna. Adhemar je kao kakav ukleti duh lutao travna¬tim stazama naselja, a za njim se natisla, povučena znatiželjom, čitava gomila-malih puritanaca. Oni bi s vremena na vrijeme prestrašeno dodirnuli prstom njegovu modru uniformu francuskog kralja i njegovu mušketu što mu je bespomočno visila o kraju ramena. — Šuma je puna divljaka — jadao se. — Osje¬ čam da su posvuda oko nas — reče Anñeliki grobnim glasom kad je došla da ga traži.

— Zaboga, Adhemare, ta žive duše nismo sreli čitavog dana! Hajde, doñite i nešto pojedite. — Ja da sjednem i jedem s onim krivovjercima koji mrze Djevicu Mariju? To od mene nečete doživje¬ ti! Nikada! On je ostao ispred vrata gnječeči pljuskama ko¬marce po svojim obrazima i spominjuči nevolje koje su posvuda na njega vrebale u toj strašnoj zemlji, meñu koje je u prvom redu ubrajao divljake i En¬gleze ... I njemu se, eto, dogodilo da se osječa sigur¬niji pokraj jedne osobe koju neki optužuju da je opsjednuta samim vragom, ali koja je imala bar tu 87 dobru stranu da je bila Francuskinja. Osim toga, ta je gospoda, koju su proglasili Sodomom i Gomorom, s njim vrlo ljubazno razgovarala i strpljivo ga podno¬sila mjesto da ga grdi. Neka, on če biti na straži da je brani buduči da su kraljevi ljudi od njega napra¬vili vojnika i stavili mu pušku u ruke. Pred Anñeliku staviše posudu toplog mlijeka u kojemu je plivalo tučeno jaje. To obično jelo, okusa gotovo več zaboravljenog, ispuni je radošču. Na stolu se još našlo i kuhane purice, te nekakvog umaka koji se odlikovao snažnim mirisom po menti i bljutavim okusom, i kukuruza u klipu. Na kraju je došao kolač kroz čiju je koricu od tijesta izbijao miris borovnica. Englezi nisu mogli doči k sebi od čuñenja kad su doznali da je grof de Peyrac sa svojom obitelji živio na gornjem toku Kennebeca koji je preko četiri stotine milja udaljen od mora. Dakako, to su bili Francuzi od kojih se čovjek svačemu mogao nadati, ali ipak taj se pothvat činio neobičnim, osobito ženama i djeci. — Je li istina da ste morali pojesti svoje konje? — zanimalo ih je. Osobito se mladi svijet zanimao za tog francuskog plemiča, prijatelja i predstavnika Massachusttskog za¬ljeva. Kakvi su bili njegovi planovi? Je li istina da je on želio sklopiti savez s Indijancima i Francuzima, svojim zemljacima da bi na taj način spriječio raz¬bojničke upade u Novu Englesku? Stari Benjamin nije sudjelovao u tom zboru. On je, nema sumnje, čuo za grofa de Pevraca, ali se nije htio izjašnjavati o došljacima svih mogučih narod¬nosti koji su se danas naseljavali u Maineu. Nije li ih bilo previše da čovjek više nije znao gdje-bi stavio nogu na obali Massachusettsa? On nije ni želio namotavati misli o tome da na zemlji živi još netko osim njegove male naseobine. Želio je biti SAM sa svojima u zoru svijeta ili kao Noe kad je izišao iz korablje.

Uvijek je bježao prema pustim mjestima, uvi¬jek je zamišljao kako su oni bili jedini koji su slavili Stvoritelja „malo voljeno stado što ga je Bog stvorio na svoju veliku slavu", ali* uvijek su ga drugi stizali" i podsječali ga kako je Gospod morao svoju ljubav protegnuti i nad drugim nezanimljivim i nezahvalnim narodima. Svrativši pogled na njegov odvažan profil lovca, iznad bijele brade, na njegove nesnošljive oči, Anñe-lika, koja je bez po muke mogla zamisliti lutalački život tog patrijarha, tog voñe naroda, se pitala zašto-se on tako žestoko ljutio na svoga sina koji se pouzo-ru na očev primjer želio osamostaliti te je napustio-Biddeford-Saco i osnovao Biddeford-Sebago. Bila je to jedna od onih tajni koje postoje izmeñu oca i sina otkako je svijeta i vijeka. Ljudske su nastranosti izbi¬jale ispod tvrdog i svetog oklopa i Anñelika je osje¬čala kako joj u srcu klija nježno prijateljstvo prema tom nepristupačnom i poštenom svijetu. Okrijepivši se odličnom večerom, zamijetila je da. je te ljude u tamnoj odječi i sumornih načela povezi¬vao neki zajednički zanos. Jednom, kad se načela objave i javno iskažu, naj-ljudskiji osječaji stiču svoja prava. Rose-Ann je zadržala na sebi svoju crvenu halji¬nicu, a prema njoj, Anñeliki, Francuskinji i papistki-nji, obitelj William se odnosila s poštivanjem kao pre¬ma članu obitelji. Cantor je svojim prisustvom zbunjivao ukučane. Nisu mogli strpati ni ovamo ni onamo, tog mladiča-svijetnh očiju. Zbog njegova odličnog poznavanja.engleskog je¬zika, zbog njegova poznavanja Bostona, oni su ga. odmah jednoglasno prihvatili kao svojega, ali odmah zatim su uzmicali čim bi se sjetili da je i on bio-Francuz i papist. Svi prisutni ljudi, stari Benjamin i njegovi sinovi i zetovi, živo su ga ispitivali mršteči svoja lica, pratili su zatim njegove odgovore i razmi¬šljali o svemu što je govorio. Pri kraju večere vrata se otvore i čovjek golema trbuha i uzrasta uñe u dvoranu. Njegov dolazak je poput ledenog vjetra djelovao na srdačno i vesele 88 raspoloženje koje se bijaše uspostavilo^fzmeñu doma¬čina i gostiju. Djed i baka V/illiam odmah su na svoja lica na¬vukli izraz največe strogosti. Pridošlica je bio prečasni Thomas Patridge. Taj sangvinik po svom. tjelesnom ustrojstvu, a Irac po svom. porijeklu, prebrodio je sve one teškoče

na koje svaki zemaljski stvor nailazi da bi stekao i zadržao vrline blagosti, čednosti i čistoče. On je osim toga do tih moralnih vrednota stigao zahvaljujuči svom gole¬mom i zajedljivom obrazovanju, stalnim upiranjem prsta u tuñe grijehe i često se predajuči praskavim izljevima svog svetog i gromovitog gnjeva. Osim toga, on je čitao Cicerona, Terencija, Ovidija i Virgilija, govorio je latinski i hebrejski. Mrgodne oči povede po skupu, zadrži ih na An-¦ñeliki hineči jezu kao da su stvarno opazile nešto daleko gore no što su predviñale, a zatim, ispunivši ih prezirom i tugom okrzne Rose-Annu koja se sva bi¬jaše zamazala borovnicom. On nato pokrije glavu širo¬kom i dugom ženevskom kapom, kao da se htio obra¬niti i odvojiti od tolike besramnosti. — Tako, dakle, Bene — javi se muklim glasom — ti s godinama nisi postao pametniji, ti, uvoditelju isu¬ sovački i papistički, usuñuješ posjesti za svoj stol sliku i priliku one koja je ljudski rod uvalila u največu bi¬ jedu i nevolju, Evu, koja se obavila svojom nesvijesnošču i svojim zavodljivim čarima! Ti se usuñuješ primiti u krug svoje pobožne obitelji jednu djevojčicu koja je več obilježena sramotom i neredom i što če na vas prenijeti. Ti se, na kraju, usuñuješ primiti u kuču •onoga tko je sreo Crnog čovjeka u šumi i svojom je vlastitom krvlju potpisao besramnu knjigu koju mu je sam Sotona pružio. Stoga on nekažnjeno i prolazi po¬ ganskim stazama, ali bi mu zato trebalo zabraniti da prelazi pragove posvečenih kuča . . . — Mislite li pod tim na mene, pastore? — upita st? \ Shapleigh podigavši nos iz svoje zdjelice. — Da na koga nego na tebe, bezumniče! — za¬ grmi velečasni. — Ne vodeči nimalo brigu o spasu 90 svoje duše ti se usuñuješ baviti magijom da bi zado¬voljio svoju odvratnu znatiželju. „Ja kojega je Gospod obdario duhovnim vidom koji prodire u tajnu savjesti, ja s lakočom primječu¬jem kako u tvom oku blista ñavolja iskra koja..." — A ja, pastore, s lakočom primječujem u vašem oku zalivenom krvlju; krvlju koja nije paklenskog po¬ rijekla, ali uza sve to nije manje gusta i opasna po vaše zdravlje, da vam prijeti opasnost da vas jednoga

dana presiječe žestoki napad gnjeva ... Stari „medecin's man" se diže i, navukavši la¬skavi izraz preko lice, poñe prema naprasitom sve¬čeniku. Najprije ga prisili da se sagne, a zatim mu pregleda bjeloočnice. — Neču upotrijebiti lancetu — reče mu. — To bi poslije s vama trebalo stalno ponavljati. Ali u svo¬ jim trisagama nosim neke trave koje sam uspio pronači zahvaljujuči svojoj odvratnoj znatiželji, a čija če vam ljekovita moč, budete li se držati uputa, dozvoliti da se bez opasnosti po zdravlje prepustite gnjevu kadgod vam to bude po volji. Hajdete u krevet, pastore. Ja ču vas njegovati. Zapalit ču malko korijandara i sjeme¬ nje komorača da bih time otjerao demone. I tako je za tu večer pastorov ukor ostao ne¬dovršen ... 91

GLAVA XIII Iz grubih greda izbijao je miris meda. Nekoliko rukoveti suhog cviječa visilo je u jednom zakutku. Anñelika se probudi usred noči. Krik kozodoja ispunjao je mrklinu istančanu da¬lekim zvijezdama. Njegovo ju je neprekidno glasanje u svega dva tona podsječalo na zvuk kolovrata prelje, zvuk sad bliži a sad dalji. Anñelika se digne i osloniv-ši se s obje ruke o rub prozora baci pogled po šumi. Englezi iz Nove Engleske pričaju kako kozodoj u ona dva jednolična tona stalno ponavlja: „Plači! Plači, jadni Guillaume!" A ta je priča nastala otkako je jadni Guillaume svoju djecu i ženu našao poubijane. Noč prije toga čuo je glasanje kozodoja, ali to su Indijanci, skriveni u šumarku, oponašali kozodoja i sve se više skupljali što su bili bliže bijelčevoj kolibi. Odjedared kozodoj umukne Jedna sjena pre¬ leti kroz mrklinu noči: dva velika i šiljata krila, dugi zaobljeni rep, mekani i tihi let ispresijecan naglim skretanjima i samo jedno svjetlucavo oko. Kozodoj je lovio. Tisuče su šturaka, popaca, žaba, skakavaca, cvr-čaka svojim zaglušnim glasanjem ispunjali noč, divlji su vonjevi šumskih zvijeri dopirali s vjetrom

iz ši¬kara, a mirisi šumskih jagoda i majčine dušice po¬tisnuli su vonjeve štala i blata. 92 Anñelika ponovo legne u visok hrastovi krevet sa usukanim stupovima. Zastari od cica bili su, zbog vru¬čine te junske noči, povučeni u stranu. Laneno platno što ga je svojim vlastitim rukama otkala Sara William imalo je svjež i ugodan miris kao i sama soba. Ispod kreveta je izvučen drveni okvir ispresijecan remenjem na koje se stavljalo slamaricu. To je bio dječji krevet koji se postavljao uz roditeljski. Rose--Ann je na njemu počivala tu posljednju noč. Anñelika gotovo istog trenutka zaspa. Kad je ponovo otvorila oči, nebo se, modro poput rezede, nadnijelo nad mrkim i skladnim stablima bri¬jestova na brežuljku, a pjev je osamljenog drozda, svečan i nježan, zamijenio tugaljiv pjev kozodoja. Mirisi vrta i jorgovana što su rasli uz drvenu ogradu razgonili su nočna i šumska isparavanja. Bundeve i tikve, podno kuča i zaštičene svojim narezuckanim listovima, caklile su se kao pokost pod obilnom jutarnjom rosom. Miris ljiljana što su rasli u vrtu pokraj drvene ograde imao je neku novu svježinu u zraku prože¬tom rosom., Anñelika se ponovo nalakti na prozorčič svoje sobe. Čudnovati obrisi drvenih kuča izranjali su je¬dan po jedan iz jutarnje izmaglice s onim svojim kro¬vovima isprekidanih i neravnih ploha na sljemenu koje su na ponekoj strani gotovo dodirivale tlo. To isu „slanici" sa svojim zabatima, sa svojim izbočenirn katovima, sa svojim dimnjakom od opeka postavljenim usred samog krova, prostrani i čvrsti poput zamkova iz Elizabetina vremena, največim dijelom bili sagra¬ñeni od bijelog bora zbog čega su ta prebivališta do¬bivala srebreni odbljesak na sve jačoj danjoj svjetlosti. Neke su suše bile sagrañene od oblica i pokrive¬ ne slamom, ali čitavo je, naselje odisalo bogatim skladom. / Sviječe su se palile iza malih prozora bez ka¬paka i uglavljenih olovom. Tu se otkrivala udobnost koja je bila posljedica brige i pažnji što ih tu pridaju 93 životu i dragocjenom vremenu koje nitko ne upro¬paštava. Nije li život jednog naselja u osamljenim dolinama bio sačinjen od beznačajnih i prijeko po¬trebnih sitnica? I tako su prekrasni vrtovi posvuda nicali, ne baš zato da razgale dušu i oči, več da u njima rodi jestivo, ljekovito i aromatično bilje.

Iznenañena i očarana, Anñelika je razmišljala o tom soju Engleza koji su bili naviknuti da računaju samo na sebe same i koji su se budili s molitvom'na usnama i bili potpuno drugačiji od onih s kojima je ona obično dolazila u dodir. Gurani prema Americi, surovom i postojanom željom da se mole Bogu na svoj način i potrebom da pronañu komad zemlje gdje to mogu činiti, oni su sa sobom vukli jednog Boga pre¬ma svojoj predodžbi koji je zabranjivao predstave, glazbu, igranje na karte i grimiznu odječu, uglavnom sve što nije spadalo u rad i molitvu. U dobro obavljenom i plodonosnom radu crpli su svoju životnu radost. Osječaj savršenstva njima je nadomještao radost i nježnost što je osječaju pute¬ni ljudi. Ali u njima je stalno plamsala sumnja i nemir baš kao upaljena sviječa u kuči gdje leži mrtvac. I kraj u kojemu su živjeli i podneblje tome su pogo¬dovali. Odrasli na pustim obalama izmeñu bolnih do¬ziva mora i vjetra, te paganskih mirisa šume, oni su se, pod ubitačnim propovijedima svojih pastora lako prepuštali zanosu. Buduči da je njihova teologija uništila anñele i svece, ostale su im samo paklene sile koje su posvuda vidjeli. Poznavali su ih po redu koliko god ih je bilo, od sitnih vražiča oštrih nokata koji su bušili vreče žita do strašnih glavara pakla koji su nosili kabali-stička imena. A ipak prije bi se bilo reklo da je taj prekrasan kraj u koji ih je Svevišnji doveo bio prikladniji za prebivališta anñela. Rastrgani izmeñu nježnosti i nasilja, izmeñu lji¬ljana i kupina, želja i odricanja provodili su svoj vijek stalno zaokupljeni svojom smrču. Velečasni pastor Patridge je smatrao da još uvijek nisu bili dovoljno prožeti tim mislima. A to je najočitije došlo do izražaja u. njegovoj propovijedi što ju je održao te nedjelje. Naslonjena na prozor, Anñelika se čudila što nigdje ne vidi nikakve žurbe iako je več svanulo i dan se ustalio. Nitko nije izlazio iz kuča. Jedino je po¬neku ženu bilo vidjeti kako lijeno odlazi na rijeku da donese vode. U stvari, bila je nedjelja. Nedjelja! I za katolike takoñer na što ju je podsjetio Adhemar svojim plačlji¬vim glasom došavši pod njen prozor i zovnuvši je. — Mi danas svetkujemo*«Svetog Antu iz Padove, gospoño. — Neka vam on pomogne da pronañete svoju pa¬ met, ili. izgubljenu hrabrost! — otpovrne Anñelika. — Naime, priča se da taj svetac pomaže da se pronañu. .izgubljene stvari.

Vojniku nije bilo do šale. — Danas je veliki blagdan u Kanadi, gospoño. A ja, umjesto da sudjelujem u prekrasnoj procesiji u nekom svetom i dobrom francuskom gradu, ja se na¬ lazim ovdje, izmeñu četiri stotine vragova, usred kri¬ vovjeraca- koji su raspeli na križ našeg Gospodina. Bit ču sigurno kažnjen za to. Osječam da če se neštodogoditi'... — Umuknite — šapne mu Anñelika — i sakritete svoje brojanice. Protestantima nisu nimalo dragi takvi predmeti. Adhemar je, meñutim, grčevito stiskao svoje čislo i mrmljuči u po glasa zazivao zaštitu Djevice Marije i svih svetaca. Za njim se inače več bilo natislo mno¬štvo malih puritanaca. mučaljivih, u očiščenim i sjaj¬nim cipelama, izbuljenih očiju ispod okruglih šeširiča ili crnih kapica. Nailazak nedjelje koju Francuzi u svojoj lako-umnosti ne bijahu predvidjeli, pobrkala je sve nji¬hove planove odlaska. 95. Sve je mirovalo tog dana. Nije imalo nikakva smi¬sla poduzimati bilo kakve pripreme. Bili bi povrijedili pučanstvo puritanske naseobine. Stari Shapleigh popriječi preko sela prebacivši preko ramena svoju torbu i svoju kremenjaču i iza¬zovno se uputi prema šumi u pratnji svog Indijanca. Naseljenici su ga pratili mrkim pogledima, bijesnim mrmljanjem pa čak i prijeteči mu šakom. On uopče nije mario za to več se podrugljivo cerekao. Anñelika mu je pozavidjela na njegovoj slobodi. Starčič joj je udahnjivao isto povjerenje kao onaj neobičan ljekarnik Savary. Zaokupljen znanošču več odavna je odbacio sve predrasude svojih suvjernika koji ga nisu mogli spriječiti da zadovolji svoju strast. A kad bi on u šumi zaplesao oko sebe mašuči po zra¬ku svojim blijedim i raširenim prstima, značilo je da je zamijetio neki cvijet ili pupoljak meñu travom da mu je odredio vrstu, nazvao ga njegovim latinskim imenom i obilježio mu nalazište. Nije li i Anñelika isto tako postupala kad je od¬lazila u branje ljekovitog bilja u šume Wapassoua? Stari Shapleigh i ona su se prepoznali. Njoj je bilo žao videči ga kako se udaljuje i kako ;je nestao, zašavši sa svojim Indijancem u sjenovitu usjeklinu koja je vodila do obale Androscoggina.

S brežuljka se razliježe glas zvona. Vjernici kre¬nuše prema „mectinghouse"1 utvrñenom. zdanju što je bilo .podignuto navrh sela usred šumarka brijesto¬va. Ta zgrada sastanaka služila je i kao crkva, a i u druge svrhe. Bila je sagrañena od dasaka. Od drugih se kuča razlikovala jedino po zašiljenom malom zvoniku, u kojemu se njihalo zvono, i po svom četvrtastom obliku. Naime, tu su se stanovnici mogli skloniti u slučaju indijanskog napada. Na gornjem katu su bila smje¬štena dva ručna topa čija su dva crna ždrijela virila iz puškarnica u zvoniku, tog simbola mira i molitve. 1 Hram vjerske sekte Tu je svijet Brunchwick-Fallsa, po uzoru na upravljače Nove Engleske, održavao svoje sastanke, tu je hvalio Gospoda, čitao bibliju, rješavao poslove naseobine. Tu su pred licem Boga, kojega su miješali u sve svoje čine opominjali jedni druge i sudili jedni drugima. Anñelika se predomišljala da li da krene za puri¬tanskom družbom. Ostaci katoličkog odgoja u mi¬slima su je priječili da uñe u krlvovjerni hram. -To bi bio smrtni grijeh, neprocjenjiva opasnost za dušu jed¬nog vjernika. Sva su. ta razmišljanja vukla korijenje iz davnog djetinjstva, iz vremena kad su svi dojmovi snažno djelovali na dječju psihu. — Hoču li obuči svoju crvenu haljinu? — pitala .je mala Rose-Ann? Uspinjuči se s djevojčicom prema crkvi Anñelika primijeti da su stanovnici Brunchwick-Fallsa u čast Gospoda ublažili malko strogost u svojoj odječi. Mada nije bilo drugih haljina crvene boje kao što je bila ona što joj je ona sašila Rose-Anni, ipak su tu i tamo poneke od djevojčica bile odjevene u ha¬ljine bijele, ružičaste ili modre boje. Kapice od čipaka, šalovi od svile, visoki crni šeširi širokih oboda, ukra¬šeni perom ili srebrenom kopčom, koje su žene nosile na svojim kapicama izvezenih revera. Engleska moda, ali vrlo ljupka i praktična koju je Anñelika usvojila kad je počela svoje putovanje Amerikom. Ta neupadljiva, elegancija bila je u skladu sa svi-, jetlim kučama i blagošču neba boje lanenog cvijeta. Divna je bila ta nedjelja u Newehewanicku — proljetnoj zemlji. . Dok je prolazila žitelji su je pozdravljali neznat¬nim naklonom glave i nježnim osmijesima.-1 videči da je krenula prema crkvi, pošli su uzastopce za njom, sretni što im je toga jutra bila gostom. Cantor se pridruži majci. —¦ Osječam, da ne možemo govoriti o svom odla¬sku. Bilo bi neprilično — reče Anñelika. — Meñutim, brod tvog oca nas čeka na ušču Kennebeca,.večeras ili najdalje sutra...

7 Anñelika u iskušenju 97 — Možda čemo se poslije molitve moči od njih oprostiti? Danas marva ostaje na livadi pod paskom jednog jedinog pastira. Telad, na kraju, ima pravo da bar jednom posiše svoje majke. Toliko su smanjili rad da su čak i mužnju obustavili. Danas je dan odmora za sve. Maloprije sam vidio Maupertuisa. Vodio je naše konje na rijeku. Rekao je da ih ide napasti i da če ih dotle nadgledati sa svojim sinom, a vratit če se oko podneva. Poslije toga čemo krenuti na put. Kad padne noč podiči čemo logor i prenočit čemo u šumi. Stigoše na čistinu ispred meeting-house. Tu je bila podignuta tribina na kojoj se nalazio nekakav stalak s tri rupe u sebi. Ona u sredini bila je največa. Rupa za glavu, objasni joj Cantor, dok su se u druge dvije stavljali zglavci ruku. To je bio stup sramote na kojemu su se kažnjavali krivci. Pokraj te barbar¬ske naprave nalazila se oglasna ploča. Na nju se ispi¬sivalo ime krivca i uzroci kazne. Jedan direk koji je služio za bičevanje upotpu¬njavao je sudsku opremu male puritanske kolonije. Na sreču tog je jutra postolje sa stupom sramote bilo prazno. Meñutim, časni pastor Patridge je u svojoj pro¬povijedi dao naslutiti da bi uskoro na njemu mogao netko osvanuti. Sjedeči meñu nepokretnim i poput voska blijedim vjernicima, Anñelika je doznala da elegancija što ju je čas prije zamijetila nije potjecala iz dopuštene že¬lje' da se oda poštovanje danu Gospodnjem nego da je to ludi vjetar zapuhnuo neposlušnu pastvu pasto-rovu. To je bio vihor tuñeg porijekla... Nadahnuče za te nerede nije dolazilo izdaleka več ravno iz jedne poluistočne vjeroispovijesti u kojoj je pobožnost u toku stolječa potpuno zatajila. Pod pastirskim štapom gla¬vara koji se potčinio paklu čitavo čovječanstvo srlja U svoju vlastitu propast. Zatim su se nizala imena povijesnih ličnosti. Pri tom su se imena papa Klemen-ta i Aleksandra stalno ispreplitala s imenima Asta-rota, Asmodea i Beliala. Anñelika je dovoljno razum¬jela engleski da shvati kako je gromoviti pastor ta93

dašnjeg papu usporeñivao sada s Antikristom, a sad opet s Belzebuibom. Njoj se činilo da on ipak nešto pretjeruje u svojini napadima. To joj je razbudilo sječanje na djetinjstvo. Sjetila se svaña s malim seljačičima hugenotima i onih nji¬hovih imanja u Poitouu na koja se upiralo prstom s negodovanjem a koja su bila odijeljena od katolič¬kih zajednica zajedno sa svojini usamljenim grobo¬vima podignutim pokraj jednog čempresa. Ali gruba i naivna čestitost kojoj nisu bile poznate fine nijanse obazrivosti i koja nije imala osječaja za nešto što je bilo smiješno, bila je svojstvena ovom čestitom svijetu. Thomas Patridge je podsjetio svoje vjernike da su znakovi ljupkosti kratkog vijeka i da najbrže nestaju. On se okomio na isuviše duge kose i kod žena i kod ljudi, na pretjerano i nečedno češljanje i četka¬nje, te na posvečivanje prevelike pažnje uvojcima. To je bilo svojstveno neznabošcdnia, to je za osudu. — Berthos! Berthos! — povikao je odjednom. Anñelika se pitala kakvog li to sada demona za¬ziva, meñutim to je bio sakristan. On ga je pozvao i naredio mu da probudi jednog bezobraznika koji je zaspao usprkos svoj njegovoj vici. Berthos, čovuljak uokrug glave podrezane kose, skoči, naoružan svojim dugim štapom koji je na vrhu bio snabdjeven papkom košute i jednim perom i že¬stoko osine po glavi čovjeka što bijaše zadrijemao. Pero je tu istu djelatnost obavljalo kod žena, ali mno¬go nježnije. Sakristan je njime prošao ispod nosa ženi koju je suviše duga propovijed pastorova uspavala. — Nesretnici! Nesretnici! — nastavi pastor zlo¬ slutnim glasom. — Vi me u svojoj nesavjesnosti podsječaite na onaj svijet iz Lariche koji spominje biblija. Nije se htio brinuti o svom spasu i o o svojoj obrani kad su njihovi neprijatelji Daniti oštrili noževe i spre¬ mali se da ih pokolju. Smijali su se, plesali su i bili "uvjereni da više nemaju neprijatelja na ovom svijetu. Nisu htjeli vidjeti ono što se naslučivalo, nisu podu¬ zimali nikakvih mjera opreznosti. " 9S — Oprostite, ja prosvjedujem — poviče stari Benjamin William ispravivši se u svoj svojoj visini — ne možete reči da ja ne brinem o sigurnosti i spasu svojih! Poslao sam jednu vijest vlastima u Massachusetts tražeči da nam njihovi časni od. pošalju osam do deset snažnih i bodrih ljudi koji če nas štititi za

vrijeme žetvenih radova... — Suviše kasno! — rikne svečenik razbješnjen tom upadicom. — Ako duša nije posvečena, ne služe baš ničemu mjere opreza što ih ljudi poduzimlju. Da znate, ja vam proričem: u vrijeme žetve vas više neče biti! Sto kažem: možda več sutra. Indijanci su u obližnjim šumama spremni da vas pokolju. Ja ih vi¬ dim, ja čujem kako oštre svoje noževe da vam njima skinu skalpove. Mnogi če od vas još večeras biti mrtvi! Jest, vidim, vidim kako im ruke blistaju od krvi, vaše... i vaše krvi — vikao je naglo ispruživši ruku prema nekima koji su problijedili. Pokraj Anñelike je stajala krhka i sitna starica. Zvala se Elisabeth Pidgeon a bavila se podučavanjem djevojčica u naseobini. Jadnica se čitavim tijelom tre¬sla od straha. — Jer crvena boja nije boja radosti — nastavi Thomas sumornim glasom •netremice se zagledavši u Anñeliku — več je to boja nevolje, a vi ste je uveli meñu vaše redove, bezumnici! Uskoro čete čuti glas Svemočnoga kako vam grmi iz oblaka: „Tebi veču ra¬ dost pričinjaju užici ovoga svijeta, nego da gledaš moje lice!" Zauvijek čete potonuti u tminama pakla, u bezdnu neizmjerivu i mračnu, zauvijek ... Zauvijek, zauvijek ... ZAUVIJEK! Svi su se tresli. Oklijevajuči su izišli na čistinu obasjanu suncem progonjeni nesmiljenim i potmu¬lim glasom: For ever ... ! For ever ...! For ever... I1 1 Zauvijek...! Zauvijek...! Zauvijek...! 100 GLAVA XIV „Bogami su se napričali o toj crvenoj haljini", ljutito je premišljala Anñelika. Vedrina nedjeljnog ručka popračena stihovima biblije nije mogla raspršiti nelagodu što ju je na sve ostavio pastorov govor. Poslije ručka Anñelika se zadrža u vrtu. Otkinula bi tu i tamo list s poneke biljke, smrvila ga prstima, a zatim ga prinašala nosu da bi mu odredila miris. U ugrijanom zraku zujali su čitavi rojevi pčela. Njom je ovladalo nestrpljenje da što prije vidi Joffreva, Bez njega joj se svijet činio praznim. Njen boravak u tom engleskom selu činio joj se neobičnim i nepo-dnosivim

kao što to biva u snu pa se čovjek pita kako je dospio na neko čudno mjesto te mu je sve čudno i neobjašnjivo. — Ali što li radi Maupertuis? — poviče Cantoru. — Pogledaj! Pogledaj, sunce se priklanja zapadu, a on još nije s konjima stigao iz šume. — Idem da ga potražim — dobad joj Cantor i odmah se hitrim korakom uputi prema izlasku iz sela. Promatrala je kako odmiče prema zelenom, bede¬mu šume koji je sa svih strana okruživao naseobinu. Odjedared je uskomeša neki predosječaj i ona ga htje¬de zadržati, htjede mu viknuti: „Ne idi, Cantore! Can-tore, sine moj mili, ne idi u šumu ..." Ali je njega uto nestane iza zavoja puta koji je vodio do ovčarske farme, iza koje se prostirala šuma. 101 L Nato ona uñe u kuču Benjamina Williama, popne se uza stepenice, na brzinu veže svoju kožnatu torbu, uze svoje oružje, baci ogrtač preko leña, stavi šešir na glavu i siñe. Služavke su besposleno sjedile kraj pro¬zora zaokupljene ili svojim mislima ili molitvom.. Ne htjede ih smetati pri njihovu razmišljanju, več proñe ispred njih i iziñe na travnatu ulicu naselja. Mala Rose-Ann dotrči za njom u svojoj crvenoj haljinici. — Ah, ne otiči, draga gospoño — preklinjala je djevojčica u svojoj nezgrapnoj francuštini kad ju je dostigla. — Drago moje dijete, ja sada moram otiči — odgovori joj Anñelika ne usporivši korak. — Ionako sam se ovdje isuviše zadržala. Ne znam kako se ovdje provodi vrijeme u nedjelju, ali ja moram stiči na mor¬ sku obalu gdje me čeka brod ... Več je dosta kasno te se bojim da na ugovoreno mjesto nečemo stiči pri¬ je zore... Potaknuta ljubavlju i brigom prema Anñeliki dje¬vojčica joj pokuša uzeti torbu da bi joj je ponijela. One se zajedno popnu uz obronak i pošav.ši napri¬jed, opaze posljednje kuče zaseoka, one najsitnije i najbjednije, sagrañene od oblica a pokrivene travom ili korom drveča, a iza njih u daljini veliku ovčar¬sku farmu. Prije nje nalazio.seMiambar u kojemu je bilo us¬kladišten kukuruz. U njemu su Francuzi proveli noč, a mora da je sada u njemu Adhemara probijao

hladan znoj straha. Zatim je tu bila kučica gospoñice Pid-geon, učiteljice, kučica okružena grmovima cviječa. Tamo po strani krupna ovčarska ^armaVsa^v&|im zabatom, sa svojim vjetrokazom na kro|nu ugodfp"se doimala usred pašnjaka omeñenih ograñotn. Iz$ *hje spuštala se usjeklina kojom su se sinoč uspeli-.-- Na obronku zaredala obrañena polja, a iza njih mnoštvo stabala, izvora, strmih litica, šuma. U vrtu gctepoñice Pidgeon, Rose-Annina baka. go¬spoña William je uspravnog poprsja skidala uvele la¬tice sa sljezovlh stabljika. Zapovjednim pokretom doli 02 zove k sebi Anñeliku koja spusti svoju kožnatu torbu na Uoi poñe joj u susret da bi se s njom oprostila. — Vidite li ovo sljezovo cviječe — reče gospoña William. — Zar ono mora trpjeti zato što je danas dan Gospodnji. Ja sam zaslužila ukor našeg pastora, ali sam ga ušutkala. Danas smo dobili ono što smo za¬ služili ... Kažiprstom na koji je bio navučen kožnati napr-stnjak, pokaže kučicu iza svojih leña. ¦— Sad je tamo da Elisabethi, tom jadnom stvo¬renju drži prodiku o našim posljednjim trenucima! Svojim je spretnim prstima dalje skidala uvele latice. Njeno oštro oko ispod teških vjeña sljezove boje zaokruži, zasvrdla dok se u kutovima njenih mrzovolj¬nih usana ocrta neka vrst poluosmijeha. — Možda sam zaslužila da završim na stupu sra¬ mote — reče. — A na oglasnoj ploči če biti zapisano: „Zato što je suviše volila ruže!" Osmjehujuči se i sama, Anñelika ju je promatra¬la pomalo u nedoumici. Od sinoč, kad se prvi put u svom. životu našla pred strogim običajima predaka, čini se da se gospoña William zabavljala time da se u nekoliko navrata pokaže drugačijom no što se moglo očekivati. Anñelika nije znala što bi o njoj mislila. Na trenutke nije znala da li se gospoña William ruga, šali ili je ona sama, Anñelika, krivo razumjela njen engleski jezik. Odjedared joj sine da ta časna puri¬tanka nema možda slabost prema jakim pičima, kao što su džin ili rum, ali tu misao odmah odbaci kao nepriličnu i strašnu. Ne, nešto drugo je tu bilo po¬srijedi. Možda neka vrst opojnosti, ali nesvjesne, ne¬vinog porijekla.

Stoječi ispred te ponosne žene, koja je čitavu glavu bila od viša do nje, te žene stroge i snažne poput litice, iz čijeg je naglog govora izbijao jaki ton samostalnosti, Anñeliku je prožimao onaj isti dojam nestvarnosti kao maloprije, sumnja da se nalazi tu, čuvstvo da se sve oko nje ljulja, da joj tlo nestaje ispod nogu. Svaki čas bi moralo nastupiti buñenje, ali... 103 Ništa! Priroda se ukrutila, pritisnuta mirisima i zujanjem pčela. Sara William iziñe iz gustih grmova sljeza, prs¬tom, pogladi njihove stabljike zelene, ružičaste i bi¬jele. — Baš su sretne te biljke — prošaputa. Gurnuvši vrata, približi se Anñeliki. Skine kož¬nati naprstnjak i stavi ga u prostrani džep što joj je visio o pasu zajedno s nešto sitnog alata za ureñivanje vrta. Dok je to radila njene su oči netremice proma¬trale lice strankinje koja joj je jučer dovela unu¬čicu. — Jeste li vi vidjeli Luja XIV, kralja Francuske? — upita. — Jeste li mu se ikad približili? Jeste, to se osječa, na vama se održao odraz Sunca. Ah! Te fran¬ cuske žene, koliko li ljupkosti... ! Hajte, hodajte, hodajte — reče i (rukom je udalji od sebe — hodajte malo ispred mene ... Kutove njenih usana još jače zasiječe znatiže¬ljan osmijeh i nabubri od radosti tako da se činilo da če prsnuti. — I ja sam ponekad slična djeci. Volim sve što godi oku, sve što ima ljupkosti, svježine... Anñelika napravi nekoliko koraka povinujuči se uputama stare gospoñe a onda se okrene. U njenim se zelenim očima odražavalo pitanje, a izraz joj lica posta djetinji. Stara Sara William ju je očarala. Sto¬ječi nasred puta — puta koji je u isto vrijeme bio i ulica i cesta i staza, koji je vodio od šume do meeting--housea što se nalazila na brežuljku prolazeči kroz čitavo selo — pod sjenom velikih brijestova čije je lišče svojim odrazima činilo još bljeñim njene obraze blijede poput voska, ta velika engleska gospoña se čvrsto držala tla, podbočivši se rukom, uspravna, dugog i lijepog vrata koji se uzdizao iznad nabrane ogrlice, kojoj bi bilo koja kraljica zavidjela na njenu veličan¬stvenu držanju. Njeno vitko tijelo stisnuto steznicima bilo je kao kakvim pojasom oko bedara obloženo ulošcima pomoču svitaka za pojačanje bokova, nekom vrsti jastučiča od crnog baršuna. Moda s početka 104

stolječa kakvu su primjenjivale njena majka i njene tetke. Ali je njen ogrtač od crne tkanine, malkb za-dignut nad dugom suknjom tamnoljubičaste boje bio nešto krači no što se nekad nosio i, držeči ga rukom, uz tijelo, gospoña William se nije bojala da če otkriti kako je na nogama imala jahače čizme, takoñer crne-boje, uza sve to fine izrade, u kojima se sigurno osje¬čala lagodnije dok bi hodala razrovanim putevima i raskvašenim livadama, „Mora da je ova žena bila nekad prekrasna", po¬misli Anñelika.Možda če jednoga dana i ona biti takva... Več je sebe vidjela obuvenu u čizme i kako hitrim i uz-nositim korakom prolazi svojim dobrima. Malo zaplašena, sigurna.u sebe samu, osloboñena i radošču ispunjena čam. vidi livadu u cvijetu ili dijete koje se-muči svojim prvim koracima. Ona če sigurno biti., manje kruta, manje gruba. A da li je gospoña Wil-liam zaista bila gruba? Prilazila je i na njenu se licu ozbiljnih i opuštenih crta, ali uza sve to skladnih, koje-se odjednom našlo izloženo smaragdnoj svjetlosti sto¬je vladala ispod stabala, zarila nezaboravna sreča. Zaustavi se kraj Anñelike sasvim promijenjena iz¬raza. — Ne osječate li vonj divljaka? — reče mršteči svoje još uvijek zagasite obrve dok joj je lice po¬ primilo strogi i zastrašen izraz. Reče: — The red— -men... !x Strah i odvratnost su se osječali u njenu glasu.. — Ne osječate li? — Ne, zaista, ne osječam — odgovori Anñelika.. Ali se i protiv volje tresla. Pa ipak nikad joj se zrak nije činio tako mirisavim kao na tim visinama, gdje su se mirisi kozje krvi i povijuša miješali s. mirisima vrtova u cvatu gdje su prevladavali mirisi meda i jorgovana. — Ja osječam, isuviše često osječam taj miris — reče Sara William mašuči glavom kao da se zbog ne¬ čega prekorava. Ja ga stalno osječam. Taj miris izGrvenokošci 105. LI

miješao se sa čitavim mojim životom. Muči me. Pa ipak, prošlo je več dosta dugo vremena što mi se nije pružila prilika da zajedno s Benjaminom branim

naš dom od tih crvenih zmija. Dok sam bila dijete... te kasnije dok smo stanovali u onoj kolibi blizu Wel-lesa... Prekine se, ponovo mahne glavom kao da je time htjela odagnati uspomene ispunjene strahom i borba¬ma, sve nalik jedne drugima. — Tamo je bilo more... na njemu si mogao potražiti zaklon. Ovdje, meñutim, nema mora .. . Stara gospoña napravi još nekoliko koraka. — Zar ne da je ovdje vrlo lijepo? — reče glasom koji je izgubio nešto od svoje prijašnje odlučnosti. Klečeči u travi, mala je Rose-Ann brala zvon¬čiče crvene poput koralja. — Newehe\vanick — prošaputa stara gospoña. — Proljetna zemlja — dometne Anñelika. —• Vama je to takoñer poznato! — primijeti En¬gleskinja živo je pogledavši. Ponovo se njene vrlo crne oči ispod zasjenjenih vjeña netremice zagledaju u Anñeliku, u tu stran-kinju, Francuskinju, kao da su joj htjele odgonetnuti misli, pogoditi i otkriti neki odgovor, neko objašnjenje. — Amerika? — reče ponovo. — Dakle, istina je, vi ste je zavoljeli? A ipak, još ste tako mladi. — Pa i nisam tako mlada kako vam se čini — prosvjedovala je Anñelika. — Znajte da moj stariji sin ima 17 godina i da... Smijeh stare Sare je prekine. Ovo je bilo prvi put što se Sara William smijala, i to lomnim, spon¬tanim smijehom, eto, kao što se smiju djevojčice, smijehom koji joj je otkrio duge, pomalo konjske -zube, ali zato zdrave i savršene. — Oho! Jest,-vi ste mladi — ponovi stara go¬ spoña. — Koješta, vi još niste pravo živjeli, draga moja... ! — Zbilja? Anñeliku su riječi stare gospoñe gotovo razlju¬tile. Dakako, dvadeset i pet godina što ih je gospoña 106 William imala više od nje davali su joj možda pravo da se pokaže blagonaklonom, ali Anñelika je smatrala da njen život nije bio tako kratak i tako bezbojan i da je i ona vrlo dobro znala što je to „život". — Vaš je život nov! — tvrdila je gospoña William tonom koji nije dopuštao prigovora. On tek počinje. — Zbilja?

— Kad kažete „zbilja" vaš je naglasak zaista dražestan. Ah, francuske žene, kako su one sretne! Vi ste kao plamen koji počinje praskati i rasti u mrač¬ nom svijetu kojega se vi više ne plašite... ! Zar ne osječate da tek sada počinjete živjeti? Dok je neka žena mlada, ona još uvijek ima vremena da ponese breme života, da dadne dokaza o sebi... Ta to j€ ubitačno! A sami smo da preuzmemo na sebe to bre¬ me ... Otkako se napusti djetinjstvo postoji li stvor osamljeniji od mlade žene ... ? Tek se u četrdesetoj, pedesetoj godini počinje živjeti! Dali smo dokaza o sebi! A što da se priča. Postajemo slobodni kao djeca, nalazimo same sebe. Vjerujem da nisam upoznala ve¬ čeg zadovoljstva no što sam ga osjetila onog dana kad sam utvrdila da me mladost napušta, konačno napušta — reče uzdahnuvši. — Duša mi se moja odjedared •učinila lakšom, čuvstva su mi postala nježnija i os¬ jetljivija, a moje su oči upoznale svijet onakav kakav jest. Pa čak mi se i Bog činio prijateljskljim. Uvijek sam bila sama i naučila sam bila na tu svoju samoču. Od jednog sam pokučarca jednoga dana kupila dvije kapice od čipaka, najljepše što ih je imao. Niti me je pastorov bijes niti Benovo predbacivanje moglo slo¬ miti. Ja sam ih stavila na glavu i stalno ih nosim. Ona se lukavo osmjehivala. Njena ruka pogladi Anñeliku po obrazima kao kakvo dijete. Anñelika je zaboravila da joj je krenuti na put. Sunce kao da je kasnilo na svom putu i odmaralo se poput golemog rastvorenog cvijeta, još uvijek žuto, na malom kre¬vetu od bijelih i pahuljastih oblaka iznad obzorja. Slušala je gospoñu William. Ova je primi za ruku i one polako poñu prema selu. Veliki dio kuča je bio napola skriven uslijed 107 zavoja i neravnog zemljišta, ali kao da se nekako pro¬vidno isparivanje dizalo iz potoka što je proticao podno samih kuča. — Vi volite ovu zemlju, gospoño, zar ne? — upi¬ta gospoda William. — To je znak dobrog porijekla. Prekrasna je ovo zemlja. Ne poznam je dovoljno, ma¬nje no što sam željela. Vi je zrnate bolje od mene. Dok sam bila mlada, puno sam propatila provodeči bijedan i pogibeljan život na ovim obalama. Željela sam otputovati u London o kojemu su pričali mor¬nari ili naši očevi.

Bilo mi je tek šest godina kad sam ga napustila. Još nosim u sječanju njegove stisnute tornjiče, njegove uličice uske kao jaruge po kojima škrip]ju kočije. Kao djevojka sam snatrila o bijegu, o povratku u Stari svijet. Jedino strah da ču biti osu¬ñena spriječio me je u tome. Ne — dometne kao da odgovara na misao koja se mogla roditi u Anñelikinoj glavi — ne, ja nisam bila lijepa u mladosti. Ja sam sada lijepa. Dosegla sam dob kad nešto značim. Kad sam, meñutim, bila mlada, bila sam mršava, suviše visoka, ugasla, blijeda, zaista ružna. Uvijek sam zah¬valna Benu što nije odbio da me oženi dobivši sa mnom u miraz komad zemljišta i brod za lov na bakalare što je tražio od mog oca. I tako su njegove vlastite zemlje zahvaljujuči maloj dražici dobile vri¬jednost buduči da su graničile s našim. Za njega sam ja predstavljala dobar posao. Morao me je oženiti i nije ustuknuo. Ona namigne Anñeliki. — Vjerujem da nije požalio — nato če Anñelika. Sara se tiho nasmije. — Ali u ono vrijeme ja nisam svojim likom mogla pobuditi zanimanje u srcu gusara što su pristajali uz naša imanja da bi rum i tkanine opljačkane u Caraibima zamijenili za naše svježe namirnice. Ta su gospoda pripadala pustolovima, a meñu njima je bilo dosta Francuza. Živo su mi u sječanju njihova opa¬ ljena gusarska lica, njihova nastrana odela koja su 108 odudarala od naše čedne odječe i od naših bijelih ovratnika. Bili smo siromašni poput Joba i oni nam nikakvo zlo ne bi bili napravili. Bili su sretni što su se namjerili na bijele ljude na ovoj divljoj obali, da se mogu najesti voča i povrča što smo ga mi uzgajali. Ti ljudi koji su živjeli ne znajuči ni za vjeru ni za zakon i mi koji smo bili pobožni više no što je tre¬balo, mi smo osječali da pripadamo istoj rasi, da smo napušteni na kraju svijeta.... Sada ima isuviše svi¬jeta na obali i previše zloglasnih brodova u zaljevu. Više volimo biti daleko, živjeti na granici... Vi se čudite, drago dijete, mojem pričanju, mojim prizna¬njima ... Imajte, meñutim, na umu da vaš Bog nije strašan kao naš. Kad ostarimo, postajemo ili lude, Hi zle, ili vještice, ili postupamo po našoj volji. Tada se sve smiri. Ništa više nije važno... ! Ona izazovno mahne glavom da bi se čas zatim taj izazov pretvorio u odobravanje i spokojstvo. Sinoč krutost i neumoljiva odvojenost, a danas ljubaznost i neka vrst poniznosti.

Anñelika se ponovo upita nije li ta prečasna pu¬ritanka gajila pritajenu sklonost prema skrivenoj bo¬čici rakije od šljiva ili kuniče. Ali je odmah otjerala te misli. U stvari ganulo ju je to iznenadno povjerenje ispričano kao u polu-snu. Kasnije če se sječati tog ganutljivog trenutka i shvatit če mu smisao... Sudbina koja se načas zaustavila več je bila u po¬kretu, i ta je sudbina navodila tu ženu kojoj se bli¬žio posljednji čas na iskrene, gotovo nepromišljene izljeve osječaja koji su predstavljali, rečeno po istini, izraz jedne duše, utjelovljeni izraz gorljivog srca što je uvijek bilo vatreno i nježno pod oklopom nesmilje¬ne vjeroispovijesti. Stara Sara se okrene prema Anñeliki i primivši njeno lice svojim dugim i bijelim rukama' podigne ga prema svome te ga promatraše" materinjom ljubav-Iju. 109

— Neka vam američka zemlja bude sklona, drago moje dijete — reče svečanim tonom upola glasa — i ja vas molim... ja vas molim, spasite je! Njene ruke kliznu i povuku se. Sada ih je pro¬matrala kao presenečena svojim činom- i svojim ri¬ječima. Ukruiti se a lice joj prekri mramorna hladnoča. Njene blistave crne oči se zagledaju u prostrano nebo. — Sta se to zbiva? — promrmlja. Trenutak je osluškivala a zatim krene. Nekoliko koraka napraviše hodajuči jedna kraj druge. Odjednom se gospoña William ponovo zaustavi, svojom rukom zgrabi zglavak mlade žene i takvom ga snagom stegne da je Anñelika poskočila od bola. — Slušajte! — reče Engleskinja promijenjenim, glasom. Glasom jasnim, odreñenim, ledenim. Tada začuju buku koja je bujala u sumraku. Neopisiva, neobjašnjiva. Kao bučanje mora, kao zavijanje vjetra kroz koje se probio dalek, slabašan i piskutljiv krik: — Waubenakisi! Waubenakisi! (Abenakisi!) Vukuči Anñeliku, Sara William je žustrim kora¬ kom hodala sve do zavoja ulice odakle se vidjelo či¬

tavo naselje. Selo je izgledalo mirno i pusto, usnulo. Ali buka je bujala* grmjela od tisuča urlika. Tu i tamo bi od¬jeknuo očajan krik ponekog žitelja koji su trčali iz¬meñu kuča kao preplašeni štakori. — Waubenakisi! Waubenakisi! Anñelika pogleda prema livadama. Ukazao joj se stravičan prizor. Ukazalo joj se ono čega se priboja¬vala, ono što je predosječala, ono u što nije htjela povjerovati! Čitava vojska polugolih Indijanaca izma-hujuči tomahavcima i noževima nadirala je iz šume. 110 Poput gomile mrava istjeranih iz njihovih skrovišta U1 nekoliko su časaka Indijanci prekrili livade doline, razlili se kao mrko-crvenkasta gusta bujica, kao za-pljuskujuča plima, urličučl ispred sebe svoju smrto¬nosnu viku: — Ju-ju-ju! Ju-ju-ju! Ta indijanska bujica stiže do potoka, prekrije ga i proñe, a zatim se uze penjati drugom stranom dola i dosegne prve kuče naselja. Neka žena u modroj haljini penjala se prema njima nesigurnim, pijanim korakom. Blijeda lica, usti-ju ispunjenih crnim imenom: — Waubenakisi! Nešto je nevidljivo odjedared udari u leña. Onai jekne kao da ju je spopala štucavica, a zatim se sruši licem prema zemlji. — Benjamin! — poviče Sara William. — Benjamin... ! On je sam tamo dolje u kuči. — Stanite! Anñelika pokusa zaustaviti staru gospoñu, ali se ona nezadrživom snagom zaleti naprijed, u smjeru svog doma gdje je njen stari suprug svaki čas mogao biti iznenañen usnuvši nad svojom biblijom. Nije pretrčala niti stotinu metara kadli Anñelika opazi jednog Indijanca koji je iskočio iz cestara, do¬stigao ju je u nekoliko mačjih skokova i jednim je¬dinim udarcem sjekire oborio visoku gospoñu. Odmah se sagnuo nad nju, zgrabio je za kose i zamahom ruke skinuo joj skalp. Anñelika se okrene i udari u bijeg. — Trči! — poviče Rose-Anni naglim joj pokretom ruke pokaže ovčarsku farmu, koja se nalazila niže, pokraj šume. — Trči! Brzo! Trčala je gotovo bez daha. Stigavši do vrta go¬spoñice Pidgeon, načas se zaustavi i pokupi svoju« 11K

Li torbu što je bijaše tu ostavila. Odgurnuvši vrata na ¦ogradi, uleti u kučicu gdje je velečasni Patridge još uvijek raspravljao sa starom gospoñicom o posljed¬njem sudu. — Divljaci... ! Dolaze... ! Zadihana, kao što je bila, nije se mogla sjetiti ¦engleskih riječi da im objasni što se dogaña. Uzalud .se trudila... — Divljaci! — ponovila je na francuskom. — Abenakisi... Dolaze... Sklonimo se u ovčarsku farmu... Bila je uvjerena da je ta čvrsta farma bila po svoj prilici dobro utvrñena i da če biti u stanju iz¬držati opsadu, da če biti u stanju da se brani. Postoje milostivi trenuci, postoje trenuci ispunjeni iskustvom i navikom. Anñelika vidje kako je krupni Thomas Patridge s lakočom skočio na noge, podigao sitnu gospoñicu Pidgeon u naručje kao kakvu bebicu i popriječivši preko vrta bez razmišljanja pojurio pre¬ma označenom zaklonu. Anñelika htjede pojuriti za njima, ali odjednom promijeni odluku. Zaklonjena vratima kuče, nabije svoja dva pištolja i držeči jednoga u ruci ponovo se nañe vani. To mjesto je, na sreču, bilo pusto. 2ena koja je pala na zavoju ceste, pošto se uspela uz obronak, ležala je nepomično na istom mjestu. Strijela joj je rstršila izmeñu ramena. Odijeljen od drugih kuča jednim obronkom i jed¬nim zavojem, ovaj dio naselja Indijanci još ne bijahu primijetili, a onaj Indijanac što je skinuo sklap gos¬poñi William odjurio je u drugom smjeru. Golema i stravična buka je dopirala iz središta naselja, dok je ovdje još uvijek vladala tišina, nabi¬jena tjeskobom, grozničavošču. Čak su i ptice utihnule. Trčeči punom snagom, Anñelika stiže do spremišta za kukuruz. Mada se buka iz sela jasno čula, Adhemar je bla¬ženo spavao! — Ustaj! Divljaci! Trči! Trči do ovčarske farme! Ne zaboravi svoju pušku. 112 Adhemar poput zeca skoči. Ona primijeti, obje¬šene na jednoj kuki, Maupertuisovo oružje i njegove rogove za barut. Grozničavim pokretom nabije pušku ogulivši pri tom prste. Uto se nešto stropošta iza nje. Okrene se i opazi jednog Abenakisa koji se uvukao u sušu preko krova i sad se spuštao prema njoj preko brda nago¬milanog kukuruza.

Ona se okrene u struku držeči pušku za vrh cijevi. Plosnatim dijelom kundaka udari Indijanca po sljepoočici i on pade, a ona udari u bijeg. Mračna staza je još uvijek bila pusta. Jurila je što je noge nose. Netko je jurio za njom. Bacivši po¬gled preko ramena, opazi jednog Indijanca. Da li je to bio onaj što ga je kundakom odalamila ili neki dru¬gi? Iznad glave je vitlao sjekirom. Fristizao ju je u dugim skokovima. Trčeči po travnatoj stazi svojim bosim nogama nije podizao nikakve buke. Anñelika se nije mogla zaustaviti i uzeti ga na nišan. Spas joj je bio jedino u bijegu. Činilo joj se da joj noge ne dotiču tla. Najzad se dočepa dvorišta ovčarske farme i baci se u zaklon iza jednih teretnih kola. Indijančeva sje¬kira zvekne udarivši u drvo i udubivši se u oštar me¬talni ugao. Ne izgubivši prisutnost duha, ona nani-šani i izbliza obori divljaka. On pade preko ulaza zgrčivši ruke na grudima pocrnjelim od baruta. U nekoliko koraka mlada žena stiže do praga ku¬če čija se vrata odškrinu mada ih ona nije niti do-dirnula. Vrata se odmah za njom zatvore i osiguraju s dvije snažne prečage od hrastovine. 113 « Anñelika u iskušenju vm GLAVA XV TJ kuči su se, osim prečasnog Thomasa Patridgea, gospoñice Pidgeon, vojnika Adhemara i Rose-Anne, na¬lazili još čitava obitelj kučegazde, Samuela Convina, to jest njegova žena i njegovo troje djece, njihovi po¬močnici, dva mlada dobrovoljca, jedna služavka, jedan susjed, stari Jos Čarter, bračni par Sloagton sa svojom kčerkicom. Večina njih se nalazila u posjetama obi¬telji Corwin kad je napad Indijanaca otpočeo. Niti je tko zaplakao, niti se jadikovka čula. Ame¬rički su se ratari silom prilika pretvarali u ratnike. 2ene su več grabile otirače od crne kože i čistile ci¬jevi pušaka što su na brzinu poskidane sa svojih mje¬sta iznad ognjišta. Samuel Corwin je cijev svoje puške ugurao u .¦jednu od puškarnica kojima je obilovala njegova kuča, kao i sve kuče u Novoj Engleskoj, osobito one koje su podigli prvi doseljenici. Druga je rupica služila da bi se vidjelo što se vani dogaña. . Tako su oni vidjeli groficu de Peyrac, Francus¬kinju, kako je oborila Indijanca koji ju je progonio. Pogledali su je brzim i sumornim pogledom: do¬nijela je oružje. Bila je, dakle, kao i drugi: snalaž-Ijiva i okretna. Velečasni pastor je bacio na klupu mantiju. Zasukavši rukave košulje, uze pripremati na¬boje od baruta.

Zadigavši usnu iznad snažnih zuba, čekao je da se i za nj pronañe neka puška. Anñelika mu pruži Maupertuisovu pušku, a sama uze Adhema-rovu koji se tresao kao list na grani. 114 Jedno dijete zaplače. Ušutkaju ga tihim glasom. Posvuda uokolo je bilo tiho. Jedino je iz daljine dopirala buka, kao bučanje mora, koja je na trenutke jačala: buka pokolja. Zatim je odjeknula mukla eksplozija. Anñelika se sjeti ručnih topova u utvrñenoj crkvi. Postojala je nada da se jedan dio žitelja uspio skloniti iza njenih zidova. „Svevišnji če zaštititi svoje", mumljao je pastor, „jer oni tvore njegovu vojsku." Odjednom ga netko dosta grubo upozori da šuti. Putom u trku proñe mala skupina Indijanaca. U rukama su nosili zapaljene baklje. Činilo se da dolaze iz usjekline. Nisu se uopče zaustavili. Jedno dijete ponovo udari u plač. Anñeliki odjed¬nom sine jedna misao i ona poñe do ogromnog praznog kotla koji je vjerojatno služio za proizvodnju sira. Reče Rose-Anni da se sakrije u taj kotao zajedno s trojicom najsitnije djece. Tu če se osječati kao u gnir jezdu. I ne smiju se micati. Zatim napola pokri kotao poklopcem. Djeca če u tom skrovištu biti manje usplahirena i neče dolaziti u priliku da ih borci guraju sad ovamo sad tamo. Nakon toga se vrati na svoje mjesto. Iridijaci su zastali ispred ograde. Primijetili su leš jednoga od svojih ljudi koji je ležao preko puta. Bila su četvorica. Nešto su raspravljali promatra¬juči u isto vrijeme kuču. U crvenom sumraku večeri, njihova lica išarana ratnim bojama bila su strašna. Stisnuta uz te bijele ljude kojima je prijetila velika opasnost, Anñelika je osječala kako je plavi strah od tih Indijanaca i kako je podilaze ježuri. Indijanci odgurnu vrata na ogradi i popriječe pre¬ko dvorišta farme, malko pognuti, divlje i krvoločne zvijeri okružene tajanstvenošču i grozom. — Fire!1 — naredi u po glasa Corvvin. Puške planuše. Vatra 115 Kad se oblak stvoren pucnjavom razišao, tri su se Abenakisa koprcala na zemlji u posljednjim trza¬jima izdisaja, dok je četvrti uspio pobječi.

Nato*je uslijedio opči dapadaj odstraga na ovčar¬sku farmu. Divljaci su dolazili iz usjekline, kao kak¬va plima koja je odasvud navirala. Njihova su se sme¬ña tijela množila, njihova se dreka miješala s praska¬li j em vatrenog oružja. U ovčarskoj su farmi opsjednuti bijelci automat¬ski pucali, dodavali prazne puške ženama, hvatali na¬punjene puške, dok je otirač čistio usijane cijevi, dok je grozničava ruka sipala barut iz roga, pritiskala oroz na puški, uz suhi šum, što se uklapalo u pucnjavu pu¬šaka i paklensko urlanje što je vani odjekivalo. Dim je bockao osušena grla, znoj što je oblivao lica imao je gorak okus u kutovima poluotvorenih usana kroz koje se probijalo promuklo disanje. Anñelika odbaci u stranu svoju pušku. Nije više bilo municije! Uze stoga pištolje, nabije ih, napuni džepove mecima maloga kalibra, natrpa njima usta kako bi se što brže mogla njima poslužiti, učvrsti rog za barut i kutiju s turskim paljcima o pojas, dakako sve to s namjerom da nijedan pokret ne čini uzalud. Uto krov zapucketa. Jedan Indijanac padne u pro¬storiju, u neposrednu blizinu pastora Patridgea koji ga udarcem kundaka dotuče. Ali se u meñuvremenu drugi Indijanac stvorio tu i svojom sjekirom rasiječe tvrdu glavu velečasnog Thomasa. Pastoru se sviju ko¬ljena. Divljak ga zgrabi za kosu i nožem mu preko čela zasiječe široki rez, ali ga u tom trenutku usred grudi Anñelika pogodi metkom iz svog pištolja. Pred navalom Indijanaca koji su upadali preko krova Englezi se povuku prema uglu gdje se nalazilo veliko ognjište. Anñelika prevrne veliki stol od de¬belog drva, gurne ga prema uglu i od njega napravi zaklon iza kojega su se svi okupili. Gdje li je smogla snage da sve to obavi? O tome če kasnije razmišljati. Borba je u njoj raspalila bijes koji ju je ispunjao nad¬ljudskom snagom, a taj je bijes još više raspaljivala 116 niisao da je tako glupo uletjela u klopku u tom selu stranih naseljenika gdje vrlo lako može zaglaviti. Utvrñeni iza izvrnutog stola, seljaci su nastavili s pucnjavom usmjerivši je u dva pravca: u dno pro¬storije gdje su napadači pljuštali kroz rupu naprav¬ljenu u krovu i prema vratima koja su popuštala pod udarcima sjekira. Bila je to prava pravcata klaonica i malo je tre¬balo pa da zahvaljujuči usklañenoj i gustoj vatri pob¬jeda ne pripadne odlučnim bijelcima koji su raspola¬gali vatrenim oružjem.

Na žalost, naseljenici su ispucali svoje posljednje metke. Jedna sjekira pogodi Convina u uleknuče ra¬mena i on se uz krik sruši na tlo. Svijajuči se poput zmije jedan Indijanac ñopuže do ruba stola i zgrabivši jednu ženu za suknju vukao ju je k sebi. Ona se otimala kao sam nečastivi i pri tom ispustila rog s barutom što ga je držala u ruci. Iznad eornjeg ruba sto7a stari je Čarter udarcima svog kundaka tukao sve oko sebe. Taman je podigao obje ruke da bi još jedan smrtni udarac zadao svojim oružiem kadli mu se podmukli bodež zarije u slabine. Zanjiše se i presavije udvoie. Odjedared, poput lakrdijaša koji izvodi svoju tač-ku, iz dna prostorije skoči netko i u skoku poleti iznad glava, nogu raširenih kao plesač, i padne s druge stra¬ne stola, izmeñu Engleza, na čak i iza njih. Bio je to Sagamore Piksarett, poglavica Patsui-ketta, naiveči ratnik Akadije. Anñelika začuje iza sebe njegovo cerekanje i od¬mah potom osjeti kako joj je jedna ruka žestoko stegla žiju. — Ti si moja zarobljenica — reče Patsuikett li-kujučim plasom. . Anñelika ispusti svoje oružje koie 307 više nije bilo potrebno i grčevito s obje ruke ščepa Indijančeve duge kose. Buduči da ga je poznavala, i da joj je niegovo lice, kao u glodavca lukavih očiju, bilo poznato, ona se više nije bojala, pa čak nije smatrala neprijatetvt ljima iii njega ni njegove indijanske horde; Ta to su bili Indijanci plemena Abenakis, a ona je znala njihov jezik, njoj su bile poznate tajne njihovih jedno¬stavnih i prepredenih misli. Živo se okrene da bi ispljunula dva metka što su joj još bila ostala u us¬tima. — Vi ste napali na selo" zato da biste mene zaro¬ bili, nije li tako? — poviče divljaku uhvativši mu se za kose. — Cmorizac vam je'j'naredio da to učinite, je li? : '' . Takav je bijes izbijao iz njenih zelenih očiju da je on ostao kao ukopan. Ovo nije bio prvi put što su se Sagamore Piksarett i bijela žena iz Gornjeg Kennebeca sreli. Ona je njemu prikazana kap neprijatelj! Ali koja bi se žena ikad usudila da ga onako zgrabi za nje¬gove časne pletenice i da ga promatra takvom, smjelošču mada joj je smrt lebdjela nad glavom. Nekoč se isto tako postavila izmeñu njega i Iro-keza s ovim istim pogledom. Ona nije znala za strah. — Ti si moja zarobljenica — ponovi on surovim glasom.

— Nemam ništa protiv tx>ga da budem tvoja za¬ robljenica, ali ti me nečeš ubiti, a niti češ me izru¬ čiti Cmoriscu jer ja sam Francuskinja i jer sam ti po¬ klonila svoj ogrtač da u njega umotaš kosti svojih predaka. Oko njih je borba, pračena krikovima i komeša-njem, dosegla svoj vrhunac. Sad su se borci borili prsa o prsa. Naposljetku se sve smirilo. Krikovi bi¬jesa, groze i obrane malo-pomalo se ugasili i ustupili mjesto zadahtanoj šutnji iz koje se uskoro javiše bolni glasovi i jauci ranjenika. Čarter je bio skalpiran, ali ostali su bijelci bili živi jer je Abenakisima bilo stalo da dobiju otkup¬ninu za svoje zarobljenike. Prečasni Patridge se izvuče ispod hrpe lešina. lica ogrezlog u krvi klatio se izmeñu dva ratnika. Samrtnički krik zaori: — ,,U pomoč, gospoño, ili je sa mnom gotovol* 118 To je bio Adhemar kojega su izvukli ispod nekog stola. — Nemojte ga ubiti! — poviče Anñelika. — Zar ne vidite da je on francuski vojnik? To se zaista teško moglo vidjeti. Anñelika je proživljavala te trenutke sva izvan sebe, mučena stalnom mišlju da se mora pošto-poto izvuči iz tog osinjaka u koji se tako glupo uvalila. Tragična besmislenost njena položaja tjerala ju je u bijes koji je opet sve njene misli usredotočio na to da se spasi. Na kraju je jedna misao istisnula sve druge. Ona je poznavala Indijance. I baš to če joj pomoči da se izvuče iz zamke što su joj je postavili. Indijanci su zvijeri, ali zvijeri koje je moguče ukrotiti. U arapskoj pustinji Colin Paturel je razgovarao s lavovima i od njih napravio ortake... Bilo joj je jasno da je Piksarettova banda zasebno sudjelovala u napadu i da je došla iz drugog pravca. Tako da bitka što se odigrala u ovčarskoj farmi nije imala veze s napadom drugih Indijanaca na naselje. Piksarett je oklijevao. Sasvim su ga pomutile neke Anñelikine riječi. „Ja sam Francuskinja!" a njega su učili da se protiv Engleza mora boriti. Osim toga, on nije bio u stanju zaboraviti onaj ogrtač što mu ga je darovala da bi u nj zamotao kosti svojih predaka. — Jesi li ti krštena? — upita je. — Pa dakako da jesam! — poviče ona sva očajna. I nekoliko se puta prekriži i pri tom se pozove na Blaženu djevicu Mariju.

Anñelika je kroz razvaljena vrata primijetila pri¬liku jednog Kanañanina, šumskog vodiča, koji joj se učini poznatim. Pojuri prema vratima, prepozna ga i oštro zazove: — Gospodine Aubignieres! To je bio Troprstac s Tri rijeke. Zazvan, on se vrati natrag. U ratu je prezirao oružje bijelaca. U rukama je držao tomahavk od glatkog drva i malu indijansku sjekiru oštrog sječiva crvenog od krvi. Plave su mu oči blistale na licu pocrnjelom od prašine 119 i krvi. A krvavo mu je bilo i odijelo od stavljene kože. Ta je krv potjecala od obješenih' skalpova koje rukom hitro prebaci za šareni opasač s kojega su se cijedili dugi grimizni mlazovi. Kako da ga pridobije? Kako da ga nadmudri? Taj je vitez bio nepotkupljiv, Božji ratnik, drugačijeg du¬ ha, i zajedno s Maudreuilom, Lomeniem, Arreboustom potpuno zaokupljen svojim željama za osvetom, spa¬ som i rajem Ipak, on je prepozna. — Gle, gle! Gospoña de Peyrac... Sta vi radite meñu ovim prokletim krivovjercima... ? Ah, nesreča vas ubila! On uñe u uništenu kuču u kojoj su Abenakisi oku¬pili svoje zarobljenike i zatim se prepustili pliački. Ona Pa zgrabi za posuvratak njegova kaputa od bivolje kože. — Sieurna sam — poviče — sigurna da sam pri¬ mijetila Crnorisca na livadi sa svojim barjakom... Otac Orgeval vas je poveo u napad, nije li tako? Onje znao da se nalazim u ovom selu... ! U njenu je glasu bilo više tvrdnje neeo pitanja-On ju je promatrao poluotvorenih usta, pomalo pre¬strašen. Tražio je odgovor, neku ispriku. — Vi ste ubili Font-Brianda — reče na kraju — vi ste sasvim isprevrnuli Akadiju, vi i vaš muž, i to svojim- savezima. Treba da stavimo ruke na vas... Tako dakle! Joffreyu! Joffrevu. Oteti če, odvest če u sužanjstvo ženu opasnog" plemiča iz WapDasoua, plemiča koji je svojim nevjero¬jatnim utjecajem več vladao nad cijelim teritorijem, Akadiie.

Odvest če je u Quebec, a zatim če ucieniivati Joffreva pomoču nie. Nikad ga više neče vidjeti. — Maunertuis? — unita gotovo bez daha. — Zarobili smo i njega i njegova sina. Oni sur Kanañani iz Nove Francuske. U prilikama kao sto¬ je ova današnja, oni moraju biti na strani svoje brače.. 120

— Jesu li i oni zajedno s vama sudjelovali u na¬ padu? — Nisu. Njima če biti suñeno u Quebecu zato što su služili neprijatelje Nove Francuske... Kako da ga pridobije? Bio je čist, neumoljiv, la¬kovjeran, spretan, lakom, prevrtljiv, vjerovao je u čudesa, u svece, vjerovao je u Boga i u francuskog kralja, u nadmočnost isusovaca. On je bio neka vrst svetog Mihovila. Ona ga nije zanimala. Dobio je od¬reñena nareñenja, a osim toga, morao se pred svemoč-nicima iskupiti za neke svoje grijehe. — Grdno se varate ako mislite da če vam poslijesvega što se ovdje dogodilo, grof de Pevrac, moj su¬ prug, pomoči da svoja dabrova krzna prodate u Novoj Engleskoj — dobaci ona bijesno ga gledajuči. — Imaj¬ te na umu da vam je dao predujam od tisuču livri i obečao vam dvostruku svotu, ukoliko na njima za¬ radi ... — Tiho! — otpovrne on problijedivši i bojažljivo se ogledavši oko sebe. — Ili me izvucite iz ove kaše ili ču na glavnom trgu Quebeca kazati o vama sve što znam. — Sve se još može urediti — poluglasno izusti. — Mi smo po strani sela. Ja vas ni.^am vidio... Zatim se okrene prema Piksarettu i reče: — Pusti ovu ženu Sagamore! Ona niie Engles¬ kinja, a njeno če zarobljavanje samo navuči nevolju na nas. Piksarett pruži svoju crvenoputu i uljem namaza¬nu ruku i stavi je na Anñelikino rame. — Ona je moja zatočenica — odgovori tonom koji nije dopuštao prigovor. — Neka bude — na brzinu se složi Anñelika — ja.

sam tvoja zatočenica, potpuno se slažem s time. Neču se protiviti da poñem s tobom kamo god ti želiš, ali u Quebec me nečeš odvesti ... kakva ti korist od toga? „Oni" me ne bi otkupili zato što sam več krštena. Odvedi me u Gouldsboro. Moj muž če ti dati otkupma koliko ti zatražio. 121. L Bila je to strašno opasna igra. Trebala je ukro-> titi, zbuniti i nagovoriti te zvijeri, koje je ona dobro poznavala. Da bi to postigla, poslužila se najbesmislenijim dokazima jer je jedino njima mogla utjecati na te mračne duhove koji uvijek izmiču i pridobiti ih za se. Nije smjela ni za živu glavu zanijekati prava što ih je Piksarett polagao na nju. On bi joj udarcem tomahavka odmah raskolio glavu da bi ih dokazao. A znala je dobro da je on slobodan, čudljiv, i potpuno nezavisan s obzirom na svoje kanadske saveznike i da mu nije bilo baš nimalo do slave da nečiju dušu privede u raj njegovih dragih Francuza. Buduči da je bila krštena, oklijevao je i dovodio u sumnju važnost njena zarobljavanja. Trebalo ga je potaknuti da se •odluči prije no što se drugi Francuzi, oni koji su vrlo dobro znali kakve če im koristi donijeti zarobljava¬nje gospoñe de Pevrac, te onaj strašan isusovac, po¬jave na zavijutku puta. Na sreču, Aubignieresa je prisilila da joj bude saučesnikom. Plamene varnice im uto stadoše padati po glava¬ma. Naime, dok su oni raspravljali, Piksarettovi su Indijanci, gurajuči posvuda svoje zapaljene baklje, na kraju upalili ovčarsku farmu. — Doñite! Doñite, zaboga — požurivala je Anñe-lika gurajuči ih napolje. Uz to je pomogla ponekom ranjenom ili ošamučenom Englezu da se podigne. — Oh! Bože, djeca... ! Pojuri natrag, podiže poklopac velikog kotla iz kojega jedna za drugim iziñoše djeca nijema od stra¬ha. To nepoznato skrovište izazva razdraganost pri¬sutnih Indijanaca. Presavijali su se od smijeha, tukli po bedrima i prstom upirali u taj prizor. • Vručina je postajala nepodnošljiva. Jedna greda zapucketa i slomi se po sredini po¬digavši pri tom čitavu kišu varnica. Čitavo društvo istrči napolje, u dvorište, spoti¬čuči se o mrtvace i razne krhotine. Videči blizinu šume i onog usjeka u njoj, Anñe-lika osjeti neodoljivu želju za bijegom. Svaki tranu-tak je bio dragocjen.

122 — Pusti me da krenem prema moru, Sagamore — reče obrativši se Piksarettu -— ili če se tvoji preci raz¬ gnjeviti na tebe što si imao tako malo obzira prema meni. Oni znaju da moji vlastiti duhovi nisu zavrijedili da se ti prema njima odnosiš olako i s prezirom. Počinit češ golemu pogrešku ako me odvedeš u Quebec. dok ti, naprotiv, neče biti žao ako poñeš za mnom. Bore na licu ogromnog Abenakisa bile su jasnim dokazom da mu je duša postala poprištem' vrlo snaž¬ne borbe. Anñelika mu nije dala vremena da se iz¬vuče iz neprilike. — Želite li da nas nitko ne progoni. Recite ña me nije bilo u ovom naselju — reče ona Troprstiču koji je takoñer bio smeten dogañajima i Anñelikinom. sigurnošču kojoj se nije moglo proturječiti. — Mi če¬ mo znati kako da vam se odužimo. Znate li, možda, gdje je moj sin Cantor? Jeste li ga vi zarobili? — Kunem vam se Svetim trojstvom da ga uopče nismo vidjeli. — Naprijed, dakle! — reče najzad Anñelika. — Ja polazim. Come on, come on!1 — Hej! — poviče Piksarett videči da ona okuplja oko sebe preživjele Engleze — oni pripadaju mojim ratnicima... — U redu, ali neka i oni poñu s nama, ali samo gospodari zarobljenih bijelaca! Tri ogromna klipana okičena perjem požure na¬prijed radosno kličuči ali Piksarett oštrim nareñenjem presiječe njihovo oduševljenje. Anñelika na brzinu dohvati jedno dijete i podiže ga u naručje, povuče jednu ženu za sobom, gurne ispred sebe golemu priliku Thomasa Patridgea koji je posrtao zaslijepljen krvlju. — Adhemare, ovamo! Uhvati za ruku ovog dječa¬ čiča i ne ispuštaj ga! Ne klonite duhom, gospoñice Pidgeon! Naprijed 123 Ona se uze spuštati niz obronak okrenuvši leña uništenom i u plamen obavijenom naselju. I sad ih je vodila prema slobodi kao nekad, kao vtvijek:

kao u La Rochelleu, kao u Poitouu, i još prije, u noči njena davnog djetinjstva, djetinjstva koje joj je izmi¬calo iz sječanja zajedno sa skupinom opljačkanih i bijednih seljaka što ih je istrgla iz ruku same smrti. Te večeri duša stare Šarah ispunjala joj je tijelo dok je brzala ispod granja drveča, dok se probi¬jala kroz tajac mračnih šuma zajedno s preživjelim Englezima iz Brunchwick-Fallsa. Za njihovim su stopama brzali Piksarett i trojica Indijanaca koji su Engleze smatrali svojim zaroblje¬nicima. Išli su za njima dugim koracima ne sustižuči ih i držeči se stalno na izvjesnoj udaljenosti. Ovdje se.nije radilo o proganjanju. Anñelika je to znala, osječala je i što su dalje od¬micali od prokletog naselja, ona ih se manje bojala, zapažala je da je u njima popuštala njihova bjesomuč¬na i ratnička napetost. Njeno je držanje bilo vrlo zagonetno Englezima koji bi svaki put kad bi se okrenuli zastenjali videči da ih divljaci u stopu prate. — Ničega se ne bojte — odgovarala im je Anñe¬lika — mjesto sa stotinama sad imamo posla sa¬mo s četvoricom. A osim toga, ja sam s vama. Oni vam neče ništa nažao učiniti. Poznam ih. Ne bojte se! Idite samo naprijed! Idite samo naprijed. Misli što su se nametale u Piksarettovoj glavi bile su joj jasne kao da ih čita, kao da su se začele u njenoj vlastitoj glavi u koju je usañen primitivan mozak divljaka. Djetinjast, volio je sve nedorečeno, sve što je bilo novo i neobično. Praznovjeran, plašio se osobnih Anñelikinih du¬hova, a u isto ga je vrijeme misao na njih i zabav¬ljala. 124 Radoznao, išao je naprijed, jednom riječju smi¬rivao svoje nestrpljive ratnike. Zanimalo ga je što če se sada zbiti i kojoj su vrsti pripadali oni lukavi, munjeviti i neukrotivi duhovi što su, vidio je on to dobro, poput varnica prštali u zelenim očima bijele žene. Nešto dalje, u dubini, mirna površina rijeke An-ñroscoggin sjajila se izmeñu granja. Čunovi su bili izvučeni na obalu. Ukrcali su se u njih i krenuše nizvodno prema moru. 125 GLAVA XVI Noč... U podnožju vodopada, u noči u kojoj su se palile i gasile krijesnice, toploj noči koja je sva odjekivala od kreketanja žaba, u noči koju je ispu¬njao vonj paleža, u toj se noči bijelci najzad malko odmoriše. Stisnuti

jedni uz druge, pokraj čunova na¬pravljenih od kore stabala, cvokočuči zubima iako je bilo toplo, neki se moleči a drugi tiho jaučuči ... na¬posljetku dočekali zoru. Meñu onima što ih je Anñelika izvela iz ovčarske farme u plamenu i istrgla ih njihovoj sudbini ropstva nalazili su se seljak Stougton, njegova žena i njegovo dijete, zatim čitava obitelj Corwin. Blagoslovljen neka je Gospod! Ali ima li što strasnije no spasiti sebe, a izgubiti one koji su ti najdraži na svijetu? Dva Cor-\vinova pomočnika i jedna služavka bili su takoñer tu. Rose-Ann se stisnula uz Anñeliku, dok joj se s druge strane nalazio Adhemar, koji bi bio rado to isto učinio i koji se ni za pedalj nije odvajao od nje. — „Oni" su tamo — mrmljao je ispod glasa. — Kad sam se našao u ovoj zemlji divljaka, znao sam ja i te kako dobro da ču u njoj jednoga dana ostaviti svoje kose! Krhka gospoñica Pidgeon se iz čitave one gužve izvukla bez ijedne ogrebotine i sad je ona vodila ono veliko tijelo bez glave, to jest velečasnog Thomasa Patridgea, jer ne samo da ga je krv što mu je curila iz rane na glavi sasvim zaslijepila, več je on, u stvari, 126 bio bez svijesti, a držao se na nogama samo zahvalju¬juči snazi navike i što je njegovo golemo tijelo samo smrt mogla pokositi. Čim joj se pružila prilika, dobra mu je učiteljica oprala lice i svojom maramom omotala čelo. Naposljetku Anñelik-a u čunu iz svoje torbe iz¬vuče kesicu punu žute prašine koju joj je dao Jof-frey, a koja je imala osobinu da zgrušava krv. Zah¬valjujuči toj prašini, velečasnom Patriñgeu je krv pre¬stala curiti. Od onog poluskalpa engleskom če pastoru, nema sumnje, ostati ružan rez preko čela koji, dakako, neče utješno djelovati na njegovo duševno raspoloženje. Usnuvši dubokim snom, njegovo je teško disanje na trenutke prekidalo tišinu jezivim jaucima. Ispod zavoja čitava jedna strana njegova lica bila je oteče¬na i ljubičasto-crna, te se upravo jezivo doimalo. Bo¬lje je pogodovao mrak tom njegovu licu koje priroda Ionako ne bijaše obdarila privlačnošču i ljepotom. Jedna je djevojčica plakala, stoječi, potpuno us¬pravna. Činilo se da njeno bijelo lice osvjetljava noč. — Treba spavati, Mary, pokušaj spavati — polako ju je nagovarala Anñelika na engleskom — you vnusi try to sleep.1 — Ne mogu — odgovori jecajuči — divljaci me-

promatraju. Sva četvorica su bila gore i sjedila na vrhu na¬giba: četiri Indijanca, četiri Abenakisa, a meñu nji-Jna veliki Piksarett. Gledali su u mračnu dubinu gdje su krčali bijedni zarobljenici. Pri svjetlu male vatre što su je zapalili razabi¬rala su se njihova brončana lica i sjaj njihovih zmij¬skih očiju. Oni su ih i dalje slijedili. Iz podaljega. Nisu uop¬če pokušavali da ih napadnu. Bili su znatiželjni. Sto li če se sada dogoditi? Sto li če još izmisliti nepoznati duhovi što su nastavali bijelu ženu iz Wapassoua, što li če joj narediti njeni osobni duhovi? Pogledi su se izmjenjivali iznad skakutave površine vodopada. 1 Moraš spavali , 12? Anñelika je pokušala utješiti svoje štičenike. — Sad nam više neče učiniti nikakva zla. Mo-Tamo ih dovuči do obale, a kad jednom budemo ta¬mo, moj suprug, grof de, Pevrac, če ih več nekako zadržati, ugodit če im, obasut če ih mnogim darovima u zamjenu za naše živote i za našu slobodu. Oni su je promatrali zaprepašteno, i naslučivali u svojim razboritim i krajnje puritanskim glavama da je i ona takoñer pripadala nekoj drugoj ljudskoj vrsti, vrsti, po njihovu sudu, i užasnoj i odbojnoj. "Ta bijela i isuviše lijepa žena koja se upuštala u razgovor s Indijancima, koja je razumjela njihov je¬zik, kao da se htjela prilagoditi njihovu užasnom i pogubnom poimanju divljaka da bi ih bolje ukrotila i sebi podvrgla. Bili su svjesni da je ona izuzetno, neobično biče te su prema njoj gajili i prezir i strah, nešto kao i prema starom Shapleighu, ali su isto tako bili svjesni i činjenice da joj duguju svoje živote ili u najmanju ruku svoju slobodu. Zahvaljujuči njenoj nečednoj prisnosti s tim div¬ljacima, njenoj rječitosti, njenim vatrenim rasprav¬ljanjima pa onom mrskom govoru divljaka, pri čemu, su se njene lijepe usne gotovo s požudom rastvarale, promijenilo se držanje Indijanaca. Poštedili su im ži¬vot i dopustili im da pod njihovim nadzorom napu¬ste mjesto pokolja. Svjesni takoñer čuda što su još živi i potrebe da •ostanu pod njenom zaštitom, ohrabreni njenim gla¬som, Englezi su se trudili da shvate njenu neobičnu narav misleči pri tom kako je ona ipak jedna Francu-iskinja... Nekako usred noči Anñelika se pope prema div¬ljacima iznad vodopada i sasvim ih jednostavno upita nemaju li možda uza se medvjeñe masti ili

fokina ulja da namaze opekotine malog Sammvja CorwLna, ¦devetgodišnjeg dječaka koji je strašne muke patio. Oni se uzvrte oko nje i ubrzo joj predaju mje¬hur koji je sadržavao dragocjeno fokino ulje, vrlo mirisa, ali zato čisto i ljekovito.

— Hej, ženo, ne zaboravi da taj dječak pripada meni — reče joj jedan od crvenih ratnika. — Njeguj ga kako treba, jer ja ču ga sutra odvesti sa sobom u moje pleme. — Taj dječak pripada svojoj majci i svojemu ocu — otpovrne Anñelika. — Za nj če ti biti plačen otkup. — Ali ja sam za vrijeme borbe stavio ruku na njega i ja želim imati bijelog dječaka u svom wigwamu. — A ja ti neču dozvoliti da ga odvedeš — odgo¬ vori nru Anñelika neizrecivim mirom. A zatim nadoda da bi stišala divljakov bijes: — Ti nečeš ostati bez svog dijela plijena jer ču te obdariti mnogim drugim stvarima... Sutra čemo održati savjet. Ostatak noči je prošao bez ikakvih drugih nepri¬lika. Do njih više nije dopirala jeka pokolja. Dok su bježali, sa zavoja rijeke su primiietili u daliini crven¬kastu svjetlost. Brunschwick-Falls. granično naselje, u plamenu je završavalo svoj vijek. Ščučurili su se i bez misli potražili zaklon u mr-klini noči. U sam osvit zore nešto se spusti niz obalu bra-zdeči kroz travu i šikaru. Izbočenih očnjaka u razva-Ijenoj gubici Cantorov nesit je ovaj put izgledao kao da im se smije dobrodošlicom. Cantor se pojavi odmah iza njega noseči u naručiu zaspalo englesko dijete, malog trogodišnjeg dječačiča koji je sisao svoj palac. — Našao sam ga kako stoji pokraj skalpirane majke — objasni. — Ona mu je ponavljala: „Ništa se ne boj. Uvjeravam te da ti neče učiniti nikakva zla." Kad ie vidjela da sam ga digao u naručje, zatvorila je oči. Bila je mrtva. — To je sinčič Rebeke Turner — nato če Jane Stougton. — Jadni mališan! Oca su mu ubili proišle godine.

128 9 Anñelika u lskuSenJu vm 129 Svi ušute. Četvorica Indijanaca su se približa¬vala. Nisu izgledali izazovno. Odvojeni od svojih su¬narodnjaka sasvim su izmijenili svoje ponašanje. Bili su zbunjeni držanjem svojih čudnih zarobljenika koji nisu dopuštali da im se priñe. Onaj što je tražio da mu se preda Convinov sin poñe prema Cantoru i pruži ruku za dječačičem u njegovu naručju. — Dajte mi ga — reče. — Daj mi ga. Godinama sam sanjao o tome da u svom wigwamu imam bijelo dijete, ali mi tvoja majka neče nikad dati ono što sam zarobio u Newehewaniku. Daj mi stoga ovo koje nema ni oca ni majke, ni obitelji ni doma. Sto bi ti s njim napravio? Ja ču ga odvesti sa sobom i od njega ču napraviti lovca i ratnika, učinit ču ga sretnim. U na¬ šim su kolibama djeca sretna. Na licu mu se zadrža molečiv izraz. Čovjek bi mu se gotovo smilio. Bit če da ga je Piksarett tokom noči, služeči se lu¬kavstvom, uspio uvjeriti, kako Anñelika neče nikada dopustiti da odvede svog zarobljenika, malog Samue-la, a ako se on usprotivi nienoj volji, ona če ga pre¬tvoriti u čudovište u trenutku njegove smrti. Razdiran strahom pred tako stravičnom pudbi-nom i svojim pravom na dijete, predlagao je sada rje-šenie nrihvatliivo. naime da mu se ustupi siroče što ga je Cantor spasio. Anñelika se tužnim pogledom zagleda u svog sina. — Sto ti o tome misliš, Cantore? Ona zaista nije znala kakvu bi odluku stvorila. Cijepalo joj se srce od bola pri pomisli da divljaci tog engleskog dječačiča, to bijelo dijete, odvedu u du¬binu američke prašume. S druge strane, izvjestan osje-čai pravde i razbora nalagao ioj je da udovolii tako ponizno izraženoj molbi tog abenakiskog ratnika. Od sinoč ih je več dosta potezala za nos i natjerala ih da za njima hodaju. A bude li im isuviše osporavala pravo na njihov plijen, neče li oni ubrzo izgubiti strpljenje, 130

Bila je na živim mukama. — Ne mogu na to pristati — reče. — Sto ti o to¬ me misliš, Cantore? — Hm! — reče mladič vrteči glavom. — Poznato je da su bijeli dječaci sretni živeči zajedno s Indijan* cima. Bolje da odvedu ovoga ovdje koji više nikoga nema na svijetu, nego da osvanemo razmrskanih glava. G^as razbora je progovorio na njegova usta. Anñelika se sjeti očajnog zapomaganja malog Ka-nañanina, Aubignieresova unuka, kad su ga prilikom zamjene htjeli oduzeti njegovim irokeškim odgojite¬ljima. Bijeli dječaci nisu bili nesretni kod Indijanaca. Ona upitnim pogledom povede po Englezima. Go¬spoña Corvvin je bila spremna da se divljački okomi na nju shvativši da je sudbina m'ena sina bila u pitanju, a druei su svojim držanjem pokazivali da im s obzi¬rom na njihov vlastiti položaj nije bogzna koHko stalo do sudbine malog Turnera. Da je prečasnj Pat-ridge bio pri svijesti, možda bi se on bio zauzeo za dijete pozivajuči se na viečno spasenje djetetovo. Ali on još uvijek niie znao što se oko njega zbiva. Bolje da siroče predaju Indijancu nego da obitelji Corwin, koja je na sreču sva ostala na životu, odu¬zme njihova dječaka. — Daj mu ga! — reče Anñelika Cantoru. Shvativši da mu je uslišena molba, Indijanac ne^ koliko puta poskoči izrazivši na taj način svoju Z3T hvalnost. Zatim pruži svoje duge ruke prema dječaku i nje¬žno ga uze iz Cantorova zagrljaja. Dijete se nimalo ne prestraši ugledavši išarano lice nagnuto nad sobom. Presretan što je postigao ono što je želio više od svega, bijelog dječaka u svom wigwamu, ratnik se oprosti od skupine bijelaca. Pošto je izmijenio nekoliko riječi sa svojim dru¬govima, on se udalji nježno stiščuči uz svoju ogrlicu od medvjeñih zubi i uz svoje križeve krščanina, dijete roñeno u krivoj vjeri što ga je on istrgao divljaštvu njegove rase i kojemu če on omogučiti da upozna pra¬vi život pravih ljudi. ** 131 Cantor ispriča kako je, pošto je pošao u potragu za Maupertuisovim konjima, primijetio sumnjive sjen¬ke koje su klizile kroz travu. Progonjen od crvenih ratnika, morao ih je, da bi im umakao, odvuči daleko, čak do visoravni.

Pošto je napravio veliki krug, vratio se i čuo jeku bitke. Vrlo oprezno se približio naselju čuvajuči se da ne padne u zarobljeništvo Kanañana i tako posta¬ne taocem. I tako je on uspio vidjeti polazak zarobljenih En¬gleza prema Sjeveru. Buduči da meñu njima nije opa¬zio svoje majke, zaključio je da je ona sigurno uspjela pobječi. — Ti, dakle, nisi pretpostavio da su me Indijanci možda zadavili ili skalpirali? — Ne, na to nisam uopče pomislio! — odgovori Cantor kao da je to samo po sebi bilo razumljivo. Poslije toga je pošao u Brunchwick-Falls, koji je bio sav u plamenu i sreo Troprstiča iz Trorječja. Od njega je doznao da je gospoña de Pevrac, zdrava i čitava, krenula prema Zaljevu Sabadahoc. S njom je na put krenulo i nekoliko preživjelih Engleza. Sudeči po slučaju s djetetom, reklo bi se da su Indiianci do izvjesne mjere prepustili Anñeliki slobo¬du da odlučuje o pitanjima koja su se odnosila na sve zarobljenike. Mada je čitav tai slučaj bio vrlo čudan, on je, svega par sati od njihova napada na englesko naselje, najbolje dokazivao koliko je bila nestalna narav u Indijanaca. Anñelika ih je svojom voljom i svojom osobeno-šču odvukla na sasvim drugu stranu od one kojom su mislili krenuti. Oni su več pomalo bili i zaboravili uzroke sinočnjeg boja. a sad su se nalazili tu s njom • i nekoliko potpuno glupavih Engleza zato što su bili radoznali, što su htjeli znati kako če završiti pustolo¬vina na koju ih je ona nagovorila. Pa čak se ni Piksarett nije sjetio da bi se pozvao na neke bitne nazore.

— Ne zaboravi da si moja zarobljenica — preki¬ ne je Piksarett bocnuvši kažiprstom Anñeliku u mje¬ sto gdje joj se vrat sastajao s glavom. — Znam, znam, ta več sam ti rekla da ja to dra¬ govoljno priznajem. Da li ti ja branim da budeš tamo gdje se ja nalazim? Upitaj svoje drugove da li se ja ponašam kao zarobljenica koja bi htjela pobječi? Izmučen njenim istančanim rasuñivanjem u ko¬jemu je osječao da postoji nešto što nije sasvim jasno, a uz to i smiješno, Piksarett je sagibao glavu u stranu da bi o svemu dublje razmislio. U njegovim kosim oči¬ma iskrila je radost dok su mu njegovi drugovi bučno iznašali svoje mišljenje. — U Gouldsborou me ti možeš prodati mome mužu — objašnjavala je Anñelika. — On je vrlo^bo-

gat i ja uopče ne sumnjam da če se on pokazati vrlo darežljiv. Naposljetku, ja se barem tome nadam — doda ona rastužena lica što je neobično radovalo tro* jicu Indijanaca. Sama pomisao da če Anñelikin suprug biti prisi¬ljen otkupiti svoju ženu, stvarala je u njima veselost kojoj nije bilo kraja. Nema šta, bilo je zaista zabavno biti u društvu bijele žene s izvora Kennebeca i Engleza Sto ih je ona za sobom vukla. Svakome je dobro poznato da nema nespretnije životinje od jednog Yennglija, a buduči da su ovi bili još nezgrapniji zbog svog straha i svojih rana, stalno ih je nešto zbunjivalo, na svakom koraku su posrtali, pri najmanjem ustoku vode prevrtali čamac. — Ha! Ha! Ovi Yenngli! Zbog njih čemo kre¬ pati od smijeha! — ponavljali su Indijanci presavijajuči se od smijeha da bi zatim nadodali stavljajuči se u ulogu gospodara. — Brže! Brže! Marš naprijed, Englezi! Vi ste po¬ bili naše misionare, popalili naše kolibe, izvrgli, ruglu naša vjerovanja. Dok vas god ne pokrsti Crnorizac, vi za nas ne predstavljate ništa, pa čak ni biča Bijele puti kakvu su imali bogovi naših praotaca!

132 133 Pračena tim blebetanjem, bijedna je povorka na¬večer stigla u zaljev Sabadoh, na mjesto gdje su se spajala ušča rijeke Androsooggin i Kennebeca. Magla je zastirala obzorje širokog ušča, ali s tim morskim isparavanjima što su dolazila s obala mije-6ao se sumnjivi vonj požara. Anñelika se brzo pope uz oKronak omanjeg bre¬žuljka. Ne zamijeti nikakva jedra na vidiku. Nikakav se brod nije mogao nazrijeti u sivilu obzorja. Nagonski je osjetila da je zaljev pust, da tu nije bilo nikakva broda, da nikakva laña nije kružila pu¬činom i vrebala na dolazak ljudskih biča na obalu da bi potom pristala i ukrcala ih na svoju palubu.

Nije u zaljevu bilo nikakvog Rošelca, male jahte crvene boje, na kojoj če je primiti Le Gali ili možda i sam Joffrev... ! Nikog poznatog! Nikog na mjestu sastanka! Uto sitna kišica počne padati. Anñelika se osloni 0 deblo jednog bora. Mjesto je podsječalo na smrt, na pustoš. Na lijevoj strani neba nadula se gljiva od crnog dima. Ona je dolazila iz smjera gdje se nalazio Sheepscot, englesko naselje na ušču Androsooggina. Tu je ona mislila ostaviti svoje engleske bjegunce prije no što če se ukrcati na Rošelca. Sheepscot je očito dogorijevao. Sheepscot očito više nije postojao. Nesavladiva tjeskoba ovlada Anñelikinom dušom 1 ona osjeti kako je napuštaju snage. Okrene se i primijeti Piksaretta kako je motri. Nije pred njim smjela pokazati da se prestrašila. Ali bilo joj je svega dosta.

— Nisu tu — reče ona gotovo s očajem u glasu. — Koga si ti očekivala? Ona mu objasni kako se njen suprug, gospodar Wapassoua i Gouldsboroa trebao nalaziti tu s jednim brodom. On bi ih odveo u Gouldsboro, gdje bi on, Piksarett, bio dobio na dar najljepše bisere što ih god ima na svijetu, i gdje bi bio pio najbolju vatrenu vodu koja uopče postoji... Divljak je kimao glavom potištena izraza i kao da je s njom iskreno dijelio njeno razočaranje i njenu nevolju. On se nemirno obazirao oko sebe. U meñuvremenu su se Cantor i Englezi polako uspinjali uz brežuljak pračeni drugom dvojicom In¬dijanaca. Izmoreni, tužno posjedaše ispod borova da bi se zaštitili od kiše. Anñelika ih upozna s najnovijim do¬gañajem. Trojica Indijanaca uzeše nešto vrlo živo raspravljati. — Kažu da su im Indijanci iz Sheepscota najlju¬ či neprijatelji — objasni Anñelika Englezima. — Ovi su sa Sjevera, iz Wonolanceta... Ona se nimalo tome nije čudila jer je znala da su se Indijanci meñusobno stalno svañali. Dovoljno ie bilo da nosom dotaknu neprijateljsko područje pa da se izlože velikim opasnostima ukoliko nisu bili dobro naoružani i dovoljno snažni brojem. — It just dops not matter1 — na to če obeshrabre¬ no Stougton — Sheepscot ili Wonolancet, nama je to

sasvim svejedno. Ovdje ili tamo poskidat če nam skal¬ pove. Baš nikakve koristi što smo došli ovamo! Ubrzo če nam kucnuti zadnji čas. Kao da je taj tihi morski krajolik skrivao neku prijetnju. Odjednom im se činilo da če iza vakog sta¬bla, iza svake izbočine izbiti Indijanci s podignutim tomahavcima. Isti je strah ovladao Piksarettom i nje¬govim Indijancima kao i njihovim zarobljenicima. Anñelika pokuša snagom-volje svladati strah. To uopče nije važno i

134 135 „Ne! Ne! Ovaj me put više neče dobiti", mislila je stisnuvši šake a da ni sama nije znala kome je bio upučen taj izazov. Odlučila je da prije svega moraju napustiti tu obalu gdje je svakog časa mogao planuti indijanski rat i pokušati pošto-poto stiči u Gouldsboro. Možda če uz put naiči na neko naselje, na neki brod. Gouldsboro! Leno Joffreva de Pevraca. Njihovo vlasništvo! Njihovo skrovište. Ali do Gouldsboroa je bilo daleko! Nigdje nikakve lañe u prostranom ušču ... ! Niti dvadeset i četiri sata prije toga stara Sara William je uzela Anñelikino lice meñu svoje ruke i rekla joj: „Amerika! Amerika! Spasite je!" To je bila niena zadnja poruka, njena pomalo luda poruka. Jer smrt je več bila tu, ščučurena u grm¬lju, čekala je da se stopi s njom. Nije li staru Saru mučila ova ista vrst tjeskobe što ju je Anñelika sada osječala u pustom sumraku koji je mirisao na alge. maglu i pokolj? — Hej! — reče Piksarett uhvativši je rukom za rame. Prstom je upozori na dvije ljudske prilike što su se uspinjali obalnom stazom. U njoj načas poraste nada, ali odmah potom pre¬pozna, po šiljastom šeširu, starog medecin's mana, Johna Shapleigha, i njegova Indijanca. Svi potrče k njemu da se kod njega obavijeste. On im reče da dolazi s morske obale i da su tamo Indi¬janci Sheepscoti sve popalili. Da li je vidio kakav brod? Ne. nikakav brod on nije primijetio!

Žitelji koji su izbjegli skalpu i zarobljeništvu sklo¬nili su se na otoke svojim čamcima. Videči izraz očajanja na licima tih ljudi iz Brun-chwick-Fallsa, te pritiješnjen Anñelikinom molbom da im savjetuje što da rade, on im na kraju predloži, krevelječi se i nekako oklijevajuči, da če ih odvesti do svoje kolibe što ju je posjedovao u Zaljevu Casco, udaljenom desetak milja od tog mjesta. Tamo se mogu odmoriti i liječiti rane... 136 Mada nije bilo ugodno provesti noč na otvorenom,. i to pod pršavicom, ni Anñelika ni velika večina En¬gleza nisu bili skloni da napuste mjesto sastanka. Možda brod iz Gouldsboroa još nije uspio stiči, kasnio je. Tko zna neče li se za koji sat pojaviti na obzorju ili sutra u zoru ... ? Pojava skupine od desetak Indijanaca plemena Sheepsoota, koji su iznenada izbili na jednom šum¬skom zavoju, prekine njihovo dogovaranje i pla¬niranje. Ne časeči časa Piksarett sa svojim ratnicima jur-nu na protivnu stranu i učas ih nesta s vida. Na sreču Shapleigh i njegov pratilac bili su u dob¬rim odnosima s prjdošlicama. Stari Shapleigh koji je svojim liječničkim umiječem bio dorastao njihovim najboljim vračevima bio je poštivan u tom kraju gdje je več trideset godina „vršio praksu". Njegov upliv je bio tako velik da je on bez bojazni odmah sta¬vio pod svoje okrilje Anñeliku i njene drugove. She¬epscoti su se čak ponudili da če oni sami motriti hoče li se eventualno neki brod pojaviti na tom dijelu obale. Obečali su da če pomoču znakova, u koje ih je Anñelika uputi'a. poslati Vošelca — ukoliko ga pri¬mijete, prema Rtu Maquoit gdje se nalazila koliba starog Shapleigha. 137 L GLAVA XVII Joffrev de Pevrac se trgne. — Sta? Sta vi to pričate? Upravo je doznao da je gospoda de Pevrac sa «inom Cantorom krenula u englesko naselje Brun-chwick-Falls da malu Engleskinju odvede njenoj rodbini. Tu je vijest doznao slučajno od Jacquesa Vignota koji mu se pridružio na Rtu Small, u blizini Popha-ma, kamo je grof dva dana prije toga krenuo zajedno <s barunom Saint-Castineom.

Taj Vignot je zajedno s jednim vojnikom dopre¬mio iz Houssnocka sanduke pune trgovačke robe čija je isporuka zbog nestašice brodova uvelike kasnila. — Ali kojeg se dana gospoña grofica odlučila na taj nevjerojatan korak? — Nekoliko sati poslije vašeg odlaska, gospodine grofe, to jest onog istog dana ... — Zar joj nije uručena moja poruka kojom sam Joj javljao da ču vjerojatno biti odsutan nekoliko dana i molio je da me strpljivo čeka u Holanñaninovoj postaji? Dvojica došljaka o tome nisu ništa znali. Kojeg li neopreza! mislio je de Pevrac. U vrijeme kad se posvuda priča o ratu. Holanñaninova postaja je, meñutim, predstavljala utvrñeni logor... sigurno sklonište. Kako je mogla krenuti u unutrašnjost zem¬lje, i to gotovobez ikakve pratnje... ?! 138 — S kim su krenuli na put? —r S dvojicom Maupertuisa. — Čudne li odluke! Kako joj je to samo palo na pamet! — bijesno poviče grof de Pevrac. U sebi je bjesnio protiv Anñelike i nikako da se oslobodi velike tjeskobe koja ga je mučila. Zaista, čudnog li nauma! Pa to je bilo nepojmlji¬vo! Dozlaboga je bila tvrdoglava! Kad se ponovo sa¬stanu izgrdit če je na mrtvo ime i utuvit če joi u gla¬vu da taj kraj usprkos njihovu povlaštenom položaju, još dugo vremena neče biti siguran, a posebice onaj dio što se nalazi zapadno od Kennebeca. Uze računati. Tri dana su prošla od njegova odla¬ska prema morskoj obali i od, očito, istovremenog odlaska Anñelike prema graničnom naselju... Gdje li se sada mogla nalaziti... ? Padala je kiša. Magla je skrivala zaljev iz kojega je dopirala buka što ju je stvarala plima svojim nabu¬jalim strujanjima oko polupoplavljenog otoka. Zbog tih ekvinocijalnih morskih mijena mnogi od onih1, Evropljana i Indijanaca, koji su trebali stiči na taj sastanak morskim putem, bili su u zakašnjenju. Veliki poglavica Taratina, Mateconando, želio je •da svi njegovi ljudi budu prisutni. Čekajuči na to otpočeše s prethodnim pregovorima. U nedjelju je ka¬pelan baruna Saint-Castinea, fratar Reoollet, bradat i opaljen poput kakvog gusara, obavio svečanu misu.

Na kraju se u utorak ujutro sve stanovništvo onog dijela te nevjerojatno razvedene obale, koji je bio poznat pod imenom Mali zaljev Maine, našlo na okupu. Posljednji sanduci poklona upravo bijahu stigli. Sve¬čanost je trebala otpočeti. Baš u tom trenutku grof de Peyrao je doznao za Anñelikin odlazak iz Houssnoka. Gdje li se nalazila u tom trenutku? Je li se vra¬tila u Houssnok? Ili se, na temelju plana što su ga prije toga zajedno pretresli, rijekom Androscoggin, jedne od pritoka što se slijevala u ušče Kennebeca, 139 dospjela do Zaljeva Merrvmeeting gdje ih je Corren-tin Le Gali trebao čekati s malim brodom Rošelcem? Mučen sumnjama, na kraju se odluči i pozove svo¬ga štitonošu Bretonca Yanna Le Couenneca. On mu najprije preporuči da se dobro okrijepi, da utvrdi da li su mu čizme i oružje u dobrom stanju i da se potom spremi za put koji je trebalo obaviti najbrže što se moglo. Nakon toga sjedne postrance, na brzinu baci ne¬koliko riječi na papir dok mu je jedan od španjolskih vojnika iz njegove osobne zaštite učtivo držao rog s mastilom. Kad se Bretonac ponovo pojavio, spreman za po¬lazak, on mu uruči poruku i uz to mu naglas dadne posebne upute. Ako Yann pronañe gospoñu de Peyrac u Holan-ñaninovoj postaji, neka spakuju stvari i odmah kre¬nu k njemu. Ako se ona, meñutim, još nije vratila iz Brunchwick-Fallsa, on, Yann, če krenuti tamo s nalogom da sve poduzme i svakako pronañe gospo¬ñu de Pevrac i zatim zajedno s njom krene u Gould-sboro... što je moguče kračim putem. Čovjek se udalji snabdjeven tačnim uputstvima. Pevrac je morao napregnuti svu svoju volju da bi otjerao brige što su ga u vezi s Anñelikom mučile i da svoju pažnju usmjeri na sastanak zbog kojega bi¬jaše i došao. Na poziv baruna Saint-Castinea svi ti jadni ljudi došli su izdaleka, izlažuči se ponekad opasnostima, da bi se s njim sastali. Meñu tim Indijancima, pripadnicima glavnih ple¬mena tog kraja, našlo se i nekoliko bijelaca koji su se, bez obzira na njihovu pripadnost raznim narodno¬stima i bez obzira na sukobe kraljevstava iz kojih su 140 potekli, okupljali-oko francuskog plemiča iz Goulñ-sboroa.

Bilo je tu engleskih ..trgovaca iz Pemaquida, Cro-tona, Ovster, Rivera — obale kamenica — iz Wiscas-seta, Thomastona, Wolwica, Saint-Georgea, Nevagana, u svemu dvadesetak Engleza, trgovaca malih postaja razasutih po fjordovima i Zaljevima Muscongus, po obali Demariscotta i na ušču Kennebeea. Bilo je tu akadijskih Francuza, naseljenika ili ribara, koji su im bili susjedi i neprijatelji te su s njima dijelili mli¬jeko od rijetkih krava i izmjenjivali kučne potrepštine kad se nisu meñusobno klali. Tako se tu našao jedan Dumaresque ili jedan Galatin s Labuñeg otoka, edje su uzgajali cviječe, ovce i krumpir uz same direktne potomke Adama Winthropa iz Bostona, zatim Holan-ñana iz Campdema, pa čak i jedan stari sijedi Skotlanñanin s otoka Monegana, Morskog otoka, što se ponosno dizao iz mora svojim granitnim liticama, oto¬ka najizdvojenijeg u čitavu zaljevu. Tu je zatim bio i jedan Mac Gregor koji je došao sa svoja tri sina čiji su ogrtači od šarenog tartana vijorili pod udarcima zahujalog vjetra, tamo na drugom kraju rta. Englezima i Holanñanima država Massachusetts je posebice preporučila da se obrate grofu de Pevracu ako im bude potrebna pomoč u njihovim dalekim na¬seljima na divljim obalama Mainea po kojima su ha¬račili Francuzi i krvoločni Indijanci, a gdje je mogao živjeti samo netko tko je bio pomalo lud. Akadijci su se okupljali oko baruna Saint-Ca¬stinea. Škoti su se razišli svaki na svoju stranu. Ukratko, svi su bili tu. Ponovo se sjetivši Anñelike, de Pevrac je prokli¬njao sve žene čiji su se, ponekad vrlo dražesni, hirovi 141 L

vrlo često dogañali u najnezgodnije vrijeme i dovodili u nepriliku ljude i njihove poslove. Ponovo odagna te misli i poñe ispred svojih go¬stiju, okružen svojim Španjolcima u oklopima i lakim čeličnim šljemovima. Pratio ga je barun Saint-Castine. Veliki poglavi¬ca Mateconando doñe mu u susret u svojoj veličanstve¬noj odječi od jelenje kože ukrašene školjkama i čeki¬njom dikobraza. Svoju dugu i masnu kosu, namazanu fokinim uljem pokrio je plosnatim i okruglim šeširom od crnog satena, kratkih oboda i ukrašenog jednim bijelim nojevim perom. Tomu je šeširu bilo bar sto godina.

Jedan od njegovih predaka' dobio ga je od samog Verrazana. Firentinski istraživač u službi francuskog kralja Franje I, ploveči uz tu obalu svoiim brodom od 150 tona, prvi je taj kraj nazvao Arkadijom, i to zbog ljepote njesrovih šuma. Malko izmijenjeno, to mu je ime na kraju i ostalo. Na tom pokrivahu glave jednog plemiča iz XVI stolječa, ljiljanska čistoča nojevog pera, jedva malko požutjelog. dokazivala je koliko su brige, inače prljavi i neuredni Indijanci, poklanjali toj relikviji. Veliki poglavice su ga stavljali na glavu samo prilikom najsvečanijih z^oda. Poglavici Taratina Joffrev de Pevrac pokloni kri-vošiiu sabMu izrañenu u zlatu i srebru, nekoliko kuti¬ja s britvama, škare i noževe i deset sežnjeva stakle¬nih ogrlica modre boje. U zamjenu mu poglavica dade nekoliko sedefa-stih školjki i pregršt ametista. Znakovi prijateljstva. — Ja znam da tebi nije stalo do krzna več do na¬ šeg prijateljstva. — Znate — biiaše kazao Saint-Castine Joffrevu de Pevracu — ja želim svoje Indijance držati što dalje od ratnih pohoda, inače če ih u nekoliko desetlječa potpuno nestati. 142 Veliki poglavica Taratina stavi nježnim pokretom* ruku na rame baruna Saint-Castinea i pogleda ga zadivljenim očima. Srednjeg rasta, reklo bi se gotovo niskog ali zato neobično snažan, okretan, izdržljiv, brz i osjetljiv Sa¬int-Castine je stekao privrženost svih obalnih plemena. — Učinit ču ga svojim zetom — povjeri Mateco¬nando grofu de Pevracu. — Poslije če me naslijediti i postat če veliki poglavica svih Ečemina i MicMaca143

~ • GLAVA XVIII „Anñeliko...! Samo da joj se nije što dogodilo! Trebao sam je sa sobom povesti... Saint-Castine me svojim prijedlogom sasvim smutio. Ne bih se smio od nje rastajati ni danju, ni noču. niti na trenutak... Moja najdragocjenija, moja luda ljubavi... Ona je suviše dugo živjela slobodnim životom. Cim je prepu¬stiš njoj samoj, u njoj se raña nezavisnost... Moram joj predočiti sve opasnosti kojima smo okruženi. Ovaj put ču biti strog prema njoj... Moram se osloboditi briga, moram se sabrati... Ne smijem

razočarati ove ljude što su ovamo zbog mene došli. Shvačam što Sa¬intCastine želi od mene u njihovo ime ... Sjajan dje¬čak ... ! On ispravno sudi... Ali kome su poznate granice svojih vlastitih snaga... A što če me pita¬ti...? Neče li to biti neka isuviše teška dužnost, ne-Žto što nije moguče ostvariti? Neka uloga puna za¬sjeda ... ?" Grof de Peyrac je razmišljao siedeči u eust/M tra¬vi, ispred zaklona od kore što je za nj bio podignut. Poslije svečanosti, gozbe i pošto je pušenje zavr¬šilo, on se povukao u stranu kazavši kako bi želio nekoliko sati biti sam. Pušio je očiju uprtih u krajnji dio rta kojega, je snažan nalet jednog vala večeg od ostalih u tom trenutku preplavio bijelom pjenom. Ocean je tukao kosmato čelo obale i prskao svo¬jom pjenom borove, cedre, hrastove, goleme crvene bukve. Ponekad, kad bi vjetar puhnuo ispod drveča, osječao se mirisav dah zumbula i divljih jagoda. 144 Joffrev de Peyrac dadne znak Don Juanu Fernan-dezu, velikom hidalgu koji je zapovijedao njegovom tjelesnom stražom. Zamoli ga da ode potražiti francu¬skog baruna. Bolje da porazgovara s tim zanesenim Gaskonjcem koji je bio opsjednut svojom strašču, nego da tu stoji sam i da mu, misleči bez prestanka na An-ñeliku, dušu probadaju šiljci straha što baš ničemu nije vodilo. Barun Saint-Castine mu se vrlo brzo pridruži i sjedne pokraj njega. Prema običaju tog kraja, on iz¬ vuče iz svojih skuta lulu i takoñer zapuši. Zatim uze govoriti. Njihov se razgovor, u stvari, sveo na njegov monolog iz kojega je" izranjao čitav jedan svijet obavijen njegovim snovima, njegovim namjerama, nje¬ govim prijetnjama U meñuvremenu je kiša prestala. Ali je zato magla lutala naokolo te su vatre logora treperile kao ogrom¬ne crvene orhideje u cvatu, razmaknute jedna od dru¬ge duž obale. Oko svih vatara se stvorio kolobar kao oko mjeseca. U sumrak je more odjekivalo još muklijom tut¬njavom s kojom se miješalo glasanje ptica što .su u jatima ulijetale u prostrano ušče. ' Bili su to pomorani dugih i zagasitih krila kao U lastavica i grabežljivih kljunova. — Vani bjesni oluja — reči če barun slijedeči oči¬ ma njihovo prelijetanje. — Ovi mali gusari traže za¬ klon na kopnu jedino onda kad im uzburkano more ne dopusti da se spuste na nj.

On duboko udahne zrak i osjetivši nježno struja¬nje šumskih isparivanja, duboko uzdahne. Ljeto je bilo na pomolu, a s ljetom su u taj kraj dolazile i naj¬veče nevolje. — Dolazi vrijeme kad če čitav ovaj kraj prepla¬ viti ribari na bakalare — reče — i oni lupeži se Saint-Dominga. Kuga pomorila sve te pljačkaše! Oni se daleko manje izlažu opasnosti napadajuči naše bijedne brodove što dolaze iz Francuske da bi opskrbili hra¬ nom i drugom robom naše naseobine u Akadiji nego da napadaju Španjolce. Sam Bog zna kako su rijetki 145 10 Anñelika u Iskušenju vm ti naši brodovi i još nam. ih onda ispred nosa opljač¬kaju! Ti gusari s Jamaike, opasna je to bagra. — Zlatobradi? — Toga još nisam imao priliku upoznati. — Čini mi se da sam za nj čuo dok sam plovio u morima oko Caraiba — reče Peyrac namrštivši obr¬ ve u nastojanju da osvježi sječanje. — Baš prilikom svog posljednjeg putovanja čuo sam da se o njemu priča meñu pustolovnom elitom kao o dobrom pomor¬ cu i voñi ljudi... On bi bolje učinio kad bi se dr¬ žao otoka. — Naveliko se priča, o tome kako je on gusar francuskog porijekla i kako je nedavno iz Francu¬ ske dobio punomoči od jednog bogatog društva osno¬ vanog s ciljem da se progone francuski hugenoti ma gdje se nalazili. Time bi se mogao objasniti napad na vaš svijet u Gouldsborou. To je u skladu sa želja¬ ma naše državne uprave u Parizu. Kad sam zadnji put bio tamo, vidio sam da sve više i više naš životni put zavisi od znaka križa, a to osobito otežava naš zadatak u Akadiji... — Htjedoste reči da treba imati na umu da su ovdje prvi doseljenici bili francuski protestanti... ? — I da je katolicizmu vrlo odan Champlain bio u početku kartograf Pierrea Guasta, gospodara Montsa, poznatog hugenota.

Oni se nasmijaše. Bili su sretni osječajuči da se razumiju tek napola izrečenim rečenicama. — Ta su vremena več odavno prošla •— reče ba¬ run Saint-Castine. — I bivaju sve dalja i dalja... Vaša me obavijest neobično zanima, barune. Sada nekako počinjem bo¬ lje shvačati zašto se taj gusar tako žestoko okomio na Gouldsboro koji je dobro zaštičen i skriven. Ako se radi o svetom zadatku, tko ga je onda mogao oba¬ vijestiti? — Novosti se brzo prenose. U krugu od sto milja nema ovdje više od tri Francuza, ali je zato bar jedan od njih doušnik kralja i isusovaca.

— Budite oprezni, mladiču. — Vi se smijete? Ja se tome nimalo ne smijem. Ja bih ovdje želio živjeti u miru s mojim. Ečeminima i mojim Mic-Macima. Svijet iz Pariza i gusari njihovi plačenici nemaju* prava dolaziti ovamo. Oni nisu iz Zaljeva. Zaljev... ? Više volim Baskijce, lovce na ki¬ tove ili ribare iz Saint-Maloa koji zasmrde, naše obale sušenjem svojih bakalara. Oni ovamo dolaze več pet stotina godina i imaju sva prava da se nastane u Aka¬ diji... Ali njihova rakija i njihovo razvratno ponaša¬ nje s Indijankama... 1 OM Jao, jao! Velika je to ne¬ volja. Uzme li se sve to u obzir, još su mi najmiliji bostonski brodovi s kojima se barem može trampiti željezo i platno... Ali njihovih brodova ima mnogo, isuviše mnogo. ' On pokretom rake proñe po obzorju. — Na stotine ih ima... na stotine engleskih bro¬ dova, posvuda, posvuda. Dobro su naoružani i dobro opremljeni. Tamo dolje se nalazi Salem, njihovo naj¬ veče središte sušionica: smola, katran, terpentin, svje¬ že kože, kitove usi, kitovo i fokino ulje... Oni proizvedu od osamdeset do sto tisuča centi ulja godišnje... To smrdi, ali to donosi... A oñ mene traže da fran¬ cusku Akadiju držim u šakama... da je sačuvam za kralja sa svoja četiri topa, sa svojom tvrñavom od dr¬

va čija površina iznosi šezdeset stopa puta dvadeset, koja ima trideset stanovnika i da uz to konkuriram Englezima u ribolovu sa svojih petnaest šalupa... — Vi niste tako siromašan — nato če ñe Peyrac. — Priča se da vaši poslovi s krznima dobro napreduju. — U redu, bogat sam, slažem se. Ali to su moji poslovi. A želim se obogatiti radi svojih Indijanaca, da bi ih osigurao, da bi ih unaprijedio. Ečemini tvore najznačajniju skupinu mojih plemena, ali osim njih moji su i Mic-Maci i pleme Taratina. To su kanadski Surikezi, isti oni što žive u Zaljevu Casco, srodnici Mohikanaca. Govorim sva niihova narječja, pet ili šest... Eto Ečemini, Wawenoki; Penobscoti, Kanibasi, Taratini, to su moje skupine, to su najboljf meñu

146 147 Abenakisima. Zbog njih želim postati bogat, da ih liječim, odgajam, štitim... Jest, da štitim te ratnike lude i vrijedne divljenja. On otpuhne nekoliko dimova iz svoje lule. Pono¬vo se njegova ruka ispruži prema mraku ukrašenom bjelinom morske pjene, u smjeru zapada. — Znate, tamo dolje, u Zaljevu Casco posjedu¬ jem otok koji sam nedavno oteo Englezima. Ne samo zato da ih s njega otjeram, več zato što je uz taj otok vezana jedna legenda. On se nalazi na ulazu u Presumpscot, u blizini Portlanda,. na jugu Zaljeva Casco. Taj je otok od preiskona za Mohikance, Surikeze i Ečemine .predstavljao nekadašnji raj, jer, go¬ vorili su „ako samo jednom prespavate na tom otoku, vi više nečete biti isti kakav ste prije bili". Več neko¬ liko generacija bio je vlasništvom engleskih uzgaji¬ vača. Indijanci su patili što se više nisu mogli na nje¬ mu sastajati da proslave svoje pradjedovske sveča¬ nosti u vrijeme kad se za augustovskih vručina u unutrašnjosti ne može izdržati. Stoga sam ga osvojio i vratio ga Indijancima.

