NASLOV ORIGINALA: ANNE I SERGE GOLON

LA TENTATION D'ANGELIQUE

ANNE I SERGE GOLON

U ISKUŠENJU
S FRANCUSKOG PREVEO:
STANKO SKUNCA

UREDNIK:
STANKO SKUNCA

1980.
OTOKAR KERŠOVANI RIJEKA

Fotos na omotnici iz filma ANðELIKA,

u glavnoj ulozi Michele Mercier. Distributer
MORA VA FILM, Beograd
© 1966 by Opera Mundi, Pariš
Toute reproduction, traduction ou adaptation sous
quelque forme que ce soit, meme partielle, interdite
dans tous les pays.

PRVI DIO
NIZOZEMČEVA POSTAJA

GLAVA I
Iz šume dopre zvuk indijanskog bubnja. Kotrljao se potonuo i ritmičan kroz
sparan zrak koji je priti¬skao drveče i rijeku.
Joffrev de Peyrac i Anñelika zaustave se na obali. Načas su nepomično
stajali i osluškivali. Bubanj je odjekivao muklo i snažno. Izbijao je iz
krošanja u punim i blagim notama i u tačnim razmacima kao ot¬kucaji
snažnog srca. I tako je priroda, nepomična i ustajala pod isparavanjima
neobično vručeg dana, nagovještavala da u svojim njedrima krije ljudska
biča.
Anñelika nagonski posegne za rukom svoga muža koji joj je stajao uz bok.
— Bubanj? — šapne. — Sto to bubnjanje znači?
— Ne znam! Pričekajmo.
Još ne bijaše pala noč. Tek se počelo mračiti. Ri¬jeka je bila nalik na
ogromnu ploču od potamnjelog srebra. Anñelika i njen muž, grof de Peyrac,
stajali su ispod svoda od johinih krošnji, na samom rubu ri¬jeke.
Malo podalje, slijeva, na pješčaku dražice sušili su se čamci napravljeni od
brezove kore i premazani smolom.
Dražica se pružala u luku u koji se usjekao oštar rt, dok su u dnu zaljeva crne
i visoke hridi, obrasle cerom i brijestom, tvorile ugodnu hladovinu.
Tu su Indijanci podizali logor. Čulo se kako lome grane da bi od njih.
sagradili kolibe i naložili vatru.

Več se plavičasti oblak ñ5ma dizao iz šume i bezbrižno se širio nad mirnom,
površinom vode.
Anñelika brzam i lakim pokretom glave pokuša otjerati roj kukaca koji su se
učas stvorili tu zuječi oko nje. Istim pokretom htjede takoñer otjerati i
ne¬odreñeni strah koji se u njoj javio čuvši ono mumlja¬nje bubnja što je
dopiralo iz šume.
— Vrlo čudno — reče ona gotovo i ne razmisliv-
ši. — Sreli smo vrlo malo ljudi u onih nekoliko sela
plemena Abenakis dok smo se spuštali tokom Ken-
nebeca. Jedino smo na djecu, žene i starce nailazili.
— Zaista. Svi su divljaci krenuli na jug radi pro¬
daje krzna.
— Ali to nije jedini razlog. U karavanama i čam-
ñma koji se kreču prema jugu, kao i mi, uglavnom
smo sretali žene. Očito je da su one krenule u trgo¬
vinu. Ali gdje su ljudi?
De Feyrac je pogleda. U očima mu se javi neod¬reñen izraz. I njega je
zaokupljalo to isto pitanje i isti mu se odgovor nametao kao i njoj. Nisu li
muš¬karci indijanskih plemena krenuli na neki tajni sa¬stanak da se
dogovore o ratnom pohodu? Ali o kak¬vom se ratu moglo raditi i protiv
koga?
On se bojao te svoje sumnje naglas izreči, stoga je šutio.
Sve je bilo mirno. Nigdje nikakvog znaka koji bi pobuñivao strah. Danima
su več putovali bez ikak¬vih neprilika. Primičuči se obalama oceana i
nasta¬njenim krajevima sva su srca kucala radosno i s mla¬dalačkim
nestrpljenjem.
— Gledajte! — reče Pejrrac naglo se trgnuvši. —
Evo što je izazvalo udaranje bubnjeva. Posjeta!
Tri su čamca izbila iza oštrog rta što im se nala¬zio sučelice, kliznula
naprijed i uplovila u malu dražicu.
Po načinu na koji su izbili iza rta bilo je očito da če zaploviti uzvodno
Kennebecom, a ne nizvodno kao Sto je u to doba godine činila večina
čamaca.
Peyrac i Anñelika poñu nekoliko koraka napri¬jed i zaustave se n-a Bamom
rubu žala, na mjestu gdje
8

je prljava pjena sitnih valova ostavila tamne mrlje ria finoj pržini. Grof nabra
malko obrve i pogleda pridošlice.
Ubrzo se pokazalo da se Indijanci, što su se nala¬zili u ta tri čamca,
namjeravaju zaustaviti. Oni su po¬digli svoja kratka vesla s kojih je kapala
voda, a za¬tim su kliznuli u vodu da bi dogurali svoje čamce do obale.
— Ovo sii svakako muškarci, a ne žene — primi¬
jeti grof de Peyrac.
Odjednom se prekine i zgrabi Anñeliku za ruku.
U jednom čamcu primijeti tamnu priliku odjevenu u crnu mantiju koja se
zatim spustila u vodu i kre¬nula prema vrbama na obali.
— Iusovac. — reče Anñelika Šapatom.
Nju je takav strah pri tom spopao da umalo nije udarila u bijeg da bi se skrila
u dubokoj šumi.
Po njenim prstima što ih je držao u svojoj ruci grof je osjetio tu njenu
nagonsku želju.
— Ljubavi moja, što ste se tako prestrašili jedno¬
ga isusovca?
— Ta vama je poznato mišljenje što ga o nama
ima otac Orgeval. On nas smatra opasnim osvajačima,
da ne kažem podanicima samog nečastivog.
— Dok nam dolazi u svojstvu posjetioca, mi mo¬
ramo ostati mirni.
Uto je s druge strane voñe Crnorizac brzim ko¬rakom krenuo duž obale.
Meñu smaragdnim prelijevi-ma stabala njegov se vitak i visok lik gibao
hitrinom neuobičajenom u tom kraju koji se činio kao da ga je pritisla i kao
da je več utonuo u izmaglicu sumraka ispunjenog čeznutljivošču. Taj je lik
pripadao Čovjeku mladom i punom životne snage, čovjeku koji ravno ide
svom cilju ne obaziruči se na zapreke, baš kao da ih i ne vidi.
Približivši se logoru, načas ga je nestalo s vida. činilo se kao da je teška
tišina pritisnula logorske vat¬re. Zatim su čuli zvuk koraka španjolskog
vojnika obuvenog u čizme, a odmah iza njega pojavi se visoki
9
orni lik, tako reči, nadohvat ruke, meñu baršunastoiB krošnjom vrba.
— Pa to nije on — promrsi Pevrac izmeñu zubi. — Pa to nije otac Orgeval!
Gotovo je bio razočaran.
Pridošlica je bio visoka rasta*! vitka lika. Izgle¬dao je vrlo mlad. Ako se
ima u vidu da naukovanje u isusovačkom redu traje prilično dugo, njemu
nije moglo biti manje od trideset godina. Uza sve to, iz njega je izbijala neka
nesvjesna ljupkost dvadesetogo¬dišnjaka. Imao je plave kose i bradu, a oči
gotovo bezbojne. Lioe bi mu bilo blijedo da ga nije sunce, taj neprijatelj
ljudi njegove puti, obdarilo tamnim pjega¬ma po čelu, obrazima i nosu.
On se ukipi primijetivši grofa i njegovu ženu. Stoječi tako na par koraka od
njih trenutak ih je netremice posmatrao položivši jednu od svojih mršavih i
nježnih ruku na križ što mu je, viseči o vratu na ljubičastoj vrpci, počivao na
grudima, dok se drugom podupro o štap čija je jabučica bila ukrašena
sre¬brenim križem.
Na Anñeliku je napravio dojam vrlo otmjene oso¬be poput onih vitezova ili
ratobornih arhanñela što ih se viña po prozorima francuskih katedrala.
— Ja sam otac Filip de Guerande — izjavi isu¬
sovac ljubaznim glasom. — Pomočnik sam oca Seba-
stijana Orgevala. Doenavšt da ste krenuli niz Ken-
nebec, gospodine grofe, moj. mi je pretpostavljeni
naredio da vas u njegovo ime pozdravim.
. — Zahvaljujem mu na dobrim namjerama — otpovrne de Pevrac.
Španjolcu što se pod ufñcajem isusovčeve pojave bio sasvim ukrutio, grof.
dade znak da se udalji.
— 2ao mi je, oče, što vam ne mogu pružiti neko
bolje gostoprimstvo no što je ovo logorsko. Meñutim,
vjerujem da ste naviknuti na ovu vrst neudobnosti.
Hočete li da se približimo vatrama? Dim če nas do¬
nekle zaštititi od komaraca. Čini mi se da je jedan od
važe brače kazao kako u Americi nije potrebno na-
10

vlačiti na sebe kostrijet jer komarči i razni drugi kukci u potpunosti

zamjenjuju patnje što ih ona nanosi. Isusovac se osmjehne.
— Sveti otac Breboeuf je autor te šale — prizna
na kraju.
Posjedaše nedaleko skupine koja se užurbano'pri¬hvatila priprema oko
večere i prenočišta.
Ali ipak nešto postrance.
Joffrev jedva primjetnim stiskom ruke zadrži An¬ñeliku koja se htjela
udaljiti. Želio je da i ona pri¬sustvuje razgovoru. Ona sjedne pokraj njega na
oveču stijenu obraslu mahovinom. Njoj je, zahvaljujuči nje¬nu ženskom
nagonu, bilo odmah jasno da se otac Guerande pravi kao da je ne primječuje.
— Predstavljam vam svoju suprugu, groficu
Pevrac de Morens d'Irristru — reče Joffrev ljubaznim.
i vedrim glasom.
Mladi isusovac kimne glavom u smjeru gdje se nalazila Anñelika. Učinio je
to hitro, gotovo meha¬nički. Nakon toga se okrenuo i pogled mu se izgubi
na glatkoj površini vode koja je bivala sve tamnija i u čijim su se dubinama
palili odsjevi brojnih crve¬nih vatara što su gorjele na obali.
Tamo sučelice, Indijanci što sa doveli isusovca spremali su se na prenočište.
De Pevrac predloži da ih se pozove da se zajed¬nički okrijepe smetinom i
purama što su se več pržile na žaru, te maloprije ulovljenim, lososima što su
se, obloženi liščem, pirjali u pepelu.
Otac Guerande niječno odmahne glavom napo¬menuvši da su Kennebasi
vrlo nedruželjubivo indi¬jansko pleme. Oni se ne žele miješati sa strancima.
Anñelika se odjednom sjeti Rose-Anne, male En¬gleskinje koju bijahu
poveli sa sobom. Potraži je oči¬ma i ne opazi je. Kasnije je doznala da ju je
Cantor, čim je primijetio isusovca da dolazi, odveo da je ovaj ne bi vidio. On
je, prebiruči.po gitari da bi zabavio djevojčicu, strpljivo čekao u cestaru, da
se razgovori s isusovcem završe.
11

— Znači — najzad se javi otac Gueranñe — vi

ste proveli zimu usred Appalaches planina, gospodine?
Jeste li patili od skorbuta? Je li vas mučila glad?
Jeste li izgubili kojega od svojih ljudi?
— Nisam, niti jednoga! Bogu neka je hvala!
Redovnik se trgne. Na usnama mu se pojavi os¬
mijeh čuñenja.
— Mi se veoma radujemo kad čujemo da hvalite
Gospoda, gospodine de Pevrac. Pronose se glasovi da
ni vama ni vašim ljudima nije stalo do pobožnosti. Da
vi vrbujete za sebe ljude bez obzira da li su krivo¬
vjerci, ravnodušnici, razbludnici. Priča se da meñu
njima ima i takvih kojima je oholost sasvim smutila
glavu, koji se ne sustežu da svakom prilikom hule i
proklinju Boga — neka je blagoslovljeno njegovo sve¬
to ime?
Pokretom ruke isusovac odbije vrč svježe vode i zdjelicu s pečenicom čime
ga je ponudio Yann La Couennec, mladi Bretonac koji je kao štitonoša
slu¬žio kod grofa, de Pevraca.
„Bal Šteta", pomisli Anñelika koja očito nije gajila osječaja poštovanja
prema isusovcima, „ove isusovce ne možeš preñobiti jelom i pičem... Nekad
se otac Masserat pokazao večim rnekušcem."
— Okrijepite se, oče — de Peyrae ponudi gosta.
Isusovac odmahne glavom.
— Mi smo jeli u podne. To nam je dovoljno za
čitav dan. Ja jedem malo. Kao Indijanci... Ali vi
niste odgovorili na moje pitanje, gospodine... Da li
vi namjerno vrbujete ljude meñu svijetom koji se
protivi naučavanju Crkve?
— Istini za volju, oče, ja tražim od svakoga ono¬
ga koga uzmem u službu da zna kako treba rukovati
oružjem, sjekirom i čekičem, tražim da je otporan
na zimu, na glad, na napore i borbe, ukratko da se
zna suprotstaviti svim nedačama, i to bez prigovora,
da mi je vjeran i potčinjen za vrijeme dok traje naš
ugovor, tražim da izw?iva Sto bolje umije naloge koje
mu povjerim. Ali siko je uz to pobožan i bogoboja¬
zan nimalo se tome ne protivim.
12

— Uza sve to, vi niste podigli križ niti u jednom

naselju koje ste osnovali.
Pevrac ništa ne odgovori.
Odsjevi na blistavoj površini vode što ih je stva¬ralo sunce na zalazu kao da
su palili u njegovim očima malko podrugljivo svjetlo, vrlo dobro poznato
Anñeliki. Meñutim on nije gubio strpljenje i izgledao je nadasve prijateljski
raspoložen.
Isusovac je bio tvrde glave.
— Smatrate li da meñu vašim ljudima ima tak¬
vih koje bi taj znak, taj prekrasan znak ljubavi,
žrtve, taj znak, rekoh, mogao povrijediti, mogao čak
razgnjeviti?
— Možda.
— Ako meñu vašim svijetom ima biča, kao Sto
mi se crni da bi mogao biti ovaj mladi čovjek otvo¬
rena i poštena lica što me je ponudio jelom, biča koja,
sječajuči se-svog djetinjstva ispunjenog pobožnošču,
gaje u svojim srcima ljubav za taj znak uskrsnuča,
vi, biste ih namjerice ostavili bez pomoči njihove sve¬
te vvj ere?
— Ljudi su uvijek prisiljeni na razna odricanja
čim pristanu da žive s raznolikom družinom, u teš¬
kim prilikama i ponekad na vrlo ograničenom pro¬
storu. Nisam ja pozvan da vam skrečem pažnju na
to koliko je ljudska narav nesavršena i da je potreb-
mo praviti ustupke da bi se živjelo u slozi,
— Ne iskazivati smjernu pokornost Stvoritelju i
ne utjecati mu se molitvom čini mi se da su to kraj¬
nji ustupci i, ako baš želite znati, grešni ustupci. Pa
nije li to razlog što vi, gospodine de Pevrac, tako ne¬
znatnu važnost pridajete duhovnoj pomoči? Rad bez
božanskog blagoslova koji ga okrepljuje, ne znači ni¬
šta. A što su djela bez božanske milosti koja ih pos¬
večuje? Ništa! Prazna omotnica! Vjetar! Ništavilo! A
božanska milost ne može biti podijeljena nikome tko
ne priznaje Boga za gospodara svih svojih čina, tko
ne poštuje njegove zakone, tko mu u svakidašnjim
molitvama ne nudi plodove svojih napora.
13

— Pa ipak, apostol Jakov je pisao: „Jedino su

djela važna..."
De Peyrac ispravi malko svoja prsa koja kao da se bijahu ispraznila pod
bremenom razmišljanja. Iz jednog džepiča svojega prsluka od kože izvuče
ciga¬ru od smotanog lišča i zapali je na ugarku što mu ga je žustro pružio
mladi Bretonac, koji se odmah potom neupadljivo povukao.
Filip de Guerande dočeka taj grofov citat hlad¬nim i lukavim osmijehom,
osmijehom protivnika koji odaje priznanje dobro odmjerenom udarcu. Ali
on ne pokaza da se s njim slaže.
Anñelika je šutjela i nervozno grickala nokat svog malog prsta. Sta taj
isusovac misli o sebi? Kako se usuñuje tim tonom obračati Joffrevu de
Pevracu? Ali u isto vrijeme zapljusnu je sječanja iz njena djetinj¬stva, iz
vremena provedenog u samostanu, mučna sje¬čanja, o podložnosti što ju je
svako svjetovno biče os¬ječalo prema svečenstvu,'a bilo je i očito i poznato
da se isusovci nikoga nisu bojali, pa čak ni kralja ni pape. Oni su osnovani
da bi obučavali i na uzdi držali silnike ovoga svijeta. Zamišljena, promatrala
je svojim velikim očima isusovčevo ispijeno lice te ju je ova njegova
nenadana i neobična posjeta usred američke šume sjetila prastarih mora koje
su mučile Stari svijet: strah od svečenika, predstavnika mistične mo¬či.
Zatim joj oči skrenu ik licu njena muža i ona olakšano odahne. Jer on je
uvijek izmicao i uvijek če izmači toj vrsti uticaja. On je bio sin Akvitanije,
nasljednik nekakvog slobodoumnog poimanja bivst-vovanja, bio je potomak
pradavnih vremena i pagan-skih civilizacija. On nije bio sazdan od iste tvari
kao ona i taj isusovac, on nije bio nepokolebljivo privr¬žen vjerovanju, on
mu je izmicao. Zato ga je i ljubila onako ludo. Čula je kako odgovara
jednoličnim gla¬som:
— Oče, kod mene se moli svatko po svojoj volji,
a što se drugih tiče, ne činf li vam se da ih dobro
obavljen rad oplemenjuje? •
14

Isusovac je nekoliko trenutaka razmišljao, a on¬da polako odmahne glavom.

— Ne, gospodine,' ne. Lako je u tim opasnim i
glupim zastranjivanjima prepoznati mudrovanja koja
bi se htjela odijeliti od crkve — reče a potom nastavi
drugim tonom. — Vi ste iz Akvitanije. U Kanadu ili
Akadiju doselilo je dosta vrijednog svijeta iz vašeg
kraja. U Pentagouetu barun Saint-Castine je očistio
od Engleza čitavu obalu Penobcota. On je pokrstio
poglavicu Etchevininsa. Indijanci ga smatraju članom
svog plemena.
— Istina, Castine je moj susjed u GouldsboroU;
Poznam ga i cijenim — reče Peyrac.
— Koga još od Gaskonjaca imamo u našoj kolo¬
niji? — ponovo če otac de Guerande dobrodušno ras¬
položen. — U Vauvenatu, na obali rijeke Saint-Jean
smjestio se...
— Jedan gusar koji je proizišao iz moje škole.
— Može biti! On je vrlo privržen francuskoj stva¬
ri i najbolji je prijatelj gospodina de Villedavrava,
guvernera Akadije. Na sjeveru, u Cataracouiu, živi
gospodin de Mors'ac. Na kraju, treba njima nadodati
i ime našega ljubljenoga guvernera, gospodina de
Frontenaca.
Peyrac je mirno pušio. Činilo se kao da kimanjem glave prati isusovčevo
izlaganje. Anñelika nije mo¬gla prodrijeti u njegove misli. Izmeñu caklastog
lišča golemih hrastova koji su se nadnijeli nad njima, pro¬bijala se svjetlost
sumraka kroz guste zelene krošnje poprimivši pri tom zeleni odsjaj koji je
davao licima blijedu boju i isticao sjene. Obalu je sada preplavila zlatna, a
dražicu kositrena boja. Nekom čudnom ig¬rom vode i neba, bilo je vidljivije
nego maloprije. Lipanjske su večeri bile blizu, uskoro če sumrak pro¬drijeti
duboko u noč i s njom dijeliti njeno carstvo, uskoro če nastupiti godišnje
doba kad i ljudi i živo¬tinje tek nekoliko sati posvečuju snu.
Na vatru su nabacane goleme crne gljive, osu¬šene i okrugle poput lopti.
Izgarajuči, one su širile
15

oštar i šumski miris koj; je imao tu dobru osobinu da razgoni komarce. S tim
se mirisom miješao miris du¬hana što se dimio sa svih lula. Skrivena na
obali Ken-nebeca, dražica je bila ispunjena maglom i mirisima. Anñelika
prijeñe rukom preko čela i načas prste zarije u bujnu pozlačenu kosu,
oslobodi vlažne slje-poočice u nastojanju da se malko osvježi i da se
os¬lobodi brige. Njene su se zjenice sa živim zanimanjem zaustavljale sad
na jednom sad na drugom čovjeku. Njihov je razgovor pratila vrlo pažljivo,
poluotvore¬nih usana. Meñutim, bila je zatečena onim što se krilo iza
njihovih riječi Uto otac de Guerande prijeñe u
napad:
— Možete li mi objasniti, gospodine de Peyrac,
kakvom slučaju treba pripisati, ukoliko vi niste nepri¬
jateljski raspoloženi prema Crkvi, to što su svi čla¬
novi vaše naseobine u Gouldsborou hugenoti?
— Vrlo rado, oče. Pa slučaj me je zaista naveo
jednoga dana da bacim sidro u blizini La Rochellea,
i to baš u trenutku dok je ova šačica hugenota bje¬
žala ispred kraljevih dragona kojima je bilo nareñeno
da ih pozatvaraju. Ja sam ih ukrcao na brod zato da
ih istrgnem sudbini koja mi se činila strašnom. Pri¬
mivši ih jednom na brodu, nisam znao što bih s njima
te sam ih doveo u Gouldsboro da obrañuju moje po¬
sjede i tako mi plate prijevoz.

— A zašto ste ih istrgli pravdi francuskoga kra¬

lja?
— A zar ja to znam? — otpovme ñe Pevrac po-
prativši te riječi neusiljenim pokretom i svojim, kao
obično, zajedljivim osmijehom. — Možda zato što je
u bibliji napisano: Onoga tko je osuñen, onoga koga
vode u smrt, spasi ga!
— Vi se služite citatima iz biblije?

— Pa biblija je sastavni dio svetih knjiga.

— Samo Sto je, po mom mišljenju, opasno zara¬
žena jevrejskom vjeroispoviješču.
— Pa to je očito — odgovori de Pevrac i prasne
u smijeh.
16

Na veliko Anñelikino iznenañenje otac se de Guerande takoñer nasmije. lik

mu je sada izgledao manje napet.
— Pa da, očito je — ponovi isusovac priznajuči
time glupost koju je sam izrekao — ali, gospodine,
danas Sveto pismo naprosto vrvi od zabrinjavajučih
pogrešaka i naša je dužnost da s podozrivošču motri¬
mo na sve one koji se neoprezno na njih pozivaju.
Načas se zaustavi, a onda upitai.
— Gospodine de Pevrac, tko vam je dao povelju
kojom ste stekli prava na zemlju u Gouldsborou? Nije
li vam je dao francuski kralj?
— Nije, oče.
— A tko onda? Da vam je nisu dali Englezi iz
Zaljeva Massachusettsa koji se nemajuči na to pravo
smatraju gospodarima ovih obala?
De Pevrac spretno izbjegne aamku.
— Ja sam sklopio savez s Abenakisima i Mohi-
kancima.
— Svi ti Indijanci su podanici francuskog kralja.
Večina ih je pokrštena i oni nisu smjeli ni u kom slu¬
čaju preuzeti takve obaveze a da o tome ne obavije¬
ste 'gospodina de Erontenaca.
— Pa onda i ih vi o tome obavijestite...
Njegovo je ruganje počelo biti zajedljivo. Grof
se na neki poseban način okruživao dimom što je sukljao iz njegove cigare, a
to je bio znak po kojemu se moglo zaključiti da je postao nestrpljiv.
— Pa čini mi se da moji ljudi u Gouldsborou nisu
prvi hugenoti ikoji su kročili nogom na ove obale.
Gospodina cta Montsa je nekad poslao ovamo kralj
HenriklV.
— Pustimo na miru prošlost. Što se današnjice
tiče, evo vas tu bez povelje, ,bez dušobrižnika, bes
vjeronauka, bez narodnosti. Vi ste bacili oko na ova
krajeve i vi sami več posjedujete više stanica, trgo>-
vačkih punktova i stanovništva nego čitava ETrancu-
ska koja je več dugo vremena njihov vlasnik. Vi sami,
vi sami u jednom liku. Je li to dobro?
17
2 Anñelifca u Iskušenju VUC

Bey*ac napravi pokret kao da se sa svim tim slaže.

— Vi sami — ponovi isusovac čije oči boje ahaita
iznenada sijavnuše. — Oholost! Oholost! To je neokajiv
grijeh Luciferov. Nije li istina da je on htio biti sličan
Bogu? On je cijenio samo svoju veličinu i svoje cšt-
r'oumlje! Da nije to možda i vaš nauk?
— Strepim od pomisli da gradim svoj nauk na
tako strašnom uzoru.
— Vi izmičete, gospodine. Pa ipak onaj što je
sam htio dokučiti sve znanje ovoga svijeta i za svoju
vlastitu slavu, Ikakvu je sudbinu doživio? Buduči da
je bio samo početnik u umiječu vračanja, izgubio je
nadzor nad. svojim znanjem, i to je bio smak svije-
tova.
— I tako se Lucifer zajedno sa zlim anñelima
strmoglavio u zvjezdanoj kiši — prošaputa grof de
Pevrac. — I sad su se pomiješali sa zemljom zajedno
s& svojim tajnama. Mali nacereni duhovi koji na dnu
rudnika čuvaju zlato i skupocjene kovine. Vama si¬
gurno nije neznano, oče, vama koji ste, nema sumnje,
proučavali tajne Kabbale, kako se u tajnovitom je¬
ziku zovu čete demona što ih tvore ti sitni dusi, ti
dusi zemlje?
Svečenik se ispravi i zagleda se u grofa iskri¬čavim pogledom u kojemu se
miješalo nepovjerenje s nekom vrsti zahvalnosti čovjeka upučenog u ma-
— Pratim vaše izlaganje — odgovori isusovac
sporim i sanjalačkim glasom. Ponekad se zaboravlja
da eu se neki nazivi, koji su nekad označavali neke
od ñavoljih četa, sasvim utopili u običnom govoru.
Tako su duhovi vode, ili vile i vilenjaci, tvorili .četu
pohotnika, duhovi zraka, četu silfa, domači duhovi,
četu plašLjivaca, dok su se duhovi zemlje, ti nakazni
patuljčiči zvali...
— Buntovnici — reče de Pevrac smješkajuči se.
— Istinski sinovi nečastivog — promumlja isu¬
sovac.
18

Anñelikine su oči, u strahu, promatrale sad jed¬nog sad drugog sugovornika

tog neobičnog razgovora.
Gotovo nesvjesno stavi svoju ruku na muževljevu da bi ga upozorila na
opreznost.
Da ga upozori! Da ga zaštiti.' Da ga zadrži...! Usred američke šume
prikradale su se iste prijet¬nje kao nekad u tuluiškoj palači. Inkvizicija! A
Joffrey de Pevrac se smješkao istim onim podrugljivim osmi¬jehom koji je
isticao brazgotine njegova izranjehog lica.
Isusovčev pogled okrzne mladu ženu.
„Hoče li on kazati, sutradan kad se vrati s po¬hoda u indijanski kraj: Jest, ja
sam ih vidio! Oni su upravo onakvi kakve su nam Ih opisali! On, čovjek
opasna i istančana duha, a ona žena lijepa i putena kao Eva, pokreta
neobično slobodnih, nigdje viñe-nih...
„Hoče li on kazati: — Jest vidio sam ih kako stoje na obali rijeke a likovi im
se odražavali u plavoj vodi Kennebeca, vidio sam ih (kako stoje meñu drve-
čem. On, crn, tvrd i podrugljiv, ona sjajna. Vezani su jedno s drugim/ čovjek
i žena, vezani nekim ugovo¬rom ... Oh o kakvom li se to ugovoru radi? —
reči če on tresuči se ocu Orgevalu.
,,I ponovo če močvarna 'groznica tresti tog jadni¬ka kojega je tako često
napadala. — Jest, vidio sam ih. Dosta dugo sam se zadržao s njima. Obavio
sam zadatak što ste ga pred mene postavili i iskušao srce tog čovjeka...
Meñutim, sad sam potpuno srvan."
— Vi ste ovamo došli da tražite zlato! — reče
isusovac suzdržanim glasom. — I vi ste ga pronašli...!
Vi ste došli ovamo da ljude u ovim primitivnim i još
netaknutim krajevima natjerate da se klanjaju zlat¬
nom teletu...
— To sad prvi put čujem. Još me nisu optuži¬
vali radi idolopoklonstva!*— otpovme de Pevrac pras-
nuvši u veseli smijeh. Oče, zar ste zaboravili da je
još prije sto pedieset godina patar Tritheim propo¬
vijedao u Pragu kako je od zla.ta bila sazdana duša
prvog čovjeka?
* 19

— Ali cn je isto tako tvrdio da zlato, u biti raña,

porok i zlo! — otpovrne žustro isusovac.
—. Uza sve to, bogatstvo daje moč i može biti od velike koristi ljudima. Vaš
red je to shvatio od prvog dana svog osnivanja, čini mi se, stoga je on i
postao najbogatijim redom, na svijetu.
Kao što je več u više navrata uradio otac Gueran-de i sad promijeni tok
razgovora:
— Ako ste Erancuz, zašto niste neprijatelj En¬
gleza i Irokeza koji bi htjeli uništiti Novu Francu¬
sku? — upita.
— Svañe koje vas tjeraju jedne na druge pra¬
starog su porijekla, a staviti se na bilo čiju stranu,
čini mi se da bi bilo isuviše mučno a da bih se s tim
mogao pomiriti. Badije ču pokušati da sa svima živim
u prijateljstvu i, tko zna, možda ču na taj način na¬
metnuti mir...
— Vi nam možete nanijeti mnogo zla — nato če
mladi isusovac napetiin glasom u kojemu je Anñelika
osjetila podrhtavanje prave tjeskobe — Oh, zašto —
poviče — zašto niste podigli lariž?
— Križ je znak protuslovlja.
— Zlato je bilo začetnik mnogih zločina.
— Križ takoñer — otpovrne grof de Pevrac ne¬
tremice ga gledajuči.
Svečenik se sasvim uspravi. Odjednom je kao krpa problijedio te su sunčane
opekotine kojih je tragove nosio po čitavom licu izgledale sada kao žive
rane.
Na njegovu mršavom vratu koji se kočio iznad bijelog ovratnika, jedinog
ukrasa na njegovu sumor¬nom crnom, talaru, jedna je žila neobično
nabrekla.
— Na koncu sam doznao vaše uvjerenje, gospo¬
dine — reče muklim glasom. — Uzalud čete tvrditi
da ste gajili prijateljske namjere prema nama. Sve
što su izrekla vaša usta zaraženo je onim duhom po¬
bune 'koji nadahnjuje krivovjerce koje vi posječujete:
vi odbacujete vanjske znakove pobožnosti, sumnjate u
objavljene istine, ravnodušni ste prema njenoj pob¬
jedi nimalo vam nije stalo što če istinska Božja riječ
20

biti zbrisana sa zemlje zajedno s katoličkom crkvom, što je vječna tmina

pritisnula duše!
Grof se podiže i stavi ruku na rame mladom isu¬sovcu. Njegov je pokret bio
bremenit praštanjem i nekom vrstom sažaljenja.
— Neka bude kao što kažete! — reče. A sada
poslušajte oče, što ču vam reči i budite dobri pa pre¬
nesite tačno moje riječi onome tko vas je poslao. Da
ste me došli zamoliti da budem prijateljski raspoložen
prema vama, da ste došli tražiti pomoč za slučaj
gladi ili bijede, ja bih bio spreman da vam priteknem
u pomoč kao što sam radio uvijek otkako se nalazim
u ovom kraju. Ali ako vi tražite od mene da se tor¬
njam odavde sa svojim hugenotima i svojim gusa¬
rima, onda vam ja odgovaram: ne! Ako ste došli ova¬
mo s tim da od mene tražite da zbog nekih principa,
bez ikakva izazova ubijam Engleze ili se borim protiv
Irokeza, onda vam ja odgovaram: ne! Ja ne pripadam
vama, ja ne pripadam nikome. Ja nemam vremena
i ne smatram korisnim .prenašanje u Novi svijet mi¬
stične svañe Staroga. .
— Je li to vaša zadnja Tiječ?
Pogledi im se ukrstiše. •
— Nema sumnje, ovo nije moja posljednja riječ
¦—prošaputa de Pevrac osmjehnuvši se.
— Za nas jest!-
Isusovca nato nestane u sjeni stabala,
— Nije li ovo objava rata? — upita Anñelika
podigavši oči prema svome mužu.
— Svi su izgledi da jest.
On se osmjehne i položi ruku na AnñeliMnu kosu i blago je pomiluje.
— Ali ovo su tek prve čarke. Bit če potrebno da
se sastanemo s ocem Orgevalom. Pokušat ču tu nam¬
jeru sprovesti u djelo. A zatim... da, da.... svaki,
daljni dan predstavlja pobjedu za nas. Goulñsboro
22

je trebao stiči iz Evrope, a iz Nove Engleske trebali su stid dobro naoružani

mali obalni brodovi i novi piačenicL Aiko bude potrebno, otisnut ču se čak
do Ouebeoa sa svojom flotom. Ali zaklinjem se da ču narednu zimu
sprovesti u miru i u jačanju svojih snaga. Napokon, makar mi i bili protivni i
neprija¬teljski raspoloženi prema meni ti isusovci,' ipak je njih samo
nekoliko na teritoriju, koji je veči od fran¬cuskog i španjolskog kraljevstva
zajedno.
Anñelika obori glavu. Uprkos optimizmu i umi-rujučoj logici grof ovih liječi
njoj se činilo da če se bitka odvijati na mjestu gdje su brojke, oružje i ljudi
bili beznačajni prema tajnovitim i nepoznatim snaga¬ma s kojima če se
sukobiti.
Ona je pogañala da on osječa isto što i ona.
— Oh, Bože, isto ste mu išli pričati sve one glu¬
posti — zacvUi Anñelika.
— Koje gluposti, zlato?
— Pa sve ono smjeranje ina. vražiče što nasta¬
vaju utrobe rudnika te o teorijama onog praškog fra¬
tra iz davnih vremena...
— Pokušao sam s njim razgovarati njegovim je¬
zikom. On je pametan momak, neobično nadaren za
učenje. Trebao je več stoput biti profesor i doktor,
do guše nakljukan teološkim i tajnim znanjima koji¬
ma se ovo naše vrijeme ponosi. Gospode! Po što je
on došao .u Ameriku? Ovi če ga divljaci uništiti.
Nimalo uzbuñen več vedar i radostan u duši, de Peyrac diže oči prema
zamračenom svodu što ga je tvorila krošnja u kojoj se nevidljiva ptica
vrpolji¬la. Noč je bila tu, plava, tamna, mašasta, noč koju su parale vatre
logora. Jedan glas iza granja mamio je družinu da se doñe okrijepiti.
Zatim (ponovo zavlada, šuto ja. Ptica hukne blizu Anñelike. Ona. se ta^gne.
— Sovuljaga — reče Joffrev de Pevrac — ptica
draga vračarama.
— Oh, dragi, ne govorite tako, molim vas — po¬
viče bativši mu ruke oko vrata i sakrivši svoje lice u
njegov kožnati prsluk, T- Ne plašite me!
22
On se osmjehne i blago je i strastveno pomilova po brižno počešljanoj kosi.
Htio je nešto reči, objasniti netom izgovorene riječi^ odrediti smisao
razgovora što ga je maloprije vodio s ocem Guerandeom. Ali je uza sve to
šutio jer je znao da su on i Anñelika isto predosječali, isto slutili, na isti
način shvatali svaku riječ spomenutog razgovora. Obojica su znali da je
isusovčeva posjeta, u stvari, značila objavu rata. A vjerojatno su željeli
dobiti neku. izliku za otpočinja-.nje neprijateljstava.
Zahvaljujuči svom izuzetnom znanju, kojim su inače oboružani svi članovi
njegova reda, mladi isu¬sovac je njemu, de Pevracu, mnogo više kazao no
što ¦je i želio. "Treba im odati priznanje, oni znaju up¬ravljati ljudskim
bičima. Posjedovali su oni i druga oružja, posebne neke vrste, čiju snagu
grof nije ni¬malo potcjenjivao.
Neprimjetno je dobro raspoloženje Joffreva de Peyraca splasnulo a da
naizgled nije bilo razloga za to. Meñutim, on se, u stvari bojao za nju,
Anñeliku, svoju ženu.
Čvrsto je stisne uza se. rivakog dana, svake večeri, žudio je za tim da je
stišče, da je ohavije rukama kako bi se osvjedočio da je ona zaista tuy da je
nikakva nevolja ne može zadesiti u zaklonu napravljenom od njegovih .ruku.
Htio je govoriti, ali je. radije šutio jer se pobojao da1 če njegove riječi
pobuditi strah u njenoj duši.
Jedino reče:
— Mala nam Honorina nedostaje, zar ne... ?
¦Ona to potvrdi pokretom svoje oborene glave još
¦(nježnija u svojim čuvstvima zbog te njegove prim¬jedbe. Proñe neko
vrijeme, a onda ona upita:
— Je li ona sigurna u Wapassou?
— Sigurna,.zlato moje'— potvrdi on.
23

GLAVA II
Otac Guerande je prenočio zajedno s Indijanci¬ma. Odbio je da večera s
bijelcima kada su mu ovi uputili poziv.
Otputovao je u samu zoru a da se nije ni od koga oprostio što se, s obzirom
na njegov odgoj, ne bi moglo drugačije objasniti nego da ga je ispunjao
prezir prema tim ljudima kojima je došao u posjetu.
Jedino ga je Anñelika primijetila, i to u trenutku dok je na drugoj strani
obale nosio svoje stvari. Ne¬koliko se Indijanaca ravnodušno vrzlo oko
nasukanih čamaca. Jutarnja izmaglica se dizala sve do vršaka etabala,
prozirna izmaglica tako da su se zamječivali obrisi stvari i ljudi i njihove
sjene. Obilna je rosa svjetlucala u providnoj svjetlosti. Nevidljivo je sunce
naviještalo pobjedu nad nočnim magluštinama.
Anñellka je malo spavala. U šatoru koji im je pružio zaklon bilo je prilično
udobno. Ne može se reči da je ležaj od jelovih grana prekritih kožama na
ko¬jima je,ona počivala bio mekan, ali upoznala je ona u svojem životu i
tvrñih.
Od sinoč joj je dušu pritiskao osječaj nelagode.
Uživajuči u svježini rane zore, ona je pred malim zrcalom oslonjenim o
jednu granu četkala svoje duge kose. U isto je vrijeme sebe uvjeravala kako
bi mo¬rala pronači neki način da smekša onog isusovca, da mu smiri srce
napeto pop-ist ratnog luka.
24

Uto ga primijeti kako se sprema za odlazak. Tre¬nutak je oklijevala, a zatim

odloži četku i češalj i spusti kosu po ramenima.
Sinoč, za vrijeme onog razgovora izmeñu isusovca i Jcffreva, njoj je stalno
poigravalo na usnama jedno pitanje, ali za one izmjene strogih, zagonetnih i,
ma-Eje-viže^ opasnih riječi ne doñe u priliku da ga po¬stavi.
A do tog joj je pitanja bilo mnogo stalo.
Anñelika se odluči.
Pridržavajuči rukom suknju da joj se krajevi ne bi vukli po ugašenim
ognjištima i masnim loncima logora, ona se probije ikroz sav onaj indijanski
nered, poñe stazom duž zaljeva rijeke i, uzbunivši pri tom dva bijesna psa
ikoji su režali kao da če iz kože isko¬čiti, ona se približi svečeniku koji je,
odjeven u svoju bijednu odječu, upravo htio otputovat.
On je več prije bio primijetio ku:o prilazi iz¬bijajuči iz lepršave i zlatne
izmaglice. Isti onaj sjajni odsjev što ga je zora stvarala na Ulicu poigravao je
i na mjenoj svjetloj i rasutoj kosi.
Nježnog tjelesnog ustrojstva, otac de Guerande nakon buñenja je vrlo često
osječao prazninu u glavi i ukočenost u tijelu. MakHpomalo prisjetio bi se
Boga i počeo moliti, ali trebalo mu je neko vrijeme da po-veže svoje misli.
Zamijetivši Anñeliku kako se pri¬bližava, on je u prvi mah nije prepoznao te
se sa zaprepaštenjem pitao: tko li to dolazi. Čija je to prilika?
Shvativši najzad da je to ona, grofica de Peyrac, osjeti iznenadan bol u boku.
Usprkos mirnim crtama ajegova licai, namah je osjetila njegov strah i
njegovu nelagodu, osjetila je kako je napetost ovladala čitavim njegovim
bičem.
Ona se osmjehne ne bi li bar malko razvedrila njegovo mlado i ukočeno lice.
— Oče! Zar nas več napuštate?
— Dužnosti moga zvanja me sile, gospoño.
— Oče, htjela sam postaviti jedno pitanje koje me
zaokuplja.

— Slušani vas, gospoño!

— Možete li mi kazati koje sve biljke upotreb¬
ljava otac Orgeval da bi izradio svoje zelene sviječe?
Isusovac se očito nadao svakom, ali ne tom. pi¬tanju. Iznenadjen do največe
mjere, on se posve zbuni. U prvi tren se poboja da Anñelikine riječi ne
sadrže neki skriveni smisao, ali kad mu ubrzo potom bi jasno da se zaista
radi o stvari praktičnoj i veza¬noj za kuču, sasvim izgubi tlo pod nogama.
Odjednom mu sine mozgom da mu se ona ruga. Krv mu navali u lice, ali
odmah dodje k sebi i očajno uze naprezati pamčenje ne bi li se sjetio
pojedinosti koje bi mu pomogle da joj dadne tačan odgovor.
— One zelene sviječe? — mrmljao je.
— Priča se da su te sviječe vrlo lijepe — nasta-
T/ila je Anñelika — i da daju vrlo ugodnu bijelu
svjetlost. Vjerujem da on za njihovu proizvodnju
upotrebljava bobice što ih Indijanci beru koncem lje¬
ta, ali kad biste mi bar mogli navesti ime grma na
kojemu rastu, vi koji poznate dobro jezik Indijanaca,
bila bih vam neobično zahvalna...
— Ne, to vam ne bih znao kazati... Nisu mi
uopče upale u oko te sviječe...
„Jadan mladič, uopče ne posjeduje smisao za ¦stvarnost", mislila je, „on živi
u svojim snovima." Ipak miliji joj je bio takav nego kad se uvlačio u oklop
mističnog ratnika. Ona nazre mogučnost sloge.
— Ta nije to tako važno — nato če ona. — Oče,
nemojte zakasniti — nadoda i pozdravi ga pokretom
glave.
Gledala je kako se s lakočom penje u indijanski čun a da u nj nije unio „ni
pijeska, ni kamenčiča" kao što fe preporučivao otac Brebourf svojini
misionarima. Tijelo oca de Guerandea se pokorilo zakonima pri¬mitivnog
života, -ali njegov duh neče nikada prihvatiti nepodnosiv nered tog života.
„Divljaci če ga uništititi", rekao je de Pevrac. Amerika če ga uništiti. Onaj
du¬gački kostur, čija se mršava hrptenica nazirala ispod iznošene crne
odječe, jendoga če dana upoznati stra¬hote mučeništva. Svi oni umiru kao
mučenici.'

Otac de Guerande baci još jedan pogled prema Anñeliki. Ono što je pročitao
u njenim, očima izmami mu na usne boru ponosa i gorčine.
On se pokušao ironijom obraniti od neobjašnjive samilosti što je zračila iz
nje.
-r- Ako vas pitanje koje ste mi uputili toliko za¬nima, gospoño, zašto
odgovor ne zatražite vi osobno od oca Orgevalea? Zašto ne podjete k njemu
u No-ridgawook?

26

27

GLAVA III
Sada su tri čamca, opremljena jedrima koja je nadimao vjetar s rijeke,
plovila nizvodno Kennebe-com. Na posljednjem odmaralištu prtljag su
pretova-rali iz indijanskih čunova u veče i prostranije čam¬ce. U njih su se
ukrcala tri čovjeka grofa de Pevraca koji su se, pošto su zimu proveli u
Holanñaninovu konaku, ponovo vratili u mali rudnik srebra što ga je ovaj
pretražio prošle godine. I tako su se ljudi i sa¬veznici francuskog plemiča
svuda rojili. I tako se ne¬primjetno velik broj rudara i naseljenika u njegovo
ime smještavao u Down-Eastu.
Pošto je Floiimonña de Pevraca pratio do jezera Champlain u sastavu
karavane de Caveliera de la Salle, Yann se vratio tačno na vrijeme da bi
preuzeo svoju dužnost štitonose grofa de Pevraca na putu do oceana. Donio
je dobre vijesti o grofovu starijem sinu, ali je zato proricao neuspjeh
ekspedicije što je 'kre¬nula prema Mississippiju, i to zato što je voña te
ekspedicije, Francuz Cavelier, imao vrlo prgavu narav.
Drveni čamci snabdjeveni jednim jedinim jedrom nisu mcgli primiti isti broj
ljudi kao i indije~iski ču¬novi 'koji su nekim čudom, u tom pogledu, bili
uvijek prostraniji. Ali se zato ugodnije u njima putovalo.
Yann Le Couennec je upravljao jedrom dok je grof de Pevrac bio na
kormilu. Anñelika je sjedila kraj njega.
Topao i čudljiv vjetar poigravao je njenom ko¬som.
28

Osječala se sretnom.
Zaista, kretanje broda površinom vode nekako se usklañuje sa životnim
poletom duše. Osječaš se slobodan, neuhvatljiv, a ipak si ograničen nekom
vlašču, svojim vlastitim svladavanjem. Uza sve to, živiš pod nekim opojnim
dojmom da si se na neko vrijeme oslobodio svih zemaljskih stega. Rijeka je
bila. široka, obale joj daleke i obavijene maglom.
Bila je sama s Joffrevom. Život joj je bio bogat osječajima, ponekad
krotkim, a ponekad živahnim. Ti su joj osječaji ispunjavali čitavo biče.
Poslije Wa-passoua, poslije svladane zime, srce joj više nije kidao razdor.
Bila je sretna. Sve što je moglo narušiti i po¬remetiti njeno življenje, sve to,
u stvari, i nije dopira-lo do nje. Znala je da je on tu, kraj nje, bila je svje¬sna
da je postala dostojna njegove ljubavi i te su joj činjenice bile važnije od
ičega. On joj je to povje¬rio tamo dolje, na obali Srebrenog jezera dok se
polarna zora nazirala iznad stabala. Bila mu je dru¬garicom, bila je
dodatkom njegova velikog srca, nje¬gova duha bez mjere i granica, ona
puka neznalica,, ona koja je dugo lutala, slaba i smetena, u svijetu bez
sidrišta. Sada je zaista pripadala njemu. Ponovo su postali svjesni srodnosti
svojih duša. Ona, Anñel¬ka — i on, prije svega muškarac i borac, taj čovjek
koji se izdvajao od drugih, oni su sada bili čvrsto povezani, nitko više neče
biti u stanju razbiti njihovu vezu.
Pogledala bi ga načas, vrebala mu lik, njegovo opaljeno lice puno ožiljaka,
obrve što su se mrgodile nad poluzatvorenim očima da bi izdržale iskričavo
svjetlucanje vode. Tik kraj njega a da ga uopče nije dodirivala, njena koljena
kraj njegovih, nepokretni, bili su tjelesno jedno, činilo joj se, i tako je snažno
bilo to njeno uvjerenje da joj je rumen oblila obraze. Sad je on nju motrio
pogledom zagonetnim i ravno¬dušnim.
Vidio je njen skriven profil, zamječivao mašastu oblinu obraza koje su
nemarno bičevali pramenovi zlačane joj kose. Prolječe je njenim, obrazima
udah-
29

nulo novi život. U čitavu njenom liku, punačoom L milom, bilo je

životinjske ljupkosti i ta je ljupkost dolazila do izražaja i kad je bija
nepomična i kad je bila u pokretu.
Zvijezde su blistale u njenim očima, a vrckava joj varnica poigravala na
vlažnim, mesnatim i polu¬otvorenim usnama.
Ubrzo se iza povelike okuke rijeke pojavi žalo i položaj starog naselja. Iz
jednog čuna neki Indijanac uze nekoga dozivati.
Joffrev de Pevrac pokaže prstom crtu stabala koja su bojila blagim tonom
modrine izmaglicu izaz¬vanu žegom.
— Tamo je — reče — Noridgewook... Misija...
Anñelifciino srce odjednom snažno stane tuči. Čvr¬sto stisne zube i zarekne
se da neče napustiti taj kraj a da se prije toga ne nadu licem u lice s ceom
Orgevalom i ne pokušaju diplomatskim riječima ras-prštiti iskrsle poteškoče
i nesporazume koji su po¬budili njegovo neprijateljstvo prema njima.
Dok su tri brodice, nagnuvši se, skretale u smje¬ru žala, ona privuče k sebi
škrinjieu od mekane kože u kojoj je držala razne svoje stvari.
Nije nimalo priličilo gospoñi koja je pripadala visokom francuskom
plemstvu da se isuviše nedotje-rama pojavi pred strašnim isusovcem.
Spretno ugura svoju bujnu kosu pod uštrikanu kapicu koja joj je savršeno
pristajala i svoje dotjeri¬vanje na kraju upotpuni velikim pustenim šeširom
ukrašenim crvenim -perom. Trebalo se maštom poslu¬žiti. Ta živjeia je u
Versaillesu i kralj ju je primao. Trebalo je to staviti pod nos oholom
svečeniku koji se suviše razmetao svojim vezama na dvoru da bi time
zaplašio svoju okolinu.
Zatim navuče svoj haljetak dugih rukava što ga je sama sašila u tvrdjavi od
limburškog sukna modre boje i ukrasila ga ovratnikom i orukvicama od
bijele čipke.
Brodica pristane uz obalu.
30

Yann dohvati granu što se objesila prema tlu 1 pomoču nje izvuče brod na
pijesak.
Da mu žena ne bi ovlažila cipelice i čarape, de Pevrac je uze u naručaj i
prenese je na suho. Držeči je tako u naručju, da bi je utješio, on joj se
susret¬ljivo osmjehne.
Sam rub žala bio je pust, ali su uokrug rasli grmovi rujevine nad kojima su
se nadnimili tanki brijestovi. Naselje je naizgled bilo nenastanjeno več više
godina jer je čitavo mjesto bilo obraslo glogom.
Jedan Indijanac reče da se misija nalazi nešto dalje, u unutrašnjosti.
—i Nema druge, moram popričati načas s tim tvrdoglavim isusovcem —
reče de Pevrac zlovoljno.
— Svakako — složi se Anñelika sasvim obuzeta strahom. Bog ne smije
dozvoliti da napuste to mjesto a da Orgevalu ne istrgnu obečanje da če ih
pustiti na miru.
Dok su, jedni iza drugih, stupali stazom usječe¬nom u zelenu travu, pratio ih
je miris rascvjetalog gloga, miris divan i opojan.
Što su se više udaljavali od obale, to je i vjetar bivao slabiji. Poput olova
teška i nepomična žega pri-tisla zemlju. Sad su mirisi cviječa i peluda
ometali disanje, grozničavim nemirom i nekom nejasnom čež¬njom
ispunjali ljude.
Na čelu kolone su stupala dva Španjolca, na za¬čelju takoñe dva. Nekoliko
naoružanih ljudi je os¬talo kraj brodica da ih čuvaju.
Staza je vijugala kroz mladu šumu, na mjestima uska.i stisnuta izmedju
gustih grmova, a na mjesti¬ma se opet širila izmeñu cestara divlje trešnje i
lijeska.
Hodali su tako gotovo čitav sat. Baš u trenutku fcad su se pirobijali kroz
največi cestar neobično jasni zvuči zvona zatrepere zrakom. Ti su jasni zvuči
letjeli zrakom kao da se naganjaju.
To su zvuči crkvenog zvona — reče jedan iz sku¬pine i zaustavi se. Bio je
ganut. — Sad se sigurno nalazimo u blizini misije.
31

Skupina ljudi iz Wapassoua poñe naprijed. Miris ,sto se šunja u neposrednoj

blizini nastanjenih mjesta dopre do njih. U njemu se osječao ustajali vonj
dima zapaljenih cjepanica i duhana, zagorene masti i ku¬hanog kukuruza.
Nitko im nije izišao u susret. To se nikako nije poklapalo s uobičajenom
znatiželjom Indijanaca uvi¬jek spremnih da se zbog sitnice sjate.
Zvono još nekoliko puta odjekne, a onda umukne.
Nañoše se na ulazu u selo, koje se sastojalo od dvadesetak okruglih
ivigtoama1 prekritih korom bri¬jestova i breza što su okruživali male vrtove
u koji¬ma su, dozrijevale bundeve i tikve usred bujne zeleni svog vlastitog
lišča. Mršava je živad čeprkala tu i tamo. Da nije bilo te živadi, selo bi
izgledalo potpu¬no pusto.
•¦ Napredovali su duž gfavnog puta okruženi tiši¬nom gustom poput
muljevite vode.
Španjolci postaviše cijev svoje velike muškete na rašlje spremni da otvore
vatru na i najmanje sum¬njiv pokret. Njihovi su pogledi vrebali okoliš.
Rašlje su pridržavali lijevom rukom, prstom de¬sne dodirivah, obarač
kresiva, a pazuhom čvrsto ste-gli kundak, i tako se polako pomicali:
naprijed.
Stopu po stopu najzad stigoše na kraj sela, do mjesta,.gdje se nalazila
crkvica oca'd'Orgevala.
Indijanska, koliba

GLAVA IV
Odmah je upadalo u oči da je toj drvenoj crkvici, okruženoj rascvjetalim
grmovima meñu kojima kao da se odmarala, dao oblik vrlo vješt zanatlija.
Znalo se posvuda da ju je otac Orgeval sagradio svojim vlastitim rukama.
U zvoniku što se dizao nad sredinom zdanja još uvijek je podrhtavalo
srebreno zvono.
U grobnoj tišini Joffrev de Pevrac poñe naprijed i gurne vrata.
Gotovo istog trenutka zabliješti ih živa i pokret¬na svjetlost. Usañeni u četiri
srebrena sviječnjaka koji su imali ravnu podlogu, snopovi upaljenih sviječa
svjetlucali su uz lagani šum što je davalo dojam da se tu netko krije.
Meñutim, nikoga nije bilo u unu¬trašnjosti osim tih živih sviječa nježne
zelene boje koje su razbijale polumrak.
Po dva sviječnjaka su bila postavljena sa svake strane glavnoga oltara.
Joffrev de Pevrac i Anñelika poñu naprijed.
Iznad njihovih glava gorjela je sviječa od pozla¬čenog srebra. U njoj je bilo
malko ulja iz kojega je virio upaljeni stijenj.
— Sveti Sakramenat je tu — prošaputa Anñe¬lika prekriživši se.
Grof skine kapu s glave i sagne čelo. Ugodan se miris širio iz zapaljenih
voštanica.
S jedne i s druge strane glavnoga oltara bilo je plastova i misnica, činilo se
kao da su izloženi. Na

3 Anñelika u iskuSenJu Vm

33

njima su blistali zlatni.vezovi i svile, likovi svetaca i anñela raskošno

izvezeni: „Svijetla odječa" nazivali su Indijanci to crkveno ruho i na njemu
zavidjeli svečenicima.
I zastava je bila tu. Sada su prvi put vidjeli tu zastavu o kojoj se posvuda
pričalo,' tu zastavu nato¬pljenu krvlju Engleza,, tu zastavu sa četiri crvena
srca u svakom uglu i mačem položenim preko bijele svile, tu zastavu
zaprljanu u bojevima.
- Tri su vrlo lijepa posvečena vrča, zatim posve¬čena platna obrubljena
srebrom, te močnici biK izlo¬ženi kraj taberhakula iznad kojega je bio
postavljen prekrasan križ što se nosi u procesiji.
Močnik je bio poklon kraljice majke, a'bio je iz¬rañen u prastara vremena.
Taj je kovčežič bio ukrašen sa šest zlatnih pločica na kojima su se
izmjenjivali biseri i rubini. Pričalo se da je u njemu pohranjena treščica
strijele koja je u II stolječu ubila svetog Ser bastijana.
Na kamenoj ploči oltara nalazio se i neki pred¬met koji nije bio previše
uočljiv.
Primaknu se da. bolje vide.
Bila je to mušketa.
Duiga, blistava, lijepa ratna naprava položena na sami oltar. Kao dary kao
izraz poštivanja. . Kao odlučna izjava.
Isti ih je srh podišao. Činilo im se da čuju riječi molitve što ih je onaj kome
je pripadalo to oružje bezbroj puta na tom istom mjestu izgovorio:
„Primi kao pokoru za naše grijehe krv prolivenu
za tebe, Gospodine
„Nečistu krv krivovjernika,
i,Krv žrtvovanog Indijanca,
„Krv iz mojih vlastitih rana što sam je za tebe prolio. Za tvoju slavu, za tvoju
največu slavu...
„Primi muke i napore rata koji vodimo zbog tebe, Gospodine, zbog toga da
zavlada pravda, da tvoji ne¬prijatelji nestanu s lica zemlje, da se. skrši,
neznabo-
34

žac koji te ne priznaje, krivovjernik koji ti se ruga> svi ravnodušni koji ne

mare za tebe. Neka žive samo oni koji tebe služe. Neka doñe carstvo tvoje.
Neka bude slavljeno ime tvoje!
„Ja sam tvoj sluga i pograbit ču oružje i svoj ču život izložiti da bi ti
pobijedio, jer meni je samo do tebe stalo."
Tu strasnu i silovitu molitvu oni su je osjetili u dubini svojih duša tako jasno
da je Anñelikinom du¬šom ovladao neki poseban strah.
Ona „ga" je shvačala. Njoj je bilo posve jasno da je Bog za tog čovjeka bio
Jedini.
Da se bori za svoj vlastiti život? Koje li poruge! Da bi stekao i sačuvao
bogatstvo? Koje H bijede!
Ali za Boga! Divne li smrti i divnog li uloga!
Krv križara, njenih predaka, odjednom joj navali u lice. Sada je poznavala
izvor na kojemu se onaj tko je ostavio to oružje tu napajao željom za
mučeni-štvom i žrtvom.
Zamišljala ga je pognuta čela i zatvorenih očiju, dalekog, kako se oslobodio
svog bijednog i izmučenog tijela. On je tu nudio Gospodu sve napore rata,
sve umore bitke, tegobu pokolja, kad su ruke teške kao olovo od silnih
udaraca, usne suhe bez daha u ubilač¬koj gužvi, on mu je ponudio radost
slavlja, molitve pobjede, on mu je žrtvovao ponos prepustivši svecima i
anñelima zaslugu što su obdarili snagom mišice ratnika...
Neka mušketa Svetog rata, neka taj vjerni sluga bdije ispod nogu Kralja nad
Kraljevima čekajuči tre¬nutak da zagrmi za nj!
O sveto oružje, posvečeno i sveto, sveto, tisuču puta sveto, lijepo u čast
onoga koga služiš i koga bra¬niš, bdij i moli i neka oni koji te motre ne budu
jači od tebe!
Neka oni koji te danas motre shvate tvoj simbol i tvoju poruku koju im
dovikuješ umjesto mene! Anñelika osjeti kako je tjeskoba davi.
* 35

»Pa to je strašno", mislila je, „on uza se. ima anñele i svece, dok mi..."
Izgubljenim pogledom »potraži čovjeka što joj' je stao uz bok, potraži svog
muža i vidjjevši.;ga,: odgovor Je več isklijao VL njenu srcu:
„Mi uza se imamo... Ljubav i Život..."
Pri treperavoj svjetlosti voštanica, bilo je lako uo¬čiti na licu Joffreya de
Pevraca, tog pustolova 'i pro^-kletnika, izraz gorčine i ruganja.
Uza sve to, on je u tom trenutku bio potpuno mi¬ran. Nije htio preplašiti
Anñeliku, nije htio tom do¬gañaju priznati njegovu pravu i mističnu
vrijednost. Meñutim, i on je i ±e kako dobro shvatio poruku izlo- • ženog
oružja.
Strasne li moči! Strašnog li priznanja! Izmeñu vas i mene zanavijek postoji
samo jedno: uništenje!
Izmeñu njega, osamljenika i njih, koji su živjeli pod zaštitom ljubavi, mogao
je postojati samo rat... Rat, vječni rat!
Nema sumnje da ih je on, tamo, u šumi, čela pri¬slonjenog o zemlju, tačno
vidio u svojim mislima, taj! svečenik ratnik, taj isusovac, on je vidio njiH
koji su se opredijelili za radosti ovoga svijeta, vidio je taj" bračni par ikako
stoji pred znakom križa baš kao što su i stajali, vidio je njihove ruke jedne
kraj drugih i spremne da se zgrabe i koje su se u stvari i zgrabile u tišini...

„Gdje li je on?" mislila je AnñelJka, „gdje li?" Tražila ga je tamo iznad

živica i ustreptalih sta¬bala na koja se stuštila žega i sitna, sitna i uzvitlana
prašina.
Jednim pokretom ruke grof de Pevrac objasni drugovima da treba krenuti
natrag prema djeci.
Na pola puta sitna kiša stane padati. Sumom pro¬ñe mrmor.
Mrmoru se šume pridruži udaranje bubnja. Pro¬dorno i daleko.
Pospješe korak.
Kad su stigli do svojih brodica, po rijeci je pra¬skao iznenadan pljusak i
obale su začas nestale e vidika.
Bio je to trenutačan pljusak.
Uskoro se sunce ponovo pojavilo, nekako svježije u opranom krajoliku.
Jedro se polako napne.
Pračene flotiljom indijanskih čunova koji su kre¬nuli u trgovinu, brodice
grofa de Pevraca zaploviše nizvodno i ubrzo iza jednog rta obraslog
cedrovima i gustim hrastovima, nestane Noridgewooka, mjesta gdje je bila
smještena misija.

Topla ñe Pevracova ruka stegne Anñelikine hlad¬ne prste. Još jednom se on

s poštovanjem pokloni pred tabemakulom i polako stane uzmicati povukavši
i nju iz te zažarene i mirisave, iz te barbarske i mistične, iz te usijane
crkvice...
Kad su se našli napolju, morali su se zaustaviti da bi ponovo uhvatili korak s
drugačijim danom, da bi vratili svijetu njegovo sjajno sunce, njegovo zujanje
kukaca, njegove mirise sela.
Španjolci su se bili uznemirili, bili su na oprezu...
36

37

GLAVA V
Na slijedečem odmorištu, dok se podizao logor, Anñelika zamijeti neku
Indijanku kako trči noseči na glavi neki čudan predmet. Naredi vojnicima da
je do¬vedu. Indijanka drage volje pokaže ono što je nosila. Bio je to
ogroman kruh od bijelog pšeničnog brašna. Tog je dana ona dala za nj na
Holanñaninovoj trgo¬vačkoj postaji šest vidrinih krzna, dok je za polič
ra¬kije dala dva krzna od srebrnih Ušica. Sad se vračala u svoj logor gdje je
imala još krzna. Holanñaninova postaja je bila vrlo dobro snabdjevena
robom, tvrdi¬la je žena.
Trgovačka postaja maviještala se zamamnim miri¬som kruha. Indijanci su
bili oblaporni na pšenični kruh. U vrijeme zamjene trgovčev je pomočnik
bez prestanka punio veliku peč od opeka glavama kruha. Postaja je bila
sagrañena na otočiču. Možda ju je njen vlasnik sagradio na tom mjestu
potaknut uzaludnom nadom da če tako izbječi sudbinu ostalih postaja što su
u posljednjih pedesetak godina poosnivane u blizini velikog sela
Houssnpcka1 i što su u više navrata bile opljačkane, spaljene, sravnjene sa
zemljom pod raz¬nim izlikama.
Houssnock nije ni danas obična selendra. Zadržao je ime, a nomadska
indijanska plemena su uvijek za-stajala tu na svojim putovanjima prema
jugu.
U stvari, tu se več osječala plima i oseka. Tu je počinjalo ušče Kennebecai
mada sunjegove prostra-
1 Danas grad Augusta
38

ne, mirne i močne vode, koje su proticale izmeñu Su¬mom obraslih obala,
bile prozirne, po mnogim se zna¬kovima moglo zaključiti, da more nije
daleko.
Tu je zrak bio vlažniji i imao slankast okus. Osim toga, tamošnji su se
Indijanci, Wawenokesi i Kana-basi, umjesto medvjeñom mašču, od glave do
peta premazivali uljem morskih vukova. Tako su oni na¬zivali foke koje su
lovili za zimskih mjeseci na oba¬lama oceana. Snažni vonjevi ribarnice
miješali su se s mirisom toplog kruha i divljim vonjem nagomilanih krzna. I
tako je trgovačka stanica bila okružena či¬tavim mnoštvom vrlo prodornih
vonjeva koji nisu bili baš najugodniji bičima nježnih nosova. Prošlo je več
mnogo vremena otkako Anñelika nije marila za takve pojedinosti. Vreva što
je vladala oko otočiča i bila nalik vrevi u mravinjaku učini joj se dobrim
znakom. Tu če sigurno biti.najneobičnije trgovačke robe.
Cim su brodice pristale uz obalu otoka, svi su se razišli, netko da obavi neki
posao, drugi da kupi kakvu sitnicu. Joffrevu de Pevracu pristupi čovjek
kojega je on vjerojatno poznavao. Dvojica ljudi ot¬počnu razgovor na
stranom jeziku.
— Doñi — reči če Anñelika maloj Engleskinji Rose-Anni. — Najprije čemo
ugasiti žeñ. Vjerujem da čemo ovdje nači svježega. piva. Poslije čemo poči u
kupovinu, kao u Galeriji palače.
One su se dosta dobro sporazumijevale na engle¬skom jeziku jer se
Anñelika, uzevši Cantara sebi za prigodnog učitelja, prilično uvježbala u
tom jeziku. Uostalom, njena štičenica nije bila od mnogih riječi. Na njenu
glatkom i blijedom licu izduljenih vilica opa¬žao se izraz zrelosti i
sanjarskog razbora. Ponekad je izgledala zbunjena i gotovo ružna.
Uza sve to, bila je ona vrlo ljubazna djevojčica jer je u trenutku) svog
odlaska iz Waipassoua bez krzmanja svoju lutku ostavila Honorini. Pa ipak
je mala zaro¬bljenica, koja je bila na umoru, uspjela sakriti tu lutku u svoju
bluzu da ne bi pala u ruke Indijancima.
39

Honorini se svidio dar. U društvu te i pripitomljenog medvjeda ona če

strpljivo čekati na povratak svoje majke.
Usprkos svemu, Anñeliki je bilo neobično žao što mala pametna djevojčica
nije sada bila tu. Ona bi neobično bila uživala u gužvi što je vladala na. tom
mjestu gdje je trgovina bila u punom jeku.
Holanñanin, poslovoña i predstavnik Društva" iz zaljeva Massachusetts
ustobočio se usred dvorišta, u crnim i kratkim hlačamaj kitnjastim i
prašnjavim.
, Držeči pušku u ruci, njom je mjerio omot dabro-vih krzna.
U omotu visokom koliko i cijev puške bilo je če¬trdesetak krzna.
Zgrada postaje bila je skromna izgleda, sagrañena oñ letvica smeñe boje.
. Anñelika i Rose-Anne prodru u veliku dvoranu. Kroz dva prozora
snabdjevena malim rombovima pro-diralo je dovoljno svjetla, ali je uza sve
to u dvorani vladao polumrak i ugodna svježina. Mada su se Indi¬janci tu
uvelike vrzmali i cjenjkali, ipak je tu bilo prilično čisto što je bilo najboljim
dokazom da je go¬spodar tih mjesta imao željeznu ruku i smisla za
or¬ganizaciju.
Na desnoj strani nalazio se dugačak pult s vaga¬ma, utezima, sudovima i
raznim, mjerama u koje se stavljalo bisere i kovnu robu da bi ih se
rasprodalo.
Iznad'i uzduž jednog dijela zidova na brojnim policama koje su bile
postavljene jedne iznad drugih bila je izložena roba meñu kojom je Anñelika
zamije¬tila pokrivače, vunene kape, košulje i rublje, šečer pročiščen i
nepročiščenj mirodije, biškot. Bilo je tu takoñer bačava s graškom, ¦ bobom,
suhim šljivama, bilo je tu posoljene slanine i dimljene ribe.
Na velikom ognjištu od opeke oko kojega je vi-silo kuhinjsko posuñe tiho se
kuhao na nešto žerave, bez.sumnje,' vrlo skroman ručak trgovca1 i, njegovih
pomočnika.
Na rubu nadstrešnice bio je izložen čitav niz vr¬čeva, .pivskih čaša, kupa,
pehara od kositra, a sve je
40

to bilo tu da posluži onima koji su se htjeli osvježitS pivom što je u

otvorenoj bačvi bilo postavljeno na svima pristupačnom mjestu. O rub
nadstrešnice bile su okačene zajimače kojima se svatko mogao poslužiti po
svom čefu. U jednom dijelu dvorane nalazila se točionica s velikim drvenim
stolovima i klupicama te ponekom izvrnutom bačvicom koja je tu bila da bi
poslužila u slučaju navale gostiju ili nekom gostu koji je želio sam piti. Tu je
sjedilo dosta ljudi. Oko njih su lebdjeli oblaci plavičastog dima.
Kad je Anñelika ušla, nitko se ni ne pomače, ali
su se zato sve glave polako okrenule prema njoj i
oči bljesnuše. Pošto je sve oko sebe pozdravila, ona
. uzme dva vrča s nadstrešnice iznad ognjišta. Morala
se što prije osvježiti hladnim pivom.
Ali da bi doprla do bureta s pivom, morala je za¬smetati indijanskog
poglavicu što je, na kraju jednoga stola, dremljivo pušio lulu umotan u svoj
izvezeni ogrtač.
Ona ga na jeziku abenakis pozdravi uobičajenim okolišanjem i poštovanjem
kakvo i pripada Indijancu njegova ranga što je bilo lako uočiti po orlovim
perima zataknutim u crnu punñu.
Indijanac se odjednom trgne iz svog drijemeža i naglo se uspravi.
Oči mu se zažare, zablista ju. Casak ju je pro¬matrao začuñen i u zanosu, a
zatim, pošto je jednu ruku primio srcu, iskorači desnom nogom i pozdravi. je
savršenim dvorskim naklonom.
— Gospoño, što da uradim pa da mi oprostite —
reče na izvrsnom francuskom jeziku. — Nisam se ni
u snu nadao takvoj pojavi. Dopustite mi da se pred¬
stavim: Jean-Vincent d'Abbadis,' gospodar Rasdacqa
i drugih mjesta, barun de Saint-Castine, kraljevski
namjesnik u tvrñavi Pentagouet u ime njegove vlade
u Acadiji.
— Barune, očarana sam time što sam vas srela.
O vama sam več mnogo, mnogo toga čula...
— A i ja o vama, gospoño... Ta nije ni potrebno
da vas oslovim. Prepoznajem vas mada vas nikada
41

nisam vidio... Vi ste lijepa, vrlo lijepa gospoda de Pevrac! Mada sam o vašoj
ljepoti toliko čuo, ipak stvarnost uvelike nadilazi sve što sam u svojoj mašti
mogao zamisliti... Vi ste me smatrali Indijancem... ? Kako da objasnim svoje
neuljudno ponašanje? Zami-jetivši vas odjedared ispred sebe, shvativši
namah tko ste i da ste tu, ostao sam kao uzet, okamenjen i nijem kao oni
smrtnici, oni bijedni zemaljski stvorovi koji¬ma boginje, potaknute tko zna
kakvim hirovima, do¬laze u posjetu. U stvari, jest, gospoño, ja sam znao da
ste vi neizmjerno lijepi, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da je ta vaša ljepota
spojena s toliko ljupkosti i draži. Osim toga;, divnog li iznenañenja za mene
kad sam čuo kako indijamski govor, meni neizmjerno drag, ¦teče preko vaših
usana i kad sam primijetio kako je vaš osmijeh odjednom osvijetlio ovu
mračnu i prostu špilju! Ah; nikad, nikad ja to neču zaboraviti!
— Ah, gospodine, meni je sada posve jasno da ste
vi Gaskonjac! — poviče Anñelika prasnuvši u smijeh.
— Zar .ste me zaista smatrali Indijancem?
—r Pa jasno.
Ona se zagleda u njegovo lice bakrenWe boje na kojemu su sjale punim i
snažnim sjajem dvije crne zjenice, te njegovu kosu i njegovo držanje.
— A sada? —*- upita on odbacivši crveni pokrivač
ukrašen biserima i bodljikama dikobraza u koji se
bijaše umotao.
f Sad je bio'odjeven u uski kaput modre boje koji je bio opšiven-zlatnim
gajtanom i ukrašen oko vrata bijelom čipkom, dakle, u uniformi oficira
pukovnije Carignan-Sallieres. Ali samo je taj "kaput od čitave njegove
odječe pripadao pukovskoj uniformi. Umjesto hlača i čizama imao je na sebi
visoke indijanske na-zuvke i mokasine.
¦ Izazovno se postavivši, podboči se šakom i oholo nadme poput oficira iz
kraljeve pratnje.
— A sada? — ponovi. — Ne izgledam li sada kao
savršen dvoranin iz Versaillesa?
Anñelika odmahne glavom.

— Ne — otpovrmie ona. ¦.— Vaše je objašnjenje

stiglo isuviše kasno, gospodine. Vi meni izgledate kao
poglavica Abenakisa.
— Neka bude! — nato če baron de Saint-Castine
vrlo ozbiljna lica. — Imate pravo.
I sagne se da joj poljubi ruku.
Ta se žustra i vesela razmjena poštovanja i lju¬baznosti obavljala potpuno
slobodno u zadimljenoj krčmi a da nitko od onih što su se takoñer
osvježavali pivom nije okom trepnuo. Što se tiče Indijanaca koji su se u
dvorani nalazili, oni su toliko bili zaokupljeni trgovinom, da čitavom tom
prizoru nisu poklonili ni¬kakve pažnje. Jedan je brojio igle jednu po jednu,
služeči se pri tom magnetom, drugi je iskušavao oštri¬cu noža na rubu pulta,
treči se povukao unatrag da bi izmjerio komad platna. Pri tom je okrznuo
Anñeliku a kad je vidio da mu smeta u poslu gurnuo ju je bez ikakva obzira.
— Potražimo neko drugo mjesto — predloži ba¬
run. — Tu pokraj je jedna soba gdje možemo časkati
na miru. Zamolit ču staroga Josuea Hingginsa da nam
nešto donese da zagrizemo. Je li ovo prekrasno dijete
vaša kčerka?
— Nije, to je mala Engleskinja...
— Tiho! — prekine je živo mladi oficir Gasko¬
njac. — Engleskinja...! Ako se to dozna, izgubit če
glavu, a u najmanju ruku slobodu.
— Ali ja sam je po svim pravilima otkupila od
Indijanaca koji su je zarobili — bunila se Anñelika.
— Vi kao Francuskinja, vi sebi možete dozvoliti
neke stvari — reče Saint-Castine — ali svima je dobro
poznato da gospodin de Pevrac ne otkupljuje Engleze
da bi ih potom priveo pravoj vjeri. Zbog toga vsu ljuti
na visokom mjestu. Prema tome, trudite se da nitko
ne posumnja da je ova djevojčica Engleskinja.
— Pa ovdje ima mnogo stranaca. Nije li gospo¬
dar mjesta Holanñanin, a za njegove pomočnike bih
rekla da su došli pravo iz Nove Engleske.
— To ništa ne znači.
— Značilo — ne značilo, oni su tu.

42

43

— Ali ikako još dugo... ? Vjerujte mi, budite

oprezni. Ah, draga grofice — poviče on i ponovo joj
poljubi vrhove prstiju — vi ste divni i potpuno nalik
biču kakvim vas opisuju!
— A ja sam bila uvjerena da kod Francuza uži¬
vam glas opasnog stvora — otpovrne Anñelika.
— Pa vi to i jeste — potvrdi barun. — Opasni za
one koji su kao i ja suviše osjetljivi na žensku ljepo¬
tu... Opasni takoñer za one koji... Na kraju, reči
ču vam, vi ste sasvim nalik svom suprugu... kojemu
se ja divim i kojega se plašim. Istinu ču vam reči,
napustio sam Pentagouet i pošao prema Kennebecu u
namjeri da se sretnem s vašim suprugom. Nosim mu
ne baš dobre vijesti.
— Da se nije što neugodno dogodilo Gouldsborou?
•— upita Anñelika problijedivši.
— Nije, nije, umirite se. Pretpostavljam da vas
je gospodin de Peyrac dopratio ovamo. Idem. ga za¬
moliti da nam se pridruži.
I odgurne vrata. Ali prije no što je Anñelika, dr¬žeči stalno za ručicu Rose-
Ann, uspjela uči u susjednu sobu neki čovjek bučno upadne u veliku
dvoranu i pojuri prema barunu Saint-Castineu.
Bio je to neki francuski vojnik. U ruci je nosio
mušketu:
— Ovaj put, ovaj put sam siguran, gospodine po¬
ručnice — stenjao je. — Potpalili su ratni kotao...
Nema više sumnje. Taj bih miris prepoznao meñu
tisučama drugih! Doñite, doñite i osjetit čete!
Dograbivši oficira za rukav, gotovo ga je silom izvukao napolje.
— Pomirišite! Pomirišite ovo! — tvrdoglavo je
ponavljao podigavši dug i fruntast nos u zrak, nos
kakav je obično u sajamskih šarlatana. — Osječa se
Osječa se miris kukuruza i kuhanih pasa. Zar zaista ne osječate nikakav
miris?
— Tu se osječa tisuču mirisa — otpovrne Saint-
-Castine prezirno namrštivši lice.
44

— Ali mene ovaj miris ne vara. Kad zrak smrdi,

znači da su oni svi tamo, tamo u šumi, časte se prije
no što če napasti. Jedu kukuruz i kuhane pse! Da bi
se ohrabrili. A onda piju vodu... na svu onu njupažu
vodu — doda prestravljen i izbeči oči poput zaplaše-
nog puža,
U tog je vojnika bilo zaista vrlo blesavo lice. Kad bi ga sajamski šarlatani
predstavili u svom pro¬gramu po trgovima, požnjeli čitavu buru smijeha.
Istina, vjetar je s rijeke donosio neki slatkasti miris koji se probijao iz same
šume, miris indijan¬skih gozbi.
— Taj smrad dolazi odotamo, odotamo — nastav¬
ljao je vikati vojnik pokazujuči prstom razna mjesta
na lijevoj obali Kennebeca. — Vjere mi, ja se ne
varam!
Smiješno neko spadalo taj vojnik! Umotan u svoj modri ogrtač on je svoju
pušku držao vrlo nespretno. Nije nosio ni nazuvaka ni mokasinki, več svoje
teške cokule, koje kao da su još više isticale njegovu ne-zgrapnost, i svoje
debele čarape od platna koje su, buduči da su ispod koljena bile slabo
učvrščene, pa¬dale u naborima što nije baš bilo u skladu s pro¬pisima. . /
— A što se toliko uzbuñujete, Adhemare — reče
mu barun Saint-Castine pretvarajuči se da je zabri¬
nut. — Nije vas trebalo unovačiti u kolonijalnu vojsku
dok se toliko bojite indijanskog ratovanja.
— Ta kazao sam vam da me je u Francuskoj onaj
što novači naljoskao i da sam se potom našao na bro¬
du — zajauče vojnik.
Baš u taj trenutak stiže grof de Pevrac u dru¬štvu Holanñanina i Francuza
koji mu je pristupio pri¬likom pristajanja uz obalu.
Oni su čuli Adhemarove tvrdnje u pogledu rat¬nog kotla.
— Mislim da ovaj momak ima pravo — reče
Francuz. — Mnogo se priča o skorašnjem pohodu Abe-
45

nakisa da bi kaznili bezobzirne Engleze. Hočete li vi, Castine, sudjelovati sa

svojim Ečeminima?
Barunu kao da ne bi drago to pitanje te ne od¬govori. On se nakloni grofu
ikoji mu srdačno pru¬ži ruku.
Sad. grof de Pevrac predstavi svojoj ženi svoja dva druga.
Holanñanin se zvao Heter Boggen.
Drugi je bio gospodin Bertrand Defour. On je sa svoja tri brata bio vlasnik
imanja u tjesnacu, na kra¬ju Francuskog zaljeva.
Kkardijac širokih ramena i grubog lica istesanog u šumi izgorenoj od sunca,
očito več dugo nije imao prilike da svoje poštivanje izrazi nekoj lijepoj ženi.
U prvi mah je izgledao zbunjen, no zahvaljujuči svojoj jednostavnoj naravi,
on se brzo snañe i duboko se pokloni AnñelikL
— E, ovo moramo proslaviti — reče. — De, da nešto popijemo!
Nekakvo krčanje Sto je dopiralo iza njihovih leña natjera ih da okrenu glave.
Vojnik Adhemar je klonuo na okvir vrata. Nje¬gove su oči netremice
promatrale Anñeliku.
— Prokletnica — zamuckivao je — to je ona...
to je ona... ! Ništa' mi niste rekli. To nije dobro.
Zašto mi to niste odmah rekli, gospodine poručnice?
Saint-Castine razdraženo rikne. Dograbi čovu i dobro odmjerenim udarcem
u tur sruši ga u prašinu.
— ðavo odnio ovog glupana! — reče nato dah-
čuči od bijesa.
— Gdje ste pobrali tog čudaka? — upita de
Pevrac.
— Tko bi to znao? Evo kakve vam ljude šalju
iz Quebeca. Oni vjeruju da mi trebamo ljude koji cr¬
kavaju od straha...

— Umirite se, gospoñine Saint-Castine — reče

Anñelika — dodirnuvši mu rukom, lakat u želji da
ga umiri. — Znam što je htio kazati taj jadni čovjek.
— Nije mogla a da se ne osmjehne. — Bio je tako smi¬
ješan s onim. svojim očima koje samo što mu nisu
ispale iz glave. Nije on kriv. Loši glasovi koji kruže
Kanadom, a protiv kojih se ne mogu boriti, potpuno
su ga smutili. Nije on kriv za to.
— Znači, gospoño, vi se niste uvrijedili... ? Zai¬
sta niste? — ponavljao je Saint-Castine lomeči ruke
pretjeranim pokretom kao što to več biva kod južnja-
ka. — Neka su prokleti svi oni slaboumnici koji ko¬
riste vaše udaljavanje s dvora i tajanstvenost koja vas
okružuje i na vaš račun šire budalaštine i uvredlji¬
ve priče.
— Ja sam, evo, izišla iz šume i ja ču nastojati da
te priče opovrgnem. Zbog toga sam i krenula na ovaj
put prema obalama u pratnji svoga muža. Kad se
vratim u Wapassou, treba da čitava Akadija bude
uvjerena, ako ne baš u moju svetost, oh, Bože to ne,.
a ono bar da sam bezazlene naravi.
— Što se mene tiče, ja sam več uvjeren u to —
javi se snažni Defour stavivši ruku na srce.
— Vi ste obojica izvrsni prijatelji — reče Anñe¬
lika potaknuta osječajem zahvalnosti.
Obujmivši rukama ramena obojice, ona se i jed¬nome i drugome
osmjehivala svojim ljupkim osmije¬hom čiju je tajnu posjedovala. Znala je
da je bila u stanju povezati prijateljstvom pravog aristokratu Sa-int-Castinea
i valjanog pikardijskog seljaka koji su postali brača svojom pripadnošču
zemlji lud'1] i div¬ljoj kakva je bila Akadija. De Pevrac ju je p imatrao dok
ih je, smijuči se srdačno, vukla prema vratima.
— Znate li, dragi moji prijatelji — govorila im
je — da ženi nije neugodno čuti da je se smatra ña¬
voljim stvorenjem. U tim se riječima osječa nekakvo
mračno štovanje prema jednoj isuviše često nepri¬
znatoj moči. Jadni Adhemar nije zaslužio da se prema
njemu onako grubo postupi ...

46

47:

A sada, molim vas, ne govorimo više o tome več hajde da okvasimo grlo.
Umirem od žeñi.
U drugoj dvorani postaje oni se smjestiše za sto. Dobro raspoloženi,
razgovarali su o ozbiljnim stvari¬ma, i to o takvim koje bi se mnogima
činile drama¬tičnim, koje su, meñutim, u njihovim ustima dobivale okus
šale i pretvarale se gotovo u smiješne zgode.
Našavši se u veselom društvu Francuza koji su po tome bili nalik
Flamancima, Holanñanin postavi na stol čaše, pivske čaše, vrčeve, pivo,
rum, rakiju i jed¬nu bocu crnog i blistavog španjolskog vina što ga je
nedavno od jednog gusarskog broda koji se bijaše iz¬gubio u ušču
Kennebeca dobio u zamjenu za krzna.

GLAVA VI
Nasmiješena lica Pevrac je jednim uhom slušao razgovor dok je očima
netremice promatrao Anñeliku. Očaran ponovo bogatstvom njene ženske
naravi, sada se sjetio kako je ona nekad, u Tuluzi, jednim jedinim
osmijehom i s nekoliko rijeci, uspijevala vezati uza se njegove najzavidnije
prijatelje koji bi poslije bili sko¬čili u živu vatru za nju. Njemu se činilo da
su, za¬hvaljujuči njenu ženskom iskustvu, sazreli njen živ i razdragan duh,
njeni pokreti puni' otmjenost^ njeni brzi odgovori nabijeni milinom.
Zatim je sebi predoči onakvu kakva je bila pro¬šle godine, u vrijeme kad se
zajedno s rijim iskrcala na ove obale, poslije onog čudnog putovanja Govld-.
sboroa kad su se prepoznali i ponovo pronašli.
Njom su tada vladali nekakvi ganutljivi obziri, njeno je držanje bilo držanje
progonjene žene. Čini¬lo se da ju je nesreča ovjenčala svetošču.
A eto, nije prošla niti godina dana iz nje je pono¬
vo zračila životna radost, ona je ponovo bila sretna.
Bilo je to djelo ljubavi i sreče, i, usprkos nedačama
zime, bilo je to njegovo djelo! >
Zahvaljujuči njemu, ona je ponovo oživjela. Nji¬hovi se pogledi ukrste i on
joj se nježno osmjehne.
Šutljiva i blijeda meñu svim tim osobama punim života, mala je Engleskinja
svojim očima promatrala sad jednog, sad drugog.
Barun Saint-Castin je pričao kako se markiz d'Urville, zapovjednik
Gouldsboroa, uz pomoč huge-

48

4 Anñellka u iskušenju VBI

49

nota iz La Rochelea, odupro dvjema brodovima gusara zvanog Zlatobradi.

Bitku su na kraju odlučile topov¬ske salve s usijanom tanadi. Kad je vatra
planula u njegovu meñupalublju, Zlatobradi se povukao iza oto¬ka. Poslije
toga se potpuno smirio, ali trebalo je biti na oprezu.
Grof upita nisu li se vratila dva broda što ih je on očekivao, jednog iz
Bostona, a drugog, Gcnddsboroa, iz Evrope. Ali sezona je bila tek na
početku. A mala bostonska „jahta" koja je iskrcala ljude Kurt RLtza u ušču
Kennebeca, bila je prisiljena uhvatiti se ukoštac s več spomenutim
Zlatobradim te se u luku vratila veoma oštečena.
— Tu če mi štetu taj lupež stoput skuplje platiti
— izjavi Joffrev de Pevrac. — On ništa ne gubi če-
kajuči. Ako mi ne povrati živog mog Švicarca, doči ču
mu glave. Progonit ču ga do nakraj svijeta.
Defour ispriča kako su ti gusarski gadovi i lu¬peži iz toplih mora preplavili
Francuski zaljev. Znali su da u vrijeme ljeta Sjevernjacima, i francuske i
engleske narodnosti, dolaze brodovi krcati raznom tr¬govačkom robom, te
su stalno lunjali oko njihovih obala da im premetnu brodove, i to uz daleko
manju opasnost nego presretajuči španjolske galione. A da se i ne govori
kako tom svojom, rabotom privlače u Akadiju engleske ratne brodove
kojima je nareñeno da štite ribarske flotilje iz Bostona i Virdžinije.

— Ne treba ni spominjati., gospodine grofe, kako

ti Englezi misle da im je sve dozvoljeno mada nemaju
šta tražiti u Francuskom zaljevu.
A zatim doda kako se upravo spremao na jedno putovanje u trgovačke svrhe
duž obale i kako mu je pala na. pamet jedna dobra ideja.
— Vi ste me tako dobro opskrbljivali hranom i
drugim potrebama prošle godine, gospodine de Pevrac,
u vrijeme kad umalo nisam umro od gladi, da sam,
prolazeči uščem rijeke Saint-Jean, digao šest vojnika
garnizonu u maloj utvrdi Sainte-Marie i poveo ih sa
sobom da vam ih stavim na raspolaganje.
50

— To si nas, dakle, tiy Defoure, obdario onim glu¬

panom u uniformi, onim Adhemarom? — čudio se
barun.
Akadski se trgovac branio:
— Onoga su mi silom ugurali. Čini se da su ga; se
svi htjeli liješiti te je tako prelazio iz mjesta u mje¬
sto obišavši ih sva: i Quebec i Montreal, i Gornje
jezero i Zaljev vručine. Ali su zato svi drugi hrabri
momci koji se znaju tuči.
Pevrac se od srca smijao.
-r- Velika vam hvala, Defoure. Nimalo rie 'prezi¬rem vaš dar od nekoliko
dobrih strijelaca, ali što su kazali o vašoj podvali gospoda de Wauvenart i
vitez de Granderiviere?
— Oni su bili u Jernsegu. S te strane se očekuje
posjeta guvernera Akadije, gospodina de ViUeñavrava.
Zbog toga sam se i otisnuo na ovo skitanje po Zalje¬
vu, treba biti oprezan. Moja če brača dočekati i ugo¬
stiti tog nametljivca — doda prasnuvši u podrugljivi
' smijeh.
— Ali zašto te svoje vojnike niste ostavili u Go-
uldsborou? — upita barun Saint-Castine.
— Oluja me je bacila sve do otoka Matinicus —
Defour odvrati jednostavno. — Poslije toga četiri dana
sam bio zarobljenik guste magle. Stoga sam radije
nastavio prema zapadu. Nije se lako probiti tjesnacem
u Gouldsboro. Mogao sam nabasati i na Zlatobradog.
Ali, kao što vidite, na kraju se uvijek .nañemo.
Pevrac se diže. Htio je vidjeti vojnike. Njegovi drugovi poñoše za njim.
Anñelika je ostala u zamračenoj dvorani. Španjol¬sko je vino bilo izvrsne
kakvoče, ali je malko udaralo u glavu. Eose-Ann je pila pivo. Bila je gladna.
Još Anñelika i njena štičenica ne bijahu izmijenile svoje dojmove o svojim
željama da se nečim dobro okrijepe kadli se ispred njih stvori ljubazan
starčič i položi na stol tanjure s velikim kriškama toploga kruha pre¬mazane
marmeladom od borovnica koje Francuzi zovu mirtili, a kojima su u Americi
obrasli veliki prostori.
51

Ljubaznim ih smiješkom hrabrio da se okrijepe. Nosio je malu bijelu

bradicu, a čitavo mu je lice zra^ čilo dobrotom. Bio je odjeven vrlo
jednostavno: u crni pmsluk i nekakve hlače napuhnute ispod koljena i
po¬malo staromodne, te bijelim i nabranim ovratnikom. Tom svojom
odječom je on Anñeliku podsječao na njena djeda, na vrijeme kad je nabrana
ogrlica bila u modi. Reče im da se zove Josue Pilgrim.
Kad je mala Rose-Anne utažila glad, sjedne po¬kraj nje i uze je ljubazno
pitati tko je i odakle je.
Izgledao je vrlo uzbuñen kad je od nje doznao da joj se roditelji zovu
William i da su porijeklom bili iz Biddeford-Sabaga. Obavijesti Anñeliku da
su se djed i baka Rose-Anne nalazili na obali Andros-coggina, niti trideset
milje daleko od postaje. Indijanci su to mjesto nazivali Newehewanidk, to
jest Proljetna zemlja. Tu su stari William prije desetak godina po¬digli
naselje koje se lijepo razvilo, a na engleskom je to naselje dobilo prilično
obično ime, Brunschwick--Falls. Ti Williami su bili vrlo poduzimljivi ljudi.
Uvi¬jek su sve više prodirali u unutrašnjost zemlje. Več je John William,
sin, napustio Biddeford, vrlo bogatu naseobinu u Zaljevu, da bi osnovao
drugi Biddford na obali jezera Sebago. Sada se zna da su to skupo platili jer
su kao zarobljenici svršili u Kanadu. Iako naselja na obali nisu više bila
sigurna otkako su bu¬jice Indijanaca udarale iz šuma na Engleze, ipak su •se
ljudi uvijek mogli, kad su več prebivali na obali, skloniti na otoke.
Ali on je, Josue, shvačao svijet kao što su ti Wil-liami, jer ni on nikad nije
volio bakalar i uzburkano more. Njemu se više sviñalo promatrati odbljeske
ri¬ječne i jezerske vode ispod stabala i jesti meso div¬ljih purana.
Njemu je bilo deset godina kad je s ocem, trgov¬cem iz Cap Goda, mjesta u
blizini Plvmoutha, došao ovamo i osnovao ovo naselje, Houssnock. Dakle,
kao dijete on se iskrcao iz broda, koji se zvao Mayflower, na potpuno pustu
obalu gdje je polovica doseljenika pomrla več nakon j>rve zime.
52

Pošto je završio tu svoju priču odmjerenim i po¬malo poučnim glasom,

starac ode i uze tražiti nešto iia jednoj polici i ubrzo se vrati noseči guščije
pero, rog s crnilom i komadom tanke brezove kore .nalik per-gameni na
kojoj odmah stade povlačiti nekakve zna¬kove. Bio je to plan uz pomoč
kojega se moglo do¬spjeti do engleskog naselja gdje su živjeli stari Be-
njamin William i njegova žena Sara, djed i baka Rose-Anne.
On zatim objasni Anñeliki kako dotamo nije bilo ni dan puta, ali je trebalo
priječi na desnu obalu Ken-nebeca i onda okrenuti prema istoku.
— To je prava sreča — poviče Anñelika.
Njihova namjera, muža joj i. njena, bila je da djevojčicu predaju njenim
roditeljima, ali to nije bilo-lako ostvariti. Iduči u tJouldsboro, to jest prema
isto¬ku, oni su išli u protivnom smjeru od onog gdje su se nalazila engleska
naselja. Kraj gdje su se nalazili u tom trenutku, a koji su Englezi nazivali
Majneom, a Francuzi Akadijbm, bio je, u stvari, granični kraj. Kennebec je
označavao vrlo pokretnu graničnu crtu, to jest no man's land', zemlju bez
gospodara i bez zakona.
Providnost je htjela da se obitelj njihove štiče¬nice nalazila na. svega
desetak milja od Houssnocka...
Ničiju zemlju
53

GLAVA VH
Kad su se grof i njegovi prijatelji, na poziv Ho-lanñanina koji je želio svoje
najbolje posjetioce tog dana svečano ugostiti, ponovo našli u postaji,
najpri¬je se poveo razgovor o mogučnosti da se djevojčica odvede njenoj
baki i djedu.
Domačin im donese geografske karte.
Uzmu li se u obzir svi zaobilasci, sve staze i bre¬žuljci, trebalo je računati
da če im trebati tri dana da odu tamo i ponovo se vrate u Hbussnock i da
po¬tom nastave prema zapadu i Gouldsborou. Ali Joffrev de Peyrac je ubrzo
otkrio drugo rješenje. Naselje Brunchwick-FaUs se nalazilo na obali rijeke
Andro-scoggin. Buduči da je bila brza i plovna njome se za nekoliko sati
stizalo ck> ušča Kennebeca. Ekspedicija grofa Joffreva de Pevraca razdijelit
če se na dva dijela, od kojih če se jedan, onaj brojniji, kao što je bilo i
predviñeno, spustiti velikom rijekom do njena ušča gdje če ih čekati brod što
im ga je trebao markiz d'Utville poslati u susret.
Dotle če Joffrev de Pevrac i Anñelika u pratnji nekolicine ljudi otiči do
engleskog naselja i, pošto djevojčicu predadu njenoj obitelji, otplovit če
Andro-scogginom do obale gdje če se spojiti s prvom skupi¬nom. Taj
pothvat nije smio trajati više oñ dva dana.
Kad je to zaključeno, gosti se posvetiše „candles--partie"* što ju je u njihovu
čast priredio Pieter Boggen.
Svečanost uz sviječe

U stvari, riječ je o starom napitku koji se pripre¬ma meñu Holanñanima

Novoga svijeta što žive na obalama Hudsona, i to od Novog Amsterdama do
Orangea.
U jedan se lonac ulije dva galona najbolje ma-dere, tri galona vode, sedam
livri šečera, fino mljeve¬ne zobi, raznih mirodija, grožñica, limuna...
To se zatim služi u velikom srebrenom sudu koji se postavi usred stola i
svaki gost nato redom zaimlje sa svojom srebrenom kašikom tu mirisavu
tekučinu.
Ništa nije bolje od toga da pobudi dobro raspo¬loženje i da okrijepi
rastužene duše.
Osim grofa de Pevraca, grofice de Pevrac i njiho¬va sina, prisutni su bili
barun de Saint-Castine, Aka-dijac Defour, desetar garnizona Saint-Jean,
francuski kapetan gusarskog broda s otoka Tortue i njegov du¬šobrižnik.
Holanñanin i njegova dva pomočnika upotpunja¬vali su taj cijenjeni skup.
Anñelika je bila jedino žensko čeljade.
Zahvaljujuči njenu, a isto tako i dušobrižnikovu prisustvu, večera je
proticala u pristojnom raspo¬loženju.
Ali Anñelika, kojoj je bilo stalo do toga da nitko od njih ne požali taj
pristojan ton, znala je raspoložiti ljude i stvoriti takvu atmosferu da se svatko
od njih isticao, svatko zablistao. Istinski je smijeh odzvanjao u trgovačkoj
postaji i miješao se s tajanstvenim zvudma noči i rijeke.
Kad su se razišli, svi su ti ljudi bili dobro ras¬položeni i osječali se
prijateljima. Pustivši Holanña-nina na njegovu otoku, ostali su prešli rijeku
osvijet¬ljenu mjesečinom i povukli se, netko u svoj logor, a netko na svoj
brod.
— Sutra ču doči da vas vidim — šapne barun de Saint-Castine grofu de
Pevracu. — Priopčit ču vam vrlo važne stvari. Večeras spavajmo. Posrčem.
Želim svima laku noč!

54

55
I on nesta u Sumi okružen skupinom Indijanaca koji su poput kakvih utvara
izronili iz mraka da bi ga pratili.
U logoru su straže bile budne. One su u tom po¬gledu dobile stroga
nareñenja od de Pevraca. Radi veče sigurnosti svi su se smjestili u svega dva
šatora. Nitko nije smio ostati po strani za vrijeme noči. Ni grof ni njegova
žena nisu se htjeli te noči odvajati oñ drugih. Houssnock je privlačio ološ
svih šuma. Bilo je tu Indijanaca iz svih krajeva, krštenih s velikim, zlatnim
križem i brojanicama meñu perjem. Mada je tu živio Holanñanin sa svoja
dva pomočnika Engleza, ipak je tu vladala akadska i kanadska Francuska. Ta
je bila šuma, a svim američkim sumama gospodari. Francuz.
56

GLAVA VIII
— Baš šteta — uzdahne Anñelika — postoji li
ljubazniji čovjek od baruna de Saint-Castinea? Volim
društvo Francuza...
— Zato što vam oni udvaraju... ?
Nije im se spavalo. Setajuči obalom, Joffrey je podržavao Anñeliku koja je
posrtala pri hodu.
Odjediared se zaustavi i uhvativši je rukom za obraze, okrene njeno lice
prema sebi.
Na zlatnom svjetlu mjesečine ona je bila rumena i uzbuñena, a oči su joj
titrale pune zvijezda.
Osmjehne se.... nježno, smješkom koji sve prašta...
— Oni vide da ste lijepi, ljubavi moja — šaputao
je. — Iskazuju vam pažnju ... Uživam videči ih pred
vašim nogama. Ja nisam previše ljubomoran. Znaju
da pripadate njihovoj rasi, da ste Francuskinja i oni
se time ponose. I oni su naše rase. To če uvijek tako
biti iako nas oboje otjeraše na kraj svijeta, iako nas
nepravedno hoče odijeliti od svojih. I ja uživam u dru¬
štvu svoje brače Francuza i volim vidjeti u "jihovim
oñvažnim i iskrenim pogledima divljenje kc* ih na¬
dahnjujete. To je luda rasa, vjerujem. Uporna. Mi ta¬
koñer pripadamo toj rasi, ljubavi moja. Pripadamo
zauvijek!
U blizini je čekao mrak ispod grana jedne vrbe. Zajednički uñoše u taj mrak.
Napustili su okrutnu svjetlost mjeseca radi milostive tame. Privukavši je k
sebi nježno je poljubi u usne. Zelja, njihova pri-
5T

sna i uvijak. iznenadna želja nabubri, u njima, uze živjeti izmeñu njih svojim
toplim, svojim vrelim i nezasitnim životom.
Samo što se nisu smjeli zadržati. Uskoro če sva¬nuti. Suma nije imala
obzira. Krenuše natrag sporim korakom.
Hodali su kao u snu sa željom oko sebe kao omo¬tačem, s tom tajnom, tim
valom koji ih je zapljuski¬vao, tom nježnom bolju prekinutog, ali ne i
prestalog zanosa, tog zanosa u kojemu su se miješali osmijesi žaljenja i
sukrivnje.
Anñeliki se činilo da su u Joffrevovoj ruci što joj je lako dodirivao bok
skrivena sva obečanja.
A njega je pokret njene noge što se u hodu trljala
0 njegovu zanosio do bola.
Bit če to za kasnije.
Kad za nekoliko dana stignu u, Gouldsboro. Draž
1 okus odgoñenog užitka. Vrijeme če dotle sporo od¬
micati, nabreknut če od čekanja...
Ponovo su izmijenili nekoliko riječi s ljudima na straži.
Podignuti šatori su bili puni usnulih ljudi.
Anñeliki se nije spavalo, stoga je više voljela ostati napolju.
Sjela je va sam rub vode obgrlivši rukama koljena i naslonivši bradu na njih.
Njene su oči, lutale po zlatnoj površini rijeke.
Široke naslage rijetke magle lebdjele su nad po¬vršinom.
Osječala se sretnom u svojoj ustreptalosti i ne¬strpljenju. Sve je imalo okus
sreče. Zanosila ju je sigurnost ljubavi, zanosilo ju je takoñe i čekanje.
Njihovi su zagrljaji ovisili o njihovu svakidašnjem životu, koji ih. je silio da
dane i dane provode zao¬kupljeni poslovima i strastima ne misleči na ljubav
da bi na kraju jedan pogled, nježni ton glasa izaz¬vali požar, vrtoglavicu,
pohlepnu želju za samočom.
Tada su njom vitlale njene ljubomorne tmine, tada je ona upadala u ono što
je ona nazivala „svojim
58

zlatnim mrklinama", tada se ona prepuštala iznenad¬nom zaboravu svijeta,

pa čak i samog života.
Njihova se ljubav tako cjelovito uklapala u potku njihova bivstvovanja da je
ponekad bila nalik pod¬zemnom zubaru potoka, jedva zamjetljiva melodija,
a ponekad silovitom naletu oluje koja je sve drugo ništila, koja ih je odvajala
od ostalog svijeta, koja ih je potčinjavala svojim zakonima, ali i oslobañala
svih drugih.
Ta je ljubav tokom vremena, tokom dana i noči, mjeseci i godišnjih doba, ta
je ljubav bila njihovom tajnom, kvasac njihove beskrajne sreče i ona je
osje¬čala kako je ta ljubav bez prestanka pali. Bila je kao slatko breme u
dnu križa, kao osječaj klonulosti u predjelu srca, nešto što je gospodarilo
čitavim nje¬nim srcem, kao što dijete gospodari majčinom utro1 bom, kao
božanska tajna tabernakulom. Ljubav...
Željela je da joj Gouldsboro kao i Wapassou bude zaklonom, lukom. Tamo
je bila velika utvrda od balvana podignuta nad samim morem, a u toj utvrdi
soba duga i široka, s prostranim krevetom prekrive¬nim krznima.
U tom je krevetu spavala zajedno s njim. Ponovo če u njemu spavati dok če
oluja u silovitim naleti¬ma razbijati valove o liticu, dok če vjetar zavijati u
svijenima granama tamo na rtu. Pod zaštitom te palače, u grubim, ali čvrstim
kučama hugenota gasit če se svijetla, jedno za drugim.
Ujutro če sve biti čisto i iskričavo. Otoci če bli¬stati kao dragulji u zaljevu.
Poči če u šetnju obalom okružena rojem djece, lutat če po novoj lud, jesti če
rakove izvrsna okusa, okusa mora, jesti če kamenice i druge školjke.
Zatim če otvoriti kovčege i rasporediti robu što su je brodovi navezli, navuči
če nove i šuštave haljine, ukrasit če se nakitom, počešljat če kose na novi
na¬čin. U Gouldsborou je posjedovala veliko ogledalo op¬točeno
mletačkom broncom. Kakav če joj lik ogledalo odraziti, hoče li u njemu
ugledati novi lik?
59

U srcu joj je vladala vedrina te se nije bojala da če u tim svojim nadama biti
razočarana. Bit če na¬prosto druga žena. Dobit če lik i izgled o kojemu je
godinama uzalud snatrila. lik žene ispunjene srečom.
Nije li život čudesan? Nema tome ni godina dana što je posrčuči, iscrpljena
strahom, stupila na ovu obalu. Ukočena, mršava, blijeda, s nekom vrsti
unu¬trašnje napetosti, posrtala je po ružičastoj obali Go-uldsboroa te je malo
nedostajalo da padne na koljena, na izmaku svojih snaga. Ali ju je snažna
ruka Jof-freya de Pevraca podržala.
, Čitav period ogorčenih borbi što ih je izdržala njena mladost tu je
završavao.
Kako su joj danas izgledale daleke sve one go-ñinei onih petnaest godina što
je sama lutala svije¬tom i na svojim ramenima nosila breme svojeg bivst-
vovanja. Danas se osječala mlañom nego onda jer se osječala zaštičenom i
ljubljenom.
Djetinja radost bi ponekad ozarila njeno biče a sumnjičavost preplašene i
gonjene životinje što se bijaše duboko uvukla u nju ustupila je mjesto
povje¬renju jer ju je, u trenutku kad je stupila na obalu, draga i snažna ruka
obujmila i više je nije ispuš¬tala.
„Kako nas ljubav čini mladim", mislila je, „ne¬kad sam se osječala starom.
Bilo mi je sto godina. Bila sam uvijek na oprezu, nasrtljiva, izazovna."
Sada, kad bi je spopao strah, nije to više bio onaj osječaj tvrdoglave,
bespomočne tjeskobe što joj je mučio dušu dok se borila protiv kralja i
udruženih i isuviše močnih snaga.
Onaj pod čijom se zaštitom danas odmarala bio je jak, razborit i vidovit. Ne
uzbuñujuči se, on je na sebe preuzeo čitavo breme. Bio je drugačiji od
osta¬lih. Ali on se znao prema tim ostalima postaviti i od njih napraviti
svoje prijatelje. Sad joj je počelo bi¬vati jasno da je duh jednog jedinog
čovjeka, dostojnog da ga se tako nazove, bio kadar upravljati svijetovi-ma.
Jer duh je jači od tvari.

On če pobijediti svoje neprijatelje koji su se ščučurili u mraku i koji nisu

htjeli priznati njegovu moč. Bio je tako snažan da če ih svojim razborom i
svojim iznenañujučim poletom privuči k sebi.
U zemlji če zavladati mir, narodi če se srediti, iskrčit če šume, osnovati
gradove, napučit če ih. Uvi- * jek če ostati dosta divlje ljepote da oplemeni
te nove sudbine. Divan če i bogat biti Novi svijet. I pošteñen beskorisnih
ratova.
Napola uspavana tim svojim snovima i teretom, veličanstvene noči,
Anñelikina se misao zaodij evala u taj neobičan dekor oko nje,' u suzdržanu
stvarnost prirode, suglašavala se s napetošču što je naokolo ba-zala. Ništa
nije moglo načeti njenu potajnu radost.
Otužan vonj ratničkih, gozbi mogao je lebdjeti nad šumom, bubanj ječiti u
daljini kao izmučeno i nestrpljivo srce, sve je to bilo jednostavno. Osječala
je da se sve to i nje tiče, ali se isto tako i osječala iz¬van domašaja.
Pri blijedoj svjetlosti noči, tamo prema jugoza¬padu, promatrala je kako su
se dizala u zrak i nji-¦hala se tri jarbola malog gusarskog broda koji bijaše
bacio-sidro na zavoju rijeke.
Na- protivnoj strani, uzvodno, vladao je gusti mrakr-obavijen"maglom i
dimom, koji je na mahove razbijao crveni jezičak indijanskih vatara u
wigwa-mima.
Jedna lisica zaštekče. Neka teška ali spretna ži¬votinja šmugne u travi
pokraj nje. Bio je to Canto-rov nesit. Načas nazre sjaj njegovih raširenih i
ne¬hotice okrutnih zjenica koje kao da su je ispitivale.
60

61

DEUGI DIO
ENGLESKO SELO

GLAVA IX
Sutradan, sjedeči u maloj dvorani trgovačke sta¬nice Andelika je živo šivala
za malu Rose-Annu ha¬ljinicu od crvene tkanine. Njena obitelj če biti sretna
videči da je lijepo odjevena, a ne kao bijedna zarob¬ljenica onih „groznih"
Francuza.
Kiroz otvoreni prozor primijeti splav koja je pre¬lazila rijeku.
A na njoj tri konja. Njih je Maupertuis, šumski izviñač u službi grofa de
Pevraca, sinoč doveo s obale. Na splavi su bili Maupertuis, njegov sin i
Cantor.
Čim su pristala uz otok, njen sin potrči što ga noge nose i zadihan upade k
njoj.
— Moj vam. otac poručuje da odmah krenete za
Brunčhvvick-Falls zajedno s Maupertuisom. On nas
ne može pratiti, a ja ču vam biti tumačem. Mi čemo
mu se pridružiti sutra, ili najdalje prekosutra, na
ušču Kennebeca gde naš brod več krstari.
—¦ To je baš nezgodno — odgovori Anñelika. — Još nisam dovršila ovu
haljinicu. Neču imati vremena da sašijem vezice na bluzi. A zašto nas tvoj
otac ne može pratiti?
— Mora se sresti na obali s jednim poglavicom
Ečemina ili Mic-Maca, ne znam več... s kojim ga
barun Saint-Castine želi upoznati. S tim Indijancima
treba poslove obavljati na brzinu... to treba priznati.
Tako su prevrtljivi. Moj otac je krenuo ne časeči, a
nama je stavio u dužnost da djevojčicu odvedemo

S Anñelika u Iskušenju VHt

65

njenima. Prolazeči pokraj logora, ja sam več pobrao vaše stvari.

Anñelika pomogne maloj Engleskinji da obuče novu haljinicu. S
pribadačama joj zakopča ovratnik od čipaka i orukvice što ih je stari Josue
izvukao iz nekog svežnja trgovačke robe.
Nato se brzo počešlja, opaše se kožnatim pojasom na kojemu je visio pištolj
od kojega se nije -nikad rastavljala.
Maupertuis i njegov sin su napolju čekali s ©sedla¬nim konjima držeči ih na
uzdi. Anñelika po navici pregleda orme i htjede se uvjeriti da li su ponijeli
kožnatu vreču što ju je ona jutros pripremila. Zatim upita da li se svaki od
njih opskrbio s dovoljno mu¬nicije.
— Pa dobro, onda krenimo! — na kraju na¬
redi.
— A ja, što ču ja raditi? — upita vojnik Adhe-
mar koji je sjedio ispred vrata stanice na prevrnu-
tom buretu držeči svoju pušku izmeñu nogu.
On je bio predmet podsmjehivanja. Svi su ga zadirkivali. Naslučujuči stravu
kojom ga je ispunjala Anñelika, ili naprosto zato što nije znao što bi s njim
uradio, kaplar tvrñave Saint-Jean ga je postavio za tjelohranitelja gospoñe de
Pevrac. Mučen prazno¬vjernim strahom i osječajem, za vojničku disciplinu,
Adhemar je proživljavao prave paklene muke.
Maupertuis ga. okrzne samilosnim pogledom.
— Ostani tu, prijatelju!
— Ali ja ne mogu ostati ovdje sam samcat. Tu
sve vrvi od divljaka!
— Pa onda poñi s nama — mrzovoljno mu se ob¬
rati Kanañanin. — Tvoj kaplar i ostali vojnici več su
otputovali s gospodinom de Pevracom,
— Otputovali?! — ponovi mladič glasom u koz¬
jemu su se osječale suze.
¦— Pa dobro, doñi, velim ti. Zaista ga ne možemo ovdje ostaviti potpuno
samoga — reče kao da se is¬pričava obrativši se Anñeliki. — Napokon,
neče nam biti na odmet jedna puška više.

Oni se pozdrave s Holanñaninom i pošto su pri¬stali uz drugu obalu, uñoše u

polumrak šume. Prilično utrta staza vijugala je ispod krošanja u pravcu
za¬pada.
— Kamo vodi ovaj put? — upita Adhemar.
— U Brunchwick-Falls.
— A šta mu je to?
— Englesko naselje.
— Ali ja ne želim iči k Englezima! Oni su naši
neprijatelji.
— Dobro, dobro! A sad šuti, cjepidlako, i put
pod noge!
Proljetno bujanje izdanaka preplavilo je stazu tako da je se jedva vidjela, ali
su konji išli naprijed sigurnim korakom nagonski naslučujuči prolaze
ko¬jima su se ljudi često kretali usprkos bezbrojnim pre¬prekama što ih je
na stazi stvaralo grmlje i šikara. Bezobzirno je prolječe čistilo divljinu šume
savit¬ljivim i novim izdancima koje se lako odstranjivalo. Trava je bila
meka i kratka, a sav prostor ispod krošanja svijetao. Prepoznali su tragove
napuštenog indijanskog sela o kojemu su prije polaska bili oba¬viješteni.
Zatim ponovo zañoše u šumu. Nešto kasni¬je, izmeñu debala jasika i
poredanih breza,- zami¬jete .blistavu vodu jednog jezera. Ono se iskrilo na
suneti) a površina mu je bila mirna poput ogledala. Podne je bilo blizu, tišina
postala teška, a. u toj oba-mrlosti oko ušiju,su im zujali kukci.
Anñelika je na sapi konja, ispred sebe, smjestila malu Engleskinju. Druga
dva konja su jahali Mau¬pertuis i Cantor dok su vojnik Adhemar i mladi
Ka¬nañanin išli za njima pješice što nije bilo naporno s obzirom na to da su
konji. ionako bili prisiljeni iči korakom za vrijeme čitava puta. Zahvaljujuči
tome, i Anñelika i djevojčica bijahu manje izložene, napo¬rima putovanja.

67

Adhemar je stablo oko sebe bacao poglede pune tjeskobe.

— Velim vanij netko nas nesigurno slijedi —
stalno je ponavljao.
Da. bi ga zadovoljili, na ifcraju se zaustave.Na-čuliše uši.
— To je moj nesit — reče Caritor.
I životinja izbije iz šikare podno njihovih nogu, Ščučuri se kao.za skok,
svoju sitnu demonsku gu¬bicu razvaljenih zvala pruži prema njima i *pri
tom razotkrije dva bijekv i šiljasta očnjaka.
Cantor se nasmije Adhemarovu blesavom izrazu. lica.
— Kakva, kakva je ovo životinja?
— To ti je nesit — odgovori Cantor. — Sad če
tL živoga proždrijeti!
— He, ta je zvijerka krupna kao ovca! — jadi-
kovao je vojnik.,
Odsada se on svaki čas okretao da vidi da li ih nesit slijedi. Ponekad bi ga ta
smiješna životinja okrz¬nula tako da, bi poskočio od straha "u zrak.
— Hodati s „ovim" i^a peta, zar zbilja mislite
da je zabavno..-.
Svi su pucali od smijeha, a mala Rose-Anri se nikad u životu nije toliko
zabavljala:
Suma je bila nalik onoj na drugoj strani rijeke. U blagoj valovitosti teren se
spuštao prema potočiči¬ma i rječičama u padu, a potom se penjao do
krševi¬tih visoravni obraslih borovima i niskim cedrovima koje je povijao
mirisavi povjetarac,' ali se ubrzo zatim naginjao' i uranjao u zelenu gomilu
lisnatih stabala, reklo bi, se radosno kao da se uranja u more.
Poslije podnevne žege diže se lagani povjetarac, zasvjetluca' po lišču i ispuni
žuborom prostor ispod krošanja.
Oni se- ponovo' zaustave da bi zavirili u onaj plan puta što im ga stari Josue
bijaše dao. Poslije J0S jednog sela što su ga Indijanci napustili, staza je
postala nesigurnija. Ali Cantor s kompasom odredi

njihov položaj i izjavi da če za dva do tri sata stiči na cilj nastave li u istom
smjeru.
On nije imao onaj nepogrešivi osječaj za topo¬grafsko umiječe kao što ga je
imao Florimond, ali je zato, kao i njegov stariji brat, bio obdaren istančanim
osječajem zapažanja zahvaljujuči kome se nikad nije mogao izgubiti, a osim
toga njihov ih je otac strogo poučio u toj oblasti i od njihovih najranijih
godina upučivao kako se barata mjernim instrumentima: sek-stantom,
kronometrom i snalaženjem pomoču kom¬pasa.
Anñelika je mogla imati puno povjerenje u sinov¬ljevo poznavanje tog
umiječa.
Njoj je uza sve to bilo neobično žao što ih Joffrev de Peyrac nije mogao
pratiti. Sa svakim satom što je odmicao nju je sve više zabrinjavao njegov
izne¬nadni odlazak.
Zašto Joffrev nije bio tu i kaiko li je ta šuma bila pusta, a uza sve to i bučna
otkako je počelo duhatL
— Nije li vam gospodin de Pevrac dao neko ob¬
jašnjenje zašto je tako naglo morao na put? — upita
okrenuvši se Kanañaninu. Poznavala ga je slabije no
što je poznavala druge jer on nije s njima prezimio
u Wapassou, ali je znala da je odan i siguran.
— Pa ja nisam ni vidio gospodina grofa — od¬
govori čovjek. — Meni je Clovis prenio njegovo na¬
reñenje.
— Clovis ... ?
Neka još nejasna slutnja i uzbuna uznemiri joj dušu. Bilo je nečeg vrlo
neobičnog u čitavoj toj zgodi Zašto joj Joffrev... nije poslao pismenu
poruku? To nije očekivala... Te poruke što su išle od usta do usta ... Clovis...
?
Njen konj posrne o jedan kamen što je tek virio iz zemlje. Morala je napeti
svu svoju pažnju da bi ga vodila.
Meñu nazupčanim liščem hrastova tamno-sma-ragdine boje račvala su se
golema debla slična crnim sviječnjacima.

68

69

Ta ju je šuma podsječala na šumu Nieul u vrijeme onih zasjeda...

Zatečena tim sječanjima, zaželi što prije iziči iz te guste hladovine.
— Nalazimo li se na dobrom putu, Cantore?
— Nalazimo, majko — otpovrne dječak pošto je
ponovo pogledao u plan i kompas.
Ali nešto dalje on siñe s konja i zajedno s Pierre--Josephom, mladim
mješancem, uze ispitivati okolicu. Staza se gubila meñu grmljem. Dvojica
mladiča izjave kako treba krenuti u tom smjeru. Drveče se sada toliko stislo
jedno uz drugo da je tvorilo sasvim uski svod u kojemu je bivalo sve
mračnije. Srečom, na jednom zavoju, sasvim na kraju tog tunela ponovo
opaze svjetlost, rupu ispunjenu suncem.
Ali 'baš u tom trenutku Maupertuis podigne ruku i svi se, pa čak i konji;
ukrute na taj znak. Zbila se neprimjetna promjena, nije se šuma, doduše,
odjed¬nom napučila, ali se osječalo u njoj prisustvo i drugih ljudi.
— Indijanci! — šapne Añhemar odsutno.
— Ne, več Englezi — otpovrne Cantor.
• I stvarno, u onoj osunčanoj rupi na kraju zele¬nog hodnika, pojavio se
najneobičniji ljudski lik što ga se moglo zamisliti.
Tamo, na izlasku iz šume, u čeki, stajao je sitan starčič, grbav, usukan,
obuven u ogromne cipele na kopču iz kojih su izrasli mršavi listovi, glave
pokri¬vene šeširom s obodom i visokim tako da je bio nalik na glavu šečera
kojoj nema kraja. Vitlao je nekom starom' kremenjačom kratke cijevi i
široka otvora nabijenog kartečom. Ukoliko pritisne oroz, to je, ne¬ma
nikakve sumnje, moglo imati .pogubne posljedice i za strijelca i za njegove
žrtve.
Pridošlice su se dobro čuvale da se ne pomaknu.
— Stoj! — poviče starčič kričavim i probojnim
glasom. — Ako ste duhovi, nestanite ili pucam!
— Ta vi vrlo dobro vidite da nismo nikakvi du-
hoVi — odgovori mu Gantor na engleskom.
70

— A minute, please.1
Starčič podiže svoje neobično oružje i jedinom rukom uze čeprkati po džepu
svog crnog prsluka. Najzad izvuče ogromne naočare od kornjačevine i stavi
ih na nos. Sad je naličio na staru sovuljagu.
— Ye... es! I see... ee\\ .!* — promumlja.
Otezao je krajeve siogova sumnjičavim dostojan¬
stvom.
Sad se približi sitnim koracima konjanicima mje¬reči Cantora odozdo na
gore i praveči se da uopče ne zamječuje Anñeliku. •
— A tko si ti, što govoriš jorkširskim naglaskom,
kao oni sveti profesori iz Bostona? Nije li tebe kao
dobrog krščanina strah skitati se šumom? Ne znaš li
ti da mladiči i žene ne hodaju šumom? Oni u njoj
mogu naiči na Crnog čovjeka i s njim počiniti bez¬
brojne gnusobe. A da mi se ti ne podiruguješ, sine
Beliala, razbludnika, gospodara voda s kojim te je ro¬
dila ona što te prati, jedne noči kad se vještice roče?
Ne bih se tome nimalo čudio! Uostalom, ti si isuviše
lijep a da bi bio ljudski stvor, mladiču!
— Mi smo krenuli k Benjaminu i Sari William
— odgovori Cantor koji je u Bostonu imao priliku da
upozna još čudnije učenjake-viñovnjake. — Mi im
dovodimo njihovu unučicu Eose-Annu, kčerku Johna
"VVilliama,
— Ha! Ha! K Benjaminu Williamu.
Stari Englez se nagne da bi svojim prodornim očima iza debelih leča svojih
naočara bolje promotrio djevojčicu u crvenoj haljinici koju mu dječak bijaše
pokazao.
— I ti tvrdiš da je ovo dijete ovdje unučica Be-
njamina VVilliama! Ha! Ha! To je baš zabavno! Čov¬
jeku doñe da se od srca nasmije!
Starčič protrlja ruke kao da je odjednom postao svjedokom izvrsne šale. —
Ha! Ha! Odavde to ja vidim!
1 Samo časak, molim * Da! Vidim!
71
Živim pogledom, a da se to nije primijetilo pro¬motrio je ostale osobe male
skupine: dvojicu šumskih izviñača odjevene u njihova kožnata odijela,
izrezuc-kana kao u Indijanaca, njihov opasač i njihovu ša¬renu kanadsku
kapu, a iza njih francuskog vojnika u istrošenoj, ali ipak dovoljno sačuvanoj
uniformi ta¬ko da se vidilo da je pripadala francuskoj vojsci.
On, zabaci pušku na svoje grbavo rame i makne se sa staze.
— Pa dobro, proñite, proñite, ETrancuzi — reče
smijuči se u isprekidanim naletima.'— Idite, odve¬
dite starom Benu njegovu unučicu. Ha! Ha! Mogu
zamisliti kakvim če vas licem dbnčekati William! Ha!
Ha! to je baš zabavno... Ali ne nadajte se isuviše
otkupnini jer je on škrtac...
Anñelika..je taj razgovor pratila a da se uopče nije snalazila. Iako je vrlo
dobro razumjela starčičeve vrlo jasne riječi, ipak nije uspjela shvatiti njihov
smisao. Na sreču, Cantor je čitavo vrijeme bio olim¬pijski miran.
— Jesmo li još daleko od Brunchwicka — uljud¬
no zapita. — Bojimo se da nismo zalutali.
Starčič Ijuljne. glavom i iskrivi usta kao da je htio reči da onaj tko je tako
lakouman da se seta tom ñavoljom šumom zna kamo ide i da če se iz nje
znati, izvuči.
Za vrijeme tog zadržavanja još jedna se osoba šutke približila skupini iza
starčičevih leña. Bio je to visoki Indijanac hladnih ©čiju, Indijanac iz
pleme¬na Abenakis iz područja Sokakis ili Scheepscots ako je suditi po
njegovu oštrom profilu s izraženim sjeku-tičima. On je u rukama nosio jedno
koplje, a preko ramena prebacio luk i tobolac. Razgovor je pratio s največom
ravnodušnošču.
— Ne biste li nam, zaista, mogli pokazati put
koji vodi u Brunchwick-Falls, poštovani starce? —
ponovo če Cantor iscrpivši sve argumente.
Na to pitanje postavljeno u vrlo pristojnom ob¬liku lice se starog i nakaznog
patuljka preobliči, iz-
72

oblici od bijesa i on sasu čitavu bujicu žestokih ri¬ječi u kojima je bilo i

izreka iz biblije, i prokletstava, i proročanstava, i optužbi i čitavih izreka na
latinskom i grčkom jeziku. Na temelju toga trebalo je zaključiti da su ljudi u
Brunchwicku ili Newehewanicku, kako su to mjesto nazivali Indijanci, bili
glupe neznalice, nevjernici i opsjednuti samim vragom, da on, George
Shapleigh, neče nikad više stupiti nogom na njihovo tlo.
Podstican svojom mladenačkom nevimošču, Can¬tor je tvrdoglavo molio
starca da mu pokaže put do naselja. Starac se maloHpomalo smiri progunña
još ne¬koliko bjesomučnih anatema, a onda im okrene leña i poñe ispred
njih stazom, dok se njegov Indijanac, šutljiv i beščutan, stavio na začelje
karavane.
— Moram li ovo protumačiti kao da nam je ovaj
stari i luckasti Jengli odlučio pokazati put? — gun¬
ñao je Maupertuis.
— Čini se da je to tako — otpovrne Cantor. —
Poñimo za njim. Ubrzo čemo vidjeti kamo nas vodi.
— Ponudi mu da se popne na jednoga od naših
konja — reče Anñelika. — Možda je starac umoran.
Cantor prevede prijedlog svoje majke, ali stari Englez, a da se nije ni
okrenuo, žestoko odmahne ru¬kom što je značilo da se osječa povrijeñenim i
da su, uostalom, za njega i konji takoñer stvorovi samog vraga.
Hodao je nekako poskakujuči i vrlo brzo i, što je bilo najneobičnije, nije
nikakvu buku podizao svo¬jim ogromnim cipelama več se činilo kao da tek
do¬tiče zemlju.
— Ovo je jedan stari „medecin's mantti — obja¬
sni Cantor — koji tvrdi da je prokrstario svim ame¬
ričkim šumama u potrazi za ljekovitim biljkama i
korom drveča. To je dovoljno da objasni sumnjičavost
na koju on nailazi kod svojih sunarodnjaka. U Novoj
Engleskoj nikako ne vole one koji odilaze u šumu, kao-
Liječnik
73

Sto vam je on sam maloprije objasnio... Uza sve to što je on neki čudak,
vjerujem da se možemo pouz¬dati u njega da če nas dovesti na pravi put.
— Ja ne idem k Englezima i meni se nimalo ne
mili hodati ispred Indijanca kojega ne poznam —
jadikujuči se iz polumraka javi glas vojnika Adhe-
mara.
Svaki put kad bi se okrenuo, vidio bi kameno i mračno lice i oči crne poput
vode kako ga promat¬raju. Hladni mu je znoj kvasio košulju, več bezbroj
puta natopljenu znojem tjeskobe. Uza sve to on je išao naprijed posrčuči o
korijenje stabala.
Čovječuljak sa zašiljenim šeširom i dalje je išao na čelu poskakujuči poput
natmurenog elfa*, malika u koroti. Načas je nestao kad su zašli u sjenu, a
zatim se ponovo pojavio obasjan crvenkastom sunčanom zra¬kom skližuči
se izmeñu stabala. Dok su oni tako obi¬lazili, Anñelika s nestrpljenjem
primijeti da se spuš¬ta noč.
Ružičasta se večer spusti u udubine usjeklina.
Za vrijeme hoda stareič se ponekad okretao oko svoje osi i mrmljajuči
nerazumljive riječi, podizao ruke prema nebu. Činilo se da njegovi
odriješeni i mršavi prsti označuju tko bi znao što u zraku.
— Pitam se nije li ovaj starčič potpuno lud i
zna li on kamo nas vodi — na koncu če reči Mau-
pertuis loše volje. — Ovi Englezi... !
— Ma kamo da nas vodio, nije važno samo da
nas več jednom izvede iz ove šume — nato če Anñe¬
lika na kraju strpljenja.
Gotovo tog istog trenutka, kao da je netko htio uslišati njenu želju, oni izbiju
na prostranu ravan ob¬raslu zelenom travom i ispresijecanu liticama i svež-
njevima brinja. Tu i tamo se vidio, kao da stoje na straži, poneki cedar bijen
vjetrom, šumarak crnih jela, Daleko, vrlo daleko iza nagomilanih i valovitih
bre¬žuljaka obraslih šumom, nebo je na .istoku bilo sede-
1 Genij zraka, vatre, zemlje
74

faste boje, nebo pod kojim se vjerojatno prostiralo more. Bilo je to daleko.
Obečanje. Meñutim, vjetar što je popuhivao tom ravnicom donosio je neki
blizak i drag miris, neodreñen miris i još pun uspomena.
Uto vijugajuči izmeñu litica i grmlja, najzad si¬ñoše u dolac več ispunjen
noču gdje nije bilo nikakva svjetla. Sad su se našli ispred padine okruglog
bre¬žuljka čiji se crni vršak zabio visoko u blijedo nebo. Otud je dolazio
zaboravljeni miris. Miris močan bli¬zak, miris obrañenog polja.
U mrkloj tami ništa se nije vidjelo. Jedino se na¬slučivalo masnu i vlažnu
zemlju iz koje se isparivao miris prolječa, naslučivale su se otvorene brazde
ra¬sječene lemešom.
Stari Shapleigh je sve nešto manje mumljao i cerekao se.
— Evo ovo je baš dobro! Roger Slougton je još
¦uvijek na svojoj njivi. Kad bi on mogao ukinuti noč,
kad bi mogao uništiti zvijezde, poništiti san koji mu
sklapa vjeñe, oh, kako bi bio sretan Roger Slougton.
Nikad on neče upoznati trenutak odmora. Bez prestan¬
ka če se batrgati, čeprkat če, bušiti, kopati, bez kra¬
ja i konca, nikad neče stati. Njegove če se vile stalno
okretati na mjestu kao Belzebubove na dnu pakla,
vječno, vječno.
•. — Belzebubove vile su neplodne, a moje nisu, stari prostače — otpovrne s
njive nečiji potmuo glas. — Vrhovima svojih vila Belzebub premeče
izroñene duše, a ja svojim vadim plodove iz zemlje što ju je Gospod
blagoslovio ...
Nekakav se, jedva zamjetljiv, obris približi.
— Ma koliko radio i živio nikad ja neču tom
svetom zadatku posvetiti dovoljno vremena — nasta¬
vio je isti glas propovjedačkim tonom — nije nas sud¬
bina obdarila istim osobinama — stari vješče, ti koji
se ne bojiš da svoj duh uprljaš dodirom s najrazuz-
danijom divljinom prirode. Nu, polako, polako! Koga
nam to dovodiš večeras, ti duše mraka? Koga nam to
dovodiš iz prokletih krajeva?
75

Seljak koji se približavao, odjednom se zaustavi i istegne vrat

— Tu smrdi na Francuze i Indijance — zagrokče.
— Stoj, i ni koraka naprijed!
Lako bi bilo pogoditi da je on svoju pušku pri¬slonio o rame. Na svu tu
govoranciju Shapleigh se uzastopno cerekao, kao da ga je sve to neobično
za¬bavljalo. Konji ustuknuše prestrašeni gromovitim gla¬som što je
odjeknuo iz noči. Cantor se trudio da što • na ispravnijoj engleštini pozdravi
seljaka, ispriča mu o Rose-Anni William i ne taječi svoje francusko
po¬rijeklo, požuri da spomene svoga oca: grofa ñe Pey-raca iz Gouldsboroa.
— Ako imate bilo kakve veze s Bostonom ili sa
Zaljevom Casco, vi ste, bez sumnje, čuli o grofu de
Pevnacu iz Gouldsboiroa. Nekoliko brodova je on na¬
ručio da mu se izgrade u Novoj Engleskoj.
Seljak je prezirno šutio. Približio se, obilazio oko njih i njuškao ih kao
sumnjičavo pseto.
— Još uvijek vučeš sa sobom tu životinju crvene
kože — najzad če obrativši se ponovo starom „mede-
cin's manu". Bolje je unijeti gnijezdo otrovnica u selo
nego jednog jedinog Indijanca!
— On če uči zajedno sa mnom — odbrusi star-
čič nabusito.
— Da sutradan osvanemo pobijeni i skalpirani od
tih lupeža kao što se dogodilo naseljenidma u Novom
WeUsu zato što su jedne olujne noči pružili gosto¬
primstvo jednoj bijenoj Indijanki. Ona .je, u stvari,
dovela svoje sinove i svoje unuke crvene kože, otvo¬
rila im vrata utvrde i onda su poklali sve bijelce ko¬
liko ih je god bilo u utvrdi. Naposljetku, Svevišnji
kaže: „Ne smijete nikada zaboraviti da je zemlja u
koju ste ušli da biste njome ovladali oskvrnuta pok-
varenošču naroda koji u njoj prebiva... Prema tome,
ne udajite svojih kčeri za njihove sinove i ne ženite
svoje sinove njihovim kčerima, i nikad nikakvu brigu
ne.vodite o njihovu napretku, niti o njihovu blago¬
stanja! Tako čete postati jaki...!" A ti, Shapleighe,
76

ti svakim danom postaješ slabiji posječujuči te Indi¬jance ...

Nakon te gorke biblijske izreke zavlada šutnja, a Anñeliki bi odjednom,
jasno da je taj stanovnik Brunchwick-Fa]lsa bio spreman da ih propusti u
selo.
On se čak stavi na čelo male skupine i uze se penjati uz obronak što se pred
njima ispriječio. Sto su se više peli napuštajuči usjeklinu, to je proljetni
sumrak bivao svjetliji i sporije se gasio. Zapuh vjetra im zadraška nosnice
vonjem štale, i donese im iz daljine štropot stada što su se vračala s paše.
77

GLAVA X
I odjedared se na pozlačenom nebu, išaranom širokim riñim trakama, pojavi
obris, velike engleske farme. •
Ta je farma podignuta na osamljenom mjestu. A upaljeno okno jednoga
prozora kao da je podozrivo vrebalo na mračni dolac iz kojega su se oni
uspinjali.
Kad su joj se putnici približili, razabraše torove u kojima su bile smještene
ovce.
Bila je«to ovčarska farma. Tu su strigli ovce. Tu su takoñer pravili sir.
Ljudi i žene su se okretali i očima pratili strance što su jahali na konjima.
Što su dalje išli alejom, to je i svjetlost na zapa¬du bila jača.
Iza jednog zavoja ukaže se čitavo selo sa svojim drvenim kučama slojevito
izgrañenim na boku bre¬žuljka čiji je vrh bio obrasao brijestovima i
lovorikom.
Kuče su se nadnimile nad travnatom krivinom kojom je proticao potok.
Pralje su se vračale noseči na glavi košare od vrbova pruča krcate rubljem.
Njihove haljine od pla¬ve tkanine pucketale su na vjetru.
Iza potoka u blagom su se nagibu protezale liva¬de sve do zbijenog drveča
šume.
Staza prijeñe u ulicu, a poslije laganog spusta stane se uspinjati/izmeñu kuča
i vrtova.
78

Sviječe upaljene iza prozorskih stakala ili okana od pergamene činile su da

tu i tamo, u kristalnoj svjetlosti sumraka, sjaju zvijezde drugačijeg, življeg
sjaja smijenivši dan i načičkavši mirnu sliku tog mje¬sta blistavim sjajem,
dragog kamenja.
Na kraju, a da se nije znalo kako se to zbilo, kad su se zaustavili na drugom
kraju sela ispred oveče zgrade sa zabatom. i izbočenim katom, gotovo svi
sta¬novnici Brunchwick-Fallsa okupili se iza njihovih le¬ña razvaljenih usta
i razrogačenih očiju. Posvuda kud si pogledao, vidio si talasanje modrih i
crnih haljina; zabezeknuta lica, bijele ženske kapice i šiljaste šešire-
Kad je Anñelika sišla s konja i pozdravila unao¬kolo, podiže se nejasan
žamor, svi preplašeno ustuk¬nu, ali kad se Maupertuis približio i dohvatio
malu Rose-Annu da bi je skinuo s konja, ovaj put žamor uskipi kao
uzburkano more, a tutnjava zaprepašte¬nja, gnjeva, prosvjeda nabuja kao
plima.
— Što li sam samo uradio? — reče Maupertuis
čudeči se. — Ta ovo im nije prvi put što vide jednog
Kanañanina,! do vraga! A osim toga, čini mi se da
sada nismo u ratnom stanju!
Stari se liječnik pračakao kao riba na pijesku.
— Ifs hier! Ifs hier!' — ponavljao je nestrplji¬
vo pokazujuči na vrata velike .kuče. Likovao je.
Prvi se uspne drvenim stepenicama i odlu> no gur¬ne jedno krilo vrata.
— Benjamine i Saro WUliam, dovodim vam vašu
unučicu Rose-Annu iz Biddeford-Sebaga i Francuze
koji su je zarobili —: derao se glasom oštrim i li-
kujučim.
To je ovdje! To je ovdje!
79'

U: tren oka Anñelika nazre u dnu kuče ognjište od opeke načičkano brojnim,
posuñeni od bakra i ko¬sitra, dvoje staraca, jednu ženu i jednog čovjeka, u
crnojj obrednoj odječi, koji su podsječali na dva por¬treta, s istom nabranom
ogrlicom, uštirkanom i bije¬lom. 2ena je, osim toga, imala, na glavi
prekrasnu kapicu od čipaka, a oboje su sjedili vrlo uspravno u naslonjačima
s visokim, i izrezbarenim naslonom. Starcu je na koljenima počivala golema
knjiga, bez sumnje biblija, dok je žena prela lan.
Pokraj njih, do njihovih nogu, sjedila su djeca i sluškinje u modrim,
haljinama i okretale svoj ko¬lovrat.
To je trajalo samo trenutak, jer čim su starci čuli riječ Francuzi, skoče,
biblija i preslica popadale na tlo, a oni brzinom kojoj se čovjek od njih ne bi
na¬dao, skinuše dvije puške što su visile iznad ognjišta. Očigledno, puške su
bile nabijene i spremne za paljbu i oni ih uperiše prema pridošlicama.
Shapleigh se veselo cerekao i zadovoljno tr¬ljao ruke.
Ali odmah zatim pojava Anñelike koja je ispred sebe gurala djevojčicu
starce je pogodila poput groma, ostavila je na njih dojam još užasniji no
spominjanje Francuza. Odjednom su im zadrhtale staračke ruke te se činilo
da je oružje što su ga držale postalo preteško za njih. Cijevi se njihovih
pušaka polako spuste pod učinkom nevjerojatnog zaprepaštenja.
— Oh! God! God... I1 — prošaputaše blijede usne
stare gospoñe.
— Oh! Lord!* — poviče njen muž.
Anñelika im se duboko pokloni i zamoli ih da je ispričaju na njenu'
nesavršenom engleskom, izrazi im zadovoljstvo što može predati u njihove
ruke čitavu i zdravu njihovu unučicu koja je bila u velikoj život¬noj
opasnosti.

— Pa ovo je vaša unučica Rose-Ann — nasta¬

vila je ona jer joj se činilo da je nisu razumjeli. —
Zar je nečete zagrliti?
Te riječi nimalo ne razvedriše Benjamina i Saru WiUiam. Oni su
namrštenog lica promatrali djevojči¬cu. Na kraju zajednički duboko
uzdahnu.
— Pa — naravno — izjavi najzad stari Ben —
pa naravno, mi dobro vidimo da je to Rose-Ann i mi
bismo je rado zagrlili, ali ona mora ... ona mora naj¬
prije skinuti tu besramnu crvenu haljinicu.

i Oh! Bože! Bože...! * Gospode!