— Kakvo je to bilo veselje, kako bezumno odu¬ ševljenje, kakva svečanost! Ali ako se mir ne održi, kakva mi korist od tolikih napora? — Dakle, vi mislite da je mir ugrožen? — Mislim, u stvari, uvjeren sam. Zbog toga se meni i žurilo da upriličim vaš sastanak s Mateconandom i zbog toga sam i izvršio na vas pritisak da po¬ žurite. Jest, poslije Ugovora u Bredi dogañaji su se odvijali sad ovako, sad onako. Nešto sam več poduzeo: svi Englezi koji žele trgovati na obali počevši od Sabadoha do Pomaquida, pa čak i dalje do Francuskog zaljeva moraju plačati porez obalnom stanovništvu. Zahvaljujuči tome, zaboravilo se da Massačhusetts ima pravo na povlastice mirovnim ugovorom. Ali mir če biti narušen. Otac Orgeval, taj križar iz prastarih vre¬ mena, sakupio je sjeverne i zapadne Abenakise, te si¬ nove prašume koji su isto tako strašni kao i Irokezi. A velikom Piksarettu, niihovom poglavici, najboljem 148 krščaninu što ga je isusovac uspio stvoriti na zemlji, tko če njemu stati na kraj ? Strašno ...! Rat je pred vratima, gospodine de Peyrac. Otac Orgeval ga hoče i on se dobro za nj pripremio. Siguran sam da je ova¬mo došao s nareñenjima i uputama francuskog kralja da bi raspalio sukob protiv Engleza. Čini se da je sve to tako udesio naš kralj. A treba priznati da je isu¬sovac najopasniji političar kojega smo dosad imali u ovim krajevima. Poznato mi je da je on. poslao jednog od svojih zamjenika, oca Maraichera iz Vernona u taj¬nu misiju u Novu Englesku, pa čak i u Marvland da bi pronašao neku izliku kako bi se prekinulo pri¬mirje i, nema sumnje, on čeka na njegov povratak da bi prešao u napad. A nema tome dugo što mi je dožao u posietu otac Guerande i zamolio me da se pri¬družim njihovoj križarskoj vojni s plemenima mojih prijatelja. Izbjegao sam odgovor. Dakako, ja sam fran¬cuski plemič, oficir i čovjek vičan ratu, ali... On naglo zatvori oči u nastupu bola. — Ne mogu to vize gledati! — Sta ne možete gledati? — Ovaj pokolj, ovo klanje, ovo neprestano uni¬ štavanje moje brače, ovo neoprostivo istrebljenje nji¬ hove rase.

Kad je on spomenuo „svoju braču" de Pevrac je vrlo dobro znao da je pod tim riječima mislio In¬dijance. — Dakako, ništa lakše nego uvuči ovaj svijet u rat. Oni se brzo oduševe za nj i lako ih je prevariti. Vi znate isto tako dobro kao i ja, gospodine, da ni¬ jedan osječaj kod divljaka nije tako snažan kao osje¬ čaj mržnje. Oni neutaživu mržnju gaje prema svojim neprijateljima, osobito prema neprijateljima svojih prijatelja: to je njihov zakon časti. Po svojoj prirodi oni ne mogu živjeti u miru. Ali ja sam več mnoge od njih koje sam volio vidio kako ih je smrt pokosila, a pitam se zašto sve to... ? — Vi čete shvatiti, jedino vi, ono što ja nikome ne mogu povjeriti... Mj. smo ovdje isuviše daleko od 149 L L. Sunca... Shvačate što sam time mislio reči? Mi ne možemo, odavde, objasniti kralju naše nevolje. Zabo¬ravljeni, osamljeni. Kraljeva se uprava sjeti nas jedi¬no onda kad treba da naplati poreze na krzna ili kad su im potrebni ratnici protiv Engleza kako bi isusovci mogli voditi svoje svete ratove. Nije istina da mi pri--padamo Francuskoj. Nitko nikome ne pripada ovdje u Akadiji. Svi ovi otoci, svi ovi poluotoci, skrovišta, sve je to napučeno slobodnim ljudima. Francuzi," En¬glezi, Holanñani, Nordijci, ribari ili trgovci svi mi plovimo na istom brodu. Svi mi živimo oñ krzna i bakalara, od trampe i obalne trgovine. Mi smo svijet koji živi u Prancuskom zaljevu, svijet koji živi na obalama Atlantskog oceana. Svi mi imamo iste inte¬rese i iste potrebe. Mi se moramo okupiti pod vašim vodstvom! -r— A zašto pod mojim? — Zato Što ste jedino vi kadri da nas vodite — odgovori Saint-Castine sa žarom. — Jedino ste vi dovoljno jaki, jedino ste vi neranjivi s obzirom na sve ostale i bez obzira na ikoga. Kako da to objasnim? Mi znamo da ste vi prijatelj Engleza, ali uza sve to, ja sam siguran da biste vi strpali u svoj džep sav onaj divan svijet u Quebecu kad biste pošli tamo. Pa čak... Znate, i mi drugi Kanañani, j mi smo, nema

sumnje, i hrabri i bistri, ali nam nedostaje nešto čega u vas ima u izobilju: osječaj za politiku. Kad se na¬ ñemo licem u lice s ooom Orgevalom, mi ništa ne značimo.... Jedino vi ... jedino mu se vi možete su¬ protstaviti. — Iusovački red je jedan od najmočnijih redova crkvenih, pa čak bih rekao najmočniji —odgovori Pevrac neodreñenim tonom. — Ali i vi ste takoñer močni! Joffrey de Pevrac okrene napola glavu da bi os¬motrio svog sugovornika. Mršavo i mlado lice ogrom¬nih vatrenih očiju, uokvirenih podočnjacima koji su njegovu liku davali nježni ženstveni izraz. Možda su zbog toga mnogi smatrali da liči, Indijancima jer je 150 ¦u njihovim crtama lica, s obzirom na čosavost njiho¬vih brada, bilo izvjesne spolne neodreñenosti. Kod nje¬ga je to potjecalo od neukrotive stare rase u kojoj su se izmiješali Španjolci i Mauri a koja je — pričalo se — potjecala od azijskih predaka. Ista je krv kolala i u žilama grofa de Pevraca koji je, za razliku od drugih Gaskonjaca, bio visoka rasta, zahvaljujuči en¬gleskom porijeklu svoje majke. Prema svom starijem drugu barun Saint-Castine podiže svoje lice nabreklo od tjeskobe. — Mi smo spremni da sei okupimo pod vašom zastavom, gospodine de Pevrac... De Pevrac ga je dalje promatrao, istraživao ga i mjerio kao da ga uopče ne čuje. I tako se čitav jedan narod stavljao pod njegovo vodstvo preko ovog mla¬dog glasa u kojemu se osječao naglasak Guvenne, nji¬hova rodnog kraja. — Shvatite me, ah! Shvatite me! — ponavljao je taj isti glas. — Ako se rat nastavi i potraje bez kraja i konca, taj če nas rat sve proždrijeti. A u prvom redu one koji su najranjaviji, naše Indijance, naše prijatelje, našu braču, našu rodbinu... Jest, našu rodbinu. Svaki od nas u Akadiji ima, treba to pri¬ znati, tamo u šumama, jednog očuha, šurjaka, šurjakinju, bratiča.' Mi smo povezani s njima, povezani krvlju indijanskih žena koje smo zavoljeli s kojima smo se poženili. Uskoro ču se i ja sam oženiti s Matil¬

dom, mojom malom indijanskom princezom. Ah!. To dijete je pravi dragulj, gospodine.. .Ali oni če svi ne¬ tragom nestati, ne zaštitim li ih oñ njihova ratničkog oduševljenja... Jer jednoga dana Englezi neče više trpjeti da ih se bez prestanka kolje. Englezi koji obi¬ tavaju u ovom kraju, očito ne vole rat. Oni se teško pokrenu. Jedino grijeh oni mrze. Abenakisi če još mnoge skalpove zatači za svoje pojaseve prije no što se Englezi odluče da pograbe oružje. A onda neka nam se Bog smiluje! Oni se sporo pokreču, ali kad jednom krenu, onda oni ratuju kao da rade... Teško... si¬ stematski ... bez strasti... bez mržnje, kažem vam, 151 L onda je rat za njih kao neka dužnost, vjerski obred ... Oni če očistiti zemljište što im ga je Gospod poda¬rio ... Istrijebit če moje Ečemine i moje Surikeze, istrijebit če ih do posljednjeg. Kao što su istrijebili Pequotse prije četrdeset godina ili nedavno Narangase-te ... do posljednjeg, kažem vam, do posljednjeg! Gaskonjac je gotovo vikao. — Jasno, ja sam sve to pokušao objasniti onima ti Quebecu, ali dosta! Oni kažu da su Englezi kuka¬ vice i da ih treba baciti u more, očistiti američku oba¬ lu od te krivovjerne, protestantske gamadi. Oni su možda u pravu. Englezi su zaisa kukavice, ali su zato uporni i trideset puta brojniji od nas Kanañana. Kad njima ovlada strah, sve su kadri učiniti: pretvaraju se u strašne borce, u podmukle i lukave ratnike. Po¬ znajem ja dobro Englishmene, imao sam s ni i ma do¬ sta posla, mnoge sam od njih skalpirao u borbama. Jest. nitko mi ne može predbaciti da sam bio loš fran¬ cuski oficir. Po zidovima moje tvrñave u Pentagouetu visi više od stotinu engleskih skalpova što sam ih jaskinuo s njihovih glava zajedno s mojim Indijancima napadajuči njihova naselja u Zaljevu. Vise o zidovima i suše se... Prije dvije godine bili smo stigli gotovo do Bostona. Da nam je naš kralj poslao samo jedan jedini ratni brod, mi bismo ga bili osvojili. Ali njemu nije stalo do „njegove" francuske Akadije...

Zaustavio se sav zadihan. A zatim je nastavio tonom ganutljive molbe. — Vi čete to učiniti, zar ne, gospodine? Vi čete nam pomoči? Vi čete mi pomoči da spasim svoje Indi¬ jance od uništenja ... ? Grof de Peyrac položi lice meñu dlanove i tako sakrije svoj pogled. Činilo mu se da mu Anñelika nije nikad nedosta¬jala kao u tom trenutku, da nikad nije žešče želio da bude kraj njega ... Oh! Da je sada tu! Da je može osjetiti. Blago, žensko prisustvo ispunjeno mislosrñem. Tiha, tiha kao da je nema, baš onakva kakva ponekad zna biti, na< način istančan i tajanstven, jedino njoj svojstven. Koja svakoga uspijeva shvatiti u svojoj šutnji. Suosječajna. I vidovita takoñer. Njegova je žena svojim prisustvom kadra otku¬piti sve zločine i sve ispričane strahote. Grof podiže glavu i reče izazvaši sudbinu: — Neka bude. Ja ču vam pomoči! ¦:%]

152 15S GLAVA XIX Magla je takvom gustočom prekrila prostrano ušče I'Iennebeca toga dana da je čak prigušivala oštre krikove morskih ptica koji su se probijali kroz debele dimljive naslage magle kao uznemireni dozivi izmu¬čene duše. Vračajuči se u Houssnok Joffrev de Pevrac se baš htio oprostiti od SaintCastinea kadli opaziše neki brod koji je uzvodno Kennebecom plovio poput kakve sablasti. Ploveči mlako tjeran tromim vjetrom, brod proñe pokraj njih gotovo nečujno. Bio je to omanji trgovački ili gusarski brod od sto dvadeset do sto pedeset tona nosivosti, a njegov najviši jarbol, na ko¬jemu je vijorila narančasta zastava, tek nešto je nad¬visivao oštre vrške ogromnih stoljetnih hrastova koji su rasli duž obale Proñe i nestane kao san, ali nešto kasnije, iz magle dopre do njih buka sidrenih lanaca koji su se odmatali. Brod se

zaustavio Netko im je dolazio u susret jedva ugaženom stazom što je išla rubom obale, nekakav mornar u majici ispruganoj crvenim i bijelim prugama i pojasom iza kojega su bili zataknuti noževi — Nije li možda iedan od vas dvojice gospodin de Pevrac? — Ja sam. Mornar zabaci unatrag svoju vunenu kapu brzim pokretom u znak pozdrava. — Nosim vam poruku sa strane jednog broda koji smo susreli u Zaljevu, u visini otoka Seguina 154 prije no što smo upali u Drezdensku struju. Rečeno nam je da vam kažemo ukoliko naiñemo na vas da smo susreli jahtu Rošelac i da se na brodu nalazi go¬spoña de Pverac koja če se pridružiti vašem gospod¬stvu u Gouldsborou. — Pa to je sjajno — poviče s olakšanjem Joffrev de Pevrac. — Kad ste se susreli s Rošelcem? — Jučer, nešto prije zalaska sunca. Bila je srijeda. „Tako dakle", mislio je, „Anñelika je uspješno odvela svoju lakoumnu pratnju do Brunchv/ick-Fallsa i vratila se natrag. Rošelac je, kao što je bilo dogovo¬reno, krstario uščem i ukrcao ih. Nema sumnje, neki posebni razlozi, ili tovar ili vjetar, prisilili su Coren-tina Le Galla, kapetana jahte, da otplovi u Goulds-boro. Umiren u pogledu sudbine žene i sina, grof više nije bio zabrinut za svoje vlastito zakašnjenje. On če več nači neko sredstvo da što prije stigne do svog posjeda Gouldsboro. Ni načas nije posumnjao da bi taj čovjek što su ga sreli mogao biti lažac jer takve su podvale bile vrlo rijetke meñu pomorcima. — Doñite sa mnom u Pentagouet — predloži mu barun de Saint-Castine. — Kopneni put je, nema sumnje, još uvijek blatnjav i zatrpan granjem što je uslijed kopnjenja polomljeno. Ipak, brže čete stiči kopnom nego morem, ukoliko budete prisiljeni čekati na dobar brod. Dakako, možete se zadovoljiti svojim brodicama što su ostale u Houssnoku koje če polako priječi taj put. — Vaš prijedlog je vrijedan pažnje — složi se Pevrac... — Hej, momče! On dozove mornara čija se prilika več gubila u magli. — Evo, ovo je za vas — reče mu grof de Pevrac

tutnuvši mu u ruku pregršt bisera. Mornar se trgne i pogleda ga razvalivši pri tom usta od čuñenja. — Crveni biseri, biseri s Caraiba. . ! 155 •Mt

— Tako je... Nešto čete s njima več napraviti, kladim se. Malo je onih koji ih posjeduju. Čovjek je izgledao potpuno smučen divotom ne¬očekivanog dara. — Hvala vam, gospodine! — na kraju promuca. On se nekoliko puta presavije u brzim klanja¬njima. Pogledavši zatim Pevraca u njegovu se pogledu pojavi iskra straha. On ih napusti kao da bježi. Zbog toga je Anñelika i našla pusti zaljev kad se pojavila na obali kraj Sabadoha. GLAVA XX Prebivalište Georgesa Shapleigha u Zaljevu Ma-quoit je, u stvari, oronula koliba sagrañena od bal¬vana i kore drveča, oštečena od vjetrova, a podignuta na kraju rta pod svijenim cedrovima. Ograda što je zatvarala dvorište jedva se mogla nazvati ogradom. Anñelika i njeni Englezi vukli su se gotovo či¬tav dan dok su prevalili tri milje što su dijelile ušče Androscoggina od tog zašiljenog rta. Bijedno skrovište starog medecine's mana im se onako izmorenima uči¬nilo palačom. Stara i debela Indijanka koja je tu živjela i koja je, možda, bila majka Indijanca što je pratio starog liječnika, pripremi im kašicu od bundeva. Osim toga, poslužila ih je ogromnim kamenicama crvenka¬ste mekači i vrlo ukusnog teka koje su bile nalik bretonskim školjkama. U kolibi je bilo i mnoštvo lije¬kova: prašaka, trava i melema, sve u kutijama na¬pravljenim od kore. Anñelika se odmah dade na lije¬čenje ranjenih i bolesnih. Usprkos šumi koja je bila sva u cvatu, usprkos mekoj travi išaranoj srebrenim zvjezdicama trientale, zvjezdanog cvijeta, usprkos nježnom gugutu grlica i golubova grivnjaša, taj put do starčeve kolibe pred¬stavljao je za njih strahovito iskušenje. Trebalo je podržavati i tješiti jadne i iscrpljene, utučene, izra-njene i užasom ispunjene Engleze. Dok su ovi umirali od straha gacajuči preko močvarnog zemljišta da ne

156 157

sretnu zle duhove, ona, Aitñelika se bojala da odne¬kle ne iskrenu drugi išarani i urlajuči divljaci vitla¬juči svojim sjekirama. Dvadeset leševa je ležalo u rascvjetalo] dolini, dva¬deset leševa razbijenih lubanja, prepuštenih grabežnim pticama koje su kružile nad njima. Tog prolječa je više od tri tisuče ratnika pošlo u napad na naselja u Novoj Engleskoj Više od pedeset su ih potpuno srav¬nili sa zemljom, a nekoliko stotina naseljenika pok¬lali Prekrasno cviječe polja, pahuljavi drenovi, zvon¬čiči crveni poput koralja, izrasli na lomnim stablji-kama u sjeni veličanstvenih hrastova koji su stolje¬čima rasli uz čarobnu obalu Androsooggina, pričat če potresnu priču Tu je bilo more Iza rta otvarao se Zaljev Casco sa svojim bezbroj¬nim otocima More se uvuklo posvuda, u litice i sume. Oštri povjetarac je nosio miris soli i haluga dok su se gla¬sovi foka sa žalova miješali s širokim žamorom va¬lova koji su Le povlačili s obale Oko kolibe nalazilo se malo polje zasañeno kuku¬ruzom, bundevama i grahom, a na kraju litice, ispod šumarka niskih vrba bilo je košnica koje su se po¬čele buditi Dva dana su čekali da se pojavi neki brod. Po¬slije toga jedan Indiianac Sheepscot. Shalpeishov pri¬jatelj, proñe kraj kolibe i javi da tamo kod Sabadoha nisu primijetili nijedan brod bijelaca. Što se zbilo s Rošelcem? Gdje se nalazio Joffrev? Andelika je bivala sve nestrpljivija. U svojoj je mašti zamišljala napade Abenakisa na lijevu obalu Kennebeca, zamišljala je kako prodiru do Gouldsboroa. A da nije barun de Saint-Castine namamio Jof-freya de Pevraca u neku klopku? Ne, to je nemoguče. Joffrev bi to bio predosjetio . . A nije li nju njen na¬gon ostavio na cjedilu ¦ zaveo . . podmuklo je uspa¬vao? Nije li se ona sama rugala jadnom Adhemaru kad je on sam u očaju vikao: „Oni pripremaju svoje ratne kotlove... !a Nije li mu ona odgovarala pitanjem: ,,A koga da pokolju?"

Čini se da je vojnik potpuno šenuo umom. Mrm¬ljao je krunice i izgubljeno gledao oko sebe. Pokazalo-se, u stvari, da je i taj put imao pravo. Na tom osamljenom mjestu tog zabačenog kraja,, oni su bili po strani, tako zaboravljeni kao da su se nalazili na pustom otoku. Usprkos svemu, ta njihova osamljenost nije ih sasvim štitila od divljaka u po¬kretu koji bi se rado zakitili njihovim skalpovima. U drugim prilikama najhrabriji izmeñu njih po¬kušali bi se probiti pješice do neke od naseobina na engleskoj obali Mainea, gdje ih je bilo sijaset i gdje bi se sigurno pronašao neki čamac. Ali sad je velika večina tih drvenih naseobina izgarala proždirana pla¬menom. Usmjeriti prema zapadu, značilo je poči u susret noževima crvenih koljača. Bolje da ostane tu, po strani, bolje da se zabo¬ravi na te bijedne stvorove bijele kože koji su se nasukali na toj stravičnoj i okrutnoj obali divljeg kontinenta. Tu su barem imali krov nad glavom, li¬jekova za bolesne, povrča, školjki i ljuskara da utaže glad i jednu drvenu ogradu oko kolibe koja im je davala iluziju da su bar donekle zaštičeni. Anñeliku je najviše mučila činjenica da su bili bez ikakva oruž¬ja. Osim kremenjače starog Shapleigha koji je ras¬polagao s ograničenim zalihama municije, te Adhema-rove puške bez baruta i metaka, nisu posjedovali ništa osim nekoliko kuhinjskih noževa i vlastitih bodeža. Granulo je sunce. Andelika naredi Cantoru da promatra obzorje i da nastoji otkriti neki od onih brodova što se motaju oko otoka te ih načas vidiš, a čas zatim nestanu iza nekog rta, a koji bi se, bar toliko približili da bi ih znakovima mogli dozvati. Ali brodovi kao da su plo¬vili prema nekim drugim ciljevima. Sa svojim bije¬lim ili mrkim jedrima nadutim od vjetra, na plavoj podlozi valova ti su brodovi viñeni iz daljine, bili gluhi na njihove dozive i mahanja. Izgledali su kao I

158 159 ljudska biča: odlazili su ravnodušno dalje tako da se čovjeku srce stiskalo. Usprkos nepovjerenja što ga je gajio prema ple¬menima tog kraja, Abenakis Piksarett je tu i tamo nadzirao svoje zarobljenike, to jest ljude što ih je on

smatrao takvima. U stvari, činilo se da on prije bdije nad njihovom sigurnošču. Za vrijeme njihova pohoda prema obali vidjeli su kako je izbio iz šume da bi ponio jednog dječaka koji više nije mogao hodati Zatim, kad su se več bili smjestili u kolibu, on doñe i pred njih istrese iz jedne torbe divlje gomo-ljike koje Englezi vrlo cijene i zovu ih patatoes1 Pečeni ispod pepela ti su krumpiri imali vrlo ukusan tek, nisu bili onako slatkasti kao obični krum¬piri ili trtine. Osim toga, donio im je mirisavih lišajeva i ogromnog lososa kojega je on sam ispekao nata-kavši ga na ražanj. Kad su trojica divljaka stigla u kolibu s ogromnim Indijancem na čelu jadni ljudi iz Brunchwick-Fallsa brže-bolje ustuknu problijedjeli od straha. O pojasu Piksarettovu su se još. sušili skalpovi skinuti s lubanja njihovih roñaka i prijatelja. Pošto su izmijenili nekoliko riječi s Andelikom, Piksarett i njegovi pratioci povukoše se u šumu, ali bi ona, kad bi izišla na obalu da osmotri obzorje, vrlo često opazila s druge strane fjorda Piksaretta i nje¬gove crvene drugove kako tko zna zašto, s vršaka sta¬bala osmatraju zaljev. On bi joj davao znakove i ne¬kakve šale izvodio a da ona od svega toga, osim po¬nekog pokreta ili riječi, baš ništa nije razumjela. Ali joj se činilo da su i ti znakovi i te šale predstavljali izraze prijateljstva. Na neusiljenost tih divljaka, na njihovu neposto-janost, u isti mah i opasnu i utješnu, trebalo se pri¬viknuti i živjeti s njima u prijateljstvu kao s divljim zvijerima koje krotitelji svojom nadmočnošču i stvar¬nom snagom drže u pokornosti. Zasad ni njoj ni nje¬nim drugovima nije od njih prijetila nikakva opasnost. Krumpiri Bio je dovoljan samo trenutak malodušja da se položaj iz temelja promijeni. Piksarett joj je predstavio svoja dva ratnika čija imena je bilo vrlo lako zapamtiti. Jedan se zvao Te-nouienant, što je na njihovu jeziku značilo: Onaj tko dobro pozna stvari, pravi dobre poslove. A drugi se zvao Ouaouenouroue, to jest Onaj tko je lukav kao lovački pas. Bez obzira na to, ona ih je radije nazivala njiho¬vim katoličkim imenima koja joj je Piksarett ponosno objavio: Michel i Jerome. Ta se sveta imena nikako nisu slagala s njihovim licima išaranim ratnim boja¬ma: crvenom oko lijeve očne šupljine, što je značilo prvo ranjavanje, bijelom oko desnog oka, što je zna¬čilo vidovitost, strašnom crnom prugom preko čela da bi se zastrašio neprijatelj, modrom po bradi, žto je predstavljalo prst velikog duha itd, a sve to je upot¬punjavala divlja griva njihovih Ikosa u koju su bila zataknuta i pera, i komadi krzna, i krunica i meda-ljica sa likovima svetaca.

Golih i oslikanih gradi, s kožnatom pregačom koja je lepršala na vjetru, često bosonogi, namazani mašču, nakinñureni oružjem, oni su spremno dola¬zili kad bi ih ona zvala: — Michel^ Jerome! A ona se jedva suzdržavala da ne prasne u smi¬jeh obuzeta nekom-vrsti nježnosti kad bi ih opazila. U jeziku tih ljudi postojao je nekakav naglasak koji je bilo nemoguče razumjeti. Taj je naglasak ličio naglasku engleskog jezika. Ona nikako nije uspijevala Piksaretta shvatiti ozbiljno, i to zbog njegova smiješ¬nog naziva „Piksarett, poglavica Patsuiketta". Ali on je tvrdio kako to nije ista stvar. Zbog njegove vesele naravi, njega su u početku nazivali Piouerlet, to jest onaj ko shvača šalu, ali zbog njegovih ratničkih podviga njegovo se ime pro¬mijenilo u Pikasou'rett ili Strašni čovjek. Francuzi su ga zvali Piliksaret jer im je to bilo lakše izgovoritL 4*.

160 11 Anñeltka u Iskušenju VHE161 Na kraju je postao Piksarett! Poslije onoga dana kad se ona umetnula izmeñu njega i ranjenog Irokeza i ponudila mu u zamjenu za život njegova neprijatelja, svoj ogrtač boje zore, po¬čelo je njihovo neobično prijateljstvo, prijateljstvo koje je u ono vrijeme izazivalo čuñenje, sablazan, užas, negodovanje. Anñelika nije tada ni u snu sanjala kakvu če ulogu Piksarett uskoro odigrati u njenu životu, ali on nije u njoj pobuñivao strah. — Da, — tvrdio je — mi smo bili odlučili da pregovaramo s Englezima, ali su nato došli Fran¬ cuzi. Da Li sam mogao pustiti u nevolji one koji su me pokrstili? Prošavši prstima po svojoj ogrlici sačinjenoj od medalja i križeva, nastavi: — Krštenje ie nama Wono!ancetima onda donijelo sreču, dok je za Hurone bilo vrlo pogubno: gotovo svi

su pomrli od velikih boginja ili od irokeških sjekira Ali mi. mi ?mo Wonolanceti, a to nije isto! Stari Shapleigh je vrlo rado brbljao s Anñeli-kom. On je otkrio da se ona razumije u biljke. On ju je rado poučavao i svañao se s njom kad se ona nije slagala s njegovim posebnim uvjerenjima. Pošto je ispitao lijekove što ih je ona nosila u svojoj putnoj torbi, predbacio joj je što upotrebljava belladonu. ña¬volju biljku, jer ona raste u Hekatinom vrtu. Naprotiv, on je osobito cijenio mušku komoljiku, „divnu travu pod Merkurovim utjecajem, dostojnu svakog poštivanja mada joj ga niko ne odaje" U svojim je kutijicama držao takoñer i zvijezde i njihove moči. Vierovao je da su komadi bakra, strukovi sporiša, golubovi ..venerskog" porijekla. A što se tiče blagoslovljenog čkalja tvrdio je: — To je Marsova trava koja pod znakom Ariesa liječi venerične bolesti, i to zbog antipatije prema Veneri koja njima vlada. Ja tu travu mnogo prodajem pomorcima. Dolaze ovamo i traže da im ju prodam pod izlikom da je na brodu izbila kuga, ali ja znam što to znači Tako je on automatski postajao učenjak. On je davao latinska imena gotovo svim biljkama što ih je poznavao. Ona je na dnu jednog starog sanduka pro¬našla meñu njegovim knjigama u kojima se govorilo o vračanjima, jedan piimerak knjige Herbatum vir-tutibus1 od Aemeliusa Macesa i jedno znatno djelo Rc-gimen sanitatis salerno ... prave dragocjenosti! I tako su prošla dva dana. Nalazili su se gdje su se nalazili, gotovo brodolomci, nesigurni za svoju sudbinu. Prema jugozapadu, za vrijeme dana, nazirala svi-nuta linija obale. Tamo su se dizali sivi pramenovi koji su se polako razilazili u plavom, ružičastom i mliječ¬nom zraku koji je u uznemirenoj blagosti prekrivao zaljev. Divan komad porculana. ... Sive mrlje su potjecale od požara što su ih iza¬zvali Indijanci svojim bakljama ... Plamen je proždirao Freeport, Yarmouth i sve obližnje zaseoke. Portland je bio ugrožen. Sve se to zbivalo vrlo daleko, previše daleko ña bi se moglo naslutiti vrevu očajničkih bijegova preko zaljeva. Brodovi dubokog gaza su se pojavljivali i ne¬stajali. Stalnom prelijetanju bijelih galebova pridru¬žili su se morovrani i burnice.

Toliko je ovdje bilo ptica da bi se, usprkos blješ-tavilu junskog sunca, odjednom našli u nekoj vrsti sumraka uslijed prolaza tisuča krila koja su u sloje¬vima presijecala nebo i koja su bila privučena jatima bakalara, haringa, tunova, škombri što su se dolazili mrijestiti u veliki Zaljev Massachusettsa koji je s jedne strane otvoren prema Atlantskom oceanu, a s druge strane zatvoren bogatim i strašnim Francus-. 1 O svojstvima trava -;Y* 'V

162 163

kim zaljevom' u kojemu su morske mijene dobivale goleme razmjere Trečeg dana njihova boravka na Rtu Maquoit Cantor reče svojoj majci. — Ako sutradan nijedan brod, nijedan čamac ne baci sidro u ovaj prokleti zakutak, ja odoh pješice odavde. Poči ču pješice obalom prema istoku. Krijuči se od divljaka, pronači ču negdje nekakav čun da se prebacim preko ušča. Na kraju ču stiči u Gouldsboro. Sam ču privuči manju pažnju nego da putujemo u skupini. — Neče li ti biti potrebni dani i dani da bi sretno priveo kraju taj pothvat? — Hodam isto tako brzo kao bilo koji Indija¬ nac. Ona se složi s njegovim naumom, mada ju je ispunjala velikim strahom misao što če ostati bez njega. Činjenica da se njegova snažna mladost pri¬lagodila svim mogučim neizvjesnostima američkog ži¬vota, predstavljala je za nju izvor utjehe.

Ta trebalo je nešto poduzeti. Nije se moglo bes¬konačno ostati tu i čekati nečiju, možda, sumnjivu pomoč. Tu je večer ponovo vrebala morsku površinu zahvaljujuči svijetlom sumraku. Ptice kriještalice su se smirivale u velikom ušču rij'eka. Neopipljiva, pamučna magla se razišla. Zaljev Casco se smirio u blistavoj vedrini. Na moru prevučenom zlatom poput dragulja su se sjajili otoci u odrazima blistavog topaza, modri kao sumpor, crni kao jantar. Priča se da ih ima tri sto¬tine šezdeset i pet, baš koliko i dana u godini. Svjetlost je sve više ustupala mjesto mraku. Zlato je potamnilo. More je poprimilo blijedosivu i hladnu boju, dok je kopno sa svojim zavojima malopomalo tonulo u neprozirnu tamu. Miris zaljeva se penjao do njih, gonjen oporim vjetrom. OkoliS je bio od bronce i mjedi. Prema istoku, na Rtu Harpwells, tačno u tre¬nutku kad je nestalo sunca Anñelika primijeti jedan brod. Izgledao je od zlata obasjan zadnjim zracima ¦ sunca. Ali ubrzo ga izgubi iz vida. — Nije li imao golemu goljenicu na pramcu? — ¦ poviče stari medicin's man. — Kladim se da je spu¬ stio jedra spremajuči se da uñe u luku. Znam ja do¬ bro taj brod. To je sablasan brod koji se uvijek pojavi na Rtu Harpwe!ls kadgod nesreča treba da snañe onoga, ili onu, koji ga opazi. A luka u koju se sprema da uplovi, to je Smrt... — On uopče nije spustio jedra — otpovrne ljutito Anñelika. Videči da su Je strahovito raspalile riječi starog vrača, mladi Cantor joj namigne da je smiri. Danas zaljev Funñjr 164 165 TREČI DIO GUSARSKI BROD

L

GLAVA XXI Sutradan se Anñelika probudila vrlo rano i bu¬duči da više nije uspjela zaspati, sišla je na morske obalu da skuplja školjke meñu hridinama ogoljelim uslijed oseke. Na obližnjem žalu krdo uznemirenih foka je podizalo zaglušnu buku koja je odjekivala pc svim uvalama. Mlada žena poñe da ih vidi. Obično su to bile mirne životinje. Nezgrapna i nespretna na kopnu, njihova su se mrka i blistava tjelesa u moru što se iskrilo u prvim odbljescima zore kretala zadivljuju¬čom gipkošču. Približivši se tog jutra, ona ubrzo otkri uzroke njihove uznemirenosti. Dvije ili tri foke ležale su na žalu izvrnute na bok. Bile su mrtve. Nad njih se več nadnijela sjena morskih ptica što su kružile i kričale zrakom. Netko ih je nemilosrdno pobio. Njihovi srodnici, veliki muž¬jaci, gospodari žala, bijesno su pokušavali otjerati per¬nate grabeži jivce. Pred tim prizorom Anñelika se trgne. Trebala je biti na oprezu jer taj je pokolj bio djelo ljudskih stvorova. Dakle, ljudi su bili tu... A ti ljudi nisu bili Indijanci jer ovi idu u lov na foke jedino zimi, u januaru ... Njene su oči lutale uvalicom. Neki brod, vjero¬jatno onaj brod fantom, tu se usidrio prošle noči, tu je proveo noč pod okriljem magle. 163

Ona se popne do kolibe. Skriveno iza naslage oblaka na obzorju sunce ee još ne bijaše pomolilo. Jutix> je bilo plavo, neobično plavo, i čisto i mirno. Tada u svježem zraku osjeti miris izgorene trave, drugačiji od mirisa dima što se dizao iznad kolibe kroz mali dimjak sagrañen od šljunka. Nagonski se -skrivajuči iza grmova i stabala borova ona lakim i hitrim korakom poñe rubom obale što se poput jezičca pružala izand fjorda. Miris dima od zelenih drva i vlažne trave bivao je sve gušči. Nagnuvši se nad stabla, Anñelika zamijeti vršak jarbola sa smotanim jedrima. Skriven iza jednog za¬voja pokraj kojega se more duboko uvuklo u kopno, bio je usidren brod. Odozdo se u nabreklim i lijenim kolutovima tam-nornodri dim dizao prema nebu pračen mrmorom ljud¬skih glasova.

Anñelika legne potrbuške po zemlji i pužuči se dovuče do ruba litice. Ali nije uspjela vidjeti one što su logorovali dolje, na uskom pojasu žala nagrizenog algama. Jedino je sada zvuk njihovih glasova dolazio iz blizine, zvuk oštar i grub ispremiješan portugal¬skim i francuskim riječima. Ali je zato u potpunosti vidjela brod. U stvari, bila je to obična brodica, šalupa. 170 GLAVA XXII Vrativši se, ona naredi da se djeca povuku u kolibu. Ispavana i odmorena počela su veselo skakati i igrati se loptom od strune. — Tamo dolje, u uvalici, ima ljudi koji su za¬ palili vatru. Imaju brod u koji bi se moglo smjestiti bar osam do deset ljudi. Ali ja nisam baš sigurna da če nam ti ljudi velikodušno ponuditi da se ukr¬ camo na njihov brod. Ona se nije nadala ničem dobrom od ljudi koji su bez potrebe ubijali neškodljive životinje, a uz to ih nisu čak ni pokupili več ih ostavili na žalu ... Sad Cantor poñe do označenog mjesta i ubrzo se vrati s vijestima da ih je vidio. Bilo ih je pet ili šest, ne više. Reče da ga podsječaju na gusare koji se tokom ljeta zaliječu u vode na sjeveru u potrazi za plijenom možda manje basnoslovnim od onog što ga otimaju španjolskim brodovima, ali kojega se zato bilo lakše dočepati. — Nama je potreban njihov brod — odlučno če Anñelika — ako nizašto drugo a ono da njim potra¬ žimo pomoč. Ona se tim ritečima obratila nadasve Cantoru i Stougtonu. On je jedini bio zdrav i čitav i kao takav joj mogao pomoči da stvori neku odluku. Pastora je tresla žestoka groznica i nalazio se stalno u polubunilu. Corvrin je bio ranjen. Mnogo je patio i napinjao sve svoje snage da ne kune u pastorovoj blizini Dva pomočnika, snažni i šutljivi momci, 171

bili su spremni na sve, ali ne i da posluže nekim sa¬vjetom. Stari Shapleigh se nije složio sa svojim gos¬tima. On ih je večeras ili sutra uveče morao napustiti i otiči u šumu jer bližila se noč kad je morao ubrati divlji sporiš.. Na Adhemara nije mogla računati.

Ostao joj je Stougton, taj seljak bez mašte, ali hrabar, i Cantor, sin francuskog plemiča, čiji je mladi život bio pun iskustva. Anñelika je imala povjerenja u razboritost svog sina, u njegovu prvu mladost, kad se u dječacima nagonski ¦ budi oprez, kad oni postaju svjesni svoje snage i muževne odvažnosti. Cantor se junačio da če lupežima ispred samog nosa oteti brod i odvesti s druge strane rta, gdje če se ostatak družine ukrcati na nj. Baš u tom trenutku Anñelika se diže, poñe prema vratima i otvori ih. Bilo joj je odmah potom jasno Sto ju je vuklo napolje. Krili kozodoja se stalno ponavljao zvučan i oš¬tar. Piksarett ju je dozivao. Ona potrči prema rubu poluotoka i na ñfu.soj stra¬ni, na vrhu crnog hrasta primijeti Indijanca koji ju je, napola skriven gustim liščem, žustrim pokretima na nešto upozoravao. Na nešto što se nalazilo ispod nje. Ona spusti oči, pogleda prema žalu i krv joj .se u žilama sledi. Hvatajuči se za čuperke grmova i krž¬ljave borove koji su rasli u pukotinama litice, verali su se ljudi. Nema sumnje, bili su to gusari sa šalupe. Kad je jedan od njih, osjetivši da je otkriven, podigao prema njoj svoje gusarsko lice, ona vidje da meñu zubima drži nož. Bit če da su i oni otkrili da na tom zabačenom mjestu imaju susjede te su ih ti okorjeli lupeži htjeli iznenaditi. Videči da su otkriveni i da im je propao iznenadni napad, iz njihovih usta potekoše strašne kletve. Sad su se penjali uz liticu što su brže mogli. Anñelikm pogled padne na košnice što su se nalazile odmah kraj nje. Prije no što če podbrusiti pete ona zgrabi jednu izmeñu njih i, videči da su se lupeži več dohvatili ruba litice, brzim je pokretom baci na njih. Košnica je bila puna razjarenih pčela. Košnica padne tačno ispred njih i uskoro se raz-lijegoše strašni i bolni krici. Anñelika nije čekala da vidi kako se gusari brane od pobješnjelog i crnog oblaka pčela. Trčeči, izvuče svoj oštar nož iz korica. Dobro je učinila jer su se razbojnici podijelili u dvije sku¬pine. Odjednom primijeti da se izmeñu nje i prebiva¬lišta Johna Shapleiga ispriječilo nekakvo grbavo ce¬rekalo, odjeveno u dronjke i s nekakvom trorogom kapom na glavi u koju je bilo zadjenuto crveno no¬jevo pero. To je cerekalo vitlao oko sebe kratkom toljagom.

Bit če da je taj čovjek bio ponešto pijan ili je možda vjerovao da se ne mora bojati jedne žene. Bilo kako bilo, on navali na nju, a buduči da je ona spretno izmakla udarcu toljage koja zazviždi zrakom, on posrne i doslovce se nabije na oštar šiljak njena noža kojim je ona izmahnula da bi se obranila. Covo muklo rikne. Ona načas osjeti njegov dah koji zaudarao na rum. i pokvarene zube. Njegove zgr¬čene ruke je ispuste. Umalo je nije povukao za so¬toni pri svom padu. Užasnuta, odbaci ga od sebe i vide kako se skljokao ispred njenih nogu, zgrčivši ruke na trbuhu. Krmeljive oči zločinca zjapile su čuñenjem. Ne časeči časa i prepustivši čbvu njegovoj sudbini, Anñelika se u tri skoka stvori kod Shapleighove kolibe i na brzinu zatvori klimatavu drvenu ogradu. <#¦ 173 GLAVA XXIII — Ispala mu crijeva! Turoban krik je odjekivao u jasnom junskom sumraku koji je dugo trajao u Zaljevu Casco. — Ispala mu crijeva! Tamo iza grmlja jedan je čovjek javljao drugom. Dobro zabarikadirani u svojoj kolibi, Englezi i Fran¬cuzi su čuli taj krik koji se zatim produžavao u bolnu i jecavu buku. Dan koji je tragično počeo završavao je bez po¬bjednika. S jedne strane Englezi i Anñelika, nema sumnje, slabo naoružani, ali zaklonjeni iza svojih zi¬dova od balvana, a s druge strane gusari, okrutni i nasrtljivi, ali bolesni od ujeda pčela i uz to izgubivši jednoga druga ranjenog u trbuh. Na nesreču Anñelike i njenih drugova oni su se sklonili kraj jednoga potoka koji se nalazio u blizini kolibe da bi svoje lice i natečene dijelove tijela, vlažili svježom vodom. Postavivši se tako, nisu dopustili nikome da iziñe iz kolibe. Psovali su i kleli da bi zatim nastavili sa stenjanjem. Iz kolibe ih nisu mogli vidjeti, ali su zato osječali da se nalaze iza prvih stabala i čuli su kako stenju. Kad je potpuno pala noč njihovo cviljenje, njihovi uzdisaji i bolni krikovi ispunjali su zrak u tačnim vre¬menskim razmacima te su s krikovima foka što su dopirali sa žala predstavljali takvu jezovitu dreku da se čovjeku dizala kosa na glavi.

Uskoro je mjesečna preplavila okolicu. More se osu srebrom i čitava eskadra otoka crnih poput ma¬stila činilo se kao da je zaplovila prema dalekim bje¬linama. Usred noči Anñelika se uzvere na jednu klupicu, skinuvši s krova jedan crijep proviri napolje da bi s visine ocijenila situaciju. — Hej, mornari, čujte što ču vam reči! — po¬ viče na francuskom snažnim i jasnim glasom. Ona vidje kako se miču prilike gusara. — Slušajte, dakle, mogli bismo se sporazumjeti. Ja ovdje imam lijek koji če ublažiti vaše patnje. Osim toga, mogu previti vašeg ranjenog druga ... Primaknite se na dva hvata od kuče i pobacaite svoje oružje. Mi ne želimo vašu smrt. Želimo jedino spasiti svoj život i posuditi vaš brod. Zauzvrat čemo vas izlije¬ čiti. Isprva ne dobi nikakva odgovora. Zatim je čula nejasan mrmor koji se miješao sa zapusima vjetra. —- Izliječit čemo vas — ponovila je Anñelika. — Inače čete poumirati. Ubodi pčela nisu bezazlena stvar.. A vaš če ranjenik, ukoliko mu se ne pruži hitna po¬moč, sigurno podleči! — Sto kažeš! Podleči če... Ta njemu su ispala crijeva napolje, i sigurno če crknuti — zarokta nečiji debeo glas iz noči. — To nikako nije dobro za njegovo ozdravljenje. Budite razumni! Pobacaite oružje, kao što vam pred¬ lažem. A ja ču vas njegovati. U noči. njen zvonki ženski glas je djelovao utješ¬no i kao da je dolazio s neba. Uza sve to gusari nisu odmah pristali. Trebalo je pričekati zoru. — Hej, ženo! — poviče tada jedan od njih. — Dolazimo! Iza šumice dopre zveckanje čelika i jedna krupna prilika posrčuči se približi noseči u naručju čitavu gomilu noževa, jurišnih mačeva, zatim jednu sjekiru < jedan pištolj. ^ssi

174

175 On sve to položi na nekoliko koraka od ograde. Štičena kremenjačom starog Shapleigha i Adhe-inarovom mušketom što ju je Cantor držao uperenu, ona priñe čovjeku. On je bio gotovo slijep od oteklina što su ih prouzročile pčele izbovši mu čitavo lice. Po njegovu vratu, ramenima, mišicama, rukama posvu¬da su se vidjele otekline. Shapleigh zabaci unazad svoj visoki puritanski šešir i uze se vrtjeti oko njega, njuškajuči ga i cere¬kajuči mu se, radosna izraza na licu. — I see... I see! The squash seams to be quite ripe!1 — Spasite me! — preklinjao je čovjek. Košulja pocrnjela od pradavnih mrlja krvi, plat¬nene kratke hlače koje su otkrivale runjave koljena predstavljali su odječu pravog pravcatog gusara. Po njegovu pojasu o kojemu su visile, zasad praz¬ne korice noževa svih mogučih dimenzija bilo je očito kao sunce da je taj čovjek pripadao društvu gusara, da je bio jedan od onih ljudi što su po karipskim otocima lovili, ubijali, sjekli divlje svinje i volove da bi zatim sušili njihovo meso i njime opskrbijavali brodove. Naprosto mesari na oceanu i trgovci, ako se baš hoče, ni bolji ni gori od drugih. Meñutim, njih su u gusare i u rat otjerali španjolski osvajači koji •osim sebe nisu. trpjeli nikoga na američkim otocima. Njegovi drugovi koji su se nalazili iza stabala iz¬gledali su još gore od njega. Jedan dječak, mali od broda, slabunjav i ubog izgledao je kao da če svakog časa izdahnuti. Portugalac maslinaste puti izgledao je kao glavica kupusa, a posljednji, garav, kao gorka tikva. A što se tiče ranjenika... Anñelika podiže prljavi dronjak prebačen preko njega. Mrmor užasa i strave ote se s usana gledalaca. Anñelika je jedva suzdržavala gañenje. Razjapljena rana bila je barem petnaest palaca •duga, a iznad nje se dizala ogromna kila slična gnijezdu zmija koje su se grčile, nadimale, krivile u grče¬vitim pokretima, kao utjelovljeni prizor groze. Gola crijeva čovjeka s otvorenim trbuhom! Svi su stajali kao ukopani, zaprepašteni na svo¬jim mjestima, osim Piksaretta, koji se iznenada po¬javio i znatiželjno se i radosno sagnuo nad užasnom ranom. Anñeliki se gotovo istog trenutka nametnulo sa¬znanje da mora pokušati sve da ga spasi. Ranjenik, koji nije bio bez svijesti nego, naprotiv, vrlo priseban i pomalo podrugljiva izraza, oko usana, promatrao ju je živim okom ispod čupavih obrva. Usprkos njegovoj voštanoj puti i vrlo upalim crtama lica,

Anñelika nije primječivala na njegovu ogrubjelom licu pija¬nice znakove smrti. Čudno, ali izgleda da je on od¬lučio da živi Nož ai na jednom mjestu nije probušio crijeva što bi bilo izazvalo dosta brzu smrt. On je prvi prešao u napad prigušenim glasom i trudeči se da mu lice ostane što mirnije: Yes Miladv I1 Ovako podli udarac teško je bolje izvesti, do vraga Pravo djelo Ciganke koja ne prašta, znam ja to dobro Sada, ovo treba sašiti! Mora da je tome snatrio za vrijeme beskonačne duge noči i da se malopomalo uvjerio da je to mo¬guče Tom čovi nije nedostajalo bistrine uma, mada nije bilo sumnje da je, u biti, bio gad. Bilo je dovolj¬no načas promotriti njegovo držanje i držanje nje¬govih drugova pa da se shvati kakvom su soju pri¬padala sva petorica. Otpaci s brodova! Anñelikin je pogled prelazio s čovjekova lica, na kojemu se opažala upravo ñavolja volja za životom, na jezovitu kilu iz koje se širio strašan smrdež, dok su krupne muhe več počele zujati naokolo. V redu najzad če ona odlučno. — Pokušat čemo1 jv» *

1 Vidim... Vidim! Čini se da je bundeva sasvim zrela! 176 1 Da gaspouo: lž Anñelika u iskušenju VH5 177

GLAVA XXIV „Vidjela sam ja i gorih slučajeva", ponavljala je rasporeñujuči na brzinu na jednu daščicu u kolibi par instrumenata što ih je izvukla iz svoje putne torbe. To što je ponavljala nije bilo baš tačno... Si¬gurno je da je tokom zime u Wapassouu vršila prave operacije, svaki put drugačije i svaki put sve složenije. Izuzetna spretnost njenih gipkih prstiju koji kao da su živjeli vlastitim životom, nagonska spretnost njenih ruku koje su imale osobinu da

liječe sve čega se dotaknu, silili su je da stječe iskustva za koja je, s obzirom na vrijeme i kraj, trebalo imati hrabrosti. Tako je ona u prolječe liječila indijanskog pogla¬vicu kojemu je kanadski sob rogom napravio dugu ranu na leñima. Tom prilikom prvi put je pokušala spojiti rubove rane s nekoliko končanih šavova. Zacje-ljenje je išlo nevjerojatnom brzinom. Glas o njenim liječničkim sposobnostima se pro¬nio. U Houssnoku je čitava gomila uroñenika došla k njoj izrazivši želju da ih liječi Bijela gospoña sa Srebrenog jezera. Vrlo tankim iglama što ih je pronašla meñu sit-ničarskom robom u postaji, spretni prsti urara, gosp-ñina Jonasa, dali su polusavijen oblik koji se Anñeliki činio prikladnijim za tako osjetljiv zadatak. Bila je sretna što je uspjela spasiti svoju dragocjenu torbu za vrijeme svih onih peripetija koje su se nedavno zbile. To je bilo divno. U njenim je uglovima pro¬našla svu silu potrebnih stvarčica. U jednoj kožnatoj kesici pronašla je pregršt istučenih mahuna akacije Taj prašak koji je sadržavao spasonosni tanin upo¬trebljavala je kao melem koji je možda, sprečavao da se trovanje ne proširi tijelom kad se jednom rana zatvori. Nije imala dovoljno tog praska, zato ga po¬kaže Piksarettu koji se, pošto ga je promotrio i onju-šio, iskusno osmjehne i pojuri prema šumi. — Ti se s jednim Englezom pobrini za brod — Anñelika naredi Cantoru. — Uvjeri se da li je u sta¬nju da zaplovi s dijelom naše družine. Budite na op¬rezu i dobro se naoružajte mada mi ovi bijedni lupeži ne izgledaju kadri da nam u ovom trenutku naude. Elisabeth Pidgeon bojažljivo ponudi AnñelUri sVo-ju pomoč, ali je ova radije pošalje da mašču namaze jadne žrtve pčela. Previjajuči stalno prečasnoga Tho-masa Patridgea, stara je gospoñica stalno nečim bila zabavljena, a svjesna nastale situacije, ona meñu gu¬sarskim oružjem nañe najmanje oštečenu sablju i, pošto ju je ponosno objesila o pas, odskakuta do ko¬libe gdje je Shapleigh več premazivao gusare svojim lijekovima stalno se cerekajuči pri tom. Stoječi pod stablom pokraj bolesnika, Anñelika očisti pločasti oblutak i na njemu rasporedi kutijicu s iglama i pincetama, bočicu vrlo jake rakije, ška¬rice, šarpiju koja je uvijek čista i bijela bila, umotana u komad gumiranog platna. Nije imalo smisla prenositi ranjenika. U blizini je proticao potok. Ona razgori žeravicu male vatre, na nju stavi zemljani sud s nešto vode u njemu i nju saspe prašak od mahuna akacije.

Piksarett se vrati, ruku punih mahuna akacije. Bile su još zelene. Anñelika dograbi jednu, stavi je pod zub, iskesi se ispljunuvši zelen i trpak sok. Mada je taj sok imao vrlo neugodan okus,' to još nije bio okus sazrelog tanina koji je imao metalni okus mas¬tila i posjedovao dragocjenu osobinu da steže rane, da ih zacjeljuje, da suzbija opasna gnojenja i, na kraju, da svojom ljekovitom i životvomom snagom spreča¬va gnojenje što izbija iz samih rana, čak i več zdravih

173 179

rana. kojima dugo treba da potpuno zacijele. Te zelene mahune bit če manje djelotvorne. — Moramo se zadovoljiti onim što imamo pri ruci! — reče. Ona ih htjede staviti u lonac da se iskuhaju kadli je Piksairett zaustavi: — Pusti da Maktera to uradi — reče. I on pokaže na staru Indijanku, služavku ili dru¬žicu starog engleskog liječnika. Čini se da je njoj bila poznata vrijednost biljke. Ona čučne pokraj vatre i uze žvakati mahune rasporeñujuči ih potom na široko lišče. Anñelika je pusti na miru jer je znala — stari vrač u Dabrovom logoru pokraj Wapassoua ju je u to podučio — da je lijek tako pripravljen bio naj¬djelotvorniji. Vrati se zatim prema svom ranjeniku u čijim se stalno otvorenim očima palila sad nada, a sad užas Videči kako je klekla pokraj njegove glave i sagnula prema njemu svoje lice uokvireno svijetlom kosom i s izrazom napete odlučnosti, on se sneveseli i u nje¬govu pogledu starog lisca bljesne turoban sjaj. — Polako, ljepotice — prošaputa oslabljenim gla¬ som. — Prije no šio počneš, treba da se dogovorimo Ako me skrpiš i ako se ponovo uspravim na svojim nogama, ti nečeš valjda tražiti da ti ostavimo svoje oružje i da ti prepustimo onu staru krntiju? Ta krntija je sve što nam je onaj lupež od Zlatobradog dao da bismo se održali na životu u ovom jebenom kraju

Nečeš se, valjda, pokazati gorom od njega? — Zlatobradi — ponovi Anñelika načulivši ušL — Vi, znači, pripadate njegovoj posadi? — Vi ste pripadali, htjela si reči. Taj prokleti momak nas je iskrcao ovdje a da nam čak ni baruta nije dao dovoljno da se obranimo od divljih zvijeri, od Indijanaca, te od ljudi koji žive na obali kao što ste vi za koje znamo da su svi, manje-više brodo¬ lomci — A sada šutite — reče Anñelika sačuvavši mir — vi suviše pričate za čovjeka koji se nalazi na umoru... Kasnije čemo pričati o vašim poslovima koji nas se ne tiču. Bio je sasvim iscrpljen. Činilo se da se njegova prožima put sasvim uvukla u kosti lica koje več bi¬jaše, s izbečenim očima okruženim, crvenim podoč¬njacima, dobilo mrtvački izgled. Ali krvavi rub oko njegovih kapaka bio je do-kL7x>m njegove izdržljivosti. „Preživjet če", pomisli Anñelika stisnuvši zube. Poslije če več doči na red i razgovor o Zlato-bradom. — Suviše je rano da postavljate uvjete, gospodi¬ ne — odgovori mu ona. — S vašim oružjem i vašim brodom učinit čemo ono što nam se svidi. Budite sretni izvučete li živu glavu. — U svakom slučaju ... mnogo če dana proči pri¬ je no što se skrpi ona... ikrntija — dahne ranjenik ne predajuči se. — Prije no što vas skrpamo proči če takoñe mnogi dani, tvrdoglavče. A sada, momče, čuvajte svoje snage i trudite se da budete što mirniji. Ona položi svoj dlan na mlohavu kožu njegova čela ljepljivu od znoja. Premišljala je da li da mu da da popije neko umirujuče sredstvo, i to baš neko na bazi belladone koju Shapleigh nije trpio. Meñutim, nijedno sred¬stvo kojim je raspolagala neče biti dovoljno jako da nadjača neljudske bolove što če ih prouzročiti ope¬racija. — Dobar grog — zastenje ranjenik — dobar i vreli grog s pola limuna u njemu popio bih tako rado pa makar mi bio posljednji! — Prijedlog nije- loš — primijeti Anñelika. „Jedino to če mu pomoči da podnese operaciju. Ovaj lupež je tako prožet rumom da če ga to, možda, spasiti."

— Hej, bitango — reče snažnom gusaru koji im se bijaše približio, da nemate, možda, još koju pintu ruma na raspolaganju?

180 181

Klipan kimne glavom taman toliko koliko su mu dozvoljavale bolne oteldine. U pratnji jednog Engleza siñe do njihova logora u uvalici i vrati se s booom od crnog stakla i dugačkog grliča. Boca je bila do polo¬vice puna. Ako je suditi po mirisu što se iz nje počeo širiti kad je Anñelika izvadila čep, to je bio sigurno najbolji rum što se proizvodi na karipskim otocima. — Tu je — reče Anñelika. — Deder, potegni, momče, potegni što više možeš, potegni dok se nebo ne zavrti oko tebe kao čigra. Buduči da mu se ona obratila odjednom sa „ti", on shvati po tome da je vrag odnio šalu. — Zlo mi se piše — zahropta. U očima mu se javi očaj. — Postoji lj neki svečenik u ovoj prokletoj vu¬ kojebini? — Postoji — javi se Piksarett i baci se na koljena. Ja sam kod Crnorisca vjeroučitelj, a uz to sam pogla¬ vica svih Abenakisa. I tako me je Gospod odabrao da krštavam ljude i da ih odrješujem od grijeha. — Gospode Bože, jedan divljak, pa to je kruna svega! — poviče ranjenik i izgubi svijest ne zna se da li od silnog uzbuñenja ili od pretrpljenih muka. — Bolje tako — nato če Anñelika. „Isprat ču mu ranu", mislila je, toplom vodom u koju ču usuti malko esence belladone. Uze komad kore koja je imala oblik žljebiča po¬moču kojega če bolje usmjeriti tanak mlaz vode iz tikve što ju je držao Piksarett. Zatim se nagne nad jezovitu ranu

IM prvom dodiru, zaista vrlo lakom, ranjenik se trgne i pokuša se pridiči. Snažne ruke Stougtona spri-ječiše ga u tome. Anñelika naredi tada golemom gusaru da legne svom drugu preko bedara, i to licem prema zemlji, a Shapleighovom Indijancu da mu drži gležnjeve na nozi. Ali ni to nije bilo dovoljno. Ranjenik se osvjesti i uze moliti da mu pridignu glavu. Otpije nekoliko gutljaja ruma, a zatim, polusvjefetan, dopusti da mu zglobove privežu za kočiče zabijene u zemlju Anñe182 lika smota komad šarpije u lopticu i gurne mu je izmeñu zuba, a zatim mu pod šiju podmetne struk slame pazeči na to da ranjenik nesmetano i lako diše kroz nosnice. S druge strane ranjenika spusti se na koljena stari Shapleigh, Englez, ljekarnik. Bijaše skinuo svoj vi¬soki šešir i sad mu je vjetar mrsio bijelu i rudlavu kosu. On je bio taj koji se i po svojoj službenoj duž¬nosti i zato što je bez rijeci shvačao što Anñelika želi prihvatio uloge njenog asistenta, stoga dohvati pancete od trstike i napravi prvi zahvat da približi rubove ra¬ne. To je bilo gotovo nemoguče izvesti do kraja, ali Anñelika oštrim i odlučnim pokretom zabode iglu u meso naizgled mlohavo, ali, u stvari, žilavo i otporno, držeči ga prstima. Zatim neprimjetnim pokretom zglavka koji je zahtijevao priličnu snagu i vještinu da bi ga se izvelo, ona provuče kroz meso masni konac i veže ga u čvor. Radila je vrlo brzo i odreñenim tempom, ne oklijevajuči, sagnuta, potpuno nepokretna u tijelu. Jedino su joj spretne ruke bile u stalnom pokretu. Stari Joh je očima pratio njen rad, poma¬žuči joj pincetama ili prstima kad bi pinceta popustila pod otporom izmučenog mesa. Nesretni mučenik ležao je bez snage, ali ipak su mu tijelo potresali stalni i tegobni trzaji. Na trenutke bi se kroz šarpiju u ustima probio strašan i mukli hro¬pac koji se činio posljednjim. Pri tom je golemi grozd smrdljivih crijeva, sluzavih i u stalnom pokretu, iz¬bijao ponovo napolje te ga je trebalo gurati u unu¬trašnjost kao životinju koju se davi. Ljubičastobijeli uvoji crijeva stalno su ispadali napolje kroz meñu¬prostore te su tvorili više prodera koji su svaki čas mogli puknuti ili biti probušeni što bi, Anñelika je to vrlo dobro znala, bilo kobno po ranjenika. Ali Čitav taj splet utrobe izdržao je sve i posljednji šav je bio vezan. Čovjek je ležao kao mrtav. Anñelika dohvati melem od akacijinog tanina što 3°j ga je pružila Indijanka, prekri njime čitavu po¬vršinu trbuha i čvrsto stegne okrajke platnene vrp~ 183

ce što ju je prije no što je počela operacija ona pro¬vukla ranjeniku ispod bubrega. Tako stegnut, Drvoglav se morao prilagoditi na svoja ispala crijeva ponovo ugurana na staro mjesto te se trebalo nadati da če i ona konačno shvatiti gdje im je pravo mjesto. Anñelika se uspravi. Sva su je leña boljela. Či¬tav taj posao potrajao je više od jednog sata. Ode oprati ruke u potoku. Zatim se vrati natrag i sve pospremi. Iz uvalice su dopirali udarci mlata. Brod če biti spreman za odlazak prije no što ozdravi njegov ku¬kavni kapetan. Anñelika podigne ranjeniku vjeñe i posluša mu otkucaje srca. Još uvijek je bio živ. Promatrajuči ga s kraja njegovih prljavih, žuljevima posutih i čupa¬vih nogu, osjeti neku vrst simpatije za taj ljudski otpadak kojemu je upravo spasila bijedno biv-stvovanje. GLAVA XXV Za sva nije bilo mjesta na gusarskom brodu kad je ovaj bio osposobljen za plovidbu, a prije sve¬ga na nj se nisu mogli prenijeti ranjeni i bolesni. Tko če otiči, a tko ostati, to je pitanje mučilo mno¬ge savjesti i baš zbog toga Anñelika je još jednom morala preuzeti na sebe odgovornost. Bilo je očito da je Cantor, koji se razumio u plovidbu,^ morao preuzeti mjesto zapovjednika broda kako bi ga odveo u Gouldsboro. Stougton i Convin, odrasli na obali, pomoči če mu pri upravljanju brodom, te je bilo logično da otputuju sa svim članovima svojih, obitelji. Osim toga njihove se sluge ni za živu glavu nisu htjeli odijeliti od njih. Oni bi pomrli od straha bez svojih gospodara, ne bi znali što bi radili na tom svijetu bez njih. Za druge više nije bilo mjesta na brodu, a gdje onda da smjeste bolesnike kojima je bila po¬trebna njega. Anñeliki je bilo odmah jasno da če biti prisiljena ostati kraj ovih. Nikad je osječaj odgovor¬nosti nije teže pritiskao. Ali kako da prepusti njiho¬voj sudbini umiruče, kako da napusti ogromnog Tho-masa Patridgea, gusare izbodene pčelama, te svog ra¬njenika, kojega je sama operirala. Cantor je žestoko prosvjedovao protiv takve odluke. Njemu se nije ni¬malo mililo da majku ostavi u tako bijednom i tako' opasnom društvu. — Pa tebi je i te kako jasno — rekla mu je ¦— da se nijednog bolesnika ne može prenijeti na brod.

184

185

Oni če samo smetati piri upravljanju brodom,- tražit če njegu koju im ne možemo pružiti na brodu, te če poumirati 25a vrijeme putovanja, — Pa neka ostanu ovdje i neka ih njeguje stari Shapleigh. — Stari Shapleigh mi je kazao da on mora u šumu jedne od narednih večera, da zbog mjesečine ne može odlagati odlazak. A ja vjerujem da se on ne želi nači sam licem u lice s ovom bagrom s Caraiba... — A zar vama ne prijeti još veča opasnost osta¬ nete li u njihovu društvu? — Ja se znam braniti. Osim toga, svi su oni bolesni da se maknuti ne mogu. — Nisu baš svi. Ima meñu njima jedan koji se dobro oporavlja, a čiji mi pogled ne kazuje ništa dobro. — Pa dobro. Evo rješenja. Ti češ ga ukrcati na brod. Corwin i Stougton če paziti na nj dok ne doñete u priliku da ga se riješite iskrcavši ga na neki od otoka u Zaljevu Casco. Poslije čete otploviti u Gouldsboro. Budete li imali povoljan vjetar mo¬ guče je da ču te za manje od osam dana vidjeti kako dolaziš na Rolelcu. Ništa mi se ozbiljno do tada ne može dogoditi... Ona je htjela i sebe i Cantora u to uvjeriti. On na kraju prizna da se ne može smisliti nikakvo dru¬go rješenje... Sto brže podignu jedra, prije če se svi zajedno nači na okupu u vlastitoj obitelji, zaštičeni zidovima Gouldsboroa koji im je iskrsavao pred očima kao luka mira i kao kraj svih zabrinutosti. U Gould-sborou je bilo oružja, tamo je bilo bogatstva, ljudi, brodova ... Ostalo ih je svega osam na Rtu Maquoit. Poslije dva dana gusarski brodič opremljen kako treba i pod iskusnim zapovjedništvom Cantora isplo¬vio je iz uvale i nagnut u stranu, poput galeba noše¬nog vjetrom, nestao je iza zadnjih otoka.

Brodom su otplovili obitelji Corwin i Stougtom, njihove sluge, mala RoseAnn i jedan od gusara, onaj što se najbolje osječao. Njega če se prvom pri¬likom riješiti iskrcavši ga na nekom od otoka. On je na svom žargonu dugo nešto govorio sa svojim drugovima prije no što je otputovao. Još jedan raz¬log da ga dobro nadziru. Ostali isu mali Samuel Corwin, koji je polako prizdravljao od svojih opeklina, velečasni Patridge, isuviše slab, i gospoñica Pidgeon. Ona nije htjela napustiti svog pastora. Ali na njenu je odluku utje¬cao i strah od mora. I tako kad se sve zbroji, ona je radije ostala kraj Anñelike za koju je vjerovala da je pod zaštitom nečije moči, pa bilo da je ta za¬štita potjecala od vraga ili ne. Anñelika ju je slala po drva u šumu, po vodu, da traži školjke ili da lepezom hladi bolesnike koje su napadali komarči. U stvari, šalupa više niti jednu osobu nije mogla primiti, ali je zato nesit svojim divljim bezobrazni¬kom,' bacivši se u more i plivajuči poput ogromne vidre u brazdi •broda, prisilio Cantora da mu nañe mjesta na palubi. O izboru putnika se dugo raspravljalo. Na kraju je odlučeno da otputuju oni koji su bili zdravi i či¬tavi jer je postajala bojazan da bolesnici ne bi pre¬živjeli plovidbu. Anñelika se osječala vezanom za onu olupinu od čovjeka što ga je ona operirala. Covo je stalno kme-čao grčevito se držeči života. Zvao se Aristid Be-f aumarchand1 kao što joj je povjerio jedan od nje¬govih drugova. — Niti je lijep, niti je dobar trgovac, okladila bih se — reče na to Anñelika slegnuvši ramenima. — Njemu bi bolje pristajalo neko drugo ime: Drvoglav ili Zgubidrob, na primjer. Tog jutra velečasni Patridge otvori oči, reče da je nedjelja i zamoli da mu dadu bibliju kako bi pri1 Na francuskom znači: lijepi trgovac

186 187

premio propovijed. Mislili su da bunca pod utjeca¬jem groznice, te ga htjedoše umiriti, ali on se raz-galami i odlučno ponovi da je nedjelja, dan Go¬spodnji, i da bi svi morali toga biti svjesni: da je taj dan bila nedjelja. Sedam dana je prošlo od indijanskog napada na malu englesku naseobinu.

Anñelika je živjela u nadi da su brodovi Jof-freya de Pevraca još krstarili uščem Kennebeca. Can-tor je bio uvjeren da če bar jednog sresti. A ako ne sretne, za najviše dva dana bit če u Gouldsborou i odmah če poslati pomoč. Dobar, snažan i siguran brod, naoružan velikim topovima na kojemu si se na otvorenom moru mogao odmarati i u miru se vra¬titi kuču. Koje li sreče! Ali dva su dana prošla a na obzorju se ništa ne pojavi. Elisabeth Pidgeon je svojim drhtavim glasom pa¬storu čitala bibliju. To su njeno čitanje slušala i dva boleena gusara sumnjičavog i bahatog izraza lica. Tu dvojicu je trebalo brižno njegovati, ali se nikome nije žurilo da ih što prije vidi zdrave i pri snazi. Treči, koji je rastom bio najviši i najsnažnijeg tje¬lesnog ustrojstva išao je stalno od Zgubidroba do druge dvojice drugova koji su ležali u kolibi i s nji-tna nadugo raspravljao na romasko-arapskom žargo¬nu. Njegov hod, prvih dana bolan pri svakom kora¬ku, sada je postao čvršči. Bio je ogroman, težak i izazivao nemir u srcima Anñelike i njenih drugova. — Pazi dobro na nj — govorila je Anñelika Adhemaru. — Inače če se domoči jednog od onih nože¬ va i zarinut če nam ga u leña. Taj je gorostas pokazivao iskrenu samilost pre¬ma operiranom drugu. — On mi je brat — govorio je. — Vi uopče ne ličite jedan drugome — otpovrne Anñelika usporeñujuči uzrast tog gorostasa s mršaidm likom što se nazirao pod pokrivačem. 188 — Mi smo brača Obale. Več je petnaest godina što smo izmiješali svoju krv i svoje kese. I uz grozni osmijeh na svom licu izobličenom od ujeda pčela,! on joj dobaci: ¦— Možda vas zbog toga i neču zaklati... Da zato što ste spasili Aristida. Nad ranjenikom, je noču trebalo bditL Ona je nad. njim nategla komad platna ne zbog toga da bi ga zaštitila od sunca jer ga je stablo donekle štitilo, več od nočne rose ili od iznenadnih kiša koje su po¬nekad padale ili od prskavice što ju je vjetar za vri¬jeme plime dopuhivao do njih. Ona je bdila nad njim, uporna, pažljiva, iznena¬ñena videči da se ozdravljenje uvlaci u njegovo osu¬šeno tijelo. Tako ju je uzbuñivao uspjeh operacije da je na trenutke gotovo voljela tog • kukavnog Aristida. Onu istu večer kad je operiran, on je otvorio oči i tražio da mu dadu duhana i jedan grog „sa či¬tavim limunom... koji češ mi oguliti, Hijacinte" ...

Da nije dobio svoj grog i svoj limun, nakon čega mu je ona dala procijeñenu riblju juhu, život se u nj ne bi tako brzo vratio. Osvanula je glasovita nedjelja kad je konačno i pastor Thomas. Patridge došao k svijesti,.. — Pomoči ču vam da sjednete — reče Anñelika ranjenom, gusaru. — Da sjednem, ti hočeš da crknem? — Ne zato. Treba da krv kola inače če se zgu¬ snuti. Osim toga, zabranjujem vam da mi se obra¬ čate s „ti", sad kad ste izvan opasnosti. — E, to ne! Koje li žene! — Doñite ovamo i pomozite mi, vi morski mesaru! Udvoje ga uzeše ispod pazuha, podignu ga i po¬drže u sjedečem stavu. Bio je blijed i sav obliven znojem. 189 — Konjaka! Dajte mi konjaka! — Adhemare, donesi bočicu. Kad je Drvoglav otpio nekoliko gutljaja, izgle¬dao je bolje. Ona ga prisloni o gomilu vreča od ži¬votinjskih koža i dugo ga i sa zadovoljstvom pro¬matraše. — Evo, Drvoglavi. Treba samo da prdite i pišate i bit čete kao i sav drugi svijet. Vi ste spašen čovjek. — U dobri čas — nato če on. — Vi barem ka¬ žete popu pop, a bobu bob ... U pravu su oni koji tvrde da ste ispali iz ñavoljeg bedra... Jer to je, bogami istina, živa istina! On obriše svoje oznojeno čelo. Ona mu obrije bradu punu gamadi. Sad je imao izgled bezazlenog malog trgovaca ostavljenog od svoje žene i vjerovnika. — Ja više ne predstavljam ništa u očima Zlatobradog. Eto, u tome je stvar — zastenja čovo. Ona mu pomogne da se ponovo ispruži, a kad se malko odmorio, reče: — Hajde, da malko porazgovaramo o ZLatobradom i o onima koji tvrde da sam ja izišla iz ñavoljih bedara. — Oh! Nemam ja u tome nikakva udjela — bra¬ nio se gusar. — Znate li vi tko sam. ja?

— Ne baš previše dobro, ali Zlatobradi to zna. Vi ste Francuskinja iz Gouldsboroa. Priča se da ste vještica, udata za jednog vješca koji pomoču školjaka pravi zlato. — A zašto ga ne bi pravio pomoču ruma — otpovme Anñelika vrlo ozbiljno. — To bi vam više odgovaralo, a? — Prenio sam samo ono što brbljaju mornari koje smo sreli u Francuskom zaljevu. Meñu mor¬ narima mora postojati povjerenje. — Mornari kao što ste vi u prvom su redu raz¬ bojnici Osim toga, pravi mornari ne govore vašim žargonom. 190 — Ako baš hočete, to možete tvrditi za nas dvo¬ jicu — otpovrne Zgubidrob poprimivši dostojanstve¬ ni i uvrijeñeni izraz — ali nikako za Zlatobradog. OH, on je pravi gospodin, oprostite...! A osim toga, na kugli zemaljskoj nema boljeg mornara od njega. Možete vi vjerovati kad to tvrdim, meñutim vi ste vidjeli kako je s nama postupio, kurvino kopile, iskrcavši nas kao kakve „crnje", da tako kažem, bez živeža i bez oružja na ovu divlju obalu. Rekao je da sramotimo njegov brod. Portugalac, čije su otekline nešto splasnule, a nalazio se u blizini, potvrdi Zgubidrobove riječi. — Jest, tako je. Zlatobradog poznam dulje no^ što poznam tebe, šefe. Poznam ga još iz Goe i Indije. S njim sam se zakačio zbog čitave te priče oko Gould¬ sboroa, ali to če mi uvijek bita žao. Anñelika je stalno prstima prolazila kroz svoje kose. Vjetar joj ih je bacao na oči, a ona ih vračala natrag. Pokušala je srediti svoje misli, ali vjetar ju je smučivao tako da nije uspijevala dvije skupiti zajedno. — Htjeli ste kazati da ste znali tko sam i da se nalazim ovdje, kad vas je Zlatobradi ostavio u dražici? — Ne, to nismo znali — odgovori Beaumarchand. — To je sreča. Sreča se nasmiješi dobrim momcima

kao što smo mi kad se nañu u govnima. Ovo nije prvi put što nas je sreča izvukla iz njih kad smo se tome najmanje nadali, zar ne Hijacinte? — Ali kako ste vi znali da se ja nalazim ovdje? — ona nije popuštala mučena nestrpljenjem. — Do vraga! Kad smo primijetili da gore na litici ima ljudi, prišuljali smo se i osluškivali, a kad smo shvatili da se tu nalazite, Francuskinja iz Gould¬ sboroa, grofica de Peyrac, sa skupinom Engleza, tada, da tada smo povjerovali da je kucnuo naš trenutak. — Zašto vaš trenutak? 191 L — Prokletstvo! Zlatobradi je tvrdio da je dobio nareñenja u pogledu grofa i grofice de Peyrac. A ta su nareñenja tražila da se njega ubije, a nju zarobi... — Samo to? A tko je izdao ta nareñenja? Anñelikino je srce tako snažno lupalo da je htje¬lo iskočiti iz grudi. Njen pijanac je bio utoliko za¬nimljiviji što je bio brbljav kao svraka i što je uvijek izmeñu dva gutljaja alkohola govorio sve što bi mu palo na pamet. GLAVA XXVI Meñutim na to njeno pitanje on odgovori sle-gnuvši ramenima. — Ta su se nareñenja pojavila otkako je on svratio u Pariz poslije svoje zadnje plovidbe u Caraibima. A u Pariz je otišao da mu ministar potpiše ovlaštenja. Pa tom si ga prilikom ti pratio, Lopezu? Portugalac potvrdno kimne glavom. — A na koga se odnosi ono „on" kojega treba ubiti? — Anñelika je navaljivala pitanjima. — Zaboga, pa na čovjeka koji živi s vama; na grofa, na onoga što pomoču školjaka pravi zlato. — Eaš ubiti! I zato site se vi pokušali mene do¬ moči, mene uhvatiti, je li? — Do vraga! Pa stavite se u našu kožu. A sada kad ste me raskrpili i ponovo skrpali, sad je meni jasno da ste vještica, hajde. I on joj namigne, a ona nije mogla odrediti da li je taj njegov mig bio izraz sukrivnje ili zlobe. Pri tom se čovo podrugljivo i bezglasno smijao.

— A zašto vas je onda taj vaš zapovjednik ovdje napustio? — ponovo če Anñelika. — Nismo se složili u pogledu raspodjele plijena. Ali to je nešto što se ne tiče žena pa makar ona bila i vještica — odgovori Aristid s visoka. — A ja sam mišljenja da vi niste bili dostojni njegova društva, ako je on gospodin kao.što tvrdite •— nato če Anñelika. 192 Anñelika u Iskušenju vm 193

Nije se čovjek morao mnogo truditi pa da uvidi kako je tih pet gusara, što su se našli dolje na žalu, pripadalo najgorem ološu, onoj istoj vrsti klateža što ga je Joffrev de Pevrac bio prisiljen povješati po jar¬bolima prilikom svog zadnjeg putovanja. Dirnut u živo, Zgubidrob se povuče u dostojan¬stvenu šutnju. — A što je taj vaš Zlatobradi išao tražiti u Gouldsboro? — ispitivala je dalje Anñelika. Gusar nije mogao dugo izdržati iza oklopa šutnjo i dostojanstva. — Pa znate, valjda i on zna svoje. Zaboga, htio je uči u posjed svojih zemalja! — Svojih zemalja! — zgranula se u čudu An¬ ñelika. — Sto ste tako razrogačili oči, ljepotice, te izgle¬ daju kao brijačke plitice. Ta več sam vam. kazao da je gospodin Zlatobradi gusar koji posjeduje sve ono fto mu je potrebno, kao što su, na primjer, ministrove punomoči, punomoči njegova Društva iz Pa¬ riza, pa čak i vlade u La Tortue. A osim toga — i ranjenik podiže kažiprst profesorskim pokretom — a osim toga, on je dobio i kupio od francuskog kralja pravo na svu zemlju što se od Plavih planina proteže do zaljeva Gouldsboro! — Kakve ču još sve gluposti čuti od vas! — poviče Anñelika.

— Mada je mornar, Zlatobradi se oduvijek bavio tim mislima. Sa svojim se drugovima želi nastaniti na nekoj zemlji iz koje če zatim niknuti francusko žito. Eto, zbog toga smo se ja i Lopez zakačili s njim. Meni je, meñutim, draže potucati se morima dok me morski psi ne požderu, a pokazalo se da sam ja u pravu. Mada lukav i guran od kralja, najzad je Zla¬ tobradi uvidio ikamo su ga odvele njegove velike za¬ misli o naseljavanju. Topovskim su mu kuglama ošte¬ tili podvodni dio broda... Nisu bili baš najugodniji oni momci u Gouldsborou. — Jadni naš „Srce Ma» rijino"... 194

— Sto vam je opet to? — To je ime našega broda. Anñelika načas pomisli kako su čudni ti gusari: što su im namjere bdle gore, to su pobožni ja imena nadijevali svojim brodovima, nema sumnje u namjeri da če tako dobiti zaštitu ili oprošten je nebeskih ži¬telja ... — Zar vašem velikom zapovjedniku nije bilo po¬ znato da je ta obala več imala vlasnika i da su se na njoj več nastanili drugi ljudi? — Nama je rečeno: tamo čete nači žene, i to bi¬ jele žene, a ne Indijanke. Razumije se, to je pitanje sve rješavalo. Svatko če dobiti komad zemlje i uza nj ženu za početak. A tko je uopče i mislio na pra¬ vo naseljavanje? Sto! Da ne bi! Dočekali su nas palj¬ bom topova, kazao sam vam, a kad smo se pokušali iskrcati, oni bjesomučnici su nas raskomadali na ko¬ made. Brod se nasukao i počeo gorjeti. Nije nam osta¬ lo drugo do da se izgubimo meñu otocima kao kakvi prdonje. A moj obožavani Zlatobradi, koji je na kra¬ ju krajeva ispao glup s tim svojim velikim pothva¬ tima, sa svojim punomočima pod pazuhom, te svo¬ jim naumom da obrañuje zemlju, zemlja i žene, jest... Gusar se muklo nasmije i pri,tom ga spopane navala kašlja. — Ne kašljite — strogo ga upozori Anñelika. Ona pregleda brazgotinu da vidi nisu li možda

šavovi popucali. Strašan je lupež bio taj Aristid, ali ako je govorio istinu, njegova su obavještenja bila od neprocjenji¬ve važnosti. Ona se strese pri pomisli da su njeni rošelski prijatelji, njeni hugenoti u Gouldsborou mogli pasti u ruke ovim razbojnicima da se nisu odlučno branili. — Ne Zlatobradi nije ono što vi mislite — po¬ novo se razbrblja bolesnik slabim, ali tvrdoglavim glasom kao da je slijedio neke svoje misli. — On je zaista opskrbljen punomočima za plovidbu, on uživa kraljevu podršiku i kao gusar plovi pod zastavom M* 195 L

s ljiljanovim cvijetom, njemu prinčevi posuñuju no¬vac, ukratko on ima svo što želi, kažem vam... On je prema meni bio tvrd, ali dok smo plovili pod nje¬govom zastavom, nismo smo mogli ni na što potu¬žiti. Kažem vam, Zlatobracli je pravi gospodin. A da i ne govorim o četvrt litre rakije što smo je fasovali kao na svim ikraljevim brodovima. Bili smo netko i nešto, šta vi mislite... Nemate li komadič sira, go¬spoño? — Sira? Vi ste lud! Spavajte! — strogo če An~ ñelika. Navuče mu pokrivač do brade, dobro ga umota i obriše mu mlohava usta. „Jadni Zgubidrobe! Ti nisi vrijedan ni koliko konopac da te se objesi", pomisli. Usprkos hladnim obalama sjevera, krikovima foka, tamnoj živici borova što su se omili na rubo¬vima obala, gledajuči ga, ona se sjeti gusara sa Sre¬dozemnog mora i pustolova svih mogučih narodno¬sti. Prožme je osječaj sačaranosti i straha... U Brunchwick-Fallsu joj je gospoña William pričala^ kako su nekad najotvrdnuliji morski pusto¬lovi bacali sidro ispred siromašnih sela naseljenika Nove Engleske a da im nikakvo zlo nisu pričinjali. Ali to je vrijeme prošlo. Život i blagostanje koje je cvjetalo na američkim obalama sad su privlačili te pljačkaše. Trebalo je očistiti sve to, uljuditi, zavesti red i pravdu u život na obalama. Visoki lik Joffreva de Pevraca iskrsne pred njom, siguran, kao da je bio dijelom svega onoga što je predstavljalo život i dje¬lovanje, on joj se činio kao muževno načelo Novo¬ga svijeta.

Oh! Ljubavi... Rekoše: njega, njega, ubiti... On neče pustiti da ga ubiju. Ali s ponovnim izbijanjem indijanskog rata koji je ispremetnuo užasnuto ždteljštvo zaljeva i otoka, koji je dovodio u pitanje saveze dalekih kraljevina, taj zadatak je izgledao vrlo zamršen, a zlokobnim se brodovima pružala prilika za laku pljačku. Pa i ona 196 sama kakvom je to smionom ili smišljenom, igrom dospjela u ova mjesta, a tek je prije nekoliko dana napustila tvrñavu Wapassou uvjerena da če bez ikak¬vih neprilika stiči do svojih posjeda u Gouldsborou! — Lopezu! — zovne povišenim glasom. — Vi ste pratili Zlatobradog kad je išao u Pariz da dobije punomoči za plovidbu i da, nema sumnje, traži no¬ vac kako bi opremio svoj brod. Kako se zove njegov zaštitnik? Kako se zovu brodovlasnici ili suvlasnici? Možete li mi spomenuti neko ime? Portugalac odmahnu glavom. — Ne... Ja sam ga doduše pratio, ali u svoj¬ stvu sluge. Ponekad su drugi sluge nosili i odnosili poruke. On je takoñer imao... Izgledalo je kao da razmišlja. — Ne znam mu imena. Ali ako jednog dana sret¬ nete ogromnog kapetana s crvenim madežom, tu, jed¬ nim crvenoljubičastim madežom — i on se dotakne sljepoočice — čuvajte g& se. Vaši neprijatelji nisu daleko. Usluga za uslugu. Naposljetku, vračara ili ne, vi ste spasili moga druga... 197

GLAVA XXVII E gle, sumrak ae još uvijek spuštao nad Zaljev Casco obojivši dugom narančastom svjetlošču zapad gdje se zemlja svija u dugom luku, spustivši se nag¬lo prema jugu (da bi golemim i milujučim pokretom opasao svijet zaljeva i otoka golemog modrog kruga gdje se vrtlože, nanesena, usisana sjevernim struja¬ma, modrosrebrena jata rito.

MrijestLlišta ovih voda gdje su se miješale veli¬ke oceanske struje, tople i hladne, dovlačeči goleme zalihe planktona privlačila su od praiskonske noči beskrajne rezerve liba, a zajedno s ribom i ribare sa evropskih obala. Ribari iz Saint-Maloa dolazili su ovamo u svo¬jim brodicama stolječima prije no što je Kristofor Colombo otkrio Antile. Kao otvoreni cvjetovi gorostasnih lopoča u pro¬lječe su po valovima zaljeva vrvjela bijela jedra brodova. Sto se noč više spuštala, Anñelika je sve više svjetala primječivala u prostranoj mrklini, ali dale¬ka i nepostojana ktao svjetlost zvijezda. — On uopče ne pije — mrmljao je' Aristid po¬ kraj nje — šta vi mislite o pomorcu koji ne pije? — O kome to govorite, momče? — Pa o onom prokletniku, Zlatobradom... On uopče ne pije. Jedino kad se spetlja s nekom ženom. Ali to se rijetko dogaña. Čini se da ga ne privlače ni žene... ni piče. Uza sve to, strašan je to čovjek. 198 Prilikom zauzimanja Portobella on je kao zaštitu tje¬rao ispred svojih ljudi fratre samostana svetog An¬tuna. Španjolski vojnici iz tvrñave plačuči su pucali u njih. Anñeliku proñu ježuri. — Taj čovjek je bezbožnik! — Nije. Ne takav kao što vi mislite. Na njego'm se brodu uvijek čita molitva. Neposlušne mornare on šalje na koš jarbola da izmole dvadeset očenaša. Anñeliku spopade nelagoda. Činilo joj se da vidi gusarovu zlatnofcrvavu glavu, kako lebdi u noči. Na pomisao da se brod tog tipa jedne noči usidrio podno rta da iskrca pobunjenike, naježila joj se koža po čitavu tijelu. — On če se ponovo vratiti, vidjet čete — kmečao je ranjenik. Novi ježuri proñu Anñeliku i krčanje vjetra me¬ñu cedrovima činilo joj se kobnim, popračeno jed¬nom munjom tamo dolje na obzorju. — Spavajte, prijatelju. Ona se dobro umota u skutove svoga ogrtača. Htjela je pokraj njega bdjeti do pola noči s tim da je poslije smijeni u bdijenju, gusar, obalski brat ranjenikov. On je takoñer bio tu, ščučuren pokraj vat¬re, golem, vrata uvučenog meñu ramena. Čula je ka¬ko češe svoju obraslu bradu da bi smirio svrbež na-dražene kože.

Snatreči o stotinama stvari i podigavši glavu pre¬ma zvijezdama, nije ni primijetila da je on promatrao svojim svjetlucavim pogledom. Sad kad je bio ma¬nje bolestan, osječao je neko čudno zadovoljstvo da gleda tu ženu. Nepokretna u svom crnom ogrtaču poput kakvog kipa, s licem koje se sjalo kao mjese¬čina, ali stalno meteno zlatnim uvojkom koji je skla¬njala pokretom ruke. Taj pokret, sam po sebi, je ot¬krivao skrivenu bujnost njena tijela, snagu njenih oblika kojima se on divio. — Ja, ja nisam kao Zlatobradi — reče tihim glasom. — Žene su meni i te kako drage. 199 On pročisti grlo. — Zar vam se nikad ne dogaña da se malko pozabavite, gospoño? — ponovo se javi gorostas. Ona polako okrene glavu prema njegovoj krup¬noj prilici. — S ljudima tvoga soja? Ne, momče. — Kakvi su to ljudi mog soja koji vam se ne sviñaju? — Pa oni u kojih je glava nalik bundevi i isuviše ružna a da bi izazvala želju da je se poljubi. — Pa ne moramo se ljubiti ako vam to nije po volji — otpovrne on pomirljivo. — Ali mogli bismo raditi druge stvari. — Ostani na svom mjestu — naredi mu ona suho videči da smjera krenuti prema njoj. — Rasporila sam nekoliko njih zbog mnogo manje stvari. A budi uvjeren da se neču potruditi da te ponovo skrpam. — Hm! VI niste baš ljubazni — zarokče čovo i ponovo se bijesno uze češati. — Pa ipak pruža vam se prilika. Sami smo i imamo vremena napretek. Mo¬ je ime je Hijacint... Hijacint Boulanger. Zar vam ono ništa ne kazuje? — Ne. Nemoj se uvrijediti. Opreznost me tjera da ti to kažem, Hijacinte — reče ona neusiljenim glasom da ne bi od njega sebi stvorila neprijatelja. Mornari koje iskrcaju na kopno često imaju neku bolest. Kad te pogledam, opkladila bih se da si do koštane srži prekriven kozicama. — Ah, ne! To nije istina, kunem vam se — po¬ viče gusar iskreno uvrijeñen. — A što mi je glava

ovako natečena to je zbog onih vaših prokletih ko¬ šnica što ste nam ih tresnuli u glavu. Aristid ih prekori: — Prestanite več jednom. Ne svañajte se iznad moje glave kao da sam več crko. Zavlada šutnja. Anñelika je mislila kako nema smisla da dra¬matizira taj slučaj. Doživjela je ona u životu i gorih. 200 mnogo gorih stvari. Ali u stanju stalne tjeskobe u kojemu se nalazila, želja tog groznog tipa u toj otu¬žnoj noči na pustoj obali o koju su se razbijali va¬lovi, proizvela je u njoj mučninu i jezu koju nije mogla svladati. Bila je nevjerojatno uzrujana i osje¬čala je neodoljivu želju da pobjegne glavom bez ob¬zira. Prisilila se da ostane mirna i da se drži ravno¬dušno. Nije htjela da on primijeti njen strah. Potom izmisli izliku i diže se preporučivši gusaru da održava vatru i da bdije nad svojim obalnim bratom. Iza toga se polako vrati u kolibu. Sasvim nagnuta nad usijanom žeravicom, gospo¬ñica Pidgeon je sličila sičušnoj vračari zabavljenoj svojim napicima. Anñelika se prigne nad malim Sammvjem, dla¬nom mu opipa toplo čelo, opipa mu povoje, zatim se osmjehne staroj gospoñici, iziñe napolje i poñe iza kolibe i sjedne pokraj stare Indijanke Maktare. Polumjesec je izbio iza oblaka. Bila je to jedna od onih noči kad san neče čovjeku na oči. Užurbano1 i štucavo klicanje popaca kao da je svojim oštrim, isprekidanim i razdiručim zvukom htjelo podržati bu¬ku mora i vjetra. Stari raedicin's man pojavi se sav umotan u svoj široki ogrtač. Izmeñu ovratnika ogrtača i ruba šešira vidjela su se stakla njegovih naočara u kojima je od¬raz mjesečine načas upalio dvije oštre zvijezde. Indi¬janac ga je poput sjene slijedio, umotan takoñer u svoje čebe išarano crvenim prugama i držeči starčevu kremenjaču meñu rukama. — Ovaj put — reče Shapleigh — idem brati divlji sporiš, posvečenu ifcravu, travu vještica, Junoninu su¬zu, kaplju Merkurove krvi, radost budala. Treba je brati u trenutku kad se zvijezda Sirius podigne nad obzorjem, u trenutku kad ni Sunce ni Mjesec nisu nad obzorjem tako da ne mogu prisustvovati tom činu, a noč je tu i blizu je trenutak kad se znakovi združuju. Ne mogu više čekati. Ostavio sam vam ba¬ruta za dva punjenja muškete i sve drugo čime čete 201

svpje bolesnike učiniti manje opasnim... Čuvajte se tog ološa! Ona mu se zahvali,na engleskom: — Hvala vam, gospodine Shapleigh! On napravi nekoliko koraka, okrene se i napne uho da bi čuo nježan i tuñi glas kako zbori u noč: — Thank you, mister Shapleigh! On je pogleda. Anñelikine zelene oči na mjese¬čini su dobivale sjaj koji se nije mogao podnijeti. Podrugljiv osmijeh razvuče njegova bezuba usta, — Idete li vi na sastanke vještica? — upita je. — Jašete li vi na svojoj metli? Ova je noč kao stvo¬rena za ženu kao što ste vi. Na ovoj mjesečini vi čete sresti vraga s guščijim capama... Zar nemate šibu namazanu mašču za tu priliku? Je li vam po¬znat recept? Sto unci masti ili ljudskog loja, pet ha¬šiša., pola pregršti cvijeta konoplje, isto toliko ma¬kova cvijeta, prstovet kukurijekova korijena, nešto sjemenja suncokreta ukrupno stučenog... Buduči da je govorio na engleskom, nije uspije¬vala potpuno razumjeti smisao njegovih riječi, stoga joj on ponovi recept na latinskom naJto ga ona zau¬stavi prestrašenim pokretom. Široka i teška, stara Indijanka otprati Shapleigha duž poluotoka sve do ruba šume, zatim se vrati do¬stojanstvenim korakom. Anñelika se pitala kakav je, u stvari, položaj stare Maktare kod tog luckastog Engleza. Indijanke su rijetko pristajale da budu slu¬škinje. Da mu nije bila životnom družicom čime bi se, donekle, moglo objasniti neprijateljstvo koje su pre¬ma njemu pokazivali njegovi zemljaci. Za njih je •crvenokožac bio niže biče. Jednog dana če Anñelika doznati povijest tog čudnog para koji je živio na kraju divljeg rta Zalje¬va Maquoit, a ta je povijest bila povijest mlade In¬dijanke, jedinog preživjelog člana istrebljenog ple¬mena Pequots, koja je odvedena prije četrdeset godina na trg u Bostonu da bude prodana kao robinja. Mladi engleski „pomočnik" koji je nedavno stigao iz En¬gleske sa diplomom ljekarnika u džepu, kupio ju je za račun svojih gospodara. Držeči je za uže kojim je bila vezana, on poñe i uze je vuči za sobom. I bas tada, gledajuči njenu krhkost košute i njene crne oči kao kakav izvor u hladovini, on je osjetio kako je neka mutna strast, strast dobrote i ludila, strast koja muči sve zemljake Shakespearea, ovladala njime. I umjesto da s njom krene kuči svojih gospoda¬ra, on krene pravo u šumu. I takovu oni zajednički prodrli u prokleto carstvo odbačenih.

202 203 GLAVA XXVIII Preko zagasitih i svjetlucavih ploha litica što ih je oseka otkrila, jedan se čovjek približavao lakim korakom preskačuči preko barica. Kad se sasvim približio, Anñelika u njemu pre¬pozna Yanna Le Couenneca, Bretonca iz Wapassoua, štitonošu svoga muža. Ona potrči k njemu izvan sebe od sreče i prija¬teljski ga zagrli obim rukama. — Yanne, moj dragi Yanne! Kako sam sretna što te vidim ... ! Gospodin grof ... gdje je on? — Došao sam sam — odgovori mladi Bretonac. Zapazivši izraz razočaranja na crtama AnñeJikina lica* on brzo nadoda: — Kad je gospodin grof doznao za vaš odlazak u englesko naselje, on mi je naredio da pošto-poto moram do vas stiči. Več osam dana slijedim vaš trag počevši od Houssnoka do Brunchwick-Fallsa, pa rije¬ kom Androsooggin dovde. Nato izvuče papir iz svojeg haljetka. — Gospodin grof mi je naredio da vam predam njegovu poruku — reče i pruži joj papir. Ona lakomo zgrabi poruku što joj ju je Yann pružio, sretna što nešto Joffreveva drži meñu ruka¬ma. Jedva se suzdržala da ne obaspe poljupcima pi¬smo prije no što ga je raspečatila. Nadala se da joj Joffrev zakazuje sastanak na nekom dijelu obale, da joj najavljuje svoj dolazak 204 kojemu se ni u snu nije mogla nadati. Umjesto toga ona u pismu pročita nekoliko suhoparnih redaka: . „Ako vas ova. moja poruka zatekne u Brun-chwick-Fallsu, vratite se s Yannom u trgovačku po¬staju Pitera Bogena. Ako ste, meñutim, več na putu za Houssnok, onda me tamo strpljivo čekajte. Molim vas da ne napravite, nijedan korak nepromišljen i nagao."

Ton pisma i suzdržani bijes koji se osječao me¬ñu recima sasvim, je zbunio Anñeliku. Ostala je kao ukopana. Dobridina Yann je po izrazu njena lika odmah vidio da je njegov gospodar sigurno bio vrlo škrt u ljubaznostima u svom pismu, a sjetio se da lice Joffireva de Pevraca nije slutilo na dobro kad mu ga je predavao, te je sada s mnogo priproste obazrivosti želio ublažiti neugodan učinak. Stoga reče: — Gospodin grof je bio vrlo zabrinut za vas zbog sroih ovih vijesti o ratu o kojemu se posvuda priča .. . — Ali... — naito če ona. Jedna Yannova rečenica joj je posebice upala u oči: „Kad je gospodin grof doznao za vaš odlazak u englesko naselje ...". Znači, on je nije poslao tamo! Pokušala se prisjetiti okolnosti pod kojima je otpu¬tovala. Mada se sve to zbilo prije svega nekoliko dana, sva su se njena sječanja ispremiješala u neja¬snom vrtlogu. — Gospodin grof je imao pravo — pokušavao je objasnili Yann. — Na divnu sam gužvu natapao zapadno od Kennebeca. Čitav se crveni mravinjak uskomešao ispod stabala s tomahavcima i bakljama u ruci. Posvuda samo zgarišta i pocrnjele grede. Le¬ šine po zemlji, a grabežljivi gavranovi po zraku. Na sreču u Newehewaniku sam zatekao još nekoliko div¬ ljaka koje je pljačka tu zadržala. Oni su mi kazali da ste vi s Piksarettom krenuli prema jugu, a ne prema sjeveru kao ostali zarobljenici... Naposljetku sam se pobojao da me .ne zamijene za Engleza jer sam, kao i oni, .ponešto crvenkaste puti. Stalno sam se mo¬ rao skrivati... 205 L Ona tek sada primijeti njegovo ispijeno, bradato i umorno lice, i to je vrati k sebi. — Mora da si na kraju svojih snaga, moj jadni prijatelju! Da li si se na putu hranio kako treba .. ? Doñi da se okrijepdš! Yann je bio tu donijevši sa sobom sječanje na njene drage, njene vjerne, na topao krug u Wapas-souu i s neizrecivom nostalgijom u duši pred njom iskrsne tvrñava u dalekim šumama, priprosta, i Ho-norina... Sve joj se to činilo da je sada na kraj svijeta.

Jer nešto se dogodilo, nešto što je sasvim zbri-salo taj magični krug, taj krug ljubavi.., krug od fcrede iz starih keltskih legendi. Večer se spusti. Anñeliku ponovo obuzeše neka¬dašnji strahovi. Buka mora ju je sjetila njene samo¬če u prošlosti, sjetila ju je njene zamorne i bezizgled¬ne borbe da preživi ma kamo se god okrenula meñu zamkama grabežljivih ljudi, a ta ju je buka mora osobito sada, svojim hrapavim dahom, te glasovi gu¬sara, sjetila Sredozemlja, na kojemu je ona, onako sama, bila plijenom koji su svi proganjali. Ali je ona ubrzo uspjela svladati to čuvstvo ma¬lodušnosti. Sreča što ju je proživljala zadnjih mje¬seci učinila ju je čvrstom. Osječala je da je uspjela razbiti sve prepreke po¬što je sputala slobodni razvoj svoje ličnosti i da je malo-pomalo dosegla onu unutrašnju ravnotežu koja je postala osobinom njenih godina i jedna od njenih največih čari Sigurna u sebe, sigurna u ljubav koja joj je pru¬žala i sklonište i odmor, svijet joj se činio manje ne¬prijateljskim, lakšim da se pripitomi. Još malo strpljenja i ovom če iskušenju doči kraj. Sve če ponovo biti u redu kao i prije 206 Nastojala je da ga što više zadrži u svom dru¬štvu jer je vidjela na njegovu poštenu licu čuñenje što ju je pronašao u društvu koje je bilo vrijedno vje¬šala. Da U se dogodilo slučajno ili je to bila posljedi¬ca nečije igre, ona s njim nije uspjela prozboriti niti jednu jedinu riječ nasamo. Drugi su ga zaokupili. Gorljivo nastojanje Boulengera i Beaumarchanda da ga uvuku u svoj krug nije -uspjelo nadvladati gañe¬nje što ih je prema njima osječao štitonoša grofa Jof-freya de Pevraca. — Jedi, samo jedi, mladiču — ljubazno ga je' nutkao Hijacint nalijevajuči mu punu kuti jaču juhe i trudeči se da svom zločinačkom licu, nadutom kaopuni mjesec, dade ljubazan izraz. Yann je uljudno zahvaljivao, ali je bio suzdržan i na trenutke je pokušao uhvatiti Anñelikin pogled da bi mu dala neko makar i nijemo objašnjenje. Tu su se večer okrijepili juhom od kornjače koju je Hijacint kuhao na tihoj vatri. Svi su morali pri¬znati, s obzirom na to da je juha od kornjače bila specijalitet svakog gusara koji je sebe bar malo cije¬nio, da je Hijacintova juha bilo neobično ukusna i da je ta protuha s Caraiba, kao i mnogi njemu slični, bio odličan kuhar. — Osječam kako oživljujem — govorio je Aristiñ mljackajuči jezikom. — Vi čete, dragi moj, ubrzo trčati kao zec —

tvrdila je Anñelika umotavajuči ga za noč. Pri tom je imala dojam da ona manje bdije nad njim nego što on i njegovi drugovi bdiju nad njom. Njoj je na kraju uspjelo da se načas udalji s Yannom i da mu s nekoliko riječi objasni kako se ona našla u društvu te neobične čeljadi. — Njihov ih je kapetan zbog neposlušnosti iskr¬ cao na obalu. Zasad su bolesni i nemočni pa nisu opa¬ sni. Ne vidim, trenutka da gospodin de Pevrac doñe po nas. Cantor je več sigurno stigao u Gouldsboro... Imaš li ti municije? 207 On je svoju zalihu municije potrošio loveči uz put divljač da bi se prehranio. Ostalo mu je samo nešto baruta na dnu roga. Anñelika nabije pušku i stavi je pokraj sebe. Vladala je ubitačna vručina. Nočni povjetarac Sto je popuhivao s mora nije uspijevao raspršiti čuv¬stvo pritiska. Po svom običaju Anñelika se smjesti pod stablo pokraj svog bolesnika. Neki neobičan umor uskoro ju je počeo svladavati i ona je teškom mukom držala otvorene oči. Dremljiva, na kraju se zagleda u polumjesec što je provirio iza oblaka dok se njegov dugi zlatni od¬raz rasprostirao u skokovima preko gomile raštrka¬nih otoka, preplavivši odjednom uspavani zaljev. „Ovo je moj mjesec", nejasno je mislila Anñeli¬ka, „uz njega postajem zaljubljena..." Osječala se podatnijom u nočima kad se mjesec nadimao kao trouglasto jedro na obzorju. Poslije toga pade u dubok san. Sanjala je, stra¬šna joj je mora pritLskala dušu: čitava gomila ljudi ju je okružila, a ona im nije uspijevala razabrati lica jer su se izdvojili u crne sjene s ružičasto blistavim nebom u pozadini. Ona se naglo trgne. Ta ona i nije sanjala, imala je otvorene oči. Gomila ljudi ju je zaista okruživala. Vidjela je njihove mračne i trome prilike kako se polako vrte oko nje. A nebo je bilo ružičsto jer je zora svitala nad Zaljevom Casco. Napola se uspravi. Vlastito joj se tijelo činilo teško kao od olova. Nesvjesno prijeñe rukom pre¬ko lica. Odjednom opazi Yanna na nekoliko koraka od sebe. Stajao je uspravno, oslonjen o jedno stablo. Bio je za nj čvrsto vezan* a od bijesa je stisnuo zube.

Zatim opazi Aristida Beaumarchanda kako sjedi podržavan od dvojice nepoznatih mornara. Drvoglav je halapljivo laptao sadržaj tek načete boce ruma. — Hej, ljepotice — obrati joj se on keseči se — Sad ste vi u našim rukama.. , — Umukni, stari zvekane. Pravi pustolov koji imalo do sebe drži neče nikada vrijeñati pobijeñenog neprijatelja... A nadasve ga neče vrijeñati ako je taj neprijatelj lijepa gospoña. Anñelika podigne oči prema čovjeku koji je to kazao. Izgledao je mlad, pristao, snažan. Svojim osmi¬jehom i svojim pokretima podsječao ju je na neka¬dašnje paževe. — Tko ste vi? — upita ga ona bezbojnim glasom. On skine svoj široki šešir ukrašen crvenim perom i ljubazno joj se pokloni. — Zovem se Franpois de ParssemDuv. Pošto se još jednom duboko poklonio stavi ruku na grudi i doda: — Ja sam zamjenik kapetana Zlatobradog.

208 1* Anñelika u Iskušenju vm 209 GLAVA XXIX Tada ona primijeti brod usidren u dražici. Ispod samog rta. U prvi čas ju je iznenadilo što je taj brod izgle¬dao vrlo lijepo, mada je bio dosta kratak i več za¬starjelog tipa, sa svoja dva kaštela, jednim na pram¬cu, a drugim na krmi kojih su se ukrasi živih boja iskrili pod zrakama izlazečeg sunca. Prije „karaka" nego linijski brod ... Karaka se blago ljuljala. Jedan se čamac odvoji od njene pa¬lube i spusti se na mirnu površinu vode u kojoj se odraz sidrenog lanca lomio u oštrom kutu... — Ha! Ha! Kako se fino spava kad se čovjek najede juhe od kornjače — kesio se Hijacint — baš fino kad joj se uz to nadoda malko neke tvari...

Trebalo se malo poslužiti nekom od vaših bočica... Anñelika se odjednom sasvim razbudi. Sve joj je bilo jasno. Gipkim pokretom bedara zapanjuju¬čom se brzinom baci na Beaumarchanda, zsrabi ga za ramena i uze tresti njime kao stablom šljive. — Bijednice! Sašila sam ti drobinu, a ti si me prodao Zlatobradom! Jedva su je četvorica uspjela otrgnuti Od njega. Pošteno ga je stresla te je čovo poput lojanice bio blijed, a hladni ga je znoj probio. — Svi če mi šavovi popucati! — kmečao je pri¬ hvativši se rukama za trbuh. — Crkni, gade! — poviče Anñelika bijesno. 210 Čvrsto je drš'te — preklinjao je Zgubidrob jeste li vidjeli kako se na mene bacila? Žena koja je kadra ovako postupati s jednim bolesnikom, ne zaslužuje milost. — Idiote! — odreže Anñelika. Odlučnim pokretom kojemu se nitko ne usprotivi ona se oslobodi ruku što su je držale. — Dolje šape! Zadihana promatrala je Zgubidroha strasnim po¬gledom. On se sav uvukao u sebe. Odvratno je izgledao skupivši se u svoje prnje isuviše široke za njegovo omršavjelo tijelo. — Vi ste odvratan mali majmun — dobaci mu ona prezirno — najpodliji stvor koji sam ti životu ikad srela. S užitkom bi vam pljunula u gubicu... — Oduzmite joj bodež — preklinjao ja. — Neka mi se netko samo približi — poviče Anñelika i ustukne s bodežom u ruci. Ljudi koji su je okruživali, gledali su je kao okamenjeni. Činilo im se da pred sobom vide sablast sa svjetlucavom kosom koju je grčio vjetar, sa zele¬nim i blijedim očima u kojima kao da se odražavalo prelivanje mora. — Gospoño — reče vrlo ljubazno gospoñin de Parssempuv — treba da mi predate svoje oružje. — Doñite po nj! — Čuvaj se, poručnice! — poviče Aristid, — Maj¬ stor je ona u baratanju nožem. S njim mi je raspo¬ rila trbuh. — Tresnula nam je košnicu o glavu — primeti —

gusar Hijacint koji se oprezno držao po strani — tako da su nam glave još otečene kao bundeve. Na te riječi svi prasnuse u smijeh, — Sta! Opasna je ona! — zaurla Hijacint uvri¬ jeñen opčim smijehom. — Ta žena je prava pravcata vještica, svi to dobro znate. Priča se o tome na sva usta u Zaljevu. M* 211 L Ljudi se stadoše još jače smijati. Anñelika primijeti da je večina došljaka vrlo malo cijenila lupeže i dezertere koji su je tako podlo izručili Zlatobradom. Pretvarala se kao da je ne zanimaju kukave lič¬nosti stoga se okrene prema poručniku Parssempuvu, Francuzu i vjerojatno plemiču. — Kako su me mogli ovako izdati? — upita ga ona prišavši mu nehajno. — Ovaj gad ovdje bio je strašno ranjen, a ni drugi nisu bili u boljem stanju. Mi smo bez prestanka motrili na njih. Kako su vas mogli obavijestiti da se nalazim ovdje? — Marttnez nas je obavijestio — odgovori joj mladič. — Vidjeli smo ga kad je stigao u zaljev otoka gdje smo se bili smjestili da očistimo brod. Martinez, peti lupež koji je otplovio s Cantorom i Englezima? Drug ostalih lupeža kojega su se nau¬mili riješiti prije no što napuste Zaljev Casco. Pre¬ma tome, tom lukavom prikanu nije bilo teško na¬govoriti Cantora i Engleze da ga iskrcaju na obalu otoka gdje su se, što je on vrlo dobro znao, odmarali njihovi nekadašnji drugovi popravljajuči pri tom brod. Donoseči Zlatobradom vijest da je groficu de Peyrac bez po muke mogao zarobiti na. nekoliko milja od tog mjesta, pobunjenik je bio siguran da če biti vrlo dobro primljen. A za sve to vrijeme Anñelika se trudila da iz¬liječi i ozdravi onog opakog čbvuljka koji je. mada je bio na umoru, imao dovoljno daha da, prije Mar•tinezova odlaska, pripremi ovo izdajstvo, ovaj uda¬rac u leña kojega je ona postala žrtvom. Yannov im dolazak nije odgovarao, ali on je, na žalost, bio sam. Oni su, bez sumnje, bili daljinskim signalima obaviješteni od svojih drugova o njihovu dolasku, te su sinoč usuli u juhu neko uspavljujuče sredstvo.

Ogledala se oko sebe. Gdje li su bili Adhemar; stara Indijanka, četvorica Engleza koja su ostala ži212 va u onom pokolju u Brunchwick-Fallsu? Po velikoj zbrci dolje na žalu, pretpostavila je da su ih, možda, več odveli na brod kao zatvorenike. A Piksarett? Očima ga potraži u šumi, ali šuma •je bila neprobojna, nepokretna, bespomočna. Ispred nje more, obzorje zatvoreno lakom plavičastom iz¬maglicom, ulaz u malu dražicu ispod Rta Maquoit, u kojoj se ljuljuškao šareni brod, gdje se blijeda rumen zore, malo-pomalo pretvarala u dnevnu svje¬tlost. Anñelika se sasvim primirila. Mozak joj je groz¬ničavo radio. Pitala se da li je bolje za nju što je pala u ruke francuskim gusarima. Polovica gusara u Caraibima pripadali su francuskoj, a polovica eng-' leskoj narodnosti. Englezi je, možda, ne bi bili ni dirnuli, več bi je pustili na njenoj litici, ali je sa svojim zemljacima bar mogla da izmijeni koju riječ. Taj Zlatobradi! Do vraga! On je htio rat. Nema sumnje, on ju je zarobio da bi se njom poslužio kao taocem protiv Joffreva de Pevraca! Neka! Cut če je več! Požalit če on gorko njenu otmicu... Ma ko¬jem soju ljudi pripadao taj čovjek, ona mu se mora nametnuti. Zlatobradi! Ime koje izaziva strah, jedno ime koje kao da želi kazati „Gledaj me", ime hvalisavca koji vjeruje da prerušavanje čini čovjeka čovje¬kom ... ! Taj sigurno nije previše lukav! Ali vjero¬jatno uljudniji i pristupačniji od večine njegovih dru¬gova. Anñelika je spazila da je posada broda što ju je okruživala bila odjevena u čista odijela, što baš nije bila osobina gusarskih brodova, i baš to u njoj iza¬zove misao da če, možda, biti moguče sporazumjeti se s njihovim gospodarom. Sigurno, bili su odjeveni u upadljivu i šarenu odječu, kao večina pomoraca koji su slobodnih svih veza i često džepova punih zla¬ta, živjeli na velikoj nozi te nisu mogli odoljeti želji a da se ne šepure kao paunovi. U svakom Čovjeku dri¬jema tašti dječak. Ali u njihovu držanju nije bilo ni 213

traga neurednosti i razvratu, te oma shvati zašto onu petoricu prikana najgore vrste, što ih je ona pobrala, zašto su ih kao nepoželjne napustili na pustoj obali. Sve je to Anñelika zapazila u tren oka. To joj je bilo dovoljno da joj srce počne normalno kucati i da stvori odluku.

— Vaš kapetan, taj Zlatobradi, gdje je on? —- Baš dolazi prema nama, gospoño. 214 GLAVA XXX Francois de Parssempuv pokaže rukom na čamac koji se bijaše odvojio od broda i počeo se primicati tjeran zaveslajima. Naprijed na pramcu čamca stajao je čovjek go* lema rasta. Gledan protiv svjetla doimao se kao tam¬na i gorostasna prilika i crte mu se lica nisu mogle razaznati mada se naslučivalo da je bradat i obrasao kosom poput kakvog Vikinga. Naime čitavu glavu mu jp okruživala mala aureola, blistava i nakostriješena. Na sebi je imao kaput s rukavima širokih revera na kojima su širiti bili zlatom izvezeni. Za širokim mu je pojasom bilo zataknuto oružie, a na nogama je imao jahače čizme koie su mu sezale do pola bedara ističuči na upadliiv način njewve noge koie su izgle¬dale kao dva snažna sturm. Takav, s iskričavom po¬zadinom zaljeva, on je Anñeliki izgledao pravim goro¬stasom. Kad je čamac prispio na par dužina od žala, on odlučno stavi na glavu veliki šešir ukrašen žutim i zelenim perjem papiga koji je dotle držao u ruci Osječaj straha ponovo prostruji Anñplikom. Da li če taj kapetan biti grublji i bezobzirniji od svoje uljudne posade? Iskoristivši trenutak dok su svi pogledi bili up¬rti prema pridošlici, ona .se nporimjetno približila Yannu koii je bio vezan za .stablo. — Budi spreman — šapnu mu ona. — Svojim ču nožem presječi konopac kojim su te vezali. Kad 215 se Zlatobradi iskrca na obalu, svi če pogledi biti uprti prema njemu i svi če mu poči u susret. Ti tada bježi što te noge nose u šumu ... Trči... ! Trči...! Idi k gospodinu de Pevracu i reci mu da se za mene ne za¬brinjava previše. Pokušat ču zadržati ovog gusara li ovim krajevima dok mi pomoč ne stigne... Govorila mu je na indijanskom jeziku. Netremi¬ce je gledala prema čamcu i gotovo nije micala us¬nama. Zlatobradi je bio čovjek kojega su se plašili nje¬govi liudi. ali je uza sve to imao veliki utjecaj na njih. Činjenica je da su svi pratili očima njegovo približavanje i nastojali popraviti svoj položaj da bi ga bolje vidjeli. U trenutku kad je on sišao u vodu i krenuo prema žalu svojim tromim i teškim korakom, Anñe-likin bodež klizne iza stabla izmeñu Yannovih zgla¬vaka. Jednim jedinim potezom noža, konopac je bio rasječen.

U potpunoj tišini u kojoj se iznenadan krik gale¬bova žestoko zaorio u njenu trenutačnu tjeskobu, gu¬sar je stupao prema rtu. Da bi druge što dalje odvukla od Yanna, Anñelika odvažno poñe naprijed. Yann je pojurio kao zec, preskakao je grmove, preskakivao rupe i jaruge, provlačio se izmeñu sta¬bala borova, penjao se uz litice, penjuči se malo-pomalo. Ravnajuči se prema svjetlosti zaljeva, izmeñu stabala, zaokružio je obalom i na kraju se našao s druge strane fjorda. Zaustavio se, siguran da ga nitko ne progoni. Po¬tom, došavši do daha, primakne se rubu litice da iz-vidi okoliš. S mjesta gdje se nalazio, vidio je čitav zaljev, brod na sidrištu, žalo puno svijeta. On očima potraži gospoñu de Pevrao. Ne primijetivši je, još se više nagne, čvrsto se primi za korijen zakržljalog stabla što je rastao na krajnjem rubu litice. li 1 tada je on vidio ... ON JE VIDIO ... Donja vilica mu se objesila, oči mu gotovo ispadose iz očnih duplji. Yann, mornar, koji je koješta vidio u svom psečem životu, osjeti kako se u njemu sve ruši kao pod udarom neke jezive katastrofe. Zlatobradi je bio dolje na žalu i u svom je zagr¬ljaju držao jednu ženu. 2enu koja je prema njemu podigla svoje preob-raženo lice. A ta žena, to je bila ona, ONA, supruga grofa de Pevraca! Okruženi ljudima, nepokretnim i gotovo isto tako zapanjenim kao što je bio i Yann na svojoj litici, Zla¬tobradi i Anñelika su se gledali, stiskali su se i grlili kao ludi pred svim onim očima, kao ljubavnici koji su se ponovo našli — KAO LJUBAVNICI KOJI SU SE PONOVO NAŠLI!

216 217 GLAVA XXXI — Coline! — poviče ona. U polusjeni brodske kabine u koju je bijaše smje¬stio bilo je svježe. Kroz otvorene prozore kaštela na krmi vidjelo se kako se iskri zaljev i kako se u moru obrazuju obrisi jednog otoka.

Brod je bio usidren. Tih i ukročen u dnevnoj priped, lako i sanjalački se pokretao, osim buke što ju je stvaralo zapljuski¬van je sitnih valova o trup broda, nikakve druge nije bilo čuti. Činilo se da je „Marijino srce" odjedared ¦ostalo bez svoje posade, da nije u svojoj utrobi sa¬čuvao nikog drugog osim ta dva biča što ih je Usud tako surovo suočio. — Coline! Coline! — ponovi ona još jednom sanjalačkim tonom. Poluotvorenih usana Anñelika ga je promatrala. Još ne bijaše došla k sebi od silnog uzbuñenja, od iz¬nenañenja, od straha i intenzivnog osječaja sreče, od jsvih tih čuvstava što ih je osjetila kad joj se odjed¬nom učinilo da je prepoznala, da je nazrijela... pa da... ona široka ramena, onaj plavi pogled, kad je zapazila onaj neopisivi izraz, onaj srh što ga je pro¬žimao. Potrčala je prema njemu. — Coline! Coline! Prijatelju moj iz pustinje! U uskom prostoru kabine gorostasna prilika čovje¬ka kojega su svi zvali Zlatobradim, ispunjala je čitav prostor. 218 On je pred njom stajao uspravan, nijem. Bilo je vrlo vruče. Tada je on skinuo svoj opasač i stavio ga na stol. Potom je skinuo i svoj kaput. Za opasačem su mu bili zataknuta tri pištolja i jedna sjekira. Ona se sjeti boli što joj je pričinio čitav taj arsenal kad ju je stegnuo u zagrljaj, ali se on u isto vrijeme sagnuo prema njoj, spojio svoje usne s nje¬nim što je u njoj izazvalo spontani, žestok i božan¬stven užitak. Sad kad se stišalo ono silovito uzbuñenje prvog trenutka, hladnijim je očima promatrala gusara i ono što je on postao i bilo joj je žao što se prepustila zanosu koji ju je bacio u njegov zagrljaj. Bijeli ovratnik njegove košulje raskopčane na snažnim grudima te zasukani rukavi na snažnim mi¬šicama razbili su svojom sirovom bjelinom jedva pod-nosiv pritisak polumraka. Posljednji put ga je vidjela u Ceuti, španjolskom gradiču na saracenskom tlu. To se zbilo prije četiri, a ne prije pet godina kao što je u prvom trenutku mislila. Sad su se, eto, sreli, •u Americi. Anñelika je dolazila k sebi, hvatala je korak sa stvarnošču. Tog je jutra u nemirom napetoj zori če¬kala Zlatobradog, opasnog gusara, neprijatelja. Od¬jednom opazi kako prema njoj dolazi Colin. m'en drug, njen prijatelj... njen nekadašnji ljubavnik. Strašnog li i nevjerojatnog li iznenañenja!

Ipak je to bila stvarnost. Pomalo luda, ali ipak Vjerodostojna. Nije li suñeno svim pustolovima i mor¬narima svijeta da se susreču na svim tačkama zemalj¬ske kugle do kojih dopiru brodovi na svojim luta¬njima! Slučaj kojemu se ni u snu nije nadala stavio ju je licem u lice s onim s kojim je pobjegla iz Mique-neza, s kojim je umakia iz barbarskog carstva... i to na potpv.no drugom kraju zemlje pošto je svaki od njih dvojice četiri godine živio svojim životom. Njegova visoka i šutljiva prilika, slična, ali i raz¬ličita od one koja joj je ostala u sječanju kao da joj 219 je još jasnije, još zgusnutije predočila stvarnost pro¬šlih godina koje su, činilo se, ispunjale uski prostor kabine mutnom i pomalo blatnjavom vodom što ih je razdvajala. Sad su se udaljavali jedno od drugog, lomeči i vrijeme i prostor. Vrijeme je dobivalo svoj oblika dobivalo je svoje opipljive razmjere. Anñelika nasloni bradu na svoje ruke i pokuša se osmjehnuti da bi raspršila uzbuñenost što joj je obraze oblijevala crvenilom i od koje su joj oči isu-više postajale sjajne. — Tebe sam ja dakle — reče ona... i odmah se ispravi — vas sam ja, dakle, danas, dragi moj Co-line, zatekla u spodobi Zlatobradog o kojemu sam toliko toga čula... Lagala bih kad bih kazala da sam se tome nadala... Ni u snu mi to nije padalo na pamet... Prekine se jer se on bijaše pomaknuo. On privuče jedan stočič i sjedne joj sučelice, s druge strane stola, prekrstivši ruke na prsima, nag¬nut naprijed, uvukavši plavu malko u ramena. Pro¬matrao ju ie svojim svijetlim, svoiim plavim i sa-njalačkim očima a da ni trepnuo nije. Pod njegovim ispitljivim pogledom ona nije znala što bi kazala, svjesna da je on tražio i ponovo nalazio svaki njen izraz, kao što je i ona u njegovim opl¬ijenim crtama obraslim plavom bradom, u njegovu Širokom če*u koje su popriječile tri jasne bore slične ožiljcima ispod njegove normanske kuštrave kose, po¬novo našla, jedva nešto izmijenjeno, lice prijatelj¬sko, blisko, ljubljeno lice koje ju je ispunjalo mi¬rom ... To je, nema sumnje, bila samo iluzija. 7ar. on nije svoje ruke tokom proteklih godina uprljao zločinom? Ona se, meñutim, nije mogla svladati a rta ga ne vidi takvim kakvim je izgledao kad se nad njom nagnuo, nad njom koja je sva drhtala od straha. A sad pod njegovim prodornim pogledom, bila je svjesna toga da mu je

pokazivala svoje lice onakvo kakvo je uistinu bilo da je svjetlost što je prodirala kroz otvorene prozore prelila sjajnim odbljesrima njene sedefaste kose, bila je svjesna da ne mora skrivati svojih crta lica, na kojima se isticao ponos i sloooda volje, kraljevski izraz što im ga je zrelost utonula, i da su njene crte sad bile čišče, da je bilo više sklada u kostima lica, nosa, više u obrvama, u krivulji nje¬nih usana, više sjene i tajnovitosti u pogledu joj ze¬lenom kao morske dubine i u savršenstvu čitava nje¬nog bivstva što je izbijalo iz nje i što do ludila bijaše zanijelo Pont-Brianda.

220 221 GLAVA XXXII On otvori usta i reče: — Ovo je nevjerojatno! Vi ste još ljepši no što ste mi u sječanju ostali. A zatim nastavi prisječajuči se: — Samo Bog zna sve muke što sam Bi proživio misleči na vas! Anñelika odmahne glavom kao da odriče vrijed¬nost njegovim riječima. — Zar je veliko čudo što sam ljepša danas no što sam bila onda? Ta onda sam bila bijedna olupi¬ na... Kose su mi posijedile, gledajte. On kimne glavom. — Sječam se... Počele su vam sijediti dok smo bježali pustinjom ... Suviše boli... Suviše pretrplje¬ nih patnji... Jadno dijete! Jadno i hrabro...! Prepoznala je njegov glas po jedva zamjetnom seljačkom naglasku i onaj duboki ton t> kojemu se osječalo očinsko maženje što ju je nekad silno uzbu¬ñivalo. Htjela se pošto-poto osloboditi tog uzbuñenja i nikako nije uspijevala nači prikladne riječi Kad je tada dodirnula svojom rukom, pomalo pat-ničkom ljupkošču; njegovo čelo- da bi mu & njega od¬stranila sjajnu kosu, on duboko uzdahna

Anñelika je htjela taj dogañaj propratiti šalom, htjela je govoriti, smijati se, meñutim osječala je kako njegov pogled prodire u nju, kako je plijeni i para¬lizira. 222 On je uvijek bio ozbiljan.i nije se rado smijao. A sada je izgledao još ozbiljniji, pritisnut beskrajnom ¦ravnodušnošču iza koje se, možda, krila tuga ili neko lukavstvo. — Tako dakle, vi ste. znali da sam ja supruga grofa de Pevraca? — progovori ona da bi razbila šu¬ tnju. — Dakako da sam znao... Stoga sam i došao ovamo. Da bih vas zarobio jer moram jedan račun izravnati s gospodarom Gouldsboroa, grofom de Peylacom. Odjednom se osmijeh pojavi na njesovu licu i njegove tvrde crte ublaži prostodušnom blagošču. — Ali lagao bih kad bih ustvrdio da sam znao da ču pod tim imenom pronači vas — reče on ugle¬ davši se na nju. — A baš vi ste bili tu. vi, več go¬ dinama san svih moiih dana i svih mojih noči. Anñelika je gubila tlo pod nogama. Zapazila je da su posliednii dani što ih je provela na samom rtu jednog poluotočiča, bijenog vjetrovima u uzaludnom, čekanju pomoči, iscrpili njenu snaeu i ona se sada našla u položaju da se brani od'- jednog iskušenja Jednog iskušenja... kojemu nije mogla odolieti! — Ali vi ste postali Zlatobradi — poviče ona kao da se brani od sebe same. — Vi više niste Cplin Paturel... Vi ste se pretvorili u zločinca... On ni da bi okom trepnuo. —» Ja sam postao gusar u kraljevo ime i moje su punomoči u tom pogledu sasvim u redu. — Je li istina da ste vi izložili fratre topovima prilikom osvaianja Portobella? -— Hm! Drugačije je to bilo. Te fratre je guver¬ner poslao nama u susret. Oni su mislili da če nas svojim krunicama nagovoriti na nagodbu, ali izdaj¬stvo, ostaje uvijek izdajstvo, VA prerušili ga vi u svilu i kadifu. Mi smo pošli na Portobello da pobijedimo Španjolce i mi smo ih pobijedili. Spaniolci nisu kao mi, ljudi sa sjevera. Nikad oni neče biti kao mi. U niihovim žilama ima previše maurske krvi... Na kraju, to nije sve... Meni se gadi njihova okrutnost

223 ikoju vrše u Kristovo ime. Onog dana kad smo mi natjerali fratre da poñu pred nama, deset lomača je gorjelo po brežuljcima. Ti pobožni fratri su naredili da ih se potpali. Te lomače su bile žrtve za pobjedu. Stotine Indijanaca je gorjelo na njima ili zato što nisu htjeli raditi u zlatnim rudnicima ili se nisu htjeli ob¬ratiti ... Okrutniji su od Maura, a grabežljiviji od krščana, to su vam Španjolci! Jeziva mješavina gra¬bežljivih lupeža i fanatika... Ne, mene ne peče sav¬jest što sam te fratre potjerao ispred svojih ljudi pre¬ma Portobellu. Istina je, treba da vam priznam, zlato moje, da više nisam onako dobar krščanin kakav sam nekad bio... Kad sam napustio Ceutu na Bonnaven-¦turi, ja sam najprije otplovio u Istočnu Indiju. Jed¬nom sam prilikom spasio kčerku Velikog Mogola1 koju bijahu zarobili gusari, što mi je donijelo veliko bogatstvo. Taj azijski princ mi se na taj način htio odužiti. Tada sam preko pacifičkih otoka dospio u Peru, zatim u Novu Grenadu i na kraju na Antile. Pošto sam ratovao pod zapovjedništvom velikog en¬gleskog kapetana Morgana protiv Španjolaca — s njim sam čak i u Panami bio — dospio sam s njim na Jamaiku gdje je on sada guverner. S onim što mi je dao Veliki Mogol i sa plijenom do kojega sam došao ratujuči pod Morganom, naoružao sam jedan brod i otisnuo se u gusarenje. To je bilo prošle go¬dine. Jest, priznajem da sam poslije Maroka prestao biti dobrim krščaninom. Više se nisam mogao moliti do Blaženoj djevici, i to zato što je ona bila žena i što me je njen lik podsječao na vas. Znam da sve to nije nimalo dobro, ali sam osječao da je Djevičino srce bilo milostivo prema jadnim ljudima, da ona sve shvača, a osobito te stvari. Eto, to je bio uzrok zbog kojega sam, kad sam postao gospodar jednog broda, taj brod nazvao „Marijino srce". On polako skine svoje kožnate rukavice i pruži prema njoj preko stola svoje dvije gole ruke, otvo¬renih dlanova. 1 Mongolska dinastija koja je vladala Istočnom Indi¬jom dok je nisu Englezi osvojili. 224 — Pogledajte — (reče — prepoznajete li ožiljke od Čavala? Još uvijek su tu... Netremice ga je gledala dok je govorio i sad obori pogled i prepozna ljubičaste ožiljke, posljedice pribijanja na križ. Jednoga dana, u Mekenešu, sultan Mula Ismail je naredio da ga zakuju na Nova vrata, na ulazu u grad. Ako tada nije umro, znači da ništa nije moglo slomiti Colina Paturela, kralja robova. — Meñu pomorcima se bila proširila navika da

me zovu Raspetim — nastavio je pripovijedanje. — Zaprijetio sarn da ču ubiti onoga tko me tim imenom nazove i naredio sam da mi se naprave ru¬ kavice. Znao sam da sam nedostojan tog svetog imena. Ipak, nisam nikakav zločinac. Jedino čovjek pomorac koji je zahvaljujuči neprestanim borbama i pljački uspio postati svoj vlastiti gospodar ... Postati slobo¬ dan, dakako. Jedino mi znamo da je sloboda draža od života. Dugo je govorio. Anñelikino se srce počelo smirivati Bila mu je zahvalna što joj je omogučio da doñe k sebi. Sad joj se čmUo da u unutrašnjost kabine ne prodire onako pasja vručina kao prije. — Svoj vlastiti gospodar — ponovi Colin. — Po¬ slije dvadeset godina provedenih u ropstvu i mnogih drugih služeči pod zapovjedništvom kapetana koji nisu zavrijedili ni konopac da ih se objesi, to zaista može obradovati čovječje srce. On svoje ruke pruži prema Anñelikinim. Okru¬žio ih je, ali ih ne dotače. — Sječaš li se — reče — sječaš li se još Miqueneza? Ona odmahne glavom i povuče svoje ruke slije¬deči pogledom njihov pokret povlačenja gotovo protiv svoje volje. — Ne, više se gotovo ničega ne sječam, neču da se sječam. Sad je sve drugačije. Tu smo^ u drugoj zemlji, Coline, a ja sam žena grofa de Peyraca... 225 15 AnñeUka u iskušenju vm L — Da, da, znam, več ste mi to rekli — odgovori on malko se osmjehnuvši. Meñutim, ona je dobro vidjela da za njega njene riječi nemaju nikakva značenja, da če ona u njegovim očima zauvijek ostati usamljena i progonjena robinja koju je on nekoč uzeo pod svoju zaštitu, da je ona za nj bila i ostala njegov drug u bjekstvu, ljubljeno dijete pustinje što ga je on nosio na svojim leñima i žena koju je on obljubio na onom istom kamenitom Rifu da bi uživao u njoj i u ljubavnim uzicama što mu ih je ona pružala.

Iznenada se sjeti da je u svojoj utrobi nosila Co-linovo dijete i nešto je pri tom sječanju presiječe, ugrize je kao bol što ju je osjetila Ikad se taj njegov plod otkinuo od nje. Vjeñe joj se spustiše na oči a glava joj i protiv volje klone u stranu. U sječanju joj iskrsne ludo kotr¬ljanje kočije kojom je, kao kraljeva zarobljenica, putovala cestama Francuske, iskrsne joj nezgoda, stra¬hovit udarac, bol, a zatim krv koja je iz nje počela teči... Bilo je to u vrijeme kad su je svi bili napu¬stili. Sjetivši se iznenada svega toga, preplašeno se pitala kako je uspjela umaknuti kraljevom gonjenju i početi novi život. Sve joj se to činilo bezumnim. Čovjek što ju je promatrao vidio je kako je pre¬ko njena potresnog lica preletjela sjena boli i užasa nikad nikome otkrivenog... nikad nikome prizna¬tog. Te potajne boli žene što ih je ona nosila u svom srcu, ljudi ne mogu shvatiti. U rumenoj svjetlosti sunca, pozlačeno Anñeliki-no lice preko čijih su obraza trepavice bacale dugu sjenku, njeno lice nadzemaljske ljepote osvježi u nje¬mu divna sječanja koja su ga poslije danima i nočima mučila, sječanja na ženu usnulu na njegovim grudi¬ma ili kako se lomi od sladostrašča meñu njegovim rukama. Poñignuvši se napola iza stola, on se u zanosu sagne nad njom i upita je: — Sta je mom malom janjetu? Da nisi bo¬lesna? — Nije ništa — odgovori ona slabim glasom. Izmijenjeni i mukli Colinov glas, sličan onom davnom glasu u pustinja, presiječe je s kraja na kraj, i izazva u njoj nježniji pokret, kao što bi ga moglo izazvati dijete oživjevši u njenoj utrobi. Prepoznala je uzbuñenost što je njom ovladala, slatki val putene želje kojim ju je preplavilo prisustvo ovog čovjeka usprkos njoj samoj. — Tako sam umorna — prošaputa. — Svi oni dani provedeni na obali u čekanju, u njegovanju onog gada... kako li se ono zvao? Ona nervozno prijeñe dlanovima svojih ruiku pre¬ko čela, preko obraza izbjegavajuči da ga pogleda. On se odjedared digne, obiñe stol i zaustavi se ispred nje. Činio joj se ogromnim pod niskim stro¬pom krmnice. Herkulska leña, same kosti i mišiči, tog najsnažnijeg roba Mule Ismaila ispunila su se mesom u tofcu posljednjih godina plovidbe te je taj gorostas kojega ništa nije moglo oboriti ili slomiti izgledao kao pravi div, širokih ramena, krupnog i snažnog vrata, bikovskog čela i grudi poput bedema širokih. — Odmaraj se — reče joj nježno — naredit ču

da ti se donese svježe piče. Treba da se odmoriš. Po¬ slije če več biti bolje, te čemo se napričati. Govorio je mirnim i sigurnim glasom koji je smirivao, rastakao njenu tjeskobu. Ali njoj sine da je on stvorio čvrstu odluku te ga pogleda gotovo mo¬lečivim izrazom u očima. On zadrhta, a vilice mu se stisnu. Nadala se da če otiči, umjesto toga on se sagne. Ona osjeti na svom gležnju toplinu njegove ruke iz čijeg stiska ništa nije moglo umači. On prstima po¬digne rub njene haljine i ogoli joj koljeno. Pri tom se ukaže sedefasta bjelina njene noge na kojoj se svila modrikasta brazda nekadašnjeg ožiljka. — Još je tu — poviče on suzdržavajuči svoj za¬ nos — još uvijek je tu onaj ožiljak od ujeda zmije. Sagnuvši se, naglo i sa žarom položi usne na ra¬njeno mjesto.

226 15« 227 Gotovo odmah poslije toga on je napusti i na kraju se udalji se pošto ju je još jednom požudno pogledao. Ostala je sama, ali je na nekadašnjoj "rani što ju je Colin nožem prouzročio da bi je spasio od zmijina ujeda, sada je osječala vrelinu njegova poljupca. Osim toga, zglavak joj je još uvijek stezao stisak njegovih prstiju poput željezne ogrlice. Promatrala je kako njihovi ružieastocrveni tragovi polako iščezavaju. Uvijek je bio takav. Taj čovjek blag, miran, ve¬likodušan, taj čovjek nije bio svjestan svoje snage! Oh ju je često, -pod dojmom svojih čuvstava, naprosto mrcvario, a za vrijeme ljubavnih zagrljaja on ju je ponekad ^nao tako prestrašiti da je jauknula. Meñu njegovim rukama osječala se tako slabom i krhkom da ju je on iz nepažnje mogao slomiti. U trenucima tih nehotičnih nasilja on je preklinjao: „Oprostite mi... ja sam grubijan, zar ne? Kaži mi, ali kaži mi zaboga" ... A ona se smijala i u smijehu mu odgova¬rala: JKafeav grubijan, zar nisi osjetio da si me učinio sretnom..." Žestoko drhtanje zgrabi Anñeliku i ona se ushoda uzduž i poprijeko uske kabine a da uopče nije mogla svladati svoju tjeskobu. Mučila ju je vručina, a svjet¬lost sumraka je bivala narančasta1, sumporu slična.

¦Haljina joj se lijepila o lopatice i ona osjeti go¬tovo neodoljivu potrebu da piromijeni rublje na sebi i da se okupa u svježoj vodi. Iznenañena na spavanju tog jutra dolaskom gu¬sar^ pala je u njihovo ropstvo bosih nogu, a boso¬noga je sišla prema žalu gdje ju je čekao Zlatobradi. Oh! kako ju je strašno stisnuo u svoj zagrljaj, a sad Je još uvijek bila bosa i tako bosa hodala po kabini. Poñe prema prozoru, zabaci svoju kosu da bi udahnula malo morskog zraka, ali i napolju je zrak bio težak i sparan. Do tiosnica joj dopre vonj rastopljenog ka-Imana. Mornari su popravljali i muljali brod ... S os¬ječajem potištenosti mislila je o slučaju koji ju je bacio u ruke ljubavnika iz prošlosti koji je u njenu 228 srcu ostao u tako živom sječanju a da ona toga nije bila svjesna. I kao kakva pilima ponovo je pre¬plavi val strasti sjetivši se njegova dubokog gl&sa: „Sta je mom janjetu? Da nisi bolesna... ?" Riječi jednostavne, meñutim riječi koje su uvijek na nju ostavljale dubok dojam, isto tako kao i nje¬govo sladostrašče primitivno, ali potpuno i silovito tako da ga je ona više podnosila no što ga je s njim dijelila. Vračali su' joj se u sječanje strasni zanosi nor-manskog gorostasa, zanosi suzdiržljivi dok u njenim oči¬ma ne bi pročitao da pristaje da udovolji njegovoj želji, vračala su se ta sječanja i prožimala je tako snažno da je gubila dah. Vračala su se zaboravljena uzbuñenja, siloviti užici zaboravljenih zagrljaja u pu¬stinji. On je uvijek bio strahovit© nestrpljiv da je uzme, da je odmah uzme. Polegao bi je na pijesak i odmah se zario u nju. Bez riječi, bez milovanja. Uza sve to, nju nikad nije povrijedilo njegovo ponašanje. Ona bi pri svakom pritisku njegovih snažnih križa, pri tim neumitnim osvajanjima, osjetila zanos njegove nevje¬rojatne snage, ali u isto vrijeme i vedre i velikodušne, golemi, gotovo mistični poklon čitava njegovog biča. Možda mu nije bilo do nje, več do samog ljubav¬nog čina.Do zanosne ljubavne svetkovine, svečane žrtve, spajanja, sreče što je ljubav pruža ljudima na zemlji. Je li bila svetogrdna misao da se Oolin Patarel predavao ljubavnom užitku kao i svim drugim, stva¬rima, ispunjen vjerom, štovanjem, snagom i sflovitošču... ? Njegovi su zagrljaji bili ponekad tako snažni da joj se činilo da če ispustiti dušu, a ona je bila tako slaba i izgladnjela u iscrpljenu tijelu da nije bila u stanju podnijeti zanose tah zagrljaja i na njih Uzvratiti. Uza sve to, ti su zagrljaji u njoj probudili uzbudljivu radost potčinjavanja, svijest da ona nije.

ništa, ništa drugo do krčag iz kojega je om gasio svoju žeñ, do sredstvo koje je izazivalo njegovu radost^ ck> 3i tijelo 229 Li naposljetku, tijelo žene, prepušteno i zaboravljeno pod njim iz kojega je on izvlačio svoje vansebne ekstaze. Odricanje, pregaranje iz kojega je odmah, u ne-predvidivom blijesku, izbijala nagrada, tog trenutka u kojem se retspadala svijest, kad se muški napad primicao svom vrhuncu i trzao je iz ništavila, to ju je odricanje vračalo životu uz brik buñenja, uz krik ob¬navljanja, koji je izbijao iz čitava joj biča što se svi¬jalo u praiskonskom grču. Tih se nezadrživih trzaja sječala kao zaslijeplju-jučeg vala koji se poput bujice razlijevao preko njena polumrtvog tijela, ali uza sve to kadrog za užitak što ga život stvara. Kao sto pupoljak iznenada izbija iz biljke pod utjecajem proljetne topline. Po tom zanosnom grču svoje utrobe postajala je svjesna snage života. — Ah! Ja sam još živa, ja sam još živa — ponav¬ ljala je tada. Cimi se da ju je on svojom slijepom pohotom is¬trgamo iz sna smrti u koji bijaše utonula. Krv joj je u žilama brže kolala, a ona se divila dragocjenom čudu i raširenim zjenicama promatrala Colinovo lice, sa¬svim blizo, plavih i bistrih zjenica kao svježa voda, usta zasjenjenih dlakama zlatne brade iz kojih ju je blago zapljuskivao njegov požudni dah. Da, Colin joj nije samo spasio život, on joj nije samo pomogao da nadživi, več joj je vratio život i radost što joj život pruža. U stvari, zahvaljujuči nje¬mu, ona je smogla hrabrosti i snage da ponovo nañe svog muža i svoju djecu. Ah! Zašto su danas pokreti mora i šumovi struja, dok se plima uvlačila u tjesnac, dozvali tolikom sna¬gom priviñenja prošlosti? U šumama Wapassoua bila je sasvim zaboravila da je Colin postojao. — Treba da se izvučem iz svega ovoga — reče ona mučena strahom. ' Potrči prema vratima i pokuša ih otvoriti. Bila su zasunom 2atvorena. Tada opazi na podu svoju put¬nu torbu, a na stolu služavnik s hranom: losos ispe230

gen na žaru s klipom kuhanog kukuruza, salatu, a u jednoj čaši kriške četruna i ušečerenog ananasa. Vi¬no u boci je izgledalo dobro. Voda u vrču je bila svježa. Dok su se pred njom redale slike prošlosti netko je ušao unutra i sve to ostavio. Toliko je bila odsutna duhom da ništa nije primijetila. Uopče ne dodirnu jelo, jedino je ispila malko vode. Otvori svoju torbu. Utvrdivši da iz nje pola stva¬ri nedostaje, razljuti se i odluči da če zamoliti Colina da pošalje na kopno one ništarije od svojih mornara da joj donesu ono što joj je pripadalo. On če joj ispuniti želju. On je bio njen rob. Je¬dino je do nje njemu bilo stalo. Shvatila je to onog istog trenutka kad su im se pogledi sreli i kad su se prepoznali. Na tom svijetu on je samo nju želio, još nju, uvijek samo nju. I eto život mu ju je vratio... Kako da od njega pobjegne? Kako da pobjegne od same sebe? Htjela je upravo šakom udariti vrata i bukom nekoga dozvati, ali se predomisli. Ne, ne želi ga više vidjeti, Colina. Sama pomisao na pogled kojim ju je promatrao bacao ju je u krajnje uzbuñenje, a to je nadilazilo njene snage. Ah! Kad bi Joffrey što prije došao po nju. — Samo da Yann požuri! Pogleda napolje. Dan je bio na izmaku. Sunce je zašlo iza naslage oblaka. U tom tmastom klupku si¬jevnula bi načas munja izazvana toplinom. Ljuljanje broda na sidrištu postalo je življe. Anñelika skine svoju odječu. Hladnu vodu iz vrča uze ljevati sebi za vrat i pusti da joj teče niz golo tijelo. Poslije toga se osje¬čala bolje. Navuče košulju od prozirnog lanenog plat¬na. U maloj prostoriji koja se u meñuvremenu smra¬čila, nestrpljivo je koračala gore-dolje, slična blijedoj i uzbuñenoj sjeni. Kratka košulja je djelovala ugodno i lako na njeno grozničavo tijelo. Oko golih nogu os231 jetd ugodan dašak koji je najzad počeo popuhivati, još nesiguran, ali koji je iznenada zabjelasao kreste valova prije no što je mlohavo pao. „Oluja se sprema... Zbog toga je brod i ostao usidren umjesto da digne jedra", pomisli. „Colin pred¬osječa oluju." Dohvati s postelje komad platna od cica i uvije se U nj. Zatim se pruži po krevetu. Htjela je spavati.

Bezbrojne su se misli sudarale u njenim moždanim vijugama. Zašto ju je Zlatobradi želio zarobiti? Kak¬ve je on to papire imao koji su mu davali pravo na vlasništvo Gouldsboroa? Zašto je Joffrey nju, Anñe-liku, poslao u englesko naselje ... ? Ah! Kasnije! Kas¬nije če razmišljati o svemu tome! Odjekne mukla tutnjava grmljavine odbijajuči se od blizog kopna. Slijedeča tutnjava odjeknula je sasvim u daljini. — Oluja bjesni vani, na otvorenom... Ljuljanja broda ju je zanašalo. Ona utone, u neku slatku obamrlost. Colin ... Nekoč... u pustinji... Ljubio ju je i milovao poslije, kad je ublažio neo¬doljivu glad svojih čutila. Samo poslije toga ju. je milovao... Njihovi su poljupci bili slatki, spori, op¬rezni jer su im ispucane usne zbog suše i žege, često krvarile... Ježur joj proñe čitavim tijelom i ona se ukoči sjetivši se Colinovih suhih i ranjenih usana na svojima, kako joj te njegove usne lutaju tijelom,.. Žestoko se okrene. Umorna i nervno sasvim iscrpljena naposljetku pade u duboki san. 232 GLAVA XXXIII — Ne, Coline, ne to, preklinjem te, ne to... Ruke Zlatobradog, Colinove ruke isprepletene mi-Mčima silovito su je podigle u zrak i privukle k sebi. Pritisnuta uz njegova gola i tvrda prsa'ona osjeti kako su Colinovi prsti, meñu njenim dojkama, doh¬vatili okrajak njene košulje od prozirnog lana i po¬vukli. Koprena se razdere bez po muke, od jednog, nečujnog poteza kao što se magla raščini. Milujuči je po križima, po bedrima Colinova ju je ruka prepozmavala. Njegova joj se ruka uvuče iz¬meñu nogu, tamo, na ono zaštičeno mjesto gdje put ima mekoču svile i klizaše dalje, naviše u milovanju kojemu nije bilo kraja. — Ne, Coline, ne to, preklinjem te... Prekli¬njem te! Oko nje duboku noč razbije mrkocrvena svjetlost. Čovjek je postavio na stol, iza sebe jednu svi¬ječu. Ali za Anñeliku, golu i klonulu meñu Colinovim rukama, svuda je vladala noč. On sam je predstavljao noč beskrajnu kao bezdan, neprozirni lik, nagnut nad njom. ogmuvši je svojom divljom i mračnom strašču* I dok ju je držao uza se i uporno je milovao, ustima je pokušavao doseči njene usne koje mu je ona uskra¬čivala, prebacujuči glavu s leva na desno u poslednjem pokušaju odbrane. — Mazo, mazo moja! — šaputao je pokušavajuči je smiriti.

233 L Nekad j'u je j'e tako od milja zvao. Naposljetku ju je uspio ukrotiti i ona osjeti kako. su se njegove meke i svježe usne okružene mlakom bodljikavošču brade, naposljetku spojile s njenim. Potom je stajao potpuno nepokretan, stisnuvši joj svojim željeznim prstima šiju ne pokušavajuči uop¬če probiti bedem njenih stisnutih usana. Malo-pomalo ¦ona je sama pokušavala pobuditi, uzbuditi, pronik¬nuti tajnu njegovih muških usta koja se poput pe¬čata bijahu .utisnula u njena trudeči se da ih oživi i požuri njihov odgovor. Najzad osjeti da su se nje-.gove usne napola rastvorile. Sad je i ona popustila potaknuta požudnim i nijemim poticanjem, natjerana iznenadnom glañu i prepusti se prisnom i tajanstve¬nom pritisku njegovih poljubaca. Začeo se nijemi i vrtoglavi dijalog, javila se želja nježnija i profinjenija od one koja teži drugačijem posjedovanju. Isfcrsla je znatiželja bez žurbe, zahval¬nost, priznanje, otkriče... Kresnuta iskra stalno se obnavljala uz pucketavu pratnju prenoseči u krvotok nježnost i rasplamsaju želju, sunčanom svjetlošču oba¬sjavši misli. Prži ih vječni dodir, žeñ nikad utažena, rajski okus ništavila, božanski nektar kojim se hrani glad i odgovor, odgovor svaki put nježniji, svaki put potpuniji dok tijelo proždirano strašču ne postane go¬lema i nestrpljiva žrtva koja u ljubavnoj gozbi želi proslaviti obred spajanja. Colin je bez po muike prevrne i ona se nañe na krevetu, bez snage, kao zakovana za nj. — Ne, Coline... ! Oh, molim te, ljubavi moja, ne to, ne... Smiluj mi se ne mogu više... ne mogu više... izdržati. Colin svojim koljenima pokuša razmaknuti njene stisnute noge, htio ih je razdvojiti sigurnim pokretom, jednim jedinim udarcem lemeša, nemilosrdno. Odjedared iz nje provali krik: — Ne! Zamrzit ču te! Taj krik odbijanja iz Anñelike je provalio a da ga ona gotovo i nije čula. — Za miloga Boga, zamrzit ču te, Coline! 234 On se ukmiti kao da ga je grom udario. Taj krik se u njega zario poput oštrice noža.

Prošao je beskočani trenutak, trenutak ispunjen šutnjom. Trepetava svjetlost sviječe bacala je po zidu vječnu sjenu ljudskih noči, nejasnu sjenu koja se uvi¬jek nanovo složi od nastanka prve noči, sjenu čovjeka i žene koji su se upustili u ljubavnu igru... Anñelika se pokretom križa oslobodi snažnog za¬grljaja koji ju je bio potpuno zarobio i skoči dolje s kreveta hitro i kao da je poludjela. Pri tom napola prevrne stol, sviječa padne na pod i ugasi se. Anñelika je za sobom povukla šal od cica u koji se bijaše umotala, prije no što je usnula. Sva se tre¬suči kao u groznici, ponovo se u nj umota. Udarajuči se bolno čas u jedan, čas u drugi dio tijela, pokuša staviti stol kao prepreku izmeñu njega i sebe. Više ga nije vidjela jer je mrak u kabini bio potpun. Noč je vani bila bez mjesečine, noč oblačna i nabijena ustajalom maglom. Predosječala je da se Colin uspravio poput živo¬tinje spremajuči se na skok. — Anñeliko! Anñeliko! — odjekne Colinov krik u mraku. U tom se kriku osječao ne samo žar nezadovoljene želje več i očaj razdiran bolom. — Anñeliko! On ispruži ruke i posrčuči poñe naprijed, ali udari o prevrnuti stol. — Šuti! — odgovori Anñelika tiho kroz stisnute zube. — Pusti me. Ne mogu ti se dati, Coline, ja sam supruga grofa de Pevraca. — Pevrac! — otpuhne promuklim glasom Colin. Ona je imala dojam kao da če sad-na izdahnuti — Pevrac, taj čovjek van zakona,- taj pustolov koji se pravi princorn, kraljem na obalama Akadije... — Ja sam njegova supruga! — Ti si se udala za nj kao što se udaju sve one kurve što se potucaju po Antilima... Zbog njegova zlata, zbog njegovih brodova, zbog dragulja kojima te je nakitio, zbog toga što te je nahranio... zar ne? Na kojoj te je litici pronašao... ? Pošla si u potragu 235 za bogatim gusarom ... ? Šta? On te je obasuo sma¬ragdima i biserima... dakako! Reci, odgovori! — Ja ti ne moram nikakvo objašnjenje dati. Ja sam njegova žena. Pred Božjim sam se oltarom uda¬ la za nj. • -!- Mladenačke ludorije... ! To se zaboravlja... I

— Ne huli, Coline! — I ja te takoñer mogu obasuti smaragdima i bi¬ serima.. I ja mogu postati bogat kao i on... Voliš li ga? — Tebe se ne tiče da li ga volim ili he! —; poviče ona obuzeta očajem. — Ja sam njegova žena i ja ne mogu proživjeti svoj vijek gazeči zapovijesti svetih sakramenata. On se pomakne. Ona brzo nadoda: — Mi ne možemo ono učiniti, Coline....To je nemoguče! Izmeñu nas je gotovo... Ti bi uništio moj život... On je •upita muklim glasom: — Je li istina da bi me poslije mrsila... ? — Jest, istina je! Ja bih te zamrzila! Zamrzila bih čak i sječanje na tebe, zamrzila bih prošlost... Ti bi za mene postao sredstvo moje vlastite propasti, moj najgori neprijatelj ... sredstvo mojeg najgnusnijeg iz¬ dajstva... Ubi me! Radije me ubi... Colinove su grudi puhale kao kovački mijeh. Slu¬šajuči to disanje reklo bi se da je na izdisaju. — Pusti me, Coline! Pusti me! Govorila je ispod glasa, ali odlučnost sadržana u njenim riječima davala je svakoj njenoj riječi snagu udarca naoštrenog bodeža. — Ne mogu te pustiti — dahne on — ti mi pri¬ padaš ... U svim mojim snovima mi pripadaš... I sad •kad si tu ispred mene, ja te se neču odreči.... Kakvog bi inače imalo smisla što sam te konačno pronašao... Kakvog bi smisla imao slučaj koji te je bacio na moj put... Ti si mi isuviše nedostajala, danima i noči¬ ma ... suviše me je mučilo sječanje na tebe a da bih te se odrekao... Treba da mi pripadneš! 236 — Onda me ubi! Ubi me odmah! Sum njihovih isjeckanih disanja ispunjao je gusti mrak. Anñelika klone i grčevito se primi za stol, usli¬jed ljuljanja broda koje joj se činilo vrtoglavo i neiz¬mjerivo. Slijepa vrtoglavica ili strah zbog vlastite sla¬bosti pridružio se onom užasu koji ju je potresao pri pomisli da če se zaista zbiti „ono"

neisbježivo, ono što je osječala da se vrača... Istina je da je u tom trenutku više željela smrt. Kad je čula da se Colin miče i kad joj se učinilo da, joj se približava, tihi krik provali iz čitava njena biča, krik kakav joj se ndkad prije nije oteo iz grudiju. Ona ni sama nije bila svjesna činjenice da je tim kri¬kom zazivala u pomoč nešto što je bilo jače od njene slabosti, sjajnije, dobrostivi je... Tada malo-pomalo poče razaznavati nepokretnost stvari oko sebe, mir je preplavi, mir i praznina. Znala je da je ponovo sama. Colin ju je napustio. Colin je izišao. GLAVA XXXIV Bio je to vrlo težak trenutak za nju, trenutak zbr¬ke, očajanja, trenutak kad vječno dijete u jednoj ženi pobijedi sve nelogičnosti, žaljenja, izazove stvarnosti, trenutak kad je čitavo njeno izmučeno tijelo i pomu¬čeni joj duh rastezala nepodnosiva dilema. Imala je dojam da ju je sve boljelo od onog krika, sve do vr¬šaka noktiju. Najzad joj se živci smire i, pipajuči, ona zaista pokuša nači sviječu. Mora da se otkotrljala u neki ugao. Uto mliječna svjetlost najavi mjesečinu koja se probijala izmeñu dva oblaka. Posrčuči kao da je pija¬na Anñelika se probije kroz otvorena vrata do zla¬tom obojene ograde malog balkona i nasloni se na nju. Nalaktila se na nju i nekoliko puta duboko udah¬nula zrak. Mjesec se pokaže sasvim obasjavši i more i kraj svojom čistom svjetlošču. Protkano oblacima, nebo se protezalo nad njom kao sedefasta školjka ispunjena stalnim nadiranjem i uzmicanjem valova i čeznutljivim i pomalo tužnim zavijanjem foka na žalu. Anñelikine su oči lutale besciljno naokolo. Uzbu-ñenost što je bila uskomešala njena čula stišala se. Odjednom je postala svjesna strahovite opasnosti u kojoj se bila našla i kojoj je jedva jedvice izmakla. Koljena joj skoro popuštaše. Malo je trebalo pa da učinim „ono" — mislila je. I hladan joj znoj oblije čelo. 238 Što je vrijeme više odmicalo, iskonski je strah lo¬mio, mrvio u prašinu blistavu i slatku obmanu is¬kušenja. „Da sam napravila „ono" ... !" Onog istog trenutka, priznavala je, ona bi bila kao mrtva... kao... nije nalazila riječi da izrazi ra¬zarajuči dojam, potpuno uništenje svog biča što bi ga bila doživjela da je...

Bilo joj je sad jasno kako je putena želja bila ravna svojom snagom najstrašnijim zemaljskim pu¬stošenjima, bila kao cikloni, potresi, snaga jača od' poimanja, gurajuči neumoljivo ljudsku slabost svom slijepom materijalnom činu. Kako je imala snage da se istrgne? Poražena svo¬jom vlastitom slabošču, grizla je prste spazivši bez¬dan što se pred njom bijaše razjapio. „Kako bih bila mogla ... ?" Prstima dodirne usnice. ,,I ljubiti se... Nisam smjela to učiniti... Nisam Be smjela s Colinom onako ljubiti.. " Njen jezik izmiješan s Colinovim! „Neoprostivo! Neoprostivo...!" Jof frey! Sujevjeran strah ju je spopadao pri pomisli na na¬činilo joj se kao da je tu, iza nje, kao da je promatra svojim blistavim očima. „Joffrev mi je otkrio užitak poljubaca, on mi ga je otkrio j ponovo vratio. A ja volim... ja volim one njegove poljupce bez kraja i konca, svoj bih život provela na njegovim grudima, sa svojim rukama oko njegova vrata, svojim ustima na njegovim ... On to zna. Kako sam se mogla toliko zaboraviti da ga umalo nisam prevarila...! Cim se odvojim od njega posta¬jem slaba..." Nikad žena nije ranjivija nego u trenutku kad joj je najpotrebnija utjeha ljubljenoga biča. Ljudi, mu¬ževi, oni bi to morali znati. 239" Otkrivši da je „praznina" što ju je osječala kad se našla daleko od njega izvor njene pomutnje, Anñelika je počela malo-pomalo rasterečivati svoju savjest. „Nikad me ne bi smio ostaviti samu... Osim toga. zar je ono što sam uradila tako težak zločin? Pa da smo čak išli do kraja? Jedan stisak, zagrljaj? Zar bi me ono bilo odijelilo od njega? Takva sitnica... Pa to je kao napiti se kad je čovjek žedan. Ako nas tako varaju naši muževi, čemu toliko dramatizirati stvari. Udovoljenje jednoj želji, jednoj gladi... U stvari, sve skupa sitnica. Odsada ču biti popustljivija prema muškaračkim ludorijama... A da me jednog dana Joffrey s nekom drugom ženom prevari... ? Ne! To ni¬ kad ne bih mogla podnijeti Crkla bih od muke ... Jest, sad znam da je to vrlo ozbiljna stvar! Oprosti mi... ! Zašto jedan tako sporedan čin, otkako je ljudi i svijeta, izaziva tolike tragedije...? Duh to dobro shvača, ali put je slaba! Pa da ... Kako je to istinito! Kako to da je

Colin, meni gotovo stranac, u meni iza-, zvao tako neodoljivo iskušenje..,? Ljubav je stvar puti... Joffrev to tvrdi kad mi se, na onaj svoj uobi¬čajeni način, podruguje... Ljubav, to je pitanje puti. to su valovi koji se privlače.. .Ne, nije samo to! Več. možda, jedan od bitnih uvjeta... S nekim ljudima nekad, nije uopče bilo1 neugodno, nema sumnje, ali meni je bilo jasno da je uvijek nešto nedostajalo. To nešto sam odmah osjetila kad sam se ponovo našla s Joffrevem, čak i u trenucima kad me je ispunjao • strahom ...As Colinom ... ? S njim sam uvijek osje¬tila neštov nešto više što nikako ne mogu objasniti .-.'. Čini mi se i s Desgrezom takoñer... A sad kad o sve¬mu tome mislim, to je smiješno, s onim golemim ka¬petanom Chateleta, jesam li ja morala onako „platiti" da bih spasila Cantora... On mi nije ostao u lošoj' uspomeni... Ali s kraljem? E to več bolje shvačam ... Tamo je „ono" nedostajalo ... Ono je nedostajalo, ono tako čudno, ona tako neobična privlačnost puti, iz¬meñu nekih biča, koju nitko i ništa ne može objasniti, A baš ta privlačnost je postojala izmeñu Colina i me240 I ne... tu je opasnost... Ja nikad ne smijem nasamu ostati s njim... Snatreči tako uz blago zibanje broda, pustila je da joj misli lutaju na mjesečini i pred očima su joj prolazili, po nekom posebnom izboru, prilike raznih ljudi čija je tijela upoznala. Svaki je od njih bio dru¬gačiji. Odjednom joj u sječanju, a da ni sama nije znala zašto, iskrsne pošteno lice grofa de Lomenie--Chamborda te več zaboravljen, dalek, strogi, ali i blag lik mladog fratra iz samostana Nieul. 241 16 Anñeliica u iskušenju VIII ali on je izronio prilično daleko, zaštičen tamnom sje¬nom jednog otočiča. Poslije toga snažno zapliva. Strašna čežnja obuze AnñeliMno srce. I ona je ta¬koñer htjela pobječi, pobječi, umači s tog broda gdje je bila izložena opasnostima svoje vlastite slabosti. Sutra če Colin ponovo iskmsnuti pred njom. „Moram napustiti ovaj brod, moram ga.napustiti pod svaku cijenu", mislila je u očaju. GLAVA XXXV Jedan se čovjek skrivao držeči se za ogradu broda.

Ta skrivena prilika prekine njena, razmišljanja o nepostojanosti i nelogičnosti ljudskog biča u ljubavi i usporedbe što su joj se u sječanjima javljale te ga stane promatrati. Privučena lakim šumom, nagnula se i razabrala sjenu čupavog čovjeka čija je odječa bila sva u dronj¬cima. On se uzverao na onaj dio krmnice koji se na¬ziva „hodnici", a to su, u stvari, bili ukrasi kojima su bila optočena dva kata kaštela na krmi. — Hej! Čovječe — šapne ona — što radite tu? Videči da je otkriven, čovjek klizne u stranu i ona ga primijeti sada nešto niže. Sad se držao za vjenac koji je okruživao „okrilje", to jest veliku plohu na kojoj je bilo nacrtano Marijino srce okruženo an¬ñelima. Tajanstveni joj akrobat dobaci u isto vrijeme i prijeteči i pogled pun preklinjanja. Oko zglavaka su mu se vidjeli tragovi modrica. Amñelika shvati. Na brodu. Zlatobradog bilo je zatvorenika, a taj tu, sigurno je bio jedan od njih koji se spremao na Tbijeg. Ona mu dade znak ohrabrenja.i povuče se unutra. Shvativši da žena neče dignuti uzbunu, čovjek se još više osmjeli. Osječala je njegov polet i nešto iza toga čula je kako je uronio u vodu. Kad je ponovo pogledala kroz otvoreni prozor, sve je bilo mirno. Tražila je njegov lik ispod broda. 242 ' * 243 GLAVA XXXVI U podnožju Mont-Deserta postoji u šumarku izvor svježe i bistre vode koja je imala okus po ilovači. Tu je gospodin Pierre de Guast de Monts utažio žeñ kad je 1604. godine stigao tu i osnovao prvo evropsko na¬selje u Sjevernoj Americi. On je bio vrlo bogat huge-notski plemič kojega je njegov prijatelj, Henrik IV, francuski kralj, imenovao potkraljem Atlantske oba¬le Novoga svijeta. Pratio ga je geograf Samuel Cham-plain i pjesnik Lescarbot koji je opjevao ,.blage vode Akadije". Od te prve naseobine nije ostalo ništa osim natru-log i napola srušenog križa što ga je tu utaknuo otac Biard, isusovac, te stare kapelice s posrebrenim zvo¬nom koje je brencalo na vjetru ili su ga ponekad dr¬mali znatiželjni i nemirni indijanski dječaci iz ple¬mena Cadillac.1 Stara indijanska staza završavala se tu. Dolazila je sa sjevera prolazeči pokraj jezera i probijajuči se kroz šume poslije vrlo udaljenog brda

Katthedin, za¬tim se nastavljala preko gudura, uz morski rukavac prije no što je dosegla otok Mont-Desert. U prolječe su zelena trava i nježni izdanci breza privlačili na to mjesto stada bizona, stada tih prasta¬rih, mrkih, golemih goveda, tupa čela i runjave grive. 1 U slijedečem stolječu jedan se njihov veliki pogla¬vica osobito istakao u francusko-engleskom ratu te je planina u njegovu čast nazvana MontCadillac. U naše je vrijeme to isto ime dano marki jednog automobila. 244 Kad bi čovjek primijetio njihove mrke i'dlakave prilike izmeñu požutjelog lišča spopadao ga je strah mada su to bile vrlo mirne i neopasne životinje. Indijanci što su obitavali okolne šume rijetko su ih lovili, više su voljeli jelene lopataše; obične jelene i srne. Krdo što je tog jutra paslo visoku travu u podnožju brda, uopče se ne uznemiri kad je skupina ljudi prošla nadohvat njihovih osjetljivih nozdrva. U pratnji normanñanina Rolanda d'Urvillea, din-kerškog gusara Gillesa Vanereicka i oca Recolleta Erasma Baurea, Joffrev de Peyrac je naumio uspeti se na brdo pošto je svoj šebek ostavio u zaštičenom za¬ljevu, na istočnoj obali otoka. Najmanje jednu mor¬sku milju od GouHsboroa dizao se taj vrh visok tisuču pet stotina stopa, najviši vrh u čitavom kraju, koji se na vrhu završavao u dva šiljka od ružičastog granita. Čim su izišli iz šumovitog predjela koji je svojim zelenilom zapljuskivao podnožje brda, našli su se na tlu gdje nije bilo nikakvog drveča osim po kojeg mr¬kog čuperka zakržljalog bora. Po ogoljelim liticama, boje mesa, rasli su grmovi borovica sjajni poput gleñi i patuljasti česminiri. koji su okrugle i istrošene bokove brda prekrili raskošnim grimiznoružičastun sagovima. Vjetar što se u podnožju jedva osječao bivao je sve hladniji i sve je jače grizao što su se uspinjali na veču visinu. Četvorica ljudi, pračeni četicom mornara koji su nosili »puške, penjali su se hitrim i okretnim korakom' ne obaziruči se na putove i staze. Velike ploče od ru-.žičastog ili ljubičastog granita su im pokazivale put i vukle ih prema vrhu, kao stepenice u blagom nagibu upotrebi] avanog stubišta. U svakoj pukotini, u svakom jarku u koji je vjetar nanio malko plodne zemlje tisuče niskih i prekrasnih cvjetova, čuvarkuča, kamenika, čižnjaka, izvezli su svojim nježnim vezovima velike porube golih stijena. Ravnodušan na toliku ljepotu izmiješanu s bes¬krajnom divljinom, grof de Pevrac se penjao oborena čela. Želio je stiči na vrh prije no što če mu čudljiva

245 magla, koju nisi nikad mogao predvidjeti, zas'trijeti obzorje. Htio je s vrha brda piromotriti okoliš, prebrojiti sve otoke, očima pretražiti svaki kutak bezbrojnih dra¬žica i rtova, to je bio cilj što ga je bio sebi postavio poduzevši ovo penjanje. Vremena nije imao. Dani su jurili kao ludi u to godišnje doba kad sve oživi, i stvari, i ljudi nasrču proždrljivo u ljetnju struju. Indijanci su dolazili na obalu radi trgovine, bro¬dovi bijelaca su stizali radi ribolova, ljudi su sjekli drva, orali, sijali, trgovali. Grozničavo su se miješali u velikom vrtlogu zbog suviše kratkih godišnjih doba. Dogañaji su se povezivali i preskakivali. Desetak dana ranije, pošto u Pentagouetu, na Penobscotu, bi¬jaše napustio svog mladog saveznika, baruna de Saint--Castinea, grof de Peyrac je krenuo na istok, prema Gouldsborou. On se zadržao na putii više no što je računao. Put je.bio teško prohodan, a prolazio je u blizini njegova dva mala rudnika srebra i silvanita, rudača koje su sadržavale nevidljivo zlato. On se u njima zadržao, pregledao je radove, tješio je rudare koji su tu proveli, zimu i za poslovoñu im stavio Clovisa, a zatim otputovao. Nešto dalje čekao ga je dušobrižnik baruna de Saint-Castinea, jedan Recollet, otac Baure koji mu je donio pismenu poruku od baruna. Tako je on doznao za pokolje, na zapadu. Abena-kisi su iskopali ratnu sjekiru i sad sU pustošili engle¬ske naseobine u Maineu u pravcu Bostona. „.... Ja držim na uzdi svoja plemena",- pisao je Saint-Castine. „Prema tome nitko neče diči oružje u našim krajevima. Poručio sam engleskim trgovcima u Pemaquidu i Wiscassetu, mojim susjedima, da se ne-moraju ničega bojati ovaj put i da ostanu gdje su. Uza sve to, oni su se povukli na otok Newagan s na¬mirnicama i municijom. Meñutim, ja vam jamčim da če,, uz vašu pomoč, mir biti sačuvan u kraju pod mo¬jom upravom." 246 Tako je Joffirev de Pevrae stigao u Gouldsbora. Tu je doznao da Anñelika nije stigla u Gouldsbo-ro pošto se u zaljevu Sabadoh ukrcala na Rošelca, kao što ga je obavijestio nepoznati mornar. Ali su mu zato ispričali da je njegov sin Cantor, pošto je dove¬zao u Gouldsboro u jednom čamcu engleske izbjeglice, odmah otplovio s Rošelcem pod zapovjedništvom ka¬petana Le Galla, po Anñeliku u Zaljev Casco, gdje se ona, rekoše mu, nalazila u društvu bolesnih i ranjenih.

Umiren načas u pogledu sudbine svoje žene i Ijtl-teči se na sve te neprilike, križanja, nejasne postupke sad ovih sad onih, Joffirev de Peyrac je oklijevao da poñe u potragu za sinom. Na kraju, s obzirom na gro-zničavost što je vladala u njegovu naselju u Gould¬sborou, odluči da strpljivo čeka. Onaj susret s čovjekom, kojemu je poklonio bisere s Caraiba na ušču Kennebeca, susret s tim čovjekom s broda na čijem je jarbolu vijorila narančasta zastava sve ga je više mučio. Tko su bili ti ljudi koji su mu lagali? Da, možda, nije krivo shvatio jednu poruku dobačenu u magli s ograde jednog do drugog broda? Trebalo je čekati povraitak Anñelike i Le Galla da bi se razriješila sva ta zavrzlama. Najvažnije je bilo da je Anñelika zdrava i čitava. Uza sve to, on neče biti miran dok je ne bude mogao stisnuti u svoj zagrljaj. Sve se to dogañalo prije četiri dana, a sad dok se velikim koracima penjao na Mont-Desert, nije li mu požurivala korak potajna nada da če prvi opaziti jedro u daljini? Iza njega su njegova dva druga izmijenili .poneku šalu ispresijecanu naletima vjetra. Gilles Vanereick, Francuz po narodnosti, obračeni hugenot po vjeri, "veseo i neobuzdan službenik francuskog kralja koji je "više volio služiti mu u daljini, imao je na sebi kaput od žute svile na kojemu su dugmeta bila od pravih pi¬štolja, hlače od modre svile, čarape zelene i naborane. Rubac od cica na cvjetiče stezao mu je čelo na koji je nabio šešir ukrašen papiginim perjem, a pojas od istog cica na cvjetiče opasivao mu je debeljuškasti trbuh. Spretan i živahan usprkos svojoj gojaznosti, o 247 njemu se pričalo da. je pravi vrag u borbi i da nikad nije bio ranjen. Jedini ožiljak koji je ikad dobio bio je, u stvari, žulj što mu ga pričinila njegova jurišna sablja na bočnom dijelu ruke, i to zato što se njom služio dan i noč... shvačate li:., dan i noč ... Taj čovjek sa sjevera, iz onog nizozemlja što je dugo vremena bilo podložno Karlu V i njegovim na¬sljednicima, imao je tamne oči i svinute i crne brko¬ve, po španjolskoj modi. Grof de Pevrac se s njim sprijateljio u Caraibima te je Vanereick odlučio da mu doñe u goste u nje¬govu naseobinu na sjeveru zato što se sa Španjolcima mogao teško nositi tog ljeta, po njegovu mišljenju, on, mali gusar iz SaintCristophea. Stigao je u isto vrijeme kad i Gouldsboro, pod zapovjedništvom Ericksona, na povratku iz Evrope. Gouldsboro je doveo obrtnike i nekoliko hugenot-skih izbjeglica. Naprotiv, na gusarevu brodu bilo je žena, manje-više, tamne puti. a meñu njima jedna

vrlo lijepa španjolsko-indijanska mješanka koja je bila Vanereickova ljubavnica. Ona je ubrzo po dolasku broda počela plesati na žalu uz zvukove kastanjeta, ali na veliku zlovolju gospode Manigaulta i Bernea koji su vodili nadzor o redu u luci i o moralu njihove male protestantske zajednice. U noči ljetnje ravnodnevice nastala je velika i dosta žestoka gužva. Joffrev de Pevrac je spriječio da čitava ta gužva ne svrši zlo, ali guverner d'Urville reče kako mu je dosta svih tih bjesomučnika i kako želi podnijeti ostavku na svoj položaj. Sutradan po toj vrlo nemirnoj noči Pevrac ih je poveo na brdo da bi im malo smirio duhove. Pa i on sam je osječao potrebu da se udalji i da malko o sve¬mu porazmisli. Osim toga, nadao se da če gore s vrha brda opaziti jedra broda, ma kako daleko bila, koji je vodio Anñeliku. Na kraju, jedna misao mu je pala na namet u vezi s onim sumnjivim brodom koji ih bijaše sustigao na Kennebecu, a na čijem je jarbolu vijorila narančasta zastava.s2elio je utvrditi jednu pretpostavku. 248 Iza njega mala skupina njegovih potčinjenih, za¬povjednika i prijatelja, časkala je uspinjuči se hitrim korakom po velikim pločama od. ružičastog granita. Urville je pitao Vanereicka za razloge koji su nje¬ga, gusara s Antila, natjerali da okuša sreču u Zaljevu Massachussetts i Francuskom zaljevu. Flamanac nije krio svojih razloga.' — Ja sam isuviše slabi grabežljivac za goleme,, do zuba naoružane španjolske brodove od 600 tona,. koje prate čitavi čopori vojnika. Naprotiv, ja bih mo¬ gao početi s gospodinom de Pevraoom: šečer, melasa,, rum^ pamuk u zamjenu za suhi bakalar, drvo za jar¬ bole, a možda bismo mogli ujediniti naše napore da napadnemo nekog od njegovih neprijatelja. — Vidjet čemo — odgovori mu Pevrac. — Po¬ pravite i pripremite brod, odmorite se, bez uvijanja rečeno, na, našem posjedu. Sve nekako pomišljam da biste mi mogli pružiti pomoč, i to uskoro, protiv Zlatobradog, tog gusara o kojemu ste sigurno nešto čuli na Jamaiki. Sad su prolazili vrhom Mont-Deserta. Vjetar koji je poput oštre britve brijao čelavu lu¬banju brda napao ih je tolikom snagom da su se jedva držali na nogama. Vanereick se prvi izjavi pobijeñe¬nim. Reče da je navikao na topla podneblja, a buduči da je

promrzao do kosti on če se skloniti na strani manje izloženoj- vjetru, iza izbočine neke litice. Ro-land d'Urville mu se ubrzo pridruži držeči svoj šešir s obadvije ruke. Otac Erasmo Baure; izdržao je na vjetru koliko bi se izmolio Očenaš i Zdravomariju, zatim mu se učini da je i to previše te se povuče, a isto-tako se povukoše L-Vanereiekovi mornari. Enrioo Enzi, koji je-pratio de Pevraca, ostao je sto¬ički uza njega,- žut kao dunja, umotan u-svoje tkanice i turbaine kao Arabljanin, koji su predstavljali njegovu •uobičajenu odječu :Meñiteranca s Malte. — Hajde, hajde — reče mu grof de Pevrac — skloni se. On je sam ostao na vrhu Mont-Deserta odupiruči se stalnim naletima snažnog vjetra. Nije mogao da se 249 fiagleda sveg onog prostranstva što se steralo pred njegovim očima. Tu je bila izložena, ispisana u hijeroglifima zem¬lje i vode, sva draž, sva veličina i složenost jedne zemlje koja se budila u punoj snazi čuvajuči u rezervi rijetke prizore. Posvuda se more uvlačilo u kopno, posvuda se "kopno izdužilo u poluotoke, rtove i žarilo u modru i. blistavu površinu razularenog oceana, ali koji je, pro¬matran s visine brda bio mek i umiljat poput svile. Crni otoci obrasli jelama, otoci obrasli zelenim šu-masrcima proljetnih breza. ., Kraj zaljeva bio je potpuno ružičast, to postolje od ružičastih i crvenih stijena koje su se pojavile na površini iz naslaga željezne rudače, stari pješčanik gotovo sljezove boje ponekad zato što je bio isuviše zgusnut ogromnim, ledenjacima iz vremena vječi¬te noči. U šljunku rijeka novijeg porijekla no što je pje¬ščanik pronañeni su ostaci rutavih mamuta s kljovama u obliku lovačkog roga. Brljanje golemih količina leda bijaše zaoblilo granitne stijene, a na drugim mjestima oštre litice, prijelomi rušenja, odražavali su blještavilo njihovih živih rana u dubokoj vodi zaljeva. A zaljevi, otoci, zarobljene rijeke u koje se može prodrijeti samo za vrijeme plime, s njihovim magla¬ma i olujama, žalovi na kojima se bacakaju foke, oba¬le pokrivene šumama, po kojima vrve sve vrsti krzna-ša, gdje ima crnih medvjeda na obali mora, gdje do-.laze Indijanci da trampe na brodovima krzna, čitav taj velik dio zemlje okruživao je Francuski zaljev, koji je takav kakav je izgledao ličio pomalo na malo Sredozemno more, i bio takoñer pun gusara i prometa kao Nostra Madre, ponekad isto tako plav, bogatiji ribom, ali i djevičanskiji, nove obale umjesto starih, ovdje žalovi ružičasti ili bijeli, ili modrikasti ili po¬nekad crveni kao maline, ta pustinja, taj raj, taj vje-

štičin kotao koji se sužuje u bezdan gdje se sve više i više tone u mrak magli, meñu bukom što ga more stvara pri morskim Hijenama, do onog čorsokaka u 250 dnu gdje četiri brata Bafours, Marceline-la-Belle i njeno desetero djece, mladi Gontran, zet starog Nico-lasa Parysa i neki drugi još gaze po močvarama Chi-gectoua i prodajuči svoje košare ugljena lañama koje više ponude, dok ih otac Jean Rousse proklinje zbog njihove bezbožnosti i divljaštva, ovo mjesto najzadnje u američkom svijetu, ali uza sve to golemo za bijedno biče koje traži da se negdje zakači, imalo je svoju povijest, nepoznatu, okrutnu i raspršenu po prostran¬stvima i bezdanima izgubljenih obzorja, povijest punu tuge i bolova1. Joffrev se nagnuo nad jajolikim i zaštičenim ba-senom otoka i opazi, sasvim sitan obris svog šebeka, izduženih i oštrih linija. Taj je brod sagrañen po njegovim projektima u Kitterv, u Novoj Engleskoj, starom pomorskom gra¬du, na rijeci Pistaquata, u državi Massachusetts. Sto li je u tom trenutku ostalo od tog vrlo marljivog bro¬dogradilišta? Možda, samo pepeo? Indijanski rat če stvoriti za sve neprocjenjive poremečaje. Ptice su se dizale u kriještečem krugu prema vrhu brda. One su naviještale jednog od gospodara tih mje¬sta : maglu . . . Joffrev de Peyrac skupi svoj dalekozor i sustigne svoje drugove koji su, turivši nosove u svoje ovrat¬nike, strpljivo čekali na nj. On sjedne pokraj njih umotavši se u svoj prostra¬ni ogrtač. Vjetar je divlje povijao raznobojno perje na njihovim šeširima. Tihi napad magle začas ih je dostigao, valjajuči svoje dimljive valove po ružičastim bokovima brda, obavije ih, proguta ih kao limb. Pod njenim golemim dahom vjetar popusti, pobježe uz tihi šapat. Neko vrijeme je vladala tišina. Bijeli ljudi, sami u tom slijepom svijetu, sjedili su kao na obla¬cima, iznad nestalog svijeta. 1 Osim borbama koje su se vodile u francusko-engle-skom ratu. povijest Akadije je obilježena, od 1620—1640 krvavim suparništvom dvojice Francuza: Charlesa Lato-ura i Pierra d'Aulnava koje se pretvorilo u pravu tra¬gediju. 251 — Onda, gospodine d'Urville, čini se da smjerate podnijeti ostavku na službu guvernera Gouldsboroa? — reče Joffrev de Pevrac. Normandijski plemič pocrveni, problijedi i zagle¬da se u grofa kao da je ovaj imao nevjerojatnu moč da čita tuñe misli pa bile i najskrovitije. Pa ipak,

ni ovom prilikom u grof ovoj vidovitosti nije bilo ničeg nadnaravnog, ničeg što bi smrdilo po vračanju. Ne¬koliko dana prije toga, Pevrac ga. je vidio kako se pri¬mio za kose zato što mu je u upravljanju mjestom nailazio na velike teškoče. — Sad u Gouldsborou ima previše svijeta — poviče. Meñu hugenotima, rudarima, ¦ gusarima, morna¬rima svih narodnosti on je sasvim izgubio glavu i u-zaluñ se trudio. Gdje li je bilo ono divno vrijeme kad. je gotovo sam bio gospodarom tog pustog kutka i gdje še bavio vrlo unosnom trgovinom krznom s Indijan¬cima i kad su ovamo dolazili vrlo rijetko brodovi izlažuči se opasnostima' neureñene luke u koju. je bilo vrip teško stiči. Ali danas to je bio sajam čitavog kontinenta i on, d'Urville, normandijski'plemič s rta Cotentin, nije imao vremena da svojom milošču počasti svoju lijepu ženu, Indijanku, kčerku -lokalnog poglavice Abenakisa Kakoua, ni da poñe, .pod izlikom da ide u posjete nekom od svojih engleskih ili francuskih prijatelja, da se rastrese malko na uzburkanim valovima oceana. — Gospodine -*- poviče d'Urville — ne mislite da mislim napustiti vašu službu. Ja sam uvijek spre¬ man da slušam ^ vaše zapovijedi i da vam služim što bolje umijem, spreman, sam da jurišam na vaše ne¬ prijatelje, da biranim topovima ili svojim mačem vaše posjede, da zapovijedam vašim vojnicima, vašim mor¬ narima, ali ono što ne znam i za što nemam nikakvih sposobnosti, priznajem, to je da gubim glavu i ne snalazim se kad uñu u igru sveci, demoni i svete knji¬ ge. Vaši hugenoti. su odlični radnici, odvažni, spo¬ sobni, marljivi i vraški spretni trgovci. Oni če oñ Gouldsboroa napraviti suviše čist grad, ali mi se ne252 čemo nikad izvuči iz govorancija jer nikad nečemo znati kakve zakone da primijenimo. Ma šta da su im napravili u La Rochellu, ti su ljudi kao osakačeni te se više i ne osječaju podanicima francuskog kralja, pa čak kad neki Francuz doñe ovamo s medaljom Maj¬ke Božje o vratu, oni padaju u vatru i ne daju mu čak da se snabdije pitkom vodom u njihovu kutu. Mi smo se prilično dobro slagali ove zime, uz vatre smo mno¬go pričali dok je vani bjesnila oluja. Ja nisam baš uzor vjernika — oprostite mi, oče — i ja se nikad ne bih usudio da im dosañujem svojim čislima. Mi smo se dobro

zajednički tukli protiv Zlatobradog kad nije bilo druge. Baš zato što ih sada isuviše dobro pozna¬jem, osječam se nedovoljno sposoban da održim rav¬notežu izmeñu vjernika raznih narodnosti i vjera i ovih gusara. Joffrev de Pevrac ništa ne odgovori. Mislio je na svog prijatelja, kapetana Jasona, progonjenog hu-genota kojega je Sredozemlje prilagodilo katoličkom svijetu. On bi bio čuda napravio na položaju kojega se d'Urville odricao. Ali Jason je bio mrtav, a isto tako i onaj čudesni učenjak, arapski liječnik Abd-el-Medrat koji bi mu bio pomogao na toj dužnosti. Veseo i pro¬nicav d'Urville nije se povlačio radi kukavičluka, a niti se činilo da mu je stalo do potpune -slobode zato što ga je na to poticala sklonost prema lagodnijem životu. Bio je najmlañi član u svojoj obitelji i buduči da kao takav nije dobio nikakvo obrazovanje, osim da rukuje sabljom i da uzjahuje konja, gotovo ni čitati nije znao. Dobro je on poznavao svoje nedostatke. Pošto se pobio u dvoboju i ubio svog protivnika, mo¬rao je bježati u Ameriku da bi spasio glavu jer je u to vrijeme bio na snazi vrlo strogi zakon što ga je kardinal Richelieu ustanovio. Nijedna druga nevolja ne bi ga bila ovamo dovukla jer nije ni mogao za¬misliti život izvan pariških krčmi i kockarnica. Sreča za nj što se rodio na poluotoku Cotentinu, na tom gotovo usamljenom otoku sa svojim nepristupačnim obalama, sa svojim gajevima i pustolinama, u tom 253

dijelu Francuske što je bio nalik rogu puža koji je svojim gastropodskim. okom zirkao u Englesku. Odrastao u starom zamku na Pinte de la Hague, d'Urville je volio i razumio more, svoju odgojiteljicu. Danas bi on mogao napraviti čuda držeči pod strogom rukom malu flotu Gouldsboroa kojoj se svake godine pridružila poneka nova jedinica, ali je Joffrev de Pejnrac shvačao njegovu želju da ga se oslobodi jedne dužnosti koja je prelazila njegove sposobnosti. ¦— A vi, gospodine Vanereicke, ako vam je dosta španjolskih pustolovina, ne golica li vas možda želja da postanete potkraljem, u ovim krajevima? — Možda... ! Ali tek onda kad zaradim drvenu nogu. Draže če mi biti i to nego da prodajem repu i kokosove orahe po putovima La Tortue... Salu na stranu, moji kovčezi još nisu dovoljni puni. Treba biti bogat da bi čovjek nametnuo svoju volju pučanstvu sastavljenom u polovici od pustolova, a u polovici od

bogomoljaca. Ja sam ove posljednje več sablaznio sa svojom Ines. Jeste li vidjeli Ines? — Jesam. — Nije li čarobna? — Ona je zaista čarobna. — Vi shvačate da se ja još ne mogu odreči tog dražesnog stvorenja. Ali kasnije... stvar bi mi sej mogla svidjeti... Eto, na primjer Morgan, največi gusar i pljačkaš našeg vremena, sad je guverner Jamaike i ja vam tvrdim da se on ne šali kad je u pi¬ tanju red i sami mu prinčevi skidaju šešir... Osječam da pripadam toj vrsti ljudi... Znate, ja i nisam tako glup kao što izgledam... — Baš zbog toga sam vam i iznio svoj prijedlog imajuči u vas puno povjerenje — Osječam se vrlo polaskan time, dragi moj grofe ... Kasnije! Kasnije o tom! Znate, mada sam stari momak, ja se nisam još dovoljno izbučao... GLAVA XXXVII Magla se povlačila. Joffrev de Pevrac se digne i ponovo vrati na vi¬soravan navrh brda. — Da li to Zlatobradog tražite? Vi se, dakle, na¬ date da čete ga primijetiti skrivenog u nekoj rupi? — upita d'Urville. — Možda! A što je, u stvari, tražio, šta je on mislio otkriti u prostranstvu vode i drveča što se prostiralo pod nje¬govim nogama? Njega je na taj visoki vidikovac do¬veo prije njuh lovačkog psa nego neko logično za¬ključivanje. Čovjek kojemu je poklonio bisere... čovjek ko¬jega je obdario ružičastim biserima tamo na Kenne-becu, čovjek koji ga je prevario, koji mu je lagao, je li taj čovjek bio samo ortak Zlatobradog? Tajan¬stveni brod? Je li on pripadao gusaru? I zašto ga se dvaput pokušalo prevariti u pogledu Anñelikine sud¬bine? Jesu li te „greške" bile plod slučaja? Ne, on nije u to vjerovao. Rijetko se dogaña na moru da vijesti, priopčene s usta na usta, nisu prenijete u izvornom obliku, da nisu istinite. To od mornara traži njegova duša, njegova nada, njegova solidarnost... Kako ob¬jasniti onda iznenadna1 varanja koja se ponavljaju?' Kakva je to nova opasnost otud prijetila?

Novim naletom vjetar počisti zaljev od magle sve do krajnje tačke na obzorju. Svjetloplavo i čisto nebo-

254 255raširilo se nad morem, poput kakvog krila, kao zvučna i sadefasta školjka. Grof se na svakom koraku morao saginjati, boriti •se kao s nekim protivnikom da bi napredovao, da bi :stigao do kraja visoravni i tu se zatim ispružio kako bi bio što manje izložen strahovitom duhanju. Učvrstivši dalekozor na oko, on je svaku taoku na ¦raspršenim otocima pomno ispitivao. Tamo je otkrio brod na sidrištu, tamo opet čamac, tia drugom kraju čitavu flotu indijanskih čunova koji ;su prelazili tjesnac, tamo opet, dolje šalupe ribara na bakalare, a malo dalje, uz otočič, same ribare. Posada je bila na kopnu. Vidio je kako se u zrak diže dim šupera, dim s tava ili su možda na dimu su-.šili ribu. Dok je redom nastavljao svoje izviñanje osječao je kako mu se tvrdi granitni šiljci bolno zabadaju u prsa. Hoče li pronači ono što je na to čelavo brdo, me--teno vjetrom, došao tražiti? Na zapadu su se počele naslučivati izmeñu pode¬ranih krpetina magle ogranci Plavih planina, koje su bile tako plave da je zaljev u njihovu podnožju nazvan Bltie Hills Bay.x Možda se negdje tamo, pozadi, Anñelika nalazila TI opasnosti... ? — Anñeliko! Anñeliko! Živote moj! Prilijepljen uz golu stijenu, zvao ju je strašču .koja je željela svladati neistražene razdaljine. Ona je iznenada postala daleka i bez lica, ali topla i beskrajno živa, privlačna svojom jedinstvenom ljup-iošču. — Anñeliko! Anñeliko! Živote moj! Uz fijuk sjevernjak je pokraj njega šibao i pri tom, činilo mu se, kao da mu okrutno dobacuje: — On če vas rastaviti! Vidjet čete! Vidjet čete! Proricanje BonW3rianda, čovjeka koji je ubijen zato što bijaše poželio Anñeliku, zazviždalo mu je u ušima: On če vas rastaviti... vidjet čete!

Razdiran žestokom tjeskobom, on se nesvjesno rukom uhvati za prsa. Zatim pokuša otjerati te misli. — Ali čega da se bojim ... ? Sutra, najkasnije pre¬kosutra, Anñelika če biti tu. Anñelika nije više ona od-nekad: mlada i krhka žena bez ikakva iskustva. Ona je više no jednom iskusila da je život ne može tako lako iz sedla izbaciti. Nju ništa nije moglo zadržati. Ne dokazuje li to najbolje time što je uspela izmak¬nuti — sam Bog zna kako — čudnoj zasjedi u Brun-, chwickFallsu ... Jest, ona pripada rodu neukrotivih ratnika i junaka! Čini se da je opasnost nadahnjuje snagom, da je još djelotvornija ... vidovitija ... još ljepša... kao da joj opasnost daje nevjerojatnu ži¬votnu snagu ... ! Anñeliko! Anñeliko! Priječi čemo preko svih zapreka, zar ne, draga ... ! Obojica, zajed¬no ... Ma gdje bila da bila, ja znam da češ ti stiči k meni... Odjednom se trgne. Dok je snatrio o Anñeliki njegov je pogled lutao i iznenada zakačio meñu gomi¬lom otoka neobičnu sitnicu: narančastu zastavu na vrhu jarbola skrivenog meñu drvečem jednog otoka. Dugo je promatrao nepomičan, kao lovac u čeki, pa¬žljivim okom prilijepljenim uz optičku spravu. Nakon toga se digne. Bio je zamišljen. Našao je ono zbog čega se popeo na Mont-Desert. 1 Zaljev plavog brežuljka 256 1? Anñelika u Iskušenju vm 257 GLAVA XXXVIII — Gospodine! Gospodine! Kad je šebek grofa de Pevraca obišao rt Sho-odic, nečiji glas odjekne zrakom dolazeči s jednog francuskog broda za lov na bakalare a koji je s vjet¬rom u krmu plovio na nekoliko duljina od šebeka. Grof prepozna nagnutog na brodsku ogradu Yan-na Le Couenneca kojega iz Pophama bijaše otposlao u potragu za Anñelikom. Malo potom, pošto su oba broda bacila sidro su¬čelice obali Gouldsboroa, grof žurnim korakom su¬stiže Bretonca. — Govori! Brzo govori! Yann ne pokaza veselo lice kao što se obično do¬gañalo. Joffrev de Pevrac osjeti kako mu se srce sti-snulo od straha. — Jesi li pronašao gospoñu groficu? Zašto ona

nije s tobom? Jeste li sreli Rošelca? Jadni Yann obori glavu. Ne, on.nije naišao na Rošelca. Jest, on je stigao do gospoñe grofice pošto je prošao krajem uz rijeku Androscoggin, koji su popa¬lili i opljačkali Indijanci i on ju je pronašao u zaba¬čenom dijelu Zaljeva Casco. — Sve toaeč znam... Cantor nas je o tome oba¬ vijestio. On je otplovio tamo da je ukrca. — Jao! Previše kasno — gotovo plačuči poviče Yann. — Cantor če nad prazno mijesto. Zlatobradi je zarobio gospoñu Pevrac i poveo je sa sobom kao taoca. — Da bi ublažno učinak strahovite vijesti on 258 žurno doda, kako, po njegovu mišljenju, gospodi grofici ne prijeti, nikakva opasnost. Ona če se več obraniti, a taj pljačkaš, čini se, ima dosta dobro op¬remljenu posadu. Ona, gospoña grofica, je smogla do¬voljno hladnokrvnosti da njemu Yannu, omoguči bijeg, kako bi on mogao javiti, što se s njom dogodilo. I on ispriča potanko kako je uspio pobječi. — Trčao sam i na sreču, oni me nisu progonili. Čitav dan sam hodao ne udaljujuči se od obale. Na¬ večer, približivši se jednoj dražici, na moju veliku sreču, naišao sam na usidreni francuski brod, na ovaj brod opremljen za lov na bakalare. Posada se iskrcala na kopno da se opskrbi pitkom vodom. Primili su me na brod i rado su skrenuli s puta da bi me brže do¬ veli ovamo. Joffrev de Pevrac je bio blijed kao krpa. Steg¬nuo je šake. — Zlatobradi! Uvijek taj lupež ... Nasmrt ču ga progoniti. Prošlog je mjeseca zarobio zapovjednika mojih plačenika, a sada moju ženu... ! Kojeg li bezobrazluka! S nemirom u duši pomisli, na Le Galla i na Can-tora koji su stigli na mjesto dogovora i našli da je pusto ili još gore: zatekli su na njemu opasne morsko razbojnike. Otkrivši da mu se majka nalazi u rukama gusara, nije li Cantor pokušao poduzeti preuranjeni ratni napad? Ne! Dječak je vrlo razborit! Na Sredo¬zemlju se on upoznao s lukavstvima gusarskog života. Nema sumnje, on če se zadovoljiti i da što izbližega nadzire brod Zlatobradog i potrudit če se da novosti na neki način pošalje svom ocu. Na nesreču, brod Gouldsboro još dva dana neče biti u stanju da poñe u lov za Zlatobradim i da se s njim upusti u borbu. Bude li se radilo čitavu noč,

možda če sutra navečer biti spreman za plovidbu. Ukrcat če na nj još dva topa, a Vanereick če ga pra¬titi sa svojim brodom. Možda če se gusar prestrašiti tolike snage i pristat če na pregovore. Joffrev de Pevrac se iznenada okrene i poñe pre¬ma Yannu Le Couennecu, mladom Bretoncu. "* 259 — Je li, ne postoji li joS nešto što mi se ne usu¬ ñuješ kazati... ? Nešto što mi skrivaš ..'. ? Govori! Njegov se plameni pogled zarije u Yannove pre¬strašene oči. Mladič je žestoko odmahivao glavom, ni-ječuči. — Ne... ne... gospodine grof e... Kunem vam se.. Kunem vam se na lik Blažene djevice Marije i na lik Svete Ane ¦... Sve sam vam kazao ... Zašto? A žto bih mogao od vas skrivati? — Da joj se nije štogod dogodilo? Ranjena nije, zar ne ... ? Bolesna? Govori! — Nije, gospodine grofe, ja vam ne bi skrivao takve neugodne vijesti... Činjenica je da sam gos¬ poñu de Pevrac ostavio u najboljem zdravlju... ona je njegovala sve druge... A ostala je tamo samo zato da bi njegovala bolesne i ranjene... Sašila je trbuh jednom od onih prljavih lupeža, onom što ju je pro¬ dao. .. — To več znam... De Pevrac je pronicavim okom mjerio pošteno lice svog mornara kojega je prošle zime počastio svo¬jim drugarstvom i prijateljstvom. Nije se tresao ni pred Irokezom niti. mu je glad zadavala brige. A danas je Yann drhtao. De Pevrac prebaci ruku preko ramena mladog čovijeka. — Sta ti je? Yannu je došlo da poput djeteta brižne u plač. Duboko je sagnuo glavu i tiho prošaputao: — Mnogo sam pješačio, isuviše mnogo... a nije lako izmaknuti onim divljacima što su otpočeli rat. — To je istina... Hajde, odmori se. Tamo pod tvrñavom postoji jedna gostionica koju drži gospoña Carrere sa svojim kčerkama. Kod njih se dobn* jede, a pije se i dobro vino iz Bordeauxa koje je danas stiglo iz Evrope. Obnovi svoje snage i budi spreman da sutra sa mnom poñeš na put, ako nam vrijeme

bude sklono. Grof de Pevrac i Roland d'Urville pozvale u jed¬nu od dvorana tvrñave, u kojoj su se održavala savje¬tovanja, Manigaulta, Bernea, pastora Beaucairea i dru260 ge poznate hugenote. Takoñer su zatražili i od Vane-reicka i njegovog pomočnika da budu prisutni. I Erik-son, kapetan Gouldsboroa je bio tu, a savjetovanju je prisustvovao i otac Baure. Don Juan Alvarez, zapovjednik male tijelesne špa¬njolske straže, stajao je iza grofa kao nepovjerljiv lik koji je bdio nad njegovom sigurnošču. Joffrev de Pevrac ga na brzinu upozna s prethod¬nim dogañajima. Činjenica da je njegova žena, gro¬fica de Pevrac pala u ruke njihova neprijatelja silila ga je da bude vrlo oprezan. Buduči da je živio na Ca-raibima, njemu su dobro bili poznati običaji tamnoš-njih pustolova i gusara, a Gilles Vanereick je mogao kao i on, posvjedočiti da gospoñi de Pevrac nije pri¬jetila nikakva opasnost dok je predstavljala vrijed¬nost kao talac. Nikad se nijedna velika gospoña, do-pavši ropstva, pa bilo da je bila Španjolka, Francuski¬nja ili Portugalkinja, nije mogla požaliti na ponašanje svojih tamničara, čekajuči da za nju bude plačena ve¬lika ucjena koja če joj omogučiti da ponovo dobije svoju slobodu. Pričalo se da se ponekima od njih, ukoliko je zapovjednik gusara bio zgodan momak, nije uopče žurilo da odu iz sužanjstva. Bilo je takoñer poznato da su neki od tih surovih ljudi, kad su za¬padali u škripac zato što su bili ganjani ili su doživ¬jeli brodolom te se više nisu nadali da če se domoči otkupa, bili na sve spremni te se nisu libili da izvrše prijetnje kojima su taoci bili izloženi. Trebalo je imati na umu da je mjesto Gouldsboro, u slučaju napada, raspolagalo jedino kopnenom obra¬nom. Prije odlaska trebalo je misliti i na to da se raspodjeli municija. Uto španjolski stražar, kroz odškrinuta vrata pro¬turi svoju uplašenu glavu, pokrivenu šljemom od crnog čelika, i poviče: — Ekselencijo, netko pita za vas! — Tko? — Jedan „hombre"1. x Na španjolskom: čovijek 261 — Neka uñe! Neki čovjek dobro grañen i obraso u bradu, s mornarskim hlačama na sebi, odrpan i mokar, po¬javi se na pragu.

— Kurt Ritz! — poviče de Pevrac. U pridošlici grof prepozna „drugog" taoca Zlato-bradog, švicarskog plačenika kojega je on, prilikom jednog putavanja u Marvland, unajmio kao službenika koji če za nj novačiti vojnike. Stanovnici Gouldsbo-roa ga takoñer prepoznaše jer se on u maju iskrcao kod njih s vojnicima što ih je unovačio za službu kod grofa de Pevraca. Htio je baš otputovati za unutraš¬njost, meñutim jedne večeri su ga na obali zarobili ljudi Zlatobradog koji su bili u zasjedi na otocima i koji su opsjedali Gouldsboro. Dogodilo se to prije odlučne bitke u kojoj je gusar bio prisiljen na povla¬čenje. Svi su se bojali da je Krut Ritz platio troškove tog poraza. A sad se, eto, pojavio tu, naoko dobrog zdravlja, mada vrlo izmoren, vjerojatno zbog dugog hodanja. Pevrac ga prijateljski primi za ramena. — Grus Gottl Wie geht es Ihnen, liber Herr?1 Bio sam vrlo uznemiren zbog vaše sudbine. Naposljetku sam uspio umaknuti s onog pro¬kletog broda, i od onog prokletog gusara, gospodina grofe. — A kad se to zbilo? — Nije od toga prošlo više od tri dana! — Tri dana — ponovi Joffrey de Pevrac i za¬ misli se. — Nije li se u tom trenutku brod Zlatobra¬ dog nalazio u sjevernom dijelu Zaljeva Casco, prema Rtu Maquiot? — Gospodine vi ste pravi vještac... ! U stvari, čuo sam da vas tako nazivaju ljudi Zlatobradog... U zoru smo bacili sidro... Nastao je priličan me¬ tež ... Posada je stalno odlazila na kopno i vračala se na brod. Navečer sam primjetio da je kabina, u kojoj su me držali, bila loše zatovrena. Mali što mi je donio Da ste mi zdravo! Kako ste, dragi gospodine? jelo zaboravio je katancem zatvoriti vrata. Čekao sam da padne duboka noč. Onda sam se izvukao napolje. Bio sam zatvoren straga pod krmnicom. Sve je izgle¬dalo Tpusto kad sam napustio svoju kabinu. Na žalu su gorijele vatre. Činilo mi se da se posada zabavljala na kopnu. Noč je bila bez mjesečine. Uzverao sam se na krmicu, a zatim sam opkoračio zadnju ogradu. Zatim sam po vijencu sišao do 'balkona velike sobe. S tog sam se mjesta bacio u vodu i doplivao do naj¬bližega otoka. Čekao sam dok nisam bio siguran da nije dignuta uzbuna. Uto sam otkrio nešto dalje drugi otok i pokušao sam sreču, mada nisam neki bogzna kako dobar plivač. U zoru sam

stigao na taj drugi otok. Na zapadnoj njegovoj obali bilo je» engleskih izbjeglica, ali se nisam htio s njima pomiješati. Smje¬stio sam se rade na liticama istočne strane. U toku dana primijeto sam indijanske čunove. Taratini, Se-bagtosi i Ečemini su se vračali prema sjeveru sa skal¬povima za pojasom. Mahnuo sam im rukom i pokazao im križ što ga nosim o vratu. Mi smo katolici, mi s gornjeg toka Rone. Oni su me poveli sa sobom i iskr¬cali me negdje u ušču rijeke Penobscota, Hodao sam i noču i danju. Umjesto da obilazim kopnom fjordove, ja sam ih radije plivanjem sjekao. Umalo me nisu odvukle struje i morske mijene... Na'kraju, evo me ovdje. — Goti sei Dank1 — poviče de Pevrac. — Go¬ spodine Berne, nemamo U pri ruci bocu dobrog vina da bi se okrijepio največi plivač u slanoj vodi iz Waldstaetena\ — U redu. Gazda Berne uzme s jedne konzole bocu bordoš-kog vina i čašu od mjedi koju napuni. Covijek je iskapi na dušak. Bio je ožednio od morske soli, ali kako je bio natašte jako mu je vino udarilo u glavu te mu- krv navri u lice. Bogu neka je hvala (na njemačkom} Naziv za prave švicarske kantone

262 263 — Uf! Es schmeckt prima. Ein feiner Wein!1 To¬ liko su me valovi ljuljali amo tamo da mi se glava vrti. Imali ste sreče — primijeti netko — što ste izbjegli ekvinocijalne oluje koje samo što se nisu razbijesnile. Švicarac napuni čašu ražom i ubrzo se razveseli. — Jeste li sačuvali moju dobru helebardu? — upita. — Zaboravio sam je ponijeti sa sobom kad sam onda pošao u šetnju i oni me lupeži zarobili. — Još uvijek se nalazi u naslonu za oružje — od¬ govori mu Manigault pokazavši na čavale u zidu koji su pridržavali koplja raznih veličina, a meñu njima jedno švicarsko mnogo duže, koje se završavalo div¬ nim rascvjetanim čeličnim šiljkom. Zahvaljujuči svojoj

lijepoj izradi to je oružje dugo vremena skrivalo izu¬ zetno ubilačku moč što ga je imalo u rukama jednog Švicarca. Njegovom satarom svinutom poput udice Švicarac je hvatao i vukao neprijatelja, oštrim mu je sječivoni rasijecao glavu, dok mu je šiljastim vrhom probijao trbuh i srce. Kurt Ritz dohvati svoje oružje s uzdahom olak¬šanja. — Imam te, napokon! Kolike sam tjedne proveo na onom brodu svijajuče se od bijesa! A što je bilo s mojim ljudima? — Oni se nalaze u tvrñavi Wapassou. Svi prisutni su ga promatrali i pri tom pomiš¬ljali kako je on, nema sumnje, uspio kidnuti onog istog dana kad je Zlatobradi zarobio Anñeliku de Pevrac. Je li on to znao? Je li on primjetio na brodu grof ovu suprugu? Neki neodreñeni predosječaj ih, pa čak i samog Pejrraca, priječio da mu postave to pitanje. — Jesu li vas zlostavljali? — upita Pevrac okli¬ jevajuči. — Ne, nisu me ni takli! Zlatobradi nije loš mo¬ mak i dobar je krščanin. Svaku večer i svako jutro njegovi su se momci na brodskom mostu molili Bogu. 1 Bogami ovo prija! Odlično vino! 264 Ali on želi vašu smrt, gospodine grofe. On tvrdi da mu pripadaju sve zemlje Mainea na kojima ste se vi smjestili i da je sa svojim ljudima došao da tu osnuje-naseobinu... Obečano mu je da če njemu i njegovim, momcima pripasti žene što se nalaze u Gouldsborou, gdje da su, tobože zatočene. — Kojeg li bezobrazluka! — poviče Manigault trgnuvši se. — Stoga je on bio neobično iznenañen otporom koji mu je pružen. A mene je ugrabio računajuči s mogučnošču pregovora. Tvrdoglav je kao magare. Po¬ što su na njegov brod otvorili topovsku vatru gospodašto su ovdje prisutna, sklonio se na jedan otok u Za¬ ljevu Casco da popravi oštečeni brod. Ali on če se sigurno vratiti. •. Švicarac ponovo potegne iz čaše. Odjednom se naveliko raspričao ponesen osječanjem sreče, — Oh! mogao bih vam koješta ispričati o Zlato-

bradom. Ja sam imao priliku razgovarati s mornari¬ ma, a i sa njim samim. On je vrlo grub čovjek, ali pošten, jest, pošten ... Ispunja strahom sve koji ga. iz daljine primijete, ali namjere su mu poštene ... A osim toga, tamo na brodu ima jednu ženu... Lju¬ bavnicu .. . koja mu se pridružila na Rtu Maquiot, Mora da je taj sastanak ona udesila. Svojim izgledom. podsječa čovijeka na najpoznatije raskalašenice... Je¬ dna od onih žena koje nižu brojke na pergameni a nijednom ne pogriješe, napune svoje kovčege, a onda vam dobričinu pošalju u rat da bi ih još bolje napu¬ nili ... Da bi ih služili'... One imaju čime platiti, temješanke. lijepe kao Venere, i oštroumne. Onaj koga. ne spopadne želja da se ubije zbog njih, taj zaista ne zna ni što je život ni što je ljubav ... Ljubavnica Zlatobradog pripada tom soju žena... I uz to je lije¬ pa... Čitava posada Se uzbudila kad se penjala na brod. Neka Francuskinja. Čekala ga je tamo, na Rtu. Maquiot. Ima oči kao more iznad litice, a kose kaosunčane trake... Zahvaljujuči njoj uspio sam tu noč: Pobječi. Zlatobradi je svim svojim ljudima razdijelio^ 265 . TUm, tri pinte po glavi, da bi proslavio taj dogañaj... A što se njega tiče ... Kurt Ritz zabaci glavu unazad i nijemo se smi-jaše. Nakon toga saspe u grlo još jednu čašu. — On... ne bih nikad povjerovao... On je sa¬ svim poludio za njom ... Kroz pukotine izmeñu da¬ saka svoje kabine vidio sam kako je prošao zadnjim kaštelom. Držao ju je za ruku i gledao je... gledao je... Vino mu bijaše sasvim udarilo u glavu i on je pričao bez kraja i konca ne čudeči se uopče grobnoj tišini što je oko njega zavladala, ne uznemirujuči se .što su se ljudi oko njega ukrutili kao voštanice, što su im lica bila ozbiljna, tvrda ledena... — Kako se zvala ta žena? — upita grof kratko. Činilo se kao da rnu je glas dolazio iz nekakvog spužvastog svijeta, muklog i dalekog. Strah je spopao sve što su se nalazili tu, strah i želja da bježe. Kurt Ritz odmahne glavom.

— Weis nicht!1 Sve što o njoj znam jest da je Francuskinja... i da je lijepa, to da! I da je Zlatobradi lud za njom, smrtno zaljubljen ... Vidio sam ih... noču... u velikoj sobi krmnice, kroz prozor zadnjeg kaštela... Prozor je bio otvoren ... Sišao sam do njega i bacio oko unutra... Na stolu je bila sviječa i ja sam ih vidio ... 2ena je bila potpuno gola u naručju Zlatobradog ... Božanstveno tijelo... i nje¬ ne kose po ramenima... Vjerujem da su pri danjem svjetlu plave, ali tamo unutra činile su mi se kao rastvor mjesečine ... Kao sjaj blijedog zlata ... Kose vile... Ima nečeg u toj ženi čega nema ni u jednoj 'drugoj, nečeg čudesnog... Shvačam da je gusar lud, sasvim poludio... Zbog tog otvorenog prozora nisam •se usudio zaroniti u more... Čak i ljudi koji su za¬ bavljeni svojom ljubavlju mogu imati dobar sluh... A Zlatobradi je zapovjednik koji je uvijek na opre¦zu... Mora da sam čuo nešto od onoga što su go¬ vorili ... 1 Ne znam ,266 On je pričao i pričao. Bio je sad potpuno pijan te se nije ni čudio ubitačnoj šutnji ne zamječujuči da je bilo nečeg zabrinjavajučeg u tome što su ga pustili da tako govori, da opisuje, da se zadržava na tom. ljubavnom prizoru. Ponavljao je klimajuči glavom: — Odakle je došla ta žena? Nemam pojma. Ona mu se priključila tamo... Njeno ime... Čekajte, čini mi se da se sječam... Čuo sam, dok ju je onako mi¬ lovao, da ju je zvao: „Anñeliko! Anñeliko!" imenom koje ;oj odlično pristaje... Jeziva šutnja zavlada. Odjednom helebarda ispadne iz ruku Kurta Ritza. Čovjek posrne, uzmakne, nasloni se na zid, trijezan, naglo problijedivši, očiju iskolačenih od straha i uprtih u de Pevraca. — Ne... ne, ne ubijte me, gospodine! . Meñutim, nitko se nije pomakao, pa ni sam grof de Pevrac koji je stalno stajao uspravljen. Ali je Švicarac osjetio da mu je iz mračnog pogleda izbijala smrt. Kao čovjek s bojnog polja, znao je da se našao s njom licem u lice, da je ona tu. Bio je sad trijezan i ništa nije shvačao. Pogled mu nije

silazio s grof ovih očiju. Bio je siguran da se nalazi u smrtnoj opasnosti. U isto vrijeme, s nekom vrsti preplašene vidovi¬tosti, primjeti da su svi što su prisustvovali tom ne¬objašnjivom prizoru, da su se svi ti što su tu stajali kao kakve aveti, uvukli u grobnu šutnju i da bi svaki od njih više volio da je gluh, slijep i nijem, da se nalazi šest stopa ispod zemlje nego tu, u toj zatvo¬renoj dvorani. On s naporom proguta pljuvačku. — Sta se dogodilo, gospodine? — zastenje. — Sta sam kazao? — Ništa! To ni^ta spusti se s de Pevracovih usana kao udarac satare. Još jednom se činilo da zvuk gospodareva glasa dolazi s drugog svijeta. 267 — Ništa što bi se vama moglo predbaciti, Ritze ... Hajdete sada. Potreban vam je odmor... Za nekoliko dana treba da se pridružite svojim ljudima- u Aap-palachesima, u tvrñavi Wapassou... Zanoseči se u hodu, Švicarac se dohvati vrata. Kad je izišao, svi ostali požure da se povuku bez riječi, pošto su se prethodno duboko poklonili ispred gospo¬dara Gouldsboroa kao što bi bili učinili da su se opraš¬tali od kralja. Kad su se našli napolju, svaki je stavio šešir na glavu i bez riječi krenuo svojoj kuči. Jedino je Gilles Vanereick potegao d'Urvillea u stranu uz riječi: „Ob¬jasnite mi ..." 268 GLAVA XXXIX" Tada se ñe Pevrac okrene prema Juanu Fer-nandezu. — Pošalji mi Yanna Le Couenneca. Kad je Yann ušao u dvoranu za savjetovanje je¬dino grof de Peyrac je još u njoj bio. Nagnut nad geografskom kartom raširenom preko stola, on ju je, čini se, pažljivo ispitivao. Njegova bujna kosa, na sljepoočicama obilježe¬na ponekom sijedom vlasi, napola je skrivala njegovo lice udubljeno u ispitivanje karte, dok su mu spuš¬tene vjeñe zastirale pogled. Ali kad se uspravio i pogled mu pao na Yanna, ovome zadrhtaše koljena. U srce mu se uvukla tjes¬koba poput zmije. „Šta mu je? Sta je mom gospodaru?", pomisli. „Da nije bolestan? Ranjen? Pozlijeñen ... ? Reklo bi se pozlijeñen ... unutra! Nasmrt ranjen ... ?

Joffrev de Peyrac obiñe oko stola i primakne se Bretoncu. Bio je tako miran i tako se uspravno držao da je to mornara umirilo. „Ne, nije njemu ništa... Sta li ja sve ne zamiš¬ljam ... ! Joffrev de Peyrac svrati očima na nj i uze ga prodorno promatrati. Srednjeg rasta on je grofu se¬zao taman do ramena. Dobro grañen, živa i smjela izraza, izgledao je mlañi no što je, u stvari bio, to jest izgledao je da još ne bijaže navršio tridesetu. Me¬ñutim, buran mu je život iskovao dušu kao starom 269 vozani. Samo što na tom licu keltskog Francuza nije bilo tajni za Joffreva de Pevraca. On ga je čitao kao otvorenu knjigu. — A sada mi, Yanne reci ono što si mi prešutio, reci ono što se ne usuñuješ reči! Bretonac problijedi i ustukne nazad. Ponovo ga okupi misao da niječe mada če mu biti uzaludan trud. Skamenivši se, znao je da neče umači. Vidio je več Joffreva de Pevraca na djelu dok je išao k nekom cilju, kad bi zaintačio da otkrije istinu koju je naslu¬čivao svojom prokletom pronicljivošču. Tada se pret¬varao u lovca koji nije napuštao trag, u stopu pro¬goneči svoga protivnika. — Ali... Ja nisam... — započe Yann nemočno pokrenuvši rukom — sve sam vam kazao, gospodine grofe. — To se dogodilo tamo, nije li tako? Odgovori, tamo na Rtu Maquoit? — Jest — odgovori jadan mladič kimnuvši glavom koja mu zatim klone meñu dlanove. — Sto si vidio? Kad je to bilo? Jeli to bilo prije no što si pobjegao? — Nije — otpovrne Yann odmahnuvši glavom. — Znači to se dogodilo poslije... ? Ti si bježao, pričao si mi... trčao si. Uz put si se okrenuo i nešto si vidio... nije li tako, nešto neobično, nešto nepoj¬ mljivo ... „Kako je mogao pogoditi tako u tančine? Ni sam ñavo ne bi mogao bolje" Yann klone. — Sto si vidio? — ponavljao je neumoljivi glas. — Što si vidio kad si oči svrnuo na žalo gdje si je ostavio... ? Sto si vidio?

Yann osjeti da ga je za šiju, poput kliješta, zgra¬bila strahovita ruka i stane je stezati kao da če mu je slomiti. — Govori — začuje mukli i prijeteči glas. Primjetivši da se mladič guši, da mu se lice počelo osipati ljubičastom bojom, grof popusti stisak. 270 U grof ovu uvjerljivu glasu zatitra blagost od koje-se Yannu srce steglo. — Govori, sine ... molim te, reci mi što si vidio! Tada se Yann sruši, padne na koljena i slijepim i izgubljenim pokretom dohvati Joffreva de Pevraca za prsluk. — Oprostite mi, gospodine grofe! Oprostite mi! — Govori... — Trčao sam... Odbio sam se od stabla za koje sam bio vezan u trenutku kad je Zlatobradi pristao čamcem uz žalo... iskoristivši trenutak dok su sve oči bile uprte u nj ... Gospoña grofica mi je preporu¬ čila da zgrabim tu priliku ... Trčao sam, trčao sam, a zatim se okrenuo da vidim ne progone li me... okrenuo se prema žalu... Bretonac se zagleda u Pevraca izmučenim pogle¬dom. — Opazio sam je u njegovu zagrljaju, gospodine! — poviče hvatajuči se za grofa kao da je njega samognetko udario, kao da je on pogoñen najtežim udar¬ cima. — Nalazila se u zagrljaju Zlatobradog... oni su se grlili... ah! oprostite mi, gospodine grofe, ubijrte me ... oni su se oboje grlili i ljubili kao ljubavni¬ ci... kao ljubavnici koji su se ponovo našli .. 271 o S

U GLAVA XL Tri dana kasnije. Na sjevernoj strani Zaljeva Casco.

Jedan čamac na moru. Osim njega ima i mnogo drugih, ali more je tako veliko, a otoci tako brojni da se čini kao da je taj čamac sam na pučini. Šuljao se meñu otocima kao progonjena divljač, na koju su, osim toga, vrebale izdajničke struje i podvodni grebenovi. Nagnuvši se pod vjetrom, zaobišao je jedan rt, stopio se sa sjenom visoke morske obale načičkane hridima, ponovo izbio na sunce. Ponekad ga prati miris rascvjetale zemlje, a ponekad se propinje pod slankastim dahom vjetra. Po žalovima i obalama otoka vide se ljudske pri¬like kako trče i mašti rukama, kako dozivaju. Ima ča¬maca i brodova skrivenih u malim dražicama. Ima brodova koji bordižaju, plove ili ribare s druge strane grebenja, ili drugih koje če odnekuda izbiti kad ovaj čamac proñe. Stalno sam vijuga tim labirintom od tri stotine Šezdeset i pet otoka Zaljeva Casco. Od Rta Maquiot čamac duž obale plovi prema jugu. Anñelika je provela strašno zamornu i iscrpiju-juču noč smišljajuči tisuču načina da bi izbjegla Colinu. Ujutro je ušao u kabinu. Ona je jedva nešto ot-spavala. Bila je umorna i utučena, ali odlučno je od njega mislila zatražiti da je pusti da slobodno ode s broda. 18« 275 On ju je pretekao. — Doñite, gospoño — obrati joj se vrlo hladno. Bio je miran i nekako odsutan. Pas mu je bio načičkan pištoljima i bodežima. Pošla je za njim na most. Jedan dio posade je bez žurbe obavljao svoje jutarnje poslove trudeči se nadasve ne bi li gdje ugle¬dao zarobljenicu Zlatobradog. Uz sami bok broda An-ñelika primjeti čamac koji je žestoko poigravao na valovima i jednom se bitvom,napravljenom od slame žtitio od udaraca. Bila je to engleska brodica, jedan od onih velikih čamaca što su od New-Yorka do Pe-maquida, pa čak i dalje, bez prestanka plovili od jed¬ne uvale do druge, od jednog naselja do drugog. Go¬spodar čamca bijaše ljudina zlovoljna izgleda; bit če da su mu tog jutra francuski gusari Marijina srca pregledali brod. A nitko nije znao što je mislio o tere¬tu kojim su upravo punili njegovu šalupu. Ali ploveči stalno po tim krajevima, mora da je naviknuo, da je naučio kako se mora biti vrlo obazriv prema neželje¬nim gostima što su dolazili s Cariba. Anñelika se nagne i u brodici primjeti mnoge putnike, meñu ko¬jima ona prepozna buldoško lice

velečasnog Patridgea, privrženi lik gospoñice Pidgeon, malog Sammvja Stogtona i Adhemara čije su stalne jadikovke ispu¬njale osobito čisti zrak tog jutra koje je bilo modro poput glicinijina cvijeta.. — Ah, pasti u ruke gusara! Molgo bi se reči da su me zadesile sve moguče nesreče ... Pred otvorenim stubištem s kojega je bila povu¬čena drvena pregrada, visile su ljestvice od konopa. — Tu smo! — reče prigušenim glasom Colin go¬ voreči joj šapatom da drugi ne čuju — bolje da se razdvojimo, zar ne, draga? „Gospodar" ove šalupe reče mi da ide u Penobscot. Ako vjetar bude povoljan i popriječi li u smjeru istok-sjeveroistok, bit češ tamo, najviše, za četiri dana. Nije se mogao suzdržati a da joj se ne obrača s „ti". Njoj 'je bilo jasno da če svaki put kad on osjeti njenu blizinu biti kao što je nekad bio u pustinji: kad 276 je on bio jedini na svijetu koji ju promatra i jedini koji ju je mogao podignuti na ruke ... Anñelika podiže oči prema njemu. Pokušala mu je njima objasniti ono što osječa prema njemu: pri¬jateljstvo, zahvalnost. Odjedared je preplavi radost pri pomisli da če, možda, za četiri dana biti kraj Joffreva i da če sa svim tim. metežom biti. gotovo. Najzad je mogla malko odahnuti i bar donekle srediti svoje misli. Kad se nañe pokraj svoga supruga, umirena njegovim ljubljenim i za nju najslañim gla¬som, pokušat če da razmrsi svu tu zavrzalamu. Govorit če zajedno .. . Izraz se boli utdsne u Colinove bore videči sjajan osmijeh kojim, mu se obratila. — Ah! Vidim, ti ga voliš... — šapne. Jedva da ga je i čula. Znala je da ne smije dopustiti da je gane, več da mora odatle pobječi što brže, to bolje. Mora iskoristiti ovu priliku prije no što se on predomisli. Da je Colin bio manje plemenit, ne -bi joj se toliko sviñao. Puštao ju je da ode. U tom veliko¬dušnom i iskrenom činu prepoznala je njegovo biče. Stoga je u srcu osjetila neko neodreñeno žaljenje pri pomisli da če ga svojim odlaskom pogoditi ravno u srce. Pokupi svoju putnu torbu koju joj je jedan, mornar pružio i prebaci je preko ramena.

Još uvijek je bila bosonoga. Utoliko gore! Kakva joj korist od cipela na ljepljivoj palubi jedne šalupe? U zadnjem trenutku htjede se obavijestiti o Zgubi-dorbu, čovjeku kojega je operirala, ali se suzdrži. Nije htjela gubiti vrijeme. Odbila je pomoč mornara koji joj je htio pomoči da se spusti ljestvicama od konopa. — Mičite se, prijatelju. Naputovala sam se ja po Sredozemlju! — dobaci mu veselo. Colin položi ruku na njeno rame. U trenutku kad je prišla ljestvicama nije više mogao izdržati. Netre¬mice se zagleda u nju. Njegov plavi i neobično jasan pogled koji je davao djetinju svježinu njegovu izro277 vanom čelu i tvrdom izrazu njegova lica što bijaše obraslo u bezbojnu bradu i uokvireno isto tako bez¬bojnom kosom kojima je želio uliti osječaj straha svima s kojima je dolazio u dodir, sasvim ju je pre¬strašio. Činilo se da če je zadržati kao što se pokušava zadržati neku utvaru, neku obmanu duha, kao da ona i nije bila neko biče od kosti i mesa. Uza sve to, imala je predosječaj da on u tom trenutku nije bio obuzet samo svojom strašču prema njoj, nego da ga je mučila neka hitna, neka izvanjska, ali vrlo ozbiljna briga. Dvaput je več bio zaustio, ali se sustegao. Na¬posljetku joj šapne: — Čuvaj se... čuvaj se, janje moje malo! Ima ljudi koji snuju tvoju propast... ! Koji ti žele na¬uditi! Zatim je pusti da ode. Ona oprezno siñe i stupi nogom na pramac šalupe tačno u trenutku kad se go¬spodar jednom čakijom odbio od broda i nimalo se ne uzbudivši što je Anñelika posrnula i što pri tom uma¬lo nije pala u more. Ona ga ništa ljubaznije nije pozdravila na engle¬skom. On je odmjeri svojim bezizražajnim, očima kao u krepane ribe. Još jedan puritanac koji je u mla¬doj, nasmijanoj i ... raščupanoj ženi vidio samo utje¬lovljenje nečastivog! Sretna, Anñelika se smjesti izmeñu Adhemara i malog Sammvja. Mali od palube, kosa žutih poput lana, razveže pramčno jedro, a odmah zatim veliko jedro u obliku roga, dok je vlasnik šalupe pomoču vesala obilazio gusarski brod da bi šalupu doveo u položaj povoljan za plovidbu. I tako je brodica Engleza Jacka Meroina počela bordižati izmeñu otoka u Zaljevu Casoo, penjuči se s jednog vala na drugi, kao lijepa ptica naginjuči se pri letu. Na brodu su bila još tri putnika koji su rado pri¬mili u svoje društvo Anñeliku, njena francuskog voj¬nika i njene engleske izbjeglice.

Pokučanac s neke naseobine u Connnecticutu, crn¬čič koji mu je bio pomočnikom i... jedan medvjed, 278 kojega je Anñelika najprije zamijetila, neodoljivo pri¬vučena ozbiljnošču njegova pronicavog pogleda, po¬gleda koji ju je nastojao ocijeniti i uz to se zabavljao, a ona ga je osječala na sebi a da uopče nije bila kadra pogoditi odakle taj pogled dolazi. Bio je to medvjed. Odjednom ga otkrije kako leži ispod mosta na krmi gdje bijaše udario svoj brlog. Položivši svoju šiljatu gubicu izmeñu šapa, netrimice ju je promatrao svojim malim i blistavim očima. Po-kučarac ga odmah predstavi: — Mister Willoagby ... Vjerujte mi, plemenita gospoño, da ja nemam boljeg prijatelja od te živo¬tinje. ' On sam, zvao se Elie Kempton. Nije prošao niti čitav sat. a Anñelika je sve o njemu znala. Roñen u Massachusettsu, kad mu je bilo osam godina napu¬stio je malu naseobinu Newton zajedno sa svojini ro¬diteljima i stotinjak drugih stanovnika. Pod vodstvom njihova pastora, Thomasa Hookerea, čovjeka liberalnih nazora kojemu se nije sviñala nemilosrdna puritan¬ska oligarhija, probili su se kroz šumu i stigli do ve¬like rijeke čije su vode bile sive i mirne, do Conneo-ticuta. Na njenim obalama osnovali su naseobinu Hatford, gdje se u to vrijeme nalazila mala trgovačka postaja nekog Holanñanina koji je trgovao krznima. Sad je to bio prekrasan grad, pobožan i veseo, gdje se razvila pomorska trgovina. Nije bilo lako obrañi¬vati zemlju na obalama rijeke kao što je Connecticut. Struja rijeke vas stalno mami prema njenu ušču. Ze¬mljište je bilo siromašno... Kad mu je bilo dvadeset godina, Elie se uputi u svijet s torbom dobro nabitom trgovačkom robom, a mister Willoagby ga je pratio. — Othranio sam ga te se odonda nismo nikad razdvajali. Pričao je kako ga je medvjed pratio na svim nje¬govim putovanjima što je ponekad stvaralo ivjesne poteškoče, ali je uz to medvjed svojom pojavom uve¬seljavao mušterije koje nisu bile baS sklone da razvežu svoje kese. Medvjed je znao plesati i napraviti neko279 liko krugova. Meñutim, njegova je največa vrijednost bila u tome što je u borbi bio nenadmašiv. Mnogi su se seoski momci ogledali u rvanju snjim. Bio je ocl-ličan glumac te im je davao izglede na pobjedu, a onda bi iznenadnim udarcem šape, vrlo ljubaznim i nehaj¬nim, obarao na tlo svoje protivnike.

— Wilioagby .. — reče velečasni Patridge zamislivši se — čini mi se da sam pod tim imenom nekad poznavao jednog pastora iz kraja oko Watertowna. — To je vrlo lako moguče — složi se pokučarac. — Ovaj moj prijatelj ovdje toliko je sličio časname svečeniku čiji me je lik, dok sam bio mlad, ispunjao i strahom i veselošču, da sam mu nadjeo njegovo ime. — To je tipičan primjer nepoštivanja — strogo i uvrijeñeno primjeti. velečasni Thomas Patridge, a za¬ tim prijeteči doda: — To bi za vas moglo imati vrlo neugodne poslijedice ... — Connecticut nije isto što i Massachusetts, neka vas to ne ljuti, velečasni. Kod nas se ljudi osječaju slobodni i vole se šaliti. — Pokrajina prepuna krčmi — progunña pastor — tamo ljudi od roñenja piju rum. — Ali mi imamo svoj ustav, a nedjeljom ne pu¬ tujemo da bismo ugodili Gospodu. Zadovoljan sam sobom, Elie Kempton stane iz¬vlačiti iz svojih džepova duhan, slike, čipke, male sa¬tove. U njega je bilo svakakve robe, svega i svačega da zadovolji najudaljenije naseljenike ili radije žene naseljenika najudaljenijih naselja u svim krajevima. A buduči da je zavirio u svaki kutak svakog zaljeva, bolje je od ikoga znao što se gdje može nači, čega je gdje nedostajalo, znao je od čega če zablistati oči mlade djevojke, a što če izazvati ljutnju druge, znao je što če oduševiti neko dijete ili nekog djeda, znao je koji če, drag ili neophodan, predmet unijeti radost i u najsiromašniju kolibu. Reče da je krenuo na otok Bartelett, istočno od Penobscota, i to radi vunenih tkanina modre ili sjajnocrvenih boja. Naime, ovce na tom otoku hrane se-sa sto vrsta različitih cvjetova, a žitelji tog otoka tr¬guju kašuom1 s brodovima što stižu iz Caraiba. — Taj otok mora da se nalazi u blizini Gouldsboroa — primijeti Anñelika zarekavši se da če poči tamo u trgovinu. Elie Kempton je poznavao Gouldsboro samo po čuvenju, nikad nije nikakva posla napravio jer tamo nije bilo njegovih sigurnih kupaca, a to su bile žene naseljenika. — Sada tamo ima žena i ja (hi vam biti glavnom.

mušterijom — uvjeravala ga je Anñelika. Oduševljen time, pokučarac se baci na koljena, i to zato da bi joj odmah uzeo mjeru stopala jer on je u isto vrijeme bio i trgovac obučom te če joj, obečao je, načiniti prekrasan par cipela od mekane kože, koje če se vezivati uzicom. Krajeve če pojačati komadičima kože kako bi se što manje derale. Na otoku lisica, tamo na sjeveru, živio je neki stari Skot usamljenik, koji je bio pravi majstor u štavljenju kože. Dakako, ukoliko sve te Engleze nañe na životu jer vrlo je lako-moguče da su ih Indijanci u meñuvremenu skalpirali. Šutljiv i preziruči sav taj svijet što se smjestio u njegovoj brodici, vlasnik je svu svoju pažnju obratio plovidbi. Vrlo ljubazan pokučarac je svoje nove dru¬gove obavijestio da se vlasnik brodice zove Jack Mer-win. Pronašao ga je u New-Yorku. Odličan pomorac,, reče, mada uvijek loše volje. Zaista je bila istina da je Jack Merwin savršeno upravljao svojom brodicom probijajuči se kroz bli¬stave i strašne struje, kroz opasne i zapjenjene va¬love, i to u isto vrijeme nehajnim i tako spretnim majstorstvom da je to izazivalo udivljenje svakoga, tko se razumio u plovidbu. Osim ponekog manevra s malim pramčanim je¬drom Što ga je po njegovu nareñenju obavljao mali, on je sam upravljao i kormilom i velikim četvrtastim 1 Ekstrakt akacije imenom katehu

280 28 n jedrom držeči ponekad uzicu nategnute Škote samo nožnim prstom. Ako se zadrži lijepo vrijeme, putovanje njegovim brodom brzo če napredovati. Ali poslije nekoliko sati Anñelika se uznemiri videči da brodica plovi ravno prema jugu. Ona se obrati vlasniku s molbom da joj objasni tu stvar, ali se ovaj pravio kao da nije shva¬tio njen loš engleski jezik. Sad se velečasni Thomas Patridge umješa i svečano zamoli vlasnika da odgo¬vori kad mu se uputi neko pitanje. Ovaj se naposljet¬ku udostoji i progunña krajevima svojih usana, gle¬dajuči drugamo, kako če se najprije izvuči iz labirinta tih prokletih otoka u Zaljevu Casco, i spasiti i glavu i brod, ako se spuste prema Portlandu. Iziči če iz tog podmuklog arhipelaga uz pomoč struje što teče iz¬meñu otoka Peaksa i otoka Cushinga, poznatog tako¬ñer pod imenom Bijeli šešir. Dok ne opaze Bijeli še¬šir, reče na kraju, moraju duž obale ploviti prema jugu.

Mali Sammjr širom rastvori oči ne bd li negdje u daljini opazio taj znameniti Bijeli Šešir. Razljučen tim prilično bezobraznim držanjem en¬gleskog pomorca prema njemu kao svečeniku, vele¬časni Thomas Patridge poče ga sumnjivo mjeriti i mu¬mljati nešto kao da je taj čovjek vjerojatno bio iz-Virdžinije, a buduči da su žitelji te pokrajine bili uglavnom lupeži, pljačkaši, dangube i buntovnici ili drugi otpaci ljudskog roda... oni nisu imali nikakva prava da svoje bezboštvo izvoze u Massachusetts zato Što su se obogatili svojim virdžinijskim duhanom, I dok je on tako gospoñici Pidgeon pričao povjest Vir-džinije, Adhemar, koji je napola razumio njegove ri¬ječi, stane stenjati: — Ako je ovaj momak robijaš i ološ, a vidi se na njemu da jest, onda če nas on iskrcati na neki pusti otok... — Nijedan od ovih otoka nije pust, moj jadni Adhemare — htjela ga je umiriti Anñelika U stvari, bilo je nevjerojatno da su bili toliko sami izmeñu neba i mora, izmeñu litica i pjeskovitih obala i da uz to vide kako se kao kakav kaleidoskop oko njih vrte jedra, flotilje indijskih čunova, neko selo sagrañeno od drva, nekakvo brodogradilište, jar¬boli brodova na bakalare, nekakav daleki konvoj sa¬stavljen od trbušastih brodova, vatra na žalu oko koje su se okupili ljudi u dronjcima zaokupljeni talenjem smole, fokinog ili kitovog ulja u ogromnim kazanima, drugi ljudi u vunenim kapicama kako se vrzmaju oko nategnutih mreža ili košarica za ostrige, pa neki drugi u šiljastim, crnim šeširima i tamnim kaputima i žene u bijelim kapicama, te modroj ili crnoj odječi kako traže školjke i okupljaju se oko lonaca u kojima se kuha nešto jela na ognjištu, jednom ognjištu što su ga imali. Več pola stolječa stalni stanovnici otoka u Zalje¬vu Casco pripadali su dosta čudnim skupinama Skota, Iraca, Engleza i francuskih hugenota kojima su se pridruživali, u vrijeme velikih seoba bakalara i tu-njeva, ribarske flotilje iz Saint-Maloa, Dieppea ili Bo¬stona, te baskijski kitolovd, a u ove vruče i tragične dane mjeseca juna, bjegunci s obale. U stvari, zaljev je vrvio svjetom koji je uspio izbječi pokolju Indijanaca. Posvuda je bilo čamaca krcatih kostirenim loncima, biblijama, starim puška¬ma. Pošto su svojim, bakljama Abenakisi popalili na¬selja u donjem toku Kennebeca i Androcsoggina, kao što je bilo naselje Newehewanik, požarom su uništili Brunchvvick, Freeport, Yarmouth, Falmouth, Portland, a još niže gorjeli su Saco i Biddeford. Kad je pri kraju dana brodica doplovila do ušča male rječice Presumpscot, na dvije milje od Portlanda, jeziv vonj slabo ugašenih požara i leševa u raspadanju donosio je vjetar sa kopna i taj

se vonj mješao s ugodnim mirisom borova. Sasvim u blizini nalazio se otočič obrasao četinarima skladnih boja i oblika. Patnici su sa strahom promatrali kako se približavaju liticama o koje se pjenilo more prostranog ušča. Poskakivali

282 283 su i plesali na nekoliko dužina od otočiča. S teskobom u očima okrenuše se svi prema Jacku Merwinu kojega kao da nimalo nije zabrinjavo položaz brodice^ Taj ravnodušan čovjek plovio je po svom vlastitom čefu. U toku dana često su se približili sad jednom sad drugom otoku tako da se činilo da Jack Merwin na¬mjerava pristati. Pomno je promatrao obalu kao da na njoj traži nekoga ili nešto. Naposlijetku je Anñe-lika bila uvjerena da je pokušavao prepoznati nekoga od svojih meñu izbjeglicama. To je dokazivalo da nije bio iz Virdžinije. Ponekad bi dozvao neki brod1 i priu¬pitao da li su se Indijanci približili obali ... 284 GLAVA XLI Ispred otoka, on odjedared spusti jedra. Tromo se valjajuči brodica, gurana uzburkanim morem, nepri¬mjetno se primicala obali. Mali otočič je ličio kruni smragada, osvjetijen zrakama sunca na zalazu koje su se iskrile po zelenim i modrim krošnjama. Uprkos snažnoj buci mora i vjetra, činilo se kao da s tog otoka dopire do njih nebeski pjev što se diže iz tisuča ptič¬jih grla. — Ovo je otok Mackworth — reče pastor polu¬glasno. — Raj Indijanaca. Budite na oprezu — reče okrenuvši se prema vlasniku brodice. — Mogao bih se opkladiti da danas na otoku ima mnoštvo divljaka. Dolaze ovamo iz unutrašnjosti preko jezera Sebago i rijekom Presumpscot. To je njihov nekadašnji raj zemaljski, tvrdili su i nikako nisu podnašali Engleze koji su se tu nastanili. Prošle godine ga je onaj pro¬kleti Francuz iz Pentagoueta, barun Saint-Castine osvojio sa svojim divljacima. Njima su se priključili i drugi Taratini koji su došli preko Sebaga i pobili sve sinove starog Mackwortha, Richarda Vinesa i Sar-muela Andrewsa, Odonda je otok pust.. . Tek što pastor bijaše kazao te riječi, brodica za¬obiñe rt i nañe se pred dražicom koja-je sva blistala od crvenkastih indijanskih čunova. U njima

nije bilo nikoga, a bili su poredani jedni uz druge na pjesko-vitoj obali. U toj pozlačenoj svjetlosti sumraka krhki čamci od kore stabala, šupereni smolom i balzamom, blistali su se poput prozračnih krila kukaca, hruštova 285 ili golemih skarabeja. U istom trenutku nebo se smra¬čilo kao da su ga prekrili olujni oblaci. Sjena noči je doslovce pala po zemlji. Na tisuče ptica u bezbrojnim se jatima podigoše sa svih grana otoka i stope se u gusti pokrivač, cvrkutav i kreštav koji kao da je u tren oka koprenom zastro danju svjetlost. Nijemi od zaprepaštenja, promatrahu taj iznenad¬ni i pokretljivi mrak, ali uto opaze kako su izmeñu crvenkastih stabala borova izbile crvene aveti, čitavo mnoštvo Indijanaca odvratnih i išaranih lica. Isti pokret ih je bacio jedne na druge i oni su se, istim užasnim strahom obuzeti, stisli kao da se žele zaštititi. Anñelika se kasnije sječala kako je uza se stisla u isto vrijeme i- malog Sammvja i Eliea Kemp-tona, pokučarca iz Connecticuta. Stajali su tako, lju¬ljani sve jače i jače valovima koji su ih neosjetljivo vukli prema žalu. Prestrašivši se, Anñelika užasnuti pogled baci prerna Jacku Menvinu. Ovaj kao da se iznenada pro¬budio, zgrabi kormilo i spretnošču kojom se otkupio za svoju bezočnost učas oka ponovo razvije veliko je¬dro i istrgne brod iz pogibeljnog ljujlanja. Kad je to izveo, njemu kao da se nije žurilo da pobjegne. Pošto se nekoliko milja bijaše udaljio od obale, ponovo se približi rtu i otoku Mackworthu, držeči se izvan do¬mašaja strijela, ali je uza sve to plovio tako blizu da im nijedna pojedinost opreme Indijanaca nije izbjegla. Izmješani sa stablima, s granama, s liticama otoka, Indijanci su predstavljali jezovit i nepokretan prizor. Ogromni vrtlog ptičiji iznad njihovih glava obavio ih je kreštavim i zlokobnim sumrakom. Englez Jack Merwin nastavio je da promatra Indijance i da pro¬lazi ispred obale sad u jednom a sad u drugom smje¬ru. Izazov, znatiželja, draženje? Teško bi i najproni-caviji čovjek bio na njegovu licu pročitao osječaje koji su ga potresli. • Naposlijetku, uvijek s krajnjom nehajnošcu, dade znak svom malom da digne pramčano jedro, okrene pramac brodice prema jugoistoku i udalji se ovaj put 286 od Mackworthova otoka, zemaljskog raja, prema in¬dijanskoj legendi. Malo-pomalo svjetlost se vrati. Samo je još po¬neki galeb letio prateči ih. Anñelika se tresla od straha gotovo isto toliko kao i svi Englezi. Da li je ona bila pod dojmom, obmane ili misaone opsjednutosti, nije znala, ali bila bi se

okladila da je u onom spiljskom sumraku, što ih je onako iznenada bio obavio, vidjela meñu stablima podrugljivo lice Sagamorea Piksaretta. — Vi ste vrlo neoprezni, Jack Mervvine — trpko primjeti pukučarac. — Več tri sedmice putujem. s vama i stalno sam izložen vašim jezivim hirovima od kojih mi se želudac prevrče. Svaki put kad pro•ñete tik uz neku liticu ili krenete na put upravo u trenutku kad oluja treba da se razulari, ja svaki put umirem od straha, siguran da mi je kucnuo poslijednji trenutak ... A mister Willoagby, ta jadna životinja je smršavio od straha, zar niste to primjetili? Koža mu mlohavo visi niz bokove. Više se i ne miče, čak ni do> plesa mu više nije... — Pa i bolje je što se ne miče — progunña Jack Menvin — šta bi se dogodilo na ovoj brodici, pitam vas, kad bi taj vaš medvjed počeo izvoditi na njoj svo¬ je plesove ... ? I on prezirno pljune u more. Anñelika se nije mogla suspregnuti a da se ne na¬smije. U stvari, bio je to izraz olakšanja poslije pre¬trpljenog straha. Trebalo je priznati da je društvance što se okupilo u toj orahovoj ljusci bilo vršo slikovito. Crnče, umotano u kabanicu od crvenog sukna, s okru¬glom crnom rotkvicom u razrogačenim bijelim očima, promatralo je sve to, a na licu mu se ogledao znak pi¬tanja, nijemi prijekor, bezazleno čuñenje. Gdje je bio Adhemar? nije se, valjda, onesvije¬stio? Ne, bilo mu je zlo. Povračao je presavinuvši se preko ograde broda. On nikad nije podnosio more. — A dok ste tamo paradirali ispred onog skupa crvenih zmija, Jack Menvine — nastavio je s pitanji¬ ma pokučarac koji je još uvijek bio pod dojmom pra28? I La. življelog straha — jeste li vi samo na trenutak pomi¬slili da je flotilja njihovih čunova mogla, na primjer, izbiti iza rta i napasti nas s leña? Vlasnik šalupe, čini se, nije poklanjao mšta više pažnje predbacivanjima i optužbama malog pokučar-ca, no što bi je poklonio ubodu njegovih igala.