80
6 Anñelika u iskušenju VIII

81

GLAVA XI
— Mogli ste je takoñer dovesti potpuno golu,
s rogovima u kosi — šapne nešto kasnije Cantor svo¬
joj majci.
Svjesna svoje pogreške, Anñelika se prekoravala.
— Sta li bih bila sve čula da sam imala vremena
i ušila pozlačene vezice na prsa crvene haljinice...!
— ;Kako su samo drhtali — nadoda Cantor.
— Ti si živio u Novoj Engleskoj te si me morao
upozoriti. Ja ne bih bila uništila prste šijuči joj sve¬
čanu haljinicu da bismo proslavili njen povratak tako
puritanskoj rodbini.
— Oprostite mi, majko... Mi smo se mogli na¬
mjeriti i na snošljiviju sektu. Jer i takvih ima. Osim
toga, mislio sam kako ču se u protivnom slučaju do
sita nasmijati gledajuči što čine.
— Ti si isto tako podrugljiv kao i ona dobričina,
apotekar, kojega se čini se> boje kao same kuge. Ne
bih se nimalo začudila kad bi mi tko kazao da se on
nije videči crvenu haljinicu na Rose-Anni, unaprijed
obradovao kako če ovi ovdje biti zatečeni. Taj ga je
uzroka sigurno, i naveo na to da nam pokaže put.
I njih i njihovu zlosretnu štičenicu, uvedoše u neku vrst salona što se nalazio
do velike sobe. Bez sumnje da bi što prije sklonili ispred očijii pobožnog
svijeta unučicu Sare i Benjamina Williama što je bila odjevena u luckastu i
besramnu odječu, a takoñer i ženu koja ju je dovela, a čija je upadljiva i
neprilič¬na nošnja isuviše jasno otkrivala da je. i pogubnom
82

narodu i pogubnoj vjeroispovijesti pripadala: francu¬skom narodu i

papizmu.
Čudni li su stvorovi ti puritanci. Čovjek se s pra¬vom mogao pitati imaju li
oni srca... imaju li oni spol! S obzirom na odnose koje vladaju u njihovim
obiteljima, čini se nepojmljivim, da je bilo kakav lju¬bavni čin mogao biti
temeljem tih istih obitelji. Uza sve to potomstvo gospodina i gospoñe
William. bilo je vrlo brojno. U velikoj kuči u Brunchwick-FaUsu živ¬jela su
bar dva bračna para sa svojom djecom. Anñe-liki se učini čudnim što
nikoga, čini se, nije zanimala sudbina Williama mlañega kojega su Indijanci
zaro¬bili i odveli u Kanadu.'
Vijest da joj je snaha dobila još jedno dijete, i to u vrlo bijednim prilikama u
indijanskoj šumi, ostavila je gospoñu WiUiam potpuno hladnom. Nato se
njen muž upusti u dugo obrazlaganje tvrdeči kako su John i Margaret s
pravom kažnjeni zbog svoje nepo¬slušnosti.
Nisu li mogli ostati u Biddeford-Sacu, na obali morskoj, u pouzdanoj i
pobožnoj naseobini. Mjesto toga, oni su povjerovali u svojoj oholosti da su
poma-zanici Gospodnji i da im on nareñuje da osnuju svoju vlastitu
naseobinu na mjestu osamljenom i pogibelj¬nom i za tijelo i za dušu. Osim
toga, oni su se usudili to novo mjesto, plod ponosa i nepokornosti, nazvati
imenom Biddeford — Pobožni, imenom naseobine u kojoj su ugledali
svijest! Sad su, meñutim, dospjeli u Kanadu, i to je baš dobro za njih. A on,
Benjamin William je oduvijek bio uvjeren da njegov sin John nije bio
stvoren da predvodi druge.
Kad je Cantor pokušao kazati nešto o sudbini za¬robljenika, on ga prekine
podignutom rukom.
Pojedinosti o njihovu zarobljavanju doznali su od Darwina, čovjeka koji se'
oženio sestrom njihove sna¬he. Taj mladič nije imao velikih sposobnosti i
uskoro se imao ponovo vjenčati.
— Ali njegova žena nije umrla... — pokuša objasniti Anñelika — ona je, u
stvari, bila još živa kad smo mi napustili Wapassou...
* 83

Stari Ben William je uopče nije slušao. Za njega je sve što se nalazilo s onu
stranu golemih šuma, tamo prema sjeveru, prema onim dalekim, i
nedostiživini krajevima, gdje su vragom opsjednuti Francuzi oštrili svoje
noževe da bi uz kañenje tamjanom skidali skal¬pove, sve je to bio Drugi
svijet. Zaista, bilo je vrlo malo Engleza koji su se odotamo ikad vratili!
— Barem jednom budi iskren — reče Anñelika
obrativši se svome sinu. — Postoji li nešto na meni,
u mojoj odječi što bi ih moglo ozlovoljiti? Nisam li,
a da i sama na znam, nepristojno odjevena?
— Vi biste nešto morali staviti tu — reče Cantor
poučnim tonom pokazavši prstom na duboki izraz
Anñelikine haljine oko vrata.
Oni su se pred neveselim pogledom jadne Rose--Anne, smijali poput dvoje
djece kad su ušle služavke u modrim haljinama noseči drveni sud optočen
bak¬rom i svu silu vrčeva iz kojih je sukljala para od uza¬vrele vode. Neki
krupni mladič, ozbiljna lica kao u pastora, doñe po Cantora. Ovaj odmah
poñe za njim poprimivši isti krut i brižan izraz koji je bio u ne¬skladu s
njihovim svježim i mladim obrazima.
Meñutim, raspoloženje služavki, umilnih djevo¬jaka kojima je zrak s polja
ošmugnuo put, izgledalo je manje izvještačeno. Sad kad ih nije nadziralo
stro¬go oko starog gospodara, one su se rado smijale i nji¬hove oči koje su
znatiželjno zirkale u Anñeliku, veselo su se krijesile. Dolazak te velike
francuske gospoñe bio je za njih čudesan dogañaj. One su pomno ispitivale
svaki djelič njene, zaista, vrlo skromne odječe i pra¬tile svaki njen pokret a
da ih to nije nimalo priječilo u radu. Žustro su donosile sapunsku masu u
drvenoj zdjelici, pružale ručnike smlačene ispred vatre.
Anñelika se najprije pozabavi djevojčicom. Nije se više čudila što joj se
mala Engleskinja, sada kad
84

je znala OČ&KI^ je- potjecala, ponekad činila malko tu¬pom. Trebala se u

mislima prenijeti u prilike u La Hochelu... pa i u gore.
Uza sve to, u trenutku kad ju je Anñelika htjela odjenuti u tamnu haljinu
pripremljenu za nju, pla¬šljiva se djevojčica pobunila. Njen boravak kod
Fran¬cuza nije joj bio baš ni od kakve koristi. Iako je kratko vrijeme provela
meñu njima, ona se zauvijek upropastila, bio bi utvrdio prečasni pastor. Jer
ona je naglo i žestoko odgurnula bijednu haljinicu što su joj je pružili i
okrenuvši se prema Anñeliki, sakrije glavu u njena njedra i brižne u plač.
— Ja želim svoju crvenu haljinu! — vikala je.
Na opče zaprepaštenje služavki, te je riječi više
puta ponovila na francuskom jeziku po čemu je bilo lako zaključiti odakle
joj taj buntovni duh. Taj bez-božni jezik u ustima jedne djevojčice iz obitelji
Wil-liam, to iskazivanje bijesa i tvrdoglavosti bez ikakva srama, to otvoreno
kačiperstvo, sve je to stvaralo stra¬hovitu pomutnju i ništa dobro nije
obečavalo...
— Nikad se gospoña William neče s tim pomiriti
— reče jedna od djevojaka nesigurno.
85

GLAVA XII
Vrlo uspravna, vrlo gorda, vrlo vitka, svetački stroga; impozantna Sara
William svrati svoj ozbiljan pogled na unučicu, a uz put okrzne i.Anñeliku.
One su došle staroj gospoñi da dokrajče raspru, došle su k onoj koja, očito,
nije mogla biti nego za potpunu žrtvu.
Nitko nije jače oživljavao predodžbu o pravdi i odricanju od te uzvišene
Sare koja je izbliza, u svojoj tamnoj odječi, s uštirkanom ogrlicom oko
visokog vrata još snažniji dojam ostavljala na ljude.
Ona je imala ogromne, teške, modrikaste vjeñe koje su skrivale malo
ispupčene oči čiji je crni sjaj na trenutke blistao na vrlo blijedom licu na
kojemu su istrošene crte imale izraz veličanstvenosti.
. Gledajuči njene mršave i prozirne ruke, spojene jedna s drugom u
pobožnom položaju, Anñelika se sjeti hitrine kojom su te iste ruke bile u
stanju pogra¬biti oružje.
Anñelika je milovala po kosi Rose-Annu koja ni¬kako da se smiri.
— Ta ovo je još dijete — reče u djetetovu obranu gledajuči nepristupačnu
gospoñu — djeca, naravno, ¦vole, sve što upada u oči, vole vesele stvari,
vole sve što ima ljupkosti-...
Uto primijeti da su kose gospoñe William pokrive¬ne kapicom od prekrasne
flamanske čipke, jednim od onih predmeta u najmanju ruku ñavoljeg
porijekla
86

koji ispunjuju dušu izopačenom taštinom na što je maloprije upozorio stari

Ben.
Oborivši svoje ogromne vjeñe, gospoña William je izgledala kao da
razmišlja. Zatim izda kratki nalog jednoj od djevojaka koja se ubrzo vrati
noseči u ru¬kama bijelu i složenu haljinu. Anñelika vidje da je to bila
platnena pregača s širokim prsnikom.
Gospoña William dade znak da Rose-Ann može obuči inkriminiranu
haljinicu ali uz uvjet da se pre¬gačom bar donekle sakrije njen uvredljiv sjaj.
Zatim se okrene prema Anñeliki i namigne joj u znak da se slaže s njom. U
istom trenutku prepreden joj osmijeh klizne preko strogih usana.
Pošto su se suglasile s uzajamnim ustupcima, obi¬telj William zajedno sa
svojim gostima sjedne za stol da s njima podijeli pripremljenu večeru.
Maupertuis i njegov sin poručiše da su se zadržali kod jednog člana bratstva
kojemu su prilikom jednog putovanja u Salem prodali nekakva krzna.
Adhemar je kao kakav ukleti duh lutao travna¬tim stazama naselja, a za
njim se natisla, povučena znatiželjom, čitava gomila-malih puritanaca. Oni
bi s vremena na vrijeme prestrašeno dodirnuli prstom njegovu modru
uniformu francuskog kralja i njegovu mušketu što mu je bespomočno visila
o kraju ramena.
— Šuma je puna divljaka — jadao se. — Osje¬
čam da su posvuda oko nas — reče Anñeliki grobnim
glasom kad je došla da ga traži.
— Zaboga, Adhemare, ta žive duše nismo sreli
čitavog dana! Hajde, doñite i nešto pojedite.
— Ja da sjednem i jedem s onim krivovjercima
koji mrze Djevicu Mariju? To od mene nečete doživje¬
ti! Nikada!
On je ostao ispred vrata gnječeči pljuskama ko¬marce po svojim obrazima i
spominjuči nevolje koje su posvuda na njega vrebale u toj strašnoj zemlji,
meñu koje je u prvom redu ubrajao divljake i En¬gleze ... I njemu se, eto,
dogodilo da se osječa sigur¬niji pokraj jedne osobe koju neki optužuju da je
opsjednuta samim vragom, ali koja je imala bar tu
87

dobru stranu da je bila Francuskinja. Osim toga, ta je gospoda, koju su

proglasili Sodomom i Gomorom, s njim vrlo ljubazno razgovarala i strpljivo
ga podno¬sila mjesto da ga grdi. Neka, on če biti na straži da je brani buduči
da su kraljevi ljudi od njega napra¬vili vojnika i stavili mu pušku u ruke.
Pred Anñeliku staviše posudu toplog mlijeka u kojemu je plivalo tučeno jaje.
To obično jelo, okusa gotovo več zaboravljenog, ispuni je radošču. Na stolu
se još našlo i kuhane purice, te nekakvog umaka koji se odlikovao snažnim
mirisom po menti i bljutavim okusom, i kukuruza u klipu. Na kraju je došao
kolač kroz čiju je koricu od tijesta izbijao miris borovnica.
Englezi nisu mogli doči k sebi od čuñenja kad su doznali da je grof de
Peyrac sa svojom obitelji živio na gornjem toku Kennebeca koji je preko
četiri stotine milja udaljen od mora. Dakako, to su bili Francuzi od kojih se
čovjek svačemu mogao nadati, ali ipak taj se pothvat činio neobičnim,
osobito ženama i djeci.
— Je li istina da ste morali pojesti svoje konje? — zanimalo ih je.
Osobito se mladi svijet zanimao za tog francuskog plemiča, prijatelja i
predstavnika Massachusttskog za¬ljeva. Kakvi su bili njegovi planovi? Je li
istina da je on želio sklopiti savez s Indijancima i Francuzima, svojim
zemljacima da bi na taj način spriječio raz¬bojničke upade u Novu
Englesku?
Stari Benjamin nije sudjelovao u tom zboru. On je, nema sumnje, čuo za
grofa de Pevraca, ali se nije htio izjašnjavati o došljacima svih mogučih
narod¬nosti koji su se danas naseljavali u Maineu.
Nije li ih bilo previše da čovjek više nije znao gdje-bi stavio nogu na obali
Massachusettsa? On nije ni želio namotavati misli o tome da na zemlji živi
još netko osim njegove male naseobine.
Želio je biti SAM sa svojima u zoru svijeta ili kao Noe kad je izišao iz
korablje.
Uvijek je bježao prema pustim mjestima, uvi¬jek je zamišljao kako su oni
bili jedini koji su slavili Stvoritelja „malo voljeno stado što ga je Bog stvorio

na svoju veliku slavu", ali* uvijek su ga drugi stizali" i podsječali ga kako je

Gospod morao svoju ljubav protegnuti i nad drugim nezanimljivim i
nezahvalnim narodima.
Svrativši pogled na njegov odvažan profil lovca, iznad bijele brade, na
njegove nesnošljive oči, Anñe-lika, koja je bez po muke mogla zamisliti
lutalački život tog patrijarha, tog voñe naroda, se pitala zašto-se on tako
žestoko ljutio na svoga sina koji se pouzo-ru na očev primjer želio
osamostaliti te je napustio-Biddeford-Saco i osnovao Biddeford-Sebago.
Bila je to jedna od onih tajni koje postoje izmeñu oca i sina otkako je svijeta
i vijeka. Ljudske su nastranosti izbi¬jale ispod tvrdog i svetog oklopa i
Anñelika je osje¬čala kako joj u srcu klija nježno prijateljstvo prema tom
nepristupačnom i poštenom svijetu.
Okrijepivši se odličnom večerom, zamijetila je da. je te ljude u tamnoj odječi
i sumornih načela povezi¬vao neki zajednički zanos.
Jednom, kad se načela objave i javno iskažu, naj-ljudskiji osječaji stiču svoja
prava.
Rose-Ann je zadržala na sebi svoju crvenu halji¬nicu, a prema njoj,
Anñeliki, Francuskinji i papistki-nji, obitelj William se odnosila s
poštivanjem kao pre¬ma članu obitelji.
Cantor je svojim prisustvom zbunjivao ukučane. Nisu mogli strpati ni
ovamo ni onamo, tog mladiča-svijetnh očiju.
Zbog njegova odličnog poznavanja.engleskog je¬zika, zbog njegova
poznavanja Bostona, oni su ga. odmah jednoglasno prihvatili kao svojega,
ali odmah zatim su uzmicali čim bi se sjetili da je i on bio-Francuz i papist.
Svi prisutni ljudi, stari Benjamin i njegovi sinovi i zetovi, živo su ga
ispitivali mršteči svoja lica, pratili su zatim njegove odgovore i razmi¬šljali
o svemu što je govorio.
Pri kraju večere vrata se otvore i čovjek golema trbuha i uzrasta uñe u
dvoranu. Njegov dolazak je poput ledenog vjetra djelovao na srdačno i
vesele

88

raspoloženje koje se bijaše uspostavilo^fzmeñu doma¬čina i gostiju.

Djed i baka V/illiam odmah su na svoja lica na¬vukli izraz največe strogosti.
Pridošlica je bio prečasni Thomas Patridge. Taj sangvinik po svom.
tjelesnom ustrojstvu, a Irac po svom. porijeklu, prebrodio je sve one teškoče
na koje svaki zemaljski stvor nailazi da bi stekao i zadržao vrline blagosti,
čednosti i čistoče. On je osim toga do tih moralnih vrednota stigao
zahvaljujuči svom gole¬mom i zajedljivom obrazovanju, stalnim upiranjem
prsta u tuñe grijehe i često se predajuči praskavim izljevima svog svetog i
gromovitog gnjeva.
Osim toga, on je čitao Cicerona, Terencija, Ovidija i Virgilija, govorio je
latinski i hebrejski.
Mrgodne oči povede po skupu, zadrži ih na An-¦ñeliki hineči jezu kao da su
stvarno opazile nešto daleko gore no što su predviñale, a zatim, ispunivši ih
prezirom i tugom okrzne Rose-Annu koja se sva bi¬jaše zamazala
borovnicom. On nato pokrije glavu širo¬kom i dugom ženevskom kapom,
kao da se htio obra¬niti i odvojiti od tolike besramnosti.
— Tako, dakle, Bene — javi se muklim glasom —
ti s godinama nisi postao pametniji, ti, uvoditelju isu¬
sovački i papistički, usuñuješ posjesti za svoj stol sliku
i priliku one koja je ljudski rod uvalila u največu bi¬
jedu i nevolju, Evu, koja se obavila svojom nesvije-
snošču i svojim zavodljivim čarima! Ti se usuñuješ
primiti u krug svoje pobožne obitelji jednu djevojčicu
koja je več obilježena sramotom i neredom i što če na
vas prenijeti. Ti se, na kraju, usuñuješ primiti u kuču
•onoga tko je sreo Crnog čovjeka u šumi i svojom je
vlastitom krvlju potpisao besramnu knjigu koju mu je
sam Sotona pružio. Stoga on nekažnjeno i prolazi po¬
ganskim stazama, ali bi mu zato trebalo zabraniti
da prelazi pragove posvečenih kuča . . .
— Mislite li pod tim na mene, pastore? — upita
st? \ Shapleigh podigavši nos iz svoje zdjelice.
— Da na koga nego na tebe, bezumniče! — za¬
grmi velečasni. — Ne vodeči nimalo brigu o spasu
90

svoje duše ti se usuñuješ baviti magijom da bi zado¬voljio svoju odvratnu

znatiželju.
„Ja kojega je Gospod obdario duhovnim vidom koji prodire u tajnu savjesti,
ja s lakočom primječu¬jem kako u tvom oku blista ñavolja iskra koja..."
— A ja, pastore, s lakočom primječujem u vašem
oku zalivenom krvlju; krvlju koja nije paklenskog po¬
rijekla, ali uza sve to nije manje gusta i opasna po
vaše zdravlje, da vam prijeti opasnost da vas jednoga
dana presiječe žestoki napad gnjeva ...
Stari „medecin's man" se diže i, navukavši la¬skavi izraz preko lice, poñe
prema naprasitom sve¬čeniku. Najprije ga prisili da se sagne, a zatim mu
pregleda bjeloočnice.
— Neču upotrijebiti lancetu — reče mu. — To
bi poslije s vama trebalo stalno ponavljati. Ali u svo¬
jim trisagama nosim neke trave koje sam uspio pronači
zahvaljujuči svojoj odvratnoj znatiželji, a čija če vam
ljekovita moč, budete li se držati uputa, dozvoliti da
se bez opasnosti po zdravlje prepustite gnjevu kadgod
vam to bude po volji. Hajdete u krevet, pastore. Ja ču
vas njegovati. Zapalit ču malko korijandara i sjeme¬
nje komorača da bih time otjerao demone.
I tako je za tu večer pastorov ukor ostao ne¬dovršen ...
91

GLAVA XIII
Iz grubih greda izbijao je miris meda. Nekoliko rukoveti suhog cviječa visilo
je u jednom zakutku.
Anñelika se probudi usred noči.
Krik kozodoja ispunjao je mrklinu istančanu da¬lekim zvijezdama. Njegovo
ju je neprekidno glasanje u svega dva tona podsječalo na zvuk kolovrata
prelje, zvuk sad bliži a sad dalji. Anñelika se digne i osloniv-ši se s obje ruke
o rub prozora baci pogled po šumi. Englezi iz Nove Engleske pričaju kako
kozodoj u ona dva jednolična tona stalno ponavlja: „Plači! Plači, jadni
Guillaume!"
A ta je priča nastala otkako je jadni Guillaume svoju djecu i ženu našao
poubijane. Noč prije toga čuo je glasanje kozodoja, ali to su Indijanci,
skriveni u šumarku, oponašali kozodoja i sve se više skupljali što su bili
bliže bijelčevoj kolibi.
Odjedared kozodoj umukne Jedna sjena pre¬
leti kroz mrklinu noči: dva velika i šiljata krila, dugi
zaobljeni rep, mekani i tihi let ispresijecan naglim
skretanjima i samo jedno svjetlucavo oko. Kozodoj
je lovio.
Tisuče su šturaka, popaca, žaba, skakavaca, cvr-čaka svojim zaglušnim
glasanjem ispunjali noč, divlji su vonjevi šumskih zvijeri dopirali s vjetrom
iz ši¬kara, a mirisi šumskih jagoda i majčine dušice po¬tisnuli su vonjeve
štala i blata.
92

Anñelika ponovo legne u visok hrastovi krevet sa usukanim stupovima.

Zastari od cica bili su, zbog vru¬čine te junske noči, povučeni u stranu.
Laneno platno što ga je svojim vlastitim rukama otkala Sara William imalo
je svjež i ugodan miris kao i sama soba.
Ispod kreveta je izvučen drveni okvir ispresijecan remenjem na koje se
stavljalo slamaricu. To je bio dječji krevet koji se postavljao uz roditeljski.
Rose--Ann je na njemu počivala tu posljednju noč.
Anñelika gotovo istog trenutka zaspa.
Kad je ponovo otvorila oči, nebo se, modro poput rezede, nadnijelo nad
mrkim i skladnim stablima bri¬jestova na brežuljku, a pjev je osamljenog
drozda, svečan i nježan, zamijenio tugaljiv pjev kozodoja. Mirisi vrta i
jorgovana što su rasli uz drvenu ogradu razgonili su nočna i šumska
isparavanja.
Bundeve i tikve, podno kuča i zaštičene svojim narezuckanim listovima,
caklile su se kao pokost pod obilnom jutarnjom rosom.
Miris ljiljana što su rasli u vrtu pokraj drvene ograde imao je neku novu
svježinu u zraku prože¬tom rosom.,
Anñelika se ponovo nalakti na prozorčič svoje sobe. Čudnovati obrisi
drvenih kuča izranjali su je¬dan po jedan iz jutarnje izmaglice s onim svojim
kro¬vovima isprekidanih i neravnih ploha na sljemenu koje su na ponekoj
strani gotovo dodirivale tlo. To isu „slanici" sa svojim zabatima, sa svojim
izbočenirn katovima, sa svojim dimnjakom od opeka postavljenim usred
samog krova, prostrani i čvrsti poput zamkova iz Elizabetina vremena,
največim dijelom bili sagra¬ñeni od bijelog bora zbog čega su ta prebivališta
do¬bivala srebreni odbljesak na sve jačoj danjoj svjetlosti.
Neke su suše bile sagrañene od oblica i pokrive¬
ne slamom, ali čitavo je, naselje odisalo bogatim
skladom. /
Sviječe su se palile iza malih prozora bez ka¬paka i uglavljenih olovom. Tu
se otkrivala udobnost koja je bila posljedica brige i pažnji što ih tu pridaju
93

životu i dragocjenom vremenu koje nitko ne upro¬paštava. Nije li život

jednog naselja u osamljenim dolinama bio sačinjen od beznačajnih i prijeko
po¬trebnih sitnica? I tako su prekrasni vrtovi posvuda nicali, ne baš zato da
razgale dušu i oči, več da u njima rodi jestivo, ljekovito i aromatično bilje.
Iznenañena i očarana, Anñelika je razmišljala o tom soju Engleza koji su bili
naviknuti da računaju samo na sebe same i koji su se budili s molitvom'na
usnama i bili potpuno drugačiji od onih s kojima je ona obično dolazila u
dodir. Gurani prema Americi, surovom i postojanom željom da se mole
Bogu na svoj način i potrebom da pronañu komad zemlje gdje to mogu
činiti, oni su sa sobom vukli jednog Boga pre¬ma svojoj predodžbi koji je
zabranjivao predstave, glazbu, igranje na karte i grimiznu odječu, uglavnom
sve što nije spadalo u rad i molitvu.
U dobro obavljenom i plodonosnom radu crpli su svoju životnu radost.
Osječaj savršenstva njima je nadomještao radost i nježnost što je osječaju
pute¬ni ljudi.
Ali u njima je stalno plamsala sumnja i nemir baš kao upaljena sviječa u
kuči gdje leži mrtvac. I kraj u kojemu su živjeli i podneblje tome su
pogo¬dovali. Odrasli na pustim obalama izmeñu bolnih do¬ziva mora i
vjetra, te paganskih mirisa šume, oni su se, pod ubitačnim propovijedima
svojih pastora lako prepuštali zanosu.
Buduči da je njihova teologija uništila anñele i svece, ostale su im samo
paklene sile koje su posvuda vidjeli. Poznavali su ih po redu koliko god ih je
bilo, od sitnih vražiča oštrih nokata koji su bušili vreče žita do strašnih
glavara pakla koji su nosili kabali-stička imena.
A ipak prije bi se bilo reklo da je taj prekrasan kraj u koji ih je Svevišnji
doveo bio prikladniji za prebivališta anñela.
Rastrgani izmeñu nježnosti i nasilja, izmeñu lji¬ljana i kupina, želja i
odricanja provodili su svoj vijek stalno zaokupljeni svojom smrču.

Velečasni pastor Patridge je smatrao da još uvijek nisu bili dovoljno prožeti
tim mislima.
A to je najočitije došlo do izražaja u. njegovoj propovijedi što ju je održao te
nedjelje.
Naslonjena na prozor, Anñelika se čudila što nigdje ne vidi nikakve žurbe
iako je več svanulo i dan se ustalio. Nitko nije izlazio iz kuča. Jedino je
po¬neku ženu bilo vidjeti kako lijeno odlazi na rijeku da donese vode.
U stvari, bila je nedjelja. Nedjelja! I za katolike takoñer na što ju je podsjetio
Adhemar svojim plačlji¬vim glasom došavši pod njen prozor i zovnuvši je.
— Mi danas svetkujemo*«Svetog Antu iz Padove,
gospoño.
— Neka vam on pomogne da pronañete svoju pa¬
met, ili. izgubljenu hrabrost! — otpovrne Anñelika. —
Naime, priča se da taj svetac pomaže da se pronañu.
.izgubljene stvari.
Vojniku nije bilo do šale.
— Danas je veliki blagdan u Kanadi, gospoño.
A ja, umjesto da sudjelujem u prekrasnoj procesiji u
nekom svetom i dobrom francuskom gradu, ja se na¬
lazim ovdje, izmeñu četiri stotine vragova, usred kri¬
vovjeraca- koji su raspeli na križ našeg Gospodina.
Bit ču sigurno kažnjen za to. Osječam da če se nešto-
dogoditi'...
— Umuknite — šapne mu Anñelika — i sakrite-
te svoje brojanice. Protestantima nisu nimalo dragi
takvi predmeti.
Adhemar je, meñutim, grčevito stiskao svoje čislo i mrmljuči u po glasa
zazivao zaštitu Djevice Marije i svih svetaca. Za njim se inače več bilo
natislo mno¬štvo malih puritanaca. mučaljivih, u očiščenim i sjaj¬nim
cipelama, izbuljenih očiju ispod okruglih šeširiča ili crnih kapica.
Nailazak nedjelje koju Francuzi u svojoj lako-umnosti ne bijahu predvidjeli,
pobrkala je sve nji¬hove planove odlaska.

95.

Sve je mirovalo tog dana. Nije imalo nikakva smi¬sla poduzimati bilo kakve
pripreme. Bili bi povrijedili pučanstvo puritanske naseobine.
Stari Shapleigh popriječi preko sela prebacivši preko ramena svoju torbu i
svoju kremenjaču i iza¬zovno se uputi prema šumi u pratnji svog Indijanca.
Naseljenici su ga pratili mrkim pogledima, bijesnim mrmljanjem pa čak i
prijeteči mu šakom. On uopče nije mario za to več se podrugljivo cerekao.
Anñelika mu je pozavidjela na njegovoj slobodi.
Starčič joj je udahnjivao isto povjerenje kao onaj neobičan ljekarnik Savary.
Zaokupljen znanošču več odavna je odbacio sve predrasude svojih
suvjernika koji ga nisu mogli spriječiti da zadovolji svoju strast. A kad bi on
u šumi zaplesao oko sebe mašuči po zra¬ku svojim blijedim i raširenim
prstima, značilo je da je zamijetio neki cvijet ili pupoljak meñu travom da
mu je odredio vrstu, nazvao ga njegovim latinskim imenom i obilježio mu
nalazište.
Nije li i Anñelika isto tako postupala kad je od¬lazila u branje ljekovitog
bilja u šume Wapassoua?
Stari Shapleigh i ona su se prepoznali.
Njoj je bilo žao videči ga kako se udaljuje i kako ;je nestao, zašavši sa
svojim Indijancem u sjenovitu usjeklinu koja je vodila do obale
Androscoggina.
S brežuljka se razliježe glas zvona. Vjernici kre¬nuše prema „mecting-
house"1 utvrñenom. zdanju što je bilo .podignuto navrh sela usred šumarka
brijesto¬va. Ta zgrada sastanaka služila je i kao crkva, a i u druge svrhe.
Bila je sagrañena od dasaka. Od drugih se kuča razlikovala jedino po
zašiljenom malom zvoniku, u kojemu se njihalo zvono, i po svom
četvrtastom obliku. Naime, tu su se stanovnici mogli skloniti u slučaju
indijanskog napada. Na gornjem katu su bila smje¬štena dva ručna topa čija
su dva crna ždrijela virila iz puškarnica u zvoniku, tog simbola mira i
molitve.
1 Hram vjerske sekte

Tu je svijet Brunchwick-Fallsa, po uzoru na upravljače Nove Engleske,

održavao svoje sastanke, tu je hvalio Gospoda, čitao bibliju, rješavao
poslove naseobine. Tu su pred licem Boga, kojega su miješali u sve svoje
čine opominjali jedni druge i sudili jedni drugima.
Anñelika se predomišljala da li da krene za puri¬tanskom družbom. Ostaci
katoličkog odgoja u mi¬slima su je priječili da uñe u krlvovjerni hram. -To
bi bio smrtni grijeh, neprocjenjiva opasnost za dušu jed¬nog vjernika. Sva
su. ta razmišljanja vukla korijenje iz davnog djetinjstva, iz vremena kad su
svi dojmovi snažno djelovali na dječju psihu.
— Hoču li obuči svoju crvenu haljinu? — pitala .je mala Rose-Ann?
Uspinjuči se s djevojčicom prema crkvi Anñelika primijeti da su stanovnici
Brunchwick-Fallsa u čast Gospoda ublažili malko strogost u svojoj odječi.
Mada nije bilo drugih haljina crvene boje kao što je bila ona što joj je ona
sašila Rose-Anni, ipak su tu i tamo poneke od djevojčica bile odjevene u
ha¬ljine bijele, ružičaste ili modre boje. Kapice od čipaka, šalovi od svile,
visoki crni šeširi širokih oboda, ukra¬šeni perom ili srebrenom kopčom, koje
su žene nosile na svojim kapicama izvezenih revera. Engleska moda, ali vrlo
ljupka i praktična koju je Anñelika usvojila kad je počela svoje putovanje
Amerikom.
Ta neupadljiva, elegancija bila je u skladu sa svi-, jetlim kučama i blagošču
neba boje lanenog cvijeta.
Divna je bila ta nedjelja u Newehewanicku — proljetnoj zemlji.
. Dok je prolazila žitelji su je pozdravljali neznat¬nim naklonom glave i
nježnim osmijesima.-1 videči da je krenula prema crkvi, pošli su uzastopce
za njom, sretni što im je toga jutra bila gostom.
Cantor se pridruži majci.
—¦ Osječam, da ne možemo govoriti o svom odla¬sku. Bilo bi neprilično —
reče Anñelika. — Meñutim, brod tvog oca nas čeka na ušču
Kennebeca,.večeras ili najdalje sutra...
7 Anñelika u iskušenju

97

— Možda čemo se poslije molitve moči od njih oprostiti? Danas marva

ostaje na livadi pod paskom jednog jedinog pastira. Telad, na kraju, ima
pravo da bar jednom posiše svoje majke. Toliko su smanjili rad da su čak i
mužnju obustavili. Danas je dan odmora za sve. Maloprije sam vidio
Maupertuisa. Vodio je naše konje na rijeku. Rekao je da ih ide napasti i da
če ih dotle nadgledati sa svojim sinom, a vratit če se oko podneva. Poslije
toga čemo krenuti na put. Kad padne noč podiči čemo logor i prenočit čemo
u šumi.
Stigoše na čistinu ispred meeting-house. Tu je bila podignuta tribina na kojoj
se nalazio nekakav stalak s tri rupe u sebi. Ona u sredini bila je največa.
Rupa za glavu, objasni joj Cantor, dok su se u druge dvije stavljali zglavci
ruku. To je bio stup sramote na kojemu su se kažnjavali krivci. Pokraj te
barbar¬ske naprave nalazila se oglasna ploča. Na nju se ispi¬sivalo ime
krivca i uzroci kazne.
Jedan direk koji je služio za bičevanje upotpu¬njavao je sudsku opremu
male puritanske kolonije.
Na sreču tog je jutra postolje sa stupom sramote bilo prazno.
Meñutim, časni pastor Patridge je u svojoj pro¬povijedi dao naslutiti da bi
uskoro na njemu mogao netko osvanuti.
Sjedeči meñu nepokretnim i poput voska blijedim vjernicima, Anñelika je
doznala da elegancija što ju je čas prije zamijetila nije potjecala iz dopuštene
že¬lje' da se oda poštovanje danu Gospodnjem nego da je to ludi vjetar
zapuhnuo neposlušnu pastvu pasto-rovu. To je bio vihor tuñeg porijekla...
Nadahnuče za te nerede nije dolazilo izdaleka več ravno iz jedne poluistočne
vjeroispovijesti u kojoj je pobožnost u toku stolječa potpuno zatajila. Pod
pastirskim štapom gla¬vara koji se potčinio paklu čitavo čovječanstvo srlja
U svoju vlastitu propast. Zatim su se nizala imena povijesnih ličnosti. Pri
tom su se imena papa Klemen-ta i Aleksandra stalno ispreplitala s imenima
Asta-rota, Asmodea i Beliala. Anñelika je dovoljno razum¬jela engleski da
shvati kako je gromoviti pastor ta-
93
dašnjeg papu usporeñivao sada s Antikristom, a sad opet s Belzebuibom.
Njoj se činilo da on ipak nešto pretjeruje u svojini napadima.
To joj je razbudilo sječanje na djetinjstvo. Sjetila se svaña s malim
seljačičima hugenotima i onih nji¬hovih imanja u Poitouu na koja se upiralo
prstom s negodovanjem a koja su bila odijeljena od katolič¬kih zajednica
zajedno sa svojini usamljenim grobo¬vima podignutim pokraj jednog
čempresa. Ali gruba i naivna čestitost kojoj nisu bile poznate fine nijanse
obazrivosti i koja nije imala osječaja za nešto što je bilo smiješno, bila je
svojstvena ovom čestitom svijetu.
Thomas Patridge je podsjetio svoje vjernike da su znakovi ljupkosti kratkog
vijeka i da najbrže nestaju.
On se okomio na isuviše duge kose i kod žena i kod ljudi, na pretjerano i
nečedno češljanje i četka¬nje, te na posvečivanje prevelike pažnje uvojcima.
To je bilo svojstveno neznabošcdnia, to je za osudu.
— Berthos! Berthos! — povikao je odjednom.
Anñelika se pitala kakvog li to sada demona za¬ziva, meñutim to je bio
sakristan. On ga je pozvao i naredio mu da probudi jednog bezobraznika koji
je zaspao usprkos svoj njegovoj vici.
Berthos, čovuljak uokrug glave podrezane kose, skoči, naoružan svojim
dugim štapom koji je na vrhu bio snabdjeven papkom košute i jednim perom
i že¬stoko osine po glavi čovjeka što bijaše zadrijemao. Pero je tu istu
djelatnost obavljalo kod žena, ali mno¬go nježnije. Sakristan je njime prošao
ispod nosa ženi koju je suviše duga propovijed pastorova uspavala.
— Nesretnici! Nesretnici! — nastavi pastor zlo¬
slutnim glasom. — Vi me u svojoj nesavjesnosti pod-
sječaite na onaj svijet iz Lariche koji spominje biblija.
Nije se htio brinuti o svom spasu i o o svojoj obrani
kad su njihovi neprijatelji Daniti oštrili noževe i spre¬
mali se da ih pokolju. Smijali su se, plesali su i bili
"uvjereni da više nemaju neprijatelja na ovom svijetu.
Nisu htjeli vidjeti ono što se naslučivalo, nisu podu¬
zimali nikakvih mjera opreznosti.
" 9S

— Oprostite, ja prosvjedujem — poviče stari Be-

njamin William ispravivši se u svoj svojoj visini —
ne možete reči da ja ne brinem o sigurnosti i spasu
svojih! Poslao sam jednu vijest vlastima u Massa-
chusetts tražeči da nam njihovi časni od. pošalju osam
do deset snažnih i bodrih ljudi koji če nas štititi za
vrijeme žetvenih radova...
— Suviše kasno! — rikne svečenik razbješnjen
tom upadicom. — Ako duša nije posvečena, ne služe
baš ničemu mjere opreza što ih ljudi poduzimlju.
Da znate, ja vam proričem: u vrijeme žetve vas više
neče biti! Sto kažem: možda več sutra. Indijanci su
u obližnjim šumama spremni da vas pokolju. Ja ih vi¬
dim, ja čujem kako oštre svoje noževe da vam njima
skinu skalpove. Mnogi če od vas još večeras biti mrtvi!
Jest, vidim, vidim kako im ruke blistaju od krvi,
vaše... i vaše krvi — vikao je naglo ispruživši ruku
prema nekima koji su problijedili.
Pokraj Anñelike je stajala krhka i sitna starica. Zvala se Elisabeth Pidgeon a
bavila se podučavanjem djevojčica u naseobini. Jadnica se čitavim tijelom
tre¬sla od straha.
— Jer crvena boja nije boja radosti — nastavi
Thomas sumornim glasom •netremice se zagledavši u
Anñeliku — več je to boja nevolje, a vi ste je uveli
meñu vaše redove, bezumnici! Uskoro čete čuti glas
Svemočnoga kako vam grmi iz oblaka: „Tebi veču ra¬
dost pričinjaju užici ovoga svijeta, nego da gledaš
moje lice!" Zauvijek čete potonuti u tminama pakla, u
bezdnu neizmjerivu i mračnu, zauvijek ... Zauvijek,
zauvijek ... ZAUVIJEK!
Svi su se tresli. Oklijevajuči su izišli na čistinu obasjanu suncem progonjeni
nesmiljenim i potmu¬lim glasom:
For ever ... ! For ever ...! For ever... I1
1 Zauvijek...! Zauvijek...! Zauvijek...!
100

GLAVA XIV
„Bogami su se napričali o toj crvenoj haljini", ljutito je premišljala Anñelika.
Vedrina nedjeljnog ručka popračena stihovima biblije nije mogla raspršiti
nelagodu što ju je na sve ostavio pastorov govor.
Poslije ručka Anñelika se zadrža u vrtu. Otkinula bi tu i tamo list s poneke
biljke, smrvila ga prstima, a zatim ga prinašala nosu da bi mu odredila miris.
U ugrijanom zraku zujali su čitavi rojevi pčela. Njom je ovladalo
nestrpljenje da što prije vidi Joffreva, Bez njega joj se svijet činio praznim.
Njen boravak u tom engleskom selu činio joj se neobičnim i nepo-dnosivim
kao što to biva u snu pa se čovjek pita kako je dospio na neko čudno mjesto
te mu je sve čudno i neobjašnjivo.
— Ali što li radi Maupertuis? — poviče Cantoru.
— Pogledaj! Pogledaj, sunce se priklanja zapadu, a on
još nije s konjima stigao iz šume.
— Idem da ga potražim — dobad joj Cantor i
odmah se hitrim korakom uputi prema izlasku iz sela.
Promatrala je kako odmiče prema zelenom, bede¬mu šume koji je sa svih
strana okruživao naseobinu. Odjedared je uskomeša neki predosječaj i ona
ga htje¬de zadržati, htjede mu viknuti: „Ne idi, Cantore! Can-tore, sine moj
mili, ne idi u šumu ..."
Ali je njega uto nestane iza zavoja puta koji je vodio do ovčarske farme, iza
koje se prostirala šuma.
101

Nato ona uñe u kuču Benjamina Williama, popne se uza stepenice, na brzinu
veže svoju kožnatu torbu, uze svoje oružje, baci ogrtač preko leña, stavi šešir
na glavu i siñe. Služavke su besposleno sjedile kraj pro¬zora zaokupljene ili
svojim mislima ili molitvom.. Ne htjede ih smetati pri njihovu razmišljanju,
več proñe ispred njih i iziñe na travnatu ulicu naselja. Mala Rose-Ann dotrči
za njom u svojoj crvenoj haljinici.
— Ah, ne otiči, draga gospoño — preklinjala je
djevojčica u svojoj nezgrapnoj francuštini kad ju je
dostigla.
— Drago moje dijete, ja sada moram otiči —
odgovori joj Anñelika ne usporivši korak. — Ionako
sam se ovdje isuviše zadržala. Ne znam kako se ovdje
provodi vrijeme u nedjelju, ali ja moram stiči na mor¬
sku obalu gdje me čeka brod ... Več je dosta kasno
te se bojim da na ugovoreno mjesto nečemo stiči pri¬
je zore...
Potaknuta ljubavlju i brigom prema Anñeliki dje¬vojčica joj pokuša uzeti
torbu da bi joj je ponijela.
One se zajedno popnu uz obronak i pošav.ši napri¬jed, opaze posljednje
kuče zaseoka, one najsitnije i najbjednije, sagrañene od oblica a pokrivene
travom ili korom drveča, a iza njih u daljini veliku ovčar¬sku farmu.
Prije nje nalazio.seMiambar u kojemu je bilo us¬kladišten kukuruz. U njemu
su Francuzi proveli noč, a mora da je sada u njemu Adhemara probijao
hladan znoj straha. Zatim je tu bila kučica gospoñice Pid-geon, učiteljice,
kučica okružena grmovima cviječa.
Tamo po strani krupna ovčarska ^armaVsa^v&|im zabatom, sa svojim
vjetrokazom na kro|nu ugodfp"se doimala usred pašnjaka omeñenih
ograñotn. Iz$ *hje spuštala se usjeklina kojom su se sinoč uspeli-.-- Na
obronku zaredala obrañena polja, a iza njih mnoštvo stabala, izvora, strmih
litica, šuma.
U vrtu gctepoñice Pidgeon, Rose-Annina baka. go¬spoña William je
uspravnog poprsja skidala uvele la¬tice sa sljezovlh stabljika. Zapovjednim
pokretom do-
li 02

zove k sebi Anñeliku koja spusti svoju kožnatu torbu na Uoi poñe joj u
susret da bi se s njom oprostila.
— Vidite li ovo sljezovo cviječe — reče gospoña
William. — Zar ono mora trpjeti zato što je danas dan
Gospodnji. Ja sam zaslužila ukor našeg pastora, ali
sam ga ušutkala. Danas smo dobili ono što smo za¬
služili ...
Kažiprstom na koji je bio navučen kožnati napr-stnjak, pokaže kučicu iza
svojih leña.
¦— Sad je tamo da Elisabethi, tom jadnom stvo¬renju drži prodiku o našim
posljednjim trenucima!
Svojim je spretnim prstima dalje skidala uvele latice. Njeno oštro oko ispod
teških vjeña sljezove boje zaokruži, zasvrdla dok se u kutovima njenih
mrzovolj¬nih usana ocrta neka vrst poluosmijeha.
— Možda sam zaslužila da završim na stupu sra¬
mote — reče. — A na oglasnoj ploči če biti zapisano:
„Zato što je suviše volila ruže!"
Osmjehujuči se i sama, Anñelika ju je promatra¬la pomalo u nedoumici. Od
sinoč, kad se prvi put u svom. životu našla pred strogim običajima predaka,
čini se da se gospoña William zabavljala time da se u nekoliko navrata
pokaže drugačijom no što se moglo očekivati. Anñelika nije znala što bi o
njoj mislila. Na trenutke nije znala da li se gospoña William ruga, šali ili je
ona sama, Anñelika, krivo razumjela njen engleski jezik. Odjedared joj sine
da ta časna puri¬tanka nema možda slabost prema jakim pičima, kao što su
džin ili rum, ali tu misao odmah odbaci kao nepriličnu i strašnu. Ne, nešto
drugo je tu bilo po¬srijedi. Možda neka vrst opojnosti, ali nesvjesne,
ne¬vinog porijekla.
Stoječi ispred te ponosne žene, koja je čitavu glavu bila od viša do nje, te
žene stroge i snažne poput litice, iz čijeg je naglog govora izbijao jaki ton
samostalnosti, Anñeliku je prožimao onaj isti dojam nestvarnosti kao
maloprije, sumnja da se nalazi tu, čuvstvo da se sve oko nje ljulja, da joj tlo
nestaje ispod nogu. Svaki čas bi moralo nastupiti buñenje, ali...
103

Ništa! Priroda se ukrutila, pritisnuta mirisima i zujanjem pčela.

Sara William iziñe iz gustih grmova sljeza, prs¬tom, pogladi njihove
stabljike zelene, ružičaste i bi¬jele.
— Baš su sretne te biljke — prošaputa.
Gurnuvši vrata, približi se Anñeliki. Skine kož¬nati naprstnjak i stavi ga u
prostrani džep što joj je visio o pasu zajedno s nešto sitnog alata za
ureñivanje vrta. Dok je to radila njene su oči netremice proma¬trale lice
strankinje koja joj je jučer dovela unu¬čicu.
— Jeste li vi vidjeli Luja XIV, kralja Francuske?
— upita. — Jeste li mu se ikad približili? Jeste, to se
osječa, na vama se održao odraz Sunca. Ah! Te fran¬
cuske žene, koliko li ljupkosti... ! Hajte, hodajte,
hodajte — reče i (rukom je udalji od sebe — hodajte
malo ispred mene ...
Kutove njenih usana još jače zasiječe znatiže¬ljan osmijeh i nabubri od
radosti tako da se činilo da če prsnuti.
— I ja sam ponekad slična djeci. Volim sve što
godi oku, sve što ima ljupkosti, svježine...
Anñelika napravi nekoliko koraka povinujuči se uputama stare gospoñe a
onda se okrene. U njenim se zelenim očima odražavalo pitanje, a izraz joj
lica posta djetinji. Stara Sara William ju je očarala. Sto¬ječi nasred puta —
puta koji je u isto vrijeme bio i ulica i cesta i staza, koji je vodio od šume do
meeting--housea što se nalazila na brežuljku prolazeči kroz čitavo selo —
pod sjenom velikih brijestova čije je lišče svojim odrazima činilo još bljeñim
njene obraze blijede poput voska, ta velika engleska gospoña se čvrsto
držala tla, podbočivši se rukom, uspravna, dugog i lijepog vrata koji se
uzdizao iznad nabrane ogrlice, kojoj bi bilo koja kraljica zavidjela na njenu
veličan¬stvenu držanju. Njeno vitko tijelo stisnuto steznicima bilo je kao
kakvim pojasom oko bedara obloženo ulošcima pomoču svitaka za pojačanje
bokova, nekom vrsti jastučiča od crnog baršuna. Moda s početka
104
stolječa kakvu su primjenjivale njena majka i njene tetke. Ali je njen ogrtač
od crne tkanine, malkb za-dignut nad dugom suknjom tamnoljubičaste boje
bio nešto krači no što se nekad nosio i, držeči ga rukom, uz tijelo, gospoña
William se nije bojala da če otkriti kako je na nogama imala jahače čizme,
takoñer crne-boje, uza sve to fine izrade, u kojima se sigurno osje¬čala
lagodnije dok bi hodala razrovanim putevima i raskvašenim livadama,
„Mora da je ova žena bila nekad prekrasna", po¬misli Anñelika.-
Možda če jednoga dana i ona biti takva... Več je sebe vidjela obuvenu u
čizme i kako hitrim i uz-nositim korakom prolazi svojim dobrima. Malo zap-
lašena, sigurna.u sebe samu, osloboñena i radošču ispunjena čam. vidi livadu
u cvijetu ili dijete koje se-muči svojim prvim koracima. Ona če sigurno biti.,
manje kruta, manje gruba. A da li je gospoña Wil-liam zaista bila gruba?
Prilazila je i na njenu se licu ozbiljnih i opuštenih crta, ali uza sve to
skladnih, koje-se odjednom našlo izloženo smaragdnoj svjetlosti sto¬je
vladala ispod stabala, zarila nezaboravna sreča. Zaustavi se kraj Anñelike
sasvim promijenjena iz¬raza.
— Ne osječate li vonj divljaka? — reče mršteči
svoje još uvijek zagasite obrve dok joj je lice po¬
primilo strogi i zastrašen izraz. Reče: — The red—
-men... !x
Strah i odvratnost su se osječali u njenu glasu..
— Ne osječate li?
— Ne, zaista, ne osječam — odgovori Anñelika..
Ali se i protiv volje tresla. Pa ipak nikad joj se
zrak nije činio tako mirisavim kao na tim visinama, gdje su se mirisi kozje
krvi i povijuša miješali s. mirisima vrtova u cvatu gdje su prevladavali mirisi
meda i jorgovana.
— Ja osječam, isuviše često osječam taj miris —
reče Sara William mašuči glavom kao da se zbog ne¬
čega prekorava. Ja ga stalno osječam. Taj miris iz-
Grvenokošci
105.

LI

miješao se sa čitavim mojim životom. Muči me. Pa ipak, prošlo je več dosta
dugo vremena što mi se nije pružila prilika da zajedno s Benjaminom branim
naš dom od tih crvenih zmija. Dok sam bila dijete... te kasnije dok smo
stanovali u onoj kolibi blizu Wel-lesa...
Prekine se, ponovo mahne glavom kao da je time htjela odagnati uspomene
ispunjene strahom i borba¬ma, sve nalik jedne drugima.
— Tamo je bilo more... na njemu si mogao
potražiti zaklon. Ovdje, meñutim, nema mora .. .
Stara gospoña napravi još nekoliko koraka.
— Zar ne da je ovdje vrlo lijepo? — reče glasom
koji je izgubio nešto od svoje prijašnje odlučnosti.
Klečeči u travi, mala je Rose-Ann brala zvon¬čiče crvene poput koralja.
— Newehe\vanick — prošaputa stara gospoña.
— Proljetna zemlja — dometne Anñelika.
—• Vama je to takoñer poznato! — primijeti En¬gleskinja živo je
pogledavši.
Ponovo se njene vrlo crne oči ispod zasjenjenih vjeña netremice zagledaju u
Anñeliku, u tu stran-kinju, Francuskinju, kao da su joj htjele odgonetnuti
misli, pogoditi i otkriti neki odgovor, neko objašnjenje.
— Amerika? — reče ponovo. — Dakle, istina je,
vi ste je zavoljeli? A ipak, još ste tako mladi.
— Pa i nisam tako mlada kako vam se čini —
prosvjedovala je Anñelika. — Znajte da moj stariji
sin ima 17 godina i da...
Smijeh stare Sare je prekine. Ovo je bilo prvi put što se Sara William
smijala, i to lomnim, spon¬tanim smijehom, eto, kao što se smiju djevojčice,
smijehom koji joj je otkrio duge, pomalo konjske -zube, ali zato zdrave i
savršene.
— Oho! Jest,-vi ste mladi — ponovi stara go¬
spoña. — Koješta, vi još niste pravo živjeli, draga
moja... !
— Zbilja?
Anñeliku su riječi stare gospoñe gotovo razlju¬tile. Dakako, dvadeset i pet
godina što ih je gospoña
106

William imala više od nje davali su joj možda pravo da se pokaže

blagonaklonom, ali Anñelika je smatrala da njen život nije bio tako kratak i
tako bezbojan i da je i ona vrlo dobro znala što je to „život".
— Vaš je život nov! — tvrdila je gospoña William
tonom koji nije dopuštao prigovora. On tek počinje.
— Zbilja?
— Kad kažete „zbilja" vaš je naglasak zaista dra-
žestan. Ah, francuske žene, kako su one sretne! Vi
ste kao plamen koji počinje praskati i rasti u mrač¬
nom svijetu kojega se vi više ne plašite... ! Zar ne
osječate da tek sada počinjete živjeti? Dok je neka
žena mlada, ona još uvijek ima vremena da ponese
breme života, da dadne dokaza o sebi... Ta to j€
ubitačno! A sami smo da preuzmemo na sebe to bre¬
me ... Otkako se napusti djetinjstvo postoji li stvor
osamljeniji od mlade žene ... ? Tek se u četrdesetoj,
pedesetoj godini počinje živjeti! Dali smo dokaza o
sebi! A što da se priča. Postajemo slobodni kao djeca,
nalazimo same sebe. Vjerujem da nisam upoznala ve¬
čeg zadovoljstva no što sam ga osjetila onog dana kad
sam utvrdila da me mladost napušta, konačno napušta
— reče uzdahnuvši. — Duša mi se moja odjedared
•učinila lakšom, čuvstva su mi postala nježnija i os¬
jetljivija, a moje su oči upoznale svijet onakav kakav
jest. Pa čak mi se i Bog činio prijateljskljim. Uvijek
sam bila sama i naučila sam bila na tu svoju samoču.
Od jednog sam pokučarca jednoga dana kupila dvije
kapice od čipaka, najljepše što ih je imao. Niti me je
pastorov bijes niti Benovo predbacivanje moglo slo¬
miti. Ja sam ih stavila na glavu i stalno ih nosim.
Ona se lukavo osmjehivala. Njena ruka pogladi Anñeliku po obrazima kao
kakvo dijete. Anñelika je zaboravila da joj je krenuti na put. Sunce kao da je
kasnilo na svom putu i odmaralo se poput golemog rastvorenog cvijeta, još
uvijek žuto, na malom kre¬vetu od bijelih i pahuljastih oblaka iznad obzorja.
Slušala je gospoñu William.
Ova je primi za ruku i one polako poñu prema selu. Veliki dio kuča je bio
napola skriven uslijed
107

zavoja i neravnog zemljišta, ali kao da se nekako pro¬vidno isparivanje

dizalo iz potoka što je proticao podno samih kuča.
— Vi volite ovu zemlju, gospoño, zar ne? — upi¬ta gospoda William. — To
je znak dobrog porijekla. Prekrasna je ovo zemlja. Ne poznam je dovoljno,
ma¬nje no što sam željela. Vi je zrnate bolje od mene. Dok sam bila mlada,
puno sam propatila provodeči bijedan i pogibeljan život na ovim obalama.
Željela sam otputovati u London o kojemu su pričali mor¬nari ili naši očevi.
Bilo mi je tek šest godina kad sam ga napustila. Još nosim u sječanju
njegove stisnute tornjiče, njegove uličice uske kao jaruge po kojima škrip]ju
kočije. Kao djevojka sam snatrila o bijegu, o povratku u Stari svijet. Jedino
strah da ču biti osu¬ñena spriječio me je u tome. Ne — dometne kao da
odgovara na misao koja se mogla roditi u Anñelikinoj glavi — ne, ja nisam
bila lijepa u mladosti. Ja sam sada lijepa. Dosegla sam dob kad nešto
značim. Kad sam, meñutim, bila mlada, bila sam mršava, suviše visoka,
ugasla, blijeda, zaista ružna. Uvijek sam zah¬valna Benu što nije odbio da
me oženi dobivši sa mnom u miraz komad zemljišta i brod za lov na ba-
kalare što je tražio od mog oca. I tako su njegove vlastite zemlje zahvaljujuči
maloj dražici dobile vri¬jednost buduči da su graničile s našim. Za njega
sam ja predstavljala dobar posao. Morao me je oženiti i nije ustuknuo.
Ona namigne Anñeliki.
— Vjerujem da nije požalio — nato če Anñe-
lika.
Sara se tiho nasmije.
— Ali u ono vrijeme ja nisam svojim likom mogla
pobuditi zanimanje u srcu gusara što su pristajali
uz naša imanja da bi rum i tkanine opljačkane u Ca-
raibima zamijenili za naše svježe namirnice. Ta su
gospoda pripadala pustolovima, a meñu njima je bilo
dosta Francuza. Živo su mi u sječanju njihova opa¬
ljena gusarska lica, njihova nastrana odela koja su
108

odudarala od naše čedne odječe i od naših bijelih ovratnika. Bili smo

siromašni poput Joba i oni nam nikakvo zlo ne bi bili napravili. Bili su sretni
što su se namjerili na bijele ljude na ovoj divljoj obali, da se mogu najesti
voča i povrča što smo ga mi uzgajali. Ti ljudi koji su živjeli ne znajuči ni za
vjeru ni za zakon i mi koji smo bili pobožni više no što je tre¬balo, mi smo
osječali da pripadamo istoj rasi, da smo napušteni na kraju svijeta.... Sada
ima isuviše svi¬jeta na obali i previše zloglasnih brodova u zaljevu. Više
volimo biti daleko, živjeti na granici... Vi se čudite, drago dijete, mojem
pričanju, mojim prizna¬njima ... Imajte, meñutim, na umu da vaš Bog nije
strašan kao naš. Kad ostarimo, postajemo ili lude, Hi zle, ili vještice, ili
postupamo po našoj volji. Tada se sve smiri. Ništa više nije važno... !
Ona izazovno mahne glavom da bi se čas zatim taj izazov pretvorio u
odobravanje i spokojstvo.
Sinoč krutost i neumoljiva odvojenost, a danas ljubaznost i neka vrst
poniznosti.
Anñelika se ponovo upita nije li ta prečasna pu¬ritanka gajila pritajenu
sklonost prema skrivenoj bo¬čici rakije od šljiva ili kuniče.
Ali je odmah otjerala te misli. U stvari ganulo ju je to iznenadno povjerenje
ispričano kao u polu-snu.
Kasnije če se sječati tog ganutljivog trenutka i shvatit če mu smisao...
Sudbina koja se načas zaustavila več je bila u po¬kretu, i ta je sudbina
navodila tu ženu kojoj se bli¬žio posljednji čas na iskrene, gotovo
nepromišljene izljeve osječaja koji su predstavljali, rečeno po istini, izraz
jedne duše, utjelovljeni izraz gorljivog srca što je uvijek bilo vatreno i
nježno pod oklopom nesmilje¬ne vjeroispovijesti.
Stara Sara se okrene prema Anñeliki i primivši njeno lice svojim dugim i
bijelim rukama' podigne ga prema svome te ga promatraše" materinjom
ljubav-Iju.
109

— Neka vam američka zemlja bude sklona, drago

moje dijete — reče svečanim tonom upola glasa — i
ja vas molim... ja vas molim, spasite je!
Njene ruke kliznu i povuku se. Sada ih je pro¬matrala kao presenečena
svojim činom- i svojim ri¬ječima.
Ukruiti se a lice joj prekri mramorna hladnoča. Njene blistave crne oči se
zagledaju u prostrano nebo.
— Sta se to zbiva? — promrmlja.
Trenutak je osluškivala a zatim krene.
Nekoliko koraka napraviše hodajuči jedna kraj
druge. Odjednom se gospoña William ponovo zaustavi, svojom rukom
zgrabi zglavak mlade žene i takvom ga snagom stegne da je Anñelika
poskočila od bola.
— Slušajte! — reče Engleskinja promijenjenim,
glasom.
Glasom jasnim, odreñenim, ledenim.
Tada začuju buku koja je bujala u sumraku.
Neopisiva, neobjašnjiva. Kao bučanje mora, kao zavijanje vjetra kroz koje se
probio dalek, slabašan i piskutljiv krik:
— Waubenakisi! Waubenakisi! (Abenakisi!)
Vukuči Anñeliku, Sara William je žustrim kora¬
kom hodala sve do zavoja ulice odakle se vidjelo či¬
tavo naselje.
Selo je izgledalo mirno i pusto, usnulo. Ali buka je bujala* grmjela od tisuča
urlika. Tu i tamo bi od¬jeknuo očajan krik ponekog žitelja koji su trčali
iz¬meñu kuča kao preplašeni štakori.
— Waubenakisi! Waubenakisi!
Anñelika pogleda prema livadama. Ukazao joj se stravičan prizor. Ukazalo
joj se ono čega se priboja¬vala, ono što je predosječala, ono u što nije htjela
povjerovati! Čitava vojska polugolih Indijanaca izma-hujuči tomahavcima i
noževima nadirala je iz šume.
110

Poput gomile mrava istjeranih iz njihovih skrovišta U1 nekoliko su časaka

Indijanci prekrili livade doline, razlili se kao mrko-crvenkasta gusta bujica,
kao za-pljuskujuča plima, urličučl ispred sebe svoju smrto¬nosnu viku:
— Ju-ju-ju! Ju-ju-ju!
Ta indijanska bujica stiže do potoka, prekrije ga i proñe, a zatim se uze
penjati drugom stranom dola i dosegne prve kuče naselja.
Neka žena u modroj haljini penjala se prema njima nesigurnim, pijanim
korakom. Blijeda lica, usti-ju ispunjenih crnim imenom:
— Waubenakisi!
Nešto je nevidljivo odjedared udari u leña. Onai jekne kao da ju je spopala
štucavica, a zatim se sruši licem prema zemlji.
— Benjamin! — poviče Sara William. — Benja-
min... ! On je sam tamo dolje u kuči.
— Stanite!
Anñelika pokusa zaustaviti staru gospoñu, ali se ona nezadrživom snagom
zaleti naprijed, u smjeru svog doma gdje je njen stari suprug svaki čas
mogao biti iznenañen usnuvši nad svojom biblijom.
Nije pretrčala niti stotinu metara kadli Anñelika opazi jednog Indijanca koji
je iskočio iz cestara, do¬stigao ju je u nekoliko mačjih skokova i jednim
je¬dinim udarcem sjekire oborio visoku gospoñu. Odmah se sagnuo nad nju,
zgrabio je za kose i zamahom ruke skinuo joj skalp.
Anñelika se okrene i udari u bijeg.
— Trči! — poviče Rose-Anni naglim joj pokretom
ruke pokaže ovčarsku farmu, koja se nalazila niže,
pokraj šume. — Trči! Brzo!
Trčala je gotovo bez daha. Stigavši do vrta go¬spoñice Pidgeon, načas se
zaustavi i pokupi svoju«
11K
Li

torbu što je bijaše tu ostavila. Odgurnuvši vrata na ¦ogradi, uleti u kučicu

gdje je velečasni Patridge još uvijek raspravljao sa starom gospoñicom o
posljed¬njem sudu.
— Divljaci... ! Dolaze... !
Zadihana, kao što je bila, nije se mogla sjetiti ¦engleskih riječi da im objasni
što se dogaña. Uzalud .se trudila...
— Divljaci! — ponovila je na francuskom. — Abe-
nakisi... Dolaze... Sklonimo se u ovčarsku farmu...
Bila je uvjerena da je ta čvrsta farma bila po svoj prilici dobro utvrñena i da
če biti u stanju iz¬držati opsadu, da če biti u stanju da se brani.
Postoje milostivi trenuci, postoje trenuci ispunjeni iskustvom i navikom.
Anñelika vidje kako je krupni Thomas Patridge s lakočom skočio na noge,
podigao sitnu gospoñicu Pidgeon u naručje kao kakvu bebicu i popriječivši
preko vrta bez razmišljanja pojurio pre¬ma označenom zaklonu.
Anñelika htjede pojuriti za njima, ali odjednom promijeni odluku.
Zaklonjena vratima kuče, nabije svoja dva pištolja i držeči jednoga u ruci
ponovo se nañe vani.
To mjesto je, na sreču, bilo pusto. 2ena koja je pala na zavoju ceste, pošto se
uspela uz obronak, ležala je nepomično na istom mjestu. Strijela joj je
rstršila izmeñu ramena.
Odijeljen od drugih kuča jednim obronkom i jed¬nim zavojem, ovaj dio
naselja Indijanci još ne bijahu primijetili, a onaj Indijanac što je skinuo sklap
gos¬poñi William odjurio je u drugom smjeru.
Golema i stravična buka je dopirala iz središta naselja, dok je ovdje još
uvijek vladala tišina, nabi¬jena tjeskobom, grozničavošču. Čak su i ptice
utihnule.
Trčeči punom snagom, Anñelika stiže do spremišta za kukuruz.
Mada se buka iz sela jasno čula, Adhemar je bla¬ženo spavao!
— Ustaj! Divljaci! Trči! Trči do ovčarske farme!
Ne zaboravi svoju pušku.
112

Adhemar poput zeca skoči. Ona primijeti, obje¬šene na jednoj kuki,

Maupertuisovo oružje i njegove rogove za barut.
Grozničavim pokretom nabije pušku ogulivši pri tom prste. Uto se nešto
stropošta iza nje. Okrene se i opazi jednog Abenakisa koji se uvukao u sušu
preko krova i sad se spuštao prema njoj preko brda nago¬milanog kukuruza.
Ona se okrene u struku držeči pušku za vrh cijevi. Plosnatim dijelom
kundaka udari Indijanca po sljepoočici i on pade, a ona udari u bijeg.
Mračna staza je još uvijek bila pusta. Jurila je što je noge nose. Netko je
jurio za njom. Bacivši po¬gled preko ramena, opazi jednog Indijanca. Da li
je to bio onaj što ga je kundakom odalamila ili neki dru¬gi? Iznad glave je
vitlao sjekirom. Fristizao ju je u dugim skokovima.
Trčeči po travnatoj stazi svojim bosim nogama nije podizao nikakve buke.
Anñelika se nije mogla zaustaviti i uzeti ga na nišan. Spas joj je bio jedino u
bijegu. Činilo joj se da joj noge ne dotiču tla.
Najzad se dočepa dvorišta ovčarske farme i baci se u zaklon iza jednih
teretnih kola. Indijančeva sje¬kira zvekne udarivši u drvo i udubivši se u
oštar me¬talni ugao. Ne izgubivši prisutnost duha, ona nani-šani i izbliza
obori divljaka. On pade preko ulaza zgrčivši ruke na grudima pocrnjelim od
baruta.
U nekoliko koraka mlada žena stiže do praga ku¬če čija se vrata odškrinu
mada ih ona nije niti do-dirnula.
Vrata se odmah za njom zatvore i osiguraju s dvije snažne prečage od
hrastovine.
113
« Anñelika u iskušenju vm

GLAVA XV
TJ kuči su se, osim prečasnog Thomasa Patridgea, gospoñice Pidgeon,
vojnika Adhemara i Rose-Anne, na¬lazili još čitava obitelj kučegazde,
Samuela Convina, to jest njegova žena i njegovo troje djece, njihovi
po¬močnici, dva mlada dobrovoljca, jedna služavka, jedan susjed, stari Jos
Čarter, bračni par Sloagton sa svojom kčerkicom. Večina njih se nalazila u
posjetama obi¬telji Corwin kad je napad Indijanaca otpočeo.
Niti je tko zaplakao, niti se jadikovka čula. Ame¬rički su se ratari silom
prilika pretvarali u ratnike. 2ene su več grabile otirače od crne kože i čistile
ci¬jevi pušaka što su na brzinu poskidane sa svojih mje¬sta iznad ognjišta.
Samuel Corwin je cijev svoje puške ugurao u .¦jednu od puškarnica kojima
je obilovala njegova kuča, kao i sve kuče u Novoj Engleskoj, osobito one
koje su podigli prvi doseljenici. Druga je rupica služila da bi se vidjelo što se
vani dogaña. .
Tako su oni vidjeli groficu de Peyrac, Francus¬kinju, kako je oborila
Indijanca koji ju je progonio.
Pogledali su je brzim i sumornim pogledom: do¬nijela je oružje. Bila je,
dakle, kao i drugi: snalaž-Ijiva i okretna. Velečasni pastor je bacio na klupu
mantiju. Zasukavši rukave košulje, uze pripremati na¬boje od baruta.
Zadigavši usnu iznad snažnih zuba, čekao je da se i za nj pronañe neka
puška. Anñelika mu pruži Maupertuisovu pušku, a sama uze Adhema-rovu
koji se tresao kao list na grani.
114

Jedno dijete zaplače. Ušutkaju ga tihim glasom.

Posvuda uokolo je bilo tiho. Jedino je iz daljine dopirala buka, kao bučanje
mora, koja je na trenutke jačala: buka pokolja.
Zatim je odjeknula mukla eksplozija. Anñelika se sjeti ručnih topova u
utvrñenoj crkvi. Postojala je nada da se jedan dio žitelja uspio skloniti iza
njenih zidova.
„Svevišnji če zaštititi svoje", mumljao je pastor, „jer oni tvore njegovu
vojsku."
Odjednom ga netko dosta grubo upozori da šuti.
Putom u trku proñe mala skupina Indijanaca. U rukama su nosili zapaljene
baklje. Činilo se da dolaze iz usjekline. Nisu se uopče zaustavili.
Jedno dijete ponovo udari u plač. Anñeliki odjed¬nom sine jedna misao i
ona poñe do ogromnog praznog kotla koji je vjerojatno služio za
proizvodnju sira. Reče Rose-Anni da se sakrije u taj kotao zajedno s
trojicom najsitnije djece. Tu če se osječati kao u gnir jezdu. I ne smiju se
micati.
Zatim napola pokri kotao poklopcem. Djeca če u tom skrovištu biti manje
usplahirena i neče dolaziti u priliku da ih borci guraju sad ovamo sad tamo.
Nakon toga se vrati na svoje mjesto.
Iridijaci su zastali ispred ograde. Primijetili su leš jednoga od svojih ljudi
koji je ležao preko puta.
Bila su četvorica. Nešto su raspravljali promatra¬juči u isto vrijeme kuču. U
crvenom sumraku večeri, njihova lica išarana ratnim bojama bila su strašna.
Stisnuta uz te bijele ljude kojima je prijetila velika opasnost, Anñelika je
osječala kako je plavi strah od tih Indijanaca i kako je podilaze ježuri.
Indijanci odgurnu vrata na ogradi i popriječe pre¬ko dvorišta farme, malko
pognuti, divlje i krvoločne zvijeri okružene tajanstvenošču i grozom.
— Fire!1 — naredi u po glasa Corvvin.
Puške planuše.
Vatra
115

Kad se oblak stvoren pucnjavom razišao, tri su se Abenakisa koprcala na

zemlji u posljednjim trza¬jima izdisaja, dok je četvrti uspio pobječi.
Nato*je uslijedio opči dapadaj odstraga na ovčar¬sku farmu. Divljaci su
dolazili iz usjekline, kao kak¬va plima koja je odasvud navirala. Njihova su
se sme¬ña tijela množila, njihova se dreka miješala s praska¬li j em
vatrenog oružja.
U ovčarskoj su farmi opsjednuti bijelci automat¬ski pucali, dodavali prazne
puške ženama, hvatali na¬punjene puške, dok je otirač čistio usijane cijevi,
dok je grozničava ruka sipala barut iz roga, pritiskala oroz na puški, uz suhi
šum, što se uklapalo u pucnjavu pu¬šaka i paklensko urlanje što je vani
odjekivalo. Dim je bockao osušena grla, znoj što je oblivao lica imao je
gorak okus u kutovima poluotvorenih usana kroz koje se probijalo promuklo
disanje.
Anñelika odbaci u stranu svoju pušku. Nije više bilo municije! Uze stoga
pištolje, nabije ih, napuni džepove mecima maloga kalibra, natrpa njima usta
kako bi se što brže mogla njima poslužiti, učvrsti rog za barut i kutiju s
turskim paljcima o pojas, dakako sve to s namjerom da nijedan pokret ne
čini uzalud.
Uto krov zapucketa. Jedan Indijanac padne u pro¬storiju, u neposrednu
blizinu pastora Patridgea koji ga udarcem kundaka dotuče. Ali se u
meñuvremenu drugi Indijanac stvorio tu i svojom sjekirom rasiječe tvrdu
glavu velečasnog Thomasa. Pastoru se sviju ko¬ljena. Divljak ga zgrabi za
kosu i nožem mu preko čela zasiječe široki rez, ali ga u tom trenutku usred
grudi Anñelika pogodi metkom iz svog pištolja.
Pred navalom Indijanaca koji su upadali preko krova Englezi se povuku
prema uglu gdje se nalazilo veliko ognjište. Anñelika prevrne veliki stol od
de¬belog drva, gurne ga prema uglu i od njega napravi zaklon iza kojega su
se svi okupili. Gdje li je smogla snage da sve to obavi? O tome če kasnije
razmišljati. Borba je u njoj raspalila bijes koji ju je ispunjao nad¬ljudskom
snagom, a taj je bijes još više raspaljivala
116

niisao da je tako glupo uletjela u klopku u tom selu stranih naseljenika gdje
vrlo lako može zaglaviti.
Utvrñeni iza izvrnutog stola, seljaci su nastavili s pucnjavom usmjerivši je u
dva pravca: u dno pro¬storije gdje su napadači pljuštali kroz rupu
naprav¬ljenu u krovu i prema vratima koja su popuštala pod udarcima
sjekira.
Bila je to prava pravcata klaonica i malo je tre¬balo pa da zahvaljujuči
usklañenoj i gustoj vatri pob¬jeda ne pripadne odlučnim bijelcima koji su
raspola¬gali vatrenim oružjem.
Na žalost, naseljenici su ispucali svoje posljednje metke. Jedna sjekira
pogodi Convina u uleknuče ra¬mena i on se uz krik sruši na tlo.
Svijajuči se poput zmije jedan Indijanac ñopuže do ruba stola i zgrabivši
jednu ženu za suknju vukao ju je k sebi. Ona se otimala kao sam nečastivi i
pri tom ispustila rog s barutom što ga je držala u ruci.
Iznad eornjeg ruba sto7a stari je Čarter udarcima svog kundaka tukao sve
oko sebe. Taman je podigao obje ruke da bi još jedan smrtni udarac zadao
svojim oružiem kadli mu se podmukli bodež zarije u slabine. Zanjiše se i
presavije udvoie.
Odjedared, poput lakrdijaša koji izvodi svoju tač-ku, iz dna prostorije skoči
netko i u skoku poleti iznad glava, nogu raširenih kao plesač, i padne s druge
stra¬ne stola, izmeñu Engleza, na čak i iza njih.
Bio je to Sagamore Piksarett, poglavica Patsui-ketta, naiveči ratnik Akadije.
Anñelika začuje iza sebe njegovo cerekanje i od¬mah potom osjeti kako joj
je jedna ruka žestoko stegla žiju.
— Ti si moja zarobljenica — reče Patsuikett li-kujučim plasom.
. Anñelika ispusti svoje oružje koie 307 više nije bilo potrebno i grčevito s
obje ruke ščepa Indijančeve duge kose.
Buduči da ga je poznavala, i da joj je niegovo lice, kao u glodavca lukavih
očiju, bilo poznato, ona se više nije bojala, pa čak nije smatrala neprijate-
tvt

ljima iii njega ni njegove indijanske horde; Ta to su bili Indijanci plemena

Abenakis, a ona je znala njihov jezik, njoj su bile poznate tajne njihovih
jedno¬stavnih i prepredenih misli. Živo se okrene da bi ispljunula dva metka
što su joj još bila ostala u us¬tima.
— Vi ste napali na selo" zato da biste mene zaro¬
bili, nije li tako? — poviče divljaku uhvativši mu se
za kose. — Cmorizac vam je'j'naredio da to učinite,
je li? : '' .
Takav je bijes izbijao iz njenih zelenih očiju da je on ostao kao ukopan. Ovo
nije bio prvi put što su se Sagamore Piksarett i bijela žena iz Gornjeg Ken-
nebeca sreli.
Ona je njemu prikazana kap neprijatelj! Ali koja bi se žena ikad usudila da
ga onako zgrabi za nje¬gove časne pletenice i da ga promatra takvom, smje-
lošču mada joj je smrt lebdjela nad glavom.
Nekoč se isto tako postavila izmeñu njega i Iro-keza s ovim istim pogledom.
Ona nije znala za strah.
— Ti si moja zarobljenica — ponovi on surovim
glasom.
— Nemam ništa protiv tx>ga da budem tvoja za¬
robljenica, ali ti me nečeš ubiti, a niti češ me izru¬
čiti Cmoriscu jer ja sam Francuskinja i jer sam ti po¬
klonila svoj ogrtač da u njega umotaš kosti svojih
predaka.
Oko njih je borba, pračena krikovima i komeša-njem, dosegla svoj vrhunac.
Sad su se borci borili prsa o prsa. Naposljetku se sve smirilo. Krikovi
bi¬jesa, groze i obrane malo-pomalo se ugasili i ustupili mjesto zadahtanoj
šutnji iz koje se uskoro javiše bolni glasovi i jauci ranjenika.
Čarter je bio skalpiran, ali ostali su bijelci bili živi jer je Abenakisima bilo
stalo da dobiju otkup¬ninu za svoje zarobljenike. Prečasni Patridge se
izvuče ispod hrpe lešina. lica ogrezlog u krvi klatio se izmeñu dva ratnika.
Samrtnički krik zaori:
— ,,U pomoč, gospoño, ili je sa mnom gotovol*
118

To je bio Adhemar kojega su izvukli ispod nekog stola.

— Nemojte ga ubiti! — poviče Anñelika. — Zar
ne vidite da je on francuski vojnik?
To se zaista teško moglo vidjeti.
Anñelika je proživljavala te trenutke sva izvan sebe, mučena stalnom mišlju
da se mora pošto-poto izvuči iz tog osinjaka u koji se tako glupo uvalila.
Tragična besmislenost njena položaja tjerala ju je u bijes koji je opet sve
njene misli usredotočio na to da se spasi.
Na kraju je jedna misao istisnula sve druge. Ona je poznavala Indijance. I
baš to če joj pomoči da se izvuče iz zamke što su joj je postavili. Indijanci su
zvijeri, ali zvijeri koje je moguče ukrotiti. U arapskoj pustinji Colin Paturel
je razgovarao s lavovima i od njih napravio ortake...
Bilo joj je jasno da je Piksarettova banda zasebno sudjelovala u napadu i da
je došla iz drugog pravca. Tako da bitka što se odigrala u ovčarskoj farmi
nije imala veze s napadom drugih Indijanaca na naselje.
Piksarett je oklijevao. Sasvim su ga pomutile neke Anñelikine riječi. „Ja sam
Francuskinja!" a njega su učili da se protiv Engleza mora boriti. Osim toga,
on nije bio u stanju zaboraviti onaj ogrtač što mu ga je darovala da bi u nj
zamotao kosti svojih predaka.
— Jesi li ti krštena? — upita je.
— Pa dakako da jesam! — poviče ona sva očajna.
I nekoliko se puta prekriži i pri tom se pozove na
Blaženu djevicu Mariju.
Anñelika je kroz razvaljena vrata primijetila pri¬liku jednog Kanañanina,
šumskog vodiča, koji joj se učini poznatim. Pojuri prema vratima, prepozna
ga i oštro zazove:
— Gospodine Aubignieres!
To je bio Troprstac s Tri rijeke. Zazvan, on se vrati natrag. U ratu je prezirao
oružje bijelaca. U rukama je držao tomahavk od glatkog drva i malu
indijansku sjekiru oštrog sječiva crvenog od krvi. Plave su mu oči blistale na
licu pocrnjelom od prašine
119

i krvi. A krvavo mu je bilo i odijelo od stavljene kože. Ta je krv potjecala od

obješenih' skalpova koje rukom hitro prebaci za šareni opasač s kojega su se
cijedili dugi grimizni mlazovi.
Kako da ga pridobije? Kako da ga nadmudri? Taj
je vitez bio nepotkupljiv, Božji ratnik, drugačijeg du¬
ha, i zajedno s Maudreuilom, Lomeniem, Arreboustom
potpuno zaokupljen svojim željama za osvetom, spa¬
som i rajem
Ipak, on je prepozna.
— Gle, gle! Gospoña de Peyrac... Sta vi radite
meñu ovim prokletim krivovjercima... ? Ah, nesreča
vas ubila!
On uñe u uništenu kuču u kojoj su Abenakisi oku¬pili svoje zarobljenike i
zatim se prepustili pliački.
Ona Pa zgrabi za posuvratak njegova kaputa od bivolje kože.
— Sieurna sam — poviče — sigurna da sam pri¬
mijetila Crnorisca na livadi sa svojim barjakom...
Otac Orgeval vas je poveo u napad, nije li tako? On-
je znao da se nalazim u ovom selu... !
U njenu je glasu bilo više tvrdnje neeo pitanja-On ju je promatrao
poluotvorenih usta, pomalo pre¬strašen. Tražio je odgovor, neku ispriku.
— Vi ste ubili Font-Brianda — reče na kraju
— vi ste sasvim isprevrnuli Akadiju, vi i vaš muž, i
to svojim- savezima. Treba da stavimo ruke na vas...
Tako dakle!
Joffreyu! Joffrevu.
Oteti če, odvest če u sužanjstvo ženu opasnog" plemiča iz WapDasoua,
plemiča koji je svojim nevjero¬jatnim utjecajem več vladao nad cijelim
teritorijem, Akadiie.
Odvest če je u Quebec, a zatim če ucieniivati Joffreva pomoču nie. Nikad ga
više neče vidjeti.
— Maunertuis? — unita gotovo bez daha.
— Zarobili smo i njega i njegova sina. Oni sur
Kanañani iz Nove Francuske. U prilikama kao sto¬
je ova današnja, oni moraju biti na strani svoje brače..
120

— Jesu li i oni zajedno s vama sudjelovali u na¬

padu?
— Nisu. Njima če biti suñeno u Quebecu zato što
su služili neprijatelje Nove Francuske...
Kako da ga pridobije? Bio je čist, neumoljiv, la¬kovjeran, spretan, lakom,
prevrtljiv, vjerovao je u čudesa, u svece, vjerovao je u Boga i u francuskog
kralja, u nadmočnost isusovaca. On je bio neka vrst svetog Mihovila. Ona ga
nije zanimala. Dobio je od¬reñena nareñenja, a osim toga, morao se pred
svemoč-nicima iskupiti za neke svoje grijehe.
— Grdno se varate ako mislite da če vam poslije-
svega što se ovdje dogodilo, grof de Pevrac, moj su¬
prug, pomoči da svoja dabrova krzna prodate u Novoj
Engleskoj — dobaci ona bijesno ga gledajuči. — Imaj¬
te na umu da vam je dao predujam od tisuču livri i
obečao vam dvostruku svotu, ukoliko na njima za¬
radi ...
— Tiho! — otpovrne on problijedivši i bojažljivo
se ogledavši oko sebe.
— Ili me izvucite iz ove kaše ili ču na glavnom
trgu Quebeca kazati o vama sve što znam.
— Sve se još može urediti — poluglasno izusti.
— Mi smo po strani sela. Ja vas ni.^am vidio...
Zatim se okrene prema Piksarettu i reče:
— Pusti ovu ženu Sagamore! Ona niie Engles¬
kinja, a njeno če zarobljavanje samo navuči nevolju
na nas.
Piksarett pruži svoju crvenoputu i uljem namaza¬nu ruku i stavi je na
Anñelikino rame.
— Ona je moja zatočenica — odgovori tonom
koji nije dopuštao prigovor.
— Neka bude — na brzinu se složi Anñelika — ja.
sam tvoja zatočenica, potpuno se slažem s time. Neču
se protiviti da poñem s tobom kamo god ti želiš, ali
u Quebec me nečeš odvesti ... kakva ti korist od toga?
„Oni" me ne bi otkupili zato što sam več krštena.
Odvedi me u Gouldsboro. Moj muž če ti dati otkup-
ma koliko ti zatražio.
121.

Bila je to strašno opasna igra. Trebala je ukro-> titi, zbuniti i nagovoriti te

zvijeri, koje je ona dobro poznavala. Da bi to postigla, poslužila se najbesmi-
slenijim dokazima jer je jedino njima mogla utjecati na te mračne duhove
koji uvijek izmiču i pridobiti ih za se. Nije smjela ni za živu glavu zanijekati
prava što ih je Piksarett polagao na nju. On bi joj udarcem tomahavka
odmah raskolio glavu da bi ih dokazao. A znala je dobro da je on slobodan,
čudljiv, i potpuno nezavisan s obzirom na svoje kanadske saveznike i da mu
nije bilo baš nimalo do slave da nečiju dušu privede u raj njegovih dragih
Francuza. Buduči da je bila krštena, oklijevao je i dovodio u sumnju važnost
njena zarobljavanja. Trebalo ga je potaknuti da se •odluči prije no što se
drugi Francuzi, oni koji su vrlo dobro znali kakve če im koristi donijeti
zarobljava¬nje gospoñe de Pevrac, te onaj strašan isusovac, po¬jave na
zavijutku puta. Na sreču, Aubignieresa je prisilila da joj bude saučesnikom.
Plamene varnice im uto stadoše padati po glava¬ma. Naime, dok su oni
raspravljali, Piksarettovi su Indijanci, gurajuči posvuda svoje zapaljene
baklje, na kraju upalili ovčarsku farmu.
— Doñite! Doñite, zaboga — požurivala je Anñe-lika gurajuči ih napolje.
Uz to je pomogla ponekom ranjenom ili ošamučenom Englezu da se
podigne. — Oh! Bože, djeca... !
Pojuri natrag, podiže poklopac velikog kotla iz kojega jedna za drugim
iziñoše djeca nijema od stra¬ha. To nepoznato skrovište izazva razdraganost
pri¬sutnih Indijanaca. Presavijali su se od smijeha, tukli po bedrima i prstom
upirali u taj prizor. •
Vručina je postajala nepodnošljiva.
Jedna greda zapucketa i slomi se po sredini po¬digavši pri tom čitavu kišu
varnica.
Čitavo društvo istrči napolje, u dvorište, spoti¬čuči se o mrtvace i razne
krhotine.
Videči blizinu šume i onog usjeka u njoj, Anñe-lika osjeti neodoljivu želju
za bijegom. Svaki tranu-tak je bio dragocjen.
122

— Pusti me da krenem prema moru, Sagamore —

reče obrativši se Piksarettu -— ili če se tvoji preci raz¬
gnjeviti na tebe što si imao tako malo obzira prema
meni. Oni znaju da moji vlastiti duhovi nisu zavri-
jedili da se ti prema njima odnosiš olako i s prezirom.
Počinit češ golemu pogrešku ako me odvedeš u Que-
bec. dok ti, naprotiv, neče biti žao ako poñeš za mnom.
Bore na licu ogromnog Abenakisa bile su jasnim dokazom da mu je duša
postala poprištem' vrlo snaž¬ne borbe. Anñelika mu nije dala vremena da se
iz¬vuče iz neprilike.
— Želite li da nas nitko ne progoni. Recite ña
me nije bilo u ovom naselju — reče ona Troprstiču
koji je takoñer bio smeten dogañajima i Anñelikinom.
sigurnošču kojoj se nije moglo proturječiti. — Mi če¬
mo znati kako da vam se odužimo. Znate li, možda,
gdje je moj sin Cantor? Jeste li ga vi zarobili?
— Kunem vam se Svetim trojstvom da ga uopče
nismo vidjeli.
— Naprijed, dakle! — reče najzad Anñelika. —
Ja polazim. Come on, come on!1
— Hej! — poviče Piksarett videči da ona okuplja
oko sebe preživjele Engleze — oni pripadaju mojim
ratnicima...
— U redu, ali neka i oni poñu s nama, ali samo
gospodari zarobljenih bijelaca!
Tri ogromna klipana okičena perjem požure na¬prijed radosno kličuči ali
Piksarett oštrim nareñenjem presiječe njihovo oduševljenje.
Anñelika na brzinu dohvati jedno dijete i podiže ga u naručje, povuče jednu
ženu za sobom, gurne ispred sebe golemu priliku Thomasa Patridgea koji je
posrtao zaslijepljen krvlju.
— Adhemare, ovamo! Uhvati za ruku ovog dječa¬
čiča i ne ispuštaj ga! Ne klonite duhom, gospoñice
Pidgeon!
Naprijed
123

Ona se uze spuštati niz obronak okrenuvši leña uništenom i u plamen

obavijenom naselju. I sad ih je vodila prema slobodi kao nekad, kao vtvijek:
kao u La Rochelleu, kao u Poitouu, i još prije, u noči njena davnog
djetinjstva, djetinjstva koje joj je izmi¬calo iz sječanja zajedno sa skupinom
opljačkanih i bijednih seljaka što ih je istrgla iz ruku same smrti.
Te večeri duša stare Šarah ispunjala joj je tijelo dok je brzala ispod granja
drveča, dok se probi¬jala kroz tajac mračnih šuma zajedno s preživjelim
Englezima iz Brunchwick-Fallsa.
Za njihovim su stopama brzali Piksarett i trojica Indijanaca koji su Engleze
smatrali svojim zaroblje¬nicima. Išli su za njima dugim koracima ne
sustižuči ih i držeči se stalno na izvjesnoj udaljenosti.
Ovdje se.nije radilo o proganjanju.
Anñelika je to znala, osječala je i što su dalje od¬micali od prokletog
naselja, ona ih se manje bojala, zapažala je da je u njima popuštala njihova
bjesomuč¬na i ratnička napetost.
Njeno je držanje bilo vrlo zagonetno Englezima koji bi svaki put kad bi se
okrenuli zastenjali videči da ih divljaci u stopu prate.
— Ničega se ne bojte — odgovarala im je Anñe¬lika — mjesto sa stotinama
sad imamo posla sa¬mo s četvoricom. A osim toga, ja sam s vama. Oni vam
neče ništa nažao učiniti. Poznam ih. Ne bojte se! Idite samo naprijed! Idite
samo naprijed.
Misli što su se nametale u Piksarettovoj glavi bile su joj jasne kao da ih čita,
kao da su se začele u njenoj vlastitoj glavi u koju je usañen primitivan
mozak divljaka.
Djetinjast, volio je sve nedorečeno, sve što je bilo novo i neobično.
Praznovjeran, plašio se osobnih Anñelikinih du¬hova, a u isto ga je vrijeme
misao na njih i zabav¬ljala.
124

Radoznao, išao je naprijed, jednom riječju smi¬rivao svoje nestrpljive

ratnike. Zanimalo ga je što če se sada zbiti i kojoj su vrsti pripadali oni
lukavi, munjeviti i neukrotivi duhovi što su, vidio je on to dobro, poput
varnica prštali u zelenim očima bijele žene.
Nešto dalje, u dubini, mirna površina rijeke An-ñroscoggin sjajila se izmeñu
granja. Čunovi su bili izvučeni na obalu.
Ukrcali su se u njih i krenuše nizvodno prema moru.
125

GLAVA XVI
Noč... U podnožju vodopada, u noči u kojoj su se palile i gasile krijesnice,
toploj noči koja je sva odjekivala od kreketanja žaba, u noči koju je
ispu¬njao vonj paleža, u toj se noči bijelci najzad malko odmoriše. Stisnuti
jedni uz druge, pokraj čunova na¬pravljenih od kore stabala, cvokočuči
zubima iako je bilo toplo, neki se moleči a drugi tiho jaučuči ... na¬posljetku
dočekali zoru.
Meñu onima što ih je Anñelika izvela iz ovčarske farme u plamenu i istrgla
ih njihovoj sudbini ropstva nalazili su se seljak Stougton, njegova žena i
njegovo dijete, zatim čitava obitelj Corwin. Blagoslovljen neka je Gospod!
Ali ima li što strasnije no spasiti sebe, a izgubiti one koji su ti najdraži na
svijetu? Dva Cor-\vinova pomočnika i jedna služavka bili su takoñer tu.
Rose-Ann se stisnula uz Anñeliku, dok joj se s druge strane nalazio
Adhemar, koji bi bio rado to isto učinio i koji se ni za pedalj nije odvajao od
nje.
— „Oni" su tamo — mrmljao je ispod glasa. — Kad sam se našao u ovoj
zemlji divljaka, znao sam ja i te kako dobro da ču u njoj jednoga dana
ostaviti svoje kose!
Krhka gospoñica Pidgeon se iz čitave one gužve izvukla bez ijedne
ogrebotine i sad je ona vodila ono veliko tijelo bez glave, to jest velečasnog
Thomasa Patridgea, jer ne samo da ga je krv što mu je curila iz rane na glavi
sasvim zaslijepila, več je on, u stvari,
126

bio bez svijesti, a držao se na nogama samo zahvalju¬juči snazi navike i što
je njegovo golemo tijelo samo smrt mogla pokositi. Čim joj se pružila
prilika, dobra mu je učiteljica oprala lice i svojom maramom omotala čelo.
Naposljetku Anñelik-a u čunu iz svoje torbe iz¬vuče kesicu punu žute
prašine koju joj je dao Jof-frey, a koja je imala osobinu da zgrušava krv.
Zah¬valjujuči toj prašini, velečasnom Patriñgeu je krv pre¬stala curiti.
Od onog poluskalpa engleskom če pastoru, nema sumnje, ostati ružan rez
preko čela koji, dakako, neče utješno djelovati na njegovo duševno
raspoloženje.
Usnuvši dubokim snom, njegovo je teško disanje na trenutke prekidalo tišinu
jezivim jaucima. Ispod zavoja čitava jedna strana njegova lica bila je
oteče¬na i ljubičasto-crna, te se upravo jezivo doimalo. Bo¬lje je pogodovao
mrak tom njegovu licu koje priroda Ionako ne bijaše obdarila privlačnošču i
ljepotom.
Jedna je djevojčica plakala, stoječi, potpuno us¬pravna. Činilo se da njeno
bijelo lice osvjetljava noč.
— Treba spavati, Mary, pokušaj spavati — polako
ju je nagovarala Anñelika na engleskom — you vnusi
try to sleep.1
— Ne mogu — odgovori jecajuči — divljaci me-
promatraju.
Sva četvorica su bila gore i sjedila na vrhu na¬giba: četiri Indijanca, četiri
Abenakisa, a meñu nji-Jna veliki Piksarett. Gledali su u mračnu dubinu gdje
su krčali bijedni zarobljenici.
Pri svjetlu male vatre što su je zapalili razabi¬rala su se njihova brončana
lica i sjaj njihovih zmij¬skih očiju.
Oni su ih i dalje slijedili. Iz podaljega. Nisu uop¬če pokušavali da ih
napadnu. Bili su znatiželjni. Sto li če se sada dogoditi? Sto li če još izmisliti
nepoznati duhovi što su nastavali bijelu ženu iz Wapassoua, što li če joj
narediti njeni osobni duhovi? Pogledi su se izmjenjivali iznad skakutave
površine vodopada.
1 Moraš spavali ,
12?

Anñelika je pokušala utješiti svoje štičenike.

— Sad nam više neče učiniti nikakva zla. Mo-Tamo ih dovuči do obale, a
kad jednom budemo ta¬mo, moj suprug, grof de, Pevrac, če ih več nekako
zadržati, ugodit če im, obasut če ih mnogim darovima u zamjenu za naše
živote i za našu slobodu.
Oni su je promatrali zaprepašteno, i naslučivali u svojim razboritim i krajnje
puritanskim glavama da je i ona takoñer pripadala nekoj drugoj ljudskoj
vrsti, vrsti, po njihovu sudu, i užasnoj i odbojnoj. "Ta bijela i isuviše lijepa
žena koja se upuštala u razgovor s Indijancima, koja je razumjela njihov
je¬zik, kao da se htjela prilagoditi njihovu užasnom i pogubnom poimanju
divljaka da bi ih bolje ukrotila i sebi podvrgla.
Bili su svjesni da je ona izuzetno, neobično biče te su prema njoj gajili i
prezir i strah, nešto kao i prema starom Shapleighu, ali su isto tako bili
svjesni i činjenice da joj duguju svoje živote ili u najmanju ruku svoju
slobodu.
Zahvaljujuči njenoj nečednoj prisnosti s tim div¬ljacima, njenoj rječitosti,
njenim vatrenim rasprav¬ljanjima pa onom mrskom govoru divljaka, pri
čemu, su se njene lijepe usne gotovo s požudom rastvarale, promijenilo se
držanje Indijanaca. Poštedili su im ži¬vot i dopustili im da pod njihovim
nadzorom napu¬ste mjesto pokolja.
Svjesni takoñer čuda što su još živi i potrebe da •ostanu pod njenom
zaštitom, ohrabreni njenim gla¬som, Englezi su se trudili da shvate njenu
neobičnu narav misleči pri tom kako je ona ipak jedna Francu-iskinja...
Nekako usred noči Anñelika se pope prema div¬ljacima iznad vodopada i
sasvim ih jednostavno upita nemaju li možda uza se medvjeñe masti ili
fokina ulja da namaze opekotine malog Sammvja CorwLna, ¦devetgodišnjeg
dječaka koji je strašne muke patio.
Oni se uzvrte oko nje i ubrzo joj predaju mje¬hur koji je sadržavao
dragocjeno fokino ulje, vrlo mirisa, ali zato čisto i ljekovito.

— Hej, ženo, ne zaboravi da taj dječak pripada

meni — reče joj jedan od crvenih ratnika. — Njeguj
ga kako treba, jer ja ču ga sutra odvesti sa sobom u
moje pleme.
— Taj dječak pripada svojoj majci i svojemu ocu
— otpovrne Anñelika. — Za nj če ti biti plačen otkup.
— Ali ja sam za vrijeme borbe stavio ruku na
njega i ja želim imati bijelog dječaka u svom
wigwamu.
— A ja ti neču dozvoliti da ga odvedeš — odgo¬
vori nru Anñelika neizrecivim mirom.
A zatim nadoda da bi stišala divljakov bijes:
— Ti nečeš ostati bez svog dijela plijena jer ču
te obdariti mnogim drugim stvarima... Sutra čemo
održati savjet.
Ostatak noči je prošao bez ikakvih drugih nepri¬lika. Do njih više nije
dopirala jeka pokolja. Dok su bježali, sa zavoja rijeke su primiietili u daliini
crven¬kastu svjetlost. Brunschwick-Falls. granično naselje, u plamenu je
završavalo svoj vijek.
Ščučurili su se i bez misli potražili zaklon u mr-klini noči.
U sam osvit zore nešto se spusti niz obalu bra-zdeči kroz travu i šikaru.
Izbočenih očnjaka u razva-Ijenoj gubici Cantorov nesit je ovaj put izgledao
kao da im se smije dobrodošlicom. Cantor se pojavi odmah iza njega noseči
u naručiu zaspalo englesko dijete, malog trogodišnjeg dječačiča koji je sisao
svoj palac.
— Našao sam ga kako stoji pokraj skalpirane
majke — objasni. — Ona mu je ponavljala: „Ništa se
ne boj. Uvjeravam te da ti neče učiniti nikakva zla."
Kad ie vidjela da sam ga digao u naručje, zatvorila je
oči. Bila je mrtva.
— To je sinčič Rebeke Turner — nato če Jane
Stougton. — Jadni mališan! Oca su mu ubili pro-
išle godine.
128

9 Anñelika u lskuSenJu vm

129

Svi ušute. Četvorica Indijanaca su se približa¬vala. Nisu izgledali izazovno.

Odvojeni od svojih su¬narodnjaka sasvim su izmijenili svoje ponašanje. Bili
su zbunjeni držanjem svojih čudnih zarobljenika koji nisu dopuštali da im se
priñe.
Onaj što je tražio da mu se preda Convinov sin poñe prema Cantoru i pruži
ruku za dječačičem u njegovu naručju.
— Dajte mi ga — reče. — Daj mi ga. Godinama
sam sanjao o tome da u svom wigwamu imam bijelo
dijete, ali mi tvoja majka neče nikad dati ono što sam
zarobio u Newehewaniku. Daj mi stoga ovo koje nema
ni oca ni majke, ni obitelji ni doma. Sto bi ti s njim
napravio? Ja ču ga odvesti sa sobom i od njega ču
napraviti lovca i ratnika, učinit ču ga sretnim. U na¬
šim su kolibama djeca sretna.
Na licu mu se zadrža molečiv izraz. Čovjek bi mu se gotovo smilio.
Bit če da ga je Piksarett tokom noči, služeči se lu¬kavstvom, uspio uvjeriti,
kako Anñelika neče nikada dopustiti da odvede svog zarobljenika, malog
Samue-la, a ako se on usprotivi nienoj volji, ona če ga pre¬tvoriti u
čudovište u trenutku njegove smrti.
Razdiran strahom pred tako stravičnom pudbi-nom i svojim pravom na
dijete, predlagao je sada rje-šenie nrihvatliivo. naime da mu se ustupi siroče
što ga je Cantor spasio.
Anñelika se tužnim pogledom zagleda u svog sina.
— Sto ti o tome misliš, Cantore?
Ona zaista nije znala kakvu bi odluku stvorila. Cijepalo joj se srce od bola
pri pomisli da divljaci tog engleskog dječačiča, to bijelo dijete, odvedu u
du¬binu američke prašume. S druge strane, izvjestan osje-čai pravde i
razbora nalagao ioj je da udovolii tako ponizno izraženoj molbi tog
abenakiskog ratnika. Od sinoč ih je več dosta potezala za nos i natjerala ih
da za njima hodaju. A bude li im isuviše osporavala pravo na njihov plijen,
neče li oni ubrzo izgubiti strpljenje,
130
Bila je na živim mukama.
— Ne mogu na to pristati — reče. — Sto ti o to¬
me misliš, Cantore?
— Hm! — reče mladič vrteči glavom. — Poznato
je da su bijeli dječaci sretni živeči zajedno s Indijan*
cima. Bolje da odvedu ovoga ovdje koji više nikoga
nema na svijetu, nego da osvanemo razmrskanih glava.
G^as razbora je progovorio na njegova usta.
Anñelika se sjeti očajnog zapomaganja malog Ka-nañanina, Aubignieresova
unuka, kad su ga prilikom zamjene htjeli oduzeti njegovim irokeškim
odgojite¬ljima. Bijeli dječaci nisu bili nesretni kod Indijanaca.
Ona upitnim pogledom povede po Englezima. Go¬spoña Corvvin je bila
spremna da se divljački okomi na nju shvativši da je sudbina m'ena sina bila
u pitanju, a druei su svojim držanjem pokazivali da im s obzi¬rom na njihov
vlastiti položaj nije bogzna koHko stalo do sudbine malog Turnera. Da je
prečasnj Pat-ridge bio pri svijesti, možda bi se on bio zauzeo za dijete
pozivajuči se na viečno spasenje djetetovo. Ali on još uvijek niie znao što se
oko njega zbiva.
Bolje da siroče predaju Indijancu nego da obitelji Corwin, koja je na sreču
sva ostala na životu, odu¬zme njihova dječaka.
— Daj mu ga! — reče Anñelika Cantoru.
Shvativši da mu je uslišena molba, Indijanac ne^
koliko puta poskoči izrazivši na taj način svoju Z3T hvalnost.
Zatim pruži svoje duge ruke prema dječaku i nje¬žno ga uze iz Cantorova
zagrljaja. Dijete se nimalo ne prestraši ugledavši išarano lice nagnuto nad
sobom.
Presretan što je postigao ono što je želio više od svega, bijelog dječaka u
svom wigwamu, ratnik se oprosti od skupine bijelaca.
Pošto je izmijenio nekoliko riječi sa svojim dru¬govima, on se udalji nježno
stiščuči uz svoju ogrlicu od medvjeñih zubi i uz svoje križeve krščanina,
dijete roñeno u krivoj vjeri što ga je on istrgao divljaštvu njegove rase i
kojemu če on omogučiti da upozna pra¬vi život pravih ljudi.
** 131

Cantor ispriča kako je, pošto je pošao u potragu za Maupertuisovim konjima,

primijetio sumnjive sjen¬ke koje su klizile kroz travu.
Progonjen od crvenih ratnika, morao ih je, da bi im umakao, odvuči daleko,
čak do visoravni.
Pošto je napravio veliki krug, vratio se i čuo jeku bitke. Vrlo oprezno se
približio naselju čuvajuči se da ne padne u zarobljeništvo Kanañana i tako
posta¬ne taocem.
I tako je on uspio vidjeti polazak zarobljenih En¬gleza prema Sjeveru.
Buduči da meñu njima nije opa¬zio svoje majke, zaključio je da je ona
sigurno uspjela pobječi.
— Ti, dakle, nisi pretpostavio da su me Indijanci
možda zadavili ili skalpirali?
— Ne, na to nisam uopče pomislio! — odgovori
Cantor kao da je to samo po sebi bilo razumljivo.
Poslije toga je pošao u Brunchwick-Falls, koji je bio sav u plamenu i sreo
Troprstiča iz Trorječja. Od njega je doznao da je gospoña de Pevrac, zdrava i
čitava, krenula prema Zaljevu Sabadahoc. S njom je na put krenulo i
nekoliko preživjelih Engleza.
Sudeči po slučaju s djetetom, reklo bi se da su Indiianci do izvjesne mjere
prepustili Anñeliki slobo¬du da odlučuje o pitanjima koja su se odnosila na
sve zarobljenike. Mada je čitav tai slučaj bio vrlo čudan, on je, svega par sati
od njihova napada na englesko naselje, najbolje dokazivao koliko je bila
nestalna narav u Indijanaca.
Anñelika ih je svojom voljom i svojom osobeno-šču odvukla na sasvim
drugu stranu od one kojom su mislili krenuti. Oni su več pomalo bili i
zaboravili uzroke sinočnjeg boja. a sad su se nalazili tu s njom • i nekoliko
potpuno glupavih Engleza zato što su bili radoznali, što su htjeli znati kako
če završiti pustolo¬vina na koju ih je ona nagovorila.
Pa čak se ni Piksarett nije sjetio da bi se pozvao na neke bitne nazore.

— Ne zaboravi da si moja zarobljenica — preki¬

ne je Piksarett bocnuvši kažiprstom Anñeliku u mje¬
sto gdje joj se vrat sastajao s glavom.
— Znam, znam, ta več sam ti rekla da ja to dra¬
govoljno priznajem. Da li ti ja branim da budeš tamo
gdje se ja nalazim? Upitaj svoje drugove da li se ja
ponašam kao zarobljenica koja bi htjela pobječi?
Izmučen njenim istančanim rasuñivanjem u ko¬jemu je osječao da postoji
nešto što nije sasvim jasno, a uz to i smiješno, Piksarett je sagibao glavu u
stranu da bi o svemu dublje razmislio. U njegovim kosim oči¬ma iskrila je
radost dok su mu njegovi drugovi bučno iznašali svoje mišljenje.
— U Gouldsborou me ti možeš prodati mome
mužu — objašnjavala je Anñelika. — On je vrlo^bo-
gat i ja uopče ne sumnjam da če se on pokazati vrlo
darežljiv. Naposljetku, ja se barem tome nadam —
doda ona rastužena lica što je neobično radovalo tro*
jicu Indijanaca.
Sama pomisao da če Anñelikin suprug biti prisi¬ljen otkupiti svoju ženu,
stvarala je u njima veselost kojoj nije bilo kraja.
Nema šta, bilo je zaista zabavno biti u društvu bijele žene s izvora
Kennebeca i Engleza Sto ih je ona za sobom vukla.
Svakome je dobro poznato da nema nespretnije životinje od jednog
Yennglija, a buduči da su ovi bili još nezgrapniji zbog svog straha i svojih
rana, stalno ih je nešto zbunjivalo, na svakom koraku su posrtali, pri
najmanjem ustoku vode prevrtali čamac.
— Ha! Ha! Ovi Yenngli! Zbog njih čemo kre¬
pati od smijeha! — ponavljali su Indijanci presavija-
juči se od smijeha da bi zatim nadodali stavljajuči se
u ulogu gospodara.
— Brže! Brže! Marš naprijed, Englezi! Vi ste po¬
bili naše misionare, popalili naše kolibe, izvrgli, ruglu
naša vjerovanja. Dok vas god ne pokrsti Crnorizac, vi
za nas ne predstavljate ništa, pa čak ni biča Bijele
puti kakvu su imali bogovi naših praotaca!

132

133

Pračena tim blebetanjem, bijedna je povorka na¬večer stigla u zaljev

Sabadoh, na mjesto gdje su se spajala ušča rijeke Androsooggin i
Kennebeca.
Magla je zastirala obzorje širokog ušča, ali s tim morskim isparavanjima što
su dolazila s obala mije-6ao se sumnjivi vonj požara.
Anñelika se brzo pope uz oKronak omanjeg bre¬žuljka.
Ne zamijeti nikakva jedra na vidiku. Nikakav se brod nije mogao nazrijeti u
sivilu obzorja.
Nagonski je osjetila da je zaljev pust, da tu nije bilo nikakva broda, da
nikakva laña nije kružila pu¬činom i vrebala na dolazak ljudskih biča na
obalu da bi potom pristala i ukrcala ih na svoju palubu.
Nije u zaljevu bilo nikakvog Rošelca, male jahte crvene boje, na kojoj če je
primiti Le Gali ili možda i sam Joffrev... !
Nikog poznatog! Nikog na mjestu sastanka!
Uto sitna kišica počne padati. Anñelika se osloni
0 deblo jednog bora. Mjesto je podsječalo na smrt,
na pustoš. Na lijevoj strani neba nadula se gljiva od
crnog dima. Ona je dolazila iz smjera gdje se nalazio
Sheepscot, englesko naselje na ušču Androsooggina.
Tu je ona mislila ostaviti svoje engleske bjegunce
prije no što če se ukrcati na Rošelca.
Sheepscot je očito dogorijevao. Sheepscot očito više nije postojao.
Nesavladiva tjeskoba ovlada Anñelikinom dušom
1 ona osjeti kako je napuštaju snage. Okrene se i
primijeti Piksaretta kako je motri. Nije pred njim
smjela pokazati da se prestrašila. Ali bilo joj je svega
dosta.

— Nisu tu — reče ona gotovo s očajem u glasu.

— Koga si ti očekivala?
Ona mu objasni kako se njen suprug, gospodar Wapassoua i Gouldsboroa
trebao nalaziti tu s jednim brodom. On bi ih odveo u Gouldsboro, gdje bi on,
Piksarett, bio dobio na dar najljepše bisere što ih god ima na svijetu, i gdje bi
bio pio najbolju vatrenu vodu koja uopče postoji...
Divljak je kimao glavom potištena izraza i kao da je s njom iskreno dijelio
njeno razočaranje i njenu nevolju. On se nemirno obazirao oko sebe.
U meñuvremenu su se Cantor i Englezi polako uspinjali uz brežuljak pračeni
drugom dvojicom In¬dijanaca.
Izmoreni, tužno posjedaše ispod borova da bi se zaštitili od kiše. Anñelika ih
upozna s najnovijim do¬gañajem. Trojica Indijanaca uzeše nešto vrlo živo
raspravljati.
— Kažu da su im Indijanci iz Sheepscota najlju¬
či neprijatelji — objasni Anñelika Englezima. — Ovi
su sa Sjevera, iz Wonolanceta...
Ona se nimalo tome nije čudila jer je znala da su se Indijanci meñusobno
stalno svañali. Dovoljno ie bilo da nosom dotaknu neprijateljsko područje pa
da se izlože velikim opasnostima ukoliko nisu bili dobro naoružani i
dovoljno snažni brojem.
— It just dops not matter1 — na to če obeshrabre¬
no Stougton — Sheepscot ili Wonolancet, nama je to
sasvim svejedno. Ovdje ili tamo poskidat če nam skal¬
pove. Baš nikakve koristi što smo došli ovamo! Ubrzo
če nam kucnuti zadnji čas.
Kao da je taj tihi morski krajolik skrivao neku prijetnju. Odjednom im se
činilo da če iza vakog sta¬bla, iza svake izbočine izbiti Indijanci s
podignutim tomahavcima. Isti je strah ovladao Piksarettom i nje¬govim
Indijancima kao i njihovim zarobljenicima.
Anñelika pokuša snagom-volje svladati strah.
To uopče nije važno

134

135

„Ne! Ne! Ovaj me put više neče dobiti", mislila je stisnuvši šake a da ni
sama nije znala kome je bio upučen taj izazov.
Odlučila je da prije svega moraju napustiti tu obalu gdje je svakog časa
mogao planuti indijanski rat i pokušati pošto-poto stiči u Gouldsboro.
Možda če uz put naiči na neko naselje, na neki brod.
Gouldsboro! Leno Joffreva de Pevraca. Njihovo vlasništvo! Njihovo
skrovište. Ali do Gouldsboroa je bilo daleko!
Nigdje nikakve lañe u prostranom ušču ... !
Niti dvadeset i četiri sata prije toga stara Sara William je uzela Anñelikino
lice meñu svoje ruke i rekla joj: „Amerika! Amerika! Spasite je!"
To je bila niena zadnja poruka, njena pomalo luda poruka. Jer smrt je več
bila tu, ščučurena u grm¬lju, čekala je da se stopi s njom.
Nije li staru Saru mučila ova ista vrst tjeskobe što ju je Anñelika sada
osječala u pustom sumraku koji je mirisao na alge. maglu i pokolj?
— Hej! — reče Piksarett uhvativši je rukom za rame.
Prstom je upozori na dvije ljudske prilike što su se uspinjali obalnom
stazom.
U njoj načas poraste nada, ali odmah potom pre¬pozna, po šiljastom šeširu,
starog medecin's mana, Johna Shapleigha, i njegova Indijanca.
Svi potrče k njemu da se kod njega obavijeste. On im reče da dolazi s
morske obale i da su tamo Indi¬janci Sheepscoti sve popalili. Da li je vidio
kakav brod? Ne. nikakav brod on nije primijetio!
Žitelji koji su izbjegli skalpu i zarobljeništvu sklo¬nili su se na otoke svojim
čamcima.
Videči izraz očajanja na licima tih ljudi iz Brun-chwick-Fallsa, te
pritiješnjen Anñelikinom molbom da im savjetuje što da rade, on im na kraju
predloži, krevelječi se i nekako oklijevajuči, da če ih odvesti do svoje kolibe
što ju je posjedovao u Zaljevu Casco, udaljenom desetak milja od tog
mjesta. Tamo se mogu odmoriti i liječiti rane...
136

Mada nije bilo ugodno provesti noč na otvorenom,. i to pod pršavicom, ni

Anñelika ni velika večina En¬gleza nisu bili skloni da napuste mjesto
sastanka. Možda brod iz Gouldsboroa još nije uspio stiči, kasnio je. Tko zna
neče li se za koji sat pojaviti na obzorju ili sutra u zoru ... ?
Pojava skupine od desetak Indijanaca plemena Sheepsoota, koji su iznenada
izbili na jednom šum¬skom zavoju, prekine njihovo dogovaranje i
pla¬niranje.
Ne časeči časa Piksarett sa svojim ratnicima jur-nu na protivnu stranu i učas
ih nesta s vida.
Na sreču Shapleigh i njegov pratilac bili su u dob¬rim odnosima s
prjdošlicama. Stari Shapleigh koji je svojim liječničkim umiječem bio
dorastao njihovim najboljim vračevima bio je poštivan u tom kraju gdje je
več trideset godina „vršio praksu". Njegov upliv je bio tako velik da je on
bez bojazni odmah sta¬vio pod svoje okrilje Anñeliku i njene drugove.
She¬epscoti su se čak ponudili da če oni sami motriti hoče li se eventualno
neki brod pojaviti na tom dijelu obale. Obečali su da če pomoču znakova, u
koje ih je Anñelika uputi'a. poslati Vošelca — ukoliko ga pri¬mijete, prema
Rtu Maquoit gdje se nalazila koliba starog Shapleigha.
137

GLAVA XVII
Joffrev de Pevrac se trgne.
— Sta? Sta vi to pričate?
Upravo je doznao da je gospoda de Pevrac sa «inom Cantorom krenula u
englesko naselje Brun-chwick-Falls da malu Engleskinju odvede njenoj
rodbini.
Tu je vijest doznao slučajno od Jacquesa Vignota koji mu se pridružio na
Rtu Small, u blizini Popha-ma, kamo je grof dva dana prije toga krenuo
zajedno <s barunom Saint-Castineom.
Taj Vignot je zajedno s jednim vojnikom dopre¬mio iz Houssnocka sanduke
pune trgovačke robe čija je isporuka zbog nestašice brodova uvelike kasnila.
— Ali kojeg se dana gospoña grofica odlučila na
taj nevjerojatan korak?
— Nekoliko sati poslije vašeg odlaska, gospodine
grofe, to jest onog istog dana ...
— Zar joj nije uručena moja poruka kojom sam
Joj javljao da ču vjerojatno biti odsutan nekoliko
dana i molio je da me strpljivo čeka u Holanñanino-
voj postaji?
Dvojica došljaka o tome nisu ništa znali.
Kojeg li neopreza! mislio je de Pevrac. U vrijeme kad se posvuda priča o
ratu. Holanñaninova postaja je, meñutim, predstavljala utvrñeni logor...
sigurno sklonište. Kako je mogla krenuti u unutrašnjost zem¬lje, i to
gotovobez ikakve pratnje... ?!
138

— S kim su krenuli na put?

—r S dvojicom Maupertuisa.
— Čudne li odluke! Kako joj je to samo palo na
pamet! — bijesno poviče grof de Pevrac.
U sebi je bjesnio protiv Anñelike i nikako da se oslobodi velike tjeskobe
koja ga je mučila.
Zaista, čudnog li nauma! Pa to je bilo nepojmlji¬vo! Dozlaboga je bila
tvrdoglava! Kad se ponovo sa¬stanu izgrdit če je na mrtvo ime i utuvit če joi
u gla¬vu da taj kraj usprkos njihovu povlaštenom položaju, još dugo
vremena neče biti siguran, a posebice onaj dio što se nalazi zapadno od
Kennebeca.
Uze računati. Tri dana su prošla od njegova odla¬ska prema morskoj obali i
od, očito, istovremenog odlaska Anñelike prema graničnom naselju... Gdje li
se sada mogla nalaziti... ?
Padala je kiša. Magla je skrivala zaljev iz kojega je dopirala buka što ju je
stvarala plima svojim nabu¬jalim strujanjima oko polupoplavljenog otoka.
Zbog tih ekvinocijalnih morskih mijena mnogi od onih1, Evropljana i
Indijanaca, koji su trebali stiči na taj sastanak morskim putem, bili su u
zakašnjenju.
Veliki poglavica Taratina, Mateconando, želio je •da svi njegovi ljudi budu
prisutni. Čekajuči na to otpočeše s prethodnim pregovorima. U nedjelju je
ka¬pelan baruna Saint-Castinea, fratar Reoollet, bradat i opaljen poput
kakvog gusara, obavio svečanu misu.
Na kraju se u utorak ujutro sve stanovništvo onog dijela te nevjerojatno
razvedene obale, koji je bio poznat pod imenom Mali zaljev Maine, našlo na
okupu. Posljednji sanduci poklona upravo bijahu stigli. Sve¬čanost je
trebala otpočeti.
Baš u tom trenutku grof de Peyrao je doznao za Anñelikin odlazak iz
Houssnoka.
Gdje li se nalazila u tom trenutku? Je li se vra¬tila u Houssnok? Ili se, na
temelju plana što su ga prije toga zajedno pretresli, rijekom Androscoggin,
jedne od pritoka što se slijevala u ušče Kennebeca,
139

dospjela do Zaljeva Merrvmeeting gdje ih je Corren-tin Le Gali trebao čekati

s malim brodom Rošelcem?
Mučen sumnjama, na kraju se odluči i pozove svo¬ga štitonošu Bretonca
Yanna Le Couenneca.
On mu najprije preporuči da se dobro okrijepi, da utvrdi da li su mu čizme i
oružje u dobrom stanju i da se potom spremi za put koji je trebalo obaviti
najbrže što se moglo.
Nakon toga sjedne postrance, na brzinu baci ne¬koliko riječi na papir dok
mu je jedan od španjolskih vojnika iz njegove osobne zaštite učtivo držao
rog s mastilom.
Kad se Bretonac ponovo pojavio, spreman za po¬lazak, on mu uruči poruku
i uz to mu naglas dadne posebne upute.
Ako Yann pronañe gospoñu de Peyrac u Holan-ñaninovoj postaji, neka
spakuju stvari i odmah kre¬nu k njemu. Ako se ona, meñutim, još nije
vratila iz Brunchwick-Fallsa, on, Yann, če krenuti tamo s nalogom da sve
poduzme i svakako pronañe gospo¬ñu de Pevrac i zatim zajedno s njom
krene u Gould-sboro... što je moguče kračim putem.
Čovjek se udalji snabdjeven tačnim uputstvima. Pevrac je morao napregnuti
svu svoju volju da bi otjerao brige što su ga u vezi s Anñelikom mučile i da
svoju pažnju usmjeri na sastanak zbog kojega bi¬jaše i došao.
Na poziv baruna Saint-Castinea svi ti jadni ljudi došli su izdaleka, izlažuči se
ponekad opasnostima, da bi se s njim sastali.
Meñu tim Indijancima, pripadnicima glavnih ple¬mena tog kraja, našlo se i
nekoliko bijelaca koji su se, bez obzira na njihovu pripadnost raznim
narodno¬stima i bez obzira na sukobe kraljevstava iz kojih su
140

potekli, okupljali-oko francuskog plemiča iz Goulñ-sboroa.

Bilo je tu engleskih ..trgovaca iz Pemaquida, Cro-tona, Ovster, Rivera —
obale kamenica — iz Wiscas-seta, Thomastona, Wolwica, Saint-Georgea,
Nevagana, u svemu dvadesetak Engleza, trgovaca malih postaja razasutih po
fjordovima i Zaljevima Muscongus, po obali Demariscotta i na ušču
Kennebeea. Bilo je tu akadijskih Francuza, naseljenika ili ribara, koji su im
bili susjedi i neprijatelji te su s njima dijelili mli¬jeko od rijetkih krava i
izmjenjivali kučne potrepštine kad se nisu meñusobno klali. Tako se tu
našao jedan Dumaresque ili jedan Galatin s Labuñeg otoka, edje su uzgajali
cviječe, ovce i krumpir uz same direktne potomke Adama Winthropa iz
Bostona, zatim Holan-ñana iz Campdema, pa čak i jedan stari sijedi Skot-
lanñanin s otoka Monegana, Morskog otoka, što se ponosno dizao iz mora
svojim granitnim liticama, oto¬ka najizdvojenijeg u čitavu zaljevu. Tu je
zatim bio i jedan Mac Gregor koji je došao sa svoja tri sina čiji su ogrtači od
šarenog tartana vijorili pod udarcima zahujalog vjetra, tamo na drugom kraju
rta.
Englezima i Holanñanima država Massachusetts je posebice preporučila da
se obrate grofu de Pevracu ako im bude potrebna pomoč u njihovim dalekim
na¬seljima na divljim obalama Mainea po kojima su ha¬račili Francuzi i
krvoločni Indijanci, a gdje je mogao živjeti samo netko tko je bio pomalo
lud.
Akadijci su se okupljali oko baruna Saint-Ca¬stinea.
Škoti su se razišli svaki na svoju stranu. Ukratko, svi su bili tu.
Ponovo se sjetivši Anñelike, de Pevrac je prokli¬njao sve žene čiji su se,
ponekad vrlo dražesni, hirovi
141

vrlo često dogañali u najnezgodnije vrijeme i dovodili u nepriliku ljude i

njihove poslove.
Ponovo odagna te misli i poñe ispred svojih go¬stiju, okružen svojim
Španjolcima u oklopima i lakim čeličnim šljemovima.
Pratio ga je barun Saint-Castine. Veliki poglavi¬ca Mateconando doñe mu u
susret u svojoj veličanstve¬noj odječi od jelenje kože ukrašene školjkama i
čeki¬njom dikobraza. Svoju dugu i masnu kosu, namazanu fokinim uljem
pokrio je plosnatim i okruglim šeširom od crnog satena, kratkih oboda i
ukrašenog jednim bijelim nojevim perom. Tomu je šeširu bilo bar sto
godina.
Jedan od njegovih predaka' dobio ga je od samog Verrazana. Firentinski
istraživač u službi francuskog kralja Franje I, ploveči uz tu obalu svoiim
brodom od 150 tona, prvi je taj kraj nazvao Arkadijom, i to zbog ljepote
njesrovih šuma. Malko izmijenjeno, to mu je ime na kraju i ostalo.
Na tom pokrivahu glave jednog plemiča iz XVI stolječa, ljiljanska čistoča
nojevog pera, jedva malko požutjelog. dokazivala je koliko su brige, inače
prljavi i neuredni Indijanci, poklanjali toj relikviji.
Veliki poglavice su ga stavljali na glavu samo prilikom najsvečanijih z^oda.
Poglavici Taratina Joffrev de Pevrac pokloni kri-vošiiu sabMu izrañenu u
zlatu i srebru, nekoliko kuti¬ja s britvama, škare i noževe i deset sežnjeva
stakle¬nih ogrlica modre boje.
U zamjenu mu poglavica dade nekoliko sedefa-stih školjki i pregršt ametista.
Znakovi prijateljstva.
— Ja znam da tebi nije stalo do krzna več do na¬
šeg prijateljstva.
— Znate — biiaše kazao Saint-Castine Joffrevu
de Pevracu — ja želim svoje Indijance držati što dalje
od ratnih pohoda, inače če ih u nekoliko desetlječa
potpuno nestati.
142

Veliki poglavica Taratina stavi nježnim pokretom* ruku na rame baruna

Saint-Castinea i pogleda ga zadivljenim očima.
Srednjeg rasta, reklo bi se gotovo niskog ali zato neobično snažan, okretan,
izdržljiv, brz i osjetljiv Sa¬int-Castine je stekao privrženost svih obalnih
plemena.
— Učinit ču ga svojim zetom — povjeri Mateco¬nando grofu de Pevracu.
— Poslije če me naslijediti i postat če veliki poglavica svih Ečemina i Mic-
Maca-
143

~ • GLAVA XVIII
„Anñeliko...! Samo da joj se nije što dogodilo! Trebao sam je sa sobom
povesti... Saint-Castine me svojim prijedlogom sasvim smutio. Ne bih se
smio od nje rastajati ni danju, ni noču. niti na trenutak... Moja
najdragocjenija, moja luda ljubavi... Ona je suviše dugo živjela slobodnim
životom. Cim je prepu¬stiš njoj samoj, u njoj se raña nezavisnost... Moram
joj predočiti sve opasnosti kojima smo okruženi. Ovaj put ču biti strog
prema njoj... Moram se osloboditi briga, moram se sabrati... Ne smijem
razočarati ove ljude što su ovamo zbog mene došli. Shvačam što Sa¬int-
Castine želi od mene u njihovo ime ... Sjajan dje¬čak ... ! On ispravno sudi...
Ali kome su poznate granice svojih vlastitih snaga... A što če me pita¬ti...?
Neče li to biti neka isuviše teška dužnost, ne-Žto što nije moguče ostvariti?
Neka uloga puna za¬sjeda ... ?"
Grof de Peyrac je razmišljao siedeči u eust/M tra¬vi, ispred zaklona od kore
što je za nj bio podignut.
Poslije svečanosti, gozbe i pošto je pušenje zavr¬šilo, on se povukao u
stranu kazavši kako bi želio nekoliko sati biti sam. Pušio je očiju uprtih u
krajnji dio rta kojega, je snažan nalet jednog vala večeg od ostalih u tom
trenutku preplavio bijelom pjenom.
Ocean je tukao kosmato čelo obale i prskao svo¬jom pjenom borove, cedre,
hrastove, goleme crvene bukve. Ponekad, kad bi vjetar puhnuo ispod drveča,
osječao se mirisav dah zumbula i divljih jagoda.
144

Joffrev de Peyrac dadne znak Don Juanu Fernan-dezu, velikom hidalgu koji
je zapovijedao njegovom tjelesnom stražom. Zamoli ga da ode potražiti
francu¬skog baruna. Bolje da porazgovara s tim zanesenim Gaskonjcem koji
je bio opsjednut svojom strašču, nego da tu stoji sam i da mu, misleči bez
prestanka na An-ñeliku, dušu probadaju šiljci straha što baš ničemu nije
vodilo.
Barun Saint-Castine mu se vrlo brzo pridruži i
sjedne pokraj njega. Prema običaju tog kraja, on iz¬
vuče iz svojih skuta lulu i takoñer zapuši. Zatim uze
govoriti. Njihov se razgovor, u stvari, sveo na njegov
monolog iz kojega je" izranjao čitav jedan svijet oba-
vijen njegovim snovima, njegovim namjerama, nje¬
govim prijetnjama
U meñuvremenu je kiša prestala. Ali je zato magla lutala naokolo te su vatre
logora treperile kao ogrom¬ne crvene orhideje u cvatu, razmaknute jedna od
dru¬ge duž obale. Oko svih vatara se stvorio kolobar kao oko mjeseca.
U sumrak je more odjekivalo još muklijom tut¬njavom s kojom se miješalo
glasanje ptica što .su u jatima ulijetale u prostrano ušče. '
Bili su to pomorani dugih i zagasitih krila kao U lastavica i grabežljivih
kljunova.
— Vani bjesni oluja — reči če barun slijedeči oči¬
ma njihovo prelijetanje. — Ovi mali gusari traže za¬
klon na kopnu jedino onda kad im uzburkano more
ne dopusti da se spuste na nj.
On duboko udahne zrak i osjetivši nježno struja¬nje šumskih isparivanja,
duboko uzdahne. Ljeto je bilo na pomolu, a s ljetom su u taj kraj dolazile i
naj¬veče nevolje.
— Dolazi vrijeme kad če čitav ovaj kraj prepla¬
viti ribari na bakalare — reče — i oni lupeži se Saint-
-Dominga. Kuga pomorila sve te pljačkaše! Oni se
daleko manje izlažu opasnosti napadajuči naše bijedne
brodove što dolaze iz Francuske da bi opskrbili hra¬
nom i drugom robom naše naseobine u Akadiji nego
da napadaju Španjolce. Sam Bog zna kako su rijetki
145
10 Anñelika u Iskušenju vm

ti naši brodovi i još nam. ih onda ispred nosa opljač¬kaju! Ti gusari s

Jamaike, opasna je to bagra.
— Zlatobradi?
— Toga još nisam imao priliku upoznati.
— Čini mi se da sam za nj čuo dok sam plovio
u morima oko Caraiba — reče Peyrac namrštivši obr¬
ve u nastojanju da osvježi sječanje. — Baš prilikom
svog posljednjeg putovanja čuo sam da se o njemu
priča meñu pustolovnom elitom kao o dobrom pomor¬
cu i voñi ljudi... On bi bolje učinio kad bi se dr¬
žao otoka.
— Naveliko se priča, o tome kako je on gusar
francuskog porijekla i kako je nedavno iz Francu¬
ske dobio punomoči od jednog bogatog društva osno¬
vanog s ciljem da se progone francuski hugenoti ma
gdje se nalazili. Time bi se mogao objasniti napad
na vaš svijet u Gouldsborou. To je u skladu sa želja¬
ma naše državne uprave u Parizu. Kad sam zadnji
put bio tamo, vidio sam da sve više i više naš životni
put zavisi od znaka križa, a to osobito otežava naš
zadatak u Akadiji...
— Htjedoste reči da treba imati na umu da su
ovdje prvi doseljenici bili francuski protestanti... ?
— I da je katolicizmu vrlo odan Champlain bio u
početku kartograf Pierrea Guasta, gospodara Montsa,
poznatog hugenota.
Oni se nasmijaše. Bili su sretni osječajuči da se razumiju tek napola
izrečenim rečenicama.
— Ta su vremena več odavno prošla •— reče ba¬
run Saint-Castine.
— I bivaju sve dalja i dalja... Vaša me obavijest
neobično zanima, barune. Sada nekako počinjem bo¬
lje shvačati zašto se taj gusar tako žestoko okomio
na Gouldsboro koji je dobro zaštičen i skriven. Ako
se radi o svetom zadatku, tko ga je onda mogao oba¬
vijestiti?
— Novosti se brzo prenose. U krugu od sto milja
nema ovdje više od tri Francuza, ali je zato bar jedan
od njih doušnik kralja i isusovaca.

— Budite oprezni, mladiču.

— Vi se smijete? Ja se tome nimalo ne smijem.
Ja bih ovdje želio živjeti u miru s mojim. Ečeminima
i mojim Mic-Macima. Svijet iz Pariza i gusari njihovi
plačenici nemaju* prava dolaziti ovamo. Oni nisu iz
Zaljeva. Zaljev... ? Više volim Baskijce, lovce na ki¬
tove ili ribare iz Saint-Maloa koji zasmrde, naše obale
sušenjem svojih bakalara. Oni ovamo dolaze več pet
stotina godina i imaju sva prava da se nastane u Aka¬
diji... Ali njihova rakija i njihovo razvratno ponaša¬
nje s Indijankama... 1 OM Jao, jao! Velika je to ne¬
volja. Uzme li se sve to u obzir, još su mi najmiliji
bostonski brodovi s kojima se barem može trampiti
željezo i platno... Ali njihovih brodova ima mnogo,
isuviše mnogo. '
On pokretom rake proñe po obzorju.
— Na stotine ih ima... na stotine engleskih bro¬
dova, posvuda, posvuda. Dobro su naoružani i dobro
opremljeni. Tamo dolje se nalazi Salem, njihovo naj¬
veče središte sušionica: smola, katran, terpentin, svje¬
že kože, kitove usi, kitovo i fokino ulje... Oni proiz-
vedu od osamdeset do sto tisuča centi ulja godišnje...
To smrdi, ali to donosi... A oñ mene traže da fran¬
cusku Akadiju držim u šakama... da je sačuvam za
kralja sa svoja četiri topa, sa svojom tvrñavom od dr¬
va čija površina iznosi šezdeset stopa puta dvadeset,
koja ima trideset stanovnika i da uz to konkuriram
Englezima u ribolovu sa svojih petnaest šalupa...
— Vi niste tako siromašan — nato če ñe Peyrac.
— Priča se da vaši poslovi s krznima dobro napreduju.
— U redu, bogat sam, slažem se. Ali to su moji
poslovi. A želim se obogatiti radi svojih Indijanaca, da
bi ih osigurao, da bi ih unaprijedio. Ečemini tvore
najznačajniju skupinu mojih plemena, ali osim njih
moji su i Mic-Maci i pleme Taratina. To su kanadski
Surikezi, isti oni što žive u Zaljevu Casco, srodnici
Mohikanaca. Govorim sva niihova narječja, pet ili
šest... Eto Ečemini, Wawenoki; Penobscoti, Kanibasi,
Taratini, to su moje skupine, to su najboljf meñu

146

147

Abenakisima. Zbog njih želim postati bogat, da ih liječim, odgajam, štitim...

Jest, da štitim te ratnike lude i vrijedne divljenja.
On otpuhne nekoliko dimova iz svoje lule. Pono¬vo se njegova ruka ispruži
prema mraku ukrašenom bjelinom morske pjene, u smjeru zapada.
— Znate, tamo dolje, u Zaljevu Casco posjedu¬
jem otok koji sam nedavno oteo Englezima. Ne samo
zato da ih s njega otjeram, več zato što je uz taj
otok vezana jedna legenda. On se nalazi na ulazu u
Presumpscot, u blizini Portlanda,. na jugu Zaljeva
Casco. Taj je otok od preiskona za Mohikance, Suri-
keze i Ečemine .predstavljao nekadašnji raj, jer, go¬
vorili su „ako samo jednom prespavate na tom otoku,
vi više nečete biti isti kakav ste prije bili". Več neko¬
liko generacija bio je vlasništvom engleskih uzgaji¬
vača. Indijanci su patili što se više nisu mogli na nje¬
mu sastajati da proslave svoje pradjedovske sveča¬
nosti u vrijeme kad se za augustovskih vručina u
unutrašnjosti ne može izdržati. Stoga sam ga osvojio
i vratio ga Indijancima.
— Kakvo je to bilo veselje, kako bezumno odu¬
ševljenje, kakva svečanost! Ali ako se mir ne održi,
kakva mi korist od tolikih napora?
— Dakle, vi mislite da je mir ugrožen?
— Mislim, u stvari, uvjeren sam. Zbog toga se
meni i žurilo da upriličim vaš sastanak s Mateconan-
dom i zbog toga sam i izvršio na vas pritisak da po¬
žurite. Jest, poslije Ugovora u Bredi dogañaji su se
odvijali sad ovako, sad onako. Nešto sam več poduzeo:
svi Englezi koji žele trgovati na obali počevši od Sa-
badoha do Pomaquida, pa čak i dalje do Francuskog
zaljeva moraju plačati porez obalnom stanovništvu.
Zahvaljujuči tome, zaboravilo se da Massačhusetts ima
pravo na povlastice mirovnim ugovorom. Ali mir če
biti narušen. Otac Orgeval, taj križar iz prastarih vre¬
mena, sakupio je sjeverne i zapadne Abenakise, te si¬
nove prašume koji su isto tako strašni kao i Irokezi.
A velikom Piksarettu, niihovom poglavici, najboljem
148

krščaninu što ga je isusovac uspio stvoriti na zemlji, tko če njemu stati na

kraj ? Strašno ...! Rat je pred vratima, gospodine de Peyrac. Otac Orgeval ga
hoče i on se dobro za nj pripremio. Siguran sam da je ova¬mo došao s
nareñenjima i uputama francuskog kralja da bi raspalio sukob protiv
Engleza. Čini se da je sve to tako udesio naš kralj. A treba priznati da je
isu¬sovac najopasniji političar kojega smo dosad imali u ovim krajevima.
Poznato mi je da je on. poslao jednog od svojih zamjenika, oca Maraichera
iz Vernona u taj¬nu misiju u Novu Englesku, pa čak i u Marvland da bi
pronašao neku izliku kako bi se prekinulo pri¬mirje i, nema sumnje, on čeka
na njegov povratak da bi prešao u napad. A nema tome dugo što mi je do-
žao u posietu otac Guerande i zamolio me da se pri¬družim njihovoj
križarskoj vojni s plemenima mojih prijatelja. Izbjegao sam odgovor.
Dakako, ja sam fran¬cuski plemič, oficir i čovjek vičan ratu, ali... On naglo
zatvori oči u nastupu bola.
— Ne mogu to vize gledati!
— Sta ne možete gledati?
— Ovaj pokolj, ovo klanje, ovo neprestano uni¬
štavanje moje brače, ovo neoprostivo istrebljenje nji¬
hove rase.
Kad je on spomenuo „svoju braču" de Pevrac je vrlo dobro znao da je pod
tim riječima mislio In¬dijance.
— Dakako, ništa lakše nego uvuči ovaj svijet u
rat. Oni se brzo oduševe za nj i lako ih je prevariti.
Vi znate isto tako dobro kao i ja, gospodine, da ni¬
jedan osječaj kod divljaka nije tako snažan kao osje¬
čaj mržnje. Oni neutaživu mržnju gaje prema svojim
neprijateljima, osobito prema neprijateljima svojih
prijatelja: to je njihov zakon časti. Po svojoj prirodi
oni ne mogu živjeti u miru. Ali ja sam več mnoge od
njih koje sam volio vidio kako ih je smrt pokosila,
a pitam se zašto sve to... ?
— Vi čete shvatiti, jedino vi, ono što ja nikome
ne mogu povjeriti... Mj. smo ovdje isuviše daleko od
149

L.

Sunca... Shvačate što sam time mislio reči? Mi ne možemo, odavde,

objasniti kralju naše nevolje. Zabo¬ravljeni, osamljeni. Kraljeva se uprava
sjeti nas jedi¬no onda kad treba da naplati poreze na krzna ili kad su im
potrebni ratnici protiv Engleza kako bi isusovci mogli voditi svoje svete
ratove. Nije istina da mi pri--padamo Francuskoj. Nitko nikome ne pripada
ovdje u Akadiji. Svi ovi otoci, svi ovi poluotoci, skrovišta, sve je to
napučeno slobodnim ljudima. Francuzi," En¬glezi, Holanñani, Nordijci,
ribari ili trgovci svi mi plovimo na istom brodu. Svi mi živimo oñ krzna i ba-
kalara, od trampe i obalne trgovine. Mi smo svijet koji živi u Prancuskom
zaljevu, svijet koji živi na obalama Atlantskog oceana. Svi mi imamo iste
inte¬rese i iste potrebe. Mi se moramo okupiti pod vašim vodstvom!
-r— A zašto pod mojim?
— Zato Što ste jedino vi kadri da nas vodite —
odgovori Saint-Castine sa žarom. — Jedino ste vi
dovoljno jaki, jedino ste vi neranjivi s obzirom na sve
ostale i bez obzira na ikoga. Kako da to objasnim?
Mi znamo da ste vi prijatelj Engleza, ali uza sve to,
ja sam siguran da biste vi strpali u svoj džep sav onaj
divan svijet u Quebecu kad biste pošli tamo. Pa
čak... Znate, i mi drugi Kanañani, j mi smo, nema
sumnje, i hrabri i bistri, ali nam nedostaje nešto čega
u vas ima u izobilju: osječaj za politiku. Kad se na¬
ñemo licem u lice s ooom Orgevalom, mi ništa ne
značimo.... Jedino vi ... jedino mu se vi možete su¬
protstaviti.
— Iusovački red je jedan od najmočnijih redova
crkvenih, pa čak bih rekao najmočniji —odgovori
Pevrac neodreñenim tonom.
— Ali i vi ste takoñer močni!
Joffrey de Pevrac okrene napola glavu da bi os¬motrio svog sugovornika.
Mršavo i mlado lice ogrom¬nih vatrenih očiju, uokvirenih podočnjacima
koji su njegovu liku davali nježni ženstveni izraz. Možda su zbog toga
mnogi smatrali da liči, Indijancima jer je

150

¦u njihovim crtama lica, s obzirom na čosavost njiho¬vih brada, bilo izvjesne

spolne neodreñenosti. Kod nje¬ga je to potjecalo od neukrotive stare rase u
kojoj su se izmiješali Španjolci i Mauri a koja je — pričalo se — potjecala
od azijskih predaka. Ista je krv kolala i u žilama grofa de Pevraca koji je, za
razliku od drugih Gaskonjaca, bio visoka rasta, zahvaljujuči en¬gleskom
porijeklu svoje majke.
Prema svom starijem drugu barun Saint-Castine podiže svoje lice nabreklo
od tjeskobe.
— Mi smo spremni da sei okupimo pod vašom
zastavom, gospodine de Pevrac...
De Pevrac ga je dalje promatrao, istraživao ga i mjerio kao da ga uopče ne
čuje. I tako se čitav jedan narod stavljao pod njegovo vodstvo preko ovog
mla¬dog glasa u kojemu se osječao naglasak Guvenne, nji¬hova rodnog
kraja.
— Shvatite me, ah! Shvatite me! — ponavljao je
taj isti glas. — Ako se rat nastavi i potraje bez kraja
i konca, taj če nas rat sve proždrijeti. A u prvom
redu one koji su najranjaviji, naše Indijance, naše
prijatelje, našu braču, našu rodbinu... Jest, našu
rodbinu. Svaki od nas u Akadiji ima, treba to pri¬
znati, tamo u šumama, jednog očuha, šurjaka, šurja-
kinju, bratiča.' Mi smo povezani s njima, povezani
krvlju indijanskih žena koje smo zavoljeli s kojima
smo se poženili. Uskoro ču se i ja sam oženiti s Matil¬
dom, mojom malom indijanskom princezom. Ah!. To
dijete je pravi dragulj, gospodine.. .Ali oni če svi ne¬
tragom nestati, ne zaštitim li ih oñ njihova ratničkog
oduševljenja... Jer jednoga dana Englezi neče više
trpjeti da ih se bez prestanka kolje. Englezi koji obi¬
tavaju u ovom kraju, očito ne vole rat. Oni se teško
pokrenu. Jedino grijeh oni mrze. Abenakisi če još
mnoge skalpove zatači za svoje pojaseve prije no što
se Englezi odluče da pograbe oružje. A onda neka nam
se Bog smiluje! Oni se sporo pokreču, ali kad jednom
krenu, onda oni ratuju kao da rade... Teško... si¬
stematski ... bez strasti... bez mržnje, kažem vam,
151

onda je rat za njih kao neka dužnost, vjerski obred ... Oni če očistiti zemljište
što im ga je Gospod poda¬rio ... Istrijebit če moje Ečemine i moje Surikeze,
istrijebit če ih do posljednjeg. Kao što su istrijebili Pequotse prije četrdeset
godina ili nedavno Narangase-te ... do posljednjeg, kažem vam, do
posljednjeg! Gaskonjac je gotovo vikao.
— Jasno, ja sam sve to pokušao objasniti onima
ti Quebecu, ali dosta! Oni kažu da su Englezi kuka¬
vice i da ih treba baciti u more, očistiti američku oba¬
lu od te krivovjerne, protestantske gamadi. Oni su
možda u pravu. Englezi su zaisa kukavice, ali su zato
uporni i trideset puta brojniji od nas Kanañana. Kad
njima ovlada strah, sve su kadri učiniti: pretvaraju
se u strašne borce, u podmukle i lukave ratnike. Po¬
znajem ja dobro Englishmene, imao sam s ni i ma do¬
sta posla, mnoge sam od njih skalpirao u borbama.
Jest. nitko mi ne može predbaciti da sam bio loš fran¬
cuski oficir. Po zidovima moje tvrñave u Pentagouetu
visi više od stotinu engleskih skalpova što sam ih ja-
skinuo s njihovih glava zajedno s mojim Indijancima
napadajuči njihova naselja u Zaljevu. Vise o zidovima
i suše se... Prije dvije godine bili smo stigli gotovo
do Bostona. Da nam je naš kralj poslao samo jedan
jedini ratni brod, mi bismo ga bili osvojili. Ali njemu
nije stalo do „njegove" francuske Akadije...
Zaustavio se sav zadihan.
A zatim je nastavio tonom ganutljive molbe.
— Vi čete to učiniti, zar ne, gospodine? Vi čete
nam pomoči? Vi čete mi pomoči da spasim svoje Indi¬
jance od uništenja ... ?
Grof de Peyrac položi lice meñu dlanove i tako sakrije svoj pogled.
Činilo mu se da mu Anñelika nije nikad nedosta¬jala kao u tom trenutku, da
nikad nije žešče želio da bude kraj njega ...
Oh! Da je sada tu! Da je može osjetiti. Blago, žensko prisustvo ispunjeno
mislosrñem. Tiha, tiha kao

da je nema, baš onakva kakva ponekad zna biti, na< način istančan i
tajanstven, jedino njoj svojstven.
Koja svakoga uspijeva shvatiti u svojoj šutnji. Suosječajna.
I vidovita takoñer.
Njegova je žena svojim prisustvom kadra otku¬piti sve zločine i sve
ispričane strahote.
Grof podiže glavu i reče izazvaši sudbinu:
— Neka bude. Ja ču vam pomoči!

¦:%]

152

15S

GLAVA XIX
Magla je takvom gustočom prekrila prostrano ušče I'Iennebeca toga dana da
je čak prigušivala oštre krikove morskih ptica koji su se probijali kroz debele
dimljive naslage magle kao uznemireni dozivi izmu¬čene duše.
Vračajuči se u Houssnok Joffrev de Pevrac se baš htio oprostiti od Saint-
Castinea kadli opaziše neki brod koji je uzvodno Kennebecom plovio poput
kakve sablasti. Ploveči mlako tjeran tromim vjetrom, brod proñe pokraj njih
gotovo nečujno. Bio je to omanji trgovački ili gusarski brod od sto dvadeset
do sto pedeset tona nosivosti, a njegov najviši jarbol, na ko¬jemu je vijorila
narančasta zastava, tek nešto je nad¬visivao oštre vrške ogromnih stoljetnih
hrastova koji su rasli duž obale Proñe i nestane kao san, ali nešto kasnije, iz
magle dopre do njih buka sidrenih lanaca koji su se odmatali. Brod se
zaustavio Netko im je dolazio u susret jedva ugaženom stazom što je išla
rubom obale, nekakav mornar u majici ispruganoj crvenim i bijelim prugama
i pojasom iza kojega su bili zataknuti noževi
— Nije li možda iedan od vas dvojice gospodin
de Pevrac?
— Ja sam.
Mornar zabaci unatrag svoju vunenu kapu brzim pokretom u znak pozdrava.
— Nosim vam poruku sa strane jednog broda
koji smo susreli u Zaljevu, u visini otoka Seguina
154

prije no što smo upali u Drezdensku struju. Rečeno nam je da vam kažemo
ukoliko naiñemo na vas da smo susreli jahtu Rošelac i da se na brodu nalazi
go¬spoña de Pverac koja če se pridružiti vašem gospod¬stvu u
Gouldsborou.
— Pa to je sjajno — poviče s olakšanjem Joffrev
de Pevrac. — Kad ste se susreli s Rošelcem?
— Jučer, nešto prije zalaska sunca.
Bila je srijeda.
„Tako dakle", mislio je, „Anñelika je uspješno odvela svoju lakoumnu
pratnju do Brunchv/ick-Fallsa i vratila se natrag. Rošelac je, kao što je bilo
dogovo¬reno, krstario uščem i ukrcao ih. Nema sumnje, neki posebni
razlozi, ili tovar ili vjetar, prisilili su Coren-tina Le Galla, kapetana jahte, da
otplovi u Goulds-boro.
Umiren u pogledu sudbine žene i sina, grof više nije bio zabrinut za svoje
vlastito zakašnjenje. On če več nači neko sredstvo da što prije stigne do svog
posjeda Gouldsboro. Ni načas nije posumnjao da bi taj čovjek što su ga sreli
mogao biti lažac jer takve su podvale bile vrlo rijetke meñu pomorcima.
— Doñite sa mnom u Pentagouet — predloži mu
barun de Saint-Castine. — Kopneni put je, nema
sumnje, još uvijek blatnjav i zatrpan granjem što je
uslijed kopnjenja polomljeno. Ipak, brže čete stiči
kopnom nego morem, ukoliko budete prisiljeni čekati
na dobar brod. Dakako, možete se zadovoljiti svojim
brodicama što su ostale u Houssnoku koje če polako
priječi taj put.
— Vaš prijedlog je vrijedan pažnje — složi se
Pevrac... — Hej, momče!
On dozove mornara čija se prilika več gubila u magli.
— Evo, ovo je za vas — reče mu grof de Pevrac
tutnuvši mu u ruku pregršt bisera.
Mornar se trgne i pogleda ga razvalivši pri tom usta od čuñenja.
— Crveni biseri, biseri s Caraiba. . !
155

•Mt

— Tako je... Nešto čete s njima več napraviti,

kladim se. Malo je onih koji ih posjeduju.
Čovjek je izgledao potpuno smučen divotom ne¬očekivanog dara.
— Hvala vam, gospodine! — na kraju promuca.
On se nekoliko puta presavije u brzim klanja¬njima. Pogledavši zatim
Pevraca u njegovu se pogledu pojavi iskra straha.
On ih napusti kao da bježi. Zbog toga je Anñelika i našla pusti zaljev kad se
pojavila na obali kraj Sabadoha.

GLAVA XX
Prebivalište Georgesa Shapleigha u Zaljevu Ma-quoit je, u stvari, oronula
koliba sagrañena od bal¬vana i kore drveča, oštečena od vjetrova, a
podignuta na kraju rta pod svijenim cedrovima.
Ograda što je zatvarala dvorište jedva se mogla nazvati ogradom.
Anñelika i njeni Englezi vukli su se gotovo či¬tav dan dok su prevalili tri
milje što su dijelile ušče Androscoggina od tog zašiljenog rta. Bijedno
skrovište starog medecine's mana im se onako izmorenima uči¬nilo
palačom.
Stara i debela Indijanka koja je tu živjela i koja je, možda, bila majka
Indijanca što je pratio starog liječnika, pripremi im kašicu od bundeva. Osim
toga, poslužila ih je ogromnim kamenicama crvenka¬ste mekači i vrlo
ukusnog teka koje su bile nalik bretonskim školjkama. U kolibi je bilo i
mnoštvo lije¬kova: prašaka, trava i melema, sve u kutijama na¬pravljenim
od kore. Anñelika se odmah dade na lije¬čenje ranjenih i bolesnih.
Usprkos šumi koja je bila sva u cvatu, usprkos mekoj travi išaranoj
srebrenim zvjezdicama trientale, zvjezdanog cvijeta, usprkos nježnom
gugutu grlica i golubova grivnjaša, taj put do starčeve kolibe pred¬stavljao
je za njih strahovito iskušenje. Trebalo je podržavati i tješiti jadne i
iscrpljene, utučene, izra-njene i užasom ispunjene Engleze. Dok su ovi
umirali od straha gacajuči preko močvarnog zemljišta da ne
156

157

sretnu zle duhove, ona, Aitñelika se bojala da odne¬kle ne iskrenu drugi

išarani i urlajuči divljaci vitla¬juči svojim sjekirama.
Dvadeset leševa je ležalo u rascvjetalo] dolini, dva¬deset leševa razbijenih
lubanja, prepuštenih grabežnim pticama koje su kružile nad njima. Tog
prolječa je više od tri tisuče ratnika pošlo u napad na naselja u Novoj
Engleskoj Više od pedeset su ih potpuno srav¬nili sa zemljom, a nekoliko
stotina naseljenika pok¬lali
Prekrasno cviječe polja, pahuljavi drenovi, zvon¬čiči crveni poput koralja,
izrasli na lomnim stablji-kama u sjeni veličanstvenih hrastova koji su
stolje¬čima rasli uz čarobnu obalu Androsooggina, pričat če potresnu priču
Tu je bilo more
Iza rta otvarao se Zaljev Casco sa svojim bezbroj¬nim otocima
More se uvuklo posvuda, u litice i sume. Oštri povjetarac je nosio miris soli i
haluga dok su se gla¬sovi foka sa žalova miješali s širokim žamorom
va¬lova koji su Le povlačili s obale
Oko kolibe nalazilo se malo polje zasañeno kuku¬ruzom, bundevama i
grahom, a na kraju litice, ispod šumarka niskih vrba bilo je košnica koje su
se po¬čele buditi
Dva dana su čekali da se pojavi neki brod. Po¬slije toga jedan Indiianac
Sheepscot. Shalpeishov pri¬jatelj, proñe kraj kolibe i javi da tamo kod
Sabadoha nisu primijetili nijedan brod bijelaca.
Što se zbilo s Rošelcem? Gdje se nalazio Joffrev?
Andelika je bivala sve nestrpljivija. U svojoj je mašti zamišljala napade
Abenakisa na lijevu obalu Kennebeca, zamišljala je kako prodiru do Goulds-
boroa.
A da nije barun de Saint-Castine namamio Jof-freya de Pevraca u neku
klopku? Ne, to je nemoguče. Joffrev bi to bio predosjetio . . A nije li nju
njen na¬gon ostavio na cjedilu ¦ zaveo . . podmuklo je uspa¬vao? Nije li se
ona sama rugala jadnom Adhemaru kad

je on sam u očaju vikao: „Oni pripremaju svoje ratne kotlove... !a Nije li mu

ona odgovarala pitanjem: ,,A koga da pokolju?"
Čini se da je vojnik potpuno šenuo umom. Mrm¬ljao je krunice i izgubljeno
gledao oko sebe. Pokazalo-se, u stvari, da je i taj put imao pravo.
Na tom osamljenom mjestu tog zabačenog kraja,, oni su bili po strani, tako
zaboravljeni kao da su se nalazili na pustom otoku. Usprkos svemu, ta
njihova osamljenost nije ih sasvim štitila od divljaka u po¬kretu koji bi se
rado zakitili njihovim skalpovima.
U drugim prilikama najhrabriji izmeñu njih po¬kušali bi se probiti pješice
do neke od naseobina na engleskoj obali Mainea, gdje ih je bilo sijaset i gdje
bi se sigurno pronašao neki čamac. Ali sad je velika večina tih drvenih
naseobina izgarala proždirana pla¬menom. Usmjeriti prema zapadu, značilo
je poči u susret noževima crvenih koljača.
Bolje da ostane tu, po strani, bolje da se zabo¬ravi na te bijedne stvorove
bijele kože koji su se nasukali na toj stravičnoj i okrutnoj obali divljeg
kontinenta. Tu su barem imali krov nad glavom, li¬jekova za bolesne,
povrča, školjki i ljuskara da utaže glad i jednu drvenu ogradu oko kolibe
koja im je davala iluziju da su bar donekle zaštičeni. Anñeliku je najviše
mučila činjenica da su bili bez ikakva oruž¬ja. Osim kremenjače starog
Shapleigha koji je ras¬polagao s ograničenim zalihama municije, te
Adhema-rove puške bez baruta i metaka, nisu posjedovali ništa osim
nekoliko kuhinjskih noževa i vlastitih bodeža.
Granulo je sunce.
Andelika naredi Cantoru da promatra obzorje i da nastoji otkriti neki od onih
brodova što se motaju oko otoka te ih načas vidiš, a čas zatim nestanu iza
nekog rta, a koji bi se, bar toliko približili da bi ih znakovima mogli dozvati.
Ali brodovi kao da su plo¬vili prema nekim drugim ciljevima. Sa svojim
bije¬lim ili mrkim jedrima nadutim od vjetra, na plavoj podlozi valova ti su
brodovi viñeni iz daljine, bili gluhi na njihove dozive i mahanja. Izgledali su
kao

158

159

ljudska biča: odlazili su ravnodušno dalje tako da se čovjeku srce stiskalo.

Usprkos nepovjerenja što ga je gajio prema ple¬menima tog kraja, Abenakis
Piksarett je tu i tamo nadzirao svoje zarobljenike, to jest ljude što ih je on
smatrao takvima. U stvari, činilo se da on prije bdije nad njihovom
sigurnošču. Za vrijeme njihova pohoda prema obali vidjeli su kako je izbio
iz šume da bi ponio jednog dječaka koji više nije mogao hodati
Zatim, kad su se več bili smjestili u kolibu, on doñe i pred njih istrese iz
jedne torbe divlje gomo-ljike koje Englezi vrlo cijene i zovu ih patatoes1
Pečeni ispod pepela ti su krumpiri imali vrlo ukusan tek, nisu bili onako
slatkasti kao obični krum¬piri ili trtine. Osim toga, donio im je mirisavih
lišajeva i ogromnog lososa kojega je on sam ispekao nata-kavši ga na ražanj.
Kad su trojica divljaka stigla u kolibu s ogromnim Indijancem na čelu jadni
ljudi iz Brunchwick-Fallsa brže-bolje ustuknu problijedjeli od straha.
O pojasu Piksarettovu su se još. sušili skalpovi skinuti s lubanja njihovih
roñaka i prijatelja.
Pošto su izmijenili nekoliko riječi s Andelikom, Piksarett i njegovi pratioci
povukoše se u šumu, ali bi ona, kad bi izišla na obalu da osmotri obzorje,
vrlo često opazila s druge strane fjorda Piksaretta i nje¬gove crvene drugove
kako tko zna zašto, s vršaka sta¬bala osmatraju zaljev. On bi joj davao
znakove i ne¬kakve šale izvodio a da ona od svega toga, osim po¬nekog
pokreta ili riječi, baš ništa nije razumjela. Ali joj se činilo da su i ti znakovi i
te šale predstavljali izraze prijateljstva.
Na neusiljenost tih divljaka, na njihovu neposto-janost, u isti mah i opasnu i
utješnu, trebalo se pri¬viknuti i živjeti s njima u prijateljstvu kao s divljim
zvijerima koje krotitelji svojom nadmočnošču i stvar¬nom snagom drže u
pokornosti. Zasad ni njoj ni nje¬nim drugovima nije od njih prijetila nikakva
opasnost.
Krumpiri

Bio je dovoljan samo trenutak malodušja da se položaj iz temelja promijeni.

Piksarett joj je predstavio svoja dva ratnika čija imena je bilo vrlo lako
zapamtiti. Jedan se zvao Te-nouienant, što je na njihovu jeziku značilo: Onaj
tko dobro pozna stvari, pravi dobre poslove. A drugi se zvao
Ouaouenouroue, to jest Onaj tko je lukav kao lovački pas.
Bez obzira na to, ona ih je radije nazivala njiho¬vim katoličkim imenima
koja joj je Piksarett ponosno objavio: Michel i Jerome. Ta se sveta imena
nikako nisu slagala s njihovim licima išaranim ratnim boja¬ma: crvenom
oko lijeve očne šupljine, što je značilo prvo ranjavanje, bijelom oko desnog
oka, što je zna¬čilo vidovitost, strašnom crnom prugom preko čela da bi se
zastrašio neprijatelj, modrom po bradi, žto je predstavljalo prst velikog duha
itd, a sve to je upot¬punjavala divlja griva njihovih Ikosa u koju su bila
zataknuta i pera, i komadi krzna, i krunica i meda-ljica sa likovima svetaca.
Golih i oslikanih gradi, s kožnatom pregačom koja je lepršala na vjetru,
često bosonogi, namazani mašču, nakinñureni oružjem, oni su spremno
dola¬zili kad bi ih ona zvala:
— Michel^ Jerome!
A ona se jedva suzdržavala da ne prasne u smi¬jeh obuzeta nekom-vrsti
nježnosti kad bi ih opazila.
U jeziku tih ljudi postojao je nekakav naglasak koji je bilo nemoguče
razumjeti. Taj je naglasak ličio naglasku engleskog jezika. Ona nikako nije
uspijevala Piksaretta shvatiti ozbiljno, i to zbog njegova smiješ¬nog naziva
„Piksarett, poglavica Patsuiketta". Ali on je tvrdio kako to nije ista stvar.
Zbog njegove vesele naravi, njega su u početku nazivali Piouerlet, to jest
onaj ko shvača šalu, ali zbog njegovih ratničkih podviga njegovo se ime
pro¬mijenilo u Pikasou'rett ili Strašni čovjek. Francuzi su ga zvali Piliksaret
jer im je to bilo lakše izgo-
voritL

4*.

160

11 Anñeltka u Iskušenju VHE-

161

Na kraju je postao Piksarett!

Poslije onoga dana kad se ona umetnula izmeñu njega i ranjenog Irokeza i
ponudila mu u zamjenu za život njegova neprijatelja, svoj ogrtač boje zore,
po¬čelo je njihovo neobično prijateljstvo, prijateljstvo koje je u ono vrijeme
izazivalo čuñenje, sablazan, užas, negodovanje.
Anñelika nije tada ni u snu sanjala kakvu če ulogu Piksarett uskoro odigrati
u njenu životu, ali on nije u njoj pobuñivao strah.
— Da, — tvrdio je — mi smo bili odlučili da
pregovaramo s Englezima, ali su nato došli Fran¬
cuzi. Da Li sam mogao pustiti u nevolji one koji su
me pokrstili?
Prošavši prstima po svojoj ogrlici sačinjenoj od medalja i križeva, nastavi:
— Krštenje ie nama Wono!ancetima onda donijelo
sreču, dok je za Hurone bilo vrlo pogubno: gotovo svi
su pomrli od velikih boginja ili od irokeških sjekira
Ali mi. mi ?mo Wonolanceti, a to nije isto!
Stari Shapleigh je vrlo rado brbljao s Anñeli-kom. On je otkrio da se ona
razumije u biljke. On ju je rado poučavao i svañao se s njom kad se ona nije
slagala s njegovim posebnim uvjerenjima. Pošto je ispitao lijekove što ih je
ona nosila u svojoj putnoj torbi, predbacio joj je što upotrebljava belladonu.
ña¬volju biljku, jer ona raste u Hekatinom vrtu.
Naprotiv, on je osobito cijenio mušku komoljiku, „divnu travu pod
Merkurovim utjecajem, dostojnu svakog poštivanja mada joj ga niko ne
odaje"
U svojim je kutijicama držao takoñer i zvijezde i njihove moči. Vierovao je
da su komadi bakra, strukovi sporiša, golubovi ..venerskog" porijekla.
A što se tiče blagoslovljenog čkalja tvrdio je:
— To je Marsova trava koja pod znakom Ariesa
liječi venerične bolesti, i to zbog antipatije prema
Veneri koja njima vlada. Ja tu travu mnogo prodajem
pomorcima. Dolaze ovamo i traže da im ju prodam
pod izlikom da je na brodu izbila kuga, ali ja znam
što to znači

Tako je on automatski postajao učenjak. On je davao latinska imena gotovo

svim biljkama što ih je poznavao. Ona je na dnu jednog starog sanduka
pro¬našla meñu njegovim knjigama u kojima se govorilo o vračanjima,
jedan piimerak knjige Herbatum vir-tutibus1 od Aemeliusa Macesa i jedno
znatno djelo Rc-gimen sanitatis salerno ... prave dragocjenosti!
I tako su prošla dva dana. Nalazili su se gdje su se nalazili, gotovo
brodolomci, nesigurni za svoju sudbinu.
Prema jugozapadu, za vrijeme dana, nazirala svi-nuta linija obale. Tamo su
se dizali sivi pramenovi koji su se polako razilazili u plavom, ružičastom i
mliječ¬nom zraku koji je u uznemirenoj blagosti prekrivao zaljev. Divan
komad porculana. ...
Sive mrlje su potjecale od požara što su ih iza¬zvali Indijanci svojim
bakljama ...
Plamen je proždirao Freeport, Yarmouth i sve obližnje zaseoke. Portland je
bio ugrožen.
Sve se to zbivalo vrlo daleko, previše daleko ña bi se moglo naslutiti vrevu
očajničkih bijegova preko zaljeva. Brodovi dubokog gaza su se pojavljivali i
ne¬stajali. Stalnom prelijetanju bijelih galebova pridru¬žili su se morovrani
i burnice.
Toliko je ovdje bilo ptica da bi se, usprkos blješ-tavilu junskog sunca,
odjednom našli u nekoj vrsti sumraka uslijed prolaza tisuča krila koja su u
sloje¬vima presijecala nebo i koja su bila privučena jatima bakalara,
haringa, tunova, škombri što su se dolazili mrijestiti u veliki Zaljev
Massachusettsa koji je s jedne strane otvoren prema Atlantskom oceanu, a s
druge strane zatvoren bogatim i strašnim Francus-.
1 O svojstvima trava

-;Y*
'V

162

163

kim zaljevom' u kojemu su morske mijene dobivale goleme razmjere

Trečeg dana njihova boravka na Rtu Maquoit Cantor reče svojoj majci.
— Ako sutradan nijedan brod, nijedan čamac ne
baci sidro u ovaj prokleti zakutak, ja odoh pješice
odavde. Poči ču pješice obalom prema istoku. Krijuči
se od divljaka, pronači ču negdje nekakav čun da se
prebacim preko ušča. Na kraju ču stiči u Gouldsboro.
Sam ču privuči manju pažnju nego da putujemo u
skupini.
— Neče li ti biti potrebni dani i dani da bi sretno
priveo kraju taj pothvat?
— Hodam isto tako brzo kao bilo koji Indija¬
nac.
Ona se složi s njegovim naumom, mada ju je ispunjala velikim strahom
misao što če ostati bez njega. Činjenica da se njegova snažna mladost
pri¬lagodila svim mogučim neizvjesnostima američkog ži¬vota,
predstavljala je za nju izvor utjehe.
Ta trebalo je nešto poduzeti. Nije se moglo bes¬konačno ostati tu i čekati
nečiju, možda, sumnjivu pomoč.
Tu je večer ponovo vrebala morsku površinu zahvaljujuči svijetlom
sumraku.
Ptice kriještalice su se smirivale u velikom ušču rij'eka. Neopipljiva,
pamučna magla se razišla.
Zaljev Casco se smirio u blistavoj vedrini.
Na moru prevučenom zlatom poput dragulja su se sjajili otoci u odrazima
blistavog topaza, modri kao sumpor, crni kao jantar. Priča se da ih ima tri
sto¬tine šezdeset i pet, baš koliko i dana u godini.
Svjetlost je sve više ustupala mjesto mraku. Zlato je potamnilo. More je
poprimilo blijedosivu i hladnu boju, dok je kopno sa svojim zavojima malo-
pomalo tonulo u neprozirnu tamu.
Miris zaljeva se penjao do njih, gonjen oporim vjetrom.

OkoliS je bio od bronce i mjedi.

Prema istoku, na Rtu Harpwells, tačno u tre¬nutku kad je nestalo sunca
Anñelika primijeti jedan brod. Izgledao je od zlata obasjan zadnjim zracima
¦ sunca. Ali ubrzo ga izgubi iz vida.
— Nije li imao golemu goljenicu na pramcu? —
¦ poviče stari medicin's man. — Kladim se da je spu¬
stio jedra spremajuči se da uñe u luku. Znam ja do¬
bro taj brod. To je sablasan brod koji se uvijek pojavi
na Rtu Harpwe!ls kadgod nesreča treba da snañe
onoga, ili onu, koji ga opazi. A luka u koju se sprema
da uplovi, to je Smrt...
— On uopče nije spustio jedra — otpovrne lju-
tito Anñelika.
Videči da su Je strahovito raspalile riječi starog vrača, mladi Cantor joj
namigne da je smiri.

Danas zaljev Funñjr

164

165

TREČI DIO
GUSARSKI BROD
L

GLAVA XXI
Sutradan se Anñelika probudila vrlo rano i bu¬duči da više nije uspjela
zaspati, sišla je na morske obalu da skuplja školjke meñu hridinama
ogoljelim uslijed oseke. Na obližnjem žalu krdo uznemirenih foka je
podizalo zaglušnu buku koja je odjekivala pc svim uvalama.
Mlada žena poñe da ih vidi. Obično su to bile mirne životinje. Nezgrapna i
nespretna na kopnu, njihova su se mrka i blistava tjelesa u moru što se
iskrilo u prvim odbljescima zore kretala zadivljuju¬čom gipkošču.
Približivši se tog jutra, ona ubrzo otkri uzroke njihove uznemirenosti.
Dvije ili tri foke ležale su na žalu izvrnute na bok. Bile su mrtve. Nad njih se
več nadnijela sjena morskih ptica što su kružile i kričale zrakom. Netko ih je
nemilosrdno pobio. Njihovi srodnici, veliki muž¬jaci, gospodari žala,
bijesno su pokušavali otjerati per¬nate grabeži jivce.
Pred tim prizorom Anñelika se trgne. Trebala je biti na oprezu jer taj je
pokolj bio djelo ljudskih stvorova. Dakle, ljudi su bili tu...
A ti ljudi nisu bili Indijanci jer ovi idu u lov na foke jedino zimi, u januaru ...
Njene su oči lutale uvalicom. Neki brod, vjero¬jatno onaj brod fantom, tu se
usidrio prošle noči, tu je proveo noč pod okriljem magle.
163

Ona se popne do kolibe.

Skriveno iza naslage oblaka na obzorju sunce ee još ne bijaše pomolilo.
Jutix> je bilo plavo, neobično plavo, i čisto i mirno.
Tada u svježem zraku osjeti miris izgorene trave, drugačiji od mirisa dima
što se dizao iznad kolibe kroz mali dimjak sagrañen od šljunka. Nagonski se
-skrivajuči iza grmova i stabala borova ona lakim i hitrim korakom poñe
rubom obale što se poput jezičca pružala izand fjorda.
Miris dima od zelenih drva i vlažne trave bivao je sve gušči.
Nagnuvši se nad stabla, Anñelika zamijeti vršak jarbola sa smotanim
jedrima. Skriven iza jednog za¬voja pokraj kojega se more duboko uvuklo u
kopno, bio je usidren brod.
Odozdo se u nabreklim i lijenim kolutovima tam-nornodri dim dizao prema
nebu pračen mrmorom ljud¬skih glasova.
Anñelika legne potrbuške po zemlji i pužuči se dovuče do ruba litice. Ali
nije uspjela vidjeti one što su logorovali dolje, na uskom pojasu žala
nagrizenog algama. Jedino je sada zvuk njihovih glasova dolazio iz blizine,
zvuk oštar i grub ispremiješan portugal¬skim i francuskim riječima.
Ali je zato u potpunosti vidjela brod. U stvari, bila je to obična brodica,
šalupa.
170

GLAVA XXII
Vrativši se, ona naredi da se djeca povuku u kolibu. Ispavana i odmorena
počela su veselo skakati i igrati se loptom od strune.
— Tamo dolje, u uvalici, ima ljudi koji su za¬
palili vatru. Imaju brod u koji bi se moglo smjestiti
bar osam do deset ljudi. Ali ja nisam baš sigurna
da če nam ti ljudi velikodušno ponuditi da se ukr¬
camo na njihov brod.
Ona se nije nadala ničem dobrom od ljudi koji su bez potrebe ubijali
neškodljive životinje, a uz to ih nisu čak ni pokupili več ih ostavili na žalu ...
Sad Cantor poñe do označenog mjesta i ubrzo se vrati s vijestima da ih je
vidio. Bilo ih je pet ili šest, ne više. Reče da ga podsječaju na gusare koji se
tokom ljeta zaliječu u vode na sjeveru u potrazi za plijenom možda manje
basnoslovnim od onog što ga otimaju španjolskim brodovima, ali kojega se
zato bilo lakše dočepati.
— Nama je potreban njihov brod — odlučno če
Anñelika — ako nizašto drugo a ono da njim potra¬
žimo pomoč.
Ona se tim ritečima obratila nadasve Cantoru i Stougtonu. On je jedini bio
zdrav i čitav i kao takav joj mogao pomoči da stvori neku odluku.
Pastora je tresla žestoka groznica i nalazio se stalno u polubunilu. Corvrin je
bio ranjen. Mnogo je patio i napinjao sve svoje snage da ne kune u pastoro-
voj blizini Dva pomočnika, snažni i šutljivi momci,
171

bili su spremni na sve, ali ne i da posluže nekim sa¬vjetom. Stari Shapleigh

se nije složio sa svojim gos¬tima. On ih je večeras ili sutra uveče morao
napustiti i otiči u šumu jer bližila se noč kad je morao ubrati divlji sporiš..
Na Adhemara nije mogla računati.
Ostao joj je Stougton, taj seljak bez mašte, ali hrabar, i Cantor, sin
francuskog plemiča, čiji je mladi život bio pun iskustva. Anñelika je imala
povjerenja u razboritost svog sina, u njegovu prvu mladost, kad se u
dječacima nagonski ¦ budi oprez, kad oni postaju svjesni svoje snage i
muževne odvažnosti.
Cantor se junačio da če lupežima ispred samog nosa oteti brod i odvesti s
druge strane rta, gdje če se ostatak družine ukrcati na nj.
Baš u tom trenutku Anñelika se diže, poñe prema vratima i otvori ih. Bilo joj
je odmah potom jasno Sto ju je vuklo napolje.
Krili kozodoja se stalno ponavljao zvučan i oš¬tar.
Piksarett ju je dozivao.
Ona potrči prema rubu poluotoka i na ñfu.soj stra¬ni, na vrhu crnog hrasta
primijeti Indijanca koji ju je, napola skriven gustim liščem, žustrim
pokretima na nešto upozoravao.
Na nešto što se nalazilo ispod nje.
Ona spusti oči, pogleda prema žalu i krv joj .se u žilama sledi. Hvatajuči se
za čuperke grmova i krž¬ljave borove koji su rasli u pukotinama litice,
verali su se ljudi.
Nema sumnje, bili su to gusari sa šalupe. Kad je jedan od njih, osjetivši da je
otkriven, podigao prema njoj svoje gusarsko lice, ona vidje da meñu zubima
drži nož.
Bit če da su i oni otkrili da na tom zabačenom mjestu imaju susjede te su ih
ti okorjeli lupeži htjeli iznenaditi.
Videči da su otkriveni i da im je propao iznenadni napad, iz njihovih usta
potekoše strašne kletve.
Sad su se penjali uz liticu što su brže mogli.

Anñelikm pogled padne na košnice što su se nalazile odmah kraj nje. Prije
no što če podbrusiti pete ona zgrabi jednu izmeñu njih i, videči da su se
lupeži več dohvatili ruba litice, brzim je pokretom baci na njih. Košnica je
bila puna razjarenih pčela.
Košnica padne tačno ispred njih i uskoro se raz-lijegoše strašni i bolni krici.
Anñelika nije čekala da vidi kako se gusari brane od pobješnjelog i crnog
oblaka pčela.
Trčeči, izvuče svoj oštar nož iz korica. Dobro je učinila jer su se razbojnici
podijelili u dvije sku¬pine.
Odjednom primijeti da se izmeñu nje i prebiva¬lišta Johna Shapleiga
ispriječilo nekakvo grbavo ce¬rekalo, odjeveno u dronjke i s nekakvom
trorogom kapom na glavi u koju je bilo zadjenuto crveno no¬jevo pero. To
je cerekalo vitlao oko sebe kratkom toljagom.
Bit če da je taj čovjek bio ponešto pijan ili je možda vjerovao da se ne mora
bojati jedne žene. Bilo kako bilo, on navali na nju, a buduči da je ona
spretno izmakla udarcu toljage koja zazviždi zrakom, on posrne i doslovce
se nabije na oštar šiljak njena noža kojim je ona izmahnula da bi se obranila.
Covo muklo rikne. Ona načas osjeti njegov dah koji zaudarao na rum. i
pokvarene zube. Njegove zgr¬čene ruke je ispuste. Umalo je nije povukao
za so¬toni pri svom padu. Užasnuta, odbaci ga od sebe i vide kako se
skljokao ispred njenih nogu, zgrčivši ruke na trbuhu. Krmeljive oči zločinca
zjapile su čuñenjem.
Ne časeči časa i prepustivši čbvu njegovoj sudbini, Anñelika se u tri skoka
stvori kod Shapleighove kolibe i na brzinu zatvori klimatavu drvenu ogradu.

<#¦

173

GLAVA XXIII
— Ispala mu crijeva!
Turoban krik je odjekivao u jasnom junskom sumraku koji je dugo trajao u
Zaljevu Casco.
— Ispala mu crijeva!
Tamo iza grmlja jedan je čovjek javljao drugom. Dobro zabarikadirani u
svojoj kolibi, Englezi i Fran¬cuzi su čuli taj krik koji se zatim produžavao u
bolnu i jecavu buku.
Dan koji je tragično počeo završavao je bez po¬bjednika. S jedne strane
Englezi i Anñelika, nema sumnje, slabo naoružani, ali zaklonjeni iza svojih
zi¬dova od balvana, a s druge strane gusari, okrutni i nasrtljivi, ali bolesni
od ujeda pčela i uz to izgubivši jednoga druga ranjenog u trbuh.
Na nesreču Anñelike i njenih drugova oni su se sklonili kraj jednoga potoka
koji se nalazio u blizini kolibe da bi svoje lice i natečene dijelove tijela, vla-
žili svježom vodom.
Postavivši se tako, nisu dopustili nikome da iziñe iz kolibe. Psovali su i kleli
da bi zatim nastavili sa stenjanjem. Iz kolibe ih nisu mogli vidjeti, ali su zato
osječali da se nalaze iza prvih stabala i čuli su kako stenju.
Kad je potpuno pala noč njihovo cviljenje, njihovi uzdisaji i bolni krikovi
ispunjali su zrak u tačnim vre¬menskim razmacima te su s krikovima foka
što su dopirali sa žala predstavljali takvu jezovitu dreku da se čovjeku dizala
kosa na glavi.
Uskoro je mjesečna preplavila okolicu. More se osu srebrom i čitava eskadra
otoka crnih poput ma¬stila činilo se kao da je zaplovila prema dalekim
bje¬linama.
Usred noči Anñelika se uzvere na jednu klupicu, skinuvši s krova jedan
crijep proviri napolje da bi s visine ocijenila situaciju.
— Hej, mornari, čujte što ču vam reči! — po¬
viče na francuskom snažnim i jasnim glasom.
Ona vidje kako se miču prilike gusara.
— Slušajte, dakle, mogli bismo se sporazumjeti.
Ja ovdje imam lijek koji če ublažiti vaše patnje. Osim
toga, mogu previti vašeg ranjenog druga ... Primak-
nite se na dva hvata od kuče i pobacaite svoje oružje.
Mi ne želimo vašu smrt. Želimo jedino spasiti svoj
život i posuditi vaš brod. Zauzvrat čemo vas izlije¬
čiti.
Isprva ne dobi nikakva odgovora. Zatim je čula nejasan mrmor koji se
miješao sa zapusima vjetra.
—- Izliječit čemo vas — ponovila je Anñelika. — Inače čete poumirati.
Ubodi pčela nisu bezazlena stvar.. A vaš če ranjenik, ukoliko mu se ne pruži
hitna po¬moč, sigurno podleči!
— Sto kažeš! Podleči če... Ta njemu su ispala
crijeva napolje, i sigurno če crknuti — zarokta nečiji
debeo glas iz noči.
— To nikako nije dobro za njegovo ozdravljenje.
Budite razumni! Pobacaite oružje, kao što vam pred¬
lažem. A ja ču vas njegovati.
U noči. njen zvonki ženski glas je djelovao utješ¬no i kao da je dolazio s
neba.
Uza sve to gusari nisu odmah pristali. Trebalo je pričekati zoru.
— Hej, ženo! — poviče tada jedan od njih. —
Dolazimo!
Iza šumice dopre zveckanje čelika i jedna krupna prilika posrčuči se približi
noseči u naručju čitavu gomilu noževa, jurišnih mačeva, zatim jednu sjekiru
< jedan pištolj.

^ssi

174
175

On sve to položi na nekoliko koraka od ograde.

Štičena kremenjačom starog Shapleigha i Adhe-inarovom mušketom što ju
je Cantor držao uperenu, ona priñe čovjeku. On je bio gotovo slijep od
oteklina što su ih prouzročile pčele izbovši mu čitavo lice. Po njegovu vratu,
ramenima, mišicama, rukama posvu¬da su se vidjele otekline.
Shapleigh zabaci unazad svoj visoki puritanski šešir i uze se vrtjeti oko
njega, njuškajuči ga i cere¬kajuči mu se, radosna izraza na licu.
— I see... I see! The squash seams to be quite
ripe!1
— Spasite me! — preklinjao je čovjek.
Košulja pocrnjela od pradavnih mrlja krvi, plat¬nene kratke hlače koje su
otkrivale runjave koljena predstavljali su odječu pravog pravcatog gusara.
Po njegovu pojasu o kojemu su visile, zasad praz¬ne korice noževa svih
mogučih dimenzija bilo je očito kao sunce da je taj čovjek pripadao društvu
gusara, da je bio jedan od onih ljudi što su po karipskim otocima lovili,
ubijali, sjekli divlje svinje i volove da bi zatim sušili njihovo meso i njime
opskrbijavali brodove. Naprosto mesari na oceanu i trgovci, ako se baš hoče,
ni bolji ni gori od drugih. Meñutim, njih su u gusare i u rat otjerali španjolski
osvajači koji •osim sebe nisu. trpjeli nikoga na američkim otocima.
Njegovi drugovi koji su se nalazili iza stabala iz¬gledali su još gore od
njega. Jedan dječak, mali od broda, slabunjav i ubog izgledao je kao da če
svakog časa izdahnuti. Portugalac maslinaste puti izgledao je kao glavica
kupusa, a posljednji, garav, kao gorka tikva. A što se tiče ranjenika...
Anñelika podiže prljavi dronjak prebačen preko njega. Mrmor užasa i strave
ote se s usana gledalaca. Anñelika je jedva suzdržavala gañenje.
Razjapljena rana bila je barem petnaest palaca •duga, a iznad nje se dizala
ogromna kila slična gni-

jezdu zmija koje su se grčile, nadimale, krivile u grče¬vitim pokretima, kao

utjelovljeni prizor groze. Gola crijeva čovjeka s otvorenim trbuhom!
Svi su stajali kao ukopani, zaprepašteni na svo¬jim mjestima, osim
Piksaretta, koji se iznenada po¬javio i znatiželjno se i radosno sagnuo nad
užasnom ranom.
Anñeliki se gotovo istog trenutka nametnulo sa¬znanje da mora pokušati sve
da ga spasi. Ranjenik, koji nije bio bez svijesti nego, naprotiv, vrlo priseban i
pomalo podrugljiva izraza, oko usana, promatrao ju je živim okom ispod
čupavih obrva. Usprkos njegovoj voštanoj puti i vrlo upalim crtama lica,
Anñelika nije primječivala na njegovu ogrubjelom licu pija¬nice znakove
smrti. Čudno, ali izgleda da je on od¬lučio da živi Nož ai na jednom mjestu
nije probušio crijeva što bi bilo izazvalo dosta brzu smrt.
On je prvi prešao u napad prigušenim glasom i trudeči se da mu lice ostane
što mirnije:
- Yes Miladv I1 Ovako podli udarac teško
je bolje izvesti, do vraga Pravo djelo Ciganke koja
ne prašta, znam ja to dobro Sada, ovo treba sašiti!
Mora da je tome snatrio za vrijeme beskonačne duge noči i da se malo-
pomalo uvjerio da je to mo¬guče Tom čovi nije nedostajalo bistrine uma,
mada nije bilo sumnje da je, u biti, bio gad. Bilo je dovolj¬no načas
promotriti njegovo držanje i držanje nje¬govih drugova pa da se shvati
kakvom su soju pri¬padala sva petorica. Otpaci s brodova!
Anñelikin je pogled prelazio s čovjekova lica, na kojemu se opažala upravo
ñavolja volja za životom, na jezovitu kilu iz koje se širio strašan smrdež, dok
su krupne muhe več počele zujati naokolo.
- V redu najzad če ona odlučno. — Pokušat
čemo1

jv» *

1 Vidim... Vidim! Čini se da je bundeva sasvim zrela!

176

1 Da gaspouo: lž Anñelika u iskušenju VH5

177

GLAVA XXIV
„Vidjela sam ja i gorih slučajeva", ponavljala je rasporeñujuči na brzinu na
jednu daščicu u kolibi par instrumenata što ih je izvukla iz svoje putne torbe.
To što je ponavljala nije bilo baš tačno... Si¬gurno je da je tokom zime u
Wapassouu vršila prave operacije, svaki put drugačije i svaki put sve
složenije. Izuzetna spretnost njenih gipkih prstiju koji kao da su živjeli
vlastitim životom, nagonska spretnost njenih ruku koje su imale osobinu da
liječe sve čega se dotaknu, silili su je da stječe iskustva za koja je, s obzirom
na vrijeme i kraj, trebalo imati hrabrosti.
Tako je ona u prolječe liječila indijanskog pogla¬vicu kojemu je kanadski
sob rogom napravio dugu ranu na leñima. Tom prilikom prvi put je pokušala
spojiti rubove rane s nekoliko končanih šavova. Zacje-ljenje je išlo
nevjerojatnom brzinom.
Glas o njenim liječničkim sposobnostima se pro¬nio. U Houssnoku je čitava
gomila uroñenika došla k njoj izrazivši želju da ih liječi Bijela gospoña sa
Srebrenog jezera.
Vrlo tankim iglama što ih je pronašla meñu sit-ničarskom robom u postaji,
spretni prsti urara, gosp-ñina Jonasa, dali su polusavijen oblik koji se Anñe-
liki činio prikladnijim za tako osjetljiv zadatak. Bila je sretna što je uspjela
spasiti svoju dragocjenu torbu za vrijeme svih onih peripetija koje su se
nedavno zbile. To je bilo divno. U njenim je uglovima pro¬našla svu silu
potrebnih stvarčica. U jednoj kožnatoj

kesici pronašla je pregršt istučenih mahuna akacije Taj prašak koji je

sadržavao spasonosni tanin upo¬trebljavala je kao melem koji je možda,
sprečavao da se trovanje ne proširi tijelom kad se jednom rana zatvori. Nije
imala dovoljno tog praska, zato ga po¬kaže Piksarettu koji se, pošto ga je
promotrio i onju-šio, iskusno osmjehne i pojuri prema šumi.
— Ti se s jednim Englezom pobrini za brod — Anñelika naredi Cantoru. —
Uvjeri se da li je u sta¬nju da zaplovi s dijelom naše družine. Budite na
op¬rezu i dobro se naoružajte mada mi ovi bijedni lupeži ne izgledaju kadri
da nam u ovom trenutku naude.
Elisabeth Pidgeon bojažljivo ponudi AnñelUri sVo-ju pomoč, ali je ova
radije pošalje da mašču namaze jadne žrtve pčela. Previjajuči stalno
prečasnoga Tho-masa Patridgea, stara je gospoñica stalno nečim bila
zabavljena, a svjesna nastale situacije, ona meñu gu¬sarskim oružjem nañe
najmanje oštečenu sablju i, pošto ju je ponosno objesila o pas, odskakuta do
ko¬libe gdje je Shapleigh več premazivao gusare svojim lijekovima stalno
se cerekajuči pri tom.
Stoječi pod stablom pokraj bolesnika, Anñelika očisti pločasti oblutak i na
njemu rasporedi kutijicu s iglama i pincetama, bočicu vrlo jake rakije,
ška¬rice, šarpiju koja je uvijek čista i bijela bila, umotana u komad
gumiranog platna.
Nije imalo smisla prenositi ranjenika. U blizini je proticao potok. Ona
razgori žeravicu male vatre, na nju stavi zemljani sud s nešto vode u njemu i
nju saspe prašak od mahuna akacije.
Piksarett se vrati, ruku punih mahuna akacije. Bile su još zelene. Anñelika
dograbi jednu, stavi je pod zub, iskesi se ispljunuvši zelen i trpak sok. Mada
je taj sok imao vrlo neugodan okus,' to još nije bio okus sazrelog tanina koji
je imao metalni okus mas¬tila i posjedovao dragocjenu osobinu da steže
rane, da ih zacjeljuje, da suzbija opasna gnojenja i, na kraju, da svojom
ljekovitom i životvomom snagom spreča¬va gnojenje što izbija iz samih
rana, čak i več zdravih

173

179

rana. kojima dugo treba da potpuno zacijele. Te zelene mahune bit če manje
djelotvorne.
— Moramo se zadovoljiti onim što imamo pri
ruci! — reče.
Ona ih htjede staviti u lonac da se iskuhaju kadli je Piksairett zaustavi:
— Pusti da Maktera to uradi — reče.
I on pokaže na staru Indijanku, služavku ili dru¬žicu starog engleskog
liječnika. Čini se da je njoj bila poznata vrijednost biljke. Ona čučne pokraj
vatre i uze žvakati mahune rasporeñujuči ih potom na široko lišče. Anñelika
je pusti na miru jer je znala — stari vrač u Dabrovom logoru pokraj
Wapassoua ju je u to podučio — da je lijek tako pripravljen bio
naj¬djelotvorniji.
Vrati se zatim prema svom ranjeniku u čijim se stalno otvorenim očima
palila sad nada, a sad užas Videči kako je klekla pokraj njegove glave i
sagnula prema njemu svoje lice uokvireno svijetlom kosom i s izrazom
napete odlučnosti, on se sneveseli i u nje¬govu pogledu starog lisca bljesne
turoban sjaj.
— Polako, ljepotice — prošaputa oslabljenim gla¬
som. — Prije no šio počneš, treba da se dogovorimo
Ako me skrpiš i ako se ponovo uspravim na svojim
nogama, ti nečeš valjda tražiti da ti ostavimo svoje
oružje i da ti prepustimo onu staru krntiju? Ta krntija
je sve što nam je onaj lupež od Zlatobradog dao da
bismo se održali na životu u ovom jebenom kraju
Nečeš se, valjda, pokazati gorom od njega?
— Zlatobradi — ponovi Anñelika načulivši ušL
— Vi, znači, pripadate njegovoj posadi?
— Vi ste pripadali, htjela si reči. Taj prokleti
momak nas je iskrcao ovdje a da nam čak ni baruta
nije dao dovoljno da se obranimo od divljih zvijeri,
od Indijanaca, te od ljudi koji žive na obali kao što
ste vi za koje znamo da su svi, manje-više brodo¬
lomci
— A sada šutite — reče Anñelika sačuvavši mir
— vi suviše pričate za čovjeka koji se nalazi na umo-

ru... Kasnije čemo pričati o vašim poslovima koji nas se ne tiču.

Bio je sasvim iscrpljen. Činilo se da se njegova prožima put sasvim uvukla u
kosti lica koje več bi¬jaše, s izbečenim očima okruženim, crvenim
podoč¬njacima, dobilo mrtvački izgled.
Ali krvavi rub oko njegovih kapaka bio je do-kL7x>m njegove izdržljivosti.
„Preživjet če", pomisli Anñelika stisnuvši zube. Poslije če več doči na red i
razgovor o Zlato-bradom.
— Suviše je rano da postavljate uvjete, gospodi¬
ne — odgovori mu ona. — S vašim oružjem i vašim
brodom učinit čemo ono što nam se svidi. Budite
sretni izvučete li živu glavu.
— U svakom slučaju ... mnogo če dana proči pri¬
je no što se skrpi ona... ikrntija — dahne ranjenik
ne predajuči se.
— Prije no što vas skrpamo proči če takoñe mnogi
dani, tvrdoglavče. A sada, momče, čuvajte svoje snage
i trudite se da budete što mirniji.
Ona položi svoj dlan na mlohavu kožu njegova čela ljepljivu od znoja.
Premišljala je da li da mu da da popije neko umirujuče sredstvo, i to baš
neko na bazi belladone koju Shapleigh nije trpio. Meñutim, nijedno
sred¬stvo kojim je raspolagala neče biti dovoljno jako da nadjača neljudske
bolove što če ih prouzročiti ope¬racija.
— Dobar grog — zastenje ranjenik — dobar i
vreli grog s pola limuna u njemu popio bih tako rado
pa makar mi bio posljednji!
— Prijedlog nije- loš — primijeti Anñelika.
„Jedino to če mu pomoči da podnese operaciju.
Ovaj lupež je tako prožet rumom da če ga to, možda, spasiti."
— Hej, bitango — reče snažnom gusaru koji
im se bijaše približio, da nemate, možda, još koju
pintu ruma na raspolaganju?

180

181

Klipan kimne glavom taman toliko koliko su mu dozvoljavale bolne

oteldine. U pratnji jednog Engleza siñe do njihova logora u uvalici i vrati se
s booom od crnog stakla i dugačkog grliča. Boca je bila do polo¬vice puna.
Ako je suditi po mirisu što se iz nje počeo širiti kad je Anñelika izvadila čep,
to je bio sigurno najbolji rum što se proizvodi na karipskim otocima.
— Tu je — reče Anñelika. — Deder, potegni,
momče, potegni što više možeš, potegni dok se nebo
ne zavrti oko tebe kao čigra.
Buduči da mu se ona obratila odjednom sa „ti", on shvati po tome da je vrag
odnio šalu.
— Zlo mi se piše — zahropta.
U očima mu se javi očaj.
— Postoji lj neki svečenik u ovoj prokletoj vu¬
kojebini?
— Postoji — javi se Piksarett i baci se na koljena.
Ja sam kod Crnorisca vjeroučitelj, a uz to sam pogla¬
vica svih Abenakisa. I tako me je Gospod odabrao da
krštavam ljude i da ih odrješujem od grijeha.
— Gospode Bože, jedan divljak, pa to je kruna
svega! — poviče ranjenik i izgubi svijest ne zna se da
li od silnog uzbuñenja ili od pretrpljenih muka.
— Bolje tako — nato če Anñelika.
„Isprat ču mu ranu", mislila je, toplom vodom u koju ču usuti malko esence
belladone.
Uze komad kore koja je imala oblik žljebiča po¬moču kojega če bolje
usmjeriti tanak mlaz vode iz tikve što ju je držao Piksarett. Zatim se nagne
nad jezovitu ranu
IM prvom dodiru, zaista vrlo lakom, ranjenik se trgne i pokuša se pridiči.
Snažne ruke Stougtona spri-ječiše ga u tome.
Anñelika naredi tada golemom gusaru da legne svom drugu preko bedara, i
to licem prema zemlji, a Shapleighovom Indijancu da mu drži gležnjeve na
nozi. Ali ni to nije bilo dovoljno. Ranjenik se osvjesti i uze moliti da mu
pridignu glavu. Otpije nekoliko gutljaja ruma, a zatim, polusvjefetan,
dopusti da mu zglobove privežu za kočiče zabijene u zemlju Anñe-
182

lika smota komad šarpije u lopticu i gurne mu je izmeñu zuba, a zatim mu

pod šiju podmetne struk slame pazeči na to da ranjenik nesmetano i lako diše
kroz nosnice.
S druge strane ranjenika spusti se na koljena stari Shapleigh, Englez,
ljekarnik. Bijaše skinuo svoj vi¬soki šešir i sad mu je vjetar mrsio bijelu i
rudlavu kosu. On je bio taj koji se i po svojoj službenoj duž¬nosti i zato što
je bez rijeci shvačao što Anñelika želi prihvatio uloge njenog asistenta, stoga
dohvati pancete od trstike i napravi prvi zahvat da približi rubove ra¬ne. To
je bilo gotovo nemoguče izvesti do kraja, ali Anñelika oštrim i odlučnim
pokretom zabode iglu u meso naizgled mlohavo, ali, u stvari, žilavo i
otporno, držeči ga prstima. Zatim neprimjetnim pokretom zglavka koji je
zahtijevao priličnu snagu i vještinu da bi ga se izvelo, ona provuče kroz
meso masni konac i veže ga u čvor. Radila je vrlo brzo i odreñenim tempom,
ne oklijevajuči, sagnuta, potpuno nepokretna u tijelu. Jedino su joj spretne
ruke bile u stalnom pokretu. Stari Joh je očima pratio njen rad, poma¬žuči
joj pincetama ili prstima kad bi pinceta popustila pod otporom izmučenog
mesa.
Nesretni mučenik ležao je bez snage, ali ipak su mu tijelo potresali stalni i
tegobni trzaji. Na trenutke bi se kroz šarpiju u ustima probio strašan i mukli
hro¬pac koji se činio posljednjim. Pri tom je golemi grozd smrdljivih
crijeva, sluzavih i u stalnom pokretu, iz¬bijao ponovo napolje te ga je
trebalo gurati u unu¬trašnjost kao životinju koju se davi. Ljubičastobijeli
uvoji crijeva stalno su ispadali napolje kroz meñu¬prostore te su tvorili više
prodera koji su svaki čas mogli puknuti ili biti probušeni što bi, Anñelika je
to vrlo dobro znala, bilo kobno po ranjenika. Ali Čitav taj splet utrobe
izdržao je sve i posljednji šav je bio vezan.
Čovjek je ležao kao mrtav.
Anñelika dohvati melem od akacijinog tanina što 3°j ga je pružila Indijanka,
prekri njime čitavu po¬vršinu trbuha i čvrsto stegne okrajke platnene vrp~
183
ce što ju je prije no što je počela operacija ona pro¬vukla ranjeniku ispod
bubrega.
Tako stegnut, Drvoglav se morao prilagoditi na svoja ispala crijeva ponovo
ugurana na staro mjesto te se trebalo nadati da če i ona konačno shvatiti gdje
im je pravo mjesto.
Anñelika se uspravi. Sva su je leña boljela. Či¬tav taj posao potrajao je više
od jednog sata.
Ode oprati ruke u potoku. Zatim se vrati natrag i sve pospremi.
Iz uvalice su dopirali udarci mlata. Brod če biti spreman za odlazak prije no
što ozdravi njegov ku¬kavni kapetan.
Anñelika podigne ranjeniku vjeñe i posluša mu otkucaje srca. Još uvijek je
bio živ. Promatrajuči ga s kraja njegovih prljavih, žuljevima posutih i
čupa¬vih nogu, osjeti neku vrst simpatije za taj ljudski otpadak kojemu je
upravo spasila bijedno biv-stvovanje.

GLAVA XXV
Za sva nije bilo mjesta na gusarskom brodu kad je ovaj bio osposobljen za
plovidbu, a prije sve¬ga na nj se nisu mogli prenijeti ranjeni i bolesni. Tko
če otiči, a tko ostati, to je pitanje mučilo mno¬ge savjesti i baš zbog toga
Anñelika je još jednom morala preuzeti na sebe odgovornost.
Bilo je očito da je Cantor, koji se razumio u plovidbu,^ morao preuzeti
mjesto zapovjednika broda kako bi ga odveo u Gouldsboro.
Stougton i Convin, odrasli na obali, pomoči če mu pri upravljanju brodom,
te je bilo logično da otputuju sa svim članovima svojih, obitelji. Osim toga
njihove se sluge ni za živu glavu nisu htjeli odijeliti od njih. Oni bi pomrli
od straha bez svojih gospodara, ne bi znali što bi radili na tom svijetu bez
njih. Za druge više nije bilo mjesta na brodu, a gdje onda da smjeste
bolesnike kojima je bila po¬trebna njega. Anñeliki je bilo odmah jasno da če
biti prisiljena ostati kraj ovih. Nikad je osječaj odgovor¬nosti nije teže
pritiskao. Ali kako da prepusti njiho¬voj sudbini umiruče, kako da napusti
ogromnog Tho-masa Patridgea, gusare izbodene pčelama, te svog
ra¬njenika, kojega je sama operirala. Cantor je žestoko prosvjedovao protiv
takve odluke. Njemu se nije ni¬malo mililo da majku ostavi u tako bijednom
i tako' opasnom društvu.
— Pa tebi je i te kako jasno — rekla mu je ¦— da se nijednog bolesnika ne
može prenijeti na brod.

184
185

Oni če samo smetati piri upravljanju brodom,- tražit če njegu koju im ne

možemo pružiti na brodu, te če poumirati 25a vrijeme putovanja,
— Pa neka ostanu ovdje i neka ih njeguje stari
Shapleigh.
— Stari Shapleigh mi je kazao da on mora u
šumu jedne od narednih večera, da zbog mjesečine
ne može odlagati odlazak. A ja vjerujem da se on
ne želi nači sam licem u lice s ovom bagrom
s Caraiba...
— A zar vama ne prijeti još veča opasnost osta¬
nete li u njihovu društvu?
— Ja se znam braniti. Osim toga, svi su oni
bolesni da se maknuti ne mogu.
— Nisu baš svi. Ima meñu njima jedan koji se
dobro oporavlja, a čiji mi pogled ne kazuje ništa
dobro.
— Pa dobro. Evo rješenja. Ti češ ga ukrcati na
brod. Corwin i Stougton če paziti na nj dok ne
doñete u priliku da ga se riješite iskrcavši ga na
neki od otoka u Zaljevu Casco. Poslije čete otploviti
u Gouldsboro. Budete li imali povoljan vjetar mo¬
guče je da ču te za manje od osam dana vidjeti
kako dolaziš na Rolelcu. Ništa mi se ozbiljno do tada
ne može dogoditi...
Ona je htjela i sebe i Cantora u to uvjeriti. On na kraju prizna da se ne može
smisliti nikakvo dru¬go rješenje...
Sto brže podignu jedra, prije če se svi zajedno nači na okupu u vlastitoj
obitelji, zaštičeni zidovima Gouldsboroa koji im je iskrsavao pred očima kao
luka mira i kao kraj svih zabrinutosti. U Gould-sborou je bilo oružja, tamo je
bilo bogatstva, ljudi, brodova ...
Ostalo ih je svega osam na Rtu Maquoit.
Poslije dva dana gusarski brodič opremljen kako treba i pod iskusnim
zapovjedništvom Cantora isplo¬vio je iz uvale i nagnut u stranu, poput
galeba noše¬nog vjetrom, nestao je iza zadnjih otoka.
Brodom su otplovili obitelji Corwin i Stougtom, njihove sluge, mala Rose-
Ann i jedan od gusara, onaj što se najbolje osječao. Njega če se prvom
pri¬likom riješiti iskrcavši ga na nekom od otoka. On je na svom žargonu
dugo nešto govorio sa svojim drugovima prije no što je otputovao. Još jedan
raz¬log da ga dobro nadziru.
Ostali isu mali Samuel Corwin, koji je polako prizdravljao od svojih
opeklina, velečasni Patridge, isuviše slab, i gospoñica Pidgeon. Ona nije
htjela napustiti svog pastora. Ali na njenu je odluku utje¬cao i strah od
mora. I tako kad se sve zbroji, ona je radije ostala kraj Anñelike za koju je
vjerovala da je pod zaštitom nečije moči, pa bilo da je ta za¬štita potjecala
od vraga ili ne. Anñelika ju je slala po drva u šumu, po vodu, da traži školjke
ili da lepezom hladi bolesnike koje su napadali komarči. U stvari, šalupa
više niti jednu osobu nije mogla primiti, ali je zato nesit svojim divljim
bezobrazni¬kom,' bacivši se u more i plivajuči poput ogromne vidre u brazdi
•broda, prisilio Cantora da mu nañe mjesta na palubi.
O izboru putnika se dugo raspravljalo. Na kraju je odlučeno da otputuju oni
koji su bili zdravi i či¬tavi jer je postajala bojazan da bolesnici ne bi
pre¬živjeli plovidbu.
Anñelika se osječala vezanom za onu olupinu od čovjeka što ga je ona
operirala. Covo je stalno kme-čao grčevito se držeči života. Zvao se Aristid
Be-f aumarchand1 kao što joj je povjerio jedan od nje¬govih drugova.
— Niti je lijep, niti je dobar trgovac, okladila bih se — reče na to Anñelika
slegnuvši ramenima. — Njemu bi bolje pristajalo neko drugo ime: Drvo-
glav ili Zgubidrob, na primjer.
Tog jutra velečasni Patridge otvori oči, reče da je nedjelja i zamoli da mu
dadu bibliju kako bi pri-
1 Na francuskom znači: lijepi trgovac

186

187

premio propovijed. Mislili su da bunca pod utjeca¬jem groznice, te ga

htjedoše umiriti, ali on se raz-galami i odlučno ponovi da je nedjelja, dan
Go¬spodnji, i da bi svi morali toga biti svjesni: da je taj dan bila nedjelja.
Sedam dana je prošlo od indijanskog napada na malu englesku naseobinu.
Anñelika je živjela u nadi da su brodovi Jof-freya de Pevraca još krstarili
uščem Kennebeca. Can-tor je bio uvjeren da če bar jednog sresti. A ako ne
sretne, za najviše dva dana bit če u Gouldsborou i odmah če poslati pomoč.
Dobar, snažan i siguran brod, naoružan velikim topovima na kojemu si se na
otvorenom moru mogao odmarati i u miru se vra¬titi kuču.
Koje li sreče!
Ali dva su dana prošla a na obzorju se ništa ne pojavi.
Elisabeth Pidgeon je svojim drhtavim glasom pa¬storu čitala bibliju. To su
njeno čitanje slušala i dva boleena gusara sumnjičavog i bahatog izraza lica.
Tu dvojicu je trebalo brižno njegovati, ali se nikome nije žurilo da ih što
prije vidi zdrave i pri snazi. Treči, koji je rastom bio najviši i najsnažnijeg
tje¬lesnog ustrojstva išao je stalno od Zgubidroba do druge dvojice drugova
koji su ležali u kolibi i s nji-tna nadugo raspravljao na romasko-arapskom
žargo¬nu. Njegov hod, prvih dana bolan pri svakom kora¬ku, sada je postao
čvršči. Bio je ogroman, težak i izazivao nemir u srcima Anñelike i njenih
drugova.
— Pazi dobro na nj — govorila je Anñelika Ad-
hemaru. — Inače če se domoči jednog od onih nože¬
va i zarinut če nam ga u leña.
Taj je gorostas pokazivao iskrenu samilost pre¬ma operiranom drugu.
— On mi je brat — govorio je.
— Vi uopče ne ličite jedan drugome — otpovrne
Anñelika usporeñujuči uzrast tog gorostasa s mrša-
idm likom što se nazirao pod pokrivačem.
188

— Mi smo brača Obale. Več je petnaest godina

što smo izmiješali svoju krv i svoje kese.
I uz grozni osmijeh na svom licu izobličenom od ujeda pčela,! on joj dobaci:
¦— Možda vas zbog toga i neču zaklati... Da zato što ste spasili Aristida.
Nad ranjenikom, je noču trebalo bditL Ona je nad. njim nategla komad
platna ne zbog toga da bi ga zaštitila od sunca jer ga je stablo donekle štitilo,
več od nočne rose ili od iznenadnih kiša koje su po¬nekad padale ili od
prskavice što ju je vjetar za vri¬jeme plime dopuhivao do njih.
Ona je bdila nad njim, uporna, pažljiva, iznena¬ñena videči da se
ozdravljenje uvlaci u njegovo osu¬šeno tijelo. Tako ju je uzbuñivao uspjeh
operacije da je na trenutke gotovo voljela tog • kukavnog Aristida.
Onu istu večer kad je operiran, on je otvorio oči i tražio da mu dadu duhana i
jedan grog „sa či¬tavim limunom... koji češ mi oguliti, Hijacinte" ...
Da nije dobio svoj grog i svoj limun, nakon čega mu je ona dala procijeñenu
riblju juhu, život se u nj ne bi tako brzo vratio.
Osvanula je glasovita nedjelja kad je konačno i pastor Thomas. Patridge
došao k svijesti,..
— Pomoči ču vam da sjednete — reče Anñelika
ranjenom, gusaru.
— Da sjednem, ti hočeš da crknem?
— Ne zato. Treba da krv kola inače če se zgu¬
snuti. Osim toga, zabranjujem vam da mi se obra¬
čate s „ti", sad kad ste izvan opasnosti.
— E, to ne! Koje li žene!
— Doñite ovamo i pomozite mi, vi morski
mesaru!
Udvoje ga uzeše ispod pazuha, podignu ga i po¬drže u sjedečem stavu. Bio
je blijed i sav obliven znojem.
189

— Konjaka! Dajte mi konjaka!

— Adhemare, donesi bočicu.
Kad je Drvoglav otpio nekoliko gutljaja, izgle¬dao je bolje. Ona ga prisloni
o gomilu vreča od ži¬votinjskih koža i dugo ga i sa zadovoljstvom
pro¬matraše.
— Evo, Drvoglavi. Treba samo da prdite i pišate
i bit čete kao i sav drugi svijet. Vi ste spašen čovjek.
— U dobri čas — nato če on. — Vi barem ka¬
žete popu pop, a bobu bob ... U pravu su oni koji
tvrde da ste ispali iz ñavoljeg bedra... Jer to je,
bogami istina, živa istina!
On obriše svoje oznojeno čelo. Ona mu obrije bradu punu gamadi. Sad je
imao izgled bezazlenog malog trgovaca ostavljenog od svoje žene i
vjerovnika.
— Ja više ne predstavljam ništa u očima Zla-
tobradog. Eto, u tome je stvar — zastenja čovo.
Ona mu pomogne da se ponovo ispruži, a kad se malko odmorio, reče:
— Hajde, da malko porazgovaramo o ZLatobra-
dom i o onima koji tvrde da sam ja izišla iz ñavoljih
bedara.
— Oh! Nemam ja u tome nikakva udjela — bra¬
nio se gusar.
— Znate li vi tko sam. ja?
— Ne baš previše dobro, ali Zlatobradi to zna.
Vi ste Francuskinja iz Gouldsboroa. Priča se da ste
vještica, udata za jednog vješca koji pomoču školjaka
pravi zlato.
— A zašto ga ne bi pravio pomoču ruma — ot-
povme Anñelika vrlo ozbiljno. — To bi vam više
odgovaralo, a?
— Prenio sam samo ono što brbljaju mornari
koje smo sreli u Francuskom zaljevu. Meñu mor¬
narima mora postojati povjerenje.
— Mornari kao što ste vi u prvom su redu raz¬
bojnici Osim toga, pravi mornari ne govore vašim
žargonom.
190

— Ako baš hočete, to možete tvrditi za nas dvo¬

jicu — otpovrne Zgubidrob poprimivši dostojanstve¬
ni i uvrijeñeni izraz — ali nikako za Zlatobradog.
OH, on je pravi gospodin, oprostite...! A osim toga,
na kugli zemaljskoj nema boljeg mornara od njega.
Možete vi vjerovati kad to tvrdim, meñutim vi ste
vidjeli kako je s nama postupio, kurvino kopile, iskr-
cavši nas kao kakve „crnje", da tako kažem, bez ži-
veža i bez oružja na ovu divlju obalu. Rekao je da
sramotimo njegov brod.
Portugalac, čije su otekline nešto splasnule, a nalazio se u blizini, potvrdi
Zgubidrobove riječi.
— Jest, tako je. Zlatobradog poznam dulje no^
što poznam tebe, šefe. Poznam ga još iz Goe i Indije.
S njim sam se zakačio zbog čitave te priče oko Gould¬
sboroa, ali to če mi uvijek bita žao.
Anñelika je stalno prstima prolazila kroz svoje kose. Vjetar joj ih je bacao na
oči, a ona ih vračala natrag.
Pokušala je srediti svoje misli, ali vjetar ju je smučivao tako da nije
uspijevala dvije skupiti zajedno.
— Htjeli ste kazati da ste znali tko sam i da se
nalazim ovdje, kad vas je Zlatobradi ostavio u
dražici?
— Ne, to nismo znali — odgovori Beaumarchand.
— To je sreča. Sreča se nasmiješi dobrim momcima
kao što smo mi kad se nañu u govnima. Ovo nije
prvi put što nas je sreča izvukla iz njih kad smo se
tome najmanje nadali, zar ne Hijacinte?
— Ali kako ste vi znali da se ja nalazim ovdje?
— ona nije popuštala mučena nestrpljenjem.
— Do vraga! Kad smo primijetili da gore na
litici ima ljudi, prišuljali smo se i osluškivali, a kad
smo shvatili da se tu nalazite, Francuskinja iz Gould¬
sboroa, grofica de Peyrac, sa skupinom Engleza, tada,
da tada smo povjerovali da je kucnuo naš trenutak.
— Zašto vaš trenutak?
191

— Prokletstvo! Zlatobradi je tvrdio da je dobio

nareñenja u pogledu grofa i grofice de Peyrac. A ta
su nareñenja tražila da se njega ubije, a nju zarobi...
— Samo to? A tko je izdao ta nareñenja?
Anñelikino je srce tako snažno lupalo da je htje¬lo iskočiti iz grudi. Njen
pijanac je bio utoliko za¬nimljiviji što je bio brbljav kao svraka i što je
uvijek izmeñu dva gutljaja alkohola govorio sve što bi mu palo na pamet.
GLAVA XXVI
Meñutim na to njeno pitanje on odgovori sle-gnuvši ramenima.
— Ta su se nareñenja pojavila otkako je on
svratio u Pariz poslije svoje zadnje plovidbe u Ca-
raibima. A u Pariz je otišao da mu ministar potpiše
ovlaštenja. Pa tom si ga prilikom ti pratio, Lopezu?
Portugalac potvrdno kimne glavom.
— A na koga se odnosi ono „on" kojega treba
ubiti? — Anñelika je navaljivala pitanjima.
— Zaboga, pa na čovjeka koji živi s vama; na
grofa, na onoga što pomoču školjaka pravi zlato.
— Eaš ubiti! I zato site se vi pokušali mene do¬
moči, mene uhvatiti, je li?
— Do vraga! Pa stavite se u našu kožu. A sada
kad ste me raskrpili i ponovo skrpali, sad je meni
jasno da ste vještica, hajde.
I on joj namigne, a ona nije mogla odrediti da li je taj njegov mig bio izraz
sukrivnje ili zlobe. Pri tom se čovo podrugljivo i bezglasno smijao.
— A zašto vas je onda taj vaš zapovjednik ovdje
napustio? — ponovo če Anñelika.
— Nismo se složili u pogledu raspodjele plijena.
Ali to je nešto što se ne tiče žena pa makar ona bila
i vještica — odgovori Aristid s visoka.
— A ja sam mišljenja da vi niste bili dostojni
njegova društva, ako je on gospodin kao.što tvrdite
•— nato če Anñelika.

192

Anñelika u Iskušenju vm

193

Nije se čovjek morao mnogo truditi pa da uvidi kako je tih pet gusara, što su
se našli dolje na žalu, pripadalo najgorem ološu, onoj istoj vrsti klateža što
ga je Joffrev de Pevrac bio prisiljen povješati po jar¬bolima prilikom svog
zadnjeg putovanja.
Dirnut u živo, Zgubidrob se povuče u dostojan¬stvenu šutnju.
— A što je taj vaš Zlatobradi išao tražiti u Go-
uldsboro? — ispitivala je dalje Anñelika.
Gusar nije mogao dugo izdržati iza oklopa šutnjo i dostojanstva.
— Pa znate, valjda i on zna svoje. Zaboga, htio
je uči u posjed svojih zemalja!
— Svojih zemalja! — zgranula se u čudu An¬
ñelika.
— Sto ste tako razrogačili oči, ljepotice, te izgle¬
daju kao brijačke plitice. Ta več sam vam. kazao da
je gospodin Zlatobradi gusar koji posjeduje sve ono
fto mu je potrebno, kao što su, na primjer, mini-
strove punomoči, punomoči njegova Društva iz Pa¬
riza, pa čak i vlade u La Tortue. A osim toga — i
ranjenik podiže kažiprst profesorskim pokretom — a
osim toga, on je dobio i kupio od francuskog kralja
pravo na svu zemlju što se od Plavih planina proteže
do zaljeva Gouldsboro!
— Kakve ču još sve gluposti čuti od vas! —
poviče Anñelika.
— Mada je mornar, Zlatobradi se oduvijek bavio
tim mislima. Sa svojim se drugovima želi nastaniti
na nekoj zemlji iz koje če zatim niknuti francusko
žito. Eto, zbog toga smo se ja i Lopez zakačili s njim.
Meni je, meñutim, draže potucati se morima dok me
morski psi ne požderu, a pokazalo se da sam ja u
pravu. Mada lukav i guran od kralja, najzad je Zla¬
tobradi uvidio ikamo su ga odvele njegove velike za¬
misli o naseljavanju. Topovskim su mu kuglama ošte¬
tili podvodni dio broda... Nisu bili baš najugodniji
oni momci u Gouldsborou. — Jadni naš „Srce Ma»
rijino"...
194

— Sto vam je opet to?

— To je ime našega broda.
Anñelika načas pomisli kako su čudni ti gusari: što su im namjere bdle gore,
to su pobožni ja imena nadijevali svojim brodovima, nema sumnje u namjeri
da če tako dobiti zaštitu ili oprošten je nebeskih ži¬telja ...
— Zar vašem velikom zapovjedniku nije bilo po¬
znato da je ta obala več imala vlasnika i da su se na
njoj več nastanili drugi ljudi?
— Nama je rečeno: tamo čete nači žene, i to bi¬
jele žene, a ne Indijanke. Razumije se, to je pitanje
sve rješavalo. Svatko če dobiti komad zemlje i uza
nj ženu za početak. A tko je uopče i mislio na pra¬
vo naseljavanje? Sto! Da ne bi! Dočekali su nas palj¬
bom topova, kazao sam vam, a kad smo se pokušali
iskrcati, oni bjesomučnici su nas raskomadali na ko¬
made. Brod se nasukao i počeo gorjeti. Nije nam osta¬
lo drugo do da se izgubimo meñu otocima kao kakvi
prdonje. A moj obožavani Zlatobradi, koji je na kra¬
ju krajeva ispao glup s tim svojim velikim pothva¬
tima, sa svojim punomočima pod pazuhom, te svo¬
jim naumom da obrañuje zemlju, zemlja i žene,
jest...
Gusar se muklo nasmije i pri,tom ga spopane navala kašlja.
— Ne kašljite — strogo ga upozori Anñelika.
Ona pregleda brazgotinu da vidi nisu li možda
šavovi popucali.
Strašan je lupež bio taj Aristid, ali ako je govorio istinu, njegova su
obavještenja bila od neprocjenji¬ve važnosti.
Ona se strese pri pomisli da su njeni rošelski prijatelji, njeni hugenoti u
Gouldsborou mogli pasti u ruke ovim razbojnicima da se nisu odlučno
branili.
— Ne Zlatobradi nije ono što vi mislite — po¬
novo se razbrblja bolesnik slabim, ali tvrdoglavim
glasom kao da je slijedio neke svoje misli. — On je
zaista opskrbljen punomočima za plovidbu, on uživa
kraljevu podršiku i kao gusar plovi pod zastavom
M* 195

s ljiljanovim cvijetom, njemu prinčevi posuñuju no¬vac, ukratko on ima svo

što želi, kažem vam... On je prema meni bio tvrd, ali dok smo plovili pod
nje¬govom zastavom, nismo smo mogli ni na što potu¬žiti. Kažem vam,
Zlatobracli je pravi gospodin. A da i ne govorim o četvrt litre rakije što smo
je fasovali kao na svim ikraljevim brodovima. Bili smo netko i nešto, šta vi
mislite... Nemate li komadič sira, go¬spoño?
— Sira? Vi ste lud! Spavajte! — strogo če An~ ñelika.
Navuče mu pokrivač do brade, dobro ga umota i obriše mu mlohava usta.
„Jadni Zgubidrobe! Ti nisi vrijedan ni koliko konopac da te se objesi",
pomisli.
Usprkos hladnim obalama sjevera, krikovima foka, tamnoj živici borova što
su se omili na rubo¬vima obala, gledajuči ga, ona se sjeti gusara sa
Sre¬dozemnog mora i pustolova svih mogučih narodno¬sti. Prožme je
osječaj sačaranosti i straha...
U Brunchwick-Fallsu joj je gospoña William pričala^ kako su nekad
najotvrdnuliji morski pusto¬lovi bacali sidro ispred siromašnih sela
naseljenika Nove Engleske a da im nikakvo zlo nisu pričinjali. Ali to je
vrijeme prošlo. Život i blagostanje koje je cvjetalo na američkim obalama
sad su privlačili te pljačkaše.
Trebalo je očistiti sve to, uljuditi, zavesti red i pravdu u život na obalama.
Visoki lik Joffreva de Pevraca iskrsne pred njom, siguran, kao da je bio
dijelom svega onoga što je predstavljalo život i dje¬lovanje, on joj se činio
kao muževno načelo Novo¬ga svijeta.
Oh! Ljubavi... Rekoše: njega, njega, ubiti...
On neče pustiti da ga ubiju.
Ali s ponovnim izbijanjem indijanskog rata koji je ispremetnuo užasnuto
ždteljštvo zaljeva i otoka, koji je dovodio u pitanje saveze dalekih kraljevina,
taj zadatak je izgledao vrlo zamršen, a zlokobnim se brodovima pružala
prilika za laku pljačku. Pa i ona
196

sama kakvom je to smionom ili smišljenom, igrom dospjela u ova mjesta, a

tek je prije nekoliko dana napustila tvrñavu Wapassou uvjerena da če bez
ikak¬vih neprilika stiči do svojih posjeda u Gouldsborou!
— Lopezu! — zovne povišenim glasom. — Vi
ste pratili Zlatobradog kad je išao u Pariz da dobije
punomoči za plovidbu i da, nema sumnje, traži no¬
vac kako bi opremio svoj brod. Kako se zove njegov
zaštitnik? Kako se zovu brodovlasnici ili suvlasnici?
Možete li mi spomenuti neko ime?
Portugalac odmahnu glavom.
— Ne... Ja sam ga doduše pratio, ali u svoj¬
stvu sluge. Ponekad su drugi sluge nosili i odnosili
poruke. On je takoñer imao...
Izgledalo je kao da razmišlja.
— Ne znam mu imena. Ali ako jednog dana sret¬
nete ogromnog kapetana s crvenim madežom, tu, jed¬
nim crvenoljubičastim madežom — i on se dotakne
sljepoočice — čuvajte g& se. Vaši neprijatelji nisu
daleko. Usluga za uslugu. Naposljetku, vračara ili
ne, vi ste spasili moga druga...
197

GLAVA XXVII
E gle, sumrak ae još uvijek spuštao nad Zaljev Casco obojivši dugom
narančastom svjetlošču zapad gdje se zemlja svija u dugom luku, spustivši
se nag¬lo prema jugu (da bi golemim i milujučim pokretom opasao svijet
zaljeva i otoka golemog modrog kruga gdje se vrtlože, nanesena, usisana
sjevernim struja¬ma, modrosrebrena jata rito.
MrijestLlišta ovih voda gdje su se miješale veli¬ke oceanske struje, tople i
hladne, dovlačeči goleme zalihe planktona privlačila su od praiskonske noči
beskrajne rezerve liba, a zajedno s ribom i ribare sa evropskih obala.
Ribari iz Saint-Maloa dolazili su ovamo u svo¬jim brodicama stolječima
prije no što je Kristofor Colombo otkrio Antile.
Kao otvoreni cvjetovi gorostasnih lopoča u pro¬lječe su po valovima zaljeva
vrvjela bijela jedra brodova.
Sto se noč više spuštala, Anñelika je sve više svjetala primječivala u
prostranoj mrklini, ali dale¬ka i nepostojana ktao svjetlost zvijezda.
— On uopče ne pije — mrmljao je' Aristid po¬
kraj nje — šta vi mislite o pomorcu koji ne pije?
— O kome to govorite, momče?
— Pa o onom prokletniku, Zlatobradom... On
uopče ne pije. Jedino kad se spetlja s nekom ženom.
Ali to se rijetko dogaña. Čini se da ga ne privlače
ni žene... ni piče. Uza sve to, strašan je to čovjek.
198

Prilikom zauzimanja Portobella on je kao zaštitu tje¬rao ispred svojih ljudi

fratre samostana svetog An¬tuna. Španjolski vojnici iz tvrñave plačuči su
pucali u njih.
Anñeliku proñu ježuri.
— Taj čovjek je bezbožnik!
— Nije. Ne takav kao što vi mislite. Na njego'm
se brodu uvijek čita molitva. Neposlušne mornare
on šalje na koš jarbola da izmole dvadeset očenaša.
Anñeliku spopade nelagoda. Činilo joj se da vidi gusarovu zlatnofcrvavu
glavu, kako lebdi u noči. Na pomisao da se brod tog tipa jedne noči usidrio
podno rta da iskrca pobunjenike, naježila joj se koža po čitavu tijelu.
— On če se ponovo vratiti, vidjet čete — kmečao
je ranjenik.
Novi ježuri proñu Anñeliku i krčanje vjetra me¬ñu cedrovima činilo joj se
kobnim, popračeno jed¬nom munjom tamo dolje na obzorju.
— Spavajte, prijatelju.
Ona se dobro umota u skutove svoga ogrtača. Htjela je pokraj njega bdjeti
do pola noči s tim da je poslije smijeni u bdijenju, gusar, obalski brat ra-
njenikov. On je takoñer bio tu, ščučuren pokraj vat¬re, golem, vrata
uvučenog meñu ramena. Čula je ka¬ko češe svoju obraslu bradu da bi smirio
svrbež na-dražene kože.
Snatreči o stotinama stvari i podigavši glavu pre¬ma zvijezdama, nije ni
primijetila da je on promatrao svojim svjetlucavim pogledom. Sad kad je bio
ma¬nje bolestan, osječao je neko čudno zadovoljstvo da gleda tu ženu.
Nepokretna u svom crnom ogrtaču poput kakvog kipa, s licem koje se sjalo
kao mjese¬čina, ali stalno meteno zlatnim uvojkom koji je skla¬njala
pokretom ruke. Taj pokret, sam po sebi, je ot¬krivao skrivenu bujnost njena
tijela, snagu njenih oblika kojima se on divio.
— Ja, ja nisam kao Zlatobradi — reče tihim glasom. — Žene su meni i te
kako drage.
199

On pročisti grlo.
— Zar vam se nikad ne dogaña da se malko
pozabavite, gospoño? — ponovo se javi gorostas.
Ona polako okrene glavu prema njegovoj krup¬noj prilici.
— S ljudima tvoga soja? Ne, momče.
— Kakvi su to ljudi mog soja koji vam se ne
sviñaju?
— Pa oni u kojih je glava nalik bundevi i isuviše
ružna a da bi izazvala želju da je se poljubi.
— Pa ne moramo se ljubiti ako vam to nije po
volji — otpovrne on pomirljivo. — Ali mogli bismo
raditi druge stvari.
— Ostani na svom mjestu — naredi mu ona suho
videči da smjera krenuti prema njoj. — Rasporila
sam nekoliko njih zbog mnogo manje stvari. A budi
uvjeren da se neču potruditi da te ponovo skrpam.
— Hm! VI niste baš ljubazni — zarokče čovo i
ponovo se bijesno uze češati. — Pa ipak pruža vam
se prilika. Sami smo i imamo vremena napretek. Mo¬
je ime je Hijacint... Hijacint Boulanger. Zar vam
ono ništa ne kazuje?
— Ne. Nemoj se uvrijediti. Opreznost me tjera
da ti to kažem, Hijacinte — reče ona neusiljenim
glasom da ne bi od njega sebi stvorila neprijatelja.
Mornari koje iskrcaju na kopno često imaju neku
bolest. Kad te pogledam, opkladila bih se da si do
koštane srži prekriven kozicama.
— Ah, ne! To nije istina, kunem vam se — po¬
viče gusar iskreno uvrijeñen. — A što mi je glava
ovako natečena to je zbog onih vaših prokletih ko¬
šnica što ste nam ih tresnuli u glavu.
Aristid ih prekori:
— Prestanite več jednom. Ne svañajte se iznad
moje glave kao da sam več crko.
Zavlada šutnja.
Anñelika je mislila kako nema smisla da dra¬matizira taj slučaj. Doživjela je
ona u životu i gorih.
200

mnogo gorih stvari. Ali u stanju stalne tjeskobe u kojemu se nalazila, želja
tog groznog tipa u toj otu¬žnoj noči na pustoj obali o koju su se razbijali
va¬lovi, proizvela je u njoj mučninu i jezu koju nije mogla svladati. Bila je
nevjerojatno uzrujana i osje¬čala je neodoljivu želju da pobjegne glavom
bez ob¬zira. Prisilila se da ostane mirna i da se drži ravno¬dušno. Nije htjela
da on primijeti njen strah. Potom izmisli izliku i diže se preporučivši gusaru
da održava vatru i da bdije nad svojim obalnim bratom.
Iza toga se polako vrati u kolibu.
Sasvim nagnuta nad usijanom žeravicom, gospo¬ñica Pidgeon je sličila
sičušnoj vračari zabavljenoj svojim napicima.
Anñelika se prigne nad malim Sammvjem, dla¬nom mu opipa toplo čelo,
opipa mu povoje, zatim se osmjehne staroj gospoñici, iziñe napolje i poñe
iza kolibe i sjedne pokraj stare Indijanke Maktare.
Polumjesec je izbio iza oblaka. Bila je to jedna od onih noči kad san neče
čovjeku na oči. Užurbano1 i štucavo klicanje popaca kao da je svojim
oštrim, isprekidanim i razdiručim zvukom htjelo podržati bu¬ku mora i
vjetra.
Stari raedicin's man pojavi se sav umotan u svoj široki ogrtač. Izmeñu
ovratnika ogrtača i ruba šešira vidjela su se stakla njegovih naočara u kojima
je od¬raz mjesečine načas upalio dvije oštre zvijezde. Indi¬janac ga je poput
sjene slijedio, umotan takoñer u svoje čebe išarano crvenim prugama i držeči
starčevu kremenjaču meñu rukama.
— Ovaj put — reče Shapleigh — idem brati divlji sporiš, posvečenu ifcravu,
travu vještica, Junoninu su¬zu, kaplju Merkurove krvi, radost budala. Treba
je brati u trenutku kad se zvijezda Sirius podigne nad obzorjem, u trenutku
kad ni Sunce ni Mjesec nisu nad obzorjem tako da ne mogu prisustvovati
tom činu, a noč je tu i blizu je trenutak kad se znakovi združuju. Ne mogu
više čekati. Ostavio sam vam ba¬ruta za dva punjenja muškete i sve drugo
čime čete
201
svpje bolesnike učiniti manje opasnim... Čuvajte se tog ološa!
Ona mu se zahvali,na engleskom: — Hvala vam, gospodine Shapleigh!
On napravi nekoliko koraka, okrene se i napne uho da bi čuo nježan i tuñi
glas kako zbori u noč: — Thank you, mister Shapleigh!
On je pogleda. Anñelikine zelene oči na mjese¬čini su dobivale sjaj koji se
nije mogao podnijeti.
Podrugljiv osmijeh razvuče njegova bezuba usta,
— Idete li vi na sastanke vještica? — upita je. — Jašete li vi na svojoj metli?
Ova je noč kao stvo¬rena za ženu kao što ste vi. Na ovoj mjesečini vi čete
sresti vraga s guščijim capama... Zar nemate šibu namazanu mašču za tu
priliku? Je li vam po¬znat recept? Sto unci masti ili ljudskog loja, pet
ha¬šiša., pola pregršti cvijeta konoplje, isto toliko ma¬kova cvijeta, prstovet
kukurijekova korijena, nešto sjemenja suncokreta ukrupno stučenog...
Buduči da je govorio na engleskom, nije uspije¬vala potpuno razumjeti
smisao njegovih riječi, stoga joj on ponovi recept na latinskom naJto ga ona
zau¬stavi prestrašenim pokretom.
Široka i teška, stara Indijanka otprati Shapleigha duž poluotoka sve do ruba
šume, zatim se vrati do¬stojanstvenim korakom. Anñelika se pitala kakav je,
u stvari, položaj stare Maktare kod tog luckastog Engleza. Indijanke su
rijetko pristajale da budu slu¬škinje. Da mu nije bila životnom družicom
čime bi se, donekle, moglo objasniti neprijateljstvo koje su pre¬ma njemu
pokazivali njegovi zemljaci. Za njih je •crvenokožac bio niže biče.
Jednog dana če Anñelika doznati povijest tog čudnog para koji je živio na
kraju divljeg rta Zalje¬va Maquoit, a ta je povijest bila povijest mlade
In¬dijanke, jedinog preživjelog člana istrebljenog ple¬mena Pequots, koja je
odvedena prije četrdeset godina na trg u Bostonu da bude prodana kao
robinja. Mla-

di engleski „pomočnik" koji je nedavno stigao iz En¬gleske sa diplomom

ljekarnika u džepu, kupio ju je za račun svojih gospodara. Držeči je za uže
kojim je bila vezana, on poñe i uze je vuči za sobom. I bas tada, gledajuči
njenu krhkost košute i njene crne oči kao kakav izvor u hladovini, on je
osjetio kako je neka mutna strast, strast dobrote i ludila, strast koja muči sve
zemljake Shakespearea, ovladala njime.
I umjesto da s njom krene kuči svojih gospoda¬ra, on krene pravo u šumu. I
takovu oni zajednički prodrli u prokleto carstvo odbačenih.
202

203

GLAVA XXVIII
Preko zagasitih i svjetlucavih ploha litica što ih je oseka otkrila, jedan se
čovjek približavao lakim korakom preskačuči preko barica.
Kad se sasvim približio, Anñelika u njemu pre¬pozna Yanna Le Couenneca,
Bretonca iz Wapassoua, štitonošu svoga muža.
Ona potrči k njemu izvan sebe od sreče i prija¬teljski ga zagrli obim
rukama.
— Yanne, moj dragi Yanne! Kako sam sretna
što te vidim ... ! Gospodin grof ... gdje je on?
— Došao sam sam — odgovori mladi Bretonac.
Zapazivši izraz razočaranja na crtama AnñeJiki-
na lica* on brzo nadoda:
— Kad je gospodin grof doznao za vaš odlazak
u englesko naselje, on mi je naredio da pošto-poto
moram do vas stiči. Več osam dana slijedim vaš trag
počevši od Houssnoka do Brunchwick-Fallsa, pa rije¬
kom Androsooggin dovde.
Nato izvuče papir iz svojeg haljetka.
— Gospodin grof mi je naredio da vam predam
njegovu poruku — reče i pruži joj papir.
Ona lakomo zgrabi poruku što joj ju je Yann pružio, sretna što nešto
Joffreveva drži meñu ruka¬ma. Jedva se suzdržala da ne obaspe poljupcima
pi¬smo prije no što ga je raspečatila.
Nadala se da joj Joffrev zakazuje sastanak na nekom dijelu obale, da joj
najavljuje svoj dolazak
204

kojemu se ni u snu nije mogla nadati. Umjesto toga ona u pismu pročita
nekoliko suhoparnih redaka: .
„Ako vas ova. moja poruka zatekne u Brun-chwick-Fallsu, vratite se s
Yannom u trgovačku po¬staju Pitera Bogena. Ako ste, meñutim, več na putu
za Houssnok, onda me tamo strpljivo čekajte. Molim vas da ne napravite,
nijedan korak nepromišljen i nagao."
Ton pisma i suzdržani bijes koji se osječao me¬ñu recima sasvim, je zbunio
Anñeliku. Ostala je kao ukopana.
Dobridina Yann je po izrazu njena lika odmah vidio da je njegov gospodar
sigurno bio vrlo škrt u ljubaznostima u svom pismu, a sjetio se da lice Jof-
fireva de Pevraca nije slutilo na dobro kad mu ga je predavao, te je sada s
mnogo priproste obazrivosti želio ublažiti neugodan učinak. Stoga reče:
— Gospodin grof je bio vrlo zabrinut za vas zbog
sroih ovih vijesti o ratu o kojemu se posvuda priča .. .
— Ali... — naito če ona.
Jedna Yannova rečenica joj je posebice upala u oči: „Kad je gospodin grof
doznao za vaš odlazak u englesko naselje ...". Znači, on je nije poslao tamo!
Pokušala se prisjetiti okolnosti pod kojima je otpu¬tovala. Mada se sve to
zbilo prije svega nekoliko dana, sva su se njena sječanja ispremiješala u
neja¬snom vrtlogu.
— Gospodin grof je imao pravo — pokušavao je
objasnili Yann. — Na divnu sam gužvu natapao
zapadno od Kennebeca. Čitav se crveni mravinjak
uskomešao ispod stabala s tomahavcima i bakljama
u ruci. Posvuda samo zgarišta i pocrnjele grede. Le¬
šine po zemlji, a grabežljivi gavranovi po zraku. Na
sreču u Newehewaniku sam zatekao još nekoliko div¬
ljaka koje je pljačka tu zadržala. Oni su mi kazali da
ste vi s Piksarettom krenuli prema jugu, a ne prema
sjeveru kao ostali zarobljenici... Naposljetku sam
se pobojao da me .ne zamijene za Engleza jer sam,
kao i oni, .ponešto crvenkaste puti. Stalno sam se mo¬
rao skrivati...
205

Ona tek sada primijeti njegovo ispijeno, bradato i umorno lice, i to je vrati k
sebi.
— Mora da si na kraju svojih snaga, moj jadni prijatelju! Da li si se na putu
hranio kako treba .. ? Doñi da se okrijepdš!
Yann je bio tu donijevši sa sobom sječanje na njene drage, njene vjerne, na
topao krug u Wapas-souu i s neizrecivom nostalgijom u duši pred njom
iskrsne tvrñava u dalekim šumama, priprosta, i Ho-norina...
Sve joj se to činilo da je sada na kraj svijeta.
Jer nešto se dogodilo, nešto što je sasvim zbri-salo taj magični krug, taj krug
ljubavi.., krug od fcrede iz starih keltskih legendi.
Večer se spusti. Anñeliku ponovo obuzeše neka¬dašnji strahovi. Buka mora
ju je sjetila njene samo¬če u prošlosti, sjetila ju je njene zamorne i
bezizgled¬ne borbe da preživi ma kamo se god okrenula meñu zamkama
grabežljivih ljudi, a ta ju je buka mora osobito sada, svojim hrapavim
dahom, te glasovi gu¬sara, sjetila Sredozemlja, na kojemu je ona, onako
sama, bila plijenom koji su svi proganjali.
Ali je ona ubrzo uspjela svladati to čuvstvo ma¬lodušnosti. Sreča što ju je
proživljala zadnjih mje¬seci učinila ju je čvrstom.
Osječala je da je uspjela razbiti sve prepreke po¬što je sputala slobodni
razvoj svoje ličnosti i da je malo-pomalo dosegla onu unutrašnju ravnotežu
koja je postala osobinom njenih godina i jedna od njenih največih čari
Sigurna u sebe, sigurna u ljubav koja joj je pru¬žala i sklonište i odmor,
svijet joj se činio manje ne¬prijateljskim, lakšim da se pripitomi.
Još malo strpljenja i ovom če iskušenju doči kraj. Sve če ponovo biti u redu
kao i prije
206

Nastojala je da ga što više zadrži u svom dru¬štvu jer je vidjela na njegovu

poštenu licu čuñenje što ju je pronašao u društvu koje je bilo vrijedno
vje¬šala. Da U se dogodilo slučajno ili je to bila posljedi¬ca nečije igre, ona
s njim nije uspjela prozboriti niti jednu jedinu riječ nasamo. Drugi su ga
zaokupili. Gorljivo nastojanje Boulengera i Beaumarchanda da ga uvuku u
svoj krug nije -uspjelo nadvladati gañe¬nje što ih je prema njima osječao
štitonoša grofa Jof-freya de Pevraca.
— Jedi, samo jedi, mladiču — ljubazno ga je'
nutkao Hijacint nalijevajuči mu punu kuti jaču juhe
i trudeči se da svom zločinačkom licu, nadutom kao-
puni mjesec, dade ljubazan izraz.
Yann je uljudno zahvaljivao, ali je bio suzdržan i na trenutke je pokušao
uhvatiti Anñelikin pogled da bi mu dala neko makar i nijemo objašnjenje.
Tu su se večer okrijepili juhom od kornjače koju je Hijacint kuhao na tihoj
vatri. Svi su morali pri¬znati, s obzirom na to da je juha od kornjače bila
specijalitet svakog gusara koji je sebe bar malo cije¬nio, da je Hijacintova
juha bilo neobično ukusna i da je ta protuha s Caraiba, kao i mnogi njemu
slični, bio odličan kuhar.
— Osječam kako oživljujem — govorio je Aristiñ
mljackajuči jezikom.
— Vi čete, dragi moj, ubrzo trčati kao zec —
tvrdila je Anñelika umotavajuči ga za noč.
Pri tom je imala dojam da ona manje bdije nad njim nego što on i njegovi
drugovi bdiju nad njom.
Njoj je na kraju uspjelo da se načas udalji s Yannom i da mu s nekoliko
riječi objasni kako se ona našla u društvu te neobične čeljadi.
— Njihov ih je kapetan zbog neposlušnosti iskr¬
cao na obalu. Zasad su bolesni i nemočni pa nisu opa¬
sni. Ne vidim, trenutka da gospodin de Pevrac doñe
po nas. Cantor je več sigurno stigao u Gouldsboro...
Imaš li ti municije?
207

On je svoju zalihu municije potrošio loveči uz put divljač da bi se prehranio.

Ostalo mu je samo nešto baruta na dnu roga.
Anñelika nabije pušku i stavi je pokraj sebe.
Vladala je ubitačna vručina. Nočni povjetarac Sto je popuhivao s mora nije
uspijevao raspršiti čuv¬stvo pritiska.
Po svom običaju Anñelika se smjesti pod stablo pokraj svog bolesnika. Neki
neobičan umor uskoro ju je počeo svladavati i ona je teškom mukom držala
otvorene oči.
Dremljiva, na kraju se zagleda u polumjesec što je provirio iza oblaka dok se
njegov dugi zlatni od¬raz rasprostirao u skokovima preko gomile
raštrka¬nih otoka, preplavivši odjednom uspavani zaljev.
„Ovo je moj mjesec", nejasno je mislila Anñeli¬ka, „uz njega postajem
zaljubljena..."
Osječala se podatnijom u nočima kad se mjesec nadimao kao trouglasto
jedro na obzorju.
Poslije toga pade u dubok san. Sanjala je, stra¬šna joj je mora pritLskala
dušu: čitava gomila ljudi ju je okružila, a ona im nije uspijevala razabrati
lica jer su se izdvojili u crne sjene s ružičasto blistavim nebom u pozadini.
Ona se naglo trgne. Ta ona i nije sanjala, imala je otvorene oči. Gomila ljudi
ju je zaista okruživala. Vidjela je njihove mračne i trome prilike kako se
polako vrte oko nje. A nebo je bilo ružičsto jer je zora svitala nad Zaljevom
Casco.
Napola se uspravi. Vlastito joj se tijelo činilo teško kao od olova. Nesvjesno
prijeñe rukom pre¬ko lica.
Odjednom opazi Yanna na nekoliko koraka od sebe. Stajao je uspravno,
oslonjen o jedno stablo. Bio je za nj čvrsto vezan* a od bijesa je stisnuo
zube.
Zatim opazi Aristida Beaumarchanda kako sjedi podržavan od dvojice
nepoznatih mornara. Drvoglav je halapljivo laptao sadržaj tek načete boce
ruma.
— Hej, ljepotice — obrati joj se on keseči se — Sad ste vi u našim rukama..
,

— Umukni, stari zvekane. Pravi pustolov koji

imalo do sebe drži neče nikada vrijeñati pobijeñenog
neprijatelja... A nadasve ga neče vrijeñati ako je
taj neprijatelj lijepa gospoña.
Anñelika podigne oči prema čovjeku koji je to kazao. Izgledao je mlad,
pristao, snažan. Svojim osmi¬jehom i svojim pokretima podsječao ju je na
neka¬dašnje paževe.
— Tko ste vi? — upita ga ona bezbojnim glasom.
On skine svoj široki šešir ukrašen crvenim perom
i ljubazno joj se pokloni.
— Zovem se Franpois de ParssemDuv.
Pošto se još jednom duboko poklonio stavi ruku na grudi i doda:
— Ja sam zamjenik kapetana Zlatobradog.

208

1* Anñelika u Iskušenju vm

209

GLAVA XXIX
Tada ona primijeti brod usidren u dražici. Ispod samog rta.
U prvi čas ju je iznenadilo što je taj brod izgle¬dao vrlo lijepo, mada je bio
dosta kratak i več za¬starjelog tipa, sa svoja dva kaštela, jednim na
pram¬cu, a drugim na krmi kojih su se ukrasi živih boja iskrili pod zrakama
izlazečeg sunca.
Prije „karaka" nego linijski brod ... Karaka se blago ljuljala. Jedan se čamac
odvoji od njene pa¬lube i spusti se na mirnu površinu vode u kojoj se odraz
sidrenog lanca lomio u oštrom kutu...
— Ha! Ha! Kako se fino spava kad se čovjek
najede juhe od kornjače — kesio se Hijacint — baš
fino kad joj se uz to nadoda malko neke tvari...
Trebalo se malo poslužiti nekom od vaših bočica...
Anñelika se odjednom sasvim razbudi. Sve joj je bilo jasno. Gipkim
pokretom bedara zapanjuju¬čom se brzinom baci na Beaumarchanda, zsrabi
ga za ramena i uze tresti njime kao stablom šljive.
— Bijednice! Sašila sam ti drobinu, a ti si me
prodao Zlatobradom!
Jedva su je četvorica uspjela otrgnuti Od njega. Pošteno ga je stresla te je
čovo poput lojanice bio blijed, a hladni ga je znoj probio.
— Svi če mi šavovi popucati! — kmečao je pri¬
hvativši se rukama za trbuh.
— Crkni, gade! — poviče Anñelika bijesno.
210

— Čvrsto je drš'te — preklinjao je Zgubidrob

jeste li vidjeli kako se na mene bacila? Žena koja
je kadra ovako postupati s jednim bolesnikom, ne zaslužuje milost.
— Idiote! — odreže Anñelika.
Odlučnim pokretom kojemu se nitko ne usprotivi ona se oslobodi ruku što su
je držale.
— Dolje šape!
Zadihana promatrala je Zgubidroha strasnim po¬gledom. On se sav uvukao
u sebe.
Odvratno je izgledao skupivši se u svoje prnje isuviše široke za njegovo
omršavjelo tijelo.
— Vi ste odvratan mali majmun — dobaci mu
ona prezirno — najpodliji stvor koji sam ti životu
ikad srela. S užitkom bi vam pljunula u gubicu...
— Oduzmite joj bodež — preklinjao ja.
— Neka mi se netko samo približi — poviče
Anñelika i ustukne s bodežom u ruci.
Ljudi koji su je okruživali, gledali su je kao okamenjeni. Činilo im se da
pred sobom vide sablast sa svjetlucavom kosom koju je grčio vjetar, sa
zele¬nim i blijedim očima u kojima kao da se odražavalo prelivanje mora.
— Gospoño — reče vrlo ljubazno gospoñin de
Parssempuv — treba da mi predate svoje oružje.
— Doñite po nj!
— Čuvaj se, poručnice! — poviče Aristid, — Maj¬
stor je ona u baratanju nožem. S njim mi je raspo¬
rila trbuh.
— Tresnula nam je košnicu o glavu — primeti
gusar Hijacint koji se oprezno držao po strani —
tako da su nam glave još otečene kao bundeve.
Na te riječi svi prasnuse u smijeh,
— Sta! Opasna je ona! — zaurla Hijacint uvri¬
jeñen opčim smijehom. — Ta žena je prava prav-
cata vještica, svi to dobro znate. Priča se o tome na
sva usta u Zaljevu.
M* 211

Ljudi se stadoše još jače smijati.

Anñelika primijeti da je večina došljaka vrlo malo cijenila lupeže i dezertere
koji su je tako podlo izručili Zlatobradom.
Pretvarala se kao da je ne zanimaju kukave lič¬nosti stoga se okrene prema
poručniku Parssempuvu, Francuzu i vjerojatno plemiču.
— Kako su me mogli ovako izdati? — upita ga
ona prišavši mu nehajno. — Ovaj gad ovdje bio je
strašno ranjen, a ni drugi nisu bili u boljem stanju.
Mi smo bez prestanka motrili na njih. Kako su vas
mogli obavijestiti da se nalazim ovdje?
— Marttnez nas je obavijestio — odgovori joj
mladič. — Vidjeli smo ga kad je stigao u zaljev otoka
gdje smo se bili smjestili da očistimo brod.
Martinez, peti lupež koji je otplovio s Cantorom i Englezima? Drug ostalih
lupeža kojega su se nau¬mili riješiti prije no što napuste Zaljev Casco.
Pre¬ma tome, tom lukavom prikanu nije bilo teško na¬govoriti Cantora i
Engleze da ga iskrcaju na obalu otoka gdje su se, što je on vrlo dobro znao,
odmarali njihovi nekadašnji drugovi popravljajuči pri tom brod.
Donoseči Zlatobradom vijest da je groficu de Peyrac bez po muke mogao
zarobiti na. nekoliko milja od tog mjesta, pobunjenik je bio siguran da če biti
vrlo dobro primljen.
A za sve to vrijeme Anñelika se trudila da iz¬liječi i ozdravi onog opakog
čbvuljka koji je. mada je bio na umoru, imao dovoljno daha da, prije Mar-
•tinezova odlaska, pripremi ovo izdajstvo, ovaj uda¬rac u leña kojega je ona
postala žrtvom.
Yannov im dolazak nije odgovarao, ali on je, na žalost, bio sam.
Oni su, bez sumnje, bili daljinskim signalima obaviješteni od svojih drugova
o njihovu dolasku, te su sinoč usuli u juhu neko uspavljujuče sredstvo.
Ogledala se oko sebe. Gdje li su bili Adhemar; stara Indijanka, četvorica
Engleza koja su ostala ži-
212

va u onom pokolju u Brunchwick-Fallsu? Po velikoj zbrci dolje na žalu,

pretpostavila je da su ih, možda, več odveli na brod kao zatvorenike.
A Piksarett? Očima ga potraži u šumi, ali šuma •je bila neprobojna,
nepokretna, bespomočna. Ispred nje more, obzorje zatvoreno lakom
plavičastom iz¬maglicom, ulaz u malu dražicu ispod Rta Maquoit, u kojoj se
ljuljuškao šareni brod, gdje se blijeda rumen zore, malo-pomalo pretvarala u
dnevnu svje¬tlost.
Anñelika se sasvim primirila. Mozak joj je groz¬ničavo radio. Pitala se da li
je bolje za nju što je pala u ruke francuskim gusarima. Polovica gusara u
Caraibima pripadali su francuskoj, a polovica eng-' leskoj narodnosti.
Englezi je, možda, ne bi bili ni dirnuli, več bi je pustili na njenoj litici, ali je
sa svojim zemljacima bar mogla da izmijeni koju riječ.
Taj Zlatobradi! Do vraga! On je htio rat. Nema sumnje, on ju je zarobio da
bi se njom poslužio kao taocem protiv Joffreva de Pevraca! Neka! Cut če je
več! Požalit če on gorko njenu otmicu... Ma ko¬jem soju ljudi pripadao taj
čovjek, ona mu se mora nametnuti.
Zlatobradi! Ime koje izaziva strah, jedno ime koje kao da želi kazati „Gledaj
me", ime hvalisavca koji vjeruje da prerušavanje čini čovjeka čovje¬kom ...
! Taj sigurno nije previše lukav! Ali vjero¬jatno uljudniji i pristupačniji od
večine njegovih dru¬gova.
Anñelika je spazila da je posada broda što ju je okruživala bila odjevena u
čista odijela, što baš nije bila osobina gusarskih brodova, i baš to u njoj
iza¬zove misao da če, možda, biti moguče sporazumjeti se s njihovim
gospodarom. Sigurno, bili su odjeveni u upadljivu i šarenu odječu, kao
večina pomoraca koji su slobodnih svih veza i često džepova punih zla¬ta,
živjeli na velikoj nozi te nisu mogli odoljeti želji a da se ne šepure kao
paunovi. U svakom Čovjeku dri¬jema tašti dječak. Ali u njihovu držanju
nije bilo ni
213

traga neurednosti i razvratu, te oma shvati zašto onu petoricu prikana

najgore vrste, što ih je ona pobrala, zašto su ih kao nepoželjne napustili na
pustoj obali.
Sve je to Anñelika zapazila u tren oka. To joj je bilo dovoljno da joj srce
počne normalno kucati i da stvori odluku.
— Vaš kapetan, taj Zlatobradi, gdje je on?
—- Baš dolazi prema nama, gospoño.

214

GLAVA XXX
Francois de Parssempuv pokaže rukom na čamac koji se bijaše odvojio od
broda i počeo se primicati tjeran zaveslajima.
Naprijed na pramcu čamca stajao je čovjek go* lema rasta. Gledan protiv
svjetla doimao se kao tam¬na i gorostasna prilika i crte mu se lica nisu
mogle razaznati mada se naslučivalo da je bradat i obrasao kosom poput
kakvog Vikinga. Naime čitavu glavu mu jp okruživala mala aureola, blistava
i nakostriješena. Na sebi je imao kaput s rukavima širokih revera na kojima
su širiti bili zlatom izvezeni. Za širokim mu je pojasom bilo zataknuto
oružie, a na nogama je imao jahače čizme koie su mu sezale do pola bedara
ističuči na upadliiv način njewve noge koie su izgle¬dale kao dva snažna
sturm. Takav, s iskričavom po¬zadinom zaljeva, on je Anñeliki izgledao
pravim goro¬stasom.
Kad je čamac prispio na par dužina od žala, on odlučno stavi na glavu veliki
šešir ukrašen žutim i zelenim perjem papiga koji je dotle držao u ruci
Osječaj straha ponovo prostruji Anñplikom. Da li če taj kapetan biti grublji i
bezobzirniji od svoje uljudne posade?
Iskoristivši trenutak dok su svi pogledi bili up¬rti prema pridošlici, ona .se
nporimjetno približila Yannu koii je bio vezan za .stablo.
— Budi spreman — šapnu mu ona. — Svojim ču nožem presječi konopac
kojim su te vezali. Kad
215

se Zlatobradi iskrca na obalu, svi če pogledi biti uprti prema njemu i svi če
mu poči u susret. Ti tada bježi što te noge nose u šumu ... Trči... ! Trči...! Idi
k gospodinu de Pevracu i reci mu da se za mene ne za¬brinjava previše.
Pokušat ču zadržati ovog gusara li ovim krajevima dok mi pomoč ne stigne...
Govorila mu je na indijanskom jeziku. Netremi¬ce je gledala prema čamcu i
gotovo nije micala us¬nama.
Zlatobradi je bio čovjek kojega su se plašili nje¬govi liudi. ali je uza sve to
imao veliki utjecaj na njih. Činjenica je da su svi pratili očima njegovo
približavanje i nastojali popraviti svoj položaj da bi ga bolje vidjeli.
U trenutku kad je on sišao u vodu i krenuo prema žalu svojim tromim i
teškim korakom, Anñe-likin bodež klizne iza stabla izmeñu Yannovih
zgla¬vaka. Jednim jedinim potezom noža, konopac je bio rasječen.
U potpunoj tišini u kojoj se iznenadan krik gale¬bova žestoko zaorio u njenu
trenutačnu tjeskobu, gu¬sar je stupao prema rtu.
Da bi druge što dalje odvukla od Yanna, Anñelika odvažno poñe naprijed.
Yann je pojurio kao zec, preskakao je grmove, preskakivao rupe i jaruge,
provlačio se izmeñu sta¬bala borova, penjao se uz litice, penjuči se malo-po-
malo. Ravnajuči se prema svjetlosti zaljeva, izmeñu stabala, zaokružio je
obalom i na kraju se našao s druge strane fjorda.
Zaustavio se, siguran da ga nitko ne progoni. Po¬tom, došavši do daha,
primakne se rubu litice da iz-vidi okoliš.
S mjesta gdje se nalazio, vidio je čitav zaljev, brod na sidrištu, žalo puno
svijeta.
On očima potraži gospoñu de Pevrao.
Ne primijetivši je, još se više nagne, čvrsto se primi za korijen zakržljalog
stabla što je rastao na krajnjem rubu litice.

li

1 tada je on vidio ... ON JE VIDIO ...

Donja vilica mu se objesila, oči mu gotovo ispadose iz očnih duplji. Yann,
mornar, koji je koješta vidio u svom psečem životu, osjeti kako se u njemu
sve ruši kao pod udarom neke jezive katastrofe.
Zlatobradi je bio dolje na žalu i u svom je zagr¬ljaju držao jednu ženu.
2enu koja je prema njemu podigla svoje preob-raženo lice.
A ta žena, to je bila ona, ONA, supruga grofa de Pevraca!
Okruženi ljudima, nepokretnim i gotovo isto tako zapanjenim kao što je bio i
Yann na svojoj litici, Zla¬tobradi i Anñelika su se gledali, stiskali su se i
grlili kao ludi pred svim onim očima, kao ljubavnici koji su se ponovo našli
— KAO LJUBAVNICI KOJI SU SE PONOVO NAŠLI!

216

217

GLAVA XXXI
— Coline! — poviče ona.
U polusjeni brodske kabine u koju je bijaše smje¬stio bilo je svježe. Kroz
otvorene prozore kaštela na krmi vidjelo se kako se iskri zaljev i kako se u
moru obrazuju obrisi jednog otoka.
Brod je bio usidren.
Tih i ukročen u dnevnoj priped, lako i sanjalački se pokretao, osim buke što
ju je stvaralo zapljuski¬van je sitnih valova o trup broda, nikakve druge nije
bilo čuti. Činilo se da je „Marijino srce" odjedared ¦ostalo bez svoje posade,
da nije u svojoj utrobi sa¬čuvao nikog drugog osim ta dva biča što ih je
Usud tako surovo suočio.
— Coline! Coline! — ponovi ona još jednom sa-
njalačkim tonom.
Poluotvorenih usana Anñelika ga je promatrala. Još ne bijaše došla k sebi od
silnog uzbuñenja, od iz¬nenañenja, od straha i intenzivnog osječaja sreče, od
jsvih tih čuvstava što ih je osjetila kad joj se odjed¬nom učinilo da je
prepoznala, da je nazrijela... pa da... ona široka ramena, onaj plavi pogled,
kad je zapazila onaj neopisivi izraz, onaj srh što ga je pro¬žimao. Potrčala je
prema njemu.
— Coline! Coline! Prijatelju moj iz pustinje!
U uskom prostoru kabine gorostasna prilika čovje¬ka kojega su svi zvali
Zlatobradim, ispunjala je čitav prostor.
218

On je pred njom stajao uspravan, nijem. Bilo je vrlo vruče. Tada je on

skinuo svoj opasač i stavio ga na stol. Potom je skinuo i svoj kaput. Za
opasačem su mu bili zataknuta tri pištolja i jedna sjekira. Ona se sjeti boli što
joj je pričinio čitav taj arsenal kad ju je stegnuo u zagrljaj, ali se on u isto
vrijeme sagnuo prema njoj, spojio svoje usne s nje¬nim što je u njoj izazvalo
spontani, žestok i božan¬stven užitak.
Sad kad se stišalo ono silovito uzbuñenje prvog trenutka, hladnijim je očima
promatrala gusara i ono što je on postao i bilo joj je žao što se prepustila
zanosu koji ju je bacio u njegov zagrljaj.
Bijeli ovratnik njegove košulje raskopčane na snažnim grudima te zasukani
rukavi na snažnim mi¬šicama razbili su svojom sirovom bjelinom jedva
pod-nosiv pritisak polumraka.
Posljednji put ga je vidjela u Ceuti, španjolskom gradiču na saracenskom tlu.
To se zbilo prije četiri, a ne prije pet godina kao što je u prvom trenutku
mislila. Sad su se, eto, sreli, •u Americi.
Anñelika je dolazila k sebi, hvatala je korak sa stvarnošču. Tog je jutra u
nemirom napetoj zori če¬kala Zlatobradog, opasnog gusara, neprijatelja.
Od¬jednom opazi kako prema njoj dolazi Colin. m'en drug, njen prijatelj...
njen nekadašnji ljubavnik. Strašnog li i nevjerojatnog li iznenañenja!
Ipak je to bila stvarnost. Pomalo luda, ali ipak Vjerodostojna. Nije li suñeno
svim pustolovima i mor¬narima svijeta da se susreču na svim tačkama
zemalj¬ske kugle do kojih dopiru brodovi na svojim luta¬njima!
Slučaj kojemu se ni u snu nije nadala stavio ju je licem u lice s onim s kojim
je pobjegla iz Mique-neza, s kojim je umakia iz barbarskog carstva... i to na
potpv.no drugom kraju zemlje pošto je svaki od njih dvojice četiri godine
živio svojim životom.
Njegova visoka i šutljiva prilika, slična, ali i raz¬ličita od one koja joj je
ostala u sječanju kao da joj
219

je još jasnije, još zgusnutije predočila stvarnost pro¬šlih godina koje su,
činilo se, ispunjale uski prostor kabine mutnom i pomalo blatnjavom vodom
što ih je razdvajala. Sad su se udaljavali jedno od drugog, lomeči i vrijeme i
prostor. Vrijeme je dobivalo svoj oblika dobivalo je svoje opipljive
razmjere.
Anñelika nasloni bradu na svoje ruke i pokuša se osmjehnuti da bi raspršila
uzbuñenost što joj je obraze oblijevala crvenilom i od koje su joj oči isu-više
postajale sjajne.
— Tebe sam ja dakle — reče ona... i odmah se ispravi — vas sam ja, dakle,
danas, dragi moj Co-line, zatekla u spodobi Zlatobradog o kojemu sam
toliko toga čula... Lagala bih kad bih kazala da sam se tome nadala... Ni u
snu mi to nije padalo na pamet...
Prekine se jer se on bijaše pomaknuo.
On privuče jedan stočič i sjedne joj sučelice, s druge strane stola, prekrstivši
ruke na prsima, nag¬nut naprijed, uvukavši plavu malko u ramena.
Pro¬matrao ju ie svojim svijetlim, svoiim plavim i sa-njalačkim očima a da
ni trepnuo nije.
Pod njegovim ispitljivim pogledom ona nije znala što bi kazala, svjesna da je
on tražio i ponovo nalazio svaki njen izraz, kao što je i ona u njegovim
opl¬ijenim crtama obraslim plavom bradom, u njegovu Širokom če*u koje
su popriječile tri jasne bore slične ožiljcima ispod njegove normanske
kuštrave kose, po¬novo našla, jedva nešto izmijenjeno, lice prijatelj¬sko,
blisko, ljubljeno lice koje ju je ispunjalo mi¬rom ... To je, nema sumnje, bila
samo iluzija. 7ar. on nije svoje ruke tokom proteklih godina uprljao
zločinom?
Ona se, meñutim, nije mogla svladati a rta ga ne vidi takvim kakvim je
izgledao kad se nad njom nagnuo, nad njom koja je sva drhtala od straha. A
sad pod njegovim prodornim pogledom, bila je svjesna toga da mu je
pokazivala svoje lice onakvo kakvo je uistinu bilo da je svjetlost što je
prodirala kroz

otvorene prozore prelila sjajnim odbljesrima njene sedefaste kose, bila je

svjesna da ne mora skrivati svojih crta lica, na kojima se isticao ponos i
sloooda volje, kraljevski izraz što im ga je zrelost utonula, i da su njene crte
sad bile čišče, da je bilo više sklada u kostima lica, nosa, više u obrvama, u
krivulji nje¬nih usana, više sjene i tajnovitosti u pogledu joj ze¬lenom kao
morske dubine i u savršenstvu čitava nje¬nog bivstva što je izbijalo iz nje i
što do ludila bijaše zanijelo Pont-Brianda.

220

221

GLAVA XXXII
On otvori usta i reče:
— Ovo je nevjerojatno! Vi ste još ljepši no što
ste mi u sječanju ostali.
A zatim nastavi prisječajuči se:
— Samo Bog zna sve muke što sam Bi proživio
misleči na vas!
Anñelika odmahne glavom kao da odriče vrijed¬nost njegovim riječima.
— Zar je veliko čudo što sam ljepša danas no
što sam bila onda? Ta onda sam bila bijedna olupi¬
na... Kose su mi posijedile, gledajte.
On kimne glavom.
— Sječam se... Počele su vam sijediti dok smo
bježali pustinjom ... Suviše boli... Suviše pretrplje¬
nih patnji... Jadno dijete! Jadno i hrabro...!
Prepoznala je njegov glas po jedva zamjetnom seljačkom naglasku i onaj
duboki ton t> kojemu se osječalo očinsko maženje što ju je nekad silno
uzbu¬ñivalo. Htjela se pošto-poto osloboditi tog uzbuñenja i nikako nije
uspijevala nači prikladne riječi
Kad je tada dodirnula svojom rukom, pomalo pat-ničkom ljupkošču;
njegovo čelo- da bi mu & njega od¬stranila sjajnu kosu, on duboko uzdahna
Anñelika je htjela taj dogañaj propratiti šalom, htjela je govoriti, smijati se,
meñutim osječala je kako njegov pogled prodire u nju, kako je plijeni i
para¬lizira.
222

On je uvijek bio ozbiljan.i nije se rado smijao. A sada je izgledao još

ozbiljniji, pritisnut beskrajnom ¦ravnodušnošču iza koje se, možda, krila tuga
ili neko lukavstvo.
— Tako dakle, vi ste. znali da sam ja supruga
grofa de Pevraca? — progovori ona da bi razbila šu¬
tnju.
— Dakako da sam znao... Stoga sam i došao
ovamo. Da bih vas zarobio jer moram jedan račun
izravnati s gospodarom Gouldsboroa, grofom de Pey-
lacom.
Odjednom se osmijeh pojavi na njesovu licu i njegove tvrde crte ublaži
prostodušnom blagošču.
— Ali lagao bih kad bih ustvrdio da sam znao
da ču pod tim imenom pronači vas — reče on ugle¬
davši se na nju. — A baš vi ste bili tu. vi, več go¬
dinama san svih moiih dana i svih mojih noči.
Anñelika je gubila tlo pod nogama. Zapazila je da su posliednii dani što ih je
provela na samom rtu jednog poluotočiča, bijenog vjetrovima u uzaludnom,
čekanju pomoči, iscrpili njenu snaeu i ona se sada
našla u položaju da se brani od'- jednog iskušenja
Jednog iskušenja... kojemu nije mogla odolieti!
— Ali vi ste postali Zlatobradi — poviče ona kao
da se brani od sebe same. — Vi više niste Cplin Pa-
turel... Vi ste se pretvorili u zločinca...
On ni da bi okom trepnuo. —» Ja sam postao gusar u kraljevo ime i moje su
punomoči u tom pogledu sasvim u redu.
— Je li istina da ste vi izložili fratre topovima
prilikom osvaianja Portobella?
-— Hm! Drugačije je to bilo. Te fratre je guver¬ner poslao nama u susret.
Oni su mislili da če nas svojim krunicama nagovoriti na nagodbu, ali
izdaj¬stvo, ostaje uvijek izdajstvo, VA prerušili ga vi u svilu i kadifu. Mi
smo pošli na Portobello da pobijedimo Španjolce i mi smo ih pobijedili.
Spaniolci nisu kao mi, ljudi sa sjevera. Nikad oni neče biti kao mi. U
niihovim žilama ima previše maurske krvi... Na kraju, to nije sve... Meni se
gadi njihova okrutnost
223

ikoju vrše u Kristovo ime. Onog dana kad smo mi natjerali fratre da poñu
pred nama, deset lomača je gorjelo po brežuljcima. Ti pobožni fratri su
naredili da ih se potpali. Te lomače su bile žrtve za pobjedu. Stotine
Indijanaca je gorjelo na njima ili zato što nisu htjeli raditi u zlatnim
rudnicima ili se nisu htjeli ob¬ratiti ... Okrutniji su od Maura, a grabežljiviji
od krščana, to su vam Španjolci! Jeziva mješavina gra¬bežljivih lupeža i
fanatika... Ne, mene ne peče sav¬jest što sam te fratre potjerao ispred svojih
ljudi pre¬ma Portobellu. Istina je, treba da vam priznam, zlato moje, da više
nisam onako dobar krščanin kakav sam nekad bio... Kad sam napustio Ceutu
na Bonnaven-¦turi, ja sam najprije otplovio u Istočnu Indiju. Jed¬nom sam
prilikom spasio kčerku Velikog Mogola1 koju bijahu zarobili gusari, što mi
je donijelo veliko bogatstvo. Taj azijski princ mi se na taj način htio odužiti.
Tada sam preko pacifičkih otoka dospio u Peru, zatim u Novu Grenadu i na
kraju na Antile. Pošto sam ratovao pod zapovjedništvom velikog en¬gleskog
kapetana Morgana protiv Španjolaca — s njim sam čak i u Panami bio —
dospio sam s njim na Jamaiku gdje je on sada guverner. S onim što mi je dao
Veliki Mogol i sa plijenom do kojega sam došao ratujuči pod Morganom,
naoružao sam jedan brod i otisnuo se u gusarenje. To je bilo prošle go¬dine.
Jest, priznajem da sam poslije Maroka prestao biti dobrim krščaninom. Više
se nisam mogao moliti do Blaženoj djevici, i to zato što je ona bila žena i što
me je njen lik podsječao na vas. Znam da sve to nije nimalo dobro, ali sam
osječao da je Djevičino srce bilo milostivo prema jadnim ljudima, da ona sve
shvača, a osobito te stvari. Eto, to je bio uzrok zbog kojega sam, kad sam
postao gospodar jednog broda, taj brod nazvao „Marijino srce".
On polako skine svoje kožnate rukavice i pruži prema njoj preko stola svoje
dvije gole ruke, otvo¬renih dlanova.
1 Mongolska dinastija koja je vladala Istočnom Indi¬jom dok je nisu
Englezi osvojili.
224

— Pogledajte — (reče — prepoznajete li ožiljke od

Čavala? Još uvijek su tu...
Netremice ga je gledala dok je govorio i sad obori pogled i prepozna
ljubičaste ožiljke, posljedice pribijanja na križ. Jednoga dana, u Mekenešu,
sultan Mula Ismail je naredio da ga zakuju na Nova vrata, na ulazu u grad.
Ako tada nije umro, znači da ništa nije moglo slomiti Colina Paturela, kralja
robova.
— Meñu pomorcima se bila proširila navika da
me zovu Raspetim — nastavio je pripovijedanje. —
Zaprijetio sarn da ču ubiti onoga tko me tim
imenom nazove i naredio sam da mi se naprave ru¬
kavice. Znao sam da sam nedostojan tog svetog imena.
Ipak, nisam nikakav zločinac. Jedino čovjek pomorac
koji je zahvaljujuči neprestanim borbama i pljački
uspio postati svoj vlastiti gospodar ... Postati slobo¬
dan, dakako. Jedino mi znamo da je sloboda draža od
života.
Dugo je govorio.
Anñelikino se srce počelo smirivati Bila mu je zahvalna što joj je omogučio
da doñe k sebi. Sad joj se čmUo da u unutrašnjost kabine ne prodire onako
pasja vručina kao prije.
— Svoj vlastiti gospodar — ponovi Colin. — Po¬
slije dvadeset godina provedenih u ropstvu i mnogih
drugih služeči pod zapovjedništvom kapetana koji nisu
zavrijedili ni konopac da ih se objesi, to zaista može
obradovati čovječje srce.
On svoje ruke pruži prema Anñelikinim. Okru¬žio ih je, ali ih ne dotače.
— Sječaš li se — reče — sječaš li se još Mique-
neza?
Ona odmahne glavom i povuče svoje ruke slije¬deči pogledom njihov
pokret povlačenja gotovo protiv svoje volje.
— Ne, više se gotovo ničega ne sječam, neču da
se sječam. Sad je sve drugačije. Tu smo^ u drugoj
zemlji, Coline, a ja sam žena grofa de Peyraca...
225
15 AnñeUka u iskušenju vm

— Da, da, znam, več ste mi to rekli — odgovori on malko se osmjehnuvši.

Meñutim, ona je dobro vidjela da za njega njene riječi nemaju nikakva
značenja, da če ona u njegovim očima zauvijek ostati usamljena i
progonjena robinja koju je on nekoč uzeo pod svoju zaštitu, da je ona za nj
bila i ostala njegov drug u bjekstvu, ljubljeno dijete pustinje što ga je on
nosio na svojim leñima i žena koju je on obljubio na onom istom kamenitom
Rifu da bi uživao u njoj i u ljubavnim uzicama što mu ih je ona pružala.
Iznenada se sjeti da je u svojoj utrobi nosila Co-linovo dijete i nešto je pri
tom sječanju presiječe, ugrize je kao bol što ju je osjetila Ikad se taj njegov
plod otkinuo od nje.
Vjeñe joj se spustiše na oči a glava joj i protiv volje klone u stranu. U
sječanju joj iskrsne ludo kotr¬ljanje kočije kojom je, kao kraljeva
zarobljenica, putovala cestama Francuske, iskrsne joj nezgoda, stra¬hovit
udarac, bol, a zatim krv koja je iz nje počela teči... Bilo je to u vrijeme kad
su je svi bili napu¬stili. Sjetivši se iznenada svega toga, preplašeno se pitala
kako je uspjela umaknuti kraljevom gonjenju i početi novi život. Sve joj se
to činilo bezumnim.
Čovjek što ju je promatrao vidio je kako je pre¬ko njena potresnog lica
preletjela sjena boli i užasa nikad nikome otkrivenog... nikad nikome
prizna¬tog. Te potajne boli žene što ih je ona nosila u svom srcu, ljudi ne
mogu shvatiti.
U rumenoj svjetlosti sunca, pozlačeno Anñeliki-no lice preko čijih su obraza
trepavice bacale dugu sjenku, njeno lice nadzemaljske ljepote osvježi u
nje¬mu divna sječanja koja su ga poslije danima i nočima mučila, sječanja
na ženu usnulu na njegovim grudi¬ma ili kako se lomi od sladostrašča meñu
njegovim rukama.
Poñignuvši se napola iza stola, on se u zanosu sagne nad njom i upita je:
— Sta je mom malom janjetu? Da nisi bo¬lesna?

— Nije ništa — odgovori ona slabim glasom.

Izmijenjeni i mukli Colinov glas, sličan onom
davnom glasu u pustinja, presiječe je s kraja na kraj, i izazva u njoj nježniji
pokret, kao što bi ga moglo izazvati dijete oživjevši u njenoj utrobi.
Prepoznala je uzbuñenost što je njom ovladala, slatki val putene želje kojim
ju je preplavilo prisustvo ovog čovjeka usprkos njoj samoj.
— Tako sam umorna — prošaputa. — Svi oni
dani provedeni na obali u čekanju, u njegovanju onog
gada... kako li se ono zvao?
Ona nervozno prijeñe dlanovima svojih ruiku pre¬ko čela, preko obraza
izbjegavajuči da ga pogleda.
On se odjedared digne, obiñe stol i zaustavi se ispred nje. Činio joj se
ogromnim pod niskim stro¬pom krmnice. Herkulska leña, same kosti i
mišiči, tog najsnažnijeg roba Mule Ismaila ispunila su se mesom u tofcu
posljednjih godina plovidbe te je taj gorostas kojega ništa nije moglo oboriti
ili slomiti izgledao kao pravi div, širokih ramena, krupnog i snažnog vrata,
bikovskog čela i grudi poput bedema širokih.
— Odmaraj se — reče joj nježno — naredit ču
da ti se donese svježe piče. Treba da se odmoriš. Po¬
slije če več biti bolje, te čemo se napričati.
Govorio je mirnim i sigurnim glasom koji je smirivao, rastakao njenu
tjeskobu. Ali njoj sine da je on stvorio čvrstu odluku te ga pogleda gotovo
mo¬lečivim izrazom u očima.
On zadrhta, a vilice mu se stisnu.
Nadala se da če otiči, umjesto toga on se sagne. Ona osjeti na svom gležnju
toplinu njegove ruke iz čijeg stiska ništa nije moglo umači. On prstima
po¬digne rub njene haljine i ogoli joj koljeno. Pri tom se ukaže sedefasta
bjelina njene noge na kojoj se svila modrikasta brazda nekadašnjeg ožiljka.
— Još je tu — poviče on suzdržavajuči svoj za¬
nos — još uvijek je tu onaj ožiljak od ujeda zmije.
Sagnuvši se, naglo i sa žarom položi usne na ra¬njeno mjesto.

226

15«

227

Gotovo odmah poslije toga on je napusti i na kraju se udalji se pošto ju je još

jednom požudno pogledao.
Ostala je sama, ali je na nekadašnjoj "rani što ju je Colin nožem prouzročio
da bi je spasio od zmijina ujeda, sada je osječala vrelinu njegova poljupca.
Osim toga, zglavak joj je još uvijek stezao stisak njegovih prstiju poput
željezne ogrlice.
Promatrala je kako njihovi ružieastocrveni tragovi polako iščezavaju.
Uvijek je bio takav. Taj čovjek blag, miran, ve¬likodušan, taj čovjek nije bio
svjestan svoje snage! Oh ju je često, -pod dojmom svojih čuvstava, naprosto
mrcvario, a za vrijeme ljubavnih zagrljaja on ju je ponekad ^nao tako
prestrašiti da je jauknula. Meñu njegovim rukama osječala se tako slabom i
krhkom da ju je on iz nepažnje mogao slomiti. U trenucima tih nehotičnih
nasilja on je preklinjao: „Oprostite mi... ja sam grubijan, zar ne? Kaži mi, ali
kaži mi zaboga" ... A ona se smijala i u smijehu mu odgova¬rala: JKafeav
grubijan, zar nisi osjetio da si me učinio sretnom..."
Žestoko drhtanje zgrabi Anñeliku i ona se ushoda uzduž i poprijeko uske
kabine a da uopče nije mogla svladati svoju tjeskobu. Mučila ju je vručina, a
svjet¬lost sumraka je bivala narančasta1, sumporu slična.
¦Haljina joj se lijepila o lopatice i ona osjeti go¬tovo neodoljivu potrebu da
piromijeni rublje na sebi i da se okupa u svježoj vodi.
Iznenañena na spavanju tog jutra dolaskom gu¬sar^ pala je u njihovo
ropstvo bosih nogu, a boso¬noga je sišla prema žalu gdje ju je čekao
Zlatobradi. Oh! kako ju je strašno stisnuo u svoj zagrljaj, a sad Je još uvijek
bila bosa i tako bosa hodala po kabini. Poñe prema prozoru, zabaci svoju
kosu da bi udahnula malo morskog zraka, ali i napolju je zrak bio težak i
sparan. Do tiosnica joj dopre vonj rastopljenog ka-Imana. Mornari su
popravljali i muljali brod ... S os¬ječajem potištenosti mislila je o slučaju
koji ju je bacio u ruke ljubavnika iz prošlosti koji je u njenu
228

srcu ostao u tako živom sječanju a da ona toga nije bila svjesna. I kao kakva
pilima ponovo je pre¬plavi val strasti sjetivši se njegova dubokog gl&sa:
„Sta je mom janjetu? Da nisi bolesna... ?"
Riječi jednostavne, meñutim riječi koje su uvijek na nju ostavljale dubok
dojam, isto tako kao i nje¬govo sladostrašče primitivno, ali potpuno i
silovito tako da ga je ona više podnosila no što ga je s njim dijelila.
Vračali su' joj se u sječanje strasni zanosi nor-manskog gorostasa, zanosi
suzdiržljivi dok u njenim oči¬ma ne bi pročitao da pristaje da udovolji
njegovoj želji, vračala su se ta sječanja i prožimala je tako snažno da je
gubila dah. Vračala su se zaboravljena uzbuñenja, siloviti užici
zaboravljenih zagrljaja u pu¬stinji.
On je uvijek bio strahovit© nestrpljiv da je uzme, da je odmah uzme.
Polegao bi je na pijesak i odmah se zario u nju. Bez riječi, bez milovanja.
Uza sve to, nju nikad nije povrijedilo njegovo ponašanje. Ona bi pri svakom
pritisku njegovih snažnih križa, pri tim neumitnim osvajanjima, osjetila
zanos njegove nevje¬rojatne snage, ali u isto vrijeme i vedre i velikodušne,
golemi, gotovo mistični poklon čitava njegovog biča.
Možda mu nije bilo do nje, več do samog ljubav¬nog čina.-
Do zanosne ljubavne svetkovine, svečane žrtve, spajanja, sreče što je ljubav
pruža ljudima na zemlji.
Je li bila svetogrdna misao da se Oolin Patarel predavao ljubavnom užitku
kao i svim drugim, stva¬rima, ispunjen vjerom, štovanjem, snagom i sflovi-
tošču... ?
Njegovi su zagrljaji bili ponekad tako snažni da joj se činilo da če ispustiti
dušu, a ona je bila tako slaba i izgladnjela u iscrpljenu tijelu da nije bila u
stanju podnijeti zanose tah zagrljaja i na njih Uzvratiti. Uza sve to, ti su
zagrljaji u njoj probudili uzbudljivu radost potčinjavanja, svijest da ona nije.
ništa, ništa drugo do krčag iz kojega je om gasio svoju žeñ, do sredstvo koje
je izazivalo njegovu radost^ ck> 3i tijelo
229

Li

naposljetku, tijelo žene, prepušteno i zaboravljeno pod njim iz kojega je on

izvlačio svoje vansebne ekstaze.
Odricanje, pregaranje iz kojega je odmah, u ne-predvidivom blijesku,
izbijala nagrada, tog trenutka u kojem se retspadala svijest, kad se muški
napad primicao svom vrhuncu i trzao je iz ništavila, to ju je odricanje
vračalo životu uz brik buñenja, uz krik ob¬navljanja, koji je izbijao iz čitava
joj biča što se svi¬jalo u praiskonskom grču.
Tih se nezadrživih trzaja sječala kao zaslijeplju-jučeg vala koji se poput
bujice razlijevao preko njena polumrtvog tijela, ali uza sve to kadrog za
užitak što ga život stvara.
Kao sto pupoljak iznenada izbija iz biljke pod utjecajem proljetne topline.
Po tom zanosnom grču svoje utrobe postajala je svjesna snage života.
— Ah! Ja sam još živa, ja sam još živa — ponav¬
ljala je tada.
Cimi se da ju je on svojom slijepom pohotom is¬trgamo iz sna smrti u koji
bijaše utonula. Krv joj je u žilama brže kolala, a ona se divila dragocjenom
čudu i raširenim zjenicama promatrala Colinovo lice, sa¬svim blizo, plavih i
bistrih zjenica kao svježa voda, usta zasjenjenih dlakama zlatne brade iz
kojih ju je blago zapljuskivao njegov požudni dah.
Da, Colin joj nije samo spasio život, on joj nije samo pomogao da nadživi,
več joj je vratio život i radost što joj život pruža. U stvari, zahvaljujuči
nje¬mu, ona je smogla hrabrosti i snage da ponovo nañe svog muža i svoju
djecu.
Ah! Zašto su danas pokreti mora i šumovi struja, dok se plima uvlačila u
tjesnac, dozvali tolikom sna¬gom priviñenja prošlosti? U šumama
Wapassoua bila je sasvim zaboravila da je Colin postojao.
— Treba da se izvučem iz svega ovoga — reče
ona mučena strahom.
' Potrči prema vratima i pokuša ih otvoriti. Bila su zasunom 2atvorena. Tada
opazi na podu svoju put¬nu torbu, a na stolu služavnik s hranom: losos ispe-
230
gen na žaru s klipom kuhanog kukuruza, salatu, a u jednoj čaši kriške
četruna i ušečerenog ananasa. Vi¬no u boci je izgledalo dobro. Voda u vrču
je bila svježa.
Dok su se pred njom redale slike prošlosti netko je ušao unutra i sve to
ostavio. Toliko je bila odsutna duhom da ništa nije primijetila.
Uopče ne dodirnu jelo, jedino je ispila malko vode.
Otvori svoju torbu. Utvrdivši da iz nje pola stva¬ri nedostaje, razljuti se i
odluči da če zamoliti Colina da pošalje na kopno one ništarije od svojih
mornara da joj donesu ono što joj je pripadalo.
On če joj ispuniti želju. On je bio njen rob. Je¬dino je do nje njemu bilo
stalo. Shvatila je to onog istog trenutka kad su im se pogledi sreli i kad su se
prepoznali.
Na tom svijetu on je samo nju želio, još nju, uvijek samo nju. I eto život mu
ju je vratio...
Kako da od njega pobjegne? Kako da pobjegne od same sebe?
Htjela je upravo šakom udariti vrata i bukom nekoga dozvati, ali se
predomisli. Ne, ne želi ga više vidjeti, Colina. Sama pomisao na pogled
kojim ju je promatrao bacao ju je u krajnje uzbuñenje, a to je nadilazilo
njene snage.
Ah! Kad bi Joffrey što prije došao po nju.
— Samo da Yann požuri!
Pogleda napolje. Dan je bio na izmaku. Sunce je zašlo iza naslage oblaka. U
tom tmastom klupku si¬jevnula bi načas munja izazvana toplinom. Ljuljanje
broda na sidrištu postalo je življe.
Anñelika skine svoju odječu.
Hladnu vodu iz vrča uze ljevati sebi za vrat i pusti da joj teče niz golo tijelo.
Poslije toga se osje¬čala bolje. Navuče košulju od prozirnog lanenog
plat¬na. U maloj prostoriji koja se u meñuvremenu smra¬čila, nestrpljivo je
koračala gore-dolje, slična blijedoj i uzbuñenoj sjeni. Kratka košulja je
djelovala ugodno i lako na njeno grozničavo tijelo. Oko golih nogu os-
231

jetd ugodan dašak koji je najzad počeo popuhivati, još nesiguran, ali koji je
iznenada zabjelasao kreste valova prije no što je mlohavo pao.
„Oluja se sprema... Zbog toga je brod i ostao usidren umjesto da digne
jedra", pomisli. „Colin pred¬osječa oluju."
Dohvati s postelje komad platna od cica i uvije se U nj. Zatim se pruži po
krevetu.
Htjela je spavati.
Bezbrojne su se misli sudarale u njenim moždanim vijugama. Zašto ju je
Zlatobradi želio zarobiti? Kak¬ve je on to papire imao koji su mu davali
pravo na vlasništvo Gouldsboroa? Zašto je Joffrey nju, Anñe-liku, poslao u
englesko naselje ... ? Ah! Kasnije! Kas¬nije če razmišljati o svemu tome!
Odjekne mukla tutnjava grmljavine odbijajuči se od blizog kopna. Slijedeča
tutnjava odjeknula je sasvim u daljini.
— Oluja bjesni vani, na otvorenom...
Ljuljanja broda ju je zanašalo. Ona utone, u neku slatku obamrlost. Colin
... Nekoč... u pustinji...
Ljubio ju je i milovao poslije, kad je ublažio neo¬doljivu glad svojih čutila.
Samo poslije toga ju. je milovao... Njihovi su poljupci bili slatki, spori,
op¬rezni jer su im ispucane usne zbog suše i žege, često krvarile... Ježur joj
proñe čitavim tijelom i ona se ukoči sjetivši se Colinovih suhih i ranjenih
usana na svojima, kako joj te njegove usne lutaju tijelom,..
Žestoko se okrene.
Umorna i nervno sasvim iscrpljena naposljetku pade u duboki san.
232

GLAVA XXXIII
— Ne, Coline, ne to, preklinjem te, ne to... Ruke Zlatobradog, Colinove ruke
isprepletene mi-Mčima silovito su je podigle u zrak i privukle k sebi.
Pritisnuta uz njegova gola i tvrda prsa'ona osjeti kako su Colinovi prsti,
meñu njenim dojkama, doh¬vatili okrajak njene košulje od prozirnog lana i
po¬vukli. Koprena se razdere bez po muke, od jednog, nečujnog poteza kao
što se magla raščini.
Milujuči je po križima, po bedrima Colinova ju je ruka prepozmavala.
Njegova joj se ruka uvuče iz¬meñu nogu, tamo, na ono zaštičeno mjesto
gdje put ima mekoču svile i klizaše dalje, naviše u milovanju kojemu nije
bilo kraja.
— Ne, Coline, ne to, preklinjem te... Prekli¬njem te!
Oko nje duboku noč razbije mrkocrvena svjetlost. Čovjek je postavio na stol,
iza sebe jednu svi¬ječu.
Ali za Anñeliku, golu i klonulu meñu Colinovim rukama, svuda je vladala
noč. On sam je predstavljao noč beskrajnu kao bezdan, neprozirni lik,
nagnut nad njom. ogmuvši je svojom divljom i mračnom strašču* I dok ju je
držao uza se i uporno je milovao, ustima je pokušavao doseči njene usne
koje mu je ona uskra¬čivala, prebacujuči glavu s leva na desno u
poslednjem pokušaju odbrane.
— Mazo, mazo moja! — šaputao je pokušavajuči
je smiriti.
233

Nekad j'u je j'e tako od milja zvao. Naposljetku ju je uspio ukrotiti i ona
osjeti kako. su se njegove meke i svježe usne okružene mlakom
bodljikavošču brade, naposljetku spojile s njenim. Potom je stajao
potpuno nepokretan, stisnuvši joj svojim željeznim prstima šiju ne
pokušavajuči uop¬če probiti bedem njenih stisnutih usana. Malo-pomalo
¦ona je sama pokušavala pobuditi, uzbuditi, pronik¬nuti tajnu njegovih
muških usta koja se poput pe¬čata bijahu .utisnula u njena trudeči se da ih
oživi i požuri njihov odgovor. Najzad osjeti da su se nje-.gove usne napola
rastvorile. Sad je i ona popustila potaknuta požudnim i nijemim poticanjem,
natjerana iznenadnom glañu i prepusti se prisnom i tajanstve¬nom pritisku
njegovih poljubaca.
Začeo se nijemi i vrtoglavi dijalog, javila se želja nježnija i profinjenija od
one koja teži drugačijem posjedovanju. Isfcrsla je znatiželja bez žurbe,
zahval¬nost, priznanje, otkriče... Kresnuta iskra stalno se obnavljala uz
pucketavu pratnju prenoseči u krvotok nježnost i rasplamsaju želju,
sunčanom svjetlošču oba¬sjavši misli. Prži ih vječni dodir, žeñ nikad
utažena, rajski okus ništavila, božanski nektar kojim se hrani glad i odgovor,
odgovor svaki put nježniji, svaki put potpuniji dok tijelo proždirano strašču
ne postane go¬lema i nestrpljiva žrtva koja u ljubavnoj gozbi želi proslaviti
obred spajanja.
Colin je bez po muike prevrne i ona se nañe na krevetu, bez snage, kao
zakovana za nj.
— Ne, Coline... ! Oh, molim te, ljubavi moja,
ne to, ne... Smiluj mi se ne mogu više... ne mogu
više... izdržati.
Colin svojim koljenima pokuša razmaknuti njene stisnute noge, htio ih je
razdvojiti sigurnim pokretom, jednim jedinim udarcem lemeša, nemilosrdno.
Odjedared iz nje provali krik:
— Ne! Zamrzit ču te!
Taj krik odbijanja iz Anñelike je provalio a da ga ona gotovo i nije čula.
— Za miloga Boga, zamrzit ču te, Coline!
234

On se ukmiti kao da ga je grom udario. Taj krik se u njega zario poput

oštrice noža.
Prošao je beskočani trenutak, trenutak ispunjen šutnjom. Trepetava svjetlost
sviječe bacala je po zidu vječnu sjenu ljudskih noči, nejasnu sjenu koja se
uvi¬jek nanovo složi od nastanka prve noči, sjenu čovjeka i žene koji su se
upustili u ljubavnu igru...
Anñelika se pokretom križa oslobodi snažnog za¬grljaja koji ju je bio
potpuno zarobio i skoči dolje s kreveta hitro i kao da je poludjela. Pri tom
napola prevrne stol, sviječa padne na pod i ugasi se.
Anñelika je za sobom povukla šal od cica u koji se bijaše umotala, prije no
što je usnula. Sva se tre¬suči kao u groznici, ponovo se u nj umota.
Udarajuči se bolno čas u jedan, čas u drugi dio tijela, pokuša staviti stol kao
prepreku izmeñu njega i sebe.
Više ga nije vidjela jer je mrak u kabini bio potpun. Noč je vani bila bez
mjesečine, noč oblačna i nabijena ustajalom maglom.
Predosječala je da se Colin uspravio poput živo¬tinje spremajuči se na skok.
— Anñeliko! Anñeliko! — odjekne Colinov krik u
mraku. U tom se kriku osječao ne samo žar nezado-
voljene želje več i očaj razdiran bolom.
— Anñeliko!
On ispruži ruke i posrčuči poñe naprijed, ali udari o prevrnuti stol.
— Šuti! — odgovori Anñelika tiho kroz stisnute
zube. — Pusti me. Ne mogu ti se dati, Coline, ja sam
supruga grofa de Pevraca.
— Pevrac! — otpuhne promuklim glasom Colin.
Ona je imala dojam kao da če sad-na izdahnuti —
Pevrac, taj čovjek van zakona,- taj pustolov koji se
pravi princorn, kraljem na obalama Akadije...
— Ja sam njegova supruga!
— Ti si se udala za nj kao što se udaju sve one
kurve što se potucaju po Antilima... Zbog njegova
zlata, zbog njegovih brodova, zbog dragulja kojima
te je nakitio, zbog toga što te je nahranio... zar ne?
Na kojoj te je litici pronašao... ? Pošla si u potragu
235

za bogatim gusarom ... ? Šta? On te je obasuo sma¬ragdima i biserima...

dakako! Reci, odgovori!
— Ja ti ne moram nikakvo objašnjenje dati. Ja
sam njegova žena. Pred Božjim sam se oltarom uda¬
la za nj. •
-!- Mladenačke ludorije... ! To se zaboravlja... I
— Ne huli, Coline!
— I ja te takoñer mogu obasuti smaragdima i bi¬
serima.. I ja mogu postati bogat kao i on... Voliš
li ga?
— Tebe se ne tiče da li ga volim ili he! —; poviče
ona obuzeta očajem. — Ja sam njegova žena i ja ne
mogu proživjeti svoj vijek gazeči zapovijesti svetih
sakramenata.
On se pomakne. Ona brzo nadoda:
— Mi ne možemo ono učiniti, Coline....To je
nemoguče! Izmeñu nas je gotovo... Ti bi uništio moj
život...
On je •upita muklim glasom:
— Je li istina da bi me poslije mrsila... ?
— Jest, istina je! Ja bih te zamrzila! Zamrzila bih
čak i sječanje na tebe, zamrzila bih prošlost... Ti bi
za mene postao sredstvo moje vlastite propasti, moj
najgori neprijatelj ... sredstvo mojeg najgnusnijeg iz¬
dajstva... Ubi me! Radije me ubi...
Colinove su grudi puhale kao kovački mijeh. Slu¬šajuči to disanje reklo bi
se da je na izdisaju.
— Pusti me, Coline! Pusti me!
Govorila je ispod glasa, ali odlučnost sadržana u njenim riječima davala je
svakoj njenoj riječi snagu udarca naoštrenog bodeža.
— Ne mogu te pustiti — dahne on — ti mi pri¬
padaš ... U svim mojim snovima mi pripadaš... I sad
•kad si tu ispred mene, ja te se neču odreči.... Kakvog
bi inače imalo smisla što sam te konačno pronašao...
Kakvog bi smisla imao slučaj koji te je bacio na moj
put... Ti si mi isuviše nedostajala, danima i noči¬
ma ... suviše me je mučilo sječanje na tebe a da bih
te se odrekao... Treba da mi pripadneš!
236

— Onda me ubi! Ubi me odmah!