Pobudivšl u Anñeliki znatiželju, ona ga malo bo¬dlje pogleda. Pod kapom od crvene i izblijedele vune, izdužile su mu se vrlo crne kose kakve imaju mnogi Englezi a da nitko ne zna zašto. Imao je obične crte, .mekane na dugoljastom, licu, mušku put, ni tamnu ni crnkastu po prirodi, put Evropljanina, zdravu put koju je vjetar malko opalio. Imao je četrdesetak godina. Možda više, a možda i manje... Imao je crne oči, dosta žive pod teškim vjeñama koje su često gasile njihov sjaj i davale mu izgled odsutnosti i neprobojnosti. Stalno je žvakao baguš duhana, ali kad bi plju¬nuo u more, činio- je to s nekom vrsti nehajne otmje¬nosti. Pod košuljom od grubog platna i otvorenom na prsluku s dugmetima od rožine, ramena su mu bila uska, ali snažna. Na sebi je imao hlače od drogeta, to jest vunene tkanine od koje se prave mornarska odi¬jela, grube i nepoderive, s nogavicama do ispod ko¬ljena. Listovi su mu bili kao kabel spleten od užadi. Sve je poslove obavljao svojim listovima i svojim nogama. Anñelika pomisli kako joj se taj Merwin nimalo ne sviña. Unajmivši ga, Colin sigurno nije bio sretne ruke, ali sigurno nije imao drugog izbora. Zlatobradi! U srcu osjeti ubod, strah, sramotu. Plovidba je taj dan bila toliko plodna dojmovima svih mogučih vrsta da je u njoj blijedjela uspomena na Colina. Savim u dnu srca osječala je olakšanje ;što je meñu njima svršilo oknako kako je svršilo. Ali što je bila sigurnija da je njena ženska slabost neče više dovesti u opasnost da joj podlegne, to ju je njena nestalna priroda navela da osjeti iznenadno žaljenje, neku nejasnu tugu... Colin... Dubina njegovih pla288 vih očiju koja se muti u njenoj prisutnosti, snaga njegova grubog zagrljaja ... Nešto što je poznavala, što je samo njoj pripadalo. Tajno skrovište. Zašto se se nemože voljeti pokoravajuči se zanosu srca, svog ti¬jela? Zašto kakvoča i snaga jedne ljubavi moraju za¬visiti od teškoče izbora... ? Kao da smo rasipanjem osječaja i poklona osuñeni da nikad ne upoznamo još veču snagu užitka. Je li to istina ili samo obmana koju joj je usadio odgoj koji je vjernost mužu stavljao na prvo mjesto svih obaveza što ih je žena imala. Nije li je smutio beskorisni strah? Da je popustila Colinu, kako li bi divan užitak bila doživjela... Ta Joffrev ni onako to nikad ne bi doznao. Osječala je kako crveni od te pomisli i kako je obuzima poniženje što joj se takva želja začela u du-binj srca. Nestrpljivo odmahne glavom, oko koje je zujao vjetar. Mora ^zaboraviti... Sve to pošto-poto mora za¬boraviti!

U daljini se nazirao otok Mackworth više no ika¬da sličan kruni blistavog dragulja u sumraku zele¬nom poput metvice. — Tamo! Tamo! Vidim Bijeli šešir — poviče mali Sammy. Stari Bijeli šešir bila je prostrana kupola od gra¬nita što je okrenula mali otočič Cushing i sa svojih pet stotina metara visine dominirala zaštičenim ula¬zom u luku Portlanda. Slatka voda dolazeči s kopna i stvarajuči ,,sa-punsku" pjenu u stalnom sudaru sa slanom vodom oceana, predavala je vjetru rese bijele pjene što su ih tvorile stalne morske mjene. Ta se pjena skupljala u suhe naslage na vrhu sivog granita i dala mu iz¬gled prostranog šešira ili glave postarijeg čovjeka si¬jede kose, što je zavisilo od osvjetljenja. Sto su se više približavali, bjelina pjene se raz¬dvojila od takoñer guste bjeline ptica što su, sjedeči na jajima ili odmarajuči se, prekrile svaki i najmanji kamen. Približavali su se, tako reči, u nekoj vrsti bi289 19 AndeUka u Iskušenju VHT I jelog vrtloga te su otkrili otok i vrevu na njegovoj površini pod tim pahuljavim ukrasom. Moglo se reči da su krajem tog mjeseca — juna što se rascvjetao cviječem koje brzo cvjeta i intezivno miriše — da su sve obale vrvile od puritanaca i foka koji su se sasvim izmješali i zajedno s pticama pred¬stavljali veselu gužvu svuda naokolo. Tko se god po¬kušao iskrcati u prebivalištu laba, galebova, martina, morskih lastavica i morskih svraka, tko je god poku¬šao stviti nogu na rub kamena bijelog od pjene ili paperja, mogao se vrlo lako sudariti s uspravljenom i gegavom fokom kao i s ozbiljnim puritanskim ma¬gistrom kojemu je glavu pokrivala ženevska kapa. Uostalom i foke i puritanci bili su vrlo svečani i do¬stojanstveni, strogi i povrijeñeni zbog neugodnog su¬sjedstva, ali praveči ljubazno lice hudoj sreči. Razbi¬jali su jaja u ptičjim gnijezidma, hodali su po hrpama praznih ljuštura, po hlapovima i rakovima, po ostri¬gama i dagnjama, po toj zajedničkoj hrani što su je pripremali pokraj vatara na sagu od algi. Da bi se meñusobno čuli, trebali su imati još oštriji glas od kreštavog glasa morskih ptica. — Ne dolazite ovamo! Ne dolazite ovamo — vi¬ kali su izbjeglice videči približavanje čamca. — Uop¬ če nemamo hrane, a ima nas ionako previše. Uskoro više neče biti školjki ni za sve nas, a gotovo smo ostali

bez municije. Menvin je bordižao na izvjesnoj udaljenosti od otoka. Mali Sammy Stogton stavi dlanove oko usta: — Tamo je sve puno Indijanaca, tamo na liti¬ cama otoka Marckwortha — vikne svojim jasnim dječjim glasom koji je probio svu onu graju što ju je stvaralo more i ptičiji glasovi. — Budite na oprezu da vas ne doñu podaviti... — Odakle si ti, dijete? — Iz Brunchwick-Fallsa, s granice. — Sta se tamo dogodilo? — Svi su izginuli — poviče dijete svojim lakim, glasom čije su riječi letjele zrakom kao tonovi flaute. 290 Bila je plima. Brodica je mogla uploviti duboko u uvalu, ali Menvin, imajuči na umu oštre prosvjede ljudi koji su se tu več otprije nalazili, nije htio pri¬stati. Zadovoljio se time da sve oko sebe promatra znatiželjno i vrlo pažljivo. Neka krupna žena, visoko posuvračene suknje, koja je u pukotinama litica lovila rakove, zovne ih dok su prolazili u njenoj blizini: — Dolazite li s obale? — Ne: ja dolazim iz New-Yorka. — A kamo ste se uputili? Menvin pokretom brade pokaže prema sjeveru. — U Gouldsboro. — Poznato mi je to mjesto. Nalazi se ha početku Franzuskog zaljeva. Tamo če vam skinuti skalpove Francuzi i oni njihovi divljaci... Jack Menvin uhvati kormilo i napravi manevar da bi isplovio iz male luke. Buduči da se pri tom pri¬maknuo blizu vrška jedne litice, druga neka žena dor-trči mašuči rukom i vukuči za sobom več odraslu djevojčicu koja je u ruci držala torbu. — Povedite je sa sobom — poviče žena — ostala je bez roditelja, ali mi je poznato da ima ujaka na sjevernoj strani Francuskog zaljeva, na otoku Matinicusu ili možda na otoku Longue, sučelice Mont-Desertu. Uzmite je... Žena gurne djevojčicu i ova, sva prestrašena, uskoči u brodicu koju odmah potom jedan val odvuče od obale.

— Old jool!1 — poviče Menvin izbačen iz svog mira. — Sta vi mislite da ja naokolo skupljam siro¬ čad? Imam ja drugog posla, a ne da se brinem za sve te štioce biblije, ñavo da ih nosi koliko ih god ima ... — Govorite kao kakav poganin — spremno otpovrne žena s vrha litice — po naglasku bi se reklo da ste iz Devonshirea. Belphegor vam je na roñenju sta¬ vio u grudi okrutno srce... Pa ipak, odvedite ovo 1 Stara luñakinjo (na engleskom) 19* 291 dijete na sigurno mjesto ili če vas zlo stiči ma gdje se nalazili, ja vam to jamčim. Menvin koji se u svom bijesu bijaše uspravio, zgrabi kormilo i okrene ga da bi izbjegao greben- koji se nalazio u razini vode. — Old jooll — ponovo promrmlja — ako uza se imaju paklene sile, što onda čekaju da bi zavladali svijetom... ? — Ona je žena u pravu. Vaše riječi... — otpoče velečasni Thomas Patridge. Meñutim, jedan val koji se sručio u brodicu i sve ih smočio do gole kože, prekine raspru. Menvin naredi malom da paljka vodu. More je bivalo sve uzburkanije tako da je čamac' sve jače zaranjao u vodu. Trebalo se ozbiljno prihva¬titi upravljanja brodom. Više se nije moglo pomišljati da se vrate natrag na otok Bijeli šešir i da na nj iskr¬caju jadno siroče. Crvenkasto siva izmaglica najavljivala je sumrak. Dugi junski sumrak če se vuči morem. Trebalo je po¬tražiti neku luku gdje če prenočiti. Na sreču, čini se da je Manvin poznavao taj kraj. Uze ploviti duž obala otoka Peak koji se nadovezao na prijašnji otok. Zatim nastavi plovidbu uz otok Longue koji je nastavljao niz i produžavao ga na otok Cherbrague. Kad je do¬plovio do sredine otoka Longue s istočne strane, Jack Merwin usmjeri čamac prema žalu. Čini se da je to mjesto bilo manje napučeno. Vlasnik brodice skoči u vodu i usidri je u zaklonu jednog grebena, a zatim poñe na kopno prepustivši gospoñama da iz brodice iziñu kako najbolje znaju i umiju, što su one na kraju i učinile ne plašeči se da če polomiti noge. Poslije du¬gih sati što su ih proveli nepokretni, bio je pravi uži¬tak gacati u svežoj vodi i pješku. Djevojčica s otoka Cushing zvala se Esther Holby. Ona je svoje nevolje pričala gospoñici Pidgeon. Mister Wttloagby iziñe iz svog skrovišta na žalo

uprijevši svoju zašiljenu nju¬šku prema šumskim mirisima. Anñelika utvrdi da je taj medo bio životinja ogromna, troma i mirna. Medo ode do prvih stabala i uze rovati po korijenju. Elie 292 Kempton ga dozva natrag jer se bojao da mister Wil-loagbv ne preplaši susjedstvo. Slušajuči pričanje male Esther, Anñelika osjeti poštovanje prema jadnoj djevojčici. Dospijevši izne¬nada meñu nepoznate ljude izmeñu kojih je otkrila jednu francuskinju papistkinju i jednog ... medvjeda, nije pokazala nikakva straha več se s mnogo dosto¬janstva prilagodila novom položaju. Kad ih zadesi ne¬sreča, Englezi ne prepuštaju se bučnim pričanjima kao što to često čine Francuzi Reklo bi se da svi nji¬hovi jadi potonu u njih kao kamenčič na dno mrač¬nog bunara, te površina ostane još glatkija, još ne¬pokretni ja. Slušajuči Estherino pričanje, Anñeliku je spopa¬dala želja da zalomi rukama i da umjesto nje zaplače. Djevojčica je vidjela svojim očima kako su joj Indi¬janci skalpirali oca, majku i braču, dok su joj malu sestricu odveli sa sobom. Menvin se vrati noseči naramak granja da bi za¬palio vatru. Napunivši vodom kotao od livena željeza, baci u nj komad sušene svinjetine i sve to stavi na vatru. Pokreti su mu bili odmjereni, kao u čovjeka koji je naučio na red i da sam živi. More se povuče nevje¬rojatnom brzinom otkrivši mnoštvo smeñih algi i lijevajuči se u tisuču sitnih barica dokle su oči pirale. Sitna engleska djeca iziñu iz šume i stanu tražiti školjke meñu ogoljelim grebenima. Noč je padala iza crnih stabala, a nebo i more bijaše prožeto ugodnom bojom zrele naranče, bojom koja je bivala sve tamnija i tamnija dok nije popri¬mila žarkocven i blistav izgled koji kao da je kanila zauvijek zadržati. Djeca su skakutala sa stijene na stijenu i uz put pjevuckala neku pjesmicu. Razdragani svojom ber¬bom, poñoše k pridošlicama i ponude im svoje koša¬rice. Menvin kupi od njih dvije pinte tih njihovih školjki, a Anñelika ih zamoli da joj otpjevaju pje¬smicu što su je maloprije pjevuckali. Ta se pjesmica 293 sviña školjkama, objasni jedna djevojčica, roñena na otoku. Ubrzo odjeknuše njihovi svježi i skladni gla¬sovi koji kao da su nijekali sve one nesreče što su se oko njih zbivale. Meñu njima je bilo mnogo djece koja su

se ovamo sklonila s obale. Ova djeca su bila oča¬rana tim bijegom u zaljev gdje nije trebalo raditi na farmi niti čitave sate učiti, u meeting-houseu. Svi su oni recitirali, uvjerljivo tvrdeči: „Clams is physic the year ali trough come cat my člams, bid the doctors adieu."1 Bit če da su te tvrdnje bile tačne jer djeca su veselo potciMvala i skakala plješčuči svojim ručicama. „That's right! Perfectly right!"! Da bi im zahvalio na njihovoj ljubaznosti, poku-čarac dozove svoga medvjeda i na veliko čuñenje dje¬ce medo se diže na stražnje šape i svečano ih pozdra¬vi, a kad mu je zatim nareñeno da pokaže najljepšu ili najzločestiju djevojčicu ili najneposlušnijeg dječa¬ka, on to izvrši, ali se činilo kao da razmišlja, kao da oklijeva i na kraju položi pred djecu koju sam bijaše odabrao cvijet od platna, neki privjesak ili novčič. Čitavo se društvo uskoro okupilo oko ognjišta stranaca. Opazivši meñu gledaocima jednog golijata. čvorugavih mišiča, Elie Kempton ga zamoli da omjeri svoju snagu s njegovim medvjedom. Borba je bila ispravna. Čovjek je imao pravo da se služi svojim šakama, a mister Willoagby se obavezao da se neče poslužiti svojim čaporcima. Savršenim umjeeem ko-medijanta medo je u više navrata posrnuo pod udar¬cima golijata, a zatim, u trenutku kad je ovaj počeo bivati siguran u svoju pobjedu, medo ga kvrcne i čovo se nekoliko puta prevrne po zemlji... Poslije burnog smijeha i još burnijeg pljeskanja; pastor sve prisutne pozove da očitaju molitvu poslije čega se raziñoše. 1 Školjke su lijek u toku čitave godine. Doñite i na-jedite se mojih školjki, a sve liječnike pošaljite zbogom! * To je tačno, potpuno tačno! 294 Anñelika nikako da usne. Noč je bila hladna. Nije se mogla ugrijati pa čak'ni onda kad je sjela po¬kraj vatre. Drugi su se umotali, netko u svoj ogrtač, netko u kaput, a netko u čebe. Pokučarac i njegov medvjed hrkali su da je milina ležeči jedan pokraj drugoda. Anñelika je zaviñala pokučarcu iz Connecti-cuta kojega je sigurno dobro grijalo krzno njegova šumskog prijatelja. U tim. trenucima donijela je odluku: odsada, ma gdje se nalazila, nikad neče zaspati a da na dohvat ruke ne bude imala svoj ogrtač, svoje pištolje i svoje cipele, i njen prvi pokret, pošto otvori oči, bit če da dograbi te predmete neophodne u životu. Tek nakon toga povesti če računa o svemu što se oko nje zbiva, otkrit če gusare koji hoče da je ugrabe ili da bilo što s njom učine drugo. Zbog isuviše odlučnog otpora ruke su joj bile polugole u košulji od

fijpg platna tako da joj je hladnoča prodirala do samog srca mada je zrak bio vrlo suh. Uspravi se i uze se šetati duž obale. Zrak je bio kristalno jasan, treperav. Usnuli je otok, uz snažno raspjevano puhanje, udisao skladne jadikovke u ko¬jima su se miješali: vjetar, šapati i disanje ljudi, gla¬sanje foka, udaranje mora o obale... Udaljivši se od logora gdje je fenjer pomorca Jacka Merwina, sa staklima od prozirne rogožine, bio postavljen kao znak raspoznavanja, Anñelika poñe u smjeru druge neke svjetlosti što je bijaše zamijetila izmeñu stabala, a koja je obasjavala drugo i prostra¬nije žalo. Netko je ispričao kako na tom. otoku postoji „raspjevano žalo" čija se pjesma čula kad bi puhali neki vjetrovi, to kao nježna melodija ili kao korak vojske u nastupanju... Sto se te sada čuje? Nije li to mrmor izmučenih duša ili približavanje indijan¬skih čunova koji su progonili svoj plijen izmeñu oto¬ka što su se nizali jedni uz druge? Svjetlost što ju je opazila, nije tamo stajala kao kakav mamac, kao što bijaše povjerovala, več jasnoča dugog junskog sumraka koji se sporo gasio i koji je nad zemljom nategao žučkasto zelenu koprenu ... 295 Duž pješčanih sprudova pružala/ se naseobina foka. Veliki mužjaci, to jest oni koje su ljudi nazivali gospodarima obala, uspravljali su se na mjestu kao mrki kipovi, okrenuvši se prema svjetlucavom moru, nadziruči ne zna se što na pučini dok su se oko njih motale manje i tamnije ženke blistavih koža. Ti mirni i bezazleni žitelji što su od pamtiveka živjeli u tom svom sačuvanom zavičaju u čudu su i s nekom vrsti ljubavi i samilosti promatrali ljude što ih je nevolja bacila na njihove obale. Da ih ne bi uznemirila, Anñe-lika produži rubom šume, a veliki mužjaci okrenuše prema njoj svoje teške i brkate glave. U prošlom stolječu jedan je putnik opisao foke ovim riječima: „Njihove glave podsječaju na glave pasa, ali bez ušiju, a krzno im je boje grubog i sme-ñeg sukna pustinjskih prosjaka kakvo kod nas nose redovnici što pripadaju redu male brače..." Anñelika je to pročitala dok je bila dijete, dakle, u ono vrijeme kad je sanjala o tome da otplovi za Ameriku... Eto, sad je bila tu, na tom zabačenom američkom žalu, žena na polovici svog životnog puta, ne više zaneseno i snovima zaluñeno dijete iz starog zamka u Monteloupu. 'Uza sve to, činilo joj se da se odnonda gotovo ništa nije u njoj promijenilo. „Sve je u nama rečeno od najranije dobi... Ne mijenjamo se ukoliko se ne zaniječemo..." A što je značilo to zanijekati se... ? Joffrev nije nikada sebe zanijekao... !

Prekrživši ruke na grudima, trljala je svoja ra¬mena i svoje mišice da bi se ugrijala. Prošlu je noč provela na brodu Zlatobradog. Colin ju je podigao u naručje. Sjetviši se toga, još se više razdrhti.'.. Či¬tava ta zgoda bila je več onda neka vrst nemirnog, sna koji je morala zaboraviti, zbrisati, otjerati... Na kraju žala vidio se skelet nasukanog kita. U svijetloj noči sličio je ogromnoj i jezivoj grañevini što se bijelila poput prozirnog snijega. Kroz šumu ko¬stiju na kojima su poigravali sedefasti odsjevi, kroz velike lukove koji su se činili kao da su kredom za296 crtani u noči, vidjelo se kako zvijezde trepere na ob¬zorju .»» Potresena tim prizorom Anñelika još jače poče ¦ drhtati. .'. Uto se neka žena pojavi i priñe joj, blijeda i bi¬jela u mlečnoj svjetlosti 'noči. — Tebi je hladno, sestro — reče neznanka bla¬ gim glasom. — Uzmi, molim te, uzmi moj ogrtač i ogrni se njime. Vratit češ mi ga kad se sutradan po¬ javi sunce. Nenaviknuta na to svečano „tikanje" kojim su se Englezi jedino Bogu obračali, Anñelika je pogleda ne baš sigurna da pred sobom vidi živo biče. Ali vi, gospoño, nečete li vi patiti od hlad¬ noče? Sa svojim ču mužem podijeliti njegov ogrtač —odgovori žena osmjehnuvši se gotovo nebeskim osmijehom. Nato ruku položi na Anñelikino čelo i reče: — Neka te Svevišnji blagoslovi ... ! Vrativši se k žalu gdje se bijahu iskrcali, opazi Jacka Menvina kako sjedi na jednom grebenu držeči se kao da na nešto vreba. Okrijepljena ogrtačem Sto joj ga je milosrdna neznanka dala, zaustavi se na nekoliko koraka od njega i uze ga promatrati. Taj ju je čovjek sve više i više smučivao. Jutros, kad ga je prvi put vidjela, smatrala ga je običnom mornarčinom, ali sad, tu, videci ga zadubljenog u mi¬sli, činilo joj se da taj čovjek pripada posebnom soju ljudi koje daleka mora primaju, kriju i taje. Bio je tako nepokretan, čak nije žvakao ni onaj svoj vječni baguš duhana, da je od njega zračila gotovo uznemi¬rujuča usamljenost, koja kao da je poput žarkog i ve¬likog plamena buktjela u njemu. 297

„Taj je čovjek sigurno nekad bio gusar", mislila je, „možda plemičkog porijekla? Čovjek izmučen svo¬jim zločinima, ¦ koji bi. htio zaboraviti i da bude zabo¬ravljen od svojih opasnih drugova... Da li to on na njih vreba, da li se to on njih boji, da li njih traži, progonjen grižnjom savjesti ili strahom ... ? Ili je bio najmlañi sin neke siromašne, ali ugledne engleske obi¬telji koji je povjerovao da če pustolovinom i gusar¬stvom postati princom? Pošto mu se ogadilo društvo što ga je naša© na brodovima, sve je napustio da bi prigulio samoču mora... Bit če takoñer da se uvelike razočarao u ljubavi. Imam. dojam da mrzi žene... Svinuta leña tog čovjeka doimala su se poput kamenog kipa. Činilo se da je duša napustila njegovo tijelo i ostavila praznu ljusku. Da je drugamo otprnula. Sto je tu slušao, što je želio otkriti, koga iznenaditi krišom se tu smjestivši? Da možda nije vidio indi¬janske čunove kako se primiču po svjetlucavom moru? Bila je to neobična noč, puna neodreñenih opa¬snosti, nježnih i poetskih vračbina, pa možda i uroka. Anñelika osjeti želju da trgne tog čovjeka iz tog čudnog mrtvila kojega se gotovo bojala. — Prekrasna noč, zar ne, gospodine Menvine? — reče dosta glasno. — Čovjeka potiče na razmišlja¬ nje, ne čini li vam se, Da nije spavao? Imao je otvorene oči, ali zjenice su mu bile sumorne i prazne. Pa ipak nakon nekog vremena, on okrene glavu prema njoj. — Ljepota ove zemlje me je začarala — nastavi Anñelika potaknuta pobudom da uspostavi dodir s njim a da ni sama nije znala zašto — tu se diše... Ne znam kako da se izrazim . . . začarala me nepozna¬ nica, ta stvar koja je zauvjek iščezla iz Evrope, i to xi tolikoj mjeri da vam je čak i njeno poimanje tuše i otkrivate tek onda kad stignete na ove obale... tu stvar tajanstvenu i zanosnu koju bih ja nazvala... bivstvom same slobode .. . Govorila je sve to glasno, sigurna da je misao sto ju je nabacila bila zamršena i nejasna i da je postojala vjerojatnost da je mornar uopče ne shvati s ob¬zirom na to da ju je pokušala izraziti na engleskom, njoj ne bas u tančine, poznatom jeziku. Stoga je bila vrlo iznenañena primjetivši da ga je ipak uspjela odvojiti od njegovih snatrenja.

Vidjela je kako mu je lice zadrhtalo, kako su mu oči planule, zatim mu se na licu pojavi podrugljiv i prezriv osmijeh dok mu je iz mračnog pogleda šiknuo blijesak gañenja, gotovo mržnje ,.. — Kako se vi usuñujete služiti takvim riječima, iznositi takve sudove ... ? — zapita je sporim glasom u kojemu se osječao otegnut i pučki naglasak što ga je, čini se, namjerice i s užitkom davao svakoj izgo¬ vorenoj riječi. — I vi ste došli ovamo da mi pričate o slobodi, vi jedna žena?! Nato iz njega provali nekakav škripavi smijeh kroz koji joj se činilo da vidi iscereno neprijatelj¬sko i podrugljivo lice, lice nadmočnijeg biča koje ju je preziralo i odbacivalo u stranu ... lice samog vra¬ga ...! Jest, pod njegovim neobičnim izgledom krio se sam pakleni vrag koji je vrebao žrtve miješajuči se s ljudima ... Anñelika uzmakne prožeta osječajem hladnoče. — Čekajte, časak! — poviče za njom. Glas mu zapovijedno odjekne. — Wait a minute!1 Gdje ste ovog časa bili? — Malko sam se prošetala jer mi je bilo vrlo hladno. — Gledajte da se više ne udaljujete zbog bogapitaj kakvog ročišta vještica u šumi, jer odlučio sam otploviti u zoru i nikoga neču čekati. „Kojeg li prostaka!" pomisli Anñelika pruživši se pokraj vatre. Eto što je bio, jednostavno rečeno, prostak! Naj¬običniji anglosaksonski prostak! Potomak zemlje po¬znate po grubijanima ... ! Po najnesnosnijim prosta¬cima na tom svijetu 1 Čekajte časak! 299 Umota se čvrsto u ogrtač žene nebeskih očiju. Svi su ti Englezi pomalo čaknuti... ! „Zar da vi govorite o slobodi? Vi jedna žena...! You... a rvoman .. .* Čula je njegov preziran glas: „You... a woman... / You ... a toovam!" Nekako protiv volje, umorna od te neobične noči, osjeti se siročetom, satrvena snagama koje nikad nitko neče uništiti. Baš je luda što je uopče pokušala juri¬šati na njih ... !

Na sreču, postojao je na tom svijetu čovjek čija je ona bila družica koju je volio... — Joffrevu, ljubljeni moj mužu — uzdahne ša¬patom. Potom usne. 1 Vi... jedna žena... 300 GLAVA XLII Kad se probudila, Anñelika vidje da je gusta ma¬gla obavila sve oko nje i da je bilo več dosta kasno jer sunce što se naziralo kroz maglovjto velo kao da se več visoko bijaše popelo nad obzorjem. Jack Menvin je poprimio svoj običan, mrzovoljan' izgled. Na dno svoje brodice vrlo brižljivo spremi ne¬koliko bačvica pitke vode. Bio je to dobar znak, do¬kaz da se vlasnik brodice pripremao za dugu plovid¬bu bez usputnog pristajanja i da vjerojatno nije mi¬slio gubiti vrijeme meñu otocima. Odnekle je, tko bi to znao, izvukao pola okruglog sira i pšeničnu pogaču. Njegovi putnici neče umrijeti od gladi za vrijeme puta. — Magla je odgodila naš odlazak — objasni joj gospoñica Pidgeon — stoga smo vas pustili da spa¬ vate, draga ... ! — Treba da pronañem milosrdnu osobu koja mi je nočas posudila ovaj ogrtač — reče Anñelika. Meñutim, Jack Merwin je odjedared stao požu¬rivati svoje putnike da se odmah ukrcaju. — Kako se možete uputiti u tu kašu! — prosvje¬ dovao je Kempton. — Mažemo se sigurnoj smrti. — Smrti! To nije razumno — zajadikuje Adheinar koji je sve više i više razumio engleski. — Oh! Gospoño, spriječite ga da se otisne na more. Prošlu sam noč sanjao grozan san: osječam da če se ostvariti. 301 Adhemar je bio bezazlena duha, a po francuskim selima i gradovima svi su skloni vjerovanju da su ljudi bezazlena duha obdareni vidovitošču ... — A što si sanjao, jadni moj mladiču? — Sanjao sam da ste se utopili, gospodo. Vidio sam vas kako ležite sasvim na dnu mora, zelenog kao venecijanski fenjer, a kose su se poput algi lelujavo vukle za vama ... — Umukni, zaboga! — poviče Anñelika. — Čim

otvoriš usta oko sebe širiš strah. Bit če da si se obra¬ dovao kad si me vidio udavljenu na dnu mora. Ta ionako me smatraš demonom ... — Gospoño, ne govorite tako — propenta Adhe¬ mar prekriživši se nekoliko puta redom. Pastor ga pogleda poprijeko uštinuvši se za usni¬ce. Njemu je več bilo preko glave tih papističkih su¬sjeda kojima je trebalo pridodati Jacka Menvina koji je ispoljavao svoje bezbožničke i bezvjerničke osječa¬je. Pomišljao je da ostane na otoku Longue, ali ga je gospoñica Pidgeon odgovorila od tog nauma spome¬nuvši kako moraju dospijeti u Gouldsboro, ako se želio pridružiti svojim preživjelim župljanima iz Br unchwi ck-Fallsa. — Deder, krcajte se u brod — mumljao je Merwin nazvavši ih nekim engleskim izrazom koji Anñeliki nije bio poznat, ali koji je vjerojatno značio ne¬ što izmeñu „hrpo mlitavaca" i „bando lijenčina i dan¬ guba". Uprkos njegovu navaljivanju, nikome se nije žu¬rilo. — Taj ogrtač pripada jednoj kvekerki! — pri¬ mijeti odmah velečasni Patridge uprijevši kažiprstom u ogrtač što ga je Anñelika držala u ruci ne znajuči kome da ga povjeri. — Zar ste razgovarali s nekim članom te nedostojne sekte? Nesretnico! To može do¬ vesti u veliku opasnost spas vaše duše. Imate pravo, gospoñice Pidgeon. Ne smijemo ostati na mjestu gdju postoji mogučnost da se sretnemo s tim ljudima. Vjerovao sam da su istrijebljeni u Novoj Engleskoj. Tre¬balo bi još kojega objesiti da bi se obeshrabrilo ostale. — Ne vidim zašto bi trebalo povješati svijet koji nije počinio nikakva drugog zločina osim što je posu¬ dio ogrtač nekome kome je bilo hladno — bunila seAnñelika. — Ali kvekeri su vrlo pogibeljni ljudi za javni red i mir — uze je uvjeravati pastor. — Pa da — podrži njegove tvrdnje gospoñica Pidgeon — oni uopče neče da skinu šešir ni pred samim kraljem. Nazivaju ga bratom i govore mu „ti".. Osim toga, tvrde da su u direktnoj vezi s Bogom. — Strašna drzovitost! — poviče pastor. — Neče da plačaju desetinu crkvi...

— Naučavanje mora ostati .čisto — nastavio je velečasni Patridge. Baš se bijaše upustio u propovjed bez kraja i konca kadli Jack Menvin prasne i dva ili tri puta prokune: „Blooddv foots!"1 što mora da je zvučalo vrlo loše, jer su gospoñica Bidgeon i Esther prestra¬šeno kriknule i začepile uši rukama. — Bogohulniče! — zareži pastor. — Šutite, idiote, čovječe vrijedni svakog prezira — odgovori mu Merwin s istinskim izrazom mržnje oko svojih gorkih usana — kadgod otvorite ta svoja pogana usta samo šijete nerede i nemir meñu one koji vas okružuju. — A vi, bjedniče? Odmah mi je bilo jasno da ste bezbožnik, sjeme samog Lucifera, onoga što se usudio pogledati lice svoga boga i reči mu: „Ja sam ti jednak ... !" — Bilo bi bolje da takva neznalica kao što ste vi ne sudi postupke svojih bližnjih. Stavlja se u po¬ ložaj da počini teške pogreške. Velečasni Thomas Patridge nije mogao dozvoliti da mu se taj mornar, taj prostak, koji je možda pofr1 Krvavog vam Boga!

302 303. jecao s neke kažnjeničke naseobine, obrača takvim, tonom i takvim riječima pred slabim ženama čije po¬našanje je vrlo često zavisilo od povjerenja što su ga imale u svog pastora. Ako dopusti da ga se na tako ponizujuči način baci s njegova postolja, moglo se do¬goditi da se crv sumnje uvuče u njihove vjerne i be¬zazlene duše. Nekad, još prije no što se posvetio teo¬loškim naukama Thomas Patridge je bio mladič pun snage i u to je vrijeme dosta vremena posvečivao boksu. Zahvaljujuči svojoj snazi koja mu se sasvim povratila poslije rane zadobivene od Indijanaca, bio je on opasan borac. Dohvatio je Menvina za ovratnik košulje i bio bi mu razmrskao lice strahovitim udar¬cem šake, da se mornar, takoñer okretan borac, nije istrgao

udarivši oštrim sječivom dlana šaku koja ga bijše dograbila. Pastor rikne i u licu pomodri. Anñelika se baci izmeñu dvojice ljudi. — Moliv vas — vikne posluži vši se svim svojim ugledom — molim vas, gospodo, vi ste sasvim po¬ ludjeli. Čvrsto je držala svojim nježnim rukama mišiča¬va tjelesa dvojice muškaraca osječajuči pri tom kako u'njima vrije bijes spreman da iz njih provali kao -grmljavina vulkana u trenutku izbacivanja lave, ali njen je zapovjedni pogled bio jači od njihovih strasti "te joj uspije da zadrži razmak izmeñu njih. — Pastore! Pastore! — molila je. — Znajte opro¬ sti td onome koji nije primio duhovnu svjetlost kojom je Gospod vas obdario. Ne zaboravite da predstavljate Boga koji osuñuje nasilje ... Pastor je bio blijed kao krpa od napora da se suzdrži, a isto tako i od poslijedica udarca što ga je primio. Menvin mu je oštricom dlana gotovo smrskao šaku. I Jack Merwin je takoñer bio blijed kao vosak. Žile na njegovim slepoočnicama su silovito tukle, a zjenice su mu se više no ikada krijesile metalnim i ne¬dokučivim sjajem. Anñelika je pod prstima osječala kako srce Jacka Menvina tuče ubrzanim ritmom. U tom joj se tre¬nutku ponovo činio živim i ranjivim stvorenjem. — I vi ste takoñer sasvim izgubili razum — obra¬ ti mu se prijekorno kao dječaku kojega se želi po>karati. — Ne priliči krščaninu da se uvredama naba¬ cuje na osobu koju štiti svečenički poziv. Osim toga; ovaj sluga božji je ranjen. Prije nekoliko dana Indi¬ janci su ga napola skalpirali. Mornarove su oči jasno izražavale kako mu je žao što Indijanci nisu dokrajčili započeti posao. Velečasni Thomas Patridge prvi popusti. — Povlačim se da bih vama ugodio, gospoño, premda ste Francuskinja i pripadate krivoj vjeroispcivijesti: fanatičnoj i idolopokloničkoj. Povlačim se zato što ste vi svojim postupcima dokazali da gajite prija¬ teljstvo prema nama. Ali ovaj ovdje ... — I on takoñer... I on je takoñer pokazao pri¬ jateljstvo prema nama. Primio nas je u svoju brodicu i vodi nas u Gouldsboro gdje čemo biti zaštičeni i iz¬ van svake opasnosti.

Svoju je ruku zadržala na grudima Jacka Mer-wina sve dok nije osjetila da mu srce pravilno kuca i dok se čovjek nije povukao unazad ovladavši ponovo sobom. Kad je svaña prestala, svatko zauzme svoje mje¬sto u brodici, dakako uključivši meñu ostale i mistera Willoagbyja, Magla se razišla kad su isplovili iz dra¬žice. Vidjeli, su čitavo mnoštvo ljudi kako ih s obale pozdravljaju. U okruglim šeširima i velikim bijelim, kapicama skupina se kvekera držala po strani kao da je okužena, ali su ih uza sve to veselo pozdravljali. Dok je brodica plovila pokraj te skupine, Anñe¬lika im dovikne da je ogrtač ostavila na drugom žalu kod jedne vrlo susretljive osobe. Zatim su doplovili do rta otoka Clippa i na kraju do rta otoka Joyauxa, Jewell's Islanda, naudaljenijeg u Zaljevu Casco. Buduči da je bio najudaljeniji, bio je najmanje izložen eventualnom napadu indijanskih

304 20 Anñelika u Iskušenju vm 305 bandi a osim toga, žitelji tog otoka su takvom brzinom pristupili ustrojstvu svoje obrane da je ta brzina slu¬žila na čast njihovu zapovjedniku, kapetanu Josephu Donnelu. Naseljenici iz Bostona, Freeporta i Portlanda koji su ga potražili sa svojom malom flotom brodica radili su dan i noč, ljudi i žene, na utvrñivanju otoka. U manje od sedmice dana podigli su nazupčane bedeme na •prilaznom rtu. Podigli su krečane od školjki da bi napravili malter i njim začepili pukotine izmeñu de¬belih dasaka i greda. A čitava se jedna skupina po¬svetila sijanju žitarica i ostalih kultura predviñajuči da če opsada dugo potrajati. Pristiglu su djecu razdi¬jelili na skupine. Svu djecu doraslu da rukuju nožem, bilo žensku bilo mušku, zaposlili su teškim poslovima krčenja ili ribolovom. Sto se tiče one najsitnije, ta su se pod nadzorom odreñenih nadglednica, pračakala u hladnom moru medu delfinima i fokama. Sva ta obavještenja brodica Jacka Merudna po¬brala je uz prepunu košaru školjki prije no što se otisnula na pučinu. Zatim su se našli na otvorenom i modrom moru, bijelom i ukrašenom zlatnim tonovima. Tek se tu i tamo naziralo neko jedro.

Anñelika se radovala otvorenom obzorju s čijeg je vidika sasvim, nestalo otoka. Brodica je plovila u smjeru Istok-sjaveroistok. Sa svakim, su se trenutkom udaljavali od ugrožene obale i sve više dolazili nado¬mak Gouldsboroa. Dan je brzo odmicao. Pokučarac je pričao razne zgode i nezgode, dok je pastor pročitao nekoliko stra¬nica biblije. Za vrijeme tih čitanja Anñelika je kra¬jičkom oka promatrala Merwina. Meñutim, vlasnik White bircTnaime tako se zvala brodica, ponovo bi¬jaše poprimio svoje prezirno držanje nastavljajuči da nehajno žvače baguš duhana i da izbacuje smeñu plju¬vačku u dugim krivuljama u more što je izazivalo div¬ljenje malog Sammyja i Timothvja, brodskog malog. 1 Bijela ptica Svaki čas se zbivalo nešto što je zaokupljalo pa¬žnju putnika. Dugo vremena je jedan bijeli dupin išao u stopu za brodicom. Bio je krupan kao vol, a spretan kao bjelouška. Udaljavao.se i zatim približavao naj¬večom brzinom. Zabavljali su ga veseli krikovi dje¬čaka te se činilo da im je svaki put dobacivao obje-šenjačke poglede svojih sitnih prasečih očiju. Nekako u sredini poslijepodneva otok Monegan se ukaže na vidiku. Taj je usamljeni otok dosta uda¬ljen od obale, južno od otočja Damariscove i obale Pemaquid. Bio je poznat i pod nazivom Otok mora, jer je bio sam, jedinstven kao dragi kamen, sa svo¬jim strmim morskim, obalama modroružičastim, obra-sao šumama u kojima su cvjetale tisuče najrazličitijih divljih cvjetova. Nazivan je takoñer i Otokom vuko¬va. Nekad ih je na njemu bilo mnogo te su mu to ime dali Mohikanci, veliko indijansko pleme koji su vučji lik uzeli kao svoj znak. Sada na tom otoku nije više bilo ni vukova ni Mohikanaca. Ali se zato tu moglo sresti mnogo Baska, i Breto-naca, i Normandijaca, i Šveñana, Holanñana, Španjo¬laca, Portugalaca, Engleza i Škota i sve ribarske flo-tilje ovog svijeta koje su se uvlačile u njegov uski fjord kojemu se sučelice dizao granitni brežuljak oto¬čiča Ramana. Sto je otok bivao vidljiviji, putnici brodice su sve bolje zamječivali ogromni crni oblak koji ga je okru¬živao, i jedan još tamniji prema zapadu ... Svi su umuknuli, a srce im stegne tjeskoba. Crni oblak kao da je lebdio na mjestu u zraku. Na trenutke je dobivao oblik plosnate gljive, zaoštre¬ne na krajevima, a zatim-se odmah mijenjao. — Je li ono onamo dim? — šapatom upita An¬ ñelika. Merwin je po prvi put izgledao zabrinut, ali ni¬šta ne odgovori. Djevojčica Esther, to dijete mora i obale, prva je našla rješenje zagonetke.

To su ptice — reče.

306 28« 307Skupivši se sa svih krajeva obzorja letjele su nad Moneganom, nema sumnje, privučene nekim vrlo pro¬branim plijenom. Djevojčica se zaista nije prevarila. Približivši se njegovim obalama, čuli su oštre kri¬kove tisuča ptica što su kružile nad otokom. Kasnije su doznali da je jedan baskijski brod za¬kačio harpunom kita u obližnjim vodama i doteglio ga do otoka Monegana, gdje se posada spremala da ga spremi u bačvice. GLAVA XLin S velikom spretnošču Jack Manvin provede svoju Bijelu pticu izmeñu šiljcima načičkanih podvodnih, grebena i uvede je a da nije nigdje udario u uski prolaz koji bi se teško mogao nazvati dražicom, ali koji se završavao malim žalom što se strmo uspinjalo prema šumi. Skoči u vodu koja mu segne do pasa i povuče bro¬dicu prema obali dok se kobilicom nije nasukala na pijesak. Zatim se uzvere na najbliže litice da bi o njih vezao pramčani konop. Obavljajuči vrlo spretno, taj posao, on uz put dadne putnicima znak da iziñu iz broda. — Brzo! Brzo! Požurite. Ne ostanite tu več se što brže uzverite prema šumi — poviče im. Njemu je bilo poznato kakvim se opasnostima iz¬lagao čovjek zadržavajuči se na obali u blizini istočne strane otoka Monegana. Pokorno se odazovu njegovu glasu i trkom se stanu uspinjati uz žalo, noseči svoje vreče i svoje košarice koje su sadržavale ostatke hrane. — Quickly! More quickly!1 — vikao je Menvin a da nitko nije primječivao zašto. Baš u tom trenutku dogodila se drama. Strašni su podvodni valovi kad stanu udarati u strme litice Crne i Bijele glave, na istočnoj strani oto¬ka Monegana.

Brže! Još brže! 308 309 Ti valovi nailaze podmuklo i nikad sa strane s koje im se nadate. Naglo navale i isto tako se naglo povlače vukuči za sobom svoju žrtvu. Najprije se pojavila visoka snježna baklja koja je prsla na desnoj strani gotovo ispred skupine žena i djece. Ta vodena baklja izgledala je kao gejzer koji je naglo šiknuo iz zemlje da bi im prepriječio put. Vodeni se stup raščini u kišu koja padne po njima, a dok su oni još bili zagledani prema desnoj strani, drugi val okrugla hrpta, ogroman i blistav krizom ih stigne i sasvim prekrije. Svi popadaju četvoronoške, izmiješaju se i val ih povuče za sobom, a zatim ih odmah ostavi. Večina spremno poskoči, dohvati se za litice, pokupi svoje stvari koje su oko njih plivale i brzo se popne uz žalo. Neki su se smijali tom izne¬nadnom kupanju. Anñelika se uto okrene i opazi gla¬vu malog Sammvja kako pliva u zapjenjenom vrtlogu na ulazu u uski prolaz. Tada, ne časeči časa, potrči duž poluotočiča i bez oklijevanja se baci u vodu u trenutku kad je val donosio dijete prema njoj. Zapli-va prema njemu i uspije ga zgrabiti. More je, meñutim, odmah povuče u raspojasnom plesu. Pogledavši prema obali, Anñelika opazi na kraj¬njem grebenu, na mjestu s kojeg se bijaše bacila u vodu, visoku priliku Mei*winovu. Došao je i spremno se postavio tačno na mjesto gdje je trebalo da se po¬stavi. U luñačkom galopu more ih ponese prema njemu. — Uhvatite ga! — .poviče Anñelika gurnuvši svom snagom malog Engleščiča prema čovjeku. Pomorac ga uhvati, tako reči, u letu. Tada se Anñelika pokuša uhvatiti za jednu liticu, ali more je brzo i neodoljivo ponovo povuče za sobom i ona se nañe odvojena od obale u pjenušavom vrtlogu. Val je usisa i povuče u dubinu koja se poput kakve rupe naglo stvorila, a odmah zatim je baci navrh zapje¬njene i tako visoke kreste da joj se činilo da če kao metak poletjeti u visoku obalu. Svoju suknju nato¬pljenu vodom osječala je kao da je od olova. Više^ nije mogla micati nogama da bi se održala na povr310 šini. U grčevitom zamahu koji je izbio iz dubine po¬nora jedan je val još jednom baci prema obali, prema rtu gdje je Jack Merwin stajao. Luñačkom

brzinom mu se približavala. Bio je potpuno sam na samoj iz-bočini poluotočiča, pošto bijaše sklonio dječaka na si¬gurno mjesto. Bio je sam, i golem, i mračan u vjetru koji mu je nosio crne kose, mračan na uzdrhtalom nebu na koe-jemu su plivali komadi bijele pjene. Njegova kapa od crvene vune isticala se kao svjetlo koje se približava. Ona pruži ruku prema njemu spremna da uhvati nje¬govu, ali protivno njenu očekivanju on se ni ne po-mače, osta nepokretan s rukama prekriženim preko grudi. Nije joj pružio ruku. Anñelikini prsti stisnu pra¬zninu, ogrebu se o hrapavu stijenu, isuviše slabi da bi se za nju uhvatili. Kad ju je jezivo povlačenje mora ponovo povuklo nazad, ona krikne. Bio je to djetinji krik, krik očite smrti i čuñenja ... Ah! Da mi je ovaj put pružio ruku, ja bih se bila... Nije mi pružio ruku... Slana joj voda navali u usta. Davila se. Skupivši svu svoju snagu, trudila se da sačuva mir kako bi se održala na valovima tako da je struja prije ih" poslije odvuče prema obali. Jedini izgled da se spasi bio je onaj vrtlog što je bez prestanka propado u bezdanu šupljinu gdje je udaranje valova u bedeme obale od¬jekivalo poput mukle topovske paljbe. Crni ju je val lakomo progutamo, zatim ju je izba¬cio i valjao poput razbješnjele bujice. Sasvim blizu primijeti oči Jacka Menvina. Tada je shvatila. On se tu nije nalazio da je spasi, več da vidi kako <5e umrijeti. Želio je njenu smrt. Ta je odluka bila ispisana na njegovu beščutnom licu na kojemu su se sjale dvije zjenice s onu stranu, koje su vidjele kroza nju, s onu stranu tog bijednog tijela izudaranog i ošamučenog, tog tijela žene koje 311 more kao da je htjelo isjeckati i koje za nj ne bijaše ništa više do nevažne olupine. U još jednom, poslijednjem luñačkom blijesku; vidjevši ga takvog, učini joj se još paklenskiji od po-sljedne noči. Krik agonije vine joj se iz utrobe, — Joffrev! Joffrev! Očajno je vikala. Sa samog dna njezina biča je¬dan je glas dozivao: „Joffrevu! U pomoč! U pomoč! ðavoli hoče moju smrt. .. ! Oni su tu!" A zatim pomisli u trenutku prisebnosti: „Prljavi Englez... ! Trebala sam ga se čuvati... You a wovan, rekao je. Uživa gledajuči kako umi¬rem, ja jedna žena!" Upela je sve svoje snage, otimala se snažnim za¬masima. Strah ju je preplavio i sve je više vukao u bezdan. Odjedared joj se učinilo da ju je

nekakva že¬ljezna šaka zgrabila odozdo i povukla je u morski po¬nor. Nekoliko puta batrgne nogama da bi izronila na površinu. Meñutim, na svoj užas utvrdi da joj se suknja zaglavila izmeñu dvije stijene. More što se nad njom komešalo bacakalo ju je sad nalijevo sad nadesno. Sljepoočice su joj tukle kao da če prsnuti. Luñačkom se upornošču pokušala istrgnuti iz kandži zamke, ali svaki put je osjetila udarac, osjetila je kako je zarobljena i nemočna da se otkači, da doñe do površine, do zraka. Neman što se krije u morskim dubinama zgrabila ju je svojim čaporcima držeči je na ulazu u svoju jazbinu dok se ona bespomočno ko¬prca u sinjoj vodi izmeñu algi što su.joj obavijale tijelo. Više se nije mogla boriti. Otvorit če usta, Uda-hnut če, udahnut če ... smrt. Iznenada se oslobodi. Suknja joj se razderala. Po¬novo je ugledala svjetlost dana. Meñutim, bila je sa¬svim iznemogla. Tek što je načas udahnula zrak po¬novo je nestala pod vodom. Slana voda valova valjala ju je, oduzimala joj snagu, proždirala, ništila. 312 „Ne! Ne! Neču da umrem...!" promicalo joj je kroz misli očajem nagrizane. „Neču da umrem smrču davljenika ... to je isuviše strašno. Joffrevu, Joffrevu, hoču da te ponovo vidim, ne mogu ostati sama, da¬leko od tebe, na dnu mora... „Nije li je Adhemar, prošlu noč, u snu vidio kako pluta na morskom dnu, na dnu zelenog bezdana s ko¬som pozadi sličnoj algama ... samu ... samu... zau¬vijek usnulu ..." Udarac u slijepoočnice. Kao da joj je u njih netka grubo zabio čavao. Stijena o koju je udarila, ponovo ju je vratila svijesti i ona se načas pojavi na površini. Zaslijepljujuča pojava na suncu i uvijek ista pri¬lika nepokretna i uspravna, tamo na krajnjem dijelu, rta. Prilika se iznenada pomače, oživi, rastegne se i. uroni u vodu. Obmana ... ! Tonula je, tonula, nestajala zauvijek. 313. GLAVA XLIV Netko ju je, držeči za kose, vukao po obali. Osječala je kako se njeno vlastito tijelo, malo-pomalo, oslobaña žitkosti mora, kako dobiva težinu olova i kako, vučeno, ruje duboku brazdu u pržini obale. Sva je bila izubijana, raskrvarena, kao mrtva. Jack Menvin, i sam na

izmaku snage, vukao ju je kao što bi vukao čamac, kao što se vuče crknutu ži¬votinju. Nije se zaustavljao dok je nije dovukao do pu-slijednje naslage morskih trava na obali, do ivice šume. do mjesta gdje ih more više nije moglo ugroziti. Tada i on padne na tlo, naprosto se skljoka. Do polusvijesti. joj je dopiralo pištanje njegova disanja kao pištanje kovačkog mijeha. Bila je to ogorčena borba u kojoj se ona grčevito hvatala za nj, u kojoj ju je on morao udariti da bi je obesvjestio, u kojoj ih je more dvadeset puta odvuklo tako daleko od obale da im se ova pričinjala kao kak¬vo- priviñenje nedohvatna. Na kraju su se dočepali obale daleko od rta s kojega su se bacili u more. Anñeliki se činilo da joj pluča prožidire vatra. Uzalud se trudila da doñe do daha. Imala je dojam da če joj se grudi pri svakom udisaju-izdisaju raspr¬snuti. Pokušala se podiči na koljena i ruke, kao životi¬nja koja umire i koja se poslijednim snagama trudi da se uspravi na svoje četiri šape. U slijepom tapka^ nju zakači se za čovijeka što je ležao pokraj nje. Podiñe je mučnina i ona uze povračati bez kraja i kon¬ca. Slanost mora što ga je povračala izgrizala joj je grlo. Sruši se na bok. Uto se Jack Menvin uspravi. Umor ga bijaše na¬čas srvao, ali sad je ponovo vladao sobom. Skine svoj prsluk natopljen vodom i baci ga daleko od sebe. Po¬tom skine košulju, ožmikne je, zatim to isto učini sa svojom kapom od crvene vune. Poslije toga kapu stavi na glavu, a sfrkanu košulju omota oko vrata. Sagnuvši se nad Anñelikom, rukom je dohvati za nadlakticu, prišli je da se najpre digne na ko¬ljena, a zatim da se sasvim uspravi. — Naprijed! Hodajte! Go on!1 Gurao ju je, gonio ispred sebe, vukao. U tonu njegova izmijenjenog glasa osječao se bijes, ali i ne¬što što bi se moglo nazvati poremečajem. Anñelika uspije napraviti nekoliko koraka. Na jedvite je jade, uz nadljudske napore, dizala stopala sa zemlje. Tlo je ispod nje plesalo, bježalo joj ispod nogu. Naposljetku klone i licem padne u pijesak koji joj se lijepio za obraze. „Joffrevu, Joffreyu... ! ,Oni' hoče da me ubiju. ,Oni' su oduvijek željeli moju smrt." Mervvin je ponovo pokusa podiči na noge. Ona se svaki put ponovo rušila na tlo. Plakala je i povra¬čala. Grlo i nosnice su je strašno boljele. Vjerovala je da joj krvare. Tresla se od hladnoče, zubi su joj cvo-kotali. Jecajuči, nesvjesno obriše lice.

„Pustite me ... Pustite me da umrem ... Ovdje ču rado umrijeti ... Ali ne u moru ... Ne udavljena, ne, to je isuviše strasno." Jack Menvin poñe naprijed ne čekajuči je. Okre¬ne se. lice mu dobi umoran izraz videči je ponovo na zemlji. Vrati se k njoj. Ponovo je primi i čitavom je dužinom polegne potrbuške po zemlji Glavu joj okrene u stranu, a ruke joj istegne naprijed. 1 Naprijed!

314 315 , , JLJI Iza pasa potegne nož i na leñima joj rasiječe odje¬ču, a zatim dohvati krajičak rasječene haljine, nabuT brele od vode i slijepljene uz promrzlu put. Odječa joj je ionako bila sva u dronjcima od pustog udara¬nja u stijene i grebene. Gotovo ju je do pasa razgolio, Sad je s obje ruke nekoliko puta 6nažno stisne u dnu rebara. Odmah joj je od toga bilo lakše. Zahva¬ljujuči tim. ritmičnim stiscima, disanje joj posta du¬blje i ujednačenije. Naposlijetku je uspjela udahnuti malo zraka! Poslije toga stade je snažno trljati počevši od dlanova pa dužinom leña. Malo-pomalo, smrznuta joj krv poče ponovo kolati žilama. Grč što joj je cijepao utrobu, odjednom se raščini. Napetost živaca popu¬sti, zubi prestadoše cvokotati, ugodna toplina joj pro¬struji tijelom, a misli joj se vrate u mirnu kolotečinu. „Ovaj čovjek je opak kao opaka bolest... ali su mu ruke dobre ... jest, ima dobre ruke... Kak¬vog li olakšanja ... ! Kakvog li zadovoljstva! Kakvog li zadovoljstva što sam živa!" Zemlja više nije plesala, postala je tvrda i blaga pod njenim ispruženim tijelom. „Odrijet če mi kožu tim svojim trljanjem... A da li je primjetio žig s ljiljanovim. cvijetom.., ? Strah me je ... Je li to opasno? No, možda je i on nekakav razbojnik, zločinac ... Ako me oda ... Koješta. Ta on je Englez. Njemu sigurno nije ni poznato značenje ljiljanova cvijeta utisnutog u kožu!" Osjetivši da joj se vratila snaga, sama se pridig¬ne i sjedne. — Thank vou1 — promrmlja Anñelika. — I am sorry?*

— Evervthing'a right?" — kratko je upita Merv/in. — I Prettywell, yes!* 1 Hvala vam • Zao mi je * Osječate li se dobro? ' Jest, dosta dobro Meñutim, bijaše precijenila svoje snage, jer joj ponovo crno velo prekrije oči. Tada nasloni svoju gla¬vu na rame Jacka Merwina. Rame mu je bilo tvrdo poput kamena, ali mu je uleknuče bilo meko i sigur¬no. Muško rame! — Sad se osječam dobro — prošaputa na fran¬ cuskom. Misli su joj tumarale. Odjednom se sjeti da je napola gola te nagonskim pokretom stidi j i vesti, po¬kuša skupiti na grudima komade razderane košulje. Menvin je opaše jednom rukom oko leña, a drugu joj provuče ispod koljena. Uhvativši je tako u naručaj, podigne je bez poteškoča. Anñeliki se učini da je ponovo postala dijete. Ništa je više nije moglo pogo¬diti. Tutnjava morskih valova se ublažila dok ju je nosio žureči puteljkom ispod stabala. Šetnja je bila vrlo kratka, nema sumnje. Nije bila toga svjesna. Bit ce da je zaspala. Ne, nije se onesvjestila, več je prije zapala u duboki san iz kojega se trgla poslije neko¬liko trenutaka potpuno odmorena. Sjedila je oslonje¬na o jedno drvo, s glavom na koljenima. Iznad nje je Jack Menvin zapovjednim glasom naredio mladoj Estheri da skine jednu od svojih skunji i košulju i da to preda Anñeliki. Djevojčica potrči iza jednog grma i uskoro se vrati i pruži Anñeliki dva komada svoje odječe. Sad se Anñelika povuče u šikaru. I suknja i košulja su sačuvale toplinu male Engle¬skinje što joj je neobično godilo. Ispere zatim svoju kosu, punu soli i pijeska, u potoku što je u blizini iz¬virao i vrati se svojim drugovima. Dobričina Elie. Kempton je napalio vatru da bi ugrijao Sammyja koji bijaše umotan u pastorov kaput. Svi su je gledali iskolačenim očama. Bili su uvjereni da je više nikad neče vidjeti. — Gospoño de Pevrac, sjednite uz mistera Willoagbyja — nagovarao ju je pokučaraca. — Jest! Vidjet čete, on zrači toplinom. — Treba krenuti — uplete se Menvin. — S dru¬ ge strane otoka ima ljudi koji če nam pružiti pomoč.

316 317 Jedan za drugim uraruše pod borove visoke poput katedrala. Noč je bila topla i suha i sva je pucketala od varnica. Da li je to zista bila noč? Nebo je, modro i jasno, bili&talo izmeñu granja. — Ovo je noč svetog Ivana— reče Adhemar — noč kad sunce ne zalazi, noč kad paprat cvjeta malim cvjetovima, rujnim i čarobnim koji traju samo ne¬ koliko sati. Priča se da se nikad više. ne vrate oni koji vide te cvjetove.. . Požurimo da bismo što prije izišli iz ove šume . .. Sve je puno paprati u ovoj šumi, a noč če uskoro pasti... Noč svetog Ivana. Anñelika je hodala kao mjesečarka. Umirala je od sna. U želudcu je osječala studen, kao da je pro¬gutala komad leda. Menvin je načas pogleda. — You are you feeling?1 — Quite weW — odgovori ona, ali vjerujem da bi se još bolje osječala kad bdh popila čašicu ruma ili unijela u sebe nešto toplo. Naposlijetku im se, iza jednog zavoja, ukaže selo smješteno na zapadnoj strani, otoka, osvjetljeno po-šlijednjim zrakama sunca. Posvuda je odjekivala gra¬ja ptičjeg kriještanja i dozivanja ribara. Jak miris trule ribe i topljene masti nadjačao je sve druge. Jedna farma, okružena drvenom ogradom, nala¬zila se s lijeve strane prva na ulazu u selo. Jack Menvin zovne s praga kuče, ali videči da mu nitko ne odgovara, uniñe unutra sa svom svojom trupom. Imajuči u vidu nepovredive nazore gosto¬primstva koji su bili uobičajeni u dalekim naseljima Novog svijeta, a koji su davali pravo izgladnjelom i izgubljenom stvoru da smatra kao svojom nastambu što ju je Providnost stavila na njegov put u tim pu¬stim krajevima, on poñe pravo k drvenom ormaru za suñe, uzme jedan tanjur od bijele i modre majolike i jednu zajimaču od kositra, zatim se okrene k ognjištu na kojemu su se nalazila dva lonca čije poklopce podigne. Iz jednoga zagrabi punu zajimaču vrelih školjki,, a iz drugog tri kuhana krumpira. Sve to prelije to¬plim mlijekom koje se grijalo u jednom loncu pokraj vatre.

— Jedite — reče stavivši tanjur na stol pred An-ñeliku. — Jedite, jedite brzo. Iza toga je nastavio da dijeli tanjure napunjene rečenom hranom svima ostalima. On je to radio tako spretno kao da je čitav život dijelio juhu siroma¬sima gospodina Vincenta.

318 1 Kako se osječate? ' Sasvim dobro GLAVA XLV Anñelika neče nikad u svom budučem životu za¬tajiti ni pred sobom samom, ni pred drugima da ni¬kad nije okusila ukusnije, izvrsni je i krepče hrane od te juhe od školjki što ju je pojela u kuči siroma¬šnog naseljenika na otoku Moneganu pošto umalo nije izgubila život u morskim valovima. I tako je ona otkrila narodno jelo krajeva koji su se, preko Francuskog zaljeva i Nove Škotske prote¬zali od Rta Cod do kraja Zaljeva SaintLaurent. To su jelo Francuzi, Kanañani i Akadijci nazivali c?ia-udree, a Englezi chowder. Bila je to hranljiva i božan¬ska juha u kojoj su se vjenčale sve lajubavi obala: krumpir, divlji plod američke zemlje; školjke, spaso¬nosni plod mora materinskog i plodnog, i mlijeko, slasni proizvod Starog svijeta, uspomena na daleke zemlje obrasle sočnom travom, raskoš nove zemlje koju je teško ukrotiti i koja je iznenañeno promatrala nekoliko doseljenih krava što su pomalo smetene br¬stile travu na .rubovima indijanskih šuma ... Sve je to sadržavala ova velikodušna zdjelica mi¬rišljiva daha. Tom se jelu još dodavalo malo češnjaka, prstovet papra ili oraška, malko usitnjene slanine i u zadnjem trenutku, u svaki tanjur, žlicu slatkog vrhnja. Oko takve jedne chcmdree napravljene od školjki i usute u zdjele od srebra ili zlata — zašto ne? — mo¬glo se voditi pregovore koji su odlučivali o sudbini tog dijela svijeta ... Svatko bi se pri tom osječao dobro... 320 GLAVA XLVI Pohlepno su jeli. Čuli su se samo uzdasi zado¬voljstva i mljackanje jezika. Ne dajte se smetati, Englezi — začujii nečiji glas na francuskom jeziku. Seljakinja ogromnog rasta stajala je na pragu kuče.

— Hej, a što je ovo, dobri Bože? — Zaprepašteno je pitala seljakinja. — Its but a bear? — promumlja Elie Kcmpton srčuči glasno poslijednje kapi juhe. — Hm! Kao da ja to ne vidim i te kako dobro, veliki prostače! Ali zar da se medvjed smjesti u moju kuču? Zar je moja kuča štenara? Zar da i njega dvo¬ rim i poslužujem jelom u jednom od mojih lijepih tanjura što ih je ona svetica od moje majke prije četrdeset godina donijela iz Iimousina a da se još ni jedan jedini nije razbio? — Gospoño, jeste li vi Francuskinja? — upita je Anñelika na jeziku kojim je žena govorila. — Da li se nalazimo u nekom od akadijskih naselja? — Vjere mi, mogla bih vam odgovoriti i da i ne. Sta smo mi, mislim na svijet što živi na Moneganu, ne bih vam mogla reči ... Sto se mene tiče, ja sam iz Port-Royala na akadijskom poluotoku, gdje sam stigla kad mi je bilo pet godina, pod vodstvom gospo¬ dina Pierrea d'Aulnava. Bome je več mnogo vremena 1 To je medvjed 21 Anñelika u Iskušenju Vm 321 otada prošlo. Meñutim, kad mi. je bilo dvadeset go-' dina udala sam se za jednog Skota, Mac Gregora, i več s njim živim, tu na Moneganu, punih trideset i pet godina. Jack Merwin je upita na engleskom da li su In¬dijanci pokušali napasti otok i da li su se uskomešali u Zaljevu Penobscot. Ona mu odgovori niječno, i to na engleskom ko¬jim se tečno izražavala mada s jakim francuskim na¬glaskom. Reče, naime da su se Indijanci iz Penobscota i Dariscotte ovaj put držali po strani od pokolja, i to svi: i Mohikanci, i Taratini, i Mic-Maci i Ečemini. Ovaj put nisu iskopali ratnu sjekiru. Veliki francuski gospodin iz Gouldsboroa uspio je odgovoriti sve bi¬jelce iz Zaljeva, a osobito onog malog bjesomučnika Saint-Castdnea da se ne miješaju u tu prokletu gužvu. Pa, eto, prošle sedmice, njen je čovjek, stari Mac Gre-gor sa svoja tri sina pošao na Rt Poham u susret „velikom gospodinu iz Gouldsboroa" i sa svim bijel¬cima iz kraja i sa glavnim priobalnim indijanskim poglavcama sklopiše savez, izmijeniše obečanja što su zapečatili pušenjem lule mira. Gospodin iz Gould¬sboroa je bogat i snažan. Posjeduje čitavu flotu br«o-

abva, a u njega'ima zlata na lopate. Obečao je da če pružiti zaštitu svim onima na koje se svali srdžba nji¬hovih vlada zato što su ostali vjerni dogovoru da izmeñu njih vlada mir. A to je i pravo i pošteno! Pa svima je tu dosta da se vrte kao čigre zato da bi ugo¬dili kralju Francuske ili Engleske kojima i na kraj pameti ne pada da kroče nogom na obale Novog svijeta. Anñelika je pocrvenjela od uzbuñenja čuvši ime svoga muža, grofa de Pevraca. Jadnu je ženu obasula bezbrojnim pitanjima i tako je doznala da je on na¬pustio ušče Kennebeca i otputovao u Gouldeboro. Ako sutra stigne u Gouldsboro, što je bilo lako moguče s obzirom na to da je more bilo mirno uprkos ekvi-nocijalnim morskim mijenama, vjerojatno če ga tamo i zateči. 322 Otkrivši da je u svojoj skromnoj kolibi primila zakonitu suprugu „velikog gospodina, iz Gouldbsoroa", gospoña Mac Gregor u oduševljenju sklopi ruke, du¬boko joj se pokloni kao što je majka bijaše naučila da se treba klanjati velikoj gospodi i pokaza se do naj¬veče mjere uslužnom miješajuči francuski i engleski več prema torne da li se obračala jednima ili drugima. Anñelika joj ispriča svoju nepriliku kako se uma¬lo nije udavila kad su pristali uz otok. Akadijka joj uzvrati kako se slične stvari tu dogañaju gotovo svaki dan. Svaka je obitelj otoka mogla nabrojati više udav-ljenih svojih članova nego živih. To je tako bilo i šta se tu može! — Idem vam donijeti nešto dobre odječe, gospoño — naposlijetku zaključi bez ikakva uzbuñenja. — Nemate li možda par hlača za mojega spasi¬ oca, gospoño? On je još uvijek do kože mokar. — Par hlača.., ? Ne, toga kod mene nema, jad¬ na moja gospoño! Svi moji muškarci nose velike koc¬ kaste omotače, ili, kao što ih oni nazivaju, tartane. Da nemaju tih tartana Škoti, bi hodali naokolo gole gUrzice, oprostite mi na izrazu. Ali kod trgovačkog po¬ močnika gospodina Winslowa, koji je porijeklom iz Plvmoutha, našeg susjeda, ova če gospoda nad sve što im je potrebno. Na brzinu sve ljude, zajedno s medvjedom, ot¬pravi k Englezima, a kod sebe zadrža samo žene, dje¬cu i meñu ovom malog crnčiča. — Taj mališan je sličan pravom vražičku izišlom iz samog pakla. Ali nočas je noč svetog Ivana, nije li tako? Stoga nočas posvuda skakuču majici i vragolani . . . Gledajte! Gledajte, kako se svjetlost još uvi¬ jek drži neba... U ponoč če Baski upaliti vatre i uz

njih če plesati. Na Moneganu je bilo veselo uprkos svim onim udavljenim žiteljima. Uostalom, Baski iz Bavonne su prekjučer harpunom uhvatili jednog kita. Poslije ogorčene borbe, pri čemu je kit udarcem repa prevrnuo jedan čamac i ubio jednog ribara, pli¬jen je dovučen do obale ispod kričečeg svoda što su 323 ga tvorile grabežljive ptice. Več rasječen na komade, bijele i ružičaste, posebnom vrstom noževa, kit je još uvijek plivao izmeñu usidrenog broda i malog žala što se nalazio po strani a gdje su ribari smjestili tri ogromna kotla. Sreča se smiješila tamo prepustivši valovima bokove Monegana. Kibari su premetali po mislima hrpe zlatnika dok su čitave komade sala ba¬cali u kotlove. Iz ogromnih šupljina u kitovoj glavi iz¬nosili su čitava vedra kitova sjemena, tu masnu tvar bijele boje koja je služila za proizvodnju raskošnih sviječa. Katove če usi poslužiti u proizvodnji odječe, perjanica, pera na šeširima, grudnjaka, lepeza ... Jezik če posoliti i poslije če, kao poslastica, do¬spjeti na kraljevske trpeze dok če slanina postati ko¬rizmenim začinom siromaha; Kosti če pretvoriti u gre¬de, daske, plotove. Ogroman lovac na kitove Hernani d'Astiguarra koji je u isto vrijeme bio i zapovjednik malog broda od sto pedeset oholo je šetao lukom poštapajuči se svojim harpunom kao Indijanac svojom sulicom. Kad prva zvijezda zatrepče na nebeskom svodu i kad obrise šuma proguta mrak, naredit če svojim ljudima da prestanu s radom i da zapale velike lomače duž čitave obale. Ta bila je to noč svetog Ivana te je tre¬balo plesati i skakati kroz zapaljene vatre. U meñuvremenu Anñelika, se s gospoñom Mac Gregor dogovorila za kupnju jednog ogrtača od fo-kine kože. Sasvim je bijaše očarala baršunasta me¬koča dlaka. — Zasad nemam prebijene pare da vam ga pla¬ tim, ali čim stignem u Gouldsboro, naredit ču da vam se pošalje kesa s dvadeset škuda i mali dar po vašoj želji kao naknada za učinjenu mi uslugu. — Slušajte gospoño — nato če stara Akadijka — mi smo dobro snabdjeveni svim i svačim te nema smisla da sebi naprtite na vrat toliko smetnji. Priča se da se razumijete u liječenje raznih bolesti. Ako mi dignete iz kreveta mog malog unučica Alistaira, bit ču gospodski plačena. A to če biti i sreča za samo dijete 324

One poñu k malom Alistairu. Gospoña Mac Gre¬gor rodila je dvanaestoro djece. Njeni sinovi, svi po-ženjeni, i kčeri, sve poudane na otoku predstavljali su pravo pleme. Da se ne bi svañali oko francusko-škot-skih svetaca muž i žena su djecu krštavali naizmjenice jednu francuskim, a drugu škotskim imenima. Tako je poslije Leonarda dolazio Ogilvev-, a poslije Alistra-ira mala ljubezna Janeton. Prije nekoliko dana mladom se Alistairu dogo¬dila čudna nezgoda. Trčeči po stijenama da bi uma-kao plimi, htio je jednim skokom kreskočiti neku pukotinu. Skok je uspio jer je, u stvari skočio šezde¬set stopa gotovo okomito u dubinu. Dakako, dočepao se druge strane, ali ga je od tog trenutka užasan bol priječio da nogama dotiče zemlju. Anñelika je odmah primjetila da su. dječaku pri¬likom veranja na stijenu iskočile glavne žile s njihova mjesta u uleknuču tabana. Vračanje tih žila na staro mjesto nije se moglo obaviti bez bola, ali poslije jed¬nog sata trljanja dječak je položio plašljivo i, ne vje¬rujuči, stopalo na pod. Oduševljen što više ne osječa boli, odmah je želje skrenuo u drugu krajnost izja¬vivši kako če tu noč učestvovati u plesu ukriženih mačeva. Anñelika mu to strogo zabrani. Morao se od¬marati kako bi tetive ostale čvrsto na svom mjestu. Zamoli domačicu da joj da malo masti od svisca. Da¬kako, u svakoj kuči domačica koja vodi brigu o svom domčinstvu ima pri ruci nekoliko zdjelica te masti. Pošto mu je Anñelika još jednom istrljala tabane, do¬pustila mu je da se podupre štapom. Tako če biti u stanju da sudjeluje svečanosti ... Čitavo mnoštvo svi¬jeta u nabranim tartanima, s kukuljicama na glavi, svijeta umotanog u crvene i zelene, te zelene i crne kocke, dva klana, i to Mac Gregorov i Mac Davlinesov u modrim, kapama s kičankama prisustvovala su ču¬desnom, ozdravljenju dječaka. Meñu tom šarenom odječom miješali su se tamni kaputi engleskih trgova¬ca i naseljenika. Njihove su obitelji potjecale od pr¬vih stanovnika Plvmoutha, mjesta što se nalazilo u zaljevu kod Rta Cod. Uprkos svojim strogim običa325 jima, svi su ti ljudi bili vrlo veseli što se nimalo nije sviñalo velečasnom Patridgeu. Na otoku-su živjele još dvije obitelji irskih ribara i jedna francuskog porije¬kla, Dumaret. Ova je bila na prvom mjestu po broju davljenika. Pa i moralo je biti tako na tom otoku. Pa kako da i ne bude kad se tu svako dijete, čim čvrsto stane na svoje noge, baca u more jašuči na debeloj dasci. Poslije stalno plove izmeñu otoka i tu gdje je more podmuklije nego drugamo jednog dana iznena¬ñuje i davi te neumorne skitnice izmeñu

tjesnaca, te dječake izmeñu četrnaeste i petnaeste koji se ničega ne boje, a još nemaju dovoljno iskustva. U obitelji Dumaret baka je uvijek svojim po¬sebnim čulima predviñala nesreču. Po danu ili po noči vidjeli bi je kako se iznenada diže i posprema odječu dječaka koji se * tom trenutku nalazio na moru. — Utopio se — rekla bi. Svašta se Anñelika naslušala te večeri dok su joj pokazivali selo i farme. Otočani su .se smatrali poča¬ščeni njenim dolaskom, a ozdravljenje malog Alistaira je upotnpunilo njenu slavu. Mornari iz Dieppea, što su u svojim čamcima do¬šli da se snabdiju pitkom vodom, pomiješali su se te noči sa stanovnicima. Posvuda se čula nekakva čudna mješavina raznih govora, sastavljena od mješavine in¬dijanskih narečja, francuskog govora iz Saint-Maloa, te engleskog. Poneki Mic-Mac miroljubive čudi i u srodstvu sa stanovnicima otoka, izlazio je iz šume, ostavljao krzna i divljač na pragovima kuča i, čučeči se, smještao na povišeno mjesto znatiželjno čekajuči svečanost bijelaca. Večinom su bili vrlo visoki, pravi gorostasi. Imali su četvrtasta lica bakrenaste puti. Oko deset sati je bilo dosta posjeta te Anñelika odluči da malko demucne prije no što počnu sveča¬nosti. Okupala se kod gospoñe Mac Gregor. Topli nočni zrak sasvim joj bijaše osušio bujnu kosu. Uza sve to gotovo je padala od umora. 326 Umotavši se u svoj lijepi ogrtač od fokine kože, sjedne po strani i nasloni se na korijenje velikog hrasta. Sutra če več biti u Gouldsborou. Samo da-bi Bog dao da more bude mirno. Ispod nje je dolje izmeñu kuča, buka bivala sve veča. Na obali su gomilali na hrpu svežnjeve granja. Vukle su se bačvice, vrčevi, rasporeñivale se zdje¬lice po stolovima na nogarima. Noč je odmicala, ali velike vatre svetog Ivana neče biti upaljene prije no što odbije poslijednji sat tog dana, prije ponoči. Djeca projuriše vršteči i držeči se za ruke povu-kavši za sobom Timothvja, crnčiča, Abbiala, malog, i Sammuela Corwina. Vječni Monegan, Monegan majka svih mornara svijeta proživljavao je još jednu čarobnu noč. Čulo se kako mu kuca srce uz muklo udaranje valova o nje¬gove strme litice i uz prve odjeke baskijskih bubnjeva koji su ponavljali ritam nekog plesa. Oko tisučugodišnjice od Kristova roñenja, gurani maglom, brodovi pramaca ukrašenih zmajevim gla¬vama, uvukli su se u taj uski fjord otkrivši one iste granitne brežuljke prekrivene cviječem što su i tog dana strčUi iz oceana.

Poslije toga sive stijene su sačuvale tajanstvene znakove kao uspomenu na pro¬laz Vikinga, Normana plavih kosa i brada. Poslije njih tu je prvi stigao John Cabot, a za njim Verazzano Firentinac u ime francuskog kralja, Španjolac Gomez, Englez Rut, francuski svečenik Andre Theot, sir Humphrev Gilbert, Gosnold, Champlain. George Wey-mouth i John Smith koji je 1614. dobio zadatak da „istraži Sjevernu Ameriku radi zlata i kitova". Povijest je bila duga, šarena, vrvjela je svim mo¬gučim pustolovima. Povijest se izvjetrila, uznemirila taj otok Mohikanaca. Povijest je disala kroz različite krikove, kroz jeku gaelskih glasova Iraca i Škota, kroz grozne vonjeve, kletve svih jezika, kroz sam smijeh ljudi, žena, djece, kroz odječu svih podneblja: škotskog tartana, baskijskih crvenih • kapa, crnih še¬šira Kalvinovih sljedbenika, svilenih marama pone327 kog gusara s Bardadesa, vunenih kapa svih boja mor¬nara čitava svijeta. Šturci i popci, skriveni u travi, izvijali su svoju mahnitu pjesmu. A na obzorju šafranove boje, tamo gdje se noč skupljala, potamnijela pjena zelenog nebeskog svoda, jedra, jedra što su stalno prolazila. Odjedared ničeg više nije bilo. More je bilo pu¬sto, obala je bila prazna. Anñelika se našla licem u lice s morem, s napuštenim žalom. Zašto je danas to¬liko golih luka? Posvuda, posvuda na izrezuckanoj obali do u beskraj, gole luke, kao mrtvačko zvono što odzvanja... Pustinja ... Kitovi su nestali, otplivali su slojevi bakalara, sardela, nestalo je velikih štitova što su u velikim pločama srebrenile morsku površinu, od¬letjela su bezbrojna jata ptica, i foke u svojim krz¬nima sličnim odječi male brače, i bijeli delfini, i mo¬dre ulješure, i okrutni morski psi i nježne pliska-vice... Ali ne pritišče samo to dušu... Malodušnost spo¬pada biče, beskrajna i bolna tuga steže mu grudi ...' Gluhi očaj pustih dražica... Isuviše mnogo uspomena, isuviše borbi, isuviše pokolja, isuviše davljenika, isuviše pohlepa, strasti, lutajučih duša, neprijateljski raspoloženih, neutješnih, zaboravljenih, na kup skupljenih, rasplakanih, koje nariču u maglama, u vjetru, u pjeni valova, nošene golemim morskim mijenama, i strašnim, koje se stro¬valjuju u utrobu zemlje uz fijuk i jecaje ... Bezbrojne gole obale... Zaslijepljujuče magle, meke i teške plaču nad šumama cedrova, nad bodljikama zelenih borova, nad blještavim liščem javora i crvenih bukvi, plaču nad poljima divljeg vučka i česminika, nad jorgovanima pokraj razrušene kuče, nad ružama zaboravljenog vrta. Zemljo utvara:

Francuzi, Englezi, Holanñani, Šveñani, Finci, Špa¬njolci, Bretonici, Normandijči, Škoti, Irci, gusari, se¬ljaci, ribari, ribari na bakalare, lovci na kitove, šum328 ski tekliči, puritanci, papisti, isusovci i reformirani fratri, Indijanci, Ečemini, Taratini, Mic-Maci, Male-ci ti, gdje ste? Gdje ste utvare Akadije, te zemlje s tisuču naziva, kraljevstva draga i poluotoka, lisna¬tih skrovišta ispod kojih plovi jedan brod ... Miris šume i miris algi, vonj Indijanaca, miris skalpova, vonj požara, miris obala, isparavanja što do¬laze s mora, što dolaze s kopna koja vam ugodno dra¬škaju nosnice i koja vas guše, a iznad svega toga neu¬strašiv i leden pogled koji gleda kako umirete . .. Krik narušava tišinu, oštar i neobičan urlik trgne Anñeliku iza sna, iz more i uspravi je podno stabla gdje se odjedared probudila sa srcem koje joj u gru¬dima lupaše. — Šta je to? Kolju prase? Ne, bile su to škotske gajde koje su davale zamah, ljudima dolje na žalu. Na nekoliko koraka od sebe, Anñelika opazi Jac-ka Merwina kako sjedi, lica okrenutog prema žalu gdje upravo bijahu planule velike vatre. Škoti su ple¬sali oko ukrštenih mačeva ili su se vježbali u borbi prsa u prsa s crnim medvjedom. — Usnula sam i sanjala jedan san — reče Anñe¬ lika polugalnso. — Ubijajuči se u bratoubilačkim su¬ kobima ljudi su od ovih mjesta stvorili pustoš i za borav. Odjednom se sjeti da govori francuski. Leña Jacka Merwina bila su nepomična poput stijene. Podlaktice je naslonio na koljena, dok su ma ruke visile. Sad je prvi put zamijetila da im je oblik bio izdužen i gospodski mada su mu dlanovi bili puni. žuljeva. Cuvsto uznemirenosti što ga je vrlo često osje¬čala dok bi ga promatrala, sad je još jace stegne, a s njim i sječanje na njegovo neobično držanje, kad je odbio da joj pruži ruku gledajuči je svojini hladnim i neustrašivim očima kako se davi. • Što bijaše spopalo tog Engleza da je pusti da po¬tone i da se koprca očajno meñu valovima da bi se na kraju bacio u more, u trenutku kad je bilo gotovo 329 I

prekasno i da je spasi u krajnjem času uz cijenu nad¬ljudskih napora? Zaista je bio čudnovat taj čovjek. Tko zna,.možda je bio lud! — Dajte mi vašu ruku, Jacke Menvine — reče ona iznenada — htjela bih u njoj vidjeti vašu sud¬ binu. Meñutim, on joj dobaci bijesan pogled i čvrsto stisne svoje ruke jednu uz drugu izražavaju na taj način svoju želju da svoje ruke ne prepušta nikome. Anñeliki je to bilo smiješno i ona prasne u smijeh. Zaista, ona još nije bila sasvim budna čim se usudila tako izazvati tog ženomrzca i neprijateljski raspolože¬nog prema njoj. Njeno je srce bilo poput čamca spremno da pod punim jedrima zaplovi u daljinu, a sva ona graja pračena meketavim zvucima gajdi ne¬obično ju je uznosila. — Divan je život, Menvine ¦— reče okrenuvši se k njemu. — Osječam se sretnom. Vi ste me spasili. On se namrgodi i dalje stiskajuči šaka Čuvši je kako sama sa sobom govori, pomislio je da je po¬ludjela. Anñelika se ponovo nasmije, zanesena junskom noči, opčinjena njenom beskrajnom piskutljivošču. Nadjačavši gajde, skladni dozivi frula i bubnjeva odjeknuše zrakom. Anñelika skoči na noge. — Gospoñice Pidgeon, gospoño Mac Gregor, gorspoño Winslow i vi Dorothv, Janeton, doñite, doñi¬ te... Hajdemo plesati farandolu zajedno s baskijskim ribarima. Baski su se kretali jedan iza drugoga na vrscima svojih golih stopala okrečuči se oko sebe i udarajuči nogom o nogu. Bili su izvrsni plesači. Pokreti su im bili puni zanosa i ljupkosti. Na svjetlosti vatara nji¬hove su se crvene kape blistale poput divljih makova. Neki visok i vitak klipan vrtio se ispred njih i jednom je rukom držao visoko u zraku def načičkan bakrenim pločicama, dok je spretnim prstima druge ruke udarao po njemu. 330 Kad su se Anñelika i njene drugarice pojavile u krugu svjetla, Baski ih ljubaznom grajom pozdrave i naprave im mjesta izmeñu sebe. — Svetoga mi Patricka — poviče Irac Porsons — ova je ñaveliča uvukla u kolo naže žene! — O njoj se koješta priča — reče Englez Wins\aw. — Čini se da je opsjednuta vragom. — Opsjednuta vragom! — prasne u grohotan

smijeh stara Mac Gregor. — Bolje da šutiš, ionako si velika budala. Ona je vila! Ja sam ih vidjela na li¬ vadama, u Škotskoj, kad sam bila dijete. Odmah sam je prepoznala. Ne brini, ne brini, susjede. Ovo je luda noč. Pa i mene svrbe stopala slušajuči te baskijske svirale. Doñi, susjedu, da zaplešemo. Ovo je luda noč. Farandola se nastavljala u krivudavoj i razigra¬noj trci izmeñu vatara, kuča, litica i stabala. Svaka žena, pa bila ona mlada ili stara, baka majka, djevojka ili djevojčica mora plesati u noči na svetog Ivana. Krupni kapetan i lovac na kitove Hernani d'Astiguarra pruži ruku Anñeliki i povukavši je za sobom nije ju više ispuštao s očiju. Ubrzo je pri¬mijetio da je poznavala večinu figura koje se izvode, prema tradiciji, u bakijskoj farandoli. Kad su se po¬novo našli na obali, on se odvoji od ostalih plesača i povede je usred kruga. Pokoravajuči se zavodljivim, zvucima svirke, plesala je s njim umnogostručivši te¬ško izvodljive, ljupke i skokovite figure baskijskog folklora. Nekad, u Tuluzi, u Akvitaniji Anñelika je izvo¬dila veliku večinu tih figura. U plemičkim dvorcima su ih radije plesali nego dvorske suviše izvještačene plesove. Više puta je Joffrev de Pevrac izvodio svoju mladu ženu u baskijski kraj, u Pirineje, da bi prisu¬stvovali velikim narodnim svečanostima u koje se ona veselo miješala kao lenska gospodarica u zabavljanje svojih podanika. Sve su te uspomene navirale jedna za drugom izazvane onom poludjelom svirkom. Zahvaljujuči kratkoj suknji mlade Esther, koraci su joj bili življi, a noge su joj visoko letjele zrakom. 331 Dok ju je za sobom neodoljivo vukao baskijski ka¬petan, veselo se smijala, a lake joj noge nisu ni do¬dirivale zemlju. Svijetle su joj kose čas vijorile iza glave kao plamene ratne zastave a čas joj prekrivale obraze svojom svilenom preñom. On joj se obračao sad na baskijskom, a sad na francuskom jeziku kad bi se za vrijeme plesa primakli jedno drugom, a njegova ju je ruka svaki put sve više grabila i stiskala uza nj. — Sirena je izišla iz mora da s nama provede noč svetog Ivana — govorio je. — Monegan je sretan otok. Sve je ovo prava čarolija, gospoño. Kako to da su vam poznati naši plesovi? — Moje je ime grofica de Pevrac cte Morens

d'Irristru. — Irristru ... ? Ime iz našeg kraja! — Tako je. — Vi ste znači, iz Akvitanije. — Jesam, ali udajom. — A zašto vam vaš suprug dopušta da ovako sami lutate po ovim predjelima što se nalaze na kraj svijeta? — On nije daleko. Budite oprezni, gospodine. — Gospoño — reče kapetan na baskijskom — vi imate najlepši struk što sam ga ikada vidio i držao meñu svojim rukama, a vaše me oči' naprosto opi¬ jaju ... Da li vam je poznat ples što se pleše u vri¬ jeme berbe grožña? — nastavio je na francuskom. — Čini mi se da jest. — Pa da ga onda zaplešemo! On je silovito povuče i ona se zavrti poput čigre. Tamnoplavo nebo njihalo se u crvenom plamenu lo¬mača, nasmijana lica su se naokolo trzala kao lopte. — Ne mogu više — poviče — glava mi se vrti. Hernani ublaži taj ludi ritam, ali je prije toga još nekoliko puta zavrti podigavši je s obje ruke vi¬soko iznad zemlje. Sa svih strana odjekne pljeskanje. Zadihana, Anñelika se nasmija kad su joj pružili malu mješinu od kozje kože. Trebalo je piti tako da 332 se mlaz vina sapse u grlo a da se ne dotakne grlič. Novi pljesak pozdravi taj drugi podvig. Nešto poviše na obali velečasni Thomas Patrdge koji nije odobravao te nestašluke i mornar Jack Mer-win na kojemu se vidjelo da nije bio raspoložen da se umiješa u slavlje, promatrali su prizor istim mračnim i prijekornim pogledom. Anñelika ih primjeti i prasne u nesuzdrživ smi¬jeh. Ta dvojica su zaista bila smiješna. Prasak njena smijeha izazove veselost drugih te se ponovo svi uzeše vrtjeti, odrastao svijet u parovi¬ma, a djeca u krug držeči se za ruke. Bubnjevi su pra¬tili gajde, plesne melodije iz Ldmogesa su se isprepli-tale s plesnim

melodijama iz Škotske i Bretanje dok su manje žvahne ili več umorne osobe podržavale ri¬tam odmjerenim udarcima dlanova. Ponekad su se plesači zaustavljali kraj stolova na nogarima da bi nadušak iskapili vrč piva ili pintu vina. Brodovi što su se njihali u luci iznijeli su svoje zalihe za svečanost: španjolsko vino s Caraiba, vina iz Francuske, a bilo je tu takoñer nekakva trpkog i mirisljavog vina s divljih vinograda otoka Matinicusa. Svi su pili sad jedno sad drugo od tih vina, te su im sunca svih kontinenata izmiješana na dnu čaša pržila utrobu i listove na nogama da bi im potom oduzela snagu. Sjedeči za stolovima, dvije su starice s otoka, od kojih je jedna bila bakica Dumaret, ona što je u snu vidjela davljenika, bez prestanka i vrlo spretno otvarale ostrige. Gospodin d'Astiguarra podsjeti Anñeliku na do¬bru naviku Baska i Beamežana da se okrijepe lou-kinkasom, njihovim najdražim jelom. Dobro je opazio da ne napusti Bavonneu a da se ne snabdije nizovima tih malih, ali vrlo paprenih ko¬basica. Stavljalo ih se u vatru, a zatim ih se jelo ona¬ko vruče da bi se odmah zatim halapljivo ubacilo u usta prijesnu ostrigu. To je bio vrhunac sladokustva! Najprije vrela ko¬basica, a zatim svježa ostriga. Nakon toga nekoliko 333 okretanja plesa, pa časa pirinejskog vina. A onda sve to Jovo nanovo, prokleta kobasica od koje su ti suze iskakale na oči, pa hladna i zelena mekač ostrige za¬činjena morskom vodom u svojoj sedefastoj školjki. Ples, smijeh, ruke što po taktu plješču, vino kao ambra jakog i raspjevanog okusa kao poziv frula... Neki sjedaju u travu, neki se ruše... neki se smi¬ju i ne mogu se zaustaviti. Ponekoga hvata mučnina, poneko je pomalo smučen, ali nitko se na to ne oba¬zire. S kraja obale, s ruba šume kraj koje su podignute kuče, Indijanci Mic-Mañ i MohikancL promatraju za¬ bavljanje bijelaca isto tako ozbiljnih lica kao i vele¬ časni Thomas Patridge. Mislili su kako nema smisla piti vino koje ne opija dovoljno. Vatrena voda je je¬ dino božanstveno i čarobno piče. Kad ckupe dovoljno rakije po brodovima trampeči s mornarima svoja krz¬ na, onda če oni prirediti strahovitu pijacu u srcu šume, tada če postati ludi, tada če se spojiti s Du¬ hom snova ... Oni se neče zadovoljiti time da se glupo

smiju i plešu kao bijelci i da pojedu nekoliko pri¬ jesnih školjki... Oko ponoči prvi skakač izbije iz plamena kao sam crni ñavo. Hop! Hop! Jedan za drugim Baski su u metalnim dokoljenicama preskakivali preko žeravice, raširenih nogu, podignutih ruku, a svaki skok su gledaoci poz¬dravljali krikovima straha i divljenja. — Onom tko preskoči vatru svetog Ivana ne može vrag u toku čitave godine ničiin nauditi — reče Hernani d'Astiguarra. — Onda i ja hoču da je preskočim. — nato če Anñelika. — Žene ne mogu sudjelovati u tom pothvatu — pobuni se jedan Bask koji nije želio da se naruši tra¬ dicija. — Znači li to da vi žene želite prepustiti ñavolima? — poviče na nj Anñelika nabivši mu kapu na nos. I Bila je pomalo luda, a pomalo i pijana. Neka!' Meñutim,1 ovakva joj se prilika možda nikad više neče-pružiti, a oduvjek je o njoj sanjala. — Ona, ona može! — reče Hernani snažnim gla¬ som gledajuči je požudnim i blistavim očima. — Ali vaše kose, gospoño... Morate biti oprezni — doda i položi joj ruku na glavu i pri tom je pomiluje čega ona nije ni primijetila sva obuzeta grozničavom opojnošču trenutka. — Ničega Se ne bojite! Ja sam kčerka Strijelca, roñena pod znakom Vatre, u kohorti Silnika, u legiji Daždevnjaka kojima vatra ne može nauditi. Ja moram skočiti! Gospodine d'Astiguarra, dajte mi svoju ruku! On je dovede na nekoliko koraka od pucketave vatre. Svuda naokolo zavlada grobna šutnja. Anñelika odbaci cipele što ih bijaše posudila cd gospoñe Mac Gregor, Ispod bosih nogu osječala je svježinu pijeska. Ispred nje se ispriječila visoka, pra¬skava i pozlačena vatra. Najevši se vrelih loukinkasa, napojivši se žesto¬kim vinom i morskom vodom iz školjki, Anñelika se sama osječala poput plamena, spremna da praska i skače.

Hernani joj pruži malu pljosnatu čuturicu. Ona pomiriše i prepozna miris. — .Konjak od južnjačkog vina... Mnogo vam hvala, gospodine. —- Otpijte poveči gutljaj. Svi su pogledi bili upereni u nju. Više se nitko nije dobro sječao njena imena, ali ono što se o njoj pričalo nejasno je plutalo u pomučenim glavama. Bosonoga i spremna da se baci, izgledala im je utjelovljenjem boginje ne baš sasvim zemaljske. Zai¬sta, izdvajala se svojom mirnom nezavisnošču biča sigurnog u sebe. Svi su vidjeli da njeno vitko tijelo nije bilo saz-dano od lomrie grañe, da su njena skladna ramena, uprkos ljupkosti njihovih oblika, prošla kroz teška

334 335,k,ai iskustva i borbe te su pogañali, videči bljesak njenih očiju, da je taj izazov vatri bio kao neki pečat kojim je htjela zapečatiti tolike druge proživjele požare. Anñelikine misli nisu išle tako daleko. Svu svoju pažnju usredotočila je na težak i zavodljiv ispit. Prije svega, njeno tijelo razdraženo toplinom noči, njeno živo tijelo koje tog isto dana umalo nije poginulo, željelo se baciti. Sad joj se činilo da u trza¬jima plamena vidi neko sjajno i strašno lice koje kao da ju je zvalo k sebi, mitski duh noči svetog Ivana, činilo joj se da vidi, primamljiv lik ženskog vam¬pira kosa čas nočnih, a čas blistavo grimaznih, činilo joj se da vidi ženu-demona ... ! Bubanj je tukao. Hernani d'Austiguarra je zgra¬bi za ruku i potrči vukuči je sve brže i brže.. . Zlatni se bedem ispriječiopred njima. Baskijčeva ruka podigne Anñeliku u zrak i. ona poleti. Osjetila je dah plamena, proñe kroz njegov te-Čan i usijani zastor, očuti njegov trenutačni ujed, sjajnocrven vrtlog koji ju je htio povuči, zarobiti, ali mu umakne i padne s druge strane, lomače, u nočnu svježinu, gdje ju je drugi Bask dočekao da bi je od¬vukao što dalje, daleko od svake opasnosti.

Dvojica drugih požure da dlanovima svojih ruku prignječe nagorijele krajeve njene suknje. Osječao se takoñe laki vonj nagorijelih kosa. An-ñelika potrese svojom bujnom kosom. — Nije to ništa! Preskočila sam! Hvala budi Go¬ spodu! — Zbog vas ču sasvim poludjeti! — vikao je Adhemar plačuči uz to — šta bi od nas bilo da ste pali u onaj pakao? Nije vam dovoljno što vam je voda zaprijetila smrču, več se i vatrom igrate ... ! Uostalom, vojnik je bio potpuno pijan. Svirka ponovo odjekne, ali ponešto drndava' i zbrkana. Veliki Hernani obavije Anñeliku oko pasa i po¬vuče je u stranu. 336 Njegove crne oči sjale su se poput tamnocrvenih rubina. Govorio je baskijskini narječjem, kao da mu Se žuri. — Današnji susret sa vama, nikada neču zabora¬ viti, gospoño. Očarah" ste moju dušu. Noč čemo pro¬ vesti zajedno, zar ne? Anñelika se odmakne da bi ga bolje pogledala. Razlog njenu čuñenju nisu bile smjele riječi što ih joj bijaše uputio, več što su joj trebale ostati nepoznate buduči da su bile izgovorene na jeziku njoj nepo¬znatom. — Pa ovo je zaista nevjerojatno -»- poviče ona čudeči se. — Čini mi se kao da razumjem baskij¬ ski...! Ja, baskijski ... ? Taj nerazumljiv govor može naučiti samo onaj tko je roñen na obalama Soule... . ! Da vaš konjak ne sadrži neki čaroban napitak, gospo¬ dine d'Astiguarra? — Ne... Ne... Ali ne govorite li vi neke od narječja akadijskih Indijanaca? — Pa služim se jezikom plemena Abenakis koje nastava područje oko Kennebeca. — To u potpunosti objašnjava tajnu. Naš jezik je srodan jeziku ovih Indijanaca. Krenuvši iz Azije, pretpostavljam da su naša plemena krenula u pro¬ tivnim pravcima tako da su se oni našli ovdje, a mi u Bavonnei. Kad su, nekada moji pradjedovi dolazili ovamo da love kitove, njima se nije bilo teško spora¬ zumjeti s ovdašnjim divljacima te su često, a da

nisu nikad učili njihova jezika mogli služiti kao tu¬ mači izmeñu njh i misionara. On iskoristi još jedan trenutak da je privuče k sebi. — Ako, ste, dakle, shvatili moje smijele riječi, go¬ spoño, kakav bi bio vaš odgovor? Ona mu stavi dva prsta preko usana. — Pssst, gospodine! U noči svetog Ivana kažu se mnoge ludosti, ali te ludosti ne treba počiniti. To je stvar čarolija, a ne tijela! 337 22 AnñeUka u iskušenju vm Čini se da je za poštene gospode bilo vrijeme da se povuku. Anñelika je hodala izmeñu gospoñice Pidgeon i gospoñe Mac Gregor držeči ih ispod ruke. Gospoña Mac Gregor se s druge strane oslonila o ruku jedne od svojih kčeri, koja je opet držala za ruku svoju kčerčicu o koju se nadovezala čitava skupina druge djece. Teškim se korakom Anñelika vukla prema strani gdje su se u dnu nejasno nazirale kuče. Pri svakom posrtaju što bi ga napravile smijale su se do suza, do iznemoglosti. Velečasni Patridge im poñe u susret i poput mračnog suca zagrmi svojim muklim glasom: — Gospoñico Elisabetho Pidgeon, ja nikako ne odobravam vaše današnje ponašanje. Vi tako bogobo¬ jazni ... — Zaboga, ta pustite jadno stvorenje bar časak na miru — odsiječe Anñelika pomalo promuklim gla¬ som. — Naposljetku, za prošle dvije sedmice nauživala se jadnica i straha i patnje! Ta i ona ima pravo da se razveseli malko sada kad smo izvan svake opa¬ snosti ! Okrenuvši gospoñicu Pidgeon, koja se smijala kao mala luñakinja oko njene osi, Anñelika poče plesati. — Odvest ču vas u Gouldsboro, darling1, tamo čete nači zaklon... Gospoño Mac Gregor, možemo li Se odmoriti pod vašim krovom? — Dakako, lijepe moje curice — zapjevucka go¬ spoña Mac Gregor koja je bila vrlo dobre volje — moju kuču smatrajte svojom.

Sve se pruže na strunjače od morske trave što su bile stavljene u zajedničku sobu. Tek što svaka od njih bijaše zauzela povoljan položaj za spavanje, mornari doñoše lupali o kapice na prozorima tražeči uz veliku galamu da ih se pusti k ženama. Ali stari Mac Gregor skoči na prag kuče. Ko¬šulju mu je vijao vjetar, a u ruci je držao pušku. Vi¬kao je da če izrešetati kao cijedilo svakoga tko se usu¬di smetati žene pri spavanju. Poslije toga sve se smiri. Uto poče i svitati. Tako je završila noč svetog Ivana, noč luña na otoku Moneganu, najkrača noč godine, paganska noč letne ravnodnevice kad se vatre pale na brežuljci¬ma i obalama, kad paprat cvjeta ispod šumskih sta¬bala, kad stari Shapleigh luta šumama Novoga svijeta da bi ubrao divlji sporiš ... Jononine suze .. . Mer-kuruvu krv... radost bezazlenih... 1 Draga 338 339 GLAVA XLVII Bio je treči dan putovanja. Sutradan po svečano¬sti... Gusta magla koja je izgledala kao da če iz nje poteči kiša nepomično bijaše polegla po otoku dovla-čeči vonj ugašenih vatri i crknutih riba. Jedino su galebovi, morovrani i morske svrake bez prestanka kružili naokolo brbljivo kriješteči. „Svatko treba da doñe na red!" kao da su prosvjedovali zlovoljno. Dok je Anñelika silazila prema luci u pratnji Adhemara i malog Samuela, kčerka starog Mac Gre-gora je stigne u trku, vodeči sa sobom svoje dvije najstarije kčerčice. Jednoj je bilo osam, a drugoj dva¬naest godina. — Povedite ih, hočete li — reče zadihano — povedite ih u Gouldsboro! Čini se da tamo postoji škola. Naučit če ih tamo dobrom francuskom govoru kao što im je govor bake i njihovih molitava. Več tri godine nismo ovdje imali pastora... A da se i ne govori o čitanju i pisanju tih jadnica! Tu če prije na¬ učiti sve kletve i psovke što postoje na kugli zemalj¬ skoj.

Hodajuči izmeñu Dorothy i Janeton, Anñelika je bila sva zbunjena ne znajuči kako da se pojavi pred vlasnikom brodice. — Platit ču vam putovanje za dvije djevojčice kad budemo u Gouldsborou — reče obrativši se Jacku Menvinu. 340 On odvrati glavu s izrazom gañenja na licu kao čovjek čiju brodicu zaista smatraju nekom vrsti rc*-potarnice. Zijevajuči i nesigurna koraka gosti Bijele ptice zauzeše svoja stara mjesta. U zadnjem trenutku kapetan Hernani izbije iz magle isto onako živ i okretan kao i sinoč, i stavi Anñeliki na koljena dosta težak poklon. — Ovo neka bude za vaše prijatelje u Gouldsbo¬ rou— protisne. — Znam da su iz Charente. To če oni cijeniti... Bila je to bačvica od bijele hrastovine koja je sadržala najčišči konjak. Blago koje nema vrijed¬nosti. Buduči da je Merwin bijesnim pokretom čakije naglo udaljio svoju brodicu od obale, Anñelika se jedva dospijela zahvaliti ljubaznom kapetanu na nje¬govu daru. — Doñite nas vidjeti u Gouldsborou — po¬ viče mu. Vidjela je kako uspravno stoji na obali i kako joj šalje poljupce dok magla, malo-pomalo, nije pro¬gutala njegovu kapu od crvene vune. Naviknuti na mušice engleskog vlasnika čamca, putnici su se ukrcali u nj, čim on bijaše to nad¬redio. Dok su malko porazmislili, bili bi odmah opazili, da je bila prava ludost krenuti na more po sličnoj magluštini. Na sreču, nitko od putnika nije bio u stanju da malko porazmisli. Nisu dovoljno spavali prošlu noč. pa su bili tromi i obamrli. Anñelika je bila stretna što su tako brzo otplovili. Tu večer če biti u Gouldsborou. Ništa nije moglo izmijeniti njenu radosa, ni tmurno vrijeme, ni potamnjelo more, ni naoblačeno čelo ve¬lečasnog Patridgea koji se ljutio na gospoñicu Pidge-on što se u nj zagledala očima raskajane ovce, ni le¬deno i neprijateljsko lice Jacka Merwina. Njoj su se dvije male škotkinje činile najljupki-jim stvorenjima s onim svojim okruglim njuškicama 341

koje su im virile iz velikih vunenih poki Ivača na or-vene i zelene kocke u koje su bile umotane od glava do peta. Svaka je brižno držala svoj mali prtljag, u stvari, veliki rubac u kojemu je bilo vezano nešto odječe. Najmlaña je uz svoje grudi stiskala pripro¬stu indijansku lutku napravljenu od kukuruznog kli¬pa. Obrazi su joj bili obojeni maluiovim sokom, a kose su joj bile od suhog lišča. Anñelika se sjeti Honorine i ljupkosti dječje koja život ispune svjetlošču. Tog dana su doživjeli samo jednu nezgodu u toku plovidbe. Zaustavila ih bijaše brodica s akadijskog polu-toka koja je bila u potrazi za Engelezima, da bi ih za¬robila. Buduči da je magla bivala sve gušča, Merwin je naredio malom da puše u rog kako bi obavjestio druge pomorce o svom položaju. Dječak se usopio du-hajuči u ogromnu školjku. Odjednom se ukazu obrisi povelike ribarske brodice koja je išla ravno prema njima. Činilo se kao da nikoga nema na brodu, ali kad im se sasvim primakla, jeziv se krik prolomi iz njega, ratni poklik Crvenokožaca. Dok su Merwinovi putnici zapanjeno gledali u brod ispred sebe, cijev dugoga pištolja pojavi se iznad ograde šalupe i glas nevidljivog čovjeka im se obrati na francuskom. — Tako vam Svetih sarkamenata jeste li vi En¬ glezi? — Francuzi! Francuzi! — žurno povikaše Adhemar i Anñelika. Salupa pristane uz bok Bijele ptice. I zakači je za se čakijama bačenim preko ograde. Mlado, čosavo i opaljeno lice, okruženo dugim crnim pletenicama, pod šeširom o koji bijaše aakače-no orlovo pero, izroni naglo iza ograde šalupe i dva prekrasna crna oka živo se zariju u putnike Menvino-ve brodice. — Ho! Ho! Sve mi se čini da tu ima dosta En¬ gleza! Sad se uspravio svom svojom visinom. Srebrni križ i svete medaljice zvecnuše na njego¬vu kaputu od bivolje kože izrezuckane i ukrašene kao u Indijanaca. Za pašom je imao nož i sjekiricu, ali je zato u ruci držao veliki pištolj s kundakom od sedefa. Iza njega se pojaviše mornari koji su samim svojim iz¬gledom zavrijedili vješala. Njima su se pridružila tri ili četiri Mic-Maca u zašiljenim crnim kapama ukra¬šenim biserima. Sumnjičavi pogled mladog zapovjednika se zau¬stavi na Anñeliki i vjeñe mu se zatvore. — Jeste li vi sigurni da ste Francuskinja, a ne

Engleskinja? — upita je polako. — A jeste li vi sigurni da ste Francuz, a ne Indi¬ janac — odgovori mu ona kao iz puške. — Ja? — poviče on uvrijeñeno. — Ali ja sam. Hubert d'Apertignv, s Rta Bale. Sav svijet me pozna¬ je u Akadiji i u Francuskom zaljevu! — A ja sam, mladiču, grofica de Pevrac, i ja ta¬ koñer vjerujem da svi u Akadiji i u Francuskom za¬ ljevu poznaju moga gospodina supruga! Nimalo se ne zbunivši tim otkričem. Hubert d'Ar-pentignv skoči u brodicu Jacka Menvina. Po majčinoj strani bio je potomak velikog pogla¬vice divljaka, ali mu je zato djed, očev otac, bio štito-noša Luja XIII koji ga je naučio običajima na dvoru št© je dokazao vrlo otmjeno poljubivši Anñelikinu ruku. — Gospoño, prepoznajem vas po glasu što o vama kruži po čitavoj Akadiji: lijepa i odvažna! Daleko sam od pomisli da vam bilo kakvu štetu nanesem. Ali sve mi se čini da vam je društvo sastavljeno od Engleza koji mene zanimaju s poslovne strane, to jest kao taoci koji se mogu prodati. — Ti Englezi pripadaju meni i moja je dužnost da ih dovedem svom mužu, grofu de Pevracu. Mladi Hubert d'Arpenitgnv duboko uzdahne. — A... nema li kakvih zaliha, kakve trgovačke robe u ovom čamcu? Zima je bila oštra i bijedna u našim posjedima. Uz to uzalud čekamo brod našeg

342 343 društva iz Bordeauxa koji bi nas morao opskrbiti hranom i ostalim potrebštinama. Ako se uz put negdje razbio ili ga gusari opljačkali i zarobili, bogami čemo se loše provesti. — Stoga ste, dakle, prisiljeni da pljačkate druge — otpovrne Anñelika trudeči se da što bolje sakrije iza svojih sukanja bačvicu konjaka, poklon Hernanija d'Astiguarre. — Meni je zaista vrlo žao, ali na ovoj

brodici zaista nižta nečete pronači. Siromašniji smo od Joba. — Zaista... ! Hej, Yenngli, maknider se malko, daj da vidim tvoj sanduk — poviče mladič vlasniku brodice. Prijetečim pokretom cijevi svog pištolja, dade znak Merwinu da se skloni u stranu. Njegovi su dru¬govi držali svoju šalupu uz Mervvinovu brodicu, iz¬mjenjivali šale na indijanskom jeziku, dobacivali po¬hotne poglede mladoj Estheri, krišom zagledali An-ñeliku i na sva se usta rugali krivovjernom pastoru. Anñelika se pitala kako če čitava ta zgoda svršiti kadli se mladi Hubert d'Arpenignv skokom prebaci na svoj brod s kojega joj uputi učtive pozdrave bri¬šuči pod balube velikim zamasima svoga šešira. Sve je to on izvodio rastegnuvši blistavi osmijeh od uha do uha. Hajte, zaveslaj! Gospoño, slobodni ste sa svo¬jim taocima. Neka vas Gospod štiti na putu! — Velika vam hvala, gospodine. Ako se nañete u stisci prije žetve, doñite u Gouldsboro. — Neču nikako propustiti priliku. Gospodin de Pevrac je uvijek bio velikodušan prema nama. A vi, vi ste lijepi, tako lijepi kao što se priča u Francu¬ skom zaljevu. Ja nisam ovdje izgubio svoje vri¬ jeme ... — Mlad pa lud! — primjeti Anñelika slegnuvši ramenima. ¦ Ponovo su se sami ljuljali u gustoj magli. Gunñajuči, Jack Merwin ponovo podigne jedra i pokuša ponovo odrediti položaj svog broda. Pokuča344 rac je brisao znojno čelo. Da su mu Akadijci oteli ono malo sirotinje, bio bi sasvim upropašten. — Gospoño, od srca vam zahvaljujem. Da nije bilo vas ... — Ne zahvaljujte mi. Nisam vam ja tu bila ni od kakve pomoči. U stvari, ona je imala dojam da ja za naglu pro-mijenu u držanju mladog pljačkaša postojao i neki drugi uzix>k, a ne samo njeno prisustvo. Da nije mi-ster Willoagby, ščučuren ispod lažnog mosta, utjecao na nj? Ne, sigurno nije. Jedan Hubert d'Arpenignv se nikad neče prestrašiti medvjeda, pa bio medo pi¬tom ili ne!

Uhvatila je sebe kako gleda oko sebe i po zraku. Da nisu, možda, ti akadijski Francuzi koji čitav svoj život provode na moru i po šumama, da nisu razabrali znakove koji prethode oluji, znakove koje ne vide druge oči, te su s tog razloga i kidnuli tako brzo? Več joj se činilo da more biva sve uzburkanije, Jack Mervvin je očito usporio plovidbu. Nema sum¬nje, naumio je ponovo skrenuti smjer kako bi izbje¬gao pljačkaše tih siromašnih obala. Stoga je pramac brodice usmjerio prema vjetru i stao bordižati kroz maglu i svu svoju pažnju posvetio tome da na vrijeme otkrije neprilike koje bi ih mogle zadesiti na putu. Anñelika se zagledala u nj s tjeskobom u očima. — Hočemo li večeras biti u Gouldsborou? — upita ga. On se pravio kao da je ne čuje. Na sreču, magla je bivala sve rjeña. Dobila je prozirnost porculana, izgledalo je kao da ju je tko iščihao na komade vate. Odjedared se obzorje otkrije kao blistava i iskričava pokost. Sunce bijaše več vi¬soko skočilo na nebu. More su brazdali duboki valovi, modrocrni, zapjenjenih vrhova. Obala se jasno ocr¬tavala, a u njenu zelenu izgledu bilo je nečeg što ja je snažno podsječalo na okolicu Gouldšboroa. Anñelikino srce življe zakuca. Stalno je mislila samo na to kako se nalazi blizu cilja. Napetim je očima gledala u daljinu ne obrača345 ;juči pažnju na razgovore svojih drugova koji su ta¬koñer naslučivali kraj putovanja. „Joffrevu, ljubljeni moj druže"! Činilo joj se da je prošlo mnogo mnogo vremena otkako ih je neočekivana struja dogañaja odvojila. Poslije mukotrpnih zbivanja s kojima se hvatala ukoštac na svom putu, bojala se prepreka neopipljive vrste, nečega protiv čega se ne možeš boriti kao ni protiv hude sreče. Neče biti sasvim mirna dok se ne nañe pokraj njega, dok ga ne bude prstima mogla dodirnuti, dok ne bude čula njegov glas. Tada če sve biti zbrisano, zaboravljeno. Poznavala je tako dobro onaj njegov pogled kojim je samo nju gledao, u ko¬jemu je čitala da je lijepa, njemu lijepa, za nj jedina, pogled koji ju je smještao u začarani krug njegove ljubavi. Posjedovao je u največoj mjeri onaj dar iz¬dvajanja od ostalog svijeta, taj užitak ljudi kad ih ljubavna rados preplavi. Ta odlučna crta muškarčeva značaja ponekad je znala povrijediti Anñeliku jer se kao žena

stapala potpuno s njegovom strašču, osječa¬jima, nemirima i željama, kao morske i riječne vode što se stapaju na dnu velikih ušča. Takva je ženska narav, uvijek isuviše opterečena trenutačnim čuvstvima. Ona mu se, meñutim, nije uvijek pokoravala, a trebala je i on ju je znao prisiliti na to. Tada se činilo da je njegov životni cilj da je voli i da joj to pokaže. Znao ju je uvjeriti da su se sve sumnje, svi strahovi, sve opasnosti zaustavili na pragu njihove bračne sobe, znao ju je uvuči u svijet gdje su bili sami, a duše im i tijela preplavila radosna i divotna čuvstva. Bila je načisto s tim da mu u prvom trenutku neče spominjati Colina. Ne! Kasnije ... Poslije... Tek onda kad sasvim ovlada svojim srcem, kad se ponovo prepuste pijanstvu zaborava kad ona svoje otpoči-nuto tijelo slobodno i bez sustezanja prepusti nježno¬sti njegovih milovanja, kad, slabašna i gola, osjeti opojnost i toplinu njegova zagrljaja. Anñeli kin se pogled ukrsti s pogledom, Jacka'¦ Merwina koji je počivao na njoj. 346 Koliko U ju je vremena on tako več proma¬trao ... ? Da li je, zbilja, mogao pročitati misli na zamišljenom joj licu? Gotovo istog trenutka on okrene glavu. Vidjela je kako Je potom u visokom mlazu ispljunuo pljuvač¬ku od ižvakanog duhana u more. Nato, kao uvijek, mimo i pomnjivo izvadi baguš duhana iz usta i spre¬mi ga, prema mornarskom običaju, u svoju vunenu kapu koju ponovo stavi na glavu. On je tim uobičaje¬nim i njoj več dobro poznatim pokretima dao konačan vid što je ona tek kasnije shvatila. Zatim se činilo da njuška vjetar. Kao da se na nešto sprema, ispruži mišičavu nogu čiji je veliki palac imao snagu rakovih klješta i njim uze upravljati konopom velikog trouglastog jedra s večom sigurnošču nego da se poslužio rukom. Zgra-bj zatim kormilo i svojom teškom brodicom izvrši polukružni manevar nagnuvši je pri tom u razinu va¬lova. Sad su jedra vjetar dobivala s boka, ali jedva toliko koliko im je bilo potrebno da bi čamac gurala naprijed. AnñeKka klikne. Ne zato što su se svi, koliko ih je god bilo u čamcu, mogli nači u moru da je taj manevar izvršio netko tko je bio manje spretan pomorac od Jacka Mervvina, več zato što je otkrila da su se sad nalazili sasvim blizu obale. Vidjeli su kako kraj njih promiču stabla i čuli grmljavinu mora što je tuklo u podnožje strmih litica. Meñutim, primjetila je da su se ona dva ružiča¬sta brežuljka nazvani Glavice Mont-Deserta, iza kojih se nalazio Gouldsboro, sve više udaljavala i da su go¬tovo nestala na istoku.