Sum njihovih isjeckanih disanja ispunjao je gusti mrak. Anñelika klone i
grčevito se primi za stol, usli¬jed ljuljanja broda koje joj se činilo vrtoglavo
i neiz¬mjerivo. Slijepa vrtoglavica ili strah zbog vlastite sla¬bosti pridružio
se onom užasu koji ju je potresao pri pomisli da če se zaista zbiti „ono"
neisbježivo, ono što je osječala da se vrača... Istina je da je u tom trenutku
više željela smrt.
Kad je čula da se Colin miče i kad joj se učinilo da, joj se približava, tihi
krik provali iz čitava njena biča, krik kakav joj se ndkad prije nije oteo iz
grudiju. Ona ni sama nije bila svjesna činjenice da je tim kri¬kom zazivala u
pomoč nešto što je bilo jače od njene slabosti, sjajnije, dobrostivi je...
Tada malo-pomalo poče razaznavati nepokretnost stvari oko sebe, mir je
preplavi, mir i praznina. Znala je da je ponovo sama.
Colin ju je napustio. Colin je izišao.

GLAVA XXXIV
Bio je to vrlo težak trenutak za nju, trenutak zbr¬ke, očajanja, trenutak kad
vječno dijete u jednoj ženi pobijedi sve nelogičnosti, žaljenja, izazove
stvarnosti, trenutak kad je čitavo njeno izmučeno tijelo i pomu¬čeni joj duh
rastezala nepodnosiva dilema. Imala je dojam da ju je sve boljelo od onog
krika, sve do vr¬šaka noktiju.
Najzad joj se živci smire i, pipajuči, ona zaista pokuša nači sviječu. Mora da
se otkotrljala u neki ugao. Uto mliječna svjetlost najavi mjesečinu koja se
probijala izmeñu dva oblaka. Posrčuči kao da je pija¬na Anñelika se probije
kroz otvorena vrata do zla¬tom obojene ograde malog balkona i nasloni se
na nju.
Nalaktila se na nju i nekoliko puta duboko udah¬nula zrak.
Mjesec se pokaže sasvim obasjavši i more i kraj svojom čistom svjetlošču.
Protkano oblacima, nebo se protezalo nad njom kao sedefasta školjka
ispunjena stalnim nadiranjem i uzmicanjem valova i čeznutljivim i pomalo
tužnim zavijanjem foka na žalu.
Anñelikine su oči lutale besciljno naokolo. Uzbu-ñenost što je bila
uskomešala njena čula stišala se. Odjednom je postala svjesna strahovite
opasnosti u kojoj se bila našla i kojoj je jedva jedvice izmakla. Koljena joj
skoro popuštaše.
Malo je trebalo pa da učinim „ono" — mislila je. I hladan joj znoj oblije
čelo.
238

Što je vrijeme više odmicalo, iskonski je strah lo¬mio, mrvio u prašinu

blistavu i slatku obmanu is¬kušenja.
„Da sam napravila „ono" ... !"
Onog istog trenutka, priznavala je, ona bi bila kao mrtva... kao... nije
nalazila riječi da izrazi ra¬zarajuči dojam, potpuno uništenje svog biča što bi
ga bila doživjela da je...
Bilo joj je sad jasno kako je putena želja bila ravna svojom snagom
najstrašnijim zemaljskim pu¬stošenjima, bila kao cikloni, potresi, snaga jača
od' poimanja, gurajuči neumoljivo ljudsku slabost svom slijepom
materijalnom činu.
Kako je imala snage da se istrgne? Poražena svo¬jom vlastitom slabošču,
grizla je prste spazivši bez¬dan što se pred njom bijaše razjapio.
„Kako bih bila mogla ... ?"
Prstima dodirne usnice.
,,I ljubiti se... Nisam smjela to učiniti... Nisam Be smjela s Colinom onako
ljubiti.. "
Njen jezik izmiješan s Colinovim!
„Neoprostivo! Neoprostivo...!"
Jof frey!
Sujevjeran strah ju je spopadao pri pomisli na na¬činilo joj se kao da je tu,
iza nje, kao da je promatra svojim blistavim očima.
„Joffrev mi je otkrio užitak poljubaca, on mi ga je otkrio j ponovo vratio. A
ja volim... ja volim one njegove poljupce bez kraja i konca, svoj bih život
provela na njegovim grudima, sa svojim rukama oko njegova vrata, svojim
ustima na njegovim ... On to zna. Kako sam se mogla toliko zaboraviti da ga
umalo nisam prevarila...! Cim se odvojim od njega posta¬jem slaba..."
Nikad žena nije ranjivija nego u trenutku kad joj je najpotrebnija utjeha
ljubljenoga biča. Ljudi, mu¬ževi, oni bi to morali znati.
239"

Otkrivši da je „praznina" što ju je osječala kad se našla daleko od njega izvor

njene pomutnje, Anñelika je počela malo-pomalo rasterečivati svoju savjest.
„Nikad me ne bi smio ostaviti samu... Osim toga.
zar je ono što sam uradila tako težak zločin? Pa da
smo čak išli do kraja? Jedan stisak, zagrljaj? Zar bi
me ono bilo odijelilo od njega? Takva sitnica... Pa
to je kao napiti se kad je čovjek žedan. Ako nas tako
varaju naši muževi, čemu toliko dramatizirati stvari.
Udovoljenje jednoj želji, jednoj gladi... U stvari, sve
skupa sitnica. Odsada ču biti popustljivija prema mu-
škaračkim ludorijama... A da me jednog dana Jof-
frey s nekom drugom ženom prevari... ? Ne! To ni¬
kad ne bih mogla podnijeti Crkla bih od muke ...
Jest, sad znam da je to vrlo ozbiljna stvar! Oprosti mi... ! Zašto jedan tako
sporedan čin, otkako je ljudi i svijeta, izaziva tolike tragedije...? Duh to
dobro shvača, ali put je slaba! Pa da ... Kako je to istinito! Kako to da je
Colin, meni gotovo stranac, u meni iza-, zvao tako neodoljivo iskušenje..,?
Ljubav je stvar puti... Joffrev to tvrdi kad mi se, na onaj svoj uobi¬čajeni
način, podruguje... Ljubav, to je pitanje puti. to su valovi koji se privlače..
.Ne, nije samo to! Več. možda, jedan od bitnih uvjeta... S nekim ljudima
nekad, nije uopče bilo1 neugodno, nema sumnje, ali meni je bilo jasno da je
uvijek nešto nedostajalo. To nešto sam odmah osjetila kad sam se ponovo
našla s Joffrevem, čak i u trenucima kad me je ispunjao • strahom ...As
Colinom ... ? S njim sam uvijek osje¬tila neštov nešto više što nikako ne
mogu objasniti .-.'. Čini mi se i s Desgrezom takoñer... A sad kad o sve¬mu
tome mislim, to je smiješno, s onim golemim ka¬petanom Chateleta, jesam
li ja morala onako „platiti" da bih spasila Cantora... On mi nije ostao u lošoj'
uspomeni... Ali s kraljem? E to več bolje shvačam ... Tamo je „ono"
nedostajalo ... Ono je nedostajalo, ono tako čudno, ona tako neobična
privlačnost puti, iz¬meñu nekih biča, koju nitko i ništa ne može objasniti, A
baš ta privlačnost je postojala izmeñu Colina i me-
240

ne... tu je opasnost... Ja nikad ne smijem nasamu ostati s njim...

Snatreči tako uz blago zibanje broda, pustila je da joj misli lutaju na
mjesečini i pred očima su joj prolazili, po nekom posebnom izboru, prilike
raznih ljudi čija je tijela upoznala. Svaki je od njih bio dru¬gačiji. Odjednom
joj u sječanju, a da ni sama nije znala zašto, iskrsne pošteno lice grofa de
Lomenie--Chamborda te več zaboravljen, dalek, strogi, ali i blag lik mladog
fratra iz samostana Nieul.
241
16 Anñeliica u iskušenju VIII

ali on je izronio prilično daleko, zaštičen tamnom sje¬nom jednog otočiča.

Poslije toga snažno zapliva.
Strašna čežnja obuze AnñeliMno srce. I ona je ta¬koñer htjela pobječi,
pobječi, umači s tog broda gdje je bila izložena opasnostima svoje vlastite
slabosti. Sutra če Colin ponovo iskmsnuti pred njom.
„Moram napustiti ovaj brod, moram ga.napustiti pod svaku cijenu", mislila
je u očaju.

GLAVA XXXV
Jedan se čovjek skrivao držeči se za ogradu broda.
Ta skrivena prilika prekine njena, razmišljanja o nepostojanosti i
nelogičnosti ljudskog biča u ljubavi i usporedbe što su joj se u sječanjima
javljale te ga stane promatrati.
Privučena lakim šumom, nagnula se i razabrala sjenu čupavog čovjeka čija
je odječa bila sva u dronj¬cima. On se uzverao na onaj dio krmnice koji se
na¬ziva „hodnici", a to su, u stvari, bili ukrasi kojima su bila optočena dva
kata kaštela na krmi.
— Hej! Čovječe — šapne ona — što radite tu?
Videči da je otkriven, čovjek klizne u stranu i ona ga primijeti sada nešto
niže. Sad se držao za vjenac koji je okruživao „okrilje", to jest veliku plohu
na kojoj je bilo nacrtano Marijino srce okruženo an¬ñelima.
Tajanstveni joj akrobat dobaci u isto vrijeme i prijeteči i pogled pun
preklinjanja.
Oko zglavaka su mu se vidjeli tragovi modrica.
Amñelika shvati. Na brodu. Zlatobradog bilo je zatvorenika, a taj tu, sigurno
je bio jedan od njih koji se spremao na Tbijeg.
Ona mu dade znak ohrabrenja.i povuče se unutra.
Shvativši da žena neče dignuti uzbunu, čovjek se još više osmjeli. Osječala
je njegov polet i nešto iza toga čula je kako je uronio u vodu.
Kad je ponovo pogledala kroz otvoreni prozor, sve je bilo mirno. Tražila je
njegov lik ispod broda.
242 ' *

243

GLAVA XXXVI
U podnožju Mont-Deserta postoji u šumarku izvor svježe i bistre vode koja
je imala okus po ilovači. Tu je gospodin Pierre de Guast de Monts utažio žeñ
kad je 1604. godine stigao tu i osnovao prvo evropsko na¬selje u Sjevernoj
Americi. On je bio vrlo bogat huge-notski plemič kojega je njegov prijatelj,
Henrik IV, francuski kralj, imenovao potkraljem Atlantske oba¬le Novoga
svijeta. Pratio ga je geograf Samuel Cham-plain i pjesnik Lescarbot koji je
opjevao ,.blage vode Akadije".
Od te prve naseobine nije ostalo ništa osim natru-log i napola srušenog križa
što ga je tu utaknuo otac Biard, isusovac, te stare kapelice s posrebrenim
zvo¬nom koje je brencalo na vjetru ili su ga ponekad dr¬mali znatiželjni i
nemirni indijanski dječaci iz ple¬mena Cadillac.1
Stara indijanska staza završavala se tu. Dolazila je sa sjevera prolazeči
pokraj jezera i probijajuči se kroz šume poslije vrlo udaljenog brda
Katthedin, za¬tim se nastavljala preko gudura, uz morski rukavac prije no
što je dosegla otok Mont-Desert.
U prolječe su zelena trava i nježni izdanci breza privlačili na to mjesto stada
bizona, stada tih prasta¬rih, mrkih, golemih goveda, tupa čela i runjave
grive.
1 U slijedečem stolječu jedan se njihov veliki pogla¬vica osobito istakao u
francusko-engleskom ratu te je planina u njegovu čast nazvana Mont-
Cadillac. U naše je vrijeme to isto ime dano marki jednog automobila.
244

Kad bi čovjek primijetio njihove mrke i'dlakave prilike izmeñu požutjelog

lišča spopadao ga je strah mada su to bile vrlo mirne i neopasne životinje.
Indijanci što su obitavali okolne šume rijetko su ih lovili, više su voljeli
jelene lopataše; obične jelene i srne. Krdo što je tog jutra paslo visoku travu
u podnožju brda, uopče se ne uznemiri kad je skupina ljudi prošla nadohvat
njihovih osjetljivih nozdrva.
U pratnji normanñanina Rolanda d'Urvillea, din-kerškog gusara Gillesa
Vanereicka i oca Recolleta Erasma Baurea, Joffrev de Peyrac je naumio
uspeti se na brdo pošto je svoj šebek ostavio u zaštičenom za¬ljevu, na
istočnoj obali otoka. Najmanje jednu mor¬sku milju od GouHsboroa dizao
se taj vrh visok tisuču pet stotina stopa, najviši vrh u čitavom kraju, koji se
na vrhu završavao u dva šiljka od ružičastog granita.
Čim su izišli iz šumovitog predjela koji je svojim zelenilom zapljuskivao
podnožje brda, našli su se na tlu gdje nije bilo nikakvog drveča osim po
kojeg mr¬kog čuperka zakržljalog bora. Po ogoljelim liticama, boje mesa,
rasli su grmovi borovica sjajni poput gleñi i patuljasti česminiri. koji su
okrugle i istrošene bokove brda prekrili raskošnim grimiznoružičastun
sagovima.
Vjetar što se u podnožju jedva osječao bivao je sve hladniji i sve je jače
grizao što su se uspinjali na veču visinu.
Četvorica ljudi, pračeni četicom mornara koji su nosili »puške, penjali su se
hitrim i okretnim korakom' ne obaziruči se na putove i staze. Velike ploče od
ru-.žičastog ili ljubičastog granita su im pokazivale put i vukle ih prema
vrhu, kao stepenice u blagom nagibu upotrebi] avanog stubišta.
U svakoj pukotini, u svakom jarku u koji je vjetar nanio malko plodne
zemlje tisuče niskih i prekrasnih cvjetova, čuvarkuča, kamenika, čižnjaka,
izvezli su svojim nježnim vezovima velike porube golih stijena.
Ravnodušan na toliku ljepotu izmiješanu s bes¬krajnom divljinom, grof de
Pevrac se penjao oborena čela. Želio je stiči na vrh prije no što če mu
čudljiva
245

magla, koju nisi nikad mogao predvidjeti, zas'trijeti obzorje.

Htio je s vrha brda piromotriti okoliš, prebrojiti sve otoke, očima pretražiti
svaki kutak bezbrojnih dra¬žica i rtova, to je bio cilj što ga je bio sebi
postavio poduzevši ovo penjanje.
Vremena nije imao. Dani su jurili kao ludi u to godišnje doba kad sve oživi, i
stvari, i ljudi nasrču proždrljivo u ljetnju struju.
Indijanci su dolazili na obalu radi trgovine, bro¬dovi bijelaca su stizali radi
ribolova, ljudi su sjekli drva, orali, sijali, trgovali. Grozničavo su se miješali
u velikom vrtlogu zbog suviše kratkih godišnjih doba.
Dogañaji su se povezivali i preskakivali. Desetak dana ranije, pošto u
Pentagouetu, na Penobscotu, bi¬jaše napustio svog mladog saveznika,
baruna de Saint--Castinea, grof de Peyrac je krenuo na istok, prema
Gouldsborou.
On se zadržao na putii više no što je računao.
Put je.bio teško prohodan, a prolazio je u blizini njegova dva mala rudnika
srebra i silvanita, rudača koje su sadržavale nevidljivo zlato. On se u njima
zadržao, pregledao je radove, tješio je rudare koji su tu proveli, zimu i za
poslovoñu im stavio Clovisa, a zatim otputovao. Nešto dalje čekao ga je
dušobrižnik baruna de Saint-Castinea, jedan Recollet, otac Baure koji mu je
donio pismenu poruku od baruna.
Tako je on doznao za pokolje, na zapadu. Abena-kisi su iskopali ratnu
sjekiru i sad sU pustošili engle¬ske naseobine u Maineu u pravcu Bostona.
„.... Ja držim na uzdi svoja plemena",- pisao je Saint-Castine. „Prema tome
nitko neče diči oružje u našim krajevima. Poručio sam engleskim trgovcima
u Pemaquidu i Wiscassetu, mojim susjedima, da se ne-moraju ničega bojati
ovaj put i da ostanu gdje su. Uza sve to, oni su se povukli na otok Newagan s
na¬mirnicama i municijom. Meñutim, ja vam jamčim da če,, uz vašu pomoč,
mir biti sačuvan u kraju pod mo¬jom upravom."
246

Tako je Joffirev de Pevrae stigao u Gouldsbora.

Tu je doznao da Anñelika nije stigla u Gouldsbo-ro pošto se u zaljevu
Sabadoh ukrcala na Rošelca, kao što ga je obavijestio nepoznati mornar. Ali
su mu zato ispričali da je njegov sin Cantor, pošto je dove¬zao u Gouldsboro
u jednom čamcu engleske izbjeglice, odmah otplovio s Rošelcem pod
zapovjedništvom ka¬petana Le Galla, po Anñeliku u Zaljev Casco, gdje se
ona, rekoše mu, nalazila u društvu bolesnih i ranjenih.
Umiren načas u pogledu sudbine svoje žene i Ijtl-teči se na sve te neprilike,
križanja, nejasne postupke sad ovih sad onih, Joffirev de Peyrac je oklijevao
da poñe u potragu za sinom. Na kraju, s obzirom na gro-zničavost što je
vladala u njegovu naselju u Gould¬sborou, odluči da strpljivo čeka.
Onaj susret s čovjekom, kojemu je poklonio bisere s Caraiba na ušču
Kennebeca, susret s tim čovjekom s broda na čijem je jarbolu vijorila
narančasta zastava sve ga je više mučio. Tko su bili ti ljudi koji su mu
lagali? Da, možda, nije krivo shvatio jednu poruku dobačenu u magli s
ograde jednog do drugog broda?
Trebalo je čekati povraitak Anñelike i Le Galla da bi se razriješila sva ta
zavrzlama. Najvažnije je bilo da je Anñelika zdrava i čitava. Uza sve to, on
neče biti miran dok je ne bude mogao stisnuti u svoj zagrljaj.
Sve se to dogañalo prije četiri dana, a sad dok se velikim koracima penjao na
Mont-Desert, nije li mu požurivala korak potajna nada da če prvi opaziti
jedro u daljini?
Iza njega su njegova dva druga izmijenili .poneku šalu ispresijecanu
naletima vjetra. Gilles Vanereick, Francuz po narodnosti, obračeni hugenot
po vjeri, "veseo i neobuzdan službenik francuskog kralja koji je "više volio
služiti mu u daljini, imao je na sebi kaput od žute svile na kojemu su
dugmeta bila od pravih pi¬štolja, hlače od modre svile, čarape zelene i
naborane. Rubac od cica na cvjetiče stezao mu je čelo na koji je nabio šešir
ukrašen papiginim perjem, a pojas od istog cica na cvjetiče opasivao mu je
debeljuškasti trbuh. Spretan i živahan usprkos svojoj gojaznosti, o
247

njemu se pričalo da. je pravi vrag u borbi i da nikad nije bio ranjen. Jedini
ožiljak koji je ikad dobio bio je, u stvari, žulj što mu ga pričinila njegova
jurišna sablja na bočnom dijelu ruke, i to zato što se njom služio dan i noč...
shvačate li:., dan i noč ...
Taj čovjek sa sjevera, iz onog nizozemlja što je dugo vremena bilo podložno
Karlu V i njegovim na¬sljednicima, imao je tamne oči i svinute i crne
brko¬ve, po španjolskoj modi.
Grof de Pevrac se s njim sprijateljio u Caraibima te je Vanereick odlučio da
mu doñe u goste u nje¬govu naseobinu na sjeveru zato što se sa Španjolcima
mogao teško nositi tog ljeta, po njegovu mišljenju, on, mali gusar iz Saint-
Cristophea.
Stigao je u isto vrijeme kad i Gouldsboro, pod zapovjedništvom Ericksona,
na povratku iz Evrope.
Gouldsboro je doveo obrtnike i nekoliko hugenot-skih izbjeglica. Naprotiv,
na gusarevu brodu bilo je žena, manje-više, tamne puti. a meñu njima jedna
vrlo lijepa španjolsko-indijanska mješanka koja je bila Vanereickova
ljubavnica. Ona je ubrzo po dolasku broda počela plesati na žalu uz zvukove
kastanjeta, ali na veliku zlovolju gospode Manigaulta i Bernea koji su vodili
nadzor o redu u luci i o moralu njihove male protestantske zajednice.
U noči ljetnje ravnodnevice nastala je velika i dosta žestoka gužva. Joffrev
de Pevrac je spriječio da čitava ta gužva ne svrši zlo, ali guverner d'Urville
reče kako mu je dosta svih tih bjesomučnika i kako želi podnijeti ostavku na
svoj položaj.
Sutradan po toj vrlo nemirnoj noči Pevrac ih je poveo na brdo da bi im malo
smirio duhove. Pa i on sam je osječao potrebu da se udalji i da malko o
sve¬mu porazmisli. Osim toga, nadao se da če gore s vrha brda opaziti jedra
broda, ma kako daleko bila, koji je vodio Anñeliku.
Na kraju, jedna misao mu je pala na namet u vezi s onim sumnjivim brodom
koji ih bijaše sustigao na Kennebecu, a na čijem je jarbolu vijorila
narančasta zastava.s2elio je utvrditi jednu pretpostavku.
248

Iza njega mala skupina njegovih potčinjenih, za¬povjednika i prijatelja,

časkala je uspinjuči se hitrim korakom po velikim pločama od. ružičastog
granita.
Urville je pitao Vanereicka za razloge koji su nje¬ga, gusara s Antila,
natjerali da okuša sreču u Zaljevu Massachussetts i Francuskom zaljevu.
Flamanac nije krio svojih razloga.'
— Ja sam isuviše slabi grabežljivac za goleme,,
do zuba naoružane španjolske brodove od 600 tona,.
koje prate čitavi čopori vojnika. Naprotiv, ja bih mo¬
gao početi s gospodinom de Pevraoom: šečer, melasa,,
rum^ pamuk u zamjenu za suhi bakalar, drvo za jar¬
bole, a možda bismo mogli ujediniti naše napore da
napadnemo nekog od njegovih neprijatelja.
— Vidjet čemo — odgovori mu Pevrac. — Po¬
pravite i pripremite brod, odmorite se, bez uvijanja
rečeno, na, našem posjedu. Sve nekako pomišljam da
biste mi mogli pružiti pomoč, i to uskoro, protiv Zla-
tobradog, tog gusara o kojemu ste sigurno nešto čuli
na Jamaiki.
Sad su prolazili vrhom Mont-Deserta.
Vjetar koji je poput oštre britve brijao čelavu lu¬banju brda napao ih je
tolikom snagom da su se jedva držali na nogama. Vanereick se prvi izjavi
pobijeñe¬nim. Reče da je navikao na topla podneblja, a buduči da je
promrzao do kosti on če se skloniti na strani manje izloženoj- vjetru, iza
izbočine neke litice. Ro-land d'Urville mu se ubrzo pridruži držeči svoj šešir
s obadvije ruke. Otac Erasmo Baure; izdržao je na vjetru koliko bi se
izmolio Očenaš i Zdravomariju, zatim mu se učini da je i to previše te se
povuče, a isto-tako se povukoše L-Vanereiekovi mornari.
Enrioo Enzi, koji je-pratio de Pevraca, ostao je sto¬ički uza njega,- žut kao
dunja, umotan u-svoje tkanice i turbaine kao Arabljanin, koji su predstavljali
njegovu •uobičajenu odječu :Meñiteranca s Malte.
— Hajde, hajde — reče mu grof de Pevrac —
skloni se.
On je sam ostao na vrhu Mont-Deserta odupiruči se stalnim naletima
snažnog vjetra. Nije mogao da se
249

fiagleda sveg onog prostranstva što se steralo pred njegovim očima.

Tu je bila izložena, ispisana u hijeroglifima zem¬lje i vode, sva draž, sva
veličina i složenost jedne zemlje koja se budila u punoj snazi čuvajuči u
rezervi rijetke prizore.
Posvuda se more uvlačilo u kopno, posvuda se "kopno izdužilo u poluotoke,
rtove i žarilo u modru i. blistavu površinu razularenog oceana, ali koji je,
pro¬matran s visine brda bio mek i umiljat poput svile. Crni otoci obrasli
jelama, otoci obrasli zelenim šu-masrcima proljetnih breza. .,
Kraj zaljeva bio je potpuno ružičast, to postolje od ružičastih i crvenih
stijena koje su se pojavile na površini iz naslaga željezne rudače, stari
pješčanik gotovo sljezove boje ponekad zato što je bio isuviše zgusnut
ogromnim, ledenjacima iz vremena vječi¬te noči.
U šljunku rijeka novijeg porijekla no što je pje¬ščanik pronañeni su ostaci
rutavih mamuta s kljovama u obliku lovačkog roga. Brljanje golemih
količina leda bijaše zaoblilo granitne stijene, a na drugim mjestima oštre
litice, prijelomi rušenja, odražavali su blještavilo njihovih živih rana u
dubokoj vodi zaljeva.
A zaljevi, otoci, zarobljene rijeke u koje se može prodrijeti samo za vrijeme
plime, s njihovim magla¬ma i olujama, žalovi na kojima se bacakaju foke,
oba¬le pokrivene šumama, po kojima vrve sve vrsti krzna-ša, gdje ima crnih
medvjeda na obali mora, gdje do-.laze Indijanci da trampe na brodovima
krzna, čitav taj velik dio zemlje okruživao je Francuski zaljev, koji je takav
kakav je izgledao ličio pomalo na malo Sredozemno more, i bio takoñer pun
gusara i prometa kao Nostra Madre, ponekad isto tako plav, bogatiji ribom,
ali i djevičanskiji, nove obale umjesto starih, ovdje žalovi ružičasti ili bijeli,
ili modrikasti ili po¬nekad crveni kao maline, ta pustinja, taj raj, taj vje-
štičin kotao koji se sužuje u bezdan gdje se sve više i više tone u mrak magli,
meñu bukom što ga more stvara pri morskim Hijenama, do onog čorsokaka
u
250

dnu gdje četiri brata Bafours, Marceline-la-Belle i njeno desetero djece,

mladi Gontran, zet starog Nico-lasa Parysa i neki drugi još gaze po
močvarama Chi-gectoua i prodajuči svoje košare ugljena lañama koje više
ponude, dok ih otac Jean Rousse proklinje zbog njihove bezbožnosti i
divljaštva, ovo mjesto najzadnje u američkom svijetu, ali uza sve to golemo
za bijedno biče koje traži da se negdje zakači, imalo je svoju povijest,
nepoznatu, okrutnu i raspršenu po prostran¬stvima i bezdanima izgubljenih
obzorja, povijest punu tuge i bolova1.
Joffrev se nagnuo nad jajolikim i zaštičenim ba-senom otoka i opazi, sasvim
sitan obris svog šebeka, izduženih i oštrih linija.
Taj je brod sagrañen po njegovim projektima u Kitterv, u Novoj Engleskoj,
starom pomorskom gra¬du, na rijeci Pistaquata, u državi Massachusetts. Sto
li je u tom trenutku ostalo od tog vrlo marljivog bro¬dogradilišta? Možda,
samo pepeo? Indijanski rat če stvoriti za sve neprocjenjive poremečaje.
Ptice su se dizale u kriještečem krugu prema vrhu brda. One su naviještale
jednog od gospodara tih mje¬sta : maglu . . .
Joffrev de Peyrac skupi svoj dalekozor i sustigne svoje drugove koji su,
turivši nosove u svoje ovrat¬nike, strpljivo čekali na nj.
On sjedne pokraj njih umotavši se u svoj prostra¬ni ogrtač. Vjetar je divlje
povijao raznobojno perje na njihovim šeširima. Tihi napad magle začas ih je
dostigao, valjajuči svoje dimljive valove po ružičastim bokovima brda,
obavije ih, proguta ih kao limb. Pod njenim golemim dahom vjetar popusti,
pobježe uz tihi šapat. Neko vrijeme je vladala tišina. Bijeli ljudi, sami u tom
slijepom svijetu, sjedili su kao na obla¬cima, iznad nestalog svijeta.
1 Osim borbama koje su se vodile u francusko-engle-skom ratu. povijest
Akadije je obilježena, od 1620—1640 krvavim suparništvom dvojice
Francuza: Charlesa Lato-ura i Pierra d'Aulnava koje se pretvorilo u pravu
tra¬gediju.
251

— Onda, gospodine d'Urville, čini se da smjerate

podnijeti ostavku na službu guvernera Gouldsboroa?
— reče Joffrev de Pevrac.
Normandijski plemič pocrveni, problijedi i zagle¬da se u grofa kao da je
ovaj imao nevjerojatnu moč da čita tuñe misli pa bile i najskrovitije. Pa ipak,
ni ovom prilikom u grof ovoj vidovitosti nije bilo ničeg nadnaravnog, ničeg
što bi smrdilo po vračanju. Ne¬koliko dana prije toga, Pevrac ga. je vidio
kako se pri¬mio za kose zato što mu je u upravljanju mjestom nailazio na
velike teškoče.
— Sad u Gouldsborou ima previše svijeta —
poviče.
Meñu hugenotima, rudarima, ¦ gusarima, morna¬rima svih narodnosti on je
sasvim izgubio glavu i u-zaluñ se trudio. Gdje li je bilo ono divno vrijeme
kad. je gotovo sam bio gospodarom tog pustog kutka i gdje še bavio vrlo
unosnom trgovinom krznom s Indijan¬cima i kad su ovamo dolazili vrlo
rijetko brodovi izlažuči se opasnostima' neureñene luke u koju. je bilo vrip
teško stiči.
Ali danas to je bio sajam čitavog kontinenta i on, d'Urville,
normandijski'plemič s rta Cotentin, nije imao vremena da svojom milošču
počasti svoju lijepu ženu, Indijanku, kčerku -lokalnog poglavice Abenakisa
Kakoua, ni da poñe, .pod izlikom da ide u posjete nekom od svojih engleskih
ili francuskih prijatelja, da se rastrese malko na uzburkanim valovima
oceana.
— Gospodine -*- poviče d'Urville — ne mislite
da mislim napustiti vašu službu. Ja sam uvijek spre¬
man da slušam ^ vaše zapovijedi i da vam služim što
bolje umijem, spreman, sam da jurišam na vaše ne¬
prijatelje, da biranim topovima ili svojim mačem vaše
posjede, da zapovijedam vašim vojnicima, vašim mor¬
narima, ali ono što ne znam i za što nemam nikakvih
sposobnosti, priznajem, to je da gubim glavu i ne
snalazim se kad uñu u igru sveci, demoni i svete knji¬
ge. Vaši hugenoti. su odlični radnici, odvažni, spo¬
sobni, marljivi i vraški spretni trgovci. Oni če oñ
Gouldsboroa napraviti suviše čist grad, ali mi se ne-
252

čemo nikad izvuči iz govorancija jer nikad nečemo znati kakve zakone da
primijenimo. Ma šta da su im napravili u La Rochellu, ti su ljudi kao
osakačeni te se više i ne osječaju podanicima francuskog kralja, pa čak kad
neki Francuz doñe ovamo s medaljom Maj¬ke Božje o vratu, oni padaju u
vatru i ne daju mu čak da se snabdije pitkom vodom u njihovu kutu. Mi smo
se prilično dobro slagali ove zime, uz vatre smo mno¬go pričali dok je vani
bjesnila oluja. Ja nisam baš uzor vjernika — oprostite mi, oče — i ja se
nikad ne bih usudio da im dosañujem svojim čislima. Mi smo se dobro
zajednički tukli protiv Zlatobradog kad nije bilo druge. Baš zato što ih sada
isuviše dobro pozna¬jem, osječam se nedovoljno sposoban da održim
rav¬notežu izmeñu vjernika raznih narodnosti i vjera i ovih gusara.
Joffrev de Pevrac ništa ne odgovori. Mislio je na svog prijatelja, kapetana
Jasona, progonjenog hu-genota kojega je Sredozemlje prilagodilo
katoličkom svijetu. On bi bio čuda napravio na položaju kojega se d'Urville
odricao. Ali Jason je bio mrtav, a isto tako i onaj čudesni učenjak, arapski
liječnik Abd-el-Medrat koji bi mu bio pomogao na toj dužnosti. Veseo i
pro¬nicav d'Urville nije se povlačio radi kukavičluka, a niti se činilo da mu
je stalo do potpune -slobode zato što ga je na to poticala sklonost prema
lagodnijem životu.
Bio je najmlañi član u svojoj obitelji i buduči da kao takav nije dobio
nikakvo obrazovanje, osim da rukuje sabljom i da uzjahuje konja, gotovo ni
čitati nije znao. Dobro je on poznavao svoje nedostatke. Pošto se pobio u
dvoboju i ubio svog protivnika, mo¬rao je bježati u Ameriku da bi spasio
glavu jer je u to vrijeme bio na snazi vrlo strogi zakon što ga je kardinal
Richelieu ustanovio. Nijedna druga nevolja ne bi ga bila ovamo dovukla jer
nije ni mogao za¬misliti život izvan pariških krčmi i kockarnica. Sreča za nj
što se rodio na poluotoku Cotentinu, na tom gotovo usamljenom otoku sa
svojim nepristupačnim obalama, sa svojim gajevima i pustolinama, u tom
253

dijelu Francuske što je bio nalik rogu puža koji je svojim gastropodskim.
okom zirkao u Englesku.
Odrastao u starom zamku na Pinte de la Hague, d'Urville je volio i razumio
more, svoju odgojiteljicu. Danas bi on mogao napraviti čuda držeči pod
strogom rukom malu flotu Gouldsboroa kojoj se svake godine pridružila
poneka nova jedinica, ali je Joffrev de Pejnrac shvačao njegovu želju da ga
se oslobodi jedne dužnosti koja je prelazila njegove sposobnosti.
¦— A vi, gospodine Vanereicke, ako vam je dosta španjolskih pustolovina,
ne golica li vas možda želja da postanete potkraljem, u ovim krajevima?
— Možda... ! Ali tek onda kad zaradim drvenu
nogu. Draže če mi biti i to nego da prodajem repu i
kokosove orahe po putovima La Tortue... Salu na
stranu, moji kovčezi još nisu dovoljni puni. Treba biti
bogat da bi čovjek nametnuo svoju volju pučanstvu
sastavljenom u polovici od pustolova, a u polovici od
bogomoljaca. Ja sam ove posljednje več sablaznio sa
svojom Ines. Jeste li vidjeli Ines?
— Jesam.
— Nije li čarobna?
— Ona je zaista čarobna.
— Vi shvačate da se ja još ne mogu odreči tog
dražesnog stvorenja. Ali kasnije... stvar bi mi sej
mogla svidjeti... Eto, na primjer Morgan, največi
gusar i pljačkaš našeg vremena, sad je guverner Ja-
maike i ja vam tvrdim da se on ne šali kad je u pi¬
tanju red i sami mu prinčevi skidaju šešir... Osječam
da pripadam toj vrsti ljudi... Znate, ja i nisam tako
glup kao što izgledam...
— Baš zbog toga sam vam i iznio svoj prijedlog
imajuči u vas puno povjerenje
— Osječam se vrlo polaskan time, dragi moj gro-
fe ... Kasnije! Kasnije o tom! Znate, mada sam stari
momak, ja se nisam još dovoljno izbučao...

GLAVA XXXVII
Magla se povlačila.
Joffrev de Pevrac se digne i ponovo vrati na vi¬soravan navrh brda.
— Da li to Zlatobradog tražite? Vi se, dakle, na¬
date da čete ga primijetiti skrivenog u nekoj rupi?
— upita d'Urville.
— Možda!
A što je, u stvari, tražio, šta je on mislio otkriti u prostranstvu vode i drveča
što se prostiralo pod nje¬govim nogama? Njega je na taj visoki vidikovac
do¬veo prije njuh lovačkog psa nego neko logično za¬ključivanje.
Čovjek kojemu je poklonio bisere... čovjek ko¬jega je obdario ružičastim
biserima tamo na Kenne-becu, čovjek koji ga je prevario, koji mu je lagao,
je li taj čovjek bio samo ortak Zlatobradog? Tajan¬stveni brod? Je li on
pripadao gusaru? I zašto ga se dvaput pokušalo prevariti u pogledu
Anñelikine sud¬bine?
Jesu li te „greške" bile plod slučaja? Ne, on nije u to vjerovao. Rijetko se
dogaña na moru da vijesti, priopčene s usta na usta, nisu prenijete u
izvornom obliku, da nisu istinite. To od mornara traži njegova duša, njegova
nada, njegova solidarnost... Kako ob¬jasniti onda iznenadna1 varanja koja
se ponavljaju?' Kakva je to nova opasnost otud prijetila?
Novim naletom vjetar počisti zaljev od magle sve do krajnje tačke na
obzorju. Svjetloplavo i čisto nebo-

254

255-

raširilo se nad morem, poput kakvog krila, kao zvučna i sadefasta školjka.
Grof se na svakom koraku morao saginjati, boriti •se kao s nekim
protivnikom da bi napredovao, da bi :stigao do kraja visoravni i tu se zatim
ispružio kako bi bio što manje izložen strahovitom duhanju.
Učvrstivši dalekozor na oko, on je svaku taoku na ¦raspršenim otocima
pomno ispitivao.
Tamo je otkrio brod na sidrištu, tamo opet čamac, tia drugom kraju čitavu
flotu indijanskih čunova koji ;su prelazili tjesnac, tamo opet, dolje šalupe
ribara na bakalare, a malo dalje, uz otočič, same ribare.
Posada je bila na kopnu. Vidio je kako se u zrak diže dim šupera, dim s tava
ili su možda na dimu su-.šili ribu.
Dok je redom nastavljao svoje izviñanje osječao je kako mu se tvrdi granitni
šiljci bolno zabadaju u prsa.
Hoče li pronači ono što je na to čelavo brdo, me--teno vjetrom, došao tražiti?
Na zapadu su se počele naslučivati izmeñu pode¬ranih krpetina magle
ogranci Plavih planina, koje su bile tako plave da je zaljev u njihovu
podnožju nazvan Bltie Hills Bay.x
Možda se negdje tamo, pozadi, Anñelika nalazila TI opasnosti... ?
— Anñeliko! Anñeliko! Živote moj!
Prilijepljen uz golu stijenu, zvao ju je strašču
.koja je željela svladati neistražene razdaljine.
Ona je iznenada postala daleka i bez lica, ali topla i beskrajno živa, privlačna
svojom jedinstvenom ljup-iošču.
— Anñeliko! Anñeliko! Živote moj!
Uz fijuk sjevernjak je pokraj njega šibao i pri tom, činilo mu se, kao da mu
okrutno dobacuje:
— On če vas rastaviti! Vidjet čete! Vidjet čete!

Proricanje BonW3rianda, čovjeka koji je ubijen zato što bijaše poželio

Anñeliku, zazviždalo mu je u ušima: On če vas rastaviti... vidjet čete!
Razdiran žestokom tjeskobom, on se nesvjesno rukom uhvati za prsa. Zatim
pokuša otjerati te misli.
— Ali čega da se bojim ... ? Sutra, najkasnije pre¬kosutra, Anñelika če biti
tu. Anñelika nije više ona od-nekad: mlada i krhka žena bez ikakva iskustva.
Ona je više no jednom iskusila da je život ne može tako lako iz sedla
izbaciti. Nju ništa nije moglo zadržati. Ne dokazuje li to najbolje time što je
uspela izmak¬nuti — sam Bog zna kako — čudnoj zasjedi u Brun-, chwick-
Fallsu ... Jest, ona pripada rodu neukrotivih ratnika i junaka! Čini se da je
opasnost nadahnjuje snagom, da je još djelotvornija ... vidovitija ... još
ljepša... kao da joj opasnost daje nevjerojatnu ži¬votnu snagu ... ! Anñeliko!
Anñeliko! Priječi čemo preko svih zapreka, zar ne, draga ... ! Obojica,
zajed¬no ... Ma gdje bila da bila, ja znam da češ ti stiči k meni...
Odjednom se trgne. Dok je snatrio o Anñeliki njegov je pogled lutao i
iznenada zakačio meñu gomi¬lom otoka neobičnu sitnicu: narančastu
zastavu na vrhu jarbola skrivenog meñu drvečem jednog otoka. Dugo je
promatrao nepomičan, kao lovac u čeki, pa¬žljivim okom prilijepljenim uz
optičku spravu. Nakon toga se digne. Bio je zamišljen.
Našao je ono zbog čega se popeo na Mont-Desert.

1 Zaljev plavog brežuljka

256

1? Anñelika u Iskušenju vm

257

GLAVA XXXVIII
— Gospodine! Gospodine!
Kad je šebek grofa de Pevraca obišao rt Sho-odic, nečiji glas odjekne
zrakom dolazeči s jednog francuskog broda za lov na bakalare a koji je s
vjet¬rom u krmu plovio na nekoliko duljina od šebeka.
Grof prepozna nagnutog na brodsku ogradu Yan-na Le Couenneca kojega iz
Pophama bijaše otposlao u potragu za Anñelikom.
Malo potom, pošto su oba broda bacila sidro su¬čelice obali Gouldsboroa,
grof žurnim korakom su¬stiže Bretonca.
— Govori! Brzo govori!
Yann ne pokaza veselo lice kao što se obično do¬gañalo. Joffrev de Pevrac
osjeti kako mu se srce sti-snulo od straha.
— Jesi li pronašao gospoñu groficu? Zašto ona
nije s tobom? Jeste li sreli Rošelca?
Jadni Yann obori glavu. Ne, on.nije naišao na Rošelca. Jest, on je stigao do
gospoñe grofice pošto je prošao krajem uz rijeku Androscoggin, koji su
popa¬lili i opljačkali Indijanci i on ju je pronašao u zaba¬čenom dijelu
Zaljeva Casco.
— Sve toaeč znam... Cantor nas je o tome oba¬
vijestio. On je otplovio tamo da je ukrca.
— Jao! Previše kasno — gotovo plačuči poviče
Yann. — Cantor če nad prazno mijesto. Zlatobradi je
zarobio gospoñu Pevrac i poveo je sa sobom kao
taoca. — Da bi ublažno učinak strahovite vijesti on
258

žurno doda, kako, po njegovu mišljenju, gospodi grofici ne prijeti, nikakva

opasnost. Ona če se več obraniti, a taj pljačkaš, čini se, ima dosta dobro
op¬remljenu posadu. Ona, gospoña grofica, je smogla do¬voljno
hladnokrvnosti da njemu Yannu, omoguči bijeg, kako bi on mogao javiti, što
se s njom dogodilo. I on ispriča potanko kako je uspio pobječi.
— Trčao sam i na sreču, oni me nisu progonili.
Čitav dan sam hodao ne udaljujuči se od obale. Na¬
večer, približivši se jednoj dražici, na moju veliku
sreču, naišao sam na usidreni francuski brod, na ovaj
brod opremljen za lov na bakalare. Posada se iskrcala
na kopno da se opskrbi pitkom vodom. Primili su me
na brod i rado su skrenuli s puta da bi me brže do¬
veli ovamo.
Joffrev de Pevrac je bio blijed kao krpa. Steg¬nuo je šake.
— Zlatobradi! Uvijek taj lupež ... Nasmrt ču ga
progoniti. Prošlog je mjeseca zarobio zapovjednika
mojih plačenika, a sada moju ženu... ! Kojeg li be-
zobrazluka!
S nemirom u duši pomisli, na Le Galla i na Can-tora koji su stigli na mjesto
dogovora i našli da je pusto ili još gore: zatekli su na njemu opasne morsko
razbojnike. Otkrivši da mu se majka nalazi u rukama gusara, nije li Cantor
pokušao poduzeti preuranjeni ratni napad? Ne! Dječak je vrlo razborit! Na
Sredo¬zemlju se on upoznao s lukavstvima gusarskog života. Nema sumnje,
on če se zadovoljiti i da što izbližega nadzire brod Zlatobradog i potrudit če
se da novosti na neki način pošalje svom ocu.
Na nesreču, brod Gouldsboro još dva dana neče biti u stanju da poñe u lov
za Zlatobradim i da se s njim upusti u borbu. Bude li se radilo čitavu noč,
možda če sutra navečer biti spreman za plovidbu. Ukrcat če na nj još dva
topa, a Vanereick če ga pra¬titi sa svojim brodom. Možda če se gusar
prestrašiti tolike snage i pristat če na pregovore.
Joffrev de Pevrac se iznenada okrene i poñe pre¬ma Yannu Le Couennecu,
mladom Bretoncu.
"* 259

— Je li, ne postoji li joS nešto što mi se ne usu¬

ñuješ kazati... ? Nešto što mi skrivaš ..'. ? Govori!
Njegov se plameni pogled zarije u Yannove pre¬strašene oči. Mladič je
žestoko odmahivao glavom, ni-ječuči.
— Ne... ne... gospodine grof e... Kunem vam
se.. Kunem vam se na lik Blažene djevice Marije
i na lik Svete Ane ¦... Sve sam vam kazao ... Zašto? A
žto bih mogao od vas skrivati?
— Da joj se nije štogod dogodilo? Ranjena nije,
zar ne ... ? Bolesna? Govori!
— Nije, gospodine grofe, ja vam ne bi skrivao
takve neugodne vijesti... Činjenica je da sam gos¬
poñu de Pevrac ostavio u najboljem zdravlju... ona
je njegovala sve druge... A ostala je tamo samo zato
da bi njegovala bolesne i ranjene... Sašila je trbuh
jednom od onih prljavih lupeža, onom što ju je pro¬
dao. ..
— To več znam...
De Pevrac je pronicavim okom mjerio pošteno lice svog mornara kojega je
prošle zime počastio svo¬jim drugarstvom i prijateljstvom. Nije se tresao ni
pred Irokezom niti. mu je glad zadavala brige. A danas je Yann drhtao. De
Pevrac prebaci ruku preko ramena mladog čovijeka.
— Sta ti je?
Yannu je došlo da poput djeteta brižne u plač. Duboko je sagnuo glavu i tiho
prošaputao:
— Mnogo sam pješačio, isuviše mnogo... a nije
lako izmaknuti onim divljacima što su otpočeli rat.
— To je istina... Hajde, odmori se. Tamo pod
tvrñavom postoji jedna gostionica koju drži gospoña
Carrere sa svojim kčerkama. Kod njih se dobn*
jede, a pije se i dobro vino iz Bordeauxa koje je danas
stiglo iz Evrope. Obnovi svoje snage i budi spreman
da sutra sa mnom poñeš na put, ako nam vrijeme
bude sklono.
Grof de Pevrac i Roland d'Urville pozvale u jed¬nu od dvorana tvrñave, u
kojoj su se održavala savje¬tovanja, Manigaulta, Bernea, pastora Beaucairea
i dru-
260

ge poznate hugenote. Takoñer su zatražili i od Vane-reicka i njegovog

pomočnika da budu prisutni. I Erik-son, kapetan Gouldsboroa je bio tu, a
savjetovanju je prisustvovao i otac Baure.
Don Juan Alvarez, zapovjednik male tijelesne špa¬njolske straže, stajao je
iza grofa kao nepovjerljiv lik koji je bdio nad njegovom sigurnošču.
Joffrev de Pevrac ga na brzinu upozna s prethod¬nim dogañajima. Činjenica
da je njegova žena, gro¬fica de Pevrac pala u ruke njihova neprijatelja silila
ga je da bude vrlo oprezan. Buduči da je živio na Ca-raibima, njemu su
dobro bili poznati običaji tamnoš-njih pustolova i gusara, a Gilles Vanereick
je mogao kao i on, posvjedočiti da gospoñi de Pevrac nije pri¬jetila nikakva
opasnost dok je predstavljala vrijed¬nost kao talac. Nikad se nijedna velika
gospoña, do-pavši ropstva, pa bilo da je bila Španjolka, Francuski¬nja ili
Portugalkinja, nije mogla požaliti na ponašanje svojih tamničara, čekajuči da
za nju bude plačena ve¬lika ucjena koja če joj omogučiti da ponovo dobije
svoju slobodu. Pričalo se da se ponekima od njih, ukoliko je zapovjednik
gusara bio zgodan momak, nije uopče žurilo da odu iz sužanjstva. Bilo je
takoñer poznato da su neki od tih surovih ljudi, kad su za¬padali u škripac
zato što su bili ganjani ili su doživ¬jeli brodolom te se više nisu nadali da če
se domoči otkupa, bili na sve spremni te se nisu libili da izvrše prijetnje
kojima su taoci bili izloženi.
Trebalo je imati na umu da je mjesto Gouldsboro, u slučaju napada,
raspolagalo jedino kopnenom obra¬nom. Prije odlaska trebalo je misliti i na
to da se raspodjeli municija.
Uto španjolski stražar, kroz odškrinuta vrata pro¬turi svoju uplašenu glavu,
pokrivenu šljemom od crnog čelika, i poviče:
— Ekselencijo, netko pita za vas!
— Tko?
— Jedan „hombre"1.
x Na španjolskom: čovijek
261

— Neka uñe!
Neki čovjek dobro grañen i obraso u bradu, s mornarskim hlačama na sebi,
odrpan i mokar, po¬javi se na pragu.
— Kurt Ritz! — poviče de Pevrac.
U pridošlici grof prepozna „drugog" taoca Zlato-bradog, švicarskog
plačenika kojega je on, prilikom jednog putavanja u Marvland, unajmio kao
službenika koji če za nj novačiti vojnike. Stanovnici Gouldsbo-roa ga
takoñer prepoznaše jer se on u maju iskrcao kod njih s vojnicima što ih je
unovačio za službu kod grofa de Pevraca. Htio je baš otputovati za
unutraš¬njost, meñutim jedne večeri su ga na obali zarobili ljudi
Zlatobradog koji su bili u zasjedi na otocima i koji su opsjedali Gouldsboro.
Dogodilo se to prije odlučne bitke u kojoj je gusar bio prisiljen na
povla¬čenje. Svi su se bojali da je Krut Ritz platio troškove tog poraza. A
sad se, eto, pojavio tu, naoko dobrog zdravlja, mada vrlo izmoren, vjerojatno
zbog dugog hodanja.
Pevrac ga prijateljski primi za ramena.
— Grus Gottl Wie geht es Ihnen, liber Herr?1 Bio
sam vrlo uznemiren zbog vaše sudbine.
Naposljetku sam uspio umaknuti s onog pro¬kletog broda, i od onog
prokletog gusara, gospodina grofe.
— A kad se to zbilo?
— Nije od toga prošlo više od tri dana!
— Tri dana — ponovi Joffrey de Pevrac i za¬
misli se. — Nije li se u tom trenutku brod Zlatobra¬
dog nalazio u sjevernom dijelu Zaljeva Casco, prema
Rtu Maquiot?
— Gospodine vi ste pravi vještac... ! U stvari,
čuo sam da vas tako nazivaju ljudi Zlatobradog...
U zoru smo bacili sidro... Nastao je priličan me¬
tež ... Posada je stalno odlazila na kopno i vračala se
na brod. Navečer sam primjetio da je kabina, u kojoj
su me držali, bila loše zatovrena. Mali što mi je donio
Da ste mi zdravo! Kako ste, dragi gospodine?

jelo zaboravio je katancem zatvoriti vrata. Čekao sam da padne duboka noč.
Onda sam se izvukao napolje. Bio sam zatvoren straga pod krmnicom. Sve
je izgle¬dalo Tpusto kad sam napustio svoju kabinu. Na žalu su gorijele
vatre. Činilo mi se da se posada zabavljala na kopnu. Noč je bila bez
mjesečine. Uzverao sam se na krmicu, a zatim sam opkoračio zadnju ogradu.
Zatim sam po vijencu sišao do 'balkona velike sobe. S tog sam se mjesta
bacio u vodu i doplivao do naj¬bližega otoka. Čekao sam dok nisam bio
siguran da nije dignuta uzbuna. Uto sam otkrio nešto dalje drugi otok i
pokušao sam sreču, mada nisam neki bogzna kako dobar plivač. U zoru sam
stigao na taj drugi otok. Na zapadnoj njegovoj obali bilo je» engleskih
izbjeglica, ali se nisam htio s njima pomiješati. Smje¬stio sam se rade na
liticama istočne strane. U toku dana primijeto sam indijanske čunove.
Taratini, Se-bagtosi i Ečemini su se vračali prema sjeveru sa skal¬povima za
pojasom. Mahnuo sam im rukom i pokazao im križ što ga nosim o vratu. Mi
smo katolici, mi s gornjeg toka Rone. Oni su me poveli sa sobom i iskr¬cali
me negdje u ušču rijeke Penobscota, Hodao sam i noču i danju. Umjesto da
obilazim kopnom fjordove, ja sam ih radije plivanjem sjekao. Umalo me
nisu odvukle struje i morske mijene... Na'kraju, evo me ovdje.
— Goti sei Dank1 — poviče de Pevrac. — Go¬
spodine Berne, nemamo U pri ruci bocu dobrog vina
da bi se okrijepio največi plivač u slanoj vodi iz
Waldstaetena\
— U redu.
Gazda Berne uzme s jedne konzole bocu bordoš-kog vina i čašu od mjedi
koju napuni.
Covijek je iskapi na dušak. Bio je ožednio od morske soli, ali kako je bio
natašte jako mu je vino udarilo u glavu te mu- krv navri u lice.
Bogu neka je hvala (na njemačkom} Naziv za prave švicarske kantone

262

263

— Uf! Es schmeckt prima. Ein feiner Wein!1 To¬

liko su me valovi ljuljali amo tamo da mi se glava
vrti.
Imali ste sreče — primijeti netko — što ste izbjegli ekvinocijalne oluje koje
samo što se nisu razbijesnile.
Švicarac napuni čašu ražom i ubrzo se razveseli.
— Jeste li sačuvali moju dobru helebardu? —
upita. — Zaboravio sam je ponijeti sa sobom kad sam
onda pošao u šetnju i oni me lupeži zarobili.
— Još uvijek se nalazi u naslonu za oružje — od¬
govori mu Manigault pokazavši na čavale u zidu koji
su pridržavali koplja raznih veličina, a meñu njima
jedno švicarsko mnogo duže, koje se završavalo div¬
nim rascvjetanim čeličnim šiljkom. Zahvaljujuči svojoj
lijepoj izradi to je oružje dugo vremena skrivalo izu¬
zetno ubilačku moč što ga je imalo u rukama jednog
Švicarca. Njegovom satarom svinutom poput udice
Švicarac je hvatao i vukao neprijatelja, oštrim mu je
sječivoni rasijecao glavu, dok mu je šiljastim vrhom
probijao trbuh i srce.
Kurt Ritz dohvati svoje oružje s uzdahom olak¬šanja.
— Imam te, napokon! Kolike sam tjedne proveo
na onom brodu svijajuče se od bijesa! A što je bilo
s mojim ljudima?
— Oni se nalaze u tvrñavi Wapassou.
Svi prisutni su ga promatrali i pri tom pomiš¬ljali kako je on, nema sumnje,
uspio kidnuti onog istog dana kad je Zlatobradi zarobio Anñeliku de Pevrac.
Je li on to znao? Je li on primjetio na brodu grof ovu suprugu? Neki
neodreñeni predosječaj ih, pa čak i samog Pejrraca, priječio da mu postave
to pitanje.
— Jesu li vas zlostavljali? — upita Pevrac okli¬
jevajuči.
— Ne, nisu me ni takli! Zlatobradi nije loš mo¬
mak i dobar je krščanin. Svaku večer i svako jutro
njegovi su se momci na brodskom mostu molili Bogu.
1 Bogami ovo prija! Odlično vino!
264

Ali on želi vašu smrt, gospodine grofe. On tvrdi da mu pripadaju sve zemlje
Mainea na kojima ste se vi smjestili i da je sa svojim ljudima došao da tu
osnuje-naseobinu... Obečano mu je da če njemu i njegovim, momcima
pripasti žene što se nalaze u Gouldsborou, gdje da su, tobože zatočene.
— Kojeg li bezobrazluka! — poviče Manigault
trgnuvši se.
— Stoga je on bio neobično iznenañen otporom
koji mu je pružen. A mene je ugrabio računajuči s
mogučnošču pregovora. Tvrdoglav je kao magare. Po¬
što su na njegov brod otvorili topovsku vatru gospoda-
što su ovdje prisutna, sklonio se na jedan otok u Za¬
ljevu Casco da popravi oštečeni brod. Ali on če se
sigurno vratiti. •.
Švicarac ponovo potegne iz čaše. Odjednom se naveliko raspričao ponesen
osječanjem sreče,
— Oh! mogao bih vam koješta ispričati o Zlato-
bradom. Ja sam imao priliku razgovarati s mornari¬
ma, a i sa njim samim. On je vrlo grub čovjek, ali
pošten, jest, pošten ... Ispunja strahom sve koji ga.
iz daljine primijete, ali namjere su mu poštene ...
A osim toga, tamo na brodu ima jednu ženu... Lju¬
bavnicu .. . koja mu se pridružila na Rtu Maquiot,
Mora da je taj sastanak ona udesila. Svojim izgledom.
podsječa čovijeka na najpoznatije raskalašenice... Je¬
dna od onih žena koje nižu brojke na pergameni a
nijednom ne pogriješe, napune svoje kovčege, a onda
vam dobričinu pošalju u rat da bi ih još bolje napu¬
nili ... Da bi ih služili'... One imaju čime platiti, te-
mješanke. lijepe kao Venere, i oštroumne. Onaj koga.
ne spopadne želja da se ubije zbog njih, taj zaista ne
zna ni što je život ni što je ljubav ... Ljubavnica Zla-
tobradog pripada tom soju žena... I uz to je lije¬
pa... Čitava posada Se uzbudila kad se penjala na
brod. Neka Francuskinja. Čekala ga je tamo, na Rtu.
Maquiot. Ima oči kao more iznad litice, a kose kao-
sunčane trake... Zahvaljujuči njoj uspio sam tu noč:
Pobječi. Zlatobradi je svim svojim ljudima razdijelio^
265

. TUm, tri pinte po glavi, da bi proslavio taj dogañaj... A što se njega tiče ...
Kurt Ritz zabaci glavu unazad i nijemo se smi-jaše. Nakon toga saspe u grlo
još jednu čašu.
— On... ne bih nikad povjerovao... On je sa¬
svim poludio za njom ... Kroz pukotine izmeñu da¬
saka svoje kabine vidio sam kako je prošao zadnjim
kaštelom. Držao ju je za ruku i gledao je... gledao
je...
Vino mu bijaše sasvim udarilo u glavu i on je pričao bez kraja i konca ne
čudeči se uopče grobnoj tišini što je oko njega zavladala, ne uznemirujuči se
.što su se ljudi oko njega ukrutili kao voštanice, što su im lica bila ozbiljna,
tvrda ledena...
— Kako se zvala ta žena? — upita grof kratko.
Činilo se kao da rnu je glas dolazio iz nekakvog spuž-
vastog svijeta, muklog i dalekog. Strah je spopao sve
što su se nalazili tu, strah i želja da bježe.
Kurt Ritz odmahne glavom.
— Weis nicht!1 Sve što o njoj znam jest da je
Francuskinja... i da je lijepa, to da! I da je Zlato-
bradi lud za njom, smrtno zaljubljen ... Vidio sam
ih... noču... u velikoj sobi krmnice, kroz prozor
zadnjeg kaštela... Prozor je bio otvoren ... Sišao
sam do njega i bacio oko unutra... Na stolu je bila
sviječa i ja sam ih vidio ... 2ena je bila potpuno gola
u naručju Zlatobradog ... Božanstveno tijelo... i nje¬
ne kose po ramenima... Vjerujem da su pri danjem
svjetlu plave, ali tamo unutra činile su mi se kao
rastvor mjesečine ... Kao sjaj blijedog zlata ... Kose
vile... Ima nečeg u toj ženi čega nema ni u jednoj
'drugoj, nečeg čudesnog... Shvačam da je gusar lud,
sasvim poludio... Zbog tog otvorenog prozora nisam
•se usudio zaroniti u more... Čak i ljudi koji su za¬
bavljeni svojom ljubavlju mogu imati dobar sluh...
A Zlatobradi je zapovjednik koji je uvijek na opre-
¦zu... Mora da sam čuo nešto od onoga što su go¬
vorili ...
1 Ne znam
,266

On je pričao i pričao. Bio je sad potpuno pijan te se nije ni čudio ubitačnoj

šutnji ne zamječujuči da je bilo nečeg zabrinjavajučeg u tome što su ga
pustili da tako govori, da opisuje, da se zadržava na tom. ljubavnom prizoru.
Ponavljao je klimajuči glavom:
— Odakle je došla ta žena? Nemam pojma. Ona
mu se priključila tamo... Njeno ime... Čekajte, čini
mi se da se sječam... Čuo sam, dok ju je onako mi¬
lovao, da ju je zvao: „Anñeliko! Anñeliko!" imenom
koje ;oj odlično pristaje...
Jeziva šutnja zavlada.
Odjednom helebarda ispadne iz ruku Kurta Ritza. Čovjek posrne, uzmakne,
nasloni se na zid, trijezan, naglo problijedivši, očiju iskolačenih od straha i
uprtih u de Pevraca.
— Ne... ne, ne ubijte me, gospodine!
. Meñutim, nitko se nije pomakao, pa ni sam grof de Pevrac koji je stalno
stajao uspravljen. Ali je Švicarac osjetio da mu je iz mračnog pogleda
izbijala smrt. Kao čovjek s bojnog polja, znao je da se našao s njom licem u
lice, da je ona tu. Bio je sad trijezan i ništa nije shvačao. Pogled mu nije
silazio s grof ovih očiju. Bio je siguran da se nalazi u smrtnoj opasnosti. U
isto vrijeme, s nekom vrsti preplašene vidovi¬tosti, primjeti da su svi što su
prisustvovali tom ne¬objašnjivom prizoru, da su se svi ti što su tu stajali kao
kakve aveti, uvukli u grobnu šutnju i da bi svaki od njih više volio da je
gluh, slijep i nijem, da se nalazi šest stopa ispod zemlje nego tu, u toj
zatvo¬renoj dvorani.
On s naporom proguta pljuvačku.
— Sta se dogodilo, gospodine? — zastenje. —
Sta sam kazao?
— Ništa!
To ni^ta spusti se s de Pevracovih usana kao udarac satare.
Još jednom se činilo da zvuk gospodareva glasa dolazi s drugog svijeta.
267

— Ništa što bi se vama moglo predbaciti, Ritze ... Hajdete sada. Potreban
vam je odmor... Za nekoliko dana treba da se pridružite svojim ljudima- u
Aap-palachesima, u tvrñavi Wapassou...
Zanoseči se u hodu, Švicarac se dohvati vrata. Kad je izišao, svi ostali
požure da se povuku bez riječi, pošto su se prethodno duboko poklonili
ispred gospo¬dara Gouldsboroa kao što bi bili učinili da su se opraš¬tali od
kralja.
Kad su se našli napolju, svaki je stavio šešir na glavu i bez riječi krenuo
svojoj kuči. Jedino je Gilles Vanereick potegao d'Urvillea u stranu uz riječi:
„Ob¬jasnite mi ..."
268

GLAVA XXXIX"
Tada se ñe Pevrac okrene prema Juanu Fer-nandezu.
— Pošalji mi Yanna Le Couenneca.
Kad je Yann ušao u dvoranu za savjetovanje je¬dino grof de Peyrac je još u
njoj bio. Nagnut nad geografskom kartom raširenom preko stola, on ju je,
čini se, pažljivo ispitivao.
Njegova bujna kosa, na sljepoočicama obilježe¬na ponekom sijedom vlasi,
napola je skrivala njegovo lice udubljeno u ispitivanje karte, dok su mu
spuš¬tene vjeñe zastirale pogled.
Ali kad se uspravio i pogled mu pao na Yanna, ovome zadrhtaše koljena. U
srce mu se uvukla tjes¬koba poput zmije.
„Šta mu je? Sta je mom gospodaru?", pomisli. „Da nije bolestan? Ranjen?
Pozlijeñen ... ? Reklo bi se pozlijeñen ... unutra! Nasmrt ranjen ... ?
Joffrev de Peyrac obiñe oko stola i primakne se Bretoncu. Bio je tako miran
i tako se uspravno držao da je to mornara umirilo.
„Ne, nije njemu ništa... Sta li ja sve ne zamiš¬ljam ... !
Joffrev de Peyrac svrati očima na nj i uze ga prodorno promatrati. Srednjeg
rasta on je grofu se¬zao taman do ramena. Dobro grañen, živa i smjela
izraza, izgledao je mlañi no što je, u stvari bio, to jest izgledao je da još ne
bijaže navršio tridesetu. Me¬ñutim, buran mu je život iskovao dušu kao
starom
269

vozani. Samo što na tom licu keltskog Francuza nije bilo tajni za Joffreva de
Pevraca. On ga je čitao kao otvorenu knjigu.
— A sada mi, Yanne reci ono što si mi prešutio,
reci ono što se ne usuñuješ reči!
Bretonac problijedi i ustukne nazad. Ponovo ga okupi misao da niječe mada
če mu biti uzaludan trud. Skamenivši se, znao je da neče umači. Vidio je več
Joffreva de Pevraca na djelu dok je išao k nekom cilju, kad bi zaintačio da
otkrije istinu koju je naslu¬čivao svojom prokletom pronicljivošču. Tada se
pret¬varao u lovca koji nije napuštao trag, u stopu pro¬goneči svoga
protivnika.
— Ali... Ja nisam... — započe Yann nemočno
pokrenuvši rukom — sve sam vam kazao, gospodine
grofe.
— To se dogodilo tamo, nije li tako? Odgovori,
tamo na Rtu Maquoit?
— Jest — odgovori jadan mladič kimnuvši glavom
koja mu zatim klone meñu dlanove.
— Sto si vidio? Kad je to bilo? Jeli to bilo prije
no što si pobjegao?
— Nije — otpovrne Yann odmahnuvši glavom.
— Znači to se dogodilo poslije... ? Ti si bježao,
pričao si mi... trčao si. Uz put si se okrenuo i nešto
si vidio... nije li tako, nešto neobično, nešto nepoj¬
mljivo ...
„Kako je mogao pogoditi tako u tančine? Ni sam ñavo ne bi mogao bolje"
Yann klone.
— Sto si vidio? — ponavljao je neumoljivi glas.
— Što si vidio kad si oči svrnuo na žalo gdje si je
ostavio... ? Sto si vidio?
Yann osjeti da ga je za šiju, poput kliješta, zgra¬bila strahovita ruka i stane
je stezati kao da če mu je slomiti.
— Govori — začuje mukli i prijeteči glas.
Primjetivši da se mladič guši, da mu se lice
počelo osipati ljubičastom bojom, grof popusti stisak.
270

U grof ovu uvjerljivu glasu zatitra blagost od koje-se Yannu srce steglo.
— Govori, sine ... molim te, reci mi što si vidio!
Tada se Yann sruši, padne na koljena i slijepim
i izgubljenim pokretom dohvati Joffreva de Pevraca za prsluk.
— Oprostite mi, gospodine grofe! Oprostite mi!
— Govori...
— Trčao sam... Odbio sam se od stabla za koje
sam bio vezan u trenutku kad je Zlatobradi pristao
čamcem uz žalo... iskoristivši trenutak dok su sve
oči bile uprte u nj ... Gospoña grofica mi je preporu¬
čila da zgrabim tu priliku ... Trčao sam, trčao sam,
a zatim se okrenuo da vidim ne progone li me...
okrenuo se prema žalu...
Bretonac se zagleda u Pevraca izmučenim pogle¬dom.
— Opazio sam je u njegovu zagrljaju, gospodine!
— poviče hvatajuči se za grofa kao da je njega samog-
netko udario, kao da je on pogoñen najtežim udar¬
cima. — Nalazila se u zagrljaju Zlatobradog... oni
su se grlili... ah! oprostite mi, gospodine grofe, ubijr-
te me ... oni su se oboje grlili i ljubili kao ljubavni¬
ci... kao ljubavnici koji su se ponovo našli ..
271

o
S

GLAVA XL
Tri dana kasnije.
Na sjevernoj strani Zaljeva Casco.
Jedan čamac na moru.
Osim njega ima i mnogo drugih, ali more je tako veliko, a otoci tako brojni
da se čini kao da je taj čamac sam na pučini. Šuljao se meñu otocima kao
progonjena divljač, na koju su, osim toga, vrebale izdajničke struje i
podvodni grebenovi. Nagnuvši se pod vjetrom, zaobišao je jedan rt, stopio se
sa sjenom visoke morske obale načičkane hridima, ponovo izbio na sunce.
Ponekad ga prati miris rascvjetale zemlje, a ponekad se propinje pod
slankastim dahom vjetra.
Po žalovima i obalama otoka vide se ljudske pri¬like kako trče i mašti
rukama, kako dozivaju. Ima ča¬maca i brodova skrivenih u malim
dražicama. Ima brodova koji bordižaju, plove ili ribare s druge strane
grebenja, ili drugih koje če odnekuda izbiti kad ovaj čamac proñe.
Stalno sam vijuga tim labirintom od tri stotine Šezdeset i pet otoka Zaljeva
Casco. Od Rta Maquiot čamac duž obale plovi prema jugu.
Anñelika je provela strašno zamornu i iscrpiju-juču noč smišljajuči tisuču
načina da bi izbjegla Colinu.
Ujutro je ušao u kabinu. Ona je jedva nešto ot-spavala. Bila je umorna i
utučena, ali odlučno je od njega mislila zatražiti da je pusti da slobodno ode
s broda.

18«

275

On ju je pretekao.
— Doñite, gospoño — obrati joj se vrlo hladno.
Bio je miran i nekako odsutan. Pas mu je bio
načičkan pištoljima i bodežima. Pošla je za njim na most. Jedan dio posade
je bez žurbe obavljao svoje jutarnje poslove trudeči se nadasve ne bi li gdje
ugle¬dao zarobljenicu Zlatobradog. Uz sami bok broda An-ñelika primjeti
čamac koji je žestoko poigravao na valovima i jednom se bitvom,-
napravljenom od slame žtitio od udaraca. Bila je to engleska brodica, jedan
od onih velikih čamaca što su od New-Yorka do Pe-maquida, pa čak i dalje,
bez prestanka plovili od jed¬ne uvale do druge, od jednog naselja do drugog.
Go¬spodar čamca bijaše ljudina zlovoljna izgleda; bit če da su mu tog jutra
francuski gusari Marijina srca pregledali brod. A nitko nije znao što je mislio
o tere¬tu kojim su upravo punili njegovu šalupu. Ali ploveči stalno po tim
krajevima, mora da je naviknuo, da je naučio kako se mora biti vrlo obazriv
prema neželje¬nim gostima što su dolazili s Cariba. Anñelika se nagne i u
brodici primjeti mnoge putnike, meñu ko¬jima ona prepozna buldoško lice
velečasnog Patridgea, privrženi lik gospoñice Pidgeon, malog Sammvja
Stogtona i Adhemara čije su stalne jadikovke ispu¬njale osobito čisti zrak
tog jutra koje je bilo modro poput glicinijina cvijeta..
— Ah, pasti u ruke gusara! Molgo bi se reči da
su me zadesile sve moguče nesreče ...
Pred otvorenim stubištem s kojega je bila povu¬čena drvena pregrada, visile
su ljestvice od konopa.
— Tu smo! — reče prigušenim glasom Colin go¬
voreči joj šapatom da drugi ne čuju — bolje da se
razdvojimo, zar ne, draga? „Gospodar" ove šalupe
reče mi da ide u Penobscot. Ako vjetar bude povoljan
i popriječi li u smjeru istok-sjeveroistok, bit češ tamo,
najviše, za četiri dana.
Nije se mogao suzdržati a da joj se ne obrača s „ti". Njoj 'je bilo jasno da če
svaki put kad on osjeti njenu blizinu biti kao što je nekad bio u pustinji: kad
276

je on bio jedini na svijetu koji ju promatra i jedini koji ju je mogao podignuti

na ruke ...
Anñelika podiže oči prema njemu. Pokušala mu je njima objasniti ono što
osječa prema njemu: pri¬jateljstvo, zahvalnost.
Odjedared je preplavi radost pri pomisli da če, možda, za četiri dana biti kraj
Joffreva i da če sa svim tim. metežom biti. gotovo.
Najzad je mogla malko odahnuti i bar donekle srediti svoje misli. Kad se
nañe pokraj svoga supruga, umirena njegovim ljubljenim i za nju najslañim
gla¬som, pokušat če da razmrsi svu tu zavrzalamu. Govorit če zajedno .. .
Izraz se boli utdsne u Colinove bore videči sjajan osmijeh kojim, mu se
obratila.
— Ah! Vidim, ti ga voliš... — šapne.
Jedva da ga je i čula.
Znala je da ne smije dopustiti da je gane, več da mora odatle pobječi što
brže, to bolje.
Mora iskoristiti ovu priliku prije no što se on predomisli. Da je Colin bio
manje plemenit, ne -bi joj se toliko sviñao. Puštao ju je da ode. U tom
veliko¬dušnom i iskrenom činu prepoznala je njegovo biče. Stoga je u srcu
osjetila neko neodreñeno žaljenje pri pomisli da če ga svojim odlaskom
pogoditi ravno u srce.
Pokupi svoju putnu torbu koju joj je jedan, mornar pružio i prebaci je preko
ramena.
Još uvijek je bila bosonoga. Utoliko gore! Kakva joj korist od cipela na
ljepljivoj palubi jedne šalupe? U zadnjem trenutku htjede se obavijestiti o
Zgubi-dorbu, čovjeku kojega je operirala, ali se suzdrži. Nije htjela gubiti
vrijeme. Odbila je pomoč mornara koji joj je htio pomoči da se spusti
ljestvicama od konopa.
— Mičite se, prijatelju. Naputovala sam se ja po
Sredozemlju! — dobaci mu veselo.
Colin položi ruku na njeno rame. U trenutku kad je prišla ljestvicama nije
više mogao izdržati. Netre¬mice se zagleda u nju. Njegov plavi i neobično
jasan pogled koji je davao djetinju svježinu njegovu izro-
277

vanom čelu i tvrdom izrazu njegova lica što bijaše obraslo u bezbojnu bradu
i uokvireno isto tako bez¬bojnom kosom kojima je želio uliti osječaj straha
svima s kojima je dolazio u dodir, sasvim ju je pre¬strašio. Činilo se da če je
zadržati kao što se pokušava zadržati neku utvaru, neku obmanu duha, kao
da ona i nije bila neko biče od kosti i mesa. Uza sve to, imala je predosječaj
da on u tom trenutku nije bio obuzet samo svojom strašču prema njoj, nego
da ga je mučila neka hitna, neka izvanjska, ali vrlo ozbiljna briga. Dvaput je
več bio zaustio, ali se sustegao. Na¬posljetku joj šapne:
— Čuvaj se... čuvaj se, janje moje malo! Ima ljudi koji snuju tvoju propast...
! Koji ti žele na¬uditi!
Zatim je pusti da ode. Ona oprezno siñe i stupi nogom na pramac šalupe
tačno u trenutku kad se go¬spodar jednom čakijom odbio od broda i nimalo
se ne uzbudivši što je Anñelika posrnula i što pri tom uma¬lo nije pala u
more.
Ona ga ništa ljubaznije nije pozdravila na engle¬skom. On je odmjeri svojim
bezizražajnim, očima kao u krepane ribe. Još jedan puritanac koji je u
mla¬doj, nasmijanoj i ... raščupanoj ženi vidio samo utje¬lovljenje
nečastivog!
Sretna, Anñelika se smjesti izmeñu Adhemara i malog Sammvja. Mali od
palube, kosa žutih poput lana, razveže pramčno jedro, a odmah zatim veliko
jedro u obliku roga, dok je vlasnik šalupe pomoču vesala obilazio gusarski
brod da bi šalupu doveo u položaj povoljan za plovidbu.
I tako je brodica Engleza Jacka Meroina počela bordižati izmeñu otoka u
Zaljevu Casoo, penjuči se s jednog vala na drugi, kao lijepa ptica naginjuči
se pri letu.
Na brodu su bila još tri putnika koji su rado pri¬mili u svoje društvo
Anñeliku, njena francuskog voj¬nika i njene engleske izbjeglice.
Pokučanac s neke naseobine u Connnecticutu, crn¬čič koji mu je bio
pomočnikom i... jedan medvjed,
278

kojega je Anñelika najprije zamijetila, neodoljivo pri¬vučena ozbiljnošču

njegova pronicavog pogleda, po¬gleda koji ju je nastojao ocijeniti i uz to se
zabavljao, a ona ga je osječala na sebi a da uopče nije bila kadra pogoditi
odakle taj pogled dolazi.
Bio je to medvjed. Odjednom ga otkrije kako leži ispod mosta na krmi gdje
bijaše udario svoj brlog. Položivši svoju šiljatu gubicu izmeñu šapa,
netrimice ju je promatrao svojim malim i blistavim očima. Po-kučarac ga
odmah predstavi:
— Mister Willoagby ... Vjerujte mi, plemenita gospoño, da ja nemam boljeg
prijatelja od te živo¬tinje.
' On sam, zvao se Elie Kempton. Nije prošao niti čitav sat. a Anñelika je sve
o njemu znala. Roñen u Massachusettsu, kad mu je bilo osam godina
napu¬stio je malu naseobinu Newton zajedno sa svojini ro¬diteljima i
stotinjak drugih stanovnika. Pod vodstvom njihova pastora, Thomasa
Hookerea, čovjeka liberalnih nazora kojemu se nije sviñala nemilosrdna
puritan¬ska oligarhija, probili su se kroz šumu i stigli do ve¬like rijeke čije
su vode bile sive i mirne, do Conneo-ticuta. Na njenim obalama osnovali su
naseobinu Hatford, gdje se u to vrijeme nalazila mala trgovačka postaja
nekog Holanñanina koji je trgovao krznima. Sad je to bio prekrasan grad,
pobožan i veseo, gdje se razvila pomorska trgovina. Nije bilo lako
obrañi¬vati zemlju na obalama rijeke kao što je Connecticut. Struja rijeke
vas stalno mami prema njenu ušču. Ze¬mljište je bilo siromašno... Kad mu
je bilo dvadeset godina, Elie se uputi u svijet s torbom dobro nabitom
trgovačkom robom, a mister Willoagby ga je pratio. — Othranio sam ga te
se odonda nismo nikad razdvajali.
Pričao je kako ga je medvjed pratio na svim nje¬govim putovanjima što je
ponekad stvaralo ivjesne poteškoče, ali je uz to medvjed svojom pojavom
uve¬seljavao mušterije koje nisu bile baS sklone da razvežu svoje kese.
Medvjed je znao plesati i napraviti neko-
279

liko krugova. Meñutim, njegova je največa vrijednost bila u tome što je u

borbi bio nenadmašiv. Mnogi su se seoski momci ogledali u rvanju snjim.
Bio je ocl-ličan glumac te im je davao izglede na pobjedu, a onda bi
iznenadnim udarcem šape, vrlo ljubaznim i nehaj¬nim, obarao na tlo svoje
protivnike.
— Wilioagby .. — reče velečasni Patridge zami-
slivši se — čini mi se da sam pod tim imenom nekad
poznavao jednog pastora iz kraja oko Watertowna.
— To je vrlo lako moguče — složi se pokučarac.
— Ovaj moj prijatelj ovdje toliko je sličio časname
svečeniku čiji me je lik, dok sam bio mlad, ispunjao
i strahom i veselošču, da sam mu nadjeo njegovo ime.
— To je tipičan primjer nepoštivanja — strogo i
uvrijeñeno primjeti. velečasni Thomas Patridge, a za¬
tim prijeteči doda: — To bi za vas moglo imati vrlo
neugodne poslijedice ...
— Connecticut nije isto što i Massachusetts, neka
vas to ne ljuti, velečasni. Kod nas se ljudi osječaju
slobodni i vole se šaliti.
— Pokrajina prepuna krčmi — progunña pastor
— tamo ljudi od roñenja piju rum.
— Ali mi imamo svoj ustav, a nedjeljom ne pu¬
tujemo da bismo ugodili Gospodu.
Zadovoljan sam sobom, Elie Kempton stane iz¬vlačiti iz svojih džepova
duhan, slike, čipke, male sa¬tove. U njega je bilo svakakve robe, svega i
svačega da zadovolji najudaljenije naseljenike ili radije žene naseljenika
najudaljenijih naselja u svim krajevima. A buduči da je zavirio u svaki kutak
svakog zaljeva, bolje je od ikoga znao što se gdje može nači, čega je gdje
nedostajalo, znao je od čega če zablistati oči mlade djevojke, a što če
izazvati ljutnju druge, znao je što če oduševiti neko dijete ili nekog djeda,
znao je koji če, drag ili neophodan, predmet unijeti radost i u najsiromašniju
kolibu.
Reče da je krenuo na otok Bartelett, istočno od Penobscota, i to radi vunenih
tkanina modre ili sjaj-

nocrvenih boja. Naime, ovce na tom otoku hrane se-sa sto vrsta različitih
cvjetova, a žitelji tog otoka tr¬guju kašuom1 s brodovima što stižu iz
Caraiba.
— Taj otok mora da se nalazi u blizini Gouldsbo-
roa — primijeti Anñelika zarekavši se da če poči
tamo u trgovinu.
Elie Kempton je poznavao Gouldsboro samo po čuvenju, nikad nije nikakva
posla napravio jer tamo nije bilo njegovih sigurnih kupaca, a to su bile žene
naseljenika.
— Sada tamo ima žena i ja (hi vam biti glavnom.
mušterijom — uvjeravala ga je Anñelika.
Oduševljen time, pokučarac se baci na koljena, i to zato da bi joj odmah
uzeo mjeru stopala jer on je u isto vrijeme bio i trgovac obučom te če joj,
obečao je, načiniti prekrasan par cipela od mekane kože, koje če se vezivati
uzicom. Krajeve če pojačati komadičima kože kako bi se što manje derale.
Na otoku lisica, tamo na sjeveru, živio je neki stari Skot usamljenik, koji je
bio pravi majstor u štavljenju kože. Dakako, ukoliko sve te Engleze nañe na
životu jer vrlo je lako-moguče da su ih Indijanci u meñuvremenu skalpirali.
Šutljiv i preziruči sav taj svijet što se smjestio u njegovoj brodici, vlasnik je
svu svoju pažnju obratio plovidbi. Vrlo ljubazan pokučarac je svoje nove
dru¬gove obavijestio da se vlasnik brodice zove Jack Mer-win. Pronašao ga
je u New-Yorku. Odličan pomorac,, reče, mada uvijek loše volje.
Zaista je bila istina da je Jack Merwin savršeno upravljao svojom brodicom
probijajuči se kroz bli¬stave i strašne struje, kroz opasne i zapjenjene
va¬love, i to u isto vrijeme nehajnim i tako spretnim majstorstvom da je to
izazivalo udivljenje svakoga, tko se razumio u plovidbu.
Osim ponekog manevra s malim pramčanim je¬drom Što ga je po njegovu
nareñenju obavljao mali, on je sam upravljao i kormilom i velikim
četvrtastim
1 Ekstrakt akacije imenom katehu

280

28 n

jedrom držeči ponekad uzicu nategnute Škote samo nožnim prstom.

Ako se zadrži lijepo vrijeme, putovanje njegovim brodom brzo če
napredovati. Ali poslije nekoliko sati Anñelika se uznemiri videči da brodica
plovi ravno prema jugu. Ona se obrati vlasniku s molbom da joj objasni tu
stvar, ali se ovaj pravio kao da nije shva¬tio njen loš engleski jezik. Sad se
velečasni Thomas Patridge umješa i svečano zamoli vlasnika da odgo¬vori
kad mu se uputi neko pitanje. Ovaj se naposljet¬ku udostoji i progunña
krajevima svojih usana, gle¬dajuči drugamo, kako če se najprije izvuči iz
labirinta tih prokletih otoka u Zaljevu Casco, i spasiti i glavu i brod, ako se
spuste prema Portlandu. Iziči če iz tog podmuklog arhipelaga uz pomoč
struje što teče iz¬meñu otoka Peaksa i otoka Cushinga, poznatog tako¬ñer
pod imenom Bijeli šešir. Dok ne opaze Bijeli še¬šir, reče na kraju, moraju
duž obale ploviti prema jugu.
Mali Sammjr širom rastvori oči ne bd li negdje u daljini opazio taj znameniti
Bijeli Šešir.
Razljučen tim prilično bezobraznim držanjem en¬gleskog pomorca prema
njemu kao svečeniku, vele¬časni Thomas Patridge poče ga sumnjivo mjeriti
i mu¬mljati nešto kao da je taj čovjek vjerojatno bio iz-Virdžinije, a buduči
da su žitelji te pokrajine bili uglavnom lupeži, pljačkaši, dangube i
buntovnici ili drugi otpaci ljudskog roda... oni nisu imali nikakva prava da
svoje bezboštvo izvoze u Massachusetts zato Što su se obogatili svojim
virdžinijskim duhanom, I dok je on tako gospoñici Pidgeon pričao povjest
Vir-džinije, Adhemar, koji je napola razumio njegove ri¬ječi, stane stenjati:
— Ako je ovaj momak robijaš i ološ, a vidi se na
njemu da jest, onda če nas on iskrcati na neki pusti
otok...
— Nijedan od ovih otoka nije pust, moj jadni
Adhemare — htjela ga je umiriti Anñelika

U stvari, bilo je nevjerojatno da su bili toliko sami izmeñu neba i mora,

izmeñu litica i pjeskovitih obala i da uz to vide kako se kao kakav
kaleidoskop oko njih vrte jedra, flotilje indijskih čunova, neko selo
sagrañeno od drva, nekakvo brodogradilište, jar¬boli brodova na bakalare,
nekakav daleki konvoj sa¬stavljen od trbušastih brodova, vatra na žalu oko
koje su se okupili ljudi u dronjcima zaokupljeni talenjem smole, fokinog ili
kitovog ulja u ogromnim kazanima, drugi ljudi u vunenim kapicama kako se
vrzmaju oko nategnutih mreža ili košarica za ostrige, pa neki drugi u
šiljastim, crnim šeširima i tamnim kaputima i žene u bijelim kapicama, te
modroj ili crnoj odječi kako traže školjke i okupljaju se oko lonaca u kojima
se kuha nešto jela na ognjištu, jednom ognjištu što su ga imali.
Več pola stolječa stalni stanovnici otoka u Zalje¬vu Casco pripadali su dosta
čudnim skupinama Skota, Iraca, Engleza i francuskih hugenota kojima su se
pridruživali, u vrijeme velikih seoba bakalara i tu-njeva, ribarske flotilje iz
Saint-Maloa, Dieppea ili Bo¬stona, te baskijski kitolovd, a u ove vruče i
tragične dane mjeseca juna, bjegunci s obale.
U stvari, zaljev je vrvio svjetom koji je uspio izbječi pokolju Indijanaca.
Posvuda je bilo čamaca krcatih kostirenim loncima, biblijama, starim
puška¬ma. Pošto su svojim, bakljama Abenakisi popalili na¬selja u donjem
toku Kennebeca i Androcsoggina, kao što je bilo naselje Newehewanik,
požarom su uništili Brunchvvick, Freeport, Yarmouth, Falmouth, Portland, a
još niže gorjeli su Saco i Biddeford. Kad je pri kraju dana brodica doplovila
do ušča male rječice Presumpscot, na dvije milje od Portlanda, jeziv vonj
slabo ugašenih požara i leševa u raspadanju donosio je vjetar sa kopna i taj
se vonj mješao s ugodnim mirisom borova. Sasvim u blizini nalazio se
otočič obrasao četinarima skladnih boja i oblika. Patnici su sa strahom
promatrali kako se približavaju liticama o koje se pjenilo more prostranog
ušča. Poskakivali

282

283

su i plesali na nekoliko dužina od otočiča. S teskobom u očima okrenuše se

svi prema Jacku Merwinu kojega kao da nimalo nije zabrinjavo položaz
brodice^ Taj ravnodušan čovjek plovio je po svom vlastitom čefu. U toku
dana često su se približili sad jednom sad drugom otoku tako da se činilo da
Jack Merwin na¬mjerava pristati. Pomno je promatrao obalu kao da na njoj
traži nekoga ili nešto. Naposlijetku je Anñe-lika bila uvjerena da je
pokušavao prepoznati nekoga od svojih meñu izbjeglicama. To je
dokazivalo da nije bio iz Virdžinije. Ponekad bi dozvao neki brod1 i
priu¬pitao da li su se Indijanci približili obali ...
284

GLAVA XLI
Ispred otoka, on odjedared spusti jedra. Tromo se valjajuči brodica, gurana
uzburkanim morem, nepri¬mjetno se primicala obali. Mali otočič je ličio
kruni smragada, osvjetijen zrakama sunca na zalazu koje su se iskrile po
zelenim i modrim krošnjama. Uprkos snažnoj buci mora i vjetra, činilo se
kao da s tog otoka dopire do njih nebeski pjev što se diže iz tisuča ptič¬jih
grla.
— Ovo je otok Mackworth — reče pastor polu¬glasno. — Raj Indijanaca.
Budite na oprezu — reče okrenuvši se prema vlasniku brodice. — Mogao
bih se opkladiti da danas na otoku ima mnoštvo divljaka. Dolaze ovamo iz
unutrašnjosti preko jezera Sebago i rijekom Presumpscot. To je njihov
nekadašnji raj zemaljski, tvrdili su i nikako nisu podnašali Engleze koji su se
tu nastanili. Prošle godine ga je onaj pro¬kleti Francuz iz Pentagoueta, barun
Saint-Castine osvojio sa svojim divljacima. Njima su se priključili i drugi
Taratini koji su došli preko Sebaga i pobili sve sinove starog Mackwortha,
Richarda Vinesa i Sar-muela Andrewsa, Odonda je otok pust.. .
Tek što pastor bijaše kazao te riječi, brodica za¬obiñe rt i nañe se pred
dražicom koja-je sva blistala od crvenkastih indijanskih čunova. U njima
nije bilo nikoga, a bili su poredani jedni uz druge na pjesko-vitoj obali. U toj
pozlačenoj svjetlosti sumraka krhki čamci od kore stabala, šupereni smolom
i balzamom, blistali su se poput prozračnih krila kukaca, hruštova
285

ili golemih skarabeja. U istom trenutku nebo se smra¬čilo kao da su ga

prekrili olujni oblaci. Sjena noči je doslovce pala po zemlji. Na tisuče ptica u
bezbrojnim se jatima podigoše sa svih grana otoka i stope se u gusti
pokrivač, cvrkutav i kreštav koji kao da je u tren oka koprenom zastro
danju svjetlost.
Nijemi od zaprepaštenja, promatrahu taj iznenad¬ni i pokretljivi mrak, ali
uto opaze kako su izmeñu crvenkastih stabala borova izbile crvene aveti,
čitavo mnoštvo Indijanaca odvratnih i išaranih lica.
Isti pokret ih je bacio jedne na druge i oni su se, istim užasnim strahom
obuzeti, stisli kao da se žele zaštititi. Anñelika se kasnije sječala kako je uza
se stisla u isto vrijeme i- malog Sammvja i Eliea Kemp-tona, pokučarca iz
Connecticuta. Stajali su tako, lju¬ljani sve jače i jače valovima koji su ih
neosjetljivo vukli prema žalu.
Prestrašivši se, Anñelika užasnuti pogled baci prerna Jacku Menvinu. Ovaj
kao da se iznenada pro¬budio, zgrabi kormilo i spretnošču kojom se otkupio
za svoju bezočnost učas oka ponovo razvije veliko je¬dro i istrgne brod iz
pogibeljnog ljujlanja. Kad je to izveo, njemu kao da se nije žurilo da
pobjegne. Pošto se nekoliko milja bijaše udaljio od obale, ponovo se približi
rtu i otoku Mackworthu, držeči se izvan do¬mašaja strijela, ali je uza sve to
plovio tako blizu da im nijedna pojedinost opreme Indijanaca nije izbjegla.
Izmješani sa stablima, s granama, s liticama otoka, Indijanci su predstavljali
jezovit i nepokretan prizor. Ogromni vrtlog ptičiji iznad njihovih glava
obavio ih je kreštavim i zlokobnim sumrakom. Englez Jack Merwin nastavio
je da promatra Indijance i da pro¬lazi ispred obale sad u jednom a sad u
drugom smje¬ru. Izazov, znatiželja, draženje? Teško bi i najproni-caviji
čovjek bio na njegovu licu pročitao osječaje koji su ga potresli. •
Naposlijetku, uvijek s krajnjom nehajnošcu, dade znak svom malom da
digne pramčano jedro, okrene pramac brodice prema jugoistoku i udalji se
ovaj put
286

od Mackworthova otoka, zemaljskog raja, prema in¬dijanskoj legendi.

Malo-pomalo svjetlost se vrati. Samo je još po¬neki galeb letio prateči ih.
Anñelika se tresla od straha gotovo isto toliko kao i svi Englezi. Da li je ona
bila pod dojmom, obmane ili misaone opsjednutosti, nije znala, ali bila bi se
okladila da je u onom spiljskom sumraku, što ih je onako iznenada bio
obavio, vidjela meñu stablima podrugljivo lice Sagamorea Piksaretta.
— Vi ste vrlo neoprezni, Jack Mervvine — trpko
primjeti pukučarac. — Več tri sedmice putujem.
s vama i stalno sam izložen vašim jezivim hirovima
od kojih mi se želudac prevrče. Svaki put kad pro-
•ñete tik uz neku liticu ili krenete na put upravo u
trenutku kad oluja treba da se razulari, ja svaki put
umirem od straha, siguran da mi je kucnuo poslijednji
trenutak ... A mister Willoagby, ta jadna životinja je
smršavio od straha, zar niste to primjetili? Koža mu
mlohavo visi niz bokove. Više se i ne miče, čak ni do>
plesa mu više nije...
— Pa i bolje je što se ne miče — progunña Jack
Menvin — šta bi se dogodilo na ovoj brodici, pitam
vas, kad bi taj vaš medvjed počeo izvoditi na njoj svo¬
je plesove ... ?
I on prezirno pljune u more.
Anñelika se nije mogla suspregnuti a da se ne na¬smije. U stvari, bio je to
izraz olakšanja poslije pre¬trpljenog straha. Trebalo je priznati da je
društvance što se okupilo u toj orahovoj ljusci bilo vršo slikovito. Crnče,
umotano u kabanicu od crvenog sukna, s okru¬glom crnom rotkvicom u
razrogačenim bijelim očima, promatralo je sve to, a na licu mu se ogledao
znak pi¬tanja, nijemi prijekor, bezazleno čuñenje.
Gdje je bio Adhemar? nije se, valjda, onesvije¬stio? Ne, bilo mu je zlo.
Povračao je presavinuvši se preko ograde broda. On nikad nije podnosio
more.
— A dok ste tamo paradirali ispred onog skupa
crvenih zmija, Jack Menvine — nastavio je s pitanji¬
ma pokučarac koji je još uvijek bio pod dojmom pra-
28?

La.

življelog straha — jeste li vi samo na trenutak pomi¬slili da je flotilja

njihovih čunova mogla, na primjer, izbiti iza rta i napasti nas s leña?
Vlasnik šalupe, čini se, nije poklanjao mšta više pažnje predbacivanjima i
optužbama malog pokučar-ca, no što bi je poklonio ubodu njegovih igala.
Pobudivšl u Anñeliki znatiželju, ona ga malo bo¬dlje pogleda. Pod kapom
od crvene i izblijedele vune, izdužile su mu se vrlo crne kose kakve imaju
mnogi Englezi a da nitko ne zna zašto. Imao je obične crte, .mekane na
dugoljastom, licu, mušku put, ni tamnu ni crnkastu po prirodi, put
Evropljanina, zdravu put koju je vjetar malko opalio.
Imao je četrdesetak godina. Možda više, a možda i manje... Imao je crne oči,
dosta žive pod teškim vjeñama koje su često gasile njihov sjaj i davale mu
izgled odsutnosti i neprobojnosti.
Stalno je žvakao baguš duhana, ali kad bi plju¬nuo u more, činio- je to s
nekom vrsti nehajne otmje¬nosti.
Pod košuljom od grubog platna i otvorenom na prsluku s dugmetima od
rožine, ramena su mu bila uska, ali snažna. Na sebi je imao hlače od drogeta,
to jest vunene tkanine od koje se prave mornarska odi¬jela, grube i
nepoderive, s nogavicama do ispod ko¬ljena. Listovi su mu bili kao kabel
spleten od užadi. Sve je poslove obavljao svojim listovima i svojim nogama.
Anñelika pomisli kako joj se taj Merwin nimalo ne sviña. Unajmivši ga,
Colin sigurno nije bio sretne ruke, ali sigurno nije imao drugog izbora.
Zlatobradi! U srcu osjeti ubod, strah, sramotu. Plovidba je taj dan bila toliko
plodna dojmovima svih mogučih vrsta da je u njoj blijedjela uspomena na
Colina. Savim u dnu srca osječala je olakšanje ;što je meñu njima svršilo
oknako kako je svršilo. Ali što je bila sigurnija da je njena ženska slabost
neče više dovesti u opasnost da joj podlegne, to ju je njena nestalna priroda
navela da osjeti iznenadno žaljenje, neku nejasnu tugu... Colin... Dubina
njegovih pla-
288

vih očiju koja se muti u njenoj prisutnosti, snaga njegova grubog zagrljaja ...
Nešto što je poznavala, što je samo njoj pripadalo. Tajno skrovište. Zašto se
se nemože voljeti pokoravajuči se zanosu srca, svog ti¬jela? Zašto kakvoča i
snaga jedne ljubavi moraju za¬visiti od teškoče izbora... ? Kao da smo
rasipanjem osječaja i poklona osuñeni da nikad ne upoznamo još veču snagu
užitka. Je li to istina ili samo obmana koju joj je usadio odgoj koji je vjernost
mužu stavljao na prvo mjesto svih obaveza što ih je žena imala. Nije li je
smutio beskorisni strah? Da je popustila Colinu, kako li bi divan užitak bila
doživjela... Ta Joffrev ni onako to nikad ne bi doznao.
Osječala je kako crveni od te pomisli i kako je obuzima poniženje što joj se
takva želja začela u du-binj srca.
Nestrpljivo odmahne glavom, oko koje je zujao vjetar.
Mora ^zaboraviti... Sve to pošto-poto mora za¬boraviti!
U daljini se nazirao otok Mackworth više no ika¬da sličan kruni blistavog
dragulja u sumraku zele¬nom poput metvice.
— Tamo! Tamo! Vidim Bijeli šešir — poviče mali Sammy.
Stari Bijeli šešir bila je prostrana kupola od gra¬nita što je okrenula mali
otočič Cushing i sa svojih pet stotina metara visine dominirala zaštičenim
ula¬zom u luku Portlanda.
Slatka voda dolazeči s kopna i stvarajuči ,,sa-punsku" pjenu u stalnom
sudaru sa slanom vodom oceana, predavala je vjetru rese bijele pjene što su
ih tvorile stalne morske mjene. Ta se pjena skupljala u suhe naslage na vrhu
sivog granita i dala mu iz¬gled prostranog šešira ili glave postarijeg čovjeka
si¬jede kose, što je zavisilo od osvjetljenja.
Sto su se više približavali, bjelina pjene se raz¬dvojila od takoñer guste
bjeline ptica što su, sjedeči na jajima ili odmarajuči se, prekrile svaki i
najmanji kamen. Približavali su se, tako reči, u nekoj vrsti bi-
289
19 AndeUka u Iskušenju VHT

jelog vrtloga te su otkrili otok i vrevu na njegovoj površini pod tim

pahuljavim ukrasom.
Moglo se reči da su krajem tog mjeseca — juna što se rascvjetao cviječem
koje brzo cvjeta i intezivno miriše — da su sve obale vrvile od puritanaca i
foka koji su se sasvim izmješali i zajedno s pticama pred¬stavljali veselu
gužvu svuda naokolo. Tko se god po¬kušao iskrcati u prebivalištu laba,
galebova, martina, morskih lastavica i morskih svraka, tko je god poku¬šao
stviti nogu na rub kamena bijelog od pjene ili paperja, mogao se vrlo lako
sudariti s uspravljenom i gegavom fokom kao i s ozbiljnim puritanskim
ma¬gistrom kojemu je glavu pokrivala ženevska kapa. Uostalom i foke i
puritanci bili su vrlo svečani i do¬stojanstveni, strogi i povrijeñeni zbog
neugodnog su¬sjedstva, ali praveči ljubazno lice hudoj sreči. Razbi¬jali su
jaja u ptičjim gnijezidma, hodali su po hrpama praznih ljuštura, po
hlapovima i rakovima, po ostri¬gama i dagnjama, po toj zajedničkoj hrani
što su je pripremali pokraj vatara na sagu od algi. Da bi se meñusobno čuli,
trebali su imati još oštriji glas od kreštavog glasa morskih ptica.

— Ne dolazite ovamo! Ne dolazite ovamo — vi¬

kali su izbjeglice videči približavanje čamca. — Uop¬
če nemamo hrane, a ima nas ionako previše. Uskoro
više neče biti školjki ni za sve nas, a gotovo smo ostali
bez municije.
Menvin je bordižao na izvjesnoj udaljenosti od otoka. Mali Sammy Stogton
stavi dlanove oko usta:
— Tamo je sve puno Indijanaca, tamo na liti¬
cama otoka Marckwortha — vikne svojim jasnim
dječjim glasom koji je probio svu onu graju što ju je
stvaralo more i ptičiji glasovi. — Budite na oprezu da
vas ne doñu podaviti...
— Odakle si ti, dijete?
— Iz Brunchwick-Fallsa, s granice.
— Sta se tamo dogodilo?
— Svi su izginuli — poviče dijete svojim lakim,
glasom čije su riječi letjele zrakom kao tonovi flaute.
290

Bila je plima. Brodica je mogla uploviti duboko u uvalu, ali Menvin, imajuči
na umu oštre prosvjede ljudi koji su se tu več otprije nalazili, nije htio
pri¬stati. Zadovoljio se time da sve oko sebe promatra znatiželjno i vrlo
pažljivo.
Neka krupna žena, visoko posuvračene suknje, koja je u pukotinama litica
lovila rakove, zovne ih dok su prolazili u njenoj blizini:
— Dolazite li s obale?
— Ne: ja dolazim iz New-Yorka.
— A kamo ste se uputili?
Menvin pokretom brade pokaže prema sjeveru.
— U Gouldsboro.
— Poznato mi je to mjesto. Nalazi se ha početku
Franzuskog zaljeva. Tamo če vam skinuti skalpove
Francuzi i oni njihovi divljaci...
Jack Menvin uhvati kormilo i napravi manevar da bi isplovio iz male luke.
Buduči da se pri tom pri¬maknuo blizu vrška jedne litice, druga neka žena
dor-trči mašuči rukom i vukuči za sobom več odraslu djevojčicu koja je u
ruci držala torbu.
— Povedite je sa sobom — poviče žena — ostala
je bez roditelja, ali mi je poznato da ima ujaka na
sjevernoj strani Francuskog zaljeva, na otoku Mati-
nicusu ili možda na otoku Longue, sučelice Mont-De-
sertu. Uzmite je...
Žena gurne djevojčicu i ova, sva prestrašena, uskoči u brodicu koju odmah
potom jedan val odvuče od obale.
— Old jool!1 — poviče Menvin izbačen iz svog
mira. — Sta vi mislite da ja naokolo skupljam siro¬
čad? Imam ja drugog posla, a ne da se brinem za sve
te štioce biblije, ñavo da ih nosi koliko ih god ima ...
— Govorite kao kakav poganin — spremno otpo-
vrne žena s vrha litice — po naglasku bi se reklo da
ste iz Devonshirea. Belphegor vam je na roñenju sta¬
vio u grudi okrutno srce... Pa ipak, odvedite ovo
1 Stara luñakinjo (na engleskom)
19*
291

dijete na sigurno mjesto ili če vas zlo stiči ma gdje se nalazili, ja vam to
jamčim.
Menvin koji se u svom bijesu bijaše uspravio, zgrabi kormilo i okrene ga da
bi izbjegao greben- koji se nalazio u razini vode.
— Old jooll — ponovo promrmlja — ako uza se
imaju paklene sile, što onda čekaju da bi zavladali
svijetom... ?
— Ona je žena u pravu. Vaše riječi... — otpoče
velečasni Thomas Patridge.
Meñutim, jedan val koji se sručio u brodicu i sve ih smočio do gole kože,
prekine raspru. Menvin naredi malom da paljka vodu.
More je bivalo sve uzburkanije tako da je čamac' sve jače zaranjao u vodu.
Trebalo se ozbiljno prihva¬titi upravljanja brodom. Više se nije moglo
pomišljati da se vrate natrag na otok Bijeli šešir i da na nj iskr¬caju jadno
siroče.
Crvenkasto siva izmaglica najavljivala je sumrak. Dugi junski sumrak če se
vuči morem. Trebalo je po¬tražiti neku luku gdje če prenočiti. Na sreču, čini
se da je Manvin poznavao taj kraj. Uze ploviti duž obala otoka Peak koji se
nadovezao na prijašnji otok. Zatim nastavi plovidbu uz otok Longue koji je
nastavljao niz i produžavao ga na otok Cherbrague. Kad je do¬plovio do
sredine otoka Longue s istočne strane, Jack Merwin usmjeri čamac prema
žalu. Čini se da je to mjesto bilo manje napučeno. Vlasnik brodice skoči u
vodu i usidri je u zaklonu jednog grebena, a zatim poñe na kopno prepustivši
gospoñama da iz brodice iziñu kako najbolje znaju i umiju, što su one na
kraju i učinile ne plašeči se da če polomiti noge. Poslije du¬gih sati što su ih
proveli nepokretni, bio je pravi uži¬tak gacati u svežoj vodi i pješku.
Djevojčica s otoka Cushing zvala se Esther Holby. Ona je svoje nevolje
pričala gospoñici Pidgeon. Mister Wttloagby iziñe iz svog skrovišta na žalo
uprijevši svoju zašiljenu nju¬šku prema šumskim mirisima. Anñelika utvrdi
da je taj medo bio životinja ogromna, troma i mirna. Medo ode do prvih
stabala i uze rovati po korijenju. Elie
292

Kempton ga dozva natrag jer se bojao da mister Wil-loagbv ne preplaši

susjedstvo.
Slušajuči pričanje male Esther, Anñelika osjeti poštovanje prema jadnoj
djevojčici. Dospijevši izne¬nada meñu nepoznate ljude izmeñu kojih je
otkrila jednu francuskinju papistkinju i jednog ... medvjeda, nije pokazala
nikakva straha več se s mnogo dosto¬janstva prilagodila novom položaju.
Kad ih zadesi ne¬sreča, Englezi ne prepuštaju se bučnim pričanjima kao što
to često čine Francuzi Reklo bi se da svi nji¬hovi jadi potonu u njih kao
kamenčič na dno mrač¬nog bunara, te površina ostane još glatkija, još
ne¬pokretni ja.
Slušajuči Estherino pričanje, Anñeliku je spopa¬dala želja da zalomi rukama
i da umjesto nje zaplače. Djevojčica je vidjela svojim očima kako su joj
Indi¬janci skalpirali oca, majku i braču, dok su joj malu sestricu odveli sa
sobom.
Menvin se vrati noseči naramak granja da bi za¬palio vatru.
Napunivši vodom kotao od livena željeza, baci u nj komad sušene svinjetine
i sve to stavi na vatru. Pokreti su mu bili odmjereni, kao u čovjeka koji je
naučio na red i da sam živi. More se povuče nevje¬rojatnom brzinom
otkrivši mnoštvo smeñih algi i lijevajuči se u tisuču sitnih barica dokle su oči
pirale.
Sitna engleska djeca iziñu iz šume i stanu tražiti školjke meñu ogoljelim
grebenima.
Noč je padala iza crnih stabala, a nebo i more bijaše prožeto ugodnom
bojom zrele naranče, bojom koja je bivala sve tamnija i tamnija dok nije
popri¬mila žarkocven i blistav izgled koji kao da je kanila zauvijek zadržati.
Djeca su skakutala sa stijene na stijenu i uz put pjevuckala neku pjesmicu.
Razdragani svojom ber¬bom, poñoše k pridošlicama i ponude im svoje
koša¬rice. Menvin kupi od njih dvije pinte tih njihovih školjki, a Anñelika ih
zamoli da joj otpjevaju pje¬smicu što su je maloprije pjevuckali. Ta se
pjesmica
293

sviña školjkama, objasni jedna djevojčica, roñena na otoku. Ubrzo

odjeknuše njihovi svježi i skladni gla¬sovi koji kao da su nijekali sve one
nesreče što su se oko njih zbivale. Meñu njima je bilo mnogo djece koja su
se ovamo sklonila s obale. Ova djeca su bila oča¬rana tim bijegom u zaljev
gdje nije trebalo raditi na farmi niti čitave sate učiti, u meeting-houseu. Svi
su oni recitirali, uvjerljivo tvrdeči:
„Clams is physic the year ali trough come cat my člams, bid the doctors
adieu."1
Bit če da su te tvrdnje bile tačne jer djeca su veselo potciMvala i skakala
plješčuči svojim ručicama.
„That's right! Perfectly right!"!
Da bi im zahvalio na njihovoj ljubaznosti, poku-čarac dozove svoga
medvjeda i na veliko čuñenje dje¬ce medo se diže na stražnje šape i svečano
ih pozdra¬vi, a kad mu je zatim nareñeno da pokaže najljepšu ili
najzločestiju djevojčicu ili najneposlušnijeg dječa¬ka, on to izvrši, ali se
činilo kao da razmišlja, kao da oklijeva i na kraju položi pred djecu koju sam
bijaše odabrao cvijet od platna, neki privjesak ili novčič.
Čitavo se društvo uskoro okupilo oko ognjišta stranaca. Opazivši meñu
gledaocima jednog golijata. čvorugavih mišiča, Elie Kempton ga zamoli da
omjeri svoju snagu s njegovim medvjedom. Borba je bila ispravna. Čovjek
je imao pravo da se služi svojim šakama, a mister Willoagby se obavezao da
se neče poslužiti svojim čaporcima. Savršenim umjeeem ko-medijanta medo
je u više navrata posrnuo pod udar¬cima golijata, a zatim, u trenutku kad je
ovaj počeo bivati siguran u svoju pobjedu, medo ga kvrcne i čovo se
nekoliko puta prevrne po zemlji...
Poslije burnog smijeha i još burnijeg pljeskanja; pastor sve prisutne pozove
da očitaju molitvu poslije čega se raziñoše.
1 Školjke su lijek u toku čitave godine. Doñite i na-jedite se mojih školjki, a
sve liječnike pošaljite zbogom! * To je tačno, potpuno tačno!
294

Anñelika nikako da usne. Noč je bila hladna. Nije se mogla ugrijati pa čak'ni
onda kad je sjela po¬kraj vatre. Drugi su se umotali, netko u svoj ogrtač,
netko u kaput, a netko u čebe. Pokučarac i njegov medvjed hrkali su da je
milina ležeči jedan pokraj drugoda. Anñelika je zaviñala pokučarcu iz
Connecti-cuta kojega je sigurno dobro grijalo krzno njegova šumskog
prijatelja.
U tim. trenucima donijela je odluku: odsada, ma gdje se nalazila, nikad neče
zaspati a da na dohvat ruke ne bude imala svoj ogrtač, svoje pištolje i svoje
cipele, i njen prvi pokret, pošto otvori oči, bit če da dograbi te predmete
neophodne u životu. Tek nakon toga povesti če računa o svemu što se oko
nje zbiva, otkrit če gusare koji hoče da je ugrabe ili da bilo što s njom učine
drugo. Zbog isuviše odlučnog otpora ruke su joj bile polugole u košulji od
fijpg platna tako da joj je hladnoča prodirala do samog srca mada je zrak bio
vrlo suh.
Uspravi se i uze se šetati duž obale. Zrak je bio kristalno jasan, treperav.
Usnuli je otok, uz snažno raspjevano puhanje, udisao skladne jadikovke u
ko¬jima su se miješali: vjetar, šapati i disanje ljudi, gla¬sanje foka, udaranje
mora o obale...
Udaljivši se od logora gdje je fenjer pomorca Jacka Merwina, sa staklima od
prozirne rogožine, bio postavljen kao znak raspoznavanja, Anñelika poñe u
smjeru druge neke svjetlosti što je bijaše zamijetila izmeñu stabala, a koja je
obasjavala drugo i prostra¬nije žalo. Netko je ispričao kako na tom. otoku
postoji „raspjevano žalo" čija se pjesma čula kad bi puhali neki vjetrovi, to
kao nježna melodija ili kao korak vojske u nastupanju... Sto se te sada čuje?
Nije li to mrmor izmučenih duša ili približavanje indijan¬skih čunova koji
su progonili svoj plijen izmeñu oto¬ka što su se nizali jedni uz druge?
Svjetlost što ju je opazila, nije tamo stajala kao kakav mamac, kao što bijaše
povjerovala, več jasnoča dugog junskog sumraka koji se sporo gasio i koji je
nad zemljom nategao žučkasto zelenu koprenu ...
295

Duž pješčanih sprudova pružala/ se naseobina foka. Veliki mužjaci, to jest

oni koje su ljudi nazivali gospodarima obala, uspravljali su se na mjestu kao
mrki kipovi, okrenuvši se prema svjetlucavom moru, nadziruči ne zna se što
na pučini dok su se oko njih motale manje i tamnije ženke blistavih koža. Ti
mirni i bezazleni žitelji što su od pamtiveka živjeli u tom svom sačuvanom
zavičaju u čudu su i s nekom vrsti ljubavi i samilosti promatrali ljude što ih
je nevolja bacila na njihove obale. Da ih ne bi uznemirila, Anñe-lika produži
rubom šume, a veliki mužjaci okrenuše prema njoj svoje teške i brkate
glave.
U prošlom stolječu jedan je putnik opisao foke ovim riječima: „Njihove
glave podsječaju na glave pasa, ali bez ušiju, a krzno im je boje grubog i
sme-ñeg sukna pustinjskih prosjaka kakvo kod nas nose redovnici što
pripadaju redu male brače..."
Anñelika je to pročitala dok je bila dijete, dakle, u ono vrijeme kad je sanjala
o tome da otplovi za Ameriku... Eto, sad je bila tu, na tom zabačenom
američkom žalu, žena na polovici svog životnog puta, ne više zaneseno i
snovima zaluñeno dijete iz starog zamka u Monteloupu. 'Uza sve to, činilo
joj se da se odnonda gotovo ništa nije u njoj promijenilo.
„Sve je u nama rečeno od najranije dobi... Ne mijenjamo se ukoliko se ne
zaniječemo..."
A što je značilo to zanijekati se... ? Joffrev nije nikada sebe zanijekao... !
Prekrživši ruke na grudima, trljala je svoja ra¬mena i svoje mišice da bi se
ugrijala. Prošlu je noč provela na brodu Zlatobradog. Colin ju je podigao u
naručje. Sjetviši se toga, još se više razdrhti.'.. Či¬tava ta zgoda bila je več
onda neka vrst nemirnog, sna koji je morala zaboraviti, zbrisati, otjerati...
Na kraju žala vidio se skelet nasukanog kita. U svijetloj noči sličio je
ogromnoj i jezivoj grañevini što se bijelila poput prozirnog snijega. Kroz
šumu ko¬stiju na kojima su poigravali sedefasti odsjevi, kroz velike lukove
koji su se činili kao da su kredom za-
296

crtani u noči, vidjelo se kako zvijezde trepere na ob¬zorju .»»

Potresena tim prizorom Anñelika još jače poče ¦ drhtati.
.'. Uto se neka žena pojavi i priñe joj, blijeda i bi¬jela u mlečnoj svjetlosti
'noči.
— Tebi je hladno, sestro — reče neznanka bla¬
gim glasom. — Uzmi, molim te, uzmi moj ogrtač i
ogrni se njime. Vratit češ mi ga kad se sutradan po¬
javi sunce.
Nenaviknuta na to svečano „tikanje" kojim su se Englezi jedino Bogu
obračali, Anñelika je pogleda ne baš sigurna da pred sobom vidi živo biče.
Ali vi, gospoño, nečete li vi patiti od hlad¬
noče?
Sa svojim ču mužem podijeliti njegov ogrtač
—odgovori žena osmjehnuvši se gotovo nebeskim osmijehom.
Nato ruku položi na Anñelikino čelo i reče:
— Neka te Svevišnji blagoslovi ... !
Vrativši se k žalu gdje se bijahu iskrcali, opazi Jacka Menvina kako sjedi na
jednom grebenu držeči se kao da na nešto vreba.
Okrijepljena ogrtačem Sto joj ga je milosrdna neznanka dala, zaustavi se na
nekoliko koraka od njega i uze ga promatrati.
Taj ju je čovjek sve više i više smučivao. Jutros, kad ga je prvi put vidjela,
smatrala ga je običnom mornarčinom, ali sad, tu, videci ga zadubljenog u
mi¬sli, činilo joj se da taj čovjek pripada posebnom soju ljudi koje daleka
mora primaju, kriju i taje. Bio je tako nepokretan, čak nije žvakao ni onaj
svoj vječni baguš duhana, da je od njega zračila gotovo uznemi¬rujuča
usamljenost, koja kao da je poput žarkog i ve¬likog plamena buktjela u
njemu.
297
„Taj je čovjek sigurno nekad bio gusar", mislila je, „možda plemičkog
porijekla? Čovjek izmučen svo¬jim zločinima, ¦ koji bi. htio zaboraviti i da
bude zabo¬ravljen od svojih opasnih drugova... Da li to on na njih vreba, da
li se to on njih boji, da li njih traži, progonjen grižnjom savjesti ili strahom ...
? Ili je bio najmlañi sin neke siromašne, ali ugledne engleske obi¬telji koji je
povjerovao da če pustolovinom i gusar¬stvom postati princom? Pošto mu se
ogadilo društvo što ga je naša© na brodovima, sve je napustio da bi prigulio
samoču mora...
Bit če takoñer da se uvelike razočarao u ljubavi. Imam. dojam da mrzi
žene...
Svinuta leña tog čovjeka doimala su se poput kamenog kipa. Činilo se da je
duša napustila njegovo tijelo i ostavila praznu ljusku. Da je drugamo otprnu-
la. Sto je tu slušao, što je želio otkriti, koga iznenaditi krišom se tu
smjestivši? Da možda nije vidio indi¬janske čunove kako se primiču po
svjetlucavom moru?
Bila je to neobična noč, puna neodreñenih opa¬snosti, nježnih i poetskih
vračbina, pa možda i uroka.
Anñelika osjeti želju da trgne tog čovjeka iz tog čudnog mrtvila kojega se
gotovo bojala.
— Prekrasna noč, zar ne, gospodine Menvine?
— reče dosta glasno. — Čovjeka potiče na razmišlja¬
nje, ne čini li vam se,
Da nije spavao? Imao je otvorene oči, ali zjenice su mu bile sumorne i
prazne. Pa ipak nakon nekog vremena, on okrene glavu prema njoj.
— Ljepota ove zemlje me je začarala — nastavi
Anñelika potaknuta pobudom da uspostavi dodir
s njim a da ni sama nije znala zašto — tu se diše...
Ne znam kako da se izrazim . . . začarala me nepozna¬
nica, ta stvar koja je zauvjek iščezla iz Evrope, i to
xi tolikoj mjeri da vam je čak i njeno poimanje tuše
i otkrivate tek onda kad stignete na ove obale... tu
stvar tajanstvenu i zanosnu koju bih ja nazvala...
bivstvom same slobode .. .
Govorila je sve to glasno, sigurna da je misao sto ju je nabacila bila
zamršena i nejasna i da je po-

stojala vjerojatnost da je mornar uopče ne shvati s ob¬zirom na to da ju je

pokušala izraziti na engleskom, njoj ne bas u tančine, poznatom jeziku.
Stoga je bila vrlo iznenañena primjetivši da ga je ipak uspjela odvojiti od
njegovih snatrenja.
Vidjela je kako mu je lice zadrhtalo, kako su mu oči planule, zatim mu se na
licu pojavi podrugljiv i prezriv osmijeh dok mu je iz mračnog pogleda šik-
nuo blijesak gañenja, gotovo mržnje ,..
— Kako se vi usuñujete služiti takvim riječima,
iznositi takve sudove ... ? — zapita je sporim glasom
u kojemu se osječao otegnut i pučki naglasak što ga
je, čini se, namjerice i s užitkom davao svakoj izgo¬
vorenoj riječi. — I vi ste došli ovamo da mi pričate
o slobodi, vi jedna žena?!
Nato iz njega provali nekakav škripavi smijeh kroz koji joj se činilo da vidi
iscereno neprijatelj¬sko i podrugljivo lice, lice nadmočnijeg biča koje ju je
preziralo i odbacivalo u stranu ... lice samog vra¬ga ...! Jest, pod njegovim
neobičnim izgledom krio se sam pakleni vrag koji je vrebao žrtve miješajuči
se s ljudima ...
Anñelika uzmakne prožeta osječajem hladnoče.
— Čekajte, časak! — poviče za njom.
Glas mu zapovijedno odjekne.
— Wait a minute!1 Gdje ste ovog časa bili?

— Malko sam se prošetala jer mi je bilo vrlo

hladno.
— Gledajte da se više ne udaljujete zbog boga-
pitaj kakvog ročišta vještica u šumi, jer odlučio sam
otploviti u zoru i nikoga neču čekati.
„Kojeg li prostaka!" pomisli Anñelika pruživši se pokraj vatre.
Eto što je bio, jednostavno rečeno, prostak! Naj¬običniji anglosaksonski
prostak! Potomak zemlje po¬znate po grubijanima ... ! Po najnesnosnijim
prosta¬cima na tom svijetu
1 Čekajte časak!

299

Umota se čvrsto u ogrtač žene nebeskih očiju. Svi su ti Englezi pomalo

čaknuti... !
„Zar da vi govorite o slobodi? Vi jedna žena...! You... a rvoman .. .*
Čula je njegov preziran glas:
„You... a woman... / You ... a toovam!"
Nekako protiv volje, umorna od te neobične noči, osjeti se siročetom,
satrvena snagama koje nikad nitko neče uništiti. Baš je luda što je uopče
pokušala juri¬šati na njih ... !
Na sreču, postojao je na tom svijetu čovjek čija je ona bila družica koju je
volio...
— Joffrevu, ljubljeni moj mužu — uzdahne ša¬patom.
Potom usne.
1 Vi... jedna žena...
300

GLAVA XLII
Kad se probudila, Anñelika vidje da je gusta ma¬gla obavila sve oko nje i da
je bilo več dosta kasno jer sunce što se naziralo kroz maglovjto velo kao da
se več visoko bijaše popelo nad obzorjem.
Jack Menvin je poprimio svoj običan, mrzovoljan' izgled. Na dno svoje
brodice vrlo brižljivo spremi ne¬koliko bačvica pitke vode. Bio je to dobar
znak, do¬kaz da se vlasnik brodice pripremao za dugu plovid¬bu bez
usputnog pristajanja i da vjerojatno nije mi¬slio gubiti vrijeme meñu
otocima. Odnekle je, tko bi to znao, izvukao pola okruglog sira i pšeničnu
pogaču. Njegovi putnici neče umrijeti od gladi za vrijeme puta.
— Magla je odgodila naš odlazak — objasni joj
gospoñica Pidgeon — stoga smo vas pustili da spa¬
vate, draga ... !
— Treba da pronañem milosrdnu osobu koja mi
je nočas posudila ovaj ogrtač — reče Anñelika.
Meñutim, Jack Merwin je odjedared stao požu¬rivati svoje putnike da se
odmah ukrcaju.
— Kako se možete uputiti u tu kašu! — prosvje¬
dovao je Kempton. — Mažemo se sigurnoj smrti.
— Smrti! To nije razumno — zajadikuje Adhe-
inar koji je sve više i više razumio engleski. — Oh!
Gospoño, spriječite ga da se otisne na more. Prošlu
sam noč sanjao grozan san: osječam da če se ostvariti.
301

Adhemar je bio bezazlena duha, a po francuskim selima i gradovima svi su

skloni vjerovanju da su ljudi bezazlena duha obdareni vidovitošču ...
— A što si sanjao, jadni moj mladiču?
— Sanjao sam da ste se utopili, gospodo. Vidio
sam vas kako ležite sasvim na dnu mora, zelenog kao
venecijanski fenjer, a kose su se poput algi lelujavo
vukle za vama ...
— Umukni, zaboga! — poviče Anñelika. — Čim
otvoriš usta oko sebe širiš strah. Bit če da si se obra¬
dovao kad si me vidio udavljenu na dnu mora. Ta
ionako me smatraš demonom ...
— Gospoño, ne govorite tako — propenta Adhe¬
mar prekriživši se nekoliko puta redom.
Pastor ga pogleda poprijeko uštinuvši se za usni¬ce. Njemu je več bilo preko
glave tih papističkih su¬sjeda kojima je trebalo pridodati Jacka Menvina koji
je ispoljavao svoje bezbožničke i bezvjerničke osječa¬je. Pomišljao je da
ostane na otoku Longue, ali ga je gospoñica Pidgeon odgovorila od tog
nauma spome¬nuvši kako moraju dospijeti u Gouldsboro, ako se želio
pridružiti svojim preživjelim župljanima iz Br unchwi ck-Fallsa.
— Deder, krcajte se u brod — mumljao je Mer-
win nazvavši ih nekim engleskim izrazom koji Anñe-
liki nije bio poznat, ali koji je vjerojatno značio ne¬
što izmeñu „hrpo mlitavaca" i „bando lijenčina i dan¬
guba".
Uprkos njegovu navaljivanju, nikome se nije žu¬rilo.
— Taj ogrtač pripada jednoj kvekerki! — pri¬
mijeti odmah velečasni Patridge uprijevši kažiprstom
u ogrtač što ga je Anñelika držala u ruci ne znajuči
kome da ga povjeri. — Zar ste razgovarali s nekim
članom te nedostojne sekte? Nesretnico! To može do¬
vesti u veliku opasnost spas vaše duše. Imate pravo,
gospoñice Pidgeon. Ne smijemo ostati na mjestu gdju
postoji mogučnost da se sretnemo s tim ljudima. Vje-

rovao sam da su istrijebljeni u Novoj Engleskoj. Tre¬balo bi još kojega

objesiti da bi se obeshrabrilo ostale.
— Ne vidim zašto bi trebalo povješati svijet koji
nije počinio nikakva drugog zločina osim što je posu¬
dio ogrtač nekome kome je bilo hladno — bunila se-
Anñelika.
— Ali kvekeri su vrlo pogibeljni ljudi za javni
red i mir — uze je uvjeravati pastor.
— Pa da — podrži njegove tvrdnje gospoñica
Pidgeon — oni uopče neče da skinu šešir ni pred
samim kraljem. Nazivaju ga bratom i govore mu „ti"..
Osim toga, tvrde da su u direktnoj vezi s Bogom.
— Strašna drzovitost! — poviče pastor.
— Neče da plačaju desetinu crkvi...
— Naučavanje mora ostati .čisto — nastavio je
velečasni Patridge.
Baš se bijaše upustio u propovjed bez kraja i konca kadli Jack Menvin
prasne i dva ili tri puta prokune: „Blooddv foots!"1 što mora da je zvučalo
vrlo loše, jer su gospoñica Bidgeon i Esther prestra¬šeno kriknule i začepile
uši rukama.
— Bogohulniče! — zareži pastor.
— Šutite, idiote, čovječe vrijedni svakog prezira
— odgovori mu Merwin s istinskim izrazom mržnje
oko svojih gorkih usana — kadgod otvorite ta svoja
pogana usta samo šijete nerede i nemir meñu one koji
vas okružuju.
— A vi, bjedniče? Odmah mi je bilo jasno da
ste bezbožnik, sjeme samog Lucifera, onoga što se
usudio pogledati lice svoga boga i reči mu: „Ja sam
ti jednak ... !"
— Bilo bi bolje da takva neznalica kao što ste
vi ne sudi postupke svojih bližnjih. Stavlja se u po¬
ložaj da počini teške pogreške.
Velečasni Thomas Patridge nije mogao dozvoliti da mu se taj mornar, taj
prostak, koji je možda pofr-
1 Krvavog vam Boga!

302

303.

jecao s neke kažnjeničke naseobine, obrača takvim, tonom i takvim riječima

pred slabim ženama čije po¬našanje je vrlo često zavisilo od povjerenja što
su ga imale u svog pastora. Ako dopusti da ga se na tako ponizujuči način
baci s njegova postolja, moglo se do¬goditi da se crv sumnje uvuče u
njihove vjerne i be¬zazlene duše. Nekad, još prije no što se posvetio
teo¬loškim naukama Thomas Patridge je bio mladič pun snage i u to je
vrijeme dosta vremena posvečivao boksu. Zahvaljujuči svojoj snazi koja mu
se sasvim povratila poslije rane zadobivene od Indijanaca, bio je on opasan
borac. Dohvatio je Menvina za ovratnik košulje i bio bi mu razmrskao lice
strahovitim udar¬cem šake, da se mornar, takoñer okretan borac, nije istrgao
udarivši oštrim sječivom dlana šaku koja ga bijše dograbila. Pastor rikne i u
licu pomodri. Anñelika se baci izmeñu dvojice ljudi.
— Moliv vas — vikne posluži vši se svim svojim
ugledom — molim vas, gospodo, vi ste sasvim po¬
ludjeli.
Čvrsto je držala svojim nježnim rukama mišiča¬va tjelesa dvojice
muškaraca osječajuči pri tom kako u'njima vrije bijes spreman da iz njih
provali kao -grmljavina vulkana u trenutku izbacivanja lave, ali njen je
zapovjedni pogled bio jači od njihovih strasti "te joj uspije da zadrži razmak
izmeñu njih.
— Pastore! Pastore! — molila je. — Znajte opro¬
sti td onome koji nije primio duhovnu svjetlost kojom
je Gospod vas obdario. Ne zaboravite da predstavljate
Boga koji osuñuje nasilje ...
Pastor je bio blijed kao krpa od napora da se suzdrži, a isto tako i od
poslijedica udarca što ga je primio. Menvin mu je oštricom dlana gotovo
smrskao šaku.
I Jack Merwin je takoñer bio blijed kao vosak. Žile na njegovim
slepoočnicama su silovito tukle, a zjenice su mu se više no ikada krijesile
metalnim i ne¬dokučivim sjajem.

Anñelika je pod prstima osječala kako srce Jacka Menvina tuče ubrzanim
ritmom. U tom joj se tre¬nutku ponovo činio živim i ranjivim stvorenjem.
— I vi ste takoñer sasvim izgubili razum — obra¬
ti mu se prijekorno kao dječaku kojega se želi po>-
karati. — Ne priliči krščaninu da se uvredama naba¬
cuje na osobu koju štiti svečenički poziv. Osim toga;
ovaj sluga božji je ranjen. Prije nekoliko dana Indi¬
janci su ga napola skalpirali.
Mornarove su oči jasno izražavale kako mu je žao što Indijanci nisu
dokrajčili započeti posao. Velečasni Thomas Patridge prvi popusti.
— Povlačim se da bih vama ugodio, gospoño,
premda ste Francuskinja i pripadate krivoj vjeroispci-
vijesti: fanatičnoj i idolopokloničkoj. Povlačim se zato
što ste vi svojim postupcima dokazali da gajite prija¬
teljstvo prema nama. Ali ovaj ovdje ...
— I on takoñer... I on je takoñer pokazao pri¬
jateljstvo prema nama. Primio nas je u svoju brodicu
i vodi nas u Gouldsboro gdje čemo biti zaštičeni i iz¬
van svake opasnosti.
Svoju je ruku zadržala na grudima Jacka Mer-wina sve dok nije osjetila da
mu srce pravilno kuca i dok se čovjek nije povukao unazad ovladavši
ponovo sobom.
Kad je svaña prestala, svatko zauzme svoje mje¬sto u brodici, dakako
uključivši meñu ostale i mistera Willoagbyja, Magla se razišla kad su
isplovili iz dra¬žice. Vidjeli, su čitavo mnoštvo ljudi kako ih s obale
pozdravljaju. U okruglim šeširima i velikim bijelim, kapicama skupina se
kvekera držala po strani kao da je okužena, ali su ih uza sve to veselo
pozdravljali.
Dok je brodica plovila pokraj te skupine, Anñe¬lika im dovikne da je ogrtač
ostavila na drugom žalu kod jedne vrlo susretljive osobe.
Zatim su doplovili do rta otoka Clippa i na kraju do rta otoka Joyauxa,
Jewell's Islanda, naudaljenijeg u Zaljevu Casco. Buduči da je bio
najudaljeniji, bio je najmanje izložen eventualnom napadu indijanskih

304

20 Anñelika u Iskušenju vm

305

bandi a osim toga, žitelji tog otoka su takvom brzinom pristupili ustrojstvu
svoje obrane da je ta brzina slu¬žila na čast njihovu zapovjedniku, kapetanu
Josephu Donnelu.
Naseljenici iz Bostona, Freeporta i Portlanda koji su ga potražili sa svojom
malom flotom brodica radili su dan i noč, ljudi i žene, na utvrñivanju otoka.
U manje od sedmice dana podigli su nazupčane bedeme na •prilaznom rtu.
Podigli su krečane od školjki da bi napravili malter i njim začepili pukotine
izmeñu de¬belih dasaka i greda. A čitava se jedna skupina po¬svetila sijanju
žitarica i ostalih kultura predviñajuči da če opsada dugo potrajati. Pristiglu
su djecu razdi¬jelili na skupine. Svu djecu doraslu da rukuju nožem, bilo
žensku bilo mušku, zaposlili su teškim poslovima krčenja ili ribolovom. Sto
se tiče one najsitnije, ta su se pod nadzorom odreñenih nadglednica,
pračakala u hladnom moru medu delfinima i fokama.
Sva ta obavještenja brodica Jacka Merudna po¬brala je uz prepunu košaru
školjki prije no što se otisnula na pučinu.
Zatim su se našli na otvorenom i modrom moru, bijelom i ukrašenom
zlatnim tonovima. Tek se tu i tamo naziralo neko jedro.
Anñelika se radovala otvorenom obzorju s čijeg je vidika sasvim, nestalo
otoka. Brodica je plovila u smjeru Istok-sjaveroistok. Sa svakim, su se
trenutkom udaljavali od ugrožene obale i sve više dolazili nado¬mak
Gouldsboroa.
Dan je brzo odmicao. Pokučarac je pričao razne zgode i nezgode, dok je
pastor pročitao nekoliko stra¬nica biblije. Za vrijeme tih čitanja Anñelika je
kra¬jičkom oka promatrala Merwina. Meñutim, vlasnik White bircTnaime
tako se zvala brodica, ponovo bi¬jaše poprimio svoje prezirno držanje
nastavljajuči da nehajno žvače baguš duhana i da izbacuje smeñu plju¬vačku
u dugim krivuljama u more što je izazivalo div¬ljenje malog Sammyja i
Timothvja, brodskog malog.
1 Bijela ptica

Svaki čas se zbivalo nešto što je zaokupljalo pa¬žnju putnika. Dugo

vremena je jedan bijeli dupin išao u stopu za brodicom. Bio je krupan kao
vol, a spretan kao bjelouška. Udaljavao.se i zatim približavao naj¬večom
brzinom. Zabavljali su ga veseli krikovi dje¬čaka te se činilo da im je svaki
put dobacivao obje-šenjačke poglede svojih sitnih prasečih očiju.
Nekako u sredini poslijepodneva otok Monegan se ukaže na vidiku. Taj je
usamljeni otok dosta uda¬ljen od obale, južno od otočja Damariscove i obale
Pemaquid. Bio je poznat i pod nazivom Otok mora, jer je bio sam,
jedinstven kao dragi kamen, sa svo¬jim strmim morskim, obalama
modroružičastim, obra-sao šumama u kojima su cvjetale tisuče najrazličitijih
divljih cvjetova. Nazivan je takoñer i Otokom vuko¬va. Nekad ih je na
njemu bilo mnogo te su mu to ime dali Mohikanci, veliko indijansko pleme
koji su vučji lik uzeli kao svoj znak.
Sada na tom otoku nije više bilo ni vukova ni Mohikanaca.
Ali se zato tu moglo sresti mnogo Baska, i Breto-naca, i Normandijaca, i
Šveñana, Holanñana, Španjo¬laca, Portugalaca, Engleza i Škota i sve
ribarske flo-tilje ovog svijeta koje su se uvlačile u njegov uski fjord kojemu
se sučelice dizao granitni brežuljak oto¬čiča Ramana.
Sto je otok bivao vidljiviji, putnici brodice su sve bolje zamječivali ogromni
crni oblak koji ga je okru¬živao, i jedan još tamniji prema zapadu ... Svi su
umuknuli, a srce im stegne tjeskoba.
Crni oblak kao da je lebdio na mjestu u zraku. Na trenutke je dobivao oblik
plosnate gljive, zaoštre¬ne na krajevima, a zatim-se odmah mijenjao.
— Je li ono onamo dim? — šapatom upita An¬
ñelika.
Merwin je po prvi put izgledao zabrinut, ali ni¬šta ne odgovori. Djevojčica
Esther, to dijete mora i obale, prva je našla rješenje zagonetke.
— To su ptice — reče.

306

28«

307-

Skupivši se sa svih krajeva obzorja letjele su nad Moneganom, nema

sumnje, privučene nekim vrlo pro¬branim plijenom.
Djevojčica se zaista nije prevarila.
Približivši se njegovim obalama, čuli su oštre kri¬kove tisuča ptica što su
kružile nad otokom.
Kasnije su doznali da je jedan baskijski brod za¬kačio harpunom kita u
obližnjim vodama i doteglio ga do otoka Monegana, gdje se posada
spremala da ga spremi u bačvice.

GLAVA XLin
S velikom spretnošču Jack Manvin provede svoju Bijelu pticu izmeñu
šiljcima načičkanih podvodnih, grebena i uvede je a da nije nigdje udario u
uski prolaz koji bi se teško mogao nazvati dražicom, ali koji se završavao
malim žalom što se strmo uspinjalo prema šumi.
Skoči u vodu koja mu segne do pasa i povuče bro¬dicu prema obali dok se
kobilicom nije nasukala na pijesak. Zatim se uzvere na najbliže litice da bi o
njih vezao pramčani konop. Obavljajuči vrlo spretno, taj posao, on uz put
dadne putnicima znak da iziñu iz broda.
— Brzo! Brzo! Požurite. Ne ostanite tu več se što
brže uzverite prema šumi — poviče im.
Njemu je bilo poznato kakvim se opasnostima iz¬lagao čovjek zadržavajuči
se na obali u blizini istočne strane otoka Monegana. Pokorno se odazovu
njegovu glasu i trkom se stanu uspinjati uz žalo, noseči svoje vreče i svoje
košarice koje su sadržavale ostatke hrane.
— Quickly! More quickly!1 — vikao je Menvin a
da nitko nije primječivao zašto.
Baš u tom trenutku dogodila se drama.
Strašni su podvodni valovi kad stanu udarati u strme litice Crne i Bijele
glave, na istočnoj strani oto¬ka Monegana.
Brže! Još brže!