— Ali vi ne plovite u dobrom smjeru — poviče Anñelika. — Gouldsboro se nalazi tačno iza vaših leña. Ne odgovorivS na njenu primjedbu, Englez je nastavio plovidbu u istom smjeru j ubrzo je Glavice nestalo s vida. 347 I Bijela ptica usmjeri pramac prema sjeverozapadu i probije se u prostrani zaljev načičkan otocima. Esther koja je jednoč več bila kod svog strica, na otoku Matinicusu, prepozna taj zaljev što se nalazio na ušču rijeke Penobscota. Anñelika pogleda prema suncu da bi odredila sat dana. Crveni se disk nalazio visoko na nebu. Ako Jack Merwin ne bude suviše dugo švrljao po tom zaljevu, uz malo sreče i zahvaljujuči dugim junskim sumracima, mogli su još uvijek tog istog dana uplo¬viti u luku Gouldsboroa. — Kamo nas sada vodite? — ponovo upita. Muk. Kao da se obratila kladi. Plovidba prostranim, uščem potraje otprilike je¬dan sat. Kad je brodica zašla lijevo u uski tok male rje¬čice nadsvoñene stablima, Anñelika izmijeni s Elie Kemptonom. pogled pun očaja. Obojica su osjetila potajnu želju da Se bace na vlasnika brodice, Jacka Merwina, da ga svladaju več jednom i da mu oduzmu kormilo iz ruku. U zaklonu stabla vjetar padne. Puhao je sasvim tih i topao povjetarac tromo gurajuči čamac protiv riječne struje. Englez spusti jedra i dohvati vesla. Malo-pomalo dovesla do žala zasjenjenog vrbama i johama. Iza njih su se dizali borovi, hrastovi, javori i bukve u raskošnom neredu iz kojega je dopirao to¬pao ljetni miris šumskog raslinstva. Dah mora se više nije osječao. Divlje su pčele zujale posvuda na¬okolo. Pomorac skoči u vodu koja mu je sezala do polo¬vice bedara, povuče brodicu prema obali i usidri je. — Možete siči — reče jednoličnim, glasom. — Stigli smo. — Ali mi moramo večeras biti u Gouldsborou — poviče Anñelika sva izvan sebe. Taj ju je prokleti Englez bacio u očaj! Natjerat če je da sasvim poludi. — Vi ste...

Tražila je odgovarajuči izraz da bi njime izrazila osječaje kojima ju je ispunjao taj blesavi klipan i ni¬kako da ih nañe ... a osobito ne na engleskom. — Pa vi ste neuračunljivi, Jack Menvine — na¬ stavila je trudeči se da sačuva mir. — Vama sigurno nije poznato da ovim krajevima upravlja strašan Francuz, skupljač engleskih skalpova, barun Saint-Castine. Ako nas on zaskoči sa svojim Ečeminima, nisam sigurna da ču njegovu i njegovih ljudi pažnju skrenuti na se prije no što se iz života preselimo u smrt. — Jeste li čuli što vam je rekla? — upita pokučarac poduprijevši Anñelikine riječi. — Damned fool!1 Ovdje sve smrdi po Francuzima i Indijancima. Bez oružja smo. Vi baš želite da nas pokolju? — Iskrcajte se več jednom — otpovrne Menvin potpuno ravnodušan na njihove prigovore. Medvjed, mister Willoagby, vrlo rado je pošao za njim. Njemu se neobično sviñao miris zemlje. Bit če da je bilo meda divljih pčela u blizini. Podigne se na stražnje šape i poče vježbati čaporke zabadajuči ih u stablo jednog bora. Pri tom je mumljao od zado¬voljstva. Uzdišuči, ostali se putnici pokore nareñenju Mer-winovu. Samo mjesto im ništa nije govorilo. Osječali su se potišteni. Sasvim pomučeni, promatrali su Merwinove po¬krete. Ovaj, pošto se neko vrijeme ogledao kao da traži poznate znakove, na kraju klekne ispod jednog stabla i uze rukama odgrtati gusti sloj zemlje izmeñu korijenja. — Stali to radi? — Da nije tu zakopao svoje blago... ? — Vrlo je lako moguče. Mnogi gusari dolaze u ove krajeve da sakriju što su opljačkali. — Hej, Memvine, prokleti nevaljalČe — poviče pokučarac — da li se vaše blago sastoji od španjol1 Prokleti luñače!

348 349

skih dublona, portugalskih moadora ili od srebrenih pezosa?. Pomorac ne odgovori ništa več nastavi s iska¬panjem. Poslije sloja trulog lišča, naiñe na ispreple¬teno granje koje odbaci u stranu, a potom na maho¬vinu i pijesak. Na kraju iz rupe izvuče poveči zave¬žljaj omotan izblijedelom kožom i navoštenim plat¬nom. Na kraju izvuče još jedan, manji zavežljaj. En¬glez se uspravi. Vidjelo se po licu da je zadovoljan. — Wellf Pričekajte me tamo — reče — neču se dugo zadržati. Iskoristite moju odsutnost i založite nešto. U sanduku ima još sira, kruha i jedna boce vina koju mi je poklonila gospoña Mac Gregor. Videči da je pronašao zavežljaje na mjestu gdje ih bijaše skrio toliko se obradovao da je postao go¬tovo ljubazan. On još jednom ponovi: — Wait just a minute? I nesta ga u vrbaku. Anñelika uze raspravljati, sa svojim drugovima. Pošto je svima preporučila strpljenje, vrati se prema brodici da uzme hranu. Mjesto gdje su se nalazili iz¬gledalo je zabačeno i pusto. Ako se tu ne zadrže pre¬dugo, postojali su neki izgledi da se udalje prije no što na sebe svrate pozornost divljaka tog kraja koji su uvijek bili u čeki. Zašto da se uznemiruje? Ničemu to nije vodilo. Trebalo je otrpjeti mušice vlasnika brodice i sve one promjene njegova raspoloženja. Uzme li se u obzir nemoguč karakter tog yenngli moreplovca, opasnosti rata te da su se tri dana prije toga nalazili na Rtu Maquoit kao zarobljenici Zlatobradog, treba priznati da je ovo putovanje bilo neobično brzo i da je prošlo da bolje nije moglo. Vrati se prema svojim suputnicima i, uz Sammy-jevu pomoč, poče na velikoj plosnatoj stijeni rasporeñivati hranu na onoliko dijelova kaliko je bilo usta. Nakon toga šuteči počeše jesti. Kad je, pri kraju obro¬ka, Anñelika podigla glavu i htjela zamoliti da joj dodaju vino, vidje da su Englezi, blijedi kao krpe, obješenih vilica od groze, raskolačenim očima od stra¬ha promatrali nešto iza njenih leña. Nije joj preostalo drugo do da se uz ogroman napor okrene i pogleda u lice novoj opasnosti. Izmeñu vrba čijim se blijedozelenim liščem igrao povjetarac pojavi se isusovac u crnom talaru. 1 Dobro! * Pričekajte samo čašak!

350 351 GLAVA XLVIII Prvi Anñelikin poriv bijaše da se postavi izmeñu zaprepaštenih Engleza i pridošlice. Uto je saleti druga misao i ona očima potraži svečenikov križ boječi se da na njemu ne otkrije rubin što je krasio križ oca Orgevala. Ali ga ne primjeti. Dakle, ovaj isusovac nije bio otac Orgeval. Svečenik u crnom talaru, koji je na nekoliko ko¬raka stajao nepomično u sjeni vrbe, bijaše vrlo visok i vitak, golobrad dok su mu tamne kose padale po ra¬menima. Visoki crni ovratnik s tankim posuvratkom od bijelog platna stezao je mišičav vrat na kojemu se ukipila glava plemenitih i otmijenih crta. Jedna od njegovih ruku visila mu je sasvim ukručena, uz bok, dok je drugu prinio svojim grudima, držeči sa dva prsta, kao da je to htio istaknuti, vršak svog križa što mu je na vrpci od crne svile visio oko vrata. Dva tamna i neustrašiva oka posmatrala su oka¬menjenu skupinu kao da su htjeli sve te ljude ispred sebe zakovati za tlo kao zatravljene zvijeri. Naposljetku se pomakne i iziñe iz sjene stabla i spusti na malo žalo osvijetljeno suncem. Tada Anñe-lika primijeti ispod zgužvanog ruba talara isusovčeve bose noge koje su joj se činile poznatima. — Hello! May fellow, how do you do?1 — javi se Jack Merwinov glas. — Dc/nt you recognize me?1 1 Zdravi bili! Kako ste, dragi prijatelji? 2 Zar me ne prepoznajete? Stoječi nepomično poput kakvih kipova Anñelika i Englezi niti ne 'zaustiše na to pitanje koje, valjda je to bila čarolija ili varka, kao da je izišlo iž isusov-čevih usta. Sto se isusovac više nastojao k njima primaknuti oni su uzmicali dok se nisu našli na kraju obale. Videči silan strah na njihovim, licima, on se po¬novo zaustavi. Evo — reče na engleskom malko se osmijehujuči — evo blaga što sam ga upravo izvukao h svoj«g skrovišta. Ta to je moja siromašna svečenička mantija, koju sam tu zaltopao prije moga odlaska i koju sam konačno poslije osam mjeseci ponovo na sebe navukao. Okrenuvši se prema Anñeliki, upita je na fran¬cuskom: — Zar ste vi, gospoño iznenañeni mojom preo¬ brazbom? A ja sam bio povjerovao da sam u vama

pobudio sumnje? — Mervvin — prošaputa ona — vi ste Jack Merwin? — Jack Merwin glavom. Ali sam ja takoñer i otac Louis Paul Maraicher de Vernon elan družbe Isusove. I tako se prema prilici prokleti Englez može pretvoriti u prokletog Francuza, pa čak i u najstra¬ šnijeg od svih papista. Jedva primjetan izraz šale osvijetli njegovo pre-obraženo lice. On objasni: — Prošle jeseni mi je moj pretpostavljeni naredio da po tajnom zadatku krenem u Novu Englesku. Ovo prerušavanje u mornara samo je jedan od izgleda koje sam morao na sebe navuči da bih s uspjehom priveo kraju svoj zadatak. Hvala neka je Bogu, vratio sam se živ i zdrav u francusku Akadiju. Izražavao se vrlo lijepim francuskim jezikom mada mu je tu i tamo izbijegao poneki engleski na¬glasak što je bilo sasvim razumljivo uzme li se u ob-

352 AnñeUka u iskušenju VTtl 353 23« zir da se mnoge mjesece služio samo engleskim je¬zikom. — Ali jeste li vi, zaista, Francuz? — promuca Anñelika koja nije dolazila sebi od iznenañenja. — Dakako da jesam. Moja obitelj potječe iz mje¬ sta Auge. Ali engleski govorim od djetinjstva. Kao paž sam bio dodijeljen engleskoj kraljevskoj obitelji za vrijeme njena izbjeglištva u Francuskoj. Poslije sam išao u London da potpuno ovladam njihovim je¬ zikom. Uprkos tim ljubaznim objašnjenjima, Anñelika još uvijek nije uspijevala zamisliti da ispred nje stoji Jack Mervvin, vlasnik brodice. I tako je ona morala priznati da je tri puna dana putovala pod zapovjedništvom takozvanog Jacka Mervvina, ne posumnjavši ni trenutak da

se nalazi u društvu isusovca, Francuza plemenita roda i još uz to prisnog suradnika oca Orgevala, nema sumnje, a ne engleskog mornara sumnjive prošlosti kao što je vjerovala. Ne nadajuči se nj u snu takvoj preobrazbi, ostala je bez rijeci. Videči njena poluotvorena usta i oči koje nikako da sasvim povjeruju u ono što vide, on se nije mogao suspregnuti a da se ne nasmije. — Zaboga, gospoño, doñite k sebi, molim vas! Neka od vaših razmišljanja bijahu me uvelike uzne¬mirila! Sad vidim da se nisam ničega trebao bojati. Vi niste posumnjali u moj pravi indentitet. Prvi put su vidjeli Jacka Mervvina da se smije. Najnevjerovatnije je bilo baš to da su ga po smijehu prepoznali. Stvarno, tu ispred njih je stajao vlasnik brodice kojom su putovali, stajao je u crnoj mantiji koju su toliko ponižavali, koje su se toliko bojali, sta¬jao je onaj isti čovjek što je još maloprije nehajno žvakao baguš duhana i svojim mišičavim tabanom krotio nabubrelo jedro i šuljao se od otoka do otoka, znatiželjan- šutljiv, usamljen . .. Odjedared je Anñeliki postalo jasno zašto ju je ličnost Jacka Menvina toliko smučivala. 354 Dakako ... Dakako da je bio isusovac! Kako to da to prije nije opazila? Ona koja je odgojena u jednom od katoličkih samostana u kojima su ih podučavali članovi najmočnijeg vjerskog reda tog vremena, kojima su svaki tjedan gojenice išle na ispovijed i pred kojima nisu smijele nikakve sjene grjeha ostaviti na svojoj savjesti? Kako je mogla do¬pustiti da je jedan od njih tako nasamari... ? Kako to da od tisuču znakova niti u jedan nije posumnjala!? Kad je preksinoč sjedio na liticama Long-Islanda, duhom tako odsutan da se prestrašila, on se molio Bogu kao što se umiju moliti Gospoñu samo sinovi svetog Ignacija. A ono što je u onom trenutku pro¬žimalo čitavo njegovo biče, ona bezvoljkost, ona od¬sutnost, to je bio, u stvari zanos, mističan zanos vjere. A kad im je dijelio hranu na otoku Monegau, kako da nije prepoznala u njegovim pokretima radinu spretnost svečenika koji su, bez obzira na svoj rang, počevši od godina sprovedenih u novicijatu učili kako da dijele hranu siromasima? Pa tog istog dana, nagla promjena u držanju mla¬dog akadijskog plemiča, Huberta d'Arpenignvja, nije li trebalo pripisati činjenici što je u prerušenom en¬gleskom mornaru, prepoznao misionara koji mu je možda podijelio prvu pričest? Mora da mu je isusovac neprimjetno dao znak da šuti i ode.

Mister Willoagby se približi isusovcu i onjuši ga. Prepoznavši poznat mu miris kapetana šalupe Bijele ptice, uze se trljati o njegovu mantiju, a otac isusovac ga pogladi po runjavoj glavi. — In fact we've already acquantance,r mister Willoagby — promrmlja. Zaista, oni su več priličan broj dana, otkako su krenuli iz Novog Yorka, zajednički dijelili isti zaklon od dasaka o koje su mlatarali valovi opasnog mora. Ponašanje mister Willoagbyja na kraju je uvjerilo U stvari mi se več odavno poznajemo 355

i one najsumnjičavije da je pred njima stajao zaista Jack Merwin. Svi su oni vrlo dobro shvačali da je njihova sud¬bina bila -zapečačena, da su izgubili bitku, Anñelika nije uspijevala izustiti jednu jedinu riječ. Nikad se nije osječala tako obeshrabrena. Predviñajuči poslije-dice koje če ta prijevara imati za nju i njene drugove, nije čak nalazila hrabrosti da se ruga na svoj vlastiti račun što se tako glupavo pustila nasamariti. Odmah potom pomisli: je li slučaj doveo brodicu tobožnjeg Jacka Merwina uz bok Colinova broda ili sam i tu uletjela u pripremljenu stupicu? Osječajuči se pobijeñenom, obori glavu. Bora gor¬čine joj se usiječe u kutove usana. Isusovac se okrenuo prema Englezima. — Ničega se^ ne bojte •— reče im na engleskom — ovdje ste vi pod mojom zaštitom. Poslije toga se približi rubu vode, i podigavši oči prema stablima i okruživši usta dlanovima, oglasi se indijanskim zovom i ponovi, ga više puta kao dogo¬voreni znak. Iižce na drveču se stade micati, a malo potom či¬tave gomile divljaka nahrupe prema njima, jedni pre¬lazeči rijeku gazom, drugi spuštajuči se niz brežuljak. Svi se pobačaju na koljena pred ocem isusovcem mo¬leči da ih blagoslovi i iskazujuči mu svoje prijatelj¬stvo na tisuče načina. Naravno, i ogromni Sagamore Piksarett se pojavio, blistajuči se od sreče. — Mislila si da češ mi -umači — reče okrenuvši se k Anñeliki. — Ali ja sam uvjek znao gdje se na¬ laziš jer sam vodio brigu o tome. Sad te je Cmorizac doveo. Ti si moja zarobljenica. Divljaci su smijuči se pipali rijetku kosu Eliea Kemptona, više mrtvog nego živog od straha. Pripit tomljeni medvjed je opasno počeo režati.

Primjetivši životinju, Indijanci ustuknu. Jedini upere u medu svoje sulice, a drugi dograbe svoje lukove. Svu tu uzbuñenost isusovac stiša s nekoliko riječi. Videči kako polaže svoju ruku medvjedu na glavu, Indijanci su ga promatrali s mnogo smjemosti mada se nisu čudili niti bi se čudili ma što učinio Crnorizac. — Tvrñava Pentagouet kojom zapovijeda barun Saint-Castine nije daleko odavde •— reče otac Maraicher Anñeliki. — Da li biste; gospoño, bili tako dobri pa pošli sa mnom. Idemo u tvrñavu. — Ah, baš dobro — iznenada se javi Añhemar kad su se počeli uspinjati obalom — da niste vi, oče, brat Jacka Menvina? Vi mu sličite kao jaje jajetu. A kamo je nestao, taj vraški momak? Bilo- bi vrijeme da podignemo jedra! I da otplovimo, jer ovdje sa svim ovim divljacima oko nas, ja se baš ne osječam bogzna kao ugodno I Ja ...

35S 357 — U svakom slučaju moji če Indijanci biti pošte¬ ñeni — otpovrne Saint-Castine mračna izgleda. — Vi, dakle, ne smatrate da je njihova dužnost da se tuku za Boga u čije su ime pokršteni? Taj se razgovor vodio sutradan po njihovu dolas¬ku u tvrñavi Pentagouet. GLAVA XLIX — Gledajte, gledajte, dakle — reče barun de Saint-Castine pokazujuči zanosnim pokretom zid pre¬ kriven engleskim skalpovima — gledajte, oče, nisam li ja dobar oficir u službi Boga i Njegova veličanstva? Ja sam mnogo više ratnih pohoda izvršio sa svojim Ečeminima i Mic-Macima protiv nevjernika Engleza, no što je potrebno da bi se dospi jelo u raj. Može li se prekoriti zbog mlakosti vjerskih osječaja mene koji sam obratio na pravu vjeru velikog poglavicu Mate-

conanda i njegovu djecu. Ja sam im čak i krsni kum jer nikoga nije bilo na ovoj od Boga napuštenoj obali da se primi te krščanske uloge prilikom krštenja. — A sad mi otac Orgeval, vaš pretpostavljeni, piše, prekoravajuči me oporo zbog, kako on tvori, mojeg kukavičluka i moje izdaje u vezi s novim svetim ra¬ tom u koji je on poveo Abenakise. Moram vam najprije reči da je ovaj rat otpočeo preuranjeno i da nas je nespremne zatekao. Indijanci su još uvijek zaokuplje¬ ni poslovima trampe i obradom svojih polja, dakle poslovima za njih od životne važnosti. — Križarski pohod protiv nevjernika može iz¬ nenada postati prijeko potreban — odgovori otac Vernon — ako u njemu uzmu učešča svi neustrašivi borci. Možda če baš vaš ... kako vam je napisao otac Orge¬ val, vaš kukavičluk biti kriv da če se rat produžiti te vašim Indijancima neče dopustiti da obave poslove trampe i da zasju svoja polja prije prvih mrazova. Troje ih se okupilo za ručkom u Velikoj dvorani trgovačke stanice u Pentagouetu: dva muškarca i jed¬na žena. Anñelika je sjedila pri kraju velikog drvenog stola, otac Maraicher de Veron u sredini, dok ja Saint-Castine uzbuñeno šetao gore-dolje tres"uči peri¬ma kojima bijaše okičena njegova glava kao u Indi¬janaca. Gusta magla što je prekrivala čitav kraj od samog osvita dana, obavijala ih je svojim sivim i neprozir¬nim velom kroz koji su do njih dopirali, kao dozivi lutajučih duša, bolni krikovi nevidljivih galebova. Ta francuska utvrda bila je vrlo skromna. Saint- Castine je stavio na raspolaganje Anñeliki mali sobičak koji je vjerojatno bio njegovom spava¬čom sobom, ali ona je dobar dio noči provela u jed¬nom spremištu gdje su bili smješteni Englezi. Ovi su bili utučeni i ona ih je pokušala utješiti. Sad kad su ponovo pali u ruke Francuza, sigur¬no če biti odvedeni u Quebec gdje če ih prodati straš¬nim kanadskim papistima, ukoliko barun SaintCas¬tine ne zatraži od vlasti u Bostonu otkup za njih. Ve¬lečasni Patridge je mogao bitd siguran da ga njegova subrača, največim dijelom gradski odličnici i upravni činovnici, neče napustiti pa makar morali raspisati porez da bi skupili potrebnu svotu, ali gospoñica Pidgeon, koja nije imala nikoga svoga, bit če prepu¬štena dugom zatočenju, a najmučnija pri tom bit če

353 359 činjenica da če je svaki dan saljetati da se odrekne svog vjerovanja i da prigrli katoličanstvo. Buduči da su bili svi dozlaboga umorni, na kraju su polijegali da se odmore pošto su se okrijepili s nešto ribe i kukuruza. Anñelika je dugo premišljala o na¬činu kako da obavijesti muža o svom položaju. Sve se na kraju pobrkalo u njenoj glavi. Kakvim, je to nesretnim slučajem Colin zaustavio onog jutra baš brodicu kojom se vračao u Akadiju prenošeni isu¬sovac pošto bijaše obavio svoj špijunski zadatak. Je li Colin znao TKO je bio taj engleski pomorac koji je žvakao duhan i tako sjajno pijuckao u more... ? Da li joj je zbog toga prošaputao prije no što se ukrcala u brodicu Jacka Meuvvina: „Čuvaj se, hoče da ti nau-de..."? Žustra Piksarettova prilika kao da ju je pratila na svim. njenim lutanjima. Bio je na Rtu Maquoit dan prije no što je brod Zlatobradog bacio sidro u istoimeni zaljev, učinilo joj se da ga je primjetila na otoku Mackworth a sad ju je, eto, dočekao na obali rijeke Penobscot. Odlučila bijaše da porazgovara sa Saint-Castine-om, gaskonjskim plemičem, no nije ga zato morala moliti, jer je sutradan došao k njoj i pozvao je da ruča zajedno s njim i s ocem isusovcem. Ovaj je poslije svog dolaska imao pune ruke po¬sla. Obaviješteni bubnjevima, Indijanci su sa svih stra¬na dohrlili da ga vide. Bili su uvjereni da če imati više sreče ako ih pokrsti Crnorizac nego skroman i valjan reformirani fratar. Odslužena je velika misa. Zarobljenici u spremištu čuli su u daljini pjevanje svetih pjesama. Za vrijeme ručka barun Saint-Castine je namigiva¬njem hrabrio Anñeliku. „Sve če se urediti, ničega se ne bojte", kao da joj je time govorio. Uprkos svemu, on se suzdržavao da razgovara o svemu i svačemu is¬pred isusovca, koji je jeo skromno, bez žurbe i obo¬renih očiju, pošto se prije toga pomolio bogu. Na kraju je počeo razgovor. Saint-Castine je od¬bijao optužbe tvrdeči da nikad nije uskratio pomoč 360

časnim očima u njihovom, teškom i tegobnom zadatku pokrštavanja Indijanaca i širenja katoličanstva u Sje¬vernoj Americi. Da bi podupro te svoje tvrdnje poka¬zivao je na jezivu zbirku riñih, crnih i plavih kosa koje su, obješene o drvene čavle, svojom beživotnom i odbojnom dlakom prekrili čitav jedan zid dvorane. Ti su skalpovi sušeni na malim, kružnicama napravlje nim od vrbovog pruča za koje su bili ušiveni tankim. nitima od crijeva baš kao što se suše kožice dabrova. A sušili su se na vratima svih koliba indijanskih rat¬nika: Ečemina, Tarataina, Mic-Maca. Kad su bile zgo¬tovljene, ratnici su ih nosili u tvrñavu Pentgouet gdje im je francuski oficir zahvaljivao u ime fran¬cuskog kraljai i za nagradu im davao neki mali dar. — Kolike H sam ja svojom vlastitom rukom ski¬ nuo s krivovjernih glava — govorio je Saint-Castine dajuči svom licu tužan izraz privrženog čovjeka čije se zasluge ne priznaju. — Moja je žetva uvijek bila dvostruka od mojih ratnika. Naposlijetku, dragi oče, ovu smo godinu živjeli u miru! Bilo je dogovoreno na ovom istom mjestu, kad ste se vi, prije svog odlaska za Novu Englesku, sastali s očevima Orgevalom i Jean-Rousseom, da se ništa neče preduzimati protiv nevjernika dok se vi ne vratite, jer ste nam vi trebali donijeti neku ispriku za prekid primirja. Meñutim, otac Orgeval je iskopao ratnu sjekiru, kao što kažeK mo mi Indijanci, čitavih deset dana prije vašeg po¬ vratka ... ! — Nema sumnje, on je imao bolje razloge da to učini no što sam mu ih ja mogao priskrbiti — sprem¬ no otpovrne otac Vernon nimalo se ne uzbudivši. — Njegovim djelima Bog rukovodi i. ja sam rijetko vi¬ dio da se upustio u neki podhvat a da nije ocijenio sve povoljne i nepovoljne poslijedice. — Vjerujem da bih vam ja mogla navesti razlog koji ga je naveo da se upusti u rat a da ne čeka na vaš povratak — uplete se Anñelika u razgovor. Otac Vernon koji se čitavo vrijeme obračao samo Saint-Castineu ili je zamišljen i oborenih očiju stajao. 361 nagnut nad ostacima svog skromnog ručka — polako prebaci na nju svoj sumoran i zagonetan pogled.

— Jest — odlučno reče Anñelika — sigurna sam •da me je otac Orgeval htio zarobiti sa svojim Kana-ñanima kad sam sama pošla u englesko naselje Brun-chwick-Falls što se nalazi zapadno od Kennebeca. Ot¬počeo je rat prije zato što je znao da ču za nekoliko dana biti sigurna u Gouldsborou i da se mogučnost za takav podhvat nije mogla lako predvidjedi. Na njeno veliko čuñenje isusovac potvrdno kimne glavom. <— Bit če da su se stvari tako odigrale — reče. — A po kakvom ste poslu krenuli u to englesko na¬selje, gospoño? Anñelika mu dobaci izazovan pogled. — Vodila sam njenoj obitelji malu englesku dje¬ vojčicu koju smo prije toga otkupili od Abenakisa. — I vi, Franzuskinja katoličke vjere, vi ste smat¬ rali ispravnim i pravednim da vratite u njeno gnijezdo mračnjaštva i krivovjerstva nevinu djevojčicu u tre-. nutku kad je Providnost, kazao bih, možda bila odlu¬ čila da joj da priliku da otkrije pravu Kristovu vje¬ ru u Kanadi? Anñelika ne odgovori odmah. Njoj je bilo jasno da su neka pitanja izmeñu njih podizala tako velik zid da se nisu mogli čuti i shvatiti. Pa ipak, pokuša se izvuči dosjetkom: — Jest, u njeno gnijezdo... ! Djeca su kao i ptice. Ma kako mračno i neugodno bilo njihovo gni¬ jezdo, one se u njemu dobro osječaju .., ¦— Dakle, vi ste Se suprostavili Božjim namje¬rama — isusovac odsiječe strogo. — A ... kako to da niste pali u zasjedu i da niste odvedeni u Quebec? — Branila sam se — odgovori ona ljutito. — Branila sam svoj život i svoju slobodu. Sjetviši se njegova prezirna pogleda kojim ju je ošinuo za mjesečine na žalu Long-Islanda, ponovi: — Svoju slobodu! — Vi ste pucali na Kristove vojnike? 362

— Ja sam naprosto pucala u divljake koji su me htjeli skalpirati. — Ali još ... — Imala sam osim toga i sreču što sam se uspje¬ la sporazumiti sa Sagamoreom Piksarettom, vašim velikim obračenikom.

Isusovac namrgodi obrve. Nema sumnje, to mu se činilo najnevjerojatnim u čitavoj toj zgodi. — A zašto se, po vašem mišljenju, gospoño, otac Orgeval htio dočepati vas i odvesti vas u Kanadu? — Vi to znate isto tako dobro kao i ja ... — Molim vas da mi oprostite, gospoño. Ove sam. krajeve napustio prije mnogo mjeseci. Za sve to vri¬ jeme nije mi bilo lako održavati veze sa mojim pret¬ postavljenim.. Nalazio sam se izmeñu Engleza, u velikoj opasnosti. Da su oni otkrili da sam meñu njima špi¬ junirao u ime Krista i francuskog kralja, sigurno se ne bih bio dobro proveo.--U vrijeme mog odlaska, vi ste se taman bili iskrcali u Gouldsborou... — Ali smo u vašim očima več dobili lik ljudi koji vam smetaju, koje ste okrstili svojim neprijate¬ ljima, i to zato što smo se smjestili u Gouldsborou sa sredstvima kojima malo koji naseljenik raspolaže. Pružala se prilika da se ocrni mog muža i izvrgne fanatičnom gnušanju naroda Nove Francuske otkriv¬ ši u njegovoj ženi utjelovljenje žene-demona — s gor¬ činom istrese Anñelika i nastavi: — Te su stvari vama poznate sigurna sam... Duvna što je prorekla dola¬ zak žene-demona, nije li dala opis naselja na obali morskoj, u kojemu su zlobni duhovi odmah prepozna¬ li Gouldsboro.., Nije li ona objavila da su konji što smo ih iskrcali na obalu predstavljali utjelovljenje jednoroga, mitološke životinje koju je jahala demonkinja u njenu priviñenju? A kad. sam ja krenula na konju u unutrašnjost zemlje, sličnost se sama od sebe nametala. Svi su Kanañani padali na koljena od... straha. Pa ipak, sve je to samo igra slučaja ... — Jest — otpovrne otac isusovac zamislivši se •- kad ñavoli u, nešto umiješaju svoje prste, onda je 363 slučaj često na strani onih koji siju zlo. A vrijeme više ne postoji. — Ali tko sije zlo u čitavom ovom slučaju? poviče Anñelika — i zašto bih baš ja morala biti ta vaša demonkinja? Naposljetku, u Akadiji ima i dru¬gih žena na koje ste mogli baciti oko. Zar ne, Saint--Castine, vi ste mi pričali o

nekoj ženi što živi na kraju Francuskog zaljeva. Čini se da vodi raskalašen život, a zovu je Lijepa Marcellina? Barun prasne u smijeh. — Ah, ne! Ne ona! Pa to bi bilo isuviše smiješno. Tačno je da je ona, uvijek spremna da pravi djecu sa svim kapetanima što se nañu na prolazu i da otvara školjke brže nego ijedna druga žena u zaljevu. Priča se da je u stanju staviti nož u pukotinu izmeñu dvije polovice školjke i odvojiti ih prije no što prethodna školjka, dakako prazna, dospije dodirnuti tk>. Ona je pravi žongler u tom poslu, to da! — A zašto u toj spretnosti ne bi moglo biti nešto natprirodno? — upita Anñelika smijuči se. — Odgo¬ vorite mi, dragi oče! Ali Jack Merwin je zadržao ledeni izraz "na svom licu. On nije htio dopustiti da se o tako ozbiljnim pi¬tanjima raspravlja šaljivim tonom. Čini se da je raz¬mišljao o Anñelikmoj primjedbi. — MarceUina Ravmondeau... ? — reče odmahnuvši glavom. — Ne, u nje je suviše kratka pamet. — A zar demonkinja mora biti pametna? — Svakako! Pa razmislite! Poslije Boga posjeduje li tko veču oštroumnost od Lucifera, gospodara demo¬ na? Opče je poznata stvar, jer je često primiječena, da ženski demoni, to jest oni koji uzimaju ženski oblik, vrlo teško mogu sakriti svoje sjajno oštroumlje za vrijeme svog boravka na zemlji. I baš zahvaljujuči tom njihovu svojstvu, tako rijetko kod smrtnih žena, ponekad ih se može razobličiti. Ne smijemo zaboraviti da su najvažniji meñu paklenim duhovima upravo žen¬ ski demoni: Behemot, Zvijer, Mammon, Pohota, Abadon, Zatornik. 364 — Otkrio sam — poviče Saint-Castine kao na¬ dahnut. — Taj ženski demon nije nitko drugi nego gospoñica Radegonde de Ferjac, guvernanta djece go¬ spodina La Roche-Posaya, u Port-Rovalu, na polu¬ otoku. Ona je opaka kao lasica, škrtava kao ta vaša Mammon, a ružna kao sedam smrtnih grijeha. Ali isusovac ponovo niječno odmahne glavom.

— Vi ste sasvim zalutali, dragi moj barune. To ne može biti istina jer je ta vaša gospoñica Radegonde nakazna od roñenja. Možda se ženskost tih ženskih demona i ne očituje drugačije, ali je činjenica da nikad na se nisu uzeli lik ružnog i odvratnog biča. — A vještice? — Ženski demon je nešto sasvim drugo. Vještice su ljudska biča koja služe ñavolu, dok je pakleni duh koji ulazi u tijelo neke žene ili uzima ženski lik prilikom njena roñenja stvarni demon, jedan cd onih anñela koji su zajedno s Luciferom strmoglavljeni u pakao prilikom nastanka svijeta. — Ali vi tako nešto ne možete misliti o meni, to je nemoguče — poviče Anñelika zalomivši rukama. — Ništa nisam učinila, ništa počinila, ništa po čemu bih zaslužila takav glas. — Pa ipak, proročanstvo je jasno. Žena vrlo li¬ jepa i zavodnica... — Zar sam zbilja tako lijepa? — prošaputa An¬ ñelika utučeno. Utučenost što se čitala na njenu licu oduzela je njenu pitanju sav čar izazova. Mladi Saint-Castine ju je gledao zadivljeno se osmijehujuči. — Jest, gospoño, vi ste izvanredno lijepi! Ali ja vas, neču optužiti da ste. ženski demon .,. — I zavodnica... ? — navalila je Anñelika okrenuvši se prema isusovcu. — Zaboga, oče, pa vi ste vidjeli svojim očima kako sam živjela za vrijeme zad¬ nja tri dana ... On je pogleda svojim živim očima, čas tamnim, čas iskričavim, čas bezizražajnim u kojima se nije moglo ništa pročitati i pogladi bradu kao da o nečem premišlja. 365 — Zavodnica.. . ? Ne znam ... AH zavodljiva, e, u to sam siguran ... Ona noč svetog Ivana na Moneganu... Boječi se da joj rumen što ju je osečala u obra¬zima ne preplavi i čelo, Anñelika ga prekine: — Pa dobro, jest! Noč svetog Ivana... Govorimo 0 njoj... Sta mi se može predbaciti? Smijala sam se,

pila sam, plesala sam. Neka! Buduči da ste bili tamo, možete posvjedočiti da ništa nečasno nisam počinila. Zar je katolička vjera postala isto onako stroga prema zabavljanju kao i protestanska? Priznajem da sam kojim slučajem bila obaviještena o vašim naslovima 1 vašim dužnostima ... Sad isusovac nju vrlo živo prekine: — Realiy ... ?x Zar zbilja niste ni na čas posum¬ njali, gospoño? Ponekad sam se pribojavao vaših pro¬ nicavih očiju. — Ne! Ne...! Ne zavaravajte se. Na trenutke sam pomišljala da ste nekad bili zapovijednik gusara, razbojnik ... Utvrdili ste vi sami da ja baš nisam tako vidovita uprkos moči što mi je pripisuju. Da sam znala, kažem,-da ste vi isusovac, ja bih se, bez sum¬ nje bila pokazala manje... manje bučna, opreznija. Ali priznajem da mi nije ništa žao. Ona na trenutak u mislima oživi čarobnu noč na Moneganu, — Kako da vam objasnim radost što sam je osje¬ tila te junske noči poslije opasnosti kojima smo bili izloženi... — nastavi. — Nije li me smrt več bila do¬ takla tog istog dana? Vi to znate bolje od ikoga, vi koji ste me izvukli iz vode... Prekine se shvativši da ju je baš taj svečenik što je tu kraj nje sjedio držeči ruku na križu, izvu¬kao na obalu držeči je za kosu, da ju je on ponovo vratio životu i podigao je na svoje ruke i odnio do vatre. Nikad Anñelika nije bila u takvoj neprilici kao sada. Tražila je po mislima što bi još mogla kazati a da ne upadne iz Scdle u Haribdu, kadli po drhtaju lisnica oca Vernona, po trenutačnom svjetlucanju nje¬govih zjednica, dašku što je prostrujao njegovim mra¬mornim crtama, njoj bi jasno da se on jedva suspreže da ne prasne u smijeh. U stvari, od samog početka razgovora što ga je s njom razvezao, on se smijao. U sebi se smijao, zabavljao se da je dovodi u nepriliku, da je zbunjuje* da iz nje izmami sve moguče gluposti. — I još mi se rugate — poviče ona. — Časti mi... ! Sad se zaista stane od srca smijati. Zatim je pod¬rugljivo pogleda, ali takoñer i s osječanjem bliske top¬line. Po prvi put je zamijetila iskru

čovječnosti skri¬vene u njegovu strogom pogledu. Činilo joj se da u njemu vidi neku vrst prijateljske sukrivnje. Je li se mogla nadati da je u toku tri dana pro¬vedena na brodici Jacka Merwina, izmeñu medvjeda i malog crnčiča, da je on vidio jasno u njoj. On nije vjerovao da je ona demon. Čitala je to u njegovim očima. — Pustite me da otputujem, Menvine — promr¬ mlja ona obrativši mu se sa zanosom. Isusovčeve oči se živo sakriju iza dugih vjeña, a na licu mu se pojavi ponosit izraz. — Ali... vi možete otiči, gospoño. Tko vam to brani? n/i niste moja zarobljenica, koliko je meni poz¬ nato ... Več Piksarettova... Zaista? 366 367 GLAVA L Gouldsboro je s večera izgledao kao mali gradič. Takav se učinio Anñeliki, dok ga je promatrala iz daljine, uprkos lakog vela sitne kišice. Svjetla su blistala u svim kučama što su se skupile u lud, duž obala pa sve tamo do visokih i strmih litica. Brodica kojom su plovili plesala je na crnim va¬lovima u kojima su se ta svjetla, žuta i bijela svjetla fenjera i sviječa, crvena svjetla velikih vatara koje su pomorce upozoravale na opasnost podmorskih gre¬bena, odražavala u tisuču blistavih odsjeva. Akadijac što je upravljao brodicom reče da če pristati uz zapadnu stranu obale. Htio se odmah vra¬titi u Pentagouet. Otac Vernon im bijaše prepustio svoju brodicu za povratak u Gouldsboro. Kad jednom Anñeliku i njene štičenike, Engleze, zajedno s cmče-tom i medvjedom, iskrca na nekoj tački poluotoka ispred Gouldsboroa, čovjek se morao odmah vratiti natrag. Anñelika je s užitkom i radošču udisala miris zemlje, miris mjesta što ga je vjetar donosio do njih. — Doči ču za tobom u Gouldsboro — obečao joj je Piksarett prije no što je napustila Pentagouet — Ne zaboravi da si moja zarobljenica i ja moram za¬tražiti za tebe otkup od tvoga muža.

Ali osim tog podsječanja na njen položaj, on se pokazao vrlo velikodušan, i to zbog razloga samo njet-tnu poznatih. Pustio ju je da ode pošto ju je prije toga svečanoulagoalovio. U pravom i prenesenom značenju jer se velikom Sagamori kojemu su bile podarene nadzemaljske mo¬či, sviñalo svečano dijeliti blagoslove poput Crnori-zaca, praveči po zraku velike znakove križa. Raspršivši se u početku poslijepodneva, magla im je dopustila da razviju jedra. Otac Vernon i barun ' Sain1>Castine dopratiie ih do ruba obale. Isusovac je ostavio uza se plavog dječaka, koji je bio njegov . mali, a zvao se Abbial Neals, siroče što ga je pokupio na pristaništu u Novom Yorku. Nije znao da li je ' porijeklom bio Irac, Eenglez ili Šveñanin. Ma što da je bio, on če ga krstiti. U pravom i prenesenom značenju jer se velikom kojemu je barun SaintCastine naslagao kriomice je¬dan dio svoje berbe engleskih skalpova. — Gospodin de Pevrac mi je povjerio svoj plan da če poči u Quebec — objasni Anñeliki — a ja sam ga htio zamoliti za uslugu da ovaj dar u moje ime preda gospodinu guverneru. Nadam se da če to osta¬viti dobar dojam, to jest da me poslije toga više neče optuživati na visokom mjestu da nisam dovoljno žes¬tok, dovoljno oduševljen za rat protiv Engleza. Utovarena je u brodicu i bačvica konjaka iz Ar-magnaca, poklon kapetana Hernanija d'Astiguarre. Na_ kon tog akadijski seljak-pomorac dohvati kormilo, dok mu je Sammy koji je u toku proteklih dana nešto naučio kao mali, pomagao oko dizanja jedara. Ubrzo je biserni zastor kiše zbrisao obrise sta¬bala, otevši njihovim pogledima, visoku priliku čovje¬ka u crnoj mantiji koji se neko vrijeme zvao Jack Merwin, a koji je tamo stajao na obali izgubljene ri¬jeke, u srcu američke šume.

368 14 AnñeUka u lskuSenju Vffl 369

GLAVA LI Koliko je puta od sinoč Joffrev de Peyrac u mis¬lima isprevrnuo strašno otkriče? Noč je protekla a da se uopče nije pomakao iza stola za kojim je sjedio čela naslonjena na rukama i zatvorenih očiju. Koliko li je puta u toku te jezive noči odjeknuo u njegovim ušima podrugljiv i promukao glas švicar¬skog plačenika. „Njeno ime... ? Ne znam. Ali dok ju je milovao, zvao ju je Anñeliko... ! Anñeliko... !" Svaki put je osječao ponovo kako mu ista bol razdire srce. A zatim su mu padale na pamet Yannove riječi koje su mu donekle objasnile čitavu stvar, ukoliko se uopče moglo govoriti o jasnoči u čitavoj toj strašnoj zavrzlami koja je od njegove najdraže, od njegove su¬pruge stvarala čudovišno biče. „Oni su se grlili kao ljubavnici koji su se ponovo našU...!" Jesu li te riječi objašnjavale tajnu tog groznog izdajstva? Neki od davnih ljubavnika? Čovjek iz pro¬šlosti za kojom je ona, nema sumnje žalila, jer je bila slobodna, jer joj život nije bio ispunjen tegobama, jer je mogla zadovoljiti sve hirove svog prekrasnog tijela ne boječi se gnjeva ljubomornog muža. Sad je slutio kako su se stvari vjerojatno odigra¬le ... Neznanac, nekadašnji ljubavnik, otkrio je, doz¬nao da se Anñelika nalazi u blizini, u Houssnoku. Poslao joj je poruku. Ona je zatim krenula u engles¬ko naselje pod izlikom da dovodi rodbini malu Ro~ se-Annu i, iskotistivši njegovo, Pevraoovo, izbivanje, priključila mu se. Nakon toga mu je jedan od ljudi nepoznatog ljubavnika prenio na Kennebecu lažnu po¬ruku kako bi ga se što sigurnije i na što dulje vrije¬me riješila... Ne... Nešto se tu nije slagalo. Znači da je nešto drugo bilo posrijedi... I Anñelika mu se javljala u sječanju onakva kakva je bila poslijednje noči u Wa-passouu kad je podignula lice i slušala zavijanje vukov dok su joj poslijednji zraci borealne zore svojim ru¬žičastim tonovima plavili put. Sjaj njena sanjarskog, nedokučivog, zadivljenog pogleda pobudio je u nje¬mu čuvstvo divljenja jer je u tom njenom pogledu pročitao da je ona jedinstvena žena, nijednoj drugoj nalik i jedina njegova. Kako je bio glup i umišljen? Trostruki glupan! Kako nije shvatio da je bila razvratna drolja, naoru¬žana iskustvom i svim čarobnim osobinama svoga spola, a koristila se onim osobinama po kojima je bila drugačija od drugih da bi, kad uzavrije u njoj želja i požuda, bila slična svima drugima. A to znači nevjerna, kukavica, bez časti i bez uspomena... Ni¬šta nije bilo sveto tim

stvorovima ... Najprije užitak da bi( poslije nanesene razne izliječila jednim osmije¬hom, jednim pogledom... Ništa lakše za njih nego ponovo steči vlast nad zaljubljenim muškarcem koji je bio sklon povjerovati u što ga lijepa usta uvjera¬vaju: da ga voli... da nikad nije voljela nikoga dru¬gog osim. njega! Pa da, uprkos svemu, uprkos iz¬daji ... Na. trenutke mu je neka luda nada donosila olak¬šanje. Sve to skupa nije bio nego ružan san. Anñelika če se svakog časa pojaviti! Jednom rečju če sve ob¬jasniti ... I ponovo če biti onakva kakva je bila: ofc> vorena, prijateljica i ljubavnica, koja se samo njemu prepušta, strasno i mazeči se, kao što mu se prošle zime prepuštala u udubljenju velikog kreveta ili pro¬ljetos dok bi zajedno šetali izmeñu divljih zumbula

370 21* 371 s osječanjem slobode, zaneseni obnovom puste zemlje kojom, su vladala kao pobjednici ... Gledala ga je zaljubljeno, a on ju je grlio i ljubio, mnogo, bezbroj puta, toliko da više nije mogao. I sigurni da su sami... U Anñelikinim očima zagledanim u krošnju sta¬bala odražavalo se zelenilo novog lišča. Znala mu je reči: „Vi ste ludi, dragi moj gospodaru..." Tada je ona bila njegova. Jedino njegoya, a on je jedini u njoj palio požudne želje... Takva če ponovo biti... Drugačije nije ni moglo biti. Uto bi se tok njegovih misli poput slijepog če-ljadeta spotakao o neoborivu stvarnost činjenica: „Dok ju je milovao, zvao ju je Anñeliko! An-ñelikoJ" Udarac, gluhi krik. Kad bi se sjetio tih riječi, svaki put bi se trgao, nagnuo naprijed kao proboden vrškom oštrog mača. On nije mogao spriječiti svoje misli da se ne vračaju uvijek na isto mjesto, na opdpljivost činje¬nica: bila je viñena, gola i obeznanjena, u naručju Zlatobradog! Niti jednog jedinog časa nije posumnjao u isti¬nitost priče jadnog Kurta Ritza. Čovjek je bio uto¬liko iskreniji što ni u snu nije pomišljao da njegove rijeci zadiru u privatan život njegova gospodara... A ponuñeno mu vino, što

ga je popio na prazan že¬ludac, načas mu je pomutilo razum, a poslijedica je bila da je bio iskreniji. Da nije ništa okusio, bio bi zamijetio nepriliku svojih slušatelja i bio bi se, nema sumnje, zaustavio u toku svojeg pričanja, jer je po prirodi bio vrlo oprezan. Ne. Tu nije bilo mjesta sumnji. Odbjegli najam*-nik je vidio taj prizor svojim očima. Jedne noči, da¬leko od muža, Anñelika se prepustila milovanjima nepoznatog čovjeka... Zatekli su je, nju ženu grofa de Pevraca, njegovu ženu u zagrljaju gusara Zlato¬bradog, i tome se nije moglo pomoči... 372 Iz sječanja Joffreva de Pevraca nestajala je ona druga, Obožavana... a ostala je Strankinja, ona u koju več prije bijaše posumnjao, žena ponosna i pu¬tena koja je dugo vremena živjela slobodnim živo¬tom, vraški umješna, utoliko više što djelimicno nije bila ni svjesna svojih prijevara i čak ih smatrala pri¬rodnim, potrebnim... Život joj je udario svoj pečat i ona je, noseči se s njim, stekla ganutljivu neosjetljivost. Njoj su bili važni jedino trenutačni užici. Moč što ju je ta žena, Anñelika, imala nad svima muškarcima, što je on dobro primječivao, nije li potjecala upravo od samo¬nikle sukrivnje s njima? Ona ih je isuviše dobro poz¬navala, jest, poznavala je dobro ljude, isuviše im je bila blizu... Jednim jedinim osmijehom, jednom je¬dinom riječju, smotala bi hi i svezala pa radilo se o velikoj gospodi ili prosjacima. To je njeno umiječe, po¬tjecalo je, nema sumnje, otuda što je isuviše mlada postala njihovom žrtvom... Ali sad je bilo isuviše kasno, zlo je počinjeno, užasna stvarnost je bila tu... Sad je ona bila jača od svih ljudi, nije ih se više bojala, a sebi je grabila onoga kojega bi poželjela ... Svi su joj se ljudi sviñali, nije važno kojoj su vrsti pripadali, to je bila tajna njenih draži i njene ne-izbježljive vlasti nad njima... Jedino je možda za-zirala od glupana, zaljubljenih u sebe same i svoju vojničku nadmoč, kao što je bio onaj Pont-Briand. Ništa nije izgubila time što ga je odbila. Nije joj se sviñao. Ali Lomenie-Chambord? Pevrac je bio primi-r jetio prijateljsku toplinu koja se izmeñu njih bijaše uspostavila i sad je počeo sumnjati nije li ga taj častan čovjek prevario pod njegovim vlastitim kro¬vom ... ? „Anñeliko! Anñeliko!" Crveno velo osvete promicalo je ispred njegovih očiju. Prije svega treba krenuti na put, dostiči brod tog Zlatobradog, jedne noči... Popeti se na brod, izne¬naditi ih i ubiti. .. Uz nadljudski napor se uspijevao svladati. 373

"Sr ' Nad Gouidsborom je svitalo. Magla je pretvarala krajolik u hladan prostor kroz koji su odjekivali tu¬robni dozivi truba u zaljevu. Peyrac nije znao da se Anñelika tog trenutka probudila na jedva nekoMko milja od njega u tvrñavi Pentagouet, da če se nekoliko sati iza toga ukrcati u brodicu, radosna i nestrpljiva da ga što prije vidi i da če te noči biti tu, da če iskrsnuti pred njim. Iscrpljen, promatrao je na dnu svog srca uništeni lik. Bio je tako umoran da se nije ni trudio više da nañe neku ispriku za AnñeliMno izdajstvo za stvar¬nost čiju je gorčinu osječao u čitavu biču več se mirio s tim. da je vidi onakvom kakva nije nikad prestala ni biti, mislio je: podlu i prijevarnu... kao i sve dru¬ge... Ženu kao i sve druge! Dan je bio tu a s njim i njegovi ubitačni i mno¬gobrojni zadaci od kojih su zavisili mnogi ljudski ži¬voti. Grof de Pevrac poñe prema luci. Sam u tom bijelom i nesnosnom svijetu kroz koji mu je bilo su¬ñeno da odsada stupa sam, s tom iznenadnom bolju, s neočekivanom, ranom kojoj još ne bijaše izmijerio svu patnju. Dok je silazio prema obali, ljuto nestrpljenje poče u njemu raspaljivati želju za bitkom. Ta želja če mu omogučiti da se održi na nogama. Magla mu je baš dobrodošla, mislio je, jer je znao da nijedan od brodova nije bio spreman da se otisne na more u potjeru za gusarom. Magla je čuvala Pevraca od pretjerane žurbe i pružala mu priliku da vrlo brižno pripremi svoje topove. Sutra ili preko¬sutra, može otpočeti svoj lov. Tada ga više ništa neče zaustaviti prije nego dostigne Zlatobradog i ne ubije ga svojom vlastitom rukom. Odmah je pristupljeno naoružavanju Gouldsboroa, šebeka i dvaju manjih brodova što su se nalaali u zaljevu! Sasvim zaokupljen idejom osvete, primio je naj¬prije ravnodušno, a zatim ljutito vijets što su je do¬nijeli Indijanci da se dva engleska broda nalaze u 374 opasnosti kraj" Rta Shodic. Neka idu do vraga En¬glezi ili Francuzi ili tko bio da bio. Ali se odmah smiri. Ta neče valjda zbog jedne žene zaboraviti'svoje dužnosti, svoje obaveze. Ta neče, valjda, zbog nje na to spasti da se ravnodušno odnosi prema drugim ljudskim bičima kojima je jedino on mogao pružiti pomoč.

Gouldsboro što ga je on stvorio postao je svje¬tionik Francuskog zaljeva. Svatko se od njega nadao pomoči, životu, dobrom savjetu. A! Kako mu je sve to odjedared postalo svejedno. Ali on nije mogao uz¬maknuti, niti načas. Najmanja malodušnost s njegove strane, neče li povuči za sobom uništenje svega što je dotad stvorio? Zar je on živio do tog dana i sretno prebrodio tolike hridi da bi sada sve to poslao do vraga i u nekoliko sati uništio zbog jedne proklete ljubavi? Naviknut na snažnu unutrašnju disciplinu, .uro¬ñeni osječaj odgovornosti koji ga je uvijek, u nje¬govu več dosta dugom životu, stavljao drugima na čelo, koji je od njega napravio posebnog čovjeka, javi se u njemu i pomogne mu da se trgne. Da se trgne,.. ! Spremno se popne na palubu svog broda, okupi posadu i uputi se na mjesto brodoloma. Imao je sreču i izvukao iz velike neprilike malu flotu što ju je država Massachusetts slala u Francuski zaljev da bi se osve¬tila za pokolje što su ih izvršili Abenakisi nahuckani od Francuza. Na jednom je brodu bio zapovjednikom Bostonac Phips, a na drugom glavom engleski admi¬ral Barthelemv Sherrilgham. Stigavši u zaljev Gouldsboroa, engleski admiral vrlo rado prihvati velikodušno gostoprimstvo grofa de Pevraca. Vrlo elegantan, u naprašenoj vlasulji, s mačem o boku, nije nimalo krio da mu se ta ekspedi^ čija u Francuski zaljev protiv nevidljivg neprijatelja uvijek spremnog da kidne u neku od malih dražica, nije baš bogzna kako sviñala. Meñutim, trebalo je malo isprašiti tur tim prokletim Francuzima i postiči 375 od vlade u Quebecu da drži na uzdi bande vjernih joj divljaka. Nedavno su doznali da je gospodin de Ville d'Avrav, guverner Akadije bio u obilasku na rijeci Saint-Jean, i to kod svojega najboljeg prijatelja, vi¬teza de GrandBois. Iznenaditi ga i zarobiti bio bi sjajan posao za englesku vladu. Pevfac ga je bez mnogo truda uspio uvjeriti da ta ekspedicija može samo izazvati francusko-engleski rat, a onima u Quebecu su sve izlike dobre da prošire sukob, stoga bi on napravio bolje da se pridruži nje¬mu u lovu što ga je kanio poduzeti protiv gusara koji su upadali u Francuski zaljev i sprečavali ribarske brodove na bakalare, i engleske, i portugalske, i fran¬cuske, da obavljaju u miru svoj ribolov. Naprotiv, Bostonac Phips, kojemu su Kanañani i njihovi Abenakisi skalpirali veliki broj što bliže, a što dalje rodbine, nije htio napustiti plijen te otplovi čim se magla razišla. Buduči da je otplovio sam, a ne u društvu engleskog admirala, njegov pothvat neče imati velikih političkih poslijedica, a bitka na

rijeci Saint-Jean bit če manje krvava. Pošto je ramislio o raznim sredstvima da se izbjegne najgore, de Pevrac pozove poglavice obližnjih Ečemina i Mohikanaca. S njima se dogovori da se pošalju glasnici i dvije ogrlice od nanizanih školjki Malesitima i Surikezima na istoku da bi pomogli, ako se pokaže potreba, Fran¬cuzima s kojima su bili vezani s prijateljskim i rodbin¬skim vezama, ali da ne ubijaju Engleze ako je to ikako moguče. Kad ratna sjekira bude iskapana u Fran¬cuskom zaljevu, kakvu če prednost od toga izvuči ple¬mena, ionako vrlo razrijeñena okrutnim gladom i zimom i tko če ih štititi od upada Irokeza kojih se trebalo uvijek bojati za ljetnih mjeseci. Kad je to obavio, naredi Cromlejru da upozori rijetke Engleze što su se uvuku u zakutke ušča rijeka Sainte-Croix. Stari Salprice če, nema sumnje, odbiti da se po¬vuče iz vog utvrñenja, ali obitelj Strington u Merch-naisbavb, iskoristit če priliku i sklonit če se u Goulds-boro u mjesecu julu. Svaki od tih poteza stajao je u početku Joffrejra de Pevraca nadljudskih napora, ali malo-pomalo, iz¬vršenje tih zadataka što su se namet;^ kao neophodni predstavljali šu melem za njegovu ž^vu ranu. Uza sve to, mada ispunjen ra^an i žurbom, taj mu se dan činio najduljim, najubitočnijim, najokrut¬nijim u čitavu njegovu životu. U meñuvremenu su uslijedit Iiripreme brodova za sutrašnju ekspediciju protiv Zlatobradog. Nije smio klonuti. 1 svoju osvetu je morao i^vestj j voditi hladno¬krvno, ne gubeči iz vida opči interes. Nije imao pravo na to. Pa ipak, njemu nije bilo stalo do drugih ljudi, nije mu bilo stalo do onoga što Je stvorio, nije mu bilo stalo do života... BEZ NJE •;. ! Predveče pozove ponovo one ^te ličnosti kao i sinoč da bi nastavili savjetova11]e> onako dramatski prekinuto dolaskom Kurta Ritza. Zamoli engleskog admirala da se i on pridruži. Osim ovog posljednjeg koj611111 nisu bile poznate neke činjenice, i mučne i neprilične, svi su ušli u dvo¬ranu za savjetovanje oborenih očiju j mjereči korake. Pevrac ih je dočekao iza sto^ od izrezbarenog drva na kojemu je bio njegov Pisači pribor, nje¬gova pera, posuda za pijesak, njegt)Vi mjerni instru¬menti i kao sinoč razmotane g^ogr^fske karte. On ih ljubazno zamoli da priñu bliže i da zauzmu svoja mesta. Čuvši njegov miran glas, pomalo promukao i lom¬ljiv, podignu oči i, uprkos njefL°V0J svima njima vrla dobro poznatoj pojavi, svi se lecnu.*e.

Na sebi je imao prekrasn^ odijelo od svile boje slonovače. Sitni nabori u obliku rombova optočeni redom bisera pri svakom su se P°k>etu malko rastva¬rali i prelijevali se grimizno«1 k°iom. To je odijelo-brodom Gouldsboroom stiglo iz Iondona zajedno s uskim čizmama od crvene kože i rukavicama s kožna¬tim orukvicama. Pevrac je bio sklo^ji engleskom na=činu odjievanja, to jest prslvtku> hlačama i tankim

376 377 čizmama, jer je više odgovara njegovu burnom i pustolovnom životu od francuske mode, to jest od kaputa, haljetka i čizmama sa isuviše širokim posu-vracima, Naprotiv, čipke njegova ovratnika ukrašene biserima, te orukvice izrañene su po čisto francuskom ukusu. Bujne i crne kose oko njegova ožiljcima izbraz-danog lica davale su mu izgled gusara, što je bilo u velikoj suprotnosti s istančanošču i elegancijom nje¬gove odječe. Jasna svjetlost što je blistala na njegovim slijepoočicama isticala je neočekivanom nježnošču nje¬govu tamnu, od sunca i vjetra opaljenu put pustolova. Nije U se pod tim opaljenim licem krila bljedoča, uzbuñenost pod ravnodušnim crtama, patnja iza smije-log mu i prodornog pogleda kojim ih je netrimice promatrao? Ni po čemu se to nije moglo zaključiti! Umjesto njega oni su se osječali nelagodno ne znajuči kud bi skrenuli pogled i koji su, činilo se, patili straš¬ne muke. „Bukvicu1." često je kasnije ponavljao Gilles Va-nereick gusar s Caraiba. „Jest bukvicu nam je očitao tu večer grof de Pevrac! Nama muškarcima, nama kojima je suñeno več od samog roñenja da jednog dana dobijemo rogove... Kažem vam ... ! Nikad se nije¬dan rogonja na svijetu nije tako ponosito držao ... !" — Gospodo — reče im de Pevrac — vi znate da mi je krenuti u rat, a ja ne znam kakvu je sudbinu Nebo namijenilo mojem oružju. Sa svih tačka obzorja prijeti oluja. Barem ču vas upoznati s tačnim sta¬njem stvari. A vi ste u mogučnosti da svojom hrab-rošču, svojim razborom i spretnošču, a dodat ču i svojom željom za mirom, spremno dočekate dogañaje. Mi nemamo neprijatelja, to jest nikoga ne mrzimo, i to bi mogla biti • naša snaga. Posebno se obračam vama, gospodo iz La Rochellea, jer u vaše ruke stav¬ljam sudbinu ovog naselja i njegovu kopnenu obranu. Gospodin d'Urvule, a isto tako i gospodin Vanereick kao i naš engleski saveznik, sir

Sherrilgham če sa mnom u lov na tog gusara koji nam je več pričinio prilično neugodnosti. Ovaj put moramo s njim svršiti. 378 Stoga čemo sada utvrditi zajednički naš plan obra¬ne, progonjenja i napada. A prije svega moramo utvr¬diti s kojom količinom municije raspolažemo kako bismo je zatim razdijelili. Zaokupljeni proračunima i planovima nisu ni pri¬mijetili da se sasvim smračilo. Jedan Španjolac uñe da bi upalio sviječe u ručnim sviječnjacima kao i u onim od kovanog željeza što ¦ su visili sa stropa. Malo-pomalo, zaokupljeni tim poslom zaboraviše na sinočnji slučaj. Ali kad je onaj isti stražar od sinoč proturio svoju prestrašenu glavu kroz vrata i dovik¬nuo Pevracu: — Gospodine! Netko vas traži! — nji¬ma se činilo da su ponovo postali žrtvom nekog grozomornog sna. Ali ovaj se put ne pojavi na vratima ispijeni lik Kurta Ritza, čovjeka koji je uspio pobječi iz za¬robljeništva Zlatobradog. Ovaj put je na vratima dvorane stajala ONA! Okrenuvši se, opaziše NJU, blistavu priliku u, tamnoj pozadini noči...! 379 LL, GLAVA LJI Sva se sjajuči, gledala ih je čarobno Se smješka¬juči. Njene oči polete u najudaljeniji kut dvorane gdje se nalazio visoki lik grofa de Pevraca. Joffrev! U odijelu koje još ne bijaše vidjela. Bio je tamo ... Svi su je promatrali bez ijedne riječi, kao uko¬pani. Baršunasta i žučkasta dlaka njena velikog ogrta¬ča od foke u koji je bila umotana, oživjela je njenu toplu put, dok joj je u polmraku plava kosa bli¬stala oko glave kao aureola. Mali Lauriel Berne je doveo Anñeliku do vrata velike dvorane tvrñave. On je znao da su tu njegov otac, ostali ugledni grañani, te zapovjednik gusar¬skog broda i engleski admiral održali savjet s grofom de Pevracom, Ona je bila neobično iznenañena novim izgledom Gouldsboroa. Njegovom prošle godine gotovo pustom, obalom vrvjelo je u sumraku večeri mnoštvo svije¬ta. Da nije poslije prvih koraka što ih je napravila naišla na Abigaelu i Severinu Berne, svoje prijate ljice, bila bi povjerovala da se našla u nekoj drugoj naseobini. 380

Zbog nestrpljenja da se što prije približi svom mužu i da se uvjeri da je zaista u Gouldsborou, ona nije odmah ni zamijetila nelagodnost i hladnoču dvi¬ju Rošelkinja. Poslije če se toga sjetiti i bit če joj jasni razlozi. U meñuvremenu mali Laurier je odne¬kud izbio noseči na ramenu košaru punu školjki. On joj je skočio o vrat neobuzdanošču svojih deset go¬dina. — Gospoño Anñeliko! Oh, gospoño Anñeliko! Koje li sreče ... ! Na njeno traženje on ju je vodio izmeñu krivu-davih uličica novog Gouldsboroa. Stigavši u blizinu tvrñave, sretnu se s jednim čovjekom koji je u ruci držao helebardu. — To je- Švicarac — šapne joj Laurier. — Sinoč je stigao... — Hej, čovječe! Nisam li vas več negdje vidjela? — upita ga Anñelika osjetivši nelagodu od nelju¬ baznog pogleda kojim ju je ošdnuo prolaznik. — Jest, gospoño, vi ste me več vidjeli — od¬ govori Čovjek. Ona osjeti ton prezira u njegovu glasu. Ali Laurier ju je več vodio po drvenim stepeni¬cama, a odmah se zatim vrata dvorane gdje se odir-žavalo savjetovanje otvoriše pred njom. U grobnoj tišini, u ubitačnoj tišini koja joj se ubrzo učinila sumnjivom, ona poñe naprijed. Pri tom je nailazila na poznata lica, na lica hladna poput stijene... — Gospodine Manigaulte, budite pozdravljeni... Oh! Gazdo Berne, kako sam sretna što vas ponovo vidim ... Dragi pastore, kako ste... ? Meñu hugenotima u crnim kaputima zamijeti nekoliko stranaca, jednog francuskog gusara, jednog engleskog oficira i na kraju jednog reformiranog fra¬tra u sivom habitu od'grubog sukna ... Nitko ... ! Nitko joj ne odgovori. Nitko... ! Nitko...! Pra¬tili su je očima. I sav taj svijet... 381 Svi su se ukipili kao drveni sveci pa čak i Jof-frey je gledao kako mu se primiče bez ijednog pok¬reta. Nalazila se pred njim. Njene su oči uzalud tra¬žile njegove, mada je njegov pogled bio uperen u "nj upornošču mračnom i vrlo čudnom. Kakva je to mora! Joffrev se sagne nad rukom što mu ju je ona pružila, ali ona ne osjeti

dodira njegovih usana na svojoj koži. Tek toliko da bi udovoljio zahtjevu pristojno¬sti... Čula je kako pita dalekim glasom koji je sav podrhtavao: — Sto se, zaboga, dogaña? Zar je neka nesreča zadesila Gouldsboro? Sad skupina ljudi što su se nalazili u dvorani odjednom oživi. Jedan po jedan se poklonio i povla¬čio. Nitko da bi se osmijehnuo. U onoj istoj sinočnoj atmosferi prožetoj nesrečom, otpočeo je isti ceremo¬nijal napuštanja dvorane za savjetovanje. Napolju se začeo ovaj razgovor: — To je bila ona? — upitao je Gilles Vanereick daščuči. — A tko drugi! — promrmlja Manigault. — Ali, ali ... ona je prekrasna! Ona je basno¬ slovna ... ! To iz temelja mijenja čitavu stvar... Go¬ spodo, šta hočete? Kako da žena tako lijepa ne osvaja ljude na svakom svom koraku i da ponekad ne podleg¬ ne ljubavi koju u drugima izaziva? Pa to bi bilo ne¬ pošteno ... Ja se sam osječam opčinjen ... Oh! Bože, šta če se sad tamo dogoditi... ? Pa to je strašno! Sa¬ mo da ... Ne, isuviše je lijepa a da če se usuditi da je ubije ... Noge mi otkazuju snagu ... Ja sam vrlo os¬ jetljiv, znate... Morao je sjesti na pijesak. 382 GLAVA LIII — Što se dogodilo? — ponovi Anñelika okrenuvši se prema svom mužu. — Da nije tko umro? — Moguče ... ? Odakle dolazite... ? Očiju uperenih u njegovo mračno i ledeno lice. pokušavala je shvatiti što se tu, u stvari dogaña. — Kako, odakle dolazim... ? Zar se Yann nije uspio vratiti? Zar vam nije kazao da... — Dakako da mi je kazao... Kazao mi je da vas je zarobio Zlatobradi... On mi je takoñer kazao i još štošta drugo... A isto i Kurt Eitz. •—Kurt Ritz? — Švicarski plačenik, inače u mojoj službi. Zla¬ tobradi ga je zarobio prošli mjesec... Ritz je uspio pobječj prije tri dana... Prije toga vas je vidio na

brodu Zlatobradog.... Jedne noči je pobjegao preko krmnice ... Prozor je bio otvoren ... Vidio vas je... na brodu... u prostoriji gde se nalaze pomorske kar¬ te.... s njim... S NJIM ... Joffrev de Pevrac je govorio isjeckanim glasom. Gluhim, strašnim! A svakom novom rječju istina se probijala do njena duha. Paralizirana užasnim otkričem, vidjela je kako se istina šulja prema njoj kao nakazna, živa zvjer, sprem¬na da skoči i da je svojim oštrim čaporcima na koma¬de rastrga... Čovjek... ! Čovjek što je one noči pobjegao s broda i nestao u Zaljevu Casco... To je, dakle, bio švicarski plačenik... U službi Joffreya 383

ñe Pevraca ... I on ju je vidio ... On je vidio Colina kad je ušao i uzeo je u naručje ... — Prozor je bio otvoren — nastavljao je grof promuklim i kao dalekim glasom... — On vas je vidio, gospoño! Bili ste goli ... Goli u zagrljaju Zlatobradog ... Odgovorili ste na njegove poljupce ... na njegovo milovanje... odgovarali ste mu... NJEMU . .. ! A što je očekivao da če čuti kao odgovor na te optužbe ... ? Krik negodovanja, žestokog nijekanja, možda podrugljivog smijeha ... ? Ali ništa nije čuo ... Šutnja! Šutnja... ! Jesu li njegove riječi mogle izazvati strasnijeg odgovora nošto je bila njena šutnja?!! I u toj šutnji koja je kapala kap po kap, svaki je trenutak opterečivao slijedeči svojim olovnim bre¬menom. Joffrev de Pevrac je mislio da če svisnuti od bola. Vrijeme je prolazilo. Prošao je trenutak ... spa¬senja, trenutak koji mu je mogao donijeti olakšanje. Svaki trenutak je padao kao topljeno olovo potvr¬ñujuči ono protiv čega se više nije mogao boriti. Pri¬znavala je krivicu... koju je odavala iznenadna blje-doča njena lica, prestravljeni izraz u njenim širom, rastvorenim očima. Anñelika nije bila u stanju da skupi dvije misli zajedno. Sve se sudaralo u strašnoj magli

„Colin! Colin! Moram mu reči da je to bio Co-lin . .. ! Ne, ne! To bi bilo još gore ... Več ga je pri¬je mrzio..." Nije bila u stanju dati i najmanje objašnjenje, kazati jednu jedinu riječ. Kroz grlo joj se nije mogao probiti zvuk glasa. Drhtala je čitavim tijelom. Osje¬čala je malaksalost Morala se osloniti o zid i zatvoriti oči. Videči je kako je spustila vjeñe u nježnom, bol¬nom i tajanstvenom izražaju koji je na nj uvijek dje¬lovao potresnoga ponekad ga je i ljutio, Pevraca obu¬ze nezadrživ bijes. — Podignite oči! — zaurla udarivši šakom svom snagom o stol. — Gledajte me pravo u oči! -384 Zgrabi je zatim za kosu i grubo joj iskrene glavu. Učinilo joj se da joj je slomio šiju. Nagnut nad njom, svojim je grozničavim pogledgom rovao po nje¬nu licu koje mu je odjednom postalo neodgonetljivo, tuñe. Možda je nešto govorio, ali ga ona nije čula.' — Dakle, sve je to istina! Ti ... ! Ti...! Ti koju sam ja postavio iznad svega i svih... ! Bijesno joj cimne glavom u luñačkoj želji da zbri¬ne lažnu sliku što mu je pružala, da°nañe, da otkrije onu drugu, onu ljubljenu. ¦ Odjedared je udari svom snagom svoje podignute šake. Udarac je bio tako snažan da je Anñelikina gla¬va gotovo poletjela i udarila u drveni zid. Crveno joj velo prekrije oči. On je ispusti i odbaci od sebe. Ona sama nije znala kako je uspijela odžati se na nogama. Morala se osloniti o zid da se ne sruši na pod, Joffrev de Pevrac poñe k prozoru i zagleda se kroz četvrtasto staklo u vlažnu noč. Teško je disao i napeo sve snage da ovlada sobom. Kad se ponovo okrenuo prema svojoj ženi, ona je još uvijek stajala nepomično, zatvorenih očiju. U ku¬tu njena krhog nosa, sitan mlaz krvi počeo je pola¬ko teči. — Izlazite! Iziñite odavde! — reče ledenim gla¬ som. — Vaš me lik ispunja gañenjem. Izlazite, kažem vam! Neču više da vas vidim! Neču čak ni da vas ubijen..... 385 SS Anñelika u iskuSen]u VH 1 GLAVA LIV

Posrtala je, spoticala se i pri tom. udarala o uglo-ve, o raznj nameštaj u polumraku Sv>be koju je mje¬sec, slučajne^ se probivši izmeñu dva oblaka, osvjetlio blijedom svjetlošču. Potreba da se skrije i zauvjek nestane odveo je Anñeliku u samu sredinu drvene utvrde. Umjesto da krene napolje i izlaže se vjetru, graji naselja, užasnoj samoči u prostoru gdje više nije imala ni zaklona ni prijatelja, nagon ranjene životinje koja se zavlači u svoju jazbinu da bi crkla, odveo ju je kroz hodnike i stepeništa do one prostrane i iz¬dvojene prostorije na koju je, a da je nije ni prepo¬znala, znala da je to bila „njihova" soba, gdje su uži¬vali u ljubavi prošle godine, u kojoj se željela ponovo nači s njim. Pipala je oko sebe, udarala o' čoskove nameštaj a da bi se na kraju zaustavila u sredini sobe i tada joj, u tom paklenom metežu koji ju je mrvio, dopre do svijesti jedva zamjetljiva buka dva daha koji su se miješali, koji su se širili oko nje. Poslije trenutka straha, utvrdi da su tu buku, stvarali valovi što su udarali u oštre litice ispod tvrñave i njeno vlastito grčevito disanje. Bila je sama. Strah koji je načas bio potisnuo u stranu sva dru¬ga čuvstva popusti i ispuni mjesto uvjerenju da joj prijeti jedna druga ubitačna i neminovna katastrofa. Imala je dojam da joj se polovica lica pretvorila u poput bundeve ogromnu i nakaznu oteklinu koja 386 'ju je pekla i žarila kao na vatri usijano željezo. Opre¬zno prinese ruku obrazu, ali umjesto otekline prsti nai¬ñu na'potpuno neosjetljivu put. Pri tom je osjetila kako joj je oštra bol trgnula čitavo tijelo. U tom joj iskrsne sve pred očima nesmiljenom jasnočom. Co-lin... ! Njegove su je ruke podigle, njegove ruke tra¬že njeno tijelo, njegove se usne zariju u njene i spoje u poljubac koji je trajo čitavu beskonačnost. Skriveni je čovjek vidio sve to pri svjetlu svije¬če... I sad je Joffrev to znao... On ju je optuživao za najgore... ! Kako da mu objasni, kako da on to shvati, kako da mu prizna da... Ako mu samo spomene Colina, ubit če je. Umalo je maloprije nije ubio. Osjetila je to svojom naježe-nom kožom, nesposobna da bilo šta poduzme, da bilo što reče u svoju obranu. On je, dakle, imao moč da je zgromi, da je do kraja uništi, zato što je on za nju bio sve! Stajala je tako u tami jedva dišuči od straha da ne razbudi ne samo oštru fizičku bol, več i djelove užansog priviñenja: Joffreva! Joffreva! S onim nje¬govim jezivim licem, dsjeve njegova prsluka iz kojega joj se činilo da bez prestanka teče krv, da iz njega kaplju krvave suze svaki put kad bi se pomaknuo i pri tom se svileni nabori boje bjelokosti rastvorili otkrivajuči

grimaznu podlogu. Krv je iz njih tekla, krv po njenu licu. Prsti su joj bili ljepljivi. Na svojim neosjetljivim usnama jezikom osjeti slankasti okus krvi. Lizala je tu krv s nevjericom i čuñenjem. On ju je udario... ! Udario ju je jer je to i zaslužila! I tako se ponor bez dna rastvorio ispod njihovih nogu ... Zatečena tim mislima u mraku tresla se poput pruta na vodi promatrajuči ponor koji se rastvorio pred njom. Sad je strah ponovo plazio prema njoj. Tisuče nečastivih je izbijalo iz bezdana i vuklo se prema njoj cerekavih gubica i užagarenih očiju... Sve se odigralo tako brzo, i to u trenutku kad je vjerovala da je vrijeme provedeno u Wapassouu zau25« 387 ._ uu.

vijek splek> neraskidive veze medu njima, da je nji¬hova ljubav postala vječna, neranjiva, neuništiva. Sve je to naišlo kao orkan, kao potres, a u isto vrijeme vrlo podmuklo. Zvijer koju je sam pakao izbacio na njen put, a čije okrutne oči ona nije na vrijeme-opazila plazila je prema njima i napala ih. Upala je, odnosno upali su, u postavljenu zamku čiju prirodu i povezanost još nije tačno razabirala, ali čija su je gvožña nemilosrdno mrvila. Tako je spretno postavljena dasu ona i Joffrev od prvog udar¬ca pogoñeni usred srca. „Joffrevu! Joffrevu! Doñi, preklinjem te ... ! Ne ostavi me samu! Strah me lomi!" Sobom su vrvjele opasne sjenke. U isto vrijema mjerila je nesavladiv prostor koji se pružio izmeñu nje i njega, njena muža, njena dragog kojega je na¬smrt uvrijedila. Osječala je kako je nešto grabi za grlo i davi Odjednom je sa obadvije ruke prignječila natečena usta da bi prigušila jecaje koji su joj navirali izdubine srca, da bi pod pritiskom nepodnošljive patnje raz¬budila svijest koja se mračila i, naposljetku, da bi, pod uticajem boli i suviše munjevite predodžbe svega što je izgubila, u djetinjim i očajnim uzdasima, satrla svoje muke... „Ako me on više ne voli ... ako me on više ne voli ... što če od mene biti?" GLAVA LV Trenuci što ih je proživljavao činili su mu se naj¬strašnijim u čitavu njegovu životu.

Dvije su podjednako mahnite i bjesomučne sna¬ge rastrzale njegovo biče. A sama činjenica da je nije odmah otjerao, hoče li se moči dugo vremena opirati želji da je uzme u naručaj i luñački ljubi, želji isto ' tako snažnoj kao što je bila i ona da je ubije? Dva biča u jednom! Dva su čovjeka u tim strašnim trenu¬cima dijelili njegovo tijelo, njegovu krv, njegovo srce, jedan koji je vapio za osvetom, a drugi ispunjen obo¬žavanjem i požudom. Žilama mu je zajedno kolala i mržnja i ljubav. I kad ju je u bijesu uhvatio za kosu nije li poñ prstima osječao njihovu svilenu mekoču, nježnu topli¬nu, a kad se sagnuo nad nju, nad njeno izvmuto lice, nad njeno čelo prostrano i glatko kao sedefasto žalo,, njegove usne koje su sipale okrutne riječi, nisu li gorjele od želje da ga pospu strasnim poljupcima... U tom mu je trenutku mozgom sjevnula misao: „Bože, kako lijepo čelo ima... !" I tako pustošen plimama želje i gnjeva, sav je podrhtavao, ponižen, ciman bijesom na nju kojoj je dugovao otkriče u još jednom biču u sebi koje bijaše kadro da se prepusti najbezumnijem nasilju, neodo¬ljivoj putenoj gladi, podlom praštanju što je, potpo¬mognuto čulima i osječajima, gušilo svaki zdravi razbor...

388 389 Divnog li biča stvorenog za ljubav... ! Eto što je pomislio. A to isto su pomislili svi kad se pojavila na pragu noči. Njena očita ljepota i ženstvenost pogodila ih je sve kao grom. Pod tim trenutačnim dojmom svi su bili spremni da zaborave kivnost, sumnje, negodo¬vanje, prezir, nepovjerenje jer je na sve te iznenañene i ukročene ljude djelovala neizrecivim čarom svo¬je pojave. Divnog li biča stvorenog za ljubav... ! O glupih li, pohotnih i idolopoklonskih mužjaka! Uvijek sprem¬nih da ničice padnu pred boginjom svojih snova ... ! Potaknut nekom nerazumljivom pobudom, Jof-frey de Pevrac iziñe napolje, u tišinu duboke noči. Ispod mjesečeve plohe, boje tamnog srebra, pro¬lazili su oblaci. U njegovoj su se svjetlosti nazirale crne sjene jarbola što su se njihali u luci. Vatre su podrhtavale na vjetru, jedini znaci života uz tromo hodanje ponekog stražara.

Svijet je bio mrtav. Gdje je bila ona? „Anñeliko! Anñeliko! Ljubljena moja!" Ponovo se uvukao u unutrašnjost tvrñave i u ne¬koliko skokova uspeo se drvenim stepenicama. Iza vratiju čuo je kako naglas jeca. Stajao je neko vrije¬me tu kao ukopan, proždiran ponovo divljim plame¬nom, do boli napetog tijela uslijed iskušenja koje ga je razdiralo. Želio je gurnuti ta vrata i uči, nači se nasamu s njom, nagnuti se nad nju, podignuti je, pri-vinuti je na svoje grudi i zaboraviti, zaboraviti sve u pokretima blaženstva, u milovanju, u tihom šapatu, u ispremiješanom disanju, izmjeniti s njom poljupce, strastvene riječi1 prosaptane jedva čujnim glasom: „Ljubavi moja! Ljubavi moja! Nije to ništa ... ! Volim te. . . ! Sve, sve ču zaboraviti..." Ponovo se našao sam u dvorani u prizemlju, gdje su sevoštanice rastakale u kandelabrima. Čelo je na¬slonio na prozor na kojemu se javljalo blijedilo zore. Ne, Anñelika od njega neče napraviti beskičme¬njaka potčinjenog vlasti nedostojne žene! „Ne, nikad!" Zašto je onako glasno plakala tamo gore... ? Zar nije znala što čini kad se prepustila milovanju drugog, nepoznatog čovjeka... ? Ona, koju je on obožavao kao kakvu svetinju! Zar nije bila svjesna što time razara ... ? Ne, ne, ona toga nije bila svjesna... ! 2enka! Nesvjesna ženka kao i sve druge! „One" žele sve imati. One sve unište! „Nikad, nikad joj ne bih smio oprostiti... ! Sve su one jednake! Sve do jedne!" Kad nastupi plima, zaplovit če na pučinu svojim brodovima, pronači če Zlatobradog i gonit če ga do dna Caraiba... A prije no što ga ubije svojom vla¬stitom rukom istrgnut če s lica tog neznanca i pro-kletnika velo prošlosti. Tako če doznati kojemu je to čovjeku još Anñelika pokazivala svoje zaljubljeno lice. ,,Oh! Kad bih je mogao istrgnuti iz svog srca! Ako bude potrebno i do toga če doči!" Tako divno stvorenje! Gouldsboro je dovezao iz Francuske haljine za nju! Pošao je k sanduku što se nalazio u dnu dvora¬ne. Podigne poklopac. Njegove ruke podignu blistave tkanine, čipke poput paučine lagane. Njegovi prsti ne¬svjesno dadoše jednoj suknji i jednoj bluzi s teškim naborima oblik ženskog tijela.

„Kako bi bila divna u ovoj haljini! Ova tkanina, ovo srebreno tkanje s ružičastim prelijevima oko nje¬nih božanskih ramena... ! Bio bih je sa sobom po¬veo u Quebec... i svuda bi u trijumfu bila prim¬ljena ... !" Njegove se ruke zgrče nad ženskom sjenom koja kao da je usahnula,•ukrutila se i izdahnula pod nje¬govim zahvatom. Nesvjesnim, pokretom prinese zgužvanu tkaninu svojemu licu. Dugo je tako stajao, kao odsutan i ni391 jem, uzdišuči s čežnjom laki miris žene i cviječa koji se Sirio iz raskošne odječe. ** * U jutarnjoj magli ispred njega protrčaše nekakve prilike. — Gospodine grofe! Bog nam ide na ruku! Brod onog prokletnika, Zlatobradog, nije daleko od Gould-sboroa... Primiječen je meñu otočjem. 392 PETI DIO PORAZ ZLATOBRADOG GLAVA LVI Ima U mnogo djece u Gouldsborou? Uvijek boso¬nogi, uvijek u veselom čoporu, djevojčice s kosama ispod okruglih ili bijelih kapica, dječaci gologlavi, kosa vjetrom zamršenih, suknjica i hlača posuvrače-nih da bi mogli bolje gacati po močvarama, verati se po čamcima, skakati po žalu, trčati za fokama, uvijek lakomo proždiruči školjke, jaja galebova ili sišuči sok nekog cvijeta ... Čopor izmiješan s malim i golim In¬dijancima, hitro bi se sjatio sad ovdje sad tamo. Znatiželjni, lijepili su svoje njuškice uz daske spremišta za kukuruz trudeči se da izmeñu pukotina vide zarobljene gusare. Zatim su trčali u luku da bi se divili lijepoj slici u bojama koja se njihala na krmniei Marijina srca, broda jutros zarobljena. Po¬slije toga su trčali po vodu ka šumskom izvoru kako bi se ranjenici mogli napita. Tog se dana u Gouldsborou privodio kraju poraz gusara Zlatobradog. Ujutro je Anñeliku probudila grmljavina dalekih topova. Izgubljene i duše i tijela ona u prvi mah nije shvačala gdje se zapravo nalazi. Dosta joj je vremena trebalo da se prisjeti svog dolaska u Gouldsboro. U 395

ogledalu je promatrala svoje natučeno lice. čitava jedna strana bila joj je crna i plava, dok su joj usne u jednom kutu bile otečene. S mukom je pokrenula glavu. Ushodala se po sobi. U jednom je sanduku pronašla rublje i odječu što ju je prošle jeseni tu složila, prije no što je napustila utvrñenje. Obukla se i počešljala potpuno smučena duha. Morala je pro¬nači neku mast, neki melem, bilo šta da bi bar do¬nekle ublažila natučeno mjesto koje ju je unaka¬zilo. Pošto je otvorila kapke na prozoru, opazila je brodove koji su plovili pod punim jedrima ispod ki¬šovitog neba koje bi s časa na čas osvijetlila crve¬na munja. Zatim je do nje dopirala grmljavina eksplo¬zije. Pomorska se bitka vodila ispred Gouldsboroa. Tri ili četiri broda napadali su jednog jedinog pro¬tivnika koji je, pošto je spretno izmakao napadu, bježao, gonjen, pod punim jedrima i ubrzo nestao iz Anñelikinog vidnog polja. Malo iza toga jedan je ženski glas uze zvati iz dubine tvrñave. — Gospoño, Anñeliko! Gospoño Anñeliko! Gdje ste... ? Ah, konačno ¦ sam vas pronašla. Hvala budi Bogu! Doñite! Doñite brzo, draga gospoño? Ranjenici Posvuda samo krv! U sitnoj ženi što ju'je tražila i našla, Anñelika prepozna Rošelku, gospoñu Carrere, koja se prošle godine doselila u Ameriku zajedno sa svoje desetoro djece i svojim mužem, advokatom. — Sta se dogaña? Zašto ranjenici? — Pa oni su poravnali račune s onim prokletim gusarom, Zlatobradim. — Tko to „oni"? — Gospodin grof, gusar Vanereick i engleski ad¬ miral, uglvanom svi. Šta, pa svi oni što su se zakleli da če im taj zločinac skupo platiti svoje zločine! Jutros je netko donio vijest da se ponovo skice iz¬ meñu otoka. Gospodin grof je odmah isplovio i po¬ čeo goniti gusara. Natjerali su ga da se upusti U bitku. Gospodin d'Urville je upravo donio vijest o 396 pobjedi. Ali čini se da je prilikom jurišnog prista¬janja uz gusarski brod došlo do pravog klanja... Brodovi ulaze u luku zajedno sa zarobljenim bro¬dom i svim ranjenicima. Gospodin de Peyrac je na¬ručio da vi budete

prisutni i da vas treba obavi¬jestiti kako biste mogli viñati rane jadnim ljudima. — Vi... jeste li vi sidurni da vas je baš moj muž zamolio da me o tome obavijestite? — Zaboga! Svakako! Sto bi se moglo učiniti bez vas. Čini se da je vidar s broda Neustrašivog takoñer ranjen i da ne može obavljati svoju službu. A što se tiče našeg Rječnika, Parrvja, ta vi ga znate, od njega neče biti nikakve koristi u čitavoj toj klanici... Gospode! A što se to dogodilo vama, moja jadna go¬ spoño ... ! Pa lice vam je svo natučeno! — Nije to nižta! Anñelka prinese ruku k obrazu. — Doživjela ... doživjela sam brodolom u blizini otoka Monegana i... udarila sam o jednu liticu ... Pričekajte me časak. Idem s vama samo da uzmem svoju torbu i nekoliko najpotrebnijih instrumenata Imate li zaliha šarpije ... ? Smiješno je i sabrano pokupila sve što joj je moglo biti od potrebe radeči to potupno mehanički iako su se u njenoj glavi najmučnije misli naganjale. Colin... Colin je poginuo od ruke Joffreva de Pevraca ,.. Da je bar sinoč progovorila.,. Da je imala hrabrosti da progovori... Ali ne, to je bilo nemoguče! Ništa nije mogla reči, ništa objasniti... Joffrev de Peyrac je ubio Zlatobradog... I zvao je da poñe previjati ranjenike... Sjetio se, dakle, da postoji! Zašto? Nije li smislio još neku osvetu? A ako joj baci Colinov leš pred noge. Neče to podnijeti. Neče moči sebe spriječiti da ne padne na koljena i da ne uzme krupnu Colinovu glavu svojim rukama i da nad njom ne zaplače. — Bože! Bože! — zavapila je. — Oh! Ne dopusti da Joffrev počini tako gadan zločin! Bože, kako se to dogodilo da smo odjednom jedno drugom postali neprijatelji... ? 397 Uju. Iza gospoñe Carrere, pojuri niza stepenice, po¬trči prema mjestu gdje su stanovnici dokuvli stru¬njače od morske trave, kožnata vedra puna pitke vode, pokrivače. Sa čamca su počeli iznositi i pola¬gati na zemlju prve ranjenike koji su ili stenjali ili zvučno psovali.

Čitavo to jutro vladala je u Gouldsborou nevje¬rojatna zbrka. Anñelika nije dospi jela misliti ni na šta drugo do da zarezuje meso ranjenika, da šije, čisti, previja, da trči od jednog do drugog, da tražr pomoč, da organizira bolnicu, da u svim pravcima šalje djecu da joj donose razne biljke, platno, vodu, rum, ulje, konac, igle, škarice. Zasukala je rukave. Ruke su joj bile do lakata krvave. Čitave je sate, a da nijednog trenutka nije stala, pružala najhitniju pomoč onima kojima je bila njpotrebnija, uzimajuči na sebe odgovornost da oci¬jeni težinu rane i da odredi postupak lječenja, da prepiše ljekove. Ubrzo se uspostavio nekadašnji red. Prepoznala je žene koje su joj se dragovoljno stavile na raspolaganje: Abigaelu, marljivu i djelotvornu us¬prkos svojoj poodmakloj trudnoči, gospoñu Carrere, vrlo radinu, mlade djevojke spremne i poslušne, i odvažne pred smrču i patnjama baš kao i njihove starije drugarice. Odjednom se kraj nje stvorila tetka Anna koja joj je pružila instrumente, vrlo pažljivo i tačno, i stara Rebeka koja je tješila jednog mladiča što je umirao. Jedan ju je dječak posvuda slijedio noseči veliki lavor od bakra u kojemu je stalno obnavljao čistu vodu kako bi mogla u njoj oprati ruke i umakati zavoje. Tek poslije nekog vremena u dječaku pre¬pozna Martiala, starijeg sina gospodina Bernea. • Od prve je ponovo zauzela svoje mjesto medu njima. Ali dok je svoju dužnost obavljala uobičaje¬nom marljivošču, svojom je osjetljivošču razabirala vrlo dobru razliku ii njihovu držanju prema sebi. Laki prizvuk prezira u glasu, iznenadna bahatost oko usana, poneki neprijateljski pogled ... Možda su. to 398 samo njeni dojmovi ... Ne! Svijet u Gouldsborou j& znao... Svi su znali! Uza sve to, gospoña Carrere se pokazala ljubaz¬nom i jednostavnom. Ali gospoña Carrere nije nikad bila opaka jezika. Kad je po Gouldsborou pukao glas-da je grofica de Peyrac prevarila svoga muža s gu¬sarom, ona tome nije pridavala nikakve važnosti ... Letimični i skriveni pogledi koji su pratili tog jutra Anñeliku dok je neumorno radila, nastojali su ocijeniti koliko je bilo istine u kleveti i da li je posrijedi"bila kleveta. Meñutim, ono što je bilo najstrašnije, jest činjenica da posrijedi nije bila nikakva kleveta, več istina... ili bolje rečeno poluistina. Zaista se našla u zagrljaju Zlatobradog i zaista je odgovorila na njef >ve poljupce. Željela je viknuti u lice čitavom svi¬tu da nije bila kriva. Cak je i pred sobom htjela zanijekati činjenice, postati kao što je „prije bila". Sagibala se nad ranama s beskrajnom nježnošču, bes¬krajnom samilošcu jer

je i ona u sebi osječala otvo¬renu ranu, koja je sa svakim trenutkom bivala sve bolnija i od sveg srca je željela da joj netko svoju samisolnu ruku položi na nju. Ali nitko to nije uči¬nio. — Ah! Gospoño, spasite me — preklinjali su je oni koji su bili teško ranjeni. A kome se ona mogla obratiti i zamoliti: spasi¬te me! Njena je bol bila od onih koje ne zaslužuju sa¬žaljenje. Zbog toga je osječala kako je još okrutnije razdire tako da je bila kao uzeta. ,,JoLfrey me više ne voli... Kako sam mu mogla to učiniti, njemu koji je tako dobar, koji je tako di¬van? Osramotiti ga pred čitavim svijetom. .. ? Nikad mi to neče oprostiti. Zatražio je od mene da negujem. ranjenike... Zašto? Pa zato što sam mu potrebna. Najprije njegovi ljudi a poslije njegova mržnja... Dobro ga poznajem, on je takav... Meñutim, poslije če me otjerati, odbaciti od sebe. Neče više htjeti da me idi., Doviknuo mi je: „Neču više da vas vidim... ! 399 Uprkos svemu, osječala je u tom poslu što ga je obavljala za nj, u neku ruku pokraj njega samoga, kao ¦dojam primirja. Misao da je zatražio njenu pomoč, •davala joj je neku nejasnu nadu. Zatražio ju je. Sjetio je se. Ona je, dakle, još nešto značila. Sa još večim žarom se bacala na posao. Nesretnici što su stenjali od bolova, od rana nad koje se ona sagibala, osječali su se utješeni, ohrab¬reni i činilo im se da je anñeo s neba sišao k njima. "Cim bi svoju ruku stavila na njih, odmah su se smi¬rivali. — Je li ovo gospoña de Pevrac? — Pitali su oni koji je nisu poznavali. To povjerenje što su ga drugi imali u nju, ispu¬njalo ju je hrabrošču, smirivalo je malo-pomalo nje¬ne unutrašnje muke, pomagalo joj da uspravi glavu, da ne kolne, mada je bila svjesna da joj je lice ote¬čeno i pokriveno znojem. Čulila je uši trudeči se da uhvati mrvice razgo¬vora o tome kako je protekla bitka. Nitko nije govorio o smrti Zlatobradog. Govorilo se samo o krvavoj i jezovitoj borbi iz¬meñu posada na mostu Marijinog srca pošto su «e ostali brodovi čakijama zakačili za nj. „Gospodin de Pevrac je prvi skočio na gusarski brod.« Oko polovice jutra brodovi uploviže u luku ok-ruživši. sa svih strana zarobljeni brod. Iskrenuvši se u stranu, okrnjenih jarbola, okru¬žen sporim dimom kao oblakom prokletstva, brod .Zlatobradog odvukoše uz otočič usred zaljeva.

Prebačeni na kopno čamcima, zarobljenici se po¬češe uspinjati. obalom okruženi mornarima s Goulds-boroa i vojnicima iz mjesnog garnizona. Gospodin d'Urwille naredi da ih se odvede u hani-bar za kukuruz, grubo ali prostrano zdanje s jednim jedinim ulazom što je olakšavalo stnažarenje. Jedan od zarobljenih gusara derao se kao da je pomahnitao dok su ga vojnici vukli prema hambanu 400 — Pustite me, glupani, ubojice. Ja sam ranjen, kažev vam teško ranjen... ! Vi hočete da crknem! Anñelika naperi uši čuvši tu kreštavu galamu i prepozna neumitnog Zgubidroba, čovjeka što ga je operilala u Zaljevu Casoo. Poñe prema ljudima što su ga vodili. — Ovaj nitkov govori istinu. Ne tjerajte ga ru> kako da hoda! Položite ga tamo. — Ah! Napokon ste tu, još uvijek nije prekasno! — zastenja Beaumarchand. — Kamo ste otputovali? Gospoño, nije pošteno da ste me napustili s ovim re¬ zom preko trbuha. — Šutite več jednom, odvratni gade! Zaslužili ste stoput da vas ñavo odnese otkako ste mi skuhali onu poparu. Uza sve to, pregleda ga i na svoje zadovoljstvo utvrdi da je jeziva brazgotina Aristida Beaumarchan-da imala zdrav izgled i činilo se na putu potpunog ozdravljenja. Pa to je bilo pravo čudo jer se njegovi drugovi s Marijina srca, čini se, nisu mnogo brinuli za nj pošto ga ponovo bijahu primili na svoj brod. — Kako ste mi nedostajali, gospoño! Ah! Može se reči da ste mi nedostajali! — ponavljao je. — Pustili su me da crknem u jednom uglu, sa štakorima, kao kakav stari otpadak ... ! Ona mu promijeni zavoj, čvrsto ga poveže, baš kao novoroñenče i pusti ga da na žalu čeka. Nešto poslije toga klekne pokraj gospodina de Parssempuva da bi pregledala njegovo rame, rasječeno velikim nožem. Taj plemič je bio zamjenik Zlatobra¬dog, onaj isti što ju je zarobio na Rtu Maquoit. Danas mu je lice bilo crno od baruta, a izraz umoran. — Sta je s vašim kapetanom? — upita ga polu¬ glasno. — Sa Zlatobradim? Gdje se nalazi. Sta se s njim dogodilo? Je li ranjen? Ubijen?

On joj dobaci gorak pogled i okrene glavu. Još uvijek je bila na muci, još uvijek izgrizana nemirom. Sunce se popelo na vrh neba. Vručina je poveča¬vala njene patnje i njen umor. 401 L6 Anñelika u Iskušenju

26« U meñuvremenu netko doñe potražiti gospoñu de Pevrac, i zatraži od nje da krene na gusarski brod i odluči koje se meñu teškim, ranjenicima moglo bez opasnosti prenijeti na kopno, a koje bi bilo bolje pu¬stiti da umru tamo gdje se nalaze. Ona poñe čamcem na brod u pratnji Martiala koji je stalno nosio njenu torbu s instrumentima za hitnu pomoč, jednu bačvicu pitke vode i bakreni la¬vor. Na brodskom je stubištu dočeka neki čovjek u probušenom crnom kaputu, opaljen barutom, i s ne¬kom smiješnom, nahero nabijenom na glavu i od mo-Ijaca izjedenom vlasuljom i šepajuči je povede pre¬ma topovima. — Ja sam Naessens, vidar gospodina Vanereicka. Jedna je granata pala u skladište broda gdje sam ope¬ rirao .. . Što se tiče mog kolege s Marijina srca, na¬ ñen je več potpuno hladan na hrpi lešina. Moram ka¬ zati da bi se ranjenici bili našli u strašnom položaju da nije bilo vas u Gouldsborou, gospoño. Kad se do¬ znalo da se vi nalazite na kopnu, ranjenicima se vra¬ tila nada, a ja sam izdao nareñenje da se što je mo¬ guče više ranjenika preda vašoj brizi jer sam bio spriječen da obavljam svoj posao. Vi kao vidar uživa¬ te veliki glas, i to se več posvuda pročulo. Sto se mene tiče, zadovoljan sam što sam danas očistio od ranje¬ nika tri broda. Ali ima tamo nekoliko mladiča o ko¬ jima ne bih znao kazati u kakvu se stanju nalaze. . . Teško je bilo kretali se po palubi broda koji se nagnuo pod dosta opasnim uglom. Bačvice u kojima je bila jabukovača probušene su za vrijeme bitke i sad se to trpko piče posvuda izmiješalo s krvlju. Ga-cali su i klizali po toj smrdljivoj smjesi te su se morali pridržavati za sve što im je poñ ruku došlo da bi se mogli kretati. Meñutim, dano je nareñenje da se pod svaku ci¬jenu mora spriječiti potapanje oštečenog broda te su posvuda odjekivali dozivi i povici ljudi kojima je bio povjeren taj zadatak.

— Štete i krvi je bilo uglavnom na ovom brodu — objašnjavao je Naessens. — Četiri broda su pristala 402 uza nj: šebek gospodina de Pevraca, to jest Gould-sboro, zatim Neustrašivi i brod engleskog admirala. Nešto kasnije na mjesto bitke je stigla i jahta Rošelac. Izveli smo zaista izvrsnu operaciju čiščenja. Po¬lovica je ovih lupeža izbačena iz borbe. Vidar je bio sasvim mlad čovjek. Imao je otpri¬like trideset godina. Pošto se uvjerio da kao pripadnik protestanske vjeroispovijesti nije imao pravo obavljati svoje vidarsko zvanje u Francuskoj nije mu preostalo drugo do da se iseli i da postane vidarom na nekom od gusarskih brodova. Kad je Anñelika zajedno s njim obišla sve te bijedne mladiče na umoru, predloži mu da i njega povije kako treba. Osim toga, primijetila je da njegovo šepesanje ne bijaše poslijedlca ranjava¬nja več iščašenja kuka. Vrlo je nezgodno pao za vri¬jeme topovske paljbe te mu ona bedrenu kost vrati na staro mjesto, snažno mu uze trljati povrijeñene i nategnute žile i napusti ga gotovo zdravog. Kad je prelazila preko mosta, ne bez muke, da bi se ukrcala u čamac što ju je čekao, nečiji slabi glas je zovne: — Gospoño! Senorila ... I1 Zvao ju je neki čovjek, polegnut po palubi, napo¬la smrvljen polomljenim jarbolom i zatrpan konopima. Sigurno ga prije toga nitko nije ni primijetio u op¬čem onom metežu što je tu nastao poslije bitke. Ona ga oslobodi konopa, malko ga podigne i nasloni ga o podnožje prednjeg jarbola. Sa žutog poput voska Hca promatrala su je netrimice dva crna oka koja su joj se činila poznata. — Ja sam Lopez — reče osmijehnuvši se. — Lopez... Lopez? Tražila je po sječanju. Naposljetku je on obavijesti s nejasnim osmije¬hom na več posivjelitn usnama: — Ta dobro me znate... Lopez! Sječate se; ta¬ mo ... Pčele . .. Gospoño (na portugalskom) 403 Sjetila se. Bio je to jedan od onih gusara od kojih se obranila tresnuvši im u glavu košnicu pčela. Pošto ga je poslije Zlatobradi ponovo primio na brod, danas je proživljavao svoje poslijednje trenutke.

— Ranjen sam u trbuh — prošaputa. — Vi čete me zakrpiti kao što ste zakrpili Beaumarchanda, zar ne? Vidio sam kako ste to obavili. Sad on trčkara kao zečič... Ja... Ja ne bih htio umrijeti, gospoño, preklinjem vas ... Bio je još mlad, taj mali Portugalac. Bijedni iz¬danak lisabonske luke, koji se do svoje dvanaeste godine hranio prašinom, suncem i šakom smokava. A poslije toga se otisnuo na more. To je njegova po¬vijest života. Da bi umirila savjest Anñelika mu rasiječe hlače več ionako labave na izmučenom mu i istrunulom, tijelu, prljavom od krvi, sukrvice, jabukovače i mor¬ske soli. Po izdubenim očnim šupljinama bila je nači¬sto u pogledu njegove sudbine. Pa čak da mu je na vrijeme priskočila u pomoč, on se ne bi bio izvukao. — Vi čete nešto učiniti za mene, zar ne? — po¬ navljao je. Ona mu uzvrati osmijehom ohrabren ja. — Svakako, dječače. Najprije ču ti olakšati mu¬ ke — reče. — Ali najprije progutaj ovo. I gurne mu izmeñu usana poslijednju pilulu što ju je imala. Ta je pilula sadržavala pokrina i indijan¬skog maka. Nije ju mogao progutati, več ju je zadržao na je¬ziku. Uza sve to ubrzo je počela djelovati. — Jesi li ti dobar krščanin, mladiču? — upita ga. — Jest, sinjorita, jesam! — Onda se pomoli Bogu i Majci božjoj prije no što te izliječim. Ona mu prekriži ruke na grudima i tako mu ih je držala prenoseči na nj sovju toplinu, posljednji do¬dir života koji je on napuštao, da ne bude sam i od svih napušten kad prijeñe prag vječnosti. Njegove sklopljene vjeñe se otvore. — Majko! Majko! — dahne upjervši oči u nju. Ona ispusti njegove več hladne i beživotne ruke, zatovri mu oči i na kraju mu pokrije lice rupcem što ga*je jutros na brzinu vezala oko ramena. Nikad nije mogla ravnodušno promatrati te ljude koji su umi¬rali nasilnom smrču u borbama, nije podnašala te iznenadne promjene koje su živa, nasmijana biča raz¬dragana pod suncem, u roku od samo nekoliko sati pretvarale u beživotnu hrpu, odsutnu koja je zauvijek nestajala s lica zemlje, a malo potom i iz sječanja onih. najbližih. Pa ipak i ona je svojim vlastitim rukama ubila nekoliko ljudi, ali ta nelogičnost smrti, njena nepopravljiva okrutnost

svaki put je ponovo duboko mučila njenu žensku osjetljivost. Mada je bila svjesna male ljudske vrijednosti jednog stvora što je tu upra¬vo dovršio svoj životni krug suze su joj neohtice oro-Isile vjeñe.

404 405 GLAVA LVII Kad se uspravila, našla se licem u lice s grofom ñe Pevracom. On je več neko vrijeme stajao i gledao svoju ženu nagnutu nad umiručim mladičem. Gilles Vanereick koji ga je pratio na tom po¬sljednjem obilasku brodova prvi je zamitetio plavu ženinu kosu, u stvari, pojavu bolnu poslije svih onih sata surove bitke. Rukom je uhvatio grofa za lakat. Obojica su stali kao ukopani i uzeli promatrati njen lik sagnut nad upalim licem umiručeg. Stoječi tako ne¬pokretni, čuli su šapat njena milosrdnog glasa:" Po¬moli se Bogu, dijete... prije no što te izliječim ... ! Zatim su vidjeli kako se prekrižila i odvezala svoj rubac da bi pokrila lice bijednog mladiča. Suze su se sjale na krajevima njenih trepavica. Kad je ugledala Jofreva de Pevraca, toliko se smu¬tila da je to Variereicka neobično ganulo. S mukom se okrenula da bi, tobože, oprala ruke u bakrenom la¬voru koji joj je pružio mladi Martial. — Jeste li pregledali i pružili pomoč svim ranje¬ nicima koji su u stanju da napuste brod, gospodo? — upita je grof de Pevrac mirnim i dalekim glasom koji se ni za dlaku nije promijenio. — Ovaj ovdje je mrtav — reče ona napravivši pokret prema ispruženom mladiču. — Vidim — otpovrne on suho. Ona je uporno od njega skrivala svoje lice, mod¬ricu koja ju je čitav dan bez prestanka boljela. Prvi put se sad s njim susrela poslije sinočnjeg strašnog 406 prizora. Prožimalo ju je neko ledeno čuvstvo kao da Se iznenada našla licem u lice s nekim strancem.., Dijelio ih je visoki zii Flamanski plemič što je pratio Pevraca izgledao je Veseo i dobročudan momak. Bio je odjeven prema raskošnom ukusu koji je vladao u zoni Caraiba: žuti haljetak ukrašen zauzlanim vrpcama što su lepršale na vjetru,

crveno nojevo perje za šeširom, posuvraci i mašna od čipaka. Meñutim, veselo mu je lice tog dana bilo išarano krvavim ogrebotinama zbog kojih mu je jedno oko bilo napola zatvoreno. Trudeči se da sačuva prisutnost duha, Anñelika se okrene prema njemu. — Mogu li nešto napraviti za vñs, gospodine? Željan da je što bolje upozna, Gilles Vanereick, žurno prihvati da se okoristi njenim vidarskim us¬lugama. Ona mu naredi da sjedne na prevaljeno bure i, dok se Joffrev de Pevrac udaljavao, nježno mu ispere ogrebotine, pitajuči se pri tom kakvom li je vrstom oružja bio izranjen. On se gr&oi pištiopoput Šteneta. — Vi se isuviše prenemažete. Ne bi se reklo da pripadate soju pustolova i gusara — nato če ona. :— Kad je netko takav mekušac kao vi, ne bi se smio upuštati i krvave bitke. — Ja sam kapetan Neustrašivog ... — Ne bi se reklo. — Ali ja još nil:ad u svom životu nisam bio ra¬ njen, draga gospoño! Upitajte koga hočete i kazat če vam da Gillesa Vanereicka još nikad nitko nije ni ogrebao u borbi! . ' — Ovaj put stvar stoji drugačije. — Ali ne, ni danas me nitko nije dotakao. A ra¬ ne što mi ih 1 ječi te svojim vilinskim prstima niša posljedica sukoba, daleko od toga!. Za njih moram zahvaliti Inesinu bijesu. Sinoč .... — Iines? Tko vani je to? — Moja ljubavnica! Ljubomorna je kao tigrica, a nokti su još oštri poput tigričinih čaporaka. Stražno 407 .._ Ui

se rasrdila zafo što sam ja neprestano hvalio vašu ve¬ličanstvenu ljepotu. — Ali ja vas uopče ne poznam, gospodine. — Znate, jučer sam se nalazio u dvorani za sa¬ vjetovanje kad ste se vi pojavili na pragu. No ja se nimalo ne ljutim što vi niste zamijetili moju skromnu pojavu, jer sam vidio da vi nikoga niste ni zamijetili osim gospodina de Pevraca, svoga supruga, a moga

dragog i obožavanog prijatelja s Caraiba. Pošto mu je zavojem omotala čelo, Anñelika ga potegne za kosu da bi mu se tako odužila za njegovo zadirkivanje. Vanereick ju je ispod oka vrebao svojim crnim i zadivljenim okom, ali u isto vrijeme i pro¬dornim tako da je primijetio plave tragove na njenu prekrasnom licu kojih sinoč nije tamo bilo. Očito, premišljao je, očito je obiteljski razgovor bio vrlo žestok. Dva se supružnika još uvijek mrgode, ali ova je žena isuviše lijepa a da se stvari ne bi ure¬dile. Ljubomora je začin za žarke ljubavi. Sta on sve nije doživio od svoje Ines! Ni on kao ni Peyrac nije volio ni sa kim dijeliti ženu koju je volio, ali tim se nezgodama izlažu svi oni koji se povezu s ljepoticama koje je priroda obdarila svim onim čarima koje čo¬vjeka usrečuju, uključujuči u te čari i sve pohote što ih izazivaju. I ova, ovdje, pustopašna i nemirna grofica de Pey-rac, bila je obdarena svim tim čarima i znala se nji¬ma koristiti. Utoliko gore za Pevraca... ! Dok mu je nježno čistila ogrebotine, Vanereick je uzdrhtalih nosnica, uživao u njenu bliskom, lakom i prolaznom mirisu pokošenog sijena, istini za volju, u divnom mirisu žene, prave plavuše, mirisu koji je budio u čovjeku želju da dublje zaroni u tajnovitost njene zlatne puti. Koristeči 6e, da tako kažemo, umorom ranjenog^ borca, on je dok je sjedio, tobože da bi se pridržao, obujmio Anñeliku oko bedara. Imalaje divan struk. Uspio ga je samo naslutiti, jer se ona odmah spretno izmakla. 408 Mislio je pri tom kako je, gola, morala imati divne pune oblike, mada je na prvi pogled zahvaljujuči čari¬ma, gipkosti pokreta, to njeno prekrasno tijelo skrive¬no odječom izgledalo sitnije i nježnije no što je tt stvarnosti bilo. Iskusno oko veselog gusara nasluči¬valo je njegove savršene oblike koji su se sigurno isticali skladnim linijama počevši od šije pa sve do bedara. Bilo je to tijelo u isto vrijeme i Venere, bo¬ginje ljubavi i Diane, boginje lova. U svakom slu¬čaju vrlo snažnog ustrojstva, u što se uvjerio kad je ona običnim pritiskom ruke bez ikakvih obzira pre¬kinula njegovo snatrenje i jednim jedinim ga pokre¬tom posadila na noge baš kao što bi bila uradila s ne¬kim djetetom isuviše tromim, po njenu mišljenju. — Evo sad ste potpuno izliječeni od gnjeva go¬ spoñe Ines, dragi prijatelju. Sutra ogrebotinama nečebiti traga! On joj namigne svojim natečenim okom u znak r azumi j evanj a. — Ja to isto i vama želim, isuviše ljepa gospodo! Vidim da su se jučer u svemiru sukobile planete Ve¬ nera i Mars i da smo obojica bili žrtve te nesloge

bogova... Anñelika se samo iskesi osjetivši oštru bol na lijevoj strani svoga lica. Toliko je od jutros posla obavila da se njen očaj donekle ublažio. Zahvaljujuči ¦prirodnoj otpornosti njene neukrotive naravi, njen je optimizam ponovo uzimao maha te se umalo nije-nasmijala Vanereickovoj prunedbi o neslozi izmeñu, boginje ljubavi i boga rata. Videči da se izmeñu njih uspostavio prijateljski odnos, on joj ispotiha šapne: — Slušajte, ja znam što je ljubav i ja nisam strog prema mukama ljepih biča čak ni onda kad te muke nisam ja izazvao. Želite li doznati novosti o Zlatobradom? Anñelikino se lice sledi i ona ga osine bijesnim pogledom uvrijeñena što ju je on, onom svojom slo¬bodom kojoj se ništa nije moglo zamijeriti, svrstao meñu lake žene, i što je to u isto vrijeme bila uvreda 409 i prema grofu de Pevracu. Sad je bila sigurna da ot¬kriča Kurta Ritza nisu ostala tajnom. Posvuda se sada naklapalo o njenim ludorijama i o neugodnosti¬ma što ih je mužu pričinila. Uza sve to, mučena sudbinom koja je Colina za¬desila, nije se mogla suzdržati a da ne promrmlja vrškom usana* — Da . . . ! Što se dogodilo sa Zlatobradim? — Pa da vam pravo kažem nitko o tome ništa ne zna. Naprosto je nestao! — Nestao? — Jest, nestao. Zamislite, njega uopče nije bilo na brodu kad smo napali na brod. Njegov je zamjenik upravljao obranom. Neki pričaju da je u toku noči napustio brod u malom čamcu, a da nije kazao ni kamo ide ni kada če sa vratiti. Preporučio je svom poručniku Parssempuyu da se drži u blizini Gouldsboroa, ali dobro skriven meñu otočjem, sve dok se ne vrati i ne dadne druga nareñenja. Možda je kre¬ nuo u izviñanja, da ispita postoji li neki drugi način da ovaj put napadne na Gouldsboro? Samo što smo ga mi brzinom pretekli. U samu zoru je šebek gospodina de Pevraca otjerao Marijino srce sa sidrišta. Nastalo je gonjenje, pristajanje uz bok, borba prsa u prsa To je sve. Mi iz Gouldsboroa, mi smo pobjednici! Sto se tiče Zlatobradog, ma gdje se nalazio, s njim je

gotovo. Mislim da se dugo vremena neče za nj čuti na morima i oceanima! — Hvala vam, gospodine. Anñelika se vrati u luku. Sunce nikako da zañe za obzorje. Prašina i dim su se prelijevali u žutoj i zlatnoj boji. Vručina koja je bila ubitačna usprkos stalnom puhanju vjetra, naposlijetku je popustila. Privučeni grmljavinom topova, Indijanci su na¬hrupili iz šuma donoseči krzna da ih na brodovima trampe i divljač čije meso sigurno neče biti na odmet da se napune želuci svih onih pridošlica. Engleski i francuski mornari, gusari pa čak i ranjenici koji su se mogli kretati svi su potrčali da pazare. Na tim je obalama bila neobično razgranata trgovina krznima 410 jer se iz- nje mogla izvuči vrlo velika dobit. Trampilo se svašta: kape, duhan, rakija, naušnice pa čak i dr¬vene i kositrene kašike koje su, uz noževe, bili naj-dragoceniji predmeti svakom mornaru. Pa čak su i ¦zarobljenici, kroz daske svoga zatvora vikali Indijancima da se približe da bi im zatim nudili razne trice za trampu. Ovom zgodom Anñelika je meñu zarobljenicima našla još jednog od svojih starih poznanika s Rta Maquiot. U bici što se odigrala toga jutra mnogo je valja¬nih mladiča izgubilo živote, ali je zato preživio Hi¬jacint Boulanger. Pravio je strašan nered te su ga več dvaput morali istuči da bi ga nekako primirili. — Ovaj ovdje je po svom zanatu mesar, prema tome neka suši i peče meso — naredi Anñelika. — Na tom poslu neče biti škodljiv, več če se, naprotiv, pokazati korisnim. Poslije toga se okrene k njemu i stane ga oštro gledati. — Nemojte me tjerati da požalim što sam vas pustila na životu, jadna nakazo od čovjeka! Ako više volite da vam se vežu ruke i noge nego da obavljate posao koji vam je po volji, brzo če biti udovoljeno vašoj želji. Ali molim vas da shvatite kako je u vašem interesu da me poslušate. Vi nemate drugog izbora do da postanete krotki kao janje inače čete završiti na vješalima kao opaka i beskorisna zvijer što, u stvari i jeste. — Poslušaj Hijacinte! — dovikne mu Aristid sa svog ležaja. — I sam znaš da se s njom nema smisla svañati, a osim toga, ne zaboravi da je ona skrpila

trbušinu tvog obalnog brata! Upokoren, strašan je mesar kimnuo glavom da je shvatio i poñe, mašuči svojim dugim majmunskim ru¬kama, da skuplja zelena drva kako bi pripremio vatru za sušenje'mesa. Anñelika meñu posadom odabere još dvojicu ih' trojicu mesara po zanimanju, pridruži ih Hijacintu Boulangeru na malom žalu što se nala¬zilo po strani. Kraj njih postavi jednog stražara da ih 411 Im. Čuva, a njima naredi da deru, sijeku, da djelimično peku, a djelimično suše na dimu jelene i srnjake što su ih Indijanci donijeli. Zamaman mirs pečenog mesa koji se uskoro ra¬širio zlatnim sumrakom, sjeti se da čitav taj dan nije ništa okusila. Pa čak ni sinoč, pa ni... do vraga ... sjeti se da je poslijednji put jela u tvrñavi Pentaquet u Zaljevu Penobscot, i to u društvu baruna Saint--Castinea i oca Vernona, isusovca. Čitava vječnost je otada prošla... ! Čitava vječnost, a ona je nekako predosječala da još nije došao kraj njenim mukama. Susret sVanereickom ju je malko razvedrio. Sad kad je znala da Colin nije bio ubijen, osječala se bo¬lje. Na koncu konca, nije li Vanereicke imao pravo? Da li je bilo potrebno stvarati dramu i uništiti dva života, zbog najobičnije sitnice? Svakako, Joffrev nije bio muž s kojim se lako izlazilo na kraj, ali ona se mora odlučiti i riješiti se več jednom svog straha... „Kazat ču mu... Pa dobro, kazat ču mu isti¬nu. .. Reči ču da ga nisam prevarila koliko on mi¬sli... Da je Zlatobradi bio Colin. .. Shvatit če... Nači ču več riječi potrebne da shvati. Danas je več bolje nego jučer. Ponovo smo se našli na zajedničkom poslu... Život ga je prisilio da se sjeti, mene, svega što nas veže . .. Nismo li mi upoznali i druge bitke, i druga razdvajanja, druga ... izdajstva. Sve smo pre¬preke savladali i uspjeli smo se ponovo nači i zavoljeti, i to jače nego ikad." Osdm toga, nisu više bili djeca, nisu više bili ne¬pomirljivi i neiskusni kao što to biva u mladosti. Pro¬šli su kroz život koji ih je naučio da upoznaju cijenu pravih osječaja i ono što treba prihvatiti, a što žrtvo¬vati da bi sačuvalo ono najbolje i najvrednije u tom životu. Isuviše monogo drugih ljudi zavisi od njih. Treba takoñer da mu i to kaže. Oni nisu imali prava da ih oslabe, da ih obmanjuju. Sjetila se svoje djece, osobito Cantora koji se sva¬kog trenutka mogao pojaviti' pred njom. 412

Netko joj je kazao da ju je njen mlañi sin pošao tražiti u Zaljev Casoo. Odlanulo joj je kad je čula da je odsutan. Ali malo poslije toga stigla je vijest da je Rošelac stigao tačno na vrijeme da sudjeluje u jutro¬šnjoj pomorskoj bici, a sad je još uvijek patrolirao izmeñu otoka. Radi Cantora je takoñer bilo potrebno da što pri¬je doñe izmeñu njih do objašnjenja i do pomirenja, prije no što glasovi i brbljanje doñu do ušiju osjetlji¬vog dječaka. Još večeras če pokušati da se nañe na¬samo s Joffrevem. Ali dan još ne bijaše završio, a ona je morala još stotinu stvari obaviti. U gostionici gospoñe Carrere 'okrijepi se klipom još mliječnog kukuruza koji je na brzinu1 ispekla na žeravici, a zatim ga isto tako brzo pojela nadgledajuči pri tom pripremanje jednog uvar-Jca od biljki. Nije više imala ni kukute ni pokrina da bi proizvela svoje umirujuče pilule, ali če ih nadomjestili tamjanom, klinčičima i istočnjačkim makom. Trčala je od kuče do kuče, prevrnula sve zalihe tvrñave. Net¬ko joj reče da se na Neustrašivom nalazi neki „čovjek s mirodijama", kakvih ima na mnogim brodovima, mornar koji uvijek ima u svojim džepovima ili u uglo¬vima svoga sanduka pregršt ovoga ili prstovet onoga što je pobrao po svim krajevima svijeta. Prepoznat če ga po tome što je imao crni povez preko jednog oka i što ga je posvuda pratio njegov rob, divljak s Carai-ba, maslinaste • puti, koji je oko vrata nosio čarobni zeleni kamen obješen o pamučnu vrpcu. Neče biti do¬voljno ako obrati pažnju samo na crni povez kao znak raspoznavanja jer je bilo dosta jednookih ljudi meñu ratnicima s mora. Jedan dio posada se iskrcao s brodova i sad je logorovao na zapadnom kraju velikog žala. — Večeras če bita svi pijani kao spužve ¦— govo¬rila je gospoña Carrere kao osoba koja se razumije u to. Ona je bez prestanka punila čaše zdravih mornara pivom, vinom, rumom i rakijom... Istina je, meñu¬tim, da su ponekad plačali biserima i zlatnim novcem. 413 ., lik.

Dovažan u čamama plijen s Marijina srca bio je pohranjen, popisan, a sastojao se od bačvica, bačava, sanduka, vreča, što se sve odlagalo pod zadovoljnim očima mornara svih narodnosti od kojih če svaki od svega toga plijena dobiti svoj dio. Pričalo se da je bio opskrbljen svim i svačim brod gusara Zlatobradog.

Računovoñe sa svakog broda su se uzvrtjeli oko trgovačke robe, ispisujuči svote i stavljajuči pečate. Bilo je tu brazilskog duhana, šečera jedanput proči¬ščenog, bijelog šečera, riže, ruma i vina, a onda žive¬žnih namirnica kao na kakvom trgovačkom brodu: buradi graška, boba, slanine, biškota, pa poneka de¬likatesa kao: burad sa svinjskim ušima, sedam sudova punih guščijih bataka, pršuta, sira, sušenog voča, boca s octom, ulja, grožñica, naposljetku našao se tu i mali zatvoreni sandučič, nevjerojatno težak. Svi su smatrali da sadrži dragocijene dragulje i glasovite smragade iz Caracasa... Dva stražara su postvljena da čuvaju taj sandučič prije no što če biti prenijet u tvrñavu grofa de Pevraca. Držeči rukom kraj svoje suknje, Anñelika se pro¬gura kroz bučnu svjetinu. Privučeni raznim prizori¬ma, Englezi s Champlinova logora, a isto tako i hu-genoti iz La Rochellea rado su dangubili u toj gužvi. Pokraj zapaljenih vatara engleski su i francuski mor¬nari pričali dječacima nevjerojatne gusarske zgode doživljene u plavim daljinama Caraiba gdje su se bli¬stala beskrajna bijela žala, gdje se pije rum izmiješan s mliječnim i svježim sokom ogromnih i dlakavih ko¬kosovih oraha. Jedna djevojčica u crvenoj haljinici skoči Anñe-liki o vrat'a da je ova gotovo nije ni prepoznala. Izgleda da se mala Engleskinja neobično ugodno zabavljala, a isto tako i Dorothv i Janeton, djevojčice iz Monegana. Još nisu počeli s učenjem biblije i čitanja. Anñelika, naposljetku, otkrije čovjeka s mirodi¬jama, kojega je pratio njegov polugoli rob s Caraiba. Od njega kupi neke stvarčice. Uvečer se zlatna slika Djevice pozadi Marijina srca, sva iskrila. Brod je bio napola nagnut zbog ošte¬čenog podvodnog dijela. Njegove žive boje su se odra¬žavale u treperavoj vodi zaljeva. Sto se noč više spu¬štala, to su lica Djevice i anñeli više bila nalik no¬stalgičnim i blagim priviñenjima koja kao da su bdje-la nad šarenim mnoštvom okupljenim na obali. Pro¬doran vonj zaljeva naglo se isparavao iz crnih i jodom prožetih alga, jer more se povlačilo i u to morsko ispa-ravanje što ga je donosio vjetar i miješao s dimom va¬tara i mirisom pakline, uleti neka žena i kao pomahni-tala stane plesati uz zvukove kastanjeta. Njena široka suknja obrubljena bojom plamena obavijala ju je na trenutke čitavu tako da se činilo kao da sve gori. Njen oštar i izazovan pogled klizio je neprimjetno kroz pretjerano namazane trepavice crnim Učilom. Dugo je pratila Anñeliku koja je tuda prolazila. — To je Ines — netko joj reče — ljubavnica ka¬petana Vanereicka. — Čini se da isto tako dobro ba¬rata nožem kao i kastenjetama.

Anñelika se zaustavi. Trenutak je posmatrala mač¬ju ljupkost i uzavrele pokrete „tigrice". Te je večeri čitav Gouldsboro odjekivao pje¬smom, smijehom i krikovima, ali takoñer i jaucima ranjenih, umiručih i pobjeñenih. U tom grozničavom nemiru, u tom metežu izazva¬nom pobjedom i porazom, koji smučuje i zavodi u bludnju duhove isto tako kao i zvučna buka valova i vjetra, ñavo rašljastih stopala imao je takoñer sjajnu priliku da pleše, zameče spletke, da prede konce ne¬sreče i nesloge, da vodi svoje pakleno kolo sa svim nevidljivim dusima Zla koji su ga u stopu pratili....

414 415 GLAVA LVIII Pojavio se pred Anñelikom pri svršetku dana pod izgledom čovjeka blijeda lica koji je prolazio obalom zaljeva za oseke, skačuči s jednog grebena na drugi. ¦Činilo se kao da je pješice došao s morske pučine. Anñelika je stajala na pragu gostionice gospoñe Car-rere i prala ruke u čabru kraj bačve pitke vode tko zna po koji put toga dana. Zatim je krišom pokušala premazati melemom modricu što joj se vidjelo na slje-poočici. U toku dana nije joj mogla posvetiti niti. je dan trenutak. Bila je sva izlomljena i nasmrt umorna. — Gospodin de Peyrac vas čeka — reče čovjek — tamo, na onom otočiču. Potrebno je da odmah krenete! — Zar još ima ranjenih? —¦ upita Anñelika ba¦civši oko na svoju otvorenu torbu što joj je ležala po¬ kraj nogu i od koje se ni načas tog.dana nije odvajala. — Možda... Ne znam. Anñelika je oklijevala djelič sekunde. ¦ Gospoña ¦Carrere ju je upravo obavijestila da joj je stavila gri¬jati zdjelicu punu svježe usoljenog svinjskog mesa ,s kupusom da bi se okrijepila i da bi promijenila onu uvijek istu hranu napravljenu na bazi školjki A osim toga, bilo je još nešto, nešto što nije mogla odrediti -tog istog trenutka, a žto ju je odvračalo da poñe za tim čovjekom. — Gdje je vaš čamac? — upita ga. 416

— Nije potrebno uzimati čamac. Dotamo se može Stiči i pješice. Zaljev je pod utjecajem oseke. Naposljetku poñe za njim prešavši prostor što je dijelio obalu od označenog otoka. Ljepljive su alge praskale ispod njihovih nogu uz sitno, šušketavo i krto pucketanje. Blještanje sunca na zalazu u bezbrojnim baricama zasljepljivalo je Anñeliku tako da su je oči od toga boljele. Otočič je bio udaljen otprilike jednu milju, odi¬jeljen od kopna lancem podvodnih grebena i obrasao, po običaju, crnim borovima koji su poput kopalja str¬šili u nebo, zatim borovima s krošnjom sličnom sun¬cobranu, te zelenim grmovima i brezama. Žalom od tamnocrvenog pijeska uspinjalo se prema gustom šu¬marku. — Krenite tamo — reče čovjek pokazavši rukom prema rubu šumarka. — Nikog ne vidim ... — Malo dalje se nalazi čistina. Gospodin de Peyrac se nalazi tamo i čeka vas u društvu nekih osoba. Govorio je jednoličnim i ravnodušnim glasom. An¬ñelika ga pogleda. Čudila se njegovu bojažljivu izgle¬du i pitala se kojoj li je posadi mogao pripadati. Polako se uspinjala žalom. Noge su joj upadale u vlažan pijesak. Napokon dospije do rijeke i sitne trave, a zatim do gušče i bujnije. Stvarno, izmeñu stabala je postojala čistina, a usred nje stara olupina nasukanog broda. Avetni se obris broda u zelenoj sjeni nagnuo u stranu, izdižuči se iz trave, grmlja i povijuša. Bila je to mala karaka iz prošlog stolječa, od jedva sto dvadeset tona nosi¬vosti. Još su se vidjeli žljebasti stupici i nejasan oblik izglodanog i napola trulog pramca koji je sigurno pred¬stavljao mišičavo poprsje i kosmatu glavu nekog mor¬skog boga. Krmnica je bila na pola zatrpana kame¬njem, jarboli polomljeni, meñutim prednji jarbol s« gubio u krošnji, put crvenih lišajeva, crnih gljiva 417 27 Anñelika u Iskušenju VTH Bit če da je neka oluja, podvodni val, ekvinoñ-jalna plima veča i golemija od uobičajenih, bacila tu olupinu u tu lisnatu spilju, a zatim se povukla osta¬vivši je zuvijek tu. Jedna ptica zazvižduka jasnim i veselim glasom. Njen pjev je još više istaknuo tišinu tog pustog mjesta.

Istog se trenutka Anñelika sjeti zašto je u prvi mah oklijevala da poñe za čovjekom blijeda lica, a što joj nikako nije prije palo na pamet. Naime, ne¬koliko trenutaka prije no što se pojivo ovaj čovjek pred njom ona je vidjela grofa de Pevraca kako se duž obale uputio prema hambaru gdje su bili zatvo¬reni zarobljenici. Prema tome, nije mogao u isto vri¬jeme biti i tamo i ovdje. Okrene se da bi zovnula neznanca koji ju je doveo ovamo. Meñutim, njega više nije bilo. Zbunjena i obuzeta osječajem opasnosti od čega su je podilazali srsi, svrati očima prema starom brodu. Čula se samo buka valiča kako zapljuskuju grebenove i požudni čurlici neke ptice koji su se ponavljali u pravilnim razmacima, kao neki zov ... kao neko upo¬zorenje. Anñelika se uhvati rukom za pojas mada je znala da za njim neče nači nikakvo oružje. Potištena, zazirala je od toga da otvara usta da bi nekoga dozvala. Nije se usudila narušiti tešku i toplu tišinu. Bojala se da ne postane svjedokom nekog stra¬nog otkriča. Kad je naposljetku odlučila da napravi tiho po¬kret u namjeri da se povuče, začuje šum iza olupine. Bio je to težak, travom i mahovinom prigušen korak, ali njoj se činilo da se zemlja ispod njega trese. Anñelika se osloni o gnjilu kobilicu broda. Srce joj je od straha zastalo u grlu. Navečer tog dana koji ju je stavio na veliku ku¬šnju, koji je iscrpio sve njene snage poslije noči, uža¬sne noči provedene u suzama i bolu, napredovanje tog koraka koji se primicao trom i težak kao Sudbina, a koji nije pripadao ni njenu mužu, ni nekom mornaru ili Indijancu, koji radije hodaju bosonogi, pa čak, ni, tko zna, nekom ljudskom biču, raspršio je sve njene snage i razbudio u njoj sve sujeveme strahove njena djetinstva. Kad se golema sjena ocrtala sa strane broda, isti¬čuči se nejasno na tamnosivoj pozadini stabla, ona je povjerovala da pred sobom vidi krvoloka ili diva.

418 17«

419 GLAVA LIX Probivši se kroz grane, jedna zraka osvijeti pla¬vu i nakostriješenu kosu i bradu Zlatobradog. — Jesi li to ti? — upita je on. Buduči da nije ništa odgovorila, on oprezno poñe naprijed. Njegove teške čizme, čiji su spušteni posuvraci otkrivali ogromna i opaljena koljena, mrvili su travu nježnih cvjetova. Imao je na sebi kratke hlače, bijelu košulju raskopčanu oko vrata i kožnati prsluk bez ru¬kava koji je stezao široki opasač. Ali o njegovu opa-saču nisu bila zataknuta četiri pištolja, a niti jurišna sablja. I on, gusar, takoñer je bio bez oružja. Kad se našao na nekoliko koraka od Anñelike, zaustavi se. — Zašto si mi poručila da doñem ovamo? — upi¬ ta je. — Sto si od mene htjela? Anñelika odmahne glavom, niječno i žestoko. — Ja te nisam pozvala ovamo — naposljetku us¬ pije procijediti. Normandijčeve plave oči oštro su je motrile. Ča¬rolija od koje se nije mogao braniti čim bi se našao u njenu prisustvu, več je počela djelovati na nj. S njegova lica nesta izraza progonjene zvijeri, a srce mu se raznježi. — Kako si blijeda, janje moje malo! — reče on nježno. — A što ti je to na licu ... ? Da nisi ranjena? On pruži ruku i vrhom prstiju dotakne natučenu sljepoočicu. 420 Anñelika se strese od glave do pete. Prvo zato što je taj laki dodir izazvao bol na ozlijeñenom mjestu, a drugo što joj je strašna misao sijevnula mozgom. Ona je bila sama na tom otočiču s Colinom! A ako se Joffrev odnekud pojavi... — Nije to ništa — poviče ona satrvenim, divljim i očajnim glasom. — Sto brže nestani, Coline, spasi se... Treba da ja krenem. I potrči niz travnatu padinu prema obali us-mjerivši k prolazu što je prolazio preko zaljeva. Kad je stigla do njega, zaustavi se kao ukopana. More je nehajno prekrilo blistavom prozimošču svojih voda grebenove koji su još čas prije bili otkri¬veni. Ogroman val pojuri u napad na žalo uskipjevši u pjeni.

Anñelika uze kao luda trčati duž obale otočiča. Skoči na vršak jedne još nepreplavljene stijene, a zatim na drugi. Uto joj jedan val smoči noge, a drugi je umalo nije srušio. Čvrsta je ruka zgrabi i povuče natrag. — Sta radiš? — reče Colin PatureL — Ta i sama vidiš da nadolazi plima. Anñelika podigne prema njemu užasnute oči. — Opkoljeni smo na otočiču — promrmlja. — Izgleda tako. — Ali ja moram, otiči! ¦— Nema čamca — otpovrne Colin, Ali to je nemoguče! Ti sigurno imaš čamac! Kako si inače mogao doči ovamo? — Ne znam kako sam ovamo dospio — odgovori on dosta zagonetno. — A gdje je čovjek što me je ovamo doveo, gdje? Zar ga nisi sreo? Imao je lice poput loja bijelo. . Odjednom Anñelika klone i uhvati se za posu-vratke Colinova prsluka. — Coline, to je bio ñavo! Sigurna sam u to! — Smiri se — reče joj obujmivši je rukama. — U zoru če se more povuči... Ona se istrgne iz njegova stiska očajnički kri-knuvši. 421 — Ne! To je nemoguče... ! Ne mogu ovdje či¬ tavu noč provesti... s tobom ... baš nikako s tobom. Ponovo poleti prema vodi. Počela je otkapčati odječu što ju je imala na sebi ali je Colin ponovo zgrabi. — Sta ti. pada na pamet? Zar si poludjela? — Preplivat ču ako bude potrebno. Utoliko gore! Stignut ču gola u Gouldsboro, ali ovdje neču ostati. Pusti, me! — Ti si luda! — ponovi Colin. — Strujanje vode je isuviše opasno i ti. češ se udaviti u nekoj rupčagi. — Utoliko gore! Radije ču se udaviti ... Pusti me, kažem ti! — Ne, neču te pustiti! Ona se poče otimati iz njegovih šaka kao da je pomahnitala. Uzalud. Colin ju je čvrsto držao za mi¬šice svojim željeznim šakama. Taj ju je stisak strašno bolio, ali je on nije ispuštao. Osječala je da se ne može odrvati

njegovoj herkulskoj snazi. Iznenada je podigne kao slamčicu da bi je odnio prema povišenom dijelu obale. Držao ju je a da nije kazao niti rijeci dok je god nisu napustile snage i živci i dok se jeca¬juči nije srušila na njegova prsa. — Izgubljena sam... ! Izgubljena sam ... ! Nikad mi neče oprostiti! — To te je „on" udario... ? — Ne! Ne! Nije to bio on ... ! Oh! Coline, pa to je užasno... ! On je doznao ... ! On je doznao ... ! Sad me više ne voli ... ! Oh! Coline! Sto če od mene biti? Ovaj put če me zaista ubiti! —Smiri se. Ljuljuškao ju je, stisnuvši je snažno uza se da bi svladao nesuzdržljivo drhtanje što ju je kao groznica treslo. Kad se malko smirila, Colin Paturel podigne oči prema prvoj zvijezdi što se upalila na smragad-nom nebu. Nočna se magla pružila po moru i skrivala *je svjetla Gouldsboroa. Bili su zaista sami. Colinov po¬gled se spusti na plavu glavu što je našla zaklon na njegovu ramenu. 422 — Sve to nije tako strašno — odjednom če on svojim dubokim glasom. — Zasad nam ništa drugo ne preostaje do da pričekamo dan. Plima je plima... ! Poslije če se vidjeti. Umirite se, gospoño de Pevrac. To njegovo zaklinjanje i iznenadan prelazak na „vi" djelovalo je na nju kao da ju je tko bičem ošinuo. Smirila se, ali se još uvijek tresla kao životinja na umoru. Iznenada ju je podsjetio na njenu žensku čast, na to da je žena grfa de Pevraca. — Je li vam sada bolje? — upita je. — Jest, ali ... pustite me. — Pustit ču vas kad mi obečate da se nečete na¬ glavce baciti u vodu i da čete mirno i mudro čekati dok prolaz za Gouldsboro ne bude bez opasnosti, po vas. Onda? On se sagne nad nju, otkrije joj lice, gledao ju je nježnom ironijom, kao nerazumno dijete koje treba privesti pameti. •— Obečano? Anñelika potvrdno kinine glavom. Tek je sada ispusti. Ona napravi nekoliko nesi¬gurnih koraka prije no što se spustila na pijesak.

Sve ju je tijelo boljelo:, ruke, šija, glava. Posvuda je bila izudarana. Ah! Sječat če se dok je živa svog povratka u Gouldsboro i tog dana».. ! Grč joj za-svrdla u želudcu. — Sa svim onim što sam prošla i doživjela ja, eto, umirem od gladi! — poviče bijesno. — Pa to je nepojmljivo! Colin se bez rijeci udalji, vrati se s naramkom su-haraka, upali vatru izmeñu tri kamena i ponovo se udalji. Nešto kasnije pojavi se noseči ogromnog hlapa, plavioaste boje, s kojega je curila voda i koji se uz to vrpoljio srdito pokrečuči svoja golema kliješta. — Evo jednog druga koji če nam pomoči da nam vrijeme što brže proñe reče. Spretno je okretao ljuskara na žeravici sve dok mu kora nije postala jarko crvena. Zatim mu strgne užareni oklop i najbolji dio mesa pruži AnñeliM. Čvr¬sto i bijelo meso, izvrsnog ukusa okrijepi joj i tijelo 423 i dužu te joj se pod tim utjecajem njen položaj činio manje tragičnim. Colin ju je promatrao kako jede, očaran onim nje¬nim dobro mu znanim pokretima kojima se uvijek divio zbog njihove nedostižne ljupkosti. Kako je samo bio blesav nekoč! Gledajuči je samo kako jede morao je pogoditi da je bila velika gospoña ... ! Ona je tako vješto držala jelo meñu prstima, s takvom je nehaj-nošču zabadala zube u nj i takvom ljupkošču sve te pokrete izvodila da je sve to samo za kraljevskim stolom mc^la nučiti... Mada je pohlepno tažila glad, 'dušu su joj toliko morile brige da uopče nije primječivala Colinov po¬gled na sebi. Cesto je u Wapassouu snatrila o ugodnom trenutku što ga mora sebi priuštiti kad se vrati, u Gouldsboro, to jest da u društvu djece i prijateljica ispeče jednog hlapa ili jastoga u šupljini neke litice. Nikad nije ni u snu bila u stanju pomisliti da bi se zbivanja mogla tako vraški zapetljati u ovim tminama. Wapassou je sad bio na kraj svijeta. Sad joj se čak činio dalekim i otac Vernon, to jest Jack Mervvin, isusovac nepro-ničnog pogleda u čijim je zjenicama vidjela kako je iznenada bljesnula živa iskra kad ju je pogledao. To je bilo jučer... ! Bilo je upravo jučer kad je isusov-Čev sanjarski glas prošaputao: „Kad vrag u nešto umi¬ješa svoje prste, onda to ide vrlo brzo ... Vrijeme se zaustavi ... Sve se dogaña izvan vremena..." Nema tome ni tri dana što se zabavljala i plesala na Moneganu. Savjest joj je bila mirna. Ništa tako ozbiljno nije sebi predbacivala. Danas je shvačala da je vrlo lako zauvijek mogla izgubiti Joffrevevu lju¬bav, a možda čak i život.

— Strah me je — reče poluglasno. — Ovdje je sve puno zlih duhova. Osječam kako bazaju oko nas, kako nas vrebaju i žele našu propast. Pruživši se s druge strane vatre, oslonivši se o la¬kat, Norniandijac je nije ispuštao s očiju. Činila mu se tako blijedom, na svjetlosti vatre, da nije riječi izustio, 424 Digne se i poñe prema moru da u njemu opere prste, i taj ju je pokret sjetio njena ubitačnog zadatka tog dana iz kojega je dospjela u ovu nočnu tišinu, tupa i polomljenih kostiju. — Moja odječa vonja po krvi, prašini, po znoju nesretnika, po smrti ... Koliko li je duša danas na¬ pustilo zemlju... Ne mogu više! Ponovo sjedne i nehotice, to jest i ne misleči, pri¬bliži mu se. — Pa ispričajte mi šta se sve dogodilo u Gouldsborou i u zaljevu? Gadarije, kladim se? To su se „oni" protiv mog broda na smrt okomili? — Jest! I „oni" eu ga zarobili. Sad se nalazi u luci napola potopljen. Polovica je vaših ljudi pobijena, druga polovica je dopala ropstva ili su ranjeni ... Ovaj put je s vama gotovo, Zlatobradi! Više nečete biti na smetnju poštenim ljudima... A gdje ste vi bili za to vrijeme? Nemalo se začudila zlovolji I žestini što ih je uno¬sila u svoje riječi, želji što ju je spopala da ga i ona udari. Obuhvativši rukama koljena sjedila je sva napeta i neprestano gledajuči na onu stranu gdje se nalazio Gouldsboro mučena snažnom, željom da se što prije tamo nañe. Magla je bila dosta gusta ali su se kroz nju pro¬bijale, kao velike riñe zvijezde, vatre zapaljene na krajevima rtova i na vršcima najopasnijih grebena da bi se brodove upozorilo na opasnost. U zaštičenim mangalama gorjeti če čitavu noč komadi smole. Na trenutke kad je jeka morskih valova bivala, nešto tiša, Anñeliki se činilo da zamječuje zujavu buku luke i u nekoliko navrata paluoanje svjetla po kučama ili fenjere brodova na sidrištu, i to jasnije i bistrije nego svjetla svjetionika. Sto li se dogañalo tamo? Jesu li primijetili njen. nestanak? Da li su je tražili. „Nije važno", mislila je, „ja sam ionako izgub¬ljena, izgubljena!" 425

Colin je ostao nijem i kao smrvljen sudbinom i ¦novostima što mu ih je ona onako grubo saopčila. Iza njih se dizao mjesec, golem, bezobličan, žut, okružen prozirnim velom magle. Njegova se blijeda svjetlost rasula po nehajnom moru, po pijesku obale i borila se sa sve slabijim, plamenom vatre. Jedna se jejina. oglasi svojim, sumornim glasom. Odjeda-red se Anñelika trgne ispunjena i strahom i nadom. Učinilo joj se da je opazila ljudske likove kako se miču meñu liticama i kako plivaju u valovitom mo¬ru. Ali to je bila mala skupinica foka koje poslije nekoliko nestašnih skokova nestanu na pučini, nema sumnje, prestrašena pojavom ljudskih biča na žalu gdje su dolazile da se odmore. Njihovo kratko i tužno .štektanje daljina je ubrzo prigušila. Nitko te noči neče vile doči na otočič Starog broda. Anñelika je s Colinom proživljavala još jednu noč koja je samo njima pripadala, jednu od onih osam¬ljenih noči kakvu samo bjegunci znaju, samo odba¬čeni, osuñeni i progonjeni ljubavnici, jednu od onih noči kakvu su nekoč u pustinji podijelili. Noč nježnu ili ispunjenu strahom, okruženi neprijateljskim osje¬čajima svijeta, noč što približava promrzla srca, uz-drhtava tijela. Colin Paturel se pokrene. — Tako dakle, sve sam izgubio — reče kao ña govori samom sebL — Ovo je drugi put... Ne, tre¬či... A možda i četvrti ako čemo pravo. To je život gusara i bijednog mornara. Otputovati... otputo¬vati na modrim valovima. Daleko, tamo prema jugu. Stiči jednom, drugi put. A zatim naiñeš na neki brod, na podrugljivo zavijanje vjetra, na život koji se njiše, koji treba ponovo živjeti... Dvanaest godina sužanjr stva u Maroku... Pobjegneš, otploviš, stvoriš nešto, nekakvo bogatstvo... I ponovo siromah kao crkveni. naš... Da čekaš smrt... ili koji drugi život... ? Nek žalo gdje češ ostati sam... i to je sve. Anñelika je slušala taj njegov monolog od kojega joj se srcedjepalo, mučeno mračnim grižnjama. 426

— I vas... i vas sam takoñer izgubio — nastavi on zagledavši se u nju prodornošču onog plavog po¬ gleda od kojega se ona nije mogla braniti, koji ju je svaki put ponovo smučivao. — Prije, prije sam imao vas, vaš lik je bio uvijek prisutan u mom snu, a vaše žensko lice bilo je moje bogatstvo. Danas je svega nestalo.

— Coline! Coline! — poviče ona. — Dragi moj prijatelju, vi me mučite tim svojim riječima. Zar sam vam toliko zla učinila, ja koja sam vas toliko volje¬ la... Zašto te jadikovke... ? Ja nisma vrijedna tolike muke. Vi ste obožavali uspomene samo zato da biste •beskorisno mučili svoje srca Ja sam žena kao i sve druge. Slučajno sam se našla na vašem putu, kao i mnoge druge žene na putu jednog mornara ... Pitam se što ste našli zadovoljstvo na onoj nesretnici opaljene puti kakva sam onda bila, praznih stopala, tijela sama kost i koža, koja se vukla po pustinjskom pijesku za vama, samo vam smetajuči svojom iznemoglošču ... ? — Ne pokušavajte uništiti, niti objasniti ono što je bilo — blago otpovme Colin. — Ja sam od vaših jadnih i krvavih tabana, od vaših ispucanih usana, od vaših suza koje su vam solile obraze, od vašeg tijela koje svakim danom bijaše sve sitnije, sve krhkije pod providnom koprenom burnusa, stvorio tajni raj mojih dana ... A osim toga, otkuda vi možete znati kakvim „čarima" jedna žena kao što ste vi pogaña srce običnog čovjeka, srce koje se ničim obraniti ne može. Ono što vaše oči i vaš osmijeh obeča, vaše ti¬ jelo još obilnije daje... Od toga se ne može izliječiti. Jer ne postoji jedna jedina žena na tisuču koja bi... Možete lutati čitavom kuglom zemaljskom a da je ne nañete, a da je nikad više ne nañete. Pošto ste upoznali takvu ženu, druge žene više ništa ne znače, druge žene predstavljaju pakao... ! Posljednje reči je izgovorio s toliko gorčine da se silno iznenadio kad je čuo da se ona smije. — Hajte, hajte, ništa vam od svega toga ne vje¬ rujem — otpovme ona veselo. 427 — Kako? — poviče on uspravivši se i napola bijesan. — Kad kažete da druge žene ništa ne predstav¬ ljaju, da su pakao, vi pretjeravate da biste me raz¬ nježili, ali ja vam ne vjerujem! Ljudi su isuviše po-

hotljivi a da se ne bi okoristili zgodnom prilikom pa čak i onda kad u srcu nose neku vječnu ljubav. — Ah! Vi to vjerujete? — A zašto ne bih. Dovoljno sam vidjela i pro¬ živjela i u tom pogledu prilično iskustvo stekla! — Znači da sve ono što smo preživjeli onih straš¬ nih dana, gonjeni kao divlje zvijeri kroz pustinju, da je svaki onaj zagrljaj, svaki poljubac što ste mi ga dali, bio čef tijela, zgodna prilika, kao što rekoste? — Coline, ne govorite tako, ne griješite duše. U prvi mah sam vas smatrala gospodarom, šefom od kojega me grdan strah spopadao. Poslije ste me no¬ sili, štitili, učinili me stretnom — njen se glas spusti do mrmora — vrlo sretnom! Coline Paturele, vi mo¬ rate tražiti oproštenje za riječi što ste ih netom iz¬ rekli. Na koljenima me morate moliti da vam. opro¬ stim! Slušao ju je očaran. Polako uspravi svoje golemo tijelo da bd se zatim spustio na koljena pred njom. — Oprostite mi, oprosite, gospoño — reče. Na lijepim .Anñelikinim usnama on opazi kako se pojavio materinski osmijeh koji sve oprašta« — Baš ste ludi, Coline! Žena ispruži ruku i dodirne njegovo tvrdo čelo, njeni prsti proñu kroz njegove guste kose kao kroz kose dječaka. On zgrabi odjedared tu laku ruku i poljubi je u dlan. — Kakvu li moč ti imaš nada mnom — šapne. — Nema sumnje, zbog toga te i volim. Zbog toga što si ti oduvjek bila velika gospoña, a ja oduvijek jedan goljo. — Ne Coldne, ti si kralj! — Nisam nego golač! — Pa dobro, ali u svakom slučaju kralj golača i kvitr 423 Obojica se veselo nasmijale. Odraz mjesečine blje¬sne poput sedefaste iskre na Anñelikinim zubima. Bili su tako blizu jedno drugom, tako povezani nježnošču, da je bio dovoljan sasvim neznatan pokret pa da im ge usne spoje.

Anñelika je znala da ga hvata vrtoglavica. Ona povuče svoju ruku iz Colinove kao da se opekla što je njega do srži uskomešalo. Činilo mu se da mu je tim uzmakom iskazala največe zadovoljstvo što mu ga je iskazati mogla. Ona mu je vračala moč u koju je godinama sumnjao. Uspravi se i udalji nekoliko koraka. Tako, dakle, on, on Colin Paturel posjedovao je moč da uzbudi njenu gordu, prekrasnu, prinčevsku put, a njeno od¬ricanje od sreče bilo je lažno. U Meknešu nije bio razborit i dovoljno vidovit, on koji je „svojim okom" sve vidio što su rado priz¬navali svi robovi, njegovi podanici. Uprkos maur¬skim velovima što su obavijali robinju harema, on je odmah po njenu ponašanju, po finim oblicima nje¬nih gležnjeva i članaka, po istančanim prijelazima njena glasa, po uvijek biranim riječima u kojima se ponekad osječala smjela duhovitost, po njenim paž¬ljivim odnosima prema drugima, po njenim strpljivo¬stima ... i nestrepljivostima, po onom njenom nasto¬janju da prema svima bude pravedna i obzirna, po njenoj odvažnosti takoñer, odvažnosti što je tekla u njenim gospodskim žilama, morao pogoditi da ima posla s gospoñom visokog roda, a ne s nekom se-ljakušom. Skupo je platio svoju zabludu. Strašnog li buñenja, poslije u Ceuti! Kojeg li udarca ... ! „Ali, dragi moj mladiču, makni se več jednom! Ova je žena, nema u to nikakve sumnje, markiza du Plessis-Belliere! Nosi jedno od najblistavijih imena u kraljevini, valjani moj čovječe ... Udovica francus¬kog maršala ... Velika, vrlo velika gospoña ... i šuška se, da je bila,,. nema tome dugo, ljubavnica njegova veličanstva... Pa sam kralj, osobno on je naredio da 429 je se traži! Pusti je, dopusti nam, prema tome, da jft odvedemo u apartmane gospodina guvernera..." „Oni" su je istrgnuli iz njegovih ruku... „Oni" su je onako iscrpljenu odveli daleko od njega. Njegovo srce! Njegovu ljubav! Njenu ljepotu, njegovu sestru iz pustinje, njegovo obožavano dijete ... A on je ostao tamo, pokriven ranama, znojem i pijeskom, nepo¬kretan, tup, čitave sate, kao da su mu „oni" istrgli živo srce iz grudiju, istrgnuli čitavu utrobu iz nje-govja trbuha, ostavivši na, tim mjestima ogromne krvave rupe... Po svim putovima svijeta, posvuda je vukao u sječanju lik te žene! A sad ju je pronašao. Ona se nije promijenila. Još je ljepša, sada, još više žena. Još je uvijek krasi gospodska ljupkost iza koje se kriju bezbrojne vri¬jednosti i... zanosi. Jučer gospoña du Blessds-Belliere, danas grofica de Pevrac. Uvijek skitnica i uvijek nedostižna. Skloni se, mladiču. Sječao se sada s neizrecivom

patnjom u srcu koliko je znala biti dobra i nježna. 2ena najpri¬rodnija na svijetu, najistinskija, njemu bliža i draža od ijedne koju je ikad držao u zagrljaju... Ali ako je istina da ga ne prezire, on če se znati odstraniti, udaljiti se uspomenama na prošlost, jedi¬nim blagom što mu je ostalo, i prepustit če je onom „drugom". Nije li ga molila da joj pomogne da ne pogazi zakone svetih sakramenata ... ? 430 GLAVA LX — Coline, kako to da se nalazite na ovom otočiču?" Tko vas je ovamo doveo? I zašto se niste nalazili na brodu za vrijeme bitke? Anñelikin ga glas trgne iz snatrenja, glas drhtav od uzbuñenja, glas koji je želio skrenuti razgovor u drugom pravcu ne bi li se na taj način oslobodila more iskušenja. Približivši joj se, on je upozna sa sumnjivim do¬gañajima kojih je on tog dana postao žrtvom. Sam je sad priznavao da su se, izgleda, neke zlokobne snage umiješale u igru da bi ih pomutile i dovele u stu¬picu. Tog istog dana u samu zoru, dok se nalazio usi¬dren u maloj dražici kraj poluotoka Shoo Dica, gdje se več nekoliko dana skrivao s namjerom, priznao je, da bi pripremio novi napad na Gouldsboro, jedan ča¬mac s tri mornara u njemu prišao je njegovu brodu. Ti mi ljudi rekoše da donose poruku od gospoñe de Pevrac koja ih je slala iz Gouldsboroa. Molila je ka¬petana Zlatobradog da odmah pohita k njoj jer joj je bila potrebna njegova pomoč. Čitava ta stvar mo¬rala je ostati u največoj tajnosti tako da sa sobom nije smio povesti nikoga od svojih ljudi. — A nisu li vam ti neznanci pokazali poruku, odnosno poruku kojom sam vas je zvala ili bilo kakav znak raspoznavanja s moje strane? — upita Anñelika do največe mjere zaprepaštena. 431 — Vjere mi nisu. A meni nije ni palo na pamet da takvu poruku od njih tražim. Priznajem da pot¬ puno izgubim svoju priroñenu opreznost kad se o vama radi. Znao sam da se nalazite u blizini, u Gouldsborou, i želio sam vas ponovo vidjeti. Na brzinu sam predao zapovjedništvo nad brodom svom zamjeniku i skočio u njihov čamac ne tražeči od njih drugih ob¬

jašnjenja. Magla je bila tako gusta da nisam mogao prepoznati' otok na koji su me doveli i gdje ste mi vi, tobože, rekli sastanak. Počeli smo čekati da se vi pojavite, ali to je trajalo isuviše dugo. Mislio sam. da je magla omela vaš dolazak. Kad je polovicom jutra paljba topova doprla do mojih ušiju, počeo sam gu¬ biti strpljenje. Ne znam zašto, ali predosječao sam da je ta paljba predstavljala napad na moj brod. Oni su okolišali i otezali stvari dok ja naposljetku nisam planuo. Došlo je do tučnjave. Ne jamčim da jedan od te trojice mornara nije u ovom trenutku s onu stra¬ nu života. A što se mene tiče, dobio sam jedan udarac od kojega sam se bez svijesti skljokao na zemlju. Još me i sad boli šija. Kad sam došao k svijesti, nalazio sam se na ovom otočiču i... malo iza toga sreo vas kod starog nasukanog broda. Bijaše se podigao kad je počeo govoriti te se i Anñelika diže i pridruži mu se da bi mogla lakše pratiti njegovo izlaganje. Polako su šetali jedno uz drugo, prošavši uzduž i poprijeko malim žalom, tim nešto svjetlijim mjestom okruženim mrklinom drveča. Njihove su se dvije sjene, crne poput crnog mas¬tila, izdužile po pješčanom tlu. — Kako su izgledali ti ljudi koji su došli da vas traže? — upita ga Anñelika. On slegne ramenima. — Pa bili su mornari. Takvih ima posvuda i ovdje i na Caraibima. Pomalo svih rasa i narodnosti, ljudi koji se služe svim mogučim jezicima... Ipak mislim da nisu bili stranci, več prije bih rekao, Fran¬ cuzi. Anñelika je slušala s mukom tu njegovu priču. Nikako se nije mogla oteti dojmu, tjeskobnoj sigur432 nosti da su bili žrtve zlih duhova koji su se poigra¬vali njima da bi ih smutili. Dogañaji koji su se odvi¬jali takvom brzinom i tako se vraški zapleli da sama više nije znala od koje bi niti počela odmotavati to prokleto klupko. — Coline, znate li vi tko je bio čovjek kojemu ste me povjerili u Zaljevu Casco? Vlasnik one engleske

brodice? — Mislite na isusovca? Anñelika se zagleda u nj razrogačenim očima. — Tako, vi ste znali to? Colin se zaustavi i sanjarskim se pogledom zagle¬da u obzorje. — Stigao je onog jutra — reče. — Pristao je svo¬ jim čamcem uz bitvu. Popeo se zatim na brod. Govo¬ rio je engleski i ja sam ga smatrao nekim od engles¬ kih pomoraca. Htio je sa mnom razgovarati. U mojoj kabini mi je otkrio tko je. Pripadao je Isusovoj druž¬ bi. Nalazio se u tajnom zadatku i od mene je zatražio da mu izručim gospoñu de Pevrac. Nisam ni trenutka posumnjao u njegove izjave. Izražavao se na poseban način, iznenadno, a gledao me onim svojim crnim i prodornim pogledom koji ne može prevariti. U čitavoj sam toj stvari vido priliku da te pustim da odeš, da me je Bog htio izvuči iz nevolje, a buduči da je taj čovjek bio isusovac, mislio sam da mi Providnost daje znak da postupim tako. Bez njega, to jest da se taj isusovac nije pojavio, vjerujem... siguran sam da te ne bih bio pustio. Čitavu sam noč ponavljao kako te se moram odreči, ali to je bilo iznad moje snage. Bilo mi je gore nego onda u Ceuti... ili gotovo gore. Da si ostala na brodu, vjerujem da bih bio pokušao da te predobijem... i bio bih prouzročio tvoju nesreču. Tako je bilo bolje. Rekao sam isusovcu: „U redu, shvatio sam. Bit če udovoljeno vašem zahtjevu. Tada mi je on preporučio da ti ne kažem tko je on, u stvari, več da te pustim da vjeruješ kako je on vlasnik engleske brodice. To mi se nije bogzna koliko svid¬ jelo, meñutim, uvijek sam prignuo šiju pred sveče¬ ničkom moči. Vjerujem da rade za dobrobit čovječan433 2« Anñelilra u islcušer.J u VTH stva i da znaju ono što rade. Uza. sve to čitava te stvar mi se nije svidjela. Imao sam dojam da ti žele nau¬diti ... Je li ti učinio neko zlo? Ona odmahne glavom. — Nije! — prošaputa.

Sad je shvačala što se dogañalo u duhu Jacka Menvina, isusovca, u trenutku dok se uspravno dr¬žao na stijeni i gledao je kako se davi. U Zaljevu Casco se on domogao njene osobe da bi je odveo drugima koji su željeli da je odstrane, od¬voje od njenih, da je zaniječu i unište. I eto u Moneganu, kao da je okrutno more dobilo zadatak da je proguta. Sve je sad bilo jednostavno. Bit če da je u onom strašnom trenutku po nju mislio: „Bog tako hoče!" Prekrižio je ruke preko prsi ju i nije joj ih htio pružiti da bi je spasio. Ali jedno je reči o jednom biču: „Ono mora um¬rijeti!", a drugo je promatrati to isto biče kako se bori sa smrču. Nije imao „svete" hrabrosti da do kraja prisu¬stvuje njenoj agoniji, da gleda kako nestaje pod va¬lovima i da se više nikad ne pojavi. Skočio je u more i spasio je. — Moji vjerovnici u Parizu i Caenu pripadaju Družbi svetog sakramenta — nastavio je da objašnja¬ va Colin. — Dao sam obečanje da ču služiti misionari¬ ma u novim krajevima kamo sam pošao da osnuj em svoj dom. Ali nisam ni u srni'pomišljao da če taj ko¬ mad zemlje biti tako teško osvojiv. Uvjeravali su me da u kraju oko Gouldsboroa nema engleskih naselja. — Mi nismo jedno od engleskih naselja — otpovrne Anñelika. — Ova zemlja pripada mom mužu po tomu što je on prvi došao ovamo i što je sve po¬ duzeo da bi procvjetala. — Zašto ste se udali za tog gospodara Goulds¬ boroa? Anñelika unaprijed nije bila sklona da mu odgo¬vori na to pitanje. Bila je to duga priča, a osim toga, ona je bila isuviše osjetljiva na sve što se odnosilo na njen i Joffrevev život, isuviše protivna da pretvara 434 u riječi ono što je pripadalo samo njima, Joffrevu de Pevracu i Anñeh'ki Sance, da otkriva njihove snove, njihovu prvu dramu, njihova iskušenja, njihove borbe i njihove poraze, naposljetku njihovu sreču, sve one nepovredive veze koje su ih spajale, njihov zajednički život, njihov životni brod stalno ugrožavan, stalno bacan amo-tamo i kako su več odavna bili vezani is¬tim vezama, uprkos svemu povezani vezama koje nitko nije mogo razbiti i nitko ih nikad nije mogao razdvojiti. Nitko, ne nitko, mislila je, žudno se zagle¬davši u nebo u nočne oblake ispresijecane zlatom mje¬sečine. I prvi put od sinoč ona je strašno patila kao da je udarac što ju je pogodio u lice, pogodio i njeno srce poslije dugog putovanja po nesvjesnim

prosto¬rima nada. Joffrev... ! Gotovo je s njim. Mrzio ju je, prezirao, nije više u nju vjerovao. — Zašto ste se udali za nj? — ponovo se javi Colin. — Kakav je to čovjek zbog kojega jedna žena kao vi osječa želju da veže svoj život uza nj i da ga hrabro prati u ove zabačene krajeve? — Ohl Sve to nije važno — otpovrne ona obes¬ hrabreno. — On je moj suprug i on meni znači sve na svijetu uprkos mojim slabostima koje me ponekad spopadaju i izdajnički me zaskaču. Dugo su vremena šutjeli. 1— Vi znate kako da me pogodite u moju slabu stranu — na kraju reče Colin Paturel s gorkom iro¬nijom u glasu, — Poštivanje svetih sakramenata! Iz¬našli ste to, i to je bilo jedino što me je moglo zausta¬viti. Ostao sam tome vjeran uprkos svojim porazi¬ma ... Dvanaest godina je krvarilo moje tijelo iz svih mogučih rana da bi ostalo vjerno svom Bogu i na kraju tnu se priklonilo jače nego uz bilo kakvo dobro što ga ovaj svijet može pružiti ljudskom biču. Kad dobijem znak ... Stoj, Coline! Tvoj gospodar je progovorio! Potom nadoda poluglasno potaknut dubokim vjer¬skim osječajem: — A ja znam kad On od mene nešto traži. Manje jednostavna od Colina i izgubivši se na 28* stramputicama svojih osječaja i misli, Anñelika nije 435 baš rado priznavala to mišljenje božanske volje u smislenost ili besmislenost njenih čina. — Jesmo li mi tako snažno vezani uz naučavanja što smo ih pobrali u djetinjstvu koja nama upravljaju protiv naše volje, osobito protiv naše volje? — upita ona.-— Hočemo li se mi bojati samo naučenih stvari? — Ne — otpovrne Colin — samo naučene stvari i mogu nama upravljati. Na sreču ... ! Ali ima trenu¬ taka kad se čovjek nañe bačen, pa htio on to ili ne. u putanju istine. Isto tako bi teško bilo spriječiti ga da se ne kreče tom putanjom, kao neku zvijezdu da se ne kreče nebom. Primijetivši na Anñelikinu licu izraz odsutnosti blago je upita: — Da li me slušate?

Jest, slušam vas, Coline Paturele. Vi se vrlo lijepo izražavate. Mnogo toga sam od vas naučila što, je ostalo duboko utisnuto u mojem sječanju .. . — Sretan sam što to čujem, gospoño, ali riječi koje sam upravo izgovorio, sječam se, te sam riječi mnogo puta čuo od velikog evnuha, Osmana Ferañija golemog crnog ñavla koji vas je držao u haremu Mule Ismaijla. U Meknešu, kralj me često zvao i po¬ sjedao me na svoje zlatne dušeke iako sam bio sav u masnim dronjcima. Zajedno smo slušali Osmana Ferañija kad bi razglabao o raznim pitanjima. Veliki je mudrac bio taj crnac! Veliki čovjek! On je više utjecao na moju dušu od ijednog drugog čovjeka na svijetu. Bio je pravi čarobnjak. — Kako sam ga voljela! Kako sam ga voljela! — poviče Anñelika osjetivši ganutljivu čežnju sjetivši se velikog evnuha. — Bio je veliki prijatelj, veči od ikoga. Odjednom se zaustavi pogoñena u srce. Naime, sjetila se da je Colin udarcem bodeža u leña ubio ple¬menitog evnuha da bi spasio ropstva nju, Anñeliku. — Bolje da ne govorimo o tim stvarima — nato če Colin poluglasno — vidim da sječanja neugodno djeluju na vas. Vi ste umorni, a mi smo sada daleko, vrlo daleko od tih mjesta, a još dalje smo odmakli 436 na svom životnom putu, ukoliko uopče mogu ustvrditi da sam odmakao, da sam se ipak prema nečemu kre¬tao u toku godina koje su protekle poslije Ceute... ? A ne samo uzmicao, spiskao ono što sam stekao u Božjoj tamnici! — Uvijek se odmiče kad se pati i kad se uprkos tome ne odričemo, ne podliježemo, ne okrečemo sa¬ svim i zauvijek leña dobru — otpovrne nato Anñe¬ lika sa žarom. Pomislivši na onaj beskonačan slijed padova i us¬pona što ih je sama doživljavala daleko od Joffrejra, osječala se u pravu da'svojim riječima ohrabri Co-lina. — Vi niste tako bolesni kao što ste netom izja¬ vili, Coline, moj dragi, dragi prijatelju. Osječam to. Čini mi se da če nekadašnji Colin svakog trenutka iskrsnuti preda mnom, u svoj svojoj veličini lišen laž¬

nog sjaja Zlatobradog. Vidim ga čak još večeg, još snažnijeg, još spremnijeg da obavi veliki zadatak koji ga očekuje ... — Kakav zadatak ... ? Osim da me po kratkom postupku objese kao najobičnijeg morskog pljačkaša. — Ne, ne tebe, Coline! To se ne može dogoditi. Ne boj se ničega, ne boj se više. Ne znam kako če se stvari odvijati, ali znam da če ti. Bog biti vjeran, vidjet češ. On te ne može napustiti, ne može napustiti tebe koji si zbog njega bio na križ pribijen. — Pa ipak več odavna me je napustio. — Ne, ne, ne sumnjaj više, Coline, ti koji tako snažno vjeruješ u njega, ti čija je vjera u njega temelj tvog biča... Nije te on uzalud odbario tolikim ne¬ procjenjivim osobinama. Vidjet češ... Ja, ja ne sum¬ njam u tebe. — Oh! Ti, ti si divna — odgovori on gluho i obujmi je rukama. Anñeliku proñoše ježuri od korijena dlaka na gla¬vi pa sve do tabana na nogama. U svojoj beskrajnoj želji da ponese Colina, kao žto bi ga more ponijelo obalama gdje bi se našao onakav kakav je bio, ona je govorila obuzeta žarom, 437 podignuvši prema njemu svoje lice ozareno pogledom divljenja u kojemu je mogao pročitati osječaj drago-ujeniji čovjeku od svih bogatstava ovog svijeta: vjeru jedne žene. U njega, u njegovu snagu, u njegovu ve? Ličinu, u njegove msli, u njegovu izvandrednu sud¬binu. I sada, stisnuta uza nju u čarobnom obruču nje¬gova zagrljaja, osječala je na svoj veliki užas kako se njegova zanosna nježnost pretvara u divlju i požudnu struju. Naime, Colinova ju je ruka, ta ruka čvrsta poput željeza, isuviše često nesvjesna svoje snage, sti-sla u križima i neodoljivom strašču privila uz njegovo tijelo. Taj je dodir razbudio privlačnost, koja se u zanosnoj, božanstvenoj i slatkoj bujici razlijevala njenim tijelom poput podvodnog vala. Od glave do nogu privinuta uza nju, ona zabaci unatrag svoje lice osvjetljeno mjesečinom. Oči je ima¬la zatvorene kao da če umrijeti ... — Ne boj se ničega, živote moj — reče on svo¬ jim dubokim i tihimi glasom u kojemu se osječao ton

maženja koji ju je prožimao sve do srca... sve do utrobe — više se ne boj mene. Ovo je posljednji put... dajem ti svoju riječ, posljednji put što te ovako stiščem uz svoje srce. Ali htio bih da mi na još jedno pitanje odgovoriš .. Jesi li plakala ... reci mi... Jeste li vi plakali, gospoño du Plessis-Belliere, kad sam oti¬ šao iz Ceute, kad sam vam okrenuo leda da bih vas zauvijek napustio? — Jesam, i ti to vrlo dobro znaš — odgovori ona gotovo samo dahom — ti to vrlo dobro znaš ... Ti si vidio... — Nisam bio siguran... Godinama sam se pi¬ tao ... One suze, one suze što sam ih vidio kako se cakle u očima ove velike gospoñe jesu li bile istini¬ te...? Jesu li one orosile vaše oči zbog mene... ? Hvala vam, hvala neizreciva, ljubavi moja ... ! Još jednom je čvrsto stegne, a zatim je pusti, bla¬go je odvoji od sebe. Nije htio da vidi njene sedef aste poluotvorene i uzdrhtale usne koje su se nudile. Us438 pravi se i istegne u svoj svojoj herkulskoj visini pod nebom na kojemu je blistao mjesec. — Sad znam ono što sam godinama želio znati. Dobio sam sve odgovore, i to iz tvojih usta, iz tvojih usta ... ! Čini mi se da sada lakše dišem. Hvala ti, čedo moje malo. Vratila si mi ono što sam bio izgu¬bio. Hvala! Hajde sada, treba da se odmoriš, na kraju si svojih snaga. Buduči da je posrtala, on je primi za ramena, nasloni je uza se s beskajnom nježnošču i ponovo je odvede k vatri. Prije bi se reklo da je pala, nego da je sjela na pijesak. On podstakne malko plamen, a zatim ode na drugi kraj žala gdje se izdužio, nevid¬ljiv u sjeni stabla, da bi se malko odmorio ležeči udaljen od nje. Maloprije dok je hodala duž žala, jedan joj je malo dulji val smočio noge. Sad su joj cipele bile vlaž¬ne, stoga ih skine, stopala podvuče pod suknju i zimo¬grozno se stisne rukama obujmivši koljena. Blizi oganj kao da je nije ni grejao jer se sva tresla od hladnoče. „Kako je moje tijelo nemočno prema ljubavi!" pomisli s gorčinom i sramom. „Pogriješila sam što sam sasvim.'batalila molitvu. Ona ljudskom biču daje sna¬gu da se odupre ovakvim iznenañenjima."

Strašno se ljutila na sebe i prezirala svoju slabost. Dobar dio noči osječala se sigurnom, njom je prevla¬davao razbor, bila je kadra da drži na uzdi iskušenje uprkos probuñenim uspomenama i Colinovoj nazoč¬nosti, a onda odjedared, ono komešanje toplo i po¬hotno ... ! Iako su se na vrijeme odvojili jedno od drugog, ipak je ona strast što ju je uzvrtložila predstavljala izdajstvo. Meñu koljena je sakrila lice zahvačeno pla¬menom stida. Oh! Kako je ta noč bila duga! „Oprosti mi, Joffrevu, oprosti mi. Nisam tome kri¬ va. Sve se ovo dogaña zato što si ti daleko a ja sam slaba. Ti si me isuviše dobro izliječio, ti. si uskrsao moje ohladnjelo tijelo, ti vraču moj. Daleko je ono vrijeme kad nisam mogla podnijeti da me ijedan čo439 vjek dotakne a da ne izgubim svijest... To je takoñer tvoja krivica. Ti si mi otkrio draž poljubaca, draž svega drugog .. Ja sam danas slaba!" Govorila mu je sasvim tiho, da bi otklonila strah. Obračala se u mislima svom ljubavniku, svom obo¬ žavanom i ljubljenom suprugu, onome što ju je privijao na svoje srce u velikom krevetu u Wapassouu, Stavu zimu. Prizivala ga je u sječanje da bi zaboravila strašnog čovjeka koji ju je sinoč zgrabio za kosu i onako grubo udario. ( „Ako dozna... Ako samo dozna za ovaj bezu¬man susret koji je potrajao čitavu noč na ovom oto¬čiču ... čitavu noč s ovim gusarom koji za nj nije ništa drugo do Zlatobradi, ubit če me, neču se izvuči živa .. to je više nego sigurno... ubit če me prije no što dospijem otvoriti usta... A ja neču biti kadra da ih otvorim ... kao što sinoč nisam bila kadra ... Oh! Bože, Bože, kako je čovjek nemočan, kako ga svladava strah kad isuviše voli... Gh! Bože, pomozi mi, pomozi mi! Strah me je ... Ne shvačam više ništa od svega što se dogaña sa mnom i oko mene... Ne znam više što mi je raditi... !" Usprkos tjeskobi koja ju je mučila njoj nije bilo sasvim žao što je slučaj htio da se te noči ponovo vidi s Colinom na Otoku starog broda. Otkako se on uspravio i kazao „Hvala ti, čedo moje malo, vratila si mi ono što sam bio izgubio", osječala je neko olakša¬nje, neku utjehu u razdrmanoj savjesti. Proživljavala je trenutke kad je trebalo odbaciti breme prošlosti. Neka je hvala i slava Gospodu ako se prije zaborava pruži prilika da se popravi ono što je pogrešno uči¬njeno! Obdarena bogatsvom darova koji su od nje stvo¬rili Ženu, ona bijaše dosegla one izuzetne godine kad život svake žene, uza sve to što se nastavlja

zvjezda¬nom brzinom, biva lagodniji, pročiščuje se i obnavlja u sjaju slobode srca i duha, slobode skupo stečene i utoliko dragocenije što breme zabluda koje često ne bijahu drugo do naukovanje u teškom zanatu bivstvovanja, izgubi svoju težinu. 440 Sloboda je dana ljudskom stvoru da pusti uz put teret prošlosti, da zaboravi ono što se zaboraviti može,, da se ne sječa kasnije ničeg osim bogatstva nesavrše¬nih i mučnih pustolovina počinjenih u naponu svojih. životnih snaga. Sad je primijetila da ju je dugo vremena mučila-grižnja savjesti u pogledu Colina, njena ljubavnika iz pustinje, a da ni sama toga nije bila svjesna. • Sad je on bio spašen. Jedina činjenica koja mu je ostala nepoznata bila. je ta da je nosila njegovo dijete u svojoj utrobi. Tre¬ba uništiti isuviše prisne veze koje su ih sjedinjavale.. Oh, kako su ljudi teško jedni drugima pružali ruku. pomoči! Obamrli joj duh zapuhne dašak veselog raspolo¬ženja. Bila joj je dobro poznata ta vesela ptica uvijek spremna da u njoj prhne u njenim najtežim trenu¬cima i Anñelika pomisli kako bi više voljela da je stara gospoña. Starost je spremna da priskoči u po¬moč svojim bližnjima, svojim prijateljima a da ne zagorčava ni njima ni sebi život. Starost je spremna na iskrne izljeve srca, na. besplatnu i djelotvornu pomoč bližnjemu. Ona ti daje mogučnost da živiš iskreno, otvoreno, u skladu sa svojim vlastitim srcem,, onakvim kako jest, a da se ne upušta u onu stalnu borbu opreza, juriša i uzmaka, dakle u sve te opasnosti kojima zavodljiva put ugro¬žava život osječaja. „Pa to je zaista divna stvar: biti star jednog da¬na!" mislila je Anñelika osmjehujuči se najprije da. bi se zatim ispotiha i za sebe smijala. Tresla se od hladnoče. Noge su joj bile ledene, a čelo isuviše vruče Čula je približavanje koraka koji su mrvili pije¬sak i narušavali laku buku što su je podizali valovi svojim svilenim šuštanjem. Oprezno podigne glavu* Colin je išao prema njoj. — Treba spavati, djevojčice — šapne joj sasvim; tiho nagnuvši se nad nju. — Nije pametno što tako skvrčena sjediš i preživaš po mislima tko bi znao o 441 čemu. Ispruži se, bolje češ se osječati. Uskoro še i zora svanuti... Ona ga posluša i prepusti se njegovoj brizi kao nekada. Ponovo je osječala njegove sigurne i strpljive ruke dok ju je brižno umatao u svoj ogrtač i preko nogu joj polagao svoj prsluk od bivolje kože.

Zatvorila je oči. Strastveno obožavanje kojim ju je okružio Colin djelovalo je umirujuče, kao melem na njeno bolno biče, na njeno srce izrešetano nemirom i tugom. Odjednom ponovo njom ovlada osječaj bes¬krajne patnje. — A sada spavaj — šapne joj Colin — hajde, treba spavati. Pustivši da potone u dno onog bezdana snova, či¬nilo joj se da čuje mrmor u pustoj marokanskoj noči... — Spavaj, janje moje, anñelu moj. Sutra moramo provaliti golemi put, zajedno, kroz pustinju. Možda je to on mrmljao? 442 GLAVA LXI Colin je ponovo bio iznad nje, u ružičastom od-sjevu zore. Nježno je prodrma i reče: — More se povlači. Anñelika se uspravi na lakat. S lica odstrani ras¬pletenu kosu. — Magla je još gusta — reče Colin. — Ako požu¬ riš, stiči češ preko zaljeva a da te nitko ne primijeti. Anñelika spremno skoči na noge i uze otresati pijesak sa svoje odječe. Trenutak je zaista bio povoljan. Magla se usta¬lila na izvjesnom razmaku od obale, laka izmaglica prožeta svjetlošču, koja je zaštitničkim velom prekri¬vala prostor izmeñu otočiča i Couldsboroa, Vjetar se još ne bijaše podigao. Posvuda je vladala tišina. Gugut ¦grlica se tako ugodno miješao s tišinom koja kao da ga je činila još dubljim i čarobnijim. Galebovi, kao ma¬le posudice od alabastera postavljene na smeñe vrške izronjenih hridina, sudjelovali su u nepomičnosti zore, a kad bi se pomakli, izletjeli bi u sporom i bešum-nom letu blistajuči se bjelinom ljiljana u ružičastom isparavanju ranog jutra. Snažan vonj morske trave osječao se u toplini jutra otkrivajuči prostrane površine mulja i algi što ih je iza sebe ostavilo povučeno more. Anñelika se tješila nadom da če možda neprimi-ječena stiči u Gouldsboro i da, zahvaljujuči nevjero¬jatnim okolnostima, njeno izbivanje možda nitko neče niti zapaziti. Uostalom, koga je moglo uznemiriti da 443 li je ona provela noč u svojim odajama ili ne? Osim njena muža... kojega sigurno to neče ni zanimati s obzirom na ledenu hladnoču što se od sinoč uvukla u njihove odnose. S malo sreče, moglo se lako dogoditi da za njen slučajan i neobjašnjiv ispad, nitko nikad i ne dozna.

Žurnim korakom krene prema obali. Colin je išao za njom promatrajuči kako nogom opipava prve ka¬menčiče gaza. — A ti? Sto češ sada činiti? — odjednom ga upita. — Oh, ja....! Čovjek napravi pokret u neodreñenom smjeru. — Pokušat ču pronači one mornare što su mi ukrali noževe i pištolje. Poslije ču več nekako umaknuti odavde.... — Ali ti si, Coline, ponovo sam— poviče ona. — Ti više ništa ne posjeduješ ... ! — Ne brini za mene — otpovrne on podrugljivo. — Ta ni jesam ja dijete u pelenama. Ja sam Zlatobradi... ne zaboravi to. Anñelika je neodlučno stajala održavajuči jed¬nom nogom ravnotežu. Nije se mogla odlučiti da ga napusti. Osječala je strasnu neimaštinu koja je pritiskala tog čovjeka. Cak ni oružja više nije imao. Gledala je kako stoji na obali pustog otočiča, tog diva praznih šaka, a kad se magla raščini, on če se pretvoriti u progonjenu zvijer, u obilježen plijen koji neče umači oštrom oku njegovih neprijatelja i za kojim če navaliti haj kaci goneči ga izmeñu otoka. — Idi, idi — reče on nestrpljivo.— Idi! Uto je pomislila: „Treba da poñem k Joffrevu... Da mu sve kažem... Da ga barem pusti da pobjegne, da kidne, da napusti Francuski zaljev..." Posljednji put se okrene prema njemu da bi U sječanje utisnula crte njegova viteškoga lica, na ko¬jemu su sjala dva plava oka slična dvjema nebeskim suzama. 444 U njenim iznenada užasnutim očima, Colin zami¬jeti opasnost koja ga je ugrožavala. Hitro se okrene, ispruži svoje snažne ruke koje su bile spremne da grabe, da dave, da udaraju, da ubi¬jaju. Čovjek u crnom oklopu baci se na nj, a zatim još četvorica, pa šestorica, pa desetorica. Odasvud su do¬lazili, izbijali su iz malog šumarka što se protepap iza litica. Bili su to Španjolci Joffreva de Pevraca. Anñe¬lika ih je prepoznala. Kao u kakvu grozomornom snu, njoj se činilo da su to demoni koji su svoje okrutno obličje sakrili iza poznatih joj lica.

Primakli su im se i izbili iz šumarka a da tišinu nisu narušili nikakvom bukom, a da nijedno zrno pijeska nije zaškripalo ispod njihovih nogu. U trenutku kad su se bacili na Colina, ništa od svega toga nije shvačala. Bilo je to za nju luñačko priviñenje, san njene prestrašene mašte. Zaboravila je sasvim da su ti ljudi, što ih je Pey-rac unajmio u svoju službu, bili nekad ratnici po pe¬ruanskim šumama, izvježbani da se bore lukavo poput zmija, da se prikradaju žrtvi poput mačaka, da su bili okrutni kao Indijanci i da im je u žilama kolala maurska krv. Pedro, Francesco, Juan, Luis. .. Sve ih je ona poznavala, ali u tom trenutku ih nije mogla prepozna¬ti. Za nju su bili utjelovoljene opake i divlje snage koja se okomila na Colina, dok su im u nastojanju da ga svladaju zubi škrugutali i'blistali se, suviše bijeli na njihovim licima tamnim poput kore izgorenog kruha. Colin se borio poput lava kojega je napao čopor crnih afričkih hrtova.' Udarao je golom šakom i ranio se udarivši po šiljku čeličnog šljema. Otimao se bijes¬no izmahujuči i u nekoliko je navrata uspio povuči i baciti na zemlju ljude što su se okačili o njegovu odječu. 445 Naposljetku su mu klecnula koljena pod njihovom težinom. Dohvačen za ramena pade nauznak. Jedno se koplje digne nad-njegovom glavom. — Nemojte ga ubiti! —poviče Anñelika sva Ja¬ van sebe. — Ništa se ne bojte, senora —¦ odgovori joj glas dbn Juana Alvareza. — Mi čemo ga samo malko uk¬ rotiti. Imamo nareñenje da ga živoga uhvatimo. Crn, gord i prožet ozbiljnim osuñivanjem, pogled don Juana Alvareza zaustavi se na Anñeliki. Njegovo dugo i isposničko lice, uvijek pomalo žuto, izdizalo se, kao obično, iznad ogrlice naborane na starinski na¬čin. —- Izvolite nas slijediti, senora — naredi joj on izvještačenim, ali zapovjednim tonom. Osječala je da se neče skanjivati da se posluži silom, ako se ne pokori njegovu nareñenju. On se po¬koravao grofu de Pevracu, a buduči da je mjesecima živjela u prinudnoj prisutnosti s njima u tvrñavi Wapassou, znala je da su za don Juana i njegove ljude nareñenja grofa de Pevraca bila sveta. Bezimeni strah je izdubio u njoj crnu rupu. U očima don Juana Alvareza ona je jasno čitala svoju osudu. Ova žena koju je poštivao kao suprugu grofa de Pevraca, bila je za nj ljubavnica čovjeka ko¬jega su upravo zarobili. Sve se rušilo. Bol se ogledao na gordim crtama lica starog Španjolca.

Anñelika pogleda prema šumi odakle -su izbili Španjolci u svojim oklopima od crnog čelika, sa svo¬jim oštrim kopljima uperenim u Colinova leña, kao da če tamo opaziti „njega", njihova gospodara, onoga tko im je izdao nareñenje da uhvate Zlatobradog i da dovedu i nju, kao zarobljenicu, kao gusareva sukrivca, nju, ženu vrijednu prezira. Ali podmukle su krošnje ostale mirne trepereči jedino pod svježim, dahom vje¬tra. Tada se u njoj pojavi nada da „on" nije još ništa znao, da je pusti slučaj doveo španjolske stražare na taj otočič. Nije li još jučer meñu otoke poslana potje¬ra da bi se pronašlo i uhvatilo Zlatobradog... ? 446 — Treba da me slijedite, senora — ponovi zapov¬jednik straže. Stari Španjolac je uhvati za ruku. Ona se oslobodi njegove stiske i poñe ispred nje¬ga. Uzaludan bi bio svaki njen pokušaj da se opravda u očima jednoga Alvareza. Za nj je ona bila kriva. A kriva če i ostati. I zaslužila je da je se smrču kazni! Wapassou je bio daleko! Wapassou koji ih bijaše-povezao vedrim prijateljstvom pod uplivom zime. Slijed neprovjerivih i paklenih zgoda kao da ih je sve bacio u vrtlog koji je razbio svako poštovanje i radost. Krv je tekla s Colinova čela. Uspravljen, sa svih strana čvrsto držan, niti je što govorio niti je pokušavao da se i dalje brani. Ruke su mu vezali iza leña, dok su mu gležnjevi na nogama takoñer bili sputani. Komadič konopa ostavljen iz¬meñu njih, dozvoljavo mu je da se kreče. Okrenuvši leña Gouldsborou čije su se drvene kuče i ružičaste litice več nazirale u daljini na jutarnjoj svjetlosti, mala skupina, sprovodeči Anñeliku i za¬robljenog gusara, popriječi preko otočiča, prošavši pokraj olupine starog nasukanog broda. S druge strane otočiča obala je bila strmija. Dva su čamca čekala u .maloj dražici. Oseka je ostavila slobodan uzak tjesnac kojim se moglo dospijeti do visokog mora. Pozvavši Anñeliku da zauzme mjesto u jednom od čamaca, don Alvarez joj pruži orukavičenu ruku da bi joj pomogao. Ona njegovu pomoč prezirno odbije. Sjeo je pokraj nje. Sad je zamijetila da je bio još žuče puti no inače i da ga je trzanje lica, okrutni izraz koji ga je svaki put silio da iskezi zube, poslje¬dica mučenja kojima su ga podvrgli Indijanci iz ple¬mena Atakapasa, sad osobito mučila. Prvi je put pri¬mijetila sijede niti u njegovoj bradici kakvu su nje¬govali španjolski plemiči u prošlom stolječu. Stvarno,, u dva zadnja dana Juan Alvarez je postarao za čitavih deset godina. Anñelika

krišom uhvati njegov pogled i ono Sto je u njemu vidjela neobično ju je ganulo. 447' Rastrzan izmeñu privrženosti što ju je osječao, prema grofu de Pevracu i one kojom ga je nadahnula, oh, uprkos njemu samom, plemenita grofica koja je tako hrabro dijelila s njima njihovo zimovanje, ple-meniti je Španjolac trpio paklene muke. On zauzme mjesto sučelice njoj kao dostojan¬stven i pravdoljubiv stražar. Mornari i najamnici koji sa čekali na žalu ukrcaju se i usmjere čamac u struju. ¦U drugi se čamac ukrcao ostatak stražara. Ona je u sebi mislila: „Nema mi spasa! Kad dozna, ubit če me!" Možda su te njene misli bile djetinjaste, ali ona mije'niti časa sumnjala da če se obistiniti. Mozak joj je bio kao sleñen. Umor jučerašnjeg dana što ga je provela njegujuči ranjenike i gotovo neprospavana noč, izručili su je nemirima i brizi od kojih se nije mogla braniti. Osječala se bolesnom, a bolesna je, u rstvari, i bila. Blijeda i cvokočuči od studeni uprkos sve večoj toplini ljetnjeg dana, ona se uza sve to trudila da sa¬čuva prisebnost duha. Jasno je primječivala nepri¬jateljstvo onih što su je okruživali, i to ju je neprija--teljstvo pritiskivalo poput olovnog poklopca. ,,A ipak sam ja zimus svim tim ljudima pripre¬mala i nosila čajeve", mislila je s gorčinom. Ali ona je bila žena koja je osramotila svoga mu¬ža i po mišljenju ovih zanesenih i oštrom ljubomo¬rom mučenih mužjaka, zaslužila je smrt. Čin besmi¬slen, ali u djevičanstvu te divlje i opore zemlje, sve je izgledala moguče pa čak i diktirano neprostljivošču same prirode. Bijes, gnjev, ljubomora, mržnja i pokreti smrti bili su upleteni u samu potku, osjetljivu i finu, tog ljepog ljetnjeg jutra. U vjetru s pučine što joj je duhao ravno u lice, •osječala je onaj isti dah što je podjarivao strasti u biču prepuštenom njegovim, snagama. Preko tjeskobe što joj je napinjala živce opažala je osamljenost tih ljudi i žena bez narodnosti i zakona okružene neu¬krotivom prirodom i koliko je djelovala na njih i prožimala ih, tokom dana i meseci, uprkos njima 448 samima, divljina te zemlje. U tim okolnostima jedan čovjek, jedan jedini, bk> je sve. I od njega, od nje¬govih čina i osječaja zavisili su njihovi životi. To traži zakon hordi i naroda otkako čovjek luta zem¬ljom. Potajna snaga

Joffreveva koju je ona osječala, čak i u trenucima nježnosti i ljubavi, danas joj nije ostavljala nikakve nade, več je u njoj izazivala sve veči strah što su Se više približavali cilju. Ah' kako su to išli? Čamci su usmjerili prema is¬toku slijedeči obalu. Rt jednog poluotočiča nalazio se na nekoliko duljina čamca. Kad su ga zaobišli, go¬tovo odmah se pred njima rastvori žalo u zaklonu liti¬ca. Na samom kraju opaziše nekoliko naoružanih ljudi. Mjesto je bilo skriveno, udaljeno od Gouldsoboa i drugih kuča. U toj skupini ona opazi visoki lik Joffreva de Pevraca, umotan u njegov široki ogrtač koji je vjetar napuhivao. „Ubit če me", ponavljala je okamenivši se u nekoj vrsti pomirenja sa sudbinom. „Neču imati vremena ni da usta otvorim. U biti, on me više i ne voli. Buduči da ne može shvatiti, bit ču sretna da me zaista ubi¬je... Ako me više ne voli, čemu če mi život?" Umor koji je bijaše gotovo sasvim iscrpio, pridonio je mnogo tim njenim smučenim mislima koje su joj salijetale duh. ,,A Cantor? Što če Cantor kazati? Neka se ne miješa moga sina u sve ovo!" Čamci su pristali uz obalu. Valovi su bili dosta snažni te je Anñelika morala prihvatiti ruku don Juana Alvareza da bi se iskrcala na kopno. Uosta¬lom, to je učinila zato što se jedva držala na nogama. Našla se pokraz Colina, oboje izbliza okruženi španjol¬skim najamnicima, dok su mornari osiguravali čamce. Odvojivši se od udaljene skupine, grof de Pevrac pode prema njima. Nikad Anñelika ne bi bila povje¬rovala da če je prisustvo njena muža ispunjati s toliko tjeskobe i straha, a osobito poslije svih onih dugih mjeseci provedenih zajedno u utvrdi Wapassouu, i vremenom tako još blizih ... Ali... ali ... Oh! 449 29 Anaelika u Iskušenju VHt 20« Vjetar ovih obala je sve odnio.. i čovjek što je pri¬lazio nije bio onaj isti što ga je voljela. Ovo je bio gospodar Gouldsboroa, Katarunka, Wapassoua i dru¬gih mjesta, gospodar... i to muž kojega je njegova žena izvrgla ruglu pred njegovim ljudima i gotovo pred čitavim narodom. — Je li to on? — upita Colin muklo. — Jest — promrmlja Anñelika kroz osušeno grlo. Grofu de Pevracu kao da se nije žurilo. Primicao se ispoijavajud. svim svojim držanjem

gordu nehajnost koja je, u ovoj prilici, bila uvredljiva, izražavala prezir i skrivala prijetnju. Anñelika bi više voljela da se pojavio van sebe od, bijesa, kao neku večer, jest više bi voljela razbješnjelu buku od tog strašnog čekanja, od tog približavanja zvijeri koja se sprema na skok. Njom je ponovo ovlado strah koji je paralizirao sve njene misli čim bi se našla pred njim, otkako je Colin bio u pitanju. Njenim je duhom harala mješa¬vina raznih osječaja: osječaj krivnje prema vlastitom mužu, želja da ga ne izgubi i vjernost prema Colinu koja je čitavo njeno biče vezivala uza nj i u istom je trenutku lišavala, zbog pretjeranog straha, njenih naj¬boljih osobina, a u prvom redu sposobnosti govora i pokreta. Umjesto da potrči prema njemu, stajala je kao prikovana za tlo, nijema i ukipljena, dok je, na¬protiv njen pogled primječivao, gotovo nesvjesno, naj¬manju sitnicu na Pevracovoj odječi, što je, očito, bi¬lo besmisleno u tom trenutku i nije joj moglo biti. ni od kakve koristi da riješi nerazmrsivu dilemu u kojoj su se sada svi koprcali. Na sebi je imao odijelo od zelenog baršuna. Ona ga je prvi put na njemu vidjela na Gouldsborou pro¬šle godine. Tamne i raskošne nijanse koje su mu odu¬vijek bile drage, isticale su se još više zahvaljujuči • flandrijskim čipkama od kojih se sastojao ovratnik s posuvratnikom čiji su krajevi od srebrnih niti pokri¬vali ramena. Od iste čipke protkane srebrnim nitima bile su mu i orukvice, a krasile su takoñer i posu-vratke njegovih engleskih čizama od tanke nabra450 ne kože. Šešir od sasvim kratke dabrove dlake oki¬čen bijelim perjem kojim je vjetar povijao, pokrivao mu je gustu kosu. Danas nije za pašom nosio oružje. Svoja dva pištolja srebrnih kundaka utaknuo je u pritegaču srebrom izvezenu o čijem je ramenu visio njegov mač. Zaustavio se na nekoliko koraka od skupine. Anñelika htjede napraviti pokret a da ni sama nije znala kakav. Colin promrmlja: — Nikad se ne stavlja ispred mene. Nikada' Španjolci su ga jedva uspijevali držati. Nepomičan, grof de Pevrac ga je promatrao s krajnje napetom pažnjom. Iskrenuvši glavu malko prema ramenu, gospo¬dar Gouldsboroa netrimice se zagledao u normandij¬skog gusara, a Anñelika koja nije mogla odvojiti oči¬ju od muževljeva lica, vidjela je kako mu se pogled zamaglio. Zatim podrugljiv osmijeh nabra obraz na kojemu su jutros brazgotine bile vidljivije jer kao da bijahu poblijedjele pod unutrašnjim pritiskom.

Ljevom rukom skine svoj šešir i poñe prema za¬robljeniku. Prišavši pred ukročenog čovjeka Joffrev de Pevrac prinese ruku čelu pa srcu pozdravljajuči ga istočnjačkim pozdravom. — Salam analeikom, — reče. —Aleikom salam — automatski odgovori Colin. — Budi pozdravljen, Coline Paturele, kralju ro¬ bova u Heknešu — nastavio je Joffrev de Pevrac na arapskom. Colin ga je promatrao ispitljivim pogledom. — I ja tebe poznajem — otpovrne naposljetku na istom jeziku. — Ti, ti si Rescator, prijatelj Mule Ismaila. Cesto sam te vidio kako sjediš pokraj njega na izvezenim dušecima. — A i ja sam tebe često vidio okovana lancima ili vezana za vješala na gradskoj tržnici, u društvu lješinara... — Ja sam uvijek vezan i okovan — odgovori Co¬ lin jednostavno. 451 — A možda uskoro i obješen o neka vješala — otpovme grof uz onaj isti hladan osmijeh od kojega se Anñelika kao prut tresla. Noj je arapski jezik bio dovoljno poznat da sli¬jedi tok tog nevjerojatnog razgovora. Gotovo isto toliko visok kao i Colin, Joffrev de Pevrac je, meñutim, izgledao, valjda zahvaljujuči go¬spodskom držanju svoga mršava tijela, kao da nad¬visuje svog krupnog protivnika. Bila su to dva sasvim različita čovjeka koji su poticali s dva različita ob¬zorja. Taj njihov susret licem u lice nije bio manje strašan. Duga i duboka šutnja je vladala. Grof je izgledao kao da nešto razmišlja. Pokreti su mu bili odmjereni, mirni. Nikakve žestine, pa čak ni suzdržane, nije se moglo primijetiti na njemu, a niti mu je opasan i prijeteči sjaj zablistao u pogledu. Ali Anñelika je osječala1 da više za nj ne postoji. A i ako je postojala, onda samo kao neki pred¬met, suvišan, o čijem postojanju ne želi ništa znati. Odvajanje ili prezir. Nije znala. A to se njoj činilo nepojmljivo, nepodnošljivo. Više bi bila voljela da ju je ubio, da ju je tukao. Ovo je bilo gore. Svojim dr¬žanjem on joj je nametnuo, 'protiv njene volje ulogu žene kakva ona nije htjela izgledati, kakva ona nije bila, ulogu žene preljubnice i besramnice, odbačene od njegova srca i udruženu s „sukrivcem ljubavnikom'1 do izricanja presude. Cak joj je i to, malo-pomalo, postajalo

svejedno. Bili su joj ravnodušni svi što su je okruživali, ravnodušan dekor, sve, baš sve. Jedino do čega joj je bilo stalo, bio je on i ona je očajnički tražila samo jedan njegov pogled, nešto što bi joj do¬šlo od njega, nije važno kakav znak. Sada kad je znao tko je bio Zlatobradi, hoče li on bar malko shvatiti njenu.. slabost.. ? Oh, tako je željela otvoriti usta i kazati mu: „Hajde da se'obja¬snimo ..." Ali je vrlo dobro znala da nikakav zvuk neče priječi preko njenih usnica. Smetalo ju je pri¬sustvo vojnika i mornara, strašno ju je smetalo, a isto tako i one gospode što su se poredala ukrug, nije¬ma i skrivajuči svoju radoznalost pod ravnodušnim 452 izgledom, pomalo ukočenim: Gilles Vanereick, fla-mandski gusar, Roland d'UrvUle, još jedan Francuz kojega nije poznavala, pa sve do onog engleskog ad¬mirala, vrlo prefinjenog, i njegova zamjenika, još napirlitanijeg od samog admirala. Zašto ih je Joffrev doveo na ovaj tragičan sasta¬nak gdje je njegova čast muškarca i muža mogla biti grdno okrnjena? Nju je nadasve tresao osječaj straha. Strah kojom ju je ispunjavao taj neznanac, usprkos svemu njoj to¬liko bliz, Joffrev de Pevrac, vrač, tajanstven čovjek, njen muž ... ! Čovjeka je strah kad isuviše voli. Izgubi se povjerenje. Srce joj se cijepalo. On je niti jedan jedini put neče pogledati. Tako se smetenom i pobje-ñenom osječala, ona koja osim njega nikoga drugoga i nije vidjela, a onaj tko je jedino nju vidio bio je Colin. Krišom je uhvatio izraz tjeskobe, mramornu blje-doču njena lijepog ženskog lica, nagrñeno jednom mod¬ricom. A ono što je pročitao u Anñelikinim zjenicama, skrhalo mu je srce, natjeralo ga da obori čelo. Naslutio je istinu. Tog čovjeka tu, jedino je njega ona ljubila. Tog Rescatora kojega je on vidio u Heknešu, tog čovjeka koji je ulazio u grad u pratnji sjajne svite. Zlato, sre¬bro su mu stvorili silan ugled. Mula Ismail ga je oso¬bito cijenio. Danas je on bio taj kojega je Anñelika voljela. On ju je posjedovao. On, taj mračan plemič mršav i sna¬žan poput Maurina ili Španjolca. Taj čovjek ružan, nemirnih crta lica i izbrazdanog dvobojima, taj čovjek lijep svojim duhom koji je zračio iz njegovih vatre¬nih očiju, taj ju je čovjek posjedovao. Taj čovjek, taj velikaš i po rodu i po svojoj veličini, taj ju je čovjek posjedovao. Posjedovao ju je sve do njene srži.. sve do nje¬nu utrobe ... do njena srca. To se odmah vidjelo. Tre¬balo ju je samo pogledati... Pročitati taj pohlepan

izraz i onu djetinju tjeskobu koju on nikad nije pri¬mijetio kod nje. Ali kad im srca takne" ljubav, onda 453 žene zaboravljaju i na sram i na ponos, zaboravljaju na sve drugo. One postaju djeca. Shvatio je. On, Colin, on Colin Normandijac, Colin zaroblje¬nik on za nju nije ništa značio. Uprkos ženskoj slabosti koju je ponekad osjetila prema njemu. Nikakvih ilu¬zija u tom pogledu više nije mogao gajiti. U usporebdi s tim čovjekom tamo, on za nju nije ništa predstavljao. I zar je to važno, naposljetku? Ionako če umrijeti. Pusto mjesto, izgubljeno u ame¬ričkom kopnu, za njega je to bio svršetak putova¬nja ... ! Meñutim njegovo velikodušno srce žarko je pože-Ijelo da učini još nešto za nju, Anñeliku, njegovu¦ se¬stru u sužanjstvu, svjetlost, toplu, rajsku, blještavu svjetlost njegova mučnog života. On joj je to dugovao. On če to i učiniti, jer je to i bilo jedino do čega joj je bilo stalo. — Gospodine — reče podignuvši ponosno glavu i unesavši se svojim plavim očima u nepronične oči Pevracove — gospodine, ja sam danas u vašim ruka¬ma i, ako čemo pravo, rat je pošteno voñen. Ja sam Zlatobradi. Izabrao sam ovaj kut obale da ga napad¬nem. Moji su razlozi bili moji, a vaši su bili vaši, to jest da me spriječite. Spretnijemu i-bržemu sreča se uvijek nasmiješi. Izgubio sam... 1 Saginjem glavu i vi možete učiniti sve što vam se svidi... Ali prije no što se načne postupak i prije no što doñe do suñenja, treba sve da bude jasno i ako me objesite, to treba da se dogodi zato što sam kao gusar, vaš neprijatelj, morski pljačkaš u vašim očima, gusar čiji se poslovi ne poklapaju s vašima i koji je izjgubio u ratnoj igri, ali ... NE ZBOG DRUGOG NEKOG RAZLOGA, go¬spodine! Ne postoji nijedan drugi razlog, kunem se! Uspomene, to je sve. Oni koji su zajedno bili u ma¬urskom sužanjstvu ostaju zauvijek prijatelji, a osobito ako su se zajednički dokopali krščanske zemlje. To su stvari koje se ne zaboravljaju... ne zaboravljaju ih oni koji se slučajno ponovo sretnu u životu. Treba to razumjeti. Ali svakome svoja sudbina. Ja mogu pod zakletvom, potvrditi gospodine, da nije niti mojom niti 454 njenom voljom — naglasio je i pri tom glavom napra¬vio pokret prema AnñeliM — došlo do našeg sastanka prošle noči. S plimom nema šale u ovim krajevima. Vi to isto tako dobro znate kao i ja. A kad vas ona okruži na nekom otočiču ne preostaje vam drugo do da strpljivo čekate. Još jednom

vam ovdje ponavljam i dajem vam, svoju časnu mornarsku riječ, ispred va¬ših ljudi i ove gospode što me slušaju, da se nije ništa dogodilo ove noči, ništa što bi moglo okrnjiti dobar glas vaše žene, grofice de Pevrac, ništa što bi moglo uprljati vašu čast kao njena supruga ... — Znam — odgovori Peyrac svojim promuklim i jednoličnim glasom. — I ja sam bio na otočiču, 455 GLAVA LXII Ovaj put Anñeliku zahvati bijes, koji je njom tre¬sao poput-oluje, harao poput ciklona. Na trenutke je vjerovala da mrzi Joffreva "de Pevraca svom snagom svoje duše. „Znam, i ja sam bio na otoku!" Te su je riječi po¬godile used srca, probudile u njoj tjeskobno zaprepa¬štenje. Te riječi promrmljane uz podrugljivu grimasu. Okrenuvši se od njih, zapovjedničkim pokretom dade znak da se krene prema Gouldsborou. Nije htio da vidi na Anñelikinu licu užasnuti iz¬raz koji ona nije uspijevala suspregnuti. Dok su se svi kretali, pritisnuti tjeskobnom šutnjom, neravnim putom duž morske obale, on je hodao živim korakom i, prema svom običaju, visoko dignute glave, sa šeši¬rom čiju je perjanicu povijao vjetar, ne okrečuči se da vidi zarobljenika kojega su španjolski vojnici gurali ispred ^sebe, ni mladu ženu što je hodala sama, uvu¬čena u sebe i posrčuči uz put, ne obaziruči se uopče na stazu ispresijecanu rupama. Da se okrenuo u njenim zelenim zjenicama bio bi zamijetio ogorčeni gnjev jedne žene. Taj je bijes poti¬snuo sve druge osječaje u njoj, ispunjao je strahovi¬tim poniženjem, sramotom kojoj nije tražila izvore. S pomutnjom u duši, nije ni znala da je patila, uglavnom, zato što je on povrijedio, provalio u stid¬ljivu prisnost njenih osječaja, što je vidio prijateljstvo i nježnost što ih je gajila prema Colinu. Vidio je kad je stavila ruku na Colinovo čelo, vidio je kako su se smijali, a on na to nije imao pravo. To je pripadalo 456 njoj, njenu tajnom vrtu. Jedan suprug, pa bio mako-liko drag i voljen, nema prava da sve vidi, da sve zna. Uostalom, on ¦više njoj i nije ljubljeni muž, več otvo¬reni neprijatelj. Odjednom se u njoj sve preokrenulo i ona je ja¬sno vidjela vječiti lik čovjeka, neprijatelja žene koju. jače pogaña njegova mržnja nego obmana i iznevjere¬ne nade.

Uskipjeli gnjev i kivnja u njenu srcu dali su sna¬gu njenu koraku te ona poñe naprijed visoko podignu¬te glave. Prihvačala je da je vrijeña, nije imala ništa protiv toga što ju je udario, sagibala je glavu pred praskom, njegova pravednog gnjeva, ali ta makijavelistička zamka potpuno ga je srozala u njenim očima, uništila je njeno povjerenje, beskrajno poštovanje što ga je prema njemu gajila. Dakle, sve je uništeno! Sve! On. ¦se igrao sa srcem svoje žene, sa njenim čulima kojih je poznavao krhkost, gurnuo ju je u zagrljaj, drugog čovjeka... da bi vido... ! da bi vido... ! da bi se zabavljao... ! Ukoliko nije u svojoj ludoj lju¬bomori, u svojoj povrijeñenoj taštini, tražio, gurnuvši je u novo'iskušenje, u prvom redu izliku da je ubi¬je... DA JE UBIJE! !... NJU !... SVOJU 2ENU1 NJU koja je vjerovala da ima povlašetni položaj u njegovu životu, u njegovu srcu.. ! Ho! Ho! Jecaji su potresali Anñeliku i svojom je žestinom gotovo bacili na tlo, vijali su njom kao vjetar polomljenim grana¬ma. Nadljudskim naporom uspjela ih je potisnuti, po-šio joj je za rukom da ukroti bujicu suza koje su joj se skupljale ispod vjeña i izazovno uspravi glavu... Takav je bio njen vlastiti zaključak te se više nije pitala što če se dogoditi. Hoče li je zatvoriti i čuvati pod stražom u tvrñavi? Hoče li je otjerati? Prognati? U svakom slučaju, neče se tako lako podvrči bilo kakvoj njegovoj odluci, več če se ovaj put boriti za. svoju stvar. Naprotiv, Colinova sudbina joj je izgle¬dala mnogo tragičnijom i, kad su se na pristupu u na¬selje iz šume podigli krici prijeteči i silna galama, svin¬je njenih premišljanja i osječaja nestalo da bi ustupili-

mjesto oštrom strahu za Colinov život. Skupila je svo¬je snage spremna da ga brani i riječima i djelom, da ga brani od svih i ne vodeči računa o svom vlastitom položaju, jer nije se moglo dogoditi, ona nikako ne bi mogla podnijeti grozan pothvat: da vidi Colina kako visi, izmrcvaren, da vidi kako je život Colina Paturela zbog nje bio uništen. Bacit če se na njegovo tijelo i branit če 'ga kao svoje vlastito dijete. Nije li on nju nosio na svojim leñima u pustinji, nije li svojini 'životom spasio njen... ? Krici što su dopirali iz šume bili su krici ljud¬skog čopora spremnog da ništi, i ubija. Obavješteni od onog nevidljivog glasnika koji prolazi, reklo bi se, nošen vjetrom tim divljim oba¬lama, svi su žitelji Gouldsboroa, kojima su se pridru¬žili strani mornari, Akadijti. što su se ovamo doskitali, Indjanti. što

su dohrlili radi trampe, trčali, silazili niz padine, prelazili preko prostora što ga je oseka otkrila. Bjele su se kapice žena miješale kao let galebova s tamnom i šarenom bujicom muškaraca. Rošelcima i mornarima s brodova pridružili su se engleske iz¬bjeglice, Indijanci koji su okolo dangubili i bili sprem¬ni da podrže svañe i strasti svojih prijatelja. — Zlatobradi! Zarobljen! I „ona" je bila s njim. To se takoñer več znala Ona je provela s njim noč na otočiču Stare olupine. Vodili su „ih" vezane lancima. Krici, urlici, vrijeñanja stvarali su golemu buku -koja im je dolazila u susret, zapljuskivala ih. A kad je gomila izbila iz šume i sa žalova, španjolski vojnici su morali stvoriti bedem od uperenih kopalja da za¬robljenik ne bi postao plijenom bjesomučnika. — Na srmt! Na srmt! — urlalo se sa svih strana. — Tu si, Zlatobradi! Lupežu! Poganine... ! Ti si se htio dočepati naše imovine! A sad si okovan! Gdje su tvoji dragulji? Gdje ti je brod ... ? Sad je sve to-naše! Ha! Ha! Tvoja te zlatna brada neče spasiti! Baš če nam dobro poslužiti da- te objesimo i tako kaznimo za sva tvoja razbojništva! 458 U uzburkanom vrtlogu što su ga stvarale posade brodova i razulareni naseljenici, ujedinjeni istom mr¬žnjom prema protivniku koji ih je htio slomiti i uni¬štiti kad se sa svojim brodom pojavio pred malim na¬seljem što se tek bijaše oslobodilo zimskih poslova i tegoba, danas je bio samo pobijeñeni gorostas, poslije žestoke borbe što se jučer odigrala borbe u kojoj su neki od njihovih izgubili živote. U njihovim kricima mržnje osječala se potreba za vrijeñanjem, miješao se osječaj pobjede i olkašanja, ali takoñer i osječaj gor¬čine. Svoju su pobjedu isuviše skupo platili. Njihova okrutna srca bila su ogorčena. Pokraj Zlatobradog, bila je ona, gospodarica Go¬uldsboroa,' gospodarica Srebrnog jezera, vila čije su ruke imale ljekovitu moč. Dakle, bila je istina ono što se pričalo o njoj i gusaru! To ih je otkriče strašno boljelo! Taj pljačkaš niskog porijekla uništio je jednu sna¬gu koja je njima bila dragodjena u njihovu bijednom izgnanstvu, uništio je poštivanje što su ga osječali prema grofu i grofiti de Pevrac. U tom vrtlogu mržnje i neprijateljstva što ih je opkoljavalo, AnñeliM je izmakao jedini pogled što joj ga je Joffrev de Pevrac uputio toga jutra.

Da je kojim slučajem, primijetila taj njegov po¬gled, možda bi je njena vlastita bol manje kinjila, jer taj je pogled bio pogled uznemirena čovjeka1 koji se htio uvjeriti, da li je ona bila pod zaštitom špa¬njolskih vojnika. — Bezbožniče! Otimaču žena! Mrcino! Zvižduci, zajedljivo ruganje, ispljuvci padali su sa svih strana poput oštrih udaraca biča. Zavezanih ruku Colin je ipak nekako išao naprijed, vučen i guran izmeñu vojnika koji su ga štitili. Vjetar je cimao njegovom dugom kosom i ras¬kuštranom bradom. Mračan je pogled ispod kosmatih obrva upro daleko iznad uzburkanih glava. Ličio je na Prometeja, sina Titanova, koji je nemočno visio o stijeni i bio prepušten proždrljivosti lješinara. 459 Na ulasku u naselje, skupina se morala još jednom zaustaviti, pod pritiskom gomile koju nisu ni d'UrviHe svojim nareñenjima, ni Vanereick svojim prijetnjama, ni nimalo miroljubiv izgled Španjolaca uspjeli stišati. Jedan kamen zazviždi i pogodi Colina u sljepo-očicu, a drugi se otkotrlja Anñeliki ispred nogu. Od¬nekle se, ne zna se odakle, podiže uzvik: — Demonkinjo! Proklestvo je još dugo odjekivalo u treperavom jutarnjem zraku. Odjedared kao da se prepao svoje vlastite rezularenosti, narod se stiša. Mirno držanje grofa de Pevraca i podignuta ruka kojom je zahtijevao tišinu brzo su djelovali na njiho¬ve razdražene živce. Tada su mogli čuti kako im go¬vori promuklim, ali čvrstim i svečanim glasom: — Umirite se. Zlatobradi, vaš neprijatelj, sad se nalazi u našim rukama! Pustite ga sada! Prepustite ga mojoj pravdi! Glave se pognu, ukročene, gomila ustukne. Tvrñava se nalazila u blizini. Anñelika je čula nareñenje da se zarobljenika smjesti u stražamicu, i da se nadzor nad njim pod¬vostruči. Vrata u bedemu od drvenih balvana otvorila su se ispred nje. Mogla je potražiti zaklon u svojim, odaja¬ma u kuli tvrñave. Ali se ona odjedared ukruti i brzo se okrene pre¬ma stisnutoj gomili tvrdoglava čela koja je pratila njene pokrete. U prvim redovima opazila je protestan¬te iz La Rochellea. Odmah je shvatila da se izlaže opasnosti da bude kamenovana čim prvi put izviri nosom iz tvrñave, ako oni u njenu držanju zamijete osečaj krivlje i ako svoj strah pokuša sakriti meñu zidinama tvrñave.

Dobro je poznavala nepomirljiv značaj Rošelaca, sujevernu naglost mornara, te onu još goru tvrdo¬kornost Engleza. Kad počnu brusiti jezike na njen i njena muža račun, svaki če od njih poči za svojim pretpostavkama i naoružat če se blagoslovljenom vodom, ili još gore puškom, kao što su učinili Rošelci kad su se, za ¦vrijeme plovidbe preko oceana, pobunili na brodu. Jedini način da se drže na uzdi te sumnjičave sa vješti bio je da im se nametne, da onemoguči njihove klevete dajuči svom licu izgled žene kojoj je savjest čista, a buduči da nije mogla sakriti to svoje lice, po njihovu uvjerenju, žene preljubnice, morala je smoči hrabrosti da ga svima pokaže blijedo, obilježeno po¬dočnjacima i onom modricom što je potjecala od ni¬malo dičnog udarca muževijeva bijesa. Oslobodi se ruke, možda je to bila ruka don Jua-na Alvareza što ju je pokušala povuči u tvrñavu. Nije smijela pristati ni da joj bude suñeno, ni da je stave iza brave. Dakako, moglo se protiv nje upotrije¬biti silu, ali htjela je baš vidjeti da li če se Joffrev usuditi tu novu uvredu dodati onima koje joj več bijaše nanio. Preljubnica! Neka! Pa dobro, kako se mora pona¬šati jedna preljubnica ako želi zaustaviti bujicu kle¬veta, sačuvati svoje dostojanstvo i dostojanstvo svoga muža, spasiti ono što se spasiti dade? Hrabro se su¬protstaviti svima koji sumnjaju u njeno poštenje! Po¬našati se kao da se ništa nije dogodilo, kao da se ništa nije znalo, držati se kao što se prije držala! — Htjela bih što prije pregledati stanje jučera¬šnjih ranjenika — reče prilično glasno i potpuno mir¬no, kao obično, obrativši se ženi koja joj je bila naj¬bliža. — Gdje su stavili one s Neustrašivog? 2ena joj bijesno okrene leña, ali Anñelika smjelo proñe kroz Gouldsboro, kao da hoda po površini vode, odlučivši da pokaže svima tko je ona i kakvom je htje¬la ostati u očima sviju. Na mig grofa de Pevraca dva španjolska stražara poñu uzastopce za njom. Ni do toga joj nije bilo sta¬lo. Nametnut če se i svojim če držanjem gasiti ogo¬varanja koja se neče imati čime napajati. Anñelika nije htjela da te brbljarije uzbune mladu dušu i srce njena Cantora. Sve se to nametalo u njenoj glavi. 461

Bila je gladna i nasmrt umorna, ali neče se odmo¬riti dok ponovo ne zgrabi Gouldsboro u svoje ruke. Išla je od jednog ranjenika do drugog, a da ni načas nije posustala. Večina mornara s Neustrašivog vratili se bijahu na svoj brod, usidren u luci, a oni teže ranjeni, bilo da su pripadali posadi Neustrašivog ili Gouldsboroa, smješteni su kod žitelja na njegu i liječenje. Anñelika je ulazila u kuče, tražila čiste vode, plat¬no, meleme i pomoč. I Rošelci i Rošelke, pa makar i protiv volje, našli su se u položaju da joj nisu mogli otkazati svoju pomoč. Ranjenici su je očekivali s nestrpljenjem i nadom. Rukujuči platnenim zavojima uprljanim krvlju i su-krvicom, malko se razvedrilo njeno raspoloženje. Raz¬valjene rane na putu ozdravljenja, u čemu je ona vidjela posljedice svoje umješnosti i truda, vratile su joj dostojanstvo. Tim je neobrijanim i bolesnim ljudima bilo više stalo do olakšanja što su ga osječali u njenoj blizini nego do raznih naklapanja što su mogla naokolo ko¬lati na račun lijepe i plemenite gospoñe koju su sreli na drugom kraju svijeta, u divljini američkog kopna, jednog dana poslije bitke. „Gospoño, hočete li mi spasiti oko... ?" „Gospoño, nisam mogao spavati čitavu noč zbog svih onih kukaca i komaraca... Ranjenici s gusarskog broda Marijino srce smje¬šteni su zajedno sa zarobljenim mornarima u spremi¬šte za kukuruz, oko kojega je bio postavljen snažan odred dobro naoružanih stražara. Osim toga, hambar je bio pod nadzorom topova male kule na uglu tvr¬ñave, a te mjere opreza nisu bile nimalo pretjerane. Naime, stražari su obavijestili Anñeliku da su se nji¬hovi zarobljenici, doznavši za zarobljavanje Zlatobra-dog, vrlo uznemirili i da je bilo opasno prodrijeti meñu njih. Dva mornara joj predlože da je prate u hambar, s uperenim puškama i upaljenim paljcima, ali ona je odbijala taj njihov prijedlog. — Poznam dobro te ljude i malo mi je stalo, akomi nešto i naprave! Naredi zatim dvojici španjolskih stražara da osta¬nu napolju i pri tom ih pogleda tako zapovjedničkim pogledom da se nisu usudili poči za njom. Izmeñu, za njih, svetih zapovijedi grofa de Pevraca i protivnih, zapovjedi njegove čarobne žene, jadni Luis i Pedro bili su na velikim mukama ne znajuči što da rade.. Anñelika se nije bojala da če se nad osamljena ili u opasnosti meñu gusarima s Marijinog srca, napro¬tiv, osječala se meñu njima bolje jer i oni su tog dana bili kao i ona: nesretni i u opasnosti.

Uznemireni su ranjenici jedva čekali da im njena spretna i spasonosna ruka pruži pomoč i utjehu. Sto se tiče zdravih zarobljenika, trudili su se da sakriju svoj nemir u pogledu nimalo zavidne sudbine koja se prbližavala golemim koracima. Nije li ovo jutro bilo. posljednje što su ga pozdravljali? Pobjednik, gospo¬dar Gouldsboroa sinoč im je došao u posjete mjereči njihova zlikovačka lica svojim oholim okom. — Gospodine, — usudio mu se obratiti vitez de Parssempuv — kakva nas sudbina očekuje? — Konopac — otpovrne Pevrac ljutito — ima. dovoljno križeva na jarbolima brodova. — Takve smo, eto sreče — zastenjaše gusari. — Pali smo u ruke goreg krvoloka no što je Morgan! Buduči da su oni sami, večinom bili krvoloci, i imali na svojoj savjesti više mučenja, odsječenih ruku, nesretnika obješenih ili ispečenih na ražnju tamo na. otocima, jer sunce na Caraibima raspaljuje u čovječ¬jem srcu užitak prema opačini, oni se nisu nadali ni¬kakvoj blagosti. Najbolji meñu njima nisu se više ve¬selili svojoj želji da se poprave. — A mi smo bili naumili da se pretvorimo u naseljenike i u glave obitelji! Ta je plemenita želja iza¬ zvala našu propast! Obuzeti sad crnim očajem, a sad sivim mirenjem sa sudbinom, Anñelikin je dolazak za njih predstavljao svjetlost u tmini. Svijet ljudi je okrutan, a tih mor-

462 463: skih pljačkaša još okrutniji. Nikakve pukotine, ni-.kakva rascijepa u oklopu njihovih proživjelih života. Sablja ili nož u šaci, žeña za zlatom u srcu i rumom u grlu. Svaka je žena bila u stanju ispuniti prazninu njihovih srca, uvuči se meñu njih, a da nije postajala <ni njihovom žrtvom ni njihovom kurvom, a nisu se dospjeli ni upitati što je upravo bila, a ona ih je več držala u šaci i več su bili pitomi kao janjci i nije im. preostalo drugo do da je poštuju i da joj se krotko pokoravaju. Svi su oni osjetili olakšanje videči je kako tog jutra kad je zarobljen Zlatobradi ponovo ulazi k nji¬ma u hambar sa svojom torbom punom šarpija

i li¬jekova. Kleknula je uz uzglavlje bolesnika i odmah ih uze previjati i njegovati. Neki su izrazili misao da je zadrže u hambaru kao taoca i zatraže svoje kože u zamjenu za njenu. Povest če pregovore s onim svinjama iz Gouldsboroa pa če, prema potrebi, odsječi najprije prst, pa izvaditi oko, pa sisu te ljepotice što je za muža imala onog „krvo¬loka", koji ih je htio sve pobiti, i bilo bi pravo čudo kad ne bi izvukli živu glavu poslije takvog pothvata. Do vraga! U položaju u kojemu su se nalazili ne bi li to bilo najbolje učiniti? Ta nisu li takva djela izvr-žli više no jednom? Na tome su se zaustavljale sve njihove želje. Užagarene su oči slijedile plave kose An-ñelike koja je išla tamo-amo kroz smrdljivi polumrak. Ali nitko nije ni mrdnuo niti pokušao neki pokret da •bi ostvario groznu zamisao.' Mladi Parssempuv se usudio prekinuti šutnju da >bi joj postavio jedno pitanje: — Je li istina, gospoño, da je Zlatobradi uhvačen? Anñelika potvrdno kimne glavom. — Sto če s njim biti? — ponovo se javi poručnik tjeskobnim glasom. — Ta nije moguče da če nad njim biti izvršena smrtna kazna, gospoño... On je čovjek izuzetnih osobina! Mi volimo svoga zapovjednika, go¬ spoño ... !

— Njegova sudbina zavisi od odluke gospodina de Pevraca — suho odgovori Anñelika. — On je go¬ spodar . .. — Jest, istina je, ali vi ste gospodarica — začegrta kreštavim glasom Aristid Beaumarchand. — Pre¬ ma onome što se priča ... Ali se prekine i sav skupi u sebe ošinut Anñeliki-nim oštrim pogledom i prekriži ruke preko svog tr¬buha koji je stalno štitio kao što trudna žena zašti¬čuje svoje dragocijeno breme u strahu da je netko u nj ne udari, — Za te bi zaista bilo bolje da več jednom šutiš — dobaci mu ona hladno — jer češ mi inače dojaditi i svojim ču te rukama zadaviti. Drugi su se smijali i bilo im je nekako lakše. Kad je bila gotova sa svojim poslom, Anñelika ih napusti. Nije joj bilo do toga da se šah' s onim gadovima, ali čim su se za njom zatvorila vrata, više se nije ljutila na njih. Ma kako rasuñivala i ma koliko se protivila, uvi¬jek se na kraju raznježila nad ranjenim ili pobijeñenim ljudima. Razbojnici ili vojnici, šumski vodiči

ili mor¬nari, čim bi ih dotakla svojom rukom da ih liječi, nije više sebe mogla spriječiti a da prema njima ne osjeti neku vrst ljubavi. Saginjuči se nad njihovim bolovima, upoznavala ih je bolje te otuda i ta njena neodoljiva privrženost prema njima. Bolestan čovjek je ranjiv. Tada se on rado pre¬pušta a ako se opire, lako ga je nadmudriti. Na kraju je uvijek uspijevala prodrijeti do njihova jednostav¬nog i djetinjastog srca, pa čak i onda kad se radilo o ljudima zagrizijive, divlje i nedružbeljive čudi. Da¬kako da su tome pogodovali trenuci njihove slabosti i nemoči, trenuci kad se nisu mogli braniti. Meñutim, čim bi ponovo stali na svoje noge, mogla je od njih raditi što je htjela. Ponekad sa strahom, osječali su da ih ona poznaje bolje no što su sami sebe poznavali. Našavši se napolju naredi da se zarobljenicima dadnu ploče za igranje triktraka, igrače karte i du¬hana kako bi im olakšala jade njihova suzanjstva.

464 3« Anñelika u Lakiišan]u Vffl 465 30« GLAVA LXIII Sad se još trebalo suočiti s gospoñama Gouldsbo-roa! Bitka če biti. bespoštedna! Znala je da pred nji¬ma ne smije ustuknuti, pokazati malodušnost. Njiho¬va je vrlina izlučivala duh pravednosti i osude obda¬ren sposobnošču da obnavlja svoju gotovo čudotvornu ničim neuništivu snagu. Tim vrlim gospoñama mora začepiti usta prije no što im se žuč razlije i tijelom i dušom, prije no što budu kadre napraviti nepopravljivu štetu. Prije no što če gurnuti vrata Gostionice pod tvr¬ñavom, gdje su, predosječala je, sve bile na okupu, Anñelika načas zastane i nagonski se obrati molitvom Bogu da joj pomogne. Dakako, sve su bile tu, u tam¬nim suknjama i bijelim kapicama.Gospoña Manigault je bila glavna, veličanstvenija no ikad. Gospoña Car-rere je pospremala i dvorila, Abigael Berne se držala s druge strane kamina, blijeda i dostojanstvena, s od¬lučnim izrazom, na svom prekrasnom licu flamanske madone. Anñelikin ulazak kao da je prekinuo žučnu raspru. Čini se da je Abigael svojim dobročudnim nazorima još jednom išla na živce svojim drugaricama.

— Gospoño Carrere — reče Anñelika obrativši se gospodarici kuče — da li biste bili tako dobri pa mi poslali večeru u moje odaje u tvrñavi. Molila bih vas osim toga da mi ugrijete kotlič vode da bih se mogla malko oprati. „Sva voda rijeke ne može oprati griješnu dušu, a sva hrana ovog svijeta ne mož© okrijepiti onu koja 466 umire zato što je uvrijedila Gospoda! — odrecitira go¬spoña Manigault sa svog mjesta. Anñeliku nije iznenadio napad. Bez obzira na očaj i ljutnju kojom su je ispunjale te blebetuše, ona je znala da te žene koje nije mogla smatrati svojim neprijateljicama, nisu znale kakvo dr¬žanje da zauzmu prema dogañajima koji su ih ucvilili. Iza nepomirljivog stava gouldsborških gospoda prema tobožnjem Anñelikinom besramnom postupku, skrivala se njihova sržba što se usudila prevariti čovjeka prema kojemu su, manje-više, sve gajile osje¬čaj dubokog divljenja, pa čak i nešto više od togar sklonost blagu, prikrivenu, ali ipak sklonost prema muškarcu koja je tinjala u njihovim osjetljivim protestanskim srcima ispod leda njihovog puritanskog odgoja. „Uvijek sam to govorila", te su se riječi gospoñe Manigault lako tih dana raširile i svima bole oči kao pamučno platno nategnuto preko ulica na dan papistič-kog blagdana Tjelovo! Nije li ona uvijek tvrdila za Anñeliku, služavku gazde Bernea, da je opasna smut-ljivica... ! Na ta je klevetanja Abigael odgovorila kako je. držanje gospoñe de Pevrac dokazivalo da je ne mori nikakva grižnja savjesti. — Zato što je puna oholosti! — odgovorila je gospoña Manigault. — Uvijek sam to tvrdila! Naposljetku kako se može znati što se stvarno do¬godilo,- uzvračale su žene koje su ostale vjerne Anñe-liki... ? Glasine što su se raznosile od usta do usta,, aluzije, prikrivene misli... Svicaraca je bio kao čep pijan u trenutku kad je sve one bezobraštine na njen račun rastrubio. Nisu li to tvrdili čak i gospoda Ma¬nigault i Berne... ? A, eto, Anñelika se pojavila meñu njima, usprav¬na, sigurna, odgovorivši s pomalo prezirnim osmijehom na aluziju gospoñe Manigault. Bila im je bliska, a opet različita, baš kao onda kad je dijelila njihovu sudbi¬nu proganjanih zvijeri u La Rochelleu. 467

Sve su se vrlo dobro sječale kako je Andelika zajedno s njima trčala preko one pustoline da bi uma-kli kraljevim dragunima, i vukla ih svom snagom da bi ih spasla ... — Nema šta, dobar dazlog i neosporna istina — otpovrne Andelika odmjerivši od glave do pete svojim mirnim pogledom uzvišenu damu. — Čini mi se da su one riječi bile upučene meni kako bih o njihovu značenju mogla razmišljati, zar ne gospodo Maniga-ult? Vrlo sam vam zahvalna, ali u ovom trenutku se se ne radi toliko o tome da okrijepim svoju dušu, pa bila ona griješna ili ne, koliko da obnovim svoje snage. U ova dva dana otkako sam stigla u vaše nase¬lje Gouldsboro, drage moje gospoñe, nisam stavila pod zub ništa osim jednog klipa kukuruza, ako mi dozvo¬ljavate da vam na to skrenem, pažnju. To, dakako, ne bi služilo na čast vašem gostoprimtsvu kad mi ne bi bile poznate sve brige i svi poslovi što su se sručili na vas poslije jučeranje bitke. Zamolivši da mi se da nešto da bih se okrijepila, izrazila sam vrlo prirodnu želju koju, kao što vidim, vi podjednako osječate, drage gospoñe. Zaista, dio tih dobrih rošelskih gospoda sjedio je za stolom na kojemu se pušio ukusan gulaš i bilo poredano nekoliko vrčeva s vinom. Ni one od jučer nisu znale gdje im je glava. Morale su se brinuti za kučne poslove, za djecu, za farmu i naposljetku za ranjenike. Na izmaku svojih snaga, iskoristile su tre¬nutak zatišja i došle se okrijepiti u gostoljubivu go¬stionicu gospoñe Carrere. Zatečene u strašnom zločinu proždrljivosti, ostale su kao ukopane, s kašikom u ruci. — Zaboga, zaboga, — mirno je i pomirljivo po¬novila Andelika — neka vas ne smeta moja prisut¬nost. Ja vam uopče ne predbacujem. Vi imate sva prava da se okrijepite, drage moje prijateljice. Ali dopustite i grofici de Pevrac da to isto može učiniti. Gospoño Carrere, pošaljite mi, dakle, što prije ono što sam vas zamolila... Da, zbilja, Abigaelo, draga, mo¬žete li me ispratiti par koraka? Htjela bih vam kazati nekoliko rijeci. 468 S jednom nogom na prvoj stepenici stubišta što je vodilo do njenih odaja, Andelika pogleda ženu gazde Bernea otvorenim pogledom. — Abigaelo, sumnjate li vi u mene? Sva je bila slomljena, iscrpljenost joj se čitala na licu. Abigael joj zanosno priñe. — Gospoño, nitko ne može izmijeniti prijateljstvo što ga osječam prema vama, ako vam se moje prija¬ teljstvo čini doličnim. — Vi ste pobrkali uloge, slatka moja Abigaelo.

Ja sam ta kojoj je vaše prijateljstvo uvijek bilo dragocijeno. Mislite li da ču ikad zaboraviti kako ste bili dobri prema meni kad sam stigla u La Rochele sa svojim djetetom u naručju? Vi niste pokazivali prezi¬ ra prema bijednoj služavki, što sam onda bila. Prema tome, oslobodite se tog poniznog tona kojemu meñu nama nema mjesta. I hvala vam na onome što ste mi rekli. Ohrabrili ste me. Ne mogu vam još objasniti ono što se dogodilo, mada se ništa nije dogodilo... ništa tako ozbiljno u što bi opake duše htjele da vas uvjere. — U to sam duboko uvjerena — složi se kčerka rošelskog pastora Baucairea. Koliko je bilo ljupkosti u krupnim oblicima njena skorog materinstva,' u toj nevinoj i bezazlenoj Abi-gaeli iz La Rochellea! Sreča ju je još više oplemenila. U njenim svijetlim očima se ogledala njena pri¬vrženost. Andelika je bila tronuta više nije mogla, več pusti da joj čelo padne na Abigaelino rame. — Abigaelo, mene je strah. Čini mi se da sa mnom vitla neki pakleni vihor ... da se sa svih stra¬ na dižu prijetnje i hoče da me opkole... Ako me on više ne voli, što če od mene biti... ? Nisam kriva .. ne toliko koliko se priča... Ali sve se udružilo pro¬ tiv mene, svi me osuñuju i pljuju po meni. — Meni je poznata čestitost vašeg srca — nato če Abigael prošavši umiru jučom rukom preko Anñelikina čela. Na vašoj sam strani i dušom i tijelom. Ja vas volim svim svojim srcem. 469 Čuvši šum koraka, Anñelika se brzo uspravi. Nit¬ko, osim Abigaele, ne smije primijetiti njenu malo¬dušnost. Dobrota mlade žene vratila joj je snage. Anñelika namigne prijateljici. — „One" bi željele da ja otputujem, nije li tako? Njima je več dosta mene, griješnice, u Gouldsborou! Ali, ništa se ne bojte, Abigaelo. Došla sam da prisu¬stvujem vašem poroñaju i ostat ču pokraj vas sve dok me budete trebali, pa makar mi život jučinile nesno-šljivam kao u paklu.

Jao! Ništa se nije dogodilo onako kako je ona predvidjela. Sanjala je o tome kako če sjesti oko ognji¬šta sa svojim prijatel^ics^iia i kako če pričati jedne drugima novosti. Zatim bi posjetile razne nove ureñaje u naselju. Napravile bi proračune i organizirale razne svečanosti na koje bi pozivale posade brodova što navračaju u njihovu luku. Ta uvijek se nešto slavi u toku ljeta. Brzo, brzo odmiče vrijeme za blagog godišnjeg doba. Treba dvostruko brže živjeti, trostruko, treba saku¬piti, uskladištiti, izmijeniti, to je vrijeme kad pre¬ma obali nagrne sva sila ljudi, kad se grozničavo radi. Brzo! Brzo! Ubrzo če zima opet sve ukočiti svojim hladnim dahom. Meñutim, ništa nije bilo nalik njenim snovima. Ni traga svečanostima, a dani su se valjali kao muljevita bujica isprepletani strastima, tugama, očajima i iz sata u sat nadimali se pod plimom tajanstvenih opa¬snosti. Sto je mislio Joffrev? Kakvu je sudbinu pripre¬mao njoj? Kakvu Colinu? Njegova šutnja, njegova odsutnost bivali su za nju sve nepodnošljiviji. Svakog trenutka tog dana koji Je trajao čitava stolječa, ona se naizmenično i bojala i nadala da če I on poslati po nju. Pojavit če se pred njim, neka, sve Če joj biti draže od te neizvjesnosti u kojoj ju je puštao da se korpca. Vikati, psovati, moliti, zaklinjati, optu¬živati,, jest, ona je takoñer imala pravo da optužuje, sve to bi je vratilo životu. Gnjev i ponos, nagon da se brani koji ju je čitavo jutro podržavao, sa svakim su se trenutkom sve više raščinjavali, slabili. Odstranivši je od sebe, pokazujuči da neče da zna za nju, podvrgavao ju je pravim mu¬kama koje su nadilazile njenu unutrašnju snagu/Zbog svega toga jedva je i okusila jelo što ga je zatražila od gospoñe Carrere i što- joj ga je ova poslala u sobu. Poslije podne se uputila u potragu za Cantorom. Našla ga je u luci u velikom poslu. — Ne vjeruj brbljanjima što kolaju u vezi sa mnom — reče mu gotovo u groznici. — Poznato ti je sujevjerje ljudi što nas okružuju... Ta nisu li me u Quebecu proglasili demonkinjom? Dovoljno je da ne¬ kakav gusar zarobi neku ženu pa da zli jezici ispredu oko toga paklenske niti kleveta. Zlatobradi se pokazao prema meni kao pravi vitez. Jednoga dana ču ti ispri¬ čati tko je on i zašto prema njemu osječam prija¬ teljstvo.

— U svakom slučaju neču biti prisutan kad ga budu vješali — izjavi Cantor koji kao da nije želio gubiti vrijeme razgovarajuči s njom o tim stvarima. — Još danas odlazim na Rošelcu, čim nastupi plima. Moj mi je otac predao zapovijedništvo nad jahtom. Uspravio se. Bio je isuviše ponosan i zaokupljen dužnostima što su ga zapale kao petnaestogodišnjeg kapetana a da bi vodio brigu o podvodnim vrtlozima što su potresali malu naseobinu. Bio je zadovoljan što je stigao na vrijeme da sudjeluje u pomorskoj bici, a još zadovoljniji što odlazi, kao gospodar, na more gdje se osječao kao kod kuče. Isprsi se i doda, sav prožet važnošču. — Moram odvesti do Houssnoka trgovačku robu koju če zatim do Wapassoua pratiti Kurt Ritz i šest unovačenih vojndka koji takoñer polaze sa mnom na put.

470 471 — Kako? — poviče Anñelika. — Za nekoliko sati če krenuti glasnik za Wapassouu, a ja o tome pojma nemam ... ? Laurier! Laurier! — poče dozivati dječa¬ ka što je prolazio u blizini — doñi, brzo doñi da sa¬ kupimo malo školjki za Honorinu. Jedva je još imala vremena da načrčka nekoliko riječi za Jonasove i Malapradeove. — Požurimo, požurimo, plima nikoga ne čeka — preporučivao je Cantor. Švicarac Kurt Ritz je stajao na obali držeči svoju helebardu u ruci i vršeči nadzor nad svežnjevima koje su mornari krcali u čamac, te nad svojim ljudima, koji su, kao i on, bili njemačkog ili švicarskog pori¬jekla. Svi su oni bili obučeni u svoja svečana odijela njemačkih plačenika. Ova su se sastojala od kratkog prsluka na koji su se nadovezali veliki rukavi napu¬hani i rastvoreni prema košulji, zatim od, takoñer napuhanih suknenih hlača boje ljutiča, podvezanih ispod koljena i ukrašenih po dužini grimiznim vrpcama koje su se pri hodu njihale i davale im zgled rhing-grava,1 i, prema zastarjeloj i slavnoj modi prošloga stolječa, od ispupčenog nakurka od poput zlata žute svile.