308

309

Ti valovi nailaze podmuklo i nikad sa strane s koje im se nadate. Naglo

navale i isto tako se naglo povlače vukuči za sobom svoju žrtvu.
Najprije se pojavila visoka snježna baklja koja je prsla na desnoj strani
gotovo ispred skupine žena i djece. Ta vodena baklja izgledala je kao gejzer
koji je naglo šiknuo iz zemlje da bi im prepriječio put. Vodeni se stup raščini
u kišu koja padne po njima, a dok su oni još bili zagledani prema desnoj
strani, drugi val okrugla hrpta, ogroman i blistav krizom ih stigne i sasvim
prekrije. Svi popadaju četvoronoške, izmiješaju se i val ih povuče za sobom,
a zatim ih odmah ostavi. Večina spremno poskoči, dohvati se za litice,
pokupi svoje stvari koje su oko njih plivale i brzo se popne uz žalo. Neki su
se smijali tom izne¬nadnom kupanju. Anñelika se uto okrene i opazi gla¬vu
malog Sammvja kako pliva u zapjenjenom vrtlogu na ulazu u uski prolaz.
Tada, ne časeči časa, potrči duž poluotočiča i bez oklijevanja se baci u vodu
u trenutku kad je val donosio dijete prema njoj. Zapli-va prema njemu i
uspije ga zgrabiti.
More je, meñutim, odmah povuče u raspojasnom plesu. Pogledavši prema
obali, Anñelika opazi na kraj¬njem grebenu, na mjestu s kojeg se bijaše
bacila u vodu, visoku priliku Mei*winovu. Došao je i spremno se postavio
tačno na mjesto gdje je trebalo da se po¬stavi. U luñačkom galopu more ih
ponese prema njemu.
— Uhvatite ga! — .poviče Anñelika gurnuvši svom snagom malog
Engleščiča prema čovjeku.
Pomorac ga uhvati, tako reči, u letu. Tada se Anñelika pokuša uhvatiti za
jednu liticu, ali more je brzo i neodoljivo ponovo povuče za sobom i ona se
nañe odvojena od obale u pjenušavom vrtlogu. Val je usisa i povuče u
dubinu koja se poput kakve rupe naglo stvorila, a odmah zatim je baci navrh
zapje¬njene i tako visoke kreste da joj se činilo da če kao metak poletjeti u
visoku obalu. Svoju suknju nato¬pljenu vodom osječala je kao da je od
olova. Više^ nije mogla micati nogama da bi se održala na povr-
310

šini. U grčevitom zamahu koji je izbio iz dubine po¬nora jedan je val još
jednom baci prema obali, prema rtu gdje je Jack Merwin stajao. Luñačkom
brzinom mu se približavala. Bio je potpuno sam na samoj iz-bočini
poluotočiča, pošto bijaše sklonio dječaka na si¬gurno mjesto.
Bio je sam, i golem, i mračan u vjetru koji mu je nosio crne kose, mračan na
uzdrhtalom nebu na koe-jemu su plivali komadi bijele pjene. Njegova kapa
od crvene vune isticala se kao svjetlo koje se približava. Ona pruži ruku
prema njemu spremna da uhvati nje¬govu, ali protivno njenu očekivanju on
se ni ne po-mače, osta nepokretan s rukama prekriženim preko grudi.
Nije joj pružio ruku. Anñelikini prsti stisnu pra¬zninu, ogrebu se o hrapavu
stijenu, isuviše slabi da bi se za nju uhvatili. Kad ju je jezivo povlačenje
mora ponovo povuklo nazad, ona krikne. Bio je to djetinji krik, krik očite
smrti i čuñenja ... Ah! Da mi je ovaj put pružio ruku, ja bih se bila... Nije mi
pružio ruku...
Slana joj voda navali u usta. Davila se. Skupivši svu svoju snagu, trudila se
da sačuva mir kako bi se održala na valovima tako da je struja prije ih"
poslije odvuče prema obali. Jedini izgled da se spasi bio je onaj vrtlog što je
bez prestanka propado u bezdanu šupljinu gdje je udaranje valova u bedeme
obale od¬jekivalo poput mukle topovske paljbe.
Crni ju je val lakomo progutamo, zatim ju je izba¬cio i valjao poput
razbješnjele bujice. Sasvim blizu primijeti oči Jacka Menvina.
Tada je shvatila.
On se tu nije nalazio da je spasi, več da vidi kako
<5e umrijeti.
Želio je njenu smrt.
Ta je odluka bila ispisana na njegovu beščutnom licu na kojemu su se sjale
dvije zjenice s onu stranu, koje su vidjele kroza nju, s onu stranu tog
bijednog tijela izudaranog i ošamučenog, tog tijela žene koje
311

more kao da je htjelo isjeckati i koje za nj ne bijaše ništa više do nevažne

olupine.
U još jednom, poslijednjem luñačkom blijesku; vidjevši ga takvog, učini joj
se još paklenskiji od po-sljedne noči. Krik agonije vine joj se iz utrobe,
— Joffrev! Joffrev!
Očajno je vikala. Sa samog dna njezina biča je¬dan je glas dozivao:
„Joffrevu! U pomoč! U pomoč! ðavoli hoče moju smrt. .. ! Oni su tu!"
A zatim pomisli u trenutku prisebnosti:
„Prljavi Englez... ! Trebala sam ga se čuvati... You a wovan, rekao je. Uživa
gledajuči kako umi¬rem, ja jedna žena!"
Upela je sve svoje snage, otimala se snažnim za¬masima. Strah ju je
preplavio i sve je više vukao u bezdan. Odjedared joj se učinilo da ju je
nekakva že¬ljezna šaka zgrabila odozdo i povukla je u morski po¬nor.
Nekoliko puta batrgne nogama da bi izronila na površinu. Meñutim, na svoj
užas utvrdi da joj se suknja zaglavila izmeñu dvije stijene. More što se nad
njom komešalo bacakalo ju je sad nalijevo sad nadesno. Sljepoočice su joj
tukle kao da če prsnuti. Luñačkom se upornošču pokušala istrgnuti iz kandži
zamke, ali svaki put je osjetila udarac, osjetila je kako je zarobljena i
nemočna da se otkači, da doñe do površine, do zraka. Neman što se krije u
morskim dubinama zgrabila ju je svojim čaporcima držeči je na ulazu u
svoju jazbinu dok se ona bespomočno ko¬prca u sinjoj vodi izmeñu algi što
su.joj obavijale tijelo.
Više se nije mogla boriti. Otvorit če usta, Uda-hnut če, udahnut če ... smrt.
Iznenada se oslobodi. Suknja joj se razderala. Po¬novo je ugledala svjetlost
dana. Meñutim, bila je sa¬svim iznemogla. Tek što je načas udahnula zrak
po¬novo je nestala pod vodom.
Slana voda valova valjala ju je, oduzimala joj snagu, proždirala, ništila.
312

„Ne! Ne! Neču da umrem...!" promicalo joj je kroz misli očajem nagrizane.
„Neču da umrem smrču davljenika ... to je isuviše strašno. Joffrevu,
Joffrevu, hoču da te ponovo vidim, ne mogu ostati sama, da¬leko od tebe, na
dnu mora...
„Nije li je Adhemar, prošlu noč, u snu vidio kako pluta na morskom dnu, na
dnu zelenog bezdana s ko¬som pozadi sličnoj algama ... samu ... samu...
zau¬vijek usnulu ..."
Udarac u slijepoočnice. Kao da joj je u njih netka grubo zabio čavao. Stijena
o koju je udarila, ponovo ju je vratila svijesti i ona se načas pojavi na
površini.
Zaslijepljujuča pojava na suncu i uvijek ista pri¬lika nepokretna i uspravna,
tamo na krajnjem dijelu, rta. Prilika se iznenada pomače, oživi, rastegne se i.
uroni u vodu.
Obmana ... !
Tonula je, tonula, nestajala zauvijek.
313.

GLAVA XLIV
Netko ju je, držeči za kose, vukao po obali.
Osječala je kako se njeno vlastito tijelo, malo-pomalo, oslobaña žitkosti
mora, kako dobiva težinu olova i kako, vučeno, ruje duboku brazdu u pržini
obale. Sva je bila izubijana, raskrvarena, kao mrtva. Jack Menvin, i sam na
izmaku snage, vukao ju je kao što bi vukao čamac, kao što se vuče crknutu
ži¬votinju.
Nije se zaustavljao dok je nije dovukao do pu-slijednje naslage morskih
trava na obali, do ivice šume. do mjesta gdje ih more više nije moglo
ugroziti. Tada i on padne na tlo, naprosto se skljoka. Do polusvijesti. joj je
dopiralo pištanje njegova disanja kao pištanje kovačkog mijeha.
Bila je to ogorčena borba u kojoj se ona grčevito hvatala za nj, u kojoj ju je
on morao udariti da bi je obesvjestio, u kojoj ih je more dvadeset puta
odvuklo tako daleko od obale da im se ova pričinjala kao kak¬vo- priviñenje
nedohvatna. Na kraju su se dočepali obale daleko od rta s kojega su se bacili
u more.
Anñeliki se činilo da joj pluča prožidire vatra. Uzalud se trudila da doñe do
daha. Imala je dojam da če joj se grudi pri svakom udisaju-izdisaju
raspr¬snuti.
Pokušala se podiči na koljena i ruke, kao životi¬nja koja umire i koja se
poslijednim snagama trudi da se uspravi na svoje četiri šape. U slijepom
tapka^ nju zakači se za čovijeka što je ležao pokraj nje. Po-

diñe je mučnina i ona uze povračati bez kraja i kon¬ca. Slanost mora što ga
je povračala izgrizala joj je grlo. Sruši se na bok.
Uto se Jack Menvin uspravi. Umor ga bijaše na¬čas srvao, ali sad je ponovo
vladao sobom. Skine svoj prsluk natopljen vodom i baci ga daleko od sebe.
Po¬tom skine košulju, ožmikne je, zatim to isto učini sa svojom kapom od
crvene vune. Poslije toga kapu stavi na glavu, a sfrkanu košulju omota oko
vrata.
Sagnuvši se nad Anñelikom, rukom je dohvati za nadlakticu, prišli je da se
najpre digne na ko¬ljena, a zatim da se sasvim uspravi.
— Naprijed! Hodajte! Go on!1
Gurao ju je, gonio ispred sebe, vukao. U tonu njegova izmijenjenog glasa
osječao se bijes, ali i ne¬što što bi se moglo nazvati poremečajem.
Anñelika uspije napraviti nekoliko koraka. Na jedvite je jade, uz nadljudske
napore, dizala stopala sa zemlje. Tlo je ispod nje plesalo, bježalo joj ispod
nogu. Naposljetku klone i licem padne u pijesak koji joj se lijepio za obraze.
„Joffrevu, Joffreyu... ! ,Oni' hoče da me ubiju. ,Oni' su oduvijek željeli moju
smrt."
Mervvin je ponovo pokusa podiči na noge. Ona se svaki put ponovo rušila
na tlo. Plakala je i povra¬čala. Grlo i nosnice su je strašno boljele. Vjerovala
je da joj krvare. Tresla se od hladnoče, zubi su joj cvo-kotali. Jecajuči,
nesvjesno obriše lice.
„Pustite me ... Pustite me da umrem ... Ovdje ču rado umrijeti ... Ali ne u
moru ... Ne udavljena, ne, to je isuviše strasno."
Jack Menvin poñe naprijed ne čekajuči je. Okre¬ne se. lice mu dobi umoran
izraz videči je ponovo na zemlji. Vrati se k njoj.
Ponovo je primi i čitavom je dužinom polegne potrbuške po zemlji Glavu joj
okrene u stranu, a ruke joj istegne naprijed.
1 Naprijed!

314

315

, , JLJI

Iza pasa potegne nož i na leñima joj rasiječe odje¬ču, a zatim dohvati
krajičak rasječene haljine, nabuT brele od vode i slijepljene uz promrzlu put.
Odječa joj je ionako bila sva u dronjcima od pustog udara¬nja u stijene i
grebene. Gotovo ju je do pasa razgolio,
Sad je s obje ruke nekoliko puta 6nažno stisne u dnu rebara. Odmah joj je od
toga bilo lakše. Zahva¬ljujuči tim. ritmičnim stiscima, disanje joj posta
du¬blje i ujednačenije. Naposlijetku je uspjela udahnuti malo zraka!
Poslije toga stade je snažno trljati počevši od dlanova pa dužinom leña.
Malo-pomalo, smrznuta joj krv poče ponovo kolati žilama. Grč što joj je
cijepao utrobu, odjednom se raščini. Napetost živaca popu¬sti, zubi
prestadoše cvokotati, ugodna toplina joj pro¬struji tijelom, a misli joj se
vrate u mirnu kolotečinu.
„Ovaj čovjek je opak kao opaka bolest... ali su mu ruke dobre ... jest, ima
dobre ruke... Kak¬vog li olakšanja ... ! Kakvog li zadovoljstva! Kakvog li
zadovoljstva što sam živa!"
Zemlja više nije plesala, postala je tvrda i blaga pod njenim ispruženim
tijelom.
„Odrijet če mi kožu tim svojim trljanjem... A da li je primjetio žig s
ljiljanovim. cvijetom.., ? Strah me je ... Je li to opasno? No, možda je i on
nekakav razbojnik, zločinac ... Ako me oda ... Koješta. Ta on je Englez.
Njemu sigurno nije ni poznato značenje ljiljanova cvijeta utisnutog u kožu!"
Osjetivši da joj se vratila snaga, sama se pridig¬ne i sjedne.
— Thank vou1 — promrmlja Anñelika. — I am
sorry?*
— Evervthing'a right?" — kratko je upita Mer-
v/in.
— I Prettywell, yes!*
1 Hvala vam
• Zao mi je
* Osječate li se dobro?
' Jest, dosta dobro

Meñutim, bijaše precijenila svoje snage, jer joj ponovo crno velo prekrije
oči. Tada nasloni svoju gla¬vu na rame Jacka Merwina. Rame mu je bilo
tvrdo poput kamena, ali mu je uleknuče bilo meko i sigur¬no. Muško rame!
— Sad se osječam dobro — prošaputa na fran¬
cuskom.
Misli su joj tumarale. Odjednom se sjeti da je napola gola te nagonskim
pokretom stidi j i vesti, po¬kuša skupiti na grudima komade razderane
košulje.
Menvin je opaše jednom rukom oko leña, a drugu joj provuče ispod koljena.
Uhvativši je tako u naručaj, podigne je bez poteškoča. Anñeliki se učini da je
ponovo postala dijete. Ništa je više nije moglo pogo¬diti. Tutnjava morskih
valova se ublažila dok ju je nosio žureči puteljkom ispod stabala. Šetnja je
bila vrlo kratka, nema sumnje. Nije bila toga svjesna. Bit ce da je zaspala.
Ne, nije se onesvjestila, več je prije zapala u duboki san iz kojega se trgla
poslije neko¬liko trenutaka potpuno odmorena. Sjedila je oslonje¬na o jedno
drvo, s glavom na koljenima. Iznad nje je Jack Menvin zapovjednim glasom
naredio mladoj Estheri da skine jednu od svojih skunji i košulju i da to preda
Anñeliki. Djevojčica potrči iza jednog grma i uskoro se vrati i pruži Anñeliki
dva komada svoje odječe. Sad se Anñelika povuče u šikaru.
I suknja i košulja su sačuvale toplinu male Engle¬skinje što joj je neobično
godilo. Ispere zatim svoju kosu, punu soli i pijeska, u potoku što je u blizini
iz¬virao i vrati se svojim drugovima. Dobričina Elie. Kempton je napalio
vatru da bi ugrijao Sammyja koji bijaše umotan u pastorov kaput. Svi su je
gledali iskolačenim očama. Bili su uvjereni da je više nikad neče vidjeti.
— Gospoño de Pevrac, sjednite uz mistera Willo-
agbyja — nagovarao ju je pokučaraca. — Jest! Vidjet
čete, on zrači toplinom.
— Treba krenuti — uplete se Menvin. — S dru¬
ge strane otoka ima ljudi koji če nam pružiti pomoč.
316

317

Jedan za drugim uraruše pod borove visoke poput katedrala. Noč je bila
topla i suha i sva je pucketala od varnica. Da li je to zista bila noč? Nebo je,
modro i jasno, bili&talo izmeñu granja.
— Ovo je noč svetog Ivana— reče Adhemar —
noč kad sunce ne zalazi, noč kad paprat cvjeta malim
cvjetovima, rujnim i čarobnim koji traju samo ne¬
koliko sati. Priča se da se nikad više. ne vrate oni
koji vide te cvjetove.. . Požurimo da bismo što prije
izišli iz ove šume . .. Sve je puno paprati u ovoj šumi,
a noč če uskoro pasti... Noč svetog Ivana.
Anñelika je hodala kao mjesečarka. Umirala je od sna. U želudcu je osječala
studen, kao da je pro¬gutala komad leda.
Menvin je načas pogleda.
— You are you feeling?1
— Quite weW — odgovori ona, ali vjerujem da
bi se još bolje osječala kad bdh popila čašicu ruma ili
unijela u sebe nešto toplo.
Naposlijetku im se, iza jednog zavoja, ukaže selo smješteno na zapadnoj
strani, otoka, osvjetljeno po-šlijednjim zrakama sunca. Posvuda je odjekivala
gra¬ja ptičjeg kriještanja i dozivanja ribara. Jak miris trule ribe i topljene
masti nadjačao je sve druge.
Jedna farma, okružena drvenom ogradom, nala¬zila se s lijeve strane prva na
ulazu u selo.
Jack Menvin zovne s praga kuče, ali videči da mu nitko ne odgovara, uniñe
unutra sa svom svojom trupom. Imajuči u vidu nepovredive nazore
gosto¬primstva koji su bili uobičajeni u dalekim naseljima Novog svijeta, a
koji su davali pravo izgladnjelom i izgubljenom stvoru da smatra kao
svojom nastambu što ju je Providnost stavila na njegov put u tim pu¬stim
krajevima, on poñe pravo k drvenom ormaru za suñe, uzme jedan tanjur od
bijele i modre majolike i jednu zajimaču od kositra, zatim se okrene k ognji-

štu na kojemu su se nalazila dva lonca čije poklopce podigne.

Iz jednoga zagrabi punu zajimaču vrelih školjki,, a iz drugog tri kuhana
krumpira. Sve to prelije to¬plim mlijekom koje se grijalo u jednom loncu
pokraj vatre.
— Jedite — reče stavivši tanjur na stol pred An-ñeliku. — Jedite, jedite
brzo.
Iza toga je nastavio da dijeli tanjure napunjene rečenom hranom svima
ostalima. On je to radio tako spretno kao da je čitav život dijelio juhu
siroma¬sima gospodina Vincenta.

318

1 Kako se osječate? ' Sasvim dobro

GLAVA XLV
Anñelika neče nikad u svom budučem životu za¬tajiti ni pred sobom
samom, ni pred drugima da ni¬kad nije okusila ukusnije, izvrsni je i krepče
hrane od te juhe od školjki što ju je pojela u kuči siroma¬šnog naseljenika na
otoku Moneganu pošto umalo nije izgubila život u morskim valovima.
I tako je ona otkrila narodno jelo krajeva koji su se, preko Francuskog
zaljeva i Nove Škotske prote¬zali od Rta Cod do kraja Zaljeva Saint-
Laurent. To su jelo Francuzi, Kanañani i Akadijci nazivali c?ia-udree, a
Englezi chowder. Bila je to hranljiva i božan¬ska juha u kojoj su se vjenčale
sve lajubavi obala: krumpir, divlji plod američke zemlje; školjke,
spaso¬nosni plod mora materinskog i plodnog, i mlijeko, slasni proizvod
Starog svijeta, uspomena na daleke zemlje obrasle sočnom travom, raskoš
nove zemlje koju je teško ukrotiti i koja je iznenañeno promatrala nekoliko
doseljenih krava što su pomalo smetene br¬stile travu na .rubovima
indijanskih šuma ...
Sve je to sadržavala ova velikodušna zdjelica mi¬rišljiva daha.
Tom se jelu još dodavalo malo češnjaka, prstovet papra ili oraška, malko
usitnjene slanine i u zadnjem trenutku, u svaki tanjur, žlicu slatkog vrhnja.
Oko takve jedne chcmdree napravljene od školjki i usute u zdjele od srebra
ili zlata — zašto ne? — mo¬glo se voditi pregovore koji su odlučivali o
sudbini tog dijela svijeta ... Svatko bi se pri tom osječao dobro...
320

GLAVA XLVI
Pohlepno su jeli. Čuli su se samo uzdasi zado¬voljstva i mljackanje jezika.
Ne dajte se smetati, Englezi — začujii nečiji
glas na francuskom jeziku.
Seljakinja ogromnog rasta stajala je na pragu kuče.
— Hej, a što je ovo, dobri Bože? — Zaprepašteno
je pitala seljakinja.
— Its but a bear? — promumlja Elie Kcmpton
srčuči glasno poslijednje kapi juhe.
— Hm! Kao da ja to ne vidim i te kako dobro,
veliki prostače! Ali zar da se medvjed smjesti u moju
kuču? Zar je moja kuča štenara? Zar da i njega dvo¬
rim i poslužujem jelom u jednom od mojih lijepih
tanjura što ih je ona svetica od moje majke prije
četrdeset godina donijela iz Iimousina a da se još ni
jedan jedini nije razbio?
— Gospoño, jeste li vi Francuskinja? — upita je
Anñelika na jeziku kojim je žena govorila. — Da li
se nalazimo u nekom od akadijskih naselja?
— Vjere mi, mogla bih vam odgovoriti i da i ne.
Sta smo mi, mislim na svijet što živi na Moneganu,
ne bih vam mogla reči ... Sto se mene tiče, ja sam
iz Port-Royala na akadijskom poluotoku, gdje sam
stigla kad mi je bilo pet godina, pod vodstvom gospo¬
dina Pierrea d'Aulnava. Bome je več mnogo vremena
1 To je medvjed
21 Anñelika u Iskušenju Vm 321

otada prošlo. Meñutim, kad mi. je bilo dvadeset go-' dina udala sam se za
jednog Skota, Mac Gregora, i več s njim živim, tu na Moneganu, punih
trideset i pet godina.
Jack Merwin je upita na engleskom da li su In¬dijanci pokušali napasti otok
i da li su se uskomešali u Zaljevu Penobscot.
Ona mu odgovori niječno, i to na engleskom ko¬jim se tečno izražavala
mada s jakim francuskim na¬glaskom.
Reče, naime da su se Indijanci iz Penobscota i Dariscotte ovaj put držali po
strani od pokolja, i to svi: i Mohikanci, i Taratini, i Mic-Maci i Ečemini.
Ovaj put nisu iskopali ratnu sjekiru. Veliki francuski gospodin iz
Gouldsboroa uspio je odgovoriti sve bi¬jelce iz Zaljeva, a osobito onog
malog bjesomučnika Saint-Castdnea da se ne miješaju u tu prokletu gužvu.
Pa, eto, prošle sedmice, njen je čovjek, stari Mac Gre-gor sa svoja tri sina
pošao na Rt Poham u susret „velikom gospodinu iz Gouldsboroa" i sa svim
bijel¬cima iz kraja i sa glavnim priobalnim indijanskim poglavcama
sklopiše savez, izmijeniše obečanja što su zapečatili pušenjem lule mira.
Gospodin iz Gould¬sboroa je bogat i snažan. Posjeduje čitavu flotu br«o-
abva, a u njega'ima zlata na lopate. Obečao je da če pružiti zaštitu svim
onima na koje se svali srdžba nji¬hovih vlada zato što su ostali vjerni
dogovoru da izmeñu njih vlada mir. A to je i pravo i pošteno! Pa svima je tu
dosta da se vrte kao čigre zato da bi ugo¬dili kralju Francuske ili Engleske
kojima i na kraj pameti ne pada da kroče nogom na obale Novog svijeta.
Anñelika je pocrvenjela od uzbuñenja čuvši ime svoga muža, grofa de
Pevraca. Jadnu je ženu obasula bezbrojnim pitanjima i tako je doznala da je
on na¬pustio ušče Kennebeca i otputovao u Gouldeboro. Ako sutra stigne u
Gouldsboro, što je bilo lako moguče s obzirom na to da je more bilo mirno
uprkos ekvi-nocijalnim morskim mijenama, vjerojatno če ga tamo i zateči.
322

Otkrivši da je u svojoj skromnoj kolibi primila zakonitu suprugu „velikog

gospodina, iz Gouldbsoroa", gospoña Mac Gregor u oduševljenju sklopi
ruke, du¬boko joj se pokloni kao što je majka bijaše naučila da se treba
klanjati velikoj gospodi i pokaza se do naj¬veče mjere uslužnom miješajuči
francuski i engleski več prema torne da li se obračala jednima ili drugima.
Anñelika joj ispriča svoju nepriliku kako se uma¬lo nije udavila kad su
pristali uz otok. Akadijka joj uzvrati kako se slične stvari tu dogañaju gotovo
svaki dan. Svaka je obitelj otoka mogla nabrojati više udav-ljenih svojih
članova nego živih. To je tako bilo i šta se tu može!
— Idem vam donijeti nešto dobre odječe, gospoño
— naposlijetku zaključi bez ikakva uzbuñenja.
— Nemate li možda par hlača za mojega spasi¬
oca, gospoño? On je još uvijek do kože mokar.
— Par hlača.., ? Ne, toga kod mene nema, jad¬
na moja gospoño! Svi moji muškarci nose velike koc¬
kaste omotače, ili, kao što ih oni nazivaju, tartane. Da
nemaju tih tartana Škoti, bi hodali naokolo gole gUr-
zice, oprostite mi na izrazu. Ali kod trgovačkog po¬
močnika gospodina Winslowa, koji je porijeklom iz
Plvmoutha, našeg susjeda, ova če gospoda nad sve
što im je potrebno.
Na brzinu sve ljude, zajedno s medvjedom, ot¬pravi k Englezima, a kod
sebe zadrža samo žene, dje¬cu i meñu ovom malog crnčiča.
— Taj mališan je sličan pravom vražičku izišlom
iz samog pakla. Ali nočas je noč svetog Ivana, nije
li tako? Stoga nočas posvuda skakuču majici i vrago-
lani . . . Gledajte! Gledajte, kako se svjetlost još uvi¬
jek drži neba... U ponoč če Baski upaliti vatre i uz
njih če plesati.
Na Moneganu je bilo veselo uprkos svim onim udavljenim žiteljima.
Uostalom, Baski iz Bavonne su prekjučer harpunom uhvatili jednog kita.
Poslije ogorčene borbe, pri čemu je kit udarcem repa prevrnuo jedan čamac i
ubio jednog ribara, pli¬jen je dovučen do obale ispod kričečeg svoda što su
323

ga tvorile grabežljive ptice. Več rasječen na komade, bijele i ružičaste,

posebnom vrstom noževa, kit je još uvijek plivao izmeñu usidrenog broda i
malog žala što se nalazio po strani a gdje su ribari smjestili tri ogromna
kotla. Sreča se smiješila tamo prepustivši valovima bokove Monegana.
Kibari su premetali po mislima hrpe zlatnika dok su čitave komade sala
ba¬cali u kotlove. Iz ogromnih šupljina u kitovoj glavi iz¬nosili su čitava
vedra kitova sjemena, tu masnu tvar bijele boje koja je služila za
proizvodnju raskošnih sviječa. Katove če usi poslužiti u proizvodnji odječe,
perjanica, pera na šeširima, grudnjaka, lepeza ...
Jezik če posoliti i poslije če, kao poslastica, do¬spjeti na kraljevske trpeze
dok če slanina postati ko¬rizmenim začinom siromaha; Kosti če pretvoriti u
gre¬de, daske, plotove.
Ogroman lovac na kitove Hernani d'Astiguarra koji je u isto vrijeme bio i
zapovjednik malog broda od sto pedeset oholo je šetao lukom poštapajuči se
svojim harpunom kao Indijanac svojom sulicom. Kad prva zvijezda zatrepče
na nebeskom svodu i kad obrise šuma proguta mrak, naredit če svojim
ljudima da prestanu s radom i da zapale velike lomače duž čitave obale. Ta
bila je to noč svetog Ivana te je tre¬balo plesati i skakati kroz zapaljene
vatre.
U meñuvremenu Anñelika, se s gospoñom Mac Gregor dogovorila za kupnju
jednog ogrtača od fo-kine kože. Sasvim je bijaše očarala baršunasta
me¬koča dlaka.
— Zasad nemam prebijene pare da vam ga pla¬
tim, ali čim stignem u Gouldsboro, naredit ču da vam
se pošalje kesa s dvadeset škuda i mali dar po vašoj
želji kao naknada za učinjenu mi uslugu.
— Slušajte gospoño — nato če stara Akadijka
— mi smo dobro snabdjeveni svim i svačim te nema
smisla da sebi naprtite na vrat toliko smetnji. Priča
se da se razumijete u liječenje raznih bolesti. Ako mi
dignete iz kreveta mog malog unučica Alistaira, bit ču
gospodski plačena. A to če biti i sreča za samo dijete
324
One poñu k malom Alistairu. Gospoña Mac Gre¬gor rodila je dvanaestoro
djece. Njeni sinovi, svi po-ženjeni, i kčeri, sve poudane na otoku
predstavljali su pravo pleme. Da se ne bi svañali oko francusko-škot-skih
svetaca muž i žena su djecu krštavali naizmjenice jednu francuskim, a drugu
škotskim imenima. Tako je poslije Leonarda dolazio Ogilvev-, a poslije
Alistra-ira mala ljubezna Janeton.
Prije nekoliko dana mladom se Alistairu dogo¬dila čudna nezgoda. Trčeči
po stijenama da bi uma-kao plimi, htio je jednim skokom kreskočiti neku
pukotinu. Skok je uspio jer je, u stvari skočio šezde¬set stopa gotovo
okomito u dubinu. Dakako, dočepao se druge strane, ali ga je od tog trenutka
užasan bol priječio da nogama dotiče zemlju.
Anñelika je odmah primjetila da su. dječaku pri¬likom veranja na stijenu
iskočile glavne žile s njihova mjesta u uleknuču tabana. Vračanje tih žila na
staro mjesto nije se moglo obaviti bez bola, ali poslije jed¬nog sata trljanja
dječak je položio plašljivo i, ne vje¬rujuči, stopalo na pod. Oduševljen što
više ne osječa boli, odmah je želje skrenuo u drugu krajnost izja¬vivši kako
če tu noč učestvovati u plesu ukriženih mačeva. Anñelika mu to strogo
zabrani. Morao se od¬marati kako bi tetive ostale čvrsto na svom mjestu.
Zamoli domačicu da joj da malo masti od svisca. Da¬kako, u svakoj kuči
domačica koja vodi brigu o svom domčinstvu ima pri ruci nekoliko zdjelica
te masti. Pošto mu je Anñelika još jednom istrljala tabane, do¬pustila mu je
da se podupre štapom. Tako če biti u stanju da sudjeluje svečanosti ... Čitavo
mnoštvo svi¬jeta u nabranim tartanima, s kukuljicama na glavi, svijeta
umotanog u crvene i zelene, te zelene i crne kocke, dva klana, i to Mac
Gregorov i Mac Davlinesov u modrim, kapama s kičankama prisustvovala
su ču¬desnom, ozdravljenju dječaka. Meñu tom šarenom odječom miješali
su se tamni kaputi engleskih trgova¬ca i naseljenika. Njihove su obitelji
potjecale od pr¬vih stanovnika Plvmoutha, mjesta što se nalazilo u zaljevu
kod Rta Cod. Uprkos svojim strogim običa-
325

jima, svi su ti ljudi bili vrlo veseli što se nimalo nije sviñalo velečasnom
Patridgeu. Na otoku-su živjele još dvije obitelji irskih ribara i jedna
francuskog porije¬kla, Dumaret. Ova je bila na prvom mjestu po broju
davljenika. Pa i moralo je biti tako na tom otoku. Pa kako da i ne bude kad
se tu svako dijete, čim čvrsto stane na svoje noge, baca u more jašuči na
debeloj dasci. Poslije stalno plove izmeñu otoka i tu gdje je more podmuklije
nego drugamo jednog dana iznena¬ñuje i davi te neumorne skitnice izmeñu
tjesnaca, te dječake izmeñu četrnaeste i petnaeste koji se ničega ne boje, a
još nemaju dovoljno iskustva.
U obitelji Dumaret baka je uvijek svojim po¬sebnim čulima predviñala
nesreču. Po danu ili po noči vidjeli bi je kako se iznenada diže i posprema
odječu dječaka koji se * tom trenutku nalazio na moru.
— Utopio se — rekla bi.
Svašta se Anñelika naslušala te večeri dok su joj pokazivali selo i farme.
Otočani su .se smatrali poča¬ščeni njenim dolaskom, a ozdravljenje malog
Alistaira je upotnpunilo njenu slavu.
Mornari iz Dieppea, što su u svojim čamcima do¬šli da se snabdiju pitkom
vodom, pomiješali su se te noči sa stanovnicima. Posvuda se čula nekakva
čudna mješavina raznih govora, sastavljena od mješavine in¬dijanskih
narečja, francuskog govora iz Saint-Maloa, te engleskog. Poneki Mic-Mac
miroljubive čudi i u srodstvu sa stanovnicima otoka, izlazio je iz šume,
ostavljao krzna i divljač na pragovima kuča i, čučeči se, smještao na
povišeno mjesto znatiželjno čekajuči svečanost bijelaca. Večinom su bili
vrlo visoki, pravi gorostasi. Imali su četvrtasta lica bakrenaste puti.
Oko deset sati je bilo dosta posjeta te Anñelika odluči da malko demucne
prije no što počnu sveča¬nosti.
Okupala se kod gospoñe Mac Gregor. Topli nočni zrak sasvim joj bijaše
osušio bujnu kosu. Uza sve to gotovo je padala od umora.
326

Umotavši se u svoj lijepi ogrtač od fokine kože, sjedne po strani i nasloni se

na korijenje velikog hrasta.
Sutra če več biti u Gouldsborou. Samo da-bi Bog dao da more bude mirno.
Ispod nje je dolje izmeñu kuča, buka bivala sve veča. Na obali su gomilali
na hrpu svežnjeve granja.
Vukle su se bačvice, vrčevi, rasporeñivale se zdje¬lice po stolovima na
nogarima. Noč je odmicala, ali velike vatre svetog Ivana neče biti upaljene
prije no što odbije poslijednji sat tog dana, prije ponoči.
Djeca projuriše vršteči i držeči se za ruke povu-kavši za sobom Timothvja,
crnčiča, Abbiala, malog, i Sammuela Corwina.
Vječni Monegan, Monegan majka svih mornara svijeta proživljavao je još
jednu čarobnu noč. Čulo se kako mu kuca srce uz muklo udaranje valova o
nje¬gove strme litice i uz prve odjeke baskijskih bubnjeva koji su ponavljali
ritam nekog plesa.
Oko tisučugodišnjice od Kristova roñenja, gurani maglom, brodovi pramaca
ukrašenih zmajevim gla¬vama, uvukli su se u taj uski fjord otkrivši one iste
granitne brežuljke prekrivene cviječem što su i tog dana strčUi iz oceana.
Poslije toga sive stijene su sačuvale tajanstvene znakove kao uspomenu na
pro¬laz Vikinga, Normana plavih kosa i brada. Poslije njih tu je prvi stigao
John Cabot, a za njim Verazzano Firentinac u ime francuskog kralja,
Španjolac Gomez, Englez Rut, francuski svečenik Andre Theot, sir
Humphrev Gilbert, Gosnold, Champlain. George Wey-mouth i John Smith
koji je 1614. dobio zadatak da „istraži Sjevernu Ameriku radi zlata i kitova".
Povijest je bila duga, šarena, vrvjela je svim mo¬gučim pustolovima.
Povijest se izvjetrila, uznemirila taj otok Mohikanaca. Povijest je disala kroz
različite krikove, kroz jeku gaelskih glasova Iraca i Škota, kroz grozne
vonjeve, kletve svih jezika, kroz sam smijeh ljudi, žena, djece, kroz odječu
svih podneblja: škotskog tartana, baskijskih crvenih • kapa, crnih še¬šira
Kalvinovih sljedbenika, svilenih marama pone-
327

kog gusara s Bardadesa, vunenih kapa svih boja mor¬nara čitava svijeta.
Šturci i popci, skriveni u travi, izvijali su svoju mahnitu pjesmu.
A na obzorju šafranove boje, tamo gdje se noč skupljala, potamnijela pjena
zelenog nebeskog svoda, jedra, jedra što su stalno prolazila.
Odjedared ničeg više nije bilo. More je bilo pu¬sto, obala je bila prazna.
Anñelika se našla licem u lice s morem, s napuštenim žalom. Zašto je danas
to¬liko golih luka? Posvuda, posvuda na izrezuckanoj obali do u beskraj,
gole luke, kao mrtvačko zvono što odzvanja... Pustinja ... Kitovi su nestali,
otplivali su slojevi bakalara, sardela, nestalo je velikih štitova što su u
velikim pločama srebrenile morsku površinu, od¬letjela su bezbrojna jata
ptica, i foke u svojim krz¬nima sličnim odječi male brače, i bijeli delfini, i
mo¬dre ulješure, i okrutni morski psi i nježne pliska-vice...
Ali ne pritišče samo to dušu... Malodušnost spo¬pada biče, beskrajna i bolna
tuga steže mu grudi ...' Gluhi očaj pustih dražica...
Isuviše mnogo uspomena, isuviše borbi, isuviše pokolja, isuviše davljenika,
isuviše pohlepa, strasti, lutajučih duša, neprijateljski raspoloženih,
neutješnih, zaboravljenih, na kup skupljenih, rasplakanih, koje nariču u
maglama, u vjetru, u pjeni valova, nošene golemim morskim mijenama, i
strašnim, koje se stro¬valjuju u utrobu zemlje uz fijuk i jecaje ... Bezbrojne
gole obale...
Zaslijepljujuče magle, meke i teške plaču nad šumama cedrova, nad
bodljikama zelenih borova, nad blještavim liščem javora i crvenih bukvi,
plaču nad poljima divljeg vučka i česminika, nad jorgovanima pokraj
razrušene kuče, nad ružama zaboravljenog vrta.
Zemljo utvara:
Francuzi, Englezi, Holanñani, Šveñani, Finci, Špa¬njolci, Bretonici,
Normandijči, Škoti, Irci, gusari, se¬ljaci, ribari, ribari na bakalare, lovci na
kitove, šum-
328

ski tekliči, puritanci, papisti, isusovci i reformirani fratri, Indijanci, Ečemini,

Taratini, Mic-Maci, Male-ci ti, gdje ste? Gdje ste utvare Akadije, te zemlje s
tisuču naziva, kraljevstva draga i poluotoka, lisna¬tih skrovišta ispod kojih
plovi jedan brod ...
Miris šume i miris algi, vonj Indijanaca, miris skalpova, vonj požara, miris
obala, isparavanja što do¬laze s mora, što dolaze s kopna koja vam ugodno
dra¬škaju nosnice i koja vas guše, a iznad svega toga neu¬strašiv i leden
pogled koji gleda kako umirete . ..
Krik narušava tišinu, oštar i neobičan urlik trgne Anñeliku iza sna, iz more i
uspravi je podno stabla gdje se odjedared probudila sa srcem koje joj u
gru¬dima lupaše.
— Šta je to? Kolju prase?
Ne, bile su to škotske gajde koje su davale zamah, ljudima dolje na žalu.
Na nekoliko koraka od sebe, Anñelika opazi Jac-ka Merwina kako sjedi, lica
okrenutog prema žalu gdje upravo bijahu planule velike vatre. Škoti su
ple¬sali oko ukrštenih mačeva ili su se vježbali u borbi prsa u prsa s crnim
medvjedom.
— Usnula sam i sanjala jedan san — reče Anñe¬
lika polugalnso. — Ubijajuči se u bratoubilačkim su¬
kobima ljudi su od ovih mjesta stvorili pustoš i za
borav.
Odjednom se sjeti da govori francuski.
Leña Jacka Merwina bila su nepomična poput stijene. Podlaktice je naslonio
na koljena, dok su ma ruke visile. Sad je prvi put zamijetila da im je oblik
bio izdužen i gospodski mada su mu dlanovi bili puni. žuljeva.
Cuvsto uznemirenosti što ga je vrlo često osje¬čala dok bi ga promatrala,
sad je još jace stegne, a s njim i sječanje na njegovo neobično držanje, kad je
odbio da joj pruži ruku gledajuči je svojini hladnim i neustrašivim očima
kako se davi. • Što bijaše spopalo tog Engleza da je pusti da po¬tone i da se
koprca očajno meñu valovima da bi se na kraju bacio u more, u trenutku kad
je bilo gotovo
329

I
prekasno i da je spasi u krajnjem času uz cijenu nad¬ljudskih napora? Zaista
je bio čudnovat taj čovjek. Tko zna,.možda je bio lud!
— Dajte mi vašu ruku, Jacke Menvine — reče
ona iznenada — htjela bih u njoj vidjeti vašu sud¬
binu.
Meñutim, on joj dobaci bijesan pogled i čvrsto stisne svoje ruke jednu uz
drugu izražavaju na taj način svoju želju da svoje ruke ne prepušta nikome.
Anñeliki je to bilo smiješno i ona prasne u smijeh. Zaista, ona još nije bila
sasvim budna čim se usudila tako izazvati tog ženomrzca i neprijateljski
raspolože¬nog prema njoj. Njeno je srce bilo poput čamca spremno da pod
punim jedrima zaplovi u daljinu, a sva ona graja pračena meketavim
zvucima gajdi ne¬obično ju je uznosila.
— Divan je život, Menvine ¦— reče okrenuvši se
k njemu. — Osječam se sretnom. Vi ste me spasili.
On se namrgodi i dalje stiskajuči šaka Čuvši je kako sama sa sobom govori,
pomislio je da je po¬ludjela.
Anñelika se ponovo nasmije, zanesena junskom noči, opčinjena njenom
beskrajnom piskutljivošču.
Nadjačavši gajde, skladni dozivi frula i bubnjeva odjeknuše zrakom.
Anñelika skoči na noge.
— Gospoñice Pidgeon, gospoño Mac Gregor, gor-
spoño Winslow i vi Dorothv, Janeton, doñite, doñi¬
te... Hajdemo plesati farandolu zajedno s baskijskim
ribarima.
Baski su se kretali jedan iza drugoga na vrscima svojih golih stopala
okrečuči se oko sebe i udarajuči nogom o nogu. Bili su izvrsni plesači.
Pokreti su im bili puni zanosa i ljupkosti. Na svjetlosti vatara nji¬hove su se
crvene kape blistale poput divljih makova.
Neki visok i vitak klipan vrtio se ispred njih i jednom je rukom držao visoko
u zraku def načičkan bakrenim pločicama, dok je spretnim prstima druge
ruke udarao po njemu.
330

Kad su se Anñelika i njene drugarice pojavile u krugu svjetla, Baski ih

ljubaznom grajom pozdrave i naprave im mjesta izmeñu sebe.
— Svetoga mi Patricka — poviče Irac Porsons —
ova je ñaveliča uvukla u kolo naže žene!
— O njoj se koješta priča — reče Englez Win-
s\aw. — Čini se da je opsjednuta vragom.
— Opsjednuta vragom! — prasne u grohotan
smijeh stara Mac Gregor. — Bolje da šutiš, ionako si
velika budala. Ona je vila! Ja sam ih vidjela na li¬
vadama, u Škotskoj, kad sam bila dijete. Odmah sam
je prepoznala. Ne brini, ne brini, susjede. Ovo je luda
noč. Pa i mene svrbe stopala slušajuči te baskijske
svirale. Doñi, susjedu, da zaplešemo. Ovo je luda noč.
Farandola se nastavljala u krivudavoj i razigra¬noj trci izmeñu vatara, kuča,
litica i stabala.
Svaka žena, pa bila ona mlada ili stara, baka majka, djevojka ili djevojčica
mora plesati u noči na svetog Ivana. Krupni kapetan i lovac na kitove Her-
nani d'Astiguarra pruži ruku Anñeliki i povukavši je za sobom nije ju više
ispuštao s očiju. Ubrzo je pri¬mijetio da je poznavala večinu figura koje se
izvode, prema tradiciji, u bakijskoj farandoli. Kad su se po¬novo našli na
obali, on se odvoji od ostalih plesača i povede je usred kruga. Pokoravajuči
se zavodljivim, zvucima svirke, plesala je s njim umnogostručivši te¬ško
izvodljive, ljupke i skokovite figure baskijskog folklora.
Nekad, u Tuluzi, u Akvitaniji Anñelika je izvo¬dila veliku večinu tih figura.
U plemičkim dvorcima su ih radije plesali nego dvorske suviše izvještačene
plesove. Više puta je Joffrev de Pevrac izvodio svoju mladu ženu u baskijski
kraj, u Pirineje, da bi prisu¬stvovali velikim narodnim svečanostima u koje
se ona veselo miješala kao lenska gospodarica u zabavljanje svojih
podanika.
Sve su te uspomene navirale jedna za drugom izazvane onom poludjelom
svirkom.
Zahvaljujuči kratkoj suknji mlade Esther, koraci su joj bili življi, a noge su
joj visoko letjele zrakom.
331

Dok ju je za sobom neodoljivo vukao baskijski ka¬petan, veselo se smijala,

a lake joj noge nisu ni do¬dirivale zemlju. Svijetle su joj kose čas vijorile iza
glave kao plamene ratne zastave a čas joj prekrivale obraze svojom svilenom
preñom.
On joj se obračao sad na baskijskom, a sad na francuskom jeziku kad bi se
za vrijeme plesa primakli jedno drugom, a njegova ju je ruka svaki put sve
više grabila i stiskala uza nj.
— Sirena je izišla iz mora da s nama provede
noč svetog Ivana — govorio je. — Monegan je sretan
otok. Sve je ovo prava čarolija, gospoño. Kako to da
su vam poznati naši plesovi?
— Moje je ime grofica de Pevrac cte Morens
d'Irristru.

— Irristru ... ? Ime iz našeg kraja!

— Tako je.
— Vi ste znači, iz Akvitanije.
— Jesam, ali udajom.
— A zašto vam vaš suprug dopušta da ovako
sami lutate po ovim predjelima što se nalaze na kraj
svijeta?
— On nije daleko. Budite oprezni, gospodine.
— Gospoño — reče kapetan na baskijskom — vi
imate najlepši struk što sam ga ikada vidio i držao
meñu svojim rukama, a vaše me oči' naprosto opi¬
jaju ... Da li vam je poznat ples što se pleše u vri¬
jeme berbe grožña? — nastavio je na francuskom.
— Čini mi se da jest.
— Pa da ga onda zaplešemo!
On je silovito povuče i ona se zavrti poput čigre. Tamnoplavo nebo njihalo
se u crvenom plamenu lo¬mača, nasmijana lica su se naokolo trzala kao
lopte.
— Ne mogu više — poviče — glava mi se vrti.
Hernani ublaži taj ludi ritam, ali je prije toga
još nekoliko puta zavrti podigavši je s obje ruke vi¬soko iznad zemlje.
Sa svih strana odjekne pljeskanje.
Zadihana, Anñelika se nasmija kad su joj pružili malu mješinu od kozje
kože. Trebalo je piti tako da
332

se mlaz vina sapse u grlo a da se ne dotakne grlič. Novi pljesak pozdravi taj
drugi podvig.
Nešto poviše na obali velečasni Thomas Patrdge koji nije odobravao te
nestašluke i mornar Jack Mer-win na kojemu se vidjelo da nije bio
raspoložen da se umiješa u slavlje, promatrali su prizor istim mračnim i
prijekornim pogledom.
Anñelika ih primjeti i prasne u nesuzdrživ smi¬jeh. Ta dvojica su zaista bila
smiješna.
Prasak njena smijeha izazove veselost drugih te se ponovo svi uzeše vrtjeti,
odrastao svijet u parovi¬ma, a djeca u krug držeči se za ruke. Bubnjevi su
pra¬tili gajde, plesne melodije iz Ldmogesa su se isprepli-tale s plesnim
melodijama iz Škotske i Bretanje dok su manje žvahne ili več umorne osobe
podržavale ri¬tam odmjerenim udarcima dlanova.
Ponekad su se plesači zaustavljali kraj stolova na nogarima da bi nadušak
iskapili vrč piva ili pintu vina. Brodovi što su se njihali u luci iznijeli su
svoje zalihe za svečanost: španjolsko vino s Caraiba, vina iz Francuske, a
bilo je tu takoñer nekakva trpkog i mirisljavog vina s divljih vinograda otoka
Matinicusa. Svi su pili sad jedno sad drugo od tih vina, te su im sunca svih
kontinenata izmiješana na dnu čaša pržila utrobu i listove na nogama da bi
im potom oduzela snagu.
Sjedeči za stolovima, dvije su starice s otoka, od kojih je jedna bila bakica
Dumaret, ona što je u snu vidjela davljenika, bez prestanka i vrlo spretno
otvarale ostrige.
Gospodin d'Astiguarra podsjeti Anñeliku na do¬bru naviku Baska i
Beamežana da se okrijepe lou-kinkasom, njihovim najdražim jelom.
Dobro je opazio da ne napusti Bavonneu a da se ne snabdije nizovima tih
malih, ali vrlo paprenih ko¬basica. Stavljalo ih se u vatru, a zatim ih se jelo
ona¬ko vruče da bi se odmah zatim halapljivo ubacilo u usta prijesnu
ostrigu.
To je bio vrhunac sladokustva! Najprije vrela ko¬basica, a zatim svježa
ostriga. Nakon toga nekoliko
333

okretanja plesa, pa časa pirinejskog vina. A onda sve to Jovo nanovo,

prokleta kobasica od koje su ti suze iskakale na oči, pa hladna i zelena
mekač ostrige za¬činjena morskom vodom u svojoj sedefastoj školjki. Ples,
smijeh, ruke što po taktu plješču, vino kao ambra jakog i raspjevanog okusa
kao poziv frula...
Neki sjedaju u travu, neki se ruše... neki se smi¬ju i ne mogu se zaustaviti.
Ponekoga hvata mučnina, poneko je pomalo smučen, ali nitko se na to ne
oba¬zire.
S kraja obale, s ruba šume kraj koje su podignute
kuče, Indijanci Mic-Mañ i MohikancL promatraju za¬
bavljanje bijelaca isto tako ozbiljnih lica kao i vele¬
časni Thomas Patridge. Mislili su kako nema smisla
piti vino koje ne opija dovoljno. Vatrena voda je je¬
dino božanstveno i čarobno piče. Kad ckupe dovoljno
rakije po brodovima trampeči s mornarima svoja krz¬
na, onda če oni prirediti strahovitu pijacu u srcu
šume, tada če postati ludi, tada če se spojiti s Du¬
hom snova ... Oni se neče zadovoljiti time da se glupo
smiju i plešu kao bijelci i da pojedu nekoliko pri¬
jesnih školjki...
Oko ponoči prvi skakač izbije iz plamena kao sam crni ñavo.
Hop! Hop! Jedan za drugim Baski su u metalnim dokoljenicama
preskakivali preko žeravice, raširenih nogu, podignutih ruku, a svaki skok su
gledaoci poz¬dravljali krikovima straha i divljenja.
— Onom tko preskoči vatru svetog Ivana ne može
vrag u toku čitave godine ničiin nauditi — reče Her-
nani d'Astiguarra.
— Onda i ja hoču da je preskočim. — nato če
Anñelika.
— Žene ne mogu sudjelovati u tom pothvatu —
pobuni se jedan Bask koji nije želio da se naruši tra¬
dicija.
— Znači li to da vi žene želite prepustiti ñavo-
lima? — poviče na nj Anñelika nabivši mu kapu
na nos.

Bila je pomalo luda, a pomalo i pijana. Neka!' Meñutim,1 ovakva joj se

prilika možda nikad više neče-pružiti, a oduvjek je o njoj sanjala.
— Ona, ona može! — reče Hernani snažnim gla¬
som gledajuči je požudnim i blistavim očima. — Ali
vaše kose, gospoño... Morate biti oprezni — doda
i položi joj ruku na glavu i pri tom je pomiluje čega
ona nije ni primijetila sva obuzeta grozničavom opoj-
nošču trenutka.
— Ničega Se ne bojite! Ja sam kčerka Strijelca,
roñena pod znakom Vatre, u kohorti Silnika, u legiji
Daždevnjaka kojima vatra ne može nauditi. Ja moram
skočiti! Gospodine d'Astiguarra, dajte mi svoju ruku!
On je dovede na nekoliko koraka od pucketave vatre. Svuda naokolo zavlada
grobna šutnja.
Anñelika odbaci cipele što ih bijaše posudila cd gospoñe Mac Gregor, Ispod
bosih nogu osječala je svježinu pijeska. Ispred nje se ispriječila visoka,
pra¬skava i pozlačena vatra.
Najevši se vrelih loukinkasa, napojivši se žesto¬kim vinom i morskom
vodom iz školjki, Anñelika se sama osječala poput plamena, spremna da
praska i skače.
Hernani joj pruži malu pljosnatu čuturicu. Ona pomiriše i prepozna miris.
— .Konjak od južnjačkog vina... Mnogo vam
hvala, gospodine.
—- Otpijte poveči gutljaj.
Svi su pogledi bili upereni u nju. Više se nitko nije dobro sječao njena
imena, ali ono što se o njoj pričalo nejasno je plutalo u pomučenim glavama.
Bosonoga i spremna da se baci, izgledala im je utjelovljenjem boginje ne baš
sasvim zemaljske. Zai¬sta, izdvajala se svojom mirnom nezavisnošču biča
sigurnog u sebe.
Svi su vidjeli da njeno vitko tijelo nije bilo saz-dano od lomrie grañe, da su
njena skladna ramena, uprkos ljupkosti njihovih oblika, prošla kroz teška

334

335-

,k,ai

iskustva i borbe te su pogañali, videči bljesak njenih očiju, da je taj izazov

vatri bio kao neki pečat kojim je htjela zapečatiti tolike druge proživjele
požare.
Anñelikine misli nisu išle tako daleko. Svu svoju pažnju usredotočila je na
težak i zavodljiv ispit.
Prije svega, njeno tijelo razdraženo toplinom noči, njeno živo tijelo koje tog
isto dana umalo nije poginulo, željelo se baciti. Sad joj se činilo da u
trza¬jima plamena vidi neko sjajno i strašno lice koje kao da ju je zvalo k
sebi, mitski duh noči svetog Ivana, činilo joj se da vidi, primamljiv lik
ženskog vam¬pira kosa čas nočnih, a čas blistavo grimaznih, činilo joj se da
vidi ženu-demona ... !
Bubanj je tukao. Hernani d'Austiguarra je zgra¬bi za ruku i potrči vukuči je
sve brže i brže.. .
Zlatni se bedem ispriječiopred njima.
Baskijčeva ruka podigne Anñeliku u zrak i. ona poleti. Osjetila je dah
plamena, proñe kroz njegov te-Čan i usijani zastor, očuti njegov trenutačni
ujed, sjajnocrven vrtlog koji ju je htio povuči, zarobiti, ali mu umakne i
padne s druge strane, lomače, u nočnu svježinu, gdje ju je drugi Bask
dočekao da bi je od¬vukao što dalje, daleko od svake opasnosti.
Dvojica drugih požure da dlanovima svojih ruku prignječe nagorijele krajeve
njene suknje.
Osječao se takoñe laki vonj nagorijelih kosa. An-ñelika potrese svojom
bujnom kosom.
— Nije to ništa! Preskočila sam! Hvala budi Go¬
spodu!
— Zbog vas ču sasvim poludjeti! — vikao je Ad-
hemar plačuči uz to — šta bi od nas bilo da ste pali
u onaj pakao? Nije vam dovoljno što vam je voda
zaprijetila smrču, več se i vatrom igrate ... !
Uostalom, vojnik je bio potpuno pijan.
Svirka ponovo odjekne, ali ponešto drndava' i zbrkana.
Veliki Hernani obavije Anñeliku oko pasa i po¬vuče je u stranu.
336

Njegove crne oči sjale su se poput tamnocrvenih rubina. Govorio je

baskijskini narječjem, kao da mu Se žuri.
— Današnji susret sa vama, nikada neču zabora¬
viti, gospoño. Očarah" ste moju dušu. Noč čemo pro¬
vesti zajedno, zar ne?
Anñelika se odmakne da bi ga bolje pogledala. Razlog njenu čuñenju nisu
bile smjele riječi što ih joj bijaše uputio, več što su joj trebale ostati
nepoznate buduči da su bile izgovorene na jeziku njoj nepo¬znatom.
— Pa ovo je zaista nevjerojatno -»- poviče ona
čudeči se. — Čini mi se kao da razumjem baskij¬
ski...! Ja, baskijski ... ? Taj nerazumljiv govor može
naučiti samo onaj tko je roñen na obalama Soule... . !
Da vaš konjak ne sadrži neki čaroban napitak, gospo¬
dine d'Astiguarra?
— Ne... Ne... Ali ne govorite li vi neke od
narječja akadijskih Indijanaca?
— Pa služim se jezikom plemena Abenakis koje
nastava područje oko Kennebeca.
— To u potpunosti objašnjava tajnu. Naš jezik
je srodan jeziku ovih Indijanaca. Krenuvši iz Azije,
pretpostavljam da su naša plemena krenula u pro¬
tivnim pravcima tako da su se oni našli ovdje, a mi u
Bavonnei. Kad su, nekada moji pradjedovi dolazili
ovamo da love kitove, njima se nije bilo teško spora¬
zumjeti s ovdašnjim divljacima te su često, a da
nisu nikad učili njihova jezika mogli služiti kao tu¬
mači izmeñu njh i misionara.
On iskoristi još jedan trenutak da je privuče k sebi.
— Ako, ste, dakle, shvatili moje smijele riječi, go¬
spoño, kakav bi bio vaš odgovor?
Ona mu stavi dva prsta preko usana.
— Pssst, gospodine! U noči svetog Ivana kažu se
mnoge ludosti, ali te ludosti ne treba počiniti. To je
stvar čarolija, a ne tijela!
337
22 AnñeUka u iskušenju vm

Čini se da je za poštene gospode bilo vrijeme da se povuku.

Anñelika je hodala izmeñu gospoñice Pidgeon i gospoñe Mac Gregor držeči
ih ispod ruke. Gospoña Mac Gregor se s druge strane oslonila o ruku jedne
od svojih kčeri, koja je opet držala za ruku svoju kčerčicu o koju se
nadovezala čitava skupina druge djece.
Teškim se korakom Anñelika vukla prema strani gdje su se u dnu nejasno
nazirale kuče.
Pri svakom posrtaju što bi ga napravile smijale su se do suza, do
iznemoglosti.
Velečasni Patridge im poñe u susret i poput mračnog suca zagrmi svojim
muklim glasom:
— Gospoñico Elisabetho Pidgeon, ja nikako ne
odobravam vaše današnje ponašanje. Vi tako bogobo¬
jazni ...
— Zaboga, ta pustite jadno stvorenje bar časak
na miru — odsiječe Anñelika pomalo promuklim gla¬
som. — Naposljetku, za prošle dvije sedmice nauži-
vala se jadnica i straha i patnje! Ta i ona ima pravo
da se razveseli malko sada kad smo izvan svake opa¬
snosti !
Okrenuvši gospoñicu Pidgeon, koja se smijala kao mala luñakinja oko njene
osi, Anñelika poče plesati.
— Odvest ču vas u Gouldsboro, darling1, tamo
čete nači zaklon... Gospoño Mac Gregor, možemo li
Se odmoriti pod vašim krovom?
— Dakako, lijepe moje curice — zapjevucka go¬
spoña Mac Gregor koja je bila vrlo dobre volje —
moju kuču smatrajte svojom.
Sve se pruže na strunjače od morske trave što su bile stavljene u zajedničku
sobu. Tek što svaka od njih bijaše zauzela povoljan položaj za spavanje,
mor-

nari doñoše lupali o kapice na prozorima tražeči uz veliku galamu da ih se

pusti k ženama.
Ali stari Mac Gregor skoči na prag kuče. Ko¬šulju mu je vijao vjetar, a u
ruci je držao pušku. Vi¬kao je da če izrešetati kao cijedilo svakoga tko se
usu¬di smetati žene pri spavanju.
Poslije toga sve se smiri. Uto poče i svitati.
Tako je završila noč svetog Ivana, noč luña na otoku Moneganu, najkrača
noč godine, paganska noč letne ravnodnevice kad se vatre pale na
brežuljci¬ma i obalama, kad paprat cvjeta ispod šumskih sta¬bala, kad stari
Shapleigh luta šumama Novoga svijeta da bi ubrao divlji sporiš ... Jononine
suze .. . Mer-kuruvu krv... radost bezazlenih...

1 Draga

338

339

GLAVA XLVII
Bio je treči dan putovanja. Sutradan po svečano¬sti... Gusta magla koja je
izgledala kao da če iz nje poteči kiša nepomično bijaše polegla po otoku
dovla-čeči vonj ugašenih vatri i crknutih riba. Jedino su galebovi, morovrani
i morske svrake bez prestanka kružili naokolo brbljivo kriješteči. „Svatko
treba da doñe na red!" kao da su prosvjedovali zlovoljno.
Dok je Anñelika silazila prema luci u pratnji Adhemara i malog Samuela,
kčerka starog Mac Gre-gora je stigne u trku, vodeči sa sobom svoje dvije
najstarije kčerčice. Jednoj je bilo osam, a drugoj dva¬naest godina.
— Povedite ih, hočete li — reče zadihano —
povedite ih u Gouldsboro! Čini se da tamo postoji
škola. Naučit če ih tamo dobrom francuskom govoru
kao što im je govor bake i njihovih molitava. Več
tri godine nismo ovdje imali pastora... A da se i ne
govori o čitanju i pisanju tih jadnica! Tu če prije na¬
učiti sve kletve i psovke što postoje na kugli zemalj¬
skoj.
Hodajuči izmeñu Dorothy i Janeton, Anñelika je bila sva zbunjena ne
znajuči kako da se pojavi pred vlasnikom brodice.
— Platit ču vam putovanje za dvije djevojčice
kad budemo u Gouldsborou — reče obrativši se Jacku
Menvinu.
340

On odvrati glavu s izrazom gañenja na licu kao čovjek čiju brodicu zaista
smatraju nekom vrsti rc*-potarnice.
Zijevajuči i nesigurna koraka gosti Bijele ptice zauzeše svoja stara mjesta.
U zadnjem trenutku kapetan Hernani izbije iz magle isto onako živ i okretan
kao i sinoč, i stavi Anñeliki na koljena dosta težak poklon.
— Ovo neka bude za vaše prijatelje u Gouldsbo¬
rou— protisne. — Znam da su iz Charente. To če
oni cijeniti...
Bila je to bačvica od bijele hrastovine koja je sadržala najčišči konjak. Blago
koje nema vrijed¬nosti.
Buduči da je Merwin bijesnim pokretom čakije naglo udaljio svoju brodicu
od obale, Anñelika se jedva dospijela zahvaliti ljubaznom kapetanu na
nje¬govu daru.
— Doñite nas vidjeti u Gouldsborou — po¬
viče mu.
Vidjela je kako uspravno stoji na obali i kako joj šalje poljupce dok magla,
malo-pomalo, nije pro¬gutala njegovu kapu od crvene vune.
Naviknuti na mušice engleskog vlasnika čamca, putnici su se ukrcali u nj,
čim on bijaše to nad¬redio.
Dok su malko porazmislili, bili bi odmah opazili, da je bila prava ludost
krenuti na more po sličnoj magluštini.
Na sreču, nitko od putnika nije bio u stanju da malko porazmisli. Nisu
dovoljno spavali prošlu noč. pa su bili tromi i obamrli. Anñelika je bila
stretna što su tako brzo otplovili. Tu večer če biti u Gouldsborou. Ništa nije
moglo izmijeniti njenu radosa, ni tmurno vrijeme, ni potamnjelo more, ni
naoblačeno čelo ve¬lečasnog Patridgea koji se ljutio na gospoñicu Pidge-on
što se u nj zagledala očima raskajane ovce, ni le¬deno i neprijateljsko lice
Jacka Merwina.
Njoj su se dvije male škotkinje činile najljupki-jim stvorenjima s onim
svojim okruglim njuškicama
341
koje su im virile iz velikih vunenih poki Ivača na or-vene i zelene kocke u
koje su bile umotane od glava do peta. Svaka je brižno držala svoj mali
prtljag, u stvari, veliki rubac u kojemu je bilo vezano nešto odječe. Najmlaña
je uz svoje grudi stiskala pripro¬stu indijansku lutku napravljenu od
kukuruznog kli¬pa. Obrazi su joj bili obojeni maluiovim sokom, a kose su
joj bile od suhog lišča.
Anñelika se sjeti Honorine i ljupkosti dječje koja život ispune svjetlošču.
Tog dana su doživjeli samo jednu nezgodu u toku plovidbe.
Zaustavila ih bijaše brodica s akadijskog polu-toka koja je bila u potrazi za
Engelezima, da bi ih za¬robila.
Buduči da je magla bivala sve gušča, Merwin je naredio malom da puše u
rog kako bi obavjestio druge pomorce o svom položaju. Dječak se usopio
du-hajuči u ogromnu školjku. Odjednom se ukazu obrisi povelike ribarske
brodice koja je išla ravno prema njima. Činilo se kao da nikoga nema na
brodu, ali kad im se sasvim primakla, jeziv se krik prolomi iz njega, ratni
poklik Crvenokožaca. Dok su Merwinovi putnici zapanjeno gledali u brod
ispred sebe, cijev dugoga pištolja pojavi se iznad ograde šalupe i glas
nevidljivog čovjeka im se obrati na francuskom.
— Tako vam Svetih sarkamenata jeste li vi En¬
glezi?
— Francuzi! Francuzi! — žurno povikaše Adhe-
mar i Anñelika.
Salupa pristane uz bok Bijele ptice. I zakači je za se čakijama bačenim preko
ograde.
Mlado, čosavo i opaljeno lice, okruženo dugim crnim pletenicama, pod
šeširom o koji bijaše aakače-no orlovo pero, izroni naglo iza ograde šalupe i
dva prekrasna crna oka živo se zariju u putnike Menvino-ve brodice.
— Ho! Ho! Sve mi se čini da tu ima dosta En¬
gleza!
Sad se uspravio svom svojom visinom.

Srebrni križ i svete medaljice zvecnuše na njego¬vu kaputu od bivolje kože

izrezuckane i ukrašene kao u Indijanaca.
Za pašom je imao nož i sjekiricu, ali je zato u ruci držao veliki pištolj s
kundakom od sedefa. Iza njega se pojaviše mornari koji su samim svojim
iz¬gledom zavrijedili vješala. Njima su se pridružila tri ili četiri Mic-Maca u
zašiljenim crnim kapama ukra¬šenim biserima.
Sumnjičavi pogled mladog zapovjednika se zau¬stavi na Anñeliki i vjeñe
mu se zatvore.
— Jeste li vi sigurni da ste Francuskinja, a ne
Engleskinja? — upita je polako.
— A jeste li vi sigurni da ste Francuz, a ne Indi¬
janac — odgovori mu ona kao iz puške.
— Ja? — poviče on uvrijeñeno. — Ali ja sam.
Hubert d'Apertignv, s Rta Bale. Sav svijet me pozna¬
je u Akadiji i u Francuskom zaljevu!
— A ja sam, mladiču, grofica de Pevrac, i ja ta¬
koñer vjerujem da svi u Akadiji i u Francuskom za¬
ljevu poznaju moga gospodina supruga!
Nimalo se ne zbunivši tim otkričem. Hubert d'Ar-pentignv skoči u brodicu
Jacka Menvina.
Po majčinoj strani bio je potomak velikog pogla¬vice divljaka, ali mu je
zato djed, očev otac, bio štito-noša Luja XIII koji ga je naučio običajima na
dvoru št© je dokazao vrlo otmjeno poljubivši Anñelikinu ruku.
— Gospoño, prepoznajem vas po glasu što o vama
kruži po čitavoj Akadiji: lijepa i odvažna! Daleko sam
od pomisli da vam bilo kakvu štetu nanesem. Ali sve
mi se čini da vam je društvo sastavljeno od Engleza
koji mene zanimaju s poslovne strane, to jest kao
taoci koji se mogu prodati.
— Ti Englezi pripadaju meni i moja je dužnost
da ih dovedem svom mužu, grofu de Pevracu.
Mladi Hubert d'Arpenitgnv duboko uzdahne.
— A... nema li kakvih zaliha, kakve trgovačke
robe u ovom čamcu? Zima je bila oštra i bijedna u
našim posjedima. Uz to uzalud čekamo brod našeg

342

343

društva iz Bordeauxa koji bi nas morao opskrbiti hranom i ostalim

potrebštinama. Ako se uz put negdje razbio ili ga gusari opljačkali i zarobili,
bogami čemo se loše provesti.
— Stoga ste, dakle, prisiljeni da pljačkate druge
— otpovrne Anñelika trudeči se da što bolje sakrije
iza svojih sukanja bačvicu konjaka, poklon Hernanija
d'Astiguarre. — Meni je zaista vrlo žao, ali na ovoj
brodici zaista nižta nečete pronači. Siromašniji smo
od Joba.
— Zaista... ! Hej, Yenngli, maknider se malko,
daj da vidim tvoj sanduk — poviče mladič vlasniku
brodice.
Prijetečim pokretom cijevi svog pištolja, dade znak Merwinu da se skloni u
stranu. Njegovi su dru¬govi držali svoju šalupu uz Mervvinovu brodicu,
iz¬mjenjivali šale na indijanskom jeziku, dobacivali po¬hotne poglede
mladoj Estheri, krišom zagledali An-ñeliku i na sva se usta rugali
krivovjernom pastoru.
Anñelika se pitala kako če čitava ta zgoda svršiti kadli se mladi Hubert
d'Arpenignv skokom prebaci na svoj brod s kojega joj uputi učtive pozdrave
bri¬šuči pod balube velikim zamasima svoga šešira. Sve je to on izvodio
rastegnuvši blistavi osmijeh od uha do uha.
Hajte, zaveslaj! Gospoño, slobodni ste sa svo¬jim taocima. Neka vas
Gospod štiti na putu!
— Velika vam hvala, gospodine. Ako se nañete
u stisci prije žetve, doñite u Gouldsboro.
— Neču nikako propustiti priliku. Gospodin de
Pevrac je uvijek bio velikodušan prema nama. A vi,
vi ste lijepi, tako lijepi kao što se priča u Francu¬
skom zaljevu. Ja nisam ovdje izgubio svoje vri¬
jeme ...
— Mlad pa lud! — primjeti Anñelika slegnuvši
ramenima. ¦
Ponovo su se sami ljuljali u gustoj magli. Gunñajuči, Jack Merwin ponovo
podigne jedra i pokuša ponovo odrediti položaj svog broda. Pokuča-
344

rac je brisao znojno čelo. Da su mu Akadijci oteli ono malo sirotinje, bio bi
sasvim upropašten.
— Gospoño, od srca vam zahvaljujem. Da nije
bilo vas ...
— Ne zahvaljujte mi. Nisam vam ja tu bila ni od
kakve pomoči.
U stvari, ona je imala dojam da ja za naglu pro-mijenu u držanju mladog
pljačkaša postojao i neki drugi uzix>k, a ne samo njeno prisustvo. Da nije
mi-ster Willoagby, ščučuren ispod lažnog mosta, utjecao na nj? Ne, sigurno
nije. Jedan Hubert d'Arpenignv se nikad neče prestrašiti medvjeda, pa bio
medo pi¬tom ili ne!
Uhvatila je sebe kako gleda oko sebe i po zraku. Da nisu, možda, ti akadijski
Francuzi koji čitav svoj život provode na moru i po šumama, da nisu
razabrali znakove koji prethode oluji, znakove koje ne vide druge oči, te su s
tog razloga i kidnuli tako brzo?
Več joj se činilo da more biva sve uzburkanije, Jack Mervvin je očito
usporio plovidbu. Nema sum¬nje, naumio je ponovo skrenuti smjer kako bi
izbje¬gao pljačkaše tih siromašnih obala. Stoga je pramac brodice usmjerio
prema vjetru i stao bordižati kroz maglu i svu svoju pažnju posvetio tome da
na vrijeme otkrije neprilike koje bi ih mogle zadesiti na putu.
Anñelika se zagledala u nj s tjeskobom u očima.
— Hočemo li večeras biti u Gouldsborou? —
upita ga.
On se pravio kao da je ne čuje.
Na sreču, magla je bivala sve rjeña. Dobila je prozirnost porculana, izgledalo
je kao da ju je tko iščihao na komade vate. Odjedared se obzorje otkrije kao
blistava i iskričava pokost. Sunce bijaše več vi¬soko skočilo na nebu. More
su brazdali duboki valovi, modrocrni, zapjenjenih vrhova. Obala se jasno
ocr¬tavala, a u njenu zelenu izgledu bilo je nečeg što ja je snažno podsječalo
na okolicu Gouldšboroa.
Anñelikino srce življe zakuca.
Stalno je mislila samo na to kako se nalazi blizu cilja. Napetim je očima
gledala u daljinu ne obrača-
345

;juči pažnju na razgovore svojih drugova koji su ta¬koñer naslučivali kraj

putovanja.
„Joffrevu, ljubljeni moj druže"!
Činilo joj se da je prošlo mnogo mnogo vremena otkako ih je neočekivana
struja dogañaja odvojila.
Poslije mukotrpnih zbivanja s kojima se hvatala ukoštac na svom putu,
bojala se prepreka neopipljive vrste, nečega protiv čega se ne možeš boriti
kao ni protiv hude sreče. Neče biti sasvim mirna dok se ne nañe pokraj
njega, dok ga ne bude prstima mogla dodirnuti, dok ne bude čula njegov
glas. Tada če sve biti zbrisano, zaboravljeno. Poznavala je tako dobro onaj
njegov pogled kojim je samo nju gledao, u ko¬jemu je čitala da je lijepa,
njemu lijepa, za nj jedina, pogled koji ju je smještao u začarani krug njegove
ljubavi. Posjedovao je u največoj mjeri onaj dar iz¬dvajanja od ostalog
svijeta, taj užitak ljudi kad ih ljubavna rados preplavi. Ta odlučna crta
muškarčeva značaja ponekad je znala povrijediti Anñeliku jer se kao žena
stapala potpuno s njegovom strašču, osječa¬jima, nemirima i željama, kao
morske i riječne vode što se stapaju na dnu velikih ušča.
Takva je ženska narav, uvijek isuviše opterečena trenutačnim čuvstvima.
Ona mu se, meñutim, nije uvijek pokoravala, a trebala je i on ju je znao
prisiliti na to. Tada se činilo da je njegov životni cilj da je voli i da joj to
pokaže. Znao ju je uvjeriti da su se sve sumnje, svi strahovi, sve opasnosti
zaustavili na pragu njihove bračne sobe, znao ju je uvuči u svijet gdje su bili
sami, a duše im i tijela preplavila radosna i divotna čuvstva.
Bila je načisto s tim da mu u prvom trenutku neče spominjati Colina. Ne!
Kasnije ... Poslije... Tek onda kad sasvim ovlada svojim srcem, kad se
ponovo prepuste pijanstvu zaborava kad ona svoje otpoči-nuto tijelo
slobodno i bez sustezanja prepusti nježno¬sti njegovih milovanja, kad,
slabašna i gola, osjeti opojnost i toplinu njegova zagrljaja.
Anñeli kin se pogled ukrsti s pogledom, Jacka'¦ Merwina koji je počivao na
njoj.
346

Koliko U ju je vremena on tako več proma¬trao ... ? Da li je, zbilja, mogao

pročitati misli na zamišljenom joj licu?
Gotovo istog trenutka on okrene glavu. Vidjela je kako Je potom u visokom
mlazu ispljunuo pljuvač¬ku od ižvakanog duhana u more. Nato, kao uvijek,
mimo i pomnjivo izvadi baguš duhana iz usta i spre¬mi ga, prema
mornarskom običaju, u svoju vunenu kapu koju ponovo stavi na glavu. On je
tim uobičaje¬nim i njoj več dobro poznatim pokretima dao konačan vid što
je ona tek kasnije shvatila. Zatim se činilo da njuška vjetar.
Kao da se na nešto sprema, ispruži mišičavu nogu čiji je veliki palac imao
snagu rakovih klješta i njim uze upravljati konopom velikog trouglastog
jedra s večom sigurnošču nego da se poslužio rukom. Zgra-bj zatim kormilo
i svojom teškom brodicom izvrši polukružni manevar nagnuvši je pri tom u
razinu va¬lova. Sad su jedra vjetar dobivala s boka, ali jedva toliko koliko
im je bilo potrebno da bi čamac gurala naprijed.
AnñeKka klikne.
Ne zato što su se svi, koliko ih je god bilo u čamcu, mogli nači u moru da je
taj manevar izvršio netko tko je bio manje spretan pomorac od Jacka
Mervvina, več zato što je otkrila da su se sad nalazili sasvim blizu obale.
Vidjeli su kako kraj njih promiču stabla i čuli grmljavinu mora što je tuklo u
podnožje strmih litica.
Meñutim, primjetila je da su se ona dva ružiča¬sta brežuljka nazvani
Glavice Mont-Deserta, iza kojih se nalazio Gouldsboro, sve više udaljavala i
da su go¬tovo nestala na istoku.
— Ali vi ne plovite u dobrom smjeru — poviče Anñelika. — Gouldsboro se
nalazi tačno iza vaših leña.
Ne odgovorivS na njenu primjedbu, Englez je nastavio plovidbu u istom
smjeru j ubrzo je Glavice nestalo s vida.
347

Bijela ptica usmjeri pramac prema sjeverozapadu i probije se u prostrani

zaljev načičkan otocima. Esther koja je jednoč več bila kod svog strica, na
otoku Matinicusu, prepozna taj zaljev što se nalazio na ušču rijeke
Penobscota.
Anñelika pogleda prema suncu da bi odredila sat dana. Crveni se disk
nalazio visoko na nebu. Ako Jack Merwin ne bude suviše dugo švrljao po
tom zaljevu, uz malo sreče i zahvaljujuči dugim junskim sumracima, mogli
su još uvijek tog istog dana uplo¬viti u luku Gouldsboroa.
— Kamo nas sada vodite? — ponovo upita.
Muk. Kao da se obratila kladi.
Plovidba prostranim, uščem potraje otprilike je¬dan sat.
Kad je brodica zašla lijevo u uski tok male rje¬čice nadsvoñene stablima,
Anñelika izmijeni s Elie Kemptonom. pogled pun očaja. Obojica su osjetila
potajnu želju da Se bace na vlasnika brodice, Jacka Merwina, da ga svladaju
več jednom i da mu oduzmu kormilo iz ruku.
U zaklonu stabla vjetar padne. Puhao je sasvim tih i topao povjetarac tromo
gurajuči čamac protiv riječne struje. Englez spusti jedra i dohvati vesla.
Malo-pomalo dovesla do žala zasjenjenog vrbama i johama. Iza njih su se
dizali borovi, hrastovi, javori i bukve u raskošnom neredu iz kojega je
dopirao to¬pao ljetni miris šumskog raslinstva. Dah mora se više nije
osječao. Divlje su pčele zujale posvuda na¬okolo.
Pomorac skoči u vodu koja mu je sezala do polo¬vice bedara, povuče
brodicu prema obali i usidri je.
— Možete siči — reče jednoličnim, glasom. —
Stigli smo.
— Ali mi moramo večeras biti u Gouldsborou —
poviče Anñelika sva izvan sebe. Taj ju je prokleti
Englez bacio u očaj! Natjerat če je da sasvim poludi.
— Vi ste...
Tražila je odgovarajuči izraz da bi njime izrazila osječaje kojima ju je
ispunjao taj blesavi klipan i ni¬kako da ih nañe ... a osobito ne na
engleskom.
— Pa vi ste neuračunljivi, Jack Menvine — na¬
stavila je trudeči se da sačuva mir. — Vama sigurno
nije poznato da ovim krajevima upravlja strašan
Francuz, skupljač engleskih skalpova, barun Saint-
-Castine. Ako nas on zaskoči sa svojim Ečeminima,
nisam sigurna da ču njegovu i njegovih ljudi pažnju
skrenuti na se prije no što se iz života preselimo u
smrt.
— Jeste li čuli što vam je rekla? — upita poku-
čarac poduprijevši Anñelikine riječi. — Damned fool!1
Ovdje sve smrdi po Francuzima i Indijancima. Bez
oružja smo. Vi baš želite da nas pokolju?
— Iskrcajte se več jednom — otpovrne Menvin
potpuno ravnodušan na njihove prigovore.
Medvjed, mister Willoagby, vrlo rado je pošao za njim. Njemu se neobično
sviñao miris zemlje. Bit če da je bilo meda divljih pčela u blizini. Podigne se
na stražnje šape i poče vježbati čaporke zabadajuči ih u stablo jednog bora.
Pri tom je mumljao od zado¬voljstva.
Uzdišuči, ostali se putnici pokore nareñenju Mer-winovu. Samo mjesto im
ništa nije govorilo. Osječali su se potišteni.
Sasvim pomučeni, promatrali su Merwinove po¬krete. Ovaj, pošto se neko
vrijeme ogledao kao da traži poznate znakove, na kraju klekne ispod jednog
stabla i uze rukama odgrtati gusti sloj zemlje izmeñu korijenja.
— Stali to radi?
— Da nije tu zakopao svoje blago... ?
— Vrlo je lako moguče. Mnogi gusari dolaze u
ove krajeve da sakriju što su opljačkali.
— Hej, Memvine, prokleti nevaljalČe — poviče
pokučarac — da li se vaše blago sastoji od španjol-
1 Prokleti luñače!

348

349
skih dublona, portugalskih moadora ili od srebrenih pezosa?.
Pomorac ne odgovori ništa več nastavi s iska¬panjem. Poslije sloja trulog
lišča, naiñe na ispreple¬teno granje koje odbaci u stranu, a potom na
maho¬vinu i pijesak. Na kraju iz rupe izvuče poveči zave¬žljaj omotan
izblijedelom kožom i navoštenim plat¬nom. Na kraju izvuče još jedan,
manji zavežljaj. En¬glez se uspravi. Vidjelo se po licu da je zadovoljan.
— Wellf Pričekajte me tamo — reče — neču se
dugo zadržati. Iskoristite moju odsutnost i založite
nešto. U sanduku ima još sira, kruha i jedna boce
vina koju mi je poklonila gospoña Mac Gregor.
Videči da je pronašao zavežljaje na mjestu gdje ih bijaše skrio toliko se
obradovao da je postao go¬tovo ljubazan.
On još jednom ponovi:
— Wait just a minute?
I nesta ga u vrbaku.
Anñelika uze raspravljati, sa svojim drugovima. Pošto je svima preporučila
strpljenje, vrati se prema brodici da uzme hranu. Mjesto gdje su se nalazili
iz¬gledalo je zabačeno i pusto. Ako se tu ne zadrže pre¬dugo, postojali su
neki izgledi da se udalje prije no što na sebe svrate pozornost divljaka tog
kraja koji su uvijek bili u čeki.
Zašto da se uznemiruje? Ničemu to nije vodilo. Trebalo je otrpjeti mušice
vlasnika brodice i sve one promjene njegova raspoloženja. Uzme li se u
obzir nemoguč karakter tog yenngli moreplovca, opasnosti rata te da su se tri
dana prije toga nalazili na Rtu Maquoit kao zarobljenici Zlatobradog, treba
priznati da je ovo putovanje bilo neobično brzo i da je prošlo da bolje nije
moglo.
Vrati se prema svojim suputnicima i, uz Sammy-jevu pomoč, poče na
velikoj plosnatoj stijeni raspore-

ñivati hranu na onoliko dijelova kaliko je bilo usta. Nakon toga šuteči počeše
jesti. Kad je, pri kraju obro¬ka, Anñelika podigla glavu i htjela zamoliti da
joj dodaju vino, vidje da su Englezi, blijedi kao krpe, obješenih vilica od
groze, raskolačenim očima od stra¬ha promatrali nešto iza njenih leña. Nije
joj preostalo drugo do da se uz ogroman napor okrene i pogleda u lice novoj
opasnosti.
Izmeñu vrba čijim se blijedozelenim liščem igrao povjetarac pojavi se
isusovac u crnom talaru.

1 Dobro!
* Pričekajte samo čašak!
350

351

GLAVA XLVIII
Prvi Anñelikin poriv bijaše da se postavi izmeñu zaprepaštenih Engleza i
pridošlice. Uto je saleti druga misao i ona očima potraži svečenikov križ
boječi se da na njemu ne otkrije rubin što je krasio križ oca Orgevala. Ali ga
ne primjeti. Dakle, ovaj isusovac nije bio otac Orgeval.
Svečenik u crnom talaru, koji je na nekoliko ko¬raka stajao nepomično u
sjeni vrbe, bijaše vrlo visok i vitak, golobrad dok su mu tamne kose padale
po ra¬menima. Visoki crni ovratnik s tankim posuvratkom od bijelog platna
stezao je mišičav vrat na kojemu se ukipila glava plemenitih i otmijenih crta.
Jedna od njegovih ruku visila mu je sasvim ukručena, uz bok, dok je drugu
prinio svojim grudima, držeči sa dva prsta, kao da je to htio istaknuti, vršak
svog križa što mu je na vrpci od crne svile visio oko vrata.
Dva tamna i neustrašiva oka posmatrala su oka¬menjenu skupinu kao da su
htjeli sve te ljude ispred sebe zakovati za tlo kao zatravljene zvijeri.
Naposljetku se pomakne i iziñe iz sjene stabla i spusti na malo žalo
osvijetljeno suncem. Tada Anñe-lika primijeti ispod zgužvanog ruba talara
isusovčeve bose noge koje su joj se činile poznatima.
— Hello! May fellow, how do you do?1 — javi se Jack Merwinov glas. —
Dc/nt you recognize me?1
1 Zdravi bili! Kako ste, dragi prijatelji?
2 Zar me ne prepoznajete?

Stoječi nepomično poput kakvih kipova Anñelika i Englezi niti ne 'zaustiše

na to pitanje koje, valjda je to bila čarolija ili varka, kao da je izišlo iž
isusov-čevih usta.
Sto se isusovac više nastojao k njima primaknuti oni su uzmicali dok se nisu
našli na kraju obale.
Videči silan strah na njihovim, licima, on se po¬novo zaustavi.
Evo — reče na engleskom malko se osmije-
hujuči — evo blaga što sam ga upravo izvukao h svoj«g skrovišta. Ta to je
moja siromašna svečenička mantija, koju sam tu zaltopao prije moga odlaska
i koju sam konačno poslije osam mjeseci ponovo na sebe navukao.
Okrenuvši se prema Anñeliki, upita je na fran¬cuskom:
— Zar ste vi, gospoño iznenañeni mojom preo¬
brazbom? A ja sam bio povjerovao da sam u vama
pobudio sumnje?
— Mervvin — prošaputa ona — vi ste Jack Mer-
win?
— Jack Merwin glavom. Ali sam ja takoñer i
otac Louis Paul Maraicher de Vernon elan družbe
Isusove. I tako se prema prilici prokleti Englez može
pretvoriti u prokletog Francuza, pa čak i u najstra¬
šnijeg od svih papista.
Jedva primjetan izraz šale osvijetli njegovo pre-obraženo lice. On objasni:
— Prošle jeseni mi je moj pretpostavljeni naredio
da po tajnom zadatku krenem u Novu Englesku. Ovo
prerušavanje u mornara samo je jedan od izgleda koje
sam morao na sebe navuči da bih s uspjehom priveo
kraju svoj zadatak. Hvala neka je Bogu, vratio sam
se živ i zdrav u francusku Akadiju.
Izražavao se vrlo lijepim francuskim jezikom mada mu je tu i tamo izbijegao
poneki engleski na¬glasak što je bilo sasvim razumljivo uzme li se u ob-

352

AnñeUka u iskušenju VTtl

353

23«
zir da se mnoge mjesece služio samo engleskim je¬zikom.
— Ali jeste li vi, zaista, Francuz? — promuca
Anñelika koja nije dolazila sebi od iznenañenja.
— Dakako da jesam. Moja obitelj potječe iz mje¬
sta Auge. Ali engleski govorim od djetinjstva. Kao
paž sam bio dodijeljen engleskoj kraljevskoj obitelji
za vrijeme njena izbjeglištva u Francuskoj. Poslije
sam išao u London da potpuno ovladam njihovim je¬
zikom.
Uprkos tim ljubaznim objašnjenjima, Anñelika još uvijek nije uspijevala
zamisliti da ispred nje stoji Jack Mervvin, vlasnik brodice.
I tako je ona morala priznati da je tri puna dana putovala pod
zapovjedništvom takozvanog Jacka Mervvina, ne posumnjavši ni trenutak da
se nalazi u društvu isusovca, Francuza plemenita roda i još uz to prisnog
suradnika oca Orgevala, nema sumnje, a ne engleskog mornara sumnjive
prošlosti kao što je vjerovala.
Ne nadajuči se nj u snu takvoj preobrazbi, ostala je bez rijeci. Videči njena
poluotvorena usta i oči koje nikako da sasvim povjeruju u ono što vide, on se
nije mogao suspregnuti a da se ne nasmije.
— Zaboga, gospoño, doñite k sebi, molim vas! Neka od vaših razmišljanja
bijahu me uvelike uzne¬mirila! Sad vidim da se nisam ničega trebao bojati.
Vi niste posumnjali u moj pravi indentitet.
Prvi put su vidjeli Jacka Mervvina da se smije. Najnevjerovatnije je bilo baš
to da su ga po smijehu prepoznali. Stvarno, tu ispred njih je stajao vlasnik
brodice kojom su putovali, stajao je u crnoj mantiji koju su toliko ponižavali,
koje su se toliko bojali, sta¬jao je onaj isti čovjek što je još maloprije
nehajno žvakao baguš duhana i svojim mišičavim tabanom krotio nabubrelo
jedro i šuljao se od otoka do otoka, znatiželjan- šutljiv, usamljen . ..
Odjedared je Anñeliki postalo jasno zašto ju je ličnost Jacka Menvina toliko
smučivala.
354

Dakako ... Dakako da je bio isusovac!

Kako to da to prije nije opazila? Ona koja je odgojena u jednom od
katoličkih samostana u kojima su ih podučavali članovi najmočnijeg
vjerskog reda tog vremena, kojima su svaki tjedan gojenice išle na ispovijed
i pred kojima nisu smijele nikakve sjene grjeha ostaviti na svojoj savjesti?
Kako je mogla do¬pustiti da je jedan od njih tako nasamari... ?
Kako to da od tisuču znakova niti u jedan nije posumnjala!?
Kad je preksinoč sjedio na liticama Long-Islanda, duhom tako odsutan da se
prestrašila, on se molio Bogu kao što se umiju moliti Gospoñu samo sinovi
svetog Ignacija. A ono što je u onom trenutku pro¬žimalo čitavo njegovo
biče, ona bezvoljkost, ona od¬sutnost, to je bio, u stvari zanos, mističan
zanos vjere.
A kad im je dijelio hranu na otoku Monegau, kako da nije prepoznala u
njegovim pokretima radinu spretnost svečenika koji su, bez obzira na svoj
rang, počevši od godina sprovedenih u novicijatu učili kako da dijele hranu
siromasima?
Pa tog istog dana, nagla promjena u držanju mla¬dog akadijskog plemiča,
Huberta d'Arpenignvja, nije li trebalo pripisati činjenici što je u prerušenom
en¬gleskom mornaru, prepoznao misionara koji mu je možda podijelio prvu
pričest? Mora da mu je isusovac neprimjetno dao znak da šuti i ode.
Mister Willoagby se približi isusovcu i onjuši ga. Prepoznavši poznat mu
miris kapetana šalupe Bijele ptice, uze se trljati o njegovu mantiju, a otac
isusovac ga pogladi po runjavoj glavi.
— In fact we've already acquantance,r mister Willoagby — promrmlja.
Zaista, oni su več priličan broj dana, otkako su krenuli iz Novog Yorka,
zajednički dijelili isti zaklon od dasaka o koje su mlatarali valovi opasnog
mora. Ponašanje mister Willoagbyja na kraju je uvjerilo
U stvari mi se več odavno poznajemo
355

i one najsumnjičavije da je pred njima stajao zaista Jack Merwin.

Svi su oni vrlo dobro shvačali da je njihova sud¬bina bila -zapečačena, da su
izgubili bitku, Anñelika nije uspijevala izustiti jednu jedinu riječ. Nikad se
nije osječala tako obeshrabrena. Predviñajuči poslije-dice koje če ta
prijevara imati za nju i njene drugove, nije čak nalazila hrabrosti da se ruga
na svoj vlastiti račun što se tako glupavo pustila nasamariti. Odmah potom
pomisli: je li slučaj doveo brodicu tobožnjeg Jacka Merwina uz bok
Colinova broda ili sam i tu uletjela u pripremljenu stupicu?
Osječajuči se pobijeñenom, obori glavu. Bora gor¬čine joj se usiječe u
kutove usana.
Isusovac se okrenuo prema Englezima.
— Ničega se^ ne bojte •— reče im na engleskom —
ovdje ste vi pod mojom zaštitom.
Poslije toga se približi rubu vode, i podigavši oči prema stablima i okruživši
usta dlanovima, oglasi se indijanskim zovom i ponovi, ga više puta kao
dogo¬voreni znak.
Iižce na drveču se stade micati, a malo potom či¬tave gomile divljaka
nahrupe prema njima, jedni pre¬lazeči rijeku gazom, drugi spuštajuči se niz
brežuljak. Svi se pobačaju na koljena pred ocem isusovcem mo¬leči da ih
blagoslovi i iskazujuči mu svoje prijatelj¬stvo na tisuče načina. Naravno, i
ogromni Sagamore Piksarett se pojavio, blistajuči se od sreče.
— Mislila si da češ mi -umači — reče okrenuvši
se k Anñeliki. — Ali ja sam uvjek znao gdje se na¬
laziš jer sam vodio brigu o tome. Sad te je Cmorizac
doveo. Ti si moja zarobljenica.
Divljaci su smijuči se pipali rijetku kosu Eliea Kemptona, više mrtvog nego
živog od straha. Pripit tomljeni medvjed je opasno počeo režati.
Primjetivši životinju, Indijanci ustuknu. Jedini upere u medu svoje sulice, a
drugi dograbe svoje lukove.

Svu tu uzbuñenost isusovac stiša s nekoliko riječi. Videči kako polaže svoju
ruku medvjedu na glavu, Indijanci su ga promatrali s mnogo smjemosti
mada se nisu čudili niti bi se čudili ma što učinio Crnorizac.
— Tvrñava Pentagouet kojom zapovijeda barun
Saint-Castine nije daleko odavde •— reče otac Mara-
icher Anñeliki. — Da li biste; gospoño, bili tako dobri
pa pošli sa mnom. Idemo u tvrñavu.
— Ah, baš dobro — iznenada se javi Añhemar
kad su se počeli uspinjati obalom — da niste vi, oče,
brat Jacka Menvina? Vi mu sličite kao jaje jajetu.
A kamo je nestao, taj vraški momak? Bilo- bi vrijeme
da podignemo jedra! I da otplovimo, jer ovdje sa
svim ovim divljacima oko nas, ja se baš ne osječam
bogzna kao ugodno I Ja ...

35S

357

— U svakom slučaju moji če Indijanci biti pošte¬

ñeni — otpovrne Saint-Castine mračna izgleda.
— Vi, dakle, ne smatrate da je njihova dužnost da
se tuku za Boga u čije su ime pokršteni?
Taj se razgovor vodio sutradan po njihovu dolas¬ku u tvrñavi Pentagouet.
GLAVA XLIX

— Gledajte, gledajte, dakle — reče barun de

Saint-Castine pokazujuči zanosnim pokretom zid pre¬
kriven engleskim skalpovima — gledajte, oče, nisam
li ja dobar oficir u službi Boga i Njegova veličanstva?
Ja sam mnogo više ratnih pohoda izvršio sa svojim
Ečeminima i Mic-Macima protiv nevjernika Engleza,
no što je potrebno da bi se dospi jelo u raj. Može li se
prekoriti zbog mlakosti vjerskih osječaja mene koji
sam obratio na pravu vjeru velikog poglavicu Mate-
conanda i njegovu djecu. Ja sam im čak i krsni kum
jer nikoga nije bilo na ovoj od Boga napuštenoj obali
da se primi te krščanske uloge prilikom krštenja.
— A sad mi otac Orgeval, vaš pretpostavljeni, piše,
prekoravajuči me oporo zbog, kako on tvori, mojeg
kukavičluka i moje izdaje u vezi s novim svetim ra¬
tom u koji je on poveo Abenakise. Moram vam najprije
reči da je ovaj rat otpočeo preuranjeno i da nas je
nespremne zatekao. Indijanci su još uvijek zaokuplje¬
ni poslovima trampe i obradom svojih polja, dakle
poslovima za njih od životne važnosti.
— Križarski pohod protiv nevjernika može iz¬
nenada postati prijeko potreban — odgovori otac Ver-
non — ako u njemu uzmu učešča svi neustrašivi borci.
Možda če baš vaš ... kako vam je napisao otac Orge¬
val, vaš kukavičluk biti kriv da če se rat produžiti te
vašim Indijancima neče dopustiti da obave poslove
trampe i da zasju svoja polja prije prvih mrazova.

Troje ih se okupilo za ručkom u Velikoj dvorani trgovačke stanice u

Pentagouetu: dva muškarca i jed¬na žena.
Anñelika je sjedila pri kraju velikog drvenog stola, otac Maraicher de Veron
u sredini, dok ja Saint-Castine uzbuñeno šetao gore-dolje tres"uči peri¬ma
kojima bijaše okičena njegova glava kao u Indi¬janaca.
Gusta magla što je prekrivala čitav kraj od samog osvita dana, obavijala ih je
svojim sivim i neprozir¬nim velom kroz koji su do njih dopirali, kao dozivi
lutajučih duša, bolni krikovi nevidljivih galebova.
Ta francuska utvrda bila je vrlo skromna.
Saint- Castine je stavio na raspolaganje Anñeliki mali sobičak koji je
vjerojatno bio njegovom spava¬čom sobom, ali ona je dobar dio noči
provela u jed¬nom spremištu gdje su bili smješteni Englezi. Ovi su bili
utučeni i ona ih je pokušala utješiti.
Sad kad su ponovo pali u ruke Francuza, sigur¬no če biti odvedeni u Quebec
gdje če ih prodati straš¬nim kanadskim papistima, ukoliko barun Saint-
Cas¬tine ne zatraži od vlasti u Bostonu otkup za njih. Ve¬lečasni Patridge je
mogao bitd siguran da ga njegova subrača, največim dijelom gradski
odličnici i upravni činovnici, neče napustiti pa makar morali raspisati porez
da bi skupili potrebnu svotu, ali gospoñica Pidgeon, koja nije imala nikoga
svoga, bit če prepu¬štena dugom zatočenju, a najmučnija pri tom bit če
353

359

činjenica da če je svaki dan saljetati da se odrekne svog vjerovanja i da

prigrli katoličanstvo.
Buduči da su bili svi dozlaboga umorni, na kraju su polijegali da se odmore
pošto su se okrijepili s nešto ribe i kukuruza. Anñelika je dugo premišljala o
na¬činu kako da obavijesti muža o svom položaju.
Sve se na kraju pobrkalo u njenoj glavi. Kakvim, je to nesretnim slučajem
Colin zaustavio onog jutra baš brodicu kojom se vračao u Akadiju prenošeni
isu¬sovac pošto bijaše obavio svoj špijunski zadatak. Je li Colin znao TKO
je bio taj engleski pomorac koji je žvakao duhan i tako sjajno pijuckao u
more... ? Da li joj je zbog toga prošaputao prije no što se ukrcala u brodicu
Jacka Meuvvina: „Čuvaj se, hoče da ti nau-de..."?
Žustra Piksarettova prilika kao da ju je pratila na svim. njenim lutanjima.
Bio je na Rtu Maquoit dan prije no što je brod Zlatobradog bacio sidro u
istoimeni zaljev, učinilo joj se da ga je primjetila na otoku Mackworth a sad
ju je, eto, dočekao na obali rijeke Penobscot.
Odlučila bijaše da porazgovara sa Saint-Castine-om, gaskonjskim plemičem,
no nije ga zato morala moliti, jer je sutradan došao k njoj i pozvao je da ruča
zajedno s njim i s ocem isusovcem.
Ovaj je poslije svog dolaska imao pune ruke po¬sla. Obaviješteni
bubnjevima, Indijanci su sa svih stra¬na dohrlili da ga vide. Bili su uvjereni
da če imati više sreče ako ih pokrsti Crnorizac nego skroman i valjan
reformirani fratar.
Odslužena je velika misa. Zarobljenici u spremištu čuli su u daljini pjevanje
svetih pjesama.
Za vrijeme ručka barun Saint-Castine je namigiva¬njem hrabrio Anñeliku.
„Sve če se urediti, ničega se ne bojte", kao da joj je time govorio. Uprkos
svemu, on se suzdržavao da razgovara o svemu i svačemu is¬pred isusovca,
koji je jeo skromno, bez žurbe i obo¬renih očiju, pošto se prije toga pomolio
bogu.
Na kraju je počeo razgovor. Saint-Castine je od¬bijao optužbe tvrdeči da
nikad nije uskratio pomoč
360
časnim očima u njihovom, teškom i tegobnom zadatku pokrštavanja
Indijanaca i širenja katoličanstva u Sje¬vernoj Americi. Da bi podupro te
svoje tvrdnje poka¬zivao je na jezivu zbirku riñih, crnih i plavih kosa koje
su, obješene o drvene čavle, svojom beživotnom i odbojnom dlakom prekrili
čitav jedan zid dvorane. Ti su skalpovi sušeni na malim, kružnicama
napravlje nim od vrbovog pruča za koje su bili ušiveni tankim. nitima od
crijeva baš kao što se suše kožice dabrova. A sušili su se na vratima svih
koliba indijanskih rat¬nika: Ečemina, Tarataina, Mic-Maca. Kad su bile
zgo¬tovljene, ratnici su ih nosili u tvrñavu Pentgouet gdje im je francuski
oficir zahvaljivao u ime fran¬cuskog kraljai i za nagradu im davao neki mali
dar.
— Kolike H sam ja svojom vlastitom rukom ski¬
nuo s krivovjernih glava — govorio je Saint-Castine
dajuči svom licu tužan izraz privrženog čovjeka čije
se zasluge ne priznaju. — Moja je žetva uvijek bila
dvostruka od mojih ratnika. Naposlijetku, dragi oče,
ovu smo godinu živjeli u miru! Bilo je dogovoreno na
ovom istom mjestu, kad ste se vi, prije svog odlaska
za Novu Englesku, sastali s očevima Orgevalom i
Jean-Rousseom, da se ništa neče preduzimati protiv
nevjernika dok se vi ne vratite, jer ste nam vi trebali
donijeti neku ispriku za prekid primirja. Meñutim,
otac Orgeval je iskopao ratnu sjekiru, kao što kažeK
mo mi Indijanci, čitavih deset dana prije vašeg po¬
vratka ... !
— Nema sumnje, on je imao bolje razloge da to
učini no što sam mu ih ja mogao priskrbiti — sprem¬
no otpovrne otac Vernon nimalo se ne uzbudivši. —
Njegovim djelima Bog rukovodi i. ja sam rijetko vi¬
dio da se upustio u neki podhvat a da nije ocijenio
sve povoljne i nepovoljne poslijedice.
— Vjerujem da bih vam ja mogla navesti razlog
koji ga je naveo da se upusti u rat a da ne čeka na
vaš povratak — uplete se Anñelika u razgovor.
Otac Vernon koji se čitavo vrijeme obračao samo Saint-Castineu ili je
zamišljen i oborenih očiju stajao.
361

nagnut nad ostacima svog skromnog ručka — polako prebaci na nju svoj
sumoran i zagonetan pogled.
— Jest — odlučno reče Anñelika — sigurna sam •da me je otac Orgeval htio
zarobiti sa svojim Kana-ñanima kad sam sama pošla u englesko naselje
Brun-chwick-Falls što se nalazi zapadno od Kennebeca. Ot¬počeo je rat
prije zato što je znao da ču za nekoliko dana biti sigurna u Gouldsborou i da
se mogučnost za takav podhvat nije mogla lako predvidjedi.
Na njeno veliko čuñenje isusovac potvrdno kimne glavom.
<— Bit če da su se stvari tako odigrale — reče. — A po kakvom ste poslu
krenuli u to englesko na¬selje, gospoño?
Anñelika mu dobaci izazovan pogled.
— Vodila sam njenoj obitelji malu englesku dje¬
vojčicu koju smo prije toga otkupili od Abenakisa.
— I vi, Franzuskinja katoličke vjere, vi ste smat¬
rali ispravnim i pravednim da vratite u njeno gnijezdo
mračnjaštva i krivovjerstva nevinu djevojčicu u tre-.
nutku kad je Providnost, kazao bih, možda bila odlu¬
čila da joj da priliku da otkrije pravu Kristovu vje¬
ru u Kanadi?
Anñelika ne odgovori odmah. Njoj je bilo jasno da su neka pitanja izmeñu
njih podizala tako velik zid da se nisu mogli čuti i shvatiti. Pa ipak, pokuša
se izvuči dosjetkom:
— Jest, u njeno gnijezdo... ! Djeca su kao i
ptice. Ma kako mračno i neugodno bilo njihovo gni¬
jezdo, one se u njemu dobro osječaju ..,
¦— Dakle, vi ste Se suprostavili Božjim namje¬rama — isusovac odsiječe
strogo. — A ... kako to da niste pali u zasjedu i da niste odvedeni u Quebec?
— Branila sam se — odgovori ona ljutito. —
Branila sam svoj život i svoju slobodu.
Sjetviši se njegova prezirna pogleda kojim ju je ošinuo za mjesečine na žalu
Long-Islanda, ponovi: — Svoju slobodu!
— Vi ste pucali na Kristove vojnike?
362

— Ja sam naprosto pucala u divljake koji su me

htjeli skalpirati.
— Ali još ...
— Imala sam osim toga i sreču što sam se uspje¬
la sporazumiti sa Sagamoreom Piksarettom, vašim
velikim obračenikom.
Isusovac namrgodi obrve. Nema sumnje, to mu se činilo najnevjerojatnim u
čitavoj toj zgodi.
— A zašto se, po vašem mišljenju, gospoño, otac
Orgeval htio dočepati vas i odvesti vas u Kanadu?
— Vi to znate isto tako dobro kao i ja ...
— Molim vas da mi oprostite, gospoño. Ove sam.
krajeve napustio prije mnogo mjeseci. Za sve to vri¬
jeme nije mi bilo lako održavati veze sa mojim pret¬
postavljenim.. Nalazio sam se izmeñu Engleza, u velikoj
opasnosti. Da su oni otkrili da sam meñu njima špi¬
junirao u ime Krista i francuskog kralja, sigurno se
ne bih bio dobro proveo.--U vrijeme mog odlaska, vi
ste se taman bili iskrcali u Gouldsborou...
— Ali smo u vašim očima več dobili lik ljudi
koji vam smetaju, koje ste okrstili svojim neprijate¬
ljima, i to zato što smo se smjestili u Gouldsborou
sa sredstvima kojima malo koji naseljenik raspolaže.
Pružala se prilika da se ocrni mog muža i izvrgne
fanatičnom gnušanju naroda Nove Francuske otkriv¬
ši u njegovoj ženi utjelovljenje žene-demona — s gor¬
činom istrese Anñelika i nastavi: — Te su stvari vama
poznate sigurna sam... Duvna što je prorekla dola¬
zak žene-demona, nije li dala opis naselja na obali
morskoj, u kojemu su zlobni duhovi odmah prepozna¬
li Gouldsboro.., Nije li ona objavila da su konji što
smo ih iskrcali na obalu predstavljali utjelovljenje
jednoroga, mitološke životinje koju je jahala demon-
kinja u njenu priviñenju? A kad. sam ja krenula na
konju u unutrašnjost zemlje, sličnost se sama od sebe
nametala. Svi su Kanañani padali na koljena od...
straha. Pa ipak, sve je to samo igra slučaja ...
— Jest — otpovrne otac isusovac zamislivši se •- kad ñavoli u, nešto
umiješaju svoje prste, onda je
363

slučaj često na strani onih koji siju zlo. A vrijeme više ne postoji.
— Ali tko sije zlo u čitavom ovom slučaju? poviče Anñelika — i zašto bih
baš ja morala biti ta vaša demonkinja? Naposljetku, u Akadiji ima i dru¬gih
žena na koje ste mogli baciti oko. Zar ne, Saint--Castine, vi ste mi pričali o
nekoj ženi što živi na kraju Francuskog zaljeva. Čini se da vodi raskalašen
život, a zovu je Lijepa Marcellina?
Barun prasne u smijeh.
— Ah, ne! Ne ona! Pa to bi bilo isuviše smiješno.
Tačno je da je ona, uvijek spremna da pravi djecu
sa svim kapetanima što se nañu na prolazu i da otvara
školjke brže nego ijedna druga žena u zaljevu. Priča
se da je u stanju staviti nož u pukotinu izmeñu dvije
polovice školjke i odvojiti ih prije no što prethodna
školjka, dakako prazna, dospije dodirnuti tk>. Ona je
pravi žongler u tom poslu, to da!
— A zašto u toj spretnosti ne bi moglo biti nešto
natprirodno? — upita Anñelika smijuči se. — Odgo¬
vorite mi, dragi oče!
Ali Jack Merwin je zadržao ledeni izraz "na svom licu. On nije htio dopustiti
da se o tako ozbiljnim pi¬tanjima raspravlja šaljivim tonom. Čini se da je
raz¬mišljao o Anñelikmoj primjedbi.
— MarceUina Ravmondeau... ? — reče odmah-
nuvši glavom. — Ne, u nje je suviše kratka pamet.
— A zar demonkinja mora biti pametna?
— Svakako! Pa razmislite! Poslije Boga posjeduje
li tko veču oštroumnost od Lucifera, gospodara demo¬
na? Opče je poznata stvar, jer je često primiječena,
da ženski demoni, to jest oni koji uzimaju ženski oblik,
vrlo teško mogu sakriti svoje sjajno oštroumlje za
vrijeme svog boravka na zemlji. I baš zahvaljujuči
tom njihovu svojstvu, tako rijetko kod smrtnih žena,
ponekad ih se može razobličiti. Ne smijemo zaboraviti
da su najvažniji meñu paklenim duhovima upravo žen¬
ski demoni: Behemot, Zvijer, Mammon, Pohota, Aba-
don, Zatornik.
364

— Otkrio sam — poviče Saint-Castine kao na¬

dahnut. — Taj ženski demon nije nitko drugi nego
gospoñica Radegonde de Ferjac, guvernanta djece go¬
spodina La Roche-Posaya, u Port-Rovalu, na polu¬
otoku. Ona je opaka kao lasica, škrtava kao ta vaša
Mammon, a ružna kao sedam smrtnih grijeha.
Ali isusovac ponovo niječno odmahne glavom.
— Vi ste sasvim zalutali, dragi moj barune. To
ne može biti istina jer je ta vaša gospoñica Radegonde
nakazna od roñenja. Možda se ženskost tih ženskih
demona i ne očituje drugačije, ali je činjenica da nikad
na se nisu uzeli lik ružnog i odvratnog biča.
— A vještice?
— Ženski demon je nešto sasvim drugo. Vještice
su ljudska biča koja služe ñavolu, dok je pakleni duh
koji ulazi u tijelo neke žene ili uzima ženski lik
prilikom njena roñenja stvarni demon, jedan cd onih
anñela koji su zajedno s Luciferom strmoglavljeni u
pakao prilikom nastanka svijeta.
— Ali vi tako nešto ne možete misliti o meni,
to je nemoguče — poviče Anñelika zalomivši rukama.
— Ništa nisam učinila, ništa počinila, ništa po čemu
bih zaslužila takav glas.
— Pa ipak, proročanstvo je jasno. Žena vrlo li¬
jepa i zavodnica...
— Zar sam zbilja tako lijepa? — prošaputa An¬
ñelika utučeno.
Utučenost što se čitala na njenu licu oduzela je njenu pitanju sav čar izazova.
Mladi Saint-Castine ju je gledao zadivljeno se osmijehujuči.
— Jest, gospoño, vi ste izvanredno lijepi! Ali ja
vas, neču optužiti da ste. ženski demon .,.
— I zavodnica... ? — navalila je Anñelika ok-
renuvši se prema isusovcu. — Zaboga, oče, pa vi ste
vidjeli svojim očima kako sam živjela za vrijeme zad¬
nja tri dana ...
On je pogleda svojim živim očima, čas tamnim, čas iskričavim, čas
bezizražajnim u kojima se nije moglo ništa pročitati i pogladi bradu kao da o
nečem premišlja.
365

— Zavodnica.. . ? Ne znam ... AH zavodljiva, e,

u to sam siguran ... Ona noč svetog Ivana na Mone-
ganu...
Boječi se da joj rumen što ju je osečala u obra¬zima ne preplavi i čelo,
Anñelika ga prekine:
— Pa dobro, jest! Noč svetog Ivana... Govorimo
0 njoj... Sta mi se može predbaciti? Smijala sam se,
pila sam, plesala sam. Neka! Buduči da ste bili tamo,
možete posvjedočiti da ništa nečasno nisam počinila.
Zar je katolička vjera postala isto onako stroga prema
zabavljanju kao i protestanska? Priznajem da sam
kojim slučajem bila obaviještena o vašim naslovima
1 vašim dužnostima ...
Sad isusovac nju vrlo živo prekine:
— Realiy ... ?x Zar zbilja niste ni na čas posum¬
njali, gospoño? Ponekad sam se pribojavao vaših pro¬
nicavih očiju.
— Ne! Ne...! Ne zavaravajte se. Na trenutke
sam pomišljala da ste nekad bili zapovijednik gusara,
razbojnik ... Utvrdili ste vi sami da ja baš nisam tako
vidovita uprkos moči što mi je pripisuju. Da sam
znala, kažem,-da ste vi isusovac, ja bih se, bez sum¬
nje bila pokazala manje... manje bučna, opreznija.
Ali priznajem da mi nije ništa žao.
Ona na trenutak u mislima oživi čarobnu noč na Moneganu,
— Kako da vam objasnim radost što sam je osje¬
tila te junske noči poslije opasnosti kojima smo bili
izloženi... — nastavi. — Nije li me smrt več bila do¬
takla tog istog dana? Vi to znate bolje od ikoga, vi
koji ste me izvukli iz vode...
Prekine se shvativši da ju je baš taj svečenik što je tu kraj nje sjedio držeči
ruku na križu, izvu¬kao na obalu držeči je za kosu, da ju je on ponovo vratio
životu i podigao je na svoje ruke i odnio do vatre.
Nikad Anñelika nije bila u takvoj neprilici kao sada. Tražila je po mislima
što bi još mogla kazati

a da ne upadne iz Scdle u Haribdu, kadli po drhtaju lisnica oca Vernona, po

trenutačnom svjetlucanju nje¬govih zjednica, dašku što je prostrujao
njegovim mra¬mornim crtama, njoj bi jasno da se on jedva suspreže da ne
prasne u smijeh.
U stvari, od samog početka razgovora što ga je s njom razvezao, on se
smijao. U sebi se smijao, zabavljao se da je dovodi u nepriliku, da je
zbunjuje* da iz nje izmami sve moguče gluposti.
— I još mi se rugate — poviče ona.
— Časti mi... !
Sad se zaista stane od srca smijati. Zatim je pod¬rugljivo pogleda, ali
takoñer i s osječanjem bliske top¬line. Po prvi put je zamijetila iskru
čovječnosti skri¬vene u njegovu strogom pogledu. Činilo joj se da u njemu
vidi neku vrst prijateljske sukrivnje.
Je li se mogla nadati da je u toku tri dana pro¬vedena na brodici Jacka
Merwina, izmeñu medvjeda i malog crnčiča, da je on vidio jasno u njoj. On
nije vjerovao da je ona demon. Čitala je to u njegovim očima.
— Pustite me da otputujem, Menvine — promr¬
mlja ona obrativši mu se sa zanosom.
Isusovčeve oči se živo sakriju iza dugih vjeña, a na licu mu se pojavi ponosit
izraz.
— Ali... vi možete otiči, gospoño. Tko vam to
brani? n/i niste moja zarobljenica, koliko je meni poz¬
nato ... Več Piksarettova...

Zaista?

366

367

GLAVA L
Gouldsboro je s večera izgledao kao mali gradič.
Takav se učinio Anñeliki, dok ga je promatrala iz daljine, uprkos lakog vela
sitne kišice. Svjetla su blistala u svim kučama što su se skupile u lud, duž
obala pa sve tamo do visokih i strmih litica.
Brodica kojom su plovili plesala je na crnim va¬lovima u kojima su se ta
svjetla, žuta i bijela svjetla fenjera i sviječa, crvena svjetla velikih vatara
koje su pomorce upozoravale na opasnost podmorskih gre¬bena, odražavala
u tisuču blistavih odsjeva.
Akadijac što je upravljao brodicom reče da če pristati uz zapadnu stranu
obale. Htio se odmah vra¬titi u Pentagouet. Otac Vernon im bijaše prepustio
svoju brodicu za povratak u Gouldsboro. Kad jednom Anñeliku i njene
štičenike, Engleze, zajedno s cmče-tom i medvjedom, iskrca na nekoj tački
poluotoka ispred Gouldsboroa, čovjek se morao odmah vratiti natrag.
Anñelika je s užitkom i radošču udisala miris zemlje, miris mjesta što ga je
vjetar donosio do njih.
— Doči ču za tobom u Gouldsboro — obečao joj je Piksarett prije no što je
napustila Pentagouet — Ne zaboravi da si moja zarobljenica i ja moram
za¬tražiti za tebe otkup od tvoga muža.
Ali osim tog podsječanja na njen položaj, on se pokazao vrlo velikodušan, i
to zbog razloga samo njet-tnu poznatih. Pustio ju je da ode pošto ju je prije
toga svečanoulagoalovio.

U pravom i prenesenom značenju jer se velikom Sagamori kojemu su bile

podarene nadzemaljske mo¬či, sviñalo svečano dijeliti blagoslove poput
Crnori-zaca, praveči po zraku velike znakove križa.
Raspršivši se u početku poslijepodneva, magla im je dopustila da razviju
jedra. Otac Vernon i barun
' Sain1>Castine dopratiie ih do ruba obale. Isusovac je ostavio uza se plavog
dječaka, koji je bio njegov
. mali, a zvao se Abbial Neals, siroče što ga je pokupio na pristaništu u
Novom Yorku. Nije znao da li je
' porijeklom bio Irac, Eenglez ili Šveñanin. Ma što da je bio, on če ga krstiti.
U pravom i prenesenom značenju jer se velikom kojemu je barun Saint-
Castine naslagao kriomice je¬dan dio svoje berbe engleskih skalpova.
— Gospodin de Pevrac mi je povjerio svoj plan da če poči u Quebec —
objasni Anñeliki — a ja sam ga htio zamoliti za uslugu da ovaj dar u moje
ime preda gospodinu guverneru. Nadam se da če to osta¬viti dobar dojam, to
jest da me poslije toga više neče optuživati na visokom mjestu da nisam
dovoljno žes¬tok, dovoljno oduševljen za rat protiv Engleza.
Utovarena je u brodicu i bačvica konjaka iz Ar-magnaca, poklon kapetana
Hernanija d'Astiguarre. Na_ kon tog akadijski seljak-pomorac dohvati
kormilo, dok mu je Sammy koji je u toku proteklih dana nešto naučio kao
mali, pomagao oko dizanja jedara.
Ubrzo je biserni zastor kiše zbrisao obrise sta¬bala, otevši njihovim
pogledima, visoku priliku čovje¬ka u crnoj mantiji koji se neko vrijeme
zvao Jack Merwin, a koji je tamo stajao na obali izgubljene ri¬jeke, u srcu
američke šume.

368

14 AnñeUka u lskuSenju Vffl

369
GLAVA LI
Koliko je puta od sinoč Joffrev de Peyrac u mis¬lima isprevrnuo strašno
otkriče?
Noč je protekla a da se uopče nije pomakao iza stola za kojim je sjedio čela
naslonjena na rukama i zatvorenih očiju.
Koliko li je puta u toku te jezive noči odjeknuo u njegovim ušima podrugljiv
i promukao glas švicar¬skog plačenika.
„Njeno ime... ? Ne znam. Ali dok ju je milovao, zvao ju je Anñeliko... !
Anñeliko... !"
Svaki put je osječao ponovo kako mu ista bol razdire srce.
A zatim su mu padale na pamet Yannove riječi koje su mu donekle objasnile
čitavu stvar, ukoliko se uopče moglo govoriti o jasnoči u čitavoj toj strašnoj
zavrzlami koja je od njegove najdraže, od njegove su¬pruge stvarala
čudovišno biče.
„Oni su se grlili kao ljubavnici koji su se ponovo našU...!"
Jesu li te riječi objašnjavale tajnu tog groznog izdajstva? Neki od davnih
ljubavnika? Čovjek iz pro¬šlosti za kojom je ona, nema sumnje žalila, jer je
bila slobodna, jer joj život nije bio ispunjen tegobama, jer je mogla
zadovoljiti sve hirove svog prekrasnog tijela ne boječi se gnjeva
ljubomornog muža.
Sad je slutio kako su se stvari vjerojatno odigra¬le ... Neznanac, nekadašnji
ljubavnik, otkrio je, doz¬nao da se Anñelika nalazi u blizini, u Houssnoku.

Poslao joj je poruku. Ona je zatim krenula u engles¬ko naselje pod izlikom
da dovodi rodbini malu Ro~ se-Annu i, iskotistivši njegovo, Pevraoovo,
izbivanje, priključila mu se. Nakon toga mu je jedan od ljudi nepoznatog
ljubavnika prenio na Kennebecu lažnu po¬ruku kako bi ga se što sigurnije i
na što dulje vrije¬me riješila...
Ne... Nešto se tu nije slagalo. Znači da je nešto drugo bilo posrijedi... I
Anñelika mu se javljala u sječanju onakva kakva je bila poslijednje noči u
Wa-passouu kad je podignula lice i slušala zavijanje vukov dok su joj
poslijednji zraci borealne zore svojim ru¬žičastim tonovima plavili put. Sjaj
njena sanjarskog, nedokučivog, zadivljenog pogleda pobudio je u nje¬mu
čuvstvo divljenja jer je u tom njenom pogledu pročitao da je ona jedinstvena
žena, nijednoj drugoj nalik i jedina njegova.
Kako je bio glup i umišljen? Trostruki glupan! Kako nije shvatio da je bila
razvratna drolja, naoru¬žana iskustvom i svim čarobnim osobinama svoga
spola, a koristila se onim osobinama po kojima je bila drugačija od drugih da
bi, kad uzavrije u njoj želja i požuda, bila slična svima drugima. A to znači
nevjerna, kukavica, bez časti i bez uspomena... Ni¬šta nije bilo sveto tim
stvorovima ... Najprije užitak da bi( poslije nanesene razne izliječila jednim
osmije¬hom, jednim pogledom... Ništa lakše za njih nego ponovo steči vlast
nad zaljubljenim muškarcem koji je bio sklon povjerovati u što ga lijepa usta
uvjera¬vaju: da ga voli... da nikad nije voljela nikoga dru¬gog osim. njega!
Pa da, uprkos svemu, uprkos iz¬daji ...
Na. trenutke mu je neka luda nada donosila olak¬šanje. Sve to skupa nije bio
nego ružan san. Anñelika če se svakog časa pojaviti! Jednom rečju če sve
ob¬jasniti ... I ponovo če biti onakva kakva je bila: ofc> vorena, prijateljica i
ljubavnica, koja se samo njemu prepušta, strasno i mazeči se, kao što mu se
prošle zime prepuštala u udubljenju velikog kreveta ili pro¬ljetos dok bi
zajedno šetali izmeñu divljih zumbula

370

21*

371

s osječanjem slobode, zaneseni obnovom puste zemlje kojom, su vladala kao

pobjednici ... Gledala ga je zaljubljeno, a on ju je grlio i ljubio, mnogo,
bezbroj puta, toliko da više nije mogao. I sigurni da su sami...
U Anñelikinim očima zagledanim u krošnju sta¬bala odražavalo se zelenilo
novog lišča. Znala mu je reči:
„Vi ste ludi, dragi moj gospodaru..."
Tada je ona bila njegova. Jedino njegoya, a on je jedini u njoj palio požudne
želje...
Takva če ponovo biti... Drugačije nije ni moglo biti.
Uto bi se tok njegovih misli poput slijepog če-ljadeta spotakao o neoborivu
stvarnost činjenica:
„Dok ju je milovao, zvao ju je Anñeliko! An-ñelikoJ"
Udarac, gluhi krik. Kad bi se sjetio tih riječi, svaki put bi se trgao, nagnuo
naprijed kao proboden vrškom oštrog mača.
On nije mogao spriječiti svoje misli da se ne vračaju uvijek na isto mjesto,
na opdpljivost činje¬nica: bila je viñena, gola i obeznanjena, u naručju
Zlatobradog!
Niti jednog jedinog časa nije posumnjao u isti¬nitost priče jadnog Kurta
Ritza. Čovjek je bio uto¬liko iskreniji što ni u snu nije pomišljao da njegove
rijeci zadiru u privatan život njegova gospodara... A ponuñeno mu vino, što
ga je popio na prazan že¬ludac, načas mu je pomutilo razum, a poslijedica je
bila da je bio iskreniji. Da nije ništa okusio, bio bi zamijetio nepriliku svojih
slušatelja i bio bi se, nema sumnje, zaustavio u toku svojeg pričanja, jer je po
prirodi bio vrlo oprezan.
Ne. Tu nije bilo mjesta sumnji. Odbjegli najam*-nik je vidio taj prizor
svojim očima. Jedne noči, da¬leko od muža, Anñelika se prepustila
milovanjima nepoznatog čovjeka... Zatekli su je, nju ženu grofa de Pevraca,
njegovu ženu u zagrljaju gusara Zlato¬bradog, i tome se nije moglo
pomoči...
372

Iz sječanja Joffreva de Pevraca nestajala je ona druga, Obožavana... a ostala

je Strankinja, ona u koju več prije bijaše posumnjao, žena ponosna i pu¬tena
koja je dugo vremena živjela slobodnim živo¬tom, vraški umješna, utoliko
više što djelimicno nije bila ni svjesna svojih prijevara i čak ih smatrala
pri¬rodnim, potrebnim...
Život joj je udario svoj pečat i ona je, noseči se s njim, stekla ganutljivu
neosjetljivost. Njoj su bili važni jedino trenutačni užici. Moč što ju je ta
žena, Anñelika, imala nad svima muškarcima, što je on dobro primječivao,
nije li potjecala upravo od samo¬nikle sukrivnje s njima? Ona ih je isuviše
dobro poz¬navala, jest, poznavala je dobro ljude, isuviše im je bila blizu...
Jednim jedinim osmijehom, jednom je¬dinom riječju, smotala bi hi i svezala
pa radilo se o velikoj gospodi ili prosjacima. To je njeno umiječe, po¬tjecalo
je, nema sumnje, otuda što je isuviše mlada postala njihovom žrtvom... Ali
sad je bilo isuviše kasno, zlo je počinjeno, užasna stvarnost je bila tu... Sad
je ona bila jača od svih ljudi, nije ih se više bojala, a sebi je grabila onoga
kojega bi poželjela ... Svi su joj se ljudi sviñali, nije važno kojoj su vrsti
pripadali, to je bila tajna njenih draži i njene ne-izbježljive vlasti nad njima...
Jedino je možda za-zirala od glupana, zaljubljenih u sebe same i svoju
vojničku nadmoč, kao što je bio onaj Pont-Briand. Ništa nije izgubila time
što ga je odbila. Nije joj se sviñao. Ali Lomenie-Chambord? Pevrac je bio
primi-r jetio prijateljsku toplinu koja se izmeñu njih bijaše uspostavila i sad
je počeo sumnjati nije li ga taj častan čovjek prevario pod njegovim vlastitim
kro¬vom ... ?
„Anñeliko! Anñeliko!"
Crveno velo osvete promicalo je ispred njegovih očiju.
Prije svega treba krenuti na put, dostiči brod tog Zlatobradog, jedne noči...
Popeti se na brod, izne¬naditi ih i ubiti. ..
Uz nadljudski napor se uspijevao svladati.
373
"Sr '

Nad Gouidsborom je svitalo. Magla je pretvarala krajolik u hladan prostor

kroz koji su odjekivali tu¬robni dozivi truba u zaljevu.
Peyrac nije znao da se Anñelika tog trenutka probudila na jedva nekoMko
milja od njega u tvrñavi Pentagouet, da če se nekoliko sati iza toga ukrcati u
brodicu, radosna i nestrpljiva da ga što prije vidi i da če te noči biti tu, da če
iskrsnuti pred njim.
Iscrpljen, promatrao je na dnu svog srca uništeni lik. Bio je tako umoran da
se nije ni trudio više da nañe neku ispriku za AnñeliMno izdajstvo za
stvar¬nost čiju je gorčinu osječao u čitavu biču več se mirio s tim. da je vidi
onakvom kakva nije nikad prestala ni biti, mislio je: podlu i prijevarnu... kao
i sve dru¬ge... Ženu kao i sve druge!
Dan je bio tu a s njim i njegovi ubitačni i mno¬gobrojni zadaci od kojih su
zavisili mnogi ljudski ži¬voti.
Grof de Pevrac poñe prema luci. Sam u tom bijelom i nesnosnom svijetu
kroz koji mu je bilo su–eno da odsada stupa sam, s tom iznenadnom bolju,
s neočekivanom, ranom kojoj još ne bijaše izmijerio svu patnju.
Dok je silazio prema obali, ljuto nestrpljenje poče u njemu raspaljivati želju
za bitkom. Ta želja če mu omogučiti da se održi na nogama.
Magla mu je baš dobrodošla, mislio je, jer je znao da nijedan od brodova
nije bio spreman da se otisne na more u potjeru za gusarom. Magla je čuvala
Pevraca od pretjerane žurbe i pružala mu priliku da vrlo brižno pripremi
svoje topove. Sutra ili preko¬sutra, može otpočeti svoj lov. Tada ga više
ništa neče zaustaviti prije nego dostigne Zlatobradog i ne ubije ga svojom
vlastitom rukom.
Odmah je pristupljeno naoružavanju Gouldsboroa, šebeka i dvaju manjih
brodova što su se nalaali u zaljevu!
Sasvim zaokupljen idejom osvete, primio je naj¬prije ravnodušno, a zatim
ljutito vijets što su je do¬nijeli Indijanci da se dva engleska broda nalaze u
374

opasnosti kraj" Rta Shodic. Neka idu do vraga En¬glezi ili Francuzi ili tko
bio da bio.
Ali se odmah smiri.
Ta neče valjda zbog jedne žene zaboraviti'svoje dužnosti, svoje obaveze. Ta
neče, valjda, zbog nje na to spasti da se ravnodušno odnosi prema drugim
ljudskim bičima kojima je jedino on mogao pružiti pomoč.
Gouldsboro što ga je on stvorio postao je svje¬tionik Francuskog zaljeva.
Svatko se od njega nadao pomoči, životu, dobrom savjetu. A! Kako mu je
sve to odjedared postalo svejedno. Ali on nije mogao uz¬maknuti, niti načas.
Najmanja malodušnost s njegove strane, neče li povuči za sobom uništenje
svega što je dotad stvorio? Zar je on živio do tog dana i sretno prebrodio
tolike hridi da bi sada sve to poslao do vraga i u nekoliko sati uništio zbog
jedne proklete ljubavi?
Naviknut na snažnu unutrašnju disciplinu, .uro¬ñeni osječaj odgovornosti
koji ga je uvijek, u nje¬govu več dosta dugom životu, stavljao drugima na
čelo, koji je od njega napravio posebnog čovjeka, javi se u njemu i pomogne
mu da se trgne.
Da se trgne,.. !
Spremno se popne na palubu svog broda, okupi posadu i uputi se na mjesto
brodoloma. Imao je sreču i izvukao iz velike neprilike malu flotu što ju je
država Massachusetts slala u Francuski zaljev da bi se osve¬tila za pokolje
što su ih izvršili Abenakisi nahuckani od Francuza. Na jednom je brodu bio
zapovjednikom Bostonac Phips, a na drugom glavom engleski admi¬ral
Barthelemv Sherrilgham.
Stigavši u zaljev Gouldsboroa, engleski admiral vrlo rado prihvati
velikodušno gostoprimstvo grofa de Pevraca. Vrlo elegantan, u naprašenoj
vlasulji, s mačem o boku, nije nimalo krio da mu se ta ekspedi^ čija u
Francuski zaljev protiv nevidljivg neprijatelja uvijek spremnog da kidne u
neku od malih dražica, nije baš bogzna kako sviñala. Meñutim, trebalo je
malo isprašiti tur tim prokletim Francuzima i postiči
375

od vlade u Quebecu da drži na uzdi bande vjernih joj divljaka. Nedavno su

doznali da je gospodin de Ville d'Avrav, guverner Akadije bio u obilasku na
rijeci Saint-Jean, i to kod svojega najboljeg prijatelja, vi¬teza de Grand-
Bois. Iznenaditi ga i zarobiti bio bi sjajan posao za englesku vladu.
Pevfac ga je bez mnogo truda uspio uvjeriti da ta ekspedicija može samo
izazvati francusko-engleski rat, a onima u Quebecu su sve izlike dobre da
prošire sukob, stoga bi on napravio bolje da se pridruži nje¬mu u lovu što ga
je kanio poduzeti protiv gusara koji su upadali u Francuski zaljev i
sprečavali ribarske brodove na bakalare, i engleske, i portugalske, i
fran¬cuske, da obavljaju u miru svoj ribolov.
Naprotiv, Bostonac Phips, kojemu su Kanañani i njihovi Abenakisi skalpirali
veliki broj što bliže, a što dalje rodbine, nije htio napustiti plijen te otplovi
čim se magla razišla. Buduči da je otplovio sam, a ne u društvu engleskog
admirala, njegov pothvat neče imati velikih političkih poslijedica, a bitka na
rijeci Saint-Jean bit če manje krvava. Pošto je ramislio o raznim sredstvima
da se izbjegne najgore, de Pevrac pozove poglavice obližnjih Ečemina i
Mohikanaca.
S njima se dogovori da se pošalju glasnici i dvije ogrlice od nanizanih
školjki Malesitima i Surikezima na istoku da bi pomogli, ako se pokaže
potreba, Fran¬cuzima s kojima su bili vezani s prijateljskim i rodbin¬skim
vezama, ali da ne ubijaju Engleze ako je to ikako moguče. Kad ratna sjekira
bude iskapana u Fran¬cuskom zaljevu, kakvu če prednost od toga izvuči
ple¬mena, ionako vrlo razrijeñena okrutnim gladom i zimom i tko če ih
štititi od upada Irokeza kojih se trebalo uvijek bojati za ljetnih mjeseci.
Kad je to obavio, naredi Cromlejru da upozori rijetke Engleze što su se
uvuku u zakutke ušča rijeka Sainte-Croix.
Stari Salprice če, nema sumnje, odbiti da se po¬vuče iz vog utvrñenja, ali
obitelj Strington u Merch-naisbavb, iskoristit če priliku i sklonit če se u
Goulds-boro u mjesecu julu.

Svaki od tih poteza stajao je u početku Joffrejra de Pevraca nadljudskih

napora, ali malo-pomalo, iz¬vršenje tih zadataka što su se namet;^ kao
neophodni predstavljali šu melem za njegovu ž^vu ranu.
Uza sve to, mada ispunjen ra^an i žurbom, taj mu se dan činio najduljim,
najubitočnijim, najokrut¬nijim u čitavu njegovu životu.
U meñuvremenu su uslijedit Iiripreme brodova za sutrašnju ekspediciju
protiv Zlatobradog.
Nije smio klonuti.
1 svoju osvetu je morao i^vestj j voditi hladno¬krvno, ne gubeči iz vida opči
interes. Nije imao pravo na to.
Pa ipak, njemu nije bilo stalo do drugih ljudi, nije mu bilo stalo do onoga što
Je stvorio, nije mu bilo stalo do života... BEZ NJE •;. !
Predveče pozove ponovo one ^te ličnosti kao i sinoč da bi nastavili
savjetova11]e> onako dramatski prekinuto dolaskom Kurta Ritza. Zamoli
engleskog admirala da se i on pridruži.
Osim ovog posljednjeg koj611111 nisu bile poznate neke činjenice, i mučne
i neprilične, svi su ušli u dvo¬ranu za savjetovanje oborenih očiju j mjereči
korake.
Pevrac ih je dočekao iza sto^ od izrezbarenog drva na kojemu je bio njegov
Pisači pribor, nje¬gova pera, posuda za pijesak, njegt)Vi mjerni
instru¬menti i kao sinoč razmotane g^ogr^fske karte.
On ih ljubazno zamoli da priñu bliže i da zauzmu svoja mesta.
Čuvši njegov miran glas, pomalo promukao i lom¬ljiv, podignu oči i, uprkos
njefL°V0J svima njima vrla dobro poznatoj pojavi, svi se lecnu.*e.
Na sebi je imao prekrasn^ odijelo od svile boje slonovače. Sitni nabori u
obliku rombova optočeni redom bisera pri svakom su se P°k>etu malko
rastva¬rali i prelijevali se grimizno«1 k°iom. To je odijelo-brodom
Gouldsboroom stiglo iz Iondona zajedno s uskim čizmama od crvene kože i
rukavicama s kožna¬tim orukvicama. Pevrac je bio sklo^ji engleskom na=-
činu odjievanja, to jest prslvtku> hlačama i tankim

376

377

čizmama, jer je više odgovara njegovu burnom i pustolovnom životu od

francuske mode, to jest od kaputa, haljetka i čizmama sa isuviše širokim
posu-vracima, Naprotiv, čipke njegova ovratnika ukrašene biserima, te
orukvice izrañene su po čisto francuskom ukusu.
Bujne i crne kose oko njegova ožiljcima izbraz-danog lica davale su mu
izgled gusara, što je bilo u velikoj suprotnosti s istančanošču i elegancijom
nje¬gove odječe. Jasna svjetlost što je blistala na njegovim slijepoočicama
isticala je neočekivanom nježnošču nje¬govu tamnu, od sunca i vjetra
opaljenu put pustolova. Nije U se pod tim opaljenim licem krila bljedoča,
uzbuñenost pod ravnodušnim crtama, patnja iza smije-log mu i prodornog
pogleda kojim ih je netrimice promatrao? Ni po čemu se to nije moglo
zaključiti! Umjesto njega oni su se osječali nelagodno ne znajuči kud bi
skrenuli pogled i koji su, činilo se, patili straš¬ne muke.
„Bukvicu1." često je kasnije ponavljao Gilles Va-nereick gusar s Caraiba.
„Jest bukvicu nam je očitao tu večer grof de Pevrac! Nama muškarcima,
nama kojima je suñeno več od samog roñenja da jednog dana dobijemo
rogove... Kažem vam ... ! Nikad se nije¬dan rogonja na svijetu nije tako
ponosito držao ... !"
— Gospodo — reče im de Pevrac — vi znate da mi je krenuti u rat, a ja ne
znam kakvu je sudbinu Nebo namijenilo mojem oružju. Sa svih tačka
obzorja prijeti oluja. Barem ču vas upoznati s tačnim sta¬njem stvari. A vi
ste u mogučnosti da svojom hrab-rošču, svojim razborom i spretnošču, a
dodat ču i svojom željom za mirom, spremno dočekate dogañaje. Mi
nemamo neprijatelja, to jest nikoga ne mrzimo, i to bi mogla biti • naša
snaga. Posebno se obračam vama, gospodo iz La Rochellea, jer u vaše ruke
stav¬ljam sudbinu ovog naselja i njegovu kopnenu obranu. Gospodin
d'Urvule, a isto tako i gospodin Vanereick kao i naš engleski saveznik, sir
Sherrilgham če sa mnom u lov na tog gusara koji nam je več pričinio
prilično neugodnosti. Ovaj put moramo s njim svršiti.
378

Stoga čemo sada utvrditi zajednički naš plan obra¬ne, progonjenja i napada.
A prije svega moramo utvr¬diti s kojom količinom municije raspolažemo
kako bismo je zatim razdijelili.
Zaokupljeni proračunima i planovima nisu ni pri¬mijetili da se sasvim
smračilo. Jedan Španjolac uñe da bi upalio sviječe u ručnim sviječnjacima
kao i u onim od kovanog željeza što ¦ su visili sa stropa.
Malo-pomalo, zaokupljeni tim poslom zaboraviše na sinočnji slučaj. Ali kad
je onaj isti stražar od sinoč proturio svoju prestrašenu glavu kroz vrata i
dovik¬nuo Pevracu: — Gospodine! Netko vas traži! — nji¬ma se činilo da
su ponovo postali žrtvom nekog grozomornog sna.
Ali ovaj se put ne pojavi na vratima ispijeni lik Kurta Ritza, čovjeka koji je
uspio pobječi iz za¬robljeništva Zlatobradog.
Ovaj put je na vratima dvorane stajala ONA!
Okrenuvši se, opaziše NJU, blistavu priliku u, tamnoj pozadini noči...!
379

LL,

GLAVA LJI
Sva se sjajuči, gledala ih je čarobno Se smješka¬juči. Njene oči polete u
najudaljeniji kut dvorane gdje se nalazio visoki lik grofa de Pevraca. Joffrev!
U odijelu koje još ne bijaše vidjela. Bio je tamo ...
Svi su je promatrali bez ijedne riječi, kao uko¬pani.
Baršunasta i žučkasta dlaka njena velikog ogrta¬ča od foke u koji je bila
umotana, oživjela je njenu toplu put, dok joj je u polmraku plava kosa
bli¬stala oko glave kao aureola.
Mali Lauriel Berne je doveo Anñeliku do vrata velike dvorane tvrñave. On
je znao da su tu njegov otac, ostali ugledni grañani, te zapovjednik
gusar¬skog broda i engleski admiral održali savjet s grofom de Pevracom,
Ona je bila neobično iznenañena novim izgledom Gouldsboroa. Njegovom
prošle godine gotovo pustom, obalom vrvjelo je u sumraku večeri mnoštvo
svije¬ta. Da nije poslije prvih koraka što ih je napravila naišla na Abigaelu i
Severinu Berne, svoje prijate ljice, bila bi povjerovala da se našla u nekoj
drugoj naseobini.
380
Zbog nestrpljenja da se što prije približi svom mužu i da se uvjeri da je
zaista u Gouldsborou, ona nije odmah ni zamijetila nelagodnost i hladnoču
dvi¬ju Rošelkinja. Poslije če se toga sjetiti i bit če joj jasni razlozi. U
meñuvremenu mali Laurier je odne¬kud izbio noseči na ramenu košaru punu
školjki. On joj je skočio o vrat neobuzdanošču svojih deset go¬dina.
— Gospoño Anñeliko! Oh, gospoño Anñeliko! Koje
li sreče ... !
Na njeno traženje on ju je vodio izmeñu krivu-davih uličica novog
Gouldsboroa. Stigavši u blizinu tvrñave, sretnu se s jednim čovjekom koji je
u ruci držao helebardu.
— To je- Švicarac — šapne joj Laurier. — Sinoč
je stigao...
— Hej, čovječe! Nisam li vas več negdje vidjela?
— upita ga Anñelika osjetivši nelagodu od nelju¬
baznog pogleda kojim ju je ošdnuo prolaznik.
— Jest, gospoño, vi ste me več vidjeli — od¬
govori Čovjek.
Ona osjeti ton prezira u njegovu glasu.
Ali Laurier ju je več vodio po drvenim stepeni¬cama, a odmah se zatim
vrata dvorane gdje se odir-žavalo savjetovanje otvoriše pred njom.
U grobnoj tišini, u ubitačnoj tišini koja joj se ubrzo učinila sumnjivom, ona
poñe naprijed. Pri tom je nailazila na poznata lica, na lica hladna poput
stijene...
— Gospodine Manigaulte, budite pozdravljeni...
Oh! Gazdo Berne, kako sam sretna što vas ponovo
vidim ... Dragi pastore, kako ste... ?
Meñu hugenotima u crnim kaputima zamijeti nekoliko stranaca, jednog
francuskog gusara, jednog engleskog oficira i na kraju jednog reformiranog
fra¬tra u sivom habitu od'grubog sukna ...
Nitko ... !
Nitko joj ne odgovori. Nitko... ! Nitko...! Pra¬tili su je očima. I sav taj
svijet...
381

Svi su se ukipili kao drveni sveci pa čak i Jof-frey je gledao kako mu se

primiče bez ijednog pok¬reta.
Nalazila se pred njim. Njene su oči uzalud tra¬žile njegove, mada je njegov
pogled bio uperen u "nj upornošču mračnom i vrlo čudnom. Kakva je to
mora! Joffrev se sagne nad rukom što mu ju je ona pružila, ali ona ne osjeti
dodira njegovih usana na svojoj koži. Tek toliko da bi udovoljio zahtjevu
pristojno¬sti...
Čula je kako pita dalekim glasom koji je sav podrhtavao:
— Sto se, zaboga, dogaña? Zar je neka nesreča zadesila Gouldsboro?
Sad skupina ljudi što su se nalazili u dvorani odjednom oživi. Jedan po jedan
se poklonio i povla¬čio. Nitko da bi se osmijehnuo. U onoj istoj sinočnoj
atmosferi prožetoj nesrečom, otpočeo je isti ceremo¬nijal napuštanja
dvorane za savjetovanje.
Napolju se začeo ovaj razgovor:
— To je bila ona? — upitao je Gilles Vanereick
daščuči.
— A tko drugi! — promrmlja Manigault.
— Ali, ali ... ona je prekrasna! Ona je basno¬
slovna ... ! To iz temelja mijenja čitavu stvar... Go¬
spodo, šta hočete? Kako da žena tako lijepa ne osvaja
ljude na svakom svom koraku i da ponekad ne podleg¬
ne ljubavi koju u drugima izaziva? Pa to bi bilo ne¬
pošteno ... Ja se sam osječam opčinjen ... Oh! Bože,
šta če se sad tamo dogoditi... ? Pa to je strašno! Sa¬
mo da ... Ne, isuviše je lijepa a da če se usuditi da je
ubije ... Noge mi otkazuju snagu ... Ja sam vrlo os¬
jetljiv, znate...
Morao je sjesti na pijesak.
382

GLAVA LIII
— Što se dogodilo? — ponovi Anñelika okrenuvši
se prema svom mužu. — Da nije tko umro?
— Moguče ... ? Odakle dolazite... ?
Očiju uperenih u njegovo mračno i ledeno lice. pokušavala je shvatiti što se
tu, u stvari dogaña.
— Kako, odakle dolazim... ? Zar se Yann nije
uspio vratiti? Zar vam nije kazao da...
— Dakako da mi je kazao... Kazao mi je da
vas je zarobio Zlatobradi... On mi je takoñer kazao
i još štošta drugo... A isto i Kurt Eitz.
•—Kurt Ritz?
— Švicarski plačenik, inače u mojoj službi. Zla¬
tobradi ga je zarobio prošli mjesec... Ritz je uspio
pobječj prije tri dana... Prije toga vas je vidio na
brodu Zlatobradog.... Jedne noči je pobjegao preko
krmnice ... Prozor je bio otvoren ... Vidio vas je...
na brodu... u prostoriji gde se nalaze pomorske kar¬
te.... s njim... S NJIM ...
Joffrev de Pevrac je govorio isjeckanim glasom. Gluhim, strašnim! A
svakom novom rječju istina se probijala do njena duha.
Paralizirana užasnim otkričem, vidjela je kako se istina šulja prema njoj kao
nakazna, živa zvjer, sprem¬na da skoči i da je svojim oštrim čaporcima na
koma¬de rastrga... Čovjek... ! Čovjek što je one noči pobjegao s broda i
nestao u Zaljevu Casco... To je, dakle, bio švicarski plačenik... U službi
Joffreya
383

ñe Pevraca ... I on ju je vidio ... On je vidio Colina kad je ušao i uzeo je u

naručje ...
— Prozor je bio otvoren — nastavljao je grof promuklim i kao dalekim
glasom... — On vas je vidio, gospoño! Bili ste goli ... Goli u zagrljaju Zla-
tobradog ... Odgovorili ste na njegove poljupce ... na njegovo milovanje...
odgovarali ste mu...
NJEMU . .. !
A što je očekivao da če čuti kao odgovor na te optužbe ... ? Krik
negodovanja, žestokog nijekanja, možda podrugljivog smijeha ... ? Ali ništa
nije čuo ...
Šutnja!
Šutnja... ! Jesu li njegove riječi mogle izazvati strasnijeg odgovora nošto je
bila njena šutnja?!!
I u toj šutnji koja je kapala kap po kap, svaki je trenutak opterečivao
slijedeči svojim olovnim bre¬menom. Joffrev de Pevrac je mislio da če
svisnuti
od bola.
Vrijeme je prolazilo. Prošao je trenutak ... spa¬senja, trenutak koji mu je
mogao donijeti olakšanje. Svaki trenutak je padao kao topljeno olovo
potvr¬ñujuči ono protiv čega se više nije mogao boriti. Pri¬znavala je
krivicu... koju je odavala iznenadna blje-doča njena lica, prestravljeni izraz u
njenim širom, rastvorenim očima.
Anñelika nije bila u stanju da skupi dvije misli zajedno. Sve se sudaralo u
strašnoj magli
„Colin! Colin! Moram mu reči da je to bio Co-lin . .. ! Ne, ne! To bi bilo još
gore ... Več ga je pri¬je mrzio..."
Nije bila u stanju dati i najmanje objašnjenje, kazati jednu jedinu riječ. Kroz
grlo joj se nije mogao probiti zvuk glasa. Drhtala je čitavim tijelom.
Osje¬čala je malaksalost Morala se osloniti o zid i zatvoriti oči. Videči je
kako je spustila vjeñe u nježnom, bol¬nom i tajanstvenom izražaju koji je na
nj uvijek dje¬lovao potresnoga ponekad ga je i ljutio, Pevraca obu¬ze
nezadrživ bijes.
— Podignite oči! — zaurla udarivši šakom svom snagom o stol. — Gledajte
me pravo u oči!
-384

Zgrabi je zatim za kosu i grubo joj iskrene glavu.

Učinilo joj se da joj je slomio šiju. Nagnut nad njom, svojim je grozničavim
pogledgom rovao po nje¬nu licu koje mu je odjednom postalo
neodgonetljivo, tuñe. Možda je nešto govorio, ali ga ona nije čula.'
— Dakle, sve je to istina! Ti ... ! Ti...! Ti koju
sam ja postavio iznad svega i svih... !
Bijesno joj cimne glavom u luñačkoj želji da zbri¬ne lažnu sliku što mu je
pružala, da°nañe, da otkrije onu drugu, onu ljubljenu.
¦ Odjedared je udari svom snagom svoje podignute šake. Udarac je bio tako
snažan da je Anñelikina gla¬va gotovo poletjela i udarila u drveni zid.
Crveno joj velo prekrije oči. On je ispusti i odbaci od sebe. Ona sama nije
znala kako je uspijela odžati se na nogama.
Morala se osloniti o zid da se ne sruši na pod,
Joffrev de Pevrac poñe k prozoru i zagleda se kroz četvrtasto staklo u vlažnu
noč. Teško je disao i napeo sve snage da ovlada sobom.
Kad se ponovo okrenuo prema svojoj ženi, ona je još uvijek stajala
nepomično, zatvorenih očiju. U ku¬tu njena krhog nosa, sitan mlaz krvi
počeo je pola¬ko teči.
— Izlazite! Iziñite odavde! — reče ledenim gla¬
som. — Vaš me lik ispunja gañenjem. Izlazite, kažem
vam! Neču više da vas vidim! Neču čak ni da vas
ubijen.....
385
SS Anñelika u iskuSen]u VH

GLAVA LIV
Posrtala je, spoticala se i pri tom. udarala o uglo-ve, o raznj nameštaj u
polumraku Sv>be koju je mje¬sec, slučajne^ se probivši izmeñu dva oblaka,
osvjetlio blijedom svjetlošču. Potreba da se skrije i zauvjek nestane odveo je
Anñeliku u samu sredinu drvene utvrde. Umjesto da krene napolje i izlaže se
vjetru, graji naselja, užasnoj samoči u prostoru gdje više nije imala ni
zaklona ni prijatelja, nagon ranjene životinje koja se zavlači u svoju jazbinu
da bi crkla, odveo ju je kroz hodnike i stepeništa do one prostrane i
iz¬dvojene prostorije na koju je, a da je nije ni prepo¬znala, znala da je to
bila „njihova" soba, gdje su uži¬vali u ljubavi prošle godine, u kojoj se
željela ponovo nači s njim.
Pipala je oko sebe, udarala o' čoskove nameštaj a da bi se na kraju zaustavila
u sredini sobe i tada joj, u tom paklenom metežu koji ju je mrvio, dopre do
svijesti jedva zamjetljiva buka dva daha koji su se miješali, koji su se širili
oko nje. Poslije trenutka straha, utvrdi da su tu buku, stvarali valovi što su
udarali u oštre litice ispod tvrñave i njeno vlastito grčevito disanje.
Bila je sama.
Strah koji je načas bio potisnuo u stranu sva dru¬ga čuvstva popusti i ispuni
mjesto uvjerenju da joj prijeti jedna druga ubitačna i neminovna katastrofa.
Imala je dojam da joj se polovica lica pretvorila u poput bundeve ogromnu i
nakaznu oteklinu koja
386

'ju je pekla i žarila kao na vatri usijano željezo. Opre¬zno prinese ruku
obrazu, ali umjesto otekline prsti nai–u na'potpuno neosjetljivu put. Pri tom
je osjetila kako joj je oštra bol trgnula čitavo tijelo. U tom joj iskrsne sve
pred očima nesmiljenom jasnočom. Co-lin... ! Njegove su je ruke podigle,
njegove ruke tra¬že njeno tijelo, njegove se usne zariju u njene i spoje u
poljubac koji je trajo čitavu beskonačnost.
Skriveni je čovjek vidio sve to pri svjetlu svije¬če... I sad je Joffrev to
znao... On ju je optuživao za najgore... ! Kako da mu objasni, kako da on to
shvati, kako da mu prizna da...
Ako mu samo spomene Colina, ubit če je. Umalo je maloprije nije ubio.
Osjetila je to svojom naježe-nom kožom, nesposobna da bilo šta poduzme,
da bilo što reče u svoju obranu. On je, dakle, imao moč da je zgromi, da je
do kraja uništi, zato što je on za nju bio sve!
Stajala je tako u tami jedva dišuči od straha da ne razbudi ne samo oštru
fizičku bol, več i djelove užansog priviñenja: Joffreva! Joffreva! S onim
nje¬govim jezivim licem, dsjeve njegova prsluka iz kojega joj se činilo da
bez prestanka teče krv, da iz njega kaplju krvave suze svaki put kad bi se
pomaknuo i pri tom se svileni nabori boje bjelokosti rastvorili otkrivajuči
grimaznu podlogu. Krv je iz njih tekla, krv po njenu licu. Prsti su joj bili
ljepljivi. Na svojim neosjetljivim usnama jezikom osjeti slankasti okus krvi.
Lizala je tu krv s nevjericom i čuñenjem. On ju je udario... !
Udario ju je jer je to i zaslužila! I tako se ponor bez dna rastvorio ispod
njihovih nogu ...
Zatečena tim mislima u mraku tresla se poput pruta na vodi promatrajuči
ponor koji se rastvorio pred njom. Sad je strah ponovo plazio prema njoj.
Tisuče nečastivih je izbijalo iz bezdana i vuklo se prema njoj cerekavih
gubica i užagarenih očiju...
Sve se odigralo tako brzo, i to u trenutku kad je vjerovala da je vrijeme
provedeno u Wapassouu zau-
25«
387

._ uu.

vijek splek> neraskidive veze medu njima, da je nji¬hova ljubav postala

vječna, neranjiva, neuništiva.
Sve je to naišlo kao orkan, kao potres, a u isto vrijeme vrlo podmuklo.
Zvijer koju je sam pakao izbacio na njen put, a čije okrutne oči ona nije na
vrijeme-opazila plazila je prema njima i napala ih.
Upala je, odnosno upali su, u postavljenu zamku čiju prirodu i povezanost
još nije tačno razabirala, ali čija su je gvožña nemilosrdno mrvila. Tako je
spretno postavljena dasu ona i Joffrev od prvog udar¬ca pogoñeni usred
srca.
„Joffrevu! Joffrevu! Doñi, preklinjem te ... ! Ne ostavi me samu! Strah me
lomi!"
Sobom su vrvjele opasne sjenke. U isto vrijema mjerila je nesavladiv prostor
koji se pružio izmeñu nje i njega, njena muža, njena dragog kojega je
na¬smrt uvrijedila.
Osječala je kako je nešto grabi za grlo i davi Odjednom je sa obadvije ruke
prignječila natečena usta da bi prigušila jecaje koji su joj navirali izdubine
srca, da bi pod pritiskom nepodnošljive patnje raz¬budila svijest koja se
mračila i, naposljetku, da bi, pod uticajem boli i suviše munjevite predodžbe
svega što je izgubila, u djetinjim i očajnim uzdasima, satrla svoje muke...
„Ako me on više ne voli ... ako me on više ne voli ... što če od mene biti?"

GLAVA LV
Trenuci što ih je proživljavao činili su mu se naj¬strašnijim u čitavu njegovu
životu.
Dvije su podjednako mahnite i bjesomučne sna¬ge rastrzale njegovo biče. A
sama činjenica da je nije odmah otjerao, hoče li se moči dugo vremena
opirati želji da je uzme u naručaj i luñački ljubi, želji isto ' tako snažnoj kao
što je bila i ona da je ubije? Dva biča u jednom! Dva su čovjeka u tim
strašnim trenu¬cima dijelili njegovo tijelo, njegovu krv, njegovo srce, jedan
koji je vapio za osvetom, a drugi ispunjen obo¬žavanjem i požudom.
Žilama mu je zajedno kolala i mržnja i ljubav.
I kad ju je u bijesu uhvatio za kosu nije li poñ prstima osječao njihovu
svilenu mekoču, nježnu topli¬nu, a kad se sagnuo nad nju, nad njeno
izvmuto lice, nad njeno čelo prostrano i glatko kao sedefasto žalo,, njegove
usne koje su sipale okrutne riječi, nisu li gorjele od želje da ga pospu
strasnim poljupcima... U tom mu je trenutku mozgom sjevnula misao:
„Bože, kako lijepo čelo ima... !"
I tako pustošen plimama želje i gnjeva, sav je podrhtavao, ponižen, ciman
bijesom na nju kojoj je dugovao otkriče u još jednom biču u sebi koje bijaše
kadro da se prepusti najbezumnijem nasilju, neodo¬ljivoj putenoj gladi,
podlom praštanju što je, potpo¬mognuto čulima i osječajima, gušilo svaki
zdravi razbor...

388

389

Divnog li biča stvorenog za ljubav... ! Eto što je pomislio. A to isto su

pomislili svi kad se pojavila na pragu noči. Njena očita ljepota i ženstvenost
pogodila ih je sve kao grom. Pod tim trenutačnim dojmom svi su bili
spremni da zaborave kivnost, sumnje, negodo¬vanje, prezir, nepovjerenje jer
je na sve te iznenañene i ukročene ljude djelovala neizrecivim čarom svo¬je
pojave.
Divnog li biča stvorenog za ljubav... ! O glupih li, pohotnih i
idolopoklonskih mužjaka! Uvijek sprem¬nih da ničice padnu pred boginjom
svojih snova ... !
Potaknut nekom nerazumljivom pobudom, Jof-frey de Pevrac iziñe napolje,
u tišinu duboke noči.
Ispod mjesečeve plohe, boje tamnog srebra, pro¬lazili su oblaci. U njegovoj
su se svjetlosti nazirale crne sjene jarbola što su se njihali u luci. Vatre su
podrhtavale na vjetru, jedini znaci života uz tromo hodanje ponekog
stražara.
Svijet je bio mrtav.
Gdje je bila ona?
„Anñeliko! Anñeliko! Ljubljena moja!"
Ponovo se uvukao u unutrašnjost tvrñave i u ne¬koliko skokova uspeo se
drvenim stepenicama. Iza vratiju čuo je kako naglas jeca. Stajao je neko
vrije¬me tu kao ukopan, proždiran ponovo divljim plame¬nom, do boli
napetog tijela uslijed iskušenja koje ga je razdiralo. Želio je gurnuti ta vrata i
uči, nači se nasamu s njom, nagnuti se nad nju, podignuti je, pri-vinuti je na
svoje grudi i zaboraviti, zaboraviti sve u pokretima blaženstva, u milovanju,
u tihom šapatu, u ispremiješanom disanju, izmjeniti s njom poljupce,
strastvene riječi1 prosaptane jedva čujnim glasom:
„Ljubavi moja! Ljubavi moja! Nije to ništa ... ! Volim te. . . ! Sve, sve ču
zaboraviti..."
Ponovo se našao sam u dvorani u prizemlju, gdje su sevoštanice rastakale u
kandelabrima. Čelo je na¬slonio na prozor na kojemu se javljalo blijedilo
zore.

Ne, Anñelika od njega neče napraviti beskičme¬njaka potčinjenog vlasti

nedostojne žene!
„Ne, nikad!"
Zašto je onako glasno plakala tamo gore... ? Zar nije znala što čini kad se
prepustila milovanju drugog, nepoznatog čovjeka... ? Ona, koju je on
obožavao kao kakvu svetinju! Zar nije bila svjesna što time razara ... ? Ne,
ne, ona toga nije bila svjesna... ! 2enka! Nesvjesna ženka kao i sve druge!
„One" žele sve imati. One sve unište!
„Nikad, nikad joj ne bih smio oprostiti... ! Sve su one jednake! Sve do
jedne!"
Kad nastupi plima, zaplovit če na pučinu svojim brodovima, pronači če
Zlatobradog i gonit če ga do dna Caraiba... A prije no što ga ubije svojom
vla¬stitom rukom istrgnut če s lica tog neznanca i pro-kletnika velo
prošlosti. Tako če doznati kojemu je to čovjeku još Anñelika pokazivala
svoje zaljubljeno lice.
,,Oh! Kad bih je mogao istrgnuti iz svog srca! Ako bude potrebno i do toga
če doči!"
Tako divno stvorenje!
Gouldsboro je dovezao iz Francuske haljine za nju!
Pošao je k sanduku što se nalazio u dnu dvora¬ne. Podigne poklopac.
Njegove ruke podignu blistave tkanine, čipke poput paučine lagane. Njegovi
prsti ne¬svjesno dadoše jednoj suknji i jednoj bluzi s teškim naborima oblik
ženskog tijela.
„Kako bi bila divna u ovoj haljini! Ova tkanina, ovo srebreno tkanje s
ružičastim prelijevima oko nje¬nih božanskih ramena... ! Bio bih je sa
sobom po¬veo u Quebec... i svuda bi u trijumfu bila prim¬ljena ... !"
Njegove se ruke zgrče nad ženskom sjenom koja kao da je
usahnula,•ukrutila se i izdahnula pod nje¬govim zahvatom.
Nesvjesnim, pokretom prinese zgužvanu tkaninu svojemu licu. Dugo je tako
stajao, kao odsutan i ni-
391

jem, uzdišuči s čežnjom laki miris žene i cviječa koji se Sirio iz raskošne
odječe.
** *
U jutarnjoj magli ispred njega protrčaše nekakve prilike.
— Gospodine grofe! Bog nam ide na ruku! Brod onog prokletnika,
Zlatobradog, nije daleko od Gould-sboroa... Primiječen je meñu otočjem.
392

PETI DIO
PORAZ ZLATOBRADOG

GLAVA LVI
Ima U mnogo djece u Gouldsborou? Uvijek boso¬nogi, uvijek u veselom
čoporu, djevojčice s kosama ispod okruglih ili bijelih kapica, dječaci
gologlavi, kosa vjetrom zamršenih, suknjica i hlača posuvrače-nih da bi
mogli bolje gacati po močvarama, verati se po čamcima, skakati po žalu,
trčati za fokama, uvijek lakomo proždiruči školjke, jaja galebova ili sišuči
sok nekog cvijeta ... Čopor izmiješan s malim i golim In¬dijancima, hitro bi
se sjatio sad ovdje sad tamo.
Znatiželjni, lijepili su svoje njuškice uz daske spremišta za kukuruz trudeči
se da izmeñu pukotina vide zarobljene gusare. Zatim su trčali u luku da bi se
divili lijepoj slici u bojama koja se njihala na krmniei Marijina srca, broda
jutros zarobljena. Po¬slije toga su trčali po vodu ka šumskom izvoru kako bi
se ranjenici mogli napita.
Tog se dana u Gouldsborou privodio kraju poraz gusara Zlatobradog.
Ujutro je Anñeliku probudila grmljavina dalekih topova.
Izgubljene i duše i tijela ona u prvi mah nije shvačala gdje se zapravo nalazi.
Dosta joj je vremena trebalo da se prisjeti svog dolaska u Gouldsboro. U
395
ogledalu je promatrala svoje natučeno lice. čitava jedna strana bila joj je crna
i plava, dok su joj usne u jednom kutu bile otečene. S mukom je pokrenula
glavu. Ushodala se po sobi. U jednom je sanduku pronašla rublje i odječu što
ju je prošle jeseni tu složila, prije no što je napustila utvrñenje. Obukla se i
počešljala potpuno smučena duha. Morala je pro¬nači neku mast, neki
melem, bilo šta da bi bar do¬nekle ublažila natučeno mjesto koje ju je
unaka¬zilo.
Pošto je otvorila kapke na prozoru, opazila je brodove koji su plovili pod
punim jedrima ispod ki¬šovitog neba koje bi s časa na čas osvijetlila
crve¬na munja. Zatim je do nje dopirala grmljavina eksplo¬zije. Pomorska
se bitka vodila ispred Gouldsboroa. Tri ili četiri broda napadali su jednog
jedinog pro¬tivnika koji je, pošto je spretno izmakao napadu, bježao,
gonjen, pod punim jedrima i ubrzo nestao iz Anñelikinog vidnog polja.
Malo iza toga jedan je ženski glas uze zvati iz dubine tvrñave.
— Gospoño, Anñeliko! Gospoño Anñeliko! Gdje
ste... ? Ah, konačno ¦ sam vas pronašla. Hvala budi
Bogu! Doñite! Doñite brzo, draga gospoño? Ranjenici
Posvuda samo krv!
U sitnoj ženi što ju'je tražila i našla, Anñelika prepozna Rošelku, gospoñu
Carrere, koja se prošle godine doselila u Ameriku zajedno sa svoje desetoro
djece i svojim mužem, advokatom.
— Sta se dogaña? Zašto ranjenici?
— Pa oni su poravnali račune s onim prokletim
gusarom, Zlatobradim.
— Tko to „oni"?
— Gospodin grof, gusar Vanereick i engleski ad¬
miral, uglvanom svi. Šta, pa svi oni što su se zakleli
da če im taj zločinac skupo platiti svoje zločine!
Jutros je netko donio vijest da se ponovo skice iz¬
meñu otoka. Gospodin grof je odmah isplovio i po¬
čeo goniti gusara. Natjerali su ga da se upusti U
bitku. Gospodin d'Urville je upravo donio vijest o
396

pobjedi. Ali čini se da je prilikom jurišnog prista¬janja uz gusarski brod

došlo do pravog klanja... Brodovi ulaze u luku zajedno sa zarobljenim
bro¬dom i svim ranjenicima. Gospodin de Peyrac je na¬ručio da vi budete
prisutni i da vas treba obavi¬jestiti kako biste mogli viñati rane jadnim
ljudima.
— Vi... jeste li vi sidurni da vas je baš moj
muž zamolio da me o tome obavijestite?
— Zaboga! Svakako! Sto bi se moglo učiniti bez
vas. Čini se da je vidar s broda Neustrašivog takoñer
ranjen i da ne može obavljati svoju službu. A što se
tiče našeg Rječnika, Parrvja, ta vi ga znate, od
njega neče biti nikakve koristi u čitavoj toj klanici...
Gospode! A što se to dogodilo vama, moja jadna go¬
spoño ... ! Pa lice vam je svo natučeno!
— Nije to nižta!
Anñelka prinese ruku k obrazu.
— Doživjela ... doživjela sam brodolom u blizini
otoka Monegana i... udarila sam o jednu liticu ...
Pričekajte me časak. Idem s vama samo da uzmem
svoju torbu i nekoliko najpotrebnijih instrumenata
Imate li zaliha šarpije ... ?
Smiješno je i sabrano pokupila sve što joj je moglo biti od potrebe radeči to
potupno mehanički iako su se u njenoj glavi najmučnije misli naganjale.
Colin... Colin je poginuo od ruke Joffreva de Pevraca ,.. Da je bar sinoč
progovorila.,. Da je imala hrabrosti da progovori... Ali ne, to je bilo
nemoguče! Ništa nije mogla reči, ništa objasniti... Joffrev de Peyrac je ubio
Zlatobradog... I zvao je da poñe previjati ranjenike... Sjetio se, dakle, da
postoji! Zašto? Nije li smislio još neku osvetu? A ako joj baci Colinov leš
pred noge. Neče to podnijeti. Neče moči sebe spriječiti da ne padne na
koljena i da ne uzme krupnu Colinovu glavu svojim rukama i da nad njom
ne zaplače.
— Bože! Bože! — zavapila je. — Oh! Ne dopusti
da Joffrev počini tako gadan zločin! Bože, kako se
to dogodilo da smo odjednom jedno drugom postali
neprijatelji... ?
397

Uju.

Iza gospoñe Carrere, pojuri niza stepenice, po¬trči prema mjestu gdje su
stanovnici dokuvli stru¬njače od morske trave, kožnata vedra puna pitke
vode, pokrivače. Sa čamca su počeli iznositi i pola¬gati na zemlju prve
ranjenike koji su ili stenjali ili zvučno psovali.
Čitavo to jutro vladala je u Gouldsborou nevje¬rojatna zbrka. Anñelika nije
dospi jela misliti ni na šta drugo do da zarezuje meso ranjenika, da šije, čisti,
previja, da trči od jednog do drugog, da tražr pomoč, da organizira bolnicu,
da u svim pravcima šalje djecu da joj donose razne biljke, platno, vodu, rum,
ulje, konac, igle, škarice.
Zasukala je rukave. Ruke su joj bile do lakata krvave. Čitave je sate, a da
nijednog trenutka nije stala, pružala najhitniju pomoč onima kojima je bila
njpotrebnija, uzimajuči na sebe odgovornost da oci¬jeni težinu rane i da
odredi postupak lječenja, da prepiše ljekove. Ubrzo se uspostavio nekadašnji
red. Prepoznala je žene koje su joj se dragovoljno stavile na raspolaganje:
Abigaelu, marljivu i djelotvornu us¬prkos svojoj poodmakloj trudnoči,
gospoñu Carrere, vrlo radinu, mlade djevojke spremne i poslušne, i odvažne
pred smrču i patnjama baš kao i njihove starije drugarice. Odjednom se kraj
nje stvorila tetka Anna koja joj je pružila instrumente, vrlo pažljivo i tačno, i
stara Rebeka koja je tješila jednog mladiča što je umirao.
Jedan ju je dječak posvuda slijedio noseči veliki lavor od bakra u kojemu je
stalno obnavljao čistu vodu kako bi mogla u njoj oprati ruke i umakati
zavoje. Tek poslije nekog vremena u dječaku pre¬pozna Martiala, starijeg
sina gospodina Bernea.
• Od prve je ponovo zauzela svoje mjesto medu njima. Ali dok je svoju
dužnost obavljala uobičaje¬nom marljivošču, svojom je osjetljivošču
razabirala vrlo dobru razliku ii njihovu držanju prema sebi. Laki prizvuk
prezira u glasu, iznenadna bahatost oko usana, poneki neprijateljski pogled
... Možda su. to
398

samo njeni dojmovi ... Ne! Svijet u Gouldsborou j& znao... Svi su znali!
Uza sve to, gospoña Carrere se pokazala ljubaz¬nom i jednostavnom. Ali
gospoña Carrere nije nikad bila opaka jezika. Kad je po Gouldsborou pukao
glas-da je grofica de Peyrac prevarila svoga muža s gu¬sarom, ona tome nije
pridavala nikakve važnosti ... Letimični i skriveni pogledi koji su pratili tog
jutra Anñeliku dok je neumorno radila, nastojali su ocijeniti koliko je bilo
istine u kleveti i da li je posrijedi"bila kleveta. Meñutim, ono što je bilo
najstrašnije, jest činjenica da posrijedi nije bila nikakva kleveta, več istina...
ili bolje rečeno poluistina. Zaista se našla u zagrljaju Zlatobradog i zaista je
odgovorila na nje-
f
>ve poljupce. Željela je viknuti u lice čitavom svi¬tu da nije bila kriva. Cak
je i pred sobom htjela zanijekati činjenice, postati kao što je „prije bila".
Sagibala se nad ranama s beskrajnom nježnošču, bes¬krajnom samilošcu jer
je i ona u sebi osječala otvo¬renu ranu, koja je sa svakim trenutkom bivala
sve bolnija i od sveg srca je željela da joj netko svoju samisolnu ruku položi
na nju. Ali nitko to nije uči¬nio.
— Ah! Gospoño, spasite me — preklinjali su je oni koji su bili teško ranjeni.
A kome se ona mogla obratiti i zamoliti: spasi¬te me!
Njena je bol bila od onih koje ne zaslužuju sa¬žaljenje. Zbog toga je
osječala kako je još okrutnije razdire tako da je bila kao uzeta.
,,JoLfrey me više ne voli... Kako sam mu mogla to učiniti, njemu koji je tako
dobar, koji je tako di¬van? Osramotiti ga pred čitavim svijetom. .. ? Nikad
mi to neče oprostiti. Zatražio je od mene da negujem. ranjenike... Zašto? Pa
zato što sam mu potrebna. Najprije njegovi ljudi a poslije njegova mržnja...
Dobro ga poznajem, on je takav... Meñutim, poslije če me otjerati, odbaciti
od sebe. Neče više htjeti da me idi., Doviknuo mi je: „Neču više da vas
vidim... !
399

Uprkos svemu, osječala je u tom poslu što ga je obavljala za nj, u neku ruku
pokraj njega samoga, kao ¦dojam primirja. Misao da je zatražio njenu
pomoč, •davala joj je neku nejasnu nadu.
Zatražio ju je. Sjetio je se. Ona je, dakle, još nešto značila. Sa još večim
žarom se bacala na posao.
Nesretnici što su stenjali od bolova, od rana nad koje se ona sagibala,
osječali su se utješeni, ohrab¬reni i činilo im se da je anñeo s neba sišao k
njima. "Cim bi svoju ruku stavila na njih, odmah su se smi¬rivali.
— Je li ovo gospoña de Pevrac? — Pitali su oni koji je nisu poznavali.
To povjerenje što su ga drugi imali u nju, ispu¬njalo ju je hrabrošču,
smirivalo je malo-pomalo nje¬ne unutrašnje muke, pomagalo joj da uspravi
glavu, da ne kolne, mada je bila svjesna da joj je lice ote¬čeno i pokriveno
znojem.
Čulila je uši trudeči se da uhvati mrvice razgo¬vora o tome kako je protekla
bitka.
Nitko nije govorio o smrti Zlatobradog.
Govorilo se samo o krvavoj i jezovitoj borbi iz¬meñu posada na mostu
Marijinog srca pošto su «e ostali brodovi čakijama zakačili za nj.
„Gospodin de Pevrac je prvi skočio na gusarski brod.«
Oko polovice jutra brodovi uploviže u luku ok-ruživši. sa svih strana
zarobljeni brod.
Iskrenuvši se u stranu, okrnjenih jarbola, okru¬žen sporim dimom kao
oblakom prokletstva, brod .Zlatobradog odvukoše uz otočič usred zaljeva.
Prebačeni na kopno čamcima, zarobljenici se po¬češe uspinjati. obalom
okruženi mornarima s Goulds-boroa i vojnicima iz mjesnog garnizona.
Gospodin d'Urwille naredi da ih se odvede u hani-bar za kukuruz, grubo ali
prostrano zdanje s jednim jedinim ulazom što je olakšavalo stnažarenje.
Jedan od zarobljenih gusara derao se kao da je pomahnitao dok su ga vojnici
vukli prema hambanu
400

— Pustite me, glupani, ubojice. Ja sam ranjen,

kažev vam teško ranjen... ! Vi hočete da crknem!
Anñelika naperi uši čuvši tu kreštavu galamu i prepozna neumitnog
Zgubidroba, čovjeka što ga je operilala u Zaljevu Casoo.
Poñe prema ljudima što su ga vodili.
— Ovaj nitkov govori istinu. Ne tjerajte ga ru>
kako da hoda! Položite ga tamo.
— Ah! Napokon ste tu, još uvijek nije prekasno!
— zastenja Beaumarchand. — Kamo ste otputovali?
Gospoño, nije pošteno da ste me napustili s ovim re¬
zom preko trbuha.
— Šutite več jednom, odvratni gade! Zaslužili
ste stoput da vas ñavo odnese otkako ste mi skuhali
onu poparu.
Uza sve to, pregleda ga i na svoje zadovoljstvo utvrdi da je jeziva brazgotina
Aristida Beaumarchan-da imala zdrav izgled i činilo se na putu potpunog
ozdravljenja. Pa to je bilo pravo čudo jer se njegovi drugovi s Marijina srca,
čini se, nisu mnogo brinuli za nj pošto ga ponovo bijahu primili na svoj
brod.
— Kako ste mi nedostajali, gospoño! Ah! Može se
reči da ste mi nedostajali! — ponavljao je. — Pustili
su me da crknem u jednom uglu, sa štakorima, kao
kakav stari otpadak ... !
Ona mu promijeni zavoj, čvrsto ga poveže, baš kao novoroñenče i pusti ga
da na žalu čeka.
Nešto poslije toga klekne pokraj gospodina de Parssempuva da bi pregledala
njegovo rame, rasječeno velikim nožem. Taj plemič je bio zamjenik
Zlatobra¬dog, onaj isti što ju je zarobio na Rtu Maquoit. Danas mu je lice
bilo crno od baruta, a izraz umoran.
— Sta je s vašim kapetanom? — upita ga polu¬
glasno. — Sa Zlatobradim? Gdje se nalazi. Sta se
s njim dogodilo? Je li ranjen? Ubijen?
On joj dobaci gorak pogled i okrene glavu.
Još uvijek je bila na muci, još uvijek izgrizana nemirom.
Sunce se popelo na vrh neba. Vručina je poveča¬vala njene patnje i njen
umor.
401
L6 Anñelika u Iskušenju

26«
U meñuvremenu netko doñe potražiti gospoñu de Pevrac, i zatraži od nje da
krene na gusarski brod i odluči koje se meñu teškim, ranjenicima moglo bez
opasnosti prenijeti na kopno, a koje bi bilo bolje pu¬stiti da umru tamo gdje
se nalaze.
Ona poñe čamcem na brod u pratnji Martiala koji je stalno nosio njenu torbu
s instrumentima za hitnu pomoč, jednu bačvicu pitke vode i bakreni la¬vor.
Na brodskom je stubištu dočeka neki čovjek u probušenom crnom kaputu,
opaljen barutom, i s ne¬kom smiješnom, nahero nabijenom na glavu i od
mo-Ijaca izjedenom vlasuljom i šepajuči je povede pre¬ma topovima.
— Ja sam Naessens, vidar gospodina Vanereicka.
Jedna je granata pala u skladište broda gdje sam ope¬
rirao .. . Što se tiče mog kolege s Marijina srca, na¬
ñen je več potpuno hladan na hrpi lešina. Moram ka¬
zati da bi se ranjenici bili našli u strašnom položaju
da nije bilo vas u Gouldsborou, gospoño. Kad se do¬
znalo da se vi nalazite na kopnu, ranjenicima se vra¬
tila nada, a ja sam izdao nareñenje da se što je mo¬
guče više ranjenika preda vašoj brizi jer sam bio
spriječen da obavljam svoj posao. Vi kao vidar uživa¬
te veliki glas, i to se več posvuda pročulo. Sto se mene
tiče, zadovoljan sam što sam danas očistio od ranje¬
nika tri broda. Ali ima tamo nekoliko mladiča o ko¬
jima ne bih znao kazati u kakvu se stanju nalaze. . .
Teško je bilo kretali se po palubi broda koji se nagnuo pod dosta opasnim
uglom. Bačvice u kojima je bila jabukovača probušene su za vrijeme bitke i
sad se to trpko piče posvuda izmiješalo s krvlju. Ga-cali su i klizali po toj
smrdljivoj smjesi te su se morali pridržavati za sve što im je poñ ruku došlo
da bi se mogli kretati.
Meñutim, dano je nareñenje da se pod svaku ci¬jenu mora spriječiti
potapanje oštečenog broda te su posvuda odjekivali dozivi i povici ljudi
kojima je bio povjeren taj zadatak.
— Štete i krvi je bilo uglavnom na ovom brodu
— objašnjavao je Naessens. — Četiri broda su pristala
402

uza nj: šebek gospodina de Pevraca, to jest Gould-sboro, zatim Neustrašivi i

brod engleskog admirala. Nešto kasnije na mjesto bitke je stigla i jahta Roše-
lac. Izveli smo zaista izvrsnu operaciju čiščenja. Po¬lovica je ovih lupeža
izbačena iz borbe.
Vidar je bio sasvim mlad čovjek. Imao je otpri¬like trideset godina. Pošto se
uvjerio da kao pripadnik protestanske vjeroispovijesti nije imao pravo
obavljati svoje vidarsko zvanje u Francuskoj nije mu preostalo drugo do da
se iseli i da postane vidarom na nekom od gusarskih brodova. Kad je
Anñelika zajedno s njim obišla sve te bijedne mladiče na umoru, predloži
mu da i njega povije kako treba. Osim toga, primijetila je da njegovo
šepesanje ne bijaše poslijedlca ranjava¬nja več iščašenja kuka. Vrlo je
nezgodno pao za vri¬jeme topovske paljbe te mu ona bedrenu kost vrati na
staro mjesto, snažno mu uze trljati povrijeñene i nategnute žile i napusti ga
gotovo zdravog.
Kad je prelazila preko mosta, ne bez muke, da bi se ukrcala u čamac što ju je
čekao, nečiji slabi glas je zovne:
— Gospoño! Senorila ... I1
Zvao ju je neki čovjek, polegnut po palubi, napo¬la smrvljen polomljenim
jarbolom i zatrpan konopima. Sigurno ga prije toga nitko nije ni primijetio u
op¬čem onom metežu što je tu nastao poslije bitke. Ona ga oslobodi konopa,
malko ga podigne i nasloni ga o podnožje prednjeg jarbola. Sa žutog poput
voska Hca promatrala su je netrimice dva crna oka koja su joj se činila
poznata.
— Ja sam Lopez — reče osmijehnuvši se.
— Lopez... Lopez?
Tražila je po sječanju.
Naposljetku je on obavijesti s nejasnim osmije¬hom na več posivjelitn
usnama:
— Ta dobro me znate... Lopez! Sječate se; ta¬
mo ... Pčele . ..
Gospoño (na portugalskom)
403

Sjetila se. Bio je to jedan od onih gusara od kojih se obranila tresnuvši im u

glavu košnicu pčela. Pošto ga je poslije Zlatobradi ponovo primio na brod,
danas je proživljavao svoje poslijednje trenutke.
— Ranjen sam u trbuh — prošaputa. — Vi čete
me zakrpiti kao što ste zakrpili Beaumarchanda, zar
ne? Vidio sam kako ste to obavili. Sad on trčkara
kao zečič... Ja... Ja ne bih htio umrijeti, gospoño,
preklinjem vas ...
Bio je još mlad, taj mali Portugalac. Bijedni iz¬danak lisabonske luke, koji
se do svoje dvanaeste godine hranio prašinom, suncem i šakom smokava. A
poslije toga se otisnuo na more. To je njegova po¬vijest života.
Da bi umirila savjest Anñelika mu rasiječe hlače več ionako labave na
izmučenom mu i istrunulom, tijelu, prljavom od krvi, sukrvice, jabukovače i
mor¬ske soli. Po izdubenim očnim šupljinama bila je nači¬sto u pogledu
njegove sudbine. Pa čak da mu je na vrijeme priskočila u pomoč, on se ne bi
bio izvukao.
— Vi čete nešto učiniti za mene, zar ne? — po¬
navljao je.
Ona mu uzvrati osmijehom ohrabren ja.
— Svakako, dječače. Najprije ču ti olakšati mu¬
ke — reče. — Ali najprije progutaj ovo.
I gurne mu izmeñu usana poslijednju pilulu što ju je imala. Ta je pilula
sadržavala pokrina i indijan¬skog maka.
Nije ju mogao progutati, več ju je zadržao na je¬ziku. Uza sve to ubrzo je
počela djelovati.
— Jesi li ti dobar krščanin, mladiču? — upita ga.
— Jest, sinjorita, jesam!
— Onda se pomoli Bogu i Majci božjoj prije no
što te izliječim.
Ona mu prekriži ruke na grudima i tako mu ih je držala prenoseči na nj sovju
toplinu, posljednji do¬dir života koji je on napuštao, da ne bude sam i od
svih napušten kad prijeñe prag vječnosti.

Njegove sklopljene vjeñe se otvore.

— Majko! Majko! — dahne upjervši oči u nju.
Ona ispusti njegove več hladne i beživotne ruke, zatovri mu oči i na kraju
mu pokrije lice rupcem što ga*je jutros na brzinu vezala oko ramena. Nikad
nije mogla ravnodušno promatrati te ljude koji su umi¬rali nasilnom smrču u
borbama, nije podnašala te iznenadne promjene koje su živa, nasmijana biča
raz¬dragana pod suncem, u roku od samo nekoliko sati pretvarale u
beživotnu hrpu, odsutnu koja je zauvijek nestajala s lica zemlje, a malo
potom i iz sječanja onih. najbližih. Pa ipak i ona je svojim vlastitim rukama
ubila nekoliko ljudi, ali ta nelogičnost smrti, njena nepopravljiva okrutnost
svaki put je ponovo duboko mučila njenu žensku osjetljivost. Mada je bila
svjesna male ljudske vrijednosti jednog stvora što je tu upra¬vo dovršio svoj
životni krug suze su joj neohtice oro-Isile vjeñe.

404

405

GLAVA LVII
Kad se uspravila, našla se licem u lice s grofom ñe Pevracom. On je več
neko vrijeme stajao i gledao svoju ženu nagnutu nad umiručim mladičem.
Gilles Vanereick koji ga je pratio na tom po¬sljednjem obilasku brodova
prvi je zamitetio plavu ženinu kosu, u stvari, pojavu bolnu poslije svih onih
sata surove bitke. Rukom je uhvatio grofa za lakat. Obojica su stali kao
ukopani i uzeli promatrati njen lik sagnut nad upalim licem umiručeg.
Stoječi tako ne¬pokretni, čuli su šapat njena milosrdnog glasa:" Po¬moli se
Bogu, dijete... prije no što te izliječim ... !
Zatim su vidjeli kako se prekrižila i odvezala svoj rubac da bi pokrila lice
bijednog mladiča. Suze su se sjale na krajevima njenih trepavica.
Kad je ugledala Jofreva de Pevraca, toliko se smu¬tila da je to Variereicka
neobično ganulo. S mukom se okrenula da bi, tobože, oprala ruke u
bakrenom la¬voru koji joj je pružio mladi Martial.
— Jeste li pregledali i pružili pomoč svim ranje¬
nicima koji su u stanju da napuste brod, gospodo?
— upita je grof de Pevrac mirnim i dalekim glasom
koji se ni za dlaku nije promijenio.
— Ovaj ovdje je mrtav — reče ona napravivši
pokret prema ispruženom mladiču.
— Vidim — otpovrne on suho.
Ona je uporno od njega skrivala svoje lice, mod¬ricu koja ju je čitav dan bez
prestanka boljela. Prvi put se sad s njim susrela poslije sinočnjeg strašnog
406

prizora. Prožimalo ju je neko ledeno čuvstvo kao da Se iznenada našla licem

u lice s nekim strancem.., Dijelio ih je visoki zii
Flamanski plemič što je pratio Pevraca izgledao je Veseo i dobročudan
momak. Bio je odjeven prema raskošnom ukusu koji je vladao u zoni
Caraiba: žuti haljetak ukrašen zauzlanim vrpcama što su lepršale na vjetru,
crveno nojevo perje za šeširom, posuvraci i mašna od čipaka. Meñutim,
veselo mu je lice tog dana bilo išarano krvavim ogrebotinama zbog kojih mu
je jedno oko bilo napola zatvoreno.
Trudeči se da sačuva prisutnost duha, Anñelika se okrene prema njemu.
— Mogu li nešto napraviti za vñs, gospodine?
Željan da je što bolje upozna, Gilles Vanereick,
žurno prihvati da se okoristi njenim vidarskim us¬lugama.
Ona mu naredi da sjedne na prevaljeno bure i, dok se Joffrev de Pevrac
udaljavao, nježno mu ispere ogrebotine, pitajuči se pri tom kakvom li je
vrstom oružja bio izranjen.
On se gr&oi pištiopoput Šteneta.
— Vi se isuviše prenemažete. Ne bi se reklo da
pripadate soju pustolova i gusara — nato če ona. :—
Kad je netko takav mekušac kao vi, ne bi se smio
upuštati i krvave bitke.
— Ja sam kapetan Neustrašivog ...
— Ne bi se reklo.
— Ali ja još nil:ad u svom životu nisam bio ra¬
njen, draga gospoño! Upitajte koga hočete i kazat če
vam da Gillesa Vanereicka još nikad nitko nije ni
ogrebao u borbi! . '
— Ovaj put stvar stoji drugačije.
— Ali ne, ni danas me nitko nije dotakao. A ra¬
ne što mi ih 1 ječi te svojim vilinskim prstima niša
posljedica sukoba, daleko od toga!. Za njih moram
zahvaliti Inesinu bijesu. Sinoč ....
— Iines? Tko vani je to?
— Moja ljubavnica! Ljubomorna je kao tigrica,
a nokti su još oštri poput tigričinih čaporaka. Stražno
407

.._ Ui

se rasrdila zafo što sam ja neprestano hvalio vašu ve¬ličanstvenu ljepotu.

— Ali ja vas uopče ne poznam, gospodine.
— Znate, jučer sam se nalazio u dvorani za sa¬
vjetovanje kad ste se vi pojavili na pragu. No ja se
nimalo ne ljutim što vi niste zamijetili moju skromnu
pojavu, jer sam vidio da vi nikoga niste ni zamijetili
osim gospodina de Pevraca, svoga supruga, a moga
dragog i obožavanog prijatelja s Caraiba.
Pošto mu je zavojem omotala čelo, Anñelika ga potegne za kosu da bi mu se
tako odužila za njegovo zadirkivanje. Vanereick ju je ispod oka vrebao
svojim crnim i zadivljenim okom, ali u isto vrijeme i pro¬dornim tako da je
primijetio plave tragove na njenu prekrasnom licu kojih sinoč nije tamo bilo.
Očito, premišljao je, očito je obiteljski razgovor bio vrlo žestok. Dva se
supružnika još uvijek mrgode, ali ova je žena isuviše lijepa a da se stvari ne
bi ure¬dile. Ljubomora je začin za žarke ljubavi. Sta on sve nije doživio od
svoje Ines! Ni on kao ni Peyrac nije volio ni sa kim dijeliti ženu koju je
volio, ali tim se nezgodama izlažu svi oni koji se povezu s ljepoticama koje
je priroda obdarila svim onim čarima koje čo¬vjeka usrečuju, uključujuči u
te čari i sve pohote što ih izazivaju.
I ova, ovdje, pustopašna i nemirna grofica de Pey-rac, bila je obdarena svim
tim čarima i znala se nji¬ma koristiti. Utoliko gore za Pevraca... !
Dok mu je nježno čistila ogrebotine, Vanereick je uzdrhtalih nosnica, uživao
u njenu bliskom, lakom i prolaznom mirisu pokošenog sijena, istini za volju,
u divnom mirisu žene, prave plavuše, mirisu koji je budio u čovjeku želju da
dublje zaroni u tajnovitost njene zlatne puti.
Koristeči 6e, da tako kažemo, umorom ranjenog^ borca, on je dok je sjedio,
tobože da bi se pridržao, obujmio Anñeliku oko bedara. Imalaje divan struk.
Uspio ga je samo naslutiti, jer se ona odmah spretno izmakla.
408

Mislio je pri tom kako je, gola, morala imati divne pune oblike, mada je na
prvi pogled zahvaljujuči čari¬ma, gipkosti pokreta, to njeno prekrasno tijelo
skrive¬no odječom izgledalo sitnije i nježnije no što je tt stvarnosti bilo.
Iskusno oko veselog gusara nasluči¬valo je njegove savršene oblike koji su
se sigurno isticali skladnim linijama počevši od šije pa sve do bedara. Bilo je
to tijelo u isto vrijeme i Venere, bo¬ginje ljubavi i Diane, boginje lova. U
svakom slu¬čaju vrlo snažnog ustrojstva, u što se uvjerio kad je ona običnim
pritiskom ruke bez ikakvih obzira pre¬kinula njegovo snatrenje i jednim
jedinim ga pokre¬tom posadila na noge baš kao što bi bila uradila s ne¬kim
djetetom isuviše tromim, po njenu mišljenju.
— Evo sad ste potpuno izliječeni od gnjeva go¬
spoñe Ines, dragi prijatelju. Sutra ogrebotinama neče-
biti traga!
On joj namigne svojim natečenim okom u znak r azumi j evanj a.
— Ja to isto i vama želim, isuviše ljepa gospodo!
Vidim da su se jučer u svemiru sukobile planete Ve¬
nera i Mars i da smo obojica bili žrtve te nesloge
bogova...
Anñelika se samo iskesi osjetivši oštru bol na lijevoj strani svoga lica.
Toliko je od jutros posla obavila da se njen očaj donekle ublažio.
Zahvaljujuči ¦prirodnoj otpornosti njene neukrotive naravi, njen je
optimizam ponovo uzimao maha te se umalo nije-nasmijala Vanereickovoj
prunedbi o neslozi izmeñu, boginje ljubavi i boga rata.
Videči da se izmeñu njih uspostavio prijateljski odnos, on joj ispotiha šapne:
— Slušajte, ja znam što je ljubav i ja nisam
strog prema mukama ljepih biča čak ni onda kad te
muke nisam ja izazvao. Želite li doznati novosti o
Zlatobradom?
Anñelikino se lice sledi i ona ga osine bijesnim pogledom uvrijeñena što ju
je on, onom svojom slo¬bodom kojoj se ništa nije moglo zamijeriti, svrstao
meñu lake žene, i što je to u isto vrijeme bila uvreda
409

i prema grofu de Pevracu. Sad je bila sigurna da ot¬kriča Kurta Ritza nisu
ostala tajnom. Posvuda se sada naklapalo o njenim ludorijama i o
neugodnosti¬ma što ih je mužu pričinila.
Uza sve to, mučena sudbinom koja je Colina za¬desila, nije se mogla
suzdržati a da ne promrmlja vrškom usana*
— Da . . . ! Što se dogodilo sa Zlatobradim?
— Pa da vam pravo kažem nitko o tome ništa ne
zna. Naprosto je nestao!
— Nestao?
— Jest, nestao. Zamislite, njega uopče nije bilo
na brodu kad smo napali na brod. Njegov je zamjenik
upravljao obranom. Neki pričaju da je u toku noči
napustio brod u malom čamcu, a da nije kazao ni
kamo ide ni kada če sa vratiti. Preporučio je svom
poručniku Parssempuyu da se drži u blizini Gould-
sboroa, ali dobro skriven meñu otočjem, sve dok se
ne vrati i ne dadne druga nareñenja. Možda je kre¬
nuo u izviñanja, da ispita postoji li neki drugi način
da ovaj put napadne na Gouldsboro? Samo što smo ga
mi brzinom pretekli. U samu zoru je šebek gospodina
de Pevraca otjerao Marijino srce sa sidrišta. Nastalo
je gonjenje, pristajanje uz bok, borba prsa u prsa
To je sve. Mi iz Gouldsboroa, mi smo pobjednici! Sto
se tiče Zlatobradog, ma gdje se nalazio, s njim je
gotovo. Mislim da se dugo vremena neče za nj čuti na
morima i oceanima!
— Hvala vam, gospodine.
Anñelika se vrati u luku. Sunce nikako da zañe za obzorje. Prašina i dim su
se prelijevali u žutoj i zlatnoj boji. Vručina koja je bila ubitačna usprkos
stalnom puhanju vjetra, naposlijetku je popustila.
Privučeni grmljavinom topova, Indijanci su na¬hrupili iz šuma donoseči
krzna da ih na brodovima trampe i divljač čije meso sigurno neče biti na
odmet da se napune želuci svih onih pridošlica. Engleski i francuski mornari,
gusari pa čak i ranjenici koji su se mogli kretati svi su potrčali da pazare. Na
tim je obalama bila neobično razgranata trgovina krznima
410

jer se iz- nje mogla izvuči vrlo velika dobit. Trampilo se svašta: kape, duhan,
rakija, naušnice pa čak i dr¬vene i kositrene kašike koje su, uz noževe, bili
naj-dragoceniji predmeti svakom mornaru.
Pa čak su i ¦zarobljenici, kroz daske svoga zatvora vikali Indijancima da se
približe da bi im zatim nudili razne trice za trampu.
Ovom zgodom Anñelika je meñu zarobljenicima našla još jednog od svojih
starih poznanika s Rta Maquiot.
U bici što se odigrala toga jutra mnogo je valja¬nih mladiča izgubilo živote,
ali je zato preživio Hi¬jacint Boulanger. Pravio je strašan nered te su ga več
dvaput morali istuči da bi ga nekako primirili.
— Ovaj ovdje je po svom zanatu mesar, prema
tome neka suši i peče meso — naredi Anñelika. —
Na tom poslu neče biti škodljiv, več če se, naprotiv,
pokazati korisnim.
Poslije toga se okrene k njemu i stane ga oštro gledati.
— Nemojte me tjerati da požalim što sam vas
pustila na životu, jadna nakazo od čovjeka! Ako više
volite da vam se vežu ruke i noge nego da obavljate
posao koji vam je po volji, brzo če biti udovoljeno
vašoj želji. Ali molim vas da shvatite kako je u vašem
interesu da me poslušate. Vi nemate drugog izbora do
da postanete krotki kao janje inače čete završiti na
vješalima kao opaka i beskorisna zvijer što, u stvari
i jeste.
— Poslušaj Hijacinte! — dovikne mu Aristid sa
svog ležaja. — I sam znaš da se s njom nema smisla
svañati, a osim toga, ne zaboravi da je ona skrpila
trbušinu tvog obalnog brata!
Upokoren, strašan je mesar kimnuo glavom da je shvatio i poñe, mašuči
svojim dugim majmunskim ru¬kama, da skuplja zelena drva kako bi
pripremio vatru za sušenje'mesa. Anñelika meñu posadom odabere još
dvojicu ih' trojicu mesara po zanimanju, pridruži ih Hijacintu Boulangeru na
malom žalu što se nala¬zilo po strani. Kraj njih postavi jednog stražara da ih
411

Im.

Čuva, a njima naredi da deru, sijeku, da djelimično peku, a djelimično suše

na dimu jelene i srnjake što su ih Indijanci donijeli.
Zamaman mirs pečenog mesa koji se uskoro ra¬širio zlatnim sumrakom,
sjeti se da čitav taj dan nije ništa okusila. Pa čak ni sinoč, pa ni... do vraga ...
sjeti se da je poslijednji put jela u tvrñavi Pentaquet u Zaljevu Penobscot, i to
u društvu baruna Saint--Castinea i oca Vernona, isusovca. Čitava vječnost je
otada prošla... ! Čitava vječnost, a ona je nekako predosječala da još nije
došao kraj njenim mukama.
Susret sVanereickom ju je malko razvedrio. Sad kad je znala da Colin nije
bio ubijen, osječala se bo¬lje. Na koncu konca, nije li Vanereicke imao
pravo? Da li je bilo potrebno stvarati dramu i uništiti dva života, zbog
najobičnije sitnice? Svakako, Joffrev nije bio muž s kojim se lako izlazilo na
kraj, ali ona se mora odlučiti i riješiti se več jednom svog straha...
„Kazat ču mu... Pa dobro, kazat ču mu isti¬nu. .. Reči ču da ga nisam
prevarila koliko on mi¬sli... Da je Zlatobradi bio Colin. .. Shvatit če... Nači
ču več riječi potrebne da shvati. Danas je več bolje nego jučer. Ponovo smo
se našli na zajedničkom poslu... Život ga je prisilio da se sjeti, mene, svega
što nas veže . .. Nismo li mi upoznali i druge bitke, i druga razdvajanja,
druga ... izdajstva. Sve smo pre¬preke savladali i uspjeli smo se ponovo nači
i zavoljeti, i to jače nego ikad."
Osdm toga, nisu više bili djeca, nisu više bili ne¬pomirljivi i neiskusni kao
što to biva u mladosti. Pro¬šli su kroz život koji ih je naučio da upoznaju
cijenu pravih osječaja i ono što treba prihvatiti, a što žrtvo¬vati da bi
sačuvalo ono najbolje i najvrednije u tom životu.
Isuviše monogo drugih ljudi zavisi od njih. Treba takoñer da mu i to kaže.
Oni nisu imali prava da ih oslabe, da ih obmanjuju.
Sjetila se svoje djece, osobito Cantora koji se sva¬kog trenutka mogao
pojaviti' pred njom.
412
Netko joj je kazao da ju je njen mlañi sin pošao tražiti u Zaljev Casoo.
Odlanulo joj je kad je čula da je odsutan. Ali malo poslije toga stigla je vijest
da je Rošelac stigao tačno na vrijeme da sudjeluje u jutro¬šnjoj pomorskoj
bici, a sad je još uvijek patrolirao izmeñu otoka.
Radi Cantora je takoñer bilo potrebno da što pri¬je doñe izmeñu njih do
objašnjenja i do pomirenja, prije no što glasovi i brbljanje doñu do ušiju
osjetlji¬vog dječaka. Još večeras če pokušati da se nañe na¬samo s
Joffrevem.
Ali dan još ne bijaše završio, a ona je morala još stotinu stvari obaviti. U
gostionici gospoñe Carrere 'okrijepi se klipom još mliječnog kukuruza koji
je na brzinu1 ispekla na žeravici, a zatim ga isto tako brzo pojela
nadgledajuči pri tom pripremanje jednog uvar-Jca od biljki. Nije više imala
ni kukute ni pokrina da bi proizvela svoje umirujuče pilule, ali če ih
nadomjestili tamjanom, klinčičima i istočnjačkim makom. Trčala je od kuče
do kuče, prevrnula sve zalihe tvrñave. Net¬ko joj reče da se na
Neustrašivom nalazi neki „čovjek s mirodijama", kakvih ima na mnogim
brodovima, mornar koji uvijek ima u svojim džepovima ili u uglo¬vima
svoga sanduka pregršt ovoga ili prstovet onoga što je pobrao po svim
krajevima svijeta. Prepoznat če ga po tome što je imao crni povez preko
jednog oka i što ga je posvuda pratio njegov rob, divljak s Carai-ba,
maslinaste • puti, koji je oko vrata nosio čarobni zeleni kamen obješen o
pamučnu vrpcu. Neče biti do¬voljno ako obrati pažnju samo na crni povez
kao znak raspoznavanja jer je bilo dosta jednookih ljudi meñu ratnicima s
mora.
Jedan dio posada se iskrcao s brodova i sad je logorovao na zapadnom kraju
velikog žala.
— Večeras če bita svi pijani kao spužve ¦— govo¬rila je gospoña Carrere
kao osoba koja se razumije u to. Ona je bez prestanka punila čaše zdravih
mornara pivom, vinom, rumom i rakijom... Istina je, meñu¬tim, da su
ponekad plačali biserima i zlatnim novcem.
413

., lik.

Dovažan u čamama plijen s Marijina srca bio je pohranjen, popisan, a

sastojao se od bačvica, bačava, sanduka, vreča, što se sve odlagalo pod
zadovoljnim očima mornara svih narodnosti od kojih če svaki od svega toga
plijena dobiti svoj dio.
Pričalo se da je bio opskrbljen svim i svačim brod gusara Zlatobradog.
Računovoñe sa svakog broda su se uzvrtjeli oko trgovačke robe, ispisujuči
svote i stavljajuči pečate. Bilo je tu brazilskog duhana, šečera jedanput
proči¬ščenog, bijelog šečera, riže, ruma i vina, a onda žive¬žnih namirnica
kao na kakvom trgovačkom brodu: buradi graška, boba, slanine, biškota, pa
poneka de¬likatesa kao: burad sa svinjskim ušima, sedam sudova punih
guščijih bataka, pršuta, sira, sušenog voča, boca s octom, ulja, grožñica,
naposljetku našao se tu i mali zatvoreni sandučič, nevjerojatno težak. Svi su
smatrali da sadrži dragocijene dragulje i glasovite smragade iz Caracasa...
Dva stražara su postvljena da čuvaju taj sandučič prije no što če biti prenijet
u tvrñavu grofa de Pevraca.
Držeči rukom kraj svoje suknje, Anñelika se pro¬gura kroz bučnu svjetinu.
Privučeni raznim prizori¬ma, Englezi s Champlinova logora, a isto tako i
hu-genoti iz La Rochellea rado su dangubili u toj gužvi. Pokraj zapaljenih
vatara engleski su i francuski mor¬nari pričali dječacima nevjerojatne -
gusarske zgode doživljene u plavim daljinama Caraiba gdje su se bli¬stala
beskrajna bijela žala, gdje se pije rum izmiješan s mliječnim i svježim
sokom ogromnih i dlakavih ko¬kosovih oraha.
Jedna djevojčica u crvenoj haljinici skoči Anñe-liki o vrat'a da je ova gotovo
nije ni prepoznala.
Izgleda da se mala Engleskinja neobično ugodno zabavljala, a isto tako i
Dorothv i Janeton, djevojčice iz Monegana.
Još nisu počeli s učenjem biblije i čitanja.
Anñelika, naposljetku, otkrije čovjeka s mirodi¬jama, kojega je pratio
njegov polugoli rob s Caraiba. Od njega kupi neke stvarčice.

Uvečer se zlatna slika Djevice pozadi Marijina srca, sva iskrila. Brod je bio
napola nagnut zbog ošte¬čenog podvodnog dijela. Njegove žive boje su se
odra¬žavale u treperavoj vodi zaljeva. Sto se noč više spu¬štala, to su lica
Djevice i anñeli više bila nalik no¬stalgičnim i blagim priviñenjima koja kao
da su bdje-la nad šarenim mnoštvom okupljenim na obali. Pro¬doran vonj
zaljeva naglo se isparavao iz crnih i jodom prožetih alga, jer more se
povlačilo i u to morsko ispa-ravanje što ga je donosio vjetar i miješao s
dimom va¬tara i mirisom pakline, uleti neka žena i kao pomahni-tala stane
plesati uz zvukove kastanjeta. Njena široka suknja obrubljena bojom
plamena obavijala ju je na trenutke čitavu tako da se činilo kao da sve gori.
Njen oštar i izazovan pogled klizio je neprimjetno kroz pretjerano namazane
trepavice crnim Učilom. Dugo je pratila Anñeliku koja je tuda prolazila.
— To je Ines — netko joj reče — ljubavnica ka¬petana Vanereicka. — Čini
se da isto tako dobro ba¬rata nožem kao i kastenjetama.
Anñelika se zaustavi. Trenutak je posmatrala mač¬ju ljupkost i uzavrele
pokrete „tigrice".
Te je večeri čitav Gouldsboro odjekivao pje¬smom, smijehom i krikovima,
ali takoñer i jaucima ranjenih, umiručih i pobjeñenih.
U tom grozničavom nemiru, u tom metežu izazva¬nom pobjedom i
porazom, koji smučuje i zavodi u bludnju duhove isto tako kao i zvučna
buka valova i vjetra, ñavo rašljastih stopala imao je takoñer sjajnu priliku da
pleše, zameče spletke, da prede konce ne¬sreče i nesloge, da vodi svoje
pakleno kolo sa svim nevidljivim dusima Zla koji su ga u stopu pratili....

414

415

GLAVA LVIII
Pojavio se pred Anñelikom pri svršetku dana pod izgledom čovjeka blijeda
lica koji je prolazio obalom zaljeva za oseke, skačuči s jednog grebena na
drugi. ¦Činilo se kao da je pješice došao s morske pučine. Anñelika je stajala
na pragu gostionice gospoñe Car-rere i prala ruke u čabru kraj bačve pitke
vode tko zna po koji put toga dana. Zatim je krišom pokušala premazati
melemom modricu što joj se vidjelo na slje-poočici. U toku dana nije joj
mogla posvetiti niti. je dan trenutak.
Bila je sva izlomljena i nasmrt umorna.
— Gospodin de Peyrac vas čeka — reče čovjek
— tamo, na onom otočiču. Potrebno je da odmah
krenete!
— Zar još ima ranjenih? —¦ upita Anñelika ba-
¦civši oko na svoju otvorenu torbu što joj je ležala po¬
kraj nogu i od koje se ni načas tog.dana nije odvajala.
— Možda... Ne znam.
Anñelika je oklijevala djelič sekunde. ¦ Gospoña ¦Carrere ju je upravo
obavijestila da joj je stavila gri¬jati zdjelicu punu svježe usoljenog svinjskog
mesa ,s kupusom da bi se okrijepila i da bi promijenila onu uvijek istu hranu
napravljenu na bazi školjki A osim toga, bilo je još nešto, nešto što nije
mogla odrediti -tog istog trenutka, a žto ju je odvračalo da poñe za tim
čovjekom.
— Gdje je vaš čamac? — upita ga.
416
— Nije potrebno uzimati čamac. Dotamo se može
Stiči i pješice. Zaljev je pod utjecajem oseke.
Naposljetku poñe za njim prešavši prostor što je dijelio obalu od označenog
otoka. Ljepljive su alge praskale ispod njihovih nogu uz sitno, šušketavo i
krto pucketanje.
Blještanje sunca na zalazu u bezbrojnim baricama zasljepljivalo je Anñeliku
tako da su je oči od toga boljele.
Otočič je bio udaljen otprilike jednu milju, odi¬jeljen od kopna lancem
podvodnih grebena i obrasao, po običaju, crnim borovima koji su poput
kopalja str¬šili u nebo, zatim borovima s krošnjom sličnom sun¬cobranu, te
zelenim grmovima i brezama. Žalom od tamnocrvenog pijeska uspinjalo se
prema gustom šu¬marku.
— Krenite tamo — reče čovjek pokazavši rukom
prema rubu šumarka.
— Nikog ne vidim ...
— Malo dalje se nalazi čistina. Gospodin de Pey-
rac se nalazi tamo i čeka vas u društvu nekih osoba.
Govorio je jednoličnim i ravnodušnim glasom. An¬ñelika ga pogleda.
Čudila se njegovu bojažljivu izgle¬du i pitala se kojoj li je posadi mogao
pripadati.
Polako se uspinjala žalom. Noge su joj upadale u vlažan pijesak. Napokon
dospije do rijeke i sitne trave, a zatim do gušče i bujnije.
Stvarno, izmeñu stabala je postojala čistina, a usred nje stara olupina
nasukanog broda. Avetni se obris broda u zelenoj sjeni nagnuo u stranu,
izdižuči se iz trave, grmlja i povijuša. Bila je to mala karaka iz prošlog
stolječa, od jedva sto dvadeset tona nosi¬vosti. Još su se vidjeli žljebasti
stupici i nejasan oblik izglodanog i napola trulog pramca koji je sigurno
pred¬stavljao mišičavo poprsje i kosmatu glavu nekog mor¬skog boga.
Krmnica je bila na pola zatrpana kame¬njem, jarboli polomljeni, meñutim
prednji jarbol s« gubio u krošnji, put crvenih lišajeva, crnih gljiva
417
27 Anñelika u Iskušenju VTH

Bit če da je neka oluja, podvodni val, ekvinoñ-jalna plima veča i golemija od

uobičajenih, bacila tu olupinu u tu lisnatu spilju, a zatim se povukla
osta¬vivši je zuvijek tu.
Jedna ptica zazvižduka jasnim i veselim glasom. Njen pjev je još više
istaknuo tišinu tog pustog mjesta.
Istog se trenutka Anñelika sjeti zašto je u prvi mah oklijevala da poñe za
čovjekom blijeda lica, a što joj nikako nije prije palo na pamet. Naime,
ne¬koliko trenutaka prije no što se pojivo ovaj čovjek pred njom ona je
vidjela grofa de Pevraca kako se duž obale uputio prema hambaru gdje su
bili zatvo¬reni zarobljenici. Prema tome, nije mogao u isto vri¬jeme biti i
tamo i ovdje.
Okrene se da bi zovnula neznanca koji ju je doveo ovamo. Meñutim, njega
više nije bilo.
Zbunjena i obuzeta osječajem opasnosti od čega su je podilazali srsi, svrati
očima prema starom brodu. Čula se samo buka valiča kako zapljuskuju
grebenove i požudni čurlici neke ptice koji su se ponavljali u pravilnim
razmacima, kao neki zov ... kao neko upo¬zorenje.
Anñelika se uhvati rukom za pojas mada je znala da za njim neče nači
nikakvo oružje.
Potištena, zazirala je od toga da otvara usta da bi nekoga dozvala. Nije se
usudila narušiti tešku i toplu tišinu. Bojala se da ne postane svjedokom
nekog stra¬nog otkriča.
Kad je naposljetku odlučila da napravi tiho po¬kret u namjeri da se povuče,
začuje šum iza olupine.
Bio je to težak, travom i mahovinom prigušen korak, ali njoj se činilo da se
zemlja ispod njega trese.
Anñelika se osloni o gnjilu kobilicu broda. Srce joj je od straha zastalo u
grlu.
Navečer tog dana koji ju je stavio na veliku ku¬šnju, koji je iscrpio sve
njene snage poslije noči, uža¬sne noči provedene u suzama i bolu,
napredovanje tog

koraka koji se primicao trom i težak kao Sudbina, a koji nije pripadao ni
njenu mužu, ni nekom mornaru ili Indijancu, koji radije hodaju bosonogi, pa
čak, ni, tko zna, nekom ljudskom biču, raspršio je sve njene snage i razbudio
u njoj sve sujeveme strahove njena djetinstva.
Kad se golema sjena ocrtala sa strane broda, isti¬čuči se nejasno na
tamnosivoj pozadini stabla, ona je povjerovala da pred sobom vidi krvoloka
ili diva.

418

17«
419

GLAVA LIX
Probivši se kroz grane, jedna zraka osvijeti pla¬vu i nakostriješenu kosu i
bradu Zlatobradog.
— Jesi li to ti? — upita je on.
Buduči da nije ništa odgovorila, on oprezno poñe naprijed.
Njegove teške čizme, čiji su spušteni posuvraci otkrivali ogromna i opaljena
koljena, mrvili su travu nježnih cvjetova. Imao je na sebi kratke hlače, bijelu
košulju raskopčanu oko vrata i kožnati prsluk bez ru¬kava koji je stezao
široki opasač. Ali o njegovu opa-saču nisu bila zataknuta četiri pištolja, a niti
jurišna sablja. I on, gusar, takoñer je bio bez oružja.
Kad se našao na nekoliko koraka od Anñelike, zaustavi se.
— Zašto si mi poručila da doñem ovamo? — upi¬
ta je. — Sto si od mene htjela?
Anñelika odmahne glavom, niječno i žestoko.
— Ja te nisam pozvala ovamo — naposljetku us¬
pije procijediti.
Normandijčeve plave oči oštro su je motrile. Ča¬rolija od koje se nije
mogao braniti čim bi se našao u njenu prisustvu, več je počela djelovati na
nj. S njegova lica nesta izraza progonjene zvijeri, a srce mu se raznježi.
— Kako si blijeda, janje moje malo! — reče on
nježno. — A što ti je to na licu ... ? Da nisi ranjena?
On pruži ruku i vrhom prstiju dotakne natučenu sljepoočicu.
420

Anñelika se strese od glave do pete. Prvo zato što je taj laki dodir izazvao
bol na ozlijeñenom mjestu, a drugo što joj je strašna misao sijevnula
mozgom. Ona je bila sama na tom otočiču s Colinom! A ako se Joffrev
odnekud pojavi...
— Nije to ništa — poviče ona satrvenim, divljim
i očajnim glasom. — Sto brže nestani, Coline, spasi
se... Treba da ja krenem.
I potrči niz travnatu padinu prema obali us-mjerivši k prolazu što je prolazio
preko zaljeva.
Kad je stigla do njega, zaustavi se kao ukopana.
More je nehajno prekrilo blistavom prozimošču svojih voda grebenove koji
su još čas prije bili otkri¬veni. Ogroman val pojuri u napad na žalo
uskipjevši u pjeni.
Anñelika uze kao luda trčati duž obale otočiča. Skoči na vršak jedne još
nepreplavljene stijene, a zatim na drugi. Uto joj jedan val smoči noge, a
drugi je umalo nije srušio.
Čvrsta je ruka zgrabi i povuče natrag.
— Sta radiš? — reče Colin PatureL — Ta i sama
vidiš da nadolazi plima.
Anñelika podigne prema njemu užasnute oči.
— Opkoljeni smo na otočiču — promrmlja.
— Izgleda tako.
— Ali ja moram, otiči!
¦— Nema čamca — otpovrne Colin,
Ali to je nemoguče! Ti sigurno imaš čamac!
Kako si inače mogao doči ovamo?
— Ne znam kako sam ovamo dospio — odgovori
on dosta zagonetno.
— A gdje je čovjek što me je ovamo doveo, gdje?
Zar ga nisi sreo? Imao je lice poput loja bijelo.
. Odjednom Anñelika klone i uhvati se za posu-vratke Colinova prsluka.
— Coline, to je bio ñavo! Sigurna sam u to!
— Smiri se — reče joj obujmivši je rukama. —
U zoru če se more povuči...
Ona se istrgne iz njegova stiska očajnički kri-knuvši.
421

— Ne! To je nemoguče... ! Ne mogu ovdje či¬

tavu noč provesti... s tobom ... baš nikako s tobom.
Ponovo poleti prema vodi. Počela je otkapčati odječu što ju je imala na sebi
ali je Colin ponovo zgrabi.
— Sta ti. pada na pamet? Zar si poludjela?
— Preplivat ču ako bude potrebno. Utoliko gore!
Stignut ču gola u Gouldsboro, ali ovdje neču ostati.
Pusti, me!
— Ti si luda! — ponovi Colin. — Strujanje vode
je isuviše opasno i ti. češ se udaviti u nekoj rupčagi.
— Utoliko gore! Radije ču se udaviti ... Pusti
me, kažem ti!
— Ne, neču te pustiti!
Ona se poče otimati iz njegovih šaka kao da je pomahnitala. Uzalud. Colin
ju je čvrsto držao za mi¬šice svojim željeznim šakama. Taj ju je stisak
strašno bolio, ali je on nije ispuštao. Osječala je da se ne može odrvati
njegovoj herkulskoj snazi. Iznenada je podigne kao slamčicu da bi je odnio
prema povišenom dijelu obale. Držao ju je a da nije kazao niti rijeci dok je
god nisu napustile snage i živci i dok se jeca¬juči nije srušila na njegova
prsa.
— Izgubljena sam... ! Izgubljena sam ... ! Nikad
mi neče oprostiti!
— To te je „on" udario... ?
— Ne! Ne! Nije to bio on ... ! Oh! Coline, pa to je
užasno... ! On je doznao ... ! On je doznao ... ! Sad
me više ne voli ... ! Oh! Coline! Sto če od mene biti?
Ovaj put če me zaista ubiti!
—Smiri se.
Ljuljuškao ju je, stisnuvši je snažno uza se da bi svladao nesuzdržljivo
drhtanje što ju je kao groznica treslo. Kad se malko smirila, Colin Paturel
podigne oči prema prvoj zvijezdi što se upalila na smragad-nom nebu.
Nočna se magla pružila po moru i skrivala *je svjetla Gouldsboroa. Bili su
zaista sami. Colinov po¬gled se spusti na plavu glavu što je našla zaklon na
njegovu ramenu.
422

— Sve to nije tako strašno — odjednom če on

svojim dubokim glasom. — Zasad nam ništa drugo ne
preostaje do da pričekamo dan. Plima je plima... !
Poslije če se vidjeti. Umirite se, gospoño de Pevrac.
To njegovo zaklinjanje i iznenadan prelazak na „vi" djelovalo je na nju kao
da ju je tko bičem ošinuo. Smirila se, ali se još uvijek tresla kao životinja na
umoru. Iznenada ju je podsjetio na njenu žensku čast, na to da je žena grfa
de Pevraca.
— Je li vam sada bolje? — upita je.
— Jest, ali ... pustite me.
— Pustit ču vas kad mi obečate da se nečete na¬
glavce baciti u vodu i da čete mirno i mudro čekati
dok prolaz za Gouldsboro ne bude bez opasnosti, po
vas. Onda?
On se sagne nad nju, otkrije joj lice, gledao ju je nježnom ironijom, kao
nerazumno dijete koje treba privesti pameti.
•— Obečano?
Anñelika potvrdno kinine glavom.
Tek je sada ispusti. Ona napravi nekoliko nesi¬gurnih koraka prije no što se
spustila na pijesak.
Sve ju je tijelo boljelo:, ruke, šija, glava. Posvuda je bila izudarana. Ah!
Sječat če se dok je živa svog povratka u Gouldsboro i tog dana».. ! Grč joj
za-svrdla u želudcu.
— Sa svim onim što sam prošla i doživjela ja,
eto, umirem od gladi! — poviče bijesno. — Pa to je
nepojmljivo!
Colin se bez rijeci udalji, vrati se s naramkom su-haraka, upali vatru izmeñu
tri kamena i ponovo se udalji. Nešto kasnije pojavi se noseči ogromnog
hlapa, plavioaste boje, s kojega je curila voda i koji se uz to vrpoljio srdito
pokrečuči svoja golema kliješta.
— Evo jednog druga koji če nam pomoči da nam
vrijeme što brže proñe reče.
Spretno je okretao ljuskara na žeravici sve dok mu kora nije postala jarko
crvena. Zatim mu strgne užareni oklop i najbolji dio mesa pruži AnñeliM.
Čvr¬sto i bijelo meso, izvrsnog ukusa okrijepi joj i tijelo
423

i dužu te joj se pod tim utjecajem njen položaj činio manje tragičnim.
Colin ju je promatrao kako jede, očaran onim nje¬nim dobro mu znanim
pokretima kojima se uvijek divio zbog njihove nedostižne ljupkosti. Kako je
samo bio blesav nekoč! Gledajuči je samo kako jede morao je pogoditi da je
bila velika gospoña ... ! Ona je tako vješto držala jelo meñu prstima, s
takvom je nehaj-nošču zabadala zube u nj i takvom ljupkošču sve te pokrete
izvodila da je sve to samo za kraljevskim stolom mc^la nučiti...
Mada je pohlepno tažila glad, 'dušu su joj toliko morile brige da uopče nije
primječivala Colinov po¬gled na sebi.
Cesto je u Wapassouu snatrila o ugodnom trenutku što ga mora sebi priuštiti
kad se vrati, u Gouldsboro, to jest da u društvu djece i prijateljica ispeče
jednog hlapa ili jastoga u šupljini neke litice. Nikad nije ni u snu bila u
stanju pomisliti da bi se zbivanja mogla tako vraški zapetljati u ovim
tminama. Wapassou je sad bio na kraj svijeta. Sad joj se čak činio dalekim i
otac Vernon, to jest Jack Mervvin, isusovac nepro-ničnog pogleda u čijim je
zjenicama vidjela kako je iznenada bljesnula živa iskra kad ju je pogledao.
To je bilo jučer... ! Bilo je upravo jučer kad je isusov-Čev sanjarski glas
prošaputao: „Kad vrag u nešto umi¬ješa svoje prste, onda to ide vrlo brzo ...
Vrijeme se zaustavi ... Sve se dogaña izvan vremena..."
Nema tome ni tri dana što se zabavljala i plesala na Moneganu. Savjest joj je
bila mirna. Ništa tako ozbiljno nije sebi predbacivala. Danas je shvačala da
je vrlo lako zauvijek mogla izgubiti Joffrevevu lju¬bav, a možda čak i život.
— Strah me je — reče poluglasno. — Ovdje je sve puno zlih duhova.
Osječam kako bazaju oko nas, kako nas vrebaju i žele našu propast.
Pruživši se s druge strane vatre, oslonivši se o la¬kat, Norniandijac je nije
ispuštao s očiju. Činila mu se tako blijedom, na svjetlosti vatre, da nije riječi
izustio,
424

Digne se i poñe prema moru da u njemu opere prste, i taj ju je pokret sjetio
njena ubitačnog zadatka tog dana iz kojega je dospjela u ovu nočnu tišinu,
tupa i polomljenih kostiju.
— Moja odječa vonja po krvi, prašini, po znoju
nesretnika, po smrti ... Koliko li je duša danas na¬
pustilo zemlju... Ne mogu više!
Ponovo sjedne i nehotice, to jest i ne misleči, pri¬bliži mu se.
— Pa ispričajte mi šta se sve dogodilo u Gould-
sborou i u zaljevu? Gadarije, kladim se? To su se
„oni" protiv mog broda na smrt okomili?
— Jest! I „oni" eu ga zarobili. Sad se nalazi u
luci napola potopljen. Polovica je vaših ljudi pobijena,
druga polovica je dopala ropstva ili su ranjeni ... Ovaj
put je s vama gotovo, Zlatobradi! Više nečete biti na
smetnju poštenim ljudima... A gdje ste vi bili za
to vrijeme?
Nemalo se začudila zlovolji I žestini što ih je uno¬sila u svoje riječi, želji što
ju je spopala da ga i ona udari.
Obuhvativši rukama koljena sjedila je sva napeta i neprestano gledajuči na
onu stranu gdje se nalazio Gouldsboro mučena snažnom, željom da se što
prije tamo nañe.
Magla je bila dosta gusta ali su se kroz nju pro¬bijale, kao velike riñe
zvijezde, vatre zapaljene na krajevima rtova i na vršcima najopasnijih
grebena da bi se brodove upozorilo na opasnost. U zaštičenim mangalama
gorjeti če čitavu noč komadi smole.
Na trenutke kad je jeka morskih valova bivala, nešto tiša, Anñeliki se činilo
da zamječuje zujavu buku luke i u nekoliko navrata paluoanje svjetla po
kučama ili fenjere brodova na sidrištu, i to jasnije i bistrije nego svjetla
svjetionika.
Sto li se dogañalo tamo? Jesu li primijetili njen. nestanak? Da li su je tražili.
„Nije važno", mislila je, „ja sam ionako izgub¬ljena, izgubljena!"
425
Colin je ostao nijem i kao smrvljen sudbinom i ¦novostima što mu ih je ona
onako grubo saopčila.
Iza njih se dizao mjesec, golem, bezobličan, žut, okružen prozirnim velom
magle. Njegova se blijeda svjetlost rasula po nehajnom moru, po pijesku
obale i borila se sa sve slabijim, plamenom vatre. Jedna se jejina. oglasi
svojim, sumornim glasom. Odjeda-red se Anñelika trgne ispunjena i strahom
i nadom. Učinilo joj se da je opazila ljudske likove kako se miču meñu
liticama i kako plivaju u valovitom mo¬ru. Ali to je bila mala skupinica foka
koje poslije nekoliko nestašnih skokova nestanu na pučini, nema sumnje,
prestrašena pojavom ljudskih biča na žalu gdje su dolazile da se odmore.
Njihovo kratko i tužno .štektanje daljina je ubrzo prigušila.
Nitko te noči neče vile doči na otočič Starog broda. Anñelika je s Colinom
proživljavala još jednu noč koja je samo njima pripadala, jednu od onih
osam¬ljenih noči kakvu samo bjegunci znaju, samo odba¬čeni, osuñeni i
progonjeni ljubavnici, jednu od onih noči kakvu su nekoč u pustinji
podijelili. Noč nježnu ili ispunjenu strahom, okruženi neprijateljskim
osje¬čajima svijeta, noč što približava promrzla srca, uz-drhtava tijela.
Colin Paturel se pokrene.
— Tako dakle, sve sam izgubio — reče kao ña govori samom sebL — Ovo
je drugi put... Ne, tre¬či... A možda i četvrti ako čemo pravo. To je život
gusara i bijednog mornara. Otputovati... otputo¬vati na modrim valovima.
Daleko, tamo prema jugu. Stiči jednom, drugi put. A zatim naiñeš na neki
brod, na podrugljivo zavijanje vjetra, na život koji se njiše, koji treba ponovo
živjeti... Dvanaest godina sužanjr stva u Maroku... Pobjegneš, otploviš,
stvoriš nešto, nekakvo bogatstvo... I ponovo siromah kao crkveni. naš... Da
čekaš smrt... ili koji drugi život... ? Nek žalo gdje češ ostati sam... i to je sve.
Anñelika je slušala taj njegov monolog od kojega joj se srcedjepalo, mučeno
mračnim grižnjama.
426

— I vas... i vas sam takoñer izgubio — nastavi

on zagledavši se u nju prodornošču onog plavog po¬
gleda od kojega se ona nije mogla braniti, koji ju
je svaki put ponovo smučivao. — Prije, prije sam
imao vas, vaš lik je bio uvijek prisutan u mom snu,
a vaše žensko lice bilo je moje bogatstvo. Danas je
svega nestalo.
— Coline! Coline! — poviče ona. — Dragi moj
prijatelju, vi me mučite tim svojim riječima. Zar sam
vam toliko zla učinila, ja koja sam vas toliko volje¬
la... Zašto te jadikovke... ? Ja nisma vrijedna
tolike muke. Vi ste obožavali uspomene samo zato da
biste •beskorisno mučili svoje srca Ja sam žena kao
i sve druge. Slučajno sam se našla na vašem putu,
kao i mnoge druge žene na putu jednog mornara ...
Pitam se što ste našli zadovoljstvo na onoj nesretnici
opaljene puti kakva sam onda bila, praznih stopala,
tijela sama kost i koža, koja se vukla po pustinjskom
pijesku za vama, samo vam smetajuči svojom izne-
moglošču ... ?
— Ne pokušavajte uništiti, niti objasniti ono što
je bilo — blago otpovme Colin. — Ja sam od vaših
jadnih i krvavih tabana, od vaših ispucanih usana, od
vaših suza koje su vam solile obraze, od vašeg tijela
koje svakim danom bijaše sve sitnije, sve krhkije
pod providnom koprenom burnusa, stvorio tajni raj
mojih dana ... A osim toga, otkuda vi možete znati
kakvim „čarima" jedna žena kao što ste vi pogaña
srce običnog čovjeka, srce koje se ničim obraniti ne
može. Ono što vaše oči i vaš osmijeh obeča, vaše ti¬
jelo još obilnije daje... Od toga se ne može izliječiti.
Jer ne postoji jedna jedina žena na tisuču koja bi...
Možete lutati čitavom kuglom zemaljskom a da je ne
nañete, a da je nikad više ne nañete. Pošto ste upoznali
takvu ženu, druge žene više ništa ne znače, druge
žene predstavljaju pakao... !
Posljednje reči je izgovorio s toliko gorčine da se silno iznenadio kad je čuo
da se ona smije.
— Hajte, hajte, ništa vam od svega toga ne vje¬
rujem — otpovme ona veselo.
427

— Kako? — poviče on uspravivši se i napola

bijesan.
— Kad kažete da druge žene ništa ne predstav¬
ljaju, da su pakao, vi pretjeravate da biste me raz¬
nježili, ali ja vam ne vjerujem! Ljudi su isuviše po-
hotljivi a da se ne bi okoristili zgodnom prilikom
pa čak i onda kad u srcu nose neku vječnu ljubav.
— Ah! Vi to vjerujete?
— A zašto ne bih. Dovoljno sam vidjela i pro¬
živjela i u tom pogledu prilično iskustvo stekla!
— Znači da sve ono što smo preživjeli onih straš¬
nih dana, gonjeni kao divlje zvijeri kroz pustinju, da
je svaki onaj zagrljaj, svaki poljubac što ste mi ga
dali, bio čef tijela, zgodna prilika, kao što rekoste?
— Coline, ne govorite tako, ne griješite duše. U
prvi mah sam vas smatrala gospodarom, šefom od
kojega me grdan strah spopadao. Poslije ste me no¬
sili, štitili, učinili me stretnom — njen se glas spusti
do mrmora — vrlo sretnom! Coline Paturele, vi mo¬
rate tražiti oproštenje za riječi što ste ih netom iz¬
rekli. Na koljenima me morate moliti da vam. opro¬
stim!
Slušao ju je očaran. Polako uspravi svoje golemo tijelo da bd se zatim
spustio na koljena pred njom.
— Oprostite mi, oprosite, gospoño — reče.
Na lijepim .Anñelikinim usnama on opazi kako se pojavio materinski
osmijeh koji sve oprašta«
— Baš ste ludi, Coline!
Žena ispruži ruku i dodirne njegovo tvrdo čelo, njeni prsti proñu kroz
njegove guste kose kao kroz kose dječaka. On zgrabi odjedared tu laku ruku
i poljubi je u dlan.
— Kakvu li moč ti imaš nada mnom — šapne. —
Nema sumnje, zbog toga te i volim. Zbog toga što si
ti oduvjek bila velika gospoña, a ja oduvijek jedan
goljo.
— Ne Coldne, ti si kralj!
— Nisam nego golač!
— Pa dobro, ali u svakom slučaju kralj golača i
kvitr
423

Obojica se veselo nasmijale. Odraz mjesečine blje¬sne poput sedefaste iskre

na Anñelikinim zubima. Bili su tako blizu jedno drugom, tako povezani
nježnošču, da je bio dovoljan sasvim neznatan pokret pa da im ge usne
spoje.
Anñelika je znala da ga hvata vrtoglavica. Ona povuče svoju ruku iz
Colinove kao da se opekla što je njega do srži uskomešalo.
Činilo mu se da mu je tim uzmakom iskazala največe zadovoljstvo što mu ga
je iskazati mogla. Ona mu je vračala moč u koju je godinama sumnjao.
Uspravi se i udalji nekoliko koraka. Tako, dakle, on, on Colin Paturel
posjedovao je moč da uzbudi njenu gordu, prekrasnu, prinčevsku put, a
njeno od¬ricanje od sreče bilo je lažno.
U Meknešu nije bio razborit i dovoljno vidovit, on koji je „svojim okom"
sve vidio što su rado priz¬navali svi robovi, njegovi podanici. Uprkos
maur¬skim velovima što su obavijali robinju harema, on je odmah po njenu
ponašanju, po finim oblicima nje¬nih gležnjeva i članaka, po istančanim
prijelazima njena glasa, po uvijek biranim riječima u kojima se ponekad
osječala smjela duhovitost, po njenim paž¬ljivim odnosima prema drugima,
po njenim strpljivo¬stima ... i nestrepljivostima, po onom njenom
nasto¬janju da prema svima bude pravedna i obzirna, po njenoj odvažnosti
takoñer, odvažnosti što je tekla u njenim gospodskim žilama, morao pogoditi
da ima posla s gospoñom visokog roda, a ne s nekom se-ljakušom.
Skupo je platio svoju zabludu.
Strašnog li buñenja, poslije u Ceuti! Kojeg li udarca ... !
„Ali, dragi moj mladiču, makni se več jednom! Ova je žena, nema u to
nikakve sumnje, markiza du Plessis-Belliere! Nosi jedno od najblistavijih
imena u kraljevini, valjani moj čovječe ... Udovica francus¬kog maršala ...
Velika, vrlo velika gospoña ... i šuška se, da je bila,,. nema tome dugo,
ljubavnica njegova veličanstva... Pa sam kralj, osobno on je naredio da
429

je se traži! Pusti je, dopusti nam, prema tome, da jft odvedemo u apartmane
gospodina guvernera..."
„Oni" su je istrgnuli iz njegovih ruku... „Oni" su je onako iscrpljenu odveli
daleko od njega. Njegovo srce! Njegovu ljubav! Njenu ljepotu, njegovu
sestru iz pustinje, njegovo obožavano dijete ... A on je ostao tamo, pokriven
ranama, znojem i pijeskom, nepo¬kretan, tup, čitave sate, kao da su mu
„oni" istrgli živo srce iz grudiju, istrgnuli čitavu utrobu iz nje-govja trbuha,
ostavivši na, tim mjestima ogromne krvave rupe...
Po svim putovima svijeta, posvuda je vukao u sječanju lik te žene!
A sad ju je pronašao. Ona se nije promijenila. Još je ljepša, sada, još više
žena. Još je uvijek krasi gospodska ljupkost iza koje se kriju bezbrojne
vri¬jednosti i... zanosi.
Jučer gospoña du Blessds-Belliere, danas grofica de Pevrac. Uvijek skitnica
i uvijek nedostižna. Skloni se, mladiču. Sječao se sada s neizrecivom
patnjom u srcu koliko je znala biti dobra i nježna. 2ena najpri¬rodnija na
svijetu, najistinskija, njemu bliža i draža od ijedne koju je ikad držao u
zagrljaju...
Ali ako je istina da ga ne prezire, on če se znati odstraniti, udaljiti se
uspomenama na prošlost, jedi¬nim blagom što mu je ostalo, i prepustit če je
onom „drugom". Nije li ga molila da joj pomogne da ne pogazi zakone
svetih sakramenata ... ?
430

GLAVA LX
— Coline, kako to da se nalazite na ovom otočiču?"
Tko vas je ovamo doveo? I zašto se niste nalazili na
brodu za vrijeme bitke?
Anñelikin ga glas trgne iz snatrenja, glas drhtav od uzbuñenja, glas koji je
želio skrenuti razgovor u drugom pravcu ne bi li se na taj način oslobodila
more iskušenja.
Približivši joj se, on je upozna sa sumnjivim do¬gañajima kojih je on tog
dana postao žrtvom. Sam je sad priznavao da su se, izgleda, neke zlokobne
snage umiješale u igru da bi ih pomutile i dovele u stu¬picu.
Tog istog dana u samu zoru, dok se nalazio usi¬dren u maloj dražici kraj
poluotoka Shoo Dica, gdje se več nekoliko dana skrivao s namjerom,
priznao je, da bi pripremio novi napad na Gouldsboro, jedan ča¬mac s tri
mornara u njemu prišao je njegovu brodu. Ti mi ljudi rekoše da donose
poruku od gospoñe de Pevrac koja ih je slala iz Gouldsboroa. Molila je
ka¬petana Zlatobradog da odmah pohita k njoj jer joj je bila potrebna
njegova pomoč. Čitava ta stvar mo¬rala je ostati u največoj tajnosti tako da
sa sobom nije smio povesti nikoga od svojih ljudi.
— A nisu li vam ti neznanci pokazali poruku,
odnosno poruku kojom sam vas je zvala ili bilo kakav
znak raspoznavanja s moje strane? — upita Anñelika
do največe mjere zaprepaštena.
431

— Vjere mi nisu. A meni nije ni palo na pamet

da takvu poruku od njih tražim. Priznajem da pot¬
puno izgubim svoju priroñenu opreznost kad se o
vama radi. Znao sam da se nalazite u blizini, u Goulds-
borou, i želio sam vas ponovo vidjeti. Na brzinu sam
predao zapovjedništvo nad brodom svom zamjeniku i
skočio u njihov čamac ne tražeči od njih drugih ob¬
jašnjenja. Magla je bila tako gusta da nisam mogao
prepoznati' otok na koji su me doveli i gdje ste mi
vi, tobože, rekli sastanak. Počeli smo čekati da se
vi pojavite, ali to je trajalo isuviše dugo. Mislio sam.
da je magla omela vaš dolazak. Kad je polovicom jutra
paljba topova doprla do mojih ušiju, počeo sam gu¬
biti strpljenje. Ne znam zašto, ali predosječao sam
da je ta paljba predstavljala napad na moj brod. Oni
su okolišali i otezali stvari dok ja naposljetku nisam
planuo. Došlo je do tučnjave. Ne jamčim da jedan od
te trojice mornara nije u ovom trenutku s onu stra¬
nu života. A što se mene tiče, dobio sam jedan udarac
od kojega sam se bez svijesti skljokao na zemlju. Još
me i sad boli šija. Kad sam došao k svijesti, nalazio
sam se na ovom otočiču i... malo iza toga sreo vas
kod starog nasukanog broda.
Bijaše se podigao kad je počeo govoriti te se i Anñelika diže i pridruži mu se
da bi mogla lakše pratiti njegovo izlaganje. Polako su šetali jedno uz drugo,
prošavši uzduž i poprijeko malim žalom, tim nešto svjetlijim mjestom
okruženim mrklinom drveča.
Njihove su se dvije sjene, crne poput crnog mas¬tila, izdužile po pješčanom
tlu.
— Kako su izgledali ti ljudi koji su došli da vas
traže? — upita ga Anñelika.
On slegne ramenima.
— Pa bili su mornari. Takvih ima posvuda i
ovdje i na Caraibima. Pomalo svih rasa i narodnosti,
ljudi koji se služe svim mogučim jezicima... Ipak
mislim da nisu bili stranci, več prije bih rekao, Fran¬
cuzi.
Anñelika je slušala s mukom tu njegovu priču. Nikako se nije mogla oteti
dojmu, tjeskobnoj sigur-
432

nosti da su bili žrtve zlih duhova koji su se poigra¬vali njima da bi ih

smutili. Dogañaji koji su se odvi¬jali takvom brzinom i tako se vraški
zapleli da sama više nije znala od koje bi niti počela odmotavati to prokleto
klupko.
— Coline, znate li vi tko je bio čovjek kojemu ste
me povjerili u Zaljevu Casco? Vlasnik one engleske
brodice?
— Mislite na isusovca?
Anñelika se zagleda u nj razrogačenim očima.
— Tako, vi ste znali to?
Colin se zaustavi i sanjarskim se pogledom zagle¬da u obzorje.
— Stigao je onog jutra — reče. — Pristao je svo¬
jim čamcem uz bitvu. Popeo se zatim na brod. Govo¬
rio je engleski i ja sam ga smatrao nekim od engles¬
kih pomoraca. Htio je sa mnom razgovarati. U mojoj
kabini mi je otkrio tko je. Pripadao je Isusovoj druž¬
bi. Nalazio se u tajnom zadatku i od mene je zatražio
da mu izručim gospoñu de Pevrac. Nisam ni trenutka
posumnjao u njegove izjave. Izražavao se na poseban
način, iznenadno, a gledao me onim svojim crnim i
prodornim pogledom koji ne može prevariti. U čitavoj
sam toj stvari vido priliku da te pustim da odeš, da
me je Bog htio izvuči iz nevolje, a buduči da je taj
čovjek bio isusovac, mislio sam da mi Providnost daje
znak da postupim tako. Bez njega, to jest da se taj
isusovac nije pojavio, vjerujem... siguran sam da te
ne bih bio pustio. Čitavu sam noč ponavljao kako te
se moram odreči, ali to je bilo iznad moje snage. Bilo
mi je gore nego onda u Ceuti... ili gotovo gore. Da
si ostala na brodu, vjerujem da bih bio pokušao da
te predobijem... i bio bih prouzročio tvoju nesreču.
Tako je bilo bolje. Rekao sam isusovcu: „U redu,
shvatio sam. Bit če udovoljeno vašem zahtjevu. Tada
mi je on preporučio da ti ne kažem tko je on, u
stvari, več da te pustim da vjeruješ kako je on vlasnik
engleske brodice. To mi se nije bogzna koliko svid¬
jelo, meñutim, uvijek sam prignuo šiju pred sveče¬
ničkom moči. Vjerujem da rade za dobrobit čovječan-
433
2« Anñelilra u islcušer.J u VTH

stva i da znaju ono što rade. Uza. sve to čitava te stvar mi se nije svidjela.
Imao sam dojam da ti žele nau¬diti ... Je li ti učinio neko zlo? Ona odmahne
glavom.
— Nije! — prošaputa.
Sad je shvačala što se dogañalo u duhu Jacka Menvina, isusovca, u trenutku
dok se uspravno dr¬žao na stijeni i gledao je kako se davi.
U Zaljevu Casco se on domogao njene osobe da bi je odveo drugima koji su
željeli da je odstrane, od¬voje od njenih, da je zaniječu i unište. I eto u Mo-
neganu, kao da je okrutno more dobilo zadatak da je proguta. Sve je sad bilo
jednostavno. Bit če da je u onom strašnom trenutku po nju mislio: „Bog tako
hoče!" Prekrižio je ruke preko prsi ju i nije joj ih htio pružiti da bi je spasio.
Ali jedno je reči o jednom biču: „Ono mora um¬rijeti!", a drugo je
promatrati to isto biče kako se bori sa smrču.
Nije imao „svete" hrabrosti da do kraja prisu¬stvuje njenoj agoniji, da gleda
kako nestaje pod va¬lovima i da se više nikad ne pojavi.
Skočio je u more i spasio je.
— Moji vjerovnici u Parizu i Caenu pripadaju
Družbi svetog sakramenta — nastavio je da objašnja¬
va Colin. — Dao sam obečanje da ču služiti misionari¬
ma u novim krajevima kamo sam pošao da osnuj em
svoj dom. Ali nisam ni u srni'pomišljao da če taj ko¬
mad zemlje biti tako teško osvojiv. Uvjeravali su me
da u kraju oko Gouldsboroa nema engleskih naselja.
— Mi nismo jedno od engleskih naselja — ot-
povrne Anñelika. — Ova zemlja pripada mom mužu
po tomu što je on prvi došao ovamo i što je sve po¬
duzeo da bi procvjetala.
— Zašto ste se udali za tog gospodara Goulds¬
boroa?
Anñelika unaprijed nije bila sklona da mu odgo¬vori na to pitanje. Bila je to
duga priča, a osim toga, ona je bila isuviše osjetljiva na sve što se odnosilo
na njen i Joffrevev život, isuviše protivna da pretvara
434

u riječi ono što je pripadalo samo njima, Joffrevu de Pevracu i Anñeh'ki

Sance, da otkriva njihove snove, njihovu prvu dramu, njihova iskušenja,
njihove borbe i njihove poraze, naposljetku njihovu sreču, sve one
nepovredive veze koje su ih spajale, njihov zajednički život, njihov životni
brod stalno ugrožavan, stalno bacan amo-tamo i kako su več odavna bili
vezani is¬tim vezama, uprkos svemu povezani vezama koje nitko nije mogo
razbiti i nitko ih nikad nije mogao razdvojiti. Nitko, ne nitko, mislila je,
žudno se zagle¬davši u nebo u nočne oblake ispresijecane zlatom
mje¬sečine. I prvi put od sinoč ona je strašno patila kao da je udarac što ju je
pogodio u lice, pogodio i njeno srce poslije dugog putovanja po nesvjesnim
prosto¬rima nada. Joffrev... ! Gotovo je s njim. Mrzio ju je, prezirao, nije
više u nju vjerovao.
— Zašto ste se udali za nj? — ponovo se javi
Colin. — Kakav je to čovjek zbog kojega jedna žena
kao vi osječa želju da veže svoj život uza nj i da ga
hrabro prati u ove zabačene krajeve?
— Ohl Sve to nije važno — otpovrne ona obes¬
hrabreno. — On je moj suprug i on meni znači sve
na svijetu uprkos mojim slabostima koje me ponekad
spopadaju i izdajnički me zaskaču.
Dugo su vremena šutjeli.
1— Vi znate kako da me pogodite u moju slabu stranu — na kraju reče
Colin Paturel s gorkom iro¬nijom u glasu, — Poštivanje svetih sakramenata!
Iz¬našli ste to, i to je bilo jedino što me je moglo zausta¬viti. Ostao sam
tome vjeran uprkos svojim porazi¬ma ... Dvanaest godina je krvarilo moje
tijelo iz svih mogučih rana da bi ostalo vjerno svom Bogu i na kraju tnu se
priklonilo jače nego uz bilo kakvo dobro što ga ovaj svijet može pružiti
ljudskom biču. Kad dobijem znak ... Stoj, Coline! Tvoj gospodar je
progovorio!
Potom nadoda poluglasno potaknut dubokim vjer¬skim osječajem:
— A ja znam kad On od mene nešto traži.
Manje jednostavna od Colina i izgubivši se na
28*
stramputicama svojih osječaja i misli, Anñelika nije
435

baš rado priznavala to mišljenje božanske volje u smislenost ili besmislenost

njenih čina.
— Jesmo li mi tako snažno vezani uz naučavanja
što smo ih pobrali u djetinjstvu koja nama upravljaju
protiv naše volje, osobito protiv naše volje? — upita
ona.-— Hočemo li se mi bojati samo naučenih stvari?
— Ne — otpovrne Colin — samo naučene stvari i
mogu nama upravljati. Na sreču ... ! Ali ima trenu¬
taka kad se čovjek nañe bačen, pa htio on to ili ne.
u putanju istine. Isto tako bi teško bilo spriječiti ga
da se ne kreče tom putanjom, kao neku zvijezdu da
se ne kreče nebom.
Primijetivši na Anñelikinu licu izraz odsutnosti blago je upita:
— Da li me slušate?
Jest, slušam vas, Coline Paturele. Vi se vrlo lijepo izražavate. Mnogo toga
sam od vas naučila što, je ostalo duboko utisnuto u mojem sječanju .. .
— Sretan sam što to čujem, gospoño, ali riječi
koje sam upravo izgovorio, sječam se, te sam riječi
mnogo puta čuo od velikog evnuha, Osmana Fera-
ñija golemog crnog ñavla koji vas je držao u haremu
Mule Ismaijla. U Meknešu, kralj me često zvao i po¬
sjedao me na svoje zlatne dušeke iako sam bio sav u
masnim dronjcima. Zajedno smo slušali Osmana Fe-
rañija kad bi razglabao o raznim pitanjima. Veliki
je mudrac bio taj crnac! Veliki čovjek! On je više
utjecao na moju dušu od ijednog drugog čovjeka na
svijetu. Bio je pravi čarobnjak.
— Kako sam ga voljela! Kako sam ga voljela! —
poviče Anñelika osjetivši ganutljivu čežnju sjetivši
se velikog evnuha. — Bio je veliki prijatelj, veči od
ikoga.
Odjednom se zaustavi pogoñena u srce. Naime, sjetila se da je Colin
udarcem bodeža u leña ubio ple¬menitog evnuha da bi spasio ropstva nju,
Anñeliku.
— Bolje da ne govorimo o tim stvarima — nato
če Colin poluglasno — vidim da sječanja neugodno
djeluju na vas. Vi ste umorni, a mi smo sada daleko,
vrlo daleko od tih mjesta, a još dalje smo odmakli
436

na svom životnom putu, ukoliko uopče mogu ustvrditi da sam odmakao, da

sam se ipak prema nečemu kre¬tao u toku godina koje su protekle poslije
Ceute... ? A ne samo uzmicao, spiskao ono što sam stekao u Božjoj tamnici!
— Uvijek se odmiče kad se pati i kad se uprkos
tome ne odričemo, ne podliježemo, ne okrečemo sa¬
svim i zauvijek leña dobru — otpovrne nato Anñe¬
lika sa žarom.
Pomislivši na onaj beskonačan slijed padova i us¬pona što ih je sama
doživljavala daleko od Joffrejra, osječala se u pravu da'svojim riječima
ohrabri Co-lina.
— Vi niste tako bolesni kao što ste netom izja¬
vili, Coline, moj dragi, dragi prijatelju. Osječam to.
Čini mi se da če nekadašnji Colin svakog trenutka
iskrsnuti preda mnom, u svoj svojoj veličini lišen laž¬
nog sjaja Zlatobradog. Vidim ga čak još večeg, još
snažnijeg, još spremnijeg da obavi veliki zadatak koji
ga očekuje ...
— Kakav zadatak ... ? Osim da me po kratkom
postupku objese kao najobičnijeg morskog pljačkaša.
— Ne, ne tebe, Coline! To se ne može dogoditi. Ne
boj se ničega, ne boj se više. Ne znam kako če se
stvari odvijati, ali znam da če ti. Bog biti vjeran,
vidjet češ. On te ne može napustiti, ne može napustiti
tebe koji si zbog njega bio na križ pribijen.
— Pa ipak več odavna me je napustio.
— Ne, ne, ne sumnjaj više, Coline, ti koji tako
snažno vjeruješ u njega, ti čija je vjera u njega temelj
tvog biča... Nije te on uzalud odbario tolikim ne¬
procjenjivim osobinama. Vidjet češ... Ja, ja ne sum¬
njam u tebe.
— Oh! Ti, ti si divna — odgovori on gluho i
obujmi je rukama.
Anñeliku proñoše ježuri od korijena dlaka na gla¬vi pa sve do tabana na
nogama.
U svojoj beskrajnoj želji da ponese Colina, kao žto bi ga more ponijelo
obalama gdje bi se našao onakav kakav je bio, ona je govorila obuzeta
žarom,
437

podignuvši prema njemu svoje lice ozareno pogledom divljenja u kojemu je

mogao pročitati osječaj drago-ujeniji čovjeku od svih bogatstava ovog
svijeta: vjeru jedne žene. U njega, u njegovu snagu, u njegovu ve? Ličinu, u
njegove msli, u njegovu izvandrednu sud¬binu.
I sada, stisnuta uza nju u čarobnom obruču nje¬gova zagrljaja, osječala je na
svoj veliki užas kako se njegova zanosna nježnost pretvara u divlju i
požudnu struju. Naime, Colinova ju je ruka, ta ruka čvrsta poput željeza,
isuviše često nesvjesna svoje snage, sti-sla u križima i neodoljivom strašču
privila uz njegovo tijelo. Taj je dodir razbudio privlačnost, koja se u
zanosnoj, božanstvenoj i slatkoj bujici razlijevala njenim tijelom poput
podvodnog vala.
Od glave do nogu privinuta uza nju, ona zabaci unatrag svoje lice osvjetljeno
mjesečinom. Oči je ima¬la zatvorene kao da če umrijeti ...
— Ne boj se ničega, živote moj — reče on svo¬
jim dubokim i tihimi glasom u kojemu se osječao ton
maženja koji ju je prožimao sve do srca... sve do
utrobe — više se ne boj mene. Ovo je posljednji put...
dajem ti svoju riječ, posljednji put što te ovako stiš-
čem uz svoje srce. Ali htio bih da mi na još jedno
pitanje odgovoriš .. Jesi li plakala ... reci mi... Jeste
li vi plakali, gospoño du Plessis-Belliere, kad sam oti¬
šao iz Ceute, kad sam vam okrenuo leda da bih vas
zauvijek napustio?
— Jesam, i ti to vrlo dobro znaš — odgovori ona
gotovo samo dahom — ti to vrlo dobro znaš ... Ti si
vidio...
— Nisam bio siguran... Godinama sam se pi¬
tao ... One suze, one suze što sam ih vidio kako se
cakle u očima ove velike gospoñe jesu li bile istini¬
te...? Jesu li one orosile vaše oči zbog mene... ?
Hvala vam, hvala neizreciva, ljubavi moja ... !
Još jednom je čvrsto stegne, a zatim je pusti, bla¬go je odvoji od sebe. Nije
htio da vidi njene sedef aste poluotvorene i uzdrhtale usne koje su se nudile.
Us-
438

pravi se i istegne u svoj svojoj herkulskoj visini pod nebom na kojemu je

blistao mjesec.
— Sad znam ono što sam godinama želio znati. Dobio sam sve odgovore, i
to iz tvojih usta, iz tvojih usta ... ! Čini mi se da sada lakše dišem. Hvala ti,
čedo moje malo. Vratila si mi ono što sam bio izgu¬bio. Hvala! Hajde sada,
treba da se odmoriš, na kraju si svojih snaga.
Buduči da je posrtala, on je primi za ramena, nasloni je uza se s beskajnom
nježnošču i ponovo je odvede k vatri. Prije bi se reklo da je pala, nego da je
sjela na pijesak. On podstakne malko plamen, a zatim ode na drugi kraj žala
gdje se izdužio, nevid¬ljiv u sjeni stabla, da bi se malko odmorio ležeči
udaljen od nje.
Maloprije dok je hodala duž žala, jedan joj je malo dulji val smočio noge.
Sad su joj cipele bile vlaž¬ne, stoga ih skine, stopala podvuče pod suknju i
zimo¬grozno se stisne rukama obujmivši koljena.
Blizi oganj kao da je nije ni grejao jer se sva tresla od hladnoče.
„Kako je moje tijelo nemočno prema ljubavi!" pomisli s gorčinom i sramom.
„Pogriješila sam što sam sasvim.'batalila molitvu. Ona ljudskom biču daje
sna¬gu da se odupre ovakvim iznenañenjima."
Strašno se ljutila na sebe i prezirala svoju slabost. Dobar dio noči osječala se
sigurnom, njom je prevla¬davao razbor, bila je kadra da drži na uzdi
iskušenje uprkos probuñenim uspomenama i Colinovoj nazoč¬nosti, a onda
odjedared, ono komešanje toplo i po¬hotno ... !
Iako su se na vrijeme odvojili jedno od drugog, ipak je ona strast što ju je
uzvrtložila predstavljala izdajstvo. Meñu koljena je sakrila lice zahvačeno
pla¬menom stida. Oh! Kako je ta noč bila duga!
„Oprosti mi, Joffrevu, oprosti mi. Nisam tome kri¬
va. Sve se ovo dogaña zato što si ti daleko a ja
sam slaba. Ti si me isuviše dobro izliječio, ti. si uskrsao moje ohladnjelo
tijelo, ti vraču moj. Daleko je ono vrijeme kad nisam mogla podnijeti da me
ijedan čo-
439

vjek dotakne a da ne izgubim svijest... To je takoñer tvoja krivica. Ti si mi

otkrio draž poljubaca, draž svega drugog .. Ja sam danas slaba!"
Govorila mu je sasvim tiho, da bi otklonila strah.
Obračala se u mislima svom ljubavniku, svom obo¬
žavanom i ljubljenom suprugu, onome što ju je pri-
vijao na svoje srce u velikom krevetu u Wapassouu,
Stavu zimu. Prizivala ga je u sječanje da bi zaboravila
strašnog čovjeka koji ju je sinoč zgrabio za kosu i
onako grubo udario. (
„Ako dozna... Ako samo dozna za ovaj bezu¬man susret koji je potrajao
čitavu noč na ovom oto¬čiču ... čitavu noč s ovim gusarom koji za nj nije
ništa drugo do Zlatobradi, ubit če me, neču se izvuči živa .. to je više nego
sigurno... ubit če me prije no što dospijem otvoriti usta... A ja neču biti kadra
da ih otvorim ... kao što sinoč nisam bila kadra ... Oh! Bože, Bože, kako je
čovjek nemočan, kako ga svladava strah kad isuviše voli... Gh! Bože,
pomozi mi, pomozi mi! Strah me je ... Ne shvačam više ništa od svega što se
dogaña sa mnom i oko mene... Ne znam više što mi je raditi... !"
Usprkos tjeskobi koja ju je mučila njoj nije bilo sasvim žao što je slučaj htio
da se te noči ponovo vidi s Colinom na Otoku starog broda. Otkako se on
uspravio i kazao „Hvala ti, čedo moje malo, vratila si mi ono što sam bio
izgubio", osječala je neko olakša¬nje, neku utjehu u razdrmanoj savjesti.
Proživljavala je trenutke kad je trebalo odbaciti breme prošlosti. Neka je
hvala i slava Gospodu ako se prije zaborava pruži prilika da se popravi ono
što je pogrešno uči¬njeno!
Obdarena bogatsvom darova koji su od nje stvo¬rili Ženu, ona bijaše
dosegla one izuzetne godine kad život svake žene, uza sve to što se nastavlja
zvjezda¬nom brzinom, biva lagodniji, pročiščuje se i obnavlja u sjaju
slobode srca i duha, slobode skupo stečene i utoliko dragocenije što breme
zabluda koje često ne bijahu drugo do naukovanje u teškom zanatu bivstvo-
vanja, izgubi svoju težinu.
440

Sloboda je dana ljudskom stvoru da pusti uz put teret prošlosti, da zaboravi

ono što se zaboraviti može,, da se ne sječa kasnije ničeg osim bogatstva
nesavrše¬nih i mučnih pustolovina počinjenih u naponu svojih. životnih
snaga.
Sad je primijetila da ju je dugo vremena mučila-grižnja savjesti u pogledu
Colina, njena ljubavnika iz pustinje, a da ni sama toga nije bila svjesna. •
Sad je on bio spašen.
Jedina činjenica koja mu je ostala nepoznata bila. je ta da je nosila njegovo
dijete u svojoj utrobi. Tre¬ba uništiti isuviše prisne veze koje su ih
sjedinjavale.. Oh, kako su ljudi teško jedni drugima pružali ruku. pomoči!
Obamrli joj duh zapuhne dašak veselog raspolo¬ženja. Bila joj je dobro
poznata ta vesela ptica uvijek spremna da u njoj prhne u njenim najtežim
trenu¬cima i Anñelika pomisli kako bi više voljela da je stara gospoña.
Starost je spremna da priskoči u po¬moč svojim bližnjima, svojim
prijateljima a da ne zagorčava ni njima ni sebi život.
Starost je spremna na iskrne izljeve srca, na. besplatnu i djelotvornu pomoč
bližnjemu. Ona ti daje mogučnost da živiš iskreno, otvoreno, u skladu sa
svojim vlastitim srcem,, onakvim kako jest, a da se ne upušta u onu stalnu
borbu opreza, juriša i uzmaka, dakle u sve te opasnosti kojima zavodljiva put
ugro¬žava život osječaja.
„Pa to je zaista divna stvar: biti star jednog da¬na!" mislila je Anñelika
osmjehujuči se najprije da. bi se zatim ispotiha i za sebe smijala. Tresla se
od hladnoče. Noge su joj bile ledene, a čelo isuviše vruče
Čula je približavanje koraka koji su mrvili pije¬sak i narušavali laku buku
što su je podizali valovi svojim svilenim šuštanjem. Oprezno podigne glavu*
Colin je išao prema njoj.
— Treba spavati, djevojčice — šapne joj sasvim; tiho nagnuvši se nad nju.
— Nije pametno što tako skvrčena sjediš i preživaš po mislima tko bi znao o
441

čemu. Ispruži se, bolje češ se osječati. Uskoro še i zora svanuti...

Ona ga posluša i prepusti se njegovoj brizi kao nekada. Ponovo je osječala
njegove sigurne i strpljive ruke dok ju je brižno umatao u svoj ogrtač i preko
nogu joj polagao svoj prsluk od bivolje kože.
Zatvorila je oči. Strastveno obožavanje kojim ju je okružio Colin djelovalo
je umirujuče, kao melem na njeno bolno biče, na njeno srce izrešetano
nemirom i tugom. Odjednom ponovo njom ovlada osječaj bes¬krajne patnje.
— A sada spavaj — šapne joj Colin — hajde, treba spavati.
Pustivši da potone u dno onog bezdana snova, či¬nilo joj se da čuje mrmor u
pustoj marokanskoj noči...
— Spavaj, janje moje, anñelu moj. Sutra moramo provaliti golemi put,
zajedno, kroz pustinju.
Možda je to on mrmljao?
442

GLAVA LXI
Colin je ponovo bio iznad nje, u ružičastom od-sjevu zore. Nježno je
prodrma i reče:
— More se povlači.
Anñelika se uspravi na lakat. S lica odstrani ras¬pletenu kosu.
— Magla je još gusta — reče Colin. — Ako požu¬
riš, stiči češ preko zaljeva a da te nitko ne primijeti.
Anñelika spremno skoči na noge i uze otresati pijesak sa svoje odječe.
Trenutak je zaista bio povoljan. Magla se usta¬lila na izvjesnom razmaku od
obale, laka izmaglica prožeta svjetlošču, koja je zaštitničkim velom
prekri¬vala prostor izmeñu otočiča i Couldsboroa, Vjetar se još ne bijaše
podigao. Posvuda je vladala tišina. Gugut ¦grlica se tako ugodno miješao s
tišinom koja kao da ga je činila još dubljim i čarobnijim. Galebovi, kao
ma¬le posudice od alabastera postavljene na smeñe vrške izronjenih hridina,
sudjelovali su u nepomičnosti zore, a kad bi se pomakli, izletjeli bi u sporom
i bešum-nom letu blistajuči se bjelinom ljiljana u ružičastom isparavanju
ranog jutra.
Snažan vonj morske trave osječao se u toplini jutra otkrivajuči prostrane
površine mulja i algi što ih je iza sebe ostavilo povučeno more.
Anñelika se tješila nadom da če možda neprimi-ječena stiči u Gouldsboro i
da, zahvaljujuči nevjero¬jatnim okolnostima, njeno izbivanje možda nitko
neče niti zapaziti. Uostalom, koga je moglo uznemiriti da
443

li je ona provela noč u svojim odajama ili ne? Osim njena muža... kojega
sigurno to neče ni zanimati s obzirom na ledenu hladnoču što se od sinoč
uvukla u njihove odnose. S malo sreče, moglo se lako dogoditi da za njen
slučajan i neobjašnjiv ispad, nitko nikad i ne dozna.
Žurnim korakom krene prema obali. Colin je išao za njom promatrajuči kako
nogom opipava prve ka¬menčiče gaza.
— A ti? Sto češ sada činiti? — odjednom ga
upita.
— Oh, ja....!
Čovjek napravi pokret u neodreñenom smjeru.
— Pokušat ču pronači one mornare što su mi
ukrali noževe i pištolje. Poslije ču več nekako umak-
nuti odavde....
— Ali ti si, Coline, ponovo sam— poviče ona.
— Ti više ništa ne posjeduješ ... !
— Ne brini za mene — otpovrne on podrugljivo.
— Ta ni jesam ja dijete u pelenama. Ja sam Zlato-
bradi... ne zaboravi to.
Anñelika je neodlučno stajala održavajuči jed¬nom nogom ravnotežu. Nije
se mogla odlučiti da ga napusti.
Osječala je strasnu neimaštinu koja je pritiskala tog čovjeka. Cak ni oružja
više nije imao. Gledala je kako stoji na obali pustog otočiča, tog diva praznih
šaka, a kad se magla raščini, on če se pretvoriti u progonjenu zvijer, u
obilježen plijen koji neče umači oštrom oku njegovih neprijatelja i za kojim
če navaliti haj kaci goneči ga izmeñu otoka.
— Idi, idi — reče on nestrpljivo.— Idi!
Uto je pomislila: „Treba da poñem k Joffrevu... Da mu sve kažem... Da ga
barem pusti da pobjegne, da kidne, da napusti Francuski zaljev..."
Posljednji put se okrene prema njemu da bi U sječanje utisnula crte njegova
viteškoga lica, na ko¬jemu su sjala dva plava oka slična dvjema nebeskim
suzama.
444

U njenim iznenada užasnutim očima, Colin zami¬jeti opasnost koja ga je

ugrožavala.
Hitro se okrene, ispruži svoje snažne ruke koje su bile spremne da grabe, da
dave, da udaraju, da ubi¬jaju.
Čovjek u crnom oklopu baci se na nj, a zatim još četvorica, pa šestorica, pa
desetorica. Odasvud su do¬lazili, izbijali su iz malog šumarka što se
protepap iza litica.
Bili su to Španjolci Joffreva de Pevraca. Anñe¬lika ih je prepoznala. Kao u
kakvu grozomornom snu, njoj se činilo da su to demoni koji su svoje
okrutno obličje sakrili iza poznatih joj lica.
Primakli su im se i izbili iz šumarka a da tišinu nisu narušili nikakvom
bukom, a da nijedno zrno pijeska nije zaškripalo ispod njihovih nogu.
U trenutku kad su se bacili na Colina, ništa od svega toga nije shvačala. Bilo
je to za nju luñačko priviñenje, san njene prestrašene mašte.
Zaboravila je sasvim da su ti ljudi, što ih je Pey-rac unajmio u svoju službu,
bili nekad ratnici po pe¬ruanskim šumama, izvježbani da se bore lukavo
poput zmija, da se prikradaju žrtvi poput mačaka, da su bili okrutni kao
Indijanci i da im je u žilama kolala maurska krv.
Pedro, Francesco, Juan, Luis. .. Sve ih je ona poznavala, ali u tom trenutku
ih nije mogla prepozna¬ti. Za nju su bili utjelovoljene opake i divlje snage
koja se okomila na Colina, dok su im u nastojanju da ga svladaju zubi
škrugutali i'blistali se, suviše bijeli na njihovim licima tamnim poput kore
izgorenog kruha.
Colin se borio poput lava kojega je napao čopor crnih afričkih hrtova.'
Udarao je golom šakom i ranio se udarivši po šiljku čeličnog šljema. Otimao
se bijes¬no izmahujuči i u nekoliko je navrata uspio povuči i baciti na
zemlju ljude što su se okačili o njegovu odječu.
445

Naposljetku su mu klecnula koljena pod njihovom težinom. Dohvačen za

ramena pade nauznak. Jedno se koplje digne nad-njegovom glavom.
— Nemojte ga ubiti! —poviče Anñelika sva Ja¬
van sebe.
— Ništa se ne bojte, senora —¦ odgovori joj glas
dbn Juana Alvareza. — Mi čemo ga samo malko uk¬
rotiti. Imamo nareñenje da ga živoga uhvatimo.
Crn, gord i prožet ozbiljnim osuñivanjem, pogled don Juana Alvareza
zaustavi se na Anñeliki. Njegovo dugo i isposničko lice, uvijek pomalo žuto,
izdizalo se, kao obično, iznad ogrlice naborane na starinski na¬čin.
—- Izvolite nas slijediti, senora — naredi joj on izvještačenim, ali
zapovjednim tonom.
Osječala je da se neče skanjivati da se posluži silom, ako se ne pokori
njegovu nareñenju. On se po¬koravao grofu de Pevracu, a buduči da je
mjesecima živjela u prinudnoj prisutnosti s njima u tvrñavi Wapassou, znala
je da su za don Juana i njegove ljude nareñenja grofa de Pevraca bila sveta.
Bezimeni strah je izdubio u njoj crnu rupu.
U očima don Juana Alvareza ona je jasno čitala svoju osudu. Ova žena koju
je poštivao kao suprugu grofa de Pevraca, bila je za nj ljubavnica čovjeka
ko¬jega su upravo zarobili. Sve se rušilo. Bol se ogledao na gordim crtama
lica starog Španjolca.
Anñelika pogleda prema šumi odakle -su izbili Španjolci u svojim oklopima
od crnog čelika, sa svo¬jim oštrim kopljima uperenim u Colinova leña, kao
da če tamo opaziti „njega", njihova gospodara, onoga tko im je izdao
nareñenje da uhvate Zlatobradog i da dovedu i nju, kao zarobljenicu, kao
gusareva sukrivca, nju, ženu vrijednu prezira. Ali podmukle su krošnje
ostale mirne trepereči jedino pod svježim, dahom vje¬tra.
Tada se u njoj pojavi nada da „on" nije još ništa znao, da je pusti slučaj
doveo španjolske stražare na taj otočič. Nije li još jučer meñu otoke poslana
potje¬ra da bi se pronašlo i uhvatilo Zlatobradog... ?
446

— Treba da me slijedite, senora — ponovi zapov¬jednik straže.

Stari Španjolac je uhvati za ruku.
Ona se oslobodi njegove stiske i poñe ispred nje¬ga. Uzaludan bi bio svaki
njen pokušaj da se opravda u očima jednoga Alvareza. Za nj je ona bila
kriva. A kriva če i ostati. I zaslužila je da je se smrču kazni!
Wapassou je bio daleko! Wapassou koji ih bijaše-povezao vedrim
prijateljstvom pod uplivom zime.
Slijed neprovjerivih i paklenih zgoda kao da ih je sve bacio u vrtlog koji je
razbio svako poštovanje i radost.
Krv je tekla s Colinova čela.
Uspravljen, sa svih strana čvrsto držan, niti je što govorio niti je pokušavao
da se i dalje brani. Ruke su mu vezali iza leña, dok su mu gležnjevi na
nogama takoñer bili sputani. Komadič konopa ostavljen iz¬meñu njih,
dozvoljavo mu je da se kreče.
Okrenuvši leña Gouldsborou čije su se drvene kuče i ružičaste litice več
nazirale u daljini na jutarnjoj svjetlosti, mala skupina, sprovodeči Anñeliku i
za¬robljenog gusara, popriječi preko otočiča, prošavši pokraj olupine starog
nasukanog broda. S druge strane otočiča obala je bila strmija. Dva su čamca
čekala u .maloj dražici. Oseka je ostavila slobodan uzak tjesnac kojim se
moglo dospijeti do visokog mora.
Pozvavši Anñeliku da zauzme mjesto u jednom od čamaca, don Alvarez joj
pruži orukavičenu ruku da bi joj pomogao. Ona njegovu pomoč prezirno
odbije.
Sjeo je pokraj nje. Sad je zamijetila da je bio još žuče puti no inače i da ga je
trzanje lica, okrutni izraz koji ga je svaki put silio da iskezi zube,
poslje¬dica mučenja kojima su ga podvrgli Indijanci iz ple¬mena
Atakapasa, sad osobito mučila. Prvi je put pri¬mijetila sijede niti u njegovoj
bradici kakvu su nje¬govali španjolski plemiči u prošlom stolječu. Stvarno,,
u dva zadnja dana Juan Alvarez je postarao za čitavih deset godina. Anñelika
krišom uhvati njegov pogled i ono Sto je u njemu vidjela neobično ju je
ganulo.
447'

Rastrzan izmeñu privrženosti što ju je osječao, prema grofu de Pevracu i one

kojom ga je nadahnula, oh, uprkos njemu samom, plemenita grofica koja je
tako hrabro dijelila s njima njihovo zimovanje, ple-meniti je Španjolac trpio
paklene muke.
On zauzme mjesto sučelice njoj kao dostojan¬stven i pravdoljubiv stražar.
Mornari i najamnici koji sa čekali na žalu ukrcaju se i usmjere čamac u
struju. ¦U drugi se čamac ukrcao ostatak stražara.
Ona je u sebi mislila:
„Nema mi spasa! Kad dozna, ubit če me!"
Možda su te njene misli bile djetinjaste, ali ona mije'niti časa sumnjala da če
se obistiniti. Mozak joj je bio kao sleñen. Umor jučerašnjeg dana što ga je
provela njegujuči ranjenike i gotovo neprospavana noč, izručili su je
nemirima i brizi od kojih se nije mogla braniti. Osječala se bolesnom, a
bolesna je, u rstvari, i bila.
Blijeda i cvokočuči od studeni uprkos sve večoj toplini ljetnjeg dana, ona se
uza sve to trudila da sa¬čuva prisebnost duha. Jasno je primječivala
nepri¬jateljstvo onih što su je okruživali, i to ju je neprija--teljstvo
pritiskivalo poput olovnog poklopca.
,,A ipak sam ja zimus svim tim ljudima pripre¬mala i nosila čajeve", mislila
je s gorčinom.
Ali ona je bila žena koja je osramotila svoga mu¬ža i po mišljenju ovih
zanesenih i oštrom ljubomo¬rom mučenih mužjaka, zaslužila je smrt. Čin
besmi¬slen, ali u djevičanstvu te divlje i opore zemlje, sve je izgledala
moguče pa čak i diktirano neprostljivošču same prirode. Bijes, gnjev,
ljubomora, mržnja i pokreti smrti bili su upleteni u samu potku, osjetljivu i
finu, tog ljepog ljetnjeg jutra.
U vjetru s pučine što joj je duhao ravno u lice, •osječala je onaj isti dah što je
podjarivao strasti u biču prepuštenom njegovim, snagama. Preko tjeskobe
što joj je napinjala živce opažala je osamljenost tih ljudi i žena bez
narodnosti i zakona okružene neu¬krotivom prirodom i koliko je djelovala
na njih i prožimala ih, tokom dana i meseci, uprkos njima
448

samima, divljina te zemlje. U tim okolnostima jedan čovjek, jedan jedini,

bk> je sve. I od njega, od nje¬govih čina i osječaja zavisili su njihovi životi.
To traži zakon hordi i naroda otkako čovjek luta zem¬ljom. Potajna snaga
Joffreveva koju je ona osječala, čak i u trenucima nježnosti i ljubavi, danas
joj nije ostavljala nikakve nade, več je u njoj izazivala sve veči strah što su
Se više približavali cilju.
Ah' kako su to išli? Čamci su usmjerili prema is¬toku slijedeči obalu. Rt
jednog poluotočiča nalazio se na nekoliko duljina čamca. Kad su ga zaobišli,
go¬tovo odmah se pred njima rastvori žalo u zaklonu liti¬ca. Na samom
kraju opaziše nekoliko naoružanih ljudi. Mjesto je bilo skriveno, udaljeno od
Gouldsoboa i drugih kuča.
U toj skupini ona opazi visoki lik Joffreva de Pevraca, umotan u njegov
široki ogrtač koji je vjetar napuhivao.
„Ubit če me", ponavljala je okamenivši se u nekoj vrsti pomirenja sa
sudbinom. „Neču imati vremena ni da usta otvorim. U biti, on me više i ne
voli. Buduči da ne može shvatiti, bit ču sretna da me zaista ubi¬je... Ako me
više ne voli, čemu če mi život?"
Umor koji je bijaše gotovo sasvim iscrpio, pridonio je mnogo tim njenim
smučenim mislima koje su joj salijetale duh.
,,A Cantor? Što če Cantor kazati? Neka se ne miješa moga sina u sve ovo!"
Čamci su pristali uz obalu. Valovi su bili dosta snažni te je Anñelika morala
prihvatiti ruku don Juana Alvareza da bi se iskrcala na kopno. Uosta¬lom, to
je učinila zato što se jedva držala na nogama. Našla se pokraz Colina, oboje
izbliza okruženi španjol¬skim najamnicima, dok su mornari osiguravali
čamce.
Odvojivši se od udaljene skupine, grof de Pevrac pode prema njima. Nikad
Anñelika ne bi bila povje¬rovala da če je prisustvo njena muža ispunjati s
toliko tjeskobe i straha, a osobito poslije svih onih dugih mjeseci provedenih
zajedno u utvrdi Wapassouu, i vremenom tako još blizih ... Ali... ali ...
Oh!
449
29 Anaelika u Iskušenju VHt

20«
Vjetar ovih obala je sve odnio.. i čovjek što je pri¬lazio nije bio onaj isti što
ga je voljela. Ovo je bio gospodar Gouldsboroa, Katarunka, Wapassoua i
dru¬gih mjesta, gospodar... i to muž kojega je njegova žena izvrgla ruglu
pred njegovim ljudima i gotovo pred čitavim narodom.
— Je li to on? — upita Colin muklo.
— Jest — promrmlja Anñelika kroz osušeno grlo.
Grofu de Pevracu kao da se nije žurilo.
Primicao se ispoijavajud. svim svojim držanjem
gordu nehajnost koja je, u ovoj prilici, bila uvredljiva, izražavala prezir i
skrivala prijetnju. Anñelika bi više voljela da se pojavio van sebe od, bijesa,
kao neku večer, jest više bi voljela razbješnjelu buku od tog strašnog
čekanja, od tog približavanja zvijeri koja se sprema na skok.
Njom je ponovo ovlado strah koji je paralizirao sve njene misli čim bi se
našla pred njim, otkako je Colin bio u pitanju. Njenim je duhom harala
mješa¬vina raznih osječaja: osječaj krivnje prema vlastitom mužu, želja da
ga ne izgubi i vjernost prema Colinu koja je čitavo njeno biče vezivala uza
nj i u istom je trenutku lišavala, zbog pretjeranog straha, njenih naj¬boljih
osobina, a u prvom redu sposobnosti govora i pokreta. Umjesto da potrči
prema njemu, stajala je kao prikovana za tlo, nijema i ukipljena, dok je,
na¬protiv njen pogled primječivao, gotovo nesvjesno, naj¬manju sitnicu na
Pevracovoj odječi, što je, očito, bi¬lo besmisleno u tom trenutku i nije joj
moglo biti. ni od kakve koristi da riješi nerazmrsivu dilemu u kojoj su se
sada svi koprcali.
Na sebi je imao odijelo od zelenog baršuna. Ona ga je prvi put na njemu
vidjela na Gouldsborou pro¬šle godine. Tamne i raskošne nijanse koje su
mu odu¬vijek bile drage, isticale su se još više zahvaljujuči • flandrijskim
čipkama od kojih se sastojao ovratnik s posuvratnikom čiji su krajevi od
srebrnih niti pokri¬vali ramena. Od iste čipke protkane srebrnim nitima bile
su mu i orukvice, a krasile su takoñer i posu-vratke njegovih engleskih
čizama od tanke nabra-
450

ne kože. Šešir od sasvim kratke dabrove dlake oki¬čen bijelim perjem kojim
je vjetar povijao, pokrivao mu je gustu kosu. Danas nije za pašom nosio
oružje. Svoja dva pištolja srebrnih kundaka utaknuo je u pritegaču srebrom
izvezenu o čijem je ramenu visio njegov mač.
Zaustavio se na nekoliko koraka od skupine.
Anñelika htjede napraviti pokret a da ni sama nije znala kakav.
Colin promrmlja:
— Nikad se ne stavlja ispred mene. Nikada'
Španjolci su ga jedva uspijevali držati.
Nepomičan, grof de Pevrac ga je promatrao
s krajnje napetom pažnjom.
Iskrenuvši glavu malko prema ramenu, gospo¬dar Gouldsboroa netrimice se
zagledao u normandij¬skog gusara, a Anñelika koja nije mogla odvojiti
oči¬ju od muževljeva lica, vidjela je kako mu se pogled zamaglio. Zatim
podrugljiv osmijeh nabra obraz na kojemu su jutros brazgotine bile vidljivije
jer kao da bijahu poblijedjele pod unutrašnjim pritiskom.
Ljevom rukom skine svoj šešir i poñe prema za¬robljeniku. Prišavši pred
ukročenog čovjeka Joffrev de Pevrac prinese ruku čelu pa srcu
pozdravljajuči ga istočnjačkim pozdravom.
— Salam analeikom, — reče.
—Aleikom salam — automatski odgovori Colin.
— Budi pozdravljen, Coline Paturele, kralju ro¬
bova u Heknešu — nastavio je Joffrev de Pevrac na
arapskom.
Colin ga je promatrao ispitljivim pogledom.
— I ja tebe poznajem — otpovrne naposljetku
na istom jeziku. — Ti, ti si Rescator, prijatelj Mule
Ismaila. Cesto sam te vidio kako sjediš pokraj njega
na izvezenim dušecima.
— A i ja sam tebe često vidio okovana lancima
ili vezana za vješala na gradskoj tržnici, u društvu
lješinara...
— Ja sam uvijek vezan i okovan — odgovori Co¬
lin jednostavno.
451

— A možda uskoro i obješen o neka vješala — otpovme grof uz onaj isti

hladan osmijeh od kojega se Anñelika kao prut tresla.
Noj je arapski jezik bio dovoljno poznat da sli¬jedi tok tog nevjerojatnog
razgovora.
Gotovo isto toliko visok kao i Colin, Joffrev de Pevrac je, meñutim,
izgledao, valjda zahvaljujuči go¬spodskom držanju svoga mršava tijela, kao
da nad¬visuje svog krupnog protivnika. Bila su to dva sasvim različita
čovjeka koji su poticali s dva različita ob¬zorja. Taj njihov susret licem u
lice nije bio manje strašan. Duga i duboka šutnja je vladala. Grof je izgledao
kao da nešto razmišlja.
Pokreti su mu bili odmjereni, mirni. Nikakve žestine, pa čak ni suzdržane,
nije se moglo primijetiti na njemu, a niti mu je opasan i prijeteči sjaj
zablistao u pogledu. Ali Anñelika je osječala1 da više za nj ne postoji. A i
ako je postojala, onda samo kao neki pred¬met, suvišan, o čijem postojanju
ne želi ništa znati. Odvajanje ili prezir. Nije znala. A to se njoj činilo
nepojmljivo, nepodnošljivo. Više bi bila voljela da ju je ubio, da ju je tukao.
Ovo je bilo gore. Svojim dr¬žanjem on joj je nametnuo, 'protiv njene volje
ulogu žene kakva ona nije htjela izgledati, kakva ona nije bila, ulogu žene
preljubnice i besramnice, odbačene od njegova srca i udruženu s „sukrivcem
ljubavnikom'1 do izricanja presude. Cak joj je i to, malo-pomalo, postajalo
svejedno. Bili su joj ravnodušni svi što su je okruživali, ravnodušan dekor,
sve, baš sve. Jedino do čega joj je bilo stalo, bio je on i ona je očajnički
tražila samo jedan njegov pogled, nešto što bi joj do¬šlo od njega, nije
važno kakav znak.
Sada kad je znao tko je bio Zlatobradi, hoče li on bar malko shvatiti njenu..
slabost.. ? Oh, tako je željela otvoriti usta i kazati mu: „Hajde da
se'obja¬snimo ..." Ali je vrlo dobro znala da nikakav zvuk neče priječi preko
njenih usnica. Smetalo ju je pri¬sustvo vojnika i mornara, strašno ju je
smetalo, a isto tako i one gospode što su se poredala ukrug, nije¬ma i
skrivajuči svoju radoznalost pod ravnodušnim
452

izgledom, pomalo ukočenim: Gilles Vanereick, fla-mandski gusar, Roland

d'UrvUle, još jedan Francuz kojega nije poznavala, pa sve do onog
engleskog ad¬mirala, vrlo prefinjenog, i njegova zamjenika, još na-
pirlitanijeg od samog admirala.
Zašto ih je Joffrev doveo na ovaj tragičan sasta¬nak gdje je njegova čast
muškarca i muža mogla biti grdno okrnjena?
Nju je nadasve tresao osječaj straha. Strah kojom ju je ispunjavao taj
neznanac, usprkos svemu njoj to¬liko bliz, Joffrev de Pevrac, vrač,
tajanstven čovjek, njen muž ... ! Čovjeka je strah kad isuviše voli. Izgubi se
povjerenje. Srce joj se cijepalo. On je niti jedan jedini put neče pogledati.
Tako se smetenom i pobje-ñenom osječala, ona koja osim njega nikoga
drugoga i nije vidjela, a onaj tko je jedino nju vidio bio je Colin.
Krišom je uhvatio izraz tjeskobe, mramornu blje-doču njena lijepog ženskog
lica, nagrñeno jednom mod¬ricom. A ono što je pročitao u Anñelikinim
zjenicama, skrhalo mu je srce, natjeralo ga da obori čelo.
Naslutio je istinu.
Tog čovjeka tu, jedino je njega ona ljubila. Tog Rescatora kojega je on vidio
u Heknešu, tog čovjeka koji je ulazio u grad u pratnji sjajne svite. Zlato,
sre¬bro su mu stvorili silan ugled. Mula Ismail ga je oso¬bito cijenio.
Danas je on bio taj kojega je Anñelika voljela. On ju je posjedovao. On, taj
mračan plemič mršav i sna¬žan poput Maurina ili Španjolca. Taj čovjek
ružan, nemirnih crta lica i izbrazdanog dvobojima, taj čovjek lijep svojim
duhom koji je zračio iz njegovih vatre¬nih očiju, taj ju je čovjek posjedovao.
Taj čovjek, taj velikaš i po rodu i po svojoj veličini, taj ju je čovjek
posjedovao.
Posjedovao ju je sve do njene srži.. sve do nje¬nu utrobe ... do njena srca.
To se odmah vidjelo. Tre¬balo ju je samo pogledati... Pročitati taj pohlepan
izraz i onu djetinju tjeskobu koju on nikad nije pri¬mijetio kod nje. Ali kad
im srca takne" ljubav, onda
453

žene zaboravljaju i na sram i na ponos, zaboravljaju na sve drugo. One

postaju djeca. Shvatio je.
On, Colin, on Colin Normandijac, Colin zaroblje¬nik on za nju nije ništa
značio. Uprkos ženskoj slabosti koju je ponekad osjetila prema njemu.
Nikakvih ilu¬zija u tom pogledu više nije mogao gajiti.
U usporebdi s tim čovjekom tamo, on za nju nije ništa predstavljao. I zar je
to važno, naposljetku? Ionako če umrijeti. Pusto mjesto, izgubljeno u
ame¬ričkom kopnu, za njega je to bio svršetak putova¬nja ... !
Meñutim njegovo velikodušno srce žarko je pože-Ijelo da učini još nešto za
nju, Anñeliku, njegovu¦ se¬stru u sužanjstvu, svjetlost, toplu, rajsku,
blještavu svjetlost njegova mučnog života.
On joj je to dugovao. On če to i učiniti, jer je to i bilo jedino do čega joj je
bilo stalo.
— Gospodine — reče podignuvši ponosno glavu i unesavši se svojim
plavim očima u nepronične oči Pevracove — gospodine, ja sam danas u
vašim ruka¬ma i, ako čemo pravo, rat je pošteno voñen. Ja sam Zlatobradi.
Izabrao sam ovaj kut obale da ga napad¬nem. Moji su razlozi bili moji, a
vaši su bili vaši, to jest da me spriječite. Spretnijemu i-bržemu sreča se
uvijek nasmiješi. Izgubio sam... 1 Saginjem glavu i vi možete učiniti sve što
vam se svidi... Ali prije no što se načne postupak i prije no što doñe do
suñenja, treba sve da bude jasno i ako me objesite, to treba da se dogodi zato
što sam kao gusar, vaš neprijatelj, morski pljačkaš u vašim očima, gusar čiji
se poslovi ne poklapaju s vašima i koji je izjgubio u ratnoj igri, ali ... NE
ZBOG DRUGOG NEKOG RAZLOGA, go¬spodine! Ne postoji nijedan
drugi razlog, kunem se! Uspomene, to je sve. Oni koji su zajedno bili u
ma¬urskom sužanjstvu ostaju zauvijek prijatelji, a osobito ako su se
zajednički dokopali krščanske zemlje. To su stvari koje se ne zaboravljaju...
ne zaboravljaju ih oni koji se slučajno ponovo sretnu u životu. Treba to
razumjeti. Ali svakome svoja sudbina. Ja mogu pod zakletvom, potvrditi
gospodine, da nije niti mojom niti
454

njenom voljom — naglasio je i pri tom glavom napra¬vio pokret prema

AnñeliM — došlo do našeg sastanka prošle noči. S plimom nema šale u
ovim krajevima. Vi to isto tako dobro znate kao i ja. A kad vas ona okruži na
nekom otočiču ne preostaje vam drugo do da strpljivo čekate. Još jednom
vam ovdje ponavljam i dajem vam, svoju časnu mornarsku riječ, ispred
va¬ših ljudi i ove gospode što me slušaju, da se nije ništa dogodilo ove noči,
ništa što bi moglo okrnjiti dobar glas vaše žene, grofice de Pevrac, ništa što
bi moglo uprljati vašu čast kao njena supruga ...
— Znam — odgovori Peyrac svojim promuklim i jednoličnim glasom. — I
ja sam bio na otočiču,
455

GLAVA LXII
Ovaj put Anñeliku zahvati bijes, koji je njom tre¬sao poput-oluje, harao
poput ciklona. Na trenutke je vjerovala da mrzi Joffreva "de Pevraca svom
snagom svoje duše.
„Znam, i ja sam bio na otoku!" Te su je riječi po¬godile used srca, probudile
u njoj tjeskobno zaprepa¬štenje. Te riječi promrmljane uz podrugljivu
grimasu.
Okrenuvši se od njih, zapovjedničkim pokretom dade znak da se krene
prema Gouldsborou.
Nije htio da vidi na Anñelikinu licu užasnuti iz¬raz koji ona nije uspijevala
suspregnuti. Dok su se svi kretali, pritisnuti tjeskobnom šutnjom, neravnim
putom duž morske obale, on je hodao živim korakom i, prema svom običaju,
visoko dignute glave, sa šeši¬rom čiju je perjanicu povijao vjetar, ne
okrečuči se da vidi zarobljenika kojega su španjolski vojnici gurali ispred
^sebe, ni mladu ženu što je hodala sama, uvu¬čena u sebe i posrčuči uz put,
ne obaziruči se uopče na stazu ispresijecanu rupama.
Da se okrenuo u njenim zelenim zjenicama bio bi zamijetio ogorčeni gnjev
jedne žene. Taj je bijes poti¬snuo sve druge osječaje u njoj, ispunjao je
strahovi¬tim poniženjem, sramotom kojoj nije tražila izvore.
S pomutnjom u duši, nije ni znala da je patila, uglavnom, zato što je on
povrijedio, provalio u stid¬ljivu prisnost njenih osječaja, što je vidio
prijateljstvo i nježnost što ih je gajila prema Colinu. Vidio je kad je stavila
ruku na Colinovo čelo, vidio je kako su se smijali, a on na to nije imao
pravo. To je pripadalo
456

njoj, njenu tajnom vrtu. Jedan suprug, pa bio mako-liko drag i voljen, nema
prava da sve vidi, da sve zna. Uostalom, on ¦više njoj i nije ljubljeni muž,
več otvo¬reni neprijatelj.
Odjednom se u njoj sve preokrenulo i ona je ja¬sno vidjela vječiti lik
čovjeka, neprijatelja žene koju. jače pogaña njegova mržnja nego obmana i
iznevjere¬ne nade.
Uskipjeli gnjev i kivnja u njenu srcu dali su sna¬gu njenu koraku te ona
poñe naprijed visoko podignu¬te glave.
Prihvačala je da je vrijeña, nije imala ništa protiv toga što ju je udario,
sagibala je glavu pred praskom, njegova pravednog gnjeva, ali ta
makijavelistička zamka potpuno ga je srozala u njenim očima, uništila je
njeno povjerenje, beskrajno poštovanje što ga je prema njemu gajila. Dakle,
sve je uništeno! Sve! On. ¦se igrao sa srcem svoje žene, sa njenim čulima
kojih je poznavao krhkost, gurnuo ju je u zagrljaj, drugog čovjeka... da bi
vido... ! da bi vido... ! da bi se zabavljao... ! Ukoliko nije u svojoj ludoj
lju¬bomori, u svojoj povrijeñenoj taštini, tražio, gurnuvši je u
novo'iskušenje, u prvom redu izliku da je ubi¬je... DA JE UBIJE! !... NJU
!... SVOJU 2ENU1 NJU koja je vjerovala da ima povlašetni položaj u
njegovu životu, u njegovu srcu.. ! Ho! Ho! Jecaji su potresali Anñeliku i
svojom je žestinom gotovo bacili na tlo, vijali su njom kao vjetar
polomljenim grana¬ma. Nadljudskim naporom uspjela ih je potisnuti, po-šio
joj je za rukom da ukroti bujicu suza koje su joj se skupljale ispod vjeña i
izazovno uspravi glavu...
Takav je bio njen vlastiti zaključak te se više nije pitala što če se dogoditi.
Hoče li je zatvoriti i čuvati pod stražom u tvrñavi? Hoče li je otjerati?
Prognati? U svakom slučaju, neče se tako lako podvrči bilo kakvoj njegovoj
odluci, več če se ovaj put boriti za. svoju stvar. Naprotiv, Colinova sudbina
joj je izgle¬dala mnogo tragičnijom i, kad su se na pristupu u na¬selje iz
šume podigli krici prijeteči i silna galama, svin¬je njenih premišljanja i
osječaja nestalo da bi ustupili-

mjesto oštrom strahu za Colinov život. Skupila je svo¬je snage spremna da

ga brani i riječima i djelom, da ga brani od svih i ne vodeči računa o svom
vlastitom položaju, jer nije se moglo dogoditi, ona nikako ne bi mogla
podnijeti grozan pothvat: da vidi Colina kako visi, izmrcvaren, da vidi kako
je život Colina Paturela zbog nje bio uništen.
Bacit če se na njegovo tijelo i branit če 'ga kao svoje vlastito dijete. Nije li
on nju nosio na svojim leñima u pustinji, nije li svojini 'životom spasio
njen... ?
Krici što su dopirali iz šume bili su krici ljud¬skog čopora spremnog da
ništi, i ubija.
Obavješteni od onog nevidljivog glasnika koji prolazi, reklo bi se, nošen
vjetrom tim divljim oba¬lama, svi su žitelji Gouldsboroa, kojima su se
pridru¬žili strani mornari, Akadijti. što su se ovamo doskitali, Indjanti. što
su dohrlili radi trampe, trčali, silazili niz padine, prelazili preko prostora što
ga je oseka otkrila. Bjele su se kapice žena miješale kao let galebova s
tamnom i šarenom bujicom muškaraca. Rošelcima i mornarima s brodova
pridružili su se engleske iz¬bjeglice, Indijanci koji su okolo dangubili i bili
sprem¬ni da podrže svañe i strasti svojih prijatelja.
— Zlatobradi! Zarobljen!
I „ona" je bila s njim. To se takoñer več znala Ona je provela s njim noč na
otočiču Stare olupine. Vodili su „ih" vezane lancima.
Krici, urlici, vrijeñanja stvarali su golemu buku -koja im je dolazila u susret,
zapljuskivala ih. A kad je gomila izbila iz šume i sa žalova, španjolski
vojnici su morali stvoriti bedem od uperenih kopalja da za¬robljenik ne bi
postao plijenom bjesomučnika.
— Na srmt! Na srmt! — urlalo se sa svih strana.
— Tu si, Zlatobradi! Lupežu! Poganine... ! Ti si se
htio dočepati naše imovine! A sad si okovan! Gdje su
tvoji dragulji? Gdje ti je brod ... ? Sad je sve to-naše!
Ha! Ha! Tvoja te zlatna brada neče spasiti! Baš če nam
dobro poslužiti da- te objesimo i tako kaznimo za sva
tvoja razbojništva!
458

U uzburkanom vrtlogu što su ga stvarale posade brodova i razulareni

naseljenici, ujedinjeni istom mr¬žnjom prema protivniku koji ih je htio
slomiti i uni¬štiti kad se sa svojim brodom pojavio pred malim na¬seljem
što se tek bijaše oslobodilo zimskih poslova i tegoba, danas je bio samo
pobijeñeni gorostas, poslije žestoke borbe što se jučer odigrala borbe u kojoj
su neki od njihovih izgubili živote. U njihovim kricima mržnje osječala se
potreba za vrijeñanjem, miješao se osječaj pobjede i olkašanja, ali takoñer i
osječaj gor¬čine. Svoju su pobjedu isuviše skupo platili. Njihova okrutna
srca bila su ogorčena.
Pokraj Zlatobradog, bila je ona, gospodarica Go¬uldsboroa,' gospodarica
Srebrnog jezera, vila čije su ruke imale ljekovitu moč. Dakle, bila je istina
ono što se pričalo o njoj i gusaru! To ih je otkriče strašno boljelo!
Taj pljačkaš niskog porijekla uništio je jednu sna¬gu koja je njima bila
dragodjena u njihovu bijednom izgnanstvu, uništio je poštivanje što su ga
osječali prema grofu i grofiti de Pevrac.
U tom vrtlogu mržnje i neprijateljstva što ih je opkoljavalo, AnñeliM je
izmakao jedini pogled što joj ga je Joffrev de Pevrac uputio toga jutra.
Da je kojim slučajem, primijetila taj njegov po¬gled, možda bi je njena
vlastita bol manje kinjila, jer taj je pogled bio pogled uznemirena čovjeka1
koji se htio uvjeriti, da li je ona bila pod zaštitom špa¬njolskih vojnika.
— Bezbožniče! Otimaču žena! Mrcino!
Zvižduci, zajedljivo ruganje, ispljuvci padali su sa svih strana poput oštrih
udaraca biča. Zavezanih ruku Colin je ipak nekako išao naprijed, vučen i
guran izmeñu vojnika koji su ga štitili.
Vjetar je cimao njegovom dugom kosom i ras¬kuštranom bradom. Mračan
je pogled ispod kosmatih obrva upro daleko iznad uzburkanih glava. Ličio je
na Prometeja, sina Titanova, koji je nemočno visio o stijeni i bio prepušten
proždrljivosti lješinara.
459

Na ulasku u naselje, skupina se morala još jednom zaustaviti, pod pritiskom

gomile koju nisu ni d'UrviHe svojim nareñenjima, ni Vanereick svojim
prijetnjama, ni nimalo miroljubiv izgled Španjolaca uspjeli stišati.
Jedan kamen zazviždi i pogodi Colina u sljepo-očicu, a drugi se otkotrlja
Anñeliki ispred nogu. Od¬nekle se, ne zna se odakle, podiže uzvik:
— Demonkinjo!
Proklestvo je još dugo odjekivalo u treperavom jutarnjem zraku. Odjedared
kao da se prepao svoje vlastite rezularenosti, narod se stiša.
Mirno držanje grofa de Pevraca i podignuta ruka kojom je zahtijevao tišinu
brzo su djelovali na njiho¬ve razdražene živce. Tada su mogli čuti kako im
go¬vori promuklim, ali čvrstim i svečanim glasom:
— Umirite se. Zlatobradi, vaš neprijatelj, sad se
nalazi u našim rukama! Pustite ga sada! Prepustite ga
mojoj pravdi!
Glave se pognu, ukročene, gomila ustukne.
Tvrñava se nalazila u blizini.
Anñelika je čula nareñenje da se zarobljenika smjesti u stražamicu, i da se
nadzor nad njim pod¬vostruči.
Vrata u bedemu od drvenih balvana otvorila su se ispred nje. Mogla je
potražiti zaklon u svojim, odaja¬ma u kuli tvrñave.
Ali se ona odjedared ukruti i brzo se okrene pre¬ma stisnutoj gomili
tvrdoglava čela koja je pratila njene pokrete. U prvim redovima opazila je
protestan¬te iz La Rochellea.
Odmah je shvatila da se izlaže opasnosti da bude kamenovana čim prvi put
izviri nosom iz tvrñave, ako oni u njenu držanju zamijete osečaj krivlje i ako
svoj strah pokuša sakriti meñu zidinama tvrñave.
Dobro je poznavala nepomirljiv značaj Rošelaca, sujevernu naglost mornara,
te onu još goru tvrdo¬kornost Engleza. Kad počnu brusiti jezike na njen i
njena muža račun, svaki če od njih poči za svojim pretpostavkama i naoružat
če se blagoslovljenom vo-

dom, ili još gore puškom, kao što su učinili Rošelci kad su se, za ¦vrijeme
plovidbe preko oceana, pobunili na brodu.
Jedini način da se drže na uzdi te sumnjičave sa vješti bio je da im se
nametne, da onemoguči njihove klevete dajuči svom licu izgled žene kojoj je
savjest čista, a buduči da nije mogla sakriti to svoje lice, po njihovu
uvjerenju, žene preljubnice, morala je smoči hrabrosti da ga svima pokaže
blijedo, obilježeno po¬dočnjacima i onom modricom što je potjecala od
ni¬malo dičnog udarca muževijeva bijesa.
Oslobodi se ruke, možda je to bila ruka don Jua-na Alvareza što ju je
pokušala povuči u tvrñavu. Nije smijela pristati ni da joj bude suñeno, ni da
je stave iza brave. Dakako, moglo se protiv nje upotrije¬biti silu, ali htjela je
baš vidjeti da li če se Joffrev usuditi tu novu uvredu dodati onima koje joj
več bijaše nanio.
Preljubnica! Neka! Pa dobro, kako se mora pona¬šati jedna preljubnica ako
želi zaustaviti bujicu kle¬veta, sačuvati svoje dostojanstvo i dostojanstvo
svoga muža, spasiti ono što se spasiti dade? Hrabro se su¬protstaviti svima
koji sumnjaju u njeno poštenje! Po¬našati se kao da se ništa nije dogodilo,
kao da se ništa nije znalo, držati se kao što se prije držala!
— Htjela bih što prije pregledati stanje jučera¬šnjih ranjenika — reče
prilično glasno i potpuno mir¬no, kao obično, obrativši se ženi koja joj je
bila naj¬bliža. — Gdje su stavili one s Neustrašivog?
2ena joj bijesno okrene leña, ali Anñelika smjelo proñe kroz Gouldsboro,
kao da hoda po površini vode, odlučivši da pokaže svima tko je ona i
kakvom je htje¬la ostati u očima sviju.
Na mig grofa de Pevraca dva španjolska stražara poñu uzastopce za njom. Ni
do toga joj nije bilo sta¬lo. Nametnut če se i svojim če držanjem gasiti
ogo¬varanja koja se neče imati čime napajati. Anñelika nije htjela da te
brbljarije uzbune mladu dušu i srce njena Cantora.
Sve se to nametalo u njenoj glavi.
461
Bila je gladna i nasmrt umorna, ali neče se odmo¬riti dok ponovo ne zgrabi
Gouldsboro u svoje ruke. Išla je od jednog ranjenika do drugog, a da ni
načas nije posustala.
Večina mornara s Neustrašivog vratili se bijahu na svoj brod, usidren u luci,
a oni teže ranjeni, bilo da su pripadali posadi Neustrašivog ili Gouldsboroa,
smješteni su kod žitelja na njegu i liječenje.
Anñelika je ulazila u kuče, tražila čiste vode, plat¬no, meleme i pomoč. I
Rošelci i Rošelke, pa makar i protiv volje, našli su se u položaju da joj nisu
mogli otkazati svoju pomoč.
Ranjenici su je očekivali s nestrpljenjem i nadom. Rukujuči platnenim
zavojima uprljanim krvlju i su-krvicom, malko se razvedrilo njeno
raspoloženje. Raz¬valjene rane na putu ozdravljenja, u čemu je ona vidjela
posljedice svoje umješnosti i truda, vratile su joj dostojanstvo.
Tim je neobrijanim i bolesnim ljudima bilo više stalo do olakšanja što su ga
osječali u njenoj blizini nego do raznih naklapanja što su mogla naokolo
ko¬lati na račun lijepe i plemenite gospoñe koju su sreli na drugom kraju
svijeta, u divljini američkog kopna, jednog dana poslije bitke.
„Gospoño, hočete li mi spasiti oko... ?"
„Gospoño, nisam mogao spavati čitavu noč zbog svih onih kukaca i
komaraca...
Ranjenici s gusarskog broda Marijino srce smje¬šteni su zajedno sa
zarobljenim mornarima u spremi¬šte za kukuruz, oko kojega je bio
postavljen snažan odred dobro naoružanih stražara. Osim toga, hambar je
bio pod nadzorom topova male kule na uglu tvr–ave, a te mjere opreza nisu
bile nimalo pretjerane. Naime, stražari su obavijestili Anñeliku da su se
nji¬hovi zarobljenici, doznavši za zarobljavanje Zlatobra-dog, vrlo
uznemirili i da je bilo opasno prodrijeti meñu njih.
Dva mornara joj predlože da je prate u hambar, s uperenim puškama i
upaljenim paljcima, ali ona je odbijala taj njihov prijedlog.