Jedino je meki ovratnik zamijenio nabranu ogrlicu. Široka i prostrana kapa, mješavina izmeñu starin¬ske kape i modernog šešira, bila im je ukrašena krat¬kim i crvenim nojevim perom. Šljem od pozlačenog čelika visio im je o pasu. Naoružani svojim kopljima, svi su imali vrlo ponosito držanje. Kurt Ritz je savršeno odgovarao tipu vodnika što ga je preporučivao vojni priručnik: „koji mora biti razuman, hrabar, pametan, ljubazan, da se več često hvatao ukoštac s neprijateljem i, ako je moguče, da bude visoka uzrasta i dobrog izgleda". Osim svega, on je nosio mač, znak plemstva što ga je stekao u službi francuskog kralja boreči se u Austriji protiv Turaka. 1 Vrsta hlača što su se nosile u XVII stolječu Poslije onenod. kad ga je iznenadila kako se držr za vijenac krmnice na Marijinom srcu, Anñelika ga više nije vidjela, izuzme li se kratak trenutak u su¬mraku na dan njena povratka u Gouldsboro. Cas ga. je tražila očima ne prepoznavši ga. Pokazaše joj ga. Ona mu preda poruku za Jona¬sove gledajuči ga ravno u oči. Nije joj uopče bilo stalo-što ju je on gledao s visoka i prezirno. Sigurno, on če je uvijek prezirati zbog prizora što ga je vidio na. brodu. Da li če o tome govoriti u Wapassouu? Nije se-mogla poniziti i zamoliti ga da šuti. Ali dok je s njim. razgovarala staloženim tonom, dodajuči živim glasom, razne upute koje su joj u tom trenutku padale na pa¬met kao „da nikako ne zboravi ubrati pupoljke bora za pripremanje čajeva koji su liječili pluča", njen ju je predosečaj uvjerio da je stranac čovjek na svont mjestu. Grub, hladan, ali ponosnog izgleda kojim se odlikuju brñani, dakle, ni kukavica ni gad. Više neče: govoriti nikad više, o tajni što ju je vidio pri svjetlu, voštanice, jedne noči dok je bježao s gusarskog broda.. Primijetivši grofa de Pevraca koji je silazio prema luci u društvu Rolanda d'Urvillea i Gillesa Vanereicka,. ona pobeže. Zašto je pobjegla? Pred njim? Pred svojini mužem. Lutala je izmeñu novih kuča Gouldsboroa koje žitelji bijahu napustili jer su i oni takoñer krenuli u luka da prisustvuju odlasku jahte... Ovaj put nije smogla hrabrosti da bude tamo, na nekoliko koraka od njega i izmiješana s gomilom koja. bi ih promatrala. ,,A trebala je biti tamo", prekorevala je sebe,, „trebala je mahati šalom kad mali brod, pod koman¬dom dječaka, Cantora de Pevraca, nadme svoja, jedra ... ! Nije naprosto mogla. Prvi put od jutros malo¬dušnost ju je uspijela svladati.

Sve dok ne bude sigurna u sudbinu Colinovu, Jof-Lrey če predstavljati prijetnju, ruku podignutu na

472 473udarac, i, u dnu njena srca, neprijatelj kojega se ne može nadmudriti. Koliko li je puta grof de Pevrac ustvrdio nesmi¬ljenom odlučnošču da če ubiti svakoga tko mu po¬kuša oteti ženu? Sa užasom u duši se sječala tih riječi. I Ponfc--Briandu, i Lamenieu je to otvoreno izjavio. Colin je bio osuñen, manje kao gusar pljačkaš, a više kao suparnik. Ali to se nije moglo dogodili. Ne za takvu sitnicu! Ne zbog nje! Oh! Bože, ne dozvolite da se to dogodi! 474 I GLAVA LXIV Navečer, u tvrñavi, u koju se vratila kad je pala noč, pošto je prije toga još jednom obišla sve ranje¬nike, i u koju se sklonila pijana od sna i od muka, primijeti u svojoj sobi ništa manje nego dva sanduka kojih prije tu nije bilo. U jednom od njih bile su haljine, odječa, čipke, rublje, rukavice, cipele, a u drugom razni raskošni predmeti koji su činili lagodnijim svakodnevni život. Sva ta odječa i svi ti predmeti mirisali su po Evropi. Joffrev de Pevrac je sigurno sve to naručio Eriksonu, prije njegova odlaska, prošle jeseni, i sad je Gouldsboro to dovukao u svojoj utrobi. Prefinje-nost, ljupkost, ljepota iščezlog svijeta. Anñelika ih jedva i dotače, prekopa malko po nji¬ma gotovo ravnodušnom rukom, kao po ostacima mrt¬ve ljubavi. Nije joj bilo jasno zbog čega su te sanduke tu večer donijeli u njenu sobu i, s obzirom na njeno du¬ševno stanje, čitava ju je stvar još više uznemirila boječi se neke zamke. Okrenula se od tih raskošnih predmeta kao od nečega što je vrijeñalo, što se podrugivalo njenu jadu. Pokušala je zaspati.

Zadrhtala'je pri pomisli što se sve moglo dogoditi za vrijeme dok bude u besvjesnom stanju sna. A što ako u zoru, kad se probudi, opazi Colinovo tijelo kako se njiše na jednom kraku vješala? 475 U predvečerje bijaše skupila svu svoju hrabrost i pošla tražiti muža pa dogodilo se šta mu drago. Me¬ñutim, nigdje ga nije uspijela pronači. Neki joj rekoše da je otputovao u unutrašnjost zemlje, drugi da se ukrcao na svoj šebek da bi pošao u susret nekakvom brodu. Buduči da nije imala drugog izlaza, odlučila je da se malko odmori što joj je zaista bilo potrebno. Mada je usnula, njen je nemir ostao budan. I tako se poslije kratkog, ali dubokog sna probudila usred crne noči, a kako više nije uspijevala zaspati počela se prevrtati mučena mračnim mislima. Kratak odmor bijaše razbudio njenu kivnost na muža. Zaista, bila je duboko ranjena 'držanjem svog nesnošljivog i sumnjičavog gospodara. Nije li ju Joffrev godinama bio prepustio njenoj vlastitoj sudbini, a sada je odjednom tražio sve, pa čak i njenu vjernost u prošlosti. A je li se on, daleko od nje, baš toliko sustezao da uživa s drugim ženama ... ? On se nije libio da surovom rukom strgne velove s tajni koje su pripadale samo njoj. I da traži račune, tereteči je, uostalom, mnogo više no što je počinila za vrijeme svog „udovišta" koje toliko muči njegovu ljubomoru. Sto se nje tiče, kad bi se prisječala onih petnaest godina što ih je provela daleko od njega, nadasve su joj oživljavali pred očima oni dugi nizovi osamljenih i ledenih noči za kojih se njena mladost lijepe i mlade žene trošila u plaču, u tome da ga priziva i žali... i da takoñer spava, na sreču, sama i stisnutih šaka. Oduvijek je spavala čvrstim snom djeteta, i to ju je spasilo. Kad je bila vlasnica Crvene obrazine, uzak krevet ju je primao, slomljenu od umora, a u zoru je več dočekala spremna da se suoči s danom tako ispunjenim poslom da naprosto nije bilo vremena za ljubav. A u vrijeme dok je prodavala čokoladu, Ni-non de Lenclos ju je stalno prekoravala zato što je bila isuviše čedna. Kao svijetle tačke, lake i treperave, brzo ugašene, upoznala je i ona, tu i tamo, poneku ljubavnu noč provedenu u zagrljaju pariškog pjesnika kojega je 478 L

licija gonila, ili u zagrljaju njegova hajkača,, Desgreza, I jedan i drugi su je progonili isuviše zaokupljeni svojim sitnim i okrutnim igrama a da bi se dulje mogli baviti njom. Na dvoru, uprkos pohotnoj atmosferi kojom je bila okružena, da li je ona živjela putenim životom? Nikako, pa čak možda i manje nego prije. Kraljeva ju je strast odvajala od svih. A njene osobne želje neu¬mornim žaljenjem povezane za ljubljenu avet prema kojoj je stalno pružala ruke, odvračale su je od pu¬stolovina, od lakih veza koje su joj, uostalom, brzo postajale nepodnošljive. Onda? Sto joj je ostalo? Nekoliko noči s Rakotzijem, proganjanim princom. Poljubac, na brzinu obavljen, jedne večeri za vrijeme lova, s vojvodom de Lauzunom, krivi korak koji on umalo nije preskupo platio. A sa Filipom, svojim drugim mužem? Dva puta, možda tri. Ni u kojem slu¬čaju više. A zatim Colin, okrepa u pustinji... Ako se sve zbroji, mislila je, u petnaest je godina okusila manje ljubavi nego bilo koja kreposna gra¬ñanka u krevetu sa svojim zakonitim mužem u cigla tri mjeseca ili ona u Joffrevevu zagrljaju za još ma¬nje vrijeme. Zaista je imao razloga da je preda jav¬nom sramočenju! Da je veže za stup sramote! Da joj pripisuje osobine besramne Mesaline ... ! Uzaludan bi joj bio trud da pokuša Joffrevu dokazati te činjenice. Ne, on ne bi shvatio njihov logičan domet, mada bi morao kao čovjek odan nauci, čak ni onda da mu dadne tačan račun u tom pogledu. Jao! Osjetila je da se ni od učenjaka kakav je bio Pevrac nije mogla na¬dati nepristrasnosti u stvarima koje su se ticale srca jer je i on bio kao i svi drugi muškarci kad je njihov položaj vlasnika dolazio u pitanje. Ljudi se razbjesne i oni najumniji nisu skloni rasuñivanju. Naposljetku, čemu tolike priče radi jednog po¬ljupca? Do vraga, pa šta je poljubac? Usne koje se spoje i izmiješaju, to jest srca koja se spoja Dva smučena stvorenja se smotaju u krilu bo¬žanske sigurnosti, griju se vlastitim dahtanjem, pre477 poznaju se u mraku nod za koje su iBndfc dugo ho¬dali sami. Čovjek! Žena! Ništa drugo, to je sve! A što je zagrljaj ako ne produžetak 1 grananje onog nadzemaljskog stanja u kojemu tako rijetko užL* Taju ljudska biča... ? A ponekad nikad! Onda, ako je to bio, zaista samo jedan polju¬bac, da li je Joffrev bio u pravu da se ljuti na nju zbog onog poljupca što ga je izmijenila s Colinom, to jest Zlatobradim?

Život je bio umjetničko djelo, teško umiječe. An-ñeliku je, u stvari, najteže pogañalo što u svojem po¬nosu nije htjela priznati da su progoni, preziri, srdžba kojih je oštrice osječala duboko u svojoj svijesti, na¬lazili opravdanje na njenu vlastitom postupku, koji se, ona je na trenutke i sama bila nacistu s tim, ničim nije mogao opravdati. Da bi našla ravnotežu i svoj mir, morala je tom pogrešnom koraku, tom nesretnom slučaju, dati pra¬vo mjesto, a ona to nije uspijevala prepuštena samoj sebi. Kad se osuñivala i posipala pepelom po glavi da bi čas zatim u svom prepuštanju vidjela samo ugo¬dan umetak koji ljepa žena ima ponekad pravo ukra¬sti životu. Zora, vlažna i maglovita, istrgla ju je iz tog pa¬klenog kruga misli. Izronila je iz nod, slomljena i umorna od pustog prevrtanja po hladnom i pustom krevetu. Neizvjesnost u pogledu Colinove sudbine raz-dirala ju je sve jače. Nemirna, ružičastosiva zora donosila je neumoran pjev grlice koji se očitovao u blagim, nabreklim, če¬znutljivim tonovima. Taj slatkast gugut Anñelika je zamrzela za čitav život. Odsada če je taj pjev uvijek podsječati na kratko i porazno ljeto što ga je sada proživljavala u Gouldsborou i koje če u svojim uspo¬menama nazivati prokletim ljetom. Ljeto nabreklo užasom; prve su žrtve bazale, ba-zale naokolo. Svako je jutro toplo, svaka je zora po¬stala tragičnom, razdirana bolnim pjevom ptice. 478 Iza magluština, buka luke i naselja se budi, od¬jekuje, prostorom se širi. Udard čekiča! Da to vje¬šala ne podižu? Glas nekog mornara pjevucka jadikovku kralja Renauda: A kad je ponoč odjeknula putom Kralj se Renaud oprosti s životom, Ah, red, majko, neka reče prija Sto to čujem da tesar zabija? Moja kčeri, ti ne mud dušu To on krpa i popravlja sušu ... Anñeliku proñu srsi Vješala? Zabijaju čavle u mrtvački sanduk... ? Mora pojuriti napolje i nešto poduzeti, pomiješati se meñu gomilu, a ne stajati po strani, nemočna. Meñutim, našavši se napolju dan je proticao u ne¬prestanom puhanju vjetra. Ništa se strašno nije do¬godilo. Ponovo je pao sumrak, a za njim noč gluha i po>-put čañe mračna, bez svjetlosti na niskom nebu, na¬brekla od kiše, dovučene s mora, izmiješanje sa sta¬blima šume. Držed se za uspravne stupove na prozoru, pro¬matrala je dva čovjeka koji su stajali jedan prema drugome.

Upravo bijaše prešla preko dvorišta tvrñave i uputila se prema dvorani za savjetovanje s namjerom da Joffreva de Pejrraca prisili na razgovor, da mu reče: — Objasnimo se... Kakve su vaše namjere? Izvana ih je vidjela. Joffrev i Colin ... licem u> lice, u velikoj dvorani za savjetovanje. Bili su potpuno sami i nije im bila ni na kraj pameti da ih netko pro¬matra. Colin je držao ruke iza leña. Nema sumnje zato žto su mu zglavd bili vezani. Joffrev de Peyrac je 479stajao pokraj stola na kojemu su bili rasporeñeni .sviti pergamena i zemljovidnih karata. Razmotavao je dokumenta, jedan po jedan, pola¬ko, sistematski i pažljivo ih čitao. Ponekad bi iz otvo¬renog sandučiča što se nalazio ispred njega, uzimao dragi kamen i promatrao ga na svjetlu voštanice, kao -čovjek koji se razumije u taj posao. Na vrhu njegovih prstiju jedan je smaragad blistao zelenim sjajem. Kad bi joj pogled pao na njegove usne, Anñelika je znala da se on zarobljeniku obračao nekim pitanjem. Colin je kratko odgovarao. U jednom se trenutku po¬makao i prstom upro u neku tačku na karti. Znači, ;nije bio vezan kao što je u početku pretpostavljala... Anñelika se trgne, bojala se za život Joffreva de Pevraca. Ako ga Colin pobuñen nekim iznenadnim razlogom, ščepa za grlo? Zar Joffrev nije osječao, sto¬ječi uspravljen nadohvat Colinove ruke, njegovo go¬lemo tijelo iz kojega je izbijala strahovita fizička snaga? Ne, ne! On se pravio kao da ništa ne zna, kao da svemu tome ne pridaje nikakvu važnost. Kako li je bio neoprezan! Uvijek isti, po tom svom izazovu što ga, je dobacivao činjenicama, svim mogučim elemen¬tima, ljudima! Uvijek ta njegova volja da prodre još dalje, da dodirne posljednju granicu iskustva... da .sve osjeti i vidi... Smrt če se jednog dana obrušiti na nj poput grabežljivog orla. „Joffrevu, Joffrevu, čuvaj se!" Tresla se držeči se za stupove prozora. Bila je nemočna, a nagonski je osječala da se ne može i ne .smije umiješati medu te ljude. Trebalo je pustiti sudbinu da se izjasni, da se .snažne volje suoče, da se sukobe u borbi u kojoj, po želji njena ženskog srca, nije trebalo biti ni pobjedni¬ka ni pobjeñenih. Njeni su pogledi, nabrekli od tjeskobe, prelazili s jednoga na drugoga i halapljivo se lijepili, kao mag¬netom privučeni, za vitki, mršav i snažan lik

njena muža. Odijeljena od njega šutljivim zidom od stakla, imala je dojam kao da ga je iznenadila i promatrala 480 u snu. Kad god joj se dogañalo uvijek je pri tom osječala kako je grabi neko čuvstvo straha, a ponekad i oštre ljubomore. Naime, u snu je njegovo lice po¬primalo tajanstveni izraz čovjeka koji joj je izmicao, u čije bivstvo nije uspijevala prodrijeti. Poneka srebrena dlaka na krajevima njegovih sljepoočica ñavla mu je blagi izraz, ali to je bila samo varka. Ostao je dalek, tvrd, nedostižan. A ipak na čitavu njegovom liku nije bilo jedne jedine sitnice koja joj nije bila poznata, prisna, njoj, njegovoj ženi i koja je ne bi živo dirnula u srce dok bi ga promatra¬la. Slagala je pojedinost na pojedinost, sve što je o njemu znala: poznavala je njegov oprez i njegovu že¬stinu, njegovu nadmoč i njegovu spretnost, bistrinu uma, znanje skriveno pod ljuskom ljudske jednostav¬nosti. Mada je misaoni izraz njegova lica odavao izu¬zetnu nadarenost uma mu i misli, Anñelika je, slije¬deči pokret njegovih mišiča ispod odjela od tamnog baršuna, bila svjesna njegove odrešitosti, njegove sna¬ge, izuzetne ljubavne moči o kojoj je uvijek davalo dokaza njegovo .vrsto i neukrotivo tijelo. S njega se njene oči prebace na Colina. Izronivši iz daleke prošlosti, taj kralj robova .u Meknešu, stajao je sada tu u uskoj dvorani. Njegovo šareno i iznošeno odijelo Zlatobradog, doimalo se jad¬no na njegovim snažnim ramenima. Večeras mu je pogled bio kraljevski plav, plavo oko velikog Colina, vično da sve zapazi u dalekoj pu¬stinji i u ljudskoj duši. Anñelika je bila žena i, kao takva, pripadala ti¬sučama godina mrvljenoj i ponižavanoj vrsti, slabijoj vrsti te, i protiv svoje volje, nije mogla spriječiti svoje biče da u tom nijemom dvoboju iza stakla ne bude na strani slabijeg, Colina. Poznavala je obojicu i dobro je znala da je Joffrev daleko jači od Normandijca. Naoružan golemim znanjem iz svih područja nau¬ke i umiječa, zaokupljen istančanim i beskrajnim stra¬stima duha, bio je kadar podnijeti sve, ih' gotovo sve, pa čak i rane srca a da ne poklekne. 481 31 Anñelika u Iskušenju VTH Colin koji gotovo ni čitati nije znao, nije se mo¬gao braniti od njegovih nepredviñenih udaraca mada je po prirodi bio neobično bistar.

Njena je krivnja što se sad nalazila tu bez obra¬ne pred silovitim udarcima njena muža. Osječala je zbog toga grižnju savjesti, osječala je kako joj se srce cjepa videči ga več unaprijed na koljenima uprkos njegovoj neospornoj željeznoj snazi. Odjedared joj je srce šuštalo. Vidjela je kako je Joffrev jedinim pokretom odgurnuo nagomilane perga-mene i pošao prema Colinu. Takav ju je strašan strah spopao. Bila je sigurna da če potegnuti svoj pištolj i pogoditi Colina u samo srce. Meñutim, čas zatim se uvjerila da su Joffreveve ruke prazne. Uprkos tome dah joj je zastao od straha. Iza stakla je nastupio odlučan trenutak. Osječala je to po ježuru što joj je prostrujio či¬tavim tijelom, po svojem napetom duhu, po uzbuñe¬nim čutilima. Flokušala je otkriti, shvatiti što se to unutra zbiva. Zbivalo nešto o čemu je morala pasti odluka. Sve se odigravalo obavljeno tišinom, riječima koje nije uspijevala čuti, a koje su vrcale s usana dvojice ljudi poput udaraca, sijevale poput zašiljenih oštrica bo¬deža ... Joffrev je nešto govorio, u neposrednoj blizini za¬robljenika, blistave je oči zario u pažljivo tvrdo Co-linovo boe. Malo-pomalo mukli bijes i jarost su se sve jače gomilali na Normandijčevu licu. Anñelika je vidjela kako su mu se šake rastvarale i skupljale, kako su se čak i podigle tresuči se od nemočnog gnjeva. Nekoliko je puta odmahnuo glavom, odrično, suprot¬stavljajuči Pevracovim riječima nepristupačnu gor-dost lava. Tada se Joffrev odmakne od njega. Ushodao se prostorijom uzduž i poprijeko, kao tigar u kavezu. Vrtio se oko Colina, motrio ga oštrim pogledima po-»put lovca koji traži najranjivije mjesto zvijeri u koju je nišanio cijev. Ponovo pristupi gorostasu i obim ga rukama zgrabi za posuvratke prsluka od bivolje kože. 482 Privuče ga k sebi kao da mu želi reči nešto vrlo po¬vjerljivo. Vidjela je da mu nešto sasvim tiho govori, da mu se opasna blagost prelila preko lica a neka neodreñena i tanka bora pojavila u kutu njegovih usta. Anñelika je gotovo čula opčinjavajuči ton njegova glasa* Lice mu je u tom trenutku poprimalo zavodnički dzraz, ali se trebalo bojati sjaja što je blistao u nje¬govim zjenicama. Ono čega se Anñelika najviše pla¬šila naposljetku se dogodilo. Colin je pokleknuo pred Joffrevem de Pevracom. Malo-pomalo divlje odlučnosti je nestalo s nje¬govih crta lica, raščinjala se i ustupala mjesto izrazu smetenosti, očaja i gotovo kratkotrajnom ludilu. Glava mu iznenada klone na prsa pokretom izazvanog umo¬rom ili porazom.

A šta li je grof Joffrev de Pevrac mogao kazati Colinu Paturelu da bi ga slomio, tom istom Colinu Patuelu koji nije prignuo šiju ni pred Mulom Ismai-lom i njegovim mučenjima. Joffrev de Pevrac ušuti. Ali je. još uvijek držao Colna za posuvratke i vrebao mu svaki izraz lica. Na kraju se teška plava glava uspravi. Colin se odsutno zagleda ispred sebe. Anñelika se prestrašila da je nije možda primijetio u tami iza prozorskog stakla. Ali Colin nije ništa vido vani jer je svoje oči upro prema sebi, u svoju dušu. I odjednom ona na njemu opazi onu vrst nevinosti što ju je njegovo lice oprimalo u snu, vidjela je njegovo lice Adama, iz prvih dana. Svoje plave oči, koje kao da se još ne bi¬jahu razbudile, okrene prema Pevracu i dva su se čovjek* dugo bez riječi promatrali. Zatim Colin u nekoliko navrata kimne glavom,-ali ovaj put je njegovo kimanje bilo potvrdno, zna¬čilo je da pristaje. Grof de Pevrac se vrati na svoje mjesto iza stola. Nekakve se prilike pojaviše u dnu dvorane. Španjol¬ski stražari uñoše i postave se iza zarobljenika. Anñe¬lika nije čula ni primijetila doziv koji ih bijaše po¬zvao da uñu. Izišli su i sa sobom odveli Colina. si« 483 Joffrev de Peyrac je ostao sam u dvorani. Sjeo je. Anñelika se povuče s prozora prestrašena mišlju da bi on mogao posumnjati u njenu prisutnost iza prozora. Ali je ipak ostala tu, opčinjena. I kao što je on pretprošlu noč vrebao njene pokrete u tami oto¬čiča a da ona to nije znala, sad je ona njega htjela vidjeti onakva kakav je bio u trenucima kad je bio siguran da ga nitko ne promatra. Kakvim če se osje¬čajima prepustiti? Hoče li neka obrazina pasti s nje¬gova lica i otkriti ga u pravom svjetlu? Hoče li joj to omogučiti da odgonetne njegove misli i njegove odluke? Vidjela je kako je pružio ruku prema sandučiču u kojemu su bili pohranjeni dragulji, glasoviti dra¬gulji iz Caracasa, dragulji što ih je Zlatobradi opljač¬kao Španjolcima. Sa dva prsta uze jedan izuzetne veli¬čine, podigne ga pred oči okrenuvši ga prema svjetlo* sti plamena i zadubi se u njegovo promatranje. Smiješio se kao da je kroz prozirnost skupočijenog kamena promatrao neki vrlo veseo prizor. 484 GLAVA LXV Sutradan je bila nedelja.

Zvuk roga tulio je u daljinama. Zvono s malog dr¬venog zvonika, svojim uzbuñenim i jasnim zvukom, kao što je glas djevojčice, pozivao je protestante na službu božju. Da ne bi zaostali u molitvi Svevišnjemu, dušo¬brižnici, otac Baure kojemu se priključio još jedan reformirani fratar koji je nedavno došao iz šume, odluče da održe navrh strme obale veliku katoličku misu uz pokaznicu i procesiju. Kroz maglu su se čitavo jutro miješali zvukovi suparničkih crkvenih pjesama, ali oba su se obreda završila bez nezgoda. Pošto su crkveni obredi završeni, dangube su se okupili u luci jer je neki brod tulenjem roga kroz maglu najavljivao svoj dolazak. Uskoro se tom tulenju pridružilo mnogo stvarnije mukanje. Mali je ku-ter dolazio iz PortRoyala s istoimenog poluotoka i dovozio dvije krave i jednog bika kao naknadu za svježe namirnice i raznu kovanu robu kojom su žitelji Gouldsboroa prošle godine spasili francusku naseobinu prepuštenu njenoj sudbini od isuviše daleke uprave u Quebecu. Iskrcavanje jadnih životinja pomoču reme¬nja i brodskog vitla obavljeno je bez večih teškoča usred opčeg odobravanja žitelja. Dolazak životinja je u razgovorima dobio istu va¬žnost kao i vješanje Zlatobradog koje se, po pred-osječanju svih, imalo obaviti tog istog dana. 485 U toj uskipjelosti dolazak malog broda koji je doveo Johana Knoxa Mathera, doktora teoloških nau¬ka u Bostonu, i njegovih glavnih kapelana, prošao je, manje-više, nezapažen. Bučni i veseli Akadijci, pračeni svojim Mic-Madma crvene puti, visokim ratnicima četvrstastih brončanih lica skoro su se doticali za vri¬jeme plovidbe s časnim puritancem, ali mu uopče nisu poklanjali pažnje. On je nosio nabranu ogrlicu, prostran, crn, dug ženevski ogrtač koji mu je mlatarao po petama i koji se umotao sve do očiju da bi se zaštitio od vjetra, dok je tuljak njegova šešira izgledao još viši nego kod ostalih ljudi iz njegove pratnje. — Htio sam se s vama sresti — reče grofu de Pevracu koji mu bijaše izišao u susret. — Naš je gu¬ verner nedavno na jednom skupu ponovo ustvrido da čitava pokrajina Maine pripada Engleskoj te me je zamolio da poñem k vama i kod vas Se obavijestim da li je to još uvijek tako... ? Njegove se oči obazru uznemireno na sve strane. — Ovdje se oseča vonj razvrata... Recite mi,

pronose se glasovi da vi živite s nekom čarobnicom? — To je vrlo tačno — otpovrne Joffrev de Peyrac. — Doñite, hoču da vam je predstavim. John Knox Mather problijedi, a duša mu se uz¬nemiri kao površina bare pri približavanju oluje. Sa¬svim se smete. A imao je i zbog čega. Protestanti su ukinuli kult Blažene djevice Marije i svetaca, tih ko¬risnih posrednika izmeñu neba i zemlje. Prema tome, ostali su im samo ñavoli. A tim uvlačenjem paklenih sila u svoja vjerovanja ostali su nenaoružani i bez ikakve zaštite protiv njih. Nisu mogli ni na šta drugo računati osim na snagu svojih vlastitih duša. Na sre¬ču, časni Mather je imao čak i za prodaju tih unutra¬šnjih snaga. Ukruti se i pripremi za iskušenje u koje če ga staviti susret s čarobnicom. Doznavši da je grof de Pevrac hitno zove k sebi, Anñelika odmah napusti uzglavlje jednog ranjenika što ga upravo bijaše previla i krene, uznemirena srca, tamo gdje je bila pozvana. Stigavši, nañe se licem u 486 lice s mračnim i uzvišenim spomenikom za koji joj rekoše da je doktor teoloških nauka u Bostonu, a koji ju je promatrao svojim kao led hladnim očima. U stvari, on je bio isto tako zaprepašten kao i ona. Odmah je shvatila situaciju te mu poželjela do¬brodošlicu i malko se pokloni pred njim. Po riječima što ih je izmijenio s grofom de Pey-racom, doznala je da če biti gostom nekoliko dana u Gouldsboix>u i da če čitavo društvo proslaviti dan Go¬spodnji da bi se svom Bogu zahvalilo na dobročin¬stvima. Dolaskom svih tih ljudi u Gouldsboro, odgañalo se riješenje svih neriješenih i gorkih pitanja koja su mučila sva srca i sve savjesti. Ona sama nije znala da li da se tome raduje ili če je to čekanje dokrajčiti. Bilo je vrijeme da se več jednom stvrši s tom kome¬dijom u kojoj su svi tjeskobnih srca sudjelovali. Nju je spopadala želja da viče, da preklinje: „ ... neka ova neizvjesnost več jednom svrši ..." Ali neumoljiva ruka Joffreva ñe Pevraca sve ih je prisiljavala da žive u očekivanju, da se pokore nje¬govoj volji i do iznemoglosti igraju svaki svoju ulogu. Buduča da ju je njen muž predstavio, njena je dužnost bila da predsjeda svečanosti. Ona uñe u tvrñavu da bi izabrala jednu haljinu meñu onima što bijahu stigle iz Evrope. Malo iza toga snažan pljusak se spusti, i razvedri nebo. Mirisi cvrčečeg mesa, što se na strani gdje se nalazila gostionica pripemalo za svečanost, probiju se zrakom i nadjačaju snažne vonjeve mora.

Glasovi su poprimili raspjevani prizvuk. Trube su se oglasile u nekoliko navrata. Gouldsboro je več imao svoje vlastite tradicije odavna uspostavljene. Anñelika nije znala da su te trube pozivale stanovništvo na skupštinu koja se ima¬la održati na čistini ispred tvrñave. Zbunjena time, ona brzo iziñe. Napolju se sve sjalo, kao očiščeno i pocakljeno tek minulom olujom. 487 Uski potoci blata jurili su niz strmu obalu izro-vavši svoja korita sve do žala. 2ene su podizale suknje da bi preskočile preko njih. Slični tim bujicama, ljudi su u malim i odvoje¬nim skupinama pristizali s brodova, iz kuča, iz šuma. Izviruči odasvud, svi su kretali prema jednoj tački da bi stvorili čvrstu gomilu koja se sastojala od čudne smijese: mornara, naseljenika, hugenota, Indijanaca, Engleza, vojnika i plemiča konačno ujedinjenih pri¬vremenim, ali nezaboravnim osječanjem da pripadaju istom izgubljenom žalu američke obale i da su se tu okupili da bi prisustvovali nekom izuzetnom prizoru. Oni što su dolazili iz logora Champlain na konji¬ma putom oivičenim vučkom ili oni što su silazili iz malog zaseoka na obali putom okičenim šumaricima nosili su puške ili kremenjače sa svih strana okru-živši žene i djecu. Postojala je stoga naredba da se nitko ne smije nenaoružan kretati pola milje izvan zaštite topova s tvrñave. S ljetom je nailazila i mo¬gučnost irokeških upada, a osim toga nitko nije bio siguran od iznenadnih napada Abenakisa i njihovih paleža, nitko od ovih bijelaca u Gouldsborou protiv kojih su Indijance huškali njihovi gospodari. Čistina ispred tvrñave sva se crnila od svijeta. Djeca su trčala. Anñelika je čula kako meñusobno dovikuju: — Čini se da če danas objesiti Zlatobradog! — A prije toga bit če stavljen na muke... Krv joj se u žilama sledila. Trenutak kojega se stalno pribojavala otkako je Colin uhvačen, konačno je stigao. — Ne! Ne! Ja neču pustiti da ga objese — govo¬ rila je kroz stisnute zube. — Vikat ču, izazvat ču sablazan, ali neču dopustiti da ga se objesi! Neka Joffrev poslije misli što ga volja! Obučena u novu haljinu probije do čistine i ne obaziruči se na poglede što su je pratili, smjesti se u prvi red. Sad joj više nije bilo stalo što če tko o njoj pomisliti kao ni do ogovaranja što ih je njena pojava mogla pobuditi. Unutrašnja groznica ju je tresla, ali 488

je uza sve to uspjela sačuvati svoje gordo držanje kojim je zbunjivala i izazivala radoznalost okupljenog svijeta. Gotovo i ne misleči, izabrala je haljinu što ju je imala na sebi: raskošnu i strogu, neobičnu haljinu od crnog baršuna svu ukrašenu paučinastim čipkama u koje su bili umetnuti sitni biseri. Dok ju je oblačila,, pomislila je: „Ova je haljina kao stvorena za pogreb kraljeva!" Ali je bila odlučna da ne prisustvuje Co-linovu pogrebu, več da ga spasi! Buduči da nije imala vremena da se licka, u zad¬nji čas je hrapavim prstom stavila malko ličila ru-menike na svoje bijele obraze. ' Osječala je da joj lice ima jeziv izgled. Utoliko-gore, mislila je. Ako je i postojao netko tko je primijetio njeno> bljedilo obilježeno grozničavošču pogleda, ne reče ni riječi. Bljesak njenih zelenih očiju ledio je opake ri¬ječi na samim usnama. — Gledajte je — šapne na engleskom Vanereick; lordu Sherrilghamu — nije li čarobna? Dostojanstve¬nog li držanja! Koje li gordosti! Engleskinja, moj dragi lorde! Ah! Ona je vrijedna Pevraca. Prkosi pogledima,, neprijateljstvu, prijekorima visoko podignute glave> a isto bi tako oholo gledala i onda da nosi, izvezeno u. grimizu na svojim grudima, slovo A1 koje, kao što vam je dobro poznato, dragi, vaši puritanci iz Mas-sachusettsa propisuju da nose žene preljubnice. Englez razočarano iskrivi usta. Puritanci nemaju smisla za istančane razlike, moj dragi. I iskosa baci pogled na Knoxa Mathera koji je sa svojim kapelanima raspravljo o tome da li je teolo¬ški uputno da se čovjek vješa na dan Gospodnji. Nije li potezanje konopca na vješalima u taj dan išlo na uštrb odmora? Ili, naprotiv, hoče li odluka da se čov1 Početno slovo od engleske riječi adulteress, što zna¬či preljubnica. 489 jeka objesi u nedjelju dati Gospodu dovoljno vremena da jednu novu dušu primi na svoj sud? — Mi ljudi iz visokog društva — nastavio je en¬ gleski lord — vrlo brzo opraštamo jednoj tako lijepoj ženi da ponekad zgriješi. — Za koliko se kladite da če braniti svog lju¬ bavnika s istim žarom i strašču kao i lady Macbeth? — Za dvadeset livri ... Shakespeare bi rado bo¬ ravio na ovim obalama koje su engleske po pravu, ali i po duhu koji ovdje vlada, nema sumnje...

Lord prinese očima naočare ukrašene raznim vrp¬cama koje su tog ljeta bile u velikoj modi u Londo¬nu, a koje su visile niz njegov kaput od brokata. — A vi, Vanereicke, za koliko se kladite da ova žena, koja izgleda tako vitka, posjeduje zamamne obli¬ ne. Kad bi skinula svu onu odječu, bila bi nalik Veneri što izranja iz morske pjene? — Ne kladim se dragi, lorde. Znam što da mi¬ slim o njenim oblinama. Izbliza sam je stisnuo. Zaista, engleski prinčevi imaju ukusa. Vi ste pogodili, dragi lorde. Ova vila, kad stavite na nju ruku punačka je kao prepelica. — Hoče li več jednom svršiti, razvratnjaci! — prasne roselski hugenot Gabriel Berne koji je jednim uhom pratio razuzdan razgovor dvojice plemiča te više nije mogao suzdržati svoj gnjev. Na tu primjedbu su se nadovezale obostrane uvre¬de i lord Sherilgham poče spominjati dvoboj. Meñu¬tim, njegov ga zamjenik upozori da se ne može tuči ..s obdčnim grañaninom. Na uvrede svi se Rošelci zbiju i približe napirlitanom engleskom admiralu stiščuči šake. Stražari i vojska, poredani oko postolja nisu se usudili umiješati u svañu. Na sreču, ljubazan je d'Urville odnekle izniknuo i uspio smiriti duhove. Ali nikako nije mogao potpuno -odstraniti gnjev koji je kipio u srcima Rošelaca i s en¬gleskog se gosta prenio na Anñeliku „tu jabuku raz¬dora" koja im se činila isuviše upadljivom i bestid¬nom u tom trenutku. Gnjevnim su se pogledima oko•490 mili na nju, mrmljanje je raslo, razne primjedbe su se razlijevale oko nje i najzad stigoše i do njenih ušiju kroz maglu njena izmučena duha. Ona pogledom povede po uzburkanim i mračnim glavama koje su se primicale sijevajuči zjenicama pu¬nim prijekora i optužbi. — Sve je ovo takoñer i vaša krivica — predbaci joj gospoña Manigault kad je primijetila da se Anñelika vratila u stvarnost. — Kako se usuñujete po¬ javiti meñu poštenim svijetom. Gospodin Manigault joj svečano pristupi. — Stvarno, gospoño — reče prešavši u napad — vaša prisutnost u ovom trenutku predstavlja izazov zakonima poštenja. Kao šef hugenotske zajednice Go-» uldsboroa, moram vas zamoliti da se povučete.

Promatrala ih je svojim zjenicama koje kao da su odjedared postale blijede te su oni gotovo pomislili da ih nije uopče čula. Čega se vi, u stvari, bojite, gospodine Mani— gaulte? — upita najzad blagim glasom dok je svima naokolo dah stao. — Da se ne zauzmete za ovog razbojnika — po¬ viče gospoña Manigault koja se nije mogla suzdržati a da se ne uplete — uzalud vam svako ševrdanje i to vaše nevino lice. Zna se dobro kakve veze postoje izmeñu vas i njega. To je gadna i žaljenja vrijedna priča za sve nas pred kojima biste se morali sramiti. A da se i ne govori da je i pošteno da se oslobodimo toga zločinca koji nam je tolike jade nanio prošlog mjeseca koji bi nas sve bio poklao da se nismo na život i smrt branili. A vi tu jedva čekate da biste se mogli zauzeti za nj, zatražiti milost. Poznajemo vas dobro. — To vam vjerujem — složi se Anñelika.— Ta imali ste bezbroj prilika da me poznate. Nije joj ovo bio prvi put što se sukobila s raz-bješnjelim kalvinistima. Istini za volju treba red da se uopče nije bojala s njima zametnuti bitku. Uspravivši se, odmjeri ih od glave do peta. 491 — Tačno prije godinu dana, ja sam na ovom istom mjestu molila milost za vas ... na koljenima... i to za zločine koji zaslužuju konopac više no što ga zaslu¬ žuju zločini Zltobradog... Protiv volje grč joj iskrivi usta te se dobričina Vanereick pobojao da če briznuti u plač što on ni¬kako ne bi mogao podnijeM. — Na koljenima ... — ponovila je — učinila sam to za vas koji niste kadri prignuti koljeno pred svojim Bogom, za vas koji ne poznate više svojega svetog pisma. Rekavši to, naglo im okrene leña. Sujevjerna tišina zavlada gomilom. 492 GLAVA LXVI Iduči preko čistine, ruku iza leña, zarobljenik se zaustavi na postolju.

Španjolski stražari u blistavim oklopima i lakim kacigama ukrašenim crvenim perjem okruživali su ga čvrsto sa svih strana. Colin Patuerel je bio gologlav. Na sebi je imao pr¬sluk od smeñeg sukna s posuvracima izvezenim zlat¬nim nitima. Po to se odijelo moralo poči na Marijino srce. Svi su bili iznenañeni videči ga u toj jednostav¬noj odječi i podšišane brade i kose. Gotovo nitko nije mogao prepoznati Zlatobradog, strašnog i riñeg zli¬kovca, u tom gorostasu obučenom u tamno odijelo i spremnog za smrt. Izgledao je krupniji što su vjero¬vali. Uskoro se pojavio i Joffrev de Pevrac u odijelu od žute svile, skrojenom po francuskoj modi. Imao je otvoren prsluk iznad drugog kaputa koji mu je divno pristajao. Uzdah se oteo s mnogih zapanjenih ili zadivljenih usta. More glava se zanjiše. Cak su i sami hugenoti bili osjetiljivi na nagle obrate kojima ih je uvijek iz¬nenañivao taj plemič iz Akvitanije, ličnost nimalo bliza njima i njihovu poimanju,ali kojega je drama¬tičan slučaj ukrižao s njihovim sudbinama dosada ra¬zumnim i koji ih je sada držao u svojoj vlasti. Zahvaljujuči njegovu prisustvu, izbjegnuto je bu-^ čanje i vrlo opasna uzbuñenost koja umalo nije uzela 493 maha kad su dovedeni drugi zarobljenici gusari, to jest posada s Marijina srca, okovani ih' konopcima vezani. Opkoljeni stražarima i nabijenim puškama, poput stada su dogurali do podnožja postolja. Neki su se kreveljili i divlje škripali zubima, ali večina se pokazala pomirena sa sudbinom, baš kao ljudi koji su znali, buduči da su izgubili igru, da se trebalo pripremiti na putovanje bez povratka, da je došao trenutak kad je trebalo platiti račun. Grof de Pevrac nije morao nijednim pokretom zamoliti za riječ. U nestrpljenju da čuju kakvu če kaznu izreči, svatko je suspregao dah. Tišina je sama od sebe us¬postavljena. Cuo se samo šum mora. Grof se primakne rubu postolja, maklo se' nagne i obrativši se izravno skupini rošelskih protestanata koji su, u prvom redu tvorili čvrsto, mrko, nepodmitljivo i vječno jezgro njegove naseobine. — Gospodo — reče im pokazavši rukom na Co-lina Paturela koji je stajao uspravan izmeñu svojih stražara — gospodo, predstavljam vam novog guver¬nera Gouldsboroa. GLAVA LXVII

Tišinu prožetu zaprepaštenjem "i nerazumijeva¬njem, koja je uslijedila nakon te izjave, Joffrev ñe Pevrac iskoristi da bi popravio krhki čipkasti ukras na posuvracima svojih rukava. Zatim nastavi mirnim glasom: — Gospodin d'Urville koji je dugo vremena obav¬ljao tu tešku dužnost bit če imenovan za admirala naše flote. Važnost i tonaža naših brodova, bilo trgo¬vačkih bilo ratnih, koji se množe i povečavaju bez prestanka, iziskuju da im se stavi na čelo čovjek od zanata. Veliki razvitak što ga je Gouldsboro doživio u nekoliko mjeseci, velikim dijelom zahvaljujuči va¬šem radu i vašoj marljivosti, gospodo Rošelci, sili me da mu postavim za guvernera čovjeka iskusnog na. moru, a koji uz to zna upravljti ljudima najrazli-čitijih narodnosti. Buduči da naša luka poprima svaki dan sve veču, jedinstvenu važnost u ovom kraju, koji smo slobodno izabrali za svoj dom, brodovi sa svih strana svijeta če dolaziti ovamo. Znajte da nitko nije podobniji da se hvata u koštac s tisuču zasjeda što nam prijete od čovjeka što sam ga za tu ulogu izabrao i izmeñu čijih ruku stavljam s največim po¬vjerenjem sudbinu Gouldsboroa, njegov sjaj, njegov napredak i njegovu buduču veličinu. Načas je zastao. Nijedan se glas ni protivljenja niti odobravanja ne podiže. Pred sobom je imao go¬milu ljudi koji nisu mogli doči sebi od zaprepašte¬nja.

494 495 Anñelika sigurno nije bila meñu onima koji su bili najmanje iznenañeni. Joffreveve su joj riječi ula¬zile u uši kao slijed zvukova čije značenje nije nikako uspijela povezati. Ili, prije bi se moglo reči, ona je u njima uzalud tražila neko drugo značenje, to jest da je Colin trebao biti obješen. Pred slikom što su je tvorila sva ona otvorena usta i iskolačene oči Joffrev de Peyrac se zajedljivo •osmijehne. A zatim nastavi: — Ovoga čovjeka vi svi poznajete pod imenom Zlatobradi, gusar s Caraiba. Meñutim, znajte da je on prije toga dvanaest godina bio voña krščanskih robova u Meknešu, u kraljevini Maroko, čiji je kralj iscrpljivao krščane kojima je, kao što rekoh, ovdje prisutan gospodin Colin Paturel, bio voñom punih dvanaest godina. Ti ljudi što su potjecali sa svih obala svijeta, govorili sve moguče jezike, pripadali raznim vjeroispovjestima, bili prepušteni

njihovoj bijednoj sudbini robova na tuñinskoz neprijateljskoj, musli¬manskoj, robovskoj, zemlji, bez pomoči i zaštite pred surovim postupcima koji su ih satirali i sklonostima prema zlu koje ih izjede, našli su u njemu sigur¬nog i neukrotivog voñu. On je od tih robova uspio stvoriti snažan, dostojan, ujedinjen narod koji se borio protiv iskušenja, očaja i odbacivanja od vjere.' Sad je Anñelika počela shvačati istinu: Colin neče biti obješen. On če živjeti, ponovo če vladati 1 To je o njemu Joffrev govorio kad je kazao: on če znati da vas vodi svojom razboritošču ... Tada je mir ušao u njenu dužu izmiješan s oštrom boli. Ali prvo što je osjetila bio je mir. Doslovce je gutala riječi što su se otkidale s usana njena muža, •Čuvstvo ganuča ovlada njom u tolikoj mjeri da je bila gotovo izvan sebe i suze joj orose trepavice. Nije li Joffrev sinoč, u dvorani za savjetovanje, s upornošču kojoj je bila svjedokom, upravo to tražio od Colina, na što ovaj nikako nije htio pristati u po¬četku, ali je poslije pognuo svoju tešku glavu u znak pristanka. — Mada mi "ovdje ne živimo u ropstvu kao krš¬ čani u Meknešu — nastavio je Joffrev — mi nismo manje izloženi raznim iskušenjima i udarcima: napuštenosti, sumnji, uzajamnom ogorčenju, stalnoj opasnosti od smrti. On če vam pomoči svojim razbo¬ rom, znat če se suočiti s opasnostima, vodit če vas u vašoj trgovini s susjednim narodima jer govori eng¬ leski, holandski, španjolski, portugalski, arapski, pa čak i baskijski jezik poznaje. Roñen u Normandiji kao katolik, bit če vam od neprocjenjive koristi u vašim odnosima s Francuzima iz Akadije Kazavši to, obrati se d'Urvilleu riječima: — Gospodine d'Urville da li biste bili tako dobri pa ponovili kroz vaše dozivalo ono najbitnije što sam kazao kako bi svatko mogao to čuti i o tome po volji razmisliti. Dok je d'Urville izvršavao grofovo nareñenje Ro-šelci su počeli dolaziti k sebi od, treba priznati, sa-»vim razumljivog zaprepaštenja. Bili su uznemireni i nešto se izmeñu sebe dogo¬varali. Cim je d'Urville bio gotov sa svojim poslom, Ga-briel Berne se malko izdvoji od ostalih i reče: — Gospodine de Pevrac, vi ste nas dosad pri¬

silili da progutamo mnogi gorki zalogaj, ali ovaj, jasno vam dajemo do znanja, ne možemo progutati. Odakle vam tako potpuna obavještenja o tom opasnom tipu? Pustili ste da vas taj probisvijet nasamari svo¬ jim lažljivim brbljarijama. Svi su oni takvi, svi ti gusari koji žive na račun drugih ljudi! — Ja sam upoznao djela ovog čovjeka u pri¬ jeme kad sam živio na Sredozemlju — otpovrne Pev¬ rac. — Vidio sam ga privezana za stub bičevanja. Pla¬ tio je na taj način za svoju braču koja su se usudila slušati misu u noči Božjeg roñenja. Poslije toga je bio razapet i kroz dlanove prikovan čavalima za grad¬ ska vrata. Ja znam da gospodin Paturel ne želi da ja spominjem te stare činjenice, ali ja vam ih, uza sve to, gospodo, iznosim da biste vi bili umireni u vašoj pobožnosti. Stavljam vam na čelo gordog krš-

496 32 Anñellka u Iskušenju VUT 497 :anina koji je prolio mnogu kap svoje krvi radi svoje vjere. Mrmljanje Rošelaca se proširi. Muke što ih je jedan katolik mogao podnijeti radi svoje vjere za njih nisu imale nikakve vrijednosti i sigurno ih tim priSama neče pridobiti. Naprotiv, oni su u svemu tome vidjeli tvrdoglavost ograničenog duha privrženog su-jevjernom i ñavolskom vjerovanju. Nad glavama prohuji vika i nabubri: — Na smrt! Na smrt! izdajstvo! Ne pristajemo... f Na srmt Zlatobradog! Colin koji je do tog trenutka stajao po strani, pomalo ravnodušan izmeñu španjolskih'plačenika, po¬makne se i stavi se uz bok Joffreva de Pevraca. Podbočivši se šakama, povede svojim dubokim plavim pogledom po razdraženoj gomili, koja kao da se povukla pred njegovom gorostasnom pojavom. Po¬vici što su tražili smrt, malo-pomalo, oslabe da bi sasvim zamrli u potpunoj šutnji.

Gazda Berne, meñutim suprotstavio se svojom uo¬bičajenom žestinom. On istupi naprijed. — Pa to je ludost — zauria ispruživši ruku pre¬ ma Nebu kao da na njemu traži svjedoke za svoje tvrñenje, a zatim, nastavi još dramatičnijim tenom: — Dvadeset puta biste ga morali objesiti, gospodine de Peyrac, ako zbog ničega drugog a ono zbog Slete što ju je nanio Gouldsborou. A zar vi, grofe, zabo¬ ravljate da je osim toga izvršio napad na vašu čast koja... Odlučnim pokretom Pevrac zaustavi cptužujuču rečenicu koja je trebala uprljati blatom Anñeliku. — Kad bi i zaslužio da bude obješen, ja lukako ne bih imao pravo da ga predam vješaiima — izjr.vi muklkn glasom koji nije dopuštao prigovora. — Zah¬ valnost što mu je dugujem spriječila bi me u tome! — Zahvalnost... ? Vaša zahvalnost?! Vaša? — Sigurno, moja zahvalnost — ponovi grof. — Čujte činjenice koje me obavezuju. Meñu pothvate što služe na čast gospodinu Paturelu, sigurno najbeznačajniji nije onaj koji se odnosi na njegov bijegOdiseju koji je poduzeo s više zarobljenika suočivši se s največim poasnostima da bi pobjegao iz Maroka. Bijeg je uspio, Meñu onima kojima je pomogao da se dokopaju krščanske zemlje nalazila se i jedna že¬na, robinja kod Maura. On ju je istrgao strašnoj sud¬bini odreñenoj nesretnim, krščanima koje padnu mu¬slimanima u ruke. U to sam vrijeme bio bječni pro¬gnanik izvrgnut protivnoj sudbini te nisam bio u stanju da ista doznam o sudbini svojih najdražih i da im priteknem u pomoč i izbavim ih iz opasnosti kojima su bili izloženi, napušteni od svih. Ta žena bila je grofica de Pevrac, moja supruga ovdje prisutna. Zahvaljujuči privrženosti gospodina Paturela spašen je život koji mi je draži od svega. Kako da mu to zaboravim? Jedva zametijiv osmijeh pojavi se na njegovoj rasječenoj usni. — Evo zašto, gospodo, bez obzira na sadašnje nesporazume, mi ne možemo, grofica de Pevrac i ja, u ovom čovjeku koji je zaslužio vašu osvetu, vidjeti nego prijatelja, dostojnog našeg potpunog povjerenja i našeg poštovanja. U tim poslijednjim riječima što ih je zamijetila kao u bunilu, jedna rečenica je pogodila Anñeliku, probudila je kao udarac biča, ošinula je izrečena za¬povjednim, promuklim i naizgled vedrim glasom koji joj je dobacivao, nareñivao da se pokori onome što je on odlučio, on, u čitavoj toj stvari.

„Grofica de Pevrac i ja." Tako dakle, on ju je uključio U svoj plan, nije joj dopuštao da se izvuče, a njegov potajni cilj bio joj je sad jasan kao na dlanu: izbrisati sramotu. Iz¬brisati uvredu što mu je Colin i njegova žena javno naneli. Sta je bilo meñu njima? Ništa drugo do osječaji prijateljstva i zahvalnosti koje je i on sam dijelio s njom. U očima drugih htio je zamutiti, zbri¬sati strast što ih je svu trojicu razdirala; izopačio je činjenice. A nije li i ona sama, rukovoñena svojim nago¬nom, svojim ponosom, primijenila isto držanje.

498 32« 499 Ali hoče li protestanti biti tako lakovjerni i na¬sjesti? Treba da budu! Neka se drže kao da jesu. Joffrejr de Pevrac je odlučio da je Colin Patueel dostojan da mu sjedi uz bok i pomaže mu upravljati njegovim narodom i da prema njemu nije mogao imati dru¬gih osječaja do osječaja zahvalnosti i prijateljstva. Gomila se morala pokoriti predodžbi što ju je on nametao. Tko se mogao oduprijeti željeznoj volji jednog Pevraca? Nikad Anñelika. nije osjetila njegovu željeznu ru¬ku da ih tako grabi da ih doslovce stišče i oblikuje prema zakonima svoje vlastite volje. Prevladao je u njoj osječaj divljenja, ali ne i osječaj topline, te njena patnja posta još oštrija, još vidovitija. To je on „grofici de Pevrac" dobacio nareñenje, ali je niti jednim jedinim pogledom nije udostojao za čitavo vrijeme svog dugog govora i niti jednog trenutka njegov glas nije zadrhtao nježnošču, onom nježnošču koju on nekad nije mogao suspregnuti pa čak ni onda kada je o njoj govorio nekom strancu. Svi su pogledi prelazili s nje na dvojicu ljudi što su stajali jedan do drugoga na postolju. Anñelika u čijim se zjenicama odražavala zapa-njenost i protiv njene volje, na kraju je svojim izgle¬dom sasvim pomutila i uznemirila duhove ... Colin je i dalje mirno gledao u daljinu, iznad uz¬burkanih i uznemirenih glava, ruku prekriženih preko prsiju. Iz držanja mu je izbijala odlučnost i izuzetno gospodstvo tako da ga se nije moglo prepoznati.

Tu više nije bilo Zlabtoradog, razdrljanog gusara, naoružanog do zubi i uprljanog krvavim zločinima. Pokraj njega, kao da ga štiti i pokriva svojom moči stajao je grof JofLrey de Pevrac, prezriva izraza na licu i nejasno se osmijehujuči. Činilo se kao da blista¬vim okom vreba učinke neočekivanog preokreta. — Gledajte ih, dakle, svu trojicu — poviče Berne 500 zadihanim glasom — pokazujuči prstom jednoga za drugim dva čovjeka, pa onda Anñeliku — gledajte ih! Smatraju nas budalama, varaju nas i rugaju ham. se... Okretao se oko sama sebe poput izgubljena, po-ludila čovjeka. Zgrabivši svoj šešir, baci ga daleko od sebe. — Ali gledajte tu trojicu licemjera! Kakva nam još iznenañenja spremaju... ? Zar če se biča njihova soja uvijek s nama poigravati? Zar ste zaboravili da papisti nemaju ni obraza ni srama! Ništa njima nije teško kad se radi o tome da provedu u djelo spletke svojih izmučenih i idolopokloničkih duša!"Pa ovo jfe nepomljivo! Bračo, zar čete se složiti s tim jedinst¬ venim odlukama, ovim podrugljivim suñenjem, ovim uvredama ... ? Zar čete se složiti da vam zapovijeda taj najpodliji od svih tipova s kojima smo se do sada suočili? Pristajete li vi da primite meñu naše zidine zločnačkog i razvratnog gada kojega se želi nama, na¬ seljeni cima, nametnuti za guvernera ... ? A tvoji zlo¬ čini, Zlatobradi! — urlao je okrenuvši se od mržnje nabreklim licem prema Colinu. — A tvoji, hugenote! — otpovrne ovaj nagnuvši se preko ograde i zarivši oštricu svoga plavog pogle¬ da u protestanove bijesne oči. — Moje su ruke čiste od krvi moga bližnjega! —• kao iz puške i u zanosu otpovrne Berne. — Da ne bi... Nitko ovdje, izmeñu nas, nema ruke čiste od krvi svoga bližnjega. Potrudi se malko, hugenote, i brzo češ pronači u sječanju one koje si žrtvovao, ubio, zadavio i zagušio svojim vlastitim ru¬ kama. Makako da si ih duboko zakopao, samo potraži, hugenote i isplivat če na površinu tvoje savjesti sločini, ubijeni ljudi sa svojim mrtvim očima sa svojim

ukočenim, judovima. Berne ga je bez riječi slušao, a zatim posrne kao gromom udaren i uzmakne meñu svoje. Colinov zvučni glas mu je u lice bacio "sječanja na podzemnu borbu što su je hugenoti iz La Rochellea vodili sa svojim, protivnicima tokom čitavog jednog stolječa. Osječali 501 su opor dah tmina, zadah lešina bačenih u bunare povezane s morem u koje su bacali lešine policijskih i »usovačkih provokatora. — Meñutim — nastavi Colin promatrajuči ih po¬ luzatvorenim očima ja znam, isuviše dobro znam . . . Radili ste u svojoj odbrani! Ali čovjek ubija UVIJEK zato da bi se obranio. Da bi obranio: sebe, svoje, svoj život, svoj cilj i svoje snove. Rijetki su oni koji ubijaju jedino zato da bi počinili zločin. Ali razriješiti griješnika od njegovih zločina može samo Bog jer on jedini vidi jasno što se dogaña u grešnome srcu. Svatko če od nas nači na svom putu brata kojemu če kazati: „Ti, ti si zločinac, a ja nisam!" Meñutim, ne postoji u ovom našem vremenu čovjek koji nije ubio. Čovjek dostojan tog imena u ovo naše vrijeme ima krvave ruke. A kazat ču čak da zadati smrt je dužnost i ne¬ pisano pravo što ga stičemo svojim roñenjem, mi muškarci, jer ovo naše vrijeme je još uvijek vrijeme vukova na zemlji iako su stolječa prošla od Kristova dolaska. Prestanite stoga da govorite svom bližnje¬ mu: „Ti, ti si zločinac, a ja nisam!" Ali ako ste pro¬ tivni tome da šijete smrt, posvetite svoje snage ži¬ votu ... Vi ste spasili svoje kože, vi hugenoti iz La Rochellea, vi ste uspijeli umači svojim mučiteljima! Odbijate li vi drugima, odbijate li vi, onima tamo što su takoñer osuñeni, mogučnost da se spase, onu istu što je vama pružena, vi koji smatrate da kao izabranici Gospodnji jedino vi zaslužujete da nadživite ... 1 Rošelci kojih se Colino napad duboko dojmio, doñoše malko sebi kad su im pogledi pali na posadu Marijina srca. U tom pogledu oni neče dopustiti da im se pomuti svijest. Gospodin Manigault poñe naprijed do samog po¬stolja. — Pustimo po strani vaša tvrñenja u vezi s to¬

božnjim zločinima što smo ih mi svojim rukama po¬ činili. Bog odrješuje pravednike. Ali ne mislite li nam valjda vi, gospodine — on je posebice naglasio to „gospodine" — u dogovoru s gospodinom de Pevracom, nametnuti TAKOðER, ovdje u Gouldsborou za su¬sjede ovaj opasan ološ što je predstavljao vašu po¬sadu? — Vi se vrlo prezirno izražavate na račun moje posade — otpovrne Colin. — Velika večina njih su vrlo dobri momci koji su se ukrcali sa mnom i pošli na put u nadi da če postati naseljenici i da če moči baciti sidro na mjestu gdje im je obečano da če nači dobru zemlju i djevojke s kojima če se poženiti. Pra¬vo na vlasništvo ovog komadiča zemlje, gdje ste se vi smjestili, mj smo, i ja i oni, platili gotovim novcem i zapečatili ugovorom. Na nesreču, tu je očito došlo do pogreške, i ja sam danas svjestan da su me prevarili moji vjerovnici iz Pariza koji su mi baš ovo mjesto gdje se nalazi Gouldsboro, označili kao slobodno i pod francuskom upravom. Na papiru mi imamo više prava od vas, hugenotskih izbijeglica, i gospodine de Pevrac je to priznao, ali naše velike glave u Parizu čini se da su zaboravile da je ugovorom u Bredi ovaj kraj potpao pod englesku upravu. S obzirom da je to tako, ja saginjem glavu pred činjenicama. S papirima se može napraviti ono što se hoče, ali zemlja je več nešto drugo. Bilo je več i dosad dobričina koji su postali žrtvama potajnih spletaka neznalica ... ili zlonamjer-nika kojima smo mi kao pravi šmokljani nasjeli. O ovome što tvrdim, gospodin de Pevrac, je preuzeo na sebe da vam podnese dokaze i da s vama o tome po¬razgovara nasamo. Ali što se tiče obaveza što smo ih, i jedan i drugi, preuzeli i ugovora što smo sklopili, to je svršena činjenica i nečemo se na to vračati jer se tu ne može ništa promijeniti. Jedino da znamo, svi zajedno, ono što mislimo poduzeti dobro ili loše ... Njegov glas, i nesmiljen i prodoran u isto vri¬jeme, utjecao je na prisutne, zaustavljao je na samim usnama sve želje za otporom dok je njegov pogled nametao pažnju. „Uspio je", pomislila je Anñelika dok joj je od glave do nogu, čitavim tijelom, prostrujao srh zado¬voljstva, „uspio je, drži ih ... ima ih u ... sve ih drži u šaci..."

502 503

Govornička sposobnost Colina Paturela, utjecaj njegovih riječi na gomilu, oduvijek su bili njegovo najmočnije oružje. On je svoju ulogu odigrao majstorjskim žarom. Nagnut prema njima, nastavio je povjerljivim tonom koji je duboko prodirao: — Postoji još nešto što vam želim reči, a što sam uočio kad sam bio u ropstvu kod Saracena, a to je da se djeca Kristova, krščani, izmeñu sebe nasmrt mrze. Mnogo jače nego muslimani i-pogani... ! A ja vam kažem ono što sam shvatio, a to je da ste vi jednaki, svi vi krščani, raskolnici, krivovjerci ili papisti, svi ste vi šakali oštrih očnjaka spremni da se, baš kao brača meñusobno razdirete radi jednog za¬ reza u vašim dogmama. A ja vam kažem, ja tvrdim da I^*ist, kojemu tobože služite, to nije htio i da je on zbog toga nesretan ... Od danas upozoravam sve' vas, i hugenote i papiste Gouldsboroa, da ču vas dr¬ žati na oku, da čete živjeti u miru i u slozi kao što sam držao na uzdi robove u Meknešu u toku dvanae¬ stogodišnjeg robovanja. Ako bude pravog ološa meñu vama, otkrit ču ga brzo. Meñutim, zasada ne vidim razloga brizi u tom pogledu, osim što meñu mojom posadom ima nekoliko lupeža kojih sam se htio rije¬ šiti, ali mi se oni lijepe za noge kao pijavice iz Malake. Neka ti o kojima je riječ paze što rade i budu mirni inače im se lako može dogoditi da se zanjišu na kraju konopca. Njegov ne baš dobročudan pogled padne na Beau-marchanda koji se dovukao u prvi red, podržavan od svog obalnog brata, Hijacinta Boulangera. — A sada — nastavio je — znajte da če, počevši od današnjeg dana, prvog dana mog službovanja kao guvernera Gouldsboroa, proraditi tri službe. Prije sve¬ ga, ja ču na račun svojih guvernerskih prihoda plašati nočobdije koji če čuvati naselje i luku Goulds¬ boroa. Na svakih trideset ognjišta po jednog. Nama se, po našim selima i gradovima u Francuskoj, svi¬ ñalo čuti korake nočobdija kako odjekuju ulicama dok sav ostali svijet spava. Nama je ovdje još potrebnije 504

no što }e bilo tamo da neko bdije nad našim snom. Požar u ovoj pustinji predstavlja kraj, propast, a zimi. pravu smrt. A u jednoj luci kojom če stalno prolaziti svijet nenaviknut na red i pijan, potreban je stražar oprezan i budan koji če nadzirati postupke pijanaca ili poživinčenih stranaca. Osim toga, postoji stalna opasnost od Indijanaca i od onih koji nas misle odavde otjerati. Nočobdije če imenovati guverner i on preu¬zima na. sebe sve troškove oko njihova izdržavanja i opreme. To je moj dar Gouldsborou. Spremao se da produži, ali ga u tome spriječi glas jedne žene koji razbije grobnu tišinu. — Hvala vam, gospodine guverneru — odjekne lomljiv, ali jasan i odlučan glas. Bila je to Abigael. Nastade gibanje, mrmljanje u kojemu su se iz¬miješali stidljivi izrazi zahvalnosti s prosvjedovanjem dobrog djela muškaraca. Zar da tako brzo polože oružje! Htjeli su dati do znanja da oni još nisu dali svoj pristanak na ustoličenje guvernera i da im se ne mogu tim nočobdijama zamazati oči. Abigael čvrsto pogleda gazdu Bernea. Colin Pa-turel se lako osmijehne prema mladoj ženi i nastavi pošto je ispružio ruku da bi ponovo uspostavio ti¬šinu: — Druga služba što je uspostavljam od današ¬ njeg dana nekako se poklapa s upadicom gospoñe. Mi želimo, u stvari, svaka tri mjeseca sazvati savjet žena ili bolje majki, ali i žene izvjesne dobi koje up¬ ravljaju domačinstvima, a nemaju djece, moči če ta¬ koñer sudjelovati u tom savjetu. Gospodin de Pevrae mi je dao taj prijedlog koji se meni čini odličnim. Žene su uvijek kadre da iznesu neki umjestan prijed¬ log da bi se što lakše upravljalo gradom, ali se ne usude otvoriti usta jer se boje muževljeve batine. Veseo smijeh je popratio tu njegovu primjedbu. — Nikakvih batina po tom pitanju, a niti se muževi smiju miješati u to — nastavio je Colin. — Žene če izmeñu sebe raspravljati o raznim proble¬ mima i onda če meni podnijeti izvještaj o svojoj od505. luci. Gospodin de Pevrac mi je izložio da kod Irokeza postoji takav običaj. U nijedan se rat oni ne upuštaju a da ga prije toga savjet majki nije ocijenio korisnim 2ft njihovo pleme. Da vidimo jesmo li mi u stanju pokazati toliko

razbora kao ti divljaci crvene kože. U pogledu treče uredbe, moram reči da su mi ideju za nju dali naseljenici Nove Holandije. Mišljenja sam da nikad ne smijemo oklijevati da od svojih susjeda po¬sudimo običaje koji mogu život učiniti radosnijim. Da¬kle, kod njih je običaj da svakom mladiču koji se ¦oženi, poklone jednu „pipe"1 ili sto dvadeset i pet galona vina s Madere. Jedan dio da proslavi svoje vjenčanje, jedan da oda počast svom prvom djetetu, a ostatak da bi utješio svoje prijatelje na dan svoga pogreba. Da li vam se ovaj prijedlog sviña i jeste li skloni tome da ga i mi uvedemo u Gouldsborou? Trenutak iznenañenja i posljednjeg oklijevanja •odjedared se pretvori u jednodušnu galamu izmiješanu s pljeskom, odobravanjem, i sveopčim smijehom i ve-selošču. Čuvši svu tu buku, Anñeliki je bilo jasno da je Colin dobio bitku. Podbočen, ostao je isto onako, miran i snažan slušajuči burno odobravanje kao što je bio dok je slu-Jšao pogrde što su tu pljuštale na njegov račun. Colin Paturel, kralj robova, odbačenih i progonjenih, na¬metnuo se kao najsnažniji meñu njima, predstavio im se svojini snažnim tijelom, upravljanjem pod ob¬lačnim nebom, poput neosvojivog bedema, sa svojom bitnom čestitošču, jasnočom svog jednostavnog srca i nevjerojatnom izdržljivošču svog lukavog duha. Od prve su bili sigurni da če on zauvijek biti nji-Jiov zaštitnik, njihov pravedan i uporan upravljač i da se mogu potpuno pouzadati u njegovu sigurnost. Pred njihovim je očima Joffrev de Pevrac od ¦Colina napravio ono što je ovaj jedino i mogao biti: čovjek i vladar. U njegovu je žuljevitu ruku stavio Bačva od 477 litara 506 Krunu za koju je i bio stvoren. Sve je bilo sada u redu, više nije postojao Zlatobradi. — Živio guverner! — vikala je mladost i mala djeca Gouldsboroa skačuči i plešuči po čistini. Omladina se pokazala najoduševljenijom, a zatim žene, potom mornari svih narodnosti, na kraju gosti što su tu bili na prolazu, Englezi i Akadijci, koji su smatrali izvrsnim objavljene odluke, sigurni da če se i oni njima kao susjedi okoristiti. Uvijek dobro raspoloženi Indijanci, sa svojim pre¬tjerani i uzavrelim osječajima, pridružili su se veselom vrtlogu. Pod tom nabujalom i naglom plimom opčeg odobravanja, malo-pomalo, nestalo je mrgodno-sti s lica uglednih rošelskih grañana.

— Živio! Živio! Hura za našeg guvernera, derali su se zarobljenici s Marijinog srca mašuči naveliko svo¬ jim lancima koji su podizali paklenu buku. Joffrev de Peyrac dadne mig svojim Španjolcima da ih razvežu. —r Znate, zapravo sam u iskušenju da se ovdje nastanim — izjavi Gilles Vanereick engleskom admi¬ralu. — Namjere novog guvernera mi se čine vrlo za¬bavnim. Jeste li primijetili, dragi lorde, kako je on uspio obrlatiti one hugenote poganih jezika? Posti¬gao je da su ga jednodušno pozdravili kao guvernera a da uopče nije izgledao da mu je to cilj! Sad bi bilo isuviše kasno da se povuku... A što se tiče gro¬fa de Pevraca, zabavljajte se malko promatrajuči nje¬gov dvosmislen izraz Mefista koji je natjerao duhove da plešu u ovom vrzinom kolu... Opscnar s dobro zašiljenim bodežom koji se ne libi, da bi postigao cilj, ni igre sa svojom vlastitom sudbinom, sa svojim vlastitim srcem. Ali taj Pevrac nikad ništa drugo nije ni radio. Dobro sam ga upoznao na Caraibima ... Da sam ja kojim slučajem vlasnik onog divnog žen507 skog stvora, ne bih imao njegove smijelosti... Po¬staviti ljubavnika svoje žene sebi uz bok, na isto pri¬jestolje ... ! Anñeliku je steglo u grlu kao da se guši. Sad je znala zašto je toliko trpjela uprkos sretnom svr¬šetku s obzirom na Colinovu sudbinu koja ju je to¬liko mučila. Grof de Peyrac je bio gospodar Goulds-boroa i on je imao moč da spasi Colina, a ne ona. Poslužio se tom moči. Pa ipak. nije ju razdirala samo ta sitna ljubomora, do koje joj i nije bilo toliko stalo, več činjenica da ju je držao po strani od svojih misli i nauma. U tome je vidjela dokaz da ona više ništa nije za nj predastavljala i da nije zbog nje postupio kao što je postupio. Ne! on je to učinio zbog Colina... zbog Gouldsboroa! Pothvat što ga je izveo bio je dostojan divlje¬nja. Sad je sve ureñeno, ali nju, on više nju nije volio! — Draga moja Abigaelo — reče Joffrev de Pey-rac sišavši niz stepenice postolja i naklonivši se ispred supruge Gabriela Bernea — hočete li mi dozvoliti da vas povedem do dvorane odreñene za svečanosti? A vi, gospodine guverneru, ponudite svoju ruku gospoñi de Pevrac. Oblikujmo povorku, hočete li... ? Krv je zapljusnula Anñelikene obraze kad je čula prijedlog svoga muža. Kao u magli je vidjela kako joj prilazi visok Co-linov lik, kako se naklonio i pružio joj ruku ispod koje je ona proturila svoju i kako su krenuli za Joffreyom de Peyracom i Abigaelom, dok se iza njih ob¬likovala duga povorka. Bijesna što se Abigael umjesto nje našla uz bok gospodara tih

mjesta, gospoña Ma-nigault se pridružila gazdi Bemeu koji je izgledao potpuno uništen. Gospodin Manigault se našao, ne zna se kako; s lijepom Ines o svojoj ruci. Engleskog admirala je dr¬žala ispod ruke jedna vrlo pristala Akadijka. Vele¬časni John Knox Mather, na kojega je sve jače dje¬lovalo opče raspoloženje, privuče pažnju dviju pre¬krasnih djevojaka, Bertille Mercelot i Sare Manigault. S te dvije zaista lijepe djevojke časni doktor teo¬logije ponosno poñe pošljunčanim putem što je iz tvrñave vodio prema gostionici. Gospoñica Pidgeon, crvena kao mak, pruži svoju ruku velečasnom Thomasu Patridgeu. S jedne i druge strane povorke stvorio se špalir danguba koji su vikom i pljeskanjem pozdravljali odličnike mjesta. — Tako dakle, eto, taj nas je ñavo od čovjeka prisilo da plešemo po njegovu taktu — promrsi Anñelika izmeñu zuba. — Nije li sve divno svršilo? — odgovori joj Colin. — Ja sam još uvijek vrlo sretan! Uništio me je svojom snagom. —Kako ste mogli pristati na njegov prijedlog? — U početku nisam htio, ali se on poslužio jed¬ nim sredstvom kojim me je prisilio da prihvatim nje¬ gov plan. — Kojim? — Ne mogu vam ga još otkriti — odgovori Colin zamišljeno. — Možda jednog dana ... ! — Pa da, ja sam zaista i suviše glupa a da bih mogla duhom obuhvatiti zamašnost nauma i planova vaših gospodstava. Prsti, joj se grčevito stisnu oko Colinove ruke. — Istina, vi ste obojica jednaki, shvatili ste se na brzinu kao lupeži na sajmištu. Trebala sam se toga bojati. Baš sam bila glupa što sam toliko bila u brizi zbog vas, Coline Paturehi! Muškarci se uvijek slože na račun žena ... !

508

509 GLAVA LXVIII Trube su svirale, zastave su lepršale na vjetru. Dvorana za svečanosti nalazila se odmah uz „Go¬stionicu pod tvrñavom", tako več poznatu po imenu što ga je dobila i po kojemu če se pročuti na stoti¬njak milja uokolo. Napolju, na žalu, u luci, uokolo zaljeva na upa¬ljenim se vatrama pekla divljač na ražnj evima i bačve vina su načete na radost mornara,, sitnog svijeta i Indijanaca. Dok su se uzvanici rasporeñivali oko stola u go¬lemoj dvorani, Anñelika umakne u kuhinju. Morala je nešto popiti inače neče biti u stanju izdržati bol koja ju je mučila. Dolazilo joj je da pras¬ne u smijeh ili da udari u plač. Sama nije znala na što da se odluči. Ukratko, nikad nije bila bliža živ¬čanom slomu nego tog trenutka. Joffrey je prevršio svaku mjeru i naprosto se rugao na njen račun. — Daj mi jedan polič onog vina tamo — reče Davidu Carrereu pošto je onjušila burad u skladištu. — Jedan polič! — upita dječak razrogačivši svoje okrugle oči. — Za vas! To je bijelo vino iz Bordeauxa, znate, gospoño, jako je kao sunce usred ljeta! — To mi baš i treba! Sa svojim poličem u ruci Anñelika se vrati, u kuhinju i stane ispred ognjišta na kojemu su se vrt¬jeli raznjevi ošinuvši podrugljivim pogledom gospoñe Gouldsboroa što su bile zaokupljene udešavanjem svo¬jih haljina i kosa. Gospoñe Manigault, Mercelot i druge iz njihova društva došle su načas u kuhinju pod izlikom da bi pomogle, ali, u stvari, da se pogledaju u ogledalo i udese kosu i kapice. — Onda — obrati im se Anñelika — kakvo miš¬ ljenje imate o svom novom guverneru Zabacivši glavu unazad, prasne u smijeh. — Vidim što vas muči, lijepe moje prijateljice! Pričalo se koješta na moj račun, te se niste nadali otkriču što ste ga čuli Ha! Eto kakve veze postoje izmeñu njega i mene... Zlatobradi je takoñer bio za mene drug koji mi je spasio život tamo, u Maroku! Može li čovjek zanijekati nekoga tko mu je spasio život... ? Nema li pravo da mu skoči oko vrata ako

ga more nekim slučajem nanese na nj ... ? Ali to je bilo dovoljno da se bruse jezici, da se šire klevete, da se prijateljski susret pretvori u podlo izdajstvo, u. jabuku razdora ... Suviše ste požurile da vidite opa¬ činu i pokvarenost tamo gdje ih nije bilo ... Zajedljiv smijeh grofice de Peyrac silno ih je ponizio. Mada je znala da je samo pola istine bilo u ono¬me što je tvrdila, Anñelika je gotvo sama povjero¬vala u svoje tvrdnje. Kurt Ritz je bio daleko, jadan čovjek! Nitko cd njega nikad neče tražiti da doñe po¬svjedočiti na javnom mjestu ono što je zaista vidio, ili vjerovao da vidi, pri svjetlu voštanice u noči svog bijega s broda. — Da znate, drage moje prijateljice, da če ogo¬ varanja upropastiti Novi svijet kao što su upropastila Stari — zaključi Anñelika i do zadnje kapi ispije po¬ lič bijelog bordoa. Netko proviri glavom kroz vrata. — Gospoño grofice, traže vas u velikoj dvorani.. — Odmah dolazim.

510 511 GLAVA LXIX — Na meni je red da svima vama što se nalazite ovdje poklonim nešto što če vas obradovati — izjavi Anñelika zauzevši mjesto u svečanoj dvorani. A pošto je razbudila njihovu radoznalost, na¬stavi: — Jedno burence pravog konjaka što mi ga je, prošle sedmice, poklonio jedan vrlo ljubazan kapetan, Bask. Vijest je izazvala buru odobravanja. — Pošaljite mi Adhemara — Anñelika naredi jedaiom od ljudi što su posluživali za stolom. Kad se vojnik pojavio, kao i uvijek zabezeknut, ona ga zamoli da poñe u logor Champhain i donese prtljag što ga tamo bijaše ostavila onu večer kad je stigla u Gouldsboro.

Pošto je Adhemar izašao, njegova čudna pojava u uniformi francuskog kralja izazove razne komentare, našto Anñelika ispriča pothvate bezazlenog mladiča. Svojom ih pričom uvuče u živ razgovor s bezbrojnim šalama. Jela su se redala jedna za drugima obilna i ukus¬na. Zaklano je jedno svinjče. Za Amerikance ondaš¬njeg vremena kamenice, rakovi, purani, lolosi i razna divljač bila je svakidašnja hrana sirotinje. Anñelika se našla Colinu s desne strane na jed¬noj glavi stola, dok se Joffrey de Peyrac nalazio na drugoj, i to izmeñu lijepe Ines zdesne i Abigaele slijeva, dok mu je gospoña Manigault sjedila sučelice. Malo podalje sjedio je Gilles Vanereick koji je gutao Anñeliku svojim crnim, vatrenim očima usañenim u okruglo flamansko lice. Zatim su se redali žene i muškarci, Francuzi i Englezi, ličnosti u sjajnim odije¬lima ili, naprotiv, u strogoj odječi s bijelim ovratni¬kom. Do njih su sjedili reformirani fratar, otac Baure, koj je nekako sam sebi bio društvom i bretonski dušobrižnik s Neustrašivog, opat Lochemer, pomalo istrošen, meñutim, njemu nije nimalo smetalo sus¬jedstvo pastora Baucairea i velečasnog Patridgea Aka-dijski plemič, gospodin de Randon, što je jutros stigao iz Port-Royala razgovarao je uglavnom sa svojim bra¬tom po ocu, jednim od velikih poglavica MicMaca. Iako je ovaj brisao usta kosom, činilo se da svojom carskom visinom predsjeda tom skupu. On je svojom pojavom za stolom, nema sumnje, čudio i sablaznio Engleze, ali su ga prihvatili kao znak francuske originalnosti od koje im se često kostriješila kosa, ali koja kao da je bila stvorena zato da strancima olakša da upoznaju radost slobode, na¬stranosti, pa čak i greha ne braneči im da u tim stvarima sami preuzmu inicijativu. I tako vrlo stro¬gom John Knox Matheru nije uopče padalo na pamet da se ogriješio o vrlinu umjerenosti veselo prazneči kositreni pehar, baš zato što su i ta vina predstavljala u neku ruku francusku originalnost. Francuz je bio domačin, Francuskinja je bila domačica, što je ovoj davalo pravo da bude lijepa, blistava, raskošno odjevena i da svim tim čarima pri¬vlači muške poglede. Utoliko gore što su je ti opasni izazovi neizostavno dovodili u položaj da griješi pro-tiv šeste zapovjedi božje. Jer i za samog Boga fran¬cuski je grijeh napola oprošten, a ako se od Španjolke, uzvanice za tim stolom, širio miris jasnina isto tako vatren kao i pogled njenih baršunastih očiju polu-skrivenih iza lepeze od crne čipke, bojazan i užas od takvog susjedstva ublažavala je činjenica da su se nalazili za francuskim stolom, na zemljištu ustuplje¬nom jednom Francuzu.

S12 38 Anñelika u iskušenju vm 513 Genij te rase, ošamučene i vesele, nije li se sasto¬jao upravo u tome da u sve situacije unese malko svoje veselosti? Nije li istina da smijelost kojom se Francuzi mije¬šaju s drugim narodima u svojim naseobinama ne dovodi do krvavih obračuna što bi bilo sasvim pri¬rodno, več, u najgorem slučaju, izaziva laku omam-ljenost koja daje čovjeku mogučnost da u toku jednog sata sanja kako su svi ljudi brača i kako je proklestvo ukinuto ... ? Engleski admiral izjavi: — Za vrlo kratko vrijeme Gouldsboro če postati najraskošnije mjesto na američkoj obali. Ne znam da li Španjolci u svojim utvrñenim gradovima u Floridi mogu provoditi ovako veseo život. Istina je da ih vi, gospodo gusari, ne puštate nikad na miru — zaključi okrenuvši se prema Gillesu Vanereicku. — Samo što oni na naše napade odgovaraju isuviše grubo. Uostalom, zbog toga se i nalazim ovdje. Slažem se s vama da je ovdje ugodnije nego igdje drugdje. — Sta vi mislite, gospodine de Pevrac o geniju koji iz Zla, što je posvuda izgledalo nepobjedivo, iz¬ vlači jedno prihvatljivo Dobro, jer nije dovoljno samo željeti Dobro, več treba — kako bih kazao — utje¬ loviti to Dobro? — upita Knox Mather kojega su mno¬ gobrojna jela i piča, naravno, gurale da povede raz¬ govor o onome čime se najviše bavio, to jest o in¬ telektualnim i vjerskim problemima. — Ne vjerujem da se tu radi o geniju — odgovori Pevrac — več da se prednost dadne životu. Nanijeti smrt je ponekad neophodan čin, izazvan nesavršenstvom svijeta, ali po, mom mišljenju, jedino u ovom životu se nalazi pravo Dobro. Svečenik nabra obrve.

— Niste li vi donekle pristalica onog Barucha Spinoze o kojemu se naveliko priča meñu filozofi¬ ma, tog Zidova iz Amsterdama čije su tvrdnje u ne¬ skladu i sa židovskom i sa krščanskom doktrinom... ?

— Znam da je on izjavio: „Ono štoomogučuje da pojedino biče ustraje u Biču, to jest Životu, zove se Dobro, a ono što ga sprečava, zove se Zlo..." — Pa šta vi mislite o tim uznemirujučim nejasnim riječima, koje kao da niječu Bogu njegovo najviše prisustvo? — Pa da se svijet mijenja! Ali to Je dozrijevanje polako i bolno.To je osobina idolopoklonika kojima mi, svi ovdje prisutni pripadamo, od svojih početaka, i mi se ne možemo izmijeniti. Vi, gospodo reformisti, vi ste izvršili jedan napor u tom smislu time što ste uništili kipove po crkvama, a vi, gospodo Englezi, vi ste napravili korak prema liberalizmu odrubivši glavu svome kralju, ali čuvajte se dobro, jer se ponekad je¬ dan korak učinjen naprijed plača s dva koraka nazad. — Gospodo, gospodo — poviče otac Baure sav prestrašen — što to vi pričate? Ja se ne bih smio nalaziti za vašim stolom. Vaš razgovor smrdi na sum¬ por . .. Odrubiti glavu kraljevima! Uništiti kipove . .. Gle, gle! Zar zaboravljate da smo mi Božji stvorovi i da smo kao takvi dužni poštivati njegove zakone, to jest pokoravati se onom redu na zemlji što ga je on sam uspostavio kao što su dogme svete crkve u prvom redu, a potom odluke kraljeva koji nama upravljaju po božanskom pravu. Njima odrubiti glavu! Ne sanjaj¬ te o tome ... ! Vatra paklena vas očekuje. Ovdje se go¬ vore stvari od kojih čovjeka podilaze ježuri ... ! — Ali se i pije vrlo dobro vino — umiješa se Vanereick. — Radije pijte, dobri moj oče. Najgore se riječi zaborave na dnu čaše. — Jest, pijte — zaintačila je i Anñelika osmijehnuvši se fratru da bi mu pomoglo da doñe k sebi. — Vino je takoñer dar božji i nema boljeg lijeka da se zaboravi sve ono što dijeli Francuze i Engleze

ovdje okupljene. Adhemar proturi glavu kroz poluotvorena vrata. — Donio sam vaše burence, gospoño grofice. Ali žto da radim sa sandukom engleskih skalpova gospo¬ dina baruna?

514 33* 515 GLAVA LXX Anñelika se smijala kao luda. Nekoliko čaša bijelog vina i toplina dobro zači¬njenih jela več su je bili uzbudili. A to je njeno uzbuñenje doveo do vrhunca Ad-hemar kad ju je došao pitati što če učiniti s kovče¬gom engleskih skalpova baruna de Saint-Castinea. Na sreču, to se pitanje priprostog vojnika iz¬gubilo u opčoj graji razgovora. Anñelikin praskavi, laki, zračni smijeh skrenuo je pažnju uzvanika poz¬vanih na banket s Adhemarove osobe na njenu izne¬nadnu, ali zamamnu i u dobar čas naišlu veselost. Videči da je privukla sve poglede, Anñelika je svoje goste uvukla u splet šala, duhovitih izreka i do¬skočica čime je na neki način htjela opravdati svoju pretjeranu veselost. — Nismo li mi upali u samo srce razuzdanosti, razvrata i pogubne raspojanosti, brate? — obrati se pitanjem svojim suvjerenicima John Knox Mather čije su oči blistale u vjerskom zanosu kao oči muče¬ nika na lomači okruženoj plamenom. — Po hodanju samim rubom ponora a da se ne upadne u nj prepoznaje se snaga kojom je Gospod obdario svoje izabranike — odgovori velečasni Patridge nadjačavši svojim dubokim, pečinskim glasom, prasak smijeha. Nikad ti puritanci nisu bili tako sretni i tako zadovoljni vlastitim otporom što su ga pružili isku-

Senju kao u tom trenutku kad ih se razuzdanost go¬tovo doticala. Anñelika se- još jace uze smijati te su joj pone¬kad, u nastojanju da se suzdrži, gotovo suze navirale na oči. Zanesena plemenitim pičima, večina se uzva¬nika rado povodila za njom. Pa neka, utoliko gore ako je njena veselost bila neprilična i neumijesna. Nije li joj gospodar Goulds-boroa nametnuo tu ulogu, pred licem svih, ne obazi¬ruči se na patnje njena razdirana srca. On je objavio da ona mora biti grofica de Pevrac. Bez pogovora. Dramu koja ih je odvajala trebalo je potisnuti u kraj, zanijekati. A nema sumnje da je njemu do toga bilo stalo manje nego njoj. Više nije znala šta on misli. Gotovo joj je bio draži njegov bijes nedavne večeri nego ova njegova prividna ravnodušnost, odvajanje kojim se pretvarala u običnog piona što ga je on po¬micao po svojoj šahovskoj ploči, ova brižno podešena komedija koja je služila njegovim vlastitim planovi¬ma. Dotle je išao u svom makijavelizmu da ju je posjeo Colinu s desne strane. Da je Colin bio manje plemenit, njegovo prisu¬stvo bi je bilo manje smučivalo. On bi njeno srce is¬punjao manjom toplinom. Razdražena do največe mo¬guče mjere, osječala je opaku želju da uništi duh su¬radnje koji se uspostavio izmeñu njega i Joffreva, da mu dosegne do srca, da ponovo osjeti svoju moč nad njim. Njene blistave oči tražile su njegov pogled. Zderala se od bijesa ne nalazeči u njemu, kad bi se prema njoj okrenuo ništa do vedru i neopasnu ravno¬dušnost. Joffrev ju je i od njega odijelio. Sve joj je uzeo, sve joj je ugrabio i odbacio je od sebe pošto ju je potpuno opljačkao. Takve su muke razdirale njeno srce i njen smu¬čeni duh, dok je, kako se činilo, na svoje goste ostav¬ljala dojam najraspoloženijeg i najposebnijeg stvore¬nja dajuči sjaj svjetlosti i izobilja tom rustičnom stolu za kojim su prognanici, u svom siromaštu pokušavali oživjeti raskoš Starog svjetat.

516 517. U čitavom skupu jedino je Joffrev de Pejrrač bio u stanju razaznati koliko je napetosti, i pomalo usilje¬nog oduševljenja bilo u Anñelikinu smijehu. Isto tako kao i njegovi uzvanici i on je razabrao u Adhemarovim riječima nejasnu priču o „engleskim skalpovima" što je i izazvalo Anñelikinu velesost, ali po ugledu na njih, videči da je vojnikove riječi po¬tisnuo žamor

razgovora, nije želio čeprkati po toj stvari. Vidjet če več kasnije o čemu se radi. Nije bio trenutak da sada poduzimlje sumnjive istrage. Ona se smijala, ali je i patila. Pevrac uznemiren njenom blistavom ljepotom, razdražen njenom smje-lošču i izazovno i ponosno podignutom glavom, nje¬nim sivuše lijepim očima uprtim u Colina, protiv volje se diveč spremnosti kojom je podigla rukavicu Što joj je on dobacio, dočekala poniženje na koje ju je on osudio, nije nikako mogao dokučiti na kakvom se izvoru napajala patnja što je podrhtavala u njoj. Buduči da ju je grubo odbio od sebe i bacio je u mrak, njeno mu je žensko srce postalo nevidljivo. Nije više bio kadar da u njemu jasno čita. Nestalo je vidovitosti koja je dotad postojala izmeñu njih. Nije se usudio pomisliti da je ona patila upravo zbog njega. Modrica što joj je oskvrnula lice, a koju ona nije uspijevala sasvim sakriti pod Učilom, činila ga je op¬reznim. Anñelika je bila ponosna poput svih žena visoka roda. Taj njihov ponos je bila mješavina gor-dosti, svijesti o vlastitoj vrijednosti i vlastitom rangu. Zbog tog ponosa ih je bilo teško podvrči svojoj volji i osvojiti pa čak i onda kad su čitavo djetinjstvo pro¬vele lunjajuči okolo bose hraneči se uglavnom keste¬nima. Osječaj o višem porijeklu utkan u samo meso. Hoče li Anñelika ikad zaboraviti kako je s njom po¬stupio? Mada nije htio priznati, taj ga je nemir mučio otkako je, sutradan poslije strašne večeri, opazio nje¬no lice u dimu kojim je to jutro obavila ne manje dramatična bitka. Spopao ga silan strah. „Ne mogu vjerovati da sam je tako snažno udario", mislio je 518 poražen. Nikad nad njim nijedna žena nije imala moč da se do te mjere zaboravi. „Ta mogao sam je ubiti!" Bijesan na sebe, postajao je još kivniji na nju i, što je bilo najčudnije, morao je priznati da ga je još jače privlačila... Kad bi mu oči pale na nju, osječao je kako ga uzburkana čuvstva, u isto vrijeme i osječanja i po¬hotna, vuku neodoljivo prema njoj s željom da je stisne u zagrljaj. Več dugo je nisu opasale njegove ruke. Nije li Gilles Vanereick imao pravo kad mu je, skrivajuči svoju bogatu mudrost pod brbljiVošču ve¬seljaka, savjetovao blagost: „Vjerujte mi, gospodine Pevrac vaša žena pripada onoj vrsti žena koje su „vrijedne" da im se oprosti..." Nije mogao a da ne misli kako je ona, uprkos svojoj krivnji, u potpunosti izvršila zadatak „grofice de Pevrac" što su ga od nje tražile okolnosti i da se pokazala dostojnom njega u toku ona tri bolna i od¬lučna dana. U potaji če joj za to uvijek biti zahvalan.

Promatrajuči je kradom, nije se nikako mogao oteti dojmu da je čitava njena pojava zaista bila „vri¬jedna" da joj oprosti. Ne samo zbog njene ljepote, zbog savršenstva njena tijela — tog groznog vrela iskušenja pred kojim kao takvim nije bio baš sklon da poklekne — ali nadasve zbog „nje" same, zbog njena čitavog biča koje, za nj, nije imalo cijene. U trenutku kad je mislio da je mrzi, upao je u zamku tajne i jedinstvene Anñeline vrijednosti. Onog jutra kad se bijesna bitka vodila na Ma¬rijinom srcu, zadihan od zadanih udaraca, zaustavio se, siguran u pobjedu i, videči kako su jezive bile po¬sljedice borbe, pomislio je kako je prava sreča što je ona bila u Gouldsborou... ! Cim su jadni ranjenici doznali da se ona nalazi u Gouldsborou, srca su im zakucala nadom, pa čak i u onih koji su je poznavali samo po čuvenju. „Go¬spoda sa Srebrnog jezera" Francuskinja koja posje¬duje moč da ozdravljuje! Lijepa žena! Ona što po¬znaje sve tajne biljki ... tajne ozdravljenja. Njene 519 su ruke obdarene čarolijama, ako je vjerovati onome što se priča ... Na žalu je... sad če doči... Spaše¬ni smo..." Svi su je ljudi obožavali! Šta se tu moglo? U tom trenutku njen ga je smijeh i raspaljivao i mučio, kao i sve druge prisutne muškarce, i svojim ga čarom silio na blagost, na podlu predaju. Dok je časkao sa svojim gostima za svečanim sto¬lom, u dnu njegova biča, dva su se blistava ženska lika miješala. Anñelikine slabosti nisu mogle umanjiti njenu ljudsku vrijednost koja ga je na kraju svladala — on je to jasno uočio — i u njemu razivio osječaj tako prisno povezan sa sklonošču što ju je gajio pre¬ma njoj, osječaj koji ga nije mogao odvojiti od onog drugog njenog lika, opasnog i nestalnog što je izazi¬vao njegov bijes. Mrzio je ženu koja nije bila u sta¬nju ukrotiti svoju put, čija lakoumnost zavreñuje svaki prezir, a žarko je žudio za onom drugom, pri¬jateljicom, drugaricom, svojim povjerenikom, svojim divnim i putenim skloništem. Prošlo je več mnogo vremena što je nije stisnuo u zagrljaj. Tijelo mu je žudilo za njom takvom sna¬gom da ga je to ništilo. Iznenadni razdor otvorio mu je ranu kroz koju kao da je otjecalo nešto od njegove tjelesne snage. Spavao je loše. Noču su ga mučili nestrpljenje i ne¬mir. Gdje si sada moja glatka, moja slatka, moja bijela, moja nježna ženo? „Gdje je tvoje rame na koje naslanjam svoje čelo? Gdje su tvoji nježni, tvoji magični prsti koji su po¬nekad hvatali moje lice i vukli ga prema svojim

usna¬ma pokretom u kojemu se osječala neodoljiva želja ljubavnice, ali isto tako i topla nježnost što ispunja srca majki, nježnost koje se mi, ljudi, uvjek sječamo s osobitom čežnjom." Grof priguši uzdah koji mu se nesvjesno penjao prema usnama. Sto li je sada mislila, tamo na drugom kraju stola? Više nije znao. Poslijednih mu se dana dogañalo da je oklijevao« kad mu je trebalo donijeti neku odluku, počeo je sumnjati u samog sebe. Jedino u pogledu Colina Paturela nije ni časa oklijevao. Colin, kralj robova, bio je čovjek takvih osobina za kojim je on več dugo tragao. Od onog. trenutka kad ga je prezonao, više u njemu nije gle¬dao suparnika, več je odlučio da ga nikakvo „pitanje žene" neče odvojiti od tog čovjeka koji je bio stvo¬ren da upravlja gomilom. Pa ipak, on je svojim vlastitim očima vidio kako-je Anñelika svojom nježnom i maznom rukom, prešla preko njegova gruba čela, preko one njegove lavov¬ske grive. Koliko li je samo pretrpio, tamo na otoku, dok je-svakog trenutka očekivao da če ga ona iznevjeri ti T Od prvog trenutka, čim je, sakriven izmeñu sta¬bala otoka, primijetio gusarovu priliku, odmah je u njoj prepoznao kralja robova Mule Ismaila u Meknešu. To je sve objašnjavalo, time je čitav dogañaj postao-ozbiljniji, tragičniji. Oduvijek je znao da je Anñelika voljela tog čovjeka, i to na način koji je u njemu, izazvao žestoku ljubomoru. Jer Colin je i zavrijedio da ga takva žena zavoli. Pri tom. sječanju oštar mu se otrov ponovo razlije u srcu. Plan što ga je smislio i, tako reči, protiv volje-svih grañana Gouldsboroa, proveo u djelo, sada mu. se činilo da je nadilazilo njegove snage. Upravo je prema njemu ona u tom trenutku po¬digla svoje prekrasne oči, tražeči sukrivnju u očima golemog Normandijca koji se pravio, želeči ostati vje¬ran i pošten prema de Pevracu, da ne zamječuje že¬lju njena izazovnog smijeha. Cuo je kako mu se obra¬ča pomalo podrugljivim glasom: — Gospodine guverneru, meni se čini da ste me-vi zvali jednostavno Anñelika kad smo zajedno bježali kroz Maroko! Hočemo li i ovdje zadržati te bratske-običaje krščanskih robova?

520 521

Mala droljica! Ne samo da je bruku što ju je po¬godila dočekala otvorena lica, več je uzvračala udarce zajedljivim oružjem. Baš je bio lud što se raznježio nad njom. Ako je trpjela, pa neka trpi. Zaslužila je da je kazni. Sad je Peyrac s više pažnje počeo udvarati svojoj susjedi s lijeve strane, gospoñici Ines y Perdido Te-Jiares, pohotljivom proizvodu karipske, španjolske, portugalske krvi, čije su oči, crne poput crnog jan¬tara, ljubomorno zirkale u njena Gillesa, tog veselja¬ka isuviše opčinjenog dražima nasmijane domačice. De Pevrac dodirne prstom bradu lijepe mulatki-nje sileči se da okrene glavu od prizora koji ju je žalostio, i da ga pogleda. — Najbolje da se uzajamno tješimo, senorita — xeče joj ispotiha na španjolskom. GLAVA LXXI — Coline, on me više ne voli! Čitavo je veče udvarao onoj Ines. Zasitio me se! U polumraku hodnika Anñelika je posrtala gur-kajud pri tom Colina u rame. Svečana je gozba bila pri kraju. Oblačna je noč iz dubine pozlačenog neba bacala svoju jedva zamjet¬ljivu i izmučenu svjetlost po neredu na žalu, gdje st^ ludovali u plesu i smijehu vesele skupine ljudi f žena. Neki uzvanici su se još zadržali u svečanoj dvo¬rani čvrsto se zaljepivši za svoje stolice. — On me više ne voli ... Umrijet ču ... Nikako ne bih mogla podnijeti da on voli neku drugu ženu! — Umiri se; Pijana si — odgovori Colin po¬ mirljivo. Pa i njega je, ugrijanog od piča koje je nerado pio, mučilo što se izmeñu njega i svijeta ispriječila laka izmaglica pijanstva, i što je nije mogao stegnuti u svoj zagrljaj. Svečanost je napustio zato da bi obi¬šao svoju posadu. Digao se iza stola kazavši: — Idem da vidim šta rade moji momci. Anñelika je pošla za njim. Objesila se o njega, sva smučena od mnogih čašica konjaka što ga je po¬pila, ali i od patnje koju nije uspjela svladati. — Prijateljstvo što ti ga je iskazao, dovodi me u iskušenje, a mene je odbio od sebe, odbacio, prezreo ... To nije pravo ... ? To je SRAMOTNO! Stucala je pomalo ponavljajuči stalno svoje ja¬dikovke.

522 523 — Slušaj, mala! Hajde, prošetaj se malko po mra¬ ku! — reče Colin. — Poslije če ti biti bolje. — Pa da! Vi muškarci, vi uvijek se držite skupa kad se ra... radi o tome da se po... ponizi jedna žena... kad .., kad joj se želite nar... narugati! I ti, eto i ti si me izdao! — Hajde, umiri se... ! Sad je sve ureñeno. Ne razbijaj sebi glavu koječime! De, umiri se! Osječala je da je Colin ponovo bio pravi Colin, kadar da bude nepristupačan kao i Joffrev, i da, kao i on, ukroti, ako je tako odlučio, svaku putenu želju ma kako silovita bila. On je odlučno odvoji od sebe, uze je promatrati dok mu licem prelije val tuge. — Ti ga isuviše voliš — prošaputa odmahujuči glavom. — On te drži u svojoj vlasti, potpuno gospo¬ dari tobom. To te boli i zbog toga ti ñavo ne da mira. Hajde, prošetajmo malko, moja lijepa... moja lijepa robinjice! Odvuče je prema žalu i napusti je kad se ona upu¬tila prema rtu na istočnoj strani. Colin je bio u pravu. Svježi večernji zrak ubrzo je raspršio njen ma¬murluk. Sigurnijim korakom poñe prema liticama že¬leči da na svom putu ne naiñe na živo čeljade, da nikoga ne sretne. U njenu je duhu kipjelo kao što mošt kipi u kaci ispunjenoj opasnim parama. Joffrev je očito pokazao da se okrenuo od nje. To ne! Nikad neče dopustiti da Joffrev stegne u zagrljaj neku drugu ženu, da u toj drugoj ženi utažuje svoje užitke ili još gore... da mu ta druga postane povjerljivim drugom. Ako je na taj način misli kazniti, onda če ta kazna biti potpuna. Ona če se ubiti... ili če prije ubiti tu drugu ženu! Bila je do srži uvrijeñena što je on prije oprostio Colinu koji ju je htio imati, nego njoj što mu se umalo nije sasvim prepustila. To ortaštvo muških pohota najviše ju je ogorčilo. 524

Ljudi su bili stvorovi s kojima se nemoguče slo¬žiti, koji neče da te shvate. Samo se badava napi-nješ i kiniš. Uvijek vas uspiju prevariti ili vas potpuno zbuniti svojim posebnim rasuñivanjem. Dosta joj je bilo i njih i njihovih prohtjeva. Previjati ranjenike iz njihovih ratova, hraniti i odgajati djecu što su došla na svijet iz njihovih uži¬taka, čistiti njihova oružja, tokom dugog niza godina čistiti tragove njihovih koraka po podovima njihovih kuča, pripremiti divljač iz njihovih lovova, čistiti ri¬bu iz njihovih ribolova. Za muškarce je sve to bila plemenita, ali za žene nezahvalna muka! Nema tome ni sedmice dana što je plesala i ska¬kala oko vatara baskijskih ribara na otoku Moneganu nošena životnom radošču i čvrstom rukom velikog Hernanija. Mada odvojena od Joffreva, bila mu je tada bli¬ža no što mu je danas. Več tri dana nisu jedno s dru¬gim prozborili riječi. Činilo se da više i ne postoje jedno za drugo. U nekoliko dana, manje od jedne sedmice, ispred njihovih koraka se rastvorio jaz, neprelazan se zid podigao. Sve se tako splelo da su oni sami hrlili pre¬ma rješenju da svoju ljubav pokopaju ukoliko je več nisu pokopali. Odjednom kao da joj je nošen vjetrom, šapnuo neki glas: „On če vas razdvojiti ... vidjet čete! Vidjet čete!" Srsi je proñu čitavim tijelom i ona se zaustavi na samom kraju rta. Mislila je na čitav čvor okolnosti koje su je odvukle na put na kojemu je javno osra¬motila čovjeka kojega je obožavala. Kao da je sam nečastivi u to umiješao svoje prste. Zavrzlama slu¬čajnosti i nesreča koju nije bilo moguče drugačije objasniti no da su se svi opaki dusi pakla okomili na njih, da ih upropaste. Obuze je strah. Onaj isti. što ga je neku večer osjetila kad ju je onaj neznanac blijeda lica vodio pre525 ma otoku. Tsama je več počela vjerovati u ñavole ... kao ilsav ostali svijet u toj prokletoj zemlji. Okrenuvši se prema Gouldsborou pomisli: "Ima mjesta gdje lutaju duhovi ... „ Je li i Gouldsboro bio jedno od tih mjesta? Je li njemu zaista bilo suñeno da bude poprište nadzemalj¬ske drame, kao što bijaše prorekla ona duvna u Quebecu?

„Ali nisam ja onaj ženski demon" reče Anñelika gotovo vičuči. ,,A tko je onda?" Nekako protiv volje u sječanju joj iskrsne vjer¬sko proročanstvo koje bijaše do največe mjere uzbu¬dilo kandasko stanovništvo. „Našla sam se na obali morskoj. Suma se prosti¬rala do samog žala . .. Pijesak je imao crveni odsjev ... Na lijevoj strani bijaše sagrañena drvena zgrada, nad njom kula na kojoj je vijorila zastava, a oko zgrade visoka zgrada od balvana ... Posvuda u zaljevu veliki broj otoka, kao usnula čudovišta .. U dnu obale, pod liticom, kuče napravljene od drva svjetle boje... U zaljevu su se njihala na sidrištu dva broda... S dru¬ge strane, milju ili dvije daleko, nalazio se zaselak, oko svake kučice vrt sa cviječem. Čuo sam kako nad zaljevom krijeste galebovi i morovani..." Vjetar je svijao Anñelikine kose. Njene su je kose obavile kao neki ludi ljudski stvor, koji ju je načan napuštao, a čas je opet čvrsto stezao šapčuči joj u uho riječi nabijene jezom. Pripivši se uz vršak jedne litice Anñelika je pro¬matrala Gouldsboro. Crvenkasto se žalo protezalo ispred nje i sma¬ragdni otoci nalik pozaspalim čudovištima. I „drvena kula nad kojom vijori zastava", i zaselak na Champlainovoj poljani po kojoj su se počele širiti ruže. „Odjednom iz morskih valova izroni žena nevje¬rojatne ljepote. Znala sam da je to ženski demon... Lebdjela je iznad vode u kojima se odražavalo njeno golo tijelo. S kraja obzorja se odvojio i u trku dojurio jednorog čiji je dugi šiljak blistao poput dragulja na zrakama zalazečeg sunca. Zena-demon ga uzjaše i 526 pojuri zrakom. Znala sam da je pošla da uništi Aka-diju, ovu dragu zemlju koju smo uzeli pod svoju zaštitu..." Anñelika je kao izvan sebe promatrala netremi¬ce krajolik. Kao da je neka tajna bila skrivena iza tih proročanskih riječi. Sad je u to bila uvjerena. Iracio¬nalno čuvstvo naše naravi, osjetljivo na simbole, uz¬bunilo joj je duh i potpuno njim ovladalo dok je pro¬matrala krajolik kojim su lutale njene oči. Jest, na sidrištu u zaljevu bilo je brodova, gale¬bovi i morovrani su letjeli nad njim, a pod liticom su se vidjele kuče sagrañene od svijetlog drva. Ona radosno krikne. Nečega se sjetila. Kad se ona, prošle godine, iskrcala na ovoj obali, nije još tu bilo KUCA SAGRAðENIH OD SVIJETLOG DRVA. Te su kuče sagrañene u toku zime i proleča trudom rošel-skih hugenota. U velikom uzbuñenju uze brzo hodati i ošamučena od vjetra i vina, dok su joj se u glavi misli sustizale i preskakivale u grozničavoj brzini. Mrmljala je:

„Kazat ču im ja več... Svima ču kazati... Ka¬zat ču onima u Quebecu, nisam ja vaš demon ... Znaj¬te da još nije bilo na ovom mjestu kuča sagrañenih od svijetlog drva kad sam se ja iskrcala ovdje..* A sad su tu... Znači da tek sada, da tek treba da doñe žena-demon... !" Uto se zaustavi, za grlo je stegne hladni, iznenadni užas... Riječi što ih je netom izgovorila učinile su joj se ludim, ali uze sve to neminovnim. Osim broja brodova — kojih je bilo tog dana u zaljevu mnogo, a ne samo dva — ni ostale činjenice nisu odgovarale proročanstvu. Ludog li bulažnjenja! Da je mogla potrčati k Jof-freyu, on bi bio podijelio ili odbacio njena strahova¬nja, on bi se bio od srca nasmijao... Samo što je sada bila sama. A njoj samoj se i otkrila, kako se čini, prijetnja s ženskim vampirom, ženom-demonom, stvorenjem blistavim koje če iziči iz vode i, uzjahavši na jednogroga, pojuriti zrakom iz527 >nad akadijske zemlje da sravni sa zemljom , uništi, uništi sve na svom putu.,. čak sve u ljudskim srcima! „Previše sam pila ... A osim toga, vrlo sam umor¬na! Neče li me pamet napustiti? Moram spavati i ne misliti ni na što više!" Tako je razmišljala Anñelika navečer onog slav¬nog dana kad je naseobina Gouldsboro proslavila usto-^ličenje svog prvog guvernera. Kad je pala noč, Colin se još jednom obratio go¬vorom grañanima. Na kraju je mnoštvu bacio nekoliko pregršti punih zlatnika. Budučnost Gouldsboroa je izgledala radosna. Sa¬mo su se Anñeliki činili prividnom. Poslije „nadahnu¬ča" što ga je doživela tamo na žalu, njenoj nevolji što je razdvojena od Joffreva pridružio se još strah da su oni oboje, vjerojatno, žrtve nečijeg uroka. Posvuda je videla opipljive znakove svojih pre« dosječanja te ju je smijeh, pijesma, ples, sveopča ra¬dost, vrijeñala, činila joj se uvredljivom uzmicanjem, pred nesrečom za koju je bila sigurna da iim ide u susret. Koja je možda več bila meñu njima! Kao crv u, naizgled, zdravom voču. Možda je ženski vampir več lunjao naokolo keseči se. Zavijanje noči, kriještanje ptice, to je bit* smijeh žene-demona! Kome da povjeri svoje tjeskobe? „Suviše sam pila... Sutra če sve ovo proči... Sutra ču poči k Joffrevu. Mora mi dozvoliti da se sa¬stanemo. Da mi kaže što misli sa mnom uraditi. Da mi kaže hoče li me otjerati ili če mi oprostiti. Ovako ne možemo nastaviti ... Jer čemo inače biti slabi i žena--demon če nas uništiti... Ali što to bulaznim! Ništa u svemu tome nije istinito... Nitko neče iziči iz vode krenuti prema nama. To je strašno. Mi čemo biti snažniji od nje... Zato se ne smijemo

razdvoji¬ti... Sve mi se čini da imam groznicu. Danas sam dobila svoje. Zbogom, gospodo, prepuštam vas vašim veličanstvenim planovima." Poñe od skupine do skupine ljudi koji su još uvi¬jek pjevali oko zapaljenih vatara na žalu usred noči. Svi su je bučno i veselo pozdravljali. Zatim poñe do 528 Joffreva de Pevraca i Colina Paturela koji su stajali jedan kraj drugoga ispod tvrñave, gdje su i dalje pri¬mali čestitke razdraganog naroda. Šuteči im priñe, po¬kloni im se i povuče se. Posrtala je iduči putem što je vodio u tvrñavu ne osječajuči poglede dvojice ljudi koji su je, protiv vo¬lje, pratili. Ispod prozora, u dvorištu tvrñave, mornari su ra2?-govorali, trused zadnje police. — Na kraju krajeva, mi smo „nasamareni" — reče jedan od ljudi s Marijina srca. Dobro je biti naseljenikom u lijepom kutku, ali ja ovdje ne vidim što Se tiče žena, drugih osim hugenotkinja ili divljakinja. Argatovati u Amerid, neka, ali ne sam. Dogo¬ voreno je da če nas kod kuče čekati pripremljena njupaža i bijela žena, katolkinja, u blazini! To sam želio, zato sam i potpisao ugovor. Poručnik Parssempuv ga dobrano podboči laktom u rebra. — Hej, momče, ne budi previše izbirljiv. Ti si da¬ nas vidio zalazak sunca ikao je bilo odreñeno da ovaj dan danas bude dan tvoje smrti. Najlepša žena koju češ nočas stiskati u zagrljaju, to je život. Druga če se uskoro pojaviti na obzorju. Imaj pouzdanja i strplje¬ nja! Nije važno što u ovom trenutku nema izgleda da se odnekud pojavi neka žena. — Molite se, draga moja bračo — umiješa se otac Baure — molite se i Bog če uslišiti vašu molbu. Momci oko njega prasnuše u smijeh. 529 — Hej, fratre — nato če jedan od njih — ne že¬ lim pobijati, tvoje tvrdnje, ali kaži nam je li tebi ja¬ sno kako če se Bog snači da od danas na sutra i izvud iz pijeska dvadeset do trideset dobrih djevojaka spremnih za udaju i dostojnih da se združe s pleme¬ nitim pustolovima kakvi smo mi?

— Dakako da mi nije jasno — mirno odgovori re¬ formirani fratar — ali Bog je veliki! Sve on može uči¬ niti svojom močnom rukom. Djeco moja, molite se i te če vam žene biti dane. 34 Anñalika u iskušenju VIH GLAVA LXXII Bog je velik, Bog sve može, treba to reči! A evo kako su dobričine s Marijina srca, ti preo-bračeni gusari več sutradan, vrlo čudan je to dan bio, došli do žena. Neki čovjek je trčao duž puta koji je od Zaljeva Bleue vodio u Gouldsboro. Naleti kiše napuhivali su njegov ogrtač, ali on je jurio sav zadihan. To je bio trgovac papirom Mercelot čiji mlin je bio podignut po strani naselja. Kad je stigao u luku, odmah je uzbudio stražare, — Brzo. Požurite! U Zaljevu bleue se nalazi je¬dan brod u velikoj opasnosti. Anñeliku, koja je spavala tvrdo poput kamena, probudila je svjetlost iz dvorišta utvrde. Tek je počelo svitati. U prvi mah je povjerovala da se to svečanost nastavlja, ali po gužvi što je vani vladala, shvati da se nešto neobično dogaña. Na brzinu se odjenula si-šla u dvorište da se obavijesti. Pri svjetlosti fenjera Mercelot je nešto objašnjavao na geograisoj karti što ju je držao grof. — Bit če da su udarili u podvodne stijene Morne Moinea, to jest na ulazu u mali zaljev gdje rastu šu-marice, ali poslije ih je more baeMo prema Zaljevu Bleue.

— Hm! A što ih je moglo baciti? — poviče grof. — Pa oluja ... — Kakva oluja? Ta nikakva oluja ne bjesni. Zaista, to je bilo čudno. Jasno, vjetar je puhao i more je bilo uzburkano, ali nebo je bilo vedro, a svi su brodovi na pučini mogli dobro vidjeti obalu zahvaljujuči mnogim svjetionicima. — O kakvom se brodu radi? O brodu na bakalare? — Otkud bih ja to znao... ? Još je isuviše mrač¬ no, ali s tog broda dopiru krici od kojih se čovjeku diie kosa na glavi. Moja žena i moja kčer su več na žalu, a zajedno s njima je i služavka i susjed.

I tako, tek što su se malko odmorili od jučerašnje svečanosti, žitelji Gouldsboroa su u ranu zoru bili na nogama, još mamurni od sna i pod dojmom, tjeskobe što su je u njima izazivali, u toj vjetrovitoj zori, krici ispunjeni strahom i tragedijom. Ti su krici do njih do¬pirali kroz sivilo polumraka koji je svakim trenutkom bivao prozirniji tako da su dolje, u razini valova, primijetili jarbole broda kojega su valovi več napola bili progutali. Anñelika je bila na obali s večinom gospoña iz Gouldsboroa. Brod u opasnosti do ograde je več bio pod vodom. Vrlo čudno je bilo da još uvijek ne bijaše potonuo. Struje na ulazu u zaljev bacale su ga s jednog do drugog kraja poluotoka koji su zatvarali zaljev. Sva¬kog časa su očevici očekivali da če se razbiti o litice i prsnuti poput suviše pune bačve. Umjesto toga, brod bi usmijerio u protivnom smjeru klateči se sa svoja tri jarbola na kojima su visila i lomatala se slabo osna-ščena jedra i beskorisni konopi. Samo da izdrže do dolaska šebeka i kutera iz Go¬uldsboroa kojima su zapovijedali Joffrev de Pejrrac i Colin Paturel. Brodovi su upravo obilazili Rt Yvernec. Vjetar je donio očajne pozive u pomoč, krikove koji su parali srca, koji su utoliko tjeskobnije djelo¬vali što se, zbog valova uzburkanog raora nije vidjelo one koji su te pozive uzvikivali.

530 34« 531 Skupina mornara i ribara koja je iz Gouldsboroa krenula kopnenim putem k mjestu nesreče oboružala se čakijama, kukama, sidrima i svom vrstom konopaca. Pod zapovjedništvom Hervea Le Galla, trojica uskoče u Mercelotov ribarski čamac i snažno zaveslaju. Ostali se poredaju duž litica da bi spremno do-hvatiji i pružili pomoč onim brodolomniciina koji se plivanjem pokušaju dočepati obale. — Pripremit ču pokrivače, juhu, topla piča — od¬ lučno reče gospoña Mercelot. — Doñi Bertille. Anñelika je donijela meleme i šarpije da bi povila moguče ranjenike. I čuturicu ruma takoñer. Upravo bijaše pošla za gospoñom Mercelot kadli na

nekoliko dužina od obale opaze kako je iz dubine jednog vala izbila nekakva splav napravljena od dasaka i slabo povezane buradi. Skupina raščupanih stvorova luñač¬ki je urlala i grčevito se držala za daske. — Žene! — poviče Anñelika. — Oh! Bože. Valovi ih bacaju na Utiče. Razbit če se o njih. Tek što je izustila te riječi splav, kao ponesena svojom vlastitom opakošču, džipne i baci se na jednu osobitu oštru hrid. Udarivši o nju, prsne i rasprši se u stotinu komadiča istresavši, bez ikakva srama, sav svoj teret u more. Na sreču, žalo je bilo blizu. Anñe¬lika i ostale žene pojure odmah u vodu da bi pomogle brodolomnicarna. Anñelika zgrabi dugu kosu u trenutku kad je vla¬snica te kose nestala pod vodom. Uspjela je teškom mukom da održi glavu davlje-nice nad vodom i da je odvuče prema obali. Sad se ustanovilo da je ta žena bila ogromnog obujma i da je težila barem sto osamdeset Uvri. Dok ju je Anñelika vukla kroz vodu, nije to primijetila, ali kad se dotakla žala, odmah vidje da ima posla s bremenom teškim poput kamena i da nije u stanju ni za palac pomači tešku gomilu mesa što ju je ruka¬ma držala. — Dajte, pomozite mi! — poviče drugim ženama. 532 Uto pritrči neki mornar. On dozva još nekoH-ko drugih. — Gospode Bože, sveti Bože, koji li je vrag tjerao na more sličnu ženu! — jadali su se mornari. — Kad je netko ovako težak, ne bi se smio ukrcati na brod. Bolje bi bilo za nj da ostane na kopnu i posluži kao top u utvrdi. U meñuvremenu su gospoña Mercelot, njena kčerka, sluškinja i sluga pomogli šestorici drugih žena da se dočepaju kraja. Neke su se jezivo tresle, nesuzdrživo cvokotale zubima, a neke su opet pla¬kale. Jedna od njih se baci na zemlju i prekriži se. — Hvala ti, dobra i presveta Djevice što si nas spasla — reče u zanosu zahvalnosti. Sve su bile Francuskinje, ah' po njihovu naglasku se odmah moglo zaključiti da nisu bile iz Akadije. — Delphina se još uvijek tamo drži za stijenu! — poviče jedna pokazavši na mladu ženu koja se us¬ pjela popeti na jednu liticu. Nema sumnje, bila je su¬ više iscrpljena. Na grebenu je ležala poluživa te je

postojala opasnost da je valovi ponovo ugrabe. Anñelika potrči k njoj nezaštičenim rtom i po¬mogne joj da se dovuče do kopna. — Uhvatite se rukama za moja ramena, draga — preporučila joj je. — Pridržavat ču vas i tako čemo stiči do onog doma što ga tamo vidite. Još malo pa čete se nači uz veliku vatru. Bila je to crnomanjasta djevojka lijepih i pamet¬nih očiju i, čini se, iz dobre obitelji. Imala je još snage da prošaputa beskrvnim usnama i uz slabašan osmijeh. — Hvala vam, gospoño. Vi ste vrlo dobri! — Stižu! Svima se ote krik nade kad su vidjeli kako su bijela jedra šebeka i kutera zaobišla Rt Cernel. Dva su se spasioca vrlo brzo približavala brodu na izdisaju, — Ima li još mnogo svijeta na brodu? — upita •Anñelika mladu ženu koju je pridržavala pri hodu. — Vjerujem da ima još najmanje dvadeset mo¬ jih drugarica i nekoliko ljudi posade. Oh! Bože, po533 mozi im. Ne dbpusti da spasioci prekasno stignu do njih. — Ne bojte se! Gledajte, naži su brodovi več pri¬spjeli do olupine. Sad je okružuju. Več bijaše sasvim svanulo tako da se iz daljine moglo pratiti sve faze spašavanja. Le Gali, koji se vratio svojim čamcem punim že¬na, izjavi da sve one što su se još nalazile na nastra-dalom brodu imaju mnogo izgleda da budu spašene. Nema sumnje, nastradali je brod tonuo, ali do¬sta polako tako da če svi preživjeli putnici na vrijeme priječi na šebek. Indijanci iz zaseoka stavili su svoje čamce na raspolaganje onima što su bili zaposleni spašavanjem. Oni su takoñer doveli nekoliko žena koje su bile nasmrt preplašene i svojom nesrečom, i videči oko sebe crvena i perjem okružena lica. Doveli su takoñer i malog od broda čupava i raskuštrene kose. U meñuvremenu su jarboli nastradalog broda bi¬vali sve krači i sve tanji. Bijela jedra dvaju brodova zi Gouldsboroa stalno su, poput galebova bordižala u svim smjerovima oko broda u agoniji. Na obali, spa¬šene žene

nisu dale da ih se odvuče, več su skame¬njenim očima promatrale posljednje trenutke svoga broda. Kad ga je sasvim nestalo s površine, uzeše jecati i jadikovati kršeči rukama pri tom. GLAVA LXXIII Gospoña Petronille Damourt, s ,,t" na kraju, isti¬cala je debela gospoña što ju je Anñelika spasila, sjedeči sučelice grofu de Pevracu i Colinu Paturelu, utegnuta u haljinu gospoñe Manigault, najprostraniju što se pronašla u čitavom Gouldsborou. Ona im je beskonačnim pričanjem, pračeno beskonačnim jecaji¬ma, pokušala objasniti svoj položaj. Dobila je zadatak, govorila je, da za šest stotina livra u gotovu novcu, kako je ponosno nadodala, pra¬ti skupinu od tridesetak „kraljevih kčeri" koje su pu¬tovale u Quebec da se tamo poudaju za neženje, na-seljenike, vojnike i oficire tako da na taj način pri¬donesu napučavanju kolonije. — Ali vaš se brod nije nalazio na putu za Quebec, draga moja gospoño — primijeti joj grof de Peyrac. — Naprotiv, vi ste prilično skrenuli s puta. — Zar zbilja? Debela gospoña pogleda Colina čije joj je pripro¬sto lice ulijevalo manje straha od lica španjolskog plemiča koji ih je spasio. Colin joj se činio podesni-jim da shvati patnje njena priprostog i bezazlenog srca. Meñutim, on joj samo potvrdi kao istinitu gro-fovu tvrdnju: — Vi se niste nalazili na putu za Quebec. — Ali gdje se onda nalazimo? Upravo nam je rečeno da se vide svjetla grada kad je brod nastradao.