— Poznam dobro te ljude i malo mi je stalo, ako-

mi nešto i naprave!
Naredi zatim dvojici španjolskih stražara da osta¬nu napolju i pri tom ih
pogleda tako zapovjedničkim pogledom da se nisu usudili poči za njom.
Izmeñu, za njih, svetih zapovijedi grofa de Pevraca i protivnih, zapovjedi
njegove čarobne žene, jadni Luis i Pedro bili su na velikim mukama ne
znajuči što da rade..
Anñelika se nije bojala da če se nad osamljena ili u opasnosti meñu gusarima
s Marijinog srca, napro¬tiv, osječala se meñu njima bolje jer i oni su tog
dana bili kao i ona: nesretni i u opasnosti.
Uznemireni su ranjenici jedva čekali da im njena spretna i spasonosna ruka
pruži pomoč i utjehu. Sto se tiče zdravih zarobljenika, trudili su se da sakriju
svoj nemir u pogledu nimalo zavidne sudbine koja se prbližavala golemim
koracima. Nije li ovo jutro bilo. posljednje što su ga pozdravljali? Pobjednik,
gospo¬dar Gouldsboroa sinoč im je došao u posjete mjereči njihova
zlikovačka lica svojim oholim okom.
— Gospodine, — usudio mu se obratiti vitez de
Parssempuv — kakva nas sudbina očekuje?
— Konopac — otpovrne Pevrac ljutito — ima.
dovoljno križeva na jarbolima brodova.
— Takve smo, eto sreče — zastenjaše gusari. —
Pali smo u ruke goreg krvoloka no što je Morgan!
Buduči da su oni sami, večinom bili krvoloci, i imali na svojoj savjesti više
mučenja, odsječenih ruku, nesretnika obješenih ili ispečenih na ražnju tamo
na. otocima, jer sunce na Caraibima raspaljuje u čovječ¬jem srcu užitak
prema opačini, oni se nisu nadali ni¬kakvoj blagosti. Najbolji meñu njima
nisu se više ve¬selili svojoj želji da se poprave.
— A mi smo bili naumili da se pretvorimo u na-
seljenike i u glave obitelji! Ta je plemenita želja iza¬
zvala našu propast!
Obuzeti sad crnim očajem, a sad sivim mirenjem sa sudbinom, Anñelikin je
dolazak za njih predstavljao svjetlost u tmini. Svijet ljudi je okrutan, a tih
mor-

462

463:

skih pljačkaša još okrutniji. Nikakve pukotine, ni-.kakva rascijepa u oklopu

njihovih proživjelih života. Sablja ili nož u šaci, žeña za zlatom u srcu i
rumom u grlu. Svaka je žena bila u stanju ispuniti prazninu njihovih srca,
uvuči se meñu njih, a da nije postajala <ni njihovom žrtvom ni njihovom
kurvom, a nisu se dospjeli ni upitati što je upravo bila, a ona ih je več držala
u šaci i več su bili pitomi kao janjci i nije im. preostalo drugo do da je
poštuju i da joj se krotko
pokoravaju.
Svi su oni osjetili olakšanje videči je kako tog jutra kad je zarobljen
Zlatobradi ponovo ulazi k nji¬ma u hambar sa svojom torbom punom šarpija
i li¬jekova. Kleknula je uz uzglavlje bolesnika i odmah ih uze previjati i
njegovati.
Neki su izrazili misao da je zadrže u hambaru kao taoca i zatraže svoje kože
u zamjenu za njenu. Povest če pregovore s onim svinjama iz Gouldsboroa pa
če, prema potrebi, odsječi najprije prst, pa izvaditi oko, pa sisu te ljepotice
što je za muža imala onog „krvo¬loka", koji ih je htio sve pobiti, i bilo bi
pravo čudo kad ne bi izvukli živu glavu poslije takvog pothvata. Do vraga!
U položaju u kojemu su se nalazili ne bi li to bilo najbolje učiniti? Ta nisu li
takva djela izvr-žli više no jednom? Na tome su se zaustavljale sve njihove
želje. Užagarene su oči slijedile plave kose An-ñelike koja je išla tamo-amo
kroz smrdljivi polumrak. Ali nitko nije ni mrdnuo niti pokušao neki pokret
da •bi ostvario groznu zamisao.'
Mladi Parssempuv se usudio prekinuti šutnju da >bi joj postavio jedno
pitanje:
— Je li istina, gospoño, da je Zlatobradi uhvačen?
Anñelika potvrdno kimne glavom.
— Sto če s njim biti? — ponovo se javi poručnik
tjeskobnim glasom. — Ta nije moguče da če nad njim
biti izvršena smrtna kazna, gospoño... On je čovjek
izuzetnih osobina! Mi volimo svoga zapovjednika, go¬
spoño ... !

— Njegova sudbina zavisi od odluke gospodina de

Pevraca — suho odgovori Anñelika. — On je go¬
spodar . ..
— Jest, istina je, ali vi ste gospodarica — zače-
grta kreštavim glasom Aristid Beaumarchand. — Pre¬
ma onome što se priča ...
Ali se prekine i sav skupi u sebe ošinut Anñeliki-nim oštrim pogledom i
prekriži ruke preko svog tr¬buha koji je stalno štitio kao što trudna žena
zašti¬čuje svoje dragocijeno breme u strahu da je netko u nj ne udari,
— Za te bi zaista bilo bolje da več jednom šutiš
— dobaci mu ona hladno — jer češ mi inače dojaditi
i svojim ču te rukama zadaviti.
Drugi su se smijali i bilo im je nekako lakše. Kad je bila gotova sa svojim
poslom, Anñelika ih napusti. Nije joj bilo do toga da se šah' s onim
gadovima, ali čim su se za njom zatvorila vrata, više se nije ljutila na njih.
Ma kako rasuñivala i ma koliko se protivila, uvi¬jek se na kraju raznježila
nad ranjenim ili pobijeñenim ljudima. Razbojnici ili vojnici, šumski vodiči
ili mor¬nari, čim bi ih dotakla svojom rukom da ih liječi, nije više sebe
mogla spriječiti a da prema njima ne osjeti neku vrst ljubavi. Saginjuči se
nad njihovim bolovima, upoznavala ih je bolje te otuda i ta njena neodoljiva
privrženost prema njima.
Bolestan čovjek je ranjiv. Tada se on rado pre¬pušta a ako se opire, lako ga
je nadmudriti. Na kraju je uvijek uspijevala prodrijeti do njihova
jednostav¬nog i djetinjastog srca, pa čak i onda kad se radilo o ljudima
zagrizijive, divlje i nedružbeljive čudi. Da¬kako da su tome pogodovali
trenuci njihove slabosti i nemoči, trenuci kad se nisu mogli braniti.
Meñutim, čim bi ponovo stali na svoje noge, mogla je od njih raditi što je
htjela. Ponekad sa strahom, osječali su da ih ona poznaje bolje no što su
sami sebe poznavali.
Našavši se napolju naredi da se zarobljenicima dadnu ploče za igranje
triktraka, igrače karte i du¬hana kako bi im olakšala jade njihova suzanjstva.

464

3« Anñelika u Lakiišan]u Vffl

465

30«
GLAVA LXIII
Sad se još trebalo suočiti s gospoñama Gouldsbo-roa! Bitka če biti.
bespoštedna! Znala je da pred nji¬ma ne smije ustuknuti, pokazati
malodušnost. Njiho¬va je vrlina izlučivala duh pravednosti i osude obda¬ren
sposobnošču da obnavlja svoju gotovo čudotvornu ničim neuništivu snagu.
Tim vrlim gospoñama mora začepiti usta prije no što im se žuč razlije i
tijelom i dušom, prije no što budu kadre napraviti nepopravljivu štetu.
Prije no što če gurnuti vrata Gostionice pod tvr¬ñavom, gdje su,
predosječala je, sve bile na okupu, Anñelika načas zastane i nagonski se
obrati molitvom Bogu da joj pomogne. Dakako, sve su bile tu, u tam¬nim
suknjama i bijelim kapicama.Gospoña Manigault je bila glavna,
veličanstvenija no ikad. Gospoña Car-rere je pospremala i dvorila, Abigael
Berne se držala s druge strane kamina, blijeda i dostojanstvena, s od¬lučnim
izrazom, na svom prekrasnom licu flamanske madone. Anñelikin ulazak kao
da je prekinuo žučnu raspru. Čini se da je Abigael svojim dobročudnim
nazorima još jednom išla na živce svojim drugaricama.
— Gospoño Carrere — reče Anñelika obrativši se gospodarici kuče — da li
biste bili tako dobri pa mi poslali večeru u moje odaje u tvrñavi. Molila bih
vas osim toga da mi ugrijete kotlič vode da bih se mogla malko oprati.
„Sva voda rijeke ne može oprati griješnu dušu, a sva hrana ovog svijeta ne
mož© okrijepiti onu koja
466

umire zato što je uvrijedila Gospoda! — odrecitira go¬spoña Manigault sa

svog mjesta.
Anñeliku nije iznenadio napad.
Bez obzira na očaj i ljutnju kojom su je ispunjale te blebetuše, ona je znala
da te žene koje nije mogla smatrati svojim neprijateljicama, nisu znale kakvo
dr¬žanje da zauzmu prema dogañajima koji su ih ucvilili.
Iza nepomirljivog stava gouldsborških gospoda prema tobožnjem
Anñelikinom besramnom postupku, skrivala se njihova sržba što se usudila
prevariti čovjeka prema kojemu su, manje-više, sve gajile osje¬čaj dubokog
divljenja, pa čak i nešto više od togar sklonost blagu, prikrivenu, ali ipak
sklonost prema muškarcu koja je tinjala u njihovim osjetljivim prote-
stanskim srcima ispod leda njihovog puritanskog odgoja.
„Uvijek sam to govorila", te su se riječi gospoñe Manigault lako tih dana
raširile i svima bole oči kao pamučno platno nategnuto preko ulica na dan
papistič-kog blagdana Tjelovo! Nije li ona uvijek tvrdila za Anñeliku,
služavku gazde Bernea, da je opasna smut-ljivica... !
Na ta je klevetanja Abigael odgovorila kako je. držanje gospoñe de Pevrac
dokazivalo da je ne mori nikakva grižnja savjesti.
— Zato što je puna oholosti! — odgovorila je gospoña Manigault. — Uvijek
sam to tvrdila!
Naposljetku kako se može znati što se stvarno do¬godilo,- uzvračale su žene
koje su ostale vjerne Anñe-liki... ? Glasine što su se raznosile od usta do
usta,, aluzije, prikrivene misli... Svicaraca je bio kao čep pijan u trenutku
kad je sve one bezobraštine na njen račun rastrubio. Nisu li to tvrdili čak i
gospoda Ma¬nigault i Berne... ?
A, eto, Anñelika se pojavila meñu njima, usprav¬na, sigurna, odgovorivši s
pomalo prezirnim osmijehom na aluziju gospoñe Manigault. Bila im je
bliska, a opet različita, baš kao onda kad je dijelila njihovu sudbi¬nu
proganjanih zvijeri u La Rochelleu.
467
Sve su se vrlo dobro sječale kako je Andelika zajedno s njima trčala preko
one pustoline da bi uma-kli kraljevim dragunima, i vukla ih svom snagom da
bi ih spasla ...
— Nema šta, dobar dazlog i neosporna istina — otpovrne Andelika
odmjerivši od glave do pete svojim mirnim pogledom uzvišenu damu. —
Čini mi se da su one riječi bile upučene meni kako bih o njihovu značenju
mogla razmišljati, zar ne gospodo Maniga-ult? Vrlo sam vam zahvalna, ali u
ovom trenutku se se ne radi toliko o tome da okrijepim svoju dušu, pa bila
ona griješna ili ne, koliko da obnovim svoje snage. U ova dva dana otkako
sam stigla u vaše nase¬lje Gouldsboro, drage moje gospoñe, nisam stavila
pod zub ništa osim jednog klipa kukuruza, ako mi dozvo¬ljavate da vam na
to skrenem, pažnju. To, dakako, ne bi služilo na čast vašem gostoprimtsvu
kad mi ne bi bile poznate sve brige i svi poslovi što su se sručili na vas
poslije jučeranje bitke. Zamolivši da mi se da nešto da bih se okrijepila,
izrazila sam vrlo prirodnu želju koju, kao što vidim, vi podjednako osječate,
drage gospoñe.
Zaista, dio tih dobrih rošelskih gospoda sjedio je za stolom na kojemu se
pušio ukusan gulaš i bilo poredano nekoliko vrčeva s vinom. Ni one od jučer
nisu znale gdje im je glava. Morale su se brinuti za kučne poslove, za djecu,
za farmu i naposljetku za ranjenike. Na izmaku svojih snaga, iskoristile su
tre¬nutak zatišja i došle se okrijepiti u gostoljubivu go¬stionicu gospoñe
Carrere. Zatečene u strašnom zločinu proždrljivosti, ostale su kao ukopane, s
kašikom u ruci. — Zaboga, zaboga, — mirno je i pomirljivo po¬novila
Andelika — neka vas ne smeta moja prisut¬nost. Ja vam uopče ne
predbacujem. Vi imate sva prava da se okrijepite, drage moje prijateljice. Ali
dopustite i grofici de Pevrac da to isto može učiniti. Gospoño Carrere,
pošaljite mi, dakle, što prije ono što sam vas zamolila... Da, zbilja, Abigaelo,
draga, mo¬žete li me ispratiti par koraka? Htjela bih vam kazati nekoliko
rijeci.
468

S jednom nogom na prvoj stepenici stubišta što je vodilo do njenih odaja,

Andelika pogleda ženu gazde Bernea otvorenim pogledom.
— Abigaelo, sumnjate li vi u mene?
Sva je bila slomljena, iscrpljenost joj se čitala na licu. Abigael joj zanosno
priñe.
— Gospoño, nitko ne može izmijeniti prijateljstvo
što ga osječam prema vama, ako vam se moje prija¬
teljstvo čini doličnim.
— Vi ste pobrkali uloge, slatka moja Abigaelo.
Ja sam ta kojoj je vaše prijateljstvo uvijek bilo dra-
gocijeno. Mislite li da ču ikad zaboraviti kako ste bili
dobri prema meni kad sam stigla u La Rochele sa
svojim djetetom u naručju? Vi niste pokazivali prezi¬
ra prema bijednoj služavki, što sam onda bila. Prema
tome, oslobodite se tog poniznog tona kojemu meñu
nama nema mjesta. I hvala vam na onome što ste mi
rekli. Ohrabrili ste me. Ne mogu vam još objasniti
ono što se dogodilo, mada se ništa nije dogodilo...
ništa tako ozbiljno u što bi opake duše htjele da vas
uvjere.
— U to sam duboko uvjerena — složi se kčerka
rošelskog pastora Baucairea.
Koliko je bilo ljupkosti u krupnim oblicima njena skorog materinstva,' u toj
nevinoj i bezazlenoj Abi-gaeli iz La Rochellea!
Sreča ju je još više oplemenila.
U njenim svijetlim očima se ogledala njena pri¬vrženost. Andelika je bila
tronuta više nije mogla, več pusti da joj čelo padne na Abigaelino rame.
— Abigaelo, mene je strah. Čini mi se da sa
mnom vitla neki pakleni vihor ... da se sa svih stra¬
na dižu prijetnje i hoče da me opkole... Ako me on
više ne voli, što če od mene biti... ? Nisam kriva ..
ne toliko koliko se priča... Ali sve se udružilo pro¬
tiv mene, svi me osuñuju i pljuju po meni.
— Meni je poznata čestitost vašeg srca — nato
če Abigael prošavši umiru jučom rukom preko Anñe-
likina čela. Na vašoj sam strani i dušom i tijelom.
Ja vas volim svim svojim srcem.
469

Čuvši šum koraka, Anñelika se brzo uspravi. Nit¬ko, osim Abigaele, ne

smije primijetiti njenu malo¬dušnost. Dobrota mlade žene vratila joj je
snage.
Anñelika namigne prijateljici.
— „One" bi željele da ja otputujem, nije li tako? Njima je več dosta mene,
griješnice, u Gouldsborou! Ali, ništa se ne bojte, Abigaelo. Došla sam da
prisu¬stvujem vašem poroñaju i ostat ču pokraj vas sve dok me budete
trebali, pa makar mi život jučinile nesno-šljivam kao u paklu.
Jao! Ništa se nije dogodilo onako kako je ona predvidjela. Sanjala je o tome
kako če sjesti oko ognji¬šta sa svojim prijatel^ics^iia i kako če pričati jedne
drugima novosti.
Zatim bi posjetile razne nove ureñaje u naselju. Napravile bi proračune i
organizirale razne svečanosti na koje bi pozivale posade brodova što
navračaju u njihovu luku. Ta uvijek se nešto slavi u toku ljeta. Brzo, brzo
odmiče vrijeme za blagog godišnjeg doba. Treba dvostruko brže živjeti,
trostruko, treba saku¬piti, uskladištiti, izmijeniti, to je vrijeme kad pre¬ma
obali nagrne sva sila ljudi, kad se grozničavo radi. Brzo! Brzo! Ubrzo če
zima opet sve ukočiti svojim hladnim dahom.
Meñutim, ništa nije bilo nalik njenim snovima. Ni traga svečanostima, a dani
su se valjali kao muljevita bujica isprepletani strastima, tugama, očajima i iz
sata u sat nadimali se pod plimom tajanstvenih opa¬snosti.
Sto je mislio Joffrev? Kakvu je sudbinu pripre¬mao njoj? Kakvu Colinu?
Njegova šutnja, njegova odsutnost bivali su za nju sve nepodnošljiviji.
Svakog trenutka tog dana koji Je trajao čitava stolječa, ona se naizmenično i
bojala i nadala da če

on poslati po nju. Pojavit če se pred njim, neka, sve Če joj biti draže od te
neizvjesnosti u kojoj ju je puštao da se korpca. Vikati, psovati, moliti,
zaklinjati, optu¬živati,, jest, ona je takoñer imala pravo da optužuje, sve to
bi je vratilo životu.
Gnjev i ponos, nagon da se brani koji ju je čitavo jutro podržavao, sa svakim
su se trenutkom sve više raščinjavali, slabili. Odstranivši je od sebe,
pokazujuči da neče da zna za nju, podvrgavao ju je pravim mu¬kama koje su
nadilazile njenu unutrašnju snagu/Zbog svega toga jedva je i okusila jelo što
ga je zatražila od gospoñe Carrere i što- joj ga je ova poslala u sobu.
Poslije podne se uputila u potragu za Cantorom. Našla ga je u luci u velikom
poslu.
— Ne vjeruj brbljanjima što kolaju u vezi sa
mnom — reče mu gotovo u groznici. — Poznato ti je
sujevjerje ljudi što nas okružuju... Ta nisu li me u
Quebecu proglasili demonkinjom? Dovoljno je da ne¬
kakav gusar zarobi neku ženu pa da zli jezici ispredu
oko toga paklenske niti kleveta. Zlatobradi se pokazao
prema meni kao pravi vitez. Jednoga dana ču ti ispri¬
čati tko je on i zašto prema njemu osječam prija¬
teljstvo.
— U svakom slučaju neču biti prisutan kad ga
budu vješali — izjavi Cantor koji kao da nije želio
gubiti vrijeme razgovarajuči s njom o tim stvarima. —
Još danas odlazim na Rošelcu, čim nastupi plima.
Moj mi je otac predao zapovijedništvo nad jahtom.
Uspravio se. Bio je isuviše ponosan i zaokupljen dužnostima što su ga zapale
kao petnaestogodišnjeg kapetana a da bi vodio brigu o podvodnim vrtlozima
što su potresali malu naseobinu. Bio je zadovoljan što je stigao na vrijeme da
sudjeluje u pomorskoj bici, a još zadovoljniji što odlazi, kao gospodar, na
more gdje se osječao kao kod kuče. Isprsi se i doda, sav prožet važnošču.
— Moram odvesti do Houssnoka trgovačku robu
koju če zatim do Wapassoua pratiti Kurt Ritz i šest
unovačenih vojndka koji takoñer polaze sa mnom
na put.

470

471

— Kako? — poviče Anñelika. — Za nekoliko sati

če krenuti glasnik za Wapassouu, a ja o tome pojma
nemam ... ? Laurier! Laurier! — poče dozivati dječa¬
ka što je prolazio u blizini — doñi, brzo doñi da sa¬
kupimo malo školjki za Honorinu.
Jedva je još imala vremena da načrčka nekoliko riječi za Jonasove i
Malapradeove.
— Požurimo, požurimo, plima nikoga ne čeka —
preporučivao je Cantor.
Švicarac Kurt Ritz je stajao na obali držeči svoju helebardu u ruci i vršeči
nadzor nad svežnjevima koje su mornari krcali u čamac, te nad svojim
ljudima, koji su, kao i on, bili njemačkog ili švicarskog pori¬jekla. Svi su
oni bili obučeni u svoja svečana odijela njemačkih plačenika. Ova su se
sastojala od kratkog prsluka na koji su se nadovezali veliki rukavi napu¬hani
i rastvoreni prema košulji, zatim od, takoñer napuhanih suknenih hlača boje
ljutiča, podvezanih ispod koljena i ukrašenih po dužini grimiznim vrpcama
koje su se pri hodu njihale i davale im zgled rhing-grava,1 i, prema
zastarjeloj i slavnoj modi prošloga stolječa, od ispupčenog nakurka od poput
zlata žute svile.
Jedino je meki ovratnik zamijenio nabranu ogrlicu.
Široka i prostrana kapa, mješavina izmeñu starin¬ske kape i modernog
šešira, bila im je ukrašena krat¬kim i crvenim nojevim perom. Šljem od
pozlačenog čelika visio im je o pasu. Naoružani svojim kopljima, svi su
imali vrlo ponosito držanje.
Kurt Ritz je savršeno odgovarao tipu vodnika što ga je preporučivao vojni
priručnik: „koji mora biti razuman, hrabar, pametan, ljubazan, da se več
često hvatao ukoštac s neprijateljem i, ako je moguče, da bude visoka
uzrasta i dobrog izgleda".
Osim svega, on je nosio mač, znak plemstva što ga je stekao u službi
francuskog kralja boreči se u Austriji protiv Turaka.
1 Vrsta hlača što su se nosile u XVII stolječu

Poslije onenod. kad ga je iznenadila kako se držr za vijenac krmnice na

Marijinom srcu, Anñelika ga više nije vidjela, izuzme li se kratak trenutak u
su¬mraku na dan njena povratka u Gouldsboro. Cas ga. je tražila očima ne
prepoznavši ga.
Pokazaše joj ga. Ona mu preda poruku za Jona¬sove gledajuči ga ravno u
oči. Nije joj uopče bilo stalo-što ju je on gledao s visoka i prezirno. Sigurno,
on če je uvijek prezirati zbog prizora što ga je vidio na. brodu. Da li če o
tome govoriti u Wapassouu? Nije se-mogla poniziti i zamoliti ga da šuti. Ali
dok je s njim. razgovarala staloženim tonom, dodajuči živim glasom, razne
upute koje su joj u tom trenutku padale na pa¬met kao „da nikako ne zboravi
ubrati pupoljke bora za pripremanje čajeva koji su liječili pluča", njen ju je
predosečaj uvjerio da je stranac čovjek na svont mjestu. Grub, hladan, ali
ponosnog izgleda kojim se odlikuju brñani, dakle, ni kukavica ni gad. Više
neče: govoriti nikad više, o tajni što ju je vidio pri svjetlu, voštanice, jedne
noči dok je bježao s gusarskog broda..
Primijetivši grofa de Pevraca koji je silazio prema luci u društvu Rolanda
d'Urvillea i Gillesa Vanereicka,. ona pobeže.
Zašto je pobjegla? Pred njim? Pred svojini mužem.
Lutala je izmeñu novih kuča Gouldsboroa koje žitelji bijahu napustili jer su i
oni takoñer krenuli u luka da prisustvuju odlasku jahte...
Ovaj put nije smogla hrabrosti da bude tamo, na nekoliko koraka od njega i
izmiješana s gomilom koja. bi ih promatrala.
,,A trebala je biti tamo", prekorevala je sebe,, „trebala je mahati šalom kad
mali brod, pod koman¬dom dječaka, Cantora de Pevraca, nadme svoja, jedra
... !
Nije naprosto mogla. Prvi put od jutros malo¬dušnost ju je uspijela svladati.
Sve dok ne bude sigurna u sudbinu Colinovu, Jof-Lrey če predstavljati
prijetnju, ruku podignutu na

472

473-

udarac, i, u dnu njena srca, neprijatelj kojega se ne može nadmudriti.

Koliko li je puta grof de Pevrac ustvrdio nesmi¬ljenom odlučnošču da če
ubiti svakoga tko mu po¬kuša oteti ženu?
Sa užasom u duši se sječala tih riječi. I Ponfc--Briandu, i Lamenieu je to
otvoreno izjavio.
Colin je bio osuñen, manje kao gusar pljačkaš, a više kao suparnik. Ali to se
nije moglo dogodili. Ne za takvu sitnicu! Ne zbog nje! Oh! Bože, ne
dozvolite da se to dogodi!
474

GLAVA LXIV
Navečer, u tvrñavi, u koju se vratila kad je pala noč, pošto je prije toga još
jednom obišla sve ranje¬nike, i u koju se sklonila pijana od sna i od muka,
primijeti u svojoj sobi ništa manje nego dva sanduka kojih prije tu nije bilo.
U jednom od njih bile su haljine, odječa, čipke, rublje, rukavice, cipele, a u
drugom razni raskošni predmeti koji su činili lagodnijim svakodnevni život.
Sva ta odječa i svi ti predmeti mirisali su po Evropi. Joffrev de Pevrac je
sigurno sve to naručio Eriksonu, prije njegova odlaska, prošle jeseni, i sad je
Gouldsboro to dovukao u svojoj utrobi. Prefinje-nost, ljupkost, ljepota
iščezlog svijeta.
Anñelika ih jedva i dotače, prekopa malko po nji¬ma gotovo ravnodušnom
rukom, kao po ostacima mrt¬ve ljubavi.
Nije joj bilo jasno zbog čega su te sanduke tu večer donijeli u njenu sobu i, s
obzirom na njeno du¬ševno stanje, čitava ju je stvar još više uznemirila
boječi se neke zamke.
Okrenula se od tih raskošnih predmeta kao od nečega što je vrijeñalo, što se
podrugivalo njenu jadu.
Pokušala je zaspati.
Zadrhtala'je pri pomisli što se sve moglo dogoditi za vrijeme dok bude u
besvjesnom stanju sna. A što ako u zoru, kad se probudi, opazi Colinovo
tijelo kako se njiše na jednom kraku vješala?
475

U predvečerje bijaše skupila svu svoju hrabrost i pošla tražiti muža pa

dogodilo se šta mu drago. Me¬ñutim, nigdje ga nije uspijela pronači. Neki
joj rekoše da je otputovao u unutrašnjost zemlje, drugi da se ukrcao na svoj
šebek da bi pošao u susret nekakvom brodu. Buduči da nije imala drugog
izlaza, odlučila je da se malko odmori što joj je zaista bilo potrebno.
Mada je usnula, njen je nemir ostao budan. I tako se poslije kratkog, ali
dubokog sna probudila usred crne noči, a kako više nije uspijevala zaspati
počela se prevrtati mučena mračnim mislima.
Kratak odmor bijaše razbudio njenu kivnost na muža. Zaista, bila je duboko
ranjena 'držanjem svog nesnošljivog i sumnjičavog gospodara.
Nije li ju Joffrev godinama bio prepustio njenoj vlastitoj sudbini, a sada je
odjednom tražio sve, pa čak i njenu vjernost u prošlosti. A je li se on, daleko
od nje, baš toliko sustezao da uživa s drugim ženama ... ? On se nije libio da
surovom rukom strgne velove s tajni koje su pripadale samo njoj. I da traži
račune, tereteči je, uostalom, mnogo više no što je počinila za vrijeme svog
„udovišta" koje toliko muči njegovu ljubomoru.
Sto se nje tiče, kad bi se prisječala onih petnaest godina što ih je provela
daleko od njega, nadasve su joj oživljavali pred očima oni dugi nizovi
osamljenih i ledenih noči za kojih se njena mladost lijepe i mlade žene
trošila u plaču, u tome da ga priziva i žali... i da takoñer spava, na sreču,
sama i stisnutih šaka. Oduvijek je spavala čvrstim snom djeteta, i to ju je
spasilo. Kad je bila vlasnica Crvene obrazine, uzak krevet ju je primao,
slomljenu od umora, a u zoru je več dočekala spremna da se suoči s danom
tako ispunjenim poslom da naprosto nije bilo vremena za ljubav. A u
vrijeme dok je prodavala čokoladu, Ni-non de Lenclos ju je stalno
prekoravala zato što je bila isuviše čedna.
Kao svijetle tačke, lake i treperave, brzo ugašene, upoznala je i ona, tu i
tamo, poneku ljubavnu noč provedenu u zagrljaju pariškog pjesnika kojega
je
478

L
licija gonila, ili u zagrljaju njegova hajkača,, Desgreza, I jedan i drugi su je
progonili isuviše zaokupljeni svojim sitnim i okrutnim igrama a da bi se
dulje mogli baviti njom.
Na dvoru, uprkos pohotnoj atmosferi kojom je bila okružena, da li je ona
živjela putenim životom? Nikako, pa čak možda i manje nego prije. Kraljeva
ju je strast odvajala od svih. A njene osobne želje neu¬mornim žaljenjem
povezane za ljubljenu avet prema kojoj je stalno pružala ruke, odvračale su
je od pu¬stolovina, od lakih veza koje su joj, uostalom, brzo postajale
nepodnošljive. Onda? Sto joj je ostalo?
Nekoliko noči s Rakotzijem, proganjanim princom. Poljubac, na brzinu
obavljen, jedne večeri za vrijeme lova, s vojvodom de Lauzunom, krivi
korak koji on umalo nije preskupo platio. A sa Filipom, svojim drugim
mužem? Dva puta, možda tri. Ni u kojem slu¬čaju više. A zatim Colin,
okrepa u pustinji...
Ako se sve zbroji, mislila je, u petnaest je godina okusila manje ljubavi nego
bilo koja kreposna gra¬ñanka u krevetu sa svojim zakonitim mužem u cigla
tri mjeseca ili ona u Joffrevevu zagrljaju za još ma¬nje vrijeme. Zaista je
imao razloga da je preda jav¬nom sramočenju! Da je veže za stup sramote!
Da joj pripisuje osobine besramne Mesaline ... ! Uzaludan bi joj bio trud da
pokuša Joffrevu dokazati te činjenice. Ne, on ne bi shvatio njihov logičan
domet, mada bi morao kao čovjek odan nauci, čak ni onda da mu dadne
tačan račun u tom pogledu. Jao! Osjetila je da se ni od učenjaka kakav je bio
Pevrac nije mogla na¬dati nepristrasnosti u stvarima koje su se ticale srca jer
je i on bio kao i svi drugi muškarci kad je njihov položaj vlasnika dolazio u
pitanje. Ljudi se razbjesne i oni najumniji nisu skloni rasuñivanju.
Naposljetku, čemu tolike priče radi jednog po¬ljupca?
Do vraga, pa šta je poljubac? Usne koje se spoje i izmiješaju, to jest srca
koja se spoja
Dva smučena stvorenja se smotaju u krilu bo¬žanske sigurnosti, griju se
vlastitim dahtanjem, pre-
477

poznaju se u mraku nod za koje su iBndfc dugo ho¬dali sami. Čovjek! Žena!
Ništa drugo, to je sve!
A što je zagrljaj ako ne produžetak 1 grananje onog nadzemaljskog stanja u
kojemu tako rijetko užL* Taju ljudska biča... ? A ponekad nikad!
Onda, ako je to bio, zaista samo jedan polju¬bac, da li je Joffrev bio u pravu
da se ljuti na nju zbog onog poljupca što ga je izmijenila s Colinom, to jest
Zlatobradim?
Život je bio umjetničko djelo, teško umiječe. An-ñeliku je, u stvari, najteže
pogañalo što u svojem po¬nosu nije htjela priznati da su progoni, preziri,
srdžba kojih je oštrice osječala duboko u svojoj svijesti, na¬lazili opravdanje
na njenu vlastitom postupku, koji se, ona je na trenutke i sama bila nacistu s
tim, ničim nije mogao opravdati.
Da bi našla ravnotežu i svoj mir, morala je tom pogrešnom koraku, tom
nesretnom slučaju, dati pra¬vo mjesto, a ona to nije uspijevala prepuštena
samoj sebi. Kad se osuñivala i posipala pepelom po glavi da bi čas zatim u
svom prepuštanju vidjela samo ugo¬dan umetak koji ljepa žena ima ponekad
pravo ukra¬sti životu.
Zora, vlažna i maglovita, istrgla ju je iz tog pa¬klenog kruga misli. Izronila
je iz nod, slomljena i umorna od pustog prevrtanja po hladnom i pustom
krevetu. Neizvjesnost u pogledu Colinove sudbine raz-dirala ju je sve jače.
Nemirna, ružičastosiva zora donosila je neumoran pjev grlice koji se
očitovao u blagim, nabreklim, če¬znutljivim tonovima. Taj slatkast gugut
Anñelika je zamrzela za čitav život. Odsada če je taj pjev uvijek podsječati
na kratko i porazno ljeto što ga je sada proživljavala u Gouldsborou i koje če
u svojim uspo¬menama nazivati prokletim ljetom.
Ljeto nabreklo užasom; prve su žrtve bazale, ba-zale naokolo. Svako je jutro
toplo, svaka je zora po¬stala tragičnom, razdirana bolnim pjevom ptice.
478

Iza magluština, buka luke i naselja se budi, od¬jekuje, prostorom se širi.

Udard čekiča! Da to vje¬šala ne podižu?
Glas nekog mornara pjevucka jadikovku kralja Renauda:
A kad je ponoč odjeknula putom Kralj se Renaud oprosti s životom, Ah, red,
majko, neka reče prija Sto to čujem da tesar zabija? Moja kčeri, ti ne mud
dušu To on krpa i popravlja sušu ...
Anñeliku proñu srsi Vješala? Zabijaju čavle u mrtvački sanduk... ? Mora
pojuriti napolje i nešto poduzeti, pomiješati se meñu gomilu, a ne stajati po
strani, nemočna.
Meñutim, našavši se napolju dan je proticao u ne¬prestanom puhanju vjetra.
Ništa se strašno nije do¬godilo.
Ponovo je pao sumrak, a za njim noč gluha i po>-put čañe mračna, bez
svjetlosti na niskom nebu, na¬brekla od kiše, dovučene s mora, izmiješanje
sa sta¬blima šume.
Držed se za uspravne stupove na prozoru, pro¬matrala je dva čovjeka koji su
stajali jedan prema drugome.
Upravo bijaše prešla preko dvorišta tvrñave i uputila se prema dvorani za
savjetovanje s namjerom da Joffreva de Pejrraca prisili na razgovor, da mu
reče:
— Objasnimo se... Kakve su vaše namjere?
Izvana ih je vidjela. Joffrev i Colin ... licem u> lice, u velikoj dvorani za
savjetovanje. Bili su potpuno sami i nije im bila ni na kraj pameti da ih netko
pro¬matra.
Colin je držao ruke iza leña. Nema sumnje zato žto su mu zglavd bili vezani.
Joffrev de Peyrac je
479-

stajao pokraj stola na kojemu su bili rasporeñeni .sviti pergamena i

zemljovidnih karata.
Razmotavao je dokumenta, jedan po jedan, pola¬ko, sistematski i pažljivo ih
čitao. Ponekad bi iz otvo¬renog sandučiča što se nalazio ispred njega,
uzimao dragi kamen i promatrao ga na svjetlu voštanice, kao -čovjek koji se
razumije u taj posao. Na vrhu njegovih prstiju jedan je smaragad blistao
zelenim sjajem.
Kad bi joj pogled pao na njegove usne, Anñelika je znala da se on
zarobljeniku obračao nekim pitanjem. Colin je kratko odgovarao. U jednom
se trenutku po¬makao i prstom upro u neku tačku na karti. Znači, ;nije bio
vezan kao što je u početku pretpostavljala...
Anñelika se trgne, bojala se za život Joffreva de Pevraca. Ako ga Colin
pobuñen nekim iznenadnim razlogom, ščepa za grlo? Zar Joffrev nije
osječao, sto¬ječi uspravljen nadohvat Colinove ruke, njegovo go¬lemo tijelo
iz kojega je izbijala strahovita fizička snaga?
Ne, ne! On se pravio kao da ništa ne zna, kao da svemu tome ne pridaje
nikakvu važnost. Kako li je bio neoprezan! Uvijek isti, po tom svom izazovu
što ga, je dobacivao činjenicama, svim mogučim elemen¬tima, ljudima!
Uvijek ta njegova volja da prodre još dalje, da dodirne posljednju granicu
iskustva... da .sve osjeti i vidi... Smrt če se jednog dana obrušiti na nj poput
grabežljivog orla.
„Joffrevu, Joffrevu, čuvaj se!"
Tresla se držeči se za stupove prozora. Bila je nemočna, a nagonski je
osječala da se ne može i ne .smije umiješati medu te ljude.
Trebalo je pustiti sudbinu da se izjasni, da se .snažne volje suoče, da se
sukobe u borbi u kojoj, po želji njena ženskog srca, nije trebalo biti ni
pobjedni¬ka ni pobjeñenih.
Njeni su pogledi, nabrekli od tjeskobe, prelazili s jednoga na drugoga i
halapljivo se lijepili, kao mag¬netom privučeni, za vitki, mršav i snažan lik
njena muža. Odijeljena od njega šutljivim zidom od stakla, imala je dojam
kao da ga je iznenadila i promatrala
480

u snu. Kad god joj se dogañalo uvijek je pri tom osječala kako je grabi neko
čuvstvo straha, a ponekad i oštre ljubomore. Naime, u snu je njegovo lice
po¬primalo tajanstveni izraz čovjeka koji joj je izmicao, u čije bivstvo nije
uspijevala prodrijeti.
Poneka srebrena dlaka na krajevima njegovih sljepoočica ñavla mu je blagi
izraz, ali to je bila samo varka. Ostao je dalek, tvrd, nedostižan. A ipak na
čitavu njegovom liku nije bilo jedne jedine sitnice koja joj nije bila poznata,
prisna, njoj, njegovoj ženi i koja je ne bi živo dirnula u srce dok bi ga
promatra¬la. Slagala je pojedinost na pojedinost, sve što je o njemu znala:
poznavala je njegov oprez i njegovu že¬stinu, njegovu nadmoč i njegovu
spretnost, bistrinu uma, znanje skriveno pod ljuskom ljudske
jednostav¬nosti. Mada je misaoni izraz njegova lica odavao izu¬zetnu
nadarenost uma mu i misli, Anñelika je, slije¬deči pokret njegovih mišiča
ispod odjela od tamnog baršuna, bila svjesna njegove odrešitosti, njegove
sna¬ge, izuzetne ljubavne moči o kojoj je uvijek davalo dokaza njegovo
.vrsto i neukrotivo tijelo.
S njega se njene oči prebace na Colina.
Izronivši iz daleke prošlosti, taj kralj robova .u Meknešu, stajao je sada tu u
uskoj dvorani. Njegovo šareno i iznošeno odijelo Zlatobradog, doimalo se
jad¬no na njegovim snažnim ramenima.
Večeras mu je pogled bio kraljevski plav, plavo oko velikog Colina, vično
da sve zapazi u dalekoj pu¬stinji i u ljudskoj duši.
Anñelika je bila žena i, kao takva, pripadala ti¬sučama godina mrvljenoj i
ponižavanoj vrsti, slabijoj vrsti te, i protiv svoje volje, nije mogla spriječiti
svoje biče da u tom nijemom dvoboju iza stakla ne bude na strani slabijeg,
Colina.
Poznavala je obojicu i dobro je znala da je Joffrev daleko jači od
Normandijca.
Naoružan golemim znanjem iz svih područja nau¬ke i umiječa, zaokupljen
istančanim i beskrajnim stra¬stima duha, bio je kadar podnijeti sve, ih'
gotovo sve, pa čak i rane srca a da ne poklekne.
481
31 Anñelika u Iskušenju VTH

Colin koji gotovo ni čitati nije znao, nije se mo¬gao braniti od njegovih
nepredviñenih udaraca mada je po prirodi bio neobično bistar.
Njena je krivnja što se sad nalazila tu bez obra¬ne pred silovitim udarcima
njena muža. Osječala je zbog toga grižnju savjesti, osječala je kako joj se
srce cjepa videči ga več unaprijed na koljenima uprkos njegovoj neospornoj
željeznoj snazi.
Odjedared joj je srce šuštalo. Vidjela je kako je Joffrev jedinim pokretom
odgurnuo nagomilane perga-mene i pošao prema Colinu. Takav ju je strašan
strah spopao. Bila je sigurna da če potegnuti svoj pištolj i pogoditi Colina u
samo srce. Meñutim, čas zatim se uvjerila da su Joffreveve ruke prazne.
Uprkos tome dah joj je zastao od straha.
Iza stakla je nastupio odlučan trenutak.
Osječala je to po ježuru što joj je prostrujio či¬tavim tijelom, po svojem
napetom duhu, po uzbuñe¬nim čutilima. Flokušala je otkriti, shvatiti što se
to unutra zbiva.
Zbivalo nešto o čemu je morala pasti odluka. Sve se odigravalo obavljeno
tišinom, riječima koje nije uspijevala čuti, a koje su vrcale s usana dvojice
ljudi poput udaraca, sijevale poput zašiljenih oštrica bo¬deža ...
Joffrev je nešto govorio, u neposrednoj blizini za¬robljenika, blistave je oči
zario u pažljivo tvrdo Co-linovo boe. Malo-pomalo mukli bijes i jarost su se
sve jače gomilali na Normandijčevu licu. Anñelika je vidjela kako su mu se
šake rastvarale i skupljale, kako su se čak i podigle tresuči se od nemočnog
gnjeva. Nekoliko je puta odmahnuo glavom, odrično, suprot¬stavljajuči
Pevracovim riječima nepristupačnu gor-dost lava.
Tada se Joffrev odmakne od njega. Ushodao se prostorijom uzduž i
poprijeko, kao tigar u kavezu. Vrtio se oko Colina, motrio ga oštrim
pogledima po-»put lovca koji traži najranjivije mjesto zvijeri u koju je
nišanio cijev. Ponovo pristupi gorostasu i obim ga rukama zgrabi za
posuvratke prsluka od bivolje kože.
482

Privuče ga k sebi kao da mu želi reči nešto vrlo po¬vjerljivo. Vidjela je da

mu nešto sasvim tiho govori, da mu se opasna blagost prelila preko lica a
neka neodreñena i tanka bora pojavila u kutu njegovih usta. Anñelika je
gotovo čula opčinjavajuči ton njegova glasa* Lice mu je u tom trenutku
poprimalo zavodnički dzraz, ali se trebalo bojati sjaja što je blistao u
nje¬govim zjenicama. Ono čega se Anñelika najviše pla¬šila naposljetku se
dogodilo. Colin je pokleknuo pred Joffrevem de Pevracom.
Malo-pomalo divlje odlučnosti je nestalo s nje¬govih crta lica, raščinjala se i
ustupala mjesto izrazu smetenosti, očaja i gotovo kratkotrajnom ludilu.
Glava mu iznenada klone na prsa pokretom izazvanog umo¬rom ili
porazom.
A šta li je grof Joffrev de Pevrac mogao kazati Colinu Paturelu da bi ga
slomio, tom istom Colinu Patuelu koji nije prignuo šiju ni pred Mulom
Ismai-lom i njegovim mučenjima.
Joffrev de Pevrac ušuti. Ali je. još uvijek držao Colna za posuvratke i vrebao
mu svaki izraz lica. Na kraju se teška plava glava uspravi. Colin se odsutno
zagleda ispred sebe. Anñelika se prestrašila da je nije možda primijetio u
tami iza prozorskog stakla.
Ali Colin nije ništa vido vani jer je svoje oči upro prema sebi, u svoju dušu. I
odjednom ona na njemu opazi onu vrst nevinosti što ju je njegovo lice
oprimalo u snu, vidjela je njegovo lice Adama, iz prvih dana. Svoje plave
oči, koje kao da se još ne bi¬jahu razbudile, okrene prema Pevracu i dva su
se čovjek* dugo bez riječi promatrali.
Zatim Colin u nekoliko navrata kimne glavom,-ali ovaj put je njegovo
kimanje bilo potvrdno, zna¬čilo je da pristaje.
Grof de Pevrac se vrati na svoje mjesto iza stola. Nekakve se prilike pojaviše
u dnu dvorane. Španjol¬ski stražari uñoše i postave se iza zarobljenika.
Anñe¬lika nije čula ni primijetila doziv koji ih bijaše po¬zvao da uñu. Izišli
su i sa sobom odveli Colina.
si«
483

Joffrev de Peyrac je ostao sam u dvorani. Sjeo je.

Anñelika se povuče s prozora prestrašena mišlju da bi on mogao posumnjati
u njenu prisutnost iza prozora. Ali je ipak ostala tu, opčinjena. I kao što je on
pretprošlu noč vrebao njene pokrete u tami oto¬čiča a da ona to nije znala,
sad je ona njega htjela vidjeti onakva kakav je bio u trenucima kad je bio
siguran da ga nitko ne promatra. Kakvim če se osje¬čajima prepustiti? Hoče
li neka obrazina pasti s nje¬gova lica i otkriti ga u pravom svjetlu? Hoče li
joj to omogučiti da odgonetne njegove misli i njegove odluke?
Vidjela je kako je pružio ruku prema sandučiču u kojemu su bili pohranjeni
dragulji, glasoviti dra¬gulji iz Caracasa, dragulji što ih je Zlatobradi
opljač¬kao Španjolcima. Sa dva prsta uze jedan izuzetne veli¬čine, podigne
ga pred oči okrenuvši ga prema svjetlo* sti plamena i zadubi se u njegovo
promatranje.
Smiješio se kao da je kroz prozirnost skupočijenog kamena promatrao neki
vrlo veseo prizor.
484

GLAVA LXV
Sutradan je bila nedelja.
Zvuk roga tulio je u daljinama. Zvono s malog dr¬venog zvonika, svojim
uzbuñenim i jasnim zvukom, kao što je glas djevojčice, pozivao je
protestante na službu božju.
Da ne bi zaostali u molitvi Svevišnjemu, dušo¬brižnici, otac Baure kojemu
se priključio još jedan reformirani fratar koji je nedavno došao iz šume,
odluče da održe navrh strme obale veliku katoličku misu uz pokaznicu i
procesiju.
Kroz maglu su se čitavo jutro miješali zvukovi suparničkih crkvenih
pjesama, ali oba su se obreda završila bez nezgoda.
Pošto su crkveni obredi završeni, dangube su se okupili u luci jer je neki
brod tulenjem roga kroz maglu najavljivao svoj dolazak. Uskoro se tom tule-
nju pridružilo mnogo stvarnije mukanje. Mali je ku-ter dolazio iz Port-
Royala s istoimenog poluotoka i dovozio dvije krave i jednog bika kao
naknadu za svježe namirnice i raznu kovanu robu kojom su žitelji
Gouldsboroa prošle godine spasili francusku naseobinu prepuštenu njenoj
sudbini od isuviše daleke uprave u Quebecu. Iskrcavanje jadnih životinja
pomoču reme¬nja i brodskog vitla obavljeno je bez večih teškoča usred
opčeg odobravanja žitelja.
Dolazak životinja je u razgovorima dobio istu va¬žnost kao i vješanje
Zlatobradog koje se, po pred-osječanju svih, imalo obaviti tog istog dana.
485

U toj uskipjelosti dolazak malog broda koji je doveo Johana Knoxa Mathera,
doktora teoloških nau¬ka u Bostonu, i njegovih glavnih kapelana, prošao je,
manje-više, nezapažen. Bučni i veseli Akadijci, pračeni svojim Mic-Madma
crvene puti, visokim ratnicima četvrstastih brončanih lica skoro su se
doticali za vri¬jeme plovidbe s časnim puritancem, ali mu uopče nisu
poklanjali pažnje.
On je nosio nabranu ogrlicu, prostran, crn, dug ženevski ogrtač koji mu je
mlatarao po petama i koji se umotao sve do očiju da bi se zaštitio od vjetra,
dok je tuljak njegova šešira izgledao još viši nego kod ostalih ljudi iz
njegove pratnje.
— Htio sam se s vama sresti — reče grofu de
Pevracu koji mu bijaše izišao u susret. — Naš je gu¬
verner nedavno na jednom skupu ponovo ustvrido da
čitava pokrajina Maine pripada Engleskoj te me je
zamolio da poñem k vama i kod vas Se obavijestim
da li je to još uvijek tako... ?
Njegove se oči obazru uznemireno na sve strane.
— Ovdje se oseča vonj razvrata... Recite mi,
pronose se glasovi da vi živite s nekom čarobnicom?
— To je vrlo tačno — otpovrne Joffrev de Pey-
rac. — Doñite, hoču da vam je predstavim.
John Knox Mather problijedi, a duša mu se uz¬nemiri kao površina bare pri
približavanju oluje. Sa¬svim se smete. A imao je i zbog čega. Protestanti su
ukinuli kult Blažene djevice Marije i svetaca, tih ko¬risnih posrednika
izmeñu neba i zemlje. Prema tome, ostali su im samo ñavoli. A tim
uvlačenjem paklenih sila u svoja vjerovanja ostali su nenaoružani i bez
ikakve zaštite protiv njih. Nisu mogli ni na šta drugo računati osim na snagu
svojih vlastitih duša. Na sre¬ču, časni Mather je imao čak i za prodaju tih
unutra¬šnjih snaga. Ukruti se i pripremi za iskušenje u koje če ga staviti
susret s čarobnicom.
Doznavši da je grof de Pevrac hitno zove k sebi, Anñelika odmah napusti
uzglavlje jednog ranjenika što ga upravo bijaše previla i krene, uznemirena
srca, tamo gdje je bila pozvana. Stigavši, nañe se licem u
486

lice s mračnim i uzvišenim spomenikom za koji joj rekoše da je doktor

teoloških nauka u Bostonu, a koji ju je promatrao svojim kao led hladnim
očima. U stvari, on je bio isto tako zaprepašten kao i ona. Odmah je shvatila
situaciju te mu poželjela do¬brodošlicu i malko se pokloni pred njim.
Po riječima što ih je izmijenio s grofom de Pey-racom, doznala je da če biti
gostom nekoliko dana u Gouldsboix>u i da če čitavo društvo proslaviti dan
Go¬spodnji da bi se svom Bogu zahvalilo na dobročin¬stvima.
Dolaskom svih tih ljudi u Gouldsboro, odgañalo se riješenje svih neriješenih
i gorkih pitanja koja su mučila sva srca i sve savjesti. Ona sama nije znala da
li da se tome raduje ili če je to čekanje dokrajčiti. Bilo je vrijeme da se več
jednom stvrši s tom kome¬dijom u kojoj su svi tjeskobnih srca sudjelovali.
Nju je spopadala želja da viče, da preklinje: „ ... neka ova neizvjesnost več
jednom svrši ..."
Ali neumoljiva ruka Joffreva ñe Pevraca sve ih je prisiljavala da žive u
očekivanju, da se pokore nje¬govoj volji i do iznemoglosti igraju svaki
svoju ulogu.
Buduča da ju je njen muž predstavio, njena je dužnost bila da predsjeda
svečanosti.
Ona uñe u tvrñavu da bi izabrala jednu haljinu meñu onima što bijahu stigle
iz Evrope.
Malo iza toga snažan pljusak se spusti, i razvedri nebo. Mirisi cvrčečeg
mesa, što se na strani gdje se nalazila gostionica pripemalo za svečanost,
probiju se zrakom i nadjačaju snažne vonjeve mora.
Glasovi su poprimili raspjevani prizvuk. Trube su se oglasile u nekoliko
navrata.
Gouldsboro je več imao svoje vlastite tradicije odavna uspostavljene.
Anñelika nije znala da su te trube pozivale stanovništvo na skupštinu koja se
ima¬la održati na čistini ispred tvrñave. Zbunjena time, ona brzo iziñe.
Napolju se sve sjalo, kao očiščeno i pocakljeno tek minulom olujom.
487

Uski potoci blata jurili su niz strmu obalu izro-vavši svoja korita sve do žala.
2ene su podizale suknje da bi preskočile preko njih.
Slični tim bujicama, ljudi su u malim i odvoje¬nim skupinama pristizali s
brodova, iz kuča, iz šuma. Izviruči odasvud, svi su kretali prema jednoj tački
da bi stvorili čvrstu gomilu koja se sastojala od čudne smijese: mornara,
naseljenika, hugenota, Indijanaca, Engleza, vojnika i plemiča konačno
ujedinjenih pri¬vremenim, ali nezaboravnim osječanjem da pripadaju istom
izgubljenom žalu američke obale i da su se tu okupili da bi prisustvovali
nekom izuzetnom prizoru.
Oni što su dolazili iz logora Champlain na konji¬ma putom oivičenim
vučkom ili oni što su silazili iz malog zaseoka na obali putom okičenim
šumaricima nosili su puške ili kremenjače sa svih strana okru-živši žene i
djecu. Postojala je stoga naredba da se nitko ne smije nenaoružan kretati
pola milje izvan zaštite topova s tvrñave. S ljetom je nailazila i mo¬gučnost
irokeških upada, a osim toga nitko nije bio siguran od iznenadnih napada
Abenakisa i njihovih paleža, nitko od ovih bijelaca u Gouldsborou protiv
kojih su Indijance huškali njihovi gospodari.
Čistina ispred tvrñave sva se crnila od svijeta.
Djeca su trčala. Anñelika je čula kako meñusobno dovikuju:
— Čini se da če danas objesiti Zlatobradog!
— A prije toga bit če stavljen na muke...
Krv joj se u žilama sledila. Trenutak kojega se stalno pribojavala otkako je
Colin uhvačen, konačno je stigao.
— Ne! Ne! Ja neču pustiti da ga objese — govo¬
rila je kroz stisnute zube. — Vikat ču, izazvat ču
sablazan, ali neču dopustiti da ga se objesi! Neka
Joffrev poslije misli što ga volja!
Obučena u novu haljinu probije do čistine i ne obaziruči se na poglede što su
je pratili, smjesti se u prvi red. Sad joj više nije bilo stalo što če tko o njoj
pomisliti kao ni do ogovaranja što ih je njena pojava mogla pobuditi.
Unutrašnja groznica ju je tresla, ali
488
je uza sve to uspjela sačuvati svoje gordo držanje kojim je zbunjivala i
izazivala radoznalost okupljenog svijeta.
Gotovo i ne misleči, izabrala je haljinu što ju je imala na sebi: raskošnu i
strogu, neobičnu haljinu od crnog baršuna svu ukrašenu paučinastim
čipkama u koje su bili umetnuti sitni biseri. Dok ju je oblačila,, pomislila je:
„Ova je haljina kao stvorena za pogreb kraljeva!" Ali je bila odlučna da ne
prisustvuje Co-linovu pogrebu, več da ga spasi!
Buduči da nije imala vremena da se licka, u zad¬nji čas je hrapavim prstom
stavila malko ličila ru-menike na svoje bijele obraze.
' Osječala je da joj lice ima jeziv izgled. Utoliko-gore, mislila je.
Ako je i postojao netko tko je primijetio njeno> bljedilo obilježeno
grozničavošču pogleda, ne reče ni riječi. Bljesak njenih zelenih očiju ledio je
opake ri¬ječi na samim usnama.
— Gledajte je — šapne na engleskom Vanereick; lordu Sherrilghamu — nije
li čarobna? Dostojanstve¬nog li držanja! Koje li gordosti! Engleskinja, moj
dragi lorde! Ah! Ona je vrijedna Pevraca. Prkosi pogledima,, neprijateljstvu,
prijekorima visoko podignute glave> a isto bi tako oholo gledala i onda da
nosi, izvezeno u. grimizu na svojim grudima, slovo A1 koje, kao što vam je
dobro poznato, dragi, vaši puritanci iz Mas-sachusettsa propisuju da nose
žene preljubnice.
Englez razočarano iskrivi usta.
Puritanci nemaju smisla za istančane razlike, moj dragi.
I iskosa baci pogled na Knoxa Mathera koji je sa svojim kapelanima
raspravljo o tome da li je teolo¬ški uputno da se čovjek vješa na dan
Gospodnji. Nije li potezanje konopca na vješalima u taj dan išlo na uštrb
odmora? Ili, naprotiv, hoče li odluka da se čov-
1 Početno slovo od engleske riječi adulteress, što zna¬či preljubnica.
489

jeka objesi u nedjelju dati Gospodu dovoljno vremena da jednu novu dušu
primi na svoj sud?
— Mi ljudi iz visokog društva — nastavio je en¬
gleski lord — vrlo brzo opraštamo jednoj tako lijepoj
ženi da ponekad zgriješi.
— Za koliko se kladite da če braniti svog lju¬
bavnika s istim žarom i strašču kao i lady Macbeth?
— Za dvadeset livri ... Shakespeare bi rado bo¬
ravio na ovim obalama koje su engleske po pravu, ali
i po duhu koji ovdje vlada, nema sumnje...
Lord prinese očima naočare ukrašene raznim vrp¬cama koje su tog ljeta bile
u velikoj modi u Londo¬nu, a koje su visile niz njegov kaput od brokata.
— A vi, Vanereicke, za koliko se kladite da ova
žena, koja izgleda tako vitka, posjeduje zamamne obli¬
ne. Kad bi skinula svu onu odječu, bila bi nalik Veneri
što izranja iz morske pjene?
— Ne kladim se dragi, lorde. Znam što da mi¬
slim o njenim oblinama. Izbliza sam je stisnuo. Zaista,
engleski prinčevi imaju ukusa. Vi ste pogodili, dragi
lorde. Ova vila, kad stavite na nju ruku punačka je
kao prepelica.
— Hoče li več jednom svršiti, razvratnjaci! —
prasne roselski hugenot Gabriel Berne koji je jednim
uhom pratio razuzdan razgovor dvojice plemiča te
više nije mogao suzdržati svoj gnjev.
Na tu primjedbu su se nadovezale obostrane uvre¬de i lord Sherilgham poče
spominjati dvoboj. Meñu¬tim, njegov ga zamjenik upozori da se ne može
tuči ..s obdčnim grañaninom. Na uvrede svi se Rošelci zbiju i približe
napirlitanom engleskom admiralu stiščuči šake.
Stražari i vojska, poredani oko postolja nisu se usudili umiješati u svañu.
Na sreču, ljubazan je d'Urville odnekle izniknuo i uspio smiriti duhove. Ali
nikako nije mogao potpuno -odstraniti gnjev koji je kipio u srcima Rošelaca
i s en¬gleskog se gosta prenio na Anñeliku „tu jabuku raz¬dora" koja im se
činila isuviše upadljivom i bestid¬nom u tom trenutku. Gnjevnim su se
pogledima oko-
•490

mili na nju, mrmljanje je raslo, razne primjedbe su se razlijevale oko nje i

najzad stigoše i do njenih ušiju kroz maglu njena izmučena duha.
Ona pogledom povede po uzburkanim i mračnim glavama koje su se
primicale sijevajuči zjenicama pu¬nim prijekora i optužbi.
— Sve je ovo takoñer i vaša krivica — predbaci
joj gospoña Manigault kad je primijetila da se An-
ñelika vratila u stvarnost. — Kako se usuñujete po¬
javiti meñu poštenim svijetom.
Gospodin Manigault joj svečano pristupi.
— Stvarno, gospoño — reče prešavši u napad —
vaša prisutnost u ovom trenutku predstavlja izazov
zakonima poštenja. Kao šef hugenotske zajednice Go-»
uldsboroa, moram vas zamoliti da se povučete.
Promatrala ih je svojim zjenicama koje kao da su odjedared postale blijede
te su oni gotovo pomislili da ih nije uopče čula.
— Čega se vi, u stvari, bojite, gospodine Mani-
gaulte? — upita najzad blagim glasom dok je svima
naokolo dah stao.
— Da se ne zauzmete za ovog razbojnika — po¬
viče gospoña Manigault koja se nije mogla suzdržati
a da se ne uplete — uzalud vam svako ševrdanje i
to vaše nevino lice. Zna se dobro kakve veze postoje
izmeñu vas i njega. To je gadna i žaljenja vrijedna
priča za sve nas pred kojima biste se morali sramiti.
A da se i ne govori da je i pošteno da se oslobodimo
toga zločinca koji nam je tolike jade nanio prošlog
mjeseca koji bi nas sve bio poklao da se nismo na
život i smrt branili. A vi tu jedva čekate da biste se
mogli zauzeti za nj, zatražiti milost. Poznajemo vas
dobro.
— To vam vjerujem — složi se Anñelika.— Ta
imali ste bezbroj prilika da me poznate.
Nije joj ovo bio prvi put što se sukobila s raz-bješnjelim kalvinistima. Istini
za volju treba red da se uopče nije bojala s njima zametnuti bitku.
Uspravivši se, odmjeri ih od glave do peta.
491

— Tačno prije godinu dana, ja sam na ovom istom

mjestu molila milost za vas ... na koljenima... i to
za zločine koji zaslužuju konopac više no što ga zaslu¬
žuju zločini Zltobradog...
Protiv volje grč joj iskrivi usta te se dobričina Vanereick pobojao da če
briznuti u plač što on ni¬kako ne bi mogao podnijeM.
— Na koljenima ... — ponovila je — učinila sam
to za vas koji niste kadri prignuti koljeno pred
svojim Bogom, za vas koji ne poznate više svojega
svetog pisma.
Rekavši to, naglo im okrene leña. Sujevjerna tišina zavlada gomilom.
492

GLAVA LXVI
Iduči preko čistine, ruku iza leña, zarobljenik se zaustavi na postolju.
Španjolski stražari u blistavim oklopima i lakim kacigama ukrašenim
crvenim perjem okruživali su ga čvrsto sa svih strana.
Colin Patuerel je bio gologlav. Na sebi je imao pr¬sluk od smeñeg sukna s
posuvracima izvezenim zlat¬nim nitima. Po to se odijelo moralo poči na
Marijino srce.
Svi su bili iznenañeni videči ga u toj jednostav¬noj odječi i podšišane brade
i kose. Gotovo nitko nije mogao prepoznati Zlatobradog, strašnog i riñeg
zli¬kovca, u tom gorostasu obučenom u tamno odijelo i spremnog za smrt.
Izgledao je krupniji što su vjero¬vali.
Uskoro se pojavio i Joffrev de Pevrac u odijelu od žute svile, skrojenom po
francuskoj modi. Imao je otvoren prsluk iznad drugog kaputa koji mu je
divno pristajao.
Uzdah se oteo s mnogih zapanjenih ili zadivljenih usta. More glava se
zanjiše. Cak su i sami hugenoti bili osjetiljivi na nagle obrate kojima ih je
uvijek iz¬nenañivao taj plemič iz Akvitanije, ličnost nimalo bliza njima i
njihovu poimanju,ali kojega je drama¬tičan slučaj ukrižao s njihovim
sudbinama dosada ra¬zumnim i koji ih je sada držao u svojoj vlasti.
Zahvaljujuči njegovu prisustvu, izbjegnuto je bu-^ čanje i vrlo opasna
uzbuñenost koja umalo nije uzela
493

maha kad su dovedeni drugi zarobljenici gusari, to jest posada s Marijina

srca, okovani ih' konopcima vezani. Opkoljeni stražarima i nabijenim
puškama, poput stada su dogurali do podnožja postolja.
Neki su se kreveljili i divlje škripali zubima, ali večina se pokazala pomirena
sa sudbinom, baš kao ljudi koji su znali, buduči da su izgubili igru, da se
trebalo pripremiti na putovanje bez povratka, da je došao trenutak kad je
trebalo platiti račun.
Grof de Pevrac nije morao nijednim pokretom zamoliti za riječ.
U nestrpljenju da čuju kakvu če kaznu izreči, svatko je suspregao dah. Tišina
je sama od sebe us¬postavljena. Cuo se samo šum mora. Grof se primakne
rubu postolja, maklo se' nagne i obrativši se izravno skupini rošelskih
protestanata koji su, u prvom redu tvorili čvrsto, mrko, nepodmitljivo i
vječno jezgro njegove naseobine.
— Gospodo — reče im pokazavši rukom na Co-lina Paturela koji je stajao
uspravan izmeñu svojih stražara — gospodo, predstavljam vam novog
guver¬nera Gouldsboroa.

GLAVA LXVII
Tišinu prožetu zaprepaštenjem "i nerazumijeva¬njem, koja je uslijedila
nakon te izjave, Joffrev ñe Pevrac iskoristi da bi popravio krhki čipkasti
ukras na posuvracima svojih rukava.
Zatim nastavi mirnim glasom:
— Gospodin d'Urville koji je dugo vremena obav¬ljao tu tešku dužnost bit
če imenovan za admirala naše flote. Važnost i tonaža naših brodova, bilo
trgo¬vačkih bilo ratnih, koji se množe i povečavaju bez prestanka, iziskuju
da im se stavi na čelo čovjek od zanata. Veliki razvitak što ga je Gouldsboro
doživio u nekoliko mjeseci, velikim dijelom zahvaljujuči va¬šem radu i
vašoj marljivosti, gospodo Rošelci, sili me da mu postavim za guvernera
čovjeka iskusnog na. moru, a koji uz to zna upravljti ljudima najrazli-čitijih
narodnosti. Buduči da naša luka poprima svaki dan sve veču, jedinstvenu
važnost u ovom kraju, koji smo slobodno izabrali za svoj dom, brodovi sa
svih strana svijeta če dolaziti ovamo. Znajte da nitko nije podobniji da se
hvata u koštac s tisuču zasjeda što nam prijete od čovjeka što sam ga za tu
ulogu izabrao i izmeñu čijih ruku stavljam s največim po¬vjerenjem sudbinu
Gouldsboroa, njegov sjaj, njegov napredak i njegovu buduču veličinu.
Načas je zastao. Nijedan se glas ni protivljenja niti odobravanja ne podiže.
Pred sobom je imao go¬milu ljudi koji nisu mogli doči sebi od
zaprepašte¬nja.

494

495

Anñelika sigurno nije bila meñu onima koji su bili najmanje iznenañeni.
Joffreveve su joj riječi ula¬zile u uši kao slijed zvukova čije značenje nije
nikako uspijela povezati. Ili, prije bi se moglo reči, ona je u njima uzalud
tražila neko drugo značenje, to jest da je Colin trebao biti obješen.
Pred slikom što su je tvorila sva ona otvorena usta i iskolačene oči Joffrev de
Peyrac se zajedljivo •osmijehne.
A zatim nastavi:
— Ovoga čovjeka vi svi poznajete pod imenom Zlatobradi, gusar s Caraiba.
Meñutim, znajte da je on prije toga dvanaest godina bio voña krščanskih
robova u Meknešu, u kraljevini Maroko, čiji je kralj iscrpljivao krščane
kojima je, kao što rekoh, ovdje prisutan gospodin Colin Paturel, bio voñom
punih dvanaest godina. Ti ljudi što su potjecali sa svih obala svijeta, govorili
sve moguče jezike, pripadali raznim vjeroispovjestima, bili prepušteni
njihovoj bijednoj sudbini robova na tuñinskoz neprijateljskoj,
musli¬manskoj, robovskoj, zemlji, bez pomoči i zaštite pred surovim
postupcima koji su ih satirali i sklonostima prema zlu koje ih izjede, našli su
u njemu sigur¬nog i neukrotivog voñu. On je od tih robova uspio stvoriti
snažan, dostojan, ujedinjen narod koji se borio protiv iskušenja, očaja i
odbacivanja od vjere.'
Sad je Anñelika počela shvačati istinu: Colin neče biti obješen. On če živjeti,
ponovo če vladati 1
To je o njemu Joffrev govorio kad je kazao: on če znati da vas vodi svojom
razboritošču ...
Tada je mir ušao u njenu dužu izmiješan s oštrom boli. Ali prvo što je
osjetila bio je mir. Doslovce je gutala riječi što su se otkidale s usana njena
muža, •Čuvstvo ganuča ovlada njom u tolikoj mjeri da je bila gotovo izvan
sebe i suze joj orose trepavice. Nije li Joffrev sinoč, u dvorani za
savjetovanje, s upornošču kojoj je bila svjedokom, upravo to tražio od
Colina, na što ovaj nikako nije htio pristati u po¬četku, ali je poslije pognuo
svoju tešku glavu u znak pristanka.

— Mada mi "ovdje ne živimo u ropstvu kao krš¬

čani u Meknešu — nastavio je Joffrev — mi nismo
manje izloženi raznim iskušenjima i udarcima: na-
puštenosti, sumnji, uzajamnom ogorčenju, stalnoj o-
pasnosti od smrti. On če vam pomoči svojim razbo¬
rom, znat če se suočiti s opasnostima, vodit če vas u
vašoj trgovini s susjednim narodima jer govori eng¬
leski, holandski, španjolski, portugalski, arapski, pa
čak i baskijski jezik poznaje. Roñen u Normandiji kao
katolik, bit če vam od neprocjenjive koristi u vašim
odnosima s Francuzima iz Akadije
Kazavši to, obrati se d'Urvilleu riječima:
— Gospodine d'Urville da li biste bili tako dobri
pa ponovili kroz vaše dozivalo ono najbitnije što sam
kazao kako bi svatko mogao to čuti i o tome po volji
razmisliti.
Dok je d'Urville izvršavao grofovo nareñenje Ro-šelci su počeli dolaziti k
sebi od, treba priznati, sa-»vim razumljivog zaprepaštenja.
Bili su uznemireni i nešto se izmeñu sebe dogo¬varali.
Cim je d'Urville bio gotov sa svojim poslom, Ga-briel Berne se malko
izdvoji od ostalih i reče:
— Gospodine de Pevrac, vi ste nas dosad pri¬
silili da progutamo mnogi gorki zalogaj, ali ovaj,
jasno vam dajemo do znanja, ne možemo progutati.
Odakle vam tako potpuna obavještenja o tom opasnom
tipu? Pustili ste da vas taj probisvijet nasamari svo¬
jim lažljivim brbljarijama. Svi su oni takvi, svi ti
gusari koji žive na račun drugih ljudi!
— Ja sam upoznao djela ovog čovjeka u pri¬
jeme kad sam živio na Sredozemlju — otpovrne Pev¬
rac. — Vidio sam ga privezana za stub bičevanja. Pla¬
tio je na taj način za svoju braču koja su se usudila
slušati misu u noči Božjeg roñenja. Poslije toga je
bio razapet i kroz dlanove prikovan čavalima za grad¬
ska vrata. Ja znam da gospodin Paturel ne želi da
ja spominjem te stare činjenice, ali ja vam ih, uza
sve to, gospodo, iznosim da biste vi bili umireni u
vašoj pobožnosti. Stavljam vam na čelo gordog krš-

496

32 Anñellka u Iskušenju VUT

497

:anina koji je prolio mnogu kap svoje krvi radi svoje vjere.
Mrmljanje Rošelaca se proširi. Muke što ih je jedan katolik mogao podnijeti
radi svoje vjere za njih nisu imale nikakve vrijednosti i sigurno ih tim pri-
Sama neče pridobiti. Naprotiv, oni su u svemu tome vidjeli tvrdoglavost
ograničenog duha privrženog su-jevjernom i ñavolskom vjerovanju.
Nad glavama prohuji vika i nabubri:
— Na smrt! Na smrt! izdajstvo! Ne pristajemo... f
Na srmt Zlatobradog!
Colin koji je do tog trenutka stajao po strani, pomalo ravnodušan izmeñu
španjolskih'plačenika, po¬makne se i stavi se uz bok Joffreva de Pevraca.
Podbočivši se šakama, povede svojim dubokim plavim pogledom po
razdraženoj gomili, koja kao da se povukla pred njegovom gorostasnom
pojavom. Po¬vici što su tražili smrt, malo-pomalo, oslabe da bi sasvim
zamrli u potpunoj šutnji.
Gazda Berne, meñutim suprotstavio se svojom uo¬bičajenom žestinom. On
istupi naprijed.
— Pa to je ludost — zauria ispruživši ruku pre¬
ma Nebu kao da na njemu traži svjedoke za svoje
tvrñenje, a zatim, nastavi još dramatičnijim tenom:
— Dvadeset puta biste ga morali objesiti, gospodine
de Peyrac, ako zbog ničega drugog a ono zbog Slete
što ju je nanio Gouldsborou. A zar vi, grofe, zabo¬
ravljate da je osim toga izvršio napad na vašu čast
koja...
Odlučnim pokretom Pevrac zaustavi cptužujuču rečenicu koja je trebala
uprljati blatom Anñeliku.
— Kad bi i zaslužio da bude obješen, ja lukako
ne bih imao pravo da ga predam vješaiima — izjr.vi
muklkn glasom koji nije dopuštao prigovora. — Zah¬
valnost što mu je dugujem spriječila bi me u tome!
— Zahvalnost... ? Vaša zahvalnost?! Vaša?
— Sigurno, moja zahvalnost — ponovi grof. —
Čujte činjenice koje me obavezuju. Meñu pothvate
što služe na čast gospodinu Paturelu, sigurno najbe-
značajniji nije onaj koji se odnosi na njegov bijeg-

Odiseju koji je poduzeo s više zarobljenika suočivši se s največim

poasnostima da bi pobjegao iz Maroka. Bijeg je uspio, Meñu onima kojima
je pomogao da se dokopaju krščanske zemlje nalazila se i jedna že¬na,
robinja kod Maura. On ju je istrgao strašnoj sud¬bini odreñenoj nesretnim,
krščanima koje padnu mu¬slimanima u ruke. U to sam vrijeme bio bječni
pro¬gnanik izvrgnut protivnoj sudbini te nisam bio u stanju da ista doznam o
sudbini svojih najdražih i da im priteknem u pomoč i izbavim ih iz opasnosti
kojima su bili izloženi, napušteni od svih. Ta žena bila je grofica de Pevrac,
moja supruga ovdje prisutna. Zahvaljujuči privrženosti gospodina Paturela
spašen je život koji mi je draži od svega. Kako da mu to zaboravim?
Jedva zametijiv osmijeh pojavi se na njegovoj rasječenoj usni.
— Evo zašto, gospodo, bez obzira na sadašnje nesporazume, mi ne možemo,
grofica de Pevrac i ja, u ovom čovjeku koji je zaslužio vašu osvetu, vidjeti
nego prijatelja, dostojnog našeg potpunog povjerenja i našeg poštovanja.
U tim poslijednjim riječima što ih je zamijetila kao u bunilu, jedna rečenica
je pogodila Anñeliku, probudila je kao udarac biča, ošinula je izrečena
za¬povjednim, promuklim i naizgled vedrim glasom koji joj je dobacivao,
nareñivao da se pokori onome što je on odlučio, on, u čitavoj toj stvari.
„Grofica de Pevrac i ja."
Tako dakle, on ju je uključio U svoj plan, nije joj dopuštao da se izvuče, a
njegov potajni cilj bio joj je sad jasan kao na dlanu: izbrisati sramotu.
Iz¬brisati uvredu što mu je Colin i njegova žena javno naneli. Sta je bilo
meñu njima? Ništa drugo do osječaji prijateljstva i zahvalnosti koje je i on
sam dijelio s njom. U očima drugih htio je zamutiti, zbri¬sati strast što ih je
svu trojicu razdirala; izopačio je činjenice.
A nije li i ona sama, rukovoñena svojim nago¬nom, svojim ponosom,
primijenila isto držanje.

498

32«

499

Ali hoče li protestanti biti tako lakovjerni i na¬sjesti?

Treba da budu! Neka se drže kao da jesu. Joffrejr de Pevrac je odlučio da je
Colin Patueel dostojan da mu sjedi uz bok i pomaže mu upravljati njegovim
narodom i da prema njemu nije mogao imati dru¬gih osječaja do osječaja
zahvalnosti i prijateljstva.
Gomila se morala pokoriti predodžbi što ju je on nametao.
Tko se mogao oduprijeti željeznoj volji jednog Pevraca?
Nikad Anñelika. nije osjetila njegovu željeznu ru¬ku da ih tako grabi da ih
doslovce stišče i oblikuje prema zakonima svoje vlastite volje.
Prevladao je u njoj osječaj divljenja, ali ne i osječaj topline, te njena patnja
posta još oštrija, još vidovitija.
To je on „grofici de Pevrac" dobacio nareñenje, ali je niti jednim jedinim
pogledom nije udostojao za čitavo vrijeme svog dugog govora i niti jednog
trenutka njegov glas nije zadrhtao nježnošču, onom nježnošču koju on nekad
nije mogao suspregnuti pa čak ni onda kada je o njoj govorio nekom strancu.
Svi su pogledi prelazili s nje na dvojicu ljudi što su stajali jedan do drugoga
na postolju.
Anñelika u čijim se zjenicama odražavala zapa-njenost i protiv njene volje,
na kraju je svojim izgle¬dom sasvim pomutila i uznemirila duhove ...
Colin je i dalje mirno gledao u daljinu, iznad uz¬burkanih i uznemirenih
glava, ruku prekriženih preko prsiju. Iz držanja mu je izbijala odlučnost i
izuzetno gospodstvo tako da ga se nije moglo prepoznati.
Tu više nije bilo Zlabtoradog, razdrljanog gusara, naoružanog do zubi i
uprljanog krvavim zločinima. Pokraj njega, kao da ga štiti i pokriva svojom
moči stajao je grof JofLrey de Pevrac, prezriva izraza na licu i nejasno se
osmijehujuči. Činilo se kao da blista¬vim okom vreba učinke neočekivanog
preokreta.
— Gledajte ih, dakle, svu trojicu — poviče Berne
500

zadihanim glasom — pokazujuči prstom jednoga za drugim dva čovjeka, pa

onda Anñeliku — gledajte ih! Smatraju nas budalama, varaju nas i rugaju
ham. se...
Okretao se oko sama sebe poput izgubljena, po-ludila čovjeka. Zgrabivši
svoj šešir, baci ga daleko od sebe.
— Ali gledajte tu trojicu licemjera! Kakva nam
još iznenañenja spremaju... ? Zar če se biča njihova
soja uvijek s nama poigravati? Zar ste zaboravili da
papisti nemaju ni obraza ni srama! Ništa njima nije
teško kad se radi o tome da provedu u djelo spletke
svojih izmučenih i idolopokloničkih duša!"Pa ovo jfe
nepomljivo! Bračo, zar čete se složiti s tim jedinst¬
venim odlukama, ovim podrugljivim suñenjem, ovim
uvredama ... ? Zar čete se složiti da vam zapovijeda
taj najpodliji od svih tipova s kojima smo se do sada
suočili? Pristajete li vi da primite meñu naše zidine
zločnačkog i razvratnog gada kojega se želi nama, na¬
seljeni cima, nametnuti za guvernera ... ? A tvoji zlo¬
čini, Zlatobradi! — urlao je okrenuvši se od mržnje
nabreklim licem prema Colinu.
— A tvoji, hugenote! — otpovrne ovaj nagnuvši
se preko ograde i zarivši oštricu svoga plavog pogle¬
da u protestanove bijesne oči.
— Moje su ruke čiste od krvi moga bližnjega! —•
kao iz puške i u zanosu otpovrne Berne.
— Da ne bi... Nitko ovdje, izmeñu nas, nema
ruke čiste od krvi svoga bližnjega. Potrudi se malko,
hugenote, i brzo češ pronači u sječanju one koje si
žrtvovao, ubio, zadavio i zagušio svojim vlastitim ru¬
kama. Makako da si ih duboko zakopao, samo potraži,
hugenote i isplivat če na površinu tvoje savjesti slo-
čini, ubijeni ljudi sa svojim mrtvim očima sa svojim
ukočenim, judovima.
Berne ga je bez riječi slušao, a zatim posrne kao gromom udaren i uzmakne
meñu svoje. Colinov zvučni glas mu je u lice bacio "sječanja na podzemnu
borbu što su je hugenoti iz La Rochellea vodili sa svojim, protivnicima
tokom čitavog jednog stolječa. Osječali
501

su opor dah tmina, zadah lešina bačenih u bunare povezane s morem u koje
su bacali lešine policijskih i »usovačkih provokatora.
— Meñutim — nastavi Colin promatrajuči ih po¬
luzatvorenim očima ja znam, isuviše dobro znam . . .
Radili ste u svojoj odbrani! Ali čovjek ubija UVIJEK
zato da bi se obranio. Da bi obranio: sebe, svoje, svoj
život, svoj cilj i svoje snove. Rijetki su oni koji ubijaju
jedino zato da bi počinili zločin. Ali razriješiti griješ-
nika od njegovih zločina može samo Bog jer on jedini
vidi jasno što se dogaña u grešnome srcu. Svatko če
od nas nači na svom putu brata kojemu če kazati: „Ti,
ti si zločinac, a ja nisam!" Meñutim, ne postoji u
ovom našem vremenu čovjek koji nije ubio. Čovjek
dostojan tog imena u ovo naše vrijeme ima krvave
ruke. A kazat ču čak da zadati smrt je dužnost i ne¬
pisano pravo što ga stičemo svojim roñenjem, mi
muškarci, jer ovo naše vrijeme je još uvijek vrijeme
vukova na zemlji iako su stolječa prošla od Kristova
dolaska. Prestanite stoga da govorite svom bližnje¬
mu: „Ti, ti si zločinac, a ja nisam!" Ali ako ste pro¬
tivni tome da šijete smrt, posvetite svoje snage ži¬
votu ... Vi ste spasili svoje kože, vi hugenoti iz La
Rochellea, vi ste uspijeli umači svojim mučiteljima!
Odbijate li vi drugima, odbijate li vi, onima tamo
što su takoñer osuñeni, mogučnost da se spase, onu
istu što je vama pružena, vi koji smatrate da kao
izabranici Gospodnji jedino vi zaslužujete da nad-
živite ... 1
Rošelci kojih se Colino napad duboko dojmio, doñoše malko sebi kad su im
pogledi pali na posadu Marijina srca. U tom pogledu oni neče dopustiti da
im se pomuti svijest.
Gospodin Manigault poñe naprijed do samog po¬stolja.
— Pustimo po strani vaša tvrñenja u vezi s to¬
božnjim zločinima što smo ih mi svojim rukama po¬
činili. Bog odrješuje pravednike. Ali ne mislite li nam
valjda vi, gospodine — on je posebice naglasio to
„gospodine" — u dogovoru s gospodinom de Pevracom,

nametnuti TAKOðER, ovdje u Gouldsborou za su¬sjede ovaj opasan ološ

što je predstavljao vašu po¬sadu?
— Vi se vrlo prezirno izražavate na račun moje posade — otpovrne Colin.
— Velika večina njih su vrlo dobri momci koji su se ukrcali sa mnom i pošli
na put u nadi da če postati naseljenici i da če moči baciti sidro na mjestu
gdje im je obečano da če nači dobru zemlju i djevojke s kojima če se
poženiti. Pra¬vo na vlasništvo ovog komadiča zemlje, gdje ste se vi
smjestili, mj smo, i ja i oni, platili gotovim novcem i zapečatili ugovorom.
Na nesreču, tu je očito došlo do pogreške, i ja sam danas svjestan da su me
prevarili moji vjerovnici iz Pariza koji su mi baš ovo mjesto gdje se nalazi
Gouldsboro, označili kao slobodno i pod francuskom upravom. Na papiru mi
imamo više prava od vas, hugenotskih izbijeglica, i gospodine de Pevrac je
to priznao, ali naše velike glave u Parizu čini se da su zaboravile da je
ugovorom u Bredi ovaj kraj potpao pod englesku upravu. S obzirom da je to
tako, ja saginjem glavu pred činjenicama. S papirima se može napraviti ono
što se hoče, ali zemlja je več nešto drugo. Bilo je več i dosad dobričina koji
su postali žrtvama potajnih spletaka neznalica ... ili zlonamjer-nika kojima
smo mi kao pravi šmokljani nasjeli. O ovome što tvrdim, gospodin de
Pevrac, je preuzeo na sebe da vam podnese dokaze i da s vama o tome
po¬razgovara nasamo. Ali što se tiče obaveza što smo ih, i jedan i drugi,
preuzeli i ugovora što smo sklopili, to je svršena činjenica i nečemo se na to
vračati jer se tu ne može ništa promijeniti. Jedino da znamo, svi zajedno, ono
što mislimo poduzeti dobro ili loše ...
Njegov glas, i nesmiljen i prodoran u isto vri¬jeme, utjecao je na prisutne,
zaustavljao je na samim usnama sve želje za otporom dok je njegov pogled
nametao pažnju.
„Uspio je", pomislila je Anñelika dok joj je od glave do nogu, čitavim
tijelom, prostrujao srh zado¬voljstva, „uspio je, drži ih ... ima ih u ... sve ih
drži u šaci..."

502

503
Govornička sposobnost Colina Paturela, utjecaj njegovih riječi na gomilu,
oduvijek su bili njegovo najmočnije oružje.
On je svoju ulogu odigrao majstorjskim žarom.
Nagnut prema njima, nastavio je povjerljivim tonom koji je duboko
prodirao:
— Postoji još nešto što vam želim reči, a što sam
uočio kad sam bio u ropstvu kod Saracena, a to je
da se djeca Kristova, krščani, izmeñu sebe nasmrt
mrze. Mnogo jače nego muslimani i-pogani... ! A ja
vam kažem ono što sam shvatio, a to je da ste vi
jednaki, svi vi krščani, raskolnici, krivovjerci ili pa-
pisti, svi ste vi šakali oštrih očnjaka spremni da se,
baš kao brača meñusobno razdirete radi jednog za¬
reza u vašim dogmama. A ja vam kažem, ja tvrdim
da I^*ist, kojemu tobože služite, to nije htio i da je
on zbog toga nesretan ... Od danas upozoravam sve'
vas, i hugenote i papiste Gouldsboroa, da ču vas dr¬
žati na oku, da čete živjeti u miru i u slozi kao što
sam držao na uzdi robove u Meknešu u toku dvanae¬
stogodišnjeg robovanja. Ako bude pravog ološa meñu
vama, otkrit ču ga brzo. Meñutim, zasada ne vidim
razloga brizi u tom pogledu, osim što meñu mojom
posadom ima nekoliko lupeža kojih sam se htio rije¬
šiti, ali mi se oni lijepe za noge kao pijavice iz Ma-
lake. Neka ti o kojima je riječ paze što rade i budu
mirni inače im se lako može dogoditi da se zanjišu
na kraju konopca.
Njegov ne baš dobročudan pogled padne na Beau-marchanda koji se
dovukao u prvi red, podržavan od svog obalnog brata, Hijacinta Boulangera.
— A sada — nastavio je — znajte da če, počevši
od današnjeg dana, prvog dana mog službovanja kao
guvernera Gouldsboroa, proraditi tri službe. Prije sve¬
ga, ja ču na račun svojih guvernerskih prihoda pla-
šati nočobdije koji če čuvati naselje i luku Goulds¬
boroa. Na svakih trideset ognjišta po jednog. Nama
se, po našim selima i gradovima u Francuskoj, svi¬
ñalo čuti korake nočobdija kako odjekuju ulicama dok
sav ostali svijet spava. Nama je ovdje još potrebnije
504
no što }e bilo tamo da neko bdije nad našim snom. Požar u ovoj pustinji
predstavlja kraj, propast, a zimi. pravu smrt. A u jednoj luci kojom če stalno
prolaziti svijet nenaviknut na red i pijan, potreban je stražar oprezan i budan
koji če nadzirati postupke pijanaca ili poživinčenih stranaca. Osim toga,
postoji stalna opasnost od Indijanaca i od onih koji nas misle odavde otjerati.
Nočobdije če imenovati guverner i on preu¬zima na. sebe sve troškove oko
njihova izdržavanja i opreme. To je moj dar Gouldsborou.
Spremao se da produži, ali ga u tome spriječi glas jedne žene koji razbije
grobnu tišinu.
— Hvala vam, gospodine guverneru — odjekne
lomljiv, ali jasan i odlučan glas.
Bila je to Abigael.
Nastade gibanje, mrmljanje u kojemu su se iz¬miješali stidljivi izrazi
zahvalnosti s prosvjedovanjem dobrog djela muškaraca. Zar da tako brzo
polože oružje! Htjeli su dati do znanja da oni još nisu dali svoj pristanak na
ustoličenje guvernera i da im se ne mogu tim nočobdijama zamazati oči.
Abigael čvrsto pogleda gazdu Bernea. Colin Pa-turel se lako osmijehne
prema mladoj ženi i nastavi pošto je ispružio ruku da bi ponovo uspostavio
ti¬šinu:
— Druga služba što je uspostavljam od današ¬
njeg dana nekako se poklapa s upadicom gospoñe.
Mi želimo, u stvari, svaka tri mjeseca sazvati savjet
žena ili bolje majki, ali i žene izvjesne dobi koje up¬
ravljaju domačinstvima, a nemaju djece, moči če ta¬
koñer sudjelovati u tom savjetu. Gospodin de Pevrae
mi je dao taj prijedlog koji se meni čini odličnim.
Žene su uvijek kadre da iznesu neki umjestan prijed¬
log da bi se što lakše upravljalo gradom, ali se ne
usude otvoriti usta jer se boje muževljeve batine.
Veseo smijeh je popratio tu njegovu primjedbu.
— Nikakvih batina po tom pitanju, a niti se
muževi smiju miješati u to — nastavio je Colin. —
Žene če izmeñu sebe raspravljati o raznim proble¬
mima i onda če meni podnijeti izvještaj o svojoj od-
505.

luci. Gospodin de Pevrac mi je izložio da kod Irokeza postoji takav običaj. U

nijedan se rat oni ne upuštaju a da ga prije toga savjet majki nije ocijenio
korisnim 2ft njihovo pleme. Da vidimo jesmo li mi u stanju pokazati toliko
razbora kao ti divljaci crvene kože. U pogledu treče uredbe, moram reči da
su mi ideju za nju dali naseljenici Nove Holandije. Mišljenja sam da nikad
ne smijemo oklijevati da od svojih susjeda po¬sudimo običaje koji mogu
život učiniti radosnijim. Da¬kle, kod njih je običaj da svakom mladiču koji
se ¦oženi, poklone jednu „pipe"1 ili sto dvadeset i pet galona vina s Madere.
Jedan dio da proslavi svoje vjenčanje, jedan da oda počast svom prvom
djetetu, a ostatak da bi utješio svoje prijatelje na dan svoga pogreba. Da li
vam se ovaj prijedlog sviña i jeste li skloni tome da ga i mi uvedemo u
Gouldsborou?
Trenutak iznenañenja i posljednjeg oklijevanja •odjedared se pretvori u
jednodušnu galamu izmiješanu s pljeskom, odobravanjem, i sveopčim
smijehom i ve-selošču.
Čuvši svu tu buku, Anñeliki je bilo jasno da je Colin dobio bitku.
Podbočen, ostao je isto onako, miran i snažan slušajuči burno odobravanje
kao što je bio dok je slu-Jšao pogrde što su tu pljuštale na njegov račun.
Colin Paturel, kralj robova, odbačenih i progonjenih, na¬metnuo se kao
najsnažniji meñu njima, predstavio im se svojini snažnim tijelom,
upravljanjem pod ob¬lačnim nebom, poput neosvojivog bedema, sa svojom
bitnom čestitošču, jasnočom svog jednostavnog srca i nevjerojatnom
izdržljivošču svog lukavog duha.
Od prve su bili sigurni da če on zauvijek biti nji-Jiov zaštitnik, njihov
pravedan i uporan upravljač i da se mogu potpuno pouzadati u njegovu
sigurnost.
Pred njihovim je očima Joffrev de Pevrac od ¦Colina napravio ono što je ovaj
jedino i mogao biti: čovjek i vladar. U njegovu je žuljevitu ruku stavio
Bačva od 477 litara
506

Krunu za koju je i bio stvoren. Sve je bilo sada u redu, više nije postojao
Zlatobradi.
— Živio guverner! — vikala je mladost i mala
djeca Gouldsboroa skačuči i plešuči po čistini.
Omladina se pokazala najoduševljenijom, a zatim žene, potom mornari svih
narodnosti, na kraju gosti što su tu bili na prolazu, Englezi i Akadijci, koji su
smatrali izvrsnim objavljene odluke, sigurni da če se i oni njima kao susjedi
okoristiti.
Uvijek dobro raspoloženi Indijanci, sa svojim pre¬tjerani i uzavrelim
osječajima, pridružili su se veselom vrtlogu. Pod tom nabujalom i naglom
plimom opčeg odobravanja, malo-pomalo, nestalo je mrgodno-sti s lica
uglednih rošelskih grañana.
— Živio! Živio! Hura za našeg guvernera, derali
su se zarobljenici s Marijinog srca mašuči naveliko svo¬
jim lancima koji su podizali paklenu buku.
Joffrev de Peyrac dadne mig svojim Španjolcima da ih razvežu.
—r Znate, zapravo sam u iskušenju da se ovdje nastanim — izjavi Gilles
Vanereick engleskom admi¬ralu. — Namjere novog guvernera mi se čine
vrlo za¬bavnim. Jeste li primijetili, dragi lorde, kako je on uspio obrlatiti
one hugenote poganih jezika? Posti¬gao je da su ga jednodušno pozdravili
kao guvernera a da uopče nije izgledao da mu je to cilj! Sad bi bilo isuviše
kasno da se povuku... A što se tiče gro¬fa de Pevraca, zabavljajte se malko
promatrajuči nje¬gov dvosmislen izraz Mefista koji je natjerao duhove da
plešu u ovom vrzinom kolu... Opscnar s dobro zašiljenim bodežom koji se
ne libi, da bi postigao cilj, ni igre sa svojom vlastitom sudbinom, sa svojim
vlastitim srcem. Ali taj Pevrac nikad ništa drugo nije ni radio. Dobro sam ga
upoznao na Caraibima ... Da sam ja kojim slučajem vlasnik onog divnog
žen-
507

skog stvora, ne bih imao njegove smijelosti... Po¬staviti ljubavnika svoje

žene sebi uz bok, na isto pri¬jestolje ... !
Anñeliku je steglo u grlu kao da se guši. Sad je znala zašto je toliko trpjela
uprkos sretnom svr¬šetku s obzirom na Colinovu sudbinu koja ju je to¬liko
mučila. Grof de Peyrac je bio gospodar Goulds-boroa i on je imao moč da
spasi Colina, a ne ona. Poslužio se tom moči. Pa ipak. nije ju razdirala samo
ta sitna ljubomora, do koje joj i nije bilo toliko stalo, več činjenica da ju je
držao po strani od svojih misli i nauma. U tome je vidjela dokaz da ona više
ništa nije za nj predastavljala i da nije zbog nje postupio kao što je postupio.
Ne! on je to učinio zbog Colina... zbog Gouldsboroa!
Pothvat što ga je izveo bio je dostojan divlje¬nja. Sad je sve ureñeno, ali nju,
on više nju nije volio!
— Draga moja Abigaelo — reče Joffrev de Pey-rac sišavši niz stepenice
postolja i naklonivši se ispred supruge Gabriela Bernea — hočete li mi
dozvoliti da vas povedem do dvorane odreñene za svečanosti? A vi,
gospodine guverneru, ponudite svoju ruku gospoñi de Pevrac. Oblikujmo
povorku, hočete li... ?
Krv je zapljusnula Anñelikene obraze kad je čula prijedlog svoga muža.
Kao u magli je vidjela kako joj prilazi visok Co-linov lik, kako se naklonio i
pružio joj ruku ispod koje je ona proturila svoju i kako su krenuli za Jof-
freyom de Peyracom i Abigaelom, dok se iza njih ob¬likovala duga
povorka. Bijesna što se Abigael umjesto nje našla uz bok gospodara tih
mjesta, gospoña Ma-nigault se pridružila gazdi Bemeu koji je izgledao
potpuno uništen.
Gospodin Manigault se našao, ne zna se kako; s lijepom Ines o svojoj ruci.
Engleskog admirala je dr¬žala ispod ruke jedna vrlo pristala Akadijka.
Vele¬časni John Knox Mather, na kojega je sve jače dje¬lovalo opče
raspoloženje, privuče pažnju dviju pre¬krasnih djevojaka, Bertille Mercelot i
Sare Manigault.

S te dvije zaista lijepe djevojke časni doktor teo¬logije ponosno poñe

pošljunčanim putem što je iz tvrñave vodio prema gostionici.
Gospoñica Pidgeon, crvena kao mak, pruži svoju ruku velečasnom Thomasu
Patridgeu.
S jedne i druge strane povorke stvorio se špalir danguba koji su vikom i
pljeskanjem pozdravljali odličnike mjesta.
— Tako dakle, eto, taj nas je ñavo od čovjeka
prisilo da plešemo po njegovu taktu — promrsi An-
ñelika izmeñu zuba.
— Nije li sve divno svršilo? — odgovori joj Co-
lin. — Ja sam još uvijek vrlo sretan! Uništio me je
svojom snagom.
—Kako ste mogli pristati na njegov prijedlog?
— U početku nisam htio, ali se on poslužio jed¬
nim sredstvom kojim me je prisilio da prihvatim nje¬
gov plan.
— Kojim?
— Ne mogu vam ga još otkriti — odgovori Co-
lin zamišljeno. — Možda jednog dana ... !
— Pa da, ja sam zaista i suviše glupa a da bih
mogla duhom obuhvatiti zamašnost nauma i planova
vaših gospodstava.
Prsti, joj se grčevito stisnu oko Colinove ruke.
— Istina, vi ste obojica jednaki, shvatili ste se na
brzinu kao lupeži na sajmištu. Trebala sam se toga
bojati. Baš sam bila glupa što sam toliko bila u brizi
zbog vas, Coline Paturehi! Muškarci se uvijek slože
na račun žena ... !

508
509

GLAVA LXVIII
Trube su svirale, zastave su lepršale na vjetru.
Dvorana za svečanosti nalazila se odmah uz „Go¬stionicu pod tvrñavom",
tako več poznatu po imenu što ga je dobila i po kojemu če se pročuti na
stoti¬njak milja uokolo.
Napolju, na žalu, u luci, uokolo zaljeva na upa¬ljenim se vatrama pekla
divljač na ražnj evima i bačve vina su načete na radost mornara,, sitnog
svijeta i Indijanaca.
Dok su se uzvanici rasporeñivali oko stola u go¬lemoj dvorani, Anñelika
umakne u kuhinju.
Morala je nešto popiti inače neče biti u stanju izdržati bol koja ju je mučila.
Dolazilo joj je da pras¬ne u smijeh ili da udari u plač. Sama nije znala na što
da se odluči. Ukratko, nikad nije bila bliža živ¬čanom slomu nego tog
trenutka. Joffrey je prevršio svaku mjeru i naprosto se rugao na njen račun.
— Daj mi jedan polič onog vina tamo — reče
Davidu Carrereu pošto je onjušila burad u skladištu.
— Jedan polič! — upita dječak razrogačivši svoje
okrugle oči. — Za vas! To je bijelo vino iz Bordeauxa,
znate, gospoño, jako je kao sunce usred ljeta!
— To mi baš i treba!
Sa svojim poličem u ruci Anñelika se vrati, u kuhinju i stane ispred ognjišta
na kojemu su se vrt¬jeli raznjevi ošinuvši podrugljivim pogledom gospoñe
Gouldsboroa što su bile zaokupljene udešavanjem svo¬jih haljina i kosa.

Gospoñe Manigault, Mercelot i druge iz njihova društva došle su načas u

kuhinju pod izlikom da bi pomogle, ali, u stvari, da se pogledaju u ogledalo i
udese kosu i kapice.
— Onda — obrati im se Anñelika — kakvo miš¬
ljenje imate o svom novom guverneru
Zabacivši glavu unazad, prasne u smijeh.
— Vidim što vas muči, lijepe moje prijateljice!
Pričalo se koješta na moj račun, te se niste nadali
otkriču što ste ga čuli Ha! Eto kakve veze postoje
izmeñu njega i mene... Zlatobradi je takoñer bio
za mene drug koji mi je spasio život tamo, u Maroku!
Može li čovjek zanijekati nekoga tko mu je spasio
život... ? Nema li pravo da mu skoči oko vrata ako
ga more nekim slučajem nanese na nj ... ? Ali to je
bilo dovoljno da se bruse jezici, da se šire klevete, da
se prijateljski susret pretvori u podlo izdajstvo, u.
jabuku razdora ... Suviše ste požurile da vidite opa¬
činu i pokvarenost tamo gdje ih nije bilo ...
Zajedljiv smijeh grofice de Peyrac silno ih je ponizio.
Mada je znala da je samo pola istine bilo u ono¬me što je tvrdila, Anñelika
je gotvo sama povjero¬vala u svoje tvrdnje. Kurt Ritz je bio daleko, jadan
čovjek! Nitko cd njega nikad neče tražiti da doñe po¬svjedočiti na javnom
mjestu ono što je zaista vidio, ili vjerovao da vidi, pri svjetlu voštanice u
noči svog bijega s broda.
— Da znate, drage moje prijateljice, da če ogo¬
varanja upropastiti Novi svijet kao što su upropastila
Stari — zaključi Anñelika i do zadnje kapi ispije po¬
lič bijelog bordoa.
Netko proviri glavom kroz vrata.
— Gospoño grofice, traže vas u velikoj dvorani..
— Odmah dolazim.

510

511

GLAVA LXIX
— Na meni je red da svima vama što se nalazite
ovdje poklonim nešto što če vas obradovati — izjavi
Anñelika zauzevši mjesto u svečanoj dvorani.
A pošto je razbudila njihovu radoznalost, na¬stavi:
— Jedno burence pravog konjaka što mi ga je,
prošle sedmice, poklonio jedan vrlo ljubazan kapetan,
Bask.
Vijest je izazvala buru odobravanja.
— Pošaljite mi Adhemara — Anñelika naredi jed-
aiom od ljudi što su posluživali za stolom.
Kad se vojnik pojavio, kao i uvijek zabezeknut, ona ga zamoli da poñe u
logor Champhain i donese prtljag što ga tamo bijaše ostavila onu večer kad
je stigla u Gouldsboro.
Pošto je Adhemar izašao, njegova čudna pojava u uniformi francuskog kralja
izazove razne komentare, našto Anñelika ispriča pothvate bezazlenog
mladiča. Svojom ih pričom uvuče u živ razgovor s bezbrojnim šalama.
Jela su se redala jedna za drugima obilna i ukus¬na. Zaklano je jedno
svinjče. Za Amerikance ondaš¬njeg vremena kamenice, rakovi, purani,
lolosi i razna divljač bila je svakidašnja hrana sirotinje.
Anñelika se našla Colinu s desne strane na jed¬noj glavi stola, dok se
Joffrey de Peyrac nalazio na drugoj, i to izmeñu lijepe Ines zdesne i
Abigaele sli-

jeva, dok mu je gospoña Manigault sjedila sučelice. Malo podalje sjedio je

Gilles Vanereick koji je gutao Anñeliku svojim crnim, vatrenim očima
usañenim u okruglo flamansko lice. Zatim su se redali žene i muškarci,
Francuzi i Englezi, ličnosti u sjajnim odije¬lima ili, naprotiv, u strogoj
odječi s bijelim ovratni¬kom. Do njih su sjedili reformirani fratar, otac
Baure, koj je nekako sam sebi bio društvom i bretonski dušobrižnik s
Neustrašivog, opat Lochemer, pomalo istrošen, meñutim, njemu nije nimalo
smetalo sus¬jedstvo pastora Baucairea i velečasnog Patridgea Aka-dijski
plemič, gospodin de Randon, što je jutros stigao iz Port-Royala razgovarao
je uglavnom sa svojim bra¬tom po ocu, jednim od velikih poglavica Mic-
Maca. Iako je ovaj brisao usta kosom, činilo se da svojom carskom visinom
predsjeda tom skupu.
On je svojom pojavom za stolom, nema sumnje, čudio i sablaznio Engleze,
ali su ga prihvatili kao znak francuske originalnosti od koje im se često ko-
striješila kosa, ali koja kao da je bila stvorena zato da strancima olakša da
upoznaju radost slobode, na¬stranosti, pa čak i greha ne braneči im da u tim
stvarima sami preuzmu inicijativu. I tako vrlo stro¬gom John Knox Matheru
nije uopče padalo na pamet da se ogriješio o vrlinu umjerenosti veselo
prazneči kositreni pehar, baš zato što su i ta vina predstavljala u neku ruku
francusku originalnost.
Francuz je bio domačin, Francuskinja je bila domačica, što je ovoj davalo
pravo da bude lijepa, blistava, raskošno odjevena i da svim tim čarima
pri¬vlači muške poglede. Utoliko gore što su je ti opasni izazovi neizostavno
dovodili u položaj da griješi pro-tiv šeste zapovjedi božje. Jer i za samog
Boga fran¬cuski je grijeh napola oprošten, a ako se od Španjolke, uzvanice
za tim stolom, širio miris jasnina isto tako vatren kao i pogled njenih
baršunastih očiju polu-skrivenih iza lepeze od crne čipke, bojazan i užas od
takvog susjedstva ublažavala je činjenica da su se nalazili za francuskim
stolom, na zemljištu ustuplje¬nom jednom Francuzu.
S12

38 Anñelika u iskušenju vm

513

Genij te rase, ošamučene i vesele, nije li se sasto¬jao upravo u tome da u sve

situacije unese malko svoje veselosti?
Nije li istina da smijelost kojom se Francuzi mije¬šaju s drugim narodima u
svojim naseobinama ne dovodi do krvavih obračuna što bi bilo sasvim
pri¬rodno, več, u najgorem slučaju, izaziva laku omam-ljenost koja daje
čovjeku mogučnost da u toku jednog sata sanja kako su svi ljudi brača i kako
je proklestvo ukinuto ... ?
Engleski admiral izjavi:
— Za vrlo kratko vrijeme Gouldsboro če postati
najraskošnije mjesto na američkoj obali. Ne znam da
li Španjolci u svojim utvrñenim gradovima u Floridi
mogu provoditi ovako veseo život. Istina je da ih vi,
gospodo gusari, ne puštate nikad na miru — zaključi
okrenuvši se prema Gillesu Vanereicku.
— Samo što oni na naše napade odgovaraju isu-
više grubo. Uostalom, zbog toga se i nalazim ovdje.
Slažem se s vama da je ovdje ugodnije nego igdje
drugdje.
— Sta vi mislite, gospodine de Pevrac o geniju
koji iz Zla, što je posvuda izgledalo nepobjedivo, iz¬
vlači jedno prihvatljivo Dobro, jer nije dovoljno samo
željeti Dobro, več treba — kako bih kazao — utje¬
loviti to Dobro? — upita Knox Mather kojega su mno¬
gobrojna jela i piča, naravno, gurale da povede raz¬
govor o onome čime se najviše bavio, to jest o in¬
telektualnim i vjerskim problemima.
— Ne vjerujem da se tu radi o geniju — odgovori
Pevrac — več da se prednost dadne životu. Nanijeti
smrt je ponekad neophodan čin, izazvan nesavršenst-
vom svijeta, ali po, mom mišljenju, jedino u ovom
životu se nalazi pravo Dobro.
Svečenik nabra obrve.
— Niste li vi donekle pristalica onog Barucha
Spinoze o kojemu se naveliko priča meñu filozofi¬
ma, tog Zidova iz Amsterdama čije su tvrdnje u ne¬
skladu i sa židovskom i sa krščanskom doktrinom... ?

— Znam da je on izjavio: „Ono štoomogučuje da

pojedino biče ustraje u Biču, to jest Životu, zove se
Dobro, a ono što ga sprečava, zove se Zlo..."
— Pa šta vi mislite o tim uznemirujučim nejasnim
riječima, koje kao da niječu Bogu njegovo najviše
prisustvo?
— Pa da se svijet mijenja! Ali to Je dozrijevanje
polako i bolno.To je osobina idolopoklonika kojima
mi, svi ovdje prisutni pripadamo, od svojih početaka,
i mi se ne možemo izmijeniti. Vi, gospodo reformisti,
vi ste izvršili jedan napor u tom smislu time što ste
uništili kipove po crkvama, a vi, gospodo Englezi, vi
ste napravili korak prema liberalizmu odrubivši glavu
svome kralju, ali čuvajte se dobro, jer se ponekad je¬
dan korak učinjen naprijed plača s dva koraka nazad.
— Gospodo, gospodo — poviče otac Baure sav
prestrašen — što to vi pričate? Ja se ne bih smio
nalaziti za vašim stolom. Vaš razgovor smrdi na sum¬
por . .. Odrubiti glavu kraljevima! Uništiti kipove . ..
Gle, gle! Zar zaboravljate da smo mi Božji stvorovi i
da smo kao takvi dužni poštivati njegove zakone, to
jest pokoravati se onom redu na zemlji što ga je on
sam uspostavio kao što su dogme svete crkve u prvom
redu, a potom odluke kraljeva koji nama upravljaju
po božanskom pravu. Njima odrubiti glavu! Ne sanjaj¬
te o tome ... ! Vatra paklena vas očekuje. Ovdje se go¬
vore stvari od kojih čovjeka podilaze ježuri ... !
— Ali se i pije vrlo dobro vino — umiješa se
Vanereick. — Radije pijte, dobri moj oče. Najgore
se riječi zaborave na dnu čaše.
— Jest, pijte — zaintačila je i Anñelika osmijeh-
nuvši se fratru da bi mu pomoglo da doñe k sebi.
— Vino je takoñer dar božji i nema boljeg lijeka
da se zaboravi sve ono što dijeli Francuze i Engleze
ovdje okupljene.
Adhemar proturi glavu kroz poluotvorena vrata.
— Donio sam vaše burence, gospoño grofice. Ali
žto da radim sa sandukom engleskih skalpova gospo¬
dina baruna?

514

33*

515

GLAVA LXX
Anñelika se smijala kao luda.
Nekoliko čaša bijelog vina i toplina dobro zači¬njenih jela več su je bili
uzbudili.
A to je njeno uzbuñenje doveo do vrhunca Ad-hemar kad ju je došao pitati
što če učiniti s kovče¬gom engleskih skalpova baruna de Saint-Castinea.
Na sreču, to se pitanje priprostog vojnika iz¬gubilo u opčoj graji razgovora.
Anñelikin praskavi, laki, zračni smijeh skrenuo je pažnju uzvanika
poz¬vanih na banket s Adhemarove osobe na njenu izne¬nadnu, ali
zamamnu i u dobar čas naišlu veselost.
Videči da je privukla sve poglede, Anñelika je svoje goste uvukla u splet
šala, duhovitih izreka i do¬skočica čime je na neki način htjela opravdati
svoju pretjeranu veselost.
— Nismo li mi upali u samo srce razuzdanosti,
razvrata i pogubne raspojanosti, brate? — obrati se
pitanjem svojim suvjerenicima John Knox Mather
čije su oči blistale u vjerskom zanosu kao oči muče¬
nika na lomači okruženoj plamenom.
— Po hodanju samim rubom ponora a da se ne
upadne u nj prepoznaje se snaga kojom je Gospod
obdario svoje izabranike — odgovori velečasni Pat-
ridge nadjačavši svojim dubokim, pečinskim glasom,
prasak smijeha.
Nikad ti puritanci nisu bili tako sretni i tako zadovoljni vlastitim otporom što
su ga pružili isku-
Senju kao u tom trenutku kad ih se razuzdanost go¬tovo doticala.
Anñelika se- još jace uze smijati te su joj pone¬kad, u nastojanju da se
suzdrži, gotovo suze navirale na oči. Zanesena plemenitim pičima, večina se
uzva¬nika rado povodila za njom.
Pa neka, utoliko gore ako je njena veselost bila neprilična i neumijesna. Nije
li joj gospodar Goulds-boroa nametnuo tu ulogu, pred licem svih, ne
obazi¬ruči se na patnje njena razdirana srca. On je objavio da ona mora biti
grofica de Pevrac. Bez pogovora. Dramu koja ih je odvajala trebalo je
potisnuti u kraj, zanijekati. A nema sumnje da je njemu do toga bilo stalo
manje nego njoj. Više nije znala šta on misli. Gotovo joj je bio draži njegov
bijes nedavne večeri nego ova njegova prividna ravnodušnost, odvajanje
kojim se pretvarala u običnog piona što ga je on po¬micao po svojoj
šahovskoj ploči, ova brižno podešena komedija koja je služila njegovim
vlastitim planovi¬ma. Dotle je išao u svom makijavelizmu da ju je posjeo
Colinu s desne strane.
Da je Colin bio manje plemenit, njegovo prisu¬stvo bi je bilo manje
smučivalo. On bi njeno srce is¬punjao manjom toplinom. Razdražena do
največe mo¬guče mjere, osječala je opaku želju da uništi duh su¬radnje koji
se uspostavio izmeñu njega i Joffreva, da mu dosegne do srca, da ponovo
osjeti svoju moč nad njim. Njene blistave oči tražile su njegov pogled.
Zderala se od bijesa ne nalazeči u njemu, kad bi se prema njoj okrenuo ništa
do vedru i neopasnu ravno¬dušnost. Joffrev ju je i od njega odijelio. Sve joj
je uzeo, sve joj je ugrabio i odbacio je od sebe pošto ju je potpuno opljačkao.
Takve su muke razdirale njeno srce i njen smu¬čeni duh, dok je, kako se
činilo, na svoje goste ostav¬ljala dojam najraspoloženijeg i najposebnijeg
stvore¬nja dajuči sjaj svjetlosti i izobilja tom rustičnom stolu za kojim su
prognanici, u svom siromaštu pokušavali oživjeti raskoš Starog svjetat.

516

517.

U čitavom skupu jedino je Joffrev de Pejrrač bio u stanju razaznati koliko je

napetosti, i pomalo usilje¬nog oduševljenja bilo u Anñelikinu smijehu.
Isto tako kao i njegovi uzvanici i on je razabrao u Adhemarovim riječima
nejasnu priču o „engleskim skalpovima" što je i izazvalo Anñelikinu
velesost, ali po ugledu na njih, videči da je vojnikove riječi po¬tisnuo žamor
razgovora, nije želio čeprkati po toj stvari. Vidjet če več kasnije o čemu se
radi. Nije bio trenutak da sada poduzimlje sumnjive istrage.
Ona se smijala, ali je i patila. Pevrac uznemiren njenom blistavom ljepotom,
razdražen njenom smje-lošču i izazovno i ponosno podignutom glavom,
nje¬nim sivuše lijepim očima uprtim u Colina, protiv volje se diveč
spremnosti kojom je podigla rukavicu Što joj je on dobacio, dočekala
poniženje na koje ju je on osudio, nije nikako mogao dokučiti na kakvom se
izvoru napajala patnja što je podrhtavala u njoj.
Buduči da ju je grubo odbio od sebe i bacio je u mrak, njeno mu je žensko
srce postalo nevidljivo. Nije više bio kadar da u njemu jasno čita. Nestalo je
vidovitosti koja je dotad postojala izmeñu njih.
Nije se usudio pomisliti da je ona patila upravo zbog njega.
Modrica što joj je oskvrnula lice, a koju ona nije uspijevala sasvim sakriti
pod Učilom, činila ga je op¬reznim. Anñelika je bila ponosna poput svih
žena visoka roda. Taj njihov ponos je bila mješavina gor-dosti, svijesti o
vlastitoj vrijednosti i vlastitom rangu. Zbog tog ponosa ih je bilo teško
podvrči svojoj volji i osvojiti pa čak i onda kad su čitavo djetinjstvo
pro¬vele lunjajuči okolo bose hraneči se uglavnom keste¬nima. Osječaj o
višem porijeklu utkan u samo meso. Hoče li Anñelika ikad zaboraviti kako
je s njom po¬stupio? Mada nije htio priznati, taj ga je nemir mučio otkako
je, sutradan poslije strašne večeri, opazio nje¬no lice u dimu kojim je to
jutro obavila ne manje dramatična bitka. Spopao ga silan strah. „Ne mogu
vjerovati da sam je tako snažno udario", mislio je
518

poražen. Nikad nad njim nijedna žena nije imala moč da se do te mjere
zaboravi.
„Ta mogao sam je ubiti!"
Bijesan na sebe, postajao je još kivniji na nju i, što je bilo najčudnije, morao
je priznati da ga je još jače privlačila...
Kad bi mu oči pale na nju, osječao je kako ga uzburkana čuvstva, u isto
vrijeme i osječanja i po¬hotna, vuku neodoljivo prema njoj s željom da je
stisne u zagrljaj. Več dugo je nisu opasale njegove ruke. Nije li Gilles
Vanereick imao pravo kad mu je, skrivajuči svoju bogatu mudrost pod
brbljiVošču ve¬seljaka, savjetovao blagost: „Vjerujte mi, gospodine Pevrac
vaša žena pripada onoj vrsti žena koje su „vrijedne" da im se oprosti..."
Nije mogao a da ne misli kako je ona, uprkos svojoj krivnji, u potpunosti
izvršila zadatak „grofice de Pevrac" što su ga od nje tražile okolnosti i da se
pokazala dostojnom njega u toku ona tri bolna i od¬lučna dana. U potaji če
joj za to uvijek biti zahvalan.
Promatrajuči je kradom, nije se nikako mogao oteti dojmu da je čitava njena
pojava zaista bila „vri¬jedna" da joj oprosti. Ne samo zbog njene ljepote,
zbog savršenstva njena tijela — tog groznog vrela iskušenja pred kojim kao
takvim nije bio baš sklon da poklekne — ali nadasve zbog „nje" same, zbog
njena čitavog biča koje, za nj, nije imalo cijene.
U trenutku kad je mislio da je mrzi, upao je u zamku tajne i jedinstvene
Anñeline vrijednosti.
Onog jutra kad se bijesna bitka vodila na Ma¬rijinom srcu, zadihan od
zadanih udaraca, zaustavio se, siguran u pobjedu i, videči kako su jezive bile
po¬sljedice borbe, pomislio je kako je prava sreča što je ona bila u
Gouldsborou... !
Cim su jadni ranjenici doznali da se ona nalazi u Gouldsborou, srca su im
zakucala nadom, pa čak i u onih koji su je poznavali samo po čuvenju.
„Go¬spoda sa Srebrnog jezera" Francuskinja koja posje¬duje moč da
ozdravljuje! Lijepa žena! Ona što po¬znaje sve tajne biljki ... tajne
ozdravljenja. Njene
519

su ruke obdarene čarolijama, ako je vjerovati onome što se priča ... Na žalu
je... sad če doči... Spaše¬ni smo..."
Svi su je ljudi obožavali! Šta se tu moglo?
U tom trenutku njen ga je smijeh i raspaljivao i mučio, kao i sve druge
prisutne muškarce, i svojim ga čarom silio na blagost, na podlu predaju.
Dok je časkao sa svojim gostima za svečanim sto¬lom, u dnu njegova biča,
dva su se blistava ženska lika miješala. Anñelikine slabosti nisu mogle
umanjiti njenu ljudsku vrijednost koja ga je na kraju svladala — on je to
jasno uočio — i u njemu razivio osječaj tako prisno povezan sa sklonošču
što ju je gajio pre¬ma njoj, osječaj koji ga nije mogao odvojiti od onog
drugog njenog lika, opasnog i nestalnog što je izazi¬vao njegov bijes. Mrzio
je ženu koja nije bila u sta¬nju ukrotiti svoju put, čija lakoumnost zavreñuje
svaki prezir, a žarko je žudio za onom drugom, pri¬jateljicom, drugaricom,
svojim povjerenikom, svojim divnim i putenim skloništem.
Prošlo je več mnogo vremena što je nije stisnuo u zagrljaj. Tijelo mu je
žudilo za njom takvom sna¬gom da ga je to ništilo.
Iznenadni razdor otvorio mu je ranu kroz koju kao da je otjecalo nešto od
njegove tjelesne snage. Spavao je loše. Noču su ga mučili nestrpljenje i
ne¬mir. Gdje si sada moja glatka, moja slatka, moja bijela, moja nježna
ženo?
„Gdje je tvoje rame na koje naslanjam svoje čelo? Gdje su tvoji nježni, tvoji
magični prsti koji su po¬nekad hvatali moje lice i vukli ga prema svojim
usna¬ma pokretom u kojemu se osječala neodoljiva želja ljubavnice, ali isto
tako i topla nježnost što ispunja srca majki, nježnost koje se mi, ljudi, uvjek
sječamo s osobitom čežnjom."
Grof priguši uzdah koji mu se nesvjesno penjao prema usnama.
Sto li je sada mislila, tamo na drugom kraju stola? Više nije znao.

Poslijednih mu se dana dogañalo da je oklijevao« kad mu je trebalo donijeti

neku odluku, počeo je sumnjati u samog sebe.
Jedino u pogledu Colina Paturela nije ni časa oklijevao. Colin, kralj robova,
bio je čovjek takvih osobina za kojim je on več dugo tragao. Od onog.
trenutka kad ga je prezonao, više u njemu nije gle¬dao suparnika, več je
odlučio da ga nikakvo „pitanje žene" neče odvojiti od tog čovjeka koji je bio
stvo¬ren da upravlja gomilom.
Pa ipak, on je svojim vlastitim očima vidio kako-je Anñelika svojom
nježnom i maznom rukom, prešla preko njegova gruba čela, preko one
njegove lavov¬ske grive.
Koliko li je samo pretrpio, tamo na otoku, dok je-svakog trenutka očekivao
da če ga ona iznevjeri ti T
Od prvog trenutka, čim je, sakriven izmeñu sta¬bala otoka, primijetio
gusarovu priliku, odmah je u njoj prepoznao kralja robova Mule Ismaila u
Meknešu. To je sve objašnjavalo, time je čitav dogañaj postao-ozbiljniji,
tragičniji. Oduvijek je znao da je Anñelika voljela tog čovjeka, i to na način
koji je u njemu, izazvao žestoku ljubomoru.
Jer Colin je i zavrijedio da ga takva žena zavoli.
Pri tom. sječanju oštar mu se otrov ponovo razlije u srcu. Plan što ga je
smislio i, tako reči, protiv volje-svih grañana Gouldsboroa, proveo u djelo,
sada mu. se činilo da je nadilazilo njegove snage.
Upravo je prema njemu ona u tom trenutku po¬digla svoje prekrasne oči,
tražeči sukrivnju u očima golemog Normandijca koji se pravio, želeči ostati
vje¬ran i pošten prema de Pevracu, da ne zamječuje že¬lju njena izazovnog
smijeha. Cuo je kako mu se obra¬ča pomalo podrugljivim glasom:
— Gospodine guverneru, meni se čini da ste me-vi zvali jednostavno
Anñelika kad smo zajedno bježali kroz Maroko! Hočemo li i ovdje zadržati
te bratske-običaje krščanskih robova?

520

521
Mala droljica! Ne samo da je bruku što ju je po¬godila dočekala otvorena
lica, več je uzvračala udarce zajedljivim oružjem.
Baš je bio lud što se raznježio nad njom. Ako je trpjela, pa neka trpi.
Zaslužila je da je kazni.
Sad je Peyrac s više pažnje počeo udvarati svojoj susjedi s lijeve strane,
gospoñici Ines y Perdido Te-Jiares, pohotljivom proizvodu karipske,
španjolske, portugalske krvi, čije su oči, crne poput crnog jan¬tara,
ljubomorno zirkale u njena Gillesa, tog veselja¬ka isuviše opčinjenog
dražima nasmijane domačice.
De Pevrac dodirne prstom bradu lijepe mulatki-nje sileči se da okrene glavu
od prizora koji ju je žalostio, i da ga pogleda.
— Najbolje da se uzajamno tješimo, senorita — xeče joj ispotiha na
španjolskom.