534 535

Ona ih je promati*ala sad jednog, a sad drugog očima ispunjenim nevjericom i strahom. Pri tom su joj suze, poput potoka, tekle niz od debljine natekle obraze. — A što li če reči vojvotkinja Baudricourt, naša dobrotvorka kad sve to dozna.. . ? Ali što! Pa ja sa¬

njam! Ta ona je našla smrt u valovima. Koje li stra¬ šne nesreče! Ne, to nije moguče. Naša draga dobro¬ tvorka. Sto kažem, svetica! Sto če biti od nas sad kad nje više nema? Žena je sve više jecala te joj Colin pruži rubac velik poput kuhinjske krpe. Mornari misle na sve neprilike koje bi ih mogle zadesiti. Ona obriše oči i na velike je jade uspiju smiriti. — Jadna naša gospoña! Baš ona se morala uda¬ viti, ona koja je sanjala o tome da svoj život dadne za Novu Francusku! I otpoče svoju priču od pradavnih vremena, a čini se da je čitava zgoda počela u ono doba kad je, kao sobarica, ušla u službu vojvotkinje da Baudrioourt d'Argenson. .Nekoliko godina poslije toga vojvoda de Baudri¬court premine u svojoj sedamdesetpetoj godini živo¬ta poslije vrlo raskalašeno provedenog života. Uza sve to njegova je žena po njegovoj srmti naslijedila ve¬liko bogatstvo. Plemenita udovica, gospoña Ambroisine de Bau¬dricourt d'Argenson, je dostojanstveno i strpljivo pod¬nosila, u toku svog bračnog života brojna poniženja, mučenja i neverstva svog muža, konačno je mogla svoj život urediti prema svojim željama. Povukla se u samostan koji je sama od harala da tu čeka smrt u molitvi i trpljenju. Uz to se, uz podršku učenjaka i astronoma, posvetila proučavanju matematike za koju je oduvijek gajila posebnu sklonost. Uñe, dakle, kao duvna, u samostan augustinkinja u Toursu. Ali dvije godine poslije toga njen je ispo-vijednik izvuče odotamo nagovorivši je da bogatstvo što ga je posjedovala stavi u službu crkve umjesto da 536 ga troši na proučavanje matematike. Oduševio ju je-da se posveti interesima Nove Francuske i pokršta¬vanju divljaka. Uza sve to, udovica se predomišljala, meñutim, jednog jutra baš u trenutku kad je bila sasvim budna, uñe k njoj velika žena umotana u velove od bijeloga serža i jasnim joj glasom reče: „Idi u Kanadu. Neču. te ni načas napustiti!" Udovica je bila sigurna da joj se prikazala Blažena djevica iako nije uspjela raza¬brati njena lica. Otada se i dušom i tijelom posvetila pomaganju dalekih zemalja. Buduči da je imala smi¬sla za poslove i da je imala veliko iskustvp sa svijet tom, uspijela je prodrijeti do ministara i dobiti puno¬moči. Tako je ona stvorila društvo Članova naše gos-spe iz SaintLaurenta. To je društvo bila neka polu-vjerska, a polutrgovačka mješavina i

stavivši se kao takvo u službu kralja, guvernera i misionara, osigu¬rala je svoje postojanje. Gospoña Petronille, koja bijaše silno zavoljela tu dobru gospoñu tako da je s njom i u samostan pošla želječi ostati u njenoj službi uprkos sve uznemiru¬jučim izgledima što ih je nazirala u vojvotkinjinim, planovima. Trebalo je, dakle, krenuti u Kanadu, popeti se prohladnog majskog jutra na onu klimavu kutiju od dasaka i platna koju nazivaju brodom, prenijeti svo¬jih sto osamdeset livri u skladište onog čudovišta da bi doživjela tisuču smrti od kojih jedan mali dio zah-valjujučim lošem vrmenu, a veliki dio opakoj čudi dje¬vojaka kojima je bila pratilja. A da li je mogla pustiti jadnu vojvotkinju samu i bez pomoči u trenutku kad se otputila u nepoznat svijet pun opasnosti? Kad se gospoña de Baudricourt obavijestila o najprečim po¬trebama naseobina u Kanadi.rečeno joj je da je više od ičega potrebno odvesti žene tamošnjim naseljenicima. U stvari, svi tamošnji mladiči i djevojke morali su biti, po kraljevu nareñenju oženjeni, prije no što na¬vrše dvadeset i jednu godinu života. Zbog toga je otac ponekog jogunastog gospodičiča morao plačati 537 globu i svakih se šest mjeseci pred vlastima pravdati zašto još ne bijaše oženio sina. Nedavno je upravitelj Carlon, čovjek čvrste ruke, izdao proglas kojim se zabranjuje svim neoženjenim Kanañanima da idu u lov, da ribare, da trguju s In¬dijancima ili da zalaze u šumu pod bilo kakvom iz¬likom. Iz Evrope je ministar Colbert tom nareñenju dodao odluku kojom se udario poseban porez na one neženje koji su bili 'sposobni za ženidbu. Takvi su bili isključeni iz svih počasti i odlikovanja i morali su nositi na svojini rukavima vidljiv znak svoje sra mote. Po objavljivanju tog nareñenja od tisuču neženja u Quebecu, osam stotina ih je usmjerilo svoje korake prema šumama. De Pevrac je bio u toku tih zbivanja. On je čak poznavao neke od žrtava tog zakona, meñu kojima su bih' Nicola Perrot, Maupertuis i njegov sin, te L'Aubigneres. Za dvije stotine drugih neženja koji su ostali u Quebecu i Montrealu pomirivši se sa svojom sudbi¬nom, trebalo je odnekle dovuči žene. Gospoña de Bau-dricourt je htjela sudjelovati u tom plemenitom za¬datku. Ona preuzme na se dužnost da se pobrine za one što ih nazvaše „kraljevim, kčerima". Dala im je miraz i po ugledu na kraljev „dar" koji im je trebao biti

uručen sa strane kraljevske uprave, ponudi se da snosi sto li vri troškova za svaku djevojku, to jest -deset livri za njihovo skupljanje, trideset za odjevne predmete, a šezdeset za putovanje preko mora. Tome je još dodala jedan sanduk koji je sadržavao četiri košulje, jednu haljinu, ogrtač, suknju i podsuknju, čarape, cipele, četiri marame što se nose oko vrata, <*etiri ženske kapice, dva para orukvica, četiri džepna rupčiča, par rukavica od kože, jedan šešir i jedan rubac od crnog tafta, a da se i ne spominje četke, češljeve i ostale sitnice. I tako je svaka od djevojaka bila dobro oprem¬ljena da bi se svidjela krotkom neženji koji če je če538 kati na obali u Quebecu, strpljivo stoječi u redu u svom iskičenom odijelu i grubim cipelama. Poslije malog primanja i zakuske kojima je bio cilj da se uspostave prvi dodiri, djevojke če biti smje¬štene u nekom od gradskih samostana, kojih je bilo posvuda napretek, gdje če u toku narednih dana pri¬miti u posebnim sobama za razgovor, mladiče, jasno, pod nadzorom i uz savjetovanje popova, duvni i gos¬poña dobročiniteljki. — Kao što znate, gospodin Colbert je vrlo izbirljiv u pogledu žena što ih se šalje u Kanadu — nastavila je Petronille Damourt. — O tome smo vodile računa kad smo se dale na skupljanje djevojaka. Sve djevojke što smo ih doveli roñene su u zakonitom braku. Neke su od njih sirotice bez oca i majke, dok su druge pripadale obiteljima koje su pale u bijedu. Gospoña de Baudricourt je, osim svega, unajmila brod kojemu je kralj poklonio zastavu sa svojim mo-nogramom, a kraljica crkvene nakite. Gospoña Petronille uze preturati po svojim dže¬povima u nastojanju da pronañe dokumente što ih je posjedovala da bi dokazala tim dosadnim stran¬cima kako su pobožni i plemeniti bili poticaji da se organizira to putovanje. Htjela im je pokazati tačne svote jer je sama izračunala sve troškove za svaku pojedinu djevojku i to dala ovjeriti kod ovrhovoditelja. Sve svoje papire brižno je čuvala u jednoj omotnici od gumiranog plat¬na, uz pismo što joj ga je uručio gospodin Golbert.. . Sjetivši se da odječa što ju je imala na sebi, nije bila njena i da se sanduk s haljinama i drugim odjev¬nim predmetima sada nalazio na dnu mora, ponovo je obliju potoci suza. Iz nje se nije dalo izvuči ništa više što bi bilo vrijedno spomena, osim činjenice da su se ukrcale početkom maja na mali brod od sto pedeset tona i krenule za Quebec i da su početkom jula doživjele brodolom na obali Mainea, u Francuskom zaljevu. — Kako se zvao kapetan nastradalog broda?

539 — Zvao se Job Simon. Bio je prekrasan i vrlo ljubazan čovjek. — Ali loš kaptetan, čini mi se — otpovrne Pevrac. — A gdje se sada nalazi vaš kapetan, a gdje ostali članovi posade? Brod je, doduše, bio skromnih raz¬ mjera, ali je uza sve to na njemu moralo biti tridesetak ljudi da bi njime mogli upravljati. Gdje su ti ljudi sada? Jao! Uskoro se doznalo za njihovu sudbinu. More je vračalo osakačena tijela koja je razbilo o litice. Svaka dražica, svaki uzani fjord skrivao je ponekog nastradalog mornara koje su potom Indijanci donosili na svojim ledim. Poredaše ih na pijesku Zaljeva Bleue. Joffrev de Pevrac poñe da ih pogleda u pratnji malog od broda, bretonskog dječaka koji je natucao tek pokoju riječ francuskog jezika.. Dječak se smatrao sretnim što je izvukao živu glavu i što je spasio svoju žlicu od izrañenog drva, glavno bogatstvo mornaro-vo. On ispriča kako je čuo kad se trup broda razbio o podvodni greben. Tada je pomočnik kapetana na¬redio da se veliki čamac baci u more i u nj ukrca nekoliko žena i ljudi koji če zatražiti pomoč u luci grada. — Kojega grada? — Vidjeli smo svjetla te smo povjerovali da se ispred nas nalazi Quebec. — Quebec? 540 L GLAVA LXXIV U meñuvremenu Anñelika od samog jutra nije prestajala da se brine i da neguje nesretnice što su izmakle smrti u Zaljevu Bleue. Poslije ljudi sad su došle na red žene. Poslije riñih i kosmatih tjelesa sad su joj prsti doticali nježnu, glatku i bijelu kožu žena. Bez obzira na tu razliku, njoj če se ti zbrkani tre¬nuci, poslije njena prvog povratka u Gouldsboro, us¬jeci u pamčenje kao da je zajedno s Danteom obišla one krugove pakla koja je pjesnik opisao s posebnim zadovoljstvom, a u koje bijaše srušio smrtnike osuñene da se izmiješaju u kolopletu golih tjelesa. Poslije ranjenih, davljenici. Poslije kletvi i hrop-tanja, plač i škrgutanje zubi ženskih stvorenja,

Anñelika je snatrila o mirnom i nježnom životu provedenom u Wapassouu kao i o nedostižnom raju. Kraljevim je kčerkama bilo od petnaest do sedam¬naest godina. Poneka je od njih potjecala sa sela, ali večina je došla iz Pariza gdje su odabrane meñti siro-ticama u Opčoj bolnici. Anñelika je odmah prepoz¬nala njihov živahan naglasak, ponešto podrugljiv, koji je izdaleka, u snažne američke vjetrove donio plijesan krivudavih ulica iza Chateleta ili Obale cviječa, vo-njeve Seine, vonjeve pečenjarnica i mesnica, kao i drmusanje kočija po okrugloj kaldrmi. Izmeñu djevojaka bile su četiri „gospoñice" iz dobrih obitelji koje su se trebale vjenčati za oficire, zatim jedna Maurkinja puti kao kora izgorena kruha 541 i jedna, opčenito poznata kao kurva, imenom Ju-" lienne. Odmah otprve ta je djevojka grubo odbila Anñe-likinu pomoč i povukla se u stranu mada je bilo očito da pati. Njene su se drugarice prema njoj držale hlad¬no jer je bila bijela vrana u toj skupini kanadskih „vjerenica" biranih po uputama gospodina Colberta, što znači da su morale biti ¦ „krotke, dobro grañene, radine, marljive i dubokiv vjerskih osječaja". Delphine Barbier de Rosoy, lijepa i odvažna bri-neta, tvrdoglavo je pokušavala objasniti kako se ta djevojka nikako nije smjela nači u njihovu društvu. Gospoña de Baudricourt, isuviše dobra srca, pustila je da ova iskoristi njenu dobrotu. — A baš vi uzimate pravo, vi gospoñice — po¬viče Julienne — da govorite i da se razmečete svo¬jom dobrotom... ! Vama ne bi bila dobra ni svila od dvadeste livri aršan da se nakinñurite, dok se mi iz Opče bolnice zadovoljavamo i s platnom iz Trovesa koje ne stoji ni trideset sua. Razmetala se prostačkim vladanjem, meñutim, njeni pokušaji da unese svañu meñu ostale djevojke nisu palili, jer su sve druge bile hitre, skromne i neu¬padljive, mada vrlo siromašne. Odgojene kod duvni u sirotištu, brodolom ih je približio njihovim ugodni¬jim i otmjenijim drugaricama. Baš jednoj od ovih, i to upravo Delphini du Rosoy je palo na pamet da sagrade splav i baš ih je ona najviše hrabrila i bodri¬la u najstrašnijim trenucima. Anñelika nije mogla nigdje drugdje smjestiti svo¬je štičenice do u veliko spremište za kukuruz koje bi¬jaše ostalo prazno pošto su zarobljenici pušteni na slobodu. Ovi su se vratili u svoje obitavalište na Ma¬rijinom srcu. Sad su oni lunjali u blizini spremišta promatra¬juči pohlepno sve one vezove podsuknji i haljetaka što su lepršali na vjetru. Poručnik de Parssempux donese u naručju bijelu i opuštenu žensku priliku.

Oči su mu blistale u grozničavom uzbuñenju. 542 — Pronašao sam je — poče objašnjavati — pro¬ našao sam je tamo dolje, meñu onim plavim hridi¬ nama, kao ranjenog galeba. Ona sliči djevojci iz mo-jih snova. Ona je baš ta, siguran sam. Cesto sam ¦je vidio u snu. Gledajte kako je lijepa. ¦. Anñelika baci pogled na beskrvno lice koje su prema zemlji vukle duge i plave kose otežale od mor¬ske vode, od pijeska i. krvi. — Nesretnice, ta je djevojka mrtva.. * ili kao da je mrtva .-.. — Ne, ne, preklinjem vas, spasite je — poviče mladič. — Ona nije mrtva. Učinite nešto za nju, go¬ spoño, preklinjem vas na koljenima. U vas su čudo¬ tvorne ruke, liječite je, ozdravite je... Ne smije um¬ rijeti, ne smije, jer sam je ja čekao. — To je Nježna Marija — rekoše kraljeve kčeri saginjuči se nad njenim beživotnim i krvavim tijelom. — Jadnica, baš je nesretna. Bit če bolje da umre! Bila je pratilica gospoñe de Baudricourt koju je smat¬ rala svojom, majkom. Sto če ona bez nje? Dok je Anñelika uz pomoč stare Rebeke podu¬zimala sve da bi povratila životu tijelo prekriveno modricama, brodolomkinje su uzele raspravljati o okolnostima pod kojima je vojvotkinja izgubila život. Sve su se složile da je to bilo u trenutku kad se vra¬tila u potpalublje da bi potražila dijete Jeanne Mic-haude na koje svi bijahu zaboravili. Jeanne Michaude je plakala u jednom kutu. Sa svoje dvadeset i dvije godine bila je najstarija meñu svojim drugaricama. Udovica malog obrtnika kotlara, ganula je svojom bijednom sudbinom velikodušno srce gospoñe de Baudricourt koja ju je hrabrila da poñe u Kanadu sa svojim sirvčičem od dvije godine, gdje če lakše nego u Francuskoj nači novoga muža. Njen joj je župnik izdao uvjerenje o dobrom vlada¬nju i da u Francuskoj nije udata. Ničega se sad nije sječala, jedino da se probudila, a oko nje svuda samo tama i krici. Uzalud je u toj gužvi tražila dijete koje joj je spavalo uz bok. 54a Neprestalno je cvilila. — Ja sam kriva za sve. Moje dijete je poginulo, a naša je dobrotvorka poginula da bi ga spasila. Sve¬

tica, umrla je mučeničkom smrču! — Po mom mišljenju, vi ste dozlaboga napuhali sve te priče o toj prokletoj vojvotkinji — poviče pro¬ stački Julienne. — Ha! Dobrotvorka! Hočete li da vam ja kažem što je ona? Obična govnjarka! Ja je rado prepuštam nebeskim anñelima, ako hoče da je uzmu. Dosta sam ja prepatila zbog njene zloče. — Vi govorite tako zato što vas je silila da idete na službu božju — strogo je ukori Delphine — da se molite Bogu i da se pristojno ponašate. Djevojka prasne u grohotan smijeh, a zatim po¬gleda gospoñicu podmuklim i prepredenim očima. — Ha! Sad vidim da je na kraju i vas zakvačila, i vas takoñer, gospoñice du Rosoy. Predobila vas je Očenašima. U početku je niste voljeli više no što sam je ja volela. Ali pokazala se vrlo spretnom. — Julienne, vi ste je zamrzli od prvog dana, i to zato što se trudila da vas popravi. U stvari, vi mrzite sve što je dobro. —Nienu dobrotu? Ah! Koještarija? Ja je ne priz¬najem. Hočete li da vam kažem što je bila ta vaša vojvotkinja? Ona je bila lupeško stvorenje i bale:garka... Ostatak se njenih rijeci izgubi u krikovima i ha¬labuci jer su se tri ili četiri kraljeve kčeri bacile na nju u nastupu največeg gnjeva. Djevojka se otimala i razmahivala što je jače mogla i zagrizala zubima u ruke što su joj pokušavale začepiti usta da bi več jednom zašutjela. — Rekla sam i reči ču ono što mislim ... Ta ne¬ čete me vi valjda u tome spriječiti, glupače... ! Odjednom joj se glas prekine, oslabi i ona klone jia zemlju onesviještena. Napadačice su stajale kao ukopane. — Što joj se dogodilo? Jedva smo je i dotakle. — Sigurna sam da je prilikom brodoloma ranje¬ na — umiješa se Anñelika —.ali ona ne da da joj 544 se približim. Ovaj put joj ne preostaje drugo do da popusti. Ali čim se sagnula nad goropadicom, ova se us¬pravi i osine je pogledom punim mržnje. — Ne dotičite me se ili ču vas zaklati!

Anñelika slegne ramenima i pusti je na miru. Ju¬lienne se povuče u jedan kut gdje se ščučurila kao divlje zvijere. Nikako se nije smijelo dopustiti da takva djevojka poñe s nama drugima na put u Kanadu — ponav¬ljale su gospoñice tko zna po koji put. — Zbog nje če i nas smatrati •ništarijama i kradijivicama koje se šalje na otok SaintChristophe... Jest da smo siro¬mašne, ali nismo odbjegle robijašice. Nježna Marija otvori oči, prekrasne oči boje zim¬zelena izmeñu plavih trepavica, oči u kojima se od¬ražavao neizreciv strah. — Vragovi — šapne — ah! Vidim ih, čujem nji¬ hove krikove u noči ... Udaraju me... Vragovi... ! Vragovi... 545 31 Anñelika u JskuSenJu VHf GLAVA LXXV Na jednom žalu gdje je nastavila svoja traganja kad je pao sumrak, Anñelika odjednom osjeti da net¬ko iza nje stoji. Okrene se. I klone. Mistična životinja je tu! Jednorog! Uspravivši se, Jednorog je ponosito malko nagnuo u stranu svoj pozlačeni vrat, a dugi je šiljak njegova roga „blistao na zalazečem suncu poput dragulja". 2alo je bilo malo, u obliku polumjeseca i ograñeno šumarcima stabala koja su smjelo pružala svoje kori¬jenje sve do ivice gdje se skupljala morska trava. To se žalo nalazilo na kraju uskog fjorda nazvanog Dra¬žicom šumarica, zato što šumarice svih mogučih boja u ljeto tu cvetaju. A sad se tu iz bijelog i glatkog pijeska uzdigla glava jednoroga na dugom vratu. Anñelika je vjerovala da sanja opazivši tu poja¬vu, a od pustog straha nije imala snage da zovne u pomoč. U tom trenutku, nekakvo runjavo biče, ričuči po¬put foke, izbije iz vode. Bacivši se naprijed, rikne i svojom rikom ispuni dražicu jekom koja se odbijala od litica. Projurivši pokraj Anñelike, raširenih se ruku baci prema jednorogu. — Ne dirajte ga, bijednici! Ne dirajte mog naj¬dražeg. Mislio sam da je propao u valovima... Ne dirajte ga ili ču vas sve pobiti... ! Ogroman čovjek. Voda mu se i krv. cijede s gro¬znoga lica, u sitnim mlazovima klize meñu dronjavom odječom na njemu. U zjenicama mu blistaju sjajni i kratkotrajni plamičci. Dotrčali su-ljudi iz Gouldsboroa privučeni kriko¬vima. U rukama stišču noževe ili sablje i promatraju čovjeka sa strahom u očima.

— Ne približujte se, brodolomci, ili ču vas po¬ daviti. . — Treba ga ubiti. — reče Jacques Vignot koji je u rukama držao pušku. — Poludio je. — Ne — umiješa se Anñelika — pustite ga. Vje¬ rujem da shvačam što je posrijedi. Još nije lud, ali je u opasnosti da zaista izgubi razum. Tada se približi' nesretniku, smušenom i pod doj¬mom tlapnji, koji ju je nadvisio svojim ogromnim, divovskim rastom. — Kako se zvao vaš brod, kapetane? — obrati mu se ona blagim glasom. — Vaš brod što se prošle noči razbio o podvodne grebene. Njen glas prodre do smučenog duha Joba Simona. Suze potekoše po njegovu čupavom licu. Baci se na koljena, a ruke mu obujme lik od pozlačenog drva što se kočio na pramcu njegova nastradalog broda. Taj je lik bio visok gotovo kao i on sam. — Pa zvao se Jednorog, gospoño — odgovori joj šapatom. — Brod što sam ga izgubio zvao se Jednorog! — Doñite, dat ču vam da nešto pojedete — reče obrativši se Jobu Simonu položivši mu takvom nje¬ žnošču ruku na mišicu da je ta nježnost prodrla do pomučene svijesti nestretnika. — A što če s njim biti? — promrsi kapetan Job uprijevši prstom u kip od pozlačenog drva što je izvirao iz pijeska. — Nitko ne smije ništa nažao učiniti mojem jednorogu... On je tako lijep! — Pa prenijet čemo ga nekamo... — Treba ga odvuci sa žala ... Poslije čete ga po¬ staviti na pramac nekog drugog broda, gospodine. — Nikad! Nikad! Upropašten sam, kažem vam. Potpuno upropašten... Ali mi je bar on ostao, on,

546 35« 547

moj jednorog! Gle kako je lijep! Sav od pozlačenog drva! Ja sam mu sam nataknuo na čelo ovaj lijepi rog morskog jednoroga kojega sam harpunom ulovio. Sav je od prekrasne crvene bjelokosti u obliku zavoja. Trebali biste vidjeti kako se sjaji na suncu ... Govorio je tako povjeravajuči se nebočnoj ženi koja je upravljala njim a da toga nije ni bio svjestan. Pustio je da ga vodi kao kakvo dijete. Kad su stigli u kuču gospoñe Mercelot, Anñelika ga posjedne za grubo istesani stol. U kučama ame¬ričkih naseljenika uvijek nešto polako kipi nad žera¬vicom ognjišta: juha ili neko drugo jelo. Anñelika mu naspe u zdjelicu variva od bundeva i napunjene ostrige. Brodolomac se halapljivo baci na jelo prateči svaki zalogaj uzdasima. Svaka kašika što ju je stavljao u usta vračala ga je životu. — A eto! Uništen sam — zaključi pošto je strusio još jednu zdjelicu jela. — U mojim godinama to znači da je sa mnom gotovo. Čeka me groblje umjesto broda. Govorio sam lijepo vojvotkinji: „Ovo če loše završiti, jest. Ali da, ona je bila gluha na to uho. Radila je sve po svojoj glavi, ta žena! Sve sam nešto sumnjao da če mi ovo putovanje donijeti nesreču. Ali u mojim godinama čovjek uzme ono što nañe, nije li tako? Djevojke kao teret, eto na što sam spao, da prevozim djevojke za naseljenike u Americi. — Nije vam moralo biti lako. Poduzeti putovanje s tolikim djevojkama na brodu! Kapetanove se oči okrenuše prema njoj: — Do vraga! — uzdahne. — Ako želite čuti moje mišljenje, gospoño, onda žene uopče ne bi smjele po¬ stojati. Čovjek ugura u usta poveči okrajak kruha i ko¬mad sira što mu ga je pružila. Dok je svojim vili¬cama snažno sve to mljeo, ispitljivo se zagledao u nju svojini malenim, ali prodornim očima. — A sve to zato da bi čovjek nastradao na obali punoj brodolomaca — zarokče. — Vi mi se ipak ne činite k^o da pripadate razbojničkoj družini. Naprotiv, reklo bi Se da ste dobra i poštena žena. Bit če da vas muči strahovit osječaj sramote. Dozvoliti svojim ljudima da se bave pljačkanjem brodova i ubistvima. — Sto nam to vi podmečete? — Pa vi privlačite brodove na te svoje proklete

grebene, da bi potom udarcima toljaga pobili jadne mladiče koji pokušavaju izvuči živu glavu. Zar je to zanat? Kaznit če vas Bog i svi sveci nebeski! Anñelika nije mnogo marila niti se razljutila na te tako uvredljive optužbe. Več tri dana nosila se s luñacima i luñakinjama, več tri dana je imala po¬sla samo s očajnicima i bjesomučnicima. Stoga se sve moglo oprostiti svijetu koji umalo nije nastradao u brodolomu. Ona stoga mirno odgovori: — U zabludi ste, dobri čovječe. Mi smo najobičniji naseljenid koji žive od trgovine i od rada svojih ruku. — Ali zar bih ja bio nadrljao i razbio se o pod¬ vodne stijene oštre poput bodeža — rikne gorostas nagnuvši se prema njoj — da nisam u noči zamijetio treperavu svjetlost svjetiljaka? Ja vrlo dobro poznam brodolomce i kako s litica mašu fenjerima da bi upro¬ pastili brodove koji, videči svjestlost ispred sebe, vje¬ ruju da su nadomak nekom gradu. Ja sam iz Ouessanta, sa samog rta bretonskog poluotoka. Uopče se nisam nadao udarcu koji nas je pobacao u vodu. A kad sam stigao na obalu i na nju se uzverao, „oni" su me udarali tu i tu... Gledajte! Ove rane na glavi ne potječu od litica. I on zabad unatrag svoju čupavu kosu kao u morskog božanstva svu slijepljenu od soli i haluga. Anñelika razrogači oči, a srce joj počne ludo tuči. — Sta je, ljepotice? Sta kažete na to? — pobje¬ donosno poviče čovjek sretan što je vidi blijedu i ukočenu. Meñutim Anñeliku nije toliko zaprepastila rana na kapetanovoj glavi što ju je on otkrio da je vidi koliko veliki crveni madež što ga je Job Simon od roñenja nosio na sljepoočici.

543 549 GLAVA LXXVI

Anñelika se pogleda u ogledalo. Noč je uokvirila sjenom hladnu plohu venecijanskog ogledala. Posljed¬nja svjetlost sunca na zalazu što kroz prozore navire u sobu odražava se na njemu u bliedosivoj boji olo¬va. Stoga u ogledalu i vidi lice blijedo kao u utvare sa pogledom sjajnim poput tamnocrvenog rubina. Kose što su joj poput mjesečeva kruga okružavale glavu, izgledale su joj lude. Vjetar ih je izmučio i zamrsio dok je lutala po žalu tražeči leševe i naišla pri tom na jednoroga. Umorna je od hirovitog i stal¬nog vijorenja svojih pramenova oko sljepoočica koje razdire oštra bol. „Uplest ču ih", na kraju reče. Uzme ih punom šakom, svije ih, a zatim Ih raz¬dijeli i smiri njihov sedefast i zlatan sjaj. Teška i skupocjena pletenica odmarala se poput zmije sjajne dlake na njenu ramenu. Odbaci je i raščdni, ponovo je splete, podigne je i skupi pozadi u tri kruga. Mada je osječala njenu težinu na vratu, tamo gdje počinju leña, ipak joj bi načač lakše. Krajem prstiju proñe preko čela. Tko joj ono bijaše kaza: „Kad ugledaš kapetana s velikim crvenim madežom na sljepoočicama, znaj da tvoji neprijatelji nisu daleko?!" Odjednom se sjeti. Pa kazao joj je onaj portugal¬ski mješanac, Lopez, tamo na Rtu Maquiot, u Zalje¬vu Casco. 550 Ali taj je Lopez poginuo za vrijeme bitke na Marijinu srcu. Onako obučena baci se na svoj hladni krevet koji joj više nije pružao odmor za kojim je žudjelo njeno iscrpljeno tijelo. Pošto je sve ranjene i bolesne pre¬vila, pošto se pobrinula za njih, tu noč se povukla u svoju sobu na uporno navaljivanje Abigaele. Jedino tu mladu ženu je zabrinjavao umor što se posijednih dana svalio na-leña gospoñe de Peyrac. Da li je uopče vidjela svog muža danas? Ništa više nije znala. Ona više nema muža. On je postao tuñi-nac, njemu više nije stalo do njenih muka. Sama je kao što je nekad bila, okružena tuñim svijetom, sama dok joj se polako primiče nevidljiva prijetnja. Sama se koprca i kao u vrtlogu vrti izmeñu gomila golih tjelesa ljudi i žena što krvare iz otvoreni rana, iz¬miješani u odvratnom tjelesnom grču danteovskog pakla. Iz tog groznog prizora bez mirisa načas se iz¬dvajaju jezivi znakovi: pramačni lik jednoroga od pozlačenog drva, kapetan s crvenim madežom kako proždrljivo jede, kuče od svijetlog drva na obali ru¬žičastoj poput zore. Da je Joffrev bio tu, bila bi mu povjerila svoje nevjerojatne strahove. On bi joj se rugao i smirio joj živce. Ali bila je sama ...

„ ... čini mi se da je sve spremno", rekla bi mu ona, „da se odigraju strašne stvari ..." „Kakve to strašne stvari, čedo moje malo?" „Ne znam, ali mene je strah!" U ušima joj odjekne glas oca Vernona: „Kad Vrag u nešto umiješa svoje prste..." Preokreče se u hladnom krevetu željna zaštite, željna topline. Dignut če se, poči če da ga traži i kad ga nañe, reči če mu: „Oprosti mi! Oprosti mi! Nisam te prevarila, kunem ti se. Ne odbijaj me od sebe, preklinjem te..." Ali on joj se sad čini nesmiljenim, mračnim i da¬lekim kao u vrijeme dok je živio pod imenom Resca--tor. Ne može više zamisliti da ju je obasipao maže551 njima bez kraja i konca i da im je život u svakom svom trenutku bio dragocjen i prisan. „Ljubavi moja, bili smo tako radosni, tako ozbilj¬ni ljubavnici... Kad se samo sjetim svih onih ludih noči ... Smijali smo se, ništa nije moglo pomračiti našu radost, gledali smo se bez kraja i konca, zalju¬bljeno, bez traga srama. ,,A kad je zavladala epidemija boginja, sječaš li se? A nadasve..." Oči joj se ispune suzama. Vidjela ga je, vidjela je njegov visoki lik nagnut nad sitnim. Honorinim tijelom koju bijaše Cantor razljutio: ,,Do>-ñite, gospoñice, naredi t ču da vam dadnu oružje..." Mislila sam: uvijek čemo se voljeti... Bezumica! „Imajte na umu da ne znate ni dana ni sata ... !" Koprca se i muči u snu. Sanja kako joj se zlatna pletenica pretvorila u neko grozno Čudovište, klizi joj niz tijelo, steže je. To su se dogañaji, osječaji, razni znakovi ispremiješali, smotali1 kao što se pletenica mota oko nje, i dave je. Odjednom se pojavi spodoba vraga, razjapljene i okrutne gubice kao u nesita. Jezovito krikne i probudi se s gorkim okusom u ustima. Taj joj krik još svrdla u ušima, dok joj se tijelo smiruje od sladostrasnog uzbuñenja. Naime, sanjala je da se ljubi i grli s nekim groznim bičem, nejasnih oblika, ali uza sve to neobično nježnim. Sjeti se svoga krika. Ali to ne bijaše ona kriknula. Krik se ponovi. Dolazio je izvana, probivši se kroz maglu zore, krik ženski, oštar. Anñelika skoči iz kreveta, potrči prema otvore¬nom prozoru i nagne se van.

Po tlu su se vukli ružičasti slojevi magle, prekri-4 vajuči svojim gustim velom početak julskog dana koji če, po svoj prilici, biti vrlo sparan. U tišini tih prvih jutarnjih sati osječala se neka neprozirna, neka ubi¬tačna prijetnja. Anñelikino je srce kucalo neujednačeno i nikako da dobije pravilan tok, da se smiri. Tako potpuna bijaše tišina, a magla tako troma da je u njoj ponovo počelo prevladaviti uvjerenje da je sanjala. 552 Uto odjekne krik po treči put. Dolazio je iz spre¬mišta za kukuruz gdje su bile smještene djevojke pre¬živjele iz brodoloma. — Do vraga! — prokune. — Sta se to tamo do¬gaña? Pojuri iz sobe, naleti na dremljivog stražara ko¬jemu zapovjedi da joj otvori vrata tvrñave, a zatim, zamoli Španjolca što se nalazio na straži kod pod¬zemnog hodnika tvrñave da je prati. Jedva je zamje¬čivala tlo ispred sebe. Pokraj spremišta za kukuruz mnoge su se prilike komešale, kao izgubljene duše u tminama pakla. Stigla je baš na vrijeme da se baci izmeñu dva snažna prikana oboružana noževima koji su se, uspr¬kos činjenici što na tri koraka nisu razaznavali jedan drugoga, htjeli ogledati u toj zaista posebnoj vrsti borbe. — Jeste li izgubili glavu? — Kog vraga radite ovdje? Tucete se mjeeto da ste na svojim brodovima! — Sva je ova gužva nastala zbog onih onamo! Hoče da nam otmu naše žene — objasni jedan od megdandžija u kojemu Anñelika prepozna Pierrea Vanneaua, podoficira s Marijina srca. — Kako to, vaše žene? — Do vraga, pa one tamo unutra su naše žene. — A kako ste došli do toga da su one djevojke što su tek od jučer ovdje, da su one vaše žene? — Sto mu jada, pa dobar ih je Bog zbog nas po¬ slao ovamo, zar ne, zbog nas, mornara s Marijina srca. To stoji u ugovoru, a osim toga otac Baure je rekao da molimo i mi smo molili... — Vama su, dakle, poznate namjere što ih Go¬ spod ima u-vašem pogledu? Odlučili ste da On stvara čuda samo zato da bi vas zadovoljio, je li? Pod tom izlikom vi želite sebi prigrabiti bez ikakvih obzira te nesretnice što ih je oluja bacila na vaše obale... To

prelazi svaku mjeru. Čudim se, mladiču — gledajuči ga pravo u oči — da ste se vi usudili svoje ljude po¬ vesti, u ovakav pothvat. Kad gospodin guverner, koji 55$ je ujedno i vaš zapovjednik, dozna što ste naumili, oderat če vam kožu. — Ali gospoño grofice, ja bih vam htio skrenuti pažnju... — Ništa neču da čujem! — oštro ga presiječe An¬ ñelika. — Kakav je to ludi vjetar zapuhao iznad važih glava ... ? Budite uvjereni da nečete umači pu¬ stim udarcima biča, to vam ja predskazujem, ni hap¬ šenju na brodskoj palubi; ni gubitku svoga čina, Vanneau. — Ali, gospodo, oni drugi su krivi. — Koji drugi? Magla se počela razilaziti te Anñelika opazi sku¬pinu mornara s Neustrašivog, to jest s gusarskog bro¬da Vanereickova, i to one najozlogašenije. Lijepa Ines, u haljini od žute svile, s koraljnom ogrlicom oko svog tamnoputog vrata, čini se da ih je povela u bitku. — Kad sam doznao ga su ovi prostaci s Neustra¬ šivog počeli praviti neprilike našim... to jest ovim gospoñicama, onda sam im tek snekoliko svojih dru¬ gova pohitao u pomoč •— objasni Vanneau. — Nismo htjeli dopustiti tim gusarskim svinjama, tim lupeškim medenjacima, tom ološu Sto je zavrijedio vješala, da stave svoje prostačke ruke na njih. — Sta se to tebe tiče, golema hrpo slanine! — odbrusi njegov protivnik koji je još uvijek u ruci držao svoj dugi bodež i u čijem se govoru snažno osječao španjolski naglasak. — Tebi je dobro poznat gusarski zakon: u kolonijama sve žene pripadaju mor¬ narima na prolazu. Tuči čemo se, dakako, jer smatra¬ mo da imamo isto pravo na onu divljač tamo kao i vi. Vanneau načini pokret pun pretnje, ali ga An¬ñelika zaustavi jednim jedinim pogledom, i to odmah, ne obaziruči se što je oštrica njegova noža sijevala na •dva palca od njena lica. Gunñajuči, režeči, hučeči dvije su se protivničke skupine okupile oko nje, mjereči se prijetečim pogle¬dima i dobacujuči ee sočnim psovkama na svim po¬stoječim jezicima.

554 Ines poče na španjolskom podbadati svoje ljude na borbu i pobunu, ali je Anñelika spremno ušutka. Pretpostavljala je da je lijepa mješanka povukla svoje ljude u taj pohod da bi njoj, Anñeliki, naudila potak¬nuta na to svojom djetinjastom ljubomorom. Dobro je poznavala tu vrstu žena i znala je kako da se pre¬ma njima drži. Ta vatrena stvorenja nisu imala opaku dušu, ali su bile opasne jer'su znale razdražiti. muškar¬ce i nagovoriti ih na bilo kakvu glupost. ¦t Oštroumne u pogledu čula, te su žene inače imale manje pameti od kolibrija. Anñelika je znala kako se s njima izlazi na kraj. Jednim jedinim pogledom prekine huškanje lije¬pe Ines, a zatim je potegne za lijepo uhu ukrašeno zlatnom naušnicom poprativši taj svoj pokret osmije¬hom podrugljivosti i praštanja. Pred tim gotovo ma¬terinjim pozivom na poslušnost djevojka obori gla¬vu. U stvari, Ines je bila mala mješanka istrgnuta iz svoje indijanske sredine, sažaljenja vrijedna milosnica s otoka, kojoj nikad nitko nije iskazao neku pažnju osim muškaraca privučenih njenim, dražima. Ponosna, ali prijateljska popustljivost Anñelikina sasvim ju je smutila tako da se odjednom pretvorila u zbunjenu djevojčicu. Buduči da ih njihova mješanka, koja ih je lako uvjerila da im se neče ništa dogoditi upuste li se u tu zgodu s djevojkama i da če ona več umiriti njihova zapovjednika, nije više podbadala vatrenim huškanjem. Vanereickovi su se ljudi počeli skanji¬vati, gledajuči se upitno meñusobno, te se pokazaše pitomijima. U meñuvremenu magla se počela razilaziti i čitav se prizor pokaza u svoj svojoj jasnoči s debelom Pe-tronilleom Damourt u prvom planu. Rijetke joj je kose nosio vjetar, a ona je sva izubijana bila oko očiju jer je jadna gospoña vrlo hrabro pokušala obraniti svoje male ovčice. Da nije odmah podigla uzbunu, si¬gurno bi svoj neoprez bila platila težinom svog tijela. Iza nje su dvije ili tri znatiželjne djevojke zirkale uplašenim očima, dok su se ostale posakrivale u naj¬udaljenijim kutovima spremišta, 555 Vrlo blijeda i golih ruku na kojima su se isticale modrice, Delphine de Rosoy trudila se da pokrije gru¬di' komadima rastrgnute bluze. Iz njena su grla potje¬cali oni krici, i to u času kad je osjetila da je grubo grabe pohotljive ruke. Ti su krici i probudili An-ñeliku. Pred svojim nogama opazi ispružena čovjeka, mornara s Gouldsboroa kojemu bijaše nareñeno da tu noč stražari pred vratima spremišta. Ljudi s

Neu¬strašivog su ga ubili prije no što su razvalili vrata. Taj gnusan zločin koji je bio najočitijim dokazom nji¬hovih podlih namjera dozlaboga je ogorčio Anñeliku, i to utoliko više što je meñu lupežima s Neustrašivog opazila i'nekoliko „svojih" ranjenika koji su se, uspr¬kos povijenim i ranjenim rukama i nogama, osječali dovoljno orni da uzmu učešča u ljubavnom pohodu. — E, ovo je prevršilo svaku mjeru! — poviče bi¬jesno. — Svi ste zaslužili konopac. Zaista ste najgori ološ. Dosta mi je, dosta! Ako nastavite ostavit ču vas na cijedilu s tim vašim šupljim očima, tim vašim ras-porenim trbušinama, vašim gnojnim ranama i vašim, kozicavim tijelima. Pustit ču vas da istrunete živi, kunem vam se... Da od žeñi pocrkate pred mojim očima a da vam kap vode ne pružim! Kako se usuñu¬jete tako ponašati na našoj zemlji! Nemate ni obraza ni časti! Ništarije! Vi ste strvina, eto šta ste, strvina koju bi trebalo predati morovranima da je prožde-ru ... 2alim od sveg srca što to nisam učinila kad mi se za to pružila prilika. Pod dojmom Anñelikina bijesa i groznih predo¬džbi što ih je svojim riječima izazvala u njihovim duhovima, prestrašeni njenim izgledom razjarene kra¬ljice, njenom zapovjedničkom uzvišenošču koju je tog dana još više isticala raskošna strogost njene spletene kose, njena haljina od krupne tkane svile ljubičasto modre boje, gotovo bi se reklo haljina dvorskih go¬spoña, te sjaj njene ogrlice i onaj njen način da se uspravi i da se ogrne u svoj ogrtač od fokinih koža, mjereči ih prezirno kao bijednike što su, u stvari, i bili, vrativši ih natrag u njihovu kukavnu stvarnost, 556 ljudi s Neustrašivog izgubili su dar govora dok su Hijacint Boulanger i njegov prijatelj Aristid pokušali polako kidnuti s tog mjesta. — Gospodine Vanneau, imali ste pravo što ste se umiješali — prizna Anñelika. — Ne biste li bili tako dobri pa skočili po oca Bauera i velečasnog Lochmera koje sam primijetila tamo. Sigurno su krenuli da oči¬ taju svoju prvu jutarnju misu. Kad su svečenici došli, ona im ispriča sve strahote što su ih mornari počinili. — A sad ih predajem u važe ruke, gospodo sve¬ čenici — rečena kraju. — Pokušajte im razjasniti da su se ponašali kao vrlo loši krščani i da su zaslužili strogu kaznu. A ja odoh da o čitavoj stvari obavijestim gospodina de Pevraca.

Bretonski dušobrižnik stade na pasja kola grditi svoje vjernike grozeči im se paklenim mukama, dok je otac Baure odlučio da posade s dvaju brodova od¬vede na misu s tim da se prije toga ispovjede. Oborivši glave, mornari vratiše noževe u korice j vukuči nogu za nogom, krenuše bolnog i pokajanog srca za svečenicima prema vrlu brežuljka. 557 GLAVA LXXVn U Kabini Gouldsboroa Joffrev de Pevrac je s Johh Knox Matherom, njegovim pomočnicima i engleskim admiralom vodio poslovne razgovore koji su se odno¬sili na trgovanje. Osim njega u tim su razgovorima na njegovoj strani sudjelovali još Colin Paturel, Ber¬ne, d'Urville i Manigault. Po omeksalim lojanicama bilo je očito da se pregovaralo od same zore, jer je bostonski brod trebao otploviti u vrijeme plime. Anñelika naredi Enricu da je najavi. Nije se ni¬malo ugodno osječala otkrivši gdje njen muž provodi svoje noči. Na Gouldsborou, u svom. nekadašnjem, skrovištu, gdje je živio kao Rescator. U biti, bila je zadovoljna što su je dogañaji pri¬silili da stupi u akciju, da se ponovo uvuče u njihov muški život i u njihove poslove. Buduči da je nije otjerao, zauzet če svoje mjesto, a on če biti prisiljen da joj se obrati riječju. Tako če doči do objašnjenja koje če raspršiti sve nesporazume. U tim prvim ju¬tarnjim sastima osječala se u punoj snazi i spremnom da ponovo svoju sudbinu uzme u svoje ruke. Spazivši je, sva prisutna gospoda se dignu doče¬kavši je sumnjičavom šutnjom. Naime, ta žena izu¬zetnih osobina zaokupljala je tajne misli svih tih lju¬di mada svakoga od njih na drugačiji način. Njena pojava je svaki put dala neki novi okus životu. Pošto ih je pozdravila, ujednačenim i jasnim gla¬som, obavijesti ih o sukobu izmeñu posada dvaju bro¬dova. Dok su jedni nastradale djevojke smatrali svojim gusarskim plijenom, drugi su, naprotiv, bili uvje¬reni da im ih je sam Gospod poslao da bi s njima stupili u zakonski brak. — Pa to je sjajna misao — poviče de Pevrac okrenuvši se prema Colinu. — Vidim, da nam čudesan do¬ lazak tih djevojaka može pomoči da stišamo zlovolju jednog dijela ljudi koji se smatraju izigranim u po¬ gledu žena. Gospodine guverneru, eto odluke koju morate donijeti. Ne može se ni pomisliti da se te dje¬ vojke: uputi u Quebec, ako je uopče istina da su tre¬

bale tamo stiči. Mi zasad nemamo ni vreme ni sred¬ stava da ih prebacimo u Quebec. Pomišljao sam da ih se otpremi u Port-Royal, ali nije li najpametnije i za sve najpovoljnije upravo rješenje što su ga smislili vaši ljudi? Neko privatno društvo je poduzelo to dje¬ lo te bi se moglo dogoditi da ih nitko ne preuzme u več ionako presiromašnim naseljima francuske Akadije. Ako budu htjele ostati, to bi zaista bilo sjajno, prihvatit čemo ih kao žene naših francuskih naseljenika. Prepuštam vama da riješite to pitanje. Colin Paturel se digne i uze smatati razne papire i pergamene koje zatim gurne u prostrane džepove svoga kaputa. Sad je bio odjeven u vrlo jednostavno i skromno odijelo ne odrekavši se poneke ukrasne sit¬nice koju je od njega tražio njegov novi položaj. Prsni dio njegove košulje i orukvice bile su vrlo pažljivo dotjerane dok su mu posuvraci na rukavima bili izve¬zeni, a isto tako i ovratnik i džepovi njegova odijela rujnozagasite boje ispod kojega se vidio dugi haljetak od sivog lana izvezen biserima. Ozbiljna i usredotočena izraza lica, te podrezane brade, Anñelika ga je jedva prepoznala. Sasvim drugi čovjek. Čini se da su se njegova široka ramena sasvim ugodno osječala pod službom koja mu je dodijeljena. On stavi pod pazuho svoj okrugli šešir od dabrova krzna ukrašen crnim perom. — I ja se takoñer slažem da djevojke zadržimo ovdje — izjavi — ali Quebec je možda za sebe zadr¬ žao pravo dočeka te če njegovi upravljači u našem

558 559 ¦Snu vidjeti najobičniju otmicu. Ne izlažete li se time opasnosti da zatrujete odnose s Novom Francuskom, gospodine de Pevrac? — To če biti moja stvar. Ako se budu žalili, od.govorit ču im da svoje konvoje povjeravaju zapo-> vjednicima brodova koji če ih odvesti na suprotnu .stranu. U svakom slučaju, naši su odnosi s Novom Francuskom na'tako velikoj kušnji da ih jedan sukob više ili manje ne može bogzna koliko ni poboljšati ni

-pogoršati. Sve u svakom trenutku može biti izlika za rat, a isto tako d za mir. Ali ostaje jedna činjenica, a ta je da ih se ja danas više ne bojim i da od mene zavisi i da ja odlučujem da li čemo živjeti u dobrim, odnosima ili ne. Ako su vjetrovi dotjerali k nama taj čarobni teret u trenutku kad smo ga željeli dobiti, smatram da moramo biti zahvalni Nebu na tom. daru. U tom pogledu potpuno dijelim mišljene vaših mor¬ nara. — Da, zbilja —nato če Anñelika — htjela bih. da se taj Gilles Vanereick, njegova Ines i njegovi raz¬ bojnici več jednom tornjaju odavde. Oni nam samo smetaju i zagorčavaju život. Ako ništa drugo ne znaju raditi do da se zabavljaju na naš trošak ... Uspjela sam ih predati dušobrižnicima na brigu. Dok bude trajala misa, možda če biti mirni, ali poslije toga... Vrlo mi je žao, kapetane — nadoda primijetivši izne¬ nada Gillesa Vanereicka, kapetana Neustrašivog — žao mi je što sam pred vama govorila bez ikakvih uvijanja, ali vi sami znate isto tako dobro kao i ja da ti vaši ljudi s Caraiba nisu nikakvi anñeli i da ih se .može podnositi u sasvim malim količinama u mjesti¬ ma gdje ljudi žele živjeti sreñenim životom ... — Dakako! Dakako! — zastenje gusar. — Ja odoh, ranjen sam u samo srce — nadoda stavivši bol¬ no ruku na svoje grudi. — Vratimo se na kopno — predloži Pevrac. Uspinjuči se obalom pokraj Vanereicka, Anñelika je pokušala ublažiti učinak svojih nimalo ljubaznih riječi. — U drugo vrijeme, vjerujte mi, gospodine, bila bih oduševljena vašim društvom, jer ste vi zaista vrlo ljubazan. A poznato mi je takoñer da moj muž gaji prema vama veliko prijateljstvo. Nekad ste mu bili desnom rukom u mnogim borbama, i on još nikad nije... — U Caraibima smo mi bili obalna brača. To se bratstvo nikad ne može razvrči...

Zagledavši se ispitljivo u gojazan, mada vrlo okre¬tan lik francuskog pustolova, Anñelika pomisli kako je taj čovjek još uvijek bio umiješan u njoj nepoznat život Joffrevov. Njih su vezivale mnogobrojne zajed¬ničke uspomene. Ali nju ne. On je takoñer poznavao Cantora te ga je često spominjao s ljubavlju naziva¬juči ga „malim" i „deranom". Jasno u nekom drugom trenutku, kao što je pot¬puno iskreno tvrdila, ona bi bila rado s njim počas-kala o prošlosti svoga muža i svoga mlañega sina, ali joj je sada bilo dosta i njega i njegovih ljudi. Drago¬voljno je to priznala. — Umorna sam. Po čitave dane njegujem i lije¬ čim sve te ljude. Muči me njihova sudbina i stalno se plašim da če nove svañe uroditi novim ranjenicima. Pogleda je i po izrazu njegovih očiju bilo je očito da se potpuno s njom slaže. — Ah' kažite takoñer da je vaše malo srce ranjeno i da je uglavnom to što vas muči, zar ne? Jest! Jest! Kao da se to ne vidi ... Ni riječi! Ni riječi! Kao da ja ne poznam žene. Kažite mi, lijepo moje dijete, zar ta svañica. s mužem još nije okončana? Koješta! Koje¬ šta! Zar ima nečeg ozbiljnog u toj mladenačkoj ludo¬ riji? Švicarac je bio isuviše brbljiv, slažem se! Da se nije zatekao tamo baš u najgorem trenutku, od svega toga ne bi ostalo baš ništa, kao ni pera na vjetru. Kad

S60 36 Anñelika u Iskušenju vm 561 se o svemu tome dobro razmisli, pa to nije ni spomena vrijedno. Malo ste bocnuli nožem svoju bračnu slo¬gu... Pa neka! Sjajno... ! Vi ste isuviše zavodljiva L lijepa gospoña a da vam se tako nešto ne dogodi s vremena na vrijeme. Trebali biste otid. k njemu i objasniti mu čitavu stvar. — Jao — otpovrne Anñelika s gorčinom — bila bih sretna kad bi moj muž s tom istom vedrinom gle¬ dao na tu vrst osječaja. Jer istina je da mi ništa i nitko nije draži na ovom svijetu od njega. Ali njegovo je biče nepoznato čak i meni samoj i... ponekad me

ispunja strahom. — On je zaista, na sve ono što se na vas odnosi tvrd kao Englez i ljubomoran kao Saracen. Premda vi u mene sumnjate, znate li da prema vama osječam tako veliko prijateljstvo da sam kadar pod gospodinu de Pevracu s namjerom da ga uvjerim kako njegova kivnost nema nikakva temelja ili, još prije, da nema smisla da se i dalje ljuti na vas. Pokušavam ga uvje¬ riti kako postoji na svijetu takva vrst žena, kojima čovjek koji drži do svoje časti mora oprostiti. „Gle¬ dajte mene s mojom Ines ... ", govorim mu... — A, molim vas — usprotivi se Anñelika zlo¬ voljno — molim vas ne miješajte me sa svojom Ines. — A zašto ne? Znam što govorim: mada ste vi velika i plemenita gospoña, a ona mala kuga izišla iz školjke toplih mora, vi i jedna i druga pripadate onoj izuzetnoj vrsti žena koje svojom ljepotom, svojim ljubavnim umiječem i nekom tajnovitom snagom koju nazivaju čarima, djeluju čak i na samog Stvoritelja te on zaboravlja zabludu čija je žrtva postao onog dana kad je iz Adamovog bedra stvorio Evu. Dakle, govorim mu, pa imajte na umu da ima takvih žena koje su vrijedne da im se oprosti poneki hir čak ako time sebe okrutnije kažnjavamo no njih. Polazim od načela da čovjek, kojemu je sreča u ljubavnoj igri bila toliko sklona da je izvukao najjaču kartu, ne smije zanemariti tu prednost, več naprotiv mora biti za» hvalan bogovima. Mnogi drugi se probijaju kroz život a da u rukama nikad nisu imali poštenu kartu... — Mogu da zamislim kako se moj razdražljiv sup¬ rug odnosi prema tim vašim amoralnim i posebnim rasuñivanjima — otpovrne Anñelika tužno se osmjehnuvši. Pa eto maloprije, u kabini na Gouldsborou, 'on se pravio kao da je nema. Tim svojim držanjem pogañao ju je svaki put sve jače. Bili su dovoljni ti i takvi su¬sreti pa da je napusti sva hrabrost i svaki polet. Več sada se osječala potpuno slomljenom, a što li če biti večeras kad joj dan ne bude više mogao ničim pomoči i kad je spopadnu njeni strahovi?

Čitava ta zgoda bila je daleko ozbiljnija no što je dobričina Vanereicke i mogao zamisliti. Ona nikako i nikad ne bi mogla podnijeti da je Joffrev odbaci od sebe, a to gusarski kapetan nije znao. Ona bi naprosto svisnula od bola. Strah da se to ne dogodi, ubijao je u njoj svaku volju. — Ali kakvom ste ga to magijom opčarali da ste mu toliko prirasli za srce? — poviče Vanereicke zagle¬ davši se u nju svojim poput ugljena crnim očima u kojima je blistala sumnjičavost. — Pa to je nezami¬ slivo ... ! Nikad ne bih bio povjerovao da je tako ra¬ njiv taj veliki gusar kojega je život obdario velikim iskustvom, znanjem, mudrošču i kojemu je sreča uvi¬ jek bila sklona! On nam se, zahvaljujuči tim svojim osobinama, svima nametnuo tamo u Caraibima, na otoku Tortugi u Meksičkom moru. Za njega su žene utoliko manje bile okrutne što im on nije pridavao nikakvu važnost. Pa ipak, kad vas čovjek pogleda, onda mu je sve jasno... podlegao je vašim čarima. Ljubav s vama mora da je božanstvena, nezaboravna, izuzetan doživljaj... — Kapetane, obuzdajte svoju maštu — prijeseče ga Anñelika smijuči se. — Hej, ta ja sam običan smrtnik! — Suviše! Suviše običan smrtnik! Upravo takav kakav je potreban nama ljudima. U redu! Uspio sam da vam izmamim smijeh na usne. Ništa nije izgublje¬ no. Poslušajte moj savjet. Ne pričajte više o ovoj zgodi, nj ne mislite više na nju! Poñite na ispovijed. Počnite

562 563 s tim da vam najprije Bog oprosti. A što se tiče su¬pruga, jedne mu večeri kliznite u krevet u zgodnom, trenutku, da vas nitko ne primijeti. Jamčim da čete dobiti odriješenj e. — Uvjerena sam da ste vi pravi prijatelj— otpo-vrne Anñelika razveseljena njegovim šalama. — Istini za volju, moj dragi Vanereicke, ako vi ovdje

nemate drugog posla do da tješite slomljena srca, ja vam po¬navljam svoj prijedlog da što prije dignete sidra. Vje¬tar je povoljan, magla se razišla, a meni je več doja¬dilo da previjam od zore do mraka te ljude koji se stalno kolju. Ako ne otplovite što brže prilikom prve plime, krv če ponovo poteči, uglavnom, zahvaljujuči onim vašim vragovima vručih glava s vašeg otoka Tortuge. Ranjenici s vašeg broda su na dobrom putu ozdravljenja i ja vam ih rado predajem. Bit če zdravi kao dren na vašim budučim pothvatima. Gospoña Petronille Daumourt im je dolazila u su¬sret, prije bi Se reklo valjajuči se nego trčeči. Kao i uvijek kosa joj je bila raščupana, a oči zaplakane. — Ah! Gospoño, u pomoč, djevojke su poludjele! Ne mogu s njima iziči na kraj. Pričaju kako se žele spasiti odavde, kako če poči pješice kroz šumu, ne znam ni sama kamo! GLAVA LXXVIII — Onda, djevojke, hočemo li uskoro pirovati? Gromovit Colinov glas i njegova golema pojava na pragu vrata zaustavi suze i škrgutanje zubi koji su do tog trenutka ispunjali ogroman prostor spremi¬šta za kukuruz. Da se kraj njega nije nalazila Anñe¬lika, one najosječajnije bile bi umrle od straha. Po¬jure k njoj i okupe se oko njena ženskog lika koji je utješno djelovao na njih. — Šta je, draga moja djeco, šta je, dobre moje djevojčice, šta se ovdje dogaña? Kakva je to buna iskrsla meñu vama? — obrati im se Anñelika svojim umirujučim osmijehom. — Ispričajte mi sve — nato če Colin udarivši se po svojim snažnim prsima. — Ja sam guverner mjesta. Dajem vam časnu riječ da če oni opaki ljudi što su vas prestrašili, lijepe moje gospoñice, biti strogo ka¬ žnjeni. Odmah sve polete k njemu i u isti mah stanu pri¬čati, opisujuči svaka svoje dojmove. Jedna je pričala: MJa, ja ništa nisam čula, spavala sam kao zaklana", „Onaj grozan čovjek me je zgrabio za zglavak ruke i povukao me napolje... Ne znam što je od mene htio..." — Smrdio je po rumu — upotpuni svoje pričanje ðelphine du Rosoy s izrazom gañenja na licu. Na njenu nesreču, ona je najgore prošla od svih gospo¬ ñica u toj gužvi. Zbog svog dostojanstva potiskivala je suze poniženja što su joj navirale na oči.

564 565 Anñelika izvuče iza pasa češalj i stane joj češljati raskuštranu kosu. Zatim joj maramicom obriše nos i natečene vjeñe, poravna joj nabore na rupcu, na bluzi i naredi da se donese veliki kotao juhe te burence dobrog vina koje za sve Francuze i Francuskinje pred¬stavlja lijek koji liječi sve njihove nevolje. Colin-Paturel ih je sa svoje strane dalje ispitivao, slušao njihove tužbe saginjud svoje visoko tijelo pre¬ma mladim djevojkama. Zahvaljujuči njegovu dlaka¬vom i dobrom licu i pažnji koju im je poklanjao, dje¬vojke se na kraju smire. Pa i sama Delphine, mada uvrijeñena što ju je onim svojim „djevojke" izjedna¬čio sa svima drugima, digne prema njemu oči u kojima se ogledalo povjerenje. — 0h Gospodine guverneru, naredite da nas se odvede u Quebec, preklinjemo vas! — I to kopnom. Nikako drugačije! Dok budemo žive, nečemo se više popeti na brod! Jadne djevojke! Vidjelo se da one pojma nemaju o Kanadi, da nikad ništa nisu čule o Akadiji i o Novoj Engleskoj. Teško da je meñu njima bila ijedna koja je znala da je zemlja okrugla i da je ijedna od njih ikad vidjela geografsku kartu. Imajuči to u vidUj Colin im najprije obeča da če opasni tipovi koji su se usudili napasti ih jutros u zoru, prije no što padne sumrak napustiti mjesto. Za¬tim im uze govoriti o naselju Gousldsboro gdje ih je Gospod, čini se, nekim neobjašnjivim čudom doveo — a čuda, to svatko zna, ne mogu se objasniti — baš u trenutku kad su u nj doplovili dobri francuski mor¬nari koji su odlučili da se posvete zdravom i hrabrom životu naseljenika, meñutim njima je teško padalo što uza se nisu imali valjanih žena koje bi im poma¬gale u poslu i život im učinile ljepšim. Zemlja je bila lijepa, zimi se nikad more tu nije smrzavalo, podneblje je bilo blaže nego u Kanadi A kad su doznale da je „kraljev dar" za kojim su one sve neobično žalile, bio hrpa sirotinje u pore-ñenju s onim Sto ga je ljubazni guverner, lijepa izgle¬da, obečao novim mladoženjama naselja Gouldsboro 566

i da neče više ploviti razularenim oceanom i da neče putovati šumama kojima su lunjali Indijanci i divlje zvijeri, ponovo im se na licu pojavio osmijeh. Izmje¬njivale su poglede, dovedene u iskušenje tim obečanji¬ma. Poneka je od njih, tek toliko da bi sačuvala for¬mu, prosvjedovala. — Obečano je meni i još trima mojim drugaricama da čemo se udati za oficire — napomene Del¬ phine tonom ozbiljne skromnosti. — U samostanu smo naučile kako se vodi kučanstvo, kako se primaju znat¬ niji gosti, kako se vodi razgovor i kako se treba po¬ kloni tvi pred prinčevima. A osim, toga, sigurna sam da tamo u Quebecu muževi što su nam dosuñeni ne smrde po rumu. — U stvari, imate pravo — složi se s njom An¬ ñelika. — Oni tamo smrde po rakiji od raži ili kuku¬ ruza. Odlično je to piče, budi uz put rečeno, na koje se čovjek za onih pasjih zima vrlo brzo navikne. Zaboga, drage moje gospoñice — nastavi smijuči se ^— ako se vi sada, kad ste več u Americi, plašite sva¬ ke sitnice, kako čete se vi suprostaviti Irokezima, olu¬ jama, gladi i svemu onom što vas čeka u Novom svi¬ jetu, a po čemu Kanada nije u boljem položaju od nas,, več u gorem, i to zato što je još dalje i što je još divljija. — A prema meni — htjela je znati Maurkinja — a prema meni neče postupati kao prema robinjama na otocima? Naime, čula sam da se tako postupa prema osobama tamne puti. Odgojena sam u samostanu Neuillv. Jedna velika gospoña redovito je plačala za moj odgoj. Znam i čitati i pisati i vesti u svili. Colin je dobrohotno uzme za bradu. — Vi čete nači osvajača, drago moje dijete, ako ste zaista nježna i pametna kao što izgledate dok vas čovjek gleda — potvrdi — a ja ču se osobno pobrinuti da se dobro udate. Uostalom, dat čemo vam dovoljno vremena da razmislite o tim prijedlozima i da se o njima posavjetujete sa svojom nadzornicom. Ako vam naši prijedlozi ne odgovaraju, znajte da če vas gospo¬ din Pevrac bez mnogo premišljanja prebaciti u jedno 567

akadijsko naselje s druge strane Francuskog zaljeva, gdje če vam sigurno biti prireñen topao doček. Gospoña Petronille se našla na velikim mukama. Daleko bolje obaviještena od svojih drugarica i ma¬nje zapanjena no što je pokazivala, ona je odmah shva¬tila da ti. Francuzi izmiješani s prilično velikim brojem Engleza, nisu bili brodolomnici kao što ih je optuživao Job Simon, a niti suviše gorljivi podanici francuskog kralja. Ali ni ona se nije uspijevala snači u tim geo¬grafskim dužinama i širinama, a geografske karte što su ih pred njenim očima odmatali grof de Pevrac i Colin Paturel trudeči se da je uvjere kako Quebec nije bio tu na dohvat ruke, još su joj više smuti¬le dušu. — Ah! Da je barem ovdje naša draga dobrotvor¬ ka! — uzdahnula bi ponekad. — Onda bi ovdje bio samo još gori bordel! — javi se pračen škrgutom Juliennin prostački glas. — Jer ona se isto tako dobro razumjela u bordele kao i u molitve... Antoinette, najljepša njena neprijateljica, odmah je zgrabi za kose. Kad su ih razdvojili, Colin naredi Julienni: — Deder, djevojko, doñi ovamo! Jedino se njoj obratio s „ti" pokazavši na taj na¬čin da mu je jasno kojoj ženskoj vrsti pripada. — Tebe ne mogu zadržati ovdje — reče joj povukavši je u stranu u kut spremišta. — Ne zato što si iz predgraña, več zato što si bolesna, a ja takve ne želim za svoje momke udati. Julienne uze kriještati kao morski orao ne oba¬ziruči se nimalo na svoje sablažnjivo ponašanje. — Ja da sam bolesna? To nije istina! Nije tome davno što me u Chateletu pregledao zatvorski liječnik i što mi je kazao da sam svježa kao ruža. A buduči da sam poslije toga bila zatvorena u Opčoj bolnici s kak¬ vim sam to ljudima mogla dobiti te vaše bolesti? U pomoč, gospoño Anñeliko! Čujete li što ovaj priča? Priča da se raspadam! 568 — Ova je djevojka bolesna — ponovi Colin — obračajuči se Anñeliki kao svjedoku — pogledajte samo njenu glavu.

Stvarno, bucmasto djevojčino lice imalo je gadnu voštanu boju, a oko očiju crne kolobare tako da se činilo kao da ih crnim ličUom maže. Po sjaju njena pogleda vidjelo se da je trese žestoka groznica. — Ne .vjerujem da je bolesna — nato če reči Anñelika — ali sam zato uvjerena da ¦Se ranila pri¬ likom brodoloma. Neče nikako da dopusti da je se liječi. Njeno stanje se pogoršalo. Hajde, Julinne, do¬ pustite me da vas previjem, svoj život izlažete... — Aj se jebati — otpovrne djevojka bezobrazno. Anñelika joj odalami nekoliko šamara od kojih se sruši na zemlju. U stvari, ta se nesretnica jedva držala na nogama. — Pusti da te se njeguje — na kraju joj reče Colin — inače nečemo prema tebi imati nikakve mi¬ losti. Još večeras ču te ukrcati na Neustrašivog da praviš društvo njegovoj posadi. Ležeči na podu čunlo se da je ukročena te izazva sučut svih što su oko nje stajali. Njene prestrašene oči tražile su neki izlaz. — Mene je strah — poče se žaliti u pomanjka¬ nju boljih argumenata. — Vi čete me samo izmrc¬ variti. Cegrtavi glas Aristida Beaumarchanda koji se bi¬jaše prokrijumčario, ne zna se kako, u spremište, od¬jekne iza njihovih leña. — Ona te neče izmučiti ljepotice. Ništa vas neče boljeti kad vas ona takne, ja vam to jamčim. Nema Iječnika koji ima laganiju ruku. Bacite malo pogled na ovaj posao. Rukom me je sašila, kažem vam. I Zgubidrob brzim prstima odriješi uzicu što mu je pridržavala hlače i pokaže Julienni, očaranoj nje¬govom sigurnošču, svoj jadni trbuh na kojemu se vidio, s kraja na kraj, dugi ljubičasti rez. — Divite se ovome je li?! Onda znajte da je to djelo ove gospoñe Anñelike, da me je ona skrpila koncem i iglom, jest stvarno, lijepa moja curice. Sva 569 su mi crijeva ležala na pijesku. Bio sam gotov, da¬kako! — To nije moguče! — poviče Julienne poprativši svoj povik sočnom psovkom. — Kao što sam vam rekao. Nego šta! Gledajte me danas. A ono što se nalazi nešto niže ove rane još uvijek veselo poskakuje i stoji vam na službu,

ljepotice! — Dosta je bezobraština — prekine ga Anñelika videči kakav je pravac počela dobivati ta demon¬ stracija. — Aristi.de, vi ste ništarija, pa ni kčeri samog vraga ili najgoroj djevojčini ne bih preporučila da se s vama upušta u bilo kakvu vezu, jer bi< ta veza još uvijek bila isuviše dobra za vas, a isuviše loša za nju. — Vi me vrijeñate, ponizujete me u mom dosto¬ janstvu — nato če Aristid polako skupljajuči svoje hlače... — čak vjerujem da mi činite veliku ne¬ pravdu. — Odlazi — umiješa se Colin udaljujuči ga. — Tebi ovdje nije mjesto, nemaš ovdje što tražiti. Uhvati ga za ovratnik i odgura ga do vrata. — Časne mi riječi, ti si uporniji i nametljiviji od stjenica. Natjerat češ me da ču te vlastitom ru¬ kom zadaviti. Julienne prasne u grohotan smijeh. Laknulo joj je. — Taj mi se svidio! Ponosan, pravi čovo! — Utoliko bolje za tebe. Ta zakala sam ti da je to najpodliji gad što živi na obje zemljine polukugle — reče Anñelika i klekne pokraj bijednog stvorenja što je imalo dovoljno snage da se ruga i da vri¬ jeña. Istinsko sjeme s pariškog Dvora čudesa. — Ja znam zašto ti ne daš da te previjem — prišapne joj sasvim tiho Anñelika. — Ne, vi to ne možete znati — otpovrne dje¬ vojka gledajuči je očima u kojima se javi strah pro¬ gonjene zvijeri. — Dakako da znam! Pogañam... Obilježena si ljiljanovim cvijetom... ! Slušaj, dajem ti. riječ da 570 I neču ništa kazati guverneru, ali pod uvjetom da bu¬deš krotka i da me u svemu slušaš. Na zaprepaštenom licu Julienne ogledalo se priz¬nanje. — Je li istina da nečete nikome ništa reči? —

dahne. — Dajem ti riječ „marMze" Zaklela sam se. Prekriživši dva prsta i pljunuvši na zemlju. An¬ ñelika ponovi znakove zakletve pariškog podzemlja. Zapanjena tim što je vidjela Julienne uopče ne zausti, več pusti Anñeliku da joj otkrije natečenu stranu, da je premaze melemom, krotko popije ša-ljicu čaja, zabrinuta tajnovitostima što su je čekale u Americi tako da je čak zaboravila da zastenje. Pot¬puno mirna u njenu pogledu, Anñelika joj tutne pod šiju naslon, umota je dobro u njenu kutu, potapša je po obrazima prije no što ju je napustila. — Onaj što ti se tako jako svidio, Aristid, kla¬ dim se da i on ima na leñima ljiljanov cvijet baš kao i ti. Ozdravi, kčerce 'brzo. I tebe čemo udati... Bit čete lijepi par... ! Dajem ti riječ „markize..." Juliennine su se vjeñe rastvarale i skupljale nad grozničavim zjenicama kojima je umor dao blagi izraz. Smirena lijekovima koje su joj dali da proguta, na koncu usne. — Ima smiješnog svijeta ovdje kod vas — šapne prije no što če zaspati — gospoño, tko ste vi? Go¬ spoña Amerike... Vi vidite ono što je skriveno dru¬ gima. Lijepo vam stoji ta pletenica... Sličite onim svetim kraljicama prikazanim na... misalima. Nije moguče da ja, pariška prosjakinja, imam toliko sre¬ če... 571 GLAVA LXXIX Zastave su pucketale na vjetru, a jedra bila sprem¬na da nabreknu pod njegovim pritiskom. Ponovo su se svi stanovnici Gouldsboroa sjatili u luci. — Onda? Zar me nečete zagrliti — poviče Vanereick raširivši ruke prema Anñeliki. — Pa čak ni u trenutku odlaska? Ona se baci prema njemu i poljubi ga u oba obraza. Osjetila je neku vrst utjehe u njegovu muš-karačkom stisku bez obzira na poglede čitavog pučan¬stva koji je prisustvovao tom njenom opraštanju od gusarskog kapetana. Neka misle što hoče, svi ti zlobnici! Imala je pravo da poljubi svakog tko joj se sviñao. — Drž'te se hrabro! — šapne joj Vanereick na

uho. — Pobijedit čete. Poslušajte moj savjet: naj¬ prije na ispovijed, a poslije toga u krevet... Poslije toga uze mahati uokrug svojim velikim šeširom ukrašenim perjem i skoči u čamac koji ga je imao odvesti na njegov brod. Okrižnica puna mornara spremnih da rašire jedra podrhtavajuči pod nezadrživim pritiskom plime. Neu¬strašivi se otimao na svom sidru kao konj plemenite pasmine na ularu. Oduševljeni pozdravi su se miješali s kratkim zapovjedima što ih je Gilles Vanereick izdavao s krmnice. — Gospodine Prosperu Jadrine, jeste li vi spremni? 572 1

— Jesam, gospodine — odgovori mornarski po¬ doficir. — Gospodine Miguel Martinez, jeste li spremni' — Jesam, gospodine — odgovori jarbolni podo¬ ficir. — Spremni! Uz pomoč božju! — poviče kapetar poprativši riječi širokim pokretom ruku. Mornari pustiše konope, jedra se napnu i nabubn bjelasajuči se u modrom nebu. Neustrašivi polakc krene i uze bordižati izmeñu otoka u pratnji malog kutera na kojemu su se nalazili grof de Pevrac i Colii Paturel koji su pratili svoje goste do opasnog izlaska iz luke. S vrha krmnice lijepa je Ines mašuči svojom le-pezom i šalom od žute svile pozdravljala Anñeliku. Umirena u pogledu osječaja svog Vanereicka s kojim se ponovo otisnula na more, mala pustolovka izmi¬ješane krvi htjela je sad posvjedočiti svoje prija¬teljstvo prema onoj koju bijaše smatrala svojom naj¬opasnijom suparnicom. Kad se u dalekom obzorju nazirao samo još bijeli stožasti obris broda, Anñelika se okrene i poñe prema tvrñavi. Potom naiñe na tamnoputog čovjeka i njegova druga s Caraiba kako sjede jedan pokraj drugoga i žvaču klinčace. S razloga ne baš jasnih oni su za¬molili da mogu još neko vrijeme ostati u Gouldsbo-rou. Poslije podjele pljena s Marijinog srca došlo je do razmjene ponekih mornara Sto je svakako jedinst¬ven slučaj u gusarstvu u raspodjeli plijena sudjelovao je i kapetan zarobljenog broda, to jest Colin ili, kako se prije zvao, Zlatobradi. Za dva draga kamena og¬romne vrijednosti,

Vanereick je pristao da na svoj brod primi nepoželjne gusare. Uprkos njihovoj lijeno¬sti i zloj čudi, zbog kojih su osobina mnogo puta po njima pljuštali udarci korbača, on ih je uzeo da bi s njima nadomjestio mornare poginule prilikom bitke. I tako se Hijacint Boulanger rastao sa svojim obalnim bratom, Aristidom Beaumarchandom koji je molio da ga se ostavi u Gouldsborou jer se, tobože, nije još osječao sasvim dobro u predjelu operiranog 573 trbuha i, obečavši uz to da če živjeti doličnim ži¬votom. — A osim toga, shvati, napravio sam dobar do¬ jam na jednu lijepu djevojku, imenom Julienne — šapne Hijacintu na dlakavo uho. — Kad svoje stvari s njom privedem kraju, ja ču te o tome obavijestiti i ti češ doči po mene... Dakle, nije bilo iluzija! Jednog če dana ponovo doči Neustrašivi i njegova posada tamne puti, drve¬nih noga, bezubih usta iz kojih zaudara rum s Jamaike, ponovo če navratiti stari gusari razvratnici s Tortuge, napirlitani perjem, turbanima od cicanog platna na cvjetiče naoružani noževima, bodežima, sabljama i pištoljima i strašnim sjekirama. Ljeto tek bijaše počelo. A takoñer če ponovo doči ovamo engleski i bos¬tonski brodovi koji su otplovili u zoru, indijanske šalupe koje su se otisnule sa svojim Mic-Macima od¬noseči u zamjenu za dovezenu stoku, dragocijenu ras¬košnu robu koja če oduševiti gospoñe Port-Royala što se nalazio s druge strane Francuskog zaljeva: čip¬ke, baršune, gajtane, sapun, parfeme, oružje i mu¬niciju za odbranu francuske tvrñave, izvezene zastave i, nenadane li sreče, kalež i mostrancu, predmeti koji su se nalazili meñu plijenom što ga je Španjolcima oteo neki obračeni gusar. Neče li tim predmetima biti Bogu odano dvaput veče poštovanje u siromašnoj crkvici najstarije francuske naseobine koju Cham-plain bijaše osnovao? Neki neobičan mir bijaše zavladao naseobinom, njeni su se žitelji šutke razišli i vračali se svojim dr¬venim kučama. — Oh! Gledajte — odjednom poviče mlada Severine — sad su samo dva broda usidrena u zaljevu: Gouldsborou i Marijino srce. Zaljev mi sada izgleda strašno pust poslije one šume jarbola što su se svih ovih dana u njemu ljuljali! „Dva broda usidrena u zaljevu", zašušti u Ah-ñelikinim ušima proročki glas duvne.

574 GLAVA LXXX „Poči ču k njemu, mom ljubljenom. Moram poči k njemu ... ", ponavljala je u mislima. „Bojim se. On je čovjek, čvrsto stoji na zemlji. Njegov san je dubok i ništa ga ne može'uznemiriti. A ja sam žena... i baš zato što sam žena, nazirem značenje nekih zna¬kova ... A strašno je ono što predviñam! Ne mogu više spavati!" Uprkos miru koji je ponovo zavladao u naselju, uprkos mornarima koji su se zabavljali pjevuckajuči u blizini mjesta gdje su bile smještene obečane im djevojke: Deset se djevojaka našlo u gaju Deset djevojaka spremnih za udaju. Meñu njima je China, meñu njima je Dina I njihove druge Claudina i Martina uprkos olakšanju što je nastupilo nakon svih onih dana nabijenim tjeskobom koja je mučila sve ži¬telje Gouldsboroa, Anñelikino se duševno raspolože¬nje nije nimalo promijenilo. Juli je poput vatre pucketao i na čitav kraj sru¬čio val paklenske vručine. Tu žegu je pratila zaglu-šujuča pjesma šturaka i zujanje pčela koje su razno¬sile mirise cviječa, smole i suviše ugrijanih sokova. Visoke stabljike ružičastog, plavog i bijelog vučka tvorile su bujne i prekrasne plotove išarane s tisuču arabeski na rubu šume. Glog se pokraj ruža stisnuo 575 uz kuče. Gusti redovi osjetljivog maka obalom su se spuštali do samog mora. Morske su ptice svojim dugim i bijelim letovima klizile kroz nebesku plavet ružičastog prelijeva. Ružičast je bio zaljev. Kao otvoreni cvijet. Kao ponuñena put... Ah! Catherine, Catherine Bila je tu i lijepa Suzon I vojvotkinja Montbazon, I lijepa Mai-ai-ne... Čarobna čežnja dana izmiješana s vamicama što su navečer frcale iz vatre zajedno s oblacima plavog dima, jedino se Anñeliki činila otrovnom. Sutradan po odlasku brodova, poslije još jedne neprospavane noči, ona odluci da se opskrbi oružjem s obrizom na to da je svoje pištolje izgubila prilikom napada Indijanaca na Brunchwick-Falls. Yann Le Couennec joj je otvorio vrata radne sobe grofa de Pevraca u tvrñavi, čiji ključ je nosio uza ee. Sreo ju je kraj oružarnice i obavijestio da je Gouldsboroom stigla iz Evrope velika količina piš¬tolja, kremenjača i pušaka. Grof je držao kod sebe nekoliko vrlo lijepih uzoraka najnovije izrade da bi ih mogao na miru proučiti.

Yan izvuče iz jedne škrinje spomenuto oružje koje bijaše povjereno njegovoj brizi i izloži ga na velikom stolu po kojemu su bila porazbacana guščja pera i pisači pribor. Otvorio je uski prozor da bi u sobu ušlo više svjetla. U toj uskoj sobici lebdio je miris što ju je podsječao na Joffreva, miris duhana i sandalovine, drveta što je raslo na Istoku, a čijom je esencom bio prožet svaki komad njegove odječe. Ovaj jasan, ali prefinjen miris ma koliko bio neobičan, sa576 vršeno je pristajao osobi, i izuzetnoj i privlačnoj koja ga je upotrebljavala. — Kad budete vidjeli gospodina grofa obavije¬ stite ga o mojoj molbi, molim vas — Anñelika reče štitonoši — jutros mu se nisam mogla pridružiti. Hoče li on odgovoriti na taj poziv što mu ga je ona uputila posluživši se tim svakodnevnim riječima, ali usplahirena srca? Hoče li doči? Sagne se nad novim i lijepim primjercima oružja. Ogledajuči ih zaboravi svoje brige i nevolje. Neke en¬gleske „Pločice" predstavljale su vidljiva poboljšanja. Pločice su dijelovi od kojih je stastavljen mehanizam vatrenog oružja, a svaka zemlja pojedine delove tog mehanizma drugačije izrañuje. Kod ovih engleskih piš¬tolja ognjilo i zaklopac čanka bili su spojeni što je, zasigurno, povečavalo mogučnost slučajnog pražnje¬nja, ali je zato taj nedostatak bio nadoknañen malom kukicom pričvrščenom za oroz. Uprkos tim očitim poboljšanjima, Anñeliki su se više sviñale pločice francuske izrade. Nema sumnje zato što je njima bila vična. S posebnim zanimanjem je razgledala nordijsku „dugocjevku" od bjelokosti ukrašenu jantarom čiji ju je elegantan izgled odu¬ševio. Sistem paljenja bio je vrlo prost, odnosno grubo izrañen, ali je puška imala tu prednost što se paljenje postizalo bilo kakvim kremenom, dok su sve druge pločice tražile kremenove tačno po mjeri izrañene što je u divljem kraju kakav je bila Amerika bio veliki nedostatak. Htjela je baš taj sistem ispitati na sve moguče na¬čine. Htjela je isprobati otpornost oroza, zapreminu šaržera kadli osjeti da iza nje stoji Joffrev de Pevrac. — Došla sam da za se izaberem neko oružje — reče okrenuvši se napola — u Newehewaniku sam izgubila svoje pištolje. Osječala je njegov pogled na svom vratu i još jednom se morala uvjeriti kako ju je njegova pojava ispunjala slabošču i nemirom prigušivane radosti. Gotovo da je nije ni prepoznao gledajuči je s 577

37 Anñelika u Iskušenju VTH leña mada ga je Yann obavijestio da se gospoña de Pevrac nalazi u njegovoj sobi. Izgledala je potpuno drugačijom u haljini od ljubičastog tafta s vrlo lijepim naborima i teškim ši-njonom blijedožute boje što ga bijaše splela na zatilj¬ku. U prvi mu se mah učinilo da pred sobom ima neku plemenitu strankinju, neku veliku gospoñu ... koja je ovamo došla tko zna odakle ... Ta toliko je svijeta u zadnje vrijeme dolazilo u Gouldsboro! Čovjek se svemu mogao nadati! Kratkotrajni dojam, ali vrlo ugodan! Meñutim po spretnosti kojom je „strankinja" rukovala oružjem bio je siguran da je to ONA. Osim nje, Anñelike, nije postojala nijedna druga žena na svijetu koja je s piš¬toljima bila u tolikoj prisnosti. A osim toga, nijedna druga žena na svijetu nije imala tako lijepa ramena kao ona. Približi se. — Da li vam se sviñaju ti pištolji? — upita on glasom kojemu je želio dati neutralan ton, a koji se njoj vrlo učinio hladnim. — Istini za volju — odgovori ona sileči sebe da ostane mirna — nisam u tom pogledu nacistu. Neki mi od njih izgledaju vrlo dobri što se tiče njihove vat¬ rene moči, ali su zato vrlo nezgrapni. Drugi, meñu¬ tim, imaju savršen izgled, ali mi se čini da imaju ne¬ dostataka koji bi mogli biti opasni za one koji se njima služe. — Vas je teško zadovoljiti. Na tim se pištoljima nalaze žigovi najboljih evropskih majstora, kao što su Thuraine iz Pariza ili Abraham Hil iz Engleske. A ovaj pištolj, ukrašen bjelokošču, izradio je Maestricht iz Holandije. Prepoznajete U glavu ratnika iz¬ rezbarenu na ručici? — Nema šta, vrlo je lijepa! — Ali vam se ne sviña. — Bila sam navikla na svoje francuske pištolje sa svim onim djelovima kao što su vijak, ključ, kremen. Nezgoda s njima bila je u tome što ih se moralo 578

trpati u džepove te su se lako gubili, ali su zato imali mnoge druge prednosti. Imala je dojam da se nalazi na pozornici kaza¬lišta i da izmjenjuje napamet naučene uloge. Ni ona ni on nisu bili sasvim nacistu u pogledu svojih riječi, ali su se ipak trudili da ih izmijene. Grof de Pevrac je izgledao kao da nešto oklijeva, a zatim se okrene, poñe prema poluotvorenoj škrinji i vrati se noseči sanduk od išaranog kaučuka. — Evo što sam naredio Ericksonu da donese iz Evrope za vas — reče odsječnim glasom. . Nasred poklopca nalazio se veliki medaljon, a na njemu, okruženo isprepletenim cviječem od emajla i sedefa, bijaše izrezbareno u zlatu slovo A. Isto se cviječe u kiticama granalo s jedne i druge strane me¬daljona s monogramom. Bilo je izrañeno poput naj¬finije paučine, a na svakom se cvijetu mogla jasno uočiti svaka pojedinost, kao na primjer tučak od fili¬granskog srebra ili zlata, žilice na lišču od zelenog emajla. Anñelika položi prste na bravu sandučiča. U nje¬mu su se nalazili u kutijama obloženim zelenim bar¬šunom dva pištolja i sve što uz njih ide: rog za barut, hvataljke, kutijica s čahurama, kalup za metke. Sve je to bilo izrañeno od najprobranijeg mate¬rijala i isticalo se elegantnim, profinjenim i lijepim oblicima. Cim je ugledala te pištolje, Anñelika je bila svje¬sna da su bili zamišljeni, skicirani i napravljeni za nju. Izrañen sa največom pažnjom, svaki djelič na njemu dokazivao je da su se oružar, kovač, kovino-rezbar, dakle, svi oni koji su sudjelovali u proizvodnji tih prekrasnih ubojitih predmeta, trudili da zado¬volje i očaraju onu koja če se njima naoružati. Nju, Anñeliku, ženu što je živjela nakraj svijeta. Nema sumnje, dobili su posebne i odgovarajuče upute, imali su na raspolaganju nacrte i vrlo tačne planove što ih je sam grof de Pevrac izradio, planove koji.su prešli ocean i pronašli ih u njihovim barakama «• 579 u Sevilji, Salamanki, Riboliju ili Madridu. A pošto su upute dospijele do njih zajedno s okruglim kožnatim kesama, ispunjenim zlatnicima imali su i previše valjanih razloga da što bolje izvedu takvu neobičnu narudžbu: pištolje za žensku ruku. „ On je tako prekrasan dar", mislila je Anñelika, „smislio za mene, i to s ljubavlju.. .s ljubavlju! I smislio mi ga pokloniti ovog prolječa u Gouldsborou... I" . Ruke su joj podrhtavale dok je iz kutije vadila najprije jedan, a zatim drugi pištolj. Danima bi se moglo pričati da bi se opisalo njihovo savršenstvo.

Ti pištolji nisu bili izrañeni samo zato da bi ona mogla iz njih pucati i braniti se sa što je moguče večom brzinom i uz što je moguče manje neugodnosti — nabijanje vatrenog oružja nije uvijek- osobito ne za njene prste, bio ugodan posao — več da bi za¬dovoljili njen osobni ukus. A kako da se ne oduševi urezbarenim kiticama cviječa što su krasili blistave ručice izrañene u drvu s prelijevana crvenkastog jantara. Cijevi su bile dugačke, od španjolskog čelika, vrlo rijetke kovine i premazane modrikastim uljem da bi se spriječilo izdajničke i zasljepljujuče odsjeve. Iznutra su bile ižljebljene da bi se ispravilo gañanje, ali su zato bile glatke na samom kraju. „Kako on zna što ja volim, što se meni sviña!" Pločice su bile pravo remek-djelo! Ognjilo i po¬klopac čanka bili su spojeni. Zahvaljujuči tome, ot¬pala su četiri pokretna komada što je pojednostavilo mehanizam pištolja, a poklopac se otvarao onda kad se to htjelo, i to pod pritiskom kremena koji je udarao u ognjilo. Skrivena izmeñu dvije srebrene šare bila je nategnuta velika opruga, a činjenica da je bila utvrñe¬na izvana, a ne iznutra, sigurno je, s obzirom na to, imala strahovitu potisnu snagu. Punjenje pištolja je olakšavao jedan prsten koji se nalazio na vijku što je regulisao škrip. Ne samo da je prsten, koji je svojom veličinom odgovarao Anñelikinu kažiprstu, što je ona odmah zamijetila,.omogučavao da se nategne velika 580 II opruga bez po muke, več je i regulirao škrip. Bio je potpuno suvišan odvijač za vijak ili neka druga ne¬zgrapna naprava, inače neophodna, koja je često, kao što Anñelika bijaše maloprije primijetila, imala osobinu da se lako zametne ili izgubi. Najzad „oroz" je pri dnu imao malu izbočinu u koju je direktno udarala opruga što je učinilo pot¬puno suvišnim „oraščič", to jest još jedan djelič mer hanizma. A pozadi opisanog mehanizma koji je bio izrañen precizno poput kakvog sata, nalazio se po¬kretni kundak. U to su vrijeme bili vrlo rijetki maj¬stori koji su imali hrabrosti i umješnosti da proizvode te kundake koji su bili tako napravljeni da -se moglo, ne izlažuči opasnosti onoga koji puca, ispaliti više me¬taka uzastopce. Iza tog dara izuzetne kakvoče Anñeliki se činilo da vidi svog muža onakvog kakav joj je ostao u sječa¬nju od prošle jeseni, kad je, kriomice od nje, tačno prije odlaska broda, nagnut nad svojim spisima, brzim i odlučnim potezima

uvijek nadahnutog pera, ispisivao tisuče brojki, drhtao i izračunavao profile i s nekoliko poteza odredio elemente ovog remek-djela. On je sigurno razmišljao koji materijal da upo¬trijebi: željezo, bakar ili srebro, bjelokost ili kost... ? Na kraju se odlučio za drvo, zato što je lakše od že¬ljeza, a kompaktnije od bjelokosti. A on je sigurno bio taj koji je dao svinut oblik kundaku, ugledavši se pri tom na turske pištolje koji su bili tanji na svinutom mjestu kako bi ga prsti mogli čvršče steg¬nuti i držati a da što manje izmori ruku. Bilo joj je takoñer jasno da je on smislio kako da se dvostruko iskoristi škrip, koji je, ostavši bez svog kremena i sveden na pravu mjeru, postao napravom što je udarala u šupljinu stvorenu u tu svrhu, te ba¬rutnim paljkom s obzirom da je on poznavao tajnu kako se proizvodi. To je predstavljalo potpuno novi sistem paljenja. Sto se tiče rezbarija, želio je da NJENI pištolji budu ukrašeni cviječem, 581 Gušila se od uzbuñenja i pri tem se pitala: „Zašto joj je baš jutros poklonio svoj dar?" Nije li to bio znak pomirenja? Možda joj je time htio dati do zna¬nja da je počela popuštati odvojenost u kojoj ju je tako dugo držao? Stoječi pokraj prozora, Joffrev de Pevrac je la¬komim okom, lakomijim no što je želio, pratio slijed Anñelikinih misli na njenu osjetljivu licu. Rumen je oblila njegove blijede obraze kad je odigla poklopac sandučiča, a odmah potom izraz div¬ljenja kad je otkrila ljepotu oružja. Nije se mogao suzdržati a da joj ne priušti to veselje. Neče li biti sasvim kratkog vijeka ta sreča kojom ju je usrečio? Vidio je kako joj trepču duge trepavice i kako grize svoju donju usnu. Naposljetku okrene prema njemu svoje prekrasne oči i prošaputa: — Kako da vam zahvalim gospodine? On se trgne jer ga je to njeno pitanje podsjetilo na zgodu kad joj je prije mnogo godina u Tuluzi po¬klonio prvi dar, ogrlicu od smaragda. Možda se i ona toga prisjetila. On suho, gotovo oholo odgovori: — Ne znam, jeste li primjetili da se radi o pot¬ puno novoj vrsti pločice. Vanjska opruga daje metku daleko veču potisnu snagu. Poseban jastučič štiti ruku. — Vidim. Na tom je jastučiču bio prikazan daždevnjak ili nekakav gušter duga repa koji je svoj jezik od fili¬granskog zlata ispružio prema divljem maku od crve¬nog emajla što je krasio kundak pištolja. Bit če da je ipak to bio

daždevnjak jer je tijelo od bjelokosti te životinje bilo išarano komadičima crnog jantara. Plo¬čica je pozadi, na zaobljenom djelu, bila ukrašena cvi¬jetovima bijelog gloga koji su bili poput paučine pro¬zračni, dok je oko „oroza" blistalo živom svjetlošču. S istom je predanošču majstor izradio i malo, opako ždrijelo tog istog „oroza". Ali pod ljupkošču, pod profinjenošču tih pištolja krila se njihova nesmiljena i razdražena napetost. 582 I dok je ona lakim prstom, dodirom ruke, koja je čudesnom spretnošču obavljala najnevjerojatnije po¬slove, rukovala raznim djelovima pločice, on je pro¬matrao njenu ljepotu, raščlanjivao je, i oprečnost što je dolazila do izražaja izmeñu njene ženstvenosti i opštih pokreta amazonke stezala ga je za grlo. U izresku haljine vidio je kako joj se sjaji sede-fasta put, još sjajnija zato što je bila okružena sjenom i što se blago stapala s toplom i nočnom udubinom nastanjenom tajnovitošču. U mliječnoj nježnosti njene ženske puti, u krh¬koj, glatkoj i nabrekloj krunici njenih grudi vido je znakove njene slabosti, ranjivost njena spola. Pod svojom ratničkom spoljašnošču ona je, u stva¬ri, bila i ostala žena nježnih grudi. „Moje sinove je nosila u svojim bedrima", raz¬mišljao je, „moje jedine sinove. Nikad nisam želio drugu, nijednu drugu ženu." Draž što je zračila iz čitave njene osobe sasvim ga je očarala, smutila, ukočila. Spopadala ga je želja da dlanovima primi njen vitki stas, da joj ruke stavi na bedra i da uživa u toplini njena tijela što se pro¬bijala kroz bluzu od tafta sjajnog poput ametista. Pro¬šlo je mnogo, mnogo vremena što je nije stisnuo u zagrljaj. Približi joj se i, pokazavši na pištolj što ga je držala u ruci, pomalo promuklim glasom joj naredi: — Napunite ga! — Hoču li znati? Ova mi pločica nije dovoljno poznata. On joj uze pištolj iz ruku i brzo u njega ugura metke, naspe barut, stavi paljak. Pratila je pokrete njegovih tamnoputih ruku obuzeta željom da se sagne i da ih poljubi. Vrativši joj oružje reče: — Evo! A zatim doda zajedljivo se osmijehnuvši: — Sad me možete i ubiti... I tako se riješiti ne¬

priličnog muža, 583 •Anñelika strahovito problijeñi. činilo joj se ña vize neče doči do daha. Jedva nekako je uspjela raz-drhtalom rukom položiti pištolj na njegovo mjesto u sandučič. — Kako možete izreči tako glupe riječi! — na¬ posljetku dahne. — Nikad ne bih povjerovala da mo¬ žete biti tako opaki! — Čini sfe da ste vi žrtva, a ne ja? — U ovom trenutku i jesam... Vi vrlo dobro znate da me na nepojmljiv način mučite govoreči tako. — I nezaslužan, dakako? — Da... ne... da, sigurno nezasluženiji no što vi mislite... Nisam vas ponizila i uvrijedila kao što vi namjerno smatrate... i vi to vrlo dobro znate... Ali vas razdire upravo luñački ponos. — Zaista, vaša nevjera i bezočnost vaših postu¬ paka prelazi sve granice. I sad ga je kao i neko veče podizala bezumna želja da je smrvi, da je obori, da ga u isto vrijeme prožme onaj njen miris, njena toplina kao neka opojna esencija i da ga nestane u zracima njenih zelenih očiju koje su sijevale bijesom i ljubavlju, očajem i nježnošču. U strahu da ne popusti tim svojim željama, okrene se i poñe prema vratima. — Joffrevu — poviče Anñelika — zar čemo zbi¬ lja pasti u zamku? — Kakvu zamku? — Zamku što su nam je postavili naši neprija¬ telji! — Kakvi neprijatelji? — Oni koji su odlučili da nas razdvoje da bi nas potom što lakše oborili. E, eto, baš to se dogodilo. Ne znam kako su se dogañaji spleli, kad se klupko počelo odvijati i čijim smo smicalicama nasjeli, ali znam da se dogodilo ono što su željeli, jer kao što i sam vidiš, mi smo sada razdvojeni. Ona klizne prema njemu i stavi ruku na nj, na mjesto gdje mu je srce tuklo. 584 L

—Ljubljeni moj, zar čemo im dopustiti ña nas tako lako pobijede? On se silovito oslobodi njena dodira iz straha ña" ne popusti isuviše brzo pred njenim čarima. — Ovo je zaista nevjerojatno. Najprije se pona¬ šate kao netko tko je potpuno izgubio sram i razum, a onda mene optužujete zbog nedosljednosti. Kako vam je, na primjer, u Houssnocku, palo na pamet da otputujete u ono englesko naselje? — Zar niste vi izdali nareñenje za to putova¬ nje? — Ja? Nikad ja takvo nareñenje nisam dao! — Ali TKO onda ... ? On ju je bez riječi promatrao, odjednom pogoñen strašnim predosječaj em. Mada je svojim intelektualnim sposobnostima bio daleko iznad prosjeka, Peyrac je bio i ostao muška¬rac po svom poimanju svijeta. Ljudi se kreču kroz život oslanjajuči se na svoju oštroumnost, dok žene vodi nagon kozmičke dalekovidnosti. Skokovi ljudi su slični skokovima velikih divljih zvijeri. Dugo vremena nepokretni, a ponekad utonuli u mrtvilo, čim netko hoče da im ograniči slobodu kretanja, oni se zalete, probijaju oblake i tada sve otkrivaju, sve obuhvataju i mogu jednim jedinim po¬gledom, u tren oka proniknuti još dalje, pomaknuti granice vidljivosti. Tako se dogodilo da je de Pevrac odmah opazio kako se, pod utjecajem Anñelikina glasa koji je u njemu pokrenuo bujicu strasnih uzbuñenja, sve ono što ju je okruživalo dobilo drugi lik, drugo značenje, drugi izgled. Jest, ozbiljnoj su opasnosti išli u susret. Meñutim, njegovo se muško rasuñivanje nije nikako moglo složiti da se tu radilo o djelovanju nekih ta¬janstvenih i nedokučivih snaga. Ali Anñelika se nije varala. Ona je više od njega imala osječaj za mistiku, te je bila sigurna da i ona ima svoju važnost. Borio se. 585 — Sva ta vaša predskazanja, sve su to puste tričarije — progunña. — To je sve isuviše jednostav¬ no. Preljubnice se uvijek trude da upletu vraga i nje¬ gove prste u svoj grijeh. Jesu li naši neprijatelji, gospoño, ili puki 6lučaj doveli u Zaljev Casco vašeg nekadašnjeg ljubavnika koji je jedva čekao da vas primi u svoj zagrljaj... ?

— Ne znam. Meñutim, otac Vernon je tvrdio da je slučaj često na strani onih što siju zlo kad ñavo u nešto umiješa svoje prste, a to znači da je slučaj na strani vraga, uništenja i nesreče. — A tko vam je sada taj otac Vernon? — Isusovac koji me je iz Maquoita prebacio u Pentagouet. — Vi ste bili pali u ruke francuskih isusovaca? — poviče grof izmijenjenim glasom. Sad je Joffrev de Pevrac izgledao kao gromom ošinut. — Pa da. Malo je nedostajalo da me u Brunchwick-Fallsu nisu uhvatili i kao zarobljenicu odveli u Quebec. — Ispričajte mi kako se to dogodilo? Dok mu je ona u kratkim potezima pričala svoje zgode i nezgode poslije svoga odlaska iz Houssnocka, pred njim iskrsne lik Outtakea, velikog poglavice Iro-keza kako mu govori: „Ti posjeduješ jedan gragulj! Postoje ljudi koji če sve poduzeti da ti ga otmu!" Nije li se oduvjek bojao da se oni žele dokopati njega preko nje, preko Anñelike. Bila je u pravu. Neprijatelji su se šuljali oko njih, lukaviji, pod-mukliji i okrutniji od samih „bezočnika", to jest pak¬lenskih duhova zraka. Je li mogao zanijekati da nije vjerovao uopče u te sile, on koji je pod svojim haljetkom čuvao oba¬vijest što mu ju je neki nepoznati mornar predao jednu večer prije sukoba s Marijinim sfcem, komadič pergamene na kojemu je nečje čakljasto pero ispi¬salo ove. riječi: 586 „Vaša supruga ae nalazi na otočiču Starog broda zajedno sa Zlatobradim. Doplovite do otoka sa sje¬verne strane, da vas ne primijete. Tako čete ih izne¬naditi u zagrljaju." Paklenski duhovi, nema nikakve sumnje, koji su se krili meñu otocima i mogli se oboružati perom da bi zatim doturili njemu, to jest na pravo mjesto tu tako razornu optužbu? Duboko je uzdahnuo. Sve mu se sada činilo dru¬gačijim i u toj zbrci Anñelikino nevjerstvo mu više nije izgledalo proračunatom'besramnošču. Ona je bila uvučena u klupko spletki kojima je uz to slučaj išao na ruku. Po svojoj ženskoj prirodi, bila je isuviše ranjiva, ali je takoñer pod tom svojom

slabošču krila nevjerojatnu hrabrost u što se svojim očima mogao uvjeriti kad je one noči na otoku izdaleka vrebao Co-linove i Anñelikine pokrete i njihovu borbu protiv iskušenja. Njemu, očito, nije bilo ugodno priznati da ju je u iskušenje mogao dovesti i neki drugi čovjek osim njega, ali je, uza sve to, bio svjestan, da je njegovo rasuñivanje bilo gluplje od rasuñivanja bilo kojeg mladiča. Ostajala je, meñutim, činjenica da je ona te noči dala dokaza o svojoj vjernosti. A što se tiče onoga što se zbilo na Marijinom srcu, nije mu ni bilo stalo da zna, ikao je po nekim riječima Colina Paturela mogao naslutiti istinu. Ponekad mu se činilo da bi joj prije oprostio potpuno nevjerstvo nego jedan jedini strastveni po¬ljubac jer je u tančine poznavao njeno sladostrašče. Oduvijek mu se činilo da je poljubac potpunije pro¬žimao njeno biče nego bezimeno predavanje mračne joj utrobe. Takva je to bila ta njegova nesmotre¬na boginja. Radije je predavala svoje tijelo nego svo¬je usne. Bio bi se okladio da je s „drugima" uvijek bila takva. U svojim je mislima priželjkivao da ona nalazi užitak jedino u njegovim poljupcima. Ali te su njegove želje bile dokazom smiješnih mladenačkih osječaja. Dovela ga je dotle da je, iz potpuno opravdanog raz587 w loga, ženama, doduše, pridavao važnu i primamljivu ulogu, ali nikad takvu koja bi makar i najmnje okr-njila njegovu ličnost. Beskorisno je da se zadržava na onom što je bilo. Mnogo su bile ozbiljnije opasnosti kojima je bila izložena, zamke koje su joj bile postavljene. Tre¬balo je tu stvar izvesti na čistac. Prolazio je gore-dolje ispred nje, pogledajuči je s vremena na vrijeme očima u kojima je ona zamije-čivala nestalan sjaj koji je pod utjecajem razmišlja¬nja i sumnji načas bivao blag, a načas tvrd i oštar. — Sta mislite zašto vam je otac Vernon vratio slo¬ bodu? — odjednom joj se obrati. —Ne znam ni sama, u stvari. Možda je za ona tri dana plovidbe stekao uvjerenje da ja nisam mo¬gla biti demon Akadije kao što su svi ti ljudi zamiš¬ljali. —- A Maupertuis njegov sin, gdje su oni? — Vjerujem da su ih silom odveli u Kanadu. — Ovaj put, imat če rat — poviče van sebe. — Dosta mi je te podmukle borbe! Sa svojim ču brodo¬

vima otploviti pod Quebec! — Ne, ne činite toga! Izgubit čemo svoje snage, a mene če više no ikad prije optuživati da šijem nesre¬ ču. Ali ne razdvajajmo se! Ne dopustimo da nas po¬ bijede tako što čemo se mi meñusobno razdirati i mu¬ čiti ... Joffrevu, ljubljeni moj, ta vi znate da ste mi vi sve... Ne odbijajte me od sebe jer ču svisnuti od bola. Danas ja nisam ništa bez vas. Ništa! Ona pruži ruke prema njemu kao izgubljeno di¬jete. Odjednom se našla u njegovu naručju. Njegovi je stisci lome. On joj još nije oprostio, ali neče da mu je oduzmu, neče da joj prijete, da joj ugrožavaju život. Njen dragocjen život koji ništa ne može nado¬mjestiti. Njegov je zagrljaj mrvi, ona sva drhti od sreče, prislonivši svoj obraz uz nejgov. Blistavo se nebo ljulja. I — Čudo! Čudo! — viče nečiji glas iz daljine kroz prostor. — Čudo! Čudo! Sve snažnije vani odjekuju glasovi. — Čudo! Čudo! Gospodine grofe, gdje ste? Brzo doñite. Dogodilo se pravo čudo. Bio je to glas Yanna Le Couenneca, koji se derao iza sveg glasa dolje u dvorištu, ispod prozora. Grof de Pevrac popusti stisak i odmakne u stra¬nu Anñeliku, kao da mu je žao što joj je otvorio svoj zagrljaj. Ode prema prozoru. — Sto se dogodilo? — Pravo čudo, gospodine grofe! Dobrotvorka ... Plemenita gospoña što je uzela pod svoju zaštitu kraljeve kčeri... Svi su smatrali da se udavila... E pa nije se udavila. Ribari na bakalare iz Nait-Maloa su je pronašli na jednom otočiču zaljeva. S njom je bio njen tajnik, jedan mornar i dijete što ga je spa¬ sila. Dolaze u jednom čamcu... Ulaze u luku...

588 589

GLAVA LXXXI — Jeste li čuli? — upita grof de Pevrac okrenuvši se prema Anñeliki. — Dobrotvorka! Čini se da more nije uspjelo probaviti časnu gospoñu i njena pisara. Njegov se pogled zaustavi na njoj, neobičan i smeten. — Vidjet čemo se kasnije — nadoda skrenuvši oči u stranu. — Smatram svojom dužnošču da poñem u susret toj jadnoj ženi koju je more spasilo i izba¬ cilo, kao kit Jonu, na naše razbojničke obale. Hočete li me pratiti, gospodo? — Pospremit ču ovo oružje i pridružit ču vam se u luci. Grof iziñe. Anñelika bijesno udari nogom o pod. Zaista, Julienne je imala pravo. Ta dobrotvorka je prava pravcata balegarka. Tri dana se davila, pa je mogla još nekoliko sati pričekati prije no što če izroniti na površinu. Morala se pojaviti baš u trenutku kad joj je Joffrey najzad raširio svoje ruke. Još ne bijaše razbila obranu njegova sumnjičavog srca. Osjetila je da je on bio uznemiren zbog nje, ali je takoñer osjetila neprijatelja u njegovu ponosu. Čini se da se sudbina izjasnila protiv nje. Mada je još uvijek osječala njegov stisak krat¬kog vijeka, smrtna se hladnoča uvukla u njene žile, i pritdsla joj dušu. Odjedared je spopade želja da pojuri za Joff revem, da ga zovne i zamoli da se vrati. Noge su joj teške i jedva se miču, kao u groznom snu. Došavši do vrata, posrne i klone. S tla je pro¬matra vrag ognjenim očima. Sa svake strane gubice vire dva blistava očnjaka. Srsi straha je podiñu. Mučnina je stegne u že¬lucu. — Ah! Pa to si ti, nesite! Dozlaboga si me pre¬ strašio! Nesit nije pošao s Cantorom u Kennebec. Lunjao je naokolo vukuči svoje teško tijelo, ali gipko i zmi-joliko kao u ogromne kune. Stoji ispred nje i gleda je. — Odlazi! Odlazi! — šapče mu Anñelika sva se

naježivši. — Odlazi! Vrati se u šumu. Ogromna i dlakava sjenka pomakla se u zelenom prelijevanju jednog stabla. Ponovo joj je zaprijetila opasnost. Ali i to je varka. U stvari, mister Wiloagby, medvjed, se gega nanjušivši mirise voča u mlakom i tromom vjetru. Svojom ogromnom šapom izvali jedan kamen, ispod kojega otkrije mrave. Brzo ih uze skupljati svo¬jim jezikom. Anñelika je krenula prema žalu bezvoljnim ko¬rakom. Upravila je prema dalekoj buci koja kao da se udaljavala što je dalje išla. Priguženi glas neke bijele utvare je zovne: — Gospoño de Pevrac! Gospoño de Pevrac! — Sto tu radite, Hježna Marijo? Zaboga, ču¬ vajte se. Vi niste smjeli napustiti krevet s tim va¬ šim ranama.. . — Pomozite mi, molim vas, draga gospoño, da uzmognem iziči u susret svojoj dobrotvorki. Anñelika podupre oko krhkog i tankog pasa tu djevojčicu preobraženog lica. Noge je vuku naprijed a da ni sama nije toga svjesna. S vremena na vrijeme se okreče i utvrñuje da je medvjed i nesit slijede. Ru¬kom žestoko izmahuje prema njima. — Gubite se! Gubite se, proklete životinje!

590 591 GLAVA LXXXII Svi su se okupili na obali? 2alo! Pred njima se otvara zaljev koji se svakim danom bogati novim prizorima. Danas se obali primiče jedan čamac. U buci gla¬sova Anñelika razaznaje dozive, jecaje, krikove ve¬selja i odanosti. — 2iva je! — ponavlja Nježna Marija u suzama. — Neka je blagoslovljen Gospod i svi sveci nebeski! Anñelika je stajala malko po strani zadržavši se na mjestu gdje se tlo počelo spuštati prema moru. Odatle je mogla bolje vidjeti sve što se dogaña. Vrlo dobro je vidjela kad se čamac približio obali. Yann Le Couennec uñe u vodu da bi ga priveo obali tako da se pramčana stativa ne razbije u trenutku kad dodirne dno.

Gotovo u istom trenutku kraljeve se kčeri bace pred čamac raskokodavši se kreštavo poput jata ko¬koši. Usred toga vrtloga Anñelika nije uspjela vidjeti vojvotkinjinu priliku. Naprotiv, njen pogled je pri¬vukao neobičan lik vrlo mlade žene čija je upadljiva i raskošna hjaljina davala izvjesnu šarolikost pramcu čamca. Uprkos udaljenosti vidjela je da je ta mlada žena ili djevojka bila izvanredno lijepa. U suprotno¬sti s njenom tamnom kosom, njena svijetla put pri¬vlačila je pogled kao kakva svjetlost ili prije kao jedan od onih egzotičnih cvjetova — kamelija ili magno592 lija.— blistajuči se u sjeni poput mirisave latice, pot¬puno bijela s rumenim prelivima. Cvijet. Ili ptica uzme li se u obzir šarenilo nje¬ne odječe na kojoj je dolazila do izražaja najnovija moda. Pa ipak njen ogrtač zagasitomodre boje, posuvračen nad kratkom suknjom od žutog satena i na-čen preko košulje nešto blijede plave boje, tvorio je cjelinu izuzetne ljepote koja joj je savršeno pri¬stajala. Sve je savršeno pristajalo njenu prekrasnom licu. Sve osim blijedog djeteta što ga je držala u naručju. — Vi ste spasili moje dijete! Budite blagoslov¬ ljeni! — krikne drhtavim glasom Jeanne Michaud nadjačavši sav onaj metež. Majčine ispružene ruke dograbe malog Pierrea. Oslobodivši se djeteta što ga je dotle držala u naručju, ta žena u prekrasnoj odjeci rukom prihvati ruku čovjeka koji joj priskoči u pomoč i lako skoči na kopno, držeči dosta visoko suknju od.žutog satina da ne bi dodirnula vodu. Ono što je Anñelika zapazila u tom trenutku ostat če dugo vremena u njenu sječanju i dobit če neizmjernu važnost, u stvari, neobjašnjivu do dana kad če, mučena sječanjem što ga je nesvjesno za¬bilježila, u toj sitnici otkriti kluč mnogih tajni. Zamijetila je grimiznocrvene čarape koje su oba¬vijale noge mlade žene, male cipelice od crvenog baršuna i vez na umetke od izrezuckane bijele kože, ukrašen rozetom od žute svile. Anñelika začuje sebe kako pita naglas: — Ali... tko je ova žena? — Pa to je ONA — odgovori Nježna Marija u jecaju. — Ona, naša dobrotvorka! Gospoña de Baudricourt...! Gledajte je! Nije li lijepa? obdarena

svim ljupkostima.;. ! Istrgnuvši se rukama koje su je podržavale, Nje¬žna Marija, prikupi sve svoje snage i poñe prema došljakinji pred njom se sruši na koljena. — Oh, najdraža gospoño... ! Vi! 2ivi! 593 38 AnñalUca u lskuSenJu VUX 3** — Marijo, drago moje dijete! — javi se žena bla¬ gim i dubokim glasom i zatim se prigne prema dje¬ vojci i poljubi je u čelo. Neki čovjek obučen u tamno odijelo, dosta krup¬nog tijela, s naočarima na nosu siñe s čamca a da mu nitko nije poklanjao pažnju. Uzalud se trudio da unese malo reda u bučne izljeve kraljevskih kčeri. —Hajdemo, drage gospoñice, sklonite se — po¬žurivao je. — Molim vas, gospoñice. Dopustite voj¬votkinji da primi izraze poštovanja gospodara ovog mjesta. Nešto poviše, Joffrev de Pevrac je čekao. Njegov veliki ogrtač, protkan srebrom i zlatom, lepršao je na vjetru. On je, očito, bio iznenañen neočekivanim izgledom vojvotkinje dobrotvorke, dok ona ničim, nije odavala svojih osječaja osim ponešto podrugljivim smiješkom u kutu svojih usana. — Maknite se, drage gospoñice — navaljivao je čovjek s naočarima — imajte samilosti prema gospo¬ ñi vojvotkinji koja je veoma umorna. — Gospodine Armande — povikdše gospoñice i kraljeve kčeri prepoznavši ga naposljetku. Prijatelj¬ ski se okupe oko njega tako da je gospoña Baudricourt mogla napraviti nekoliko koraka prema grofu de Peyracu. Promatrajuči je izbliza, Anñelika je sad vidjela da je vojvotkinjina odječa bila uprljana morskom vodom i razderana i da su joj noge, obuvene u male cipelice od bijele kože i baršuna, s beskrajnom mu¬kom dodirivale pijesak po kojemu je ionako bilo teško hodati zbog njegova izmicanja, da su te njene noge, uprkos njihovu lijepu obliku i nježnosti gležnja koju je još više isticao žtapič od zlatnih niti, bile teške baš kao njene vlastite maloprije kad je krenula prema luci. Ili su njene noge bezobzirno lagale ili je ta uloga pripala njenu licu, koje bijaše manje mlado no što joj se učinilo primijetivši ga iz daljine, ali zato mnogo ljepše. U stvari, vojvotkinja Ambroisine de Baurdi-court sigurno, imala je više od trideset godina. Posje-

594 dovala je neusiljenost, sigurnost i zanos mladosti, za¬nos u isto vrijeme i životinjski i profinjen kao što to več biva kod ljudi i žena tih sjajnih godina. Pa ipak Anñelikinu iskusnom oku nije izmaklo da je ta sjajna osoba, što se odlučno penjala obalom, svaki čas mogla klonuti i srušiti se na tlo. Zbog is¬crpljenosti? Straha? Nevjerojatnog uzbuñenja? Anñelika sama nije shvačala što ju je spreča¬valo da poleti prema toj mladoj ženi na kraju snaga, da je dočeka i da je podrži kao što bi bila postupila da se radilo o bilo kojem drugom ljudskom stvoru. Joffrev de Pevrac triput počisti tlo perjem svoga šešira poklonivši se pred lijepom vojvotkinjom i po¬ljubi joj ruku što mu je bijaše pružila. — Ja sam grof de Pevrac de Morens d'Irristru ... Gaskonjac. Dobrodošli gospoño u moju naseobinu u Americi. Ona digne prema njemu svoje crne oči koje su Se zastirale velom. — Ah! Gospodine, kojeg li iznenañenja! Vi no¬ site odrtač s više elegancije nego dvorani u Versaillesu. — Gospoño — odgovori on ljubazno — znajte da na ovim obalama ima više plemenitih rodom nego u kraljevu predsoblju. On se ponovo nagne nad bijelom i hladnom ru¬kom vojvotkinje, a zatim joj pokaže Anñeliku koja je nepomično stajala na udaljenosti od nekoliko ko¬raka. — A ovo je grofica de Pevrac, moja supruga koja če vas poslužiti osvježujucim pičem za kojim sigurno žudite poslije okrutnog putovanja. Ambroisine de Baudricourt se okrene prema An-ñeliki. Sad su njene oči bile tamne poput noči na njenu ljiljanski bijelom licu. Na izblijedjelim joj us¬nama zatitra patnički osmijeh. — A nesumljivo na dvoru u Versaillesu nema žene tako lijepe kao što je vaša supruga, gospodine de Pevrac — primijeti ona ljupkim i dubokim glasom koji kao da je pjevao. 595 — Ah! Oprostite mi, gospoño — prošaputa — ja umirem ... ! I ona klizne, u svojoj prekrasnoj i sjajnoj odječi, polako poput divne ptice pogoñene u letu i sruši se bez svijesti pred Anñelikine noge. Ova je načas

imala dojam da se nalazi potpuno sama na mjestu nepoz¬natom i nestvarnom. S izrazom zaprepaštenja na licu i neizrecivim strahom u srcu Anñelika pomisli. „Nije li ovo ona? Ona koja je trebala iziči iz vode? Ona koja je trebala doči meñu nas poslana od Lucifera?" Štampa i grafička oprema Grafička radna organizacija »Kultura« OOUR »Štamparija Kultura-«, Beograd, Makedonska 4