GLAVA LXXI
— Coline, on me više ne voli! Čitavo je veče
udvarao onoj Ines. Zasitio me se!
U polumraku hodnika Anñelika je posrtala gur-kajud pri tom Colina u rame.
Svečana je gozba bila pri kraju. Oblačna je noč iz dubine pozlačenog neba
bacala svoju jedva zamjet¬ljivu i izmučenu svjetlost po neredu na žalu, gdje
st^ ludovali u plesu i smijehu vesele skupine ljudi f žena. Neki uzvanici su
se još zadržali u svečanoj dvo¬rani čvrsto se zaljepivši za svoje stolice.
— On me više ne voli ... Umrijet ču ... Nikako
ne bih mogla podnijeti da on voli neku drugu ženu!
— Umiri se; Pijana si — odgovori Colin po¬
mirljivo.
Pa i njega je, ugrijanog od piča koje je nerado pio, mučilo što se izmeñu
njega i svijeta ispriječila laka izmaglica pijanstva, i što je nije mogao
stegnuti u svoj zagrljaj. Svečanost je napustio zato da bi obi¬šao svoju
posadu. Digao se iza stola kazavši:
— Idem da vidim šta rade moji momci.
Anñelika je pošla za njim. Objesila se o njega,
sva smučena od mnogih čašica konjaka što ga je po¬pila, ali i od patnje koju
nije uspjela svladati.
— Prijateljstvo što ti ga je iskazao, dovodi me
u iskušenje, a mene je odbio od sebe, odbacio, pre-
zreo ... To nije pravo ... ? To je SRAMOTNO!
Stucala je pomalo ponavljajuči stalno svoje ja¬dikovke.
522

523

— Slušaj, mala! Hajde, prošetaj se malko po mra¬

ku! — reče Colin. — Poslije če ti biti bolje.
— Pa da! Vi muškarci, vi uvijek se držite skupa
kad se ra... radi o tome da se po... ponizi jedna
žena... kad .., kad joj se želite nar... narugati! I ti,
eto i ti si me izdao!
— Hajde, umiri se... ! Sad je sve ureñeno. Ne
razbijaj sebi glavu koječime! De, umiri se!
Osječala je da je Colin ponovo bio pravi Colin, kadar da bude nepristupačan
kao i Joffrev, i da, kao i on, ukroti, ako je tako odlučio, svaku putenu želju
ma kako silovita bila.
On je odlučno odvoji od sebe, uze je promatrati dok mu licem prelije val
tuge.
— Ti ga isuviše voliš — prošaputa odmahujuči
glavom. — On te drži u svojoj vlasti, potpuno gospo¬
dari tobom. To te boli i zbog toga ti ñavo ne da mira.
Hajde, prošetajmo malko, moja lijepa... moja lijepa
robinjice!
Odvuče je prema žalu i napusti je kad se ona upu¬tila prema rtu na istočnoj
strani.
Colin je bio u pravu.
Svježi večernji zrak ubrzo je raspršio njen ma¬murluk. Sigurnijim korakom
poñe prema liticama že¬leči da na svom putu ne naiñe na živo čeljade, da
nikoga ne sretne.
U njenu je duhu kipjelo kao što mošt kipi u kaci ispunjenoj opasnim parama.
Joffrev je očito pokazao da se okrenuo od nje.
To ne! Nikad neče dopustiti da Joffrev stegne u zagrljaj neku drugu ženu, da
u toj drugoj ženi utažuje svoje užitke ili još gore... da mu ta druga postane
povjerljivim drugom. Ako je na taj način misli kazniti, onda če ta kazna biti
potpuna. Ona če se ubiti... ili če prije ubiti tu drugu ženu!
Bila je do srži uvrijeñena što je on prije oprostio Colinu koji ju je htio imati,
nego njoj što mu se umalo nije sasvim prepustila.
To ortaštvo muških pohota najviše ju je ogorčilo.
524
Ljudi su bili stvorovi s kojima se nemoguče slo¬žiti, koji neče da te shvate.
Samo se badava napi-nješ i kiniš.
Uvijek vas uspiju prevariti ili vas potpuno zbuniti svojim posebnim
rasuñivanjem.
Dosta joj je bilo i njih i njihovih prohtjeva.
Previjati ranjenike iz njihovih ratova, hraniti i odgajati djecu što su došla na
svijet iz njihovih uži¬taka, čistiti njihova oružja, tokom dugog niza godina
čistiti tragove njihovih koraka po podovima njihovih kuča, pripremiti divljač
iz njihovih lovova, čistiti ri¬bu iz njihovih ribolova. Za muškarce je sve to
bila plemenita, ali za žene nezahvalna muka!
Nema tome ni sedmice dana što je plesala i ska¬kala oko vatara baskijskih
ribara na otoku Moneganu nošena životnom radošču i čvrstom rukom
velikog Hernanija.
Mada odvojena od Joffreva, bila mu je tada bli¬ža no što mu je danas. Več
tri dana nisu jedno s dru¬gim prozborili riječi. Činilo se da više i ne postoje
jedno za drugo.
U nekoliko dana, manje od jedne sedmice, ispred njihovih koraka se
rastvorio jaz, neprelazan se zid podigao. Sve se tako splelo da su oni sami
hrlili pre¬ma rješenju da svoju ljubav pokopaju ukoliko je več nisu pokopali.
Odjednom kao da joj je nošen vjetrom, šapnuo neki glas:
„On če vas razdvojiti ... vidjet čete! Vidjet čete!"
Srsi je proñu čitavim tijelom i ona se zaustavi na samom kraju rta. Mislila je
na čitav čvor okolnosti koje su je odvukle na put na kojemu je javno
osra¬motila čovjeka kojega je obožavala. Kao da je sam nečastivi u to
umiješao svoje prste. Zavrzlama slu¬čajnosti i nesreča koju nije bilo moguče
drugačije objasniti no da su se svi opaki dusi pakla okomili na njih, da ih
upropaste.
Obuze je strah. Onaj isti. što ga je neku večer osjetila kad ju je onaj
neznanac blijeda lica vodio pre-
525

ma otoku. Tsama je več počela vjerovati u ñavole ... kao ilsav ostali svijet u
toj prokletoj zemlji.
Okrenuvši se prema Gouldsborou pomisli: "Ima mjesta gdje lutaju duhovi ...
„
Je li i Gouldsboro bio jedno od tih mjesta? Je li njemu zaista bilo suñeno da
bude poprište nadzemalj¬ske drame, kao što bijaše prorekla ona duvna u
Quebecu?
„Ali nisam ja onaj ženski demon" reče Anñelika gotovo vičuči. ,,A tko je
onda?"
Nekako protiv volje u sječanju joj iskrsne vjer¬sko proročanstvo koje bijaše
do največe mjere uzbu¬dilo kandasko stanovništvo.
„Našla sam se na obali morskoj. Suma se prosti¬rala do samog žala . ..
Pijesak je imao crveni odsjev ... Na lijevoj strani bijaše sagrañena drvena
zgrada, nad njom kula na kojoj je vijorila zastava, a oko zgrade visoka
zgrada od balvana ... Posvuda u zaljevu veliki broj otoka, kao usnula
čudovišta .. U dnu obale, pod liticom, kuče napravljene od drva svjetle
boje... U zaljevu su se njihala na sidrištu dva broda... S dru¬ge strane, milju
ili dvije daleko, nalazio se zaselak, oko svake kučice vrt sa cviječem. Čuo
sam kako nad zaljevom krijeste galebovi i morovani..."
Vjetar je svijao Anñelikine kose. Njene su je kose obavile kao neki ludi
ljudski stvor, koji ju je načan napuštao, a čas je opet čvrsto stezao šapčuči joj
u uho riječi nabijene jezom.
Pripivši se uz vršak jedne litice Anñelika je pro¬matrala Gouldsboro.
Crvenkasto se žalo protezalo ispred nje i sma¬ragdni otoci nalik pozaspalim
čudovištima. I „drvena kula nad kojom vijori zastava", i zaselak na Cham-
plainovoj poljani po kojoj su se počele širiti ruže.
„Odjednom iz morskih valova izroni žena nevje¬rojatne ljepote. Znala sam
da je to ženski demon... Lebdjela je iznad vode u kojima se odražavalo njeno
golo tijelo. S kraja obzorja se odvojio i u trku dojurio jednorog čiji je dugi
šiljak blistao poput dragulja na zrakama zalazečeg sunca. Zena-demon ga
uzjaše i
526

pojuri zrakom. Znala sam da je pošla da uništi Aka-diju, ovu dragu zemlju
koju smo uzeli pod svoju zaštitu..."
Anñelika je kao izvan sebe promatrala netremi¬ce krajolik. Kao da je neka
tajna bila skrivena iza tih proročanskih riječi. Sad je u to bila uvjerena.
Iracio¬nalno čuvstvo naše naravi, osjetljivo na simbole, uz¬bunilo joj je duh
i potpuno njim ovladalo dok je pro¬matrala krajolik kojim su lutale njene
oči.
Jest, na sidrištu u zaljevu bilo je brodova, gale¬bovi i morovrani su letjeli
nad njim, a pod liticom su se vidjele kuče sagrañene od svijetlog drva.
Ona radosno krikne. Nečega se sjetila. Kad se ona, prošle godine, iskrcala na
ovoj obali, nije još tu bilo KUCA SAGRAðENIH OD SVIJETLOG DRVA.
Te su kuče sagrañene u toku zime i proleča trudom rošel-skih hugenota.
U velikom uzbuñenju uze brzo hodati i ošamučena od vjetra i vina, dok su
joj se u glavi misli sustizale i preskakivale u grozničavoj brzini. Mrmljala je:
„Kazat ču im ja več... Svima ču kazati... Ka¬zat ču onima u Quebecu, nisam
ja vaš demon ... Znaj¬te da još nije bilo na ovom mjestu kuča sagrañenih od
svijetlog drva kad sam se ja iskrcala ovdje..* A sad su tu... Znači da tek sada,
da tek treba da doñe žena-demon... !"
Uto se zaustavi, za grlo je stegne hladni, iznenadni užas... Riječi što ih je
netom izgovorila učinile su joj se ludim, ali uze sve to neminovnim.
Osim broja brodova — kojih je bilo tog dana u zaljevu mnogo, a ne samo
dva — ni ostale činjenice nisu odgovarale proročanstvu.
Ludog li bulažnjenja! Da je mogla potrčati k Jof-freyu, on bi bio podijelio ili
odbacio njena strahova¬nja, on bi se bio od srca nasmijao...
Samo što je sada bila sama. A njoj samoj se i otkrila, kako se čini, prijetnja s
ženskim vampirom, ženom-demonom, stvorenjem blistavim koje če iziči iz
vode i, uzjahavši na jednogroga, pojuriti zrakom iz-
527

>nad akadijske zemlje da sravni sa zemljom , uništi, uništi sve na svom

putu.,. čak sve u ljudskim srcima!
„Previše sam pila ... A osim toga, vrlo sam umor¬na! Neče li me pamet
napustiti? Moram spavati i ne misliti ni na što više!"
Tako je razmišljala Anñelika navečer onog slav¬nog dana kad je naseobina
Gouldsboro proslavila usto-^ličenje svog prvog guvernera.
Kad je pala noč, Colin se još jednom obratio go¬vorom grañanima. Na kraju
je mnoštvu bacio nekoliko pregršti punih zlatnika.
Budučnost Gouldsboroa je izgledala radosna. Sa¬mo su se Anñeliki činili
prividnom. Poslije „nadahnu¬ča" što ga je doživela tamo na žalu, njenoj
nevolji što je razdvojena od Joffreva pridružio se još strah da su oni oboje,
vjerojatno, žrtve nečijeg uroka.
Posvuda je videla opipljive znakove svojih pre« dosječanja te ju je smijeh,
pijesma, ples, sveopča ra¬dost, vrijeñala, činila joj se uvredljivom
uzmicanjem, pred nesrečom za koju je bila sigurna da iim ide u susret. Koja
je možda več bila meñu njima! Kao crv u, naizgled, zdravom voču. Možda
je ženski vampir več lunjao naokolo keseči se. Zavijanje noči, kriještanje
ptice, to je bit* smijeh žene-demona! Kome da povjeri svoje tjeskobe?
„Suviše sam pila... Sutra če sve ovo proči... Sutra ču poči k Joffrevu. Mora
mi dozvoliti da se sa¬stanemo. Da mi kaže što misli sa mnom uraditi. Da mi
kaže hoče li me otjerati ili če mi oprostiti. Ovako ne možemo nastaviti ... Jer
čemo inače biti slabi i žena--demon če nas uništiti... Ali što to bulaznim!
Ništa u svemu tome nije istinito... Nitko neče iziči iz vode krenuti prema
nama. To je strašno. Mi čemo biti snažniji od nje... Zato se ne smijemo
razdvoji¬ti... Sve mi se čini da imam groznicu. Danas sam dobila svoje.
Zbogom, gospodo, prepuštam vas vašim veličanstvenim planovima."
Poñe od skupine do skupine ljudi koji su još uvi¬jek pjevali oko zapaljenih
vatara na žalu usred noči. Svi su je bučno i veselo pozdravljali. Zatim poñe
do
528

Joffreva de Pevraca i Colina Paturela koji su stajali jedan kraj drugoga ispod
tvrñave, gdje su i dalje pri¬mali čestitke razdraganog naroda. Šuteči im
priñe, po¬kloni im se i povuče se.
Posrtala je iduči putem što je vodio u tvrñavu ne osječajuči poglede dvojice
ljudi koji su je, protiv vo¬lje, pratili.
Ispod prozora, u dvorištu tvrñave, mornari su ra2?-govorali, trused zadnje
police.
— Na kraju krajeva, mi smo „nasamareni" —
reče jedan od ljudi s Marijina srca. Dobro je biti na-
seljenikom u lijepom kutku, ali ja ovdje ne vidim
što Se tiče žena, drugih osim hugenotkinja ili divlja-
kinja. Argatovati u Amerid, neka, ali ne sam. Dogo¬
voreno je da če nas kod kuče čekati pripremljena nju-
paža i bijela žena, katolkinja, u blazini! To sam želio,
zato sam i potpisao ugovor.
Poručnik Parssempuv ga dobrano podboči laktom u rebra.
— Hej, momče, ne budi previše izbirljiv. Ti si da¬
nas vidio zalazak sunca ikao je bilo odreñeno da ovaj
dan danas bude dan tvoje smrti. Najlepša žena koju
češ nočas stiskati u zagrljaju, to je život. Druga če se
uskoro pojaviti na obzorju. Imaj pouzdanja i strplje¬
nja! Nije važno što u ovom trenutku nema izgleda da
se odnekud pojavi neka žena.
— Molite se, draga moja bračo — umiješa se otac
Baure — molite se i Bog če uslišiti vašu molbu.
Momci oko njega prasnuše u smijeh.
529
— Hej, fratre — nato če jedan od njih — ne že¬
lim pobijati, tvoje tvrdnje, ali kaži nam je li tebi ja¬
sno kako če se Bog snači da od danas na sutra i iz-
vud iz pijeska dvadeset do trideset dobrih djevojaka
spremnih za udaju i dostojnih da se združe s pleme¬
nitim pustolovima kakvi smo mi?
— Dakako da mi nije jasno — mirno odgovori re¬
formirani fratar — ali Bog je veliki! Sve on može uči¬
niti svojom močnom rukom. Djeco moja, molite se i
te če vam žene biti dane.
34 Anñalika u iskušenju VIH

GLAVA LXXII
Bog je velik, Bog sve može, treba to reči!
A evo kako su dobričine s Marijina srca, ti preo-bračeni gusari več sutradan,
vrlo čudan je to dan bio, došli do žena.
Neki čovjek je trčao duž puta koji je od Zaljeva Bleue vodio u Gouldsboro.
Naleti kiše napuhivali su njegov ogrtač, ali on je jurio sav zadihan. To je bio
trgovac papirom Mercelot čiji mlin je bio podignut po strani naselja.
Kad je stigao u luku, odmah je uzbudio stražare,
— Brzo. Požurite! U Zaljevu bleue se nalazi je¬dan brod u velikoj
opasnosti.
Anñeliku, koja je spavala tvrdo poput kamena, probudila je svjetlost iz
dvorišta utvrde. Tek je počelo svitati. U prvi mah je povjerovala da se to
svečanost nastavlja, ali po gužvi što je vani vladala, shvati da se nešto
neobično dogaña. Na brzinu se odjenula si-šla u dvorište da se obavijesti.
Pri svjetlosti fenjera Mercelot je nešto objašnjavao na geograisoj karti što ju
je držao grof.
— Bit če da su udarili u podvodne stijene Morne Moinea, to jest na ulazu u
mali zaljev gdje rastu šu-marice, ali poslije ih je more baeMo prema Zaljevu
Bleue.

— Hm! A što ih je moglo baciti? — poviče grof.

— Pa oluja ...
— Kakva oluja? Ta nikakva oluja ne bjesni.
Zaista, to je bilo čudno.
Jasno, vjetar je puhao i more je bilo uzburkano, ali nebo je bilo vedro, a svi
su brodovi na pučini mogli dobro vidjeti obalu zahvaljujuči mnogim
svjetionicima.
— O kakvom se brodu radi? O brodu na bakalare?
— Otkud bih ja to znao... ? Još je isuviše mrač¬
no, ali s tog broda dopiru krici od kojih se čovjeku
diie kosa na glavi. Moja žena i moja kčer su več na
žalu, a zajedno s njima je i služavka i susjed.
I tako, tek što su se malko odmorili od jučerašnje svečanosti, žitelji
Gouldsboroa su u ranu zoru bili na nogama, još mamurni od sna i pod
dojmom, tjeskobe što su je u njima izazivali, u toj vjetrovitoj zori, krici
ispunjeni strahom i tragedijom. Ti su krici do njih do¬pirali kroz sivilo
polumraka koji je svakim trenutkom bivao prozirniji tako da su dolje, u
razini valova, primijetili jarbole broda kojega su valovi več napola bili
progutali.
Anñelika je bila na obali s večinom gospoña iz Gouldsboroa.
Brod u opasnosti do ograde je več bio pod vodom. Vrlo čudno je bilo da još
uvijek ne bijaše potonuo. Struje na ulazu u zaljev bacale su ga s jednog do
drugog kraja poluotoka koji su zatvarali zaljev. Sva¬kog časa su očevici
očekivali da če se razbiti o litice i prsnuti poput suviše pune bačve. Umjesto
toga, brod bi usmijerio u protivnom smjeru klateči se sa svoja tri jarbola na
kojima su visila i lomatala se slabo osna-ščena jedra i beskorisni konopi.
Samo da izdrže do dolaska šebeka i kutera iz Go¬uldsboroa kojima su
zapovijedali Joffrev de Pejrrac i Colin Paturel. Brodovi su upravo obilazili
Rt Yvernec.
Vjetar je donio očajne pozive u pomoč, krikove koji su parali srca, koji su
utoliko tjeskobnije djelo¬vali što se, zbog valova uzburkanog raora nije
vidjelo one koji su te pozive uzvikivali.

530

34«

531

Skupina mornara i ribara koja je iz Gouldsboroa krenula kopnenim putem k

mjestu nesreče oboružala se čakijama, kukama, sidrima i svom vrstom ko-
nopaca.
Pod zapovjedništvom Hervea Le Galla, trojica uskoče u Mercelotov ribarski
čamac i snažno zaveslaju.
Ostali se poredaju duž litica da bi spremno do-hvatiji i pružili pomoč onim
brodolomniciina koji se plivanjem pokušaju dočepati obale.
— Pripremit ču pokrivače, juhu, topla piča — od¬
lučno reče gospoña Mercelot. — Doñi Bertille.
Anñelika je donijela meleme i šarpije da bi povila moguče ranjenike. I
čuturicu ruma takoñer. Upravo bijaše pošla za gospoñom Mercelot kadli na
nekoliko dužina od obale opaze kako je iz dubine jednog vala izbila nekakva
splav napravljena od dasaka i slabo povezane buradi. Skupina raščupanih
stvorova luñač¬ki je urlala i grčevito se držala za daske.
— Žene! — poviče Anñelika. — Oh! Bože. Valovi
ih bacaju na Utiče. Razbit če se o njih.
Tek što je izustila te riječi splav, kao ponesena svojom vlastitom opakošču,
džipne i baci se na jednu osobitu oštru hrid. Udarivši o nju, prsne i rasprši se
u stotinu komadiča istresavši, bez ikakva srama, sav svoj teret u more. Na
sreču, žalo je bilo blizu. Anñe¬lika i ostale žene pojure odmah u vodu da bi
pomogle brodolomnicarna.
Anñelika zgrabi dugu kosu u trenutku kad je vla¬snica te kose nestala pod
vodom.
Uspjela je teškom mukom da održi glavu davlje-nice nad vodom i da je
odvuče prema obali.
Sad se ustanovilo da je ta žena bila ogromnog obujma i da je težila barem sto
osamdeset Uvri. Dok ju je Anñelika vukla kroz vodu, nije to primijetila, ali
kad se dotakla žala, odmah vidje da ima posla s bremenom teškim poput
kamena i da nije u stanju ni za palac pomači tešku gomilu mesa što ju je
ruka¬ma držala.
— Dajte, pomozite mi! — poviče drugim ženama.
532

Uto pritrči neki mornar. On dozva još nekoH-ko drugih.

— Gospode Bože, sveti Bože, koji li je vrag tjerao
na more sličnu ženu! — jadali su se mornari. — Kad
je netko ovako težak, ne bi se smio ukrcati na brod.
Bolje bi bilo za nj da ostane na kopnu i posluži kao
top u utvrdi.
U meñuvremenu su gospoña Mercelot, njena kčerka, sluškinja i sluga
pomogli šestorici drugih žena da se dočepaju kraja. Neke su se jezivo tresle,
nesuzdrživo cvokotale zubima, a neke su opet pla¬kale. Jedna od njih se
baci na zemlju i prekriži se.
— Hvala ti, dobra i presveta Djevice što si nas
spasla — reče u zanosu zahvalnosti.
Sve su bile Francuskinje, ah' po njihovu naglasku se odmah moglo zaključiti
da nisu bile iz Akadije.
— Delphina se još uvijek tamo drži za stijenu!
— poviče jedna pokazavši na mladu ženu koja se us¬
pjela popeti na jednu liticu. Nema sumnje, bila je su¬
više iscrpljena. Na grebenu je ležala poluživa te je
postojala opasnost da je valovi ponovo ugrabe.
Anñelika potrči k njoj nezaštičenim rtom i po¬mogne joj da se dovuče do
kopna.
— Uhvatite se rukama za moja ramena, draga —
preporučila joj je. — Pridržavat ču vas i tako čemo
stiči do onog doma što ga tamo vidite. Još malo pa čete
se nači uz veliku vatru.
Bila je to crnomanjasta djevojka lijepih i pamet¬nih očiju i, čini se, iz dobre
obitelji. Imala je još snage da prošaputa beskrvnim usnama i uz slabašan
osmijeh.
— Hvala vam, gospoño. Vi ste vrlo dobri!
— Stižu!
Svima se ote krik nade kad su vidjeli kako su bijela jedra šebeka i kutera
zaobišla Rt Cernel. Dva su se spasioca vrlo brzo približavala brodu na
izdisaju,
— Ima li još mnogo svijeta na brodu? — upita
•Anñelika mladu ženu koju je pridržavala pri hodu.
— Vjerujem da ima još najmanje dvadeset mo¬
jih drugarica i nekoliko ljudi posade. Oh! Bože, po-
533

mozi im. Ne dbpusti da spasioci prekasno stignu

do njih.
— Ne bojte se! Gledajte, naži su brodovi več pri¬spjeli do olupine. Sad je
okružuju.
Več bijaše sasvim svanulo tako da se iz daljine moglo pratiti sve faze
spašavanja.
Le Gali, koji se vratio svojim čamcem punim že¬na, izjavi da sve one što su
se još nalazile na nastra-dalom brodu imaju mnogo izgleda da budu spašene.
Nema sumnje, nastradali je brod tonuo, ali do¬sta polako tako da če svi
preživjeli putnici na vrijeme priječi na šebek. Indijanci iz zaseoka stavili su
svoje čamce na raspolaganje onima što su bili zaposleni spašavanjem. Oni su
takoñer doveli nekoliko žena koje su bile nasmrt preplašene i svojom
nesrečom, i videči oko sebe crvena i perjem okružena lica. Doveli su takoñer
i malog od broda čupava i raskuštrene
kose.
U meñuvremenu su jarboli nastradalog broda bi¬vali sve krači i sve tanji.
Bijela jedra dvaju brodova zi Gouldsboroa stalno su, poput galebova
bordižala u svim smjerovima oko broda u agoniji. Na obali, spa¬šene žene
nisu dale da ih se odvuče, več su skame¬njenim očima promatrale posljednje
trenutke svoga broda.
Kad ga je sasvim nestalo s površine, uzeše jecati i jadikovati kršeči rukama
pri tom.

GLAVA LXXIII
Gospoña Petronille Damourt, s ,,t" na kraju, isti¬cala je debela gospoña što
ju je Anñelika spasila, sjedeči sučelice grofu de Pevracu i Colinu Paturelu,
utegnuta u haljinu gospoñe Manigault, najprostraniju što se pronašla u
čitavom Gouldsborou. Ona im je beskonačnim pričanjem, pračeno
beskonačnim jecaji¬ma, pokušala objasniti svoj položaj.
Dobila je zadatak, govorila je, da za šest stotina livra u gotovu novcu, kako
je ponosno nadodala, pra¬ti skupinu od tridesetak „kraljevih kčeri" koje su
pu¬tovale u Quebec da se tamo poudaju za neženje, na-seljenike, vojnike i
oficire tako da na taj način pri¬donesu napučavanju kolonije.
— Ali vaš se brod nije nalazio na putu za Que-
bec, draga moja gospoño — primijeti joj grof de Pey-
rac. — Naprotiv, vi ste prilično skrenuli s puta.
— Zar zbilja?
Debela gospoña pogleda Colina čije joj je pripro¬sto lice ulijevalo manje
straha od lica španjolskog plemiča koji ih je spasio. Colin joj se činio
podesni-jim da shvati patnje njena priprostog i bezazlenog srca.
Meñutim, on joj samo potvrdi kao istinitu gro-fovu tvrdnju:
— Vi se niste nalazili na putu za Quebec.
— Ali gdje se onda nalazimo? Upravo nam je
rečeno da se vide svjetla grada kad je brod nastradao.

534

535

Ona ih je promati*ala sad jednog, a sad drugog očima ispunjenim

nevjericom i strahom. Pri tom su joj suze, poput potoka, tekle niz od debljine
natekle obraze.
— A što li če reči vojvotkinja Baudricourt, naša
dobrotvorka kad sve to dozna.. . ? Ali što! Pa ja sa¬
njam! Ta ona je našla smrt u valovima. Koje li stra¬
šne nesreče! Ne, to nije moguče. Naša draga dobro¬
tvorka. Sto kažem, svetica! Sto če biti od nas sad
kad nje više nema?
Žena je sve više jecala te joj Colin pruži rubac velik poput kuhinjske krpe.
Mornari misle na sve neprilike koje bi ih mogle zadesiti. Ona obriše oči i na
velike je jade uspiju smiriti.
— Jadna naša gospoña! Baš ona se morala uda¬
viti, ona koja je sanjala o tome da svoj život dadne
za Novu Francusku!
I otpoče svoju priču od pradavnih vremena, a čini se da je čitava zgoda
počela u ono doba kad je, kao sobarica, ušla u službu vojvotkinje da Baudri-
oourt d'Argenson.
.Nekoliko godina poslije toga vojvoda de Baudri¬court premine u svojoj
sedamdesetpetoj godini živo¬ta poslije vrlo raskalašeno provedenog života.
Uza sve to njegova je žena po njegovoj srmti naslijedila ve¬liko bogatstvo.
Plemenita udovica, gospoña Ambroisine de Bau¬dricourt d'Argenson, je
dostojanstveno i strpljivo pod¬nosila, u toku svog bračnog života brojna
poniženja, mučenja i neverstva svog muža, konačno je mogla svoj život
urediti prema svojim željama. Povukla se u samostan koji je sama od harala
da tu čeka smrt u molitvi i trpljenju. Uz to se, uz podršku učenjaka i
astronoma, posvetila proučavanju matematike za koju je oduvijek gajila
posebnu sklonost.
Uñe, dakle, kao duvna, u samostan augustinkinja u Toursu. Ali dvije godine
poslije toga njen je ispo-vijednik izvuče odotamo nagovorivši je da
bogatstvo što ga je posjedovala stavi u službu crkve umjesto da
536

ga troši na proučavanje matematike. Oduševio ju je-da se posveti interesima

Nove Francuske i pokršta¬vanju divljaka.
Uza sve to, udovica se predomišljala, meñutim, jednog jutra baš u trenutku
kad je bila sasvim budna, uñe k njoj velika žena umotana u velove od
bijeloga serža i jasnim joj glasom reče: „Idi u Kanadu. Neču. te ni načas
napustiti!" Udovica je bila sigurna da joj se prikazala Blažena djevica iako
nije uspjela raza¬brati njena lica. Otada se i dušom i tijelom posvetila
pomaganju dalekih zemalja. Buduči da je imala smi¬sla za poslove i da je
imala veliko iskustvp sa svijet tom, uspijela je prodrijeti do ministara i dobiti
puno¬moči. Tako je ona stvorila društvo Članova naše gos-spe iz Saint-
Laurenta. To je društvo bila neka polu-vjerska, a polutrgovačka mješavina i
stavivši se kao takvo u službu kralja, guvernera i misionara, osigu¬rala je
svoje postojanje.
Gospoña Petronille, koja bijaše silno zavoljela tu dobru gospoñu tako da je s
njom i u samostan pošla želječi ostati u njenoj službi uprkos sve
uznemiru¬jučim izgledima što ih je nazirala u vojvotkinjinim,
planovima.
Trebalo je, dakle, krenuti u Kanadu, popeti se prohladnog majskog jutra na
onu klimavu kutiju od dasaka i platna koju nazivaju brodom, prenijeti
svo¬jih sto osamdeset livri u skladište onog čudovišta da bi doživjela tisuču
smrti od kojih jedan mali dio zah-valjujučim lošem vrmenu, a veliki dio
opakoj čudi dje¬vojaka kojima je bila pratilja. A da li je mogla pustiti jadnu
vojvotkinju samu i bez pomoči u trenutku kad se otputila u nepoznat svijet
pun opasnosti? Kad se gospoña de Baudricourt obavijestila o najprečim
po¬trebama naseobina u Kanadi.rečeno joj je da je više od ičega potrebno
odvesti žene tamošnjim naseljeni-
cima.
U stvari, svi tamošnji mladiči i djevojke morali su biti, po kraljevu nareñenju
oženjeni, prije no što na¬vrše dvadeset i jednu godinu života. Zbog toga je
otac ponekog jogunastog gospodičiča morao plačati
537

globu i svakih se šest mjeseci pred vlastima pravdati zašto još ne bijaše
oženio sina.
Nedavno je upravitelj Carlon, čovjek čvrste ruke, izdao proglas kojim se
zabranjuje svim neoženjenim Kanañanima da idu u lov, da ribare, da trguju s
In¬dijancima ili da zalaze u šumu pod bilo kakvom iz¬likom. Iz Evrope je
ministar Colbert tom nareñenju dodao odluku kojom se udario poseban
porez na one neženje koji su bili 'sposobni za ženidbu. Takvi su bili
isključeni iz svih počasti i odlikovanja i morali su nositi na svojini rukavima
vidljiv znak svoje sra mote.
Po objavljivanju tog nareñenja od tisuču neženja u Quebecu, osam stotina ih
je usmjerilo svoje korake prema šumama.
De Pevrac je bio u toku tih zbivanja. On je čak poznavao neke od žrtava tog
zakona, meñu kojima su bih' Nicola Perrot, Maupertuis i njegov sin, te L'Au-
bigneres.
Za dvije stotine drugih neženja koji su ostali u Quebecu i Montrealu
pomirivši se sa svojom sudbi¬nom, trebalo je odnekle dovuči žene. Gospoña
de Bau-dricourt je htjela sudjelovati u tom plemenitom za¬datku. Ona
preuzme na se dužnost da se pobrine za one što ih nazvaše „kraljevim,
kčerima". Dala im je miraz i po ugledu na kraljev „dar" koji im je trebao biti
uručen sa strane kraljevske uprave, ponudi se da snosi sto li vri troškova za
svaku djevojku, to jest -deset livri za njihovo skupljanje, trideset za odjevne
predmete, a šezdeset za putovanje preko mora. Tome je još dodala jedan
sanduk koji je sadržavao četiri košulje, jednu haljinu, ogrtač, suknju i
podsuknju, čarape, cipele, četiri marame što se nose oko vrata, <*etiri
ženske kapice, dva para orukvica, četiri džepna rupčiča, par rukavica od
kože, jedan šešir i jedan rubac od crnog tafta, a da se i ne spominje četke,
češljeve i ostale sitnice.
I tako je svaka od djevojaka bila dobro oprem¬ljena da bi se svidjela
krotkom neženji koji če je če-
538

kati na obali u Quebecu, strpljivo stoječi u redu u svom iskičenom odijelu i

grubim cipelama.
Poslije malog primanja i zakuske kojima je bio cilj da se uspostave prvi
dodiri, djevojke če biti smje¬štene u nekom od gradskih samostana, kojih je
bilo posvuda napretek, gdje če u toku narednih dana pri¬miti u posebnim
sobama za razgovor, mladiče, jasno, pod nadzorom i uz savjetovanje
popova, duvni i gos¬poña dobročiniteljki.
— Kao što znate, gospodin Colbert je vrlo izbirljiv u pogledu žena što ih se
šalje u Kanadu — nastavila je Petronille Damourt. — O tome smo vodile
računa kad smo se dale na skupljanje djevojaka. Sve djevojke što smo ih
doveli roñene su u zakonitom braku. Neke su od njih sirotice bez oca i
majke, dok su druge pripadale obiteljima koje su pale u bijedu.
Gospoña de Baudricourt je, osim svega, unajmila brod kojemu je kralj
poklonio zastavu sa svojim mo-nogramom, a kraljica crkvene nakite.
Gospoña Petronille uze preturati po svojim dže¬povima u nastojanju da
pronañe dokumente što ih je posjedovala da bi dokazala tim dosadnim
stran¬cima kako su pobožni i plemeniti bili poticaji da se organizira to
putovanje.
Htjela im je pokazati tačne svote jer je sama izračunala sve troškove za
svaku pojedinu djevojku i to dala ovjeriti kod ovrhovoditelja. Sve svoje
papire brižno je čuvala u jednoj omotnici od gumiranog plat¬na, uz pismo
što joj ga je uručio gospodin Golbert.. . Sjetivši se da odječa što ju je imala
na sebi, nije bila njena i da se sanduk s haljinama i drugim odjev¬nim
predmetima sada nalazio na dnu mora, ponovo je obliju potoci suza.
Iz nje se nije dalo izvuči ništa više što bi bilo vrijedno spomena, osim
činjenice da su se ukrcale početkom maja na mali brod od sto pedeset tona i
krenule za Quebec i da su početkom jula doživjele brodolom na obali
Mainea, u Francuskom zaljevu. — Kako se zvao kapetan nastradalog broda?
539

— Zvao se Job Simon. Bio je prekrasan i vrlo

ljubazan čovjek.
— Ali loš kaptetan, čini mi se — otpovrne Pevrac.
— A gdje se sada nalazi vaš kapetan, a gdje ostali
članovi posade? Brod je, doduše, bio skromnih raz¬
mjera, ali je uza sve to na njemu moralo biti tridesetak
ljudi da bi njime mogli upravljati. Gdje su ti ljudi
sada?
Jao! Uskoro se doznalo za njihovu sudbinu. More je vračalo osakačena tijela
koja je razbilo o litice. Svaka dražica, svaki uzani fjord skrivao je ponekog
nastradalog mornara koje su potom Indijanci donosili na svojim ledim.
Poredaše ih na pijesku Zaljeva Bleue. Joffrev de Pevrac poñe da ih pogleda
u pratnji malog od broda, bretonskog dječaka koji je natucao tek pokoju riječ
francuskog jezika.. Dječak se smatrao sretnim što je izvukao živu glavu i što
je spasio svoju žlicu od izrañenog drva, glavno bogatstvo mornaro-vo. On
ispriča kako je čuo kad se trup broda razbio o podvodni greben. Tada je
pomočnik kapetana na¬redio da se veliki čamac baci u more i u nj ukrca
nekoliko žena i ljudi koji če zatražiti pomoč u luci grada.
— Kojega grada?
— Vidjeli smo svjetla te smo povjerovali da se
ispred nas nalazi Quebec.
— Quebec?
540

GLAVA LXXIV
U meñuvremenu Anñelika od samog jutra nije prestajala da se brine i da
neguje nesretnice što su izmakle smrti u Zaljevu Bleue. Poslije ljudi sad su
došle na red žene. Poslije riñih i kosmatih tjelesa sad su joj prsti doticali
nježnu, glatku i bijelu kožu žena. Bez obzira na tu razliku, njoj če se ti
zbrkani tre¬nuci, poslije njena prvog povratka u Gouldsboro, us¬jeci u
pamčenje kao da je zajedno s Danteom obišla one krugove pakla koja je
pjesnik opisao s posebnim zadovoljstvom, a u koje bijaše srušio smrtnike
osuñene da se izmiješaju u kolopletu golih tjelesa.
Poslije ranjenih, davljenici. Poslije kletvi i hrop-tanja, plač i škrgutanje zubi
ženskih stvorenja,
Anñelika je snatrila o mirnom i nježnom životu provedenom u Wapassouu
kao i o nedostižnom raju.
Kraljevim je kčerkama bilo od petnaest do sedam¬naest godina. Poneka je
od njih potjecala sa sela, ali večina je došla iz Pariza gdje su odabrane meñti
siro-ticama u Opčoj bolnici. Anñelika je odmah prepoz¬nala njihov živahan
naglasak, ponešto podrugljiv, koji je izdaleka, u snažne američke vjetrove
donio plijesan krivudavih ulica iza Chateleta ili Obale cviječa, vo-njeve
Seine, vonjeve pečenjarnica i mesnica, kao i drmusanje kočija po okrugloj
kaldrmi.
Izmeñu djevojaka bile su četiri „gospoñice" iz dobrih obitelji koje su se
trebale vjenčati za oficire, zatim jedna Maurkinja puti kao kora izgorena
kruha
541

i jedna, opčenito poznata kao kurva, imenom Ju-" lienne.

Odmah otprve ta je djevojka grubo odbila Anñe-likinu pomoč i povukla se u
stranu mada je bilo očito da pati. Njene su se drugarice prema njoj držale
hlad¬no jer je bila bijela vrana u toj skupini kanadskih „vjerenica" biranih
po uputama gospodina Colberta, što znači da su morale biti ¦ „krotke, dobro
grañene, radine, marljive i dubokiv vjerskih osječaja".
Delphine Barbier de Rosoy, lijepa i odvažna bri-neta, tvrdoglavo je
pokušavala objasniti kako se ta djevojka nikako nije smjela nači u njihovu
društvu. Gospoña de Baudricourt, isuviše dobra srca, pustila je da ova
iskoristi njenu dobrotu.
— A baš vi uzimate pravo, vi gospoñice — po¬viče Julienne — da govorite
i da se razmečete svo¬jom dobrotom... ! Vama ne bi bila dobra ni svila od
dvadeste livri aršan da se nakinñurite, dok se mi iz Opče bolnice
zadovoljavamo i s platnom iz Trovesa koje ne stoji ni trideset sua.
Razmetala se prostačkim vladanjem, meñutim, njeni pokušaji da unese
svañu meñu ostale djevojke nisu palili, jer su sve druge bile hitre, skromne i
neu¬padljive, mada vrlo siromašne. Odgojene kod duvni u sirotištu,
brodolom ih je približio njihovim ugodni¬jim i otmjenijim drugaricama. Baš
jednoj od ovih, i to upravo Delphini du Rosoy je palo na pamet da sagrade
splav i baš ih je ona najviše hrabrila i bodri¬la u najstrašnijim trenucima.
Anñelika nije mogla nigdje drugdje smjestiti svo¬je štičenice do u veliko
spremište za kukuruz koje bi¬jaše ostalo prazno pošto su zarobljenici
pušteni na slobodu. Ovi su se vratili u svoje obitavalište na Ma¬rijinom srcu.
Sad su oni lunjali u blizini spremišta promatra¬juči pohlepno sve one
vezove podsuknji i haljetaka što su lepršali na vjetru.
Poručnik de Parssempux donese u naručju bijelu i opuštenu žensku priliku.
Oči su mu blistale u grozničavom uzbuñenju.
542

— Pronašao sam je — poče objašnjavati — pro¬

našao sam je tamo dolje, meñu onim plavim hridi¬
nama, kao ranjenog galeba. Ona sliči djevojci iz mo--
jih snova. Ona je baš ta, siguran sam. Cesto sam
¦je vidio u snu. Gledajte kako je lijepa. ¦.
Anñelika baci pogled na beskrvno lice koje su prema zemlji vukle duge i
plave kose otežale od mor¬ske vode, od pijeska i. krvi.
— Nesretnice, ta je djevojka mrtva.. * ili kao
da je mrtva .-..
— Ne, ne, preklinjem vas, spasite je — poviče
mladič. — Ona nije mrtva. Učinite nešto za nju, go¬
spoño, preklinjem vas na koljenima. U vas su čudo¬
tvorne ruke, liječite je, ozdravite je... Ne smije um¬
rijeti, ne smije, jer sam je ja čekao.
— To je Nježna Marija — rekoše kraljeve kčeri
saginjuči se nad njenim beživotnim i krvavim tijelom.
— Jadnica, baš je nesretna. Bit če bolje da umre!
Bila je pratilica gospoñe de Baudricourt koju je smat¬
rala svojom, majkom. Sto če ona bez nje?
Dok je Anñelika uz pomoč stare Rebeke podu¬zimala sve da bi povratila
životu tijelo prekriveno modricama, brodolomkinje su uzele raspravljati o
okolnostima pod kojima je vojvotkinja izgubila život. Sve su se složile da je
to bilo u trenutku kad se vra¬tila u potpalublje da bi potražila dijete Jeanne
Mic-haude na koje svi bijahu zaboravili.
Jeanne Michaude je plakala u jednom kutu. Sa svoje dvadeset i dvije godine
bila je najstarija meñu svojim drugaricama. Udovica malog obrtnika kotlara,
ganula je svojom bijednom sudbinom velikodušno srce gospoñe de
Baudricourt koja ju je hrabrila da poñe u Kanadu sa svojim sirvčičem od
dvije godine, gdje če lakše nego u Francuskoj nači novoga muža. Njen joj je
župnik izdao uvjerenje o dobrom vlada¬nju i da u Francuskoj nije udata.
Ničega se sad nije sječala, jedino da se probudila, a oko nje svuda samo
tama i krici. Uzalud je u toj gužvi tražila dijete koje joj je spavalo uz bok.
54a

Neprestalno je cvilila.
— Ja sam kriva za sve. Moje dijete je poginulo,
a naša je dobrotvorka poginula da bi ga spasila. Sve¬
tica, umrla je mučeničkom smrču!
— Po mom mišljenju, vi ste dozlaboga napuhali
sve te priče o toj prokletoj vojvotkinji — poviče pro¬
stački Julienne. — Ha! Dobrotvorka! Hočete li da vam
ja kažem što je ona? Obična govnjarka! Ja je rado
prepuštam nebeskim anñelima, ako hoče da je uzmu.
Dosta sam ja prepatila zbog njene zloče.
— Vi govorite tako zato što vas je silila da idete
na službu božju — strogo je ukori Delphine — da se
molite Bogu i da se pristojno ponašate.
Djevojka prasne u grohotan smijeh, a zatim po¬gleda gospoñicu podmuklim
i prepredenim očima.
— Ha! Sad vidim da je na kraju i vas zakvačila,
i vas takoñer, gospoñice du Rosoy. Predobila vas je
Očenašima. U početku je niste voljeli više no što sam
je ja volela. Ali pokazala se vrlo spretnom.
— Julienne, vi ste je zamrzli od prvog dana, i to
zato što se trudila da vas popravi. U stvari, vi mrzite
sve što je dobro.
—Nienu dobrotu? Ah! Koještarija? Ja je ne priz¬najem. Hočete li da vam
kažem što je bila ta vaša vojvotkinja? Ona je bila lupeško stvorenje i bale-
:garka...
Ostatak se njenih rijeci izgubi u krikovima i ha¬labuci jer su se tri ili četiri
kraljeve kčeri bacile na nju u nastupu največeg gnjeva.
Djevojka se otimala i razmahivala što je jače mogla i zagrizala zubima u
ruke što su joj pokušavale začepiti usta da bi več jednom zašutjela.
— Rekla sam i reči ču ono što mislim ... Ta ne¬
čete me vi valjda u tome spriječiti, glupače... !
Odjednom joj se glas prekine, oslabi i ona klone jia zemlju onesviještena.
Napadačice su stajale kao ukopane.
— Što joj se dogodilo? Jedva smo je i dotakle.
— Sigurna sam da je prilikom brodoloma ranje¬
na — umiješa se Anñelika —.ali ona ne da da joj
544

se približim. Ovaj put joj ne preostaje drugo do da popusti.

Ali čim se sagnula nad goropadicom, ova se us¬pravi i osine je pogledom
punim mržnje.
— Ne dotičite me se ili ču vas zaklati!
Anñelika slegne ramenima i pusti je na miru. Ju¬lienne se povuče u jedan
kut gdje se ščučurila kao divlje zvijere.
Nikako se nije smijelo dopustiti da takva djevojka poñe s nama drugima na
put u Kanadu — ponav¬ljale su gospoñice tko zna po koji put. — Zbog nje
če i nas smatrati •ništarijama i kradijivicama koje se šalje na otok Saint-
Christophe... Jest da smo siro¬mašne, ali nismo odbjegle robijašice.
Nježna Marija otvori oči, prekrasne oči boje zim¬zelena izmeñu plavih
trepavica, oči u kojima se od¬ražavao neizreciv strah.
— Vragovi — šapne — ah! Vidim ih, čujem nji¬
hove krikove u noči ... Udaraju me... Vragovi... !
Vragovi...
545
31 Anñelika u JskuSenJu VHf

GLAVA LXXV
Na jednom žalu gdje je nastavila svoja traganja kad je pao sumrak, Anñelika
odjednom osjeti da net¬ko iza nje stoji.
Okrene se. I klone. Mistična životinja je tu! Jednorog!
Uspravivši se, Jednorog je ponosito malko nagnuo u stranu svoj pozlačeni
vrat, a dugi je šiljak njegova roga „blistao na zalazečem suncu poput
dragulja".
2alo je bilo malo, u obliku polumjeseca i ograñeno šumarcima stabala koja
su smjelo pružala svoje kori¬jenje sve do ivice gdje se skupljala morska
trava. To se žalo nalazilo na kraju uskog fjorda nazvanog Dra¬žicom
šumarica, zato što šumarice svih mogučih boja u ljeto tu cvetaju. A sad se tu
iz bijelog i glatkog pijeska uzdigla glava jednoroga na dugom vratu.
Anñelika je vjerovala da sanja opazivši tu poja¬vu, a od pustog straha nije
imala snage da zovne u pomoč.
U tom trenutku, nekakvo runjavo biče, ričuči po¬put foke, izbije iz vode.
Bacivši se naprijed, rikne i svojom rikom ispuni dražicu jekom koja se
odbijala od litica. Projurivši pokraj Anñelike, raširenih se ruku baci prema
jednorogu.
— Ne dirajte ga, bijednici! Ne dirajte mog naj¬dražeg. Mislio sam da je
propao u valovima... Ne dirajte ga ili ču vas sve pobiti... !

Ogroman čovjek. Voda mu se i krv. cijede s gro¬znoga lica, u sitnim

mlazovima klize meñu dronjavom odječom na njemu. U zjenicama mu
blistaju sjajni i kratkotrajni plamičci.
Dotrčali su-ljudi iz Gouldsboroa privučeni kriko¬vima. U rukama stišču
noževe ili sablje i promatraju čovjeka sa strahom u očima.
— Ne približujte se, brodolomci, ili ču vas po¬
daviti. .
— Treba ga ubiti. — reče Jacques Vignot koji je
u rukama držao pušku. — Poludio je.
— Ne — umiješa se Anñelika — pustite ga. Vje¬
rujem da shvačam što je posrijedi. Još nije lud, ali
je u opasnosti da zaista izgubi razum.
Tada se približi' nesretniku, smušenom i pod doj¬mom tlapnji, koji ju je
nadvisio svojim ogromnim, divovskim rastom.
— Kako se zvao vaš brod, kapetane? — obrati
mu se ona blagim glasom. — Vaš brod što se prošle
noči razbio o podvodne grebene.
Njen glas prodre do smučenog duha Joba Simona. Suze potekoše po njegovu
čupavom licu. Baci se na koljena, a ruke mu obujme lik od pozlačenog drva
što se kočio na pramcu njegova nastradalog broda. Taj je lik bio visok
gotovo kao i on sam.
— Pa zvao se Jednorog, gospoño — odgovori joj
šapatom. — Brod što sam ga izgubio zvao se Jednorog!
— Doñite, dat ču vam da nešto pojedete — reče
obrativši se Jobu Simonu položivši mu takvom nje¬
žnošču ruku na mišicu da je ta nježnost prodrla do
pomučene svijesti nestretnika.
— A što če s njim biti? — promrsi kapetan Job
uprijevši prstom u kip od pozlačenog drva što je
izvirao iz pijeska. — Nitko ne smije ništa nažao
učiniti mojem jednorogu... On je tako lijep!
— Pa prenijet čemo ga nekamo...
— Treba ga odvuci sa žala ... Poslije čete ga po¬
staviti na pramac nekog drugog broda, gospodine.
— Nikad! Nikad! Upropašten sam, kažem vam.
Potpuno upropašten... Ali mi je bar on ostao, on,

546

35«

547
moj jednorog! Gle kako je lijep! Sav od pozlačenog drva! Ja sam mu sam
nataknuo na čelo ovaj lijepi rog morskog jednoroga kojega sam harpunom
ulovio. Sav je od prekrasne crvene bjelokosti u obliku zavoja. Trebali biste
vidjeti kako se sjaji na suncu ...
Govorio je tako povjeravajuči se nebočnoj ženi koja je upravljala njim a da
toga nije ni bio svjestan. Pustio je da ga vodi kao kakvo dijete.
Kad su stigli u kuču gospoñe Mercelot, Anñelika ga posjedne za grubo
istesani stol. U kučama ame¬ričkih naseljenika uvijek nešto polako kipi nad
žera¬vicom ognjišta: juha ili neko drugo jelo. Anñelika mu naspe u zdjelicu
variva od bundeva i napunjene ostrige.
Brodolomac se halapljivo baci na jelo prateči svaki zalogaj uzdasima. Svaka
kašika što ju je stavljao u usta vračala ga je životu.
— A eto! Uništen sam — zaključi pošto je stru-
sio još jednu zdjelicu jela. — U mojim godinama to
znači da je sa mnom gotovo. Čeka me groblje umjesto
broda. Govorio sam lijepo vojvotkinji: „Ovo če loše
završiti, jest. Ali da, ona je bila gluha na to uho.
Radila je sve po svojoj glavi, ta žena! Sve sam nešto
sumnjao da če mi ovo putovanje donijeti nesreču. Ali
u mojim godinama čovjek uzme ono što nañe, nije
li tako? Djevojke kao teret, eto na što sam spao, da
prevozim djevojke za naseljenike u Americi.
— Nije vam moralo biti lako. Poduzeti putovanje
s tolikim djevojkama na brodu!
Kapetanove se oči okrenuše prema njoj:
— Do vraga! — uzdahne. — Ako želite čuti moje
mišljenje, gospoño, onda žene uopče ne bi smjele po¬
stojati.
Čovjek ugura u usta poveči okrajak kruha i ko¬mad sira što mu ga je
pružila. Dok je svojim vili¬cama snažno sve to mljeo, ispitljivo se zagledao
u nju svojini malenim, ali prodornim očima.
— A sve to zato da bi čovjek nastradao na obali
punoj brodolomaca — zarokče. — Vi mi se ipak ne
činite k^o da pripadate razbojničkoj družini. Napro-

tiv, reklo bi Se da ste dobra i poštena žena. Bit če da vas muči strahovit
osječaj sramote. Dozvoliti svojim ljudima da se bave pljačkanjem brodova i
ubistvima.
— Sto nam to vi podmečete?
— Pa vi privlačite brodove na te svoje proklete
grebene, da bi potom udarcima toljaga pobili jadne
mladiče koji pokušavaju izvuči živu glavu. Zar je to
zanat? Kaznit če vas Bog i svi sveci nebeski!
Anñelika nije mnogo marila niti se razljutila na te tako uvredljive optužbe.
Več tri dana nosila se s luñacima i luñakinjama, več tri dana je imala po¬sla
samo s očajnicima i bjesomučnicima. Stoga se sve moglo oprostiti svijetu
koji umalo nije nastradao u brodolomu.
Ona stoga mirno odgovori:
— U zabludi ste, dobri čovječe. Mi smo najobičniji
naseljenid koji žive od trgovine i od rada svojih ruku.
— Ali zar bih ja bio nadrljao i razbio se o pod¬
vodne stijene oštre poput bodeža — rikne gorostas
nagnuvši se prema njoj — da nisam u noči zamijetio
treperavu svjetlost svjetiljaka? Ja vrlo dobro poznam
brodolomce i kako s litica mašu fenjerima da bi upro¬
pastili brodove koji, videči svjestlost ispred sebe, vje¬
ruju da su nadomak nekom gradu. Ja sam iz Oues-
santa, sa samog rta bretonskog poluotoka. Uopče se
nisam nadao udarcu koji nas je pobacao u vodu. A kad
sam stigao na obalu i na nju se uzverao, „oni" su me
udarali tu i tu... Gledajte! Ove rane na glavi ne
potječu od litica.
I on zabad unatrag svoju čupavu kosu kao u
morskog božanstva svu slijepljenu od soli i haluga.
Anñelika razrogači oči, a srce joj počne ludo tuči.
— Sta je, ljepotice? Sta kažete na to? — pobje¬
donosno poviče čovjek sretan što je vidi blijedu i
ukočenu.
Meñutim Anñeliku nije toliko zaprepastila rana na kapetanovoj glavi što ju
je on otkrio da je vidi koliko veliki crveni madež što ga je Job Simon od
roñenja nosio na sljepoočici.

543

549

GLAVA LXXVI
Anñelika se pogleda u ogledalo. Noč je uokvirila sjenom hladnu plohu
venecijanskog ogledala. Posljed¬nja svjetlost sunca na zalazu što kroz
prozore navire u sobu odražava se na njemu u bliedosivoj boji olo¬va. Stoga
u ogledalu i vidi lice blijedo kao u utvare sa pogledom sjajnim poput
tamnocrvenog rubina.
Kose što su joj poput mjesečeva kruga okružavale glavu, izgledale su joj
lude. Vjetar ih je izmučio i zamrsio dok je lutala po žalu tražeči leševe i
naišla pri tom na jednoroga. Umorna je od hirovitog i stal¬nog vijorenja
svojih pramenova oko sljepoočica koje razdire oštra bol.
„Uplest ču ih", na kraju reče.
Uzme ih punom šakom, svije ih, a zatim Ih raz¬dijeli i smiri njihov sedefast
i zlatan sjaj. Teška i skupocjena pletenica odmarala se poput zmije sjajne
dlake na njenu ramenu. Odbaci je i raščdni, ponovo je splete, podigne je i
skupi pozadi u tri kruga. Mada je osječala njenu težinu na vratu, tamo gdje
počinju leña, ipak joj bi načač lakše. Krajem prstiju proñe preko čela.
Tko joj ono bijaše kaza: „Kad ugledaš kapetana s velikim crvenim madežom
na sljepoočicama, znaj da tvoji neprijatelji nisu daleko?!"
Odjednom se sjeti. Pa kazao joj je onaj portugal¬ski mješanac, Lopez, tamo
na Rtu Maquiot, u Zalje¬vu Casco.
550

Ali taj je Lopez poginuo za vrijeme bitke na Marijinu srcu.

Onako obučena baci se na svoj hladni krevet koji joj više nije pružao odmor
za kojim je žudjelo njeno iscrpljeno tijelo. Pošto je sve ranjene i bolesne
pre¬vila, pošto se pobrinula za njih, tu noč se povukla u svoju sobu na
uporno navaljivanje Abigaele. Jedino tu mladu ženu je zabrinjavao umor što
se posijednih dana svalio na-leña gospoñe de Peyrac.
Da li je uopče vidjela svog muža danas? Ništa više nije znala. Ona više nema
muža. On je postao tuñi-nac, njemu više nije stalo do njenih muka. Sama je
kao što je nekad bila, okružena tuñim svijetom, sama dok joj se polako
primiče nevidljiva prijetnja. Sama se koprca i kao u vrtlogu vrti izmeñu
gomila golih tjelesa ljudi i žena što krvare iz otvoreni rana, iz¬miješani u
odvratnom tjelesnom grču danteovskog pakla. Iz tog groznog prizora bez
mirisa načas se iz¬dvajaju jezivi znakovi: pramačni lik jednoroga od
pozlačenog drva, kapetan s crvenim madežom kako proždrljivo jede, kuče
od svijetlog drva na obali ru¬žičastoj poput zore.
Da je Joffrev bio tu, bila bi mu povjerila svoje nevjerojatne strahove. On bi
joj se rugao i smirio joj živce.
Ali bila je sama ...
„ ... čini mi se da je sve spremno", rekla bi mu ona, „da se odigraju strašne
stvari ..."
„Kakve to strašne stvari, čedo moje malo?"
„Ne znam, ali mene je strah!"
U ušima joj odjekne glas oca Vernona: „Kad Vrag u nešto umiješa svoje
prste..."
Preokreče se u hladnom krevetu željna zaštite, željna topline. Dignut če se,
poči če da ga traži i kad ga nañe, reči če mu: „Oprosti mi! Oprosti mi! Nisam
te prevarila, kunem ti se. Ne odbijaj me od sebe, preklinjem te..."
Ali on joj se sad čini nesmiljenim, mračnim i da¬lekim kao u vrijeme dok je
živio pod imenom Resca--tor. Ne može više zamisliti da ju je obasipao
maže-
551

njima bez kraja i konca i da im je život u svakom svom trenutku bio

dragocjen i prisan.
„Ljubavi moja, bili smo tako radosni, tako ozbilj¬ni ljubavnici... Kad se
samo sjetim svih onih ludih noči ... Smijali smo se, ništa nije moglo
pomračiti našu radost, gledali smo se bez kraja i konca, zalju¬bljeno, bez
traga srama.
,,A kad je zavladala epidemija boginja, sječaš li se? A nadasve..." Oči joj se
ispune suzama. Vidjela ga je, vidjela je njegov visoki lik nagnut nad sitnim.
Honorinim tijelom koju bijaše Cantor razljutio: ,,Do>-ñite, gospoñice, naredi
t ču da vam dadnu oružje..."
Mislila sam: uvijek čemo se voljeti... Bezumica!
„Imajte na umu da ne znate ni dana ni sata ... !"
Koprca se i muči u snu. Sanja kako joj se zlatna pletenica pretvorila u neko
grozno Čudovište, klizi joj niz tijelo, steže je. To su se dogañaji, osječaji,
razni znakovi ispremiješali, smotali1 kao što se pletenica mota oko nje, i
dave je. Odjednom se pojavi spodoba vraga, razjapljene i okrutne gubice kao
u nesita.
Jezovito krikne i probudi se s gorkim okusom u ustima.
Taj joj krik još svrdla u ušima, dok joj se tijelo smiruje od sladostrasnog
uzbuñenja. Naime, sanjala je da se ljubi i grli s nekim groznim bičem,
nejasnih oblika, ali uza sve to neobično nježnim.
Sjeti se svoga krika. Ali to ne bijaše ona kriknula.
Krik se ponovi. Dolazio je izvana, probivši se kroz maglu zore, krik ženski,
oštar.
Anñelika skoči iz kreveta, potrči prema otvore¬nom prozoru i nagne se van.
Po tlu su se vukli ružičasti slojevi magle, prekri-4 vajuči svojim gustim
velom početak julskog dana koji če, po svoj prilici, biti vrlo sparan. U tišini
tih prvih jutarnjih sati osječala se neka neprozirna, neka ubi¬tačna prijetnja.
Anñelikino je srce kucalo neujednačeno i nikako da dobije pravilan tok, da
se smiri. Tako potpuna bijaše tišina, a magla tako troma da je u njoj ponovo
počelo prevladaviti uvjerenje da je sanjala.
552

Uto odjekne krik po treči put. Dolazio je iz spre¬mišta za kukuruz gdje su

bile smještene djevojke pre¬živjele iz brodoloma.
— Do vraga! — prokune. — Sta se to tamo do¬gaña?
Pojuri iz sobe, naleti na dremljivog stražara ko¬jemu zapovjedi da joj otvori
vrata tvrñave, a zatim, zamoli Španjolca što se nalazio na straži kod
pod¬zemnog hodnika tvrñave da je prati. Jedva je zamje¬čivala tlo ispred
sebe.
Pokraj spremišta za kukuruz mnoge su se prilike komešale, kao izgubljene
duše u tminama pakla.
Stigla je baš na vrijeme da se baci izmeñu dva snažna prikana oboružana
noževima koji su se, uspr¬kos činjenici što na tri koraka nisu razaznavali
jedan drugoga, htjeli ogledati u toj zaista posebnoj vrsti borbe.
— Jeste li izgubili glavu? — Kog vraga radite
ovdje? Tucete se mjeeto da ste na svojim brodovima!
— Sva je ova gužva nastala zbog onih onamo!
Hoče da nam otmu naše žene — objasni jedan od
megdandžija u kojemu Anñelika prepozna Pierrea
Vanneaua, podoficira s Marijina srca.
— Kako to, vaše žene?
— Do vraga, pa one tamo unutra su naše žene.

— A kako ste došli do toga da su one djevojke

što su tek od jučer ovdje, da su one vaše žene?
— Sto mu jada, pa dobar ih je Bog zbog nas po¬
slao ovamo, zar ne, zbog nas, mornara s Marijina
srca. To stoji u ugovoru, a osim toga otac Baure je
rekao da molimo i mi smo molili...
— Vama su, dakle, poznate namjere što ih Go¬
spod ima u-vašem pogledu? Odlučili ste da On stvara
čuda samo zato da bi vas zadovoljio, je li? Pod tom
izlikom vi želite sebi prigrabiti bez ikakvih obzira te
nesretnice što ih je oluja bacila na vaše obale... To
prelazi svaku mjeru. Čudim se, mladiču — gledajuči
ga pravo u oči — da ste se vi usudili svoje ljude po¬
vesti, u ovakav pothvat. Kad gospodin guverner, koji
55$

je ujedno i vaš zapovjednik, dozna što ste naumili, oderat če vam kožu.
— Ali gospoño grofice, ja bih vam htio skrenuti
pažnju...
— Ništa neču da čujem! — oštro ga presiječe An¬
ñelika. — Kakav je to ludi vjetar zapuhao iznad va-
žih glava ... ? Budite uvjereni da nečete umači pu¬
stim udarcima biča, to vam ja predskazujem, ni hap¬
šenju na brodskoj palubi; ni gubitku svoga čina,
Vanneau.
— Ali, gospodo, oni drugi su krivi.
— Koji drugi?
Magla se počela razilaziti te Anñelika opazi sku¬pinu mornara s
Neustrašivog, to jest s gusarskog bro¬da Vanereickova, i to one
najozlogašenije. Lijepa Ines, u haljini od žute svile, s koraljnom ogrlicom
oko svog tamnoputog vrata, čini se da ih je povela u bitku.
— Kad sam doznao ga su ovi prostaci s Neustra¬
šivog počeli praviti neprilike našim... to jest ovim
gospoñicama, onda sam im tek snekoliko svojih dru¬
gova pohitao u pomoč •— objasni Vanneau. — Nismo
htjeli dopustiti tim gusarskim svinjama, tim lupeškim
medenjacima, tom ološu Sto je zavrijedio vješala, da
stave svoje prostačke ruke na njih.
— Sta se to tebe tiče, golema hrpo slanine! —
odbrusi njegov protivnik koji je još uvijek u ruci
držao svoj dugi bodež i u čijem se govoru snažno
osječao španjolski naglasak. — Tebi je dobro poznat
gusarski zakon: u kolonijama sve žene pripadaju mor¬
narima na prolazu. Tuči čemo se, dakako, jer smatra¬
mo da imamo isto pravo na onu divljač tamo kao i vi.
Vanneau načini pokret pun pretnje, ali ga An¬ñelika zaustavi jednim
jedinim pogledom, i to odmah, ne obaziruči se što je oštrica njegova noža
sijevala na •dva palca od njena lica.
Gunñajuči, režeči, hučeči dvije su se protivničke skupine okupile oko nje,
mjereči se prijetečim pogle¬dima i dobacujuči ee sočnim psovkama na svim
po¬stoječim jezicima.
554

Ines poče na španjolskom podbadati svoje ljude na borbu i pobunu, ali je

Anñelika spremno ušutka. Pretpostavljala je da je lijepa mješanka povukla
svoje ljude u taj pohod da bi njoj, Anñeliki, naudila potak¬nuta na to svojom
djetinjastom ljubomorom. Dobro je poznavala tu vrstu žena i znala je kako
da se pre¬ma njima drži. Ta vatrena stvorenja nisu imala opaku dušu, ali su
bile opasne jer'su znale razdražiti. muškar¬ce i nagovoriti ih na bilo kakvu
glupost.
¦t Oštroumne u pogledu čula, te su žene inače imale manje pameti od
kolibrija. Anñelika je znala kako se s njima izlazi na kraj.
Jednim jedinim pogledom prekine huškanje lije¬pe Ines, a zatim je potegne
za lijepo uhu ukrašeno zlatnom naušnicom poprativši taj svoj pokret
osmije¬hom podrugljivosti i praštanja. Pred tim gotovo ma¬terinjim
pozivom na poslušnost djevojka obori gla¬vu. U stvari, Ines je bila mala
mješanka istrgnuta iz svoje indijanske sredine, sažaljenja vrijedna milosnica
s otoka, kojoj nikad nitko nije iskazao neku pažnju osim muškaraca
privučenih njenim, dražima. Ponosna, ali prijateljska popustljivost
Anñelikina sasvim ju je smutila tako da se odjednom pretvorila u zbunjenu
djevojčicu. Buduči da ih njihova mješanka, koja ih je lako uvjerila da im se
neče ništa dogoditi upuste li se u tu zgodu s djevojkama i da če ona več
umiriti njihova zapovjednika, nije više podbadala vatrenim huškanjem.
Vanereickovi su se ljudi počeli skanji¬vati, gledajuči se upitno meñusobno,
te se pokazaše
pitomijima.
U meñuvremenu magla se počela razilaziti i čitav se prizor pokaza u svoj
svojoj jasnoči s debelom Pe-tronilleom Damourt u prvom planu. Rijetke joj
je kose nosio vjetar, a ona je sva izubijana bila oko očiju jer je jadna
gospoña vrlo hrabro pokušala obraniti svoje male ovčice. Da nije odmah
podigla uzbunu, si¬gurno bi svoj neoprez bila platila težinom svog tijela. Iza
nje su dvije ili tri znatiželjne djevojke zirkale uplašenim očima, dok su se
ostale posakrivale u naj¬udaljenijim kutovima spremišta,
555

Vrlo blijeda i golih ruku na kojima su se isticale modrice, Delphine de

Rosoy trudila se da pokrije gru¬di' komadima rastrgnute bluze. Iz njena su
grla potje¬cali oni krici, i to u času kad je osjetila da je grubo grabe
pohotljive ruke. Ti su krici i probudili An-ñeliku.
Pred svojim nogama opazi ispružena čovjeka, mornara s Gouldsboroa
kojemu bijaše nareñeno da tu noč stražari pred vratima spremišta. Ljudi s
Neu¬strašivog su ga ubili prije no što su razvalili vrata. Taj gnusan zločin
koji je bio najočitijim dokazom nji¬hovih podlih namjera dozlaboga je
ogorčio Anñeliku, i to utoliko više što je meñu lupežima s Neustrašivog
opazila i'nekoliko „svojih" ranjenika koji su se, uspr¬kos povijenim i
ranjenim rukama i nogama, osječali dovoljno orni da uzmu učešča u
ljubavnom pohodu.
— E, ovo je prevršilo svaku mjeru! — poviče bi¬jesno. — Svi ste zaslužili
konopac. Zaista ste najgori ološ. Dosta mi je, dosta! Ako nastavite ostavit ču
vas na cijedilu s tim vašim šupljim očima, tim vašim ras-porenim
trbušinama, vašim gnojnim ranama i vašim, kozicavim tijelima. Pustit ču vas
da istrunete živi, kunem vam se... Da od žeñi pocrkate pred mojim očima a
da vam kap vode ne pružim! Kako se usuñu¬jete tako ponašati na našoj
zemlji! Nemate ni obraza ni časti! Ništarije! Vi ste strvina, eto šta ste, strvina
koju bi trebalo predati morovranima da je prožde-ru ... 2alim od sveg srca
što to nisam učinila kad mi se za to pružila prilika.
Pod dojmom Anñelikina bijesa i groznih predo¬džbi što ih je svojim
riječima izazvala u njihovim duhovima, prestrašeni njenim izgledom
razjarene kra¬ljice, njenom zapovjedničkom uzvišenošču koju je tog dana
još više isticala raskošna strogost njene spletene kose, njena haljina od
krupne tkane svile ljubičasto modre boje, gotovo bi se reklo haljina dvorskih
go¬spoña, te sjaj njene ogrlice i onaj njen način da se uspravi i da se ogrne u
svoj ogrtač od fokinih koža, mjereči ih prezirno kao bijednike što su, u
stvari, i bili, vrativši ih natrag u njihovu kukavnu stvarnost,
556

ljudi s Neustrašivog izgubili su dar govora dok su Hijacint Boulanger i

njegov prijatelj Aristid pokušali polako kidnuti s tog mjesta.
— Gospodine Vanneau, imali ste pravo što ste se
umiješali — prizna Anñelika. — Ne biste li bili tako
dobri pa skočili po oca Bauera i velečasnog Lochmera
koje sam primijetila tamo. Sigurno su krenuli da oči¬
taju svoju prvu jutarnju misu.
Kad su svečenici došli, ona im ispriča sve strahote što su ih mornari počinili.
— A sad ih predajem u važe ruke, gospodo sve¬
čenici — rečena kraju. — Pokušajte im razjasniti da
su se ponašali kao vrlo loši krščani i da su zaslužili
strogu kaznu. A ja odoh da o čitavoj stvari obavijestim
gospodina de Pevraca.
Bretonski dušobrižnik stade na pasja kola grditi svoje vjernike grozeči im se
paklenim mukama, dok je otac Baure odlučio da posade s dvaju brodova
od¬vede na misu s tim da se prije toga ispovjede.
Oborivši glave, mornari vratiše noževe u korice j vukuči nogu za nogom,
krenuše bolnog i pokajanog srca za svečenicima prema vrlu brežuljka.
557

GLAVA LXXVn
U Kabini Gouldsboroa Joffrev de Pevrac je s Johh Knox Matherom,
njegovim pomočnicima i engleskim admiralom vodio poslovne razgovore
koji su se odno¬sili na trgovanje. Osim njega u tim su razgovorima na
njegovoj strani sudjelovali još Colin Paturel, Ber¬ne, d'Urville i Manigault.
Po omeksalim lojanicama bilo je očito da se pregovaralo od same zore, jer je
bostonski brod trebao otploviti u vrijeme plime.
Anñelika naredi Enricu da je najavi. Nije se ni¬malo ugodno osječala
otkrivši gdje njen muž provodi svoje noči. Na Gouldsborou, u svom.
nekadašnjem, skrovištu, gdje je živio kao Rescator.
U biti, bila je zadovoljna što su je dogañaji pri¬silili da stupi u akciju, da se
ponovo uvuče u njihov muški život i u njihove poslove. Buduči da je nije
otjerao, zauzet če svoje mjesto, a on če biti prisiljen da joj se obrati riječju.
Tako če doči do objašnjenja koje če raspršiti sve nesporazume. U tim prvim
ju¬tarnjim sastima osječala se u punoj snazi i spremnom da ponovo svoju
sudbinu uzme u svoje ruke.
Spazivši je, sva prisutna gospoda se dignu doče¬kavši je sumnjičavom
šutnjom. Naime, ta žena izu¬zetnih osobina zaokupljala je tajne misli svih
tih lju¬di mada svakoga od njih na drugačiji način. Njena pojava je svaki put
dala neki novi okus životu.
Pošto ih je pozdravila, ujednačenim i jasnim gla¬som, obavijesti ih o sukobu
izmeñu posada dvaju bro¬dova. Dok su jedni nastradale djevojke smatrali
svo-

jim gusarskim plijenom, drugi su, naprotiv, bili uvje¬reni da im ih je sam

Gospod poslao da bi s njima stupili u zakonski brak.
— Pa to je sjajna misao — poviče de Pevrac okre-
nuvši se prema Colinu. — Vidim, da nam čudesan do¬
lazak tih djevojaka može pomoči da stišamo zlovolju
jednog dijela ljudi koji se smatraju izigranim u po¬
gledu žena. Gospodine guverneru, eto odluke koju
morate donijeti. Ne može se ni pomisliti da se te dje¬
vojke: uputi u Quebec, ako je uopče istina da su tre¬
bale tamo stiči. Mi zasad nemamo ni vreme ni sred¬
stava da ih prebacimo u Quebec. Pomišljao sam da ih
se otpremi u Port-Royal, ali nije li najpametnije i za
sve najpovoljnije upravo rješenje što su ga smislili
vaši ljudi? Neko privatno društvo je poduzelo to dje¬
lo te bi se moglo dogoditi da ih nitko ne preuzme u
več ionako presiromašnim naseljima francuske Aka-
dije. Ako budu htjele ostati, to bi zaista bilo sjajno,
prihvatit čemo ih kao žene naših francuskih naselje-
nika. Prepuštam vama da riješite to pitanje.
Colin Paturel se digne i uze smatati razne papire i pergamene koje zatim
gurne u prostrane džepove svoga kaputa. Sad je bio odjeven u vrlo
jednostavno i skromno odijelo ne odrekavši se poneke ukrasne sit¬nice koju
je od njega tražio njegov novi položaj. Prsni dio njegove košulje i orukvice
bile su vrlo pažljivo dotjerane dok su mu posuvraci na rukavima bili
izve¬zeni, a isto tako i ovratnik i džepovi njegova odijela rujnozagasite boje
ispod kojega se vidio dugi haljetak od sivog lana izvezen biserima. Ozbiljna
i usredotočena izraza lica, te podrezane brade, Anñelika ga je jedva
prepoznala. Sasvim drugi čovjek. Čini se da su se njegova široka ramena
sasvim ugodno osječala pod službom koja mu je dodijeljena.
On stavi pod pazuho svoj okrugli šešir od dabrova krzna ukrašen crnim
perom.
— I ja se takoñer slažem da djevojke zadržimo
ovdje — izjavi — ali Quebec je možda za sebe zadr¬
žao pravo dočeka te če njegovi upravljači u našem

558

559

¦Snu vidjeti najobičniju otmicu. Ne izlažete li se time opasnosti da zatrujete

odnose s Novom Francuskom, gospodine de Pevrac?
— To če biti moja stvar. Ako se budu žalili, od-
.govorit ču im da svoje konvoje povjeravaju zapo->
vjednicima brodova koji če ih odvesti na suprotnu
.stranu. U svakom slučaju, naši su odnosi s Novom
Francuskom na'tako velikoj kušnji da ih jedan sukob
više ili manje ne može bogzna koliko ni poboljšati ni
-pogoršati. Sve u svakom trenutku može biti izlika za
rat, a isto tako d za mir. Ali ostaje jedna činjenica,
a ta je da ih se ja danas više ne bojim i da od mene
zavisi i da ja odlučujem da li čemo živjeti u dobrim,
odnosima ili ne. Ako su vjetrovi dotjerali k nama taj
čarobni teret u trenutku kad smo ga željeli dobiti,
smatram da moramo biti zahvalni Nebu na tom. daru.
U tom pogledu potpuno dijelim mišljene vaših mor¬
nara.
— Da, zbilja —nato če Anñelika — htjela bih.
da se taj Gilles Vanereick, njegova Ines i njegovi raz¬
bojnici več jednom tornjaju odavde. Oni nam samo
smetaju i zagorčavaju život. Ako ništa drugo ne znaju
raditi do da se zabavljaju na naš trošak ... Uspjela
sam ih predati dušobrižnicima na brigu. Dok bude
trajala misa, možda če biti mirni, ali poslije toga...
Vrlo mi je žao, kapetane — nadoda primijetivši izne¬
nada Gillesa Vanereicka, kapetana Neustrašivog —
žao mi je što sam pred vama govorila bez ikakvih
uvijanja, ali vi sami znate isto tako dobro kao i ja da
ti vaši ljudi s Caraiba nisu nikakvi anñeli i da ih se
.može podnositi u sasvim malim količinama u mjesti¬
ma gdje ljudi žele živjeti sreñenim životom ...

— Dakako! Dakako! — zastenje gusar. — Ja

odoh, ranjen sam u samo srce — nadoda stavivši bol¬
no ruku na svoje grudi.
— Vratimo se na kopno — predloži Pevrac.

Uspinjuči se obalom pokraj Vanereicka, Anñelika je pokušala ublažiti

učinak svojih nimalo ljubaznih riječi.
— U drugo vrijeme, vjerujte mi, gospodine, bila
bih oduševljena vašim društvom, jer ste vi zaista vrlo
ljubazan. A poznato mi je takoñer da moj muž gaji
prema vama veliko prijateljstvo. Nekad ste mu bili
desnom rukom u mnogim borbama, i on još nikad
nije...
— U Caraibima smo mi bili obalna brača. To se
bratstvo nikad ne može razvrči...
Zagledavši se ispitljivo u gojazan, mada vrlo okre¬tan lik francuskog
pustolova, Anñelika pomisli kako je taj čovjek još uvijek bio umiješan u njoj
nepoznat život Joffrevov. Njih su vezivale mnogobrojne zajed¬ničke
uspomene. Ali nju ne. On je takoñer poznavao Cantora te ga je često
spominjao s ljubavlju naziva¬juči ga „malim" i „deranom".
Jasno u nekom drugom trenutku, kao što je pot¬puno iskreno tvrdila, ona bi
bila rado s njim počas-kala o prošlosti svoga muža i svoga mlañega sina, ali
joj je sada bilo dosta i njega i njegovih ljudi. Drago¬voljno je to priznala.
— Umorna sam. Po čitave dane njegujem i lije¬
čim sve te ljude. Muči me njihova sudbina i stalno se
plašim da če nove svañe uroditi novim ranjenicima.
Pogleda je i po izrazu njegovih očiju bilo je očito da se potpuno s njom
slaže.
— Ah' kažite takoñer da je vaše malo srce ranjeno
i da je uglavnom to što vas muči, zar ne? Jest! Jest!
Kao da se to ne vidi ... Ni riječi! Ni riječi! Kao da ja
ne poznam žene. Kažite mi, lijepo moje dijete, zar ta
svañica. s mužem još nije okončana? Koješta! Koje¬
šta! Zar ima nečeg ozbiljnog u toj mladenačkoj ludo¬
riji? Švicarac je bio isuviše brbljiv, slažem se! Da se
nije zatekao tamo baš u najgorem trenutku, od svega
toga ne bi ostalo baš ništa, kao ni pera na vjetru. Kad

S60

36 Anñelika u Iskušenju vm

561

se o svemu tome dobro razmisli, pa to nije ni spomena vrijedno. Malo ste

bocnuli nožem svoju bračnu slo¬gu... Pa neka! Sjajno... ! Vi ste isuviše
zavodljiva L lijepa gospoña a da vam se tako nešto ne dogodi s vremena na
vrijeme. Trebali biste otid. k njemu i objasniti mu čitavu stvar.
— Jao — otpovrne Anñelika s gorčinom — bila
bih sretna kad bi moj muž s tom istom vedrinom gle¬
dao na tu vrst osječaja. Jer istina je da mi ništa i nit-
ko nije draži na ovom svijetu od njega. Ali njegovo
je biče nepoznato čak i meni samoj i... ponekad me
ispunja strahom.
— On je zaista, na sve ono što se na vas odnosi
tvrd kao Englez i ljubomoran kao Saracen. Premda
vi u mene sumnjate, znate li da prema vama osječam
tako veliko prijateljstvo da sam kadar pod gospodinu
de Pevracu s namjerom da ga uvjerim kako njegova
kivnost nema nikakva temelja ili, još prije, da nema
smisla da se i dalje ljuti na vas. Pokušavam ga uvje¬
riti kako postoji na svijetu takva vrst žena, kojima
čovjek koji drži do svoje časti mora oprostiti. „Gle¬
dajte mene s mojom Ines ... ", govorim mu...
— A, molim vas — usprotivi se Anñelika zlo¬
voljno — molim vas ne miješajte me sa svojom Ines.
— A zašto ne? Znam što govorim: mada ste vi
velika i plemenita gospoña, a ona mala kuga izišla iz
školjke toplih mora, vi i jedna i druga pripadate onoj
izuzetnoj vrsti žena koje svojom ljepotom, svojim
ljubavnim umiječem i nekom tajnovitom snagom koju
nazivaju čarima, djeluju čak i na samog Stvoritelja
te on zaboravlja zabludu čija je žrtva postao onog
dana kad je iz Adamovog bedra stvorio Evu. Dakle,
govorim mu, pa imajte na umu da ima takvih žena
koje su vrijedne da im se oprosti poneki hir čak ako
time sebe okrutnije kažnjavamo no njih. Polazim od
načela da čovjek, kojemu je sreča u ljubavnoj igri bila
toliko sklona da je izvukao najjaču kartu, ne smije
zanemariti tu prednost, več naprotiv mora biti za»
hvalan bogovima. Mnogi drugi se probijaju kroz život
a da u rukama nikad nisu imali poštenu kartu...

— Mogu da zamislim kako se moj razdražljiv sup¬

rug odnosi prema tim vašim amoralnim i posebnim
rasuñivanjima — otpovrne Anñelika tužno se osmjeh-
nuvši.
Pa eto maloprije, u kabini na Gouldsborou, 'on se pravio kao da je nema.
Tim svojim držanjem pogañao ju je svaki put sve jače. Bili su dovoljni ti i
takvi su¬sreti pa da je napusti sva hrabrost i svaki polet. Več sada se
osječala potpuno slomljenom, a što li če biti večeras kad joj dan ne bude više
mogao ničim pomoči i kad je spopadnu njeni strahovi?
Čitava ta zgoda bila je daleko ozbiljnija no što je dobričina Vanereicke i
mogao zamisliti.
Ona nikako i nikad ne bi mogla podnijeti da je Joffrev odbaci od sebe, a to
gusarski kapetan nije znao. Ona bi naprosto svisnula od bola. Strah da se to
ne dogodi, ubijao je u njoj svaku volju.
— Ali kakvom ste ga to magijom opčarali da ste
mu toliko prirasli za srce? — poviče Vanereicke zagle¬
davši se u nju svojim poput ugljena crnim očima u
kojima je blistala sumnjičavost. — Pa to je nezami¬
slivo ... ! Nikad ne bih bio povjerovao da je tako ra¬
njiv taj veliki gusar kojega je život obdario velikim
iskustvom, znanjem, mudrošču i kojemu je sreča uvi¬
jek bila sklona! On nam se, zahvaljujuči tim svojim
osobinama, svima nametnuo tamo u Caraibima, na
otoku Tortugi u Meksičkom moru. Za njega su žene
utoliko manje bile okrutne što im on nije pridavao
nikakvu važnost. Pa ipak, kad vas čovjek pogleda,
onda mu je sve jasno... podlegao je vašim čarima.
Ljubav s vama mora da je božanstvena, nezaboravna,
izuzetan doživljaj...
— Kapetane, obuzdajte svoju maštu — prijeseče
ga Anñelika smijuči se. — Hej, ta ja sam običan
smrtnik!
— Suviše! Suviše običan smrtnik! Upravo takav
kakav je potreban nama ljudima. U redu! Uspio sam
da vam izmamim smijeh na usne. Ništa nije izgublje¬
no. Poslušajte moj savjet. Ne pričajte više o ovoj zgodi,
nj ne mislite više na nju! Poñite na ispovijed. Počnite

562

563

s tim da vam najprije Bog oprosti. A što se tiče su¬pruga, jedne mu večeri
kliznite u krevet u zgodnom, trenutku, da vas nitko ne primijeti. Jamčim da
čete dobiti odriješenj e.
— Uvjerena sam da ste vi pravi prijatelj— otpo-vrne Anñelika razveseljena
njegovim šalama. — Istini za volju, moj dragi Vanereicke, ako vi ovdje
nemate drugog posla do da tješite slomljena srca, ja vam po¬navljam svoj
prijedlog da što prije dignete sidra. Vje¬tar je povoljan, magla se razišla, a
meni je več doja¬dilo da previjam od zore do mraka te ljude koji se stalno
kolju. Ako ne otplovite što brže prilikom prve plime, krv če ponovo poteči,
uglavnom, zahvaljujuči onim vašim vragovima vručih glava s vašeg otoka
Tortuge. Ranjenici s vašeg broda su na dobrom putu ozdravljenja i ja vam ih
rado predajem. Bit če zdravi kao dren na vašim budučim pothvatima.
Gospoña Petronille Daumourt im je dolazila u su¬sret, prije bi Se reklo
valjajuči se nego trčeči. Kao i uvijek kosa joj je bila raščupana, a oči
zaplakane.
— Ah! Gospoño, u pomoč, djevojke su poludjele! Ne mogu s njima iziči na
kraj. Pričaju kako se žele spasiti odavde, kako če poči pješice kroz šumu, ne
znam ni sama kamo!

GLAVA LXXVIII
— Onda, djevojke, hočemo li uskoro pirovati?
Gromovit Colinov glas i njegova golema pojava
na pragu vrata zaustavi suze i škrgutanje zubi koji su do tog trenutka
ispunjali ogroman prostor spremi¬šta za kukuruz. Da se kraj njega nije
nalazila Anñe¬lika, one najosječajnije bile bi umrle od straha. Po¬jure k njoj
i okupe se oko njena ženskog lika koji je utješno djelovao na njih.
— Šta je, draga moja djeco, šta je, dobre moje
djevojčice, šta se ovdje dogaña? Kakva je to buna
iskrsla meñu vama? — obrati im se Anñelika svojim
umirujučim osmijehom.
— Ispričajte mi sve — nato če Colin udarivši se
po svojim snažnim prsima. — Ja sam guverner mjesta.
Dajem vam časnu riječ da če oni opaki ljudi što su
vas prestrašili, lijepe moje gospoñice, biti strogo ka¬
žnjeni.
Odmah sve polete k njemu i u isti mah stanu pri¬čati, opisujuči svaka svoje
dojmove. Jedna je pričala: MJa, ja ništa nisam čula, spavala sam kao
zaklana", „Onaj grozan čovjek me je zgrabio za zglavak ruke i povukao me
napolje... Ne znam što je od mene htio..."
— Smrdio je po rumu — upotpuni svoje pričanje
ðelphine du Rosoy s izrazom gañenja na licu. Na
njenu nesreču, ona je najgore prošla od svih gospo¬
ñica u toj gužvi. Zbog svog dostojanstva potiskivala
je suze poniženja što su joj navirale na oči.
564

565

Anñelika izvuče iza pasa češalj i stane joj češljati raskuštranu kosu. Zatim
joj maramicom obriše nos i natečene vjeñe, poravna joj nabore na rupcu, na
bluzi i naredi da se donese veliki kotao juhe te burence dobrog vina koje za
sve Francuze i Francuskinje pred¬stavlja lijek koji liječi sve njihove nevolje.
Colin-Paturel ih je sa svoje strane dalje ispitivao, slušao njihove tužbe
saginjud svoje visoko tijelo pre¬ma mladim djevojkama. Zahvaljujuči
njegovu dlaka¬vom i dobrom licu i pažnji koju im je poklanjao, dje¬vojke
se na kraju smire. Pa i sama Delphine, mada uvrijeñena što ju je onim
svojim „djevojke" izjedna¬čio sa svima drugima, digne prema njemu oči u
kojima se ogledalo povjerenje.
— 0h Gospodine guverneru, naredite da nas se
odvede u Quebec, preklinjemo vas!
— I to kopnom. Nikako drugačije! Dok budemo
žive, nečemo se više popeti na brod!
Jadne djevojke! Vidjelo se da one pojma nemaju o Kanadi, da nikad ništa
nisu čule o Akadiji i o Novoj Engleskoj. Teško da je meñu njima bila ijedna
koja je znala da je zemlja okrugla i da je ijedna od njih ikad vidjela
geografsku kartu.
Imajuči to u vidUj Colin im najprije obeča da če opasni tipovi koji su se
usudili napasti ih jutros u zoru, prije no što padne sumrak napustiti mjesto.
Za¬tim im uze govoriti o naselju Gousldsboro gdje ih je Gospod, čini se,
nekim neobjašnjivim čudom doveo — a čuda, to svatko zna, ne mogu se
objasniti — baš u trenutku kad su u nj doplovili dobri francuski mor¬nari
koji su odlučili da se posvete zdravom i hrabrom životu naseljenika,
meñutim njima je teško padalo što uza se nisu imali valjanih žena koje bi im
poma¬gale u poslu i život im učinile ljepšim.
Zemlja je bila lijepa, zimi se nikad more tu nije smrzavalo, podneblje je bilo
blaže nego u Kanadi
A kad su doznale da je „kraljev dar" za kojim su one sve neobično žalile, bio
hrpa sirotinje u pore-ñenju s onim Sto ga je ljubazni guverner, lijepa
izgle¬da, obečao novim mladoženjama naselja Gouldsboro
566
i da neče više ploviti razularenim oceanom i da neče putovati šumama
kojima su lunjali Indijanci i divlje zvijeri, ponovo im se na licu pojavio
osmijeh. Izmje¬njivale su poglede, dovedene u iskušenje tim obečanji¬ma.
Poneka je od njih, tek toliko da bi sačuvala for¬mu, prosvjedovala.
— Obečano je meni i još trima mojim drugari-
cama da čemo se udati za oficire — napomene Del¬
phine tonom ozbiljne skromnosti. — U samostanu smo
naučile kako se vodi kučanstvo, kako se primaju znat¬
niji gosti, kako se vodi razgovor i kako se treba po¬
kloni tvi pred prinčevima. A osim, toga, sigurna sam da
tamo u Quebecu muževi što su nam dosuñeni ne smrde
po rumu.
— U stvari, imate pravo — složi se s njom An¬
ñelika. — Oni tamo smrde po rakiji od raži ili kuku¬
ruza. Odlično je to piče, budi uz put rečeno, na koje
se čovjek za onih pasjih zima vrlo brzo navikne.
Zaboga, drage moje gospoñice — nastavi smijuči se
^— ako se vi sada, kad ste več u Americi, plašite sva¬
ke sitnice, kako čete se vi suprostaviti Irokezima, olu¬
jama, gladi i svemu onom što vas čeka u Novom svi¬
jetu, a po čemu Kanada nije u boljem položaju od
nas,, več u gorem, i to zato što je još dalje i što je još
divljija.
— A prema meni — htjela je znati Maurkinja —
a prema meni neče postupati kao prema robinjama na
otocima? Naime, čula sam da se tako postupa prema
osobama tamne puti. Odgojena sam u samostanu
Neuillv. Jedna velika gospoña redovito je plačala za
moj odgoj. Znam i čitati i pisati i vesti u svili.
Colin je dobrohotno uzme za bradu.
— Vi čete nači osvajača, drago moje dijete, ako
ste zaista nježna i pametna kao što izgledate dok vas
čovjek gleda — potvrdi — a ja ču se osobno pobrinuti
da se dobro udate. Uostalom, dat čemo vam dovoljno
vremena da razmislite o tim prijedlozima i da se o
njima posavjetujete sa svojom nadzornicom. Ako vam
naši prijedlozi ne odgovaraju, znajte da če vas gospo¬
din Pevrac bez mnogo premišljanja prebaciti u jedno
567
akadijsko naselje s druge strane Francuskog zaljeva, gdje če vam sigurno biti
prireñen topao doček.
Gospoña Petronille se našla na velikim mukama. Daleko bolje obaviještena
od svojih drugarica i ma¬nje zapanjena no što je pokazivala, ona je odmah
shva¬tila da ti. Francuzi izmiješani s prilično velikim brojem Engleza, nisu
bili brodolomnici kao što ih je optuživao Job Simon, a niti suviše gorljivi
podanici francuskog kralja. Ali ni ona se nije uspijevala snači u tim
geo¬grafskim dužinama i širinama, a geografske karte što su ih pred njenim
očima odmatali grof de Pevrac i Colin Paturel trudeči se da je uvjere kako
Quebec nije bio tu na dohvat ruke, još su joj više smuti¬le dušu.
— Ah! Da je barem ovdje naša draga dobrotvor¬
ka! — uzdahnula bi ponekad.
— Onda bi ovdje bio samo još gori bordel! —
javi se pračen škrgutom Juliennin prostački glas. —
Jer ona se isto tako dobro razumjela u bordele kao
i u molitve...
Antoinette, najljepša njena neprijateljica, odmah je zgrabi za kose.
Kad su ih razdvojili, Colin naredi Julienni:
— Deder, djevojko, doñi ovamo!
Jedino se njoj obratio s „ti" pokazavši na taj na¬čin da mu je jasno kojoj
ženskoj vrsti pripada.
— Tebe ne mogu zadržati ovdje — reče joj povu-
kavši je u stranu u kut spremišta. — Ne zato što si
iz predgraña, več zato što si bolesna, a ja takve ne
želim za svoje momke udati.
Julienne uze kriještati kao morski orao ne oba¬ziruči se nimalo na svoje
sablažnjivo ponašanje.
— Ja da sam bolesna? To nije istina! Nije tome
davno što me u Chateletu pregledao zatvorski liječnik
i što mi je kazao da sam svježa kao ruža. A buduči da
sam poslije toga bila zatvorena u Opčoj bolnici s kak¬
vim sam to ljudima mogla dobiti te vaše bolesti? U
pomoč, gospoño Anñeliko! Čujete li što ovaj priča?
Priča da se raspadam!
568

— Ova je djevojka bolesna — ponovi Colin —

obračajuči se Anñeliki kao svjedoku — pogledajte
samo njenu glavu.
Stvarno, bucmasto djevojčino lice imalo je gadnu voštanu boju, a oko očiju
crne kolobare tako da se činilo kao da ih crnim ličUom maže. Po sjaju njena
pogleda vidjelo se da je trese žestoka groznica.
— Ne .vjerujem da je bolesna — nato če reči
Anñelika — ali sam zato uvjerena da ¦Se ranila pri¬
likom brodoloma. Neče nikako da dopusti da je se
liječi. Njeno stanje se pogoršalo. Hajde, Julinne, do¬
pustite me da vas previjem, svoj život izlažete...
— Aj se jebati — otpovrne djevojka bezobrazno.
Anñelika joj odalami nekoliko šamara od kojih
se sruši na zemlju. U stvari, ta se nesretnica jedva držala na nogama.
— Pusti da te se njeguje — na kraju joj reče
Colin — inače nečemo prema tebi imati nikakve mi¬
losti. Još večeras ču te ukrcati na Neustrašivog da
praviš društvo njegovoj posadi.
Ležeči na podu čunlo se da je ukročena te izazva sučut svih što su oko nje
stajali. Njene prestrašene oči tražile su neki izlaz.
— Mene je strah — poče se žaliti u pomanjka¬
nju boljih argumenata. — Vi čete me samo izmrc¬
variti.
Cegrtavi glas Aristida Beaumarchanda koji se bi¬jaše prokrijumčario, ne zna
se kako, u spremište, od¬jekne iza njihovih leña.
— Ona te neče izmučiti ljepotice. Ništa vas neče
boljeti kad vas ona takne, ja vam to jamčim. Nema
Iječnika koji ima laganiju ruku. Bacite malo pogled
na ovaj posao. Rukom me je sašila, kažem vam.
I Zgubidrob brzim prstima odriješi uzicu što mu je pridržavala hlače i
pokaže Julienni, očaranoj nje¬govom sigurnošču, svoj jadni trbuh na kojemu
se vidio, s kraja na kraj, dugi ljubičasti rez.
— Divite se ovome je li?! Onda znajte da je to
djelo ove gospoñe Anñelike, da me je ona skrpila
koncem i iglom, jest stvarno, lijepa moja curice. Sva
569

su mi crijeva ležala na pijesku. Bio sam gotov, da¬kako!

— To nije moguče! — poviče Julienne popra-
tivši svoj povik sočnom psovkom.
— Kao što sam vam rekao. Nego šta! Gledajte me
danas. A ono što se nalazi nešto niže ove rane još
uvijek veselo poskakuje i stoji vam na službu,
ljepotice!
— Dosta je bezobraština — prekine ga Anñelika
videči kakav je pravac počela dobivati ta demon¬
stracija. — Aristi.de, vi ste ništarija, pa ni kčeri samog
vraga ili najgoroj djevojčini ne bih preporučila da
se s vama upušta u bilo kakvu vezu, jer bi< ta veza još
uvijek bila isuviše dobra za vas, a isuviše loša za
nju.
— Vi me vrijeñate, ponizujete me u mom dosto¬
janstvu — nato če Aristid polako skupljajuči svoje
hlače... — čak vjerujem da mi činite veliku ne¬
pravdu.
— Odlazi — umiješa se Colin udaljujuči ga. —
Tebi ovdje nije mjesto, nemaš ovdje što tražiti.
Uhvati ga za ovratnik i odgura ga do vrata.
— Časne mi riječi, ti si uporniji i nametljiviji
od stjenica. Natjerat češ me da ču te vlastitom ru¬
kom zadaviti.
Julienne prasne u grohotan smijeh. Laknulo joj je.
— Taj mi se svidio! Ponosan, pravi čovo!
— Utoliko bolje za tebe. Ta zakala sam ti da je
to najpodliji gad što živi na obje zemljine polukugle
— reče Anñelika i klekne pokraj bijednog stvorenja
što je imalo dovoljno snage da se ruga i da vri¬
jeña. Istinsko sjeme s pariškog Dvora čudesa.
— Ja znam zašto ti ne daš da te previjem —
prišapne joj sasvim tiho Anñelika.
— Ne, vi to ne možete znati — otpovrne dje¬
vojka gledajuči je očima u kojima se javi strah pro¬
gonjene zvijeri.
— Dakako da znam! Pogañam... Obilježena si
ljiljanovim cvijetom... ! Slušaj, dajem ti. riječ da
570

neču ništa kazati guverneru, ali pod uvjetom da bu¬deš krotka i da me u

svemu slušaš.
Na zaprepaštenom licu Julienne ogledalo se priz¬nanje.
— Je li istina da nečete nikome ništa reči? —
dahne.
— Dajem ti riječ „marMze" Zaklela sam se.
Prekriživši dva prsta i pljunuvši na zemlju. An¬
ñelika ponovi znakove zakletve pariškog podzemlja.
Zapanjena tim što je vidjela Julienne uopče ne zausti, več pusti Anñeliku da
joj otkrije natečenu stranu, da je premaze melemom, krotko popije ša-ljicu
čaja, zabrinuta tajnovitostima što su je čekale u Americi tako da je čak
zaboravila da zastenje. Pot¬puno mirna u njenu pogledu, Anñelika joj tutne
pod šiju naslon, umota je dobro u njenu kutu, potapša je po obrazima prije
no što ju je napustila.
— Onaj što ti se tako jako svidio, Aristid, kla¬
dim se da i on ima na leñima ljiljanov cvijet baš
kao i ti. Ozdravi, kčerce 'brzo. I tebe čemo udati...
Bit čete lijepi par... ! Dajem ti riječ „markize..."
Juliennine su se vjeñe rastvarale i skupljale nad grozničavim zjenicama
kojima je umor dao blagi izraz. Smirena lijekovima koje su joj dali da
proguta, na koncu usne.
— Ima smiješnog svijeta ovdje kod vas — šapne
prije no što če zaspati — gospoño, tko ste vi? Go¬
spoña Amerike... Vi vidite ono što je skriveno dru¬
gima. Lijepo vam stoji ta pletenica... Sličite onim
svetim kraljicama prikazanim na... misalima. Nije
moguče da ja, pariška prosjakinja, imam toliko sre¬
če...
571

GLAVA LXXIX
Zastave su pucketale na vjetru, a jedra bila sprem¬na da nabreknu pod
njegovim pritiskom.
Ponovo su se svi stanovnici Gouldsboroa sjatili u luci.
— Onda? Zar me nečete zagrliti — poviče Vane-
reick raširivši ruke prema Anñeliki. — Pa čak ni u
trenutku odlaska?
Ona se baci prema njemu i poljubi ga u oba obraza. Osjetila je neku vrst
utjehe u njegovu muš-karačkom stisku bez obzira na poglede čitavog
pučan¬stva koji je prisustvovao tom njenom opraštanju od gusarskog
kapetana.
Neka misle što hoče, svi ti zlobnici! Imala je pravo da poljubi svakog tko joj
se sviñao.
— Drž'te se hrabro! — šapne joj Vanereick na
uho. — Pobijedit čete. Poslušajte moj savjet: naj¬
prije na ispovijed, a poslije toga u krevet...
Poslije toga uze mahati uokrug svojim velikim šeširom ukrašenim perjem i
skoči u čamac koji ga je imao odvesti na njegov brod.
Okrižnica puna mornara spremnih da rašire jedra podrhtavajuči pod
nezadrživim pritiskom plime. Neu¬strašivi se otimao na svom sidru kao
konj plemenite pasmine na ularu.
Oduševljeni pozdravi su se miješali s kratkim zapovjedima što ih je Gilles
Vanereick izdavao s krmnice.
— Gospodine Prosperu Jadrine, jeste li vi
spremni?
572

— Jesam, gospodine — odgovori mornarski po¬

doficir.
— Gospodine Miguel Martinez, jeste li spremni'
— Jesam, gospodine — odgovori jarbolni podo¬
ficir.
— Spremni! Uz pomoč božju! — poviče kapetar
poprativši riječi širokim pokretom ruku.
Mornari pustiše konope, jedra se napnu i nabubn bjelasajuči se u modrom
nebu. Neustrašivi polakc krene i uze bordižati izmeñu otoka u pratnji malog
kutera na kojemu su se nalazili grof de Pevrac i Colii Paturel koji su pratili
svoje goste do opasnog izlaska iz luke.
S vrha krmnice lijepa je Ines mašuči svojom le-pezom i šalom od žute svile
pozdravljala Anñeliku. Umirena u pogledu osječaja svog Vanereicka s kojim
se ponovo otisnula na more, mala pustolovka izmi¬ješane krvi htjela je sad
posvjedočiti svoje prija¬teljstvo prema onoj koju bijaše smatrala svojom
naj¬opasnijom suparnicom.
Kad se u dalekom obzorju nazirao samo još bijeli stožasti obris broda,
Anñelika se okrene i poñe prema tvrñavi. Potom naiñe na tamnoputog
čovjeka i njegova druga s Caraiba kako sjede jedan pokraj drugoga i žvaču
klinčace. S razloga ne baš jasnih oni su za¬molili da mogu još neko vrijeme
ostati u Gouldsbo-rou. Poslije podjele pljena s Marijinog srca došlo je do
razmjene ponekih mornara Sto je svakako jedinst¬ven slučaj u gusarstvu u
raspodjeli plijena sudjelovao je i kapetan zarobljenog broda, to jest Colin ili,
kako se prije zvao, Zlatobradi. Za dva draga kamena og¬romne vrijednosti,
Vanereick je pristao da na svoj brod primi nepoželjne gusare. Uprkos
njihovoj lijeno¬sti i zloj čudi, zbog kojih su osobina mnogo puta po njima
pljuštali udarci korbača, on ih je uzeo da bi s njima nadomjestio mornare
poginule prilikom bitke.
I tako se Hijacint Boulanger rastao sa svojim obalnim bratom, Aristidom
Beaumarchandom koji je molio da ga se ostavi u Gouldsborou jer se, tobože,
nije još osječao sasvim dobro u predjelu operiranog
573

trbuha i, obečavši uz to da če živjeti doličnim ži¬votom.

— A osim toga, shvati, napravio sam dobar do¬
jam na jednu lijepu djevojku, imenom Julienne —
šapne Hijacintu na dlakavo uho. — Kad svoje stvari
s njom privedem kraju, ja ču te o tome obavijestiti
i ti češ doči po mene...
Dakle, nije bilo iluzija! Jednog če dana ponovo doči Neustrašivi i njegova
posada tamne puti, drve¬nih noga, bezubih usta iz kojih zaudara rum s Ja-
maike, ponovo če navratiti stari gusari razvratnici s Tortuge, napirlitani
perjem, turbanima od cicanog platna na cvjetiče naoružani noževima,
bodežima, sabljama i pištoljima i strašnim sjekirama.
Ljeto tek bijaše počelo.
A takoñer če ponovo doči ovamo engleski i bos¬tonski brodovi koji su
otplovili u zoru, indijanske šalupe koje su se otisnule sa svojim Mic-Macima
od¬noseči u zamjenu za dovezenu stoku, dragocijenu ras¬košnu robu koja
če oduševiti gospoñe Port-Royala što se nalazio s druge strane Francuskog
zaljeva: čip¬ke, baršune, gajtane, sapun, parfeme, oružje i mu¬niciju za
odbranu francuske tvrñave, izvezene zastave i, nenadane li sreče, kalež i
mostrancu, predmeti koji su se nalazili meñu plijenom što ga je Španjolcima
oteo neki obračeni gusar. Neče li tim predmetima biti Bogu odano dvaput
veče poštovanje u siromašnoj crkvici najstarije francuske naseobine koju
Cham-plain bijaše osnovao?
Neki neobičan mir bijaše zavladao naseobinom, njeni su se žitelji šutke
razišli i vračali se svojim dr¬venim kučama.
— Oh! Gledajte — odjednom poviče mlada Se-
verine — sad su samo dva broda usidrena u zaljevu:
Gouldsborou i Marijino srce. Zaljev mi sada izgleda
strašno pust poslije one šume jarbola što su se svih
ovih dana u njemu ljuljali!
„Dva broda usidrena u zaljevu", zašušti u Ah-ñelikinim ušima proročki glas
duvne.
574

GLAVA LXXX
„Poči ču k njemu, mom ljubljenom. Moram poči k njemu ... ", ponavljala je
u mislima. „Bojim se. On je čovjek, čvrsto stoji na zemlji. Njegov san je
dubok i ništa ga ne može'uznemiriti. A ja sam žena... i baš zato što sam žena,
nazirem značenje nekih zna¬kova ... A strašno je ono što predviñam! Ne
mogu više spavati!"
Uprkos miru koji je ponovo zavladao u naselju, uprkos mornarima koji su se
zabavljali pjevuckajuči u blizini mjesta gdje su bile smještene obečane im
djevojke:
Deset se djevojaka našlo u gaju Deset djevojaka spremnih za udaju. Meñu
njima je China, meñu njima je Dina I njihove druge Claudina i Martina
uprkos olakšanju što je nastupilo nakon svih onih dana nabijenim tjeskobom
koja je mučila sve ži¬telje Gouldsboroa, Anñelikino se duševno
raspolože¬nje nije nimalo promijenilo.
Juli je poput vatre pucketao i na čitav kraj sru¬čio val paklenske vručine. Tu
žegu je pratila zaglu-šujuča pjesma šturaka i zujanje pčela koje su razno¬sile
mirise cviječa, smole i suviše ugrijanih sokova. Visoke stabljike ružičastog,
plavog i bijelog vučka tvorile su bujne i prekrasne plotove išarane s tisuču
arabeski na rubu šume. Glog se pokraj ruža stisnuo
575

uz kuče. Gusti redovi osjetljivog maka obalom su se spuštali do samog

mora.
Morske su ptice svojim dugim i bijelim letovima klizile kroz nebesku plavet
ružičastog prelijeva.
Ružičast je bio zaljev. Kao otvoreni cvijet. Kao ponuñena put...
Ah! Catherine, Catherine Bila je tu i lijepa Suzon I vojvotkinja Montbazon, I
lijepa Mai-ai-ne...
Čarobna čežnja dana izmiješana s vamicama što su navečer frcale iz vatre
zajedno s oblacima plavog dima, jedino se Anñeliki činila otrovnom.
Sutradan po odlasku brodova, poslije još jedne neprospavane noči, ona
odluci da se opskrbi oružjem s obrizom na to da je svoje pištolje izgubila
prilikom napada Indijanaca na Brunchwick-Falls.
Yann Le Couennec joj je otvorio vrata radne sobe grofa de Pevraca u
tvrñavi, čiji ključ je nosio uza ee. Sreo ju je kraj oružarnice i obavijestio da
je Gouldsboroom stigla iz Evrope velika količina piš¬tolja, kremenjača i
pušaka. Grof je držao kod sebe nekoliko vrlo lijepih uzoraka najnovije
izrade da bi ih mogao na miru proučiti.
Yan izvuče iz jedne škrinje spomenuto oružje koje bijaše povjereno njegovoj
brizi i izloži ga na velikom stolu po kojemu su bila porazbacana guščja pera
i pisači pribor. Otvorio je uski prozor da bi u sobu ušlo više svjetla. U toj
uskoj sobici lebdio je miris što ju je podsječao na Joffreva, miris duhana i
sandalovine, drveta što je raslo na Istoku, a čijom je esencom bio prožet
svaki komad njegove odječe. Ovaj jasan, ali prefinjen miris ma koliko bio
neobičan, sa-
576

vršeno je pristajao osobi, i izuzetnoj i privlačnoj koja ga je upotrebljavala.

— Kad budete vidjeli gospodina grofa obavije¬
stite ga o mojoj molbi, molim vas — Anñelika reče
štitonoši — jutros mu se nisam mogla pridružiti.
Hoče li on odgovoriti na taj poziv što mu ga je ona uputila posluživši se tim
svakodnevnim riječima, ali usplahirena srca? Hoče li doči?
Sagne se nad novim i lijepim primjercima oružja. Ogledajuči ih zaboravi
svoje brige i nevolje. Neke en¬gleske „Pločice" predstavljale su vidljiva
poboljšanja. Pločice su dijelovi od kojih je stastavljen mehanizam vatrenog
oružja, a svaka zemlja pojedine delove tog mehanizma drugačije izrañuje.
Kod ovih engleskih piš¬tolja ognjilo i zaklopac čanka bili su spojeni što je,
zasigurno, povečavalo mogučnost slučajnog pražnje¬nja, ali je zato taj
nedostatak bio nadoknañen malom kukicom pričvrščenom za oroz.
Uprkos tim očitim poboljšanjima, Anñeliki su se više sviñale pločice
francuske izrade. Nema sumnje zato što je njima bila vična. S posebnim
zanimanjem je razgledala nordijsku „dugocjevku" od bjelokosti ukrašenu
jantarom čiji ju je elegantan izgled odu¬ševio. Sistem paljenja bio je vrlo
prost, odnosno grubo izrañen, ali je puška imala tu prednost što se paljenje
postizalo bilo kakvim kremenom, dok su sve druge pločice tražile
kremenove tačno po mjeri izrañene što je u divljem kraju kakav je bila
Amerika bio veliki nedostatak.
Htjela je baš taj sistem ispitati na sve moguče na¬čine. Htjela je isprobati
otpornost oroza, zapreminu šaržera kadli osjeti da iza nje stoji Joffrev de
Pevrac.
— Došla sam da za se izaberem neko oružje —
reče okrenuvši se napola — u Newehewaniku sam
izgubila svoje pištolje.
Osječala je njegov pogled na svom vratu i još jednom se morala uvjeriti
kako ju je njegova pojava ispunjala slabošču i nemirom prigušivane radosti.
Gotovo da je nije ni prepoznao gledajuči je s
577
37 Anñelika u Iskušenju VTH

leña mada ga je Yann obavijestio da se gospoña de Pevrac nalazi u njegovoj

sobi.
Izgledala je potpuno drugačijom u haljini od ljubičastog tafta s vrlo lijepim
naborima i teškim ši-njonom blijedožute boje što ga bijaše splela na
zatilj¬ku. U prvi mu se mah učinilo da pred sobom ima neku plemenitu
strankinju, neku veliku gospoñu ... koja je ovamo došla tko zna odakle ... Ta
toliko je svijeta u zadnje vrijeme dolazilo u Gouldsboro! Čovjek se svemu
mogao nadati!
Kratkotrajni dojam, ali vrlo ugodan! Meñutim po spretnosti kojom je
„strankinja" rukovala oružjem bio je siguran da je to ONA. Osim nje,
Anñelike, nije postojala nijedna druga žena na svijetu koja je s piš¬toljima
bila u tolikoj prisnosti.
A osim toga, nijedna druga žena na svijetu nije imala tako lijepa ramena kao
ona.
Približi se.
— Da li vam se sviñaju ti pištolji? — upita on
glasom kojemu je želio dati neutralan ton, a koji se
njoj vrlo učinio hladnim.
— Istini za volju — odgovori ona sileči sebe da
ostane mirna — nisam u tom pogledu nacistu. Neki mi
od njih izgledaju vrlo dobri što se tiče njihove vat¬
rene moči, ali su zato vrlo nezgrapni. Drugi, meñu¬
tim, imaju savršen izgled, ali mi se čini da imaju ne¬
dostataka koji bi mogli biti opasni za one koji se
njima služe.
— Vas je teško zadovoljiti. Na tim se pištoljima
nalaze žigovi najboljih evropskih majstora, kao što
su Thuraine iz Pariza ili Abraham Hil iz Engleske.
A ovaj pištolj, ukrašen bjelokošču, izradio je Mae-
stricht iz Holandije. Prepoznajete U glavu ratnika iz¬
rezbarenu na ručici?
— Nema šta, vrlo je lijepa!
— Ali vam se ne sviña.
— Bila sam navikla na svoje francuske pištolje
sa svim onim djelovima kao što su vijak, ključ, kre-
men. Nezgoda s njima bila je u tome što ih se moralo
578
trpati u džepove te su se lako gubili, ali su zato imali mnoge druge prednosti.
Imala je dojam da se nalazi na pozornici kaza¬lišta i da izmjenjuje napamet
naučene uloge. Ni ona ni on nisu bili sasvim nacistu u pogledu svojih riječi,
ali su se ipak trudili da ih izmijene.
Grof de Pevrac je izgledao kao da nešto oklijeva, a zatim se okrene, poñe
prema poluotvorenoj škrinji i vrati se noseči sanduk od išaranog kaučuka.
— Evo što sam naredio Ericksonu da donese iz Evrope za vas — reče
odsječnim glasom.
. Nasred poklopca nalazio se veliki medaljon, a na njemu, okruženo
isprepletenim cviječem od emajla i sedefa, bijaše izrezbareno u zlatu slovo
A. Isto se cviječe u kiticama granalo s jedne i druge strane me¬daljona s
monogramom. Bilo je izrañeno poput naj¬finije paučine, a na svakom se
cvijetu mogla jasno uočiti svaka pojedinost, kao na primjer tučak od
fili¬granskog srebra ili zlata, žilice na lišču od zelenog emajla.
Anñelika položi prste na bravu sandučiča. U nje¬mu su se nalazili u
kutijama obloženim zelenim bar¬šunom dva pištolja i sve što uz njih ide:
rog za barut, hvataljke, kutijica s čahurama, kalup za metke.
Sve je to bilo izrañeno od najprobranijeg mate¬rijala i isticalo se elegantnim,
profinjenim i lijepim oblicima.
Cim je ugledala te pištolje, Anñelika je bila svje¬sna da su bili zamišljeni,
skicirani i napravljeni za nju.
Izrañen sa največom pažnjom, svaki djelič na njemu dokazivao je da su se
oružar, kovač, kovino-rezbar, dakle, svi oni koji su sudjelovali u proizvodnji
tih prekrasnih ubojitih predmeta, trudili da zado¬volje i očaraju onu koja če
se njima naoružati. Nju, Anñeliku, ženu što je živjela nakraj svijeta.
Nema sumnje, dobili su posebne i odgovarajuče upute, imali su na
raspolaganju nacrte i vrlo tačne planove što ih je sam grof de Pevrac izradio,
planove koji.su prešli ocean i pronašli ih u njihovim barakama
«• 579

u Sevilji, Salamanki, Riboliju ili Madridu. A pošto su upute dospijele do njih

zajedno s okruglim kožnatim kesama, ispunjenim zlatnicima imali su i
previše valjanih razloga da što bolje izvedu takvu neobičnu narudžbu:
pištolje za žensku ruku.
„ On je tako prekrasan dar", mislila je Anñelika, „smislio za mene, i to s
ljubavlju.. .s ljubavlju! I smislio mi ga pokloniti ovog prolječa u Gouldsbo-
rou... I"
. Ruke su joj podrhtavale dok je iz kutije vadila najprije jedan, a zatim drugi
pištolj. Danima bi se moglo pričati da bi se opisalo njihovo savršenstvo.
Ti pištolji nisu bili izrañeni samo zato da bi ona mogla iz njih pucati i braniti
se sa što je moguče večom brzinom i uz što je moguče manje neugodnosti —
nabijanje vatrenog oružja nije uvijek- osobito ne za njene prste, bio ugodan
posao — več da bi za¬dovoljili njen osobni ukus.
A kako da se ne oduševi urezbarenim kiticama cviječa što su krasili blistave
ručice izrañene u drvu s prelijevana crvenkastog jantara.
Cijevi su bile dugačke, od španjolskog čelika, vrlo rijetke kovine i
premazane modrikastim uljem da bi se spriječilo izdajničke i zasljepljujuče
odsjeve. Iznutra su bile ižljebljene da bi se ispravilo gañanje, ali su zato bile
glatke na samom kraju.
„Kako on zna što ja volim, što se meni sviña!"
Pločice su bile pravo remek-djelo! Ognjilo i po¬klopac čanka bili su spojeni.
Zahvaljujuči tome, ot¬pala su četiri pokretna komada što je pojednostavilo
mehanizam pištolja, a poklopac se otvarao onda kad se to htjelo, i to pod
pritiskom kremena koji je udarao u ognjilo. Skrivena izmeñu dvije srebrene
šare bila je nategnuta velika opruga, a činjenica da je bila utvrñe¬na izvana,
a ne iznutra, sigurno je, s obzirom na to, imala strahovitu potisnu snagu.
Punjenje pištolja je olakšavao jedan prsten koji se nalazio na vijku što je
regulisao škrip. Ne samo da je prsten, koji je svojom veličinom odgovarao
Anñelikinu kažiprstu, što je ona odmah zamijetila,.omogučavao da se
nategne velika
580

II

opruga bez po muke, več je i regulirao škrip. Bio je potpuno suvišan odvijač
za vijak ili neka druga ne¬zgrapna naprava, inače neophodna, koja je često,
kao što Anñelika bijaše maloprije primijetila, imala osobinu da se lako
zametne ili izgubi.
Najzad „oroz" je pri dnu imao malu izbočinu u koju je direktno udarala
opruga što je učinilo pot¬puno suvišnim „oraščič", to jest još jedan djelič
mer hanizma. A pozadi opisanog mehanizma koji je bio izrañen precizno
poput kakvog sata, nalazio se po¬kretni kundak. U to su vrijeme bili vrlo
rijetki maj¬stori koji su imali hrabrosti i umješnosti da proizvode te kundake
koji su bili tako napravljeni da -se moglo, ne izlažuči opasnosti onoga koji
puca, ispaliti više me¬taka uzastopce.
Iza tog dara izuzetne kakvoče Anñeliki se činilo da vidi svog muža onakvog
kakav joj je ostao u sječa¬nju od prošle jeseni, kad je, kriomice od nje, tačno
prije odlaska broda, nagnut nad svojim spisima, brzim i odlučnim potezima
uvijek nadahnutog pera, ispisivao tisuče brojki, drhtao i izračunavao profile i
s nekoliko poteza odredio elemente ovog remek-djela.
On je sigurno razmišljao koji materijal da upo¬trijebi: željezo, bakar ili
srebro, bjelokost ili kost... ? Na kraju se odlučio za drvo, zato što je lakše od
že¬ljeza, a kompaktnije od bjelokosti. A on je sigurno bio taj koji je dao
svinut oblik kundaku, ugledavši se pri tom na turske pištolje koji su bili tanji
na svinutom mjestu kako bi ga prsti mogli čvršče steg¬nuti i držati a da što
manje izmori ruku.
Bilo joj je takoñer jasno da je on smislio kako da se dvostruko iskoristi
škrip, koji je, ostavši bez svog kremena i sveden na pravu mjeru, postao
napravom što je udarala u šupljinu stvorenu u tu svrhu, te ba¬rutnim
paljkom s obzirom da je on poznavao tajnu kako se proizvodi. To je
predstavljalo potpuno novi sistem paljenja.
Sto se tiče rezbarija, želio je da NJENI pištolji budu ukrašeni cviječem,
581

Gušila se od uzbuñenja i pri tem se pitala: „Zašto joj je baš jutros poklonio
svoj dar?" Nije li to bio znak pomirenja? Možda joj je time htio dati do
zna¬nja da je počela popuštati odvojenost u kojoj ju je tako dugo držao?
Stoječi pokraj prozora, Joffrev de Pevrac je la¬komim okom, lakomijim no
što je želio, pratio slijed Anñelikinih misli na njenu osjetljivu licu.
Rumen je oblila njegove blijede obraze kad je odigla poklopac sandučiča, a
odmah potom izraz div¬ljenja kad je otkrila ljepotu oružja. Nije se mogao
suzdržati a da joj ne priušti to veselje. Neče li biti sasvim kratkog vijeka ta
sreča kojom ju je usrečio?

Vidio je kako joj trepču duge trepavice i kako grize svoju donju usnu.
Naposljetku okrene prema njemu svoje prekrasne oči i prošaputa:
— Kako da vam zahvalim gospodine?
On se trgne jer ga je to njeno pitanje podsjetilo na zgodu kad joj je prije
mnogo godina u Tuluzi po¬klonio prvi dar, ogrlicu od smaragda. Možda se i
ona toga prisjetila.
On suho, gotovo oholo odgovori:
— Ne znam, jeste li primjetili da se radi o pot¬
puno novoj vrsti pločice. Vanjska opruga daje metku
daleko veču potisnu snagu. Poseban jastučič štiti ruku.
— Vidim.
Na tom je jastučiču bio prikazan daždevnjak ili nekakav gušter duga repa
koji je svoj jezik od fili¬granskog zlata ispružio prema divljem maku od
crve¬nog emajla što je krasio kundak pištolja. Bit če da je ipak to bio
daždevnjak jer je tijelo od bjelokosti te životinje bilo išarano komadičima
crnog jantara. Plo¬čica je pozadi, na zaobljenom djelu, bila ukrašena
cvi¬jetovima bijelog gloga koji su bili poput paučine pro¬zračni, dok je oko
„oroza" blistalo živom svjetlošču. S istom je predanošču majstor izradio i
malo, opako ždrijelo tog istog „oroza".
Ali pod ljupkošču, pod profinjenošču tih pištolja krila se njihova nesmiljena
i razdražena napetost.
582

I dok je ona lakim prstom, dodirom ruke, koja je čudesnom spretnošču

obavljala najnevjerojatnije po¬slove, rukovala raznim djelovima pločice, on
je pro¬matrao njenu ljepotu, raščlanjivao je, i oprečnost što je dolazila do
izražaja izmeñu njene ženstvenosti i opštih pokreta amazonke stezala ga je
za grlo.
U izresku haljine vidio je kako joj se sjaji sede-fasta put, još sjajnija zato što
je bila okružena sjenom i što se blago stapala s toplom i nočnom udubinom
nastanjenom tajnovitošču.
U mliječnoj nježnosti njene ženske puti, u krh¬koj, glatkoj i nabrekloj
krunici njenih grudi vido je znakove njene slabosti, ranjivost njena spola.
Pod svojom ratničkom spoljašnošču ona je, u stva¬ri, bila i ostala žena
nježnih grudi.
„Moje sinove je nosila u svojim bedrima", raz¬mišljao je, „moje jedine
sinove. Nikad nisam želio drugu, nijednu drugu ženu."
Draž što je zračila iz čitave njene osobe sasvim ga je očarala, smutila,
ukočila. Spopadala ga je želja da dlanovima primi njen vitki stas, da joj ruke
stavi na bedra i da uživa u toplini njena tijela što se pro¬bijala kroz bluzu od
tafta sjajnog poput ametista. Pro¬šlo je mnogo, mnogo vremena što je nije
stisnuo u zagrljaj.
Približi joj se i, pokazavši na pištolj što ga je držala u ruci, pomalo
promuklim glasom joj naredi:
— Napunite ga!
— Hoču li znati? Ova mi pločica nije dovoljno
poznata.
On joj uze pištolj iz ruku i brzo u njega ugura metke, naspe barut, stavi
paljak. Pratila je pokrete njegovih tamnoputih ruku obuzeta željom da se
sagne i da ih poljubi.
Vrativši joj oružje reče:
— Evo!
A zatim doda zajedljivo se osmijehnuvši:
— Sad me možete i ubiti... I tako se riješiti ne¬
priličnog muža,
583

•Anñelika strahovito problijeñi. činilo joj se ña vize neče doči do daha.

Jedva nekako je uspjela raz-drhtalom rukom položiti pištolj na njegovo
mjesto u sandučič.
— Kako možete izreči tako glupe riječi! — na¬
posljetku dahne. — Nikad ne bih povjerovala da mo¬
žete biti tako opaki!
— Čini sfe da ste vi žrtva, a ne ja?
— U ovom trenutku i jesam... Vi vrlo dobro
znate da me na nepojmljiv način mučite govoreči tako.
— I nezaslužan, dakako?
— Da... ne... da, sigurno nezasluženiji no što
vi mislite... Nisam vas ponizila i uvrijedila kao što
vi namjerno smatrate... i vi to vrlo dobro znate...
Ali vas razdire upravo luñački ponos.
— Zaista, vaša nevjera i bezočnost vaših postu¬
paka prelazi sve granice.
I sad ga je kao i neko veče podizala bezumna želja da je smrvi, da je obori,
da ga u isto vrijeme prožme onaj njen miris, njena toplina kao neka opojna
esencija i da ga nestane u zracima njenih zelenih očiju koje su sijevale
bijesom i ljubavlju, očajem i nježnošču.
U strahu da ne popusti tim svojim željama, okrene se i poñe prema vratima.
— Joffrevu — poviče Anñelika — zar čemo zbi¬
lja pasti u zamku?
— Kakvu zamku?
— Zamku što su nam je postavili naši neprija¬
telji!
— Kakvi neprijatelji?
— Oni koji su odlučili da nas razdvoje da bi nas
potom što lakše oborili. E, eto, baš to se dogodilo.
Ne znam kako su se dogañaji spleli, kad se klupko
počelo odvijati i čijim smo smicalicama nasjeli, ali
znam da se dogodilo ono što su željeli, jer kao što i
sam vidiš, mi smo sada razdvojeni.
Ona klizne prema njemu i stavi ruku na nj, na mjesto gdje mu je srce tuklo.
584

L
—Ljubljeni moj, zar čemo im dopustiti ña nas tako lako pobijede?
On se silovito oslobodi njena dodira iz straha ña" ne popusti isuviše brzo
pred njenim čarima.
— Ovo je zaista nevjerojatno. Najprije se pona¬
šate kao netko tko je potpuno izgubio sram i razum,
a onda mene optužujete zbog nedosljednosti. Kako
vam je, na primjer, u Houssnocku, palo na pamet da
otputujete u ono englesko naselje?
— Zar niste vi izdali nareñenje za to putova¬
nje?
— Ja? Nikad ja takvo nareñenje nisam dao!
— Ali TKO onda ... ?
On ju je bez riječi promatrao, odjednom pogoñen strašnim predosječaj em.
Mada je svojim intelektualnim sposobnostima bio daleko iznad prosjeka,
Peyrac je bio i ostao muška¬rac po svom poimanju svijeta. Ljudi se kreču
kroz život oslanjajuči se na svoju oštroumnost, dok žene vodi nagon
kozmičke dalekovidnosti.
Skokovi ljudi su slični skokovima velikih divljih zvijeri. Dugo vremena
nepokretni, a ponekad utonuli u mrtvilo, čim netko hoče da im ograniči
slobodu kretanja, oni se zalete, probijaju oblake i tada sve otkrivaju, sve
obuhvataju i mogu jednim jedinim po¬gledom, u tren oka proniknuti još
dalje, pomaknuti granice vidljivosti.
Tako se dogodilo da je de Pevrac odmah opazio kako se, pod utjecajem
Anñelikina glasa koji je u njemu pokrenuo bujicu strasnih uzbuñenja, sve
ono što ju je okruživalo dobilo drugi lik, drugo značenje, drugi izgled. Jest,
ozbiljnoj su opasnosti išli u susret. Meñutim, njegovo se muško rasuñivanje
nije nikako moglo složiti da se tu radilo o djelovanju nekih ta¬janstvenih i
nedokučivih snaga.
Ali Anñelika se nije varala. Ona je više od njega imala osječaj za mistiku, te
je bila sigurna da i ona ima svoju važnost. Borio se.
585

— Sva ta vaša predskazanja, sve su to puste

tričarije — progunña. — To je sve isuviše jednostav¬
no. Preljubnice se uvijek trude da upletu vraga i nje¬
gove prste u svoj grijeh. Jesu li naši neprijatelji,
gospoño, ili puki 6lučaj doveli u Zaljev Casco vašeg
nekadašnjeg ljubavnika koji je jedva čekao da vas
primi u svoj zagrljaj... ?
— Ne znam. Meñutim, otac Vernon je tvrdio da
je slučaj često na strani onih što siju zlo kad ñavo
u nešto umiješa svoje prste, a to znači da je slučaj
na strani vraga, uništenja i nesreče.
— A tko vam je sada taj otac Vernon?
— Isusovac koji me je iz Maquoita prebacio u
Pentagouet.
— Vi ste bili pali u ruke francuskih isusovaca?
— poviče grof izmijenjenim glasom.
Sad je Joffrev de Pevrac izgledao kao gromom ošinut.
— Pa da. Malo je nedostajalo da me u Brunch-
wick-Fallsu nisu uhvatili i kao zarobljenicu odveli
u Quebec.
— Ispričajte mi kako se to dogodilo?
Dok mu je ona u kratkim potezima pričala svoje zgode i nezgode poslije
svoga odlaska iz Houssnocka, pred njim iskrsne lik Outtakea, velikog
poglavice Iro-keza kako mu govori:
„Ti posjeduješ jedan gragulj! Postoje ljudi koji če sve poduzeti da ti ga
otmu!"
Nije li se oduvjek bojao da se oni žele dokopati njega preko nje, preko
Anñelike.
Bila je u pravu.
Neprijatelji su se šuljali oko njih, lukaviji, pod-mukliji i okrutniji od samih
„bezočnika", to jest pak¬lenskih duhova zraka.
Je li mogao zanijekati da nije vjerovao uopče u te sile, on koji je pod svojim
haljetkom čuvao oba¬vijest što mu ju je neki nepoznati mornar predao jednu
večer prije sukoba s Marijinim sfcem, komadič pergamene na kojemu je
nečje čakljasto pero ispi¬salo ove. riječi:
586

„Vaša supruga ae nalazi na otočiču Starog broda zajedno sa Zlatobradim.

Doplovite do otoka sa sje¬verne strane, da vas ne primijete. Tako čete ih
izne¬naditi u zagrljaju."
Paklenski duhovi, nema nikakve sumnje, koji su se krili meñu otocima i
mogli se oboružati perom da bi zatim doturili njemu, to jest na pravo mjesto
tu tako razornu optužbu?
Duboko je uzdahnuo. Sve mu se sada činilo dru¬gačijim i u toj zbrci
Anñelikino nevjerstvo mu više nije izgledalo proračunatom'besramnošču.
Ona je bila uvučena u klupko spletki kojima je uz to slučaj išao na ruku. Po
svojoj ženskoj prirodi, bila je isuviše ranjiva, ali je takoñer pod tom svojom
slabošču krila nevjerojatnu hrabrost u što se svojim očima mogao uvjeriti
kad je one noči na otoku izdaleka vrebao Co-linove i Anñelikine pokrete i
njihovu borbu protiv iskušenja.
Njemu, očito, nije bilo ugodno priznati da ju je u iskušenje mogao dovesti i
neki drugi čovjek osim njega, ali je, uza sve to, bio svjestan, da je njegovo
rasuñivanje bilo gluplje od rasuñivanja bilo kojeg mladiča.
Ostajala je, meñutim, činjenica da je ona te noči dala dokaza o svojoj
vjernosti. A što se tiče onoga što se zbilo na Marijinom srcu, nije mu ni bilo
stalo da zna, ikao je po nekim riječima Colina Paturela mogao naslutiti
istinu.
Ponekad mu se činilo da bi joj prije oprostio potpuno nevjerstvo nego jedan
jedini strastveni po¬ljubac jer je u tančine poznavao njeno sladostrašče.
Oduvijek mu se činilo da je poljubac potpunije pro¬žimao njeno biče nego
bezimeno predavanje mračne joj utrobe. Takva je to bila ta njegova
nesmotre¬na boginja. Radije je predavala svoje tijelo nego svo¬je usne. Bio
bi se okladio da je s „drugima" uvijek bila takva. U svojim je mislima
priželjkivao da ona nalazi užitak jedino u njegovim poljupcima. Ali te su
njegove želje bile dokazom smiješnih mladenačkih osječaja. Dovela ga je
dotle da je, iz potpuno opravdanog raz-
587

loga, ženama, doduše, pridavao važnu i primamljivu ulogu, ali nikad takvu
koja bi makar i najmnje okr-njila njegovu ličnost.
Beskorisno je da se zadržava na onom što je bilo.
Mnogo su bile ozbiljnije opasnosti kojima je bila izložena, zamke koje su joj
bile postavljene. Tre¬balo je tu stvar izvesti na čistac.
Prolazio je gore-dolje ispred nje, pogledajuči je s vremena na vrijeme očima
u kojima je ona zamije-čivala nestalan sjaj koji je pod utjecajem
razmišlja¬nja i sumnji načas bivao blag, a načas tvrd i oštar.
— Sta mislite zašto vam je otac Vernon vratio slo¬
bodu? — odjednom joj se obrati.
—Ne znam ni sama, u stvari. Možda je za ona tri dana plovidbe stekao
uvjerenje da ja nisam mo¬gla biti demon Akadije kao što su svi ti ljudi
zamiš¬ljali.
—- A Maupertuis njegov sin, gdje su oni?
— Vjerujem da su ih silom odveli u Kanadu.
— Ovaj put, imat če rat — poviče van sebe. —
Dosta mi je te podmukle borbe! Sa svojim ču brodo¬
vima otploviti pod Quebec!
— Ne, ne činite toga! Izgubit čemo svoje snage,
a mene če više no ikad prije optuživati da šijem nesre¬
ču. Ali ne razdvajajmo se! Ne dopustimo da nas po¬
bijede tako što čemo se mi meñusobno razdirati i mu¬
čiti ... Joffrevu, ljubljeni moj, ta vi znate da ste mi
vi sve... Ne odbijajte me od sebe jer ču svisnuti od
bola. Danas ja nisam ništa bez vas. Ništa!
Ona pruži ruke prema njemu kao izgubljeno di¬jete.
Odjednom se našla u njegovu naručju. Njegovi je stisci lome. On joj još nije
oprostio, ali neče da mu je oduzmu, neče da joj prijete, da joj ugrožavaju
život. Njen dragocjen život koji ništa ne može nado¬mjestiti.
Njegov je zagrljaj mrvi, ona sva drhti od sreče, prislonivši svoj obraz uz
nejgov. Blistavo se nebo ljulja.

— Čudo! Čudo! — viče nečiji glas iz daljine kroz

prostor. — Čudo! Čudo!
Sve snažnije vani odjekuju glasovi.
— Čudo! Čudo! Gospodine grofe, gdje ste? Brzo
doñite. Dogodilo se pravo čudo.
Bio je to glas Yanna Le Couenneca, koji se derao iza sveg glasa dolje u
dvorištu, ispod prozora.
Grof de Pevrac popusti stisak i odmakne u stra¬nu Anñeliku, kao da mu je
žao što joj je otvorio svoj zagrljaj. Ode prema prozoru.
— Sto se dogodilo?
— Pravo čudo, gospodine grofe! Dobrotvorka ...
Plemenita gospoña što je uzela pod svoju zaštitu
kraljeve kčeri... Svi su smatrali da se udavila... E
pa nije se udavila. Ribari na bakalare iz Nait-Maloa
su je pronašli na jednom otočiču zaljeva. S njom je
bio njen tajnik, jedan mornar i dijete što ga je spa¬
sila. Dolaze u jednom čamcu... Ulaze u luku...

588

589
GLAVA LXXXI
— Jeste li čuli? — upita grof de Pevrac okre-
nuvši se prema Anñeliki. — Dobrotvorka! Čini se da
more nije uspjelo probaviti časnu gospoñu i njena
pisara.
Njegov se pogled zaustavi na njoj, neobičan i smeten.
— Vidjet čemo se kasnije — nadoda skrenuvši
oči u stranu. — Smatram svojom dužnošču da poñem
u susret toj jadnoj ženi koju je more spasilo i izba¬
cilo, kao kit Jonu, na naše razbojničke obale. Hočete
li me pratiti, gospodo?
— Pospremit ču ovo oružje i pridružit ču vam se
u luci.
Grof iziñe.
Anñelika bijesno udari nogom o pod.
Zaista, Julienne je imala pravo. Ta dobrotvorka je prava pravcata balegarka.
Tri dana se davila, pa je mogla još nekoliko sati pričekati prije no što če
izroniti na površinu. Morala se pojaviti baš u trenutku kad joj je Joffrey
najzad raširio svoje ruke. Još ne bijaše razbila obranu njegova sumnjičavog
srca.
Osjetila je da je on bio uznemiren zbog nje, ali je takoñer osjetila neprijatelja
u njegovu ponosu. Čini se da se sudbina izjasnila protiv nje.
Mada je još uvijek osječala njegov stisak krat¬kog vijeka, smrtna se
hladnoča uvukla u njene žile, i pritdsla joj dušu.
Odjedared je spopade želja da pojuri za Joff revem, da ga zovne i zamoli da
se vrati.

Noge su joj teške i jedva se miču, kao u groznom

snu.
Došavši do vrata, posrne i klone. S tla je pro¬matra vrag ognjenim očima. Sa
svake strane gubice vire dva blistava očnjaka.
Srsi straha je podiñu. Mučnina je stegne u že¬lucu.
— Ah! Pa to si ti, nesite! Dozlaboga si me pre¬
strašio!
Nesit nije pošao s Cantorom u Kennebec. Lunjao je naokolo vukuči svoje
teško tijelo, ali gipko i zmi-joliko kao u ogromne kune.
Stoji ispred nje i gleda je.
— Odlazi! Odlazi! — šapče mu Anñelika sva se
naježivši. — Odlazi! Vrati se u šumu.
Ogromna i dlakava sjenka pomakla se u zelenom prelijevanju jednog stabla.
Ponovo joj je zaprijetila opasnost. Ali i to je varka. U stvari, mister
Wiloagby, medvjed, se gega nanjušivši mirise voča u mlakom i tromom
vjetru.
Svojom ogromnom šapom izvali jedan kamen, ispod kojega otkrije mrave.
Brzo ih uze skupljati svo¬jim jezikom.
Anñelika je krenula prema žalu bezvoljnim ko¬rakom. Upravila je prema
dalekoj buci koja kao da se udaljavala što je dalje išla. Priguženi glas neke
bijele utvare je zovne:
— Gospoño de Pevrac! Gospoño de Pevrac!
— Sto tu radite, Hježna Marijo? Zaboga, ču¬
vajte se. Vi niste smjeli napustiti krevet s tim va¬
šim ranama.. .
— Pomozite mi, molim vas, draga gospoño, da
uzmognem iziči u susret svojoj dobrotvorki.
Anñelika podupre oko krhkog i tankog pasa tu djevojčicu preobraženog lica.
Noge je vuku naprijed a da ni sama nije toga svjesna. S vremena na vrijeme
se okreče i utvrñuje da je medvjed i nesit slijede. Ru¬kom žestoko izmahuje
prema njima.
— Gubite se! Gubite se, proklete životinje!

590

591

GLAVA LXXXII
Svi su se okupili na obali? 2alo! Pred njima se otvara zaljev koji se svakim
danom bogati novim prizorima.
Danas se obali primiče jedan čamac. U buci gla¬sova Anñelika razaznaje
dozive, jecaje, krikove ve¬selja i odanosti.
— 2iva je! — ponavlja Nježna Marija u suzama. — Neka je blagoslovljen
Gospod i svi sveci nebeski!
Anñelika je stajala malko po strani zadržavši se na mjestu gdje se tlo počelo
spuštati prema moru. Odatle je mogla bolje vidjeti sve što se dogaña. Vrlo
dobro je vidjela kad se čamac približio obali. Yann Le Couennec uñe u vodu
da bi ga priveo obali tako da se pramčana stativa ne razbije u trenutku kad
dodirne dno.
Gotovo u istom trenutku kraljeve se kčeri bace pred čamac raskokodavši se
kreštavo poput jata ko¬koši.
Usred toga vrtloga Anñelika nije uspjela vidjeti vojvotkinjinu priliku.
Naprotiv, njen pogled je pri¬vukao neobičan lik vrlo mlade žene čija je
upadljiva i raskošna hjaljina davala izvjesnu šarolikost pramcu čamca.
Uprkos udaljenosti vidjela je da je ta mlada žena ili djevojka bila izvanredno
lijepa. U suprotno¬sti s njenom tamnom kosom, njena svijetla put
pri¬vlačila je pogled kao kakva svjetlost ili prije kao jedan od onih
egzotičnih cvjetova — kamelija ili magno-

592

lija.— blistajuči se u sjeni poput mirisave latice, pot¬puno bijela s rumenim

prelivima.
Cvijet. Ili ptica uzme li se u obzir šarenilo nje¬ne odječe na kojoj je dolazila
do izražaja najnovija moda. Pa ipak njen ogrtač zagasitomodre boje, posu-
vračen nad kratkom suknjom od žutog satena i na-čen preko košulje nešto
blijede plave boje, tvorio je cjelinu izuzetne ljepote koja joj je savršeno
pri¬stajala.
Sve je savršeno pristajalo njenu prekrasnom licu. Sve osim blijedog djeteta
što ga je držala u naručju.
— Vi ste spasili moje dijete! Budite blagoslov¬
ljeni! — krikne drhtavim glasom Jeanne Michaud
nadjačavši sav onaj metež.
Majčine ispružene ruke dograbe malog Pierrea.
Oslobodivši se djeteta što ga je dotle držala u naručju, ta žena u prekrasnoj
odjeci rukom prihvati ruku čovjeka koji joj priskoči u pomoč i lako skoči na
kopno, držeči dosta visoko suknju od.žutog satina da ne bi dodirnula vodu.
Ono što je Anñelika zapazila u tom trenutku ostat če dugo vremena u njenu
sječanju i dobit če neizmjernu važnost, u stvari, neobjašnjivu do dana kad če,
mučena sječanjem što ga je nesvjesno za¬bilježila, u toj sitnici otkriti kluč
mnogih tajni.
Zamijetila je grimiznocrvene čarape koje su oba¬vijale noge mlade žene,
male cipelice od crvenog baršuna i vez na umetke od izrezuckane bijele
kože, ukrašen rozetom od žute svile.
Anñelika začuje sebe kako pita naglas:
— Ali... tko je ova žena?
— Pa to je ONA — odgovori Nježna Marija u
jecaju. — Ona, naša dobrotvorka! Gospoña de Bau-
dricourt...! Gledajte je! Nije li lijepa? obdarena
svim ljupkostima.;. !
Istrgnuvši se rukama koje su je podržavale, Nje¬žna Marija, prikupi sve
svoje snage i poñe prema došljakinji pred njom se sruši na koljena.
— Oh, najdraža gospoño... ! Vi! 2ivi!
593
38 AnñalUca u lskuSenJu VUX

3**
— Marijo, drago moje dijete! — javi se žena bla¬
gim i dubokim glasom i zatim se prigne prema dje¬
vojci i poljubi je u čelo.
Neki čovjek obučen u tamno odijelo, dosta krup¬nog tijela, s naočarima na
nosu siñe s čamca a da mu nitko nije poklanjao pažnju. Uzalud se trudio da
unese malo reda u bučne izljeve kraljevskih kčeri. —Hajdemo, drage
gospoñice, sklonite se — po¬žurivao je. — Molim vas, gospoñice. Dopustite
voj¬votkinji da primi izraze poštovanja gospodara ovog mjesta.
Nešto poviše, Joffrev de Pevrac je čekao. Njegov veliki ogrtač, protkan
srebrom i zlatom, lepršao je na vjetru. On je, očito, bio iznenañen
neočekivanim izgledom vojvotkinje dobrotvorke, dok ona ničim, nije
odavala svojih osječaja osim ponešto podrugljivim smiješkom u kutu svojih
usana.
— Maknite se, drage gospoñice — navaljivao je
čovjek s naočarima — imajte samilosti prema gospo¬
ñi vojvotkinji koja je veoma umorna.
— Gospodine Armande — povikdše gospoñice i
kraljeve kčeri prepoznavši ga naposljetku. Prijatelj¬
ski se okupe oko njega tako da je gospoña Baudri-
court mogla napraviti nekoliko koraka prema grofu
de Peyracu.
Promatrajuči je izbliza, Anñelika je sad vidjela da je vojvotkinjina odječa
bila uprljana morskom vodom i razderana i da su joj noge, obuvene u male
cipelice od bijele kože i baršuna, s beskrajnom mu¬kom dodirivale pijesak
po kojemu je ionako bilo teško hodati zbog njegova izmicanja, da su te njene
noge, uprkos njihovu lijepu obliku i nježnosti gležnja koju je još više isticao
žtapič od zlatnih niti, bile teške baš kao njene vlastite maloprije kad je
krenula prema luci.
Ili su njene noge bezobzirno lagale ili je ta uloga pripala njenu licu, koje
bijaše manje mlado no što joj se učinilo primijetivši ga iz daljine, ali zato
mnogo ljepše. U stvari, vojvotkinja Ambroisine de Baurdi-court sigurno,
imala je više od trideset godina. Posje-
594

dovala je neusiljenost, sigurnost i zanos mladosti, za¬nos u isto vrijeme i

životinjski i profinjen kao što to več biva kod ljudi i žena tih sjajnih godina.
Pa ipak Anñelikinu iskusnom oku nije izmaklo da je ta sjajna osoba, što se
odlučno penjala obalom, svaki čas mogla klonuti i srušiti se na tlo. Zbog
is¬crpljenosti? Straha? Nevjerojatnog uzbuñenja?
Anñelika sama nije shvačala što ju je spreča¬valo da poleti prema toj mladoj
ženi na kraju snaga, da je dočeka i da je podrži kao što bi bila postupila da se
radilo o bilo kojem drugom ljudskom stvoru.
Joffrev de Pevrac triput počisti tlo perjem svoga šešira poklonivši se pred
lijepom vojvotkinjom i po¬ljubi joj ruku što mu je bijaše pružila.
— Ja sam grof de Pevrac de Morens d'Irristru ...
Gaskonjac. Dobrodošli gospoño u moju naseobinu u
Americi.
Ona digne prema njemu svoje crne oči koje su Se zastirale velom.
— Ah! Gospodine, kojeg li iznenañenja! Vi no¬
site odrtač s više elegancije nego dvorani u Versail-
lesu.
— Gospoño — odgovori on ljubazno — znajte
da na ovim obalama ima više plemenitih rodom nego
u kraljevu predsoblju.
On se ponovo nagne nad bijelom i hladnom ru¬kom vojvotkinje, a zatim joj
pokaže Anñeliku koja je nepomično stajala na udaljenosti od nekoliko
ko¬raka.
— A ovo je grofica de Pevrac, moja supruga koja
če vas poslužiti osvježujucim pičem za kojim sigurno
žudite poslije okrutnog putovanja.
Ambroisine de Baudricourt se okrene prema An-ñeliki. Sad su njene oči bile
tamne poput noči na njenu ljiljanski bijelom licu. Na izblijedjelim joj
us¬nama zatitra patnički osmijeh.
— A nesumljivo na dvoru u Versaillesu nema
žene tako lijepe kao što je vaša supruga, gospodine
de Pevrac — primijeti ona ljupkim i dubokim glasom
koji kao da je pjevao.
595

— Ah! Oprostite mi, gospoño — prošaputa — ja umirem ... !

I ona klizne, u svojoj prekrasnoj i sjajnoj odječi, polako poput divne ptice
pogoñene u letu i sruši se bez svijesti pred Anñelikine noge. Ova je načas
imala dojam da se nalazi potpuno sama na mjestu nepoz¬natom i
nestvarnom.
S izrazom zaprepaštenja na licu i neizrecivim strahom u srcu Anñelika
pomisli. „Nije li ovo ona? Ona koja je trebala iziči iz vode? Ona koja je
trebala doči meñu nas poslana od Lucifera?"
Štampa i grafička oprema
Grafička radna organizacija »Kultura«
OOUR »Štamparija Kultura-«, Beograd, Makedonska 4